Aleksandar Dima

Život Aleksandra Dime ispunjen je šokantnim dvobojima, neočekivanim rođenjima i divljom romansom, i fascinantan je poput priča koje je pisao. Iako je pisao romane različitih žanrova, najpoznatiji je po svoja dva avanturistička, najuzbudljivija romana svih vremena: „Tri musketara“ i „Grof Monte Kristo“. Činjenice iz života Aleksandra Dime potvrđuju da je istina često neobičnija od fikcije.

Rođen u Francuskoj 1802. godine Dima je rastao u senci Napoleonovih ratova. Otac Aleksandra Dime bio je ugledni francuski oficir, posvećen idealima Francuske revolucije. Dima je proveo svoje detinjstvo u periodu nabijenom istorijskim dešavanjima i osećaj za istorijsko zbivanje je oblikovao veliki deo njegovog književnog života. Bio je poznat po pisanju epskih, istorijski usmerenih priča koje su zabavljale i oduševljavale generacije čitalaca. Iako je umro 1870, njegovo nasleđe nastavlja da živi i njegove priče su se pokazale kao riznica tema za filmske stvaraoce.

Ali biografija Aleksandra Dime otkriva figuru veću od života, mnogo komplikovaniju i interesantniju nego što većina ljudi to shvata. Dima je svoj život živeo u potpunosti, i bio je poznat zbog svog burnog ljubavnog života isto toliko koliko i zbog svog književnog uspeha. Jednostvano rečeno, Aleksandar Dima je bio loš dečko književnosti svog vremena.


Bio je ozloglašeni zavodnik za koga se govorilo da je imao 40 ljubavnica

Dima je 1840. oženio glumicu Idu Ferije. Ali promenivši svoj bračni status nije odjednom počeo da praktikuje i vernost. Tokom njihovog braka, upuštao se u vanbračne afere. Zapravo, govorilo se da je imao najmanje 40 ljubavnica. Među njegovim povremenim ljubavnicama bila je zloglasna irska plesačica i avanturistkinja Lola Montez.

Imao je ceo niz vanbračne dece

Vanbračna deca su izgleda bila nasledna crta Dimine porodice. Iako je bio u braku sa glumicom Idom Ferije,  Dima nije imao nijedno zakonito dete sa njom. Umesto toga, Dima je imao barem četvoro vanbračne dece, a verovatno i više, kao posledice svojih brojnih afera. Među njegovom vanbračnom decom je i sin koji je dobio ime po ocu. I Aleksandar Dima Sin je postao romanopisac i pisac pozorišnih komada, poznat po romanu „Dama s kamelijama“.

Bio je toliko uspešan da je sav svoj novac spiskao na dvorac, jer što da ne

Aleksandar Dima je postao jedan od najpopularnijih pisaca 19. veka. Činjenica da je bio plodonosan pisac značila je da je raspolagao velikim prihodom. Šta je uradio sa svim tim novcem? Sve je spiskao na dvorac, koji je nazvao po jednoj od svojih najpoznatijih knjiga: Dvorac Monte Kristo. Pažljivo izgrađeno imanje koštalo je Dimu oko 200.000 franaka – oko 15 miliona dolara u savremenom novcu.

Bio je potomak dve rase tokom apsurdno rasističke ere

Aleksandar Dima je bio vanbračni sin grofa i robinje. Bio je mulat poznat po svojoj tamnoj koži. I zaista, rasa je bila ključna za način na koji je njegov otac doživljavan u Francuskoj.  Naočit i proslavljen general bio je poznat kao „Crni Đavo“. I prezime Dima (Dumas) dolazi od njegove babe robinje, a ne od njegovog dede aristokrate.

Kao mlad čovek i pisac, Aleksandar Dima je bio bolno svestan apsurdnosti rasnih kategorija i bio je kritičar ropstva. Čak je i napisao knjigu, objavljenu pod nazivom „Žorž“ („Georges“), koji je govorio o rasizmu. Jednom prilikom, kada su ga kasnije tokom života, pitali o njegovom porodičnom stablu, Dima je poentirao: „Moj otac je bio mulat, moja baba crnkinja, a moji pradeda i prababa su bili majmuni. Ukratko moja loza počinje tamo gde se vaša, gospodine, završava.“

Njegov otac je bio pravi avanturistički junak koji se sukobljavo sa Napoleonom

Aleksandar Dima je ugradio figuru svog herojskog oca u gotovo sve svoje junake. Roditelji Aleksanda Dime Oca bili su francuski aristokrata i ropkinja sa ostrva Sv. Dominik (danas Haiti). Dimin otac je živeo uzbudljivo i fascinantno, baš poput priča koje će njegov sin jednog dana pisati. Postao je jedan od najuspešnijih generala u ratovima tokom Francuske revolucije i često se sukobljavao sa  protivnikom u usponu, koji nije bio niko drugi do Napoleon Bonaparta. Štaviše, on je bio najviše pozicionirani crni oficir u rasističkom svetu.

Dima je ne samo idealizovao svog oca, on mu je bio i inspiracija. Često u njegovim delima možemo kao junake naći marginalce i ljude raznovrsnog porekla.

Tokom svog prvog dvoboja izgubio je pantalone umesto života

Kada je Dima tek stasao, tokom prve polovine 19. veka, dvoboji su postali važan način za dokazivanje muškosti. Ali njegov prvi dvoboj nije prošao baš onako kako je on možda zamišljao. Dima je izašao na dvoboj 5. januara 1825, nakon što je pretrpeo uvredu na njegov stil oblačenja. Iako dvoboj zvuči vrlo herojski i romantično, realnost nije baš takva avantura kakvom je obožavaoci zamišljaju. Dima nije mogao da zadrži pantalone i one su mu doslovno padale tokom dvoboja.

Verovatno je umro od sifilisa

Godine njegovog preljubništva su ga sustigle. Misli se da je u nekom trenutku, tokom 40 afera, dobio sifilis. Iako prilično čest tokom 19. veka, sifilis je bio vrlo ozbiljna bolest, kao što se i pokazalo. Najverovatnije ga je i ubio na kraju, te je Aleksandar Dima umro 5. decembra 1870.

Postoje tvrdnje da Aleksandar Dima nije sam napisao sva svoja dela

Iako je Aleksandar Dima jedan od najcenjenijih francuskih romansijera svih vremena, mnogi veruju da Dima nije bio jedini genije iza svojih knjiga. Mnogi tvrde da nije dovoljno pažnje poklonjeno njegovom saradniku i moguće ghostwriteru Ogistu Žil Makeu, između ostalih. Naučnici nastavljaju da raspravljaju kolika je Makeova uloga u nastanku nekih od najvoljenijih Diminih romana.

Bio je pasionirani ljubitelj pozorišta

Dima nije pisao isključivo romane. Zapravo, prvo je počeo sa pisanjem pozorišnih komada. Njegov početni uspeh u pozorištu mu je dao mogućnost da se razgrana i da počne da štampa i druge vrste književnih žanrova. Tokom svoje karijere objavio je neverovatnih 650 knjiga. Ali uvek je u duši oduvek bio veliki ljubitelj pozorišta. Jedan od primera, kako je Dima isto toliko bogato trošio koliko je i zarađivao, je i kada je sagradio čitavo pozorište. Ovo pozoršte je propalo tri godine nakon što ga je Dima uspostavio i on je morao da proda svoju kuću američkom zubaru da bi namirio dugove.

Morao je da beži od poverioca

Dimina popularnost je značila da je svojim knjigama zarađivao brdo novca, ali je isto tako bogato i trošio. Nakon što je spiskao sav svoj novac na ekstravagantni zamak, dugovi su stigli na naplatu. 1851. on je zaista morao da beži u Belgiju da bi umakao svojim nesnosnim potražiocima. Iako se Dima ipak na kraju vratio u Francusku, fiskalni problemi su ga pratili ceo život.

Njegov večiti mir je prekinut kada su mu ostaci premešteni na drugo mesto

Nakon što je Aleksandar Dima preminuo 5. decembra 1870, sahranjen je nedaleko od svojih roditelja van Pariza. Neki su dovodili u pitanje zašto mu je uskraćena sahrana kraj drugih francuskih velikana, poput Viktora Igoa i Voltera u Panteonu, duboko poštovanom građanskom hramu. I zaista, izgleda da je rasizam imao i te kako veze sa uskraćivanjem te časti Dimi. Ali to se promenilo 2002. kada je Francuska odlučila da je vreme da se oda poštovanje Dimi i da se on sahrani u Panteonu. I tako je 30. novembra 2002, Dimi odata počast gotovo epskom pogrebnom ceremonijom koja je uključivala i muškarce odevene kao musketare koji su nosili njegov kovčeg u Panteon.

Njegova poslednja knjiga prvi put je štampana u 21. veku, iako je on umro u 19.

Ni smrt nije sprečila Dimu da prestane da štampa romane. Dimin poslednji, nezavršen roman je napokon štampan u Francuskoj 2005. godine pod nazivom „The Knight of Sainte-Hermine“. Na engleski je preveden pod nazivom „Poslednji Konjanik“ („The Last Cavalier“). Radnja romana je smeštena tokom Napoleonovih ratova i poseduje epski zamah po kome je Dima poznat.

Petnaestog augusta 1769. rodi se u Ajacciu (Ajačo) jedno dijete, koje po roditeljima dobi ime Bonaparte, a na krštenju Napoleon.

Prvi dani njegove mladosti protekli su u onom grozničavom nemiru koji prati revoluciju. Korzika, koja je već pola vijeka sanjala o nezavisnosti i doživjela da je pola bude pokoreno a pola prodano, oslobodila se đenovskog ropstva, da bi odmah zatim potpala pod francusku vlast. Paoli, pobijeđen kod Ponte-Nuova, potražio je, sa svojim bratom i svojim nećacima, utočište u Engleskoj, gdje mu je Alfieri posvetio svoga Timoleona. Zrak što ga je novorođenče udisalo bio je zagrijan mržnjom građana, a zvono koje je objavilo njegovo krštenje još je drhtalo od zvonjenja na uzbunu.

Karlo Bonaparte, njegov otac, i Leticija Ramolino, njegova majka, oboje plemićkog porijekla, a rodom iz onoga divnog sela San-Miniata koje se uzdiže nad Firencom, bijahu Paolijevi prijatelji, no pošto su napustili njegovu stranku, pokoriše se francuskom utjecaju. Tako im nije bilo teško da dobiju preporuku gospodina Marboeufa (Marbef), koji je kao guverner došao na otok na koji se prije deset godina iskrcao kao general. Zahvaljujući toj preporuci mogao je mladi Napoleon stupiti u vojnu školu u Brienneu (Brijan). Molba je bila primljena i nakon nekog vremena Berton, pomoćnik upravitelja zavoda, zapisao je u svojim knjigama ovu bilješku:»Danas, 25. aprila 1779, stupio je u Kraljevsku vojnu školu u Brienne-le-Chateauu (Brijan-l-Šato) Napoleon Bonaparte, star devet godina, osam mjeseci i pet dana.«

Novajlija je bio Korzikanac, to jest došao je iz zemlje koja se još i danas s tako silnom ustrajnošću bori protiv civilizacije, što joj je očuvalo karakter iako joj nije moglo očuvati i nezavisnost. On je govorio samo narječjem svoga rodnog otoka; put mu je bila kao u gorštaka. To je bilo više no što je bilo potrebno da pobudi radoznalost njegovih drugova i da uzburka njihovu urođenu neobuzdanu narav; jer, dječja radoznalost je podrugljiva i ne zna za milost. Neki profesor, imenom Dupuis (Dipi), ganut stanjem jadnog usamljenika, prihvatio se da mu daje posebne satove iz francuskog jezika. I, tri mjeseca kasnije, dijete je u jeziku toliko napredovalo da je moglo početi s učenjem osnovnih elemenata latinskog jezika.

Ali dok je mališan u samom početku pokazao odvratnost prema mrtvim jezicima, koju će zauvijek zadržati, u isto vrijeme kod njega se, već od prvih satova, razvija smisao za matematiku. U tome se toliko istakao da je, kako je to već uobičajeno u zavodima, rješavao svojim drugovima matematičke zadatke, a oni su njemu, zauzvrat, izrađivali teme i prijevode koji su mu bili toliko odvratni.

Usamljenost u kojoj se neko vrijeme nalazio mladi Bonaparte, a koja je proizlazila iz nemogućnosti da izrazi svoje misli, podigla je između njega i njegovih drugova neku vrst pregrade, koja se nikad nije mogla potpuno ukloniti. Ovaj prvi utisak, koji je u njegovoj duši ostavio mučnu uspomenu, nalik na mržnju, prerano je od njega stvorio čovjekomrsca i primorao ga da traži usamljenička zadovoljstva, u kojima su neki htjeli da vide proročanske snove jednog genija na pomolu. Uostalom, mnoge okolnosti koje bi u životu bilo koga drugog ostale nezapažene, davale su neku osnovu pričama onih koji su mislili da životu neobičnog čovjeka mora prethoditi i neobično djetinjstvo. Mi ćemo navesti dvije od njih.

Jedna od najobičnijih zabava mladog Bonapartea bila je uređivanje jednog malog vrta ograđenog koljem, kamo se obično povlačio u slobodno vrijeme. Jednoga dana, jedan od njegovih mladih drugova, koji je htio saznati šta bi to Bonaparte tako usamljen mogao raditi u svom vrtu, popeo se na ogradu i spazio ga kako se pomoću kamenčića igra vojnika, određujući im činove prema veličini. Na šum koji je izazvao radoznalac, Bonaparte se okrene, pa videći kako ga drug promatra, zapovjedi mu da siđe. Ali ovaj, umjesto da posluša, poče da se podruguje mladom strategu, koji, neraspoložen za šalu, dohvati najveći šljunak, koji mu je predstavljao vojskovođu, i njime udari posred čela podrugljivca, a ovaj se, opasno ranjen, odmah sruši.

Poslije dvadeset i pet godina, dakle u vrijeme njegova najvećeg uspona, javiše Napoleonu da jedna osoba koja se predstavlja za njegova školskog druga, želi govoriti s njim. Kako su se već više puta kojekakvi smutljivci služili ovim načinom da dođu do njega, Napoleon zapovjedi ađutantu da tog čovjeka upita za ime. No to ime u Napoleonovu sjećanju nije pobudilo nikakvu uspomenu.

- Vratite se - reče on - i zapitajte tog čovjeka može li navesti neke okolnosti koje bi me mogle podsjetiti na njega.

Ađutant isporuči poruku, a onda se vrati i saopći da mu je molitelj, umjesto odgovora, pokazao jedan ožiljak na - čelu.

- A, sad se sjećam - reče car - tome sam s jednim svojim vojskovođom razbio glavu! ...

Zimi između 1783. i 1784. pao je tako visok snijeg da je bilo kakva razonoda napolju bila nemoguća. Bonaparte je bio prisiljen da u bučnim zabavama svojih nestašnih drugova trati vrijeme, koje je inače provodio zabavljajući se u svom vrtu, pa predloži nekima da odu na izlet te lopatama i pijucima u snijegu naprave tvrđavu koju će jedni napadati a drugi braniti. Prijedlog bijaše tako primamljiv da se nije mogao odbiti. Bonapartea, koji je iznio prijedlog, razumije se, izabraše za vođu jedne od dviju stranaka. Grad što ga je opsjedao Napoleon, poslije herojskog otpora branilaca, na kraju je ipak bio osvojen. Sutradan snijeg se rastopio, ali je ova nova zabava ostavila dubok trag u sjećanju učenika. Kad su postali odrasli ljudi, gledajući kako pred Napoleonom padaju zidine tolikih gradova, sjećali su se te dječje igre i snježnih bedema koje je nekada probijao Bonaparte.

Što je bivao stariji, u Bonaparteu su sve više sazrijevale ideje kojih su se zameci javili još u najranije doba, nagovještavajući plodove koje će jednog dana donijeti. Njemu je bila mrska i sama pomisao na to da je Korzika pokorena od Francuske, jer ga je podsjećala, njega, jedinog Korzikanca, da je sam pobijeđeni među pobjednicima. Jednoga dana na ručku kod oca Bertona, profesori, koji su već u više navrata opazili veliku nacionalnu osjetljivost svoga učenika, dogovoriše se da namjerno ružno govore o Paoliju. Rumen obli lice mladića, koji se više nije mogao suzdržavati, te reče: »Paoli je bio velik čovjek, koji je, kao i stari Rimljani, volio svoju zemlju, i nikada neću oprostiti svome ocu, koji je bio njegov ađutant, što je pridonio pripajanju Korzike Francuskoj. Trebalo je da slijedi sudbinu svoga generala i da padne zajedno s njim.«

Međutim, poslije pet godina, bio je mladi Bonaparte na četvrtoj godini. Znao je matematiku koliko i njegov nastavnik otac Patrault (Patro). Sada je već bio u godinama kad se prelazilo iz brijanske u parišku školu: zadaćnice su mu bile dobre, i gospodin Keralio, inspektor vojnih škola, poslao je kralju Ljudevitu XVI ovakav izvještaj:

»Gospodin Bonaparte (Napoleon), rođen 15. augusta 1769, visok četiri stope, deset palaca i deset linija{1}, svršio je četvrtu godinu; dobre je konstitucije, odličnog zdravlja, smjernog karaktera, častan i plemenit. Vladanja je vrlo dobrog, uvijek se odlikovao sposobnošću i marljivošću u matematici, prilično zna historiju i geografiju, ali u lijepoj književnosti i latinskom jeziku znanje mu je nedovoljno, te je jedva dotjerao do četvrte godine. Bit će odličan mornar. Zaslužuje da bude primljen u vojnu školu u Parizu.«

Na temelju ove svjedodžbe mladi je Bonaparte primljen u vojnu školu u Parizu. I, na dan njegova odlaska, u knjigama je zapisana ova napomena: »17. oktobra 1784. izišao je iz Kraljevske škole u Brienneu gospodin Napoleon Bonaparte, plemić, rođen u gradu Ajacciu na otoku Korzici 15. augusta 1769, sin plemića Karla Marije Bonapartea, izaslanika plemstva Korzike, koji živi u spomenutom gradu Ajacciu, i gospođe Leticije Ramolino, prema aktu priloženom registru (N° 31) primljen je u ovaj zavod 23. aprila 1779. godine.«

Bonapartea su optuživali da se hvalio izmišljenim plemstvom i da je krio svoje godine. Obje optužbe obaraju navedene isprave.

Bonaparte je u prijestolnicu stigao kočijom iz Nogent-sur-Seinea.

Nešto što naročito obilježava Bonaparteov boravak u vojnoj školi u Parizu jest jedna obavijest koju je poslao svom negdašnjem inspektoru, ocu Bertonu. Mladi zakonodavac uočio je u organizaciji ove škole nedostatke preko kojih nije mogla prijeći šutke njegova urođena sposobnost za upravljanjem. Jedna od pogrešaka, najopasnija od svih, jest raskoš kojom su bili okruženi učenici. Bonaparte se odlučno protivio toj raskoši.

»Umjesto - kaže on - što drže veliki broj poslužitelja oko učenika, umjesto što svakodnevno daju po dva jela, što paradiraju, kako u odnosu na konje tako i u odnosu na jahače, veoma skupom školom jahanja, ne bi li bilo bolje, bez bojazni da će se poremetiti tok njihova učenja, naučiti ih da se sami poslužuju, a da samo kuhinja bude ostavljena drugima; da im za jelo daju dvopek ili kakav drugi sličan kruh; navikavati ih da sami četkaju svoja odijela i čiste svoje cipele i čizme? Budući da su siromašni i namijenjeni vojnoj dužnosti, to je jedini odgoj kakav treba da im se daje. Kad bi se navikli na jednostavniju hranu i sami se brinuli za svoju odjeću, postali bi snažniji, ne bi se bojali vremenskih nepogoda, podnosili bi hrabro ratne zamore i ulijevali bi poštovanje i slijepu odanost potčinjenim vojnicima.«

Bonaparteu je bilo petnaest i po godina kad je predložio ove reforme, a dvadeset godina kasnije osnovao je vojnu školu Fdntainebleau (Fontenblo).

Godine 1785, poslije izvrsno položenih ispita, Bonaparte je postavljen za potporučnika u Ferskom puku, čiji je garnizon bio tada u Dauphineu (Dofine). Pošto je bio neko vrijeme u Grenobleu, gdje od njegova uzgrednog boravka nije ostalo nikakva traga osim jedne apokrifne uzrečice o Tureni, stalno se nastani u Valenceu na Rhoni. Ovdje su neke sjajne zrake budućnosti osvijetlile tamu u kojoj se još tada nalazio neznani mladić. Bonaparte je, kao što se zna, bio siromašan, ali je ipak smatrao da bi mogao pomoći svojoj porodici, te je pozvao u Francusku svoga brata Louisa, koji je bio devet godina mlađi od njega. Obojica su stanovala kod gospođice Bon, u Velikoj ulici broj 4. Iznad Bonaparteove spavaće sobe, na tavanu, stanovao je mali Louis. Svakoga jutra, vjeran svojim zavodskim navikama koje je kasnije trebalo pretvoriti u vojničku vrlinu, Bonaparte je budio svoga brata udarcem palice u strop i davao mu satove iz matematike. Jednoga dana mladi Louis, koji se s velikim naporom privikavao ovakvom načinu života, bješe zlovoljan, te gore ostade duže nego obično. Bonaparte je lupao u strop sve dok okašnjeli učenik nije sišao.

- E dobro - reče Bonaparte - kako se osjećaš jutros? Čini mi se da smo danas prilično tromi!

- Ah, brate - odgovori dječak - sanjao sam tako lijep san!

- Šta si sanjao?

- Sanjao sam... da sam kralj.

- A šta sam onda bio ja? Car? - reče mladi potporučnik, sliježući pri tom ramenima. - Hajdemo na posao!

Bonaparte je stanovao preko puta jedne knjižare, u kući koja je sagrađena 1530. godine i koja je jedan od bisera renesanse. Tu je proteklo gotovo sve vrijeme u kojem su ga njegova vojnička služba i satovi što ih je davao bratu činili nekom vrsti gospodara. Ovo vrijeme nije bilo nipošto izgubljeno, kao što će se to kasnije pokazati.

Sedmog oktobra 1808. Napoleon je davao ručak u Erfurtu. Njegovi uzvanici bili su car Aleksandar, kraljica vestfalska, kralj bavarski, kralj virtenberški, kralj saksonski, veliki vojvoda Konstantin, knez primas, kralj Wilhelm Pruski, vojvoda od Oldenburga, knez magdenburški, vajmarski vojvoda i knez Tallevrand (Taljeran). Povede se razgovor o zlatnoj buli koja je do osnivanja Rajnskog saveza služila kao uredba za biranje rimskih careva i koja je određivala broj i osobine birača. Knez primas ušao je u neke detalje ove bule pri čemu je tvrdio da ona potječe iz 1409. godine.

- Uvjeren sam da se varate - reče smiješeći se Napoleon. - Bula o kojoj vi govorite proklamirana je 1336. godine, za vlade cara Karla IV.

- To je istina, Sire - odgovori knez primas - i ja se sada sjećam; ali odakle Vaše Veličanstvo zna tako tačno ove stvari?

- Kad sam bio običan artiljerijski poručnik... - reče Napoleon.

Pri ovim riječima pripovjedač primijeti opće znake čuđenja među visokim gostima i nehotice zastane, ali poslije jednog trenutka, smiješeći se, nastavi:

- Kad sam imao čast da budem običan poručnik u artiljeriji, ostao sam tri godine u garnizonu u Valenceu. Malo sam volio svijet i živio sam veoma povučeno. Sretnim slučajem stanovao sam blizu jednog obrazovanog i vrlo uslužnog knjižara. Dva puta sam pročitao njegovu biblioteku za te tri godine i nisam ništa zaboravio, čak ni stvari koje nisu imale nikakve veze s mojom strukom. Priroda me je uostalom obdarila sposobnošću da pamtim brojeve. Dešavalo mi se vrlo često da sam svojim ministrima navodio stanovite pojedinosti i ukupne svote njihovih najstarijih računa.

To nije jedina uspomena koju je Napoleon sačuvao iz Valencea.

Među malim brojem osoba s kojima se Bonaparte viđao u Valenceu bio je i gospodin Tardiva, opat samostana svetog Rufa, čiji je red ukinut neko vrijeme prije toga. On je kod njega sretao gospođicu Gregoire de Colombier (Gregoar de Kolombje), u koju se i zaljubio. Porodica ove mlade djevojke stanovala je na jednom poljskom imanju koje je bilo udaljeno pola milje od Valencea i zvalo se Bassiau (Basijo). Mladom poručniku dozvoljen je pristup u kuću pa im je više puta išao u posjetu. Međutim, pojavio se sa strane neki plemić iz Dauphinea, gospodin de Bressieux (Bresije). Bonaparte je shvatio da je vrijeme da se izjasni ako neće da bude preduhitren. Zbog toga je napisao gospođici Gregoire jedno dugačko pismo u kome je izrazio svoje osjećaje, moleći je da to saopći svojim roditeljima. Ovi pak, našavši se u nedoumici da li da daju svoju kćer vojniku bez budućnosti ili dobrom plemiću koji ima neko imanje, naposljetku izabraše plemića. Bonaparte je uljudno odbijen, a njegovo mu je pismo vraćeno po onoj istoj osobi koja se prihvatila toga da ga preda. Ali Bonaparte ne htjede da ga primi.

- Čuvajte ga - reče on toj osobi - ono će jednog dana biti svjedočanstvo moje ljubavi i čistoće mojih osjećaja prema gospođici Gregoire.

Pismo je zadržano i ta ga porodica još i danas čuva.

Tri mjeseca kasnije gospođica Gregoire se udala za gospodina de Bressieuxa.

Godine 1806. gospođa de Bressieux primljena je u dvor za caričinu počasnu damu; njen brat poslan je u Torino za okružnog načelnika, a njen muž imenovan barunom i postavljen za upravnika državnih šuma.

Druge osobe s kojima je Bonaparte drugovao za vrijeme boravka u Valenceu bila su gospoda de Montalivet (Montalive) i Bachasson (Bakason), od kojih je jedan postavljen za ministra unutrašnjih poslova a drugi za nadzornika opskrbe u Parizu. Nedjeljom su se ova tri mlada čovjeka šetala gotovo uvijek izvan grada i tamo su se po koji put zaustavljali da gledaju ples na otvorenom za koji je svaki plesač plaćao dva sua za jednu kadrilu. Taj je ples davao jedan gradski trgovčić, koji je ujedno bio i svirač. Bio je to neki bivši vojnik, koji se, istupivši iz vojske, nastanio u Valenceu, tamo se oženio i tako u miru vršio svoja dva zanimanja. Ali kako mu je to još uvijek bilo nedovoljno, on je tražio i dobio, kad su bili osnovani departmani, mjesto prepisivača službenih akata u kancelariji glavne uprave. Sa tog mjesta pošao je godine 1790. s prvim bataljonima dobrovoljaca.

Od tog bivšeg vojnika, trgovčića, svirača i prepisivača postao je poslije nekoliko godina maršal Victor, vojvoda de Bellune (de Belin).

Bonaparte je napustio Valence ostavivši tri franka i deset sua duga kod svog slastičara Coriola (Koriol).

Neka se čitaoci ne čude ako opet tragamo za sličnim anegdotama. Kad se piše biografija o jednom Juliju Cezaru, Karlu Velikom ili Napoleonu, Diogenova svjetiljka ne služi više traženju čovjeka; budućnost otkriva čovjeka, i on se pojavljuje u očima svijeta sjajan i uzvišen. To je dakle put koji je on prešao prije no što se popeo na pijedestal prema kome je trebalo ići. I ukoliko su slabiji tragovi koje je ostavljao na izvjesnim mjestima svoga puta, utoliko su oni nepoznatiji i, prema tome, mame radoznalost.

Bonaparte je stigao u Pariz u isto vrijeme kad i Paoli. Ustavotvorna skupština sastala se da prizna i na Korzici jednaku valjanost francuskih zakona. Mirabeau (Mirabo) je s govornice objavio da je vrijeme da se vrate odbjegli rodoljubi koji su branili nezavisnost otoka, i Paoli se vratio. Bonapartea je stari prijatelj njegova oca primio kao sina. Mladi idealist nađe se licem u lice sa svojim junakom. Ovoga pak postaviše za namjesnika i vojnog komandanta Korzike.

Bonaparte je dobio odsustvo i to iskoristio da prati Paolija i da posjeti svoju porodicu, koju je napustio prije šest godina. Rodoljubivog generala primiše oduševljeno sve pristalice nezavisnosti. I mladi poručnik prisustvovao je slavnom trijumfu izgnanika. Oduševljenje je bilo takvo da je Paoli jednoglasnim pristankom postavljen u isto vrijeme i na čelo nacionalne garde i za predsjednika okružne uprave. Tu je ostao neko vrijeme u potpunoj slozi sa zakonodavnim tijelom. Ali jedan prijedlog opata Chirriera (Šarije), koji je predlagao da se Korzika ustupi vojvodi od Parme u zamjenu za Piacenzu (Piačenca) koju je papa dobio kao naknadu za gubitak Avignona (Avinjon), bio je za Paolija dokaz koliko je glavnom gradu malo stalo do interesa njegove zemlje. Ovo se događalo u vrijeme kad je engleska vlada, koja je primila izgnanog Paolija, ušla u pregovore s novim predsjednikom.

Francuskoj upravi Paoli je pretpostavljao englesku, te otada datira rascjep između mladog poručnika i starog generala. Bonaparte je ostao francuski građanin, a Paoli je opet postao korzikanski general.

Bonaparte se vratio u Pariz početkom 1792. Tamo je našao Bourriennea (Burijan), svoga starog školskog druga, koji je došao iz Beča pošto je prošao Prusku i Poljsku. Nijedan od dvojice školskih drugova nije bio sretan. Oni odlučiše da zajednički snose svoju zlu sudbinu ne bi li je smanjili. Jedan je tražio službu u vojsci a drugi u ministarstvu vanjskih poslova. Budući da se ni jednome želja nije ispunila, počeli su sanjati o trgovačkim špekulacijama, ali ih je novčana oskudica sprečavala da svoje zamisli provedu u djelo. Jednom se odlučiše da uzmu u zakup nekoliko kuća u ulici Montholon, pa da ih zatim izdaju pod najam. No, zahtjevi vlasnika činili su im se tako pretjerani da su bili prisiljeni da napuste ovu špekulaciju, iz istih razloga iz kojih su ostavili i mnoge druge. Kad su izišli iz građevinarove kuće, obojica primijetiše da ne samo što nisu ručali nego da nemaju ni što da jedu. Bonaparte je založio svoj sat te se izvukoše iz te neprilike. Međutim, došao je dvadeseti juna, mučna predigra desetog augusta. Dva mlada čovjeka zakažu sastanak u jednom restoranu u ulici Saint-Honore (Sent-Onore). Pri kraju objeda privuče njihovu pažnju velika galama s uzvicima: »Caira! Živio narod! Živjeli sankiloti{2}! Dolje veto!« To je bila gomila od šest hiljada ljudi, koju su predvodili Santerre i markiz de Saint-Hurugues (Sent-Irig), i koja se spuštala iz predgrađa Saint-Antoine (Sent-Antoan) i Saint-Marceau (Sen Marso) u pravcu Skupštine.

- Hajdemo za ovom ruljom - reče Bonaparte.

