Hotel na uglu gorkog i slatkog - Jamie Ford

Strana 3 od 4 Prethodni  1, 2, 3, 4  Sledeći

Ići dole

Hotel na uglu gorkog i slatkog - Jamie Ford - Page 3 Empty Hotel na uglu gorkog i slatkog - Jamie Ford

Počalji od Mustra taj Čet Jan 24, 2019 11:21 am

First topic message reminder :

Hotel na uglu gorkog i slatkog - Jamie Ford - Page 3 1373_b10

Godina je 1986. Na ulazu u Japansku četvrt grada Seattlea nalazi se hotel Panama. Više od četrdeset godina zatvoren je daskama. Zatvoren je ne samo hotel, nego i mnoge uspomene, sjecanja i dragi predmeti skriveni u podrumu. U kutijama i sanducima nalaze se stvari japanskih obitelji koje su tijekom Drugoga svjetskog rata otjerane u prognaništvo. Nova vlasnica hotela sve ih želi pokazati, možda im čak i pronaći vlasnike. Kad izvuče i rastvori jedan japanski suncobran, Henryju Leeju, američkom Kinezu, navrijet će uspomene. Sjetit će se vlasnice suncobrana, žene koju nikada nije uspio zaboraviti. Bila je to Keiko Okabe, njegova prva ljubav, žena kojoj nije ispunio dano obećanje. No, suncobran nije jedini predmet koji mu mnogo znači. Četrdeset godina poslije Henry će ući u podrum hotela Panama i potražiti stvari obitelji Okabe. Ta će ga potraga odvesti na putovanje koje će ga podsjetiti na žrtve koje je podnio za svoju obitelj, ljubav i domovinu.

_________________
Hotel na uglu gorkog i slatkog - Jamie Ford - Page 3 Mqf5jd10
Mustra
Mustra

Broj poruka : 66765
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole


Hotel na uglu gorkog i slatkog - Jamie Ford - Page 3 Empty Re: Hotel na uglu gorkog i slatkog - Jamie Ford

Počalji od Mustra taj Čet Jan 24, 2019 11:43 am



LOGOR HARMONY

(1942.)


Sutradan se Henry pretvarao da je bolestan, čak nije htio ni jesti. Ali znao je da majku ne može dugo zavaravati, ako ju je uopće zavaravao. Vjerojatno nije; ona je bila samo toliko ljubazna da prihvati njegove izmišljene simptome. Kao i ispriku kojom je objasnio podrijetlo šljive na oku i masnice na obrazu, Chazovo djelo. Henry je rekao da je »naletio« na nekoga na krcatim ulicama. Više nije ništa rekao. Smicalica je bila učinkovita samo ako je njegova majka prihvaćala igru, a nije htio izazivati sudbinu.
I tako je u četvrtak Henry učinio ono čega se bojao cijeli tjedan. Počeo se pripremati za povratak u školu, u šesti razred, gopođi Walker. Sam.
Za doručkom, Henryjeva majka nije pitala osjeća li se bolje. Znala je. Otac je jeo kašu od riže i čitao novine, uzrujan zbog niza japanskih pobjeda u Bataanu, Burmi i na Salamunskim otocima.
Henry je zurio u njega, ali nije rekao ni riječ. Čak i da se smio obratiti ocu na kantonskom, ne bi ništa rekao. Htio ga je okriviti za odvođenje Keikine obitelji. Zato što nije ništa poduzeo. Ali na kraju krajeva, nije znao za što bi ga okrivio. Zato što ga nije bilo briga? No kako je mogao okriviti vlastitog oca kad se činilo da nikoga drugoga također nije bilo briga?
Otac je sigurno osjetio da ga gleda. Odložio je novine i pogledao Henryja, koji je i dalje zurio u njega.
– Imam nešto za tebe. – Otac je iz džepa košulje izvadio dugme. Na njemu je velikim crvenim, bijelim i plavim slovima pisalo: »Ja sam Amerikanac.« Pružio ga je Henryju, koji je ljutito gledao oca i nije htio uzeti dugme. Otac je smireno stavio novo dugme na stol.
– Tvoj otac želi da ga nosiš. Bolje sada, kada evakuiraju Japance iz Seattlea – rekla je majka dok je pred Henryja stavljala zdjelicu ljepljive, nezačinjene juhe od riže.
Ponovno ta riječ. Evakuirani. Čak i kad je to njegova majka izgovorila na kantonskom, nije imalo smisla. Evakuirani zbog čega? Odveli su mu Keiko.
Henry je zgrabio dugme i uzeo školsku torbu pa izjurio kroz vrata. Zdjelicu s vrućom juhom nije ni dotaknuo. Čak se nije ni pozdravio.
Na putu do škole, ostala djeca koja su išla u kinesku školu nisu ga zadirkivala. Izraz lica sigurno mu je bio prijeteći. A možda su i njih ušutkale prazne, daskama obložene građevine Nihonmachija udaljene nekoliko blokova.
Nekoliko blokova dalje od doma, Henry je pronašao kantu za smeće i bacio novo dugme na hrpu vrhom krcate kante – pune razbijenih boca koje se nisu mogle reciklirati u ratne svrhe i rukom napisanih natpisa koje su prije četrdeset osam sati držale mase ljudi u znak odobravanja evakuacije.
Tog dana u školi, gospođa Walker bila je odsutna pa im je na zamjeni bio gospodin Deacons. Ostala djeca kao da su bila zaokupljena time kako izbjeći dnevne dužnosti koje im je novi učitelj nespretno zadavao te su ostavili Henryja samog u stražnjem dijelu učionice. Imao je osjećaj da može nestati. A možda je i mogao. Nitko ga nije prozivao. Nitko nije rekao ni riječ i bio je zahvalan na tome.
Međutim, stanje u kantini bilo je posve drukčije. Gospođa Beatty činila se istinski uzrujanom što nije bilo Keiko. Henry nije bio siguran je li razočarana zbog nepravednih okolnosti pod kojima je njegova prijateljica naprasito morala otići ili jednostavno zbog toga što je kuharica sada morala čistiti kuhinju više nego prije. Psovala si je u bradu dok je iznosila zadnju posudu s porcijom mesa, koju je nazvala »pileći katsu-retsu«. Henry nije bio siguran što to znači, ali nalikovalo je na japansku hranu. Ili barem na američko– japansku. Pohani pileći odresci u smeđem umaku. Ručak je zapravo izgledao dobro. Dobro je i mirisao. – Neka to probaju pa da vidimo što će reći – bilo je sve što je promrmljala prije nego što je otišla sa svojim cigaretama.
Ako su ostali učenici i znali da je glavno jelo za ručak japanska hrana, nisu su se obazirali na to i nije im smetalo. Ali Henryja je ta ironija snažno pogodila. Nasmiješio se, shvativši da gospođa Beatty nije takva kakva se čini na prvi pogled.
Međutim, druga djeca nisu krila takva iznenađenja.
– Gle, jednog su zaboravili! – Skupina učenika iz četvrtog razreda ga je zadirkivala dok im je posluživao ručak. – Neka netko pozove vojsku, jedan se izvukao!
Henry nije imao svoje dugme. Ni staro ni novo. Nijedno ni drugo ne bi bilo bitno. Koliko još? – pomislio je. Sheldon je rekao da rat neće zauvijek trajati. Koliko još dana moram ovo trpjeti?
Kao da mu je molitvu uslišao okrutan i osvetoljubiv bog, pojavio se Chaz i gurnuo poslužavnik pred Henryja. – Odveli su ti curu, Henry? Možda ćeš sada naučiti da se ne trebaš brat... pobrat... da se ne smiješ družiti s neprijateljem. Podla, izdajnička Japanka... vjerojatno nam je trovala hranu.
Henry je grabilicom zagrabio komad piletine s umakom, namjestio ruku i naciljao u Chazovo koščato, majmunoliko čelo. U tom trenutku osjetio je kako ga za podlakticu hvataju debeli, masni prsti i zaustavljaju. Podigao je pogled, a iza njega je stajala gospođa Beatty. Uzela mu je grabilicu iz ruke i odmjerila Chaza. Gubi se. Više nema hrane – rekla je.
– Kako to mislite? Ima još puno...
– Kuhinja je danas zatvorena za tebe! Briši!
Henry je podigao pogled i vidio izraz lica gospođe Beatty koji je mogao opisati jedino kao ratnički. Opak pogled, poput onih koji se mogu vidjeti u filmskim žurnalima, na licima vojnika koji treniraju, taj ledeni pogled nekoga čije je zanimanje ubijanje i sakaćenje.
Chaz je izgledao kao psić koji je uhvaćen kako obavlja nuždu, nakon čega mu gazda gurne nos u vlastiti nered. Pokunjeno je otišao prazna poslužavnika te s puta gurnuo jednog dječaka.
– Ionako mi se nikad nije sviđao – rekla je gospođa Beatty kad je Henry nastavio posluživati preostalu djecu u redu, koja su djelovala presretno zato što je školski nasilnik dobio po njušci. – Želiš nešto zaraditi u subotu? – pitala ga je krupna kuharica.
– Tko? Ja? – upitao je Henry.
– Da, ti. Imaš drugog posla u subotu?
Henry je odmahnuo glavom, djelomično zbunjen i u strahu od ogromne žene koja je upravo ostavila tragove na turu Chazovih traperica.
– Pozvali su me da pomognem urediti kantinu, kao civilni suradnik vojske, i dobro bi mi došao netko tko marljivo radi i tko zna kako ja volim da se sve napravi. – Pogledala je Henryja, koji nije bio siguran da to čuje. – Je li ti to problem?
– Nije – rekao je. I doista mu nije bio problem. Ona je kuhala, on je stavljao hranu u tanjur i posluživao, pospremao i čistio. Bio je to naporan posao, ali bio je navikao na to. No i koliko god ga tjerala da naporno radi u školskoj kantini, nikad mu nije rekla ništa loše. Doduše, nikad mu nije rekla ni nešto lijepo.
– Dobro. Nađemo se ovdje u devet ujutro u subotu. I nemoj zakasniti. Mogu ti platiti deset centa na sat.
Novac je ipak novac, pomislio je Henry, još uvijek zapanjen što je vidio Chaza kako odlazi podvijena repa. – Gdje ćemo raditi?
– U logoru Harmony... to je u sajmištu u Puyallupu, u blizini Tacome. Imam osjećaj da si već čuo za to mjesto. – Zurila je u Henryja, ozbiljna izraza lica kao i uvijek.
Henry je točno znao gdje se nalazi to mjesto. Otišao je kući i pronašao ga na karti. Bit ću ovdje, u subotu ujutro, točno u devet sati, ne bih to propustio ni za što na svijetu, htio je reći, ali jedina riječ koju je Henry uspio izustiti bila je: »Hvala.«
Ako je gospođa Beatty i znala koliko mu je to značilo, nije to pokazala. – Eno ih... – Uzela je kutiju šibica i ponovno krenula van s ručkom. – Zovi me kad budeš gotov sa svime ovdje.
Kad je došla subota, Henry je imao samo jedan cilj. Jednu misiju. Pronaći Keiko. A nakon toga, tko zna? O tome će razmišljati poslije.
Henry nije bio siguran kako shvatiti ponudu gospođe Beatty, ali nije se usudio pitati. Ona je bila zastrašujuće ogromna žena i osoba od malo riječi. Svejedno, bio joj je zahvalan. Roditeljima je rekao da mu plaća da joj pomogne subotom u kuhinji. Ta priča nije bila posve istinita, ali nije bila ni lažna. Pomagat će joj u kuhinji – u logoru Harmony, oko šezdeset pet kilometara južno.
Henry je sjedio na stubama ispred kuhinje kad se gospođa Beatty dovezla u crvenom kamionetu marke Plymouth. Stara krntija izgledala je kao da je nedavno oprana, ali ogromne bijele gume bile su pošpricane blatom s mokrih ulica.
Gospođa Beatty bacila je opušak u najbližu baru i gledala ga kako se gasi. – Upadaj – otresito je rekla dok je zatvarala prozor, a cijeli kamionet ljuljao se od kretanja njezine mesnate ruke.
Dobro jutro i vama, pomislio je Henry dok je zaobilazio prednji dio kamioneta, nadajući se da je mislila da sjedne na suvozačevo sjedalo, a ne straga. Kad je zavirio u tovarni prostor, uspio je razaznati samo stvari u obliku kutija skrivenih ispod platnene cerade i privezanih čvrstim užetom. Henry je uskočio na sjedalo. Njegovi roditelji nisu imali auto, iako su napokon uštedjeli dovoljno novca da ga mogu kupiti. Ali s obzirom na štednju goriva, sada nije imalo smisla kupiti auto, barem je tako tvrdio Henryjev otac. Umjesto autom, vozili su se autobusom. Rijetko bi se provozali s njegovom tetom King, ali to se obično događalo ako su išli na kakvo obiteljsko događanje – vjenčanje, sprovod, rođendan ili zlatni pir starih rođaka. Vožnja autom za njega je uvijek bila tako moderna i uzbudljiva. Nije bilo važno kamo se išlo, ili koliko dugo se vozilo – Henryjevo srce uvijek bi brže tuklo, kao danas. Ili je to bilo zbog pomisli da bi mogao vidjeti Keiko?
– Vrijeme vožnje nije ti uključeno u plaću.
Henry nije bio siguran je li to izjava ili pitanje. – U redu – odgovorio je. Sretan sam što uopće idem. Ustvari, radio bih to i besplatno.
– Vojska mi ne plaća po kilometru, nego mi svaki put napune rezervoar.
Henry je kimnuo kao da je sve to nekako imalo smisla. Gospođa Beatty na neki je način bila zaposlena u toj kantini, bio joj je to kao honorarni posao, pomislio je Henry.
– Jeste li bili u vojsci? – upitao je Henry.
– U Trgovačkoj mornarici. Odnosno, tata je bio, prije nego što joj je Pomorska komisija dala taj naziv. Bio je glavni kuhar na brodu City of Flint, a ja sam pomagala svaki put kad je bio u luci. Nabava, planiranje jelovnika, pripremanje i skladištenje. Čak sam provela dva mjeseca na brodu na putu za Havaje. Zvao me svojom »malom sjenom«.
Henry nije mogao zamisliti gospođu Beatty kao bilo što malo.
– Toliko sam bila dobra u tome, da me zvao u ispomoć kad god bi njegov stari brod pristao u luku pa bi me zaposlio na nekoliko dana. Njegov najbolji prijatelj, kuhar na brodu, kao da mi je stric, svidio bi ti se... također je Kinez. Tako je to valjda na tim brodovima, svi kuhari su ili obojeni ili Kinezi.
To je Henryju odvratilo pozornost. – Viđate li se često s njima?
Gospođa Beatty ugrizla se za usnicu i zurila naprijed. – Prije mi je slao razglednice iz Australije. Nove Gvineje. I sličnih mjesta. Ali više ih ne dobivam. – Glas joj je zadrhtao od tuge. – Prije dvije i pol godine tatin stari brod zarobili su Nijemci. Dobila sam njegovu fotografiju od Crvenog križa iz nekog vojnog zatvora. U početku mi je slao koje pismo, ali već mi se godinu dana nije javio.
Jako mi je žao, pomislio je Henry, ali nije ništa rekao. Gospođa Beatty obično je vodila jednosmjerne razgovore, a Henry je bio šutljiv sugovornik.
Nakašljala se i napuhala obraze. Potom je napola popušenu cigaretu bacila kroz prozor i zapalila novu. – Uglavnom, netko je ovdje znao da mi ide kuhanje za cijeli čopor ljudi i da znam dijeliti hranu djeci pa su me nazvali, a ja jednostavno nisam mogla odbiti. – Pogledala je Henryja kao da je on kriv. – I eto nas.
I eto ih. U kamionetu gospođe Beatty, poskakivali su autocestom, prolazeći pokraj prašnjave obrađene zemlje južno od Tacome. Henry je razmišljao o gospođi Beatty i njezinu nestalom ocu dok je gledao polja i krave i tegleće konje, veće i mišićavije nego bilo koje što ih je ikad vidio. To su bile prave farme, a ne vrtovi ispred i iza kuća u Seattleu.
Henry nije imao pojma što da očekuje. Hoće li to mjesto biti poput onoga gdje se nalazi otac gospođe Beatty? Nije moglo biti toliko loše. Čuo je da je logor Harmony namijenjen privremenom boravku, dok vojska ne smisli kako i gdje izgraditi trajne logore dalje u unutrašnjosti. Trajne. Nije mu se sviđala ta riječ. Svejedno, riječ »logor« sama po sebi nije morala značiti ništa loše, iako je Henry znao da je vjerojatno u krivu. No, prekrasan krajolik uspio ga je oraspoložiti. Nikad nije bio na ljetnom logorovanju, ali jednom je vidio sliku u časopisu Boys' Life – sliku koliba pokraj prekrasnoga jezera u kojem se zrcalilo zalazeće sunce. Sliku logorske vatre i ribolova. Nasmiješenih, bezbrižnih ljudi kako se zabavljaju.
A to nije bio slučaj u neobičnom gradiću Puyallupu, maloj poljoprivrednoj zajednici okruženoj raskošnim poljima sunovrata. Staklenici su krasili ogromna žuta polja, a snijegom prekriven Mount Rainier dominirao je na horizontu. Dok su vozili glavnom avenijom, pokraj niza kuća u arts and crafts stilu, prema Parku Pioneer, na mnogim izlozima vidjeli su natpise: »Idite kući, Japanci!« Natpisi su bili mračan podsjetnik na to da se u logor Harmony ne ide na ljetno logorovanje. I na to da nitko tako skoro neće ići kući.
Henry je spustio prozor pa ga je zapuhnuo neugodan vonj svježega konjskog izmeta. Ili možda kravljeg? No je li uopće postojala razlika? Zreo smrad mogao je biti i kozji ili kokošji, što se njega tiče. U svakom slučaju, bilo je to daleko od svježeg, slanog zraka Seattlea.
U blizini centra Puyallupa skrenuli su na široko šljunčano parkiralište. Henry je u čudu promatrao dugačke staje i sporedne zgrade koje su okruživale sajmište države Washington. Po ogromnim silosima zaključio je da je ovo očigledno poljodjelski kraj. Nikad nije bio na sajmu, a cijelo to područje bilo je veće nego što je mogao zamisliti. U stvari, područje sajma bilo je vjerojatno jednako veliko kao Kineska četvrt, ako ne i veće.
Ondje se nalazio veliki drveni stadion kojem je trebalo ličenje te nešto kao rodeo ili paviljon za stoku. Iza toga nalazio se otvoren prostor sa stotinama kokošinjaca u urednim malim redovima. Cijelo područje bilo je okruženo bodljikavom žicom.
Tada je ugledao ljude kako ulaze i izlaze iz tih malih zgrada. Ljude tamne kose i maslinaste puti. Primijetio je i tornjeve u blizini ograde. Čak je i iz daljine mogao vidjeti vojnike i njihove strojnice. Uspavani reflektori bili su usmjereni na ogoljelu zemlju ispod njih. Henry nije ni morao pogledati natpis iznad stražarnice okružene bodljikavom žicom. To je bio logor Harmony.
Henry nikada nije bio u zatvoru. Jednom kad je s ocem otišao u Gradsku vijećnicu po dozvolu za okupljanje, ozbiljnost tog mjesta ga je zastrašila. Mramorno pročelje, hladne pločice od granita na podu. Sve je imalo određenu težinu koja je istodobno bila zadivljujuća i zastrašujuća.
Henry se ponovno tako osjećao kad su se uvezli u ograđeni prostor između velikih metalnih vrata. Vrata su bila obložena novom bodljikavom žicom i nizom spiralnih opruga s isturenim dijelovima koji su izgledali oštro poput kuhinjskih noževa. Henry je sjedio ukočeno, odnosno bilo bi točnije reći prestravljeno. Nije se ni pomaknuo kad je do prozora došao vojnik provjeriti dokumente gospođe Beatty. Henry se nije pomaknuo ni kako bi svoje dugme s natpisom »Ja sam Kinez« namjestio tako da bude vidljivo. Ovo je mjesto gdje netko poput mene uđe, ali ne izađe, pomislio je. Još jedan japanski zatvorenik, čak i ako sam Kinez.
– Tko je mali? – upitao je vojnik. Henry je pogledao muškarca u uniformi, koji u stvari uopće nije izgledao kao muškarac, nego više kao dječak, mladenačkog, prištavog tena. Baš i nije izgledao oduševljen što mora biti na takvome mjestu.
– On je moj pomoćnik u kuhinji. – Ako je gospođa Beatty i bila zabrinuta zbog toga da bi Henryja mogli ostaviti u logoru Harmony, nije to pokazivala. – Povela sam ga kao ispomoć, da puni tanjure i takve stvari.
– Imate dokumente?
Sad će me odvesti, pomislio je Henry, gledajući bodljikavu žicu i pitajući se u koji će ga kokošinjac strpati.
Gledao je kako robusna kuharica ispod vozačeva sjedala izvlači mali fascikl s dokumentima. – Ovo je potvrda o upisu u školu, na kojoj piše da radi u kuhinji. A ovo je njegov karton cijepljenja. – Pogledala je Henryja. – Svi se ovdje prvo moraju cijepiti protiv tifusa, ali provjerila sam i ti si cijepljen. – Henry to nije posve razumio, ali odjednom je bio zahvalan što su ga uopće poslali u tu glupu školu. Zahvalan što je sve te mjesece zapeo na stipendiji u kuhinji. Da nije radio u kuhinji, nikad mu ovo ne bi uspjelo – biti toliko blizu Keiko.
Vojnik i gospođa Beatty kratko su raspravljali, ah snažniji je – u ovom slučaju snažnija – pobijedio, jer joj je mladi vojnik samo mahnuo do sljedećeg ograđenog prostora, gdje su se iskrcavali ostali kamioni.
Gospođa Beatty vožnjom unatrag parkirala je kamionet i podigla ručnu kočnicu. Henry je ugazio u blato visoko do gležnja te se začuo šuplji zvuk kad je vadio noge iz blata i išao prema daskama koje su činile improviziranu stazu. Otresajući blato najbolje što je mogao i brišući noge o daske dok je hodao, slijedio je gospodu Beatty u najbližu zgradu, dok su mu mokre čarape i cipele šljapkale sa svakim korakom.
Henry je namirisao da se nešto kuha. Ne nešto što je bilo nužno ugodno, ali ipak nešto.
– Čekaj ovdje – rekla je gospođa Beatty i ušla u kuhinju. Nakon nekoliko trenutaka izašla je sa službenikom u uniformi koji ju je čekao dok je ona odvezivala ceradu i otkrila kutije s umakom shoyu, rižinim octom i drugim japanskim namirnicama.
Njih dvoje unijeli su zalihe, a pomogli su im Henry i još nekoliko mladića s bijelim pregačama i kapama – vojnici kojima je bila dodijeljena dužnost da rade u kuhinji. Kantina je možda bila dugačka dvanaest metara, a u njoj su se nalazili nizovi stolova i smeđih, izgrebenih stolica na rasklapanje. Daske na podu bile su mozaik s masnim mrljama i blatnjavim otiscima od čizama. Henry se iznenadio koliko mu je bilo ugodno. Logor je bio zastrašujući, ali kuhinja, kuhinja je bila dom. Znao se snaći u njoj.
Zavirio je ispod poklopca mnogobrojnih kupki, kojih je bilo dvostruko više nego u školi. Ručak je očito već pripremljen. Henry je zurio u gnjecavu hranu, smeđe i sive boje, u konzervirane kobasice, kuhane krumpire i suhi, ustajali kruh – a samo je od masnog smrada poželio hranu iz Osnovne škole Rainier. Barem će začini koje je donijela gospođa Beatty malo pomoći.
Henry je gledao dok su ona i još jedan mladi vojnik pregledavali papire i neke narudžbenice. On je bio zadužen za posluživanje, zajedno s još jednim vojnikom u pregači, koji je bacio pogled na Henryja i onda ga još jednom malo bolje promotrio. Je li mladić u uniformi zastao zbog Henryjevih godina ili narodnosti? Nije bilo bitno, vojnik je samo slegnuo ramenima i počeo posluživati. Navikao je na izvršavanje naredbi, pomislio je Henry.
Prve japanske zatvorenike koji su bili pušteni u red po kosi i odjeći poprskala je kiša. Neki su revno razgovarali, iako su se neki namrštili, a većina uglavnom natmurila kad su ugledali što im Henry stavlja na tanjur. Došlo mu je da im se ispriča. Kako se red za hranu pomicao, Henry je mogao vidjeti djecu kako se igraju vani u blatu, dok njihovi roditelji čekaju.
– Konichiwa... – rekao je jedan dječak kad je stavio poslužavnik na metalnu površinu ispred Henryja.
Henry je samo pokazivao na svoje dugme. Neprestano. Svaki put bi osoba koja ga je pozdravila izgledala puna nade, a onda razočarana pa zbunjena. Možda je to dobro. Možda će razgovarati o meni. I možda će Keiko znati gdje me može pronaći, pomislio je Henry.
Bio je siguran da će u redu ugledati Keiko. Kad god bi ušla kakva djevojčica, njegovo nadanje je poraslo i potom opalo, a srce mu se punilo i praznilo poput balona – ali ona se nije pojavila.
– Poznajete li obitelj Okabe? Keiko Okabe? – Henry je pitao s vremena na vrijeme. Uglavnom su ga gledali zbunjeno ili nepovjerljivo. Na kraju krajeva, Kinezi su bili Saveznici i borili se protiv Japana. No jedan se starac nasmiješio i kimnuo te ushićeno nešto pričao. Što je to bilo, Henry nije znao, budući da je čovjek govorio samo japanski. Starac je možda znao gdje se točno nalazi Keiko, ali to nije mogao objasniti na zadovoljavajući način.
I tako je Henry nastavio posluživati dva sata, od 11 i 30 do 13 i 30. Na kraju smjene počeo se meškoljiti, ljuljajući se na sanduku na kojem je stajao kako bi mogao dohvatiti poslužavnike. Tada nije vidio ni trag obitelji Okabe. Ni tračak.
Promatrao je kako gomila ljudi ulazi, a neki su čak izgledali puni nade, no hrana je uništila njihov optimizam kad su shvatili u kakvom se okruženju nalaze. Unatoč tome, nitko se nije žalio na hranu, barem ne njemu ni mladiću koji je posluživao pokraj njega. Henry se pitao kako li se samo osjeća taj bijeli vojnik, sad kad je on bio u manjini tu u kantini – ali opet, on je mogao otići kad mu završi smjena. A i imao je pušku s dugačkom oštricom na vrhu.
– Idemo, moramo postaviti večeru u drugom dijelu. – Gospođa Beatty se pojavila kad je on praznio tanjure i skupljao raštrkane poslužavnike.
Henry se navikao na to da izvršava naredbe u kuhinji. Odvezli su se do drugog odjeljka logora Harmony, u kojem je bilo manje staja i više drveća i prostora za piknik, koji je bio prazan. Na karti gospođe Beatty nalazio se prikaz cijeloga logora, koji je bio podijeljen na četiri odjeljka, od kojih je svaki imao kantinu. Još uvijek je imao šansu pronaći Keiko ili, u stvari, tri šanse.
U drugoj kantini upravo je završio ručak. Gospođa Beatty zadužila ga je da opere i obriše poslužavnike dok se ona s upraviteljem kuhinje dogovarala o potrebnim zalihama i jelovniku. – Budi u blizini ako završiš ranije – rekla je. – Nemoj odlutati osim ako ne želiš ostatak rata provesti ovdje. – Henry je pretpostavio da se ne šali pa je uljudno kimnuo, završavajući svoj posao.
Po svemu sudeći, Japancima je bio zabranjen pristup kantini kad nije bilo vrijeme za objed. Većini je kretanje bilo ograničeno na kokošinjce, iako je s vremena na vrijeme vidio kako se netko probija kroz blato i odlazi na zahod.
Kad je završio s poslom, Henry je sjeo na stubu stražnjeg ulaza i promatrao dim iz pećnih cijevi ugrađenih u krovove improviziranih domova – nakupine čađave magle ispunile su vlažno, sivo nebo iznad logora. Miris izgorjelog drva zadržao se u zraku.
Ona je ovdje. Ovdje negdje. Među koliko ljudi? Tisuću? Pet tisuća? Henry to nije znao. Htio je dozivati njezino ime ili trčati od vrata do vrata, ali stražari na tornjevima nisu izgledali kao da su svoj posao shvaćali olako. Držali su stražu, kako bi zaštitili zatočenike – barem mu je tako rečeno. No ako je bilo tako, zašto im je oružje bilo upereno prema logoru?
To nije bilo važno. Henry se osjećao bolje sada kad je stigao tako daleko. Još uvijek je postojala šansa da će je pronaći. Među tužnim, zaprepaštenim licima, možda će ponovno pronaći njezin osmijeh. No smračivalo se. Možda je bilo prekasno.

