Kazanova-Memoari

First topic message reminder :



Memoari Đakoma Đirolama Kazanove potpuno su jedinstveni u svetskoj književnosti. Ovaj venecijanski pustolov opisao je prvih pedeset godina svog neverovatno uzbudljivog života u vrlo obimnom delu Povest mog života, koja se pojavila posle njegove smrti. Neki su čak mislili da je Kazanova pseudonim, i da je ovu neprevaziđenu hroniku 18. veka napisao Stendal.
Kazanova je imao u najvećoj meri razvijeno osećanje za slobodu. Njegova književna nadarenost vodila je neprestanu borbu sa sklonošću ka avanturizmu, a iz te borbe moglo je da nastane ovakvo delo samo pod uslovom da ga starost i nemaština uklone iz društva, iz života, pa da on u svojoj usamljenosti, više radi utehe nego iz životnih ambicija, napiše ovu najpotpuniju hroniku svakidašnjeg i nesvakidašnjeg života XVIII veka.

XII
Bellino se otkriva - Dopao sam zatvora - Moj nehotični bijeg - Povratak u Rimini i dolazak u Bolognu
Čim sam legao, on se privinu uza me, a meni tijelom prostruji drhtaj. Stegoh ga na prsi i osjetih ga uzdrhtala u istom ushitu. Početak našeg razgovora bijaše bujica cjelova koji se izmiješaše i stopiše u jednom zanosu. Njegove ruke prve kliznuše niz moja leđa do bokova, a moje pođoše još niže, i ono na što naiđoh prože me srećom. Nisam tražio drugog dokaza, po milini koja me bijaše obuzela osjećao sam da sam imao pravo, a to sam još snažnije oćutio kad mi je ono ljupko biće uradilo ono što je najslađe. Nisam više mogao sumnjati. Bijah duboko uvjeren, ne trudeći se da proniknem u tajnu te preobrazbe i bojeći se prozboriti, da mi se divna sigurnost ne rasprši ili ne prometne u drugu koju nisam želio, pa se dušom i tijelom prepustih radosti koja je preplavila cijelo moje biće i koju je Bellino svrsrdno dijelio. Neizmjerna sreća tako silno proze sva moja ćutila da se priroda načas predala slatkom klonuću. Ostao sam trenutak nepomičan, ponirući u sebe i diveći se svom slavlju.
Vid i opip, dva osjetila koja su u tom komadu imala predstavljati glavna lica, odjednom spadoše na sporedne uloge. Moje oči nisu željele druge radosti već da se sklope nad obličjem stvorenja koje ih je očaralo, a moje se ćutilo opipa, koje se sve usredotočilo u vršcima prstiju, bojalo poći dalje jer nije moglo zamisliti da će naići na još nešto. Da se priroda tad drznula umaći s mjesta koje sam svim svojim sjetilima posjedovao optužio bih je s najvećeg kukavičluka.
Dvije su minute jedva protekle, a mi smo, ne prekidajući rječite šutnje, složno prionuli da se sve novim dokazima uvjerimo u zbilju uzajamne sreće i radosti. Bellino pokazujući mi je svakih četvrt sata slatkim uzdisajima, a ja pak tako što nisam htio drugi put doći do kraja svog trka. Cijelog sam svog života bio obuzet strahom da mi se hat pri novoj trci ne uzjoguni, a ta mi štednja nikad ne bijaše teška jer vidljivo uživanje koje sam davao ljubljenu biću sačinjavalo je četiri petine moga. Zbog toga razloga priroda se s pravom grozi starosti koja može sebi priuštiti naslade, ali je nikad ne može drugom dati. Mladost bježi od starosti jer je to njen najljući dušmanin koji je ipak na kraju zarobi. Starost tužna i slaba, nakazna i odvratna koja uvijek prerano dođe.
Naposljetku ipak moradosmo odahnuti. Prekid nam bijaše prijeko potreban. Nismo bili iscrpljeni, ali naša ćutila zahtijevahu da nam se duh smiri i razbistri kako bi se vratila u svoje tokove. Bellino prvi prekine šutnju zapitavši me da li se, po mom sudu, pokazala dovoljno zaljubljena.
– Zaljubljena? Ti dakle priznaješ da si žena? Reci mi, tigrice, kako si mogla tolikoodgađati svoju i moju sreću, ako je istina da me ljubiš? Ali kaži mi najprije da li je doista istina da si onog čarobnog spola koji sam netom u tebi, po sjetilima svojim, otkrio?
– Ti si sad gospodar svega. Uvjeri se sam.
– Da, ja se doista moram uvjeriti. Veliki bože! Kud je nestao onaj čudovišni klitoris kojisam jučer vidio?
Poslije potpuna osvjedočenja, iza kojeg je slijedio čin dugotrajne zahvalnosti, to mi ljupko biće stade ovako kazivati svoju povijest:
»Zovem se Teresa. Moj otac, siromašni činovnik pri bolonjskoj Akademiji, držao je na stanu slavnog kastrata Salimbenija, čudesnog muzičara i pjevača. Bio je mlad i lijep, iskazivao mi veliku privrženost, a meni je laskalo što mu se sviđam i godilo mi je kad me je hvalio. Bilo mi je tek dvanaest godina. Ponudio se da me uči muziku, i pošto se uvjerio da imam lijep glas, posvetio mi je svu svoju pažnju, te sam se već za nepunu godinu dana savršeno pratila na klavesenu. Za svoj trud dobivao je nagradu kakvu su tražili njegovi nježni osjećaji prema meni. Ja sam mu je usrdno poklanjala, ne osjećajući se poniženom, jer sam ga obožavala. Muškarci kao ti stoje, bez sumnje, daleko iznad ljudi njegove vrste, ali Salimbeni je bio iznimka. Njegova krasota, duh, ponašanje, njegova nadarenost i divne vrline njegova srca uzdizale su ga u mojim očima iznad svih muškaraca koje sam onda poznavala. Bio je skroman i obazriv, bogat i darežljiv. Sumnjam da je ikad naišao i na jednu ženu koja mu se mogla oprijeti, pa ipak nisam nikad čula da se pohvalio ijednom pobjedom. Sakaćenjem je od njega nastalo čudovište, ali vrline koje su ga resile učinile su ga anđelom.
Salimbeni je u Riminiju kod nekog učitelja glazbe uzdržavao jednog dječaka mojih godina. Otac tog djeteta, siromašan i opterećen brojnom obitelji, nije vidio drugog izlaza već da dade osakatiti svog nesretnog sina kako bi svojim glasom postao potpora nejakoj braći.
Taj se dječak zvao Bellino; ona dobrodušna žena koju ste upoznali u Anconi njegova je majka, a svi misle da je moja.
Već sam godinu dana pripadala Salimboniju, kad mi jednog dana ovaj u suzama javi da
me mora ostaviti i poći u Rim. Tješio me da ćemo se opet sastati. Ta me je vijest natjerala u očajanje. On je doduše bio sve uredio da me moj otac uzmogne dalje školovati, ali po nesreći upravo tada otac mi oboli i umre, te ja ostadoh siročetom.
Videći u kakvom sam položaju, Salimbeni nije imao snage da odoli mojim suzama, te odluči da me povede u Rimini i smjesti kod istog učitelja glazbe gdje se odgajao i njegov mladi štićenik.
Stigavši onamo, smjestismo se u gostionici, i pošto se malo odmorio, on me ostavi i uputi se učitelju glazbe da uglavi pojedinosti oko mog smještaja. Ali ubrzo vidjeh ga kako se vraća utučena i žalosna izraza: mladi Bellino umro je na dan uoči našeg dolaska.
Dok je premišljao o tom kakvu će bol gubitak tog dječaka pričiniti jadnoj majci, sinu mu pomisao da me odvede u Bolognu pod Bellinovim imenom i smjesti kod pokojnikove majke kojoj će, jer je bila siromašna, biti od koristi da čuva tajnu.
– Stavit ću joj na raspolaganje – govorio mi je – sva sredstva da te uzmogne dokraja izobraziti u glazbi, a za četiri godine dopremit ću te u Dresden (Salimbeni je naime bio u službi saskog izbornog kneza i poljskog kralja) ne kao djevojku, već kao kastrata. Ondje ćemo živjeti zajedno a da nam to nitko neće moći zamjeriti, i tako ćeš me ti do smrti usrećivati. Sad je samo sve u tome da se prikažeš kao Bellino, što će uostalom biti lako, jer te u Bologni nitko ne poznaje. Jedino će Bellinova majka biti upućena u tajnu, dok ostala djeca te žene, koja brata nisu vidjela od najranijeg djetinjstva, neće ništa ni slutiti. Ali morat ćeš se, ako me voliš, odreći svog spola, morat ćeš ga zauvijek izbrisati iz sjećanja i smjesta otputovati u Bolognu pod Bellinovim imenom i prerušena u dječaka. Tvoja će jedina briga biti da nitko u tebi ne prepozna djevojku. Spavat ćeš sama, odijevat ćeš se odvojeno od drugih, a kad ti za godinu-dvije porastu grudi, bit će to prirodna mana koja je svojstvena mnogima od naše vrste. Osim toga, prije no što pođeš dat ću ti jednu malu napravu i naučit ću te kako ćeš je pričvrstiti tako da, podvrgnu li te nekad pregledu, lakše povjeruju da si muško. Ako prihvatiš ovaj plan, siguran sam da ću moći s tobom živjeti u Dresdenu bez bojazni da ću sablazniti pobožnu kraljicu. Pristaješ li?
Nije ni načas trebao sumnjati u moj pristanak, jer sam ga, kako ti već kazah, obožavala.
Čim sam se prerušila u mladića, otputismo se u Bolognu, kamo stigosmo kad se hvatala noć. Pošto smo uz pomoć malo zlata sve dogovorili s Bellinovom majkom, uđoh u njenu kuću nazivajući je svojom dragom majčicom, a ona me poljubi zovući me svojim dragim sinom.
Salimbeni nas ostavi i zamalo se vrati noseći napravu koja je morala dopuniti moju preobrazbu. U prisutnosti moje nove majke nauči me kako da je pričvrstim s malo ljepljive smole, i ja sam tako preobražena bila toliko nalik na svog prijatelja da bi me svak smatrao za uškopljenika.
Tome bih se od srca nasmijala, da mi zbog naglog odlaska obožavana bića nije krvarilo srce. Salimbeni je naime otišao čim je neobični pokus bio obavljen.
Ljudi se rugaju predosjećajima, ni ja sama ne vjerujem u njih, ali onaj predosjećaj koji me je preplavio u trenutku dok se, cjelivajući me, opraštao sa mnom nije me prevario. Osjetila sam kako je svim mojim udovima prostrujio drhtaj smrti; učinilo mi se da ga vidim posljednji put: onesvijestila sam se.
Tužne li mene! I odviše sam dobro predosjetila. Salimbeni je još tako mlad prije godinu dana umro u Tirolu kao pravi filozof. Gubitak dragog bića prisilio me da iskoristim svoje sposobnosti kako bih mogla živjeti.
Majka mi je savjetovala da se i dalje izdajem za kastrata, nadajući se da će me tako moći odvesti u Rim. Pristala sam, jer nisam imala hrabrosti da razmišljam kojim putem da krenem.
U međuvremenu je ona prihvatila ponudu kazališta iz Ancone i izabrala mlađeg sina Petronija da nastupa kao plesačica. I tako smo napravili jedan svijet obrnut naopačke.
Poslije Salimbenija ti si jedini muškarac kojeg sam upoznala, i ako poželiš, stajat će samo do tebe da me vratiš mom ženskom spolu i da me riješiš imena Bellino koje sam poslije smrti svog zaštitnika omrzla i koje mi počinje stvarati sve nesnosnije neugodnosti.
Nastupila sam svega u dva kazališta i svaki sam se put morala podvrći sramnom i odvratnom ispitu, jer se svima čini da sam odviše nalik na djevojku i ne žele me primiti dok ne dobiju sramotno uvjerenje.
Dosad sam srećom imala posla sa starim svećenicima koji su se zadovoljavali površnim pregledom i zatim izvještavali biskupa, ali može se lako desiti da naiđem na mlađe, pa će ispitivanje biti mnogo temeljitije.
Pored toga sam svakodnevno izložena napadima kojima me progone dvije vrsti muškaraca: ponajprije oni koji poput tebe ne mogu vjerovati da sam muško, a zatim oni koji se, da bi zadovoljili svoje gadne sklonosti, vesele što sam muško, ili pak imaju računa da me za takva smatraju. Ovi me najupornije opsjedaju. Njihove su strasti tako bestidne, njihove navade toliko niske da mi je duša tako ojađena te se bojim da nekog od njih ne udarim bodežom u nastupu uzavrele jarosti koju u meni izazivaju njihove bestidne ponude.
Smiluj se, anđele moj, ako me voliš, budi mi velikodušan! Izvuci me iz ovog stanja beščašća i poniženja. Uzmi me sa sobom. Ne tražim da budem tvoja žena; bilo bi to previše sreće za mene; ja bih da ti budem samo prijateljica, kao što bih bila Salimbeniju. Moje je srce čisto, osjećam se stvorenom da uzvisim svoj život nepokolebljivom vjernošću svom ljubavniku. Ne napuštaj me! Nježnost koju si mi ti nadahnuo prava je i istinita; ona koju sam osjećala za Salimbenija bila je nevina i potjecala je iz moje mladosti i zahvalnosti. Tek sam po tebi doista postala ženom.«
Njena me ispovijest duboko dirnu i dok sam joj nježno otirao suze, oči su mi se vlažile a srce drhtalo. Zarekoh se da je neću ostaviti i da ćemo zauvijek združeni poći u susret sudbini. Neobična priča koju sam netom čuo svega me je zatravila jer je zračila čistom istinom, no pitao sam se da li se za ovo kratko vrijeme što sam proboravio u Anconi u njoj mogla roditi prava ljubav.
– Kako si, ako si me uistinu zavoljela – upitah je – mogla dopustiti da toliko patim, ikako si mogla podnijeti da spavam s tvojim sestrama?
– Jao, ljubljeni prijatelju, pomisli na našu veliku bijedu i na teškoće u kojima bih senašla da sam se otkrila. Voljela sam te od prvog časa, ali jesam li mogla biti sigurna da naklonost koju mi pokazuješ nije tek tvoj hir? Videći kako si olako prešao od Cecilije na Marinu, mislila sam da ćeš tako uraditi i sa mnom čim udovoljiš svojim željama. A kad sam vidjela što si napravio s onom robinjom na turskom brodu, a sve to na moje oči, tad sam napokon uvidjela kako si nestalan i kako malo cijeniš sreću što ju pruža ljubav. Da si me volio, ne bi to učinio u mojoj prisutnosti. Bojala sam se da i mene poslije ne prezreš, a samo bog zna koliko sam zbog toga trpjela. Vrijeđao si me na stotinu načina, mili moj prijatelju, ali ja sam te branila pred samom sobom videći te onako razdražena i željna osvete. Zar mi se nisi i danas prijetio u kočiji? Priznajem da sam se prestrašila, ali nemoj misliti da me je strah nagnao u tvoj naručaj. Odluku da ti se sva predam donijela sam već onog časa kad sam ti poslala Ceciliju s molbom da me povedeš u Rimini.
– Ne misli sad na ugovor o odlasku u Rimini, jer mi ćemo produžiti ravno do Bologne,gdje ćemo se zadržati nekoliko dana, a onda ćeš sa mnom u Veneciju, odjevena kako priliči tvom spolu, pa neka te ravnatelj opere pronađe, ako može!
– Tvoja će volja uvijek biti moja. Salimbenija više nema, ja sam slobodna i dajem se etočitava tebi. Ti ćeš imati moje srce, a nadam se da ćeš i ti meni zavazda darovati svoje.
– Daj mi da te još jednom vidim s onom čudnom napravom koju ti je dao Salimbeni.

– Odmah.