I dva mlada čovjeka uputiše se odmah prema Tuilerijama i zaustaviše se kod terase, pored obale. Bonaparte se nasloni na jedno drvo a Bourrienne sjede na jedan niski zid.

Odatle nisu mogli vidjeti što se dešava ali su zato lako mogli pogoditi. Otvorio se jedan prozor okrenut prema vrtu i na njemu se pojavio Ljudevit XVI s crvenom kapom na glavi koju mu je prethodno na vrhu koplja pružio jedan čovjek iz naroda.

- Glupane, glupane! - mrmljao je svojim korzikanskim narječjem mladi poručnik koji je dotle stajao nijem i nepomičan.

- Šta bi po tvom mišljenju trebalo da radi? - upita Bourrienne.

- Trebalo je - odgovori Bonaparte - da četiri ili pet stotina očisti topom, a ostatak bi se razbježao.

Cijeloga dana on je govorio samo o toj sceni koja ga je toliko impresionirala, sceni kakvu nikada nije doživio.

Bonaparte je vidio kako se pred njegovim očima odvijaju prvi događaji francuske revolucije. On je prisustvovao kao običan promatrač strijeljanju 10. augusta i pokoljima 2. septembra. Zatim, videći da ne može dobiti službu, odluči da ponovo otputuje na Korziku.

Paolijeve intrige s engleskom vladom razvijale su se u Bonaparteovoj odsutnosti, tako da se više nije moglo sumnjati u njegove namjere. Jedan sastanak što su ga mladi poručnik i stari general imali kod guvernera Corte završen je raskidom. Dva stara prijatelja se rastadoše da bi se vidjeli tek na bojnom polju. Iste večeri neki laskavac htjede da ogovara Bonapartea.

- Pst! - reče general prinoseći prst ustima. - Taj mladi čovjek rođen je za stari vijek.

Uskoro Paoli podiže zastavu pobune. 26. juna 1793. pristaše Engleza postaviše Paolija za vrhovnog starješinu i predsjednika vijeća u Corti, ali ga je 17. jula Narodni konvent stavio van zakona. U to vrijeme Bonaparte je bio odsutan. On je napokon dobio službu koju je toliko puta tražio. Postavljen za komandanta Narodne vojske, našao se na lađi flote admirala Trugueta (Triget) i za to vrijeme osvojio je tvrđavu Saint-Etienne (Sent-Etjen), koju su pobjednici ubrzo morali napustiti. Kad je Bonaparte došao na Korziku, našao je otok pobunjen. Salicetti (Saliseti) i Lacombe Saint-Michel (Lakomb Sen-Mišel), članovi Konventa kojima je stavljeno u zadatak da provedu odluke donesene protiv odmetnika, bili su prisiljeni da se povuku u Calvi (Kalvi). Bonaparte ih je tamo našao i s njima poduzeo napad na Ajaccio, ali je bio odbijen. Istoga dana izbio je požar u gradu. Porodica Bonaparte je gledala kako gori njihova kuća, a uskoro zatim bude osuđena na doživotno progonstvo. Požar ju je ostavio bez krova nad glavom, a progonstvo ju je lišilo domovine. Tada oni upriješe oči u Bonapartea, a ovaj u Francusku.

Cijela prognana porodica ukrcala se na jedan slabi brod, kojim je krenuo budući Cezar, štiteći svojom sudbinom četvoro braće, od kojih će trojica postati kraljevi, i tri sestre, od kojih će jedna biti kraljica.

Porodica se zaustavila u Marseilleu tražeći pomoć od one Francuske zbog koje je bila prognana. Vlada se nije oglušila o ovu molbu. Joseph i Lucien dobili su službu pri vojnoj upravi. Louis je postavljen za podoficira, a Bonaparte je prešao kao prvi poručnik, to jest unaprijeđen, u IV regimentu pješadije. Nedugo zatim, po pravu godina službe, unaprijeđen je u čin kapetana u Drugoj četi istoga roda, koja je tada logorovala u Nici.

Nastupila je devedeset treća, godina s krvavim datumima. Jedna polovina Francuske bori se protiv druge. Istok i jug su u plamenu. Lyon je upravo osvojen poslije opsade od četiri mjeseca. Marseille je otvorio svoja vrata Konventu, a Toulon prepustio svoje luke na milost i nemilost Englezima.

Vojska od 30.000 ljudi, sastavljena od trupa koje su pod Kellermannovim zapovjedništvom opsjedale Lyon, to jest od nekoliko regimenti alpske i talijanske vojske kojima su dodani svi vojnici što su mobilizirani iz susjednih okruga, pošla je na izdani grad. Borba otpoče u oliulskim klancima. General Dutheil (Ditej), koji je trebalo da upravlja artiljerijom, bio je odsutan; general Dommartin (Domarten), njegov zamjenik, izbačen je iz stroja još pri prvom sukobu. Prvi oficir bio je Bonaparte. Ovoga puta slučaj je išao na ruku geniju pretpostavljajući pri tom da za genija slučaj ne znači providnost.

Bonaparte je primio imenovanje, otišao u štab gdje je uveden generalu Cartauxu (Kartou), čovjeku taštu i u zlatu od glave do pete, koji ga upita zbog čega je došao. Mladi oficir mu predoči dekret kojim mu se naređuje da po vlastitom nahođenju upravlja artiljerijskim operacijama.

- Artiljerija! - reče hrabri general. - Nije nam potrebna. Mi ćemo još večeras zauzeti Toulon na bajonet i sutra ćemo ga spaliti.

Međutim, ma kakvo bilo uvjerenje glavnog komandanta, Toulon se nije mogao zauzeti bez prethodnog izviđanja, te se strpljivo čekalo do sutradan. Sutradan general Cartaux pozove svoga ađutanta Dupasa (Dipa) i majora Bonapartea u svoja poljska kola da pažljivo pregledaju prve ofenzivne rasporede. Na Bonaparteove primjedbe, on je, mada teško, odustao od napada prsa o prsa i vratio se artiljeriji. Prema tome, zapovijedi je davao izravno glavni komandant - pa je zato došao da ih. sam provjeri i da im osigura uspjeh.

Tek što su iza sebe ostavili visove s kojih se mogao vidjeti Toulon, sakriven kao u nekom istočnjačkom vrtu kojega su podnožje zapljuskivali morski valovi, general sa dva mlada čovjeka siđe s kola i izgubi se u jednom vinogradu. Tu je u zaklonu bilo sakriveno nekoliko topova. Bonaparte se osvrtao oko sebe što se zapravo dešava. General je trenutak uživao u iznenađenju svoga majora. Zatim, okrenuvši se sa zadovoljnim osmijehom,, reče svome ađutantu:

- Jesu li tu naše baterije?

- Da, generale - odgovori ovaj.

- A naše topništvo?

- Na četiri koraka odavde.

- A užarena tanad?

- Usijava se u obližnjim kućicama.

Bonaparte nije vjerovao svojim očima, ali je morao vjerovati svojim ušima. Mjerio je udaljenost okom izvježbana stratega i ustanovio da od baterije do grada ima najmanje milja i po. U početku je mislio da general, kako se to kaže zavodskim i vojnim rječnikom, iskušava svoga majora. Ali kad vidje kako Cartaux nastavlja ozbiljno raspoređivanje, ni trenutka više nije bio u nedoumici. Tada pažljivo izrazi sumnju da će tanad dospjeti do grada.

- Misliš? - upita Cartaux.

- Sumnjam, generale - odgovori Bonaparte. - Uostalom, moglo bi se, prije no što imadnemo neprilika s užarenom tanadi, pokušati sa hladnom i uvjeriti se o njihovu domašaju.

Cartaux uvidje da je ideja dobra i naredi da se napuni i opali jedan top. I dok je gledao kakvo će biti djelovanje na gradskim bedemima, Bonaparte mu pokaže, gotovo na tisuću metara ispred njega, kako tane lomi maslinova stabla, brazda zemlju i odskače od nje; kako polako pada, odskače i jedva dospijeva na trećinu udaljenosti koju je predvidio general.

Dokaz je bio jasan, ali se Cartaux nije htio predati i reče: »To su aristokrati iz Marseillea pokvarili barut.« Međutim, bio barut pokvaren ili ne, tane nije moglo da dobaci; trebalo je uzeti neku drugu udaljenost. Vratiše se u glavni stan. Bonaparte zatraži plan Toulona, raširi ga na stolu i pošto je neko vrijeme izučavao položaj grada i razna utvrđenja koja ga brane, od glavnog šanca podignutog na vrhu brijega Farona koji dominira gradom do utvrđenja Lamalgue (Lamalg) i Malbousquet (Malbuske), koja brane njegovu lijevu i desnu stranu, mladi major upre prstom na jedan novi šanac koji su sagradili Englezi i reče brzinom i odlučnošću genija.

- Ovdje je Toulon.

Budući da Cartaux nije mogao tako brzo pratiti njegove misli, shvatio je doslovce Bonapartove riječi, okrenuo se svom vjernom Dupasu i rekao mu:

- Čini se da kapetan Top nije baš jak u geografiji. To je prvi Bonaparteov nadimak, a kasnije ćemo vidjeti kako je nastao onaj mali kaplar.

U tom trenutku uđe narodni zastupnik Gasparin (Gasparen). Bonaparte je o njemu čuo govoriti ne samo kao o istinskom, poštenom i časnom rodoljubu već i kao oštroumnom i pametnom čovjeku. Major pođe ravno prema njemu.

- Predstavnice građana, ja sam artiljerijski major - reče mu on. - Budući da je general Dutheil na dopustu a general Dommartin ranjen, ova vojska je pod mojim zapovjedništvom. Zahtijevam da se nitko ne miješa u moje poslove, inače ne odgovaram ni za što.

- A tko si ti da bi mogao za nešto odgovarati - upita narodni zastupnik, začuđen, videći da mu čovjek od godine govori takvim tonom i s takvim samopouzdanjem.

- Tko sam ja? - ponovi Bonaparte, i pošto ga je odveo u jedan kut, poče mu tiho govoriti: - Ja sam čovjek koji zna svoj zanat, bačen među one koji ga ne znaju. Tražite od glavnog komandanta ratni plan i uvjerit ćete se jesam li u pravu!

Mladi oficir je govorio tako sigurno da se Gasparin ni jednog trenutka nije dvoumio.

- Generale - reče prilazeći Cartauxu - narodni zastupnici žele da im za tri dana podneseš ratni plan.

- Nećeš čekati ni tri minute - odgovori Cartaux - i ja ću ti ga dati.

Doista, general sjedne, uzme pero i napiše na jednom listu papira onaj čuveni ratni plan koji je postao uzorak svoje vrste. On glasi:

»Komandant artiljerije srušit će Toulon za tri dana, a poslije toga ću ga ja napasti sa tri kolone i zauzeti.

Cartaux«

Plan je poslan u Pariz i predan na ocjenu stručnom odboru. Odbor je vidio da je plan više smiješan no pametan. Zato je Cartaux opozvan, a na njegovo mjesto je poslan Dugommier (Digomje).

Kad je novi general prispio, ustanovio je da je sve osnovne pripreme izvršio njegov mladi major. To je bila jedna od onih opsada gdje u početku snaga i hrabrost ne mogu ništa učiniti, i gdje top i strategija odlučuju o svemu. Nije bilo ni jedne kote gdje se ne bi sukobila artiljerija s artiljerijom. Grmjelo je sa svih strana, kao kad bi se za vrijeme velike oluje ukrstile munje. Grmjelo je s visokih planina i s visokih bedema, grmjelo je u ravnici i na moru. Jednom riječi, istovremeno i bura i vulkan. Usred ovog plamenog kaosa htjeli su narodni zastupnici izvršiti neke izmjene oko baterije koju je postavio Bonaparte. Pokretanje je već bilo otpočelo kad dođe mladi major i naredi da baterija ostane na starom mjestu. Narodni zastupnici htjedoše staviti nekoliko primjedbi.

- Bavite se vi svojim predstavničkim poslom, a meni prepustite moj. Ova baterija je na dobrom mjestu i ja za nju jamčim.

Opći napad otpočeo je 16. Opsada je sada pretvorena u neprekidan napad. 17. ujutro opsjedatelji zauzeše Pas-de-Leidet (Pa-de-Lajde) i Croix-Faron (Kroa-Faron); u podne istjeraše saveznike iz šanca Saint-Andre (Sent-Andre), iz utvrda Pometa i iz oba utvrđenja Saint-Antoine (Sent-Antoan). Napokon, uveče, obasjani u isto vrijeme i nebeskim i topovskim munjama, republikanci prodriješe u engleski šanac. I tu, postigavši svoj cilj i smatrajući se gospodarom grada, Bonaparte, ranjen bajonetom u butinu, obrati se generalu Dugommieru koga su ranila dva metka - jedan u koljeno a drugi u ruku - te je pao od iscrpljenosti i umora:

- Odmarajte se, generale, mi smo baš sada zauzeli Toulon i sutra ćete se već moći odmarati u njemu.

Osamnaestoga zauzeta su utvrđenja Eiguillette (Egijet) i Balagnier (Balanije) i baterije se usmjeriše na Toulon. Kad saveznici vidješe nekoliko kuća u plamenu i začuše zviždanje tanadi što je brazdala ulice, među njima izbi nesloga. Tada odjednom opsjedatelji, koji se bjehu zagledali u grad i pristanište, opaze požar koji se pojavio na više tačaka koje oni nisu napadali. To su Englezi, odlučivši odstupiti, zapalili arsenal, mornarička skladišta i francuske lađe koje nisu mogli odvući sa sobom. Kad ugledaše plamen, zaori opći gnjevni uzvik. Čitava vojska je zahtijevala napad, ali je već bilo prekasno. Englezi su se, iako pod vatrom francuskih baterija, ukrcali, ostavljajući u znak zahvalnosti one koji su im izdali Francusku. Uto padne noć. Vatra koja se bila pojavila na više mjesta gašena je uz veliku galamu. To su robijaši s galija raskinuli svoje okove i gasili požar što su ga podmetnuli Englezi.

Sutradan, 19, ušla je republikanska vojska u grad i uveče je glavni komandant spavao u Toulonu kao što je predvidio Bonaparte.

Dugommier nije zaboravio usluge koje mu je učinio mladi major. I, dvanaest dana poslije zauzimanja grada, Bonaparte je unaprijeđen u čin brigadnog generala.

Otada on postaje historijska ličnost i ostaje takav za sva vremena.

Mi ćemo sada tačno i brzo pratiti Bonapartea kroz njegov život; vidjet ćemo njegov životni put kao glavnog komandanta, konzula, imperatora i na kraju kao prognanika. Zatim, pošto budemo vidjeli kako se kao meteor pojavio i zasjao jedan trenutak na prijestolju, otpratit ćemo ga na onaj otok gdje je proveo svoje posljednje dane, kao što smo i započeli onim otokom na kome je rođen.

GENERAL BONAPARTE

Kao što smo već kazali, Bonaparte je bio imenovan za artiljerijskog generala vojnog odreda u Nici, u znak nagrade za usluge koje je učinio republici pred Toulonom; tu se upoznao s Robespierreom (Robespjer) mlađim, koji je bio narodni zastupnik pri toj vojsci. Kad ovoga pozvaše u Pariz, nešto prije 9. termidora, pokušavao je on na svaki način nagovoriti mladog generala da zajedno putuju, obećavajući mu neposrednu zaštitu svoga brata, ali se Bonaparte odlučno odupre jer još nije došlo vrijeme za njegovu akciju.

Možda ga je zadržao i kakav drugi razlog, ili je i ovaj put slučaj štitio genija? Ako je bilo tako, onda se ovom prilikom slučaj ukazao u obliku jedne mlade i lijepe predstavnice naroda koja je pratila svoga muža u misiji pri vojsci u Nici. Bonaparte je osjećao prema njoj veliku naklonost, koju je izražavao s mnogo vojničke kavalirštine. Jednoga dana, dok se šetao s njom po okolici tjesnaca Tendea (Tanda), mladome generalu pade na um da pred svojom lijepom pratilicom izvede kao neki mali rat, te zapovjedi da se napadne predstraža: dvanaest ljudi palo je kao žrtva te igre. Kasnije, na Svetoj Heleni, Napoleon je više puta priznao da ga zbog tih dvanaest ljudi, ubijenih bez stvarnog razloga i iz čistog hira, grize savjest više nego zbog 600.000 vojnika koje je posijao po snježnim stepama Rusije.

U to vrijeme narodni zastupnici pri talijanskoj vojsci donesoše ovu odluku:

»General Bonaparte neka ide u Genovu (Ðenovu) da zajedno s otpravnikom poslova Francuske republike pregovara s Ðenovskom republikom o predmetima izloženim u njegovim uputstvima.

Otpravnik poslova Ðenovske republike primit će ga i predstaviti svojoj vladi.

Loano, 25. messidora II godine republike.«

Pravi cilj ove misije bio je da mladi general vlastitim očima ocijeni utvrđenja Savone i Genove, da mu se da prilika da dođe do što većeg broja podataka o artiljeriji i drugim vojnim objektima, i najzad, da mu se omogući prikupljanje svih činjenica koje bi mogle otkriti namjere đenovske vlade s obzirom na savez.

Dok je Bonaparte izvršavao ovaj zadatak, Robespierre je otišao na stratište, a na mjesto terorističkih zastupnika došli su Albitte (Albit) i Salicetti. Čim su došli u Barcelonnettu (Barselonet), oni odmah donesoše ovu odluku, koja je trebalo da bude nagrada koja je očekivala Bonapartea na povratku:

»Narodni zastupnici pri alpskoj i talijanskoj vojsci, smatrajući da je general Bonaparte, glavni zapovjednik artiljerije u talijanskoj vojsci, sasvim izgubio njihovo povjerenje, a naročito putovanjem u Ðenovu, odlučuju slijedeće:

Da se brigadni general Bonaparte, glavni zapovjednik artiljerije u talijanskoj vojsci, privremeno udalji sa dužnosti, da ga se, pod nadzorom glavnog zapovjednika spomenute vojske, uhapsi i s dobrom i pouzdanom pratnjom predvede Komitetu za opće dobro u Parizu; da se zapečate svi njegovi papiri i stvari, o čemu će sastaviti zapisnik komesari koje će na licu mjesta postaviti narodni zastupnici Salicetti i Albitte, a svi oni papiri koji budu sumnjivi da se pošalju Komitetu za opće dobro.

Izdano u Barcelonnetti, 19. termidora 11 godine Francuske Republike, jedne, nedjeljive i demokratske.

Potpisi: Albitte, Salicetti, Laporte.

Vjernost prijepisa potvrđuje zapovjednik talijanske vojske,

Potpis: Dumerbion.«

Odluka je bila izvršena: Bonapartea odvedoše u zatvor u Nici gdje je proveo četrnaest dana, poslije čega su ga privremeno pustili na slobodu, nakon jedne druge odluke koju su potpisali isti ljudi.

Međutim, Bonaparte se izvukao iz jedne opasnosti da bi upao u drugu. Događaji u mjesecu termidoru doveli svi do preokreta u komitetima Konventa: jedan stari kapetan, imenom Aubry (Obri), našao se na čelu Ratnog komiteta i načinio nov raspored u vojsci po kome je on postao artiljerijski general. Što se tiče Bonapartea, u naknadu za čin koji mu je oduzet postavili su ga za pješadijskog generala u Vandeji. Bonaparte, smatrajući da je pozornica građanskog rata u tom kutu Francuske veoma skučena, odbio je da stupi na dužnost, pa je jednom odlukom Komiteta za opće dobro izbrisan s liste aktivnih generala.

Bonaparte je vjerovao da je veoma potreban Francuskoj pa ga je ovakva nepravda duboko potresla.

Međutim, kako još nije stigao do one tačke u životu s koje se može sagledati čitav put koji još valja prijeći, on je još gajio nade, ali, istina, nimalo pouzdane nade. Sad su te nade bile skršene, jer je smatrao da je on, koji je sanjao o slavnoj budućnosti, osuđen na dug, iako ne vječan nerad, i to u doba kad svatko tko misli na budućnost ide naprijed svome cilju. Privremeno je uzeo pod najam sobu u jednom hotelu u Melskoj ulici; svoje konje i kola prodao je za 6000 franaka, što je dodao onoj maloj svoti koju je imao, i odlučio da se povuče na selo. Zanesen maštom, svakog dana jurio je iz jedne krajnosti u drugu. Kad je protjeran iz logora, Bonaparte osim seljačkog života ništa drugo nije vidio pred sobom. Budući da nije mogao biti Cezar, htio je da postane Cincinat.

Tada mu na um padne Valence, gdje je proveo tri i tužne i vesele godine. I sad se uputi na ovu stranu u pratnji svoga brata Josepha koji se bio vratio u Marseille. U blizini Montelimarta (Montelimarta) zaustaviše se oba putnika. Bonaparteu je odgovarala klima i položaj grada te se raspita ima li u okolici grada kakvo jeftinije imanje koje bi se moglo kupiti. Uputili su ga državnom zastupniku gospodinu Grassonu, s kojim oni ugovore sastanak za sutradan. Trebalo je da posjete jedno malo poljsko dobro, zvano Beauserret (Bosere), čije samo ime, koje na ondašnjem narječju znači milolik, dokazuje njegov prijatan položaj. I zaista, Bonaparte i Joseph posjetiše ovo poljsko dobro. Bilo je upravo onakvo kakvo su željeli, ali videći da je imanje veliko i dobro očuvano, bojali su se da cijena ne bude suviše visoka. Upitali su za cijenu. Iznosila je 30.000 franaka - kao poklonjeno!

Bonaparte i Joseph vratiše se u Montelimart da se posavjetuju. Njihova mala, udružena sredstva dopuštala su da upotrijebe ovu svotu za nabavu budućeg samotnog prebivališta. Odredili su sastanak za sutradan. Beauserret im se toliko svidio da su htjeli odmah urediti stvar. Gospodin Grasson ih je ponovo otpratio onamo. Sad su imanje pregledali pažljivije nego prvi put. Najzad Bonaparte, čudeći se što mu se daje tako lijepo imanje za tako neznatnu svotu, upita ne postoji li kakav tajni razlog zbog kojega je cijena toliko niska.

- Da - odgovori gospodin Grasson - ali to za vas nije važno.

- Svejedno - odgovori Bonaparte - želio bih da znam.

- Tu je počinjeno jedno ubojstvo.

- Kakvo?

- Sin je ubio svog oca.

- Ubojstvo oca! - uzvikne Bonaparte i pri tom problijedi više nego obično. - Hajdemo odavde, Joseph. - I uhvativši svog brata za ruku, izleti iz stana i uskoči u dvokolice. Kad je prispio u Montelimart, zatraži od pošte konje i vrati se istog trenutka u Pariz. Joseph je ipak nastavio put u Marseille. Tamo se vjenčao kćerkom bogatog trgovca Clarvja (Klari), koji je kasnije isto tako postao tast i Bernadottu (Bernadot).

Međutim, Bonaparte, koga je sudbina opet dotjerala u Pariz, to poprište velikih događaja, otpoče opet onaj mračan i povučen život koji ga je činio toliko nesretnim. Tada, budući da više nije mogao podnositi nerad, uputi vladi jednu molbu u kojoj je izložio kako je u interesu Francuske da u trenutku kad ruska carica sklapa savez s Austrijom učini sve što od nje zavisi za jačanje vojnih snaga Turske carevine. Zbog toga se nudi vladi da zajedno sa šest ili sedam oficira raznih rodova oružja ode u Carigrad i da tamo nauči vojničkim vještinama mnogobrojnu i valjanu, ali vojevanju nevjestu sultanovu vojsku.

Ovu ponudu vlada čak nije udostojila ni odgovora i Bonaparte je ostao u Parizu. Kako bi danas izgledao svijet da je neki od članova ministarstva stavio na kraju ove molbe riječ odobreno - to samo bog zna!

Međutim, 22. augusta 1795. godine prihvaćen je Ustav od III godine. Zakonodavci koji su ga sastavili postavili su uvjet da dvije trećine članova Narodnog konventa uđu u novo zakonodavno tijelo. To je bio neuspjeh u nadama opozicije koja je očekivala potpuno obnavljanje izbora, da bi u konvent uvukla novu većinu koja bi zastupala njeno mišljenje. Ovu opozicionu stranku naročito su potpomagale pariške sekcije koje su izjavile da neće prihvatiti ustav tako dugo dok se ne poništi izbor dviju trećina. Konvent je međutim usvojio ustav onako kako je bio donesen, bez ikakvih izmjena, i sekcije su se počele buniti. Nekoliko znakova pobune pojavilo se već 25. septembra. Napokon, na dan 4. oktobra (12. vandemijera), opasnost postade tako velika da je Konvent uvidio potrebu o poduzimanju oštrih mjera, te stoga uputi generalu Alexandreu Dumasu (Aleksandr Dima), glavnom komandantu alpske vojske, koji je tada bio na odsustvu, slijedeće pismo, čija kratkoća ukazuje na hitnost:

»General Alexandre Dumas neka se odmah vrati u Pariz da bi preuzeo komandu nad oružanom silom.«

Zapovijed je odnesena u hotel »Mirabeau« (Mirabo), ali je general Dumas tri dana prije toga bio otputovao u Villers-Cotterets (Vijer-Kotre), gdje je primio pismo 13. ujutro.

Za to vrijeme opasnost je rasla iz sata u sat. Nije bilo moguće sačekati dolazak generala Dumasa. Prema tome, u toku noći, za glavnog komandanta vojske u unutrašnjosti postavljen je narodni zastupnik Barras (Bara). Njemu je bio potreban pomoćnik. I on baci oko na Bonapartea.

Kao što se vidi, sudbina mu je otvorila put. Odsudan trenutak, koji, kao što se kaže, kucne jednom u životu svakog čovjeka, došao je i za njega; 13. vandemijera zagrmi top u prijestolnici.

Sekcije koje je uništavao dale su mu nadimak »Karteč«, a Konvent koji je spašavao dao mu je titulu glavnog komandanta vojske u Italiji.

Ali ovaj veliki dan nije bio samo značajan za Bonaparteov politički život; on će utjecati i na njegov privatni život. Razoružanje sekcija bilo je izvršeno sa strogošću kakvu su zahtijevale prilike, kad se jednog dana u štabu pojavi neko dijete od deset do dvanaest godina, preklinjući generala Bonapartea neka vrati mač njegova oca koji je bio general republike. Bonaparte, ganut molbom i mladenačkom ljupkošću kojom je ona izrečena, naredi da se potraži mač i, pošto su ga našli, vrati mu ga. Kad je dijete spazilo to svijetlo oružje za koje je mislilo da je izgubljeno, plačući poljubi držak koji je tako često stiskala očeva ruka. Generala dirnu ova sinovljeva ljubav, te prema djetetu pokaza toliku naklonost da je njegova majka smatrala obavezom da sutradan posjeti Bonapartea i da mu se zahvali.

Dijete je bilo Eugene (Ežen), a njegova majka Josephina (Josefina) - buduća žena Napoleonova.

21. marta 1796. Bonaparte je pošao u Italiju noseći u svojim kolima dvije tisuće lujdora. To je bilo sve što je mogao skupiti, sjedinjujući pri tom imutak svoj i svojih prijatelja s novčanom pomoći Direktorija. S ovom svotom pošao je u osvajanje Italije, a ta svota je bila sedam puta manja od one koju je ponio Aleksandar kad je pošao da zauzme Indiju.

Kad je stigao u Niču, našao je vojsku bez discipline, bez municije, bez hrane i bez odijela. Čim je došao u glavni štab, naredio je da se generalima na ime pomoći u ratnom pohodu razdijeli svota od po četiri lujdora. Zatim je vojnicima pokazujući na Italiju rekao:

»Drugovi, vama svega nedostaje usred ovih stijena! Pogledajte one bogate ravnice što se prostiru ispod vaših nogu. To pripada nama! Hajdemo da ih uzmemo!«

Bio je to gotovo isti govor koji je tisuću i devet stotina godina prije Hanibal održao svojim vojnicima. I za vrijeme od tisuću i devet stotina godina, koliko je proteklo između ova dva čovjeka, samo je jedan jedini čovjek bio dostojan da se usporedi s njime: - Cezar.

Vojnici kojima je Bonaparte uputio ove riječi i koji su pred sobom imali 200.000 ljudi najboljih trupa Carstva{3} i Piemonta, bijahu ostatak one iste vojske koja se kroz dvije godine s mukom branila u neplodnim stijenama đenovske doline. Bonaparte napade ovu ogromnu silu s jedva 30.000 ljudi i za jedanaest dana potuče je pet puta: kod Montenotta (Montenote), Millesima (Milezima), Degoa, Vicoa (Vikoa) i Mondove. Zatim je, jednom rukom otvarajući vrata gradova a drugom bijući bitke, osvojio tvrđavu Coni (Koni), Tortonu, Alessandriju i Cevu (Čevu). Za jedanaest dana Austrijanci su razdvojeni od Piemonteza. Provera je zauzeta, a sardinijski kralj prisiljen da potpiše predaju u vlastitoj prijestolnici. Tada Bonaparte pođe na gornju Italiju, i predviđajući na osnovu prošlih uspjeha buduće uspjehe, napisa Direktoriju:

»Sutra idem na Beaulieua (Bolje). Prisilit ću ga da prijeđe rijeku Po. Ja ću prijeći odmah za njim. Osvojit ću Lombardiju i prije nego prođe mjesec dana bit ću u tirolskim brdima. Tamo ću naći rajnsku vojsku, i u sporazumu s njom, prenijeti rat u Bavarsku.«

I zaista, Beaulieu je bio progonjen. Uzalud se dovijao kako da spriječi prijelaz preko Poa. Prijelaz je bio izvršen. Tada se sklonio iza lodskih zidova, ali ga trosatna borba istjera i otuda. Zatim se spremi za bitku na lijevoj obali rijeke Adde, braneći svom svojom artiljerijom prijelaz preko mosta koji nije imao vremena srušiti. Francuska vojska svrsta se u zbijenu kolonu, naleti na most, obori sve što joj je bilo na putu, rasprši austrijsku vojsku i, gazeći preko tjelesa, nastavi svoj marš. Tako je pokorena Pavija. Pizzighitone i Cremona padnu, milanska tvrđava otvori svoja vrata; kralj Sardinije potpisa mir; vojvoda od Parme i gospoda od Modene slijedili su njegov primjer, a Beaulieu je još jedva imao vremena da se zatvori u Mantovu.

Prilikom sklapanja sporazuma s vojvodom od Modene Bonaparte je dao prvi dokaz svog nekoristoljublja, odbijajući četiri milijuna u zlatu, koliko mu je u ime svoga brata nudio vojvoda od Este, iako ga je Salicetti, koji je bio vladin komesar pri vojsci, uporno nagovarao da to primi.

Na tom pohodu Bonaparte je dobio i popularni nadimak koji mu je 1815. godine opet otvorio vrata Francuske. A evo u kakvim okolnostima se to dogodilo. Kad je preuzeo vrhovnu komandu vojske njegova mladost je toliko zadivila stare ratnike da su se dogovorili da će mu oni sami podijeliti najniže činove, kojih ga je, čini se, vlada bila poštedjela. Poslije svake borbe skupljali su se da bi mu dali jedan čin. I kad bi ušao u logor, bio bi pozdravljen od najstarijih brkajlija novom titulom. Tako se dogodilo da je kod Lodija bio proizveden za kaplara. Odatle i nadimak mali kaplar, koji će neprestano pratiti Napoleona.