_________________
Hotel na uglu gorkog i slatkog - Jamie Ford - Page 3 Mqf5jd10
Mustra
Mustra

Broj poruka : 66765
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole

Hotel na uglu gorkog i slatkog - Jamie Ford - Page 3 Empty Re: Hotel na uglu gorkog i slatkog - Jamie Ford

Počalji od Mustra taj Čet Jan 24, 2019 11:43 am



VRIJEME POSJETA

(1942.)


Nakon što je prošlo sedam nemirnih dana, Henry je ponovio proceduru, započevši s istim nadanjima. Našao se s gospođom Beatty na stražnjem školskom ulazu te su se zajedno odvezli u Puyallup i prošli kroz vrata logora Harmony koja su bila zaštićena bodljikavom žicom. Ovaj put su se uputili u treći i četvrti odjeljak, koji su bili još veći od prethodnih. U posljednjem odjeljku nalazili su se paviljoni za stoku koji su bili prenamijenjeni u stambeni prostor – svaka obitelj bila je smještena u jednoj staji ili mu je barem tako bilo rečeno.
Kod kuće su roditelji bili jako ponosni na njega. – Samo štedi, uspjet ćeš uštedjeti dovoljno da si sam platiš put u Kinu – otac ga je hvalio na kantonskom. Majka je samo kimala i smiješila se svaki put kad bi ga vidjela kako stavlja zarađeni novac u staklenku na noćnom ormariću. Henry nije znao što bi učinio s toliko novca u vrijeme kad je potrošnja šećera i kože za cipele bila reducirana. Potrošiti novac na slatkiše i stripove činilo mu se rasipnim, osobito dok je bio u logoru Harmony, gdje su ljudi oskudijevali u svemu.
– Još iste robe danas – gunđala je gospođa Beatty kad je iz kamioneta počela istovarivati japanske namirnice. Tijekom tjedna Henry je shvatio odakle potječu. U školi je naručivala dodatne zalihe, potom ih je dovezla u logor i potajno dijelila zatvorenicima i njihovim obiteljima. Mijenjala ih je za cigarete koje su bile dodijeljene svakom kućanstvu. Henry nikada nije doznao je li ih prodavala ili je sve sama popušila.
No ono što je Henry doznao bilo je da se u četvrtom odjeljku nalazi najviše zatočenika. Taj dio sajmišta bio je najveći i tu se nalazio ogroman štagalj koji je pretvoren u kantinu.
– Slažu li se tvoji roditelji da radiš nekoliko dana u mjesecu tijekom praznika? – upitala je gospođa Beatty, dok je pomoću kutije šibica sa zubi čistila ostatke doručka.
– Da, gospođo – Henry je revno kimnuo. To je bila jedna od prednosti nekomuniciranja s roditeljima. Pretpostavit će da ide u ljetnu školu ili da ima dodatni posao u Osnovnoj školi Rainier, posao za koji mu plaćaju. Postavljali su mu svakakva čudna pitanja. Pohađa li dopunske sate? Poučava li drugu djecu? Zamislite samo, njihov sin poučava bijelu djecu! Henry se samo smješkao, kimao i pustio ih da misle što žele.
Još jedna jezična barijera na koju je naišao Henry bila je ona u logoru Harmony. Sam prizor kako mali Kinez stoji na sanduku iza pulta za posluživanje bio je dovoljno neobičan. No što je više ispitivao ljude koji su dolazili u njegov red o obitelji Okabe, to je postajao uzrujaniji. Malo je ljudi obraćalo pozornost, a oni koji su obratili pozornost, kao da nisu razumjeli. No svejedno, poput izgubljenog broda koji ponekad pošalje poziv upomoć, tako je i Henry one koje je posluživao obasipao pitanjima.
– Obitelj Okabe? Poznaje li netko obitelj Okabe? – Henryju je to bilo jedinstveno ime, ali zapravo bi u logoru moglo biti stotine ljudi koji se tako prezivaju. Možda je to prezime učestalo kao i prezimena Smith ili Lee.
– Zašto tražiš obitelj Okabe? – začuo se glas iz gužve u redu. Iz reda je istupio jedan muškarac, koji je držao poslužavnik i gledao preda se. Nosio je košulju koja je nekoć bila bijela, ali sada je bila iste boje kao i tmurno nebo. Hlače su mu bile zgužvane i blatnjave oko gležnjeva. Kosa mu je bila raščupana, no brada i brkovi bili su uredno podšišani, a crna je počela ustupati mjesto sijedima zbog kojih je izgledao obrazovano i dostojanstveno, unatoč svojemu stanju.
Dok mu je Henry punio tanjur – varivo s kukuruzom i kuhanim jajima – prepoznao ga je. Bio je to Keikin otac.
– Henry? – rekao je stariji čovjek.
Henry je kimnuo. – Želite li varivo? – Henry nije mogao vjerovati da mu je od svega što je mogao reći to jedino palo na pamet. Bilo ga je stid zbog stanja u kojem se nalazi gospodin Okabe – kao da je ušao u njegov dom i zatekao ga neodjevenog. – Kako ste? Kako je vaša obitelj... kako je Keiko?
Gospodin Okabe prošao je prstima kroz kosu, pokušavajući popraviti frizuru. Počešao se po bradi, a potom se nasmiješio od uha do uha. – Henry! Što radiš ovdje? – Kao da je sloj patnje koji se stvrdnuo oko njega u ta dva tjedna odjednom puknuo i raspršio se. Ispružio je ruke preko pulta za posluživanje i uhvatio Henryja za ruke, a oči su mu živnule. – Ne mogu vjerovati... Mislim... kako si ušao ovamo?
Henry je pogledao red koji se stvarao iza gospodina Okabea.
– Gospođa Beatty, kuharica iz škole, pitala me da neko vrijeme radim s njom. Mislim da pokušava pomoći na svoj način. Prošao sam kroz sve odjeljke, pokušavajući pronaći vas i Keiko. Kako je ona, kako ste svi?
– Dobro. Dobro. – Gospodin Okabe se nasmiješio, kao da je zaboravio na oskudan ručak koji mu je Henry stavio na tanjur, s dodatnom kriškom kruha. – Ovo mi je prvi godišnji odmor nakon puno godina. Samo bih volio da je na nekom sunčanom mjestu.
Henry je znao da bi se gospodinu Okabeu mogla ostvariti želja. Čuo je da vojska gradi trajne logore u Teksasu i Arizoni. Na vrućim, jadnim mjestima.
Gospodin Okabe maknuo se s puta kako bi omogućio drugima da dođu na red za hranu. Henry je nastavio posluživati dok su razgovarali. – Gdje je Keiko, je li došla na ručak?
– Ostala je s mamom i malim bratom, dobro je. Pola ljudi u ovom odjeljku – uključujući gotovo sve članove naše obitelji – jučer se razboljelo od nekog trovanja hranom. Ali Keiko i ja sada smo dobro. Ona je ostala pomoći im, a ja ću joj dati svoju porciju – Gospodin Okabe oprezno je pogledao svoju hranu prije nego što je opet pogledao Henryja. – Nedostaješ joj.
Sada se pak Henry oraspoložio. Nije skakao salto niti je pravio zvijezdu, ali nikada se u životu nije osjećao tako dobro.
– Znaš li gdje je prostor za posjete? – upitao je gospodin Okabe. Riječi su odjeknule poput savršenog tona na prekrasno ugođenom instrumentu.
Posjete? Nikada mu nije palo na pamet da postoji ta mogućnost.
– Postoji prostor za posjete? Gdje? – Sljedeći čovjek koji je stajao u redu morao se nakašljati, pristojno, kako bi Henry nastavio s posluživanjem.
– Izađeš kroz ova vrata pa skreneš lijevo, prema glavnom ulazu, zapadno od Četvrtog odjeljka. To je ograđen prostor pokraj ulaza. Vjerojatno možeš doći do dijela za posjetitelje ako izađeš na stražnji izlaz. Kad ćeš biti gotov ovdje?
Henry je pogledao na stari sat koji je visio na zidu iznad ulaznih vrata. – Za sat vremena...
– Reći ću Keiko da bude ondje. – Gospodin Okabe krenuo je prema vratima. – Moram krenuti natrag. Hvala ti, Henry.
– Na čemu?
– Samo ti zahvaljujem, u slučaju da te ne budem vidio neko vrijeme.
Henry je uzdahnuo dok je gledao kako gospodin Okabe odlazi i maše mu na izlazu, držeći poslužavnik s hranom. Ostali ljudi U redu sada su gledali na Henryja kao na kakvu zvijezdu ili pak osobu od povjerenja, smiješeći mu se ili ga pozdravljajući na japanskom i engleskom.
Nakon što je poslužio ručak, pokupio poslužavnike, očistio ih i složio, Henry je pronašao gospodu Beatty, koja je bila na sastanku s mladim službenikom iz kuhinje. Kao i prošli tjedan, i sada je osmišljavala jelovnike i raspravljala o tome treba li kuhati krumpir (kojeg je bilo u izobilju) ili rižu, koju je gospođa Beatty htjela naručiti, iako je nije bilo na njihovu popisu. Henry je zaključio kako će se oni ondje zadržati još neko vrijeme, a odmahivanje rukom gospođe Beatty koja ga je poslala na stražnje stube kantine samo mu je to potvrdilo.
Henry je zemljanim putem došao do najbližih vrata pa krenuo puteljkom između dviju ograda od bodljikave žice. Na tom komadu ničije zemlje bilo je samo nekoliko ljudi, a nakon nekoliko stotina metara stigao je do prostora ograđenog rešetkama namijenjenog posjećivanju zatočenika (kako su se sami nazivali) ili evakuiranih osoba (kako je vojska imala običaj zvati ih).
Puteljak je vodio do prostora za sjedenje uz unutarnju ogradu, gdje su se izmjenjivali posjetitelji, koji su razgovarali sa svojim bližnjima i ponekad plakali dok su ih držali za ruke kroz bodljikavu žicu koja je razdvajala zatočenike od onih koji su bili na slobodi. Dvojica vojnika u uniformi sjedili su na improviziranom stolu na strani zatočenika, a puške su im bile naslonjene na kolac ograde. Izgledalo je kao da umiru od dosade, dok su se kartali i povremeno prestajali s time kako bi pregledali koje pismo ili dostavljene pakete.
Budući da je radio u logoru, Henry je iz kantine mogao doći do stola za kojim su sjedili vojnici, ali strah da ne bi predaleko zalutao i da ga ne bi zamijenili za logoraša u Harmonyju bio je jako velik. Zato je gospođi Beatty bilo draže da je čeka iza kantine ili na stubama gdje su radnici iz kuhinje znali tko je ili u njezinu kamionetu kad su se pripremali za odlazak. Iako je imao odobren ulaz, činilo mu se sigurnijim da logoraše posjeti na uobičajen način, barem samo zbog toga da gospođa Beatty bude mirna i da ga i dalje vodi sa sobom.
Henry je stajao pokraj ograde i štapom lupkao po žici, jer nije bio siguran je li pod naponom – mislio je da nije, ali svejedno je bio oprezan. Na njegovo iznenađenje, vojnici kao da nisu ni primijetili da stoji ondje. No s druge strane, bili su zauzeti raspravljanjem s dvjema ženama iz mjesne baptističke crkve koje su pokušale dostaviti Bibliju na japanskom jednoj starijoj zatočenici, ženi koja je Henryju izgledala kao da ima sto godina.
– Nije dopušteno ništa na japanskom! – rekao je vojnik. Žene su mu pokazale križeve koje su nosile i pokušale mladim vojnicima dati neke letke, ali oni ih nisu htjeli uzeti.
– Ako tekst ne mogu pročitati na jednostavnom Bogom danom engleskom, on neće dospjeti u logor – Henry je čuo kako jedan vojnik govori. Žene su Japanki rekle nešto na materinskom jeziku. Potom su si dodirnule ruke i mahnule. Biblija je otišla iz logora kako je i došla, a starica se povukla praznih ruku. Vojnici su nastavili kartati.
Henry je gledao i čekao dok nije ugledao prekrasnu vitku djevojku kako hoda po blatnjavoj stazi u izblijedjeloj žutoj haljini, crvenim kaljačama prekrivenim blatom i u smeđoj kabanici. Stala je s druge strane ograde, a nasmiješeno lice, blijedo od trovanja hranom, bilo je uokvireno hladnim metalom i oštrom žicom. Zatočena leptirica. Henry se nasmiješio i polagano uzdahnuo.
– Sanjala sam te prošli tjedan – rekla je Keiko, izgledajući zadovoljno i sretno, ali i pomalo zbunjeno. – I dalje mislim da je ovo samo san.
Henry je pogledao niz ogradu, a potom ponovno u Keiko, dodirujući metalne šiljke koji su ih razdvajali. – Ovo je java. I ja bih htio sanjati taj san.
– Bio je to lijep san. Svirao je Oscar Holden. A mi smo plesali...
– Ja ne znam plesati – pobunio se Henry.
– U mojem snu si znao plesati. Plesali smo u nekom klubu, u kojem je bilo svakakvih ljudi, a glazba... svirao je našu pjesmu. Pjesmu s ploče koju smo kupili. Ali nekako je bila sporija... mi smo bili sporiji.
– To je lijep san. – Henry je osjećao isto što i ona.
– Mislim na taj san. Toliko mislim na njega da ga sanjam po danu, dok šećem prljavim logorom, dok s mamom odlazim u bolesničku sobu pomoći starima i bolesnima. Sanjam ga sve vrijeme. Ne samo noću.
Henry je stavio ruke na ogradu od bodljikave žice. – Možda ću ga i ja sanjati.
– Ne moraš, Henry. Mislim da je ovdje moj san dovoljno velik za oboje.
Henry je pogledao u obližnji toranj, prijeteće strojnice i vreće pijeska postavljene za njihovu zaštitu. Zaštitu od čega? – Žao mi je što si ovdje – rekao je. – Nisam znao što da radim nakon što si otišla. Pa sam došao ovamo da te pokušam pronaći. I dalje ne znam što da radim.
– Postoji nešto što možeš učiniti... – i Keiko je dodirnula ogradu i stavila ruke na Henryjeve. – Možeš li nam donijeti neke stvari? Nemam papira ni omotnica, a ni poštanskih markica pa ako mi ih doneseš, pisat ću ti. I bi li nam mogao donijeti nešto tkanine, bilo kakve, samo nekoliko metara. Nemamo zastore, a reflektori nam svijetle kroz prozore pa cijelu noć ne možemo zaspati.
– Što god treba, sve ću učiniti...
– I imam jednu posebnu zamolbu.
Henry je palčevima prešao preko njezinih mekanih ruku i kroz bodljikavu ogradu gledao u njezine kestenjasto smeđe oči.
– Sljedeći tjedan mi je rođendan. Bi li mi to mogao donijeti do tada? Imat ćemo koncert vani, odmah nakon večere. Naš susjed se s vojnikom mijenjao za gramofon, ali imaju samo izgrebenu ploču sa snimkom Grand Ole Opry... nešto u tom stilu i grozno je. Vojnici će nam dopustiti da si vani puštamo glazbu s gramofona ako se vrijeme bude poboljšalo. Možda će nam pustiti glazbu preko zvučnika. I stvarno bih voljela imati posjet na svoj rođendan. Možemo sjediti ovdje i slušati.
– Kada ti je rođendan? – upitao je. Henry je znao da je starija od njega nekoliko mjeseci, ali posve je zaboravio na njezin rođendan zbog meteža uzrokovanog nedavnim događajima.
– Za osam dana, ali pokušavamo organizirati prvo druženje, kako bi ovaj logor manje nalikovao na zatvor. Predložili su da se koncert održi sljedeću subotu pa ćemo ga onda slaviti.
– Imaš li ploču koju smo kupili? – pitao je Henry. Keiko je odmahnula glavom i ugrizla se za usnu.
– Gdje je? – upitao je Henry, prisjetivši se praznih ulica Nihonmachija i niza zgrada na kojima su pribijene daske.
– Vjerojatno se nalazi u podrumu Hotela Panama. Tamo je puno stvari. Tata je ondje spremio neke stvari koje nam nisu stale u kovčege, stvari koje nismo htjeli prodati, osobne stvari. No na hotel su pribili daske kad smo otišli. Sigurna sam da je sada zatvoren. Nikako nećeš moći ući, a čak i ako uđeš, mislim da je nećeš moći pronaći. Ondje ima toliko toga.
Henry je pomislio na stari hotel. Zadnje što je vidio bilo je da je prizemlje potpuno zatvoreno daskama. Prozori na gornjim katovima – koji nisu bili prekriveni – bili su razbijeni kamenjem kojim su ih u vrijeme nakon evakuacije odozdol gađala djeca. – Nema problema. Nabavit ću ono što mogu i donijeti sljedeće subote.
– U isto vrijeme?
– Kasnije. Sljedeći tjedan vraćamo se u Četvrti odjeljak da poslužimo večeru. Ali možemo se naći ovdje poslije večere, oko šest. Vjerojatno ću te vidjeti na večeri ako staneš u moj red.
– Bit ću ovdje. A kamo bih mogla otići? – Pogledala je oko sebe promatrajući dugačak niz bodljikave žice, a onda je pogledala dolje, naizgled primjećujući kako je blatnjava. Potom je posegnula rukom u džep. – Imam nešto za tebe.
Henry joj je nevoljko pustio ruku, a ona je izvadila stručak maslačaka, povezanih vrpcom. – Rastu u podu naše kuće. To u stvari nije pod, nego samo daske posložene na zemlji. Mojoj mami je grozno što nam sav taj korov raste pod nogama, ali meni se sviđa. To je jedino cvijeće koje ovdje raste. Ubrala sam ih za tebe. – Dala ih je Henryju kroz rupu ispod žice.
– Žao mi je – rekao je Henry. Odjednom mu je bilo neugodno što je došao praznih ruku. – Nisam ti ništa donio.
– Nema veze. Dovoljno je to što si došao. Znala sam da ćeš doći. Možda zbog sna. A možda samo zato što sam to željela. No znala sam da ćeš me pronaći. – Keiko je pogledala Henryja, a potom duboko udahnula. – Znaju li tvoji roditelji da si ovdje? – upitala je.
– Ne znaju – priznao je Henry, stideći se zbog majčine neodlučnosti i očeva veselja. – Žao mi je što im nisam rekao. Nisam mogao... ne bi mi dopustili da dođem. Mrzim svoga oca, on je...
– Nema veze, Henry, nije važno. – Ja...
– Nema veze. Ni ja ne bih voljela da mi sin posjećuje zatvorenički logor.
Henry je dlanove okrenuo prema gore i osjetio kako Keiko svoje ruke stavlja na njegove te su oboje osjetili kako se oštar metal žice njiše između njih i ne popušta. Spustivši pogled, primijetio je osušeno blato ispod njezinih noktiju. I ona je to vidjela pa je skupila prste, a onda ponovno pogledala Henryja u oči.
Tom je trenutku naprasito došao kraj kad je Henry čuo sirenu u daljini. Bila je to gospođa Beatty u svom kamionetu i mahala mu da se vrati. Očito je pretpostavila gdje ga može naći.
– Moram ići. Vratit ću se sljedeći tjedan, dobro? – rekao je Henry.
Keiko je kimnula i progutala suze, ali se uspjela nasmiješiti. – Bit ću ovdje.

_________________
Hotel na uglu gorkog i slatkog - Jamie Ford - Page 3 Mqf5jd10
Mustra
Mustra

Broj poruka : 66765
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole

Hotel na uglu gorkog i slatkog - Jamie Ford - Page 3 Empty Re: Hotel na uglu gorkog i slatkog - Jamie Ford

Počalji od Mustra taj Čet Jan 24, 2019 11:44 am



PONOVNO KOD KUĆE

(1942.)


Henry se u nedjelju ujutro probudio kao novi čovjek, iako mu je bilo samo dvanaest godina – u stvari, bližio mu se trinaesti rođendan. Pronašao je Keiko. Vidio ju je uživo. Na neki je način sama spoznaja da zna gdje je postala utjeha, iako je mjesto gdje se nalazi bio zatvorenički logor natopljen blatom.
Sada je samo morao pronaći nekoliko sitnica koje će sljedeće subote odnijeti u logor Harmony. Ali što je s pločom Oscara Holdena? To bi bio lijep rođendanski poklon, pomislio je. Ako je bude mogao pronaći.
Henry je u kuhinji zatekao oca, koji je još uvijek bio u kućnom ogrtaču, kako proučava kartu Kine iz časopisa National Geographic, na kojoj je pratio što se događa u ratu. Otac ju je pričvrstio na plutenu ploču, a male pribadače označavale su velike bitke – plave su bile za pobjedu, a crvene za poraz. Bilo je nekoliko novih plavih pribadača. Svejedno, otac je odmahivao glavom.
– Dobro jutro – rekao je Henry.
– Jou san – odgovorio je Henryjev otac, lupkajući mjesto na karti ispucalim noktom. Neprestano je gunđao nešto na kantonskom, ponavljao neku frazu koju Henry nije razumio: – Sanguang Zhengce.
– Što to znači? – upitao je Henry. Zvučalo je kao »tri svjetla«.
On i njegov otac još su prije nekoliko mjeseci ušli u kolotečinu nekomuniciranja. Henry je znao kad je njegov otac kukao zbog nečega; samo je morao postaviti pitanje. Čak i ako je pitanje bilo na engleskom, i sama je intonacija bila dovoljna da Henry dobije objašnjenje.
– To znači »tri mala svjetla«, to je šala – rekao je otac na kantonskom. – Japanci to zovu »tri vatre«. Kažu: »Ubij sve. Zapali sve. Opljačkaj sve.« Zatvorili su cestu za Burmu, ali od bombardiranja Pearl Harbora napokon dobivamo zalihe od Amerikanaca.
Zar nisi ti Amerikanac, pomislio je Henry. Zar nismo mi Amerikanci? Zar ne dobivaju zalihe od nas?
Henryjev otac nastavio je pričati – je li nešto govorio svojemu sinu ili je razgovarao sam sa sobom, Henry nije znao. – Ne samo zalihe nego i zrakoplove. Flying Tigersi pomažu Čang Kai-šeku i nacionalističkoj vojsci da pobjede japansku imperijalističku silu, koja sada uništava sve pred sobom. Japanci ubijaju civile, muče tisuće ljudi, pale gradove.
Henry je u očevim očima vidio rastrojenost, kako u kartu gleda sretno i tužno. Pobjedonosno i poraženo.
– No mi imamo dobre vijesti. Hong Kong je siguran. Japanci su već mjesecima zadržani na sjeveru. Tako sljedeće školske godine možeš ići u Kanton.
Izgovorio je to kao da su rođendan, Božić i kineska Nova godina spojeni u jedno. Kao da su to dobre vijesti. Otac je većinu mladosti proveo u Kini, gdje je završio školu. Očekivani ritual. Većina tradicionalnih kineskih obitelji, poput Henryjeve, slala je djecu k rođacima u Kinu da pohađaju kinesku školu.
– A što je s mojom stipendijom u Rainieru? Kako bi bilo da jednostavno idem u kinesku školu u King Streetu kao i ostala djeca? Što ako ne želim ići? – Henry je izgovorio te riječi, znajući da će njegov otac razumjeti samo nekoliko: stipendija, Rainier, King Street.
– Ha? – upitao je otac. – Ne, ne, ne... natrag u Kanton.
Pomisao da će morati ići u Kinu bila je zastrašujuća. To je Henryju bila strana zemlja. Zemlja bez džeza ili stripova, bez Keiko. Zamislio je kako će odsjesti u stričevoj kući, odnosno vjerojatno kolibi i da će ga djeca zadirkivati što nije pravi Kinez. Isto kao što ga ovdje zadirkuju što nije pravi Amerikanac. Nije znao što je gore. Zbog toga mu se Keikina situacija, iako turobna, činila mnogo privlačnijom. Čak je osjetio tračak ljubomore. Ona je barem bila sa svojom obitelji. Barem za sada. I oni su je razumjeli. I barem je neće nekamo poslati.
Prije nego što je Henry nastavio dvojezičnu prepirku, majka je došla iz kuhinje i dala mu popis za kupnju i nekoliko dolara. Često ga je slala na tržnicu kad nije trebalo mnogo toga kupiti, osobito zbog toga što joj se činilo da Henry ima smisao za pregovaranje. Uzeo je popis i kuhanu okruglicu sa svinjetinom koju je usput pojeo za doručak te se spustio na hladni jutarnji zrak, sretan što se može maknuti iz kuće.
Hodajući niz South King prema Sedmoj aveniji i kineskoj tržnici, Henry je razmišljao što da kupi Keiko za rođendan – osim papira za pisanje, tkanine za zastore i ploče Oscara Holdena, koju je svakako odlučio pronaći. Prve dvije stvari lako će nabaviti. Pribor za pisanje i tkaninu može kupiti u Woolworth'su na Trećoj aveniji bilo kad tijekom tjedna. I znao je gdje je ploča. No što bi htjela kao dar za rođendan? Što bi mogao kupiti a da joj u logoru uistinu koristi? Štedio je sav novac koji je dobivao od gospođe Beatty. Što bi mogao kupiti? Možda novu crtanku ili vodene boje? Da, kad je malo bolje razmislio, pribor za slikanje bit će savršen.
Međutim, kad je prošao tržnicu i ušao u Japansku četvrt, nije mogao odgovoriti na pitanje kako će zapravo nabaviti ploču. U Ulici South Main stajao je pred pročeljem Hotela Panama koje je bilo posve zatvoreno daskama. Nikako se nije moglo ući – za taj podvig trebala bi željezna poluga i malo više mišića nego što je Henry imao u svojim ručicama. A i kad bi uspio ući, gdje bi mogao pronaći ploču?
Imao je novac – zašto onda ne bi kupio novu ploču? To mu se činilo razumnijim nego da pokuša provaliti u stari hotel. No dok je iz Nihonmachija išao prema centru i Robnoj kući Rhodes, i to mu se činilo uzaludnim. Sumnjao je da će mu htjeti prodati ploču, osobito nakon svega što su on i Keiko prošli kad su je prvi put kupovali. Njegove sumnje povećale su se kad je prolazio pokraj kina Admiral. Reklamirali su novi film, Mali Tokio, SAD, koji je pobudio Henryjevu znatiželju, ali svejedno je u njemu izazvao oprez i nervozu.
Na plakatima su bile prikazane velike holivudske zvijezde Harold Huber i June Duprez, našminkani da izgledaju kao Japanci. Glumili su špijune i urotnike koji su pomogli u planiranju napada na Pearl Harbor. Sudeći po otrgnutim dijelovima ulaznica i opušcima na mokrom pločniku, film je bio pravi hit.
Rhodes nije dolazio u obzir. Henry nije bio siguran u tom dijelu grada. A Black Elks Club je još uvijek bio zatvoren – nije bilo nade da će ploču moći kupiti od samog autora, Oscara Holdena. Henry je šutnuo limenku na pločniku, a želudac mu se grčio od nervoze.
Možda Sheldon?
Henry je brzo krenuo prema South Jacksonu, gdje je Sheldon ponekad svirao nedjeljom poslijepodne, obično kad bi u grad pristao novi brod, dovodeći u četvrt nemirne pomorce i njihove pratnje.
Šetnja natrag ponovno ga je dovela do Hotela Panama. Na ogromnom mramornom ulazu kroz koji mu nikad nije bilo dopušteno proći sad su bile pribijene daske. Henry je pogledao popis za kupnju koji mu je dala majka. Vjerojatno je imao još tridesetak minuta prije nego što se roditelji počnu brinuti za njega.
Misleći kako mora postojati stražnji ulaz, Henry je zašao u uličicu iza prazne, daskama zatvorene Agencije za zapošljavanje Togo. U uličici su se nalazile hrpe kutija i brdo smeća, kao i gomila odjeće i starih cipela. Bile su to stvari koje nitko nije htio, bačene van, no još uvijek tu, jer je smetlarska služba očigledno bila ukinuta. Iza hotela, Henry je tražio teretni ulaz ili požarne stube kojima bi se mogao popeti do jednog od mnogih razbijenih prozora na prvom katu.
Ali umjesto toga, pronašao je Chaza, Willa Whitwortha i još nekolicinu drugih dječaka koji su također pokušavali ući. Gledali su u prozore prvog kata i pokazivali na njih. Neki su bacali kamenje, no drugi su pretraživali kutije koje su bile vani. Jedan je dječak, kojega Henry nije poznavao, pronašao kutiju s posuđem i počeo ga razbijati o cigleni zid, uništavajući fine komade porculanskog posuđa koje je u komadićima padalo na pod.
Prije nego što je Henry mogao nešto povikati ili pobjeći ili sakriti se, vidjeli su ga. Prvo jedan, a onda svi.
– To je Japanac! – povikao je jedan dječak. – Zgrabite ga!
– Ne, to je Kinez – rekao je Will, na trenutak zaustavljajući dječaka, a onda su se svi počeli primicati Henryju.
Chaz je uzeo stvar u svoje ruke. – Henry! – Smiješio se i izgledao više sretno nego iznenađeno. – Gdje ti je cura, Henry? Nije kod kuće, ako je tamo tražiš, a ni tvoj prijatelj crnjo nije danas u blizini, zar ne? – izazivao ga je. – Bolje ti je da se navikneš na mene. Moj će tata kupiti sve ove zgrade pa možda na kraju budemo i susjedi.
Henryju su klecala koljena, ali vilicu je stisnuo čvršće nego šake. Na hrpi smeća ležala je drška stare metle, gotovo jednako visoka kao Henry. Uzeo ju je objema rukama i uhvatio kao da je bejzbolska palica. Zamahnuo je njome jedanput, a onda i drugi put, za svaki slučaj. Djelovala je lagano i čvrsto. Dovoljno čvrsto da može udariti lopticu veličine Chazove glave.
Svi su se dječaci zaustavili osim Chaza, koji se približio Henryju i stao izvan dosega Henryjeve improvizirane palice.
– Idi doma, Chaz. – Henryja je iznenadio bijes u glasu. Osjetio je kako mu se krv povlači iz šaka na mjestu gdje su držale ručku metle, a članci prstiju su mu problijedjeli.
Chaz je nježnim, podrugljivim tonom odgovorio: – Ovo je moj dom, ovo su Sjedinjene Američke Države, a ne Sjedinjene Tokijske Države. A moj tata će ionako vjerojatno postati vlasnik cijele ove četvrti. Što ćeš ti učiniti, suprotstaviti se svima? Misliš da nas sve možeš pretući?
Henry je znao da nema šanse protiv svih sedmorice. – Možda ćete me nakon nekog vremena srediti, ali siguran sam da će jedan od vas kući otići šepajući. – Henry je zamahnuo palicom i udario njome po prljavom, izgrebenom pločniku koji je razdvajao njega i većeg dječaka. Jasno se sjećao masnice na obrazu i šljive na oku koje je zadobio kod željezničkog kolodvora, a koji su bili Chazovo djelo.
Dječaci iza Chaza pokolebali su se. Povlačeći se, bacili su stvari koje su ukrali u uličici, potom se okrenuli i pobjegli iza ugla. Henry je snažno zamahnuo palicom prema Chazu, koji se također povukao i izgledao blijedo pa čak i malo uplašeno. Iglice na njegovoj jež frizuri kao da su se spustile. Bez riječi, Chaz je pljunuo na tlo između njih i potom otišao.
Henry je i dalje držao ručku metle i naslonio je na pločnik, dok mu se cijelo tijelo treslo, a srce udaralo. Noge su mu bile mlohave. Uspio sam. Pobijedio sam ih. Suprotstavio sam im se. Pobijedio sam.
Henry se okrenuo i naletio na vojnika, odnosno na dvojicu vojnika koji su nosili vojnu oznaku na ruci. Puške su im visjele na ramenu, a svaki je imao dugačak crni pendrek koji je visio na kratkoj kožnoj traci pričvršćenoj za zglob. Jedan je vojnik pogledao u Henryja i pendrekom dotaknuo dugme koje se nalazilo na njegovim prsima.
Henry je bacio dršku, a na pločniku se začuo tup udarac drva.
– Nema više pljačkanja, mali. Ne zanima me tko si... briši.
Henry se povukao i krenuo toliko brzo koliko su ga mlohave noge nosile. Izašao je na South Main, a onda požurio u smjeru Ulice Jackson, Sheldonove četvrti. Vidio je kako se svjetla policijskog auta odražavaju na mokrom pločniku i u barama koje je pokušao izbjeći. Osvrnuvši se, vidio je Chaza i njegove prijatelje kako sjede na pločniku gdje ih ispituje policajac koji je držao notes i revno nešto zapisivao u njega. Izgledalo je da policajac ne nasjeda na isprike koje je izmišljao Chaz. Bilo je previše pustošenja i pljačkanja. A sada su ga uhvatili na djelu.

