Smrt na Nilu

First topic message reminder :



Čim je Poaro video Žaklin de Belfor u hotelu u Kairu, a zatim začuo glas Sajmona Dojla, odmah se setio da ih je već video zajedno – one noći u restoranu kada su zaljubljeno plesali i planirali kako će jednoga dana otići da vide piramide. Tri meseca kasnije uloge su se promenile: Sajmon je oženjen zanosnom Linet Ridžvej, dugogodišnjom Žaklininom prijateljicom, inače najbogatijom mladom damom u čitavoj Engleskoj, a Žaklin, slomljenog srca, postaje progonilac mladog bračnog para.

Ne bi li utekli od nje, Dojlovi tajno odlaze na kobno krstarenje Nilom. Međutim, ne samo da nisu utekli od Žaklin nego su napravili korak ka svojoj propasti – Sajmon će biti upucan u nogu, a Linet hladnokrvno ubijena na spavanju. Istragu dodatno usložnjava saznanje da su se na brod ukrcali i Linetin staratelj sa skrivenim motivom Endrju Penington, pljačkaš nakita ustremljen na Linetinu bisernu ogrlicu, sin oca čiji je posao propao zbog porodice Ridžvej, kao i ubica za kojim traga tajna britanska obaveštajna služba.

Ispostaviće se da je zločin maestralno isplaniran do najsitnijih detalja, ali da zločinac na jedno nije računao – da će na krstarenje Nilom poći i Herkul Poaro.

„Roman SMRT NA NILU napisala sam po povratku kući posle zime provedene u Egiptu. Sada kada ga ponovo čitam, imam osećaj da opet plovim parobrodom od Asuana do Vadi Halfe [...] Lično smatram da je ovo jedna od mojih najboljih knjiga s putovanja po inostranstvu, a ako detektivske priče slove za beg od stvarnosti (ne vidim zbog čega to ne bi bile!), onda čitalac zaista može da pobegne u svet vedrog neba, plave reke i ubistva ne ustavši iz svoje fotelje.”
Agata Kristi

30.
Mnogo kasnije istoga đana Hercule Poirot je zakucao na vrata jedne kabine.
— Izvolite — začuo se glas, i on je ušao. Jacqueline de Bellefort je sjedila. U drugoj stolici kraj zida sjedila je krupna konobarica.
— Može li ona izići? Poirot je kimnuo ženi i ona je izišla. Poirot je privukao stolicu i sjeo blizu Jacqueline. Ni jedno ni drugo nisu govorili. Poirot je bio nesretan.
— Dakle, sad je sve gotovo! Bili ste prepametni za nas, monsieur Poirot — najzad je progovorila djevojka. Poirot je uzdahnuo. Bez riječi je raširio ruke. Pa ipak — zamišljeno je rekla Jacquellne— niste imali dokaze. Bili ste naravno u pravu, ali da smo uspjell blefirati dokraja...
— To se nije moglo dogoditi ni na jedan drugi način, mademoiselle.
— To je dovoljan dokaz za logičan um, ali ne vjerujem da bi uvjerio porotu. All sad se više ništa ne može lzmijenitl. Sve ste bacili na Simona, a on je odmah podlegao.
Sasvim je izgubio glavu, sirotan, i sve priznao. Ne zna gubiti — odmahnula je glavom.
— Ali vl, mademoiselle, vi umljete gubiti? Odjednom se nasmijala, vedrim, veselim, pomalo borbenim smijehom.
— O da, umijem. — Pogledala ga je. — Nemojte bdti tako tužni, monsieur Poirot! — nagonski je rekla. — Mislim zbog mene. Vi ste tužni, ' zar ne?
— Jesam, mademoiselle.
— Ali nije vam se moglo dogoditi da me pustite?
— Nije — tiho je rekao Hercule Poirot. Kimnula je glavom, mimo se složivši.
— Ne, zaista nema mjesta sentimentalnosti Mogla bih to učiniti ponovo...
Nisam više sigurna osoba. To i sama osjećam... — Nastavila je zamišljeno: — Zastrašuje lakoća kojom se ubijaju ljudi. Počne vam se činiti kako to nije važno... kako ste samo vi važni! To je opasno. Zastala je i nastavila uz mali osmijeh: — Sve ste pokušali učiniti za mene. One noći u Asuanu, sjećate li se, rekli ste mi da ne otvaram svoje srce zlu... Jeste li već onda znali što sam naumila?
