Zla kob

First topic message reminder :



Kratki roman ""Zla kob"" (La mala hora) Gabriela Garcíe Márqueza stilistički je vrlo blizak ranom proslavljenom autorovu romanu "Pukovniku nema tko da piše" (1961.). Radnja se, uostalom, i zbiva u istom neimenovanom gradu, u priču su čak umiješani i isti likovi (Načelnik, fra Angel, doktor Giralodo). Jedino što je taj grad u romanu ""Zla kob"" manje simpatičan. Gradom kruže zlobne ceduljice, koje razotkrivaju mračne ljudske tajne, zločine, prevare, abortuse.
García Márquez u ovom je romanu, koji će ostati jednim od najmračnijih autorovih djela uopće, kreirao tjeskobnu i nasilnu atmosferu, ali s prepoznatljivim markesovskim humorom. Ovaj roman je Gabriel García Márquez završavao početkom šezdesetih u Parizu, još uvijek pod snažnim utjecajem Ernesta Hemingwaya, samo nekoliko mjeseci prije početka rada na svom najpoznatijem remek-djelu "Sto godina samoće". Stoga ""Zla kob"" stoji na razmeđu dvije faze stvaralaštva ovog pisca - u njemu je već vidljivo kako će se razvijati daljnja spisateljska karijera koja će ovog autora dovesti do Nobelove nagrade 1982.

Načelnik odvuče stolac do dna radnje i popne se da skine natpis.
- Ovdje je isključivo vlada pozvana da nešto zabrani - reče. - Živimo u demokraciji.
Brijač nastavi posao. »Nitko ne može zabraniti da ljudi izraze svoje mišljenje«, nadoveže načelnik parajući ljepenku. Komadiće je pobacao u koš za smeće i uputio se toaletnom stoliću da opere ruke.
- Eto vidiš, Guardiola - poučno će sudac - što ispadne kad se hoćeš praviti pametan.
Načelnik potraži brijača u ogledalu i ugleda ga zadubljena u posao. Nije ga gubio iz vida dok je brisao ruke.
- Razlika je između prošlosti i sadašnjosti u tome - reče - što su prije vladali političari, a sada vlada vlada.
- Jesi li čuo, Guardiola - reče sudac nasapunana lica.
- Naravno - otpovrne brijač.
Kad su izišli, gurnuo je suca Arcadija u smjeru ureda. Putovi su na upornoj kišici izgledali obliveni tekućim sapunom.
- Uvijek sam mislio da je ovo urotničko gnijezdo - reče načelnik.
- Pričaju, pričaju - reče sudac Arcadio - ali na tome i ostaju.
- To me upravo i zabrinjava - upadne načelnik. - Previše su krotki.
- U povijesti čovječanstva - mudro će sudac - nije bilo ni jednog brijača urotnika. Naprotiv, nije bilo ni jednog krojača koji to nije bio. Nije pustio ruku suca Arcadija dok ga nije posjeo u okretnu stolicu. Pisar uđe zijevajući u ured, noseći natipkani list papira. »Evo ga - reče mu načelnik. - Na posao.« Zabaci kapu i uzme list.
- Što je ovo?
- To je za suca - objasni pisar. - Popis osoba kojima nisu stavili cedulje.
Načelnik se zabezeknuto okrene sucu Arcadiju.
- Ah, prokletstvo! - razljuti se. - Znači da se i vi bavite tim igrarijama.
- To je kao da čitaš kriminalistički roman - ispriča se sudac. Načelnik pročita popis.
- Ovo je dobar podatak - stade objašnjavati pisar. - Mora da to radi netko od ovih. Zar to nije logično?
Sudac Arcadio uzme popis od načelnika. » Ovome nisu sve na broju«, reče obrativši se načelniku. Zatim objasni pisaru: »Ako sam ja taj koji podmeće cedulje, prvo što ću učiniti bit će da njom ukrasim vlastitu kuću kako bih sa sebe skinuo svaku sumnju.« I zapita načelnika:
- Je li tako, poručniče ?
- Igrarije dokonih ljudi - reče načelnik - a oni se snalaze kako znaju. Mi se time ne moramo baviti.
Sudac Arcadio raspara list, zgužva ga u lopticu i baci u dvorište.
- Naravno.
I prije odgovora načelnik je potpuno zaboravio cijelu tu priču. Oslonio je dlanove na pisaći stol i rekao:
- Slušajte, hoću da izvidite u knjigama slijedeću stvar: zbog poplave, svijet iz donjeg naselja prenio je kuće na zemljište iza groblja, a to zemljište je moje vlasništvo. Što u tom slučaju moram poduzeti? Sudac Arcadio se nasmiješi.
- Za to nije bilo potrebno dolaziti u ured - reče.
- Sve je vrlo jednostavno: općina dodjeljuje zemljište doseljenicima i plaća odgovarajuću naknadu onomu tko ispravama dokaže da ih posjeduje.
- Imam sve ubilježeno - reče načelnik.
- Onda još samo treba odrediti vještake da obave procjenu - reče sudac. - Općina plaća.
- Tko ih određuje?
- Možete ih i vi odrediti.
Načelnik se uputi vratima podešavajući navlaku revolvera. Gledajući ga kako odlazi, sudac Arcadio pomisli kako je život samo neprekidan niz prilika da se preživi.
- Ne treba gubiti živce zbog tako jednostavne stvari - osmjehnu se.
- Ne gubim živce - ozbiljno će načelnik - ali mi se to ipak mota po glavi.
- Naravno, prije toga morate izabrati sudskog povjerenika - umiješa se pisar.
Načelnik se obrati sucu.
- Je li to istina?
- Dok vlada opsadno stanje nije baš nužno - odgovori sudac - ali bi, dakako, vaša situacija bila čišća kad bi u tom poslu sudjelovao sudski povjerenik, s obzirom na slučajnost što ste vi vlasnik spornih zemljišta.
- Onda ćemo ga odrediti - zaključi načelnik. Gospodin Benjamin premjesti nogu na sandučiću, ne skidajući pogleda sa strvinara koji su se nasred ulice natezali oko iznutrica. Promatrao je nespretne kretnje tih ptičurina, uštogljenih i izvještačenih kao da plešu starinski ples, i s divljenjem se prisjetio oponašateljske vjernosti ljudi koji se posljednje pokladne nedjelje preruše u strvinara. Dječak što mu je sjedio podno nogu namaze bjelilom jednu cipelu i nanovo lupne po sandučiću da dobije drugu. Gospodin Benjamin, koji je u boljim vremenima živio od pisanja podnesaka, nije se nikada žurio. Vrijeme kao da nije ni protjecalo u tome dućanu što ga je on načimao centavo po centavo, dokle god ga nije sveo na galon petroleja i svežanj lojanih svijeća.
- Vrućina traje bez obzira na kišu - reče dječak.
Gospodin Benjamin nije tako mislio. Nosio je besprijekorno bijelu lanenu odjeću. Dječaku su, naprotiv, leđa bila potpuno mokra.
- Vrućina je psihička pojava - reče gospodin Benjamin. - Najvažnije je o njoj ne voditi računa.
Dječak ne reče ništa. Lupne ponovo po sandučiću, i časak iza toga posao je, bio obavljen. U svojem sumornom dućanu s praznim policama, gospodin Benjamin obuče kaput. Zatim stavi slamnati šešir, prijeđe cestu s otvorenim kišobranom zbog kišice i pokuca na prozor suprotne kuće. Kroz odškrinutu pukotinu promoli se djevojčica crne kose kao ugljen i izrazito blijede puti.
- Dobar dan, Mina - pozdravi gospodin Benjamin. - Još ne ideš na objed?
Ona mu to potvrdi i potpuno otvori prozor. Sjedila je pored velike košare pune odrezane žice i raznobojnog papira. Na krilu joj je bilo klupko konca, škare i vjenčić od umjetnog cvijeća. Na gramofonu je svirala ploča.
- Budi ljubazna pa mi pripazi na dućan dok se ne vratim - reče gospodin Benjamin.
- Hoćete li se zadržati? Gospodin Benjamin slušao je ploču.
- Idem zubaru - reče. - Ovdje sam za manje od pola sata.
- Dobro, dobro - odvrati Mina. - Slijepa ne voli da dugo stojim na prozoru.
Gospodin Benjamin prestane slušati ploču. »Sve su te današnje pjesme jednake«, primijeti. Mina uzme jedan cvijet s dugom stabljikom od žice presvučene zelenim papirom. Zavrti ga među prstima, očarana savršenom podudarnošću ploče i cvijeta.
- Vi ste protivnik glazbe - reče.
Ali gospodin Benjamin već je bio otišao, polako koračajući da ne preplaši strvinare. Mina nije nastavila posao dok ga nije vidjela kako kuca kod zubara.
- Po svemu sudeći - reče zubar otvorivši vrata - kameleon ima taj osjet u očima.
- Može biti - složi se gospodin Benjamin. - A o čemu se radi?
- Maločas sam čuo na radiju da slijepi kameleoni ne mijenjaju boju - reče zubar.
Odloživši rastvoren kišobran u kut, gospodin Benjamin objesi o isti čavao kaput i šešir, i sjedne u stolicu. Zubar je u mužaru miješao ružičasto tijesto.
- Svašta se priča - reče gospodin Benjamin.
Ne samo tada, nego i inače, davao je riječima tajanstven prizvuk.
- O kameleonima?
- O svima.
Zubar se primakne stolici s pripremljenom masom za uzimanje otisaka. Gospodin Benjamin izvadi rasklimanu protezu, umota je u rupčić i odloži na staklenu policu pokraj stolice. Onako bez zubi, uzanih ramena i sitnih udova pomalo je podsjećao na sveca. Kad je zalijepio tijesto za nepce, zubar mu zatvori usta.
- Tako je - reče, gledajući ga u oči. - Ja sam kukavica. Gospodin Benjamin pokuša dublje udahnuti, ali mu zubar nije dao da otvori usta. »Ne«, odvratio je u sebi. »Ne radi se o tome.« Znao je, kao i svi, da je zubar bio jedini na smrt osuđeni koji nije napustio kuću. Izrešetali su mu hicima zidove, dali mu rok od 24 sata da ode iz sela, ali ga nisu uspjeli slomiti. Preselio je ordinaciju u jednu od unutarnjih soba i nastavio raditi s revolverom nadohvat ruke, ne dajući se zbuniti, dokle god nisu prošli dugi mjeseci nasilja.
Dok je zahvat trajao, zubar je nekoliko puta vidio kako se u očima gospodina Benjamina pojavljuje isti odgovor, Izražen različitim stupnjevima samosvladavanja. Nije mu ipak dao da otvori usta, očekujući da se masa stvrdne. Zatim je izvadio otisak.
- Nisam to mislio - dahne napokon gospodin Benjamin. - Mislio sam na cedulje.
- Ah - reče zubar. - Znači da se i ti time baviš.

- To je predznak društvenog rasapa - reče gospodin Benjamin. Ponovo je stavio umjetno zubalo i stao brižljivo razrađenim postupkom oblačiti kaput.
- To je predznak da se prije ili kasnije sve sazna - primijeti ravnodušno zubar. Pogleda kroz prozor u olovno nebo i predloži: - Ako hoćeš, pričekaj dok prestane kiša.
Gospodin Benjamin objesi kišobran o ruku. »U dućanu nema nikoga«, reče, promatrajući i on guste oblake natopljene kišicom. Oprostio se mahnuvši šeširom.
- Izbij tu pomisao iz glave, Aurelio - reče s vrata. - Nitko te nema pravo proglasiti kukavicom zato što si načelniku izvadio zub.
- Kad je tako - reče zubar - pričekaj na tren. Prišao je vratima i dao gospodinu Benjaminu presavijen letak.
- Pročitaj i šalji dalje.
Gospodin Benjamin nije morao otvarati letak da vidi što je posrijedi. Pogleda u zubara otvorenih usta.
- Opet?
Zubar potvrdi lamanjem i ostane na vratima dok gospodin Benjamin nije izišao.
U podne ga je žena zazvala na objed. Angela, njegova dvadesetogodišnja kći, krpila je čarape u jednostavno i sirotinjski namještenoj blagovaonici gdje je svaka stvar izgledala kupljena iz druge ruke. Na drvenoj ogradi koja je vodila prema dvorištu nalazio se niz crveno obojenih lonaca s ljekovitim biljem.
- Jadni naš Benjamin - reče zubar sjedajući na svoje mjesto za okruglim stolom - razmišlja o ceduljama.
- Svi razmišljaju - reče mu žena.
- Sestre Tovar odlaze iz mjesta - upadne Angela. Majka uzme tanjure da posluži juhu. »Rasprodaju sve navrat-nanos«, reče. Udahnuvši vruć miris juhe, zubar otplovi daleko od ženinih briga.
- Vratit će se - reče. - Sram je kratka vijeka.
Pušući u žlicu da rashladi juhu, očekivao je kakvu primjedbu od kćerke, djevojke pomalo neugledne vanjštine, kao i on, iako joj je iz pogleda zračila neobična živahnost. Ona, međutim, nije ispunila to očekivanje. Razvezala je o cirkusu. Reče da nastupa čovjek koji vlastitu ženu raspolavlja pilom, patuljak koji pjeva s glavom u lavljim raljama i akrobat koji izvodi trostruki smrtni salto iznad platforme s noževima. Zubar ju je slušao, jedući bez riječi. Na koncu je obećao da će te večeri, ne bude li kiše, svi otići u cirkus.
Dok je u spavaćoj sobi postavljao visaljku za sijestu, razabrao je da to obećanje nije utjecalo na ženino raspoloženje. I ona je namjeravala otići iz sela ako im stave cedulju.
Zubar to dočeka bez uzbuđenja. »Kad nas već nisu mogli otjerati puškom, zamisli ironije da to učine papirom nalijepljenim na vrata.« Izuje cipele i u čarapama se zavali u visaljku umirujući je:
- Ne brini, nema bojazni da će kod nas osvanuti. - Nemaju obzira ni od koga - reče žena.
- Ovisi - reče zubar. - Znaju da za mene vrijede druga pravila. Žena se ispruži na postelju, odajući bezgraničnu iscrpljenost.
- Kad bi barem saznao tko ih ostavlja.
- Onaj tko ih ostavlja to zna - zaključi zubar.
Načelnik je znao danima ne okusiti hrane. Naprosto bi to smetnuo s uma. Njegova aktivnost, povremeno grozničava, bijaše neujednačena kao i duga razdoblja nerada i dosade, kad je bez ikakva cilja tumarao selom ili se zatvarao u blindirani ured, ne vodeći računa o protjecanju vremena. Uvijek osamljen, uvijek pomalo izgubljen, nije imao posebnih strasti niti se prisjećao vremena kad se redovitost poštovala. Natjeran jedino neodgodivom potrebom, banuo bi u svako doba u svratiste i jeo sve što bi donijeli preda nj. Tog je dana objedovao sa sucem Arcadijem. Proveli su zajedno cijelo popodne, sve dok nije zakonski provedena prodaja zemljišta. Vještaci su obavili svoj zadatak. Sudski zastupnik, imenovan za privremenog vršitelja dužnosti, ostao je na tom položaju dva sata. Nešto poslije četiri, kad su ušli u biljarski salon, izgledalo je da se obojica vraćaju iz mučnog pohoda u budućnost.
- Stvar je konačno gotova - reče načelnik trljajući dlanove. Sudac Arcadio nije ga slušao. Načelnik opazi da nasumce pipa oko stolice za tezgom i dade mu tabletu za umirenje.
- Čašu vode - naruči don Roqueu.
- Hladno pivo - ispravi sudac Arcadio, čela naslonjena na tezgu.
- Ili hladno pivo - dopuni načelnik, ostavljajući novac na tezgi. - Pošteno ste ga zaradili.
Ispivši pivo, sudac Arcadio protrlja prstima vlasište. U lokalu je vladala praznička vreva, očekivao se dolazak cirkuske povorke.
Načelnik je gledao iz biljarskog salona. Praćena treštanjem limene glazbe prvo je prošla djevojka u srebrnastom trikou, na patuljastom slonu s otromboljenim ušima kao dva lista malange. Iza. nje su slijedili klaunovi i skakači na trapezu. Sasvim se razvedrilo, i posljednje zrake sunca stale su zagrijavati umiveni dan. Kad je glazba utihla da čovjek na štulama pročita najavu programa, činilo se da cijelo selo izrasta iz zemlje u čudesnoj tišini.
Fra Angel, zagledavši se u povorku iz svog ureda, pratio je takt glazbe klimanjem glave. Dobro raspoloženje, vrativši ga u djetinjstvo, držalo ga je u toku večere i kad se spustila noć, sve dok nije prestao nadzirati ulaženje u kino i ponovo se našao sam sa sobom u spavaćoj sobi. Nakon molitve, saletio ga je tugaljiv zanos u pletenom naslonjaču za ljuljanje, te nije ni primijetio kad je odbilo devet, ni kad je zamukao razglas kinematografa i ustalio se kreket jedne žabe. Digao se odande i sjeo za radni stol da sroči poziv načelniku.
