Aleksandar Dima

First topic message reminder :



Život Aleksandra Dime ispunjen je šokantnim dvobojima, neočekivanim rođenjima i divljom romansom, i fascinantan je poput priča koje je pisao. Iako je pisao romane različitih žanrova, najpoznatiji je po svoja dva avanturistička, najuzbudljivija romana svih vremena: „Tri musketara“ i „Grof Monte Kristo“. Činjenice iz života Aleksandra Dime potvrđuju da je istina često neobičnija od fikcije.

Rođen u Francuskoj 1802. godine Dima je rastao u senci Napoleonovih ratova. Otac Aleksandra Dime bio je ugledni francuski oficir, posvećen idealima Francuske revolucije. Dima je proveo svoje detinjstvo u periodu nabijenom istorijskim dešavanjima i osećaj za istorijsko zbivanje je oblikovao veliki deo njegovog književnog života. Bio je poznat po pisanju epskih, istorijski usmerenih priča koje su zabavljale i oduševljavale generacije čitalaca. Iako je umro 1870, njegovo nasleđe nastavlja da živi i njegove priče su se pokazale kao riznica tema za filmske stvaraoce.

Ali biografija Aleksandra Dime otkriva figuru veću od života, mnogo komplikovaniju i interesantniju nego što većina ljudi to shvata. Dima je svoj život živeo u potpunosti, i bio je poznat zbog svog burnog ljubavnog života isto toliko koliko i zbog svog književnog uspeha. Jednostvano rečeno, Aleksandar Dima je bio loš dečko književnosti svog vremena.


Bio je ozloglašeni zavodnik za koga se govorilo da je imao 40 ljubavnica

Dima je 1840. oženio glumicu Idu Ferije. Ali promenivši svoj bračni status nije odjednom počeo da praktikuje i vernost. Tokom njihovog braka, upuštao se u vanbračne afere. Zapravo, govorilo se da je imao najmanje 40 ljubavnica. Među njegovim povremenim ljubavnicama bila je zloglasna irska plesačica i avanturistkinja Lola Montez.

Imao je ceo niz vanbračne dece

Vanbračna deca su izgleda bila nasledna crta Dimine porodice. Iako je bio u braku sa glumicom Idom Ferije,  Dima nije imao nijedno zakonito dete sa njom. Umesto toga, Dima je imao barem četvoro vanbračne dece, a verovatno i više, kao posledice svojih brojnih afera. Među njegovom vanbračnom decom je i sin koji je dobio ime po ocu. I Aleksandar Dima Sin je postao romanopisac i pisac pozorišnih komada, poznat po romanu „Dama s kamelijama“.

Bio je toliko uspešan da je sav svoj novac spiskao na dvorac, jer što da ne

Aleksandar Dima je postao jedan od najpopularnijih pisaca 19. veka. Činjenica da je bio plodonosan pisac značila je da je raspolagao velikim prihodom. Šta je uradio sa svim tim novcem? Sve je spiskao na dvorac, koji je nazvao po jednoj od svojih najpoznatijih knjiga: Dvorac Monte Kristo. Pažljivo izgrađeno imanje koštalo je Dimu oko 200.000 franaka – oko 15 miliona dolara u savremenom novcu.

Bio je potomak dve rase tokom apsurdno rasističke ere

Aleksandar Dima je bio vanbračni sin grofa i robinje. Bio je mulat poznat po svojoj tamnoj koži. I zaista, rasa je bila ključna za način na koji je njegov otac doživljavan u Francuskoj.  Naočit i proslavljen general bio je poznat kao „Crni Đavo“. I prezime Dima (Dumas) dolazi od njegove babe robinje, a ne od njegovog dede aristokrate.

Kao mlad čovek i pisac, Aleksandar Dima je bio bolno svestan apsurdnosti rasnih kategorija i bio je kritičar ropstva. Čak je i napisao knjigu, objavljenu pod nazivom „Žorž“ („Georges“), koji je govorio o rasizmu. Jednom prilikom, kada su ga kasnije tokom života, pitali o njegovom porodičnom stablu, Dima je poentirao: „Moj otac je bio mulat, moja baba crnkinja, a moji pradeda i prababa su bili majmuni. Ukratko moja loza počinje tamo gde se vaša, gospodine, završava.“

Njegov otac je bio pravi avanturistički junak koji se sukobljavo sa Napoleonom

Aleksandar Dima je ugradio figuru svog herojskog oca u gotovo sve svoje junake. Roditelji Aleksanda Dime Oca bili su francuski aristokrata i ropkinja sa ostrva Sv. Dominik (danas Haiti). Dimin otac je živeo uzbudljivo i fascinantno, baš poput priča koje će njegov sin jednog dana pisati. Postao je jedan od najuspešnijih generala u ratovima tokom Francuske revolucije i često se sukobljavao sa  protivnikom u usponu, koji nije bio niko drugi do Napoleon Bonaparta. Štaviše, on je bio najviše pozicionirani crni oficir u rasističkom svetu.

Dima je ne samo idealizovao svog oca, on mu je bio i inspiracija. Često u njegovim delima možemo kao junake naći marginalce i ljude raznovrsnog porekla.

Tokom svog prvog dvoboja izgubio je pantalone umesto života

Kada je Dima tek stasao, tokom prve polovine 19. veka, dvoboji su postali važan način za dokazivanje muškosti. Ali njegov prvi dvoboj nije prošao baš onako kako je on možda zamišljao. Dima je izašao na dvoboj 5. januara 1825, nakon što je pretrpeo uvredu na njegov stil oblačenja. Iako dvoboj zvuči vrlo herojski i romantično, realnost nije baš takva avantura kakvom je obožavaoci zamišljaju. Dima nije mogao da zadrži pantalone i one su mu doslovno padale tokom dvoboja.

Verovatno je umro od sifilisa

Godine njegovog preljubništva su ga sustigle. Misli se da je u nekom trenutku, tokom 40 afera, dobio sifilis. Iako prilično čest tokom 19. veka, sifilis je bio vrlo ozbiljna bolest, kao što se i pokazalo. Najverovatnije ga je i ubio na kraju, te je Aleksandar Dima umro 5. decembra 1870.

Postoje tvrdnje da Aleksandar Dima nije sam napisao sva svoja dela

Iako je Aleksandar Dima jedan od najcenjenijih francuskih romansijera svih vremena, mnogi veruju da Dima nije bio jedini genije iza svojih knjiga. Mnogi tvrde da nije dovoljno pažnje poklonjeno njegovom saradniku i moguće ghostwriteru Ogistu Žil Makeu, između ostalih. Naučnici nastavljaju da raspravljaju kolika je Makeova uloga u nastanku nekih od najvoljenijih Diminih romana.

Bio je pasionirani ljubitelj pozorišta

Dima nije pisao isključivo romane. Zapravo, prvo je počeo sa pisanjem pozorišnih komada. Njegov početni uspeh u pozorištu mu je dao mogućnost da se razgrana i da počne da štampa i druge vrste književnih žanrova. Tokom svoje karijere objavio je neverovatnih 650 knjiga. Ali uvek je u duši oduvek bio veliki ljubitelj pozorišta. Jedan od primera, kako je Dima isto toliko bogato trošio koliko je i zarađivao, je i kada je sagradio čitavo pozorište. Ovo pozoršte je propalo tri godine nakon što ga je Dima uspostavio i on je morao da proda svoju kuću američkom zubaru da bi namirio dugove.

Morao je da beži od poverioca

Dimina popularnost je značila da je svojim knjigama zarađivao brdo novca, ali je isto tako bogato i trošio. Nakon što je spiskao sav svoj novac na ekstravagantni zamak, dugovi su stigli na naplatu. 1851. on je zaista morao da beži u Belgiju da bi umakao svojim nesnosnim potražiocima. Iako se Dima ipak na kraju vratio u Francusku, fiskalni problemi su ga pratili ceo život.

Njegov večiti mir je prekinut kada su mu ostaci premešteni na drugo mesto

Nakon što je Aleksandar Dima preminuo 5. decembra 1870, sahranjen je nedaleko od svojih roditelja van Pariza. Neki su dovodili u pitanje zašto mu je uskraćena sahrana kraj drugih francuskih velikana, poput Viktora Igoa i Voltera u Panteonu, duboko poštovanom građanskom hramu. I zaista, izgleda da je rasizam imao i te kako veze sa uskraćivanjem te časti Dimi. Ali to se promenilo 2002. kada je Francuska odlučila da je vreme da se oda poštovanje Dimi i da se on sahrani u Panteonu. I tako je 30. novembra 2002, Dimi odata počast gotovo epskom pogrebnom ceremonijom koja je uključivala i muškarce odevene kao musketare koji su nosili njegov kovčeg u Panteon.

Njegova poslednja knjiga prvi put je štampana u 21. veku, iako je on umro u 19.

Ni smrt nije sprečila Dimu da prestane da štampa romane. Dimin poslednji, nezavršen roman je napokon štampan u Francuskoj 2005. godine pod nazivom „The Knight of Sainte-Hermine“. Na engleski je preveden pod nazivom „Poslednji Konjanik“ („The Last Cavalier“). Radnja romana je smeštena tokom Napoleonovih ratova i poseduje epski zamah po kome je Dima poznat.

Pobjeda kod Lutzena otvorila je ponovo vrata Dresdena saskom kralju. Na dan 8. maja pred njim je ušla francuska vojska; 9. je car naredio da se podigne most preko Elbe, iza koje se bio povukao neprijatelj; 20. on ga je stigao i savladao na njegovim utvrđenim položajima kod Bautzena (Baucen); 21. nastavio je pobjedonosni pohod, i u ta dva dana Napoleon je izveo najsavršenije manevre ratne vještine; Rusi i Prusi imali su osamnaest hiljada mrtvih i ranjenih a tri hiljade je zarobljeno.

Slijedećeg dana, u jednom loše izvedenom pozadinskom okršaju, general Bruvere (Brijer) izgubi obje noge, a konjički generali Kirgener (Kiržner) i Duroc poginu od istog topovskog taneta.

Saveznička vojska nalazila se u potpunom odstupanju: prešla je Neisse (Najs), Queiss (Kvajs) i Bober i poslije bitke kod Sprotave, gdje joj je Sebastiani zaplijenio dvadeset dva topa, osamdeset teretnih kola i petsto ljudi, nastavila se još brže povlačiti. Napoleon ju je gonio u stopu, i nije joj dao ni trenutka predaha; gdje su oni logorovali juče - tu je on bio danas.

29. grof Šuvalov, ađutant ruskog cara, i pruski general Kleist (Klajst) javiše se predstražama da zatraže primirje.

Sutradan je održan u dvorcu u Liegnitzu sastanak, ali bez uspjeha.

Austrija je već pomišljala da istupi iz saveza. Da bi ostala što je moguće neutralnija, ona se ponudi da posreduje, i njena ponuda bi primljena. Plod tog posredovanja bilo je primirje zaključeno u Pleisswitzu (Plajsvic) 4. juna.

Odmah zatim sasta se kongres u Pragu da pregovara o miru, ali je mir bio nemoguć. Saveznici su tražili da granice carevine budu Rajna, Alpe i rijeka Meuse. Napoleon je taj zahtjev smatrao uvredom, i pregovori se prekinuše. Austrija prijeđe na stranu koalicije, i rat, jer se jedino njime moglo doći do konačnog rješenja, ponovo otpoče.

Neprijatelji su se opet našli na bojnom polju. Francuzi su se nalazili na desnoj obali Elbe, u srcu Saske, sa trista hiljada vojnika, od kojih je četrdeset hiljada otpadalo na konjicu. Saveznički suvereni raspolagali su sa petsto hiljada, računajući tu i sto hiljada konjanika, tako da su odmah mogli krenuti u tri pravca - na Berlin, Šlesku i Češku.

Napoleon se nije zbunio tolikom brojčanom nadmoćnošću neprijatelja, već je uobičajenom brzinom smjesta prešao u ofenzivu. Svoju vojsku podijelio je u tri grupe. Jedna je trebalo da pođe na Berlin - protiv Rusa i Šveđana, druga je ostala da drži položaje kod Dresdena i da prati kretanje ruske vojske u Češkoj, a s trećom je sam pošao protiv Bluchera (Bliher), pošto je u Litavi ostavio izvjesnu rezervu.

Bluchera je stigao i potisnuo, ali za vrijeme tog nastupanja za neprijateljem Napoleon je saznao da su saveznici sa sto osamdeset hiljada vojnika napali šezdeset hiljada njegovih ljudi koji su ostali kod Dresdena. Od svog armijskog korpusa, on odvoji trideset pet hiljada vojnika i povede ih sa sobom. Dok su saveznici smatrali da je Napoleon još u potjeri za Blucherom, on im se približavao kao munja, smrtonosan kao grom.

Na dan 29. augusta saveznici ponovo napadoše na Dresden, ali budu odbijeni. Idućeg dana ponoviše napad cjelokupnom svojom vojskom, koja bi slomljena i razbijena. Sva ta vojska koja se borila pred očima samog cara Aleksandra bila je jednog trenutka u opasnosti da bude potpuno uništena, i mogla se spasiti jedino po cijenu četrdeset hiljada ljudi koji su ostali na bojištu.

U toj bici Moreau (Moro) je izgubio obje noge od prvog taneta koje je izbacila carska garda. Topom je nišanio sam Napoleon. Sada se ponovilo ono što je bilo uobičajeno u takvim prilikama. Slijedećeg dana nakon ovog strahovitog krvoprolića, u Dresden dođe jedan austrijski agent s prijateljskim izjavama. Ali, tek što su pregovori započeli, stiže glas da je Šleska vojska koja je gonila Bluchera izgubila dvadeset i pet hiljada ljudi, a ona pod Bernadotteom, koja je išla na Berlin strahovito potučena; napokon, da je gotovo cijeli korpus generala Vandammea, koji je gonio Ruse i Austrijance, a koji je bio za trećinu slabiji od neprijateljske vojske, potisnula ova neprijateljska masa, koja se na trenutak zaustavila u svom bijegu i primijetila svoju nadmoćnost.

Tako je započeo ovaj čuveni pohod iz 1814. godine, u kome je Napoleon pobjeđivao gdje god se pojavio, a bio pobijeđen na svakom mjestu gdje nije bio prisutan.

Na ove vijesti pregovori su prekinuti. Tek što se Napoleon oporavio od bolesti za koju se mislilo da je prouzrokovana trovanjem, pošao je na Magdeburg. Namjera mu je bila da s boka učini jedan skok na Berlin i da ga, prešavši Elbu kod Wurttemberga osvoji. Prvi korpusi bili su već stigli do Wurttemberga, kad stiže jedno pismo virtemberškog kralja, kojim on javlja da je Bavarska prešla na protivničku stranu, i da su se, bez objave rata i bez prethodnog saopćenja, obje vojske, austrijska i bavarska, koje su logorovale na obalama Inna, sjedinile. Osim toga, osamdeset hiljada ljudi pod zapovjedništvom generala Vredea napreduje prema Rajni. I napokon, da je Wurttemberg, iako u srcu vjeran svome savezu, ali pod pritiskom te nadmoćne mase, bio prisiljen da joj pridruži svoju vojsku. U toku petnaest dana sto hiljada vojnika opkolilo je Mainz (Majnc).

Austrija se prva odmetnula, a njezin primjer slijedili su i ostali.

Tako je, za jedan sat, izmijenjen Napoleonov plan, koji je on smišljao puna dva mjeseca, plan za čije izvršenje je on bio sve pripremio. Umjesto da saveznike potisne između Elbe i Saale, pod zaštitom utvrđenih mjesta i skladišta u Torgeuu, Magdeburgu, Wittembergu i Hamburgu, umjesto da rat prenese na zemljište između Elbe i Odre, gdje je francuska vojska već imala u rukama Glogou, Custrin i Stettin, Napoleon odluči da se povuče prema Rajni; ali bilo je potrebno da najprije potuče ujedinjene neprijatelje da bi ih na taj način spriječio da ga gone u njegovu povlačenju. Stoga, umjesto da se povuče ispred njih, on im pođe u susret i sukobi se s njima kod Leipziga (Lajpcig). Francuzi i saveznici nađoše se opet licem u lice. Francuzi sa sto pedeset hiljada boraca i šesto topova, a saveznici sa trista pedeset hiljada i artiljerijom dvaput jačom od Francuske.

Još istoga dana zapodjene se borba koja je trajala osam sati. Francuska vojska pobjeđuje, ali jedan armijski korpus koji je trebalo da dođe iz Dresdena i da osigura poraz neprijatelja, nije stigao. Pa ipak, Francuzi prenoćiše na bojnom polju.

Ruska i austrijska vojska dobiše 17. pojačanje, a 18. napadoše.

Četiri sata francuska vojska borila se s uspjehom. Ali, najedanput, trideset hiljada Sasa, koji su zauzimali jedan od najvažnijih položaja, prijeđe na stranu neprijatelja i uperi šezdeset topova na Francuze. Ova izdaja bila je toliko nečuvena, i ova promjena tako strašna, da se činilo da je sve izgubljeno.

Napoleon dojuri s polovinom svoje garde i napadne Sase. Odmah ih potisne ispred sebe, otme im jedan dio artiljerije, pa ih stade tući njihovim vlastitim topovima, koje su oni sami bili napunili. Saveznici se povuku, jer su za ta dva dana izgubili sto pedeset hiljada ljudi. I ovu noć francuski su vojnici proveli na bojištu.

Teška artiljerija, iako nije mogla uspostaviti potpunu ravnotežu, bar je umanjila onaj veliki nesrazmjer, pa je treća bitka pružala povoljnije izglede. Međutim, Napoleonu javiše da ima još samo žezdeset hiljada metaka municije, jer je za posljednje dvije bitke ispaljeno dvjesta dvadeset hiljada metaka. Zato je trebalo pomišljati na povlačenje. Rezultat dviju pobjeda bio je izgubljen; uzalud je žrtvovano pedeset hiljada ljudi.

Oko dva sata ujutro otpočelo je povlačenje prema Leipzigu. Trebalo je da se armija povuče iza Elstera, da stupi u vezu s Erfurtom odakle je trebalo da stigne potrebna municija. Ali, odstupanje se nije moglo izvršiti tako neprimjetno a da to ne probudi neprijatelja. On je u početku držao da se priprema napad, pa se i sam stavio u pripravnost. No, uskoro je saznao pravu istinu. Pobjedonosni Francuzi se, dakle, povlače! Oni nisu znali zašto to čine, ali su ipak htjeli da to iskoriste. Kad je počelo svanjivati, saveznici napadoše francuske zalaznice i s njima uđoše u Leipzig. Francuski vojnici načas zastadoše, a zatim se vratiše i postaviše front prema neprijatelju; borili su se korak po korak, da bi na taj način svojoj vojsci dali vremena da prijeđe jedini most na Elsteru koji je ostao za odstupanje. Najedanput, začu se užasna eksplozija, sve se uznemiri, i nakon raspitivanja stiže izvještaj da je neki narednik, bez ikakve naredbe svoga starješine, bacio most u zrak. Na taj način četrdeset hiljada Francuza, koje je gonilo dvjesta hiljada Rusa i Austrijanaca, bilo je odvojeno od svoje armije jednom valovitom rijekom; oni su morali ili da se predaju ili da dopuste da ih sve pobiju. Jedan dio ove vojske utopio se u rijeci, a drugi je našao smrt pod ruševinama predgrađa Ranstad.

Francuska vojska stiže 20. u Weissenfels (Vajsenfels), i Napoleon je tek tu saznao za svoje gubitke. Knez Poniatowski, general Vial (Vijal), Dumoutier (Dimutje), i Rochambeau (Rošambo) utopili su se ili poginuli; moskovski knez, vojvoda Marmont, generali Souhan (Suan), Compans, Latour-Moubourg i Friedrich bili su ranjeni, princ Emil od Darmstadta, grof Hochberg (Hohberg), generali Lauriston (Loriston), Delmas, Roznieckv (Roznjecki), Krasinskv, Valorv, Bertrand, Dorsenne, Colomv (Kolomi), Bronikowsky, Sivovitz (Sivovic), Malakovskv, Rautenstrauch (Rautenštrauh) i Stockhorn (Štokhorn) bili su zarobljeni. Na dnu Elstera i pod ruševinama predgrađa Frauenrisen ostavili su deset hiljada mrtvih, petnaest hiljada zarobljenih, petsto topova i petsto kola.

Što se pak tiče ostataka trupa Rajnskog saveza, on se razbježao na putu od Leipziga do Weissenfelsa. Kad je stigla u Erfurt, a to je bilo 23, francuska vojska bila je svedena na francuske čete, na otprilike osamdeset hiljada vojnika.

Napoleon je stigao u Schluchtern (Slihtern) 28. i tu je dobio siguran izvještaj o kretanju austrijsko-bavarske vojske; ona je izvršila ubrzani marš i prispjela na Majnu.

Na dan 30. oktobra ona je stajala u bojnom poretku pred Hanauom da bi Napoleonu prepriječila put za Frankfurt. Na nju je naišla francuska vojska, sudarila se s njom, potukla šest hiljada ljudi, i 5, 6. i 7. novembra prešla preko Rajne.

9. novembra Napoleon se vratio u Pariz.

Tu ga je stizao udar za udarom. Utjecaj izvana prenosio se i na unutrašnjost; poslije Rusije Njemačka, poslije Njemačke Italija, poslije Italije - Francuska!

Bitka kod Hanaua dala je povod za sazivanje nove konferencije. Barun Saint-Aignan (Sent-Enjan), knez Metternich (Meternih), grof Nesselrode i lord Aberdeen (Aberdin) sastali su se u Frankfurtu. Napoleonu je obećan mir pod uvjetom da napusti Rajnski savez i da se odrekne Poljske i labskih pokrajina. Francuska je imala ostati u svojim prirodnim granicama, između Alpa i Rajne. Napokon, i u Italiji će se odrediti granice koje će Francusku dijeliti od austrijske monarhije.