_________________
Hotel na uglu gorkog i slatkog - Jamie Ford - Page 3 Mqf5jd10
Mustra
Mustra

Broj poruka : 66765
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole

Hotel na uglu gorkog i slatkog - Jamie Ford - Page 3 Empty Re: Hotel na uglu gorkog i slatkog - Jamie Ford

Počalji od Mustra taj Čet Jan 24, 2019 11:44 am



VEČERA

(1986.)


Na Henryjevo veliko iznenađenje, Samantha je bila nevjerojatno dobra kuharica. Henry je gajio posebnu naklonost prema osobama koje imaju dara za kuhanje, budući da je on bio taj koji je uglavnom kuhao u svojemu domu. Čak i prije nego što se Ethel razboljela, volio je kuhati. No nakon što ju je oborio rak, sve kuhanje – i čišćenje i pranje – sve je palo na Henryjeva leđa. Nije mu to smetalo. Jako ju je boljelo, uvijek joj je bilo loše – ili od raka ili od zračenja koje je trebalo ubiti zloćudne stanice. A ubijalo je njezino malo, krhko tijelo. Najmanje što je Henry mogao učiniti bilo je pripremiti joj najdraže jelo – pržene rezance ili poslasticu od svježega manga i metvice. Iako potkraj, koliko god to fino zvučalo, nije više imala teka. To je bio jedini način na koji ju je Henry mogao natjerati da uzima tekućinu. A na samom kraju samo je htjela otići, morala je otići.
Pomislio je na to i odagnao nalet melankolije koja ga je počela obuzimati, a njegov sin je nazdravio, podigavši šalicu hueng joua, fermentirano vino koje je više imalo okus kao čisti alkohol.
– Za uspješan pronalazak stvari u vremenskoj kapsuli Hotela Panama.
Henry je podigao čašu, ali dok su Marty i Samantha iskapili svoje piće, Henry je samo otpio gutljaj, praveći neugodnu grimasu zbog snažnog okusa koji mu je tjerao suze na oči.
– Ajme meni, ovo žari – požalio se Marty.
Uz smiješak na licu, Henry je svojemu sinu u šalicu ponovno natočio bistru tekućinu nevina izgleda, koja bi se bez problema mogla koristiti za čišćenje iskorištenih dijelova auta.
– Za Oscara Holdena i davno izgubljenu ploču – nazdravila je Samantha.
– Ne, ne, ne. Meni je dosta. Ja znam granicu – rekao je Marty, uzeo je za ruku i šalicu spustio na okrugli stol u kutu male blagovaonice koja je Henryju također služila kao dnevna soba. Bilo je to mirno mjesto na kojemu si mogao razmišljati, prostor oživljen sobnim biljkama, poput japanskoga drveta koje je Henry uzgajao otkako se Marty rodio. Zidovi su bili prekriveni obiteljskim slikama, šaroliki i veseli na nekoć bijeloj površini koja je sada potamnjela i izgubila svoj sjaj, a u kutovima bila žuta poput zubi obojenih kavom.
Henry je pogledao sina i mladu ženu kojom je očigledno bio očaran. Gledao je kako drže šalice. Osjećaju žar. Kako su bili različiti. I kako to uopće nije bilo važno. Njihove razlike bile su neprimjetne. Bili su toliko slični, toliko sretni. Bilo je teško reći gdje jedno završava, a drugo počinje. Marty je bio sretan. Uspješan, imao je dobre ocjene, a usto je bio i sretan. Što bi još otac mogao poželjeti svome sinu?
I dok je Henry promatrao hrpu ljusaka od račića i prazan pladanj gdje se nalazio choy sum, shvatio je da se Samanthina kuhinja može usporediti s Ethelinom kad je bila na vrhuncu snaga pa čak i s njegovom kuhinjom. Marty je dobro izabrao.
– Dobro, tko je spreman za poslasticu?
– Ja sam sit – zastenjao je Marty i odgurnuo tanjur.
– Uvijek ima malo mjesta – bockao ga je Henry dok je Samantha otišla u kuhinju i vratila se, noseći mali poslužavnik.
– Što je to? – upitao je Henry, zatečen. Očekivao je sladoled s okusom zelenog čaja.
– Ovo sam pripremila posebno za svoga budućeg svekra. Sladoled je za mene, ali ovo – pladanj s bijelim slasticama omotanim šećernim nitima stavila je pred Henryja – ovo je nešto za posebnu prigodu. To je »zmajeva brada«.
Posljednji put kad je Henry jeo slasticu »zmajeva brada« bilo je mnogo prije nego što se Ethel razboljela. Kad je zagrizao tanke niti šećera omotane oko punjenja od ribanog kokosa i sjemenki sezama, gledao je Martyja koji je kimao, kao da govori: – Vidiš, tata, znao sam da će ti se svidjeti.
Bilo je jako ukusno. – Potrebno je mnogo godina da se ovo nauči, kako si...
– Vježbala sam – objasnila je Samantha. – Ponekad se samo trebate primiti nečega. Pokušati izvesti ono što je najteže. Kao vi i vaša ljubav iz djetinjstva.
Henry se malo zakašljao jedući poslasticu, a slatko punjenje zapelo mu je u grlu. – Vidim da je moj sin ispričao neke priče.
– Nije mogao izdržati. Zanemarimo to, ali jeste li se ikada upitali što se dogodilo s njom? Sve dužno poštovanje vašoj ženi, ali ova djevojčica, tko god da je, možda je još uvijek negdje medu nama. Zar niste znatiželjni gdje je, gdje bi mogla biti?
Henry je pogledao u šalicu s vinom, koje je polako popio do kraja. Odagnavši žarenje i suze koje su mu navrle na oči, osjetio je kako mu se pročišćavaju sinusi. Odloživši šalicu, pogledao je Samanthu i Martyja. Na njihovim licima prepoznao je nadu i sjetu.
– Razmišljao sam o njoj. – Henry je birao riječi, jer nije bio siguran kako će Marty reagirati. Znao je koliko je njegov sin volio Ethel i nije htio oskvrnuti sjećanje na nju. – Razmišljao sam o njoj. – Sve vrijeme. U stvari, sad razmišljam o njoj. No bilo bi pogrešno reći to, zar ne? – No to je bilo davno. Ljudi odrastaju. Vjenčaju se, osnuju obitelji. Život ide dalje.
Henry je tijekom godina često razmišljao o Keiko – ponekad je to bila žudnja pa tiho, tužno prihvaćanje, a ponekad iskrena želja da je dobro, da je sretna. Tada je shvatio da ju je volio. I više nego što je mislio da je voli prije svih tih silnih godina. Volio ju je toliko da ju je pustio – da nije kopao po prošlosti. A osim toga, imao je Ethel, koja je bila brižna žena. Naravno, i nju je volio. Kad se razboljela, da je mogao biti na njezinu mjestu, bio bi. Da je vidi kako ustaje i ponovno hoda, rado bi ležao u domu. Ali na kraju, on je bio taj koji je morao nastaviti sa životom.
Kad je vidio one stvari iz podruma Hotela Panama, dopustio si je da razmišlja i želi. Da pronađe ploču Oscara Holdena za koju nitko nije vjerovao da postoji. I dokaz da je postojala djevojka koja je nekoć voljela Henryja onakvog kakav je bio, iako je dolazio iz druge četvrti.
Marty je promatrao oca utonula u misli. – Znaš, tata, ti imaš njezine stvari, odnosno barem crtanke. Mislim, čak i ako je udana i sve to, mislim da bi voljela da joj se te stvari vrate. A ako bi joj ih ti dao, to bi bila lijepa podudarnost.
– Nemam pojma gdje je ona – usprotivio se Henry dok mu je sin u šalicu točio još vina. – Možda nije ni živa. Četrdeset godina dugo je razdoblje. I gotovo nitko nije ništa preuzeo iz Paname. Gotovo nitko. Ljudi se nisu osvrtali na prošlost i nisu se imali čemu vratiti pa su nastavili dalje sa životom.
To je bila istina. Henry je to znao. A sudeći po Martyjevu pogledu, i on je to znao. No svejedno, nitko nije očekivao da ploča još postoji, a ipak ju je pronašao. Tko zna što bi još mogao pronaći ako se potrudi?

_________________
Hotel na uglu gorkog i slatkog - Jamie Ford - Page 3 Mqf5jd10
Mustra
Mustra

Broj poruka : 66765
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole

Hotel na uglu gorkog i slatkog - Jamie Ford - Page 3 Empty Re: Hotel na uglu gorkog i slatkog - Jamie Ford

Počalji od Mustra taj Čet Jan 24, 2019 11:45 am



KORACI

(1986.)


Nakon večere, Henry je ustrajao da opere posude. Samantha je napravila odličan posao. Kad je Henry ušao u kuhinju, napola je očekivao da će ispod sudopera pronaći kutije od dostave ili barem razbacane kuharice s mrljama umaka od kamenica. No kuhinja je bila čista i uredna – lonce je prala dok je kuhala, baš kao i Henry. Obrisao je i složio nekoliko komada posuda koje je ostalo i natočio vodu u nekoliko poslužavnika, da se natapaju.
Kad je provirio da joj zahvali, bilo je kasno. Već je skinula cipele i zaspala na kauču te tiho hrkala. Henry je pogledao polupraznu bocu vina od šljive i nasmiješio se prije nego što ju je pokrio zelenim pokrivačem koji je isplela Ethel. Ethel je oduvijek bila vješta, ali pletenje joj je postalo nužan hobi. Mogla si je nečime zaposliti ruke dok je primala kemoterapiju. Henry nije mogao vjerovati da tako dobro može plesti s infuzijom u ruci, ali njoj kao da to nije smetalo.
Henry je osjetio propuh i vidio da su ulazna vrata otvorena. Razaznao je siluetu svojega sina iza vrata sa zaštitnom mrežicom. Noćni leptiri letjeli su oko svjetla na trijemu i zabijali se u žarulju, bespomoćno privučeni nečemu što nikad neće moći imati.
– Zašto ne prespavate ovdje? – upitao je Henry dok je otvarao vrata s mrežicom. Sjeo je pokraj Martyja, čekajući odgovor. – Ona je zaspala, a i prekasno je za vožnju.
– Tko to kaže? – odbrusio je Marty.
Henry se malo namrštio. Znao je da mu sin mrzi ako misli da mu otac nešto naređuje, čak i ako mu nudi nešto srdačno. U tim situacijama on i Marty svađali su se samo zato da bi se svađali. I nitko nikada ne bi pobijedio.
– Samo kažem da je prekasno...
– Oprosti, tata – rekao je Marty, preispitavši svoju reakciju. – Mislim da sam samo umoran. Ova je godina bila teška. – U ruci je držao neupaljenu cigaretu. Ethel je na kraju podlegla bolesti kad se rak proširio na pluća. Henry je prestao pušiti prije mnogo godina, ali Marty se još uvijek borio – prestao je kad se majka razboljela, no tu i tamo znao je koju zapaliti. Henry je znao koliko mu se sin osjećao krivim zbog pušenja dok mu majka umire od raka pluća.
Marty je bacio cigaretu na ulicu. – Ne mogu prestati misliti na mamu i na to kako se sve promijenilo u posljednjih nekoliko godina.
Henry je kimnuo, gledajući na pločnik. Zagledao se u prozor susjedne kuće. Televizor im je bio upaljen, a gledali su neku španjolsku zabavnu emisiju. Četvrt se stalno mijenja. Henry je to pomislio kad je pogledao niz ulicu i ugledao korejsku pekarnicu i kemijsku čistionicu koju je vodila simpatična armenska obitelj.
– Mogu li te nešto pitati, tata?
Henry je ponovno kimnuo.
– Jesi li mamu držao kod kuće meni u inat?
Henry je gledao kako niskopodni kamionet tutnji uličicom. – Što ti misliš? – upitao je, znajući odgovor, no svejedno iznenađen što mu je sin postavio takvo izravno pitanje.
Marty je ustao i otišao do cigarete koju je bacio na ulicu. Henry je pomislio da će možda podići prljavu cigaretu i zapaliti je. No Marty ju je zgazio i zdrobio. – Nekad sam tako mislio. Nije mi to imalo smisla, znaš? Mislim, ovo baš i nije elitna četvrt, a mogli smo je staviti u neku sobu s lijepim pogledom, negdje gdje ima prostorija za druženje. – Marty je odmahnuo glavom. – Mislim da sad kužim. Nije bitno koliko je lijep dom, bitno je da se u njemu osjećaš kao da si doma.
Henry je osluškivao bučni kamionet u daljini.
– Je li Yay Yay znao za Keiko? – upitao je Marty. – Je li mama znala?
Henry se protegnuo i naslonio. – Tvoj je djed znao zato što sam mu ja rekao. – Pogledao je sina, pokušavajući procijeniti njegovu reakciju. – Nakon toga je prestao razgovarati sa mnom...
Henry je svome sinu malo toga ispričao o djetinjstvu, a priče o Martyjevu djedu rijetko je dijelio s nekim. Marty je rijetko ispitivao. Većinu toga je malo-pomalo doznao od majke.
– A mama?
Henry je duboko uzdahnuo i počešao se po obrazima na kojima je izrasla brada koju je zaboravio obrijati zbog meteža u posljednjih nekoliko dana. Brada ga je podsjetila na one silne mjesece, godine brige o Ethel. Kako danima ne bi izlazio iz kuće, kako bi se brijao – ne zbog nekog posebnog razloga, nego iz navike. A onda bi se povremeno zapustio, jer je živio s nekime tko nije primjećivao, tko nije mogao primijetiti.
– Nisam siguran što ti je mama znala. Nismo razgovarali o tome.
– Niste razgovarali o starim ljubavima? – upitao je Marty.
– Kakvim starim ljubavima? – Henry se nakratko nasmijao. – Ja sam bio prvi dečko s kojim je izašla. Tada je bilo drukčije, nije to bilo kao danas.
– Ali očito si imao jednu ljubav prije nje. – Marty mu je pružio crtanku koja je stajala na stubama pokraj njegove jakne.
Henry ju je uzeo i počeo prelistavati, dodirivati otiske na mjestima gdje je Keikina olovka plesala na papiru. Dodirujući teksturu crteža, pitao se zašto je ostavila svoje crtanke. Zašto je sve ostavila. I zašto je on sve ostavio.
Sve ove godine, Henry je volio Ethel. Bio je vjeran i predan suprug, ali uvijek je u širokom luku zaobilazio Hotel Panamu i izbjegavao buđenje uspomena na Keiko. Da je znao da su njezine stvari još ondje...
Henry je vratio crtanku sinu.
– Ne želiš je? – upitao je Marty.
Henry je slegnuo ramenima. – Imam ploču. To je dovoljno. – Slomljenu ploču, pomislio je. Dvije polovice koje više nikad neće svirati.

_________________
Hotel na uglu gorkog i slatkog - Jamie Ford - Page 3 Mqf5jd10
Mustra
Mustra

Broj poruka : 66765
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole

Hotel na uglu gorkog i slatkog - Jamie Ford - Page 3 Empty Re: Hotel na uglu gorkog i slatkog - Jamie Ford

Počalji od Mustra taj Čet Jan 24, 2019 11:45 am



SHELDONOVA PLOČA

(1942.)


Kad je došao ponedjeljak, Henry je i dalje bio sretan što je pronašao Keiko i vidio kako je Chaza uhvatila policija. Poskakivao je kad je izašao iz škole te je trčao pa hodao pa ponovno trčao, krivudajući oko trgovaca ribom od South Kinga sve do South Jacksona. Ljudi na ulici djelovali su sretno. Predsjednik Roosevelt objavio je da je potpukovnik James Doolittle zapovijedao eskadrilom bombardera B-52 u zračnom napadu na Tokio. Kao da se svima nakon toga podigao moral. Kad su ga pitali odakle su zrakoplovi poletjeli, predsjednik se našalio, rekavši da se poletjeli iz Shangri-La – a tako se zvao džez-klub pokraj kojeg je Henry prošao dok je tražio Sheldona.
Ovoga kasnog poslijepodneva bilo je lako pronaći Sheldona. Henry je samo slijedio svoje uši i odredio odakle dolaze tonovi bluesa koji su se čuli sa Sheldonova instrumenta. Henry je prepoznao melodiju – bila je to pjesma »Writin' Paper Blues«. Tu je pjesmu Sheldon svirao u klubu s Oscarom. A bila je prikladna jer je Henry morao, između ostalog, nabaviti i pisaći pribor za Keiko.
Zavaljen na stubama trijema u blizini mjesta gdje je Sheldon svirao, Henry je uočio hrpicu sitniša u otvorenom kovčegu. A osim toga i vinilnu ploču na 78 okretaja, na malom drvenom stalku. Takav je stalak imala i Henryjeva majka te je na njemu izložila nekoliko komada skupog porculana koji su si mogli priuštiti. Na malom, rukom pisanom natpisu, pisalo je: »Predstavlja se na novoj ploči Oscara Holdena.«
Henryju je publika izgledala isto kao inače, ali ugodno se iznenadio jer su žustrije pljeskali dok je Sheldon davao sve od sebe. Pljeskali su još jače kad je završio ljupkim, prodornim tonom koji je odjekivao u zveketu i udaranju kovanica od pet, deset i dvadeset pet centa koje su slijetale u kovčeg. Henry nikad u životu nije vidio toliko novaca kao to brdo kovanica, barem ne u sitnišu.
Sheldon je dotaknuo šešir, zahvaljujući preostalim slušateljima koji su polako počeli odlaziti. – Henry, mladiću, gdje si bio? Nisam te vikendom vidio na ulicama već dva-tri tjedna.
To je bila istina. Henry je bio toliko zauzet poslom u logoru Harmony i skrivanjem te činjenice od roditelja, da nije vidio Sheldona od E-dana. Osjećao se pomalo krivim što ga nije bilo. – Prihvatio sam posao preko vikenda, u logoru Harmony... To je mjesto...
– Znam. Znam sve o tom mjestu... već se tjednima piše o tome u novinama. Ali kako si, pobogu, došao do tog posla?
Bila je to duga priča. A Henry nije znao ni završetak. – Mogu li ti to poslije ispričati? Moram nešto kupiti, a već kasnim... i treba mi usluga.
Sheldon se hladio šeširom. – Trebaš novac? Uzmi koliko ti treba – rekao je, pokazujući na kovčeg ispunjen srebrnim novčićima. Henry je pokušao pogoditi koliko je novca bilo unutra: bilo je barem dvadeset dolara i to samo u kovanicama od pedeset centa. No to nije bio ravan, okrugao predmet koji je Henry trebao.
– Trebam tvoju ploču.
Zavladala je zapanjujuća tišina. Henry je u daljini čuo bubnjeve s probe u jednom od klubova.
– Baš smiješno, to je zvučalo kao »trebam tvoju ploču« – rekao je Sheldon. – U stvari, zvučalo je kao »trebam tvoju posljednju ploču«. Jedinu ploču koju imam, a na kojoj ja sviram. Jedinu ploču koja je ostala u dućanu s pločama, jer Oscar ih je prošli tjedan prodao dok si rekao keks.
Henry je pogledao svog prijatelja i ugrizao se za usnu.
– Jesam li to čuo? – upitao je Sheldon, naizgled u šali, ali Henry nije bio posve siguran.
– Trebam je za Keiko. Za njezin rođendan.
– Jao! – Sheldon je izgledao kao da ga je netko ubo. Zažmirio je, a usta su mu se nakrivila kao da umire od boli. – Sad si me pogodio. Ovdje si me pogodio. – Dotaknuo je srce i nasmiješio se Henryju, pokazavši zlatni zub.
– Znači li to da je mogu uzeti? Mogu ti nabaviti drugu. Keiko i ja smo je kupili zajedno, ali nije smjela odnijeti ploču u logor, a sada je skrivena negdje i ne mogu doći do nje... iako je vjerojatno već izgubljena.
Sheldon je ponovno stavio šešir i namjestio usnik na saksofonu. – Uzmi je. Ali samo zato što je za viši cilj.
Henry nije shvatio što je Sheldon htio reći, jer inače bi se jako zacrvenio i porekao da ga ljubav pokreće na bilo koji način.
– Hvala. Jednog dana ću ti se odužiti – rekao je.
– Hajde, idi pustiti tu ploču. Pusti tu ploču u tom logoru. Idi.
– Nekako mi se sviđa ta zamisao – rekao je Sheldon. – Bit će to prvi put da sviram u bjelačkom zdanju, bez obzira na to što će to biti za hrpu Japanaca, i to zatočenika koji će morati slušati tu glazbu.
Henry se nasmiješio i pogledao Sheldona, koji je očito čekao reakciju na svoju izjavu. Henry je stavio ploču pod kaput i otrčao, vičući: – Hvala, mladiću, i ugodan vam dan želim. – Sheldon je odmahnuo glavom i nasmiješio se prije nego što se počeo zagrijavati za još jedan poslijepodnevni nastup.
Kad se sutradan vraćao iz škole, Henry je na putu kući stao u Woolworth'su. Stara trgovina gdje se sve moglo kupiti za pet i deset centa bila je neuobičajeno popunjena – u stvari, krcata. Henry jc izbrojio dvanaest različitih štandova na kojima su se prodavale markice pomoću čega se prikupljao novac za ratne svrhe. Organizacija Elks imala je svoj štand, kao i Venture Club. Svaki štand imao je ogroman rukom izrađen papirnati termometar na kojem je bilo prikazano koliko su prodali – svatko se natjecao da proda više od drugih. Najednom štandu čak se nalazio plakat Binga Crosbyja u vojničkoj uniformi, izrezan u prirodnoj veličini. – Kupujte obveznice svaki dan! – vikao je jedan muškarac dok je dijelio komade pite i kavu.
Henry se probijao kroz gužvu, prolazeći pokraj crvenih separea i barskih stolica za šankom sa sokovima prema stražnjem dijelu trgovine. Tamo je kupio papir, pribor za slikanje, tkaninu i crtanku, čije su prazne stranice izgledale tako obećavajuće, kao neispisana budućnost. Brzo je platio mladoj ženi koja se samo nasmiješila kad je vidjela njegovo dugme, a zatim je ostatak puta do kuće pretrčao i zakasnio samo deset minuta, što nije bilo strašno. Njegova se majka nije stigla ni zabrinuti. Stvari za Keiko, zajedno s pločom, sakrio je u stari lavor ispod stuba u stražnjoj uličici, a potom se lakim korakom popeo stubama, prelazeći dvije odjednom.
Stvari su polako počele dolaziti na svoje – proširila se vijest da je Chaza i njegove prijatelje privela policija zbog dijela štete koje su počinili u Nihonmachiju. Ali nitko nije znao jesu li kažnjeni. Na građane japanskog podrijetla, iako su imali američko državljanstvo, gledalo se kao na neprijatelja – je li ikoga bilo briga što se dogodilo s njihovim domovima? Svejedno, Chazov otac vjerojatno će ubrzo doznati da njegov zlatni dječak ima ledeno srce, a to je bila dovoljna kazna, pomislio je Henry, više osjećajući olakšanje nego sreću.
A i Sheldon je napokon ubirao plodove svojega glazbeničkog rada. Uvijek je privlačio publiku, ali sada mu je ta publika i plaćala, a ne samo gledala i povremeno ubacivala koji cent.
Tu je bio i rođendanski dar, posljednji primjerak ploče Oscara Holdena koji će Keiko uskoro primiti. U pjesmi su mogli zajedno uživati, čak i ako ih je razdvajala bodljikava žica, a odozgor ih nadzirao toranj sa strojnicama.
Unatoč ogorčenosti zbog svega što je vidio i tuge zbog protjeravanja u logor Harmony, život je bio podnošljiv, a rat nije mogao trajati zauvijek. Keiko će se jednoga dana morati vratiti kući, zar ne?
Henry je fićukao kad je otvorio vrata svog stančića i ugledao roditelje. U tom trenutku Henryjeve napućene usne su utihnule, a on je ostao bez daha. Oboje su sjedili za malim kuhinjskih stolom. A na stolu su bili rašireni Keikini obiteljski albumi. Oni koje je tako pažljivo skrio ispod komode. Stotine slika japanskih obitelji, na kojima su neke bile u tradicionalnoj odjeći, a neke u vojnoj uniformi. Hrpe i hrpe crno-bijelih fotografija. Na njima se nije mnogo ljudi smiješilo. Ali nitko nije izgledao tako strogo kao njegovi roditelji, čija su lica bila ukočena od šoka, srama i izdaje.
Njegova je majka s gađenjem nešto promrmljala, a glas joj je drhtao dok je odlazila u kuhinju, odmahujući glavom.
Henry je pogledao bijesnog oca u oči. Otac je uzeo jedan foto– album, poderao ga popola i bacio na pod – vičući nešto na kantonskom. Djelovao je kao da se više ljuti na slike nego na Henryja. No i on će doći na red. Henry je to znao.
E pa, barem ćemo obaviti pravi razgovor, pomislio je Henry. I, oče, bilo je vrijeme.
Henry je stvari koje je kupio odložio na stol pokraj ulaznih vrata, skinuo kaput i sjeo na stolicu nasuprot ocu, gledajući razbacane fotografije Keiko i njezine obitelji – njezine japanske obitelji. Vjenčane fotografije njezinih roditelja odjevenih u kimono. Žene koje su budući muževi vidjeli samo na slici. Fotografije jednoga starijeg čovjeka, vjerojatno njezina djeda, u odori Japanske carske mornarice. Neke japanske obitelji spalile su takve stvari. Druge su pak skrile svoje dragocjene uspomene na to tko su i odakle potječu. Neke obitelji su čak zakopale svoje albume sa slikama. Zakopano blago, pomislio je Henry.
Prošlo je već gotovo osam mjeseci otkako je njegov otac počeo inzistirati da govori samo engleski. To će se promijeniti.
– Što možeš reći u vezi s ovim? Pričaj! – otac mu je vikao na kantonskom.
Prije nego što je Henry uspio odgovoriti, otac ga je žestoko napao.
– Pošaljem te u školu. Pobrinem se da ideš u posebnu školu. Učinim to za tebe. Vrhunsku školu za bijelce. I što se dogodi? Umjesto da učiš, ti hofiraš s Japankom. Japankom! Ona je kći koljača mojega naroda. Tvojega naroda. Njihova je krv na njoj! Ona smrdi po toj krvi!
– Ona je Amerikanka – pobunio se Henry, tiho govoreći na kantonskom. Te riječi zvučale su neobično. Strano. Kao kada zagaziš na smrznuto jezero i nisi siguran hoće li ono izdržati tvoju težinu ili će pući, a ti ćeš potonuti u ledene dubine.
– Pogledaj! Pogledaj vlastitim očima. – Henryjev otac izvadio je jednu stranicu iz albuma i gotovo je gurnuo u Henryjevo lice. – Ovo nije Amerikanac! – Pokazao je sliku ponosnog muškarca u tradicionalnoj japanskoj odjeći. – Ako FBI ovo pronađe ovdje, u našem domu, u domu američkih Kineza, mogu nas uhititi. Sve nam oduzeti. Mogu nas baciti u zatvor i kazniti s pet tisuća dolara zbog pomaganja neprijatelju.
– Ona nije neprijatelj – rekao je Henry, govoreći malo glasnije. Srce mu je brzo udaralo, a ruke su mu se počele tresti, drhtati od uzrujanosti, od bijesa kakav si do tada nikad nije dopuštao. – Ti je čak ni ne poznaješ. Nisi je nikad vidio. – Stisnuo je vilicu i zube.
– Ni ne moram je upoznati... ona je Japanka!
– Ona je rođena u istoj bolnici kao i ja, iste godine kao i ja. Ona je Amerikanka! – Henry je povikao, toliko glasno da se i sam uplašio. Nikada na taj način nije razgovarao s bilo kojom odraslom osobom, a kamoli s vlastitim ocem, kojeg je, kako su ga učili, morao cijeniti i poštovati.
Majka je na trenutak izašla iz kuhinje kako bi maknula vazu sa stola. Na njezinu se licu vidio šok i razočaranje jer nikada nije mislila da će Henry biti tako neposlušan. Taj se izraz lica brzo promijenio u onaj tihoga prihvaćanja situacije, ali zajedno s njim, na Henryjeva mala pleća svalio se osjećaj strašne krivnje. Glavu je stavio u ruke, stideći se što je tako glasno govorio pred majkom. Ona se okrenula, kao da nije rekao ni riječ. Kao da nije ni bio ondje. Ponovno je nestala u kuhinju prije nego što je Henry bilo što uspio reći.
Kad se Henry okrenuo, otac je već stajao pokraj otvorenog prozora držeći hrpu Keikinih fotografija. Pogledao je Henryja, a lice mu je bilo bezizražajno, što je vjerojatno bio način kako da prikrije svoje razočaranje. Potom je bacio fotografije, albume, kutije. Slike su se raspršile po tlu, prekrivajući uličicu bijelim kvadratima, izgubljenim licima koja nisu gledala ni u koga.
Henry se sagnuo uzeti poderani album. Otac mu ga je istrgnuo iz ruku i bacio van. Henry je čuo kako rascjepkani dijelovi udaraju o pločnik, kako padaju na mokru podlogu.
– Ona je rođena ovdje. Roditelji su joj rođeni ovdje. Ti nisi čak ni rođen ovdje – Henry je šapnuo ocu, koji ga je prestao gledati i slušati što mu govori.
Za nekoliko mjeseci napunit će trinaest godina. Možda je ovo trenutak koji obilježava prestanak dječačkog doba i pretvaranje u nešto drugo, pomislio je Henry dok je oblačio kaput i odlazio prema vratima. Nije mogao ostaviti fotografije vani.
Obratio se ocu. – Idem po njezine fotografije. Obećao sam joj da ću ih čuvati... dok se ne vrati. I namjeravam održati svoje obećanje.
Otac je uperio prst u vrata. – Ako izađeš kroz ta vrata, ako sada izađeš kroz ta vrata, više nećeš biti dio ove obitelji. Više nećeš biti Kinez. Više nećeš biti dio nas. Nećeš biti dio mene.
Henry uopće nije oklijevao. Dotaknuo je kvaku, osjetivši u ruci hladnu i tvrdu mjed. Osvrnuo se i na najboljem kantonskom rekao: – Ja sam ono što si napravio od mene, oče. – Otvorio je teška vrata. – Ja sam... Amerikanac.