Sjedeći na jednom od počasnih mjesta u cirkusu, što ga je zauzeo na direktorovo navaljivanje, načelnik je promatrao uvodnu točku na trapezu i jedan nastup klaunova. Zatim se pojavila Casandra, odjevena u crni baršun i povezanih očiju, koja je nazočnim posjetiocima predložila da im pogađa misli. Načelnik pobjegne. Obišao je selo kao i obično, i u deset otišao u policijsku postaju. Ondje ga je, na listovnom papiru i krasopisom ispisan, očekivao poziv fra Angela. Uznemirio ga je administrativni ton te molbe.
Fra Angel se upravo počeo svlačiti kad je načelnik pokucao na vratima. »Ajde u smokve, Bože mi prosti«, reče župnik. »Nisam vas tako brzo očekivao.« Načelnik skine kapu i uđe.
- Volim odgovoriti na pisma - nasmiješi se. Odbaci kapu na pleteni naslonjač za ljuljanje, zavrtjevši je kao gramofonsku ploču. Ispod ormarića je bilo nekoliko bočica s gaziranim napitkom, što su se hladile u kablu vode. Fra Angel dohvati jednu.
- Hoćete li popiti limunadu? Načelnik prihvati.
- Bio sam toliko slobodan - reče župnik ne okolišajući - da izrazim zabrinutost zbog vašeg nehajnog stava prema ceduljama.
Izrekao je to načinom koji se mogao protumačiti kao šala, ali ga je načelnik shvatio doslovce. Zapitao se, zbunjen, kako je zabrinutost zbog cedulja mogla fra Angela navesti na ovakav potez.
- Čudi me, velečasni, da ste se i vi poveli za tim.
Fra Angel je kopao po ladicama stola da pronađe otvarač.
- Ne brinu mene cedulje same po sebi - reče pomalo ljutit, ne znajući što da počne s bočicom. - Ono što me zapravo brine je, da tako kažem, stanovita nepravednost u svemu tome.
Načelnik mu uzme bočicu i odčepi je na potkovici čizme, posluživši se pritom spretno lijevom rukom da je fra Angel samo zapanjeno gledao.
Obliže pjenu na grliću.
- Postoji privatni život - zausti, ne došavši do zaključka. - Stvarno, velečasni, ne vidim što bi se moglo poduzeti.
Zupnik se smjesti za radnim stolom. »Morali biste to znati«, reče. »Napokon, to za vas nije ništa novo.« Preleti sobu letimičnim pogledom i odsiječe drugim tonom:
- Trebalo bi štogod poduzeti prije nedjelje.
- Danas je četvrtak - naglasi načelnik.
- Vodim računa o vremenu - odvrati župnik. I nadoveže potaknut skrovitim porivom: - Ali možda još nije prekasno da ispunite svoju dužnost.
Načelnik je pokušavao zakrenuti grlić na bočici. Fra Angel ga je gledao kako seta gore-dolje, uspravan i vitak, bez i najsitnijeg nagovještaja starenja, i obuze ga jasan osjećaj manje vrijednosti.
- Kao što vidite - zaključi još jednom - nije to ništa posebno. Na tornju odbije jedanaest. Načelnik sačeka da zamre i zadnji tračak jeke, pa se nagne prema župniku, oslonivši ruke na stol. Lice mu je odavalo suzdržanu napetost koja se otkrivala u glasu.
- Slušajte, velečasni - započne. - U selu vlada mir, svijet počinje imati povjerenja u vlasti. Bilo kakva primjena sile u ovom času značila bi preveliki rizik u usporedbi s tako beznačajnom stvari.
Fra Angel potvrdi kimanjem. Pokuša rastumačiti:
- Mislim, općenito uzevši, da vlasti poduzmu stanovite mjere.
- U svakom slučaju - nadoveže načelnik ne mijenjajući položaj - ja vodim računa o okolnostima. Vi dobro znate: imam šest policajaca zatvorenih u postaji, koji dobivaju plaće za nerad. Nisam im uspio ishoditi premještaj.
- Sve to znam - reče fra Angel. - Ni za što vas ne krivim.
- Više ni za koga nije tajna - nastavi sa žestinom načelnik, ne obazirući se na upadice - da su trojica od njih obični kriminalci, dovedeni iz zatvora i preobučeni u policajce. Kako sada stvari stoje, ne želim se izlagati opasnosti da ih izvedem na ulicu u potjeru za duhom. Fra Angel raskrili ruke.
- Naravno, naravno - prizna odlučno. - To je svakako izvan svake sumnje. Ali, zašto ne zatražite, recimo, usluge dobrih ljudi? Načelnik se osovi, otpivši iz bočice nekoliko gutljaja, preko volje. Prsa i leđa bila su mu promočena od znoja. Reče:
- Dobri ljudi, kako vi kažete, sprdaju se sa ceduljama.
- Ne svi.

- Osim toga, nije razložno uznemirivati ljude zbog nečega što, na kraju krajeva, nije vrijedno pažnje. Iskreno govoreći, velečasni - zaključi dobro raspoložen - do večeras mi nije ni na kraj pameti bilo da vi i ja imamo nekakve veze s tom igrarijom. Fra Angel zauze majčinski stav. »U neku ruku, da«, otpovrne, načevši razrađeno objašnjenje, u koje je odmah uklopio gotove dijelove iz propovijedi što ju je počeo u sebi slagati još prethodnog dana na objedu kod udovice Asis.
- Posrijedi je, ako se tako može reći - dovrši - slučaj terorizma na moralnom planu.
Načelnik se otvoreno nasmiješi. »Hajte, hajte«, zamalo da ga prekine. »Ne treba od tih papirića stvarati filozofiju, velečasni.« Odloživši na stol nedopijenu bočicu, zaključi što je srdačnije mogao:
- Ako mi vi tako prikazujete stvar, morat ćemo nešto poduzeti.
Fra Angel mu zahvali. Nije nimalo ugodno, kako reče, izići u nedjelju na propovjedaonicu opterećen takvom brigom. Načelnik ga je pokušao shvatiti. Ali je uvidio da je jako kasno i da župniku remeti počinak. Bubanj je osvanuo kao utvara iz prošlosti. Prolomio se pred biljarskim salonom, u deset izjutra, i držao seosko ravnovjesje u jednoj jedinoj točki, sve dok konačno nisu odjeknula tri snažna udarca palicom kao upozorenje i zavladao nemir.
- Smrt! - klikne udovica Montiel, videći kako se otvaraju vrata i prozori, i narod odasvud hrli prema trgu. - Došla je smrt!
Došavši sebi nakon prvog dojma, razmakla je balkonske zavjese i stala promatrati gužvu oko policajca koji se spremao na čitanje proglasa. Tajac na trgu bio je prejak za telalov glas. Iako se svojski upela da nešto čuje, zaokruživši dlan iza uha, udovica Montiel uspjela je razabrati samo dvije riječi.
Nitko joj u kući nije mogao dati objašnjenje. Proglas je bio pročitan s onim uobičajenim zapovjedničkim ritualom, na svijetu je vladao novi poredak, a ona nije pronalazila nikoga tko bi to dokučio. Njezino bljedilo zaplaši kuharicu.
- Što kaže proglas?
- To i ja pokušavam saznati, ali nitko ne zna ništa. Dakako - nadoveže udovica - otkako je svijeta i vijeka proglas nije donio neko dobro.
Tada je kuharica izišla na cestu i vratila se s pojedinostima. Od te noći, i sve dok ne nestanu uzroci koji su doveli do postojećih mjera, uvodi se policijski sat. Nitko neće moći na ulicu od osam navečer do pet ujutro, bez posebne propusnice sa žigom i potpisom načelnika. Policija ima nalog da triput zaustavlja svakoga tko se nade na ulici i da puca na prekršitelja. Načelnik će uspostaviti i osobno odrediti građanske ophodnje koje će pomagati policiji u noćnim obilascima. Grizući nokte, udovica zapita koji su uzroci takvih mjera.
- Nije navedeno u proglasu - odgovori kuharica - ali svi kažu isto: cedulje.
- Srce me nije prevarilo - usklikne užasnuto udovica. - Smrt se naselila u ovo mjesto.
Dala je pozvati gospodina Carmichaela. Povodeći se za silom drevnijom i dubljom od običnog poriva, naredila je da se izvadi iz spremišta i dopremi u spavaću sobu kožni kovčeg okovan bakrenim čavlima, što ga je Jose Montiel bio kupio za svoje jedino putovanje, godinu dana prije smrti. Izvadila je iz ormara nešto odjeće, donjeg rublja i cipele, i sve to složila na dno. Dok je to radila, počeo ju je obuzimati osjećaj savršenog odmora o kojem je toliko sanjala, zamišljajući se daleko od tog sela i te kuće, u sobi s kaminom i malom terasom na kojoj bi u sandučićima uzgajala mažuran, gdje bi se samo ona imala pravo sjećati Josea Montiela i jedina bi joj briga bila da dočeka ponedjeljak po podne i pročita pisma svojih kćeri. Pripremila je samo najnužniju odjeću. Još kožnata navlaka sa škarama, flaster i bočica joda, šivaći pribor i potom kutija cipela s krunicom i molitvenicima, i već ju je mučila pomisao da nosi više stvari negoli joj to Bog može oprostiti. Zato je u čarapu metnula gipsanog svetog Rafaela, pažljivo ga smjestila između odjeće i zaključala kovčeg.
Kad je došao gospodin Carmichael, zatekao ju je u najskromnijoj opravi. Tog dana, kao dobar znamen, gospodin Carmichael nije nosio kišobran. Ali udovica to nije zapazila. Izvadila je iz džepova sve kućne ključeve, svaki s otipkanom oznakom na privjesku od ljepenke, i predala mu ih rekavši:
- Predajem vam u ruke grešno bogatstvo Josea Montiela. Radite od njega što vas je volja.
Gospodin Carmichael odavno se pribojavao tog trenutka.
- Znači - propenta - da vi želite nekamo otići dok se sve ovo ne stiša.
Udovica dočeka mirnim, ali odsječnim tonom:
- Odlazim zauvijek.
Gospodin Carmichael, ne odajući uzbuđenje, ukratko joj izloži situaciju. Nasljedstvo Josea Montiela još nije sređeno. Mnogobrojni dijelovi imovine, nabavljeni kojekako i na brzinu, bez potrebnih dokumenata, zakonski vise u zraku. Dok se ne uvede red u taj kaotičan imetak o kojemu za posljednjih godina ni sam Jose Montiel nije imao približnu predodžbu, nasljedstvo se ne može zaključiti. Stariji sin, na konzularnoj službi u Njemačkoj, i njezine dvije kćeri, očarane ludim provodima u Parizu, moraju se vratiti ili odrediti opunomoćenike za zaštitu svojih prava. Dok se to ne učini, ništa se ne može prodati. Trenutačna svjetlost u tom labirintu, kojim je lutala već dvije godine, ovog puta nije uspjela pokolebati udovicu Montiel.
- Nije važno - ostane pri svome. - Djeca su sretna u Evropi i nemaju što tražiti u ovoj divljoj zemlji, kako oni kažu. Ako hoćete, gospodine Carmichael, skupite na hrpu sve što nađete u ovoj kući i bacite to svinjama.
Gospodin Carmichael nije joj proturječio. Pod izlikom da zapravo još mora srediti neke stvari oko putovanja, izišao je da potraži liječnika.
- Sad ćemo vidjeti tvoj patriotizam na djelu, Guardiola.
Brijač i skupina ljudi što je čavrljala u brijačnici prepoznaše načelnika prije negoli su ga ugledali na vratima. »A i vaš«, nadoveže pokazujući na dvojicu najmlađih. »Večeras ćete dobiti pušku o kojoj toliko sanjate, pa da vidimo hoćete li imati petlje da je okrenete u nas.« Bilo je nemoguće posumnjati u srdačan ton njegovih riječi.
- Metla bi bila prikladnija - dočeka brijač. - U lovu na vještice metla je najbolja puška.
Nije ga ni pogledao. Brijao je zatiljak prve mušterije tog jutra i nije pridavao važnosti načelnikovim riječima. Tek kad je opazio da provjerava tko je iz te skupine rezervist i zna baratati puškom, brijač shvati da je zapravo on jedan od odabranih.
- Je li istina, poručniče , da ćete nas uvući u tu igrariju? - zapita.
- Neka vas đavo nosi - odbrusi načelnik. - Otkad vas znam plačete za puškom, a sad kad je imate, u to ne vjerujete.
Postavi se iza brijača odakle je u zrcalu mogao vidjeti cijelu skupinu. »Slušaj ovamo«, reče, pridavši glasu zapovjednički ton. »Danas po podne, u šest, rezervisti prvog poziva neka se jave u postaju.« Brijač ga pogleda u zrcalu.
- A ako uhvatim upalu pluća? - zapita.
- Izliječit ćemo ti je u zatvoru - odvrati načelnik.
Glazbeni automat u biljarskom salonu slinio je plačljivi bolero. Lokal je bio prazan, ali su na pojedinim stolovima stajale napola prazne boce i čaše.
- Kako čujem - reče don Roque ugledavši načelnika - sad je sranje kompletno. Morat ću zatvarati u sedam.
Načelnik produži ravno do kraja salona, gdje ni za kartaškim stolićima nije bilo nikoga. Otvori vrata zahoda, pogleda u spremište i vrati se do tezge. Prolazeći kraj biljarskog stola, naglo podigne tkaninu kojom je bio prekriven i usklikne:
- Hajde, ne izvodite ludorije.
Dvojica mladića iziđoše ispod stola otresajući prašinu s hlača. Jedan je bio blijed. Onome mlađemu su se zajapurile uši. Načelnik ih blago odgura prema stolićima na ulazu.
- Kao što je dogovoreno - reče im. - U šest sati u postaji. Don Roque je i dalje stajao za tezgom.
- Kako je počelo - reče - morat ću se odati krijumčarenju.
- Radi se o dva ili tri dana - reče načelnik. Vlasnik kinematografa ga sustigne na uglu. »Samo je još ovo falilo«, poviče. »Nakon dvanaest taktova zvona, jedan takt trube.« Načelnik ga lagano potapša po ramenu i pokuša skrenuti razgovor.
- To ćemo vam rekvirirati - reče.
- Ne možete - dočeka vlasnik. - Kino ne spada u javne službe.
- Za opsadnog stanja - reče načelnik - čak se i kino može proglasiti javnom službom.
Tek se tada prestao smiješiti. Preskakao je po dvije stepenice u postaji i, došavši na prvi kat, raskrili ruke i ponovo prasne u smijeh.
- Tiboga! - zine. - Zar i vi?
Na ležaljci, apatičan poput istočnjačkog vladara, zavalio se direktor cirkusa. Zaneseno je dimio iz lule kao u morskog vuka. Ponudi načelniku da sjedne, kao da je to njegova kuća.
- Da popričamo o poslu, poručniče .
Načelnik dovuče stolicu i sjedne kod njega. Držeći lulu u ruci urešenoj raznobojnim kamenjem, direktor mu tajanstveno namigne.
- Možemo li potpuno otvoreno razgovarati? Načelnik mu potvrdi kretnjom.
- Znao sam to od onog časa kad sam ugledao kako se brijete - reče direktor. - Dakle, ovako: ja, koji sam navikao raditi s ljudima, znam da ovaj policijski sat, za vas ...
Načelnik ga je promatrao, očito raspoložen za zabavu.
- ... naprotiv, za mene, koji sam platio troškove smještaja i moram hraniti 17 ljudi i 9 životinja, to naprosto znači propast.
- I što sad?
- Predlažem - otpovrne direktor - da policijski sat pomaknete na jedanaest i da zaradu od noćne predstave međusobno podijelimo. Načelnik se i dalje smiješio, ne pomičući se u stolici.
- Pretpostavljam - reče - da ste u selu brzo pronašli nekoga tko vam je rekao da sam lupež.
- To je poštena pogodba - pobuni se direktor. Nije ni opazio kad je načelnik postao ozbiljan.
- Razgovarat ćemo u ponedjeljak - reče neodređeno poručnik.
- U ponedjeljak ću nositi gaće na štapu - odvrati direktor. - Mi smo puka sirotinja.
Načelnik ga povede do stubišta lagano ga tapšajući po leđima. »Drugome vi s tom pričom«, reče. »Znam taj posao.« Kad su došli do stuba, reče utješnim tonom:
- Noćas mi pošaljite Casandru.

Direktor se pokušao okrenuti, ali ga je ruka na leđima odlučno potiskivala.
- Naravno - reče. - Samo se po sebi razumije.
- Pošaljite mi je - ponovi načelnik - pa ćemo sutra porazgovarati.
Gospodin Benjamin vršcima prstiju gurne vrata zastrta žičanom mrežom, ali ne uđe u kuću. Dovikne potajno ogorčen:
- Prozori, Nora.
