Muškarac u grlu - Vedrana Rudan

First topic message reminder :



Jedanaesta knjiga a ujedno sedmi roman Vedrane Rudan, Muškarac u grlu predstavlja ovu provokativnu spisateljicu u dosad najzrelijem izdanju. Kroz odnos glavne junakinje s nekoliko različitih muškaraca, Vedrana Rudan u najnovijem delu bez dlake na jeziku otvara nekoliko tematskih okvira koje u svojoj prozi ranije nije doticala. Ispod pojavnog, spoljašnjeg sloja narativa lagano izbija opor utisak o nemogućnosti komunikacije, o teškoćama na koje nailazimo u nastojanjima da dosegnemo ideal istinske bliskosti između dvoje ljudi, o tome kako smo čak i u najbliskijim vezama koje u životu uspemo da ostvarimo ipak osuđeni na to da do kraja ostanemo zarobljeni u sebi samima.

Naracija je brza, duhovita, lucidna; radnja romana smešna i tužna ujedno. Reč je o jednoj od onih knjiga koje vam ne dozvoljavaju da ih ispustite iz ruku i koje će vas različitim putevima dovoditi do suza.

Nazvao me Igor. Čestitao mi je Novu godinu i ako još nije ponoć. Sutra ima trening pa mora u krevet. Obradovalo me to. To sam ti već rekla? Nisam? Uznemirena sam.
Prijatelji misle da bih morala biti sretna. „Svijetom baulja šezdeset i pet milijuna izbjeglica a vidi tebe, vidi mene, vidi naše znance. Svi imamo riješeno stambeno pitanje.“ To mi je jutros rekla Koka.
Morala bih biti sretna jer sam zdrava, nemam rak, nemam holesterol, imam dobru garderobu i vidjela sam Rim, London, Pariz, Beč, Firencu, Varšavu, nisam išla na daleka putovanja jer me to ne zanima i, što je najbitnije, nemam celulit i nisam debela.
Jupiiiiiiiii. Čitav moj život je sreća pregolema.
Tvoja majka opet zove. Ako iskrvari tebi će biti na duši, ja joj se više neću javljati.
Da li si me ikad prevario, dragi?
* * *

Pepica šapicama grebe po staklu. Puštam je u kuću. On spava i tiho hrče. Pokrivam ga crvenom dekicom iako je u prostoriji vruće. Rukom mu milujem pokriveni kurac. Ništa se ne dešava.
* * *

Što misliš, draga, da li ti i ja noćas možemo razgovarati, onako otvoreno, kao muškarac sa muškarcem?
* * *

Stavljam drvo u peć. Pepica gricka keksiće pa prilazi posudici i uvaljuje jezičić u vodu. On u snu odbacuje dekicu. Pijuckam konjak. Moja terasa gori. Plavi plamen diže se prema roštilju a onda se naglo gasi. A da odem susjedu i pošaljem ga u kurac? Bojim ga se. Pepica prilazi peći. Osjećam miris spržene dlake. Vučem je prema sebi. Njušim joj rep. „Budalo, izgorjet ćeš. Jesi li normalna, Pepica?“ Liže mi ruku.
* * *

Ja sam jedini muškarac u tvom životu, dragi.
*

Što znati prijevara?
Da li sam ikad dok smo bili skupa stavio još nekoj osim tebi? Kakve to veze ima? Ako sam te prevario, onda sam te prevario sa Sašom. Ali ovo što postoji između mene i nje jest ljubav, čista, najčišća ljubav, onakva kakvu sam osjećao prema tebi pred sad već sto godina. I ja se ponavljam? Ovo sam ti večeras već rekao?
Ajde, ajde, nemoj se ljutiti na mene. Volio sam te i samo bi mi povremeno padalo na pamet da ćeš ti ostaviti mene. Uostalom mlađa si i ljepša i pametnija. Zašto sam se prestao paliti na tebe? Da znam, odgovorio bih ti. Ako je tebi lakše to objasniti krizom srednjih godina, prihvatam.
Siguran sam da ovo kroz što sa Sašom prolazim nije posljedica krize. Volim je i samo mi ponekad padne na pamet da će taj fenomenalni komad koji pokraj mene diše progledati i upitati se: „Što ja radim sa starcem čiji se kurac gnijezdi u sijedom gnijezdu?“ Ponovit će tvoju rečenicu.
Ti si mi večeras, najzad, razbibriga. Lijep je osjećaj „razgovarati“ s tobom bez povišenih tonova i bez straha.
Bojao sam te se često. Odijelo ovo ili ono, da li tu kravatu uz tu košulju, cipele su presvijetle ili pretamne, boja opasača ne slaže se s bojom cipela...
„Samo kreteni gledaju nogomet, rukomet, snuker, odvjetnici i suci su veći kriminalci od ubojica, što je zajedničko odvjetnicima i spermi, i jedno i drugo imaju šansu jedan prema milijun da se pretvore u čovjeka, koja je razlika između mrtve zmije i mrtvog odvjetnika na auto-cesti, ispred mrtve zmije vide se tragovi kočenja, Nikson je rekao, sve odvjetnike treba pobiti, premalo naplaćuješ, ne suosjećaš sa žrtvama. Zašto se sucima nikad ne sudi, zašto oni imaju doživotni imunitet a gola su neobrazovana, nestručna, pristrana, korumpirana govna... Da se ošišam? Ili mi bolje stoji duža kosa? Danas sam depresivna. Jebote, koje odvratno vrijeme. Isuse, kako je vruće. Jugo me izluđuje. Brojki mi je pun kurac. Da se još jedanput rodim živjela bih na pustom otoku. Mrzim ljude. Krvarim, kad umrem, molim te, nazovi moga sina ponekad, on te zaista voli. Svi su muškarci, sebične, tupe, nesigurne, agresivne drkadžije...“
Draga, znala si biti jako naporna. Pokušavao sam, zaista sam se trudio ubiti u tebi demone koji su te ponekad činili očajnom. Nažalost, nikad u tome nisam uspio. Ti si fenomenalna ženska, ne zajebavam se, da te sretnem na ulici a da ne znam tko si i da nisam zaljubljen sigurno bih ti prišao i rekao: „Tvoj sam, ljepotice, vodi me na kraj svijeta.“ Vidim ti podrugljivi osmijeh i čujem glas: „Nemaš ti ta muda.“
I nemam.
