Brunonia Barry - Čitačica čipke

Strana 3 od 3 Prethodni  1, 2, 3

Ići dole

Brunonia Barry - Čitačica čipke - Page 3 Empty Brunonia Barry - Čitačica čipke

Počalji od Mustra taj Ned Dec 16, 2018 8:31 am

First topic message reminder :

Brunonia Barry - Čitačica čipke - Page 3 49868610

Mojem divnom suprugu Garyju

i čarobnoj crvenoj kosi moje zaove Joanne






Iz mitski gotovo nestvarnog grada američke povijesti – Salema – grada klasika američke književnosti Nathaniela Hawthornea, stiže još jedna uzbudljiva, neobična i snažna priča o vidovitosti, ludilu, obiteljskom zlostavljanju, Crvenim šeširima, krivnji i iskupljenju.

Towner Whitney dolazi iz obitelji žena koje generacijama posjeduju dar čitanja budućnosti iz uzoraka čipke. No, ono što Towner ubrzo spoznaje jest da je taj dar katkad više nalik prokletstvu nego blagoslovu. Kada joj je bilo samo 15 godina predvidjela je – i vidjela – nešto toliko strašno da je zauvijek nestala iz Salema i zaklela se da se u taj grad više nikada neće vratiti. No, kada nestane njezina najdraža teta Eva, Towner shvaća da je obitelj treba. Boreći se sa svojim mračnim sjećanjima, gonjena krivnjom i strahom, Towner kreće u potragu za odgovorima. Još jednim nestankom mlade djevojke opčinjene Propovjednikom paklenoga ognja, situacija postaje sve složenija, a čitatelji ostavljeni pred pitanjem: Može li se Towner suočiti s dramatičnom istinom o sebi i svojoj obitelji?
Brunonia Barry zadivljuje nas snagom pripovjedačkog talenta kojim održava trilersku napetost na čitavih 300 stranica nudeći nam priču zadivljujuću poput najljepšeg komada čipke.
A čarolija očito prati ovaj roman u svakome smislu: Čitačica čipke roman je koji je nedavno izazvao neviđenu izdavačku senzaciju kada je od samizdata postao jedan od onih romana za koje najmoćniji izdavači daju milijune za prava na objavljivanje. Osvojivši srca i naklonost čitatelja, postao je veliki bestseler New York Timesa, osvojio nekoliko književnih nagrada, te je preveden na 30 svjetskih jezika. Sasvim dovoljno činjenica da poželimo vidjeti može li i nas začarati!

_________________
Brunonia Barry - Čitačica čipke - Page 3 Mqf5jd10
Mustra
Mustra

Broj poruka : 66765
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole


Brunonia Barry - Čitačica čipke - Page 3 Empty Re: Brunonia Barry - Čitačica čipke

Počalji od Mustra taj Ned Dec 16, 2018 8:54 am


Brunonia Barry - Čitačica čipke - Page 3 W2




Dvadeset šesto poglavlje


Jack je rekao Jay-Jayu da se neće vratiti. Nije mu rekao drugi dio, da ga je May otpustila. Rafferty je možda znao da Jack dovodi djevojke za Mayinu Podzemnu željeznicu, ali njegov brat Jay-Jay nije imao pojma. Jay-Jay je mislio da je ondje u nadi da će se Towner vratiti, što je također bilo točno.
»Znaš da te volim, Jack«, rekla je May. »Ali postaješ problem. Pijanica si. Moram tome stati na kraj.«
On je već prodao svoje sidrište. Ondje je bio još samo kako bi se sastao s tim tipom i dobio ček. Zamke je prodao prošli tjedan kad je bio siguran da doista odlazi.
Vidio je da su vrata Evina spremišta za čamce otvorena. Vidio je kako se Towner naginje kako bi pokrenula čamac. Na pramcu je bio pas, golema, krupna žuta životinja s ogromnim zubima.
Jack se sklonio u kabinu; nije ju želio vidjeti. Ali, ipak ju je promatrao dok je njezin čamac prolazio.
Izgledala je bolje. Hvala Bogu. Ne bi je ni taknuo da je znao za operaciju. Zapravo, nije smio. Ona nije smjela piti. Nikada. Pomisao da se zbog njega razboljela neprestano mu je bila na pameti. Mogla je umrijeti. Zamalo je umrla, prema May, iako May nije znala što se te noći dogodilo među njima, nije imala pojma da bi on mogao biti kriv za to.
Iskoristio ju je onako kako se to čini na zabavama studentskih bratstava. Nije upotrijebio drogu za silovanje ni bilo što takvo, ali ona je bila... kako se to kaže? Omamljena. Mrzio se zbog toga. Čim ju je dodirnuo, mrzio je samoga sebe. Ali, to ga nije spriječilo. Ona je samo ležala, odsutnog pogleda, ne gledajući ga. Neki duboki dio njega, neki bolesno romantičan dio mislio je da će se ona probuditi ako je poljubi i vratiti mu se. To se nije dogodilo. A tada je, iz još bolesnijeg razloga, pomislio da bi trebao učiniti više. Što ju je više dodirivao, to se ona više udaljavala, sve dok joj oči, i dalje otvorene, nisu izgledale mrtvo i odsutno. Uopće nije bila prisutna.
Nije ga voljela. Više ne. Voljela je drugoga. Njega možda nikada nije voljela.
U Kanadi je bila jedna žena. Dugo se viđao s njom. Nije joj se mogao obvezati. A ni ona se nije mogla obvezati njemu zbog njegova opijanja. »Umrijet ćeš«, rekla mu je. »Ako ne prestaneš, jednog dana ćeš jednostavno odapeti, a ja ne želim biti prisutna.«
Gledao je kako Towner isplovljava iz luke prema otoku Yellow Dog. Poželio je da se oboje mogu vratiti u prošlost i promijeniti je. Poželio je da je ubio Cala one noći u automobilu kad mu se pružila jedina prilika.
Poželio je ubiti Raffertyja. Ne, to nije bilo točno. Rafferty je bio dobar čovjek. Mnogo bolji od njega. I zbog toga ga je još više boljelo.
Dovraga. Mora prestati piti. Znao je to. Mogao je prstima opipati vlastitu jetru. Bila je golema.
Zaplakao je. Nije mogao stati.
Silovao ju je. To je vjerojatno bila istina. Ona to možda ne bi tako nazvala, ako se toga uopće sjećala, ali to je bilo to. Silovao ju je i zamalo ju je ubio. Želio je samo da mu se vrati. A naposljetku je učinio isto što i Cal. Bio je loš poput Cala Boyntona. Možda i gori jer je znao strašnu priču o onome što je Cal učinio.
Prava istina je da je najveći dio svojega života proveo nadajući se nečemu što se nikada neće dogoditi. Nadajući se da će se Towner vratiti, vidjeti se s njim i poznavati ga kao nekoć, te da će zauvijek sretno živjeti, kao što je dio njega uvijek vjerovao. Ona je nekoć vjerovala u to sranje o vječnoj ljubavi kao i on. Bio je uvjeren u to.
Te je noći želio probuditi je poljupcem i želio je da ona u njemu vidi svojeg princa — svojeg jebenog princa, zaboga, kako li je to glupo zvučalo! Želioo je da u njemu vidi princa, a ona ga zapravo uopće nije vidjela, više ne. Nije ga vidjela, nije ga čak mogla ni pogledati od onoga dana kad je skočila s njegove brodice i pokušala se utopiti, a i on je skočio, kao veliki junak, doista vjerujući da je može spasiti.

_________________
Brunonia Barry - Čitačica čipke - Page 3 Mqf5jd10
Mustra
Mustra

Broj poruka : 66765
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Brunonia Barry - Čitačica čipke - Page 3 Empty Re: Brunonia Barry - Čitačica čipke

Počalji od Mustra taj Ned Dec 16, 2018 8:55 am


Brunonia Barry - Čitačica čipke - Page 3 W19


Dvadeset sedmo poglavlje


Angela je uporno zahtijevala da vidi Cala. Policija ju je odvezla u Middleton.
Kad je izišla, nosila je njegov prsten koji je davao svojim sljedbenicima da ga ljube. Na njezinu je prstu bio golem. Čuvala ga je poput dragocjenosti.
»Vjenčat ćemo se«, rekla je suznih očiju. »Idemo u Las Vegas i vjenčat ćemo se čim on iziđe odavde.«
»Što bi trebalo biti noćas«, rekao je Calov odvjetnik.
Ni Rafferty ni novi detektiv po povratku nisu rekli ni riječi.
Ona je željela da je odvezu na otok Winter. »Kako bi vjernicima priopćila dobru vijest«, najavila je s osmijehom. »Moram uzeti i svoje stvari.«
Novi je detektiv čekao Raffertyjevu reakciju, ali ništa se nije dogodilo. Čim su se vratili u postaju, Rafferty je otišao u zračnu luku po kćer. Bilo mu je dosta.


_________________
Brunonia Barry - Čitačica čipke - Page 3 Mqf5jd10
Mustra
Mustra

Broj poruka : 66765
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Brunonia Barry - Čitačica čipke - Page 3 Empty Re: Brunonia Barry - Čitačica čipke

Počalji od Mustra taj Ned Dec 16, 2018 8:55 am

Brunonia Barry - Čitačica čipke - Page 3 W18

Dvadeset osmo poglavlje


May je stajala na platformi i gledala kako čamac ulazi u kanal. Pas je bio na pramcu, kao ukrasna figura. Iz daljine kao da se vratila u prošlost te gledala kako Towner i Skybo dolaze oko otoka prema pristaništu. Towner u tom trenutku nije izgledala nimalo starije.
Vrijeme se danas igralo s May. Towner je nazvala i rekla da dovodi psa natrag, rekla je da bi bilo okrutno voditi ga u Los Angeles gdje nema čak ni svoj životni prostor.
»Mogla bi kupiti kuću« predložila je May. »Sada imaš mnogo novca.«
Towner ju je obavijestila da zrakoplovne tvrtke ljeti ne prevoze pse. Preopasno je. Do trenutka kad bi ga Towner uspjela dopremiti u Los Angeles, Byzy je mogao ponovno postati divlji. Ponovila je da bi to bilo okrutno. Mjesto mu je bilo na otoku.
May je uvidjela kako to znači da Towner više neće vidjeti Byzyja. Tek kad je to pomislila, palo joj je na pamet da ni ona vjerojatno više nikada neće vidjeti Towner. To je bilo teško podnijeti, ali ipak bilo je istina. Osim ako se May ne promijeni. Osim ako ne bude sposobna napustiti otok i prijeći pet tisuća kilometara. Željela je to i u tom je trenutku pomislila kako bi se to uistinu moglo dogoditi. Ljudi se promijene; sve je moguće. Ali čim je ta misao postala stvarna, May je shvatila da njezina logika nije utemeljena. Da ona ne može napustiti taj otok ni otputovati u Los Angeles kao što se ni Towner ne bi mogla vratiti k njoj.
Srce joj se stegnulo. Oči su joj zasuzile. Ali nije zaplakala.
Towner je morala otići odande. Ondje nije bila sigurna. Katkada je bijeg upravo ono što biste trebali učiniti. Jedino što biste mogli učiniti. Znala je da se Eva ne bi složila, da je Eva smatrala kako bi se svi Townerini problemi mogli riješiti samo ako bi se doselila natrag, ali Eva nije bila u pravu. Ako je May išta naučila radeći sa zlostavljanim ženama i s tom novom Podzemnom željeznicom, tada je to činjenica da katkada možete samo pobjeći bez osvrtanja.