Ona siđe s kreveta, uli u vrčić malo vode, zatim izvadi iz kovčega lijepak, istopi ga i zalijepi onu čudovišnu napravu. Ugledao sam nešto čemu bi oči teško povjerovale, djevojku s prelijepim ženskim tijelom koju je onaj bijeli privjesak što kao da pokazivaše put slatkom zdencu njena spola čini još neodoljivijom.
Rekoh joj da je imala pravo što mi nije dala da je opipam, jer bih pomahnitao od žudnje i postao ono što nisam, ukoliko me ne bi odmah umirila otkrivši mi tajnu naprave. Htio sam joj pokazati da ne lažem, i mi zapodjenusmo šaljiv ljubavni bojak. Poslije toga svlada nas sladak umor, i kad se probudismo, bijaše već uvelike dan.
Zanesen svim što sam čuo iz usta te djevojke, njenom ljepotom, darovitošću, čistoćom njene duše i osjećaja, dirnut njenom nesrećom i okrutnom sudbinom koja ju je nagnala da živi lažnom ličnosti i da bude izložena rugu i sramoti, odlučio sam da svoju sudbu povezem s njenom ili njenu sa svojom, jer smo oboje bili sličnog porijekla.
Razmišljajući dalje, uvidio sam da ćemo naše združenje morati posvetiti pečatom braka, što će samo, kako sam onda mislio, povećati našu nježnost i uzajamno poštovanje te nam pribaviti ugled u društvu koje našu vezu ne bi nikad prihvatilo bez potvrde građanskih zakona. Teresina velika nadarenost jamčila mi je da nam nikad neće ništa uzmanjkati, a ni ja nisam sumnjao u svoje sposobnosti, iako onog časa nisam znao na što i kako da ih upotrijebim. No naše će ljubavi nestati ako se ja budem osjećao poniženim što živim na njen trošak, ili ako se ona zbog toga promijeni i uzoholi. Kad bi se Teresa pokazala spodobnom za ovakvu niskost, postala bi vrijedna mog najdubljeg prezira. Dok to ne budem izveo načistac, neću biti miran, pa stoga naumih da je podvrgnem kušnji koja će mi kao na dlanu pokazati njenu dušu. U toj nakani ovako joj progovorih:
– Tereso, draga moja, sve što si mi rekla dokazuje da me ljubiš, a tvoja čvrsta vjera umoju ljubav toliko me dira da ću učiniti sve kako bih ti dokazao da se nisi prevarila. Na tvoje plemenito povjerenje uzvratit ću ti iskrenošću ravnom tvojoj. Ja sam tebe sad upoznao, no ti mene još nisi. Kažeš da ti je to svejedno, a dokaz je tome ljubav kojom si mi se predala. No upravo to me odviše unizuje pred tobom, premda me ti u svojoj velikoj plemenitosti želiš uzdići iznad sebe. Ti nećeš ništa da znaš o meni, želiš samo da budeš moja i da zauvijek sačuvaš moje srce. To je lijepo, Tereso, ali to me ponizuje. Ti si mi povjerila svoje tajne, sada je red da ja tebi povjerim svoje. Obećaj da ćeš mi, kad sve saznaš, iskreno reći da li se išta izmijenilo u tvojoj duši.
– Kunem ti se. Neću ti ništa prešutjeti, ali nemoj biti okrutan i ne povjeravaj mi lažnetajne. I da znaš sve će ti biti uzalud ako si naumio da se pokažeš nedostojnim moje ljubavi.
To ćete samo poniziti u mojim očima. Ne bih voljela saznati da si spodoban za pokvarenost i himbu. Budi siguran u mene kao što sam ja u tebe. Reci mi uvijek istinu bez okolišanja.
– Kad hoćeš, onda poslušaj. Ti misliš da sam bogat, a ja to nisam. Kad ispraznim ovukesu, neću više imati ništa. Ti možda misliš da sam otmjena roda, a moje je porijeklo jednako neznatno ili čak neznatnije od tvog. Nemam dara za unosne poslove, nemam službe, ne znam čak ni to hoću li za nekoliko mjeseci imati što da jedem. Nemam ni roditelja, ni prijatelja, ne očekuje me nikakvo nasljedstvo i ne znam što mi sprema budućnost. Sve što imam, to su mladost, zdravlje, odvažnost, malo duha i nešto dara za pisanje. Moje je najveće blago što sam svoj gospodar, što ne ovisim ni o kome i ne bojim se nesreće. Sklon sam rasipništvu. Takav je eto tvoj čovjek, i sad odgovori, lijepa Tereso.
– Prije no što odgovorim, reći ću ti da je svaka tvoja riječ za me sveta istina. U tvojojispovijedi nije me ništa iznenadilo osim plemenite hrabrosti kojom si je iskazao. Znaj da sam to po nekim znacima naslutila već u Anconi, no nisam se uplašila, štaviše, bilo mi je drago, jer sam se tek tada usudila ponadati da ću te osvojiti. A sad poslušaj moj odgovor. Kažeš da si siromašan a uz to i rasipnik. Vjeruj mi da ljepših riječi nisam mogla čuti, jer ako me voliš, tad nećeš prezreti dar kojim ću te darivati. To sam ja sama, kakvu me vidiš i voliš. Predajem ti se, tvoja sam sva, brinut ću se za tebe. Za budućnost se ne brini, već samo misli kako ćeš me voljeti, mene jedinu. Odsada više nisam Bellino. Hajdemo u Veneciju, moje će nam umijeće osigurati život. Ako nećeš Veneciju, hajdemo kamo ti hoćeš.
– Ja moram u Carigrad.
– Hajdemo onda u Carigrad. Ako se bojiš da bi me zbog ženske nestalnosti mogaoizgubiti, vjenčajmo se, i imat ćeš na mene zakonito pravo. Ne kažem da ću te kao muža više voljeti, no laskalo bi mi nazivati se tvojom suprugom. Bit će to veselo, pa ćemo se zajedno smijati.
– Neka bude kako kažeš. Vjenčat ćemo se već prekosutra u Bologni jer želim da budemošto tješnje vezani, vezama ljudskim i prirodnim.
– Nisam mogla ni sanjati toliko sreće. U Riminiju nemamo više što raditi. Otići ćemosutra ujutro. No sad nemojmo ustajati, neka nam donesu ručak u krevet, a onda ćemo se sladiti u ljubavi.
– To ti je pametno.
I tako nam druga noć proteče u nasladi i zadovoljstvu. Pošli smo u samo svanuće, i nakon četiri sata putovanja zaustavismo se u Pesaru, gdje ručasmo. Upravo kad htjedosmo ući u kočiju da nastavimo put, pristupi nam jedan vodnik u pratnji dvojice strijelaca, koji nas zapita kako se zovemo i zatraži putnice. Bellino mu odmah pruži svoju. Ja htjedoh učiniti isto i posegoh u džep, ali moje putnice nema. Znao sam da sam je stavio zajedno s kardinalovim pismima. Pismo sam našao, ali putnice nisam. Sve sam pomno pretražio, no uzalud. Vodnik naredi postiljonu da čeka i udalji se. Vrati se za pola sata i predavši Bellinu njegovu putnicu reče mu da može nastaviti put, dok mene ima predvesti zapovjedniku. Ovaj me zapita zašto nemam putnice.
– Izgubio sam je.
– Putnice se ne gube samo tako.
– Gube se, a dokaz je što sam ja svoju izgubio.
– Vi nećete dalje.
– Ja dolazim iz Rima i putujem u Carigrad s jednim pismom kardinala Acquavive. Evo,pogledajte pismo zapečaćeno njegovim grbom.
– Dat ću vas odvesti gospodinu de Gagesu.
I tako me dovedoše pred slavnog generala, koga nađoh okružena čitavim njegovim štabom. Pošto mu ispripovjedih isto što i zapovjedniku, zamolih ga neka mi dopusti da nastavim put.
– Jedino što mogu učiniti za vas jest da vas držim pritvorena dok iz Rima ne stigne nova putnica na ime koje ste dali ophodnji. Samo se vjetrogonjama može dogoditi da izgube putnicu. To će naučiti kardinala da ubuduće takvima ne povjerava važne zadatke.
Potom zapovjedi da me odvedu u glavnu stražarnicu koju su nazivali Santa Maria, a nalazila se izvan grada. No prije toga me otpratiše na poštu da napišem pismo kardinalu. Opisah mu svoju nevolju zaklinjujući ga da mi smjesta pošalje novu putnicu, izravno na vojni ured. Pismo sam poslao po tekliću. Poslije toga se izljubih s Teresom, koja bijaše sva očajna zbog te neprilike. Rekao sam joj neka me čeka u Riminiju i jedva je nagovorih da uzme sto cekina.
Ona je htjela ostati u Pesaru, ali ja ni da čujem o tom. Naredih da mi skinu kovčeg, i kad se kočija udaljila, pustih da me odvedu u stražarnicu. Ima časova kad i najveći optimist posumnja u valjanost svog prosuđivanja, ali stoik će, ako nije odviše krut, znati uvijek ublažiti njihov gorak okus. Najviše me žalostila Teresina bol puna strepnje. Istrgnuta iz mog naručja u prvim slatkim trenucima naše veze, gušila se od bola jedva suzdržavajući suze. Nije se htjela dijeliti od mene sve dok je nisam uvjerio da ćemo se za deset dana vidjeti u Riminiju. I sama je uviđala da ne smije ostati u Pesaru.
Kad stigosmo u Santa Mariju, časnik me odmah preda vojnicima u stražarnici. Bijaše tu neki prokleti Katalonac koji me nije udostojao ni odgovora kad sam, sjedeći na svom kovčegu, rekao da imam novaca i da bih želio pristojan krevet i slugu koji će se pobrinuti za moju udobnost. Morao sam provesti noć na slami, bez večere, među katalonskim vojničinama.
Kad se sutradan mijenjala straža, predadoše me jednom časniku prijazna i susretljiva ponašanja. Bijaše rodom iz Francuske. Francuzi su mi se uvijek sviđali, dok Španjolce nikad nisam mogao trpjeti. Pa ipak su me Francuzi često nasamarili, a Španjolci nikad. Stoga ne valja odviše vjerovati svojim sklonostima.
– Kojem slučaju – zapitat će me časnik – imam zahvaliti, velečasni, što vas imam pod svojom paskom?
Na te udvorne riječi prvi put malo odahnuh. Kad sam mu sve ispričao, on primijeti da je to uistinu zabavno, iako ja ne bih rekao da je u toj žalosnoj priči bilo išta zabavno, no čovjek kojemu se ona činila zabavom morao mi se otprve svidjeti. On mi dodijeli jednog vojnika kao poslugu, i taj mi dobavi krevet, stolice i sve što mi bijaše potrebno. Časnik je krevet dao prenijeti u svoju sobu.
Pošto smo na njegov poziv zajedno objedovali predloži mi da odigramo partiju piketa, i ja do večere izgubih tri ili četiri cekina. On mi reče da moje kartaško umijeće zaostaje za njegovim, a još više za vještinom časnika koji će ga sutradan smijeniti. Zato me upozori neka ne igram s njim, i ja sam taj savjet poslušao. Obavijestio me da će na večeru doći neki ljudi i da će se poslije otvoriti banka faraona, a bankar će biti čovjek protiv kojeg neka ni za živu glavu ne igram. To je, reče, jedan Grk[67]. Igrači doista dođoše i zaigraše cijelu noć. Protivnici banke izgubiše i napadoše bankara, no ovaj mirno strpa novac u džep, pošto je mom prijatelju časniku isplatio dobitak na ulog u banci. Bankar se zvao don Bepe il Cadetto. Kako sam po govoru odmah u njem prepoznao Napuljca, zapitao sam časnika zašto mi je rekao da je Grk. On mi tad objasni što ta riječ znači u kartaškom jeziku. Njegove pouke bijahu mi kasnije na veliku korist.
[67]... jedan Grk. – Ovdje u značenju varalice, prema grčkom varalici Theodorosu Afulosu, koji je bio poznat sa svojih prijevara čak i u Versaillesu.
Narednih pet dana nije se desilo ništa vrijedno spomena. Šestog se dana opet pojavi francuski časnik koji se prema meni onako lijepo pokazao. Videći me, reče da se najiskrenije raduje što me je još zatekao, na što se ja kiselo osmjehnuh. Predveče opet dođoše oni igrači, i igra se završi isto kao i prošli put, s tom razlikom što je jedan od operušanih protivnika nazvao bankara lopovom, i žestoko ga opatrnuo palicom, preko čega je »Grk« stoički prešao. Devet godina kasnije susreo sam ga u Beču kao kapetana u službi carice Marije Terezije. Ponovo sam ga susreo poslije deset godina, no tog puta kao pukovnika, pa onda kao milijunaša, a prije petnaestak godina vidio sam ga u tamnici. On bijaše naočit, no, čudne li stvari, lice mu je uza svu ljepotu bilo lopovsko. Takvih sam lica viđao i u drugih, u Cagliostra, na primjer, i još u nekih koji još nisu dopali tamnice, ali je zacijelo neće izbjeći. Ako je čitalac radoznao, rado ću mu došapnuti tko su ti ljudi.
Za desetak dana što sam čekao na putnicu koja je imala uskoro stići, postao sam poznat i omiljen u cijeloj vojsci. Često sam znao odšetati i izvan vidokruga straže. Nisu se bojali da ću pobjeći, znajući da bih time najviše naškodio samom sebi. No jednog mi se dana desi nešto najčudnije: šećući se izjutra oko šest sati na desetak koračaja od stražarnice, zape mi oko za jednog časnika koji je upravo sjahao s konja, prebacio životinji uzde na vrat i nekamo se udaljio. Razmišljajući o poslušnosti životinje koja je mirno stajala poput vjernog sluge kome je gospodar zapovjedio da čeka, polako sam joj se približio i bez ikakve namisli, prihvatio uzde, stavio nogu u stremen i uzjahao. Tad sam prvi put u životu pojahao konja. Mora da sam ga nehotice podbo palicom ili petom, jer on poleti poput strijele, jureći sve bjesomučnije što sam ga grčevitije stiskao koljenima sve iz straha da ne padnem. Lijevu nogu čak nisam dospio staviti u stremen. Posljednja isturena straža povika mi neka stanem, no tu zapovijed uza svu dobru volju nisam mogao izvršiti. Konj projuri poput vihora. Začu se pucanj i nekoliko mi metaka prozuji pored glave. Kod prve isturene straže Austrijanaca, vojnici zaustaviše konja, i ja zahvalih bogu što sam opet na čvrstoj zemlji. Husarski me časnik zapita kud se tako žurim, a ja, ne razmišljajući, odgovorih da o svojim poslima mogu polagati računa samo knezu Lobkowitzu, vrhovnom zapovjedniku koji se nalazi u Riminiju. Časnik smjesta zapovjedi dvojici husara da uzjašu. Pošto su me posjeli na konja, poletjesmo trkom u Rimini, gdje me predvedoše pred zapovjednika straže koji me odmah uvede knezu.
Kneza zatekoh samog i odmah mu ispričah sve po istini, na što on prasnu u smijeh rekavši da bi samo budala mogla u to povjerovati. Zatim primijeti da bi me morao lišiti slobode, ali da će me ipak poštedjeti toga zla. Pozvavši pobočnika, zapovjedi mu da me izvede iz grada na vrata Cesene, a meni reče da odande mogu ići kamo me volja, ali neka mi više ne padne na pamet da dođem u njegovu vojsku bez putnice jer ću se loše provesti. Zapitao sam da li bih mogao dobiti natrag svog konja. Odgovori mi da ne mogu jer nije moj.
Prekasno sam se pokajao što ga nisam zamolio da me pošalje natrag španjolskoj vojsci.