Napoleon je pristao na ove uvjete, te je Senatu i Skupštini podnio protokol pregovora, izjavivši da je voljan da učini tražene žrtve. Zakonodavno tijelo, nezadovoljno što mu je Napoleon nametnuo predsjednika, a nije mu prethodno podnio listu kandidata, jedva je dočekalo ovu priliku, pa je imenovalo komisiju od pet članova, koja je trebalo da prouči ovaj protokol pregovora. Članovi komisije, poznati kao protivnici carskog sistema, bili su gospoda Laine (Lene), Gallois (Galoa) i Flaugergues (Fložerg), Ravnouard (Rajnuar) i Maine de Biran (Men de Biran). Oni su bili sastavili jednu peticiju i u njoj spomenuli riječ sloboda, koja se nije spominjala punih jedanaest godina. Napoleon je razderao tu peticiju i raspustio zakonodavno tijelo. Dok se ovo događalo, u Francuskoj su izbile na vidjelo prave namjere savezničkih vladara, koje nisu bile u skladu s njihovim lažnim protokolima. Isto kao i nekad u Pragu, oni su i sad išli za tim da dobiju na vremenu. Tako su prekinuli konferenciju, uz obećanje da će se opet uskoro sastati novi kongres u Chatillonu na Seini. To je u isto vrijeme bio i izazov i uvreda. Napoleon je prihvatio prvo i počeo da se sprema za ovo drugo. 25. januara ostavio je Pariz, ostavivši svoju ženu i sina zaštiti oficira narodne garde.

Carevina je bila napadnuta sa svih strana. Austrijanci su bili prodrli u Italiju; Englezi su prešli Bidassoa (Bidasoa) i pojavili se na grebenima Pireneja; Schwartzenberg (Svarcenberg) je prodirao kroz Švicarsku s vojskom od sto pedeset hiljada ljudi; Blucher je sa sto trideset hiljada Prusa prošao kroz Frankfurt, Bernadotte je zauzeo Holandiju, i sa deset hiljada Šveđana i Sasa prodro u Belgiju. I sedam stotina hiljada boraca prekaljenih svojim vlastitim porazima u velikoj školi napoleonovih ratova prodiralo je u srce Francuske, sa jednom jedinom lozinkom: »Pariz! Pariz!«

Napoleon je stajao sam protiv cijelog svijeta. Sa sto pedeset hiljada vojnika bio je jedva u stanju da mu se suprotstavi. Ali, on je opet našao, iako ne staro povjerenje, a ono bar duh svojih mladih dana: pohod od 1814. bit će remek-djelo strategije.

Jednim svojim pogledom on je sve uočio. Maisonu (Mezon) je naredio da zadrži Bernadotta u Belgiji; Augereau (Ožero) će poći u Lyon, u susret Austrijancima; Soult će zadržati Engleze iza Loire, a on sam uzeo je na sebe da se ogleda sa Blucherom i Schwartzenbergom.

Sa svojih šezdeset hiljada vojnika on se bacio između njih dvojice, jurio je od jedne vojske do druge, Bluchera je uništio kod Champauberta (Šampobera), Montmiraila (Monmiraja) i Chateau-Thierrvja (Šato-Tjerija). U deset dana Napoleon je izvojevao pet pobjeda; saveznici su izgubili devedeset hiljada ljudi.

Sada otpočeše novi pregovori u Chatillonu na Seini, ali su saveznički suvereni postavljali sve nemogućije uvjete i tražili sve više. Zahtijevali su ne samo da se Napoleon odrekne osvojenih zemalja nego i da se granice republike svedu na granice nekadašnje monarhije.

Napoleon im je na to odgovorio onim lavovskim skokom koji je bio svojstven samo njemu. Skočio je iz Meryja na Seini u Craonne (Kraon), iz Craonnea u Reims, iz Reimsa u Saint-Dizier (Sen-Dizje). Gdje je god naišao na neprijatelja, on ga je odagnao: ovdje ga potisnuo a tamo uništio. Ali, neprijatelj se ponovo prikupljao iza njegovih leđa, i mada neprekidno tučen, on je ipak prodirao naprijed.

Gdje nije bilo Napoleona, nije bilo ni njegove sreće. Englezi su bili ušli u Bordeaux (Bordo); Austrijanci su zauzeli Lyon; belgijska armija, udružena s ostacima Blucherove vojske, ponovo mu se pojavila za leđima. Njegovi generali bili su zamoreni i tromi. Ukrašeni ordenskim lentama, pritisnuti titulama i udavijeni u zlatu, bili su izgubili volju za borbu. Tri puta su im izmicali Prusi, koji su tako reći bili u njihovim rukama: prvi put na lijevoj obali Marne, zbog naglog mraza koji je baruštine i močvare u kojima bi morali da propadnu zaledio i učinio prolaznima; drugi put na rijeci Aisne (En), zbog predaje Soissonsa (Soason), koji im je otvorio prolaz u trenutku kad više nisu mogli natrag; napokon kod Craonnea, zbog Marmontove nemarnosti, koji je dopustio da mu u jednom noćnom prepadu odnesu dobar dio ratne spreme.

Ovi mračni predznaci nisu izmakli Napoleonovu oku; on je osjetio da Francuska, unatoč svim njegovim naporima, klizi iz njegovih ruku. Izgubivši nadu da će u njoj sačuvati svoje prijestolje, on je želio da bar u njoj izvojuje svoj grob, i činio je sve moguće kod Arcis-sur-Aubea (Arsi-sir-Ob) i kod Saint-Diziera da ga pogodi neprijateljsko zrno. Ali uzalud - meci i topovi bili su mu saveznici.

Na dan 29. marta javiše mu u Troves, gdje je bio u potjeri za neprijateljem, da Rusi i Prusi u zatvorenim kolonama idu na Pariz.

On smjesta krenu, i 1. aprila stiže u Fontainebleau, i dozna da je Marmont, dan ranije, oko pet sati uveče, kapitulirao, i da se saveznici od jutros nalaze u prijestolnici.

Napoleonu su ostala tri izbora.

Imao je još pedeset hiljada vojnika, najhrabrijih i najodanijih na svijetu. Da osigura sebi njihovu odanost, trebalo je samo da stare generale, koji su mogli samo da sve izgube, zamijeni mladim pukovnicima, koji su imali izgleda da sve dobiju. Na njegov još i sad moćan poziv mogao bi da se podigne narod, ali onda bi bio žrtvovan Pariz, jer bi ga neprijatelj, pri povlačenju, zapalio; samo jedan narod pristao je da se spasi takvim sredstvima: to su bili Rusi.

Drugi put bio je da pridobije Italiju, ujedinivši dvadeset pet hiljada Augereanovih vojnika s osamnaest hiljada vojnika generala Greniera (Grenje), petnaest hiljada maršala Sucheta (Siše) i četrdeset hiljada maršala Soulta. Ali ovaj izlaz ne bi doveo ni do kakvog rezultata. Francuska bi i dalje ostala posjednuta neprijateljem, a iz toga je mogla proizaći najveća nesreća.

Ostajao mu je i treći put; da se povuče iza Loire i da povede gerilski rat.

Ali, saveznici pritekoše u pomoć njegovoj neodlučnosti izjavom da je car Napoleon jedina smetnja općem miru.

Ova izjava ostavljala mu je da bira između dva otvorena puta: da svrši sa životom, kao Hanibal, ili da siđe s prijestolja, kao Sula.

On je izabrao, kao što kažu, onaj prvi: ali Kabanisov otrov bio je nemoćan.

Tada mu nije preostalo ništa drugo do da priđe drugome ; na jednom komadu papira, koji se poslije izgubio, on napisa ove redove, možda najznačajnije od svih koje je ruka jednog samrtnika ikada bila napisala:

»Budući da su savezničke sile izjavile da je car Napoleon jedina smetnja za uspostavljanje mira u Evropi, car Napoleon izjavljuje, pod zakletvom koje će se vjerno pridržavati, da se odriče francuskog i talijanskog prijestolja, u ime svoje i svojih nasljednika, budući da nema te žrtve, pa makar se radilo i o životu, koju on ne bi učinio za Francusku.«
Čitavu godinu dana činilo se da je svijet prazan.

V

NAPOLEON NA OTOKU ELBI

Napoleon je bio kralj otoka Elbe. Kad je već izgubio carstvo nad svijetom, isprva nije htio zadržati ništa do svoje nesreće.

- Jedan mali dukat na dan i jedan konj - rekao je - to je sve što mi treba.

Tako je, umjesto Italije, Toskane i Korzike, koje je mogao da uzme na navaljivanje onih koji su ga okruživali, bacio svoj pogled na ovaj kutić gdje ga sada vidimo.

No, dok je tako zanemarivao svoje lične interese, on je vodio upornu borbu za prava svojih pratilaca. To su bili generali Bertrand (Bertran) i Drouot (Druo), prvi veliki maršal dvora, a drugi njegov ađutant; onda general Cambronne (Kambron), major prvog puka gardijskih lovaca; barun Jermanowsky (Žermanovski), major poljskih kopljanika; vitez Malet (Male); artiljerijski kapetani Cornuel (Korniel) i Raoul (Raul); pješadijski kapetani Loubers (Luber), Lamourette (Lamuret), Hureau (Iro) i Combi (Kombi); najzad, kapetani poljskih kopljanika Balinskv i Schultz (Šulc).

Ovi oficiri bili su na Čelu četiri stotine odabranih grenadira i pješačkih lovaca stare garde, kojima je dozvoljeno da svoga cara mogu pratiti u izgnanstvo. Za slučaj njihova povratka u Francusku, Napoleon je ugovorio da im se priznaju sva građanska prava.

3. maja 1814. u šest sati naveče usidrila se u pristaništu Porto-Ferraia (Porto Ferajo) fregata »The Undaunted«.

General Dalesme (Dalem), koji je još tu zapovijedao u ime Francuske, odmah je otišao na brod da Napoleona najponiznije pozdravi dobrodošlicom.

Grof Drouot, koji je bio imenovan za guvernera otoka, izišao je na kopno da zauzme svoj novi položaj i tvrđavu Porto-Ferraio. Barun Jermanowsky ga je pratio da zauzme mjesto komandanta, dok je vitez Baillon (Balon), kao upravnik dvora, imao da pripremi stan za Njegovo Veličanstvo.

Još iste večeri car je na fregati primio predstavnike vlasti, svećenstvo i najuglednije građane, koji su u ime stanovništva došli da ga pozdrave.

Sutradan, 4. izjutra, jedan odred vojnika odnio je u grad novu zastavu koju je car izabrao. To je bila zastava toga otoka: srebrna osnova, obrubljena crvenom trakom, na kojoj su bile utkane tri zlatne pčele. Nju su odmah izvjesili na tvrđavu Etoile, uz topovske salve, kojima se pridružila engleska fregata i svi brodovi koji su se nalazili u pristaništu.

Oko dva sata Napoleon je sa svojom pratnjom sišao na kopno. U trenutku kad je stupio na otok, bio je sa tvrđave pozdravljen sto jednim topovskim pucnjem, na što je s engleske fregate odgovoreno sa dvadeset i četiri topovska pucnja, uz pozdravno klicanje svih koji su se nalazili na brodu.

Car je na sebi imao pukovničku uniformu strijelaca gardijske konjice; na svojoj kapi nosio je kokardu u boji toga otoka (crveno i bijelo), kojom je zamijenio trikoloru.

Na ulazu u grad dočekali su ga predstavnici vlasti, svećenstvo i najugledniji građani na čelu s predsjednikom općine, koji mu je, na jednom srebrnom pladnju, predao ključeve Porto-Ferraia. Garnizonske čete, u svečanom odijelu i pod oružjem, bile su postrojene svuda kuda je trebalo da prođe. Iza ovih trupa tiskala se masa, ne samo stanovnika glavnoga grada već i drugih mjesta, koji su bili došli iz najudaljenijih krajeva otoka. Oni su htjeli da svojim očima vide, jer nisu mogli povjerovati da će oni, siromašni ribari, imati za svoga kralja čovjeka, čija je sila, čije je ime i čija su djela ispunila svijet. Napoleon je bio miran, ljubazan i gotovo veseo.

Pošto se zahvalio predsjedniku općine, on je sa svojom pratnjom otišao u sabornu crkvu, gdje je održan Te Deum. Iz crkve je otišao u općinu, gdje je trebalo da se privremeno smjesti. Te večeri, na opći zahtjev građana, cijeli grad i pristanište bili su svečano osvijetljeni.

Istoga dana, general Dalesme objavio je slijedeći proglas koji je sastavio Napoleon:

»Stanovnici otoka Elbe!

Promjenljivost ljudskog života dovela je u vašu sredinu cara Napoleona; on sam izabrao je vas da vam bude gospodar. Prije nego što je ušao u vaš grad, vaš novi vladar upravio mi je riječi, koje hitam da vam saopćim, jer su mi jamstvo za vašu buduću sreću:

- Generale - rekao mi je car - ja sam svoja »prava« žrtvovao interesima domovine, a za sebe sam, kao državu i svojinu, zadržao otok Elbu. Na to su svte sile dale svoj pristanak. Kad upoznate stanovnike s ovakvim stanjem stvari, recite im da sam ja ovaj otok izabrao za svoje boravište zbog njihove blage naravi i blage klime: uvjerite ih da će oni uvijek biti predmet mojeg živog interesa.

Stanovnici Elbe, ovim riječima ne treba tumačenja: one su dovoljne da vam donesu sreću. Car vas je dobro ocijenio: ja sam dužan da vam to priznam, i ja to, evo, rado činim.

Stanovnici otoka Elbe, ja ću vas uskoro napustiti i taj rastanak bit će mi težak; ali, pomisao na vašu sreću ublažit će gorčinu tog rastanka; i, ma gdje bio, ja ću sačuvati uspomenu na vrline stanovnika otoka Elbe.

Dalesme.«

26. maja prispjelo je četiri stotine grenadira; 28. maja general Dalesme sa starom posadom napusti otok, koji tako sasvim prijeđe u ruke novog suverena.

Napoleon nije mogao ostati dugo besposlen. Pošto se prvih dana nakon dolaska pozabavio najnužnijim poslovima koji su se odnosili na preuzimanje otoka, on 18. maja uzjaha konja i pođe u obilazak. Želio je da se lično upozna sa stanjem poljoprivrede i sa svim ostalim što je otoku donosilo veći ili manji prihod, kao što su trgovina, ribolov te proizvodnja mramora i rudnici željeza. S naročitom pažnjom pregledao je kamenolome i rudokope.

Pošto je obišao i pregledao sve do najmanjeg seoceta i svud usput dao građanima dokaze o svojoj brizi, vrati se u Porto-Ferraio, gdje je počeo raditi na uređenju svoga dvora, upotrebljavajući javne dohotke samo za najnužnije potrebe. Ovi dohoci dolazili su glavnim dijelom od rudnika željeza, koji su godišnje donosili oko jedan milijun; zatim od ribolova, koji je davan pod zakup za svotu od četiri do pet stotina tisuća franaka; od solana, koje bi, kad bi se ustupile kakvom društvu, davale isto toliko; najzad, od poreza na zemljište i od nekih carinskih prihoda. Sve to, uz ona dva milijuna, koja je bio rezervirao za sebe, moglo je da da godišnje blizu četiri i po milijuna.

Napoleon je često govorio da još nikada nije bio tako bogat.

Iz općinskog doma preselio se u jednu lijepu građansku kuću, koju je pompozno nazvao svojim dvorcem. Ova kuća bila je podignuta na jednoj stijeni, između tvrđavica Falcone i Etoile, na bedemu koji se zvao Mlinski Bedem; ona se sastojala od glavne zgrade i dva paviljona koji su bili s njom povezani. S njenih prozora vidjeli su se grad i luka, tako da ništa nije moglo izbjeći njegovu oku.

Njegov ljetnikovac nalazio se u San-Martinu. Prije njegova dolaska bila je to neka stara kuća, koju je on obnovio i veoma ukusno namjestio. Međutim, car u njoj nije nikada noćio; služila mu je samo da u njoj odsjedne prilikom svojih izleta. Ljetnikovac je ležao u podnožju jednog visokog brda. Ispred njega je žuborio gorski potok, a oko njega su se zelenjele livade. Iz dvorca se pružao divan pogled na grad, koji je bio smješten amfiteatralno, i na luku, koja se smjestila na njegovu podnožju, iznad koje se pogled gubio nad magličastu morsku površinu, u pravcu toskanskih obala.

Poslije šest tjedana, na otok Elbu dođe carica majka, a poslije nekoliko dana i princeza Paulina. Ona je bila došla sa carem u Frejus i željela je da se zajedno s njim ukrca za Elbu, ali je tada bila toliko slaba da joj je liječnik zabranio putovanje. Tada je komandant engleske lađe obećao da će se kasnije vratiti po nju i da će je odvesti na otok. Pošto je ugovoreni dan prošao a fregata nije došla, princeza je iskoristila jedan napuljski brod da se njime preveze na otok. Ona je ostala samo dva dana, a zatim je otputovala za Napulj. Ali, 1. novembra vratila se natrag na briku »L'Ineonstant«, da se više nikad ne rastane od cara.

Razumljivo je da je Napoleon, koji je iz najveće aktivnosti prešao u potpuno mirovanje, osjećao potrebu za nekim stalnim zanimanjem. Nastojao je da radom ispuni svaki trenutak. Čim bi svanulo, ustao bi iz postelje i otišao u svoju biblioteku. Tu bi se zatvorio i do osam sati radio na svojim ratnim memoarima. Onda bi izašao da pregleda javne radove, zastajao bi da upravi poneko pitanje radnicima koji su gotovo svi bili njegovi vojnici. Oko jedanaest sati doručkovao bi sasvim skromno. Za vrijeme najvećih žega, naročito ako je mnogo hodao ili mnogo radio, obično poslije doručka, prospavao bi sat-dva, i onda, redovito oko tri sata, izašao bi na konju ili u kolima, u pratnji velikog maršala Bertranda i generala Drouota. Usput bi saslušao molbe koje bi mu upućivali i nikada nikoga ne bi ostavljao nezadovoljnim. Oko sedam sati vraćao bi se natrag, večerao u društvu svoje sestre, koja je stanovala na prvom katu, a često bi na ručak pozivao ili gospodina Balbianija, ili komornika Vantinija, ili predsjednika mjesne općine, ili pukovnika narodne garde, a ponekad i predsjednika općina iz Porto-Longonea i Rija.

Što se tiče carice majke, ona je stanovala u jednoj zasebnoj kući, koju joj je bio ustupio komornik Vantini.

Međutim, otok Elba postao je privlačna tačka za sve radoznale Evropljane i uskoro je navala stranaca bila tako velika da su se morale poduzeti neke mjere kako bi se izbjegle teškoće i neprilike. Jer, među strancima je bilo i mnogo sumnjivih pustolova koji su namjeravali tu potražiti sreću. Prirod od otoka nije bio više dovoljan za prehranu stanovništva, pa su se namirnice morale nabavljati sa kontinenta. Zbog toga se trgovina u Porto-Ferraiu počela znatno razvijati što je podizalo opće blagostanje.

Tako je Napoleon u svom progonstvu postao izvor napretka za otok na kome je živio. Njegov blagotvorni utjecaj osjetili su i oni najniži slojevi stanovništva. Od njegova dolaska na otoku se osjećala neka nova atmosfera.

Među strancima najviše je bilo Engleza; činilo se da im je najviše stalo do toga da vide i čuju cara. Napoleon ih je uvijek blagonaklono primao. Mnoga gospoda visokog engleskog plemstva (lord Bentink, lord Douglas) ponijela su sobom u Englesku najbolje uspomene o načinu na koji su bili primljeni.

Od svih posjetilaca koje je car primao najmiliji su mu bili oni mnogobrojni oficiri svih narodnosti (Talijani, Francuzi, Poljaci, Nijemci) koji su dolazili da mu ponude svoje usluge. On im je odgovarao da im ne može dati ni položaj ni čin.

- Pa dobro- odgovarali su mu oni - mi ćemo vam služiti kao vojnici.

I on ih je, gotovo uvijek, uzimao za svoje grenadire. Ovo uvažavanje njegova imena Napoleonu je najviše laskalo.

Došao je 15. augusta, carev rođendan. On je proslavljen sa zanosom koji se ne može opisati, što je bio sasvim nov doživljaj za Napoleona, dotad navikla samo na službene svečanosti. Grad je caru i njegovoj gardi priredio veliki bal; na glavnom trgu bio je podignut prostran i divno ukrašen šator, a Napoleon je bio zapovjedio da sve strane toga šatora ostanu otvorene, kako bi sav narod mogao sudjelovati u svečanosti.

Upravo je nevjerojatno šta se sve poduzimalo na sve strane grada i otoka. Dva talijanska arhitekta, Bargini (Barđini) iz Rima i Bettarini iz Toskane, pravili su nacrte, ali ih je Napoleon gotovo uvijek mijenjao prema svojim zamislima, te tako i sam postao pravi građevinar. Izmijenio je trasu mnogih započetih cesta, pronašao je jedan izvor čija mu se voda činila boljom od one koja se pila u Porto-Ferraiu, pa ju je sproveo u grad.

Mada se moglo pretpostaviti da Napoleon svojim orlovskim okom prati evropske događaje, izvana se činilo kao da se on sasvim pomirio sa svojom sudbinom. Štaviše, nitko nije ni posumnjao u to da će se on vremenom naviknuti na taj novi život u kome je bio okružen ljubavlju onih koji su mu bili bliski - kad se saveznički suvereni pobrinuše sami da probude lava koji vjerojatno nije ni spavao.

Već je više mjeseci kako Napoleon živi u svojem malom carstvu nastojeći da ga uljepša svim onime čime ga je mogao nadahnuti njegov živi, stvaralački duh, kad jednoga dana bude potajno obaviješten da se vode pregovori o njegovu udaljivanju s otoka.

Francuska je preko lista gospodina Tallevranda uporno zahtijevala od Bečkog kongresa tu mjeru kao neophodnu za svoju sigurnost, ističući koliko je opasno za vladajuću dinastiju što se Napoleon nalazi u blizini talijanske obale i Provanse. Ona je naročito skretala pažnju Kongresu na ovo: Ako slavnom prognaniku dosadi njegovo izgnanstvo, mogao bi on za četiri dana biti u Napulju, a odatle, uz pomoć svog zeta Murata koji je tamo još uvijek vladao, staviti se na čelo jedne vojske i prodrijeti u već ionako nezadovoljne pokrajine gornje Italije, koje bi se na prvi njegov poziv pobunile, pa bi tako ponovo započeo ubilački rat, koji tek što je okončan.

Da bi se opravdalo kršenje ugovora koji je bio zaključen u Fontainebleauu, bila je objavljena prepiska generala Excelmansa (Ekselmana) s napuljskim kraljem, koja je baš tada bila uhvaćena i koja je pobuđivala sumnju u nekakvu zavjeru čiji su konci vodili na otok Elbu. Ova sumnja bila je uskoro potkrijepljena jednom drugom zavjerom, koja je bila otkrivena u Milanu, a u koju je bilo umiješano mnogo viših oficira stare talijanske vojske.