_________________
Brunonia Barry - Čitačica čipke - Page 3 Mqf5jd10
Mustra
Mustra

Broj poruka : 66765
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Brunonia Barry - Čitačica čipke - Page 3 Empty Re: Brunonia Barry - Čitačica čipke

Počalji od Mustra taj Ned Dec 16, 2018 8:55 am


Brunonia Barry - Čitačica čipke - Page 3 W17



Dvadeset deveto poglavlje


Uplovili smo i May veže čamac.
Byzy hoda amo-tamo po malenom čamcu. Jako ga naginje. Nekoliko drugih zlatnih retrivera (koji su do tada na pristaništu spavali na hrpi) ustaje i pozorno promatraju što se događa. Skaču uokolo, uzbuđeni jer ga vide.
To je previše. Byzy se trese cijelim tijelom i suzdržava se sve dok ga ne pustim.
»Idi«, kažem kad to više ne mogu podnijeti. On trči prema njima ne znajući da taj posjet sadrži nešto konačno, ne sluteći da se ne vraća sa mnom. Psi skaču i hrvaju se u trenutku ponovnog susreta, igraju se i valjaju uokolo.
»Večeras odlaziš«, kaže ona.
»Da.«
Podižem pogled i opažam Emmu u povrtnjaku. I ona podiže glavu osjećajući moju prisutnost. Podižem ruku prema srcu. Vidim da May to opaža. Na trenutak ne znam gdje sam. Ne mogu govoriti; sve mi je to previše. A tada se saberem.
»Došla sam te pozdraviti«, kažem.
Osvrćem se po otoku. Vidim žene koje žive ovdje. Hodaju uokolo obavljajući svakodnevne poslove. To je sada njihov život, sve rade zajedno. Žive zajedno.
Podižem pogled i vidim da se teta Emma vraća u kuću noseći košaru povrća za večeru. Mogu to zamisliti. Sve žene i djeca zajedno kuhaju, zajedno sjede za Mayinim velikim stolom. Preplavljuje me čudan osjećaj čežnje.
»Možeš ostati ovdje«, kaže May. »Oduvijek si to znala.«
Obje smo znale da to nije istina. Ali ipak, bilo mi je drago čuti te riječi.
»Ne mogu.«
Kima.
Na trenutak je to sve što želim. Sve što sam oduvijek željela, uviđam. Sve se promijenilo i ništa se nije promijenilo. Pa ipak, to mogu zaustaviti samo ako odem odavde.
Znam da bih trebala poći gore i pozdraviti se s tetom Emmom, ali to jednostavno ne mogu. Zbog nekog me razloga pogled na nju zaboli — vraća se u kuću s povrćem u košari, napreduje u onome što je sada njezin život. To je preteško. I ne mogu se natjerati prići joj. May to čita na meni. Sve te emocije. Vidi da me to okamenilo. I vidim da shvaća. »Hoćeš li je pozdraviti u moje ime?«
Ona kima i kaže: »Kad bude pravi trenutak.«
Stojimo u drugoj vrsti tišine.
»Ne očekujem da ćeš se vratiti«, kaže, »budući da Eve više nema.«
»Ne«, odgovaram.
Ona me grli. Nije joj svojstveno da to čini, a meni nije svojstveno da to dopustim. Dugo držimo jedna drugu u zagrljaju.
»Čuvaj se«, kaže kad sam se napokon odmaknula. I vidim da joj je to doista važno.
Byzy sjedi na pristaništu i samo me gleda nagnute glave pitajući se što slijedi. Što će biti naša sljedeća velika pustolovina? Uviđam da moram otići, ako uopće želim otići. Okrećem se i krećem prema čamcu.
»Sophya«, kaže May.
Okrećem se na trenutak i kažem: »Da?«
Vidim da se predomišlja prije no što napokon odlučuje izreći to. »Ne bih te mogla voljeti više čak i da jesi bila moja kći«, kaže.


_________________
Brunonia Barry - Čitačica čipke - Page 3 Mqf5jd10
Mustra
Mustra

Broj poruka : 66765
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Brunonia Barry - Čitačica čipke - Page 3 Empty Re: Brunonia Barry - Čitačica čipke

Počalji od Mustra taj Ned Dec 16, 2018 8:55 am

Brunonia Barry - Čitačica čipke - Page 3 W16

Trideseto poglavlje


Pučina. Magla. Ruka mi drhti uz vibracije motora. Procjenjujem udaljenost po odjeku glasanja galebova. Procjenjujem smjer po zraku. Prije minutu nije bilo magle, ali tako je u ovom dijelu svijeta. Magla se ovdje ne primiče. Pada u komadima - ne poput pokrivača, već poput pernatog jastuka. Može ugušiti.
Ne mogu disati koliko je gusta. Ne, to nije to. Hiperventiliram.
Ne bih te mogla voljeti više čak i da jesi bila moja kći.
Šake se stišću, grče se, hiperventilacija.
Gušim se. Umirem.
Nemam papirnu vrećicu. Nemam u što disati. Stavljam ruke na usta. Uzalud.
Gledam u svim smjerovima. Nemam kamo.
Gasim motor. Skidam ruke s usta. Sjedam i stavljam glavu među koljena. A tada se sjetim Stelazinea. U slučaju nužde razbij staklo. Gutam je na suho. Lijepi se. Ponovno gutam. Kašljem. Ne bih te mogla voljeti više...
Zatječem se u stojećem stavu, jako ljuljam čamac. Prisiljavam se sjesti.
To je magla iz sna. Škiljim. Očekujem da ću ugledati Evu ili Lyndley, očekujem da će me voditi. Ali ništa.
Sjedim nisko u čamcu. Plašim se ponovno ustati. Plašim se da ću to nesvjesno učiniti. Ne vjerujem samoj sebi.
Ništa se ne čuje. Ni ptice. Ni zrak. Samo uzorak na vodi, mračna čipka.
Tada na trenutak mislim da vidim konja.
Moj prvi instinkt jest odvratiti pogled, ali umirem. Osjećam se kao da sam doista umrla.
Samo se vrati kući. U zrakoplov. Samo dođi do zrakoplova i vrati se u Kaliforniju. Pokrećem motor. Ne mogu se pomaknuti.
Prikovana sam. Nepokretna. Cal je ovdje. Cal je na meni. Cal me guši. Potom promjena oblika, lice se mijenja. To nije Cal. To je Jack.
Plačem. Pusti me da se vratim. Molim te. Samo me pusti.
Krećem. Tada opažam dijelove tijela. Plutaju na vodi preda mnom. Ruka, noga, trup. Doimaju se kao da su u prirodnoj veličini sve dok ne stignem do njih. Zapravo ne, nisu u prirodnoj veličini, majušni su. Plastični? Ne. Keramički? Vjerski. Obredni. Vidjela sam ih u Los Angelesu, u Ulici Olvera. Slijedim trag plutajućih milagra sve dok se magla ne razilazi pa ravno pred sobom opažam krivulju Salem Willowsa. Prisiljavam se razmišljati. Sastavljam popis. Stići u Los Angeles. Nazvati dr. Fukuharu. Potražiti pomoć. Mogu to. Moram vjerovati da to mogu, jer ću inače umrijeti ovdje. Stići u Los Angeles. Nazvati dr. Fukuharu...
Ne bih te mogla voljeti više čak i da jesi bila moja kći.

_________________
Brunonia Barry - Čitačica čipke - Page 3 Mqf5jd10
Mustra
Mustra

Broj poruka : 66765
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Brunonia Barry - Čitačica čipke - Page 3 Empty Re: Brunonia Barry - Čitačica čipke

Počalji od Mustra taj Ned Dec 16, 2018 8:56 am

Brunonia Barry - Čitačica čipke - Page 3 W15



Trideset prvo poglavlje


Angela je skinula milagre i omotala ih toaletnim papirom, obavila ih, a potom ih je spremila u svoje odjevne predmete kako bi ih zaštitila, jedan u čarapu, jedan dvostruko umotan u tenisicu.
Složila je veo od crne čipke i bacila ga u smeće. Cal je mrzio čipku. Nije mu se sviđala ni slika Djevice, ali nju je ostavila. Kad se vrate ovamo, živjet će u Calovoj prikolici; ta će se slika možda sviđati osobi koja će sljedeća ovdje živjeti.
Svratila je kako bi drugim kalvinistima priopćila dobru vijest. Da će roditi dijete, Calovo dijete. Da je on napokon priznao da je dijete njegovo. Da se idu vjenčati u Las Vegas.
»Velečasni Cal nikada ne bi otišao u Las Vegas«, rekao je Charlie Pedrick. Angela ga nije željela zvati Ivanom Krstiteljem iako je čula glasine da pokušava zakonski promijeniti ime.
»Velečasni Cal mrzi Las Vegas«, složila se jedna žena. »I San Francisco.«
»U Las Vegasu možete dobiti dozvolu za vjenčanje u bilo koje doba dana ili noći«, objasnila je Angela. »Molit ću za to«, rekao je Charlie.
Učini to, pomislila je Angela i počela premještati svoje stvari u Calovu prikolicu.
Ivan Krstitelj sazvao je molitveni skup. U redu. Mogu raditi što žele. Neka Charlie sazove molitveni skup; ona mora još mnogo toga obaviti prije no što Cal dođe. Mora ih oboje spakirati i pripremiti za polazak.
Napunila je svoju naprtnjaču, ubacila rezervnu odjeću za Cala i njegovo najbolje Armanijevo odijelo za vjenčanje. Pomislila je nazvati svoje roditelje i priopćiti im dobru vijest — majci, ne ocu. Ali, nije bilo vremena. Morala je doznati raspored vožnje trajekta. Morala se pobrinuti za zrakoplovne karte.
Uzela je Calov novčanik i nekoliko kreditnih kartica, a tada se sjetila da nema donje rublje za njega. Bilo joj je čudno birati donje rublje za velečasnog Cala. Uzela je njegov češalj i potražila četkicu za zube. Nije znala što bi još njegovo uzela.
Naprtnjača je bila teška kad je Angela sišla s metalnih stuba na travu.
Svi su je čekali — Charlie, žene i drugi, oni koje je Cal nazivao svojim čuvarima.
»Što je?« upitala je misleći kako bi bilo lijepo da joj barem netko od njih pomogne s naprtnjačom.
»Imam jedno pitanje«, rekao je Charlie. »Koje?«
»Bi li mi, molim te, izgovorila Očenaš prije no što pođeš?«
»Šališ se, zar ne?« On se nasmiješio.
»Šali se.« Pogledala je druge u potrazi za potvrdom.
Gomila je zadrhtala u napetosti. Nitko nije progovorio.
»Ma, molim te. Ne moram ti ja govoriti Očenaš. Ti znaš Očenaš.«
»Ja znam. Samo sam se pitao znaš li ti«, rekao je Charlie.
»Ovo je smiješno«, rekla je Angela.
»Ona ga ne zna«, rekla je jedna žena.
»Ona ne zna Očenaš.«
»Dakako da znam.«
»Molim te, izgovori ga.«
»Ne, neću ga izgovoriti, ovo je suludo. A velečasnom Calu neće biti drago kad mu kažem kako postupaš sa mnom.«
»Molio sam o tome i Gospodin je odgovorio...« Zapiljio se u Angelu. »Velečasni Cal nikada ne bi kročio u Las Vegas«, rekao je.
»Pa, ide onamo sa mnom. Noćas.«
»Mislim da ne ide«, rekao je Charlie stavši pred nju.
»Tvoje dijete ne pripada velečasnom Calu«, rekla je jedna žena.
»Tvoje dijete pripada đavlu«, rekao je Charlie.
Angela se nasmijala. »Baš«, rekla je. »Ðavlu.«
Dio nje i dalje je mislio da se šale.
»Ima znak«, rekla je jedna žena. Druga se onesvijestila. Ovo nije moguće. Angelin je pogled skakao uokolo tražeći izlaz. Charlie ju je brzo uhvatio i udario njezinom glavom o prikolicu. Angela je zateturala, vidjela je krv.
»Reci svoje ime, demone!« zaurlao je Charlie. Jedna je žena podignula kamen i bacila ga.
Angela je ispustila naprtnjaču i otrčala prema drugoj strani plaže Waikiki, prema stijenama i gradu.
»Uhvatite vješticu!« viknuo je jedan čuvar. »Uhvatite je!« zapovjedio je Charlie.
Roberta je sa štanda sve vidjela. Brzo je uzela telefon i prvo nazvala Raffertyja, a kad ga nije dobila, nazvala je policiju.