Prolazeći pokraj jedne kavane, časnik koji me je imao izvesti iz grada upita da li bih volio popiti šalicu čokolade. Odgovorio sam potvrdno, i mi uđosmo. Odmah sam opazio Petronija, i dok je časnik pozdravljao nekog, zapitah ga gdje stanuje i opomenuh ga neka nijednim migom ne pokaže da me poznaje. Kad popismo čokoladu, časnik plati, i dok smo polazili kaza mi svoje ime, na što ja rekoh svoje i ispričah mu čudnovatu zgodu koja me je dovela u Rimini. On me upita jesam li se zaustavio u Anconi. Kad potvrdih, on se značajno osmjehnu. Potom mi reče neka u Bologni zatražim putnicu, pa neka se vratim u Rimini, a onda bez ikakve bojazni u Pesaro, gdje bih mogao iskupiti svoj kovčeg ako onom časniku platim konja kog sam odveo. Uto stigosmo na gradska vrata, i on me ostavi poželjevši mi sretan put.
I eto me opet slobodna, s dosta novca i nakita, ali bez kovčega. Teresa je bila u Riminiju, a ja se nisam smio onamo vratiti. Stoga odlučih da smjesta odem u Bolognu, zatražim putnicu i da se potom vratim u španjolsku vojsku kamo je već zacijelo stigla putnica iz Rima. Htio sam naime i dobiti svoj kovčeg i biti uz Teresu do kraja njenog ugovora s ravnateljem opere u Riminiju.
Padala je kiša, a ja sam imao svilene čarape, pa se stadoh ogledavati za nekim kolima. Sklonio sam se pod trijem jedne kapelice, čekajući da kiša prestane. Svoj sam lijepi kaput obukao naopačke da me ljudi ne smatraju velečasnim. Uto naiđe neki seljak, i ja ga upitah ima li kola da me preveze do Cesena. On reče da ima, ali da se nalaze na pola puta hoda. Rekoh mu da ode po njih, a ja ću ga pričekati. Ali evo što se zgodi: dok je kiša sveudilj lila, naiđe jedno četrdeset natovarenih mazgi koje su išle putem Riminija. Ja priđem jednoj, stavim joj bez ikakve svjesne namisli ruku na vrat, i idući polako ukorak s njom, uđem opet u Rimini. Mora da sam izgledao kao pravi mazgar, jer se nitko i ne osvrnu na me. Čak me ni mazgari nisu primijetili. Prvom derančiću na kog naiđoh dadoh dva novčića, i on me odvede do kuće gdje je stanovala Teresa. Kose skrivene ispod noćne kapice, šešira oborena na čelo, skrivajući lijepu palicu ispod preokrenuta kaputa, nisam baš nalikovao na čovjeka od položaja. Čim sam ušao u kuću, zapitah neku služavčicu gdje je soba Bellinove majke. Ona mi je pokaza, i ja za časak ugledah Bellina prvi put u ženskoj odjeći. Čekala me je s cijelom obitelji jer ih je već Petronije obavijestio o susretu u kavani. Ispričavši im ukratko čudnovat doživljaj, ozbiljno ih upozorih da moj povratak treba držati u najvećoj tajnosti. Na to se svak zakune da me neće odati, no Teresa nikako da se umiri, strepeći pred opasnošću kojoj sam se izložio. Uza svu ljubav i radost što me opet vidi, prekoravala me je s mog postupka, smatrajući ga odveć nepromišljenim. Rekla mi je da svakako moram smisliti način da odem u Bolognu i dobijem putnicu, kako mi je savjetovao gospodin Weiss.[68]
[68] to jest časnik koji je Casanovu otpratio iz grada.
– Ja poznam tog časnika – nadovezala je – to je čovjek veoma častan, ali on svake večeri dolazi ovamo, pa ćeš se morati sakriti.
No za to smo imali dosta vremena jer je bilo tek osam sati izjutra. Teresi sam dao riječ da ću otići, i pokušao je umiriti uvjeravajući je da ću već smisliti način kako da se neopažen išuljam iz grada. Za to je vrijeme Petronije obilazio ulicama, raspitujući se za one mazgare. Mislio sam da bih s njima mogao izići kao što sam i ušao.
Odvevši me u svoju sobu, Teresa mi povjeri da je još prije dolaska u Rimini susrela ravnatelja opere koji ju je odmah smjestio u ovaj stan zajedno s cijelom obitelji. Ona mu je u četiri oka povjerila da je žensko i da joj je dozlogrdilo predstavljati se kao kastrat, te da će je odsele uvijek vidjeti u haljinama njena spola. Ravnatelj joj je odobrio i čestitao na odluci. Rimini je naime potpadao pod drugu zakonodavnu oblast, pa ženama nije, kao u Anconi, bilo zabranjeno da nastupaju u kazalištu. Na kraju mi reče da je potpisala ugovor za svega dvadeset predstava koje će početi poslije Uskrsa, te će me, ukoliko ne bih mogao ostati u Riminiju, poslije isteka ugovora potražiti gdje budem htio. Odvratio sam da se, budem li imao putnicu, nemam u Riminiju čega bojati, pa stoga ne vidim zašto ne bih tih šest nedjelja ostao uz nju. Znajući da barun Weiss zalazi k njoj, upitah je nije li mu ona rekla da sam se zadržao u Anconi. Ona reče da jest, i da mu je čak ispričala kako sam zbog izgubljene putnice dopao zatvora. Sad mi je bilo jasno zašto se onako značajno osmjehnuo.
Poslije toga za mene toliko važnog razgovora odoh da pročavrljam s majkom i sa svojim dvjema ženicama koje nisu bile onako vesele i otvorene kao nekad jer su naslućivale da je Bellino, koji više ne bijaše ni kastrat, ni njihov brat, pod imenom i obličjem Terese posve zavladao mojim srcem. U tom se nisu varale, a ja se nisam potrudio da ih ma i jednom poljubim. Strpljivo sam saslušao jedikovke poštovane majke koja je tvrdila da je Teresa, otkrivši svoj pravi spol, izgubila čitavo bogatstvo, jer bi oko poklada u Rimu zaradila tisuću cekina. »U Rimu bi, dobra moja gospođo«, rekao sam naposljetku, »ubrzo otkrili prijevaru, pa bi je doživotno zatočili u nekom mračnom samostanu.«
Uza svu zabrinutost i opasnost koje su me sa svih strana vrebale proveo sam čitav dan sa predragom Teresom u koju sam svakog trenutka bivao sve zaljubljeniji. Tek naveče, kad začusmo gdje netko dolazi, ona se nevoljko otrgnu iz mog naručja. Sakriven u tami, vidjeh baruna Weissa kome Teresa poput princeze pruži ruku na poljubac. Kao prvu novost časnik joj ispriča susret sa mnom. Ona reče da je to raduje, i dok joj je časnik govorio o savjetima koje mi je dao, slušaše ravnodušna izraza. Ja se nisam prestajao diviti Teresinu držanju koje bijaše tako puno dostojanstva i suzdržijivosti da nijednog časka ne osjetih žalac ljubomore. Barun se oprosti oko deset sati i dok se Marina spremala da mu posvijetli, Teresa je jedva čekala da se vrati u moj zagrljaj. Večerali smo u veselju i zadovoljstvu, i baš smo se spremali na spavanje kadli osvanu Petronije koji nas obavijesti da šest mazgara s trideset mazgi polazi prije svanuća za Ceseno, i da bih, odem li u konjušnicu gdje oni piju prije odlaska, mogao lako izaći s njima iz grada, bez bojazni da će me odviše zapitkivati. Utvrđujući da ima pravo, složih se bez kolebanja s tim savjetom, a Petronije obeća da će me probuditi dva sata prije osvita. Nije me trebao buditi. Ja sam ga prije urečena vremena čekao spreman i odjeven. I tako sam ostavio dragu Teresu sigurnu u moju ljubav i postojanost, no brižnu zbog opasnosti koje su me čekale pri izlasku iz Riminija. Htjela mi je vratiti šezdeset cekina što sam joj ih onomadne dao, ali ja ih odbih, upitavši je uz posljednji cjelov što bi mislila o meni kad bih pristao da ih primim.
Otiđoh dakle u onu konjušnicu i rekoh jednom mazgaru kojem sam platio piće da bih rado na jednoj od njegovih mazgi pojahao do Savignana. »Po volji vam«, odgovori mi poštenjačina, »no ja bih vam savjetovao da uzjašete tek izvan grada i da kroz vrata izađete pješice kao da ste jedan od goniča«. To bijaše baš ono što sam htio. Petronije me otprati sve do gradskih vrata, i ja ga pri rastanku u znak zahvalnosti bogato obdarih. Iz Riminija izišao sam sretno kao što sam i ušao. S mazgarima sam se rastao u Savignanu gdje sam odspavao nekoliko sati, a onda se poštanskom kočijom uputih do Bologne. Prvu sam noć proveo u nekom prljavom i sumornom svratištu.
Već sam se drugi dan uvjerio da neću moći dobiti putnicu. Govorili su mi da mi je u Bologni ne treba, a u tom su imali pravo, no meni je i te kako trebala. Zato odlučih da pišem francuskom časniku, koji mi je drugog dana mog zatočeništva iskazao onolike usluge, da se raspita u vojnom uredu da li je stigla moja putnica, i ako jest, da mi je pošalje. Usput sam ga zamolio da se obavijesti o vlasniku konja što sam ga nehotice odveo, jer je pravo da ga platim. Zbog sveg toga odlučio sam da čekam Teresu u Bologni, i istog sam je dana obavijestio o toj odluci zaklinjući je da me nikad ne ostavlja bez pisama.
Predao sam pisma na poštu, a u narednom poglavlju saznat će čitalac što sam još uradio tog dana.

XIII
Napuštam svećeničko ruho i oblačim vojničku odoru - Teresa odlazi u Napulj, a ja u Veneciju gdje stupam u službu domovine - Ukrcavam se za Krf i silazim na šetnju u Orsari - Put do Krfa - Odlazak u Carigrad.
Kad sam stigao u Bolognu, nastanio sam se u nekoj neuglednoj krčmi kamo bi rijetko koji gost zašao, a sve to iz bojazni da ne privučem nečiju pažnju. Pošto sam poslao ona dva pisma, kupio sam nešto rublja da se presvučem, a kako je povratak mog kovčega bio prilično nesiguran, pomislih da bi trebalo da kupim i novu odjeću. Razmišljajući tako, sjetih se opet izjalovljenih nada o velikom uspjehu u svećeničkom zvanju i odjednom mi sunu u glavu da se preobrazim u vojnika te dadem sačiniti neobičnu i sjajnu odoru. Ta kome bih morao polagati računa o svojim naumima? Boraveći u dvjema vojskama, uvidio sam da se poštuje samo vojnička odora, pa sam i ja poželio da odsele budem poštovan. Osim toga silno me je radovala pomisao da ću se s biljezima časti vratiti u domovinu, gdje su me pod svećeničkim biljezima ne jednom ponizili.
Zatražih dakle da mi pošalju dobrog krojača, i doista mi poslaše jednog koji se zvao Morte.45 Kad mu rekoh kakve boje i kojeg kroja mora biti odora, on mi uze mjeru i pokaza uzorke tkanina. Izabrao sam, i već sutradan krojač mi donese sve što mi je bilo potrebno da se preobratim u Marsova učenika. Kupio sam dugačku sablju, i eto me s lijepim štapom u ruci s dobro preglačanim šeširom, koji ukrasih crnom kokardom, i s dugim umjetnim perčinom, gdje ponosno šećem da se pokažem gradu. Najprije sam se otputio u otmjeno svratiste Al Pellegrino46 da iznajmim sobu. Kad se onako odjeven ugledah u velikom zrcalu, osjetih uživanje kakvo dotad još nisam poznavao. Sam se sebi pričinjah čudesnim i kao stvorenim za vojnika. Uvjeren da me u gradu nitko ne poznaje, unaprijed sam uživao u pričama koje će o meni radoznalci izmišljati kad se pojavim u najvećoj gradskoj kavani.
45. Talijanski: Smrt.
46. Talijanski: K hodočasniku.
Moja odora bijaše bijela, haljetak modar, naramenice zlatno-srebrne, a takve bijahu i rese na balčaku sablje. Zadovoljan svojim izgledom, uđem dakle u veliku kavanu, naručim čokoladu i ravnodušno stanem prelistavati novine. Uživao sam videći kako se radoznalci okupljaju oko mene i šapuću, dok sam se ja pravio kao da ništa ne primjećujem. Jedan od hrabrijih osmjeli se i oslovi me, moleći za razgovor, no ja suho i kratko odgovorih, što obeshrabri i najokorjelije brbljavce. Kad sam se do mile volje našetao pod krasnim bolonjskim arkadama, vratio sam se u svratiste, gdje sam večerao posve sam.
Poslije večere svratištar se pope u moju sobu da bi me ubilježio u neku debelu knjižurinu.
– Vaše ime, gospodine?
– Casanova.
– Zvanje?
– Časnik.
– U čijoj službi?
– Ničijoj.
– Vaša domovina?
– Venecija.
– Odakle dolazite?
– Gledajte svoja posla.
Bio sam neobično zadovoljan svojim odgovorima, smatrajući da upravo takvi priliče mojoj pojavi. Mora da su svratištara sa svim tim pitanjima poslali neki radoznalci, jer sam znao da u Bologni svak uživa potpunu slobodu.
Četvrtog dana primih po tekliću debelo pismo od Terese, kojem bijahu priložena dva spisa. Teresa me obavještavala da joj je sutradan po mom odlasku barun Weiss predstavio vojvodu od Castropignana, kojeg je toliko ushitilo njezino pjevanje za klavesenom da joj je ponudio hiljadu unca godišnje i plaćen put ako pristane da nastupa u kazalištu San Carlo.[69] Predstave bi imale započeti u mjesecu svibnju. Ona je zatražila rok od osam dana da razmisli, i sad čeka samo moj odgovor da zna hoće li potpisati ili odbiti vojvodinu ponudu.
[69]... u kazalištu San Carlo. – Kazalište II real teatro di San Carlo u Napulju, jedno od najvećih talijanskih kazališta onoga vremena, otvoreno je 1737. godine. Dao ga je sagraditi kralj Karlo Burbonski u povodu svog vjenčanja sa Marijom Amalijom Valpurgom Saskom.
Drugi spis bijaše upravljen na mene, a sadržavao je njenu izjavu kojom se obavezuje da će čitava života ostati u mojoj službi. Ako bih pošao s njom u Napulj, ona će mi se pridružiti gdje god ja to želim, ako mi se pak ne bi milio povratak u Napulj, nek mirne duše odbacim taj imutak što nam je nadohvat ruke, jer za nju nema druge sreće i bogatstva no da mene učini sretnim i zadovoljnim.
Kako je o tom valjalo zrelo razmisliti, rekoh tekliću neka svrati sutradan. Ni pred čim u životu ne bijah toliko neodlučan kao pred tim pismom. U meni su se borila dva htijenja jednaka po snazi, tako da ni jedno ni drugo nije moglo prevagnuti. Nisam mogao zapovjediti Teresi da odbije tako lijepu ponudu, niti sam je mogao samu pustiti u Napulj, a niti se odlučiti da pođem s njom. Užasavala me i sama pomisao da bi moja ljubav mogla biti zapreka Teresinoj sreći, a ono što je pak mene sprečavalo da odem s njom bijaše moje samoljublje, jače od plamena kojim sam gorio za njom. Zar sam se mogao vratiti u Napulj, a ostavio sam ga tek prije nekoliko mjeseci? I kako bih mogao ondje osvanuti bez ikakva staleža osim sramotna zanimanja kukavca koji živi na račun žene ili ljubavnice? Što bi rekli moji prijatelji, don Lelio Caraffa i sav onaj plemićki svijet što sam ga bio upoznao? Kad sam se sjetio donne Lucrezije i njenog muža, podišla me je jeza. Zar bi me, prezrena od svih, samo ljubav prema Teresi mogla spasiti od crnog očaja? Vezan uz njenu sudbu, bilo kao muž ili ljubavnik, osjećao bih se prezrenim i poniženim, i postao bih podli gmizavac u svojim i tuđim očima. Na pomisao da bih se u cvijetu mladosti morao sputati lancima, pa bile to i slatke Teresine ruke, i da bih se zauvijek morao odreći najviših časti za koje sam se smatrao rođenim, osjetih kako se vaga priklanja razboru, dok glas srca bijaše sve tiši. Da ne preuranim s odlukom koju bih kasnije možda požalio, odlučih da konačnu riječ prepustim vremenu. Zato odmah otpisah Teresi neka ide u Napulj, a ja ću joj se sigurno pridružiti ili u srpnju ili po povratku iz Carigrada. Preporučio sam joj neka uzme čestitu i pristojnu sobaricu kako bi se mogla dolično predstaviti u velikom Napulju i neka se lijepo ponaša da se kao njen suprug ne bih morao zbog nečeg stidjeti. Pogađao sam da će o Teresinu uspjehu više odlučivati njena ljepota no obdarenost, a moja se plahovita priroda nikad ne bi mogla pomiriti s ulogom popustljiva ljubavnika ili muža slabića.