Međutim, Bonaparte se samo jedanput zaustavio i na tom zastanku sustigla ga je zavist. Direktorij, koji je u prepisci vojnika otkrio političara, pobojao se da pobjednik ne postane neograničeni gospodar Italije i odlučio je da mu pošalje Kellermanna.

Bonaparte je to saznao i napisao im:
»Pridružiti Kellermanna meni, značilo bi svjesno sve upropastiti. Ja ne mogu služiti pored jednog takvog čovjeka koji se smatra najboljim taktičarom u Evropi. Uostalom, ja smatram da jedan loš general vrijedi više nego dva dobra. Rat je, kao i upravljanje, stvar takta.«
Zatim je svečano ušao u Milano, gdje se spremao za osvajanje gornje Italije, dok je Direktorij u Parizu potpisivao ugovor o miru, o kome je na torinskom dvoru pregovarao Salicetti i dok su se započeti pregovori s Parmom bližili kraju a otpočinjali s Napulj em i Rimom.

Ključ Njemačke, to je Mantova. Dakle, mora najprije osvojiti Mantovu. Sto pedeset topova zaplijenjenih u Milanu bilo je upereno na ovaj grad. I otpoče opsada.

Tada bečki kabinet, osjetivši svu težinu položaja, pošalje u pomoć Beaulieuu 25 000 ljudi pod Gvozdanovicem i 35 000 pod Wurmserom. Jedan milanski špijun dobio je zadatak da prodre u grad i najavi dolazak ove pomoći.

Špijun naiđe na noćnu izvidnicu kojom je zapovijedao ađutant Dermoncourt (Dermonkur) i bi odveden generalu Dumasu. Pretražili su ga, no uzalud - kod njega nisu ništa našli. Trebalo je sasvim malo pa da ga puste na slobodu, kada, kao po migu sudbine, general Dumas pogodi da je špijun progutao obavijesti koje su mu povjerene. Ovaj je to poricao, ali general Dumas naredi da ga se strijelja i tada je ovaj sve priznao. Uhodu predadoše na čuvanje ađutantu Dermoncourtu koji pomoću sredstava za povraćanje što mu ih je dao major-kirurg dođe do jedne kuglice od voska veličine piljka od ilovače. U njoj je bilo Wurmserovo pismo, pisano na pergameni. Ovo pismo sadržavalo je detaljne podatke o operacijama neprijateljske vojske. Pismo je poslano Bonaparteu. Gvozdanović i Wurmser išli su razdvojeno. Prvi je išao na Bresciu (Breša) a drugi na Mantovu. Istom greškom bile su već izgubljene Provera i Argentan. Bonaparte ostavi 10 000 vojnika ispred grada, a sa 25 000 požuri prema Gvozdanoviću, kojega je, pošto ga je potukao kod Saloa i Lonata, natjerao u tirolske klance. Zatim se odmah okrene prema Wurmseru koji je saznao za poraz svoga druga tek iz prisustva neprijateljske vojske. Žestokom francuskom napadu podleže i on kod Castiglionea (Kastiljone). Za pet dana Austrijanci su izgubili 20 000 ljudi i pedeset topova. Posljednja borba dala je Gvozdanoviću vremena da se pribere. Bonaparte opet pođe na njega, potuče ga kod San Marca, Serravalla i Rovereda; zatim, poslije borbe kod Bassane, Rimolana i Cavaloa, vrati se opet da po drugi put opsjeda Mantovu, kamo se s ostacima svoje vojske bio sklonio Wurmser.

Dok je okončavao ovaj ogromni zadatak, oko njega su se formirale nove države. Osnovao je Cispadsku i Transpadsku republiku; protjerao je Engleze s Korzike i budno pazio u isti mah na Genovu, Veneciju i Svetu Stolicu, ne dajući im da podignu glavu. Usred ovih mnogostrukih političkih kombinacija saznao je za približavanje nove carske vojske pod Alvinzijevim (Alvinci) zapovjedništvom. No zla sudbina goni sve ove ljude. Alvinzi je pošao tragom svojih prethodnika: učinio je istu pogrešku koju su i oni ranije činili - podijelio je svoju vojsku na dva dijela; jedan, koji je brojio 30 000 ljudi i koji je on sam predvodio, trebalo je da prijeđe preko Verone i da zauzme Mantovu, drugi, pod zapovjedništvom Davidovića, trebalo je da dopre do Eča.

Bonaparte pođe u susret Alvinziju s kojim se sukobio kod Arcole (Arkole). S njim se tri dana borio prsa o prsa i ostavio ga tek tada kad mu je sravnio sa zemljom 5000 ljudi, zarobio 8000 i zaplijenio trideset topova. Zatim, još zadihan od bitke kod Arcole, baci se na Davidovića i Wurmsera. Prvoga, koji bješe sišao iz Tirola, natjera u njegova brda, a drugoga, koji bješe izišao iz Mantove, nagna natrag u njegov grad. Na bojnom polju dozna da Alvinzi i Provera namjeravaju da se sjedine, pa natjera Alvinzi ja u divlji bijeg kod Rivolija, a Provera je, poslije bitaka kod San Giorgia i Favorita, morala položiti oružje. Najzad, oslobodivši se svih svojih protivnika, vrati se do Mantove, opkoli je, stegne i prisili da se preda, baš u trenutku kad je pod zapovjedništvom jednog nadvojvode dolazila peta armija, odvojena od rajnske rezerve. Austriju je čakala još veća sramota - porazima njenih generala priključio se i poraz članova vladarske kuće. 10. marta 1797. potučen je princ Karlo na prijelazu preko Tagliamenta (Taljamento). Ova pobjeda otvorila je Francuzima put u venecijanske države i tirolske klance. Poslije ovoga Francuzi su gotovo trkom napredovali putem, koji im je sada bio otvoren. Oni trijumfiraju u Lavisu, Trasmisu i Clauzenu (Klauzenu), ulaze u Trst, zauzimaju Tarvisio, Gradišku i Villach (Filah); strašno gone nadvojvodu, kojega ostavljaju samo da bi zauzeli putove koji vode u prijestolnicu Austrije, i napokon dolaze na trideset milja pred Beč.

Bonaparte se ovdje zaustavio da bi sačekao parlamentarce. Tek je godina dana otkako je napustio Niču i, u toku te godine, uništio je šest armija, osvojio Alessandriju, Torino, Milano i Mantovu; izvjesio je trobojnu zastavu na pijemontskim, talijanskim i tirolskim alpama. Oko njega su počela blistati imena: de Massena (Masena), d'Augereau (Ožero), de Joubert (Žuber), de Marmont (Marmon) i de Berthier (Bertje). Stvara se plejada; sateliti se okreću oko svoje zvijezde, nebo se vedri nad carstvom!

Bonaparte se nije prevario. Parlamentarci dođoše. Za mjesto vođenja pregovora izabran je Leoben. Bonaparte nije više morao tražiti ovlaštenje od Direktorija. Sam je vodio rat; sam će zaključiti mir. Samo je napisao:

»S obzirom na stanje stvari, pregovori i sa samim carem postali su posve vojnička operacija.«

Ipak se ova operacija prilično odugovlačila. Diplomacija ju je uvila i utegla u svakojaka lukavstva. Ali došao je dan kad lav nije mogao više ostati u svojoj mreži. Usred jedne diskusije on ustane, zgrabi divni porculanski poslužavnik, slomi ga na komade i baci pod noge. Zatim se okrene preneraženim punomoćnicima i reče im:

- Ovako ću vas sve u prašinu pretvoriti, jer to sami tražite.

Diplomati postadoše pomirljiviji: poče čitanje ugovora. U prvom članu car (austrijski) izjavljuje da priznaje Francusku republiku.

- Brišite taj član - uzvikne Bonaparte - Francuska republika je kao sunce na nebu. Slijepi su oni koje njen sjaj nije zasjenio!

Tako je Bonaparte u svojoj dvadeset petoj godini držao jednom rukom mač, kojim je dijelio države, a drugom vagu, kojom je mjerio kraljeve. Direktorij mu je obilježio put kojim je trebalo da ide, ali je on išao svojim - iako još nije zapovijedao, nikoga više nije slušao. Direktorij mu piše da ima na umu da je Wurmser emigrant - Wurmser pada u ruke Bonaparteu, koji ima prema njemu sve obzire koji se duguju zloj sudbini i starosti. Direktorij postupa uvredljivo prema papi, Bonaparte mu uvijek piše s poštovanjem i naziva ga svetim ocem. Direktorij progoni svećenike, Bonaparte naređuje svojoj vojsci da ih pazi kao braću i da ih poštuje kao sluge božje. Direktorij pokušava da aristokraciju uništi u korijenu, Bonaparte piše đenovskoj upravi i kori je za nasilja koja ona čini prema plemstvu i stavlja joj do znanja: ako hoće sačuvati njegovu naklonost, neka poštuje statuu Dorija.

15. vandemijera, VI godine, potpisan je Kampoformijski mir. Prema ovome miru Austrija, kojoj se ostavlja Venecija, odriče se svojih prava na Belgiju i svojih pretenzija na Italiju. Bonaparte je oslobodio Italiju za Francusku. I, 15. frimera iste godine (5. decembra 1797), on stiže u Pariz.

Bonaparte je bio odsutan dvije godine i za to vrijeme zarobio je 150.000 ljudi, oteo 170 zastava, 550 topova, 600 poljskih topova, pet pontona, devet lađa sa 64 topa, dvanaest fregata sa 32 topa, dvanaest korveta i osamnaest galija; osim toga, kao što smo kazali, iz Francuske je ponio svega dvije hiljade lujdora, a u više navrata poslao je gotovo pet milijuna; protivno svim starim i suvremenim tradicijama - vojska je hranila svoju domovinu.

U zaključenju mira Napoleon je vidio svršetak uspona u svojoj vojničkoj karijeri. Ne mogavši ostati na miru, priželjkivao je jedno mjesto u Direktoriju iz kojega su dvojica istupila. Na žalost, bilo mu je samo dvadeset osam godina. I budući da bi to bila veoma velika i veoma brza povreda Ustava iz III godine, nije se usuđivao to ni predložiti. On se povukao u svoju kućicu u ulici Chantereine (Šantren), boreći se kombinacijama svoga duha protiv neprijatelja strasnijeg od svih onih s kojima se do tada borio - protiv zaborava.

- U Parizu - govorio je on - sve se predaje zaboravu. Ako ostanem duže besposlen, ja sam izgubljen. U ovom velikom Babilonu jedna slava zasjenjuje drugu; i ako me ne budu vidjeli na pozornici više od tri puta, neće me više ni gledati.

Zbog toga je mislio da će biti bolje ako, dok bude čekao, poradi da ga imenuju za člana Instituta.

Napokon je, 29. januara 1798. godine, rekao svome sekretaru:

- Bourienne (Burijan), ja neću ovdje ostati. Budući da oni ne žele ništa čuti, ovdje nema šta da se radi. Vidim da ću, ako ostanem, polako potonuti. Sve se ovdje kvari i za mene nema više slave. Ova mala Evropa ne može me zadovoljiti - to je običan krtičnjak. Velikih država i velikih revolucija bilo je samo na Istoku, gdje živi 600 milijuna ljudi. Treba ići na Istok, odakle potječu svi slavni ljudi.

Tako dakle, bilo mu je potrebno da nadmaši sve slavne veličine. On je već do sada učinio više od Hanibala i učinit će koliko Aleksandar i Cezar, a njegova imena nema još na piramidama na kojima su zapisana ta dva velika imena.

12. aprila 1798. Bonaparte je postavljen za vrhovnog zapovjednika Istočne vojske.

Kao što se vidi, trebalo je samo da zatraži pa da dobije. Po dolasku u Toulon dokazao je da treba samo da zapovijedi pa da mu se pokore.

Jedan osamdesetogodišnji starac osuđen je na strijeljanje dva dana prije njegova dolaska u ovaj grad. 16. maja 1893. Napoleon je napisao slijedeće pismo ratnoj komisiji Devete divizije, koja je ustanovljena na osnovu zakona od 19. fruktidora:

»Saznao sam, građani, na žalost, da se sedamdesetogodišnji i osamdesetogodišnji starci, slabe žene i majke nejake djece, strijeljaju da bi se tobože spriječilo iseljavanje.

Zar je, dakle, iščezlo iz njihovih srca ono milosrđe koje su imali u bojevima?

Zakon od 19. fruktidora predvidio je mjere o javnom poretku. Namjera mu je bila da pogodi zavjerenike, a ne slabe žene i nemoćne starce.

Napominjem vam, građani, ako zakon dovede u vaš sud starce iznad šezdeset godina ili žene, da izjavite da ste usred bojeva poštovali starce i žene svojih neprijatelja.

Ratnik koji izriče smrtnu presudu osobi nesposobnoj da nosi oružje - nitkov je.

BONAPARTE.«

Ovo pismo spasilo je život jednom nesretniku. Četvrtog dana Bonaparte se ukrca. Tako je njegov posljednji pozdrav Francuskoj bilo izvršenje jednog kraljevskog čina - pomilovanja.

Malta je bila još ranije potkupljena. Bonaparte je sada u prolazu primio predaju. 1. jula 1798. stupio je na egipatsko tlo, blizu tvrđave Marabout (Marabu), nedaleko od Aleksandrije.

Murat-beg, koga je neprijatelj kao kakvog lava upravo tražio u njegovoj pećini, čim je za to saznao, pozvao je svoje mameluke, pustio niz Nil jednu flotilu ratnih džermova, kanga i šalupa, i naredio da ih obalom rijeke prati jedno odjeljenje od 1200-1500 konjanika, s kojima će se Desaix (Deze), komandant francuske prethodnice, sukobiti kod sela Salama. To je bilo prvi put poslije križarskih ratova da su se Istok i Zapad našli licem u lice.

Sukob je bio strašan. Okićena zlatom, brza kao vjetar, proždrljiva kao plamen, ova vojska slijepo jurnu na francuske kare čije je puščane cijevi sjekla sabljama kaljenim u Damasku; a kad iz njih kao iz nekog vulkana, sukne plamen, ona se odmota poput kakve marame od svile i zlata, obiđe u trku sve čelične uglove, od kojih joj svaka strana pošalje svoj plotun, i kad vidje da je svaki proboj nemoguć, uteče kao veliko jato poplašenih ptica, ostavljajući za sobom još pokretan pojas od unakaženih ljudi i konja, i ode da se u daljini prestroji i spremi za novi napad, nekoristan i smrtonosan kao i prvi.

Oko podneva okupiše se posljednji put. Ali, umjesto da napadnu, oni odoše prema pustinji i iščezoše u vihoru pijeska.

Murat-beg je u Gizehu saznao za šebrejski poraz. Još istog dana poslao je glasnike u pustinju, k Saidu i Fajumu. Sa svih strana begovi, šeici i mameluci bjehu pozvani protiv zajedničkog neprijatelja. Svaki je bio dužan da dođe sa svojim konjem i oružjem.

Poslije tri dana Murat je imao uza se 6.000 konjanika.

Cijela ova vojska koja je dojurila na ratni poklič svoga vođe ulogori se u neredu na obali Nila, nadomak Kairu i piramidama, između sela Embabeha, na koje se naslanjalo desno krilo, i Gizeha, omiljenog Muratova mjesta dokle je dopirala svojim lijevim krilom. Što se tiče samog Murata, on je razapeo svoj šator ispod jednog ogromnog duda, čija bi sjena mogla pokriti pedeset konjanika. U ovakvom položaju, pošto je izdao neke zapovijedi svojoj vojsci, Murat je čekao francusku vojsku koja je nastupala Nilom.

U svanuće 23. Desaix, koji je uvijek nastupao kao prethodnica, primijeti jednu četu od pet stotina mameluka poslanih u izviđanje, koji se odmah povukoše da ne bi bili primijećeni. Oko četiri sata ujutro Murat začu snažno klicanje: to je francuska vojska pozdravljala piramide.

U šest sati Francuzi i mameluci našli su se jedni prema drugima.

Zamislite samo to bojno polje! Bilo je to kao kad je Kambiz, drevni osvajač, koji je došao s drugog kraja svijeta, izabrao Egipćane da ih šatre. Otada je proteklo dvije hiljade četiri stotine godina; Nil i piramide još uvijek su na svom mjestu; granitna sfinga kojoj su Perzijanci unakazili lice pomaljala je iz pijeska još samo svoju ogromnu glavu; Kolos o kome priča Herodot utonuo je, Memfis je iščezao, a Kairo ponikao. Sve te uspomene, žive i jasne u duhu francuskih vođa, neodređeno su lebdjele nad glavama vojnika poput onih nepoznatih ptica koje nekad prelijeću preko bojišta i proriču pobjedu.

Poprište borbe bila je prostrana pješčana ravnica kakva se traži za konjicu; selo Bekir uzdiže se u sredini te ravnice, a podalje ispred Gizeha čitav taj prostor omeđen je jednom malom rječicom. Murat i njegova konjica naslanjali su se na Nil, te im je Kairo bio za leđima.

Po položaju zemljišta i svoga neprijatelja, Bonaparte uvidje ne samo da je moguće da pobijedi neprijatelja već i da ga uništi. On razvi svoju vojsku u polukrug, prestrojivši svoje divizije u ogromne kare u središtu kojih je bila utvrđena artiljerija. Desaix, koji je obično išao naprijed, zapovijedao je prvom karom koja je bila utvrđena između Embabeha i Gizeha. Zatim su dolazile divizija Regnier (Renjie), divizija Kleber koja je ostala bez svoga vođe ranjenog u Aleksandriji, te je njome upravljao Dugua (Diga); pa divizija Menou (Mnu), kojom je zapovijedao Vial; napokon, kao krajnje lijevo krilo, bila je divizija generala Bona koja se naslanjala na Nil i bila najbliža Embabehu.

Trebalo je da se sve kare u isti mah stave u pokret, da pođu na Embabeh i da selo, konje, mameluke, opkope - da sve bace u Nil.

Ali Murat nije bio čovjek koji bi svog neprijatelja čekao iza nekoliko gomila pijeska. Jedva što su se kare razmjestile, mameluci iziđoše iz svojih opkopa, i ne birajući, ne računajući, u nejednakim gomilama nasrnuše na one koje su im bile najbliže. To su bile divizije Desaixa i Regniera.

Kad su se približili na puškomet, napadači se podijeliše u dvije kolone: prva nasumce nasrne na lijevo krilo Regnierove divizije, a druga na desno Desaixove. Kare ih pustiše da se približe na desetak koraka, a zatim osuše vatru. Konji i konjanici morali su se zaustaviti pred tim platnenim zidom. Prva dva reda mameluka padoše kao da se zemlja pod njima zatresla; ostatak kolone, još u trku, zaustavljen čeličnim i vatrenim zidom, ne mogavši i ne želeći se vratiti natrag, ne znajući što se dešava, naleti na Regnierovu formaciju, ali ih ova vatrom odbaci prema Desaixovoj diviziji. Ova se sada našla između dva vala ljudi i konja koji su letjeli oko nje kao vihor. Prvi red zadrža napad bajunetama, a druga dva reda otvoriše vatru. Za to vrijeme krila su se rastavljala propuštajući granate koje su nestrpljivo čekale da se umiješaju u ovaj krvavi pir.

Nastupio je trenutak kad su obje divizije bile potpuno opkoljene i kad su upotrijebljena sva sredstva da se otvore ove neosjetljive i smrtonosne kare. Mameluci su se približavali na deset koraka usprkos dvostrukoj artiljerijskoj vatri. Zatim, gonili su svoje konje koji su se plašili bajuneta da idu natraške, držali ih i prevrtali se na njima; a konjanici, poskidani s konja, dovlačili su se kao zmije i presijecali kolane francuskim vojnicima. Ta strahovita sječa trajala je gotovo čitav sat. Pri ovakvoj borbi, ako se ovo može nazvati borbom, Francuzi nisu više u svojim protivnicima gledali ljude, već su mislili da imaju posla s fantomima, đavo lima, demonima. Odjednom, kao da je sve vihor odnio, nestade izbezumljenih mameluka, ljudske vike, rzanja konja, plamena i dima. Između dvije divizije ostade samo krvavo razbojište, prekriveno oružjem i zastavama, pokriveno mrtvima i teško ranjenima, koji su jaukali i još se tu i tamo podizali kao nestišani valovi poslije bure.

U tom trenutku, sve kare u pravilnom maršu kao na kakvoj paradi pođoše naprijed, zatvorivši u svoj čelični krug Embabeh, kad iznenada sa svoje strane otvori vatru begova linija: trideset i sedam brončanih topova izbaci svoje plamene zmije preko ravnice. Flotila je poskakivala po Nilu, potresana bombardiranjem, i Murat, na čelu tri hiljade konjanika, poleti da pokuša ne bi li mogao prodrijeti u ove paklene kare. Uto kolona, koja je prva stupala u borbu i koja je imala još toliko vremena da se prestroji, prepoznavši ga pojuri opet na svoje prave i smrtne neprijatelje.

Mora da je to bio čudnovat prizor za orla koji je lebdio iznad bojnog polja kad ovih šest hiljada konjanika, najboljih na svijetu, na konjima čije noge ne ostavljaju traga na pijesku, stade kružiti kao roj oko tih nepomičnih formacija koje su sipale vatru, stežući ih svojim kruženjem i nastojeći ih ugušiti, kad već nisu mogli prodrijeti u njih. Rasturali su se, opet se sređivali da bi se ponovo rasturili, mijenjali su izgled kao valovi poslije udara o obale. Zatim, vraćajući se opet u jednom redu poput kakve ogromne zmije kojoj bi se pokatkad vidjela glava, predvođeni neumornim Muratom, ustremili bi se ponovo na kare. Odjednom, u ušančenim baterijama dogodi se nešto neshvatljivo. Mameluci začuše grmljavinu svojih vlastitih topova i vidješe kako ih njihove vlastite granate dižu u zrak. Flotila im se zapali i odleti u zrak; dok je Murat lomio svoje kandže i zube o francuske kare, tri napadačke kolone bjehu zauzele opkope, i Marmont, komandant ravnice, s visova Embabeha poče da kosi mameluke koji su pomamno napadali Francuze.

Tada Bonaparte naredi da se izvrši jedan novi manevar: kare se otvoriše, razviše se, približiše jedna drugoj i spojiše se kao prsteni na lancu. Murat i njegovi mameluci nađoše se između svojih vlastitih opkopa i francuske ubojne linije. Murat uvidje da je bitka izgubljena; prikupi ostatke svojih ljudi i, pod dvostrukom vatrom, na svojim kao vjetar brzim konjima, poleti nasumce na otvor koji je ostavila Desaixova divizija između sebe i Nila, prođe kao vihor pod posljednjom vatrom francuskih vojnika, izgubi se u selu Gizehu, potom se jednog trenutka pojavi gore iznad sela, povlačeći se prema Gornjem Egiptu sa dvije do tri stotine konjanika, jedinim ostatkom svojih snaga.

Na bojnom polju ostavio je tri hiljade ljudi, četrdeset topova, četrdeset tovarnih deva, svoje šatore, konje i robove. Ostavio je ovu ravnicu pokrivenu zlatom, indijskim šalovima i svilom, pobjedničkim vojnicima koji su se dokopali ogromnog plijena. Jer svi su mameluci bili ponijeli svoju najbolju bojnu opremu i imali na sebi svoje najljepše zlatne i srebrne ukrase.

Bonaparte je te noći prenoćio u Gizehu, a sutradan kroz Vrata pobjede uđe u Kairo.

Tek što je osvojio Kairo, Bonaparte sanja ne samo o kolonizaciji zemlje koje se dočepao nego i o osvajanju Indije preko Eufrata. Direktoriju je uputio jednu notu kojom je tražio pojačanja, oružje, komoru, kirurge, apotekare, liječnike, livce, glumce, vrtlare, trgovce lutkama za narod i oko pedeset Francuskinja. Poslao je jednog glasnika Tuppo Saebu{4} da mu predloži savez protiv Engleza. Zatim, uljuljkivan dvostrukom nadom, počeo je progoniti Ibrahima, bega koji je poslije Murata imao najviše utjecaja, potukao ga kod Saheleiha, i dok je uživao u ovoj pobjedi, jedan glasnik donese vijest da mu je cijela flota uništena. Nelson je uništio Bruevsa (Brijesa), flota je iščezla kao u brodolomu. Sad više nije imao vezu s Francuskom i njegova nada da osvoji Indiju propade. Preostalo mu je ili da ostane u Egiptu ili da iz njega izađe velik, poput drevnih velikana.

Bonaparte se ponovo vrati u Kairo da proslavi praznik Muhamedova rođenja i osnivanje republike. U jeku svečanosti izbije pobuna, i dok je artiljerija kosila s vrha Mokatama, slučaj mu pritekne u pomoć i pošalje oluju. Za četiri dana sve se smirilo. Bonaparte otputuje u Suez. Htio je vidjeti Crveno more i stupiti nogom na tlo Azije - u istim godinama u kojima je nekad stupio Aleksandar. Malo je trebalo pa da pogine kao faraon; spasio ga je jedan vodič.

Sad je upravio pogled na Siriju. Vrijeme iskrcavanja u Egiptu je prošlo i trebalo je čekati slijedeći juli. No, trebalo se plašiti kakvog pohoda preko Gaze i El-Ariha, Bonaparte je pošao na čelu deset hiljada ljudi, podijelivši pješadiju na četiri korpusa kojima je za zapovjednike postavio Bona, Klebera, Lannesa (Lan) i Regniera. Konjicu je povjerio Muratu (Mira), artiljeriju Dommartinu, a inženjeriju Cafarelli-Dufalgu (Kafareli-Difalg). El-Arih je napadnut i zauzet 1. ventosea. Sedmog je zauzeta Gaza bez otpora, 17. je na juriš zauzeta Jaffa i cijeli njen garnizon koji je brojio pet tisuća ljudi nestao je u pokolju. Zatim je nastavio svoj trijumfalni put i zaustavio se ispred Sv. Ivana od Akre. 30. istog mjeseca započe bitka s kojom počinju neuspjesi.

Mjestom je zapovijedao Francuz, stari Napoleonov drug; odgajani zajedno u vojnoj školi, poslani su istog dana u svoja odjeljenja. Privrženik rojalističke stranke, Phelippeaux (Felipo) je išao na ruku Sydney-Smithu (Sidnej-Šmit) da pobjegne iz zatvora u Templu, otpratio ga u Englesku i s njim otišao u Siriju. Ova glava više je brige zadavala Bonaparteu nego bedemi Akre. Na prvi pogled moglo se vidjeti da obranom rukovodi sposoban čovjek; opsada je bila nemoguća, trebalo je osvojiti grad na juriš. Tri uzastopna juriša ostala su bez uspjeha; za vrijeme jednoga od njih pala je jedna bomba pred Bonaparteove noge. Dva grenadira ga odmah opkoliše, svojim rukama zakloniše mu glavu, a tijelo svojim tijelima. Bomba se rasprsnu, i kao nekim čudom, njeni su komadi poštovali vjernost i privrženost te nitko od njih nije ranjen. Jedan od grenadira zvao se Daumesnil (Domenil); 1809. godine bit će general, 1812. kod Moskve izgubit će jednu nogu, a 1814. postat će komandant Vincennesa (Vensan).

Za to vrijeme Djezaru je pridolazila pomoć sa svih strana. Sirijske paše sjedinile su svoje vojske i pošle na Akru! Sydney-Smith je doplovio s engleskom flotom. Najzad i kuga, taj pomoćnik strasniji od svih ostalih, pritekne u pomoć sirijskoj vojsci. Trebalo se najprije osloboditi vojske iz Damaska. Bonaparte, umjesto da je sačeka ili da se pred njom povuče, pođe joj u susret i bi potučen kod brda Tabora. Onda se vrati da pokuša još pet novih juriša, isto tako beskorisnih kao što je bio i onaj prvi. Sv. Ivan od Akre bio je za njega prokleto mjesto, a zaobići ga nije mogao.

Svi su se čudom čudili što se toliko okomio na to stjenovito gnijezdo i pitali se, zašto svakodnevno stavlja svoj život na kocku i gubi svoje najbolje oficire i najhrabrije vojnike. Svi su mu zamjerali zbog ovog krvoprolića koje se činilo besciljno. Cilj je ipak postojao; on ga je sam objasnio poslije jednog od onih besplodnih juriša u kome je bio ranjen Duroc (Dirok); osjetio je potrebu da velika srca kao što je njegovo saznaju da on ne igra besmislenu igru.

- Jest - rekao je on - ja vidim dsc me ovo gnijezdo stoji mnogo ljudi i oduzima mi mnogo vremena. Ali, otišlo se tako daleko da se mora pokušati još jednom. Ako uspijem, naći ću u gradu pašino blago i oružja za trista hiljada ljudi. Pobrinut ću se da naoružam Siriju ogorčenu zbog okrutne vladavine Djezar-paše, kome narod pri svakom jurišu, moleći boga, želi smrt. Otići ću na Damask i Alep. Prodiranjem u zemlju uvećat ću svoju vojsku. Oslobodit ću narod od ropstva i tiranske pašine vlade, prispjet ću u Carigrad s ogromnom vojskom i srušiti Tursku carevinu. Osnovat ću na istoku novo, veliko carstvo koje će mi ovjekovječiti ime u historiji. Tada ću se preko Jedrena i Beča, pošto uništim austrijsku dinastiju, vratiti u Pariz.

Zatim, uzdahnuvši, nastavi:

- Ako pak ne uspijem u posljednjem jurišu, odmah ću otputovati. Vrijeme me goni. U Kairu neću nikako ostati do polovine juna. Tada su vjetrovi povoljni za ulazak u Egipat sa sjevera. Carigrad će poslati trupe u Aleksandriju i Rosettu (Rozeta); potrebno je da budem tamo. Što se pak tiče vojske iz unutrašnjosti, ona će doći kasnije. Nje se ne bojim, bar za ovu godinu. Učinit ću sve da je uništim na izlazu iz pustinje. Za dvije godine onemogućit ću svaki poraz svoje vojske; ne može se živjeti u ruševinama.

Na kraju je ipak bio prisiljen na povratak. Vojska se povuče na Jaffu. Bonaparte je tamo posjetio oboljele od kuge. To će biti motiv najljepše kompozicije slikara Grosa. Sve ono što se moglo prenijeti, preneseno je morem preko Damiette i kopnom preko Gaze i El-Ariha. Oko šezdeset ljudi koji neće više živjeti ni jedan dan, već će za jedan sat pasti u ruke Turaka. Ona ista srčanost koja je bila potrebna da se izvrši pokolj u jafskom garnizonu došla je i ovom prilikom do izražaja. Apotekar R... razdijelio je, priča se, bolesnicima neki lijek: da umjesto muka koje su im pripremali Turci umru blagom smrću.

Napokon je 26. prairiala, poslije dugog i teškog marša, vojska ušla u Kairo. A bilo je već i vrijeme. Murat-beg, koji je izmakao Desabtu, prijetio je iz Donjeg Egipta. Po drugi put je čekao Francuze u podnožju piramida. Bonaparte je naredio da se sve pripremi za bitku. Ovoga puta on je zauzeo pozicije mameluka i naslonio se na rijeku. Sutradan ujutro Murat-beg je iščezao. Ovo je veoma iznenadilo Bonapartea. Ali već istog dana sve mu je bilo jasno. Flota koju je on naslućivao iskrcala se u Abukiru tačno u vrijeme koje je on prorekao. Murat je udario prečacem i sjedinio se s turskim logorom.

Kad je prispio, našao je pašu uvjerenog u pobjedu, jer su se francuske čete, slabe za borbu, povukle da bi se sredile.

- Vidiš li - reče Mustafa-paša mamelučkom begu - ovi plašljivi Francuzi, čije prisustvo nisi mogao izdržati, pobjegli su čim sam se pojavio.

- Pašo - odgovori Murat-beg - zahvali proroku što je Francuzima palo na um da se povuku, jer ako se vrate, nestat će te kao prašine ispred oluje.

Murat, pustinjski sin, tačno je predviđao. Nekoliko dana nakon toga Bonaparte se vratio i poslije trosatne borbe Turci odstupiše i pobjegoše. Paša je krvavom rukom predao svoju sablju Muratu (Mira). S njim se predalo dvjesta ljudi. Dvije tisuće su ostale na bojnom polju, deset tisuća se utopilo, a dvadeset brončanih topova, šatori i prtljaga - sve je to palo Francuzima u ruke. Utvrda Abukir je zauzeta. Mameluci su odbačeni u pustinju, a Englezi i Turci potražili su utočište na svojim lađama.

Bonaparte je poslao jednog glasnika na admiralski brod, gdje je trebalo da pregovara o vraćanju zarobljenika, jer je Bonaparteu bilo nemoguće da ih čuva, a da ih strijelja kao u Jaffi, to bi mu samo naškodilo. Umjesto svega drugog, admiral je poslao Bonaparteu vina, voća i »Frankfurter Zeitung« od 10. juna 1799. godine.

Još od juna godine 1798, to jest više od godinu dana, Bonaparte je bio bez ikakvih vijesti iz Francuske. On baci pogled na novine, brzo ih pregleda i uzvikne:

- Slutnje me nisu prevarile; Italija je izgubljena. Treba da otputujem!

I zaista, Francuzi su bili u stanju u kakvom je želio da ih vidi. U njemu su gledali spasioca a ne slavopojca. Gantheaume (Gantom), kojega je pozvao, dođe odmah. Bonaparte mu naredi da pripremi za put dvije fregate - »Muiron« (Miron) i Carrere« (Karer), i dvije male lađe - »Revanche« i »Fortunu« sa hranom za četiri do pet stotina ljudi za dva mjeseca.

22. augusta izdao je vojsci ovaj proglas:

»Vijesti iz Francuske pozivaju me da odmah otputujem. Vrhovnu komandu ostavljam generalu Kleberu, a vojska će uskoro čuti za mene. Više vam ništa ne mogu reći. Teško mi je što ostavljam vojnike s kojima sam tijesno vezan, ali to će biti samo za kratko vrijeme. General pod čijim vas okriljem ostavljam ima i moje i vaše povjerenje.«

Već sutradan ukrcao se na fregatu Muiron. Gantheaume je htio da se otisne na more, ali se Bonaparte usprotivi i reče:

- Hoću da plovite, koliko je to moguće, afričkom obalom. Ovim ćemo putem ići sve dok ne stignemo južno od Sardinije. Ja imam malu posadu i nešto artiljerije. Pojave li se Englezi, iskrcat ću se na obalu, doći do Orana, Tunisa ili kojeg drugog pristaništa, i tu potražiti način da se ponovo ukrcam.

Dvadeset i jedan dan istočni i sjeveroistočni vjetrovi vraćali su Bonapartea opet u pristanište iz kojega je tek bio pošao. Napokon se pojavi prvi ćuh južnog vjetra. Gantheaume je raširio sva jedra i za kratko vrijeme prošli su kraj mjesta gdje je nekada bila Kartaga; obiđoše Sardiniju, čija je zapadna strana bila pristupačna. 1. oktobra Bonaparte je ušao u pristanište Ajaccio. Tu je promijenio 17 000 franaka u turskim cekinima za francusko srebro - to je bilo sve što je Bonaparte ponio iz Egipta. Naposljetku, 7. istog mjeseca, razapeo je jedra, napustio Korziku i krenuo u Francusku, do koje je bilo samo sedamdeset milja. Uveče 8. oktobra pojavi se jedna eskadra od četrnaest lađa. Gantheaume predloži da okrenu brod i da se vrate na Korziku.

- Ne - uzviknu zapovjednički Bonaparte - razapnite sva jedra, svatko neka je na svom mjestu i neka se ide samo sjeverozapadno.

Cijela noć prošla je u strepnji; Bonaparte nije napuštao most. Naredio je da se pripremi veliki čamac i da u njemu bude dvanaest mornara; svome sekretaru naredio je da pokupi najvažnije papire i da uzme dvadeset i pet ljudi s kojima će otići na Korziku. Ujutro, sav taj oprez pokazao se kao nepotreban. Strah je iščezao. Flota se uputila na sjeveroistok. 8. oktobra, u svanuće, primijetili su Frejus (Frežis), a u osam sati ušli su u pristanište. Odmah se pronio glas da se na jednoj od dviju fregata nalazi Bonaparte. More je bilo prekriveno čamcima. Narod je zaboravio na sve sanitarne mjere koje je Bonaparte predložio, a on je uzalud sve činio da ih sačuva od opasnosti koja im prijeti.

- Više volimo kugu nego Austrijance - bio je odgovor.

Bonapartea su odvukli i odnijeli na rukama u pristanište. Bila je to svečanost, ovacije, trijumf. Napokon, usred tog oduševljenja, pozdrava, uzbuđenja, Cezar stavi nogu na zemlju u kojoj više nije bilo ni jednog Bruta.

Poslije šest tjedana Francuska više nije imala Direktorij, ali je zato imala tri konzula, a između njih jednoga, koji, kako kaže Sieves (Sije), sve zna, sve čini i sve može.

Došli smo od 18. Brumairea.

III

BONAPARTE PRVI KONZUL

Pošto je Bonaparte zauzeo najviši položaj u državi koja se još pušila od krvi prolivene u građanskom ratu i na strani i bila sasvim iscrpljena vlastitim pobjedama, prva briga mu je bila da pokuša uspostaviti mir na čvrstim osnovama. Prema tome, 5. nivosea VIII godine, ne obazirući se na sve one diplomatske forme u koje vladari obično uvijaju svoje namjere, pisao je sam neposredno kralju Georgu III predlažući mu englesko-francuski savez. Kralj se na to oglušio, a Pitt je preuzeo na sebe da mu odgovori; drugim riječima - savez je odbačen.

Bonaparte, odbijen od Georga III, obrati se Pavlu I. Poznavajući viteški karakter ovoga vladara, mislio je da prema njemu treba da se i viteški ponaša. Ruske trupe, zarobljene u Holandiji i Švicarskoj, prikupio je i doveo u unutrašnjost Francuske. Onda je naredio da se odjenu u nova odijela i poslao ih u njihovu domovinu, ne tražeći ni razmjenu ni odštetu.

Bonaparte se nije prevario kad je računao da će ovim korakom odobrovoljiti Pavla I. Jer je ovaj, čim je saznao za postupak prvog konzula, povukao trupe koje je do tada držao u Njemačkoj i objavio da istupa iz koalicije.

Francuska i Pruska živjele su u prijateljstvu, i kralj Friedrik Vilhelm do sitnica je pazio na tačke ugovora od 1795. Bonaparte je k njemu poslao Durocoa kako bi ga ovaj privolio da razvije kordon svojih trupa do donje Rajne, da bi linija koju bi trebalo braniti bila što slabija.

Pruski kralj je na to pristao i obećao da će utjecati na Sasku, Dansku i Švedsku da ostanu neutralne.

Ostale su, dakle, Engleska, Austrija i Bavarska. No, ove tri sile nisu bile spremne da ponovo otpočnu neprijateljstva. Ne gubeći ih iz vida, Bonaparte je, dakle, imao vremena da posveti pažnju i unutrašnjim prilikama.

Nova vlada imala je sjedište u Tuilerijama. Bonaparte je stanovao u kraljevskoj palači, i malo-pomalo obnoviše se stari dvorski običaji u onim istim odajama iz kojih su ih uklonili članovi Konventa. Uostalom, to naročito treba istaći, prvo pravo krune - pomilovanje - Bonaparte je nepravedno prisvojio. Gospodin Defeu (Defe), francuski emigrant koji je bio zarobljen u Tirolu, doveden j.e u Grenoble i osuđen na smrt. Saznavši za ovo, Bonaparte je zapovjedio svome sekretaru da napiše na jednom listiću papira:

»Prvi konzul naređuje da se obustavi izvršenje presude nad gospodinom Defeuom.«

Pošto je potpisana, ova lakonska naredba poslana je generalu Ferincu, i Defeu bijaše spašen.

Ubrzo se kod njega pojavila jedna nova strast koja je zauzimala mjesto odmah iza strasti za ratom. To je strast za građevinama i spomenicima. U početku se zadovoljio uklanjanjem daščara oko tuilerijskog dvorca. Uskoro pak, ljut što je prekinuto građenje Quai d'Orsava, gdje se Seina izlivala svake godine i ometala saobraćaj s predgrađem Saint-Germain (Sen-Žermen), napisao je ove riječi:

»Kej kod Plivačke škole ima da se dovrši do kraja godine.«

Ovo je poslano ministru unutrašnjih poslova koji je pohitao da izvrši naređenje.

Svakodnevno prevoženje čamcima mnoštva ljudi preko Seine između Louvrea i koledža Qatre-Nations, nametalo je potrebu da se na tom mjestu sagradi most. Prvi konzul je pozvao gospodu Perciera (Persije) i Fontainea (Fonten). Pont des Arts pružio se, sagrađen kao kakvom čarolijom, s jedne obale na drugu. S Vendomea uklonjena je statua Ljudevita XIV. Nju je zamijenio jedan stup saliven od topova koji su u tromjesečnom pohodu zarobljeni od Austrijanaca. Žitno pristanište koje je bilo izgorjelo ponovo je sagrađeno. Sagrađen je kej s jednog kraja prijestolnice na drugi - dugačak gotovo čitavu milju. Rijeka je vraćena u svoje korito. Vršene su pripreme da se sagradi palača za burzu. Invalidska crkva bit će vraćena svojoj prvobitnoj namjeni - da zablista onim istim sjajem kojim je, nekada, prvi put zablistala pod vladavinom Ljudevita XIV. Četiri groblja, koja će podsjećati na kairske nekropole, bit će postavljena na četiri glavne strane Pariza. Napokon, ako mu bog da vremena i snage, bit će prosječena jedna ulica koja će se protezati od Saint-Germain-Auxerroisa (Sen-Žermen-Okseroa) do Place de Trone. Bit će široka pet i po stopa, poput bulevara zasađena drvećem i oivičena arkadama kao ulica Rivoli. No, da bi se sagradila ova ulica, trebalo je još pričekati. Trebalo je da to bude carska ulica.

U to doba - prvih godina XIX vijeka - pripremani su znameniti ratovi. Regrutni zakon prihvaćen je oduševljeno, nova vojna sila već je bila organizirana. Ljudi obuhvaćeni regrutacijom, postepeno kako se ona vršila, prikupljali su se između đenovske obale do donje Rajne. Rezerva se prikupljala u dižonskom polju i bila uglavnom sastavljena od holandskih vojnika, kojih je zadatak bio da umire Vandeju.

Neprijatelji su ipak, sa svoje strane, na ove pripreme odgovorili sličnim pripremama. Austrija je užurbano pripremala vojsku, Engleska je uzela u najam dvanaest tisuća Bavaraca, a jedan od njenih agenata, i to najvještiji, vrbovao je najamnike u Švapskoj, Frankoniji{5} i Odenvalu. Najzad, šest hiljada Virtemberžana, švicarske regimente i odjeljenje plemića-emigranata, pod zapovjedništvom vojvode de Condea (Kondea), istupi iz službe Pavla I i stupi u službu Georga III. Sve ove trupe trebalo je da djeluju na Rajni. Austrija je poslala svoje najbolje vojnike u Italiju, jer su saveznici namjeravali da tamo započnu operacije.

17. marta 1800. godine, za vrijeme rada na učvršćivanju diplomatskih škola, koje je osnovao Tallevrand, Bonaparte se, s očevidnim osjećajem radosti, obratio svome sekretaru i upitao ga:

- Gdje mislite da ću tući Melasa?

- Ne znam - odgovori začuđeno sekretar.

- Razvijte u mom kabinetu veliku kartu Italije da vam pokažem.

Sekretar je brzo izvršio naređenje. Pošto se snabdio iglama s glavama od crnog i crvenog voska, Bonaparte se nadnio nad ogromnu kartu i onda obilježio svoj borbeni plan zabadanjem crnih igala u svim tačkama gdje ga je očekivao neprijatelj, a crvenim iglama obilježio je liniju kojom je namjeravao povesti svoje trupe. Zatim se okrenuo sekretaru koji je šuteći pratio njegov rad.

- A sad? - upita ga Napoleon.

- Ni sada - odgovori ovaj - ne znam ništa više.

- Vi ste budala. Pazite sad! Melas{6} je u Alessandriji, gdje se nalazi njegov glavni štab. On će ostati tamo sve dok se Genova ne bude predala. U Alessandriji on ima bolnice, skladišta, artiljeriju i rezervu.

Zatim, pokazujući prijevoj svetog Bernarda, nastavi:

- Ovdje prelazim Alpe, napadam njegovu pozadinu prije nego što on i posumnja da sam u Italiji. Presjeći ću mu vezu s Austrijom, sukobiti se s njim u skrivijskoj ravnici i (pri tom zabode crvenu iglu kod San Giuliana) ovdje ću ga potući.

Plan koji je tom prilikom obilježio prvi konzul, bio je plan bitke kod Marenga. On je poslije četiri mjeseca proveden do najmanjih sitnica. Alpe su bile za leđima, glavni štab je bio u San Giulianu, Melas je odsječen, i jedino mu je preostalo da se upusti u borbu. Bonaparte je ispisao svoje ime pored imena Hanibala i Karla Velikog.

Prvi konzul govorio je istinu. Poput lave sručio se s vrha Alpa. 2. juna bio je pred Milanom, u koji je ušao bez otpora, i odmah je opkolio tvrđavu. Istog dana poslao je Murata u Piacenzu (Pijačencu) a Lannesa (Lana) u Montebello. Obojica su pošla u borbu i ne sanjajući jedan o kruni a drugi o vojvodstvu.

Sutradan po ulasku u Milano Bonaparteu se prijavi jedan špijun koji mu je služio u prvim bitkama po Italiji. General ga je odmah prepoznao. Sada je bio u službi Austrijanaca - Melas ga je poslao da uhodi francusku vojsku. Ali ovaj je htio napustiti svoj zanat i tražio je tisuću zlatnika da izda Melasa, osim toga trebalo je da svome generalu odnese nekoliko tačnih obavijesti.

- Nije to ništa - reče prvi konzul. - Ni briga me nije ako se upozna moja snaga i moj položaj, samo ako i ja dovoljno saznam o snazi i položaju svoga neprijatelja. Reci mi nešto što je od važnosti i imat ćeš tisuću lujdora. Tada mu špijun reče broj odjeljenja, njihovu jačinu i položaj. Dalje: imena generala, njihovu vrijednost i karakter. Dok je on govorio, Bonaparte ga je pratio na karti zabadajući u nju igle. Uostalom, Alessandria nije snabdjevena hranom, Melas neće smjeti da sačeka opsadu; ima mnogo bolesnika, a nema sanitetskog materijala. U naknadu za sve ovo, Berthier je dao špijunu gotovo sasvim tačan izvještaj o položaju francuske vojske. Prvi konzul je tako tačno znao Melasov položaj, kao da ga je bog rata ponio i izdigao nad skrivijskom ravnicom.

8. juna, noću, prispio je iz Piacenze jedan glasnik - poslao ga je Murat, a nosio je jedno uhvaćeno pismo. To je bila Melasova poruka upućena Carskom vijeću u Beču, kojom je ovaj javljao predaju Genove. Masse je stegao Genovu, i opsjednuti su se predali 4. juna, pošto su pojeli i svoje konje sve do sedala.

Bonapartea su probudili u ponoć, po njegovoj naredbi: »Ostavite me na miru kad su dobre vijesti, a budite me samo kad su loše.«

- Bah! - reče odmah svome sekretaru. - Vi ne znate njemački.

Zatim je ustao, radoznao da sazna je li mu ovaj rekao istinu. Ostatak noći proveo je u izdavanju naredbi i slanju glasnika. U osam sati sve je bilo spremno da se odupre vjerojatnim posljedicama ovoga iznenadnog događaja.

Istoga dana glavni štab preseljen je u Stradello, gdje je ostao do 12. i kamo je 11. istog mjeseca stigao i Desaix. Trinaestog, idući na Scriviju, prvi konzul prijeđe bojno polje kod Montebella i nađe crkve još uvijek pune mrtvih i ranjenih.

- Do đavola! - reče on Lannesu - izgleda da je ovdje bilo vruće.

Napokon, 13. uveče, prvi konzul stiže u Torre di Golifolo. Mada je bilo kasno i mada je bio iscrpljen od umora, ipak nije htio da legne dok se ne uvjeri imaju li Austrijanci most preko Bormide. U jedan sat ujutro, oficir kome je bilo povjereno da to provjeri, vratio se i raportirao da ne postoji nikakav most. Ovaj izvještaj umirio je prvog konzula. Pošto je primio posljednji izvještaj o položaju trupa, legao je ne vjerujući da će sutradan biti sukoba.

Francuske trupe zauzimale su ove položaje: Gardanneova i Chamberliacova (Šamberlijak) divizija činile su korpus generala Victora i logorovale su na imanju Pedra Bona, ispred Marenga, podjednako udaljene od sela i od rijeke. Odjeljenje generala Lannesa nalazilo se ispred sela San-Giuliano, desno od velikog tortonskog druma, tisuću i dvjesta metara od Marenga. Konzulova garda bila je u rezervi iza trupa generala Lannesa, udaljena otprilike tisuću metara od njih. Konjička brigada, pod zapovjedništvom generala Kellermanna, i nekoliko eskadrona husara i lovaca činili su lijevo krilo i ispunili praznine u prvom stroju Gardanneove i Chamberliacove divizije. Druga konjička brigada, pod zapovjedništvom generala Champeauxa (Šanpo), činila je desno krilo i popunjavala praznine u drugoj pješačkoj liniji generala Lannesa. Napokon, 12. husarska regimenta husara i 21. lovačka regimenta, odvojene od Murata, zauzele su pod zapovjedništvom generala Rivauda (Rivo) tjesnac kod sela Sala gdje je bilo krajnje desno krilo glavnog položaja.

Sva ova koso raspoređena odjeljenja bila su u međusobnoj vezi, tvoreći efektivu od osamnaest ili devetnaest tisuća pješaka i dvije i po tisuće konjanika.

Ovoj grupaciji trebalo je da se sutradan pridruže divizije Mouniera (Munje) i Boudeta (Bude), koje su, po zapovijedi generala Desaixa, zauzele u pozadini, na deset milja od Marenga, sela Acqui (Aki) i Castelnuovo.

13. juna general Melas, sa svoje strane, završio je s prikupljanjem trupa generala Haddika, Kaima i Otta. Istoga dana prešao je Tanaro i ulogorio se ispred Alessandrije sa trideset i šest tisuća pješaka, sedam tisuća konjanika i snažnom artiljerijom koja je imala dobru zapregu i poslugu.

U pet sati topovska paljba probudi Bonapartea.

U trenutku kad je dovršavao oblačenje, dojuri ađutant generala Lannesa i javi mu da je neprijatelj prešao Bormidu, da je prodro u ravnicu i da se tamo vodi borba.

Generalštabni oficir nije bio tačno obaviješten jer je na rijeci ipak postojao most.

Bonaparte je odmah uzjahao konja i pohitao tamo gdje se zametnula bitka. Neprijateljska vojska bila je raspoređena u tri kolone. Jedna, ona s lijevog krila, sastavljena od konjice i lake pješadije, uputila se Castel Ceriolu (Čeriola), putem za Sal, dok su se centralna kolona i ona na desnom krilu, sastavljene od pješadijskih odreda generala Haddika i Kaima i od rezerve grenadira koji su bili pod zapovjedništvom generala Otta, uputile tortonskim i fragarolskim putem, idući uz Bormidu.

Odmah na početku ove dvije kolone sukobile su se s trupama generala Gardannea, koje su, kao što smo vidjeli, bile smještene na imanju Pedra Buona. Bonapartea je dakle probudila topovska rika i izmamila lava na bojište; brojna artiljerija koja je išla ispred kolone sipala je paklenu vatru, a za njom su išli bataljoni brojno triput jači od onih koje su napadali.

On je stigao na bojište u trenutku kad se razbijena Gardanneova divizija počela povlačiti i kad je general Victor poduzeo mjere da joj pohita u pomoć Chamberliacova divizija. Zaštićene ovim kretanjem, Gardanneove trupe povlačile su se u najboljem redu i sklonile se u selo Marengo.

Tada austrijske trupe prestadoše da idu u kolonama i, koristeći se terenom koji se pred njima protezao, rasporediše se u paralelne redove. No, ipak su bili brojno nadmoćniji od trupa generala Gardannea i Chamberliaca. Prvi od tih redova bio je pod zapovjedništvom generala Haddika, drugi pod ličnom komandom generala Melasa, a grenadirsko odjeljenje, pod zapovjedništvom generala Otta, smjestilo se u pozadini, desno od sela Castel Ceriola.

Jedna kao šanac izdubljena jaruga činila je polukrug oko Marenga. Tu je general Victor smjestio Gardanneovu i Chamberliacovu diviziju, koje će, kako se činilo, biti po drugi put napadnute. Tek što su se ove trupe pripremile za borbu, Bonaparte im je izdao naređenje da brane Marengo što je moguće duže. Glavni komandant je shvatio da će bitka dobiti ime po tom selu.

Za jedan trenutak ponovo je otpočela akcija na liniji fronta. Strijelci su gađali sa svake strane jaruge, a topovi, jer je udaljenost bila mala, morali su tući kartečom. Zaštićen ovom strašnom artiljerijskom vatrom, neprijatelj, brojno jači, imao je samo da se razvije i da opkoli francuske trupe. General Rivaud (Rivo), koji je zapovijedao krajnjim desnim krilom Gardanneove divizije, krene naprijed, na otvorenom polju izvan sela ostavi jedan bataljon vojske pod najžešćom neprijateljskom vatrom i zapovjedi mu da radije svi izginu nego da ustupe i jednu stopu. Ovo mjesto bilo je tačka gađanja za austrijsku artiljeriju, a svaka granata je pogađala. Ali, u međuvremenu, general Rivaud sakupio je svoju konjicu, stvorio kolone, zaobišao zaštitni bataljon i napao tri hiljade Austrijanaca, koji su na bajunet prodirali naprijed, odbio ih, i mada je bio ranjen, ipak ih je, raspršivši njihove trupe, prisilio da se povuku iza svoje linije da bi se ponovo prestrojili. Zatim se vratio na desno krilo bataljona koje je stajalo čvrsto poput bedema.

Uto iscrpljena Gardanneova divizija bude opet bačena u Marengo, pošto je cijeloga dana sva neprijateljska vatra bila usmjerena na nju. Gonio ju je prvi red Austrijanaca, dok je drugi red sprečavao Chamberliacovu diviziju i Rivaudijevu brigadu da joj priteknu u pomoć. Uostalom, i same odbijene, one su bile uskoro prisiljene da se povuku sa svojih položaja. Iza sela su se opet sjedinile. General Victor ih je prestrojio, i podsjećajući ih na to koliku važnost prvi konzul pridaje zauzimanju Marenga sam im se stavi na čelo i kroz one ulice koje Austrijanci nisu imali vremena zabarikadirati prodre u selo i zauzme ga; izgubi ga zatim, pa ga opet i po drugi put zauzme. Napokon, zbog brojčane premoći neprijatelja, bio je prisiljen da ga posljednji put napusti, i potpomognut dvjema divizijama generala Lannesa, koji mu je došao u pomoć, razvio je svoj front paralelno s neprijateljskim. Neprijatelj iziđe iz Marenga i razvi se u ogromnu borbenu liniju. General Lannes, videći da su se dvije divizije generala Victora spojile i da su spremne da izdrže ponovnu borbu, razvi se udesno baš u trenutku kad se činilo da će ga Austrijanci opkoliti. Ovim manevrom našao se nasuprot trupama generala Kaima koje su tek bile zauzele Marengo. Dva odjeljenja, jedno oduševljeno nagovještajem svoje pobjede, a drugo okrijepljeno odmorom, bijesno se sudariše. I borba, krvavija nego ikada, koja je za kratko vrijeme bila prekinuta, ponovo otpoče duž cijele bojne linije.

Poslije jednosatne borbe bajunetama prsa o prsa korpus generala Kaima popusti i povuče se. General Champeaux, na čelu prve i osme dragunske regimente, napadne ga i poveća nered njegove vojske, dok ih je general Watrin (Vatren) sa 6, 22. i 40. poljskim pukom počeo goniti, i odbacio ih na dva kilometra s one strane potoka Barbotte. Ali ovaj manevar odvojio ga je od armije i divizija generala Victora, pa se činilo da su one njegovom vlastitom pobjedom bile izložene opasnosti. Stoga je bio prisiljen da se vrati i zauzme položaj koji je načas ostavio otkriven.

U tom trenutku Kellermann je na lijevom krilu učinio ono isto što je general Watrin uradio na desnom krilu. Njegova teška konjica probila je neprijateljski stroj, ali je poslije ovoga naišla na drugi, i ne usuđujući se da se upusti u borbu zbog brojne nadmoćnosti neprijatelja, izgubila je plodove ove trenutne pobjede.

U podne, ovaj stroj, koji se kao plamena zmija gibao na čitavu milju dužine, bio je razbijen u centru, pošto je prethodno pokušao sve što je u ljudskoj moći. Vojska poče da se povlači, ne pobijeđena već smrvljena artiljerijskom vatrom, prorijeđena i iscrpljena brojnim sudarima. Ovaj glavni dio ostavljao je pri povlačenju nezaštićena krila pa su i ona bila prisiljena da se povlače zajedno s trupama u središtu. General Watrin, s jedne strane, i Kellermann s druge, izdali su svojim jedinicama naređenja da se povuku.

Povlačenje je pojedinih odreda započelo odmah i izvršeno je pod vatrom osamdeset topova koji su bili prethodnica austrijskih bataljona. U širini od dvije milje, cijela armija, izrešetana granatama, desetkovana kartečom, satrvena bombama, povlačila se a da nijedan čovjek nije napustio svoj red da bi pobjegao, manevrirajući po zapovijedima prvog konzula tako pravilno i hladnokrvno kao na paradi.

Kao što smo već rekli, prva austrijska kolona bila se uputila Castel Ceriolu. Ona do tada nije nigdje stupala u borbu, i u ovom trenutku se pojavila, opkoljavajući francusko desno krilo. Bonaparte odluči da iskoristi konzulsku gardu koju je sa dvije regimente grenadira čuvao u rezervi. Zapovjedio joj je da ode na šest stotina metara od krajnjeg desnog krila i da kao granitni bedem zaustavi Elsnitza (Elsnic) i njegovu kolonu. Tada je general Elsnitz učinio pogrešku. Umjesto da mimoiđe ovih devet stotina ljudi koji nisu mogli predstavljati opasnost za pozadinu jedne pobjedničke vojske i ode u pomoć generalima Melasu i Kaimu, on se ustremi na tu šaku hrabrih vojnika. Ovi su bili istrošili svu svoju municiju, ali su sami ostali nepovrijedeni. Kad im je nestalo municije, dočekali su neprijatelja vršcima svojih bajuneta.

Međutim, ni ova šaka hrabrih ljudi nije se mogla tako dugo održati. Upravo kad im je Bonaparte htio izdati zapovijed da se i oni povuku s ostalim jedinicama, iza posljednjeg francuskog stroja pojavi se jedna od Desaixovih divizija, i to ona kojom je zapovijedao Mounier. Bonaparte uzdrhta od radosti. To je bila vojska koju je očekivao. Odmah je izmijenio nekoliko riječi s generalom Dupontom (Dipon), šefom štaba. General Dupont stavio se na čelo divizije, uzimajući komandu u svoje ruke. U jednom trenutku našao se opkoljen konjicom generala Elsnitza, ali se probio kroz njegove redove i strahovito napao Kaimovu diviziju, koja je počela napadati diviziju generala Lannesa. Odbacio je neprijatelja do Castel Ceriola. Tamo je ostavio jednu od svojih brigada pod zapovjedništvom generala Carra Saint-Cyra (Kara Sen-Sir). Ovaj je rastjerao s položaja tirolske strijelce i napadom koji je iznenada izvršio zauzeo njihov položaj. Dupont mu je u ime prvog konzula naredio da tu on i svi njegovi ljudi prije izginu no što bi uzmaknuli. Zatim, dobivši na povratku dozvolu da uzme bataljon konzulove garde i one dvije regimente koje su se pred očima čitave vojske tako divno borile - pridružio se općem povlačenju koje je nastavljeno istim redom i istom preciznošću kao što je i započeto.

Bila su tri sata poslije podne. Od devetnaest hiljada ljudi, koji su otpočeli bitku u šest sati ujutro, ostalo je jedva - na prostoru od dvije milje - osam hiljada pješaka, hiljadu konjanika i šest neoštećenih topova. Četvrtina vojske bila je onesposobljena za borbu, a više od jedne četvrtine, u nedostatku prijevoznih sredstava, bilo je zauzeto transportom ranjenika, jer je Bonaparte zapovjedio da ih ne ostave na bojnom polju.

Sve se povlačilo izuzev generala Carra Saint-Cyra, koji je, odsiječen u selu Castel Ceriolu, bio više od jedne milje udaljen od glavnine trupa. Nakon pola sata, kad je svakome bilo jasno da će se povlačenje pretvoriti u bezobziran bijeg, pojavio se ađutant koga su bili poslali u susret Desaixovoj diviziji, o kojoj je ovog trenutka ovisio ne samo ishod bitke nego i sudbina Francuske, i javio da se čelo Desaixovih kolona pojavilo iznad San Giuliana. Bonaparte se okrene i kad je primijetio prašinu koja je nagoviještala Desaixov dolazak, bacio je letimičan pogled na cijeli front i uzviknuo:

- Stoj!

Ova magična riječ je poput struje projurila cijelim borbenim poretkom. Sve se zaustavilo.

Desaix je prispio četvrt sata prije svoje divizije. Pokazujući mu ravnicu zatrpanu leševima, Bonaparte ga upita šta misli o bici. Desaix je odmah sve shvatio i odgovorio:

- Mislim da je izgubljena. Zatim, vadeći sat, nastavi:

- Ali, tek su tri sata, ima još vremena da dobijemo drugu.

- To je i moje mišljenje - lakonski odgovori Bonaparte.

Zaista, izgledalo je da će se ovdje odigrati drugi čin, ili bolje reći, kako ju je i Desaix nazvao, druga bitka na Marengu.

Bonaparte je izišao na čelo fronta koji se sad okrenuo od San Giuliana prema Castel Ceriolu.

- Drugovi - uzviknuo je usred granata koje su razrivale zemlju pod njegovim konjem - dosta smo išli natrag. Došao je trenutak da pođemo naprijed. Sjetite se moje stare navike da volim noćiti na bojnom polju!

Uzvici »Živio Bonaparte! Živio prvi konzul!« uzdizali su se sa svih strana i iščezavali u lupi doboša koji su najavljivali napad. Odjeljenja armije bila su ovako raspoređena:

General Carra Saint-Cyr držao je još uvijek selo Castel Ceriolo, stožer cijele armije, usprkos stalnim pokušajima koje je neprijatelj poduzimao da ga ponovo osvoji. Poslije njega dolazila je druga brigada Mounierove divizije, grenadiri i konzulova garda koja se dva sata borila sama protiv cijelog glavnog armijskog dijela pod Elsnitzovim zapovjedništvom.

Zatim su bile dvije Lannesove divizije.

Za ovima Boudetova divizija, koja još nije stupila u borbu i na čelu koje je bio general Desaix, koji je u šali govorio da će mu se desiti nesreća, jer ga austrijske granate više ne poznaju pošto je dvije godine proveo u Egiptu. Najzad dvije divizije, Gardanneova i Chamberliacova, koje su u toku dana najgore prošle i od kojih je ostalo jedva hiljadu petsto ljudi.

Sve ove divizije bile su raspoređene dijagonalno jedna iza druge.

Konjica je bila u drugom redu, spremna da popuni praznine između pojedinih odjeljenja. Brigada generala Champeuxa naslanjala se na tortonski put, a brigada generala Kellermanna bila je u centru između Lannesova korpusa i Boudetove divizije.

Međutim, Austrijanci, koji nisu primijetili da je Francuzima stiglo pojačanje, uvjereni da je pobjeda na njihovoj strani, nastavili su i dalje da idu naprijed. Jedna kolona od pet hiljada grenadira, kojom je zapovijedao general Zach (Cah), izbije na veliki drum i pođe na Boudetovu diviziju koja je štitila San Giuliano.

Tada Bonaparte naredi da se od tek prispjelih petnaest topova načini jedna baterija koju je zaklanjala Boudetova divizija. Zatim, uzvikom koji se čuo na milju daleko, zapovjedi cijelom frontu da pođe naprijed. To je bila opća zapovijed.

A evo i posebnih:

Carra Saint-Cyr napustit će selo Castel Ceriolo, srušit će sve što mu bude smetalo i zauzet će mostove na Bormidi da bi Austrijancima presjekao odstupnicu. General Marmont otkrit će artiljeriju tek kad rastojanje bude veoma malo - na jedan puškomet. Kellermann će sa svojom snažnom konjicom otvoriti u protivničkom stroju proboje kako to samo on zna, a Desaix će sa svojim odmorenim trupama uništiti grenadirsku kolonu generala Zacha. Najzad, Champeaux će stupiti u akciju sa svojom lakom konjicom čim se tobožnji pobjednici počnu braniti u povlačenju.

Čim su zapovijedi izdate, odmah su se počeli ravnati po njima. Francuske su trupe jednim jedinim pokretom opet prešle u ofenzivu. Duž cijele borbene linije odjekivala je puščana paljba i grmljavina topova. Uz zvukove Marseljeze odjekivao je strašni marš. Svaki starješina, čim bi prešao tjesnac, uputio bi se odmah u ravnicu. Otkrivena Marmontova baterija rigala je vatru. Kellermann je naletio sa svojom teškom konjicom i probio dva neprijateljska reda. Desaix preskače ograde, rovove, dolazi do jednog brežuljka i pada u trenutku kad se okrenuo da vidi ide li za njim i njegova divizija. Njegova smrt, umjesto da oslabi žestinu njegovih vojnika, još ju je udvostručila. General Boudet zamijenio je Desaixa i jurnuo na grenadire koji su ga dočekali na bajunet. U tom trenutku okrenuo se Kellermann, koji je, kao što smo kazali, probio dva neprijateljska reda i vidio Boudetovu diviziju pritiješnjenu onom nepokretnom masom koju nije mogla odbiti. Kellermann tada napadne protivnika s boka, prodre u njegove međuprostore, razdvoji ga, rastrže i razbije. Za manje od pola sata pet hiljada grenadira bilo je razbijeno, oboreno, raspršeno. Oni su iščezli kao dim, smrvljeni i uništeni. General Zach s čitavim štabom bude zarobljen.

Tada je neprijatelj htio ubaciti svoju ogromnu konjicu. Ali neprekidna pješadijska vatra, proždrljivi karteč i strašni bajunet brzo su je zaustavili. Murat je manevrirao na bokovima s dva laka topa i jednim merzerom koji je sijao smrt. Uto je Austrijancima eksplodirao jedan sanduk municije, što je još više povećalo metež u njihovim redovima. General Champeaux kao da je na to čekao. Jurnuo je sa svojom konjicom, vještim manevrom prikrio malobrojnost svog odreda i probio se duboko u neprijateljske redove. Gardanneova i Chamberliacova divizija, koje je peklo što su se cijeloga dana morale povlačiti, nasrnuše s osvetničkim bijesom na neprijatelja. Lannes je stao na čelo svoja dva korpusa i, podstičući ih da idu naprijed, uzvikivao:

»Montebello! Montebello!«

A Bonaparte je stizao svuda.

I tada je sve počelo da popušta, da izmiče, da bježi: austrijski generali su uzalud pokušavali da spriječe povlačenje. Povlačenje se ipak pretvorilo u paničan bijeg. Francuske divizije prešle su za pola sata ravnicu koju su četiri sata branile stopu po stopu.

Neprijatelj se zaustavio tek kod Marenga, gdje se opet prestrojio pod vatrom strijelaca koje je general Carra Saint-Cyr prebacio iz Castel Ceriola do potoka Barbotte. Ali Boudetova divizija, kao i Gardanneova i Chamberliacova, gonile su neprijatelja iz ulice u ulicu, s mjesta na mjesto, iz kuće u kuću. Marengo je osvojen. Austrijanci su se povukli na položaj Pedra Buona, gdje ih s jedne strane napadoše tri divizije koje su bjesomučno jurnule na njih, a s druge strane polubrigade Carra Saint-Cyra. U devet sati uveče Pedra Buona je zauzeta i Gardanneova i Chamberliacova divizija opet su zauzele svoj jutrošnji položaj. Neprijatelj je poletio prema mostovima da bi prešao Bormidu, ali je tamo naišao na Carra Saint-Cyra, koji je tamo stigao prije njega. Tada je neprijatelj potražio gazišta i, pod vatrom cijelog francuskog borbenog fronta, prešao rijeku u deset sati uveče. Ostaci austrijske armije opet su se vratili u svoj logor u Alessandriji. Francuska vojska logorovala je u opkopima ispred mosta.

Taj dan stajao je Austrijance četiri i po hiljade mrtvih, osam hiljada ranjenih, sedam hiljada je zarobljeno, a zaplijenjeno je dvanaest zastava i trideset topova.

Nikada se možda nije ratna sreća jednog istog dana pokazala tako različitom. U dva sata poslije podne to je bio poraz sa svim svojim posljedicama, a u pet sati došla je pobjeda dostojna arkolske vojske; u deset sati Italija je opet zauzeta jednim jedinim udarom, a francusko prijestolje bilo je u izgledu.

Sutradan ujutro pojavio se knez Lichtenstein kod predstraža i donio prvom konzulu prijedloge generala Melasa. Ti prijedlozi nisu se svidjeli Bonaparteu, pa je on izdiktirao svoje, koje je knez odnio u zamjenu: vojska generala Melasa može slobodno i sa svim ratnim počastima otići iz Alessandrije, ali pod uvjetima po kojima je cijela Italija imala da potpadne pod francusku vlast.

Knez Lichtenstein vrati se uveče. Uvjeti su se činili isuviše teški Melasu, koji je još u tri sata mislio da je pobjeda sigurna, pa se vratio u Alessandriju na odmor, pošto je generalima prepustio da dokrajče s francuskom vojskom. Ali pri prvim primjedbama izaslanika, Bonaparte ga prekine riječima:

- Gospodine, ja sam vam saopćio svoju posljednju volju. Saopćite je svome generalu i vratite se brzo, jer je moja volja nepokolebljiva. Treba da se sjetite da je meni poznata vaša situacija isto kao i vama, jer ne ratujem od jučer. Vi ste opkoljeni u Alessandriji, imate mnogo ranjenih i bolesnih, nemate hrane ni lijekova. Zaleđe sam vam zauzeo; u mrtvima i ranjenima izgubili ste cvijet vaše vojske. Mogao bih zahtijevati još i više, na to me ovlašćuje i moj položaj, ali ja ipak ublažavam svoje zahtjeve iz poštovanja prema sijedim vlasima vašega generala.

- Uvjeti su isuviše teški, gospodine - odgovori knez - naročito onaj o predaji Genove, koja je nakon tako duge opsade pala tek prije petnaest dana.

- Neka vas to ni najmanje ne uznemirava - odgovori prvi konzul pokazujući knezu uhvaćeno pismo. - Vaš suveren nije ni doznao za pad Genove jer mu to nitko nije mogao saopćiti.

Iste večeri svi uvjeti koje je postavio prvi konzul bili su prihvaćeni i Bonaparte je napisao svojim drugovima:

»Građani-konzuli, drugoga dana poslije bitke na Marengu, general Melas je zamolio predstraže da mu se dozvoli da pošalje generala Skala. Istoga dana zaključen je ugovor koji je priložen uz ovo pismo. Ugovor su večeras potpisali general Berthier i general Melas. Nadam se da će francuski narod biti zadovoljan svojom vojskom.

BONAPARTE.«

Tako se ispunilo ono što je prije četiri mjeseca prvi konzul prorekao u prisutnosti svoga sekretara u svojem kabinetu u Tuilerijama.

Bonaparte se vratio u Milano; našao je grad osvijetljen i u najvećoj radosti. Tamo ga je dočekao Massena, kojega nije vidio još od pohoda na Egipat. Opet je dobio zapovjedništvo nad talijanskom vojskom, kao nagradu za izvanrednu obranu Genove.

Prvi konzul vratio se u Pariz, gdje ga je narod pozdravio oduševljenim klicanjem. U prijestolnicu je stigao noću. Ali, kad su sutradan Parižani saznali za njegov povratak, počeli su se u masama okupljati pred Tuilerijama i stali klicati s toliko oduševljenja da je mladi pobjednik sa Marenga bio prisiljen da se pojavi na balkonu.

Nekoliko dana kasnije ovo opće veselje je utišala užasna vijest da je Kleber poginuo od mača Soliman-el Alebija u Kairu, istoga dana kad je od austrijskih metaka u marenškoj ravnici pao Desaix.

Ugovor koji su potpisali general Berthier i general Melas, u noći poslije bitke, doveo je do primirja koje je zaključeno 5. jula, prekinuto 5. septembra i opet obnovljeno poslije dobivene bitke kod Hohenlindena.

Za to vrijeme kovale su se zavjere. Ceracchi (Čeraki), Arena, Topino-Lebrun (Lebren) i Demerville (Demervij) pohvatani su u Operi u trenutku kad su se pripremali da mučki ubiju prvog konzula. Paklena mašina je eksplodirala u ulici Saint-Nicaise (Sen-Nikez), na dvadeset pet koraka iza Bonaparteovih kola, a Ljudevit XVIII pisao mu je pismo za pismom da mu vrati prijestolje.{7}

Napokon, 10. februara 1901, potpisan je ugovor u Lunevilleu. Njime su potvrđene sve klauzule ugovora u Campo-Formiju i ponovo prepuštene Francuskoj sve države na lijevoj obali Rajne, utvrđena kao granica austrijskih posjeda rijeka Adige, a austrijski car prisiljen da prizna cisalpinske republike, Batavsku i Švicarsku republiku, i da prepusti Francuskoj Toscanu.

Republika je sklopila mir sa cijelim svijetom, osim sa Engleskom, svojim starim i vječitim neprijateljem.

Bonaparte je odlučio da joj ulije poštovanje jednom velikom demonstracijom. Dvjesta hiljada ljudi ulogorilo se u Boulogni, a ogroman broj otvorenih splavi - namijenjen transportu ove vojske - bio je prikupljen po svim pristaništima sjeverne Francuske. Engleska se prepala i 25. marta 1802. potpisan je Amijenski ugovor.

Za to vrijeme, prvi konzul se gotovo neprimjetno penjao prema prijestolju, i malo-pomalo Bonaparte je postajao Napoleon. 15. juna 1802. godine potpisan je konkordat s papom; 21. januara 1802. dobio je naslov predsjednika cisalpinske republike; 2. augusta 1803. imenovan je za doživotnog konzula, a 21. marta 1804. po njegovu nalogu strijeljan je vojvoda d'Enghien (d'Enijen).

To je bilo posljednje jamstvo dato revoluciji. Zatim je odmah Francuskoj postavljeno ovo veliko pitanje:

Da li da Napoleon bude imperator Francuske?

Pet milijuna glasača odgovorilo je potvrdno i Napoleon je zauzeo prijestolje Ljudevita XVI.

Međutim, tri čovjeka usprotivila su se tome u ime nauke, koja nema Cezara i ne priznaje Napoleone.

Ta tri čovjeka bijahu: Lemercier, Ducis i Chateaubrian (Šatobrijan).

IV

CAR NAPOLEON

Posljednji dani Konzulata bili su upotrijebljeni da se smrću i milošću poravnaju putovi koji vode prijestolju. A kad je jednom došao na prijestolje, Napoleon se posvetio novoj organizaciji carevine.

Staro nasljedno plemstvo je iščezlo. Napoleon je podigao jedno novo iz naroda. Nekadašnji viteški redovi pali su nisko do prezrenja. Napoleon je osnovao Legiju časti. Već prije dvanaest godina generalski čin bio je najveće vojničko odlikovanje. Napoleon je osnovao još i dvanaest maršalskih mjesta.

Ovih dvanaest maršala oličavali su napor i trud; rođenje i naklonost nisu značili ništa pri njihovu izboru. Majka svih ovih maršala zvala se hrabrost, a otac - pobjeda. Ti prvi izabranici - kojih na kraju nije bilo dvanaest nego osamnaest - zvali su se: Berthier (Bertje), Murat (Mira), Moncev (Monsi), Jourdan (Žurden), Massena (Masena), Augereau (Ožero), Bernadotte (Bernadot), Soult (Sul), Brune (Brin), Lannes (Lan), Mortier (Mortje), Ney (Nej), Davoust (Davu), Bessieres (Besjer), Kellermann, Lefevre (Lefevr), Perignon (Perinjon) i Serrurier (Seririje).

Poslije trideset devet godina, od njih su ostala u životu samo trojica, koji su vidjeli kako se rađa sunce Republike i kako trne zvijezda carstva. U trenutku kad ispisujemo ove redove, prvi od te trojice je guverner Doma Invalida (Moncev), drugi predsjednik Ministarskog savjeta (Soult), a treći kralj Švedske (Bernadotte), posljednji ostaci carske zvjezdane plejade. Prva dvojica ostala su na svojoj staroj visini, a treći se uzdigao još daleko više.

Na dan 2. decembra 1804. obavljena je svečana krunidba u crkvi Notre-Dame. Papa Pio VII naročito je doputovao iz Rima da novome caru svojom rukom stavi na glavu krunu. U pratnji svoje garde, u kočijama sa zapregom od osam konja, Napoleon se s Jozefinom odvezao u katedralu. Papa, kardinali, nadbiskupi i biskupi sa svim visokim predstavnicima državnih vlasti, očekivali su ga u katedrali, na čijim stepenicama se i on zadržao nekoliko trenutaka da sasluša pozdravni govor i da sam odgovori sa nekoliko riječi. Zatim je ušao u crkvu s krunom na glavi i žezlom u ruci i stao pred prijestolje koje je bilo načinjeno za njega.

Prema utvrđenom ceremonijalu, kad je došao određeni trenutak, priđoše mu jedan kardinal i jedan biskup da ga pozovu i da ga otprate do podnožja oltara. Zatim mu pristupi papa i dok mu je glavu i ruke pomazivao svetim mirom, izgovarao je glasno slijedeće riječi:

»Bože svemogući, ti koji si Hazaela postavio da vlada Sirijom, ti koji si Jehovu učinio kraljem Izraela i koji si otkrio svoju volju na usta proroka Ilije, ti koji si isto tako pomazao kraljevskim svetim mirom čelo Saulovo i Davidovo rukom proroka Samuela, izli mojom rukom blago tvoje milosti i tvojega blagoslova, na slugu svoga Napoleona, kojega mi nedostojni danas u ime tvoje posvećujemo za cara.«

Poslije toga papa je lagano i veličanstveno opet otišao i popeo se na svoje prijestolje. Novom caru donesoše sveto evanđelje. On metne ruku na evanđelje i položi carsku zakletvu kakva je bila propisana Ustavom. Po svršetku zakletve, zapovjednik glasnika uzviknu gromoglasno:

»Najslavniji i najuzvišeniji car Francuske okrunjen je i svečano ustoličen! Da živi car!«

Cijela crkva zaori istim uzvikom; napolju odgovoriše salve, a papa zapjeva »Tebe boga hvalimo.«

Toga trenutka bilo je svršeno s republikom; Revolucija je postala čovjek.

Ali jedna kruna nije bila dovoljna; taj div, koji je, poput Geriona, imao stotinu ruku, kao da je imao i tri glave. 17. marta 1805. dođe gospodin Melzi, potpredsjednik Državnog savjeta cisalpinske republike da mu ponudi spajanje kraljevine Italije s francuskom carevinom, i 26. maja Napoleon je pošao u Milano, i tu, u katedrali kojoj je kamen temeljac postavio Galeazzo Visconti, koji je u toj katedrali prema predaji trebalo da izvaja vlastitom rukom i posljednje kamene ukrase, stavio na svoju glavu željeznu krunu drevnih lombardijskih kraljeva, koju je nekada nosio Karlo Veliki, i tom prilikom je izrekao ove riječi:

- Bog mi je dao ovu krunu, teško onome tko je se dotakne!

Pošto je Eugena imenovao vicekraljem, Napoleon je iz Milana otišao u Genovu, koja nije priznala njegovu vlast, a čija je zemlja, pripojena carevini, podijeljena u tri oblasti: Genovu, Montenottu i Apenine. Ovom prilikom on je od republike Luke načinio kneževinu Piombino. Napoleon, koji je svoga pastorka učinio vicekraljem a svoju sestru princezom, poduzeo je sve da svoju braću učini kraljevima.

Baš usred tog obnavljanja ruševina, Napoleon je doznao da je Engleska, da bi osigurala svoja pristaništa, nagovorila Austriju da ponovo objave rat Francuskoj. No, ni to nije bilo sve. Pavle I, taj viteški saveznik Francuske, bio je ubijen. Aleksandar je naslijedio dvostruku krunu svoga oca - i kao glavar crkve i kao car. Prvi državnički čin njegove vladavine bio je da zaključi saveznički ugovor s britanskom vladom na dan 11. aprila 1806; tom savezu koji je u Evropi stvorio treću koaliciju prišla je 9. augusta i Austrija.

I ovoga puta saveznički vladari prisilili su Napoleona da ostavi žezlo i da ga, kao general, zamijeni mačem. 25. septembra Napoleon se pojavi u Senatu da bi ishodio da se pozove pod zastavu osamdeset hiljada vojnika, i pošto je to postigao, odmah drugoga dana otputuje. 1. oktobra već je bio prešao Rajnu; 6. oktobra stigao je u Bavarsku, 12. oslobodio Munchen, 20. zauzeo Ulm; a već 13. novembra i Beč je bio u njegovim rukama. 29. novembra Napoleon se sastao s talijanskom vojskom, a 2. decembra, na dan godišnjice svoje krunidbe, nalazio se u ravnicama Austerlitza, nasuprot Rusima i Austrijancima.

Već uoči toga dana Napoleon je uočio pogrešku svoga protivnika, koji je svu svoju borbenu snagu bio skoncentrirao oko mjesta Austerlitza, u namjeri da zaobiđe francusko desno krilo i onda ih napadne s leđa.

Oko podne Napoleon je u pratnji maršala Soulta, Bernadotta i Bessieresa projahao kroz redove pješačke i konjičke garde koja je na Šlapaničkoj ravnici stajala spremna, pod oružjem, a odatle je odjahao čak do predstraža Muratove konjice, koja je već bila otpočela puškaranje s neprijateljem. Odande je on, usred kiše metaka, promatrao kretanje raznih kolona, i odjednom u jednom trenutku iznenadnog nadahnuća, svojstvenom njegovu geniju, pred njim iskrsne čitav plan Kutuzova. Tog istog trenutka u njegovoj predodžbi Kutuzov je bio potučen. I kad se vratio svojoj baraci, koja je po njegovoj zapovijedi podignuta na jednoj visoravni što je nadvisivala cijelu ravnicu, rekao je, okrenuvši svoga konja da još posljednji put baci pogled na neprijatelja:

- Sutra, prije no što zađe sunce, cijela ova armija bit će u mojim rukama.

Oko pet sati poslije podne vojska je dobila ovakav proglas:

»Vojnici, ruska vojska nalazi se pred vama da bi osvetila poraz Austrijanaca kod Ulma. To su oni isti bataljoni koje ste tukli kod Hollabrunna i koje otada neprekidno gonite. Naš je položaj izvanredan, i dok neprijatelj bude pokušavao da obiđe moje desno krilo, otkrit će nam svoj bok.

Vojnici, ja ću sam predvoditi vaše bataljone. Bit ću daleko od vatre samo u slučaju da vi svojom uobičajenom hrabrošću unesete pustoš i zabunu u neprijateljske redove. Ali, ako bi naša pobjeda samo na trenutak došla u pitanje, vaš će se car također izložiti prvim napadima. Jer naša pobjeda ne smije biti neizvjesna, najmanje pak onoga dana kad je u pita'nju čast francuske pješadije koja je pridonijela slavi nacije.

Neka nitko ne napušta lanac pod izgovorom da nosi ranjenike, a svaki od vas neka bude prožet mišlju da ovi najamnici Engleske koje ispunja tolika mržnja prema našem narodu moraju biti pobijeđeni.

Ova pobjeda učinit će kraj ovome ratu i mi ćemo tada moći krenuti na zimovnik, gdje ćemo se naći s novom vojskom koja se sada okuplja u Francuskoj. Tada ću moći zaključiti mir koji će biti dostojan moga naroda, dostojan vas i mene.«

Pustimo sad Napoleona neka sam govori:

»Na dan 30. novembra neprijatelj je logorovao u Hogjedicu. Toga dana ja sam na konju prokrstario čitav predio; vidio sam da samo o meni ovisi hoće li moje desno krilo zauzeti dobar položaj i hoće li mi uspjeti da osujetim neprijateljevu namjeru da zauzme položaj bolji od našeg. Ako visoravan Praćen, počev od Santona pa do Kreznovica, posjednem jakom silom, zadržat ću neprijatelja na frontu. Ali na taj način sukob bi objema stranama pružao podjednake izglede, a ja sam želio nešto više. Saveznička namjera da obiđe moje desno krilo bila je jasna. Ja sam mislio da ću moći izvesti siguran udarac ako ih pustim da razviju svoje lijevo krilo, pa sam stoga postavio samo jedno odjeljenje konjice na Pracenskim visovima.

1. decembra neprijatelj poče da nastupa od Austerlitza i postavi se doista na položajima oko Praćena, pošto je svoje lijevo krilo protegao do Aujezda. Bernadotte, koji je stigao iz Češke, uklopi se u liniju; Davoust je s jednim svojim divizionom stigao do samostana Raigerna, a Gudinov divizion se ulogorio kod Nikolsburga.

Svi izvještaji o kretanju neprijateljskih kolona koji su mi stizali s raznih strana utvrđivali su me u mojem uvjerenju. Oko devet sati uveče projahao sam kroz moje redove da bih saznao pravac neprijateljske vatre, a i da bih ohrabrio svoje trupe. Upravo sam dao da im se pročita proglas u kojem im se ne samo obećava sigurna pobjeda već saopćava i način kako će se ona postići. To je bez sumnje prvi put da jedan general otkriva cijeloj vojsci svoj plan kako namjerava doći do pobjede. Ja se nisam bojao da će neprijatelj o tome bilo šta saznati; on čak ne bi u to povjerovao. Ovaj obilazak bio je povod jednoj od najdirljivijih scena u mom životu. Moje prisustvo pred frontom cijele vojske zapalilo je plamen oduševljenja koje se od prvih redova, munjevitom brzinom, širilo sve dalje, do najdaljih, krajnjih linija. Jednim spontanim, općim pokretom sve divizije podigoše uvis dugačke motke na kojima su plamtjeli svežnjevi privezane slame, pa mi tako prirediše vatromet. Taj divan i neobičan prizor imao je u sebi nečeg veličanstvenog. Bio je to dan godišnjice moje krunidbe!

Ovaj prizor podsjetio me na snopove pruća kojima je nekada Hanibal prevario Rimljane i na ligničke ratne logore koji su spasili Fridrihovu vojsku jer su se Daun i Laudon dali prevariti. Kad sam prolazio pored trupa, odzvanjao je uzvik: Živio car! I taj uzvik, koji je ponavljala četa za četom, kako sam pored koje prolazio, davao je neprijatelju sigurne dokaze o oduševljenju moje vojske. Nikada ratni prizor nije pružao svečaniji utisak, i svaki vojnik bio je uvjeren da je dužan da mi izrazi ovakvu odanost.

Ova linija, koju sam projahao do ponoći, pružala se od Kobenica do Santona. Soultov korpus sačinjavao je njeno desno krilo. Postrojen između Sokolnica i Puntovica, on se tada nalazio baš nasuprot neprijateljskom centru. Bernadotte se ulogorio iza Ziškovica, Murat lijevo od toga sela, a Lannes s jedne i druge strane druma koji vodi za Brno. Rezerva se bila postavila iza Soulta i Bernadotta. Budući da sam svoje desno krilo kojim je zapovijedao Soult postavio nasuprot neprijateljskom centru, to je, razumije se, njemu pao u dio i najteži zadatak bitke. Ali da njegov napor ne bi promašio željeni uspjeh, trebalo je vještim manevrom udaljiti od njega neprijateljske trupe, koje su se razvijale austerličkim putem prema Blasowicu. Car se vjerojatno nalazio s glavnim štabom u Austerlitzu; dakle, prije svega, morao se tu izvršiti napad, da bi se odmah zatim, premještanjem fronta, okrenulo njihovu lijevom krilu, koje bi ovim manevrom bilo odsječeno od ceste za Olomouc.

Stoga sam odlučio da najprije sa svojom gardom i rezervom grenadira potpomognem kretanje Bernadottova korpusa na Blasowice, kako bih time potisnuo neprijateljsko desno krilo, pa da se onda okrenem protiv lijevog, koje se, što se više udaljavalo od Telnica, izlagalo sve većoj opasnosti.

Još sinoć moj plan bio je gotov, pa sam ga i saopćio svojim vojnicima. Sad je glavna stvar bila da se pogodi pravi trenutak. Noć sam proveo u logoru, a svi maršali nalazili su se oko mene da prime posljednje zapovijedi.

Oko četiri sata ujutro uzjahah konja. Mjesec je već bio zašao, noć je bila hladna i prilično mračna, premda je bilo vedro. Bilo je važno da doznam nije li neprijatelj poduzimao kakva noćna kretanja koja bi mogla poremetiti moj plan. Pregledao sam sve izvještaje, i svi su se slagali u tome da sle čulo samo kretanje sa desnog krila prema lijevom, a vatra se više širila u pravcu Aujezda. U svanuće, laka magla bila je malo zaklonila horizont, naročito prema pozadini. Ali, odjednom magla se digne, a sunce poče svojim zrakama pozlaćivati vrhove bregova, dok je lagani oblak pare još uvijek pritiskivao doline. Mogli smo sasvim jasno razabrati visove Praćena. Donedavna pokriveni trupama, sada su stajali pusti, napušteni od neprijateljskog lijevog krila. Bilo je jasno da je neprijateljeva namjera bila da borbenu liniju protegne s one strane Telnica. Međutim, primijetio sam i jednu grupu koja se pokretala od centra prema desnom krilu, u pravcu Holibica. Bilo je jasno da je neprijatelj svoj nezaštićeni centar sam izložio svim napadima koje mi padnu na um da ih poduzmem. Bilo je osam sati izjutra. Soultove trupe nalazile su se zbijene u zaleđini Puntovica, postrojene u dvije linije u bataljonskim udarnim kolonama. Upitao sam maršala: »Koliko vam je vremena potrebno da stignete na Pracenske visove?« On mi je odgovorio da će biti tamo za manje od dvadeset minuta. »Pričekat ćemo«, odgovorio sam. »Sve dok neprijatelj čini pogrešne poteze, ne treba ga u tome prekidati.«

Uskoro zatim u pravcu Sokolnica i Telnica puščana vatra postade življa. Jedan ađutant došao je da mi javi da neprijatelj otuda nadire prijetećom snagom. Na to sam i čekao. Dadoh znak, i Murat, Lannes, Bernadotte i Soult udariše istog trenutka. I ja uzjahah konja da odem k centru. Prolazeći kraj mojih trupa, nanovo sam ih obodrio riječima: »Neprijatelj se, evo, u svojoj gluposti sam izložio vašim napadima. Završite ovaj pohod jednim gromovitim udarom!« Uzvik »Živio car!« dokazivao mi je da su me razumjeli, i taj uzvik je upravo bio znak za napad. Ali prije nego što počnem ovo opisivati, da vidimo šta se sve događalo u savezničkoj vojsci.

Ako se može vjerovati Weyrotherovu (Vojroter) planu, njihova namjera bila je da po istom planu koji su najprije htjeli izvesti strateškim manevrom sad i taktički postupe, to jest oni su htjeli da svojim pojačanim lijevim kri^m uhvate moje desno krilo, da mi presijeku put prema Beču i da me potučena potisnu prema Brnu. Iako moja sudbina nije bila vezana za taj drum, iako sam ja, kao što sam i ranije primijetio, pretpostavljao drum koji vodi u Češku, ipak je van svake sumnje da je taj plan pružao saveznicima više povoljnih izgleda. Ali da bi on uspio, lijevo krilo, koje je bilo određeno za glavnu akciju, nije se smjelo odsjeći, nego, naprotiv, glavna je stvar bila da mu se malo-pomalo centar i desno krilo, koji su se morali razvijati u istom pravcu, približe i da ga slijede. Weyrother je manevrirao, kao i ranije kod Rivolija, sa oba krila, ili, ako mu to nije bila namjera, on je bar postupao tako da se to moralo vjerovati.

Lijevo krilo pod zapovjedništvom Buxhowdena (Bukshauden) bilo je sastavljeno od Kienmaverove (Kinmajer) prethodnice i od tri ruska diviziona, Dohturova, Langerona i Przybyszewskog - svega trideset hiljada ljudi. Trebalo je da nastupa s Pracenskih visova u tri kolone preko Aujezda na Telnic i Sokolnic, da prijeđe potok koji se s lijeve strane izlivao u dva jezera i da se okrene prema Turaskoj šumi.

Četvrta kolona, pod zapovjedništvom Kolovrata, uz koju se nalazio i glavni štab, sačinjavala je centar. Trebalo je da nastupa preko Praćena prema Kobenicu. Bila je sastavljena od dvanaest ruskih bataljona pod Miloradovičem i petnaest austrijskih bataljona posljednjeg popisa.

Peta, koja je bila sastavljena od osamdeset eskadrona, pod zapovjedništvom kneza Lichtensteina, trebalo je da napusti centar iza kojega je bila prenoćila, pa da potpomogne desno krilo u njegovu kretanju u pravcu brnskog druma.

A na krajnjem desnom krilu bila je Bagrationova prethodnica, sastavljena od dvanaest bataljona i četrdeset eskadrona, čiji je zadatak bio da s velikog brnskog druma napadne visove Santona i Bosenica.

Sedmu kolonu sačinjavale su čete velikog kneza Konstantina. Ona je morala da kao rezerva ostane na brnskom drumu.

Vidi se da je neprijatelj namjeravao opkoliti moj desni bok za koji je držao da se pruža sve do Melnica, dok je moja armija, spremna na svaku eventualnost, stajala zbijena između Šlapanica i brnskog druma.

Prema ovom rasporedu, Buxhowden je prije svih drugih kolona krenuo naprijed, mada je ionako bio ispred ostalih. I Lichtensteinova je konjica također nastupala od centra prema desnom krilu, tako da su Pracenski visovi, taj ključ cijelog bojišta, bili sasvim otkriveni.

U trenutku kad sam dao znak, krenuše sve moje kolone. Bernadotte je prošao kroz žižkovički klanac, i nastupao je prema Blasowicu, zaštićen Muratovim lijevim bokom. Usporedo s njim nastupao je Lannes s obje strane brnskog druma. Moja garda i rezerva slijedile su na stanovitom odstojanju Bernadotteov korpus: one su bile određene da napadnu neprijateljski centar čim se u njemu primijeti koncentracija snaga.

Kao munja Soult je iskočio iz kobeničke i puntovičke klisure na čelo Saint-Hilaireovih i Vandammeovih diviziona, a štitila ga je Levasseurova (Levaserova) brigada. Druge dvije brigade Legrandova diviziona ostale su u pozadini kako bi Buxhowdenu zaklonile telnički i sokolnički klanac, i da bi ga branile. Pošto se sa sigurnošću moglo smatrati da će ih Buxhowden zauzeti, maršal Davoust dobio je zapovijed da sa Friantovom (Frijan) i Bourcierovom divizijom dragima krene sa Raigerna, pa da prve redove ruskih kolona zadržava sve dotle dok ne dođe povoljan trenutak za ozbiljan napad.

Tek što se Soult bio uspeo na Pracenske visove, kad, i ne sluteći, naiđe na jednu Kolovratovu kolonu (četvrtu) koja je iza treće nadirala prema centru, i u uvjerenju da je njome zaštićena kretala se u koloni u pojedinim četama. Car Aleksandar, Kutuzov i njegov generalštab kretali su se zajedno s njom. Sve se to dogodilo neočekivano i izazvalo je u glavnom štabu zaprepaštenje i iznenađenje. Miloradovič, koji je predvodio kolonu, jedva je imao vremena da postroji svoje bataljone jedan za drugim i da ih povede u borbu. Ali unatoč tome sve je to bilo razbacano, a isto se dogodilo i Austrijancima koji su išli za njim. Car Aleksandar je dao dokaza o svojoj hladnokrvnosti i izlagao se ličnoj opasnosti da bi prikupio svoje raštrkane trupe. Ali, zahvaljujući Weyrotherovu glupom razmještaju, on nije imao pri ruci ni jednu jedinu diviziju koju bi mogao upotrijebiti kao rezervu. Savezničke trupe bile su gonjene sve do Gostieradeka. Kaminskvjeva brigada, koja je pripadala trećoj koloni i bila napadnuta na svome desnom boku, udružila je svoje napore s Kutuzovljevom, pa je za trenutak mogla da povrati red. Ali ova pomoć nije se mogla oduprijeti udruženim napadima Saint-Hilairea, Vandammea i Levasseura. Kolovratova kolona, kojoj je prijetila opasnost da bude natjerana u močvarne doline kod Birnbauma, počela se, kako joj je nalagao raspored, povlačiti prema Vitavi, a pri tom povlačenju cijela artiljerija te kolone, koja se duboko zaglibila u polusmrznutu ilovaču, pade nam u šake kao ratni plijen, te tako pješadija, izgubivši svoju artiljeriju i konjicu, nije mogla ništa više učiniti protiv pobjedonosnog Soulta.

Istovremeno, kad se dogodio ovaj odlučni udarac, bijehu se ukrstile kolone desnog krila kojima je zapovijedao Buxhowden, i tako su kod Sokolnica same sebi zatvorile put. Pa ipak, usprkos naporima Legrandove divizije, one su i dalje napredovale. Sam Buxhowden je jednako nadirao preko Telnica, a četiri bataljona koja su išla protiv njega, nisu bila u stanju da ga zadrže.

U tom trenutku od Raigerna stiže Davoust, a Friantova divizija potisne neprijateljsku prethodnicu prema Telnicu. Ali, budući da je borba kod Sokolnica prijetila da uzme ozbiljan obrat, Davoust je kod Telnica ostavio samo Bourcierove dragune, a on sam s Friantovom divizijom pođe gore uz potok. Tu se razvi ogorčena borba. Sokolnic, i po drugi put zauzet, ostade neko vrijeme u ruskim rukama. Langeron i Przybyszewski, štaviše prodriješe čak do marksdorfskih visova, dok su naše trupe, raspoređene u vidu polumjeseca, uspješno izvršile nekoliko pobočnih napada. Ali cijela ova, iako krvava, borba, imala je sporedan značaj. Bilo je dovoljno da se neprijatelj zadrži, jer nije bilo potrebe da se suzbije napad. Najzad, ne bi ništa značilo ni kad bi mu se dopustilo da prodre i nešto dublje.

Dok su stvari na našem desnom krilu dobivale povoljan obrat, mi smo i u centru i na lijevom krilu također imali znatne uspjehe. Ovdje se velikom knezu Konstantinu i njegovoj gardi desilo isto što je malo prije zadesilo glavni štab i četvrtu kolonu. Trebalo je da bude rezerva, a bili su prvi napadnuti.

Bagration je produžio svoje desno krilo sve do Dvarošena, da bi zauzeo položaje kod Santona. Lichtensteinova konjica, koja je sa centra bila pozvana da mu pomogne, ukrstila se s drugim kolonama, tako da se veliki , knez, koji je sa svojom gardom prije nje stigao pred Krug, za trenutak našao u prvoj liniji, gdje su nastupali Bernadotte prema Blasowicu, a Lannes s obje strane brnskoga druma. Tu se odmah zametne žestoka borba.

Knez Lichtenstein, koji je poslije poduže šetnje napokon stigao do desnog krila velikog kneza, taman je htio nastupiti, kad se ruski gardijski ulani, poneseni suviše rano borbenim oduševljenjem, baciše između Bernadotteove i Lannesove divizije, da bi dostigli Kellermannovu laku konjicu koja se ispred njih povlačila. Tako postadoše žrtva svoje vatrenosti. Muratova rezerva udari na njih i natj'era ih pod vatru naših dviju pješadijskih linija.

Zbog naših uspjeha kod Praćena Kutuzov je bio prisiljen pozvati Lichtensteina kao pojačanje u centru, a ovaj, podjednako u opasnosti i s lijeve i s desne strane, nije znao koga da posluša i kome najprije da pođe u pomoć. Najprije je poslao četiri konjička puka, koji su upravo stigli na vrijeme da budu svjedoci Kolovratovog poraza. General Suvorov sa tridesetak eskadrona bio je postavljen između Bagrationa i velikog kneza, a ostatak konjiće postrojen je na njegovu desnom krilu.

Ali, čim je veliki knez vidio da francuske pješadijske kolone nadiru prema Blasowicu i da se otud razvijaju, odlučio je da siđe sa visova niže, te da im uštedi polovinu puta. Učinilo mu se da je ovo kretanje nužno kako zbog njegove vlastite sigurnosti tako i da bi centru, čiji je položaj davao povoda za uznemirenost, omogućio da lakše diše.

Dok se vodila strahovita pješadijska borba između ruske garde i Erlonove divizije, veliki knez je zapovjedio gardijskom konjičkom puku da udari na Erlonov desni bok, koji je sačinjavao četvrti pješadijski puk, postavljen da brani odstojanje od Vandameove divizije. Na ovaj put nasrnuli su ruski vojnici i razbili jedan bataljon. Ali, oni su životima najhrabrijih platili čast što su tom bataljonu zaplijenili njegova orla. Ova odvojena čarka, sama po sebi, nije bila opasna, ali kako nisam znao hoće li neprijatelj nastaviti napadima, smatrao sam da je potrebno da tamo uputim maršala Bessieresa s njegovom gardijskom konjicom. Ovoj komediji morao se što prije učiniti kraj, pa sam izdao naredbu za napad. Poslije najčasnije obrane, ruska linija bila je prisiljena da se povuče ispred Bernadotteovih i Bessieresovih udruženih napada. Gardijska pješadija, koja je već bila iscrpljena, morala se povući natrag na Kresnovic. Konjička garda, koja je tog trenutka stigla od Austerlitza, uzalud je sebi laskala da će postići povoljan obrat situacije. Ovom uglednom puku bilo je nemoguće da išta učini. Moji konjički grenadiri, koje sam pod Rappovim zapovjedništvom poslao onamo, baciše se na njih, te tako cijeli centar krene prema Austerlitzu.

Za to vrijeme Murat i Lannes napadali su s uspjehom Bagrationov korpus i Suvorovljevu konjicu, a naši oklopnici probili su lijevi bok ovog korpusa, koji su Suchetova i Caffarellijeva (Kafareli) divizija bile pritijesnile. Na svim stranama naši napori bili su okrunjeni pobjedom.

U uvjerenju da su ovdje Bernadotte, Lannes i Murat više nego dovoljni da svrše s neprijateljem, ja se sa svojom gardom i s Oudinotovom (Udino) rezervom okrenuh na desnu stranu, da se pruži pomoć Soultu, čije je lijevo krilo bilo pritiješnjeno s leđa i koje je, nalazeći se uz to između dva jezera, bilo izloženo opasnosti. Bila su dva sata kad je Soult, osokoljen našim približavanjem, ujedinio dvije divizije, Saint-Hilaireovu i Legrandovu, da bi zauzeo Sokolnic s leđa dok su ga Davoustove trupe napadale s čela. Vandamme je opet pojurio prema Aujezdu; moja garda i moji grenadiri slijedili su ih da bi prema potrebi potpomogli te razne napade.

Divizija Przybyszewskoga, opkoljena u Sokolnicu, predala je oružje. Samo nekoliko bjegunaca odnijelo je vijest o toj nesreći. Langeron, također potisnut, nije bio nimalo sretniji i samo polovina njegovih trupa uspjela je da se pridruži Buxhowdenu. Ovaj, izgubivši pet ili šest sati s kolonom Dohturova u jednom nepotrebnom okršaju prema Telnicu, umjesto da se oko deset sati obori na Sokolnic, smatrao je da je napokon došlo vrijeme da misli na svoj vlastiti spas. Oko dva ili tri sata on krene natrag prema Aujezdu da bi se izvukao iz mišolovke u kojoj se našao prikliješten između brda i jezera. Njegova kolona tek što je izašla iz sela, kad Vandamme svom snagom udari na njegove bokove i prodre u Aujezd presjekavši kolonu nadvoje. Buxhowden, koji više nije mogao natrag, nastavio se sa svoja prednja dva bataljona probijati prema Kutuzovu.

Međutim, Dohturov i Langeron, s preostalih dvadeset i osam bataljona, nađoše se ukliješteni u klisuri između jezera i visova koji su bili posjednuti Saint-Hilaireovom i Vandammeovom vojskom i mojom rezervom. Prednji dijelovi kolone koji su napredovali prema Aujezdu, u pratnji topova, pokušali su pobjeći kanalima koji su nastali isušivanjem jezera, ali od topovskog tereta most se sruši. Tada najhrabriji vojnici, da bi spasili ostatak topova, pokušaše prijelaz preko zaleđenog jezera. Ali led koji je pokrivao jezero, izrešetan našim kuglama i pod težinom mase koja je preko njega prelazila, popusti i popuca, tako da potonuše i ljudi i konji i topovi; tu je našlo smrt preko dvije hiljade vojnika. Samo je još jedan jedini izlaz preostao Dohturovu: da se pod našom vatrom provlači duž jezerske obale do Telnica, pa da se dokopa nasipa koji razdvaja telničko od melničkog jezera. Uz ogromne gubitke on je naposljetku uspio da umakne u Satschaun (Zacšaun), koji je bio zaštićen Kienmaverovom konjicom. Ovo se pokazalo kao vrlo korisno. Otuda krenuše zajedno preko planine prema Čejču, dok su ih naši intenzivno gonili. I ono malo artiljerije koju je neprijatelj mogao spasiti iz centra i s lijevog krila propalo je pri ovom povlačenju koje se odigralo po užasnom, uslijed jugovine i uslijed kiša od prošlog dana gotovo neprohodnom putu.

Neprijateljev položaj bio je beznadan. Ja sam mu zatvorio put za Vitavu, kojim se on uostalom ne bi mogao poslužiti jer je bio sasvim uništen, a ostaci njegova lijevog krila ne bi bili u stanju da ga dostignu. Stoga je bio prisiljen da se povlači prema Mađarskoj; ali Davoust, čija je jedna divizija stigla u Nikolsburg, mogao je jednim bočnim manevrom da ga pretekne kod Gadinga, dok smo ga mi žestoko potiskivali s leđa. Cijela ova silno oslabljena vojska, koja je izgubila sto osamdeset topova i dvadeset pet hiljada mrtvih, ranjenih i zarobljenih, ne računajući one mnogobrojne raštrkane, nalazila se sada u najvećem neredu i rasulu.«

Ovako glasi Napoleonov vlastiti izvještaj. On je jasan, jednostavan i ozbiljan, kao što i priliči ovakvom događaju. Njegove pretpostavke nisu ga obmanule ni za jedan trenutak; bitka se razvijala kao na šahovskoj tabli i jedan jedini gromovit udar, kako je sam rekao, razbio je treću koaliciju.

Trećega dana došao je austrijski car lično da zatraži mir koji je sam narušio. Oba cara sastala su se kod jedne vodenice koja je ležala kraj glavnog druma, pod vedrim nebom.

- Sire - rekao je Napoleon, idući u susret Franji II - ja vas primam u jedinoj palači u kojoj stanujem već dva mjeseca.

- Takav stan donio vam je toliko koristi da vam se mora dopadati - odgovori Franjo.

Prilikom ovog razgovora suglasiše se o primirju, a utvrđeni su i glavni uvjeti mira. Rusima, koji su mogli biti uništeni do posljednjeg čovjeka, bilo je dozvoljeno da učestvuju u primirju, i to samo na molbu cara Franje i na obećanje cara Aleksandra da će se povući iz Njemačke i iz austrijske i pruske Poljske. Sporazum je prihvaćen i on je odmah sutradan počeo s povlačenjem.

Pobjeda kod Austerlitza bila je za carstvo isto što i pobjeda kod Marenga za konzulstvo: potvrda za prošlost, nada za budućnost.

Kralj Ferdinand Napuljski, budući da je u toku posljednjeg rata pogazio ugovor koji je imao s Francuskom, izgubio je krunu obiju Sicilija, a na njegovo mjesto za kralja je postavljen Joseph, najstariji Napoleonov brat. Batavska republika, koja je bila podignuta na stepen kraljevine, pripala je Louisu. Murat je dobio veliko vojvodstvo Berg, maršal Berthier postao je knez od Neuchatela, a gospodin Tallevrand (Taljeran) - knez od Beneventa. Dalmacija, Istra, Julijska Krajina, Cadore, Conegliano (Koneljano), Belluna, Treviso, Feltro, Bassano, Vicenza (Vičenca), Padova, Rovigo - sve te pokrajine bile su uzdignute na stepen vojvodstva, te je tako velika carevina, sa zavisnim kraljevinama, Rajnskim savezom{8} i švicarskim pokrajinama, za manje od dvije godine dostigla onu teritorijalnu veličinu kojom je nekad vladao Karlo Veliki.

Sada Napoleon nije držao u ruci samo žezlo već čitav globus.

Mir je trajao otprilike godinu dana. Za to vrijeme Napoleon je osnovao carski univerzitet i postavio temelje građanskog prava (Code civil). Ovaj rad na uređenju uprave bio je prekinut neprijateljskim držanjem Pruske, koje je vojna snaga uslijed neutralnosti sačuvane u prošlom ratu ostala netaknuta, pa će tako Napoleon biti uskoro prisiljen da se suprotstavi i četvrtoj koaliciji. Kad je kraljica Lujza podsjetila cara Aleksandra da su na grobu Fridriha Velikog sklopili nerazriješiv savez protiv Francuske, car Aleksandar zaboravlja drugu zakletvu sjećajući se samo one prve i Napoleon dobije ultimatum, pod prijetnjom objave rata, da povuče svoje trupe sa Rajne.

Napoleon pozva svog vojnog ministra Berthiera da mu pokaže pruski ultimatum.

- Pozivaju nas - reče on - na sastanak časti. Jedan Francuz to nikada nije odbio. A budući da jedna lijepa kraljica želi biti svjedok ove borbe, treba da budemo uljudni, pa, da ne bi na nas dugo čekala, pođimo bez odlaganja u Sasku.

Ovog puta, da udovolji pravilima etikete, još je i nadmašio brzinu kretanja prošlog pohoda. Borba s Prusima koju su 7. oktobra 1806. započeli korpusi Murata, Bernadotta i Davousta, nastavila se slijedećih dana bitkama kod Scheltza i Saalfelda, a završila se 14. bitkom kod Jene. 16. oktobra četrnaest hiljada Prusa položilo je oružje kod Erfurtha, a već 25. francuska vojska ušla je u Berlin. Sedam dana bilo je dovoljno da kraljevstvo Fridriha Velikog prijeđe u ruke velikom vojskovođi koji je Bavarskoj, Wurttembergu (Virtemberg) i Holandiji dao kraljeve, i koji je istjerao Burbone iz Napulja, a Lorensku kuću iz Italije i Njemačke.

27. oktobra Napoleon je iz svog glavnog štaba u Potsdamu uputio svojim vojnicima slijedeći proglas, kojim je bio obuhvaćen čitav ovaj pohod:

»Vojnici!

Vi ste opravdali moje očekivanje i na dostojan način odgovorili na povjerenje koje je francuski narod u vas polagao. Vi ste oskudicu i patnje snosili isto tako hrabro kao što ste se i u borbama pokazali neustrašivi i hladnokrvni. Dokle god taj duh bude vladao među vama, ništa vam se neće moći oduprijeti. Konjica se takmičila s pješadijom i artiljerijom, tako da zaista ne znam kojem bih oružju mogao dati prvenstvo. Dobri ste vojnici - svi! - Evo, čujte kakvi su uspjesi naših trupa: Jedna od najmoćnijih evropskih sila, koja se još nedavno usudila da nam podnese sramni ultimatum, uništena je, šume i klance franačke, Saalu i Elbu, preko kojih naši očevi ne bi prešli ni za sedam godina - mi smo pokorili za sedam dana i još smo, u međuvremenu, izdržali četiri borbe i jednu veliku bitku. U Potsdam i u Berlin pohitali smo u slavu naših pobjeda. Zarobili smo šezdeset hiljada vojnika, zaplijenili šezdeset i pet zastava, među njima i zastavu garde pruskog kralja, zaplijenili šesto topova, osvojili tri tvrđave i zarobili preko dvadeset generala. Pa ipak, ja znam da polovina od vas žali što nije ispalila ni jedan metak! Sve pruske pokrajine do Odre u našoj su vlasti. Vojnici! Rusi se razmeću da će nas napasti. Mi ćemo im izići u susret da im uštedimo bar polovinu puta. Usred Pruske oni će doživjeti još jedan Austerlitz. Država koja tako brzo zaboravlja velikodušnost koju smo joj učinili poslije ove bitke, poslije koje njen car, njen dvor i ruševine njene vojske imaju zahvaliti za svoj spas samo ustupcima koje smo im učinili, jedna takva država ne može se s uspjehom boriti protiv nas. Uostalom, dok mi budemo išli Rusima u susret, nova vojska, koja se već skuplja u unutrašnjosti carevine, doći će na naše mjesto - da bi sačuvala naše tekovine. Sav moj ogorčeni narod digao se protiv ponižavajućeg ultimatuma koji su nam, u svom ludilu, podnijeli pruski ministri. No, po našim drumovima i u našim pograničnim mjestima sve vrvi od novajlija, koji gore od želje da što prije pođu vašim stoparna. Ubuduće nećemo prihvatiti takav izdajnički mir, i nećemo ostaviti oružje dok ne prisilimo Engleze, te vjekovne neprijatelje našeg naroda, da se jednom za svagda odreknu svojih nasrtaja na evropski mir i svoje vladavine morima. Vojnici, ja svoje raspoloženje ne mogu izraziti bolje, nego jedino uvjerenjem da u svom srcu prema vama gajim ljubav koju i vi meni svakodnevno ukazujete.«

Dok je pruski kralj, na osnovu zaključenog primirja od 16. novembra, predavao Francuzima sva ona utvrđenja koja su još bila zaostala u njegovim rukama, Napoleon je zastao i okrenuo se prema Engleskoj, koju je pobijedio jednim pismenim aktom u nedostatku drugog oružja. Velika Britanija proglašena je opsjednutom. Svaka trgovina i prepiska sa britanskim otocima bila je zabranjena. Ni jedno pismo na engleskom jeziku nije se moglo poslati poštom. Svaki podanik kralja Georga koji bi se našao u Francuskoj ili u zemljama zaposjednutim francuskim trupama ili vojskom njenih saveznika, smatrao se francuskim zarobljenikom. Svaka radnja, svako imanje, sva roba koja je bila svojina Engleza, postala je državnom svojinom. Trgovina robom iz Engleske ili njenih kolonija bila je zabranjena. I naposljetku, nijedna lađa koja je dolazila iz Engleske ili iz engleskih kolonija nije smjela ući ni u koje pristanište.

Pošto je Napoleon kao neki politički papa bacio anatemu na cijelu jednu kraljevinu, imenovao je generala Hullina (Ilen) za guvernera Berlina. Knezu Hazfeldu prepustio je građansku upravu, a onda je pošao u susret Rusima, koji su bili pohitali svojim saveznicima u pomoć, ali su, kao i onda kod Austerlitza, stigli kad su ovi već bili potučeni. Napoleon je još samo imao vremena da pošalje u Pariz mač Fridriha Velikog, njegovu lentu crnog orla, njegov generalski pojas i zastavu koju je njegova garda nosila u slavnom sedmogodišnjem ratu. Zatim je, napustivši Berlin 25. novembra, krenuo u susret neprijatelju.

Pred Varšavom, Murat, Davoust i Lannes sukobiše se s Rusima. Nakon jednog manjeg okršaja, Benigsen je napustio prijestolnicu Poljske u koju uđoše Francuzi. Cijeli poljski narod bio je uz Francuze, stavljajući im na raspolaganje svoja imanja, svoju krv i svoje živote, tražeći zauzvrat samo svoju nezavisnost. Napoleon je prvi uspjeh doživio u Poznanu, gdje se zaustavio da bi imenovao kralja. To je bio stari izborni saski knez, čiju je krunu on utvrdio.

Godina 1806. završila se borbama kod Pultuska i Golymina, a godina 1807. počela je bitkom kod Evlaua, tom neobičnom i neodlučenom bitkom u kojoj su Rusi izgubili osam tisuća a Francuzi deset tisuća ljudi, u kojoj je svaka strana pripisivala sebi pobjedu, tako da je ruski car bio naredio čak i da se služe mise zahvalnice, mada je ostavio petnaest hiljada zarobljenika, četrdeset topova i sedam zastava. Međutim, ovo je bilo prvi put da se mogao mjeriti s Napoleonom. On se tada održao na svome mjestu i već samim tim bio je pobjednik.

Međutim, ovo ponosno uvjerenje kratko je trajalo. 26. maja zauzet je Danzig. Nekoliko dana poslije toga, Rusi su bili potučeni kod Spandaua, kod Domittena, kod Altkirchena (Altkirhen), kod Wolsdorfa, kod Gutstadta (Gutštat) i kod Heilsberga (Hajlsberg). Napokon, 13. juna uveče, obje neprijateljske vojske stajale su u bojnom poretku jedna prema drugoj ispred Friedlanda. Sutradan izjutra otpočela je topovska paljba, i Napoleon je pošao u susret neprijatelju s uzvikom:

- Danas je sretan dan, danas je godišnjica Marenga!

I doista, i ova bitka, kao i ona kod Marenga, bila je odlučujuća. Rusi su bili poraženi. Aleksandar je ostavio šezdeset hiljada ljudi na bojištu, što utopljenih u Ali što zarobljenih. Sto dvadeset topova i dvadeset pet zastava

bili su trofeji ove pobjede, a razmrvljeni ostaci pobijeđene vojske, i ne pomišljajući na to da bi se mogli braniti, bježali su bezobzirno, hitajući da se zaklone prelazeći Pregel na kome su porušili sve mostove.

No, ova mjera opreza ništa im nije pomogla. Francuzi prijeđoše rijeku i odmah se uputiše Njemenu, toj posljednjoj prepreci, koju je trebalo prijeći da bi se rat prenio na ruski teritorij. Car je bio preneražen. Čar britanskih obmana bio je iščezao, a on se našao u istom položaju kao i nekada kod Austerlitza, bez nade na ikakvu pomoć. Tako se on i po drugi put odlučio na poniženje. Onaj mir, koji je onako uporno odbijao sve dok je bio u mogućnosti da mu diktira uvjete, morao ga je sada moljakati i primiti onako kako mu je zapovijedao protivnik. Na dan 21. jula potpisano je primirje, a 22. vojsci je upućen slijedeći proglas:


»Vojnici!

5. juna napali su nas Rusi usred našeg logora. Ali, neprijatelj se prevario u ocjeni našeg mirovanja. On je suviše kasno saznao da je naš odmor bio odmor lava. Sada se kaje što je to bio zaboravio.

U danima Gutstadta, Heilsberga, u nezaboravnim danima Friedlanda, ukratko u deset dana našeg pohoda zaplijenili smo sto dvadeset topova, sedamdeset zastava, ubili, ranili i zarobili šezdeset hiljada Rusa, a neprijateljskoj vojsci zaplijenili sve njene zalihe, poljske bolnice, brodove, zauzeli tvrđavu Konigsberg, zaplijenili municiju za sto šezdeset hiljada pušaka koje su našem neprijatelju bili poslali Englezi i kojima su bili napunjeni brodovi u pristaništu.

Brzinom orla stigli smo s obala Visle na Njemen. Vi ste od Austerlitza proslavili godišnjicu krunidbe, a ove godine treba da proslavite godišnjicu Marenga, koji je učinio kraj drugoj koaliciji. Francuzi, vi ste bili dostojni i sebe i mene. Okićeni lovorom, postigavši mir koji u sebi nosi jamstvo da će dugo trajati, vi se vraćate u Francusku.

Već je vrijeme da naša domovina pozivi u miru, zaštićena od zlokobnog engleskog utjecaja. Moja dobročinstva dokazat će vam moju zahvalnost i veličinu ljubavi što je osjećam prema vama!«

24. juna komandant artiljerije La Riboissiere (Riboasjer) naredio je da se na Njemenu sagradi jedna splav, na kojoj je podignut šator za sastanak careva. Trebalo je da svaki od njih dođe s obale koju je zaposjeo.

Sutradan oko trinaest sati Napoleon je ostavio lijevu obalu rijeke i, u pratnji Murata, velikog vojvode od Berga, maršala Berthiera i Bessieresa, generala Duroca i velikoga štitonoše Caulaincourta, otišao u već pripremljeni šator. Istovremeno je s desne obale pošao i car Aleksandar, u pratnji velikog kneza Konstantina, generala Benigsena, kneza Labanova, generala Suvorova i general-ađutanta grofa Ljevena.

Obje barke stigoše u isti mah. Kad se popeše na splav, oba cara se zagrliše.

Ovaj zagrljaj bio je predigra Tilzitskoga mira koji je potpisan 9. jula 1807. godine.

Prusi su platili ratnu odštetu. Kraljevina Saska i Vestfalija bile su postavljene kao dvije tvrđave da paze na njih. Aleksandar i Fridrih Vilim svečano su priznali Josepha, Louisa i Jeromea za svoju okrunjenu braću. Prvi konzul Bonaparte stvorio je republike, a car Napoleon učinio je od njih nasljedne kraljevine. Kao nasljednik triju dinastija koje su vladale Francuskom, on je htio da još poveća nekadašnje posjede Karla Velikog, a Evropa je bila prisiljena da mu dozvoli da to izvrši.

27. jula iste godine nakon što je ovaj sjajni pohod završio jednim blagim potezom, Napoleon se vratio u Pariz. Više nije imao ni jednog neprijatelja osim Engleske, koja je, još uvijek ustrajući u svojoj mržnji, bila teško pogođena porazom svojih saveznika, mada je još uvijek čvrsto držala svoje pozicije na dvjema krajnjim tačkama kontinenta, u Švedskoj i Portugalu.

Berlinskom odredbom kontinentalne blokade, Engleskoj su oduzeta sva prava u Evropi. Rusija i Danska zatvorile su joj pristaništa u Sjevernom moru, a Francuska, Holandija i Španija na Oceanu i u Sredozemnom moru, pošto su se svečano obavezale da s njome neće voditi nikakvu trgovinu. Ostale su joj, dakle, samo još Švedska i Portugal. Napoleon je jednim dekretom od 27. oktobra 1807. godine oduzeo kući Braganza pravo da vlada, a Aleksandar se 27. septembra 1808. godine obavezao da će povesti rat sa Gustavom Švedskim.

Mjesec dana kasnije Francuzi su bili u Lisabonu.

Zauzeće Portugala bilo je samo uvod za osvajanje Španije u kojoj je vladao Karlo IV, ne znajući kome da se prikloni, svom ljubimcu Godovu (Godoj), ili Ferdinandu, princu od Asturije. Ljut što je Godoy počeo skupljati vojsku u nezgodno vrijeme, to jest u vrijeme pruskog rata, Napoleon je bacio letimičan i neprimjetan pogled na Španiju, pogled koji mu je otkrio da će španjolsko prijestolje uskoro biti slobodno. I tek što su njegove trupe bile zauzele Portugal, prodriješe na Iberski poluotok. Pod izlikom blokade i pomorskog rata najprije su zauzeli primorje; zatim zaposjednu glavna mjesta i tako okruže Madrid jednim prstenom, koji je trebalo samo malo jače stegnuti pa da za tri dana postanu gospodari prijestolnice. U međuvremenu izbije pobuna protiv ministra, te tako princ od Asturije bude pod imenom Ferdinanda VII postavljen za kralja na mjesto svoga oca. Napoleon nije više ništa ni želio.

Francuzi odmah uđoše u Madrid. Car pohita u Bayonne (Bajon), sazove španjolske knezove, prisili Ferdinanda VII da vrati krunu svome ocu, a njega kao zatočenika pošalje u Valenciju. Uskoro se stari Karlo IV odrekne prijestolja u korist Napoleona i povuče se u Compiegne (Kompijenj). Kruna pripadne najstarijem Napoleonovu bratu Josephu. Ovom promjenom ostalo je bez vladara napuljsko prijestolje koje je Napoleon ustupio svome zetu Mufatu, tako da je sada u njegovoj porodici bilo pet okrunjenih glava ne računajući njegovu.

Ali, ukoliko je Napoleon širio svoju moć, utoliko se širilo i njegovo bojište. Holandija, čiji su interesi zbog blokade bili veoma ugroženi; Austrija, koja je bila ionako ponižena stvaranjem Bavarske i Virtenberške kraljevine; Rim, koji se osjećao prevaren u svojim nadama da će mu biti vraćene pokrajine koje su mu, pod Direktorijem bile oduzete i pripojene cisalpinskoj republici i, na kraju, Španija i Portugal, koje su bile užasno povrijeđene u svojem nacionalnom ponosu - svi su se odazivali i prihvaćali kao jeku ratnički poklik koji je neprekidno grmio iz Engleske. U svim se zemljama u isto vrijeme organizirao snažan otpor, mada taj protuudarac neće biti zadan svuda u isto vrijeme.

Rim je dao primjer. Papinski legat napusti Pariz 2. aprila, a u isto vrijeme general Miolis (Mioli) dobi zapovijed da zauzme Rim. Papa je prijetio vojsci da će je isključiti iz crkve, a trupe su mu na to odgovorile zauzimanjem Ancone (Ankona), Urbina, Macerate (Mačerata) i Camerina (Kamerino).

Za njegovim primjerom povela se Španjolska: u Sevilli je pokrajinska hunta priznala Ferdinanda VII za svoga kralja i pozvala sve zauzete pokrajine da se dignu na oružje. I one se sve listom digoše. General Dupont (Dipon) bio je prisiljen položiti oružje, a Joseph je morao napustiti Madrid.

Onda dođe na red i Portugal. Partugalci se digoše 16. juna u Oportu; Junot (Žino), koji nije imao dovoljno vojske da brani što je bio zauzeo, morao je, prema ugovoru sklopljenom u Cintri, napustiti zemlju koju je poslije njega zauzeo Welington sa dvadeset i pet hiljada vojnika.

Napoleon je smatrao da su ovi događaji veoma ozbiljni da iziskuju njegovu prisutnost. Istina, on je znao da se Austrija potajno naoružava, ali je isto tako znao da ne može biti spremna prije godine dana. Znao je i to da se Holandija žali zbog propasti svoje trgovine, ali sve dotle dok se ona bude ograničavala samo na to da se žali on je odlučio da o njoj ne vodi računa. Na taj način imao je više vremena no što mu je bilo potrebno da ponovo osvoji Španiju i Portugal.

Napoleon se, sa osamdeset hiljada veterana koji su se borili u Njemačkoj, pojavi na granicama Navare i Biskaje. Osvajanje Burgosa bio je znak njegova dolaska. Poslije toga došla je pobjeda kod Tudele. Onda su, na bajunet, zauzeti položaji Somma Sierre; a 4. decembra Napoleon je već slavio svoj svečani ulazak u Madrid, kome je prethodila slijedeća proklamacija:


»Španjolci!

Ja vam ne dolazim kao gospodar već kao oslobodilac. Ja sam uništio inkviziciju, protiv koje su podigli glas i ovaj vijek i Evropa. Neka se svećenici brinu o dušama vjernika, ali ne smiju donositi nikakve sudske presude, niti vršiti svjetovne ili tjelesne kazne nad građanstvom. Ja sam ukinuo feudalna prava, i od danas svatko može otvarati gostionice, pekarnice, mlinove; može se baviti ribolovom i lovom na tune, i uopće baviti se svim poslovima.

Sebičnost, bogatstvo i blagostanje jednog malog broja ljudi škodi vašoj zemljoradnji više nego ekvatorska žega. Kao što je samo jedan bog, tako i u državi treba da bude samo jedan zakon. Sva ona posebna prava prigrabljena su nasilno i bila su na štetu naroda. Ja sam ih uništio. Današnji naraštaj može imati drugačije mišljenje, strasti su suviše jako uzburkane, ali ja sam uvjeren da će me vaši unuci blagosiljati kao svoga preporoditelja. Oni će u značajne dane ubrajati ove što sam ih ja među vama proveo, i oni će predstavljati početak napretka vaše zemlje.«

Osvojena Španija ostade nijema, a inkvizicija odgovori ovim katekizmom:

- Reci mi, dijete moje, tko si ti?

- Španjolac, milošću božjom.

- Tko je neprijatelj naše sreće?

- Francuski car,

- Koliko on ima priroda?

- Dvije: ljudsku i đavolsku.

- Koliko ima francuskih careva?

- Jedan pravi i tri lažna.

- Kako se zovu?

- Napoleon, Murat i Manuel Godoy.

- Koji je od njih najgori?

- Sva trojica podjednako.

- Od koga potječe Napoleon?

- Od poroka.

- Murat?

- Od Napoleona.

- A Godoy?

- Od križanja te dvojice.

- Kakav je duh prvoga?

- Gordost i despotizam.

- Drugoga?

- Otimanje i grozota.

- A trećega?

- Pohota, izdajstvo i neznanje.

- Što su Francuzi?

- Oni su odmetnuti kršćani.

- Je li grijeh ubiti Francuza?

- Nije, oče moj. Čovjek dolazi u raj kad ubije kojega od tih bezbožnih pasa.

- Kakvu kaznu zaslužuje Španjolac koji ne vrši svoju dužnost?

- Smrt i sramotu izdajstva.

- Tko će nas osloboditi naših neprijatelja?

- Međusobno povjerenje i naše oružje. Međutim, Španija je prividno bila mirna i sasvim se pokoravala svom novom kralju. Ali neprijateljske pripreme Austrije pozvale su Napoleona u Pariz. Čim je prispio, on je, već 23. januara 1809. godine, zatražio objašnjenje od austrijskog poslanika. Ono što mu je ovaj saopćio činilo mu se neistinito, a nakon dva dana saznao je da je austrijska vojska prešla rijeku Inn i napala Bavarsku. Ovoga puta Austrija ga je predusrela i bila je spremna prije nego Francuska. Napoleon se tada obrati Senatu.

Senat je odobrio njegov zahtjev da se četrdeset hiljada vojnika pozove pod zastavu, a već 17. novembra Napoleon se sa svojom vojskom nalazio u Donauworthu (Donauvertu). 20. je dobio bitku kod Tanna, 21. kod Abensberga, 22. kod Eggmuhla (Egmil), 23. kod Regensburga, a 24. upravio je svojoj vojsci ovu proklamaciju:

»Vojnici!

Vi ste opravdali moja očekivanja. Svojom hrabrošću odoljeli ste brojčano nadmoćnijem neprijatelju i pokazali kakva je razlika između Cezarovih legija i gomile naoružanih Kserksovih larmadžija. Za četiri dana mi smo pobijedili, u bitkama kod Tanna, Abensberga i Eggmuhla i u borbama kod Landschuta i Regensburga. Sto zaplijenjenih topova, četrdeset zastava i pedeset hiljada zarobljenika, to su plodovi vašeg brzog napredovanja i vaše hrabrosti. Neprijatelj je, čini se, zaveden jednim vjerolomnim kabinetom, potpuno zaboravio tko ste vi: njegova je zabluda bila kratkotrajna; vi ste mu se pojavili strasniji nego ikada. Tek što je prešao Inn i napao oblast našeg saveznika, već bježi potučen, uplašen i u neredu. Moja prethodnica već je prešla preko Inna. Neće proći ni mjesec dana i mi ćemo biti u Beču.«

Već 27. Bavarska i Pfalz bili su očišćeni od neprijatelja; 3. maja Austrijanci su izgubili bitku kod Ebersberga, a 9. novembra Napoleon je bio pod zidinama Beča. 11. novembra Beč je otvorio svoja vrata, kroz koja je 13. novembra Napoleon pobjedonosno ušao u grad.

Eto, iz ovoga se vidi da su proročanstva u to vrijeme još nešto važila. Oko sto hiljada vojnika pod zapovjedništvom princa Karla povuklo se na lijevu obalu Dunava. Napoleon se dade u potjeru za njima i 21. ih stigne kod Esslinga, gdje je Massena svoju vojvodsku titulu zamijenio kneževskom. U toku borbe, bujica je odnijela sve mostove na Dunavu; ali, već poslije četrnaest dana, Bertrand je postavio tri nova. Prvi most bio je dugačak šezdeset lanaca, a bio je toliko širojc da su preko njega usporedo mogla proći troja kola. Drugi, koji je bio na kolcima, bio je širok osam stopa. Treći je podignut na pontonima. Bilten od 3. jula, poslan iz Beča, javlja da Dunav više ne postoji, kao što je nekada Ljudevit XIV objavio da više nema Pireneja.

I, doista, 4. jula prijeđoše Dunav, a 5. su dobili bitku kod Engersdorfa. Napokon 7. jula Austrijanci su na bojnom polju kod Wagrama ostavili četiri tisuće mrtvih i devet tisuća ranjenih, a deset zastava, četrdeset topova i 20 tisuća zarobljenika palo je u ruke pobjednika.

11. jula knez Lichtenstein pojavio se kod predstraža da traži obustavu vatre. On je naš stari znanac. Sutradan poslije bitke na Marengu već je dolazio u jednu sličnu misiju. 12. je u Znaimu zaključeno primirje. Odmah zatim otpočeli su i pregovori o miru. Ti su pregovori trajali tri mjeseca. Za sve to vrijeme Napoleon je stanovao u Schonbrunnu, gdje je kao nekim čudom umakao nožu tirinškog svećenika Stapsa (Štaps). Napokon, 14. oktobra, zaključen je mir.

Austrija je ustupila Francuskoj sve zemlje na desnoj obali Save: oblast Goricu i Montefeltro, Trst, Kranjsku i okrug Villach (Filah). Priznala je pripajanje ilirskih pokrajina Francuskoj, a isto tako i sva ona buduća pripajanja talijanskih, španjolskih i portugalskih oblasti, do kojih bi došlo ili putem osvajanja, ili putem diplomatskih kombinacija. U isto vrijeme, ona se zauvijek odriče saveza s Engleskom i prihvaća kontinentalnu politiku sa svim njenim zahtjevima.

Kao što se vidi, sve se bilo diglo protiv Napoleona, ali još uvijek nitko nije mogao da mu stane na put. Portugal se bio sasvim pridružio Engleskoj. Napoleon ga zauzme. Godoy je u Španiji nespretnim skupljanjem vojske pokazao svoje neprijateljsko raspoloženje. Napoleon je zbog toga prisilio Karla IV da abdicira. Papa je Rim učinio središtem za skupljanje engleskih agenata. Napoleon je papu tretirao kao i svakog drugog svjetovnog vladara pa ga je svrgnuo. Priroda je odbila Jozefini da Napoleonu da potomstvo; on se tada oženio Marijom Lujzom, kćerkom austrijskog cara, koja mu pokloni jednog sina. Holandija je, unatoč svojim obećanjima, postala skladište engleske robe; on svrgne Louisa Bonapartea, a njegovu kraljevinu pripoji Francuskoj.

Sad je francuska carevina brojila sto trideset departmana. Ona se prostirala od Atlantskog oceana do grčkog mora, od Taja do Elbe, a sto dvadeset milijuna stanovnika pokoravalo se jednoj jedinoj volji, jednoj jedinoj sili, bilo usmjereno u istom pravcu i klicalo je na osam raznih jezika: »Živio Napoleon!«

General je bio na zenitu svoje slave, a car na vrhuncu svoje sreće. Dosad smo ga gledali samo kako se penje i uzdiže. U ovom trenutku on se zaustavio, i punu godinu dana ostat će na vrhuncu svojeg uspona. Jer, trebalo je da se odmori za spuštanje.

Na dan 1. aprila 1810. godine Napoleon se oženio Marijom Lujzom, austrijskom nadvojvotkinjom. Nakon jedanaest mjeseci, grmljavina iz sto i jednog topa objavi svijetu rođenje prijestolonasljednika.

Kao prva posljedica Napoleonove veze s habsburško-lorenskim domom bilo je zatezanje odnosa između njega i ruskog cara, koji je htio, ako se može vjerovati doktoru O'Meari, da mu ponudi za ženu svoju sestru Anu. Od 1810. godine Aleksandar je, videći kako se Napoleonova vlast poput plime oceana sve više širi i približava njegovoj zemlji, počeo povećavati svoju vojnu silu i obnovio veze s Velikom Britanijom. Cijela 1811. godina protekla je u besplodnim pregovorima, koji su, prema načinu na koji su vođeni, bliski rat činili sve vjerojatnijim. Stoga se obje protivničke strane počeše užurbano spremati još prije no što je rat bio objavljen. Pruska je, prema ugovoru od 24. februara, dala Napoleonu dvadeset hiljada, a Austrija, prema ugovoru od 14. marta, trideset hiljada vojnika. Italija i Rajnski savez sudjelovali su u tom velikom pothvatu, prva sa dvadeset pet, a drugi sa osamdeset hiljada ljudi. Napokon je odlukom Senata bila pozvana narodna garda i podijeljena u tri poziva. Od ovih je prvi poziv, koji je određen za aktivnu službu, osim glavne armije koja se nalazila u Njemenu, stavio na raspolaganje caru sto dobrovoljačkih odjeljenja - svako od po hiljadu ljudi.

Napoleon je otputovao iz Pariza 9. marta, pošto je naredio vojvodi od Bassana da što je moguće duže oteže s izdavanjem putnih isprava ruskom poslaniku knezu Kurakinu. Ova zapovijed, koja je davala prividnu iluziju da će se mir održati, u stvari nije imala nikakav drugi cilj nego da Aleksandra što duže drži u neizvjesnosti u pogledu pravih namjera njegova protivnika, tako da bi ga ovaj mogao iznenaditi napavši njegovu vojsku na prepad. Napoleon se gotovo uvijek držao ove taktike, koja mu je i sada, kao i uvijek, polazila za rukom. Zato se list »Moniteur« zadovoljio obaviješću da je car otputovao iz Pariza da pregleda svoju golemu vojsku koja se okupila na Visli, i da će ga do Dresdena pratiti i carica, koja ide da pohodi svoju uzvišenu porodicu.

Pošto se tamo zadržao četrnaest dana, i pošto je pozvao Talmu i gospođicu Mars da igraju pred publikom sastavljenom od kraljeva, kao što im je to ranije obećao u Parizu, Napoleon je ostavio Dresden, i 2. juna stigao u Torn, a 22. je objavio svoj povratak u Poljsku, slijedećom proklamacijom, sastavljenom u glavnom štabu u Vilkovskom:


»Vojnici!

Rusija se bila zaklela Francuskoj da će s njom ostati u vječitom savezu, a u neprijateljstvu s Engleskom. Ona je danas pogazila svoju zakletvu i neće da nam da objašnjenje o tom svom neobičnom ponašanju sve dok se francuski orlovi ne povuku sa Rajne, pa da na taj način prepustimo naše saveznike njenoj samovolji. Zar oni misle da smo se mi izmetnuli? Nama je ostalo da biramo između beščašća i rata. Nema sumnje kakav će biti naš izbor. Naprijed! Prijeđimo Njemen i prenesimo bojište na rusku zemlju! Tamo će francuska vojska požnjeti plod. Mir što ćemo ga zaključiti, postavit će granice štetnom utjecaju što ga moskovski kabinet već pola vijeka vrši na evropsku politiku.«

Vojska kojoj je Napoleon uputio ove riječi bila je najbolja, najbrojnija i najjača od svih kojima je dosad zapovijedao. Bila je podijeljena u petnaest korpusa. Svaki korpus predvodio je po jedan vojvoda, knez ili kralj. Ta vojska predstavljala je ogromnu masu od četiri stotine hiljada pješaka i sedamdeset hiljada konjanika, sa hiljadu topova.

Tri duga dana bila su potrebna da ova sila prijeđe preko Njemena; to je bilo 23, 24. i 25. juna.

Na lijevoj obali ove rijeke, gdje mu se car Aleksandar prije tri godine zakleo na vječno prijateljstvo, Napoleon je zastao neko vrijeme, stajao je nepomično i šutio, obuzet velikim mislima. Tada, prelazeći rijeku, reče:

- Zla kob nadvila se nad Ruse. Neka se izvrši što je sudbina dosudila!

Prvi koraci ovoga pohoda, kao i uvijek, bili su gigantski. Poslije dvodnevnog, ubrzanog i dobro sračunatog marša, ruska vojska bila je iznenada napadnuta i razbijena, a jedan cijeli armijski korpus bio je od nje odsječen.

Aleksandar je tada poručio da želi stupiti u pregovore, budući da je po užasnim, brzim i energičnim napadima ponovo uočio opasnost koja mu prijeti, pod uvjetom da Napoleon napusti oblasti koje je zauzeo i da se povuče natrag preko Njemena. Napoleon je ovaj korak smatrao tako neumjesnim da je umjesto svakog odgovora ušao sutradan u Vilnu. Tu je ostao dvadeset dana, imenovao privremenu vladu, dok se, međutim, u Varšavi sastalo narodno vijeće da razmotri pitanje obnove poljskog kraljevstva. Nakon toga nastavio je s progonom ruske vojske.

Nakon dva dana prodiranja u ruski teritorij, Napoleon se, užasnut, iznenadio sistemom Aleksandrove obrane. Sve što su mogli, Rusi su uništavali pri svom povlačenju: usjeve, gradove, sela i kolibe, tako da je vojska od petsto hiljada ljudi išla kroz pravu pustoš, koja ne bi bila u stanju da ishrani ni onih dvadeset hiljada Šveđana koje je nekada vodio sa sobom Karlo XII.

Od Njemena do Wilije napredovalo se kroz predjele osvijetljene požarima, preko leševa i zgarišta. Posljednjih dana jula vojska je stigla do Vitebska, zadivljena ovim jedinstvenim načinom ratovanja, budući da nigdje na tom dugom putu nije naišla na neprijatelja; izgledalo je kao da imaju posla samo s demonom pustošenja. I sam Napoleon, kao što već rekosmo, bio je zaprepašten tim ratnim planom, kojega nije bilo u njegovim predviđanjima. Pred sobom nije vidio ništa drugo do jednu pustoš koje je krajnju tačku mogao doseći tek poslije godinu dana, gdje ga je svaki učinjeni korak sve više udaljavao od Francuske, od njegovih saveznika i od svih izvora pomoći. Kad je stigao u Vitebsk, sav utučen bacio se u jedan naslonjač, dozvao odmah grofa Daruja (Dari) i rekao mu:

- Ja ostajem ovdje. Hoću da dođem k sebi, da se priberem. Ovdje hoću da prikupim svoju vojsku, da joj dam malo odmora i da organiziram Poljsku. Pohod od 1812. završen je. Onaj od 1813. učinit će ono što je još preostalo da se učini. Što se vas tiče, gospodine, postaraj te se da ovdje možemo živjeti, jer mi nećemo ponavljati budalaštine Karla XII.

Zatim se okrene Muratu i reče:

- Prenesimo ovamo svoje orlove! Godina 1813. naći će nas u Moskvi, a 1814. u Petrogradu. Rat s Rusijom trajat će tri godine.

Napoleon je, čini se, doista bio odlučio da tako učini. Ali sad mu je Aleksandar, koji se također bio uplašio neaktivnosti, napokon pokazao svoje Ruse, koji su mu dosad izmicali poput kakvih fantoma. Kao što kockara uvijek draži i privlači zlato, tako i Napoleon nije mogao više izdržati, pa je pošao za njima. 14. augusta dostigao ih je i potukao kod Krasnoj a; 18. ih je istjerao iz Smolenska, koji je ostavio u plamenu, a 30. je zauzeo Vjazmu, u kojoj je našao sva skladišta uništena. Od trenutka kad je stupio na rusko tlo, sve je odavalo da se tu vodi jedan veliki domovinski rat.

Napoleon je napokon doznao da je ruska armija dobila novog vojskovođu i da se sprema bitka na jednoj poziciji koju su na brzu ruku utvrdili. Car Aleksandar je s obzirom na javno mišljenje koje je sve dotadašnje ratne nedaće pripisivalo pogrešnom izboru generala, glavno zapovjedništvo povjerio generalu Kutuzovu, pobjedniku nad Turcima. Ako se može vjerovati javnom mnjenju, Prus Pfuhl bio je uzrok prvim ratnim nedaćama, a stranac Barclav de Tolly, svojim vječnim sistemom povlačenja koje se Moskovljanima učinilo sumnjivim, učinio je nedaće još većim. U jednom domovinskom ratu samo je pravi Rus u stanju da spasi domovinu, i svi su se, počev od cara pa do posljednjeg muzika, složili u tome da je pobjednik iz Ruščuka i pregovarač iz Bukurešta jedini u stanju da spasi Rusiju. Novi vojskovođa, uvjeren da odanost vojske i naroda može sačuvati samo pod uvjetom da prihvati bitku prije nego što pusti Francuze da uđu u Moskvu, odlučio je da je prihvati na položaju na kojem se upravo nalazio, kod Borodina, gdje mu se 4. septembra pridružila nova, tek organizirana vojska iz Moskve, od deset hiljada ljudi.

Istoga dana, Murat se između Gžatska i Borodina, sukobio s generalom Konovicinom, koji je od Kutuzova dobio naredbu da brani jednu visoravan, zaklonjenu širokom klisurom. Konovicin je doslovno shvatio zapovijed i stajao nepomično sve dok ga nije dvostruko jača sila odgurnula, zapravo natjerala na povlačenje; slijedeći njihov krvavi trag, išlo se dalje sve do utvrđenog manastira Kolostkoja. Tu oni pokušaše pružiti otpor. Ali, preplavljeni sa svih strana, bili su prisiljeni da se povuku prema Golovinu, kroz koje su samo prošli. Francuske predstraže izbile su iz tog sela gotovo izmiješane s ruskom pozadinom. Trenutak kasnije došao je Napoleon na konju i s jedne uzvisine pregledao čitavu ravnicu. Sela pretvorena u gomile pepela, pregažene njive, šume koje su kozaci uništili - sve mu je to dokazivalo da je Kutuzov izabrao ovu ravnicu za svoje bojište. Iza ove prve linije na dužini od jedne milje nalazila su se tri sela. Prostor između njih, ispresijecan jarugama i obrašten mladom šumom, vrvio je vojnicima poput kakvog mravinjaka. Tu je čekala sva ruska vojska; a ispred njenog lijevog krila, kod sela Švardina, bio je podignut i jedan veliki rov.

Napoleon je cijeli ovaj prostor obuhvatio jednim pogledom. Već satima on ide jednom i drugom obalom Kaluge. On zna da ta rijeka kod Borodina skreće ulijevo, iako ne vidi visove koji je sile na ovo krivudanje, on ih ipak naslućuje i zna da se tu nalazi glavni položaj ruske vojske. Ali ta rijeka, koja zaklanja neprijatelj evo krajnje desno krilo, ostavlja centar i lijevo krilo nezaštićene; i samo na tome mjestu on je ranjiv; tu ga, dakle, treba udaviti. Ali, prije svega, treba ga istjerati iz rova koji brani njegovo lijevo krilo kao kakav grudobran. Odatle će se tek moći njegov položaj bolje sagledati. Tako je general Compans (Kompan) dobio naređenje da zauzme taj rov. Tri put ga je napadao i zauzimao na juriš, i tri put bio odbijen, ali ga je, iako jedva, poslije četvrtog prodora ipak uspio zauzeti. Otuda je Napoleon mogao vidjeti dvije trećine bojišta. Ostatak dana proveden je u međusobnom osmatranju. Na obje strane vršile su se pripreme za odlučnu bitku. Rusi su se pripremali molepstvijem za pobjedu svoga oružja, prizivajući u svojim molitvama u pomoć Aleksandra Nevskog. Francuzi, naviknuti na zahvalnice a ne na molbe, prikupljali su i zbijali svoje čete, dovodili u red svoje oružje i raspoređivali svoju artiljeriju na određena mjesta. Brojna snaga obiju strana bila je gotovo ravnomjerna; Rusi su imali sto trideset tisuća vojnika, a Francuzi sto dvadeset pet tisuća.

Carev šator bio je razapet iza talijanske vojske, lijevo od glavne ceste. Stara garda obrazovala je karu oko careva šatora. Vatre su bile upaljene. Ruske vatre bile su smještene u širokom i pravilnom polukrugu; francuske su bile slabe, nejednake i raštrkane. Nekim odredima još nije bilo određeno mjesto za logorovanje, a nije bilo ni drva. Cijele noći sipila je hladna, sitna kiša. Počinjala je jesen. Napoleon je jedanaest puta budio kneza od Neuchatela i izdavao mu naredbe, pri čemu bi ga uvijek pitao, šta mu se čini - namjerava li neprijatelj još uvijek pružiti otpor? Pomisao da bi mu Rusi mogli umaći više puta ga je budila iza sna jer mu se pričinjalo kao da čuje šum njihova odlaska. On se, međutim, varao. Tek je danja svjetlost utrnula odbljesak vatri u neprijateljskom logoru. Oko 5 sati izjutra Napoleon je uzjahao konja i obišao cijelu neprijateljsku liniju na odstojanju od jednog puškometa, zaklonjen pomrčinom i praćen malom pratnjom.

Rusi su bili zauzeli sve visove i upravo zakrčili cestu za Moskvu i kotlinu Gorke, kojom je tekao mali potočić. Bili su ukliješteni između starog smolenskog druma i rijeke Moskve. Barclav de Tolly (Barklaj de Toli) sa svoja tri pješačka i jednim kozačkim korpusom sačinjavao je desno krilo, koje se protezalo od velikog rova pa do rijeke Moskve. Bagration je bio na lijevom krilu sa sedmim i osmim korpusom, od velikog rova pa do šumarka koji se pružao između Semjonovskaje i Ustice.

Kolikogod je ovaj položaj bio jak, toliko je bio i nepotpun. To je bila pogreška generala Benigsena, koji je, kao glavni branilac središta armije, svu svoju pažnju usredotočio na desno krilo, ionako zaštićeno prirodom, dok je lijevo krilo zanemario, što je i bila slaba strana ovog položaja. Doduše, položaj je bio zaklonjen sa tri rova, ali se između njih i starog moskovskog druma nalazio prostor od jednog kilometra dužine koji je bio posjednut neznatnim brojem lovaca.

Evo Napoleonova plana:

Krajnje desno krilo, pod zapovjedništvom Poniatowskoga, zauzet će moskovski drum; presjeći će nadvoje neprijateljsku vojsku i dok Ney, Davoust i Eugene budu zadržavali neprijateljsko lijevo krilo, on će centar i desno krilo potisnuti prema rijeci Moskvi. To je bio isti plan kao onaj kod Friedlanda. Samo što se kod Friedlanda rijeka nalazila iza neprijatelja, pa je sprečavala odstupnicu, dok je ovdje Moskva tekla pored desnog krila, pa bi neprijatelj u slučaju uzmaka imao povoljan teren za povlačenje. Plan ove bitke u toku dana pretrpio je jednu izmjenu. Umjesto Bernadottea, trebalo je sada da Eugene napadne centar. Poniatowski je sa svojom konjicom morao da se uvuče između šume i velikog druma, i da napadne krajnje lijevo krilo s boka u isto vrijeme kad ga Davoust i Ney budu napali s čela. Poniatowski je u tu svrhu dobio još dva diviziona Davoustovog korpusa. Oduzimanje jednog dijela njegovih trupa veoma je ozlojedilo Davousta, jer je i on bio predložio jedan plan za ovu bitku, koji je bio odbačen, iako je po njegovu mišljenju bio bez mane. Taj se plan sastojao u tome da se prije napada na rovove promijene položaji pa da se postave okomito prema krajnjim neprijateljskim tačkama. Ovaj manevar bio bi dobar, samo odviše smion budući da bi Rusi, primijetivši da im prijeti opasnost da budu odsječeni, mogli u toku noći da se povuku sa svojih položaja putem koji vodi u Možajsk, pa slijedećeg dana Francuzi ne bi našli ništa drugo do pusto napušteno bojište i prazne rovove, a Napoleon se baš toga i bojao, možda isto toliko koliko i poraza.

Oko tri sata, Napoleon je ponovno izjahao da se uvjeri nisu li se desile kakve promjene. Tako se ispeo na borodinske visove, sa kojih je dogledom ponovo osmatrao položaj. Mada je u pratnji imao malo ljudi, ipak su ga prepoznali. Jedno topovsko tane, jedino koje je u toku dana ispaljeno sa neprijateljske strane, prolomi tišinu i rasprsnu se na nekoliko koraka od cara.

Oko četiri i po car se vrati natrag u svoj logor, gdje je zatekao gospodina de Beausseta (Bose), koji mu je donio pisma Marije Lujze i sliku Rimskog kralja, Gerardovo djelo. Slika je postavljena ispred Napoleonovog šatora a oko nje se bio okupio krug maršala, generala i oficira.

- Uklonite tu sliku - reče Napoleon - bilo bi isuviše rano da promatra bojište.

Zatim je ušao u svoj šator i izdao slijedeće zapovijedi :


»U toku noći da se podignu dva rova nasuprot neprijateljskim koji su u toku dana uočeni.

Lijevi rov treba naoružati sa četrdeset i dva, a desni sa sedamdeset i dva topa.

U osvit dana desni rov neka otpočne paljbu, a lijevi čim čuje paljbu desnog rova.

Vicekralj će tada izvesti na ravnicu znatan broj strijelaca, koji će osuti dobru puščanu paljbu.

Treći i osmi korpus pod zapovjedništvom maršala Neya također će poslati nešto strijelaca.

Knez od Eggmuhla ostat će na svom mjestu.

Knez Poniatowski, s petim korpusom, krenut će prije svanuća, tako da do šest sati izjutra zaobiđe neprijateljsko lijevo krilo.

Kad bitka bude otpočela, car će izdavati dalja naređenja prema zahtjevima položaja.«

Ostajući pri ovom planu, Napoleon je rasporedio svoje trupe tako da ne izazove neprijateljevu pažnju. Svatko je dobio upute. Rovovi su podignuti, artiljerija je zauzela svoja mjesta. U osvit, sto dvadeset topova osulo je vatru na neprijateljske rovove, pripremajući nalet desnom krilu.

Napoleon je imao vremena da prospava tek jedva jedan sat. Svaki čas je pitao je li neprijatelj još tu. Razni pokreti koje je neprijatelj poduzimao dali su povoda mišljenju da se on povlači. No, od svega toga nije bilo ništa. Rusi su samo ispravljali svoju raniju grešku, na kojoj je Napoleon i zasnivao čitav svoj plan. Kutuzov je premjestio na svoje lijevo krilo Tučkovljev korpus i tako utvrdio sva slabija mjesta.

Oko četiri sata Rapp je ušao u carev šator, i našao ga kako je naslonio glavu na obje ruke. Car ga upitno pogleda:

- No, Rappe? - upita on.

- Sire, još su tu.

- To će biti užasna bitka. Rappe, mislite li da ćemo pobijediti?

- Da, Sire, ali poslije krvave borbe.

- To i sam znam - odgovori mu Napoleon - ali ja imam osamdeset tisuća ljudi. Dvadeset tisuća ću izgubiti, a sa šezdeset ću poći na Moskvu. Tamo će nam se pridružiti vojnici izbačeni iz stroja i marševski bataljoni, pa ćemo opet biti jači nego prije ove bitke.

Vidi se da u svoje borbene snage Napoleon nije ubrajao ni svoju gardu ni svoju konjicu. On je bio odlučio da i bez njih dobije bitku; trebalo je, znači, da to bude borba artiljerije.

U tom trenutku odjekne opći radosni uzvik: »Živio car!« Kad su se pojavili prvi sunčevi zraci, vojnicima je pročitana careva proklamacija, jedna od najljepših, najiskrenijih i najsažetijih Napoleonovih proklamacija, koja je glasila:


»Vojnici!

