Kazanova-Memoari

First topic message reminder :



KNJIGA ČETVRTA
I
Laskavi doček kod mog zaštitnika - Vrtoglavice gospode d'Urfe - Gospoda Wynne i njezina obitelj - Gospođa Rumain
Za vrijeme kratkog putovanja od Haaga do Pariza uvjerio sam se da moj posinak nema onako lijepu dušu kakva mu bijaše vanjština. Odgajajući ga po svom, majka mu je kao najvažniju osobinu ucijepila u dušu šutljivost. Njoj je bilo od koristi da ta značajka prevagne u njemu nad svima ostalima. No neiskusno dijete daleko je pretjeralo u tom pogledu: u njemu se to izvrglo u himbu, nepovjerenje i lažnu povjerljivost. Ne samo da nije iskreno kazivao ono što je znao, već se gradio kao da zna i ono što nije znao. Da bi u tom što bolje uspio, mislio je da mora postati nepronicljiv, pa je srce okovao šutnjom, kazivajući samo ono što je unaprijed proračunato smislio u svom duhu. Mislio je da je neobično mudar obmanjujući drugog, pa budući da je bio nesposoban da osjeti prijateljstvo, postao je nedostojan i prijateljstva i prijatelja.
Predviđajući da će gospođa d'Urfe vidjeti u dječaka najdivnije oruđe za svoju tobožnju prijetvorbu, a znajući da će je njen duh, budem li joj skrivao tajnu njegova porijekla, poticati na najluđe planove, naložio sam dječaku da iskreno iskaže sve što se tiče njegove obitelji i porijekla, ako ga jedna gospođa kojoj ću ga predstaviti bude o tom ispitivala. On obeća da će poslušati, no u svom himbenom duhu nije vjerovao da bi ta zapovijed mogla biti iskrena.
Kao prvog posjetio sam svog zaštitnika, kod kojeg zatekoh veliko društvo. Među uzvanicima primijetio sam i venecijanskog poslanika, no ovaj se pravio kao da me ne vidi.
– Otkad ste u Parizu? – upitao me je ministar, pružajući mi ruku.
– Upravo sam stigao. Dolazim ravno iz poštanskih kola.
– Onda pođite u Versailles. Tamo ćete zateći vojvodu de Choisela i vrhovnog kontrolora.Postigli ste čudesa, pa sad hajte da vam se malo dive. Poslije se vratite k meni. Recite vojvodi da sam Voltaireu poslao kraljev ukaz kojim ga proizvodi za plemića.
U Versailles se ne ide u podne, no ministri valjda smatraju da je Versailles na dva koraka. Zato sam otišao gospođi d'Urfe.
Prvo što mi je rekla bilo je to da joj je njezin duh otkrio da će me vidjeti još istog dana.
– Jučer mi je Corneman rekao – nastavila je – da ste izveli nevjerojatnu stvar i postiglinemoguće. Sigurna sam da ste vi unovčili onih dvadeset milijuna. Glavnice su skočile, i za tjedan dana bit će u opticaju najmanje sto milijuna. Oprostite što sam vam se usudila pokloniti onih dvadeset tisuće franaka. To je za vas prilično bijedan poklon.
Nisam se potrudio da je razuvjerim. Zapovjedila je vrataru da otpravi sve posjetioce, pa se zavezosmo u duboke rasprave. Upravo je zadrhtala od radosti kad joj hladno rekoh da sam doveo sa sobom jednog dječaka od dvanaest godina, kojeg bih želio dati na odgoj u najbolji zavod u Parizu.
– Povjerit ću ga Viaru – požuri se ona. – Kod njeg su i moji nećaci. Kako se zove? Gdjeje? Ja znam što je taj dječak. Jedva čekam da ga vidim. Zašto ga niste odmah doveli?
– Doći ću s njime prekosutra, jer sutra moram u Versailles.
– Govori li francuski? Dok ne uredim sve oko njegova smještaja, morate ga ostaviti kodmene.
– O tome ćemo se dogovoriti prekosutra.
Potom sam otišao u svoj ured gdje sam zatekao sve u redu, a onda se otputih u
Talijansko kazalište, gdje je te večeri igrala Silvia. Našao sam je u njenoj svlačionici, gdje joj je kći pravila društvo. Dočekala me je srdačno, rekavši da zna kakve sam poslovne uspjehe postigao u Holandiji. Iznenađeno me je pogledala kad sam joj odgovorio da sam radio za njezinu kćerku. Ljupko se djevojče zarumeni čuvši taj odgovor. Oprostio sam se obećavši da ću večerati s njima i pošao na svoje mjesto u gledalište. No kojeg li iznenađenja!
U jednoj od prvih loža spazih gospođu Annu Wynne.[1] Ali evo što je bilo s tom gospođom:
[1] Anna Wynne rođena je na Santa Mauru, jednom od otoka u Jonskom moru. Njena najstarija kći, koju Casanova često spominje, zvala se Justinienne.
Porijeklom Grkinja, ta je gospođa bila udovica nekog Engleza s kojim je imala šestoro djece, četiri kćeri i dva sina. Njezin je muž na samrti prešao na rimokatoličku vjeru, nemajući snage da se odupre ženinim suzama i zaklinjanjima. Ali njegova su djeca mogla baštiniti očev imutak, koji je u Engleskoj iznosio četrdeset tisuća livri sterlinga, samo ako se priznaju anglikancima. Gospođa se upravo bijaše vratila iz Londona gdje je boravila brinući se oko baštine svoje djece. Bilo je to početkom 1758.
Godine 1753. bijah se zaljubio u njezinu najstariju kćer, kad smo u Padovi igrali zajedno u nekoj komediji. Šest mjeseci kasnije, u Veneciji, gospođa Wynne nađe za shodno da me isključi iz svog društva. Mirno sam pretrpio uvredu što mi ju je nanijela mati jer mi ju je kći ublažila nježnim pisamcem koje mi je još i danas drago. Kako sam u ono vrijeme ljubio Mariju Magdalenu i Catterinu, brzo sam je zaboravio. Iako joj je tad bilo tek petnaest godina, djevojka je bila prava ljepotica, a dražima lica i pojave pridružile su se blistave čari profinjena duha, što je često važnije od vanjskih obilježja. Komornik pruskog kralja grof Algaroti davao joj je satove, a mnogi su se mladi patriciji takmičili za njeno srce. Činilo se da najveću naklonost uživa Andrea Memmo, najstariji sin obitelji Memmo đi S. Marcuola. Čuo sam da je prije četiri godine umro kao prokurator Sv. Marka.
Čitalac može zamisliti kakvo je bilo moje iznenađenje kad sam pet godina poslije tog događaja opet vidio čitavu obitelj. Gospođica Wynne, koja me je odmah prepoznala, pokaza me svojoj majci, a ova me odmah pozva, davši mi znak lepezom. Smjesta sam otišao u njihovu ložu.
Dočekala me je riječima da se od srca raduje što me opet vidi i da se nada da ću ih češće posjećivati u hotelu Bretagne, u Ulici St.-Andre-des-Arts, gdje su se nastanili. Kći ponovi poziv s mnogo više žara i upornosti. Izgledala je poput božice, pa ja osjetih kako se stara ljubav budi nakon sna od pet godina, toliko silnija koliko se predmet te ljubavi poljepšao u tih pet godina.
Rekoše mi da su, prije no što se vrate u Beč, naumili provesti šest mjeseci u Parizu. Odgovorio sam im da sam ja odlučio stalno se nastaniti u Parizu, da sam se upravo tog dana vratio iz Holandije i da sutra moram u Versailles, pa ću prekosutra pohitati k njima da im budem u svemu na usluzi.
– Čujem – reče kći – da ste u Holandiji toliko stekli da vas u Francuskoj smatrajubogatim. Slušajući o vama, neprestano sam se nadala da ću vas negdje vidjeti. Neizrecivo nas je obradovao vaš čudesni bijeg, jer smo vas oduvijek veoma voljeli. Povijest tog događaja saznali smo iz jednog pisma od petnaest stranica koje ste uputili gospodinu Memmu. Slušajući tu neobičnu ispovijed, prolazili su nas srsi od strave, a ipak smo se često morali i nasmijati. O vašim uspjesima u Holandiji čuli smo jučer od gospodina de La Popelinierea.
Taj gospodin naiđe upravo u taj čas, i pošto mi u nekoliko riječi oda svoje priznanje, reče da će me, ukoliko na isti način uspijem Indijskoj kompaniji nabaviti dvadeset milijuna, imenovati za glavnog poreskog zakupnika. Savjetovao mi je da primim francusko državljanstvo prije nego što se razglasi da sam se obogatio.
– Mora da ste pri tom poslu zaradili najmanje pola milijuna.
– Te će me glasine, gospodine, upropastiti, budem li lišen prava na nagradu zaposredovanje.
– Pravo govorite. Svi vas žele upoznati, a Francuska vam mnogo duguje, jer su akcije,zahvaljujući vašoj poslovnoj sposobnosti, lijepo poskočile.
Na večeri kod Silvije duša mi je plovila u slasti. Tetošili su me kao da sam njihov, a ja sam im razdragano zahvaljivao moleći da me smatraju pravim članom svoje obitelji. Držao sam da svoju sreću dugujem utjecaju i pouzdanom prijateljstvu tih divnih ljudi. Uspjelo mi je nagovoriti majku, oca, kćerku kao i oba sina da prime darove koje im bijah namijenio. Najvredniji, koji sam imao upravo kod sebe, ponudih majci, a ova ga odmah dade kćeri. Bile su to naušnice koje su me stajale pet tisuća florina. Tri dana kasnije poklonio sam joj škrinjicu u kojoj su bile dvije prekrasne fine tkanine i flandrijske čipke izrađene veoma tananim bodom. Mariju, koji je volio pušiti, poklonio sam zlatnu lulu, a svom prijatelju lijepu burmuticu. Najmlađem bratu, kojeg sam ludo volio, dao sam lijep sat. Morat ću kojom zgodom reći više o tom dječaku koji je svojim sposobnostima i odlikama prerastao svoju dob. No jesam li zaista bio toliko bogat da poklanjam tako dragocjene darove? Nisam, i znao sam da je tako. No činio sam to iz bojazni da mi se više neće ukazati prilika da tako postupim. Da sam bio siguran u protivno, pričekao bih druga vremena.
U cik zore otišao sam u Versailles. Gospodin vojvoda de Choisel primi me kao i prvi put. Bio je zaposlen pisanjem dok su mu uređivali vlasulju. No taj je put ipak odložio pero. Pošto mi je suhoparno čestitao, reče da će mi dati posebnu preporuku za poslovanje ako se poduhvatim pregovora oko dobivanja zajma od sto tisuća florina uz četiri posto kamata. Odgovorih mu da ću o tom razmisliti tek kad budem vidio kako će me nagraditi za ono što sam već isposlovao.
– Svi kažu da ste zaradili dvjesta tisuća florina.
– Ono što se govorka puke su priče sve dok se ne dokaže. Ja bih mogao zahtijevatizakonitu dobit za posredovanje.
– Imate pravo. Otiđite vrhovnom kontroloru i objasnite se s njime.
Vrhovni kontrolor, gospodin de Boulogne, prekinu posao da me najljubaznije primi. No kad mu rekoh da mi duguje sto tisuća florina, on se fino nasmiješi.
– Poznato mi je – reče on – da posjedujete naputnicu od sto tisuća florina koja glasi nadonosioca.
– To je istina, samo ono što ja posjedujem nema nikakve veze s poslom što sam ga obavioza vas. Uostalom, ja za to imam pouzdana svjedočanstva, i svakog se časa mogu pozvati na gospodina d'Affrija. Osim toga, imam već izrađen plan kako da povećam kraljeve prihode za dvadeset milijuna a da se nitko od onih koji će ih morati platiti neće moći požaliti.
– Provedite ga u djelo, i ja ću vam od samog kralja isposlovati godišnju rentu od stotisuća franaka i naslov plemića ukoliko se odlučite da primite francusko državljanstvo.
Nakon tog razgovora otišao sam u privatne odaje markize de Pompadour, gdje se na njenu želju ponovo izvodio jedan balet. Ugledavši me, pozdravi me i reče da sam sposoban posrednik i da me ona gospoda dolje nisu umjela ocijeniti po pravoj vrijednosti. Još se uvijek sjećala što sam joj rekao prije osam godina u Fontainebleauu. Tad sam joj jednom prilikom odgovorio da svako dobro dolazi odozgo, i da se uz pomoć njene naklonosti i milosti nadam najvećem uspjehu.
Vrativši se u Pariz, otiđoh svom zaštitniku da ga obavijestim o ishodu razgovora što sam ih vodio s najvećim novčarskim glavama. On mi svjetova da budem strpljiv i da nastavim uspješno poslovati.
Kad sam se vratio u svoj stan, dočeka me neočekivana vijest: moj je posinak otišao.

Poslije njegova odlaska gospodin de Chavigny, stari dvorjanik, čovjek pun duha, uze naglas razmišljati o dvoru jednog monarha gdje ništa samo po sebi nije ni teško ni lako, jer svakog časa teško postaje lako i obrnuto. On je poznavao markizu d'Urfe od vremena kad joj je udvarao, dok je ona vodila tajnu ljubav s Namjesnikom. I baš joj je on dao nadimak Egeija, jer je tvrdila da saznaje i najveće tajne od jednog genija koji joj dolazi svake noći kad spava sama. Zatim uze govoriti o gospodinu Rollu, u kome sad imam najvećeg prijatelja. Po njegovu mišljenju najsigurniji je način da se dođe do žene koja ima ljubomorna muža, osvojiti najprije muža, jer prijateljstvo, već po svojoj prirodi, isključuje ljubomoru.
Sutradan za ručkom učetvoro gospođa Roll počastila me je u nazočnosti svog muža izrazima najživljeg prijateljstva, koji ne zaostajaše za njegovim. Obećali su da će narednog tjedna provesti kod mene nekoliko dana.
Stigli su jednog poslijepodneva, ne najavivši se unaprijed. Kad vidjeh gdje s kočije silazi i sobarica, srce mi zadrhta od radosti. Ali ona uskoro bi pomračena dvjema neugodnim vijestima. Najprije me gospodin Roll obavijesti da za tri dana mora natrag u Soleure, a zatim me gospođa Roll upozori da neće ni trenutka ostati ako joj ne obećam da će gospođa F. uvijek biti u našem društvu. Potom sam ih odveo u odaje koje sam im namijenio, a koje su najbolje odgovarale mom naumu. Nalazile su se u prizemlju nasuprot mojima. Spavaća soba imala je alkoven s dva kreveta odijeljena pregradom koja bijaše proviđena spojnim vratima. U sobu se ulazilo kroz dva predsoblja, a jedno je od njih imalo vrata koja su vodila u vrt. Od svih sam tih vrata imao ključ.
Pokoravajući se volji svoje božice odvedoh ih gospođi F. koja nas lijepo primi, ali ne htjede pristati da nam se za tri dana pridruži pod izgovorom da nikom ne želi sputavati slobodu. Popustila je tek kad sam joj nakon duga uvjeravanja rekao da naš dogovor ne vrijedi kad su u kući gosti.
Moja domaćica večerala je u svojoj sobi, ne čekajući da joj to kažem, a gospođe nisu pitale za nju. Poslije večere odvedoh supruge u njihove odaje, a onda, po dužnosti, moradoh otpratiti i gospođu F. Ali zato sam odbio čast da prisustvujem njenom uređivanju za noć, iako me je živo salijetala. Kad joj poželih laku noć, pakosno mi odgovori da sam poslije tako lijepa ponašanja zaslužio da dobijem ono što želim. Nisam joj odgovorio.
Druge večeri povjerih gospođi Roll da imam sve ključeve pa da u svako doba mogu ući k njoj, u njen krevet. Ona reče kako te noći očekuje svog muža, jer joj se umiljavao kao što to vazda čini kad se nakani na podvig. Stoga neka odgodim za narednu noć, jer mu se još nikad nije desilo da se poželi zabaviti dva dana uzastopce.
Oko podneva osvanu gospodin de Chavigny. Odmah dadoh donijeti još jedan pribor, no on se uzvika kad sazna da će moja domaćica jesti sama u svojoj sobi. Gospođe se složiše s njim, i svi pođosmo u njenu sobu, te je silom otrgosmo od ručnog rada za kojim je sjedila.
Bila je duša našeg objeda, divno nas je zabavljala veselim dogodovštinama o lady Montaigu. U trenutku kad nas nitko nije mogao čuti gospođa Roll mi došapnu da je za čovjeka poput mene nemoguće ne voljeti takvu ženu. Odvratih joj da ću je uskoro razuvjeriti i ujedno je zapitah da li po dogovoru smijem te noći provesti dva sata u njenom naručju.
– Ne, prijatelju dragi, jer mi je on jutros rekao da mjesec danas izlazi u podne.
– Zar je njemu potrebna mjesečeva dozvola da udovolji svojim dužnostima?
– Baš tako. Prema njegovoj astrologiji to je najbolji način da očuva zdravlje i da dobijemuškića kojeg neka mu nebo milostivo podari, jer ako se ono ne umiješa, ne vidim mnogo izgleda.
Moradoh se nasmijati. Nije dakle bilo druge već strpljivo čekati do sutradan.
Na šetnji mi saopći da je žrtva mjesecu prinesena, i da će ga kako bi se osigurala od svakog iznenađenja, nasnubiti za još jednu, nepredviđenu, poslije čega će zaspati. Stoga neka dođem tek u jedan sat poslije ponoći.
Pomisao na blisku sreću proze mi dušu radošću što je pred trenom ispunjenja osjeća svaki ljubavnik koji je dugo čeznuo. Bila je to jedina noć koja nam je preostajala, jer se sutradan gospodin Roll morao vratiti u Soleure.
Poslije večere odvedoh gospođe u njihove odaje, zatim se povukoh u svoju sobu i poslah Duboisovu na počinak rekavši da moram pisati.
Izišao sam pet minuta prije jedan. Kako noć bijaše mračna, pipajući prijeđoh pola kuće. Htjedoh otključati vrata sobe gdje bijaše moj anđeo, ali ih nađoh nezaključana. Ne domišljajući se uzroku, otvorih vrata drugog predsoblja i osjetih kako me netko obujmi. Ruka koju mi je stavila na usta opomenu me da ne smijem govoriti. Spustismo se na jedan široki kanape, i za trenutak se nađoh na cilju svojih želja. Bijaše to solsticij naše ljubavi. Kako sam pred sobom imao samo dva sata, nisam gubio ni trenutka, već sam uzastopnim i sve žešćim dokazima toj božanskoj ženi što je, kako mišljah, stezah u naručju, potvrđivao silinu strasti koja me je palila. U sebi sam odobravao njenu odluku da me dočeka u predsoblju, jer je šum poljubaca mogao probuditi muža. Njeni vatreni zanosi koji kanda su nadmašivali moje uzdizali su mi dušu do nebesa, i ja bijah uvjeren da se od svih osvojenih tvrđa ovom mogu s pravom najviše ponositi.
Otkucaji sata opomenuše me da je vrijeme rastanku. Digoh se pošto je poljubih najnježnijim cjelovom i vratih se u svoju sobu gdje se sa spokojstvom u srcu predadoh snu.
Kad sam se sutradan u devet sati probudio, ugledah gospodina Rolla koji mi, sjajući od zadovoljstva, pokaza pismo od nećaka koji mu javlja svoju sreću. Zatim me zamoli da popijem kavu u njegovoj sobi, jer mu se žena još odijeva. Brzo prebacih kućnu haljinu i upravo kad htjedoh izaći pojavi se gospođa F., koja mi sva razdragana reče da mi zahvaljuje i da se vraća kući u Soleure.
– Pričekajte još koji trenutak, doručkovat ćemo s gospođom Roll.
– Ne, već sam se pozdravila s njom. Zbogom, ja odlazim.
– Zbogom, gospođo!
Čim se udaljila, gospodin Roll me upita da možda nije iznenada poludjela. To bi svak pomislio, jer se s njom najprijaznije postupalo, pa je morala pričekati barem do večeri da se vrati zajedno s njima.
Otišli smo na doručak raspravljajući o uzrocima tog naglog odlaska. Zatim siđosmo u vrt, gdje nas dočeka moja domaćica, kojoj gospodin ponudi ruku. Meni se pričini da je gospođa Roll utučena, pa je zapitah je li dobro spavala.
– Zaspala sam tek u četiri sata, uzalud čekajući na vas. Kakva vas je to neprilikaspriječila da ne dođete?
Čuvši to pitanje, kojem se ni u snu ne bih nadao, meni se krv sledi u žilama. Gledao sam je nijemo, ne dolazeći k sebi od zaprepaštenja. Prenuh se obuzet grozom, jer istog trenutka spoznah da je ona koju sam držao u naručju bila F.
Brzo zamakoh iza jednog grabova grma da se povratim od uzbuđenja koje nitko ne može pravo zamisliti. Osjećao sam se kao da ću umrijeti. Da ne padnem, oslonio sam se čelom o jedno stablo. Prva pomisao koja mi je pala na um, no koju sam odmah odbacio, bijaše da je gospođa Roll htjela opovrći svoju noćašnju slabost, jer svaka žena koja se poda u mraku ima prava da to porekne, i teško ćeš je utjerati u laž. No ja sam predobro poznavao gospođu Roll a da bih je mogao obijediti s tako nečuvene podlosti za koju nijedna žena na svijetu ne bi bila kadra osim čudovišta koja žive na užas i sramotu ljudskog roda. Da mi je to rekla čak i u šali, kako bi uživala u mom iznenađenju, počinila bi neoprostivu grubost, jer u ovakvim stvarima i najmanja sumnja može ukaljati osjećaje.
Istina mi je jasno pucala pred očima. Gospođa F. ju je zamijenila. Kako je u tom uspjela? Odgovor na takvo pitanje može dati samo razmišljanje, a ono dolazi tek onda kad misao koja nam opsjeda i pritište dušu izgubi svoju prvotnu žestinu. Nisam dakle mogao poreći strašnu istinu da sam dva sata proveo s onom paklenom nakazom, a pomisao da sam uz to bio sretan smrtno me je mučila. To nisam sebi mogao oprostiti, jer razlika između jedne i druge bijaše neizmjerna, a prema tome i podložna nepogrešivu sudu osjetila, iako vid i sluh bijahu isključeni. No to me nije moglo opravdati. Ta već samim opipom morao sam spoznati istinu. Proklinjao sam ljubav, prirodu i svoju kukavičku slabost kad sam primio u kuću čudovište koje je obeščastilo mog anđela, a mene strašno unizilo u vlastitim očima. Tog sam se trenutka osudio na smrt, odlučivši da prije toga vlastitim rukama raščetvorim aspidu koja me je učinila najnesretnijim među ljudima.
Dok sam tako grcao u paklenim vodama, priđe mi gospodin Roll upitavši me da li mi je zlo i uplaši se kad vidje moje bljedilo. Reče da mu je žena zbog mene zabrinuta, a ja ga umirih kazavši da sam se udaljio zbog lake vrtoglavice što me bijaše obuzela, no da mi je sad bolje. Zatim se obojica pridružismo gospođama. Duboisova mi dade mirisave vodice i u šali mi reče da me je to potresao odlazak gospođe F.
Našavši se ponovo s gospođom Roll dok se njen muž udaljio živo čavrljajući s Duboisovom, rekoh joj da me nije potresao odlazak gospođe F., već ono što mi je ona, jamačno u šali, bila kazala.
– Ali ja se nisam šalila, mili moj prijatelju. Kažite mi već jednom zašto niste noćas došli.
Čuvši te riječi, umalo što ne padoh na mjestu mrtav. Strašnu joj zgodu nisam smio ispripovjediti, te sam grozničavo smišljao kako da se opravdam što joj nisam došao u postelju kako se bijasmo dogovorili. Stajao sam tako pred njom nijem, mračan i neodlučan, kad joj mala služavka Duboisove donese pismo od gospođe F. koje joj je ona poslala po tekliću. Ona ga otvori i preda mi pismo koje bijaše priloženo njenom i naslovljeno na mene. Stavih ga u džep rekavši da ću ga pročitati kad budem imao vremena. Gospodin Roll reče, smijući se, da je to zacijelo neka ljubavna tajna. Nisam odvratio ništa jedva savladavajući nestrpljivost. Uto nas pozvaše na ručak.
Ja nisam mogao jesti, no to se pripisivaše mojoj prolaznoj boljetici. Kad ustadosmo od stola, izjavih da mi je bolje i popih kavu.
Umjesto da po običaju igramo piketa, gospođa Roll predloži da se prošećemo pod sjenovitim drvoredom gdje vlada ugodna svježina. Pružio sam joj ruku, a njen muž povede Duboisovu.
Čim se uvjerila da nas nitko ne može čuti, ona ovako započe:
– Sigurna sam da ste proveli noć s onom opakom ženom i osjećam da sam na neki načinglede mog dobrog glasa izložena velikoj opasnosti, ni sama ne znam kakvoj. Recite mi sve, prijatelju dragi, to je moja prva ljubavna pustolovina, pa ako mi mora poslužiti kao pouka, tad mi ništa ne smije ostati skriveno. Oh, ja znam da ste me voljeli, pa nemojte, avaj, da u vama sad gledam svog neprijatelja.
– Gospode! Zar ja vaš neprijatelj?
– Kažite mi dakle istinu o svemu još prije no što pročitate ono pismo. Zaklinjem vas uime ljubavi, ne tajite ništa od mene.
– Čujte dakle ukratko što se zbilo. U jedan sat ulazim ja k vama i u drugom predsobljuosjetim kako me netko obgrli i pokri mi usta rukom te tako dade znak da ne smijem govoriti. Stegnem vas u naručaj i oboje se spustimo na kanape. Zar sam i načas mogao posumnjati da to niste vi? Proveo sam dakle s vama, ne prozborivši ni riječi, niti začuvši od vas ijednog slovca, dva najdivnija sata u svom životu, dva prokleta sata kojih će me paklena uspomena opsjedati do posljednjeg časa. Ostavio sam vas kad su odzvonila tri sata. Ostalo znate. – Tko je onoj nakazi mogao reći da ćete u jedan sat noću doći k meni?
– Ne znam, ne znam.
– Priznajte da sam od sve troje ja najnesretnija, možda jedina nesretna.
– Za ime boga, ne govorite tako, jer ja sam i onako nakanio da je probodem pa da zatimistim bodežom dokrajčim svoj život.
– Pa da pukne javna sablazan koja će me do smrti osramotiti? Razmislimo hladnije očitavoj stvari. Vi ćete mi predati pismo koje vam je ona poslala, i ja ću ga pročitati skrivena među drvećem, jer ako ono oboje vide da ga čitam, morat ću im ga pokazati.
Dadoh joj ga i pridružih se gospodinu Rollu, koji se grohotom smijao šalama moje domaćice.
Poslije razgovora s gospođom Roll osjećao sam se malo prisebnijim. Tješilo me je povjerenje s kojim je zatražila pismo onog čudovišta. Bijah radoznao saznati što u njem piše, a istodobno sam se grozio da ga pročitam. Moglo me je samo razdražiti, pa sam se bojao kobne provale pravedna gnjeva.
Gospođa Roll nam se uskoro pridruži, a kad se ponovo odvojismo vrati mi pismo rekavši neka ga pročitam kad budem sam i smireniji. Zahtijevala je da joj se zakunem časnom riječi da u toj stvari neću poduzimati ništa a da se prethodno ne dogovorim s njom, a o svim svojim nakanama neka je obavještavam preko vratarice. Po njenom sudu nismo se trebali bojati da će gospođa F. objaviti događaj, jer bi se ona prva osramotila, pa je stoga najbolje da šuteći prijeđemo preko svega. Na kraju mi reče neka ne prezrem upozorenje koje ću naći u pismu zle ženetine, što još više pojača moju radoznalost.
Ono što me je u tako trijeznu umovanju mog anđela pogađalo do dna duše bijahu njene suze koje su same od sebe obilno tekle iz lijepih joj očiju. Da ublaži moju patnju, koja bijaše vidljiva, nasmiješila bi se katkad kroz suze, ali ja sam i odveć jasno nazirao što se dešava u njenoj plemenitoj i dobroj duši, ponajviše zbog nedvojbena saznanja da je besramna gospođa F. pronikla naš grešni dogovor.
Otišla je u sedam sati sa svojim mužem, kojem sam zahvalio tako iskrenim riječima da bijaše ganut, vjerujući da su potekle iz najčišćeg prijateljstva, i u tom se nije varao. Zagrlio sam ga, a kad htjedoh gospođi poljubiti ruku, on mi plemenito kaza neka i njoj iskažem čast svojim zagrljajem.
Poslije njihova odlaska brzo se povukoh u svoju sobu, izgarajući od nestrpljenja da pročitam pismo one zmije otrovnice koja me je učinila najnesretnijim čovjekom na svijetu. Navodim ga doslovce, osim nekoliko rečenica koje sam ispravio:
»Napustila sam vašu kuću, gospodine, prilično zadovoljna ne zato što sam s vama provela dva sata – vi se ni po čem ne razlikujete od drugih muškaraca – već zato što sam vam se osvetila za sav onaj prezir što ste mi ga pokazivali u javnosti, jer sam vam bezobraštine u četiri oka oprostila. Osvetila sam se razotkrivši vašu spletku i licemjernost gospođe Roll, koja me ubuduće neće s visoka gledati, razmećući se lažnom kreposti. I ona je okusila moju osvetu čekajući vas uzalud cijele noći, a kako li se tek oćutjela kad je jutros iz smiješna razgovora s vama razabrala da sam ja prisvojila ono što je bilo njoj namijenjeno. Bit će da joj je najteže što je više ne smatrate nadnaravnim bićem, jer ako ste je mogli zamijeniti sa mnom, bit će da se ni u čem ne razlikujemo, pa ćete se izliječiti od lude strasti koja vas je toliko zaslijepila da ste je obožavali kao da je nešto više od drugih žena. Ako sam vam dakle otvorila oči, zadužila sam vas dobrim djelom, no oslobađam vas svake zahvalnosti, čak vam dopuštam da me mrzite ukoliko me svojom mržnjom ne budete uznemirivali, jer ako mi se vaše vladanje učini uvredljivim, bit ću kadra sve otkriti. Za sebe se ne moram bojati, jer sam udovica i neovisna, pa se mogu mirne duše smijati svemu što se bude brbljalo o meni. Meni ne treba nikoga, što se međutim ne bi moglo reći za gospođu Roll. Na kraju evo vam jednog upozorenja koje će vas uvjeriti u moju dobrotu.
»Znajte dakle, gospodine, da ja već desetak godina trpim od jedne male boljetice koju nikad nisam mogla izliječiti. Vi ste se noćas revno trudili da je dobijete, pa vam stoga savjetujem da odmah počinjete uzimati lijekove. Kažem vam to zato da je ne prenesete na svoju obožavanu, koja bi njome mogla obdariti muža i još neke druge, što bi je unesrećilo. To bi mi bilo krivo jer mi nikad nije učinila ništa nažao. Kako mi se činilo nemogućim da vas dvoje ne varate onog čestitog čovjeka, došla sam k vama na stan ne bih li se na mjestu osvjedočila da je moje nagađanje tačno. Svoj sam naum provela bez ičije pomoći. Pošto sam beskorisno provela dvije noći na onom kanapeu kog se dobro sjećate, odlučila sam da žrtvujem i treću koja je okrunila sve moje napore. Nitko me iz kuće nije vidio, čak ni moja sobarica ne zna koji je bio cilj mojih noćnih šetnji. Vi dakle bez bojazni možete cijelu zgodu prekriti velom šutnje, što bih vam svesrdno savjetovala.
»P. S. – Ako se obratite liječniku, preporučite mu najveći obzir, jer se u Soleureu zna da imam stanovitu bolest, pa bi se kazalo da ste je dobili od mene, što bi mi bilo krivo.«
Besramnost tog pisma bijaše tako čudovišna da me je gotovo spopala želja za smijehom. Znao sam da me je gospođa F. zbog mojih postupaka morala zamrziti, ali nikad ne bih vjerovao da će u osveti poći tako daleko. Ucijepila mi je i svoju bolest, pa iako se znaci još nisu pokazali, sumnje nije bilo, te sam već osjećao svu čamu liječenja. Morat ću napustiti ljubav i otići nekamo na liječenje da ne bih zlobnim šaljivčinama dao povoda za brbljanje.
Poslije dva sata sumorna razmišljanja odlučih da ću o svemu šutjeti, a to u onom času bijaše najrazumnija odluka, no zarekoh se ipak da ću se osvetiti čim mi se pruži prilika.
Kako za ručkom nisam ništa okusio, osjećao sam veliku glad i želju za spavanjem. Sjeo sam za stol sa svojom domaćicom, koju onako utučen nisam nijednom pogledao.

X
Nastavak prethodnog poglavlja - Odlazak iz Soleurea - Bern - Dolazak u Basel - Boravak u Lausanni - Mlada teološkinja
Kad se posluga povukla i mi ostadosmo sami jedno sučelice drugom, ta mlada udovica, koja me je zavoljela jer sam joj pružio udoban i sretan život, pokuša sve ne bi li me navela da progovorim.
– Plaši me ova vaša tuga – započela je – tako neuobičajena u vas. Bit će vam lakše ako mipovjerite svoje brige. Radoznala sam, vjerujte mi, samo zato što mi niste ravnodušni. Možda bih vam mogla biti od pomoći, a u moju se šutljivost možete pouzdati. Možda ćete se odvažiti i progovoriti od srca i s povjerenjem ako vam kažem sve što sam o vama saznala a da se nisam ni raspitivala ni prstom maknula da zbog nedolične radoznalosti otkrijem nešto što nije moja tajna.
– Sviđa mi se ovo vaše priznanje, draga moja domaćice. Vidim da prema meni gajitenesebično prijateljstvo, i na tom sam vam zahvalan. Dakle, kao prvo recite mi sve što znate o brigama koje me ovog časa more.
– Drage volje. Vi ljubite gospođu Roll i ona vam uzvraća. Gospođa F., koja je bila ovdje is kojom ste ružno postupali, smislila je neku strašnu podvalu zbog koje umalo što niste izgubili naklonost gospođe Roll. Poslije toga je otišla na način na koji među pristojnim ljudima nije dopušteno otići iz poštene kuće. To vas plaši i smućuje. Bojite se posljedica i premda vas nesretne okolnosti gone, ne možete se nakaniti što da poduzmete. Srce vam se bori s razumom, a slijepa bi strast da nadjača ljubav i osjećaje. Uostalom, što ja znam? Samo nagađam. Znam jedino to da ste jučer sjali od sreće, a danas bi se kamen nad vama ganuo. To mi je žao, jer ste svojom dobrotom zadobili moje prijateljstvo. Jučer sam nadmašila samu sebe trudeći se da nasmijem gospodina Rolla kako biste mogli nesmetano razgovarati s njegovom ženom, koja mi se čini dostojnom vašeg srca.
– Sve što ste kazali živa je istina. Drago mi je vaše prijateljstvo, a i vašem pronicavomduhu moram odati puno priznanje. Gospođa F. je čudovište koje me je unesrećilo da se osveti što sam je prezreo, a ja joj se ne mogu osvetiti. Čast mi zabranjuje da vam ostalo kažem, a ionako mi ni vi ni ma tko na svijetu ne možete posavjetovati kako da se oslobodim ove patnje što me razdire. Od nje ću možda i umrijeti, dobra moja prijateljice, a dotle mi ne uskraćujte svog prijateljstva i sve mi iskreno recite. Uvijek ću vas rado poslušati. Jedino mi tako možete pomoći, i ja vam to nikad neću zaboraviti.
Proveo sam užasnu noć, što oduvijek bijaše neobična značajka moje prirode. Jedino što me je ikad u životu moglo lišiti sna bijaše pravedna srdžba, majka osvete, a katkad i saznanje o velikoj sreći kojoj se nisam nadao. Prevelika mi radost oduzima i tek i blagi sanak. Inače sam i u najdubljem jadu uvijek dobro blagovao a još bolje spavao, što me je spašavalo da ne podlegnem udarcima sudbine.
Rano zorom pozvonio sam Leducu, ali mi mala služavka javi da je Leduc bolestan, pa da će mi čokoladu donijeti gospođa Dubois.
Ona uđe i primijetivši moj mrtvački izgled reče da sam pametno uradio što sam prekinuo s uzimanjem kupke. Jedva što sam popio čokoladu, povratih je gotovo istog trena, što mi se još nikad nije desilo. Da je nije pripremila sama moja domaćica, povjerovao bih da me je gospođa F. dala otrovati. Trenutak kasnije, uz veliku muku, povratih sve što sam pojeo za večeru zajedno s gorkom zelenkastom sluzi. To me uvjeri da otrov što sam ga povratio potječe od mračna gnjeva koji, kad je prežestok, čak i ubija ako mu uskratimo osvetu za kojom žeđa. Od mene je tražio smrt gospođe F. i da ga nisam izbacio zajedno s čokoladom, zacijelo bi me ubio.
Iscrpljen od napora skrenuh pogled na Duboisovu i vidjeh je da plače.
– Zašto plačete?
– Ne znam kakve vam se misli roje glavom.
– Umirite se, draga moja. Mislim, eto, kako se zanimate za moje stanje, što znači da ćetemi i dalje biti prijateljicom. No sad me ostavite, jer ću možda usnuti.
I doista, probudio sam se kao preporođen, snebivajući se kad ustanovih da sam prospavao sedam sati bez prestanka. Pozvonih, uđe moja domaćica i reče da seoski vidar želi govoriti sa mnom. Ušla je izraza tužna i snuždena, i odjednom vidjeh kako je zasjala od veselja. Upitah je koji je razlog toj promjeni, a ona odgovori da je to zato što me vidi oporavljena. Rekoh joj da ćemo ručati kad obavim razgovor s vidarom.
Ovaj uđe i ogledavši se po sobi, prišapnu mi da moj sluga ima kapavac. Prasnuo sam u smijeh, jer sam se bojao goreg zla.
– Dragi moj prijatelju, liječite ga ne gledajući na trošak. Ja ću vas bogato nagraditi, samomi drugi put svoja otkrića nemojte saopćavati tako zlokobna izraza. Koliko vam: je godina? – Tačno osamdeset.
– Bog vas poživio!
Kako sam i ja strahovao od iste boljetice, žalio sam svog Španjolca koji se te opake kuge dopao prvi put, dok to meni bijaše možda i dvadeseti. Doduše njemu je bilo četrnaest godina manje negoli meni.
Kad je Duboisova došla da mi pomogne pri odijevanju, zapitala me je što mi to starac rekao da sam se onoliko smijao.
– Reći ću vam, ali najprije mi kažite da li znate što je to triper.
– Znam. Jedan teklić moje milady je od toga umro.
– E, pa i Leduc ga je dobio, no nemojte mu pokazati da to znate.
– Jadni momak! I vi ste se tome smijali?
– Smijao sam se tajanstvenosti seoskog vidara.
Pošto me je počešljala, reče da mi i ona mora nešto priznati, poslije čega da joj moram ili oprostiti ili je odmah otpustiti.
– Eto ti nove uzbune! Kog ste vraga pak vi uradili? Kazujte brzo.
– Okrala sam vas.
– Što? Kako? Kada? Hoćete li mi vratiti ukradeno? Nikad ne bih pomislio da stekradljivica. Lažovima i tatovima nikad ne opraštam.
– Što li ste brzopleti! Ja sam gotovo sigurna da ćete mi oprostiti, jer sam krađu počinilatek prije pola sata i odmah ću vam vratiti ukradeno.
– Ako je to bilo prije pola sata, onda zaslužujete potpun oprost, ukoliko mi naime odmahvratite ono što ste nezakonito prisvojili.
– Evo, vraćam vam.
– Pismo gospođe F.? Jeste li ga pročitali?
– Dakako. To je krađa.
– Ukrali ste mi dakle tajnu i to je teška krađa, jer mi je više ne možete vratiti. Ah, dragamoja domaćice, počinili ste pravo nedjelo.
– Znam. To je prava krađa, jer vam ukradeno ne mogu vratiti, no ja vam se kunem da ćeono zauvijek ostati pohranjeno u meni. Zato mi odmah, odmah oprostite.
– Odmah, odmah! Čudno ste vi stvorenje. Eto, opraštam vam odmah i u znak pomirenjadajem vam cjelov, no čuvajte se ubuduće. U moje papire nemojte dirati, a kamoli da ih čitate, jer ondje imam tajni koje ne pripadaju samo meni. Zaboravite dakle sve one strahote što ste ih pročitali.
– Dobro me poslušajte i ne tražite da ih zaboravim, jer će tako za vas biti možda bolje.Porazgovorimo otvoreno o toj strašnoj stvari. Čitajući ono pismo, kosa mi se dizala na glavi. Ona nakaza zadala je smrtni udarac ne samo vašoj duši već i vašem biću, a uz to je ta besramnica prisvojila i tajnu kojom može svakog časa obeščastiti gospođu Roll. To je, po mom sudu, dragi gospodaru, njeno najveće nedjelo, jer vaša ljubav, unatoč uvredi, neće umrijeti, a proći će i boljetica koju vam je ta ništarija udijelila, ali čast gospođe Roll, ako gospođa F. uradi ono čime prijeti, nepovratno je izgubljena. Zato ne tražite da zaboravim, već porazgovarajmo iskreno ne bismo li našli neki izlaz. Vjerujte mi, ja nisam nedostojna vašeg povjerenja i znam da ću doskora steći vaše poštovanje.
Meni se činilo da sanjam dok sam slušao tu mladu ženu koja mi je govorila mudrije no Minerva Telemahu.
– Da – rekoh joj – razmišljajmo, draga moja prijateljice, kako da gospođu Roll izbavimoiz opasnosti u kojoj se nalazi. Oh, hvala vam od svega srca što vjerujete da to nije nemoguće. Razmišljajmo, razgovarajmo danju, noću, jutrom i večerom. Volite je i nadalje, oprostite joj časovitu zabludu, brinite se za njenu čast, a imajte sućuti i prema meni. Budite mi pravom prijateljicom i ostavite se mrskog naziva gospodar, pa ga zamijenite imenom prijatelja. Ja ću vam biti zahvalan do smrti, na to vam se kunem. Vaše su razborite riječi osvojile moje srce, dođite dakle u moj naručaj.
– Ne, ne, to nije potrebno. Mi smo mladi, pa bismo se lako u osjećaju mogli prevariti. Zasreću dovoljno mi je vaše prijateljstvo, ali ja ga neću zabadava, već ga želim zaslužiti nepobitnim dokazima iskrene naklonosti. Sad idem prostrijeti stol. Nadam se da ćete se poslije ručka mnogo bolje osjećati.
Toliko čednosti u mladu stvoru iznenadilo me je i zbunilo. Mogla je to doduše biti samo izvanjska krepost, i Duboisovoj to ne bi bilo nimalo teško glumiti, ali to me nije najviše zabrinjavalo. Slutio sam naime da ću se zaljubiti u nju i postati žrtvom njenog morala, koji iz samoljublja neće nikad zanijekati čak i ako se svom dušom zaljubi u mene. Stoga sam odlučio tu ljubav što bijaše tek u klici ostaviti bez hrane. Ako ostane zauvijek u djetinjstvu, umrijet će od čame, a zna se da djeca od čame umiru. Tako sam se obmanjivao zaboravljajući da se uz dražesnu ženu ne može živjeti u nevinu prijateljstvu.
Razgovor smo započeli tek poslije ručka, jer ništa nije neopreznije i opasnije no govoriti pred služinčadi koja je uvijek zlobna i neuka, pa krivo čuje, ili pak po volji dodaje i oduzima riječima gospodara.
Duboisova me najprije zapita imam li dokaza o Leducovoj vjernosti.
– On je, draga moja prijateljice, katkad velik ugursuz, pokvarenjak, drzak, čak ibezobrazan, duhovit je i neuk u isto vrijeme, bezočni lažov kojeg nitko osim mene ne može utjerati u laž. To pokvareno čeljade ima međutim jednu dragocjenu osobinu: on će naime slijepo izvršiti sve što mu naredim, prkoseći svakoj opasnosti. Ne boji se batina, pa čak ni vješala, ako ih vidi izdaleka. Kad na putovanju treba provjeriti ne izlažem li se opasnosti prelazeći riječnim gazom u kočiji, on se i bez moje zapovijedi svlači i plivajući istražuje dno.
– To je dovoljno. Osim tog momka nitko vam drugi neće trebati. Dragi moj prijatelju,kad već tako moram nazivati svog gospodara, mogu vam kazati da se gospođa Roll više nema čega bojati. Uradite ono što vam kažem, i ako se gospođa F. ne urazumi, samo će ona biti izložena sramoti i sablazni. Ali bez Leduca ne možemo ništa učiniti. Prije svega valja pod svaku cijenu saznati kako je dopao tripera. Zato ga odmah ispitajte i nastojte saznati da li je već nekom od posluge ispričao svoju nezgodu. Kad sve doznate, naredite mu da nikom ne spominje vaše zanimanje za njegovu bolest.
Ne pokušavajući da proniknem u njen naum, popeh se do Leduca. Našao sam ga samog i u postelji, te prijazno sjedoh kraj njega i obećah da ću ga dati liječiti ako mi istinito i potanko ispripovjedi kako se domogao bolesti. On mi reče kako je onog dana kad je išao u Soleure po moja pisma na po puta sjahao s konja i ušao u neko mljekarstvo da se okrijepi mlijekom. Ondje se našla neka veoma uslužna seljanka koja ga je za ciglih četvrt sata lijepo uredila. Sad je, izjavi na kraju, prikovan uz krevet zbog velike otekline na jednom od testisa. To mi je odmah i pokazao.
– Jesi li to nekom povjerio?
– Nikom živom. Ta svi bi se rugali. Zna samo vidar, no ja mu nisam rekao od koga sambolest uhvatio. Kazao je da će mi već danas od lijeka splasnuti oteklina, tako da ću vas sutra moći posluživati kod stola.
– Dobro je, ne govori nikom ništa.
Kad sam o svemu izvijestio svoju Minervu, ona me zapita:
– Recite mi bi li gospođa F. mogla priseći da je dva sata provela s vama na kanapeu?
– Ne bi, jer me nije vidjela niti mi je čula glas.
– Odlično. Odmah odgovorite na njeno besramno pismo i recite joj da laže, jer da vi nisteizlazili iz svoje sobe i da ćete odmah dati pregledati svu poslugu ne biste li otkrili kojeg je to nesretnika okužila i ne poznavajući ga. Pišite dakle odgovor i smjesta joj ga pošaljite. Za sat i po poslat ćete drugo pismo, koje ću ja sastaviti a vi ćete ga prepisati.
– Mila moja prijateljice, počinjem nazirati vaš pronicav naum, ali ja sam gospođi daočasnu riječ da neću poduzimati ništa a da je prethodno ne obavijestim.
– Slučaj je takav da se riječ može pogaziti. Znam, vama ljubav ne dopušta da idete takodaleko, ali ovdje sve ovisi o brzini i o vremenu između pisama. Uradite kako vam kažem, prijatelju, a ostalo ćete saznati iz pisma koje ću sastaviti. Napišite odmah prvo.
Evo prijepisa tog pisma koje sam poslao diveći se jedinstvenom naumu kom se moja domaćica dosjetila:
»Besramnost vašeg pisma kao i nakana zbog koje ste probdjeli tri noći da bi potvrdili svoju gadnu sumnju upravo su čudovišne. Znajte, vi paklena nakazo, da ja nisam izlazio iz sobe i da ste prema tome ona dva sata proveli bog bi znao s kim. No ja ću to možda otkriti, pa ću vas obavijestiti. Zahvalite bogu što sam vaše pismo pročitao poslije odlaska gospodina i gospođe Roll. Uručili su mi ga u njihovoj nazočnosti, no ja sam ga, prezrevši ruku koja ga je pisala, stavio u džep, a oni nisu bili na nj radoznali. Da su ga pročitali, ja bih bez dvoumljenja poletio za vama i batinama bih dokrajčio vaš život, vi ženo nedostojna danje svjetlosti. I na kraju, znajte da sam zdrav, no nije mi ni na kraj pameti da vam to pokažem i da vas tako uvjerim da je netko drugi uživao u vašem gadnom kosturu.«
Pošto ga pokazah Duboisovoj, koja se složila, otposlah ga onoj bijednici. Za sat i po poslah joj slijedeće koje sam samo prepisao ne dodavši nijedne riječi:
»Četvrt sata pošto sam vam poslao pismo, obavijestio me je seoski vidar da je moj sluga zatražio njegovu pomoć zbog stanovite zaraze koja je nedavnog porijekla. Po znacima je vidljivo da mu je ucijepljena velika količina veneričnog otrova. Naložio sam da ga njeguje, a zatim sam se u četiri oka porazgovorio s bolesnikom, koji mi je oklijevajući priznao da je taj lijepi poklon dobio od vas. Ispripovjedio mi je kako je, vidjevši vas gdje sami i u mraku ulazite u odaje gospođe Roll odjednom postao radoznao da sazna po što idete onamo, jer da ste htjeli posjetiti spomenutu gospođu, koja je u to doba već zacijelo bila u krevetu, ne biste se šuljali kroz vrata što vode u vrt. Pošto je čitav sat čekao da izađete, pade mu na um da i on uđe, to prije što su vrata ostala otvorena. Kleo mi se da nije ušao s nakanom da uživa u vašim dražima, što sam mu odmah povjerovao, već da vidi nije li nekog drugog zapala ta sreća. Umalo što nije zazvao u pomoć kad ste ga pograbili, stavivši mu ruku na usta, ali se predomislio kad ste ga stali vući na kanape i obasipati poljupcima. Bio je gotovo siguran da ste ga s nekim zamijenili, pa vas je, kaže, puna dva sata tako dobro posluživao da je zavrijedio drugačiju nagradu od one koju ste mu udijelili i čije su se kobne posljedice pokazale već sutradan. Ostavio vas je ne prozborivši ni slovca, u prvi osvit dana, bojeći se da ga ne prepoznate. Uostalom, posve je vjerojatno da ste ga zamijenili sa mnom, i ja vam čestitam što ste barem u mašti doživjeli užitak koji, ovakvi kakvi jeste, u zbilji nikad ne biste doživjeli. U tome ga ja ne mogu spriječiti. Budite dakle popustljivi prema njemu, jer bi on zgodu mogao iznijeti na javu, što bi za vas imalo neželjene posljedice. Uostalom, on će vam sam iznijeti svoje zahtjeve, a ja vam toplo preporučujem da mu udovoljite.«
Pismo sam joj poslao, a sat kasnije primio sam odgovor na prvo. Sadržavao je samo nekoliko redaka. Napisala mi je da je moja izmišljotina vrlo vješta, ali da mi je sve uzalud, jer je ona sigurna u svoju tvrdnju. Pozivala me neka je za nekoliko dana posjetim i neka joj dokažem jesam li boljeg zdravlja od nje.
Duboisova je za večerom redala šaljive priče, no ja bijah odviše tužan da bih se predao šali i smijehu. Misli mi bijahu zaokupljene trećim, odlučnim potezom koji je imao okrunuti naše djelo i besramnu gospođu F. stjerati u škripac. Budući da sam već napisao ona dva pisma po njenu savjetu, uviđao sam da je do kraja moram u svemu slušati. Ona je sama zahtijevala da se tačno dogovorimo o uputama koje ću sutradan dati Leducu. Morao sam joj popustiti i kad me je zamolila da može skrivena iza zavjesa alkovena slušati što ću mu narediti.
Ujutro ga dakle pozvah u sobu i zapitah je li već sposoban da jaše, jer bih ga po veoma važnom poslu želio poslati u Soleure.
– Jesam, gospodine, ali vidar odlučno zahtijeva da već od sutra počnem uzimati kupke.
– U redu, ali najprije ćeš otići u Soleure i potražiti gospođu F., ali joj se nećeš javiti umoje ime, jer ona ne smije znati da te ja šaljem. Poručit ćeš joj da moraš s njom razgovarati. Ako te ne primi, čekaj je na ulici, no ja vjerujem da će te primiti, i to bez svjedoka. Reći ćeš joj da ti je dala triper, iako je za to nisi molio, i tražit ćeš novac za liječenje. Kazat ćeš joj da te je puna dva sata u mraku bez odaha nagonila na posao mada te uopće nije poznavala, i da se bez opaka poklona koji ćeš joj pokazati nikad ne bi otkrio. Reći ćeš joj da s obzirom na stanje u koje te je dovela ne može osuditi tvoj postupak. Ako se bude nećkala, zaprijeti joj da ćeš je tužiti sudu. To je sve. Vratit ćeš se što brže budeš mogao da mi kažeš što ti je odgovorila.
– Ali ako me dade baciti kroz prozor, neću se tako brzo vratiti.
– Toga se ne boj. Ja ti jamčim da ti se ništa neće dogoditi.