I tako je moja ljubav poklekla pred razumom, no znao sam da se još prije nedjelju dana ne bi tako lako predala.
Trećeg dana primio sam po istom tekliću njezino posljednje pismo u kojem mi javljaše da je potpisala ugovor, da je uzela pristojnu sobaricu koju će moći predstavljati kao svoju majku i da će otputovati sredinom svibnja. Pismo je završavalo žarkim uvjeravanjem da će me čekati sve dok joj ne napišem da više ne mislim na nju. Četiri dana kasnije otputovao sam za Veneciju, no prije odlaska dogodilo se ovo:
Francuski časnik, kojeg sam pismom bio zamolio da mi pošalje kovčeg nudeći da zauzvrat platim konja kog sam odveo ili koji je, bolje rečeno, mene odveo, napisao mi je da se moja putnica već nalazi u vojnom uredu i da će mi je poslati zajedno s kovčegom, budem li toliko ljubazam da isplatim pedeset dublona za otetog konja don Marcellu Biraču, nabavljaču španjolske vojske koji živi u Bologni. On je već obavijestio spomenutog Birača, koji će mi po primitku novca dati pismenu potvrdu da će mi dostaviti kovčeg i putnicu.
Presretan što se sve tako lijepo uredilo, otišao sam nabavljaču ne gubeći ni časa. On je stanovao zajedno s Venecijancem Batagiom kojeg sam poznavao. Izbrojio sam mu novac i dobio kovčeg i putnicu baš onog jutra kad sam odlazio iz Bologne.
Znao sam da svaki putnik koji ulazi u mletačku republiku mora proći karantenu, no meni to nije bilo ni na kraj pameti. Karantena se još sveudilj održavala, jer su vlade dviju zemalja bile zavađene. Mlečani su tražili da papa prvi otvori putnicima svoje međe, dok je ovaj tvrdio da to moraju najprije učiniti Mlečani. Do nagodbe nikako nije dolazilo, a od toga je silno stradavala trgovina. Ja sam se lukavo dosjetio kako da to izvedem, premda je pothvat bio opasan jer su propisi o zdravlju pučanstva bili u Veneciji neobično strogi. Ali meni u ono vrijeme ništa nije bilo draže no raditi ono što je zabranjeno ili barem opasno.
Znajući da se na mletačko područje može slobodno prijeći iz Mantove, a u Mantovu iz Modene, zaključio sam da će mi pothvat poći za rukom uspijem li ući u Mantovu praveći se kao da dolazim iz Modene. Zatim bih negdje prešao rijeku Pad i onda pošao ravno u Veneciju. Unajmio sam dakle jednog kočijaša da me odveze do Reverea. Taj se grad nalazi na rijeci Padu i potpada pod kneževinu Mantovu. Kočijaš mi reče da bi vozeći prečacima mogao stići do Reverea i ondje izjaviti da dolazi iz Modene, ali da ćemo se naći u grdnoj neprilici ako zatraže da im pokažemo zdravstvene potvrde koje se izdaju u Modeni. Kazao sam mu neka se tad uzviče da ju je izgubio, a ostalo neka prepusti meni. Kad tim riječima dodah i nešto novaca, on popusti i obeća da će tako uraditi.
Na vratima Reverea predstavih se kao časnik španjolske vojske koji putuje u Veneciju s vojnom porukom za vojvodu od Modene koji je baš tada ondje boravio.
Nikom nije ni na pamet palo da nas pita za potvrdu, čak su mi osim vojničkih počasti iskazali i mnoge druge ljubaznosti. Bez po muke ishodio sam potvrdu da dolazim iz Reverea, s kojom se, pošto prijeđoh Pad, uputih do Legnana, gdje otpustih kočijaša radosna zbog bogate nagrade. U Legnanu uzeh poštansku kočiju, i naveče stigoh u Veneciju gdje potražih konak u jednom svratištu na Rialtu. Bijaše to drugog travnja 1744. na sam dan mog rođenja, koji su ne jednom u toku mog življenja obilježile važne ili neobične zgode. Sutradan u podne otputih se do Burze da se raspitam o brodovima za Carigrad i da na prvom koji polazi iznajmim mjesto. No tamo mi rekoše da će lađe otploviti tek za dva-tri mjeseca, te ja iznajmih kajitu na jednom brodu mletačke plovidbe koji je imao u toku mjeseca otploviti za Krf. Brod se zvao Naša Gospa od krunice, a kapetan bijaše neki Zane.
Kad sam tako sve pripremio da pođem za glasom sudbine koji me je, kako mišljaše moj duh pun praznovjerice, neodoljivo zvao u Carigrad, otputih se do Trga svetog Marka u nakani da vidim i da budem viđen, uživajući unaprijed u zabuni mojih znanaca koji će se zaprepastiti kad umjesto velečasnog ugledaju sjajnu vojničku pojavu.
Najprije sam posjetio velečasnog Grimanija, koji, ugledavši me, glasno zavika, osupnut što me vidi u ratničkoj odori, a on je mislio da sam još uvijek kod kardinala Acquavive, na najboljem putu da postanem crkveni i politički moćnik. Pohita mi u susret, ostavivši trpezu za kojom sjedaše brojno društvo. Među gostima primijetio sam jednog časnika u španjolskoj uniformi, no to me nimalo ne zbuni. Grimaniju rekoh da sam, iako samo na prolazu, smatrao svojom prvom dužnošću da mu se dođem pokloniti.
– Nisam se nadao da ću vas vidjeti u toj odori.
– Donio sam mudru odluku da napustim svećeničku halju, u kojoj se nisam mogaonadati onom položaju koji bi me jedini mogao zadovoljiti.
– Kamo idete?
– U Carigrad. Putujem preko Krfa gdje ću se, mislim, najbrže ukrcati, jer nosim važne ihitne poruke kardinala Acquavive.
– A odakle sad dolazite?
– Iz španjolske vojske, gdje sam se nalazio još prije deset dana.
Na te riječi jedan me mladi plemić pozorno pogleda, izustivši u nevjerici:
– To nije istina.

– Čast mog staleža ne dozvoljava – uzvratio sam – opovrgavanje riječi jednog časnika.
Rekavši to, poklonih se uokrug i udaljih se uzdignute glave, ne obazirući se na one koji su me pozivali da ostanem.
Budući da sam bio u uniformi, mišljah da mi priliči ovakva ohola nadutost koja je svojstvena tolikim vojnicima. Više nisam bio svećenik, pa zašto bih otrpio uvredu, to više što je javno izrečena.
Izišavši od Grimanija, krenem gospođi Orio, gdje zatekoh starog dobrog Rosu, Nanette i Marton. Ugledavši me, zanijemješe od iznenađenja. Pričini mi se da su se moje dvije ženice poljepšale u tih devet mjeseci. Uzalud su me salijetale da im ispričam što sam sve za to vrijeme doživio, no ja sam mudro prosudio da se moje šarene zgode ne bi odveć svidjele gospođi Orio i njenim nećakinjama i da bi me samo unizile u njihovim nevinim očima. Ipak smo u pričama i razgovorima proveli tri preugodna sata. Videći ushit i radost stare gospođe, natuknuh kako ovisi samo o njoj da me ima uza se za ovih četiri ili pet nedjelja što moram čekati na brod. Mogla bi me, rekoh, primiti na stan i hranu, ali samo pod uvjetom da ne budem na teret ni njoj ni njezinim nećakinjama. Ona odgovori da bi bila presretna, ali da nema sobe za mene. Na to se umiješa gospodin Rosa, podsjetivši je da ima sobu, praznu doduše, ali ako želi, on preuzima na sebe da je za dva sata namjesti. Ta se prostorija nalazila baš pokraj sobe u kojoj su spavale djevojke. Uto se javi Nanette rekavši da će se preseliti u prizemlje i spavati sa sestrom u kuhinji. Gospođa Orio primijeti da to neće biti potrebno, jer se one mogu zaključavati u svojoj sobi.
– To im uistinu neće biti potrebno – umiješao sam se ozbiljno – no ne bih vam htio bitina smetnji, pa ću radije ostati u svratištu.
– Neću o tom ni da čujem.
Ove su moje nećakinje prava prenemagala koja misle da su bogznašto, no nemojte im to uzeti za zlo.
Jedva sam nagovorio staru gospođu da primi petnaest cekina, uvjeravajući je da sam bogat i da ću zahvaljujući njenoj dobroti još zaraditi, jer bih u svratištu plaćao mnogo više. Naposljetku uglavismo da joj sutra pošaljem kovčeg i da dođem na večeru i spavanje. Na to lica mojih ženica zasjaše od radosti. One su opet zavladale mojim srcem, premda mi je Teresina slika bila sveudilj pred očima.
Sutradan najprije poslah kovčeg gospođi Orio, a potom se otputih u vojni ured, no prije sam skinuo kokardu da ne bi bilo neke neprilike. Ugledavši me u uniformi, major Pelodoro poskoči od veselja i srdačno me zagrli. Čim mu kazah da moram u Carigrad i da sam, usprkos uniformi koju nosim, slobodan, on me saleti neka pokušam ishoditi da me pošalju s baliom, [70] koji ima otploviti najkasnije za dva mjeseca. No najbolje bih uradio, kako reče, da stupim u službu svoje republike. Taj mi se savjet učini pametnim. U to priđe savio i prepoznavši me, pozva me k sebi. Bijaše to onaj isti kog sam upoznao prošle godine. On me zapita jesam li, izlazeći iz španjolske vojske, dobio otpust.
[70] Bailo (od lat. bailus: zaštitnik), službeni naziv mletačkog poslanika u Carigradu. Prema podacima u venecijanskim arhivima, bailo Vernier otputovao je iz Venecije početkom travnja 1745. – Nisam mogao dobiti otpust kad nisam ni služio.
– A sad mi recite kako ste mogli doći u Veneciju, ne prošavši karantenu?
– Osobe koje dolaze iz Mantove ne podliježu karanteni.
– To je istina. Porazmislite o savjetu majora Pelodora i stupite u službu Republike.
Ručao sam s Pelodorom i nekolicinom časnika. Svi su me složno nagovarali da stupim u mletačku službu, i ja naposljetku pristadoh. Jedan mladi časnik koji zbog slaba zdravlja nije mogao na Istok, prodavao je svoje mjesto za sto cekina. No uz to je trebalo dobiti i pristanak savia. Rekao sam Pelodoru da imam toliko novaca, a on obeća da će me zagovarati kod savia.
Podveče krenuh kući gospođe Orio gdje me je čekala lijepa soba i dobra večera. Poslije jela sama gospođa Orio, na moje veliko uživanje, natjera ljupke nećakinje da me odvedu u moju sobu.
Prve su noći obje spavale sa mnom, a narednih su noći podijelile slatku rabotu, smjenjujući se do zore. Da ne bismo bili zatečeni, ako bi tetki palo na pamet da ih obiđe, izvadih iz pregrade jednu dasku tako da su moje ljubimice mogle prolaziti ne otvarajući vrata. No dobra nas tetka nikad nije stavila na kušnju, pouzdajući se u našu čestitost.
Potkraj mjeseca stupio sam u službu Mletačke republike. Dodijelili su me regimenti Bala koja se nalazila na Krfu, davši mi samo čin zastavnika, iako je onaj koji mi je za stotinu cekina ustupio mjesto bio poručnik. No savio mi je iznio mnoge razloge koje sam morao prihvatiti ako sam htio ući u službu. Dao mi je međutim riječ da će me već koncem godine unaprijediti u čin poručnika i odmah mi je podijelio dopust za put u Carigrad.
Poštovani senator Pietro Vendramin ishodio mi je povlasticu da putujem u Carigrad s vitezom Venierom, koji bijaše imenovan za mletačkog poslanika u Turskoj. Kako je imao otploviti tek za mjesec dana, ljubazno mi je obećao da će me ukrcati na Krfu.
Nekoliko dana prije odlaska primih pismo od Terese u kojem mi je saopćavala da će je u Napulj otpratiti sam vojvoda. »On je star«, pisala je, »ali da je i mlad, ti ne bi trebao strepiti. Ako ti ustreba novaca, izdaj mjenice na moje ime, i znaj da ću ih isplatiti pa morala prodati sve što imam.«
Istim brodom kojim sam ja plovio za Krf imao je putovati i jedan mletački patricij kojeg su imenovali za vijećnika na otoku Zakinthosu. Pratila ga je brojna i sjajna svita. Kapetan me upozori da ću se, budem li jeo sam, slabo gostiti, te me posavjetova da se predstavim tom gospodinu koji će me sigurno pozvati za svoju trpezu. Ime mu je bilo Antonio Dolfin, no svi su ga zvali nadimkom Bucintoro, zbog gospodskog držanja i sjajne otmjenosti u odijevanju.
Čim je gospodin Grimani saznao da sam iznajmio kajitu na brodu kojim će ploviti taj veliki gospodin, nije oklijevao da me predstavi, pribavivši mi tako čast i povlasticu da mu budem gostom. Antonio Dolfin primio me je s najotmjenijom ljubaznošću, spomenuvši kako bi mu bilo neobično drago da upoznam njegovu suprugu koja će putovati s njim. Tom srdačnom pozivu odazvao sam se već sutradan. Žena mu bijaše dražesna, premda već pomalo ocvala i posve gluha. Tu se dakle nisam imao čemu nadati. Imala je veoma mladu i nadasve dražesnu kćer koju je ostavila u samostanu. Ta je djevojka poslije postala slavna.[71] Mislim da još živi kao udovica prokuratora Trona čija je obitelj izumrla. Nikad nisam vidio čovjeka tako lijepa i tako naočita kao što bijaše gospodin Dolfin. Uz to se odlikovao blistavim umom i velikim znanjem. Krasnorječiv, uglađen, dobar igrač koji je vazda gubio, voljen od svih žena koje je poželio, uvijek neustrašiv, jednak i u sreći i u nesreći. Često je putovao bez dozvole, no kad se to otkrilo pao je u nemilost i stupio u službu jedne strane sile. Kako se to smatra najtežim zločinom što ga može počiniti mletački patricij, prisilili su ga da se vrati i za kaznu ga zatvorili u strašnoj tamnici Sotto dei piombi.
[71] To je čuvena Caterina Dolfin Tron (1736–1793), venecijanska spisateljica u čijem su se salonu sastajali pjesnici i literati.
Taj privlačan i plemenit čovjek, koji ne bijaše bogat, morao se poniziti i zamoliti Veliko vijeće da mu dodijeli neku unosniju upravu, na što ga ovi imenovaše za vijećnika na otoku Zakinthosu. No on se onamo otpremao tako raskošno, s tolikom svitom, da se nije mogao nadati bogatstvu.