Ni Austrija nije mirnim okom gledala na ovo opasno susjedstvo. Vladin list »Augsburger Zeitung« izražavao je to otvoreno; u njemu je objavljena slijedeća obavijest:

»Ma koliko bili uznemirujući milanski događaji, treba da nas umiri pomisao da će oni možda pridonijeti da se, što je moguće prije, udalji čovjek koji sa stijena otoka Elbe drži u svojim rukama konce ovih zlatom podsticanih pobuna. Jer, sve dok on bude u blizini talijanskih obala, suvereni ovih zemalja neće imati mira u svojim zemljama.«
Ipak, usprkos općem uvjerenju, Kongres se nije usudio da na osnovu tako slabih dokaza donese odluku koja bi bila u potpunoj suprotnosti s principima ublažavanja međunarodnih odnosa koje su saveznički monarsi onako svečano isticali. Da ne bi izgledalo da su povrijeđeni postojeći ugovori, Kongres je donio odluku da se Napoleonu učine predstavke i da ga se pokuša navesti da svojevoljno napusti otok Elbu, a da se upotrijebi sila samo ako bi se on tome usprotivio. Odmah se povela riječ o nekom drugom mjestu koje bi bilo njegova rezidencija. Bila je predložena Malta. Ali, Engleska je to smatrala nezgodnim. Napoleon bi lako mogao jednoga dana od zarobljenika postati veliki gospodar.

Ona predloži Svetu Helenu.

Napoleon je mislio da te glasine potječu od njegovih neprijatelja kako bi ga izazvale na kakav očajnički korak, koji bi im tada dozvolio da pogaze data obećanja. Zbog toga on odmah posla u Beč jednog povjerljivog, spretnog i odanog agenta s nalogom da provjeri jesu li istinite vijesti što ih je dobio. Ova osoba dobila je preporuku za princa Eugena Beauharnaisa (Ežen Boarne), koji se tada nalazio u Beču i bio u prisnom prijateljstvu s carem Aleksandrom, pa je tako morao znati šta se radi u Kongresu. Agent je brzo dobio potrebne obavijesti, koje je odmah poslao caru. Osim toga, on je organizirao i vezu putem pisama, tako da je Napoleon bio redovito obavještavan o svemu što se događalo.

Osim sa Bečom Napoleon je održavao i vezu sa Parizom, i svaki glas koji je otud dolazio pokazivao je da nezadovoljstvo protiv Burbona raste iz dana u dan. U tom dvostrukom položaju koji ga je prisiljavao na odlučnost, dođoše mu prve misli za jedan divovski plan, koji ubrzo poče da izvršava.

Napoleon je poduzeo i u Francuskoj ono što je već bio poduzeo u Beču. Razaslao je glasnike da utvrde istinu i da, ako se pruži zgodna prilika stupe u vezu s njegovim starim prijateljima i vojskovođama, koji su mu ostali vjerni i s onima koji su bili najviše zapostavljeni i zbog toga najnezadovoljniji.

Kad se ti glasnici vratiše, potvrdiše da su istinite vijesti u koje se Napoleon nije usudio povjerovati. Osim toga, uvjerili su ga da u narodu i vojsci potajno sve vri od nezadovoljstva; da ogroman broj nezadovoljnika upire oči prema njemu i želi njegov povratak. Prema tome, ustanak je neizbježan, i Burboni se neće moći dugo opirati općoj mržnji koju je izazvala njihova nesmotrena i neiskusna vladavina.

Dakle, više nije moglo biti sumnje. Ovdje je prijetila opasnost, tamo ga je upućivala nada. Ovdje - vječno sužanjstvo na stijeni usred oceana, tamo - vladavina svijetom.

Uobičajenom munjevitom brzinom Napoleon stvori odluku; za manje od osam dana u njegovu duhu bilo je sve riješeno. Trebalo je još samo da se izvrše nužne pripreme a da se ne izazove sumnja engleskog komesara, koji je, s vremena na vrijeme, dolazio na otok Elbu i pod čijim je nadzorom bio svaki korak bivšega cara.

Ovaj komesar bio je pukovnik Campbell (Kembel), koji je i dopratio cara prilikom njegova dolaska. Njemu je stajala na raspolaganju jedna fregata s kojom je neprekidno krstario od Porto-Ferraia do Genove, od Genove do Livorna i od Livorna do Porto-Ferraia. Ona se ovdje zadržavala obično po četrnaest dana, za koje bi vrijeme pukovnik izlazio na otok da bi navodno odao počast Napoleonu.

Osim toga, trebalo je obmanuti i tajne agente, koji bi se možda našli na otoku, i odvratiti pažnju oštroumnog stanovništva; ukratko - potpuno sakriti svoje namjere.

Zbog toga je Napoleon živo nastavio sa započetim radovima; naredio je da se započne sa gradnjom novih putova, koji bi presijecali otok u raznim pravcima, da se popravi i osposobi put koji vodi iz Porto-Ferraia u Porto-Longone kako bi njime mogla ići kola, i, najzad, budući da je na otoku bilo veoma malo drveća, da se sa kontinenta donesu dudovi i da se zasade sa obje strane putova. Zatim se pobrinuo da mu se dovrši ljetnikovac u San-Martinu. U Italiji je naručio kipove i vaze, kupio je mladice naranača i još mnogo drugog rijetkog drveća. Ukratko, činilo se kao da je sva njegova briga usmjerena na taj otok kao na mjesto u kojem namjerava dugo boraviti.

U Porto-Ferraiu je naredio da se poruše stari zidovi koji su okruživali njegov dvor, a isto tako i jedna dugačka građevina, koja je služila oficirima za stanovanje, i da se dvorište proširi toliko da se u njemu može vršiti smotra. Jedna stara napuštena crkva bila je prepravljena u kazalište za građane, kamo je trebalo da dolaze najbolji glumci iz Italije. Sve ulice bile su popravljene. Put koji je vodio kroz vrata Terre, bio je prohodan jedino za mazge, pa su ga proširili i pomoću jedne terase on je postao upotrebljiv za vožnju kolima.

Za to vrijeme, da bi olakšao svoj plan, brik »L'Inconstant«, koji je sasvim prisvojio i trojedrenjak »L'Etoile« koji je bio kupio, često je slao da plove u Genovu, Livorno, Napulj, čak do afričkih obala i do same Francuske, da bi na njihovu plovidbu privikao francuske i engleske krstarice. I zaista, te njegove lađe, pod zastavom Elbe, posjetile su više puta obale Sredozemnog mora, a nijednom nisu bile spriječene niti uznemirene u svojoj plovidbi. Napoleon je baš to i htio.

Sada on otpoče ozbiljnim pripremama za svoj odlazak. Naredio je da se noću i u najvećoj tajnosti na brik prenese veća količina oružja i municije; da se popravi i dovede u red rublje, odijelo i obuća njegove garde; dozvao je Poljake koji su čuvali tvrđavu u Porto-Longoneu i na malom otoku Pianozi; najzad je ubrzao organizaciju i uvježbavanje lovačkog bataljona, u kome su uglavnom služili vojnici sa Korzike i iz Italije. Prvih dana februara bilo je već sve spremno da se iskoristi prva pogodna prilika, prema vijestima koje su se očekivale iz Francuske.

Konačno, stigoše i te vijesti; donese ih neki pukovnik iz stare vojske, koji odmah otputova u Napulj.

Po nesreći, baš u tom momentu nalazio se u luci sa svojom fregatom pukovnik Campbell. Napoleon je bio primoran da pričeka ne pokazujući ni najmanje znaka nestrpljenja, pa je pukovnika susretao s uobičajenom pažnjom za sve vrijeme njegova boravka na otoku. Jedva jednom, 24. februara poslije podne, pukovnik zatraži prijem kod cara: bio je došao da se oprosti i da ga upita ima li kakav nalog za Livorno. Napoleon ga je pri rastanku otpratio do izlaza, i oni koji su se toga dana nalazili u carevoj službi mogli su čuti posljednje njegove riječi:

- Zbogom, gospodine pukovniče, želim vam sretan put! Do viđenja!

No, samo što je pukovnik izašao, Napoleon pozove svoga velikog maršala; dio dana i cijelu noć proveo je s njim, zatvoren, i tek poslije tri sata ujutro legao je da malo otpočine, a već rano ujutro bio je na nogama.

Čim je bacio prvi pogled na pristanište, primijetio je da engleska fregata razvija jedra da otputuje. Od tog trenutka kao da mu je neka magična sila prikovala pogled uz taj brod, više nije skidao pogled sa fregate. Vidio je kako ona jedno za drugim razvija svoja jedra, kako diže sidro iz mora, kako počinje da se kreće, kako pod povoljnim jugoistočnim vjetrom izlazi iz pristaništa i kako se pod raširenim jedrima udaljuje u pravcu Livorna.

Zatim se popeo na terasu i dogledom nastavio da prati fregatu koja se sve više udaljavala. Oko podne, ona se jedva primjećivala kao mala pjega, dok se oko jednog sata nije sasvim izgubila.

Odmah poslije toga Napoleon je izdao svoje zapovijedi. Jedna od najvažnijih bila je da svi brodovi što su se nalazili u pristaništu moraju ostati tri dana u karanteni; čak ni najmanje barčice nisu bile oslobođene ove naredbe.

Odmah zatim zaključeni su ugovori sa vlasnicima trgovačkih brodova, od kojih su izabrana tri-četiri najbolja i najbrža, jer brik »L'Inconstand« i jedrenjak »L'Etoile« nisu bili dovoljni za prijevoz. Iste večeri nabavljeno je sve što je bilo potrebno i brodovi su stajali spremni caru na raspolaganje.

Noću između subote i nedjelje, od 25. na 26, Napoleon je sazvao glavne predstavnike vlasti i najuglednije građane, od kojih je sastavio neku vrst privremene vlade. Pukovnika narodne garde Lapija imenovao je za komandanta otoka, stanovništvu je povjerio obranu zemlje, i preporučio svoju majku i sestru. Zatim je, ne kazujući im pravi cilj ovog svog pothvata, nagovijestio prisutnima uspjeh koji ga očekuje. Obećao im je da će, u slučaju rata, poslati otoku oružanu pomoć za obranu i naredio da se otok ne prepusti nikakvoj stranoj sili, osim u slučaju da on sam to naredi.

Ujutro izda još neke naredbe u pogledu svoje kuće, pa se oprosti sa svojima i zapovjedi ukrcavanje.

U podne odjeknu general-marš.

Oko dva sata slijedio je znak za pokret. Napoleon izađe pred vojsku i objavi svojim starim ratnim drugovima za kakve ih je nove podvige pozvao. Pri spomenu Francuske i kad je nagovijestio da će se uskoro vratiti u domovinu, odjeknuše gromoglasni uzvici oduševljenja i potekoše suze. Vojnici poremetiše svoje redove, počeše se grliti, stadoše juriti kao bjesomučni; svi pristupahu Napoleonu i padahu pred njim na koljena kao pred bogom.

Odozgo, sa svojih prozora, carica majka i princeza Paulina promatrale su ovaj dirljiv prizor pa su i same plakale.

Oko sedam sati ukrcavanje je bilo završeno. Oko osam Napoleon se izvezao iz pristaništa na jednoj barci. Nekoliko minuta kasnije bio je na palubi brika. U trenutku kad je stupio nogom na brod, odjeknu top. To je bio znak za polazak.

Ova mala flotila odmah je razvila jedra, i gonjena svježim zapadnim vjetrom ubrzo je ostavila zaljev, pa je okrenula sjeverozapadno i na stanovitom odstojanju nastavila ploviti uz talijansku obalu.

Istoga trenutka kad je ona otplovila, iz pristaništa Elbe pođoše i barke za Napulj i Milano, dok jedan viši oficir odvesla prema Korzici da pripremi sve, kako bi car, u slučaju neuspjeha u Francuskoj, tamo našao sigurno utočište.

U zoru 27. svatko je izašao na palubu da se uvjeri kolik je put prijeđen u toku noći. Zaprepaštenje je bilo veliko kad spaziše da su prevalili jedva šest milja. Tek što su prošli rt Sv. Andrije, a vjetar poče da biva slabiji, i malo kasnije nastade očajna bonaca.

Kad sunce obasja vidik, tamo na zapadu, na obalama Korzike, pokazaše se dvije francuske krstarice: »La Fleur de Lis« i »Melpomena«.

To izazove strah na svim brodovima. Na briku na kome se nalazio car zaprepaštenje je bilo tako veliko, položaj se činio tako opasnim i nesreća tako bliska da se nametalo pitanje ne bi li bilo bolje da se odmah vrate u Porto-Ferraio i da tu sačekaju povoljniji vjetar. No car odmah učini kraj neodlučnosti, zapovjedivši da se nastavi put, predviđajući da će brzo nestati bonace i da će nastupiti povoljniji vjetar. I doista, kao da mu je vjetar bio pokoran, oko jedanaest sati otpoče da duva, a već oko četiri sata nalazili su se u visini Livorna, između Capraie i Gorgone.

Ali sada cijelu flotilu obuze nova, mnogo ozbiljnija uznemirenost od one prve. Najedanput, sjeverno, u pravcu vjetra, na daljini od otprilike pet milja, opaziše jednu fregatu. Tamo, na obalama Korzike, ukaza se i druga, i, napokon, u daljini spaziše i treću, kako pod povoljnim vjetrom plovi ravno na francusku flotilu.

Sad se više nije smjelo oklijevati. Trebalo je smjesta nešto poduzeti.

Noć se primicala, i pod zaštitom tame moglo se umaći fregatama, ali se ratni brod približavao sve više i moglo se lako raspoznati da je to nekakav francuski brik. Prva misao koja je sve obuzela bila je da je posrijedi izdaja i da će doći do sukoba. Jedino je car tvrdio da su se ova tri broda našla tu pukim slučajem i da jedan sa drugim nemaju nikakve veze, a samo izgleda da imaju neprijateljske namjere. On je bio uvjeren da jedna ekspedicija, pripremljena tako potajno kao ova, ne može biti tako brzo otkrivena da bi se za njom mogla poslati u potjeru čitava eskadra.

Ipak, unatoč takvom uvjerenju, Napoleon je naredio da se pripreme svi topovi, jer je bio odlučio da mu, u slučaju napada, pođe u susret, u uvjerenju da će sa svojim veteranima zarobiti neprijateljski brik. Međutim, još uvijek u nadi da je ova tri broda doveo puki slučaj, zapovjedio je da svi članovi posade koji bi mogli pobuditi sumnju, siđu s palube, a signalizirao je i ostalim svojim brodovima da to također smjesta učine.

Oko šest sati uveče, oba broda nađoše se u neposrednoj blizini na odstojanju na kome se moglo dovikivati. Mada je već počelo da se smrkava, ipak se mogao raspoznati francuski brik »Zephir« kojim je upravljao kapetan Andrieux (Andrije). Uostalom, prema njegovu manevriranju moglo se odmah zaključiti da su mu namjere sasvim miroljubive, tako da se careve pretpostavke pokazaše tačnima.

Kad su se brikovi prepoznali, pozdraviše se na uobičajeni pomorski način, i u prolazu izmijeniše nekoliko riječi. Kapetani su pitali jedan drugoga kamo plove. Kapetan Andrieux je odgovorio da putuje za Livorno. Sa »L'Inconstanta« pak odgovoriše da putuju za Genovu i da će rado primiti poruke. Kapetan Andrieux zahvali na ponudi, a onda zapita kako je car. Napoleon nije mogao odoljeti želji da se umiješa u tako zanimljiv razgovor, pa uze trubu iz ruku kapetana Chotarda (Kotar) i odgovori:

- Izvrsno!

Poslije izmjene ovih riječi, oba brika produžiše svoj put i ubrzo se izgubiše u noći.

Plovilo se svim jedrima i uz povoljan, svjež vjetar, tako da su drugog dana, 28, prošli pokraj rta Korzike. Istoga dana primijetiše ponovo na pučini jedan ratni brod sa sedamdeset četiri topa, kako plovi u pravcu Bastije. On nije izazvao nikakvo uzbuđenje; jpš u početku bilo je jasno da ni on nema nikakvih loših namjera.

Prije no što je ostavio Elbu, Napoleon je sastavio dvije proklamacije. Ali kad ih je htio dati da se prepišu, nitko ih nije mogao pročitati, pa ni on sam. On ih baci u more, pa stane diktirati druge dvije. Jednu je namijenio vojsci, a drugu francuskom narodu. Svi koji su znali pisati, postadoše pisari; sve što se moglo - doboše, klupe i kape - pretvorili su u pisaće stolove i svaki prionu na rad.

Zaokupljeni tim poslom, ugledaše obalu Antibesa (Antib) te je pozdraviše uzvicima oduševljenja.

VI

STO DANA

Prvoga marta u tri sata flotila se usidri u žianskom zaljevu; u pet sati Napoleon siđe na kopno i ulogori se u jednoj maslinovoj šumici, u kojoj još i danas postoji drvo ispod kojega je sjedio Napoleon. Dvadeset pet grenadira i jednog gardijskog oficira odmah poslaše u Antibes - da pridobiju garnizon; ali oni, poneseni oduševljenjem, uđoše u grad sa uzvicima: »Živio car!« Tu se još nije znalo o Napoleonovu dolasku pa su svi mislili da su ovi ljudi poludjeli. Komandant grada naredi da se digne most, te tako ovih dvadeset i pet junaka postanu zarobljenici.

Ovakav događaj bio je potpun neuspjeh. Neki od oficira predložiše Napoleonu da pođu ravno na Antibes i da ga silom osvoje. Tako bi se izbjeglo da grad pruži oružani otpor, što bi moglo izazvati loš dojam u javnosti. Napoleon im je odgovorio da su oni pošli na Pariz a ne na Antifaes, i kako je on uvijek riječi provodio u djelo, čim je izašao mjesec, naredi da se diže logor.

Još u toku noći sa svojom malom vojskom stigao je u Cannes (Kan), oko šest sati izjutra prošao je kroz Grasse (Gras), i onda se zaustavio na toj uzvišici, kad sa svih strana dođoše stanovnici i okružiše ga, jer su već doznali za njegovo neobično iskrcavanje. On ih je primio onako kako bi ih primio u Tuilerijama, saslušao je njihove žalbe, primio njihove molbe i obećao im pravdu. Car je mislio da će u Grasseu naći već dovršenu cestu koju je po njegovoj zapovijedi od 1813. trebalo sagraditi. Cesta međutim nije još bila sagrađena. Morao je, dakle, svoja kola i četiri mala topa ostaviti u gradu. Stoga pođoše brdskim stazama koje su još bile pokrivene snijegom, a uveče stigoše na prenoćište u selo Cerenon, pošto su prethodno pješačili dvadeset milja; 3. marta stigoše u Bareme (Barem), 4. u Digne (Dinj), a 5. u Gap. U tom gradu zadržali su se koliko je bilo potrebno da se odštampaju proglasi, koje su sutradan na tisuće dijelili putem.

Međutim, car je bio uznemiren. Do sada je imao posla samo s narodom u čije se oduševljenje nije moglo sumnjati; ali, eto, ni jedan vojnik niti organizirani odred nije se još pridružio ovoj maloj vojsci, a više ed svega, Napoleon je očekivao i želio da vidi pred sobom pukove koji bi bili poslani da ga spriječe i vrate, a na koje će njegova ličnost, mislio je on, imati utjecaja. Taj trenutak koji je tako želio i koga se u isto vrijeme toliko plašio najzad je nastupio između La Murea (Mire) i Vizilla (Vizij). General Cambronne (Kambron), koji je bio sa svojih četrdeset grenadira u izvidnici, naiđe na jedan bataljon iz Grenoblea, koji je bio poslan da mu prepriječi put. Vođa toga bataljona ustezao se da prizna generala Cambronnea, te ovaj pošalje glasnika da o tome izvijesti cara.

Kad mu stiže ova vijest, Napoleon se nalazio na putu u neudobnim kolima koja su bili nabavili u Gapu. On odmah zapovjedi da mu dovedu njegova konja, pa odjuri u galopu i nađe se gotovo na sto koraka ispred postrojenih vojnika, koji mu nisu uputili ni jedan jedini uzvik oduševljenja, ni jedan pozdrav u čast njegova dolaska.

Nastupio je trenutak da se igra dobije ili da se izgubi. Priroda terena na kome su se nalazili nije dozvoljavala uzmak: s lijeve strane puta uzdizao se strmovit brijeg, a desno jedna mala, jedva trideset stopa široka livadica iza koje je bio ponor; pred sobom imao je bataljon u pripravnosti koji je zauzeo cijeli prolaz od ponora do brijega.

Napoleon zastade na jednoj maloj uzvišici, na desetak koraka od jednog potočića koji je protjecao livadom. Tada se okrene generalu Bertrandu, kome baci uzde svoga konja i reče:

- Prevariše me, ali ne mari, naprijed!

Pošto to izgovori, on sjaha, prijeđe potok i uputi se ravno na bataljon, koji je još uvijek bio nepomičan, i zaustavi se na dvadesetak koraka ispred njega, baš u trenutku kad je ađutant generala Marchanda, koji je vodio bataljon, isukao sablju i naredio da opale.

- Šta, prijatelji moji - doviknu im Napoleon - zar me ne poznajete? Ja sam vaš car. Ako među vama ima i jedan vojnik koji bi htio ubiti svoga generala, može, evo me.

Jedva što je izgovorio ove riječi, kad iz svih grla odjeknu opći uzvik: »Živio car!« Ađutant i po drugi put zapovjedi da pucaju, ali njegov glas zagluši tisuću usklika. I dok četiri poljska kopljanika pođoše za njim, vojnici poletješe iz stroja, pojuriše naprijed i okružiše Napoleona, padoše mu pred noge, počeše da mu ljube ruke, poskidaše bijele kokarde te ih zamijeniše trobojnima - sve to sa uzvicima radosti i oduševljenja, što natjera suze na oči njihovu starom generalu. No, uskoro zatim, on se sjeti da ne smije gubiti ni trenutka, pa komandova »nadesno«, stade na čelo kolone i nastavi put. Ispred njega je išao Dambronne sa svojih četrdeset grenadira, a za njim cijeli bataljon, koji je bio poslan da mu prepriječi put; i tako prispješe na vizijski brijeg. Sa toga brijega Napoleon je vidio da je ađutant stigao dolje, na jedno pola milje ispred njih do grada, gonjen onom četvoricom kopljanika, ispred kojih je, evo, umakao samo zahvaljujući svome dobrom konju: začas je nestao u gradu, ali se malo kasnije pojavio na njegovu drugom kraju, te je uspio pobjeći poprečnim putem, kuda ga kopljanici nisu mogli dalje goniti zbog iscrpljenosti svojih konja. Međutim, oficir koji se dao u bijeg i ona četiri vojnika koji su ga gonili i kao munja proletjeli ulicama Vizilla, već su odali cijelu stvar. Tog istog jutra vidjeli su ađutanta kako prolazi na čelu svoga bataljona, a sada se, evo, vraća sam, u trku, i to progonjen. Dakle, istina je: Napoleon dolazi, praćen ljubavlju svoga naroda i svoje vojske! Sve živo istrča na ulice, poletješe pitanja, a za njima i oduševljenje. Odjednom primijetiše vojsku na grebenu brijega La Murea. Ljudi, žene, djeca - svi mu pojuriše u susret, čitav grad ga je okružio još prije no što je stigao pred njegova vrata, dok su seljaci silazili sa svojih bregova skačući kao divokoze, a od stijene do stijene odjekivao je uzvik: »Živio car!«

Napoleon se zadržao u Vizilleu. Vizille je bio kolijevka francuske slobode, a godina 1814. nije htjela da iznevjeri 1789.{10}, jer je tu cara dočekalo stanovništvo, koje kao da je bilo opijeno od radosti. Ali, Vizille je samo mali gradić, bez oružja, bez bedema i bez garnizona; trebalo je ići na Grenoble. Jedan dio građana pođe za Napoleonom.