Nora Jacob - zrela i kršna - kratke kose kao u muškarca, počivala je pri ventilatoru u polumračnoj sobi. Čekala je gospodina Benjamfna za objed. Kad ga je začula, s mukom je ustala i otvorila sva četiri prozora koji su gledali na ulicu. Val vrućine uđe u sobu s podnim pločicama na kojima se nebrojeno puta ponavljao isti ćoškasti paun, i s pokućstvom presvučenim u tkaninu s cvjetnim uzorkom. Svaka je pojedinost odavala jeftinu raskoš.
- Koliko ima istine u onome što se priča? - upita.
- Priča se koješta.
- O udovici Montiel - pobliže će Nora Jacob. - Šuška se da je poludjela.
- Po meni je ona odavno luda - reče gospodin Benjamin. I doda sa stanovitim razočaranjem: - Jest, jutros je zamalo skočila s balkona. Stol, potpuno vidljiv s ulične strane, bio je prostrt za dvoje: pribor za jelo nalazio se na krajevima. »Prst božji«, reče Nora Jacob pljesnuvši da se posluži objed. Ventilator je ponijela u blagovaonicu.
- Kuća je od jutros puna svijeta - reče gospodin Benjamin.
- Dobra prilika da se iznutra razgleda - priklopi Nora Jacob. Mala crnkinja, glave načičkane raznobojnim čvorovima, donijela je na stol kipuću juhu. Miris piletine ispuni blagovaonicu, i temperatura postade nepodnošljiva. Gospodin Benjamin pričvrsti ubrus oko vrata i reče: »Dobar tek.« Pokuša jesti vrelom žlicom.
- Puhni malo i ne budi tvrdoglav - javi se ona gubeći strpljenje. - Osim svega, svući taj kaput. Zbog tvojih obzira da ne ulaziš u kuću sa zatvorenim prozorima umrijet ćemo od vrućine.
- Sad je to nužnije nego ikada - reče on. - Nitko neće moći reći da s ulice ne vidi sve što radim kad sam u tvojoj kući.
Ona rastegne usta u predivan umjetni smiješak, otkrivši desni od pečatnog voska. »Ne budi smiješan«, dobaci. »O meni mogu govoriti što ih je volja.« Kad je konačno mogla jesti juhu, produžila je naklapati u stankama:
- Jedino bi me mogle pogoditi priče o Moniki - dovrši, spomenuvši petnaestogodišnju kćer koja s njom nije provela raspust otkako je krenula u školu. - Ali o meni ne mogu reći više od onoga što znaju i vrapci na krovu.
Gospodin Benjamin ne dobaci joj uobičajeni prijekoran pogled. Jeli su juhu šutke, na pristojnoj razdaljini od dva metra, najkraćem razmaku što ga je on uopće dopuštao, pogotovo na javnom mjestu. Dok je ona, prije dvadeset godina, išla u školu, on joj je pisao duga i dosadna pisma na koja je ona odgovarala strastvenim listićima. Za nekog raspusta, dok su bili na izletu, Nestor Jacob, pijan kao zemlja, odvukao ju je za kosu u prikrajak dvorišta i nedvosmisleno joj izjavio ljubav: »Ako se ne udaš za mene, dobit ćeš metak u čelo.« Vjenčali su se krajem raspusta. Nakon deset godina su se rastali.
- U svakom slučaju - reče gospodin Benjamin - nije poželjno zatvorenim vratima raspaljivati tuđu maštu.
Popivši kavu, ustane. »Idem«, reče. »Mina je sigurno izgubila strpljenje.« Stavljajući šešir, dovikne s vrata:
- Ova je kuća pravi pakao.
- A što ja govorim - reče ona.
Sačekala je na pokrajnjem prozoru da joj dobaci pozdrav, kao da udjeljuje blagoslov. Zatim je odnijela ventilator u spavaću obu, zatvorila vrata i svukla se do gola. Konačno, kao i svakog dana poslije objeda, uđe u kupaonicu pored sobe i sjedne na zahod, nasamo sa svojom tajnom.
Četiri puta dnevno je gledala kako Nestor Jacob prolazi pored kuće. Svi su znali da on živi s drugom ženom, da s njom ima četvoro djece i uživa glas uzornog oca. Za posljednjih godina u više je navrata prošao s djecom pored kuće, ali nikad sa ženom. Zapažala je s vremenom kako mršavi, stari i blijedi, kako se pretvara u neznanca, ne shvaćajući kako je nekad mogla s njime biti intimna. Ponekad bi ga, za samotnih sijesti, neodoljivo poželjela: ne onakvoga kakav je bio dok je prolazio pored kuće, nego onakvoga kakav je bio prije Monikina rođenja, kad joj njegova kratka i dosadna ljubav još nije postala nepodnošljiva. Sudac Arcadio spavao je do podneva. Tako je saznao za proglas tek kad je došao u ured. Pisar je, naprotiv, bio na iglama od osam sati, kad je načelnik zatražio od njega da napiše dekret.
- Bez obzira na sve, čini mi se da je rječnik prilično oštar - zaključi sudac Arcadio, kad je saznao pojedinosti. - Nije to trebalo.
- To je uvijek isti dekret.
- Tako je - složi se sudac. - Ali stvari su se izmijenile, pa valja izmijeniti i rječnik. Narod je vjerojatno zaplašen.
Međutim, kako se kasnije uvjerio igrajući na karte u biljarskom salonu, strah se nije odveć zapažao. Prije bi se moglo reći da je vladala atmosfera kolektivne pobjede zbog potvrde onoga što su svi znali: stvari se nisu izmijenile.
Sudac Arcadio nije mogao mimoići načelnika kad je izlazio iz biljarskog salona.
- Sve to s ceduljama možemo mačku o rep - reče mu. - Ljudi su sretni.
Načelnik ga uze za ruku. »Mi ništa ne poduzimamo protiv stanovništva« reče. »Uobičajeni postupak.« Suca Arcadija su ti ulični razgovori bacali u očaj. Načelnik je odrješito koračao, kao da obavlja neobično važne poslove, a onda bi nakon dugotrajnog pješačenja uvidio da luta bez cilja.
- Neće to dugo potrajati - pridoda. - Najkasnije do nedjelje taj će se pametnjaković koprcati iza brave. Sve mi nešto govori da je to žena. Sudac Arcadio nije u to vjerovao. Unatoč površnom praćenju pisarovih obavijesti, došao je do općeg zaključka: cedulje nisu djelo jedne osobe. Ne uklapaju se u određeni sistem. U posljednje su vrijeme poneke osvanule u novom obliku: kao crtež.
- Možda to nije ni muškarac ni žena - zaključi sudac Arcadio. - Možda su to muškarci i žene koji djeluju pojedinačno.
- Ne komplicirajte stvari, suče - reče načelnik. -Barem biste vi morali znati da u svakoj gužvi, bez obzira na to koliko je ljudi upleteno u nju, uvijek postoji jedan krivac.
- To je još Aristotel rekao, poručniče - odvrati sudac Arcadio. I nadoda uvjereno: - Radite kako znate, ali ova mjera nema nikakve svrhe. Najkraće rečeno, oni koji to rade pričekat će da prođe policijski sat.
- Nije važno - reče načelnik. - Na kraju krajeva, treba sačuvati ugled vlasti.
U postaji su se počeli okupljati regruti. Tijesno dvorište, opkoljeno visokim betonskim zidovima, mjestimično prošaranim sasušenom krvlju i tragovima od udara puščanih zrna, podsjećalo je na vremena kad su ćelije bile pretrpane i zatvorenici morali stajati pod vedrim nebom. Tog su dana nenaoružani policajci tumarali u gaćama po hodnicima.
- Rovira - zaviče načelnik s vrata. - Donesi nešto za piće ovim mladićima.
Policajac se stade oblačiti.
- Ruma? - zapita.
- Ne trabunjaj - dovikne načelnik krenuvši u blindirani ured. - Nešto osvježavajuće.
Regruti su pušili sjedeći uokrug dvorišta. Sudac Arcadio ih pogleda s ograde na drugom katu.
- Jesu li to dobrovoljci?
- Što vam pada napamet - otpovrne načelnik. - Morao sam ih pronalaziti ispod kreveta, kao da stvarno idu u vojsku.
Sudac nije ugledao ni jedno nepoznato lice.
- Kao da ih je unovačila opozicija - reče. Masivna čelična vrata ureda otvore se, i iznutra dopre ledeni dah. »To znači da su orni za borbu«, nasmiješi se načelnik kad je upalio svjetlo u osobnoj tvrđavi. U jednom kraju stajali su poljski krevet, stakleni vrč sa čašom na stolici, i pod krevetom, noćni sud. Uz gole betonske zidove bile su poredane puške i strojnice. Svježi je zrak jedino mogao dopirati kroz visoke okrugle prozorčiće s kojih je pucao vidik na pristanište i dvije glavne ulice. U drugom kraju, pored čelične blagajne, stajao je pisaći stol. Načelnik namjesti kombinaciju.
- To je tek početak - reče. - Svima ću dati puške.
Iza njih se pojavi policajac. Načelnik mu dade nekoliko novčanica i to poprati riječima: »Donesi mi još dvije kutije cigareta za svakoga.« Kad su ponovo ostali sami, obrati se sucu Arcadiju.
- Kako vam sve to zvuči?
Sudac zamišljeno odvrati: - Nepotreban rizik.
- Svijet će blenuti od čuda - naceri se načelnik. - A isto mi se tako čini da ovi jadni mladići neće znati što da počnu s tim puškama.
- Možda su još zbunjeni - na to će sudac - ali to brzo prođe. Napne se da zatomi osjećaj praznine u želucu. »Čuvajte se, poručniče «, pomisli naglas. »Da ne bi ispalo naopako.« Načelnik ga izvede iz ureda zagonetno se držeći.
- Ne budite naivni, suče - šapne mu na uho. - Dat ću im manevarsku municiju.
Kad su sišli u dvorište, svjetlo je bilo upaljeno. Regruti su pili osvježavajuća pića pod prljavim žaruljama na koje su nasrtali noćni insekti. Šetajući gore-dolje po dvorištu, gdje je još bilo zaostalih mlaka od posljednje kiše, načelnik im očinskim tonom stade objašnjavati kakav ih zadatak očekuje te noći: stajat će na udvojenoj straži po glavnim križanjima i imati naređenje da pucaju u svakoga, bio to muškarac ili žena, tko se ne odazove na treći poziv. Preporučio im je da budu srčani i oprezni. Poslije ponoći stići će im obrok. Načelnik je očekivao da će, s Božjom pomoći, sve glatko proći, i da će narod znati cijeniti taj napor vlasti u cilju očuvanja društvenog mira. Fra Angel je ustajao od stola kad je na tornju počelo odbijati osam. Ugasio je svjetlo u dvorištu, navukao rezu i prekrižio molitvenik: »U ime Boga.« U nečijem udaljenom dvorištu oglasi se bukač. Drijemajući na svježini trijema, pored krletki prekrivenih tamnim krpama, udovica Asis začuje drugi otkucaj i sklopljenih očiju zapita: »Je li se vratio Roberto?« Služavka, koja je čučala na pragu, odgovori da je od sedam sati u postelji. Nešto prije toga, Nora Jacob je bila stišala radio i uživala u blagoj glazbi koja kao da je dopirala iz nekog ugodnog i čistog svijeta.
Nečiji glas, odveć udaljen i nestvaran, dovikne neko ime na obzorju, i selom se razlegne pasji lavež.
Zubar nije dokraja poslušao vijesti. Sjetivši se da Angela rješava križaljku pod žaruljom u dvorištu, naredi joj i ne gledajući: »Zaključaj ulazna vrata i dovrši to u sobi.« Žena se naglo prenula iz sna. Roberto Asis, koji je zaista bio legao u sedam, ustane i kroz odškrinut prozor zagleda se na trg. Jedino je razabrao mračne obrise drveća i zadnje svjetlo što se ugasilo na balkonu udovice Montiel. Njegova žena upali svjetlo na noćnom ormariću i prigušenim šaptom ga navede da ponovo legne. Usamljeni pas nije prestajao lajati ni nakon petog otkucaja.
U vrućini spavaće sobe, zakrčene praznim limenkama i prašnjavim bočicama, s novinama raširenim na trbuhu i naočarima na čelu, hrkao je Lalo Moscote. Njegova uzeta žena, uzbuđena sjećanjem na nekadašnje noći poput ove, tjerala je krpom komarce i u sebi brojila otkucaje. Nakon udaljenih povika, pasjeg laveža i nečujne trke zavladala je tišina. - Pripazi da bude coramina - upozori doktor Giraldo svoju ženu koja je prije odlaska na počinak stavljala najnužnije lijekove u njegov kovčežić. Oboje su pritom mislili na udovicu Montiel, koja se ukočila kao mrtvac zbog djelovanja posljednje doze luminala. Jedino je don Sabas, nakon dugog razgovora s gospodinom Carmichaelom, izgubio osjećaj za vrijeme. Još se nalazio u uredu, mjereći na vagi sutrašnji doručak, kad je odjeknuo sedmi otkucaj, i njegova žena izišla iz spavaće sobe raskuštrane kose. Rijeka presta teći. »U ovakvoj noći«, promrmlja netko u mraku, baš kad je odjeknuo osmi, dubok i neopoziv otkucaj, i nekakvo pucketanje, koje je bilo započelo prije petnaest sekundi, potpuno utihne.
Doktor Giraldo zaklopi knjigu dok nije zamukla truba policijskog sata. Žena mu odloži kovčežić na noćni ormarić, legne okrenuvši se zidu i utrne svoju svjetiljku. Liječnik otvori knjigu, ali ne uze čitati. Oboje su smireno disali, sami u mjestu što ga je grobna tišina svela na dimenzije spavaće sobe.
- O čemu razmišljaš?
- Ni o čemu - odvrati liječnik.

Plovio je u mislima sve do jedanaest, i onda se vratio na istu stranicu koju je čitao kad je počelo odbijati osam. Presavio je jedan kut na listu i odložio knjigu na ormarić. Žena je spavala. Nekad su oboje bdjeli do svitanja, pokušavajući utvrditi mjesto i okolnosti pucnjeva. Često bi bat čizama i zveket oružja došao do kućnog ulaza, a oni, sjedeći u krevetu, očekivali kišu olova da im razvali vrata. Kad su već navikli razlikovati bezbrojne tanahne niti terora, noćima su bdjeli glava naslonjenih na jastuk prepun tajnih letaka koje je trebalo raspačati. Jednog jutra u zoru začuli su pred vratima ordinacije ono pritajeno komešanje kao da netko dolazi u serenadu, a potom umoran načelnikov glas: »Ne tamo. Taj je čist.« Doktor Giraldo utrne svjetiljku i pokuša zaspati. Kišica se spustila poslije ponoći. Brijač i regrut, na straži za uglom u pristaništu, ostave svoje mjesto i sklone se pod strehu dućana gospodina Benjamina. Brijač pripali cigaretu i razgleda pušku pri svjetlosti šibice. Bila je nova.
- Made in USA - reče.
Njegov drug je potrošio nekoliko šibica da utvrdi marku svoje karabinke, ali je nije uspio pronaći. Krupna kap sa strehe padne na kundak i izmami šuplji zvuk. »Sve je to skupa čudno«, promrsi brišući ga rukavom. »Nas dvojica ovdje, s puškama, na kiši.« U zaspalom selu čulo se jedino kako kaplje voda sa strehe.
- Ima nas devet - reče brijač. - Njih je sedam, uključujući načelnika, ali su trojica zatvoreni u postaji.
- Maločas sam isto to mislio - javi se drugi. Iznebuha ih zaslijepi načelnikova baterijska svjetiljka, dok su šćućureni uza zid pokušavali zaštititi oružje od kapi koje su im kao sačma praštale po cipelama. Prepoznali su ga kad je ugasio svjetiljku i sklonio se pod strehu. Nosio je vojnu kabanicu i na prsima imao prebačenu strojnicu. S njim je bio policajac. Pogledavši na sat što ga je nosio na desnoj ruci, naredi policajcu:
- Otiđi u postaju i izvidi što je s menažom.
Jednakom bi odrješitošću izdao ratnu zapovijest. Policajac zamakne u kišu. Tada načelnik sjedne na zemlju kraj regruta.
- Šta je novo? - zapita.
- Ništa - odvrati brijač.
Regrut ponudi načelnika cigaretom prije negoli i sam pripali. Načelnik odbije.
- Dokle će ovo trajati, poručniče ?
- Ne znam - reče načelnik. - Zasad, dok ne istekne policijski sat. Sutra ćemo vidjeti što ćemo i kako ćemo.
- Do pet! - uzbuđeno će brijač.
- Tiboga - reče onaj drugi. - A ja sam na nogama od četiri izjutra. Kroz romon kiše dopre lajanje pasa. Načelnik sačeka dok se pseći zbor nije utišao i sveo na jedan usamljen lavež. Utučeno se okrene regrutu.
- Ne moraš to meni reći, pola sam života proveo u ovom sranju - reče. - Padam s nogu od sna.
- A da bi zašto - javi se brijač. - Ovo nema ni glave ni repa. Kao da to ženske rade.
- I ja počinjem u to vjerovati - uzdahne načelnik. Policajac se vrati izvijestivši da se čeka prestanak kiše kako bi mogli razdijeliti obrok. Zatim preda drugi raport: neka žena, zatečena bez propusnice, čeka načelnika u postaji.
Bila je to Casandra. Spavala je na ležaljki, pokrivena nepromočivom kabanicom, u sobici koju je škrto osvjetljavala žmirkava žarulja s balkona. Načelnik joj palcem i kažiprstom stisne nos. Ona zabrunda, promeškolji se u naletu zdvojnosti i otvori oči.
- Sanjala sam - reče.
Načelnik upali svjetlo u prostoriji. Zaklonivši oči rukama, žena se stenjući zgrči, i on načas oćuti odbojnost prema njenim srebrnastim noktima i obrijanom pazuhu.
- Bezobrazan si - reče. - Ovdje sam od jedanaest.
- Mislio sam da ću te zateći u sobi - ispriča se načelnik.
- Nisam imala propusnice.
Njezina kosa, prije dvije noći bakrene boje, sad je bila sivo-srebrnasta. »Smetnuo sam s uma«, nasmiješi se načelnik i, objesivši kabanicu, sjedne na stolicu pokraj nje. »Nadam se da te nisu uzeli za onu što naokolo lijepi papiriće.« Žena je ponovo stekla slobodno ponašanje.
- Kamo sreće - dočeka. - Obožavam jaka uzbuđenja. Načelnik se odjednom oćuti izgubljenim u sobi. Pucketajući člancima prstiju bespomoćno promrmlja: - Moraš mi učiniti uslugu.
Ona ga upitno pogleda.
- Među nama - nastavi načelnik - hoću da mi baciš karte, da vidimo može li se saznati tko nas to vuče za nos.
Ona okrene glavu na drugu stranu. »Shvaćam«, reče nakon kraćeg premišljanja. Načelnik je potakne: - Prije svega, to radim zbog vas. Ona potvrdno kimne.
- Već sam to napravila - reče.
Načelnik nije uspijevao prikriti uzbuđenje. »Sve je to jako čudno«, nadoveže Casandra s proračunatim melodramatskim tonom. »Karte su bile tako jasne da sam se preplašila gledajući ih prostrte na stolu.« Čak joj je i disanje postalo izvještačeno.
- Tko je?
- I cijelo selo i nitko.
Sinovi udovice Asis došli su na nedjeljnu misu. Bilo ih je sedam, ne računajući Roberta Asisa. Svi na isti kalup: krupni i neotesani, obikli gotovo kao mazge na najteže poslove, i slijepo odani majci. Roberto Asis, najmlađi među njima, i jedini oženjen, imao je samo jednu zajedničku crtu sa svojom braćom: kvrgu na nosnoj kosti. Krhka zdravlja i uljudnog ponašanja, došao je kao utješna nagrada umjesto kćerke što ju je udovica Asis uzaludno očekivala. U kuhinji, gdje su njih sedmorica rastovarila marvu, udovica se šetala u metežu od vezane peradi, povrća i sireva i tamnih glava šećera i usoljena mesa, izdajući upute služinčadi. Kad se kuhinja raščistila, naredila je da se ono najbolje odvoji za fra Angela. Župnik se upravo brijao. Povremeno bi ispružio ruku u dvorište da kišicom ovlaži podbradak. Već je bio pri kraju, kad su dvije bosonoge djevojčice bez kucanja otvorile vrata i pred njega istresle nekoliko zrelih ananasa, djelomično sazrelih banana, glavu šećera, sir i košaru ispunjenu povrćem i svježim jajima.
Fra Angel im namigne. »Ovo me podsjeća na djeda Mraza«, reče. Mlada djevojčica, razrogačenih očiju, upre u nj kažiprstom:
- I župnici se briju!
Ona druga je povede prema vratima. »A što si ti mislila?« nasmiješi se župnik, a onda ozbiljno doda: »I mi smo ljudska bića.« Pogledao je živež rasut na podu i dokučio da tako darežljiva može biti samo kuća udovice Asis.
- Poručite momcima - gotovo dovikne - da će im Bog za uzdarje dati dobro zdravlje.
Fra Angel, koji za četrdeset godina svog službovanja nije uspio naučiti da savlada uzbuđenje koje prethodi svečanim trenucima, spremi pribor ne obrijavši se dokraja. Zatim je pokupio živež, pobacao ga pod ormarić i ušao u sakristiju brišući ruke o reverendu. Crkva je bila puna. U dvjema klupama pored propovjedaonice, koje su oni darovali crkvi i dali urezati svoja imena na bakrenim pločicama, sjedili su Asisovi s majkom i snahom. Kad su ušli u crkvu, prvi put svi zajedno poslije nekoliko mjeseci, činilo se da ujahuju. Cristobal Asis, najstariji sin, koji je ostavio stoku pola sata prije toga i nije se stigao obrijati, još je nosio jahaće čizme s ostrugama. Kad bi čovjek ugledao tu sirovu ljudeskaru, stao bi i nehotice vjerovati u raširenu, ali nikad potvrđenu glasinu, da je Cesar Montero nezakoniti sin starog Adalberta Asisa.
Fra Angel se u sakristiji suočio s neprilikom: misno ruho nije stajalo na svom mjestu. Ministrant ga zateče kako sav smeten prebire po ladicama i razdraženo raspravlja sam sa sobom.
- Pozovi Trinidad - naloži mu župnik - i pitaj je kamo je stavila stolu.
Zaboravio je da je Trinidad još od subote bolesna. Ministrant pomisli da je sigurno ona uzela neke stvari da ih uredi. Fra Angel obuče ruho za pogreb. Nije se uspio sabrati. Kad se uspeo na propovjedaonicu, nestrpljiv i još pomalo zadihan, razabra da argumenti što ih je tih dana gradio neće dostići onu uvjerljivu moć koju su imali u samoći između četiri zida.
Govorio je deset minuta. Teško nalazeći riječi, zatečen navalom misli koje se nisu uklapale u predviđene kalupe, ugledao je udovicu Asis okruženu sinovima. Učini mu se da ih je nakon nekoliko stoljeća prepoznao na mutnoj obiteljskoj fotografiji. Jedino mu je Rebeca Asfs, koja je lepezom od sandalovine hladila prekrasne uzburkane grudi, izgledala ljudski i stvarno. Fra Angel okonča propovijed, ne spomenuvši izravno cedulje.
Udovica Asis načas zauze ukočeno držanje, skidajući i natičući s pritajenim gnjevom vjenčani prsten, dok se misa nastavljala. Zatim se prekrižila, ustala i napustila crkvu koračajući središnjom lađom, a za njom bučno krenuše i sinovi.
Tog je jutra doktor Giraldo spoznao skroviti mehanizam samoubojstva. Kišica je nečujno sipila, u susjednoj kući je pjevala vuga, a njegova žena je pričala dok je on prao zube.
- Čudne su te nedjelje - reče ona prostirući stol za doručak. - Kao da ih je netko raskomadao i objesio: vonjaju po sirovom mesu. Liječnik pripremi aparat i uze se brijati. Oči su mu bile suzne, a vjede natečene. »Loše spavaš«, reče mu žena. Pa nadoveže s blagom gorčinom: »Jedne od dojdućih nedjelja osvanut ćeš kao starac.« Na sebi je imala iznošen kućni ogrtač, a glava joj je bila načičkana uvijačima.
- Učini mi veliku uslugu - reče on. - Zašuti. Ona pode u kuhinju, pristavi lonac za kavu na peć i pričeka da zakuha, osluškujući najprije zviždukanje vuge, a malo zatim prskanje tuša. Onda je otišla u sobu da joj muž zatekne čisto rublje kad iziđe iz kupaonice. Noseći doručak za stol, ugleda ga odjevena za izlazak, i onako u žutosmeđim hlačama i sportskoj košulji pričini joj se nešto mladi. Doručkovali su šutke. Kad su bili pri kraju, on je stade nježno promatrati. Ona je pila kavu poniknute glave, pomalo ustreptala od jada.
- To je zbog jetre - ispriča se on.
- Nema nikakva opravdanja za onakvu aroganciju - odvrati ona ne podižući glave.
- Vjerojatno sam se otrovao - reče on. - Jetra zariba od ove kiše.
- Stalno to ponavljaš - rastumači ona - ali ništa ne poduzimaš. Ako to uskoro ne učiniš - nadoda - morat ćeš samoga sebe otpisati. On se nije opirao. »U prosincu ćemo petnaest dana provesti na moru«, reče. Pogleda u kišicu kroz četvrtaste pukotine na drvenoj ogradi koja je razdvajala blagovaonicu od dvorišta prožetoga sivilom dugog listopada, i nadoveže: »Tada neće barem četiri mjeseca biti nedjelja kao što je ova.« Ona stade skupljati tanjure da ih odnese u kuhinju. Kad se vratila u blagovaonicu, zatekla ga je kako stavivši šešir od pletena palmova vlakna sprema kovčežić.
- I tako je udovica Asis ponovo izišla iz crkve - reče on. Žena mu je to ispričala prije negoli je bio počeo prati zube, ali je on mislio na druge stvari.
- To je treći put ove godine - potvrdi ona. - Po svemu sudeći, nije mogla pronaći bolju zabavu.
Liječnik bljesne savršenim nizom zubi.
- Bogatuni su ludi.
Neke su žene na povratku iz crkve došle obići udovicu Montiel. Liječnik pozdravi skupinu koja se zadržala u predvorju. Smijuljenje ga je pratilo do odmorišta. Prije negoli će pokucati, začuje i glasove drugih žena u spavaćoj sobi. Netko ga pozove da uđe. Udovica Montiel je sjedila raspuštene kose, pridržavajući rub plahte na prsima. U krilu su joj bili zrcalo i rožnati češalj.
- Vidim da ste i vi odlučili poći na zabavu - reče joj liječnik.
- Slavi petnaesti rođendan - reče jedna žena.

- Osamnaesti - ispravi udovica Montiel s turobnim smiješkom. Ponovo se ispruživši u krevetu, pokrije se do vrata.
- Dakako - priklopi raspoloženo - nijedan muškarac nije pozvan. Pogotovo ne vi, doktore. To nosi nesreću.
Liječnik odloži mokar šešir na komodu. »Tako i treba«, reče, promatrajući bolesnicu sa zabrinutim zadovoljstvom. »Vidim upravo da mi ovdje nema mjesta.« A potom će, ispričavajući se ženama oko udovice:
- Hoćete li mi dopustiti?
Kad je ostala s njim nasamo, udovica Montiel opet poprimi nujno bolesničko držanje. Liječnik, međutim, prijeđe preko toga. Nastavio je čavrljati jednako vedrim tonom dok je na noćni ormarić odlagao stvari što ih je vadio iz kovčežića.
- Molim vas, doktore - stade ga preklinjati udovica - nemojte injekcije. Pretvorila sam se u rešeto.
- Da ljudi nisu izmislili injekcije, liječnici bi skapali od gladi - nasmiješi se liječnik.
Nasmiješi se i ona.
- Da vam kažem - reče pipajući debelo meso preko plahte - sve mi je ovo izbodeno. Ne mogu ni dirnuti.
- A tko vam kaže da dirate - dočeka liječnik. Ona se razgali:
- Budite makar nedjeljom ozbiljni, doktore. Liječnik joj zasuče rukav da izmjeri krvni tlak. -To mi je liječnik zabranio - reče. - Škodi jetri.
Dok joj je mjerio tlak, udovica je gledala brojčanik tlakomjera s djetinjom znatiželjom. »Najneobičniji sat što sam ga u životu vidjela«, reče. Liječnik je pažljivo pratio kazaljku sve dok nije pritisnuo gumenu krušku.
- To je jedini sat koji točno označava vrijeme ustajanja - reče. Kad je završio, zagledao se pažljivo u bolesničino lice, slažući gumeno crijevo tlakomjera. Stavio je na ormarić bočicu s bijelim tabletama, naznačivši joj da uzme jednu svakih dvanaest sati. »Ako više nećete injekcije - reče - nećemo davati injekcije. Vi ste zdraviji od mene.« Udovica nestrpljivo odmahne.
- Nikad mi ništa nije bilo - reče.
- To znam - otpovrne liječnik - ali je nešto valjalo izmisliti da opravdam račun.
Kloneći se primjedbi, udovica zapita: - Moram li ostati u postelji? - Naprotiv - reče liječnik - to vam strogo zabranjujem. Siđite u predvorje i pobrinite se lijepo za svoje goste. Uostalom - doda obješenjački - imat ćete o čemu naklapati.
- Zaboga, doktore - usklikne ona - ne budite tako jezičavi. Mora da ste vi onaj što lijepi cedulje.
Doktor se nasmije šali. Odlazeći, krišom baci pogled na kožnati kovčeg s bakrenim čavlima što je spremljen za putovanje stajao u kutu spavaće sobe.
- I donesite mi nešto - dovikne s vrata - kad se vratite s puta oko svijeta.
Udovica ponovo uze s beskrajnim strpljenjem rasplitati kosu.
- Bez brige, doktore.
Nije sišla dolje. Ostala je u postelji sve dok svi nisu otišli. Tada se obukla. Gospodin Carmichael je zateče kako jede okrenuta odškrinutim vratima balkona.
Ona uzvrati pozdrav ne odvajajući pogleda od balkona. »Ta mi se žena zapravo sviđa«, reče. »Ima petlje.« I gospodin Carmichael pogleda prema kući udovice Asis, gdje su u jedanaest sati prozori i vrata još bili zatvoreni.
- Takva joj je narav - reče. - Kad netko ima utrobu u kojoj niču isključivo muška djeca, ne može ni biti drugačiji.
I okrenuvši se prema udovici Montiel, pridometne:
- A vi mi jutros izgledate kao ružica.
Ona je to potkrepljivala svježinom osmijeha. »Znate što?« upita. I kako je gospodin Carmichael bio neodlučan, odgovori umjesto njega:
- Doktor Giraldo je uvjeren da sam luda. -• Je li moguće? Udovica potvrdi kimanjem. »Ne bi me uopće čudilo - nadoveže - da je s vama porazgovarao o tome kako da me pošalje u ludnicu.« Gospodin Carmichael nije mogao doći k sebi od smetenosti.
- Nisam izlazio iz kuće čitavo jutro - reče.
Svali se u meki kožnati naslonjač pokraj kreveta. Udovica se prisjeti Josea Montiela u tom naslonjaču, zgromljenoga moždanom kapi, petnaest minuta prije smrti: »U tom slučaju - reče, otjeravši neugodnu uspomenu - možda ću vas pozvati danas po podne.« I skrene razgovor lucidnim smiješkom:
- Jeste li razgovarali s kumom Sabasom? Gospodin Carmichael kimne potvrdno.
I doista, u petak i subotu bacio je prve udice u modri bezdan don Sabasa, pokušavajući provjeriti kako će se on ponašati ako se objavi prodaja nasljedstva Josea Montiela.
Don Sabas je prema predmnijevanju gospodina Carmichaela bio raspoložen za kupnju. Udovica ga je slušala ne odajući nestrpljenja. Ne bude li to ove srijede, bit će to u onu narednu srijedu, zaključi sa staloženom sigurnošću. U svakom slučaju, odlučila je otići iz sela prije konca listopada.
Načelnik munjevitom kretnjom lijeve ruke potegne revolver iz navlake. Svaki mu se mišić u tijelu napeo da opali, kad se sasvim razbudio i prepoznao suca Arcadija.
- U trokurac!
Sudac Arcadio se ukipio.
- Nemojte mi više to raditi - reče načelnik spremajući revolver. Ponovo se strovali u ležaljku. - Sluh mi u snu postaje izoštreniji.
- Vrata su bila otvorena - reče sudac Arcadio. Načelnik ih je bio zaboravio zatvoriti u svitanje. Bio je tako umoran da se samo svalio u ležaljku i odmah zaspao.
- Koliko je sati?
- Sad će podne - reče sudac Arcadio. Glas mu je još lagano podrhtavao.
- Očajno sam pospan - reče načelnik.
Kad se protegnuo dugim zijevanjem, učini mu se da je vrijeme prestalo protjecati. Unatoč njegovim mjerama i probdjevenim noćima, cedulje su se i dalje pojavljivale. Tog je jutra zatekao papir zalijepljen na vratima spavaće sobe: »Ne pucajte topovima u vrapce, poručniče .« Na ulici su otvoreno govorili da to sami momci iz ophodnji postavljaju cedulje da razbiju dosadu dugih noćnih sati. Selo se previja od smijeha, mislio je načelnik.
- Razdrmajte se - reče sudac Arcadio - pa da krenemo na objed. Ali njemu nije bilo do jela. Htio je odspavati još jedan sat i okupati se prije izlaska iz kuće. Sudac Arcadio, naprotiv, svjež i okupan, vraćao se kući na objed. Prolazeći pored spavaće sobe i ugledavši otvorena vrata, ušao je da od načelnika zatraži propusnicu kako bi se mogao kretati nakon objave policijskog sata.
Načelnik samo odsiječe: »Ne!« Zatim se s očinskim okolišanjem stade opravdavati:
- Bolje vam je da lijepo ostanete kod kuće.
Sudac Arcadio pripali cigaretu. Zagleda se u plamen šibice pokušavajući progutati bijes, ali mu ništa nije padalo na pamet.
- Nemojte me krivo shvatiti - nastavi načelnik. - Budite sigurni da bih radije bio na vašem mjestu, lijegao u osam navečer i ustajao kad mi se prohtije.
- Svakako - dočeka sudac. I pridometne s naglašenom ironijom: - Samo mi je još to falilo: mladi tatica u trideset i petoj godini. Okrenuo mu je leđa i s balkona se zagledao u kišno nebo. Načelnik je nelagodno šutio. Zatim presiječe tajac:
- Suče!
Sudac Arcadio se okrene i obojica se pogledaše u oči.
- Neću vam dati propusnicu. Je li jasno?
Sudac zagrize cigaretu i htjede nešto zaustiti, ali se uspije svladati.
Načelnik začuje kako se polagano spušta stubama. Nagne se preko ograde i dovikne:
- Suče! Odgovora nije bilo.
- Prijatelji kao i dosad - vikne načelnik. Ni tada nije bilo odgovora.
Stajao je tako nagnut, očekujući da sudac Arcadio nešto kaže, sve dok se vrata nisu zatvorila i on ponovo ostao sam sa svojim uspomenama. Nije se trudio da zaspi. Bio je budan usred bijela dana, zaglibio u selu koje je sveudilj bilo nedokučivo i strano, iako je proteklo mnogo godina otkako je preuzeo kormilo njegove sudbine. Onog jutra kad se krišom iskrcao noseći stari kartonski kovčeg vezan konopcem i nalog da podčini selo po svaku cijenu, on je bio taj koga je morio strah. Njegovo jedino uporište bilo je pismo za njemu neznanog vladinog pristalicu kojega će sutradan zateći kako u gaćama sjedi na ulazu u mlin za ljuštenje riže. Uz pomoć njegovih dojava i nesmiljenih srca trojice plaćenih ubojica kojima se okružio, zadatak je bio obavljen. Tog dana, međutim, kako ne bijaše svjestan nevidljive paučine što ju je vrijeme već odavna plelo oko njega, i najkraći bi ga bljesak vidovitosti naveo da se upita tko je koga zapravo podčinio.
Sanjao je otvorenih očiju pred balkonom što ga je kupala kišica, sve dok nije malo prošlo četiri. Tada se okupao, obukao vojnu odoru i otišao u svratiste na doručak. Nakon toga je obavio uobičajen obilazak postaje, i uskoro zastao na nekom uglu, ruku zabijenih u džepove, bez ikakva cilja.
Vlasnik biljarskog salona ugleda ga u smiraj dana kako ulazi, ruku sveudilj zabijenih u džepove. Pozdravio ga je iz dna pustog lokala, ali mu načelnik nije uzvratio pozdrav.
- Bocu kisele vode - reče.
Boce zazveketaše kad ih je načas poremetio u ledenici.
- Jednog će vas dana morati operirati - reče vlasnik - i utvrdit će da vam je jetra puna mjehurića.
Načelnik se zagleda u čašu. Otpije gutljaj, podrigne, i tako je stajao podlaktivši se na tezgu i zureći netremice u čašu, pa još jednom podrigne. Na trgu ni žive duše.
- Tako - izusti načelnik.
- Nedjelja - reče vlasnik.
- Aha. Šta je novog.
Ostavi kovanicu na tezgi i iziđe bez pozdrava. Na uglu trga, netko tko je hodao kao da vuče za sobom golemi rep reče mu nešto što nije shvatio. Uskoro se pribere. Nekako mutno dokuči da se nešto događa i krene u postaju. Skokom je preletio stube, ne obazirući se na skupine ljudi koje su se vrzmale oko vrata. Presretne ga policajac. Preda mu nekakav papir, i on, preletjevši ga pogledom, shvati što je posrijedi.
- Raspačavao ih je u borilištu za pijetlove - reče policajac. Načelnik pohita hodnikom. Otvori prvu ćeliju i zastane s rukom na zaporu, navikavajući se na polumrak, dok nije uspio sve razabrati: pred njim je bio mladić, vjerojatno dvadesetogodišnjak, suhonjav i žućkast u licu, rohavu od kozica. Imao je kapu kakvu nose igrači baseballa i naočale ispupčenih stakala.
- Kako se zoveš?
- Pepe.
- Pepe, i dalje?
- Pepe Amador.
Načelnik ga premjeri pogledom i upne se da obnovi sjećanje. Mladić je sjedio na betonskoj ploči koja je zatvorenicima služila kao ležaj. Djelovao je spokojno. Skinuo je naočale, obrisao ih skutom košulje i pogledao načelnika nabravši vjeđe.
- Gdje smo se mi to vidjeli? - upita načelnik.
- Bit će negdje - reče Pepe Amador.

Načelnik nije zakoračio u ćeliju. I dalje je zamišljeno zurio u zatvorenika, a onda počeo zatvarati vrata.
- E, moj Pepe - reče - ovog si puta najebo. Navuče zasun, stavi ključ u džep i ode u ured gdje je stao čitati i prečitavati nekoliko puta tajni letak. Sjeo je pred otvoren balkon, i povremeno se pljesnuo da zgnječi komarce, dok se na pustim ulicama palila javna rasvjeta. Taj mu sutonski spokoj nije bio nepoznat. Nekada, u ovakvom predvečerju, iskusio je vrhunski užitak što ga donosi moć.
- Znači, opet su počeli kružiti - pomisli naglas. Kružili su. Kao i nekad, bili su otisnuti na matricama, s obje strane, i moglo ih se prepoznati bilo gdje i bilo kad po onom neodredivom pečatu opasnosti što ga utiskuje ilegalnost.
Dugo je razmišljao u mraku, preklapajući i otvarajući taj list papira, prije negoli je stvorio odluku. Naposljetku ga je spremio u džep i usput napipao ključeve ćelije.
- Rovira - zazove.
Njegov povjerljivi policajac izroni iz tame. Načelnik mu preda ključeve.
- Pobrini se za tog mladića - reče. - Pokušaj ga navesti da ti oda imena onih koji donose u selo ilegalnu propagandu. Ako ne ide milom
- naglasi - nastoj da na svaki način propjeva. Policajac ga podsjeti da je te noći u službi.
- To ću ja srediti - reče načelnik. - Nemaš drugih dužnosti dok ne dođe novo naređenje. I da ne zaboravim - dometne, kao da je dobio nadahnuće - otpusti ove ljude u dvorištu. Noćas nema straže. Pozvao je u blindirani ured trojicu policajaca koji su po njegovu nalogu ljenčarili u postaji. Naredi im da obuku uniforme što ih je pod ključem čuvao u ormaru. Dok su oni to radili, sakupio je na stolu manevarsku municiju koju je prethodnih noći razdijelio stražarima i iz čelične blagajne izvadio hrpicu bojevih metaka.
»Noćas ćete vi u patrolu«, reče im pregledavajući puške da im dade one najbolje. »Ništa ne morate raditi, dosta je da svijet vidi da ste izišli na ulicu.« Kad su svi dobili oružje, dao im je municiju. Ustoboči se pred njima.
- Slušaj me ovamo - upozori ih. - Onaj tko mi prvi izvede kakvu glupost, bit će strijeljan pred zidom u dvorištu.
Sačeka primjedbu koje nije bilo.
- Jasno?
Sva trojica - dva Indijanca domaćeg izgleda i plavokos mladić, neizmjerno krupan i prozirnoplavih očiju - saslušali su posljednje riječi trpajući metke u nabojnjaču. Zauzmu stav mirno.
- Jasno, gospodine poručniče .
- I još nešto - reče načelnik, prešavši na prisniji ton. - Braća Asis su u selu, i lako bi se moglo dogoditi da noćas nabasate na kojega od njih što se napio i okolo traži kavgu. Dakle, bez obzira na sve, neka vam ne padne na pamet da u njega dirate.
I ovog je puta izostala očekivana primjedba.
- Jasno?
- Jasno, gospodine poručniče .
- E tako, sad sve znate - zaključi načelnik. - Dobro pripazite što radite.
Zatvorivši crkvu nakon večernjice, koju je pomaknuo za jedan sat zbog zabrane kretanja, fra Angel oćuti zadah truleži. Neugodan miris je začas nestao, i to ga nije uspjelo zaokupiti. Nešto kasnije, dok je pržio kriške banane i grijao mlijeko za večeru, dokuči uzrok tog zadaha: Trinidad, bolesna od subote, nije uklonila uginule miševe. Vrati se u hram, otvori i isprazni mišolovke, i potom pode do Mine, na dva reda kuća od crkve. Vrata mu je otvorio Toto Visbal glavom. U polutamnoj sobici, gdje je bilo razbacanih kožnatih stolaca i na zidu visjele litografije, Minina majka i slijepa baka srkutale su iz šalica mirisav i vruć napitak. Mina je pravila umjetno cvijeće.
- Ima petnaest godina - reče sljepica - kako ne navraćate u ovu kuću, velečasni.
Govorila je istinu. Svakog je dana prolazio pored prozora gdje je Mina sjedila i pravila papirnato cvijeće, ali nikad nije ušao u kuću.
- Vrijeme nečujno teče - reče. A onda, da pokaže kako mu se žuri, obrati se Totu Visbalu: »Došao sam vas zamoliti da pustite Minu da se od sutra brine oko mišolovki.« A onda objasni Mini: »Trinidad je još od subote bolesna.«
Toto Visbal dade pristanak.
- Sve je uzalud - javi se sljepica. - Ove godine je ionako smak svijeta.
Minina majka joj položi ruku na koljeno u znak opomene da zašuti. Sljepica joj odmakne ruku.
- Bog kažnjava praznovjericu - reče župnik.
- Pisano je: - reče sljepica - krv će poteći ulicama i nikakva ljudska sila neće je moći zaustaviti.
Župnik joj dobaci sažalan pogled: bila je vrlo stara, blijeda kao zid, i njezine ugasle oči kao da su pronicale u dušu stvari.
- Kupat ćemo se u krvi - podrugljivo će Mina. Tada se fra Angel okrene prema njoj. Ugleda je kako, crne kose kao ugljen i jednako blijeda kao slijepa baka, izranja iz mutnog oblaka vrpci i raznobojnih papira. Poput alegorijske slike na školskoj svečanosti.
- A ti radiš i nedjeljom - prekori je.
- Već sam joj to rekla - upadne sljepica. - Užareni pepeo padat će joj na glavu.
- Želudac nema očiju - nasmiješi se Mina.
Budući da je župnik i dalje stajao, Toto Visbal dovuče sjedalicu i ponovo ga ponudi da sjedne. Bijaše to slabašan čovjek, sav ustreptao od sramežljivosti.
- Hvala - odbije fra Angel. - Policijski sat će me zateći na ulici - osluhne grobnu tišinu u selu i primijeti: - Izgleda da je prošlo osam.
Tada je sve saznao: poslije nepune dvije godine u kojima su ćelije bile prazne, u zatvoru se našao Pepe Amador, a selo je prepušteno na milost i nemilost trojice razbojnika. Svijet se povukao u kuće još u šest sati.
- Prilično čudno - reklo bi se da fra Angel raspravlja sa samim sobom. - To se kosi sa zdravim razumom.
- Do toga je moralo doći prije ili kasnije - reče Toto Visbal. - Cijela se ova zemlja drži na paukovoj niti.
Otpratio je župnika do vrata.
- Jeste li vidjeli tajne letke? Fra Angel zbunjeno zastane.
- Opet?
- U kolovozu će nastupiti trodnevna pomrčina - upadne sljepica. Mina ispruži ruku i dade joj započet cvijet. »Šuti - obrecne se - i dovrši ovo.« Sljepica opipom raspozna cvijet.
- znači, opet kruže - reče župnik.
- Ima nekih sedam dana - reče Toto Visbal. - Ovdje smo našli jedan, iako nitko živ ne zna kako je ovamo dospio, znate kako to ide. Župnik potvrdi kimanjem.
- Kažu da je sve ostalo po starome - dometne Toto Visbal. - Došla je druga vlada, obećala mir i sigurnost, i u početku su svi povjerovali. Ali su činovnici ostali isti.
- Živa istina - umiješa se Minina majka. - Opet imamo policijski sat, i na ulici trojicu razbojnika.
- Ima, međutim, i novosti - reče Toto Visbal. - Sad pričaju da se u unutrašnjosti organiziraju gerilske akcije protiv vlade.
- Sve je to zapisano - reče sljepica.
- To je besmisleno - reče župnik, zamišljen. - Mora se priznati da im je ponašanje drugačije. Ili je barem bilo drugačije - ispravi se - do večeras.
Odmicali su sati, i on se rasanjen u vrućini opkoljenoj komarnikom ipak zapita je li za devetnaest godina provedenih u toj župi vrijeme doista protjecalo. Začuje pred samim župnim dvorom bat koraka i zveket oružja, koji su svojedobno najavljivali pucnjavu. Sad su se, međutim, čizme udaljile, da bi nakon sat vremena ponovo prošle i iznova se udaljile, bez odjekivanja puščanih hitaca. Izmučen nesanicom i vrućinom, uskoro je razabrao da pijetlovi odavno kukuriču. Mateo Asis pokušavao je odrediti vrijeme po rasporedu pijetlova. Konačno izroni u javu.
- Koliko je sati?
Nora Jacob ispruži ruku u polumrak i dohvati sat s fosforescentnim brojčanikom na noćnom ormariću. Odgovor što ga je morala dati potpuno je rasani.
- Četiri i po - reče.
- Prokletstvo!
Mateo Asis skoči s kreveta. Ali, glavobolja i mineralna naslaga u ustima primoraju ga da ublaži zalet. Stade nogama tražiti cipele u mraku.
- Još malo pa bi me zatekao dan - reče.
- Kamo sreće - reče ona. Upalila je lampicu i ugledala mu kvrgavu kralježnicu i bijelu stražnjicu. - Morao bi ovdje ostati zatvoren do sutrašnjeg dana.
Bila je potpuno gola, samo joj je rub plahte pokrivao spolovilo. Čak joj je i glas pri upaljenoj svjetlosti gubio onu suzdržanu drzovitost. Mateo Asis obuje cipele. Bio je visok i kršan. Nora Jacob, kojoj je povremeno zalazio tokom posljednje dvije godine, osjećala se nekako zakinutom zbog neumitne okolnosti da mora tajiti svoj odnos s muškarcem i na taj se način lišiti ženskog užitka da o tome isprede priču.
- Ako ne pripaziš, nadebljat ćeš se - reče.
- To je od lagodnog života - odvrati on, nastojeći prikriti mrzovolju. Zatim nadoveže uz osmijeh: - Mora da sam u drugom stanju.
- Dabogda - dočeka ona. - Da muškarci rađaju, bili bi manje bezobzirni.
Mateo Asis podigne gaćama prezervativ s poda, pode u kupaonicu i baci ga u školjku. Oprao se, nastojeći djelomično zatomiti disanje: svi su mirisi, u zoru, bili mirisi njezinog tijela. Kad se vratio u sobu, zateče je kako sjedi na postelji.
- Jednog ću se dana zasititi ove igre skrivača - reče Nora Jacob - i svima ću sve ispričati.
On je nije gledao dok se nije potpuno obukao. Ona postane svjesna svojih mlohavih dojki i pokrije se plahtom do brade, ne prestajući govoriti.
- Jedva čekam - nastavi - da doručkujemo u krevetu i ostanemo ovdje do večeri. Najradije bih samoj sebi prisila cedulju.
On se grohotom nasmije.
- Još malo pa će umrijeti naš stari Benjamin - reče. - Što je s time?
- Možeš zamisliti - reče ona. - On pak čeka da umre Nestor Jacob.
Oprostio se s vrata mahnuvši rukom. »Nastoj doći za Badnjak«, reče mu. On obeća. Tiho prijeđe vrt i iziđe na ulicu kroz dvorišni ulaz. Sipila je ledena rosulja koja je blago vlažila kožu. Kad je došao na trg, zaustavi ga poklik.
- Stoj!
U oči mu zabljesne baterijska svjetiljka. On okrene glavu.
- Grom i pakao! - reče načelnik, skriven iza svjetlosti. - Gledajte koga smo uhvatili. Odlaziš ili dolaziš?
Utrne svjetiljku, i Mateo Asis ga ugleda u pratnji trojice policajaca. Bio je svjež i uredan u licu, i preko prsiju imao prebačenu strojnicu.
- Dolazim - reče Mateo Asis.
Načelnik se primakne svjetlosti sa stupa da pogleda na sat. Pet sati manje deset minuta. Mahne policajcima kao nalog da se oglasi završetak policijskog sata. Pozorno je slušao sve dok truba nije zamukla, unijevši u svitanje turoban prizvuk. Nakon toga je otpustio policajce i stao pratiti Matea Asisa preko trga.
- Konačno - reče. - Gotova je zajebancija s papirićima. Više nego zadovoljstvo, u glasu mu se opažao umor.
- Jeste li uhvatili počinioca?

- Još nismo - odvrati načelnik. - Ali upravo sam obavio zadnji obilazak i mogu sa sigurnošću reći da danas, prvi put, nije osvanuo ni jedan jedini papir. Treba samo biti energičan.
Kad su stigli do dvorišnog ulaza, Mateo Asis krene naprijed da priveže pse. U kuhinji su se protezale služavke. Kad je načelnik ušao, dočeka ga bučno lajanje pasa na lancu, koje se ubrzo pretvorilo u capkanje i dahtanje miroljubivih kućnih životinja. Udovica Asis ih zateče kako piju kavu sjedeći na kuhinjskom zidiću. Razdanilo se.
- Muškarac koji rano rani - reče udovica - dobar je suprug, ali je loš muž.
Unatoč dobrom raspoloženju, lice joj je odavalo ispaćenost od teško probdjevene noći. Načelnik uzvrati pozdrav. Pokupi strojnicu s poda i objesi je o rame.
- Kavu ćete uvijek dobiti, poručniče - reče udovica - ali mi nemojte puščetine unositi u kuću.
- Naprotiv - nasmiješi se Mateo Asis. - Morala bi ga zamoliti da ti je posudi za misu. Što kažeš?
- Znadem se braniti i bez tih sprava - otpovrne udovica. - Božja providnost je na našoj strani. Mi Asisovi - nastavi ozbiljno - bili smo pobožna čeljad prije negoli se ovdje uopće čulo za popa. Načelnik se oprosti. »Treba odspavati«, reče. »Ovakav život nije za krštene duše.« Stade se probijati između kokošiju, pataka i purana, koji su počeli ulaziti u kuću. Udovica ih otjera. Mateo Asis ode u spavaću sobu, okupa se, obuče čistu odjeću i iziđe da osedla mazgu. Ostala braća su otišla još u praskozorje.
Udovica je nešto radila oko krletki kad joj se sin pojavio u dvorištu.
- Ne zaboravi - reče mu - da je jedno čuvati kožu, a drugo čuvati dobar glas.
- Samo je svratio na šalicu kave - reče Mateo Asis. - Zapričali smo se putem i došli ovamo, gotovo da ni sam ne znam kako.
Stajao je na dnu trijema, gledajući u majku, ali se ona nije okrenula kad je progovorila. Izgledalo je da se obraća pticama. »Samo ti jedno kažem«, odvrati. »Ne dovodi mi ubojice u kuću.« Kad je dovršila oko krletki, izravno se obrati sinu:
- A gdje si ti bio?
Tog je jutra sudac Arcadio u sitnicama koje tvore svakidašnji život stao uočavati kobne predznake. »Glavoboljno je«, reče, pokušavajući ženi predočiti neizvjesnost. Jutro je bilo sunčano. Prvi put nakon nekoliko tjedana rijeka nije imala prijeteći lik i vonj po sirovoj koži. Sudac Arcadio ode u brijačnicu.
- Pravda je spora, ali dostižna - dočeka ga brijač. Pod je bio očišćen petrolejem, a na zrcalima je potezima kista bilo naneseno olovno bjelilo. Brijač ih uze brisati krpom dok se sudac smjestio u stolicu.
- Ne bi smjelo biti ponedjeljka - reče sudac. Brijač ga je počeo šišati.
- Za to je kriva nedjelja - reče. - Da nema nedjelje - obrazloži veselo - ne bi bilo ponedjeljka.
Sudac Arcadio sklopi oči. Doista, poslije deset sati spavanja, burnog vođenja ljubavi i dugog kupanja, nedjelji se nije imalo što zamjeriti. Ali zato je ponedjeljak mutan. Kad je sat na tornju odbio devet, i otkucaji ustupili mjesto zujanju šivaćeg stroja u susjednoj kući, suca Arcadija podiđu žmarci od drugog predznaka: tišine na ulicama.
- Ovo je ukleto selo - reče.
- To ste vi i htjeli - reče brijač. - Ranije sam ponedjeljkom ujutro u ovo vrijeme obavio najmanje pet sisanja. Sad ste mi prva mušterija.
Sudac Arcadio otvori oči i zagleda se u rijeku na zrcalu. »Vi«, ponovi. I upita:
- Tko smo to mi?
- Vi - krzmao se brijač. - Prije vas, ovo je bila usrana selendra, kao sve ostale, ali sad je najgora od svih.
- Nabrajaš mi sve to - odgovori sudac - jer znaš da ja s time nemam nikakve veze. Bi li se to usudio kazati poručniku? - upita bez agresivnih nakana.
Brijač dade odrečan odgovor.
- Ne znate vi - reče - što znači ustajati svakog jutra uvjeren da će te ubiti, i proživjeti deset godina, a da te ne ubiju.
- Niti znam - potvrdi sudac Arcadio - niti želim znati. - Poduzmite sve što je u vašoj moći - reče brijač - da to nikad ne saznate.
Sudac pogne glavu. Nakon dulje šutnje upita: »Hoćeš li da ti nešto kažem, Guardiola?« I ne čekajući odgovora nastavi: »Poručnik tone u selo. Iz dana u dan sve dublje, jer je otkrio užitak iz kojeg nema povratka: malo po malo, neopazice, postaje bogat.« Budući da ga je brijač šutke slušao, zaključi:
- Kladim se s tobom da, koliko je do njega, neće više pasti ni jedna glava.
- Mislite?
- Kladim se u sto naprama jedan - uporno će sudac Arcadio. - Za njega je sada mir najunosniji posao.
Brijač završi šišanje, nagne stolicu prema sebi i stade šutke mijenjati ubrus. Kad je to konačno obavio, u glasu mu je titrao tračak smutnje.
- Čudno je što to govorite vi - reče - i što to govorite meni. Da mu je položaj dopuštao, sudac Arcadio bi slegnuo ramenima.
- Ne kažem to prvi put - objasni.
- Poručnik vam je najbolji prijatelj - reče brijač. Govorio je tiho, i glas mu je bio napet i povjerljiv.
Usredotočen na posao, imao je izraz lica kao netko tko se potpisuje, a nije vičan peru.
- Reci mi nešto, Guardiola - zapita sudac Arcadio pomalo svečanim tonom. - Što ti misliš o meni?
Brijač ga je počeo brijati. Načas se zamisli, a onda odgovori.
- Dosad sam mislio - reče - da ste vi čovjek koji zna da odlazi i želi otići.
- Samo tako i dalje misli - nasmiješi se sudac. Dok je trajalo brijanje, utonuo je u turobnu pasivnost poput ovce koja se prepušta nožu. Nije otvorio oči ni dok mu je brijač trljao bradu alaunom, prašio lice talkom i to skidao veoma mekim kistom. Uklonivši ubrus, brijač mu u džep na košulji tutne nekakav papir.
- Samo se u jednom varate, suče - dobaci mu. - U ovoj se zemlji sprema oluja.
Sudac Arcadio se osvjedoči da su i dalje sami u brijačnici. Vrelo sunce, zujanje šivaćeg stroja u tišini što vlada u devet i po, neizbježan ponedjeljak, sve mu je to kazivalo nešto više: činilo se da su sami u selu. Izvadi papir iz džepa i stane čitati.
Brijač mu okrene leđa i uze sređivati toaletni stolić. »Dvije godine šupljih govora«, navede napamet. »I još uvijek isto opsadno stanje, ista cenzura štampe, isti činovnici.« Opazivši u ogledalu da je sudac Arcadio završio s čitanjem, reče:
- Šaljite dalje.
Sudac spremi papir u džep.
- Hrabar si - reče.
- Da sam se ikada u nekome prevario - reče brijač - već bi me odavno napunili olovom.
A zatim ozbiljno dometne:
- Jedno ne zaboravite, suče: ovo više ne može nitko spriječiti. Izišavši iz brijačnice, sudac Arcadio oćuti da mu se osušilo nepce. U biljarskom salonu naruči dva pića i iskapivši ih nadušak, jedno za drugim, shvati da je tek na početku. Dok je bio na sveučilištu, jedne je Velike subote pokušao liječiti neizvjesnost prijekim lijekom: ušao je u nužnik nekog bara, savršeno trijezan, posuo čir barutom i zapalio. Nakon četvrtog pića, don Roque smanji dozu. »Ako ovako nastavite - nasmiješi se - odnijet će vas na ramenima kao toreadora.« I on se osmjehne usnama, ali mu je pogled bio bezizražajan. Nakon pola sata otišao je u nužnik, pomokrio se, i prije negoli će izići, bacio tajni letak u zahodsku školjku.
Kad se vratio za tezgu, na čaši pored boce bila je tintom označena razina pića. »Sve je to za vas«, reče mu don Roque hladeći se sporim kretnjama. Bili su sami u lokalu. Sudac Arcadio nalije čašu dopola i stade pijuckati bez žurbe. »Znate što?« zapita. I budući da don Roque nije ničim odao da razumije pitanje, reče:
- Sprema se oluja.
Don Sabas je upravo mjerio na vagi svoj objed kao u ptičice, kad su mu najavili ponovan posjet gospodina Carmichaela. »Reci mu da spavam«, šapne na uho ženi. I doista, poslije deset minuta je blaženo spavao. Kad se probudio, zrak je postao suh, i kuća je bila sapeta vrućinom. Bilo je prošlo podne.
- Što si sanjao? - upita ga žena.
- Ništa.
Sačekala je da joj se muž sam probudi. Malo zatim je prokuhala iglu, i don Sabas je sebi dao injekciju inzulina u bedro.
- Ima valjda tri godine da ništa ne sanjaš - reče žena s naknadnim razočaranjem.
- Dođavola - klikne on. - A što bi ti htjela? Ne možeš na silu sanjati.
Nekoliko godina prije toga, don Sabas je za kratke podnevne sijeste sanjao hrast na kojem su umjesto cvjetova izbijali nožići za brijanje. Njegova žena je protumačila san i dobila zgoditak na lutriji.
- Ako nije danas, bit će sutra - reče ona.
- Nije bilo danas, niti će biti sutra - dočeka razdraženo don Sabas.
- Neću sanjati samo zato da bi ti izvodila ludorije.
Ponovo se zavalio u postelju, dok je žena uređivala sobu. Svi oštri i šiljasti predmeti bili su brižljivo uklonjeni iz te prostorije. Kad je proteklo pola sata, don Sabas se stade postupno pridizati, nastojeći da se ne zamara, i počne se oblačiti.
- Aha - zapita. - Što je rekao Carmichael?
- Da će navratiti kasnije.
Nisu više razgovarali dok nisu sjeli za stol. Don Sabas je kljucao po bljutavoj bolesničkoj dijeti. Ona je sebi priuštila kompletan objed, prividno preobilan za njezin krhki stas i nujan lik. Dugo je premišljala dok se nije usudila upitati:
- Što hoće Carmichael?
Don Sabas nije ni podigao glavu.
- Što bi moglo biti? Novac.
»To sam i mislila«, uzdahne žena. I nadoveže sažalno: »Jadni Carmichael, rijeke su mu novca tekle kroz ruke, i to godinama, a sad živi od milostinje.« Te su joj riječi pomalo oduzimale volju za jelom.
- Daj mu, Sabas dragi - stade ga moliti. - Bog će ti to platiti. Prekriži pribor na tanjuru i znatiželjno upita:
- Koliko mu treba?

- Dvjesto pesosa - mirno odgovori don Sabas.
- Dvjesto pesosa!
- Zamisli!
Za razliku od nedjelje, kad je imao najviše posla, don Sabas je ponedjeljkom imao mirno popodne. Mogao se dugo zadržati u uredu, drijemajući pored ventilatora, dok je stoka rasla, tovila se i množila u stadima. Tog dana, međutim, nije imao ni časka mira.
- To je od vrućine - reče žena.
Don Sabasu u bezbojnim zjenicama sijevne varnica ljutine. U skučenom uredu sa starim pisaćim stolom, četiri kožnata naslonjača i hrpama orme po kutovima, žaluzije su bile spuštene, i zrak bijaše topao i gust.
- Može biti - reče. - Nikad u listopadu nije bilo ovakve žege.
- Prije petnaest godina isto je ovako pripeklo, pa smo imali zemljotres - reče žena. - Sjećaš li se?
- Ne sjećam se - reče don Sabas, rastresen. - Ti dobro znaš da se nikad ničega ne sjećam. Osim toga - doda zlovoljno - danas nisam raspoložen za priče o nesrećama.
Sklopivši oči, prekriženih ruku na trbuhu, gradio se da spava. »Ako dođe Carmichael - procijedi - reci mu da me nema.« Izraz usrdne molbe natmuri ženino lice.
- Imaš pasju narav - reče.
On, međutim, ne reče ništa. Ona otiđe iz ureda, dobro pazeći da nečujno zatvori vrata zastrta žičanom mrežom. Negdje u predvečerje, kad se doista naspavao, don Sabas otvori oči i pred sobom, kao u nastavku sna, ugleda načelnika kako sjedi u očekivanju da se on probudi.
- Čovjek kao vi - nasmiješi se načelnik - ne smije spavati pri otvorenim vratima.
Don Sabas ne načini kretnju koja bi odala nedoumicu. »Za vas su vrata moje kuće uvijek otvorena«, reče. Ispruži ruku da pozove zvoncem, ali mu načelnik dade znak da to ne čini.
- Nećete kavu? - upita don Sabas.
- Ne bih - reče načelnik razgledajući sobu čeznutljivim pogledom.
- Bilo mi je vrlo ugodno dok ste vi spavali. Kao da se nalazim u nekom drugom selu.
Don Sabas protrlja vjeđe prstima nadlanice. - Koliko je sati?
Načelnik pogleda na sat. »Uskoro će pet«, reče. Zatim, promeškoljivši se u naslonjaču, načne izdaleka: !- Elem, da porazgovaramo?
- Pretpostavljam - reče don Sabas - da drugog izlaza nema.
- Niti bi imalo smisla - reče načelnik. »Uostalom, to ni za koga nije tajna.« I istom spokojnom lakoćom, postojano odmjeravajući kretnje i riječi, nadoda:
- Recite mi, don Sabas, koliko ste grla stoke udovice Montiel prebacili sebi i žigosali svojim znakom otkako vam je ona ponudila imanje na prodaju?
Don Sabas slegne ramenima. - Nemam pojma.
- Vi znate - dalje će načelnik - da to ima svoje ime.
- Krađa stoke - potanje odredi don Sabas.
- Tako je - potvrdi načelnik. - Uzmimo - nastavi hladnokrvno - da su vaši ljudi prebacili dvjesto grla u tri dana.
- Kamo sreće - reče don Sabas.
- Dakle, dvjesto - reče načelnik. - Znate kakvi su propisi: pedeset pesosa općinskog nameta po grlu.
- Četrdeset.
- Pedeset.
Don Sabas rezignirano ušuti. Zavalio se na podesivi naslon stolice, obrćući na ruci prsten s crnim i sjajnim kamenom, netremice zagledan u nevidljivu šahovnicu.
Načelnik ga je promatrao pažljivo, bez trunke sažaljenja. »Ali ovaj put nećemo na tome stati«, nastavi. »Od ovog časa, bez obzira na to gdje se nalazila, sva stoka iz nasljedstva Josea Montiela potpada pod općinsku zaštitu.« Sačekavši uzalud bilo kakav odgovor, objasni: - Ta je jadna žena, kao što znate, potpuno luda.
- A Carmichael?
- Carmichael je već dva sata pod nadzorom - reče načelnik.
Don Sabas se tada zagleda u nj s izrazom na licu koji bi se jednako dao opisati kao pobožan ili zabezeknut. I iznebuha svali na pisaći stol svoju meku i golemu tjelesinu, sav se tresući od nezadrživog unutarnjeg smijeha.
- Fantastično, poručniče - reče. - Mora da vam se ovo čini kao san.
Doktor Giraldo je u predvečerje bio siguran da je uvelike prebrodio prošlost. Drveće na trgu ponovo je postalo prašnjavo. Protječe nova zima, ali njezin nečujan korak ostavlja u sjećanju duboki trag. Vraćajući se s večernje šetnje, fra Angel je opazio liječnika kako pokušava gurnuti ključ u bravu ordinacije.
- Eto, doktore - nasmiješi se - čak je i za otvaranje vrata potrebna Božja pomoć.
- Ili baterijska svjetiljka - uzvrati smiješkom liječnik.
Zavrti ključ u bravi i sasvim se okrene fra Angelu. Župnikovo lice u suton bijaše neprobojno i ljubičasto. »Čekajte malo, velečasni«, reče. »čini mi se da vam s jetrom nije sve u redu.« Uhvati ga za ruku.
- Mislite?
Liječnik upali vanjsko svjetlo i zagleda se s više ljudske negoli profesionalne pomnje u župnikovo lice. Zatim otvori vrata zastrta žičanom mrežom i upali svjetlost u ordinaciji.
- Ne bi bilo na odmet da pet minuta posvetite svojem tijelu, velečasni
- reče. - Da vidimo kakav vam je tlak.
Fra Angel je žurio. Ali na navaljivanje liječnika prijeđe u ordinaciju i pripremi ruku za tlakomjer.
- U moje vrijeme - reče - to nije postojalo. Doktor Giraldo namjesti stolicu pred njega i sjedne da mu pričvrsti tlakomjer.
- Ovo je vaše vrijeme, velečasni - nasmiješi se. - Nemojte mu izmicati.
Dok je liječnik piljio u skalu pokazivača, župnik je razgledavao prostoriju s onom priprostom znatiželjom koju obično pobuđuju čekaonice. Na zidovima su visjele požutjela diploma, litografija jarkocrvene djevojčice s nagrizenim obrazom u modroj boji, i slika koja je prikazivala kako se liječnik i Smrt otimaju o golu ženu. U dnu, iza željeznih nosila obojenih u bijelo, stajao je ormar s označenim bočicama. Pokraj prozora, ormarić s instrumentima i druga dva krcata knjigama. Jedini razaznatljivi miris potjecao je od čistog alkohola. Lice doktora Giralda nije odavalo ništa kad je izmjerio tlak.
- U ovoj prostoriji fali svetac - promrmlja fra Angel. Liječnik pogleda u zidove. »Ne samo ovdje«, reče. »Fali i u selu.« Spremi tlakomjer u kožnatu navlaku koju je stegnuo energičnim potezom patentnog zatvarača, i reče:
- Dakle, velečasni, tlak vam je sasvim u redu.
- Pretpostavljao sam - reče župnik. I doda s tugaljivom smetenošću:
- Nikad se u listopadu nisam bolje osjećao.
Počeo je sporo spuštati rukav. Reverenda zakrpanih rubova, probušene cipele i grube ruke kojih su nokti podsjećali na nagorjeli rog, u tom su trenutku isticali njegovu osnovnu odliku: bio je puki siromah.
- Bez obzira na to - odvrati liječnik - zabrinut sam za vas. Ako ćemo pravo, vaš način života nije baš primjeren ovakvom listopadu.
- Bog od nas mnogo traži - reče župnik. Liječnik mu okrene leđa i kroz prozor stade gledati u tamnu rijeku. »Pitam se dokle to ide«, reče. »Ne vidim Božje prste u tome što se godinama mučite da navučete oklop na ljudski nagon, potpuno svjesni da se ispod njega ništa ni za dlaku nije promijenilo.« I nakon duže šutnje zapita:
- Nije li vam se u zadnje vrijeme učinilo da vaša bezumna revnost počinje popuštati?
- Svake noći, tokom cijelog života, imao sam takav dojam - reče fra Angel. - Zato sam svjestan da narednog dana moram otpočeti s još većim poletom.
Stajao je na nogama. »Uskoro će šest«, reče i uputi se iz ordinacije. Ne odmičući se s prozora, liječnik ispruži ruku kao da mu priječi put i reče:
- Velečasni, jedne noći stavite ruku na srce i zapitajte se ima li smisla ćudoređe održavati flasterima.
Fra Angel nije uspio zatomiti užasnu duševnu muku. »Kad kucne čas smrti - reče - bit ćete svjesni težine svojih riječi, doktore.« Pozdravi i izađe, brižljivo zatvorivši vrata.
Nije se mogao skrušiti za molitvu. Dok je zatvarao crkvu, priđe mu Mina i reče da je za dva dana ulovila samo jednog miša. Njemu se činilo da su se za Trinidadine odsutnosti miševi tako silno razmnožili da njihova najezda prijeti temeljima hrama. Mina je, međutim, savjesno postavljala mišolovke. Stavila je otrova u sir, otkrivala tragove nakota i katranom začepila nova legla što ih je otkrivala uz njegovu pomoć.
- Unesi malo vjere u svoj posao - rekao joj je - i miševi će doći u mišolovke kao ovčice.
Dugo se prevrtao na goloj rogožini prije negoli mu je san sklopio oči. Iznuren besanicom postao je savršeno svjestan mutnog osjećaja poraza što mu ga je liječnik ulio u dušu. Taj nemir, i zatim jurnjava miševa u crkvi i užasna paraliza policijskog sata, sve se to zavjerilo u slijepu silu koja ga je odvukla u vir njegove najomraženije uspomene ... Nedugo od dolaska u selo, probudili su ga u ponoć da podijeli posljednje pomazanje Nori Jacob. Dramatičnu ispovijed, iznesenu smireno, neuljepšano i podrobno, saslušao je u spavaćoj sobi uređenoj za dolazak smrti: samo raspelo iznad uzglavlja i brojne prazne stolice uza zidove. Samrtnica mu je povjerila da njezin muž, Nestor Jacob, nije otac djevojčice koja se upravo rodila. Fra Angel nije htio dati odrješenje prije negoli ispovijed bude ponovljena i djelo kajanja obavljeno u nazočnosti muža. Slušajući ritmička direktorova naređenja, cirkuska je družina stala otkopavati potporne kolce, i šatra je splasnula u veličanstvenoj katastrofi, žalostivo fijukajući kao vjetar među drvećem. U osvit zore bila je smotana, i žene i djeca su jeli zajutrak na sanducima, dok su muškarci krcali menažeriju. Kad su se brodići prvi put oglasili sirenama, jedino su tragovi od ognjišta na goloj ledini odavali da je u selo navratila pretpotopna životinja.
Načelnik je budan dočekao zoru. S balkona je neko vrijeme pratio ukrcavanje cirkusa, a onda se, ne skinuvši odoru, umiješao u pristanišnu vrevu, očiju nadraženih nesanicom i lica ogrubjela od dvodnevne strnjike. Direktor ga ugleda s natkrivenog dijela brodića.
- Živjeli, poručniče - dovikne.

- Napuštam vaše kraljevstvo. Navukao je na sebe široki i izlizani kombinezon koji je njegovu okruglom licu pridavao svećenički izraz. Oko šake je imao namotan bič.
Načelnik se primakne obali. »Žalim, generale«, dovikne i on, dobro raspoložen, rasklilivši ruke; »Nadam se da ćete skupiti toliko poštenja da kažete zasra odlazite.« Okrene se prema mnoštvu i naglas objavi:
- Uskratio sam mu dozvolu jer nije htio dati besplatnu predstavu za djecu.
Zadnji pisak sirene s brodića, a zatim i buka motora, zaglušili su direktorov odgovor. Voda proključa zadahom uzburkanog mulja. Direktor pričeka da se brodići okrenu u sredini rijeke. Onda se nasloni na ogradu i, zaokruživši dlanove u doglasalo, vikne što ga je grlo nosilo:
- Zbogom, policijski kurvin sine.
Načelnik nije ni okom trepnuo. Pričekao je, ruku u džepovima, dok nije utihla buka motora. Zatim se probio kroz mnoštvo, nasmiješen, i ušao u dućan Sirijca Mojsija.
Bližilo se osam. Sirijac je spremao robu izloženu na vratima.
- Izgleda da i vi odlazite - reče mu načelnik.
- Nakratko - reče Sirijac pogledavajući u nebo. - Past će kiša.
- Srijedom ne pada kiša - ustvrdi načelnik. Podbočio se laktovima na tezgu i promatrao tmaste oblačine što su se nadvile nad pristanište, sve dok Sirijac nije unio robu i rekao ženi da im donese kavu.
- Nastavi li ovako - uzdahne nekako za sebe - morat ćemo posuđivati ljude iz drugih sela.
Načelnik je polako pijuckao kavu. Još tri obitelji su otišle iz sela. Uračunavši njih, kako je to objasnio Sirijac Mojsije, to je značilo da je u jednom tjednu iz sela otišlo pet obitelji.
- Vratit će se prije ili kasnije - reče načelnik. Zagledao se u zagonetne mrlje taloga što su ostale na dnu šalice i odsutno primijetio:
- Kamo god otišli, sjetit će se da ih pupkovina veže uz ovo selo. Usprkos svojim prognozama, morao je pričekati u dućanu da mine žestoki pljusak koji se za nekoliko minuta oborio na selo kao sveopći potop. Zatim je otišao u policijsku postaju i zatekao gospodina Carmichaela kako, promočen do kože od pljuska, i dalje sjedi na klupi usred dvorišta. Nije na njega obratio pažnju. Kad je saslušao raport dežurnog policajca, naredi da otvore ćeliju u kojoj je, čini se, Pepe Amador tvrdo spavao ispružen potrbuške na podu od cigle. Prevrne ga nogom i s prikrivenim žaljenjem razgleda lice izobličeno od udaraca.
- Otkad ne jede? - zapita.
- Od preksinoć.
Naredi da ga podignu. Prihvativši ga ispod pazuha, trojica policajaca stadoše vući tijelo kroz ćeliju i posjednu ga na betonsku ploču što je na pola metra od poda bila usađena u zid. Na mjestu gdje je bilo tijelo ostao je vlažan otisak.
Dok su ga dvojica policajaca podržavala u sjedećem položaju, treći mu je, uhvativši ga za kosu, podizao glavu. Moglo bi se zaključiti da je mrtav, da nije bilo nepravilnog disanja i izraza beskonačnog umora na usnama.
Kad su ga policajci ostavili, Pepe Amador otvori oči i nasumce se uhvati za rub betona. Zatim se, prigušeno jauknuvši, potrbuške ispruži na ploču.
Načelnik napusti ćeliju i naredi da mu donesu jelo i puste ga da odspava. »Nakon toga, nastavite ga obrađivati dok ne otpjeva sve što zna. Mislim da neće dugo izdržati.« S balkona je ponovo ugledao gospodina Carmichaela u dvorištu, lica zarivena u ruke i skutrena na klupi.
- Rovira - pozove. - Otiđi Carmichaelu doma i reci njegovoj ženi da pošalje odjeću. Poslije toga - dometne odlučno - neka dođe u moj ured.
Već je počeo drijemati, naslonjen na pisaći stol, kad se začulo kucanje na vratima. Bio je to gospodin Carmichael, odjeven u bijelo i potpuno suh, izuzev cipela koje su bile razmočene i meke kao u utopljenika. Prije nego je počeo s njim razgovarati, načelnik naredi policajcu da se vrati po par cipela.
Gospodin Carmichael podigne ruku prema policajcu. »Pustite me ovako.« A zatim, uputivši načelniku pogled pun stroge dostojanstvenosti, objasni:
- Jedino njih i imam.
Načelnik mu ponudi da sjedne. Dvadeset i četiri sata prije toga, gospodin Carmichael je bio priveden u blindirani ured i podvrgnut mučnom ispitivanju o stanju Montielova imanja. Sve je podrobno izložio. Na koncu, kad je načelnik otkrio namjeru da kupi nasljedstvo po cijeni koju budu odredili općinski vještaci, Carmichael je saopćio svoju nesalomljivu odluku da to neće dopustiti dok se pitanje nasljedstva ne riješi dokraja.
I ovom prilikom, poslije dva dana gladovanja i boravka pod vedrim nebom, njegov je odgovor izražavao jednaku nesalomljivost.
- Tvrdoglav si kao mazga, Carmichael - reče mu načelnik. - Budeš li čekao da se stvar s nasljedstvom sredi dokraja, onaj lupež don Sabas žigosat će svojim znakom svu Montielovu stoku.
Gospodin Carmichael slegne ramenima.
- U redu - reče načelnik nakon duge stanke. - Svi znaju da si pošten čovjek. Ali jedno nemoj zaboraviti: prije pet godina don Sabas je uručio Joseu Montielu kompletan popis ljudi koji su bili u vezi s gerilcima, i zato je bio jedini voda opozicije koji je ostao u selu.
- Ostao je i drugi - reče gospodin Carmichael s laganim prizvukom sarkazma. - Zubar.
Načelnik je prečuo upadicu.
- Misliš li da se zbog takvog čovjeka, koji je kadar ni za što prodati vlastite suseljane, isplati sjediti dvadeset i četiri sata bez krova nad glavom?
Gospodin Carmichael ponikne i zagleda se u nokte. Načelnik sjedne na pisaći stol.
- Napokon - reče na kraju pomirljivim tonom - misli i na svoju djecu.
Gospodin Carmichael nije znao da su njegova žena i dva najstarija sina posjetili načelnika prethodne noći, i da im je on obećao da će ga osloboditi najkasnije za 24 sata.
- Ne brinite - reče gospodin Carmichael. - Već će se oni snaći. Nije podigao glavu dok nije začuo kako se načelnik seta gore-dolje po uredu. Tada je uzdahnuo i rekao: »Preostaje vam druga metoda, poručniče .« Pogleda ga s krotkom poniznošću i dometne:
- Metak u čelo.
Odgovora nije bilo. Uskoro zatim, načelnik je tvrdo spavao u svojoj sobi, a gospodin Carmichael vratio se na klupu. Na samo dva reda kuća od postaje, sudski pisar je bio u sedmom nebu. Proveo je jutro drijemajući u dnu kancelarije, i odjednom nehotice ugledao raskošne dojke Rebeke Asfs. Kao munja usred podneva: otvorila su se vrata kupaonice, i prekrasna žena, bez ičega na sebi osim ručnika omotana oko glave, prigušeno je kriknula i brzo zatvorila prozor.
Pola sata je pisar u polumraku kancelarije bio na mukama zbog te halucinacije. Oko dvanaest je stavio katanac na vrata i krenuo da s nekim razmijeni uspomene.
Dok je prolazio pokraj telegrafskog ureda, poštartski mu činovnik nešto domahne. »Dobit ćemo novog župnika - reče mu. - Udovica Asis napisala je pismo apostolskom prefektu.« Pisar odmahne.
- Najveća vrlina muškarca je u čuvanju tajne - reče. Na uglu trga je susreo gospodina Benjamina koji bi dvaput promislio prije preskakanja bara ispred svog dućana. »Da vi znate, gospodine Benjamin«, zausti pisar.
- Što to? - upita gospodin Benjamin.
- Ništa - reče pisar. - Tu ću tajnu ponijeti u grob. Gospodin Benjamin slegne ramenima. Ugleda pisara kako preskače bare s tako mladenačkim poletom, da se na koncu i on upustio u tu pustolovinu.
Dok je izbivao iz dućana, netko je u pokrajnjoj sobici ostavio tri posude u kojima se nosi hrana, jednu na drugoj, tanjure i jedaći pribor, i presavijen stolnjak. Gospodin Benjamin rasprostre stolnjak na stol i priredi se za objed. Sve je obavio s osobitom pomnjom. Prvo je pojeo juhu, onako žutu, s velikim masnim kolobarima i jednom kosti. Iz drugog tanjura jeo je kuhanu rižu, gulaš i krišku pržene mandioke. Pritisla je vrućina, ali gospodin Benjamin nije se dao smesti. Kad je dovršio s objedom, skupivši tanjure i ponovo složivši posude za hranu kako su bile, ispio je čašu vode. Kad je htio razapeti visaljku, začu da netko ulazi u dućan. Sanjiv glas zapita:
- Je li ovdje gospodin Benjamin?
Ispruži glavu, ugleda ženu u crnini, kose pokrivene ručnikom i pepeljaste puti. Bijaše to majka Pepea Amadora.
- Nema me - reče gospodin Benjamin.
- Vi ste - reče žena.
- Znam - reče on - ali to je kao da nisam, jer znam zašto me tražite. Žena je neodlučno stajala pred tijesnim vratima sobe, dok je gospodin Benjamin namještao visaljku. Pri disanju joj je iz pluća dopiralo blago pištanje.
- Nemojte tu stajati - reče osorno gospodin Benjamin. - Ili otiđite ili uđite unutra.
Žena sjedne na stolicu ispred stola i počne tiho jecati.
- Oprostite - reče on. - Morate shvatiti da me kompromitirate kad tamo stojite, izloženi svačijem pogledu.
Majka Pepea Amadora skine ručnik s glave i njime otare oči. Iz čiste navike, gospodin Benjamin iskuša čvrstoću konopaca kad je objesio visaljku. Zatim se obrati ženi.
- Dakle - reče - vi hoćete da vam ja napišem predstavku. Žena potvrdno kimne.
- Tako dakle - nastavi gospodin Benjamin. - Vi još uvijek vjerujete u predstavke. Došla su vremena - objasni tiše - kad se pravda ne istjeruje papirima nego puškom.
- To svi kažu - odvrati ona - ali sam slučajno ja jedina koja ima sina u zatvoru.
Dok je to govorila, razvezivala je čvorove na rupčiću što ga je dotad stiskala u šaci, i izvadila nekoliko vlažnih novčanica: osam pesosa. Dala ih je gospodinu Benjaminu.
- To je sve što imam - reče.
Gospodin Benjamin pogleda u novac. Slegne ramenima, uzme novčanice i stavi ih na stol. »Znam da je beskorisno«, reče. »Ali učinit ću to samo da dokažem Bogu da sam tvrdoglav čovjek.« Žena mu nijemo zahvali i opet uze jecati.