Taj plemeniti Venecijanac, takav kako ga opisah, nije mogao uspjeti u Veneciji. Aristokratska vlada može postići mir i sigurnost samo ako održava načelo jednakosti među aristokratima. Međutim o jednakosti, bilo duševnoj bilo tjelesnoj, može se suditi tek po vanjskim znacima, odakle slijedi da se građanin koji je ili bolji ili gori od drugih mora svim silama dovijati da bude poput svih ostalih. Ako ima dara, mora ga zatajiti; ako hlepi za častima, mora se praviti da ih prezire; ako želi nešto dobiti, ne smije tražiti; ako je obdaren ljepotom, mora je prikrivati: ružno se držati, neukusno se oblačiti, nositi neupadljiv nakit; on se mora rugati svemu što je strano, nezgrapno se klanjati, ne smije se isticati učtivošću i finoćom, niti se zanimati za umjetnost; mora nositi loše očešljanu periku i biti uvijek pomalo nečist. Kako gospodin Dolfin Bucintoro nije posjedovao nijednu od nabrojenih osobina, nikako nije mogao uspjeti u Veneciji, svojoj domovini.
Dan uoči odlaska proveo sam u kući gospođe Orio. Dobra je žena prolila mnogu suzu, a ja i njene nećakinje nismo prestajali plakati. Te posljednje noći dok su uzdisale od ljubavi u mom zagrljaju nebrojeno su puta ponovile kako slute da me više neće vidjeti, i pogodile su. Da smo se još jednom vidjeli, njihova se predviđanja ne bi obistinila. No to i jest ono najljepše u slutnjama i predskazivanjima.
Na brod sam se ukrcao 5. svibnja, dobro opskrbljen nakitom i gotovim novcem. Imao sam pet stotina cekina.
Naš je brod nosio dvadeset i četiri topa i dvije stotine vojnika Schiavona. Od Malamocca otplovismo noću za Istru i bacismo sidro u luci Orsara da izvršimo savorru.[72]
[72] savorra (zavorra), balast, pritega. Izvršiti savorru, raspoređivati balast za plovidbu po visokom moru.
Dok se momčad bude bavila tim poslom, ja namislih da se iskrcam u tom ružnom kraju, iako sam ondje prije devet mjeseci proboravio tri dana. Ta me šetnja navede na ugodne uporedbe između onog što bijah prvi put kad sam stupio na to tlo i onog što bijah sada. Kakve li razlike u položaju i imutku! Bio sam uvjeren da u uznositom, sjajno odjevenom oficiru nitko neće prepoznati kržljavog velečasnog koji bi, da nije bilo brata Stefana, svršio... bog te pitaj kako.
Dok sam tako šetao, primijetim nekog pristojno odjevenog čovjeka kako stoji i pozorno me motri. Uvjeren da to ne može biti nitko od mojih vjerovnika, pomislim da ga je po svoj prilici privukao moj lijepi izgled, i ne videći u tom nikakva zla produžih svojim putem, kadli mi on iznenada priđe.
– Smijem li vas upitati, kapetane, da li prvi put boravite u ovom gradu?
– Ne, gospodine, to je drugi put.
– Niste li bili ovdje prošle godine?
– Jest, bio sam.
– Ali onda niste bili odjeveni po vojnički?
– I to je istina, samo mi se čini da vaša pitanja postaju odviše radoznala.
– Gospodin će mi oprostiti kad sazna da je moja radoznalost kći moje zahvalnosti. Vi stečovjek kojem najviše dugujem i usuđujem se nadati da vas je providnost božja dovela ovamo samo zato da bi se moj dug prema vama povećao.
– Što sam to za vas učinio i što uopće mogu učiniti? Da pravo kažem, ne vidim na štosmjerate.
– Iskažite mi dobrotu i pođite sa mnom na doručak. Ondje je, eno, moj stan, imamskupocjena refoška dođite ga okusiti, pa ću vas u nekoliko riječi uvjeriti da ste vi moj istinski dobročinitelj i da sam u pravu što sam se ponadao da ste se vratili ovamo samo zato da obnovite svoju dobročiniteljsku djelatnost.
Kako po držanju tog čovjeka nisam mogao zaključiti da je lud, a budući da nisam od njegova govora ništa shvaćao, pomislih da me valjda želi nagovoriti da kupim njegova refoška, te naposljetku pristadoh i prihvatih njegov poziv.
Uspesmo se u njegovu sobu gdje me trenutak ostavi sama i ode da naruči doručak. U prostoriji primijetih nekoliko ranarničkih instrumenata, što me je navelo na pomisao da je taj čovjek ranarnik, pa ga to upitah čim se vratio.
– Jesam, kapetane, već se dvadeset godina u ovom gradu bavim ovim zanatom. Živio samu bijedi, jer nisam imao drugog posla, već da ponekom pustim krv i stavim pijavice, previjem poneku ogrebotinu, namjestim iščašen zglob. Ono što sam zarađivao nije mi bilo dovoljno za život. Ali od prošle godine, mogu reći, moje se stanje izmijenilo: zaradio sam mnogo novaca, dobro ih ukamatio, a to svoje sadašnje blagostanje mogu zahvaliti samo vama, kapetane, dobročinitelju moj, kog neka dobri bog blagoslovi.
– Kako to?
– Evo kako, kapetane. Vi ste dobro poznavali gazdaricu don Geronima i odlazeći ostaviliste joj ljubavni zalog koji je ona predala jednom svom prijatelju, koji ga je pak, u pravdi i poštenju, poklonio svojoj ženi. Ova ga je, ne htijući valjda ostati dužna, predala jednom raskalašenjaku koji je vaš zalog tako darežljivo dijelio da sam za manje od mjesec dana imao pedesetak mušterija. Slijedeći su mjeseci bili još plodniji, ja sam sve svoje bolesnike lijepo njegovao i dobro se naplaćivao, kao što je i red. Sad ih imam još nekoliko, ali za mjesec dana neću imati nikoga, jer bolesti više nema. Sad ćete razumjeti zašto me je susret s vama toliko obradovao. Vaša mi se pojava učinila sretnim znakom. Mogu li se ponadati da ćete ostati ovdje nekoliko dana i doliti žive vode u već presahli izvor mog bogatstva?
Njegova me je priča nasmijala, ali on se iskreno rastužio kad mu rekoh da se sad odlično osjećam. Opomenuo me da po povratku sigurno neću tako govoriti, jer je zemlja u koju idem puna pokvarene robe, ali da nitko tako kao on ne pozna tajne kojima se ta boleština može iskorijeniti iz tijela. Zamolio me neka računam na njega i ne tražim pomoći od šarlatana koji će mi nuditi svoje sljeparije.
Obećao sam mu sve što je želio i, zahvalivši mu, vratio sam se na brod.

Sutradan razapesmo jedra i otplovismo. Četvrti dan, kad smo prošli Curzolu,[73] uhvati nas velika oluja koja umalo da me nije stajala života. Evo kako:
[73] Curzola, Korčula.
Na lađi se nalazio jedan dalmatinski svećenik koji je vršio službu brodskog kapelana. Bijaše to puka neznalica, grubijan i prznica kojem sam se ismjehivao u svakoj prilici, pa me je, sasvim razumljivo, veoma omrznuo. Koliko li se žuči može skupiti u duši jednog bogobojaznika!
Kad je bijes oluje dosegao vrhunac, on se ispe na palubu i držeći u ruci trebnik stade istjerivati đavole koje je tobože vidio u oblacima i pokazivao ih mornarima. Ovi pak, misleći da su izgubljeni, udariše u jauk i prepustiše se očajanju, ne mareći hoće li brod naletjeti na grebene koji su izranjali slijeva i zdesna.
Videći u kakvoj smo opasnosti i primijetivši koliko štetno djeluju na momčad glupava zaklinjanja neukog kapelana koji je mornare smrtno zaplašio, razborito prosudih da bi se valjalo umiješati.
Uspuzah na konopce i stadoh pozivati mornare na posao govoreći im da nema đavola i da je svećenik koji bi ih silom htio prizvati pravi mahnitac i luda.
Uzalud sam govorio, uzalud se izlagao životnoj opasnosti i dokazivao da je jedini spas u tom da svak prione na posao. Svećenik me je nazivao bezbožnikom i podjarivao momčad protiv mene.
Silni su vjetrovi i naredna dva dana podizali valove, i pakosnik nekakav uspije uvjeriti mornare koji su ga slušali da se oluja neće smiriti sve dok se ja budem nalazio na lađi.
Zaslijepljen tim riječima, jedan od mornara, našavši me sama na pramcu i smatrajući taj trenutak najpovoljnijim da se ostvari svećenikovo predskazivanje, ošinu me užetom i tako me silovito odgurnu da se prevalih preko ruba palube. Sa mnom bi tog trena bilo svršeno da ne bi sidra o čiji se krak zakačilo moje odijelo i tako me spasilo od pada. Bijaše to u pravom smislu riječi moje sidro spasa. Ostali mi dotrčaše u pomoć i izvukoše me. Jedan mi desetnik pokaza mornara ubojicu i ja, pograbivši njegovu batinu, uzeh gada čestito devetati, ali na njegove krikove doletješe mornari i pomahnitali svećenik, te bih zaglavio da me vojnici ne uzeše u zaštitu.
Naiđe kapetan i morade saslušati svećenika. Da bi umirio tu hulju, obeća mu da će me iskrcati čim se bude moglo. Ni to ne zadovolji svećenika, koji zahtijevaše da mu predam neku pergamenu koju sam pri ukrcavanju bio kupio od jednog Grka u Malamoccu.
Stadoh se smijati i predadoh pergamenu kapetanu, koji je pruži kapelanskom fanatiku. Ovaj pak, slaveći pobjedu, dade iz kuhinje donijeti žeravice i na usijanom ugljevlju izvrši autodafe jadnog pergamena.
Prije nego što će planuti, tvrdi se papir kovrčao i uvijao dobrih pola sata, a svećenik odmah uze tumačiti tu pojavu kao dokaz da je to knjiga mojih paklenih magija, u što svi mornari povjerovaše. Ta je pergamena, navodno, onom koji ju je nosio davala čarobnu moć da opčini svaku ženu.
Ja se nadam da će čitalac dobrostivo povjerovati da nisam vjerovao u ljubavne napitke, talismane ili medaljice bilo koje vrste: nespretnu sam pergamenu kupio iz čiste obijesti.
U čitavoj Italiji, Grčkoj i uopće gdje god je puk neuk, ima mnogo Grka, Židova, astrologa i istjerivača đavola koji budalama prodaju svakojake krpice i tričarije koje po njihovim riječima imaju čudesnu moć: čarolije koje čovjeka čine neranjivim, dronjke koji čuvaju od uroka, vrećice napunjene prascima kojima se odstranjuje ono što oni nazivaju baucima, i tisuće sličnih besmislica. Te trice nemaju nikakve cijene u Francuskoj, Njemačkoj i Engleskoj i uopće na sjeveru, ali se zato svijet ondje obmanjuje drugim prijevarama koje su daleko strasnije.
Kako se nevrijeme stišavalo upravo dok su spaljivali nevinu pergamenu, mornari povjerovaše da su đavoli ureknuti i više ne pomišljahu da me se otarase.
Nakon osam dana sretne plovidbe stigosmo na Krf.
Prvo se pobrinuh za udoban stan, a tek onda predadoh pisma Njegovoj jasnosti vrhovnom providuru i svim pomorskim glavarima kojima bijah preporučen. Pošto sam zatim odao dužno poštovanje pukovniku i upoznao se s časnicima moje regimente, nisam imao što raditi osim da smišljam kako ću se najugodnije zabaviti do poslanikova dolaska. Vitez Venier imao je doploviti negdje sredinom lipnja. Ne znajući što bih od besposlice i dosade, odao sam se kartanju i proigrao sav novac, a nakit dijelom prodao dijelom založio. Takva će sudbina stići svakoga tko je odveć sklon igri u novac, osim ako ne umije zauzdati kartašku sreću i zaigrati na sigurno pomažući se računom ili umješnošću. Držim da oprezan i razborit igrač može mirne duše tako postupiti bez straha da će ga netko nazvati varalicom.
Za tih mjesec dana što sam čekao na viteza Veniera nisam se nijednom nakanio da upoznam bar nešto od zemlje i njenih običaja jer sam osim na dane kad bijah na straži sjedio u kavani grozničavo igrajući faraona i plaćajući teški obol zloj sreći kojoj sam uporno prkosio. Nijednom se nisam vratio kući čak ni s utješnim dobitkom, a nisam imao snage da prestanem sve dok nisam proigrao i posljednji novčić. Moj položaj postajaše sve očajniji, i tek kad jednog jutra začuh topovske salve koje su najavljivale dolazak baila, osjetih se kao preporođen. Moćni je poslanik plovio na ratnom brodu Evropa koji je imao naoružanje od sedamdeset i dva topa. Put od Venecije do Krfa prevalio je za ciglih osam dana. Čim je brod bacio sidro, poslanik istaknu svoju zastavu vrhovnog kapetana pomorskih snaga Republike, a providur svoju spusti. Vitez Venier imađaše sjajnu i odabranu svitu. Pratili su ga i brojni mladi venecijanski patriciji željni istočnjačkih čudesa. Bailo se na Krfu zadržao nedjelju dana, a za to vrijeme ne prestajahu svečane večere i sjajni plesovi jer je svaki pomorski poglavar priredio svečanost u čast poslanika i njegove pratnje. Čim sam se najavio, Njegova me jasnost dobrohotno primi rekavši da je već govorio s vrhovnim providurom, koji mi odobrava dopust od šest mjeseci, pa ću se tako moći priključiti njegovoj pratnji u svojstvu pobočnika. Čim me je otpustio, dadoh prenijeti na brod ono malo stvari što su mi preostale, i već sutradan u zoru lađa dignu sidro i otplovi.
Razapevši jedra povoljnom vjetru, koji ostade stalan osvanusmo za šest dana pred otokom Cerigom, gdje bacismo sidro da se brod snabdije pitkom vodom. U želji da razgledam tu drevnu Kiteru,[74] pridružih se mornarima koji su imali obaviti taj tegobni posao. No bolje bih uradio da sam ostao na brodu, jer me je na otoku čekalo mučno iznenađenje.
[74] Cerigo je talijanski naziv za grčki otok Kiteru (Kithira); taj je otok južno od Peloponeza bio poznat po hramu boginje ljubavi Afrodite.
Sa mnom se nalazio i kapetan koji je zapovijedao vojnom posadom na brodu. Jedva što smo kročili na tlo, kadli nas saletješe dva čovjeka upalih obraza i zapuštene odjeće, moleći milostinju. Kad sam ih upitao tko su, hrabriji od dvojice ovako prozbori:
– Samovolja i nepravičnost Vijeća desetorice osudila nas je s još četrdeset nevoljnika da živimo a možda i umremo na tom otoku, premda smo rođeni kao podanici Republike.
Naš tobožnji zločin, koji to nigdje na svijetu nije, bijaše to što smo običavali živjeti s našim ljubavnicama koje smo s vremena na vrijeme dragovoljno prepuštali prijateljima da se i oni oslade njihovim dražima, ako bi im se sviđale. Kako ne bijasmo bogati, nismo se žacali da nešto za tu uslužnost i tražimo. No moćnici to osudiše kao sablažnjivu trgovinu i poslaše nas ovamo gdje dobivamo na dan pišljivih deset novčića. Zovu nas mangiamaroni,[75] a živimo gore od robijaša jer nas izjeda dosada i iscrpljuje glad. Ja sam Antonio Pocehini, plemić iz Padove, a moja majka potječe od slavne kuće Campo S. Pietro.
[75] Mangiamaroni (dosl,: onaj koji jede kestene), u 17. i 18. st. bio je pogrdni izraz koji je značio: budala, zvekan, ali i: svodnik, makro.
Udijelismo im nešto milostinje, zatim obiđosmo otok i pošto smo razgledali tvrđavu vratismo se na brod.
Za desetak dana povoljni nas vjetri dognaše do Dardanela, gdje nas dočekaše turske barke da nas prevezu u Carigrad.

XIV
U gostima kod Osmanpaše od Karamanlije - Prijateljstvo s Ali Jusufom - Ali Jusuf mi predlaže da se poturčim i uzmem njegovu kćer za ženu - Nage kupačice na mjesečini Pogled na taj grad iz udaljenosti od jedne milje upravo je veličanstven. Nema na svijetu kraja koji bi putniku mogao pružiti čarobniji prizor. Krasota tog vidika bijaše uzrokom svršetku rimskog carstva i početku grčkog. Konstantin Veliki, dolazeći u Carigrad s mora, uskliknuo je očaran pogledom na Bizant: »Evo budućeg sjedišta svjetskog carstva!« I da se ne iznevjeri vlastitom proročanstvu napustio je Rim i prenio svoj prijesto u Carigrad.
Palača mletačkog poklisara nalazila se u Peri. Onamo smo stigli polovicom srpnja. U to vrijeme kuga nije harala gradom, što bijaše prilično rijetko. Dadoše nam prekrasne stanove, no kako bijahu zavladale velike vrućine, baili se preseliše da uživaju u svježini jedne ladanjske kuće koju bijaše unajmio bailo Dona. Kao prvu primih zapovijed da nikad ne izlazim bez bailova znanja niti da se krećem bez pratnje jednog janjičara. Taj sam naputak za cijela boravka u Carigradu najzdušnije slijedio.
Dva dana po dolasku u grad dadoh se odvesti Osman paši od Karamanlije, kako se nazvao grof de Bonneval poslije svog otpadništva od kršćanstva.
Dva sata što sam ih proveo s njim raspitivao se o svojim venecijanskim prijateljima, a ja sam mu odgovarao da ga svi još uvijek vole, no da ga žale zbog njegova nevjerništva. Odgovorio mi je da je Turčin isto onako kao što je nekad bio kršćanin i da o Kuranu zna još manje negoli što je znao o Evanđelju.
– Uvjeren sam – rekao mi je – da ću umrijeti u miru i spokoju, i znam da sam sada sretniji od samog princa Eugena. Morao sam reći da je bog bog, a Muhamed da mu je prorok. To sam rekao, a Turke nije briga da li sam tako uistinu i mislio. Turban nosim baš kao što sam nekad morao nositi vojničku odoru svog gospodara.
Narednog četvrtka posla po me janjičara kako mi bijaše obećao. Pašu zatekoh tog puta odjevena po turski. Ubrzo stigoše i ostali uzvanici, te nas bijaše osmorica. Sjeli smo za stol, svi veseli i dobre volje. Ručak bijaše poslužen po francuski, kako po načinu tako i po jelima. Pašin domar bijaše Francuz, a kuhar čestiti otpadnik baš kao i gospodar. Domaćin me je predstavio svim svojim gostima, no tek me je pred kraj ručka raspoložio za razgovor. Govorilo se samo talijanski, ali sam usprkos tome primijetio da Turci nisu nijednom otvorili usta da među sobom izmijene koju riječ na svom jeziku. Svaki je s lijeve strane imao po jednu bocu s pićem, nisam znao da li je to bijelo vino ili šerbet. Ja sam, ugledavši se u gospodina de Bonnevala, koji mi je sjedio zdesna, pio odlični bijeli burgundac.
Razgovor se vodio o Veneciji, no još više o Rimu, na što se prirodno nadoveza rasprava o vjeri, ali ne o dogmama već o vršenju vjerskih dužnosti i liturgijskim obredima. Jedan prijazni Turčin kog su nazivali efendi, jer je nekad bio ministar vanjskih poslova, napomenu da u Rimu ima odana prijatelja u osobi mletačkog poklisara, koga stade na sva usta hvaliti. Ja sam mu povlađivao, napomenuvši kako mi je poklisar povjerio pismo za jednog muslimanskog odličnika koga je opisao kao svog prisnog prijatelja. Efendi me zapita za njegovo ime, no ja ga se ne mogoh sjetiti, pa izvadih iz lisnice povjereno mi pismo. Turčin je bio silno polaskan kad sam s omota pročitao njegovo ime. Pošto je zamolio za dopuštenje, on ga pročita i poljubivši potpis priđe meni i srdačno me zagrli. To se neobično svidjelo gospodinu de Bonnevalu i cijelom društvu. Efendi, koji se zvao Ismail, odmah uglavi s Osman pašom da me jednog od narednih dana dovede k njemu na ručak.
Međutim na tom ručku, koji je protekao u neprisiljenu veselju, moju je pažnju privukao ne toliko Ismail koliko jedan naočit čovjek kome je moglo biti šezdesetak godina, a na plemenitu mu se licu čitala blagost i mudrost. Slične sam crte vidio kasnije u lijepom obličju gospodina Bragadina, venecijanskog senatora o kom ću govoriti kad tomu bude vrijeme. Za cijela razgovora, u kom sam vodio glavnu riječ, slušao me je ne prozborivši nijednog slovca. Čovjek zanimljiva lika i držanja koji u društvu ne progovara uvijek će poticati radoznalost onog koji ga ne poznaje. Kad smo izlazili iz odaje gdje bijasmo objedovali, zapitah gospodina de Bonnevala za ime tog čovjeka, a on mi odgovori da je to jedan bogati i mudri filozof čije je poštenje nadaleko poznato, a čistoća mu je života ravna privrženosti koju gaji prema svojoj vjeri. Savjetovao mi je da svesrdno prihvatim njegovo prijateljstvo ako mi ga ponudi.
Sa zadovoljstvom sam prihvatio taj savjet. Pošto prošetasmo po hladovini, uđosmo u salon namješten po turski, i ja sjedoh na sofu pokraj Ali Jusufa. Tako se naime zvao naočiti
Turčin. Odmah mi je ponudio svoju lulu, no ja je uljudno odbih i primih onu koju mi je ponizno pružao jedan od slugu gospodina de Bonnevala. Kad si u društvu ljudi koji puše treba ili pušiti ili izići jer ćeš inače lako pomisliti da udišeš dim koji izlazi iz usta drugih, a ta pomisao, koja nije daleko od istine, može u čovjeku izazvati gađenje i negodovanje.
Ali Jusuf, neobično zadovoljan što sam sjeo uza nj, navrnu razgovor na ono što su me već pitali za stolom, no posebice su ga zanimali razlozi zbog kojih sam ostavio mirno svećeničko zvanje i prihvatio se vojničkog. Da udovoljim njegovoj radoznalosti, a i iz bojazni da o meni loše ne pomisli, ispričah mu ukratko cio svoj život, trudeći se da ga uvjerim kako nisam iz unutrašnjih poriva pristupio svetom pozivu. Učinilo mi se da je zadovoljan mojim objašnjenjem. On na to stade razglabati o pozivu stoičkog filozofa, iz čega razabrah da je fatalist, no bio sam toliko mudar da ne napadnem bezobzirce njegova načela, pa mu se moje zamjerke svidješe jer ih je lako mogao pobiti. Mora da me je silno cijenio kad me je smatrao dostojnim da mu budem učenikom, jer bijaše nemoguće da ja, u dobi od devetnaest godina i još tome krivovjerac, budem njemu učiteljem. Pošto tako provede sa mnom čitav sat, propovijedajući mi i slušajući moja izlaganja, izjavi kako me smatra kadrim da spoznam istinu jer vidi da je tražim i da nisam siguran hoću li je naći. Pozvao me je da provedem jedan dan kod njega nabrojivši mi dane u tjednu kad ga mogu sigurno zateći kod kuće, ali me upozori neka se prije no što se nakanim da mu iskažem to zadovoljstvo posavjetujem s Osman pašom. Odvratio sam mu da me je paša već najpovoljnijim riječima upoznao s njegovim značajem, našto se moj sugovornik osjeti neobično polaskanim. Uglavismo dakle dan i tada se rastadosmo.
Kad sam to ispripovjedio gospodinu de Bonnevalu, on se veoma obradova i kaza da će mi svaki dan u palači mletačkog baila stajati na službu jedan od njegovih janjičara.
Ugovorenog dana otiđoh već zarana Ali Jusufu, ali on bijaše već izišao. Njegov vrtlar, koji bijaše obaviješten o mom dolasku, primi me najprijaznije i ugodno me pozabavi dva sata pokazujući mi sve krasote gospodareva vrta, a posebice divno cvijeće koje je s ljubavlju gajio. Taj vrtlar bijaše porijeklom iz Napulja i pripadaše Ali Jusufu već trideset godina. Po govoru i ponašanju pomislih da je to čovjek dobra odgoja i poroda, ali on mi sam iskreno prizna da nije nikad učio čitati i da je bio mornar kad je dopao ropstva, no da je tako sretan u službi Ali Jusufa da bi slobodu smatrao za kaznu.
Jusuf stiže na konju i poslije uobičajenih pozdrava otputismo se na ručak, u jedan paviljon odakle smo vidjeli more i gdje smo se od velike žege blažili nježnim vjetrom koji se svakog dana istog sata podiže sa sjeverozapada, a zovu ga maestral. Obilno smo objedovali, iako nije bilo drugih jela osim kavurme. Ja sam pio vodu i odlični šerbet, uvjeravajući svog domaćina da mi je to piće milije od vina. U ono vrijeme rijetko sam ga i pio. Hvaleći šerbet, primijetio sam da muslimani koji krše zakon pijući vino ne zaslužuju milosti jer ga zacijelo piju samo zato što im to brani vjera. Ali Jusuf mi na to kaza da ga neki piju jer ga smatraju lijekom. Iznenadio se kad sam mu rekao da se pijanice kod nas rijetko susreću i da je taj porok ukorijenjen samo u najgoreg ološa. Kad je primijetio da ne razumije kako to da i ostale vjere ne zabranjuju upotrebu vina kad se zna da ono smućuje ljudski razum, odgovorio sam da sve ostale vjere zabranjuju pretjerano uživanje tog pića i da je grijeh samo u neumjerenosti. Uspio sam ga u to uvjeriti podsjetivši ga da bi njegova vjera morala zabranjivati i opijum, koji na razum djeluje jednako kao i vino, ako ne i još gore, na što mi on odgovori da nikad u životu nije uživao ni vino ni opijum.
Poslije ručka donesoše nam lule i duhan. Proveli smo četiri sata pušeći i umujući o svemu i svačemu. Ali Jusuf je imao dvije žene, od kojih mu ostadoše dva sina i jedna kći. Stariji sin, koji je već dobio svoj dio očinstva, živio je u Solunu gdje se bogatio trgovinom. Mlađi bijaše u velikom seraju u sultanovoj službi, a njegov je dio baštine bio u rukama skrbnika. Čitavo Ali Jusufovo bogatstvo imala je po njegovoj smrti baštiniti kći koja se zvala Zelmi, a bijaše joj tek petnaest godina. Otac joj je dao najbolji odgoj kakav se traži od žene da u svemu usreći onog što joj ga je bog odredio za supruga. Kako mu obje žene prije nekoliko godina bijahu umrle, uzeo je treću, rodom s otoka Kiosa, djevojku savršene ljepote, u prvom cvijetu mladosti. Kazao mi je međutim da se od nje ne može nadati ni sinu ni kćeri jer je već star i oronuo, premda je prevalio tek šezdesetu. Na rastanku moradoh obećati da ću provoditi s njime barem jedan dan nedjeljno.
Obećanje sam i održao. Oduševljen pažnjom kojom sam vazda slušao njegov nauk, Jusuf
se sve usrdnije posvećivao poučavanju zabludjele ovce. Počeo sam dolaziti k njemu i nepozvan, i naše prijateljstvo postade još prisnije.
Jednog se lijepog jutra dadoh odvesti efendi Ismailu da s njime ručam, kako mu bijah obećao. No taj me Turčin, pošto me je primio i ugostio na najljubazniji način, pozva na šetnju u mali perivoj gdje ga, kad uđosmo u paviljon za popodnevni počinak, iznenada spopade nježnost koja meni ne bijaše nimalo po ćudi. Rekoh mu smijući se da nisam ljubitelj te stvari, te kad mi naposljetku dozlogrdi njegovo nježno navaljivanje, ustadoh ponešto osorno, a tada Ismail, praveći se kao da odobrava moje negodovanje, reče da se samo šalio. Poslije uobičajenih ljubaznosti ja se oprostih s čvrstom namjerom da mu više ne prekoračim praga, no ipak sam opet morao doći, kao što će čitalac u nastavku vidjeti. Kad sam tu zgodicu ispripovjedio gospodinu de Bonnevalu, on mi kaza da mi je, prema turskim običajima, Ismail time namislio dati najveći dokaz prijateljstva, no da ga mogu i dalje mirne duše posjećivati jer me više nikad neće salijetati sličnim ponudama. Ismail je, dodao je gospodin de Bonneval, usprkos tome velik ljubitelj ženske ljepote, a u haremu ima za svoj užitak robinja savršene ljepote. Upozorio me je kako pristojnost zahtijeva da ga i dalje posjećujem.
Kojih pet ili šest nedjelja poslije našeg poznanstva Jusuf me jednog dana zapita jesam li oženjen. Odgovorio sam mu da nisam, dodavši kako se usrdno nadam da nikad neću doći u priliku da se sputam sponama braka.
– Kako? – povika on. – Moram li po tom suditi da nisi pravi muškarac ili pak da si senaumio osuditi na vječno prokletstvo, osim ako mi ne kažeš da si kršćanin samo izvana?
– Ja sam pravi muškarac, a uz to i kršćanin. Reći su ti i to da volim lijepi spol i da senadam da ću ga se, u slatkim pustolovinama, još dugo nauživati.
– Tvoja će te vjera osuditi.
– Siguran sam da neće, jer kod nas svećenici moraju podijeliti odrješenje od grijeha kadih skrušeno ispovjedimo.
– Ja to znam, ali priznat ćeš da je ludost misliti da će ti bog oprostiti grijeh koji moždane bi počinio kad ne bi znao da će ti u ispovijedi biti oprošten. Bog prašta samo ondje gdje ima pokajanja.
– Pravo sudiš, a to traži i ispovijed. Gdje nema pokajanja, odrješenje nema moći.
– Onanija je i kod vas grijeh.
– Još veći od nedozvoljena spoja između muškarca i žene.
– Znam, i tome sam se uvijek čudio pitajući se kakav je to zakonodavac koji možesmisliti zakon koji ljudsko biće ne može poštovati. To je po mom sudu prava budala. Svaki se zdrav muškarac koji nema žene mora uteći onaniji kad priroda u njem potakne nesavladiv poriv za užitkom. Onaj koji bi od straha da ne okalja dušu imao snage da se odupre tom iskušenju dopao bi smrtne boljetice.
– U nas misle baš obrnuto. Tvrde da mladi svijet tom majstorijom kvari svoju prirodu iskraćuje sebi život. U mnogim zavodima posebni čuvari nadziru mladiće ne dajući im ni trenutka vremena da počine na sebi taj grijeh.
– Ti su čuvari budale, a još su gluplji oni koji ih za to plaćaju jer već samo sprečavanjerađa u mladićima želju da prekrše taj krut i neprirodan zakon.
– Ja bih rekao da pretjerivanje u tom poroku ipak mora nauditi zdravlju jer razdražuje islabi mlade prirode.
– Slažem se, no do takva pretjerivanja ne može doći ako nije nečim izazvano, a izazivajuga baš oni koji ga zabranjuju. Ako kod vas glede toga ne sputavaju djevojke, ne vidim zašto se to radi s mladićima.
– Djevojke se ne izlažu tolikoj opasnosti jer pri tom gube tek malo tvari, a ni ta nepotječe iz istog izvora odakle se kod muškaraca otkida sjeme života.
– O tom ne znam ništa, ali kod nas ima liječnika koji tvrde da bljedilo u djevojaka dolaziotuda.
Poslije tog razgovora i nekoliko sličnih u kojima se moja mišljenja, čak kad se i ne slagahu s njegovima, učiniše Jusufu neobično razborita, on mi predloži nešto što me iznenadi i osupnu. Progovorio je ako ne ovim a ono sličnim riječima:
– Ja imam dva sina i jednu kćer. Na sinove ne mislim, jer oni su već dobili svoj dioočinstva. Što se pak kćeri tiče, ona će po mojoj smrti naslijediti sve moje dobro, a ja mogu još za života pružiti veliko bogatstvo onom koji će je uzeti za ženu. Prije pet godina doveo sam mladu ženu, no od nje nisam imao poroda, a znam da ga i neću imati jer sam već ostario. Kći, kojoj sam nadjenuo ime Zelmi, ima petnaest godina, lijepa je, očiju i kose smeđe kao i u pokojne joj majke. Visoka je i strojna, ćud joj je blaga, a odgojio sam je tako da bi bila dostojna posjedovati i srce našeg gospodara. Govori grčki i talijanski, umije pjevati prateći se na harfi, crta i veze, a povazdan je vesela. Nema na svijetu muškarca koji bi se mogao pohvaliti da joj je vidio lice. Voli me tako odano da se nikad nije usudila imati druge volje osim moje. Ta je kći blago svog oca, i ja ću ti je dati ako pristaneš da godinu dana živiš u Adrianopolisu kod moje rodbine, gdje ćeš naučiti naš jezik, našu vjeru i običaje. Poslije godine dana vratit ćeš se ovamo i čim se priznaš muslimanom moja će kći postati tvoja žena. Imat ćeš lijepu kuću, u njoj robove da te služe i rentu od koje ćeš živjeti u obilju. To je sve što ti htjedoh reći. Ne tražim da mi odgovoriš ni sad ni sutra niti u određenom roku. Odgovorit ćeš mi kad te tvoj Genij bude potakao da odgovoriš, a to će biti zato da primiš moju ponudu, jer ako je ne prihvatiš nema hasne da je još jednom spominjemo. Ne tražim ni da razmišljaš o toj stvari jer od časa kad sam bacio sjeme u tvoju dušu ti više nećeš imati moći ni da se složiš s njenim ispunjenjem ni da mu se suprotstaviš. Ne žureći se, ne odgađajući, ne strepeći, ti ćeš samo vršiti volju božju, prema onom što ti je neopozivo pisano u zvijezdama. Do potpune sreće tebi, kakvog te poznam, nedostaje samo družica poput Zelmi. Ti ćeš, a moje oči vide budućnost, postati stup otomanskog carstva.
Poslije te kratke besjede Jusuf me pritisnu na grudi i potom me ostavi ne davši mi vremena. za odgovor. Vratio sam se kući tako zaokupljen Jusufovim prijedlogom da nisam ni primijetio kako sam prevalio taj put. Baili[76] opaziše da sam zamišljen, a isto je primijetio i gospodin de Bonneval, te me zapitaše za razlog, no ja sam se dobro čuvao da im ga ne povjerim. I predobro sam osjećao koliko je istine u Jusufovim riječima. Ta je stvar bila toliko važna da je ne samo nisam smio nikome saopćiti već sam se morao uzdržati i od same pomisli na nju sve do trenutka kad mi duh bude dovoljno pribran i smiren, te se neću bojati da će i najmanji dašak zanjihati ravnotežom vage koja je imala odlučiti mojom sudbinom. Sve su moje strasti morale ušutjeti, sve predrasude i navike, pa čak i koristoljublje, koje se skriva u svakom čovjeku. Kad sam se drugog jutra, tek što sam otvorio oči, dotakao mislima Jusufova prijedloga, uvidio sam da bi me razmišljanje moglo omesti u odluci, pa ako sam se već morao odlučiti, tad se to trebalo desiti bez promišljanja. U toj se prilici opet pokazalo ono sequere Deum stoika. Četiri dana nisam odlazio Jusufu, a kad sam petog otišao bijasmo obojica veoma veseli i nije nam ni na um padalo da prozborimo o onom na što nam međutim bijaše nemoguće ne misliti. Tako prođoše dvije sedmice, a kako naša šutnja nije proistjecala ni iz himbena pretvaranja ni iz načela nespojiva s prijateljstvom i poštovanjem koje smo gajili jedan prema drugom, on mi jednog dana, svrnuvši razgovor na ponudu koju mi bijaše iznio, kaza kako misli da sam se povjerio nekom mudracu ne bih li se oboružao dobrim savjetom. Ja mu odgovorih kako mislim da se u stvari tako značajnoj ne mogu pouzdati ni u čiji savjet.
[76] Baili opaziše... Prema običajima koji su vladali u mletačkoj diplomaciji, stari je poslanik ostajao još neko vrijeme uz novoga, obično tako dugo dok se novi poslanik ne bi smjestio i bio primljen na vladarskom dvoru.
– Prepustio sam se – rekoh mu – bogu, a budući da se u nj svesrdno ufam, ne sumnjamda ću donijeti dobru odluku, bilo da se nakanim da ti budem sinom, bilo da odlučim ostati takav kakav sam sada. A dotle misao na tvoju ponudu kuša moju dušu jutrom i večerom, u doba kad se nađem sam sa sobom, pa je ona najmirnija. Kad se budem odlučio, samo ću tebi, oče moj, saopćiti tu novost, i tog ćeš trenutka ti nada mnom započeti vršiti očinsku vlast.
Na te riječi njemu iz očiju potekoše suze. Na glavu mi položi lijevu ruku, a drugi i treći prst desne stavi mi na čelo i reče neka tako nastavim i neka budem siguran da se neću prevariti. Opomenuo sam ga da bi se moglo desiti da njegovoj Zelmi ne budem po volji.
– Moja te kći voli – odgovorio je – ona te je vidjela i gleda te zajedno s mojom ženom isvojom pratiljom svaki puta kad nas dvojica sjedamo za stol. S ushitom sluša svaku tvoju riječ.
– Ali ona ne zna da si mi je namijenio za suprugu.

– Ona zna kako ja želim da ti postaneš pravovjernik, da bi mogao tvoju sudbinu združitis njenom.
– Drago mi je što ti nije dopušteno da mi je pokažeš, jer bi me njena krasota moglazaslijepiti, a tad bi na vagi prevagnula strast, i ja se ne bih mogao pohvaliti da sam čiste i nepomućene duše donio odluku.
Radost Jusufova kad me ču gdje tako umujem bijaše velika. Moje riječi nisu bile himbene, već sam tako uistinu mislio. Strepio sam od same pomisli da ugledam Zelmino lice. Kad bi me osvojila ljubavlju, znao sam da ne bih ni časka oklijevao da se prometnem u Turčina, kao što sam znao da se u stanju ravnodušnosti nikad neću nakaniti na takav korak koji me, ako se pravo uzme, nije odveć mamio, već mi je naprotiv dozivao pred oči veoma nemilu sliku kako sadašnjosti tako i budućnosti. Zbog bogatstva, mislio sam, koje sam uostalom mogao steći uz naklonost Fortune u ma kojoj zemlji Evrope bez sramotna otpadništva od svoje vjere, nisam smio biti ravnodušan na prezir svih onih koji su me poznavali i kojih mi je poštovanje godilo. Nisam se mogao nakaniti da se odreknem lijepe nade da postanem znamenit među uljuđenim narodima, bilo u umjetnosti, bilo u književnosti ili pak u nekom drugom pozivu. Nisam mogao podnijeti pomisao da svojim istomišljenicima prepustim slavu koja je možda bila namijenjena meni ako svoj život proživim među njima. Činilo mi se, a u tom se nisam varao, da odluka o uzimanju turbana priliči samo onima koji su izgubili svaku nadu, a ja se nisam ubrajao među takve. No najviše me je bunila pomisao da bih morao provesti godinu dana u Adrianopolisu da učim jedan barbarski jezik za koji nisam imao nikakve sklonosti, pa se prema tome nisam mogao nadati da ću ga ikad savršeno naučiti. A nisam se bez velika jada mogao odreći laskava glasa što ga bijah stekao kao krasnorječiv govornik svagdje gdje sam dotad boravio, i na koji bijah veoma gord. Osim toga, pomišljao sam da se dražesna Zelmi možda neće takvom učiniti meni, a to bi bilo dovoljno da me unesreći, jer Jusuf bi mogao živjeti još dobrih dvadesetak godina, a ja sam i predobro osjećao da zbog poštovanja i zahvalnosti ne bih nikad u sebi našao snage da ojadim dobrog starca, što bi se zasigurno desilo kad bih njegovoj mezimici prestao iskazivati svu onu pažnju koju bih joj dugovao. Takve eto bijahu misli što su mi se rojile glavom. Jusuf ih nije mogao naslutiti, a ja nisam smatrao za potrebno da mu ih otkrijem.
Nekoliko dana kasnije zatekoh na ručku kod dragog mi gospodina de Bonnevala i efendi Ismaila. On me obasu izrazima najsrdačnijeg prijateljstva, a ja mu istom mjerom uzvratih, prešavši preko prijaznih prijekora koje mi bijaše uputio što više ne dolazim k njemu na objed. Ipak sam mu morao obećati da ću jednom s gospodinom de Bonnevalom doći k njemu i objedovati s njime. Ugovorena dana otiđosmo obojica, a poslije objeda nauživah se prelijepa prizora koji nam bijahu priredili napuljski robovi jednog i drugog spola. Prikazivali su jednu smiješnu pantomimu i plesali kalabrijske pastirske plesove. Gospodin de Bonneval spomenu venecijanski ples zvan furlana, našto me Ismail radoznalo saleti da mu pokažem korake tog plesa, no ja mu odgovorih da se furlana pleše udvoje, pa da mu je bez venecijanske plesačice i bez guslača koji zna napjev ne mogu pokazati. Na to dohvatih gusle i odsvirah mu napjev, primijetivši da mi ni plesačica ne bi bila ni od kakve hasne jer ne bih mogao u isto vrijeme i plesati i svirati. Ismail tad ustade i prišapnu nešto jednom eunuhu, koji odmah iziđe i vrati se poslije nekoliko trenutaka te šaptom nešto kaza svom gospodaru. Ovaj na to reče da su plesačicu našli, a ja se ponudih da nađem i guslača ako domaćin dopusti da pošaljem jedno pisamce u palaču mletačkog poklisara. Sve bijaše brzo učinjeno, i nakon pola sata osvanu jedan od slugu baila Dona s guslama pod rukom. Trenutak kasnije otvoriše se jedna vrata, i na njima se ukaza krasna žena lica pokrivena maskom od crna baršuna, jajolika oblika, kakvu u Veneciji zovu moretta. Pojava maske iznenadi i oduševi cijelo društvo jer ne bijaše moguće zamisliti zanimljivijeg lika ni po ljepoti ni po biranoj otmjenosti odjeće i ukrasa. Božica zauze plesni stav, ja joj se pridružih i mi otplesasmo šest furlana zaredom. Zaustavio sam se jedva dišući, jer od furlane nema živahnijeg pučkog plesa, no ljepotica, ne pokazujući ni traga umoru, stajaše nepomično kao da me izaziva. Kad smo zaplesali kolo, a to je kod furlane najteže, ona je tako lakonogo igrala da mi se učinilo kao da lebdi. Nisam dolazio k sebi od čuđenja. Ne sjećam se da sam ikad, čak i u Veneciji, vidio tako plesati furlanu. Nakon kratka počinka ja joj, srameći se malo zbog svoje slabosti, opet pristupili i rekoh: Ancora sei, e poi basta, se non volete vedermi morire47 Ona bi možda odgovorila da je mogla, ali s onakvom maskom nije moguće izustiti nijednog slovca. No zato bijaše rječitiji stisak njene ruke, koji nitko nije mogao opaziti. Pošto otplesasmo još šest furlana, eunuh otvori ona ista vrata, i ona iščezne poput daška.
47. Još šest, i onda je dosta, ako me ne želite vidjeti mrtva.
Ismail se stade rastapati od zahvalnosti, no prije bih ja njemu morao zahvaljivati jer to bijaše jedino pravo zadovoljstvo koje sam doživio u Carigradu. Upitao sam ga je li gospođa Venecijanka, no on mi se u odgovor tek zagonetno nasmiješi. Istom smo se predveče oprostili i otišli kući.
– Naš se čestiti domaćin – reče mi gospodin de Bonneval putem – dao danas zavesti odsvoje vlastite velikodušnosti, i ja bih se mogao zakleti da se već pokajao što vam je dopustio da plešete s njegovom lijepom robinjom. Prema ovdašnjim predrasudama to što je uradio okrnjilo mu je ugled, i ja bih vam savjetovao da se držite na oprezu jer mora da ste se onoj djevojci svidjeli, pa će ona zacijelo pokušati da vas uvuče u neku pustolovinu. Budite dakle razboriti, jer u ovoj zemlji nesmiljenih običaja svaka pustolovina može biti opasna.
Obećao sam mu da ću zazirati od ljubavnih spletaka, no obećanje nisam održao.
Nekoliko dana nakon tog događaja pristupi mi na ulici neka stara robinja i pokazavši mi jednu duhankesu izvezenu zlatom ponudi mi je za jedan pjaster. Skrivajući se od očiju janjičara koji me je pratio, spretno mi je gurnu u ruku te ja osjetih kako unutra nešto zašušti. Odmah sam naslutio da je tu sakriveno neko pismo. Platih joj, ona ode svojim putem, a ja proslijedih do Jusufove kuće. Ne našavši ga, siđoh u vrt da se prošećem. Pismo je bilo zapečaćeno i nije nosilo adrese, pa kako se robinja mogla i zabuniti, moja radoznalost poraste. Bilo je napisano pravilno, dobrim talijanskim, a glasilo je ovako: »Ako ste radoznali da vidite osobu koja je s vama plesala furlanu prošećite se predveče vrtom s onu stranu jezerca i upoznajte se s vrtlarevom služavkom tražeći čašu limunade. Možda će vam se desiti da je vidite bez ikakve opasnosti čak ako slučajno susretnete Ismaila. Ona je Venecijanka. O ovom pozivu ne govorite nikome.«
– Nisam tolika luda, draga moja zemljakinjo! – uzviknuo sam razdragano kao da je onapreda mnom i spremio pismo u džep. Ali uto iz jednog šumarka iziđe neka stara žena, priđe mi i zapita me što želim i kako sam je opazio. Odgovorio sam joj u smijehu da sam govorio za sebe, i ne sluteći da me netko sluša. Ona mi na to bez okolišanja reče kako joj je drago što može razgovarati sa mnom, nadovezavši da je Rimljanka, da je odgojila Zelmi i naučila je pjevati i svirati u harfu. Potom uze hvaliti draži i vrline svoje gojenice, nadodavši kako bih se zacijelo u nju zaljubio kad bih je vidio i kako joj je krivo što mi to nije dopušteno.
– Ona nas sad gleda iza onog zelenog kapka. Obje smo vas zavoljele otkad nam je Jusufrekao da ćete postati Zelmin muž čim se vratite iz Adrianopolisa.
Kad sam je upitao bih li smio Jusufu saopćiti ono što mi je povjerila odgovorila je da ne bih, a po tom sam odmah prosudio da bi na moje navaljivanje bez duga premišljanja podarila mojim očima radost da vide njenu ljupku učenicu. Ja pak nisam mogao podnijeti ni pomisao da učinim nešto što bi ozlovoljilo dobrog Jusufa, ali više sam se od toga bojao zakoračiti u labirint gdje bih se odveć lako mogao izgubiti. Činilo mi se kao da izdaleka nazirem turban, a ta me je slika ispunjala užasom.
Uto spazih Jusufa kako mi stazom dolazi u susret. Po njegovu se licu vidjelo da se ne ljuti što me je zatekao u razgovoru sa starom Rimljankom. Odmah mi uze čestitati na užitku što sam ga zacijelo osjetio plešući s jednom od ljepotica koje je skrivao harem pohotnog Ismaila.
– To je dakle neobična novina kad se glas o toj zgodi tako brzo raširio?
– To se ne događa često, jer je u našeg naroda ukorijenjena predrasuda da ne smijemoizlagati očima zavidnika ljepote koje posjedujemo, ali u svojoj kući svak može raditi što ga je volja. Ismail je uostalom čovjek od duha i velik znalac ženskih draži.
– Zna li se ime gospođe s kojom sam plesao?
– Oh, to ne vjerujem. Ona je uostalom nosila krinku, a zna se da Ismail ima pola tucetarobinja koje su sve jedna ljepša od druge.