Na jedan sat udaljenosti od Vizillea ugledaše jednog pješadijskog oficira kako dolazi sav u znoju i prašini. Kao onaj stari Grk pred Maratonom, i on samo što nije pao od umora: donio je dragocjene vijesti.

Oko dva sata poslije podne, Sedma pješadijska pukovnija, kojom je zapovijedao pukovnik Labedovere (Labedoajer), bila je pošla iz Grenoblea protiv cara. Ali, na pola milje od grada, pukovnik koji je jahao pred svojim pukom, okrene se i zapovjedi da se zastane. Tada mu priđe jedan bubnjar i pruži mu svoj bubanj. Pukovnik uvuče ruku u bubanj i iz njega izvadi orla. I tada, da bi ga svi mogli vidjeti, podiže se na stremenima i reče:

- Vojnici! Pogledajte ovo slavno znamenje koje je nošeno u besmrtnim našim danima. On koji nas je onako često vodio u slavnim pobjedama, eto dolazi da osveti naše poniženje i našu nesreću. Došlo je vrijeme da se okupimo pod njegovu zastavu koja nikada nije prestala da bude naša. Tko me voli neka pođe za mnom! Živio car!

Cijeli puk pođe za njim.

Onaj oficir htio je da bude prvi koji će tu vijest saopćiti caru, pa je stoga odjurio naprijed, ali čitav puk pojuri za njim.

Napoleon obode svoga konja i nastavi put, a sva njegova mala vojska, uz uzvike oduševljenja, poleti za njim. Kad stigoše do jednog brežuljka, Napoleon opazi Labedovereov puk kako hita ubrzanim maršem. Čim su ga primijetili, odjekne jedno gromoglasno. »Živio car!« Ovaj uzvik čuše junaci s otoka Elbe i odazvaše mu se. Sada više nitko nije u svom redu, svi se guraju naprijed. Napoleon dojaha u sredinu gomile, vojnici ga okruživaše sa svih strana, Labedovere skoči s konja i obgrli Napoleonova koljena. Ovaj ga zagrli, pritisne ga na svoje grudi, pa mu reče.

- Pukovniče, vi ste me ponovo popeli na prijestolje!

Labedovere samo što nije pomahnitao od radosti. Taj zagrljaj stajat će ga života, ali šta onda? Proživio je čitavo stoljeće tko je čuo takve riječi.

Odmah nastavi put, jer Napoleon nema mira sve dok se ne nađe u Grenobleu. Grenoble je imao posadu koja je, kako rekoše, bila spremna da pruži otpor. Uzalud su vojnici jamčili za svoje drugove; car je, praveći se doduše kao da u to vjeruje, ipak zapovjedio da se pođe na grad.

Oko osam sati uveče Napoleon je stigao pod zidove Grenoblea.

Bedeme su bili posjeli Treća inženjerska pukovnija, koja se sastojala od dvije tisuće vojnika, Četvrta artiljerijska pukovnija, u kojoj je nekad služio Napoleon, sa dva bataljona Pete mjesne pukovnije i husarima Četvrte pukovnije. Uostalom, carev dolazak bio je toliko neočekivan, da je on stigao kad još nisu bile završene sve pripreme za otpor. Nije više bilo vremena ni da se podignu mostovi; ali gradska vrata bila su zaključana i komandant se protivio da ih otvori.

Napoleon je uvidio da je dovoljan jedan trenutak da ga upropasti. Noć je uskraćivala magično djelovanje njegova prisustva; sigurno je da ga sve oči traže, ali ga nitko ne vidi. Tada on naredi Labedovereu da pokuša nagovoriti artiljerce, i pukovnik se popne na jednu uzvisinu i uzvikne gromkim glasom:

- Vojnici, mi vam vraćamo junaka za kojim ste išli u toliko bitaka; na vama je da ga primite i da s nama ponovite onaj stari uzvik pobjednika Evrope: »Živio car!«

I doista, taj magični uzvik u isti mah odjekne ne samo gore na bedemima već i na svim krajevima grada. Sve pojuri prema vratima, ali ona su bila zatvorena, a ključevi su bili kod komandanta. Za to vrijeme, vojnici koji su pratili Napoleona, dođoše bliže.

Sada otpoče razgovor između onih izvana i onih iznutra, pitanja, odgovori, rukovanja kroz rešetke ... Ali, vrata se nisu otvarala. Car je škrgutao zubima od nestrpljenja i uznemirenosti. Najedanput, začu se uzvik: »Mjesta! Mjesta!« To su bili građani predgrađa Tres-Cloitre (Tre-Kloatr), koji dođoše sa gredama da probiju vrata. Svi se postaviše u redove, i poluge učiniše svoje, vrata zaškripe, popucaju i sruše se, a šest tisuća ljudi pojuri na izlaz.

To više nije bilo oduševljenje, to je bilo ludilo, bjesnilo. Svijet je navalio na Napoleona kao da će ga rastrgati. U jednom trenutku, uz pomamnu viku i radosno klicanje, skinuše ga s konja, digoše ga na ruke i ponesoše. Nikada još, ni u jednoj bici, nije bio izložen tolikoj opasnosti. Svi su drhtali za njega; on sam bio je jedini koji je mogao razumjeti da je ovaj val koji ga je ponio sobom samo čista ljubav.

Napokon se zaustaviše pred jednom kućom, njegov generalštab dođe i opkoli ga. Tek što su malo odahnuli, začuje se nova graja; ovo su sada stanovnici grada, koji su mu donosili čitava gradska vrata, kad mu već nisu mogli donijeti njihove ključeve.

Ta noć bila je produženje svečanosti; vojnici, građani i seljaci bratimili su se jedni s drugima. Napoleon je odmah naredio da se odštampaju novi proglasi. Oko osam sati trebalo ih je nalijepiti po ulicama i razdijeliti. Na sve strane bili su upućeni i glasnici da rasture proglas i da razglase: zauzet je glavni grad Dauphinea, a uskoro će se umiješati Austrija i napuljski kralj. Tek u Grenobleu, Napoleon je bio siguran da će prodrijeti do Pariza.

Idućeg dana dođoše svećenstvo, generalštab, predstavnici sudskih, građanskih i vojnih vlasti, da pozdrave cara. Nakon završene audijencije, Napoleon je izvršio smotru nad šest hiljada vojnika koji su sačinjavali posadu grada, i krenuo odmah u Lyon.

Sutradan, pošto je izdao tri proklamacije u kojima je objavio da je carsku vlast ponovo uzeo u svoje ruke, nastavio je put i prenoćio u Bourgoinu (Burgoenu). Gomila naroda koja ga je pratila stalno se povećavala, kao što je raslo i njeno oduševljenje, te je izgledalo kao da ga prati cijela Francuska i s njim prodire prema prijestolnici.

Na putu koji je vodio od Bourgoina za Lyon, Napoleon je saznao da su vojvoda Orleanski, grof d'Artois (Artoa) i maršal Macdonald (Mekdonald) odlučili da brane grad i da namjeravaju srušiti dva mosta (moranski i gijotjerski). On se nasmijao na ovu vijest u koju nije ni povjerovao, budući da je poznavao rodoljublje Lyonaca, pa zapovjedi Četvrtoj husarskoj pukovniji da udari na Guillotiere (Gijotjer). Pukovniju dočekakaše uzvicima: »Živio car!« Ovaj gromoglasni uzvik došao je čak do Napoleona, koji je išao za pukovnijom na razdaljini od oko četvrt sata. On odmah obode svoga konja, i sam samcat, pun samopouzdanja, stiže u vrijeme kad su mu se najmanje nadali, među taj narod čiju je radost njegova prisutnost pretvorila u pravi delirij.

U istom trenutku vojnici i s jedne i s druge strane navališe na barikade, koje su ih razdvajale, i takmičeći se u radu, razoriše ih za četvrt sata a onda poletješe jedni drugima u naručje. Vojvoda Orleanski i maršal Macdonald bili su primorani da se povuku; grof d'Artois pobjegne, a za njim pođe samo jedan jedini rojalist, dok su ga ostali napustili.

U pet sati cijela posada pohita da se pokloni caru. Za jedan sat Napoleonova vojska zauzme grad.

U osam sati, Napoleon uđe u drugi glavni grad kraljevine.

Za sve vrijeme njegova četverodnevnog boravka, masa od dvadeset hiljada ljudi bez prestanka je stajala pod njegovim prozorima.

13. car ostavi Lyon i prenoći u Maconu (Makon). Oduševljenje je sve više raslo. Sada ga ispred gradskih vrata nisu dočekivali samo pojedinci već su izlazili i predstavnici vlasti.

17. marta pozdravio ga je u Auxerreu (Okser) gradski načelnik - prvi viši državni činovnik koji se usudio da pozdravi i prizna cara.

Iste večeri pri javiše i maršala Neya. Postiđen zbog nelojalnosti koju je pokazao godine 1814. i zbog zakletve koju je dao Ljudevitu XVIII, on je došao moliti da ga car uvrsti u redove svojih grenadira. Napoleon ga zagrli, nazove junakom nad junacima, i sve bi zaboravljeno.

Još jedan smrtonosni zagrljaj.

20. marta, oko dva sata poslije podne, Napoleon stiže u Fontainebleau. Ovaj dvorac je u njemu izazvao užasne uspomene, jer je u jednoj od tih soba mislio da će izgubiti život, a u drugoj je izgubio carevinu. Ovdje se zadržao jedva koji trenutak, pa je odmah produžio svoj trijumfalni pohod na Pariz.

U Pariz je stigao kao i u Lyon i Grenoble, predveče, poslije napornog marša, na čelu trupa koje su bile određene da čuvaju predgrađa. A mogao je, da je htio, u nj ući sa dva milijuna ljudi.

Oko osam i po uveče ušao je u dvorište Tuilerija. I tu, kao ono u Grenobleu, potrčaše mu u susret, hiljade ruku pokrenuše se da ga dohvate, i ponesoše ga od gomile do gomile, uz neopisive uzvike radosti. Gomila je bila tako velika da ju je bilo nemoguće obuzdati; to je bila brza planinska bujica koja je morala projuriti svojim tokom. Napoleonu je preostalo samo da ponavlja ove riječi: »Prijatelji moji, ta vi ćete me ugušiti!«

U odajama dvorca Napoleon je zatekao sasvim drukčiju gomilu, gomilu koja je stajala u zlatu i strahopoštovanju, gomilu dvorana, velikodostojnika, generala i maršala. Ova nije prijetila da ga udavi, ova se samo pred njim duboko klanjala.

- Gospodo moja - reče im car - nekoristoljubivi ljudi dovedoše me natrag u moju prijestolnicu; to su uradili podoficiri i vojnici; narodu i vojsci treba za sve da zahvalim.

Još te iste noći, Napoleon poče sve reorganizirati. Za ministre su imenovani: Cambaceres (Kambaser) je imenovan za ministra pravde, vojvoda od Vincenze (Vinčence) za vanjske poslove, maršal Davoust za vojsku, vojvoda od Gaete za financije, Decres (Dekre) za mornaricu, Fouche (Fuše) za policiju, Carnot (Karno) za unutrašnje poslove, vojvoda od Bassana opet je imenovan za državnog sekretara, grof Mollien (Molian) opet za upravnika riznice, vojvoda od Roviga za vrhovnog komandanta žandarmerije, Montalivet postade intendant, Letort (Letor) i Labedovere postadoše generali, Bertrand i Drouot zadržani su na svojim položajima, prvi kao veliki maršal dvora, a drugi kao general-major garde; napokon, svi stari komornici, štitonoše i šefovi ceremonijala iz 1814. godine opet su vraćeni na svoja mjesta.

26. marta, sva viša državna tijela pozvana su da Napoleonu polože zakletvu.

Sutradan, činilo se kao da Burboni nikada nisu ni postojali, cijelom narodu činilo se kao da je to bio samo san!

I zaista, revolucija je izvršena za jedan dan i nije stajala ni kapi krvi: ovom prilikom nitko nije mogao predbaciti Napoleonu za smrt oca, brata ili prijatelja. Jedina vidna promjena bila je boja na zastavama koje su vijorile nad francuskim gradovima, i uzvik: »Živio car!« koji je odjekivao s kraja na kraj Francuske.

Međutim, narod je bio ponosan zbog velikog spontanog djela koje je upravo izvršio. Veličina djela što ga je narod tako divno izveo činilo se kao da je svojim gigantskim uspjehom zbrisala nesreće posljednjih triju godina; narod je osjećao zahvalnost prema Napoleonu što se opet popeo na prijestolje.

Napoleon je napokon mogao ispitati i ocijeniti svoj položaj.

Pred njim su bila dva puta.

Ili da pokuša sve da bi se održao mir, a da se, međutim, sprema za rat, ili da započne rat jednim od onih svojih nepredviđenih munjevitih udaraca, koji su bili uzrok da su na njega gledali kao na Jupitra - gromovnika Evrope.

Svaki od ova dva puta imao je svojih nedostataka.

Učiniti sve da se održi mir, značilo je dati saveznicima vremena da se priberu. Ako oni počnu prebrojavati svoju vojsku i uspoređivati je s Francuskom, naći će kod sebe upravo toliko armija koliko Francuska ima divizija. Omjer snaga bio bi pet prema jedan u njihovu korist. Ali što onda? Nisu li francuski vojnici pobjeđivali i u takvim slučajevima?!

Početi odmah rat, značilo bi dati pravo onima koji su tvrdili da Napoleon ne želi mir. Zatim, Napoleon je raspolagao sa jedva četrdeset tisuća ljudi. Istina, to je bilo dovoljno da se ponovo zauzme Belgija i da se uđe u Bruxelles. Ali, u Bruxellesu bi se tada našao okružen utvrđenim gradovima, koje je trebalo osvajati jedan za drugim, a Maestricht (Mastrih), Luxemburg i Anvers nisu gradovi od pijeska koje bi čovjek mogao osvojiti jednim potezom. Uz to, osjećalo se vrenje u Vandeji, vojvoda od Angoulemea išao je na Lyon, a Marseljci na Grenoble. Trebalo je najprije ugušiti ovaj unutrašnji požar, koji je prijetio Francuskoj, da bi se moglo izići pred neprijatelja sa svom svojom snagom i mržnjom.

Napoleon je, dakle, izabrao prvu mogućnost. Mir, koji je on odbio 1814. god. nakon neprijateljskog upada u Francusku, može biti prihvaćen 1815, nakon povratka s otoka Elbe. Kad se čovjek penje, može se zaustaviti gdje hoće, ali nikako ne i kad pada.

Da bi pred narodom pokazao svoju dobru volju, on je evropskim kraljevima uputio slijedeću okružnicu:

»Gospodine brate,

Vi ste u toku posljednjeg mjeseca doznali za moj povratak na obale Francuske, za moj ulazak u Pariz i za odlazak porodice Burbona. Vašem Veličanstvu treba da je poznata prava priroda ovih događaja: to je djelo jednodušne volje jednog velikog naroda koji poznaje svoje dužnosti i svoja prava. Ono očekivanje koje me je navelo na najveću od svih žrtava bilo je iznevjereno; stoga sam došao natrag, i od trenutka kad je moja noga stupila na francusku obalu, ljubav moga naroda nosila me sve do Pariza. Stoga je moja prva briga da tako veliku odanost nagradim časnim mirom. Pošto je obnavljanje carskog prijestolja neophodno za sreću Francuske, moja je najveća želja da ono ujedno posluži i učvršćenju evropskog mira. Dosta je bilo ratne slave, koja je naizmjence krasila zastave različitih naroda; dosta je bilo i promjenljive sudbine koja je neuspjehe zamjenjivala trijumfima; poslije velikih uspjeha dolazile su velike nedaće, tako da je već dosta te promjenljive sreće: danas se vladarima otvara drugačija pozornica, i ja na nju stupam prvi.
Pošto smo svijetu pružili prizore velikih borbi, bit će mnogo ugodnije da se odsad natječemo samo u očuvanju blagodati mira, a jedina borba koju ćemo voditi neka bude sveta borba za sreću naroda. Francuska smjelo objavljuje ovu krajnju težnju svih svojih stremljenja. Strepeći za svoju nezavisnost, ona kao osnovni princip svoje politike ističe najveće poštovanje nezavisnosti drugih naroda. Ako su ovo, a ja vjerujem da jesu, osjećaji i Vašeg Veličanstva, onda je opći mir osiguran za dugo vremena, a sama pravda u državama bit će dovoljna da štiti njihove granice.«

Ovo pismo u kojem se predlagao mir čiji bi osnovni princip bio poštivanje nezavisnosti drugih naroda zateklo je savezničke vladare kad su pregovori o podjeli Evrope bili u punom jeku. U ovoj velikoj šahovskoj igri s narodima, u ovoj javnoj trgovini s ljudima, Rusija je uzela za sebe Veliko vojvodstvo Varšavsko, Pruska je progutala jedan dio kraljevine Saske, jedan dio Poljske, Vestfalije i Frankonije, pružajući se poput ogromne zmije koja svojim repom dodiruje Memel a glavu je ispružila na lijevu obalu Rajne, sve do Thionvilla (Tionvila). Austrija je opet htjela onaj dio Italije koji je imala prije ugovora u Campo-Formiju, i sve ostalo što je njen dvoglavi orao držao u svojim kandžama prije sklapanja ugovora u Požunu i Beču. Namjesnik Holandije, koji je bio podignut na stupanj kralja, tražio je da mu se prizna sjedinjenje s Belgijom i da mu se daju kao nasljedne države oblast Liege i Veliko vojvodstvo Luksemburg. Najzad, kralj Sardinije tražio je da se Genova spoji s njegovim zemljama, kojima nije vladao već punih petnaest godina. Svaka od velikih sila htjela je da uzme za sebe po jednu malu kraljevinu, pa da je drži kao što mramorni lav drži kuglu u svojoj šapi. Rusija je zahtijevala Poljsku, Pruska Sasku, Španija Portugaliju, Austrija Italiju. A Engleska, koja je snosila troškove svih tih preokreta, zahtijevala je dvoje umjesto jednog: Holandiju i Hannover.

Kao što se vidi, trenutak je bio loše odabran. Pa ipak, ovaj carev prijedlog možda bi imao uspjeha da Kongres nije bio na okupu, i da su se pregovori mogli voditi posebno sa jednim pa s drugim vladarom. Ali, budući da su svi članovi Kongresa sjedili jedan pokraj drugoga, i gledali jedan drugome u lice, njihovo samoljublje je nadvladalo, te tako Napoleon ne dobi odgovora na svoje pismo.

Car nije bio ni najmanje iznenađen ovom šutnjom, on je to uostalom, predviđao, pa se navrat-nanos spremao za rat. I što je više ispitivao francuske obrambene snage, sve je više sebi čestitao što nije pošao za svojim prvim raspoloženjem. U Francuskoj je vladalo potpuno rasulo; jedva da je ostao skelet od vojske; a što se tiče ratne spreme, baruta, pušaka i topova, izgleda da je sve bilo upropašteno.

Već puna tri mjeseca Napoleon radi po šesnaest sati dnevno. Na njegovu zapovijed, u Francuskoj niču tvornice, radionice i talionice; samo radionice oružja glavnoga grada proizvele bi po tri hiljade pušaka za dvadeset i četiri sata, dok su krojači za isto vrijeme izrađivali tisuću petsto do tisuću osamsto vojničkih odijela. Sastav pješačkih pukovnija povećan je istovremeno od dva bataljona na pet, a konjičke su bile pojačane svaka sa dva eskadrona; organizirano je dvjesta bataljona narodne garde, dvadeset mornaričkih pukovnija, a četrdeset pukovnija mlade garde upotrijebljeno je za aktivnu službu, dok su stari isluženi vojnici, koji su se nalazili na odsustvu, pozvani pod zastavu; unovačeni su obveznici od 1814-1815. godine, a vojnici i oficiri u ostavci reaktivirani su. Formirano je šest armija: Sjeverna, Mozelska, Rajnska, Jurska, Alpinska i Pirenejska, dok se sedma, pod nazivom rezervne armije, skupljala pod zidinama Pariza i Lyona, gradovima koje je trebalo utvrditi.

I zaista, svaki veći grad mora imati osiguranu obranu. Jer, zna se da je više nego jednom stara Lutecija za svoje spasenje imala zahvaliti svojim bedemima. Da se Beč 1805. godine mogao braniti, bitka kod Ulma ne bi bila odlučujuća. Isto tako, da je Berlin 1806. godine bio utvrđen, vojska bi se, iako potučena kod Jene, u njemu opet prikupila i sjedinila s ruskom armijom. I da je Madrid 1808. godine bio u stanju da se brani, francuska vojska, unatoč pobjedama kod Espinoze, Tudela, Burgosa i Somma Sierre, ne bi se usudila ići na prijestolnicu ostavljajući iza sebe englesku i španjolsku armiju, koje su išle u pravcu Salamanke. I napokon, da se Pariz 1814. godine mogao braniti samo osam dana, savezničke armije bile bi prignječene i ugušene između zidova Pariza od onih osamdeset hiljada vojnika koje bi Napoleon prikupio kod Fontainebleaua.

Generalu inženjerije Haxou bilo je povjereno izvođenje ovog velikog djela; on je imao utvrditi Pariz, a general Lery trebalo je da to isto učini u Lyonu.