_________________
Brunonia Barry - Čitačica čipke - Page 3 Mqf5jd10
Mustra
Mustra

Broj poruka : 66765
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Brunonia Barry - Čitačica čipke - Page 3 Empty Re: Brunonia Barry - Čitačica čipke

Počalji od Mustra taj Ned Dec 16, 2018 8:56 am

Brunonia Barry - Čitačica čipke - Page 3 W14



Trideset drugo poglavlje


Ulazim u luku i magla se razilazi. Milagri nestaju, a voda postaje tamnoplava. Zrak je ovdje topliji. Vidim Ulicu Derby. Samo stigni kući.
Na parkiralištu otoka Winter u prolazu vidim dva policijska automobila.
Umjesto da usporim, ubrzavam. Kasno je. Moram stići na taj let.
Ulazeći u kanal prema spremištu opažam kalviniste na kraju pristaništa Derby, na pola puta do luke, pokraj malenog svjetionika. Penju se po stijenama oko pristaništa, traže nešto.
Dvojica sjede pred spremištem.
Moram spremiti čamac, ali im se ne želim približiti. A ne mogu čekati da odu. Stoga vežem čamac na pristaništu i ostavljam ga. Kad stignem u zračnu luku, nazvat ću May i reći joj neka pošalje nekoga po čamac.
Osjećam mučninu. Vjerojatno nije bilo pametno popiti tabletu na prazan želudac. Ili popiti je uopće. Ali, ovdje sam. Sigurna sam.
Hodajući ulicom prema kući, vidim druge kalviniste. Pretražuju ulaze, iza carinarnice.
Prelazim ulicu, nastojim ih ne gledati, gledam pred sebe. Moram samo uzeti svoje torbe i nazvati taksi. Opustit ću se kad stignem u zračnu luku.
Ruke mi drhte dok otključavam vrata. Zaključavam ih za sobom i odlazim u kuhinju po komad kruha, naginjem se nad sudoper i pijem iz slavine.
Iza mene se razbija staklo.
Kočim se, čekam sljedeći zvuk. Čujem tresak tijela koje je palo na pod.
Netko je u kući. Cal.
Krećem prema vratima. »Upomoć!« viče glas.
Glas je ženski. Još ga nisam čula u životu, ali ga prepoznajem iz svojih snova.
Okrećem se i vidim Angelu Rickey. Stoji i drhti, prestravljena. Podljev, koji sam pogrešno shvatila kao madež, izblijedio je i pretvorio se u blagu sjenu na njezinu desnom obrazu, ali nastali su novi podljevi, jedan preko obrve i drugi, krvaviji, na mjestu na kojemu je njezin očnjak probio gornju usnu.
»Žele ubiti moje dijete.« Sada plače, drhti, pokušava mi objasniti. »Cal?«
»Ne.« Revno maše glavom. »Drugi.«
Gledam u smjeru u kojem pokazuje, prema parku, i vidim kalviniste na pločniku. Gledaju kuću, čekaju. Izgledaju kao Hitchcockove ptice okupljene na penjalici u zaljevu Bodega.
»Misle da sam začarala Cala. Misle da je naše dijete đavao!«
»To je Calovo dijete?« tiho pitam. Uviđam da sam to trebala znati. Tu su pojedinost svi sakrivali od mene.
Ruka na ustima. Gušenje. Ne miči se, nemoj ni pisnuti.
Povraćam. Po podu, nasred smočnice. Vidim rastvorenu plavu pilulu Stelazinea, još neraspadnutu.
Prelaze ulicu. Više ih je nego prije. Upaljena je baklja, a tada se s nje pale nove.
Čuje se buka. I pjevanje. »Uhvatite vješticu!«
Angela počinje plakati.
Uzimam telefon i nazivam policiju.
»O, Bože.« Angela se ukočila. Zuri kroz prozor, nepomična kao smrt.
Službenica se javlja. »O kakvom je problemu riječ?«
»Angela Rickey je ovdje. Trudna je i pretučena.«
»Ostanite na liniji«, zapovijeda službenica. »Imam vašu lokaciju.«
Čujem kako daje upute policijskim ophodnjama.
»Dolaze«, kažem Angeli.
Ona jeca.
»Jako je ozlijeđena«, kažem.
Angela jeca još jače. »Moje dijete«, jeca.
Vidim kako prelaze ulicu, kako njihove baklje plamte. Promet staje zbog njih i nastaje gužva promatrača. Vidim kako to zabavlja turiste. Misle da gledaju jednu od predstava kakve se neprestano mogu vidjeti u ovom gradu.
»Uhvatite vješticu!« viču.
Turisti misle da je posrijedi Bridget Bishop, ili koje od drugih uprizorenja. I večeras nastoje odraditi svoj dio, nastoje sudjelovati u histeriji, pokazati da im je ugodna. I svoju djecu potiču na sudjelovanje. »Uhvatite vješticu! Uhvatite vješticu!« viču.
Jedna žena zaustavlja automobil i izlazi kako bi gledala sa svojom djecom koju je posjela na poklopac motora kako bi bolje vidjela kalviniste dok prolaze pokraj njih i ulaze u dvorište.
»Dolaze.« Angelin glas viši je za jednu oktavu. Sada se ustrčala po cijeloj sobi, više ne može mirno stajati.
Prilazi prozoru i zove pomoć. Gomila plješće.
Bezbrojne se baklje ljuljaju, približavaju se kao u noćnoj mori.
»Molim vas«, kažem službenici. »Dolaze!«
»Policija je na putu«, kaže ona.
»O, Bože, o, Bože!« zapomaže Angela.
»Zaključajte vrata i prozore«, kaže službenica. Dobro je obučena, pazi da ne zvuči uznemireno.
Zvukovi koraka na drvu dok se prvi kalvinisti uspinju stubama.
»Na trijemu su!« vičem u telefon i trčim provjeravajući je li sve zaključano. Svom snagom guram škrinju pred prozor koji je Angela razbila.
»Uhvatite vješticu!« sada je glasnije. Čitam ih. To je u mojoj glavi.
Ovo nije moguće. Ovo mora biti san. Ili halucinacija. Moram se boriti da bih ostala ovdje. Dio mene već odlazi, udaljava se od neizbježnoga. Tonem.
Na trenutak se mogu odmaknuti i jednostavno promatrati što se događa. Ovo nije stvarno. Previše je neprimjereno ovom vremenu da bi bilo stvarno. Nije stvarno i istodobno je vrlo stvarno. Hiperstvarno. Svaka pojedinost se ističe i lebdi kao usporena.
Ubijte je! Ubijte je!
Na ovom je mjestu prizor postao jednostavan i univerzalan. Vidimo kako se povijest ponavlja, kako se jedan prizor nastavlja na drugi. Istodobno smo ovdje i u starom Salemu, s pravim kalvinistima, onima prvima. Osjeća se predstojeći užas, a kad pogledam Angelu, na trenutak je vidim u sumornoj, smeđoj puritanskoj haljini, kose svezane na potiljku i pokrivene. Vratile smo se u prošlost, u vrijeme kad bi se okomili na nekoga jer je žena, sama na ovom svijetu, ili jer ste drugačiji, jer vam je kosa crvena, jer nemate djece ni supruga da vas štiti. Ili možda čak zato jer ste posjedovali ono što je netko od njih želio.
Svaki dio mene silovito me želi izvući iz ovog prizora. Stvoriti udaljenost jaza. To nije stvarno. Ja nisam stvarna.
Ali, Angela je stvarna. To je jedina istina u ovom prizoru, jedino što sigurno znam. To sam pamtila cijeloga života. Stojim ovdje, izvan vremena, s tom ženom za koju sada uviđam da sam je prepoznala iz vlastitih snova u trenutku kad sam je vidjela na vratima čajane, kako prvo dolazi po pomoć Evi, a sada meni.
Glasovi su još u mojoj glavi, viču. Ubijte je! Odgurujem ih, nastojim čuti glas službenice u policiji. »Imam automobil u vašemu području«, kaže. »Možete li otići na sigurno dok ne dođemo do vas?«
»Mislim da možemo«, kažem. Um mi mahnito radi i izabire krovnu terasu, zaključivši kako je to jedino mjesto do kojega ne mogu doći. Ako se uspnemo na terasu i sjednemo na vrata, odozdo ih nitko neće moći otvoriti. To sam znala činiti dok sam željela biti sama. Onamo vode jedino uske ljestve po kojima se može popeti samo jedna osoba. Jedna osoba ne može uprijeti dovoljno snažno da otvori vrata.
»Krovna terasa«, kažem službenici, kako bi im mogla reći gdje da nas traže. »Bit ćemo na krovnoj terasi.«
»Idite!« kaže ona i mi trčimo.
Oni zaustavljaju promet dok prelaze ulicu, i dalje dolaze. Zacijelo ih je pedeset. Mnogo. Ne samo muškaraca, nego i žena. Angelin pogled očajnički prelazi po gomili tražeći Cala. Neprestano ponavlja da će je on spasiti. To neprestano ponavlja. Ali, Cal nije ovdje. Još je u zatvoru. A dok ona čeka spašavanje za koje ja znam da se neće dogoditi, rulja nadire kroz vrt, gazi ga dok opkoljuje kuću.
Vidim njihova lica. Na prozorima su.
Ponovno razbijanje stakla. Promjena u zraku, olfaktivna, miris upamćen iz drugog vremena i mjesta. Miris ljeta i sunca na drvu pristaništa u Willowsu, ili možda u Traniju gdje Jack puni brodicu prije no što krenemo provesti dan u zajedničkom izvlačenju zamki. A ja ležim na palubi i sunčam leđa prije polaska ostavljajući ga da sam obavi sve sitnice. Još umorna od sinoć, sretna. Lebdim i sanjarim dok on puni spremnik gorivom.
Tada sam voljela taj miris, miris benzina. Bio mi je toliko ugodan da mi je sada potrebno nekoliko trenutaka da se oslobodim omamljenosti i uvidim da je ovdje s nama, da je netko ulio benzin kroz razbijeni prozor i natopio njime pod.
Tup zvuk, netko je bacio baklju kroz otvor. Snažnija eksplozija i soba je planula. A vikanje se u trenutku mijenja. Ti su kalvinisti dobri u improvizaciji, sposobni su prilagoditi poklič okolnostima. »Uhvatite vješticu!« pretvara se u starije, povijesno točnije »Spalite vješticu!« A tada u još kraći poklič koji sam prije nekoliko trenutaka čula u glavi: »Ubijte je! Ubijte je!«
Gledam van, gomilu promatrača koji su odjednom utihnuli. Neki izgledaju zbunjeno, više nisu sigurni što gledaju. Je li to kazalište? Je li Salem toliko uspješan u svojim posebnim efektima da čak imaju budžet za spaljivanje prave kuće? Gledam kako jedan čovjek, jedini u gomili koji je shvatio što se događa, trči preko ulice do ugla kod hotela Hawthorne i otvara ormarić za obavještavanje vatrogasaca.
»Kuća gori!« Angela vrišti i kreće stubama prema terasi. Hvatam je.
»Ne!« vičem. »Ne idi gore!«
»Iziđite iz kuće!« kaže službenica. Uviđam da je još s nama, ali to nije pametno. Ako iziđemo, ubit će nas. Izvana čujem sirene, ali u daljini, predaleko da bismo ih čekale. Ulice su prepune gledatelja. Trube buče. Neki ljudi izlaze iz automobila i pokušavaju bolje vidjeti.
»Podrum!« kaže Angela i kreće prema vratima. »U podrumu je tunel!«
Silazim za njom u tamu i zatvaram vrata za nama, pred dimom. Znam da je to ispravan potez — dolje je pregrada, iza kuće, i mislim da onuda možemo izići. Ondje nas neće vidjeti, možda, i možemo se išuljati pokraj njih. Ali, koliko mi je poznato, nije preostalo mnogo tunela, više ne. Beezer i ja smo ih tražili dok smo bili djeca. Mnoge smo sate proveli tražeći ih -čak i dane. Ti su tuneli bili ovdje, tkali su mrežu obmane ispod salemskog parka, držali britanske poreznike na udaljenosti. Možda su ostali i poslije, za vrijeme Podzemne željeznice, kao posljednja postaja na putu u Kanadu i u slobodu. To bi bilo logično za Mayinu novu Podzemnu željeznicu. Ali, svi su tuneli zatrpani. Barem nam je Eva tako rekla kad su joj dojadile naše potrage ili kad se sažalila jer ne nalazimo ništa, ili možda kad je zaključila da bismo se za promjenu trebali igrati vani, na zraku, umjesto da smo neprestano u njezinu podrumu. Eva nam je rekla isto što su nam rekle i učiteljice, da je grad Salem potkraj prošlog stoljeća zatrpao sve tunele. To su požalili kad se dogodio Drugi svjetski rat, a još više tijekom Hladnog rata, jer bi tuneli bili dobra skloništa za slučaj zračnih uzbuna, a grad ne bi morao potrošiti mnogo novca na gradnju skloništa.