Dan smo proveli kao i uvijek, u veselju i ugodnim razgovorima, a kad se oprostih s dobrim starcem, dadoh se odvesti Ismailu, koji je stanovao na istoj strani.
Kako su me već poznavali, pustiše me ući. Dok sam išao prema mjestu koje bijaše označeno u pisamcu, spazi me jedan eunuh i uljudno mi priđe rekavši da je Ismail doduše izišao ali da će mu biti veoma drago kad čuje da sam se došao prošetati njegovim vrtom. Rekoh mu da bih rado popio čašu limunade, a on me odvede u mali paviljon, gdje ugledah staru robinju. Eunuh mi dade pripremiti čašu odlična napitka i spriječi me kad starici htjedoh pokloniti srebrnjak. Onda pođosmo u šetnju onkraj jezerca, no uskoro mi eunuh kaza da se moramo vratiti, pokazavši mi tri gospođe koje su dolazile suprotnom stazom. Pristojnost, nadovezao je, zahtijeva da im se uklonimo. Zahvalio sam mu, zamolivši ga da gospodaru izruči moj najtopliji pozdrav, a onda se vratih kući. Nisam bio nezadovoljan svojom šetnjom, nadajući se da ću drugi put biti bolje sreće.
Već sutradan dobih pismo on Ismaila. Pozivao me da slijedeće večeri dođem k njemu na pecanje. Ribarit ćemo, kazivao je u pismu, pri lijepoj mjesečini duboko u noć. Ja sam se dakako odmah ponadao onom što sam želio. Čak sam povjerovao da bi me Ismail bio kadar dočekati u društvu lijepe Venecijanke, i začudo nije me ozlojeđivala pomisao da će on zacijelo biti nazočan našem domjenku. Zatražio sam u viteza Veniera dozvolu da provedem noć izvan palače, što mi je on tek nevoljko odobrio bojeći se da nije posrijedi kakva ljubavna spletka iz koje bi za me moglo proisteći veliko zlo. Mogao sam ga umiriti povjerivši mu se, no držao sam da je bolje prešutjeti.
U označeni sat nađoh se dakle kod Turčina, koji me primi raskriljenih ruku. Ušavši u barku, nemilo se iznenadih kad ne spazih svoje lijepe Venecijanke. Na brodiću osim nas dvojice bijahu još samo dva veslača i kormilar. Uhvatili smo nekoliko riba, pa ih ispekosmo na ulju u malom paviljonu, pri divnoj mjesečini koja činjaše noć još sjajnijom od dana. Poznavajući Ismailove sklonosti, nisam bio veseo kao inače, bojeći se, usprkos onom što mi je rekao gospodin de Bonneval, da ga opet ne spopadne želja za nježnim izljevima kakvim me bijaše počastio prije tri nedjelje, a koje sam ja tako nevoljko primio. Taj mi domjenak udvoje bijaše sumnjiv jer nije prirodno da se dva muškarca povlače u osamu noći. Nisam se mogao otresti nelagode i zabrinutosti. No ubrzo eto i raspleta.
– Govorimo šaptom – reče on odjednom. – Čujem šum po kojem pogađam nešto što ćenas ugodno zabaviti.

Čim to reče, otpusti svoje ljude i uzevši me za ruku ovako nastavi:
– Hajdemo, sakrit ćemo se u jedan kabinet od kojeg po sreći imam ključ uza se, samopazimo da ne napravimo ni najmanji šum. Taj kabinet ima prozor što gleda na jezerce u koje su, slutim, ovog časa pošle tri moje gospođice da se pri mjesečini okupaju. Gledat ćemo ih i uživati u prelijepu prizoru jer neće ni slutiti da ih netko gleda. Dobro znaju da je ovo mjesto osim za mene za svakog drugog nepristupačno.
Rekavši to, otvori vrata kabineta, vodeći me sveudilj za ruku, i mi se nađosmo u neprozirnoj tami. S prozora se pružao pogled na čitavo jezerce obasjano mjesečinom. Gotovo nadohvat ruke ugledasmo tri nage djevojke koje bi čas zaplivale srebrnom vodom čas izašle na mramorne stube gdje su sjedeći ili stojeći otirale kapljice, pokazujući se u svim položajima. Taj ljupki prizor začas zapali sva moja ćutila, a Ismail me, topeći se od razdraganosti, uvjeravaše da se ne moram ustručavati, hrabreći me štaviše neka se podam porivima koje je taj pohotni prizor zacijelo razbudio u mojoj duši, a pri tom je riječi potkrepljivao primjerom. I tako, baš kao i on, moradoh na predmetu što ga imađah uza se gasiti žar što ga u meni razgarahu tri sirene koje smo promatrali čas u vodi čas na suhu i koje su, ne pogledajući nikad na prozor, kanda ipak igrale svoje pohotne igre da raspale skrivene gledaoce koji su ih gutali očima. Uvjeravao sam sebe da je tako da bi mi užitak bio slađi, a Ismail je likovao što se eto našao osuđen da zamijeni svojom nazočnošću daleki predmet koji mi bijaše nedosežan. Morao sam otrpjeti i to da on meni učini isto. Da sam se ustručavao, pokazao bih se neuljudnim i uzvratio bih mu nezahvalnošću, što ne bijaše u mojoj prirodi. Nikad u svom životu nisam zapao u takvo ludilo ni u takvo uzbuđenje. Ne znajući koja je od nimfi moja Venecijanka, u sve sam je tri redom zamišljao, a sve na račun dobrog Ismaila, koji se kanda bijaše umirio. Taj me je prijazni čovjek opovrgao na najugodniji način, okusivši tako najslađu osvetu, no ako je htio biti plaćen, morao je i platiti. Čitaocu prepuštam zamršen zadatak da izračuna koji je od nas dvojice došao na svoj račun, no rekao bih da bi vaga morala pretegnuti na Ismailovu stranu jer je on platio za sve. Odlazak triju sirena dokrajči orgiju, a mi, ne znajući što da kažemo jedan drugome, udarismo u smijeh. Potom se osladismo finim đakonijama i popismo nekoliko šalica čaja, te se rastadosmo. To je bio jedini užitak takve vrste koji sam doživio u Carigradu, a i u njem je uobrazilja imala prevagu nad zbiljom. U Ismailovu kuću više nisam navraćao, i nikom taj doživljaj nisam ispripovjedio.
Nekoliko dana kasnije dođoh Jusufu, pa kako je udarila plaha kišica, ne mogoh ga dočekati šećući vrtom već uđoh u dvoranu gdje smo uvijek objedovali i gdje nikad nisam nikog zatekao. Kad osvanuh na vratima, podiže se hitro jedna ljupka ženska prilika zastrvši lice gustom koprenom koju je povukla sa čela. Robinja koja je okrenutih leđa vezla na đerđefu kraj prozora nije se ni pomakla. Zamolivši za oproštenje htjedoh se povući, no ona mi dobrim talijanskim i anđeoskim glasom kaza da joj je Jusuf zapovjedio da me do njegova povratka zabavlja razgovorom. Potom me zamoli da sjednem pokazavši na jedan jastuk ispod kojeg bijahu još dva veća, i ja poslušah. U isto vrijeme i ona, prekriživši noge, sjede na drugi jastuk, sučelice meni. To je Zelmi preda mnom, rekoh u sebi, i pomislih kako se Jusuf ipak nakanio da mi dokaže da u hrabrosti ne zaostaje za Ismailom. No čudilo me je što takvim postupkom gazi svoja načela i muti čistoću moje odluke, namamivši me u priliku da se zaljubim u njegovu kćer. Ipak se nisam bojao, jer da se odlučim valjalo je da joj najprije vidim lice.
– Vidim – reći će zastrta prilika – da ne znaš tko sam.
– Doista, ne mogu pogoditi.
– Ja sam žena tvog prijatelja već pet godina. Rođena sam na otoku Kiosu, a kad sampošla za Jusufa bilo mi je tek trinaest godina.
Silno iznenađen neočekivanim slobodoumljem svog prijatelja koji mi je dopustio da razgovaram sa njegovom ženom, osjetih se sigurniji i odmah namislih da zagazim u pustolovinu, no za to mi je trebalo da joj vidim lice. Lijepo tijelo, zakriveno odjećom gdje ne nazireš lica, može potaknuti samo prolazne želje kojima je lako udovoljiti i koje planu i ugasnu poput slame. Vidio sam otmjenu i lijepu priliku, no duše joj nisam vidio jer ju je koprena sakrivala od mojih očiju. Vidio sam joj nage mišice koje me očaravahu oblinom i prebijelom puti, i ruke koje bijahu kao u Alcine dove ne nodo appar ne vena eccede;48 dok sam sve ostalo samo zamišljao ispod blagih nabora muslina koji su sakrivali tek toplu površinu. Sve je to moralo biti lijepo, ali ja sam morao uroniti u njene oči da vidim jesu li sve krasote koje sam u duhu nazirao uistinu prožete dahom života. Istočnjačka odjeća odaje sve, čak i više, ne skrivajući ništa od čežnjiva pogleda, tek poput lijepe pokosti na vazi od saskog porculana skriva pod opipom boje cvijeća i figura. Ta žena nije bila odjevena u odjeću što je nose sultanije već je poput robinja sa Kiosa nosila halju koja je očima otkrivala polovicu nogu, oblik bedara i građu visokih bokova koji su se skladno sužavali do struka divotne tananosti, stegnuta širokim modrim pojasom sa srebrnim arabeskama. Vidio sam ponosno uzdignute grudi koje su laganim, često nepravilnim bibanjem kazivale da je taj čarobni brežuljak pun života. Dvije sitne i jedre kugle bijahu odijeljene uzanim i zaobljenim puteljkom koji mi se učini poput potočića mlijeka stvorena da ugasi moju žeđ i glad mojih usana.
48. Gdje se ne vidje ni čvora ni žile; Ariosto, Bijesni Orlando, VII, 15.
Bijah izvan sebe od udivljenja. U gotovo nesvjesnu pokretu ruka mi se sama od sebe ispruži, i moji bi joj smjeli prsti podigli koprenu da me nije odgurnula. Uspravivši se na vršcima prstiju, stade me grditi gorda izraza i ponosna držanja zbog moje bezočne drskosti.
– Zaslužuješ li ti – rekla je – Jusufovo prijateljstvo kad gaziš svete zakone gostoprimstvavrijeđajući mu ženu?
– Gospođo, morate mi oprostiti. Kod nas i najkukavniji muškarac smije podići oči dokraljičina lica.
– Ali ne i strgnuti joj veo kojim se pokriva. Jusuf će me osvetiti.
Čuvši tu prijetnju, pomislih da sam izgubljen, te se bacih do njenih nogu i toliko je preklinjah dok se nije umirila. Reče mi da sjednem, a i ona sama opet sjedne, prekriživši noge tako da joj se haljine razmakoše, i ja u trenutku nazreh čari od kojih bih potpuno izgubio razum da mi se odmah se skriše od pogleda. Tad sam shvatio da sam bio luda, no prekasno sam se pokajao.
– Ti si sav u plamenu – reći će ona.

– Kako ne bih bio – odgovor ih joj – kad me ti pališ poput ognja.
Opametivši se, htjedoh je zgrabiti za ruku, ne hajući više da joj vidim lice, kadli ona reče: »Evo Jusufa.« On uđe, i mi oboje ustadosmo. Starac mi nazva mir, ja mu zahvalih, robinja koja je vezla ode, a on zahvali svojoj ženi što mi je kratila vrijeme razgovorom. Potom joj pruži ruku da je odvede u njene odaje. Kad dođoše do vrata, ona podiže koprenu i cjelivajući muža otkri mi tobož nehotice svoj profil. Slijedio sam je pogledom dok ne iščeznu u posljednjoj odaji. Vrativši se, Jusuf mi u smijehu reče da bi njegova žena rado objedovala s nama.
– A ja sam mislio – rekoh mu – da se nalazim pred Zelmi.
– To bi bilo odveć protivno našim dobrim običajima. Ono što sam ti dopustio nijespomena vrijedno, ali ne znam nijednog časnog čovjeka koji bi imao smjelosti da vlastitu kćer dovede pred stranca.
– Čini mi se da ti je supruga lijepa. Je li ljepša od Zelmi?
– Ljepota je moje kćeri vedra i nasmijana, a ćud joj je blaga. Sofijina je gorda. Bit ćesretna poslije moje smrti. Onaj tko je uzme za ženu dobit će netaknutu djevicu.
Kad sam tu zgodu pripovijedao gospodinu de Bonnevalu uveličavajući opasnost u kojoj sam se našao kad sam joj htio strgnuti koprenu, on mi ovako reče:
– Niste vi bili ni u kakvoj opasnosti, jer vas je ta Grkinja htjela izrugati odigravši vamtragikomičan prizor. I vjerujte, bilo joj je krivo što se našla pred neiskusnim žutokljuncem. Vi ste odigrali lakrdiju u francuskom stilu, umjesto da ste se ponijeli kao muško. Što vam je toliko trebalo da joj vidite nos? Valjalo je, dragi moj, udariti ravno u ono pravo. Da sam mlađi, možda bih je mogao osvetiti i kazniti prijatelja Jusufa. Vi ste joj pružili jadnu sliku muževnosti Talijana. I najpovučenija od turskih žena nosi stid samo na licu, i čim ga sakrije sigurna je da neće ni pred čim pocrvenjeti. Uvjeren sam da ta Jusufova žena sakriva lice samo onda kad bi ono da se zajedno s njome smije.
– Ona je još djevica.
– Teško bih u to povjerovao, jer dobro poznam žene sa Kiosa, ali one vješto umiju da seza takve prodaju.
Jusuf se više nije sjetio da mi iskaže istu ljubaznost. Nekoliko dana kasnije on slučajno naiđe u dućan nekog Armenca upravo u času kad sam ondje razgledao neke stvari koje mi se učiniše odviše skupe pa teška srca odustah od kupnje. Jusuf pogleda stvari i pohvali moj ukus, pa izjavivši da nijedna nije preskupa, kupi sve ono na što bijah bacio oko. Onda me pozdravi i ode. Drugog jutra posla mi na dar kupljene stvari, no da bi me sklonuo da ih primim, priložio je ljubazno pisamce u kojem mi je napisao da ću po dolasku na Krf saznati kome moram predati sve što mi šalje. Bilo je tu tkanina iz Damaska valjanih u zlatu i srebru, duhankesa, novčarki, pojaseva, šalova, maramica i lula, u vrijednosti od četiri do pet stotina pjastera. Kad sam mu došao zahvaliti, priznao je na moje navaljivanje da mi ih je poslao na poklon.
Uoči mog odlaska čestiti se starac rasplakao kad sam se opraštao od njega. Videći njegove suze, i meni se oči ovlažiše. Rekao mi je da sam, ne prihvativši njegovu ponudu, zadobio sve njegovo poštovanje, pa da ne zna bi li me mogao više poštovati čak da sam je prihvatio. Na brodu u koji sam se ukrcao s bailom Dona našao sam jednu škrinju koju je za me poslao moj dragi prijatelj Jusuf. U njoj bijahu dva kvintala kave od vrste nazvane moka, stotinu livri duhana u listovima i dva staklena suda napunjena najfinijim vlatima duhana. Osim toga nađoh i jedan čibuk od jasminova drveta obložen zlatnim filigranom, koji sam na Krf u prodao za sto cekina.
Ismail mi je dao jedno pismo za viteza da Lezze, koje sam izgubio, i jedno bure šerbeta, koje sam također prodao. Gospodin de Bonneval povjerio mi je jedno pismo za kardinala Acquavivu, koje sam mu poslao zajedno s mojim gdje sam ukratko opisao svoj put u Carigrad. Njegova me jasnost međutim nije udostojala odgovora. Gospodin de Bonneval poklonio mi je osim toga dvanaest boca malvazije iz Raguse i dvanaest boca pravog vina sa Skopola. Pravo vino s tog otoka velika je rijetkost. Na Krfu sam ga u jednoj prilici poklonio, što mi bijaše od velike koristi, kao što će se kasnije vidjeti.