Dakle, ako ga saveznici ostave na miru samo do 1. juna, brojno stanje njegove vojske popet će se od dvjesta tisuća na četiri stotine i četrnaest tisuća. Ako ga ostave na miru do 1. septembra, ne samo da će se ova brojka udvostručiti već će i svi gradovi do centra Francuske biti utvrđeni, i služit će u neku ruku kao prethodna utvrđenja. Tako se godina 1815. takmičila s godinom 1793, i Napoleon je postigao isto toliko koliko onda Komitet javne sigurnosti, samo bez upotrebe giljotine.{11}

Nije smio gubiti nijedan trenutak: saveznici, koji su se složili oko Saske i Poljske, čekali su spremni i s oružjem u ruci.

Padoše četiri zapovijedi i Evropa opet pođe na Francusku.

Wellington i Blucher sakupili su dvjesta dvadeset hiljada ljudi; Englezi, Prusi, Hanoverci, Belgijanci i Braunšvajgovci stajali su između Liegea i Courtraya (Kurtrej), Bavarci, Badenci i Virtemberžani hitali su prema Pfalzu i Schwarzwaldu (Švarcvald); Austrijanci su ubrzanim maršem išli u susret; Rusi su se kretali preko Frankonije i Saske, i najkasnije za dva mjeseca stići će iz Poljske na obale Rajne. Vojska od devetsto tisuća ljudi bila je spremna, a trebalo je da joj stigne još trista tisuća. Koalicija je poznavala Kadmovu tajnu{12}; na njen poziv vojnici kao da su izlazili iz zemlje.

Međutim, ukoliko su se neprijateljske armije više povećavale, Napoleon je sve više osjećao potrebu za osloncem u narodu, koji mu je godine 1814. nedostajao. Jednoga trenutka on se kolebao da li da se odrekne carske krune, i opet uzme u ruke mač prvoga konzula. Ali on, koji je bio rođen u revoluciji, ujedno se nje plašio; on se bojao onog narodnog bijesa za koji je dobro znao da ga ništa ne može ukrotiti. Narod se žalio da nema slobode, te on naumi da dopuni Ustav. Godina 1790. imala je svoju federaciju, godina 1815. neka ima svoje »majsko polje«{13}; možda će se na taj način utišati slobodoumne težnje. Napoleon je izvršio reviziju ustava, a 1. juna na oltaru na Marsovu polju, položio je zakletvu na vjernost novom Ustavu. Istoga dana otvorio je Narodnu skupštinu.

Odmah zatim, oslobodivši se te političke komedije koju je tako nerado izigravao, Napoleon je prihvatio svoju pravu ulogu - ulogu generala. On je sada imao sto osamdeset tisuća vojnika na raspolaganju da s njima otpočne rat. Dakle, šta da radi? Da li da pođe Anglo-Prusima u susret, i sukobi se s njima kod Bruxellesa ili Namura? Ili da saveznike čeka pod zidovima Pariza i Lyona? Da li da bude Hanibal ili Fabije?{14}

Ako bude čekao na dolazak saveznika, imat će vremena do augusta i onda bi njegova mobilizacija bila potpuna i sve pripreme dovršene. Tada bi se mogao svim sredstvima boriti protiv jedne vojske koja bi bila oslabljena za dvije trećine, jer bi bila prisiljena da toliko svojih korpusa ostavi u pozadini.

Ali, polovina Francuske koja bi tada pala neprijatelju u ruke ne bi razumjela mudrost ovog koraka. Istina, čovjek može biti i Fabije kad u svojim rukama drži polovinu zemljine kugle kao Aleksandar, ili kad se, kao Wellington kreće na zemljištu strane države. Uostalom, to kolebanje nije bilo svojstveno caru.

S druge strane, on se nadao da će svojim brzim upadom u Belgiju zbuniti neprijatelja, koji je uvjeren da Napoleon nije u stanju da izađe na bojište; "Wellington i Blucher mogu biti potučeni, razbijeni i uništeni prije nego što ostatak savezničke vojske bude imao vremena da im dođe u pomoć. Tako bi dobio Bruxelles; na obalama Rajne mašili bi se opet oružja; Italija, Poljska i Saska bi se digle, i koalicija bi se raspala već u samom početku, ako bi taj prvi udarac bio dobro izveden.

Istina je da bi u slučaju neuspjeha neprijatelj mogao ući u Francusku još početkom jula, to jest dva mjeseca ranije nego što je namjeravao; ali može li Napoleon poslije svog trijumfalnog pohoda od Antibesa do Pariza sumnjati u svoju vojsku, i uopće pretpostaviti poraz?

Od svojih sto osamdeset tisuća ljudi car je morao odvojiti jednu četvrtinu da utvrdi Bordeaux (Bordo), Toulouse (Tuluz), Chamberv (Šamberi), Befort (Befor), Strasbourg (Strasburg) i da drži u pokornosti Vandeju, tu rak-ranu Francuske, ranu koju su loše isjekli Hoche{15} (Hoš), i Kleber. Tako mu je ostalo svega sto dvadeset i pet tisuća ljudi koje je trebalo rasporediti između Philippevillea (Filipvil) i Maubeugea (Mobež). Istina, on je protiv sebe imao dvjesta tisuća neprijateljskih vojnika, ali ako pričeka još šest nedjelja, imat će na vratu čitavu Evropu. 12. juna Napoleon je otputovao iz Pariza, 14. je premjestio svoj glavni štab u Beaumont (Bomon), gdje se ulogorio sa šezdeset tisuća ljudi, od kojih je deset tisuća bacio na svoje desno krilo prema Philippevilleu, a četrdeset na lijevo krilo prema Sobreu na Sambri. U tom položaju Napoleon je imao pred sobom Sambru, desno Meuse, lijevo i za leđima šume avenske, šimejske i žedinske.

Neprijatelj se nalazio između Sambre i Escauta (Esko), na prostoru od blizu dvadeset milja.

Prusko-saska vojska, pod Blucherovim zapovjedništvom, predstavljala je prethodnicu. Ona je brojila sto dvadeset tisuća ljudi sa trista topova. Bila je podijeljena u četiri korpusa: prvim je zapovijedao general Ziethen (Citen), a glavni mu je štab bio u Fleurusu (Fleri) i Charleroiu (Šarlroa), i činio je centar; drugim je zapovijedao general Pirsch (Pirš), a logorovao je u okolici Namura (Namir), trećim, koji se nalazio na obalama Meuse, u okolici Dinanta, general Thielmann (Tilman); četvrtim, koji je bio postavljen iza prednja tri, a glavni štab mu je bio u Liegeu, zapovijedao je general Bulow.

U tom položaju prusko-saska vojska imala je oblik potkove, čiji su se krajevi, kako već rekosmo, dodirivali: jedan Charleroi a drugi Dinant, a od francuskih predstraža prvi je bio udaljen tri sata a drugi sat i po.

Englesko-holandska armija{16} stajala je pod glavnim zapovjedništvom Wellingtona; brojila je sto četiri tisuće i dvjesta ljudi, raspoređenih u deset divizija koje su bile podijeljene u dva velika pješačka i jedan konjički korpus. Prvim pješačkim korpusom zapovijedao je princ d'Orange (d'Oranž), čiji je glavni štab bio u Braine-le-Comteu (Bren-le-Kont); drugim general-lajtnant Hill, sa glavnim štabom u Bruxellesu, i napokon, konjicom, koja se nalazila oko Grammonta (Gramon), zapovijedao je lord Uxbridge (Iksbridž), dok se veliki artiljerijski park nalazio u Gandu (Gan).

Druga armija imala je položaj sličan prvoj; samo što je ovdje potkova bila okrenuta, i umjesto krajeva, ovdje je francuskom frontu najbliže bilo središte; inače, prusko-saska vojska sasvim je odvajala drugu armiju od francuske vojske.

14. uveče Napoleon se približio neprijatelju na samo dva sata udaljenosti, a da ovaj nije ništa znao o njegovu kretanju. Cijelu noć je proveo nadnesen nad jednom kartom ovoga predjela i okružen uhodama koje su dolazile tokom cijele noći i donosile mu sigurne podatke o pojedinim položajima neprijatelja. Pošto je tačno razmotrio položaje, on je svojom uobičajenom oštroumnošću odmah uočio da su oni toliko razvili svoju liniju da su im potrebna tri dana da se opet sjedine. Dakle, ako ih iznenada napadne, može odsjeći jednu armiju od druge, i tako potući svaku za sebe. On, prije svega, sastavi u jedan korpus dvadeset tisuća konjanika; to će biti sablja koja će neprijateljsku zmiju presjeći nadvoje, a zatim je on smrviti jednu njenu polovinu za drugom.

Pošto je napravio plan bitke, Napoleon razasla svoje naredbe u raznim pravcima, nastavljajući i dalje s proučavanjem zemljišta i ispitivanjem uhoda. Sve ga je držalo u uvjerenju da savršeno poznaje položaj neprijatelja, dok, međutim, neprijatelj ništa ne zna o njegovu, kad iznenada dojuri u galopu ađutant generala Gerarda (Žerar). On donese vijest da su general-lajtnant Bourmont (Bormon) i pukovnici Clouet (Klue) i Willoutrey (Vilutrej) iz Četvrtog korpusa prešli na stranu neprijatelja. Napoleon to sasluša mirno, kao čovjek koji je navikao na izdaje, pa se okrene Neyu, koji je stajao pred njim, i reče:

- No, čuli ste, maršale? To je vaš ljubimac za kojega nisam htio ni čuti, a vi ste mi jamčili za njega, pa sam ga uzeo samo iz obzira prema vama; a eto, sad je prešao neprijatelju.

- Sire - odgovori mu maršal - oprostite mi! ali ja sam vjerovao da je on tako odan da mogu odgovarati za njega kao za sebe samoga.

- Gospodine maršale - odvrati Napoleon ustajući s mjesta i stavljajući mu ruku na rame - tko je plav ostaje plav, a tko je bijel ostaje bijel.

Zatim ponovo sjedne i odmah u svoj plan unese izmjene koje je zahtijevala ova nova promjena položaja.

U osvit zore trebalo je da krenu njegove kolone. Prethodnica njegova lijevog krila, sastavljena od pješačke divizije generala Jeromea Bonapartea, bivšeg vestfalskog kralja, imala je zadatak da potisne prethodnicu korpusa pod generalom Ziethenom i da osvoji most kod Marchiennesa; desno krilo generala Gerarda trebalo je da na vrijeme zauzme most kod Chateleta; dok je laka konjica generala Pajola (Pažol), koja je bila prethodnica centra, imala zadatak da potpomognuta Trećim korpusom prodre naprijed i da zauzme most kod Charleroia. Oko deset sati trebalo je da francuska vojska prijeđe preko Sambre i da se nađe na neprijateljskom zemljištu.

Sve je izvršeno kako je Napoleon zapovjedio. Jerome je potukao Ziethena zarobivši mu petsto ljudi, Gerard je na juriš osvojio šatelski most i odbacio neprijatelja za čitav sat s one strane rijeke; samo je Vandamme oklijevao, i još ni u šest sati izjutra nije napustio svoje logorište.

- On će nas stići - reče Napoleon. - Pajol, sad napadnite vi sa svojom lakom konjicom.

Pajol ode i razjuri sve što mu je bilo na putu. Jedan pješački odred htio mu se oduprijeti, ali general Desmichels (Demišel) na čelu 4. i 9. lovačkog bataljona, jurnu, probi ga, razdvoji i raskomada, te mu zarobi nekoliko stotina vojnika. Pajol, u trku, koseći sabljom, stiže pred Charleroi i uđe u nj; za njim je išao Napoleon. U tri sata pojavi se Vandammes; jedan nečitljivo napisan broj bio je uzrok njegovu zakašnjenju; on je broj četiri zamijenio sa šest. Ta greška kaznila je u prvom redu njega samoga, jer nije učestvovao u borbi.

Još iste večeri cijela francuska vojska prijeđe preko Sambre; Blucherova vojska povlačila se natrag u Fleurus, te je tako između sebe i englesko-holandske vojske ostavila prazan prostor od četiri milje.

Napoleon je odmah uočio ovu pogrešku i pohitao da je iskoristi; izdao je Neyu usmenu zapovijed da sa četrdeset dvije tisuće vojnika pođe briselskim drumom prema Charleroiu i da se zaustavi tek u selu Quatre-Bras (Katr-Bra), važnoj tački gdje se sijeku putovi koji vode u Bruxelles, Nivelles (Nivel), Charleroi i Namur. Tu je trebalo da zadrži Engleze, dok je Napoleon sa svojih sedamdeset dvije tisuće vojnika trebalo da potuče Pruse. Maršal odmah krene.

Napoleon, koji je smatrao da su njegove zapovijedi izvršene, ujutro 16. juna krene dalje i nađe prusku vojsku, spremnu za bitku, između Saint-Amanda (Sent-Aman) i Sombreffea nasuprot Sambri; ona je bila sastavljena od tri korpusa koji su bili smješteni u Charleroiu, Namuru i Dinantu. Neprijateljski položaj bio je loš jer je svojim desnim krilom bio izložen Neyu, koji je prema dobivenoj zapovijedi u ovom trenutku morao biti u Quatre-Brasu, to jest na dvije milje iza neprijatelja. Prema tome Napoleon je izdavao svoje zapovijedi. Svoju vojsku rasporedio je u istoj liniji sa Blucherovom, da ga napadne sprijeda, a Neyu je odmah poslao jednog povjerljivog oficira s nalogom da u Quatre-Brasu ostavi samo jedan izviđački odred, a on da se najvećom brzinom okrene prema Bryju i da napadne Pruse s leđa. Drugi oficir odjurio je istoga trenutka da zaustavi korpus grofa Erlona, koji je predstavljao rezervu, te se prema tome sada morao nalaziti tek u Villers-Peruinu (Vijer-Perien); on je imao skrenuti udesno i uputiti se također u Bry. Ova nova naredba pomaknula je događaje za čitav sat, ali je pružala dvostruke izglede, jer ako jedan izostane, onaj drugi će sigurno stići, a ako prema uputstvima obojica stignu istovremeno, cijela pruska vojska je izgubljena. Prvi topovski meci, koje Napoleon bude čuo iz Bryja ili iz Vagneleea (Vanjle), imali bi biti znak za napad. Pošto je učinio taj raspored, Napoleon stane čekati.

Međutim, vrijeme je prolazilo, a ništa se nije čulo. Prođoše dva, tri, četiri sata poslije podne: još uvijek ona ista tišina. Dan je bio odviše dragocjen da bi se mogao samo tako izgubiti. Već sutrašnjica mogla je donijeti sjedinjenje neprijateljske vojske, i tada bi Napoleon morao praviti drugi plan, da bi povratio sreću koja mu je bila u rukama. On dade znak za napad, vjerujući da će borba toliko zaokupiti Pruse da se neće ni osvrtati na Neya, koji će se nesumnjivo pojaviti pri prvom topovskom pucnju.

Napoleon je otvorio borbu općim napadom na lijevo krilo; nadao se da će time veći dio neprijateljeve borbene sile odvući na tu stranu, te ga tako udaljiti od njegove odstupne linije u trenutku kad Ney bude dolazio. Zatim će nastojati da probije neprijateljski centar, kako bi najjači dio neprijateljske vojske zatvorio u željezni trokut koji je postavio dan ranije. Borba je započela i trajala je dva sata a da nije bilo nikakvih vijesti ni od Neya ni od Erlona; oni su morali biti obaviješteni do deset sati prije podne, a jedan je bio udaljen samo dvije milje a drugi dvije i po. Napoleon je bio primoran da sam izvojuje pobjedu. On izda zapovijed da se i rezerva ubaci u borbu i da započne kretanje prema centru koje je imalo odlučiti o uspjehu toga dana. U tom trenutku javiše mu da se na Epinjiškoj ravnici pojavila jedna jaka neprijateljska kolona, koja prijeti njegovu lijevom krilu. Kako se ta kolona mogla provući između Neya i Erlona? Kako je Blucher mogao izvršiti manevar, koji je zamislio on, Napoleon? To nije mogao da pojmi. Ne mari, on zaustavi svoje rezerve da ih suprotstavi tom novom napadu, a kretanje prema centru bude obustavljeno.

Četvrt sata poslije toga on dozna da je ta kolona Erlonov korpus, koji je umjesto da krene putem za Bry udario putem za Saint-Amand. On tada nastavi svoj prekinuti manevar, pođe na Ligny (Linji), zauzme ga na juriš i prisili neprijatelja na povlačenje. Ali, noć se primicala, a cijela Blucherova armija marširala je kroz Bry, koji je trebalo da bude posjednut sa dvadeset tisuća vojnika Neyove vojske. Ipak, toga dana pobjeda je bila na francuskoj strani: četrdeset topova palo je u ruke Francuza, dvadeset tisuća vojnika onesposobljeno je za borbu, a pruska vojska nalazila se u takvom stanju da su od sedamdeset tisuća vojnika, koliko je brojila, oko ponoći generali jedva mogli skupiti 30 000 ljudi{17}. I sam Blucher bio je pao s konja, ali je koristeći se mrakom, sav zgnječen, umakao na konju nekog draguna.

U toku noći Napoleon je dobio vijesti od Neya; pogreške iz 1814. godine, ponovljene su i 1815. Umjesto da ,je, prema Napoleonovoj zapovijedi, zorom krenuo prema Quatre-Brasu, koji je bio posjednut sa jedva deset tisuća Holanđana, te da je zauzeo to mjesto, Ney je tek oko podne pošao iz Gosseliesa (Gosli), tako da je u Quatre-Bras stigao tek oko tri sata poslije podne, i umjesto deset tisuća zatekao je trideset tisuća vojnika, koji su se tu skupili od podne do tri sata, budući da je Wellington to mjesto odredio za zborište svojih korpusa. Maršal koji je u opasnim prilikama uvijek dobivao svoju poznatu energiju, uvjeren da za sobom ima dvadeset tisuća vojnika grofa Erlona, nije se ni trenutka kolebao, već je odmah napao. Njegovo iznenađenje bilo je veliko kad je vidio da mu ne dolazi u pomoć korpus na koji je računao i da, potisnut nadmoćnom silom, ne može doći do svoje rezerve. Zbog toga je morao poslati svog ađutanta u potragu za njom s izričitim naređenjem da krene prema njemu. Ali, u istom trenutku on je sam dobio obavijest od Napoleona. Bilo je suviše kasno: borba je započela, trebalo ju je izdržati. Ipak ponovo pošalje svoga ađutanta u susret grofu Erlonu da ga ovlasti da nastavi put za Bry, a sam se s još većom žestinom obori na neprijatelja. Uto Englezima prispije novo pojačanje od dvanaest tisuća vojnika pod Wellingtonom, i Ney je bio prisiljen da se povlači prema Frasnesu, dok je za to vrijeme armijski korpus grofa Erlona, krećući se čas ovamo čas onamo, lutao cijeli dan na relaciji od tri milje, između dvije kanonade, ne koristeći ni Neyu ni Napoleonu.

Iako pobjeda, da se i mogla postići, ne bi bila odlučna, ipak bi bila neka pobjeda. Pruska vojska u svom potpunom povlačenju (povlačila se nalijevo) sasvim je otkrila englesku armiju koja je sad bila najbliža. Da bi im onemogućio sjedinjenje, Napoleon pošalje na nju generala Grouchyja sa trideset i četiri hiljade ljudi, s naređenjem da je goni do uništenja. Ali Grouchy učini istu pogrešku koju je učinio Ney: posljedice te pogreške bit će katastrofalne.

Mada je zapovjednik engleske vojske bio naviknut na brze Napoleonove udare, ipak je vjerovao da će stići u Quatre-Bras, da se tu sjedini sa Blucherom. I doista, 15. u sedam sati uveče, lord Wellington primi feldmaršalova kurira, koji mu saopći da je sva francuska vojska u pokretu i da su borbe već u toku. Četiri sata poslije toga, baš kad je htio uzjahati na konja, dođe mu glas da su Francuzi gospodari Charleroia, da njihova vojska, u jačini od sto pedeset tisuća ljudi, ide ravno na Bruxelles i da je već zauzela cijeli prostor između Marchiennesa, Charleroia i Chateleta. Kad je to čuo, on smjesta krene, izdavši zapovijed svim trupama da ostave svoje logore i da pođu u Quatre-Bras, kamo je on, kao što smo rekli, stigao u šest sati da sazna za pruski poraz. Da je maršal Ney izvršio dobivene zapovijedi, Wellington bi ovdje saznao za njezin potpuni slom{18}.

Uostalom, smrt bijaše izvršila užasnu razmjenu: vojvoda od Brunswicka poginuo je kod Quatre-Brasa, a general Letort kod Fleurusa.

Položaj triju armija u noći između 16. i 17. bio je ovakav:

Napoleon je ostao na bojištu; Treći korpus nešto ispred Saint-Amanda; Četvrti ispred Vichyja; konjica maršala Grouchyja bila je u Sombrefu; garda na visovima Bryja; Šesti korpus iza Lignyja, a laka konjica na cesti za Namur, gdje su se nalazile predstraže.

Blucher, koga je Grouchy malo potisnuo ali ga je poslije jednosatnog gonjenja izgubio iz vida, izvršio je svoje povlačenje u dvije kolone i zaustavio se iza Gemblouxa (Žanblu), gdje je našao Četvrti korpus, koji je pod zapovjedništvom generala Bulowa stigao iz Liegea.

Wellington se nalazio kod Quatre-Brasa i postepeno prikupljao između 15. i 16, čitav dan 16. i gotovo cijelu noć između 16. i 17.

Oko dva sata po ponoći Napoleon posla jednog ađutanta maršalu Neyu; car je pretpostavljao da će englesko-holandska vojska početi da se povlači za prusko-saskom, te stoga zapovjedi da ponovi svoj napad na Quatre-Bras; general Lobau (Lobo), koji se uputio namirskom cestom sa svoje dvije divizije, sa svojom lakom konjicom i teškom konjicom generala Milhauda, potpomoći će ga, a za ovaj napad on je bio dovoljno jak, budući da će, po svoj prilici, imati posla samo s neprijateljskom rezervom.

Čim je počelo svitati, krene francuska vojska podijeljena na dvije kolone: jedna je brojila šezdeset osam tisuća ljudi i njom je zapovijedao Napoleon, koji je išao na Engleze; druga je brojila trideset i četiri tisuće, a vodio ju je Grouchy sa zadatkom da goni Pruse.