— Jedino sam znao, da je ono što sam rekao istina — odmahnuo je glavom.
— Bila je istina. Onda sam se mogla zaustaviti znam. Gotovo i jesam... Mogla sam reći Simonu da više ne želim nastavljati s njim. Ali tada bi... — prekinula se. Hoćete li da vam sve ispričam? Od početka? — upitala je.
— Ako želite, mademoiselle?
— Zapravo želim vam sve ispričati. Sve je bilo vrlo jednostavno. Simon i ja smo se voljeli... Bila je to obična konstatacija, ali su se iza tih riječi nazirali duboki osjećaji...
Vama je ljubav bila dovoljna ali nije njemu— jednostavno je zaključio Poirot.
— Možete to i tako reći. Ali vi sasvim ne shvaćate Simona. Uvijek je tako očajnički želio novac. Voli sve što se može kupiti novcem — konje, jahte, sve sportove, sve stvari za kojima čezne muškarac. A nikad ih ne bi mogao priuštiti sebi. Simon je tako jednostavan. žudi za stvarima kao dijete, bezgranično i bez razmišljanja. Ipak nikad se nije pokušao oženiti nekom bogatašicom. Nije bio takav.
— I tada smo se upoznali i tako je počelo. Samo nismo znali kad ćemo se moći vjenčati. Imao je dobar posao, ali ga je izgubio. Zapravo svojom krivnjom. Upustio se u nekakvu špekulaciju, ali su ga odmah otkrili. Ne vjerujem da je uistinu želio biti nepošten. Mislio je da tako rade poslovni ljudi. Poirotovim licem prešla je sjenka, ali nije rekao ništa. — I tako smo ostali na suhom, a ja sam se sjetila novog Llnnetinog posjeda i odmah sam odjurila k njoj. Znate, monsieur Poirot, zaista sam voljela Linnet. Bila mi je najbolja prijateljica i nikad nisam sanjala da će nešto iskrsnuti među nama. Samo sam mislila kako je velika sreća, što je bogata.
Simonu i meni mnogo bi značilo kad bi mu dala posao. Bila je vrlo draga i odmah mi je rekla da dovedem Simona da ga vidi. To se baš događalo u vrijeme, kad ste nas vidjeli u»Chez Ma Tante«. Slavili smo, iako to baš i nismo mogli sebi priuštiti.
Zastala je i uzdahnuvši nastavila:
— Ovo što ću vam sad reći, monsieur Poirot, čista je istina. Iako je Linnet sad mrtva, to ne mijenja istinu. Zato mi i sad zapravo nije žao. Pokušala je sve da mi preotme Simona. To je čista istina. Ne vjerujem da je oklljevala i minutu. Bila sam njezina prijateljica, ali to joj uopće nije bilo važno. Jednostavno je poludjela za Simonom... A Simonu nije bilo nimalo stalo do nje. Govorila sam mnogo o Linnetinoj aureoli, ali to naravno nije bila istina. On nije nikad želio Linnet. Smatrao ju je lijepom ali užasno autoritativnom, a on je mrzio autoritativne žene! Cijela mu je situacija bila neizmjerno neugodna. Ali bio je zaljubljen u njezin novac. Naravno, uskoro sam to primijetila... na kraju sam mu predložila da se rastanemo i da... da se oženi s Linnet. Ali on je to odbio. Novac ili ne, rekao je, ali bi život s njom bio pakao. On želi da ima novac, kazao je, a ne da bogata žena drži kasicu. »Bio bih suprug pratilac« rekao mi je. A on ne želi nikoga osim mene... Misllm da znam kad se u njegovoj glavi prvi put javila ta misao. Jednoga mi je dana kazao: »Da imam sreće, oženio bih se njome i ona bi za godinu dana umrla i ostavila mi sve.« I tada mu se u očima pojavio neki čudan izraz. Tada je prvi put pomislio na to... Poslije je često pričao o tome, neprestano je govorio o tome kako bi bilo zgodno da Linnet umre. Govorila sam mu kako je to užasna želja. Tada bi obično šutio neko vrijeme.
— Ali jednoga sam ga dana zatekla kako čita sve o arsenu. Naljutila sam se na njega, all on se samo nasmijao i odgovorio mi: »Bez rizika nema ni dobiti. Ovo mi je vjerojatno jedini put u životu da sam tako blizu ovolikog imetka.« Nakon nekog vremena shvatila sam da se odlučio. Bila sam užasnuta, jednostavno užasnuta.
Odmah sam shvatila da on to nikad neće moći izvesti sam. Tako je naivan kao dijete. Nikad to ne bi mogao precizno isplanirati, a nema ni mašte.
— Vjerojatno bi je našopao arsenom i očekivao, da će doktor reći kako je umrla od gastritisa. Uvijek se nadao kako će se sve njegove nevolje riješiti same od sebe. I tako sam morala i ja ući u to, brinuti se za nj... Kazivala je jednostavnlm riječima. Poirot nije ni trenutka posumnjao da ne govori istinu. Ona sama nije željela novac Linnet Doyle, ali je voljela Simona Doylea, voljela ga je ludo, dovoljno ludo da joj više ništa ne bude važno osim njega.
— Razbijala sam glavu kako da nađem neko rješenje. Činilo mi se, najvažnije je stvoriti čvrst alibi za nas. Da Simon i ja, s jedne strane, pružimo dokaze protiv sebe, ali s druge da nas to oslobodi svake sumnje za ubojstvo. Bilo mi je lako pretvarati se da mrzim Simona. U toj situaciji to bi i bilo sasvim logično. Ako ubiju Linnet, odmah sumnja pada na mene. Detalje smo razra dili malo-pomalo. Zeljela sam sve udesiti tako da, ako nešto krene loše, uhvate mene, a ne Simona. Ali Simon je bio zabrinut za mene. Jedino sam bila sretna što to nisam morala ja učiniti!.
— Jednostavno ne bih mogla! Ne bih je mogla hladnokrvno ubiti u snu. Nisam joj oprostila, mislim da bih je mogla bila ubiti oči u oči, ali ne ovako... Sve smo brižno isplanirali. Onda je čak Simon krvlju napisao J na zid, tako glupo, patetično, ali tipično za njega. No i to je dobro prošlo. Poirot je kimnuo.
— Da, nije to bila vaša greška što Louise Bourget te noći nije mogla zaspati... A poslije, mademoiselle? Gledala ga je ravno u oči.
— Da — nastavila je — prilično je užasno, zar ne? Ne mogu ni vjerovati da sam to učinila! Sad znam što ste onda mislili kad ste rekli da ne otvaram srce zlu... Vi dobro znate kako je sve teklo. Louise je Simonu rekla da sve zna. Simon vas je zamolio da me odvedete k njemu. Čim smo ostali nasamu, ispričao mi je što se dogodilo. Rekao mi je što moram učiniti. Nisam bila čak ni užasnuta. Bila sam samo uplašena, tako strašno uplašena. To od vas čini zločin. Simon i ja smo bili sigurni, sasvim sigurni, dok se nije pojavila ta bijedna francuska ucjenjivačica. Ponijela sam sav novac koji smo mogli skupiti.
Pretvarala sam se da sam pristala. I onda, dok je brojala novac, to sam... učinila!
Bilo je lako. To i jest ono najgore, ono što zastrašuje kod ubijanja... Tako je strašno lako... Ali ni poslije toga nismo bili sigurni. Vidjela me gospođa Otterbourne. Pobjednički je izišla na palubu, tražeći vas i pukovnika Racea. Nisam imala vremena za razmišljanje. Reagirala sam trenutačno. Bilo je gotovo uzbudljivo.
Znala sam da se ovoga puta radi o glavi. Zato mi je bilo lakše... Ponovo je zastala.
— Sjećate li se kad ste nakon toga došli u moju kabinu? Rekli ste kako niste sigurni zašto ste došli.
— Osjećala sam se tako jadno, tako preplašeno. Mislila sam da će Simon umrijeti...
— A ja sam se tome nadao — uzvatio je Poirot. Da, bilo bi to bolje za njega — kimnula je Jacqueline. Na to nisam mislio — Poirot je bio vrlo ozbiljan.