Angela klizi duž stražnjeg zida, hvata se za njega. »Znam da je negdje ovdje«, kaže. »Tako me je Eva zadnji put izbavila.«
Dakle, to je bilo to. To mora biti istina. Tuneli su zacijelo Evi omogućili da Angela »nestane«. Zbog njih su Cal i njegovi sljedbenici mislili da je Eva vještica. Što je ono Rafferty rekao? Vidjeli su da Angela ulazi u kuću, opkolili su je, ali Angela više nije izišla. Kad se napokon ponovno pojavila, bila je na otoku s Mayinim djevojkama. Dok je Rafferty nije doveo natrag. May je bila gnjevna na Raffertyja jer je pomogao Calu, ali nije shvatila bit. Bit je bila činjenica da se Cal plašio i Eve i May. Vjerovao je u vlastite optužbe koje im je upućivao. Nije znao za tunele. Vjerovao je da sve žene iz obitelji Whitney, izuzev njegove bivše supruge, posjeduju čudesne moći.
Kalvinisti su opkolili kuću kao što su to učinili i one noći. Vidim stopala u sandalama ispred visokog podrumskog prozora. Sada više ne možemo izići kroz izlaz u pregradi. Oni stoje na njemu. Drže ga zatvorenim. Vidimo njihove obrise nalik sjenovitim figurama obasjanim odostraga, a njihovi se profili projiciraju na zidovima podruma uslijed svjetala nekoliko automobila koji još uspijevaju proći ulicama, koji još nisu zaglavili u prometu.
Angela ponovno upire u zid, svom snagom, i gotovo se onesvješćuje prije no što je zaustavljam.
»Što radiš?«
»Znam da je ovdje!« kaže. »Iza zida. Ondje je cijela prostorija. Eva me je zadnji put sakrila ondje. Dok me nije uspjela izvući.« Ozljeđuje se. Kašlje. Ovdje je vlažno i zadimljeno — vlažno i zadimljeno uz slab vonj plijesni...
Tada se sjetim agentice u vinskom podrumu, kako je promatrala vodu na podu. Ondje mora biti. U vinskom podrumu. Uvijek sam se pitala zašto je Eva imala pun vinski podrum, a uopće nije pila alkohol. Tajna vrata su u zidu vinskog podruma. Moraju biti. Zacijelo su prikrivena letvama i rešetkama. Tekućina na podu nije bila proliveno vino ili slavina koja pušta. Bila je to slana voda zbog koje je na cvjetovima nastajala plijesan. Bio je to plimni tunel.
»Gdje tunel izlazi?« pitam samo da provjerim, da se uvjerim kako je moja slutnja točna. Ali, već sam prilično uvjerena. Krećem prema policama s vinom. Već dok postavljam to pitanje, znam odgovor.
»U spremištu za čamce«, kaže.
Polako prelazim prstima duž zida, pipam pukotine, svijet iza svijeta: isturene drvene police, mreža drva i boca, prašine. Tražim ono što je drugačije. Što ono piše u Evinu dnevniku? »Tražite jednu od dvije stvari: nešto što oplemenjuje uzorak ili nešto što ga narušava.«
Previše je zadimljeno pa je sve teže vidjeti. Pipam isturene police, čitam ih prstima, poput Brailleova pisma. A tada moji prsti pronalaze maleni zarez duž drva. Malen poput oštrice britve. Prstima slijedim tu malenu pukotinu koja se uspinje tri boce gore, presijeca devedeset stupnjeva, ide četiri boce poprijeko i potom se ponovno vraća dolje. Pronašla sam ih. Stvarna su.
To su tajna vrata kao iz Alice u zemlji čudesa, manja od mene, odgovarajuće veličine za osobu one godine kad su postavljena, možda, ali više ne. Posežem između boca na visini na kojoj bi trebala biti kvaka i nalazim malenu polugu. Pritišćem je. Mehanizam se aktivira. Čujem kako se cilindri okreću, ali vrata se ne otvaraju. Zaključana su. Pipam uokolo, tražim bravu, ključanicu ili takvo što, a drugom rukom već u džepu tražim nešto čime ću je provaliti. Tada prstima pronalazim glatku, okruglu pločicu na kojoj bi se trebao nalaziti ključ, ali nema ga. Srce mi se stisnulo. Posrijedi je brava s ključem.
Sve je teže disati. Zovem Angelu, ali me ona ne čuje zbog sve veće buke vatre koja nam se približava.
Vonja na staro drvo i žbuku s konjskim strunama jer vatra gori kroz zidove čajane iznad nas. Vrelina podiže spore plijesni u zrak. Osjećam miris lavande koju je Eva sušila na policama pokraj mene, onu koju sam zaboravila baciti.
A tada se prisjećam kombinacije. Iz pregleda kuće. Agentica mi govori da je to pola problema. Plijesan u podrumu, zbog sušenja cvijeća. Obješenog naopako, poput zastave koja signalizira poziv upomoć.
»Tko, zaboga, u podrumu suši cvijeće?« Razljutila me je kad je postavila to pitanje, kao da je Evu smatrala glupom ili senilnom. Ali, morala sam priznati da je to i meni bilo neobično. Tko, zaboga, doista suši cvijeće u podrumu? Odgovor je glasio: nitko. Barem nitko od onih koji znaju što rade. Eva ne bi. To postaje još jedna stvar koja narušava obrazac, izdvaja se - cvijeće, dakako. Eva je bila vrlo dosljedna. Ključ brave bio je u pljesnivom cvijeću koje se sušilo.
Uzimam kitice, jednu po jednu, skidam ih s kukica i tresem onako kako je Beezer tresao zvona posljednjeg Božića kad smo bili djeca. Svaku kiticu tresem polako i pažljivo, kao da očekujem da će jedna od njih zvučati drugačije.
Iznad nas greda pada na pod i potresa kuću do temelja. Angela skače čuvši to.
»Što radiš?« Izvan sebe je. »Moramo se odmah izvući odavde«, kaže. Misli da silazim s uma, da stojim ovdje i tresem cvijeće dok se kuća oko nas ruši. Plaši se da je istina ono što je čula o meni. Počinjem misliti da je u pravu jer ne nalazim ključ. Ona me vuče za ruku. Želi se vratiti natrag i možda izići istim putom kojim je ušla. Ali, za to je već prekasno. Cijeli kat nad nama zahvaćen je plamenom. Angela udara u pregradu, upire o nju, viče na promatrače, vrišti. Oni je ne čuju ili je ne žele čuti. Potom se u suzama ruši na pod pokraj mene. »Umrijet ćemo!« viče.
Uzimam zadnju kiticu koju od dima gotovo da i ne vidim. Snažno je tresem i ključ pada na pod. Pipam gdje je, hvatam ga prstima, a drugom rukom prelazim po vratima i nalazim bravu. Polako i pažljivo stavljam ključ u bravu te ga okrećem u smjeru kazaljki sata sve dok ne osjetim škljocaj. Vrata se naglo otvaraju.
»Idemo«, kažem i hvatam Angelu za ruku, vučem je napola stojeći, napola pužući, sve dok nismo ušle, a tada zatvaram vrata za nama i za paklom u koji se podrum pretvorio.
Angela poznaje tu prostoriju. Kreće se duž zida i pronalazi baterijsku svjetiljku. Svjetlost je slaba. Isprva pretpostavljam da je to zato jer su baterije loše, ali to nije zbog baterija, nego zbog dima.
Ovo je više spilja nego tajna prostorija s izdubljenim zemljanim zidovima poduprtim drvenim okvirima starih brodova. Dio poda prekriven je oblucima koji naglo prestaju ondje gdje ih je graditeljima ponestalo jer ih više nisu mogli krasti sa salemskih ulica.
Ondje ima i dragocjenosti: komad bjelokosti - izrezbareni držak noža čija je oštrica zahrđala i raspala se u hrpicu crvene prašine. Nož se nalazi na kutiji za začine koju prepoznajem iz starih salemskih kuća čije se drvo izobličilo uslijed vlage. U kutu je stari drveni krevet s užadi umjesto madraca. Ondje su i predmeti ukrašeni motivima kineske umjetnosti, mnogo njih, vjerojatno ukradenih kad su se preci mojega djeda okrenuli gusarenju. Vjerojatno previše prepoznatljivi ili previše »svježi« da bi se odnijeli gore i izložili.
Osim nekih umjetnina s kineskim motivima, većina stvari ostavljenih u ovoj prostoriji slomljena je. Primjećujem to. Sve drugo s vremenom je odneseno gore i uklopljeno. Preostale stvari nisu funkcionalne. Osim kreveta. Krevet je ostavljen za ljude koji su čekali.
U ovoj se prostoriji osjeća čekanje. I strah. Oboje su gotovo opipljivi. Plašimo se, dakako, ali ovo nije samo naš strah. U toj su prostoriji robovi čekali slobodu. Posljednja postaja na njihovu putu na sjever. Ovdje su čekali ne znajući hoće li izići ili umrijeti u tom pokušaju. Vjerovali su abolicionistima koji su bili ista krv, ali tek nekoliko naraštaja udaljeni od vlasnika brodova koji su ih dopremili ovamo kako bi bili prodani u roblje. Pouzdanje u nepouzdane. Drugog izbora nisu imali. Nadali su se da je krug zatvoren, kao što svako zlo mora zatvoriti svoj krug prije okončanja.
U ovoj je sobi strah. Ali i nada. Vidim je. Nada je ondje, na drugom kraju prostorije, u malenom crnom otvoru koji vodi dolje, prema slobodi. Nada je u tunelu.
»Ne možemo ostati ovdje«, kažem gledajući kako sjeda na krevet. Vidjevši koliko je umorna.
»Plima je«, kaže, svjesna pogreške koju je počinila. »Do oseke ne možemo izići odavde. U vrijeme plime cijeli je ulaz u tunel pod vodom.« Kaže da želi spavati i naslanja se na krevet. »Samo na trenutak. Iscrpljena sam«, kaže.
U pravu je po pitanju plime. Odavde se osjeća miris vode. Ali, osjeća se i miris dima, koji je jači. Angela nije toliko pospana zbog iscrpljenosti, već zbog dima.
»Dodi« kažem podižući je. Ona želi pričekati. Želi vidjeti hoće li nas spasiti. Ali, prostorija se puni dimom. Nju je već svladao. Ona misli da razmišlja bistro, ali ne razmišlja. Ne možemo čekati da nas spase, ako im itko uopće kaže da smo u kući. Ako dođu po nas, ići će gore na terasu. Rekle smo da ćemo biti ondje. Čak i ako pogledaju u podrum, neće nas pronaći. Nitko ne zna za tunel.
»Dođi«, ponovila sam. »Ne možemo ostati ovdje.«
Pred nama u tunelu su štakori. Nastojim ne gledati ih. Trčkaraju uza zidove, svi u istom smjeru, bježe od dima.
Osim zvuka grebanja koje proizvode štakori, sve je tiho. Zastajemo kako bismo predahnule, ali dim nas sustiže.
Kako se udaljavamo od vatre, Angela sve lakše diše. »Možda možemo pričekati«, kaže, malo ohrabrena.
»Kad stignemo do kraja tunela... možda ondje možemo pričekati dok se plima ne spusti.«
»Možda«, kažem želeći joj dati nadu. Ali dim nam je za petama. Ovdje ne možemo čekati.
Osjećam vodu oko gležnjeva. Uzimam svjetiljku od Angele i upirem je točno pred nas. Vidim kako se ulaz u tunel sužava i povisuje, a voda oko nas sve je dublja.