– Čudna li posla.
– Jedini si ti na svijetu kadar da ga obaviš.
– Spreman sam, no želio bih vam postaviti nekoliko neophodnih pitanja. Ima li tagospođa uistinu triper?
– Ima.
– Baš je žalim. Ali kako ću joj u lice tvrditi da mi ga je dala, kad nikad nisam s njom nirazgovarao?
– Triper se ne dobiva razgovorom, glupane.
Ti si proveo s njom dva sata u mraku, ne razgovarajući, pa će tako saznati da ga je udijelila tebi, misleći njime obdariti nekog drugog.
– Sad mi je već jasnije. Ali ako smo bili u tami, kako mogu znati da sam bio baš s njom?
– Vidio si je kad je ušla. No budi siguran da te neće ništa pitati.
– Idem odmah. Baš sam radoznao što će mi reći. Ali ima još jedno važno pitanje. Moždaće se cjenkati oko novca što mi ga mora dati za liječenje, a u tom slučaju molim da mi kažete mogu li se zadovoljiti sa stotinu škuda.
– To je za švicarsku previše. Bit će ti dovoljno i pedeset.
– To je za dva sata teškog rada premalo.
– Drugih pedeset dobit ćeš od mene.
– To je već bolje. Mislim da sad sve znam. Neću ništa reći, ali mogao bih se kladiti da jeto vas nadarila tim lijepim poklonom. Sad vas je stid, pa biste to željeli opovrći.
– Možda imaš pravo. Idi i drži jezik za zubima.
– Znate li da je taj nitkov jedinstven – reče mi Duboisova izašavši iz alkovena. – Umalošto nisam prasnula u smijeh kad vam je rekao da se neće brzo vratiti ako ga dade baciti kroz prozor. On će taj posao obaviti bolje no itko drugi, i kad bude stigao u Soleure, odgovor će već biti ovdje. Baš sam radoznala što će vam reći.
– Ta vi ste autor te nenadmašive lakrdije koju ste majstorski smislili i izveli. Čovjek to nebi očekivao od mlade žene neiskusne u spletkama.
– To mi je prva, i ja se nadam uspješnom raspletu.
– Samo da ne zatraži da joj pokažem kakvo mi je stanje.
– Pa dosad ste se, mislim, dobro osjećali.
– Odlično. Samo što li će biti s Leducom? Jedva čekam da vidim rasplet komada, pa dami se duša smiri.
– Vidjet ćete ga i sa svim potankostima opisati gospođi Roll.
– Dakako. Vi jamačno uviđate da ću svu zaslugu morati pripisati sebi, ali ćete zauzvratdobiti nagradu kakvu vaša domišljatost zaslužuje.
Sat poslije Leducova odlaska stigne pješice neki čovjek koji mi uruči pismo i jedan omot u ime gospođe F., rekavši da će pričekati odgovor. Poslah ga da čeka napolju, a onda pismo dadoh Duboisovoj i naslonih se na prozor dok mi je srce drhtalo od uzbuđenja. Pošto ga je pročitala, ona me pozva i reče da je sve u redu. Pismo je glasilo ovako:
»Bez obzira da li je ono što ste mi napisali istina ili bajka što ju je isprela vaša lukava glava koja je nesrećom po vas poznata po čitavoj Evropi, ja to uzimam pod istinu, jer joj ne mogu poreći izvanjsku vjerodostojnost. Očajna sam što sam nevina čovjeka uvalila u nevolju i drage ću volje za to platiti. Molim vas da mu predate priloženih dvadeset i pet lujdora. No ima li u vama toliko plemenitosti da se poslužite svim svojim utjecajem što ga imate kao gospodar, te da mu najstrože naredite da šuti o toj stvari? Nadam se tome, jer kakvu me znate, moja vas osveta neće mimoići. Imajte na umu da ću, pronese li se glas o toj lakrdiji, umjeti čitavu stvar prikazati u svjetlu koje će za vas biti veoma nepovoljno, a koje će otvoriti oči čestitu čovjeku što ga besramno varate. Ne moram vam reći da ću do kraja ostati pri svome. Kako ne želim da se još jednom nađemo licem u lice, odlazim sutra u Luzern pod izlikom da kanim obići svoje rođake. Napišite mi jeste li primili pismo.«
– Žao mi je – rekoh Duboisovoj – što sam poslao Leduca. Ona je plahovita, pa bi moglodoći do zla.
– Ništa se neće dogoditi. Pošaljite joj odmah njen novac, pa će mu ga osobno uručiti, itako će vaša osveta biti potpuna. Sve ćete saznati za dva-tri sata, kad se Leduc vrati. Sve se divno razriješilo, i čast dražesne i plemenite žene koju ljubite nije više u opasnosti. Jedina je nesreća što sad pouzdano znate da vam je krv zaražena otrovom te bijednice, no ja mislim da to nije odveć opasno i da ćete ubrzo ozdraviti. Nasmijte se sad, prijatelju dragi, jer naš je komad još uvijek komičan.
– Ah, prije bih rekao da je tragičan. Ja poznajem ljudsko srce. Gospođa Roll ne može meviše ljubiti.
– Istina je da neka promjena... ali sad nije vrijeme da se na to misli. Napišite brzoodgovor onoj zlobnici i pošaljite joj njenih dvadeset i pet lujdora.
Moj odgovor bijaše ovako sastavljen:
»Vaša nedostojna sumnja, snovanje grozne osvete i besramno pismo uzrokom su vašeg poraza i kajanja. Pisma su se mimoišla ali ne mojom krivnjom. Šaljem vam natrag dvadeset i pet lujdora. Leduca nisam mogao spriječiti da ne ode k vama, no mislim da ćete ga lako umiriti. Želim vam sretan put i obećavam da ću zdušno izbjegavati svaku priliku da vas susretnem. Neka vam ovo bude pouka, opaka ženo, da svijet nije napučen samim čudovištima što iz zasjede vrebaju na čast onih kojima je dragocjena. Ako u Luzernu vidite apostolskog nuncija, zapitajte ga kakav glas uživa moja glava u Evropi. Na kraju ću vam reći da moj sluga nije nikom povjerio svoj doživljaj i njegove tužne posljedice i da to neće ni učiniti budete li ga dobro primili. Zbogom gospođo!«
Novac i pismo sam odaslao čim ga je Duboisova pročitala i odobrila.
– Komad još nije završen. Preostaju nam tri prizora: Španjolčev povratak, izbijanje vašebolesti i čuđenje gospođe Roll kad sazna za rasplet.
Ali prođoše dva, tri, četiri sata, a Leducu ni traga. Mene stade obuzimati velik nemir, iako je Duboisova neprestano tvrdila da je zakasnio samo zato što gospođu F. nije zatekao kod kuće. Ima na svijetu priroda koje nikad ne pomišljaju na nesreću. Takav sam bio i ja do svoje tridesete godine, kad su me strpali pod olovne krovove. Sada, kad već počinjem pomalo bulazniti, predviđam sve crno. O, prokleta starosti koja nisi no za pakao kamo su te već mnogi stavili.
U pola deset Duboisova pri mjesečini ugleda Leduca, koji je dolazio korakom. Kako u sobi nije bilo svjetla, ona se opet sakri u alkovenu. On uđe i reče da umire od gladi.
– Čekao sam je do pola sedam. Napokon je osvanula. Ugledavši me podno stepenica reče da sa mnom nema o čemu razgovarati. Odvratio sam da ja imam s njom, a uto se ona zaustavi i uze čitati jedno pismo na kome prepoznah vaše pero. Zatim stavi u džep neki omot. Pošao sam za njom u sobu, i videći da nema nikog rekoh joj da me je zarazila triperom i da je molim neka mi plati za liječenje. Htjedoh joj to bjelodano pokazati, ali ona okrenu glavu i zapita me da li je već dugo čekam, a kad joj odvratih da sam u njenom dvorištu već od jedanaest sati, ona izađe i pošto se raspitala kod sluge kojeg je jamačno bila poslala ovamo, zatvori vrata i preda mi ovaj omot, rekavši da ću u njem naći dvadeset i pet lujdora što će mi biti dovoljno za liječenje ako sam uistinu bolestan. Još je nadovezala da nikom o toj stvari ni slovca ne pisnem, ako mi je draga na ramenu glava. Ja sam nato otišao i evo me. Mogu li zadržati ovaj omot? – Možeš. A sad hajde spavati.
Duboisova likujući izađe iz alkovena, i mi se radosno izgrlismo.
Sutradan su se pokazali znaci ružne bolesti, ali za nekoliko dana vidjeh da to nije tako reći ništa. Liječeći se samo salitrom, za tjedan dana potpunoma je se riješih, za razliku od Leduca, koji bijaše u veoma lošem stanju.
Cijelo sam jutro proveo opisujući gospođi Roll u najsitnije tančine sve što bijah poduzeo unatoč časnoj riječi kojom sam joj se obvezao. Poslao sam joj prijepise sviju pisama, iz kojih je mogla razabrati da je gospođa F. otputovala u Luzern, uvjerena da se samo u uobrazilji nama oboma osvetila. Na kraju pisma od dvanaest stranica priznao sam joj da sam bolestan, uvjeravajući je međutim da ću za dva do tri tjedna biti posve zdrav. Pismo sam kriomice od svih predao vratarici, a za dva sam dana primio nekoliko redaka od njene ruke, u kojima mi je obećala da će me narednog tjedna posjetiti zajedno s mužem i gospodinom de Chavignyjem.
Nesretna li mene! Morao sam se odreći svake pomisli na ostvarenje ljubavnih snova, ali je zato Duboisova, koja je za Leducove bolesti provodila sa mnom čitave dane, stala u mom srcu zauzimati sve više mjesta. Što sam se više svladavao to sam se jače zaljubljivao i uzalud sam se obmanjivao da će mi, budem li se s njome samo čedno družio, naposljetku postati ravnodušna. Poklonio sam joj prsten rekavši da ću joj dati stotinu lujdora kad ga bude htjela prodati, ali je ona odgovorila da će to učiniti jedino ako se nađe u velikoj nuždi kad je budem otpustio.
Pomisao da je otpustim pričinjala mi se besmislenom. Bijaše ona stvorenje iskreno, bezazleno i ugodno, obdareno urođenom bistrinom, pa je stoga uvijek rasuđivala umno i pronicavo. Nikad u životu nije ljubila, a udala se za postarijeg čovjeka samo da ugodi lady Montaigu.
Voljela je slušati o mojim ljubavnim zgodama i jednom me je zapitala jesam li i u Holandiji bio zaljubljen. Nato joj uzeh opisivati što mi se dogodilo s Estherom i kad dođoh do traženja onog znamena koji bijaše poznat samo njoj moja mi ljupka domaćica rukom zatvori usta, gušeći se od smijeha, i pade mi u naručaj. Nisam se mogao uzdržati a da i na njenoj ne potražim koji znak, a ona mi se, obuzeta nesavladivim smijehom, tek slabo opirala. Kako zbog onog svog stanja nisam smio prijeći na ono najglavnije, sklonih je žarkim molbama da mi pomogne u zadovoljavanju ćutila, što mi bijaše veoma potrebno, a i ja njoj iskazah istu slatku uslugu. To potraja svega nekoliko časaka, a pri tom su sudjelovale i naše oči, radoznale, zaljubljene i zadovoljne. Poslije tog čina ona mi u smijehu, ali veoma razborito kaza:
– Mili moj prijatelju, mi se volimo, i ako se ne pričuvamo, uskoro se nećemo zadovoljiti samo igrom i šalom.
Rekavši to, ona ustade, uzdahnu i poželjevši mi laku noć ode na počinak s vrataričinom kćeri. To bijaše prvi put što smo popustili pred snagom naših ćutila.
Otišao sam spavati, svjestan da sam zaljubljen i predviđajući sve što će mi se dogoditi s tom mladom ženom koja je već stekla veliku moć nad mojim srcem.
Drugog smo se dana ugodno iznenadili ugledavši gospodina de Chavignyja s gospodinom i gospođom Roll. Do ručka smo šetali, a onda sjedosmo za stol s mojom dragom Duboisovom u koju oba moja gosta kanda bijahu zaljubljena.
Za vrijeme šetnje poslije ručka nisu je ni časka ostavljali, tako da sam ja živom riječi mogao gospođi Roll ispripovjediti sve što sam joj napisao, prešutjevši dakako zaslugu Duboisove, jer bi je otkriće da za njenu slabost još netko znade veoma zaboljelo.
Gospođa Roll reče da je uživala u mojim pismima jedino zbog toga što se gospođa F. ne može više obmanjivati da je ona dva sata provela sa mnom.
– Ali kako ste – nastavila je – puna dva sata mogli biti s tom ženom, ne raspoznajućiunatoč tami da to nisam ja? Ponizuje me što uopće niste primijetili razliku između nas dvije. Ona je manja od mene, mnogo mršavija, ima deset godina više, a najviše me čudi što niste osjetili kako joj je zadah iz usta neugodan. Ta bili ste lišeni samo osjetila vida i sve vam je to izbjeglo. Nevjerojatno!
– Bio sam opijen ljubavlju, draga prijateljice, a osim toga, samo sam vas imao pred očimasvoje duše.
– Ne poričem moć uobrazilje, ali ma kolika da je bila, morala je izgubiti svu svoju snagukad ništa od onog što ste mislili naći kod mene nije bilo.
– U pravu ste, vaše su grudi divne, a kad se danas sjetim da sam u rukama držao dvamlohava i smežurana mjehura podilazi me želja da se ubijem.
– Primijetili ste dakle, i nije vam se zgadilo?
– Zar sam, misleći da vas držim u zagrljaju, mogao u vama naći išta odvratna? Nihrapava koža, ni odveć prostran prilaz do hrama nisu me nadahnuli sumnjom niti su ohladili moj žar.
– Što to čujem? O gadna ženetino, prljava i smrdljiva kloako! Ne mogu k sebi od užasa. Ivi ste mi sve to oprostili?
– Misleći da sam s vama, sve mi se činilo božanskim i divnim.
– Ah, ne, to nikako. Spoznavši kakva sam, morali ste me baciti na tle, izbatinati me čak...– Ah, dušo moja! Sad ste nepravedni.
– Možda, dragi prijatelju, ali toliko sam gnjevna na ono čudovište da ne znam štogovorim. No sada, kad zna da se podala sluzi, a osobito poslije one posjete koju je morala otrpjeti, zacijelo umire od stida i srdžbe, čudi me samo kako se dala obmanuti, jer on je za četiri palca niži od vas, a i kako je mogla povjerovati da jedan sluga umije ono uraditi onako kako ste to vi, pretpostavljam, uradili? Mora da je sad zaljubljena u njega. Dvadeset i pet lujdora! Pa to je jasno. On bi se zadovoljio i sa deset. Kakve li sreće što je taj momak baš u pravi čas obolio. Ali vi ste mu zacijelo morali sve kazati?
– Zašto bih? Pustio sam ga neka vjeruje da mi je urekla sastanak u onom predsoblju i dasam doista proveo s njome dva sata u tami. Po onom što sam mu zapovjedio zacijelo se domislio da sam je naumio kazniti i osvetiti se poglavito zbog bolesti koju mi je ucijepila tako da se nikad ne uzmogne pohvaliti da me je imala.
– To je baš zgodna komedija. Bezobrazluk tog momka upravo je besprimjeran, a još višenjegova drskost, jer je gospođa F. mogla i lagati u pogledu svoje bolesti, a tad bi se on izložio velikoj opasnosti.
– Mislio sam ja na to i cijelo sam vrijeme strahovao, to više što sam bio zdrav.

– Ali sad se ipak morate liječiti, a tome sam ja nevoljni uzrok.
– Moja je bolest, draga prijateljice, stvar uistinu neznatna. To je iscjedak sasvim sličanbijelom cvijetu u žena. Liječim se samo salitrenom vodom, te ću za desetak dana posve ozdraviti, a onda...
– Ah, prijatelju dragi!
– Što je?
– Ne mislimo više na to, zaklinjem vas.
– Znam, ta je odvratnost posve naravna kad ljubav nije dovoljno jaka. Kako li samnesretan!
– Ne, ne, ja vas još uvijek volim i bit ćete nepravedni ako me prestanete voljeti.Ostanimo nježni prijatelji i ne pomišljajmo više na uzajamne dokaze nagnuća koji bi po oboje mogli biti kobni.
– Da je prokleta ona besramna gospođa F.
– Ona je otišla, a i mi za petnaest dana odlazimo u Basel gdje ćemo ostati do krajastudenoga.
– Udarac je dakle pogodio cilj. Podložit ću se vašoj volji, ili bolje rečeno svojoj sudbini,jer sve što me je zadesilo otkad sam u Švicarskoj kao da je bilo pisano u zloj knjizi sudbine. Tješi me jedino to što sam uspio zaštititi vašu čast.
– Zadobili ste i poštovanje mog muža, i zato ćemo uvijek ostati iskreni prijatelji.
– Ako ste vi naumili otići, bit će dobro da ja otputujem prije vas. To će strašnu gospođuF. još više uvjeriti u nevinost našeg prijateljstva.
– Rasuđujete poput anđela i dajete mi sveđer nove dokaze svoje nježnosti. Kamo idete?
– U Italiju, ali prije ću se zaustaviti u Bernu i Ženevi.
– Nećete dakle doći u Basel? To mi je drago, jer bi se inače svašta govorkalo. Ali u ovomalo dana što još ostajete, poprimite; ako je moguće, radosniji izgled, jer vam tuga nikako ne pristaje.
Zatim se pridružismo poslaniku i njenom mužu koje je duhovita Duboisova toliko zaokupila da nisu ni imali vremena misliti na nas. Ja je uzeh koriti što mene tako škrto daruje svojim duhom, a gospodin de Chavigny izjavi da smo mi po svoj prilici zaljubljeni jedno u drugo. Duboisova navali na nj, a ja nastavih šetnju s gospođom Roll.
– Ta je žena – primijeti gospođa – pravo savršenstvo. Ako mi kažete istinu, dokazat ćuvam prije odlaska svoju zahvalnost na način koji vam neće biti mrzak.
– Što biste htjeli znati?
– Vas se dvoje volite, zar ne?
– Možda, ali dosad...
– Više ne želim znati, jer ako još nije bilo bit će, i to me ne žalosti. Da ste mi odgovoriliodrečno, ne bih vam povjerovala, jer čovjek vašeg kova ne može živjeti uz takvu ženu a da je ne zavoli. Ona posjeduje sve da očara muškarca, lijepa je, vesela, duhovita, umije voditi razgovor. Vi ćete se teško odijeliti od nje. Lebel joj je učinio lošu uslugu, jer je uživala neporočan glas, a sad će teško naći zaposlenje kod otmjenijeg svijeta.
– Povest ću je sa sobom u Bern.
– I dobro ćete uraditi.
Pri odlasku rekoh im da ću se doći s njima oprostiti u Soleure, jer sam za nekoliko dana nakanio otputovati u Bern.
Prazna srca legao sam u postelju i ne dotakavši večere, a Duboisova je bila šutljiva, poštujući moju tugu.
Za dva ili tri dana primih pismo od gospođe Roll. Pozivala me je neka sutradan u deset sati dođem k njoj te da ostanem na ručku. Kad sam došao, gospodin Roll izjavi da ga moj posjet neobično raduje, no da on mora na selo, odakle će se vratiti tek oko jedan sat. Dodao je da za to vrijeme, ako mi je volja, mogu praviti društvo njegovoj ženi, koja je vezla na đerđefu s nekom djevojkom. Pristao sam pod uvjetom da zbog mene ne ostavlja vez.
Ali oko podne ona djevojka ode i mi pođosmo na terasu koja bijaše tik uz kuću da se osvježimo. Ondje se nalazio i kabinet iz kojeg smo mogli vidjeti sve kočije koje su zaokretale u ulicu.
– Zašto mi – rekoh joj odmah – niste podarili tu sreću dok sam još bio netaknutazdravlja?
– Zato što je onda moj muž mislio da ste se prerušili u peharnika samo zbog mene, alivaše ga je kasnije ponašanje uljuljalo u potpunu sigurnost. Tome je možda još više pridonijela vaša domaćica u koju ste po njegovu sudu žarko zaljubljeni, no koja se i njemu toliko sviđa da bi se barem na nekoliko dana drage volje mijenjao s vama. Biste li pristali na takvu zamjenu?
Kako mi je preostajao svega jedan sat, i to posljednji, da joj dokažem svoju nepromijenjenu nježnost, bacih joj se do nogu, a ona nije uzmicala pred žarom mojih želja koje su se iz obzira prema lijepom joj zdravlju, morale na moju veliku žalost zaustaviti s onu stranu najslađe granice.
Potrčavši na drugu stranu otvorene lođe ugledasmo kočiju gospodina Rolla koja je upravo skretala u ulicu. Dobričina nas zateče još na terasi i zamoli me za oproštenje što je toliko zakasnio.
Za stolom je sve vrijeme govorio o Duboisovoj i kao da mu nije bilo pravo kad mu rekoh da ću je odvesti njenoj majci u Lausannu. Oprostio sam se u pet sati i otišao gospodinu de Chavignyju da mu ispričam o nesmiljenoj odmazdi što sam je priredio gospođi F. i o šaljivu raspletu komada.
Bio bi pravi zločin da ljubaznom starcu nisam opisao tu zgodnu komediju koja se upravo njegovom zaslugom začela.
Diveći se dosjetljivosti Duboisove, izjavio je da bi i ovako star bio presretan kad bi imao uza se takvu ženu. Bilo mu je veoma drago kad sam mu priznao da sam zaljubljen u nju. Zatim mi savjetova neka se, umjesto da obilazim kuće, oprostim sa svima na njegovu primanju i neka se povučem prije večere, ako se ne želim kasno vratiti kući. Tako sam i postupio. Ondje sam vidio i svoju amazonku, misleći da je gledam posljednji puta, no životni nam se puti još jednom ukrstiše.
Otpratio sam poslanika do njegove sobe, usrdno mu zahvalio i zamolio da mi dade preporučno pismo za Bern, gdje sam se nakanio zadržati petnaestak dana.
Vrativši se kući, osjetih tugu nad skorim rastankom s gradom u kojem sam izvojevao tek mršave pobjede u usporedbi s pravim gubicima koji su me zadesili. Blago sam zahvalio domaćici što me je čekala, a onda joj zaželjeh laku noć, obavijestivši je da za tri dana putujemo u Bern i zamolivši je da spremi kovčege.
Kad smo drugog jutra doručkovali, ona me zapita:
– Vi me dakle vodite sa sobom?
– Da, ako vam je toliko stalo do mene da mi se drage volje pridružite.
– Dakako, to više što ste sad tužni i u neku ruku bolesni, a kad sam došla u vašu službubili ste zdravi i veseli. Kad bih vas morala ostaviti, jedina bi mi utjeha bila da vas ostavim sretna i vesela.
Uto dođe stari vidar i obavijesti me da je jadnom Leducu tako loše da ne može iz kreveta.
– Izliječit ćemo ga u Bernu. Recite mu da prekosutra odlazimo i da ćemo u Bern stići zaručak.
– Iako je to put od jedva sedam milja, on ga ne može prevaliti, jer su mu svi udovi kaooduzeti.
Pošao sam da se uvjerim i zatekoh ga nepomična u krevetu. Mogao je micati samo usnama i očima.
– Inače se veoma dobro osjećam – uvjeravao me je.
– To ti vjerujem, ali ja prekosutra želim ručati u Bernu, a ti se ne možeš ni maknuti.
– Dajte me nositi, ondje ću se već izliječiti.
– U pravu si. Dat ću te nositi u nosiljci.
Naredio sam jednom sluzi da se pobrine za nj i da ga sam dovede u svratiste Sokolu. U tu sam svrhu iznajmio dva konja koja su imala nositi nosiljku.
Stigavši u Bern smjestili smo se na nekom uzvišenju odakle su se vidjela polja i rijeka. Spustivši se najmanje stotinjak stepenica, ugledah četrdesetak malih zdanja koja nisu mogla biti drugo no lože za svijet što je dolazio na kupanje. Jedan čovjek čestita izgleda upita me želim li se kupati, a kad mu odgovorih potvrdno, on otvori jednu od loža i mnoštvo služavki potrča prema meni. Onaj mi čovjek objasni da se svaka od njih natječe za čast da mi pomaže pri kupelji. Onoj koja mi se najviše svidjela bacih maramicu, poput kakvog turskog paše, i uđoh.
Ona zasunu vrata iznutra, navuče mi papuče i mrgodno, ne pogledavši me nijednom, zavi mi kosu i perčin u platnenu kapu. Potom me svuče, a kad uđoh u vodu, razodjenu se i ona, zagazi u kupelj ne pitajući me za dozvolu, i uze me posvuda trljati osim na mjestu koje sam pokrio rukom naznačivši joj time da ne želim da me ondje dira.
Kad mi je bilo dosta trljanja, rekoh joj da mi donese kavu. Izašla je iz vode, pozvonila i povukla zasun na vratima. Zatim se vrati u vodu ne sustežući se nimalo, baš kao da je odjevena.
Trenutak kasnije jedna stara žena unese kavu, a moja kupačica opet izađe iz vode, zatvori za njom vrata i vrati se na isto mjesto.
Ja sam već brzim pogledom ocijenio da ta služavka ima sve ono najljepše što strasni zaljubljenik zamišlja u biću za kojim čezne. Osjetio sam doduše da njene ruke nisu ni meke ni glatke, a takva joj je pod dodirom mogla biti i put, a na licu joj nisam nazreo onaj otmjen izraz što ga nazivamo plemenitim, ni nasmijanu vedrinu koja se stječe odgojem i nagoviješta blagost. Nisam vidio ni onog finog pogleda koji kazuje neizrečeno, ni ljupko nabubrene usne koje su znak suzdržanosti, poštovanja, plahosti i sramežljivosti. Inače je moja Švicarkinja od osamnaest proljeća imala sve da se svidi krepku muškarcu koji ne prezire prirodu, pa ipak me nije mamila željom.
Kako to? – raspredao sam u sebi. Ova je služavčica pristala, oči su joj lijepo rezane, zubi bijeli, ružičasta put odiše zdravljem, a ipak me ostavlja ravnodušnim. Gledam je nagu i ne osjećam ništa. Zašto? Možda samo zato što nema ništa od onog čim se služi koketerija da zametne klicu ljubavi. Mi dakle volimo samo ono što je lažno i umjetno, a istinito nas osvaja tek pošto mu je prethodio isprazni pričin. Ako je prema običaju što smo ga poprimili da hodamo odjeveni, a ne goli, lice što ga otkrivamo svima, najmanje važno, zašto nam je ono ipak glavno? Zašto nas baš ono nadahnjuje ljubavlju? Zašto nam je lice jedino svjedočanstvo po kojem sudimo o ljepoti jedne žene, i zašto joj čak opraštamo kad ostali dijelovi koje nam pokaže opovrgnu ono što je obećavalo dražesno lice? Zar ne bi bilo prirodnije i razložnije ići lica zakrivena, a tijela posve naga, pa se tako zaljubiti u biće, znajući da samo lice može pokvariti sklad draži koji nas je zanio? Tako bi zacijelo bilo bolje, pa bismo se zaljubljivali u savršenu ljepotu i lako bismo praštali kad bismo, otkrivši veo, ugledali ružno lice koje smo u mašti zamišljali lijepim. Tad se ne bi otkrivale samo ružne žene, dok bi se lijepe lako na to odlučivale, ali bi ružne unatoč tome izazivale našu žudnju i sve bi nam svoje draži podarile za nasladu samo da se ne moraju otkriti, a to bi učinile tek na kraju, kad bi nas poslije uživanja njihovih istinskih čari, uvjerile da ljepota lica nije najvažnija.
Uostalom, očigledno je i nepobitno da nestalnost u ljubavi izvire samo iz raznolikosti lica.

Kad ih ne bismo vidjeli, svaki bi muškarac ustrajao u ljubavi prema prvoj koja bi mu se svidjela.
Izašavši iz kupelji, dadoh joj ručnike i kad me je dobro otrla i osušila, sjedoh, a ona mi navuče košulju i uze me, još uvijek onako naga, češljati. Za to sam se vrijeme obuo, a ona mi zakopča cipele i u tren oka se odjene. Na odlasku joj dadoh šest franaka, ali ona mi ih prezrivo vrati i udalji se.
Vraćao sam se u konačište posramljen tim nemilim događajem. Ta se djevojka osjetila prezrenom, a nije to zasluživala.
Tu zgodu nisam mogao prešutjeti svojoj domaćici, te joj je poslije večere potanko ispričah. Slušala je pažljivo, popraćajući pričanje primjedbama. Izjavi da djevojka sigurno nije lijepa, jer ja inače ne bih odolio želji što bi je potakla u meni. Na kraju reče da bi je rado vidjela.
Odmah se ponudih da je odvedem dolje, a ona radosno prihvati, ali reče da bi se morala preodjenuti u muško. Rekavši to, ona ustade i za četvrt sata ponovo osvanu odjevena u jedno od Leducovih odijela. Jedino nije imala hlače, jer ih nije mogla navući. Rekoh joj neka uzme moje i nato odlučismo da kupanje odgodimo za sutradan.
Drugog jutra ona bijaše već u osam sati odjevena. Zaogrnula se modrim redengotom, koji je savršeno skrivao njene oblike. Brzo se i ja odjenuh, i ne pitajući za doručak siđosmo do Mate. Tako se naime zvalo ono mjesto. Duboisova, koju je oduševljavala pomisao na neobičnu zabavu, sjala je od zadovoljstva. Zaogrnula se čvrsto u svoj redengot, jer bi svak koji bi nas susreo lako pogodio da odjeća na njoj nije njena spola.
Čim smo sišli, nagovori nas onaj isti čovjek, upitavši želimo li kupanje za četvoro. Ušli smo u ložu. Pojaviše se služavke i ja joj pokazah onu ljepoticu koja me nije uspjela zavesti.
Duboisova uze nju, a ja odabrah jednu visoku, lijepih oblika i ponosna držanja. Dadoh brzo urediti kosu, zatim se svukoh, uđoh u vodu, a moja mi nova služavka učini isto što i prva.
Duboisova se polako svlačila. Neobični prizor ju je zbunjivao i kao da se pokajala što se dala nagovoriti. Smijala se videći me u rukama visoke Švicarke koja me je posvuda trljala, i nije se mogla nakaniti da skine košulju.
Naposljetku jedan stid pobijedi drugi, i ona zagazi u vodu, razotkrivajući mi tako reći silom sve svoje krasote. Morala mi je međutim dopustiti da joj ja pomažem pri pranju, iako tu bijaše i služavka, koja je ušla u vodu i stala vršiti svoju dužnost.
Dvije služavke, koje su zacijelo već mnogo puta učestvovale u ovakvim zabavama, zauzeše razbludan položaj ne bi li nas zabavile prizorom koji meni bijaše dobro poznat, no koji se mojoj domaćici učini nov i neobičan. One počeše jedna drugoj raditi isto što su vidjele da ja radim Duboisovoj. Ona ih je gledala zapanjena nad pohotnošću kojom je moja služavka prema drugoj igrala ulogu muškarca. I ja sam bio iznenađen, iako sam se prije pet godina nagledao mahnitih zagrljaja Marije Magdalene i Catterine od kojih ljepših nisam mogao zamisliti. Nikad ne bih povjerovao da bi mi nešto drugo moglo zabaviti misli dok prvi put držim u zagrljaju ženu koju volim i koja ima baš sve što razdražuje ćutila, ali ni ona ne skidaše oka s dviju mladih bahantica koje se rvahu u neobičnoj borbi. Reče mi da je tobožnja djevojka koju bijah izabrao momak unatoč grudima i da je to jasno vidjela. Okrenuh se, a djevojka videći da sam radoznao, pokaza mi svoj klitoris, krut i čudovišno izrastao. Rekoh to presenećenoj Duboisovoj, a ona odgovori da je to nemoguće, našto joj izraslinu dadoh opipati i ogledati, te naposljetku morade priznati da sam u pravu. To je bilo nalik na debeo prst bez nokta, ali bijaše savinuto. Međutim mlada ponornica, kojoj se prohtjelo igre s mojom lijepom domaćicom, reče ovoj da je dovoljno napet i da joj ga može uvući ako dopusti. Duboisova ne htjede, a ni meni se to ne bi svidjelo. Rekosmo joj neka nastavi megdan sa svojom družicom, i nasmijali smo se do suza, jer parenje tih djevojaka, iako bijaše smiješno, golicalo je naša ćutila i raspaljivalo nam požudu.
Duboisova, umorna od borbe, predala se posvema prirodi, pretičući me u mojim željama. Bijaše to prava svečanost koja potraja dva sata, te mi puni zadovoljstva krenusmo prema svratištu.
Na odlasku sam djevojkama koje su nas tako lijepo zabavljale dao dva lujdora, iako se nisam namjeravao više onamo svraćati. Nije nam više trebalo kupelji da bismo jedno drugome predočili svoju nježnost. Duboisova je postala moja ljubavnica, istinska ljubavnica koja mi je život ispunjala srećom kao i ja njen za sve vrijeme boravka u Bernu. Kako bijah potpuno ozdravio, uzajamno nam zadovoljstvo nisu pomračile nikakve tužne posljedice. Ako su naslade prolazne, prolazne su i patnje, pa kad se u uživanju sjećamo patnji koje su užitku prethodile spomen nam je na njih drag, et haec aliquando meminisque juvdbit.14
14. Jednog ćemo se dana i nje rado sjećati. – Prema Vergiliju, Eneida, I, 203.
I tako sam sretno živio sa svojom dragom prijateljicom. Nikakva bojazan, nikakva sumnja u budućnost nije uznemirivala njenu divnu dušu, oboje smo tvrdo vjerovali da se nikad nećemo rastati, a ona mi je uvijek govorila da će mi oprostiti sve moje nevjere, samo ako joj ih budem iskreno povjeravao. Takva mi je priroda u žene trebala da živim u spokojstvu i zadovoljstvu, no ja ne bijah rođen za toliku sreću.
Petnaestog dana boravka u Bernu Duboisova dobi jedno pismo iz Soleurea. Pisao joj ga je Lebel. Videći kako ga pomno čita zapitah je što joj nova javlja. Ona mi reče neka ga pročitam i sjede ispred mene da mi s lica vidi što osjećam u duši.
Lebel ju je kratko i sažeto zaprosio. Pisao joj je kako je prošnju bio odgodio da bi uredio svoje poslove i mogao se njome oženiti i bez poslanikova pristanka. On bi imao od čega udobno živjeti i kad ne bi služio, ali do toga neće doći, jer je već govorio s poslanikom, koji mu je odmah dao svoj pristanak. Molio ju je neka mu odgovori da li ga hoće, pa ako pristaje neka mu napiše bi li više voljela živjeti s njim u B., gdje će biti gospodarica i kuće mu i imanja, ili pak ostati s njim kod poslanika, kao njegova žena, što bi samo povećalo njihovo blagostanje. Mene ni jednom riječi nije spomenuo.
– Prijateljice moja najdraža, ti si slobodna i možeš odlučiti kako hoćeš, ali ja ne mogupomisliti na tvoj odlazak a da se ne osjetim najnesretnijim čovjekom na svijetu.
– A ja najnesretnijom ženom ako budem morala otići od tebe. Ako me uistinu ljubiš, nijemi stalo ako ti i nikad ne postanem ženom.
– U pravu si. No što ćeš mu odgovoriti?
– Sutra ću ti pokazati pismo. Odgovorit ću mu uljudno ali otvoreno da sam zaljubljena utebe i sretna, te da mi je stoga nemoguće ocijeniti dobru priliku koju mi sudbina nudi u njegovoj osobi. Reći ću mu čak i to da ne bih odbila njegovu ruku da imam iole razuma, ali kako sam luda od ljubavi, to se samo tom bogu moram pokoravati.
– To si divno smislila, jer da odbiješ ovakvu ponudu, drugog valjanog razloga ne možešimati. Osim toga bilo bi smiješno tvrditi da nismo zaljubljeni jedno u drugo, jer je to i odviše očigledno. Unatoč tome, žalosti me to pismo.
– Zašto, prijatelju dragi?
– Jer ja ti ne mogu izbrojiti stotinu tisuća franaka koje ti on obećava kao miraz.
– Ah, ljubljeni moj, ta ja ih prezirem. Osim toga ti nisi od onih koji svršavaju u bijedi, aja bih bila sretna kad bih i bijedu morala dijeliti s tobom.
Razgovor smo zapečatili iskazima nježnosti kakvima se u sličnim prilikama obasipaju sretni ljubavnici, ali u najvećem žaru osjećaja u naše se duše ipak uvukla sjenka tuge. Tugaljiva ljubav kanda udvostručuje svoju snagu, no to je samo pričin. Ljubav je mali vražičak koji bi da se hrani samo smijehom i igrom. Ako li mu dadeš drugačiju hranu, usahnut će.
Sutradan je napisala Lebelu onako kako je odlučila kad je primila tu i odveć ozbiljnu vijest. Smatrajući da mi je to dužnost i ja sam gospodinu de Chavignyju napisao pismo satkano od osjećaja, ljubavi i filozofije. Molio sam ga neka mi saopći svoj sud o toj stvari. Otvoreno sam mu priznao da sam zaljubljen, no da se kao pošten čovjek ne mogu bez bola odlučiti niti da sebi srce iščupam, a niti da stanem na put životnoj sreći Duboisove.
Duboisova bi time veoma zadovoljna, jer je i ona željela da sazna što poslanik o tom misli.
Lebel nije odgovorio Duboisovoj, dok sam ja od poslanika dobio pismo od četiri stranice. U njem mi je mudro razlagao svoje mišljenje. Da sam star kao on i da mogu osigurati Duboisovoj udoban život i poslije svoje smrti, ne bih je ni za što smio nikom prepustiti, to više što je i ona s time sporazumna, no budući da se ne kanim njome, oženiti, to moram ne samo pristati na tu ženidbu već i nju na to privoljeti. S iskustvom što ga imam, moram i sam znati da ću se pokajati što sam propustio tu priliku, jer će se, kako on sluti, moja ljubav jednog dana sigurno pretvoriti u čisto prijateljstvo. Neka dakle sam prosudim neću li tad osjetiti potrebu za novim ljubavima. Duboisova će mi kao prijateljica i nehotice sputavati slobodu, te mi neće preostati drugo osim prekasnog kajanja koje čovjeka uvijek čini nesretnim.
Kad mu je Lebel saopćio svoj naum, pisao je, on je ne samo pristao već ga je i ohrabrio, jer je Duboisova za onih nekoliko puta što ju je susreo u mojoj kući osvojila njegovu naklonost, pa bi je volio vidjeti lijepo smještenu u svojoj kući, gdje bi, ne ogriješivši se o pristojnost, mogao uživati u dražima njena duha, jer na ostale njene draži u svojim godinama zacijelo ne može pomišljati. Na kraju tog rječitog pisma napomenuo je da se Lebel nije u Duboisovu zaljubio mladenački, već poslije zrela razmišljanja, pa je stoga neće požurivati. Ona će to uostalom saznati iz odgovora koji će joj Lebel poslati. Čovjek se nikad ne smije ženiti naprečac.
Duboisova pažljivo pročita pismo i vrati mi ga ravnodušna izraza.
– Što misliš, draga?
– Učini ono što ti kaže poslanik. Ako on misli da se ne moramo žuriti, tad je sve unajboljem redu. Ne mislimo dakle više na to i volimo se. Ovo je pismo puno mudrosti i razbora, ali ja ću ti ipak reći da ne mogu zamisliti da ćemo jedno drugom ikad postati ravnodušni, iako znam da se to može dogoditi.
– Varaš se, ravnodušni nećemo postati.
– Htjela sam reći dobri prijatelji.
– Ali prijateljstvo, draga moja, nije nikad ravnodušno. Istina je doduše da ljubavi tadčesto više nema mjesta. Mi to znamo, jer je to tako otkad postoji ljudski rod. Poslanik je u pravu. Kad se prestanemo voljeti, možda će i naše duše teško kinjiti kajanje. Zato se vjenčajmo već sutra i tako se osvetimo nestalnosti ljudske prirode.
– I vjenčat ćemo se, ali iz istih razloga ne požurujmo taj čin.
Za dva dana Duboisova je primila pismo od Lebela koje bijaše isto tako razborito kao i poslanikovo. No mi smo već odlučili da se više ne brinemo za tu stvar. Pismo je stiglo uoči našeg odlaska za Lausannu gdje su me već očekivali svi oni kojima sam bio preporučen, i gdje se svijet mnogo više zabavljao no u Bernu.
U postelji moja ljubljena domaćica i ja, pripijeni jedno uz drugo, utanačismo sporazumno pojedinosti oko našeg odlaska, koje nam se činjahu razborite i zabavne. Lausanne bijaše malen grad u kojem ću, po njenom mnijenju, biti mnogo pozivan i gdje ću barem prvih petnaestak dana jedva imati vremena da obavim sve posjete i da se pojavim na ručkovima i večerama koje će davati meni u čast. Nju u Lausanni poznaje svekoliko plemstvo, a ondje je još uvijek i lord Rosburi, koji joj je nekad udvarao. Ako li se vrati sa mnom, to će se danomice prepričavati na svim skupovima, pa će nam naposljetku oboma dozlogrditi. Ondje je osim toga i njena majka, koja neće ničem prigovarati, ali koja u duši zacijelo neće biti odveć zadovoljna što joj kći dolazi s jednim čovjekom kojem, unatoč tome što se predstavlja kao njegova domaćica, ne može po svim znacima biti drugo do ljubavnica.
Poslije takvih razmatranja odlučismo da će ona sama otputovati u Lausannu i nastaniti se kod svoje majke, a ja ću krenuti nakon dva-tri dana i nastanit ću se negdje sam, ali da ću je svakog dana moći posjećivati kod njene majke. Kad iz Lausanne odem u Ženevu, ona će mi se pridružiti, pa ćemo zajedno putovati kud god budem htio sve dok se budemo voljeli.
Dva dana nakon toga ona otputova zadovoljna što se domislila tako pametnu rješenju. Uvjerena u stalnost moje ljubavi, otišla je prilično dobre volje, no ja ostadoh s tugom u srcu.
Leduc se još liječio i bio je veoma slab, ali ja sam unatoč tome zahtijevao da putuje sa mnom, jer sam imao mnogo prtljage, a ni u koga se drugog nisam mogao pouzdati.
Tako sam napustio Bern, koji mi je zauvijek ostao u preugodnu sjećanju.
Kako sam morao razgovarati s doktorom Herenschwandtom glede nekih pitanja koja su zanimala gospođu d'Urfe, zaustavio sam se u Muratu gdje je on živio. To je bilo svega četiri milje od Berna. On me silom zadrža na ručku ne bi li me uvjerio u posebnu kakvoću riba iz ondašnjeg jezera, ali na povratku u konačište odlučih da ondje provedem noć zbog stanovite radoznalosti koju će mi čitalac blagonaklono oprostiti.
Jedna služavka u svratištu koja je govorila romanski učinila mi se neobično lijepom. Bila je nalik na trgovkinju čarapama koju sam imao u Maloj Poljskoj, i silno me se dojmila. Zvala se Raton. Ponudio sam joj šest franaka ako se pokaže uslužna, no ona ih odbi rekavši da je poštena i čedna. Ja na to zapovjedih da mi se upregne kočija, a kad Raton vidje da sam spreman za polazak reče mi nasmijano i plaho u isti mah da joj trebaju dva lujdora, pa ako ih budem dao da će provesti noć sa mnom.
– Ostat ću dakle, ali čuvajte se ako ne budete dobri.