— Nemojte biti toliko tužni zbog mene, monsieuru Poirot — rekla je nježno. — Oduvijek sam teško živjela. Da smo pobijedili, bila bih vrlo sretna i uživala bih u životu i vjerojatno nikad ni za što ne bih požalila. Ali sada kako jest da jest, ovo se mora proći. Dođala je:
— Pretpostavljam da čuvarka pazi, kako se ne bih objesila ili progutala neki čudotvoran otrov, kao što to ljudi često čine u knjigama. Ne morate se bojati!
Neću to uraditi. Simonu će biti lakše ako sam uza nj. Poirot je ustao. Jacqueline također. Iznenada se osmjehnula i kazala:
— Sjećate li se kad sam vani rekla da moram slijediti svoju zvijezdu? Vi ste mi odgovorili da je to možda pogrešna zvijezda, a ja sam odgovorila: — To jako loša zvijezda, ta zvijezda pada.
Izišao je iz kablne dok su mu u ušima zvonile njezine riječi.

31.
U Selal su stigli u ranu zoru. Stijene su se okomito rušile u vođu.
— Quel pays sauvage! — promrmljao je Poirot. Race je stajao uza nj:
— Dakle — počeo je — obavili smo svoj posao. Uredio sam da Richettija iskrcaju prvoga. Sretan sam što smo ga uhvatili. Vižijav je on momak, mogu vam reći. Već nam je mnogo puta umaknuo. Za Doylea moramo naći neka nosila. Začuđuje kako se slomio — dodao je.
— Zapravo i nije — rekao je Poirot. — Taj infantllni tip kriminalaca obično je nevjerojatno tašt. Samo probušite balon njihova samopouzdanja, i gotovo je! Slome se kao djeca.
— Zaslužio je vješala — reče Race. — Hladnokrvan zločinac. žao mi je zbog djevojke, ali se ništa ne može učiniti. Poirot je zatresao glavom.
— Ljudi kažu da ljubav sve opravdava, ali to nije istina — zakimao je Poirot. — Žene koje vole muškarca, kao Jacquelfne Simona, vrlo su opasne. To sam rekao i kad sam ih ugledao prvi put. Previše ga voli, ta malena! To je istina. Prišla im je Cornelia Robson.
— Još malo i stigli smo — oklijevala je i tada dodala: — Bila sam kod nje. Kod mademoiselle de Bellefort? Da. Mislila sam da je očajno biti zatvoren s onom ženom. Teta Mary je vrlo ljuta. Gospođa Van Schuyler polako je napredovala prema njima. Oči su joj sijevale. — Cornelia — prosiktala je — ponijela si se nečuveno. Poslat ću te ravno kući. Cornelia je duboko udahnula.
— Žao mi je teta Mary, ali ne idem kući. Ja se udajem.
— Dakle najzad si se opametila — resko je primijetila stara dama. Cornelia, što to čujem?
— To nije istina! — bijesno je progovorio Ferguson koji im je upravo prišao.
— Istina je — odgovorila je Cornelia. — Udajem se za doktora Bessnera.
Zaprosio me prošle noći.
— A zašto se udajete za njega? — upitao je bijesno Ferguson. — Samo zato što je bogat? Nipošto se ne udajem zbog toga — odgovorila je uvrijeđeno Cornelia.
— On je vrlo drag izna mnogo. A mene su oduvijek zanimali bolesnici i klinike, bit će mi prekrasno s njim.
— Želite li stvarno reći — upitao je Ferguson s nevjericom, — da se radije udajete za tog odvratnog starca nego za mene?
— Upravo to. Vi niste pouzdani! S vama mi ne bi bilo nimalo ugodno živjeti. A on nije starac, još nema ni pedeset!
— Ima trbuh — otrovno je primijetio Ferguson.
— Ja imam okrugla leđa — odgovorila mu je Cornelia. — Uopće nije važno kako netko izgleda. On smatra da bih mu mogla pomagati u poslu, i objasnit će mi sve o neurozama. Otišla je.
— Da li ona to zaista misli? — obratio se Ferguson Poirotu.
— Sigurno. Znači, draža joj je ta napuhana stara mješina od mene?
— Bez sumnje — žmirkao je Poirot.
— Ona je zaista vrlo originalna mlada žena — rekao je.