Ney je još uvijek bio u zakašnjenju, i Napoleon stiže prvi pred Quatre-Bras, gdje ugleda jedan korpus engleske konjice. Da bi iskušao njihovu jačinu, on pošalje na njega jedno odjeljenje od sto husara, koje neprijatelj snažno odbije. Tada francuska vojska zastane da se stavi u bojni poredak. Konjica generala Milhauda razvi se na desnom krilu; laka konjica zauzme lijevo krilo u paralelnim redovima; pješadija zauzme sredinu i drugi red; artiljerija je nastojala iskoristiti neravno zemljište pa je prema tome podesila svoj raspored.

Ney se još nije pojavio. Napoleon, bojeći se da ga ne izgubi, kao što je to bilo prošlog dana, nije htio početi bez njega. Pet stotina husara odjuri u pravcu Frasnesa, gdje je trebalo da bude Ney, da bi došli u vezu s njim. Dospjevši do delitske šume, koja se nalazi između namirske ceste i ceste za Charleroi, oni za jedan odred crvenih kopljanika iz Lefevre-Desnouettesove divizije pomisliše da su Englezi, te otvoriše puščanu paljbu. Poslije četvrt sata prepoznali su jedni druge i stvar se razjasnila. Ney se nalazio u Fresnesu, kao što je Napoleon pretpostavljao; dva oficira odoše do njega i nagovore ga da pođe na Quatre-Bras. Husari se vratiše i zauzeše položaje na lijevom krilu francuske vojske, a crveni kopljanici ostaše na svom položaju. Da ne bi gubio vrijeme, Napoleon zapovjedi da jedna baterija od dvanaest topova otvori vatru; odgovoriše im samo dva topa: nov dokaz da je neprijatelj u toku noći otišao iz Quatre-Brasa i da je tamo ostavio samo neku rezervu, koja bi štitila njegovo povlačenje. Uostalom, moglo se samo nagađati i pretpostavljati, budući da je kiša koja je lijevala kao iz kabla ograničavala vidik na sasvim mali prostor.

Poslije kanonade koja je trajala jedan sat, za koje vrijeme nije skidao očiju sa Frasnesa, Napoleon uvidje da se maršal još uvijek usteže, te mu poče slati zapovijedi jednu za drugom. Uto mu javiše da se napokon pojavio grof Erlon sa svojim korpusom. Kako do sada nije učestvovao ni u jednoj bici, ni kod Quatre-Brasa ni kod Lignyja, Napoleon mu naredi da pođe u potjeru za neprijateljem. Ovaj se odmah stavi na čelo kolone i u jurišu pođe na Quatre-Bras. Iza njega ukaza se i drugi korpus. Napoleon obode svoga konja i u kasu, u pratnji svega tridesetak ljudi, prijeđe prostor između dvije ceste i stigne do maršala Neya da ga prekori ne samo zbog jučerašnje sporosti, nego još više zbog ove današnje, radi koje je izgubio puna dva dragocjena sata, a za to vrijeme mogao je pritijesniti, a možda i sasvim razbiti neprijateljsku vojsku, koja je bila u povlačenju; zatim, ne slušajući maršalove isprike, pojuri na čelo vojske gdje nađe jedan dio vojnika u glibu, a drugi u vodi do pojasa. Odmah je ocijenio da i englesko-holandska vojska ima da se bori s istom nedaćom, i da je uz to izložena i svim neprilikama koje prate povlačenje. On izda zapovijed lakoj artiljeriji da pohita na cestu i da ni za trenutak ne prestaje s vatrom, pa makar to bilo samo radi toga da bi pokazivala svoj i neprijateljski položaj. Obje armije nastavljale su svoje kretanje kroz ove močvare pritisnute maglom, krećući se po glibu kao dvije ogromne aždaje iz pretpotopnog doba, rigajući jedna na drugu vatru i dim.

Oko šest sati kanonada je bila pojačana. Neprijatelj je otkrio jednu bateriju od petnaest topova.

Napokon je pogodio da je njihova rezerva dobila pojačanje i da Wellington, koji sam mora da se nalazi kod soanjske šume, namjerava ispred nje zauzeti položaj za ovu noć. Car je htio da se u to uvjeri, te naredi konjanicima generala Milhauda da tobože izvrše napad pod zaštitom četiri baterije lake artiljerije. Sad neprijatelj otkrije četrdeset topova koji zagrmješe u jedan mah. Nije bilo sumnje, tu je bila cjelokupna armija; to je Napoleon i htio saznati. On pozove natrag svoje konjanike koji će mu biti potrebni za sutra, zauzme položaj ispred Planchenoita (Planšnoa), svoj glavni štab smjesti na posjedu Caillou (Kaju), i naredi da se u toku noći podigne jedna povisoka osmatračnica, s koje bi idućeg jutra mogao promatrati cijelu ravnicu. Prema svim izgledima, Wellington prihvaća bitku.

U toku večeri dovodili su pred Napoleona više engleskih konjičkih oficira, koji su bili zarobljeni u toku dana, ali Napoleon nije mogao od njih ništa doznati.

Oko deset sati Napoleon posla Grouchyju, za kojega je mislio da je u Wavreu, jednog oficira da mu javi da ispred sebe ima svu englesko-holandsku armiju, koja je zauzela položaj pred soanjskom šumom, oslanjajući se svojim lijevim krilom na zaselak La Haie da će on, prema svim izgledima, sutra započeti bitku; prema tome zapovjedi mu da još prije zore iz svog logora uputi jednu diviziju od sedam tisuća ljudi sa šesnaest teških topova prema Saint-Lambertu (Sen-Lamber), da bi se mogla povezati s desnim krilom glavne vojske, i operirati prema lijevom krilu englesko-holandske vojske; a on, čim bude siguran da je prusko-saska armija ostavila Wavre, bilo da bi pošla na Bruxelles, bilo da bi krenula u nekom drugom pravcu, neka nadre s najvećim dijelom svojih trupa u istom pravcu u kojem i divizija koja će mu služiti kao prethodnica i da nastoji da sa svom svojom silom stigne oko dva sata po podne, u trenutku kad njegova prisutnost bude odlučujuća. Uostalom, Napoleon će započeti borbu tek pred podne, da svojom topovskom paljbom ne bi privukao Pruse.

Tek što je ova naredba bila poslana, stiže jedan ađutant maršala Grouchyja s izvještajem iz Gemblouxa, pisanim u pet sati uveče. Maršal je bio izgubio neprijatelju trag; on ne zna je li otišao put Bruxellesa ili put Liegea pa je poslao izvidnice na obje strane. Kako je Napoleon bio izašao da pregleda položaje, tek je po svom povratku dobio ovaj izvještaj. On odmah posla glasnika s drugom porukom, sličnom onoj koju je bio poslao u Wavre, i tek što je glasnik odmakao, dojaha drugi ađutant s novim izvještajem, pisanim u dva sata izjutra, isto tako iz Gemblouxa. Grouchy je doznao, oko šest sati uveče, da se Blucher sa svom svojom silom uputio u Wavre; prva mu je namjera bila da tamo pođe istog trenutka, ali su se njegove trupe već bile ulogorile i pripravljale su večeru; stoga će krenuti tek sutra ujutro. Napoleon nikako nije mogao shvatiti ovu tromost svojih generala, koji su od 1814. do 1815. godine imali za odmaranje čitavu godinu. On pošalje maršalu treću zapovijed, još hitniju od dviju prethodnih.

Tako su, u toku noći između 17. i 18, položaji četiriju armija bili ovakvi:

Napoleon sa Prvim, Drugim i Šestim pješačkim korpusom, sa lakom konjičkom divizijom generala Suberviea, s teškom konjicom i dragunima Milhauda i Kellermanna i napokon sa carskom gardom, ukupno sa šezdeset osam tisuća ljudi i dvjesta četrdeset topova, ulogorio se iza i ispred Planchenoita, poprečno na glavnoj cesti od Bruxellesa za Charleroi.

Wellington sa svojom englesko-holandskom armijom, koja je imala preko osamdeset tisuća ljudi i dvjesta pedeset topova, imao je svoj glavni štab u "Waterloou (Vaterlo) i smjestio se na vrhu jednog brežuljka Braine-Laleuda (Bren-Lale) do zaseoka La Haie.

Blucher je bio u Wavreu, gdje je ponovo prikupio oko sedamdeset pet tisuća ljudi, spreman da se nađe svagdje gdje to bude potrebno.

I na kraju, Grouchy se nalazio u Gemblouxu, gdje se odmarao, budući da je za dva dana prešao mnogo milja.

Tako prođe noć. Svatko je slutio da se nalazi uoči bitke kod Zame; samo se još nije moglo predvidjeti tko će biti Scipion, a tko Hanibal.

U prvo svanuće, Napoleon uznemiren izađe iz svog šatora, jer se bojao da Wellingtona neće zateći na njegovu jučerašnjem položaju. On je mislio da će engleski i pruski generali iskoristiti noć da se sjedine pred Bruxellesom i da ga očekuju na izlasku iz soanjskih klanaca. Ali, bacivši prvi pogled, umiri se. Englesko-holandske trupe i sad su se nalazile na liniji brežuljaka, na položajima koje su jučer zauzele; u slučaju poraza njihovo odstupanje bilo bi nemoguće. Napoleon sad baci samo jedan pogled na svoj raspored; tada se okrene svome pratiocu i reče:

- Sudbina današnjeg dana zavisi od Grouchyja; ako izvrši moje naredbe, naši izgledi stoje kao devedeset prema deset.

Oko osam sati izjutra se razvedrilo, i artiljerijski oficiri, koje je Napoleon bio poslao da ispitaju ravnicu, vratiše se s izvještajem da se zemlja počinje sušiti i da će kroz jedan sat artiljerija biti u mogućnosti da se stavi u pokret. Napoleon, koji tek što je sjeo da doručkuje, odmah ustane, uzjaha konja i ode u Belle-Alliance (Bel-Alians) da osmotri neprijateljsku liniju. Ali, ne vjerujući svojim očima, naredi da se maršal Haxo (Akso) što je moguće bliže primakne selu kako bi se uvjerio nije li se neprijatelj zaklonio kakvim rovom, podignutim u toku noći. Poslije pola sata general se vrati; on izjavi da nije primijetio nikakvo utvrđenje i da je neprijatelj zaštićen samo prirodnim položajem mjesta. Vojnici dobiše zapovijed da dovedu u red i isuše svoje oružje.

Napoleon je najprije mislio da udari na desno krilo; ali, oko jedanaest sati, Ney, koji je imao zadatak da ispita taj dio terena, izvijesti ga da je jedan potok koji protječe kroz klisuru uslijed jučerašnje kiše toliko nabujao da ga pješadija ne bi mogla prijeći; stoga se iz sela mora kretati pojedinačno u četama. Tada Napoleon izmijeni svoj plan; on je mislio zaobići tu prepreku, uspeti se na podnožje klisure i neprijateljsku vojsku probiti u sredini; svoju konjicu i artiljeriju bacio bi na briselsku cestu, tako da po sredini rascijepljenoj neprijateljskoj vojsci ne ostane nikakva odstupnica, budući da bi jednoj polovini presjekao put Grouchy, koji je morao stići za dva ili tri sata, a drugoj konjica i artiljerija, koje bi zatvorile briselsku cestu. Prema tome, car je svu svoju rezervu upravio prema sredini.

Zatim, budući da je svatko bio na svom mjestu, čekajući samo naređenje za pokret, Napoleon potjera svoga konja u kas i uz zvukove vojničkog marša i radosno klicanje vojnika obiđe cijelu borbenu liniju. Ovaj običaj koji je samom početku svake njegove bitke davao izgled neke svečanosti bio je u direktnoj suprotnosti s hladnoćom neprijateljske vojske, u kojoj nijedan komandant nije uživao toliko povjerenje i takvu naklonost da izazove ovakvo oduševljenje. S dogledom u ruci, naslonjen na jedno drvo na sporednom putu, ispred kojega su njegovi vojnici stajali u borbenom poretku, Wellington je bio svjedok ovog veličanstvenog prizora jedne vojske koja se u jedan glas zaklinjala da će pobijediti ili umrijeti.

Napoleon se vrati natrag na rosomske visove s kojih je mogao pregledati cijelo bojište. Iza njega još su uvijek odjekivali uzvici i muzika, šireći se kao upaljene mine od jedne do druge, zatim sve utone u onu svečanu tišinu koja uvijek prethodi početku svake bitke.

Uskoro, ova tišina bude prekinuta puščanom paljbom, koja je dolazila s francuskog krajnjeg lijevog krila, a koje se dim dizao iznad gomonske šume: to su bili Jeromovi strijelci, koji su dobili naređenje da započnu borbu kako bi namamili Engleze na tu stranu. I doista, neprijatelj otkrije svoju artiljeriju i grmljavina topova uskoro nadvlada fijuk puščanih zrna. General Reille (Rej) pusti bateriju Foveve divizije da izađe, a Kellermann odjuri naprijed sa svojih dvanaest topova lake artiljerije; u isto vrijeme, usred opće nepokretnosti ostatka linije, Foyeva divizija krene u pomoć Jeromeu.

U trenutku kad je Napoleon bio zadubljen u promatranje ovog pokreta, jedan ađutant, kojega je poslao maršal Ney, čiji je zadatak bio da sa briselske ceste napadne neprijateljski centar na imanju La Haie-Sainte, dojuri u kasu i javi da je sve spremno i da maršal očekuje samo znak za početak. I doista, Napoleon je pred sobom vidio trupe određene za taj napad raspoređene u guste redove, i upravo je htio izdati naređenje za napad, kad odjednom bacivši letimičan pogled na čitavo bojište, primijeti kroz maglu kao neki oblak, koji se kreće u pravcu Saint-Lamberta (Sen-Lamber). On se okrene Marmontu, koji je stajao uza nj kao general-major, i upita ga što misli o ovoj pojavi. Dogledi čitavog generalštaba okrenuše se odjednom na tu stranu. Jedni su tvrdili da je to drveće, a drugi da su ljudi. Napoleon je prvi raspoznao da je to jedna kolona koja se kreće; ali, da li je to Grouchy ili je Blucher. To nije moglo da se zna. Maršal Soult mislio je da je to Grouchy, a Napoleon je još sumnjao, kao da je nešto predosjećao. On pozove generala Domona, i naredi mu da odmah krene u pravcu Saint-Lamberta sa svojom divizijom lake konjice i sa divizijom generala Suberviea, da ohrabri desno krilo i da što brže stupi u vezu s vojskom koja dolazi, ako to bude Grouchy, a da je zadrži ako bi to bila Blucherova prethodnica.

Zapovijed je izvršena istoga trenutka.

Tri tisuće konjanika odjuri u kasu i razvi se poput kakve beskrajne trake, krivudajući jedan čas kroz redove francuske vojske, zatim, udaljivši se od francuskog krajnjeg desnog krila, odjuri dalje, i kao na kakvoj paradi opet se spoji na odstojanju od otprilike šest kilometara.

Tek što je izveden ovaj pokret, koji je bio toliko privlačan da je za neko vrijeme skrenuo pažnju sa gomonske šume, odakle je neprestano grmjela artiljerija, kad jedan oficir dovede pred Napoleona pruskog husara, kojeg je bila zarobila jedna naša leteća izvidnica između Wavrea i Planchenoita. On je nosio pismo generala Bulowa Wellingtonu, koji je ovome javljao o svom dolasku tražeći od njega daljnja naređenja. Osim ovog izvještaja koji je nesumnjivo utvrdio čija je ono masa koja je primijećena, zarobljenik je dao i druge podatke koji su usprkos svojoj nevjerojatnosti bili istiniti. On je ispričao da se još tri korpusa prusko-saske vojske nalaze u Wavreu, gdje ih Grouchy nije ni najmanje uznemirivao. Tu uopće nema nijednog Francuza, budući da se jedna patrola njegova puka baš te noći kretala do na dva sata ispred Wavrea, a ni na koga nije naišla.

Napoleon se okrene maršalu Soultu pa reče:

- Jutros su naši izgledi bili devedeset prema deset; dolaskom Bulowa mi smo izgubili trideset, ali još uvijek stojimo kao šezdeset prema četrdeset, i ako Grouchy popravi svoju užasnu pogrešku, koju je jučer učinio, da se zabavi u Gemblouxu, ako brzo pošalje svoje odjeljenje, bitka će biti još odlučnija, jer bi Bulow sa svojim korpusom bio sasvim izgubljen. Neka dođe jedan oficir.

Odmah dođe jedan generalštabni oficir: trebalo je da on odnese Grouchyju uhvaćeno Bulowo pismo i da ga pozove da što brže dođe ovamo. Prema onome što je sam bio rekao, on se u ovom trenutku morao nalaziti pred Wavreom. Trebalo je da oficir ide zaobilaznim putem i da mu dođe s leđa; to znači, trebalo je prijeći četiri do pet milja; oficir je imao dobrog konja i obećao je da će za sat i po biti na licu mjesta. Istog trenutka stigao je ađutant generala Domona i potvrdio vijest: to su pred njim bili Prusi, a on je baš sada poslao nekoliko najboljih patrola da bi uspostavio vezu s generalom Grouchyjem.

Car zapovjedi generalu Lobauu da sa dvije divizije prijeđe glavnu cestu koja vodi iz Charleroia, i da ode na desno krilo i potpomogne laku konjicu: da izabere tako dobar položaj, koji će mu omogućiti da sa deset tisuća vojnika zadrži trideset tisuća. Takve su bile naredbe koje je davao Napoleon kad je poznavao one kojima ih je davao. Ovaj pokret je odmah izvršen, a Napoleon upravi pogled na bojište.

Strijelci su upravo otpočeli vatru na cijeloj liniji, pa ipak, još se nije desilo ništa ozbiljno izuzev borbe koja se s nesmanjenom žestinom nastavljala u gomonskoj šumi. Izuzimajući jednu diviziju, koju je engleska vojska bila odvojila od centra da ode u pomoć gardi, cijela englesko-holandska linija bila je nepokretna, a na njenom krajnjem lijevom krilu odmarale su se postrojene trupe generala Bulowa, čekajući svoju artiljeriju koja je još bila na putu. U tom trenutku Napoleon pošalje zapovijed maršalu Neyu da otpočne vatru iz svojih baterija, zatim da pođe na La Haie-Sainte, da ga zauzme na bajunet, ostavi u njemu jednu diviziju pješadije, i da se odmah baci na ona dva imanja, Papelotte i La Haie, i da odatle odagna neprijatelja; napokon, da englesko-holandsku vojsku razdvoji od Bulowljeva korpusa. Ađutant, nosilac te poruke, ode, prijeđe malu ravan koja je razdvajala Napoleona i maršala i izgubi se u zbijenim redovima kolona koje su čekale znak za napad. Poslije nekoliko časaka, osamdeset topova zagrmi u isti mah i objavi da će biti izvršena zapovijed glavnog komandanta.

Grof Erlon pođe naprijed sa svoje tri divizije, štićen ovom strahovitom vatrom koja je probijala engleske redove, kad odjednom, prolazeći jednom dolinom, artiljerija se zaglibi u blato. Wellington, koji je s jedne uzvišice vidio ovaj događaj, htjede da ga iskoristi, i pošalje na njih jednu konjičku brigadu, koja se razdijeli u dva odjeljenja i munjevitom brzinom napadne Marcognetovu diviziju, koja je bila otišla tako daleko da je ostala bez ikakve potpore. U nemogućnosti da se kreće, ne samo što je prestala napadati, već nije mogla ni da se brani: suviše zbijena pješadija bila je pritiješnjena; dvije zastave su zaplijenjene; artiljerija smrvljena; topovsko remenje i konjske uzde isječeni. Već sedam topova bilo je onesposobljeno... kad Napoleon primijeti ovu zbrku. On zapovjedi teškoj konjici generala Milhauda da pojuri u pomoć svojoj braći. Ovaj željezni zid se pokrene, praćen Četvrtim pukom kopljanika, i engleska brigada koju zatekoše na djelu, nestade pod ovim užasnim naletom... Dvije dragunske pukovnije sasvim iščeznu: topovi su ponovo zauzeti, a Marcognetova divizija oslobođena.

Ovaj juriš, ovako neobično izveden, predvodio je sam Napoleon, koji se stavio na čelo redova, usred kiše metaka i granata, od kojih pored njega pade mrtav general Devaux i bi ranjen general Lallemand (Lalman).

Dotle je Ney, mada bez artiljerije, nastavio da ide naprijed; i dok je taj kobni udar, iako tako naglo popravljen, padao na desnu stranu puta iz Charleroia za Bruxelles, on je izveo, glavnim putem i preko lijeve strane, drugu kolonu, koja je napokon doprla do La Haie-Saintea.

Tu, pod vatrom cjelokupne engleske artiljerije, kojoj francuska artiljerija jedva da je mogla odgovoriti, bila je usredotočena sva borba. Ney, kome se bila vratila njegova stara snaga, okomio se na ovaj položaj toliko da ga je naposljetku uspio osvojiti, ne mogavši dalje kročiti od silnih neprijateljskih leševa. Tri škotska puka ležala su tu jedan pored drugoga, u istom položaju u kome su se borili, a Druga belgijska i dvije engleske divizije, Peta i Šesta, ostavile su tu trećinu svojih vojnika. Napoleon pošalje za bjeguncima neumorne konjanike generala Milhauda, koji su ih gonili u stopu sa sabljama u ruci, do same sredine engleskih redova, među koje unesoše pustoš. S uzvisine na kojoj je stajao, car je gledao kako se ratna sprema, kola i engleska rezerva udaljuju s bojnog polja i hitaju briselskim putem. Bitka je dobivena, ako dođe Grouchy.

Napolen je bez prestanka upravljao pogled prema Saint-Lambertu, gdje su Prusi napokon zametnuli bitku i gdje su ih, unatoč njihovoj brojnoj nadmoćnosti, zadržale dvije i po tisuće Domonovih i Subervierovih konjanika i sedam tisuća Lobauovih pješaka, koji su mu sada bili tako potrebni da potpomognu njegov napad na centar budući da nije ni čuo ni vidio ništa o toliko očekivanom dolasku generala Grouchyja.

Napoleon pošalje zapovijed maršalu Neyu da po svaku cijenu zadrži svoj položaj. Bilo mu je potrebno da na trenutak jasno promotri svoju šahovsku ploču.

Na krajnjem lijevom krilu Jerome je bio osvojio jedan dio šume i zamak Goumont, od kojega jedva da su ostala četiri zida; cijeli krov bio je porušen granatama; ali Englezi su se još uvijek držali na udubljenom putu pored voćnjaka: to je, dakle, značilo samo pola pobjede na toj strani.

Prema njima i središtu, maršal je bio zauzeo La Haie-Sainte, i tu se držao unatoč Wellingtonovoj artiljeriji i njegovim konjanicima, koji su se morali zaustaviti ispred strahovite vatre francuskih mušketira. Ovdje je pobjeda bila potpuna.