Saša me opušta, Saša ne drami, Saša nije hipohondrična, Saša zbog mojih problema s prostatom ne diže KBC Rebro na noge. Saša me uvjerila da sam zdrav, da ćemo živjeti dugo i sretno s našim klincima, da sam najveći jebač na kugli zemaljskoj, da sam junak njezina života. Tko bi tome odolio? Tako je bilo od starta. Već sam ti napisao a možda i nisam, pijem „Mare“, znaš kako to vino udara, ne boj se, neću se naroljati i zaboraviti da imam dva dečkića u sobi, neću ni stan zapaliti, ne pušim više, ni infarkt neću dobiti, ni moždani udar, draga, preživjet ću ovu noć. I ti ćeš, iako nikad nisi bila sigurna da ćemo nas dvoje dočekati skupa idući dan, idući mjesec, iduću godinu.
To je ono primorsko u tebi. Vi Primorci opsjednuti ste znakovima. Vama je svaka sreća nagovještaj tragedije. Nikad ti to nisam rekao, da i jesam što bih promijenio, nisi se dovoljno smijala a imaš tako lijepe zube. Znam da si me voljela a ipak si me prevarila jer si željela provjeriti da li možeš odijeliti seks od ljubavi. Tvoja vječna tema. Postoji li seks bez ljubavi, postoji li ljubav bez seksa, postoje li savršena ljubav i fenomenalan seks, ako da, tko su ti sretnici koji se do smrti, zaljubljeni do bola, seksaju poput zečeva? Bože, kako si me znala umarati. Ljubomorna si i posesivna, draga. Mislila si da će ti raskid sa mnom, koji si spominjala od prvog dana naše veze, lakše pasti ako se pojebeš s nekim sa strane. Bit će jedan nula ili dva jedan ili tri jedan u tvoju korist. Moraš biti pobjednica. Za tebe je i Pirova pobjeda pobjeda ako je činjenica da više nismo zajedno tvoja pobjeda.
Pretjerao sam. Zločest sam prema tebi. To što više nismo skupa sigurno nije moj izbor. Prema tome, tvoja pobjeda nije Pirova. Iako, pitam se, pitam se, stalno se pitam, tko je pobijedio?
Siguran sam da nisi patila kad sam otišao. Znala si reći da su napuštene žene sretnice koje mogu spavati u bračnom krevetu dijagonalno, ne bude ih muževljevi jutarnji hici, ne moraju kuhati, odgovarati na pitanja, gdje su mi hlače, gaće, gledati nogomet, rukomet, snuker. Nakon posla mogu, slobodne poput ptice, nazvati dijete i s njim otići na ručak. Pa dijete odvesti na tenis i same švrljati gradom sretne da ih doma, kad se skinu u pidžamu, neće kurcem ošinuti dosadni muž. Sve to znam jer si mi nekoliko puta rekla kako ti zamišljaš idealan život. Idealan život za svaku normalnu ženu jest život bez muškarca.
Saša nije poput tebe. Uživa sa mnom. Saša je mlado stvorenje puno životne radosti, ništa joj teško ne pada. Najzad živim u miru. Ne svađamo se, ne pokušava mi dokazati koliko sam glup, znam to i bez dokaza, svaki moj uspjeh diže u nebesa i nikad, nikad, nikad mi ne prigovara da naplaćujem premalo i da bi ubojice trebale provesti život u zatvoru dok ih smrt od života ne rastavi. Mi smo kolege, razumijemo se. I da, svaki muškarac mrzi kad ga žena odbije, kad iskrivljenim ustima pokazuje da joj je njegovoga kurca dosta.
Možda sam ja moj kurac? Možda je svaki muškarac svoj kurac. Zato nam svima teško pada kada se vama ženama na naše kurčeve diže želudac. Vi ne odbijate jebanje, vi odbijate nas. Ti si odbijala mene kao ljudsko biće. Ponekad bih se čitav dan radovao susretu s tobom, Igor bi bio kod oca, otišli bismo na večeru u Ribu, popili butelju vina, ušli u auto i onda bi se, držeći za ruke, uputili prema kući. Ja bih se na brzinu istuširao i čekao te gol u krevetu a ti bi u kupatilu provela dva sata. Šta si tamo radila? Čitala Rat i mir? U meni bi kuhalo. Kad bi ušla u krevet, pravio bih se da spavam iako bi mi kurac pucao po šavovima. Ponekad bi ga potražila, vidjela da stoji pa mi rekla da te boli glava. A ČITAVE SI MI VEČERI NAGOVJEŠTAVALA DA ĆEŠ MI DATI PIČKE? Osjećao sam se poput prosjaka.
Najzad mi je dopizdilo. Ne znam kad sam puknuo. Pomislio sam, godine mi idu, krepat ću željan pičke iako mi još uvijek stoji, zašto bih klečao pred ženom kojoj se za mene jebe, preciznije, kojoj se ne jebe. A oko mene stotine žena. Ulicama hodaju žene, žene, žene, žene. Žene koje nisam vidio godinama.
Na jednom dočeku Nove godine zavela me Nataša. Ne sjećam se koja je to bila Nova godina, znam da smo se na katu valjali u njenom krevetu dok ste vi dolje odbrojavali deset, devet... Uvalio sam joj ga na brzinu jer sam znao da na „nula“ moram u prizemlju biti uz tebe. Razveselio me seks s tvojom prijateljicom. Ti si pitala gdje sam bio, ja sam rekao da sam povraćao na katu.
„Povraćao? Sto sam ti puta rekla da muškarac u tvojim godinama mora otići na gastroskopiju i kolonoskopiju. Sto sam ti puta rekla!“
Te sam se noći morao sa Željkom dogovoriti da će mi idućeg tjedna napraviti kolonoskopiju i gastroskopiju. Došli smo doma, bilo je već jutro. Ti si me, tko zna čime izazvana, uhvatila za kurac. Rekao sam ti da mi nije dobro. Prvi put u životu sam te razumio. Kako ti nisi željela mene tko zna koliko dugo prije te noći, tako ja nisam želio tebe. Te noći. Ni mnogih ostalih koje su bile pred nama. Ipak smo se jebali jednom tjedno. Kad sam upoznao Sašu, shvatio sam da te jednostavno više ne volim. Najzad sam našao svoju sreću. Do smrti ću jebati tu fenomenalnu ženu ako me ne odjebe. Ako me odjebe ostat ću sam i živjeti od uspomena, ali ću bar znati da sam živio.
Ej, mala, ne bih ti sve ovo govorio da, pod broj jedan nisam ipak malo pijan a pod broj dva ipak malo ogorčen. Gubio sam vrijeme s tobom, posljednjih godina.
Pa, eto, živiš bez muškarca, jesi li sretna bez kurca, draga?
*

