Kazanova-Memoari

First topic message reminder :



Memoari Đakoma Đirolama Kazanove potpuno su jedinstveni u svetskoj književnosti. Ovaj venecijanski pustolov opisao je prvih pedeset godina svog neverovatno uzbudljivog života u vrlo obimnom delu Povest mog života, koja se pojavila posle njegove smrti. Neki su čak mislili da je Kazanova pseudonim, i da je ovu neprevaziđenu hroniku 18. veka napisao Stendal.
Kazanova je imao u najvećoj meri razvijeno osećanje za slobodu. Njegova književna nadarenost vodila je neprestanu borbu sa sklonošću ka avanturizmu, a iz te borbe moglo je da nastane ovakvo delo samo pod uslovom da ga starost i nemaština uklone iz društva, iz života, pa da on u svojoj usamljenosti, više radi utehe nego iz životnih ambicija, napiše ovu najpotpuniju hroniku svakidašnjeg i nesvakidašnjeg života XVIII veka.

Iziđem iz ulice brzim korakom držeći se zida i prisiljavajući ga tako da mi načini mjesta. Prvim udarcem odalamih ga po glavi, drugim po mišici, a trećim ga tako silovito odrapim da on s kricima odleti u kanal, glasno vičući moje ime.
Upravo u taj čas opazim kako mi iz jedne kuće slijeva prilazi neki Furlanđanin sa svjetiljkom u ruci. Udarac štapom po ruci izbije mu svjetiljku, a strah ga nagna u bezglavi bijeg. Odbacim štap, projurim kao strijela trgom, pretrčim preko mosta, i dok su ljudi žurili prema mjestu odakle se čula galama, stignem do barke i skočim unutra, a jak i povoljan vjetar nadu nam jedra koja smo odmah razapeli i pogna nas do tvrđave.
U trenutku kad sam se kroz prozor penjao u svoju sobu otkucavala je ponoć. Žurno se skinem i čim sam se našao u postelji probudim prodornim kricima svog vojnika, zaklinjući ga da ode po ranarnika, jer da umirem od kolike.
Dušobrižnik, kojeg je probudila moja vika, siđe i nađe me u grčevima. Misleći da će mi pomoći diascordium, ta dobričina otrči po lijek i donese mi ga. Poslije pola sata kreveljenja izjavih da se osjećam mnogo bolje, te im svima zahvalim i zamolim ih da se povuku, što oni i učiniše, zaželjevši mi prije toga dobar san.
Kako zbog tobožnjeg uganuća nisam ustajao, premda sam odlično spavao, ujutro dođe dobrostivi zapovjednik da me obiđe prije odlaska u Veneciju i reče mi da sam koliku dobio po svoj prilici od dinje koju sam jučer jeo.
U jedan sat poslije podne zapovjednik se vratio.
– Imam za vas dobru vijest – reče mi smijući se – Razzettu su noćas dobro namlatili ibacili u kanal.
– Jesu li ga zatukli?
– Nisu, ali to bolje po vas, jer bi se vaša stvar time opasno pogoršala: sigurno je,pripovijeda se, da ste vi počinili taj izgred.
– Vrlo mi je drago što tako misle; to me djelomično osvećuje, ali će biti teško da sedokaže.
– Bez sumnje. Međutim Razzetta je izjavio da vas je prepoznao, a isto tako iFurlanđanin, kome ste, kako kaže, zdrobili ruku udarcem štapa da mu izbijete svjetiljku. Prijavili su vas avogadoru, a gospodin Grimani se pismeno žalio ministru rata što vas je pustio na slobodu a da prethodno nije njega obavijestio. Ušao sam ministru upravo dok je čitao njegovo pismo i uvjerio sam Njegovu jasnost da je to lažno sumnjičenje, jer da sam vas malo prije ostavio u postelji gdje ležite zbog iščašene noge; rekao sam mu i to da noćas umalo što od kolike niste umrli.
– Je li Razzetta bio izmlaćen u ponoć?
– Tako stoji u izjavi. Ministar je smjesta napisao gospodinu Grimaniju pismo gdje mujamči da vi ni časka niste ostavljali tvrđavu, da ste još uvijek ondje i da oštećena stranka može, ukoliko želi, poslati komesare da stvar provjere. Dakle, dragi moj velečasni, možete očekivati da će vas podvrgnuti saslušavanju.
– To i očekujem i odgovorit ću im da žalim što sam nevin.
Nakon tri dana stiže u tvrđavu jedan komesar u pratnji pisara iz avogadorova ureda. Proces je bio brzo završen, jer je svima bilo poznato da sam uganuo nogu, a kapelan, ranarnik, moj vojnik i još nekolicina drugih koji nisu bili upućeni u događaj zakleše se da sam se u ponoć nalazio u krevetu, mučen strašnom kolikom.
Čim su ti vjerodostojni svjedoci dokazali moj alibi, avogador osudi Razzettu i furlandskog trhonošu na plaćanje troškova.
Poslije te presude zapovjednik mi posavjetova neka podnesem ministru molbu za otpuštanje iz zatvora, a on će preuzeti na se da mu je osobno uruči.
O tom sam koraku obavijestio gospodina Grimanija. Osam dana kasnije zapovjednik me obavijesti da sam slobodan i da će me on sam odvesti tom svećeniku. Tu mi je vijest saopćio dok smo bili za stolom u veselu raspoloženju. Kako nisam u to povjerovao, a htijući da se napravim kako vjerujem, udvorno mu rekoh da mi je njegova kuća milija od boravka u Veneciji, a da mu to dokažem, izjavih da ću, bude li mi dopustio, ostati kod njeg još osam dana.
S radosnim uzvicima uhvatiše me odmah za riječ. Ali kad mi je dva sata kasnije to i potvrdio, te više nisam mogao sumnjati, stadoh se kajati što sam mu tako brzopleto poklonio svojih osam dana, ali nisam imao hrabrosti da opovrgnem svoje nesmotrene riječi, jer su izrazi veselja, osobito izrazi veselja njegove žene, bili tako iskreni da bih bio dostojan njihova prezira kad bih se sad povukao.
Za vrijeme boravka u tvrđi desio se još jedan događaj koji, mislim, ne bih smio prepustiti zaboravu.
Narednog jutra uđe u majorovu sobu jedan časnik, u mletačkoj odori, vodeći nekog čovjeka od šezdesetak godina koji je o boku nosio mač. Časnik preda guverneru jedno pismo proviđeno pečatom vojne kancelarije, koje ovaj pročita i smjesta napisa odgovor. Na to se časnik udalji.
Major se tada obrati onom gospodinu, oslovljavajući ga grofom, i kaza mu da ga po zapovijedi s najvišeg mjesta mora zadržati i da mu kao zatvor daje čitavu tvrđu. Starac mu htjede predati svoj mač, ali ovaj to plemenito odbi, i odvede ga u sobu koju mu je bio namijenio. Sat kasnije jedan sluga u livreji donese zatvoreniku krevet i kovčeg, a sutradan ujutro isti se sluga pojavi u mojoj sobi moleći me u ime svoga, gospodara da mu iskažem čast da ručam s njim. Odazvao sam se, i evo što mi je moj domaćin rekao čim me je ugledao:
– Gospodine velečasni, u Veneciji se mnogo govori o majstorskoj dovitljivosti kojom steuspjeli dokazati postojanje posve nevjerojatnog alibija, pa se ne morate čuditi što sam vas želio upoznati.
– Gospodine grofe, kad alibi doista postoji, tad ne treba ni majstorstva ni dovitljivosti dase on dokaže. Oni koji u to sumnjaju, dopustite mi da to kažem, nemaju baš najljepše mišljenje o meni, jer...
– Oprostite mi i ne govorimo više o tome. Ali budući da smo sad drugovi u nevolji, ja senadam da mi nećete uskratiti svoje prijateljstvo. Sjednimo dakle za stol.
Poslije ručka, pošto je iz mojih usta saznao tko sam, misleći da mi mora uzvratiti istom ljubaznošću, on otpoče ovako:
– Ja sam grof di Bonafede. U mladosti sam služio pod princom Eugenom.

Kasnije samnapustio vojnički stalež i neko vrijeme živio u Austriji, odakle sam zbog jednog dvoboja otišao u Bavarsku. U Münchenu sam upoznao jednu plemićku gospođicu koju sam oteo i odveo u Veneciju gdje smo se vjenčali. Ovdje živim već dvadeset godina, imamo šestoro djece, i poznat sam u čitavom gradu. Prije osam dana poslao sam svog lakaja na Flandrijsku poštu[29] da podigne moja pisma, ali činovnici mu ih ne htjedoše predati jer nije imao dosta novaca da plati poštarinu. Tad sam ja sam otišao po njih, ali premda sam ih uvjeravao da ću platiti kod iduće pošiljke, oni me ne htjedoše ni saslušati. Potražio sam baruna Taxisa, upravitelja pošte, da se požalim zbog uvrede. On me je grubo odbio, govoreći da su njegovi podređeni postupili po njegovu nalogu i da ću pisma dobiti tek kad platim poštarinu. Budući da sam se nalazio kod njega, savladao sam svoje ogorčenje, ali četvrt sata kasnije poslah mu pismo kojim sam mu dao na znanje da se osjećam uvrijeđenim i da tražim zadovoljštinu, upozoravajući ga da ću odsad izlaziti s mačem o boku i da ću ga izazvati gdje god se nalazio. No uzalud sam ga posvuda tražio. Jučer se iznenada pojavi tajnik državnih inkvizitora, tražeći da sa mnom govori nasamo. Preporučio mi je da zaboravim barunovu neučtivost i zamolio me neka pođem s časnikom koji je čekao vani i koji je imao nalog da me kao uhićenika odvede u ovu tvrđavu. Pri odlasku je napomenuo da ću u zatvoru ostati svega osam dana. Bit će mi neobično milo, gospodine, što ću ih provesti s vama.
[29] Flandrijska pošta, u drugoj polovici 16. stoljeća organizaciju pošte u mnogim zemljama preuzela je država, ali su je na osnovu koncesije vodili privatnici. Obitelj Thum-Taxis imala je koncesije za pošte u Austriji, Italiji, Francuskoj, Španjolskoj, Švicarskoj, Poljskoj i u njemačkim državama. U Italiji su zbog flandrijskog porijekla koncesionara tu poštu nazivali Posta di Fiandra, tj. Flandrijska pošta. U Veneciji toga doba ured pošte bio je blizu mosta S. Canciano.
Odgovorio sam mu da sam ja slobodan već dvadeset i četiri sata, ali da mu dokažem koliko cijenim njegovo povjerenje, smatrat ću velikom čašću da mu pravim društvo. Bijaše to doduše laž, jer sam se već bio obvezao majoru, no takve laži nisu za pokudu, budući da ih zahtijeva pristojnost.
Dok smo poslije ručka stajali na kuli tvrđe, spazih jednu gondolu na dva vesla kako se približava malim vratima. Promotrivši je dogledom, grof mi reče da su to njegova žena i kćerka koje mu dolaze u pohode. Pođosmo im u susret.
Ugledao sam jednu gospođu koja je nekad doista zavrijedila da bude oteta, i jednu visoku, tananu djevojku od četrnaest do šesnaest godina koja mi se učini lijepom na nov i još nepoznat način. Kosa joj bijaše svjetloplava, oči modre i velike, nos ravan i pravilan, a poluotvorena i nasmijana usta kao da su nehotice pokazivala niz zubi sjajne bjeloće. Njen stas bijaše toliko tanan da je izgledao umjetan, a širok izrez oko vrata otkrivao je prekrasan oltar na kojem bijahu tek dva ružina pupoljčića. U toj mršavosti koja se smjelo pokazivala bijaše za mene neke nove raskoši. Očaran, nisam skidao pogleda s tih mlađanih još nenabubrelih grudi. U mašti sam im pridavao sve obline koje se samo mogu poželjeti. Kad sam naposljetku podigao oči do njenog lica, njen nasmijan pogled kao da mi je govorio: »Počekajte godinu-dvije, pa ćete vidjeti sve što zaželite.«
Bila je otmjeno i gizdavo odjevena, po modi onog vremena. Premda već bijaše dorasla za udaju, nosila je haljinu sa širokim obručem kakve nose plemićke kćeri koje se još nisu zadjevojčile. Još mi se nikad nije dogodilo da zavirim u grudi jedne visokorođene gospođice s toliko slobode, ali zašto bih se i ustručavao kad tamo osim obećanja nije bilo ničega?
Pošto su gospodin i gospođa izmijenili nekoliko riječi na njemačkom, grof me najlaskavijim riječima predstavi svojoj ženi, a ona me obasu ljubaznostima. Uto naiđe major i ponudi grofici da je provede tvrđom. Mene kao nižem po staležu zapade sreća da pružim ruku gospođici, što ja bez oklijevanja i učinih. Grof se pope u svoju sobu.
Kako sam se s gospođama umio ophoditi samo po starinskoj venecijanskoj modi, gospođica me je smatrala veoma nespretnim. Misleći da je to vrhunac otmjenosti, provukoh joj ruku ispod pazuha, no ona se izmaknu, prasnuvši u smijeh.
Njena se majka okrenu da vidi zašto se smije, a ja umalo što ne propadoh od srama kad ona reče da sam je poškakljao ispod pazuha. »Evo, kako otmjeni gospodin daje gospođi ruku«, reći će ona, provukavši ruku ispod moje desne mišice koju ja nespretno savinuh, uzalud nastojeći da se saberem. Misleći da ima posla s pravom blunom od početka, mlada grofica naumi da se pošali na moj račun. Prvo me poduči da ne savijam toliko ruku jer je tako previše odmičem od sebe i ispadam iz okvira slike. Priznao sam da ne znam slikati i zapitao je da li ona umije. Odgovorila je da tek uči i da će mi, kad dođem k njoj, pokazati Adama i Evu od viteza Liberija koje je ona precrtala. Njeni učitelji, nadovezala je, kažu da su lijepi, premda ne znaju da je to njeno djelo.
– Zašto to tajite?
– Zato što su oboje previše goli.
– Vaš me Adam ne zanima mnogo, ali Evu bih rado vidio i ne bih vas nikom odao.
Smijeh ponovo odjeknu, i njena se majka opet upitno okrenu. Ja sam se i dalje pravio budalom, kako sam naumio već onog časa kad me je podučavala kako se daje ruka, naslućujući da ću tu njenu zabludu okrenuti na svoje najveće veselje. Videći pred sobom neiskusnog zvekana, sigurno je pomišljala da mi bez straha može reći kako je njen Adam mnogo ljepši od Eve, jer na njem nije izostavila nijedan mišić, dok na ženi nema ništa.
– To je – rekla je – figura na kojoj se ništa ne vidi.
– A mene upravo to ništa zanima.
– Vjerujte mi, Adam će vam se više svidjeti.
Taj me je razgovor toliko uzbudio da mi se dogodila ona nepristojna stvar koju nikako nisam uspio sakriti: imao sam na sebi samo platnene hlače, jer bijaše velika vrućina... Strepio sam da se major i grofica, koji su bili na deset koraka ispred nas, ne okrenu... Bio sam kao na žeravici.
Da neprilika bude još veća, djevojka se malo okliznu, cipelica joj spuznu s pete, te ona ispruži dražesnu nogu moleći me da joj je navučem. Ja klekoh, a ona valjda nehotice zadiže malo haljinu... Osim obruča koji su pridržavali suknju nije imala ničega... Taj mali pokret bijaše dovoljan da vidim ono od čega umalo ne padoh mrtav. Ne čudim se što me je, kad sam se uspravio, upitala da li mi je zlo.
Trenutak kasnije, dok je izlazila iz jedne od podzemnih tamnica, pomakla joj se malo gizdava kapa, i ona me zamoli da joj je popravim. I tad sagunvši glavu ugleda ono što u tom položaju uistinu nisam mogao sakriti. Da me izbavi iz neprilike, upita me da li je uzica na mom satu dar neke ljepotice. Zamuckujući, ja jedva protisnuh da mi ju je napravila moja sestra. Praveći se i dalje bezazlenom, zapita me da li bi je izbližeg mogla pogledati. Rekao sam joj da je uzica sašivena za džep od prsluka, što je bilo istina. No ona ne povjerova i pruži ruku da je izvuče, a ja tad posve izgubih vlast nad sobom i pritisnuh tu ruku u nehotičnom ali posve prirodnom trzaju. Shvativši da igra postaje opasna, ona prestade navaljivati, uozbilji se i ne usuđujući se više ni smijati ni govoriti pođe sa mnom do stražarnice gdje je major pokazivao njenoj majci počivalište maršala Schulenburga[30] kog su ondje privremeno sahranili dok se ne izgradi mauzolej. Ja sam pak gotovo obnevidio od neizmjernog stida. Bio sam uvjeren da me je zbog onog što sam učinio zamrzila i prezrela, i dao bih ne znam što da sam to nekako mogao popraviti. Smatrao sam se krivcem koji je prvi pomutio njenu čednu vedrinu. Eto kolika bijaše u ono vrijeme moja tankoćutnost, iako moram reći da je uvijek ovisila o mišljenju što bih ga stekao o osobi koju sam uvrijedio, u čemu sam se, istina, često znao i prevariti. Vremenom je ta moja osjetljivost sve više slabila, dok joj naposljetku nije ostalo ni traga. Ipak, mislim da zato nisam gori od drugih ljudi mojih godina i mog iskustva.
[30] General grof von Schulenburg (1661 – 1747) bio je od 1715. vrhovni zapovjednik mletačkih kopnenih snaga i proslavio se junačkom obranom Krfa od najezde Turaka.
Vratismo se grofu, i ostatak dana proteče u turobnu raspoloženju. Gospođe odoše u prvom sumraku. Na rastanku sam morao grofici obećati da ću je posjetiti u Veneciji.
Pomisao da sam sramno uvrijedio ono mlado biće koje me je očaralo svojom ljupkošću toliko me je pekla da sam onih sedam dana proveo u najvećem nestrpljenju, čekajući čas da je vidim i da na koljenima izmolim oproštenje.
Grof je izišao iz tvrđave osmog dana ujutro, a ja tek naveče, pošto sam ugovorio s majorom sastanak u jednoj kavani na Trgu sv. Marka odakle smo imali zajedno otići do gospodina Grimanija.
Čim sam došao u Veneciju, otputih se na večeru gospođi Orio, gdje sam uvijek bio dobrodošao. Noć sam proveo sa svojim ženicama koje su molile boga da moj biskup na putu umre.
Sutradan u podne posjetih zajedno s majorom gospodina Grimanija. Ovaj opet pokaza svoju glupost, govoreći mi da bih trebao oprostiti Razzetti i njegovu drugu jer su oni ne snujući nikakvo zlo krivo razumjeli njegovo naređenje. Zatim me obavijesti da biskup tek što nije stigao i da ću u međuvremenu stanovati i hraniti se kod njega. Oprostivši se od njega, odoh da se poklonim gospodinu Valaressu, čovjeku duhovitu i pametnu, koji je upravo tada prestao vršiti dužnost Savia alla Scrittura, budući da je isteklo njegovo polugodište. Major, kojeg je zvala služba, ubrzo ode. Čim ostadosmo sami, on me zamoli neka mu iskreno priznam da sam ja izmlatio Razzettu. Ispričao sam mu bez okolišanja čitavu zgodu, čemu se od srca nasmijao. Porazmislivši zatim o mojoj priči, reče da su oni glupači podnijeli netačnu prijavu jer sam se ja u ponoć nalazio u tvrđavi, ali da bi moj alibi i bez toga bio valjan zbog onog uganuća u koje nitko nije posumnjao.
Napokon dođe i čas kad sam mogao obići kraljicu svojih misli, da izmolim oproštenje ili da umrem do njenih nogu.
Kuću sam im brzo pronašao. Grofa nije bilo. Primila me je gospođa riječima najljubaznije dobrodošlice, ali njen me je izgled toliko zapanjio da nisam smogao ni riječi odgovora.
Ulazeći svom anđelu, mislio sam da ću je naći u kutiću raja, a našao sam je u salonu gdje osim dvije-tri stolice od crvotočna drveta i jednog trošnog i prljavog stola nije bilo ničega. U prostoriji je bilo posve mračno, jer su svi kapci bili zatvoreni. Čovjek bi pomislio da je to zbog dnevne vrućine, ali to uistinu bijaše zato da se sakriju porazbijana stakla na prozorima. Ipak sam uspio zamijetiti da je gospođina haljina sva u dronjcima a košulja prljava. Videći me tako zbunjena, ona me ostavi rekavši da će mi poslati svoju kćer.
Čas kasnije osvanu djevojka, držeći se otmjeno i neprisiljeno i reče mi da me je nestrpljivo očekivala, ali ne u ovo vrijeme kad obično nikog ne prima.
Nisam znao da joj odgovorim, jer mi se činilo da vidim pred sobom drugu osobu.

U pohabanoj kućnoj haljini izgledala je gotovo ružna, i odjednom mog osjećaja krivnje posvema nestade. Nisam se mogao načuditi čime me je onako zatravila u tvrđavi, i pomislio sam da se može smatrati gotovo sretnom što sam u svojoj zaslijepljenosti počinio ono što joj je moralo prije goditi no vrijeđati je. Mora da su se misli jasno čitale na mom licu, jer se na njenom odjednom ukaza ne ljutina, već duboka pogruženost, tako da se sažalih na nju. Da je umjela ili smjela filozofirati, imala bi pravo da me prezre kao čovjeka kojeg je privukla samo njena lijepa odjeća ili kojem je laskalo njeno plemstvo, a možda i zamišljeno bogatstvo.
Ona je međutim odlučila da me pridobije iskrenošću. Ako se uspije pozvati na osjećaj, mislila je da će se moje srce ganuti i progovoriti za nju.
– Vidim da ste iznenađeni, gospodine velečasni, a znam i zašto. Ovdje ste očekivali sjaj iraskoš, a našli ste samo tužno lice bijede. Otac dobiva od vlade tek neznatnu plaću, a nas je devetoro. Kako svakog blagdana moramo ići u crkvu, odjeveni prema našem staležu, to se često moramo odreći hrane da otkupimo haljine i marame koje smo zbog neimaštine morali založiti. Sutradan ih opet nosimo u zalagaonicu. Da ne odemo na misu, župnik bi nas izbrisao iz popisa onih koji dobivaju milodare od bratovštine siromaha. A od tih milodara mi živimo.
Kakve li priče! Ona je donekle imala pravo. Uspjela me je taknuti u osjećaj, ali to bijaše više stid no ganuće. Kako ni sam ne bijah bogat, a sad više ni zaljubljen, postadoh, duboko uzdahnuvši, hladniji od leda.
Ipak sam joj pristojno odgovorio:
– Da sam bogat, lako bih vam dokazao da niste svoje jade povjerili nezahvalniku tvrdasrca. Ali ja sam siromašan, a kako uskoro odlazim, to vam moje prijateljstvo ne bi bilo ni od kakve koristi.
Nastavio sam govoriti sa zanimanjem, prijazno i razborito. Na kraju sam se utekao glupim i otrcanim riječima kojima se tješe čak i poštene djevojke kad su pritisnute bijedom. Uvjeravao sam je kako ne dvojim da će joj njene draži osigurati budućnost.
– Možda – odgovorila je mirno i promišljeno – samo onaj koji osjeti njihovu snagu moratće znati da su kod mene ljepota i osjećaj nedjeljivi, pa ako me takvu prihvati, pokazat će mi da me po zasluzi i cijeni i poštuje. Ja ne težim ni za plemstvom ni za bogatstvom, želim samo sretnu i zakonitu vezu. U plemstvu sam se i odviše razočarala, a bogatstvo mi ne treba, jer sam navikla na bijedu pa čak i na najcrnju oskudicu što teško da itko može shvatiti. Ali hajdemo da pogledamo moje crteže.
– Vi ste veoma ljubazni, gospođice.
Avaj, na njezine sam crteže posve zaboravio. Zar me je njezina Eva još mogla zanimati? Ipak sam pošao za njom.
Ušli smo u sobu gdje se nalazio jedan stol, stolica i malo ogledalo. Slamarica na krevetu bila je savijena pa je posjetilac, ako je bio čovjek dobre volje, mogao čak povjerovati da se ondje nalaze i ponjave. Ali najviše me je prenerazio smradni vonj koji se širio iz nečeg što je moralo biti sasvim svježeg porijekla. Nikada se valjda nijedan zaljubljenik nije tako brzo izliječio od svoje boljke. Osjećao sam neodoljivu želju da odem i da se više nikada ne vratim. Jedino sam žalio što zbog umirenja savjesti ne mogu na stol prosuti šaku cekina.
Pokazivala mi je crteže, a ja sam ih, jer su mi se činili dobri, redom hvalio, no niti sam se zadržao na Evi niti sam se šalio s Adamom, što bih u drugačijim prilikama sigurno bio učinio. Iz puke pristojnosti upitao sam je zašto se, kad ima toliko dara, ne okoristi time i ne nauči slikati pastelom.
– Ja bih to veoma željela – reče ona – ali svaka kutija boja stoji dva cekina.
– Hoćete li mi oprostiti ako vam se usudim pokloniti šest cekina?
– Na žalost, primit ću ih i bit ću zahvalna i sretna što ćete me zadužiti.
Ne mogavši suspreći suze, ona odvrati lice da ih sakrije od mene. Ja tad žurno stavih na stol šest cekina, pa joj iz puke učtivosti, a i zato da se ne osjeti previše poniženom, spustih na usne laki poljubac. Stajalo je samo do nje da ga smatra nježnim. Nadao sam se da će tu moju umjerenost pripisati poštovanju koje mi je ulila. Opraštajući se, obećao sam da ću se doći zahvaliti njenom ocu. No obećanje nisam održao. Čitalac će vidjeti u kakvim sam je okolnostima susreo deset godina kasnije.
Kolike li me misli zaokupiše kad iziđoh iz te kuće! Kakve li škole! Uspoređujući stvarnost s maštom, morao sam dati, prevagu mašti, jer o njoj i stvarnost često ovisi. Tada sam počeo naslućivati, a iskustvo će to kasnije i potvrditi, da je ljubav zapravo neka vrst radoznalosti spojena s nagonom za održanjem vrste što nam ga je usadila priroda. Žena je kao knjiga, koja se, bila dobra ili loša, mora najprije svidjeti naslovnim listom. Ako ta stranica nije zanimljiva, neće pobuditi želje za čitanjem, a ta je želja upravo tolika koliko je zanimanje što ga naslov potiče. Naslovni list kod žene ide odozgo do dolje, baš kao kod knjige; pa tako i njene noge, koje zanimaju sve muškarce kojima su ukusi slični mojima, imaju istu privlačnost kao i oprema knjige. Međutim, većina ljubitelja ili premalo ili nikako ne pazi na ženske noge, baš kao što većina čitalaca ne mari za izdavača knjige. Stoga žene s pravom posvećuju toliku brigu licu, odjeći i držanju, jer samo time mogu u onima koje priroda nije pri porodu obdarila sljepoćom potaknuti radoznalost i želju da ih pročitaju. Ali kao što ljudi koji su pročitali mnogo knjiga požele na kraju nove, pa bile i loše, tako se i muškarac koji je upoznao mnogo sve krasnih žena na kraju zaželi ružnih, samo neka su nove. Istina, lažno bjelilo koje sakriva stvarnost bode mu oči, ali njega mami strast koja je već postala porok, i šapuće mu hvala u prilog lažnog naslova. »Možda«, misli on u sebi, »knjiga i nije tako loša, možda joj čak i ne treba tog smiješnog vanjskog omotača«. I on je tada počinje ovlaš prelistavati, ali još nije okrenuo ni nekoliko stranica, a već se javlja otpor, jer živa knjiga želi da bude pročitana kako valja i tako legoman[31] pada žrtvom koketerije, tog čudovišta što progoni sve one kojima je ljubav zanat.
[31] Legoman, čovjek opsjednut strašću za čitanjem.
Mudri čitaoče, koji si pročitao ove retke, znaj da si, ako ti oni nisu otvorili oči, nepovratno izgubljen, to jest da ćeš biti žrtva lijepog spola do posljednjeg svog daha. Ako te moja iskrenost nije povrijedila, primi moje čestitke.
Predveče odoh gospođi Orio. Morao sam obavijestiti svoje ženice da sad stanujem kod gospodina Grimanija, te da ne mogu već prvu noć spavati izvan kuće. Stari Rosa mi reče da se u gradu govori samo o nečuvenoj vještini kojom sam dokazao svoj alibi, a kako mi ta slava ne bi dopala da je alibi bio istinit, to neka se pričuvam Razzette koji sigurno smišlja sličnu osvetu, i zato neka budem na oprezu, osobito noću. Nisam zanemario savjet mudrog starca i izlazio sam samo u društvu ili u gondoli. Gospođa Manzoni pohvalila je moju opreznost. Pravda me je – rekla je – morala proglasiti nevinim, ali javno mnijenje zna na čemu je, i Razzetta mi sigurno nije oprostio.
Nekoliko dana kasnije gospodin Grimani me obavijesti da je biskup došao i da je odsjeo u samostanu Male braće kod sv. Franje od Paolija. On me je sam odveo prelatu, kao da sam neki rijedak dragulj na koji on pazi kao na zjenicu svog oka i kojim se jedino on može podičiti.
Ugledao sam jednog naočitog redovnika s biskupskim križem na prsima. Podsjećao me na oca Manciu, samo što je bio krupniji i srdačniji. Bile su mu trideset i četiri godine, a već je postao biskup, i to po milosti boga, Svete stolice i moje matere. Pošto mi je podijelio blagoslov, koji sam primio na koljenima, i pružio ruku na poljubac, on me nježno pritisnu na grudi nazivajući me na latinskom svojim dragim sinom. Ni kasnije nije razgovarao drugačije no na latinskom, te da ga nisam čuo kako govori s gospodinom Grimanijem, bio bih pomislio da se kao Kalabrežanin stidi govoriti talijanski. Obavijestio me je da me ne može povesti sa sobom već neka ga ja potražim u Rimu, a gospodin Grimani će se pobrinuti da me onamo otpremi. Adresu ću dobiti u Anconi od jednog njegova prijatelja iz reda Male braće koji će mi dati i novaca za put. »Kad stignete u Rim«, nadovezao je, »više se nećemo rastajati i zajedno ćemo preko Napulja otići u Martirano. Dođite sutra rano ujutro, pa ćemo poslije mise zajedno doručkovati. Ja naime odlazim već prekosutra.«
Na to me gospodin Grimani odvede kući držeći mi usput moralne prodike, koje su me mogle samo nasmijati. Opominjao me, među ostalim, neka se u Kalabriji ne odajem prevelikom učenju, jer je tamo zrak veoma gust, pa bih mogao lako oboljeti na plućima.
Drugog dana osvanuo sam kod biskupa već u osvit zore.

Poslije mise i čokolade podučavao me je u katekizmu puna tri sata. Bilo je očito da mu se nisam svidio, no ja sam ipak bio zadovoljan njime. Bijaše to čovjek uglađen i prijazan, a kako me je uz to imao povesti do najviših vrhova Crkve, to sam odmah pokazao živu privrženost, jer u ono vrijeme, usprkos dobrom mišljenju što sam ga imao o svojoj osobi, nisam u sebe imao nimalo povjerenja.
Poslije odlaska dobrog biskupa gospodin Grimani preda mi pismo koje sam imao uručiti biskupovu prijatelju, ocu Lazariju iz samostana Male braće u Anconi. Uz to me obavijesti da ću putovati s mletačkim poslanikom koji se svakog časa ima ukrcati za Anconu pa zato neka budem spreman na odlazak. Pristao sam, a kako i ne bih, kad sam jedva čekao da se riješim njegova jarma. Čim sam saznao u koji će se sat ukrcati poslanikova svita, pošao sam da se oprostim sa svim znancima.
Kako se lađa imala otisnuti tek u zoru, otišao sam da tu prekratku noć provedem sa svojim ženicama koje se ovog puta nisu obmanjivale da će me ikad više vidjeti. Ja ipak nisam mogao ništa predvidjeti, jer sam, prepuštajući se sudbini, smatrao da je razmišljanje o budućnosti izgubljen trud. Tako je noć protekla između tuge i veselja, slasti i suza. Pri odlasku ostavio sam im ključ koji sam bio dao napraviti i koji mi je pribavio toliko slatkih časova.
Ta ljubav, prva u mom životu, nije me naučila ničem iz velike knjige životne škole jer je bila savršeno sretna, nepomućena gorčinom ili ma kakvim prljavim računom. Nas smo troje često osjećali potrebu da uzdignemo svoje duše vječnoj providnosti i da joj zahvalimo na postojanoj zaštiti kojom nas je zakriljivala od svih neprilika što su mogle pomutiti naš slatki i blagi mir.
Ukrcao sam se na piazzeti uz Trg svetog Marka. Gospodin Grimani dao mi je šest cekina,
što mi je, po njegovu mišljenju, moralo dostajati za sve ono vrijeme koje sam imao provesti u karanteni u ankonskom lazaretu. Nitko nije ni pomišljao da bi mi po izlasku moglo zatrebati novaca. Mene je pak umirivala pomisao na ono što sam tajom od svih nosio u svojoj novčarci: četrdeset lijepih cekina koji su znatno podizali moju mladenačku hrabrost. Otišao sam s veseljem u srcu, ne žaleći ni za čim.

VIII
Moje nevolje u Chioggi Otac Stefano, franjevac - Lazaret u Anconi Grčka robinja -
Hodočašće našoj Gospi od Loretta - Idem u Rim pješice, a odande u Napulj da nađem biskupa, ali ga ne nalazim - Sretnim slučajem dolazim do novca za put u Martirano, odakle vrlo brzo odlazim i vraćam se u Napulj
Poslanikova svita, premda je nazivaju velikom, učinila mi se prilično malenom. Sastojala se od jednog domoupravitelja iz Milana koji se zvao Carnicelli, jednog klerika koji je ovome, jer nije znao čitati, služio kao tajnik, od jedne starice koju su nazivali domaćicom, kuhara i njegove ružne žene i od desetak lakaja.
Kad smo u podne sišli u Chioggi, učtivo sam zapitao Carnicelija gdje ću spavati.
– Gdje hoćete. Samo gledajte da ovaj čovjek ovdje zna gdje ste, kako bih mogao poslati po vas kad tartana[32] razapne jedra za Anconu. Moja je dužnost da vas dopremim u lazaret u Anconi oslobađajući vas svih troškova počev od časa polaska. A dotle se zabavljajte.
[32] Tartana, mali brod sa visokim jarbolom i jedrima na križak, koji se upotrebljavao na Sredozemnom moru.
Ovaj čovjek ovdje bio je vlasnik tartane. Zapitao sam gdje bih mogao odsjesti.
– Kod mene, ako vas ne smeta da spavate u velikom krevetu zajedno s gospodinom kuharom. Njegova će žena spavati na palubi moje tartane.
Ja pristadoh, a jedan mornar natovari moj kovčeg i odvede me kući čestitog gazde. Kovčeg smo morali gurnuti pod krevet, koji je bio tako velik da je zapremao čitavu sobu. Ja sam se smijao, jer baš nisam bio u prilici da se pravim izbirljivim. Onda otiđoh na ručak u gostionicu, a zatim se dadoh na razgledavanje mjesta. Chioggia je poluotok, morska luka u sklopu mletačke republike, i broji deset tisuća stanovnika, mornara, ribara, trgovaca, fiškala, činovnika u mletačkim poreznim i novčarskim uredima.
Opazim jednu kavanu i uđem. Jedva sam zakoračio, a u susret mi pohita jedan mladi doktor prava s kojim sam studirao u Padovi. On me poljubi i predstavi jednom ljekarniku koji je imao radnju pokraj kavane. Ovdje se, kako mi je rekao moj prijatelj, sastaju svi ljudi od pera i knjige. Nešto kasnije naiđe neki Corsini, visok i ćorav dominikanac, kojeg sam nekad upoznao u Veneciji. Ugledavši me, uze me pozdravljati. Topeći se od ljubaznosti, reče da sam stigao baš u zgodan čas jer ću moći prisustvovati izletu što ga sutradan priređuju akademičari makaronci[33] poslije sastanka akademije na kojem će svaki član pročitati jedan svoj sastavak u čast i slavu makarona. Kazao mi je da ću učiniti čast akademiji ako se svojim perom pridružim njihovu stvaralaštvu i ako pođem s njima na izlet. Pristao sam i sastavio deset stanci koje sam pročitao na sastanku akademije, nakon čega sam jednoglasno bio primljen za člana te dične ustanove. Ali još sam se bolje iskazao za stolom gdje sam pojeo toliko valjušaka da mi je po mišljenju svih trebalo podijeliti naslov makaronskog kneza.
[33] Makaronska poezija, burleskna poezija u kojoj su riječi suvremenog jezika bile latinizirane i izmiješane s latinskima. Glavni je predstavnik tog žanra bio Girolamo Folengo (1490 –1544). O nekoj makaronskoj akademiji u Chioggi nije ništa poznato, no književnici i pjesnici imali su običaj da se sastaju i po privatnim kućama.
Mladi doktor, također akademičar-makaronac, predstavio me svojoj obitelji. Njegovi roditelji, ljudi veoma imućni, primiše me srdačno. Imao je dvije sestre. Starija bijaše djevojka prijazne i umiljate ćudi, no mlađa, koja se već bila zaredila, učini mi se čudom ljepote. U tom sam društvu mogao ugodno provesti vrijeme do odlaska, ali valjda je bilo pisano da me u Chioggi imaju snaći samo nevolje. Mladi mi je doktor dao još jedan dokaz svog prijateljstva.
Upozorio me da je Corsini velik pokvarenjak i da nigdje nije dobro viđen, pa neka ga što više izbjegavam. Zahvalio sam doktoru na savjetu, no nisam ga odviše primio srcu, misleći da je Corsini izišao na zao glas samo zbog svojih preslobodnih načela. Kako sam po prirodi bio širokogrudan, a uz to i dovoljno lakouman da ne naslutim zamku, mislio sam da ću se u društvu tog redovnika lijepo i korisno zabaviti.
Trećeg dana taj me zloduh odvede na jedno mjesto kamo sam mogao otići i bez njegove preporuke. Da se pokažem junakom, odspavao sam s jednom bijednom i rugobnom nevaljalkom. Zatim me povede u jednu krčmu gdje smo večerali s četvoricom njegovih prijatelja, sve samih vucibatina. Poslije večere jedan od njih otvori banku faraona[34]. Izgubivši četiri cekina, htjedoh odustati, ali me moj dobri prijatelj Corsini nagovori da uložimo još četiri cekina, svaki po pola. Tog je puta on držao banku, i ona je propala. Više nisam htio igrati, ali me Corsini, tobože ojađen zbog mog gubitka, nagovori da sad ja otvorim banku s ulogom od dvadeset cekina. Proigrao sam sve. Više me nisu trebali moliti da nastavim. Igrao sam i dalje u ludoj nadi da ću povratiti taj veliki gubitak, i izgubio sam sve, do posljednjeg novčića. Otišao sam da legnem u veliku postelju kraj kuhara, koji se probudio i nazvao me raskalašnikom. Odgovorio sam mu da je to istina.
[34] Faraon, najomiljenija igra u novac u 18. stoljeću. Jedan od igrača drži banku (bankar), a ostali igraju protiv njega. Ta je igra slična današnjoj baccari.
Čitavo moje biće, slomljeno tolikom nesrećom, čeznulo je da utone u okrilje sestre smrti i da postane neosjetljivo. Ali u podne me probudi onaj prokleti krvnik i obavijesti me s likovanjem da su pozvali na večeru jednog veoma bogatog mladića kojeg će sigurno operušati, pa bih i ja mogao povratiti svoj novac.
– Ali ja sam sve izgubio. Posudite mi dvadeset cekina.
– A, to ne mogu. Kad nekom posudim, onda sigurno gubim. To je možda pukapraznovjerica, ali imao sam odviše gorkih iskustava. Gledajte da taj novac negdje pronađete i dođite. Zbogom.
Stideći se da svoju nevolju priznam pametnom i dobrom doktoru, raspitao sam se kod prvog prolaznika gdje bih mogao naći jednog poštenog založnika. Ovaj me uputi. Založnik bijaše već postariji čovjek, no ipak pristade da pođe sa mnom. Ispraznio sam mu čitav kovčeg, i on mi, pošto je popisao sve stvari, dade trideset cekina pod uvjetom da mu ih vratim najkasnije za tri dana, jer će po isteku toga roka sve moje stvari prijeći u njegovo vlasništvo. Taj poštenjak nije zahtijevao nikakve kamate, čak me je prisilio da zadržim tri košulje, čarape i maramice. Ja sam naime htio sve založiti, jer sam imao siguran predosjećaj da ću te večeri povratiti sav svoj novac.
Osvetio sam se tek dvadeset godina kasnije napisavši žučan sastav protiv predosjećaja. Mislim da je jedini predosjećaj koji mudar čovjek treba poslušati onaj koji mu predskazuje nesreću, jer on dolazi od razuma. Onaj pak koji predskazuje sreću dolazi od srca, a srce je ludo, pa se pouzdaje u ludu sreću. Ja nisam imao ničeg prečeg no da se pridružim časnom društvu, a ono se pak ničeg toliko nije bojalo koliko mog nedolaska. Za večerom nije bilo ni riječi o igranju. Svi su kovali u zvijezde moje velike sposobnosti i svečano nazdravljali bogatstvu i uspjehu koji me čekaju u Rimu. Videći da ni poslije večere nitko ne spominje igru, ja smjelo zatražih uzvrat. Odgovoriše mi neka samo otvorim banku, a oni će svi igrati kao moji protivnici. Napravio sam banku i pošto sam sve izgubio zamolih redovnika da plati krčmaru što mu dugujem, i on obeća da će sve urediti.
Da nevolja bude još veća, dok sam se očajan spremao na počinak primijetio sam gadne znakove iste one bolesti od koje sam tek prije nepuna dva mjeseca ozdravio. Legao sam posve ošamućen i zaspao u bunilu. Probudio sam se nakon jedanaest sati, utučen i pogružen. Grozeći se danjeg svjetla, kojega se više nisam smatrao dostojan, zatvorio sam opet oči i zapao u drijemež. Nisam se htio dokraja probuditi, strahujući od nemile stvarnosti koja će me natjerati da donesem neku odluku. Ni jednog časa nisam pomislio da se vratim u Veneciju, što je doista trebalo da učinim, a radije bih umro negoli se povjerio mladom doktoru. Življenje mi je postalo teret, i poželio sam da se nikad ne pomaknem i da umrem od gladi. I ostao bih tako ležati, da nije došao dobričina Alban, vlasnik tartane, koji me žestoko prodrma, govoreći mi neka idem na brod, jer je vjetar povoljan, pa bi htio otploviti.
Svaki smrtnik, kad se na bilo koji način oslobodi teške nedoumice, osjeća olakšanje. Činilo mi se da mi je gazda Alban došao reći upravo ono što sam jedino mogao u svojoj crnoj nevolji učiniti. Pošto sam se žurno obukao, zavezao sam one tri košulje u jednu maramicu i pošao da se ukrcam. Sat kasnije tartana digne sidro, a u zoru ga baci u jednoj istarskoj luci koja se zvala Orsara.
Svi smo sišli da obiđemo grad, iako Orsara ne zaslužuje taj naziv. Mjesto sad pripada papi, a Svetoj su ga stolici poklonili Mlečani u znak poštovanja.
Meni se pridružio mladi franjevački redovnik kog su nazivali brat Stefano iz Beluna, a kojeg je gazda Alban, velik štovalac sv. Franje Asiškog, iz milosrđa ukrcao na brod. Videći me utučena, zapita me jesam li bolestan.
– Jad me izjeda, oče moj.
– Dođite sa mnom na ručak kod jedne od naših štovateljki, pa će vas proći svi jadi.

Već trideset sati nisam bio ništa okusio, a na teškom putu po uzburkanom moru povratio sam i ono malo što mi je još ostalo u želucu. Osim toga, silno me je izjedala ona moja gadna bolest, a da ne spominjem koliko me je ponizivala spoznaja da sam ostao bez prebijene pare. Nalazio sam se u tako bijednom stanju da nisam imao snage da nešto odbijem. I tako pođoh za redovnikom, bezvoljan i kao obamro.
On me predstavi svojoj štovateljki kao pobožna mladića kojeg vodi u Rim da mu obuče svetu halju njihova zaštitnika. U svakoj drugoj prilici ja bih s gnušanjem odbio od sebe takvu laž, ali u tadašnjem položaju ta mi se podvala učinila samo smiješnom. Dobra nam žena posluži za ručak ribe pripravljene na ulju, koje je ondje izvrsno, i ponudi nas refoškom, odličnim istarskim vinom. Dok smo još bili pri stolu, naiđe slučajno neki dobrodušni svećenik koji mi reče neka ne idem spavati na tartanu, jer da će mi on dati udobno konačište a i dobar ručak ako sutradan zbog vjetra ne uzmognemo otploviti. Prihvatio sam ponudu objeručke. Kad sam se dobro najeo, iskreno zahvalih čestitoj ženi i iziđoh sa svećenikom da razgledam grad. Naveče me on odvede svojoj kući i ponudi obilatom večerom koju je pripremila njegova domaćica. Ona je večerala zajedno s nama i prilično mi se svidjela. Njegov refoško zagrijavao je srce još bolje od onog u podne, te ja za trenutak zaboravih svoju nesreću i stadoh veselo čavrljati s domaćinom. Htio mi je pročitati jednu svoju pjesmu, no ja mu rekoh da ću je radije poslušati sutradan, jer se od umora jedva držim na nogama. Povukoh se dakle na počinak i poslije deset sati duboka sna, domaćica, koja je sigurno vrebala kad ću se probuditi, unese kavu. Mlada i naočita, zasluživala je svaku pažnju. Proklinjao sam svoje bijedno stanje koje mi nije dalo da joj pokažem koliko cijenim njene draži. Nisam mogao podnijeti pomisao da će me smatrati hladnim ili neučtivim.
U želji da se pristojno odužim svom domaćinu, odlučih da pažljivo saslušam njegove pjesme, a jad i tuga neka idu do đavola! Sud što sam ga izrekao o njegovim stihovima oduševio je dobrog svećenika i uvjerio ga da imam više duha no što je u prvih mah pomislio, pa me zamoli da poslušam i njegove idile. Ja pokorno priklonih glavu. Proveo sam s njim čitav dan. Učestale pažnje domaćice pokazaše mi da sam joj se svidio, a ja sam joj uzvraćao istom mjerom. Dan je svećeniku prošao kao tren, a sve zbog krasota koje sam otkrivao u njegovim stihovima, premda se gori jedva mogu zamisliti. Meni je ipak vrijeme sporo prolazilo, u nestrpljivom očekivanju da me domaćica povede na počinak. Takav sam bio i ne znam da li bih se morao stidjeti ili ponositi. U najtužnijem stanju tijela i duha usudio sam se podavati radosti, zaboravljajući nevolje koje bi obeshrabrile svakog razumnog čovjeka. I naposljetku dođe očekivani trenutak. Poslije nekoliko uvodnih milovanja, ona se pokaza ljupko popustljivom, ali se uzjoguni kad se stadoh tobože spremati da joj odam potpuno priznanje. Zadovoljan onim što sam dobio, a još više što je oklijevala pred onim glavnim, mirno sam zaspao. Sutradan pri doručku njen mi je izraz jasno kazivao da je ushićena što smo se tako blisko upoznali. Ja sam se odmah poduhvatio da je uvjerim kako moja sinoćnja nježnost nije bila posljedica refoška, ali naiđoh na otpor. No ona zasladi to ustezanje rekavši da bih nas netko mogao iznenaditi, pa je bolje da odgodimo do večeri, jer je jugoistočnjak još jači nego sinoć. Bijaše to izričito obećanje.
Dan sam opet proveo sa svećenikom. Kad sam polazio u krevet, domaćica me ostavi, rekavši da će se vratiti. Pregledavši se, ustanovih da ću uz malo opreza moći obaviti posao, ne izlažući se opasnosti da počinim neoprostivo bezakonje zbog kojeg bih se morao optuživati do kraja života. Da sam se povukao, morao bih joj otkriti razlog, što bi mene osramotilo, a nju duboko ponizilo. Da sam imao pameti, ne bih ni započinjao, ali uzmaka mi više nije bilo. Primio sam je kako je očekivala i mi, sladeći se, provedosmo nekoliko sati. Jedva što sam zaspao, kad dojuri gazda Alban i reče mi neka požurim, jer bi ploveći uz istarsku obalu želio pristati sutra naveče u Puli. Otišao sam na tartanu.
Franjevac brat Stefano zabavljao me čitav dan svojim besjedama zaodjenutima plaštem naivnosti ispod koje je izbijala neukost pomiješana s lukavstvom. Pokazao mi je sve milodare koje je bio sakupio u Orsari: vino, sir, kobasice, slatkiše i čokoladu. Svi duboki džepovi njegove svete halje bijahu puni hrane.
– A imate li novaca?
– Očuvao me bog! To mi ponajprije brani naš uzvišeni red, a zatim, kad bih prošecimilodare zatražio novaca, otarasili bi me se kojim kukavnim novčićem, dok ono što mi daju u hrani vrijedi deset puta više. Sveti Franjo, vjerujte mi, imao je mnogo pameti.
Pomislio sam kako se za tog redovnika bogatstvo sastoji upravo u onom u čem sam ja tad najviše oskudijevao. Pozvao, me za svoju trpezu, silno se ponoseći što sam se udostojao da mu iskažem tu čast. Još prije noći tartana pristade u pulskoj luci koju zovu Veruda, i mi se iskrcasmo. Počesmo se uspinjati nekim putem i nakon četvrt sata uđosmo u grad. Proveo sam dva sata u razgledavanju rimskih starina, jer je taj grad bio nekad jedno od središta carstva, no od sve nekadanje veličine vidio sam samo jednu ruševnu arenu. Onda se vratismo u Verudu, razapesmo jedra i sutradan se nađosmo u Anconi, pošto smo čitavu noć proveli pred lukom ploveći uz vjetar čas desno, čas lijevo, da nekako uzmognemo ući. Premda je smatraju jednim od najsjajnijih Trajanovih spomenika, ta bi luka bila veoma loša da je nisu zaštitili nasipom koji je sagrađen uz velike troškove. Zanimljivo je da je sjeverna obala Jadranskog mora puna luka, dok se na drugoj nalaze svega jedna ili dvije. Očito je da se more prema istoku povlači. Za nekoliko stoljeća Venecija će se spojiti s kopnom.
U Anconi se iskrcasmo u starom lazaretu, gdje nam odrediše karantenu od dvadeset i osam dana, jer je Venecija nakon karantene od tri mjeseca dozvolila ulaz momčadi s dva broda iz Messine, gdje je nedavno harala kuga. Zatražio sam sobu za sebe i brata Stefana, koji mi je na tome bio neizmjerno zahvalan. Od nekog Židova unajmio sam krevet, stol i nekoliko stolica. Redovnik je za sebe tražio samo malo slame. Da je naslutio da bih bez njega možda umro od gladi, ne bi se toliko dičio što se nastanio sa mnom. Dok smo se smještali, naiđe jedan mornar sa tartane, koji je valjda očekivao bogatu napojnicu, i zapita me gdje mi je kovčeg. Odgovorih mu da ne znam, i on se dade u bezuspješnu potragu za njim. Morao sam se nasmijati gazdi Albanu kad mi se skrušeno došao ispričavati što ga je zaboravio, i prisezati da će mi ga poslati najkasnije za tri sedmice.
Redovnik, koji je imao provesti sa mnom četiri sedmice, mislio je da će ih proživjeti na moj trošak, ne znajući da će po premudroj volji providnosti on morati mene uzdržavati. Imao je zaliha o kojima smo mogli živjeti osam dana, no trebalo je misliti i na budućnost.
Stoga mu ja poslije večere dirljivim riječima izložih svoje stanje, ne skrivajući da bi me netko morao uzdržavati do Rima gdje ću tobože odmah stupiti u službu kod poslanika kao tajnik memorijala. Umjesto da se sažali nad mojom nevoljom, redovnik na moje veliko čuđenje, sinu od radosti.
– Ja ću se pobrinuti za vas do Rima. Samo mi recite da li znate pisati.
– Šalite li se vi sa mnom?
– Pa to je pravo proviđenje! Ja, vidite, umijem napisati samo svoje ime, ali to znam idesnom i lijevom rukom. Uostalom, čemu bi mi i služilo da znam pisati?
– To me prilično čudi, jer sam vjerovao da ste svećenik.
– Ja nisam svećenik, već redovnik. Ja služim misu, pa prema tome moram znati čitati.Vidite, sveti Franjo, čiji sam ja nedostojni sin, nije znao pisati, a kažu da nije znao ni čitati. Zato nije nikad služio mise. Ukratko, budući da znate pisati, sutra ćete u moje ime pisati svim osobama koje ću vam imenovati, i ja vam dajem riječ da će nam poslati jela u izobilju, pa ćemo mirno dočekati kraj karantene.
Sutradan mi doista nije dao odahnuti sve dok nisam napisao osam pisama, jer usmena predaja njegova reda kaže da treba zakucati na sedmora vrata, pa ako se ona ne otvore, otvorit će se osma, i na brata franjevca prosut će se obilje milodara. Kako je već jednom putovao do Rima, poznavao je sve imućnije kuće u Anconi koje su štovale uspomenu sv. Franje, kao i sve glavare bogatih samostana. Morao sam pisati svima koje mi je označio, ne izostavljajući ni jedne laži koje mi je kazivao u pero. Čak me je natjerao da ga potpišem, govoreći da bi dobre duše, kad bi se on potpisao, po razlici u rukopisu vidjele da ne zna pisati, što bi mu veoma naškodilo, jer se u ovom pokvarenom stoljeću cijeni samo učenost. Prisilio me je da pisma iskitim latinskim izrekama, čak i ona koja smo uputili ženama. Sve moje opiranje bijaše uzalud. Čim bih se usprotivio, on bi mi priprijetio da mi više neće dati ništa za jelo. Zato sam odlučio da mu se u svemu pokorim. U nekima od tih pisama bilo je laži kojima su druga proturječila. Tako je glavaru isusovačkog samostana dao napisati kako se ne želi uteći kapucinima jer su oni bezbožnici, pa ih zato sveti Franjo nikad nije mogao trpjeti. Uzalud sam mu dokazivao da u vrijeme svetog Franje nije bilo ni kapucina ni franjevaca. On me je na to nazvao neznalicom. Bio sam tvrdo uvjeren da će ga smatrati luđakom i da nam nitko neće ništa poslati. No prevario sam se. Iznenadile su me goleme količine hrane koje su stale stizati nakon nekoliko dana. S tri ili četiri strane poslaše nam toliko vina da nam je moglo doteći do kraja karantene, to više što sam, u želji da što prije ozdravim, pio samo vodu. Svaki smo dan imali toliko hrane da bi se moglo nasititi i šest ljudi, te smo ostatke velikodušno poklanjali našem čuvaru, koji bijaše veoma siromašan i otac brojne obitelji. Za sve to redovnik zahvaljivaše samo sv. Franji, ne spomenuvši ni jednom plemenite osobe koje su nas obasipale milodarima. Čak se prihvatio i toga da moje užasno prljave košulje dade čuvaru na pranje, govoreći da na nj neće pasti nikakva sramota jer svi znaju da franjevci ne nose košulje. Nije ni znao da na svijetu postoji bolest kakvu sam ja dobio.

Kako sam po čitave dane ostajao u krevetu, nisam se morao pokazivati svima koji su primivši pismo pohitali da ga obiđu, smatrajući to svojom dužnošću. Oni koji nisu došli poslali su pisma puna prikrivenih zamjerki, koje mu ni za živu glavu nisam smio protumačiti. Jedva sam ga uspio uvjeriti da ta pisma ne traže odgovor.
Nakon petnaest dana njege moja boljetica stade popuštati, pa sam se od jutra do mraka šetao dvorištem. No uskoro moradoh odustati od šetnje, jer je prizemlje lazareta zaposjeo neki turski trgovac koji je dolazio iz Soluna u pratnji brojne čeljadi. Otada mi je kao jedina razonoda preostalo da satima stojim nalakćen na svom balkonu gledajući u dvorište kojim se šetao Turčin. Ali nije me zanimao on, već jedna grčka robinja čarobne ljepote. Ona je provodila čitave dane na vratima svoje sobe, pletući ili čitajući u sjeni. Kad bi podigavši pogled ugledala mene, brzo bi ga odvraćala, a katkad bi, hineći iznenađenje, ustajala i polaganim korakom odlazila u svoju sobu. Kao da mi hoće reći: »Nisam znala da me netko gleda«. Stas joj je bio tanan i visok, a lice sjalo prvom mladošću. Put joj bijaše bijela, a oči i kosa crni. Nosila je raskošnu i izazovnu grčku odjeću.
Zar sam mogao, onako besposlen, i s naravi kakvu mi dadoše priroda i navika, satima promatrati takvo biće a da ne planem ludom ljubavlju? Čuo sam je kako na iskvarenom talijanskom razgovara sa svojim gospodarom. Bijaše to još lijep i kršan starac koji očito nije znao kako da ubije dosadu. Izlazio bi s lulom u ustima, prostajao časak na dvorištu i odmah odlazio u sobu. Ja bih djevojku već nagovorio da se nisam bojao da ću je poplašiti. Stoga se odlučih da joj pišem, to više što nisam bio u neprilici kako da joj dostavim pismo. Imao sam joj ga samo baciti pred noge. Kako nisam bio siguran hoće li ga pokupiti, evo što sam smislio da se osiguram od neugodnog iznenađenja:
Iskoristivši trenutak kad je bila sama, ispustih prazan papirić, savijen u obliku pisma, držeći u drugoj ruci pravo pismo. Čim sam vidio gdje se saginje da pokupi prvi papirić, ja bacih i drugi, a ona i ovaj pokupi. Spremivši oba pisma u džep, žurno se udalji. Pismo je bilo sastavljeno otprilike ovako: »Zvijezdo Istoka, ja te obožavam. Ostat ću cijelu noć na svom balkonu u nadi da ćeš doći i barem na kratak čas poslušati moj glas koji će dolaziti kroz jedan otvor u podu. Govorit ćemo tiho, a da me bolje čuješ, popni se na balu koja je baš ispod onog otvora.«
Zamolio sam čuvara da me te noći ne zaključa kao što to obično čini. On pristade, ali
pod uvjetom da me nadzire, jer ako mi sune u glavu da skočim u dvorište, ode njemu glava. Ipak je obećao da neće dolaziti na balkon.
Ona se pojavi u ponoć, kad sam već počeo gubiti svaku nadu. Ja legoh potrbuške i prislonivši lice na rupu koja je bila ispiljena u obliku četvorokuta od šest palaca, vidjeh je kako se uspinje na balu. Glava joj se nađe tek na stopu ispod rupe. Jednom se rukom pridržavala o zid, jer je bala pružala vrlo nesigurno uporište. U takvu smo eto položaju nježno razgovarali o sebi, o ljubavi, o željama, zaprekama i nemogućnostima, o lukavštinama i zabranjenim putima. Pošto mi je obećala da će doći i druge noći, provuče, opraštajući se, ruku kroz rupu. Bacih se na tu baršunastu i meku ruku, ne skidajući s nje pohlepna usta. Ali kakve li tek slasti, kad ona zatraži moju! Brzo je proturih čitavu i ona zagnjuri usne u meko udubljenje dlana praštajući mojim grabežljivim prstima sve što su otimali s grčkih joj grudiju, od kojih sam se još teže otkidao nego maločas od ruke.
Kad se vratih s balkona, sa zadovoljstvom ustanovih da čuvar duboko spava u jednom kutu sobe.
Zadovoljan što sam dobio sve čemu sam se u onako neudobnu položaju mogao nadati, razbijao sam glavu kako da iduće noći uvećam slasti sastanka, ali uskoro uvidjeh da je ženska pamet lijepe Grkinje bila dovitljivija od moje.
Kad je poslije ručka izišla sa svojim gospodarom na dvorište ona mu reče nešto na turskom što on odobri. Ubrzo dođe jedan od slugu Turaka i uz pomoć našeg čuvara dovuče pod balkon jednu veliku košaru s namirnicama. Grkinja, koja je nadzirala smještaj, naredi im da jednu balu pamuka polože preko dvije druge, kako bi tobože bilo više mjesta za košaru. Prozrevši njen naum, zadrhtao sam od radosti, jer će se tako ona noću moći popeti za dvije stope više. No kad sam bolje porazmislio, uvidio sam da će to biti vrlo neudoban položaj: bit će naime sve vrijeme sagnuta, što je nemoguće dugo izdržati. Rupa nije bila dosta velika da provuče glavu i da se udobno smjesti.
Na proširivanje rupe nisam smio ni pomišljati. Bijesan, opružih se po balkonu i osmotrivši pažljivo otvor, uvidjeh da nema druge no otkinuti trošnu dasku sa greda za koje bijaše pribijena. Odem u zajedničku prostoriju: čuvara nema. Dohvatim najveća kliješta, dadem se na posao i nakon nekoliko pokušaja, sve u strahu da netko ne naiđe, iščupam četiri velika čavla kojima je bila pričvršćena daska. Sad sam je po volji mogao dizati i spuštati. Ostavio sam je u prijašnjem položaju i stao nestrpljivo očekivati noć. Predmet mojih želja pojavi se u ponoć. Videći kako se muči da se popne na one bale, skinem dasku, odgurnem je u stranu i pružih joj čitavu ruku. Ona se uhvati za nju, popne se, i kad se ponovo uspravi, nađe se, iznenađena, cijelim gornjim tijelom na mom balkonu. S lakoćom izvuče i svoje sasvim nage ruke. Nismo izgubili mnogo vremena hvaleći se uzajamno što smo bez dogovaranja tako lijepo poradili na istom cilju. Ako je prošle noći ona bila pristupačnija meni nego ja njoj, ovog je puta bilo obrnuto. Jao, ma kako istezao ruke, mogao sam obgrliti samo gornji dio njena tijela. Bio sam očajan, ali još očajnija bijaše ona, jer makar me je cijela obujmila rukama, mogla je zadovoljiti samo usta. Tisuću je puta na grčkom proklela onog koji nesretne bale nije povećao barem za pola stope. Doduše, ni onda se ne bismo dokraja mogli zadovoljiti, ali bi moja ruka barem donekle utolila žudnju lijepe Grkinje. U tim slatkim iako nesavršenim užicima zateče nas i zora. Ona se bešumno izgubi, a ja namjestili dasku i požurih u postelju da se osnažim snom i počinkom.
Kako je tog dana počinjao mali Bajram, koji se slavi tri dana, rekla mi je da će doći tek četvrte noći. Mali Bajram je kod Turaka isto što u nas Uskrs, i traje dulje od velikog. Ta sam tri dana proveo promatrajući njihove obrede i neprestano komešanje.
Prve noći poslije Bajrama, dok me je grlila zaljubljenim rukama, reče mi da će biti sretna samo ako bude moja, i da bih je kao kršćanku mogao kupiti i čekati u Anconi dok prođe karantena. Odgovorio sam joj da sam siromašan, našto ona žalosno uzdahnu i ode. Druge mi noći povjeri da je njen gospodar kani prodati za dvije tisuće pijastera, da će mi ona dati taj novac, da je još djevica, u što bih se lako mogao uvjeriti da je bala viša. Na kraju reče da će mi donijeti škrinjicu punu divnih dijamanata. Samo za jedan dobit ću one dvije tisuće pijastera, a s ostatkom moći ćemo udobno živjeti bez bojazni da ćemo ikad osiromašiti. Uvjeravala me da Turčin neće ni primijetiti nestanak kutije, a ukoliko se to i dogodi, nikad neće posumnjati na nju.
Bio sam zaljubljen u tu ženu, pa me je njen prijedlog dovodio u iskušenje. Ali kad svanu dan, mog kolebanja nestade. Kad ona u ponoć osvanu sa škrinjicom, rekoh joj da ne mogu sudjelovati u okradanju jednog čovjeka, našto ona brižnu u plač govoreći da bih pristao kad bih je volio koliko ona mene, no da bi tako postupio svaki pravi kršćanin. Bijaše to naša posljednja noć. Sutradan u podne imao nas je prior lazareta pustiti na slobodu. Dražesna Grkinja, sva u vlasti osjetila i usplamtjela od žudnje koja joj je žarila dušu, stade me moliti da je čitavu podignem na balkon. Da li bi se ikoji ljubavnik mogao oglušiti na takvu molbu? Ja se uspravih, nag kao gladijator, sagnuh se i uhvativši je ispod pazuha, počeh je izvlačiti kadli osjetih željezni stisak na ramenima i glas čuvara koji prereza noćnu tišinu: »Što vi to radite?« Moje ruke popustile, ona uteče, a ja se bacim ničice na balkon, i ostanem nepomičan, premda me je čuvar drmusao misleći da sam od prevelika uzbuđenja umro. Nisam htio ustati jer bih ga inače zadavio. Kad se malo pribrah, otiđoh bez riječi u krevet, ostavivši dasku odmaknutu. Prior dođe već ujutro i objavi da smo slobodni. Napuštajući tužna srca to mjesto, opazih Grkinju kako me prati suznih očiju. Pošto sam s bratom Stefanom uglavio da me sačeka kod Loggie dei Mercanti, pođoh sa Židovom kojem sam bio dužan zakupninu za namještaj u samostan Male braće, gdje mi otac Lazzari dade deset cekina i biskupovu adresu. Dobri se biskup već sigurno nalazio u Rimu pošto je prošao karantenu negdje na granici Toscane. Isplatio sam Židova i pošto sam siromaški ručao u jednoj krčmi, odoh da se nađem s bratom Stefanom. Usput sam na nesreću susreo gazdu Albana koji me uze gadno ružiti i psovati zbog onog kovčega za koji mu bijah kazao da sam ga zaboravio kod njeg. Primirio se tek kad mu ispričah sve one tužne zgode, a on tada zatraži neka mu napismeno potvrdim da nemam od njega nikakvih potraživanja. Kad se oslobodih dobričine Albana, uđoh u neki dućan gdje kupih cipele i jedan plavi redengot. Onda potražih brata Stefana kojem rekoh da želim posjetiti svetu kuću Naše gospe od Loretta i da ću ga ondje čekati tri dana pa ćemo onda zajedno pješice do Rima. On odgovori da mu se ne ide u Loretto i da ću se ja već pokajati što sam prezreo providnost sv. Franje.
Sutradan sam u savršenu zdravlju krenuo za Loretto. U taj sveti grad stigao sam iznuren i na kraju snage, jer sam tada prvi put u životu prevalio petnaest milja pješice, po silnoj žezi, pijući samo vodu, jer me je kuhano vino koje toče u tim krajevima peklo u želucu. Moram napomenuti da usprkos crnoj neimaštini nisam izgledao poput prosjaka.
Ulazeći u grad, spazih jednog postarijeg i dostojanstvenog svećenika koji mi je dolazio u susret. Videći da me pozorno promatra, skinem šešir i zapitam ga gdje bih mogao naći pristojnu gostionicu.
– Kad vidim osobu poput vas kako putuje pješice, tad sudim da dolazi u pobožno poklonstvo ovom svetom mjestu. Pođite sa mnom.
On se okrene i odvede me u jednu kuću sjajna izgleda. Prišapne nekoliko riječi domoupravitelju i ode, rekavši mi da ću biti dobro poslužen.
Mislio sam da su me s nekim zamijenili, ali se nisam usprotivio.
Odvedoše me u stan koji se sastojao od tri prostorije. Spavaonica bijaše obložena damastom, a krevet je zakrivao raskošni baldahin. Na otvorenom sekreteru nalazio se sav pribor za pisanje. Jedan sluga donese mi laganu kućnu haljinu, zatim iziđe i ubrzo se vrati s još jednim noseći velik lavor napunjen vodom. Polože ga pred mene, izuju mi cipele i operu noge. Uto uđe jedna lijepo obučena žena u pratnji služavke koja je nosila ponjave, i ponizno se poklonivši, rasprostre krevet. Poslije kupke, odjeknu neko zvono i svi klekoše. I ja učinih isto. Bijaše to Marijino pozdravljenje. Zatim prostru jedan mali stol i zapitaju kakvo vino pijem. Odgovorih da pijem chianti. Donesu mi novine i dva srebrna svijećnjaka i udalje se. Sat kasnije posluže me vrlo ukusnom posnom večerom, a prije no što sam legao upitaju me hoću li da mi donesu čokoladu prije ili poslije mise. Rekoh neka donesu poslije, jer sam pogodio što znači to pitanje. Čim sam legao, donesu mi noćnu svjetiljku sa zaslonom. I tako se nađoh u postelji kakve sam viđao samo u Francuskoj. Bijaše kao stvorena da liječi od nesanice, no ja od tog zla nisam patio. Moj je san potrajao deset sati. Videći svu tu udobnost kojom su me okružili, odmah sam pogodio da to nije obična gostionica, ali kako sam mogao i naslutiti da se nalazim u papinskom domu za hodočasnike?
Ujutro poslije čokolade eto nagizdanog vlasuljara koji jedva čeka da zapodjene razgovor ne čekajući da ga se pita. Pogađajući da ne želim bradu, ponudi se da mi vrškom škara podreže malje, što će me učiniti još mlađim.
– A tko vam kaže da želim sakriti svoje godine?
– Pa to je jasno, jer kad monsinjor to ne bi želio, već bi se odavna dao obrijati. GroficaMarcollini je ovdje. Da li je monsinjor poznaje? U podne je moram počešljati.
Videći da me grofica ne zanima, brbljavac promijeni temu razgovora:
– Da li monsinjor prvi put stanuje ovdje? Ni u jednoj državi našeg uzvišenog gospodaranema ovakvog svratišta za hodočasnike.
– I ja tako mislim, pa ću to i reći Njegovoj svetosti.

– Oh, on to dobro zna, jer je i sam ovdje stanovao prije svog ustoličenja. Da vasmonsinjor Caraffa ne poznaje, ne bi vas doveo ovamo.
Eto zašto su strancu u čitavoj Evropi vlasuljari uvijek korisni. Od njih sve doznaješ, ali ih ne smiješ zapitkivati, jer tada stanu izmišljati, i umjesto da ti iz njih izvlačiš, počnu oni izvlačiti od tebe. Smatrajući da bi trebalo da se poklonim monsinjoru Caraffi, zamolih da me odvedu k njemu. On me primi veoma ljubazno i pokaza mi svoju knjižnicu. Dao mi je za vodiča jednog od svojih velečasnih koji bijaše mojih godina, pametan i obrazovan. Sve mi je pokazao. Ako još živi, on je danas kanonik crkve San Giovanni de Laterano. Susreo sam ga poslije dvadeset godina u Rimu gdje mi je bio od velike koristi.
Drugog sam se dana pričestio na mjestu gdje je Djevica porodila svog tvorca, a trećeg sam dana razgledao blago pohranjeno u tom čudesnom svetištu. Idućeg jutra napustio sam Loretto u samu zoru, potrošivši za čitava boravka samo tri paolija,[35] koje sam dao vlasuljaru.
[35] Paolo; srebrni novac od jedne desetine škude koji je dao kovati Papa Pavao III zvao se grosso papale, ili paolo, a tako se onda nazivao i sav drugi novac u talijanskim državama koji je bio iste vrijednosti.
Na pola puta do Macerate opet naiđoh na brata Stefana, koji je vrlo sporo napredovao. Bio je ushićen što me vidi i reče mi da je iz Ancone otišao dva sata poslije mene, ali da prevaljuje samo tri milje na dan i da je neobično zadovoljan što će utrošiti dva mjeseca za taj put koji se čak i pješke može prijeći za osam dana.
– Hoću – objašnjavao je – stići u Rim svjež i čio. Nemam zašto da žurim, i ako ste voljnida putujete sa mnom, sveti Franjo će se već snaći kako da nas obojicu prehrani.
Taj lopovski redovnik bijaše čovjek od tridesetak godina, riđe dlake, snažne tjelesne građe, pravi seljak koji se zaredio samo da bi mogao lagodno živjeti u ljenčarenju i dokolici.
Odgovorih mu da mi se žuri, te da mu ne mogu biti suputnikom.
– Danas ću prevaliti dvostruki put – odvrati mi on – samo mi ponesite kaput, koji mi jevrlo težak.
Taj mi se prijedlog učini zabavnim, te ja odjenuh njegov kaput, a njemu dadoh svoj redengot. Međutim ovako prerušeni mora da smo pružali toliko šaljiv prizor da su nam se svi prolaznici iz sveg glasa smijali. Njegov je kaput težio tačno koliko i teret koji ponese jedna mazga. Imao je dvadeset do vrha punih džepova, ne računajući stražnji džep, koji je on nazvao il batticulo[36] i koji je sam sadržavao dvostruko više od svih ostalih zajedno. Bijaše tu kruha, vina, svježeg i usoljenog mesa, pilića, jaja, sira, šunke, kobasica, ukratko zaire za najmanje petnaest dana.
[36] Batticulo (riječ potječe iz 15. stoljeća) bio je dio ratničke opreme koji je štitio od udaraca straga.
Ispričah mu kako su me primili u Lorettu, a on mi reče da sam trebao tražiti od monsinjora Caraffe preporuku za sve bolnice do Rima, pa bih svagdje naišao na isti prijem.
– Sve su bolnice – nadoveza on – udarene prokletstvom svetog Franje, zato što neprimaju redovnike prosjake; uostalom, zbog tog nas ne boli glava, jer su i tako odviše udaljene jedna od druge. Nama su draži domovi poštovalaca našeg reda na koje putem nailazimo.
– Zašto ne tražite konačište u vašim samostanima?
– Nisam tolika budala. U prvom redu ne bi me ni primili, jer kako sam bjegunac, tonemam pismene dozvole za boravak izvan samostana, koju oni uvijek traže. Mogao bih čak dopasti tamnice, jer to su vam prokleti nitkovi. U drugom redu, u samostanima nam nije tako dobro kao u kućama naših dobročinitelja.
– Kako i zašto ste postali bjegunac?
Na to pitanje on rasprede o svom utamničenju i bijegu priču punu nesklapnosti i laži. Taj odbjegli redovnik bijaše potpuna budala lakrdijaškog duha koji je one što ga slušahu smatrao još glupljim od sebe. Ipak je u toj njegovoj gluposti bilo neke lukave pronicavosti. Njegova religija bijaše nešto sasvim neobično. Kako se nije htio prikazati bogobojaznim, ponašao se sablažnjivo, a da bi nasmijao slušaoce, dopuštao je sebi i najsablažnjivije riječi. Nije imao nikakve sklonosti ni za lijepi spol ni za putene naslade, ali samo zbog mane u temperamentu. Tvrdio je da svi u toj njegovoj mani s udivljenjem gledaju uzor kreposne čistoće. Sve je na tom području smatrao dostojnim poruge, a kad bi se malo opio, postavljao bi društvu kod stola tako nepristojna pitanja da bi se svak zacrvenio, a zvekan od redovnika samo bi se smijao.
Kad bijasmo na stotinu koraka od kuće dobročinitelja kojeg je nakanio počastiti svojim posjetom, on opet navuče svoj teški kaput. Kad je ušao, podijelio je blagoslov svim ukućanima, a svi mu oni poljubiše ruku.
Kućedomaćica ga zamoli neka im održi misu, i redovnik se blagohotno dade povesti do kapelice. Ugrabivši zgodan trenutak, ja mu prišapnuh:
– Zar ste zaboravili da smo doručkovali? – na što mi on otresito odgovori:
– To nisu vaša posla!
Nisam se usudio dalje prigovarati, ali prisustvujući tom obredu nemalo se začudih kad primijetih da on pravo i ne zna kako se služi misa. To mi se učini smiješnim, ali najsmješnije je tek imalo doći.
Čim je nekako dogurao do kraja mise, zasjedne u ispovjedaonicu i pošto je ispovjedio sve ukućane sunu mu u glavu da uskrati oprost od grijeha domaćinovoj kćeri, miloj i dražesnoj djevojčici od dvanaest ili trinaest godina. Učinio je to javno, grdeći je i grozeći joj se paklom. Jadno dijete postiđeno iziđe iz kapelice, lijući gorke suze. Sav uzbuđen, osjećajući živu naklonost prema djevojčici, ne mogah se suspreći, te Stefanu glasno doviknuh da je lud i potrčah za njom da je utješim. Ali ona je već bila nestala i ni za što se nije dala nagovoriti da sjedne s nama za stol.
Ta me je budalasta mušičavost toliko razjarila da bih ga najradije izbatinao. U prisutnosti sviju nazvah ga varalicom i besramnim krvnikom djevojčine časti, a kad sam zapitao zašto joj je uskratio odrješenje, on mi začepi usta hladnokrvno odvrativši da ne smije izdati ispovjednu tajnu.
Odbio sam da ručam, čvrsto odlučivši da napustim tu redovničku lopužu. Kad smo odlazili, morao sam uzeti jedan paolo za tu prokletu misu koju je održao i tako bijah primoran da obavim sramnu dužnost njegova kasonoše.
Čim smo se našli na cesti, rekoh mu da odlazim od njega, jer se bojim da ne dopadnem robije ako i dalje ostanem s njim; i tako u grdnjama kojima ga obasuh, nazivajući ga neznalicom i razbojnikom, dok je on mene zauzvrat nazivao običnom gladnom vucibatinom, ja mu odrapih vrući šamar, na što on uzvrati batinom, ali ga ja u tren oka razoružah, ostavih ondje i požurih prema Macerati.
Nakon četvrt sata naiđe neki kočijaš koji se praznim kolima vraćao u Tolentino i ponudi se da me za dva paolija poveze, na što ja pristadoh. Od Tolentina mogao sam se za šest paolija odvesti s njim do Foligna, ali me neka zlosretna štedljivost natjera da odbijem. Osjećao sam se snažan i mislio sam da ću bez muke i pješice doći do Valcimare.
Stigao sam onamo nakon punih pet sati hoda, satrven od umora.

Istina, bio sam čvrst i čio, ali pet sati pješačenja bijaše dovoljno da me posve iscrpe, jer u svom djetinjstvu nisam nikad ni milje propješačio. I zato mladost valja što više navikavati na pješačenje.
Kad sam sutradan ustao oporavljen i oran za put, htjedoh da platim gostioničaru, ali eto ti nove nesreće! Sjetih se da sam u Tolentinu na stolu u gostionici zaboravio svoju kesu sa sedam cekina. Kakve li žalosti!
Odbacio sam pomisao da se vratim i potražim je, jer nisam bio odviše siguran da će mi je htjeti vratiti. A u njoj se nalazilo čitavo moje bogatstvo osim nekoliko bakrenih novčića koje sam imao u džepu.
Platih dakle svoj skromni račun i srca prepuna jada uzeh put pod noge uputivši se prema Seravalu.
Već sam bio nadomak cilja, kadli, preskačući preko nekog jarka, uganuh nogu te moradoh sjesti uz rub ceste nemajući drugog izbora no da čekam hoće li naići netko da mi pruži pomoć.
Sjedio sam tako pola sata kad naiđe neki seljak s magarcem i pristade da me za jedan paolo ponese do Seravala. Da bi mi uštedio trošak, seljak me odvede jednom čovjeku razbojničkog lica, koji me za dva paolija plaćena unaprijed primi na konak. Zamolio sam ga da mi potraži ranarnika, ali mi on odvrati neka pričekam do sutra.
Nakon bijedne večere odoh da legnem u postelju od koje me je hvatala groza. Ipak sam se nadao da ću malko prospavati i u snu naći olakšanja, ali baš me je tu čekao moj zao duh da me udari na paklene muke.
Malo kasnije u prostoriju banuše trojica muškaraca oboružana karabinkama koji su sasvim naličili na razbojnike, govorili nekim narječjem od kojega nisam ništa razumio, kleli i psovali, ne obazirući se uopće na mene.
Pošto su do ponoći pili i derali se, polijegaše na snopove slame, a na moje veliko iznenađenje moj pijani domaćin dođe krevetu da legne do mene. Grozeći se blizine ovako odvratnog stvorenja, rekoh mu da ga ne puštam k sebi, ali mi on uz najstrašnije i najbogohulnije kletve odgovori da ga ni sam pakao ne bi mogao spriječiti da ne legne u svoj krevet. Moradoh mu dakle načiniti mjesta, vapeći ojađeno:
– Gospode, kod koga li se ja to nalazim!
Na to mi on odgovori da se nalazim kod najpoštenijeg žbira čitave papinske države.
Zar sam mogao i naslutiti da će me ovaj seljak dovesti u leglo tih zakletih dušmana čitavog ljudskog roda!? Besramna lopuža legnu dakle uz mene, ali me doskora njegova bezočnost natjera da ga žestokim udarcem u prsa izbacim iz kreveta.
On se podignu i s nepojmljivom bezočnošću opet pokuša isto. Znajući da bez velike opasnosti po sebe ne bih mogao s njim obračunati, ja ustadoh sretan što se nije usprotivio, i vukući se kako sam mogao, smjestih se na jednoj stolici da tamo provedem noć.
U osvit dana ustade moj krvnik, podboden svojim časnim drugovima, i pošto su se napili i nažderali, uljezi uzeše svoje karabinke i odoše.
Poslije odlaska tih smradova provedoh još jedan mučan sat uzalud dozivajući da mi dođe pomoć. Naposljetku naiđe neki dječarac i za nešto sitniša ode do ranarnika.
Pošto me je pregledao, ranarnik me uvjeri da ću se nakon tri ili četiri dana mirovanja sasvim oporaviti i posavjetova me neka se dadem prenijeti u neku gostionicu, što ja od sveg srca prihvatih.
Čim su me tamo prenijeli, ispružih se u krevetu. Brižno su me njegovali, ali je moj položaj bio takav da sam strepio pred ozdravljenjem. Bojao sam se da ću, kako bih mogao platiti gostioničaru, biti prisiljen prodati svoj redengot, a to mi se činilo velikom sramotom. Razmišljajući, moradoh u sebi priznati da se sad ne bih nalazio u tako jadnom položaju da sam umio potisnuti naklonost što ju je u meni razbudila djevojka koju je onako povrijedio brat Stefano. Zaključih da je moje gorljivo zalaganje bilo sasvim neumjesno. Da sam mogao podnositi franjevca, da sam ovo, da sam ono – svi oni »da sam« što muče dušu nesretnika koji razmišlja i koji, pošto je po stoti put obrnuo istu misao u glavi, nije nimalo sretniji nego prije. Usprkos tome moram priznati da razmišljanja na koja nas potiče nevolja nisu beskorisna za mlada čovjeka, jer ga navikavaju da misli, a iz čovjeka koji ne misli, zna se, nikad ništa.
Ujutro četvrtog dana, videći da sam u stanju da hodam, upravo kao što mi je ranarnik prorekao, odlučih se da zamolim tog čestitog čovjeka da proda moj redengot, što je bila velika nevolja, jer su počele kiše.
Dugovao sam petnaest paolija gostioničaru, a četiri ranarniku. U trenutku kad sam otvorio usta da mu povjerim tu bolnu prodaju, eto ti iznebuha brata Stefana, koji banu u sobu i stade se smijati kao sumanut, pitajući me jesam li zaboravio onaj udarac batinom.
Učini mi se kao da sam pao iz oblaka. Zamolih ranarnika da me na trenutak ostavi s redovnikom nasamo, što on i učini.
Pitam te, čitaoče, kako da čovjek pri ovakvom susretu ne podlegne praznovjerju? Ono što me je ovdje zapanjilo bio je stjecaj vremena, jer je redovnik stigao upravo u času kad sam već otvorio usta da progovorim, a ono što me je još više zadivilo bila je neodoljiva moć providnosti, sreće, slučaja, nazovite to kako vam drago, moć tog, recimo ukratko, neizbježnog stjecaja koji je zahtijevao, koji me je silio da se uzdam jedino u tog sudbinom poslanog redovnika koji se već u Chiozzi, kad se začela moja nevolja, stao iskazivati kao moj duh zaštitnik. Kakvog li duha zaštitnika! U toj sam sudbonosnoj moći vidio prije kaznu negoli milost.
Ipak mi je njegova prisutnost godila, jer ni trenutka nisam sumnjao da me neće izvući iz neprilike, i ma tko da mi ga je poslao osjećao sam da ću najbolje uraditi ako se prepustim njegovu utjecaju: sudbinom mu je bilo određeno da me dovede do Rima.
– Chi va piano, va sano34 – reče mi redovnik čim smo ostali sami. Njemu je trebalo pet dana da prevali put koji sam ja prešao u jedan, ali se zato on veoma dobro osjećao i nije mu se desila nikakva nezgoda.
34. Talijanska poslovica koja odgovara našoj: Tko polako ide, daleko stigne.
Kazao mi je da je, prolazeći, čuo gdje se govori kako se velečasni sekretar memorijala mletačkog poslanika u Rimu nalazi bolestan u gostionici pošto je u Valcimari bio pokraden.
– I tako sam došao da vas vidim, a kako ste sad opet dobra zdravlja, ići ćemo zajedno uRim; vama za volju prevaljivat ću dnevno šest milja. Zaboravimo sve i hajdemo brzo u Rim.
– Ne mogu, izgubio sam kesu sa cekinima, a dužan sam dvadeset paolija.
– Uz pomoć svetog Franje ja ću vam ih naći.

Vratio se nakon jednog sata – i to s kim! S onim besramnim žbirom koji mi reče da sam mu trebao otkriti tko sam, pa bi me zadržao kod sebe.
– Dat ću ti četrdeset paolija – nadoveza on – ako se obavežeš da ćeš mi kod svogposlanika ishoditi zaštitu, ali ako ne uspiješ, morat ćeš mi ih u Rimu vratiti. Potpisat ćeš mi dakle obveznicu.
– Drage volje.
Sve je bilo obavljeno za četvrt sata; ja primih novac, isplatih dugove i pođoh sa Stefanom.
Bijaše tek jedan sat poslije podne, kadli redovnik, spazivši neki bijedni kućerak na stotinu koraka od ceste, izjavi:
– Do Collefiorite još je veoma daleko, morat ćemo se zaustaviti i ovdje provesti noć.
Uzalud sam dokazivao da će nam tu biti vrlo loše, svi moji prigovori ostadoše bez uspjeha i moradoh se pokoriti njegovoj volji. U kući nađosmo jednog iznemoglog, slijepog starca kako leži na slamnjači, dvije jadne žene od trideset i četrdeset godina, troje sasvim nage djece, jednu kravu i jednog prokletog psa koji nije prestajao lajati. Bijeda je bila očita, ali umjesto da im udijeli milostinju, nasrtljivi redovnik zatraži u ime svetog Franje da nam daju večeru.
– Trebat će – reče starac ženama – ispeći kokoš i izvući onu bocu koju čuvam većdvadeset godina.
Pošto je izgovorio ove riječi, starca uhvati strahovit napad kašlja, te ja već pomislih da izdiše. Redovnik priđe slamnjači i obeća bolesniku da će ga sveti Franjo pomladiti.
Prizor tolike bijede proze me samilošću, te htjedoh sam otići u Collefiorito da tamo sačekam redovnika, ali se žene usprotiviše, i ja ostadoh.
Premda se pekla četiri sata, kokoš je predstavljala iskušenje i za najčvršće zube, a u boci koju sam otvorio nađosmo sam ocat. Izgubivši strpljenje, pograbih redovnikov batticulo i izvadih sve što treba za dobru večeru. Pogled na naše namirnice ozari lica dviju babuskara. Svi smo se s tekom najeli, zatim nam od svježe slame prostriješe dva velika ležaja i mi legosmo u tami, jer se jedini krajičak svijeće koji se nalazio u tom jadnom skloništu bio ugasio.
Nije prošlo ni pet minuta otkad smo se ispružili na slami, kadli začuh gdje mi redovnik viče da je jedna od žena legla do njega, a istog trena mene obgrli druga. Ja je guram, redovnik se brani; moja bestidnica navaljuje, ja se dižem, pas me hvata za grlo, ja u strahu smjerno liježem opet na slamu; redovnik viče, psuje, bori se, pas bijesno laje, starac kašlje, metež je neopisiv.
Naposljetku se Stefano, zaštićen svojom debelom odjećom, otrese milovanja svoje aspide, nasrne na psa i uspije se domoći svoje debele batine. Onda stane udarati lijevo i desno, razmahivati se na sve strane, a jedna od žena zaviče: »Jao, bože moj!«
Franjevac odgovori: »Ova je gotova!«
Napokon zavlada mir; pas, kojeg je sigurno umlatio, nije više režao; starac, kojeg je po svoj prilici dokrajčio, nije više kašljao; djeca su spavala, a žene, bojeći se redovnikove ljubaznosti, skutrile se tiho u kutu. Ostatak noći provedosmo u miru.
Čim je svanulo, ja ustadoh. Stefano se povede za mojim primjerom. Bacih pogled naokolo i nemalo se iznenadih kad ustanovih da su žene nestale; a videći da starac leži bez znaka života, s ranom na čelu, pokazah to redovniku upozorivši da ga je vjerojatno on ubio.
– Lako je moguće – odvrati ovaj – ali ako sam to učinio, nije bilo hotimice.
Potraživši zatim svoj batticulo i ne našavši više ništa u toj golemoj torbi, on zapade u strahovit bijes. Ja sam pak bio ushićen, jer sam se plašio da žene nisu otišle potražiti pomoć da nas uhapse, a sad me je nestanak naših namirnica sasvim umirio, jer sam znao da su te bijednice pobjegle samo zato da ne bi odgovarale za krađu. Ipak nisam propustio da redovniku živo ne predočim opasnost u kojoj se nalazimo i naposljetku ga dovoljno zastraših, te on pristade na polazak.
Malo dalje od kuće sretosmo nekog kočijaša koji je išao u Foligno; nagovorih Stefana da ne propustimo tu priliku i da se što brže udaljimo, a dok smo doručkovali u Folignu našli smo drugog kočijaša, koji se također vraćao praznim kolima i koji nas je za male novce povezao, te mi sretno stigosmo u Pisignano, gdje nas jedna pobožna duša lijepo ukonači i gdje mirno zaspah izliječen od straha pred zatvorom.
Sutradan stigosmo u Spoleto, gdje je brat Stefano imao dva dobročinitelja. Ne htijući da im dade povoda za ljubomoru, iskazao je čast obojici: kod jednog smo najprije ručali i bili ugošćeni kao kneževi, a kod drugog smo večerali i prenoćili. Ovaj je bio trgovac vinom i otac brojne obitelji. Poslužio nam je izvrsnu večeru, i sve bi bilo divno da se franjevac, kad je večera malko odmakla, nije potpuno opio; u tom stanju misleći da će možda ugoditi domaćinu stade klevetati onog drugog dobročinitelja, što ja nisam mogao otrpjeti. Kad se usudio tvrditi da je onaj drugi rekao o ovom da su sva njegova vina patvorena i da je on jedan lopov, ja ga javno utjerah u laž i nazvah ga zlikovcem.
Domaćini me umiriše uvjeravajući me da dobro poznaju svog susjeda i da znaju što je posrijedi, ali kad mi je redovnik, dok sam ga grdio zbog laži, bacio ubrus u glavu, domaćin ga obazrivo uzme pod ruku i odvede na spavanje u jednu sobu i tu ga zatvori. Ja sam imao spavati u drugoj sobi.
Sutradan ustadoh rano, čvrsto odlučivši da odem sam, ali eto ti k meni redovnika, koji je probavio vino, da mi reče kako bismo odsada trebali živjeti u slozi bez svađa i zadjevica. Ja se pokorih svojoj sudbini.
Nastavismo dakle put, a u Somi nam gostioničarka, žena rijetke ljepote, dade dobru večeru koju zalismo odličnim ciparskim vinom što joj ga dopremahu teklići iz Venecije kao zamjenu za izvrsne jelen-gljive kojima ih je ona opskrbljivala, a koje su oni s velikom zaradom prodavali u Veneciji. Odlazeći, ostavio sam joj dijelak svog srca.
Teško bih mogao opisati srdžbu što me obuzela kad mi na nekoliko milja od Ternija lopovski redovnik pokaza vrećicu punu jelen-gljiva koje je to odvratno čudovište ukralo milovidnoj krčmarici kao hvalu na njenom ljubaznom gostoprimstvu. Ukradene gomoljike vrijedile su najmanje dva cekina.
Mahnit od srdžbe, ja mu istrgoh vrećicu i povikah da ću je po svaku cijenu vratiti krčmarici.

On se pak, tvrdeći da nije izvršio krađu u nakani da sebi priušti zadovoljstvo da vraća što je ukrao, baci na mene i mi se čestito pograbismo. Međutim ishod borbe nije bio dugo neizvjestan, jer mu ja ubrzo istrgoh batinu, bacih ga glavačke u jarak i odoh.
Čim sam stigao u Terni, napisah lijepoj krčmarici pismo u kojem sam je molio za oproštenje, a ujedno joj poslah njene gomoljike.
Pješice sam pošao u Otricoli da se do mile volje nagledam lijepog starog mosta, a zatim me jedan kočijaš za četiri paolija odveze u Castel Nuovo, odakle pješice krenuh u ponoć i u tri sata prije podneva stigoh u Rim. Bijaše to dana prvog rujna.
U vječni sam grad ušao sa sedam paolija u džepu, pa se nigdje nisam zaustavljao: ni pred krasnim ulazom na Piazzu del Popolo, koji neuk svijet zove Pučkim trgom,[37] ni pred portalom crkava niti pred gordim zdanjima koja pri prvom susretu s tim veličanstvenim gradom zapanje putnika. Otišao sam ravno na Monte Magnanopoli, gdje sam po uputstvima morao naći svog biskupa. Ondje mi rekoše da je otišao prije deset dana, ali da je odlazeći naložio da me besplatno pošalju u Napulj na adresu koju mi uručiše. Slijedećeg dana imala su onamo otići jedna kola. Ne mareći za ljepote Rima, spremih se u krevet i prospavah do časa odlaska. Putovao sam s nekakva tri prostaka, živio s njima za vrijeme čitava puta ne izmijenivši ni jedne riječi. Šestog rujna stigao sam u Napulj.
[37]... koji neuk svijet zove Pučkim trgom. Obično se naime misli da riječ popolo u nazivima Porta del Popolo i Piazza del Popolo znači narod. Međutim, ti nazivi potječu od šume jablanova što su nekad ovdje rasli. Latinski naziv za jablan glasi Populus pyramidalis, a talijanski il pioppo.
Čim sam sišao s kola, pohitah na mjesto kamo su me uputili, ali biskupu ni traga. Ne gubeći ni časa, otputih se u samostan Male braće i ondje doznah da je biskup otišao u Martirano. Uzalud se raspitujem da li mi je ostavio neka uputstva, nitko ne zna ništa. I tako se nađoh izgubljen u golemom gradu, bez ikog poznatog, sa sedam novčića u džepu. To mi je svejedno, sudbina me zove u Martirano, i ja ću ići. Donde je samo dvjesta milja.
Pronašao sam kočijaše koji su polazili za Cosenzu, ali kad saznadoše da nemam kovčega, zatražiše da im platim unaprijed. Shvaćao sam njihovo nepovjerenje i dao im za pravo, ali u Martirano sam morao ići. Ne preostade mi no da pođem pješice, i da besramno prosim po kućama hranu i prenoćište kako me je naučio prepoštovani brat Stefano.
Najprije se okrijepih za dva carlina[38] smanjivši tako svoj imutak za četvrtinu. Kako su me uputili da mi valja ići putem za Salerno, otputih se u Portici, kamo stigoh za sat i po. Noge me same ponesoše u jednu gostionicu gdje uzeh sobu i naručih večeru. Dobro se najedoh i legoh na počinak. Ujutro iziđoh da razgledam kraljevsku palaču. Gostioničaru rekoh da ću se vratiti na ručak.
[38] Carlino, naziv za srebrni novac koji su dali kovati vladari po imenu Carlo. Ovdje je riječ o novcu koji je kovan u Napulju od 1458. do 1859. a vrijedio je desetinu dukata.
Na ulazu u palaču pristupi mi jedan čovjek ugodne vanjštine, u istočnjačkoj odjeći, koji se ponudi da će mi sve pokazati, što će mi, kako reče, uštedjeti novaca. Pristao sam, srdačno zahvalivši, i mi uđosmo zajedno. Kad mu rekoh da sam Mlečanin, on mi uzvrati da je sa otoka Zakinthosa, pa da je prema tome u neku ruku moj podanik. Na tu učtivost zahvalio sam lakim poklonom.
– Imam – povjeri mi on – odličnih levantskih sorti muškata koje biste mogli jeftinokupiti.
– Mogao bih, samo znate, ja se odlično razumijem u muškatna vina.
– To bolje. Koju sortu najviše volite?
– Cerigo.
– Po tom se pozna pravi znalac. Imam baš izvrsnog ceriga, pa ćemo ga kušati za ručkom,ako pristanete da zajedno ručamo.
– Sa zadovoljstvom.
– Imam Samosa i vina s Kefalonije. Imam veću količinu minerala, galice, cinobera,antimona i sto kvintala žive.
– Sve to ovdje?
– Ne, u Napulju. Ovdje imam samo muškat i živu.
– Kupit ću i žive.
Nije to bila svjesna prijevara. Kad mlad čovjek iznenada dopadne bijede, i stid ga je da je prizna, tad će i nehotice u razgovoru s nepoznatim bogatim trgovcem govoriti o velikim kupovinama i hvastati se svojim bogatstvom. Dok smo tako razgovarali, iznenada mi pade na um jedan spoj žive s olovom i bizmutom. Volumen se žive tad poveća za četvrtinu. Nisam ništa rekao misleći da bih, ako je Grku ta majstorija nepoznata, mogao odatle izvući novaca. No morao sam biti vješt i oprezan. Da sam mu iznebuha predložio prodaju te tajne, nasmijao bi mi se u brk. Morao sam ga najprije zapanjiti čudom povećanja, a zatim se bezbrižno nasmijati i čekati da dobričina sam dođe. Lopovština je opačina, ali časna lukavost je vrlina koja pokazuje razboritost duha. Istina, ona katkad nalikuje na lopovluk, ali na tom ne treba cjepidlačiti. Budala je svaki onaj koji je u nuždi ne zna upotrijebiti.
Pošto razgledasmo palaču, vratismo se u gostionicu. Grk me odvede u svoju sobu, pošto je prije naložio krčmaru da ondje prostre stol za dvojicu. U susjednoj sobi nalazile su se dvije velike boce s muškatom i četiri sa živom, a svaka je sadržavala deset livra.[39] Kako sam već u glavi imao pripremljen plan, zamolih Grka da mi uz uobičajenu cijenu proda bocu žive i odnesoh je u svoju sobu. Grk ubrzo ode po svom poslu, rekavši da ćemo se vidjeti za ručkom. Za njim iziđem i ja i odem da kupim dvije i po livre olova i isto toliko bizmuta. Ljekarnik nije više imao. Vratim se u svoju sobu, pošaljem po dvije velike boce i napravim spoj.
[39] Livra, stara mjera za težinu različite vrijednosti. Danas je u Francuskoj livra isto što i pola kilograma.
Ručak je tekao veselo. Grk se razdragao kad sam mu rekao da mu je muškat izvrstan. Dok smo tako ćaskali, upitat će me kroz smijeh zašto sam kupio od njega bocu žive. »Možete je vidjeti u mojoj sobi«, odgovorio sam mu. On radoznalo pođe sa mnom i vidi svoju živu rastočenu u dvije boce. Ja zatražim jedan lijevak i napunim njegovu bocu. On ostane zabezeknut videći da mi je još preostalo četvrt boce lijepe žive i jednaka količina kovine u prahu koju on nije poznavao, a to bijaše bizmut. Popratio sam njegovo iznenađenje gromoglasnim smijehom. Zatim pozvah poslužitelja i poslah ga da proda ljekarniku živu koja mi je preostala. On se začas vrati i preda mi petnaest karlina.
Zapanjeni Grk zamoli me da mu vratim njegovu bocu koja je bila ondje i puna žive stajala šezdeset karlina. Smijući se, ja mu je vratih, zahvalivši mu što mi je dao zaraditi petnaest karlina. Pri tom sam mu lukavo spomenuo da sutradan moram već u zoru za Salermo. »Moći ćemo još dakle zajedno večerati«, požuri se da me podsjeti.
Poslije podne smo proveli na Vezuvu i ni jednom riječi nismo spominjali živu, ali ja sam opazio da je zamišljen. Za vrijeme večere on mi uza smijeh napomenu da bih mogao ostati još sutradan i zaraditi četrdeset i pet karlina na ostale tri boce koje je imao sa sobom. Odgovorio sam mu ozbiljno i dostojanstveno da mi to nije potrebno i da sam napravio onaj pokus samo da ga razonodim ugodnim iznenađenjem.
– Ali – reći će on na to – vi mora da ste veoma bogati.
– Ne, jer upravo radim na povećanju obujma zlata, a to nas mnogo stoji.
– Vas je dakle više na tom poslu?
– Moj ujak i ja.
– Pa što će vam povećanje zlata? Živa bi vam bila i više nego dovoljna. No recite mi,molim vas, da li se ova povećana živa može povećati još za toliko?
– Na žalost ne, da je tako, bio bi to neiscrpan izvor bogatstva.
– Vaša me iskrenost zadivljuje.
Pri kraju večere platih gostioničaru račun i zamolih ga da mi sutra rano ujutro potraži kola s dva konja za Salerno.
Zahvalivši Grku na odličnom muškatu, rekoh da mi dade svoju adresu u Napulju, gdje ću ga potražiti za petnaestak dana, jer da bih na svaki način želio kupiti bure njegova ceriga. Na rastanku se srdačno zagrlismo, i ja odoh spavati zadovoljan što sam bez po muke zaradio za dnevni trošak. Nije me čudilo što me Grk nije saletio da mu prodam tajnu, jer sam znao da će razmišljati cijelu noć i u cik zore osvanuti s ponudom. U svakom slučaju imao sam dosta novaca za put do Torre del Greco, a dalje će se valjda providnost pobrinuti za mene. Činilo mi se nemogućim da idem do Martirana proseći milodare kao redovnik, jer teško da bih onakav kakav sam bio mogao izazvati nečiju sućut.
Kao što sam i predvidio, Grk se pojavi kod mene u samu zoru.
– Popit ćemo zajedno kavu – dočekah ga udvorno.
– Da, ali recite, gospodine velečasni, biste li mi htjeli prodati tajnu?
– Zašto ne? Kad se nađemo u Napulju...
– Zašto ne danas?
– Očekuju me u Salernu, a osim toga tajna stoji mnogo novaca, a ja vas ne poznajem.

– To nije razlog, budući da sam ja ovdje dovoljno poznat da vam mogu platiti u gotovu.Koliko biste tražili?
– Dvije tisuće unca.[40]
[40] Unca (tal. oncia), srebrni novac što ga je kovao Karlo Burbonski. Vrijedio je 30 karlina. Kasnije je kovan i u zlatu, a vrijednost mu je bila 60 karlina. Međutim, Casanova je sam stavio bilješku da je jedna unca vrijedila 14 paolija.
– Dat ću vam ih, ali pod uvjetom da ja sam povećam obujam trideset livri žive koju imamovdje, sa tvarima koje ćete mi označiti i koje ću ja sam kupiti.
– To je neizvedivo, jer ovdje nema potrebnih sastojaka, dok ih u Napulju možete kupitikoliko zaželite.
– Ako je to kovina, naći će se i u Torre del Greco, pa bismo mogli zajedno onamo.Možete li mi reći koliko stoji povećanje?
– Jedan i po na stotinu. Ali jeste li vi poznati i u Torre del Greco? Znate, ne bih volio dauzalud gubim vrijeme.
– Vaše me nepovjerenje žalosti.
Rekavši to, uze pero i napisa slijedeću naputnicu: »Isplatite donosiocu pedeset zlatnih unca i upišite ih na moj račun. – Panagiotti – Rodostemo. Na gospodina Gennara di Carlo«.
Bankar, objasni mi Grk, stanuje na dvjesta koračaja od gostionice, pa će biti najbolje da ja sam odem do njega. Nisam se dao dugo moliti, i otišao sam po pedeset unca. Vrativši se u sobu gdje me je čekao, stavih taj novac na stol i rekoh mu da sad možemo u Torre del Greco gdje ćemo sve obaviti, pošto najprije pismeno uglavimo uzajamne obaveze. On je imao vlastita kola i konje, te ih dade smjesta upreći, a prije polaska velikodušno me prisili da pokupim onih pedeset unca.
U Torre del Greco on napisa službenu izjavu kojom se obavezuje da će mi isplatiti dvije tisuće unca čim mu otkrijem kakvim se sastojcima i na koji način povećava volumen žive za četvrtinu, s time da kovina sačuva prirodna svojstva i da bude istovetna onoj koju sam u njegovoj prisutnosti prodao u Porticiju.
Izjavi je priložio i mjenicu isplativu po gospodinu Gennaru di Carlu u osam dana nakon predočenja. Tad mu povjerih da se upotrebljavaju olovo i bizmut: prvi jer se po prirodi veže sa živom, a drugi zato što kovini daje savršenu tečnost. Grk smjesta ode da izvrši pokus ne znam ni sam kod koga. Za ručak se nije vratio. Osvanuo je tek naveče utučen i snužden. To sam i očekivao.
– Operacija je napravljena – odmah će on – ali živa nije savršena.
– Istovetna je onoj koju sam prodao u Porticiju. Vaša izjava govori jasno.
– Ali ona kaže i to da kovina sačuva prirodna svojstva. Priznajte da su joj svojstvaizmijenjena. Najbolji je dokaz što se više ne može povećati.
– Ja se držim tačke o istovetnosti. Ići ćemo na sud, i vi ćete izgubiti. Bit će mi žao akotajna iziđe na javu. A ako dobijete, tad se možete podičiti da ste mi tajnu zabadava iznudili. Ne bih nikad povjerovao, gospodine Panagiotti, da ste spodobni za takvu prijevaru.
– Gospodine velečasni, ja nisam spodoban ni za kakvu prijevaru.
– Znate li tajnu ili ne? Zar bih vam je rekao bez pogodbe koju ste sami predložili? Smijatće vam se čitav Napulj, a advokati će zaraditi masno. Ta mi je stvar i bez toga veoma neugodna. Da ne zaboravim, izvolite vaših pedeset unca.
Dok sam ih vadio iz džepa, premirući od straha da ih ne uzme, on se udalji govoreći da ih ne želi uzeti. Večerali smo u istoj sobi, ali za odvojenim stolovima. Bili smo u otvorenom ratu, ali ja sam znao da ćemo na kraju sklopiti mir. I doista, ujutro on opet dođe, upravo dok sam se spremao na odlazak, a kola već stajahu spremna. Kad mu rekoh da uzme svojih pedeset unca, on mi odvrati da će dati još pedeset samo neka mu vratim mjenicu na dvije tisuće. Počesmo se opet prepirati i dokazivati svaki svoje pravo, a nakon dva sata ja popustih i on mi isplati još pedeset unca. Zajedno smo ručali, a poslije se srdačno zagrlili. Na rastanku dao mi je naputnicu za bure muškata u svom napuljskom dućanu i poklonio mi prekrasnu kožnu kutiju u kojoj se nalazilo dvanaest britava sa srebrnim drškom, iz poznate radionice u Torre del Greco. Rastali smo se kao dobri prijatelji.
Zaustavio sam se dva dana u Salernu da kupim košulje, čarape, maramice i sve što mi je trebalo. Zveckajući sa stotinjak cekina u džepu, dobra zdravlja, bijah ponosan na svoj podvig za koji nisam sebi imao ništa da predbacim. Taj moj postupak i spretnost duha koju sam pokazao kod prodaje tajne mogao je osuditi samo prijetvorni moral kome nema mjesta u svakidašnjem životu s ljudima. Slobodan, bogat i siguran da ću se pred biskupom pojaviti kao pristao mladić a ne kao neki odrpanac, postadoh veseo kao nekad, čestitajući samom sebi što sam se o vlastitom trošku naučio braniti od raznih Corsinija, od lopovskih igrača i najamnih žena, a osobito od besramnika koji te u lice hvale, a iza leđa varaju. Otputovao sam s dva svećenika koji su išli za Cosenzu. Taj put od sto i četrdeset milja prevalili smo u dvadeset i dva sata. Sutradan po dolasku u to najveće mjesto Calabrije unajmio sam malu kočiju i pošao za Martirano. Za vrijeme vožnje, nisam skidao oka sa znamenitog Mare Aussonium[41] uživajući što se nalazim u srcu Magnae Greciae[42] koja već dvadeset i četiri stoljeća uživa slavu što je udomila velikog Pitagoru. Sa začuđenjem sam promatrao tu zemlju poznatu sa svoje plodnosti gdje sam uza svu darežljivost prirode vidio samo crnu sliku bijede, glad za onim krasnim suviškom zbog kojeg jedino možeš zavoljeti život, i tako rugobnu ljudsku vrstu da sam se stidio što joj pripadam. Takva je zemlja rada,[43] gdje se svak kloni rada, gdje je sve u bescjenje, a stanovnici su sretni da se riješe tereta kad nađu nekog kome mogu pokloniti plodove što se u obilju rađaju tako reći sami od sebe. Dvojica svećenika, mojih suputnika, od srca su se smijala kad sam im opisivao silan strah što ga osjećam od tarantule[44] i vodene zmije. Bolest koja se dobiva od njihova ujeda činila mi se strasnijom i od venerične. Uvjeravali su me da su to bajke rugajući se stihovima iz Vergilijevih Geórgica koje sam navodio u dokaz svojih tvrdnji.
[41] Mare Aussonium, južni dio Tirenskog mora, čije su obale bile napučene helenskim stanovništvom u Italiji, Auzoncima.
[42] Magma Graecia, tj. Velika Grčka, naziv koji je još u 6. st. prije n. e. dobio jugoistočni dio italskog poluotoka, zbog mnogobrojnih grčkih kolonija.
[43]... takva je zemlja rada. Pokrajina Caserta nekada se nazivala Terra di Lavoro, to jest Zemlja rada.
[44] Tarantula ili tarantela, veliki pauk koji živi u južnoj Evropi; ubod mu se nekad smatrao smrtonosnim.
Biskupa Bernarda de Bernardisa nađoh kako neudobno sjedi za nekim trošnim stolom i piše. Ja se, kako je to bilo uobičajeno, spustih pred njim na koljena, ali umjesto da me blagoslovi, on me pridignu i uze me pritiskivati na grudi. Iskreno se rastužio, kad mu rekoh da u Napulju nisam našao nikakvu poruku da mu se dođem baciti pred noge; međutim njegova se tuga ubrzo rasprši čim ga uvjerih da se nigdje nisam zadužio i da se izvrsno osjećam. On me posjednu i uze mi govoriti o osjećajima i bijedi, a zatim naredi jednom sluzi da prostre stol još za jednu osobu. Osim tog poslužitelja, monsinjor je imao najkanonskiju[45] od svih služavki i jednog svećenika koji mi se po ono malo riječi što ih je rekao za stolom pričinio neznalicom. Kuća u kojoj je stanovala Njegova preuzvišenost bila je prostrana, ali slabo građena i loše održavana. Bila je tako jadno namještena da mi je biskup morao dati jednu od svojih dviju strunjača kako bi mogli prirediti postelju u sobi koja je bila povezana s njegovom. Njegova me večera doslovce prestravila; budući da se strogo pridržavao pravila svog reda, tog je dana jeo posno, a ulje je bilo odvratno. Što se ostalog tiče, monsinjor je bio čovjek od duha, a povrh toga i pošten. Ispričao mi je na moje veliko zaprepaštenje da mu njegova biskupija, premda ne spada među najslabije, donosi samo pet stotina dukata godišnje, a da nesreća bude još veća, duguje osim toga šest stotina zlatnika. Nadodao je uzdišući da mu je jedina sreća što se izvukao iz pandža redovnika zbog čijih je progona punih petnaest godina prolazio kroz sve muke čistilišta. Ta me saopćenja sasvim poraziše, jer su mi ne samo otkrila da ovo nije obećana zemlja mitre, već su mi dala naslutiti da ću biti na velik teret. Vidio sam da je i on ojađen zbog kukavnog poklona koji mi je nudio.
[45] Kanonska dob za žene: prema crkvenim propisima, svećenici nisu smjeli imati služavke i domaćice mlađe od 40 godina.
Upitah ga ima li dobrih knjiga ili kakvo društvo ljudi od pera, birano društvo u kome bi čovjek mogao provesti nekoliko ugodnih sati. On se nasmiješi i reče mi da u čitavoj njegovoj biskupiji sasvim sigurno nema nikoga tko bi se mogao pohvaliti da zna dobro pisati, a još manje nekog tko bi imao sklonosti ili pojma o dobroj književnosti. Nadodao je da nema nijednog pravog knjižara, čak nikoga tko bi se pravo zanimao za novine, ali mi obeća da ćemo se zajedno baviti književnošću čim mu dođu knjige koje je naručio iz Napulja.
To se doduše moglo, ali mjesto bez dobre biblioteke, bez odabranih knjiga, bez plemenita takmičenja i bez književničkog dopisivanja, zar je tu trebalo da se ustalim sa svojih osamnaest godina? Videći me zamišljena i kao poražena pred kukavnim izgledom života kakav bih morao provoditi kod njega, dobri biskup pomisli da bi me morao ohrabriti pa me stade uvjeravati kako će učiniti sve što je u njegovoj moći da mi stvori sreću. Kako je sutradan imao služiti svečanu biskupsku službu božju to sam imao prilike da upoznam sve njegovo svećenstvo i da promotrim žene i muškarce koji su dupkom ispunili stolnu crkvu. Pogled na ta stvorenja učvrsti u meni odluku da se maknem iz tog bijednog kraja. Činilo mi se da vidim pred sobom krdo surovih živina koje se zgražaju nad čitavim mojim obličjem. Kakve li grdobe u žena! Koliko tuposti i surovosti u muškaraca! Vrativši se u biskupski dvor, rekoh biskupu kako se ne osjećam nimalo zvanim da za malo dana umrem mučeničkom smrću u njegovu jadnom gradu. »Udijelite mi blagoslov i dajte mi otpust«, nadovezah, »ili, još bolje, pođite sa mnom, a ja vam obećavam da ćemo drugdje steći bogatstvo.«
Kad god bi se u toku dana sjetio tog prijedloga, biskup bi mu se slatko smijao. Međutim, da ga je prihvatio, ne bi dvije godine kasnije umro u najboljim svojim godinama. Osjećajući koliko je moja odvratnost opravdana, taj me plemeniti čovjek zamoli za oproštenje što sam njegovom krivnjom prevalio toliki put. Smatrajući svojom dužnošću da me otpremi u Veneciju, a nemajući novaca i ne znajući da ih ja imam, reče mi da će me uputiti na jednog građanina u Napulju koji će mi predati šezdeset dukata od njegove rente, pa ću se s tim moći vratiti u rodni kraj. Primio sam njegovu ponudu sa zahvalnošću i otrčao da iz kovčega izvadim prekrasne korice sa dvanaest britava srebrna drška koje mi je poklonio moj Grk. Teškom sam ga mukom uspio nagovoriti da ih primi, jer su vrijedile koliko i njegovih šezdeset dukata; da skršim njegov otpor, morao sam se čak zagroziti da ću ostati kod njega ako ih ne primi. On mi dade vrlo laskavo pismo za nadbiskupa od Cosenze s molbom da me o svom trošku pošalje u Napulj. I tako napustih Martirano nakon šezdeset sati pošto sam onamo stigao, žaleći biskupa kog sam ondje ostavljao i koji me je stotinu puta od sveg srca blagoslovio.
Biskup od Cosenze, čovjek od duha i novca, izrazio je želju da me ugosti u svom domu. Za stolom sam najusrdnije hvalio biskupa od Martirana, ali sam zato neštedimice šibao njegovu biskupiju i cijelu Kalabriju, riječima tako zajedljivim da se monsinjor s čitavim društvom grohotom smijao. Pri večeri bijahu kao ljubazne domaćice i dvije gospođe. Mlađoj se od njih moja satira o njenoj zemlji učini neumjesnom, te me uze neprikriveno napadati. Ali ja je umirih izjavivši da bi Kalabrija bila čarobna zemlja kad bi barem četvrtina žitelja bila nalik na nju. Sutradan je monsinjor priredio raskošnu večeru, možda zato da mi dokaže suprotno od onog što sam kazao. Cosenza je grad gdje se pristojan čovjek može ugodno razonoditi, jer ima bogatog plemstva, dražesnih žena i prilično obrazovanih ljudi koji su učili škole u Napulju ili u Rimu. Otputovao sam trećeg dana s pismom nadbiskupa slavnom Genovesiju[46].
[46] Antonio Genovesi, filozof i ekonomist, profesor metafizike na sveučilištu u Napulju.
Imao sam pet sumnjivih suputnika koji su izgledali kao gusari ili lopovi od zanata, te sam se stoga dobro pazio da ne primijete da im suputnik ima nabijenu kesu. Spavao sam uvijek u hlačama jer je to za jednog mladića u toj zemlji najbolja mjera opreznosti u svakom pogledu.
Stigao sam u Napulj 16. rujna i odmah sam odnio biskupovo pismo na označenu mi adresu. Naslovnik bijaše neki gospodin Gennaro Pola u četvrti Svete Ane. Pošto pročita pismo, taj gospodin, premda mu jedina dužnost bijaše da mi dade šezdeset dukata, izjavi da bi me volio primiti kod sebe jer želi da me upozna sa svojim sinom koji je također pjesnik. Biskup mu je napisao da sam ja miljenik muza. Iz početka sam se, jer tako zahtijeva pristojnost, malo nećkao, a onda pristadoh i poslavši po moj mali kovčeg smjestih se u njegovoj kući.

IX
Kratak ali sretan boravak u Napulju - Don Lelio Caraffa - Put u Rim u društvu dražesnih suputnica - Stupam u službu kardinala Acquavive - Barbaruccia - Testaccio - Frascati
Za vrijeme kratka boravka u Napulju stekao sam mnoge prijatelje iz najuglednijih krugova. Među ostalima upoznao sam čuvenog don Lelia Caraffu, najučenijeg Napuljca, potomka vojvoda od Matalonea, kojeg je kralj Don Carlos neobično volio i nazivao ga svojim prijateljem. Taj mi je uvaženi gospodin ponudio visoku plaću ako pristanem da stupim u kuću Matalone kao učitelj mladog vojvode, njegova nećaka.
Otišao sam da mu se zahvalim i smjerno mu rekao da će mi iskazati najveće dobročinstvo dade li mi nekoliko preporučnih pisama za ugledne osobe u Rimu. On je to dobrostivo obećao, i već sutradan imao sam u rukama dva pisma, jedno za kardinala Acquavivu, a drugo za oca Georgija, moćnog augustinca.
Prije odlaska Don Gennaro mi je izbrojao mojih šezdeset dukata, a njegov mi se sin zakleo na vječno prijateljstvo i tisuću me puta zamolio da mu pišem.
Svi su me u suzama s kojima se pomiješaše i moje otpratili do kočije gdje sam zauzeo posljednje slobodno mjesto.
Od časa kad sam se iskrcao u Chioggi pa sve do Napulja progonila me loša sreća. Tek sam u Napulju počeo slobodnije disati. Taj mi je grad bio sklon kao što će se vidjeti iz nastavka ove priče. Sjećao sam se Porticija i onog strašnog trenutka kad umalo što ne klonuh duhom, a klone li ti jednom duh teško ćeš ga više pridići. Protiv te boljke gotovo i nema lijeka. Svojim pismom don Gennaru biskup od Martirana iskupio se za sve jade koje mi je pričinio. Pisao sam mu tek iz Rima.
Dok smo prolazili lijepom Toledskom ulicom bijah zabavljen brisanjem suza, ne svraćajući pogled na troje svojih suputnika sve dok ne bijasmo izašli na velika gradska vrata.
Putnik koji je sjedio kraj mene bijaše čovjek od četrdeset do pedeset godina, prijazna i živahna izraza. Nasuprot nama sjedile su dvije lijepe i mlade žene, haljine im bijahu veoma uredne, držanje slobodno, ali i čedno. Za vrijeme puta do Averse vladao je potpun muk. Kako nas je kočijaš obavijestio da će se zaustaviti tek toliko da napoji mazge, nismo ni silazili.
Pred noć stigosmo u Capuu. Nevjerojatne li stvari! Cijelog dana nijednom nisam otvorio usta, slušajući s užitkom napuljsko čavrljanje putnika i lijep govor dviju sestara koje bijahu Rimljanke. Bijaše to prvi put u mom životu da sam, sjedeći nasuprot dviju dražesnih žena, istrajao u najdubljoj šutnji.
U Capui nam dadoše sobu s dva kreveta, kao što bijaše uobičajeno. Moj me suputnik tad prvi put oslovi:
– Ja ću dakle imati čast da spavam s gospodinom velečasnim.
– Ja vam, gospodine – uzvratih mu hladno – ostavljam na volju da načinite i drugačije.
Taj odgovor izazva smiješak na usnama dražesnije od dviju suputnica, što mi se učini dobrim znakom. Za stolom nas je bilo petoro, jer je običaj da se kočijaš brine za hranu svojih putnika, ako nije uglavio drugačije, i u tom slučaju jede s njima. Premda moji suputnici izmjenjivahu za jelom beznačajne riječi, u njima se osjećala uljudnost svojstvena gospodskim krugovima. Moja se radoznalost odmah probudi.
Poslije večere potražih našeg vozača i zapitah ga tko su ti ljudi. »Gospodin je«, obavijesti me vozač, »advokat, a jedna od gospođa je njegova supruga, samo ne znam koja.«
Iz obazrivosti legao sam prvi, a prvi sam i ustao, kako bi se gospođe u miru mogle odjenuti. Vratio sam se tek kad me pozvaše na doručak. Pili smo odličnu kavu koju sam neprestano hvalio, pa mi ljubaznija od gospođa obeća da će mi svako jutro prirediti taj užitak. Uto dođe neki brijač i pošto obrija advokata, ponudi se i meni. Kad sam mu rekao da ne trebam njegovih usluga, on mi odgovori da je brada nečist, te ode.
Čim smo se smjestili u kola, advokat primijeti da su brijači mahom bezobrazni ljudi.
– Pitanje je – umiješa se lijepa gospođa – da li je brada nečist ili nije.
– Jest – odvrati advokat – jer je i to neka vrst izmeta.
– Možda – upleo sam se i ja – samo što je takvom ne smatramo. I vlasi su iste prirode, pazar ih zato zovemo izmetom? Baš naprotiv, njegujemo ih i volimo kad su lijepe i dugačke.
– Prema tome – zaključi gospođa – brijač je budala.
– Ali zar ja uopće imam bradu? – opravdavao sam se.
– Mislila sam da imate.
– Kad je tako, obrijat ću se čim stignemo u Rim. To mi dosad još nitko nije zamjerio.
– Draga moja ženo – reći će na to advokat – mogla si to i prešutjeti. Možda velečasni ideu Rim da se zaredi u kapucine.[47]
[47] Pravila kapucinskog reda propisuju da njegovi članovi moraju nositi bradu.
Ta me dosjetka natjera u smijeh. Nisam mu htio ostati dužan, pa odgovorih da je pogodio, ali da me je prošla volja kad sam ugledao gospođu. Na to i on udari u smijeh, pa će reći da njegova žena gaji veliku ljubav prema kapucinima, zato neka ne odustajem od tog poziva.
Na ta se šaljiva dobacivanja nadovezaše druga i tako ugodno provedosmo vrijeme do Garigliana gdje ugodnim razgovorima zasladismo mršavu večeru koju nam bijahu poslužili. Moje tek rođeno nagnuće stalo je hvatati korijena hraneći se prijaznošću one koja ga je potakla.
Sutradan, kad su kola krenula, lijepa me gospođa upita jesam li prije odlaska u Veneciju namislio provesti neko vrijeme u Rimu. Odgovorio sam kako se bojim da će mi u Rimu biti ružno jer ne poznam nikoga. Ona me utješi govoreći da ondje vole strance, pa zato ne sumnja da ću se i ja ugodno osjećati.
– Mogu li se dakle nadati da ćete mi dopustiti da vam udvaram?
– To će nam biti na čast – odgovori umjesto nje advokat. Ljepotica porumeni, a jaodvrnuh pogled praveći se da ništa ne vidim, i tako u duhovitu ćaskanju provedosmo i ovaj dan jednako ugodno kao i prošli.
Zaustavismo se u Terracini, gdje nam dadoše sobu s tri kreveta, dva uža i jednim širim u sredini. Sestre, kao što bijaše prirodno, legoše da zajedno spavaju u velikom krevetu, dok smo advokat i ja razgovarali za stolom, okrećući im leđa. Advokat legnu u onaj krevet gdje je vidio svoju noćnu kapu, a ja sam otišao u drugi, koji je jedva za stopu bio udaljen od velikog. Primijetio sam da biće za kojim sam već sav usplamtio leži s moje strane, i mislim da to nije bio samo plod mašte što sam povjerovao da ovakav razmještaj nije tek posljedica slučaja.
Svukoh se, ugasih svijeću i legoh, grozničavo premišljajući o jednom uzbudljivom naumu koji se nisam usuđivao ni prigrliti ni napustiti. Nisam mogao nikako zaspati. Slabašno svjetlo koje je osvjetljavalo postelju gdje je spavalo ono ljupko biće nije mi dalo da sklopim oka.
Bog zna na što bih se naposljetku odlučio, no dok sam se tako borio, iznenada je vidjeh kako silazi, kako na prstima obilazi postelju i uvlači se u krevet mužu. Poslije toga nije se čuo ni najmanji šum. Taj događaj izazva u meni duboko gađenje, ogorčen i razočaran okrenuh se na drugu stranu i usnuh do zore. Kad se probudih, gospođa je bila u svom krevetu.
Mrzovoljno se odjenuh i odoh da prošetam, dok su moji suputnici još spavali dubokim snom. Vratio sam se kad je kočija već bila pripravna za polazak a putnici me nestrpljivo čekali.
Ljepotica se nježno i umiljato požali što nisam došao na kavu. Izgovorio sam se potrebom za svježim zrakom. Za cijela jutra nisam je nijednom oslovio, čak ni pravo pogledao stalno se žaleći na žestoku zubobolju.
U Pipernu, gdje smo ručali, ona mi predbaci da je moja bolest izmišljena. Taj mi prigovor pričini zadovoljstvo, jer mi je davao pravo na objašnjenje.
Poslije podne nastavio sam hiniti bolesnika sve do Sermonete, gdje smo imali prenoćiti. Stigli smo još za dana, a kako je vrijeme bilo blago i vedro, gospođa izjavi da bi se voljela prošetati, pa me čedno upita da li bih joj htio ponuditi ruku. Pristao sam bez premišljanja, jer već zbog pristojnosti nisam smio postupiti drugačije. Bijaše mi teško pri srcu i tištala me je vlastita ljutnja. Jedva sam čekao da se objasnimo, samo nisam znao kako da započnem.
Njen muž i sestra šetali su polako za nama. Čim smo im malo odmakli, skupih hrabrost i zapitah je po čemu je zaključila da je moja bolest izmišljena.
– Reći ću vam otvoreno. Pogodila sam to po iznenadnoj promjeni vašeg držanja i porevnom nastojanju kojim ste čitavog dana izbjegavali da me pogledate. Kako vam zubobolja ne bi smetala da budete pristojni, odmah sam dokučila da je hinjena. Uostalom, mislim da vam nitko od nas nije dao povoda za tako naglu promjenu raspoloženja.
– Neki je povod ipak morao biti. Vi ste, gospođo, samo napola iskreni.

– Varate se, gospodine, ja sam do kraja iskrena. Ako sam vam dala povoda, ja to uistinune znam niti naslućujem. Budite ljubazni pa mi recite čime sam vas uvrijedila.
– Ničim, jer ja nemam prava da bilo što zahtijevam.
– Ali da, imate prava, ista kao i ja. Pravo koje svako pristojno društvo daje svojimčlanovima. Govorite dakle! Budite iskreni kao što sam i ja bila.
– Da, istina je, vi možda i ne znate razlog moje ljutnje, ili bolje reći, pravite se kao da gane znate. Ali složit ćete se, mislim, sa mnom kad vam kažem da mi čast brani da vam ga otkrijem.
– Vrlo dobro. Time ste sve rekli, ali ako vam čast nalaže da mi prešutite razlog promjenesvog raspoloženja, mislim da vam ta ista čast nalaže da to ne pokazujete tako javno. Tankoćutnost zahtijeva katkad od pristojna čovjeka da sakrije neke svoje osjećaje. Znam, to je možda nasilje nad duhom, ali recite, zar ono ne vrijedi truda ako nam onaj koji mu se utječe postaje time draži?
Čvrstina i iskrenost tog izlaganja natjeraše mi rumen u obraze. Pritisnuh usta na njenu ruku, priznavajući krivicu i uvjeravajući je da bih joj se bacio do nogu, kad ne bismo bili na ulici.
– Ne govorimo dakle više o tom – reče ona i dirnuta mojim kajanjem pogleda me s tolikopraštanja u očima da se moj grijeh, mislim, ne bi povećao da sam odvojivši usne s njene ruke pustio da polete do nasmijanih joj usta.
Opijen srećom, tako sam brzo iz tuge prešao u veselje da me je za stolom advokat neprestance zadirkivao šaleći se na račun moje zubobolje i šetnje koja me je tako čudesno izliječila.
Sutradan smo ručali u Velletriju, a odande se uputismo u Marino, gdje smo usprkos brojnim četama koje su ondje logorovale našli dvije male sobe i dobili pristojnu večeru.
Moje prijateljstvo s lijepom Rimljankom napredovalo je kako se samo može poželjeti. Dala mi je doduše tek jedan letimičan zalog, ali koliko nježan, koliko iskren! Po njem sam znao da će u Rimu biti sva moja.
U kolima smo razgovarali više koljenima no očima, a taj jezik bijaše tajna za sve osim za nas.
Advokat mi za stolom reče da ide u Rim po nekom crkvenom poslu i da će stanovati kod svoje punice. Njegova žena jedva čeka da vidi majku, od koje je otišla prije dvije godine, kad se udavala. Njena mlađahna sestra po svoj će prilici ostati u Rimu, jer se namjerava udati za jednog činovnika u banci sv. Duha. Advokat me je ljubazno pozvao da im budem što češće gostom, i ja mu zahvalih obećanjem da ću dolaziti kad mi to god budu dopuštali poslovi.
Upravo su nam bili poslužili slatko, kad gospođi zape za oko moja burmutica. Diveći joj se, reče mužu da bi veoma voljela imati sličnu stvarčicu. On joj obeća.
– Otkupite onda moju – ponudih advokatu – dat ću vam je za dvadeset unca. Isplatitćete je donosiocu priznanice koju ćete mi napisati. Tu svotu dugujem naime jednom Englezu, pa će to biti zgodna prilika da mu je vratim.
– Vaša burmutica – reći će nato advokat – vrijedi dvadeset unca, i ja ću je kupiti, alisamo pod uvjetom da je platim u gotovu. Ako pristajete, bit ću sretan da je poklonim svojoj ženi koju će ta stvarčica uvijek podsjećati na vas.
Budući da sam se ja nećkao, njegova žena primijeti da joj je svejedno plati li u gotovu ili na priznanicu, kako sam predlagao.
– Eh – upozori je advokat – zar ti ne vidiš da je to izmišljotina? Taj se Englez neće nikadpojaviti, i burmutica će nam biti prepuštena besplatno. Čuvaj se, draga moja, ovog velečasnog, to ti je prevejani lopov.
– Ovakvih lopova – uzvrati mu žena – još nisam vidjela.
Ja na to žalosno primijetih da bih volio kad bih mogao češće praviti slične lopovluke.
Ali te me je večeri čekalo još nešto što će me ispuniti najslađim nadama. U sobi gdje smo večerali bila je samo jedna postelja, dok se druga nalazila u pokrajnom kabinetu koji nije imao vrata, tako da se u nj moglo ući samo iz sobe. Dvije sestre odabraše, dakako, kabinet. Čim one legoše, i advokat se spremi na spavanje. Ja legoh posljednji, ali prije no što ću ugasiti svijeću promolih glavu u kabinet da im zaželim laku noć. Bijaše to izlika samo da vidim s koje strane leži nevjesta. U glavi sam naime imao već gotov plan.
Ali kako li se snebih kad se u času dok sam lijegao u krevet, koji ću proklinjati cijele noći, začu strahovito škripanje koje bi probudilo i mrtvaca! Znajući da će gospođa biti darežljiva premda mi nije ništa izrijekom obećala, pritajim se čekajući da advokat zahrče, kako bih joj mogao nesmetano u pohode. Ali čim se ja pomaknem krevet prodorno zacvili, advokat se budi i traži me pipajući rukom. Kad me napipa, ponovo zahrče. Za pola sata ponovim pokušaj, i opet iste neprilike. Već htjedoh sve napustiti, kadli se desi nešto neočekivano.
U noćnoj tišini odjednom zaori kućom strahovita vika. Neki su ljudi trčeći ulazili i izlazili. Napolju odjeknuše puščani hici, začu se bubanj, uzbuna, vika i dozivanje. Netko stane lupati na naša vrata. Advokat me pita što se događa, ja odgovaram da ne znam zamolivši ga neka me pusti da spavam. Prestravljene sestre vape neka za ime božje donesem svjetlo. Advokat ustaje i u noćnoj košulji izlazi po svijeću. Za njim ustajem i ja da zatvorim vrata, ali dok sam ih pritvarao, zapornica u bravi iskoči sama od sebe i vrata se zalupe. Prodrmah kvaku i ustanovim da ne mogu otvoriti bez ključa, a njega nitko od nas nije imao. Stoga poletim u kabinet da umirim sestre koje su drhtale osluškujući metež kome nismo znali uzrok. Umirujući ih da će advokat odmah donijeti svjetlo, uzmem osvajati zemlju slasti, ohrabren slabim otporom što mi ga pružaše gospođa.
Znajući da je svaki trenutak dragocjen, sagnem se da stegnem dragocjeni plijen. Mora da sam odveć žestoko nalegao, jer daske koje su držale strunjaču odjednom popuste i krevet se provali.
Uto advokat zalupa na vrata, sestra ustaje, moja me božica preklinje da je pustim, pred tim drhtavim molbama ja popuštam, tapkajući po mraku idem vratima i kažem advokatu da je zapornica iskočila i da mu bez ključa ne mogu otvoriti. On siđe po ključ. Za to su vrijeme obje sestre u košuljama stajale iza mene. Nadajući se da ću imati vremena da obavim što sam započeo, ispružim u mraku ruke, ali mora da sam naišao na sestru, jer me je nešto grubo odgurnulo. Stoga žurno pograbim drugu, ali eto začas advokata s otpiračem u ruci. Ona me preklinje da idem u krevet, jer će njen muž, kad me vidi u tom strašnom stanju, odmah sve pogoditi. Primijetivši da su mi ruke ljepljive, u trenu shvatim zašto mi to govori i žurno se uvučem u krevet. Sestre se povuku u svoj, i advokat uđe.
On se uputi ravno u kabinet da umiri žene, ali kad ih ugleda u provaljenom krevetu, prasnu u grohotan smijeh. Zovnu me da ih dođem pogledati, no ja se čedno uzdržah. Na to nam ispriča da je došlo do uzbune zato što je jedan njemački vod naišao na španjolske čete koje su se zatekle ondje i povlačile se uz pucnjavu. Za četvrt sata nije se više ništa čulo, i nakon tog meteža zavlada potpuna tišina.
Advokat mi čestita na neosjetljivosti i legavši uskoro usne.
Ostao sam budan do zore, kad se tiho izvukoh iz sobe da se operem i presvučem košulju. Kad sam vidio kako izgledam, blagoslovio sam prisutnost duha koju je pokazala moja draga, jer da me je advokat onakva ugledao, sve bi pogodio. Ne samo da su mi ruke i košulja bili prljavi i ljepljivi, nego, ni sam ne znam kako, i lice. Avaj, on bi me osudio kao krivca, a ja sam to bio samo napola.
Kod doručka sestra moje obožavane jedva me je pogledala, ali se zato na licu anđela kog sam volio zrcalila ljubav, prijateljstvo i zadovoljstvo.
Velik je užitak kad se čovjek osjeća sretnim. A može li to biti ako duboko ne osjeća? Teolozi doduše tvrde da je tako, ali neka oni radije idu pasti travu. Donna Lucrezia, jer tako se zvala, bijaše moja, premda još ništa nisam dobio. To mi je potvrđivao svaki njen pogled, svaka njena kretnja. Svaki smo čas padali u razdragani smijeh, prisjećajući se tobože uzbune Španjolaca, ali to bijaše zbog jednog događaja koji je samo njoj znan.
Rano smo stigli u Rim i zaustavili se u kuli da doručkujemo. Kako advokat bijaše neobično dobre volje, ja poprimih isti ton i kazujući mu tisuću ljubaznosti prorekoh mu skoro rođenje sina, te, šaleći se, primorah njegovu ženu da mu to obeća.
Nisam zaboravljao ni sestru svoje obožavane, pa u želji da odagnam ljutnju koju je osjećala prema meni, izgovorih joj toliko umilnih riječi, iskazah joj toliko prijateljske naklonosti da joj nije preostalo drugo no da mi oprosti onaj provaljeni krevet.
Pri rastanku obećah im da ću ih sutradan pohoditi.
Eto me dakle u Rimu, lijepo odjevena, trenutno opskrbljena novcem, opremljena nakitom, obogaćena stanovitim iskustvima, s dobrim preporukama, savršeno slobodan i u dobi kad se čovjek može pouzdati u sreću ako ima malo hrabrosti i lice što pobuđuje naklonost u osoba koje susreće.
Nisam bio lijep, ali sam posjedovao nešto mnogo vrednije, naime ono nešto što ljude neodoljivo sili na dobrohotnost, te sam se osjećao doraslim svemu.
Znao sam da je Rim grad jedinstven, gdje netko koji je ponikao ni iz čega može doprijeti do svega. Ta mi je pomisao podizala hrabrost i moram priznati da je moja bezgranična samouvjerenost, koje se zbog mladenačkog neiskustva nisam umio pričuvati, silno poticala moje pouzdanje.
Čovjek kog je u to staro središte svijeta dovela želja za bogatstvom mora biti poput kameleona koji mijenja boju prema svom okolišu, poput Proteja,[48] koji umije poprimiti svako obličje. On mora biti savitljiv, ulizica, prijetvoran, nepronicljiv, često podao, iskren, praviti se uvijek da zna manje nego što zna, govoriti uvijek jednakim tonom, biti strpljiv i gospodar svog lica, biti hladan kao led tamo gdje bi drugi planuo kao vatra. Ako po nesreći nema u srcu vjere, što je stvar kod ovakva stanja duhova sasvim uobičajena, tad mora imati u mozgu, ako je pak pošten, tad mu valja u tišini trpjeti što ga okolnosti primoravaju da se pokazuje licemjerom. Ako se gnuša od ovakva vladanja, neka odlazi iz Rima da drugdje potraži sreću.
[48] Protej, u grčkoj mitologiji morski bog – prorok koji se mogao pretvarati u sve moguće oblike.
Od svih tih dobrih osobina posjedovao sam, ne znam ni sam da li je to za hvalu ili pokudu, jedino uslužnu susretljivost, a što se ostalog tiče bio sam samo zanimljiv vjetrogonja, prilično dobar rasni konj, ali nikako, ili, što je još gore, loše dresiran.
Počeo sam time što sam pismo don Lelia odnio ocu Giorgiju. Taj je učeni redovnik uživao opći ugled u gradu, a i sam ga je papa veoma uvažavao zato što nije trpio isusovce.
Pošto je vrlo pažljivo pročitao pismo, on mi reče da je pripravan poslužiti mi savjetom i da će prema tome ovisiti samo o meni hoće li on moći preuzeti jamstvo da me neće zadesiti nekakva nevolja, jer – kako reče – čovjek koji se ispravno ponaša nema se čega bojati. Zatim me upita što kanim raditi u Rimu, a ja mu odgovorih da ću raditi ono što mi on bude rekao.
– To bih mogao – odvrati on – ali zato što češće svraćajte do mene i ne skrivajte mi ništa,apsolutno ništa od onoga što vas se tiče ili što vam se događa.
– Don Lelio – napomenuh ja – dao mi je i jedno pismo za kardinala Acquavivu.

– Čestitam vam, jer to je čovjek koji u Rimu može više od pape.
– Da li bih mu ga morao odmah odnijeti?
– Ne, ja ću ga vidjeti večeras i obavijestit ću ga. Sutra ujutro dođite k meni i ja ću vamreći gdje ćete mu ga i u koji sat uručiti. Imate li novaca?
– Dovoljno za uzdržavanje najmanje godinu dana.
– Odlično. Imate li poznanika?
– Nijednog.
– Ne sklapajte nikakvih poznanstava dok se niste posavjetovali sa mnom. Osobito vampreporučujem da ne zalazite u kavane i gostionice, ali ako to želite, tad samo slušajte i ne uzvraćajte. Ocijenite svako pitanje, pa ako vam pristojnost nalaže da odgovorite, vješto ga zaobiđite, osobito ako može imati nekih posljedica. Znate li francuski?
– Nijedne riječi.
– To je loše. Morat ćete naučiti. Jeste li studirali?
– Slabo, ali sam dovoljno infarinato35 da se mogu snalaziti u društvu.
35. Talijanski izraz infarinato znači čovjeka koji je površno napabirčio znanje iz svih mogućih područja.
– To nije loše, ali budite oprezni, jer je Rim pun takvih infarinata koji se među sobom razotkrivaju i neprestano ratuju. Nadam se da ćete kardinalu odnijeti pismo u skromnoj svećeničkoj odjeći, a ne u ovom sjajnom odijelu koje nije sasvim prikladno za uricanje sreće.
Dok sam izlazio, oduševljen načinom na koji me redovnik primio i razgovarao sa mnom, nađoh se neočekivano licem u lice s bratom Stefanom. Svagda isti, taj me osebujni primjerak ljudskog roda obasu nježnostima. Premda sam ga u dnu duše prezirao, nisam ga mogao mrziti, jer sam ga silom okolnosti morao smatrati oruđem kojim se poslužila providnost da me izbavi od propasti.
Pošto mi je ispričao da je od pape dobio sve što je želio, upozori me neka se pričuvam onog opasnog žbira koji mi je onomadne posudio dva cekina, jer mi, saznavši da sam ga prevario, sprema osvetu. Ja mu na to rekoh neka moju obveznicu preda nekom poznatom trgovcu od koga ću je ja kasnije podignuti. Stvar se odista tako odigrala i sve je bilo uređeno.
Naveče sam večerao u gostionici sjedeći za stolom s Rimljanima i strancima, pridržavajući se pažljivo naputaka oca Giorgija. Za večerom se izgovorilo mnogo ružnih stvari o papi i o kardinalu ministru koji bijaše uzrokom što je papinsku državu preplavilo osamdeset tisuća ljudi, što Nijemaca, što Španjolaca. Ali najviše me začudilo što su se posluživala mrsna jela, premda je bila subota.
Uopće, prvih dana čovjek doživljava u Rimu sama iznenađenja, na koja se međutim brzo privikne. Nema nijednog katoličkog grada gdje je čovjek manje sputavan vjerskim načelima. Rimljani žive poput radnika na uzgajalištima duhana kojima je slobodno da besplatno uživaju duhan koliko im je volja. Žive u najvećoj slobodi samo što su ordini santissimi[49] isto toliko opasni kao što su u Parizu prije revolucije bila kobna kraljevska pisma kojima su se podanici osuđivali na tamnicu. Revolucija ih je uništila i pokazala svijetu opće raspoloženje francuskog naroda.
[49] Ordini santissimi, dosl.: Svete zapovijedi, tj. papinske naredbe.
Sutradan, prvog listopada 1743. donio sam odluku da se dam obrijati. Moje su malje porasle u bradu i ja prosudih da je došlo vrijeme kad se valja odreći nekih prednosti mladenaštva.
Odjenuh se od glave do pete kao pravi Rimljanin, a otac Giorgi bio je ushićen kad me je ugledao tako odjevena.
On me najprije pozove da popijem s njim šalicu čokolade, a zatim mi reče da je kardinal već obaviješten jednim pismom don Lelija, i da će me Njegova eminencija primiti u Villi Negroni gdje će šetati oko podneva.
Odoh dakle u Villu Negroni i kardinal zastade čim me ugleda, pustivši da dvije osobe koje su ga pratile pođu naprijed. Pošto je pismo spustio u džep i ne pročitavši ga, on me uze promatrati, te me nakon dvije minute upita imam li sklonosti za političke poslove. Odgovorio sam da sam dosada u sebi otkrivao samo isprazne i lakomislene sklonosti, ali se usuđujem izraziti svoju najveću pripravnost da izvršim sve zapovijedi koje će Njegova eminencija izvolijevati da mi povjeri bude li me smatrala dostojnim da uđem u njezinu službu.
– Dođite sutra u moj kabinet – reče mi – gdje će vas primiti velečasni Gama, kojeg ću obavijestiti o svojim namjerama. Morat ćete se – nadodao je – marljivo prihvatiti učenja francuskog jezika jer je to neophodno.
Zatim se raspitao za zdravlje don Lelija, pružio mi ruku na poljubac i otpustio me.
Čim sam mogao, požurih prema Minervi[50], jer sam nestrpljivo iščekivao čas da uživam u iznenađenju svoje Lucrezije i njene sestre Angelike. Zapitao sam za donnu Ceciliju Monti, njihovu majku, i sa čuđenjem ugledao dražesnu mladu udovicu koja bi mogla biti sestra svojim lijepim kćerima.
[50]... požurih prema Minervi, tj. na Minervin trg, gdje se nalazi crkva Santa Maria sopra Minerva, nekadašnji Minervin hram.
Nije bilo potrebno da kažem svoje ime, jer sam bio najavljen, i ona me je očekivala. Pojaviše se i njene kćeri, i njihov mi ulazak pričini zadovoljstvo, jer su pomislile da vide drugog čovjeka. Donna Lucrezia predstavi mi svoju najmlađu sestru, kojoj je bilo tek jedanaest godina, i svog brata, sasvim ljepušna klerika od petnaest godina.
Trudio sam se da poprimim držanje koje će se svidjeti njihovoj majci: smjernost, poštovanje, iskazivanje najživljeg zanimanja što ga je u meni trebalo pobuđivati sve što sam tamo vidio. Došao je i dobričina advokat, te zadivljen što me vidi u sasvim novom ruhu reče da mu je drago što u toj preobrazbi nisam zaboravio i vlastito ime. On odmah razveza šaljive priče, a ja se povedoh za njim čuvajući se da im ne pridam onaj golicavi prizvuk kojem smo se toliko smijali na putu, te on naposljetku, u želji da mi polaska, izjavi da sam obrijao bradu kako bih je dao pameti.
Donna Lucrezia nije znala što da misli o toj promjeni mog ponašanja.
Kad se smračilo, dođoše jedna za drugom pet ili šest gospođa, ni lijepih ni ružnih, i isto toliko svećenika. Ovi mi se učiniše poput knjiga kojima bih trebao započeti svoje zimsko naukovanje. Sva su ta gospoda pomnjivo saslušala svaku i najbeznačajniju riječ koju sam progovorio. Ja sam se trudio da im ne namećem nikakvo mišljenje o sebi.
Donna Lucrezia reče advokatu da je dobar slikar, ali da mu portreti ne liče modelima; na to on odvrati da ona na meni ne vidi ništa do moje maske, i ja se napravih kao da me se taj odgovor vrlo neugodno dojmio. Donna Lucrezia izjavi da joj se ne činim nimalo izmijenjenim, ali se tome usprotivi njena sestra rekavši da rimski zrak daje strancima neki poseban izgled. Na to svi zapljeskaše, i Angelica se zarumeni od zadovoljstva.
Nakon četiri sata ja se neopazice udaljih, ali me advokat sustignu da mi reče kako njegova punica želi da postanem kućni prijatelj i da bez obzira na etiketu dolazim kad mi se god svidi. Toplo mu zahvalih i povukoh se, ponijevši nadu da sam se tom ljubaznom društvu onoliko svidio koliko je ono mene očaralo.
Sutradan se predstavih velečasnom Gami. Bijaše to jedan Portugalac od četrdesetak godina, pristala lica na kojem se čitala bezazlenost, veselje i duhovitost. Svojom je susretljivošću nastojao uliti povjerenje. Prema ponašanju i govoru čovjek bi ga lako mogao smatrati Rimljaninom.
On mi medenim riječima objasni da je Njegova eminencija osobno glede moje osobe izdala naređenje domoupravitelju da ću stanovati u palači samog monsinjora, te da ću jesti za stolom sekretarskog osoblja, a dok ne naučim francuski neka se bez ustručavanja vježbam u pravljenju izvadaka iz pisama koje će mi on davati. Zatim mi dade adresu učitelja jezika s kojim se već sporazumio. Bijaše to neki rimski advokat koji se zvao Dalacqua, a stanovao je upravo nasuprot Španjolske palače.
Poslije ovog kratkog obavještenja, i pošto me je uvjerio da se mogu osloniti na njegovo prijateljstvo, povede me domoupravitelju, koji me zamoli da se potpišem u neku debelu knjigu, na dnu jedne stranice koja je već bila ispunjena drugim potpisima. Nakon toga mi izbroji šezdeset rimskih škuda, a to je bila moja plaća za tri mjeseca unaprijed. Zatim me, praćen jednim konjušarom, povede na treći kat i pokaže mi odaje određene za moj stan, koje su bile vrlo uredno namještene.
Sluga mi, izlazeći, preda jedan ključ i reče da će me dolaziti svakog jutra posluživati, a domar me na to otprati do prizemlja gdje me upozna s vratarom. Odatle odoh ravno u svoju gostionicu, otpremih ono malo svoje prtljage u Španjolsku palaču, te se naposljetku smjestih u kuću gdje bih sigurno stekao sjajan položaj da sam mogao ustrajati u ponašanju koje bijaše odveć suprotno mom karakteru.
Čitalac će zacijelo pogoditi da su me moji prvi koraci odveli ocu Giorgiju, mom savjetniku, kome sve potanko ispričah. On mi reče da se mogu smatrati na dobrom putu, te da će moja sreća, jer sam eto odlično smješten, zavisiti samo od mog ponašanja.
– Imajte na umu – rekao mi je taj mudri čovjek – da će vam držanje biti besprijekornosamo ako se budete znali obuzdavati i da neprilike koje bi vas mogle zadesiti nitko neće smatrati nesretnom slučajnosti niti pripisivati zlom udesu, jer to su prazne riječi, te će se sve zlo upisivati samo vama u grijeh.
– Ja na žalost predviđam, časni oče, da će me moja mladost i neiskusnost primoravati davam često budem na smetnji, te se bojim da ću vam naposljetku dojaditi, ali uvjeravam vas da ću biti poslušan i pokoran.
– A ja vas uvjeravam da ću često biti strog, samo što ja predviđam da mi vi nećete svekazivati.
– Sve, baš sve.
– Dopustite mi da se nasmijem; ta vi mi ne kazujete gdje ste jučer proveli četiri sata.
– Pa to nije ni od kakve važnosti. Te sam ljude upoznao za vrijeme putovanja i mislim daje to čestita kuća u koju bih smio zalaziti, ukoliko mi vi drugačije ne savjetujete.
– Očuvao me bog! To je vrlo čestita kuća koju posjećuje pošten svijet. Oni su ushićeništo su vas upoznali. Svidjeli ste se čitavu društvu, i ono se nada da će vas privući i osvojiti. Sve sam to jutros saznao, ali vi ipak ne biste smjeli posjećivati tu kuću.
– Zar moram ovako naprečac prekinuti s njima?
– Ne, to bi bilo nepošteno od vas. Otiđite onamo jedanput ili dvaput nedjeljno, ali nebudite odveć revni. Vi uzdišete, dijete moje.
– Ne, doista ne. Pokorit ću vam se.

– Ne bih želio da to uradite iz pokornosti i da vaše srce zbog tog pati, ali ono u svakomslučaju valja savladavati, jer ne zaboravite da razum nema goreg neprijatelja od srca.
– Ipak ih možemo uskladiti.
– To samo mislimo, čuvajte se animuma, dragog vam Horacija. Ta vi znate da nemasredine: nisi paret imperat36.
36. U cijelosti, ova Horacijeva rečenica glasi: Animum rege qui nisi paret, imperat, to jest: Budi gospodar svom srcu, jer ono, ono se ne pokorava, zapovijeda. Horacije, 1, 2, 62.
– Znam, ali u toj se kući moje srce ne izlaže nikakvoj opasnosti.
– Utoliko bolje, jer tad ćete se bez muke moći uzdržati da je ne posjećujete. Nezaboravite: moja je dužnost da vam vjerujem.
– A moja da slušam vaše mudre pouke i da ih se pridržavam. Ići ću dakle donni Cecilijisamo s vremena na vrijeme.
Srca obrvana samrtnom tugom uzeh ga za ruku da je prinesem ustima, ali on me očinski pritisnu na grudi, odvraćajući lice da sakrije suze.
Ručao sam u palači sjedeći pokraj velečasnog Game, za stolom gdje je ispred dvanaestak tanjura sjedilo isto toliko velečasnih, u Rimu je naime svatko velečasni ili se za takvog izdaje. Kako nikom nije zabranjeno da nosi kleričko ruho, to ga nosi svak koji želi biti poštovan, izuzevši plemstva koje ne obnaša visoke crkvene časti.
Tuga koja me obuzimala ne dade mi za čitava ručka progovoriti ni riječi, a ta šutnja bi protumačena kao dokaz mog oštroumlja.
Kad smo ustali od stola velečasni Gama me pozove da provedem dan s njime, ali ja ga se oslobodih pod izlikom da imam napisati neka pisma, što sam doista i radio punih šest sati.
Ostaviti Lucreziju, u koju sam bio sretno zaljubljen, činilo mi se barbarskim činom. Da bih postigao sreću u budućnosti, morao sam postati krvnikom svoje sadašnjosti, dušmaninom svog srca. Sve se u meni bunilo protiv te nužde koju sam smatrao neprirodnom i koju bez velika srama nisam mogao priznati pred sudom vlastita razbora. Kad mi je zabranio da posjećujem njenu kuću, otac Giorgi nije mi trebao reći da je to kuća čestita i ugledna; činilo mi se naime da bi tada moja patnja bila manja.
Čitav taj dan i velik dio noći prođoše mi u takvim i sličnim razmišljanjima.
Ujutro mi velečasni Gama donese veliku knjigu ispunjenu službenim pismima, koja sam, da bih se zabavio, imao kompilirati. Hineći veliku zaposlenost, odoh poslije nekog vremena na sat francuskog. Čim je sat završio, uputih se prema ulici Condotti u želji da malo prošetam, kad odjednom začuh gdje me netko zove. Bio je to velečasni Gama koji me je dozivao s vrata jedne kavane. Šapnuh mu da mi je Minerva zabranila da posjećujem rimske kavane.
– Minerva – odgovori mi on – naređuje vam da vidite kako izgledaju. Uđite i sjednite sa mnom.
Ušavši, čuh jednog velečasnog kako na sav glas priča neki događaj, ne znam da li istinit ili izmišljen, u kojem se otvoreno napadalo pravosuđe Svetog oca, ali sve bez žuči. Svi su se smijali i povlađivali. Kad jednog drugog upitaše zašto je ostavio službu kod kardinala B.[51], ovaj odgovori da je to stoga što se Njegova eminencija nije smatrala obaveznom da mu posebno plaća izvjesne usluge, na što se opet svi od srca nasmijaše. Treći pak reče Gami, ako mu se poslije podne prohtjedne prošetati Villom Medici, da će ga tamo naći s dvije male Rimljanke koje se zadovoljavaju quartinom. To je zlatni novac koji vrijedi četvrt cekina.
[51] To je vjerojatno kardinal Francesco Borghese (1697.–1759. kardinal od 1729), čuven po svojoj galantnosti i ljubavnim avanturama.
Jedan je velečasni pročitao buntovnički sonet protiv vlade, a nekolicina ga je prepisala. Drugi je pak pročitao jednu satiru iz vlastita pera kojom je bacio u blato čast jedne obitelji.
Usred toga ugledah kako u kavanu ulazi neki velečasni dražesna lika. Zbog oblika bedara pomislih da je prerušena djevojka i saopćih to Gami, ali ovaj mi reče da je to Beppino della Mammana, poznati castrato.[52] Gama ga pozva i smijući se reče mu da sam ga smatrao za djevojku. Gledajući me ravno u oči, taj mi besramnik reče da će mi, ako to želim, pokazati jesam li ili nisam imao pravo.
[52] Castrato; uškopljenik, kastrat.
Za ručkom me je svaki od gostiju oslovio, a ja sam bio uvjeren da im dolično odgovaram. Kad smo ustali od stola, velečasni Gama pozva me k sebi na kavu, što ja prihvatih.
Čim smo se našli nasamo, on mi kaza da su svi gosti koji su se bili našli za našim stolom odreda ispravni ljudi, te me zapita da li mislim da sam ostavio općenito povoljan dojam.
– Usuđujem se tome nadati – odgovorih mu.
– I uzalud ćete se nadati – reče mi velečasni – ne zavaravajte se. Vi ste tako očiglednoizbjegavali pitanja koja su vam postavljali da je svatko morao primijetiti vašu suzdržljivost. Ubuduće vas više nitko neće ništa pitati.
– To će mi biti veoma žao, ali recite, zar je trebalo da javno razotkrivam sve svoje stvari?
– Nije, ali svuda postoji zlatna sredina.
– Da, ona o kojoj govori Horacije, ali nju nije lako uvijek pogoditi.
– Čovjek treba znati postići da ga u isti mah vole i poštuju.
– Pa ja samo za tim i težim.
– Danas ste težili više za ugledom negoli za ljubavlju. To je bez sumnje bilo lijepo, aliodsad budite pripravni na borbu sa zavišću i njenom kćerkom – klevetom. Ako vas ova dva čudovišta ne uspiju upropastiti, onda ste pobijedili.
Te sam večeri otišao Lucreziji. Tamo se već sve znalo, i svi mi uzeše čestitati. Lucrezia reče da joj se činim tužan, a ja odgovorih da sahranjujem svoje vrijeme kojem više nisam gospodar.
Njen muž, uvijek pripravan na šalu, izjavi da sam zaljubljen u njegovu ženu, ali ga na to punica opomenu neka se samo previše ne junaci.
Pošto sam proveo svega jedan sat u krugu te mile obitelji, ja se povukoh, paleći zrak žarom vatre kojom sam sagorijevao.
Vrativši se kući, prihvatih se pisanja i provedoh čitavu noć u sastavljanju ode koju ću sutradan poslati advokatu, uvjeren da će je dati svojoj ženi, koja je veoma voljela poeziju a nije znala da je to i moja strast.
Nakon toga sam se tri dana suzdržavao da ne odlazim onamo i za to sam vrijeme učio francuski i prepisivao izvatke iz službenih pisama.
Kod Njegove se eminencije svake večeri okupljalo prvo plemstvo Rima, najodličnije dame i gospoda. Ja nisam tamo odlazio; Gama me je upozorio da bih morao ići, neupadljivo i skromno kao što to on čini. Poslušah ga i odoh.
Nitko ne progovori sa mnom ni riječi, ali kako je moje lice bilo nepoznato, svatko me je promatrao i htio saznati tko sam. U jednom času priđe mi velečasni Gama i upita me koja mi se od prisutnih gospođa čini najljupkijom. Ja mu je pokazah, ali smjesta i požalih, jer udvorica, kao da doista nema ništa preče, pohita gospođi i reče joj to.
Uskoro opazih kako me dama odmjerava kroz lornjon i kako mi se smješkala. Bila je to markiza Gabrielli, čiji je obožavatelj bio kardinal S. C.[53]
[53] Pretpostavlja se da je to kardinal Prospero Colonna di Sciarra.
Ujutro onog dana kad sam odlučio da veče provedem kod Lucrezije, banu mi u sobu čestiti advokat koji me, pošto je izjavio da sam u zabludi što više ne dolazim k njima, želeći time dokazati da nisam zaljubljen u njegovu ženu, pozva na užinu na Testaccio,[54] gdje će se naći na okupu čitava obitelj.
[54] Monte Testacco, gdje su se svake godine u listopadu održavale velike poljske svečanosti.
– Moja žena – spomenuo je na kraju – zna vašu odu napamet; recitirala ju je Angelikinom budućem mužu, koji otada pogiba od želje da vas upozna. I on je pjesnik i bit će s nama na Testacciu.
Obećah mu da ću ugovorenog dana doći k njima u kočiji sa dva sjedišta.
U ono vrijeme listopadski četvrci bijahu u Rimu dani veselja i zabave.

Naveče navratih advokatu. Razgovaralo se samo o namjeravanom izletu, a ja u jednom času nazreh da Lucrezia polaže u nj iste nade koje i ja.
Nismo imali nikakva pripremljenog plana, niti smo ga mogli imati, ali smo se pouzdavali u ljubav i prešutno se nadali njenoj blagonaklonoj zaštiti.
Pobrinuo sam se da dobri otac Giorgi ni od kog ne sazna o tom zabavnom domjenku prije no što ga ja obavijestim.
Pošao sam dakle k njemu i otvoreno ga zamolio za dozvolu. Kako ne bi pronašao nikakav prigovor, hinio sam, priznajem, potpunu ravnodušnost, te mi taj čestiti čovjek reče neka svakako pođem, jer da je to obiteljski izlet, a da mi uostalom nitko ne može prigovoriti što želim upoznati rimsku okolicu i čedno se pozabaviti.
Ugovorenog dana odvezoh se donni Ceciliji u zatvorenoj kočiji s dva sjedišta, koju sam bio iznajmio u nekog Avinjonca.
Dražesna me udovica predstavi don Francescu, svom budućem zetu, kao velikog prijatelja ljudi od pera, a njega prikaza kao veoma učena čovjeka. Ja tu izjavu primih pod gotov groš, te se shodno tome i ponašah prema njemu, činilo se ipak da mu je izraz nekako tupoglav, a držanje mu nije bilo onakvo kakvo bi trebalo da bude u mladića koji stoji uoči svadbe s tako ljupkom osobom kao što bijaše Angelica. Ali on je bio čestit i bogat, a to vrijedi mnogo više od ljubežljiva ponašanja i učenosti.
Kad smo se spremali da se uspnemo u kočije, advokat mi reče da će mi biti suputnikom u mojim kolima, dok će se drugima voziti tri gospođice u pratnji don Francesca.
Ja mu bez oklijevanja odvratih neka on pođe s don Francescom, a donna Cecilia neka bude mojim zalogom, te da ću se smatrati obeščašćenim ako se stvar drugačije uredi. Govoreći tako, ponudih ruku ljupkoj udovici kojoj se učini takav raspored sasvim u skladu s pravilima lijepog ponašanja, a pogled pun odobravanja što mi ga je uputila moja Lucrezia izazva u meni sladak predosjećaj. Ipak me se onaj advokatov prijedlog neugodno dojmio, jer bijaše u potpunoj opreci s njegovim dotadašnjim ponašanjem, a osobito s riječima koje mi je onomadne uputio u mojoj sobi.
– Da nije postao ljubomoran? – rekoh u sebi.
To umalo da mi ne pokvari raspoloženje, ali nada da ću ga na Testacciu opet predobiti razagna oblake, te se za vrijeme puta pokazah veoma ljubaznim prema donni Ceciliji.
U šetnji i užini kojom smo se osladili na advokatov trošak neopazice nam prođe dan; ja sam uveseljavao društvo, a moja ljubav za donnu Lucreziju ne bijaše nijednom spomenuta, jer sam svu svoju pažnju posvećivao majci. S Lucrezijom sam izmijenio nekoliko usputnih riječi, dok s advokatom uopće nisam razgovarao. To mi se činilo najboljim načinom da mu stavim do znanja da je pogodio u prazno!
U času polaska advokat mi ote donnu Ceciliju i požuri da se smjesti s njom u kočiju gdje su se već nalazili Angelica i don Francesco. Jedva prikrivajući razdraganost koja me je svega ispunila, ponudih ruku donni Lucreziji i kazah joj nekoliko udvornih riječi koje nisu imale mnogo smisla, dok se advokat smijao od sveg srca, veseleći se pomisli kako mi je spretno podvalio.
Koliko bismo toga bili iskazali jedno drugom prije nego što ćemo se predati svojoj ljubavi, da nam trenuci nisu bili tako dragocjeni! Ali znajući da nemamo nego pola sata, škrto smo ih štedjeli.
Još smo bili u pijanstvu sreće, kad odjednom Lucrezia povika:
– Oh, gospode, kako smo nesretni!
Ona me gurnu od sebe, pribra se, kola se zaustaviše, i sluga otvori vrata. – Što se to dogodilo – upitah je.
– Stigli smo kući.
Kad se god sjetim tog događaja, učini mi se nestvarnim, jer vrijeme nije moguće sažeti do nepostojanja, a i konji su nam bili neka prejadna kljusad. Ali sreća nas nije ostavljala. Noć bijaše mračna, a moj se anđeo nalazio na mjestu bliže vratima, te je morala prva sići; i tako je, mada se advokat stvorio kod kočije gotovo u isti tren kad i lakaj, sve sretno prošlo, jer je Lucrezia vrlo polagano silazila. Ostao sam kod njih do ponoći.
Vrativši se kući, legoh u postelju, ali kako da zaspem? Ta još sam sav gorio od plamena koji zbog prekratka puta od Testaccia do Rima nisam mogao spojiti sa žarištem iz kojeg je proizašao. Satirala me žudnja. Teško onima koji u Venerinim užicima nešto nalaze, ako se dva srca koja se međusobno ljube ne naslađuju njima u savršenom skladu.
Ustao sam tek onda kad sam morao na sat francuskog. Moj je učitelj imao kćerku Barbaru, koja je u prvo vrijeme uvijek prisustvovala satovima, a katkada mi ih i sama davala, čak bolje od svog oca. Neki joj je lijep mladić, koji je također dolazio na poduku, udvarao, a ona mu je uzvraćala nježnost. Taj je mladić često dolazio k meni, i ja sam ga zavolio, osobito zbog njegove suzdržljivosti. Pošto sam ga naime jednom naveo da mi prizna svoju ljubav prema Barbari, kad sam se god kasnije navraćao na taj predmet, uvijek je vješto izbjegavao razgovor.
Ja sam naposljetku stao poštovati tu njegovu šutljivost i više mu nisam o tom govorio. Ali jednog mi dana padne na pamet da ga više nikako ne viđam, ni kod sebe niti kod učitelja, a kako sam zapazio da ni djevojka više ne prisustvuje mojim satovima, stade me mučiti radoznalost da saznam što se tu zbiva, mada me se to uistinu nije nimalo ticalo.
Jednog dana kad sam išao s mise ugledah mladića, pristupili mu, te mu uzeh predbacivati što se više ne pojavljuje. On mi reče da je sasvim izgubio glavu zbog jedne velike tuge koja ga satire. Oči mu bijahu pune suza. Htjedoh se udaljiti, ali me on zadrža, na što mu ja kazah neka me više ne ubraja u svoje prijatelje ako mi sad ne otvori srce. On me odvede u trijem nekog samostana i poče mi kazivati:
– Već šest mjeseci volim Barbaru, a prije tri mjeseca pružila mi je neoboriv dokaz svoje ljubavi. Potkazala nas je jedna služavka, te nas je prije nekoliko dana njen otac zatekao u nezgodnom položaju. Izišao je bez riječi, i ja sam se ponadao da ću ga na koljenima moći zamoliti za oproštenje. Ali kad se pojavih, on me pograbi, grubo me dovuče do vrata i zabrani mi da se ikad više pojavim u njegovoj kući. Ne mogu zatražiti njezinu ruku, jer imam oženjena brata, a otac mi je siromašan. Nemam nikakva zvanja, a moja ljubavnica nema ništa. Jao meni! Sad sam vam se povjerio, recite mi, zaklinjem vas, u kakvom je ona stanju. Mora da je isto toliko nesretna koliko i ja. Ne mogu joj doturiti pismo, jer ona ne izlazi čak ni na misu. Bijedna li mene! Što će biti od nas?
Mogao sam ga samo žaliti, jer se uza svu sućut nisam smio miješati u tu stvar. Rekoh mu da je već pet dana nisam vidio i, ne znajući što da mu kažem, dadoh mu savjet koji u sličnim slučajevima daju samo budale, naime da je zaboravi.
U taj smo se čas nalazili na keju Ripetta. Vidjevši kako izgubljenim pogledom pilji u Tibar, pobojah se da ga tuga ne natjera na neki očajnički čin, i da ga smirim, obećah mu da ću se kod učitelja raspitati za njegovu prijateljicu i da ću ga o tom izvijestiti. To ga obećanje doista malo umiri i na rastanku me još jednom zamoli da ga ne zaboravim.
Usprkos vatri koju je u mojim žilama zapalio izlet na Testaccio, četiri dana nisam odlazio svojoj Lucreziji. Bojao sam se blagosti oca Giorgija, a još više njegove odluke da mi uskrati svoje savjete. Ali želja da je vidim potpuno je mnome zagospodarila, ja pokleknuh i odoh k njoj. Nađoh je samu, tužnu i utučenu.
– Ah – reče mi ona čim me je ugledala – nije moguće da ne možete naći vremena dadođete k meni.
– Predraga moja prijateljice, ne nedostaje meni vremena. Ja sam toliko ljubomoran nasvoju ljubav da bih volio prije umrijeti negoli da je ikome otkrijem. Smislio sam da vas sve pozovem u Frascati. Poslat ću vam otkrivenu kočiju i uzdam se da će ondje sretan slučaj poslužiti našoj ljubavi.
– Oh, prijatelju moj, učinite tako. Sigurna sam da vam neće odbiti poziv.
Četvrt sata kasnije vratiše se ostali ukućani i ja ih zamolili da naredne nedjelje budu moji gosti.
Bijaše to upravo na blagdan svete Uršule i na imendan mlađe Lucrezijine sestre. Zato zamolih donnu Ceciliju da povede i nju i sina.
Moj poziv bi prihvaćen, na što ja obećah da će kočija biti pred njihovom kućom u sedam sati. Ja ću pak doći drugim kolima sa dva sjedišta.
Sutradan sam opet imao ići gospodinu Dalacqui. Izlazeći poslije sata, opazih Barbaru, koja idući iz jedne sobe u drugu ispusti neki papir i pri tom svrnu pogled na mene. Smatrao sam da ga moram pokupiti, jer bi ga služavka, koja je u taj čas silazila, mogla zamijetiti i uzeti.
Bijaše to jedno pismo u kojem se nalazila i poruka za njenog ljubavnika. Riječi upućene meni glasile su ovako:
»Ako se bojite da ćete predajući ovo pismo mom prijatelju počiniti nesmotrenost, spalite ga. Sažalite se na jednu nesretnu djevojku i ne govorite nikom ništa.« Priložena poruka nije bila zapečaćena. U njoj je stajalo ovo:
»Ako je vaša ljubav jednaka mojoj, tad ne možete vjerovati da ćete ikad biti sretni bez mene. Mi ne možemo razgovarati niti se dopisivati osim ovim putem kojim sam se osmjelila poslužiti. Pripravna sam da bez oklijevanja učinim sve što bi naše sudbe moglo sjediniti do smrti. Razmislite i odlučite!«
Okrutna sudbina ove jadne djevojke ganula me do dna duše. Ipak sam nakanio da joj sutradan vratim pismo te ga stavih u omotnicu, poprativši ga s nekoliko riječi kojima sam je zamolio neka mi oprosti što joj ne mogu učiniti traženu uslugu. Pismo sam spremio u džep.
Drugog dana otišao sam u uobičajeno vrijeme na sat, ali kako nisam susreo Barbaru, pismo je ostalo u mom džepu.

Pomislio sam da ću joj ga moći vratiti sutradan. Ali kad sam se vratio kući, eto ti k meni zdvojnog ljubavnika. Oči mu bijahu užagrene, glas promukao. On mi uze tako živo slikati svoj očaj, te ja, pobojavši se kakvog mahnitog koraka, pomislih da mu ne bih smio uskratiti utjehu koju sam mu mogao pružiti. To je bila moja prva pogreška u toj po me sudbonosnoj stvari: popustio sam osjećajnosti svog srca.
Taj bijednik uvijek iznova čitaše pismo, zatim ga uze cjelivati, te zaplaka i obgrli me, zahvaljujući mi što sam mu spasio život. Naposljetku me stade zaklinjati da prenesem; odgovor, jer njegova draga žudi za jednakom utjehom. Uvjeravao me da se tim pismom neću izložiti nikakvoj opasnosti; neka ga uostalom sam pročitam.
Pismo je doista, premda veoma dugačko, sadržavalo samo uvjeravanja u vječnu vjernost i maglovita nadanja. Usprkos tome nije trebalo da se prihvaćam uloge ljubavnog glasnika između to dvoje mladih. Od toga me je mogla odvratiti samo pomisao da otac Giorgi sigurno ne bi odobrio ovoliku moju uslužnost.
Sutradan zatekoh oca Dalacquu bolesna. Bilo mi je neobično drago kad sam kod njegova uzglavlja ugledao Barbaru, te sam se ponadao da će joj oprostiti.
Sat je održala ona, ne odmičući se od očeva kreveta. Iskoristio sam prvi pogodan trenutak i tutnuo joj poslanicu njenog ljubavnika, koju ona odmah spremi u džep, ali zamalo je ne izda plamen koji joj je udario u lice.
Pri završetku sata obavijestih njenog oca da sutradan neću doći, jer je blagdan svete Uršule, jedne od tisuću mučeničkih djevica, kraljevskih kćeri.
Uveče, na skupu kod Njegove eminencije, kamo sam redovito išao, premda se rijetko dešavalo da me netko od odličnika nagovori, u jednom me trenutku kardinal znakom pozva da se približim. Upravo je razgovarao s markizom Gabrielli, kojoj je Gama onomadne bio rekao da mi se učinila najdražesnijom.
– Gospođa – reče mi kardinal – želi znati kako napredujete u francuskom, koji ona samaizvrsno govori.
Odgovorih talijanski da sam već mnogo naučio, ali se još ne smijem odvažiti da govorim.
– Treba se odvažiti – primijeti markiza – ali sa skromnošću. Tako se ne izvrgavamokritici.
Bit će da je moj duh i nehotice riječi »odvažiti se« pridao značenje na koje markiza nije ni pomišljala. U obraze mi se pope rumenilo, koje lijepa žena primijeti, te promijeni razgovor. Ja se udaljih.
Sutradan u sedam sati našao sam se kod donne Cecilije. Pred vratima je već stajala otkrivena kočija kao i moja kola, koja ovog puta bijahu otmjeni vis-a-vis,[55] tako udoban i lagan da ga je pohvalila i sama donna Cecilija.
[55] Vis-a-vis, lagana kola sa dva sjedišta, u kojima su dvije osobe sjedile jedan prema drugoj.
– Iskušat ću ga kad se budemo vraćali u Rim – reče donna Lucrezija. Ja joj se naklonihkao u znak da ću je držati za riječ. Tako je ona razbijala sumnju izazivajući je.
Siguran da me očekuje sreća, ja se sav prepustih svojoj urođenoj radosti.
Pošto smo naručili birani ručak, iziđosmo da prošetamo Villom Ludovici, i kako se moglo lako dogoditi da zalutamo, uglavismo da se u jedan sat nađemo u gostionici.
Obazriva udovica uhvati pod ruku svog zeta, Angelica svog zaručnika, a meni pripade preslatka Lucrezia. Uršula i njen brat otrčaše zajedno, i za manje od četvrt sata nađoh se sam sa svojom lijepom prijateljicom.
– Jesi li čuo – reče mi ona – s kakvom sam nam nevinom prostodušnošću osigurala dvasata slatke osame? Kako je ljubav mudra!
– Da, divna moja prijateljice, ljubav je stopila naše duše u jedno. Obožavam te iprovodim tolike duge dane bez tebe samo da bih što silnije uživao u jednom jedinom.
– Nisam vjerovala da će to biti moguće. Sve si to ti uradio: odviše toga znaš za svojegodine.
– Još prije mjesec dana, obožavana prijateljice, bio sam tek puka neznalica. Ti si prvažena koja me je uputila u prava otajstva ljubavi. Tvoj će me odlazak, Lucrezijo, učiniti nesretnim, jer u Italiji ne može biti žene ravne tebi.
– Kako? Zar sam ja tvoja prva ljubav? Oh, nesretnice! Nikad nećeš od nje ozdraviti. Štonisam tvoja! I ti si prva ljubav mog srca i sigurno ćeš biti posljednja. Sretne li žene koju ćeš zavoljeti poslije mene! Neću biti ljubomorna, ali ću patiti što joj srce neće biti kao moje.
Videći da mi se oči vlaže suzama, Lucrezia ne suzdržavaše više svoje. Spustismo se na travu i naše usne stadoše srkati nektar naših očiju usred tisuću poljubaca. Kako su slatke suze ljubavi što ih piju usne u zanosu uzajamne nježnosti! Upijao sam ih, te mile suze, u svoj njihovoj slasti, i s punim poznavanjem stvari mogu ustvrditi da su stari fizičari imali pravo, a današnji da imaju krivo.
U jednom trenutku odaha, gledajući najljupkiji od svih nereda, rekoh joj da bi nas netko mogao iznenaditi.
– Ne boj se, prijatelju moj, naši dobri dusi bdiju nad nama.
Odmarali smo se crpeći iz svojih zaljubljenih pogleda novu snagu, kad odjednom Lucrezia, bacivši pogled na desnu stranu, povika:
– Pogledaj, srce moje, zar ti nisam rekla? Da, naši nas dobri dusi čuvaju! Ah, kako naspromatra! Njegove nas oči žele umiriti. Pogledaj tog majušnog demona. Ima li igdje u prirodi otajnijeg stvorenja? To je sigurno ili tvoj ili moj dobri duh.
Pomislih da je u bunilu.
– Što to govoriš, dušo moja? Ne razumijem te. Čemu bih se to morao diviti?
– Zar ne vidiš onu krasnu zmiju plamenih ljusaka, podignute glave, koja kao da nam jedošla u poklonstvo?
Skrenem pogled prema mjestu koje je pokazivala, i ugledam jednu zmiju s ljuskom što se raznobojno ljeskala, stopu dugačku, i koja nas je doista gledala.
Taj me prizor nije obradovao, ali se ne htjedoh pokazati manje neustrašivim od nje.
– Zar je moguće, ljubljena moja prijateljice, da te njen izgled ne plaši?
– Njen me izgled očarava, kažem ti, i sigurna sam da je ovo božanstvo od zmije uzelo tekoblik ili bolje reći privid.
– A što će biti ako zavijuga tratinom i šišteći pođe prema tebi?
– Stegnut ću te čvršće na svoje grudi i neka tad pokuša da mi naudi. Lucrezia u tvomnaručju ne poznaje straha. Gledaj, odlazi! Brzo, brzo! Svojim nas bijegom upozorava da se netko nezvan približava i veli nam da potražimo drugo utočište gdje ćemo obnoviti svoja milovanja. Hajdemo!
Tek što smo ustali i polagano se zaputili stazom, kadli iz jednog drvoreda iziđoše donna Cecilia i advokat.
Ne izbjegavajući ih i ne žureći se, kao da je sasvim prirodno što se susrećemo, ja upitah donnu Ceciliju da li joj se kći boji zmija.
– I pored svog srčanog duha – odgovori ona – boji se grmljavine do izbezumljenosti, augleda li i najmanju zmiju, zapomaže iz svega glasa. Ovdje ima zmija, ali zašto da se boji, kad nisu otrovne?
Meni se od zaprepaštenja nekostriješi kosa, jer su me te riječi uvjerile da sam bio svjedokom pravog čuda ljubavi. U taj tren dotrčaše djeca, i mi se ponovo razdvojismo.
– Reci mi, ti čudesni stvore, ti predivna ženo, što bi učinila da si umjesto ove tvoje lijepezmijice ugledala muža ili majku?
– Ništa. Zar ti ne znaš da su u tako veličajnim trenucima ljubavnici samo zaljubljenici?Zar ti ne bi posumnjao da si me čitavu posjedovao?
Govoreći mi tako, Lucrezia nije sastavljala odu: nije tu bilo pjesničke mašte već čista istina koja je prosijavala iz njenog pogleda i odzvanjala joj u glasu.
– Misliš li – nastavih ja – da nitko ne sumnja u nas?

– Moj nas muž ili ne smatra zaljubljenima, ili pak ne pridaje nikakve važnosti izvjesnimigrarijama koje mladež obično sebi dopušta. Moja majka ima više duha i možda se domišlja istini, ali ona dobro zna da to više nisu njezini poslovi. Što se tiče sestre, rekla bih da ona sve zna, jer kako bi mogla zaboraviti onu provaljenu postelju? Ali ona je razborita, a osim toga misli da me mora žaliti, jer nema predodžbe o prirodi mog osjećaja za tebe. Bez tebe bih, prijatelju moj, po svoj prilici prošla životom a da ne bih pravo spoznala taj osjećaj, jer ono što osjećam prema svom mužu... Njemu ukazujem susretljivost koju mi nalaže moj položaj.
– Sretan je on, i ja mu zavidim na sreći. Jer kad god zaželi može čitavo tvoje bićestegnuti u naručje, i nikakva se nametljiva koprena ne može spustiti između tebe i njega da mu sakrije i najmanju od tvojih draži.
– Gdje si, draga zmijo? Dojuri, dođi da me sakriješ od nezvanih očiju, pa ću odmahispuniti želje onog kojeg obožavam.
Proveli smo čitavo jutro kazivajući jedno drugom da se volimo i potkrepljujući riječi opetovanim dokazima.
Gostioničar nam je priredio ukusan ručak, a za sve vrijeme jela ja sam obasipao ljubaznostima lijepu Ceciliju.
Kad su nam poslužili slatko i razgovor živnuo, diže se Angelikin vjerenik i naloži tišinu da nam pročita sonet koji je ispjevao za mene. Ja mu dakako moradoh zahvaliti, i uzevši sonet stavih ga u džep uz obećanje da ću mu uzvratiti istim spjevom.
Time nisam udovoljio njegovoj želji: očekivao je da ću, podboden takmičarskim žarom, zatražiti papira i tinte da bih žrtvovao Apolonu časove što sam ih namjeravao posvetiti bogu koga je on u svojoj ravnodušnosti poznavao samo po imenu.
Popismo kavu, ja platih gostioničaru i na to se raziđosmo da se izgubimo u nerazmrsivim spletovima Ville Aldobrandini.
Koliko su mi slatkih uspomena ostavila ta mjesta. Činilo mi se da po prvi put vidim svoju božanstvenu Lucreziju. Naši su nas pogledi palili, srca nam zajednički drhtala u najslađem nestrpljenju, a instinkt nas je vodio prema najosamljenijim skrovištima, koja kao da je stvorila sama ruka ljubavi da ondje prinesemo žrtvu njenom otajstvenom kultu. Tamo se, usred duga drvoreda, ispod zelena cestara, uzdizalo travnato sjedište oslonjeno na guštik; ispred nas se pružala beskrajna ravnica, a slijeva i zdesna naši su pogledi prodirali daleko u drvored i štitili nas tako od svakog iznenađenja. Riječi su bile izlišne, jer su se srca sporazumjela.
Stajasmo ne govoreći ništa, jedno pred drugim, a naše hitre ruke ukloniše sve zapreke i vratiše prirodi krasote koje su joj skrivale zavidne koprene.
Dva sata protekoše tako u najslađim zanosima. Naposljetku, nasitivši se, očarani jedno drugim, pogledasmo se najnježnijim pogledom i zajedno uzviknusmo: »Hvala ti, ljubavi!«
Nato se uputismo našim kolima, uljepšavajući put ljupkim povjeravanjima. Lucrezia mi reče da je Angelikin vjerenik bogat, da ima lijepu kuću u Tivoliju i da će nas vjerojatno pozvati na izlet, te da ćemo tamo provesti i noć.
– Zaklinjat ću ljubav – nadoveza ona – neka me nadahne kako da uklonim zapreke i provedem jednako kao i ovaj presretni dan. – Zatim će snuždeno: – Ali jao, crkveni posao zbog kog je moj muž ovdje uspješno se odvija, te se smrtno bojim da će se i prerano riješiti.
Dva sata, koliko traje put do Rima, provedosmo u mojoj kočiji, prevršujući prirodu, da tako kažem, tražeći od nje više no što može dati, te stigavši na odredište moradosmo spustiti zastor prije raspleta drame koju smo odigrali na veliko zadovoljstvo glumaca.
Vratio sam se kući ponešto umoran, ali mi krepak san, kakav čovjek ima u toj dobi, povrati snagu, pa ujutro u uobičajeno vrijeme odoh na sat francuskog.

X
Benedikt XIV - Izlet u Tivoli - Odlazak donne Lucrezije - Markiza Gabrielli - Barbara Dalacqua - Moja nesreća i odlazak iz Rima
Kako je Dalacqua bio teško bolestan, sat je održala njegova kći Barbara. Čim smo završili s učenjem, ona iskoristi jedan trenutak, spusti mi u džep jedno pismo, i ne dajući mi vremena da odbijem tu novu uslugu, nestade kao munja.
Uostalom, njeno pismo nije bilo takvo da bi ga trebalo odbiti: bilo je upućeno osobno meni i sadržavalo je samo izraze najčišće zahvalnosti. Molila me jedino neka kažem njenom ljubavniku da je otac počeo govoriti s njom, te se nada da će nakon prizdravljenja uzeti drugu služavku. Pismo je završavalo najodlučnijim uvjeravanjem da me neće nikada izložiti neprilikama.
Otac je ostao u postelji petnaestak dana, te mi je za to vrijeme satove uvijek davala
Barbara. Ona me je zanimala, jer je u meni budila osjećaj sasvim nov i nepoznat, kakav nisam bio navikao gajiti prema lijepim djevojkama: bijaše to osjećaj samilosti, i donekle mi je godilo što je u meni potražila oslonac i utjehu. Nikad se njene oči nisu uronile u moje, nikad se njena ruka nije susrela s mojom, nikad u njenom odijevanju nisam zapazio želju da bude ugodna mom oku. Bila je lijepa, i znao sam da je nježna srca, ali to saznanje nije umanjivalo poštovanje i obzir koje sam, kako mi se činilo, dugovao svojoj časti i njenom povjerenju, a osjećao sam se i polaskanim što me nije smatrala sposobnim da se okoristim saznanjem o njenoj popustljivosti.
Čim je ozdravio, njen otac otjera služavku i uze drugu. Barbara me zamoli da o tom obavijestim njezina prijatelja i da mu kažem kako se nada da će pridobiti njezinu sklonost barem toliko da mu uzmogne pisati. Obećah joj da ću prenijeti njezinu poruku, a ona mi u dokaz zahvalnosti prihvati ruku i htjede je prinijeti usnama. Povukoh je za vremena da je spriječim u tom činu i htjedoh je poljubiti, ali ona, porumenjevši, čedno odvrati lice, i to mi pričini zadovoljstvo.
Pošto je uspjela da pridobije za se služavku, ja se prestadoh miješati u tu stvar, predosjećajući da bi to za mene moglo imati kobnih posljedica. Na nesreću, zlo je već bilo učinjeno.
Svake sam večeri išao velečasnom Giorgiju, i premda sam tamo bio priman samo kao dragi domaćinov štićenik, već je to bilo dovoljno da mi pribavi stanovit ugled. Iako nisam sudjelovao u razgovoru, nisam se dosađivao.
Na tim se skupovima kritiziralo bez oklijevanja, raspravljalo o politici bez žučljivosti, govorilo o književnosti bez strasti, i ja sam se tako obrazovao.
Odlazeći od tog učena redovnika, išao sam na sjajne skupove kod kardinala, svog gospodara, zato što sam onamo morao ići.
Gotovo bi mi svaki put lijepa markiza, kad bi me primijetila kod stola za kojim je igrala, uputila nekoliko ljubaznih riječi na francuskom, a ja bih joj odgovarao na talijanskom, ne htijući da mi se smije pred tolikim društvom.
Bijaše to čudan osjećaj koji prepuštam sudu čitaočeva oštroumlja. Tu sam ženu smatrao privlačnom, a izbjegavao sam je ne stoga što bih se bojao da se ne zaljubim, ta volio sam Lucreziju i vjerovao da mi ta ljubav treba poslužiti kao štit od svake druge, već sam se naprotiv plašio da se ona ne zaljubi u mene ili barem zaželi da me upozna. Je li to bila taština ili skromnost? Pokvarenost ili krepost? Možda ni jedno ni drugo.
Jedne me večeri ona dade pozvati po Gami; stajala je pored kardinala, mog poslodavca, i čim sam joj prišao, neobično me iznenadi pitanjem na talijanskom koje nisam ni izdaleka očekivao:
– Vi ha piacciuto molto Frascati?37
37. Da li vam se Frascati veoma svidio?
– Veoma, gospođo, nikad nisam vidio nešto toliko lijepo..
– Ma la compagnia con laquale eravate, era ancor piu bella, ed assai galante era il vostrovis-a-vis.38
38. Ali društvo s kojim ste bili bijaše još ljepše, a osobito je galantan bio vaš vis-a-vis.
Odgovorih samo poklonom. Trenutak kasnije kardinal Acquaviva dobrohotno mi reče:
– Čudi li vas što se to zna?
– To ne, Preuzvišeni, ali me čudi što se o tom govori. Nisam mislio da je Rim tako malen.
– Što dulje budete u njem boravili, činit će vam se sve manji. Zar još niste išli dapoljubite papuču Svetog oca?
– Nisam, Preuzvišeni.
– Morate otići. Ja se naklonih.
Pri odlasku Gama mi reče da sutradan moram otići k papi, a zatim nadoda:
– Vi se vjerojatno pokazujete kod markize Gabrielli?
– Nikad nisam bio kod nje.
– Vi me iznenađujete. Ona vas poziva, razgovara s vama!
– Ići ću s vama.
– Ja nikad ne idem onamo.
– Ali ona i s vama razgovara.
– Jest, razgovara, ali... Vi ne poznajete Rim. Idite sami k njoj. To morate učiniti.
– Zar mislite da će me primiti?
– Mislim da tjerate šalu sa mnom. Nije riječ o tom da se date najaviti. Ući ćete k njoj kadoba krila na vratima njezine sobe budu otvorena. Tamo ćete vidjeti sve one koji dolaze da joj se poklone.
– A hoće li me ona zapaziti?
– Bez sumnje.
Sutradan odem na Monte Cavallo, i čim su mi rekli da mogu ući, uputim se ravno u sobu gdje se nalazio papa.

Bio je sam. Prostrem se ničice, poljubim sveti križ na njegovoj presvetoj papuči.
Sveti otac me upita tko sam, ja mu kažem, a on odgovori da je čuo za mene i čestita mi što pripadam kući tako utjecajna kardinala. Zatim me upita kako sam uspio ući u njegovu službu. Ja mu ispričah, počevši od dolaska u Martirano.
Pošto se od sveg srca nasmijao onom što sam mu ispripovjedio o jednom dobrom biskupu, reče mi neka se ne mučim govoreći s njim toskanski, već neka mu se obraćam na venecijanskom, kao što on meni govori bolonjskim narječjem.
Oslobodivši se, ja mu ispričah toliko zanimljivih stvari i tako ga dobro zabavih te mi on na kraju reče da će me sa zadovoljstvom primiti kad god dođem. Ja ga zamolih za dozvolu da čitam sve zabranjene knjige, i on mi je uz blagoslov podijeli, obećavši da će mi je izdati napismeno, što je zaboravio.
Benedikt XIV bijaše čovjek učen i veoma prijazan. Volio je šalu.
Drugi put sam ga vidio u Villi Medici. Pozvao me je i, ne prekidajući šetnju, stao je sa mnom razgovarati o beznačajnim stvarima. Pratili su ga kardinal Albani i mletački poslanik.
Uto se približi neki čovjek skromna izgleda, a crkveni poglavar ga upita što želi.
Čovjek mu uze potiho nešto govoriti, a papa, pošto ga je saslušao, reče:
– Imate pravo, preporučite se bogu.
Rekavši to, blagoslovi ga, jadni se čovjek snuždeno udalji, a Sveti otac nastavi šetnju.
– Taj čovjek, Presveti oče – primijetih – nije otišao zadovoljan odgovorom Vaše svetosti.
– Zašto?
– Zato što se po svemu sudeći već preporučio bogu prije nego što će razgovarati s vama;sad ga Vaša svetost šalje natrag bogu i tako čovjeka, kako ono kaže poslovica, šalju od Poncija do Pilata.
Papa prasnu u smijeh, a nasmijaše se i pratioci. Ja ostadoh ozbiljan.
– Ja bez božje pomoći – opet će papa – ne mogu uraditi ništa valjana.
– To je istina, Presveti oče, ali taj čovjek isto tako zna da je Vaša svetost njegov prviministar: lako je dakle zamisliti u kakvoj je sad neprilici kad vidi gdje ga šalju natrag gospodaru. Ne preostaje mu drugo već da pođe udijeliti nešto novca rimskim ubogarima koji će za onaj novčić što će im ga dati, moliti za nj. Oni se hvale svojim zagovorom kod Svevišnjeg, ali ja, koji vjerujem samo u moćni zagovor Vaše svetosti, skrušeno vas molim da me iscijelite od ove vrućine koja mi sažiže oči, tako da mi podarite oprost od posnog jela. – Jedite mrsno, dijete moje.
– Vaš blagoslov molim, Presveti oče.
On mi ga dade napomenuvši mi da me ne oslobađa posta.
Kod kardinala sam već iste večeri čuo za novost o mom viđenju s papom. Svi se pokazaše željni razgovora sa mnom. To mi je laskalo, ali ono što mi je najviše godilo bila je kardinalova radost koju je uzalud nastojao prikriti.
Ne htijući zanemariti savjete velečasnog Game, pobrinuh se da se nađem kod markize u vrijeme kad je svatko imao kod nje slobodan pristup.
Vidio sam nju, vidio sam kardinala i mnogo drugih crkvenih lica, ali ja sam, čini se, bio nevidljiv, jer kako me gospođa nije udostojala ni jednim pogledom, nitko sa mnom nije progovorio ni slovca.
Pošto sam pola sata igrao ulogu nijemaka, povukoh se.
Nakon pet ili šest dana ljepotica mi ljupkim i velikodušnim izrazom reče da me je opazila u svojoj dvorani za primanje.
– Ja sam doista tamo i bio, ali nisam slutio da sam imao čast da budem viđen odgospođe.
– Oh, ja svakog vidim. Rekli su mi da imate duha.
– Ako se oni koji to vele, gospođo, ne varaju, tada mi vi kazujete veoma ugodnu novost.
– Oni se u to razumiju.
– Te osobe mora da su mi iskazale čast i razgovarale sa mnom, gospođo, jer inače ne bimogle izricati takva mišljenja.
– Nesumnjivo, međutim, željeli bismo vas češće vidjeti kod mene.
Bili smo u najužem krugu. Njegova mi ekscelencija reče, kad me je gospođa markiza u uskom krugu nagovorila francuski, neka joj, znao ili ne znao, odgovorim istim jezikom.
Povukavši me u stranu, lukavi me Gama upozori da su moje duhovite replike suviše britke i da ću, nastavim li tako, na kraju svima dosaditi.
U francuskom sam već bio znatno uznapredovao, te više nisam ni išao na satove. Da se usavršim, trebalo mi je samo vježbe.
Ponekad sam jutrom odlazio Lucreziji, a naveče sam redovito zalazio ocu Giorgiju. Učeni je redovnik znao za moj izlet u Frascati, ali me nije prekoravao.
Dva dana nakon što mi je markiza uputila onu zapovijed u vidu ljubazna prijekora, dođoh joj u audijenciju.
Čim me spazi, dočeka me sa smiješkom i ja se osjetih ponukanim da joj zahvalim dubokim naklonom. To je bilo sve. Četvrt sata kasnije iziđoh.
Markiza je bila lijepa, bila je moćna, ali ja se nisam mogao prisiliti na puzanje i dodvoravanje; u tom su pogledu rimski običaji nadilazili moju snagu.
Bilo je nekako pri kraju studenog, kad me je jednog jutra posjetio Angelikin vjerenik u pratnji advokata i pozvao me da provedem cio jedan dan i noć u Tivoliju s društvom koje sam bio ugostio u Frascatiju. Prihvatio sam sa zadovoljstvom, jer se od svete Uršule nijednom nisam našao nasamo s Lucrezijom.
Obećah mu da ću se u zoru naći kod donne Cecilijo s onim istim kolima.
Trebalo je poći što ranije, jer je Tivoli udaljen od Rima šesnaest milja, a kako je prepun krasnih starina, razgledanje će iziskivati mnogo vremena. Kako sam imao prenoćiti van kuće, zamolih dozvolu u samog kardinala, koji mi, kad doču s kim ću na izlet, reče da je sasvim u redu što se koristim tom prilikom da upoznam taj lijepi kraj u tako krasnom društvu.
U osvit dana nađoh se pred kućom donne Cecilije sa svojim vis-a-visom u koji bijahu upregnuta četiri konja.
I tog mi puta za suputnicu bijaše dodijeljena dražesna udovica. I pored sve svoje čistoće
bila je ushićena što volim njenu kćer.
Ostali se članovi obitelji smjestiše u otkrivenu kočiju sa šest sjedala koju je unajmio don Francesco.
U pola osam zaustavismo se u nekom mjestu gdje nas po zapovijedi don Francesca dočekaše s izvrsnim doručkom kojeg se svatko prihvatio s veseljem, jer nam je morao zamijeniti ručak. U Tivoliju ćemo naime imati vremena tek za večeru.
Poslije doručka uspesmo se u kočije i u deset sati stigosmo na cilj.
Najprije sa zanimanjem razgledasmo obitavalište Angelikina zaručnika. Dom mu je bio pravi dragulj. Zatim svi zajedno pođosmo da se upoznamo sa spomenicima Tivolija.
Dok je u jednom času Lucrezia nešto šaputala s don Francescom, ja iskoristih tu priliku i rekoh Angeliki da ću, kad jednom bude udata, doći u ljeto ili proljeće da kod nje provedem nekoliko dana.
– Gospodine – odvrati ona – upozoravam vas da ćete vi, čim ja ovdje postanemgospodarica, biti prva osoba kojoj ću zatvoriti vrata.
– Veoma sam vam zahvalan, gospođice, što ste me upozorili.

Najsmješnije je u svemu bilo to što sam taj iznenadni ispad shvatio kao naivnu ljubavnu izjavu.
Ostao sam skamenjen. Primijetivši moju nelagodnost, Lucrezia me povuče za mišicu i upita što mi je. Ja joj kazah, a evo kako mi je ona odgovorila:
– Prijatelju ljubljeni, moja sreća neće više dugo potrajati. Bliži se nesmiljeni čas kad ćuse morati odvojiti od tebe. Čim ja odem, neka ti bude dužnost da učiniš sve kako bi spoznala svoju zabludu. Ona me žali. Osveti me!
Zaboravio sam napomenuti kako mi se, dok smo razgledali don Francescovu kuću, slučilo da pohvalim jednu dražesnu sobicu koja je gledala na gaj naranača. Čuvši moju hvalu, prijazni mi vlasnik obeća da će je odrediti za mene. Lucrezia se pravila da ne čuje, ali je to za nju bilo isto što, i Arijadnina nit. Kako smo naime imali zajedno razgledati ljepote Tivolija, nismo se mogli nadati da ćemo se u toku dana i načas naći nasamo.
Punih šest sati obilazili smo krasote Tivolija, ali danas priznajem da onda od svega nisam tako reći ništa vidio. Tek poslije dvadeset i osam godina upoznao sam to čarobno mjesto u svim pojedinostima.
Vratili smo se predveče, iscrpljeni umorom i umirući od gladi, ali jedan sat odmora prije večere, pa sama večera, koja potraja dva sata – najsočnija jela, najbiranija vina, osobito odlično vino iz Tivolija – tako nas okrijepiše da je svatko poželio samo udobnu postelju da u njoj uživa po miloj volji.
Kako nitko nije htio spavati sam, Lucrezia predloži da ona spava s Angelikom u sobi koja gleda na gaj naranača, njen muž s njenim bratom, mladim misnikom, a majka s mlađom sestrom.
Taj se raspored svima učini preljupkim, te don Francesco dohvati svijeću da me otprati do dražesne sobice koja se nalazila upravo pored prostorije gdje će dvije sestre provesti noć. Pokazavši mi kako ću se moći zaključati, on mi poželje laku noć i ostavi me sama.
Angelica nije znala tko će im biti susjed, ali Lucrezia i ja sporazumjeli smo se i bez riječi.
Oka pripijena uz otvor brave, ugledam kako ulaze dvije sestre, a ispred njih udvorni domaćin noseći svjetlo.
Pošto je zapalio noćnu svjetiljku, on im poželje laku noć i povuče se. Tad se moje dvije ljepotice zaključaše i sjednuvši na sofu stadoše se uređivati za noć.
U tom blaženom podneblju u kakvom se valjda nekad i naša pramajka priređivala za san, Lucrezia, znajući da je čujem, reče sestri neka se smjesti bliže prozoru, pa djevica, i ne sluteći da svoje čari izlaže mom profanom oku, posve naga prijeđe sobu. Lucrezia ugasi svjetiljku i svijeće, te se ispruži do svoje čedne sestre.
Sretnih li trenutaka kakvima se, znam to dobro, više ne mogu nadati, ali koje će tek smrt moći izbrisati iz mog sjećanja.
Mislim da se nikad u životu nisam tako brzo razodjenuo kao te večeri. Otvorih vrata i padoh u naručje svoje Lucrezije koja reče sestri:
– To je moj anđeo, šuti i spavaj!
Kakve li bih čarobne prizore prikazao čitaocu kad bih mogao oslikati nasladu u svem onom što nas u njoj opčarava! Kakvih li ljubavnih zanosa već u prvim trenucima! Kakvih li žarkih ushita koji ne prestadoše sve dok nas sladak umor ne potčini vlasti boga sna!
Prvi se sunčani zraci probiše kroz pukotine kapaka i oteše nas krepkom snu. Poput dvojice valjanih ratnika koji su prekinuli borbu samo zato da je otpočnu s novim žarom, tako se i mi ponovo predadosmo živom plamenu od kojeg su nam gorjela osjetila.
– Oh, Lucrezijo, kako je tvoj ljubavnik sretan! Ali, slatka prijateljice, pripazi na sestru,mogla bi se okrenuti i vidjeti nas.
– Ne boj se ništa, dušo mog života, moja je sestra umilna, ona me voli, žali me; zar ne,Angeliko, ti me voliš? Oh, okreni se, pogledaj svoju blaženu sestru, spoznaj sreću koja te čeka kad te jednom ljubav podvrgne svojem slatkom jarmu.
Angelica, djevica od sedamnaest godina, koja mora da je provela Tantalovu noć i jedva čekala neku izliku da pokaže sestri kako joj prašta, okrenu se i poljubivši je stotinu puta prizna joj da čitave noći nije sklopila oka.
– Oprosti, nježna moja Angelico, oprosti i njemu koji me voli i kojeg ja obožavam – rečejoj tada Lucrezija.
Čudesne li moći boga koji pobjeđuje svako biće!
– Angelica me mrzi – primijetih ja – ne usuđujem se...
– Ne, ne mrzim vas! – reče mi ta ljupka djevica.
– Poljubi je, prijatelju – pozva me Lucrezija, gurnuvši me k njoj i uživajući što je vidi umom naručju klonulu i pokornu.
Ali osjećajnost više negoli ljubav ne dopusti mi da uskratim Lucreziji očitovanje zahvalnosti koju sam joj dugovao, te ja poletjeh k njoj s neodoljivim žarom prvog zanosa, osjećajući kako mi plamen potpiruje ekstaza Angelike koja tad prvi put prisustvovaše najslađem ljubavnom rvanju. Lucrezia me, izdišući, zamoli da svršim, ali ne mogavši me utažiti, prevari moj žar, te blaga Angelica tad prinese prvu žrtvu majci ljubavi. Tako je negda, kad su još bogovi nastavali obitavalište smrtnika, raskošna Arkadija, zaljubivši se u nježan i prpošan dah zapadnog vjetra, raskrilila jednog dana ruke slatkom Zefiru i postala od njeg plodna.
Lucrezija, začuđena i ushićena, stade nas sad jedno sad drugo prekrivati poljupcima. Angelica, sretna koliko i sestra, slađano je po treći put izdisala u mom naručju s toliko miline i žara te mi se činilo da tad prvi put kušam ljubavnu nasladu.
Zlatokosi je Feb već odavno ostavio bračnu postelju i njegovi su se traci zasipali svijetom; svjetlost koja je prodirala kroz pukotine kapaka podsjeti me da moram ostaviti svoja dva božanstva, pa se nakon najnježnijih oproštaja povukoh u svoju sobicu.
Trenutak kasnije začu se kod mojih susjeda veseo glas dobroćudnog advokata kako ženi i svastici predbacuje što se tako dugo lijene u postelji! Zatim iziđe i pokucavši na moja vrata, priprijeti da će mi u sobu dovesti gospođe, a zatim ode da mi pošalje vlasuljara.
Nakon mnogog pranja i pomnjiva uređivanja napokon prosudih da mi je lice podnošljivo i stoički uđoh u salon. Usred već okupljena društva ugledah dvije ljupke sestre, i rujni me sjaj njihovih obraza očara. Lucrezija bijaše vesela i pustopašna, lice joj je kazivalo sreću; Angelica bijaše svježa kao jutarnja ruža i blistavija no inače, ali hirovita, izbjegavajući da me ijednom pogleda u oči.
Primijetivši da se smješka što joj nikada ne mogu uhvatiti pogleda, ja lukavo napomenuh njezinoj majci kako je šteta što joj kćerka stavlja bjelilo na lice. Prevarena ovim klevetničkim lukavstvom ona me primora da joj maramicom otarem lice, te tako bi prisiljena da mi pogleda u oči.
Ja joj se ispričah, a don Francesco bi oduševljen što je bjeloća njegove buduće izvojevala tako lijepu pobjedu.
Poslije doručka iziđosmo u šetnju i našavši se nasamo s Lucrezijom uzeh je nježno koriti.
– Zašto me koriš – reći će ona – kad sam zaslužila da me hvališ. Ta unijela sam svjetla udušu svoje mile sestre, uputila sam je u najslađu od svih tajni, te mi sad, umjesto da me žali, mora zavidjeti, i umjesto da te mrzi, mora te voljeti, a kako ću te ja, po velikoj nesreći, uskoro morati ostaviti, to je prepuštam tebi, prijatelju, neka ona zauzme moje mjesto. – Ah, Lucrezijo, kako bih je mogao zavoljeti?
– Zar nije dražesna?
– Jest, sigurno, ali ljubav koju osjećam prema tebi čuva me od svake druge. Uostalom,naskoro će sasvim pripasti don Francescu, pa ne bih volio da se zbog mene ohlade jedno prema drugom, niti da pomutim mir njihova braka. Povrh svega siguran sam da je tvoja sestra posve različita od tebe i kladio bih se da se već kaje što se dala zavesti od svog temperamenta.
– Sve je to možda istina, prijatelju, ali ono što mene duboko rastužuje jest to što se mojmuž nada da će već ovog tjedna dobiti rješenje, a onda je mojoj sreći kraj.
Ta me vijest ožalosti i da odagnam te misli za stolom sam se mnogo bavio oko velikodušna don Francesca i čak obećao da ću mu za svadbu, koja se imala održati u siječnju, sastaviti prigodni spjev.
Vratili smo se zatim u Rim, a za ona tri sata što ih je provela u mojoj kočiji, Lucrezija nije mogla primijetiti nikakve promjene u snazi mojih osjećaja prema njoj. Kad smo stigli, sišao sam kod Španjolskog trga, jer sam osjećao veliki umor.
Kako mi je Lucrezija već bila natuknula, njen muž je za nekoliko dana dobio rješenje i došao mi uz prijazne izraze prijateljstva javiti da već prekosutra odlaze. Te sam posljednje večeri proveo s Lucrezijom i njenom obitelji.
Poslije odlaska te neusporedive žene osjetih u sebi veliku prazninu, kao što je i prirodno za mladića čije srce nije zabavljeno nadom. Čitave dane provodio sam u svojoj sobi pišući sadržaje francuskih pisama svog kardinala.
Njegova mi eminencija dobrohotno izjavi da moje izvatke smatra veoma pametno sastavljenima, ali da nikako ne bih smio toliko raditi. Kad mi je kardinal uputio to laskavo priznanje, bila je prisutna i lijepa markiza. Od mog drugog posjeta više se nisam pojavljivao kod nje, pa se ona napućila na mene, ne htijući propustiti priliku da mi to i pokaže, hitro se umiješa i, obrativši se Njegovoj eminenciji, reče da moram toliko raditi kako bih odagnao tugu zbog Lucrezijina odlaska.
– Neću vam kriti, gospođo, nisam bio ravnodušan prema tom rastanku. Ona je biladobra i plemenita, i uvijek mi je praštala što je češće ne posjećujem. Uostalom, to je prijateljstvo bilo sasvim nevine prirode.
– Ne sumnjam, ne sumnjam, premda ona vaša oda otkriva zaljubljena pjesnika.

– Pa kako će pjesnik – umiješa se dobroćudni kardinal – pisati, ako ne hini da jezaljubljen?
– Da – odvrati markiza – ali ako je doista zaljubljen, tad ne treba hiniti osjećaj koji većživi u njemu.
Govoreći tako, markiza izvadi iz džepa neki papir i pruži ga Njegovoj eminenciji rekavši:
– Evo te ode; ona služi na čast pjesniku i piscu, jer je po priznanju svih rimskihljepoumaca pravo malo remek-djelo koje donna Lucrezia znade napamet.
Kardinal preleti spjev i vrati joj ga, govoreći sa smiješkom da ne uživa mnogo u talijanskoj poeziji i da bi njenu ljepotu mogao osjetiti tek onda kad bi mu je ona ljubazno prevela na francuski.
– Francuski pišem samo u prozi – odgovori markiza – a u proznom prijevodu ovakvapjesma gubi tri četvrtine svoje vrijednosti. Ja se pokatkad skromno okušavam – nadoda ona dobacivši mi značajan pogled – samo u stihovima na talijanskom.
– Smatrao bih se sretnim, gospođo, kad bi mi se podarila! milost da se uzmognem divitibarem nekima od njih.
– Evo jednog gospodina soneta – reći će na to kardinal S. C.
Ja uzeh pjesmu s puno poštovanja i htjedoh je pročitati, ali mi ljubazna markiza reče neka je stavim u džep, napomenuvši da ću je sutra moći vratiti kardinalu, premda taj njen sonet i ne vrijedi mnogo.
– Ako ujutro izlazite – reče kardinal – vratit ćete mi ga kad dođete k meni na ručak.
Na to se umiješa kardinal Acquaviva:
– U tom slučaju izići će namjerno.
Poslije duboka poklona koji je sve kazivao, ja se polako udaljih i uspeh u svoju sobu, nestrpljiv da napokon pročitam sonet.
Ali prije nego što ću zadovoljiti svojoj nestrpljivosti, pomislih da bi valjalo malo razmisliti o samom sebi.
Moj tadašnji položaj zasluživao je, po mom sudu, izvjesnu pažnju, osobito poslije divovska koraka koji sam, činilo mi se, te večeri učinio u odličnom kardinalovu skupu. Markiza Gabrielli na najnedvosmisleniji način iskazuje zanimanje koje gaji za mene i ponašajući se poput uzvišene blagonaklone gospođe, ne boji se da će ugroziti svoj ugled ako mi javno ukazuje najlaskaviju pažnju! Ta tko će i pomisliti da tome bilo što prigovori?
Jedan ovakav mladi velečasni kao ja, bez ikakva značenja, koji jedva da se usuđuje ponadati njenoj visokoj zaštiti, a markiza je bila kao stvorena da je ukazuje onima koji, ne smatrajući se dostojnima, i ne nastoje pokazati koliko im je stalo do te milosti. U tom je pogledu moja skromnost upadala svima u oči.
Uostalom, markiza bi me sigurno javno izvrgla ruglu kad bi ma i načas povjerovala da sam se drznuo uobraziti da je u nje ma i trun sklonosti za mene.
Ne, nikako, ta odakle bi meni tolika uobraženost? Sve je to bilo toliko istinito da me je čak njen kardinal pozvao k sebi na ručak. Zar bi to učinio kad bi mislio da sam se možda mogao svidjeti lijepoj markizi? Sigurno ne bi; pozvao me je na ručak tek kad je iz riječi svoje ljepotice razabrao da sam pogodna osoba s kojom će oni ugodno pročavrljati koji sat, ne izlažući se nikakvoj, ama baš nikakvoj opasnosti. Koješta!
Zašto da čitaocima bacam pijesak u oči?
Neka me i smatraju taštim, opraštam im, ali nepobitna je činjenica da sam bio siguran da se sviđam markizi.
Smatrao sam veoma sretnim što je upravo ona učinila taj prvi korak, uvijek toliko važan i težak.
Da nije bilo toga nikad se ne bih usudio ni da bacim oko na nju, a još bih se manje odvažio na to da je opsjedam prokušanim sredstvima. Uostalom, do te večeri nisam je smatrao ženom koja bi bila sposobna zamijeniti Lucreziju.
Bila je lijepa, mlada, sjajna duha i obrazovanja, bila je načitana, a osim toga jedna od najmoćnijih ličnosti u Rimu, pa što mi je više trebalo?
Ipak sam smatrao da je mudro pretvarati se kao da i ne naslućujem neku naklonost u njoj i da joj već sutradan dam povoda da povjeruje kako sam žarko zaljubljen u nju a ne usuđujem se ničemu nadati. Znao sam da je to nepogrešivo sredstvo koje uvijek godi ženskom samoljublju.
Ovaj mi se pothvat činio takvim da bi ga i sam otac Giorgi morao odobriti, ako ne srcem
a ono barem riječju.
Uostalom, ja sam s velikim zadovoljstvom primijetio koliku je radost pokazao kardinal Acquaviva kad me je kardinal S. C. pozvao na ručak. Bila je to čast koju mi on nikad nije bio iskazao. Sve me je to moglo daleko odvesti.
Pročitao sam sonet ljubazne markize: spjev dobar, tečan, prozračan, savršeno napisan. Bijaše to pohvala pruskom kralju koji se nasiljem nedavno bio dočepao pokrajine Šleske.
Prepisujući sonet, pade mi na pamet da napišem odgovor u kojem će Šleska progovoriti ljudskim jezikom, tužeći se na Ljubav što pjeva hvale onom koji ju je osvojio, kad je taj osvajač zakleti neprijatelj Ljubavi.[56]
[56] Općenito se vjerovalo da je pruski kralj Friedrich II imao nastrane seksualne sklonosti.
Kad maštu onog koji je navikao pisati stihove opčara neka sretna zamisao, tad je se više ne može osloboditi. Pjesnički žar koji mu struji žilama sažgao bi pisca kad bi mu pokušao zaustaviti uzlet. Tako i ja napisah svoj sonet, primijenivši istu rimu, i zadovoljan svojim muzama odoh na počinak.
Sutradan ujutro, upravo kad sam dovršavao prepisivanje soneta, dođe velečasni Gama da me pozove na doručak; bijaše to izlika da mi čestita na časti koju mi je ukazao kardinal S. C. kad me je pred cijelim skupom pozvao na ručak.
– Ali budite oprezni – nadoda – jer Njegovu eminenciju bije glas da je veomaljubomoran.
Ja mu zahvalih na prijateljskom savjetu, pobrinuvši se da ga uvjerim kako se nemam čega bojati, jer prema lijepoj markizi ne osjećam nikakve sklonosti.
Kardinal S. C. dočeka me s velikom blagonaklonošću u kojoj se ipak nazirala primjesa dostojanstvenosti, kako bi me podsjetio koliku mi milost iskazuje.
– Da li vam se markizin sonet – upita me on odmah – učinio dobrim?
– Monsinjore, sonet je savršeno napisan, štaviše, čaroban je. Evo ga.
– Ona ima mnogo dara. Pokazat ću vam deset stanci iz njezina pera, ali pod pečatomnajveće tajne.
– Vaša se eminencija može pouzdati u mene.
Na to on izvadi iz svog sekretera stance o kojima je bila riječ. Ja ih pročitah; bile su dobro složene, ali bez imalo žara. Bijaše to djelo pjesnika koji u strastvenoj maniri pjeva o ljubavi, ali lišeno onog uzdrhtalog osjećaja po kome se prepoznaje istinita strast. Dobroćudni je kardinal time svakako počinio veliku nesmotrenost. Ali što sve samoljublje nije u stanju počiniti!
Upitao sam Njegovu eminenciju je li napisao odgovor.
– Nisam – odvrati on – ali ne biste li mi vi posudili svoje pero, dakako, pod pečatomnajstrože tajne?
– Što se tiče čuvanja tajne, monsinjore, odgovaram svojom glavom; ali se bojim damarkiza ne primijeti razliku u stilu.
– Ona nema nijednog stiha od mene – na to će on – a uostalom mislim da me i ne smatradobrim pjesnikom, pa se stoga pobrinite da vaše stance ne budu odveć dobro napisane, kako ne bi u njima pronašla nešto što premašuje moje stihotvorske sposobnosti.
– Ja ću ih napisati, monsinjore, a Vaša će eminencija prosuditi može li ih dati kao svojedjelo. Ako monsinjor ne bude zadovoljan, neće ih predati markizi.
– To ste dobro rekli. Hoćete li ih sad odmah napisati?
– Sad odmah, monsinjore? To nije proza.

– Dobro, dakle. Gledajte da mi ih sutra predate. Ručali smo sami. Za vrijeme jelaNjegova mi eminencija čestita na zdravom teku, napomenuvši kako mu je drago što vidi da ga namirujem s jednakom velikodušnošću kao i on sam. Počeo sam već upoznavati ovaj neobičan ljudski primjerak, te, da mu polaskam, rekoh da mi iskazuje odviše časti, jer ja daleko zaostajem za njim. Ovaj mu se kompliment svidje i ja smjesta nazreh kakve bih sve koristi mogao izvući iz ove Eminencije.
Pri kraju objeda, dok smo nas dvojica još raspravljali, eto ti markize gdje ulazi, razumije se bez najave. Njen me izgled očara. Učini mi se savršeno lijepom.
Ne davši kardinalu vremena da joj pođe u susret, ona priđe stolu i sjedne pored Njegove eminencije. Ja ostadoh stojeći; takav je bio red.
Markiza je, kao da ne primjećuje moju prisutnost, duhovito čavrljala o različitim stvarima sve do trenutka kad unesoše kavu. Obazrevši se tada na mene, reče mi neka sjednem, ali tako kao da mi dobacuje milostinju.
– Da, zbilja, velečasni – reče ona časak kasnije – jeste li pročitali moj sonet?
– Jesam, gospođo, i imao sam čast da ga vratim monsinjoru. Vaš je spjev neobičnoskladan, i vjerujem da vam je morao oduzeti mnogo vremena.
– Vremena? – umiješa se kardinal. – Vidi se da je ne poznajete.
– Monsinjore – nastavih ja – u hitnji se ne može uraditi ništa valjano, zato se i nisamVašoj eminenciji usudio pokazati odgovor koji sam napisao u ciglih pola sata.
– Pokažite mi ga – reče markiza – želim da ga vidim. »Odgovor Šlezije Ljubavi«!
Ovaj naslov izazva na markizinim obrazima najdražesnije rumenilo.
– Ali u sonetu se ne govori o ljubavi! – povika kardinal.
– Pričekajte – upozori ga markiza. – Poštujmo pjesnikovu zamisao.
Ona uze sonet i pošto ga je dva puta pomnjivo pročitala, reče da su prijekori koje Šlezija upućuje Ljubavi sasvim na mjestu. Zatim objasni moju zamisao kardinalu, natuknuvši mu razlog zbog kojeg se Šlezija osjetila poniženom što ju je osvojio upravo pruski kralj.
– Ah, shvaćam, shvaćam – uzvikao se kardinal. – To je zato što je Šlezija žena... a pruskikralj je... Oh! Oh! Zamisao je božanstvena!
I kardinal udari u glasan smijeh koji potraja više od četvrt sata.
– Prepisat ću taj sonet – reče na kraju – hoću svakako da ga imam.
– Velečasni će vam – reče ljubazno markiza – uštedjeti napor. Ja ću mu ga diktirati.
Ja se pripremih na pisanje, kadli se kardinal opet uzvika:
– Markizo, pa ovo je divno, on ga je spjevao vašim vlastitim rimama! Jeste li toprimijetili?
Lijepa mi markiza dobaci toliko rječit pogled da se osjetih potpuno opčinjenim. U njenim sam očima pročitao želju da upoznam kardinala s onih strana s kojih ga je i ona poznavala, i da to okrenemo u obostranu korist. Bio sam pripravan da je u tom svesrdno pomažem.
Čim sam ispisao sonet koji mi je u pero kazivala čarobna markiza, spremih se na odlazak, ali me ushićeni kardinal zadrža još trenutak napominjući da me sutra opet očekuje na ručku. No mene je čekao velik posao, jer su stance koje sam imao sastaviti bile od najčudnije vrste; zato sam hitao da se što prije povučem kako bih mogao o njima nesmetano porazmisliti.
Kako sam se pri tom poslu morao održati u ravnovjesju između dvije stolice, valjalo mi je pristupiti s najvećom umješnošću i lukavošću. Morao sam navesti markizu da se pričinja kako vjeruje da je kardinal pisac tih stanci, dok će istodobno biti svjesna da su potekle iz mog pera i da sam je bez sumnje prozreo. Morao sam postupati veoma obazrivo, tako da ona ni na tren ne posumnja da ja potranjujem neke nade, a u isto sam vrijeme nakanio, pod prozirnim velom pjesničke riječi, uliti u svoje stihove sav žar ljubavnog osjećaja.
Što se tiče kardinala, znao sam da će to radije prisvojiti stance što će ove biti ljepše. Međutim, premda mi je bilo mnogo stalo da mu ugodim, kardinal je u ovoj prilici bio sporedni, dok je lijepa markiza bila glavni predmet.
Kako je markiza u svojim stihovima pompozno iskitila kardinala najljepšim tjelesnim i duševnim odlikama, bio je red da joj uzvratim istom mjerom, a to mi je bilo utoliko ugodnije što sam imao o čemu da pjevam.
Naposljetku, sav obuzet svojom pjesničkom zamisli, dadoh se na posao i pustivši mašti i dvostrukom osjećaju koji me je prožimao sastavih stance i završih spjev krasnim Ariostovim dvostihom:
Le angeliche bellezze nate al cielo No si ponno celar sotto alcun velo39
39. Anđeoske ljepote rođene na nebesima. Nikakve koprene sakriti ne mogu. Ariosto, Bijesni Orlando, VII, 15.
Prilično zadovoljan svojim malim spjevom pođoh sutradan da ga predam Njegovoj eminenciji, skromno napomenuvši kako sumnjam da će se htjeti priznati tvorcem tako osrednjeg proizvoda.
On ga dva put veoma loše pročita i naposljetku mi reče da stance doista ne vrijede mnogo, ali da je to upravo ono što mu treba. Osobito mi se zahvalio na Ariostovu dvostihu, govoreći kako će ona koja je predmetom spjeva to lakše povjerovati da su stance iz njegova pera kad je eto morao pozajmiti plod tuđega duha.
Naposljetku mi kao za utjehu napomenu da će pri prepisivanju nastojati da nekoliko stihova iskrivi kako bi obmana bila što potpunija.
Ručali smo ranije nego prethodnog dana, i ja sam se obazrivo povukao odmah poslije objeda, kako bih mu ostavio vremena da prepiše stihove prije dolaska njegove gospe.
Sutradan je sretoh pred vratima palače i ponudih joj ruku da joj pomognem pri silasku iz kočije. Čim je stupila na tlo reče mi:
– Ako se u Rimu sazna za vaše i moje stance, tad me ubrojite u svoje neprijatelje.
– Gospođo, ja ne shvaćam što znače ove vaše riječi.
– Takvom sam se odgovoru i nadala – odvrati markiza – ali neka vam to bude dovoljno.
Ostavio sam je pred vratima dvorane i, misleći da se ozbiljno naljutila, povukoh se s očajanjem u srcu.
– U mojim je stancama – rekoh sam sebi – odviše plamena, moji stihovi ugrozili sunjenu slavu, a bit će da je i uvrijeđena u svom ponosu što sam tako duboko ušao u tajnu njenih galantnih spletaka. A ipak mi se učini da ona tu bojazan od moje brbljavosti samo hini, da je to izgovor kako da me što okrutnije liši svoje milosti.
Ona nije razumjela moju suzdržanost! Što bi tek učinila da sam je oslikao u uresu zlatnoga doba, oslobođenu svih koprena kojima stidljivost sakriva spol!
Bilo mi je krivo što nisam tako uradio. U tim se mislima razodjenuh i legoh.
Još sam snatrio u svojoj postelji, kadli velečasni Gama zakuca na vrata. Povukoh uzicu i on uđe.
– Dragi moj – reče mi on s vrata – zove vas kardinal. Lijepa markiza i kardinal S. C. želeda siđete.
– Vrlo mi je žao, ali ne mogu sići. Recite im istinu: da ležim i da sam bolestan.
Kako se velečasni Gama nije vraćao, zaključih da je dobro obavio zadatak i ostatak noći provedoh prilično mirno.
Sutradan ujutro još se nisam pravo odjenuo, kad mi donesoše pisamce od kardinala S. C.
kojim me poziva na ručak, napominjući da su mu pustili krv i da mora sa mnom govoriti. Na kraju me poziva da što prije dođem k njemu sve ako sam i bolestan.
Poziv je bio hitan; nisam mogao pogoditi o čemu će biti riječi, ali mi se nije činilo da to kardinalovo pisamce najavljuje neko zlo.
Izađoh i odoh na misu u uvjerenju da će me kardinal Acquaviva primijetiti, kao što se doista i zbilo.
Poslije mise monsinjor me znakom pozva da mu priđem.
– Jeste li uistinu bolesni? – upitao me.
– Nisam, monsinjore, samo mi se spavalo.
– To me raduje, ali imali ste krivo, jer vas ondje vole. Kardinal je dao pustiti krv.
– Poznato mi je, monsinjore, kardinal mi je to javio u pismu u kojem me je takođerzamolio da dođem k njemu na ručak, ako je to po volji Vašoj eminenciji.
– Dapače, dapače. Ali to je zanimljivo! Nisam mislio da mu je potreban još netko treći.
– Zar će biti još netko treći?
– Nemam pojma. Uostalom, nisam radoznao.
Nato me kardinal ostavi, a svi koji su se nalazili u blizini mislili su da je Njegova eminencija razgovarala sa mnom o državnim poslovima.
Pošao sam dakle svom novom meceni. Nađoh ga u postelji.
– Moram držati dijetu – obavijesti me on. – Ručat ćete sami, ali time nećete ništaizgubiti, moj kuhar naime nije obaviješten da ja neću jesti. Evo što vam htjedoh reći: bojim se da vaše stance nisu previše lijepe, jer je markiza luda za njima. Da ste mi ih pročitali onako kako je to ona učinila, ne bih pristao da ih dadem pod svoje.
– Ali ona vjeruje da ih je napisala Vaša eminencija?
– Naravno.
– Pa to je bitno, monsinjore.
– Jest, ali što ću uraditi ako joj opet dođe želja da mi posveti neke stihove?
– Odgovorit ćete joj na isti način, jer mnome možete raspolagati danju i noću i bitisavršeno sigurni u nepovredivost tajne.
– Molim vas primite od mene ovaj neznatni dar: to je havanski duhan što mi ga jepoklonio kardinal Acquaviva.
Duhan je bio dobar, ali je burmutica bila još bolja: bijaše to prekrasna kutijica od zlata ukrašena emajlom. Primih je s poštovanjem i s izrazom nježne zahvalnosti.
Njegova eminencija nije doduše znala praviti stihove, ali je barem znala davati, i to velikodušno davati, a to je umijeće u jednog moćnika neusporedivo dragocjenije od svih ostalih.
Oko podneva na svoje veliko iznenađenje ugledah gdje dolazi lijepa markiza u najelegantnijoj odjeći.
– Nisam znala da ste u tako dobru društvu – reče ona kardinalu – inače ne bih došla.
– Uvjeren sam, draga markizo, da nećete našeg velečasnog smatrati suvišnim.

– Neću, jer ga smatram poštenim.
Ja sam se držao na čednom odstojanju, pripravan da se kod prve strelice koju mi ljepotica dobaci povučem sa svojom krasnom burmuticom. Kardinal je zapita da li je ručala.
– Jesam, ali slabo, jer ne volim sama jesti.
– Ako mu ukažete čast, velečasni će vam praviti društvo. Na to me ona pogledamilostivim pogledom, ali ne progovori ni slovca.
To je bilo prvi put što sam imao posla sa ženom iz najvišeg društva, i to me je zaštitničko ponašanje, pa bilo ne znam kako ublaženo dobrohotnošću i prijaznošću, smućivalo, jer nije moglo imati ništa zajedničko s ljubavlju. Ali budući da se nalazila u prisustvu kardinala shvatio sam da je po svoj prilici preporučljivo da se tako ponaša.
Stol primakoše kardinalovu krevetu; markiza, koja nije gotovo ništa jela, podsticala je
moj izvanredni tek.
– Rekao sam vam da velečasni ne zaostaje za mnom – primijeti kardinal.
– Ja mislim – odvrati markiza – da vam je gotovo ravan. Ali – doda laskavo – vi ste većisladokusac.
– Gospođo markizo, usudit ću se zamoliti vas da mi kažete po čemu me smatrateizjelicom, kad ja u svim stvarima volim samo fine i sočne komade.
– Objašnjenje u svim stvarima – umiješa se kardinal. Na to se usudih nasmijati, te uimproviziranim stihovima izrekoh sve što mi je tog trena palo na pamet da nazovem finim i sočnim. Markiza mi plješćući reče da se divi mojoj hrabrosti.
– Moja je hrabrost, gospođo, vaše djelo, jer ja sam plah poput zečića kad me netko nehrabri: vi ste pravi autor moje improvizacije.
– Divim vam se. Ja ne bih bila u stanju izreći ni tri stiha ako ih prije ne bih napisala, svekad bi me hrabrio sam Apolon.
– Osmjelite se, gospođo, prepustite se svom geniju, pa ćete izreći božanskih stvari.
– I ja tako mislim – reče kardinal. – Dopustite mi milostivo da velečasnom pokažemvaših deset stanci.
– Nisu doduše dotjerane, ali neka bude, samo da to ostane među nama.
Tad mi kardinal pokaza markizine stance, i ja ih pročitah unijevši u njih svu punoću i sočnost koje zahtijeva dobro čitanje.
– Kako ste vi to pročitali! – kazala je markiza. – Gotovo ne vjerujem da sam ih janapisala. Zahvaljujem vam. Ali sad budite dobri pa na isti način pročitajte stance koje mi je Njegova eminencija sastavila u odgovor. Njegove daleko premašuju moje.
– Ne vjerujte u to, velečasni – reče kardinal pružajući mi pjesme – samo ipak pazite daim kod čitanja ništa ne oduzmete.
Doista nije bilo od potrebe da Njegova eminencija naglašava ovakvo upozorenje, kad su to bili moji stihovi. Ta ja ih i ne bih mogao čitati drugačije no najbolje kako umijem, osobito kad mi je pogled počivao na onoj koja ih je nadahnula. To većma što je Bakho razgrijao srce mog Apolona a krasne markizine oči raspirile plamen kojim je izgarala cijela moja put.
Uzeh kazivati stihove tako da sasvim očarah kardinala; ali se čelo dražesne markize stade pokrivati rumenilom kad dođoh do opisa njenih ljepota koje pjesnička mašta smije nazreti, ali koje ja nisam mogao vidjeti. Ona mi razljućena lica istrgnu papir govoreći da podmećem druge stihove, što je bilo istina, ali što ni za živu glavu ne bih bio priznao. Bio sam sav u živom plamenu, a ni ona ne bijaše od leda.
Kako je kardinal zadrijemao, ona se dignu i ode da sjedne na vidikovac. Pošao sam za njom.
Ona je sjedila na ogradi, a ja sam stajao ispred nje tako da je njezino koljeno dodirivalo sat u mom džepu.
Kakvog li položaja! Uhvativši je nježno za ruku, ja joj kazah da je raspirila u meni proždirući oganj, te ako se ne smiluje na moju muku, neće mi biti druge već da se za sva vremena uklonim s njenih očiju.
– Udostojte se, divna markizo, izrecite moju presudu.
– Mislim da ste raspusnik i nestalan.
– Nisam ni jedno ni drugo.
Izgovorivši te riječi, ja je pritisnuh na prsa i spustih na njene ružičaste usne sladak cjelov koji ona dragovoljno primi. Taj cjelov, preteča najslađih milovanja, dade mojim rukama najplemenitiju smjelost, i ja već htjedoh...
Ali me markiza, promijenivši položaj, tako nježno zamoli neka je poštedim da, nalazeći u poslušnosti novu nasladu, ne samo da odustah od sigurne pobjede, već je i zamolih za oproštaj koji se odmah ukaza u najumilnijem pogledu. Zatim uze govoriti o Lucreziji, prijeđe na kardinala nastojeći da me navede da povjerujem kako između nje i kardinala nema ničeg osim nevine prijateljske veze.
Ja sam veoma dobro znao što je posrijedi, ali bilo mi je u interesu da se pričinjam kako vjerujem svakoj njezinoj riječi.
Naposljetku stadosmo jedno drugome kazivati stihove naših najboljih pjesnika, a za to je vrijeme ona sjedila dok sam ja stajao ispred nje, gutajući očima čarobne draži na koje sam prividno ostao ravnodušan, jer sam bio odlučio da tog dana ne tražim ljepše pobjede od one koju sam izvojevao.
Pošto se kardinal probudio iz dugog i mirnog drijemanja, pridružio nam se u noćnoj kapici i dobroćudno nas zapitao jesmo li izgubili strpljenje čekajući na nj. Ostao sam s njima sve do sumraka, a onda se povukoh zadovoljan s provedenim danom, ali čvrsto odlučivši da svoju ljubavničku žestinu držim zauzdanu dok mi konačna pobjeda sama od sebe ne padne u krilo.
Od tog me je časa dražesna markiza, bez imalo sustezanja, svakog dana odlikovala sve novim dokazima svoje naročite milosti. Ja sam pak vodio računa o kardinalu koji bi nam se uvijek pridružio, vjerujući da će ona, što ja većma budem poštovao njezinu osjetljivost, to češće razmišljati kako da stvori priliku da me nagradi za moju vjernost i okruni moju nježnost i ustrajnost.
Ali sudbina bijaše odlučila drugačije; jer mi sreća okrenu leđa upravo u trenutku kad su papa i moj kardinal ozbiljno razmišljali da udare čvrst temelj mojoj lijepoj budućnosti.
Uzvišeni vrhovni svećenik čestitao mi je na divnoj burmutici koju mi je poklonio kardinal S. C, ali me je upozorio neka mu nikad ne spominjem kardinalove markize.
Kardinal Acquaviva nije sakrivao zadovoljstvo što mi je njegov subrat dao okusiti njegova duhana u tako lijepom omotu.
Velečasni Gama, videći kako se brzo penjem putem uspjeha, nije se više usuđivao da mi dijeli savjete, dok je dobrodušni i kreposni otac Giorgi sveo svoje na to da mi kaže neka se držim lijepe markize i neka se dobro pazim da se ne upustim u neka druga poznanstva.
Takav je bio moj zaista sjajni položaj, kad – upravo na sam Božić – banu u moju sobu ljubavnik Barbare Dalacqua, zatvori vrata i baci se na moj kanape vičući da ga vidim posljednji put.
– Došao sam samo zato da mi dadete dobar savjet.
– Kakav bih vam savjet mogao ja dati?
– Evo, uzmite, pročitajte, pa ćete sve saznati.
Bilo je to pismo njegove ljubavnice, a glasilo je ovako: »Ja nosim pod srcem zalog naše uzajamne ljubavi: u to više, ljubljeni prijatelju, ne mogu sumnjati, pa vas obavještavam da sam pripravna sasvim sama napustiti Rim i otići da umrem gdje mi bog odredi ako se vi ne budete pobrinuli za mene. Radije ću pretrpjeti sve muke negoli da se otkrijem ocu.«
– Ako ste pošten čovjek – rekoh mu ja tada – ne smijete je napustiti. Oženite se njomeprotiv volje i svoga i njena oca, i živite zajedno kao dobri supružnici. Vječna će providnost bdjeti nad vama.
Taj savjet kao da ga malo umiri, te on ode. Negdje početkom siječnja pojavio se ponovo, zadovoljna i sretna izraza.
– Iznajmio sam – uze me odmah izvještavati – najviši kat u kući pored Barbarine. Ona tozna i noćas ću se preko tavanskog prozorčića uvući k njoj da uglavimo vrijeme za otmicu. Moja je odluka neopoziva: otet ću je i odvesti u Napulj, a kako će služavka koja spava na tavanu morati da primijeti Barbarin bijeg, to ću povesti i nju.
– Neka vas vodi sam bog!
Osam dana kasnije pojavi se u jedanaest sati naveče u mojoj sobi, u pratnji jednog svećenika.
– Što tražite kod mene u ovo doba?
– Došao sam vam predstaviti ovog dražesnog velečasnog. Ja pogledah pozornije i sužasom prepoznah njegovu ljubavnicu.
– Jesu li vas vidjeli kad ste ulazili?
– Nisu, pa da i jesu, vidjeli su samo velečasnog. Mi smo zajedno svake noći.
– To me neobično raduje.
– Služavka drži s nama. Pristala je da nas slijedi, sve su pripreme izvršene.
– Želim vam sreće. A sad vas molim da odete. Ostajte zbogom.
Nekoliko dana nakon tog događaja, dok sam s Gamom šetao po Villi Medici, ovaj mi slučajno napomenu da će iduće noći kod nekoga na Španjolskom trgu biti proveden izvršni postupak.
– Kakav izvršni postupak?
– Bargello[57] ili njegov zamjenik izvršit će ili neki ordine santissimo, ili će pretražiti jednu kuću i uhapsiti nekoga tko se tome i ne nada.
[57] Bargello, šef policije; riječ je firentinskog porijekla.
– Kako se to zna?
– Njegova eminencija mora biti s time upoznata, jer se papa ne bi usudio zahvatiti ukardinalovu sudbenu oblast a da prethodno ne zatraži u njega dozvolu.
– Dakle kardinal mu ju je već dao?
– Jest, jutros je dolazio jedan od auditora[58] Svetog oca.
[58]... jedan od auditora. – Auditor Sanctissimi Domini Nostri Papae, jedan od četiri palatinska prelata koji su bili papini savjetnici u pravnim poslovima. To je tijelo nekada imalo veoma važnu funkciju. – Ali naš je kardinal mogao i uskratiti tu dozvolu?
– Mogao je, ali to se nikad ne uskraćuje.
– A što se radi kad je osoba koja se traži pod njegovom zaštitom?
– Tad je Njegova eminencija dade upozoriti.

Nakon toga smo prešli na drugi predmet, ali je ta vijest izazvala u meni osjećaj nelagode i zabrinutosti. Umišljao sam da bi se ta zapovijed mogla ticati Barbare ili njezina ljubavnika, jer se kuća Barbarina oca nalazila pod kardinalovom jurisdikcijom.
U toku dana tražio sam mladića, ali uzalud; nigdje ga nisam mogao susresti, a poći pak ravno k njemu ili njegovoj ljubavnici značilo bi izlagati se prevelikoj opasnosti.
Međutim još i danas sam uvjeren da me je taj razlog spriječio samo zato što nisam imao nikakva dokaza da se to doista tiče njih. Da sam to sasvim pouzdano znao, prkosio bih svim očima Rima.
Oko ponoći istog dana, upravo kad sam se već spremio na počinak i otvorio vrata da izvadim ključ s vanjske strane, sa zaprepaštenjem ugledah jednog svećenika koji je bez daha jurnuo u moju sobu i sručio se u jedan naslonjač. Prepoznavši Barbaru u tili sam tren sve pogodio i predviđajući kakve bi to posljedice po mene moglo imati, ja je sav smeten i uznemiren do dna duše uzeh koriti što se sklonila kod mene, i naposljetku je zamolih da smjesta ode.
Nesretna li mene! Znajući da srljam u propast zajedno s njom, a da joj pri tome ne mogu biti ni od kakve stvarne pomoći, trebao sam je prisiliti da ode, pa čak i dozvati ljude ako bi se usprotivila. Ali za to u meni nije bilo hrabrosti, ili bolje reći, ja sam se nesvjesno pokorio svojoj sudbini.
Razabravši riječ otići, ona mi se baci pred noge, plačući, jaučući i preklinjući za milost. Popustio sam, pošto sam joj predočio da ćemo oboje biti izgubljeni.
– Ali nitko me nije vidio kad sam ušla u palaču, ni kad sam se uvukla u sobu, sigurnasam. Kako sam sretna što sam ono prije osam dana bila kod vas, jer inače ne bih nikada pogodila u vašu sobu.
– O jao, bolje bi bilo da nikad niste prestup ili ovaj prag. Ali što se dogodilo s mladimdoktorom, vašim ljubavnikom?
– Odveli su ga žbiri zajedno sa služavkom. Ali da vam ispričam kako se to dogodilo: Mojmi je prijatelj prošle noći rekao da će me noćas u jedanaest sati čekati u jednoj dvokolici podno stepenica Trinita dei Monti. U ugovoreno vrijeme provukla sam se zajedno sa služavkom kroz tavanski prozorčić i spustila se u njenu sobu. Obukla sam se u odjeću koju vidite na meni, sišla i uputila se ravno kočiji. Ispred mene je išla služavka noseći moj zavežljaj. Upravo kad sam zaokretala iza ugla, primijetih da mi se na cipeli razvezala uzica. Zaustavim se i sagnem se da je zavežem. Služavka je, misleći da idem za njom, nastavila put, stigla do kočije i uspela se. Dijelilo nas je svega tridesetak koraka. Htjedoh pohitati za njom, kadli me nešto prikova na mjestu. Čim se služavka popela, opazih u svjetlosti jednog fenjera tridesetak žbira koji u hipu opkoliše kočiju. Kočijaš sjaše s konja, a njegovo mjesto zauze jedan žbir koji potjera kočiju svom brzinom, odvodeći moju služavku i mog prijatelja koji me je sigurno unutra čekao. Što sam u tom strašnom času mogla učiniti? Kući mi više nije bilo povratka, i ja se prepustih slijepom nagonu koji me je doveo ovamo. I eto, sad sam tu. Kažete da će vas ovaj moj korak upropastiti, oh, voljela bih prije umrijeti no biti uzročnikom vaše nesreće. Potražite neki izlaz, ja sam spremna na sve, čak i da poginem, samo da vas izbavim iz nevolje.
Izgovorivši te riječi, ona udari u plač kakav još nisam čuo. Shvativši svu grozotu njena položaja, morao sam priznati da je mnogo strašniji od mog, ali zato sam ipak jasno uviđao da mi je propast neminovna, ma koliko da sam nevin.
– Dajte – obratio sam joj se – da vas odvedem vašem ocu pred noge. Osjećam u sebidovoljno jakosti da ga uvjerim da vas mora spasiti od sramote.
Začuvši taj prijedlog, koji ju je jedini mogao izbaviti, bijednica se još većma snuždi. Lijući teške suze, reče mi neka je radije odvedem na ulicu i ostavim ondje. Tako sam morao uraditi, i već sam na to pomišljao, ali gledajući njene suze nisam nalazio u sebi ni snage ni odlučnosti.
Znaš li ti, dragi čitaoče, kakva je moć u suzama što liju iz lijepih očiju, što teku s mladih i ljupkih obraza čedne i nesretne djevojke? Toj moći nitko ne može odoljeti. Credete a chi ne ha fatto esperimento40. Kakvog li potoka suza! U pola sata tri su maramice bile njima natopljene. Tako silnog, neprekidnog plača nisam nikad vidio. Njime je olakšavala svoju bol, a na svijetu valjda nije bilo veće boli od njene. Kad se malo pribrala, upitah je što kani uraditi kad svane dan. Ponoć je već bila prošla.
40. Vjerujte onom koji je to iskusio. Ariosto, Bijesni Orlando, XXIII, 112.
– Izaći ću iz palače – odgovori jecajući. – U ovom odijelu nikom neću upasti u oči. Otići ću iz Rima i hodat ću sve dok u meni bude daha.
Na te riječi pade na tle. Ja pomislih da umire. Gurala je prste ispod ovratnika da olakša disanje. Lice joj je pomodrjelo. U tom užasnom položaju umalo što sasvim ne izgubih glavu.
Pošto sam joj odvezao ovratnik i raskopčao gornji dio odijela koji ju je stezao, povratih je u život, škropeći joj lice hladnom vodom. Kako je noć bila veoma studena, a moja soba nenaložena, posavjetovah joj da legne u krevet uvjeravajući je da ću je poštovati kao sveticu. Ona odvrati da u svom prejadnom stanju ne može pobuditi drugo no samilost, ali da je i onako u mojim rukama pa neka radim s njom što mi se prohtjedne. Uvjerio sam je da bi bilo bolje da se razodjene i ispruži u postelji, jer će joj tako krv slobodnije i brže kolati. No ona bijaše tako klonula da sam je morao ja i svući i prenijeti u krevet. U tom nevoljkom položaju iskusio sam nešto neobično i nepoznato. Samilost što me bijaše obuzela ušutkala je onaj najpreči od svih nagona te sam bez drhtaja odolio pogledu na obnaženo bogatstvo njenih draži. Ona uskoro zadrijema, i ja se obučen ispružih do nje. Probudio sam je četvrt sata prije svanuća. Okrijepljena snom, mogla se obući bez moje pomoći.
U prvi jutarnji sat iskradoh se iz sobe, opomenuvši je neka se do mog povratka nikud ne miče. Izišao sam u nakani da odem do njena oca, ali kad na ulici primijetih uhode, promijenih pravac. Uputim se sam u kavanu u Ulici Condotta, a jedan me od žbira stade izdaleka slijediti. Popio sam šalicu čokolade i stavivši krišom u džep nekoliko komada prepečenca vratih se u palaču, a ona uhoda svejednako za mnom. Po tom sam zaključio da je bargello kojem je plijen izmakao iz šaka morao nešto posumnjati. Tu moju slutnju potkrijepi i vratar koji mi bez pitanja reče da je prošle noći moralo biti izvršeno neko uzapćenje, ali da misli da nije uspjelo. U istom času priđe vrataru jedan auditor kardinala vikara i upita ga kad bi mogao govoriti s velečasnim Gamom. Shvatio sam da više ne smijem gubiti vrijeme i pohitah u svoju sobu da nešto poduzmem.
Na moje navaljivanje Barbaruccia pojede dva prepečenca namočena u kanarsko vino, a onda je odvedoh u potkrovlje palače i sakrih je na jedno ne odveć pristojno mjesto, znajući da onamo nitko ne zalazi. Zamolio sam je neka ondje pričeka na moje upute, jer će sluga kao i svakog jutra uskoro doći da mi pospremi sobu. Jedva što sam sišao, on doista dođe. Naredio sam mu neka mi, čim bude gotov, donese ključ jer ću ja za to vrijeme biti kod velečasnog Game.
Velečasnog sam zatekao u razgovoru s auditorom kardinala vikara. Pošto izmijeniše još nekoliko riječi, auditor se udalji i on mi odmah priđe, naredivši sluzi da donese čokoladu. Kao prvu novost ispriča mi razgovor što ga je upravo vodio s auditorom. Kardinal vikar poslao je naime Njegovoj jasnosti poruku s molbom da izagna iz palače osobu koja se ondje sklonila negdje oko ponoći. »Treba pričekati«, nadodao je Gama, »dok kardinal ne izađe iz svojih odaja. Ako se netko doista bez njegova znanja uvukao u palaču, nimalo ne sumnjam da će ga on pronaći i izagnati.«
Potom stadosmo govoriti o velikim hladnoćama što su zavladale, sve dok mi sluga nije donio ključ. Izračunavši da pred sobom imam još čitav sat, odlučio sam se za jedini put kojim bi se Barbara mogla spasiti od sramote.
Oprezno se uspeh do potkrovlja i uvukoh se neopažen u prostoriju gdje se skrivala Barbara. Na moj nagovor ona olovkom napisa ovo pisamce na lijepom francuskom:
»Ja sam, monsinjore, jedna poštena djevojka prerušena u svećenika. Zaklinjem Vašu jasnost da mi dopusti da joj osobno kažem kako se zovem. Ufam se u plemenitost i veličinu vaše duše koja me jedina može izbaviti od beščašća.«
– Izići ćete odavde – uputih je – tačno u devet sati. Oprezno ćete sići, i nakon tri stubištaući ćete u odaje na desnoj strani i produžiti do posljednjeg predsoblja, gdje ćete naći jednog gojaznog plemića kako sjedi ispred žeravnice. Predat ćete mu ovo pisamce i zamoliti da ga odmah uruči kardinalu u ruke. Ne bojte se, neće ga pročitati, jer neće imati vremena. Ne sumnjam da će vas kardinal dati pozvati istog časa kad pročita pismo i da će vas saslušati bez svjedoka. Bacite mu se pred noge i ispričajte mu sve što vas je zadesilo, recite mu cijelu, čistu istinu, osim one pojedinosti da ste proveli noć u mojoj sobi i da ste razgovarali sa mnom. Kažite mu da ste se, videći gdje vam otimaju ljubavnika, smrtno preplašili, da ste se sklonili u palaču i sakrili se u potkrovlju gdje ste proveli prebolnu noć, a pred zoru, kao da vas je bog nadahnuo, napisali ste mu pismo koje ste mu dali uručiti. I ja ne sumnjam, jadna moja Barbaruccio, da će vas kardinal na ovaj ili na onaj način izbaviti od sramote. Samo se tako možete ponadati da ćete se jednog dana u blagoslovu združiti s vašim voljenim.
Ona mi se zareče da će doslovce izvršiti sve kako sam je naputio. Tad je ostavih, i sišavši u svoju sobu dadoh se počešljati. Zatim se odjenuh i pošto sam zajedno s kardinalom prisustvovao misi, izađoh i vratih se tek kad je bilo vrijeme ručku.
Za stolom se govorilo samo o tom događaju. Svak ga je prikazivao na svoj način. Samo je Gama šutio, a ja sam se ugledao u njegov primjer. Iz tih razgovora uspio sam razabrati da je kardinal uzeo pod svoju zaštitu jednu osobu koju je trebalo izručiti. To je bilo više no što sam mogao poželjeti, pa sam, vjerujući da je opasnost minula, potajno uživao u sretnom ishodu svoje lukave zamisli koja mi se tad činjaše pravim majstorstvom. Poslije ručka priupitao sam velečasnog Gamu što znače sva ta govorkanja, a on mi ovako odgovori:
– Otac jedne ugledne obitelji, imena mu još ne znam, zatražio je od kardinala vikara daspriječi njegova sina u naumu da otme jednu djevojku s kojom je nakanio napustiti državu Njegove svetosti. Otmica se imala izvršiti u ponoć na našem trgu. Pošto je dobio pristanak našeg kardinala, kako sam vam to jučer spomenuo, vikar je naložio bargellu da pošalje svoje ljude koji treba da uhvate krivce na djelu. Zapovijed bi izvršena, ali kad se žbiri vratiše svom bargellu, uvidješe da su nasamareni, jer iz kočije umjesto djevojke iziđe neka žena obličja toliko neugledna da uistinu nikog ne bi dovela u iskušenje da je otme. Ali za nekoliko trenutaka dotrča bargellu jedan od uhoda i javi mu da se upravo u času kad je kočija kretala s trga jedan svećenik trkom sklonio u Španjolsku palaču. Bargello smjesta obavijesti kardinala vikara o događaju koji je omeo uhićenje djevojke i otvoreno mu izložio svoje sumnje glede onog velečasnog što se bio sklonio u palaču. Vikar tad poruči našem gospodaru da se u njegovoj palači po svoj prilici skriva jedna djevojka prerušena u svećenika, i po svom mu auditoru uputi molbu da izruči tu djevojku, ili velečasnog, ukoliko Njegova jasnost nije uvjerena u neprikosnovenost te osobe. Kardinal Acquaviva saslušao je auditora jutros prije devet sati i otpustio ga s obećanjem da će provesti temeljitu pretragu i da će istjerati svaku nepoznatu osobu koja se mogla pritajiti u njegovoj palači.
I doista, kardinal smjesta izda zapovijed domoupravitelju, i ovaj se revno lati izvršenja, kadli mu za nepunih četvrt sata dostaviše gospodarev nalog da obustavi daljnju premetačinu. Razlog tom prekidu može biti samo ovaj:
– Gospodin komornik mi je ispričao da je tačno u devet sati osvanuo jedan neobičnodražestan velečasni koji mu se odmah učinio kao prerušena djevojka. Predao mu je jedno pisamce moleći da ga odmah odnese Njegovoj jasnosti. Kardinal je pročitao pismo i istog časa naredio da uvede velečasnog, koji otada više nije napuštao gospodarove odaje. Kako je zapovijed o obustavljanju premetačine bila izdana netom što je spomenuti velečasni ušao kardinalu, to se s pravom nagađa da je taj velečasni ona djevojka koja je umakla žbirima i spasila se u palači, gdje se sakrivala čitavu noć dok nije došla na spasonosnu misao da se utekne samom kardinalu.
– Njegova će ju jasnost možda već danas izručiti, ako ne žbirima, a ono svakako vikaru.
– Ni samom papi. Vi i ne slutite kako je moćna kardinalova zaštita, a da se naš gospodari ovaj put pokazao kao milostivi zaštitnik dokaz je što se ona osoba nalazi još uvijek u palači, i to u samim kardinalovim odajama, pod njegovim okriljem.
Pripovijest je bila nesumnjivo zanimljiva, pa napeta pažnja s kojom sam je pratio nije mogla izazvati nikakve sumnje kod pronicavog Game koji mi sigurno ne bi ništa rekao da je znao koliki je pri tom bio moj udio.
Oprostivši se od Game, otišao sam u operu, u kazalište Alberti.
Sutradan ujutro uđe Gama nasmijan u moju sobu, pa reče da kardinal vikar zna da je otmičar moj prijatelj, i misli da sam ja sigurno djevojčin pomagač jer je njen otac bio moj učitelj francuskog.
– Svi su uvjereni – nadovezao je – da ste vi bili upućeni u čitavu spletku, pa jerazumljivo što pretpostavljaju da je jadna mala provela noć u vašoj sobi. Moram reći da se divim razboritoj suzdržijivosti koju ste jučer pokazali u razgovoru sa mnom. Niste se odali ni jednim migom, i ja bih se bio okladio da vi ništa ne znate.
– Ja doista i nisam ništa znao – odvratio sam mirno i ozbiljno – saznao sam tek kad stemi vi rekli. Ja doduše poznajem djevojku, ali je nisam vidio otkako sam prestao uzimati satove, a tome ima već šest tjedana. Bolje sam poznavao mladog doktora, no ipak ne toliko da mi povjeri svoje najtajnije naume. Uostalom, svatko ima pravo da misli što hoće. Razumljivo je, kažete, što misle da je djevojka provela noć u mojoj sobi. Dopustite mi da se podsmjehnem onima koji puka naklapanja primaju pod gotov groš.
– To je pogreška svih Rimljana, dragi moj prijatelju, sretni oni koji se mogu tomesmijati, ali kleveta – a ja vjerujem da je to uistinu samo kleveta – mogla bi vam naškoditi čak i kod našeg gospodara.
Kako te večeri nije bilo opere, pošao sam da se pridružim kardinalovim uzvanicima. Nisam zapazio nikakve promjene ni u držanju kardinala ni u bilo kog drugog. Markiza mi se osmjehivala ljupkije no inače.
Gama mi sutradan kod ručka spomenu da je kardinal o svom trošku smjestio djevojku u jedan samostan gdje je naišla na doličan i ljubazan prijem.
– Siguran sam – rekao je na kraju – da će ostaviti samostan kao zaručnica mladića kojiju je namislio oteti.
– Vjerujte mi – odvratio sam – da će mi to biti veoma drago, jer su oboje pošteni idostojni svakog poštovanja.
Kad sam jednog od idućih dana posjetio oca Giorgija, ovaj mi reče kako čitav Rim bruji o neuspjeloj otmici kćerke advokata Dalacque i kako upravo mene spominju kao začetnika čitave spletke, što mu nije nimalo drago čuti. Odgovorio sam mu isto što i Gami, i on mi povjerava, ali me upozori da Rim ne želi znati kako su se stvari uistinu odigrale, već onako kako mu se čini da su se morale odigrati.
– Zna se – reče na kraju – da ste svakog jutra išli Dalacqui, zna se da je mladić čestozalazio k vama, i to je dovoljno. Ljudi ne žele saznati ono što bi obesnažilo klevetu, jer je to vrlina koju u ovom gradu osobito gaje i vole. Pa da ste čisti kao sunce, ova će vam priča škoditi i nakon četrdeset godina ako se jednom u koncilu kardinala bude odlučivalo o vašem izboru za papu.
Kako su dani prolazili, ta mi zlosretna zgoda bijaše sve neugodnija jer su me, kamo bih god pošao, zapitkivali samo o tom, slušali me smješkajući se i pravili se kao da mi vjeruju, jer drugačije nisu mogli.
Nekako u početku korizme, baš kad su govorkanja posve utihla, dade me kardinal pozvati k sebi. Kad se nađoh u njegovu kabinetu, ovako me oslovi:
– Stvar s Barbarom Dalacqua sad je okončana, pa se o tom više i ne govori, no neki setvrdoglavo drže uvjerenja da smo vi i ja osobe koje su spretno iskoristile nespretnost zaljubljena doktora. Ja zbog tog ne tarem sebi glave, jer u sličnom slučaju ne bih ni danas drukčije postupio, i nije mi stalo da saznam ono što vas nitko ne može primorati da otkrijete i što vi kao čovjek od časti morate prešutjeti. Da i niste ništa otprije znali, vi biste, otjeravši djevojku od sebe, ukoliko je naime bila kod vas, počinili divljački i kukavički čin, jer biste jadnicu unesrećili za čitav život, čime ipak ne biste sa sebe sprali sumnju u suučesništvu, a samo biste dodali kukavičku izdaju. Uza sve to, vi ćete shvatiti da se tim govorkanjima, ma koliko ih u sebi prezirao, ne mogu javno i otvoreno suprotstaviti. Stoga vas moram zamoliti da napustite ne samo moju službu već i sam grad. Ja ću već smisliti časni izgovor koji će vam moći spasiti ugled što su vam ga možda pribavili dokazi poštovanja koje sam vam ukazivao. Dopuštam vam da prišapnete kom hoćete, pa čak, ako želite, kažite svima da se spremate na put po jednom važnom zadatku koji sam vam povjerio. Razmislite u koju biste zemlju željeli otići, jer ja imam posvuda prijatelja. Napisat ću vam svojom rukom preporuke, a one će biti takve da se ne morate bojati bijede. Ovisit će samo o vama da nitko ne sazna kamo idete. Potražite me sutra u Villi Negroni da mi kažete kamo treba uputiti pismo. Budite spremi da u roku od osam dana otputujete. Vjerujte mi, neobično mi je žao što vas moram izgubiti, ali na tu me žrtvu obavezuje najbesmislenija do svih predrasuda. Idite sada, jer ne bih volio da budem svjedok vaše tuge.
Posljednje je riječi izgovorio vidjevši gdje mi se oči pune suzama, pa bojeći se da ne briznem u plač ne dade mi ni vremena da odgovorim. Ipak sam smogao snage da se svladam i da pokažem veselo lice onima koji su me vidjeli gdje izlazim iz kabineta. Za stolom sam hinio najradosnije raspoloženje. Velečasni Gama ponudi mi kavu u svojoj sobi, rekavši kako ga veseli zadovoljstvo što mi se zrcali na licu.
– To je sigurno – primijeti – zbog razgovora što ste ga jutros imali s Njegovom jasnosti.
– To je istina, ali vi ne znate kakvu strepnju sakrivam u srcu.
– Strepnju?
– Da, bojim se naime da neću uspjeti u jednoj teškoj zadaći što mi ju je kardinal jutrospovjerio. Moram prikrivati kako malo pouzdanja imam u sebe da ne bih uzdrmao ono koje Njegova jasnost ima u moje neznatne sposobnosti.
– Ako vam moj savjet može biti od koristi, rado ću vam ga dati. No imate sasvim pravošto se pokazujete vedrim i smirenim. Ima li se taj zadatak izvršiti u Rimu?
– Ne, riječ je o jednom putu na koji moram poći za osam do devet dana.
– Na koju stranu?
– Prema zapadu.
– Nisam radoznao.
Otišao sam lutati po Villi Borghese, gdje se u samoći prepustih očajanju, razmišljajući neutješno o svom padu i o brodolomu svih lijepih nada baš u času kad se preda mnom široko otvarao put uspjeha. Osim toga zavolio sam Rim. Ispitavši svoje postupke, nisam u njima našao nikakve krivce, no uviđao sam da je otac Giorgi pravo prosudio. Ne samo da se nisam smio miješati u Barbarine posle, već sam morao promijeniti učitelja čim sam otkrio što to dvoje mladih sprema. Ali zar sam u tim godinama, kad još nisam znao ni iskusio što znači nesreća, mogao imati onu razboritost i mudrost koju nam donosi tek životno iskustvo? Razbijao sam glavu kamo da odem. Uzalud sam premišljao čitavu noć i naredno jutro, odluke nisam donio. Povukao sam se rano u svoju sobu ne mareći ni za jelo ni za pilo. Velečasni Gama došao mi je reći da mi Njegova jasnost poručuje neka sutra ne izlazim iz palače jer ima sa mnom neki razgovor.
Našao sam ga u Villi Negroni kako šeće sa svojim tajnikom. Ovaj se udalji čim me spazi. Kad ostadosmo sami, ja mu vjerno opisan čitav događaj s Barbarom, ne izostavljajući ni najsitniju pojedinost. Zatim mu najdirljivijim riječima opisah svoju bol i tugu što ga moram ostaviti.
– Osjećam se – govorio sam mu – lišen svake nade u sreću i uspjeh u životu, jer znam dato mogu steći samo u vašoj službi.
Cijeli sam mu sat tako govorio, sa suzama u grlu i očima, no sve bijaše uzalud. On me je suosjećajno tješio i hrabrio, no svejedno me je požurivao da mu kažem u koju zemlju želim poći. I tad, valjda zbog očaja i jada, lanuh riječ Carigrad.
– Carigrad? – začudi se on, ustuknuvši dva koraka.
– Da, monsinjore, Carigrad – odvratih, brišući suze. Kardinal, koji bijaše čovjek od duha,ali u duši Španjolac, ostade nekoliko časaka šuteći, a zatim će mi sa smiješkom: – Zahvalan sam vam što niste spomenuli Ispahan, jer biste me doveli u nepriliku. Kad mislite otići?
– Danas osam dana, kako mi je naredila Vaša jasnost.
– Hoćete li se ukrcati u Napulju ili Veneciji?
– U Veneciji.
– Opskrbit ću vas valjanom putnicom, jer ćete u Romagni susresti dvije vojske nazimskom logorovanju. Mislim da svima slobodno možete reći da idete u Carigrad, jer vam i tako nitko neće povjerovati.
Ta me politička lukavština gotovo natjera u smijeh. On mi pruži ruku koju ja poljubih i vrati se tajniku koji ga je čekao u jednom drvoredu napomenuvši da ću tog dana ručati s njime.
Vrativši se u Španjolsku palaču, stadoh se pitati zašto sam izabrao upravo Carigrad. Za trenutak sam u svojoj smućenosti pomislio ili da sam poludio ili da mi je moj duh zaštitnik neznanim putem došapnuo to ime da me odvede onamo kud me je zvala moja sudba. Čudilo me što je kardinal tako lako pristao na taj prijedlog. Valjda mu je ponos branio da me pokuša odvratiti od tog nauma, bojeći se da bih ja mogao pomisliti da su one njegove riječi o prijateljima kojih ima posvuda puko hvastanje. Kome li će me preporučiti? I što ću ja raditi u Carigradu? To nisam ni sam znao, ali ići sam morao. Njegova je jasnost ručala sa mnom, pokazujući se neobično milostivom, dok sam ja hinio razdragano zadovoljstvo jer mi samoljublje, koje bijaše jače od tuge, nije dopuštalo da radoznalcima dadem i najsitniji povod po kojem bi mogli naslutiti da sam pao u nemilost. Najviše me je boljelo što sam morao ostaviti markizu, u koju bijah zaljubljen, a od koje nisam uspio dobiti nikakav opipljiviji zalog. Već drugog dana Njegova mi jasnost dade putnicu za Veneciju i jedno zapečaćeno pismo naslovljeno na Osmana Bonevala, katamanskog pašu u Carigradu. Nisam trebao nikome ništa reći, no kako mi kardinal to nije izričito zabranio, pokazao sam pismo svim znancima. Velečasni Gama reče mi u smijehu kako ne vjeruje da idem u Carigrad. Mletački poslanik dade mi jedno pismo za nekog bogatog i gostoljubivog Turčina koji bijaše njegov dobar prijatelj. Kad sam otišao da se oprostim od donne Cecilije, ta mi je ljubazna gospođa pročitala pismo od svoje kćeri gdje joj ova javlja sretnu vijest da je trudna. Posjetio sam i donnu Angeliku, koja se udala za don Francesca. Na vjenčanje me nisu bili pozvali.
Kad sam otišao po blagoslov svetom ocu, nisam se iznenadio što mi je nabrojio mnoge prijatelje koje je imao u Carigradu. Osobito mi je preporučio pašu Bonevala zamolivši me neka mu izručim njegove pozdrave i neka mu kažem kako mu je žao što mu ne može poslati i svoj blagoslov. Pošto me je srdačno blagoslovio, poklonio mi krunicu od ahata vezanu zlatnim nitima, koja je mogla vrijediti dvanaest cekina.
Kad sam prije polaska otišao po posljednje zapovijedi kardinalu Acquavivi, on mi dade vrećicu u kojoj nađoh stotinu medalja što je Kastilijanci zovu doblones da ocho.[59] Bijaše to vrijednost od sedam stotina cekina. U kočiji gdje sam iznajmio mjesto, našao sam kao suputnicu neku gospođu koja je sa kćeri putovala u Loretto da ispuni zavjet koji je za kćerinu bolest položila. Djevojka je bila ružna, i putovanje je proteklo prilično nezanimljivo.
[59] Doblones da ocho, zlatni novac koji je vrijedio osam, a ne sedam cekina, kako kaže Casanova. Kasnije u tekstu prevodi se kao dublon.

XI
Moj kratak ali živahan boravak u Anconi - Cecilia, Marina, Bellino - Grčka robinja iz lazareta - Bellino se otkriva
U Anconu sam stigao 25. veljače 1744. upravo kad se počeo hvatati mrak. Potražio sam konačište u najboljoj gostionici u gradu. Izabrao sam lijepu sobu i rekao krčmaru da želim da mi se služi mrsno jelo. On odgovori da u korizmi kršćani jedu posno. Na to mu ja rekoh da mi je papa udijelio dozvolu da jedem mrsno; on zatraži da mu je pokažem, a ja mu kazah da sam je dobio usmeno. On mi ne htjede povjerovati, našto ga ja nazovem budalom. On mi se zagrozi da će mi uskratiti gostoprimstvo. Ta me neočekivana prijetnja razljuti i ja stadoh kleti i proklinjati, ali uto iz jedne sobe iziđe neka dostojanstvena osoba i reče mi da imam krivo što hoću jesti mrsno, kad se zna da je posno jelo u Anconi mnogo bolje, da imam krivo što nagonim krčmara da mi povjeruje na riječ da imam dozvolu, a ako sam je uistinu dobio, tad imam krivo što sam je u svojim godinama uopće tražio, da imam krivo što je nisam tražio napismeno, da imam krivo što krčmara nazivam glupanom jer je on u pravu što me ne želi ukonačiti i da naposljetku imam krivo što podižem toliku buku.
Taj neznanac koji se nepozvan umiješao u moje poslove i koji je izišao iz svoje sobe samo zato da me optuži sa svih mogućih krivica, tjerao me je u smijeh, i moje ljutnje gotovo nestade.
– Gospodine – rekoh mu – potpisujem sve krivice što ste mi ih netom nabrojili, ali jasam gladan, noć je, i kiša pada, pa mi se ne bi mililo da tumaram po gradu tražeći konačište. Stoga vas pitam ne biste li mi vi, kad već neće krčmar, dali nešto za večeru.
– Ne mogu, jer ja postim kao svaki dobar katolik, ali ću ipak pokušati da smirimkrčmara, koji će vam poslužiti doduše posnu ali odličnu večeru.
Rekavši to, on siđe. Uspoređujući njegovu hladnu razboritost s mojom plahovitom živahnošću, priznao sam mu pravo da mi daje pouke. On se uskoro vrati i obavijesti me da je sve uređeno i da ću dobiti dobru večeru kojoj će i on prisustvovati. Rekoh mu da će mi time iskazati čast. Zatim se predstavih kao tajnik kardinala Acquavive i kazah mu svoje ime ne bih li ga naveo da i on meni kaže svoje.
– Zovem se – na to će on – Sancio Pico, Kastilijanac sam i providur vojske Njegovakatoličkog veličanstva[60] kojom zapovijeda grof od Gagesa[61] pod vrhovnim zapovjedništvom generalissimusa vojvode od Modene.
[60]... Njegova katoličkog veličanstva. To je Filip II, koji je bio na španjolskom prijestolju od 1700. do 1724. godine.
[61] Grof od Gagesa bio je imenovan za zapovjednika španjolskih četa u Italiji 21. kolovoza 1743. umjesto Montemara.
Diveći se teku kojim sam potamanio sve što su mi poslužili, zapita me jesam li ručao, i pokaza se zadovoljnim kad mu rekoh da nisam.
– Što mislite, hoće li vam ova večera naškoditi?
– Baš naprotiv, mislim da će mi činiti dobro.
– Znači, prevarili ste papu. A sad, ako želite uživati u lijepoj glazbi, dođite sa mnom ususjednu sobu. Tamo stanuje kazališna prvakinja.
Ta riječ zagolica moju radoznalost, i ja pođoh za Kastilijancem. Ušavši, ugledah jednu ženu u godinama kako večera u društvu dviju sasvim mlađanih djevojaka i dvojice ljepušnih dječaka. Uzalud sam se ogledavao za glumicom, kad mi je Sancio predstavi u liku jednog od dječaka čarobne ljepote. Moglo mu je biti šesnaest ili sedamnaest godina. Odmah sam pomislio da je to castrato koji je igrao glavne ženske uloge u ankonskom kazalištu gdje su vrijedili isti zakoni kao i u Rimu. Majka mi predstavi drugog sina, lijepa dječaka po imenu Petronija, koji je nastupao kao primabalerina, i nije bio kastriran. Starija kćerka, koja se zvala Cecilia i imala dvanaest godina, učila je glazbu, dok je mlađa, koja se zvala Marina i imala jedanaest godina, učila za plesačicu. Obitelj je bila rodom iz Bologne i uzdržavala se kazališnim umijećem. Veselje i susretljivost nadomještali su bogatstvo i obilje.
Na usrdne molbe don Sancia Bellino, tako se zvaše castrato-kazališna prvakinja, sjede za klavesen i zapjeva anđeoskim glasom, dodirujući tipke čudesnom ljupkošću. Španjolac ga je slušao kao učaran, zatvorenih očiju. Ja sam pak svoje širom otvarao ponirući u Bellinove koje su gorjele kao tamni rubini i pržile mi vatrom dušu. To je biće imalo nešto od crta donne Lucrezije i nešto od otmjene dražesti markize Gabrielli.
Njegovo je lice bilo kao u žene, a muško odijelo kojim bijaše odjenut nije moglo sakriti nabubrele oblike grudiju, i meni, usprkos Španjolčevu upozorenju, sunu u glavu da je Bellino djevojka. Što sam ga više gledao, to sam bivao sigurniji, pa se i ne pokušah odupirati željama što ih je to divno biće raspaljivalo u meni.
Pošto ugodno provedosmo dva sata, don Sancio me otprati do moje sobe rekavši da sutra zorom polazi u Sinigagliju i da će se vratiti tek drugog dana za večeru. Zaželjeh mu sretan put i rekoh kako se nadam da ću ga susresti na putu, jer sam i ja sutradan nakanio večerati u Sinigagliju. U Anconi ću se naime zadržati svega jedan dan, tek toliko da bankaru predam novčanu uputnicu i da dobijem drugu za Bolognu.
Legao sam glave prepune misli o Bellinu. Nisam mogao prežaliti što odlazim ne pokazavši mu da umijem cijeniti njegove draži jer se nijednog časa nisam dao zavarati muškom odjećom. Ali ujutro, tek što sam otvorio oči, kadli ugledah pred sobom Bellina koji je došao da mi za posluživanje ponudi svog brata umjesto najmljena sobara. Pristao sam, i za tili čas eto Petronija. Poslah ga da donese kavu za čitavu obitelj. Čim se dječak udaljio, posjedoh Bellina na krevet i spremih se da uradim s njime što se radi s djevojkama, kadli dotrčaše njegove sestre i ometoše me u naumu. No ubrzo se razvedrih pred ljupkom slikom koja mi se pružaše pred očima: bijaše to veselje, svježa i nepatvorena ljepota triju različitih bića, srdačna neprisiljenost, slobodni kazališni duh, dražesne šale, i ljupko bolonjsko kaćiperstvo koje nisam poznavao a koje mi se silno svidjelo. Dvije djevojčice bijahu krasne poput ružinih pupoljaka, i možda bih prije bacio oko na njih da nisam sebi utuvio u glavu da je Bellino djevojka. Premda su bile posve mlade, već su im bijele grudi bubrile u preranoj zrelosti.
Petronije donese kavu i posluži je, a zatim odnese doručak majci koja nije nikad izlazila iz sobe. Taj Petronije bijaše pravi giton,[62] i to od zanata, što je nerijetka pojava u toj čudnoj Italiji gdje netrpeljivost u tom pogledu nije ni onako bezumna kao u Engleskoj ni onako žestoka kao u Španjolskoj.[63] Dao sam mu cekin da plati kavu, rekavši neka zadrži ostatak od osamnaest paolija. U znak zahvalnosti on me poljubi u usta razbludnim cjelovom poluotvorenih usnica pripisujući mi valjda iste sklonosti koje je i sam imao. Gadljivo okrenuh glavu, no to ga ne uvrijedi. Naredio sam mu da naruči ručak za šestoro, ali on reče da će naručiti samo za četvoro, jer da ne može ostaviti majku koja uvijek ruča u postelji.
[62] Giton je lice iz Petronijevih Satira. Bio je to dječak prema kojem je Encolpius osjećao strastvenu ljubav. [63] Homoseksualce su u Engleskoj i u nekim njemačkim državama kažnjavali smrću.
No začas eto krčmara koji mi reče da osobe što sam ih pozvao na ručak jedu svaka za dvoje i da ne može dati ručka no za šest paolija po glavi. Nisam imao kud, pa pristadoh. Smatrajući da mi je dužnost zaželjeti dobro jutro susretljivoj majci, odem u njenu sobu i čestitam joj na dražesnoj djeci. Ona mi zahvali za osamnaest paolija koje sam poklonio njenom ljubljenom sinu i stane mi povjeravati svoje nevolje:
– Onaj posrednik Rocco Argenti pravi je nečovjek. Zamislite, za cijele poklade dao namje svega pedeset rimskih škuda. Mi smo ih pojeli, i sad se ne možemo vratiti u Bolognu, već pješice i moleći milostinju.
Dao sam joj jedan doblon da ocho, našto ona proplaka od radosti. Obećao sam joj još jedan ako mi nešto povjeri.
– Priznajte – rekoh joj – da je Bellino djevojka.
– Uvjeravam vas da nije, premda tako izgleda. To su već i drugi pomislili, pa se moraodati pregledati.
– Od koga?
– Od prečasnog ispovjednika monsinjora biskupa. Možete ga sami pitati je li to istina.
– Neću u to povjerovati sve dok ga ja sam ne pregledam.
– Učinite tako, ali da vam iskreno kažem, ja ne bih da se u to miješam, jer neka mi bogoprosti, ne znam što smjerate.
Vratim se u sobu i pošaljem Petronija po bocu ciparskog vina. Sedam cekina koji su mu ostali od doblona što sam mu ga dao za vino porazdijelio sam između Bellina, Marine i Cecilije. Zatim zamolim djevojčice da me ostave nasamo s njihovim bratom.
– Bellino, siguran sam da se građa vašeg tijela razlikuje od mojeg; mila moja, vi stedjevojka.
– Ja sam muškarac, ali ujalovljen. Pregledali su me.
– Dajte da vas i ja pregledam. Dobit ćete od mene dvostruki zlatnik.
– Ne mogu, jer očito je da me vi volite, a to zabranjuje naša sveta vjera.
– Pred biskupovim ispovjednikom niste se toliko skanjivali.
– To je bio neki stari, oronuli svećenik, a on je uostalom tek ovlaš bacio pogled na mene.
– Ja to moram izvesti na čistac – rekoh i ispružih poduzetnu ruku.
On me odgurnu i dignu se.
To me tvrdoglavo odbijanje ozlojedilo, jer sam, da bih udovoljio svojoj radoznalosti, bio već po tratio petnaest ili šesnaest cekina.
Sjedoh za stol mrgodna lica, ali mi odličan tek kojim moji uzvanici prionuše uz jelo povrati dobru volju, i ja uvidjeh da je, uzme li se pravo, veselje uvijek bolje od ljutnje, te se u tom raspoloženju riješih da se naplatim kod dviju mlađahnih Bellinovih sestara koje kao da su bile svesrdno pripravne da se upuste u slatko šaljenje.
Sjedeći između njih pokraj dobre vatre i jedući kestene koje smo umakali u ciparsko vino, ja uzeh lijevo i desno dijeliti nedužne poljupce. Ali uskoro moje pohlepne ruke stadoše milovati ono što moje usne nisu mogle cjelivati.
Marina i Cecilia, ljepušne Bellinove sestre, uživale su u toj igri.
Bellino se osmjehivao. Ja i njega poljubih, a rastvorena ubrana čipka na njegovim prsima kao da je izazivala moju ruku, te se ja odvažih i prodrijeh unutra, ne nailazeći na otpor. Nikad Praksitelovo dlijeto nije isklesalo takvih grudiju!
– Po ovom znaku – rekoh mu tada – više nema sumnje da ste prava, savršena žena.

– To je – odvrati mi on – mana svih onih koji su mi slični.
– Ne, to je savršenstvo svih onih koje su vam slične. Vjeruj mi, Bellino, ja sam odvišeiskusan znalac a da ne bih mogao razlikovati nakazna prsa uškopljenika od grudiju lijepe žene, a ovakve alabastarske grudi kao što su tvoje mogu se naći samo kod mlade ljepotice od sedamnaest godina.
Tko ne zna da se u mladosti ljubav koju raspaljuje sve što je podstiče zaustavlja tek kad je zadovoljena, i da jedna podarena milošta traži sve nove i veće?
Bio sam upravo na najljepšem putu i htjedoh već poći dalje i pokriti žarkim poljupcima ono što je proždirala moja pohlepna ruka, kad se lažni Bellino, kao da je tek tog časa primijetio da se sladim zabranjenim slastima, dignu i uteče. Ljubavnom mi se žaru pridruži srdžba, pa kako ga nisam mogao prezreti, jer bih tada morao započeti od sebe, a osjećajući potrebu da stišam strast ili u zadovoljenju ili tako da pustim neka se izvjetri, zamolih Ceciliju da mi otpjeva nekoliko napuljskih popjevaka. Zatim sjedoh s djevojkama za laganu večeru, nakon čega se povukoh na spavanje, zapovjedivši sluzi da se pobrine kako bi me naručena kola čekala sutradan u sam osvit zore.
Upravo sam htio zatvoriti vrata, kad se pojavi Cecilia napola svučena i kaza mi da me Bellino pita hoću li ga odvesti u Rimini gdje je imao pjevati u jednoj operi što se trebala davati poslije Uskrsa.
– Idi i reci mu, anđele moj maleni, da ću mu veoma rado ispuniti želju ako on ispunimoju: želim se uvjeriti, i to u tvojoj prisutnosti, da li je djevojka ili dječak.
Ona ode i začas se vrati s porukom da je Bellino već u krevetu, ali ako za jedan dan odgodim odlazak, on mi obećava da će sutradan zadovoljiti mojoj radoznalosti.
– Ako mi otkriješ istinu, Cecilijo, dat ću ti šest cekina.
– Ne mogu ih primiti, jer ga nikad nisam vidjela sasvim naga, i ne mogu se zakleti da jedjevojka. Ali bit će da je dječak, jer inače ne bi mogao ondje igrati.
– Dobro dakle, otputovat ću tek prekosutra, ali pod uvjetom da noćas ostaneš sa mnom.
– Znači da me vi volite?
– Veoma, osobito ako budeš dobra.
– Bit ću jako dobra, jer i ja vas volim. Idem da obavijestim majku.
– Sigurno imaš ljubavnika?
– Nikad ga nisam imala.
Ona izađe i vrati se u tili čas, sva ozarena, govoreći da me njezina majka smatra časnim mladićem.
Rekao bih da me prije smatrala darežljivim nego poštenim.
Cecilia zatvori vrata i baci mi se u naručje cjelivajući me. Bila je dražesna i ugodna, ali ja ne bijah zaljubljen, pa joj ne mogoh reći kao ono nekad Lucreziji: »Ti si izvor moje sreće!« Ali zato mi je to rekla ona, što mi nije bogzna kako godilo, premda sam se pretvarao da joj vjerujem.
Kad se probudih, nježno joj poželjeh dobro jutro i pošto sam je nadario s tri dvostruka zlatnika, koji će uvelike obradovati njezinu majku, otposlah je ne gubeći vrijeme u zakletvama o vječnoj vjernosti, zakletvama koje su lakoumne koliko i besmislene i koje ni najnepokolebljiviji muškarac nikad ne bi smio izreći ni najljepšoj ženi.
Nakon doručka poslah po Bellina i saletjeh ga da učini ono što je obećao. On mi smijući se odvrati da je do noći još dugo i da je posve siguran da ću ga povesti sa sobom.
– Upozoravam vas da od tog neće biti ništa ako ne budem potpuno zadovoljen.
– Bit ćete.
– Hoćete li da malo prošetamo?
– Vrlo rado, pričekajte me trenutak da se odjenem. Dok sam ga čekao, eto ti Marine,mlađe sestre, da me snuždeno upita čime je zaslužila prezir što ga pokazujem prema njoj.
– Cecilia je provela prošlu noć s vama, vi sutra odlazite s Bellinom, i jedino ću ja ostatisirotica.
– Hoćeš li da ti dam novaca?
– Neću, jer vas volim.
– Ali, Marinetto, ta ti si odviše mlada.
– Razvijenija sam od svoje sestre.
– Ali možda imaš ljubavnika.
– Oh, to ne!
– Vrlo dobro, vidjet ćemo mi to noćas.
– Oh, divno! Idem reći majci da za sutra pripremi čiste ponjave, jer će inače cijelagostionica o tome brujati.
Čudio sam se slobodarskim plodovima kazališna odgoja, ali mi nije bilo krivo.
Uto naiđe Bellino i mi se zaputismo prema luci.
Na pristaništu se nalazilo nekoliko brodova, među kojima bijaše jedan mletački i jedan turski.
Uspesmo se najprije na palubu mletačkog broda, koji razgledah sa zanimanjem, ali kako ne nađoh nikoga poznatog, ubrzo siđoh zajedno s Bellinom, pa se dadoh odvesti na turski brod, gdje me je čekalo najčudnije iznenađenje.
Prva osoba koju sam opazio bila je lijepa Grkinja koju sam prije šest mjeseci ostavio u Anconi, kad sam boravio u lučkoj karanteni. Stajala je pored starog kapetana, svog gospodara.
Praveći se da ne primjećujem njegovu lijepu robinju, ja ga upitah ima li lijepih stvari na prodaju. On me povede u svoju kajitu, ali kad ispod oka pogledah Grkinju, pročitah u njenom sjajnom pogledu svu radost što ju je osjetila kad me je opet ugledala.
Na sve što mi je Turčin pokazivao ja sam odmahivao glavom očekujući neko sretno nadahnuće, i naposljetku mu rekoh da bih volio kupiti nešto što bi se svidjelo njegovoj ljepšoj polovici. On se osmjehnu, i kad mu Grkinja nešto kaza na turskom, izađe.
Čim nam je nestao s očiju, ta mi se nova Aspazija[64] objesi o vrat usklikujući: »kucnuo je čas sreće!«
[64] Aspazija, grčka hetera iz Mileta, ljubavnica Periklova; okupljala je oko sebe najuglednije atenske građane.
Ne htijući zaostati za njom u hrabrosti, ja zauzeh najpovoljniji položaj što su ga dopuštale okolnosti, te joj za tili čas uradih ono što joj njen gospodar nije uspio uraditi u pet godina.
Još nisam došao do kraja svojih želja, kadli se nevoljna Grkinja, čuvši da joj se vraća gospodar, istrgnu iz mog naručja.
I postavivši se spretno ispred mene dade mi vremena da popravim onaj nered koji me je mogao stajati ako ne života a ono u najmanju ruku svega što sam posjedovao, kako bih zataškao stvar.
Ono što me je u tom neobičnom položaju gonilo na neodoljiv smijeh bilo je zaprepaštenje Bellina koji je stajao tu kao skamenjen i drhtao poput lista.
Neukusni nakit koji je odabrala lijepa robinja stajao me je dvadeset ili trideset cekina.
– Spolaitis41 – reče mi ona na svom jeziku, a kad joj Turčin kaza da me poljubi, pobježe skrivajući lice rukama.
41. Spolaitis, novogrčki: mnogo hvala.
Ja otiđoh više tužan negoli zadovoljan, jer mi bijaše žao tog dražesnog stvorenja koje je, i pored sve svoje hrabrosti, doživjelo samo polovično zadovoljenje.
Čim smo se ukrcali u feluku, Bellino, oslobodivši se svog silnog straha, reče da gotovo ne može vjerovati u stvarnost onoga što mu se netom odigralo pred očima, ali da to u neobičnom svjetlu otkriva moj karakter; što se pak tiče Grkinjina ponašanja, tu doista ništa ne može razumjeti osim ako ono nije zajedničko svim ženama njezine domovine.
– Kako mora da su nesretne! – doda na kraju.
– Mislite li da su koketne sretnije?

– Ne mislim, samo smatram da se jedna žena, kad iskreno poklekne pred ljubavlju, smijepredati tek poslije duge unutarnje borbe, a ne da se, popuštajući svom prohtjevu pohotne želje, podaje prvom čovjeku koji joj se svidi, kao što rade životinje koje goni tek sila nagona. Priznat ćete da vam je ta Grkinja doduše pružila nepobitan dokaz da ste joj se svidjeli, ali vam je dala ne manje očit dokaz svoje sirovosti i bestidnosti koja ju je izložila sramoti da bude odbijena, jer nije mogla znati hoćete li vi prema njoj osjetiti istu sklonost koju je ona pokazala prema vama. Ona je veoma dražesna, i sve je dobro prošlo, ali me je to toliko smutilo da se još uvijek tresem pri samoj pomisli na to.
Vratili smo se u svratiste, a kad se stao hvatati mrak, spazismo don Sancia kako u svojoj kočiji ulazi u dvorište. Iziđoh mu u susret i zamolih za oproštenje što sam se usudio naručiti večeru nadajući se da će mi iskazati čast i sjesti za trpezu sa mnom i Bellinom. On dostojanstveno i uglađeno zahvali na zadovoljstvu koje sam mu naumio prirediti i prihvati poziv.
Odabrana i ukusno pripremljena jela, odlična španjolska vina, sočne ostrige i nadasve vilinski glasovi Cecilije i Bellina koji su pjevali duete i seguidille,[65] prirediše dičnom Španjolcu nekoliko sati rajskog uživanja. Kad se u ponoć opraštao, izjavio je da neće spokojno i zadovoljno zaspati ako mu ne obećam da ću sutradan večerati u njegovoj sobi s cijelim društvom. To je značilo da bih još za jedan dan morao odgoditi odlazak. Ipak sam pristao, što je starca iznenadilo.
[65] Seguidilla, andaluzijski ples.
Kad se Španjolac povukao, stadoh nestrpljivo salijetati Bellina da održi dano mi obećanje, no on kaza da Marina željno iščekuje razgovor sa mnom i da ćemo uostalom sutradan imati vremena na pretek. Potom se povuče i ja ostadoh sam s Marinom koja sva ozarena od radosti zatvori za bratom vrata.
Iako mlađa od svoje sestre, Marina bijaše oblija i zrelija, a uz to se svesrdno trudila da mi dokaže kako u svemu nadmašuje Ceceliju. To sam lako mogao i sam prosuditi po žarkoj vatri njezinih očiju. Bojeći se da je, iznuren od odveć živahne noći u kojoj se bijah sladio njenom sestrom, ne odbijem, ona mi izloži cjelokupno svoje mišljenje što ga bijaše stekla o ljubavi, ispripovjedi mi u tančine što sve umije uraditi, gordo se razmećući svojim slobodoumnim nazorima. Nabroji mi sve zgode u kojima se bijaše majstorski uputila u tajne ljubavnog umijeća, a zatim mi povjeri što je pri tom iskusila i kakvim se sredstvima služila da bi joj užitak bio što slađi. Po tom sam zaključio da se boji neću li joj zamjeriti što nije više djevica. Ta mi je njezina bojazan godila i ja sam se slatko zabavljao uvjeravajući je kako je djevičanstvo, po mom mišljenju, tek djetinjasta uobrazilja, jer je većini djevojaka priroda uskratila čak i vanjska znamenja nevinosti.
Primijetio sam da ju je moje umovanje ohrabrilo, i ona se puna povjerenja baci u moj zagrljaj. Nije se uzalud hvalila, jer je u svemu nadvisila svoju sestru, a kad sam joj to i rekao, likovala je sva razdragana i ponosna. No kad je stala tvrditi da će me ispuniti slašću kakvu još nisam okusio i da će provesti sa mnom noć ne sklopivši oka, blago sam je odvratio od luda nauma, dokazujući joj da nam to neće biti ni od kakve hasne jer se priroda, kad joj priuštimo odmor blagog sanka, pokazuje pri buđenju zahvalna i udvostručuje snagu svog žara.
Pošto smo se nauživali jedno drugog i slatko se naspavali, obnovismo u zoru ljubavno veselje, i Marina ode prezadovoljna s tri doblona u šaci koje veselo odnese svojoj majci, a dobroj se ženi nikad nijedan dug prema božanskoj providnosti nije činio odveć velik.
Potom sam otišao Bucchettiju po novac jer nisam znao što mi se putem do Bologne može desiti. Posljednjih sam se dana doduše nauživao, no odviše sam na to potrošio. Preostajao mi je još Bellino, prema kojem ću se, ako se otkrije kao djevojka, morati pokazati još darežljivije ruke negoli prema njegovim sestrama. To sam još istog dana čvrsto nakanio izvesti načistac jer me je neizvjesnost teško mučila.
Oni koji kažu da je život samo skup jada i nevolja misle time reći da je život sam po sebi nesreća. Ako je život nesreća, onda samo smrt može biti sreća. Tako pisahu ljudi koji nisu imali ni zdravlja ni kese pune zlatnika, niti su u duši osjećali sreću i zadovoljstvo pošto su se nauživali u zagrljaju Cecilija i Marina, znajući uz to da ih raskriljene čekaju još premnoge lijepe ruke. To je soj zlogukih mislilaca koji se nalaze samo među ubogim filozofima i pokvarenim ili mrzovoljnim bogoslovima. Ako postoji užitak i ako se samo za života može uživati, onda je život sreća. U životu ima i jada, ja to najbolje znam. Ali upravo postojanje nevolja dokazuje da zbroj dobra preteže. Meni je neizrecivo lijepo kad se nalazim u mračnoj odaji i kad nazirem svjetlost kroz prozor koji gleda prema beskrajnom podnebesju.
U vrijeme večere odoh don Sanciu, koga zatekoh samog. Soba je sjala od čistoće, na stolu se kočilo srebrno posuđe, a sluge bijahu odjeveni u livreje. Bellino je iz hira, a možda pak iz lukavstva, došao odjeven u djevojku. Slijedile su ga njegove lijepe sestre, ali njihov je sjaj blijedio pred bratovim. U taj sam tren bio tako uvjeren u njegov ženski spol da bih glavu dao na to. Nije bilo moguće zamisliti divnije djevojke.
– Jeste li sigurni – obratio sam se don Sanciu – da Bellino nije djevojka?
– Bio djevojka ili ne bio, što je mene za to briga! Ja mislim da je on samo prekrasniuškopljenik, a slične njemu često sam susretao.
– Ali jeste li sigurni u to?
– Valgame Dios!42 Što mi je stalo da se u to uvjerim? Nisam više navaljivao, poštujući u starom Španjolcu mudrost koje u meni nije bilo. No za stolom nisam mogao odvojiti pogleda od čarobna bića kojem je moja promjenljiva priroda s ljubavlju težila pripisujući mu spol kojega bi voljela da ono bude.
42. Spanj.: Boga mu! Očuvao me bog!
Večera don Sancia bijaše odlična i u svemu bolja od moje, što bijaše pravo, jer bi se gordi Španjolac inače smatrao obeščašćenim. Poslužio nas je bijelim jelen-gljivama, raznolikim školjkama i najboljim jadranskim ribama. Uz to je točio nepjenušavi šampanjac i odlična grčka vina. Poslije večere Bellino je pjevao tako anđeoski da nam je oduzeo i ono malo razuma što su nam ga ostavila plemenita vina. Njegovi pokreti, treptaji očiju, njegov hod i držanje, njegov izgled i glas, a nadasve moj unutrašnji poriv koji po mom nepogrešivom iskustvu nije mogao planuti tolikom snagom za običnim uškopljenikom, sve me je to još jače učvrstilo u mom uvjerenju. No ipak sam se morao osvjedočiti vlastitim očima.
Pošto smo zahvalili plemenitom Kastilijancu, zaželjesmo mu najslađi san i povukosmo se u moju sobu gdje mi se Bellino prema svom obećanju morao ili otkriti ili primiti na se moj najdublji prezir i pustiti me da sutradan u zoru sam otputujem.
Uzeo sam ga za ruku i posjeo pored sebe uz vatru, zamolivši dvije mlađahne sestre da nas ostave same. One odmah poslušaše.
– Ako ste mog spola – obratih se na to Bellinu – sve će biti gotovo u tren oka, ako ste pakrazličitog, ja ću u najvećem zanosu provesti noć s vama ako to bude i vaša volja. Ujutro ću vam dati sto cekina, pa ćemo otputovati zajedno.
– Otputovat ćete sami i u svojoj ćete plemenitosti oprostiti meni, slabom biću, što nemogu održati zadanu vam riječ. Ja sam uškopljenik, i ni za što se na svijetu ne bih mogao nakaniti da vam pokažem svoju sramotu i da snosim strašne posljedice koje takva otkrića često imaju.
– Ne strahujte pred posljedicama, jer čim se očima ili rukama osvjedočim da ste govoriliistinu, sam ću vas zamoliti da se vratite u svoju sobu, a sutra ćemo mirno otputovati i među nama neće o tome više biti spomena.
– Ne, moja je odluka nepokolebljiva. Ne mogu udovoljiti vašoj radoznalosti.
Na te riječi u meni uzavre krv, ali se svladah i nježnom rukom pokušah doprijeti do mjesta gdje bi se moja nestrpljiva neizvjesnost razriješila ili niječno ili potvrdno, no Bellino još hitrijom rukom spriječi moju u žuđenom otkrivanju.
– Maknite tu ruku, dragi Bellino.
– Ne, i po sto puta ne! Već ste sada u stanju od kojeg me hvata užas. Pretpostavljao samja to, ali nikad neću pristati na takve grozote. Pustite me da odem, poslat ću vam svoje sestre.
Ja ga zadržah i naoko se smirih, ali u želji da ga lukavstvom iznenadim kliznuh rukom poput munje niz njegova leđa ne bih li se tim putem dočepao istine, no on me dočeka spreman, te se hitro diže i odgurnu moju ruku koja nije htjela ispustiti plijena, pokrivajući drugom ono što je nazivao svojom sramotom. I u taj tren vidjeh da je on uistinu muško, a vidio sam to, mislim, protiv njegove volje. Ostadoh zabezeknut i ogorčen, te ga prepun gađenja pustih da ode. Osvjedočio sam se dakle da je Bellino muškarac, no kakvog li jadnog muškarca! Dostojna prezira ne samo zbog njegove nakaznosti već i zbog sramotne spokojnosti u kojoj sam ga vidio u trenutku kad se nisam nadao opaziti nedvojbene znake njegove nemoćne neosjetljivosti.
Trenutak kasnije uđoše njegove sestre, no ja ih zamolih da odu rekavši im da mi se spava. Na vratima im napomenuh neka obavijeste Bellina da će putovati sa mnom jer više ne mora strepiti od moje radoznalosti. Zaključao sam vrata i legao na počinak, nezadovoljan u duši, jer iako je ono u što sam se osvjedočio moralo ohladiti moj žar, ipak nisam bio potpuno uvjeren. Ta što sam još htio? Avaj, što sam više razmišljao, sve sam manje razumijevao.
Ujutro sam otputovao s Bellinom srca rastužena plačem i jadikovkama dviju sestara i majke koja je mrmljala očenaše s krunicom u ruci i ponavljala uvijek isti napjev: Dio provvedera.43
43. Bog će se pobrinuti.
Ufanje u vječnu providnost što ga mahom pokazuju oni koji se bave zanatima što ih brani zakon ili vjera nije ni besmisleno, ni lažno, ni prijetvorno. Ono je naprotiv istinito i pravo, a u neku ruku i bogobojazno, jer izvire iz čista vrela. Ma kakvi da su njeni puti, uvijek je ruka koja upravlja događajima ruka nebeske providnosti, a oni koji u nju predano vjeruju bezazlena su čeljad, iako grešno krše zakone.
Pulchra Laverna
Da mihi fallere; da justo, sanctoque videri;
Noctem peccatis, et fraudibus objice nubem!44
44. Lijepa Laverno, I daj mi da obmanem svijet, da me drži za sveca i pravednika. Obavij tamom moje grijehe, a oblakom moje prijevare. Horacije, Epistolae, 16, 60–62.
U takvoj su se latinštini molili svojoj božici rimski tatovi u Horacijevo vrijeme. Veliki pisac, kako mi je rekao jedan isusovac, pokazao bi se neznalica u latinskom, da je doista napisao justo sanctoque.[66] No i među učenim isusovcima ima neznalica. Ta jesu li ikad tatovi marili za gramatiku?
[66]... justo sanctoque. U mnogim verzijama rukopisa Horacijevih Epistola nalazimo justum sanctumque, za koji su isusovci smatrali da je pravilan.
Eto me dakle na putu s Bellinom koji se, misleći da me je razuvjerio, s pravom nadao da neću više pokazivati nikakve radoznalosti. No uskoro je morao uvidjeti da se prevario. Ja nisam mogao podići očiju do njegovih a da ne planem žarkom ljubavlju. Rekoh mu da su njegove oči, oči žene a ne muškarca, te da se stoga moram opipom osvjedočiti da ono što sam u hipu u njeg nazreo nije samo čudovišno izrasli klitoris.
– To nije rijetkost – nastavio sam – no tu ću vam manu, koja uostalom nije odvratna većprije smiješna, laka srca oprostiti, ali ako je to, kao što pretpostavljam, uistinu klitoris, tad se moram uvjeriti, a to neće biti teško. Više ne zahtijevam da vidim već samo da opipam, i budite sigurni da ću, čim se osvjedočim, biti krotak poput janjeta, jer kad spoznam da ste muško, moja će strast u tili čas ugasnuti. Za taj gadni porok nemam, hvala bogu, nikakve sklonosti. Neodoljiva privlačnost vašeg bića, a nadasve vaše grudi koje ste razotkrili mojim očima i rukama u namisli da me oslobodite tvrdoglave moje obmane, sve me je to samo još jače učvrstilo u vjerovanju da ste djevojka. Priroda vaše građe, vaše noge, koljena i bedra, vaši bokovi i stražnjica, savršena su kopija oblika Afrodite Anadiomene, koju sam stotinu puta vidio. Ako je uza sve to ipak istina da ste samo kukavni uškopljenik, tad moram zaključiti da ste, znajući koliko ličite na djevojku, smislili okrutan naum kako da me ljubavlju zatravite, pa da me zatim natjerate u mahnitost uskraćujući mi opipljivo osvjedočenje koje bi me jedino moglo privesti razumu. Vi ste pronicav znalac ljudske prirode i ustrojstva, a uz to ste u najokrutnijoj školi izučili nepogrešivo umijeće kako da neizlječivom strasti zaludite mladića, dražeći je sveder, a ne gaseći je nikad, ali dragi moj Bellino, priznajte da takvo nasilje možete vršiti samo nad bićem koje ste mržnjom nakanili progoniti, a kad je tako, tad meni ne preostaje drugo već da napregnem ono malo razbora što ste mi ga ostavili, pa da i ja vas zamrzim, bili muško ili žensko. Znajte osim toga da vas zbog tvrdoglavosti kojom se ustežete da mi pružite dokaz za koji vas zaklinjem moram prezreti i kao uškopljenika, jer je važnost koju pridajete toj stvari budalasta i opaka. Ako imate u sebi ljudsku dušu, ne biste smjeli u svom nećkanju dulje ustrajati jer time dovodite moj duh, koji drugačije prosuđuje, u najstrašnije stanje sumnje. Sad kad sam vam otkrio u kakvoj je nedoumici moja duša, uvidjet ćete da ću se na kraju krajeva morati uteći sili, jer ako ste vi moj dušmanin i ja ću tako prema vama postupiti, bez lažnih obzira i smilovanja.
Na kraju te nesmiljene besjede, koju je saslušao ne otvarajući usta, on mi odgovori u ovih nekoliko riječi:
– Vi zaboravljate da niste moj gospodar i da sam pošao s vama na put pouzdavajući se uvašu riječ časna čovjeka koju ste mi zadali po Ceciliji. Imajte dakle na umu da ćete počiniti zločin umorstva ako nada mnom izvršite nasilje. Zapovjedite postiljonu da stane. Ja ću sići i nikome se neću pritužiti.
Izrekavši to, on brižnu u plač, koji dokraja smuti moju jadnu dušu. Umalo što nisam povjerovao da sam u krivdi, velim umalo, jer da sam bio siguran, na koljenima bih ga zamolio za oproštenje. Zatvorio sam se u mračnu i tvrdoglavu šutnju progovorivši tek na polovici treće postaje, koja se završavala u Sinigagliji, gdje sam odlučio večerati i prespavati. Prije dolaska u konačište trebalo je izreći posljednju riječ. U duši sam se nadao da bih ga još mogao urazumiti.
– Mogli smo se – rekoh mu dakle – rastati u Riminiju kao dobri prijatelji, samo da steprema meni osjetili i trunak smilovanja. Uz malo popustljivosti koja ni za vas ni za me ne bi imala nikakvih posljedica mogli ste me izliječiti od moje strasti.
– Ništa vas ne bi moglo izliječiti – odvrati hrabro Bellino toplim i nježnim glasom kojime iznenadi – jer vi ste zaljubljeni u mene, pa bio ja muško ili žensko. Čak da ste se osvjedočili da sam mladić, vi biste me i dalje ljubili, i što bih vas ja više odbijao to biste vi strasnije mahnitali. Kad biste uvidjeli da na sva vaša salijetanja ostajem hladan poput stijene, posve biste izgubili razum, pa biste poslije uzalud prolijevali suze pokajanja.
– Dajte mi neoboriv dokaz, i u meni ćete naći vjerna i časna prijatelja.

– Pomahnitali biste, kažem vam.
– Pomahnitao sam već onda kad ste preda mnom izložili sve svoje draži, a dobro steznali, to morate priznati, kako će one djelovati na me. Onda se niste bojali, i htjeli biste da povjerujem kako se bojite sada kad ne tražim drugo već da opipam ono što svakog pravog muškarca ispunja gađenjem.
– Oh, zar gađenjem? Uvjeren sam da bi se dogodilo upravo suprotno. Ali čujte kako ja otome sudim. Da sam djevojka, ne bih imala snage da se oduprem ljubavi, i ja to znam. No kako sam muško, dužnost i čast nalažu mi da ne udovoljim vašoj želji jer bi vaša strast, koja je sad prirodna, onog časa postala čudovišna. Vaša bi vatrena priroda postala neprijatelj vašeg razuma, a i sam bi vaš razum lako pošao stranputicom slabosti, te bi se, postavši sudionikom ružnog bluda, složio s prirodom. To opasno svjedočanstvo koje zahtijevate i kog se ne bojite oduzelo bi vam svaku moć nad vlaštitim bićem. Vaše oči i vaše ruke, tražeći uzalud ono što ne bi mogle naći, iskalile bi se nad onim što bi našle, pa bi se među nama desilo ono što je među muškarcima najniža opačina. Kako vi, čovjek tako prosvijetljena uma, možete vjerovati i kako možete obmanjivati sama sebe da biste me tad prestali voljeti? Zar mislite da bi poslije vašeg otkrića ono što vi zovete mojim dražima, u koje ste se – kako tvrdite – žarko zaljubili, nestalo? Znajte da bi vas možda zatravile još jače i da se vaša strast, postavši životinjskom pohotom, ne bi žacala nikakvih sredstava koje bi iznalazio vaš zaljubljeni duh samo da se zadovolji. Uvjeravali biste sama sebe da ćete me moći preobraziti u ženu ili biste pak zamišljali sebe kao ženu i zahtijevali da vas za takvu i držim. Vaš razum, zaveden strašću, nizao bi sofizme bez kraja. Tvrdili biste da je vaša ljubav za mene, muškarca, razumnija negoli da sam žena, jer biste joj izvor pronalazili u najčišćem prijateljstvu, a takvo biste umovanje zacijelo potkrepljivali primjerima o sličnim čudovišnim vezama. Obmanuti lažnim sjajem vlastita rasuđivanja preobratili biste se u bujicu koju nikakva brana ne bi mogla zaustaviti, i meni bi ponestalo riječi kojima bih mogao oboriti vaše razloge, a i snage da se obranim od vaše mahnite pomame. Naposljetku biste mi zaprijetili i smrću kad bih ustrajao u odluci da vas ne pustim u nepovredivi hram kom je mudra priroda načinila vrata što se samo na izlasku otvaraju. To bi bilo užasno obeščašćenje koje bi se samo uz moj pristanak moglo izvršiti, a ja vam se kunem da bih radije umro negoli vam popustio.
– Ništa se od tog ne bi dogodilo – odgovorio sam mu ponešto utučen njegovimuvjerljivim umovanjem. – Vi pretjerujete. Ja ipak sudim, a to vam moram reći, da bi, čak kad bi se tako i desilo, bio manji grijeh dopustiti prirodi stranputice ovakve vrste, koje će svaki pravi filozof smatrati nestašnom i bezazlenom igrom, negoli nerazumnim postupkom razgarati bolest duše koja bi inače bila tek časoviti hir.
Tako umuje svaki nesretni filozof kad se utekne mudrovanju u časovima u kojima uzburkane strasti smućuju božanske sposobnosti njegova duha. Ako hoćeš razborito umovati, ne smiješ biti ni zaljubljen ni gnjevan, jer nas te dvije strasti izjednačuju s nerazumnim životinjama, no mi nesrećom nismo nikad skloniji filozofiji no kad nas razapinju ljubav ili srdžba.
U Sinigagliju smo stigli oboje spokojniji, a kako je noć bila veoma mračna, potražili smo konak u poštanskom svratištu. Pošto sam dao otpremiti kovčege u jednu udobnu sobu, zapovjedio sam da nas posluže večerom. Kako se u sobi nalazila samo jedna postelja, hladno sam upitao Bellina bi li želio da mu se naloži i rasprostre krevet u nekoj drugoj sobi. On mi umiljato odgovori da će drage volje spavati u mojoj postelji.
Čitalac će lako zamisliti kako me je presenetio taj odgovor kome se ni u snu nisam nadao, a koji mi bijaše tako potreban da odagnam svu onu mračnu zlovolju što mi je trovala dušu. Predosjećao sam da se bliži rasplet, no nisam se usudio radovati ne znajući kakav će biti kraj. Znao sam samo to da mi u krevetu neće umaći čak ako bude tako bezočan da se kraj mene ispruži odjeven.
Sjeli smo za stol, a meni se učini da pred sobom vidim drugo biće, tako se bijaše izmijenio njegov govor, izraz i sjaj očiju.
U nestrpljenju da se što prije oslobodim more koja me je pritiskala nisam se po svom običaju dugo sladio s večerom, te se ubrzo digosmo. Bellino dade unijeti noćnu svjetiljku, zatvori vrata, zatim se razodjenu i legnu u krevet. Ja sam se, ne prozborivši ni riječi, poveo za njegovim primjerom.