_________________
Hotel na uglu gorkog i slatkog - Jamie Ford - Page 3 Mqf5jd10
Mustra
Mustra

Broj poruka : 66765
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole

Hotel na uglu gorkog i slatkog - Jamie Ford - Page 3 Empty Re: Hotel na uglu gorkog i slatkog - Jamie Ford

Počalji od Mustra taj Čet Jan 24, 2019 11:45 am


SVEJEDNO LOGOR

(1942.)


Henry je uspio spasiti većinu Keikinih fotografija. Obrisao je blato i smeće rukavom kaputa i skrio ih u stari lavor ispod stuba, dok ih ne uspije dati Sheldonu na čuvanje. No od tog trenutka nadalje, u malom stanu u kojem je živio s roditeljima, počeo se osjećati kao duh. Roditelji nisu razgovarali s njim, u stvari, gotovo da nisu ni primijetili da je prisutan. Razgovarali su kao da njega nema, a kad bi pogledali prema njemu, oboje su se pretvarali da gledaju kroz njega. Barem se nadao da su se pretvarali.
Bez obzira na to, u početku im se obraćao, na engleskom - samo za stolom, a kasnije i na kineskom. Ali nije mu pomoglo. Njihov veliki zid tišine bio je otporan na njegove najbolje pokušaje da ga sruši. Pa tako i on više nije ništa govorio. Budući da se razgovor njegovih roditelja uglavnom svodio na Henryjevo školovanje, Henryjeve ocjene, Henryjevu budućnost, i to u Henryjevu odsustvu, i oni su vrlo malo govorili. Jedini zvukovi koji su se mogli čuti u njihovu majušnom domu bilo je šuštanje dnevnih novina ili krčanje i smetnje na radiju – na kojem su se puštale vijesti vezane uz rat i posljednje novosti o redukcijama i vježbama civilne zračne obrane. Na radiju se nikad nisu spominjali Japanci odvedeni iz Nihonmachija – kao da nikad nisu ni postojali.
Nakon nekoliko dana, majka je ipak primijetila da je on prisutan, i to na svoj način. Oprala mu je rublje i spakirala ručak. Ali to je učinila neprimjetno, vjerojatno zato da ne postupi suprotno željama Henryjeva oca, koji je svoju prijetnju da će ga se odreći ispunjavao ako ne u doslovnom smislu, onda u prenesenom.
– Hvala – rekao je Henry kad mu je majka postavila tanjur i zdjelicu s rižom. No kad je posegnula za još jednim parom štapića...
– Očekuješ gosta na večeri? – prekinuo ju je na kineskom Henryjev otac, odloživši novine. – Odgovori mi – zahtijevao je.
Ponizno je pogledala svojega supruga, a potom u tišini sklonila posuđe, izbjegavajući pogledati sina u oči.
Henry je od tada – ne potpuno obeshrabren – sam donosio tanjur i sam se posluživao. Jeo je gotovo u potpunoj tišini – jedino bi se povremeno čuli štapići kako udaraju u polupraznu zdjelicu s rižom.
Zaglušujuća tišina nastavila se i u Osnovnoj školi Rainier, iako je Henry razmišljao o tome da pođe sa svojim prijateljima u kinesku školu ili čak u Osnovnu školu Bailey Gatzert, koju su pohađala djeca različitih rasa i u koju su išli neki stariji klinci. Ali opet, znao je da će se nekako morati upisati, a bez suradnje s roditeljima to se činilo nemogućim. Možda će, kad završi školska godina, uspjeti uvjeriti majku da ga premjesti. Ne, njegov otac bio je previše ponosan na stipendiju svojega sina. Majka nikad neće pristati na to.
Tako je Henry prihvatio činjenicu da će zadnja dva tjedna šestog razreda ostati tamo gdje jest. No to je i moralo biti tako, zar ne? Gospođa Beatty i dalje ga je vikendom vodila u logor Harmony, a ako tijekom tjedna ne bude radio u školskoj kuhinji, to bi moglo ugroziti njegove posjete Keiko vikendom.
Prije nego što je došla subota, Henry je žudio za razgovorom – s bilo kim. Tijekom tjedna pokušao je uhvatiti Sheldona, ali prije škole nikada nije imao vremena, a poslije škole Sheldon je nastupao u Black Elks Clubu, koji se ponovno otvorio.
Kad je pak stigla gospođa Beatty, činila se kao dobar sugovornik. Pušila je dok je vozila, pepeo otresala kroz prozor, a dim ispuhivala kroz kutak usana. No dim bi se uvijek vratio unutra i obavio ih. Henry je malo spustio prozor, kako bi odagnao dim s darova koje je držao u krilu.
Osim vrećice s raznim stvarčicama iz Woolworth'sa, imao je i dvije kutije, obje umotane u papir boje lavande i povezane bijelom vrpcom koju je ukrao iz majčine kutije sa šivaćim priborom. U jednoj kutiji nalazila se crtanka, olovke, kistovi i vodene boje. U drugoj je bila ploča Oscara Holdena, ona koju mu je dao Sheldon. Henry ju je još pažljivo umotao u krep-papir kako se ne bi slomila.
– Malo je prerano za božićne poklone – komentirala je gospođa Beatty, bacivši opušak kroz prozor jurećeg kamioneta.
– Sutra je Keikin rođendan.
– Ma nemoj?
Henry je kimnuo i rastjerao dim.
– To je vrlo brižno od tebe – rekla je gospođa Beatty. Upravo kad je Henry htio progovoriti, ona ga je prekinula. – Znaš da ti neće dopustiti da uneseš te kutije tako umotane? Mislim, unutra bi mogao biti pištolj, nekoliko ručnih bombi, tko zna što sve ne... umotanih i povezanih lijepom vrpcom, kao posebna pošiljka.
– Ali mislio sam da ih ona otvori uz ogradu...
– To nema veze, dušo, sve poklone otvaraju stražari. Pravila su pravila.
Henry je pretresao veću kutiju u krilu, onu u kojoj je bila ploča, razmišljajući da i sam skine vrpcu pa da više ne mora brinuti o tome.
– Ne brini se, ja ću to srediti – rekla je gospođa Beatty. A to je i učinila.
U predgrađu Puyallupa, gospođa Beatty stala je na parkiralište benzinske crpke Shell Oil. Stala je sa strane, bliže izlazu, kako bi izbjegla crpke i radnika koji ih je zbunjeno gledao.
– Uzimaj te kutije i pođi za mnom – naredila mu je, povukla ručnu, izašla van i prišla tovarnom prostoru vozila koje je još uvijek bilo upaljeno.
Henry je pošao za njom, držeći darove dok se ona penjala u tovarni prostor. Gunđajući, uhvatila je vreću od dvadeset kilograma, povukla je prema Henryju, potom odvezala traku i otvorila je. Henry je vidio da je puna riže.
– Daj mi to.
Henry joj je dao darove i gledao kako ih stavlja u vreće, prekriva ih rižom i ponovno zatvara vreće. Pogledao je sve te vreće, pitajući se što se nalazi u njima. Vidio je kako vojnicima, a ponekad i logorašima, dijeli razni alat, poput turpija, malih pila i ostalih alata za obradu drva. Za bijeg, pitao se Henry. Ne, vidio je starije muškarce kako vani izrađuju stolice i police. Vjerojatno su od nje nabavili alat. Dućan gospođe Beatty na crnom tržištu.
– Hej, što to radite s tim Japancem? – Radnik s benzinske crpke obišao je zgradu, pitajući se što to rade starija žena i mali Azijac.
– On nije Japanac. On je Kinez, a Kinezi su nam saveznici, zato briši, gospon! – Gospođa Beatty podigla je posljednju vreću, onu u kojoj se nalazila ploča i uspravno je, uz tup udarac, naslonila na stijenku tovarnog prostora.
Radnik se odmah povukao, zakoračivši unatrag prema zgradi benzinske crpke. Mlitavo je odmahnuo rukom i rekao: – Samo sam htio pomoći. To mi je posao, znate.
Ne obraćajući pozornost na njega, Henry i gospođa Beatty popeli su se natrag u kamionet i krenuli dalje. – Nikome ni riječi, shvaćaš? – rekla je.
Henry je kimnuo. I držao jezik za zubima tijekom ostatka vožnje – sve do logora Harmony i prolaska kroz glavni ulaz.
Henry je u Četvrtom odjeljku obavljao uobičajeni posao posluživanja ručka. Malo-pomalo, gospođa Beatty uspjela je pridobiti mjesnog voditelja kuhinje, koji je sad naručivao namirnice na kojima su japanski logoraši bili zahvalni – bila je to riža, ali i miso juha s tofuom, koja je Henryju mirisala božanstveno.
– Henry!
Podigao je pogled i ugledao gospođu Okabe kako stoji u redu. Nosila je prašnjave hlače i prsluk na kojem je bilo izvezeno veliko slovo O.
– Jesi li ti zaslužan za to što više ne moramo jesti ono grozno meso iz konzerve? Na jelovniku su se iznenada našli riža i riba... je li to tvoja zasluga? – upitala ga je, smiješeći se.
– Ne mogu reći da sam ja zaslužan, ali sam sretan što vam poslužujem nešto što bih i ja pojeo. – Henry joj je zagrabio pun tanjur riže i katsua od svinjetine. – Imam nekoliko rođendanskih darova za Keiko. Biste li joj ih dali u moje ime? – Henry je na trenutak odložio grabilicu i okrenuo se dohvatiti darove koji su se nalazili pokraj njegovih nogu.
– Zašto ih joj sam ne daš? – gospođa Okabe pokazala je na kraj reda. Keiko je provirila kroz mnoštvo ljudi, nasmiješila se i mahnula.
– Hvala, i hoću. Trebate li nešto? Treba li vaša obitelj nešto? Mogu donijeti u logor neke stvari koje inače nisu dopuštene.
– To je vrlo dražesno od tebe, Henry, ali mislim da nam trenutačno ništa ne treba. U početku su neki muškarci željeli alate, ali oni su nam u međuvremenu dostavljeni. Samo jedan čekić je prije nekoliko tjedana bilo neprocjenjivo blago. A sada se svakodnevno toliko udara čekićem i pili... pitam se zašto se uopće trude...
– Kako to mislite? – pitao je Henry, ne shvativši što želi reći.
– Ionako će nas premjestiti, ovdje smo samo privremeno. Ne mogu spavati u konjušnici ostatak rata, zar ne? Barem se nadam da je tako. I mjesec dana je grozno. Za nekoliko mjeseci će nas poslati u trajne logore koji se grade u unutrašnjosti. Ni ne znamo kamo ćemo otići. Ili u Teksas ili u Idaho... vjerojatno u Idaho, barem se nadamo, zato što je bliže domu ili barem onome što je nekoć bio dom. Čak bi mogli odvojiti neke muškarce čije su vještine potrebne na drugome mjestu. Tjeraju nas da si samo gradimo zatvore, možeš li to vjerovati?
Henry je u nevjerici odmahnuo glavom.
– Kako je u staroj četvrti?
Henry nije znao što reći. Kako bi joj uopće mogao kazati da Nihonmachi nalikuje na grad duhova? Svugdje su pribijene daske, prozori i vrata su porazbijani, mnogo toga je opustošeno.
– Dobro je – jedino je to mogao izustiti.
Gospođa Okabe kao da je osjetila njegovo kolebanje. U očima joj se na trenutak mogla vidjeti tuga te je obrisala krajičak oka kao da joj je ušlo zrnce prašine. – Hvala što dolaziš ovamo, Henry. Jako nedostaješ Keiko...
Henry je gledao kako se hrabro nasmiješila, a onda uzela pladanj i nestala u gomili.
– Oai deki te ureshii desu!– Keiko je stajala s druge strane pulta za posluživanje, nasmiješena, gotovo ozarena. – Vratio si se!
– Rekao sam ti da ću se vratiti... i ti si lijepa. Kako si? - Henry ju je gledao, osjećajući se ošamućeno i pomalo bez daha.
– Baš je to čudno. Stavili su nas ovamo zato što smo Japanci, ali ja sam nisei, druga generacija. Ja čak ni ne govorim japanski. U školi su me zadirkivali zato što sam strankinja. Ovdje me neka druga djeca, issei, prva generacija, zadirkuju zato što ne govorim taj jezik, zato što nisam prava Japanka.
– Žao mi je.
– Neka ti ne bude žao, nisi ti kriv, Henry. Učinio si toliko puno za mene otkako sam ovdje. Bojala sam se da bi me mogao zaboraviti.
Henry je pomislio na svoje roditelje. Na to kako gotovo cio tjedan nisu progovorili jednu jedinu riječ s njim. Otac mu je bio tvrdoglav i konzervativan. Nije mu samo zaprijetio da će ga se odreći – to je i učinio. I to zato što Henry nije mogao prestati misliti na Keiko. Majka mu je znala, nekako je znala. Možda je to zaključila po gubitku teka; majke primjećuju takve stvari. To čeznutljivo raspoloženje. Osjećaje ne možeš dugo skrivati od onih koji stvarno obrate pozornost na tebe. Svejedno, njegova je majka bila poslušna ocu i Henry je sada bio posve sam. To sve zbog tebe, pomislio je. Kad bih barem mogao misliti na nešto drugo, na nekoga drugoga, ali ne mogu. Je li to ljubav? – Kako bih te ikada mogao zaboraviti? – upitao je.
Jedan je stariji čovjek iza Keiko počeo udarati pladnjem o čelični pult za posluživanje i nakašljavati se.
– Trebala bih krenuti – rekla je Keiko i spustila pladanj da joj Henry zagrabi jelo.
– Donio sam one stvari koje si tražila, a imam i rođendanski dar za tebe.
– Stvarno? – Keiko se oduševljeno nasmiješila.
– Nađemo se kod ograde za posjetitelje sat nakon večere, može?
Keiko se ozareno nasmiješila prije nego što je nestala u krcatoj kantini. Henry se ponovno primio posla, poslužujući obrok za obrokom dok svi nisu bili siti. Potom je odnio poslužavnike u sudoper i oprao ih ledeno hladno vodom, misleći na to kako će Keiko ponovno otići, na neko nepoznato mjesto.
Keiko je ovaj put prošla pokraj druge dvojice stražara i sastala se s Henryjem u prostoru za posjetitelje kod ograde, kako su i namjeravali. Uz ogradu su se nalazile još tri ili četiri grupice posjetitelja, razdvojeni jedni od drugih dva do tri metra, kako bi u miru mogli razgovarati kroz ogradu od bodljikave žice koja je dijelila zatočenike od vanjskoga svijeta.
Počelo se smračivati, a hladan vjetar stigao je s velikim olujnim oblacima, zamijenivši uobičajeno tmurno, turobno nebo. Past će kiša.
– Upravo su otkazali koncert zbog lošeg vremena.
Henry je pogledao u tmurno nebo, razočaran više zbog Keiko nego zbog sebe. – Ne brini – rekao joj je – bit će još prilike. Budi sigurna.
– Nadam se da nisi razočaran. – Keiko je uzdahnula. – Došao si ovamo zbog toga. Stvarno sam htjela sjediti ovdje uz ogradu i slušati glazbu s tobom.
– Ja... nisam došao zbog glazbe – rekao je Henry.
Protrljao je oči, pokušavajući zaboraviti vijesti o tome da će ona i njezina obitelj uskoro ponovno otići. Sve je bilo tako ozbiljno - i konačno. Te je misli prekinuo smiješkom. – Ovo je za tebe. Sretan rođendan.
Henry je dao Keiko prvi dar koji joj je donio, pažljivo ga gurajući kroz redove bodljikave žice da se ne podere ukrasni papir. Keiko ga je graciozno uzela, pažljivo odvezala vrpcu i uredno je složila. – Ovo ću sačuvati. Takva vrpca je u logoru sama po sebi dar. – Henry je gledao kako ponavlja postupak s ukrasnim papirom boje lavande i otvara paket veličine male kutije za cipele.
– Jao, Henry...
Izvadila je crtanku, vodene boje i komplet kistova od konjske dlake. Potom je izvadila komplet olovaka za crtanje – svaka različite tvrdoće.
– Sviđa li ti se?
– Henry, prekrasno je. Tako je predivno...
– Ti si umjetnica. Bila bi šteta da nemaš pristup onome u čemu si toliko dobra – rekao je Henry. – Jesi li pogledala u crtanku?
Keiko je malu kutiju odložila na suhi komad zemlje. Blato od prošloga tjedna se stvrdnulo i pretvorilo u ispucalu zemlju kao u pustinji. Otvorila je malu crnu, rukom uvezanu crtanku i pročitala cijenu: – Jedan dolar i dvadeset pet centa.
– Ups, ne to... – Henry je skinuo naljepnicu s cijenom iz trgovine u kojoj joj je to kupio. - Nisi to trebala vidjeti. Pogledaj sljedeću stranicu.
– Keiko je okrenula stranicu i naglas pročitala posvetu: »Za Keiko, najdražu i najljepšu Amerikanku koju sam upoznao. S ljubavlju, tvoj prijatelj Henry.«
Gledao je kako joj se oči vlaže kad je to ponovno pročitala.
– Henry, to je tako dražesno, ne znam što bih rekla.
Osjećao se čudno kad je u crtanku trebao napisati s ljubavlju. Sigurno je u prazan list papira zurio dvadeset minuta, razmišljajući o tome što napisati, a onda je to samo napisao tintom. Onda više nije bilo povratka. – Reci hvala i to će biti dovoljno.
Gledala ga je kroz žicu. Vjetar je bio sve jači te joj je maknuo kosu s lica. Čula se grmljavina negdje iza brdâ, ali ni on ni ona nisu skrenuli pogled. – Mislim da »hvala« nije dovoljno. Prešao si dug put da mi doneseš ovo. I znam da tvoja obitelj... tvoj otac...
Henry je spustio pogled i tiho uzdahnuo.
– On zna, zar ne? – upitala je Keiko. Henry je kimnuo.
– Ali mi smo samo prijatelji.
Henry ju je pogledao u oči. – Mi smo više od prijatelja. Mi smo isti. Ali on to ne shvaća. On te smatra samo kćeri neprijatelja i odrekao me se. Roditelji su ovaj tjedan prestali razgovarati sa mnom. Ali majka se još ponaša kao da postojim. – Riječi je izgovorio tako normalno, da se i sam iznenadio zbog toga. Ali komunikacija u njegovu domu već je gotovo godinu dana bila daleko od normalnog. Ovo sada je bila samo točka na i.
Keiko je zaprepašteno gledala Henryja, s tugom u očima. – Žao mi je. Nisam htjela da se takvo što dogodi. Osjećam se užasno. Kako se otac može tako ponašati prema sinu...
– Sve je u redu. On i ja u stvari nikad nismo puno razgovarali. Nisi ti kriva. Ja sam htio biti s tobom. Kad si prvi put došla u školu, bio sam zaprepašten i malo iznenađen. Ali odlazak u školu bez tebe jednostavno nije isti. Ti mi... nedostaješ.
– Jako mi je drago da si ovdje - rekla je Keiko dodirnuvši metalne šiljke na ogradi. – I ti meni nedostaješ.
– Još sam ti nešto donio. - Henry joj je kroz redove bodljikave žice dao drugi paket. – To je malo iznenađenje, možda sad baš neće biti zgodno zbog lošeg vremena.
Keiko je drugi paket odmotala jednako pažljivo kao i prvi. – Kako si je pronašao? – prošaptala je s čuđenjem, držeći ploču Oscara Holdena u izblijedjelom papirnatom omotu.
– Nisam mogao ući u Hotel Panama, a u gradu su bile rasprodane pa mi je Sheldon dao svoju. To je onda valjda od obojice. Šteta što je ne možeš pustiti večeras, kad je koncert otkazan.
– Ali imamo gramofon u zgradi. Svejedno ću je pustiti, samo za tebe. U stvari, samo za nas.
Henry se nasmiješio. Roditelji, koji roditelji?
– Samo da znaš koliko sam sretna zbog ovoga. Bit će kao da si ovdje sa mnom – iako te ne bih htjela smjestiti na ovakvo mjesto. Ali do sad nismo mogli slušati glazbu. A sad ću ovo puštati svaki dan.
Prasak groma odjeknuo im je iznad glave, a kišica se pretvorila u prolom oblaka. Prvo je palo nekoliko pojedinačnih kapi, ali onda se spustio pravi pljusak. Henry je dao Keiko i posljednju vrećicu, onu iz Woolworth'sa, u kojoj je bio pribor za pisanje, markice i tkanina za zastore.
– Bolje da pođeš – rekao je.
– Ne želim te napustiti. Tek smo došli.
– Razboljet ćeš se po ovakvom vremenu, u ovakvim životnim uvjetima. Moraš ići. Vratit ću se sljedeći tjedan. Pronaći ću te.
– Vrijeme posjeta je završeno! – zagrmio je jedan vojnik, zamatajući se u zelenu kabanicu dok je skupljao svoje spise. – Svi se udaljite od ograde! – Kiša je bubnjala po tlu i zagušivala njihove glasove.
Henryju se učinilo da je u šest sati već bilo devet kad su se nad logorom nadvili mračni oblaci i posve zaklonili sunce. Sumorno sivo svjetlo osvjetljavalo je površinu tla koja se ponovno pretvarala u blatnjavo, natopljeno polje kakvo je bilo ranije tog tjedna.
Keiko je kroz ogradu uhvatila Henryja za ruke. – Nemoj me zaboraviti, Henry. Ja neću tebe zaboraviti. A ako tvoji roditelji i dalje ne budu htjeli razgovarati s tobom, ja ću razgovarati s njima i reći im koliko si divan zbog ovoga.
– Bit ću ovdje, svaki tjedan.
Pustila ga je i zakopčala gornje dugme kaputa. – I sljedeći tjedan?
Henry je kimnuo.
– Pisat ću ti – rekla je Keiko i mahnula mu kad su se i posljednji posjetitelji počeli odmicati od ograde, uputivši se prema glavnom ulazu. Henry je ostao zadnji, pokisao do kože, i gledao Keiko kako odlazi do male sporedne zgrade blizu paviljona za stoku, do svoga novog doma. Gotovo je mogao vidjeti svoj dah – toliko je bilo hladno, ali iznutra mu je bilo toplo.
Kako se već smračilo, Henry je primijetio kako se pale reflektori na tornju. Stražari su ih uperili u prostor uz ogradu, osvjetljavajući Henryja i ostale posjetitelje koji su preskakali lokve jureći prema glavnom ulazu. Henry je krenuo nizbrdo prema kamionetu gospođe Beatty. U mraku je razaznao njezine ogromne obrise kako u tovarnom prostoru veže prazne sanduke voća, a lice joj je bilo osvijetljeno žarko crvenom bojom upaljene cigarete, koja joj je visjela u ustima.
Kroz pljuštanje kiše, Henry je iz logora uspio čuti glazbu. Pjesma je bila sve glasnija i glasnija, dosežući granicu koju su mogli podnijeti zvučnici. Bila je to ploča. Njihova ploča. »Alley Cat Strut« Oscara Holdena. Henry je gotovo mogao razaznati Sheldonovu solažu. Grmjela je u noći. Glasnije nego oluja. Toliko glasno da je stražar blizu ulaza počeo vikati: – Isključite tu glazbu! – Svjetla reflektora klizila su preko zgrada Četvrtog odjeljka i prijetećom oštrinom tražila izvor glazbe.


_________________
Hotel na uglu gorkog i slatkog - Jamie Ford - Page 3 Mqf5jd10
Mustra
Mustra

Broj poruka : 66765
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole

Hotel na uglu gorkog i slatkog - Jamie Ford - Page 3 Empty Re: Hotel na uglu gorkog i slatkog - Jamie Ford

Počalji od Mustra taj Čet Jan 24, 2019 11:46 am


PREMJEŠTAJ

(1942.)