– Bit ćete zadovoljni.
Kad su u kući svi polijegali, ona dođe držeći se plaho i preplašeno ne bi li još jače zagolicala moju žudnju. Kako baš tog trena osjetih da me pritisla prirodna potreba, upitah je gdje je stanovito mjesto, i ona mi ga pokaza na samoj obali jezera. Uzeh svijeću, odoh onamo i vršeći nuždu uzeh čitati glupe črčkarije koje se uvijek nalaze na takvim mjestima. Evo što sam pročitao na desnom zidu:
»Danas, 10. kolovoza 1760. Raton mi je prije osam dana dala gadan triper od kojega krepavam.«
Odmah sam zaključio da ne postoje dvije Raton. Gotovo da nisam povjerovao u čudesa. Zahvalih bogu, vratih se u sobu i zatekoh Raton već u krevetu. To bolje, pomislih. Zahvalih joj što je skinula košulju koju je bacila iza kreveta. Sagoh se da je podignem, a ona se uznemiri rekavši da je prljava od nečeg posve prirodnog. No ja sam vidio o čemu je riječ. Izgrdih je, a ona se hitro odjene i plačući izađe iz sobe.
Tako sam za dlaku izbjegao opasnosti. Da me nije uhvatila nužda, bio bih propao, jer mi nikad ne bi palo na pamet da pregledam rublje te djevojke što imađaše put poput ruže i ljiljana.
Kad sam stigao u Lausannu odlučih da barem jedan dan proboravim ondje inkognito, te da od svih dam prednost onoj kojoj me je vuklo srce. Uputio sam se dakle Duboisovoj, ne pitajući nikoga za njen stan, jer mi je ona prije odlaska tačno nacrtala ulice kojima sam morao proći.
Zatekoh je s majkom, no kakvo li bijaše moje iznenađenje kad pokraj njih ugledah Lebela. No ona mi nije dala vremena da pokažem koliko sam iznenađen. Kliknuvši od radosti bacila mi se u naručaj, a njena me je majka primila kako zahtijeva obična ljubaznost.
Zapitao sam Lebela kako je poslanik i kad je stigao u Lausannu. Poprimivši prijateljski izraz, taj mi čestiti čovjek odgovori da je poslanik odlična zdravlja, a on da je stigao u Lausannu istog jutra zbog nekih poslova i da se poslije ručka uputio majci Duboisove gdje je na veliko iznenađenje zatekao i kćer.
– Vama su poznate moje namjere – nastavio je. – Ja već sutra putujem natrag. Kad se odlučite, napišite mi, pa ću ja doći po nju i odvesti je u Soleure, gdje ćemo se vjenčati.
Na tu izjavu, koja nije mogla biti jasnija i poštenija, ja sam odgovorio da se nikad ni u čem neću usprotiviti volji svoje najdraže domaćice, a ona pak izjavi da me nikad neće ostaviti osim ako je otpustim. Lebelu se ti odgovori učiniše odviše nejasni, te nam otvoreno reče da bi želio određeniji odgovor. Na to mu, u namisli da njegovu ponudu zauvijek odbacimo, rekoh da ću mu za desetak dana pismeno sve saopćiti.
Drugog je jutra otputovao u Soleure.
Nakon njegova odlaska majka moje drage prijateljice, u koje je zdrav razum nadoknađivao nedostatak duha, uze nas svjetovati razboritim riječima kojima se morala poslužiti s ovakvim dvjema glavama, jer se mi u našoj žarkoj zaljubljenosti ne mogosmo odlučiti na rastanak. Nato rekoh dragoj Duboisovoj da ćemo donijeti odluku kako bijah obećao Lebelu, a dotle neka me svakog dana čeka do ponoći.
Imala je svoju sobu i udobnu postelju. Poslužila me prilično ukusnom večerom. Drugog smo se jutra probudili zaljubljeniji no ikad i ne bijasmo nimalo raspoloženi da razmišljamo o Lebelovoj ponudi. Ipak je došlo do male raspre.
Čitalac se možda sjeća kako mi je Duboisova obećala oprostiti svaku nevjeru ako joj je iskreno priznam. Nisam joj imao što ispovjediti, ali za večerom se sjetih zgode s malom Raton i ispričah joj je.
– Oboje moramo zahvaliti sudbini – reče nato ona – jer da slučajno nisi morao ići na onomjesto gdje si našao spasonosnu opomenu, izgubio bi zdravlje, a kako se bolest ne bi odmah pokazala, zarazio bi i mene.
– Tako bi se jamačno dogodilo, i ja bih očajavao.
– Znam, a bilo bi ti još teže zato što se ja ne bih tužila.
– Ja vidim samo jedan način kako da se očuvamo te nesreće. Kad ti se ubudućeiznevjerim, kaznit ću se tako da ću se suzdržavati od nježnih dodira s tobom.
– To bi ti dakle mene htio kažnjavati? Kad bi me doista volio, pronašao bi bolji način,čini mi se.
– A koji to?
– Da mi ne budeš nevjeran.
– To je istina. Oprosti mi, molim te. Ubuduće ću tako postupati.
– Mislim da ti to neće biti lako.
Sutradan dok sam se spremao da odnesem preporučna pisma naslovnicima, najaviše mi baruna de Berchera, ujaka mog prijatelja Bavoisa.
– Ja znam – započe on – da moj nećak vama duguje svoj uspjeh i sreću. On je cijenjen odsvih i kod narednog promaknuća postat će general. Stoga će mene i moju obitelj silno radovati ako se s vama upoznamo. Došao sam vam ponuditi svoje usluge i zamoliti da ručate danas kod mene. Usrdno se nadam da ćete i poslije dolaziti kad god ne budete imali što pametnije uraditi. No morao bih vas zamoliti da nikom ne spominjete kako je moj nećak prešao na katoličku vjeru, jer je to po sudu ljudi u ovim krajevima velika pogreška koja baca ljagu na njegovu čast, a takva sramota pada i na sve njegove rođake.
Obećao sam mu da tu okolnost nikad neću spomenuti i otiđoh da blagujem u krugu njegove obitelji.
Svi kojima bijah preporučen pokazaše se kao osobe čestite, plemenite i obrazovane. Gospođa de Geantil Langalerie učinila mi se privlačnijom od sviju ostalih, ali ja nisam imao vremena da bilo kojoj ustrajnije udvaram.
Svakog bogovetnog dana bijahu ručkovi, večere, plesovi s kojih iz pristojnosti nisam smio izostati, a sve mi je to bilo beskrajno dosadno. Za onih petnaest dana što sam ih proveo u tom malom gradu nikad ne bijah slobodan upravo zato što su svi mahnito propovijedali uživanje slobode.
Svega sam jednu noć proveo sa svojom dragom i jedva sam čekao da s njom otputujem u Ženevu.
Svak mi je htio dati pismo da ga ponesem gospodinu de Voltaireu, iako je on u Lausanni bio omražen zbog svoje zajedljive ćudi.
– Kako to, gospođe? Zar gospodin de Voltaire nije blag, prijazan, veseo i ljubazan s vamakoje ste dobrostivo pristale da zajedno s njim igrate njegove komade?
– Ni govora, gospodine. Na pokusima nas je uvijek grdio, nikad nismo ništa izvele onakokako je on želio, nikad nismo dobro izgovorile nijednu riječ, kudio nam je glas, način kazivanja, a još je gore bilo na predstavi. Kakve li galame zbog zaboravljena ili suvišna sloga koji bi pokvario jedan njegov stih! Jedna se nije znala smijati, druga se u tragediji Alzire[22] samo pretvarala da plače.
[22] Alzire, Voltaireova tragedija, koja se prvi put prikazala godine 1736.
– Zar je on zahtijevao da vi istinski plačete?
– Dabome, tražio je da ronimo prave suze, tvrdeći da glumac ne može izmamiti suzu ugledaoca ako ne plače pravim plačem.
– U tom je bio u pravu, ali nijedan pametan i skroman pisac neće biti tako strog premaamaterima. Takve se stvari mogu tražiti samo od pravih glumaca, ali to je pogreška svih pisaca kazališnih komada. Oni uvijek smatraju da glumac njihovoj riječi ne daje onu snagu koja bi mogla izraziti njihovo pravo značenje.
– Jednog sam mu dana, kad su mi dozlogrdili njegovi zajedljivi prigovori, rekla da nisamja kriva što njegovim riječima nedostaje snage.
– Sigurno se nasmijao.
– Nasmijao? Recite radije nacerio. On je drzak, grub, ukratko nepodnošljiv.
– Ali vi ste mu zacijelo oprostili sve pogreške.
– Krivo mislite. Mi smo ga otjerali.
– Otjerali?
– Da, otjerali. Naglo je napustio kuću koju je iznajmio i otišao stanovati tamo gdje ćetega naći. Više ne dolazi ovamo ni kad je pozvan. Mi poštujemo njegov stvaralački dar i razjarili smo ga samo zato da se osvetimo i da ga naučimo pristojnom ponašanju. Zapitajte ga za Lausannu, pa ćete čuti što će vam reći o nama, u smijehu doduše, jer to je njegov način.
U nekoliko sam se navrata susretao s lordom Rosburijem koji je nekad uzalud uzdisao za mojom domaćicom. Bio je to lijep mladić, no šutljivijeg stvora u životu nisam susreo.
Devetog dana boravka u Lausanni večerao sam i spavao kod Duboisove. Kad smo drugog jutra pili kavu, rekoh joj da se čas odlaska bliži. Njena me majka opomenu da bi bilo pošteno napisati Lebelu neka se više ne obmanjuje ispraznom nadom. Rekavši to, dobra nas žena plačući ostavi, a ja ostadoh sa svojom dragom prijateljicom da porazgovorimo o toj važnoj stvari. Ona je prva smogla hrabrosti da mi kaže kako treba istog časa napisati Lebelu ili da više ne misli na nju ili da odmah dođe.
– Ako mu napišem da ne misli više na tebe, morat ću se oženiti tobom.

– Nećeš.
Izrekavši to nećeš, ona me ostavi sama. Bilo mi je dovoljno četvrt sata razmišljanja. Napisao sam Lebelu kratko pismo kojim sam mu saopćio da se udovica Duboisova svojom voljom odlučila da mu da svoju ruku. Čestitao sam mu na sreći, napomenuvši da ne mogu drugo no privoljeti se njenoj želji. Stoga neka odmah krene iz Soleurea da je primi iz ruku njene majke, a u mojoj nazočnosti.
Otišao sam u majčinu sobu i pružio Duboisovoj pismo, rekavši neka samo potpiše svoje ime uz moje ukoliko se slaže s njegovim sadržajem. Pošto ga je dva put pročitala, dok joj je majka samo ronila suze, ona se jedan dugi trenutak zagleda svojim lijepim očima u moje lice, a onda se potpisa. Majci sam rekao neka nađe pouzdana čovjeka koji će pismo odmah odnijeti u Soleure.
– Vidjet ćemo se – obratih se na to Duboisovoj zagrlivši je – čim stigne Lebel.
Otišao sam u svratiste i zatvorio se da prebolim svoju tugu, naredivši da se svakom posjetiocu kaže da se ne osjećam dobro.
Četiri dana kasnije osvanu Lebel predveče u mojoj sobi. Zagrlio me je, rekavši da će me čekati kod svoje nevjeste. Zamolio sam ga neka me toga oslobodi, obećavši da ću sutradan doći k njima na ručak. Odmah sam izdao potrebne naloge da uzmognem poslije tog ručka otputovati, a sutradan sam se sa svima oprostio. Oko podneva dođe Lebel po mene.
Naš ručak nije bio tužan, ali se nije osjećalo ni mnogo veselja.
– Vi ćete dobiti – obratio sam se Lebelu – blago koje vam ne mogu nikakvim riječimapreporučiti. Ubrzo ćete spoznati svu njegovu vrijednost. Ona će voljeti samo vas, bdjet će nad vašom imovinom, nikad pred vama neće imati tajni, svojom će vas duhovitošću zabavljati i uvijek će lako raspršiti svaki oblačak zlovolje koji bi se mogao spustiti na vašu dušu.
Prateći me niza stube, moja mi domaćica svojom uobičajenom prostodušnošću reče da će biti sretna tek kad joj rana posvema zacijeli.
– Lebel može zadobiti samo moje poštovanje i prijateljstvo, ali to me neće spriječiti dane pripadam dušom i tijelom tebi. Znaj da sam samo tebe voljela i da sam jedino u tvom naručju spoznala snagu ćutila i nemoć da joj se oduprem kad joj ništa ne stoji na putu. Kad se opet budemo sreli, kako se po tvojim riječima nadam, moći ćemo se zagrliti kao dobri prijatelji, sretni što smo ovako odlučili. Što se tebe tiče, znam da će uskoro nova ljubav, više ili manje dostojna, zauzeti moje mjesto i rastjerati tvoju čamu. Ne znam jesam li trudna, ali ako jesam, bit ćeš zadovoljan brigom kojom ću podizati tvoje dijete. Ti ćeš ga u svako doba moći uzeti. Jučer smo se Lebel i ja sporazumjeli u tom pogledu, tako da ne bi bilo sumnje kad se budem porodila. Dogovorili smo se da se vjenčamo čim stignemo u Soleure, ali da sakrament braka izvršimo tek nakon dva mjeseca. Tako ćemo, ako se porodim prije travnja, znati da je dijete tvoje, a pred svijetom ćemo govoriti da je zakoniti plod našeg braka. Taj se mudri naum rodio u Lebelovoj glavi i bit će izvor mira i spokojstva u kući, jer tako u srcu mog muža neće biti ni tračka sumnje glede odveć nesigurnog pitanja krvne veze u koju i on i ja slabo vjerujemo. Moj će muž ipak voljeti tvoje dijete kao da mu je otac, i ako mi budeš pisao, javit ću ti sve o trudnoći i o našem braku. Ako po sreći dobijem dijete od tebe, bilo dječaka ili djevojčicu, to će mi biti mnogo draža uspomena od onog prstena što si mi ga dao kao dar. Ali mi plačemo, a Lebel nas gleda i smije se.
Odgovorio sam joj samo čvrstim zagrljajem.
Sutradan, čim sam se probudio, dođe neki pastor ženevske crkve i zamoli me neka mu ustupim jedno mjesto u svojoj kočiji. Odmah sam pristao.
Taj govorljivi čovjek, teolog po zanimanju, zabavljao me je putem do Ženeve lakoćom kojom je odgovarao na moja pitanja, pa i najneugodnija, iz oblasti religije. Za nj nije bilo misterija, sve je bio razum. Nikad nisam sreo pomirljivijeg kršćanina od tog časnog čovjeka čiji život, kako sam saznao u Ženevi, bijaše čist i neporočan. Pocrvenio je od neugode kad sam mu predbacio što njihov Calvin[23] vjeruje da je papa Antikrist Apokalipse. Odgovorio je da je tu zabludu u Ženevi nemoguće iskorijeniti, ukoliko vlada ne izda nalog da se sa crkve ukloni natpis koji svi čitaju, a gdje se poglavar rimske crkve naziva tim imenom. Uz to je napomenuo da je puk svuda neuk i glup, ali da on ima jednu nećakinju koja, iako joj je tek dvadeseta, ne misli kao puk.
[23] Calvin (1509–1564), propagator Reformacije u Francuskoj i Švicarskoj. Natpis o kojem pastor govori nije se nalazio u crkvi već na jednoj brončanoj ploči na zgradi gradske vijećnice.
– Htio bih vas s njom upoznati. Vrsna je teološkinja i veoma dražesna.
– Upoznao bih je sa zadovoljstvom, ali neka me bog očuva da se u raspravljanjunadmećem s njom.
– Ona će vas na to silom nagnati, i to će vam biti drago, vjerujte mi.
Zapitao sam ga za adresu, ali on reče da će doći po mene u moje svratiste. Odsjeo sam u svratištu Kod vage, gdje nađoh svu udobnost. Bilo je to 20. kolovoza 1760.
Kad sam prišao prozoru, pogled mi slučajno pade na stakla, i na jednom od njih ugledah dijamantom urezane riječi: Zaboravit će i Henriettu. Sjetivši se trenutka kad ih je prije trinaest godina napisala, meni tijelom prođe jeza. Stanovali smo u toj istoj sobi kad se ona odvojila od mene da se vrati u Francusku.
Bacio sam se u naslonjač i uronio u svakojake misli. Oh, draga Henriette! Plemenita i nježna Henriette, gdje li si? Nikad se ni u kog nisam raspitivao za nju. Uspoređujući se s onim što sam onda bio, moradoh priznati da sam je danas manje dostojan no tada. Još sam znao voljeti, ali nisam više u sebi nalazio one nekadašnje tankoćutnosti ni osjećaja koji opravdavaju sljepilo ćutila, ni nježnost ponašanja, ni one stanovite čestitosti, a najviše me je užasavalo što nisam više osjećao one pređašnje muške čilosti.
Ali tog mi se trena učinilo da mi je sjećanje na Henriettu cijelu vraća. Napušten od svoje drage domaćice, osjetih se preplavljen takvim zanosom da bih je odmah pošao tražiti, iako mi ona njena zabrana bijaše još uvijek u pameti.
Sutradan sam odnio preporučna pisma naslovnicima i vratio se u svratiste, nestrpljiv da što prije vidim gospodina Voltairea.
U sobi sam zatekao pastora. Zamolio me je da pođem s njim na ručak, rekavši da ću kod njega naći gospodina Vilarsa Chandiena, koji će me odvesti Voltaireu, gdje me očekuju već nekoliko dana. Pošto sam se na brzu ruku dotjerao, pođoh s pastorom i nađoh kod njega zanimljivo društvo. No najviše me je privlačila njegova mlada nećakinja, učena teološkinja, koju ujak uplete u razgovor tek pri kraju ručka:
– Čime ste se jutros bavili, draga moja nećakinjo?
– Čitala sam sv. Augustina, ali kako se u šestoj glavi nisam složila s njim, ostavila sam sečitanja. Mislim da sam ga pobila u nekoliko riječi.
– O čemu je riječ?
– On kaže da je Djevica začela Isusa na uši. To je besmisleno iz tri razloga. Prvo, bogukao nematerijalnom pojmu nije trebao otvor da uđe u tijelo Djevice. Drugo, usni prohodi nisu ni u kakvoj vezi s matericom. Treće, ako je začela na uši, morala je na istom mjestu i roditi, a u tom je slučaju – nadoveza, gledajući u mene – s pravom možete smatrati djevicom i prije i poslije poroda.
Te riječi izazvaše zabunu i presenećenje kod svih uzvanika. I ja sam isto osjećao, ali valjalo je hiniti ravnodušnost.
Ona zatraži od mene odgovor.
– Ja bih bio vašeg mišljenja, gospođice, kad bih bio teolog, te kao takav mogao pristupitirazumskom raščlanjivanju čudesa, no budući da to nisam, ograničit ću se, diveći se vašem duhu, na to da osudim sv. Augustina što je htio raščlaniti otajstvo Navještenja. Sigurno je, po mom mišljenju, da do utjelovljenja ne bi došlo da je Djevica bila gluha. Prema anatomiji istina je i to da se tri para živaca što pokreću organ sluha, ne račvaju do maternice, pa je nezamislivo kako je do začeća moglo doći, ali to je čudo.
Ona mi odvrati da sam usprkos svojoj skromnosti govorio kao vrstan teolog, a njen mi ujak zahvali što sam joj dao dobru pouku. Društvo ju je navodilo na različite druge predmete, ali se nije osobito iskazala. Njeno polje bijaše Novi zavjet.
O njoj ću još govoriti kad se ponovo vratim u Ženevu.
Gospodinu de Voltaireu došli smo upravo kad je ustajao od stola. Bio je okružen gospođama i visokom gospodom, te moje predstavljanje ispade neobično svečano.

XI
Gospodin de Voltaire - Moje raspre s tim velikim čovjekom - Razgovor o Ariostu - Vojvoda de
Villars - Općinski predsjednik i njegove tri ljepotice - Svađa kod Voltairea - Markiz Desarmoises
– Kucnuo je – rekoh – najsretniji čas mog života. Ja sam već dvadeset godina vaš učenik,gospodine, i moje je srce prepuno sreće što eto vidim svog učitelja.
– Počastite me tom milošću još daljnjih dvadeset godina i obećajte da ćete mi po istekutog vremena donijeti zasluženu plaću.
– Obećavam vam, ali obećajte i vi meni da ćete me čekati.
– Dajem vam riječ, i prije ću se iznevjeriti životu no vama.
Opći smijeh povladi ovoj pravoj volterovskoj doskočici. Takav bijaše red. Podrugljivci su zato da bodre jednu stranu na štetu druge, i ona uz koju oni pristaju može biti sigurna u pobjedu. Sličnim se spletkama odlikuje svako otmjeno društvo. Uostalom, ja nisam bio zatečen, jer sam tako nešto i očekivao, nadajući se da ću mu prvom prilikom vratiti milo za drago.
Uto mu najaviše dvojicu pridošlica Engleza. On se digne i ovako ih pozdravi:
– Ova su gospoda Englezi, i ja bih rado bio Englez.
To je bio nepriličan i nezgodan kompliment, jer je englesku gospodu obvezivao da mu iz pristojnosti odgovore kako bi i oni rado bili Francuzi, a ako im se takva stvar nije milila, mora da su bili u velikoj zabuni kako da odgovore. Ja mislim da je svakom časnom čovjeku dopušteno da svoj narod stavi iznad ostalih.
Čim je sjeo, opet se obrati meni i s podrugljivom uglađenošću primijeti da ja kao Venecijanac sigurno poznajem grofa Algarottija.[24]
[24] Francesco Algarotti (1712–1764), talijanski filozof i kritičar, prijatelj kralja Fridriha Velikog, koji mu je 1740. godine podijelio naslov grofa. Među ostalim djelima, koja su danas uglavnom zaboravljena, napisao je i knjigu II Newtonianismo per le Dame. Mnogo je putovao i prijateljevao s mnogim istaknutim ljudima onoga vremena.
– Poznajem ga, ali ne zato što sam Venecijanac, jer sedam osmina mojih dragihsunarodnjaka i ne zna da on postoji.
– Oprostite, morao sam reći da ga poznajete kao čovjek od pera.
– Poznajem ga, jer sam prije sedam godina proveo s njim dva mjeseca u Padovi, a onošto sam u njem najviše štovao bijaše njegovo udivljenje za gospodina Voltairea koje je javno ispovijedao.
– To je laskavo po mene, ali njemu ne treba divljenja ni za koga da mu pribavipoštovanje sviju koji ga poznaju.
– Da nije počeo s divljenjem drugima, ne bi nikad stekao slavna imena. Kao velikipoštovalac Newtona, uspio je da čak i gospođama približi visoku nauku o svjetlosti.
– Zar je uistinu uspio?
– Ne doduše kao gospodin de Fontenelle sa svojim Pluralitctom svjetova, ali se može rećida je uspio.
– To je istina. Ako ga vidite u Bologni, recite mu, molim vas, da očekujem njegova Pismaiz Rusije. Može ih poslati u Milano, na mog bankara Bianchija koji će ih dalje proslijediti. Čuo sam da Talijani prigovaraju njegovu jeziku.
– To vjerujem. U svim njegovim djelima jezik mu toliko vrvi od galicizama da se čovjeksažali.
– Ali zar francuski izrazi ne poljepšavaju vaš jezik?
– Nagrđuju ga, baš kao što bi francuski, nadjeven talijanskim riječima, bio nepodnošljiv,čak kad bi tako pisao sam gospodin Voltaire.
– Imate pravo. Jezik mora biti čist. Iz istih razloga prigovarali su Titu Liviju. Tvrdili suda njegov latinski miriše na padovanštinu.[25]
[25] Tit Livije rodio se u gradu Pataviumu, današnjoj Padovi.
– Gospodin Lazzarini govorio mi je, kad sam počeo učiti pisati, da Tita Livija cijeni višeod Salustija.
– Gospodin Lazzarini, pisac tragedije Mladi Odisej? Tada ste doista morali biti još nejakodijete. Žao mi je što ga nisam poznavao, ali zato sam dobro poznavao gospodina Contija,
Newtonova prijatelja, čije četiri tragedije obuhvaćaju cijelu rimsku povijest.[26]
[26] Antonio Schinella poznat pod imenom Conti, estetičar, matematičar i pisac. Njegove četiri tragedije (»Junije Brut«, »Marko Polo«, »Julije Cezar«, »Druso«) bile su objavljene u Firenzi godine 1751.
– I ja sam ga poznavao i iskreno mu se divio. Boraveći u društvu tih pametnih ljudi,bijah presretan što još tako mlad uživam toliku čast. Čini mi se kao da je to bilo jučer, a kolike su godine odonda prošle. Pa i sad kad se nalazim pred vama ne osjećam se poniženim zbog nejednakosti naše dobi. Htio bih da budem uvijek najmlađi među ljudima.
– Mislim da biste bili sretniji kad biste bili najstariji. Mogu li vas zapitati kojoj ste sevrsti književnosti posvetili?
– Zasad nijednoj, ali i to će možda doći. U međuvremenu čitam koliko mogu iproučavam čovjeka putujući.
– I to je jedan od načina da se on upozna, samo bih se usudio primijetiti da je knjiganešto odveć velika. Lakše ćemo je proučiti čitajući povijest.
– Da, kad ne bi lagala. Čovjek nije siguran u činjenice koje ona iznosi, a osim togapovijest je dosadna, dok je proučavanje svijeta putujući za me mnogo zabavnije. Horacije, kojeg znam napamet, moj je vodič i ja ga nalazim posvuda.
– I Algarotti ga zna napamet. Vi zacijelo volite pjesništvo?
– To mi je strast.
– Jeste li napisali mnogo soneta?
– Desetak koje volim i dvije do tri tisuće koje nisam nikad ponovo pročitao.
– U Italiji su ludi za sonetima.
– Jesu, ukoliko se naime može nazvati ludilom nastojanje da se misao pretoči u skladnuodmjerenost koja će je još više istaknuti. Sonet je teško napisati, gospodine de Voltaire, jer nije dopušteno misao ni sažeti ni rastegnuti da se ispuni četrnaest stihova.
– To je prava Prokrustova postelja. Zbog toga ih imate tako malo dobrih. Mi nemamonijednog, ali tome je kriv naš jezik.
– I francuski duh, rekao bih, koji misli da razvijena misao mora izgubiti svoju snagu isjaj.
– Zar vi ne mislite tako?
– Oprostit ćete mi, ali pitanje je kakva je misao. Jedna duhovita dosjetka nije, naprimjer, dovoljna za sonet. Ona u talijanskom kao i u francuskom spada u područje epigrama.
– Kojeg talijanskog pjesnika najviše volite?
– Ariosta, ali ne mogu reći da ga volim više od ostalih, jer njega jedinog volim.
– Ali ipak poznajete i ostale?
– Mislim da sam ih sve čitao, ali svi blijede pred Ariostom. Kad sam prije petnaestgodina pročitao sve one ružne stvari koje ste o njem izrekli, rekao sam samom sebi da ćete poreći svoj sud kad ga jednom budete pročitali.
– Hvala vam što ste mislili da ga nisam čitao. Jest, čitao sam ga, ali onda sam bio mlad,površno sam poznavao vaš jezik i zaveden talijanskim učenjacima koji su pristajali uz Tassa nesrećom sam objavio jedan sud za koji sam mislio da je moj, a bio je samo odjek predrasuda koje su mi drugi usadili. Ja obožavam vašeg Ariosta.
– Ah, gospodine de Voltaire, sad lakše dišem. Ali zaklinjem vas, bacite anatemu naknjigu u kojoj ste tog velikog čovjeka izvrgli poruzi.
– A čemu? Moje su sve knjige i onako na indeksu, ali ja ću vam na jednom primjerudokazati da sam povukao svoj nepromišljeni sud.
Ostao sam zapanjen. Taj je veliki čovjek stao napamet krasnosloviti dva odlomka iz trideset i četvrtog i trideset petog pjevanja, gdje božanski pjesnik opisuje razgovor Astolfa s apostolom svetim Ivanom, i on ih je izgovorio ne izostavivši ni jednog stiha, ne pogriješivši nijednom u prozodiji. Onda stade ukazivati na ljepote stiha s oštroumnošću koja mu bijaše svojstvena i nadahnutošću koja odlikuje velike duhove.
Pronicavijeg tumačenja ne bi čovjek očekivao ni od najvještijeg talijanskog glosatora.

Slušao sam ga bez daha, ne trepnuvši okom, uzalud se trudeći ne bih li ga bar jednom uhvatio u greški.
Okrenuvši se društvu, glasno izjavih da sam više no zapanjen i da ću o svom opravdanom udivljenju obavijestiti čitavu Italiju.
– A ja ću, gospodine – prihvati veliki čovjek – obavijestiti cijelu Evropu o zadovoljštinikoju dugujem najvećem geniju kog je rodila.
Uvijek željan pohvala, Voltaire mi sutradan pokaza svoj prijevod jedne Ariostove stance koja počinje ovim stihom: Quindi avvien che tra principi e signori...15 A evo kako je glasio prijevod:
Les papes, les césars apaisant leur querelle
Jurent sur l'Evangile une paix éternelle; Vous les voyez demain l'un de l'autre ennemis; C'était puor se tromper qu'ils s'étaient réunis:
Nul serment n'est gardé, nul accord n'est sincere; Quand la bouche a parlé, le coeur dit le contraire.
Du ciel qu'ils attestaient ils bravaient le courroux,
L'intéret est le dieu qui les gouverne tous16
15. Med' principima i med' gospodarima... – Bijesni Orlando, XLIV, 2, 1; prijevod Danka Anđelinovića.
16. Taj se Voltaireov prijevod s neznatnim varijantama nalazi u »Filozofskom rječniku« (1764). Voltaire ga daje kao djelo anonimna prevodioca koji je »više imitirao no prevodio«.
Pape i carevi, prestavši s kavgom, Prisegoše na Evanđelje vječni mir. Al' sutradan su opet dušmani strašni; Jer samo zbog varke sastadoše se oni. Nijedna zakletva sveta im nije, ni sporazum iskren; Što su rekla usta, poreklo je srce, Gnjev neba izazivajuć', kog za svjedoka su zvali, Jer samo je korist bog koji nad njima vlada.
Kad je Voltaire završio čitanje, svi prisutni oduševljeno zapljeskaše, premda nijedan od njih nije razumio talijanski. Gospođa Denis, Voltaireova nećakinja, upita me mislim li da je odlomak koji je krasnoslovio njen ujak jedan od najljepših u Ariostu.
– Jeste, gospođo, ali nije najljepši.
– Dakle, sud o najljepšem je već donesen?
– Sigurno, jer inače ne bi gospara Lodovica proglasili božanstvom.
– Zar je postao svetac? To nisam znala.
Svi podrugljivci s Voltaireom na čelu uzeše smijehom odobravati gospođi Denis, osim mene koji usred općeg smijeha sačuvah najveću ozbiljnost. Voltaire, uvrijeđen što se nisam pridružio ostalima, zapita me za razlog moje ozbiljnosti.
– Vi zacijelo mislite – reče on – da su ga proglasili božanskim zbog jednog više noljudskog odlomka.
– Upravo tako.
– A koji je to dio?
– Trideset i šest posljednjih stanci dvadeset trećeg pjevanja, gdje pjesnik potresnoopisuje kako je Orlando poludio. Otkad svijet postoji nitko nije saznao kako nastaje ludilo, osim Ariosta, koji je potkraj svojih dana poludio. Te su stance, gospodine Voltaire, prepune užasa, i ja vjerujem da ste nad njima uzdrhtali.
– Da, sjećam se. Od njih nas hvata groza pred ljubavlju. Jedva čekam da ih ponovopročitam.
– Možda će gospodin biti toliko milostiv da nam ih svima krasnoslovi? – umiješa segospođa Denis bacivši pri tom pogled na svog ujaka.
– Zašto ne, gospođo, samo ako mi iskažete dobrotu da me saslušate.
– Vi ste se dakle potrudili da ih naučite napamet?
– Čitajući Ariosta od svoje petnaeste godine, sve mi se urezalo u pamćenje, bez imalomuke, tako reći samo od sebe, osim njegovih rodoslovlja i povijesnih tirada koje zamaraju duh, ne dirajući srce. Jedino mi je Horacije čitav ostao u pamćenju, premda su stihovi njegovih Poslanica često nalik na prozu.
– Za Horacija još razumijem, ali za Ariosta je to uistinu odviše. Ta on ima četrdeset šestdugačkih pjevanja.
– Recite radije pedeset i jedno.
Veliki čovjek osta bez riječi, ali se opet umiješa gospođa Denis:
– No, što je s onih trideset šest stanci od kojih čovjeka uhvati groza i koje su pjesnikupribavile naziv božanskog?
Ja im odmah otpočeh krasnosloviti, ne povodeći se za deklamatorskim načinom koji je uobičajen kod nas Talijana. Ljepota Ariostovih stihova ne ističe se jednolikim pjevom recitatora nad kojim se Francuzi s pravom zgražaju. Ja sam ih recitirao kao da su pisani u prozi, oživljavajući ih samo zvukom glasa i izrazom očiju, spuštajući ili podižući glas prema osjećaju koji sam želio probuditi u slušaocu. Svi su vidjeli i osjećali da tek s mukom zatomljujem suze, i sve se oči ovlažiše, ali kad dođoh do stance:
Poiché allargare ili freno al dolor puote
Che resta solo senza altrui rispetto
Giu dagli occhi rigando per le gote
Sparge un fiume di lacrime sul petto17
17. Kad tako uzde bolima popusti; U tuzi sama ostave ga ljudi; Iz zjena potok suza mu se spusti; Niz tužno lice na umorne mu grudi. Bijesni Orlando, XXIII, 122, 1–4; prijevod Danka Anđelinovića.
...navriješe mi suze na oči, te me svi zaokupiše čestitanjem i pohvalama koje sam primao žalosna izraza. Voltaire je povikao: – Uvijek sam to govorio: tajnu umijeća da rasplačeš drugog nećeš nikad znati ako i sam ne plačeš. Ali suze ti moraju biti iskrene, a duša tvog slušaoca duboko ganuta. Zahvaljujem vam, gospodine – obratio se tad meni zagrlivši me – i obećavam vam da ću iste stance sutra ja recitirati i da ću plakati kao što ste i vi plakali.
– Čudno je – primijeti gospođa Denis – da Rim nije nikad stavio na indeks pjesnikaBijesnog Orlanda.
– Baš naprotiv – objasni joj Voltaire – Papa Lav X je unaprijed, u svojoj buli, izopćio svekoji bi se drznuli da ga osude. Štitile su ga dvije moćne obitelji, d'Este i Medici. Bez te zaštite vrlo je vjerojatno da bi već onaj stih o donaciji, kojom je Konstantin prepustio papi Silvestru vlast nad Rimom, i gdje pjesnik kaže da ona puzza forte18 bio dovoljan da ep bude zabranjen.
18. Putia forte pue (jako zaudara); isto, XXXIV, 80, 6.
– Ja mislim – primijetio sam – da je najviše negodovanja izazvao onaj stih u kojem Ariosto izražava sumnju u Uskrsnuće čovječanstva na Sudnji dan. Pjesnik – nadovezao sam – govoreći o pustinjaku koji je htio spriječiti Rodomonta da se domogne Zerbinove udovice Isabelle, opisuje kako je Afrikanac kojem su dodijale pustinjakove propovijedi ščepao ovog i tako ga silovito hitnuo o stijenu da se sav razbio i ostao na mjestu mrtav tako »che al novissimo di forse fia desto.19
19. Tako da će se probuditi možda na dan velikog suda; isto, XXIV, 6, 4.
Taj »forse« koji je pjesnik možda umetnuo kao retorički ukras uzvitlao je mnogo prašine, čemu bi se pjesnik od srca nasmijao da je imao vremena.
– Šteta je – primijeti gospođa Denis – što Ariosto nije bio umjereniji u takvimhiperbolama.
– Šutite, nećakinjo, sve su one majstorski smišljene i pune su ljepote.
Zatim se povede razgovor o mnoštvu drugih stvari, mahom književnih, a na kraju dođe na red Škotkinja koju smo igrali u Soleuru. O toj se predstavi sve znalo.
Voltaire mi kaza da će, ako je želim igrati kod njega, pisati gospodinu de Chavignyju da nagovori gospođu koja je igrala naslovnu ulogu da je i ovdje odigra, a on će preuzeti ulogu Monrosea.
Zahvalih mu, rekavši da je gospođa u Baselu, a da ja i onako moram već sutradan otputovati. On se na to uzvika i podigavši cijelo društvo uze tvrditi da je moj posjet za nj uvreda ako ne ostanem barem osam dana.
– Gospodine – opravdavao sam se – ja sam u Ženevu došao samo da vas vidim i sad,pošto mi je ta čast bila ukazana, nemam ovdje što da tražim.
– Jeste li došli zato da razgovarate sa mnom, ili da ja razgovaram s vama?
– U prvom redu da vi razgovarate sa mnom.

– Onda ostanite barem tri dana i budite mi gost za ručkom, pa ćemo razgovarati.
Pristao sam i, pošto se oprostih, otiđoh u svratiste, jer sam imao mnogo toga zapisati.
Tek što sam se povukao u svoju sobu, potraži me jedan od predsjednika gradske općine, koga neću imenovati, a kojeg sam vidio kod Voltairea, i zamoli me neka mu dopustim da večera sa mnom.
– Prisustvovao sam – kazao mi je – vašem dvoboju s onim velikanom, i za sve vrijemenisam otvorio usta. Živo bih želio provesti jedan sat s vama u četiri oka.
Ja ga zagrlih, zamolivši ga za oproštenje što me je zatekao s noćnom kapicom na glavi i rekoh mu da će mi biti drago ako i cijelu noć ostane sa mnom u društvu.
Taj je prijazni čovjek proveo kod mene dva sata, ne progovorivši nijednom o književnosti, ali zato mi se nije ništa manje svidio. Bijaše to revan učenik Epikura i Sokrata. Veče nam je ugodno proteklo u pričanju zgodnih dogodovština, u smijehu i razgovoru o svim užicima koje u Ženevi pametan čovjek umije sebi pribaviti. Na rastanku me pozva za sutradan na večeru, uvjeravajući me da će biti veselo i zabavno.
– Čekat ću vas u svratištu – obećao sam mu.
– Dobro, samo o našoj zabavici ne govorite nikom ni riječi.
Drugog jutra dođe k meni mladi Fox s onom dvojicom Engleza koje sam vidio kod Voltairea. Oni predložiše jednu partiju igre petnaest s bankom od dva lujdora. Pošto sam za nepun sat izgubio pedeset lujdora, odustao sam. Do ručka smo razgledavali znamenitosti Ženeve.
U dvorcu »Delices« zatekosmo vojvodu de Villarsa[27] koji se došao posavjetovati s liječnikom Tronchinomi[28] koji ga je, tako reći, na umjetni način već deset godina održavao na životu.
[27] Honoré-Armand de Villars, s čijim je ocem, slavnim maršalom, Voltaire drugovao u mladosti.
[28] Théodore Tronchin (1709–1781), liječnik vojvode od Orléansu i nekih drugih visokih ličnosti. Poznato je da je održavao veze s Voltaireom i Diderotom.
Za sve vrijeme ručka bijah šutljiv, no kad poslužiše slatko, Voltaire, znajući da imam valjanih razloga da budem nezadovoljan mletačkom vladom, navede razgovor na to. Ali ja sam, protivno njegovu očekivanju, pokušao dokazati da ni u jednoj zemlji na svijetu nema toliko slobode kao u Veneciji. Primijetivši da mi se taj razgovor ne mili, on me uze pod ruku i povede me u svoj perivoj, rekavši da ga je on sam uredio. Glavni drvored izbijao je na jednu vodu tekućicu.
– To je Rona – reče mi on – koju ja šaljem u Francusku.
Zatim me povede na jedno mjesto odakle se pružao divan vidik na Ženevu i na Mont Blanc, koji je najviši vrh u Alpama.
Skrenuvši zatim razgovor na talijansku književnost, on uze nizati besmislice s mnogo duha i učenosti, no završavajući uvijek s krivim sudom. Nisam ga opovrgavao. Govorio je o Homeru, Danteu i Petrarki, a svakom je poznato što je on mislio o tim velikanima duha, i sam je sebi naškodio napisavši ono što je o njima mislio. Ja sam samo primijetio da bi ti veliki ljudi, da nisu zaslužili poštovanje svih koji su ih proučavali, već odavno sišli s neba slave, kamo ih je uzdiglo trajno divljenje čovječanstva.
Uto nam se pridružiše slavni liječnik Tronchin i vojvoda de Villars. Tronchin me je očarao. Bijaše to čovjek visok, lijepo sazdan, krasna lica, uglađen, rječit, ali ne i brbljav, učeni fizičar, duhovit, vrstan liječnik, najdraži učenik Boerhaavea, posvema lišen nametljiva govora, preuzetnosti i šarlatanstva sveučilišnih slugana. Njegova se medicina zasnivala na strogom režimu, ali da ga netko umije prepisati mora biti filozof.
On je jednog sušičavog izliječio od venerične bolesti dajući mu piti mlijeko magarice koju je trideset puta podvrgao snažnom trljanju živom uz pomoć četvorice snažnih trhonoša. Ja to bilježim jer sam tako od mnogih čuo, premda teško mogu u to povjerovati.
No ličnost vojvode de Villarsa zaokupila je svu moju pažnju. Promatrajući njegovo lice i držanje, pomislio sam da se preda mnom nalazi sedamdesetogodišnja starica prerušena u muškarca, mršava, sparušena i oronula, koja je u mladosti mogla biti lijepa. Imao je bubuljičavo lice, pokriveno naslagom ličila, usta je bojio žarkocrveno, obrve crno, zubi mu bijahu lažni, a takva i kosa prilijepljena uz lubanju obilnim namazom pomade od ambre. U najvišoj rupici nosio je golemu kitu cvijeća koja mu je dosezala sve do brade. Kretnje su mu bile izvještačene, a govorio je mekim i tihim glasom tako da ga je bilo teško razumjeti. Inače bijaše veoma uglađen i prijazan, a posjedovao je onu izvještačenu otmjenost koja bijaše svojstvena duhu regentstva. Rekli su mi da je u mladoj i muževnoj dobi volio žene, ali da se, ostarjevši, latio krotke uloge žene trojice ili četvorice miljenika koji su naizmjenično imali čast da spavaju s njim i griju njegov stari kostur. Taj vojvoda bijaše guverner Provanse. Čitava leđa bijahu mu izgrižena rakom, i po svim prirodnim zakonima morao je umrijeti već prije deset godina, ali ga je na životu održavao doktor Tronchin, hraneći mu žive rane telećim odrescima jer bi mu bez toga uginule i povukle u smrt i vojvodu. To se zove živjeti na umjetni način.
Otpratio sam Voltairea u njegovu spavaću sobu gdje je promijenio vlasulju i kapu koju je uvijek nosio da se zaštiti od prehlade.
Na jednom velikom stolu opazio sam djelo Summo theologiae svetog Tome Akvinskog i djela nekolikih talijanskih pjesnika, među kojima Tassonijev ep Secchia Rapita.
– To je jedini tragikomični ep u talijanskoj književnosti. Tassoni je bio redovnik, a unjem su se divno sjedinjavale učenost, duhovitost i pjesničko nadahnuće.
– Ne bih rekao da je bio odviše učen kad je, rugajući se Kopernikovu sustavu, mogaoreći da se na osnovu njega ne može izgraditi teorija mjesečevih mijena i pomrčina.
– Gdje je napisao tu glupost?
– U svojim Akademskim razgovorima.
– Nisam ih čitao, ali ću ih nabaviti. I on zabilježi naslov.
– Ali Tassoni se – nastavio je – žestoko obarao na vašeg Petrarku.
– Time je osramotio svoj ukus i svoje pisanje, baš kao i Muratori.
– Evo, tu je i Muratori. Priznajte da je njegova učenost golema.– Est ubi pecat20
20. Baš u tom jest njegov nedostatak. (Horacije, Epistolae, II, 1, 63).
On tada otvori jedna vrata i ja ugledah bogati arhiv koji je sadržavao stotinjak debelih svežnjeva papira.
– To je – objasni – moja korespondencija. Ovdje možete vidjeti pedeset tisuća pisama nakoje sam odgovorio.
– Imate li i prijepise svojih odgovora?
– Imam, za većinu pisama. To je posao jednog pisara kojeg plaćam samo za prepisivanje.
– Poznajem dosta izdavača koji bi dali silan novac da se domognu tog blaga.
– Čuvajte se izdavača kad nešto budete predavali općinstvu, ukoliko već niste počeli.
– Počet ću kad ostarim.
I na to nadovezah jedan makaronski stih Merlina Cocaija.[29]
[29] Girolamo Folengo (1496–1544), benediktinac, rodom iz Mantove, objavio je svoje najuspjelije djelo II Baldus pod imenom Martin Cocai. – Što je to?
– To je stih iz jednog slavnog spjeva od dvadeset i četiri pjevanja.
– Slavnog?
– Štaviše, dostojnog slave, ali da bi čovjek u njem uživao, mora poznavati mantovanskigovor.
– Naučit ću ga. Nabavite mi tu knjigu.
– Sutra ću vam je pokloniti.
– Bit ću vam zahvalan.

Jedva nas izvukoše odande, i mi provedosmo dva sata u društvu razgovarajući o svemu i svačemu. Voltaire je zabavljao neiscrpnim bogatstvom svog sjajnog duha. Iako uvijek satiričan, a nerijetko i zajedljiv, ipak je očaravao svoje slušateljstvo, a njegove britke dosjetke nisu nikad ostajale bez odjeka.
Svoju je kuću držao veoma otmjeno, a bolje trpeze nisi mogao naći u Švicarskoj. Imao je tada šezdeset i šest godina i sto dvadeset tisuća livri rente. Zlobnici su govorili da se obogatio varajući izdavače, no u tom nisu imali pravo. Činjenica je naprotiv da su oni njega grdno izvarali, osim Cramerovih, koji su zahvaljujući njemu pravili unosne poslove.
Voltaire je, osim perom, umio stjecati novac i na drugi način, a kako je bio pohlepan za slavom, često je badava davao svoja djela pod uvjetom da budu štampana i rasturana.
Baš je u ono vrijeme poklonio izdavačima Babilonsku princesu, dražesnu priču koju je napisao u tri dana.
Moj epikurejski predsjednik dođe po mene kako mi je to obećao. Povede me u neku kuću na desnoj strani susjedne ulice koja se uspinjala, i predstavi trima gospođicama od kojih dvije bijahu sestre, kao stvorene za ljubovanje, premda ih se nije moglo smatrati ljepoticama. Po njihovu neusiljenom i dražesnom dočeku i po duhovitoj im fizionomiji i srdačnom ponašanju, ocijenih da će nam večera proći u veselju i nasladi. Onih pola sata prije no što smo sjeli za stol prođe nam u slobodnim, no ipak pristojnim razgovorima, ali po predsjednikovu ponašanju za stolom lako je bilo zaključiti što će se dogoditi poslije večere.
Kako bijaše nepodnosivo vruće, pod čednim izgovorom da se treba malo rashladiti, i znajući osim toga da nas nitko neće uznemirivati, svukosmo se gotovo do gola. Ja bih ispao glup da sam se ustručavao slijediti primjer predsjednika i njegovih štićenica.
Kakve li orgije! Požuda, ljubav, šampanjac, golicave dosjetke dovedoše nas u stanje razuzdane i pomamne veselosti, te ja stadoh krasnosloviti vragometnu Grecourtovu pjesmicu o Ipsilonu,[30] a onda svakoj na djelu pokazah što znači izreka Gaudeant bene nati.21
[30] Jean-Baptiste-Joseph Willart de Grecourt (1683–1743) pisao je priče, poslanice, pjesme i basne u prilično slobodnom tonu. Tekst na koji aludira Casanova u prijevodu glasi ovako:
– Marko imaše štapinu s kraka dva, baš ko vile, što je rupicu jednu i drugu u isti čas znala naći. Al' pomisli Marko, da bi oprost zato od grijeha stalan imat mor'o, pa pohita ocu Svetom i sve mu iskreno kaza. A otac će nato: O, Djevice, majko božja, što i ja nisam stvoren tako! Hajde, sinko, množi se i ljubuj. Gaudeant bene nati!
21. Neka se vesele koji su rođeni bogati.
Predsjednik je sjao od ponosa što je tako lijepim poklonom obdario svoje tri djevojčice koje su, prema onom što sam vidio, mršavo s njim blagovale, jer on bijaše jak samo na riječima.
Poslije ponoći one mi iz zahvalnosti pomogoše do ejakulacije koja mi bijaše prijeko potrebna. Redom sam izljubio šest lijepih ruku koje se bijahu snizile do te rabote koja ponizuje svaku ženu stvorenu za ljubav, no koja u lakrdiji što smo je izvodili ne bijaše ponizujuća, budući da sam i ja njima, pošto sam ih plemenito poštedio, učinio istu uslugu potpomognut razbludnim predsjednikom. One su mi beskonačno zahvaljivale, a kad čuše da me je predsjednik pozvao za sutradan, potciknuše od veselja.
Putem kući ja sam mu tisuću puta zahvaljivao, a on mi s ponosom reče da je jedino on zaslužan za tako lijep odgoj triju djevojaka, i da sam ja prvi muškarac kojeg su, osim njega, upoznale.
– Vidjet ćete ih opet sutra – nastavio je – samo, za ime božje, pazite da ne zatrudne, jer bi to u gradu punom predrasuda kao što je ovaj i mene i njih bacilo u najcrnju nesreću.
Sutradan sam Voltaireu napisao pismo u slobodnim stihovima koji su me stajali više truda nego da sam ih rimovao. Poslao sam mu ga zajedno s Folengovim spjevom i učinio sam veliku pogrešku, jer sam mogao naslutiti da mu se neće svidjeti. Zatim sam sišao u sobu gospodina Foxa, gdje mi ona dvojica Engleza ponudiše uzvratnu partiju karata. Prihvatio sam i izgubio stotinu lujdora. U toku poslijepodneva oni su otputovali za Lausannu.
Predsjednik mi bijaše rekao da one tri gospođice potječu doduše iz uglednih obitelji, ali da nisu bogate. Otišao sam jednom zlataru i dao mu šest doblons da ocho da ih pretopi u tri kuglice od po dvije unce svaku. Bijah se naime dosjetio kako ću im pokloniti zlato a da ih time ne uvrijedim i ne ponizim.
U podne otiđoh gospodinu Voltaireu. On se ne pojavi za ručkom, ali ga gospođa Denis dostojno zamijeni. Bijaše to žena puna duha, razboritosti i ukusa, a posjedovala je veliko znanje kojim se nikad nije preuzetno razmetala. Od srca je mrzila pruskog kralja, kojega je nazivala gadom. Zamolila me je da joj ispričam kako sam se spasio iz tamnice pod olovnim krovovima, ali kako to bijaše duga pripovijest, obećah joj da ću joj drugi put udovoljiti želji.
Voltaire se pojavio tek oko pet sati, držeći u ruci jedno pismo.
– Poznajete li vi – upita me – markiza Albergatija Capacellija, bolonjskog senatora, igrofa Paradisija?
– Paradisija ne poznajem, a Albergatija znam iz viđenja i po čuvenju. Ali on nije senator,već quaranta,[31] rođen u Bologni, gdje quaranta ima pedeset.
[31] Quaranta (tal. četrdeset) je naziv za bolonjski senat i njegove članove, iako je njih u stvari bilo pedeset a ne četrdeset. Bolonjski senatori stjecali su svoj naslov nasljeđem. – Kakva je to zagonetka, za ime božje?
– Vi ga poznajete?
– Ne, ali on mi, eto, šalje Goldonijeva kazališna djela, bolonjske kobasice i prijevod mogTancreda i piše da će me posjetiti.
– Neće on doći. Nije toliko glup.
– Kako to: glup? Zar je to glupo ako me netko želi posjetiti?
– Nisam mislio vas, već na Albergatija. On vrlo dobro zna da bi time odviše izgubio, jeruživa u dobrom mišljenju što ga vi, kako mu se čini, imate o njemu. Kad bi došao, vi biste odmah razabrali njegovu ništetnost, ili, ako hoćete, svu njegovu glupost, a onda zbogom samoobmano! On je inače pristojan plemić koji ima šest tisuća cekina dohotka i opsjednut je strašću prema kazalištu. Dobar je glumac i piše komedije u prozi koje ni mrtva ne bi nasmijale.
– Vjere mi, baš ga u lijepu svjetlu prikazujete. Ali kako je on to quaranta i pedeset?
– Baš kao što je u Baselu podne u jedanaest sati.
– Razumijem. Kao što je vaše Vijeće desetorice vijeće sedamnaestorice.
– Upravo tako. Ali prokleti bolonjski quaranta sasvim su nešto drugo.
– Zašto prokleti?
– Zato što ne potpadaju pod državne financije, te pod zaštitom te sloboštine nekažnjenopočinjaju svakakve zločine, a onda jednostavno odu iz države i žive od svojih dohodaka kojih ih nitko ne može lišiti.
– Pa to je blagoslov, a ne prokletstvo. No vratimo se Albergatiju. Markiz je zacijelo pisac.
– On piše dobro na svom jeziku, ali je čitaocu dosadan, jer je opširan i samozadovoljan, anema bogzna šta u glavi.
– Rekoste da je dobar glumac.
– Izvanredan, osobito kad improvizira u ulogama mladih ljubavnika.
– Mora da je lijep.
– Samo na pozornici. Lice mu ne kazuje ništa.
– Ali njegovi se komadi sviđaju općinstvu.
– Nikako. Izviždali bi ih kad bi ih razumjeli.
– A što kažete o Goldoniju?
– To je naš Moliere.
– Zašto ga zovu pjesnikom parmskog vojvode?[32]
[32] Infant vojvoda od Parme pozvao je Goldonija da piše komade za vojvodsko kazalište. Pisac je do svoje smrti primao godišnje 700 livri, i nosio naslov pjesnika parmskog vojvode. Casanovina primjedba da se Goldoni daje nazivati advokatom očito je zlobna. Goldoni je naime studirao rimsko pravo u Paviji, Udinama i Modeni, a 1731. postao je doktor iuris utriusque te je kao odvjetnik radio u Veneciji i Pisi, gdje je čak stekao stanovit glas.
– Bit će zato da ima neki naslov. Vojvoda po svoj prilici o tom ništa ne zna. Iz istog serazloga daje nazivati odvjetnikom, premda je to samo u svojoj mašti. On je samo dobar pisac komedija. U Veneciji je svima poznato da sam njegov prijatelj pa stoga mogu o njem pouzdano suditi. U društvu se baš ne ističe duhovitošću, dosadan je i mek kao pamuk.
– Da, to su mi rekli. On je siromašan i čujem da će napustiti Veneciju. To neće biti dragokazalištima koja igraju njegove komade.
– Govorilo se o tom da mu se dodijeli mirovina, ali je taj naum propao, jer kažu da biprestao pisati čim bi dobio mirovinu.
– I Homerov rodni grad uskratio je slijepom pjesniku mirovinu, jer su se pobojali da ćeje tad zatražiti svi slijepci.
Dan smo proveli veoma ugodno. Srdačno mi je zahvalio na Macaroniconu obećavši da će ga pročitati. Predstavio mi je jednog jezuita kog je držao u službi, rekavši da se zove Adam, ali da to nije Adam, prvi čovjek. Kasnije su mi kazivali da se zabavlja igrajući s tim jezuitom trik-trak i da mu često, kad gubi, baca u glavu kocke i tuljčić.
Kad sam se naveče vratio u gostionicu, uručiše mi naručene kuglice, a čas kasnije osvanu moj dragi predsjednik i odvede me na orgiju.
Gospođice nas dočekaše sjedeći na velikoj sofi, odjevene u haljine od fina tkanja.