Desno od druma, general Durutte (Dirit) bio je na putu da osvoji majure Papelotte i la Haie; i tu ima izgleda za pobjedu.

Najzad, na kraju desne strane, Prusi generala Bulolowa, koji su napokon stupili u borbu, postrojili su se nasuprot francuskom desnom krilu; trideset hiljada ljudi i šezdeset topova išlo je protiv deset tisuća ljudi generala Domona, Suberviea i Lobaua. Dakle, zasad je ovdje istinska opasnost.

Opasnost se još povećavala izvještajima koji su upravo stigli: izvidnice generala Domona vratile su se a da nisu našle Grouchyja. Ali uskoro stiže vijest od samog maršala. Umjesto da krene iz Gemblouxa zorom, kako je to prošlog dana u pismu obećao, on je krenuo tek u devet i po sati prije podne. Međutim, sad su četiri i po poslije podne, a topovi gruvaju još od pet sati. Napoleon se nadao da će se on, pokoravajući se ratnom zakonu, ravnati prema kanonadi. On može stići na bojište oko sedam i po sati: dakle, potrebno je da se udvostruče napori, a naročito da se zadrži napredovanje onih trideset tisuća pod Bulowom, koji će se naći između dvije vatre, ako se napokon pojavi Grouchy.

Napoleon zapovjedi generalu Duhesmeu (Dijem) koji je zapovijedao dvjema divizijama mlade garde, da pođe na Planchenoit, u pravcu kojega je Lobau, pod pritiskom Prusa, vršio povlačenje. Duhesme krene sa devet tisuća ljudi i dvadeset četiri topa, koji su stigli u kasu, formirali se u baterije i otpočeli vatru u trenutku kad je pruska artiljerija kartečom orala briselsku cestu. Ovo pojačanje uspori naglo kretanje Prusa, štaviše jednog trenutka činilo se da će ih potisnuti. Napoleon je iskoristio ovaj trenutačni zastoj: Neyu je odmah izdao zapovijed da na juriš napadne centar englesko-holandske vojske i da ga potisne; Milhaudova teška konjica dobi zadatak da izvrši proboj; maršal ju je slijedio i uskoro zaposjeo visoravan svojim vojnicima. Cijela engleska linija nalazila se u plamenu; Wellington baci ostatak svoje konjice na Neya, dok je pješadiju prestrojio u kare. Sada Napoleon, uvidjevši da je potrebno da pomogne ovo kretanje, pošalje naredbu grofu Valmvju da sa svoje dvije divizije teške konjice ode na visoravan da pojača divizije Milhauda i Lefevre-Desnouettesa bile su se zahvaljujući tome opet sjedinile spremne za napad; tri tisuće konjanika i tri tisuće gardijskih draguna, to jest najboljih francuskih vojnika, krenuše u kasu i udariš'e na engleske kare, koje se otvoriše rigajući vatru, pa se opet zatvoriše. Ali ništa nije moglo zaustaviti strahoviti nalet francuskih vojnika. Engleska konjica potisnuta dugim mačevima oklopnika i draguna, povlačila se postepeno da bi se u pozadini prestrojila pod zaštitom svoje artiljerije; u taj mah teška konjica i draguni naletješe na kare, od kojih neke najzad budu probijene, ali umirahu ne odstupajući ni koraka. Sada otpoče užasno klanje prekidano s vremena na vrijeme očajničkim napadima konjice, protiv koje francuski vojnici bjehu primorani da se okrenu, te za to vrijeme engleske kare malo odahnuše i prestrojiše se, da opet budu probijene. Wellington juri od kare do kare, na oči mu dolaze suze od bijesa, gledajući kako neprijatelj pred njegovim očima ubija dvanaest tisuća njegovih najboljih ljudi; ali on zna da ta vojska neće ustuknuti ni za jednu stopu, te je sračunavao koliko još vremena treba da prođe do njenog potpunog uništenja ... i on izvadi sat i reče onima koji su bili oko njega:

- Ima ih još za dva sata, a prije jednog sata nastupit će noć ili Blucher.

Tako je proteklo tri četvrt sata.

Tada, sa brežuljka odakle se pružao pogled na cijelo bojište, Napoleon opazi kako se putem iz Wavra približava neka gusta masa ... Jedva jednom, poslije toliko čekanja, dolazi Grouchy, istina kasno, ali ipak još na vrijeme da dovrši pobjedu. Čim je spazio ovo pojačanje, odmah je poslao glasnike u svim pravcima da jave o Grouchyjevu dolasku, koji će uskoro stupiti na bojnu liniju. I doista, ta masa se postepeno razvijala i stupala na bojište; francuski vojnici udariše udvostručenom žestinom, uvjereni da im je preostalo još samo da zadaju posljednji udar. Odjednom, ispred novodošlih zagrmi užasna artiljerija, a zrna, umjesto da se usmjere na Pruse, zbrisaše čitave redove Francuza. Svi koji su bili oko Napoleona pogledaše se preneraženo; car se udari rukom po čelu: to nije Grouchy, to je Blucher.

Napoleon je na prvi pogled ocijenio svoj položaj: on je bio strašan. Šest tisuća odmorenih vojnika, na koje on nije računao, navali iznenada na njegove trupe, satrvene u osmosatnoj borbi; jedino je još centar pružao povoljne izglede, ali više nije imao desnog krila; pokušaj da se neprijatelj raspolovi bio bi sada beskoristan i opasan. Car je to shvatio te naredi da se izvede jedan od najljepših manevara, o kakvom nije sanjao ni u svojim najsmjelijim strateškim kombinacijama: on se sastojao u kosoj promjeni fronta preko sredine, čime bi se našao okrenut objema vojskama. Uostalom, vrijeme prolazi, a noć koja dolazi Englezima dolazila je i njemu.

Tada izda naredbu svom lijevom krilu da za sobom ostavi gomonsku šumu i ono nekoliko Engleza koji su se još držali pod zaštitom porušenih zidina zamka, i da zamijeni Prvi i Drugi korpus, koji su pretrpjeli teške gubitke, oslobađajući istovremeno Kellermannovu i Milhaudovu konjicu, koja se isuviše založila na visoravni Mont-Saint-Jean (Mon-Sen-Žan); Lobauu i Duhesmeu naredio je da nastave povlačenje i da se postroje iznad Planchenoita; generalu Peletu (Pleu) ponovo je naredio da se čvrsto drži u svome seocetu te da potpomogne kretanje; centar će se okrenuti oko svoje osi; istovremeno, jedan ađutant dobi naređenje da obiđe liniju i javi dolazak maršala Grouchyja.

Na tu vijest sve oživi poneseno novim zanosom; zatalasa se cijela beskrajna linija; Ney, koji je pet puta bio zbačen s konja, nanovo se lati mača; Napoleon se stavi na čelo svoje rezerve i pojuri drumom. Neprijatelj je i dalje popuštao u centru; njegova prva linija bila je probijena; garda je prijeđe i zarobi jednu bateriju bez zaprege. Ali, sada naiđe na drugu liniju, koje je sastav bio upravo strahovit: to su bili ostaci pukovnije koje je francuska konjica pregazila prije dva sata, i koji su se opet bili prestrojili; to su bile engleske brigade, Chasseova belgijska pukovnija i Brunschwickova divizija. No, ništa zato! Kolona se razvija kao na kakvom manevru; ali najedanput, na puškomet daljine, odjeknu deset topova i sasvim je obezglavi, dok ih drugih dvadeset platnenih grla dočeka sa strane i osu odozgo paljbu na masu nagomilanu oko majura Belle Alliance, tako da joj kretanje ostade nezaštićeno. General Friant je ranjen; generali Michel Jamin i Mallet padoše mrtvi; majori Augelet, Cardinal i Agnes pogiboše; general Guyot pri osmom jurišu na čelu svoje konjice bude pogođen sa dva metka, Neyova uniforma i šešir izrešetani su mecima; za trenutak na cijeloj liniji nastupi zastoj.

U tom trenutku Blucher je stigao na majur La Haie, i iz njega istjerao dvije pukovnije koje su ga branile: ove dvije pukovnije koje su se borile pola sata protiv deset tisuća ljudi počeše se povlačiti; ali Blucher pošalje na njih šest tisuća engleskih konjanika, koji su štitili Wellingtonovo lijevo krilo, i koji su tu postali nepotrebni otkad su na lijevo krilo došli Prusi. Ovih šest tisuća konjanika izmiješa se s onom gomilom koju su gonili i načini strahovit prolom u srcu same vojske. Tada se Cambronne s Drugim bataljonom Prve streljačke pukovnije baci između engleske konjice i gonjenih i razvrsta se u kam štiteći povlačenje ostalih gardijskih bataljona. Ovaj bataljon primio je na sebe sav udar, opkoljen, potisnut i napadnut sa svih strana... Cambronnea pozvaše na predaju, ali on odgovori ne kitnjastom frazom, kao što mu se to pripisuje, već samo jednom riječi - istina, iz rječnika tjelesne garde, ali koja ni najmanje ne umanjuje veličinu njegova junaštva, i gotovo u istom trenutku sruši se sa svog konja, oboren komadom granate koji ga je pogodio u glavu.

Istog trenutka Wellington je naredio da nastupi njegovo krajnje desno krilo koje mu je čitavo bilo na raspolaganju budući da uslijed francuskih pokreta nije više bilo razdvojeno, te se, prešavši u ofenzivu, poput bujice sruči odozgo sa visoravni. Ova konjica zaobiđe gardijske kare koje se nije usudila napasti, skrene nadesno i probije francuski centar ispod La Haie-Saintea. Tada se pročuje da je Bulow pregazio francusko krajnje desno krilo, da je general Duhesme opasno ranjen i, napokon, da Grouchy, na kojega se čekalo, nije došao. Puščana paljba i top zatutnje na pet stotina hvati iza Francuza: Bulow ih je opkolio. Začuše se uzvici: Neka se spasi tko može! Nastade opće rasulo! Bataljoni koji su se još držali rastrojeni su vojskom koja je bježala; Napoleon, u trenutku kad htjedoše da ga opkole, uleti u Cambronneovu karu sa Neyom, Soultom, Bertrandom, Drouotom, Corbineauom, Flahautom, Gourgaudom i Labedoyereom, koji su ostali bez vojnika. Konjica udvostruči svoje napade; engleska je artiljerija, s vrha uzvisine, zasipala cijelu ravan; francuska artiljerija, koja je ostala bez ljudi, ostajala je nijema. To više nije bila borba, to je bio pokolj.

U taj mah oblaci se malo razvedriše; Blucher i Wellington, koji se bijahu sastavili kod majura Belle-Alliance, iskoristiše ovu pomoć neba te svoju konjicu poslaše u potjeru za francuskim trupama; snaga koja je upravljala kretanjem ovog gigantskog tijela bila je slomljena, vojske više nije bilo; tu je još bilo samo nekoliko bataljona garde koja je umirala.

Napoleon je uzalud pokušavao zaustaviti ovo rasulo: jednim gardijskim pukom i s dvije baterije ostavljene za rezervu iza Planchenoita pokušao je zadržati bjegunce, ali, po nesreći, mrak je sprečavao da ga vide a graja da ga čuju. On tada sjaha s konja, trže mač i upade usred jedne kare: Jerome pođe za njim, rekavši:

- Imaš pravo, brate, ovdje treba da padne sve što nosi ime Bonaparte.

Ali ga zaustaviše njegovi generali i oficiri generalštaba, a vratiše ga njegovi grenadiri, koji su rado htjeli umrijeti za njega, ali nisu htjeli da njihov car umre s njima : opet ga popeše na konja, jedan oficir dohvati uzde i odvuče ga u kasu; tako je prošao između Prusa, kojima je bio opkoljen gotovo na po milje. Ni kugle, ni karteč ne htjedoše da ga okrznu. Napokon je stigao u Jemmapes (Žemap), tu se malo zadržao pokušavajući da ponovo prikupi svoju vojsku, ali ga u tome spriječiše noć, zabuna, opće rasulo, a najviše pomamno gonjenje od strane Prusa. I uvjerivši se napokon da je sad i po drugi put sve svršeno, kao nekada pred Moskvom, i da se samo u Parizu može prikupiti vojska i spasiti Francuska, on nastavi svoj put, zadrži se malo u Philippevilleu i 20. stigne u Laon.

Pisac ovih redova vidio je Napoleona samo dvaput u svome životu, i to u razmaku od osam dana: prvi put gledao ga je u svjetlosti sunca, a drugi put u tinjajućem svjetlu žiška; prvi put usred oduševljenih pozdrava gomile, a drugi put usred mrtve tišine naroda.

Oba puta, Napoleon je sjedio na istim kolima; oba puta pogled mu je bio isti, neodređen i upravljen u daljinu ; oba puta izraz njegova lica bio je isti, miran i ravnodušan; jedina razlika bila je u tome što mu je pri povratku glava bila niže oborena na grudi no pri dolasku.

Da li je to što mu nije dalo da spava bila briga ili bol za izgubljenim svijetom?


21. juna Napoleon stiže u Pariz.

22. juna Gornji i Donji dom doniješe odluku da državnu vlast uzimaju u svoje ruke, i proglasiše za izdajnika domovine svakoga tko pokuša da tu odluku poništi ili da ih raspusti.

Istoga dana, Napoleon je abdicirao u korist svoga sina.

8. jula Ljudevit XVIII vratio se u Pariz.

14. jula Napoleon, pošto je odbio ponudu kapetana Baudina, koji je htio da ga preveze u Sjedinjene Države, ukrca se na brod »Bellerophon« i napisa engleskom princu regentu:

»Kraljevsko Visočanstvo,

Izložen strankama koje su razdijelile moju zemlju i neprijateljstvu velikih sila Evrope, ja sam završio svoj politički put. Sada dolazim kao Temistoklo da se nastanim na ognjištu britanskog naroda. Stavljam se pod zaštitu njegovih zakona, koju tražim od Vašeg Kraljevskog Visočanstva, kao od svog najmoćnijeg, najpostojanijeg i najplemenitijeg neprijatelja.

Napoleon.«

16. jula »Bellerophon« otplovi u Englesku.

24. jula spusti sidro u Torbavu (Torbej), gdje Napoleon sazna da general Gourgaud, koji je trebalo da odnese njegovo pismo, nije mogao izaći na kopno, već je bio prisiljen da izda poruku.

26. uveče »Bellerophon« uđe u pristanište Plymoutha (Plimut). Tu se prvo pronijela vijest da će ga odvesti na Svetu Helenu. Napoleon nije htio u to vjerovati.

30. jula jedan komesar saopći Napoleonu rješenje o njegovu odvođenju na Svetu Helenu. Napoleon, ogorčen, dohvati pero i napisa:

»Ja svečano protestiram ovdje pred licem neba i ljudi protiv nasilja koje se nada mnom vrši, protiv povrede mojih najsvetijih prava, jer se nasilno postupa prema mojoj ličnosti i mojoj slobodi. Ja sam se svojevoljno ukrcao na »Bellerophon« ; ja nisam zarobljenik, ja sam gost Engleske. Ja sam došao ovamo na poziv kapetana koji je tvrdio da od svoje vlade ima zapovijed da me primi i da me s mojom pratnjom odvede u Englesku, ako mi je to po volji. Došao sam da se s povjerenjem stavim pod zaštitu engleskih zakona. Čim sam stupio na »Bellerophon« nalazio sam se na ognjištu britanskog naroda. Ako je vlada, dajući zapovijed kapetanu »Bellerophona« da primi mene i moju pratnju, htjela da mi natakne zamku na vrat, ona je uprljala svoju čast i osramotila svoju zastavu.

Ako ovo djelo bude izvedeno, uzalud će Englezi ubuduće govoriti o svojoj lojalnosti, o svojim zakonima i svojoj slobodi: britansko povjerenje bit će sahranjeno u gostoprimstvu »Bellerophona«.

Ja prizivam historiju. Ona će kazivati da je jedan neprijatelj koji je dugo vremena vodio otvorenu borbu s engleskim narodom došao slobodno u svojoj nesreći da potraži utočišta pod zaštitom njegovih zakona; je li mu mogao dati veći dokaz svog poštovanja i povjerenja? Ali kako odgovoriše u Engleskoj na takvu velikodušnost? Učiniše se kao da pružaju gostoprimnu ruku tome neprijatelju; a kad se on, vjerujući im, predao, priniješe ga na žrtvu!
Napoleon.

Na brodu ,Bellorophon', na moru.«

Unatoč ovom protestu, Napoleona prisiliše da 7. augusta napusti »Bellerophon« i da prijeđe na brod »Northumberland« (Nortamberlend). Prema vladinom naređenju, Napoleonu je trebalo oduzeti mač; ali, admiral Keith (Ket) stidio se ovakve zapovijedi, i nije htio da je izvrši.

U ponedjeljak 7. augusta 1815. godine »Northumberland« digne sidro i otplovi na Svetu Helenu.

16. oktobra, sedamdeset dana poslije svog odlaska iz Engleske a sto dana nakon odlaska iz Francuske, Napoleon stupi na taj stjenoviti otok sa kojega se, živ, nikada više neće vratiti.

Sto se tiče Engleske, ona je na sebe primila svu porugu svoga izdajstva: i od 16. oktobra 1815. godine kraljevi su imali svog Krista a narodi svoga Judu.

VII

NAPOLEON NA SVETOJ HELENI

Car je proveo prvu noć u nekakvoj gostionici, gdje se veoma loše osjećao. Sutradan, oko šest sati izjutra, on na konju, u pratnji velikog maršala Bertranda i admirala Keitha ode u Longwood (Longvud), u kuću koju je admiral Keith izabrao kao najpodesniju za njegovo stanovanje. Vraćajući se, car zastade kod jednog paviljona koji je pripadao nekom ljetnikovcu, svojini jednog trgovca koji se zvao Balcombe. To je trebalo da bude njegov privremeni stan, dok Longwood ne bude u stanju da ga primi. On se prošle večeri osjećao tako loše da se nije htio vratiti natrag u grad, mada ovaj paviljon nije bio nimalo udoban.

Naveče, kad je Napoleon htio leći, vidješe da je jedan prozor nasuprot njegovoj postelji bez okna, kapaka i zavjesa. Las Cases i njegov sin zatisnuše ga što su bolje mogli, pa odoše u tavansku sobu, gdje su legli svaki na jedan jastuk; sobari, umotani u svoje ogrtače, pružiše se pred vratima.

Sutradan, Napoleon je doručkovao za stolom bez stolnjaka i ubrusa ostatke ručka od prošlog dana.

To je bila samo predigra bijede i oskudice što su ga čekale u Longwoodu.

Ipak, malo-pomalo, stanje se popravljalo: sa »Northumberlanda« donijeli su bijelo rublje i srebrno posuđe; pukovnik Šezdeset treće pukovnije ponudi mu jedan šator, koji namjestiše u produženju careve sobe. Otada, Napoleon je smišljao kako da rasporedi svoje vrijeme.

U deset sati pozivao je Las Casesa da s njim doručkuje. Poslije doručka i pola sata razgovora, Las Cases je čitao ono što mu je prošloga dana Napoleon govorio. Po završenom čitanju, Napoleon je nastavljao da diktira do četiri sata. U četiri sata obukao bi se i izašao, da bi mogli urediti njegovu sobu. Obično bi silazio u vrt, koji mu se veoma dopadao, u šator, gdje je sjedio zaklonjen od sunca. Obično bi sjedao u taj hlad, i tu su mu donosili stol i stolice; tu bi diktirao jednome od svojih pratilaca koji bi iz grada dolazio specijalno zbog toga. To bi trajalo do samoga ručka, koji je bio određen za sedam sati. Ostatak večeri čitali bi mu ili Racinea ili Molierea, jer ništa nisu imali od Corneillea: ovu zabavu Napoleon je nazivao odlaženjem u komediju ili u tragediju. Najposlije, odlazio bi na spavanje što je mogao kasnije, jer ako bi rano legao, budio bi se u po noći, i ne bi mogao ponovo zaspati.

I, zaista, koji bi Danteov grešnik pristao da svoje ispaštanje zamijeni nesanicom Napoleonovom?

Poslije nekoliko dana on osjeti da je umoran i bolestan. Staviše mu na raspolaganje tri konja, i on, smatrajući da će mu šetnja koristiti, udesi za sutradan sa generalom Gourgaudom i generalom Montholonom šetnju na konjima; ali, u toku dana dozna da je jedan engleski oficir primio nalog da ga ne gubi iz vida, te smjesta pošalje konje natrag, rekavši da je sve u životu račun, i da bi zlo od prisustva njegova tamničara bilo veće nego dobro koje bi mu činila šetnja, pa je jasno da mu je bolje da ostane kod kuće.

Car je ovakvu zabavu zamijenio noćnim šetnjama, koje su trajale nekada do dva sata izjutra.

Napokon, u nedjelju 10. decembra, admiral izvijesti Napoleona da je njegova kuća u Longwoodu gotova, i istoga dana car se uputi tamo na konju. Predmet koji mu je među novim namještajem učinio najveće zadovoljstvo bio je jedan umivaonik od drveta, koji je po admiralovoj zapovijedi izradio neki mjesni stolar prema njegovu nacrtu, budući da je taj predmet bio u Longwoodu savršeno nepoznat; istoga dana Napoleon se njime poslužio.

Idućeg dana, careva posluga poče da se raspoređuje; bila je podijeljena u tri vrste: u poslugu sobnu, poslugu za prijem i poslugu za sto i kuhinju: sastojala se od jedanaest osoba.

Što se tiče dvorskog osoblja, gotovo sve je bilo udešeno onako kao i na Elbi: veliki maršal Bertrand ovdje je vodio nadzor i upravljanje, Montholon je imao da upravlja poslugom, general Gourgaud konj usnicom, a Las Cases da nadgleda unutrašnju administraciju.

Što se tiče podjele dana, bila je gotovo ista kao u Briarsu. U deset sati car je doručkovao u svojoj sobi na jednom stoliću, dok su veliki maršal i njegova pratnja jeli za jednim stolom, za koji su mogli pozvati i naročite uzvanike. Kako nije bilo određenog vremena za šetnju, jedno zbog velike vrućine preko dana i zbog stalne i velike vlage uveče, a drugo što konji i kola, koje je uvijek trebalo dobaviti iz Capa, nikada ne stizahu, car je radio jedan dio dana bilo sa Las Casesom bilo s generalom Gourgaudom ili generalom Montholonom. Između osam i devet sati objedovalo bi se na brzu ruku, jer se u blagovaonici još uvijek osjećao caru nesnosan miris boje; zatim su prelazili u salon, gdje je stajao spremljen desert. Tu su čitali Racinea i Molierea, sve više želeći Corneillea. Napokon, oko deset sati, posjedali bi za stol da igraju reverzini, omiljenu carevu igru, pri kojoj bi ostajali obično do jedan sat po ponoći.