Evo vam najzad bitke koju ste tako željno očekivali. Od sada pobjeda zavisi jedino od vas. Ona je potrebna, ona će nam donijeti svega u izobilju, dobra zimska prenoćišta i brz povratak u domovinu. Budite vojnici kakvi ste bili kod Austerlitza, Friedlanda, Vitebska i Smolenska, da najdalje potomstvo, kad bude govorilo o vama, kaže: Bio je učesnik u velikoj bici pod zidinama Moskve.«


Čim su prestali uzvici, Ney - taj vazda nestrpljivi Ney - zatraži dozvolu da prijeđe u napad. Svi su se smjesta latili oružja. Svatko se pripremao za veliku bitku koja je trebalo da odluči sudbinom Evrope. Ađutanti su kao strijele letjeli u svim pravcima.

Compans, koji je još prije dva dana tako dobro započeo, trebalo je da se provuče kroz šumarak i da otpočne borbu zauzimanjem rova, koji je krajnjem ruskom lijevom krilu služio kao zaklon, a Davoust je dobio zadatak da neprimjetno krene za njim kroz isti šumarak. Friantov divizion ostao bi kao rezerva. Čim Davoust zauzme rov, Ney je trebalo da pođe naprijed i da učini juriš na Semjonovskoje. Njegove divizije veoma su stradale kod Valutine i jedva da su brojile petnaest hiljada boraca. Deset hiljada Vestfalaca određeno im je kao pojačanje koje treba da obrazuje drugi lanac, dok bi treći i četvrti lanac pali u dio staroj i mladoj gardi. Murat je također rasporedio, svoju konjicu. Lijevo od Neya, nasuprot neprijateljskom centru, imao je da se nađe Montbrunov (Monbrin) korpus. Nansouti (Nansuti) i Latour-Maubourg (Latur-Mobur) zauzet će položaje koji će im dozvoljavati da slijede francusko desno krilo. Napokon, Grouchy (Gruši) će pomoći vicekralju, koji će, potpomognut divizionima Moranda i Gerarda, zauzeti Borodino, tamo ostaviti Delzonsov divizion, a sa ostala tri prijeći preko Kaluge, na kojoj su još zorom bila podignuta tri mosta, i napasti veliki rov centra, koji se nalazio na desnoj obali rijeke. Pola sata bilo je dovoljno da se izdaju sva ova naređenja. Bilo je pet i po sati ujutro. Desni rov je otpočeo paljbu, a lijevi mu se odmah odazvao. Sve se uskomeša, sve pokrene, sve nadre naprijed.{9}

Davoust sa obje svoje divizije jurne u borbu. Eugeneovo lijevo krilo, koje je trebalo ostati kao promatrač i zadovoljiti se da kasnije zaposjedne Borodino, poneseno ratnim zanosom usprkos povicima svoga generala, prođe kroz selo, i na visovima Gorkog sukobi se s Rusima, koji ga napadnu s čela i s boka i suzbiju. Tada Devedeset drugi puk pohita u pomoć Sto šestom, prikupi ostatke i izvede ih odavde, ali napola uništene, i bez vođe, jer im je general poginuo.

U tom trenutku Napoleon, misleći da je Poniatowski imao dovoljno vremena da izvrši svoj manevar, prebaci Davousta na prvi rov. Pratile su ga Compansove i Desaixove divizije, gurajući pred sobom trideset topova. Čitava neprijateljska linija stala je rigati vatru kao kad se upali barut.

Francuska pješadija krene naprijed, ne ispalivši nijedan metak. Ona je hitala da se sruči na neprijatelja i da ga ušutka. Compans padne ranjen. Rapp požuri da ga zamijeni i pojuri s nataknutim bajunetom. U trenutku kad je stigao do rova, pade pogođen kuglom; to je bila njegova dvadeset druga rana. Treći zauzme njegovo mjesto, pa i on padne. Davoustov konj pade pogođen topovskim metkom. Knez od Egguhla skotrlja se u blato; već su pomislili da je poginuo, ali on se opet podiže, popne se ponovo na konja i udalji zbog povrede koju je dobio prilikom pada.

Rapp je zapovjedio da ga odnesu pred cara.

- Šta, Rappe - uzvikne Napoleon - zar opet ranjen?

- Opet, Sire! Vi znate da je to moja navika!

- Kako je tamo gore?

- Čuda! Ali da se stvar svrši potrebna je garda.

- Toga ću se dobro čuvati! - odgovori mu Napoleon s izrazom koji je ličio na strah. - Neću dopustiti da je satru. I tako ću dobiti bitku.

Sada Ney, sa svoje tri divizije, jurne u ravnicu i napredujući u razmacima, krene na čelu Ledruoye (Ledri) divizije, na onaj kobni rov koji je Compansovu diviziju stajao života triju generala. On ga je osvajao s lijeve strane, dok su oni najhrabriji, koji su otpočeli napad, sada napadali s desne strane.

Ney i Murat povedoše Razoutovu (Ražu) diviziju na druga dva rova. Upravo kad su bili na putu da ih osvoje, napadne ih ruska konjica. Nastade trenutak neizvjesnosti; međutim, pješadija je zastala, ali nije ustuknula. Bruvereova konjica pritekne im u pomoć. Ruska konjica bila je odbijena. Murat i Razout pojure naprijed i na juriš zauzmu rovove.

Od početka tih juriša protekla su dva sata. Napoleon se čudio što ne čuje topove Poniatowskog i što kod neprijatelja ne primjećuje nikakvo kretanje. Međutim, Kutuzov, koji je lako mogao primijetiti velike odrede koji su u pripravnosti čekali da napadnu njegovo lijevo krilo, poslao je tamo Bagavoustov korpus. Jedna od njegovih divizija krenula je prema Ustici, a druga prema šumi. Uto se vrati Poniatowski jer nije mogao naći put kroz šumu, i Napoleon ga pošalje na Davoustovo krajnje desno krilo. Međutim, lijevo krilo ruske linije bude ipak savladano, i ravnica je stajala otvorena. Ona tri rova nalazila su se u rukama Neya, Murata i Davousta, samo je Bagration još uvijek zauzimao prijeteći položaj i dobivao pojačanje za pojačanjem. Trebalo ga je što prije potisnuti iza semjonovske klisure, inače bi opet mogao poduzeti napad.

Sve što se od glomaznih topova moglo dovući u rovove, bilo je dovučeno da se zaštite pokreti francuskih trupa. Ney je jurnuo naprijed, a za njim petnaest do dvadeset hiljada ljudi.

Ali, umjesto da ga dočeka, Bagration, bojeći se da ovim napadom ne bude potisnut, odjuri na čelo svoje linije i pođe mu u susret s uperenim bajunetama. Obje se mase sukobiše, nastade neopisiva gužva u kojoj se vojnik borio s vojnikom prsa o prsa. Bio je to dvoboj četrdeset hiljada vojnika. Bagration je teško ranjen, a njegova vojska, ostavši bez vođe, za trenutak dade se u bijeg. Ali, Konovicin izbi na čelo, povede vojsku iza semjonovskog klanca i primora svojom dobro postavljenom artiljerijom francuske kolone da se zaustave. Murat i Ney bili su iscrpljeni. Obojica su učinila nadčovječanske napore, pa su zamolili Napoleona za pojačanje. Car zapovjedi da krene mlada garda. Ali, tog istog trenutka, kad je bacio pogled na Borodino, primijetivši da je nekoliko Eugeneovih pukova suzbijeno, pomisli da se čitav korpus vicekralja nalazi u odstupanju, te stoga zapovjedi mladoj gardi da se zaustavi. Umjesto nje, Muratu i Neyu poslao je u pomoć rezervnu artiljeriju; sto topova odjurilo je u galopu da zauzme položaje na osvojenim visovima.

Na Eugeneovu krilu stvari su se odvijale ovim tokom:

Pošto je čitav jedan sat nepromišljeno zadržavao

Plausonneovu (Plozon) brigadu, vicekralj je prešao Kalugu, na četiri mostića koja je na brzu ruku podigla inženjerija. Prešavši na drugu stranu, skrenuo je nadesno, da osvoji veliki rov koji se nalazio između Borodina i Semjonovskog i štitio neprijateljski centar. Morandova divizija, koja je prva izbila na visoravan, poslala je Trideseti puk da ide na rov, a ona je u dubokim kolonama išla za njim kao potpora. U tim kolonama bili su sami stari vojnici koji su u najžešćoj vatri bili mirni kao na paradi. Nastupali su s puškama na gotovs, i ne ispalivši ni jednog metka, prodrli su u rov, unatoč paklenoj vatri prve linije pod Baskevičem. Ali je ovaj to predvidio, te drugim bojnim redom udari na bokove kolone, dok je Jermolov s jednom gardijskom brigadom hitao da mu pomogne. Čim je neprijatelj vidio da stiže pomoć, njegova lijeva linija promijeni front, te se tako Morandova divizija nađe u jednom vatrenom trouglu. On krene natrag, a u rovu ostavi generala Bonamija i Trideseti puk. Tu pade i Bonami i polovina Tridesetog puka. U tom trenutku Napoleon, vidješi, da se nekoliko pukova vraća natrag preko Kaluge, pomisli da mu je odstupnica u opasnosti, i svoju mladu gardu opet zadrži.

Dotle je Kutuzov iskoristio trenutak kolebanja kod Neya i Murata. Dok su se oni naprezali da zadrže svoje položaje, on je poslao cijelu rezervu, pa i samu rusku gardu, u pomoć svome lijevom krilu. Zahvaljujući tom pojačanju Konovicin, koji je zamijenio Bagrationa, mogao je prestrojiti svoju liniju. Njegovo desno krilo naslanjalo se na veliki rov koji je napadao Eugene, a lijevo krilo dodirivalo mu je šumu. Pedeset hiljada ljudi sačinjavalo je jednu klinastu gomilu koja je jurila naprijed da suzbije Francuze. Njihova artiljerija je grmjela, plotunska paljba je odjekivala, a šrapnele i kuršumi razdirali su francuske redove. Friantovi vojnici, koji su stajali u prvoj liniji, napadnuti tučom karteča bili su zbunjeni tom iznenadnom navalom, a pukovnik se vrtio na konju sve dok napokon nije zapovjedio povlačenje. Ali Murat - taj Murat koji je bio svuda i na svakom mjestu - stvori se nekako iza njega, zadrži ga, uhvati za ogrlicu i, strijeljajući ga pogledom, upita:

- Šta to činite?

- Vi i sami vidite da se ovdje ne može ostati! - odgovori mu pukovnik, pokazujući zemlju koja je bila pokrivena njegovim vojnicima.

- Pa šta? Onda ću ja ostati! - odvrati mu Murat.

- Dobro! - reče pukovnik. - Vojnici, naprijed! Hajdemo u smrt!

I on sa svojim pukom, pod pljuskom karteča, zauzme svoj pređašnji položaj.

U tom trenutku francuski rovovi bljesnuše u vatri. Osamdeset novih topova počne rigati vatru. Stiglo je pojačanje koje su Murat i Ney očekivali, doduše u drugom obliku, ali zato još strahoviti je.

No i pored svega toga gusta neprijateljska masa nastavlja svoje nadiranje. Jasno se vidjelo kako francuska topovska zrna ostavljaju pukotine u njihovim redovima; svejedno - oni su išli naprijed. Ali, poslije topovskih kugli poče sipati karteč. Smrvljeni ovim čeličnim orkanom, neprijateljski redovi pokušali su se prestrojiti, kad se smrtonosna kiša udvostruči. Oni se zaustave ne usuđujući se više ići naprijed, ali nisu htjeli uzmaknuti ni za korak. Oni ili nisu čuli komande svojih generala, ili su pak ti generali bili nesposobni da upravljaju tako ogromnom masom pa su izgubili glavu. Kako bilo da bilo, tek tih četrdeset hiljada ljudi ostade tu dva duga sata, dozvoljavajući da ih satire oganj. Bilo je to strahovito krvoproliće - jedan beskrajan pokolj. Najzad, Neyu i Muratu javiše da nestaje municije. Pobjednici su se prvi zamorili.

Ney ponovo jurne naprijed. Njegova desna linija potpomognuta Davoustom i Muratom razvijala se kako bi opkolila lijevo neprijateljsko krilo.

Bajunet i puška dokrajčili su ono što je izmaklo artiljeriji i ruska je armija ostala bez svog lijevog krila.

Pobjednici koji glasnim uzvicima zovu u pomoć gardu, okreću se prema centru i hitaju u pomoć Eugeneu. Sve je spremno za napad na glavnu utvrđenu liniju.

Montbrun, čiji se korpus nalazio upravo nasuprot neprijateljskom centru, krene na juriš naprijed. Tek što je bio prevalio četvrtinu puta, jedno topovsko tane raspolovi ga popola. Zamijeni ga Caulaincourt (Kolenkur). On stade na čelo Petog konjičkog puka i jurne na utvrđenu liniju koju istovremeno, sa tri strane, napadnu Murandova, Gerardova i Bourierova divizija, potpomognute odredima koji su sudjelovali u bici na Visli. Čim je prodro u rov, i on pade smrtno ranjen. U tom istom trenutku njegova hrabra pukovnija kojoj je prijetila opasnost da bude sasvim uništena od Ostemannove pješadije i ruske garde koje su se nalazile iza rova, bi prisiljena na povlačenje, i povuče se natrag da se pod zaštitom francuskih kolona prestroji. Ali sada i Eugene, na čelu svoje tri divizije, jurne na rov, zauzme ga i zarobi generala Lihačeva. Dok se još utvrđivao u rovu, prebaci Grouchyjev korpus na ostatke Dohturovljevih pukovnija. Ruska garda i gardijska konjica probiše se do francuskih, te je Grouchy bio prisiljen da se povuče. Ali ovaj manevar dao je Belliardu (Belijar) vremena da dovuče trideset topova i organizira bateriju ispred rova.

Tada se Rusi svojom poznatom upornošću opet prestroje i njihovi generali ponovo ih povedu u borbu. Približavali su se u zbijenim kolonama da ponovo zauzmu rov koji su Francuzi tako skupo platili. Eugene ih je pustio da mu se približe na puškomet. Tada, odjednom, pokaza svih svojih trideset topova, koji, svi u isti mah, osuše vatru. Rusi se za trenutak uskomešaše. Tada ponovo sastave svoj lanac i ovoga puta dopru do ispred samih topovskih ždrijela - da ih nestane u ognju i tri ješku. Eugene, Murat i Ney slali su Napoleonu kurira za kurirom, navaljujući da im pošalje gardu. Ako im je pošalje, bit će uništena cijela neprijateljska armija. Na njega su isto tako navaljivali i Belliard, Daru i Berthier.

- A ako bismo sutra imali novu bitku - reče Napoleon - tko bi je tada prihvatio? Pobjeda i bojište pripadaju nama, ali ne možemo goniti neprijatelja koji se povlači pred našom vatrom, ne prestajući sa svojom, da se zatim zaustavi na nekom drugom položaju i tamo ušanči.

Napoleon uzjaha konja i pojuri prema Semjonovskom, pa prijeđe cijelo bojište preko kojega je prelijetalo još po koje zalutalo tane. Zatim pozove Mortiera (Mortje) i zapovjedi mu da mladu gardu pomakne naprijed, ali da ne prelazi nova utvrđenja koja su ga razdvajala od neprijatelja. Zatim se vrati u svoj šator.

Noću, oko deset sati, Murat, koji se neprekidno tukao još od šest sati izjutra, dojaha i javi da neprijatelj u neredu prelazi rijeku Moskvu, te prijeti opasnost da im opet umakne. On ponovo zatraži da mu se da garda koja je čitavog dana bila u rezervi, i obeća da će uz njenu pomoć stići Ruse i dotući ih. Ali, Napoleon je i ovog puta odbio taj zahtjev i dozvolio da mu umakne ta vojska kojoj je tako žurno išao u susret. Sutradan ona je sasvim iščezla, i Napoleon je ostao neosporni gospodar ovog strahovitog bojišta, kakvoga nije bilo otkako je svijeta i vijeka. Na njemu je ležalo šezdeset hiljada ljudi; od toga trećina Francuza. Devet francuskih generala bilo je ubijeno, a trideset i četiri ranjeno. Francuski gubici bili su neizmjerni i u nesrazmjeru s pobjedom koja je izvojevana.

Na dan 14. septembra francuska vojska uđe u Moskvu. Ali, u ovom pohodu sve je bilo mračno, pa čak i trijumfi. Francuski vojnici bili su navikli ulaziti u prijestolnice, a ne u groblja. Moskva je izgledala kao kakva beskrajno velika grobnica. Kud se okreneš - pusto, gdje se obrneš - tišina. Napoleon je odsjeo u Kremlju, a vojska se raštrkala po gradu. Tada nastupi noć.

Usred noći Napoleona probudi požarna uzbuna. Krvava svjetlost bacala je svoj odsjaj na njegovu postelju. On pritrča prozoru. Moskva je bila u plamenu. Rostopčin, taj uzvišeni herostrat, ovjekovječio je svoje ime i spasio svoju domovinu.

Ovom plamenom oceanu koji je nadolazio kao plima trebalo je umaći. Napoleon je 16. septembra, opkoljen ruševinama i vatrom koja je prijetila da i njega proguta, bio prisiljen da napusti Kremlj i da se povuče u Petrovski. Tu je došlo do nesuglasica između njega i generala koji su mu savjetovali da se povuče dok još ima vremena i da odustane od svojeg kobnog osvajanja. Na ovaj, njemu stran i neobičan prijedlog, on se zamisli, bacajući svoj pogled čas prema Petrogradu čas prema Parizu: od Petrograda ga je dijelilo sto pedeset, a od Pariza osamsto sati. Ići na Petrograd značilo bi potvrditi svoju pobjedu, krenuti natrag u Pariz, značilo bi priznati svoj poraz.

Međutim, sve se više približavala zima, koja ne savjetuje već zapovijeda. Bolesnici su bili transportirani 15, 16. i 18. oktobra preko Možajska i Smolenska; 22. Napoleon napušta Moskvu; 23. Kremlj je odletio u zrak. Jedanaest dana povlačenja je išlo bez većih teškoća. Kad, odjednom, 7. novembra, živa u termometru naglo padne sa pet na osamnaest stepeni ispod nula, a dvadeset i deveti ratni izvještaj od 14. donio je u Pariz vijesti o nečuvenim strahotama, u koje Francuzi ne bi vjerovali da nisu dolazile od njihova cara. Od toga dana na francuskom nebu pojavila se kobna zvijezda, koja je nadmašila sav sjaj francuskih pobjeda. Sve je podsjećalo na Kambiza koji je skapao u pustinjskom pješčanom moru; na Kserksa koji je na jednoj barci bježao preko Helesponta; na Vara koji se vratio u Rim s ostacima svoje vojske. Od sedamdeset hiljada konjanika, koji su prešli Njemen, mogla su se s mukom sastaviti četiri eskadrona od po sto pedeset konjanika, koji su imali pratiti Napoleona. To je bio posvećeni bataljon; u njemu su oficiri postali obični vojnici, pukovnici su bili podoficiri, a generali kapetani; u tom bataljonu jedan maršal spao je na ulogu generala; a amanet koji je bio povjeren njihovoj brizi bio je jedan car.

A hoćete li da saznate što je bilo s ostacima vojske koja se nalazila u tim beskrajnim stepama između vedrog neba koje im je vijalo snijeg u lice i zaleđenih jezera čiji je led pucao pod njihovim nogama? Onda čujte:

»Generali, oficiri i vojnici - svi su išli u raštrkanim gomilama, ne znajući ni sami kuda. Strahovita bijeda izjednačila je sve činove; konjica, pješadija i artiljerija - sve je to bilo samo jedna nesređena gomila.

Većina njih nosila je po jednu vreću brašna na leđima, a sa strane, o pojasu, visile su im o uzicama porcije. Drugi su vukli, držeći ih za uzde, sjene od konja koji su bili natovareni priborom za kuhanje i jadnim ostacima namirnica.

Ti isti konji služili su i za hranu, utoliko podesniju što ih nije trebalo nositi kao ostale namirnice, nego su ih, kad bi skapali, odmah drali i spremali za jelo. Nisu čekali ni da izdahnu, već bi se bacali na njih čim bi se survali na zemlju, pa bi od njih sjekli ono što su smatrali najboljim.

Veći dio vojske bio se raspao. Iz njihovih ruševina obrazovale su se mnoge gomilice od osam do deset ljudi, koji su išli zajedno i međusobno se pomagali.

Neke od tih gomilica imale su svog konja, koji im je vukao prtljag, posuđe i namirnice. Inače, svatko je nosio po jednu vreću.

Ove male gomilice, potpuno otcijepljene od cjeline, vodile su naročit, zaseban život, i svakoga tko nije pripadao njihovu društvu gurale su od sebe. Članovi takve zajednice bili su nerazdvojni i brižljivo su se čuvali da ih ne uvrste i ne sjedine s glavninom vojske. Teško onome tko je izgubio svoju četicu! Taj nigdje ne bi mogao naći čovjeka koji bi se i najmanje za njega pobrinuo, ili koji bi mu ukazao i najmanju pomoć. Takvoga su nemilosrdno tjerali čak i od vatre, ni na nju nije imao pravo, pa mu nisu davali ni da se ogrije, a isto tako gonili su ga odasvud gdje bi potražio sklonište. Ovo gonjenje nije prestajalo sve dotle dok taj nesretnik ne bi našao svoje staro društvo. Napoleon je svojim očima gledao kako prolazi ova zaista nevjerojatna masa bjegunaca i ljudi koji su se povlačili bez ikakva reda.

Predstavite sebi, ukoliko je to moguće, sto hiljada bijednika, natovarenih vrećama, bijednika što se poštapaju dugačkim batinama, odjevenih u najčudnovatije dronjke, pune gada i nečistoće, izloženih svim užasima gladi i neimaštine. Dodate li tim dronjcima, koji su bili dokaz najužasnije bijede, izbezumljene fizionomije tih nesretnika, predstavite li sebi ova blijeda, blatom uprljana i od dima pocrnjela ljudska lica, upalih očiju, gotovo ugašena pogleda, razbarušene kose, duge prljave brade, to će opet biti samo blijeda slika prizora što ga je pružala ova vojska.

Mi smo se mučno probijali, prepušteni sami sebi, kroz snježne pustinje, jedva primjetnim putovima, preko stepa i beskrajnih borovih šuma.

Tu su nesretnici, koje je već odavno bila iznurila glad i bolest, padali savladani teretom bijede, i izdisali u strašnim mukama i najsurovijem očaju. Tamo su opet nasrtali bijesno na kakvog nesretnika kad bi posumnjali da će kod njega naći živežnih namirnica, te su mu ih otimali, usprkos njegovoj obrani i strašnim kletvama.

Tamo, opet, čulo se kako pucaju već raskomadani leševi pod konjskim kopitima ili točkovima kola, koja su prelazila preko njih i mrvila ih; na drugoj strani čulo se stenjanje i zapomaganje žrtava, koje je izdala snaga pa su ležale na putu boreći se posljednjim snagama s užasnom smrću, umirući deset puta prije no što izdahnu.

Ondje pak, oko konjske strvine, otimale su se i tukle požudne gomile koje se nisu mogle nagoditi oko podjele tih smrdljivih ostataka. Dok su jedni sjekli meso, drugi su se do pojasa zavlačili u konjski leš da bi iz njega iščupali jetru i srce.

Na sve strane užasnuta lica, promrzla i unakažena mrazom!

Jednom riječi - svuda samo zaprepaštenost, strah, glad i smrt!

Da bi se izdržali svi udarci ovih strahovitih nevolja koje su nas satirale, trebalo je imati vanrednu snagu duha i nepokolebljivu hrabrost. Neophodan uvjet bio je da, ukoliko su okolnosti bivale opasnije, usporedo s njima raste i moralna snaga. Dozvoliti da nas užasni prizori dirnu i ovladaju nama, značilo bi izreći samom sebi smrtnu kaznu. Čovjek je morao zatvoriti svoje srce za svaki osjećaj sažaljenja. Tko je bio dovoljno sretan da u sebi samome nađe dovoljno snage protiv tolikih zala, taj je pokazivao najhladniju bezosjećajnost i neodoljivu čvrstinu.

Takve ljude viđali su kako usred svih ovih grozota mirno i neustrašivo podnose sve promjene svoga položaja, kako preziru sve opasnosti i kako se, bez prestanka gledajući u smrt koja se javljala u najodvratnijim oblicima, navikavaju da bez i najmanje straha toj smrti slobodno gledaju u oči.

Gluhi na sve uzvike bola koji su dopirali sa svih strana, oni su se, kad bi kakav nesretnik pored njih podlegao, okretali od njega, i bez najmanjeg duševnog uzbuđenja produžavali svoj put.

Tako su ove nesretne žrtve ostajale napuštene na snijegu, dižući se dok su još imale snage, zatim bi padale ne čuvši ni od koga ma i jednu utješnu riječ, ne nailazeći ni na koga tko bi smatrao svojom dužnošću da im ma u čemu, makar i u najmanjoj sitnici, pritekne u pomoć. Mi smo neprestano išli krupnim koracima, nijemi, bez ijedne riječi, oborene glave, pogleda uprtog u zemlju. I tek kad bi pala noć, tada bismo se zaustavljali.

Savladani glađu i umorom, ni tada se nismo mogli odmoriti. Trebalo je pošto-poto naći, ako ne stan a ono bar kakav zaklon od hladnog vjetra. Ulazilo se u kuće, u šupe, u dvorišta i pod svaki krov koji bi bio primijećen. Za nekoliko trenutaka tu bi nas se naguralo toliko da više nitko nije mogao ni ući ni izaći. Tko ne bi dobio mjesta unutra, taj bi se smjestio negdje ispred vrata, pred kućom, ispod zida ili negdje u blizini. Prva briga bila je da se nabave drva i slama. Zbog toga, penjali bismo se i na krovove obližnjih kuća, pa bismo s njih prvo skinuli slamu, a kad ni to ne bi bilo dovoljno, onda bi došao red na daske i grede, ili bi na kraju krajeva bila razorena cijela kuća do poda, mada su se oni koji su u takvim kućama potražili sklonište opirali tome, pa čak i branili kuću fizičkom snagom. Tko ne bi bio na taj način istjeran iz tih kućica u kojima je tražio utočište, prijetila mu je opasnost da ga proguta plamen, jer se često događalo da je oni koji nisu uspjeli prodrijeti u kuću zapale - kako bi na taj način one unutra prisilili da izađu. Ovo se najčešće događalo kad su se viši oficiri htjeli smjestiti u takve kuće, a nisu mogli istjerati one koji su već bili ušli.

U takvim slučajevima nije preostajalo ništa drugo nego da se prenoći pod vedrim nebom. Osim toga, dovijali su se i na taj način što su rušili kuće do temleja, pa tu građu dijelili između sebe i od nje pravili svud naokolo skloništa. Kad bi načinili skloništa, zavisno od prilika ložili bi vatru, i svaki član ove čestice pohitao bi da pomogne u pripremanju večere.

Dok su jedni kuhali kašu, drugi su mijesili tijesto koje bi poslije zapretali u žar. Onda bi iz svojih vrećica vadili komade konjskog mesa koje bi usput pokupili, pa su ga pekli na žaru.

Kaša je bila svakodnevna hrana. Ali, kakva li je samo bila ta kaša! Kako je bilo nemoguće nabaviti čistu vodu jer su svi izvori i sve bare bili zaleđeni, u kazane su trpali snijeg, topili ga na vatri i to im je služilo umjesto vode.

U tu crnu, blatnjavu vodu stavljali su manje ili više brašna i kuhali ga sve dok smjesa ne bi postala kašasta. Zatim bi je osolili ili, ako nisu imali soli, usuli u nju dva-tri fišeka, pa joj na taj način oduzimali bljutavost. Tako je ova kaša po svojoj tamnoj boji podsjećala na crnu juhu starih Spartanaca.

Dok su jedni pripremali ovu crnu kašu koja je bila slična lijepku, drugi su posipali barutom iz fišeka meso koje je bilo na vatri. Poslije ovakve večere, svi bi ubrzo zaspali dubokim snom, savladani umorom i teretom raznovrsnih nevolja, da bi drugoga dana iznova započeli isti mučni život.

Čim bi osvanula zora, svi su ustajali iako nitko nije davao nikakav znak za polazak. I čitava masa spontano bi napuštala privremeni logor i krenula dalje...

Tako je proteklo dvadeset dana. Za to vrijeme vojska je na putu ostavila dvjesta hiljada ljudi i pet stotina topova, da bi se na kraju utopila u Berezini kao kad planinska rijeka nestane u dubini ponora.

Na dan 5. decembra, dok je ostatak vojske gotovo izdisao u Vilni, Napoleon je, na navaljivanje napuljskog kralja, talijanskog vicekralj a i svojih glavnih vojskovođa otputovao iz Smorgonija na saonicama za Francusku. U to vrijeme hladnoća je dostigla dvadeset i sedam stupnjeva ispod nule.

18. decembra Napoleon se u jednim lošim kolima zaustavio pred vratima Tuilerija, koja su najprije odbili da mu otvore jer su svi mislili da je još u Vilni.

Drugi dan po njegovu povratku, najviše državne vlasti pozdraviše ga dobrodošlicom.

12. januara 1813. godine Senat je ministru vojske dao na raspolaganje trista pedeset hiljada ljudi.

A 10. marta stiže glas da se Pruska otcijepila.

Izvještaj Renća Bourgeoisa.

Za vrijeme duga četiri mjeseca, cijela Francuska činila se kao jedno veliko vojničko zborište.

15. aprila Napoleon ponovo napusti Pariz na čelu svojih mladih legija.

Već 1. maja bio je u Lutzenu (Ličenu), spreman da sa svojih dvjesta pedeset hiljada vojnika napadne rusko-prusku vojsku. Dvjesta hiljada Francuza, sa pedeset hiljada Sasa, Bavaraca, Vestfalaca, Virtemberžana i Beržana krene opet pod njegovom zastavom. Div za koga su mislili da je savladan, opet je podigao glavu: majka-zemlja opet je novom snagom napojila Anteja.

Kao i uvijek, i sada su njegovi prvi udarci bili strašni i odlučni. Saveznička armija je na bojnom polju kod Lutzena ostavila trinaest hiljada vojnika, što mrtvih što ranjenih, i uz to je palo u ruke neprijatelju dvije hiljade zarobljenika. Ovi mladi regruti još pri prvim sudarima pokazali su se kao veterani, dok se Napoleon izlagao kao kakav potporučnik.

Drugoga dana on uputi svojoj vojsci ovu proklamaciju :

»Vojnici!

Ja sam s vama zadovoljan: izvršili ste ono što sam od vas očekivao. Bitka kod Lutzena nadmašila je bitke kod Austerlitza, Jene, Friedlanda, pa i same Moskve. Za samo jedan dan vi ste uništili izdajničku zavjeru svojih neprijatelja. Mi ćemo te Tatare odbaciti u njihove gadne krajeve iz kojih se neće smjeti ni maknuti: neka ostanu u svojim ledenim pustinjama, u tom gnijezdu ropstva, barbarstva i najniže pokvarenosti, gdje se čovjek srozao do životinje! Vaše zasluge za prosvijećenu Evropu su velike. Vojnici! Francuska, Italija i Njemačka izriču vam svoju zahvalnost!«