Mi im sjedosmo sučelice, na stolice bez naslona. Vrijeme prije večere ispunismo ugodnim ćaskanjem u duhu jučerašnjeg i čestom izmjenom cjelova. Prvi megdan započe tek poslije večere.
Čim se služavka, koja nas je dvorila za stolom, povukla, milovanja postadoše strasnija, a poljupci vatreniji. Predsjednik je izvadio iz džepa zamotak s tankim engleskim košuljicama i uzeo na sva usta hvaliti to divno sredstvo koje štiti od nezgode zbog koje se nesmotreni ljubavnici gorko i uzaludno kaju. Djevojke, kojima ta naprava očito nije bila nepoznata, kao da bijahu zadovoljne zbog tolika opreza. Smijale su se do suza videći kakve oblike poprimaju ta divna zaštitna sredstva kad se nadunu.
Pustivši da se neko vrijeme zabavljaju tom nevinom šalom, ovako im se obratih:
– Ljubazne gospođice, ja vašu čast cijenim više od vaše ljepote, ali ne tražite od mene dase uvučem u komad mrtve kože ne bih li vam dokazao da sam pun života. Ovo će vas – dodao sam izvadivši iz džepa tri zlatne kuglice – sigurnije i ugodnije štititi od kobnih posljedica. Poslije petnaestogodišnjeg iskustva ja vam pouzdano mogu jamčiti da se s ovim kuglicama nemate čega bojati i da ubuduće nećete morati posezati za ovim jadnim navlakama. Udostojte me svog povjerenja i primite ovaj mali dar od jednog Venecijanca koji vas obožava.
– Mi smo vam neobično zahvalne – reče starija od dviju sestara – ali kako se moraupotrebljavati ova lijepa kuglica da se očuvamo od kobnog debljanja?
– Dovoljno je da kuglica bude u dnu kabineta ljubavi za vrijeme slatkog boja. Odbojnamoć koju je kovina dobila potapanjem u jednu alkaličnu rastopinu sprečava oplođenje.
– Ali – primijeti lijepa sestrična – može se lako desiti da kuglica ispadne prije svršetkaposla.
– Od tog nema straha, samo ako se zna položaj u kojem kuglica uslijed vlastite težinemože ispasti.
– Pokažite nam dakle to umijeće – reče predsjednik uzevši svijeću da mi osvijetli kadbudem namještao kuglicu.
Dražesna je sestrična odviše rekla da bi se usudila uzmaknuti ne pruživši dokaz svojim sestričnama. Namjestio sam je u podnožju postelje tako da kuglica ne uzmogne ispasti prije nego što je valjano uguram. Ispala je pri svršetku posla, to jest oboje smo izišli. Lijepa je žrtva primijetila da sam je prikratio, ali kako pri tom nije ništa izgubila u nasladi, ne reče ni riječi, već pobere kuglicu i pozva svoje sestrične da se podvrgnu pokusu, što one učiniše s najvećim zanimanjem.
Predsjednik se, nemajući vjere u moć kuglice, ograničio na ulogu gledaoca i nije se mogao požaliti. Poslije sata odmora ponovo otpočeh veselje, bez kuglica, uvjeravajući ih da ih neću izložiti opasnosti. I nisam ih prevario.
U času rastanka djevojke umalo da ne proplakaše od ganuća, smatrajući da mi duguju duboku zahvalnost za sva dobročinstva koje sam im, po njihovim riječima, bez uzvrata iskazao. Pitale su predsjednika, tetošeći ga i milujući, kako je pogodio da sam ja onaj koji jedini zaslužuje da bude sudionikom njihove velike tajne.
Na odlasku predsjednik pozva djevojke neka me pokušaju nagovoriti da zbog njih odgodim odlazak iz Ženeve. Pristao sam, jer mi je doista trebalo odmora. Posljednji sastanak uglavismo za sutradan. On me otprati do svratišta, dijeleći mi putem najljubaznije komplimente.
Pošto se osvježih krepkim snom koji je potrajao deset sati, odoh bodar i čio da uživam u ljubaznom društvu gospodina de Voltairea. No velikom se čovjeku tog dana prohtjelo da bude podrugljiv, opor i zajedljiv, iako je znao da sutradan ujutro odlazim.
Započeo je već za stolom rekavši da mi zahvaljuje što sam mu poslao na poklon Merlina Cocaija.
– Vi ste to zacijelo učinili u dobroj namjeri – nastavio je – ali vam zamjeram što ste mionako hvalili taj spjev, jer sam zbog vašeg neumjesnog suda izgubio četiri sata čitajući gluposti.
Meni se kosa diže na glavi, ali se savladah i mirno mu, odgovorih da će poslije drugog čitanja naći možda pohvalnijih riječi čak i od mene. Naveo sam mu mnogo primjera površnih i krivih dojmova koji se stječu prvim čitanjem.
– To je istina, ali Merlina prepuštam vama. Ostavio sam ga pokraj ChapelaineoveDjevice.
– Koju cijene svi dobri poznavaoci poezije, usprkos slaboj verzifikaciji. To je dobar spjevi Chapelaine bijaše pravi pjesnik, premda je pravio loše stihove. Ja sam osjetio njegov pjesnički genij.
Ta ga je izjava morala neugodno pogoditi, i ja sam to jasno osjećao, to više što mi je malo prije rekao da Djevicu stavlja u isti red s Macaroniconmn koji sam mu poslao. Znao sam i to da jedan prljavi spjev istog naslova, koji je išao od ruke do ruke, smatraju njegovim, premda ga se on odricao. Zato sam očekivao da će sakriti ljutnju koju je morao osjetiti zbog moga suprotstavljanja.
No, prevario sam se. On me stade zajedljivo pobijati, a ja mu uzvratih istim tonom. Rekoh mu da je najveća Chapelaineova zasluga u tom što je svoj predmet umio zaodjeti u privlačnu formu, ne kradući čitaočevu naklonost gadostima i bezbožnostima svake ruke.
– Tako misli – završih – moj učitelj, gospodin Crebillon.
– Naveli ste mi ime velikog poznavaoca. Ali po čemu je, molim vas, moj prijateljCrebillon vaš učitelj?
– Za nepune dvije godine naučio me je francuski. Da mu se makar skromno odužim,preveo sam njegova Radamista u talijanskim aleksandrincima. Ja sam prvi Talijan koji se usudio na naš stih primijeniti taj metar.
– Oprostit ćete mi, ali prvi je bio moj prijatelj Pietro Giacomo Martelli.
– Oprostit ćete, ali nemate pravo.
– Boga mu, pa ja imam u svojoj knjižnici njegova djela, štampana u Bologni.
– U njima ste mogli naći samo stihove od četrnaest slogova bez izmjene muških iženskih rima. On je ipak bio uvjeren da umije podražavati aleksandrinac, a to je napisao i u svom predgovoru kojem sam se dobro nasmijao. No možda ga vi niste čitali.
– Gospodine, predgovori su moja strast. Martelli tvrdi da njegovi stihovi u talijanskomjednako zvuče kao aleksandrinci u francuskom.
– On se grubo prevario, i ja bih želio da vi sami prosudite imam li pravo kad tako tvrdim.Vaš muški stih ima samo dvanaest slogova, dok ženski sadrži trinaest. Kod Martellija, međutim, svi stihovi imaju po četrnaest slogova, osim onih koji završavaju dugim slogom, jer taj vrijedi uvijek za dva. Vidjet ćete da se kod Martellija svaki prvi polustih sastoji od sedam slogova, dok se u francuskom aleksandrincu sastoji redovito od šest. Ili je vaš prijatelj Martelli bio gluh, ili je imao slab sluh.
– Vi se dakle u teoriji svog stiha strogo pridržavate svih naših pravila?
– Svih, unatoč poteškoćama, jer gotovo sve naše riječi završavaju kratkim slogom.
– I kako se slušaoca dojmio taj vaš novi metar?
– Slabo, jer nitko nije znao valjano izgovarati moje stihove, ali kad sam ih ja samrecitirao na našim književnim skupovima, bijaše to pravo slavlje.
– Da li se možda sjećate kojeg odlomka iz svog prijevoda?
– Sjećam ga se čitavog.
Tada mu izgovorih isti onaj prizor koji sam prije deset godina recitirao pred Crebillonom u slobodnom stihu. Činilo mi se da me velikan sluša s uživanjem. Kad sam završio, reče da se poteškoće o kojima sam govorio uopće ne zamjećuju. To je bilo najveće priznanje koje mi je mogao odati. Zatim on izgovori jedan odlomak iz svog Tancreda koji u to doba, mislim, još ne bijaše objavljen, a koji je kasnije s pravom zaslužio naziv remek-djela.
Razgovor bi se prijateljski završio da nije bilo jednog Horacijeva stiha koji sam naveo u pohvalu jednog od njegovih komada. Voltaire na to primijeti da je Horacije bio veliki učitelj na području kazališta, i da je potomstvu ostavio pouke koje ne mogu zastarjeti. – Vi kršite samo jednu – rekoh mu – ali i tu baš kao pravi velikan duha.
– A koju to?

– Vi ne pišete contentus paucis lectoribus.22
22. Zadovoljavajući se malobrojnim čitaocima. Horacije, Sermones, I, 10, 74.
– Da se Horacije morao boriti protiv praznovjerja, i on bi pisao za sve ljude.
– Vi biste, čini mi se, mogli sebi uštedjeti taj trud, jer ga nikad nećete uspjeti uništiti, pačak ako vam to naposljetku pođe za rukom, recite mi, molim vas, čime ćete ga zamijeniti?
– Krasnog li pitanja! Kad oslobađam ljudski rod stoglave zvijeri koja ga proždire, zar memožete pitati što ću mu dati umjesto nje?
– Ali ona ga ne proždire. Ja bih naprotiv rekao da je ona prijeko potrebna njegovubivstvovanju.
– Ja volim čovječanstvo i htio bih da ono jednog dana bude sretno i slobodno kao štosam ja, a praznovjerje ne ide pod ruku sa slobodom. Gdje ste čuli da robovanje može usrećiti jedan narod?
– Vi dakle smatrate da bi narod morao vladati?
– Očuvao me bog! Vladati mora samo jedan.
– U tom je slučaju praznovjerje neophodno, jer bez njega narod se neće nikad pokoritimonarhu.
– Neće biti monarha, jer ta riječ znači despotizam, koji mrzim jednako kao robovanje.
– Što onda hoćete? Ako mislite da mora vladati jedan, to po mome mišljenju može bitisamo monarh.
– Ja želim vladara koji će upravljati slobodnim narodom, koji će mu biti poglavar premaugovoru koji će ih uzajamno vezati i sprečavati samovolju.
– Adisson[33] vam jasno kaže da je ovakav vladar, ovakav vođa nezamisliv u našim svjetovima. Ja se slažem s Hobbesom. Između dva zla treba izabrati manje. Narod bez praznovjerja bio bi filozof, a filozofi se ne žele pokoravati. Narod može biti sretan samo kad je ugnjetavan, podjarmljen i držan na lancu.
[33] Joseph Addison (1672–1716), engleski političar, novinar i književnik. Zastupao je liberalne ideje stranke vigovaca. – Thomas Hobbes (1588–1679), engleski filozof. U svom Leviathanu (London 1651) iznosi politička mišljenja u prilog apsolutističke monarhije.
– Da ste čitali moje rasprave, našli biste dokaze kojima nedvojbeno pokazujem da jepraznovjerje neprijatelj kraljeva.
– Da sam vas čitao? Ja sam vas čitao i ponovo čitao, osobito kad nisam bio vašegmišljenja. Vaša je glavna strast ljubav prema čovječanstvu. Et ubi pecas. Ta vas ljubav zasljepljuje. Volite čovječanstvo, ali volite ga onakvo kakvo ono jest. Ono je nesposobno da primi blagodati kojima ga želite obdariti i koje bi ga učinile još nesretnijim i pokvarenijim. Ostavite mu zvijer koja ga proždire, ona mu je srcu prirasla. Nikad se nisam toliko smijao kao onda kad sam čitao kako se Don Quijote jedva obranio od robijaša kojima je iz prevelike plemenitosti duše vratio slobodu.
– Žao mi je što tako loše mislite o svom bližnjem. Nego recite mi, osjećate li se uVeneciji slobodnim?
– Koliko je to moguće pod aristokratskom vladavinom. Mi ne uživamo onoliku slobodukakva je u Engleskoj, no ipak smo zadovoljni. Moje zatočeništvo bijaše, na primjer, težak čin despotizma, no znajući da sam svjesno zloupotrebljavao slobodu, bilo je trenutaka kad sam priznavao da je vlada imala pravo što me je dala zatočiti bez uobičajenog sudskog postupka.
– A ipak ste pobjegli.
– Iskoristio sam svoje pravo upravo kao i oni svoje.
– Divno! Ali po tome u Veneciji nitko nije slobodan.
– Možda, ali priznajte da je dovoljno vjerovati da si slobodan, pa da to i budeš.
– S time se nikad neću složiti. Očito je da vi i ja različito shvaćamo slobodu. Kod vas čakni patriciji, ni članovi vlade nisu slobodni. Oni, na primjer, bez posebne dozvole ne mogu nikuda putovati.
– Taj su zakon oni sami donijeli da sačuvaju svoju vlast. Hoćete li ustvrditi da stanovniciBerna nisu slobodni zato što su vezani zakonima koji zabranjuju raskoš, kad su ih oni sami izglasali?
Da promijeni razgovor, upita me odakle sam došao.
– Iz Rochesa. Bio bih očajan da sam napustio Švicarsku ne vidjevši slavnog Hallera.[34] Na svojim lutanjima ja odajem počast svim velikanima našeg doba.
[34] Albrecht von Haller (1708–1777), slavni švicarski anatom, fiziolog, botaničar, fizičar i pjesnik. Bio je to profesor medicine, anatomije i botanike u Göttingenu od 1736. do 1753. – Gospodin Haller vas je zacijelo oduševio.
– Kod njega sam proveo tri ugodna dana.
– Čestitam vam. Pred tim velikim čovjekom treba kleknuti.
– I ja to mislim i drago mi je što ste tako pravični prema njemu, žaleći što on nije istotako pravičan prema vama.
– Ah, ah, možda se obojica varamo.
Na taj odgovor koji je samo zbog hitre okretnosti kojom bijaše izrečen zasluživao pohvalu, svi prisutni prasnuše u smijeh i oduševljeno zapljeskaše.
Više se nije govorilo o književnosti, i ja ne otvorih usta sve dok se Voltaire nije povukao. Onda pristupih gospođi Denis da je upitam bih li joj mogao biti na nekoj usluzi u Rimu.
Otišao sam zadovoljan što sam posljednjeg dana tog diva malo opametio. Ali u meni je ostalo tinjati neraspoloženje tog posljednjeg susreta, zbog čega godinama bijah kivan na njega, izvrgavajući zajedljivoj kritici sve što je izašlo iz njegova pera. Danas se zbog toga kajem, premda, kad ponovo čitam ono što sam objavio protiv njega, nalazim da moji sudovi bijahu na mjestu. No ipak sam morao pomisliti da bih bez njegova podrugivanja onog posljednjeg dana smatrao uzvišenim sve što je taj veliki um stvorio. Trebao sam šutjeti, poštovati ga i sumnjati u svoje sudove. Već sama ta spoznaja mogla me je obvezati na šutnju, ali čovjek u ljutini uvijek misli da ima pravo. Potomstvo, bude li čitalo što sam napisao, ubrojit će me u zavidnike Zoilove[35] vrsto, a ova ponizna zadovoljština koju mu danas odajem možda nikad neće ugledati svjetlo.
[35] Zoilo iz Amfipolisa, grčki govornik i kritičar iz 4. st. prije n. e., ostao je poznat zbog svoje zavidnosti
Homeru.
Velik dio noći i gotovo cijeli idući dan utrošio sam bilježeći tri svoja razgovora s Voltaireom koje sam ovdje iznio u skraćenom obliku. Predveče dođe predsjednik i mi odosmo na večeru k našim ljepoticama.
U onih pet sati što smo ih zajedno proveli iskušavali smo sve ludosti koje je moguće izmisliti, a u ono doba moj duh u tom pogledu bijaše veoma plodonosan. Pri rastanku im obećah da ću ih po povratku iz Rima posjetiti, i riječ sam održao.
Drugog sam dana otputovao iz Ženeve pošto sam ručao u društvu dragog predsjednika koji me je otpratio do Annecyja, gdje sam prespavao.
Slijedećeg sam dana ručao u Aix - en - Savoie s namjerom da prenoćim u Chamberyju, ali i opet sudbina odredi drugačije.
Aix - en - Savoie ružno je mjesto koje obiluje izvorima ljekovite vode, pa potkraj ljeta onamo dolazi mnogo otmjena i bogata svijeta. No ta mi okolnost bijaše nepoznata. Ručao sam u žurbi sam za stolom, naumivši da odmah produžim za Chambery, kadli u blagovaonicu nahrupi neka vesela i otmjena družba muškaraca i žena, te se stadoše smještati za stolovima. Promatrao sam ih, ne mičući se s mjesta, i odvraćajući laganim naklonom glave na pozdrave koje mi je nekolicina uputila. Iz razgovora razabrah da je sav taj svijet ondje zbog ljekovitih voda.
Jedan čovjek dostojanstvena izgleda uljudno mi pristupi zapitavši me idem li u Torino. Odgovorio sam mu da putujem u Marseilles.
Uto poslužiše ručak i svi posjedaše za stol. U društvu bijaše dražesnih žena i muškaraca koji bi im mogli biti muževi ili ljubavnici. Zaključili da bi se tu našlo ugodne zabave, jer je sav taj svijet govorio francuski ili pijemonteški s onom lakoćom i duhovitošću koja je svojstvena otmjenom društvu, te ja rekoh u sebi da ću doći u veliko iskušenje ako me netko zamoli da ostanem ondje preko noći.
Završio sam s ručkom kad oni bijahu istom kod pečenja, a kako je moj vozar imao otići tek za jedan sat, ja pristupili nekoj dražesnoj gospođi čestitajući joj na čudesnom učinku ljekovite vode Aixe koja joj daje takav tek da u svakom tko je vidi probudi želju za jelom.
– Kad je tako, gospodine – odvrati ona nestašno, s najprijaznijim smiješkom – onda vaspozivam da mi na djelu dokažete istinitost vaših riječi.
Sjedoh dakle pokraj nje, a ona mi pruži velik komad pečenja koje su upravo poslužili. Kako je mjesto bilo prazno, ja sam bez dvoumljenja prihvatio izazov i stao jesti kao da sam natašte.
Uto začuh jedan glas kako kaže da je to mjesto velečasnog, a jedan drugi glas odgovori da je velečasni otišao prije pola sata.
– Zašto je otišao? – umiješa se treći – govorio je da će ostati još osam dana.
Onda stadoše tiho govoriti i šaputati, ali kako me odlazak nekog velečasnog nije nimalo zanimao, nastavio sam jesti, zaokupljen lijepom gospođom koja mi je stavljala na tanjur najbolje komade. Leducu, koji je stajao iza moje stolice, rekoh da mi natoči šampanjca. Ponudih ga gospođi, ona ga pohvali, i na to cijeli stol zatraži šampanjac. Kad vidjeh da ju je vino zagrijalo, stadoh joj udvarati, pitajući da li uvijek tako drži za riječ sve one koji joj udvaraju. Ona uzvrati da među njima ima najviše takvih koji nisu toga vrijedni. Kako gospođa bijaše lijepa i duhovita, u meni se stade buditi želja, te već otpočeh tražiti neku izliku da odgodim odlazak, kad mi slučaj dođe u pomoć.
– Ovo se mjesto – reći će jedna gospođa ljepotici koja je bila sa mnom – baš u zgodan časispraznilo.
– Da, baš u zgodan čas, jer mi je moj susjed bio nepodnošljivo dosadan.
– Zar nije imao teka? – umiješah se.
– Ah, kartaši su pohlepni samo za novcem.
– Najčešće je tako, ali vi posjedujete izuzetnu moć jer ja do današnjeg dana nikad nisamručao dva puta uzastopce.
– To ste učinili iz inata, ali zato sam sigurna da nećete večerati.
– Okladimo se da hoću.
– Okladimo se u večeru, ali ja to želim vidjeti.
– Pristajem.
Cijeli stol zapljeska, a gospođa porumeni od zadovoljstva. Ja naredih Leducu neka obavijesti vozara da ću otputovati sutradan.
– Ja ću – reče gospođa – naručiti večeru.
– Red je da naručuje onaj tko plaća. Moja je dužnost da se takmičim s vama. Akopojedem koliko i vi, dobio sam.
– Slažem se.
Poslije ručka onaj čovjek dostojanstvena izgleda zatraži karte i otvori malu banku faraona. To sam očekivao. On stavi pred sebe dvadeset pet pijemonteških pistola i gomilicu srebrnjaka za zabavu gospođama.
Nakon prvog dijeljenja, koje sam pratio kao gledalac, zaključih da bankar igra veoma pošteno. Dok je miješao za drugo dijeljenje, gospođa me upita zašto ne igram. Rekoh joj šaptom u uho da me je uz nju prošao tek za novcem, a ona me nagradi dražesnim smiješkom.
Poslije te izjave kojom sam stjecao pravo da igram, izvadih iz kese četrdeset lujdora i u dva ih dijeljenja proigrah. Kad se digoh, bankar mi izrazi žaljenje zbog nesreće, no ja odgovorih da je to malenkost i da iz načela nikad ne igram za svotu veću od one koja je u banci. Netko me tada upita da li poznam velečasnog Gilberta.
– Jednog sam velečasnog – rekoh – tog imena upoznao u Parizu. Bio je iz Lyona. Dugujemi svoje uši i odsjeći ću mu ih ma gdje da ga susretnem.
Onaj ne odgovori, a svi zašutješe, kao da nije bilo ništa. Po tom sam razabrao da je to onaj velečasni čije sam prazno mjesto zauzeo. Mora da me je prepoznao i dao petama vjetra. Taj je velečasni bio obični lopov. U svojoj kući u Parizu bijah mu povjerio jedan prsten za koji sam u Holandiji platio pet tisuća florina. Sutradan je bezobraznik iščezao.
Pošto se svi digoše od stola, upitah Leduca jesam li udobno ukonačen. On mi pokaže jednu veliku praznu sobu u nekoj oronuloj kući na stotinjak koraka od svratišta. Svratištar mu bijaše rekao da su sve sobe zauzete i da će mi odmah poslati krevet, stolice i stol. Morao sam se s time pomiriti. Leducu sam rekao da će spavati sa mnom u sobi, naredivši mu da odmah prenese moju prtljagu.
– Što kažete za velečasnog Gilberta? – upita me. – Prepoznao sam ga baš u trenutku kadje odlazio i načas sam pomislio da ga pograbim za gušu.
– Tu si misao trebao slijediti.
– Bit će još prilike.
Na izlasku iz te gole sobe pristupi mi neki čovjek koji reče da ima sreću što mi je susjed i ponudi se da me otprati do izvora. Zahvalih mu. Bijaše to čovjek visoka stasa, plavokos i mršav, koji je usprkos svojih pedeset godina sačuvao svu kosu i koji je nekad morao biti lijep. Njegova odviše srdačna uljudnost bijaše mi sumnjiva, ali kako nisam imao s kim razgovarati, prihvatio sam njegovo društvo. Putem prema izvoru upoznao me je sa svime što se ticalo osoba s kojima sam ručao. Rekao je da nitko od njih ne dolazi zbog ljekovitih voda, premda su one veoma dobre za zdravlje.
– Ja sam jedini – nadovezao je – koji ih pijem iz potrebe, jer bolujem na plućima.Mršavim iz dana u dan i ako boljetici ne nađem lijeka, neću dugo.
– Zar sva ova gospoda dolaze ovamo samo zbog zabave?
– I zbog igre, gospodine, jer su to sve kartaši od zanata.
– Jesu li Francuzi?
– Svi su Pijemontežani ili Savojci. Ja sam ovdje jedini Francuz.
– Iz kojeg ste kraja Francuske?
– Iz Lotaringije. Moj je otac, kojem je osamdeset godina, markiz Desarmoises. Drži se naživotu meni za inat. Razbaštinio me, jer sam se oženio protiv njegove volje, ali budući da sam jedini sin, poslije njegove smrti sve će pripasti meni, ukoliko ga naime nadživim. Imam kuću u Lyonu, ali tamo nikad ne odlazim zbog svoje kćeri u koju sam nesrećom žarko zaljubljen. No moja nas žena tako nadzire da mi oduzima svaku nadu.
– To je uistinu zanimljivo. A mislite li da bi se kći, da nije toga, smilovala svomzaljubljenom ocu?
Mislim da bi, jer ona ima veoma plemenitu narav.

XII
Pustolovine u Aix - en - Savoie - Moja druga Marija Magdalena - Gospođa Zeroli
Idući na izvor u društvu tog čovjeka koji mi je tako govorio u najprostodušnijem povjerenju, bez trunka bojazni da ću se zgroziti nad njim kao nad najstrašnijim zločincem, zaključio sam da on zacijelo vidi u meni sličnu dušu, pa misli da mi, ispovijedajući se, iskazuje posebnu čast. No u želji da ga bolje upoznam nastavih s pitanjima:
– Unatoč nepopustljivosti markiza, vašeg oca, rekao bih da živite u obilju?
– To vam se samo čini. Kao bivši teklič dobivam doduše mirovinu od ministarstvavanjskih poslova, ali je cijelu ostavljam ženi, a ja se snalazim putujući. Igram savršeno triktrak i sve ostale društvene igre, pa kako češće dobivam no gubim, nekako životarim.
– Da li je ono što ste mi netom ispričali poznato ovdašnjem društvu?
– Svima. Uostalom, zašto bih to tajio? Ja sam častan čovjek i imam prilično opasan mač.
– Ne sumnjam. Dopuštate li da gospođica Désarmoises ima ljubavnika. Jer ako je lijepa...
– Veoma lijepa. Ja joj to ne bih branio, ali moja je žena bogomoljka. Pođete li u Lyon, datću vam jedno pismo za nju.
– Zahvaljujem na povjerenju, ali ja idem u Italiju. Mogu li vas zapitati tko je onajgospodin koji je danas držao banku?
– To je čuveni Pancalier, markiz de Prie poslije smrti svog oca, kojeg ste moždapoznavali, jer je bio poslanik u Veneciji. A onaj koji vas je pitao poznajete li velečasnog Gilberta je vitez Zeroli, muž gospođe koja se s vama okladila za večeru. Ostali su većinom pijemonteški ili savojski grofovi ili pak markizi, dvojica ili trojica sinovi su bogatih trgovaca, a gospođe su ili rođakinje ili prijateljice nekog od njih. Oni su, uostalom, svi igrači od zanata i vrlo previjani, pa kad naiđe neki stranac, oni ga spretno uhvate u svoje mreže, i, ako zaigra, teško će im umaći neoperušan, jer su svi oni u dogovoru. Zacijelo već misle da su vas uhvatili, pa se stoga pričuvajte.
Vratili smo se u svratiste tek predveče i zatekli sve igrače zabavljene igrom. Moj novi prijatelj odigra po jednu partiju od svake igre s nekim grofom Scarnafigijem. Kako se ja nisam pridružio nijednom stolu, muž moje ljepotice pozva me na partiju faraona udvoje, s po jednim dijeljenjem za svakoga, a uz ulog od četrdeset cekina. Tu sam svotu izgubio baš kad su počeli služiti večeru. Gubitak me se nije odveć kosnuo. Za stolom sam pokazivao toliko veselja i dobra teka da je lijepa gospođa drage volje platila okladu.
Za vrijeme jela uhvatio sam nekoliko njenih potajnih pogleda, po čemu sam razabrao da me je naumila nasamariti, pa sam stoga mislio da sam u ljubavnom pogledu siguran od zamke, ali tako, avaj, ne bijaše s kartaškom srećom koja je uvijek sklona bankarima faraona i koja mi je već pokazala leđa. Trebalo je da odem, ali nisam imao snage. Jedino sam samom sebi svjetovao oprez i razboritost, a kako sam raspolagao s mnogo zlata i u vrijednosnim papirima i u gotovu novcu, znao sam da neću nesmotreno srljati u propast.
Odmah poslije večere markiz de Prié otvori banku faraona koja je, što u zlatu što u srebru, mogla iznositi trista cekina. Po tom sitnom ulogu razabrah da bih izgubiti mogao mnogo, a dobiti malo, jer bijaše očigledno da bi mi ponudio banku od tisuću cekina, samo da ih je imao. Ja dakle položih pred sebe pedeset lisbonina[36] skromno primijetivši da ću, kad ih proigram, otići na spavanje.
[36] Lisbonin; tako se u Italiji nazivao zlatni portugalski novac kovan od 1722. godine.
U polovici trećeg dijeljenja odnesoh banku. Markiz me htjede zadržati rekavši da će ispostaviti obveznicu na još dvjesta cekina, ali ja mu odgovorih da sam naumio otputovati u zoru i povukoh se.
Dok sam se spremao u krevet, upade mi u sobu Désarmoises, zamolivši me da mu posudim dvadeset lujdora, a on će, kako reče, uvijek imati na umu da mi ih u prvoj prilici vrati. Ja mu ih odmah izbrojah, a on me srdačno zagrli rekavši da se gospođa Zeroli zarekla da će me zadržati u Aixu bar još jedan dan. Ja mu odgovorih smijehom, te pozvah Leduca i zapitah ga je li kočijaš obaviješten, a on spremno odgovori da će me kola čekati u pet sati pred vratima svratišta.
Desarmoises se udalji dobacivši da bi se mogao okladiti da neću otputovati. Ja legoh, podrugujući se njegovim riječima, i ubrzo zaspah.
Sutradan, u sam osvit, kočijaš mi saopći da mu je jedan od konja obolio, te da ne može krenuti. Desarmoises je dakle dobro naslućivao, no ja sam se njegovim slutnjama opet nasmijao. Istjerao sam kočijaša iz sobe i naredio Leducu da od svratištara zatraži poštanske konje. Ovaj se odmah pope i saopći mi da on konja nema i da će morati utrošiti cijelo jutro da ih negdje pronađe, jer mu je markiz de Prie, koji je nakanio otputovati poslije ponoći, ispraznio staju. Rekoh mu da ću ručati u Aixu i da se oslanjam na njegovu riječ.
Izašavši iz svratišta, uputih se prema izvoru, no prije svratih u staju gdje zatekoh svog vozača kako lije suze nad svojim konjem koji je ležao na tlu. Vjerujući da je živinče uginulo od prirodna uzroka, utješih kočijaša plativši mu za čitav put i otpustih ga. Onda odoh na vrelo. No tad se, dragi čitaoče, desi jedan događaj čudesan i neobičan, no ipak istinit. Ako misliš da sam ga izmislio, varaš se.
Na dvadesetak koraka od vrela ugledao sam dvije redovnice koje su baš odlazile. Obje bijahu zakrivene gustim velom, ali po stasu jedne zaključih da je mlada, dok druga bijaše očigledno stara. Ali ono što me se najviše dojmilo, bijaše njihova halja, jer je takvu nosila moja draga Marija Magdalena, koju sam vidio posljednji put 24. srpnja 1755. Otada bijaše prošlo već pet godina. Po tom vanjskom znamenju nisam dakako zaključio da je to Marija Magdalena, ali postadoh radoznao. One se bijahu uputile prema poljima, pa se ja vratih istim putem da ih presretnem i pogledam u lice.
Uzdrhtao sam sav videći mlađu kako podiže veo: bijaše to glavom Marija Magdalena. Nisam se mogao varati. Pohitah joj u susret, no ona brzo spusti veo i skrenu na drugu stranu s očitom namjerom da izbjegne susret sa mnom. U hipu sam shvatio kakvi su je razlozi na to ponukali i vratih se natrag, prateći je izdaleka da vidim kamo ide. Nakon pet stotina koraka opazih kako ulazi u neku usamljenu seljačku kuću. To mi bijaše dovoljno. Vratih se na vrelo da se raspitam o tajanstvenoj redovnici.
– Da nije divna i nesretna Marija Magdalena – razmišljao sam putem – pobjegla izsamostana, očajna, možda luda, jer zašto bi inače zadržala redovničko ruho? Ili je možda došla na ljekovito vrelo s dozvolom dobivenom iz Rima? To bi objašnjavalo zašto je u pratnji one stare redovnice i zašto ne može skinuti halju. Ali tako dugi put zacijelo je samo lažna izlika. Da se nije podala nekoj kobnoj strasti, pa zatrudnjela? Možda je u velikoj neprilici, pa je presretna što je slučajno naišla na mene. Ja neću iznevjeriti njene nade, i učinit ću sve što zatraži da je svojim pouzdanim prijateljstvom uvjerim da svoje srce nije poklonila nezahvalniku.
Utonuo u te misli stigoh na vrelo gdje zatekoh cijelu družbu iz svratišta. Svi izjaviše da su ushićeni što nisam otputovao. Zapitao sam viteza Zerolija kako mu je supruga, a on odgovori da se po običaju lijeni u postelji i da bih dobro učinio kad bih je pošao probuditi. To mi nije trebao reći dva puta, i ja se žurno udaljih, no putem mi se pridruži mjesni liječnik rekavši da će mi ljekovite vode Aixa udvostručiti zdravlje. Upitao sam ga bez okolišanja ima li među svojim bolesnicima jednu lijepu redovnicu koju sam vidio kod vrela. Odgovorio je da ona uzima vodu, ali da nikad ni s kim ne razgovara.
– Otkuda je?
– To nitko ne zna. Stanuje u kući nekog seljaka. Oprostih se s liječnikom i kao na krilimaodjurih da se raspitam kod tog seljaka. Ali kad bijah na stotinu koraka od kuće, ugledah jednu seljanku kako mi žuri u susret. Ona mi reče da me mlada opatica moli da se vratim u devet sati naveče, jer da će njena pratilica tada spavati, pa ćemo moći slobodno razgovarati. Ja obećah da ću doći i dadoh joj jedan lujdor.
Vratio sam se u svratiste sa slatkim uvjerenjem da ću iste večeri razgovarati s obožavanom Marijom Magdalenom. Pošto mi pokazaše sobu gospođe Zeroli, ja slobodno uđoh, ispričavši kako me je njen muž poslao da je izvučem iz kreveta.
– Mislila sam da ste otputovali.
– Putujem u dva sata.
Ovako u postelji ta mi se mlada žena pričini još poželjnijom nego za stolom. Pomogao sam joj pri odijevanju, a pri takvu se poslu muškarac lako zapali. Ali ona se opirala odlučnije no što bih očekivao. Sjeo sam joj do nogu i počeo raspredati o iznenadnoj strasti koju je njena ljepota rasplamsala u meni, i o velikoj svojoj žalosti što moram otići ne davši joj onaj pravi dokaz svojeg žara. Ona mi u smijehu odvrati da samo do mene stoji da ostanem.
– Ohrabrite me u mojim nastojanjima, i ja ću odlazak odgoditi do sutra.
– Što ste tako nestrpljivi? Smirite se malko. Zadovoljivši se s ono malo što mi jedopustila uraditi, praveći se dakako kao da je poklekla pred silom, jedva povratih prisebnost kad uđe njen muž najavivši se bukom i kašljucanjem. Ona mu prva reče kako me je privoljela da odgodim odlazak, a on joj čestita i rekavši da mi duguje uzvrat, uze karte i sjede s druge strane svoje žene, koja nam je imala poslužiti kao kartaški stol. Kako bijah rastresen, neprestano sam gubio. Prekinuli smo tek kad nam javiše da je ručak na stolu. Gospođa na to reče da će ručati u krevetu, jer nema vremena da se uredi, a njen joj se muž odmah pridruži, rekavši da ćemo ručati s njom, našto i ja pristadoh.
On siđe da naruči jelo, a ja to odmah iskoristih i, ohrabren novim gubitkom od dvadeset lujdora, dadoh gospođi jasno na znanje da ću otputovati poslije ručka ako mi ne obeća da će se još istog dana umilostiviti. Ona mi kaza da će me čekati narednog jutra u devet sati, pa ćemo udvoje doručkovati. Kako mi je odmah dala nekoliko opipljivih zaloga, obećao sam da ću ostati.
Ručali smo s njom, sjedeći kraj kreveta. Svratištaru sam po Leducu poručio da ću otputovati sutradan poslije ručka. Čuvši to, muž i žena se zadovoljno pogledaše.
Kako je željela ustati, ja se povukoh obećavši da ću za jedan sat doći s njom igrati piketa za jedan do stotinu lujdora. Onda otiđoh u svoj stan da se opskrbim novcem i ondje zatekoh susjeda Desarmoisesa, koji mi se zakle da su kočijašu platili dva lujdora da umjesto svog konja podmetne jednog bolesnog. Odgovorio sam mu, smijući se, da moram na jednoj strani izgubiti ako na drugoj hoću dobiti, da sam zaljubljen u gospođu Zeroli i da neću otputovati dok ne udovoljim svojim željama.
Vratio sam se k njoj i kartao piketa do osam sati. Onda je ostavih izgovorivši se glavoboljom i plativši joj dvadeset lujdora. Pri odlasku je podsjetih na obećanje da će me drugog jutra čekati u postelji da mi dade doručak. Ostavio sam je okruženu cijelom družbom.
Sjala je lijepa mjesečina kad sam se uputio kući gdje sam imao razgovarati s Marijom Magdalenom. Nestrpljivo sam očekivao ishod tog posjeta o kojem je mogla ovisiti moja sudbina. Kako sam se pribojavao neke zasjede, nosio sam u džepu svoje pištolje, a pod rukom mač.
Blizu kuće naiđoh na seljanku, koja mi reče da opatica ne smije sići, pa neka se kroz prozor popnem u njenu sobu. Povede me iza kuće pokazavši mi ljestve oslonjene o prozor kroz koji sam imao ući. Budući da nisam nigdje vidio svjetla, htjedoh se povući, kadli začuh kako mi Marija Magdalena šapuće s prozora, koji nije bio visok:
– Dođite i ne bojte se ničega.
Mog nepovjerenja u hipu nestade. Uđoh i stegnuvši je u naručaj obasuh joj lice poljupcima. Zapitao sam je venecijanski zašto nema svijeće i nestrpljivo je saletjeh da mi ispripovjedi sve o tom događaju koji mi se činio nestvaran.
Ali kakvo bijaše moje iznenađenje kad mi jedan nepoznat glas odgovori na francuskom da mi ne treba svijeća za ono što joj imam poručiti u ime gospodina Coua, koji je zacijelo nešto smislio kako da je izvuče iz strašnog položaja u kome se našla.
– Ja ne poznajem nikakvog gospodina Coua. To mora da je neka zabuna. Vi nisteVenecijanka. Ali recite, zar vi niste ona redovnica koju sam jutros vidio na vrelu?
– O, nesretne li mene! Prevarila sam se. Ja sam doista redovnica koju ste vidjeli jutros,ali ja sam Francuskinja. U ime boga, gospodine, ne izdajte me i otiđite, jer vam nemam ništa reći. Govorite tiše, jer ako se sestra obraćenica probudi, ja sam zauvijek izgubljena.
– Ne sumnjajte u moju obazrivost, gospođo. Prevarila me je vaša nevjerojatna sličnost sjednom redovnicom koju sam poznavao. Da mi niste otkrili lice, ne bih dolazio ovamo. Molim vas, oprostite mi na iskazima nježnosti kojima vas obasuh misleći da je preda mnom netko drugi.
– Da, to me je neobično začudilo. Oh, što nisam ona redovnica za koju se zanimate! Jasam na rubu najstrašnijeg ponora.
– Ako vam deset lujdora, gospođo, mogu malo ublažiti nevolju, ja vas molim da ihprimite.
– Hvala vam, ne treba mi novaca. Dopustite mi da vam vratim i onaj lujdor koji ste miposlali po seljanki.
– Ja sam ga dao onoj seljanki. Ali vi me sve više iznenađujete. Kakva je to nesreća kojune može novac ublažiti?
– Možda vas je sam bog poslao meni u pomoć. Možda ćete mi dati dobar savjet. Imajtetrenutak strpljenja, zaklinjem vas, i saslušajte me.
– Saslušat ću vas s najvećim zanimanjem. Sjednimo.
– Avaj, ovdje nema ni postelje ni stolice.
– Svejedno, govorite.
– Ja sam iz Grenobla. Prisilili su me da stupim u samostan u Chamberyju. Dvije godinenakon što sam se zaredila, gospodin Cou pronašao je nekako način da me vidi, i ja sam ga primala u samostanskom vrtu kamo je dolazio penjući se preko zida što opasuje samostan. Kad sam s grozom primijetila da sam trudna, saopćila sam mu tu nesreću. Pomisao da se porodim u samostanu bijaše mi strašna, jer bi me doživotno zatočili. Stoga on smisli da me izvuče iz samostana pomoću nekog liječnika koji će mi propisati uzimanje ljekovite vode s vrela u Aixu da se izliječim od smrtne bolesti koju će on već smisliti. Liječnik bi pronađen a princeza, koja je još uvijek u Chamberyju i koja bijaše upućena u tajnu, ishodi u biskupa dopuštenje da provedem tri mjeseca u Aixu. Biskupovim posredovanjem na to je pristala i glavarica samostana. Otišla sam uz najveće mjere opreza, u nadi da ću se krajem tog roka osloboditi tereta. No očigledno sam se prevarila. Tri mjeseca liječenja koja mi bijahu odobrena bliže se kraju, a od poroda ni najmanjeg znaka. Ja se moram bezodvlačno vratiti u samostan, a vi valjda i sami uviđate da za to nemam hrabrosti. Sestra koju mi je poglavarica dodijelila kao čuvaricu najnemilosrdnije je biće na svijetu. Naređeno joj je da me ne pušta ni časak samu, da ne bih s kim progovorila ili se s nekim vidjela. Ona mi je zapovjedila da udarim drugom stazom kad je opazila da se vi vraćate u očitoj namjeri da nas presretnete. Podigla sam veo kako biste vidjeli da sam ja ona koju, kako mišljah, tražite. Ona to, srećom, nije opazila. Ta zmija zahtijeva da se za tri dana vratimo u samostan, tvrdeći da je moja bolest neizlječiva. Ona misli da je to vođena bolest. Nije mi dozvolila da razgovaram s liječnikom, kojeg bih možda predobila za sebe, priznavši mu istinu. Tek mi je dvadeset i prva, a želim smrt kao najveće dobročinstvo.
– Utišajte svoju bol, draga sestro, i recite mi kako ste mislili da ćete se ovdje poroditi ada to ne opazi vaša čuvarica?
– Ova seljanka kod koje stanujem i kojoj sam se povjerila umirila me je glede togarekavši da će joj, čim osjetim prve bolove, dati jedan napitak koji će je uspavati. Ona je taj napitak kupila u Annecyju. I večeras joj ga je dala, pa sad spava mrtvim snom u sobici ispod tavana.
Zašto sam morao ući kroz prozor?
– Da vas ne vidi seljankin brat, jer i to je opak stvor.
– Ali po čemu ste zaključili da sam ja poslan od gospodina Coua?
– Prije desetak dana poslala sam mu pismo, opisavši mu tako vjerno svoje očajno stanjeda nisam mogla ni na tren posumnjati da on neće smisliti neki način kako da mi pomogne. Zato sam bila tvrdo uvjerena da vas je on poslao.
– Jeste li sigurni da je primio vaše pismo?
– Seljanka ga je sama odnijela na poštu u Annecy.
– Trebalo je da pišete princezi.
– Nisam se usudila.

– Ja ću sam otići toj princezi, ili gospodinu Couu, pa čak i do samog biskupa, akoustreba. Obići ću sva vrata da vam isposlujem produljenje boravka, jer se vi u ovakvom stanju ne možete vratiti u samostan. Odlučite se, jer ja bez vašeg pristanka ne mogu ništa poduzeti. Hoćete li se radije povjeriti meni? Sutra ću vam donijeti haljine, odvest ću vas u Italiju, i dok budem na životu, brinut ću se za vas.
Umjesto odgovora začuh bolan jecaj. Ne znajući što da joj još kažem, obećah da ću se vratiti sutradan u isto doba da čujem kakvu je odluku donijela, jer za nešto se u svakom slučaju mora odlučiti.
Sišao sam onim ljestvama i davši seljanki još jedan lujdor rekoh joj da ću sutradan opet doći, ali neka gleda da ne ulazim više kroz prozor i neka nesmiljenoj čuvarici dade dvostruku količinu onog napitka.
Otišao sam na počinak, zadovoljan do u dno duše što sam se prevario u misli da bi ta opatica mogla biti moja draga Marija Magdalena. Ali tolika je sličnost zagolicala moju radoznalost da je pogledam izbližeg. Bio sam tada uvjeren, da mi sutradan neće uskratiti zadovoljstvo da je pogledam pri svjetlosti. Smijao sam se poljupcima kojima sam je onako vatreno obasuo, ali neki mi je tajni predosjećaj govorio da ću joj još biti od velike koristi. Znao sam da je neću moći napustiti i veselio sam se što ću uraditi dobro djelo na koje me neće poticati zatravljena ćutila, jer čim sam spoznao da to nije Marija Magdalena primila one moje žarke poljupce, učinilo mi se kao da su uzalud bačeni. Pri rastanku nisam čak ni pomislio da je zagrlim.
Ujutro mi Desarmoises kaza kako se sinoć cijelo društvo, ne videći me na večeri, na sve načine dovijalo da pogodi kud sam nestao. Gospođa Zeroli kovala me je, reče, u zvijezde, junački podnoseći ruganje dviju drugih gospođa i hvališući se da me može zadržati u Aixu koliko god joj se prohtije.
Ja sam uistinu postao radoznao i bilo bi mi žao napustiti to mjesto a da je barom jednom ne posjedujem kako valja.
Ušavši u devet sati u njenu sobu, zatekoh je već odjevenu. Kad sam se požalio i naljutio, ona mi reče da bi mi to moralo biti svejedno. Bez riječi sam popio s njom čokoladu. Ona mi ponudi uzvrat za jučerašnju partiju piketa, ali ja joj zahvalih i digoh se da odem. Ona me na to zamoli neka je otpratim do vrela. Odgovorio sam joj da se vara ako me smatra ludim djetetom i da mi nije ni na kraj pameti da se pokazujem zadovoljan njome kad to nisam, a do vrela neka je otprati tko hoće.
– Zbogom, gospođo!
Rekavši to, pođoh niza stube ne hajući za ono što mi je dovikivala želeći me zadržati. Na vratima svratišta kazah gazdi da u tri sata sigurno odlazim. Ljepotica, koja se bila nalaktila na prozoru, mogla me je lijepo čuti.
Otišao sam ravno na vrelo, gdje nađoh viteza Zerolija, koji me zapita za svoju ženu. Odgovorih mu da sam je ostavio u sobi, u dobru zdravlju. Za pola sata pojavi se i ona, u pratnji nekog stranca koji bijaše upravo stigao. I kao da među nama nije bilo ništa, ona ostavi svog pratioca i uze me pod ruku. Pošto me prekorila s mog postupka, kaza mi da me je htjela samo iskušati, iako je uistinu volim, da moram ponovo odgoditi odlazak i doći sutradan u osam sati k njoj na doručak.
Odgovorio sam joj da ću o tom još razmisliti, pokazujući se miran i ozbiljan. Takav bijah i za vrijeme ručka. Nekoliko sam puta glasno ponovio da u tri sata sigurno odlazim, no kako sam želio naći bilo kakav izgovor da ostanem, jer sam naveče morao obići onu redovnicu, dadoh se lako nagovoriti da otvorim banku faraona.
Otišao sam po sve zlato što sam ga imao, a družba se iznenadi i obraduje ugledavši četiri stotine lujdora u zlatu i oko šesto franaka u srebru.
– Gospodo – objavih im – prekidam tačno u osam sati.
Onaj stranac podrugljivo primijeti da bi banka mogla i prije tog vremena izdahnuti. Tad je bilo tri sata. Zamolio sam Désarmoisesa da mi bude krupje i stao sam dijeliti najpolaganije što sam mogao, znajući da pred sobom imam dvadesetak protivnika, sve kartaše od zanata. Za svaku sam igru otvarao nov omot karata.
Oko pet sati, kad je moja banka bila već u znatnom gubitku, stigoše jedna kola. Rekoše da su trojica Engleza koji dolaze iz Ženeve i da žele promijeniti konje kako bi nastavili za Chambéry. Kad se trenutak kasnije pojaviše u svratištu, ja im pohitah u susret i srdačno ih pozdravih. Bili su to gospodin Fox i ona dvojica njegovih prijatelja s kojima sam odigrao partiju petnaestice.
Moj krupje svakom dade karte i oni sa zadovoljstvom prihvatiše, a igrači im načiniše mjesta. Svaki od njih uloži protiv banke deset lujdora, zaigra na dvije i tri karte, pa dobi dvostruki ulog, zatim sedmorostruki, pa onda petnaestorostruki.
Moja se banka već bijaše opasno smanjila, no ja sam hinio dobro raspoloženje i hrabrio ih da idu dalje. Ako bog ostane nepristran – mislio sam u sebi – ja ću dobiti. I bog je doista ostao nepristran. Kod trećeg dijeljenja sva trojica isprazniše kese, a u to im javiše da su konji upregnuti.
Dok sam miješao, najmlađi Englez izvadi iz lisnice jednu novčanu naputnicu i pokazavši je svojim prijateljima upita me bih li je htio primiti kao ulog za jednu kartu ne znajući na koliku je svotu ispostavljena.
– Hoću – odgovorih – ukoliko mi kažete na koga je ispostavljena i pod uvjetom da jojvrijednost ne premašuje moju banku.
Pošto je malo razmislio gledajući banku, reče da njegova naputnica nije po vrijednosti jača od banke i da je ispostavljena na bankara Zappatu u Torinu.
Pristao sam. On sam presiječe karte i naputnicu stavi na asa. Ostala dvojica izjaviše da sudjeluju popola. Kako as nikako nije izlazio, a ja ostao sa svega dvanaest karata, mirno mu rekoh da se još može povući. Ali on ne htjede. Izvukao sam još dvije karte, no asu ni traga. Ostalo mi je svega još osam karata.
– Milorde – rekoh mu – mogao bih se okladiti s dva naprama jedan da je as ovdje.Slobodno vam je da se povučete.
– Vi ste velikodušni, no vucite dalje.
Izvukoh i dobih. Naputnicu sam stavio u džep, ne pročitavši je.
Englezi mi stegoše ruku i odoše smijući se. Uživao sam u dojmu koji je taj smioni potez izazvao u družbi.
Fox se vrati časak kasnije i zamoli me, smijući se iz svega glasa, da mu posudim pedeset lujdora, koje mu ja od sveg srca dadoh. Vratio mi ih je u Londonu tri godine kasnije.
Cijelo je društvo bilo radoznalo na visinu naputnice, ali im ja nisam htio priuštiti to zadovoljstvo. No kako i sam bijah radoznao, razmotah je čim sam se našao sam i ustanovih da glasi na osam tisuća pijemonteških livri.
Poslije odlaska Engleza sreća se prikloni mojoj banci. Prekinuo sam u osam sati, kad osim gospođa više nitko nije dobivao. Muškarci su svi odreda izgubili. Zaradio sam tisuću lujdora, i dvadeset i pet odmah dadoh Désarmoisesu, koji mi iskaza svoju zahvalnost.
Pošto zaključah novac u svojoj sobi, otputih se redovnici.
Dobra me seljanka uvede kroz vrata, rekavši da svi spavaju i da sestri čuvarici nije dala dvostruku količinu napitka, jer se ova još od jučer nije probudila.
Mene prođoše srsi. Poletjeh uza stube i nađoh jadnu redovnicu pokrivena lica kako sjedi na slamarici koju je čestita seljanka stavila uzduž zida kao da je kanape. Svijeća koja je osvjetljavala tu jadnu prostoriju bijaše utaknuta u bocu.
– Što ste dakle odlučili, gospođo?
– Ništa, jer nam prijeti velika nesreća koja me baca u očaj. Moja čuvarica spava većpunih dvadeset i osam sati.
– Ona će noćas umrijeti od grčeva ili srčanog udara ako odmah ne pozovete liječnika kojiće je castoreumom[37] možda privesti svijesti.
[37] Castoreum, lijek i sredstvo za umirenje koje se proizvodilo od dabrovih žlijezda.
– Već smo na to pomišljale, ali se nismo usudile, plašeći se posljedica. Liječnik će nas usvakom slučaju, spasio je ili ne spasio, optužiti da smo je otrovale.
– Pravedni bože! Kako vas žalim! Kad biste ga sad i pozvali, mislim da je prekasno. Akose dobro promisli, i bolje je predati se u ruke providnosti i pustiti je da umre. Zlo je učinjeno, i ja tu ne vidim lijeka.
– Trebalo bi barem misliti na spas njene duše i pozvati svećenika.
– Svećenik joj ne može biti od koristi, jer je ona već zamrla. Osim toga, dođe li nekaneznalica od svećenika, napravit će se učen, pa će iz gluposti ili zlobe sve otkriti. Nikako sad svećenika, gospođo, pozvat ćete ga kad bude mrtva i reći ćete mu da je iznenada preminula. Plakat ćete glasno, dat ćete mu vina i on će gledati samo kako da vas umiri, i ne pomišljajući da ste je mogli otrovati.
– Moramo li je dakle pustiti da umre?
– Ne, već je samo prepustiti prirodi.
– Ako umre, uputit ću skoroteču poglavarici, i ona će mi poslati drugu sestru.

– Time ćete dobiti barem osam dana i možda ćete se za to vrijeme poroditi. Vidite da jesvako zlo za neko dobro. Ne očajavajte, gospođo, i pokorite se volji božjoj. A sad budite ljubazni, pa pozovite ovamo seljanku, jer je prijeko potrebno da je uputim kako se mora ponašati u ovom preopasnom položaju. Od toga ovisi čast i život nas svih troje, jer ako se otkrije da sam dolazio ovamo, optužit će me kao trovača.
Seljanka se pope i ja joj najozbiljnije ukazah koliko je važno da bude oprezna i šutljiva. Ona me i predobro shvati i obeća da će poslati po svećenika tek kad se osvjedoči da je sestra izdahnula. Privolio sam je da primi deset lujdora kako bi joj se našli pri ruci u strašnom položaju u koji bijasmo zapali.
Vidjevši toliko bogatstvo, ona mi izljubi ruke, zaplaka i kleknu preda me, zaklinjući se da će u svemu postupati prema mojim uputama.
Kad je seljanka sišla, moja redovnica, zapavši opet u mračna razmišljanja, stade očajnički plakati. Optužujući se za umorstvo svoje čuvarice, vidjela je već pred sobom otvorena ždrijela pakla, i gušeći se od strepnji pade onesviještena na slamaricu. Ne znajući što da radim, izletjeh na stube dozivajući seljanku koja se u dva skoka pope i odmah siđe da donese octa. Kako nisam imao uza se nikakve mirisave vodice, podigoh joj veo i stavih u nozdrve prstovet praška za kihanje.
Seljanka se pope s octom, ali uto je prašak već počeo djelovati i redovnica žestoko kihnu. No ja ostadoh kao skamenjen kad mi ona, okrenuvši se, pokaza svoje lice. Bilo je to lice Marije Magdalene, toliko slično da nisam mogao vjerovati da se varam. Ostao sam nepomičan dok joj je seljanka skidala redovnički prijevjes i stala octom trljati sljepoočice.
Iz preneraženosti prenuše me istom njena crna kosa i isto tako crne oči koje je uslijed kihanja širom otvorila. To me je naposljetku uvjerilo da to nije Marija Magdalena, u koje su bile modre oči, ali ja sam se tog trena ludo zaljubio u nju.
Uzeh je u naručaj, a seljanka, videći da se osvijestila, opet siđe. Pokrivao sam je cjelovima, a ona se zbog kihanja nije mogla braniti.
– Zaklinjem vas – jecala je isprekidano – pustite me da se opet zakrijem, jer ću inače bitiizopćena.
Smijući se njenoj bojazni, nastavio sam je obasipati žarkim milovanjem.
– Vi ne vjerujete, kako vidim – opet će ona – ali ja vam se kunem da će me glavaricaizopćiti ako se pokažem ikojem muškarcu.
No kako je kihanje postajalo sve grčevitije, pobojah se da je ne uhvate trudovi i prepustih je brizi seljanke.
Pri odlasku joj obećah da ću sutradan doći u isto vrijeme, a ona me zamoli da je ne napustim.
Napustiti ženu u nesreći, to doista bijaše protivno mojoj prirodi, ali ja pri tom više nisam imao nikakve nesebične zasluge, jer sam se ludo zaljubio u tu novu Mariju Magdalenu crnih očiju. Bio sam pripravan da za nju sve učinim i da je nikako ne pustim u samostan u onakvu stanju. Činilo mi se da, spašavajući je, izvršavam zapovijed božju. Bog je htio da mi se učini tako sličnom Mariji Magdaleni, bog mi je dao da zaradim mnogo novaca, bog mi je poslao gospođu Zeroli da radoznalci ne uzmognu pogoditi pravi razlog odgađanju odlaska. Što sve u životu nisam pripisao bogu! A ipak su me neki bezobrazni mislioci proglasili bezbožnikom!
Drugog jutra zatekoh gospođu Zeroli u postelji kako spava dubokim snom. Sobarica me zamoli da uđem na vršcima prstiju i zatvori vrata. Prije dvadesetak godina jedna mi se Venecijanka kojoj sam poštovao san grdno izrugala kad se probudila i otpravila me neobavljena posla.
Gospođa Zeroli vješto se gradila da spava mrtvim snom, ali mi je morala dati očite znake života kad joj je uskipio žilama pa nakon čina odjeknu veseo smijeh. Rekla mi je da joj je muž otišao u Ženevu, da joj kupi sat sa zvonom i da će se vratiti tek sutradan.
– Moći ćemo dakle provesti noć zajedno.
– Noć je, gospođo, za spavanje. Ako nikog ne očekujete, provest ću s vama cijelo jutro.
– Nitko neće doći.
Ona mi tad navuče noćnu kapicu svog muža i ubrzo se nađosmo jedno u naručju drugog. Bila je vatrenija no što sam očekivao, ali sam je brzo uvjerio da ni u čem ne zaostajem za njom.
Proveli smo četiri ugodna sata, varajući se često i smijući se kad bismo jedno drugo uhvatili u podvali. Nakon posljednjeg dvoboja ona kao nagradu za svoje nježnosti zatraži da ostanem još tri dana u Aixu.
– Obećavam vam, lijepa moja gospođo, da ću ostati ovdje sve dok mi budete iskazivaliovakve znake prijateljstva kakvima ste me jutros počastili.
– Ustajmo dakle i siđimo dolje na ručak.
– Dolje? Da samo vidiš kakve su ti oči!
– To bolje, svi će pogoditi što smo radili, a one dvije grofice umrijet će od jada. Neka sviznaju da ostaješ samo zbog mene.
– Ja nisam toliko vrijedan, anđele moj, ali neka bude, udovoljit ću ti s veseljem, pamakar u ova tri dana izgubio sav svoj novac.
– To bi mi bilo neizmjerno žao, ali ako se budeš suzdržavao od igranja protiv banke,nećeš izgubiti iako puštaš da te okradaju.
– Zar misliš da ja to ne vidim? Ali potkradati se dajem samo od gospođa. Pa i ti si mevarala!
– To je istina, ali mnogo manje nego grofice, što mi je krivo, jer će one misliti da sizaljubljen u njih. Poslije tvog odlaska markiz de Saint-Maurice je izjavio da nikako nisi smio Englezu ponuditi da se povuče kod osam karata, jer da je dobio, mogao je pomisliti da si znao koje su ti karte preostale.
– Reci markizu de Saint-Mauriceu da je u časna čovjeka ovakva sumnja nemoguća, i dasam ja osim toga, poznajući karakter mladog lorda, bio gotovo siguran da će odbiti moju ponudu.
Kad siđosmo na ručak, družba nas dočeka pljeskom. Lijepa se gospođa ponašala kao da me drži na uzdi, a ja sam hinio krotku poslušnost.
Poslije jela nitko se ne usudi spomenuti faraona, jer sve kese bijahu presušile. Cijelo smo poslijepodne igrali trt-deset-četrdeset. Izgubio sam oko četrdeset lujdora.
U sumrak se izgubih, i pošto naredih Leducu da se za vrijeme boravka u Aixu nikad ne miče iz moje sobe, uputih se prema kući gdje me je ona nesretnica zacijelo s nestrpljenjem očekivala.
Unatoč tami primijetih da me netko slijedi. Zaustavih se, i nepoznate osobe prođoše kraj mene. Pričekavši nekoliko trenutaka, produžih svojim putem i opazih one dvije sjene koje ne bih mogao stići da nisu usporile korak. To je moglo biti slučajno, no da se osvjedočim skrenuh s puta, pazeći kud idem, uvjeren da ću se opet lako snaći čim me prestanu slijediti. No ubrzo se uvjerih da me doista uhode kad na nekoliko koraka opet razabrah dvije nejasne spodobe. Sakrih se iza jednog stabla i opalih u zrak iz svog pištolja. Sjene iščezoše u mrak, i ja udarih prema seljankinoj kući pošto sam se vratio vrelu kao polaznoj tački.
Popeo sam se uobičajenim putem i na svjetlu dviju svijeća ugledah redovnicu u postelji.
– Zar ste bolesni, gospođo?
– Sad mi je već dobro, pošto sam u dva sata noću porodila dječarca kojeg je moja dobradomaćica odnijela bog bi znao kamo. Sveta je djevica uslišala moje molitve. Imala sam samo nekoliko jakih trudova i još sam četvrt sata nakon poroda kihala. Kažite mi jeste li vi čovjek ili anđeo, jer se bojim da ne griješim obožavajući vas.
– To je vijest koja me silno raduje. No kako je s čuvaricom?
– Još diše, ali mi smo posve izgubile nadu da će se izbaviti od smrti. Sva se izobličila.Počinile smo velik zločin i bog će nas kazniti.
– Bog će vam oprostiti. Zahvalite vječnoj providnosti.
– Seljanka misli da ste vi anđeo. Da nije bilo vašeg praška, još bih i sad bila bremenita.Nikad vas neću zaboraviti, iako ne znam tko ste.
Uto se pope seljanka i ja joj zahvalih na pomoći koju je ukazala porodilji, podsjetivši je neka lijepo postupa sa svećenikom kojeg će pozvati kad sestra ispusti posljednji dah, kako se ne bi dosjetio pravom uzroku smrti. Ona me stade uvjeravati da će sve proći dobro i da nitko ne zna ni da je sestra bolesna, ni zašto gospođa ne napušta postelju. Kazala mi je da je sama odnijela novorođenče u Annecy i da je kupila sve što će ustrebati za gospođu i za skoru smrt sestre čuvarice. Spomenula je i to da joj je brat prošle večeri otišao i da će se vratiti tek za osam dana, pa se s te strane nemamo više čega bojati.
Dao sam joj još deset lujdora da kupi nešto pokućstva i da mi za sutradan pripremi nešto za večeru. Ona se uze opirati rekavši da joj je ostalo još mnogo novaca, a kad joj rekoh da taj ostatak zadrži za sebe, pomislih da će poludjeti od radosti.
Videći da moja nazočnost uznemiruje porodilju, oprostih se, obećavši da ću je sutradan obići.
Jedva sam čekao da se izvučem iz te trnovite stvari, znajući da će opasnost minuti tek kad sestra bude sahranjena. Bio sam u velikoj strepnji, jer će svećenik, ako nije potpuna bluna, morati primijetiti da je pokojnica umrla od otrova.
Sutradan ujutro zatekoh u gospođinoj sobi viteza Zerolija kako zajedno sa ženom razgledava lijepi sat koji joj je kupio. Čestitao joj je u mojoj nazočnosti što me je umjela zadržati u Aixu. To je bio jedan od onih muškaraca kojima je draže da ih drže za rogonje no za budale.
Zamolio me je da mu ženu otpratim do vrela. Gospođa mi putem reče da će sutra biti sama i da više nije radoznala na moje večernje šetnje.
– Dakle, to ste me vi sinoć slijedili?
– Jesam, da se malo nasmijem, jer ondje osim planina nema ničeg, ali nisam mislila da sitako opak. Srećom, hitac je promašio.
– Draga moja prijateljice, ja sam pucao u zrak, jer i sam strah je dovoljan da opametiradoznalce.
– Zato te više nitko neće uhoditi.
– Ako me i budu uhodili, pustit ću ih ako im to čini zadovoljstvo, jer su moje šetnjeposve nevine. Već u deset sam uvijek u svojoj sobi.
Još smo bili za stolom kad stiže jedan šestoropreg iz kojeg siđe markiz de Prie s nekim vitezom Saint-Louisom i s dvije privlačne gospođe, od kojih je jedna, kako mi reče gospođa Zeroli, bila markizova ljubavnica.
Odmah doniješe još četiri pribora, cijelo društvo opet sjede, i dok su pridošlice čekale na jelo ispričaše im zgodu o mojoj banci protiv koje su trojica Engleza tako nesretno zaigrala. Markiz mi čestita primijetivši kako se ni u snu nije nadao da će me još zateći u Aixu, na što gospođa Zeroli likujući izjavi da bih već odavno otišao da me ona nije zadržala. Navikao na njene nesmotrenosti, nisam imao kud već joj smijući se dadoh za pravo.
Markiz me poslije ručka pozva na partiju faraona u kojoj igri je on držao banku s ulogom od stotinu lujdora. U dva sam dijeljenja izgubio svotu jednaku ulogu, a onda ostavih igru i povukoh se u sobu da odgovorim na nekoliko pisama.
Kad se spustila noć, otputih se redovnici.
– Što je nova kod vas? – upitao sam ulazeći u njenu sobu.

– Sestra je umrla, gospodine, sutra će je sahraniti, baš na dan kad smo se morale vratitiu samostan. Napisala sam pismo poglavarici. Ona će mi poslati drugu sestru ukoliko mi ne naloži da se vratim u pratnji naše dobre seljanke.
– Što je rekao svećenik?
– Rekao je da je umrla od letargije mozga koji se pretvorio u tekućinu, što je uzrokovalokljenut srca. Htjela bih da za pokoj njene duše dadem odslužiti šesnaest misa ukoliko mi dopustite.
– Time ćete učiniti dobro djelo.
Pozvao sam seljanku naredivši joj neka pođe u Annecy do svećenika da naruči mise i neka mu reče samo to da ih odsluži prema namjeni osobe koja ih plaća. Ona mi kaza da pokojnica užasno izgleda i da nad njom bdiju dvije žene koje je škrope blagoslovljenom vodom da joj vještice u liku crnih mačaka ne odgrizu koji dio tijela.
– Recite mi gdje ste nabavili laudanum?
– Od jedne primalje, osobe veoma poštene. Morali smo ga nabaviti da bismo uspavalinesretnu pokojnicu kad gospođu uhvate trudovi.
– Da li su vas prepoznali kad ste odnijeli dijete?
– Ne bojte se, položila sam ga kriomice u toranj uz ceduljicu na kojoj je pisalo da nijekršten. Pogreb stoji šest franaka, koje će župnik drage volje platiti, jer je – bog mu dušu prosti – kod pokojnice našao ona dva lujdora koje ste nam dali. Gospođa je kazala neka zadrži ostatak za mise namijenjene pokoju duše jadne sestre.
– Zar gospođa nije mogla mirne savjesti zadržati ta dva lujdora?
– Ona kaže da nije.
– Bez odobrenja glavarice – umiješa se redovnica – mi ne smijemo zadržati ni novčićapod prijetnjom vječnog prokletstva i izopćenja.
– A od čega ste ovdje živjele?
– Dobivale smo svaka deset savojskih sati dnevno. Sad živim poput princeze, a to ćetevidjeti i za večerom, jer iako ova dobra žena zna da njoj pripada novac koji joj dajete, neštedimice ga rasipa na mene.
Čuvši to, izvadih deset lujdora i dadoh ih seljanki, rekavši neka i dalje neštedimice troši kako bi mlada rodilja imala svu udobnost. Dobra mi žena cjelnula ruku rekavši da sam joj u kuću donio bogatstvo, jer će sad moći kupiti i krave.
Ostavši sâm s redovnicom koja me je svojim ljupkim licem neodoljivo podsjećala na Mariju Magdalenu i budila u mom srcu plamen nalik na onaj davnašnji, priđoh joj i stadoh s njom razgovarati o njenom zavodniku. Rekoh joj da me neobično čudi što joj nije svesrdno pomogao u teškoj nevolji koja ju je snašla samo njegovom krivnjom. Ona mi odgovori da ne bi mogla uzeti ni novčića zbog zavjeta siromaštva i poniznosti i da će vratiti glavarici i jedan lujdor što joj je preostao od milorada udijeljena posredstvom rnonsinjora biskupa.
– Uostalom – nadovezala je – vjerujem da nije primio moje pismo, jer kako bi me mogaonapustiti u času kad sam ga najviše trebala i kad mi je providnost poslala vas?
– To je moguće, no recite je li on bogat, je li lijep.
– Bogat jest, ali nije lijep, štaviše nakazan je, grbav, a ima pedeset godina.
– Kako ste se mogli zaljubiti u njega?
– Nikad nisam bila u nj zaljubljena. Žalila sam ga. Prijetio mi se da će se ubiti, a ja samse silno uplašila i obećala mu da ću, kad padne noć, doći u vrt gdje će me čekati. I došla sam, ali samo zato da ga nagovorim da ode. On je zaista i otišao, ali tek nakon što je udovoljio svojoj gadnoj požudi.
– Zar vas je silom uzeo?
– Nije, jer u tom ne bi uspio. Toliko je plakao i preklinjao me da sam mu se predala poduvjetom da nikad više ne dođe u vrt.
– Zar se niste bojali da ćete ostati trudni?
– Ni sama ne znam kako me je to zadesilo, jer sam oduvijek mislila da djevojka možezatrudnjeti tek kad to tri puta napravi s muškarcem.
– Kobne li neukosti! Zar vam poslije toga više nije dodijavao molbama da se sastajete uvrtu?
– Često me je molio, no ja nisam popuštala, jer mi je moj ispovjednik rekao da nećudobiti odrješenje ako se ne zakunem da se više neću s njim sastajati.
– Jeste li ispovjedniku otkrili zavodnikovo ime?
– Nisam, jer bih time počinila još jedan veliki grijeh.
– Jeste li rekli da ste trudni?
– Ni to mu nisam rekla, ali se zacijelo i sam domišljao. To je svet čovjek koji se molio zamene, i ovo naše poznanstvo možda je plod njegovih molitava.
Bio sam duboko ganut i dugo sam šutio zavezavši se u svakojake misli. Čitava je nesreća te djevojke proizašla iz njene bezazlenosti i čistoće, iz neopravdanog osjećaja sućuti koji ju je naveo da jednoj pohotnoj nakazi podari svoj cvijet kojem nije znala cijenu, jer nikad nije bila zaljubljena. Ona je vjerovala u boga, ali to bijaše vjera ucijepljena navikom, pa prema tome slaba i nepouzdana. Ona se grozila grijeha zato što se od njeg, bojeći se vječnog prokletstva, morala očistiti ispovijeđu, a ona nije htjela da joj duša bude osuđena na vječne muke. Imala je mnogo prirodne pameti, ali premalo duha, jer ga nikad nije razvijala i čeličila iskustvom.
Odvagnuvši sve njene mane i vrline, dođoh do zaključka da ću je teško privoljeti da mi podari ono što je nesmotreno dala onom čudovištu. I odveć je skupo platila svoju nesmotrenost da bi se s nekim drugim izložila istoj opasnosti.
Uto se vrati seljanka i, pošto prostre stolić, posluži nam večeru. Sve je bilo novo i čisto: ubrusi, tanjuri, čaše, noževi i viljuške. Vina bijahu odlična, a jela ukusna, jer je sve bilo dobro pripremljeno. Imali smo pečenje od divljači, ribu, svježi sir i slasno voće. Proveo sam puna dva sata sladeći se jelom koje sam zalio dvjema bocama vina. Za to sam vrijeme razgovarao s redovnicom, koja jedva da je išta okusila. Gorio sam od žudnje. Da prikrijem žestinu osjećaja, uzeh hvaliti jela i pića, a seljanka se rastapala od milja, obećavajući da će me svake noći čekati ista trpeza.
Kad se opet nađoh nasamo s redovnicom čije je predivno lice budilo u meni najsladostrasnije uspomene i poticalo strasne želje koje sam poslije obilate večere jedva držao na uzdi, stadoh se zanimati za njeno zdravlje. Upitah je da li poslije poroda ima nekih smetnji i bolova. Ona kaza da se osjeća odlično i da bi pješice mogla u Chambery.
– Bole me – nadoveza – samo grudi koje su tvrde i nabrekle, ali seljanka me uvjerava daće mi se mlijeko za dva dana povući i da će mi grudi biti iste kao i prije.
– Hoćete li dopustiti da ih pogledam?
– Pogledajte.
Ona se otkri, spusti košulju i želeći da se pokaže poslušnom i uljudnom, daleko od svake ružne pomisli, pusti da joj opipam divne grudi i da joj ih izmjerim u čitavom obujmu.
Bojeći se da ne povrijedim njeno prostodušno povjerenje i stidljivost, jedva se savladah i ravnodušno je zapitah kako se osjeća malko niže. Dok sam to govorio, nježno ispružili ruku, ali ona mi je blago odgurnu rekavši da je na tim mjestima još malo ranjiva. Zamolih je za oproštenje izrazivši nadu da ću je sutra zateći u savršenom zdravlju.
– Vaše su grudi – nadodah – samo još povećale sklonost koju sam od prvog trenutkaosjetio prema vama.
Rekavši to, pritisnuh svoja usta na njena, a ona mi možda i nehotice uzvrati nježnim poljupcem. Taj mi je cjelov poput plamena prostrujio žilama, i ja jasno spoznah da ću proigrati sve njeno povjerenje ako istog časa ne odem. Ostavio sam je nazvavši je predragom svojom kćerkom.
Kiša je lila kao iz kabla, i ja stigoh kući promočen do kože. Sutradan sam kasno ustao. Prije izlaska stavih u džep dva portreta Marije Magdalene, jedan koji ju je prikazivao kao redovnicu i drugi gdje se vidjela onako kako ju je bog stvorio. Pretpostavljao sam da će mi te slike korisno poslužiti kod moje nove Marije Magdalene. Ne našavši lijepu Zerolijevu u njenoj sobi, otputih se do vrela gdje je nađoh. Ona me uze prekoravati, ali se za vrijeme šetnje pomirismo.
Poslije ručka markiz de Prie otvori banku, ali kad sam vidio svega stotinjak lujdora, shvatih da bi on htio zaraditi mnogo, ulažući malo. Ipak sam iz kese izvadio sto lujdora. On mi kaza da ću se ugodnije zabaviti ne budem li igrao samo na jednu kartu. Odgovorio sam mu da ću po jedan lujdor staviti na svih trinaest. On prasnu u smijeh i kaza da ću sigurno izgubiti.
No kartaška sreća odluči drugačije. Za manje od tri sata dobio sam osamdeset lujdora. Kao i obično, povukao sam se čim se počeo hvatati mrak. Otputio sam se kući svoje ljubavi i rodilju zatekoh u postelji, rumenu i zamamnu. Kazala mi je da ima malu groznicu, ali da seljanka tvrdi da je to samo od mlijeka i da će već sutra moći ustati.
Kad sam odgurnuo pokrivač i ispružio ruku, ona je uhvati i nježno poljubi rekavši da je sretna što mi bar tim znakom može iskazati svoju djetinju ljubav.
Njoj je bila dvadeset i jedna godina, a meni trideset i pet. Divne li kćeri za takva oca!

Osjećaj koji sam gajio prema njoj bijaše daleko od onog što se smatra očinskom ljubavlju. Rekao sam joj da me duboko dira djetinje povjerenje koje mi ukazuje primajući me razodjevena u postelji i da ću se sutra rastužiti ako me dočeka u redovničkoj halji.
– Dočekat ću vas dakle u postelji – odvrati ona – i to utoliko radije što se po ovoj vrućinigušim u onoj kostrijeti. Mislila sam da ću vam, budem li vas dočekala dolično odjevena, još više ugoditi, ali ako vam je to svejedno, učinit ću vam po volji.
Uto se pope seljanka i uruči joj dva pisma koje je njen nećak upravo bio donio iz Chamberyja. Pošto ih je pročitala, pruži ih meni.
Glavarica joj je pisala da će joj poslati dvije sestre redarice koje će je odvesti u samostan, a budući da je ozdravila moći će taj put prevaliti pješice i tako uštedjeti novac za plemenitije svrhe. Kako se, međutim – stajalo je u pismu – biskup nalazi na ladanju, sestre će moći krenuti po nju tek za osam do deset dana. Za to vrijeme, pisala je dalje glavarica, zabranjen joj je pod prijetnjom najstrašnije kazne svaki izlazak iz sobe i razgovor s bilo kojim muškarcem, pa čak i s kućedomaćinom. Za sve se ima obraćati samo njegovoj ženi. Na kraju joj je saopćila da će dati odslužiti misu za pokoj duši pokojne sestre.
Seljanka me je zamolila da se okrenem prozoru, jer da gospođa mora nešto obaviti. Kad to bi obavljeno, sjedoh opet do njene postelje.
– Recite mi, gospođo – započeh – mogu li vam za tih desetak dana iskazati svoje uslugebez straha da ću uznemiriti vašu savjest, jer vas upozoravam da sam i ja muškarac. U ovom sam se mjestu zadržao samo zbog živog zanimanja koje ste potakli u meni, ali ako strahujete od ovog smiješnog izopćenja, govorite, i ja ću sutra otputovati.
– Gospodine, tom sam se izopćenju izložila, ali usrdno se nadam da ga bog nećepotvrditi, jer umjesto da me upropasti, moj me je tobožnji grijeh usrećio. Kazat ću vam dakle iskreno da su vaši večernji dolasci jedina radost mog života, a bit ću dvostruko sretna ako oni i vama pričinjaju veselje. Ali ja bih voljela znati, ukoliko to nije od mene odveć nametljivo, za koga ste me smatrali prvi put kad ste me zagrlili u tami, jer vam ne mogu izreći koliki bijahu moj strah i zaprepaštenje. Ja nisam nikad oćutjela onakve cjelove kakvima ste vi obasipali moje lice, a koji nisu mogli povećati moj grijeh, jer ih nisam dragovoljno primala. Vi ste mi sami rekli da ste ih namijenili jednoj drugoj.
– Udovoljit ću vam, gospođo. To ću učiniti utoliko prije što sad znate da smo svi mi samoljudi, da je put, iako slaba, često puta jača od duha i da i najjače duše navodi na grijeh protiv razuma. Saznat ćete sve mijene moje dugogodišnje ljubavi s najljepšom, najmudrijom i najduhovitijom redovnicom u mojoj domovini.
– Ispripovjedite mi sve, gospodine, jer bih se, budući da sam i sama počinila isti grijeh,pokazala nepravednom i okrutnom kad bih se sablaznila nad stanovitim pojedinostima. Uostalom, s tom redovnicom mogli ste uraditi samo ono što je Cou napravio sa mnom.
– Varate se, gospođo! Uradio sam joj mnogo više i mnogo manje no vama vaš grbavko,jer joj nisam napravio dijete. A da se to nesrećom desilo, bio bih je oteo i odveo u Rim gdje bismo se bacili pred noge Svetom Ocu, koji bi je odriješio zavjeta. Sad bi ljubljena Marija Magdalena bila moja žena.
– Gospode! Marija Magdalena je i moje ime.
Ta okolnost, koja bijaše u biti beznačajna, oboje nas zapanji. Čudan i ništavan slučaj koji ipak neodoljivom snagom djeluje na prijemljive duše i rađa značajnim posljedicama.
Nekoliko sam časaka šutio pribirući se od iznenađenja, a onda joj ispripovjedih sve što se dogodilo između mene i Marije Magdalene, ne skrivajući joj nijedne pojedinosti. Slušajući o našim ljubavnim bojevima koje sam slikao najžarčim bojama strasti, često bi od uzbuđenja zadrhtala, a kad završili, zapita me da li je doista toliko nalik na Mariju Magdalenu da sam se čak i ja prevario.
Na to izvadih iz lisnice onaj portret koji je lijepu Venecijanku prikazivao kao redovnicu i položih joj ga u ruku.
– To je moj vlastiti portret – uskliknu ona – samo su oči i obrve drugačije. Pa to je haljamog reda! To je čudesno. Kakvog li slučaja! Toj sličnosti dakle zahvaljujem svoju sreću. Bogu hvala što me ne volite onako kako ste ljubili tu dragu sestru koja ima moje obličje, pa čak i moje ime. To su doista dvije Marije Magdalene. Nedokučiva providnosti, svi su tvoji puti božanski. Mi smo samo slabi smrtnici, neuki i tašti.
Seljanka nas je poslužila večerom još ukusnijom nego prošle noći, ali rodilja okusi tek malo juhe. Obećala mi je da će sutra obilnije večerati.
Za onaj jedan sat što smo ga proveli sami, pošto se seljanka povukla, lijepa se redovnica tvrdo uvjerila da ja prema njoj gajim samo očinsku nježnost. Ona mi je sama otkrila svoje grudi koje još uvijek bijahu nabrekle od mlijeka. Puštala je da je svu opipam ne vjerujući da bi me to moglo uzbuditi, a sve one cjelove koje sam spuštao na njene rumene usne i lijepe oči smatrala je nedužnim izrazom nježnog prijateljstva. Govorila mi je u smijehu da zahvaljuje bogu što joj oči nisu modre. Kad sam osjetio da će moja žudnja neodoljivo provaliti, oprostih se s njom i odoh kući.
Kad sam stigao, Leduc mi preda pismo gospođe Zeroli, u kojem mi je saopćavala da ćemo se vidjeti na vrelu, jer je pozvana na doručak markizovoj ljubavnici.
Cijelu sam noć sanjao o divnim dražima svoje nove Marije Magdalene. Ujutro potražih kod vrela gospođu Zeroli, koja mi ispripovjedi kako cijelo društvo tvrdi da sam igrajući na trinaest karata morao izgubiti, jer je nemoguće da se u svakom krugu nađe jedna karta koja četiri puta dobiva. Markiz je unatoč tome izjavio da mi više neće dopustiti takav način igre, a njegova je ljubavnica preuzela na se da će me nagovoriti da igram kao inače. Zahvalio sam joj na upozorenju.
Kad sam se vratio u gostionicu, uzeh igrati s markizom petnaestice i prije ručka izgubih pedeset lujdora.
Poslije objeda dadoh se nagovoriti da otvorim banku i otiđoh u svoju sobu po pet stotina lujdora. Kad se vratih, sjedoh za veliki stol spremajući izazov Fortuni. Za krupjea sam uzeo Desarmoisesa i obavijestio društvo da ću primati samo karte pokrivene gotovim novcem i da ću ostaviti igru tačno u pola osam.
S obje su mi strane sjedile najljepše žene, gospođa Zeroli i markizova ljubavnica. Osim pet stotina lujdora koje sam položio na stol zatražih stotinu škuda od šest franaka za zabavu gospođama. Ali uto se desi nešto nepredviđeno.
Videći pred sobom samo upotrebljavane snopove karata, zatražih nove. Nadstojnik sale mi kaza da je već poslao jednog čovjeka u Chambery po stotinu novih snopova i da ovaj ima stići svakog časa.
A dotle – nadoda – možete igrati s ovima. Još su kao nove.
– Neću karte kao nove, već posve nove. Ja imam stanovita načela, prijatelju moj, odkojih me ni sam pakao ne bi mogao odvratiti. Dok se vaš čovjek ne vrati, bit ću gledalac. Žao mi je što ovim ljubaznim gospođama moram odgoditi zabavu.
Nitko mi se ne usudi proturječiti. Digoh se sa svog mjesta i pokupih novac. Banku je držao markiz de Prie, koji je igrao veoma časno. Ja se nisam odmicao od gospođe Zeroli, koja me je uzela za ortaka i sutradan mi isplatila pet lujdora.
Onaj čovjek koji je otišao po karte u Chambery stigao je tek oko ponoći. Vjerujem da sam se tada spasio od velikog gubitka, jer u tom kraju ima ljudi s čudesnim vidom. Pošto sam pohranio svoj novac, uputih se redovnici koju nađoh u postelji.
– Kako se danas osjećate, gospođo!
– Recite mi kćeri moja, jer ja bih tako voljela da ste mi otac da vas bez grižnje savjestimogu stegnuti u naručju.
– E, pa, kćeri moja, raskrili mi ruke i ne boj se ničeg.
– Da, zagrlimo se.
– Moja su dječica ljepša no jučer. Daj da se na njima nahranim.
– Kakve li ludosti! Tata dragi, čini mi se da ti sišeš mlijeko svoje jadne kćeri.
– Kako je slatko! I ovo malo što sam isisao blaži mi dušu poput melema. Ti se ne možeškajati što si mi podarila taj užitak, jer ima li što nedužnije od toga?
– Nema, i ja se ne kajem, jer je to i meni bilo ugodno. Neću te više zvati tata već milomoje djetence.
– Kako mi je drago što si večeras dobre volje.
– To je zato što si me ti usrećio. Više se ničeg ne bojim. Seljanka mi je rekla da ću zanekoliko dana biti ista kao što sam bila prije gospodina Coua.
– Ne baš posve ista, anđelu moj, jer tvoj trbuh na primjer...
– Šuti. Na njem se ne vidi ništa. I ja se sama čudim.
– Daj da ga vidim.
– Oh, ne, ne, molim te. Ali možeš ga opipati. Zar nisam imala pravo?
– Jesi.
– Oh, prijatelju dragi, ne diraj me tu!
– Zašto ne? Ti nisi drugačija od moje bivše Marije Magdalene, kojoj je danas tek tridesetgodina. Htio bih ti pokazati njen portret na kojem se vidi čitava i naga.
– Zar ga imaš kod sebe? Baš bih ga rado vidjela.
Ja na to izvadih iz lisnice portret i ona ga uze očarana promatrati. Poljubivši sliku, zapita me je li takva bila i u prirodi i zaključi da joj je lice s portreta još više nalik negoli na onoj slici gdje je Marija Magdalena bila prikazana u redovničkom ruhu.
– Ali – primijeti – zacijelo si ti naredio slikaru da ovo divno lice uokviri tako dugomplavom kosom.
– Ona ima takvu kosu. Kod nas redovnice smiju nositi kosu ali moraju paziti da je nevide muškarci.
– I kod nas je tako. Kad se zaredimo, odrežu nam je, a poslije je puštamo rasti.
– To znači da i ti imaš dugu kosu.
– Baš kao i ona na slici, ali neće ti se svidjeti jer nije plava.
– Što to govoriš? Više volim crnu no plavu. U ime boga pokaži mi je!
– Ti u ime božje tražiš da počinim još jedan grijeh koji zaslužuje izopćenje, ali tebi nemogu ništa odbiti. Pokazat ću ti je poslije večere, jer ne bih htjela sablazniti čestitu seljanku.
– Imaš pravo. Ti si najbolja od svih žena, i ja ću umrijeti od tuge kad ostaviš ovu blaženukolibu da se opet zatvoriš u zidove svoje tamnice.
– Moram se onamo vratiti da okajem svoje grijehe.
Koliko li sam bio zadovoljan! Slutio sam da će mi se poslije večere otvoriti vrata ljubavnog raja.
Kad je ušla seljanka, dadoh joj još deset lujdora. Po iznenađenju što se odrazilo na njenu licu ustanovio sam da me ta dobra žena zacijelo smatra nesmotrenim lakoumnikom koji je lišen zdravog razuma. Zato joj rekoh da sam veoma bogat, ali da nikakvim bogatstvom ne bih mogao platiti materinsku brigu kojom je okružila redovnicu. Ona zaplaka od zahvalnosti. Potom nas posluži odličnom večerom.
Te je noći redovnica blagovala obilno, a okusila je čak i vina. No ja se nisam poveo za njom, jer mi duša bijaše prepuna zadovoljstva, a srce žarkih želja. Gorio sam od nestrpljenja da vidim crnu kosu te ljupke žrtve vlastite dobrote.
Čim se seljanka povukla, ona skine redovnici veo. Nisam mogao vjerovati vlastitim očima: preda mnom se nalazila ona moja davna Marija Magdalena, samo crnokosa.
Ona ljupko razastro svoju kosu po ramenima kao što je vidjela na onom portretu i sva se ozari kad joj rekoh ono što je bila nepobitna istina: zbog opreke što su je stvarala njena crna kosa i oči činila se bjeljom od Marije Magdalene.
Bio je to međutim samo pričin, jer su to bile dvije podjednako blistave bjeloće, različitog sjaja, no ta se razlika otkrivala samo zaljubljenim očima. Živo je biće međutim ubrzo zasjenilo mrtvi lik sa slike.
– Ti si bjelja – rekoh joj – ljepša i blistavija od svoje sestre zbog ove čarobne oprekecrnog i bijelog, no rekao bih da je ona bila nježnija.
– Možda, ali nije bila bolja.
– Njene ljubavne čežnje bijahu snažnije od tvojih.

– To vjerujem, jer ja nikad nisam ljubila.
– To je čudnovato. Zar nikad nisi osjetila poriv prirode i ćutila?
– Takvim porivima, prijatelju mili, lako udovoljavamo u samostanu. Poslije seispovijedamo, jer znamo da je to grijeh, ali ispovjednik to smatra dječjim igrarijama i daje nam oproštenje bez ikakve pokore. Naš je ispovjednik jedan stari učeni svećenik, mudar i strog prema sebi. Kad ga više ne bude, sve ćemo za njim žaliti.
– Ali zar u tim slatkim igrama s drugom redovnicom nisi nikad osjetila da bi je viševoljela kad bi tog časa postala muškarac?
– Moram ti se nasmijati. Priznajem da mi ne bi bilo krivo kad bi moja prijateljica postalamuško, ali, vjeruj mi, ondje se mi ne zabavljamo pustim željama da se zbude to čudo.
– To je samo zbog nedostatka prirodnog žara. U tom te je Marija Magdalena dalekonadmašivala. Ona me je voljela više no Catterinu, a ti više voliš onu prijateljicu koju si ostavila u samostanu.
– Zar je to tako čudno? S tobom bih pogazila svoj sveti zavjet i izložila bih senajstrašnijoj nesreći, od koje svaki put s grozom zadršćem kad samo pomislim na nju.
– Ti me dakle ne voliš.
– Kako se usuđuješ tako govoriti? Volim te toliko da mi je žao što nisi žensko.
– I ja tebe volim, ali ova mi je tvoja želja smiješna. Ja se ne bih ni za svu svoju ljubav htiopreobraziti u žensko, to više što znam da mi ti onda ne bi bila tako lijepa i poželjna. Namjesti se bolje, mila moja prijateljice, i pokaži mi kako će ti ta divna kosa prekriti rame i grudi.
– Ali onda bih morala spustiti košulju!
– Pa naravno. Bože, kako si lijepa! Daj da ti isišem posljednje kapi slatkog mlijeka.
Gledajući me krotkim i nježnim pogledom, ona mi pruži bijele grudi i prepusti se onako naga mojim zagrljajima, nesvjesna, ili gradeći se takva, silne naslade koju sam osjećao.
– Ako su u prijateljstvu – reče – dopuštene ovakve slasti, onda mi je prijateljstvo dražeod ljubavi, jer ja nikad u životu nisam osjetila slađeg užitka od ovog što sam ga netom oćutjela kad si svoje usne položio na moje grudi. Daj da i ja tebi uradim isto.
– Evo, srce, ali ja nemam ništa.
– Svejedno, barem ćemo se slatko nasmijati.
Kad je udovoljila toj želji, prepustismo se strasnim zagrljajima i cjelovima koji me dovedoše u stanje nepodnošljive razdraženosti.
– Reci mi, zar ti uistinu – rekoh joj – u žaru ovih cjelova, u silini ovih zanosa koje bismohtjeli okrstiti dječjom igrom, zar ti uistinu ne osjećaš i drugu, još snažniju želju?
– Da, priznajem, ali to je grešna želja, a jer osjećam da tvoje želje nisu ništa manje odmojih, mislim da bismo se morali odreći ovih slatkih šala, jer, tata moj dragi, ovo se naše prijateljstvo pretvara u strasnu ljubav, zar ne?
– Da, kćeri moja, u ljubav, veliku i neodoljivu.
– I ja to osjećam.
– Ako je tako, iskažimo joj svoje štovanje i prinesimo joj najslađu žrtvu.
– Ne, prijatelju, ne, prestanimo i ubuduće budimo razboritiji, da joj ne bismo paližrtvom. Ako me voliš, i ti moraš tako suditi.
Rekavši to, ona pokupi kosu i sakrije je pod kapu, a ja joj pomogoh da navuče košulju čudeći se grubom tkanju koje mi se činilo nedostojnim njene meke kože. To joj i rekoh, a ona mi odgovori da je na takvo tkanje navikla, pa da je više ne smeta.
Duša mi bijaše kao obamrla, a patnja koju je prouzročilo nasilno obuzdavanje prirodnog poriva činila mi se daleko većom od naslade koju bih osjetio da sam se zadovoljio u potpunom užitku. No morao sam biti siguran da neću naići ni na najmanji otpor, a u to nisam bio siguran. Jedna ružina latica pokvarila je počinak slavnom Smindiridu[38] koji je volio meku postelju. Više sam volio otrpjeti bol i povući se no naići na ružinu laticu koja je remetila san mekoputnog Sibarićanina. Otišao sam zaljubljen do ludila.
[38] Smindirid, stanovnik starog grada Sibarisa, čuven sa svoje mekoputnosti.
Kako sam se vratio tek u dva sata poslije ponoći, spavao sam sutradan sve do podneva.
Kad sam se probudio, Leduc mi preda jedno pismo koje mi je morao uručiti kad sam se prošle noći vratio, ali je zaboravio, a ja ga nisam prekorio. Bilo je to pismo gđe Zeroli, koja me je sama očekivala u svojoj sobi u devet sati izjutra. Pisala mi je da priređuje večeru i da me sigurno očekuje kao gosta, i da potom odlazi. Nada se – završavala je – da ću i ja s njom otputovati, ili je barem otpratiti do Chamberyja.
Iako sam je još volio, sažalno sam se osmjehnuo na sva tri njena zahtjeva. Bilo je prekasno da joj odem na doručak, a morao sam odbiti i poziv na večeru, jer me je očekivala moja redovnica koju ne bih u tom času ostavio ni za sve blago svijeta. Nisam joj čak mogao obećati ni da ću je otpratiti do Chamberyja, potajno se nadajući da će me Marija Magdalena zadržati cijele noći.
Otišao sam u njenu sobu neposredno prije ručka. Bila je bijesna, jer me je uzalud očekivala za doručkom. Ispričah joj se rekavši da sam njeno pismo primio tek malo prije, no ona siđe ne davši mi vremena da joj kažem kako joj ne mogu obećati ni da ću večerati s njom ni da ću joj udvarati do Chamberyja.
Za stolom se hladno držala. Poslije ručka markiz de Prie reče da ima nove karte i da me čitava družba želi vidjeti za bankarskim stolom.
Društvo bijaše brojno, jer su tog jutra iz Ženeve stigla još neka gospoda i gospođe. Otišao sam u svoj stan po novac i otvorio banku od pet stotina lujdora. Do sedam sati izgubio sam preko polovice uloga, no ipak sam prekinuo igru, i dobacivši gospođi Zoreli tužan pogled povukao se u svoju sobu da spremim novac i da se preodjenem. Potom sam se uputio do uboge kolibe gdje zatekoh svog anđela u novom velikom krevetu kraj kojeg se kočio manji, no ljepši rimski krevet koji bijaše namijenjen meni.
Nasmijao sam se opreci između tog sjajnog pokućstva i uboge ložnice u kojoj smo se nalazili.
U znak priznanja dadoh seljanki pedeset lujdora za skrb oko Marije Magdalene za onih nekoliko dana koliko će još ostati kod nje, opomenuvši je neka više ne troši za pokućstvo.
Takva je, sudim ja, priroda većine kockara. Da sam dobio tisuću lujdora, ne bih joj možda dao toliko novaca. No kako sam na ulogu od pet stotina izgubio trista, činilo mi se da su preostalih dvije stotine čisti dobitak. Dajući joj pedeset, zamišljao sam da ih gubim na nesretno dobivenoj karti. Oduvijek sam volio trošiti, no rasipan sam bivao samo u groznici igre.
Promatrao sam opijen srećom lijepo lice Marije Magdalene na kojem se zrcalila zahvalnost i čuđenje.
– Vi mora da ste – reče mi ona – neizmjerno bogati.
– Varate se, srce moje, ali ja vas neizmjerno volim, pa kako vam zbog onog vašegnesretnog zavjeta ne mogu ništa dati, rasipam sve što imam na ovu dobru ženu da vam u ovoj bijednoj kući bude što ljepše za ovo malo dana što vam preostaju. Možda se moje srce i nesvjesno nada da ćete me zauzvrat više voljeti.
– Ne mogu vas jače voljeti. Nesretna sam kad pomislim da ću uskoro natrag u samostan.
– Pa jučer ste mi rekli da vas ta pomisao raduje i usrećuje.
– Danas nisam više ona od jučer. Provela sam prebolnu noć. Čim bih zatvorila oči, našlasam se u vašem zagrljaju, budeći se s grozom u času kad bijah na rubu najstrašnijeg grijeha.
– Niste se toliko borili prije no što ste ga počinili s čovjekom koga niste voljeli.
– To je istina, ali baš zato što ga nisam voljela nisam mislila da ću počiniti grijeh.Razumijete li vi to, prijatelju dragi?
– To je metafizika vaše čiste i nevine duše, koju je lako pojmiti.
– O, hvala vam. Vi me ispunjate spokojem i zahvalnošću. Radujem se kad pomislim da viniste u istom duševnom stanju u kom se ja nalazim, i zato ne sumnjam u pobjedu. – Neću vam je osporavati, iako me vaše riječi veoma žaloste.
– Zašto?
– Zato što mislite da mi ne smijete podariti ona nevina milovanja koja su bila jedini izvormoje sreće.
– Razmislila sam i donijela čvrstu odluku.
– Vi plačete?
– Da, štaviše, drage su mi te suze.
– To me čudi.
– Htjela bih u vas izmoliti dvije milosti.
– Govorite i budite sigurni da ćete ih dobiti.

XIII
Završetak moje zgode s redovnicom iz Chamberyja - Moj bijeg iz Aixa
– Jučer ste – reče mi – u mojim rukama ostavili dva portreta moje venecijanske sestreMarije Magdalene. Molim vas da mi ih poklonite.
– Vaši su.
– Bit ću vam na tome zahvalna. Evo, to je prva milost. Kao drugu milost, molim vas daprimite moj portret, i to onaj što ću vam ga sutra predati.
– Draga moja, to će biti najmiliji od svih mojih dragulja, no čudi me što vi to od menezahtijevate kao milost, dok vi meni ukazujete nešto što se ja nikada ne bih usudio od vas zatražiti. Ali, kako da postanem dostojan da i vi poželite moj portret?
– Ah! dragi prijatelju, bio bi mi veoma drag, ali sačuvao me bog da ga imam usamostanu.
– Dat ću se naslikati u ruhu sv. Alojzija Gonzage ili sv. Antuna Padovanskog.
– Da ga primim, osudila bih se na vječno prokletstvo. Na sebi je imala steznik sružičastim vrpcama i košulju od batista, što me je iznenadilo. Premda mi pristojnost nije dopuštala da je zapitam odakle joj, nisam skidao oka s tog zavodljivog rublja. Lako odgonetnuvši moju misao, kaza mi u smijehu da joj je to poklonila dobra seljanka kad je vidjela da voli leškariti u postelji.
– Sada kad misli da je bogata – kazala mi je – ona smišlja sve načine kako bi svomdobročinitelju pokazala zahvalnost. Pogledajte tu veliku postelju, zacijelo je mislila na vas; pogledajte te tanahne plahte. Ali priznajem vam da uživam u ovoj tako nježnoj košulji. Noćas ću bolje spavati, samo ako uzmognem odagnati zavodničke snove što su mi prošle noći uspalili dušu.
– Mislite li da ova postelja, ove plahte i ova košulja mogu odagnati snove kojih seplašite?
– Naprotiv. Mlitavost podstiče čulno sladostrašće. Sve će joj to ostati, jer što bi rekli usamostanu kad bi me vidjeli da ovako spavam? No vi mi izgledate žalosni, a prošle ste noći bili tako radosni.
– Kako da budem veseo kad vidim da se ne mogu više s vama upuštati u slatke igre,znajući da vam time pričinjam preveliku bol?
– Recite radije: preveliko zadovoljstvo.
– Podajte se dakle tom zadovoljstvu koje vam nudim kao uzdarje za ono što mi ga vibudete udijelili.
– Ali vaše je nedužno, a moje je grešno.
– Što biste dakle učinili kad bi i moje bilo grešno kao i vaše?
– Da je tako sinoć bilo, učinili biste me nesretnom za vječna vremena, jer vam ne bihmogla ništa uskratiti.
– Zašto nesretnom? Pomislite samo da se ne biste borili protiv zamamnih snova i dabiste divno spavali. Ona vam je seljanka ovim steznikom poklonila dar zbog kojeg ću biti tužan čitavog svog života, jer bez njeg bih barem ugledao svoju divnu djecu ne strahujući od zlih snova.
– Ali zbog toga se ne možete ljutiti na seljanku, jer ako ona vjeruje da se mi volimo,zacijelo zna da nije ništa lakše negoli odriješiti steznik. Dragi moj prijatelju, učinit ću sve samo da vas više ne vidim tako tužna.
Dok je izgovarala te riječi, njeno se lijepo lice prekrilo žarkim rumenilom i ja sam joj ga obasuo poljupcima.
Seljanka dođe da stavi pribor na nov lijepi stolić upravo u trenutku dok sam se spremao da joj ga odvežem, ne videći na njenom licu ni trunak odupiranja.
To izvrsno predskazanje vrati mi dobro raspoloženje, ali vidjeh da se sada Marija Magdalena zamislila. Dobro sam pazio da je ne zapitam koji je tome razlog, jer on mi bijaše već poznat i nisam htio da bude zbora o uvjetima koje zbog vjere i časti ne bismo smjeli pogaziti. Pobuđivao sam joj tek dajući joj dobar primjer, a opolo je ispila s jednakim zadovoljstvom kao i ja, ne bojeći se, budući da nije bila na to naviknuta, da bi to u njoj moglo pobuditi radost, koja je otvorena neprijateljica suzdržljivosti, iako je prijateljica ostalih kreposti. Ona to nije mogla primijetiti, jer joj je ta ista radost, učinivši joj um još blistavijim, izgledala ljepša, te je ljubavi bila daleko sklonija negoli prije večere.
Čim ostadosmo sami, polaskah joj na njenoj razigranosti, uvjeravajući je da je to sve što mi treba da odagnam od sebe svaku tugu, te da mi tako uz nju sati postanu minute.
– Draga moja prijateljice, velikodušno me obdari onim istim darovima što si mi ih sinoćpoklonila.
– Radije bih se, dragi prijatelju, proklela i stoput umrla negoli se izložila opasnosti da tiizgledam nezahvalna. Evo.
Tada skine svoj prijevjes, opusti kosu, oslobodi se steznika i, izvukavši ruke iz košulje, mojim zaljubljenim očima pokaza se onakva kao što vidimo sirene na najljepšoj Correggiovoj slici. Ali kad je vidjeh kako se povukla da mi učini mjesta, shvatih da više nije vrijeme za umovanje te da ljubav zahtijeva da iskoristim taj trenutak.
Bacio sam se bolje rečeno pored nje negoli na nju, i obujmivši je rukama, priljubih svoje usne uz njene. Minutu kasnije, okrenula je glavu i sklopila vjeđe tako da sam povjerovao da će zaspati. Malko se odmaknuh kako bih bolje promatrao neprocjenjiva bogatstva što su mi ih nudili sreća i ljubav. Marija Magdalena je spavala. Nije mogla hiniti, doista je spavala. Čak i da je hinila, zar bih joj mogao uzeti za zlo to lukavstvo? Bio pravi ili hinjeni, san obožavane razboritom ljubavniku kaže da je nedostojan da u njoj uživa čim posumnja da mu nije dopušteno da ga iskoristi. Ako je pravi, neće se probuditi, ako je hinjen, zar će poreći vlastiti pristanak? Ali Marija Magdalena nije bila kadra da hini. Morfej joj je ozario lice. Nerazgovijetno je izgovarala neke riječi koje nisam mogao razumjeti; sanjala je.
Odlučih da se svučem, ne znajući ni sam da li zato da bih usnuo poput nje, ili zato da je posjedujem i tako smirim svoj žar. Ali nisam oklijevao da saznam što mi je činiti.
Legavši pored nje, nisam strahovao da ću je probuditi ako je obujmim rukama; kretnja koju je tada učinila kako bi mi pomogla uvjerila me da ona i dalje sanja, te da bi sve ono što bih mogao učiniti samo pridonijelo tome da se taj san i ostvari. Do kraja svukoh njenu tananu košulju, a ona se na to pomaknu poput djeteta koje diše osjetivši da mu skidaju pelene. U njoj i zajedno s njom počinih slatki zločin; ali prije kraja otvorila je svoje lijepe oči.
– Ah, bože! – uzviknula je samrtničkim glasom – to je dakle istina.
Pošto je izgovorila ove riječi, približila je svoja usta mojima da primi moju dušu, dajući mi svoju. Bez te sretne razmjene oboje bismo umrli. Četiri-pet sati kasnije, probudivši se u istom položaju i videći slabašno svjetlo dana što se rađao, izmiješano s blijedom svjetlošću što su je davali pougljenjeni stijenjevi svijeća, spokojni i zadovoljni, jedno od drugoga doznasmo čitav tok naše nježne zgode.
– No o tome ćemo večeras nadugo pričati – kaza mi ona. – Sad se brzo obucimo. Voljelismo se pa smo i okrunili svoju ljubav. Konačno se osjećam oslobođenom svih svojih strepnja. Prepustili smo se svojoj sudbini, poslušavši naloge Svevišnje prirode. Da li me još voliš?
– Zar možeš u to sumnjati? Večeras ću ti odgovoriti.
Obukao sam se u najvećoj žurbi, a nju ostavih u postelji. Vidjeh kako se nasmijala dok je pokupila košulju za koju se nije sjećala da ju je svukla.
Već je uvelike svanulo kad sam stigao kući. Leduc, koji nije legao, dade mi pismo od Zerolijeve koje je primio u jedanaest sati. Nisam došao na njenu večeru, a propustio sam i čast da je pratim do Chamberyja, ali toga se nisam ni sjetio. Bijaše mi krivo, ali nisam znano kako da to popravim. Otvorih njeno pismo i ugledah svega šest redaka, ali i oni bijahu dovoljno rječiti. Savjetovala mi je neka nipošto ne odem u Torino, jer ona će ondje pronaći način da mi se osveti zbog teške uvrede koju sam joj nanio. Predbacivala mi je što sam javno pokazao prezir ne došavši k njoj na večeru, pa se zbog toga smatrala obeščašćenom.
Poderah njeno pisamce, dadoh se počešljati i pođoh na vrelo.
Svi me napadahu što se nisam pojavio na večeri gospođe Zeroli. Ja sam se branio navodeći kao izliku svoje zdravstveno stanje koje mi ne dopušta da večeram, ali tome se narugaše i rekoše mi da je sve poznato, a markizova ljubavnica, objesivši mi se o ruku, bez uvijanja mi kaza da me bije glas nepostojanog čovjeka. Iz pristojnosti joj odgovorih da nemam te ružne mane, ali da mi u svakom slučaju nitko ne bi mogao to predbacivati kad bih imao čast da služim nekoj dami poput nje. Moj joj kompliment polaska, a ja se pokajah što sam joj ga rekao, čim me je ona veoma ljupko upitala zašto ponekad ne dođem markizu na ručak. Odgovorih joj da sam pretpostavljao da je on zauzet, ali ona mi kaza da nije, da bih mu time učinio zadovoljstvo, te me naposljetku pozva da dođem sutradan, nehajno napomenuvši da on uvijek ruča u njenoj sobi.
Ta žena bijaše udovica nekog imućnog čovjeka. Bila je prilično mlada, neosporno lijepa i profinjena duha, ali nije mi odgovarala. Budući da sam nedavno imao gđu Zeroli a da sam vrhunac želja doživio s opaticom, tog trenutka nisam ni načas mogao pomišljati na nešto nova. Međutim, morao sam se praviti kao da sam sretan što me ta dama pretpostavlja svima drugima. Upitala je markiza može li se vratiti u svratiste, a on joj kaza da mora završiti neki posao s osobom s kojom je razgovarao te da je ja mogu otpratiti. Putem mi je kazala da me se nikako ne bi usudila uhvatiti pod ruku da gospođa Zeroli nije već otišla. Odgovorio sam joj samo okolišajući, jer se nikako nisam htio splesti s njom. Unatoč tome morao sam se popeti u njenu sobu, gdje sam morao sjesti i, budući da sam prethodne noći veoma malo spavao, desilo mi se da sam zijevnuo. Zamolih je neka mi tisuću puta oprosti zaklinjući joj se da sam bolestan, što mi ona povjerova. Bio bih štaviše i zaspao da nisam stavio pod nos malko burmuta koji me tjerao na kihanje i tako me silom držao budnim.
Stiže markiz i pokaza da mu je veoma drago što sam s njom. Predloži mi partiju petnaestice. Zamolih ga neka me oslobodi toga, a gospođa smijući se reče da zaista neću moći igrati ako i dalje nastavim tako kihati. Siđosmo na ručak, i ja se dadoh nagovoriti da držim banku, budući da me je morio sinoćnji gubitak.
Kao i uvijek, u banku sam im stavio pet stotina lujdora, a oko sedam sati čitavom društvu najavih posljednju podjelu karata, iako se moja banka smanjila za dvije trećine. Markiz i još dvojica dobrih igrača prionuše da je sasvim unište, ali me sreća tako posluži da sam se ponovo oporavio i još dobio dvije ili tri stotine lujdora. Otišao sam obećavši društvu da ću sutradan držati istu takvu banku. Sve su dame dobile zato što je Desarmoises imao nalog da ne ispravlja njihov ulog sve dok on ne bude velik. Pošto sam otišao da u sobi pohranim dobivenu svotu i pošto sam Leducu kazao da ću noć provesti napolju, otišao sam svom novom idolu, sav prokisao od jake kiše koja me iznenadila na pola puta.
Svoju ljubav nađoh obučenu u redovničko ruho, kako leži podlakćena na postelji. Seljanka ode, pošto mi je malo osušila odjeću, a ja zapitah Mariju Magdalenu zašto me nije sačekala u postelji.
– Dragi moj prijatelju, nikada se nisam tako dobro osjećala, osim jedne sitneneugodnosti za koju mi moja primalja kaže da će potrajati još pet tjedana. I tako sam ustala da sjednem za stol i večeram. Ako te to raduje, poslije toga ćemo leći.
– Nadam se da će to i tebe radovati.
– Na žalost! Izgubljena sam. Vjerujem da ću umrijeti kad mi dođe čas da te napustim.
– Dođi sa mnom u Rim i sve prepusti meni. Postat ćeš mojom ženom. Bit ćemo sretnisve do smrti.
– Nikada se ne bih mogla nakaniti na to, i molim te da mi o tome više ne govoriš.
Bijah siguran da ću s njom provesti noć, pa se zadržasmo jedan sat u ugodnu razgovoru. Pred kraj večere, seljakinja joj preda nekakav omot i poželi nam laku noć. Zapitah je šta se nalazi u onom omotu, a ona mi kaza da je to poklon što mi ga bijaše obećala, njen pravi portret, ali da ću ga moći vidjeti tek kad ona legne. Radoznao i nestrpljiv da ga vidim, rekoh joj da je to čudan neki hir, a ona mi odgovori da ću joj za taj hir biti zahvalan.
Htjedoh je sam svući i skinunti joj prijevjes, a kad je legla, otvorila je omot i pružila mi jednu sliku gdje je vidjeh veoma sličnu, posve nagu i u istom položaju kao i Mariju Magdalenu na portretu što joj ga bijah ranije dao. Čestitah vještom slikaru koji ju je tako dobro kopirao, izmijenivši joj samo boju očiju i kose.
– Ništa nije kopirao, odgovorila mi je, jer ne bi za to imao vremena. Samo joj je dao crneoči, kosu poput moje i gušće runo. Tako sada možeš kazati da u jednom portretu imaš sliku prve i druge Marije Magdalene, uz koju treba da zaboraviš onu prvu. Ona je nestala i na ovom pristojnom portretu, jer evo je ovdje odjevene u redovničko ruho, no crnih očiju. Tako prikazanu mogu me svi gledati.
– Ne možeš vjerovati kako mi je drag ovaj poklon. Pričaj mi, anđele, kako si uspjelaizvesti tako lijep naum.
– Jučer ujutro saopćila sam ga seljanki, koja mi je kazala da u Annecyju ima nekogmladića kojeg je dojila, a ovaj da uči slikati minijature, ali da će se njime poslužiti samo zato da on ove dvije minijature odnese u Ženevu najvještijem slikaru te vrste, a ovaj će ih za četiri ili šest lujdora preobraziti, i to u kratkom roku od dva-tri sata. Povjerila sam joj ona dva portreta, i evo kako su savršeno napravljeni. Čini mi se da ih je primila tek u trenutku kad si i sam vidio da mi ih je predala. Sutra ujutro moći ćeš od nje saznati sve pojedinosti o tom lijepom pothvatu.
– Ta je tvoja seljanka dovitljiva žena, i moram je nagraditi. Ali reci mi zašto mi nisi htjeladati portret prije nego si se svukla? Mogu li i sam pogoditi razlog?
– Možeš.

– Učinila si to kako bih te mogao odmah postaviti u isti položaj u kakvom si naslikana.
– Pogodio si.
– Ta lijepa pomisao potječe od ljubavi, ali sad ti moraš pričekati da se i ja svučem.
Našavši se tako oboje u božanskom ruhu nedužnosti, postavili Mariju Magdalenu onako kako se vidjela na slici, i njoj se to svidjelo. Odgonetnuvši što se spremam učiniti, raširila je ruke, a ja joj rekoh neka pričeka jedan trenutak, jer da i ja u jednom omotu imam nešto što će joj zacijelo biti drago.
Tada iz svoga novčanika izvukoh malu navlaku od veoma tanke i providne kože, duljine osam palaca, i bez donjeg otvora, koja je poput kese na svom početku imala usku ružičastu vrpcu. Poklonih joj to, ona pogleda, nasmije se i kaza mi da sam se takvim navlakama zacijelo služio s njenom venecijanskom sestrom, te da je veoma radoznala.
– Sama ću ti je navući – kaza mi. – Nećeš mi vjerovati koliko sam zadovoljna. Reci mizašto se prošle noći nisi time poslužio? Čini mi se nemoguće da nisam ostala trudna. Nesretne li mene! Što ću učiniti za četiri-pet mjeseci kad primijetim da sam već drugi put trudna?
– Ljubavi moja, ne smijemo na to više misliti, jer ako je zlo već učinjeno, nema višelijeka. Međutim mogu ti kazati da se, po iskustvu i umovanju što se zasniva na poznatim zakonima prirode, možemo nadati da ono što smo sinoć učinili u pijanstvu naših čula neće imati posljedica od kojih strahujemo. Rečeno je i napisano da se žena nema čega bojati do jedne pojave koju, vjerujem, još nisi zapazila.
– Istina je to što kažeš.
– Stoga udaljimo od sebe taj strah koji nam ovog trenutka može biti samo koban.
– Potpuno si me umirio. Ali ne shvaćam zašto danas strahuješ od onoga čega se sinoćnisi bojao. Isto je i sa mnom.
– Događaji su, moj anđele, često opovrgli najučenije liječnike unatoč njihovu navodnomiskustvu. Priroda je učenija od njih; čuvajmo se da je ne izazivamo, a sebi oprostimo što smo je sinoć izazivali.
– Volim čuti kad tako mudro zboriš. U redu. Budimo oprezni. Evo, svojim sam ti rukamastavila pokrovac. To je gotovo isto; ali unatoč tankoći kože i njenoj prozirnosti, taj mali maskirani lik manje mi se sviđa. Čini mi se da taj omotač umanjuje njega ili mene, jedno ili drugo.
– I jedno i drugo, moj anđele, ali otklonimo ovog trenutka spekulativna mudrovanjazbog kojih možemo samo izgubiti na užitku.
– Uskoro ćemo to nadoknaditi u posve čistom obliku, a sad me pusti da uživam u svomrazumu, kome se nikada nisam usuđivala prepustiti uzde u razmatranju ovakve vrste. Ljubav je izumila ta mala odjelca, ali bilo je potrebno da se udruži s oprezom, a čini mi se da joj je ta veza mrska, jer ona pripada samo mračnoj politici.
– Na žalost, to je istina. Iznenađuješ me svojim umovanjem. Ali, draga moja, kasnijećemo filozofirati.
– Pričekaj još jedan časak, jer nikada nisam vidjela muškarca, a nikada nisam bila takoradoznala kao sada. Prije šest mjeseci kazala bih da je đavo izmislio ove kese, a danas mi se čini da izumilac nije bio baš takav đavo, jer da se time poslužio i onaj grbavi mudonja, ne bi me bio izložio tome da izgubim čast i život. Ali, molim te, reci mi kako to da onim bestidnim krojačima što prave ove kese dopuštaju da mirno žive, jer na kraju krajeva zacijelo su poznati i morali bi biti stoput izopćeni ili, ako su Židovi, kao što vjerujem da jesu, morali bi ih podvrći teškim globama i tjelesnim kaznama. Gle, onaj tko ti je to sašio nije ti uzeo dobru mjeru. Ovdje ti je preusko, ovdje preširoko, to je gotovo luk, stvoren je za povinuto tijelo. Kojeg li glupana koji ne poznaje svoj zanat! Ali šta to vidim!
– Tjeraš me u smijeh. To je tvoja krivica. Pipkaš i pipkaš. Evo što se moralo desiti. Tosam i predviđao.
– Zar nisi mogao pričekati još koji trenutak? I još sveudilj nastavljaš. To mi je krivo,dragi moj. No u pravu si. Oh, bože! Koje li štete!
– Oh! Nije to veliko zlo.
– Kako nije veliko zlo? Nesretne li mene! Mrtav je. Smiješ se?
– Pusti da se nasmijem, jer me tvoje uzbuđenje očarava. Začas ćeš vidjeti da ćečovječuljak uskrsnuti, i bit će tako pun života da više neće tako lako umrijeti.
– To je nevjerojatno.
Skinuh onu navlaku i stavih je u stranu, te joj pokazah drugu, koja joj se još više svidi, zato što joj se činilo da bolje pristaje mom uzrastu. Prasnula je u smijeh videći da mi je može sama navući. Marija Magdalena nije poznavala ta čuda prirode. Njen duh, usko skučen dok me nije upoznala, nije mogao proniknuti do istine. Tek što se proširio, a već je gibiva opruga što ju je u sebi imao prešla svom brzinom granice svoje naravi da bi zatim sve pošlo mnogo lakše.
Kazala mi je ako se navlaka probije za vrijeme posla, da će to svu opreznost učiniti izlišnom. Uvjerih je da je takva nezgoda teško moguća. Rekao sam joj da se te kesice proizvode u Engleskoj, da se kupuju odoka što se veličine tiče, a kazah joj i to odakle im ona koža. Nakon tih razgovora prepustismo se ljubavi, zatim snu, zatim ponovo ljubavi sve do časa kad sam se morao vratiti u svoj stan.
Spavao sam sve do podneva, odlučivši da ne pođem na doručak markizu de Prieu, ali sam mu to prije javio. Za sve vrijeme ručka njegova je ljubavnica pokazivala uvrijeđeno lice, ali se raznježila kad sam se dao nagovoriti da držim banku. Videći da igra za velik ulog, nisam joj to dopustio i pošto je dva-tri puta opomenuta, povukla se u svoju sobu. Međutim njen prijatelj je neprestano dobivao a ja gubio, kad je iz Ženeve stigao šutljivi vojvoda Rosburi, zajedno sa svojim guvernerom Schmitom i još dvojicom Engleza. Prišao je banci, ne kazavši mi ništa doli How do you do, Sir?23, i poče igrati, potaknuvši svoje prijatelje da se povedu za njim. Kad sam podijelio karte, videći da mi je banka pri kraju, poslah Leduca u svoju sobu da mi donese škrinjicu, iz koje izvukoh pet zamotuljaka od po stotinu lujdora. Markiz de Prie mi hladno kaza da će sa mnom sudjelovati popola, a ja ga podjednako hladno zamolih neka mi oprosti što ne mogu prihvatiti njegovu ponudu. I dalje je nastavio igrati protiv bankara ne uvrijedivši se zbog moga odbijanja, a kad sam položio karte da završim igru, on je dobivao blizu dvjesta lujdora, ali budući da je većina drugih gubila, a ponajviše jedan od one dvojice Engleza, ustanovih da sam dobio više od tisuću lujdora. Markiz me zamoli da ga sutradan ponudim čokoladom u svojoj sobi, a ja mu odgovorih da će mi to biti čast. Pošto sam Leduca otpravio kući sa škrinjicom, pođoh do one kolibe, prilično zadovoljan proteklim danom.
23. How do you do, Sir? Engleski pozdrav: Kako ste, gospodine?
Svog novog anđela zatekoh tužna, što se očitovalo na njegovu lijepom licu.
– Jedan mladi seljak – kaza mi – nećak moje domaćice, i vrlo pouzdan, prema onome štomi ona kaže, a koji poznaje jednu obraćenicu iz mog samostana, prije jedan sat stigao je iz Chamberyja i kazao joj da je od te iste obraćenice saznao da će prekosutra u cik zore dvije obraćenice otići ovamo po mene da me odvedu natrag u samostan. Evo, to je razlog mojoj tuzi i plaču.
– Pa trebalo je da ih pošalje tek za osam ili deset dana.
– Požurila je.
– Nesretni smo čak i u sreći. Odluči se. Pođimo zajedno u Rim.
– Ne. Dosta sam sreće proživjela. Pusti me da se vratim u svoj grob.
Nakon večere kazah seljanki da svog nećaka pošalje u Chambery s nalogom da krene i vrati se k njoj čim pođu one obraćenice; tako bi stigao do nas, ako bude brzo išao, barem dva sata prije njih. Svom anđelu obećah da ću s njom ostati sve dok one ne stignu. Tako sam joj ublažio tugu, ali sam je u ponoć napustio kako bih ujutro bio kod kuće, budući da sam markiza pozvao na doručak. Ovaj je došao sa svojom ljubavnicom i još dvjema damama u pratnji svojih prijatelja.
Uz čokoladu dadoh im sve čega sam se mogao dosjetiti, a što bi se moglo nazvati doručkom. Nakon toga naložih Leducu da zatvori moju sobu i da svima kaže da se ne osjećam dobro te da pišem u postelji, pa da nikoga ne mogu primiti. Rekao sam mu da ću napolju ostati čitav dan i noć, kao i čitav naredni dan. Napokon mu naredih da me čeka sve do povratka i da moju sobu ne napušta osim ako je to zaista prijeko potrebno. Otišao sam da ručam sa svojom ljubavi, odlučivši da je napustim samo pola sata prije dolaska onih obraćenica.
Kad me je ugledala i kad je saznala da ću je ostaviti tek pola sata prije dolaska čuvarica što će joj ih poslati glavarica samostana, uzdrhtala je od radosti. Odlučili smo da se lišimo ručka, ali da dobro večeramo i da zatim pođemo u postelju kako bismo ustali tek kad nam onaj mladić dođe najaviti dolazak dviju opatica. Odmah o tome obavijestismo seljanku, kojoj se taj plan učini divan.
Sati nam se nisu učinili dugi. Ljubavnicima nikada ne ponestane predmeta za razgovor zato što su oni sami u središtu onoga o čemu govore. Nakon fine večere provedosmo dvanaest sati u postelji naizmjenično spavajući i milujući se. Sutradan nakon ručka ponovo legosmo, a u četiri sata pope se ona seljanka kazavši nam da će u šest doći obraćenice. Tada se jedno od drugoga oprostismo što smo nježnije mogli, a ja posljednji oproštaj zapečatih svojom krvlju. Ako je to vidjela ona prva Marija Magdalena, zacijelo je vidjela i ova druga, i to ju je prestrašilo, ali sam je brzo umirio. Zamolih je neka mi pričuva pedeset lujdora, uvjeravajući da ću doći po njih u sobu za posjete u njenom samostanu prije negoli isteknu dvije godine, a doznala je i koji je razlog zbog kojeg mi ne može odbiti to zadovoljstvo. Posljednjih četvrt sata provela je roneći suze, a ja sam suzdržao svoje samo zato da joj ne uvećavam bol. Pošto sam seljanki obećao da ću je ponovo vidjeti sutradan uveče, vratio sam se kući, gdje sam spavao sve do praskozorja kad sam pošao na drum za Chambery. Četvrt milje od Aixa ugledah svog anđela koji je išao sporim koracima, kao i one dvije opatice koje me u božje ime zamoliše za milostinju. Dadoh im jedan lujdor i zaželjeh im sretan put. Marija Magdalena me nije ni pogledala.
Vraćajući se pođoh do seljanke, koja mi reče da je Marija Magdalena otišla u cik zore preporučivši joj samo to da mi kaže da će me čekati u sobi za posjete. Pošto sam njenom nećaku dao sav sitniš što sam ga imao, dadoh da mi na kola svežu svu prtljagu, i bio bih smjesta otišao samo da sam imao konje. Bio sam siguran da ću ih imati za dva sata. Pođoh do svratišta i popeh se do markiza da se oprostim. Nađoh njegovu ljubavnicu samu. Kazah joj da bih morao krenuti za dva sata, a ona mi odgovori da ne smijem otići i da ću joj učiniti veliko zadovoljstvo ako ostanem još dva dana. Kazah joj da me dira njena usrdnost, ali da me jedan važan posao sili da odem. Sveudilj mi govoreći da bih morao ostati, stala je pred veliko ogledalo i razvezala steznik kako bi ga bolje stegnula nakon što je popravila košulju. Izvodeći to, pokaza mi kugle stvorene da jalovim učine svaki otpor, ali ja se napravih kao da ih nisam vidio. Vidjeh da je ona već skovala plan, ali sam odlučio da ga izigram. Stavila je nogu na rub kanapea gdje sam sjedio i pod izlikom da iznad koljena stavlja podvezicu pokaza mi oblu nogu. Skočivši na drugu nogu, ukaza mi ljepote koje bi me ukrotile da nije naišao markiz. Predložio mi je partiju petnaestice uz sitan ulog, a dama htjede da ona i ja dijelimo popola. Stidio sam se da je odbijem. Sjela je pored mene. Kad nam dođoše reći da je jelo posluženo, ja ostavili igru izgubivši četrdeset lujdora. Gospođa mi kaza da mi ona duguje dvadeset. Za desertom Leduc mi najavi da su kola pred vratima. Ustadoh, ali gospođa me podsjeti da mi duguje dvadeset lujdora. Silom ih htjede isplatiti i pozva me da pođem s njom u njenu sobu.
Čim se nađosmo u toj odaji, ona mi ozbiljno kaza da ću je obeščastiti ako odem, jer sve društvo zna da me je zamolila da ostanem. Rekla mi je da ne vjeruje da bih je mogao prezreti, pa se povali na kanape i ponovo krenu u juriš, iznova vezujući preda mnom one svoje proklete podvezice. Ne mogavši poricati da vidim ono što je i ona sama uvidjela da vidim, sve to pohvalih, dodirnuh, poljubih, a ona se svali na mene i postade pomamna kad naiđe na nepobitni znak moje osjetljivosti. Priljubivši svoja usta na moja, obeća mi da će sutradan biti potpuno moja. Ne znajući više šta da učinim kako bih je se otarasio, pozvah se na njenu riječ i, upravo u trenutku kad je ulazio markiz, kazah joj da ću dati ispregnuti. Siđoh kao da ću se vratiti, i čuh je kako mi reče da će mi se odužiti. Ne odgovorih joj. Iziđoh iz svratišta, popeh se u kola i odoh.

XIV
Avignon - Vrelo Vaucluse - Lažna Astrodijeva i grbava djevojka - Gaetano Costa - Moj dolazak u Marseille
U Chamberyju sam se zaustavio tek toliko da promijenim konje, i nastavio put za Grenoble, gdje sam se nakanio zadržati osam dana. Međutim, kako sam u svratištu dobio lošu sobu, nisam uopće dao da mi se skida prtljag sa kola. Na pošti sam našao sva pisma što sam ih očekivao, među ostalim i pismo od gospođe d'Urfe, koja mi je poslala adresu nekog lorenskog oficira, po imenu baruna Valenglara, preporučivši mi ga kao čovjeka veoma učena, koji će me uvesti u sve odličnije kuće grada. Odmah sam otišao tom oficiru, koji se ponudio da mi bude pri ruci u svemu što je u njegovoj moći. Zamolio sam ga da mi nađe neko dobro prenoćište, jer je svratiste u kojem sam htio odsjesti veoma loše. Pošto je malo promislio, reče da bi me mogao smjestiti u jednoj prekrasnoj kući izvan grada, koja je upravo na prodaju. Uzeo sam u toj kući stan od tri sobe, i zamolio gospodina de Valenglara da ruča sa mnom. U prizemlju kuće ugledao sam tri ljepuškaste djevojke, kćeri pazikuće, koje mi se pokloniše. Gospodin Valenglar me poveo na koncert, govoreći mi da će me svima predstaviti, ali ga ja zamolih da me ne predstavlja nikome... Iz Grenobla sam otputovao u sedam sati ujutro, lađom, i zaspao sam na lađi, a probudiše me tek u Avignonu, gdje se smjestih u svratištu Svetom Omeru. Htio sam večerati u svojoj sobi usprkos svim onim čudesima što ih je Leduc nabrajao o nekoj ljepotici koja je jela za gostinskim stolom.
Sutradan mi dođe želja da siđem u blagovaonicu. Moj mi Španjolac reče da ona dražesna ljepotica sa svojim mužem stanuje u sobi pokraj naše. Dao mi je i plakat koji je najavljivao neku talijansku komediju što je prikazuje jedan dio pariške trupe, gdje će pjevati i plesati gospođica Astrodi. Povikao sam od iznenađenja. Zar dražesna Astrodijeva, čuvena zločinka, u Avignonu? Šta li će reći kad me vidi?
Za gostinskim stolom nađoh osamnaest ili dvadeset osoba, sve odreda ljude pristojne, a trpeza bijaše prepuna, tako da mi se činilo nemoguće da to stoji samo četrdeset sati po glavi. Ali ona lijepa tuđinka, koja je zaokupljala svu pažnju gostiju, i mene je svega zaokupila. Strankinja, veoma mlada, savršena ljepotica, uopće nije govorila, gledala je samo u svoj tanjur, i kako je onda nekoga od gostiju mogla ostaviti ravnodušnim? Kad bi joj se tkogod obratio, odgovarala je samo s da i ne i svojim bi krupnim plavim očima letimice osmotrila lice onoga tko joj se obraćao. Muž joj je sjedio na drugom kraju stola, govorio je o svemu i svačemu i tome se sam smijao. Bijaše prilično mlad, neugledne pojave, sladokusac, bubuljičav, a učtivost mu bijaše kao u kakvog sluge. Siguran da takav čovjek nije naučen odbijati, poslah mu čašu šampanjca, a on je iskapi u moje zdravlje. Upitah ga mogu li se usuditi da to ponudim i gospođi, a on, prasnuvši u smijeh, kaza neka se njoj obratim. Ona mi kimne i reče da nikada ne pije. Nakon ručka vratila se u svoju sobu, a muž pođe za njom.
Neki stranac, koji se kao i ja prvi put našao ondje, upita tko je ta žena, a neki čovjek odjeven u crno kaza da njenog muža nazivaju vitezom Stuardom, da dolazi iz Lyona, da ide u Marseille i da je već osam dana u Avignonu, bez slugu i s vrlo malo prtljage.
Budući da sam se namjeravao zadržati u Avignonu samo toliko da pogledam Vaucluse i čuveno vrelo što ga nazivaju slapom, nisam ponio pisma. Svaki Talijan koji je pročitao i zavolio Petrarku mora biti radoznao da vidi mjesto gdje se taj velikan zaljubio u Lauru de Saade.[39]
[39] Još nije konačno utvrđeno je li Laura zaista bila Laura de Noves (1308–1348), kćerka Audibertova, koja se 1325. udala za Huga de Saadea. Prema predaji, Petrarca ju je vidio 1327. u Crkvi sv. Klare u Avignonu, odakle je otišao 1337. da bi se nastanio u Vaucluseu.
Otišao sam u komediju, gdje sam vidio legatovog namjesnika Salviatija, ni zgodne ni ružne imućne žene, i neku jadnu komičnu operu, u kojoj nisam primijetio ni Astrodijevu ni bilo kojeg od glumaca pariške Talijanske komedije.
– Ta gdje je Astrodijeva? – kazah potkraj predstave nekom čovjeku što se ondje našao.Nisam je vidio.
– Oprostite, ali ona je pjevala i plesala.
– Zaboga, pa ja je poznajem, i ako je više ne mogu prepoznati, tada to više nije ona.
Otišao sam, a deset minuta kasnije priđe mi onaj isti čovjek i zamoli me da se vratim i dođem u garderobu gospođice Astrodi, koja me je prepoznala. Pođoh onamo i vidjeh neku ružnu djevojku koja pritrči da me zagrli. Oslovila me mojim imenom, a mogao sam se zakleti da je nikada nisam vidio, no ona mi nije dala da dođem do riječi. U muškarcu koji se tamo nalazio prepoznah oca lijepe Astrodijeve, koju je poznavao čitav Pariz. Ona bijaše uzrokom smrti grofa d'Egmonta, jednog od najdičnijih plemića na dvoru Ljudevita XV. Zato pomislih da bi joj ta rugoba mogla biti sestra, te sjedoh na ponuđenu stolicu i čestitah joj na njenoj nadarenosti. Ona me zamoli za dopuštenje da sa sebe skine kazališno ruho, pa to učini čavrljajući, smijući se i razotkrivajući se velikodušnošću koju možda ne bi imala kad bi ono što je pokazivala bilo dostojno gledanja. Bio sam još tako pun doživljaja da bi me teško mogla dovesti u iskušenje čak i kad bi bila zgodna, no bila je mršava, crna i gotovo odbojna. Smijao sam se pouzdanju što ga je imala u svoje bijedne čari. Zacijelo je pretpostavljala da imam đavolski apetit; ali djevojke te vrsti u raskalašenosti veoma često nalaze ono čemu se ne mogu nadati od profinjenosti. Molila me i preklinjala da pođem s njom na večeru, ali ja to na kraju osorno odbih. Tada me zamoli da uzmem od nje četiri ulaznice za sutrašnju predstavu koja bijaše namijenjena u njenu korist. Odahnuo sam. Radilo se o četiri tričave škude. Ponovo uzeh šesnaest ulaznica, i činilo mi se da će umrijeti od zahvalnosti kad sam joj dao dva lujdora. Vratih se u svratiste gdje sam veoma dobro večerao u svojoj sobi.
Leduc, spremivši me u postelju, ispriča mi da je prije večere svratištar posjetio lijepu strankinju, i to u muževu prisustvu, te da joj je jasno dao na znanje da svakako želi svoj novac do sutradan ujutro, jer inače za stolom neće za sebe naći pribor za jelo. Osim toga im je kazao da neće iznijeti svoje prnje iz krčme.
– Tko ti je to rekao?
– Sam sam čuo dok sam se ovdje nalazio. Ove dvije sobe razdvojene su tankompregradom od dasaka. Siguran sam da bi oni čuli sve što govorimo da su ovog časa unutra.
– Gdje su?
– Za stolom, gdje jedu i za sutra, ali dama plače. Baš ste sretni.
– Šuti, ne želim se u to miješati. To je zamka. Žena na svom mjestu radije bi umrla odgladi, ali ne bi pošla pred svima plakati.
– Ah! Kad biste samo znali kako je lijepa kad plače! Ja sam siromašan momak, ali nekame vrag nosi ako joj ne bih dao dva lujdora, samo ako bi ih htjela valjano zaraditi.
– Pođi joj ponuditi.
Trenutak kasnije, onaj gospodin i gospođa uđoše i zatvoriše se u svojoj sobi, te začuh plač dame i glas muškarčev koji joj je uzbuđeno govorio na nekom narječju koje nisam razumio. Bijaše to valonski dijalekt što se govori u kraju oko Liegea. Leduca poslah na spavanje naloživši mu neka kaže krčmaru da za sutra svakako želim drugu sobu, jer pregradu bijaše lako provaliti pa bi se taj nesretni par lako mogao upustiti u krađu. Plač i muževe besjede prestadoše u ponoć.
Sutradan sam se brijao kad mi Leduc kaza da vitez Stuard želi sa mnom razgovarati.
– Reci mu da ne poznam nikakvog Stuarda.
Čas kasnije vratio se i rekao mi da je onaj, čuvši moj odgovor, pogledao u grede na stropu i zatoptao nogama po tlu. Vratio se u svoju sobu, odakle je izišao trenutak kasnije, s mačem o pasu, i sišao dolje.
– Idem vidjeti – dodao je – jesu li vaši pištolji napunjeni.
Moj sluga tjerao me u smijeh, ali iz iskustva znam da očajnik često svašta počini. Ponovo mu naložih da krčmara zamoli za neku drugu sobu, a on mi sam dođe reći da mi je može dati tek sutra.
– Onda smjesta odlazim od vas da se nastanim negdje drugdje, gdje neću morati trpjeticijele noći onaj plač. Da li vi to čujete? Zar je to zabavno? Ta će se žena ubiti, a tome ste razlog upravo vi.
– Zar ja? Od njenog muža sam samo zatražio svoj novac.
– Evo, poslušajte, siguran sam da u svom narječju kaže da ste vi čudovište.
– Neka kaže što hoće, samo neka mi plati.
– Vi ste ih osudili na to da umru od gladi. Koliko su vam dužni?
– Pedeset franaka, jer sam mu još i posudio šest.
– I nije li vas stid nadizati toliku buku zbog te tričarije? Evo vam novac. Smjesta impođite reći da vam je plaćeno te da će jesti za stolom, ali im nemojte kazati da sam vam ja platio.
Brzo je izišao s novcem i čuh ga kako im kaže da mu je plaćeno, ali da nikada neće saznati tko je to učinio, te da mogu sići na ručak i večeru, dakako ako mu ubuduće budu platili za svaki dan posebno. Tek što je to rekao, ponovo se vratio u moju sobu, ali ga ja istjerah napolje nazvavši ga životinjom, jer im je omogućio da pogode istinu.
Leduc se glupavo zblenuo.
– Šta ti je, glupane?
– Zgodno je to. Učim. Postat ću pisac. Vi ste to zaista vješto izveli.
– Ti si glupan. Prošetat ću pješice; ali pazi da nipošto ne iziđeš iz ove sobe.
– Dobro.
Tek što sam izišao, kadli mi priđe onaj vitez i poče mi zahvaljivati. Odgovorih mu da ne znam zašto mi zahvaljuje, pa me je ostavio. Našavši se na obali Rhone, zabavljao sam se razgledavajući stari most i rijeku za koju geografi kažu da je najbrža u Evropi. U vrijeme ručka vratih se u svratiste gdje mi krčmar, znajući da plaćam šest franaka bez vina, dade spremiti izvrsnu hranu. Tamo sam pio samo najodličnije bijelo vino ermitage.[40] Zamolih ga neka mi nađe za sutra nekog dobrog vodiča, budući da sam želio pogledati Vaucluse i vrelo. Obukoh se da pođem na predstavu u korist male Astrodijeve.
[40] Ermitage, čuveno vino iz Taina u departmanu Drome.
Nađoh je na vratima kazališta, dadoh joj onih šesnaest ulaznica i sjedoh pored lože legatova namjesnika Salviatija, koji stiže s brojnom pratnjom dama i muškaraca punih odlikovanja. Otac Astrodijeve dođe iza mene i reče mi na uho da me njegova kći moli da kažem kako je ona upravo ona slavna glumica koju sam upoznao u Parizu. Ja mu odgovorih, također na uho, da se neću izlagati nekom opovrgavanju. Nevjerojatna je lakoća kojom nitkov čestitog čovjeka poziva na učešće u nitkovluku, ali on vjeruje da mu time iskazuje čast.
Kad je završio prvi čin, dvadeset slugu u monsinjorovoj livreji podijeli sladoled posjetiocima u prvim ložama. Mislio sam da mi je dužnost da odbijem. Gizdavo mi priđe neki mladić lijep poput Amora i zapita me zašto nisam prihvatio sladoled.
– Zato što nemam čast da me itko poznaje, i neću da itko može kazati da je meni,neznanome, učinio milost.
– Stanujete li vi, gospodine, u svratištu K svetom Omeru?
– Jest, gospodine. Zaustavio sam se ovdje samo zato da riđim Vaucluse, a sutra ću imatito zadovoljstvo ako uzmognem naći nekog vodiča.
– Ja ću vam osobno pri tome poslužiti, ako mi hoćete ukazati tu čast. Ja sam Dolci, sinkapetana straže legatova namjesnika.
– Veoma sam dirnut čašću što imate dobrotu da mi je ukažete te ću svoj odlazakodgoditi sve dok vi ne stignete.
– Vidjet ćete me u sedam sati.

Iznenadih se plemenitoj neprisiljenosti tog Adonisa, kojeg bi čovjek lako mogao smatrati i djevojkom. Smijao sam se navodnoj Astrodijevoj, koja bijaše podjednako slaba glumica kao što bijaše ružna. Za vrijeme čitavog komada nije ni časa skidala svoje blijede oči s mog tamnog lica. Dok je pjevala, gledala je u me smijući se i dajući mi sitne znakove dosluha po kojima me zacijelo zapazilo sve plemstvo, koje je zasigurno oplakivalo moj neukus. Svojim glasom i očima prilično mi se svidjela neka visoka i grbava mlada djevojka, no ta bijaše grbava u tolikoj mjeri da nikada takve nisam vidio, jer mada je imala goleme grbe i sprijeda i straga, rastom bijaše veoma visoka, tako da nije imala rahitis, od čega je zacijelo ostala grbava, sigurno bi bila visoka šest stopa. Osim toga, zamišljao sam da zacijelo ima duha kao i svi grbavci.
Nakon predstave ta se djevojka, zajedno s mojom miljenicom Astrodijevom, nađe pred vratima kazališta. Ova je zahvaljivala dok je grbavka dijelila ulaznice za predstavu što je, tri dana kasnije, imala biti održana u njenu korist.
Pošto sam primio zahvalu od Astrodijeve, začuh onu grbavu kako mi nasmijanih usta, koja su joj dosezala od uha do uha, pokazujući barem dvadeset četiri veoma lijepa zuba, kaže kako se nada da ću svojim prisustvom počastiti i njenu predstavu.
– Samo ako prekosutra ne odem – odgovorih joj. Astrodijeva se poče smijati i, uprisustvu dama što su ondje čekale kola, povika da ću ostati jer da me ona neće pustiti da odem.
– Daj mu šesnaest ulaznica – rekla je prijateljici. Ova mi ih dade, a budući da sam sestidio odbiti, pružih joj dva lujdora.
– Prekosutra – kaza mi Astrodijeva – doći ćemo k vama na večeru, pod uvjetom dabudete sami, jer se želimo napiti.
Vrativši se kući, u mašti mi se ta terevenka učini tako komičnom da sam odlučio ostati.
Sam sam bio za stolom u svojoj sobi kad vitez i njegova žena uđoše u svoju, i nisam čuo ni plač ni razgovor, ali sam se jako iznenadio kad sam u osvit zore pred sobom ugledao gospodina Stuarda, koji mi kaza da je čuo da idem posjetiti Vaucluse posve sam u kolima za četiri osobe, pa me došao zamoliti ne bih li mu dopustio da mi on i njegova žena prave društvo, jer ona veoma želi da vidi onaj slap. Odgovorih mu da će mi učiniti čast, a on smjesta otrči da se dotjera.
Leduc, koji me upravo češljao, zamoli za dopuštenje da pođe na konju, rekavši da je bio dobar prorok. Bijaše očito da će gospođa Stuard biti moja, a ta pustolovina ne bijaše mi neugodna, jer mi je u potpunosti odgovarala. Dođe krčmar s nekim vodičem, a ja ga otpustih davši mu šest franaka. Dolci stiže lijep poput anđela, dama je bila spremna zajedno sa svojim gospodinom, kola bijahu spremna, puna dobre hrane i još boljeg pića, pa mi pođosmo, gospođa i Dolci odostraga, a Stuard i ja sprijeda.
Bio sam uvjeren da će se na tom putu ona mlada žena razgaliti i da će njene tuge nestati, ali ne desi se ni jedno ni drugo. Na sve što sam joj govorio dobivao sam kratke odgovore, koje mi nije mogla uskratiti budući da nije bila seljanka. Jadni Dolci, koji je imao duha, bio je sav zdvojan. Ispravno rasuđujući, povjerovao je da je on uzrokom tuge svoje suputnice, ali ja ga brzo razuvjerih rekavši mu da nisam znao da ću imati čast da budem na usluzi toj lijepoj dami kad mi je ponudio svoje društvo, a kad sam to saznao u šest sati ujutro, poveselio sam se što mu slučaj daje tako dražesnu susjetku. Dok sam to govorio, dama se nije ni pomakla, već je šuteći promatrala zrak i zemlju slijeva i zdesna.
Nakon mog objašnjenja Dolci se ugodnije osjećao, pa joj se obratio nastojeći otvoriti brane njene duše ne bi li ipak progovorila. Ali sve bijaše uzalud. Dugo je s mužem razglabao o stotinu stvari, što je redovito započinjalo beznačajnim primjedbama, a završavalo razgovorom o onoj gospođi, ali lijepa se usta ni jednom ne pomakoše.
Ljepota njenog lica bijaše savršena. Njene modre oči imale su divan oblik, bjelina joj bijaše besprijekorna, rumenilo živo, ruke joj bijahu veoma lijepe, prsti obli i nježni, po stasu se vidjelo da zacijelo ima krasne grudi, a po svijetlo-kestenjastoj boji kose naslućivao sam i sve one krasote koje se nisu vidjele. Unatoč svoj toj ljepoti, uzdišući sam razmišljao o tome kako ta žena, onom svojom tugom, zaista može nadahnuti muškarca ljubavlju, no to ne može biti trajno.
U Ile-sur-Sorgue sam stigao s čvrstom odlukom da se nigdje više ne nađem s njom, jer je jadna žena mogla biti i luda, ili pak na rubu očajanja što mora živjeti s čovjekom kojeg ne može podnijeti. Žalio sam je, ali joj nisam mogao oprostiti što je, ako je imala poštenja i obrazovanja, pristala da se nađe u mojoj kočiji, znajući da će mi svojom tugom pokvariti sav užitak.
Što se pak tiče onog samozvanog Stuarda koji bijaše s njom, bilo kao muž ili kao ljubavnik, nisam se morao mnogo dovijati da ga prozrem. Bijaše mlad, ni dobra ni loša izgleda, njegova ličnost nije ništa nagoviještala, a po govoru se vidjelo da je neznalica i glupan. Zašto je taj odrpanac, bez prebite pare i bez nadarenosti, povlačio Evropom tu ljepoticu koja, budući da nije bila ljubazna, nije mogla proživjeti drugačije doli grabeći iz kese budala? Njemu je možda bilo poznato da je svijet prepun budala, no iskustvo ga je moralo podučiti da na njih ne može računati. Taj čovjek dostojan prezira zasluživao je utoliko veći prezir što nije znao da je takav.
Stigavši u Vaucluse, potpuno sam se prepustio Dolciju, koji je tamo bio stotinu puta i koji je volio Petrarku. Kola smo ostavili u Aptu i pošli do čuvenog vrela koje toga dana bijaše veoma posjećeno. Sama je priroda izgradila prostranu spilju gdje ono izvire. Nalazi se u podnožju stijene, uspravne poput zida, što je visoka preko stotinu stopa, a isto toliko široka. Uostalom, pod lukom što se nadvio nad njenim ulazom, spilja je samo upola toliko visoka, i upravo tamo izvire vrelo tako obilno vodom da zaslužuje ime rječice. To je Sorgue, koja utječe u Rhonu kod Avignona. Na svijetu nema čišće vode od tog vrela, jer u toku tolikih stoljeća stijene po kojima ona teče nisu od nje nimalo potamnjele. Oni što se zgroze te vode zato što izgleda crna, ne misle na to da ona izgleda takva zbog same spilje, u kojoj vlada potpun mrak.
Chiare, fresche, e dolci acque
Ove le belle membra
Pose colei che sola a me par donna.24
24. Bistre, svježe i blage vode, Gdje je lijepe udove, Uronila ona koja mi jedina izgleda kao žena. (Petrarca: Rime: Il Canzoniere.).
Htjedoh se popeti na vrh stijene, gdje bijaše Petrarkina kuća, čije sam ostatke razgledao roneći suze, kao što ih je ronio i Leo Alatius[41] videći Homerov grob. Isto sam tako plakao i šesnaest godina kasnije u Arqui gdje je Petrarca umro i gdje i dan-danas postoji kuća u kojoj je stanovao. Neobična je sličnost tih dvaju mjesta, jer iz sobe u Arqui gdje je Petrarca pisao vidi se vrh stijene koja je slična onoj što sam je ovdje vidio, a Dolci mi kaza da je tamo prebivala Madonna Laura.
[41] Leo Alatius (Allacci, 1586–1669), helenist i liječnik, profesor i bibliotekar u Rimu, politički pisac. Rodom je bio s Iliosa, koji je navodno i Homerova postojbina. Autor je knjige De Patria Homeri (O Homerovoj domovini, Lyon, 1640).
– Pođimo onamo – rekoh mu – nije daleko.
Kojeg li zadovoljstva kad vidjeh još sačuvane tragove kuće te žene koju je zaljubljeni Petrarca ovjekovječio ovim stihom koji je već sam po sebi dovoljan da raznježi i mramorna srca:
Morte bella parea nel suo bel viso25
25. Smrt je izgledala lijepa na njenom lijepom licu. Petrarca: Rime, I Trionfi: Trionfo della Morte, I.
Ispruženih ruku bacih se na te ruševine, ljubeći ih i zalijevajući svojim suzama, zamolivši za oproštenje gospođu Stuard što sam ispustio njenu ruku kako bih ukazao počast moćima žene koju je ljubio najdublji um što ga je priroda mogla stvoriti. Kazao sam um, jer tijelo, unatoč onome što se govori, ne bijaše u to umiješano.
– Gospođo – rekoh toj ženi koja je začuđeno uprla u me oči – prije četiristo pedeset godina na tom mjestu gdje ste vi sada šetala je Laura de Saade, koja možda nije bila tako lijepa kao što ste vi, ali ona bijaše vesela, uljudna, blaga, nasmijana i mudra. Neka vas ovaj isti zrak što ga ovog časa udišete, a koji je i ona udisala, učini istom kao što bijaše i ona, pa ćete ljubavnim plamom nadahnjivati one koji vam se budu približili. Ugledat ćete svijet pred svojim nogama, i neće na njemu biti smrtnika koji bi se usudio da vas i najmanje rastuži. Veselje, gospođo, povlastica je sretnih, a žalost je grozna slika duhova što su osuđeni na vječne muke. Budite dakle radosni i na taj način zaslužite dar ljepote.
Moj zanos ganu Dolcija, i on mi se baci oko vrata. Stuard se nasmija, a gospođa, koja me možda smatrala ludim, ne dade nikakva znaka života. Ponovo me uhvatila pod ruku i polako se vratismo do Petrarkine kuće, gdje sam četvrt sata urezivao svoje ime. E sciolsi il voto26 Otud odosmo na ručak.
26. I ispunih zavjet.
Dolci je prema toj neobičnoj ženi bio još pažljiviji od mene. Stuard je samo jeo i pio, prezirući vodu Sorgue, koja je prema njegovim riječima mogla samo pokvariti ermitaško vino. Možda drugačije ne bi prosudio niti sam Petrarca. Ispraznismo osam boca, a ipak nam od toga razum nije stradao, ali dama bijaše i u tom umjerena. Vrativši se u Avignon, poklonismo joj se pred vratima njene sobe, ne prihvativši ponudu glupavog Stuarda, koji nas htjede pozvati da sjednemo. Posljednji sat toga dana provedoh s Dolcijem uz obalu Rhone. Govoreći o toj neobičnoj ženi, taj mladić dade pravi sud i pogodi bit stvari.
– To je drolja – reče mi – veoma tašta zbog svojih čari, koja je otišla iz svog kraja zato štose odviše rano prestala štedjeti, pa se više nitko nije na nju obazirao. Uvjerena da će se domoći sreće posvuda gdje je budu smatrali novom, otišla je s onim varalicom, i navukla je na sebe masku tuge, vjerujući da je to jedini način da se u nju ludo zaljubi netko tko bi je uporno htio osvojiti. Nije ga još našla. To zacijelo mora biti neki bogataš kojega će ona upropastiti. Možda je bacila oko na vas.
Muškarci koji u Dolcijevim godinama tako rasuđuju postaju veliki majstori. Napustih ga, lijepo mu zahvalivši, i bje mi veoma milo što sam ga upoznao.
Uputivši se svojoj sobi, pred njenim vratima ugledah nekog muškarca pristojna izgleda i poodmaklih godina, koji me pozdravi, oslovivši me po imenu, i dostojanstveno me upita da li mi se Vaucluse čini dostojnim moje radoznalosti. S velikim zadovoljstvom prepoznah markiza Grimaldija, Đenovežanina, produhovljena čovjeka, ljubazna i bogata, koji je gotovo stalno živio u Veneciji, jer je tamo slobodnije negoli u svojoj postojbini uživao u životnim radostima. Budući da je moj odgovor zahtijevao dulji razgovor, uđoh, zahvalivši mu na tome što mi je ukazao čast da me se sjeti. Tek što završismo razgovor koji se odnosio na vrelo, zapitao me jesam li bio zadovoljan lijepim društvom. Ja mu odgovorih da sam bio veoma zadovoljan. Primijetivši moju suzdržljivost, nakanio ju je raspršiti govoreći mi ovako:
– Mi u Genovi imamo veoma lijepih žena, ali nijedna nije takva da bi se mogla mjeriti sovom što je danas bila s vama. Sinoć me je zapanjila za stolom. Ponudio sam joj ruku da joj pomognem na stepenicama, i kazao sam joj neka mi samo reče ako me smatra sposobnim da joj odagnam tugu. Znajte da mi je poznato da ona nema novaca. Njen mi je muž zahvalio na ponudi, a ja im poželjeh laku noć. Prije jedan sat, doprativši je do sobe, vi ste je ostavili, a ja tada uzeh sebi slobodu da je posjetim. Primila me je lijepo mi se naklonivši, a njen muž me zamoli da joj pravim društvo dok se on ne vrati. Nije se nećkala da sa mnom sjedne na divan. Htjedoh je uzeti za ruku, ali ona je izvuče. Tada joj u nekoliko riječi kazah da me se dojmila njena ljepota i da joj stojim na usluzi ako joj treba stotina lujdora, samo ako prestane biti ozbiljna i poprimi radostan izgled, kako bi ohrabrila prijateljske osjećaje kojima me bijaše nadahnula. Ona mi je odgovorila samo jednim pokretom glave koji je pokazivao zahvalnost, ali u isto vrijeme i potpuno odbijanje moje ponude. Kazah joj da sutra odlazim, a ona mi nije odgovorila. Opet sam je uhvatio za ruku, a ona je opet prezrivo povuče. Tada ustadoh, zamolih je za oproštenje i ostavih je. To se desilo prije pola sata. Nisam u nju zaljubljen, jer vidite da se tome smijem, ali čudi me takvo njeno ponašanje upravo zbog nužde u kojoj se nalazi. Možda ste joj vi danas ponudili toliko da može mirne duše prezreti moju ponudu. U tom je slučaju razumijem, inače je to pojava koju sebi ne bih umio razjasniti. Mogu li vas iskreno zamoliti da mi kažete jeste li bili sretniji od mene?
Očaran plemenitom iskrenošću te dične osobe, uzvratih mu istom mjerom. Rekoh mu baš sve, i na kraju se počesmo smijati. Obećah mu da ću doći u Genovu da ga izvijestim o onome što bi se moglo desiti u ona dva dana koliko sam još namjeravao ostati nakon njegova odlaska. On mi srdačno zahvali. Pozvao me da siđem s njim na večeru kako bismo promatrali držanje one lažne svetice. Kazao sam mu da neće sići budući da je veoma dobro ručala, ali on se nasmija i reče da bi se okladio da će sići, i bio je u pravu. Po tom sam vidio da je uloga što ju je odigrala za stolom naručena. Pored nje su posjeli nekog grofa Bussija koji je netom stigao, mladog, drskog, zgodnog, taštog, čiji izgled nije mogao varati. Evo tog lijepog prizora kome i mi bijasmo nazočni.
Taj grof, po svojoj ćudi šaljivčina, s lijepim spolom bijaše podjednako lakrdijaš kao što bijaše poduzetan i drzovit. Kako je namjeravao otići u ponoć, stade je, ne gubeći nijednog trenutka, na stotinu svakojakih načina tetošiti i salijetati. Ali obraćao se nijemom kipu, pa je govorio sam i smijao se, a nije mu ni na pamet padalo da mu se ona izruguje.
Promatrao sam Grimaldija, koji je kao i ja jedva suzdržavao smijeh. Mladi je pokvarenjak i dalje luckasto navaljivao, davao joj je da jede bolje komade koje bi sam prvo kušao, stavljao bi joj ih u usta, a ona je, sva crvena od bijesa, odbijala, dok joj je on mijenjao tanjure kipteći od ljutine što se ona nije udostojala da mu uputi ni jedan jedini pogled. Videći da tamo nitko nije spreman da stupi u obranu te tvrđave, nije se zbunio, već se nasmijao i prešao u napad. Silom je uhvati za ruku i poljubi je. Ona je pak silom htjede izvuče te ustade, a on, sveudilj se smijući, uhvati je oko struka. Ali u tom trenutku ustade njen muž, uze je za ruku i s njom izađe iz prostorije. Napadač, pomalo zbunjen, pratio ju je pogledom, zatim ponovo sjedne za stol, smijući se sasvim sam, dok je čitavo društvo i dalje šutjelo. Okrenuo se pitajući svog slugu da li mu je gore mač. Ovaj mu odgovori da nije. Nekog velečasnog, svog susjeda, upitao je tko je onaj čovjek koji je otišao s damom, a on mu odgovori da joj je to muž. On se tada nasmija i reče da se muževi nikada ne biju.
– Ali – dodao je – poći ću da mu se ispričam.
Na to je ustao i otišao gore, a čitav stol poče govoriti o prizoru što se netom odigrao. Minutu kasnije sišao je ljut na muža koji mu je pred nosom zalupio vratima i rekao da može poći u bordel. Rekavši da mu je krivo što ne može okončati tu stvar, naručio je šampanjac, ponudio je sve prisutne, ali nitko ne htjede okusiti, pa je pio sam, a ostatak je dao svome sluzi i otišao.
Prateći me do sobe, gospodin Grimaldi me upita kakav je dojam na mene ostavio onaj prizor. Ja mu odgovorih da bih ostao miran čak i da joj je podigao suknju.
– Ja također – rekao je on – ali ne bih da je prihvatila moju kesu. Zanima me kako će seona odavde izvući.
Ponovo mu obećah da ću ga o tome obavijestiti u Genovi. Nije htio da ga ispratim i otišao je u cik zore.
Sutradan ujutro primio sam pisamce od Astrodijeve, koja me je pitala da li očekujem nju i njenu prijateljicu na večeru, a ja odgovorih potvrdno. Dadoh pozvati gazdu i nasamo mu kazah da u sobi želim ukusnu večeru za tri osobe i dobra vina. Pošto mi je odgovorio da ću biti uslužen, reče mi da je upravo nadigao viku u sobi viteza Stuarda, zato što mu nije imao čime platiti kako su se dogovorili, pa se prema tome spremao da ih smjesta izbaci napolje, unatoč tome što se gospođa nalazila u postelji gušeći se u grčevima.
– Ali to mi – reče – ništa ne plaća, a sinoćnji prizor škodi ugledu moje kuće.
– Pođite joj odmah reći da će ubuduće, zajedno s mužem, i ujutro i uveče, jesti u svojojsobi, a da ću ja plaćati sve dok budem ovdje.
– Znate da se u sobama plaća dvostruko.
– Znam.
– U redu. Idem.
Zgrozio sam se na pomisao da bi ta lijepa žena mogla biti istjerana, ali krčmari nisu udvorni. Trenutak kasnije Stuard mi dođe zahvaliti i zamoli me da svratim u njegovu sobu kako bih nagovorio njegovu ženu da se drugačije ponaša.
– Ona mi neće odgovoriti, a poznato vam je kako je to neugodno.
– Dođite, ona zna šta ste upravo učinili pa će progovoriti, jer, napokon, osjećaj...
– Šta mi vi tu govorite o osjećaju, i to nakon onoga što sam sinoć vidio?
– Onaj je gospodin otišao u ponoć, i dobro je učinio, jer bih ga inače jutros ubio.

– Tjerate me u smijeh. Još sinoć ste mu trebali u lice baciti svoj tanjur.
Ipak sam pošao s njim. Vidjeh je u postelji, okrenutu leđima, pokrivenu do vrata, i začuh jecanje. Razborito sam je oslovio, ali, kao i uvijek, ona mi ne odgovori. Njen muž htjede otići, ali ja mu rekoh da i ja odlazim, jer za nju nitko ne može ništa učiniti, te da to i njemu mora biti jasno, pogotovo nakon što je odbila onih stotinu lujdora od markiza Grimaldija, koji joj je samo htio poljubiti ruku i vidjeti je nasmijanu.
– Stotinu lujdora! Prokletstvo, kojeg li vladanja! Odmah bismo otišli u Liege gdje nam jekuća. Princeze daju da im badava ljube ruku, pa čak i glavarice samostana. Stotina lujdora! Prokletstvo, kojeg li vladanja!
Pobuđivao je u meni volju da se nasmijem, psovao je, grmio, a ja se spremao da odem, kadli nesretnicu spopadoše pravi ili hinjeni grčevi. Pokazala je to rukom koju je ispružila oborivši bocu vode što se nalazila na noćnom ormariću. Stuard pritrči, zadrži joj ruku; ona zadrhti, izvuče drugu ruku, nape se, okrenu se zaklopljenih očiju, postepeno se isprsi, a grčevi što su joj zahvatili bedra i noge tako pomakoše pokrivač da sam ugledao ono čemu se čitavog života nisam umio oduprijeti. Onaj kukavac pođe po vodu i ostavi me kao nepomična gledaoca te žene što bijaše kao mrtva u stavu koji ne bi mogao biti zavodljiviji čak i da ga je izmislilo samo sladostrašće. Osjetih se kao uhvaćen u mrežu ali sačuvah bistru pamet. Bio sam siguran da je to samo igra koju je ta gorda glupača iskoristila kako bi mi omogućila da učinim sve što sam htio, te da kasnije uživa u tome da sve to opovrgne. Čak i kad bih morao od muke svisnuti, odlučih da je izigram. Uzeh pokrivač i prebacih ga preko nje. To bijaše odviše. Na tminu sam osudio njene blistave čari koje je aždaja htjela iskoristiti samo zato da me ponizi.
Stuard se vrati držeći u ruci bocu vode, pođe da joj nakvasi sljepoočice i obrativši joj se na onom svom narječju zavuče ruke ispod pokrivača da joj ispravi kičmu. Ona se napravi kao da ništa ne osjeća, četvrt sata kasnije otresoh se čari i, da povratim ravnotežu ostavih ih ondje i odoh na šetnju pored Rhône.
Šetao sam krupnim koracima, ljut na sama sebe, jer me je nevaljalka zaista opčinila. Uviđao sam da se moj sumanuti razum može oporaviti jedino tako da bilo milom bilo silom uživam u onome što sam vidio. Zaključio sam da je moram kupiti ne pažnjom već pomoću novca, i da pored toga moram otrpjeti sve njeno pretvaranje. Bilo mi je krivo što sam se ustručavao da je uzmem, čak i da me je njen muž uhvatio na djelu. Bio bih zadovoljan, i imao bih puno pravo da je prezrem, pa da joj to i stavim do znanja. Unatoč svojoj smetenosti vidjeh da još ima vremena, i odlučih da kažem mužu da ću mu dati dvadeset pet lujdora ako mi omogući jedan novi sastanak kako bih okončao tu stvar.
S tom pomišlju vratih se kući i sam odoh na ručak, a nisam ni otišao pogledati kako joj je. Leduc mi kaza da je i ona ručala u svojoj sobi i da je gazda kazao da više neće silaziti za stol. Meni je to već bilo poznato.
U predvečerje se ponovo vratih kući. Astrodijevu i Lepijevu – bijaše to ime one grbave – nisam morao dugo čekati. Kad pred sobom ugledah ona dva lika, osjetih neku vrst preneraženosti. Činilo mi se nemoguće da će se desiti ono za što sam međutim i sam znao da se mora desiti. Astrodijeva, koja bijaše ružna, a ona je to i znala, bijaše sigurna da će pretjeranom raskalašenošću nadomjestiti svoje nedostatke. Lepijeva, prava pravcata grbavka, ali puna nadarenosti i duha u svom zanatu, bijaše sigurna da će želje pobuditi svojim lijepim očima i zubima, koji su joj iz usta izvirivali kanda samo zato da pokažu svoju ljepotu. Astrodijeva mi odmah dadne firentiski poljubac[42] koji sam, htio – nehtio, morao progutati; plaha Lepijeva pruži mi ono što je imala mjesto obraza, a ja se napravih da sam je poljubio. Kad vidjeh da Astrodijeva počinje izvoditi ludorije, zamolih je neka ne žuri. Budući da sam novajlija u zabavama ove vrsti, potrebno mi je, rekoh, da se postepeno privikavam. Obećala mi je da će biti razborita.
[42] Firentinski poljubac (tal.: bacio alla fiorentina), »poljubac« što se daje uštinuvši obraze kažiprstom i srednjakom.
Prije večere, ne znajući što da kažem, upitah je ima li u Avignonu kakvog ljubavnika, a ona mi odgovori da ima samo legatovog auditora, koji je ljubazan i velikodušan, iako joj tjelesno ne odgovara.
– Prilagodila sam se njegovu ukusu – kaza mi – i to veoma lako, što bih lanjske godine uParizu smatrala nemogućim, jer sam zamišljala da to mora boljeti, ali sam se prevarila.
– Šta, zar auditor s tobom postupa kao s momkom?
– Da. Moja bi ga sestra obožavala, jer to joj je strast.
– Ali tvoja je sestra imala bujne bokove.
– A ja? Evo, gledaj, dirni.
– Dobra si, ali čekaj, odviše je rano. Ludovat ćemo nakon večere.
– Znaš li ti – kaza joj Lepijeva – da si luda?
– Zašto luda?
– Ajme! Ta zar je dopušteno tako podizati suknju?
– Draga moja prijateljice, i ti ćeš učiniti to isto. Kad se čovjek nađe u dobru društvu,onda to vrijedi zlata.
– Čudim se – rekoh Astrodijevoj – što svima otkrivaš tu tvoju vezu s auditorom.
– Nisam ja ta koja svima otkrivam već to svi kažu meni, i na tom mi čestitaju, jer onnikada nije volio djevojke. Ispala bih smiješna kad bih to poricala. Čudila sam se svojoj sestri, ali na ovome svijetu ne valja se ničem čuditi. Zar ti to ne voliš?
– Ne, ja više volim ovo.
Rekavši ja više volim ovo, pružih ruku prema Lepijevoj, koja je stajala preda mnom, baš prema mjestu na njenoj haljini koje je trebalo odgovarati njenom ovo, a budući da mi ruka nije ni na šta naišla, Astrodijcva prasne u gromki smijeh. Ustade, uhvati me za ruku i, stavljajući mi je nasuprot ovoga svoje drugarice, prinese mi je samo šest palaca ispod grbe. Tamo mi na moje veliko čuđenje prsti napipaše vrh prepone. Lepijeva, koja se zastidjela sramežljivo se povukavši, poče se smijati; ali ja ostadoh zbunjen, jer umjesto da to ima u sredini tijela, njoj to bijaše na jednoj četvrtini. Ostale tri četvrtine sačinjavala su bedra i noge. Obradovah se pomišljajući na užitak što će mi ga nakon večere pružiti taj za me posve novi prizor.
– Zar vi, draga moja Lepijeva, nemate ljubavnika?
– Nema – reče Astrodijeva – ona je djevica.
– Nije istina – kaza ova – jer sam imala jednog ljubavnika u Bordeauxu, a drugog uMontpellieru.
– Unatoč tome – nadoveza Astrodijeva – ti bi mogla reći da si djevica, jer nikada se nisirazlikovala od onoga što si sada.
– I to je istina.
– Kako? rekoh joj. Zar dakle nikada niste bili djevica? Molim vas, ispričajte mi to, jer jeto zaista jedinstveno.
– Nikada nisam niti bila, jer činjenica je da sam prije nego me dotaknuo moj prviljubavnik bila ista kao i nakon što me je imao. Tada mi je bilo dvanaest godina.
– Šta ti je kazao kad je uvidio da nisi djevica?
– Povjerovao je kad sam mu se zaklela da jesam, pa je to pripisao rahitisu.
– Nije li vas to onda boljelo?
– Nije, jer sam ga zamolila da to čini lagano.
– Moraš to pokušati – kaza mi Astrodijeva – učinit ćemo to nakon večere.
– Oh! To ne – odvrati Lepijeva – jer gospodin je tako visok.
– Kojeg li razloga! Zar se bojiš da neće čitav ući? Evo. Pokazat ću ti.
– No – na to će Lepijeva – tako sam i zamišljala. To nikako neće ući.
– Istina je – složi se Astrodijeva – da je to pomalo nepravedno. Cjenkat ćeš se, i gospodinće se zadovoljiti time da smjestiš samo polovicu.
– Nije riječ o duljini, draga moja. Vrata su odviše uska.
– U tom si slučaju sretna. Moći ćeš prodati svoju nevinost pošto si imala dva ljubavnika.Međutim, ni to nije ništa nova.
Razgovor tih djevojaka tjerao me je u neodoljiv smijeh, a naivne riječi one grbave, koja kao da je govorila suštu istinu, navedoše me da je okušam nakon večere.
Za stolom sam uživao videći kako te djevojke jedu kao da su izgladnjele i kako neštedimice piju. Budući da je vino počelo djelovati, Astrodijeva predloži da se dovedemo u prirodno stanje, a ja pristadoh legavši prvi i okrenuvši im leđa. Okrenuo sam se prema njima tek kad me Astrodijeva pozva, a svu moju pažnju privuče Lepijeva. Bila je posramljena, ali hvaleći sve ono što sam vidio u pojedinostima, pomogoh joj da se raspoloži i nagovorih je neka legne pored mene; ali bez Astrodijeve nikako ne bi mogla leći na leđa jer ih zapravo nije niti imala. Sve to bijaše samo jedna grba. Ali Astrodijeva preklopi jedan jastuk i tako joj ga dobro namjesti da su joj se svi dijelovi tijela našli u vodoravnom položaju, i posao bje završen u najboljem redu. Ona je na se preuzela samo uvođenje, što je tako dobro uspjelo da mi Lepijeva, hrabreći me, kaza da se nemam više čega bojati. I tako s mnogo užitka završismo prvi čin.
Za vrijeme međučina dođe me poljubiti, što nije mogla učiniti dok je bila u zanosu budući da joj je glava zaista bila pognuta na grudi.
– Sada je na meni red – kaza mi Astrodijeva – ali budući da ne želim nabiti rogove svomauditoru, dođi prije toga razgledati krajolik. Želim to, jer kasnije ćeš hrabrije putovati. Evo.
– Šta da učinim s tom polovinom limuna?
– Iscijedi unutra njegov sok. Hoću da budeš siguran da se ne izlažeš nikakvoj opasnosti.Zar ne znaš da ne bih mogla podnijeti to peckanje kad bih bila bolesna?
– Evo, učinjeno je. Jesi li zadovoljna?
– Da. Ali svakako pazi da me ne prevariš, jer ako ostanem trudna, gotovo je s mojomreputacijom. A ti, Lepi, daj našem prijatelju diližansu.
– Šta je to diližansa?

Morao sam prekinuti posao, jer sam umirao od smijeha: Ona je svakako željela da je nauči tom postupku, a ja moradoh na to pristati, ako sam htio da mi dopusti da ja to učinim i njoj. Budući da sam bio prisiljen da je ne varam, posao bijaše dug, ali ona je to i željela. Psovala je Lepijevu, koja se umorila od te diližanse i govorila mi neka požurim, i tako joj je jasno dala do znanja da joj nije potrebna, te završismo zajedno.
Nakon što sam se toliko nasmijao i toliko toga učinio, vjerujući da više ništa ne mogu, kazah im neka odu, ali Astrodijeva se usprotivi i zatraži od mene punč. Rado im ga spremih, ali kako ih nisam više želio, ponovo se obukoh.
Punč što sam im ga spremio sa šampanjcem natjera ih u takvo ludilo da i ja iznova poludjeh zajedno s njima. Astrodijeva je onu drugu namjestila tako da se nisu više vidjele one njene grbe, pa me obuze za njom pomamna želja zamišljajući da ću silovati odraslu kćerku Jupiterovu. Lepijeva mi se kasnije zaklela da je pri tome ona pobijedila, a ja nisam u to sumnjao, ali Astrodijeva, videći me mrtvog, ne htjede čuti glas razbora. Htjela je napraviti čudo; ali nisam mogao otrpjeti da me ubije kako bi me ponovo uskrsnula. Obećah im drugu večeru u istom stilu, namjeravajući da ne održim zadanu riječ. Kad su u času odlaska ugledale deset lujdora, povjerovao sam da će me pojesti od radosti. Popele su se u moja kola što su ih čekala pred vratima, dajući mi tisuću blagoslova. Nakon osam sati spavanja, nisam se mogao potužiti da je ta orgija bila odviše naporna. Hitro sam se obukao i otišao u šetnju.
Odjednom se preda mnom stvori Stuard i žalosnim mi glasom kaza da će se baciti u Rhonu ako mu ne omogućim da ode prije mene.
– Gospodine, mogu odriješiti dvadeset pet lujdora; ali želim ih izbrojati nasamo damikoja je krotka poput janjeta.
– Gospodine, to je svota koja nam je potrebna. Ona je voljna, pođite s njom razgovarati.Vratit ću se tek u podne.
Stavih dvadeset pet lujdora u lijepu malu kesicu i potrčah likujući zbog pobjede. Pun poštovanja uđoh u njenu sobu i ugledah je u postelji. Kad sam se približio, ona sjedne ne trudeći se da pridigne košulju koja je ostavila otkrivenom jednu dojku, i prije negoli sam išta izustio, iz njenih usta navriješe ove riječi:
– Evo, gospodine, voljna sam da vam svojim tijelom platim onih bijednih dvadeset petlujdora što su potrebni mome mužu. Činite sa mnom sve što želite; nećete naići ni na kakav otpor, ali znajte da ćete se, iskorištavajući moju nuždu kako biste utažili svoju životinjsku požudu, osjećati mnogo poniženiji od mene koja se prodajem za tako kukavnu cijenu samo zato što sam na to prisiljena neimaštinom. Vaša je niskost sramotnija od moje. Dođite i poslužite se.
Na tu posljednju riječ smakne na kraj kreveta pokrivač, pokazavši mi ljepote koje mi već bijahu poznate, a koje tako opaka duša nije bila dostojna posjedovati. Pokupih pokrivač i srdito ga prebacih preko nje.
– Ne, gospođo – odgovorih joj – nije istina da ću iz ove sobe izići ponižen onim što ste miupravo kazali; ali rastužit ću vas kazavši vam istinu koju vi, kao čestita žena, zacijelo dobro poznajete. Nisam grub, i kako bih vas u to uvjerio, odlazim a da nisam uživao u vašim dražima koje prezirem, i koje nisam namjeravao platiti dajući vam onih bijednih dvadeset pet lujdora. Evo ih, ali znajte da vam ih dajem samo iz osjećanja samilosti, a krivo mi je što to ne mogu nadvladati. Znajte i to, čim se dajete nekom muškarcu za novac, pa bilo to i za sto milijuna, da ste izgubljena žena ako se ne pravite da ga volite, jer će tad muškarac, ne mogavši prozreti vašu himbu, misliti da ste uistinu pošteni. Zbogom.
Nakon toga se vratih u svoju sobu, a kad mi njen muž dođe zahvaliti, zamolih ga neka mi više ne govori o svojoj ženi. Sutradan je s njom otišao u Lyon.
Kasnije, na povratku kući, vidjeh gdje iz neke lađe izlazi mladić od dvadeset četiri ili dvadeset šest godina, kome se na čestitom licu odražavala tuga. Priđe mi i zaiska milostinju, pokazavši mi spis koji mu je to dopuštao i putnicu iz koje vidjeh da je prije šest tjedana otišao iz Madrida. Bijaše iz Parme, a zvao se Gaetano Costa. Kad vidjeh da je iz Parme, javi se u meni tuga za domovinom i ja ga upitah kakva ga je nevolja natjerala na prošnju.
– Ta da nemam potrebnog novca da se vratim u domovinu.
– Šta ste radili u Madridu i zašto ste onamo otišli?
– Otišao sam prije četiri godine kao sobar doktora Pistorina, liječnika španjolskog kralja,ali nezadovoljan svojim položajem zatražio sam otkaz. Ovo vam svjedočanstvo pokazuje da me nije otjerao.
– Šta umijete raditi?
– Imam lijep rukopis, mogu služiti kao tajnik, u svojoj zemlji mogu obavljati posaopisara. Evo francuskih stihova koje sam jučer prepisao, a evo i talijanskih.
– Rukopis vam je lijep, ali jeste li u stanju da i sami pravilno pišete?
– Po diktatu mogu pisati i latinski i španjolski.
– Da li pravilno?
– Da, gospodine, kada mi se diktira; jer na pravilnost treba da pazi onaj tko diktira.
Odmah vidjeh da je taj mladić neznalica, ali usprkos tome uvedoh ga u svoju sobu, kazah Leducu neka s njim govori španjolski, a ovaj mu prilično dobro odgovori. No kad sam mu diktirao na talijanskom i francuskom, ustanovih da ne zna ni najosnovnija pravopisna pravila. Kazah mu da ne zna pisati, i videći da je utučen, utješih ga kazavši mu da ću ga o svom trošku povesti do Genove. Poljubio mi je ruku i počeo me uvjeravati da ću u njemu naći vjernog slugu.
Svidio mi se zato što je imao osebujan način rasuđivanja, a time se služio misleći da ga to izdiže nad druge. Na taj je način izgleda pobuđivao poštovanje glupana s kojima je dotad živio, a time se dobronamjerno služio sa svima. U lice sam mu se nasmijao kad mi je, još prvog trenutka, skromno kazao da se umijeće pisanja sastoji u što čitkijem rukopisu, te da o tome dakle više zna onaj u koga je rukopis čitljiviji. Nasmijao sam se i, vjerujući da se još može popraviti, zadržao sam ga. Da nije bio takav čudaković, bio bih mu udijelio milostinju i ne bi me spopao hir da ga uzmem. Kazao mi je da pravopis nije potreban budući da ga ne trebaju oni koji čitaju i znaju jezik pa lako shvate što je napisano, a oni koji to ne znaju ne mogu ni znati u čemu su greške. Videći da ne raspravljam, vjerovao je da me je natjerao u škripac te je moj smijeh uzeo za odobravanje. On je bio budala samo zato što bijaše duhovit, neuk i drzak. Ja sam to smatrao zanimljivim, pa sam ga zadržao. Bio sam još gluplji od njega. Uostalom, on je bio dobar momak, nije volio ni žene, ni vino, ni kockanje, ni loše društvo; rijetko je izlazio, i to uvijek sam. Leducu se nije sviđao zato što se pravio važan kao tajnik i zato što mu je jednom kazao da svaki Španjolac koji ima povinutu kost na nozi potječe od Maura. Leduc je imao tu manu, a hvalio se da potječe od stare kršćanske loze, pa je smrtno zamrzio Costu, koji je u biti bio u pravu. Zbog toga su se, petnaest dana kasnije, u Nici potukli na šake. Costa dođe da mi se požali otečena nosa. Ja mu se nasmijah. Od toga je dana poštovao Leduca, koji se zbog svog duljeg službovanja smatrao važnijem od njega.
Krenuo sam sutradan i odoh u Marseille ne namjeravajući se zaustavljati u Aixu gdje stoluje Parlament.[43] Smjestio sam se u krčmi Trinaest kantona, odlučivši da ostanem najmanje osam dana u tom starom gradu koji sam veoma želio upoznati i u njemu uživati potpunu slobodu; zato nisam ni uzeo nikakvo preporučno pismo. Bio sam dobro snabdjeven gotovinom te mi nije bilo potrebno ničije poznanstvo. Odmah obavijestih krčmara da ću jesti sam u svojoj sobi, da se želim dobro hraniti, ali nikada masno; znao sam da su ribe što se jedu u tom gradu ukusnije negoli one iz oceana ili Jadrana.
[43]... gdje stoluje Parlament. – Parlament u Aixu, jedan od dvanaest pokrajinskih parlamenata u doba prije Revolucije, bio je čuven po tzv. »pravu aneksa«, prema kome se bez njegova ratificiranja nije mogla provesti nijedna bula, ukaz ili propis iz Rima ili legatskog namjesništva u Avignonu.
Sutradan izađoh u pratnji nekog tamošnjeg sluge koji će me odvesti natrag do krčme kad budem sit šetnje. Hodajući nasumce, nađoh se na nekoj dugoj i veoma širokoj obali i učini mi se kao da se nalazim u Veneciji. Vidjeh dućančiće gdje su se na malo prodavala španjolska i istočnjačka vina i gdje su doručkovali oni koji su više voljeli to negoli kavu ili čokoladu. Vidjeh žurbu ljudi što su išli amo-tamo, sudarajući se i ne gubeći vremena u izvinjavanju. Vidjeh trgovčiće i torbare koji su mušterijama nudili svakojaku robu, lijepe djevojke, dobro i slabo odjevene, pored žena drzovita izgleda koje su onima što bi ih gledali kanda govorile: »Samo pođite za mnom.« Vidio sam i one koje bijahu lijepo dotjerane, skromna izgleda, i koje su, da bi pobudile veću radoznalost, išle svojim putem ne gledajući nikoga.
Činilo mi se da posvuda vidim slobodu svoje rodne zemlje, u onoj mješavini svih naroda, kao i u raznolikoj nošnji. Bijaše to mješavina Grka, Turaka, Afrikanaca, gusara (ili ljudi koji su barem tako izgledali), Židova, redovnika i šarlatana, a s vremena na vrijeme vidjeh Engleze, koji nisu ništa govorili ili su potiho razgovarali između sebe na gledajući ni u koga.

XV
Rosalie - Toulon - Nica - Dolazak u Genovu - Gospodin Grimaldi - Veronica
Na uglu jedne ulice ugledah kazališnu objavu i zaustavivši se pročitah da se te večeri daje jedna komedija. Zadovoljan odoh na ručak, a još zadovoljniji bijah poslije objeda. Poslužili su me naime odličnom ribom.
Preodjenuvši se, odoh u komediju i uzeh mjesto u prosceniju. Sve četiri lože, i zdesna i slijeva, bijahu zauzete. U njima su sjedile lijepe žene, bogato i otmjeno odjevene, ali muškarca ne vidjeh nijednog.
U prvom međučinu stadoše međutim dolaziti udvarači, jedni s mačem, drugi bez njega, obraćajući se posve slobodno tim ženama ili djevojkama. Čuo sam kako jedan malteški vitez kaže onoj koja je sama sjedila u loži pokraj mene:
– Sutra ću s tobom doručkovati.
Više mi nije trebalo. Promotrivši je pažljivije, zaključili da je poželjna, pa je, čim se vitez udaljio, bez predomišljanja upitah bi li me htjela pozvati na večeru.
– Sa zadovoljstvom, dragi prijatelju, ali toliko su me puta nasadili da te neću čekati akome odmah ne zakapariš.
– Kako da te zakaparim? Ne razumijem.
– Po tom se vidi da si novajlija. – I nasmijavši se dozva lepezom svog viteza.
– Objasni, molim te, ovom strancu koji se poziva na večeru što znači zakapariti.
On mi sa smiješkom objasni da gospođica želi da joj unaprijed platim večeru kako ne bih slučajno zaboravio da joj iskažem tu čast. Zahvalio sam mu i upitao gospođicu da li joj je dovoljan jedan lujdor. Ona reče da je to dosta, i ja joj ga odmah dadoh upitavši je usput za adresu. Kako nije imala kod sebe posjetnice, zamoli viteza da mi pokaže njenu kuću. Ovaj mi uslužno reče da će me po završetku predstave sam onamo odvesti, nadodavši da je to jedna od najrazuzdanijih javnih djevojaka u Marseillu. Zapitao me je da li sam već bio u Marseillu, a ja mu odgovorih da je ovo prvi put i da sam tek stigao.
Šećući sredinom proscenija, kazivao mi je imena petnaestak djevojaka koje su sjedile ondje, pripravne da na prvi mig pozovu na večeru svakog bez razlike. Zapitao sam viteza nalazi li se među tim ljepoticama i njegova miljenica, a on mi reče da voli jednu plesačicu koju uzdržava, ali kako nije ljubomoran, rado će me jednog dana odvesti k njoj. Izjavio sam da će mi to pričiniti veliko zadovoljstvo.
Uto balet izađe na pozornicu, i on mi je pokaza, a ja pohvalili njegov ukus. Poslije završetka komedije odvede me do vrata mog novog plijena i pošto mi kaza da ćemo se još: vidjeti, ostavi me.
Uspeh se dakle i nađoh je u razgolićenoj kućnoj odjeći. Prestade mi se sviđati, ali se moradoh smijati ludorijama koje je neprestano nizala. Uz to mi je dala i dobru večeru. Poslije jela legne u postelju i pozva me da joj se pridružim, no ja rekoh da nikad ne spavam u tuđoj kući. Ona mi tad pruži košuljicu koja čuva od nezgoda, ali ja ustanovih da je odveć gruba te je bacih. Ona reče da tanke stoje tri livre pa da svi kažu da su preskupe.
– Daj mi jednu tanku.
– Imam ih tuce, ali trgovkinja ih ne prodaje po komadu.
– Kupit ću dakle tuce.
– Odlično.
Ona pozvoni i naredi služavci koja je ušla neka joj donese omot koji se nalazi na njenom toaletnom stoliću. Krasno lice i čedno držanje djevojčino neobično me se dojmiše, i ja to rekoh njenoj gospodarici.
– Petnaest joj je godina – odvrati ova – ali to je jedna glupača koja ne da sebi blizutvrdeći da je još djevica.
– Dopuštaš li mi da je pregledam?
– Neće ti se ona dati. Pitaj je, pa ćeš vidjeti. Uto se vratila djevojka s omotom.
Ja zauzeh stanovit položaj i naredih joj da mi izabere jednu koja će mi dobro pristajati. Ona natmureno posluša i uze odabirati i mjeriti.
– Ova mi ne ide – prigovarao sam joj – pokušaj drugu... ni ova nije dobra, daj drugu, pajoš jednu, i odjednom je svu poprskah. Njena se gospodarica nasmija, a djevojka mi, ogorčena tim postupkom, baci sve košuljice u glavu i ode pjeneći se od srdžbe. Kako me više ništa nije golicalo, platih košuljice i odoh. Djevojka koju sam onako gadno zlostavljao ipak mi posvijetli niza stube, a ja joj, da popravim svoju gadost, dadoh jedan lujdor. Ona me, ne dolazeći sebi od čuda, plaho zamoli neka ne kažem gospođi.
– Je li doista istina, drago moje dijete, da vam je djevičanstvo netaknuto?
– To je prava istina, gospodine.
– Pa zašto onda nećete da vas se pregleda?
– Jer me to ljuti.
– Ipak biste se morali nakaniti, jer čovjek doista ne zna što bi s vama, koliko god stelijepi. Biste li htjeli mene?
– Bih, ali ne u ovoj kući.
– Gdje onda?
– Sutra ćete me naći kod moje majke. Vaš ovdašnji sluga zna gdje je to.
Vrativši se kući zapitah slugu poznaje li djevojku koja mi je posvijetlila. Odgovorio je da je poznaje, no da se iznenadio što ju je susreo na takvu mjestu, jer je smatrao da je poštena.
– Sutra ujutro odvest ćeš me njezinoj majci.
Sutradan u deset sati on me odvede na kraj grada i pokaza mi jednu bijednu prizemnicu. Ušavši, ugledah jednu ženu koja je namatala vlakna u povjesmo i djecu koja su grickala kruh. Žena me upita što želim.
– Zar vaša kći nije ovdje?
– Nije. A da i jest, što vi mislite, jesam li ja vaša svodilja?
U taj čas uđe kći, a pobješnjela joj mati baci u glavu bocu koja joj se našla pod rukom i koja bi je sigurno usmrtila da je nije promašila. Ja skočim između njih, zamahnjujući štapom, djeca udariše u dreku, uđe moj sluga i zatvori vrata, ali žena nikako da se umiri. Uzvikala se na kćer da je bludnica, i neka se odmah čisti jer da joj ona nije više majka. Ja je jedva zadržah da ne poleti na djevojku. Moj je sluga stane umirivati i moliti neka ne viče toliko, jer da će uzbuniti susjede, ali se ona izdere:
– Šuti, svodniče!
Dadoh joj veliki zlatnik, ona mi ga baci u glavu, na što je meni sve dozlogrdilo, pa otvorih vrata i izađoh s jadnom djevojkom koju je moj sluga jedva istrgnuo iz ruku gnjevne majke.
Fukara koja se okupila oko kuće stade me slijediti, zviždeći i grozeći se. Rastrgali bi me na komade da nisam pobjegao u jednu crkvu odakle sam nakon četvrt sata izišao kroz druga vrata. Možda nikad u životu nisam izbjegao većoj opasnosti. Strah me je spasio da dokraja ne razdražim puk, čiju sam nesmiljenu ćud dobro poznavao.
Kad bijah na dvije stotine koraka od svratišta, ugledah onu djevojku kako hita za mnom, držeći se za ruku mog sluge.
– Kako ste me, poznajući surovost svoje majke – prekorili je – mogli dovesti u takvuopasnost?
– Mislila sam da će vas poštovati.
– Otarite suze i umirite se. Samo, ja ne znam na koji način da vam pomognem.
– U onu kuću gdje ste me jučer našli ne mogu se više vratiti. Sad sam na ulici.

Upitao sam slugu poznaje li kakvu čestitu ženu kod koje bih je smjestio, plaćajući za njeno izdržavanje. Odgovori mi da zna kuću u kojoj se iznajmljuju namještene sobe. Rekoh mu neka odmah krene onamo, a ja ću s djevojkom za njim. On nas uvede u jednu kuću gdje mi neki starac pokaza sobe na svim katovima. Djevojka reče da će joj biti dobar i stan za šest franaka mjesečno, i starac se pope na tavan, te otključa neku potkrovnicu rekavši:
– Ovo stoji šest franaka, ali ja tražim stanarinu za mjesec dana unaprijed, te vasupozoravam da se moja vrata zaključavaju u deset sati i da nitko ne smije dolaziti k vama noću.
U potkrovlju se nalazio krevet s grubim ali čistim ponjavama, stol i komoda. Prozor bijaše zastakljen i proviđen kapcima. Zapitah starca koliko bi na dan tražio za hranu, a on zatraži dvadeset sua i još dva sua za služavku koja bi joj donosila jelo i spremala sobu. Djevojka kaza da je zadovoljna, plati za stan i izbroja još dvadeset sua za jelo. Nato je ostavih obećavši da ću se vratiti.
Silazeći upitah starca ima li sobu i za mene, i on mi je dade zahtijevajući za najam jedan lujdor, koji odmah platih. Dao mi je ključ od uličnih vrata, tako da u svako doba mogu ući. Napomenuo je da kuha kod kuće i da mogu naručiti jelo po cijeni koju mu označim.
Pošto sam dakle učinio jedno dobro djelo za koje bi se pomislilo da izvire iz vrline, otišao sam ručati, a onda se uputih u jednu kavanu gdje naiđoh na onog prijašnjeg malteškog viteza. Igrao je neku marsejsku igru, ali čim me ugleda ostavi karte, spremivši u kesu desetak lujdora koje bijaše dobio. Upitao me jesam li bio zadovoljan s onom djevojkom s kojom sam večerao, i čuvši da joj nisam ništa napravio, ponudi se da me upozna sa svojom plesačicom.
Zatekli smo je pri uređivanju. Upravo ju je češljao neki vlasuljar. Primila me je šaleći se kao da sam joj stari znanac. Nije me nimalo privlačila, no zbog viteza to nisam pokazivao. Kad se vlasuljar povukao, ona se stane preodijevati za kazalište, ne ustručavajući se nimalo pred nama. Vitez joj je pomagao kod presvlačenja pošulje, što je ona dopuštala bez ikakva stida. Ipak me je zamolila da joj oprostim. Odvratio sam joj u smijehu da me je doista dovela u nepriliku. Nije htjela povjerovati pa mi priđe da opipom provjeri moje riječi, i ustanovivši da sam lagao, nazva me ništarijom.
U Francuskoj nema grada gdje među javnim djevojkama vlada tolika raskalašenost kao u Marseillu. Ne samo da se hvališu da ništa ne uskraćuju svojim mušterijama, već one prve nude muškarcu ono što se on ne bi uvijek usudio tražiti.
Vitez me je zamolio neka ostanem s njima na večeri. Pristao sam iz puke uljudnosti. Jedini užitak što sam ga poslije večere doživio bijaše da gledam viteza kako u krevetu vrši svoju mušku dužnost.
Zaželio sam im laku noć i povukao se pod izlikom da sam slaba zdravlja.
Otišao sam u kuću gdje sam smjestio ono jadno djevojče. Kad sam otvorio vrata, služavka ustade da me odvede u moju sobu. Bilo je oko ponoći. Upitao sam je bih li se smio popeti u potkrovlje, i ona me odmah odvede. Zakucala je na vrata, a djevojka, čuvši moj glas, odmah otvori. Služavku sam poslao da me čeka u mojoj sobi. Zatim sjedoh na djevojčinu postelju i zapitah je da li je zadovoljna, a ona odvrati da je presretna.
– E, pa onda se nadam da ćete biti popustljivi. Ja bih noćas da spavam s vama.
– Kako god vam je volja, samo vam moram priznati da sam se ja jednom ljubavniku većpodala, svega jednom doduše, ali to je dovoljno da me više ne nađete netaknutom. Oprostite što sam vam jučer lagala. Nisam ni slutila da ćete me poželjeti.
Blaga kao ovčica pustila je da pohlepnim svojim očima razotkrijem sve njene krasote, da ih moje ruke sve opipaju i da ih moja usta posišu. Već sama pomisao da ću za časak posjedovati to blago razgarala mi je plamen u duši, ali me je tištala njena odveć poslušna podatljivost.
– Rosalie draga – tako se naime zvala – tvoja podložnost kazuje mi da me ne voliš. Zaštone uzvraćaš na moju čežnju istim žarom?
– Ne usuđujem se. Bojim se da biste me smatrali neiskrenom.
Dršćući od nestrpljenja da je stegnem u naručju, zbacih sa sebe sve što je moglo smetati užitku i legoh pokraj nje. Trenutak kasnije s čuđenjem ustanovih da mi je lagala rekavši da je već imala ljubavnika.
– Nikad valjda nijedna djevojka – rekoh joj – nije glede tog slagala.
– Drago mi je što mislite da nije tako, ali istina je da sam imala ljubavnika i ispripovjeditću vam kako:
»Još prije dva mjeseca moja me je majka, iako žena nagle ćudi, nježno voljela. Radila sam kao krojačica i zarađivala dnevno po dvadeset, a katkada i po trideset sua. Sve sam davala majci. Nisam imala dragog niti sam za to marila. Smijala sam se kad su mi hvalili moju čednost, dok ja nisam znala da sam čedna. Još su me u djetinjstvu poučili da nikad ne gledam u mladiće koje susrećem na ulici i da nikad ne odgovaram na glupe dosjetke koje mi dobacuju.«
»Dakle, prije dva mjeseca, neki pristao mladić, trgovac, rodom iz Genove, upoznao se s majkom kad joj je dao na pranje fine pamučne čarape. Nije mi laskao, razgovarao je pristojno i ljubazno, i zato mi se veoma svidio. Počeo je svake večeri dolaziti k nama. Majka je uvijek bila nazočna. Sjedio je pored mene, nikad me nije čak ni za ruku uzeo da mi je poljubi. Majka, kojoj bijaše drago što se mladić očito zaljubio u mene, često me je korila što nisam ljubaznija prema njemu. On je uskoro imao otploviti u Genovu na svom malom brodu krcatom robom i pred majkom je izjavio da će se vratiti u proljeće i onda nam saopćiti svoje namjere, a te će ovisiti o tom jesam li ostala poštena. Time je sve rekao. Smatrajući ga već kao budućeg mog muža, majka nas je često puštala da razgovaramo na vratima sve do ponoći. Kad bi on otišao, ja bih zaključala vrata i otišla leći kraj majke, koju sam uvijek nalazila u dubokom snu.«
»Nekoliko dana prije odlaska nagovorio me je da se udaljim od kućnih vrata pozivajući me da popijemo čašu muškata kod nekog grčkog podrumara čija je radnja ostajala otvorena cijele noći. Ondje smo ostali nasamo jedva pola sata, i te sam mu večeri prvi put dopustila da mi ukrade nekoliko poljubaca. Da sam, vrativši se kući, zatekla majku budnom, ja bih joj to ispripovjedila, tako je nevin bio moj prvi užitak. Druge večeri ponovo me je privolio da mu podarim isto zadovoljstvo, i tako je ljubav uzimala sve više maha.«
»Treće se večeri mladić oprostio od majke, jer je još iste noći imao otploviti. Kad je ona zaspala, ja sam mu, ne dvoumeći se, darovala onaj užitak za kojim smo oboje jednako čeznuli. Bili smo na neuobičajenom mjestu, jeli smo da potaknemo žeđ, pili da je utažimo, i raspaljena su nam ćutila tako osokolila ljubav da smo zaboravili na dužnost i poštenje, misleći da smo sve pobijedili. Poslije pada zaspasmo, i kad se probudismo pri danjoj svjetlosti, spoznasmo grijeh što smo ga počinili. Ustali smo više tužni no radosni, i ja sam se vratila kući, gdje me je majka, već budna, dočekala slično kao što ste danas vidjeli. Rekla sam joj da će vjenčanje izbrisati moj grijeh, a ona, čuvši to priznanje, dohvati štap i bila bi me ubila da nisam pobjegla.«
»Cijelo sam se jutro skrivala u jednoj crkvi, a u podne sam se našla na ulici ne znajući kamo bih pošla. Susrela sam neku ženu koju sam poznavala, a koja se bavila smještavanjem služavki u kuće koje su to tražile. Zapitala sam je zna li nekoga tko bi me primio, i ona mi reče da su je baš tog jutra pitali za služavku, no da je gospodarica poznata milosnica, te da se, smjestim li se kod nje, izlažem opasnosti da pođem njenim stopama. Odgovorila sam da ću se znati obraniti, i dobra me žena smjesti u pokvarenoj kući gdje ste me zatekli. Gospođica me je zadovoljno primila, a još zadovoljnija postade kad joj, odgovarajući na pitanja, rekoh da još nisam bila s muškarcem. Ali zbog te sam se laži gorko pokajala.«
»U osam dana što sam služila u te raspusnice nagutala sam se najsramotnijih i najgnusnijih uvreda što ih je ikad jedna djevojka podnijela. Svaki muškarac koji je onamo došao, čim bi me vidio i čuo da sam nevina, htio je da me zloupotrijebi, nudeći mi pet do šest lujdora, s time da me najprije pregleda. Ja nisam htjela, i svaki bi me ismijao i izrugao. Po nekoliko su me puta na dan prisiljavali da prisustvujem gadostima onih koji su dolazili da se pozabave s mojom gazdaricom, a kad sam im pri odlasku osvjetljavala stube, govorili su mi prostačke psovke zato što nisam htjela da im za dvanaest sua uradim ono što su tražili. Tad bi mi davali šest bakrenjaka govoreći da sam zacijelo sva gnjila. Kad sam se povlačila u svoj bijedni brlog na spavanje, uvijek bih na vrata navalila težak komad pokućstva. Na kraju sam pomišljala da se ubijem, kad ste jučer naveče došli vi i ponijeli se prema meni da se sramotnije ne može zamisliti. No na odlasku pričinili ste mi se plemenitim i razboritim, pa sam vam ne samo oprostila već vas i zavoljela vjerujući da ste vi čovjek kojeg mi je providnost poslala da posreduje kod moje majke ne bi li me opet primila. Tako će me, umovala sam, moj dragi, kad se u proljeće vrati, naći u kući i oženiti se mnome. No od jutros nemam vjere u svoju majku, koja me očito smatra plaćenom bludnicom. Sad pripadam vama, i ako me hoćete, odreći ću se zauvijek svog zaručnika, kojeg, znam to i predobro, nisam više dostojna. Uzmite me za služavku, ja ću vas vjerno voljeti kao da sam vam žena, i nikad ništa neću od vas tražiti.«
Ne znam bijaše li to iz slabosti ili plemenitosti, tek Rosalie vidje moje suze prije negoli ja njene. Ali onda iz njenih poteče bujica.
– Čini mi se – rekoh joj – da imaš svega jednu košulju.
– Imam još jednu koju sam slučajno spremila u džep. Sve što imam ostalo je kod mojemajke.
– Otari suze, Rosalie, sutra ujutro imat ćeš sve što ti je potrebno, a večerat ćeš sa mnomu sobi koju sam iznajmio na drugom katu. Ja ću se brinuti za tebe, spavaj spokojno.
– Vi ste se dakle sažalili na me?
– Mislim, drago dijete, da je to ljubav.
– Dao bog.
Ta prostodušna izreka nagna me u smijeh. Sišavši u sobu, nađoh služavku, koja me je čekala puna dva sata. No namrgođeno joj se lice razvedri kad joj dadoh talir od šest franaka. Naložio sam joj neka kaže gospodaru da ću sutra s Rosalie posno večerati u svojoj sobi, no neka napomene da volim ukusnu trpezu.
Otišao sam u svratiste Trinaest kantona istinski zaljubljen u jadnu djevojku i s čvrstom odlukom da je nikad ne napustim. Tako mislimo kad smo god zaljubljeni.
Sutradan sam pješke izašao sa slugom da mi pokaže gdje bih mogao kupiti sve za sirotu Rosalie. Naumio sam je odjenuti skromno no pristojno. U dobi od petnaest godina, ona bijaše razvijena poput djevojke od dvadeset, s jedrim grudima, sva skladno zaobljena. Sve sam joj kupio kao po mjeri. Na to sam utrošio cijelo jutro, i sluga joj je u malom kovčegu odnio dvije haljine, košulje, podsuknje, čarape, maramice, kape, rukavice, papuče, lepezu, torbicu za ručni rad i ogrtač. Nestrpljivo sam čekao večer da uživam u ljupkom prizoru kojim ću obradovati svoje srce.
Malteški vitez dođe nenajavljen na ručak, što mi bijaše drago. Poslije objeda nagovori me da odemo zajedno u komediju jer, kako reče, tog dana nema abonomana, pa ću u ložama vidjeti najotmjenije društvo Marseilla. Javnih djevojaka neće biti u prosceniju jer na takve dane moraju platiti ulaznicu.
Predstavio me nekoj gospođi koja je priređivala prijeme za otmjen svijet. Pozvala je i mene, no ja sam joj zahvalio rekavši da odlazim iz grada. Bijaše to međutim korisno poznanstvo koje mi je i te kako poslužilo za drugog boravka u Marseillu. Gospođa se zvala Audibert.
Nisam dočekao svršetak predstave, već pohitah Rosaliji, koju sam jedva prepoznao kad sam je ugledao. Preda mnom je stajala crnka visoka stasa, tamnih obrva, nježna, ponešto blijeda lica, a puta bijele kao ljiljan. Na obrazima imala je rupice koje su se vidjele samo kad se smijala, a sličnu je jamicu imala usred brade. Njena donja usna, rumena kao jagoda bijaše malo ispupčenija od gornje, te se činilo kao da je stvorena da ubere poljubac i da ga zauvijek zadrži. Bijaše to jedno od onih otmjenih lica koja nešto govore, pa se pogled na njima zaustavlja, i čovjek poželi da sazna što bi htjela kazati. Pravu Rosalijinu ljepotu mogao bi vidjeti tek kad bi se nasmiješila, a dotad sam je vidio uvijek tužnu. Sad je međutim tuge nestalo, a s lica joj je odsijevala zahvalnost i veselje.
– Ti ćeš, Rosalie draga, biti moja gospodarica i moje će te sluge poštovati kao da si mi žena.
Rosalie tada, kao da je iz smrti ušla u život, pokuša iskazati što osjeća zbog tolikih dobročinstava, a meni je, slušajući njene zbunjene riječi, duša plivala u radosti, jer bijah siguran da nisu lažne.
U njenom potkrovlju nije bilo ogledala pa se odjenula kako je bez njega najbolje umjela. Vidio sam da se ne usuđuje stati pred veliko ogledalo koje bijaše u mojoj sobi, pa je ponukah da se pogleda, a ona to učini smijući se. Reče da joj se čini da vidi sliku neke druge žene. Pohvalila je ukusnu jednostavnost haljine, žaleći samo što bi njena majka u tom daru vidjela tek grešnu namjenu.
– Ne misli više na svoju mesmiljenu mater. Sad izgledaš poput otmjene dame i ja ću seosjećati polaskanim kad me u Genovi budu pitali jesi li mi kći.
– U Genovi?
– Da. Što si problijedjela?
– Ondje ću možda susresti čovjeka kog još nisam zaboravila.
– Hoćeš li ostati ovdje?
– Oh, ne! Volite me i nadalje, jer i ja vas volim, i to ne iz koristoljublja.

– Oči ti se pune suzama, anđele moj. Dođi k meni i zagrli me.
Ona se prepusti mom zagrljaju, škropeći mi lice slatkim suzama koje više nije mogla zadržati. U tom stanju ganute razdraganosti sjedosmo za stol, a posluživala nas je jedina služavka u svratištu. Jela kojima nas ponudiše bjehu još ukusnija od onih što sam ih dobivao u svratištu Trinaest kantona. Ja sam jeo poput Apicija,[44] jedino mi bijaše krivo što Rosalie nije mogla tako reći ništa okusiti.
[44] Apicije. – Postojala su četiri čuvena rimska sladokusca tog imena, od kojih je jedan živio u vrijeme Tiberija, a pripisuje mu se slavna knjiga o kuhanju, za koju je, međutim, utvrđeno da je napisana poslije njegove smrti.
– Čini mi se, srce moje, da u tebe nema sklonosti za dobru trpezu.
– Nitko nema takvog teka kao ja, a i želudac mi je dobar, što ćete uostalom vidjeti kadmi se duša i srce malo priviknu na ovu sreću koju ne mogu pojmiti.
– Ali ti ništa ni ne piješ, a ovo je tako dobro vino. Ako više voliš grčki muškat, dat ću tiga donijeti, pa će te podsjetiti na tvog dragoga.
– Ako ste naumili sa mnom biti u svemu ljubazni, onda me ubuduće poštedite ovakvihponiženja od kojih za mene nema gorih.
– Nikad to više neću učiniti, mila moja Rosalie. Oprosti mi!
– Kad vas ovako gledam, osjećam pravi očaj što vas nisam upoznala prije njega.
– Taj mi tvoj osjećaj nadoknađuje tugu što nisam bio prvi. Mila moja prijateljice, uzvišenje to osjećaj, jer je nikao u tvojoj lijepoj i nevinoj duši. Ti si ne samo lijepa već i čedna, jer si se predala iz čiste ljubavi, i kad pomišljam da si sad moja, očaj mi se uvlači u dušu što ne mogu dokraja povjerovati da me voliš. Moj mi zao duh šapuće da ne bi bila tako nježna da ti nisam pomogao.
– O, zlog li duha! Istina je, da sam vas srela na ulici, ne poznajući vas, ne bih se ovakoludo zaljubila, ali sigurno je da biste mi se svidjeli. Ja osjećam da vas volim, no to nije zbog vaših dobročinstava, jer ja bih vas, tako mi srce kaže, voljela i kad biste bili siromašni, a ja bogata. Sve bih tad učinila za vas, ali ja to ne želim. Milije mi je da ja dugujem vama no vi meni. To je sve što znam, moj razum ne ide dalje, a vi pogodite ostalo.
Bila je ponoć, još smo sjedili kod stola, kadli osvanu stari svratištar da me zapita jesam li zadovoljan.
– Dugujem vam hvalu i čestitke. Tko je pripremio večeru?
– Moja kći. No moram vam reći da je skupa.
– Što je dobro, nikad nije skupo, dragi prijatelju. Bit ćete zadovoljni sa mnom kao štosam i ja s vama. Sutra naveče poslužit ćete me sličnom večerom, a dotle će se ova dražesna osoba koju vidite za stolom bolje osjećati, pa će nešto i okusiti.
– Bit će zato dobrog teka u postelji. I meni su se prije šezdeset godina događale takvestvari. Vi se smijete, gospođice?
– Smijem se misleći s kakvim se zadovoljstvom morate toga prisjećati.
– Ha, imate pravo. Zato ja mladom svijetu opraštam sve ludosti koje počinjaju zbogljubavi.
– Vi ste uistinu mudri – rekoh mu ja na to.
– Da, taj je starac mudar – primijeti Rosalie kad ostadosmo sami – a moja je majka pravaluda.
– Hoćeš li da te sutra povedem u komediju?
– Oh, ne, molim vas! Ako to baš želite, poslušat ću vas, no preko srca. Ni komedije, nišetnje! Što li sve ne bi rekao ovdašnji svijet! U Marseillu ništa, a drugdje sve, i to drage volje.
– Bit će kako želiš, samo ćeš se još večeras preseliti u novu sobu. Dosta je potkrovnice.Za tri dana putujemo:
– Zar tako skoro?
– Da. Sutra ćeš mi reći što sve trebaš za put, jer ja se možda ne bih mogao sjetiti.
– Još jedan podstavljeni ogrtačić, čizmice koje dosežu do listova, noćnu kapicu, nekolikočešljeva, kutiju za puder, jastučić za pudranje, lončić pomade i molitvenik.
– Zar ti znaš čitati?
– Znam čitati i pisati.
– Time što si mi otvoreno kazala sve što trebaš dala si mi najveći dokaz ljubavi, jer se bezpovjerenja ne može voljeti. Ne boj se, neću ništa zaboraviti, no za čizmice bi se mogla pobrinuti sama. U susjedstvu stanuje neki obućar, pa neka ti odmah ujutro uzme mjeru.
Ti razgovori bijahu uvod u preugodnu noć koju provedosmo zajedno. Spavali smo sedam sati, a san smo na početku i na kraju zasladili milovanjima.
Ustali smo oko podneva već prisno sprijateljeni. Rosalie me je počela tikati i više nije govorila o zahvalnosti. Svikavši se na novu sreću, smijala se prezrivo prošlim jadima i bijedi. Svakog bi mi se časa ovjesila oko vrata i u prevelikoj svojoj radosti zvala bi me svojim djetetom, tvorcem svoje sreće, i obasipala me kišom poljubaca. Znajući da u životu ništa osim sadašnjosti nije stvarno, predavao sam se uživanju svoje sreće, odbacujući spomen na prošlost i grozeći se pomisli na vječno prijeteći mrak budućnosti u kojoj osim smrti ništa nije sigurno.
Kupio sam joj zlatni čunak da se zabavlja pletući i poklonio joj sat. Kazala mi je da ga je veoma željela, no nije se nikad usudila da me za tako nešto zamoli. Videći međutim kako me je ta njena bojazan, koja je ukazivala na nedostatak povjerenja, ozlovoljila, ona mi, poljubivši me po sto puta, obeća da mi ubuduće neće prešutjeti ni najmanje svoje želje. Uživao sam odgajajući to djevojče. Već sam se unaprijed ponosio što će zahvaljujući odgoju koji će dobiti od mene postati savršenom.
Četvrtog je dana obavijestih neka bude spremna za put kad dođem s kočijom po nju. Ni Leduca ni Costu nisam ni o čemu obavijestio, a Rosaliji sam rekao da imam dvojicu slugu s kojima često običavam razgovarati da se nasmijem glupostima koje izlanu, no da se ona prema njima mora vladati suzdržano i hladno. Kad im bude imala što zapovjediti, neka to učini strogo, ali ne i naduto, i neka nikad ne pokaže ni najmanje sumnje u spremno izvršenje zapovijedi. Ako li je u bilo čem uvrijede, neka me odmah i bez sustezanja obavijesti.
Svratiste Trinaest kantona napustio sam u četvoroprežnoj poštanskoj kočiji, smjestivši Leduca i Costu na sjedišta kočijaša.
Zaustavili smo se pred kućom gdje me je čekala Rosalie. Zahvalivši dobrom starcu, koji je iskreno žalio što mu odlaze tako ljubazni gosti, smjestih Rosaliju u kočiju i naredih postiljonu da krene cestom za Toulon koji sam želio posjetiti prije povratka u Italiju.
Onamo smo stigli u pet sati. Ljubljena moja Rosalie večerala je zajedno sa mnom, poprimivši dostojanstveno držanje, ponajviše zbog Leduca, koji je tražio da je poslužuje Costa. I ne gledajući ga rekoh Rosaliji da će je on imati čast posluživati i češljati kad to zapovjedi. On se pokori i duboko joj se pokloni u znak poslušnosti.
Sutradan smo pošli da pogledamo luku. Sam zapovjednik, koji se ondje slučajno zatekao, iskazao nam je čast i svuda nas proveo. Velikodušno sam mu dopustio da vodi Rosaliju ispod ruke. Pozvali smo ga na ručak, a on se nije dao dugo moliti.
Mila moja Rosalie govorila je malo no uvijek umjesno, i premda nije imala nikakva iskustva u saobraćaju s otmjenim svijetom, ljupko je umjela odgovoriti na sve ljubaznosti koje joj je iskazivao prijazni zapovjednik.
Legli smo rano jer smo već sutradan imali krenuti u Antibes.
U tom sam gradu iznajmio barku za put do Genove, a kako sam se istim putem odlučio vratiti u Francusku, pohranio sam svoja kola u nekom spremištu, utanačivši pismeno da ću za njihov smještaj plaćati šest franaka mjesečno.
Iz Antibesa smo otplovili u samu zoru, no dva sata kasnije podiže se silan vjetar i videći gdje mi ono anđeosko biće premire od straha, naredih brodarima da spuste jedra i da odveslaju u luku Villefranche. Kako ondje nismo mogli naći prikladna konačišta, unajmih kočiju i odvezosmo se u Nicu, gdje ostadosmo tri dana, jer vrijeme sveudilj bijaše olujno.
Smatrao sam svojom dužnošću da odem u udvornu posjetu zapovjedniku, jednom starom časniku koji se zvao Peterson. Prvo što me je zapitao bijaše poznajem li nekog Rusa koji se naziva Karlo Ivanov. Odgovorih mu da sam ga susreo u jednoj kući u Grenoblu.
– Za nj se govori da je pobjegao iz Sibira i da je mlađi sin vojvode od Kurlandije.
– I meni su to rekli, ali o tom ne znam ništa.
– Otišao je u Genovu gdje jedan bankar, kako se govori, ima nalog da mu isplati dvadesettisuća talira, no uza sve to ovdje mu nitko nije htio predujmiti ni pare. Otpremio sam ga u Genovu na svoj trošak samo da grad oslobodim njegove sumnjive nazočnosti.
Bilo mi je drago što je Rus otišao prije mog dolaska. Neki stariji časnik, imenom Ramini, koji je stanovao u istom svratištu, zapitao me bih li htio ponijeti neki paket koji je gospodin de St. Pierre, španjolski konzul, želio poslati markizu Grimaldiju u Genovu. Tu sam dužnost rado preuzeo čim sam saznao da je to onaj isti Grimaldi kog sam nedavno upoznao u Avignonu. Ramini me pitao jesam li u Avignonu upoznao neku gospođu Stuard, koja je sa svojim navodnim mužem provela u Nici petnaest dana bez prebijene pare.
– Ta žena – nastavio je Ramini – nije nikad otvorila usta, svojom je čudesnom ljepotomočarala sav muški svijet, a nikog nije čak ni smiješkom nadarila.
Rekoh da više nije u Avignonu i da sam joj upravo ja dao novaca za put.
– Ali – nadovezah – kako joj je pošlo za rukom da ode iz Nice kad nije imala ni pare?
– Nitko to ne zna. Otišla je kočijom podmirivši račun kod svratištara. Baš bih rado o tojženi nešto više saznao. Gospodin Grimaldi ispripovjedio mi je kako je odbila da od njeg primi stotinu lujdora, a da je slično postupila s jednim Venecijancem. Jeste li to možda bili vi?
– Jesam, ali ipak sam joj dao novaca.

Kako se vrijeme popravilo, ukrcasmo se prve vedre noći i za dva dana stigosmo u Genovu, koje još nikad nisam vidio. Ukonačili smo se u svratištu Sveta Marta gdje iz pristojnosti uzeh dvije sobe, jednu pokraj druge, dok za sluge iznajmili jednu sobicu u blizini.
Drugog sam dana po Costi poslao onaj paket markizu Grimaldiju, a kasnije sam otišao da kod vratara ostavim svoju posjetnicu.
Mladi Đenovežanin kojeg sam privremeno uzeo u službu odvede me jednom trgovcu gdje kupih platna da Rosalie sebi sašije rublja kojeg nije imala dovoljno. Taj ju je dar neobično obradovao.
Još smo bili za stolom kad mi najaviše markiza Grimaldija koji me srdačno zagrli zahvalivši mi što sam vodio brigu o njegovu paketu. Odmah me upita što je bilo s gospođom Stuard, a kad mu ispripovjedih cijelu zgodu, glasno se nasmija primijetivši da ni sam ne zna što bi učinio na mom mjestu.
Primijetivši kako radoznalo promatra Rosalie, rekoh mu da je to gospođica koja me neobično zanima ne samo zbog svoje ljepote već i zbog pameti i čednosti. Natuknuh mu kako bi joj volio naći jednu pristojnu sobaricu koja bi je posluživala, pomagala joj kod šivanja, te izlazila s njome odjevena po mjesnoj modi. Najvažnije je međutim bilo da je razgovorom nauči talijanski, jer bih je želio predstaviti u Firenzi, Rimu i Napulju.
– A zašto nas Đenovežane želite lišiti tog velikog zadovoljstva? Evo, ja se nudim dagospođicu, pod naslovom koji mi označite, predstavim u svakoj otmjenijoj kući, počevši od svoje.
– Ona se iz ozbiljnih razloga ne želi ovdje ni s kim susretati.
– U redu. Hoćete li se neko vrijeme zadržati u Genovi?
– Naumio sam ostati najviše mjesec dana. Naša će razonoda biti razgledanje grada iokolice, a često ćemo odlaziti i u kazalište. Uživat ćemo sladeći se za stolom i jedući odlične gljive poput onih koje su nam danas priredili.
– To je uistinu lijepo. Ne bih vam mogao pružiti ugodnije zabave ni sretnijeg života odovoga što ste ga naumili provoditi u Genovi. Za gospođicu ću nastojati pronaći djevojku s kojom će biti zadovoljna.
Poslije markizova odlaska Rosalie me zamoli da je odvedem nekoj trgovkinji modnim sitnicama, jer bi željela kupiti vrpce i još neke potrebne stvari. Upozorila me da će ih platiti vlastitim novcem i da će se pogađati, zabranivši mi da se miješam.
– Bit će kako želiš, srce moje. A poslije ćemo ići u kazalište.
Kod modne trgovkinje, koja bijaše Francuskinja, moja se Rosalie pokaza ljupkom i duhovitom: pravila se važna, izbirljivo je sve pregledavala, tražila kape po najnovijoj modi, pogađala se i na kraju kupila sitnica za pet do šest lujdora koje je izbrojila na najotmjenji način. Izlazeći rekoh joj da su me zacijelo držali za njena lakaja, pa da se želim osvetiti. Stoga je povedoh u radnju nekog draguljara i kupih joj kopče, naušnice i ogrlicu, plativši bez pogađanja ono što su tražili.
– Dragi moj prijatelju – reče mi kad smo izišli – sviđa mi se ovo što si mi kupio, ali ti neznaš trošiti svoj novac. Da si se pogađao, uštedio bi najmanje četiri lujdora.
Naveče smo otišli u komediju, ali Rosaliji bijaše tako dosadno da me je nakon prvog čina zamolila neka je odvedem kući.
Vrativši se, nađosmo kutiju u kojoj je bilo dvadeset i četiri funte čokolade. Bijaše to dar gospodina Grimaldija.
Costi, koji se hvalio da umije izvrsno prirediti čokoladu, naložih da nam sutradan, po dolasku gospodina Grimaldija, pripremi tri šalice.
Markiz osvanu u devet sati ujutro. Sa sobom je doveo nekog trgovca od kog kupih dva velika komada najfinije pamučne tkanine s bijelom podlogom u koju bijahu utkani šareni cvijetovi izrađeni u Pekingu. Od tog je Rosalie željela napraviti dva mezzara[45] da se Genovom može šetati pokrivene glave po ondašnjoj modi.
[45] Mezzaro, od orijentalnih tkanina načinjene kapuljače što su ih nosile Đenovežanke.
Markizu sam zahvalio na velikodušnom daru. Čokolada koju nam je poslao bila je odlična. Costa je sjao od ponosa slušajući kako ga gospodin Grimaldi hvali što ju je napravio s finom pjenom.
Čas kasnije Leduc najavi neku ženu nepoznata imena. Gospodin Grimaldi reče da je to majka sobarice koju sam tražio za Rosaliju. Ugledao sam jednu ženu pristalo odjevenu, a uz nju djevojku od dvadeset i tri godine koju tek letimično pogledah i odmah zaključili da je neobično lijepa.
Majka, pošto je zahvalila gospodinu Grimaldiju, predstavi djevojku Rosaliji i uze nabrajati sve što umije raditi. Zatim kaza da je poštena i da će vjerno služiti svoju gospodaricu koja bez ikakve opasnosti po svoju čast može s njome izlaziti. Djevojka zna francuski, vedre je i prijazne ćudi. Zatim reče koliko je njena kći kod drugih gospođa dobivala na mjesec, i na kraju zamoli Rosaliju neka je ne tjera da jede sa služinčadi, jer je jedina slabost njene kćeri da bude poštovana. Zvala se Veronica. Rosalie kaza da to nije slabost, jer nitko ne može od drugih tražiti poštovanje ako nije dostojan poštovanja.
– Uzet ću je – završila je – i nadam se da će me zavoljeti.
Kad su se svi razišli, Rosalie se, uz pomoć Veronike, marno lati šivanja i ja se povukoh u svoju sobu da se zabavim prevođenjem Škotkinje, koju sam naumio prikazati s đenoveškim glumcima koji bijahu prilično dobri.
Za ručkom opazih da je Rosalie snuždena pa je zapitah za razlog.
– Ova je Veronica – odvrati ona – ljepša od mene.
– Ona prema tebi nije ništa. Ti si jedina za me lijepa, no da te umirim zamolit ću sutragospodina Grimaldija neka kaže njenoj majci da dođe po nju. Ujedno ću mu kazati da ti nađe drugu, ovog puta ružnu sobaricu.
– To ne smiješ učiniti, jer će pomisliti da sam ljubomorna, a to bi mi bilo veoma žao.
– Udobrovolji se dakle, jer i ja trpim gledajući te tako tužnu.
– Ali prijatelju moj mili, veselu ćeš me vidjeti tek ako mi obećaš da je nećeš zavoljeti.
– Ništa lakše od toga. Između mene i te djevojke neće doći ni do čega.
– Ljutiš li se na me zbog te bojazni?
– Kako bih se ljutio? Da me ne voliš toliko, ne bi se bojala.
Zarekoh se dakle da tu Veroniku nijednom neću pogledati, jer sam odveć ljubio svoju slatku Rosaliju a da bih joj nanio i najmanju bol.
Dan sam proveo kod kuće radeći na prijevodu, a sutradan sam se cijelog jutra zabavljao kod gospodina Grimaldija.
Kupio sam komad oslikane indijske tkanine da se Rosalie, koja nije željela u kazalište, ima čime zabaviti. Otišao sam na komediju sam i kad se vratih zatekoh gospodina Grimaldija kako Rosaliji i Veroniki daje savjete u pogledu haljine koju su šile. Pošto zagrlih senatora, zahvalih Rosaliji što ga je dočekala i blago je upozorih da je trebala prekinuti svoj posao.
– Zapitaj njega, srce moje, zašto me je prisilio da nastavim. Govorio je da će otići.
Ona tad ustane i ostavljajući Veroniku da sama radi, poput prave kućedomaćice ljupko pozva markiza da ostane s nama na večeri, pogodivši tako moju misao. Naš gost nije gotovo ništa jeo, jer nije običavao večerati. Sa zadovoljstvom sam primijetio kako se divi mom blagu. Mislio sam da se od čovjeka njegovih godina nemam čega bojati, a bilo mi je drago što se Rosaliji pruža prilika da izuči umijeće koje je prijeko potrebno svakoj ženi ako želi da joj se širom otvore vrata visokog društva.
Iako neiskusna i čak neuka u tom umijeću, Rosalie me je zadivila svojim prirodnim darom: razgovarala je s markizom tako da je sugovorniku fino dala naslutiti da će njegovu naklonost hraniti nadom. Kad je odlazio, kazala je da će joj učiniti veliko zadovoljstvo ako jednom dođe na ručak jer bi ga voljela vidjeti kako jede.
Kad ostadosmo sami stegoh je na grudi i gušeći je poljupcima upitah gdje je naučila tako razgovarati s ljudima iz visokog društva.
– To ti, prijatelju moj, govoriš mom duhu, ti mi pogledom kažeš što moram reći i učiniti.
Dao sam Costi da prepiše moj prijevod Škotkinje, a kad to bi gotovo, odnesoh ga Rossiju, ravnatelju glumačke družine, koji se, čim mu rekoh da mu ga želim pokloniti, ponudi da je prikaže. Označio sam mu imena glumaca koje sam izabrao i pozvao ga zajedno s njima na ručak u mom svratištu gdje ću im djelo pročitati i podijeliti uloge.
Sutradan pozvao me je bankar Belloni na ručak s gospođom, ali se ona uljudno ispričala. Gospodin Grimaldi ljubazno se ponudio da joj umjesto mene pravi društvo.
Vrativši se u svratiste, nađoh gospodina Grimaldija kako Rosaliji daje poduke iz talijanskog. Reče mi da ga je ponudila ukusnim objedom i da mi zavidi na sreći što posjedujem takvo blago. Markiz je uza svu svoju časnu suzdržanost bio zaljubljen u Rosaliju, ali ja još uvijek nisam ni od čega strepio.
Na dan prve predstave Škotkinje našla se u loži i Rosalie u pratnji Veronike. Gospodin Grimaldi nije se ni na tren udaljavao od moje slatke ženice.
Komedija je doživjela silan uspjeh. Veliko đenovsko kazalište bijaše dupkom puno. Nije se ondje sabrao puk, već ono što u gradu bijaše najuglednije i najbogatije. Glumci koji su igrali bez šaptača doživješe burna odobravanja i čudom su se čudili što je publika zahtijevala da predstavu pet puta ponove. Rossi, koji se možda nadao da ću mu dati još koju komediju, zamolio me za dopuštenje da mojoj navodnoj supruzi pokloni bundu od risova krzna. Rosaliju je taj dar neobično obradovao.
Ali jednog dana Rosalie povede razgovor koji mojom krivnjom unese nemir i tugu u divnu dušu tog utjelovljenog anđela kojeg sam ipak, uz pomoć božju, učinio sretnim za cio život.
– Po nekim znacima – rekla mi je – slutim da sam trudna. Kakve li radosti ako tipoklonim lijepo čedo!

– Ako se rodi u određeno vrijeme, bit će sigurno od mene i ja ću ga voljeti.
– A ako se rodi dva ili tri tjedna prije, zar onda nećeš biti siguran?
– Siguran baš neću biti, ali ipak ću ga voljeti, jer će biti tvoje i brinut ću se za nj poputoca.
– Ono bi moglo biti samo tvoje, ja to pouzdano znam. Oh, nesretne li mene! Prijateljumoj mili, ta nije moguće da sam zanijela od P-ia. On me je imao svega jednom i to tek jedva, a ti dobro znaš s kakvom smo ljubavlju nas dvoje često bili zajedno.
– Oh, srce moje, umiri se, ne plači više, zaklinjem te. U pravu si. Ovo što sam izlanuosamo je moguće, ali nije vjerojatno. Plod će biti od mene, u to neću nikad sumnjati. Budi mi spokojna, ljubavi.
– Kako da budem spokojna kad si mogao posumnjati? Više to nismo spominjali, ali onaje otada često bila tužna i zamišljena. Ja bih je satima držao u naručju, nježno i zaljubljeno, i ona se predavala ljubavi, ali ja bih usred zanosa često znao osluškivati njene uzdisaje koji su mi odavali da u njenoj duši nema onog pouzdanja što ga osjeća svako zaljubljeno srce. Gorko sam se pokajao što sam joj saopćio onu svoju glupu sumnju.
Desetak dana nakon tog razgovora Rosalie uđe u moju sobu s nekim zapečaćenim pismom rekavši da joj ga je uručio unajmljeni lakaj kad je uvrebao trenutak da ja to ne primijetim. Ona se – reče – time osjeća uvrijeđenom. Pozvah lakaja i upitah ga od koga je dobio pismo.
– Jedan mladić kog ne poznajem dao mi je cekin da gospođi krišom od vas uručim topismo i obećao mi je još dva cekina ako mu sutra donesem odgovor. Nisam ni pomislio da bi to mogao biti propust, jer vam ga je gospođa mogla pokazati ako je htjela.
– To je istina, no ja vas ipak otpuštam, jer gospođa koja, kao što vidite, nije ni otpečatilapismo, nalazi da ste joj tim činom uskratili dužno poštovanje.
Leducu rekoh da ga isplati i tako lakaj bi otpušten. Otvorio sam pismo i ugledao potpis P-ia. Rosalie me ostavi i ode u svoju sobu da šije s Veronikom. Pismo je glasilo ovako:
»Vidio sam vas, draga Rosalie, kad ste se, izlazeći iz kazališta, popeli u kočiju u pratnji Njegove jasnosti markiza Grimaldija, mog kuma. Ja vas nisam prevario i kao što sam vam obećao, namjeravao sam idućeg proljeća poći u Marseille da se vjenčam s vama. Još vas volim, pa ako vi pristajete da mi budete ženom, pripravan sam vam dati ruku u nazočnosti svojih roditelja. Ako ste se i ogriješili o čednost, neću vam to nikad predbaciti, jer sam ja prvi uzrok vašeg grijeha. Recite mi biste li željeli da se samom gospodinu Grimaldiju izjasnim u pogledu svojih namjera. Nadam se da će on jamčiti za mene. Ja sam čak spreman da vas primim iz ruku onog gospodina s kojim živite, ukoliko niste udati za nj. Ako ste pak slobodni, ne zaboravite da će vaša čast postati čista poput kristala onog trenutka kad se udate za čovjeka koji vas je zaveo.
P-i.«
Eto poštena čovjeka, rekoh samom sebi, koji zaslužuje Rosaliju, dok ću se ja pokazati najnepoštenijim čovjekom ako mu je ne prepustim, ukoliko se odmah njom ne oženim. Neka odluči sama Rosalie.
Pozvah je i pružih joj pismo. Ona ga pročita i vrativši mi ga upita me savjetuje li joj da prihvati ponudu P-ia. Odgovorih joj da ću umrijeti od bola ako pristane, no ako mu je ne prepustim, onda se zbog svoje časti moram smjesta oženiti njome. Nadovezah da sam na to spreman. Ona mi se ovjesi oko vrata rekavši da voli jedino mene i da nemam pravo kad tvrdim da se zbog svoje časti moram njome oženiti.
– Draga moja Rosalie, ja te obožavam, ali vjeruj mi kad ti kažem da ja ipak bolje od tebeznam što zahtijeva moja čast. Ako je taj P-i imućan čovjek koji te može usrećiti, ja ti, pa makar umro od boli, moram savjetovati da primiš njegovu ruku, ili ti pak odmah moram ponuditi svoju.
– Ni jedno ni drugo. Ta tko nas goni na odluku? Ako me ti voliš, ja sam sretna. Drugogne mogu voljeti. Neću odgovoriti na to pismo i više o P-iu ne želim čuti.
– Ja ti o njem zacijelo neću govoriti, ali vidjet ćeš da će se umiješati markiz Grimaldi.
– Neka se umiješa, ali budi siguran da mi neće dva puta o tom govoriti.
– Neće ni meni.
Poslije tog razgovora odlučih da otputujem čim dobijem preporučna pisma za Firenzu i Rim koja sam tražio od gospodina Bragadina. Živio sam sa svojom dragom Rosalijom u slatkom miru i ljubavi. Gospodin Grimaldi bijaše jedini blagonakloni svjedok naše sreće.
Pet ili šest dana nakon što je Rosalie primila ono pismo bijah pozvan u markizov kasino u San-Pietru d'Arena. Moj mi domaćin reče kako mu je milo što me vidi, jer je želio sa mnom porazgovoriti o jednoj važnoj stvari. Naslućivao sam o čemu će biti spomena, a kako sam znao što ću mu odgovoriti, mirno ga zamolih neka samo kaže što je naumio. On započe ovako:
– Jedan ovdašnji ugledan trgovac došao je neki dan da mi predstavi svog nećaka koji sezove P-i. Reče da je on moje kumče, u što sam se osvjedočio, i da me moli iza posredovanje i zaštitu. Odgovorio sam mu da ću mu u svakoj prilici pomoći jer mi je to kao kumu dužnost. Kad ostadoh sam s mladićem on mi ispripovjedi kako je vašu sadašnju ljubavnicu upoznao u Marseillu i kako joj je obećao da će se na proljeće s njome vjenčati. Neki dan ju je međutim vidio dok je u mojoj pratnji izlazila iz kazališta, pa ju je slijedio i saznao da živi s vama. Rekli su mu da je udata za vas, ali on nije povjerovao. Stoga joj je poslao pismo u kojem joj je saopćio da je još uvijek spreman održati svoju riječ. Pismo mora da je palo u vaše ruke, jer nije dobio odgovora. Zato se – nastavio je – utječe meni ne bi li tako doznao da li Rosalie pristaje na njegovu ponudu. Ja mislim da je čovjeku poput vas draža sloboda od ženidbe. Hoćete li mi dopustiti da i s Rosalijom o tom govorim?
– Vama uistinu ne treba moje dozvole. Slobodno razgovarajte s njom, ali samo ne u mojeime, jer je odveć obožavam a da bih joj mogao dati i najmanje povoda da pomisli kako se želim rastati od nje.
– Ako ne želite da se umiješam u tu stvar, recite mi to otvoreno.
– Naprotiv. Bit će mi drago ako vi posvjedočite da nisam tiranin svojoj dragoj Rosaliji.
– Razgovarat ću s njom večeras.
Da bi markiz mogao na miru porazgovoriti s Rosalijom, vratio sam se tek na večeru. On je s nama večerao, a poslije njegova odlaska Rosalie mi vjerno ispriča sve što joj je rekao. Odgovorila mu je isto što i ja, završivši s molbom neka joj više ne spominje P-ia.
Misleći da je time svršeno, stadosmo se polako spremati na odlazak iz Genove.
Nekoliko dana poslije mankiževa razgovora s Rosalijom o prijedlogu mladog P-ia, kad smo već oboje povjerovali da senator više ne misli na to, on nas pozva na ručak u svoj kasino. Kako Rosalie nije još nikad bila ovdje, gospodin Grimaldi je želio, kako je sam izjavio, da prije odlaska vidi njegov vrt. Poziv smo s veseljem prihvatili.
I tako se sutradan u podne obresmo u njegovu lijepom kasinu. Ondje zatekosmo jedan postariji par kome me on predstavi izrekavši moje ime. Rosaliju je predstavio kao osobu koja mi prisno pripada.
Potom siđosmo da prošetamo vrtom. Ono dvoje ljudi uhvatiše Rosaliju pod ruku, govoreći joj tisuću ljubaznosti i obasipajući je milovanjima. Ona im je vedro odgovarala na talijanskom. Nakon pola sata pozvaše nas na ručak, te se svi uputismo u blagovaonicu. Ugledavši stol prostrt za šestoro, naslutih što se sprema, ali za uzmak nije više bilo vremena. Sjedosmo, i u taj tren uđe u dvoranu neki mladić. Markiz ga blago prekori što je zakasnio i na brzu ruku predstavi ga kao gospodina P-ia, svoje kumče i nećaka prisutnog gospodina i gospođe. Zatim ga posjede sebi slijeva, dok mu zdesna bijaše Rosalie, pokraj koje sam sjedio ja. Vidjeh kako je ona samrtno problijedjela, a mene stade obuzimati slijepa srdžba od koje sam drhtao od glave do pete. Taj postupak đenoveškog vlastelina učinio mi se nesmiljenim. Bijaše to strašno iznenađenje, krvava uvreda nanesena i meni i Rosaliji, uvreda koja se mogla oprati samo krvlju. U silnom uzbuđenju koje mi je potresalo dušu ipak sam uviđao da se moram svladati. Što sam uostalom i mogao učiniti? Uzeti Rosaliju za ruku i otići? Pomišljao sam i na to, no znajući kakve bi posljedice mogao imati tako nepromišljen korak, nisam smogao snage da se na to nakanim. Nikad u životu nisam za stolom proveo užasnijeg sata. Ni ona ni ja nismo ništa okusili, a markiz, koji je posluživao goste, bijaše toliko pametan da nije primjećivao kako oboje vraćamo tanjure netaknute. Za vrijeme cijelog objeda razgovarao je s P-iem i s njegovim ujakom o trgovačkim poslovima. Poslije ručka reče mladiću da se može vratiti na svoj posao, i ovaj se oprosti poljubivši mu ruku.
Bijaše to mladić od dvadeset i pet godina otprilike, srednjeg stasa, lica obična, no blaga i čestita. U razgovoru je pokazivao više razbora no duha. Nije mi se činio nedostojnim Rosalije, no drhtao sam pri pomisli da mu je mogu dati za ženu samo ako je se zauvijek odreknem. Markiz je ljubazno prekoravao ujaka što mu nikad nije predstavio tog mladića kome je on mogao biti od velike koristi pri trgovačkim poslovima.
– Ali odsad će biti drugačije – nadovezao je – siguran sam da ću mu pomoći na putu dosreće i uspjeha.
Nato ujak i tetka, koji su očigledno bili s markizom u dosluhu, stadoše mladića kovati u zvijezde, a onda kao usput spomenuše kako se raduju što dragi nećak koji će naslijediti čitavo njihovo bogatstvo uživa naklonost Njegove jasnosti. Jedva čekaju, rekoše naposljetku, da vide gospođicu iz Marseilla koju je izabrao za suprugu, da je dočekaju raskriljenih ruku kao vlastitu kćer.
To bijaše kap u prepunu čašu. Rosalie mi šapnu da će se onesvijestiti ako je odmah ne odvedem kući. Oprostih se dakle od markiza jedva susprežući gnjev.
Odahnusmo tek kad smo stigli u svratiste, i našavši se napokon sami, stadosmo razgovarati da damo oduška uzbuđenoj duši. Rosalie je s pravom smatrala da nam je markiz ružno podvalio, te je zahtijevala da mu pristojnim riječima napišem neka se odsele ne trudi da nam iskazuje čast svojim posjetama. Rekoh joj da ću već naći kako da mu se osvetim, no da ovakvo pismo ne bi bilo uputno poslati. Najbolje će biti da požurimo odlazak iz Genove, a da ga sutradan dočekamo tako da on iz našeg držanja razabere koliko nas je ogorčio i uvrijedio: ozbiljno držanje, hladna uljudnost, savršeno pretvaranje i ni riječi odgovora ako pokuša spomenuti ono što je učinio. Govoreći o P-iu, Rosalie reče da ga žali ako je istina da je voli i da joj se učinio poštenim i skromnim.
– Umalo da nisam umrla – nadoveza – kad su nam se susreli pogledi. Od tog je trenaodvrnuo oči od mene, i ne znam da li me je pogledao kad je odlazio.
– Ne, gledao je u mene. To je pošten mladić, i meni ga je žao.
– No sad je ta ružna stvar iza nas. Nadam se da ću za večerom biti boljeg teka. Jesi li čuonjegovu tetku? I ona je očigledno bila u zavjeri. Kazala je da će me primiti kao da sam joj kći. Mora da je to dobra žena.
Markiz osvanu pređveče, i prišavši mi pogružena izgleda, reče da je počinio neoprostivu pogrešku što nas je onako iznenadio, no da mi je, ako se taj grijeh može ičim popraviti, spreman dati zadovoljštinu kakvu god zatražim. Rosalie, ne davši mi vremena da odgovorim, reče da smo mi dovoljno osvećeni ako je on spoznao koliko nas je uvrijedio, te da nam druge zadovoljštine ne treba, no da ćemo se odsele u svakoj prilici čuvati njegova prijateljstva, iako takvih prilika vjerojatno neće biti, jer mi tek što nismo otputovali.
Izrekavši to, ona mu se gordo nakloni i ode u svoju sobu.
On tad započe ovako:
– Od prvog časa sreća vaše ljubavnice leži mi na srcu, pa kako znam da djevojka njenaznačaja ne može dugo ostati sretnom u položaju različitom od onog koji će joj pružiti brak s čestitim mladićem kao što je moje kumče, odlučio sam da vas oboje s njim upoznam, jer ga i Rosalie tek površno poznaje. Da dođem do tog cilja, poslužio sam se, priznajem, nepoštenim sredstvom, no nadam se da ćete mi oprostiti, jer je to bilo u najboljoj namjeri. Želim vam sretno putovanje i dug i sretan život s tom divnom djevojkom. Pišite mi o svemu i u svako doba računajte na moje prijateljstvo, na moj utjecaj i bogatstvo. Htio bih vam na kraju povjeriti nešto da biste jasno spoznali ispravan značaj tog mladića kojeg, kako on sam kaže, jedino Rosalie može usrećiti.
– U Rosaliji – povjerio mi je – koja mu se predala iz ljubavi, ne može biti odvratnostiprema njemu, pa ako se ne može odlučiti da mu postane ženom zato što je možda trudna, on će drage volje odgoditi vjenčanje dok se ona ne porodi, ukoliko pristane da ostane u Genovi, u neku skrovitu skloništu koje će biti poznato samo njemu. Spreman je da podmiri sve troškove oko njena uzdržavanja. Svoj je prijedlog popratio primjedbom rekavši da bi prijevremeni porod, ukoliko bi Rosalie postala njegovom ženom, naudio njegovu ugledu i umanjio ljubav koju bi njegova obitelj morala gajiti prema njegovoj djeci.
Tek što je izrekao posljednje riječi, kadli u sobu utrča Rosalie i obojicu nas preseneti ovakvim govorom:
– Ako vam P-i, u svojoj čestitosti, nije rekao da sam s njim mogla zatrudnjeti, tad vam toja kažem. To je malo vjerojatno, ali nije ni nemoguće. Recite mu da ću ostati u Genovi sve dok se ne porodim, ukoliko sam naime trudna, odnosno sve dok ne budem posve sigurna da nisam. Onda ću otputovati svom ljubljenom prijatelju ma gdje on bio. Vrijeme poroda pokazat će čije je dijete. Ako budem sigurna da je od P-ia, dat ću mu bez predomišljanja svoju ruku. Ako pak i on sam uvidi da dijete nije njegovo, neka zauvijek prestane misliti na mene. Što se tiče troškova mog boravka, poručite mu neka se za to ne brine.
Od presenećenja bijah kao obezumljen. Markiz me zapita da li ga ovlašćujem da prenese mladiću tu poruku. Odgovorih mu da je Rosalijina volja i moja. On ode sjajući od zadovoljstva.
– Ti me dakle napuštaš? – rekoh Rosaliji kad se nađosmo sami.