»Koliko je još do kraja?« pitam.
Ona ne može ili ne želi procijeniti.
»Otprilike«, kažem.
»Ne znam... možda pedeset metara?«
»Pola igrališta?«
Kima. »Moguće.«
»Je li ravan ili vijuga?«
»Ravan je«, kaže, »ali ne možemo... «
Sada smo do struka u vodi. Štakori pred nama su stali. Preostalo je još samo tridesetak centimetara visine tunela. Polumjesec zraka. Štakori su odustali. Stisnuli su se na rubu, blizu vodi koliko god mogu. Stigli su do svojega kraja.
Dim iza nas vrtloži se i polako napreduje.
»Ne idem unutra«, kaže Angela. »Ući u tu vodu bilo bi samoubojstvo.« Ali tada opaža dim. Polako napreduje.
»Nemamo izbora«, kažem gledajući štakore, tjerajući je da ih pogleda.
U njezinim očima vidim vlastitu prošlost. Čula je priče o meni. Misli da je upravo počinila veliku pogrešku, da je svoj život povjerila luđakinji.
Vidim kako razmišlja o tome. »Neću moći«, kaže plačući. »Ne mogu plivati toliko daleko ispod vode.«
»Ja mogu«, kažem.
Voda nam je do grudi. Preblizu smo štakorima. Ona gleda njih, pa mene. Zna da sam joj ja jedini izbor.
»Nemoj plivati«, kažem, »nemoj pomicati ruke.« Kima. »Nemoj pomicati ni stopala.« Ponovno kima.
Pokazujem joj kako to valja činiti. Kako disati i izdisati. Kao što se to čini za duge urone. Prvo morate izdahnuti sav zrak kako biste mogli udahnuti dubok dah koji će vas držati.
»Bože, pomogni mi«, kaže i dalje vjerujući.
»Bog nam pomogao objema.«
Izdišemo sve. Udišući do kraja, guram je u vodu. A tada ispod.
Hvatam je za kosu. Drugačije ne mogu. Moram postići da se opusti i uhvatiti njezinu kosu. Držati je zubima kako bi mi obje ruke bile slobodne. Stopala naizmjence veslaju i odguruju se od dna ili zidova tunela. Polako nas nose naprijed.
Čini se da u toj tami prolaze sati, godine, možda vječnost. Osjećam je pod sobom, ili uz sebe. Mlohav nepomičan teret koji pušta da ga vučem. Pluća me bole. Vrijeme se mijenja.
Tama je posvuda. Već dugo nisam dodirnula zid. Ili tlo. Možda se tunel proširio. Nastavi dalje, pomišljam, drži ritam. Sve manje osjećam vodu, njezinu hladnoću.
Izgubljene smo. Posvuda oko nas ništa osim prazne tame, goleme, koja se beskrajno proteže u svim smjerovima. Po prvi uviđam kako se uistinu osjeća blizina smrti. Ne fantazija — stvarnost. Ne završetak bijednog života, već beskrajno ništavilo.
Angela je bila u pravu. Ovo je samoubojstvo. To je Lyndleyin skok. Skok s mosta Golden Gate. Plivanje prema Mjesecu. To je smrt kakvu sam oduvijek smatrala da želim, smrt do koje sam od svoje sedamnaeste godine svakodnevno tražila put. Sada je napokon imam, ako je želim. Ništavilo je posvuda oko mene.
U jednom se trenutku prepuštam. Počinjem umirati. Bilo bi to vrlo lako. Počivati ovdje sa školjkama i glatkim kamenjem. Već sam jednom bila ovdje i bilo je savršeno. Spokojno. Ali ne sada. Više ne. Jer to više ne želim. To je Lyndley željela, a ne ja. Ne želim umrijeti u toj vodi i ne želim umrijeti u tunelu. Pokušavam to željeti. Ali ne mogu. Moram spasiti Angelu. I njezino dijete. I, kao što počinjem uviđati prvi put u svojem životu, moram spasiti sebe.
Angelina kosa počinje mi kliziti kroz zube. Hvatam je, šakom hvatam zamršene vlasi, oslobađam sve što je sakriveno. Kao i Mayina kosa, Angelina kosa također sadrži tajne. Ta je mreža hvatala čaroliju, a sada ponovno oslobađa dragocjenost po dragocjenost: milagre, veo, sliku Blažene Djevice. Sve uhvaćeno u čipkastu mrežu njezine kose, sve pokazuje put.
Dok je guram pred sobom, vidim čipkastu mrežu kose, a kroz nju svjetlucanje. Morski konjic pliva pred nama, u mrežu svjetlosti. To je konjic kojeg sam prvi put vidjela kao dijete, u Mayinoj kosi. Sada uviđam da je taj simbol moj i slijedim ga u mreži, opažam nešto u daljini... i vidim... slabašan zeleni sjaj. A tada moja ruka zamahuje unatrag, Angelina kosa se pomiče i uviđam da je sjaj ostao. Pronašle smo otvor tunela. Plivamo prema svjetlosti.
Izranjamo u spremištu za čamce. Ispod doka. Guram Angelu pred sobom, na zrak. Naglo udišemo.
Uspijevam joj pomoći da se popne gore, u potkrovlje. Sjeda na krevet i liježe na bok. »Jesi li dobro?« pitam.
»Mislim da jesam«, kaže iako vidim da nije. Ponovno se okreće i stenje.
»Idem po pomoć«, kažem joj i otvaram prozor potkrovlja kako bih si osvijetlila put. Ona uspijeva kimnuti.
Na pristaništu je javna govornica. Krećem niza stube kad ugledam učenike u haljinama. Sjede na drugoj strani kanala, na klupi na kojoj se starci najčešće okupljaju. Starci su klupu ostavili praznu. Otišli su vidjeti požar, kao i svi drugi u gradu. Na njihovu su mjestu tri prilike u odorama, gledaju prema spremištu. Tada pogledam preko vode, na drugi mol, i vidim ih još. Vraćaju se od kuće. Baklje i dalje plamte. Rulja. Pale travu, kuće, sve što gori.
Trčim natrag uza stube. Angela je na koljenima.
»On će doći po mene. Znam da hoće«, kaže.
»Tko?«
»Velečasni Cal.«
»Cal je u zatvoru«, kažem.
»Ne, nije, izišao je. Trebao bi biti ovdje. Velečasni Cal će doći po mene. Idemo u Vegas. Vjenčat ćemo se.«
»Ustani.« Pomažem joj ustati s kreveta.
»Već je trebao biti ovdje. Rekli su da će biti ovdje.« Gleda kroz prozor i promatra ljude u gomili.
»Velečasni Cal će doći. Obećao je.«
»Makni se s prozora!« Hvatam je i vučem natrag.
Angela počinje plakati. Oči me varaju. Vidim...
Lyndley stoji na istom mjestu. Plače. Naše prvo ljeto zajedno. Trinaest nam je godina. Neprestano ponavljamo kako bismo trebale biti sretne jer smo tinejdžerice, kako če se u našem životu sve promijeniti, kako će biti dobro, ali sve se već jest promijenilo, toga ljeta. I nije dobro za nas. Užasno je. Osjećam njezinu bol. Dogodile su se užasne stvari. Stvari koje ne mogu izgovoriti, pa čak ni pomisliti. Dogodile su se Lyndley, ali i ja sam ih osjetila; na nekom mračnom blizanačkom mjestu osjetila sam sve udarce. Znala sam kadgod joj je Cal došao u krevet. Ona je rekla da može izići nakraj s time. A ja sam joj vjerovala. Mogla je izići nakraj s time dokle god smo bile zajedno, dokle god je bila na otoku i dok smo bile zajedno. To je rekla, ali bila je u krivu. Nije mogla izići nakraj s time. Nije mogla kao što ni ja nisam mogla.
Rekla sam da moramo reći nekome.
On je rekao da će prestati. Obećao je.
U sadašnjost me naglo vraća zvuk vatrogasnih vozila iz svih susjednih gradova koja odgovaraju na poziv upomoć što ga je Salem oglasio.
Baklje napreduju. Vatra sada gori i na ulici koja se spušta od Evine kuće. Dvorište. Dvorišna prostorija. Idu prema nama.
Ima ih svih rasa, svih religija. Oni su bljeskovi sjećanja. Halucinacije. Gnjevna rulja: zemljoradnik čiji su usjevi podbacili, susjeda s mrtvorođenim djetetom. Oni su svi ljudi koji su nekada bili dovoljno povrijeđeni ili dovoljno gnjevni na svoj život da krenu u potragu za nekime koga će optužiti.
»Što ćemo?« Angela se okrenula prema meni.
Kao da ja znam odgovor na to pitanje. Kao da sam ikada znala odgovor na ijedno pitanje.
I tada ga opažam. Odgovor. Neposredan je i posvuda oko nas. Opažam ga u zlatnom sjaju mjesečine na carinarnici. Pomišljam na Hawthornea i na priče koje je ondje pisao sjedeći za radnim stolom. Gak i nakon što je napustio ovaj grad, nije mu mogao umaknuti. Bio je to Salem o kojem je on pisao.
Pomišljam i na Ann Chase. I na ono što je rekla o kalvinistima večer nakon Evina pogreba. »Ne bih željela njihovoga boga«, rekla je, »ako nije dovoljno moćan da ih oslobodi straha od nas. Kakav je to slab, kukavički bog?«
Prisjećam se i kada smo prvi put vidjeli Ann kako izvodi čaroliju. Lyndley i ja sjedimo u luci, kod mola, i promatramo je iz tame. Smijuljimo se gledajući kako Ann i njezine hipi prijateljice podižu ruke prema punom Mjesecu i plešu na kraju mola. Izvode ljubavne čarolije. A mi se samo smijemo i smijemo jer iako ih nismo mogle čuti, izgledale su vraški šašavo, kao istinske vjernice, dok su vani plesale sežući prema punom Mjesecu, dok su sve buduće ljubavi njihovih života još bile pred njima. I sjećam se kako sam pomislila da su, iako starije od nas, vrlo mlade, naivne i lakovjerne. Jer, svijet ne funkcionira tako, čak ni za istinske vjernike.
»Što ćemo?« Angela jeca, a kalvinisti se približavaju.
»Dat ćemo im ono što očekuju.«
Gleda kako podižem ruke prema punom Mjesecu.
»Podigni ruke«, kažem joj i ona ih podiže.
Nahuškat ću svojega Boga na vašega bilo kad, kažem kalvinistima. Ne molim se njihovome Bogu, ali ni jednoj od Anninih boginja. Bog kojemu se molim nije ni muškog ni ženskog spola. Moj Bog postoji neovisno o svim čovjekovim ciljevima, Bog koji nas vodi kad nemate kamo.
»Molim te«, molim.
Angela i ja stojimo s podignutim rukama. Ruke nam sežu prema svjetlosti koju sam smatrala svjetlošću punog Mjeseca, ali sada uviđam da to nije jedna svjetlost, već mnoge. Mnoge svjetlosti sada napreduju prema nama u formaciji, lebde tik iznad vode kao maleni NLO-i.
I kalvinisti ih vide. I to ih zaustavlja, samo tako. Ljudi u haljinama, oni koji su gazili po vodi, sada bježe. A ja gledam kako se formacija ponovno mijenja te pretvara u svjetla s vrha mosta Golden Gate.
»Vjeruj svojemu daru.« Čujem Evin glas u svojoj glavi... A tada prasnem u smijeh.
Angela opaža uspjeh, ali ne shvaća šalu. Ne samo što je naša molitva uslišana, već je uslišana i toliko trenutačno, toliko temeljito te sa smislom za odmjerenost i ironiju svojstvenom samo istinskom Bogu. Jer, kad sam zamolila za pomoć, Bog mi je poslao simbole moje smrti.
Prvo Mjesec. Potom most Golden Gate. Ali, sada uviđam da sam pogrešno protumačila ono što sam vidjela. Predodžbe nisu bile pogrešne. Pogrešno je bilo samo moje tumačenje. Dragocjenosti u vodi nisu bile simboli moje smrti, već mojeg preživljavanja.
A tada zvuk siječe tišinu, neophodan prasak — dok se most Golden Gate pretvara u brod za zabave koji skreće u kanal između spremišta i pristaništa Derby. Kalvinisti bježe natrag na obalu sklanjajući se s puta golemom brodu prepunom pijanih ljudi, glasne glazbe i svega što kalvinisti okajavaju dok brod ulazi u luku.
»Skoči!« kažem.