Budi se. Liježem na njega i uvaljujem mu jezik u usta.
„Polako“, govori, „polako. Još sam pospan.“
Stavljam njegovu ruku među svoje noge. Uvaljuje prste u mokru mene. „Ah“, stenjem, „ah.“
Izvlači prste.
Trpam njegove prste u svoja usta. Osjećam okus svoje pičke.
„Žedan sam.“ Diže se i odlazi prema sudoperu.
Pepica leži na leđima i nudi mi svoj trbuh. Draškam je.
Ida tiho otvara vrata odjevena u opaticu. Njezin dragi spava.
* * *

Tvojoj mami zaista nije dobro. Pričala sam s njom. Krklja. Što ako je ona vračara bila u pravu? Možda će tvoja mama umrijeti noćas?
Da li sam sretna bez kurca, pitaš? Smetala me tvoja „pamet“. Uvijek si imao odgovor na svako moje pitanje, često i na ona nepostavljena. Možda je baš to sušilo moju pičku? Nikad nećemo saznati što je ubilo našu ljubav.
Što ti znaš o meni, dragi? Odakle ti ideja da sam bez kurca i da mi kurac, kurac kao kurac ide na kurac? Tvoj mi je kurac išao na kurac pred kraj naše veze ili u sredini naše veze ili povremeno na početku naše veze. Kad su dvoje zajedno, ovo samo pretpostavljam, svakoj ženi povremeno muževljev kurac ide na kurac. Ni naše pičke nisu godinama Sveti gral. Upravu si. Mene je oduvijek zanimalo da li je seks ono najbitnije u odnosu dvoje ljudi, moramo li ga stalno podgrijavati? Život udvoje bez seksa besmislen je? Ako jest, zašto jest? Ako nije zašto nije? Meni je seks uvijek bio bitan, ali mi je najbitnije bilo ono oko seksa.
Palo mi je na pamet kako si strastveno mrzio maškare. Kad bi plesale na ekranu, gasio bi televizor a mene ništa ne bi pitao. Ja prijenos nogometne utakmice NIKAD ne bih ugasila dok bi je ti gledao. Bog mi je svjedok koliko mi se nogomet gadi. Ni ja ne volim maškare, ali ih i ne mrzim. Baš me briga zašto neki dečki svršavaju dok tresu zvončad na bedrima. Mogla sam ih gledati, a da ih nikamo ogorčeno ne šaljem. Mrzio si maškare iz dna duše, onako kako ja mrzim snukeraše.
Ponekad, tek toliko da te cimnem, rekla bih ti da mi se ide na maskirani ples.
Lice bi ti se zaledilo. „Možeš ići, što se mene tiče, svake večeri na ples pod maskama. Ali bez mene.“
Želim reći, mislila sam da živim s Muškarcem Koji Mrzi Maškare.
A onda nas je Jasna pozvala na svoj rođendan. Nazvala me i rekla kako će prirediti zabavu pod maskama, neka ti prenesem poziv. Nazvala sam te.
„Nema problema.“
Mislila sam da krivo čujem.
„Kako to misliš ‘nema problema’? Pozvani smo na maskiranu zabavu, slušaš li ti mene?“
„Slušam, nema problema.“
„Ej, tebi se maškare gade, otkud ta promjena?“
„Idemo Jasni na rođendan, nećemo stupati u maskiranoj povorci.“ Prekinuo si vezu.
S kim ja živim? Ako netko mrzi maškare on ih mrzi i kad Jasna ima rođendan. Posvađali smo se žestoko jer si ti, po meni, branio neobranjivo. Ja sam tvrdila da živim s nekim koga ne poznajem, tko zna što se tebi zapravo sviđa ili ne sviđa, da li si ikad bio sa mnom iskren, kakva je to veza u kojoj ja ne znam ni što moj muž zaista mrzi?
Ti si rekao da sam lovkinja na sitnice, da živim od čerečenja tebe kao osobe, da se i ti ponekad pitaš da li živiš s ljudskim bićem koje ima tisuću mana a drugome ne daje pravo ni na jednu ili jednostavno živiš sa ženom koja te više ne voli, pa su joj maškare tema. „Voliš li me“, pitao si ozbiljnim glasom i kao tisuću puta prije toga skrenuo sa teme.
Odvjetnik, ti si vrhunski odvjetnik. I, da, imao je pravo onaj vozač na auto-cesti kad nije prikočio dok je cestom hodao odvjetnik! Žalim suce koji imaju s tobom posla, žalim rodbinu mrtvih žrtava, blago ubojici koji na tebe naleti. ODAKLE TI IDEJA DA SAM BEZ KURCA, OJ, ODVJETNIČE? Ja nisam bez kurca, ali jesam bez kurca koga mi je bio pun kurac. Možeš li me pratiti, dragi?
Bilo je ovako. Otkako sam bez tebe, sve moje prijateljice pokušavaju me spojiti s nekim. Misle da sam „mlada“, „premlada“, „na pragu zrelog života“, da to „nije dobro za Igora, previše ćeš ga vezati uz sebe“. Govorila sam kako Igor ima oca i da mu tenis više znači nego otac i mater, uzalud. Ne mogu ti nabrojiti koliko sam muškaraca morala upoznati otkako te ne volim. Svi u šezdesetoj ili tu negdje. Svi razvedeni ili udovci. Ne znam da li sam ti ikad rekla koliko ne volim stare, sisate muškarce kojima ispod bureta obraslog sijedim dlakama nešto sitno možda visi. NE VOLIM STARE MUŠKARCE. U te i tebe ubrajam. Razvedena žena koja dobro izgleda prijetnja je svakom društvu, tako da su se sve moje prijateljice ubile da bi me neutralizirale iako me njihovi muževi uopće nisu primjećivali. Ni ja njih.
Koliko god ja ne volim stare muškarce toliko oni ne vole stare babe. Sve žene u četrdeset i šestoj koje izgledaju kao da nisu u dvadeset i osmoj trebalo bi pobiti. Da ne zagađuju okolinu. Slažeš li se, dragi? Ipak, Natašu, koja kurvetina, nisam znala da si je kresnuo, nisam mogla odbiti. Njezin kardiolog, ugradio joj je dva stenta, pozvao ju je na svoj šezdeset i peti rođendan i zamolio da dovede i mene. Vidio me s njom u bolnici dok smo čekale na hitnom traktu.
Najavila mi je da će fešta biti „senzacionalna“ što me užasnulo, bit će sto uzvanika, ekskluzivan restoran, vrhunska hrana i piće i živa muzika. „Bit će tamo i Marko, trenutno najbogatiji čovjek u gradu.“
Prije rata bio je monter centralnog grijanja u Natašinoj propaloj firmi, a danas je vlasnik pet hotela i pumpne stanice. Prošle se godine oženio. On ima šezdeset, ona dvadeset i šest, bila je to ljubav na prvi pogled. Časopis Beauty objavio je fotku. On i njegova mlada žena July, prije braka zvala se Julka, guraju kolica po Korzu, u kolicima je bila Yuly-Bell, oči su joj bile zamućene zbog otmičara. Nije ni bogatašima lako. Njegova druga po redu bivša žena Nevenka (49), poznatija kao Nelly, ima farmu konja i kobila i preko interneta prodaje kobilje mlijeko jer je kobilje mlijeko afrodizijak, štiti od sunca, briše bore, jača imunitet i nokte. Ta druga bivša žena jučer je dala intervju za Beauty i rekla da nije istina da je Džoni (28) njezin vjerenik, ona je čitav svoj život posvetila samo svojoj djeci Tomasu (10), Tediju ( i Teodoru (6), kobilama i potrebitima. Svakoga Božića na njezinoj farmi beskućnici mogu dobiti besplatan ručak i piti kobilje mlijeko koje uspješno liječi i psorijazu i astmu. Na Uskrs na istoj lokaciji traže šarena jaja sakrivena u grmlju. Sve to prenosi državna televizija, kad bezubi beskućnik, prvi među jednakima, nađe šareno jaje, nasmiješi se u kameru. Ne smiješi se bez veze. Polugola plavokosa voditeljica nam govori kako će „gospodinu“ firma Superdent, vlasnica firme je žena ministra obrane, besplatno popraviti zube, pa ćemo u idućem broju Beautyja vidjeti „gospodinov“ osmijeh „prije“ i „poslije“.