Cijela mala kolonija stanovala je u Longwoodu, osim maršala Bertranda i njegove porodice, koji su stanovali u Hut's Gateu (Hets-Getu), u jednoj trošnoj kućici, koja je bila uz gradski put.

Carev stan sastojao se iz dvije sobe: obje su bile po petnaest stopa duge, dvanaest široke i otprilike sedam visoke: prevučene nankinom{19} umjesto tapetama; jedan loš prostirač pokrivao je pod.

U spavaćoj sobi nalazila se mala poljska postelja, na kojoj je car spavao, pored nje jedan naslonjač, u kojem se odmarao preko dana, okružen knjigama, kojima je bio pretrpan; sa strane, jedan mali stolić, na kome je car obično doručkovao, a na kome je uveče stajao mali svijećnjak sa tri kraka, pokriven velikim sjenilom.

Između dva prozora, nasuprot vratima, stajao je jedan ormar sa carevim rubljem i na njemu pribor za toaletu.

Kamin, iznad kojega je bilo jedno veoma veliko ogledalo, bio je ukrašen s više slika. Desno, bila je slika Rimskoga kralja kako je uzjahao ovna; lijevo, druga slika Rimskoga kralja kako sjedi na jastuku i ogleda papuče; usred kamina stajalo je mramorno poprsje kraljevskog djeteta; dva svijećnjaka, dvije boce i dvije šalice od pozlaćenog srebra uzete iz careva pribora dopunjavale su tu garnituru.

Napokon, nedaleko od naslonjača i tačno nasuprot caru kad bi se u njemu odmarao, što bi činio veći dio dana, stajala je slika Marije Lujze, kako drži svoga sina u zagrljaju (rad Isabeva).

Osim toga, lijevo od kamina, podalje od slika, stajao je veliki srebrni sat Fridriha Velikog, jutarnja budilica, uzeta u Potsdamu, i prema njoj podešen carev vlastiti sat, onaj koji je otkucavao satove u Marengu i Austerlitzu, pozlaćen sa obje strane; na njemu je bilo slovo »B«.

Druga soba, koja je služila za rad, iz početka nije imala ništa drugo od namještaja osim polica od običnih dasaka na kojima je bio veliki broj razbacanih knjiga i raznih rukopisa, koje su pisali generali ili sekretari kako im je car diktirao; zatim, između dva prozora, stajao je jedan ormar za knjige; na suprotnoj strani postelja, slična onoj prvoj, na kojoj se car nekada odmarao preko dana, pa i noću, kad bi ostavio prvu postelju za vrijeme svojih čestih i dugih nesanica. Napokon, u sredini je bio radni stol, s određenim mjestima, koja su obično zauzimali car, kad je diktirao, i Montholon, Gourgaud ili Las Cases, kad su pisali.

Međutim, usprkos dnevnoj žegi i večernjoj vlagi, pored sve oskudice u najpotrebnijim predmetima za život, car bi strpljivo podnosio sva ova odricanja, da ga nisu nadzirali i da s njim nisu postupali ne samo kao sa zarobljenikom ovoga otoka nego i njegove kuće. Bilo je naređeno, kao što smo već jednom rekli, da ga stalno prati jedan oficir, kad god izađe na konju. Napoleon je stoga odlučio da više ne izlazi. Ali, njegovo dostojanstvo napokon je umorilo njegove tamničare, te povukoše ovu naredbu, pod uvjetom da se kreće unutar određenih granica; ali na tim granicama bili su postavljeni stražari. Jednoga dana, jedan od ovih stražara nanišani na cara, i general Gourgaud je još stigao da mu istrgne pušku u trenutku kad je ovaj, vjerojatno, htio opaliti. Ovaj označeni krug kretanja nije dozvoljavao više od pola milje hoda, i kako car nije htio prelaziti određenu granicu, da bi uštedio pratnju svome čuvaru, on je produžavao šetnju, silazeći jedva prohodnim putovima u tako duboke tjesnace da je upravo nevjerojatno kako se nije bar deset puta strmoglavio.

Unatoč svoj ovoj promjeni svojih navika, carevo je zdravlje za prvih šest mjeseci bilo prilično dobro.

Ali, naredne zime, vrijeme je postajalo sve gore, vlaga i kiša prodirale su u dotrajali stan u kojem je stanovao, tako da je češće počeo pobolijevati, što se vidjelo po njegovoj tromosti i ukočenosti. Uostalom, Napoleon je znao da je tu zrak krajnje nezdrav i da je na ovom otoku teško sresti čovjeka koji je doživio pedesetu godinu.

U međuvremenu dođe novi guverner, kojega admiral predstavi caru: to je bio čovjek oko četrdeset i pet godina, srednjega rasta, mršav, ozbiljan, crvena lica i riđe 'kose, kosih očiju i neiskrena pogleda; rijetko kad je gledao ravno u oči, obrve su mu bile plave, guste i nakostriješene. Zvao se Hudshon Lowe.

Njegovim dolaskom počeše nova mučenja, koja su svakim danom postajala sve nepodnošljivija. Njegov prvi korak u službi bio je da pošalje caru dva pamfleta protiv njega. Zatim je ispitao svu poslugu, da od nje dozna da li oni po svojoj volji stanuju sa carem. Ove nove gadosti uskoro su prouzročile jednu od onih nelagodnosti koje su poslije svakim danom sve više njime ovladavale; njegova slabost trajala bi pet dana, a za sve to vrijeme nije izlazio; ali zato nije prestao diktirati o svome pohodu na Italiju.

Uskoro, guvernerova mučenja se još povećaše; on zaboravi i na najobičniju pristojnost, i jednoga dana pozva k sebi na ručak generala Bonapartea, da ga pokaže jednoj otmjenoj Engleskinji koja se bila zaustavila na Svetoj Heleni. Napoleon nije odgovorio na ovaj poziv. Proganjanje se udvostruči.

Od sada nitko nije smio poslati pismo sa otoka a da prethodno guverneru ne saopći njegov sadržaj, a svako pismo na kojem je Napoleonu bio dan naslov cara bilo bi zaplijenjeno.

Onda poručiše generalu Bonaparteu da su njegovi troškovi suviše veliki, da vlada pristaje da mu plaća uzdržavanje i hranu za četiri osobe najviše, jednu bocu vina dnevno za svaku osobu i po jedan ručak nedjeljno za njegove uzvanike; ako bi bilo troškova preko ovoga, morat će ih general Bonaparte i članovi njegove pratnje sami platiti.

Car je bio primoran da se odrekne svog srebra pa ga pošalje u grad na prodaju; ali mu guverner poruči da ga može prodati samo čovjeku kojega mu on bude poslao; taj čovjek platio mu je šest tisuća franaka za sve srebro, što je bilo jedva trećina njegove vrijednosti računajući ga samo po težini.

Car se kupao svakoga dana: rekoše mu da se mora zadovoljiti jednim kupanjem nedjeljno, jer da u Longwoodu ima malo vode. U blizini se nalazilo nekoliko stabala, koja su davala malo hlada na prostoru koji mu je bio dozvoljen za šetnju; guverner naredi da ih posijeku, a kad se car žalio na tu nečovječnost, guverner mu odgovori da nije znao da je generalu Bonaparteu stalo do tog drveća, ali kad već žali za njim, naredit će da se posadi drugo.

Tako je Napoleon često dovođen u položaj da se zaboravi. Ovaj događaj izazva ga, i on reče:

- Najbezdušnije od engleskih ministara nije više to što su me ovamo poslali, već što su me predali u vaše ruke. Ja sam se tužio na admirala; ali on je bar imao srca, a vi, vi sramotite svoj narod, i bacate ljagu na svoje ime.

Napokon, primijetilo se da meso koje se donosilo na carev stol nije od zaklane već od crknute stoke. Tražilo se da se stoka šalje živa, ali taj zahtjev bio je odbijen.

Od toga vremena život Napoleonov bio je samo lagana i mučna agonija, koja je, međutim, trajala punih pet godina: dakle, još dugih pet godina taj je novi Prometej ostao lancima prikovan za stijenu, gdje mu je Hudson Lowe kljuvao srce. Najzad, 20. marta 1821. godine, na godišnjicu svoga slavnog povratka u Pariz, Napoleon je rano izjutra osjetio jake bolove u želucu i neko zamorno gušenje u grudima; uskoro je osjetio oštar bol u gornjem dijelu trbuha, pod lijevom slabinom, koji se širio na grudni koš do lijeve plećke. Usprkos lijekovima, groznica se nastavljala, mali trbuh je na dodir bio sve bolniji, a trbuh je natekao. Oko pet sati poslije podne, zlo se udvostručilo, uz ledenu drhtavicu, naročito u rukama i nogama, i bolesnik se žalio na grčeve. U to vrijeme došla je gospođa Bertrand da ga posjeti; Napoleon se ustručavao da se pokaže poražen, šta više, trudio se da pokaže malo veselosti; ali, uskoro nadvlada njegovo melankolično raspoloženje:

- Treba da budemo spremni na kobnu osudu: vama, Hortenziji{20} i meni suđeno je da trpimo na ovoj zloj stijeni. Ja ću otići prvi, vi ćete poslije mene, a Hortenzija će za vama. Ali, sve troje sastat ćemo se tamo gore.

Potom je dodao ova četiri stiha iz »Zaire«.{21}

Pariz neću više vidjeti nikada, Jer pripravan stojim za put među mrtve, Od kralja kraljeva da potražim sada Nagradu za sve za njega podnesene žrtve.

Noć koja je došla bila je nemirna, simptomi su postajali sve ozbiljniji; sredstvo za povraćanje učinilo je da ih trenutno nestane, ali se uskoro opet javiše. Bio je održan liječnički savjet, gotovo protiv Napoleonove volje, između doktora Antomarchija i garnizonskog kirurga ovoga otoka, Arnotta . Ova gospoda nađoše da je potrebno da na predio trbuha primijene širok vezikator, da daju neko sredstvo za čišćenje, i da s vremena na vrijeme natapaju bolesnikovo čelo octom. Ipak, bolest se i dalje naglo razvijala.

Jedne večeri, jedan sluga iz Longwooda pričao je kako je vidio komet. Napoleon je to čuo, i taj ga predznak potrese.

- Komet! - uzvikne on. - Komet je bio predznak Cezarove smrti.

Jedanaestoga aprila noge su mu bile neobično hladne. Liječnik je pokušao da tu hladnoću odstrani uvijanjem nogu.

- Sve je to beskorisno - reče Napoleon - tu nije ništa; glavno je u trbuhu, u jetri, tu je zlo; vi ne raspolažete sredstvima protiv vatre koja me sažiže; nema stvari, ni lijeka, koji bi mogli ugasiti vatru što me proždire.

Petnaestog aprila počeo je sastavljati svoju oporuku, toga dana pristup u njegovu sobu bio je zabranjen svakome, izuzev Marchandu i generalu Montholonu, koji su ostali kod njega od jednog i po sata do šest sati uveče.

U šest sati uđe liječnik; Napoleon mu pokaže svoju započetu oporuku i svaki komad iz svoga nesesera sa prilijepljenom ceduljicom na kojoj je bilo ime osobe kojoj je namijenjen.

- Kao što vidite - reče liječniku - ja se spremam za polazak.

Liječnik ga htjede razuvjeriti, ali ga Napoleon prekine.

- Bez iluzija - reče mu - ja znam šta je, i ja sam se s time pomirio!

Devetnaesti je donio znatno poboljšanje, što je vratilo nadu svima, osim Napoleonu. Svi jedan drugome čestitahu na ovoj promjeni; Napoleon ih pusti neka govore, potom im reče s osmijehom:

- Vi se niste prevarili: meni je danas bolje; ali ja ipak ne osjećam manje da se moj život bliži kraju. Kad ja budem mrtav, svaki od vas imat će slatku utjehu da se može vratiti u Evropu. Jedni od vas opet će vidjeti svoju rodbinu, drugi svoje prijatelje. A ja, ja ću svoje junake naći na nebu ... Jest, jest - doda on oduševljeno i podižući glas s nekim naglaskom nadahnuća - jest, Kleber, Desaix, Bessieres, Duroc, Ney, Murat, Massena, Berthier, svi će mi izići u susret. Oni će mi govoriti o onome što smo zajednički učinili, a ja ću im pričati posljednje događaje svoga života; kad me vide, kod njih će opet planuti sva ludost oduševljenja i slave. Mi ćemo govoriti o našim ratovima sa Scipionima, Cezarima i Hanibalima, i to će biti uživanje ... Samo, ako se tamo gore - doda smiješeći se - ne prepadnu kad vide tolike ratnike zajedno.

Nekoliko dana kasnije Napoleon pošalje po svoga kapetana Vignalija (Vinjali).

- Ja sam rođen u katoličkoj vjeri - reče on - i želim da ispunim dužnosti koje ona nalaže i da primim sakramente koje ona naređuje. Vi ćete svakoga dana odslužiti misu u susjednoj kapeli i izložit ćete sveto otajstvo za vrijeme od četrdeset sati. Kad budem mrtav, namjestite svoj oltar više moje glave, u mojoj sobi, pa čitajte molitve za pokojnike. Vi ćete izvršiti sve odbrede prema običaju i molit ćete se bogu dok ne budem sahranjen.

Poslije svećenika pozove liječnika.

- Dragi moj doktore - reče mu - poslije moje smrti, koja više nije daleko, ja želim da otvorite moj leš; ali zahtijevam da ni jedan od engleskih liječnika ne dodirne svojom rukom moje tijelo. Želim da izvadite moje srce, da ga stavite u špirit, i da ga odnesete mojoj dragoj Mariji Lujzi. Reći ćete joj da sam je nježno volio i da je nikada nisam prestao voljeti; ispričat ćete joj sve što ste vidjeli; ispričat ćete joj sve pojedinosti moje smrti. Ja vam naročito preporučujem da dobro ispitate moj trbuh, i da o tome sastavite tačan i podroban izvještaj, koji ćete predati mome sinu. Poslije, iz Beča, idite u Rim; potražite moju majku i moju porodicu; ispričajte im sve što ste ovdje stvarno vidjeli; recite im: Napoleon, onaj isti kojega je svijet nazivao Velikim, kao Karla Velikog i kao Pompeja, umro je u najžalosnijem stanju, oskudijevajući u svemu, prepušten samome sebi i svojoj slavi. Vi ćete im reći da je on na izdisaju ostavio u nasljeđe svim vladajućim domovima užas i sram svojih posljednjih trenutaka.

Drugoga maja, groznica se javila u najvećem stepenu; bilo je udaralo do sto puta u minuti, i car je buncao: to je bio početak agonije. Ali, ta bi agonija za nekoliko trenutaka prestajala. U tim trenucima svijesti, Napoleon se neprestano vraćao na preporuke koje je povjerio liječniku.

- Ispitajte brižljivo - govorio mu je - anatomski moje tijelo, naročito trbuh. Liječnici iz Montpeliera rekli su mi da je bolest pilorusa nasljedna u mojoj porodici; njihov je izvještaj, mislim, u Lujzinim rukama; potražite ga i usporedite ga s onim što sami budete našli: bar da svoje dijete spasim od te strašne bolesti! ...

Noć je protekla prilično dobro; ali sutradan buncanje se javilo s novom snagom. Međutim, oko osam sati postalo je nešto slabije; oko tri sata bolesniku se opet vratila svijest. On je iskoristio ovaj trenutak da pozove izvršioce oporuke i preporuči im da u slučaju ako bi on potpuno izgubio svijest ne dozvole da mu se približi bilo koji od engleskih liječnika osim kirurga. Zatim nastavi, potpuno pri svijesti:

- Ja ću umrijeti; vi ćete se vratiti u Evropu; ja sam dužan da vam dam neke savjete o vašem držanju. Vi ste sa mnom podijelili moje progonstvo, vi ćete ostati vjerni mojoj uspomeni i nećete učiniti ništa što bi je povrijedilo. Ja sam potvrdio sva načela, ja sam ih iznio u svojim zakonima, u svojim djelima. Na nesreću, okolnosti su bile tegobne ; ja sam bio prinuđen da postupam strogo; došli su udari, ja nisam mogao popustiti, i tako je Francuska ostala bez liberalnih institucija, koje sam joj ja bio namijenio. Ona mi to oprašta, ona vodi računa o mojim namjerama, ona voli moje ime i moje pobjede; postupite kao ona. Budite vjerni načelima koja ste branili, slavi koju smo zadobili; izvan toga sve je sramota i smutnja.

Petoga izjutra, bolest je došla do svoga vrhunca; život bolesnikov bio je samo bolno vegetiranje; disanje je postajalo sve slabije; oči, potpuno otvorene, bile su ukočene i ugašene. Poneka neodređena riječ, posljednji pokret njegova mozga u bunilu, s vremena na vrijeme zamirala bi na njegovim usnama. Posljednje riječi koje su čuli bile su glava i vojska. Onda se glas izgubio, sva svijest izgledala je mrtva, i sam doktor povjerova da je taj život ugašen. Međutim, oko osam sati, bilo postade jače; samrtni grč koji je zatvarao usta umirućem činilo se da je popustio, i nekoliko dubokih uzdisaja iziđe iz njegovih grudi. U deset i po sati bilo se jedva naslućivalo; u jedanaest i nekoliko minuta car bijaše mrtav ...

Dvadeset i četiri sata poslije smrti svog uzvišenog bolesnika, doktor Antomarchi pristupi otvaranju tijela, kako je Napoleon zahtijevao; zatim je izvadio srce, koje je, prema dobivenoj naredbi, stavio u špirit, da ga kasnije preda Mariji Lujzi. Ali u tom trenutku izvršioci oporuke dođoše s izjavom da Hudson Lowe ne dozvoljava da se sa Svete Helene odnese ne samo tijelo nego ni jedan njegov dio. Trebalo je da ostane na otoku. Leš nije smio da se odnese sa stratišta.

Tada su se dali na posao da izaberu mjesto za carevu grobnicu, i izbor je pao na jedno mjesto koje je Napoleon samo jednom vidio, no za koje je uvijek govorio da mu se dopada. Hudson Lowe pristane da grob bude iskopan na tome mjestu.

Pošto je izvršena autopsija, doktor je sašio razdvojene dijelove, oprao tijelo i predao ga sobaru, koji ga je obukao u odijelo koje je car nosio, to će reći: u hlače od bijelog kašmira, svilene bijele čarape, duge čizme s malim mamuzama, bijeli prsluk, bijeli ovratnik sa crnom maramom, veliku lentu Počasne legije, kaput pukovnika gardijskih lovaca ukrašen ordenima Počasne legije i Željezne krune i najzad trorogi šešir. Tako odjevena, Napoleona preniješe 6. maja, u pet sati i tri četvrt, iz sale u spavaću sobu, koja je bila pretvorena u kapelu. Ruke su mu ostavili slobodne; bio je položen na svoju poljsku postelju; njegov mač bio mu je o bedrima; jedno raspelo počivalo mu je na grudima, a plavi ogrtač sa Marenga bio mu je prebačen preko nogu. Tako izložen ostao je dva dana.

Osmoga, izjutra, carevo tijelo, koje je trebalo da se sahrani na otoku, dok je njegovo srce trebalo da se pošalje Mariji Lujzi, staviše u jedan kovčeg od lima, koji je iznutra bio podstavljen nekom vrsti jastuka i jednim uzglavljem, prevučenim bijelim atlasom. Šešir, koji zbog maloga prostora nije mogao ostati na glavi, metnuše ispod nogu. Oko njega razbacaše orlove i ravnovrstan novac, kovan sa njegovim likom za vrijeme njegove vladavine; tu mu metnuše i njegov stolni pribor, njegov nož i jedan tanjur s njegovim grbom. Ovaj kovčeg bi stavljen u drugi kovčeg od mahagonija, koji dođe u treći od olova, a taj naposljetku bude smješten u četvrti kovčeg od mahagonija, sličan drugome, samo veći; zatim su kovčeg izložili na istom mjestu na kojem je bilo izloženo tijelo.

U dvanaest i po sati, u podne, vojnici garnizona podigoše kovčeg i odniješe ga do glavne aleje u vrtu, gdje su ga čekala mrtvačka kola: tu ga pokriše ljubičastom tkaninom, preko koje prebaciše ogrtač sa Marenga, i pogrebna povorka krene slijedećim redom:

Opat Vignali, u svećeničkoj odjeći, a kraj njega mladi Henri Bertrand noseći srebrnu škropionicu sa škropionikom;

Doktor Antomarchi i doktor Arnott;

Osobe određene da prate kola, sa zapregom od četiri konja, koje su vodili konjušari; sa obje strane po dvanaest grenadira bez oružja, koji su imali nositi kovčeg na svojim ramenima u slučaju da zbog lošeg puta ne bi kola mogla ići;

Mladi Napoleon Bertrand i Marchand, oboje pješice iza kola;

Grofovi Bertrand i Montholon, na konjima, odmah iza kola;

Jedan dio careve pratnje;

Grofica Bertrand sa svojom kćerkom Hortenzijom, u kočijama sa dva konja, koje su vodile sluge i išle uz provaliju;

Carev konj, kojega je vodio njegov momak Archambaud;

Oficiri mornarice, pješke i na konjima;

Oficiri generalštaba, na konjima ;

General Coffin (Kofen) i markiz de Monchenu (Monšni), na konjima;

Kontraadmiral i guverner, na konjima;

Stanovnici otoka;

Garnizonske trupe.

Grob je bio iskopan na daljini od četvrt milje, blizu Hut's-Gatea. Kola se zaustaviše pokraj rake, i top poče da puca po pet puta u minuti.

Tijelo spustiše u grob. Dok je Vignali čitao molitve, Napoleonove su noge bile okrenute Istoku, koji je bio osvojio; glava mu je bila okrenuta Zapadu, kojim je bio vladao.

Jedan golemi kamen, koji će služiti njegovoj novoj kući, zapečati njegovo posljednje boravište, i on prijeđe u vječnost.

Tada doniješe jednu srebrnu pločicu, na kojoj je bilo urezano slijedeće:

NAPOLEON

Rođen u Ajacciu, 15. augusta 1769. Umro na Svetoj Heleni, 5. maja 1821.

Ali u trenutku kad htjedoše da je prikuju na kamen, sir Hudson Lowe priđe i izjavi, u ime svoje vlade, da se na grob ne može staviti nikakav natpis do ovaj: