Kazanova-Memoari

First topic message reminder :



KNJIGA ČETVRTA
I
Laskavi doček kod mog zaštitnika - Vrtoglavice gospode d'Urfe - Gospoda Wynne i njezina obitelj - Gospođa Rumain
Za vrijeme kratkog putovanja od Haaga do Pariza uvjerio sam se da moj posinak nema onako lijepu dušu kakva mu bijaše vanjština. Odgajajući ga po svom, majka mu je kao najvažniju osobinu ucijepila u dušu šutljivost. Njoj je bilo od koristi da ta značajka prevagne u njemu nad svima ostalima. No neiskusno dijete daleko je pretjeralo u tom pogledu: u njemu se to izvrglo u himbu, nepovjerenje i lažnu povjerljivost. Ne samo da nije iskreno kazivao ono što je znao, već se gradio kao da zna i ono što nije znao. Da bi u tom što bolje uspio, mislio je da mora postati nepronicljiv, pa je srce okovao šutnjom, kazivajući samo ono što je unaprijed proračunato smislio u svom duhu. Mislio je da je neobično mudar obmanjujući drugog, pa budući da je bio nesposoban da osjeti prijateljstvo, postao je nedostojan i prijateljstva i prijatelja.
Predviđajući da će gospođa d'Urfe vidjeti u dječaka najdivnije oruđe za svoju tobožnju prijetvorbu, a znajući da će je njen duh, budem li joj skrivao tajnu njegova porijekla, poticati na najluđe planove, naložio sam dječaku da iskreno iskaže sve što se tiče njegove obitelji i porijekla, ako ga jedna gospođa kojoj ću ga predstaviti bude o tom ispitivala. On obeća da će poslušati, no u svom himbenom duhu nije vjerovao da bi ta zapovijed mogla biti iskrena.
Kao prvog posjetio sam svog zaštitnika, kod kojeg zatekoh veliko društvo. Među uzvanicima primijetio sam i venecijanskog poslanika, no ovaj se pravio kao da me ne vidi.
– Otkad ste u Parizu? – upitao me je ministar, pružajući mi ruku.
– Upravo sam stigao. Dolazim ravno iz poštanskih kola.
– Onda pođite u Versailles. Tamo ćete zateći vojvodu de Choisela i vrhovnog kontrolora.Postigli ste čudesa, pa sad hajte da vam se malo dive. Poslije se vratite k meni. Recite vojvodi da sam Voltaireu poslao kraljev ukaz kojim ga proizvodi za plemića.
U Versailles se ne ide u podne, no ministri valjda smatraju da je Versailles na dva koraka. Zato sam otišao gospođi d'Urfe.
Prvo što mi je rekla bilo je to da joj je njezin duh otkrio da će me vidjeti još istog dana.
– Jučer mi je Corneman rekao – nastavila je – da ste izveli nevjerojatnu stvar i postiglinemoguće. Sigurna sam da ste vi unovčili onih dvadeset milijuna. Glavnice su skočile, i za tjedan dana bit će u opticaju najmanje sto milijuna. Oprostite što sam vam se usudila pokloniti onih dvadeset tisuće franaka. To je za vas prilično bijedan poklon.
Nisam se potrudio da je razuvjerim. Zapovjedila je vrataru da otpravi sve posjetioce, pa se zavezosmo u duboke rasprave. Upravo je zadrhtala od radosti kad joj hladno rekoh da sam doveo sa sobom jednog dječaka od dvanaest godina, kojeg bih želio dati na odgoj u najbolji zavod u Parizu.
– Povjerit ću ga Viaru – požuri se ona. – Kod njeg su i moji nećaci. Kako se zove? Gdjeje? Ja znam što je taj dječak. Jedva čekam da ga vidim. Zašto ga niste odmah doveli?
– Doći ću s njime prekosutra, jer sutra moram u Versailles.
– Govori li francuski? Dok ne uredim sve oko njegova smještaja, morate ga ostaviti kodmene.
– O tome ćemo se dogovoriti prekosutra.
Potom sam otišao u svoj ured gdje sam zatekao sve u redu, a onda se otputih u
Talijansko kazalište, gdje je te večeri igrala Silvia. Našao sam je u njenoj svlačionici, gdje joj je kći pravila društvo. Dočekala me je srdačno, rekavši da zna kakve sam poslovne uspjehe postigao u Holandiji. Iznenađeno me je pogledala kad sam joj odgovorio da sam radio za njezinu kćerku. Ljupko se djevojče zarumeni čuvši taj odgovor. Oprostio sam se obećavši da ću večerati s njima i pošao na svoje mjesto u gledalište. No kojeg li iznenađenja!
U jednoj od prvih loža spazih gospođu Annu Wynne.[1] Ali evo što je bilo s tom gospođom:
[1] Anna Wynne rođena je na Santa Mauru, jednom od otoka u Jonskom moru. Njena najstarija kći, koju Casanova često spominje, zvala se Justinienne.
Porijeklom Grkinja, ta je gospođa bila udovica nekog Engleza s kojim je imala šestoro djece, četiri kćeri i dva sina. Njezin je muž na samrti prešao na rimokatoličku vjeru, nemajući snage da se odupre ženinim suzama i zaklinjanjima. Ali njegova su djeca mogla baštiniti očev imutak, koji je u Engleskoj iznosio četrdeset tisuća livri sterlinga, samo ako se priznaju anglikancima. Gospođa se upravo bijaše vratila iz Londona gdje je boravila brinući se oko baštine svoje djece. Bilo je to početkom 1758.
Godine 1753. bijah se zaljubio u njezinu najstariju kćer, kad smo u Padovi igrali zajedno u nekoj komediji. Šest mjeseci kasnije, u Veneciji, gospođa Wynne nađe za shodno da me isključi iz svog društva. Mirno sam pretrpio uvredu što mi ju je nanijela mati jer mi ju je kći ublažila nježnim pisamcem koje mi je još i danas drago. Kako sam u ono vrijeme ljubio Mariju Magdalenu i Catterinu, brzo sam je zaboravio. Iako joj je tad bilo tek petnaest godina, djevojka je bila prava ljepotica, a dražima lica i pojave pridružile su se blistave čari profinjena duha, što je često važnije od vanjskih obilježja. Komornik pruskog kralja grof Algaroti davao joj je satove, a mnogi su se mladi patriciji takmičili za njeno srce. Činilo se da najveću naklonost uživa Andrea Memmo, najstariji sin obitelji Memmo đi S. Marcuola. Čuo sam da je prije četiri godine umro kao prokurator Sv. Marka.
Čitalac može zamisliti kakvo je bilo moje iznenađenje kad sam pet godina poslije tog događaja opet vidio čitavu obitelj. Gospođica Wynne, koja me je odmah prepoznala, pokaza me svojoj majci, a ova me odmah pozva, davši mi znak lepezom. Smjesta sam otišao u njihovu ložu.
Dočekala me je riječima da se od srca raduje što me opet vidi i da se nada da ću ih češće posjećivati u hotelu Bretagne, u Ulici St.-Andre-des-Arts, gdje su se nastanili. Kći ponovi poziv s mnogo više žara i upornosti. Izgledala je poput božice, pa ja osjetih kako se stara ljubav budi nakon sna od pet godina, toliko silnija koliko se predmet te ljubavi poljepšao u tih pet godina.
Rekoše mi da su, prije no što se vrate u Beč, naumili provesti šest mjeseci u Parizu. Odgovorio sam im da sam ja odlučio stalno se nastaniti u Parizu, da sam se upravo tog dana vratio iz Holandije i da sutra moram u Versailles, pa ću prekosutra pohitati k njima da im budem u svemu na usluzi.
– Čujem – reče kći – da ste u Holandiji toliko stekli da vas u Francuskoj smatrajubogatim. Slušajući o vama, neprestano sam se nadala da ću vas negdje vidjeti. Neizrecivo nas je obradovao vaš čudesni bijeg, jer smo vas oduvijek veoma voljeli. Povijest tog događaja saznali smo iz jednog pisma od petnaest stranica koje ste uputili gospodinu Memmu. Slušajući tu neobičnu ispovijed, prolazili su nas srsi od strave, a ipak smo se često morali i nasmijati. O vašim uspjesima u Holandiji čuli smo jučer od gospodina de La Popelinierea.
Taj gospodin naiđe upravo u taj čas, i pošto mi u nekoliko riječi oda svoje priznanje, reče da će me, ukoliko na isti način uspijem Indijskoj kompaniji nabaviti dvadeset milijuna, imenovati za glavnog poreskog zakupnika. Savjetovao mi je da primim francusko državljanstvo prije nego što se razglasi da sam se obogatio.
– Mora da ste pri tom poslu zaradili najmanje pola milijuna.
– Te će me glasine, gospodine, upropastiti, budem li lišen prava na nagradu zaposredovanje.
– Pravo govorite. Svi vas žele upoznati, a Francuska vam mnogo duguje, jer su akcije,zahvaljujući vašoj poslovnoj sposobnosti, lijepo poskočile.
Na večeri kod Silvije duša mi je plovila u slasti. Tetošili su me kao da sam njihov, a ja sam im razdragano zahvaljivao moleći da me smatraju pravim članom svoje obitelji. Držao sam da svoju sreću dugujem utjecaju i pouzdanom prijateljstvu tih divnih ljudi. Uspjelo mi je nagovoriti majku, oca, kćerku kao i oba sina da prime darove koje im bijah namijenio. Najvredniji, koji sam imao upravo kod sebe, ponudih majci, a ova ga odmah dade kćeri. Bile su to naušnice koje su me stajale pet tisuća florina. Tri dana kasnije poklonio sam joj škrinjicu u kojoj su bile dvije prekrasne fine tkanine i flandrijske čipke izrađene veoma tananim bodom. Mariju, koji je volio pušiti, poklonio sam zlatnu lulu, a svom prijatelju lijepu burmuticu. Najmlađem bratu, kojeg sam ludo volio, dao sam lijep sat. Morat ću kojom zgodom reći više o tom dječaku koji je svojim sposobnostima i odlikama prerastao svoju dob. No jesam li zaista bio toliko bogat da poklanjam tako dragocjene darove? Nisam, i znao sam da je tako. No činio sam to iz bojazni da mi se više neće ukazati prilika da tako postupim. Da sam bio siguran u protivno, pričekao bih druga vremena.
U cik zore otišao sam u Versailles. Gospodin vojvoda de Choisel primi me kao i prvi put. Bio je zaposlen pisanjem dok su mu uređivali vlasulju. No taj je put ipak odložio pero. Pošto mi je suhoparno čestitao, reče da će mi dati posebnu preporuku za poslovanje ako se poduhvatim pregovora oko dobivanja zajma od sto tisuća florina uz četiri posto kamata. Odgovorih mu da ću o tom razmisliti tek kad budem vidio kako će me nagraditi za ono što sam već isposlovao.
– Svi kažu da ste zaradili dvjesta tisuća florina.
– Ono što se govorka puke su priče sve dok se ne dokaže. Ja bih mogao zahtijevatizakonitu dobit za posredovanje.
– Imate pravo. Otiđite vrhovnom kontroloru i objasnite se s njime.
Vrhovni kontrolor, gospodin de Boulogne, prekinu posao da me najljubaznije primi. No kad mu rekoh da mi duguje sto tisuća florina, on se fino nasmiješi.
– Poznato mi je – reče on – da posjedujete naputnicu od sto tisuća florina koja glasi nadonosioca.
– To je istina, samo ono što ja posjedujem nema nikakve veze s poslom što sam ga obavioza vas. Uostalom, ja za to imam pouzdana svjedočanstva, i svakog se časa mogu pozvati na gospodina d'Affrija. Osim toga, imam već izrađen plan kako da povećam kraljeve prihode za dvadeset milijuna a da se nitko od onih koji će ih morati platiti neće moći požaliti.
– Provedite ga u djelo, i ja ću vam od samog kralja isposlovati godišnju rentu od stotisuća franaka i naslov plemića ukoliko se odlučite da primite francusko državljanstvo.
Nakon tog razgovora otišao sam u privatne odaje markize de Pompadour, gdje se na njenu želju ponovo izvodio jedan balet. Ugledavši me, pozdravi me i reče da sam sposoban posrednik i da me ona gospoda dolje nisu umjela ocijeniti po pravoj vrijednosti. Još se uvijek sjećala što sam joj rekao prije osam godina u Fontainebleauu. Tad sam joj jednom prilikom odgovorio da svako dobro dolazi odozgo, i da se uz pomoć njene naklonosti i milosti nadam najvećem uspjehu.
Vrativši se u Pariz, otiđoh svom zaštitniku da ga obavijestim o ishodu razgovora što sam ih vodio s najvećim novčarskim glavama. On mi svjetova da budem strpljiv i da nastavim uspješno poslovati.
Kad sam se vratio u svoj stan, dočeka me neočekivana vijest: moj je posinak otišao.

– Da, prijatelju, ali ne za dugo, ako se naime mogu pouzdati u tvoju stalnost. To, zlatomoje, traže od mene i tvoja i moja čast. Ako sam trudna, valja dokazati P-iu da nisam s njim, a istodobno i tebi da je čedo tvoje.
– Ja ne bih ni posumnjao, Rosalie draga.
– Već si jednom posumnjao, i to mi je dovoljno. Naš će me rastanak stajati mnogih suza,ali on je potreban miru moje duše.
– Moram se pokoriti tvojoj želji. Mislim da bi skrovište mogla potražiti samo u nekomsamostanu, a osim markiza ne vidim nikog tko bi se tako očinski brinuo za tebe. Da li bih razgovarao s njim? Ostavit ću ti dovoljno novaca za sve potrebe.
– Samo za najnužnije, molim te. Grimaldiju ne moraš govoriti, jer će se on sam ponuditi.To zahtijeva njegova čast.
Ona je ispravno rasuđivala, i ja sam se morao diviti njenom poznavanju ljudskog srca i zakona plemenitosti i časti.
Istog dana dođe markiz i saopći Rosaliji da se P-i u svemu slaže s njenim naumom i da se usrdno nada da će mu ona biti ženom čak ako se i pokaže da čedo ne pripada njemu.
– Ne mogu mu braniti da se nada – odvratila je ona smijući se.
– On se također nada da ćete mu katkad iskazati čast i dopustiti mu da vas posjeti. Većsam sve utanačio s glavaricom samostana koja je moja daljnja rođakinja. Imat ćete dvije sobe, a društvo će vam praviti jedna čestita žena koja će vas posluživati, pa vam čak, ako ustreba, pomoći pri porodu. Dogovorio sam se i za cijenu vašeg boravka. Novac će se isplaćivati mjesečno. Svakog ću vam jutra slati jednog svog pouzdanog čovjeka koji će mi preko vaše pratilje donositi vaše zapovijedi. Ako mi dopustite, doći ću vam se katkad pokloniti kod rešetaka.
Sad je bio na meni red da se zahvalim markizu. Rekoh mu da mu povjeravam svoju dragu Rosaliju i da ću otputovati drugog dana pošto se ona smjesti u samostan što joj ga je našao. Kad je odlazio, Rosalie mu napomene da bi već sutradan željela otići u samostan, i da će joj biti neobično drago ako je već idućeg dana posjeti. On joj to radosno obeća.
Posljednju pretužnu noć proveli smo kao dvije zaljubljene duše koje se drugog dana moraju odijeliti jedna od druge. Plakali smo i tješili se, te suzama i utjehama ne bijaše nikad kraja. Zadavali smo jedno drugom obećanja tvrdo vjerujući da ćemo ih održati kao da nismo znali da njihovo izvršenje stoji u knjizi sudbine u koju nijedan smrtnik nije još nikad zavirio.
Drugog je jutra bila sve vrijeme zabavljena spremanjem svoje odjeće. Pomagala joj je Veronica plačući, a ja je nijednom nisam pogledao, prezirući sama sebe što mi se lijepa sobarica u tako tužnom trenutku neodoljivo sviđa. Rosalie nije htjela primiti više od dvjesta cekina, govoreći da ću joj odasvud moći poslati još novaca ako joj ustrebaju. Pošto je zamolila Veroniku da se brine o meni za onih nekoliko dana koliko ću se još zadržati u Genovi, ona mi se nijemo pokloni i u pratnji Coste uputi se ka nosiljci. Dva sata kasnije jedan sluga gospodina Grimaldija dođe po njene stvari, i ja ostadoh sam i tužan.
Lukavi vlastelin dođe na večeru i prije no što sjedosmo za stol nagovori me da pozovem i Veroniku.
– To je krasna djevojka – uvjeravao me je. – Vi je još pravo ne poznajete i mislim da vam neće biti žao ako je bolje upoznate.
Iako me je to ponešto iznenadilo, odoh po Veroniku i zamolih je neka nam iskaže to zadovoljstvo. Ona prihvati poziv rekavši da umije cijeniti čast koju joj ukazujem.
Bio bih najgluplji čovjek na svijetu da nisam jasno nazreo kako je lukavi Đenovežanin umio do kraja provesti svoj naum, izigravši me poput najneiskusnijeg žutokljunca. Iako sam se s razlogom mogao nadati da će se Rosalie vratiti u moj naručaj, slutio sam da će markiz upotrijebiti svu svoju lukavost ne bi li je pridobio za sebe. Poznavajući njegovu umješnost, strepio sam neće li u tom uspjeti. No morao sam se pretvarati i pustiti da stvari teku kako su započele.
Iskoristio sam prvo poboljšanje vremena i jedne od narednih noći ukrcao se na barku, oprostivši se od Veronike, koja je plakala. Dobro sam znao zašto plače. Otplovio sam s dvojicom svojih slugu za Lerici gdje sam se drugog dana. iskrcao i odmah unajmio poštansku kočiju za Livorno.

XVI
Passano u Livornu - Pisa i Corilla - Moje mišljenje o razrokim očima - Firenza - Ponovo nailazim na Teresu - Moj sin - Corticellijeua
U Livornu, tek što sam odsjeo u najboljoj krčmi, kazaše mi da u gradu postoji komedija. Na moju nesreću spopade me želja da odem onamo. Neki me glumac prepozna i priđe mi, radostan što me vidi. Pozvah ga na večeru. On mi predstavi nekog čovjeka koji navodno bijaše izvrstan pjesnik i velik neprijatelj velečasnog Chiarija, kojeg nisam volio zato što je na moj račun napisao jednu ogorčenu satiru, a ja mu se zbog toga nisam mogao osvetiti. I njemu rekoh da dođe na večeru. Taj navodni pjesnik bijaše Đenovežanin, imenom Giacomo Passano, a protiv velečasnog Chiarija spjevao je tri stotine soneta. Kazao je da će zbog njih velečasni umrijeti od bijesa, samo ako ih uzmogne štampati. To me nagna na smijeh. Budući da je rukopis imao u džepu, pročita mi iz njega dvanaestak pjesama. Učinile su mi se prilično slabe. Kad je sonet slab, onda je i loš, jer sonet mora biti divan.
Da sam imao vremena da proučim izgled tog čovjeka, kome je moglo biti pedesetak godina, prosudio bih da je nitkov. Ali zaveli su me oni soneti protiv Chiarija. Pročitah naslovnu stranu njegova rukopisa: La Chiareida di Ascanio Pogomas.
– To je – reče mi – najčišći anagram mog imena i prezimena. Molim vas, pogledajte samo kako sam vješto iznašao taj anagram.
Ta me glupost ponovo natjera na smijeh. Svaki od njegovih soneta bijaše tek pusto naklapanje koje je završavalo tvrdnjom da je velečasni Chiari coglione. Ta riječ, koja zapravo znači muda, u Italiji označava i glupana.
Iz pristojnosti kazah tom Passanu da bi trebalo da štampa svoju Chiareidu.[46]
[46] Chiareida. Rukopis te zbirke pjesama nalazi se u biblioteci Estense u Modeni. Tih 1200 stihova uperenih protiv Chiarija nikada nije štampano. Casanova se vara kad kaže da svi soneti završavaju istom rečenicom; bez sumnje mu se u sjećanje usjekla jednoličnost stihova.
– Rado bih je prodao nekom štamparu, jer nisam dovoljno bogat da je dam štampati osvom trošku, a ovdje su štampari sve odreda odrpanci i neznalice. Uz to ovdje štampi nameću svakojake teškoće. Učinilo bi im se da je riječ coglione prosta. Kad bih mogao otići do Švicarske, siguran sam da bih tamo mogao to izvesti, ali nemam niti šest cekina. Zapravo, poći ću onamo pješice.
– A kako ćete živjeti u Švicarskoj – rekoh mu – gdje nema glumaca?
– Umijem slikati u minijaturi. Pogledajte.
Tada mi u ruke gurne male ovalne komade slonovače veličine tri do četiri palca, na kojima ugledah loše nacrtanu a još gore obojenu pohotnu golotinju. Obećah mu da ću ga preporučiti u Bernu, a nakon večere napisah mu preporuku i još mu poklonih šest cekina za put. Silom mi htjede darovati šest svojih slikarskih tvorevina, ali ja ih ne htjedoh uzeti.
U Firenzi sam stanovao pored mosta de la Carraja kod doktora Vanninija koji mi odmah kaza da je nedostojni član akademije Crusca.[47] Uzeo sam stan, čiji su prozori gledali prema obali Arna, tik uz lijepu terasu. Također sam unajmio jedna gradska kola i jednog lakaja, a kočijaša i lakaja odmah dadoh obući u plavo-crvenu livreju gospodina Bragadina. Nisam se htio razmetati, ali sam se htio dolično pokazati. Sutradan sam sam izišao pješice, u ogrtaču, da nepoznat razgledam Firenzu, a nakon ručka odoh u komediju da čujem harlekina Roffija, koji bijaše na boljem glasu no što je to zasluživao, te da prosudim o načinu na koji Firentinci recitiraju, o čemu se mnogo priča; međutim, nije mi se svidjelo. Budući da zbog starosti nije više mogao pjevati, Roffi je postao glumac.
[47] Accademia Nazionale della Crusca ili Accademia furfuratorum, ustanova koja je bdjela nad čistoćom jezika; osnovao ju je godine 1582. Antonio Francesco Grazzini. Čuvena je po svom izdanju rječnika talijanskog jezika.
Sutradan sam se pošao predstaviti bankaru Sassu Sassiju za koga sam imao naputnice na poveću svotu. Pošto sam objedovao sam, obukoh se kako treba i pođoh u operu u via della Pergola, uzevši mjesto u loži pored orkestra, više zato da vidim glumice a manje zato da čujem glazbu, koja me nikada nije zanosila.
Ali kojeg li iznenađenja kad ugledah prvu pjevačicu! Odmah sam prepoznao Teresu, koju sam početkom 1744. godine ostavio u Riminiju. Zacijelo bih se bio oženio tom Teresom da nisam dopao zatvora. Nakon sedamnaest godina ugledah je na pozornici, lijepu, svježu, i rekao bih jednako mladu kao što sam je ostavio. Pomislih da je to samo opsjena mojih čula i rekoh sebi da je to zacijelo neka druga, kadli ona, pjevajući jednu ariju slučajno baci pogled na me, i više ga nije skidala. Tada se uvjerih da se nisam prevario. Pošto je završila svoju ariju, izišla je i, jedva zamaknuvši iza kulisa, osvrnula se i lepezom mi pokazala neka dođem k njoj na razgovor.
Iziđoh iz lože uzbuđen a da ni sam nisam znao koji je tome razlog. Zadržavši Teresu u najljepšoj uspomeni, osjećao sam se pred njom kriv samo zato što nisam odgovorio na njeno posljednje pismo koje mi je, prije trinaest godina, napisala iz Napulja. Pođoh prema pozornici radoznaliji da vidim posljedice tog razgovora negoli da čujem šta joj se desilo u tih sedamnaest godina koje su mi tada izgledale duge kao čitavo stoljeće.
Stigoh do vrata kroz koja se ulazilo na pozornicu i ugledah je navrh nekog stubišta kako čuvaru što se ondje nalazio govori neka me propusti. Priđoh joj i oboje ostadosmo bez riječi. Uhvatih je za ruku i prinijeh je svojim grudima da osjeti kucanje mog srca, koje kao da je željelo iskočiti.
– Ja to ovdje pred radoznalim pogledima ne mogu učiniti – kazala mi je – ali učinilo mise da ću se od iznenađenja srušiti u orkestar, a ne znam ni sama, dragi prijatelju, kako sam mogla završiti svoju ariju. Nesretne li mene! Moram večerati u gradu, noćas neću spavati. Čekam te sutra ujutro u osam sati. Gdje stanuješ?
– Kod Vanninija.
– Pod kojim imenom?
– Istim.[48]
[48]... pod istim imenom. – Čitajući ove riječi, moglo bi se pomisliti da Casanova u Firenzi nije nosio ime Seingalt. Međutim, o Casanovinu boravku u Vanninijevu svratištu postoji detaljna prepiska između porezničkog auditora iz Firenze i suca iz Pistoie, iz koje se može pročitati da se Casanova u pratnji sobara i tajnika na hotelsku listu prvo upisao pod imenom vitez Seingalt, a kasnije se izdavao za portugalskog viteza Santacrux.
– Otkad si ovdje?
– Od sinoć.
– Hoćeš li se dugo zadržati u Firenzi?
– Koliko god želiš.
– Jesi li oženjen?
– Nisam.
– Prokleta večera! Kojeg li dana! Idi, moram izići. Zbogom do sutra u sedam sati.
Čas prije kazala mi je u osam. Pođoh u parter i sjetih se da je nisam zapitao ni za ime ni za stan, no sve sam to mogao lako saznati. Igrala je ulogu Mandane. Činilo mi se da je izdaleka još bolje vidim. Bila je jedinstvena u glumi kojom je popratila svoje recitiranje.
Nekog lijepo odjevenog mladog čovjeka, koji je sjedio pored mene, upitah za ime te velike glumice.
– Vi ste danas stigli u Firencu?
– Jest, gospodine.
– No dobro! Ona se zove kao i ja, budući da mi je to žena, a meni je ime Cirillo Palesi,vama na usluzi.
Ja mu se naklonih i ostadoh nijem kao da me je grom ošinuo. Možda bi mu se moje pitanje učinilo bezobraznim da sam ga upitao gdje stanuje. Teresa je dakle udata za tog zgodnog mladića! I kad se želim raspitati o njoj, moram nabasati upravo na njenog muža!
Nisam više imao snage da ostanem u operi. Jedva sam čekao da se osamim u svojoj sobi pa da razmislim o toj neobičnoj zgodi, o posjetu što sam ga trebao sutradan u sedam sati učiniti udatoj Teresi. Razmišljao sam i o tome šta će kazati njen muž kad me ugleda. Osjetih onaj svoj negdašnji plam što se iznova javljao, i učini mi se da mi nije krivo što sam je našao udatu.
Iziđoh i kazah lakaju da dozove moja kola, no on mi odvrati da ću ih moći dobiti tek u devet sati. Budući da je bilo hladno, kočijaš je s njima otišao u staju.
– Pođimo dakle pješice. Recite mi – obratih mu se – kako se zove prva glumica?
– Zvala se Lanti, ali se već dva mjeseca zove Palesi. Mogu vam kazati da kod nje nemamnogo izgleda. Bogata je, a udala se za tog mladića koji nema ništa i koji ništa ne umije.
– Gdje stanuje?
– Na kraju ove ulice. Proći ćemo pokraj njenih vrata. Stanuje na prvom katu.
Nakon toga nisam više s njim razgovarao jer sam obratio pažnju na put kojim sam sutradan morao ponovo proći sam.
Jedva da sam nešto prigrizao, pa pođoh u postelju naredivši Leducu da me pozove u šest sati.
– Sviće tek u sedam.
– Znam.
– U redu.
U sedam sati evo me dakle pred vratima moje prve velike ljubavi. Pođoh na prvi kat, pozvonih, a žena koja mi otvori upita me zovem li se Casanova.
– Da.
– Gospođa mi je kazala da ćete doći u osam sati, ali svejedno, uđite u ovu sobu. Probuditću je.

Pet-šest minuta kasnije ugledah muža koji pristojno uđe u noćnoj kapici, kazavši mi da njegova žena upravo ustaje i da će doći, ali umalo da se nisam nasmijao kad me je načas pogledao i kazao:
– Niste li me to vi, gospodine, sinoć zapitali kako se zove moja žena?
– Upravo ja. Činilo mi se da je poznajem, a na moju sreću raspitao sam se kod njenamuža. Prijateljstvo, gospodine, što ću ga gajiti prema vama bit će jednako onome što sam ga oduvijek gajio prema njoj.
Ali eto nje, lijepe poput zvijezde. Uđe raskriljenih ruku, ja raširih svoje ruke i zagrlismo se kao nježni prijatelji, ili ljubavnici što osjećaju sreću trenutka što su ga dugo priželjkivali. Poslije časovitog kolebanja ponovo se zagrlismo, zatim ona kaza mužu neka sjedne. Mene povuče na kanape, dajući oduška svojim suzama. Ni ja ne mogoh suzdržati svojih, ali čas kasnije, otirući oči, oboje ih istog trenutka podigosmo prema licu gospodina Palesija i ne mogasmo se uzdržati a da ne prasnemo u smijeh. Njegova preneraženost bijaše odviše smiješna.
– Vidiš pred sobom mog oca – kaza mu ona – i više negoli oca, jer njemu dugujem sve.
Sretnog li trenutka koji očekujem već deset godina!
Začuvši da se radi o ocu, muž se ponovo zagleda u mene, ali ja se ne nasmijah, toliko bijah tronut uzvišenim riječima moje Terese; no prijateljstvo prisvaja očevo ime onako kako mu to odgovara.
– Da, gospodine – rekoh mu – to mi je kći, to mi je sestra, to je anđeo za me bez ikakvaspola, to je živo blago, a to je vaša žena... Nisam odgovorio – obratih se njoj – na tvoje posljednje pismo...
Gospodin Palesi me upita bih li doručkovao s njima šalicu odlične čokolade koju bi on sam pripremio, a ja mu odgovorih da strastveno volim čokoladu. Odmah je otišao da je spremi.
Tada mi se Teresa baci u naručje govoreći:
– Poljubimo se stoput ovog prvog dana, dragi moj prijatelju, a onda ugasimo naš žar, jertakav je zakon sudbine. Sutra ćemo se vidjeti samo kao nježna braća. Ali ovog blaženog trenutka kad te nakon tolikih godina moje oči opet vide predajmo se zanosu, jer tko bi nam to mogao spočitnuti?
Pošto utažismo dijelak naše žudnje, vidjevši da smo isti kao što smo i bili kad smo se rastali u Riminiju, uzdahnusmo i vratismo se na svoja mjesta.
Kad se malko pribrala, ona mi reče:
– Moraš znati da sam zaljubljena u svog muža i da sam se zarekla da ga nikada nećuprevariti. Ono što sam sada učinila bilo je jače od mene, i oboje moramo to zaboraviti. Neka nam bude dovoljno saznanje da se još uvijek ljubimo i da ne moramo u to sumnjati. Dragi prijatelju, ubuduće izbjegavajmo svaku priliku da se nađemo nasamo. Zar te to žalosti?
– Tebi su ruke vezane, a ja sam slobodan. Da nije tako, ne bismo se više odvajali, jer semoja žudnja za tobom razbuktala starom silinom. Ja sam isti kao nekad i sretan sam što je tako, a nesretan sam što više nećeš biti moja. Ti si ne samo udata nego i zaljubljena. Na žalost! Zakasnio sam, ali da se i nisam zaustavio u Genovi, bio bih jednako nesretan. Sve ćeš saznati na pravom mjestu i u pravo vrijeme. A dotle ću se u svemu pokoravati tvojim zapovijedima. Vjerujem da tvoj muž ništa ne zna o našoj prošlosti, stoga moram biti suzdržljiv u svemu, zar ne?
– U svemu; jer on ništa ne zna o mojim poslovima, i veoma mi je drago da ga ništa nezanima. On, kao i svi ostali, zna da sam se obogatila u Napulju, kamo sam, kako govorim, otišla kad mi je bilo deset godina. To su laži koje nikome ne škode, a u zanatu kojim se ja bavim više volim to nego istine koje bi mi naškodile. Svima kažem da su mi dvadeset četiri godine. Što ti o tome misliš?
– Zakleo bih se da govoriš istinu, iako znam da su ti trideset i dvije.
– Mislio si reći trideset i jedna. Moglo mi je biti svega četrnaest kad sam te upoznala.
– Vjerovao sam da imaš petnaest.
– Možda sam i imala; ali reci mi, molim te, izgledam li kao da mi je više od dvadesetčetiri?
– Kunem ti se da ti nitko ne bi dao čak ni toliko. Ali u Napulju...
– U Napulju bi neki kroničar mogao sve znati, ali nitko ne sluša takve ljude. A sad, dragimoj prijatelju, čekam da doživiš trenutak koji će biti najzanimljiviji u tvom životu.
– Najzanimljiviji u mom životu? Kada?
– Strpi se, jer ti ništa neću reći. Htjela bih uživati u tvom iznenađenju. Razgovarajmo ojednoj važnoj stvari. Kako stoje tvoji poslovi? Ako trebaš novaca, mogu ti vratiti što sam ti dužna sa svom dobiti koju možeš zahtijevati. Moj muž nije gospodar ničega, sve što posjedujem moje je. Imam pedeset tisuća napuljskih dukata, a isto toliko posjedujem u dijamantima. Reci mi koliko ti je potrebno. Brzo, jer će stići čokolada.
Takva bijaše Teresa. Sav raznježen, htio sam joj se baciti oko vrata prije nego joj odgovorim, kadli stiže čokolada. Uđe njen muž u pratnji jedne sobarice koja bijaše prava ljepotica, noseći na porculanskom pladnju tri šalice čokolade. Dok smo je pili, Palesi nas je zabavljao, duhovito nam pripovijedajući kako se iznenadio kad je vidio da ga je iz postelje digla u sedam sati ona ista osoba koja ga je prethodne večeri u kazalištu pitala kako mu se zove žena. Teresino smijuljenje, koje sam i ja popratio, ne bijaše neugodno tom Rimljaninu, koji se, tako mi se bar činilo, samo pravio da je ljubomoran.
Bile su mu svega dvadeset do dvadeset dvije godine, bijaše plavokos i odviše lijep za muškarca, jer, onako građen, zacijelo je pobuđivao sklonost ljudi oba spola. Teresi sam mogao oprostiti što se zaljubila u njegov lijepi lik, jer sam dobro poznavao snagu lijepih lica, ali sam je osuđivao zato što je od njega učinila muža, jer muž stječe prava gospodara.
Uđe ona mlada Teresina sobarica i kaza mi da se pred vratima nalaze moja kola.
– Dopuštate li – kazah Teresi – da uđe moj najmljeni lakaj?
– Tko vam je naredio – kazah tom obješenjaku kad se pojavio – da dođete ovamo skolima?
– Nitko, ali ja znam koja mi je dužnost.
– Tko vam je kazao da sam ovdje?
– Odgonetnuo sam.
– Pozovite Leduca i dođite ovamo s njim.
Leducu naredih neka mu isplati tri dnevnice, neka mu skine livreju i neka doktora Vanninija zamoli za nekog drugog slugu, istog rasta, koji neće ništa pogađati. Ono se njuškalo preporuči Teresi, koja mi reče da sam dobro učinio.
U deset sati stigoše svi glumci i glumice, te znatan broj obožavalaca, koje ona primi veoma prijazno. Taj pokus, koji potraja tri sata, bijaše mi veoma dosadan. Vrijeme sam proveo pričajući s Palesijem, koji mi se sviđao zato što me uopće nije zapitao ni gdje, ni kada, ni kako sam upoznao njegovu ženu.
Nakon pokusa, neka mlada djevojka iz Parme, koja se zvala Redegonda, a glumila je u muškom ruhu i dobro pjevala, ostade na ručku s Teresom, a čas kasnije dođe i jedna mlada statistica iz Bologne, po imenu Corticellijeva, koja također bijaše pozvana, te odmah priđe Teresi da joj poljubi ruku. Dojmile su me se mladenačke draži te djevojke; ali kako me je tog časa Teresa svega zaokupljala, na nju nisam obratio pažnju. Nešto kasnije ugledah nekog prilično gojaznog postarijeg svećenika koji uđe odmjerena koraka, blagog i nasmijanog izgleda, i gledajući samo u Teresu pođe prema njoj, pa je poljubi u ruku, pokleknuvši jednim koljenom kao što to čine Portugalci. Teresa, dražesna i nasmijana, posjedne ga desno od sebe, dok sam se ja nalazio slijeva. Smjesta prepoznah velečasnog Gamu, kojeg sam prije sedamnaest godina ostavio u Rimu kod kardinala Acquavive, ali se napravih kao da ga nisam prepoznao. Bijaše veoma ostario, ali je to ipak bio on. Udvorni starac gledao je samo u Teresu i pripovijedao joj besmislice, te nije još nikoga pravo pogledao. Nadajući se da me neće prepoznati, ja ga i ne pogledah, te sam s Corticellijevom razgovarao o beznačajnim sitnicama. Na pristojnost me podsjeti Teresa, rekavši mi da gospodin velečasni želi znati da li ga prepoznajem. Ja se tada zagledah u njega, napravih se kao da sam iznenađen, ustadoh i zapitah ga imam li čast da vidim gospodina Gamu.
– Upravo njega – kaza mi pa ustade i uhvati me za glavu pa me nekoliko puta poljubi,što bijaše u njegovoj naravi lukavog političara i veoma radoznala čovjeka.
Nakon takvog početka, lako je zamisliti da smo se upustili u beskonačne razgovore. Govorio mi je o Barbarucci, o markizi C, o kardinalu S. C, pa mi ispripovjedi kako je prešao iz španjolske u portugalsku službu gdje se još uvijek nalazi. No odjednom se pojavi nešto što mi obuze i pomete sve duševne sposobnosti. Uđe i čitavom se društvu pokloni neki mladić čiji izgled odavaše da mu je petnaest do šesnaest godina. Bio je građen onako kako to može biti Talijan tog uzrasta. Budući da ga ja jedini nisam poznavao, neustrašiva mi ga Teresa predstavi kazavši:
– To mi je brat.
Pozdravih ga onako kako je zahtijevala pristojnost, ali sav smeten, jer nisam imao vremena da se saberem. Taj navodni brat bijaše moja slika i prilika, osim što mu je kosa bila nešto svjetlija. Odmah sam znao da mi je to sin, jer priroda nikada nije bila indiskretnija. Bilo je to ono iznenađenje koje mi je Teresa nagovijestila te ga je priredila kako bi uživala da ga vidi na mom licu. U svojim prvim pismima iz Napulja nikada mi nije pisala da je trudna, a ja nikada nisam ni pomišljao da bi mogla biti.
Veoma mi se sviđalo lijepo držanje dječaka i duh što ga je pokazivao izražavajući se na napuljskom narječju, kojim je govorio veoma pravilno. Teresa me smjesti tako da sam ručao između nje i njega. U razgovoru primijetih da je obrazovan i odgojen na način neuobičajen u Napulju. Teresa mu kaza da bi morao govoriti toskanski.
– Tek je prije šest mjeseci – kazala mi je – izašao iz ruku svog odgojitelja, koji ga jenaučio svemu što zna, a napose glazbi, koja mu je strast. Čut ćete ga za klavesenom, koji svira bolje od mene, premda sam osam godina starija od njega.
Ne znam je li to bila priroda ili samoljublje, tek ja ustadoh od stola očaran tim Teresinim sinom, te ga vatreno zagrlih i nježno izljubih, na što čitavo društvo zapljeska. Pozvao sam Teresu da sutradan s čitavim društvom dođe k meni na ručak. – Zar i ja? – upita me Corticellijeva. – I vi.
Nakon ručka velečasni Gama kaza mi neka biram ili da sutradan doručkujem u svom svratištu zajedno s njim, ili da dođem k njemu, jer je umirao od želje da provede dva sata nasamo sa mnom. Zamolio sam ga neka dođe k meni.
Čim su svi otišli, Cesarino – tako se nazivao onaj lijepi dječak – zapita me bih li ga htio povesti u šetnju. Zagrlivši ga, kazah mu da može poći mojim kolima sa svojim šurjakom, jer ja ne mogu ostaviti njegovu sestru samu. Palesi bijaše time zadovoljan.
Kad ostadosmo sami, čestitah joj na Cesarinu.
– To je – odgovorila mi je – sretni plod naše ljubavi. Sretan je, jer zaista ima sve da to ibude. Onaj koji ga je dao odgojiti isti je onaj vojvoda s kojim sam otišla iz Riminija. Povjerila sam mu svoju tajnu čim sam shvatila da sam trudna. Rodila sam a da nitko nije za to znao, a on ga je poslao jednoj dojilji u Sorento i dao ga krstiti imenom Cesare Felipe Lanti. Tamo ga je ostavio do devete godine; zatim ga je dao na odgoj nekom pametnom čovjeku koji ga je poslao u dobru školu i poučavao ga u glazbi. Još od svog najranijeg djetinjstva poznavao me je kao svoju sestru, a ti ne možeš sebi predočiti radost moje duše kad sam vidjela da je svakim danom sve više nalik na tebe. U njemu sam uvijek gledala siguran zalog naše veze i znala sam da će do nje doći prilikom našeg prvog susreta, jer uvijek kad bih ga gledala činilo mi se nemoguće da on na tvoju dušu ne bi djelovao jednako kao i na moju. Bila sam sigurna da tom dražesnom biću nećeš moći uskratiti položaj svog zakonitog sina te da ćeš se vjenčati s njegovom nježnom majkom. Nakon vojvodine smrti otišla sam iz Napulja, ostavivši ga još četiri godine u onom istom zavodu pod pokroviteljstvom princa de la Riccija, koji je u njemu od prvog dana gledao mog brata. Tvoj sin raspolaže glavnicom od dvadeset tisuća napuljskih dukata, za koje mi isplaćuju kamate, no on o tome ništa ne zna. Međutim, ja se brinem da mu ništa ne uzmanjka. Srce mi krvari što mu ne mogu kazati da sam mu majka, jer mislim, da bi me tada još više volio. Ne možeš zamisliti kako sam danas uživala videći tvoje iznenađenje a još više kad sam opazila kako si se brzo u njega zaljubio.
Ali ta sličnost?
– U njoj uživam. Što se prema njoj može zaključiti no da si bio ljubavnik moje majke? Paneka. Moj muž vjeruje da otud potječe prijateljstvo koje nas veže, a zbog toga se možda i namrštio jutros kad je vidio naš zanos. Sinoć mi je kazao da bi mi Cesarino mogao biti brat po majci ali ne i po ocu, jer je u parteru vidio njegova oca, koji zacijelo ne može biti i moj. Ako s Palesijem budem imala djece, nakon moje smrti sva moja imovina pripast će njima, a ako ih ne budem imala, sve će pripasti Cesarinu. Moja je imovina u sigurnim rukama, čak i kad bi umro princ Riccia.
Tada me je odvela u svoju spavaću sobu, gdje je otvorila škrinjicu u kojoj se nalazio sav
njen nakit i više od pedeset tisuća dukata u valjanim obveznicama. Osim toga imala je mnogo posuđa i svoj talent, koji joj je osiguravao ponajbolja mjesta u svim talijanskim kazalištima.
Upitah je da li je naš sin već nekog ljubio.

– Ne vjerujem – odgovorila mi je – ali čini mi se da je u njega zaljubljena moja sobarica.Pripazit ću.
– Daj mi ga. Naučit ću ga da upozna svijeta.
– Traži od mene sve što hoćeš, ali ostavi mi sina. Znaj da ga nikada ne ljubim, iz strahada ne poludim. Da samo znaš kako je čestit i kako me voli, jer mu ispunjam svaku želju. Što će reći u Veneciji kad za četiri mjeseca ugledaju Casanovu, koji je pobjegao iz tamnice, kako je postao dvadeset godina mlađi?
– Zar na Spasovo ideš u Veneciju?
– Da, a ti ideš u Rim?
– I u Napulj, da vidim svog prijatelja vojvodu Matalonea.
– Poznajem ga. Ima već sina sa kćerkom vojvode del Bovino, kojom se oženio. To jedražesna žena koja je od njega umjela stvoriti muškarca. Čitav Napulj zna da je bio u ljubavi nemoćan.
U takvim razgovorima provedosmo taj dan sve do dolaska Cesarina i njegova šurjaka. Za vrijeme večere pridobio je svu moju očinsku ljubav. Bio je nestašan a posjedovao je i svu onu ljupku napolitansku živahnost. Htio je da ga čujem za klavesenom gdje se sam pratio napuljskim pjesmama, koje nas nagnaše na gromki smijeh. Teresa nije skidala pogleda s nas dvojice, zatim je zagrlila muža i uzviknula da je čovjek sretan kad voli.
Tako provedoh jedan od najsretnijih dana svog života.

XVII
Corticellijeva - Kako sam dao izbatinati kazališnog posrednika Židova - Lažni Ivanov i njegova podvala - Bezrazložno me istjeruju iz Toscane - Dolazak u Napulj
Sutradan u devet sati najaviše mi velečasnog Gamu koji odmah stade roniti suze od radosti što me nakon tolikih godina ponovo nalazi u dobru zdravlju i još uvijek u cvijetu mladosti. Čitalac neka sam prosudi koliko mi je velečasni polaskao. Čovjek može imati duha i pameti, a ipak mu gode slatkorječive hvale laskavaca, ma koliko ih poznavao. Gama bijaše blage naravi, veoma prijazan, neobično uglađen i nimalo zao, ali je bio silno radoznao i po naravi i po prirodi svog zvanja. Nije ni čekao da ga molim, već je sam uzeo raspredati dugu priču o svemu što mu se dešavalo proteklih sedamnaest godina ukrašavajući je mnogim zgodama i nezgodama. Kad je završio, pogled mu se zaustavio na nekim vrlo lijepo ispisanim papirima koji bijahu na mom stolu, te me upita da li to moj tajnik ima tako lijep rukopis. Costa, koji se bijaše zatekao u sobi, reče da je to on prepisao. Velečasni tada udari u pohvale, te me naposljetku zamoli neka mu ga pošaljem da mu prepiše neka pisma. Odmah sam mu odgovorio da momka moram imati pri ruci u toku čitavog dana. On je Costu želio imati kod sebe ne bi li ga naveo da govori o mojim poslovima. Takvi su svi radoznalci.
Radoznalost koju moralisti ne ubrajaju među strasti lijepa je osobina duha kad je njen predmet sve ono što se tiče pojava u prirodi. U takvu slučaju ona ovisi o ćutilima, jer proizlazi iz osjeta i opažanja. Ali radoznalost je porok kad ne teži drugom već da prodre u misli i tajne poslove drugih, bez obzira na to da li radoznalac nastoji to saznati posrednim ili neposrednim putem. Ta je strast uvijek porok, bilo da radoznalac nastoji proniknuti u tajne svog bližnjeg u želji da mu bude od koristi, bilo da svoja otkrića želi okrenuti u svoju korist. Da, ona je uvijek porok ili bolest, jer je duh radoznalaca već po prirodi uvijek nemiran.
Svog uvaženog svratištara, akademskog doktora Vanninija obavijestio sam da bih želio jedan svečani ručak, i on ga priredi na moje najveće zadovoljstvo.
Prva stiže Corticellijeva s majkom koja se nazivala gospoda Laura i bratom, guslačem, koji je izgledao poput djevojke. Slijedeća gošća bijaše Redegonda, stasita i lijepa djevojka iz Parme. Costa, koji također bijaše rodom iz Parme, šapnu mi da je to sestra mog najmljenog lakaja. Za nekoliko minuta poučna razgovora zaključio sam da je ta Redegonda vrijedna pažnje. Uskoro dođe i velečasni Gama i čestita mi videći me između dviju dražesnih djevojaka. Silom ga posjedoh na svoje mjesto i on im odmah uze udvarati. Djevojke su mu se izrugivale, no on se nije dao smesti. Vjerovao je da im se sviđa, to bijaše očigledno, a ja sam dobro znao da samo zbog svoje muške taštine ne može shvatiti da u očima sviju ispada smiješan. Tad još nisam mislio da bih mu i ja, kad dođem u njegove godine, mogao postati nalik. Jadan li je starac koji ne zna primiti svoju dob i koji ne uviđa da ga isti onaj spol što ga je u mladosti zavodio mora prezreti kad mu pokaže da je u nj još ljubavnih želja iako su mu godine odnijele sva znamenja muškosti.
Posljednja stiže draga moja Teresa s mužem i Cesarinom koji bijaše lijepo odjeven. Najprije mu izljubih majku, onda njega, pa sjedosmo za stol, ja između njih. Blagovanje je duhovitim razgovorom uveseljavao velečasni Gama koji je sjedio između Corticellijeve i Redegonde. Ja sam se krišom smijao videći kako lakaj uslužno mijenja tanjire svojoj sestri Redegondi, koja bijaše sva ponosna što ju je zapala čast na koju njen brat nije imao pravo. Jednom je čak primijetila:
– On je dobar mladić, ali na žalost nema nikakva dara.
Ja sam namjerno prije ručka stavio u džep jednu burmuticu od zlata i emajla koja je na vanjskoj strani poklopca bila ukrašena mojim portretom naslikanim na emajlu, u obliku medaljona. Portret bijaše neobično vjeran. Dao sam ga izraditi u Parizu htijući ga pokloniti gospođi d'Urfe, no nisam se usudio, jer me je slikar prikazao odviše mladim. Burmuticu sam napunio izvrsnim havanskim burmutom što mi ga je poklonio gospodin de Chavigny. Znao sam da ga Tereza veoma voli i čekao sam da zatraži burmuta pa da svoju lijepu burmuticu izvadim iz džepa.
Međutim i velečasni Gama imao je odličnog burmuta, pa ga u svojoj burmutici posla Terezi koja mu zauzvrat posla svoga u divnoj kutijici od zlaćanog emajla ukrašenoj čarobnim arabeskama od zlatnih niti. Gama pokudi Terezin burmut, a ja izjavih da je dobar no usudih se primijetiti da ja imam boljeg. Izvadih dakle burmuticu i ponudih joj jedan prstovet držeći je otvorenu tako da nije mogla vidjeti moj portret. Ona izjavi da je odličan.
– Kad je tako, gospođo – rekoh joj – zamijenimo se, hoćete li?
– Vrlo rado. Dajte mi malo papira.
– Burmut se zamjenjuje u burmuticama u kojima se nalazi.
Rekavši to, stavih Teresinu burmuticu u džep, a njoj pružih svoju, koju prije toga zatvorih. Ugledavši portret, ona glasno uzviknu, na iznenađenje društva, i u prvom porivu oduševljenja poljubi medaljon:
– Pogledaj, Cesarino, to je tvoj portret.
Cesarino se začuđeno zagleda u sliku, a onda burmutica, prelazeći iz ruke u ruku, obiđe čitav stol. Gosti složno izjaviše da je to moj vlastiti portret dok sam bio mlađi za desetak godina, no da je istodobno posvema nalik na Cesarina. Teresa bijaše luda od ushićenja i zaklinjala se da se nikad neće rastajati od te burmutice. Onda ustade i nekoliko puta nježno cjelune svog dragog brata. Po licu velečasnog Game vidio sam da mu se u lukavoj glavi roje svakakvi zaključci o toj maloj zgodi.
Oprostio se tek predveče, pozvavši me za sutradan na doručak. Ja sam pak ostatak večeri proveo udvarajući i Redegondi i Teresi koja me, primijetivši da mi se djevojka sviđa, savjetova neka joj se izjasnim, a ujedno mi obeća da će je pozivati k sebi kad god to zatražim. Pokazalo se međutim da je Teresa ne poznaje dovoljno.
Velečasni Gama ponudio me je drugog jutra šalicom odlične čokolade i obavijestio me da će me u četiri sata odvesti maršalu Botti, kojem me je želio predstaviti. Zatim me, potaknut svojom neizlječivom radoznalošću, uze blago prekoravati što mu u kratkom opisu svojih zgoda nisam ni jednom riječju spomenuo veliko bogatstvo kojeg sam se domogao.
– Moje bogatstvo, gospodine velečasni, nije veliko, ali ja imam prijatelja kojih mi jelisnica uvijek otvorena.
– U tom imate pravo. Pravi su prijatelji najveće bogatstvo, no takvi su rijetki.
Oprostivši se s Gamom, uputih se da obiđem Redegondu, koju bih bio radije imao no Corticellijevu. Ona me primi u jednoj sobi gdje ugledah njenu majku, ujaka i nekoliko nedorasle joj braće.
– Zar nemate drugih soba gdje biste mogli primati prijatelje?
– Meni ne treba sobe, jer nemam prijatelja koje bih mogla primati.
– Imajte sobu, pa ćete imati i prijatelja. Ova je prostorija prikladna kad valja dočekatirođaka, ali ne i one koji dolaze da se poklone vašim dražima i vašem umjetničkom daru.
– Moja kći, gospodine – umiješa se na to majka – nema mnogo dara, a draži ima jošmanje.
– Meni se ipak veoma sviđa.
– To je za nju velika čast, i ona će vas uljudno primiti kad god dođete, ali samo ovdje inigdje drugdje.
– Bojim se da bih vam ovdje mogao smetati. Zbogom, gospođo!
Velečasni Gama dođe po mene kako se bijasmo dogovorili, da me predstavi maršalu Botti. Bijaše to čovjek u svakom pogledu častan i vrijedan. Proslavio se prilikom đenoveške bune, kad je zapovijedao cjelokupnom austrijskom vojskom u Italiji. Đenoveški puk kojem bijahu dozlogrdile strane čete i njihov jaram, podignu bunu, a maršal Botta stade na njegovu stranu i istjera Austrijance iz grada. Da nije bilo tako, stara bi republika zauvijek propala. Uzvišenog sam gospodina našao u društvu firentinskih gospođa i plemića koje on odmah ostavi i pođe mi u susret da me pozdravi. Govorio mi je mnogo o Veneciji koju je, po svemu sudeći, vrlo dobro poznavao, a onda je s očitim uživanjem slušao ono što sam mu ja iznosio o svojim uspomenama na ruski dvor gdje je boravio upravo u vrijeme kad se Jelisaveta Petrovna uspela na prijesto svog oca Petra Velikog. Kazao je da se samo u Rusiji politika umije valjano služiti otrovima.
Predveče sam otišao Teresi, kojoj ispripovjedih o posjeti časnoj Redegondi, te se oboje do suza nasmijasmo. Zatim sjedosmo za stol i veselo provedosmo tri predivna sata.
Drugog dana nisam izlazio. Bijah zaokupljen pisanjem, kadli naveče osvanu Corticellijeva s majkom i bratom. Došla je da me podsjeti na obećanje što sam joj ga dao glede onog Židova, kazališnog posrednika, koji se nije držao ugovora. Rekoh joj neka sutradan dođe na doručak, pa ću u njenoj nazočnosti razgovarati sa Židovom, ukoliko se odazove na moj poziv koji ću mu smjesta poslati. Kako sam želio u miru završiti neka pisma, naložih Costi da ih posluži večerom.
Kad završih s pisanjem, podiđe me želja da se malo zabavim, te posjedoh kraj sebe malu ludicu i uzeh se igrati, ali tako čedno da gospođa Laura nije imala što prigovoriti. Iznenadih se međutim kad se i mladić umiješao u igru.
– Ta vi niste djevojka – otresoh se na nj.
Na taj prigovor mali mi gad pokaza da je muško, no to je uradio na način tako bestidan da njegova sestra koja mi je sjedila na koljenima prasnu u grohot i otrča da se baci u naručje majci koja se, pošto se obilno navečerala, iz strahopoštovanja povukla u drugi kraj sobe. Videći da je sestrino mjesto prazno, mali ga ugursus zauze i stade me bestidno milovati. To meni dozlogrdi te ga lagano pljusnuh, a onda ustadoh i zapitah gospođu Lauru kojim mi je pravom dovela tog derana. Ona mi uzvrati pitanjem:
– Pa zar nije zgodan mladić?

Rekoh im neka idu kući, a gitonu dadoh talir kao odštetu za pljusku. On ga uze i poljubi mi ruku.
Legao sam smijući se toj zgodi, jer u mojoj prirodi ne bijaše sklonosti poroku pederastije. To mi se moglo desiti jedino u zanosu velikog prijateljstva.
Sutradan sam već rano ujutro poslao Costu onom Židovu da ga u moje ime zamoli neka dođe k meni, jer bih mu želio nešto reći. Malo kasnije stiže Corticellijeva s majkom, a Židov se pojavi upravo kad smo sjedali za doručak.
Ukratko mu izložih zahtjev i žalbu Corticellijeve, pokazah mu njegov vlastiti potpis i blago ga upozorih da ću lako naći puta kako da ga prisilim na poštivanje ugovora. On uze iznositi izgovore i razloge koje je Corticellijeva pobila dokazavši da su besmisleni, te Židov naposljetku obeća da će još istog dana reći koreografu neka udovolji njenoj želji i da joj da da pleše udvoje s jednim od najboljih plesača. Pošto to dakle lijepo obavih, poslah ih kući.
Potom svratih velečasnom Gami i obojica odosmo na ručak maršalu Botti, koji nas bijaše pozvao. Na tom sam ručku upoznao viteza Manna,[49] engleskog izaslanika, pred kojim se klanjala cijela Firenza. Bio je to čovjek bogat, prijazan, velik ljubitelj umjetnosti, pun istančana ukusa.
[49] Sir Horace Mann, došao je u Firenzu godine 1738. kao otpravnik poslova. Poslanikom je postao 1740. a specijalnim izaslanikom 1765. U svojoj bogatoj korespondenciji ni jednom riječju ne spominje Casanovu, ali je bio jedan od pretplatnika za Casanovin prijevod Ilijade.
Drugog sam ga dana posjetio i s udivljenjem razgledao njegov mali vrt, sobe s dragocjenim namještajem, slike i odabrane knjige. Po svemu se vidjelo da je to čovjek velike pameti i ukusa. Vratio mi je posjet i tad me je zamolio da mu dođem na ručak, a istu je molbu s tankoćutnom ljubaznošću uputio i gospođi Palesi, njenom mužu i bratu. Taj ručak bijaše biran i obilan, a poslije jela Cesarino je svirkom na klavesenu priredio društvu divan užitak.
Kad smo se spremali na odlazak, Teresa mi ozbiljno reče da je mislila na mene.
– Kazala sam Redegondi da ću doći po nju i zadržati je na večeri. Obećala sam joj da ćuje poslije jela kočijom ili nosiljkom otpremiti kući. Dođi i ti, udesi da kočija čeka pred vratima, pa ćeš je ti odvesti kući. Imat ćeš je doduše tek nakratko, ali i to je nešto. Mogla bih se okladiti da će biti popustljiva.
– Sutra ćeš sve doznati. Očekuj me na večeri.
Otišao sam onamo u devet sati. Teresa me je primila s hinjenim iznenađenjem. Sjednuvši pokraj Redegonde, rekoh joj da sam presretan što je vidim, a ona mi u smijehu odvrati da se nije nadala tom susretu. Za večerom nitko nije imao mnogo teka, osim Redegonde, koja je obilno blagovala i od srca se smijala šaljivim dogodovštinama kojima sam je zabavljao.
Poslije večere Teresa je upita bi li trebalo potražiti nosiljku ili će se radije vratiti kući u mojoj kočiji. Odgovorila je da nije potrebno slati po nosiljku ako ja pristajem da joj iskažem tu ljubaznost. Čuvši te riječi, bijah uvjeren da ću dobiti ono što želim. Gosti zaželješe domaćici laku noć, izljubiše je, ja pružih Redegondi ruku, koju ona čvrsto stegnu. Njen nam brat otvori kočiju, Redegonda se uspne, ja za njom, no kad htjedoh sjesti, ustanovih da netko sjedi na mom mjestu, a u isti čas začuh u tami prasak smijeha i Redegondine riječi:
– To je mama.
Možda sam se i ja morao pridružiti njihovu smijehu, ali za to nisam imao snage. Redegonda je sjela na koljena svoje majke. Hladno sam je upitao zašto se nije popela da večera zajedno s nama. Kad stigosmo do kućnih vrata, ta mi časna umjetnicima majka ponudi da uđem, no ja se dabome ispričah.
Da me je ta starica ijednom riječi izazvala, ja bih je ispljuskao, što ne bi bilo mudro, jer je čovjek kojeg su držale u kući izgledao gore od ubojice.
U tom bijesu i razdraženosti pade mi na pamet da odem do Corticellijeve, iako još nikad nisam bio kod nje, a i vrijeme ne bijaše prikladno za posjete. Morao sam negdje umiriti ćutila, a bijah gotovo siguran da će se Bolonjka pokazati uslužnom. Gospođa Laura pak neće moći odoljeti novcu.
Moj me sluga odvede do njene sobe.
– U redu, pričekajte me u kočiji.
Zakucah jedanput, dvaput, a netko bunovno zapita:
– Tko je?
Rekoh svoje ime, vrata se otvoriše, ja uđoh u mrkli mrak i začuh glas gospođe Laure koji mi kaza da će odmah upaliti svijeću. Da sam je obavijestio, nadodala je, ona bi me sigurno čekala usprkos velikoj hladnoći. I doista, u sobi je bilo studeno kao u ledani. U tami začuh smijeh Corticellijeve, te pipajući stadoh tražiti njen krevet, pa kad ga nađoh, uvukoh ruku pod pokrivač i napipah odveć očite znake muškog spola. Odmah pomislih da je to brat i čas kasnije ugledah ga pri svjetlu svijeće koju je upalila gospođa Laura. U istom krevetu vidjeh njegovu sestru koja se smijala pokrivena do brade, jer i ona kao i brat joj bijaše gola golcata. Iako u tom pogledu ne bijah nikad uskogrudan, ta me besramnost silno ozlovolji.
Otišao sam u svratiste proklinjući odvratne majke svih virtuosa.
Sutradan sam cijelo jutro proveo s vitezom Mannom u firentinskoj galeriji, razgledavajući čudesne umjetnine slikarstva, kiparstva i kamenorezbarstva. Imao sam ručati s velečasnim Gamom, no prije toga svratih Teresi i ispripovjedih joj dvije zlosretne zgode koje me zadesiše prošle noći, i oboje se od srca nasmijasmo. Ona kaza da mi, ako ne mogu dalje bez ženske, ne preostaje drugo već da se prihvatim Corticellijeve, koja me zacijelo neće pustiti da pogibam od čežnje.
Za ručkom velečasni Gama povede ozbiljan razgovor o politici i naposljetku me zapita bih li se na kongresu koji se, kako se općenito vjerovalo, imao održati u Augsburgu, htio primiti jednog diplomatskog zadatka što bi mi ga povjerio portugalski dvor. Uvjeravao me je da ću, budem li pametno i oprezno obavio povjerenu mi dužnost, dobiti od lisabonskog dvora sve što zatražim. Odgovorio sam mu da ću se spremno prihvatiti svakog zadatka za koji me bude smatrao sposobnim. Neka mi samo pismeno javi, a ja ću se pobrinuti da uvijek ima pri ruci moju adresu. Tog sam časa silno poželio da postanem ministar.
Naveče sam u operi porazgovorio s koreografom i s plesačem koji je bio predviđen za partnera mojoj štićenici. Na kraju potražih i onog Židova, koji mi još jednom potvrdi da će Corticellijeva za nekoliko dana dobiti svoju plesnu ulogu i da će plesati svako veče do konca mesopusta.
Našavši se sa mnom nasamo, Corticellijeva mi reče da je nabavila krevet i pozva me na večeru. Obećao sam joj da ću doći.
Čim uđoh, primijetih da su nabavili žeravnicu i još jedan pokrivač za krevet. Gospođa Laura ponosno mi pokaza što je sve njena kći nakupovala, tužeći se usput što nije pomislila da odjene i brata. Umirio sam je davši joj šest cekina.
U postelji se djevojka ne pokaza ni zaljubljenom ni strastvenom. No zato bijaše u svemu popustljiva i pri ljuvenu poslu tako šaljiva da me je neprestano tjerala u smijeh. Time me je i vezala tako dugo uza se. Poklonio sam joj sat i obećao da ću joj doći na večeru onog dana kad bude plesala svoj ples.
No osvanu i ta večer, a Corticellijeva ne nastupi. Iznenadio sam se videći je među statisticama.
Otišao sam joj na večeru kako bijah obećao i zatekoh je u suzama i očajnu. Reče mi jecajući da je moram osvetiti zbog nanesene joj sramote i da Židov svu krivicu svaljuje na krojača, što je bezobrazna laž. Pokušavao sam je umiriti, obećavajući joj sve što je zahtijevala. Proveo sam s njom nekoliko sati, a onda se vratih kući tvrdo odlučivši da ću se osvetiti čim doznam istinu.
Drugog jutra poslah Costu Židovu s porukom da odmah dođe k meni. Židov odgovori da zna zašto ga zovem i da će Corticellijeva, ako nije u ovoj, dobiti glavnu ulogu u nekoj drugoj operi.
Sad sam znao što mi valja uraditi, te pozvah Leduca i ispripovjedih mu cio događaj, naglasivši da ću ostati obeščašćen ako se ne osvetim. Rekoh mu da mi jedno on može pribaviti zadovoljštinu tako da izbatina tog lopova koji me je, pogazivši obećanje, javno uvrijedio. Obećao sam mu dvadeset cekina nagrade ako stvar uspije obaviti u najvećoj tajnosti. Zatražio je rok od dvadeset i četiri sata nakon čega će mi dati konačan odgovor.
Sutradan dođe dok još bijah u postelji i saopći mi da je prošli dan utrošio na upoznavanje Židovljevih navika i boravišta, ne propitkujući se kod bilo koga.
– Danas ga neću gubiti s vida, te ću tačno saznati kad odilazi kući a sutra ću vam rećiostalo.
– Budi oprezan i promisli dobro prije no što nađeš pomoćnike.
Drugog mi dana saopći da će Židov biti iste večeri izbatinan ako se bude vraćao kući u isti sat i istim putem kao prošlog dana.
– Koje si ljude odabrao?
– Samo sebe, no budite mirni, jer ja znam svoj posao. Onih dvadeset cekina dat ćete mikad se događaj pročuje gradom. Kad ga izbatinam, otići ću najprije po svoj haljetak, koji ću negdje sakriti, a onda ću se sa stražnje strane uvući u svratiste i leći u krevet a da me živa duša neće vidjeti. Čak će se i Costa, koji spava sa mnom, moći zakleti da nije moguće da sam ga ja izmlatio, ako li me tkogod slučajno okrivi. Ipak ću ponijeti pištolje da se obranim ako dođe do nečega.
Drugog jutra on mirno uđe u moju sobu da me počešlja. Kad ostadosmo sami, saopći mi da je posao obavljen.
– Židov nije ni pokušao bježati, već se bacio na zemlju, a na njegovu su se viku saletjelineki ljudi, no ja sam na vrijeme umaknuo. Ne znam jesam li ga možda umlatio, jer sam ga dva put dobro opalio po glavi.
– To bi mi bilo žao.
Tog dana bijah pozvan na ručak Teresi gdje zatekoh prvog kastrata Sassija i velečasnog Gamu, koji mi odmah saopćiše vijest o Židovljevoj nezgodi. Rekoh da mi ga je žao iako je lopov. Kastrat nato kaza da ga njemu nije nimalo žao, i da će se zacijelo govoriti da mu je on poslao taj poklon.
– Meni su pak rekli – primijeti Gama – da ste ga to vi s pravom tako udesili.
– Teško će se utvrditi tko je – odgovorio sam – jer je ta hulja dodijala mnogim ljudima.

Židov je već nakon nekoliko dana počeo izlaziti sa zavojem na nosu. Svi su taj prepad pripisivali meni, ali kako se ništa nije moglo otkriti, stvar pade u zaborav. Jedino je lakoumna Corticellijeva, luda od veselja, posvuda govorila kako je sigurna da sam to ja učinio ne bih li se osvetio i bjesnila je što nisam htio priznati.
Zabavljajući se veselo, nisam namjeravao tako skoro napustiti Firenzu, kadli mi jednog dana doktor Vannini uruči jedno pismo koje je netko ostavio za mene. Otvorih ga pred njim i nađoh mjenicu na dvije stotine firentinskih talira ispostavljenu na Sassa Sassija. Vannini je razgleda i reče da je ispravna. Nato se povukoh u sobu da pročitam pismo i otvorivši ga vidjeh potpis Karla Ivanova, onog navodnog ruskog kneza što sam ga svojevremeno bio upoznao. Pisao mi je iz poštanskog svratišta u Pistoji da se onako nesretan i bijedan povjerio nekom Englezu koji mu je velikodušno poklonio dvjesta talira davši mu priloženu mjenicu koju je potpisao u njegovoj nazočnosti. Mjenica je isplativa donosiocu.
»Ja se ne usuđujem – nastavljao je – pojaviti u Firenci, pa vas zato molim da mi se smilujete i da nekog pošaljete po taj novac, te da mi ga odmah uputite ovamo, jer ne mogu otputovati prije no što platim svratištaru.«
Usluga koju je taj bijednik tražio od mene bijaše doduše neznatna, no ja nisam želio staviti na kocku i svoju čast i ugled, jer je mjenica mogla biti krivotvorena, pa ako i nije, tim bih korakom pokazao da sam prijatelj i u prijepisci s čovjekom čije ime i opis bijahu objavljeni u novinama. Zato odlučih da mu sam vratim mjenicu. Otiđoh na poštu, dadoh upreći dva konja i odvezoh se u Pistoju. Vlasnik poštanskog svratišta odvede me u sobu one varalice i ostavi nas same. Zadržao sam se svega nekoliko minuta. Vratio sam mu mjenicu rekavši da me gospodin Sassi poznaje i da ne bih volio da se govori kako sam u vezi s njim. Savjetovah mu neka lijepo mjenicu povjeri svratištaru, koji će je odnijeti bankaru i dobiti novac. On odgovori da će poslušati moj savjet, i ja se vratih u Firenzu.
Međutim, već nakon dva dana osvanu kod mene gospodin Sassi sa svratištarem iz Pistoje. Bankar mi pokaza onu mjenicu i reče da me je onaj koji mi ju je dao prevario, jer prvo to nije lordov potpis, a drugo rečeni lord nema u njegovoj banci položenog novca, pa ne može na nj ispostaviti mjenicu.
– Ovaj čovjek – nastavio je bankar – isplatio je mjenicu, Rus je s novcem otišao, i ondolazi k meni po svoj novac. Kazao sam mu da je mjenica lažna, a on je odgovorio da ste je vi osobno donijeli Rusu, a kako vas poznaje, nije ni u što posumnjao i isplatio ju je. Sad zahtijeva da mu vi vratite novac.
Tada ispričah gospodinu Sassiju čitavu stvar, pokazah mu pismo u kome mi je Rus poslao mjenicu i dadoh pozvati Vanninija koji se zakle da je vidio kad sam mjenicu izvadio iz pisma. Gospodin Sassi reče svratištaru da nema nikakva prava tražiti od mene novac, no ovaj se uzvika zahtijevajući da mu odmah platim, tvrdeći da sam ga prevario u dosluhu s Rusom.
Ja poletjeh po štap, bankar me zadrža, a svratištar uteče. Gospodin Sassi reče neka se ne obazirem na ono što mi je svratištar u bijesu rekao i ode.
Sutradan sam primio pismo od poglavara policije, kojeg ondje nazivaju auditor. Molio me je neka dođem k njemu. Nisam se smio oglušiti, to više što u tom gradu bijah stranac. Primio me je uljudno ali hladno i jasno mi je dao do znanja da moram svratištaru iz Pistoje izbrojiti dvjesta talira koje je on dao Rusu, jer mu ih ne bi nikad isplatio da ja nisam donio mjenicu. Odgovorio sam mu da me kao sudac ne može osuditi na plaćanje ukoliko mi ne dokaže da sam saučesnik varalice Ivanova. Nije mi odgovorio već je samo ponovio da moram platiti.
– Neću platiti, gospodine auditore.
On mi se pokloni, pozvoni po lakaja, i ja izađoh.
Kad sam Gami ispripovjedio u kakvoj sam neprilici, on zavika od presenećenja. Kaza mi da će auditor po svoj prilici ostati pri svom, te ako ga gospodin Sassi ne uspije umekšati, onda moram obavijestiti maršala Bottu.
– To nije potrebno, jer me auditor ne može prisiliti da platim.
– Može učiniti nešto gore.
– Što?
– Poslati vam nalog da napustite grad.
– Čudilo bi me kad bi tako zloupotrebljavao svoju moć. Ali radije ću otići no platiti.Hajdemo dakle maršalu.
Kod njega smo zatekli gospodina Sassija koji ga je već o svemu obavijestio. Bankar mi utučeno kaza da auditor tvrdoglavo zahtijeva da platim ukoliko želim ostati u Firenzi. Odgovorih mu da ću otputovati čim dobijem nalog i da ću potom tu u nebo vapijuću nepravdu u štampanoj knjizi objelodaniti. Maršal reče da je auditorova presuda nevjerojatna, no da se on na žalost u njegova posla ne može miješati i da ću bolje uraditi ako odem negoli da platim.
Drugog dana, već rano ujutro, neki mi čovjek donese pismo od auditora kojim mi je taj gospodin saopćio da je moja stvar takve prirode da me ne može uobičajenim postupkom prisiliti na podmirenje svratištarova zahtjeva, te je stoga primoran da mi uputi nalog da za tri dana napustim Firenzu, a za pet dana Toscanu. Napomenuo je da se mogu vratiti ako Njegova visost nadvojvoda, kod kojeg mogu uložiti priziv, poništi njegovu odluku.
Tom sam prijekom sucu odgovorio u dva retka da će njegova zapovijed biti doslovno izvršena.
Pošto se tako potčinih osudi, spremih sve za odlazak, i posljednja sam tri dana proveo, noseći uvijek u džepu auditorovo pismo, u zabavi i veselju bilo kod Terese, bilo kod viteza Manna. Nisam zaboravljao ni Corticellijevu, kojoj sam dao riječ da ću doći po nju na završetku mesopusta. Velečasni Gama nije me tako reći ni časa ostavljao. Jedina mi zadovoljština bijaše žalost koju sam vidio na licu svojih prijatelja i pogrdne riječi kojima su častili auditora.
Otputovao sama rano ujutro i za trideset i šest sati stigao u Rim, a nakon nekoliko dana otputovali u Napulj.