„Uskrs je najvažniji katolički praznik“, govori nam te-ve voditeljica koja je očito već bila u Superdentu, „zato se treba držati one stare hrvatske ‘dobro je činiti dobro’.“
Nataši nisam mogla reći ne iako ne znam zašto. Često sam u životu radila gluposti nekome za dušu. Preko tvojih veza nabavila sam bocu vina „Mare“, „uredila se“, Nataša je naglasila da se moram „urediti“, i otišla na taj rođendan. Fešta je bila u restoranu u blizini grada. Prekrasan pogled s terase na tisuće svjetala u daljini. Hrana je bila fenomenalna. Mogli smo birati. Riba, prepelice, jadne životinje, sve moguće vrste mesa koje mene, naravno, nisu zanimale, nekoliko vrsti tjestenina ružno izrađenih, kolači, egzotično voće, sladoled u boji hrvatske zastave, šampanjac... Najpoznatiji hrvatski trio pjevao je bez pauze. Jedan je rastezao harmoniku, drugi gudio, treći lupao po gitari. Pjevali su „Tko te ima taj te nema“, a ja sam se u punom sjaju, crna, uska haljina, oko vrata metalna ogrlica koju si mi kupio u Moskvi, na mojoj je glavi blistalo tisuću pramenova boje meda, u usnama sam imala samo nekoliko kapi kiseline, smijala i smiješila slavljeniku pokraj koga sam sjedila. Doktor čak i ne izgleda loše. Visok je, vitak, igra tenis, član je kluba u kome Igor trenira, prosijed, mršavo, tamnoputo lice, vesele tamnosmeđe oči, ukratko odlično držeći starac. Kad je trio konačno odložio oružje, starac me pogledao. Nisam skidala osmijeh s lica.
„Ne trudi se. To što si ovdje Natašina je ideja. Moja pacijentica misli, i ne samo ona, da bih se ja pod hitno trebao oženiti iako mi se žena još u grobu ohladila nije.“
„Žao mi je“, rekla sam.
„Zašto?“
„Žao mi je što ti je umrla žena.“
„Bože, kako mrzim fraze“, u sebe je ulio pola čaše vode. „Svi oko mene stalno mi ponavljaju kako im je žao što mi je umrla žena. Nitko od njih nije poznavao Miru. Dakle, neka ti ne bude žao i što se mene tiče ne moraš slušati ove davitelje.“ Trio je krenuo zavijati kako oni nikome neće dati ni maslinu ni draču ni pismu našu. „Tko im želi ukrasti draču?“
„Molim?“
„Tko ovim idiotima želi ukrasti draču“, zaurlao mi je doktor u uho.
Šutjela sam.
„Ovaj cirkus je ideja gospodina kome sam operirao srce.“
Jedna je dotjerana gospođa povraćala u ogromni fikus. Počasna gošća bila je žena iz našeg kraja, buduća ministrica vanjskih poslova. Plavuša se meškoljila na jajima vlasnika lokalnog nogometnog kluba. Muž joj je s djecom bio u Parizu jer ona nije željela da joj se djeca školuju „u ovom sranju od zemlje.“ Perika joj se nakrivila, ali jedva primjetno. Sisati, pijani gusar.
„A zašto oni ne jedu meso i ne nose kožu?“
„Tko ne jede meso, tko ne nosi kožu“, pitala sam starca.
Ženu koja je rigala u fikus dvojica su konobara iznosila iz sale dok je trojac zavijao: „Na šparhet, na šparhet, na šparhet se j’ posela, su črnu, su črnu, su črnu j’ rit imelaaaaaaaaaaaa...“
„Moj unuk. Uvijek mi se srce para kad ga vidim, nosi gumene opančiće. Gjde su ih samo našli? Otac ga prisiljava da se kupa u ledenom moru pa mi onda šalje sličice na mobitel. Svaki dan mu kuha juhu od koprive ili mrkve, koju sam uzgaja iza čatrlje u kojoj žive. Ništa što moj unuk stavi u usta nikad nije bilo prskano, on nikad nije zagrizao u jabuku u kojoj se nisu rastezala bar tri crva. Ne jaja, ne mlijeko, ne sir, ne ništa što ima bilo kakve veze sa životinjama jer životinje imaju dušu. I njegova majka je životinja, pa joj ipak nateže sisu u svojoj petoj. Mali je kost i koža. Šta ti misliš o tome?“
„O čemu?“
„Da li životinje imaju dušu?“
„Molim?“
Trojac je zavijao: „Ubij me pogledom svojiiiiiiiim, slatka će smrt to bitiiiiiiiiiii..“
„Da li životinje imaju dušu?“, starac je pokušao nadglasati preklinjanja poludjelog trojca.
Pogledom sam potražila Natašu. Možda bismo mogle otići doma? Ljubila se sa starijim gospodinom pokraj zelene, plastične palme. Tko je taj čovjek? Vjerojatno su se upoznali pred pola sata.
„Ludo je dijete hraniti travama i samo povremeno jajima koje su posrale kokoši koje pasu travu. Gdje su te kokoši, gdje je ta trava? Toliko ima oko mene očajnih roditelja čija su djeca stara preko četrdeset. Studirala su godinama, nikad diplomirala, drogiraju se svim i svačim, tuku roditelje, kradu im lovu, razbijaju aute, govore im kako su nesposobna govna koja nikad nisu bila u stanju krasti tako da oni mogu normalno živjeti. Nama starcima zamjeraju što radimo od jutra do sutra. Da ne radimo, čime bi oni plaćali drekom ukrašena kokošja jaja i ekološke pelene? Čime?“ Oštro me gledao.
Muzika se odmarala. Dečki su pili crno vino.
„Ne znam“ rekla sam, „spava mi se, trebala bih ići doma.“
„A ti?“
„Što, a ja?“
„Što bi ti napravila da se još jedanput rodiš?“
„Da se još jedanput rodim nikad se ne bih udala, živjela bih s mačkom, mijenjala mlade ljubavnike i nijedan sa mnom ne bi doručkovao, pojebi i odjebi bila bi moja životna filozofija.“
„Moj mlađi sin, moj mlađi sin je, je...“, gledao me očima punim očaja.
„Peder?“
„Kako znaš, čula si od nekoga?“
„Nisam. Danas su svi mladi dečki uglavnom homoseksualci. Pederčine, da budem sasvim precizna.“
„Ništa on meni nije priznao, taji ali ja to osjećam, ipak sam mu otac. Ima trideset i pet godina i ne pada mu na pamet da se oženi...“
„A sada“, zaurlao je šef lokalnog nogometnog kluba kome je slavljenik stavio četiri premosnice, sisati gusar popravljao je periku, „moj specijalni poklon slavljeniku.“
Na pozornici se ukazao mokri san svih Hrvata. Uzela je mikrofon u ruke, zatresla umjetnom guzicom, utegnuta u crni korzet pogledala je u slavljenika i krenula pištati: „Boljeti će boljeti, teško ću preboljeti, radije ću patiti nego ti se vratiti. Nerviraš me kô komarac, velik bumbar, mali žalac, ne dam pusu, na ti bonu, da te lupi po hormonu, ringe, raja, eci, pec, nisi tigar, ti si zeeeeeec...“
„Oprostite“, urliknula sam, digla se od stola i smiješkom mu pokazala da moram na pišanje. Krenula sam među pušače koji su stajali na terasi i veselo pričali. Svi smo bili pijani. Bilo je ugodno svježe, kraj kolovoza, naš je restoran bio na nadmorskoj visini od zaboravila sam koliko metara iako nam je vlasnik nekoliko puta spomenuo nadmorsku visinu i naglasio kako je njegov restoran „u ovo vrijeme pravi raj“, a zimi „prekrasna idila“. Sama sam stajala u kutu terase. Više ne podnosim dim cigarete ni na otvorenom. Pogled na Grad podsjetio me na vilu u okolici Firence u kojoj smo proveli jedan vikend. Nikad neću zaboraviti, gledala sam, oslonjena laktovima na rub prozora, svjetla Firence i bila sigurna kako ćeš mi ti dovijeka kurcem draškati guzicu.
* * *

Leži potpuno gol. Gledam njegovo dugačko tijelo. Široka ramena, čvrste mišice, ravan trbuh, pločice. Koliko često trenira? Mišićava bedra, potkoljenice bez ijedne dlake. I prsa su mu gola. Gladim mu prsa. Vrhunska depilacija. Za mene se uredio? Noktima mu grebem međunožje. Kurac mu se diže.
Ida s koferom u ruci hoda prema samostanu. Više nema, a potem? Ona je prelomila. Zaviđam Idi.
Gdje je moj samostan?
Isključujem televizor.
* * *

Osjetila sam da mi netko prilazi s leđa. Zagrlio me: „Nije ti hladno?“
Izvukla sam se iz zagrljaja nepoznatog muškarca.
Visok, plećat, tamnosmeđa kosa, gusta, ravna, i naočale. ZAŠTO SE PALIM NA NAOČALE? ZAŠTO ME NE PRIVLAČE MUŠKARCI BEZ DIOPTRIJE?
„Ivan“, rekao je i opet me zagrlio.
Naslonila sam glavu na njegovo rame onako kako je to od svoje drage tražio pjevač naše najdraže pjesme. Piloti, dragi, Piloti. „Nasloni glavu na moje rame i pusti...“
„Ksenija“, rekla sam prelijepom klincu.
„Znam“, nasmijao se klinac, „ti si noćas trebala postati cura moga staroga.“
Mlađi sin. Peder. Razveselilo me to.
Ljudi oko nas pušili su, razgovarali i smijali se, njegov otac je sjedio za stolom, nitko nije obraćao pažnju na nas. Srećom. Zašto srećom? Bila sam slobodna žena koja se smjela na terasi grliti s desetoricom istovremeno. Pa ipak sam se osjećala krivom u odnosu na njegovog starog oca. Primorka opsjednuta strahom od toga „ča će judi reć“ u meni će umrijeti posljednja.
Izvukla sam se iz njegovog klinča.
„Ej“, nasmijao se, „nije ovo incest. Ljepotice, nisi mi mama.“
Okrenula sam se prema njemu, savila mu ruke oko vrata i uvalila jezik u usta. „I nisam“, rekla sam.
Gledao me zapanjeno.
„Ako voliš tete, mali, tvoja sam.“
„Teta“, rekao je, „da li si došla autom ili te netko dovezao?“
„Dovezla me teta Nataša.“
Pogledali smo kroz staklo. Teta Nataša plesala je polugola na stolu dok su ostali gosti pljeskali u ritmu pjesme koja je izlazila iz usta podivljalog trojca. Mokri San je očito bio plaćen samo za jednu pjesmu. Postalo mi je jasno da ću provesti noć u restoranu i vratiti se u grad s Natašom pijanom poput letve, ili ću morati zvati taxi.
„Ja ću te odvesti doma.“
„Hvala, mali“, rekla sam, „nemam izbora.“
Uhvatio me za ruku i otpratio do svog automobila. Ušla sam u audija tamnozelene boje, zavalila se u sjedalo i preklinjala dragog boga da ne uključi muziku. Nije. Parkirao je ispred moje kuće. MOJA KUĆA. Kako to dobro zvuči. Da nije kuća MOJA tko zna kako bi izgledala naša rastava i kako bi izgledao moj život? Prodali bismo kuću, cijene su pale, mali stanovi su skupi, ja bih noćas bila pijana u četrdeset kvadrata a ovako sam u sto dvadeset.
Pozvala sam ga na piće. Zapanjio ga je MOJ dnevni boravak. Veliki kamin, ogroman kauč, nisam promijenila naš kauč, pogledao je slike na zidu. Nasmijao se kad je vidio Ivezićkinu sliku.
Čujem kako pitaš: „Koju Ivezićkinu sliku? Imamo ih bar deset?“
„Nemamo ih MI bar deset, JA ih imam bar deset.“
Nasmijala ga je ona na kojoj konobarica na pladnju nosi krvavu mušku glavu. „Tako završavaju svi tvoji muškarci?“
Skinula sam sandale s nogu i postala deset centimetara niža.
Zagrlio me. „Da li te ikad smetalo što si tako niska?“
„Čovječe, imam metar sedamdeset osam, o čemu pričaš?“
„Mislio sam biti duhovit. Zaista si visoka, prava žirafa.“ S nosa je skinuo naočale. „Imaš li maramicu?“
Dala sam mu papirnati ubrus. Dok je brisao naočale i u mene gledao slijepim očima, razmišljala sam da li će sam izaći ili ću ga morati izbaciti. Ako ne bude htio otet ću mu naočale pa će bespomoćno bauljati dok ne dođe policija. Nije pokazivao nikakvu namjeru da ode. A onda mi je sinulo da je peder, da može, ako hoće, spavati na našem kauču dok ne odluči otići, pederi odlično kuhaju, mogao bi mi skuhati ručak za nekoliko dana. U frižideru sam imala meso koje nisam stigla ubaciti u frizer. Oduševila me ta ideja. Ja ću mu govoriti gdje su lonci i noževi, on će sjeckati mrkvu i ostalo što treba za gulaš od junetine, omiljena hrana moga sina, od pet kilograma junetine u mom frižideru može skuhati možda deset litara gulaša. Sve ću to zamrznuti i imat ću gotov ručak za svoje dijete kad navrati, ako navrati. Između dva treninga jede u gostionici pokraj igrališta, ali kad jednom dođe mami bit će sretan kad mu špagete ubacim u gulaš.
„Gdje ti je ve-ce?“
Pokazala sam na vrata kupatila iako nikad strance nismo puštali u kupatilo. IMAM ve-ce za goste. Alkohol je iz mene isparavao dok sam brinula da li su moje gaćice u košari ili pod tušem, pederi su pedantni, da li su prljavi ručnici na vješalici ili na podu, što mu moje kupatilo može reći o meni? Ili ormarić s lijekovima. Ako ga otvori pa mu pogled najprije padne na tvoju Faktu mast protiv hemoroida, koju još nisam bacila jer sam dugo živjela u nadi, sad ti to mogu reći kad nade u meni više nema, da ćeš se vratiti. Apaurin, Xanax, Praxiten... Ako otvori ormarić sve će saznati o meni. Čovjek je ono što pije da bi preživio. A onda sam vidjela da je na našem velikom, na MOM velikom, starinskom pisaćem stolu ostavio naočale i da će mu MOJE kupatilo biti pećina u magli. Odahnula sam. Vjerojatno sere, pomislila sam. MOJE kupatilo ima veliki prozor otvoren na leptir a ja ću, meni se pišalo nepodnošljivo, ući u ve-ce, u MOJ ve-ce koji također ima prozorčić. Naša, MOJA kuća ima milijun prozora. Srećom. Osjetljiva sam na smradove. I na one u kristalnoj bočici. Ne podnosim ih.
Izašao je iz kupatila. Gol. Razumijem te, dragi. RAZUMIJEM TE. Ništa čovjeka toliko ne može oduševiti kao pogled na lijepo, tvrdo, mlado ljudsko tijelo. NIŠTA! Neki ljudi padaju na bebe, mačiće, izlazak sunca, zalazak sunca, dječji smijeh kad prerasta u kikot, kraj ljubavnog filma u kome joj on gnjuri glavu u dugačku, opranu kosu. Ljudi se pale na tisuću stvari. Mene pali lijepo, tvrdo, mršavo, dugačko, muško tijelo s naočalama na nosu. Dodala sam mu naočale: „Da me bolje vidiš“, nasmijala sam se. Mogla bih preskočiti detalj i ne napisati ti da mu je kurac bio debeo i dugačak, mogla bih preskočiti činjenicu da ima veći kurac nego ti, ali čemu? Razgovaram s tobom kao žena sa ženom. Da, kurac mu je visio poput komada debele špage. „Idem pod tuš“, rekla sam. „Tamo ti je piće“, pokazala sam prstom na MOJU policu sa pićem.
„Popit ću čašu vode, gdje ti stoje čaše?“
Pokazala sam prstom na MOJ kućni ormarić. Ušla sam u kupatilo. Prozor je bio širom otvoren, njegova je odjeća bila uredno složena na MOJOJ košari za prljavo rublje, istuširala sam se i gola izašla.
On je ležao na kauču i čekao me. Kad me ugledao, kurac mu se digao i stajao poput jarbola.
„Mislila sam da si peder“, rekla sam zapanjeno.
„Razgovarala si sa mojim taticom. Nisam peder, ali neka to ostane naša tajna.“
Kako nam je bilo? Kako liže? Koliko je trajalo? Kakav je u krevetu? Dragi, kad ti meni napišeš kakva je tvoja žena u krevetu, želim mnogo, mnogo, mnogo detalja, ja ću tebi napisati kakav je on bio na kauču. Do tada... Ujutro je izašao iz kuće, otišao u pekarnicu, donio mi francuza sa sjemenkama, naručila sam ga, premazao mi dvije kriške putrom, skuhao čaj od mente.
„Popio bih kavu.“
„Ne znam kuhati kavu, meni je uvijek muž kuhao kavu, ali možeš skočiti do kafića, oni znaju kakvu ja kavu pijem.“
Donio nam je kave, pijuckali smo polugoli na MOJOJ terasi, on je na sebi imao tvoju bijelu majicu i tvoje čiste gaće, ja sam na sebi imala tvoju bijelu majicu i gaćice. KAD ĆEŠ DOĆI PO SVOJU ODJEĆU? Noćas je čak i meni jasno da se više nećeš vratiti.
Da, testirala sam ga. Ne zna kuhati gulaš. Ne zna uopće kuhati.
* * *

Liježem uz njega. Gledam kako u peći vatra paluca i hvatam ga za kurac.
„Nemoj“, govori, „rekla si da je gore ugodnije.“ Miče mi lijevu ruku s kurca.
„Nema veze, ovdje je toplije.“ Zatvara oči, osjećam kako njegov kurac buja u mojoj šaci.
Pepica gleda u nas s one strane staklene stijene. Ne, nećeš ući, razmažena životinjo. Ući ćeš kad gazdarica svrši.
Okreće se prema meni. Gura mi jezik u usta. Naši jezici miješaju okuse vina, mesa, kolača, šljiva, pržene slanine i sline. Mokra sam.
* * *

Sretan sam zbog tebe, draga. Mislio sam, bio sam siguran, nitko mi nije rekao da imaš nekoga, činilo mi se da si sama. Osjećao sam se krivim a sad si me razljutila. Kako možeš dozvoliti nepoznatom muškarcu da na sebe navlači MOJE gaće? Nadam se da se s njim jebeš češće nego sa mnom, da na pičku ne stavljaš ključ čim ga ugledaš i da se dok te jebe dereš tako glasno da te mogu čuti u našoj Firenci. Čuj, jedna jebačina ne znači vezu. Proveli ste skupa noć. Da li je slabovidni muškarac još uvijek tvoj rob? Ili je to prošlost?
* * *

Kosa mu miriše na med. Tijelo je namazao kokosovim mlijekom. Da li ću se izrigati ili će me samo zgrabiti migrena? Gdje žive muškarci koji mirišu na vodu? Širim noge, pokušavam ga ubaciti u sebe, zaključiti priču po hitnom postupku. Naslućuje moje namjere? Odbija ulazak u moju rupu. Liže mi desnu bradavicu, dudla, pa siše lijevu...
* * *

Ivan mi još uvijek kuha kavu ujutro kad je doma. Prošle godine, negdje u siječnju, nazvala sam veterinara. On je našu, on je MOJU Pepicu sterilizirao pa ipak su mačorčine jahale na njoj. Tražila sam objašnjenje, činilo mi se da me zajebao, da nije sterilizirao Pepicu nego samo naplatio. Sjetila sam se moje Željke koja je otišla vrhunskom ginekologu da joj privatno napravi abortus. Jedno joj je dijete ostrugao, drugo ostavio. Greške su moguće. Veterinar mi je rekao: „Ksenija, dobro sam napravio posao. Samo morate znati da mužjaci ne odustaju lako. Pepica jest sterilizirana, ali je upotrebljiva. Neka bude više u kući dok se ne smire.“ Mužjaci jednako tretiraju ženke bile one mačke ili žene. Jebu ih dok su upotrebljive bez obzira žele li one to ili ne. Dragi, dok si me jebao jer sam bila „upotrebljiva“ ja sam htjela da me voliš. Ovo je zločesto jer te često nisam voljela dok si me jebao kad si me volio. Ili sam ja pijana ili je život zajeban?
* * *

Okreće me na trbuh. Širi mi guzove.
Zašto muškarci svako žensko „ne“ prevode u „da, ako budeš uporan“?
Okrećem se na leđa.
* * *

Blagoslivljam dan kad sam otišao od tebe, draga. Zašto uvijek sve analiziraš? Odakle ti ideja da sam te jebao jer si bila „upotrebljiva“? Nikad u životu nisam na dužu stazu jebao ženu koju nisam volio. To je uvijek bilo jače od mene. Meni seks i ljubav nisu nešto što može jedno bez drugoga. Ne uspoređuj me s TVOJIM mačorčinama samo zato jer misliš da sam te šutnuo. Ti si šutnula mene. Da nisi, noćas bismo zagrljeni sjedili na TVOM kauču i čekali da susjed odustane od razaranja svijeta. Kad se samo sjetim, kad se samo sjetim koliko sam te volio dok se oko nas sve raspadalo u tisuću boja.
Nedostaješ mi, draga.
* * *

Najzad ga trpa u mene. Polako. Osjeća da mu pružam otpor. Ja mu ne pružam otpor. Moja se pička buni. Ne želi ga. „OPUSTI SE, OPUSTI SE“, derem se na pičku. Uzalud. Izvlači ga. Polako. Kao da se boji da će mi nanijeti bol ako ubrza. A moja pička želi da ga on jednostavno izvuče. Naglo i neopozivo.
* * *

I ti meni nedostaješ, dragi. Sve bih na ovome svijetu dala da smo noćas skupa i da ti kažem zašto sam te držala na kratkom lancu. Voljela sam te onako kako neke mame vole svoju djecu, bezuvjetno. Smetalo mi je to. Nisam željela život provesti u klopci. Čitavo vrijeme dok sam bila s tobom pripremala sam se za rastanak, a kad je došao ostala sam zatečena. Nedostajem ti ove noći? Dođi, ljubavi. Znam da ne misliš to što si rekao, ti si bio i ostao manipulator i vrhunski odvjetnik. Vidiš, to sam znala povremeno zaboraviti, da si vrhunski odvjetnik. Da me možeš uvjeriti u bilo što. Na moju sreću, naše je vrijeme isteklo. Odjebao si me, šutnuo jer ti se digao na mlađu, ali u meni ipak nisi ubio radost življenja. Znaš kad mi je to postalo jasno?
Jednoga dana Ivan je ušao u tvoju radnu sobu i upitao me: „Kad ćeš iseliti pokojnika?“
Soba je izgledala onako kako je izgledala onda kada si otišao. Stol prekriven papirima, kompjuter, printer, telefon. Pokraj stola košara puna starih novina, novine i na kauču, televizor na kome si gledao nogomet, košarku, rukomet, atletiku, vaterpolo i odvratni snuker. Blijedoplava, kožnata fotelja, ormari i ladice puni tvojih stvari. Odijela uredno složena, bezbrojne košulje, kravate, čarape, cipele. Znaš li koliko pari cipela te čeka u MOJOJ kući?
„Nažalost“, rekao je Ivan, „ja nosim četrdeset i pet. Nađi nekoga tko nosi četrdeset i tri i riješi se njegovih stvari. Ne misli se valjda vratiti?“ Bacio me na kauč i pojebao. „Eto, krstili smo mu sobu.“
Nasmijala sam se.
Bez zajebancije, dođi po stvari ili ću ih podijeliti okolo. Nikad nisam kopala po tvojim stvarima, Seka je pospremala tvoju sobu, ali kad mi je Ivan rekao da bi ipak bilo vrijeme da te „iselim“, krenula sam od čarapa, to mi je bilo najlakše. I, znaš što sam našla među čarapama? Rolex, ženski sat. Zaguglala sam model. Deset tisuća i šesto dolara. Jasno mi je da ga nisi želio meni pokloniti za godišnjicu braka. Dođi po njega, dragi.
* * *

„Ne želiš me?“
„Želim te.“
„Što želiš da ti radim?“
Želim da svršiš. Želim da umukneš. Želim da zaspiš. Želim da odeš. Želim da me jebeš bez postavljanja pitanja. „Htjela bih čašu vode, suha su mi usta
* * *

Ne poznaješ me. Nisam osoba koja će curi kupiti skup sat pa ga zaboraviti među čarapama. Tebi sam ga kupio. Kad sam ti onda bijesan smrvio drveni sat u onom selu u Sloveniji, sat koji si toliko željela, rekla si da bi svojoj kurvi vjerojatno kupio nešto skuplje. Zato sam ti kupio Rolex. Ti si meni bila i ostala najdraža kurva. Stavi ga noćas na svoju tanku ruku. Naplati sve muke koje si prošla živeći sa mnom. Ili ga prodaj pa kupi nešto što te neće podsjećati na mene. Odijelo za Ivana, sat za Ivana i cipele za Ivana. Rezači leševa slabo zarađuju a ti voliš lijepo obučene muškarce. Draga, nikad nisi bila skupa ženska. Često prođem pokraj Male galerije u kojoj sam ti kupovao ogrlice za dvijesto kuna. Bila si luda za Bruketinim nakitom. Tebi je ponekad bilo lako ugoditi, Saša je skupa, ali ona sama sebi kupuje poklone. Samo u Parizu. Lova koju potroši na jednu bijelu košulju mogla bi mjesec dana hraniti beskućnike u većem hrvatskom skloništu. Ekipa bi dobro jela. Pet tisuća eura nije mali novac. Pričaj mi o Ivanu. Tko mi te oteo?
* * *

Gutam vodu. Zašto mu kurac još uvijek stoji?
„Ne osjećaš se dobro? Još uvijek te boli glava?“
„Ništa me ne boli.“
Njegov kurac u mene tupo bulji. Terasa je u ljubičastom plamenu. Tresem se.
„Hladno ti je?“
„Ne, bojim se bombi.“
„Ljubavi“, sjeda pokraj mene i stavlja mi kažiprst u pičku, „to su samo petarde.“
* * *

Potpuno je drugačiji od tebe, dragi. Ne svađamo se nikad.
Kaže da sam ja idealna žena za njega jer nisam „anoreksična, ambiciozna šizika, opsjednuta karijerom, koja je danas u Njujorku, sutra u Londonu a prekosutra u lokalnoj bolnici u Gospiću prodaje najnoviji model ce-tea ili magneta.“
Rekao mi je da me voli jer nisam „klinka u tridesetoj koja jedva čeka da je mužjak oplodi jer joj kuca biološki sat.“
Voli me zato jer sam „čvrsto na zemlji, jer nisam ljuta kad s dečkima ode na košarku, jer ne mislim da jebe mlade sestre u bolnici i ne mislim da su djeca smisao života.“
On ne želi djecu. Misli da ih danas normalan čovjek ne bi smio imati. Život na Zemlji postao je pakao. Nikad ne znaš gdje će ti dijete odletjeti u zrak nakon što si u njega uložio brdo love i još veće brdo ljubavi. Slobodni su oni ljudi koji na ovome svijetu imaju samo sebe i povremeno nekoga tko ih neće zajebavati. Sloboda je ono što čovjeka čini čovjekom, a Slobodan si kad nemaš kredita, kad nemaš djece, kad ne pripadaš nijednoj naciji, nijednoj vjeri i kad znaš da svaka ljubav ima rok trajanja. Sloboda je imati muda ispaliti si metak u glavu bez analize kako te se osjećati oni koji će plakati nad tvojim lešom. Sloboda je baviti se poslom koji voliš i napustiti ga bez razmišljanja kad ti dosadi. Sloboda je spoznaja da ti za sreću ne treba sto pari cipela ni pedeset odijela. Sreća je mir u duši, a mir u duši možeš steći kad shvatiš da si smrtan i nebitan. Sreća je kad znaš da prolaziš malen ispod zvijezda, ali te za to boli kurac. Sreća je kad ti se jebe što o tebi misle otac, brat, sestra, majka, žena s kojom trenutačno živiš, ljubavnik koji te negdje čeka. Sloboda je kad sa ženom nisi peder, a s muškarcem možda jesi a možda i nisi. Sloboda je kad se pojebeš s nekim koji te zanima taj čas dok skidaš gaće ili gaćice i kad se ne osjećaš krivim dok navlačiš gaće ili gaćice a znaš da s tim nekim ili s tom nekom više nikad nećeš popiti kavu. Sreća je kad živiš s nekim tko razumije što tebi znači sloboda i kad ti tome nekome daješ pravo da on slobodu i sreću doživljava na sasvim drugačiji način.
Ivan je junak moga života zato što znam da to neće biti dovijeka. Naša ljubav je beskrajna jer znamo da, kao i svaka ljubav, ima izuzetno kratak rok trajanja. Tko prvi progleda, otići će bez velikih riječi. Voli me jer govorim što mislim, nije ga briga što ne kuham, moja noćna mora, on jede u bolnici. Voli me jer se smijem često i glasno, voli me jer svršavam često i glasno i nikad me nije pitao što sam u tebi našla. On je mlad muškarac, možda su mladi muškarci manje skloni samoubilačkim samoanalizama, vole jesti, jebati, vježbati. Prvi put se s nekim opušteno jebem i nije me briga da li će otići danas ili danas popodne, živim dan po dan, kao da mi je svaki posljednji. I uživam, zaista uživam kad ujutro uz sebe osjetim mlado, tvrdo, usnulo meso. Ponekad to meso probudim prije nego zazvoni budilica i da, nakon dugo, dugo vremena uvečer zaspim, ujutro se probudim. Ne bauljam više noću, ne analiziram ni svoje ni tvoje greške, ne razmišljamo što bi bilo kad bi bilo, što je moglo biti da je moglo biti. GOTOVO JE. U mojoj je glavi gotovo. Ja sam sretna žena.
* * *

Stavlja mi noge oko svoga vrata. Kičma mi se raspada.
„Pogledaj me u oči“, govori.
Gledam ga u slijepe oči i pitam se što on vidi u mojima.
„Želim da me gledaš u oči dok budeš svršavala.“
Mili Isuse, moram svršiti? Kad? Sad odmah? Ili malo kasnije? Križa mi pucaju. Stenjem.
„Jesi li blizu? Da ubrzam?“
„Ubrzaj“, stenjem, „ubrzaj, ubrzaj.“
On ga naglo izvlači. „Ne želim da prebrzo svršimo. Uživat ćemo, draga. Polako. Polako. Polako.“
O, jebote.
Je! Bo! Te!
* * *

Ksenija, nazvali su me. Majku mi je Hitna odvezla u bolnicu. Izgleda da umire. Dođi k meni. Ne mogu dečke ostaviti same.
* * *

„Hoćeš da ti u pičku stavim komadić čokolade?“
„Da“, dahćem, „da.“
„Gdje držiš čokoladu?“
Ne držim čokoladu u kući jer pokušavam smršati. „Ne držim dobru čokoladu u kući, pokušavam smršati. U ormariću iznad radne plohe naći ćeš čokoladu za kuhanje.“
„Odlično.“ Otvara vrata ormarića. Izvlači kutije sa špagetima, limenku punu riže, limenku s danskim keksima, jabučni ocat, bočicu maslinovog ulja, kutiju uvinog čaja, kutiju čaja od mente, kutiju čaja od kamilice, kutiju čaja od šipka. „Gdje je čokolada? Vidi, med! Da u tebe ulijem žlicu meda?“
Dižem se s kauča i otvaram vrata ormarića iznad nape. Izvlačim veliki komad čokolade za kuhanje. Skidam srebrni omot. Crna čokolada gotovo je bijela.
„Možda joj je istekao rok?“, pita me zabrinuto. „Baš me briga, pičku sigurno neću otrovati.“ Lomim komadić i pružam mu ga. Gleda ga radoznalo.
„Nije li malo prevelik i oštar?“
„Istopit će se.“
„Što ako te ogrebem?“
„Nećeš.“
„Kako znaš, već si ovo probala?“
„Nisam.“
Kurac mu se izgubio među dlakama. Zašto nije depilirao međunožje? „Polijećemo“, smije se.
Ležim na kauču raskrečenih nogu, on ipak lomi komad čokolade pa manji trpa u mene.
* * *

Jedva sam pronašla vašu kuću. Vidjela sam otvorenu ogromnu željeznu kapiju, ali ne i kućni broj. Najzad sam ga otkrila sakrivenog nekakvom čudnom puzavicom. Parkiralište za deset automobila, dvije garaže i kuća ludog oblika. Čim sam je ugledala sjetila sam se da sam je vidjela u prilogu dnevnih novina Moj savršeni dom. Arhitekt je negdje za projekt dobio prvu nagradu. Bojala sam se da ključem ispod otirača neću znati otvoriti ulazna vrata. Ubacila sam karticu u prorez. Uspjelo mi je. U ulaznom prostoru visi ogromna crvena instalacija Morane Pertaut. Tvoj izbor. Kuća je jako topla. Na što se grijete? Kad si me nazvao da bi provjerio jesam li stigla, već sam bila u dječjoj sobi. Klinci su prekrasni. Zaista. Spavali su svaki u svom krevetiću okrenuti jedan prema drugome, izgledalo je kao da žele spojiti ručice. Koliko kose imaju ta dječica! O svemu si mislio. Na kolicima dvije bočice s čajem, pelene, rezervne pidžame. Nikad prije toga nisam vidjela dječje kupatilo. Žuto poput žumanjka, žuto poput sunca. Sve je u njemu prilagođeno njihovom uzrastu. Što ćete učiniti za mjesec dana kad malo narastu? Razoriti ga? Blagovaonica vam izgleda kao NATO sala za sastanke. Vjerojatno Ameri u takvoj prostoriji odlučuju koju te zemlju sravniti sa zemljom. Dvadeset i četiri kožnate stolice boje vanilije podvučene pod ogroman stol, koje je to drvo? A ja sam bila van sebe, sjećaš se, kad smo u Bauhausu na deset rata za MOJU terasu kupili stol od reciklirane tikovine. Danima sam čitala uputstva kako ga i čime mazati da na drvu ne izbiju fleke. Onda je došao Vlado i predložio mi da ga lakiram: „Znam da se to ne radi tikovini, ali tko jebe tikovinu, nadživjet te ovaj stol i tebe i tvoje unuke. Lakiraj ga, to ti je puno praktičnije za održavanje.“ I još mi je rekao da plohu našeg starinskog stola u blagovaonici prekrijemo staklom. „Jebeš mazanje i glancanje, ima sto godina, doživjet te još sto, baš te briga što ti je rekao restaurator drkadžija, na staklo možeš staviti vruć lonac i opušteno iz njega grabiti. Ne dozvoli da te jebe tvoj vlastiti stol Neka staro, preskupo sranje služi tebi, ne ti njemu.“ Stol u vašoj NATO dvorani nije lakiran. Provjerila sam. Čak sam na njemu ostavila i otiske prstiju. Tko će ih izbrisati? Na zidovima berberi, mihanovići i ostala ekipa koju ne podnosim. Dnevni boravak ima sigurno sto kvadrata. Da li se vas dvoje u toj kući ikad sretnete? Dva kauča, brdo kožnatih jastuka, prepoznala sam ih, Rafaela, nekoliko stolića, bar. Potražila sam gorki list, nisam ga našla. Potegnula sam gutljaj iz boce, neki viski star pedeset ili šezdeset godina, pretpostavljam. Čuj, kad sam pogledala kroz ogromnu staklenu stijenu i ugledala more, učinilo mi se da je to ipak previše. Zašto neki ljudi mogu uživati u tolikoj ljepoti? Koliko vas plaćaju razbojnici koje branite? Da li je istina da su hrvatski suci ili glupi ili skupi? Terasa je ogromna, pod prekriven tikovinom, na terasi u šarenoj tegli, iz Maroka valjda, raste palma. Ispod terase pružao se park čije granice nisam vidjela, pretpostavljam da nestaje na rubu privatne plaže. Kuhinja je bez duše. Podsjetila me na ogromne hotelske kuhinje. Rostfraj ormari, na sredini rostfraj otok, ogroman štednjak, u ormarima suđe marke Silit, ajde, njega i ja imam. Napa je veličine od bar tri metra kvadratna. I kuhinja ima prozor. I iz nje se vidi more. Sviđa mi se vaš kuhinjski stol. Veliki danski stol i žarkocrvene kožnate stolice. Na zidovima samo Vojo Radoičić. Njegove su boje pobijedile u ratu s metalnim sivilom. Na podu drvene daske iste boje kao i stol. Između zidnih elemenata i radne plohe žarkocrveno staklo. Kako ste samo našli istu nijansu boje kože i stakla?
Govorim ti ovo jer sa tobom nisam razgovarala o kući kad si se vratio iz bolnice. Zapanjena sam. Soba za goste u blijedoplavom tonu, kupatilo u istom tonu, slike nepoznatih majstora na zidovima kupatila bez tuš kabine, samo uđeš i istuširaš se. U ormarićima brdo plavih ručnika i gelova i sapuna koje ste pokupili u hotelima. Ušla sam pod tuš, dok sam se mazala gelom gledala sam svoj odraz u velikom ogledalu. Da, još uvijek dobro izgledam, dragi. Mokra sam se uvukla u debeli blijedoplavi frotirski ogrtač, na stopala sam navukla blijedoplave papuče i krenula dalje. Ušla sam u vašu spavaću sobu. U životu nisam vidjela veći krevet. Tri sa tri, malo sam i rekla. Uz krevet ogromna kada, staklena stijena dijeli sobu od terase, iz sobe puca pogled prema pučini. U daljini sam vidjela dva ogromna, osvijetljena broda. Otvorila sam i garderobu. Čim sam pokrenula vrata uključilo se svjetlo. Koliko cipela, koliko cipela. Bio si i ostao stonoga, dragi. Haljine, hlače, majice, sve na vješalicama. Njušnula sam nekoliko tvojih odijela. Ne mirišu onako kako su mirisala dok si bio sa mnom. Onaj rolex uvalila sam ti među čarape. Možeš joj ga pokloniti za rođendan, pretpostavljam da si joj novogodišnji poklon već uručio. Zašto imate kadu pokraj kreveta nije mi jasno kad svatko od vas ima svoje kupatilo. Ti zeleno, ona boje tamnog zlata. Kroz prozor možete gledati u drveće, mora da je dobar osjećaj kad se možeš tuširati bez straha da će te susjed vidjeti. ZAŠTO VAM IZNAD BRAČNOG KREVETA VISI BOGORODICA NIKOLINE IVEZIĆ? To sigurno nije njezin izbor. Moja najdraža slikarica. Koga si htio tim izborom povrijediti? Mene sigurno ne jer nisi znao da ću ikad ući u vašu kuću. Ili si znao? Koji si ti lik. Zašto si to učinio? U ostale mi se sobe nije ulazilo. Nisam se penjala na kat. Vratila sam se u plavo kupatilo, obukla, novom četkicom oprala zube pa je ubacila u svoju torbu. Ostatak vremena ležala sam u dnevnom boravku, listala Schieleovu monografiju. I ona voli Egona? Ili si ipak tu knjigu kupio da bi mene obradovao kad svratim jedne noći o ponoći? Ne razumijem, ne razumijem kako netko može živjeti u tako ogromnom prostoru. Pretpostavljam, to te nisam pitala, da imaš i vinski podrum i skladište za ležaljke od tikovine. Sigurna sam da je negdje i bazen. Zaista, dragi, pomislila sam dok sam bila u tvojoj kući, da li je moguće da sam ja godinama s vlasnikom ovog dvorca živjela u sto dvadeset kvadrata i mislila kako je MOJA kuća ogromna? Imam i terasu, imam i vrt, imam i parkiralište, imam i garažu, toliko toga imam i sve mi se činilo tako velikim da bih se svaki put osjećala krivom kad bi mi u posjet došle prijateljice koje su s mužem i dvoje djece život provodile u pedeset kvadrata. A nas dvoje, najčešće sami, Igor bi dolazio vikendom, u kućerini. Haha. Da mi je netko rekao da ćeš ikad živjeti u kući na kojoj bi ti mogao pozavidjeti svaki od hrvatskih mafijaša, rekla bih mu da je lud. Moj dragi u kamenoj vojarni, MOJ dragi u kamenoj vojarni? Kakvi su ljudi koji vam dolaze u goste? Kakvi su ljudi koji sjede u vašoj NATO sali? Sigurna sam da vam je najčešći gost mafijaš koga brani tvoja žena i koja mu svaki put kad izađe iz pritvora nosi crnu vreću punu njegovog prljavog rublja. Kakvom bi mene kućom morao platiti kriminalac da bih mu nosila rublje, skakala mu oko vrata pred te-ve kamerama, ljubila ga ispred pritvora? Imate li vi odvjetnici neki kodeks? Dragi, nema tih para, nema tih para za koje bih ja u svoj dom primala takve njuške. Nema tih para. A opet, s druge strane, razumijem vas. Ne možete živjeti u kućerku a braniti smeće koje živi u kući većoj od Mimarine. Plemstvo obavezuje. Želim reći, drago mi je da sam te se riješila i drago mi je da ti je mama preživjela.
Kad si se vratio, ušao si u boravak. Djeluješ iscrpljeno, dragi. Sjeo si, uvalio se u kauč nasuprot mome i gledao me u oči. „Imali smo sreće, dežurao je stariji gospodin, mami je stavio stent, preporodila se, zaista je imala infarkt.“
Pogledala sam kroz prozor, nebo je bilo u šarenom plamenu. Ulazili smo u novu godinu.
Ustali smo. Kad si me uhvatio za ruku i poveo prema terasi, nisam ni o čemu razmišljala. Koliko dugo smo se na terasi držali za ruke i gledali kako u daljini gori Grad? Pet minuta? Deset minuta? Prvi put otkako smo skupa, otkako te znam, držali smo se za ruke i šutjeli. Preispitujem se. O čemu sam razmišljala? Ni o čemu. Baš ni o čemu. Osjećala sam svoju ruku u tvojoj i bila sigurna da je mojoj ruci mjesto baš tu gdje se našla. Gledala sam u vatromet i nije mi padalo na pamet da će zvijezde prestati padati na naš grad. Neće, neće. Dovijeka će zvijezde padati na naš grad, dovijeka će moja ruka ostati u tvojoj, dovijeka ćemo šutjeti.
* * *

Ameri dronovima gađaju MOJU terasu i boje je u ljubičastopurpurno. Bacam pogled na zeleni zidni sat. Ponoć. Dudlam, dudlam, dudlam, zatvaram oči, pa dudlam, dudlam, dudlam.
ON rokće. Izdiše. Umire. Zove me: „Ksenija, Ksenija, Ksenija, voliš li me, KSENIJAAAAAAAAAAAA...“
Gutam halapljivo. Sloboda mi klizi niz grlo. Otvaram oči.
Njegove su zatvorene. Treperi.
Dižem glavu. Uspravljam se. Lijevim dlanom brišem usta. Susrećem tvoj pogled.
Što radiš na MOJOJ blještavoj terasi u svom crnom, meni najdražem kašmirskom kaputu?
U rukama držiš Pepicu.
Zašto se nisi najavio, dragi?

O autorki


Vedrana Rudan (1949, Opatija) objavila je deset knjiga, koje su prevedene na engleski, mađarski, slovenački, poljski, francuski, italijanski, ruski i makedonski jezik. U Rusiji su joj prevedene čak tri knjige, u Americi nekoliko priča i dve knjige. Pozorišne predstave dramatizovane prema njenim knjigama igrane su u Rijeci, Zagrebu, Beogradu, Varšavi, Londonu, Santa Moniki, Budimpešti. Bila je novinarka, kolumnistkinja, radila je kao urednica na Hrvatskom radiju i voditeljka TV emisije. Svaki put je dobila otkaz.
Vedrana Rudan piše na svom blogu www.rudan.info. Ima sto šezdeset hiljada sledbenika a stranica je pogledana preko deset miliona puta. Misli da je najčitanija osoba u regionu. Živi u Rijeci s mužem stalno, a s unukom povremeno. Nema psa zato što mnogo putuje.
U „Laguni“ je objavila knjigu Zašto psujem 2015. godine.