Henry je napokon primio vijesti kojih se pribojavao cijelo ljeto. Znao je da je to samo pitanje vremena. Keiko će biti premještena u unutrašnjost.
Logor Harmony ispočetka je bio zamišljen kao privremeni smještaj, dok se ne izgrade trajni logori – dalje od obale, koja se smatrala potencijalnom metom za bombardiranje ili invaziju. U obalnim područjima, na svakog Japanca gledalo se kao na mogućeg špijuna, koji može pratiti dolaske i odlaske ratnih brodova i pomorskih linija opskrbe pa što dalje u unutrašnjost pošalju Japance, to bolje. Tako ćemo svi biti sigurniji – to je Henryju rekao otac, još onih dana kad je razgovarao s njim. Ali to nije bilo bitno. Te su mu riječi još uvijek odzvanjale u ušima, unatoč neugodnoj tišini u njihovom stančiću u Canton Alleyju.
Keiko mu je običavala pisati jednom tjedno. Ponekad bi mu priložila i popis stvari koje su on i gospođa Beatty mogli prokrijumčariti u logor. Bile su to male stvari, poput novina, ili pak velike, poput zaboravljenih ploča ili rodnih listova. Ponekad se radilo o praktičnim stvarima, poput praška za zube i sapuna. U logoru je vladala nestašica svega.
Henry u početku nije bio siguran ni hoće li dobiti Keikina pisma. Bio je siguran da će mu otac poderati bilo kakvo pismo ili poruku iz logora Harmony. No Henryjeva majka je nekako prva došla do pošte i svakog tjedna pronašla pismo za njega i stavila mu ga pod jastuk. Nikad nije rekla ni riječi, ali Henry je znao da je ona zaslužna za to. Trudila se koliko je mogla biti poslušna žena i ispuniti želje svoga supruga, ali i brinuti se o sinu. Henry joj je htio zahvaliti. Ali čak i kad su bili nasamo, izražavanje zahvalnosti ne bi bilo prikladno – jer bi time priznao da ona krši pravila koje je postavio Henryjev otac i na taj bi način ispala krivom pa ni on nije ništa rekao. No bio joj je i više nego zahvalan.
U Keikinu posljednjem pismu pisalo je da je njezin otac već otišao. Dragovoljno se javio da ode u logor Minidoku u Idahu, blizu granice s Oregonom. Ponudio se ići kao radna snaga – pomoći izgraditi logor, kantine, stambene dijelove pa čak i školu.
Keiko je spomenula da joj je otac bio odvjetnik, ali trenutačno je radio zajedno s liječnicima, zubarima i ostalim obrazovanim ljudima kao nadničar koji po vrućem ljetnom danu rinta za mizernu plaću. No očito se njihov trud isplatio. Svi muškarci koji su se dragovoljno javili htjeli su ostati što bliže nekadašnjim domovima. Osim toga, obećali su im da će im se obitelji priključiti čim logor bude gotov. Neke obitelji bile su razdvojene – neki su članovi obitelji otišli u Teksas, a neki u Nevadu. No barem će obitelj Okabe ostati zajedno.
Henry je znao da nema puno vremena. Ova subota bit će vjerojatno Henryjev posljednji posjet logoru Harmony. Njegova posljednja šansa da vidi Keiko prije nego što ode.
Henry je već desetak puta bio u Četvrtom odjeljku, u kuhinji, u kantini ili uz ogradu za posjetitelje i kroz redove bodljikave žice razgovarao s Keiko te povremeno s njezinim roditeljima, izgubljen u nekoliko grupica posjetitelja koji bi tijekom dana obično napučili prostor uz ogradu. Ali nikad nije bio u samom logoru, u velikom zajedničkom prostoru, na mjestu za održavanje priredbi gdje je nekoć bio sajam. Sad je to bilo prašnjavo (ponegdje i blatnjavo) polje, izgaženo tisućama koraka nemirnih zatočenika.
Današnji dan bit će drukčiji. Henry se naviknuo na neobičnost toga mjesta. Na pse čuvare koji su čuvali glavni ulaz. Na tornjeve sa strojnicama. Pa čak i na prizor muškaraca koji su posvuda hodali noseći puške s bajunetom na ramenu. Sada mu se to sve činilo normalnim. No danas, tijekom uobičajenoga subotnjeg posla u kantini, Henry je namjeravao posjetiti Keiko. I to ne pokraj ograde. Namjeravao je ući u logor. Namjeravao ju je pronaći.
Kad je većini zatočenika poslužena večera i kad se gužva smanjila, Henry se ispričao da mora ići na zahod. Drugi kuhinjski pomoćnik uspjet će sam poslužiti mali broj ljudi koji zakasne. Nije vidio da Keiko prolazi. Imala je običaj doći malo kasnije; tako je mogla razgovarati s Henryjem ne zadržavajući red.
Henry se vratio u kuhinju i izašao kroz stražnji ulaz, prolazeći pokraj gospođe Beatty koja je vani pušila cigaretu i razgovarala s narednikom zaduženim za opskrbu. Ako ga je i primijetila, nije ništa rekla, ali ona ionako nije puno govorila.
Umjesto da je pošao prema zahodu, Henry je skrenuo iza zgrade i stopio se s gomilom japanskih zatočenika koji su krenuli prema velikom štaglju što je postao dom, kako je pretpostavio, za tristo ljudi. Svoje dugme s natpisom »Ja sam Kinez« strpao je u džep.
Ako me uhvate, pomislio je Henry, vjerojatno me nikad više neće pustiti ovamo. Gospođa Beatty bit će bijesna. Ali ako Keiko odlazi, ionako se više neću vratiti ovamo pa kakve onda veze ima ako me ne puste? Kako bilo da bilo, ovo je moj posljednji vikend u logoru Harmony, ali i Keikin.
Ako su muškarci i žene i mislili da je čudno što ih mali Kinez prati u njihov odjeljak, nisu o tome rekli ni riječ. Samo su međusobno razgovarali na engleskom i japanskom, i to o neizbježnom premještaju. Razgovor na tu temu kao da je odzvanjao u svakom području logora. To će se dogoditi sljedeći vikend – Henry je sada bio siguran u to.
Kako se približavao velikoj zgradi u kojoj je živjela većina obitelji iz Četvrtog odjeljka, Henry se začudio kad je shvatio kako je život tu postao normalan. Dobroćudan starac sjedio je u ručno izrađenoj stolici i pušio lulu, dok su se djeca igrala školice i graničara. Grupice žena vješale su rublje na dugačke konopce te čak plijevile korov u malim vrtovima posijanim na neplodnoj zemlji.
Henry je ušao kroz glavni ulaz zgrade – kroz ogromna klizna vrata koja su bila otvorena kako bi hladan zrak prodro u zagušljivu unutrašnjost. Unutra su se nalazili nizovi štala, koje su većinom bile prekrivene improviziranim zastorima obješenim na komad užeta. Henry je shvatio da sretnici imaju prozore pomoću kojih unutra ulazi svjež zrak. No oni koji nisu imali sreće snašli su se najbolje što su mogli. Henry je čuo kako negdje svira frula, unatoč buci koju su proizvodili ljudi, a koja je bila sve tiša kako je on sve više ulazio u unutrašnjost zgrade. U svakoj štali nalazila se jedna obitelj, ali štale su njihovi novi stanovnici očito očistili, jer nisu smrdjele ni po konjima ni po kravama. Ni malo, na Henryjevo veliko iznenađenje.
Dok je hodao niz hodnike između nizova improviziranih domova, Henry nije imao pojma gdje bi mogao pronaći Keiko ili njezinu obitelj. Neke su obitelji objesile natpise ili znakove – na japanskom, engleskom, a ponekad i na oba jezika. No mnogo više staja nije imalo nikakvog natpisa. Tada je ugledao natpis iznad jednog zastora i znao je da tamo živi Keiko. Na engleskom je pisalo: »Dobro došli u Hotel Panamu.«
Henry je pokucao na drvenu gredu njihove staje. Zatim je pokucao još jedanput. – Konichi wa.
- Donata deu ka? - začulo se iza zastora. Henry je razumio da fraza znači: »Tko je to?« Glas je bio Keikin. Kad je naučila govoriti japanski? No, s druge strane, kad je Henry počeo govoriti konichi wa?
– Imate li slobodnu sobu u hotelu? – upitao je. Uslijedila je stanka.
– Možda imamo, ali možda vam se neće svidjeti budući da je kupelj u podrumu prepuna posljednjih dana.
Prepoznala ga je.
– Ja sam u prolazu i volio bih ostati neko vrijeme ako imate sobu.
– Samo da pitam upravitelja. Ne, žao mi je, puni smo. Možda da probate dolje u svinjcu. Čula sam da imaju jako lijepe sobe.
Henry je krenuo, pretjerano bučnim koracima. – U redu, hvala na savjetu i ugodan dan...
Keiko je odmaknula zastor. – Za dječaka koji me tražio na željezničkom kolodvoru koji je bio pun vojnika, stvarno brzo odustaješ!
Henry se okrenuo na peti i vratio se do mjesta gdje je stajala Keiko, a potom je pogledao oko sebe, pažljivo promotrivši svaki detalj. – Gdje ti je obitelj?
– Mama je brata odvela k liječniku, zbog upale uha koju ima već neko vrijeme, a za tatu znaš... otišao je prije tjedan dana. Završava krov na logoru u Idahu. To je naša sljedeća postaja. Oduvijek sam željela putovati pa mi je valjda ovo sada prilika. – Henry je gledao kako Keikin izraz lica postaje ozbiljan. – Prekršio si neka pravila da dođeš ovamo, zar ne, Henry?
Samo ju je gledao. Nosila je žutu ljetnu haljinu i sandale. Kosa joj je bila povezana vrpcom s dara koji joj je poklonio za rođendan. Pramenovi crne kose uokvirivali su joj lice, koje je prilično potamnjelo otkako je došla u logor Harmony.
Slegnuo je ramenima. – Prekršio sam mnoga pravila kako bih sada bio ovdje, ali nema veze...
– Naravno, znaš da odlazim odavde, zar ne? – upitala je Keiko.
– Dobio si moje pismo. Znaš da svi odlazimo.
Henry je kimnuo. Bio je tužan, ali nije to htio pokazati – bojao se da će se Keiko onda osjećati još gore.
– Sljedeći tjedan odvode nas u Minidoku. Autobusi su već odvezli neke obitelji iz drugih odjeljaka. Da barem možeš poći s nama.
– Da barem – rekao je Henry. – Pošao bih da mogu. Ne možeš reći da nisi razmišljala o tome.
– O čemu? Da ti pođeš s nama ili da ja odem s tobom?
– I jedno i drugo, valjda.
– Ja nemam kamo poći, Henry. Nihonmachi više ne postoji. I moram biti ovdje sa svojom obitelji. A ti moraš biti sa svojom. Ja to razumijem. Nismo toliko različiti, znaš.
– Ni ja se baš nemam čemu vratiti. Ali ne mogu ni poći s tobom, iako sam razmišljao o tome da se uklopim ovdje... koliko bi bilo lagano stopiti se s ostalima, prikrpati se drugima. Ali ja sam Kinez, a ne Japanac. Razotkrili bi me. Svi bi to doznali. Ne mogu sakriti tko sam. I moji roditelji bi to doznali i znali bi kamo sam otišao. Svi bismo upali u mnogo ozbiljnije nevolje nego što mislimo.
– Kako onda da si došao ovamo? Je li i gospođa Beatty s tobom? – upitala je Keiko, gledajući lijevo-desno, u niz staja.
Kako da to kažem, pomislio je Henry. Što mogu reći da promijenim ovu situaciju? – Jednostavno sam morao doći vidjeti te, oči u oči. Morao sam ti doći reći da mi je žao što sam se onako ponašao prema tebi kad smo se upoznali u školi.
– Ne razumijem...
– Bojao sam te se. Ozbiljno. Bojao sam se onoga što bi moj otac mogao reći ili učiniti. Moj je otac rekao toliko toga da jednostavno nisam znao što da mislim. Nikada nisam imao prijatelja Japanca, a kamoli... – Henry se nije mogao prisiliti da izgovori riječ djevojka, ali završio je rečenicu na takav način da je bio siguran da Keiko zna što je mislio.
Keiko se nasmiješila i pogledala ga, ni jedanput ne trepnuvši svojim smeđim očima.
– Samo, tko zna kad ćemo se opet vidjeti. Mislim, ne znamo kad ćeš se vratiti ni hoće li te uopće pustiti da se vratiš. Mislim, neki senatori žele da se svi vratite u Japan, bez obzira na ishod rata.
– To je istina. – Keiko je kimnula. – No i dalje ću ti pisati... ako uopće želiš da ti pišem? Zna li tvoj otac za pisma?
Henry je odmahnuo glavom. Uhvatio ju je za ruku, dodirujući njezinu nježnu kožu, gledajući njezine tanke prste koji su bili malo prljavi od rada u logoru.
– Žao mi je što sam ja uzrok tolikim problemima u tvojoj obitelji – rekla je Keiko. – Neću ti više pisati ako će se time poboljšati vaši obiteljski odnosi.
Henry je duboko uzdahnuo. – Uskoro ću napuniti trinaest godina. Moj je otac u toj dobi otišao od kuće i počeo raditi puno radno vrijeme u staroj domovini. Dovoljno sam star da donesem neke odluke.
Keiko se nagnula bliže. – A koje su to odluke, Henry?
Tražio je prave riječi. Ništa što je do tada naučio na satovima engleskoga jezika u Osnovnoj školi Rainier nije moglo opisati što se događalo u njemu. Gledao je filmove u kojima junak djevojku uzima u naručje, a u tom trenutku glazba doseže vrhunac. Toliko ju je silno želio zagrliti i držati u naručju i nekako spriječiti da ode. Ali on je ipak odrastao u domu gdje su se osjećaji najdramatičnije pokazivali kimanjem ili pokojim smiješkom. Pretpostavio je da je u svim obiteljima tako – i da su svi ljudi takvi. Sve dok nije upoznao Keiko i njezinu obitelj.
– Ovaj... radi se o tome... – zamuckivao je Henry.
Što ja to radim? Moram je pustiti, tako da može biti sa svojom obitelji, sa svojom zajednicom. Moram joj dopustiti da nastavi dalje.
– Nedostajat ćeš mi – rekao je, pustio joj ruke, a svoje stavio u džepove i oborio pogled.
Keiko je djelovala slomljeno. – I više nego što misliš, Henry.
Sljedeći sat Henry je ostao ondje i slušao kako Keiko govori o detaljima. Kao na primjer o igračkama koje je njezin otac izrađivao za njezina malog brata. Ili o tome kako je teško spavati u blizini bučne starice koja je noću hrkala i puštala vjetrove, a nikada se nije sama od sebe probudila. Vrijeme je brzo prošlo. Više nijednom nisu spomenuli kako će nedostajati jedno drugome ni kako se osjećaju. Bili su zajedno, čak i sami, ali su jednako tako mogli stajati pokraj ograde za posjetitelje – Henry na jednoj strani, a Keiko na drugoj, razdvojeni oštrom bodljikavom žicom.


_________________
Hotel na uglu gorkog i slatkog - Jamie Ford - Page 3 Mqf5jd10
Mustra
Mustra

Broj poruka : 66765
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole

Hotel na uglu gorkog i slatkog - Jamie Ford - Page 3 Empty Re: Hotel na uglu gorkog i slatkog - Jamie Ford

Počalji od Mustra taj Čet Jan 24, 2019 11:46 am


STRANAC

(1942.)


Vožnja kući bila je tiša nego inače. Henry je zurio kroz prozor, posljednji put gledajući zalazak sunca. Gledao je kako se oranice pretvaraju u krajolik oko Boeing Fielda, a ogromne zgrade bile su zakamuflirane, što je bio slab pokušaj da se velike tvornice sakriju od neprijateljskih bombardera. Henry nije rekao ni riječ, kao ni gospođa Beatty – vjerojatno iz sažaljenja. Samo ga je pustila da na miru razmišlja. A razmišljao je samo o Keiko.
Kad i posljednji zatočenici budu prevezeni u logore u unutrašnjosti, logor Harmony vratit će se svojoj prvotnoj namjeni – bit će sajmište države Washington, i to spremno za jesensko vrijeme žetve. Henry se pitao hoće li se itko tko bude posjetio sajam ove godine osjećati drukčije dok hoda kroz štagalj i divi se nagrađivanim grlima stoke. Pitao se hoće li se itko uopće sjećati da su dva mjeseca ranije razne obitelji spavale ondje. Stotine obitelji.
No što sada? Keiko će za nekoliko dana biti na putu za Minidoku u Idahu. Na putu za manji radni logor negdje u brdovitom dijelu uz granicu s Oregonom, kako je pretpostavio. To je bilo bliže od Crystal Cityja u Teksasu, no svejedno se činilo udaljeno cijelu vječnost.
Njihov rastanak bio je služben. Nakon što ju je odlučio pustiti (za njezino dobro, podsjetio se), držao se na pristojnoj udaljenosti, da im ne bi još dodatno otežao. Ona je bila njegova najbolja prijateljica. U stvari, i više od prijateljice. Puno više. Ubijala ga je pomisao da odlazi, ali pomisao na to da joj kaže što stvarno osjeća i onda da gleda kako odlazi bila je više nego što je njegovo malo srce moglo podnijeti.
Umjesto toga, rastali su se tako što joj je mahnuo i nasmiješio joj se. Čak se nisu ni zagrlili. Ona je sklonila pogled i nadlanicom obrisala oči. Postupio je najbolje što je mogao, zar ne? Njegov je otac jednom rekao da najteži izbor u životu nije između dobrog i lošeg, nego između onoga što je ispravno i onoga što je najbolje. A najbolje je bilo pustiti je. Henry je to i učinio.
No ispunile su ga sumnje.
Iznenadio se kada je shvatio da nitko nije ni primijetio da ga nije bilo. Ako je netko i primijetio, nije ništa rekao. Istina je bila takva da će logoraši iz logora Harmony otići, a radnici i vojnici samo su htjeli nastaviti sa svojim životima. Ispunili su svoju dužnost i bili su spremni zauvijek oprati ruke od cijele te ružne priče.
Gospođa Beatty bila je toliko pažljiva da je ostavila Henryja u Kineskoj četvrti, blok dalje od stančića u kojem je živio s roditeljima. To je sad učinila prvi put.
– Valjda je to to – rekla je. – Nemoj se uvaliti u kakve nevolje ovoga ljeta... i nemoj mi se sad premjestiti u neku drugu školu. I dalje očekujem da ću te na jesen vidjeti u kuhinji, dobro? – Gospođa Beatty izbacila je iz brzine i ugasila cigaretu u pepeljari koja je prianjala na kontrolnu ploču i koju je koristila kad je druga pepeljara bila puna.
– Pazit ću se. Nadam se da ćete i vi čuti neke novosti o ocu. Siguran sam da je dobro – rekao je Henry, misleći na oca gospođe Beatty i posadu broda City of Flint, na trgovačku mornaricu koju su zarobili negdje u Njemačkoj, kao što su zarobili Keiko i njezinu obitelj.
Gospođa Beatty blago se nasmiješila i kimnula. – Hvala, Henry. Baš si pažljiv. Sigurna sam da će se snaći. Baš kao i ti. – Mučila se da ubaci u brzinu, a zatim je još jednom pogledala Henryja. – Kao i Keiko.
Gledao je kako odlazi, kako joj kamionet poskakuje na neravnim ulicama. Pružila je ruku kroz prozor i mahnula mu. Potom je skrenula iza ugla i nestala. Ulice su bile mirne. Henry je pokušavao čuti Sheldona kako svira u Ulici Jackson, ali čuo je samo tutnjavu kamiona, škripanje kočnica i lavež psa u daljini.
Popeo se stubama u hodnik i krenuo prema svom stančiću, osjećajući vlažan miris riže u zraku. Kad je stigao do stana, vrata su bila odškrinuta, a iznutra se naziralo svjetlo. Pomaknula se neka sjena, obris starijeg muškarca koji nije bio njegov otac.
Henry je zakoračio unutra. Majka mu je sjedila za stolom, držala maramicu i šmrcala. Oči su joj bile crvene, a nos natečen od plakanja. Henry je prepoznao muškarca kad je vidio stetoskop oko njegova vrata. Bio je to doktor Luke, jedan od rijetkih kineskih liječnika koji je još uvijek imao ordinaciju u South Kingu i koji je još uvijek išao u kućne posjete. Jednom je došao kad je Henry »pao s ljuljaške« (a u stvari ga je pretukao Chaz Preston) i zadobio potres mozga. Henry je povraćao i onesvijestio se pa je majka odmah pozvala mjesnog liječnika. No Henry se oporavio, a majka mu je, unatoč suzama, izgledala prilično dobro. Ovaj put izgledala je prestrašeno, drhtala je. Po tome je Henry shvatio što je.
– Henry... majka te baš spomenula. Izgledaš kao da si narastao otkako sam te vidio posljednji put. – Doktor Luke bio je pristojan, govorio je na kineskom, ali je i on bio nervozan. Što mi to neće reći? – pomislio je Henry.
Henryjeva majka ustalaje sa stolice i bacila se na koljena, zagrlivši ga toliko snažno da ga je zaboljelo.
– Što se dogodilo? Gdje je otac? – upitao je Henry, pretpostavivši da zna odgovor.
Podigla se, obrisala suze i progovorila pozitivnim tonom koji nekako nije bio u skladu s novostima koje će mu priopćiti. – Henry, tvoj otac doživio je moždani udar. Znaš li što je to?
Odmahnuo je glavom, iako se kao kroz maglu prisjetio starca Weeja s riblje tržnice, koji je uvijek smiješno govorio i koristio samo desnu ruku za vaganje dnevnog ulova.
– Henry, moždani udar je bio vrlo težak – rekao je doktor Luke, stavivši ruke na Henryjeva mala ramena. – Tvoj je otac snažan i tvrdoglav. Mislim da će se izvući, ali morat će se odmarati... barem mjesec dana. I jedva govori. Možda će mu se neke sposobnosti vratiti, ali trenutačno će nam svima biti teško. Osobito njemu.
Jedino što je Henry čuo bilo je »jedva govori«. Otac je jedva nešto rekao i dok je mogao govoriti, a u posljednja dva mjeseca Henryju nije rekao ni riječ. Nije mu rekao ni laku noć. Ni dobar dan ni doviđenja.
– Hoće li umrijeti? – bilo je jedino što se Henry sjetio pitati, a glas mu je drhtao.
Doktor Luke odmahnuo je glavom, ah Henry je shvatio što je istina. Pogledao je majku, koja je izgledala prestravljeno i nije rekla ni riječ. A što je mogla reći?
– Zašto se to dogodilo?... Kako? – Henry je upitao majku i doktora Lukea.
– Takve stvari se događaju, Henry – odgovorio je doktor Luke. – Tvoj se otac uzrujava zbog mnogo stvari, a iznutra više nije mladić. U Kini je živio vrlo teškim životom. A tijelo od toga stari. I sad se još toliko brinuo zbog rata...
Val krivnje preplavio je Henryja. Potonuo je ispod njega. Majka ga je uhvatila za ruku. – Nisi ti kriv. Nemoj to misliti. Nisi ti kriv... on je kriv, shvaćaš?
Henry je kimnuo kako bi mu se majka bolje osjećala, ali bio je shrvan. Imao je toliko malo toga zajedničkog s ocem. Nikad ga nije shvaćao. Ali svejedno, bio mu je to jedini otac kojeg je imao, kojeg će ikad imati.
– Mogu li ga vidjeti? - upitao je Henry.
Henry je promatrao kako se pogled njegove majke spaja s pogledom doktora Lukea: doktor je malo zastao, a potom kimnuo. Pred vratima sobe svojih roditelja, Henry je osjetio miris budističkih mirisnih štapića, kao i nekog sredstva za čišćenje. Majka je upalila malu svjetiljku koja je stajala u kutu. Kad su se Henryjeve oči prilagodile, promotrio je oca, koji je izgledao maleno i krhko. Ležao je kao prikovan za krevet – prekrivač mu se pripio uz prsa, koja su se pomicala u trzajućim, nejednakim pokretima. Koža mu je bila blijeda, a jedna strana lica djelovala je otečeno, kao da je sudjelovala u tučnjavi, dok je druga strana promatrala, ne poduzimajući ništa. Ruka mu je ležala uz tijelo, dlan mu je bio okrenut prema gore, dugačka cijev pričvršćena za zglob vodila je do boce s bistrom tekućinom koja je visjela na stupu kreveta.
– Hajde, Henry, može te čuti – rekao je doktor Luke, tjerajući ga naprijed.
Henry je prišao uzglavlju kreveta, bojeći se da će ozlijediti oca ako ga dodirne ili da će ga približiti njegovim precima.
– Sve je u redu, Henry, mislim da bi htio znati da si ovdje. – Majka ga je nježno pomilovala po ramenu, uzela mu ruku i stavila je na očeve krhke, mlohave prste. – Reci mu nešto, neka zna da si ovdje.
Da mu nešto kažem? Što bih mu sada mogao reći? I na kojem jeziku? Henry je s košulje skinuo dugme s natpisom »Ja sam Kinez« i stavio ga na noćni ormarić blizu onoga za što je pretpostavio da su očevi lijekovi. Ondje su se nalazile razne smeđe staklene bočice, neke s etiketama na engleskom, dok su druge, one s biljnim preparatima, imale etikete na kineskom.
Henry je gledao kako mu otac otvara oči i dvaput trepće – nije mogao zaključiti što se krije iza tog shrvanog, bezizražajnog lica. Svejedno, znao je što mora reći. – Deui mh jyuh. – To je značilo »ne mogu te pogledati«. Bila je to službena isprika kad priznaješ da si kriv ili da si pogriješio. Henry je na trenutak na licu osjetio majčinu ruku, utješno milovanje.
Otac ga je pogledao, a mozak mu se naprezao da pokrene neposlušno tijelo. Svaki pokret ustima bio je iznimno naporan. Samo uzimanje zraka kako bi proizveo određeni zvuk činilo se neizvedivim. No svejedno, prstima je tako slabašno uhvatio Henryjeve prste da se nije moglo ni primijetiti. I izustio je samo jednu frazu. – Saang jan.
To je značilo »stranac«. Kao u rečenici: »Ti si za mene stranac.«

_________________
Hotel na uglu gorkog i slatkog - Jamie Ford - Page 3 Mqf5jd10
Mustra
Mustra

Broj poruka : 66765
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole

Hotel na uglu gorkog i slatkog - Jamie Ford - Page 3 Empty Re: Hotel na uglu gorkog i slatkog - Jamie Ford

Počalji od Mustra taj Čet Jan 24, 2019 11:46 am




TRINAEST

(1942.)


Mjesec poslije Henry je odrastao ili je barem tako izgledalo. Navršio je trinaest godina, a to je bila dob u kojoj su radnici, dva naraštaja prije, napuštali domovinu u potrazi za Chinshanom, Zlatnom planinom, pokušavajući u Americi pronaći sreću. To je bila dob u kojoj je i njegov otac otišao od kuće i zaposlio se kao radnik, dob u kojoj je, prema njegovu mišljenju, dječak postajao muškarcem. A djevojčica ženom jer su se dogovoreni brakovi često sklapali već u trinaestoj godini života – kad su djevojčice obično završavale školu – ako si je obitelj uopće mogla priuštiti takvo sklapanje braka.
Henryjev rođendan je došao i prošao bez velike gužve. Majka je pripremila gau, jednu od njegovih omiljenih slastica od ljepljive riže, koju su inače imali samo za posebne blagdane kao što je kineska Nova godina. Njegove tete i bratići došli su na večeru, a Henryjeva majka skuhala je piletinu s crnim grahom i choy sum s umakom od kamenica, što je također bilo Henryjevo omiljeno jelo. Njegova bogata teta King darovala mu je omotnicu lai see, punu novca – deset novih novcatih novčanica od jednoga dolara. Nikad nije odjednom dobio toliko novca. Henryjevoj majci također je dala omotnicu – majka se zahvalila, ali je nije otvorila. Tada je Henry shvatio da im teta King i njezin suprug Herb vjerojatno pomažu sada kad mu je otac tako teško bolestan.
Henryjev otac bio je prikovan za krevet ili za invalidska kolica u kojima ga je majka gurala po stanu, do radija ili prozora kako bi povremeno udahnuo svjež zrak. Henryju nije ništa govorio, ali je katkada prošaptao po nekoliko riječi Henryjevoj majci koja se o njemu brinula najbolje što je mogla.
Henry bi katkad zatekao oca kako ga promatra, ali čim bi im se pogledi sreli, njegov bi otac pogledao u stranu. Htio mu je nešto reći, osjećao se krivim što ga nije poslušao, što je odgovoran za njegovo loše stanje. No s druge strane, on je ipak bio sin svojega oca i mogao je biti jednako tvrdoglav kao i on.
Keiko je otišla prije više od mjesec dana. Jedanaestoga kolovoza napustila je logor Harmony zajedno s posljednjim logorašima i otišla u Minidoku. Otada mu nije pisala. Naravno, nije mogao sa sigurnošću reći što to zapravo znači. Možda ondje nema pošte. Ili je možda Henryjevo zbogom bilo previše jasno pa je pokušavala nastaviti živjeti bez njega. Zaboraviti ga zauvijek. Kako god bilo, nedostajala mu je tako mnogo da ga je to boljelo.
Posebno u školi, kad je počeo jesenski semestar. Pred Henryjem su bile još dvije godine do upisa u Garfield High, školu koja je navodno bila puno otvorenija i koju je pohađala većina kineske i crnačke djece. Mješovit razred bio bi potpuno drukčiji od situacije u Rainieru gdje je on bio jedini učenik koji nije bio bijelac. Oko podneva je i dalje radio u kuhinji s gospođom Beatty koja nijedanput nije spomenula Keiko.
Henry gotovo uopće nije viđao Chaza. Nakon što su ga uhvatili kako u Nihonmachiju uništava stanove, izbačen je iz Rainiera. Kruže glasine da sada iskaljuje bijes na učenicima škole Bailey Gatzert koju uglavnom pohađaju djeca iz radničkih obitelji. Henry ga je nekoliko puta vidio u gradu kako hoda s ocem, ali to je bilo sve. Chaz bi mu se tada najčešće nacerio, ali Henry ga se više nije bojao. Chaz je izgledao onako kako će izgledati do kraja života, pomislio je Henry, ogorčen i poražen. Za sebe je, naprotiv, vjerovao kako njegovi najbolji dani tek dolaze.
Ipak, Henryju su dužnosti nakon škole djelovale prazno, a na putu do kuće bio je usamljen. Neprestano je mislio samo na Keiko, na to kako je uz nju bio sretan. I na to kako je bio dirnut i tužan dok ju je gledao kako na rastanku briše suze. A tuga zbog toga što ju je morao pustiti da ode nije bila toliko velika kao žaljenje za tim što joj nije rekao što uistinu osjeća. Koliko mu mnogo znači. Njegov otac bio je grozan u komunikaciji s drugima. Koliko god se bunio protiv očevih želja, protiv njegova načina ophođenja uopće, Henry je mrzio činjenicu da mu je bio toliko sličan – barem u onome što je bilo važno.
Henry je išao prema crnim željeznim vratima Kineske četvrti. Sam i usamljen slijedio je nezamjenjiv zvuk Sheldonova saksofona i gromki pljesak koji se tih dana čuo nakon svake pjesme. Sheldon je svirao u različitim malim klubovima u South Jacksonu, ali Oscar Holden bio je pod prismotrom policije zato što se izjasnio protiv postupanja sa stanovnicima Nihonmachija i odjednom mu je bilo teško dobiti svirku. Zato što je otvoreno rekao što je mislio, više nije smio pjevati. To je tragedija, pomislio je Henry. Ne, više nego tragedija, pravi je zločin što su mu to onemogućili. Njegova je ploča bila rasprodana i postigla je kolekcionarsku vrijednost, barem za neko vrijeme.
– Imaš li kakvih vijesti? – Sheldon je ugledao Henryja i pokazao bradom prema istoku gdje se nalazio Idaho. I Minidoka.
Henry je odmahnuo glavom, pokušavajući ne djelovati tako shrvano kako se osjećao.
– Bio sam jedanput u Idahu, nije tako loše. Imao sam rođaka koji je krijumčario alkohol preko granice, u Post Falls, tijekom prohibicije. To je bilo davno. Lijepo je ondje, sva ona brda i tako.
Henry je sjeo na rubnjak. Sheldon mu je dao praznu kutiju za hranu.
– Oh, ima tomu već dugo kako su me zvali »mladićem«, ali, dječače – rekao je – vidim ti u očima. Znam da pokušavaš djelovati hrabro, onako da te ni vlastita majka ne može pročitati. Henry, u životu sam vidio mnoge nesreće. Znam što te tišti i znam da te to tišti opako.
Henry je pogledao Sheldona ispod oka. – Što? Zar je tako očito?
– Svi smo to proživjeli. Morali smo gledati kako ih odvode. To ti može slomiti srce, za cijeli život. Ovdje, u takozvanom Međunarodnom okrugu, ti, ja, Filipinci, Korejci koji dolaze, pa čak i neki Židovi i Talijani, svi smo to proživjeli. Ali tebe je drukčije pogodilo. .. kad si vidio kako ona odlazi.
– Ja sam je pustio da ode.
– Henry, ona je morala otići, pustio je ti ili ne. Nisi ti kriv.
– Ne, ja sam je pustio da ode. Nisam se pravo ni pozdravio s njom, nego sam je zapravo otpremio.
Nekoliko trenutaka vladala je tišina, a Sheldon je prstima petljao po tipkama saksofona. – Onda trebaš uzeti olovku i komad papira i napisati joj pismo...
Henry ga je prekinuo. – Ne znam ni njezinu adresu. Pustio sam je da ode, a ona mi još nije pisala.
Sheldon je skupio usne i duboko uzdahnuo, zatvorio kovčeg saksofona i sjeo pokraj Henryja na hladni beton. – Zacijelo znaš gdje se nalazi Minidoka, zar ne?
– Trebao bih pogledati na karti...
– Hajdemo je onda posjetiti... sigurno imaju određeno vrijeme za posjete, kao u Puyallupu. Dođi, uđimo u trbuh velikog psa i posjetimo je.
– Velikog psa?
– U Greyhound, dječače. Zar ti moram nacrtati? Idemo autobusom, trenutačno imam vremena napretek. Otići ćemo u petak, a vratit ćemo se u nedjelju, tako da gotovo nećeš ni izostati iz škole.
– Ne mogu...
– Zašto, pa imaš trinaest godina, zar ne? U tatinim očima si muškarac. Dakle, možeš donijeti odluku kao muškarac i učiniti ono što moraš. Barem bih ja tako postupio.
– Ne mogu majku ostaviti samu, a što je s ocem?
– Što je s njim?
– Ne mogu ga samo tako ostaviti. Ako dozna da sam otišao u Idaho posjetiti jednu Japanku, srce će mu prestati kucati...
– Henry – Sheldon ga je pogledao, ozbiljniji nego ikada. – Nisi ti kriv što ti je otac imao moždani udar. On vodi rat u glavi i srcu otkako je bio tvojih godina, dok je još živio prijeko u Kini. Ti ne možeš preuzeti na sebe ono što se dogodilo dok se još uopće nisi ni rodio. Razumiješ li me?
Henry je ustao i otresao prljavštinu s hlača. – Moram ići. Vidimo se. – Nasmiješio se koliko je to bilo moguće i krenuo kući. Sheldon se nije usprotivio.
U pravu je, pomislio je Henry. Ja jesam dovoljno star da mogu donositi vlastite odluke. Ali putovati u Idaho, to je predaleko, preopasno. Zašto bih trebao samo tako pobjeći, nekamo gdje još nikad nisam bio? Ako mi se što dogodi, tko će se brinuti o majci? Sada, kad moj otac leži u krevetu, ja sam jedino muško u kući. Možda ću čak morati napustiti školu i zaposliti se kako bismo mogli plaćati račune. A osim toga, bježanje je neodgovorno. Ipak, što je više razmišljao o tome, to mu je bilo jasnije da nije u pitanju novac. Ono što je zaradio u logoru Harmony bilo bi više nego dovoljno za put, a ostalo bi mogao pokriti neočekivanim dobitkom od tete King.
Ne, ne mogu to učiniti. U ovom trenutku to jednostavno nije izvedivo.
Kad je Henry došao kući, njegov je otac ležao u krevetu i čvrsto spavao. Otkako je imao moždani udar, više nije hrkao onako glasno kao prije. U svakom je pogledu bio još samo svoja sjena. Samo što je strijela njegova prokletstva još bila usmjerena prema Henryju. Bez obzira gdje se nalazio, Henry ju je osjećao.
Majka je ušla u stan s punom košarom rublja koje je donijela sa zajedničkog užeta. – Dobio si čestitku za rođendan – rekla je na kantonskom. Gurnula je ruku u džep pregače i pružila mu je. Bila je to svijetložuta omotnica, malo zgužvana i prljava. Henry je prepoznao markicu.
Već je po rukopisu odgonetnuo od koga je pismo – došlo je iz Minidoke. Od Keiko. Nije ga zaboravila.
Pogledao je majku, pomalo zbunjeno, ali ne ponizno.
– U redu je – rekla je i otišla noseći košaru za rublje.
Henry uopće nije otišao u svoju sobu kako bi otvorio omotnicu. Učinio je to odmah, oprezno. Na vrhu stranice Keiko je olovkom i tušem nacrtala rođendansku tortu i obojila je vodenim bojama. Ispod toga je pisalo: »Sretan rođendan, Henry! Nisam htjela da odeš, ali sam znala da moram otići i da ništa ne možeš promijeniti. Ne želim uznemiravati tvoju obitelj niti želim još više pogoršati odnos između tebe i tvojega tate. Htjela sam ti samo dati do znanja da mislim na tebe. I da mi nedostaješ više nego što možeš zamisliti.«
U nastavku je pisala o svakodnevici u logoru. O tomu kako i ondje imaju školu te o svojemu ocu. Diploma pravnoga fakulteta nije mu pomogla kad je morao ići vaditi šećernu repu.
Pismo je završilo ovako: »Neću ti više pisati, ne želim ti praviti probleme. Možda je tvoj otac u pravu. Keiko.«
Henryju su drhtale ruke dok je po tko zna koji puta čitao posljednju rečenicu. Pogledao je majku koja je otišla u kuhinju i promatrala ga krajičkom oka. Stavila je ruku na usta i djelovala je zabrinuto.
Henry se usiljeno nasmiješio i otišao u sobu gdje je izbrojio novac koji je uštedio preko ljeta. K tomu je dodao i dar od tete King. Potom je iz ormara uzeo stari kovčeg pa spakirao odjeću i čisto donje rublje za nekoliko dana.
Kad je izašao iz sobe, osjećao se kao potpuno drugi čovjek od onoga koji je netom prije ušao u stan. Majka ga je pogledala, zbunjena.
S kovčegom u ruci krenuo je prema vratima. – Idem na autobusni kolodvor i vratit ću se za nekoliko dana. Nemoj me čekati.
– Znao sam da ćeš donijeti ispravnu odluku – rekao je Sheldon i nasmiješio mu se sa sjedišta autobusa Greyhound koji je vozio u Walla Wallu. - Znao sam da je to u tebi. Vidio sam ti u očima.
Henry je gledao kroz prozor iza kojega su nestajale ulice Seattlea i počeli se pojavljivati zeleni brežuljci koji su postajali sve viši i viši, sve do prijevoja između zapadnog i istočnog Washingtona. Brzo je pronašao Sheldona, a kovčeg u ruci bio je znak da ga poziva sa sobom. – Idem samo po šešir – kratko je odgovorio Sheldon i ubrzo su bili na putu do autobusnog kolodvora gdje su kupili dvije povratne karte za Jerome u Idahu, grad koji je bio najbliži logoru Minidoka. Karte su koštale dvanaest dolara po osobi. Henry se ponudio platiti za Sheldona jer je tijekom ljeta zaradio dovoljno novca, ali Sheldon je odbio.
– Hvala ti što ideš sa mnom. Nisi morao platiti, imao bih dovoljno...
– U redu je, Henry. Ionako gotovo nikad ne odlazim iz grada. Henry mu je bio vrlo zahvalan. Duboko u sebi želio je da mu ostane još novca. Barem za tri povratne karte. Htio je zamoliti Keiko da se vrati s njim. Namjeravao joj je dati svoje dugme i pokušati je prokrijumčariti iz logora. U tom trenutku bilo je vrijedno pokušati. Mogla bi stanovati u kući tete King na Beacon Hillu, barem je tako mislio. Za razliku od njegova oca, teta King nije imala ništa protiv svojih susjeda Japanaca. To je jednom prilikom izjavila, na Henryjevo veliko iznenađenje. Bila je nekako tolerantnija, otvorenija. To je bila samo pretpostavka, ali kako su stvari stajale, to mu je bila jedina nada.
– Znaš li gdje je logor? – upitao je Sheldon.
– Znam kako je to bilo u Puyallupu, u logoru Harmony. Kad dođemo dovoljno blizu, nećemo ga moći promašiti.
– Kako možeš biti tako siguran?
Henry ga je prekinuo. – Ondje je zatvoreno oko devet tisuća ljudi. To je poput maloga grada. Neće biti problem pronaći logor, nego pronaći Keiko među tolikim ljudima.
Sheldon je zazviždao, na što se starija gospođa u krznenoj kapi okrenula prema njemu i ljutito ga pogledala.
Henryju nije smetalo što sjedi otraga. No činilo mu se da Sheldonu smeta. Tu i tamo bi primijetio da je to sjeverozapad, a ne daleki jug i da ih vozač nije imao pravo palcem uputiti na stražnja sjedala kad su ušli. Ipak, bili su na putu. I sama činjenica da su htjeli otputovati tako daleko, na nepoznato mjesto, krila je u sebi dovoljno mogućih nevolja. Prednost sjedenja u posljednjem redu bila je u tome što nitko nije mogao u tebe buljiti odostraga ili postavljati pitanja. Henry je gotovo nestao u kutu autobusa i gledao kroz prozor, a oni koji su se okretali prema njima izbjegavali su pogledati Sheldona u oči.
– Što ako dođemo, a nitko nam ne bude htio iznajmiti sobu u kojoj bismo spavali? – upitao je Henry.
– Nekako ćemo se snaći. Ne bi mi bilo prvi put da moram noćiti pod vedrim nebom, znaš.
Unatoč Sheldonovu pozitivnom stavu, Henry je bio vrlo zabrinut. Neposredno prije nego što su svi Japanci evakuirani s Bainbridge Islanda, Keikin ujak i njegova obitelj pokušali su odseliti dalje u unutrašnjost – gdje Japanci nisi bili pod takvom prismotrom. Neke japanske obitelji poticali su da dragovoljno odu. Neki su čak smatrali da će se na taj način spriječiti zatočenje. Problem je bio u tome što nitko nije htio prodati gorivo obiteljima koje su bježale iz grada i nitko im nije htio iznajmiti sobu. Čak su ih odbili i na mjestima koja su bila doslovno prazna ili su pak stavljah natpis »zatvoreno« kad su japanske obitelji izašle iz auta. Keikin ujak stigao je do Wenatcheeja, u Washingtonu, a onda se morao vratiti jer mu nitko nije htio prodati benzin. Vratio se i uhvatili su ga kao i sve ostale.
Henry je razmišljao o spavanju vani i bio je sretan što je ponio dosta odjeće. Rujan je bio kišovit i hladan, barem u Seattleu. Tko zna kako će u to doba godine biti u Idahu?
Nakon šest sati stigli su u Walla Wallu, malo poljodjelsko mjesto koje je bilo poznato po voćnjacima jabuka. Henry i Sheldon imali su četrdeset pet minuta za doručak, a onda će nastaviti putovati prema Twin Fallsu pa u Jerome, u Idahu, odakle će, kako su se nadali, stići u logor Minidoku.
Samo što je stupio na pločnik, Henry je osjetio nelagodu. Kao da su svi pogledi ovoga svijeta bili uprti u njega i Sheldona. Posvuda su se mogli vidjeti samo bijeli ljudi, ni jedan obojeni. Čak ni Indijanac, što je Henry očekivao jer je ipak riječ o gradu koji je dobio ime prema indijanskom plemenu. Umjesto toga oko njih su bili sami uštogljeni bijelci kojima su, bez iznimke, upali u oči. No, nitko nije djelovao neljubazno. Pogledali bi Sheldona i njega i nastavili sa svojim poslom. Unatoč tomu, Henry je petljao po svojemu dugmetu s natpisom »Ja sam Kinez«, a Sheldon je rekao:
– Idemo potražiti nešto za jelo. I ne gledaj nikoga u oči, čuješ li? Henry je znao da Sheldon nije rođen u Seattleu. Odrastao je u Tacomi, ali je rođen u Alabami. Njegovi su roditelji otišli s Juga kad je Sheldon imao pet ili šest godina i posve je sigurno da je do tada doživio toliko toga da se nikad ne poželi vratiti onamo. On je i sada oslovljavao odrasle i mlade s »gospodine« i dodirivao šešir govoreći »gospođo«, ali inače više nije htio ni čuti za Jug. A sudeći po Sheldonovoj neposrednoj reakciji na ljude na ulicama Walla Walle, ovo je jednako tako mogao biti i Birmingham u Alabami.
– Kamo idemo?
Sheldon je prešao pogledom preko izloga trgovina i restorana.
– Ne znam, možda ipak nije tako loše kao što sam mislio.
– Kako to misliš?
– Mislim, pogledaj oko sebe. Čini se da nikoga posebno ne zanimamo. A ne vidim na izlozima ni natpise »Samo za bijelce«.
Hodali su ulicom i prolazili pokraj ljudi koji su ih očito primjećivali, ali umjesto da su sklanjali djecu pred njima, samo su mahnuli, što je bilo posebno zbunjujuće.
Napokon su se zaustavili pred velikim ulazom vjerojatno najveće zgrade u gradu, pred hotelom Marcus Whitman. U hotelu je bila kavana. - Što misliš? – upitao je Henry.
– Ovo bi trebalo biti dobro kao i sve drugo. Idemo okolo pa ćemo naručiti nešto za van.
– Okolo? – upitao je Henry.
– Nećemo se izlagati opasnosti, Henry, kad smo već stigli ovako daleko...
– Mogu li vam pomoći? – Stariji gospodin vjerojatno je iza njih prešao preko ulice. Sheldon se ukočio kad je čuo njegovo pitanje, a Henry se pokušavao sakriti iza svojega prijatelja. – Vas dvojica niste odavde, zar ne?
Henry je progutao slinu.
– Ne, gospodine, samo smo u prolazu. Upravo smo se htjeli vratiti u autobus...
– Kad ste već došli, trebali biste na brzinu ući unutra i popiti nešto toplo. – Henry je pratio kako čovjek okreće glavu i gleda niz ulicu prema autobusnom stajalištu. – ini se da imate još dovoljno vremena. Dobro došli u Walla Wallu i nadam se da ćete nas uskoro ponovno posjetiti. – Dao je Henryju i Sheldonu nekakvu malu brošuru i dodirnuo šešir. – Bog vas blagoslovio.
Henry je zbunjeno gledao za njim. Kakav je ovo grad, pitao se. Misli li on da sam ja Japanac? Pogledao je u svoje dugme, a potom u Sheldona koji je listao brošuru i češao se po glavi. Sheldon je djelovao iznenađeno, ali kao da mu je bilo lakše. Bila je to brošura adventista, crkve koja je, koliko je Henryju bilo poznato, pomagala zatvorenim Japancima. Adventisti su odlazili u logor i ondje dragovoljno radili kao učitelji ili medicinsko osoblje. Ispostavilo se da tu postoji velika adventistička zajednica, a imaju čak i privatno crkveno učilište.
Dok su on i Sheldon pili kavu i jeli prepečenac, promatrali su ljude oko sebe i razmjenjivali poglede s njima. Nisu se svi bojali. Neki su im se čak i nasmiješili.
Bilo je jednostavno pronaći logor, a to je Henryja na neki način još više rastužilo. Kad su on i Sheldon u Jeromeu izašli iz autobusa, Henry nije mogao ne zamijetiti golemu ploču s natpisom Minidoka – ratno središte za premještaj – 29 kilometara. Deseci ljudi tovarili su prtljagu u kamione i osobna vozila i svi su htjeli u logor koji je postao sedmi po veličini grad u Idahu.
Sheldon je namjestio šešir. – Središte za premještaj... Zvuči kao da iza svega stoji trgovačka komora koja pokušava ljudima naći novi dom.
– Logor jest njihov novi dom – bilo je sve što je Henry mogao reći.
Žena odjevena kao medicinska sestra spustila je prozor na plavoj limuzini. – Sigurno idete u logor. Trebate li prijevoz? – upitala je.
Henry i Sheldon su se pogledali. Je li bilo baš tako očigledno? Ali, na autobusnom kolodvoru činilo se da svi imaju posla gore na sjeveru. Obojica su snažno kimnuli.
– Kamion iza mene prevozi posjetitelje, ako vas to zanima. Henry je pokazao prema velikom kamionu za prijevoz sijena s improviziranim klupama i klimavim stranicama. – Ovaj ovdje?
– Da, taj. I bolje požurite ako želite ići njime, uskoro će krenuti.
Sheldon je dotaknuo šešir, uzeo kovčeg i gurnuo Henryja. – Puno hvala, gospođo, vrlo smo vam zahvalni.
Otišli su do kamiona, popeli se straga pa sjeli pokraj dviju časnih sestara i jednoga svećenika, koji su očito razgovarali na latinskom, ali im se katkad potkrala i rečenica na japanskom jeziku.
– Čini se da je jednostavnije nego što si mislio – rekao je Sheldon i gurnuo kovčeg među noge. – I da je logor još veći nego što si mislio.
Henry je kimnuo i osvrnuo se. On je bio jedini Azijac na vidiku, a na kamionu posve sigurno. Međutim, bio je Kinez, Kina je bila saveznica Sjedinjenih Američkih Država, a usto je bio i američki državljanin. To se računa, zar ne?
S udaljenosti od osam kilometara Henry je na obzoru ugledao logor. Golemi kameni dimnjak uzdizao se iznad sušnih, prašnjavih polja na kojima se nazirao plan malenoga grada. Sve je još bilo u izgradnji. Henry je čak iz daljine mogao razaznati kosture niza velikih zgrada.
I Sheldon je to vidio. – Tu sigurno ima oko tisuću jutara – rekao je Sheldon. Henry nije znao koliko je to, ali grad je bio golem.
– Možeš li ti to vjerovati? – upitao je Sheldon. – Ovdje kao da cijeli grad izrasta iz rijeke Snake. Ovdje je zemlja tako sušna i jalova, a oni dovode ovamo tolike ljude.
Henry je promatrao krajolik. Nigdje se nije moglo vidjeti drveće, cvijeće ni trava, nego samo pokoji grm. Suho pustinjsko tlo bilo je išarano samo sumornim vojarnama prekrivenim katranskim papirom. Posvuda su bili ljudi. Na tisuće njih. Činilo se da većina radi na zgradama ih u okolnim poljima beru kukuruz, vade krumpir i repu. Mogla su se vidjeti čak i djeca i starci, svi pognuti iznad prašnjavih brazda. Svi su bili vrlo zaposleni i u pokretu.
Kamion je poskakivao putem punim rupa, a kočnice su prodorno zaškripale kad se napokon zaustavio. Kad su se putnici iskrcali, radnike su uputili na jednu stranu, a posjetitelje na drugu. Henry i Sheldon pošli su za malom skupinom ljudi koji su se gurali u prostoriju za posjetitelje načinjenu od kamena. Zapuhao je vjetar. Henry je osjetio miris prašine u zraku, osjetio je prašinu na koži. Zemlja je bila suha, a u zraku se osjetio neopisiv miris, mješavina slatke trave i mirisa nadolazeće kiše. S obzirom na to da je bio iz Seattlea, Henry je taj miris predobro poznavao. Dolazila je oluja.
U prostoriji za posjetitelje objasnili su im što se smije unijeti u logor i što se smije iz njega iznijeti. Cigarete i alkohol bili su dopušteni u malim količinama, a prilično bezopasne stvari poput turpijica za nokte bile su zabranjene. – Pretpostavljam da se ne smiju unijeti ni velike škare za rezanje žice – Henry je šapnuo Sheldonu koji je samo kimnuo i dodirnuo šešir.
Pojava kineskog dječaka možda je bila neobična, ali u sveopćem užurbanom dolaženju i odlaženju, gotovo ih nitko nije ni primijetio. Henry je u početku bio gotovo siguran da će ga odmah izdvojiti bajunetom i otpremiti u logor. Iznenadio se što se nitko ne obazire na njega. No kako bi se i mogli obazirati? Morali su brinuti o tisućama zatvorenika, a autobusi su neprestano dovozili nove. Logor je tek počeo živjeti i još se uhodavao – bila je to zajednica koja je brzo rasla iza bodljikave žice.
– Nadam se da si se okupao prije polaska – rekao je Sheldon i pogledao kroz prozor. – Jer oni još uvijek kopaju vodovod.
Henry se pomirisao ispod pazuha koji je vonjao po znoju i boravku u autobusu.
Sheldon je maramicom obrisao čelo. – Proći će još nekoliko mjeseci dok ne dobiju toplu vodu i zahode.
Henry je kroz prozor gledao japanske radnike koji su se mučili na suncu. Bio je zahvalan što su Sheldon i on unutra stajali u redu. Čekali su pola sata da se mogu upisati kao posjetitelji. Na kraju je službenica listala popise logoraša kako bi vidjela je li obitelj Okabe već stigla u logor.
– To su sve kvekeri – Sheldon je šapnuo Henryju i kimnuo u smjeru službenice.
– Kao onaj lik na kutiji zobenih pahuljica?
– Tako nešto. Oni su bili protiv rata i tako. Sada dragovoljno rade u logorima, poučavaju ili pomažu kao medicinske sestre ili osoblje, barem sam tako čuo. Većina bijelaca koji tu rade su kvekeri. Iako je ovo Idaho, a to znači da su neki vjerojatno i adventisti. Sve je to manje-više isto.
Henry je pogledao u bjelkinju iza pulta. Izgledala je kao s reklame za kućanice. Obična, jednostavna, oku ugodna.
Podigla je pogled sa spisa i nasmiješila se. – Obitelj Okabe? Ovdje je, kao i desetak drugih obitelji s tim prezimenom, ali mislim da sam našla one koje vi tražite.
Sheldon je potapšao Henryja po ramenu.
– Idite tamo prijeko u prostoriju za posjetitelje – rekla je i ispružila ruku. – Oni će vas uputiti dalje. Logor je organiziran poput grada, ima ulice i blokove. Posjeti se obično dogovaraju pismom ili telefonom. Katkada se može telefonirati i iz glavnog ureda. U svim drugim slučajevima šaljemo kurira u odgovarajući dio logora pa on ostavi poruku na vratima smještaja koji je dodijeljen toj obitelji.
Henry ju je pokušao pratiti, treptao je i trljao se po čelu.
– To obično traje jedan dan – rekla je gospođa – budući da djeca idu u privremenu školu, a odrasli rade u logoru.
– Što rade? – upitao je Henry, prisjetivši se radnih aktivnosti koje je vidio vani.
– Uobičajene poslove. Vade šećernu repu ili grade što je potrebno. A za žene ima mnogo administrativnog posla. – Uzdahnula je rekavši to i vratila se hrpi papira koja se nalazila ispred nje.
Henry je ispunio formular za Keiko, koja je, kako su mu rekli, bila s obitelji smještena u bloku sedamnaest, nedaleko od tog dijela logora Minidoka. Htio ju je iznenaditi pa je napisao samo »posjetitelj« i izostavio ime. Kurir, Japanac, koji je ironijom sudbine bio star i šepav, uzeo je cedulju i dao se na put.
– Ovo bi moglo potrajati – rekao je Henry.
Sheldon je kimnuo i pogledao beskrajnu rijeku posjetitelja kako ulazi i izlazi.
Sjeli su na tvrdu klupu između starijeg muškarca s nekoliko kutija punih pjesmarica i mladog para s košarama punim krušaka, a Henry je gledao kao Sheldon pucketa prstima i poželio da je njegov prijatelj barem ponio saksofon. – Hvala ti što si došao sa mnom.
Sheldon je Henryja potapšao po koljenu. – Morao sam to učiniti. To je to. Tvoj stari zna da si prevalio toliki put i da si ovdje?
Henry je ozbiljno odmahnuo glavom. – Rekao sam majci da me neće biti nekoliko dana. Ona sigurno sluti. Doduše, ne vjerujem da zna da sam ovdje, ali zna dovoljno. Ne kažem da joj se to sviđa, ali pustila me i nije me ništa ispitivala... više od toga nije mogla učiniti, to je valjda njezin način na koji mi pomaže. Brinut će se, ali će izdržati. Jednako kao i ja. Mislim, ja sam jednostavno morao doći ovamo. Možda nikad više neću vidjeti Keiko i ne želim da ono što sam rekao u logoru Harmony ili, bolje rečeno, što nisam rekao, bude posljednje što je čula od mene.
Sheldon je promatrao ljude koji su dolazili i odlazili. – Ima još nade, Henry. Samo čekaj. Možda će potrajati, ali nada umire posljednja.
Trajalo je šest sati. Henry i Sheldon su čekali i čekali, katkada unutra, a onda opet vani ispred središta za posjetitelje, gdje su hodali tamo-amo. Olujni su se oblaci navukli i zamračili nebo, iako je do zalaska sunca bilo još nekoliko sati.
Henry je na kraju stavio ruku na kovčeg i bacio pogled na natpis na kojemu je stajalo da je vrijeme posjeta samo do pola šest. – Vrijeme je da se vratimo. Ostavili smo poruku. Ona je vjerojatno još nije vidjela. No, sutra ćemo doći ponovno. Do tada će sigurno naći poruku, pomislio je.
Vani su udarale prve krupne, teške kapi na isušeno tlo. Uskoro je kiša bubnjala po limenim krovovima sklepanih zgrada i poludovršenih vojarni, što je zvučalo poput jake, monotone tutnjave. Ljudi su tražili zaklone kako bi se smjestili pod njih. Henry je pomislio na krovove prekrivene katranskim papirom i napola dovršene zgrade. Nadao se da su bile prazne i da su stanovnici logora našli mjesto pod nekim od gotovih krovova.
– Eno jednog autobusa za posjetitelje. – Sheldon je pokazao prema autobusu, odražavajući ravnotežu s kovčegom na glavi kako bi se zaštitio od pljuska. Iz daljine se čula grmljavina, ali munje se nisu vidjele. Još nije bilo dovoljno mračno.
Henry je pokušavao zamisliti što Keiko upravo radi. Vjerojatno je s ostalom japanskom djecom trčala kući iz škole. To je morala biti čudna mješavina, od onih koji su znali samo engleski do onih koji su govorili samo japanski. Zamišljao je Keiko i njezinu obitelj u njihovu skloništu, kako se guraju oko peći ne bi li se zagrijali dok oko njih kroz rupe u krovu kiša kaplje u kante. Zamišljao je kako Keiko sluša ploču Oscara Holdena. Misli li na mene? Misli li na mene toliko koliko ja mislim na nju? Zar je to uopće moguće? Ne, Henry je toliko mislio na nju da ju je viđao na ulicama Seattlea i čak joj je mogao čuti glas. Jednostavan i tih. Sjajan, na savršenom engleskom, kao i sada kad je unatoč grmljavini čuo kako izgovara njegovo ime. Kao da je bila tu. Kao da nikada nije otišla. Uvijek se čudio koliko mu se sviđa kad ona izgovara njegovo ime.
Henry. Od onoga dana kad ju je prvi put ugledao u školskoj kuhinji. Henry. Sve do onog strašnog trenutka kad je vidio kako on i njezina obitelj ulaze u vlak za logor Harmony. Henry. I na kraju, kad se pozdravila s njim na onako oprezan, suzdržan način, kad joj je rekao zbogom i pustio je da ide jer nije htio da se sve još više zaplete, kad je htio biti dobar sin.
Njezin ga je glas pratio sve te tjedne.
– Henry?
To je bila ona. Stajala je na kiši, vani ispred kamenog središta za posjetitelje na kojemu su se upravo zatvarala vrata, iza zaključanih vrata i bodljikave žice. Nosila je onu žutu haljinu i sivu mokru vestu koja joj je visjela na uskim ramenima. Tada je preskočila blatne lokve i dotrčala do ograde koja ju je razdvajala od njega. – Henry! – U ruci joj je bila mokra i zgužvana cedulja koju joj je donio kurir.
Suznih očiju, brišući rukavom pokislo lice, Henry ju je kroz ogradu uhvatio za ruke te su se privili jedno uz drugo, posve blizu. Ruke su mu skliznule do njezinih dlanova koji su bili tako nevjerojatno topli, unatoč kiši. Kroz mali otvor na bodljikavoj žici priljubili su glave, a Henry joj je bio tako blizu, da je gotovo mogao osjetiti njezine trepavice kad bi trepnula. Njihova blizina štitila im je lica od kiše koja im se uz obraze slijevala u ovratnike.
– Što radiš ovdje?
Obrisala je kapi koje su joj se s pramena kose slijevale u oči. – Ja... ja sad imam trinaest godina. – Henry nije znao što bi drugo rekao.
Keiko nije rekla ni riječi. Pružila je ruke kroz ogradu i obujmila ga oko struka.
– Jednostavno sam otišao od kuće. Došao sam vidjeti te. Sada sam dovoljno star da sam donosim odluke pa sam sa Sheldonom sjeo u autobus. Morao sam ti nešto reći.
Henry ju je pogledao, a u Keikinim očima odražavalo se nešto čega nije bilo na kišnom rujanskom nebu. Duboko u njoj plamtjelo je nešto.
– Žao mi je...
– Zbog čega?
– Što se nisam oprostio s tobom.
– Oprostio si se.
– Ne onako kako sam trebao. Bio sam zabrinut zbog obitelji. Zbog svega. Bio sam zbunjen. Nisam znao što želim. Nisam znao što je to rastanak.
– I onda si prevalio cijeli put dovde, sve te silne kilometre, samo zato da se pozdraviš sa mnom? – upitala je Keiko.
– Ne – rekao je Henry, osjetivši unutarnji nemir. Kiša koja je padala po njemu bila je hladna, ali on je nije osjećao. Kaput mu je zapeo za bodljikavu žicu i poderao se dok ju je nježno uhvatio oko struka, pridržavajući njezinu natopljenu vestu. Nagnuo se naprijed i naslonio čelo na hladnu žicu; ako je na žici i bilo nešto oštro, on to nije osjetio. Osjetio je samo Keikin obraz mokar od kiše priljubljen uz njegov.
– Došao sam učiniti ovo – rekao je Henry. Bio je to njegov prvi poljubac.


_________________
Hotel na uglu gorkog i slatkog - Jamie Ford - Page 3 Mqf5jd10
Mustra
Mustra

Broj poruka : 66765
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole

Hotel na uglu gorkog i slatkog - Jamie Ford - Page 3 Empty Re: Hotel na uglu gorkog i slatkog - Jamie Ford

Počalji od Mustra taj Čet Jan 24, 2019 11:47 am


SHELDON THOMAS

(1986.)


Henry se sklonio od kiše, ušavši u vijugave hodnike Hearthstone Inna, doma za stare i nemoćne u zapadnom Seattleu, nedaleko od trajektnog pristaništa Fauntleroy, koje je povezivalo grad s Vashon Islandom. Sada, kad je Ethel bila mrtva i kad je imao dovoljno vremena, često je dolazio ovamo.
Hearthstone Inn bio je jedan od ljepših domova u zapadnom Seattleu ili se Henryju barem tako činilo, iako nije bio stručnjak za te stvari. Više je bio stručnjak za domove koji mu se nisu sviđali. Hladna, sumorna mjesta na koja ne bi pustio Ethel ni u kojem slučaju. Betonske zgrade s malim prozorima u kojima su zaboravljeni ljudi čekali smrt. Hearthstone Inn je, naprotiv, nalikovao na lovačku kuću, uređenu u seoskom stilu, na mjesto za odmor, a ne na ubožnicu.
Na ulazu je visio luster od jelenjih rogova. Lijep detalj, pomislio je Henry i skrenuo u jedino krilo koje je bolje poznavao. Nije se potrudio prvo pogledati u sestrinsku sobu, nego je odmah otišao do sobe četrdeset dva i tiho pokucao ispod mjesta na kojoj je stajala pločica s natpisom »Sheldon Thomas«.
Nije dobio odgovor, ali je ipak zavirio unutra. Sheldon je drijemao u polusjedećem položaju, na povišenom bolesničkom krevetu. Nekad krupni obrazi, koji su se pri sviranju saksofona znali napuhati kao baloni, sada su mlohavo visjeli s jagodičnih kostiju. Na podlaktici mu je bio zalijepljen flaster preko igle ubodene u istrošenu, zgužvanu kožu, tanku poput papira. Prozirna cijev oko ušiju i ispod nosa dovodila mu je kisik u pluća.
Mlada sestra, koju Henry još nije poznavao, prišla mu je i uhvatila ga za ruku. – Jeste li vi prijatelj ili rođak? – šapnula mu je na uho kako ne bi ometala Sheldona.
Pitanje je lebdjelo u zraku poput kakva lijepog akorda. Henry je bio Kinez, Sheldon očigledno nije. Nisu uopće bili slični. – Daljnji rođak – odgovorio je Henry.
Odgovor je, čini se, bio dovoljan. – Upravo smo ga htjeli probuditi da mu damo lijekove - rekla je sestra. – Ovo je dobar trenutak za posjete. Ionako bi se uskoro probudio. Ako nešto budete trebali, ja ću biti vani.
Henry je napola otvorio vrata. Svjetiljka sa žarko ljubičastim lukom bila je jedino svjetlo u prostoriji, ne računajući crvene lampice različitih monitora na koje je njegov prijatelj bio priključen. Zavjese su bile razmaknute, a prigušena svjetlost oblačnog popodneva davala je sobi toplinu.
Na zidu je u prašnjavom okviru visjela zlatna ploča na 45 okretaja, singlica koju je Sheldonov bend snimio kasnih pedesetih godina. Pokraj nje bile su slike Sheldonove obitelji, njegove djece i unučadi. Crteži nacrtani masnim bojama i flomasterima krasili su vrata kupaonice i komad zida ispod televizora koji je bio obješen za strop. Noćni ormarić bio je pun malih svežnjeva fotografija i nota.
Henry je sjeo u trošni naslonjač pokraj kreveta i pogledao rođendansku čestitku. Sheldon je prošli tjedan napunio sedamdeset četiri godine.
Jedan od brojnih monitora počeo je pištati, a onda je ponovno utihnuo.
Henry je gledao kako Sheldon zijeva, a potom otvara oči, pokušavajući se treptanjem priviknuti na svjetlost. Sheldon je pogledao Henryja i podario mu osmijeh, otkrivajući stari zlatni zub. – Vidi, vidi... Koliko dugo već sjediš ovdje? – upitao je, protegnuo se i zagladio sijedu kosu na glavi koja je počela ćelavjeti.
– Upravo sam došao.
– Je li već nedjelja? – upitao je Sheldon, sada već potpuno budan, lagano promijenivši položaj u bolesničkom krevetu.
U mjesecima nakon Etheline smrti Henry je obično dolazio nedjeljom poslijepodne kako bi zajedno sa Sheldonom gledao utakmice Seahawksa. Sestra bi tada pomogla Sheldonu da se prebaci u invalidska kolica i odgurala ga u veliki dnevni boravak. Onaj s velikim ravnim ekranom. No posljednjih se tjedana Sheldon osjećao preslabim za to. Sada su utakmicu gledali u njegovoj sobi. Katkada bi mu Henry kradom donio ljuto začinjena pileća krilca, juhu od školjaka iz Ivar'sa ili kakvo drugo Sheldonovo omiljeno jelo koje mu sestre, naravno, nisu dopuštale. Ali danas toga nije bilo.
Danas nije bio dan za utakmicu i Sheldonu je donio nešto posve drukčije. – Ovaj tjedan sam došao ranije – rekao je Henry. I to dovoljno glasno kako bi ga Sheldon mogao čuti i bez slušnoga aparata.
– Što, misliš da neću izdržati do nedjelje? – nasmijao se Sheldon. Henry se nasmiješio starom prijatelju. – Našao sam nešto za što vjerujem da bi ti volio imati. Nešto što sam tražio... nešto što si ti godinama tražio.
Sheldon je pogledao Henryja svojim krupnim, krvlju podlivenim očima i na mlohavom, obješenom licu odjednom se pojavila gotovo mladalačka znatiželja. Henry ga takvoga dugo nije vidio.
– Imaš iznenađenje za mene, Henry?
Henry je kimnuo i nasmiješio se. Znao je da ploča Oscara Holdena Sheldonu znači jednako puno kao i njemu. Možda iz drugih razloga, ali obojici je mnogo značila. Oscar Holden je 1942. godine pomogao Sheldonu da se probije, a i nakon rata, kad se klub ponovno otvorio, Sheldon je svirao s njim godinu dana. Kad je Oscar umro nakon nekoliko godina, Sheldon je osnovao novi bend. Zahvaljujući vremenu provedenu s Oscarom i vjerodostojnosti koju mu je dalo njegovo ime, dobio je mnogo dugoročnih poslova i čak potpisao ugovor za snimanje ploče s jednom lokalnom kućom.
– Mlađi neću biti, a ni Božić više nije tako daleko... – rekao je Sheldon.
– Sad kad sam je pronašao nakon toliko godina, postoji jedan mali problem. Potreban joj je popravak kako bi je mogao slušati.
– Nije važno. – Dok je Sheldon govorio, drhtavim je prstom dotaknuo čelo. – Tu pjesmu sviram svake noći u glavi. Mogu je čuti. Ja sam bio ondje, sjećaš se?
Henry je gurnuo ruku u torbu i izvadio staru ploču na 78 okretaja koja se još nalazila u izvornom omotu. Pružio ju je Sheldonu i čitao mu tekst s naljepnice dok je Sheldon na noćnom ormariću tražio naočale za čitanje. – Oscar Holden and...
– The Midnight Blue – Sheldon je dovršio Henryjevu rečenicu.
Henry je dao ploču starom prijatelju koji ju je prislonio na prsa. Sklopio je oči, kao da odnekud može čuti glazbu, izdaleka, iz davno proteklih vremena.


_________________
Hotel na uglu gorkog i slatkog - Jamie Ford - Page 3 Mqf5jd10
Mustra
Mustra

Broj poruka : 66765
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole

Hotel na uglu gorkog i slatkog - Jamie Ford - Page 3 Empty Re: Hotel na uglu gorkog i slatkog - Jamie Ford

Počalji od Mustra taj Čet Jan 24, 2019 11:47 am


ČEKANJE

(1942.)


Henry se probudio na podu, na prljavom madracu punom slame, uz zvuk kiše koja je curila kroz krov i padala u napola pun lavor usred prostorije koja je obitelji Okabe služila kao dnevni boravak. S njegove desne strane nalazio se prostor prekriven zastorom, gdje su na jednoj strani spavali Keiko i njezin mali brat, a na drugoj njezini roditelji.
Čuo je kako Keikina majka tiho hrče, uz rominjanje kiše koja je padala po limenom krovu – bio je to opuštajući, melodičan zvuk zbog kojeg je Henry imao dojam da još uvijek sanja. A možda i je sanjao. Možda je u stvari bio kod kuće u svom krevetu, u sobi koja je gledala na Canton Alley i spavao pokraj otvorenog prozora unatoč protivljenju njegove majke. Henry je zažmirio i udahnuo, osjećajući miris kiše, ali ne i slani zrak Seattlea koji je mirisao po ribi. Bio je tu. Uspio je doći do Minidoke. Čak i dalje, do Keikine kuće.
Nije htjela da ode, a ni on to nije htio. Tako su se sastali s druge strane zgrade za posjetitelje. Sve je bilo osmišljeno tako da ljudi ne bježe iz logora, a ne da sprečava ljude da se proguraju unutra. A na Henryjevo veliko iznenađenje, čak se nije morao posebno truditi. Samo je iznenađenom Sheldonu – koji se kasnije suglasio – rekao da će se naći s njim sutradan, uzeo školske knjige koje su nosili kvekeri što su radili kao učitelji i išao za njima te prošao pokraj stražara. Napokon je prvi put u njegovu životu bilo od koristi to što bijelci misle da je jedan od njih – da je Japanac.
Henry se okrenuo, protrljao oči i ukočio usred zijevanja. Keiko je ležala u svojemu krevetu, okrenuta prema njemu, brade podbočene na rukama i jastuku i gledala ga. Kosa joj je bila raščupana, stršila je u čudnim smjerovima, ali nekako je sve bilo na svojemu mjestu. Nasmiješila se, a Henry se razbudio. Nije mogao vjerovati da je tu. Još nevjerojatnije bilo mu je da njezini roditelji nisu imali ništa protiv toga da on ostane. Njegovi roditelji bi ga odmah izbacili. Ali ona je rekla da im neće smetati i nije im smetalo. Njezini roditelji kao da su bili polaskani i neobično počašćeni što imaju gosta u improviziranom domu, okruženom bodljikavom žicom, reflektorima i tornjem sa strojnicama.
Kad je Keiko ušla, Henry se jedva mogao natjerati proći kroz vrata. Njezini su roditelji bili zbunjeni i polaskani što je Henry prevalio toliki put, ali nekako se nisu činili previše iznenađeni. Zaključio je da ga Keiko nije zaboravila. Čak naprotiv.
Henry se okrenuo kako bi bio bliže Keiko i zamotao se u pleteni pokrivač te legao licem okrenut prema njoj. Bila je nekoliko centimetara udaljena od njega i sklanjala kosu s očiju.
– Sanjala sam da si me sinoć došao posjetiti – šapnula je Keiko. – Sanjala sam da si prevalio toliki put zato što sam ti nedostajala. A kad sam se probudila, toliko sam bila uvjerena da je to bio san, sve dok nisam pogledala oko sebe i ugledala te.
– Ne mogu vjerovati da sam ovdje. Ne mogu vjerovati da tvoji roditelji...
– Henry, ovdje se ne radi o nama. Mislim, radi se, ali oni te ne procjenjuju po dugmetu koje nosiš. Procjenjuju te po onome što radiš, po onome što tvoja djela govore o tebi. A to što si došao ovamo unatoč protivljenju roditelja, mnogo im govori, kao i meni. Oni su na prvom mjestu Amerikanci. Ne doživljavaju te kao neprijatelja. Doživljavaju te kao osobu.
Riječi su mu pružile čudnu utjehu. Je li to bilo prihvaćanje? Zar je to bilo to? Osjećaj pripadnosti bio mu je nepoznat, to je bilo nešto strano i neobično, kao da pišeš lijevom rukom ili obučeš hlače naopako. Henry je pogledao njezine roditelje koji su spavali. Tu, u tom hladnom, vlažnom prostoru, izgledali su mirnije nego njegovi roditelji u toplom, udobnom domu.
– Danas ću morati otići. Sheldon i ja moramo večeras stići na autobus.
– Znam. Znala sam da nećeš moći ostati vječno. Osim toga, neka bi nas obitelj mogla prijaviti. Ti si tajna koju ne bismo mogli vječno čuvati.
– Znaš li ti čuvati tajnu? – upitao je Henry.
Keiko je sjela. Sigurno joj je to pobudilo znatiželju, pomislio je Henry dok je namještala jastuk na krilu i zamatala se dekom. Podigla je dva prsta. – asna izviđačka, Kemosabe.
– Mislio sam da ću ja tebe prokrijumčariti van, a ne ti mene unutra.
– A kako si to mislio izvesti?
– Ne znam. Valjda sam ti mislio dati svoje dugme, kao na željezničkom kolodvoru...
– Jako si drag, Henry. I željela bih da mogu izaći, stvarno. Ali ionako te čekaju nevolje kad se vratiš kući. A da se vratiš sa mnom, tek bi tada bio kažnjen. Oboje bismo završili u zatvoru. Želiš li da ja tebi otkrijem tajnu?
Henry je kimnuo, sviđala mu se ta igra.
– Ja bih pošla. Zato me nemoj ni pitati, jer bih se vratila s tobom. Svejedno bih pokušala.
Henry je bio polaskan. Čak i dirnut. Shvatio je značenje.
– Onda ću te čekati.
– A ja ću ti pisati – rekla je Keiko.
– Ovo ne može dovijeka trajati, zar ne?
Oboje su se okrenuli prema prozoru i kroz staklo s kojeg se slijevala kiša pogledali u obližnje zgrade. Keiko se prestala smiješiti.
– Nema veze koliko dugo će trajati. Čekat ću te – rekao je Henry.
Keikina majka prestala je hrkati te se okrenula i probudila. Pogledala je Henryja i na trenutak bila zbunjena, ali onda se veselo nasmiješila. – Dobro jutro, Henry. Kakav je osjećaj biti zatočenik na jedan dan?
Henry je pogledao Keiko. – Ovo mi je najbolji dan u životu.
Keiko se ponovno nasmiješila.
Za doručak s Keikinom obitelji Henry je jeo rižu i tamago – tvrdo kuhana jaja. Nije bilo ništa luksuzno, ali bilo je zasitno i Henry je silno uživao. Obitelj Okabe činila se sretnom što se nalaze u objektu koji je trajniji od trošne konjušnice sajmišta Puyallup. Keikina majka spravljala je čaj, a Keikin otac čitao je novine koje su se tiskale u logoru. Osim što im je kretanje bilo ograničeno, a odjeća skromna, djelovali su kao bilo koja druga američka obitelj.
– Je li vam drago što ne morate stalno ići u kantinu? – Henry se potrudio započeti uljudan razgovor za stolom, na engleskom jeziku.
– Uvijek nam je drago kad pada kiša – rekla je Keikina majka i smiješila se dok je jela.
– I dalje ne mogu vjerovati da sam ovdje. Hvala vam.
– Henry, ovdje nas trenutačno ima gotovo četiri tisuće, a ti si nam prvi gost i oduševljeni smo što si došao – rekao je gospodin Okabe. – Sljedeći mjesec trebalo bi doći još šest tisuća ljudi, možeš li to vjerovati?
Deset tisuća? Taj je broj Henryju bio nezamisliv. – Ali kad vas bude bilo toliko, što vas može spriječiti da preuzmete logor?
Gospodin Okabe ženi je natočio još jednu šalicu čaja. – Da, to je pametno pitanje, Henry. I ja sam razmišljao o tome. U logoru je vjerojatno dvjestotinjak stražara i vojnika, a nas je toliko mnogo. Čak i da računaš samo muškarce, mogli bismo imati cijelu pukovniju. No znaš li što nas u tome sprječava?
Henry je odmahnuo glavom. Ništa mu nije padalo na pamet.
– Odanost. Mi smo i dalje odani Sjedinjenim Američkim Državama. Zašto? Zato što smo i mi Amerikanci. Ne slažemo se, ali poslušnošću pokazujemo da smo odani. Razumiješ li to, Henry?
Henry je samo uzdahnuo i kimnuo. Taj pojam poznavao je jako dobro. I predobro. Poslušnost kao znak odanosti, kao iskazivanje časti, čak i kao čin ljubavi, bila je neprestana tema u njegovu domu. Osobito između njega i njegovog oca. No to sada nije bio slučaj, zar ne? Jesam li ja kriv što je otac imao moždani udar? Je li ga uzrokovala moja neposlušnost? Koliko god se Henry uvjeravao u suprotno, bilo mu je teško odgovoriti ne. I dalje se osjećao krivim.
– No ni to im nije dosta – dodala je Keikina majka.
– Istina – rekao je gospodin Okabe i srknuo čaj. – Priča se da će Ratno vijeće za premještaj zahtijevati da svaki muškarac stariji od sedamnaest godina potpiše zakletvu odanosti Sjedinjenim Američkim Državama.
– Zašto? – upitao je Henry, zbunjen. – Kako vas mogu staviti ovamo i onda očekivati da ćete im položiti zakletvu odanosti?
Keiko se ubacila. – Zato što žele da ratujemo za njih. Žele unovačiti muškarce da se bore protiv Nijemaca.
To je Henryju imalo jednako smisla kao i to što ga je otac poslao u školu za bijelce s dugmetom »Ja sam Kinez«.
– I išli bismo u rat, drage volje. Ja bih išao – rekao je gospodin Okabe. – Mnogi su se ponudili da se pridruže vojsci odmah nakon bombardiranja Pearl Harbora. Većina je odbijena, a mnoge su odmah napali.
– Ali zašto biste išli u rat, zašto to želite? – upitao je Henry. Gospodin Okabe se nasmijao. – Pogledaj malo oko sebe, Henry.
Nije da živimo na Aveniji Park. I učinio bih bilo što da pomognem olakšati patnju, a pogotovo ublažiti nepravdu nanesenu mojoj obitelji. Mnogi od nas bi to učinili. Ali osim toga, neki smatraju da je jedini način da dokažemo da smo Amerikanci taj da krvarimo za Ameriku – unatoč tome što su nam učinili. U stvari, što je još važnije, zbog toga što su nam učinili.
Henry je počeo shvaćati i cijeniti taj stav koji je nastao u složenoj mreži nepravde i proturječnosti. – Kad će vam dopustiti da se borite? – upitao je.
Gospodin Okabe nije znao, ali slutio je da će to biti nakon što se završi logor. Kad završe s ovim poslom, iskoristit će ih za nešto drugo.
– Dosta o tome, Henry – prekinula ih je Keikina majka. – Moramo smisliti kako ćemo te danas izvesti odavde.
– U pravu je – rekao je gospodin Okabe. – Počašćeni smo što si prevalio toliki put da se udvaraš Keiko, no ovo je vrlo opasno mjesto. Toliko smo naviknuti na to, da nam se vojnici čine kao nešto normalno. Ali tjedan prije nego što smo došli, ovdje se dogodila pucnjava.
Henry je problijedio, osjetivši kako mu krv nestaje iz lica. Nije bio siguran što ga je činilo nervoznijim: to što se na njegov boravak tu gledalo kao na službeno udvaranje, što je vjerojatno i bilo, ili to što su na nekoga pucali.
– Ovaj, mislim da nisam tražio dopuštenje... – rekao je Henry.
– Za odlazak? – upitala je Keikina majka.
– Ne. Dopuštenje da se udvaram vašoj kćeri. – Henry se ponovno podsjetio da je u istoj dobi kao i njegov otac kad se zaručio s njegovom majkom. – Smijem li?
Henry se osjećao čudno i neobično. Ne zato što je imao osjećaj da je još mlad, nego zato što je navikao na kineski običaj posrednika, nekoga tko posreduje između dviju obitelji. Tradicionalno udvaranje podrazumijevalo je razmjenu darova između obitelji, kao simbol zaruka. No to sada nije bilo moguće.
Gospodin Okabe ponosno ga je pogledao, onako kako je Henry oduvijek želio da ga otac pogleda. – Henry, tvoje namjere prema mojoj kćeri su iznimno časne, a našoj obitelji neprestano pomažeš. Imaš moje potpuno dopuštenje... kao da već nije bilo dovoljno što smo ti dopustili da spavaš na našem podu.
Henry se razveselio, iako još uvijek nije vjerovao da je to pitao i da je dobio takav odgovor. Malo se namrštio kad se sjetio svojega oca, ali onda je vidio kako mu se Keiko smiješi s druge strane stola. Nagnula se i natočila Henryju novu šalicu čaja.
– Hvala... Na svemu. - Henry je pio čaj i dalje izvan sebe. Obitelj Okabe bila je tako ležerna i opuštena, tako američka, čak i kad su spominjali grozne stvari koje su im se dogodile u logoru Minidoka.
– Što je bilo s tom pucnjavom? – upitao je Henry.
– Ah, to... – Zbog načina na koji je gospodin Okabe to rekao, zvučalo je kao da se dogodilo nešto čudno. Očigledno se radilo o nečemu lošem, ali on je već naviknuo živjeti s boli. Život u ovakvim uvjetima te tome nauči, pomislio je Henry.
– Jedan muškarac, mislim da mu je prezime Okamoto, ustrijeljen je zato što je zaustavio kamion koji je išao u pogrešnom smjeru. Ustrijelio ga je jedan od vojnika koji su bili u pratnji. Ubili su ga na mjestu – rekao je gospodin Okabe, progutavši slinu.
– Što mu se dogodilo? – upitao je Henry. – Vojniku, ne muškarcu koji je ustrijeljen.
– Ništa. Kaznili su ga zbog neovlaštenog korištenja državnog vlasništva i to je bilo sve.
Henry je osjetio kako ih obavija plašt tišine.
– Kakvog korištenja? Kakvog vlasništva? - upitao je nakon nekog vremena.
Gospodin Okabe je zanijemio, a onda je pogledao u ženu i duboko udahnuo.
– Metak, Henry. – Keikina majka dovršila je priču. – Kažnjen je zbog neovlaštenog korištenja metka kojim je ubijen gospodin Okamoto.


_________________
Hotel na uglu gorkog i slatkog - Jamie Ford - Page 3 Mqf5jd10
Mustra
Mustra

Broj poruka : 66765
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole

Hotel na uglu gorkog i slatkog - Jamie Ford - Page 3 Empty Re: Hotel na uglu gorkog i slatkog - Jamie Ford

Počalji od Mustra taj Čet Jan 24, 2019 11:47 am


ZBOGOM

(1942.)


Budući da je bila subota, Keiko nije morala ići u školu, a kako je Henry bio poseban gost, roditelji su je oslobodili dnevnih dužnosti – ali samo taj put. I dok je njezina majka prala rublje i krpala odjeću, a njezin otac pomagao novim obiteljima da se smjeste, Henry je većinu poslijepodneva sjedio na stubama ispred njihove zgrade i razgovarao s Keiko. Da je bilo tišeg, romantičnijeg mjesta u logoru, oni bi ga našli. Ali nije bilo nikakvog parka, u stvari nije bilo drveta višeg od običnoga grma. Tako su sjedili na betonskim blokovima, jedno pokraj drugoga, a noge su im se dodirivale.
– Kad odlaziš? – upitala je Keiko.
– Odlazim s dragovoljcima kad zazvižde da je pola šest. Ugurat ću se u njihovu grupu, staviti dugme i nadati se da ću proći. Sheldon će me čekati kod glavnog ulaza pa će barem netko moći jamčiti za mene.
– A što ako te uhvate?
– To i ne bi bilo tako loše, zar ne? Morao bih ostati ovdje s tobom.
Keiko se nasmiješila i stavila glavu na Henryjevo rame. – Nedostajat ćeš mi.
– I ti meni – rekao je Henry. – Ali čekat ću te sve dok ovo ne završi.
– A što ako bude trajalo godinama?
– Svejedno ću te čekati. Osim toga, trebat će mi neko vrijeme da pronađem dobar posao i uštedim novac. – Henry gotovo nije mogao vjerovati što govori. Prije godinu dana radio je u kuhinji Osnovne škole Rainier. A sada je govorio o tome kako će se za nekoga brinuti. To je zvučalo tako odraslo, da ga je zastrašivalo. Zapravo nije ni hodao s Keiko, barem ne dok su oboje bili na slobodi. No udvaranje bi moglo potrajati godinu ili nekoliko godina. Čak ni u njegovoj obitelji još ništa nije bilo odlučeno, iako su Henryjevi roditelji često raspravljali o tradiciji korištenja posrednika. Bi li mu oni uopće dopustili da hoda s Amerikankom? Sada, kada mu je otac bio tako slab, to nije bilo bitno. Unatoč tome što se Henry osjećao krivim, odsada nadalje morat će sam donositi odluke. Slijedit će svoje srce.
– Koliko dugo ćeš me čekati, Henry?
– Koliko god bude bilo potrebno, ne zanima me što će mi reći otac.
– Što ako već budem stara? – rekla je Keiko uz smijeh. – Što ako budem ovdje dok ne ostarim i ne posijedim...
– Onda ću ti donijeti štap.
– Čekao bi me?
Henry se nasmiješio, kimnuo i uhvatio Keiko za ruku. Nije ni pogledao dolje, a njihove su se ruke spojile. Veći dio poslijepodneva proveli su pod oblačnim nebom. Henry je pogledao prema gore, očekujući kišu, ali vjetar, koji ih je malo ohladio, otpuhao je oblake južno od logora. Više neće padati.
U satima koji su prolazili, razgovarali su o glazbi, o Oscaru Holdenu i o tome kakav će život biti kad se Keikina obitelj vrati u Seattle. Henry joj nije mogao reći da Nihonmachi nestaje. Zgrada po zgrada, blok po blok se preoblikovao, otkupljivao i obnavljao. Pitao se koliko će toga ostati kad oni izađu – ako uopće išta ostane. Na Hotelu Panama sada su bile pribijene daske, kao i na ostalim građevinama u Japanskoj četvrti. Hotel je drijemao kao pacijent u komi – nikad ne znaš hoće li ustati ili pak usnuti i više se nikada ne probuditi.
Kad je završila smjena dragovoljcima koji su radili u logoru Minidoka, Henry se ponovno pozdravio s Keikinom obitelji. Njezin mali brat kao da je čeznutljivo gledao Henryja. Čini se da i on zna da sam povezan s vanjskim svijetom, sa slobodom koja je njemu uskraćena, pomislio je Henry.
Držeći Keiko za ruku, s njom se približio ulazu koliko god je bilo moguće, a da ga ne spaze. Stali su iza sporedne zgrade i čekali da prođe skupina radnika i misionara, da se Henry može stopiti s njima i krenuti van. Nadao se da će ga Sheldon čekati na drugoj strani.
– Ne znam kad ćemo se opet vidjeti. Potrošio sam sve što sam imao da dođem ovamo posjetiti te – rekao je Henry.
– Nemoj dolaziti. Samo čekaj i piši. Bit ću ovdje... ne moraš se brinuti za mene. Ovdje sam sigurna i ovo neće vječno trajati.
Henry ju je čvrsto zagrlio pa osjetio njezine tanke ruke kako ga obujmljuju. Nagnuvši se, na hladnom jesenskom zraku osjetio je toplinu njezina obraza. Čela su im se dodirnula, a on je u njezinim očima vidio odraz putujućih oblaka. Nagnuo je glavu ulijevo, kao i ona, te su im se usne spojile u poljubac. Kad je otvorio oči, ona ga je ozareno gledala. Posljednji ju je put zagrlio, a potom je pustio i počeo hodati unatraške, mašući joj. Pokušao je ne nasmijati se od uha do uha, ali nije si mogao pomoći.
Volim je. Henry je zastao pri toj pomisli. Nije znao ni što je to ni što to znači, samo je u prsima osjećao žar, ali i zbunjenost. Kao da ništa drugo nije bilo važno. Ni snuždena gomila radnika koji su se kretali prema bodljikavoj žici ni strojnice u tornju.
Henry je počeo mahati, a potom je polako spustio ruku i izgovorio riječi »volim te«. Bila je predaleko da ga čuje, a možda to nije ni izustio, ali ona je znala što je rekao pa se na njezinim usnama mogla pročitati ista izjava, u trenutku kad je dodirnula srce i pokazala prema Henryju. On se samo nasmiješio, kimnuo i okrenuo se prema izlazu.

_________________
Hotel na uglu gorkog i slatkog - Jamie Ford - Page 3 Mqf5jd10
Mustra
Mustra

Broj poruka : 66765
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole

Hotel na uglu gorkog i slatkog - Jamie Ford - Page 3 Empty Re: Hotel na uglu gorkog i slatkog - Jamie Ford

Počalji od Mustra taj Čet Jan 24, 2019 11:48 am



LJUTIT DOM

(1942.)


Henry se zavalio u sjedalo autobusa i tijekom duge vožnje kući govorio vrlo malo. Pri pomisli na brigu koju je zadao roditeljima, osjećao se uistinu loše. Ali morao je ići. S posljedicama će se suočiti poslije. No osjetio je neobičnu, trajnu utjehu znajući da ne može razočarati oca. Više ne. Što bi morao učiniti da ga razočara? Čime bi ga otac još mogao kazniti?
Ali tu je bila njegova majka. Brinuo se zbog nje. Njoj je još ostavio i poruku na jastuku. Tek toliko da se ne brine – barem ne previše. U poruci je napisao da odlazi u posjet Keiko, da s njim ide jedan prijatelj koji će mu praviti društvo i da će se vratiti kući u nedjelju kasno navečer, ako sve bude išlo po planu. Staklenka na komodi u kojoj je držao novac bila je prazna pa će majka pretpostaviti da ima dovoljno novca za put. No u svojemu životu nikada nije izbivao iz kuće cijelu noć. Zbog toga će se jako brinuti, osobito zato što je otac bolestan.
Kad je Henry odlazio iz Seattlea, zamišljao je kako se osjećao isto kao njegov otac kad je odlazio od kuće s trinaest godina. Uplašen, uzbuđen i zbunjen. Za njegova oca odlazak s trinaest godina bilo je pitanje ponosa, ah Henry je duboko u duši osjetio prazninu i tugu. Sada, dok se autobusom vraćao kući, znao je kako mu se osjećao otac. Povrijeđeno i usamljeno, ali svejedno je osjećao i potrebu da postupi ispravno. Njegovu ocu to je značilo da mora pomoći Kini. S druge strane, Henryju je to značilo da mora pomoći Keiko.
Kad su se on i Sheldon napokon pozdravili na autobusnom kolodvoru u Seattleu, Henry je bio iscrpljen unatoč tome što je cijeli dan spavao u autobusu.
– Hoće li kod kuće sve biti u redu? – upitao je Sheldon. Henry je zijevnuo i kimnuo.
Sheldon ga je pogledao, podigavši obrve zbog zabrinutosti.
– Sve će biti u redu – uvjeravao ga je Henry.
Sheldon se protegnuo i rekao: – Hvala, mladiću, i ugodan vam dan želim – pa s kovčegom u ruci krenuo prema kući, u smjeru South Jacksona.
Henry ga je uvjerio da će sve biti u redu. No sada, kad se penjao stubama prema svom stanu, shvatio je da se više ne osjeća kao kod kuće. Sve je bilo manje. Ograničavajuće. Ali znao je da je riječ o istome mjestu koje je napustio.
Vrata su bila otključana. Dobar znak.
Unutra je bilo mračno i tiho. U njihovu malenom domu osjetio se vlažan miris kuhane riže i miris izgorjelog duhana cigareta Camel koje je njegov otac volio pušiti. I majka ih je pušila, ali ne toliko često kao otac. To je bilo nešto što se promijenilo otkako se otac razbolio. On više nije mogao pušiti, a nije imao ni želju za tim. Ono što mu je ostalo usmjerio je prema poricanju Henryjeva postojanja i usredotočivanju na karte na kojima je pratio rat u Kini.
Jedino svjetlo dolazilo je od male keramičke svjetiljke u kuhinji, koju je mama prije mnogo godina izradila u umjetničkoj radionici Yook Fun, još prije nego što se on rodio. Prije Henryjeva rođenja vodila je posve drukčiji život. Pitao se hoće li se ona vratiti tom načinu života ako on ikada ode. Pokraj svjetiljke nalazio se pladanj s hranom - hladna riža i sušene pačje kobasice. Henryjevo najdraže jelo.
Pogledavši prema vratima sobe svojih roditelja, vidio je da su pritvorena. Henry nije mogao odlučiti što ga je više iznenadilo.
To što mu je majka ostavila tako finu večeru ili to što nije sjedila i čekala ga, spremna odbaciti svaku njegovu ispriku. Tišina je bila zaglušujuća.
Uzeo je štapiće pa pladanj s hranom odnio u svoju sobu. Mali je kovčeg odložio čim je ušao. Bio je zatečen i zbunjen kad je na krevetu ugledao veliko crno odijelo. Na podu su bile smeđe kožne cipele koje su izgledale dva broja prevelike. Sako je bio zapadnjačkog kroja, ali je na džepu bio izvezen spiralni ukras – djelo njegove majke. Moderno, ali s istočnjačkim detaljem. Osjećaj pripadnosti modernom svijetu.
Tada mu je sinulo. Moj otac je mrtav.
Henry nikad u životu nije nosio takvo elegantno odijelo. Najljepšu odjeću koju je imao neprestano je nosio u Osnovnu školu Rainier. Nosio ju je nekoliko dana za redom, trudeći se da je ne zaprlja, a onda bi je majka rukom oprala i osušila, a on bi je ponovno obukao. Njegov izgled bio joj je važniji od činjenice da ga u školi nemilosrdno zadirkuju zato što je bio jako siromašan i nije si mogao priuštiti drugu odjeću za školu.
Ali kad je Henry dodirnuo finu tkaninu odijela, prisjetio se da nije bijela. Kad bi Henry morao nositi takvo odijelo na očev tradicionalni pogreb, sigurno bi majka ustrajala da on, kao sin nasljednik, nosi boju očeve tradicije. Bijela je bila boja koja se nosila na pogrebu, a ne crna. Ovo odijelo ne bi bilo prikladno.
Henry je otvorio vrata sobe i izašao u hodnik, uputivši se prema sobi svojih roditelja. Zavirivši unutra, vidio je majku kako spava i očevu siluetu. Henry je čuo kako mu otac otežano diše – ništa bolje, ali i ništa gore nego prije tri dana, kad je otišao. Otac nije umro. Henry je uzdahnuo i osjetio kako se osjećaj krivnje pretvara u olakšanje.
Vrativši se u svoju sobu, Henry je sjeo na krevet, gledao odijelo i jeo hladnu večeru. Kobasica je bila slatka i žilava. I svježa.
Majka ju je sigurno napravila dok je bio na putu. Kad je žvakao posljednji zalogaj, opazio je kutak male omotnice koja je sigurno bila zataknuta u unutarnji džep sakoa.
Rastvorio je sako, koji mu je sada izgledao preveliko. Tako je željela njegova majka. Sve je moralo biti dovoljno komotno da još može narasti. Sve je moralo dugo trajati.
Izvukao je omotnicu i dodirnuo naljepnicu, na kojoj je pisalo China Mutual Steam Navigation Co. – bila je to pomorska kompanija. Henry je znao što je unutra, nije ni morao otvoriti omotnicu. Karte za put u Kinu.
– To je za tebe. Od tvog oca i mene. – Majka je stajala na vratima njegove sobe i ogrnula se kućnim ogrtačem s cvjetnim uzorkom. Henryju se obratila na obiteljskom jeziku – kantonskom, koji nije govorio cijeli vikend. – Japan gubi - rekla je.
– Kuomintang je zauvijek istjerao Japansku carsku vojsku na sjever. Tvoj otac odlučio je da sada ideš u Kanton. Da završiš kinesku školu.
Henry je stajao pokraj kreveta i gledao majku. Tijekom vožnje kući, čuo je posljednje izvještaje o bitki za Guadalcanal. Ali njegovi su roditelji rat s Japanom uvijek promatrali s kineske strane. Oni su vodili drukčiji rat. Svejedno, Henry je sada imao trinaest godina, a njegov je otac mislio da u tim godinama dječak postaje muškarac. Isti onaj otac koji Henryja više nije smatrao svojim sinom. No eto, dobio je ono što mu je otac uvijek najviše htio dati – priliku da se vrati u Kinu, u mjesto koje nije poznavao, gdje nikada nije bio, da živi s rođacima koje nikada nije upoznao. Otac je držao da je to nešto najdragocjenije što može dati Henryju. I koliko god se Henry pribojavao da će taj dan doći, dio njega je htio ići, ako ni zbog čega drugoga, onda barem zbog toga da shvati što je to utjecalo na njegova oca da bude takav kakav je.
Ali Henry je znao o čemu je riječ. – Radi to samo zato da me odvoji od nje – rekao je. Proučavao je majčino lice, tražeći potvrdu u njezinoj reakciji.
– To je njegov san. Godinama je radio i štedio da ti može to omogućiti. Tebi. Tako da doznaš odakle dolaziš. Zar ga nisi već dovoljno ponizio?
Te su ga riječi pogodile. No, to mu nije bilo prvi put. – Zašto sada?
– Vojska... Japanci... napokon je sigurno...
– Zašto sada? Zašto danas? Nije ništa sigurnije doći tamo. Japanske podmornice potapaju većinu brodova koji plove oko južne Kine. Znaš kako to znam? Zato što je to jedino o čemu on govori cijeli moj život!
– Ovo je njegova kuća. Ti si njegov sin! – odbrusila mu je majka, ne glasno, da ne bi probudila Henryjeva oca, ali na silovit način koji još nije vidio. Majka je uvijek plesala na žici između njega i njegova oca. Predstavljala je granicu koju oni nisu nikada prelazili. A sada je provodila svoju volju. Henry nije sumnjao da ga voli kao svoga sina, ali nije imala izbora i morala je ispuniti muževe želje. Henryjev otac bio je prikovan za krevet i jedva se kretao i govorio, ali i dalje je bio glava kuće.
– Ne želim ići. To je njegov san. Ne moj! Ja sam rođen ovdje, čak i ne govorim dijalekt koji se govori u selu odakle je došao. Neću se uklopiti ondje ništa više nego što sam se uklopio u školu za bijelce u koju me poslao. Zar nisam učinio dovoljno?
– Učinio dovoljno? Učinio si i previše! Stao si na stranu neprijatelja. Neprijatelja Kine i Amerike. Mi smo saveznici. Oni su neprijatelji. Ti si postao njegov neprijatelj. A on svejedno čini ovo za tebe. Za tebe!
– Ne čini to za mene – tiho je rekao Henry. – A ja nisam kriv za njegovo stanje. – Kad je izgovorio te riječi, gotovo je povjerovao da je to istina. Gotovo. No dok je gledao majku, kako joj suze teku niz lice, kako se trese od ljutnje i uzrujanosti, znao je da će ga to uvijek progoniti – posljedice njegovih djela na oca.
Henry je pogledao odijelo. Bilo je krojeno rukom i izgledalo skupo. I karte su bile skupe. Nije imao pojma kamo bi išao, gdje bi odsjeo ni koliko dugo. I dok je gledao uplakanu majku, koja se sada po cijele dane brinula o svojemu suprugu na umoru, o Henryjevu ocu, Henry je osjetio kako mu se otpor slama. Možda trinaest godina ipak nije dovoljno da može pobjeći od boli i pritiska koje mu je nanosila obitelj. Možda nikada neće pobjeći.
– Kad trebam otići? - Riječi su mu izašle iz usta, kao da je mahnuo bijelom zastavom kojom se predaje. Pomislio je na Keiko i svakim se trenutkom osjećao sve dalje od nje, kao da mu je srce već bilo na brodu koji ga je vukao prema zagušljivom, vrućem Južnom kineskom moru.
– Sljedeći tjedan - majka je prošaptala.
– Na koliko dugo? - upitao je Henry.
Gledao je kako šuti. Ovo je i njoj očito bilo teško. Slala ga je od kuće. Kako bi ispunila muževe želje, puštala je sina jedinca. Henry ju je pogledao, nije htio ići.
– Na tri, možda četiri godine.
Muk.
Henry je pažljivo razmislio o tome. Realno gledajući, nije imao pojma kad će se Keiko vratiti kući, ako se uopće ikad vrati. Na kraju krajeva, čemu se imala vratiti? Možda će rat trajati vječno. Možda će je poslati u Japan. Ništa nije mogao znati. Ali četiri godine? To je bilo nezamislivo. Henry nikad nije napustio roditelje na četiri dana. – Ja... to ne mogu.
– Moraš. Nemaš izbora. Već je odlučeno.
– Ja ću odlučiti. Jednako sam star kao što je otac bio kad je otišao, kad je sam donio odluku. Ako budem išao, to će biti moj izbor, ne njegov – rekao je Henry. Osjećao je kako mu se majka koleba – htjela je ispuniti muževu želju, ali nije htjela izgubiti sina. – Moj izbor, ne njegov. Ni tvoj.
– Što da mu kažem? Što bi htio da mu kažem?
– Reci mu da ću otići, ali ne sada. Dok ne završi rat. Dok se ona ne vrati. Rekao sam joj da ću je čekati. Obećao sam joj.
– Ali nećeš je dugo vidjeti... možda godinama.
– Onda ću joj pisati svaki tjedan.
– Ne mogu mu reći...
– Onda učini ono što sam ja radio prijašnjih godina. Nemoj ništa reći.
Uhvatila se za glavu i trljala sljepoočnice. Ljuljala se naprijed-natrag. – Tvrdoglav si. Baš kao tvoj otac.
– On me napravio takvim kakav jesam. – Henry to nije volio govoriti, ali ipak je bila istina, zar ne?

_________________
Hotel na uglu gorkog i slatkog - Jamie Ford - Page 3 Mqf5jd10
Mustra
Mustra

Broj poruka : 66765
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole

Hotel na uglu gorkog i slatkog - Jamie Ford - Page 3 Empty Re: Hotel na uglu gorkog i slatkog - Jamie Ford

Počalji od Mustra taj Čet Jan 24, 2019 11:48 am



PISMA

(1943.)


Henry je u pismu napisao Keiko da ga otac namjerava poslati od kuće – i to u Kinu, u malo selo u kojem je odrastao, odmah izvan granice Kantona. Henry je i dalje ondje imao daleke rođake. Ljude koje nikada nije upoznao. Neki čak nisu bili u krvnom srodstvu, ali bili su im bliski. Bili su zajedno. Mislili su isto. Svi u tom selu bili su jedna obitelj. I veselili su se posjetiteljima iz Amerike. Henry je iz očevih priča zaključio da bi mu pripremili toplu dobrodošlicu, ali i mnogo posla. Dio njega htio je ići. Ali dio njega nije htio imati ništa s onim što je njegov otac sam isplanirao za njega.
Nije mogao otići. Keiko ili njezina obitelj mogli bi ga zatrebati, a izvan logora znali su vrlo malo ljudi. On je bio sve što imaju.
Na Henryjevo veliko iznenađenje, Keiko je smatrala da treba otići. Zašto ne? – pitala ga je u posljednjem pismu iz logora Minidoka. Bila je zatočena, ionako su bili razdvojeni, pa bi mogao iskoristiti to vrijeme, rekla je – da se iškoluje u zemlji u koju su mnogi roditelji željeli poslati svoju djecu rođenu u Americi.
Henry je bio tvrdoglav i nije htio popustiti pred očevim željama. Njegov otac nije htio ni čuti za Keiko. I odrekao ga se. Henry to nije mogao zanemariti. Pa je ostao i nastavio sa stipendijom. Nastavio je pisati Keiko, svaki tjedan.
Henry je dane provodio u školi, pomažući gospođi Beatty, a slobodne večeri provodio je šećući Ulicom South Jackson i slušajući najbolje džez-glazbenike koje je taj grad imao. Kad je mogao, uspio bi poslušati Oscara Holdena i Sheldona, ali ostale bi večeri proveo doma pišući Keiko.
Ona bi mu zauzvrat slala pisamca s crtežima iz logora ili čak izvan njega, kad joj je bilo dopušteno izaći. Stroga pravila malo su olabavila nakon što je logor u potpunosti naseljen, a Keikina skupina izvidačica čak je smjela zaći iza bodljikave žice i prenoćiti izvan logora. Nevjerojatno, pomislio je Henry. Zatočenicima je bilo dopušteno izići, a oni su se svojevoljno vraćali. Ipak su im obitelji bile ondje, a osim toga, kamo bi još mogli otići?
Barem je bila zauzeta raznim stvarima. Kao i Henry, koji je redovito odlazio u stari poštanski ured na South Kingu, u blizini tvornice tjestenine Yong Kick. Kako su mjeseci prolazili, njegovo tjedno putovanje postalo je navika – i dalje ispunjena očekivanjem.
– Jedno pismo... autobusom, molim – rekao je Henry i predao malu omotnicu s pismom koje je sinoć napisao Keiko.
Mršava djevojka tamne kose i istaknute maslinaste puti, koja je obično radila za šalterom, Henryju je djelovala istih godina kao i on – možda je imala četrnaest. Pretpostavio je da je kći poštanskog činovnika zaduženog za Kinesku četvrt i da pomaže roditeljima – kako je to već bilo uobičajeno u kineskim obiteljima. – Još jedno pismo? Autobusom, kažeš? To će biti malo skuplje... ovaj put dvanaest centa.
Henry je izvadio sitniš iz džepa i izbrojio ga, a ona je udarila žig. Nije znao što bi rekao, već je nekoliko desetaka puta prošao kroz tu rutinu. Dovoljno da zna što slijedi, vidjevši razočaranje u očima mlade službenice.
– Žao mi je, Henry. Danas nema nikakve pošte za tebe. Možda sutra?
Već je prošlo tri tjedna otkako je dobio posljednje pismo od Keiko. Znao je da vojna pošta ima prednost nad svim domaćim pošiljkama, osobito nad pismima naslovljenim nekome s japanskim prezimenom. A pošta koja je dolazila iz logora bila je jako spora. No ovo ga je zabrinjavalo, većje bio očajan. I to toliko da je počeo sva pisma slati autobusnom linijom – koja je koštala deset puta više nego obična pošiljka, ali pismo bi stiglo brže. Barem su mu tako rekli.
No svejedno još nije primio ni riječ iz logora Minidoka. Ni riječ od Keiko.
Na putu kući, Henry je naletio na Sheldona, koji je završavao poslijepodnevnu svirku na uglu Ulice South Jackson.
– Mislio sam da ovih dana sviraš u Black Elks Clubu? – upitao je Henry, zastavši na ulici gdje je nekoć svaki dan Sheldonu davao svoj ručak.
– Sviram. Sviram, svakako. Nastupi su nam rasprodani više nego ikad. Oscar puni klub svake večeri, sada još i više s obzirom na to da je toliko bijelaca premjestilo radnje u ovaj dio grada.
Henry je neraspoloženo kimnuo, gledajući prema onome što je preostalo od Japanske četvrti. Većina radnji prodana je ispod cijene, a lokalne banke zaplijenile su tvrtke koje su bile u stanju mirovanja i prodale nekretnine, zaradivši na njima. Posljednje su zatvorene tvrtke pokrenute kapitalom banaka u japanskom vlasništvu, no do toga je naposljetku moralo doći jer su same banke postale nesolventne budući da su im vlasnici poslani u mjesta poput Minidoke, Manzanara ili Tule Lakea.
– Valjda volim doći ovamo i prisjetiti se dobrih starih vremena, znaš? – Sheldon je namignuo Henryju, koji nije bio baš raspoložen. Ta su vremena prošla. Sve se promijenilo. Ja sam se promijenio, pomislio je Henry.
– Čini se da ideš kući praznih ruku? – Sheldon je to pitao gotovo činjenično. Kao da će to Henryju popraviti otužan povratak iz poštanskog ureda.
– Ne razumijem to. Mislio sam da ćemo se češće dopisivati. Je li pogrešno to što mislim? Znam da je zauzeta. U posljednjem pismu napisala je da ide u školu, da se bavi sportom i da čak sudjeluje u izradi godišnjaka. – Henry je slegnuo ramenima. – Nisam mislio da će me tako brzo zaboraviti.
– Henry, nema šanse da te zaboravila. Jamčim ti to. Možda samo ima više posla, možda je zauzeta, ipak je tamo nagurano deset tisuća Japanaca. Sigurno ima više posla nego u onoj bjelačkoj osnovnoj školi za učenike plave krvi u kojoj ste se družili.
– Barem smo bili zajedno.
– Srećom pa ste bili zajedno... i to je prekrasno – rekao je Sheldon. – Ne brini, vratit će se ona jednoga dana. Zadrži vjeru. Nastavi joj pisati. Teško je izaći na kraj s vremenom i prostorom, samo da znaš. S obzirom na to da sam se doselio ovamo s Juga, ja ti to mogu potvrditi. Međuljudski odnosi su komplicirani. Teško ih je održavati. Ali nemoj odustati, iz toga će proizaći nešto dobro. Na kraju se sve posloži samo od sebe, vidjet ćeš.
– Da sam barem tako optimističan kao ti – rekao je Henry.
– To je sve što imam. To mi pomaže da izdržim noć. A sad gibaj, idi kući brinuti se o mami... i ugodan vam dan želim, mladiću!
Henry mu je mahnuo, pitajući se treba li joj ponovno otići u posjet. A onda je razmišljao o tome kako Keikin život sada izgleda. Kako je sigurno divno što napokon ide u školu sa samim Japancima, koji su svi isti kao ona. Cijela zajednica se razvija u pustinji. Možda tamo ima više mogućnosti nego ovdje sa mnom? Možda joj je tamo bolje. Možda.
– Dobre vijesti, Henry. – Mlada Kineskinja za šalterom sklonila je kosu s očiju i objema rukama ispružila zgužvanu omotnicu. – ini se da joj je ipak stalo.
Henry je podigao pogled, uzeo pismo i uzdahnuo. – Hvala – bilo je jedino što je uspio izustiti. Prošlo je tri tjedna od posljednjeg pisma. Postao je nervozan i katkad čak očekivao pismo u kojem ga napušta, pismo kojim djevojke ostavljaju svoje mladiće što se bore na fronti.
Držao je omotnicu, kolebajući se treba li je otvoriti ili ne, a potom je izašao iz pošte i skrenuo iza ugla pa sjeo na klupu obližnjeg autobusnog stajališta.
Kad je otvorio omotnicu, Henry je duboko udahnuo te sporo izdahnuo i rasklopio pismo. Odmah je primijetio datum – pisala mu je prošloga tjedna. Čini se da pošta povremeno ipak stiže na vrijeme.
– Dragi Henry...
Nije ga napuštala. Bilo je to jedno uobičajeno, iskreno Keikino pismo – izvještavala ga je o ludom ritmu života u logoru. O tome kako su svi muškarci morali potpisati zakletvu odanosti, čime postaju podobni za novačenje i odlazak u rat protiv Nijemaca. Neki su, poput Keikina oca, odmah potpisali zakletvu, želeći što prije pokazati svoju odanost. Neki su se protivili i nisu htjeli ništa potpisati, a najgori slučajevi odvedeni su i zatvoreni na nekom drugom mjestu.
U svom pismu nije spominjala Henryjeva pisma, samo mu je napisala da joj jako nedostaje i kako se nada da je dobro.
Henry joj je ponovno pisao te noći i sutradan poslao pismo.
Ovaj put na odgovor je čekao mjesecima, a kad je pismo stiglo, Keiko je djelovala zbunjenije i zauzetije nego ikad. Dok je čekao odgovor, napisao joj je još dva pisma, a kad je njezino pismo stiglo, Henry nije znao na koje je pismo od ta dva odgovorila. Ili se možda jedno pismo izgubilo?
Henry je počeo shvaćati da razdvojenost stvara distancu – veću od planina i vremenske zone između njih. Pravu distancu, onu koja ti stvara bol i od koje prestaješ razmišljati. Kada čežnja postane tako velika da se više ne može podnijeti.


_________________
Hotel na uglu gorkog i slatkog - Jamie Ford - Page 3 Mqf5jd10
Mustra
Mustra

Broj poruka : 66765
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole

Hotel na uglu gorkog i slatkog - Jamie Ford - Page 3 Empty Re: Hotel na uglu gorkog i slatkog - Jamie Ford

Počalji od Sponsored content


Sponsored content


Nazad na vrh Ići dole

Strana 3 od 4 Prethodni  1, 2, 3, 4  Sledeći

Nazad na vrh


 
Dozvole ovog foruma:
Ne možete odgovarati na teme u ovom forumu