_________________
Brunonia Barry - Čitačica čipke - Page 3 Mqf5jd10
Mustra
Mustra

Broj poruka : 66765
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Brunonia Barry - Čitačica čipke - Page 3 Empty Re: Brunonia Barry - Čitačica čipke

Počalji od Mustra taj Ned Dec 16, 2018 8:57 am

Brunonia Barry - Čitačica čipke - Page 3 W13


Skačemo u vodu dok brod prolazi između nas i kalvinista kako nas ne bi vidjeli. Skačemo u trenutku kad drugi ljudi u haljinama stižu do stražnjeg dijela spremišta, oni pametniji koji su hodali umjesto da plivaju s jednoga mola na drugi. Razvaljuju vrata i jure uza stube, ali uviđaju da smo nestale što potvrđuje njihovu vjeru u naše moći pa padaju na koljena i udaraju se u prsa te mole za izbavljenje od stvorenja poput nas.
Nitko nije vidio da smo skočile. Kapetan broda previše je zaokupljen pristajanjem. Svi ljudi na brodu gledaju pokraj nas, prema gradu i Evinoj kući, pitajući se što je razlog tom bljeskanju, vatrogasnim kamionima i dimu koji više nije crn, već je bijel jer vatrogasci počinju obuzdavati požar.
Ne osvrćemo se. Angela i ja umjesto toga plivamo zajedno. Na ulazu u luku nalazim maleni čamac. Upirem svom snagom kako bih je ugurala u njega, a ona pada na dno teško dišući, iscrpljena.
Mjesečina crta stazu ravno prema otoku Yellow Dog osvjetljavajući nam put. Noć je lijepa, jedna od zadnjih toplih noći ovoga ljeta. U luci je vedro, ali na pučini je magla. Otok je tik iza maglene ograde. Kroz koprenastu paru vidi se pun Mjesec, raspršeni svjetionik koji nam osvjetljava put ravno do Stražnje obale.
Prati nas čarolija. Plima je visoka, Mjesec savršen. Struje nas donose na Stražnju obalu, u more svjetlucave fosforescencije.
Kažem joj neka ostane u čamcu. Nekoliko pasa izlazi iz spilja kako bi vidjeli što se događa, ali nam ne prilaze.
»Neće ti ništa«, kažem. »Idem po May.«
Ona kima, vjerujući mi. Gotovo se ne miče, ali u čamcu vidim malo krvi i mnogo vode. Dijete dolazi.
Trčim obalom, novim putom, izbjegavajući dio na kojem ocean počinje izjedati litice, uzimati natrag ono što mu pripada,
Na vrhu staze skrećem lijevo, podalje od kuće tete Emme s njezinim srušenim trijemom, i prema dalekim svjetlima Mayine kuće na drugom dijelu otoka.
Idem preko igrališta prema zemljanom putu, prolazim pokraj kamene štenare s moje desne strane, pokraj kamenih tornjeva s kojih je Lyndley skočila i koji s moje lijeve strane stoje poput utvrde.
Vidim stari automobil i gliciniju koja raste kroz njegov razbijeni vjetrobran te se ovija oko antene.
I zaustavlja me nešto, nekakva prisutnost. Naslonjen je na automobil. Zamalo ga nisam opazila, neobrijanog, u trapericama i majici. Ali, njegova prisutnost je očita. Prolazi me jeza i stiže do stopala. Stajem kao ukopana.
»Sophya«, kaže stajući pred mene, zapriječivši mi put. Ton mu je autoritativan. Zbog načina na koji izgovara moje ime shvaćam zašto sam ga promijenila, zašto sam to morala. Nisam mogla podnijeti da čujem svoje ime izgovoreno. Zbog načina na koji ga je on izgovarao, siktavo, poput zmije. Ime Sophya moglo je biti prošaptano u noći. Uistinu tiho, tako da ga nitko drugi ne čuje. Dovoljno tiho da i ne probudi moju majku.
Stojim na obzorju, gdje se sve linije sastaju. Sve linije perspektive koje sam povukla sa svake površine svojega života. To je nepomična točka. Svaka nit proizlazi iz te točke i svaka joj se nit vraća.
Već smo bili ovdje. Znam što slijedi. Kad se psi počnu pojavljivati, uopće se ne iznenađujem.
Byzy stoji na stijenama; iza njega su drugi. Brojim ih deset, potom dvadeset, pa još više. Izlaze iz svojih skrovišta, polako, tiho. Cal to i ne opaža sve dok ga nisu opkolili. Kad ih napokon ugleda, na licu mu je užas, ali i prepoznavanje. Cal i ja bili smo već zajedno u toj nepomičnoj točki. Cal na jedrilici koju je ukrao u San Diegu. Dehidriran i na samrti. Izgubljen na moru. A ja izgubljena na ovom otoku, u istoj točki negdje u vremenu. Dijelili smo istu viziju, istu halucinaciju. Oboje smo vidjeli isti kraj. I oboje znamo da sam ja načinila tu čipku. Oboje znamo da o meni ovisi što će se dalje dogoditi.
Psi mu se približavaju. Kao što su se ljudi u haljinama približavali nama. Tiho napreduju. Oči im sjaje, pokazuju zube.
»Došao si po Angelu«, kažem.
»Da«, kaže on. »Došao sam po nju.«
»Nećeš je dobiti«, kažem.
Dok to izgovaram, psi napadaju. Na njemu su prije no što sam stigla reći bilo što. Razdiru mu odjeću, tijelo. I baš kao u snu, znam da ih mogu zaustaviti. Ovaj put znam pravu riječ. Ali, ovaj put je drugačije to što ne znam zašto bih to htjela napraviti.
I tada se pojavljuje Angela. Ide prema Calu, pokušava stati između njega i pasa. »Prestanite!« viče na njih, ali njih to samo razjari.
»Makni se!« vičem joj. Ona se ne miče. U njezinim očima vidim ono što je May one noći vidjela u očima tete Emme. To je ono što joj nije dopustilo povući obarač i stati nakraj svemu tome, ono zbog čega je propustila pruženu priliku.
Angela zbog nekog razloga voli Cala Boyntona. Voli ga dovoljno da bi umrla za njega. »Molim vas!« Sada plače. Pokušava mu se približiti.
Jedan pas je napada i grize za podlakticu. Vidim kako je porekla krv.
Osjećam gađenje. Ona mi se gadi koliko i on. Iz mene se izlijeva sav gnjev mojega djetinjstva i na trenutak pomišljam da bi trebali umrijeti zajedno. Da zaslužuju jedno drugo. Zaslužuju takav svršetak. Ali, ovdje je i četvrta osoba. Vidim njezino lice. Ovdje je s nama. Moja sestra. Vidim je mladu i vidim u što će odrasti, što želi postati ako joj se ovaj put pruži prilika. A ja joj dugujem tu priliku.
»Prestanite!« viknem znajući da je Angela upotrijebila pravu riječ, ali da ta riječ mora sići s mojih usana. I znam da to mora biti iskreno. »Prestanite!« viknem glasnije, ovaj put iskreno. Svijet staje. Psi su na stražnjim nogama, kao da su u zaustavljenom kadru te čekaju da netko ponovno pokrene film.
Angela pada jecajući.
Cal je na tlu između nas. Jako krvari.
»Znala sam ćeš doći po mene«, kaže Angela i kreće naprijed. A tada opaža krv i staje. Kao da je prepolovljena, presavija se u prvom grču truda.
Cal pokušava ustati i vuče se prema njoj. Moj ga pogled ukopava na mjestu.
»Dobro sam«, kaže Angela podižući ruku. Naslanja se na stijenu.
A ja vidim da i on voli nju. Želi joj pomoći. Vidim to u njegovim očima. Ali, koliko god to želio, ne miče se. Ne može. Kad napokon progovori, obraća se meni. Ali ne kaže ono što mislim da će reći. Ne kaže mi da sam opsjednuta, da sam zavodnica ili da sam kriva za sve što se dogodilo.
»Oprosti mi«, kaže tiho. Ovaj put to nije zapovijed. Više je nalik molitvi.
Krv stvara lokvu oko njegovih stopala.
Tada čini korak. Prema meni. Ruke su mu ispružene. U očima su mu suze.
Stojim nepomično poput kipa. Čujem kako Byzy reži, ali ne miče se. Neće se pomaknuti dok mu ja to ne kažem, a drugi se neće pomaknuti prije njega.
Um mi je prazan. Osjećam kako Cal poseže prema meni, kako se njegove ruke podižu, a tada se začuje prasak i osjećam kako mi rebra pucaju dok pod njim padam unatrag, na stijene.
Sjedinjeni smo.
A tada vidim May. Stoji s puškom u ruci. Druge žene su s njom. Približavaju se, okružuju Angelu i vidim kako jedna od njih uzima Angelu za ruku te je vodi prema kamenoj štenari, najbližoj zgradi. Angela plače. Taj tihi životinjski zvuk jednako je sastavljen od tuge i rađanja. Žene su je okružile kao što su okružile onu uplašenu ženu s djecom kad sam prvi dan došla ovamo.
»Nazovite obalnu stražu«, kaže May. »Recite im da nam je potreban helikopter.«
May odlaže pušku. Upire svom snagom i miče Calovo tijelo s mene.
Stenjanje iz štenare miješa se sa zvukom moje krvi u ušima. Stenjanje se pretvara u jauke žene u trudovima. Život mi bljeska pred očima. Sa svakim Angelinim jaukom nešto istječe iz mene. Dah i krv. Sa svakim jaukom nešto klizi još dalje. Umirem.
Svi su ovdje. Sve žene. Teta Emma je ovdje, s drugima. Žene iz moje prošlosti, učiteljice, prijateljice. A tada kroz gomilu ugledam Evu. Sjedi po strani, na kamenu s kojega je Angela upravo otišla. Radi nešto. Spuštene glave gleda u to. Što radi? Tada shvaćam. Radi čipku. Moju čipku. Onu koju mi je poslala prije no što je umrla. Pokušava je završiti.
Hvatam dah. Tama je posvuda. Spušta se magla. Prekriva Mjesec i zvijezde. Jako je hladno.
A Eva cijelo vrijeme radi. Premeće batić preko batića. Želim da podigne glavu, da me pogleda, ali ona to ne čini. Bez prestanka radi čipku. Uviđam da to radi za mene. Ali ne može mi pomoći. Ovaj put ne. Želim da podigne pogled jer joj to želim reći, jer ja to znam čak i ako ona ne zna. Pomoć mi ovaj put neće stići od Eve. Mora doći do nekog drugog.
Prvo čujem zvuk, tih zvuk nalik ispuštanju vjetrova. Živcira me, neprimjeren je. A tada ugledam sandale. I podižem pogled. Ona dolazi kroz gomilu, razmiče je. Puši joint. Pomišljam koliko je to nalik Lyndley, koliko samoživo to što puši joint i glupira se dok ja ovdje umirem. Krade mi pozornost kao i uvijek, kao što je to oduvijek činila. Na sebi ima prekrivač. Ne u obliku hlača, kako je namjeravala, već prebačen preko ramena poput golemog šala koji je prevelik pa se vuče po tlu iza nje, hvata smeće i komadiće trave, prlja se dok se vuče. Kosa joj je duga i na potiljku ispletena u pletenicu. »Lyndley«, kažem.
»Towner«, odgovara ona kao da uopće nije neobično to što ja ležim ovdje na travi i umirem. Saginje se kako bi bolje promotrila moju situaciju te duboko uvlači dim jointa. A tada znam što će učiniti. Puhnut će dim u mene. Umirem, a ona će mi puhnuti dim u pluća i pokušati me omamiti.
»Opusti se«, kaže, a ja uviđam da to ne mogu izbjeći.
Osjećam njezine usne na mojima. Ne mogu se odmaknuti. Osjećam kako dim silazi niz moj dušnik, peče, žari.
Podižem ruku kako bih uhvatila njezinu, ali ona je opet nestala. Stišćem oči kako bih je vidjela, ali Mjesec je sišao. Prebrzo silazi na nas.
Tada se magla razilazi, a ja uviđam da ne vidim Mjesec, već nešto što se kreće. I tada začujem zvuk, dok se to nešto sastaje sa svjetlošću. To nije Mjesec, a nije ni brod za zabave. Dok silazi, donosi vjetar, a moj se vid bistri. Vjetar krakova helikoptera rastjerao je maglu.
Gledam kako se Lyndley okreće i odlazi prema kamenoj štenari. Vrijeme je. Osvrće se i smiješi, a tada ustaje kako bi iskoristila priliku koja joj je odavno oduzeta.
Pokušavam izgovoriti njezino ime, ali više ne prepoznajem ni svoj glas.
»Tko je Lyndley?« čujem kako jedna od žena iz Kruga pita May čuvši kako izgovaram sestrino ime. Bolničari su se sjatili oko mene. Glas te žene je tih, uplašen.
»Nije Lyndley«, kaže joj May. »Lyndsey... Lyndsey je bila Sophyjina sestra blizanka.«
»Je li ovdje?« Djevojka se osvrće uokolo. Vidi sjenu u prolazu. Pogledom prati moj pogled.
»Nije«, kaže May. »Lyndsey nije ovdje. Umrla je pri rođenju.«
Jest. Znam. I ne znam. To je istina i nije istina, oboje istodobno.
Umirem. A moja sestra Lyndley u kamenoj štenari napokon dobiva priliku roditi se.
Psi tada pojure u zaklon, svi osim Byzyja koji me ne ostavlja sve dok ga May ne uhvati za ogrlicu kako ne bi ugrizao bolničare dok me odnose od njega, stavljaju me na nosila, a potom u helikopter.