- U svakom slučaju - posavjetova je gospodin Benjamin - nastojte da vas načelnik pusti mladiću, i uvjerite ga neka kaže sve što zna. Sve drugo je bacanje predstavki kroz prozor.
Ona obriše nos ručnikom, nanovo njime pokrije glavu i iziđe iz dućana bez osvrtanja.
Gospodin Benjamin odspavao je sijestu do četiri. Kad je pošao u dvorište da se umije, nebo je bilo vedro, i zrak pun krilatih mrava. Kad je promijenio odjeću i počešljao ono nekoliko preostalih dlaka, krenuo je u telegrafski ured da kupi list biljegovanog papira.
Vraćajući se u dućan da napiše predstavku, shvati da se u selu nešto zbiva. Začuje udaljene povike. Skupinu mladića koji su projurili pored njega upita što se događa, i oni mu odgovore u trku. Tada se vrati u telegrafski ured i preda list biljegovanog papira.
- Više mi ne treba - reče. - Maločas je ubijen Pepe Amador. Još mamuran od sna, držeći opasač u jednoj ruci i drugom zakopčavajući bluzu, načelnik se u dva skoka sjuri niza stubište spavaće sobe. Boja danje svjetlosti pomuti mu osjećaj vremena. Shvatio je, i ne znajući što se događa, da mora otići u postaju.
Dok je koračao, zatvarali su se prozori. Neka žena se približavala u trku, raskriljenih ruku, grabeći sredinom ceste u suprotnom smjeru. U čistom zraku bilo je krilatih mravi. I dalje ne znajući što se događa, načelnik izvadi revolver i potrči.
Skupina žena pokušavala je provaliti kroz vrata postaje. Nekoliko muškaraca se guralo s njima da to spriječi. Načelnik ih otjera dijeleći udarce lijevo i desno, osloni se leđima na vrata i sve ih uze na nišan.
- Tko mi priđe, prosvirat ću mu glavu. Policajac koji je dotad iznutra podržavao vrata, otvori ih, držeći zapetu pušku, i dade znak pištaljkom. Druga dvojica policajaca iziđu na balkon, nekoliko puta opale u zrak, i skupina se rasprši prema rubovima ceste. Uto se na uglu, zavijajući poput psa, pojavi žena. Načelnik prepozna majku Pepea Amadora. Pojuri u postaju i sa stubišta naredi policajcu:
- Pobrini se za onu ženu.

U zgradi je vladala grobna tišina. Načelnik je, zapravo, doznao što se dogodilo tek kad je razmaknuo policajce koji su zakrčili ulaz u ćeliju i ugledao Pepea Amadora. Ležao je na podu, zgrčen, ruku sklopljenih među bedrima. Bio je blijed, ali se nije vidjelo tragova krvi. Uvjerivši se da nema nikakve rane, načelnik položi tijelo na leđa, uvuče mu skutove košulje u hlače i zakopča rastriž. Na kraju mu zakopča i pojas.
Kad se uspravio, povratilo mu se samopouzdanje, ali je držanje kojim se obratio policajcima odavalo prve tragove umora.
- Tko je to učinio?
- Svi - reče plavokosi orijaš. - Pokušao je pobjeći.
Načelnik ga zamišljeno pogleda, i u prvi mah se učinilo da je razgovoru kraj. »Tu priču ne možemo više nikome prodati«, reče. Primakne se plavokosom orijašu ispruživši ruku.
- Daj mi revolver.
Policajac skine opasač i preda mu ga. Umetnuvši nove metke na mjesto ispaljenih, načelnik spremi dvije čahure u džep i dade revolver drugom policajcu. Plavokosog orijaša, koji je izbliza izgledao obasjan ozračjem djetinje nedužnosti, odveli su u obližnju ćeliju. Ondje se svukao do gola i predao odjeću načelniku. Sve je obavljeno bez žurbe, svatko je znao svoju ulogu, kao u kakvom obredu. Napokon je načelnik osobno zatvorio ćeliju s truplom i izišao na dvorišni balkon. Gospodin Carmichael nije se pomakao s klupe.
Kad su ga doveli u ured, nije se odazvao ponudi da sjedne. Stajao je pred pisaćim stolom, ponovo u mokroj odjeći, i jedva pomaknuo glavu kad ga je načelnik zapitao kako se namjerava izvući.
- U redu - reče načelnik. - Nisam još našao vremena da promislim što ću poduzeti niti hoću li uopće nešto poduzeti. Ali štogod ja učinio - nadoda - zapamti: htio ne htio, i ti si u to umiješan. Gospodin Carmichael je i dalje odsutno stajao pred stolom, odjeće zalijepljene uz tijelo i pomalo natečene kože, kao da još nije isplivao iz treće utopljeničke noći. Načelnik je uzalud očekivao neki znak života.
- Prema tome, shvati situaciju, Carmichael. Sad smo ortaci. Rekao je to ozbiljno, čak pomalo dramatično. Ali mozak gospodina Carmichaela to, izgleda, nije zabilježio. I dalje je stajao kao kip pred stolom, natečen i snužden, čak i kad su se zatvorila blindirana vrata.
Pred postajom su dvojica policajaca držala za zapešća majku Pepea Amadora. Čovjek bi rekao da se sve troje odmaraju. Žena je smireno disala, i oči su joj bile suhe. Ali kad se na vratima pojavio načelnik, ona promuklo jaukne i ote se takvom silinom, da ju je jedan policajac morao pustiti, a drugi je smirio na zemlji uvježbanim borilačkim zahvatom.
Načelnik se nije osvrtao. U pratnji policajca došao je pred skupinu koja je s obližnjeg ugla pratila prizor. Nije se nikome posebno obratio.
- Vrijedi za sve - reče. - Ako nećete da se dogodi ono najgore, odvedite ovu ženu kući.
I dalje u pratnji policajca, probije se kroz skupinu i ode u sud. Nije zatekao nikoga. Tada je otišao kod suca Arcadija i, gurnuvši vrata bez kucanja, viknuo:
- Suče.
Žena suca Arcadija, satrvena neizvjesnošću trudnoće, odgovori u polumraku.
- Otišao je.
Načelnik se nije pomakao s praga.
- Kamo?
- Što ja znam kamo - reče žena. - U krasni kurac. Načelnik domahne policajcu da uđe. Prošli su pored žene, kao da je nema. Kad su prevrnuli spavaću sobu i vidjeli da nigdje nema muških stvari, vratili su se u predsoblje.
- Kad je otišao? - upita načelnik.
- Ima dvije noći - reče žena. Načelniku je dugo trebalo da se sabere.
- Kučkin sin - rikne odjednom. -| Neka se sakrio pedeset metara pod zemljom, neka se ponovo zavukao u kurvinsku utrobu svoje matere, odatle ćemo ga iščupati živa ili mrtva. Vlada ima silno dugu ruku.
Žena uzdahne.
- Iz vaših usta u Božje uši, poručniče .
Stalo se mračiti. Ostala je još pokoja skupina što su je policajci zadržavali na uglovima postaje, ali majka Pepea Amadora bila je odvedena, i u selu je zavladao mir.
Načelnik je otišao ravno u pokojnikovu ćeliju. Naredio je da se donese šatorsko platno, uz pomoć policajca stavio truplu kapu i naočale, i umotao ga. Zatim je pretražio po postaji da nade ostataka konopa i žice, i zavojito povezao tijelo od vrata do nožnih listova. Kad je s time završio, bio je obliven znojem, ali poletna držanja. Kao da je sa sebe fizički odbacio breme trupla.
Tek je tada upalio svjetlo u ćeliji. »Pronađi lopatu, pijuk i svjetiljku«, naredi policajcu. »Onda pođi po Gonzaleza, otiđite u stražnje dvorište i iskopajte duboku jamu, i to u kutu, tamo je manje vlažno.« Rekao je to kao da svaku riječ smišlja u letu.
- I utuvite sebi u glavu za cijeli život - zaključi. - Ovaj mladić nije mrtav.
Nakon dva sata raka još nije bila iskopana. Načelnik se s balkona osvjedoči da na ulici nema nikoga, izuzev jednog policajca koji je stražario šetajući od ugla do ugla. Upalio je svjetlo na stubištu i uzeo da predahne u najmračnijem kutu ureda, osluškujući tek povremeno kričanje udaljenog bukača.
Glas fra Angela trgne ga iz razmišljanja. Čuo je najprije njega kako se obraća dežurnom policajcu, zatim nekoga tko mu se pridružio, i na kraju prepozna i drugi glas. Ostao je zavaljen u ležaljci, dok nije ponovo razabrao glasove, već u zgradi, i prve korake na stubištu. Tada je ispružio lijevu ruku u mrak i dohvatio karabinku. Kad ga je ugledao na vrhu stubišta, fra Angel zastane. Dvije stepenice niže stajao je doktor Giraldo, u kratkom, bijelom i uškrobljenom mantilu, s kovčežićem u ruci. Bijesnu savršen niz zubi.
- Razočarali ste me, poručniče - reče raspoloženo. Cijelo sam poslijepodne proveo u očekivanju da me pozovete za autopsiju. Fra Angel se zabulji u nj providnim i krotkim očima, a onda svrne pogled na načelnika. I načelnik se nasmiješi.
- Nema autopsije - reče - jer nema mrtvaca.
- Da vidimo Pepea Amadora - reče župnik. Držeći cijev karabinke uperenu prema tlu, načelnik se nastavi obraćati liječniku. »To bih i ja htio«, reče. »Ali tu nema pomoći.« Prestane se smiješiti i odsiječe:
- Pobjegao je.
Fra Angel se popne na iduću stepenicu. Načelnik podigne karabinku. »Ostanimo gdje smo, velečasni«, upozori. Tada i liječnik zakorakne.
- Slušajte me, poručniče - reče, ne gubeći osmijeh. - U ovom selu se tajna ne može čuvati. Od četiri sata cijelo selo zna da ste tome mladiću uradili ono što je nekad don Sabas radio prodanim magarcima.
- Pobjegao je - ponovi načelnik.
Pazeći na liječnika, jedva je dospio zauzeti borbeni stav kad je fra Angel odjednom zakoračio dvije stepenice držeći ruke uvis. Načelnik otkoči karabinku naglom kretnjom ruba nadlanice i ustoboči se raširenih nogu.
- Stoj - zagrmi.
Liječnik dohvati župnika za skut reverende. Fra Angel se zakašlje.
- Ostavimo se smicalica, poručniče - reče liječnik. Glas mu je nakon dugih godina prvi put poprimio oštar prizvuk. - Ta se autopsija mora obaviti. Da konačno rasvijetlimo tajnu srčanih udara što pogađaju ovdašnje zatvorenike.
- Doktore - reče načelnik - ako se pomaknete s mjesta, prosvirat ću vam mozak.
Malko svrne pogled prema župniku. - I vama, velečasni. Sva su se trojica ukočila.
- Osim toga - nastavi načelnik obrativši se župniku - vi biste, velečasni, morali biti zadovoljni: taj je mladić bio osoba koja je postavljala cedulje.
- Za ljubav Božju - zausti fra Angel.
Prekine ga grčevit kašalj. Načelnik pričeka da se napadaj smiri.
- A sad me čujte - reče. - Počet ću brojiti. Kad izbrojim tri, zatvorenih ću očiju početi pucati u ona vrata. Neka vam bude odsada i zauvijek jasno - izričito upozori liječnika. - Vrag je odnio šalu. Počeo je rat, doktore.
Liječnik povuče fra Angela za rukav. Počne silaziti ne okrećući leđa načelniku, i iznebuha prasne u smijeh. smo se
- To mi se sviđa, generale - reče. - Sada konačno razumjeli.
- Jedan - odbroji načelnik.
Nisu čuli idući broj. Kad su se razišli na uglu postaje, fra Angel je bio skršen, i morao je gledati u stranu jer su mu navirale suze. Doktor Giraldo ga lagano potapše po ramenu ne gubeći osmijeh. »Nemojte se čuditi, velečasni«, reče. »Sve to čini život.« Kad je zamakao za kućni ugao, pogleda na sat pri svjetlosti stupa: bilo je osam manje četvrt. Fra Angelu nije bilo do jela. Kad su oglasili policijski sat, sjeo je da napiše pismo i grbio se nad pisaćim stolom do poodmakle ponoći, dok se svijet oko njega utapao u sitnoj kišici. Pisao je uporno, oblikujući jednolika i ponešto kitnjasta slova, unoseći se u to s takvim žarom da je umakao pero tek kad bi ispisao i do dvije nevidljive riječi, zagrebavši po papiru suhim perom.
Sutradan, iza mise, odnio je pismo na poštu, iako je znao da neće biti otpremljeno do petka. U toku jutra zrak je bio vlažan i oblačan, ali je oko podneva postao čist kao suza. Zalutala ptičica odnekuda se stvorila u dvorištu i dobrih pola sata nemoćno skakutala među tuberozama. Cvrkutala je uzastopno jednu notu, koja je svaki put bivala za oktavu viša, sve dok nije postala tako visoka da si je morao zamisliti. Za večernje šetnje fra Angel je zaključio da ga cijelog popodneva proganja stanovit jesenski miris. U Trinidadinoj kući, dok je s djevojčicom koja se pridigla iz postelje vodio turoban razgovor o listopadskim bolestima, otkrio je miris što ga je jedne noći u njegov ured donijela Rebeca Asis.
Na povratku je obišao obitelj gospodina Carmichaela. Žena i najstarija kći bile su očajne, i kad god bi se spomenulo zatvorenika tiho bi ciknule. Ostala su djeca, međutim, bila sretna bez stroge tatine paske, i zabavljala se pokušavajući čašom napojiti par kunića što im ga je poslala udovica Montiel. Fra Angel je odjednom prekinuo razgovor i, opisavši rukom u zraku nekakav znak, rekao:
- Sad znam. To je jedić. Ali to nije bio jedić.
Nitko nije spominjao cedulje. U kolopletu nedavnih zbivanja one su se svele na slikovitu pričicu iz prošlosti. Fra Angel se u to uvjerio za večernje šetnje i, poslije mise, u razgovoru sa skupinom katoličkih dama.
Kad je ostao nasamo, oćutio je glad. Pripremio je pržene kriške banane i bijelu kavu, i tome dodao komad sira. Od sitog želuca zaboravio je na miris. Dok se svlačio za počinak, a potom u mrežici loveći komarce koji su preživjeli insekticid, nekoliko je puta podrignuo. Mučila ga je kiselina, ali mu je duša bila spokojna.
Usnuo je snom pravednika. U tišini policijskog sata čuo je uzbuđeni šapat, početno prebiranje po žicama ugođenima ledom zore, i na kraju staru pjesmu. U pet manje deset uvjerio se da je živ. Pridigne se teškom mukom, trljajući vjeđe prstima, i pomisli: »Petak, dvadeset i prvi listopada.« Zatim se naglas prisjeti: »Sveti Hilarije.« Obukao se bez pranja i molitve. Kad je dotjerao u red dugi niz dugmadi na reverendi, obuo je raspucane svakodnevne čizmice kojima su počeli otpadati potplati. Otvorivši vrata pred tuberozama, sjeti se riječi jedne pjesmice.
- »Ostat ću u tvojim snovima do smrti« - uzdahne. Mina je odškrinula crkvena vrata, dok je on prvim zvonom najavljivao misu. Otišla je u krstionicu i zatekla nedirnut sir i otvorene mišolovke. Fra Angel je otvorio vrata koja su gledala na trg.
- Slaba sreća - reče Mina tresući praznu kartonsku kutiju. - Danas se nije ni jedan ulovio.
Ali fra Angela to nije zanimalo. Svitao je blistav i prozračan dan, kao predznak da će i te godine, unatoč svemu, prosinac nastupiti u točno najavljeno vrijeme. Nikad mu se Pastirov muk nije učinio stvarnijim.
- Sinoć smo imali serenadu - reče.
- S puškama - potvrdi Mina. - Do maločas su odjekivali hici. Župnik je prvi put pogleda. Nevjerojatno blijeda, kao i slijepa baka, ona je također nosila plavi pojas laičkog reda. Ali za razliku od Trinidad, koja se muškobanjasto ponašala, u njoj se budila žena.
- Gdje?
- Posvuda - reče Mina. - Izgleda da su se raspametili tražeći tajne letke. Vele da su podigli pod u brijačnici, sasvim slučajno, i pronašli oružje. Zatvor je pun, ali pričaju da se ljudi sklanjaju u šumu i pridružuju odmetnicima.
Fra Angel uzdahne.
- Ništa nisam čuo - reče.
Uputi se prema dnu crkve. Ona ga je šutke slijedila do glavnog oltara.
- To još nije ništa - reče Mina. - Sinoć, bez obzira na policijski sat i bez obzira na pucnjavu ...
Fra Angel zastane. Skrene u nju smotrene, nedužno plave oči. Mina također zastane, držeći praznu kutiju pod miškom, i nervozno se nasmiješi prije negoli će dovršiti rečenicu.