— Takvu ste vjerojatno prvi put sreli u životu. Brod je pristao. Mjesto, gdje su se putnici imali iskrcati bilo je ograđeno. Bili su zamoljeni da pričekaju s izlaskom iz broda. U pratnji dvojice brodskih strojara, Richetti je mrka lica izišao na kopno.
Zatim su donesena nosila. Slmona Doylea su prenijeli niz palubu do mosta. Bio je to sasvim drugi čovjek, zgrčen, uplašen, njegovo dječačko samopouzdanje nestalo je bez traga.
— Za njim je išla Jacqueline de Bellefort. Kraj nje je bila čuvarka. Jacqueline je bila blijeda, ali mirna. Prišla je nosilima.
— Simone — pozvala ga je. Brzo ju je pogledao. Na tranutak mu je lice ozario onaj njegov dječački izraz.
— Sve sam pokvario — rekao je. — Izgubio sam glavu i sve priznao. Žao mi je Jackie, iznevjerio sam te. Nasmiješila mu se.
— Sve je u redu, Simone — rekla je. — Bila je to luda igra koju smo izgubili. To je sve. Pomakla se ustranu. Nosači su prihvatili nosila. Jacqueline se sagla i privezala vezice na cipelama. Ruka joj je munjevito poletjela prema rubu svilene čarape i ona se uspravila držeći nešto u ruci. Iznenada se prolomio oštar prasak.
— Tijelo Simona Doylea samo se zgrčilo i zatlm smirllo. Jacqueline de Bellefort je kimnula. Sekundu-dvije stajala je mirno, držeći pištolj u ruci.
Letimično se osmijehnula Poirotu. U trenutku kad je Race skočio prema njoj, uperila je mali pištolj u svoje srce i pritisla. Polako je pala, sklupčavši se na podu.
— Odakle joj, do đavola, taj pištolj? — povikao je Race. Poirot je osjetio nečiju ruku na svom ramenu. Gospođa Allerton tiho je upitala:
— Vi ste znali?
— Imala je nekoliko tih pištolja — kimnuo je Poirot. — To sam shvatio onoga dana kad se pri pretresu jedan našao u Rosalijinoj torbici. Jacqueline je sjedila za njezinim stolom. Kad je shvatila, da će se provesti pretres, brzo ga je spustila u torbicu druge djevojke. Kasnije je otišla u Rosalijinu kabinu i uzela ga natrag, pošto je njenu pažnju usmjerila na uspoređivanje ruževa za usne. Kako su i ona i njezina kabina dan prije pretražene, nije bilo potrebno ponoviti pretres.
— Vi ste željeli da to uradi? — upitala je gospođa Allerton.
— Jesam. Ali ona sama nije željela završiti tako. Zato je Simon Doyle umro lakšom smrću nego što zaslnžuje.
— Ljubav može biti vrlo opasna — stresla se gospođa Allerton. Zato se i većina velikih ljubavnih priča pretvara u tragedije. Gospođa Allerton pogledala je na Tima i Rosalie, koji su stajali jedno uz drugo na suncu, i iznenada strasno izustila:
— Hvala Bogu, još ima i sreće na svijetu.
— Kao što i sami kažete, madame, hvala Bogu.
— Putnici su se počeli iskrcavati. Kasnije su i tijela Louise Bourget i gospođa Otterbourne iznesena s »Karnaka«. Na kraju je iskrcano tijelo Linnet Doyle.
— Cijelim je svijetom prostrujila vijest, kako je Linnet Doyle, prijašnja gospođica Ridgeway, poznata, prekrasna, bogata Linnet Doyle — mrtva.
— Sir George Woode saznao je to u svom londonskom klubu, Sterndale Bockford u New Yorku, a Joanna Southwood u Svicarskoj. U tome se razgovaralo i u gostionici »Tri krune« u Malton-under-Wodeu. Gospodln Burnaby vrlo je točno zaključio:
— Čini se da joj sve to nije donijelo mnogo dobra, sirota djevojka. Ali nakon kratkog vremena prestali su govoriti o njoj i umjesto toga raspravljali su tko će osvojiti nagradu Grand National. Jer, kao što je i gospodin Ferguson tog trenutka govorio u »Luacoru«, nije važna prošlost, već budućnost.