_________________
Brunonia Barry - Čitačica čipke - Page 3 Mqf5jd10
Mustra
Mustra

Broj poruka : 66765
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Brunonia Barry - Čitačica čipke - Page 3 Empty Re: Brunonia Barry - Čitačica čipke

Počalji od Mustra taj Ned Dec 16, 2018 8:57 am


Brunonia Barry - Čitačica čipke - Page 3 W12



Šesti dio




Trideset treće poglavlje


Kad je komad čipke završen, reže se s jastučića te podiže prema svjetlosti i tada se prvi put otkriva njezin složeni uzorak. Rezanje čipke izvodi se vrlo pomno i obredno. Žene se skupe u krug i zadržavaju dah dok čipkarica reže tanke niti. Tankoćutnost i iščekivanje podsjećaju na primalje, na porođaj, na presijecanje pupčane vrpce. Kad je čipka napokon oslobođena, začuje se mrmljanje oduševljenja i divljenja. To je trenutak velike radosti za te žene koje su zajedno postigle toliko mnogo.
Vodič za čitanje čipke



U bolnici sam bila šest tjedana. Jedno plućno krilo kolabiralo mi je zbog metka koji je prošao kroz Cala i ušao u mene. Dobila sam šest transfuzija.
Beezer i Anya dolaze iz Norveške. Većinu dana bili su ondje, kao i Rafferty koji je čak pokušao dovesti Byzyja u posjet. Ali, nisu ga pustili. Stoga je stajao vani, a ja sam kroz prozor gledala na pločnik gdje je stajao s Byzyjem na povodniku, a čak sam i odande vidjela da već kiše. Rekao je kako je to učinio za Byzyja, a ne za mene, jer je taj vražji pas uporno plivao u grad i tražio me, te ga je uporno hvatao policajac za pse i smještao ga u šinteraj. Rekao je kako mu je morao pokazati da sam dobro, kako bi se vratio na otok i ostao ondje. »I kako bi me prestao neprestano gnjaviti.«
May je došla jednom. Kako bi razgovarala s liječnicima. Rekla mi je da je Angela rodila djevojčicu. »Dala joj je ime Linda«, rekla je May gledajući me. Liječnici su joj rekli što sam mislila, da je Angelino dijete moja sestra Lyndley. »Zanimljiv odabir imena«, rekla je May. »Zar ne?«
I Angela i njezino dijete otišli su odavde. Ovaj put ne na sjever, već na jug, k Mayinim prijateljima u Georgiji, ljudima koji će joj pomoći, koji su dio Podzemne željeznice. Od kalvinista joj više ne prijeti opasnost. Ali ovdje ne može ostati.
I kalvinisti su otišli. Skupina se razišla kad su doznali za Calovu smrt. Ali, ionako bi se razišli. Mogli su nestati ili biti optuženi za nekoliko slučajeva podmetanja požara. Kao i za pokušaj ubojstva. Napustili su grad jedan po jedan, ostavljajući haljine u kantama za smeće po cijelom gradu te na klupama u parku. Isparili su, nepovratno.
Posjećujem tri različita psihijatra, kao i istraživača s Harvarda koji piše doktorat o prekogniciji i koji se zainteresirao za moj slučaj. Koliko mi je poznato, dijagnoza nije postavljena. Disocijativni poremećaj nedvojbeno je dio nje. I krivnja preživjelog.
May i liječnici pomogli su mi ispuniti praznine. Moja sestra blizanka Lyndley rođena je mrtva. Pravo ime bilo joj je Lyndsey, ili bi joj bilo da je preživjela. May je liječnicima objasnila sve i znam da govori istinu jer istina uvijek osobito odjekuje na određenoj razini. Moja je sestra umrla jer je moju majku teško premlatio Cal Boynton. Obje smo rođene prije vremena, ali ja sam preživjela. Emma je uvijek sebe smatrala krivom za Lyndleyinu smrt. Zapravo Lyndseyinu. To May kaže. Nije neuobičajeno da zlostavljana osoba sebe smatra krivom za sve što se dogodi. Do našega rođenja Cal je moju majku uvjerio da je kriva za većinu toga što nije u redu s ovim svijetom.
May kaže da je Emma u tom pogledu nalik drugim zlostavljanim ženama. Često sebe smatraju krivima. Premlaćivanje ne počinje preko noći. Zlostavljanja najčešće počinju polako. Gruba primjedba, nešto uvredljivo što žena već vjeruje o sebi. Započinje potkopavanjem ionako krhkog samopoštovanja. Slijedi izolacija. May je mnogo puta vidjela tu priču. Posrijedi je postupan proces koji gotovo da i ne opažate. Sve dok ne počne mlaćenje. Žrtva je do tada najčešće toliko slaba i nesigurna u sebe da više nije sposobna pobjeći.
Idući tjedan u grad dolazi još jedan specijalist, netko koga je Rafferty pronašao i tko je napisao knjigu o savjetovanju tugujućih blizanaca. I još netko, specijalist za slučajeve dugotrajnog seksualnog zlostavljanja djece. Najbolji liječnik kojeg posjećujem osoba je s kojom me povezala moja psihijatrica, njezin prijatelj s Harvarda. Počela sam odlaziti k njemu dok sam još bila u općoj bolnici, a sada kad sam vani, dva puta tjedno odlazim u Boston. Katkada idem vlakom. Katkada me Rafferty odveze pa svratimo u North End na ručak ili možda ranu večeru i sladoled, ako se on ne mora vratiti na posao.
Tugujem. Za Evom. Za svojom pravom majkom Emmom i zbog svega što joj se dogodilo. I za Lyndley. Zamoljena sam biti sa svojom tugom, osjećati je. To je teško. Katkad nadvlada, ali toliko sam navikla na taj osjećaj da mi se čak i sama bol čini udaljenom, kao da se događa nekom drugom. Ali trudim se.
Povukla sam kuću s tržišta. Ne mogu je prodati, još ne. Neki su razlozi praktični. Cijelo jedno krilo izgorjelo je u požaru. Iznenađujuće je koliko je malo izgubljeno s obzirom na silinu i razmjere požara. Otprilike je četvrtina kuće iznutra uništena, onaj dio u kojemu je bila čajana. Angažirala sam građevinara da je obnovi, osobu koju su mi preporučili u Muzeju Peabody Essex. Vrlo su zainteresirani za uređivanje tunela, ako uspiju odgovoriti grad Salem od njihova zatrpavanja. Umjetnine s kineskim motivima darovala sam muzeju. Za ostalo ćemo vidjeti. Byzy i ja za sada živimo u spremištu za kola. Idemo u kuću ako nam je nešto potrebno, ali spavamo u kućici koja je udobna, više nalik spiljama na koje je on naviknuo.
Moramo ostati zbog suđenja May. Održat će se sljedeće godine, vjerojatno u proljeće.
Ann Chase sam vidjela nekoliko puta. Želi ponovno otvoriti Evinu čajanu, ali negdje drugdje, u kakvom komercijalnom prostoru u centru grada. Ona i njezine djevojke počele su čitati čipku.
U sklopu terapije počela sam slikati. Satima sjedim pred slikarskim stalkom koji mi je Eva nabavila one godine kad sam naslikala Plivanje prema Mjesecu. Slikam luku i park. Katkad pokušavam slikati cvijeće. Ako se liječnici u nečemu slažu, tada je to mišljenje da ne posjedujem nimalo dara. Ali, potiču me da se trudim i dalje, uvjereni da taj dar mora biti negdje u meni, kao što vjeruju i da je Lyndley bila u meni. Pa zato sjedim.
Sve je hladnije. Sutra je Noć vještica. Vlak straha cijeli je mjesec vozio od Bostona do Salema, donosio turiste tijekom najprometnijeg doba za trgovce. Ljudi u kostimima čudovišta putnicima poslužuju razne napitke. Katkada sjedim i gledam ih, razmišljam o slobodnom poduzetništvu i koliko može biti kreativno. Obiteljske djelatnosti ukletih kuća u to su doba godine na svakom koraku jer ne postoji zakon koji bi im stao nakraj. Takav zakon nije prošao. Propao je zbog istog razloga zbog kojega bi kalvinisti, prema Raffertyjevu mišljenju, naposljetku propali da se nisu sami uništili. Propao je zato jer je Salem grad tolerancije - vjerske, društvene, čak i ekonomske. Možda ne postiže savršen mir. Takvo što je u današnjem svijetu teško zamisliti. Ali, Salem je grad koji sebe ne shvaća previše ozbiljno jer je odavno, u dalekom sedamnaestom stoljeću, naučio što se može dogoditi ako sebe shvaćate previše ozbiljno.
Limuzine su već poredane pred hotelom Hawthorne. Večeras je Bal vještica. Svečan je, a Ann mi kaže da je to lijep događaj, vrhunac njihove društvene sezone.
U parku preko puta tri su tisuće bundeva, izrezbarenih i osvijetljenih, postavljene su uz staze ili na grane drveća. Doista dojmljiv prizor. Prije nekoliko dana bilo je pretopio - temperature su dan ili dva bile iznad 25 Celzijevih stupnjeva - pa je Rafferty strahovao da će bundeve istrunuti te da neće potrajati do Noći vještica kada će ih njegova kći imati priliku vidjeti. Ali tada je ponovno zahladilo pa nije morao brinuti. Rekao mi je da njegova kći želi poći na seansu čitanja čipke, da je to oduvijek željela. Ne zna za Evu i za ono što joj se dogodilo; samo je jednom, za jednoga od svojih posjeta, vidjela Evin natpis i pomislila je kako bi bilo zabavno kad bi joj netko prorekao budućnost.
Mnogo razmišljam o Jacku. Odselio se u Kanadu gdje je oduvijek želio živjeti. I razmišljam o Evi. Razmišljam čak i o Calu te promišljam o opraštanju. Znam da se mora dogoditi. To mi govori svaka knjiga koju pročitam. Kao i dr. Ward. Svako opraštanje je opraštanje samome sebi. Tako on kaže. Ali ja još ne znam oprostiti. Ili ne znam kome je, naposljetku, zapravo potrebno oprostiti.
Beezer i Anya neko vrijeme ostaju ovdje. I dalje žive u Cambridgeu, ali često mi dolaze pomoći. Ona je draža no što sam mislila. Žele imati djecu. May je oduševljena tom idejom. Želi biti baka. Kaže da će u tome biti bolja no što je ikada bila kao majka, a Beezer kaže da taj put nije dugačak, ali ja ne znam. May je Beezeru bila dobra majka; dala mu je ono što mu je bilo potrebno. I meni je bila dobra majka kad to moja vlastita majka nije mogla biti, kad je bila preslaba i previše ranjena da bi se ponašala kao majka.
Ne znam zna li Emma što se dogodilo. I prepoznaje li me kao svoju kći. Katkada pomislim da me poznaje, ali ne mogu biti sigurna. Dovoljno mi je da ja prepoznajem nju. Da je još živa i, rekla bih, napokon sretna u svojem svijetu kako ga sama shvaća. Shvaćam da smo dobili darove. Malene i velike.
Napokon sam pročitala svoje dnevnike. I knjigu koju je Eva napisala: Vodič za čitanje čipke. Razdvojila sam stranice i opazila njezinu slabu ruku. Svaka stranica otkriva novu tajnu, kao kad smo bili djeca i radili nevidljivu tintu od limunova soka koju smo potom držali pred žaruljom kako bismo pročitali ono što piše. Trudim se obnoviti ga, polažem svoj rukopis preko njezina. Njezine praznine slijede moje, a ja ispunjavam stranice kao što ispunjavam vlastitu prošlost. Polako. Dugotrajan proces. Dobar zadatak za zimu koja dolazi.
Dok to radim, opažam nešto neobično. Dok moja olovka prelazi preko Evine i dok riječi na stranici postaju tamnije i čitljivije, moja vizija Eve počinje blijedjeti. Kao da se to dvoje na neki način zamjenjuje mjesta, jedno prelazi u prvi plan, a drugo blijedi.
Pa ipak, Eva me katkada posjeti. Danas sam nešto nosila unutra, uspinjući se starim stubama, i srela sam Evu koja je silazila. Bila je odjevena za plivanje, u ogrtač za plažu i kapu za plivanje, s ručnikom prebačenim preko ramena. Još to čini; ide na plivanje. Jedino je tada viđam. Više ne govori. I njezina je predodžba vrlo blijeda. U prolazu se smiješi, kao i uvijek, a tada čini još nešto što uvijek čini. Gura ruke u džepove kao da traži nešto.
Odlažem stvari u Evinu sobu. Koja je sada moja soba. Malo sam umorna. Odlučujem samo na minutu leći na krevet s baldahinom, kratko odspavati i možda sanjati. Snovi me više ne zabrinjavaju; noćne more su prestale. Na druge jastuke naslonjen je jastučić za izradu čipke koji mi je Eva poslala prije no što je umrla.
Uzimam ga i premještam pokraj noćnog ormarića kako bih mogla leći. I mislim kako Eva pretražuje džepove. Sjećam se džepića na jastučiću; već sam provjerila ima li što u njemu. Provjerila sam to na dan kad sam dobila jastučić očekujući da ću u njemu pronaći poruku, ali iznenadila sam se ne našavši je. Sada sam ga ponovno provjerila pomislivši da mi je prošli put možda nešto promaknulo, da je to ono što mi Eva pokušava reći ptetražujući džepove. Ali, džepić je prazan. A tada je ponovno vidim u mislima. Provjerava drugi džep. Jedan, dva. Sve u paru. Ali, jastučići za izradu čipke tradicionalno su imali samo jedan džepić. To znam. To sam naučila. Ipak okrećem jastučić na sve strane i pod naborom na drugom kraju nalazim drugi džepić. U njemu je mali komplet škara koji prepoznajem iz djetinjstva, kojima mi je Eva odrezala rep. Nalazim i poruku.

Draga Towner,
učinit ću to. Otplivat ću prema Mjesecu. Završit ću ono što je tvoja sestra davno započela. Ne mogu se sjetiti drugog načina da pomognem zaustaviti tvoju silaznu putanju osim toga — otplivat ću prema Mjesecu. Učinit ću za tebe ono što tvoja sestra nije mogla. Umjesto tebe.
Živi dugo i sretno... I vjeruj svojem daru. Pouzdan je.
Eva

Dugo plačem. Kad sam napokon otrla suze, uzimam škare i režem čipku s jastučića. Podižem je prema svjetlosti, okrećem njezine nepravilne uzorke i gledam je iz svih kuteva, opažam svaku nesavršenost.
A tada Evi upućujem riječi koje je ona meni uputila prije mnogo godina, kad mi je odrezala pletenicu. Tada to možda nije bilo točno, ili barem ne dugotrajno točno. Ali sada jest. Upućujem joj riječi koje je ona meni uputila toga davnog dana: Čarolija je poništena. Slobodna si.


_________________
Brunonia Barry - Čitačica čipke - Page 3 Mqf5jd10
Mustra
Mustra

Broj poruka : 66765
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Brunonia Barry - Čitačica čipke - Page 3 Empty Re: Brunonia Barry - Čitačica čipke

Počalji od Mustra taj Ned Dec 16, 2018 8:57 am

Zahvale


Željela bih zahvaliti sljedećima:
Alexandri Seros za dugogodišnju pomoć i prijateljstvo.
Mojoj agentici Rebecci Oliver jer je vjerovala i osigurala da se sve i dogodi. Brianu Lipsonu jer je imao viziju. Agenciji Endeavor.
Laurie Chittenden jer se zauzimala za ovu priču. Laurie Chittenden i Clare Smith za sjajne napomene i nadahnuće. Svim divnim ljudima u kući William Morrow/HarperCollins. I osobito hvala Lisi Gallagher za čitanje rukopisa u zračnoj luci Heathrow.
Mojoj majci June za sposobnost predviđanja i dar jasnovidnosti, koja mi je rekla neka nastavim pisati. Mojem ocu Jacku koji je oduvijek vjerovao u dobre ljude. I u dobre pse. I u mene.
Pal i Pal: Whitney Barry i Emily Bradford za čitanje i komentiranje brojnih inačica, za njihovu nepokolebljivu vjeru i za njihov nevjerojatan dar: vrt za Citačicu čipke.
The Warren Street Writers: Jacqueline Franklin i Ginni Spencer za pet godina potpore i prijedloga.
Diane Stern za svu njezinu pomoć.
Kelley i Hallu za njihovu stručnost na području odnosa s javnošću.
Tami Wolff i tečaju književnosti na otoku Deer za moje prvo čitanje.
Remi Badwan za velikodušno pružanje svojega golemog znanja o izdavačkoj djelatnosti.
Jimu McAllisteru za provjeravanje povijesnih činjenica i podataka o Salemu.
Prvo uređivanje: Tomu Jenksu za napomene o viđenjima likova. Edu Champanu i Normi Hoffman za njihovu uredničku stručnost. Hvala i Lauri Vogel te Ruth Greenberg.
I čitačima: Mandee Barry, Marku Barryju, Susan Marchand, Donni Housh, Edu Trotti, Marciji Goodstein, Dottie Dennesen, Andyju Postmanu, Jeannine Zwobodi, Carol Casselli, Gloriji Kelley, Jocelyn Kelley i Megan Hall.
... i na kraju, ali ne manje važnom, Byzyju, velikom ratniku i superpsu.


Autoričina izjava o odricanju od odgovornosti


ČITAČICA ČIPKE fiktivno je djelo. Pa ipak, osjećaj mjesta vrlo je stvaran i mnoge lokacije doista postoje.
Međutim, neke su lokacije izmišljene na temelju stvarnih mjesta. Otok Yellow Dog ne postoji, ali geografijom i topografijom vrlo je sličan otoku Children's na kojem sam svojedobno radila. Evina je kuća kombinacija kuće u Salemu koju smo namjeravali kupiti i kuće moje bake, koja se ne nalazi u Salemu, nego u Swampscottu. Evin vrt nadahnut je vrtom u povijesnoj palači Ropes.
Čipkarice iz Ipswicha ne režu čipku jer su niti omotane oko pribadača. Kad biste odrezali nit od koje je izrađena, čipka bi se odmotala i uništila. Eva je smislila tehniku pričvršćivanja čipke za jastučić kako bi čipka u izradi stajala na mjestu. To se izvodilo iglom za šivanje i posebnom niti koja bi se kasnije odrezala.
Vremenskom okviru ove knjige pristupila sam nešto slobodnije. Radnja je okvirno smještena u 1996. godinu, ali sam unijela pojedinosti o Salemu i iz drugih godina istoga desetljeća: bundeve u parku, radove na brodu Friendship i tako dalje. Općenito, u navođenju povijesnih događaja nastojala sam ih iznijeti što točnije tako da pritom zadržim dosljednost priče (drugim riječima, ovo je roman, a ne povijesna knjiga).
Ispričavam se Rogeru Conantu kojemu nikada nije prijetila opasnost da ga uklone s njegova podnožja zbog nećudorednog ponašanja i koji bi se nedvojbeno zgrozio nad tom pomišlju.
Oh, i u salemskoj luci nikada nisam vidjela ni jednog štakora (kao ni bilo gdje u Salemu).

_________________
Brunonia Barry - Čitačica čipke - Page 3 Mqf5jd10
Mustra
Mustra

Broj poruka : 66765
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Brunonia Barry - Čitačica čipke - Page 3 Empty Re: Brunonia Barry - Čitačica čipke

Počalji od Sponsored content


Sponsored content


Nazad na vrh Ići dole

Strana 3 od 3 Prethodni  1, 2, 3

Nazad na vrh


 
Dozvole ovog foruma:
Ne možete odgovarati na teme u ovom forumu