Rembrandtova tajna

First topic message reminder :



Napeti povijesni triler prepun preokreta i ubuđenja, o zavjeri u umjetničkom svijetu, o brojim intrigama, tajnama i lažima koje otkrivaju potresnu istinu o jednome od najvećih slikara svih vremena.

Urota stara stoljećima sada će izazvati lavinu s pogubnim posljedicama. Nemilosrdni ubojica skriva najmračniju tajnu iz Rembrandtove prošlosti.

Prva žrtva prisiljena je progutati kamenje.
Druga je nasmrt išibana.
Trećoj je probodeno srce.
Diljem Londona i New Yorka događaju se strašna ubojstva. Što su to žrtve znale? Zašto su brutalno ubijene? Tko je još na ubojičinu popisu?
I može li ga itko zaustaviti?

Nadahnuta stvarnim događajima iz umjetnikova života, Rembrandtova tajna nevjerojatno je napeta priča koja okrutno ubojstvo isprepleće sa skrivenom istinom o životu jednog od najvećih svjetskih slikara.

28.
London
"Znači, istina je?" pitao je Tobar Manners zagledavši se u Leona Williamsa. "Na tržištu će se stvarno pojaviti dva Rembrandtova portreta?"
Njegov je posjetitelj kimnuo; Leona su zaokupile druge misli. "Zar ne bi na prozor trebao staviti još rešetaka? Ono, s obzirom na sve te provale i ubojstva."
"Dva Rembrandta?" ponovio je Tobar. "Tko ih prodaje?" "Neki japanski galerist -"
"Hokinou?"
"Ne znam", odgovorio je Leon, "nisam baš slušao." "Pa gdje si to čuo?"
"Rufus Ariel je nešto mumljao o tome", nastavio je Leon. "Išao je u Londonsku kliniku da mu ubrizgaju još botoksa -"
"On ide na botoks?"
"Zar se nikad nisi zapitao zašto mu se lice ne miče i zašto je tako sjajno?"
"Mislio sam da je to samo salo", odgovorio je Tobar jedva čekajući nastavak. "Dakle, što je s Rembrandtima?"
"Davno je Rufus čuo taj trač. A onda mu je došla Lillian Kauffman -" "Dok je bio na botoksu?"
"Ne znam jesu li mu taj trenutak davali botoks. Možda je to bilo poslije..." odgovorio je Leon zamišljeno. "Uglavnom, Lillian Kauffman je to potvrdila. Mislim da Rufus želi posredovati pri prodaji -"
"Mogu misliti!" odgovorio je Tobar razdraženo kuckajući prstima po stolu.
Neće na toj prodaji posredovati nitko drugi osim njega. Njemu je to trebalo. Morao ju je dobiti. Ako galerije ne budu mogle plaćati najamnine, istisnut će ih s tržišta. Tolike vrijedne maloprodajne nekretnine naći će se na bubnju. I ne samo to; propala je prodaja njemačkom kolekcionaru, a izložba koju je Tobar planirao postaviti na ljeto otkazana je. Vražji Rusi, pomislio je, sav onaj silni novac moskovske mafije polagano se potrošio, baš kao s Arapima 1970-ih.
Njegovo se samopouzdanje urušilo, uobičajeno bahato razmetanje pokolebalo. Ako Leon Williams i ostali nisu mogli - ili htjeli - vidjeti što se događa, on jest. Neki su galeristi bili čak dovoljno glupi da se ogluše na znakove za uzbunu - živčani Tim Parker-Ross otvorio je novu galeriju na King's Roadu. Iako sam Bog zna koliko dugo će ostati otvorena... Zabrinut, Tobar se izjedao zbog svoje nesigurne budućnosti. Lillian Kauffman, pomislio je ogorčeno, ta će kučka sigurno pokušati svoj položaj rano osigurati. Ne uspije li ostvariti krupnu prodaju Rembrandta i očuvati svoj ugled, svrstat će se na popis žrtava koji je svaki tjedan bio sve dulji. Šetnja ulicama Bond, Davis i Cork, nekoć rezerviranima za galerije, s vernisažama i prijemovima, nekoć stjecište hordi Britarta, paparazza i nižerangiranih pripadnika kraljevske obitelji - mijenjala se. Neki su izlozi bili prazni, oglasi PRODAJE SE bili su na mjestima koja su desetljećima cvala. Ondje gdje su uz rubnik limuzine čekale svoje zvijezde, primjerci Evening Standarda lepetali su oko praznih oluka.
Još prošli tjedan Tobar je na dražbu dao Goverta Flincka koji nije dostigao minimalnu cijenu. Sa žaljenjem ga je morao povući i vratiti u skladište. Nitko nije kupovao. A nekolicina koja bi mogla, kupovati, smjerala je samo na najveća imena. Poput Rembrandta... Sa silnom nelagodom Tobar je shvatio da bi mu se, ako ne uspije osigurati prodaju Rembrandta, za šest mjeseci lako moglo dogoditi da jedva ima novca platiti najamninu. "Nisam samo to čuo", nastavio je Leon. "Kruže glasine da je Owen Zeigler ubijen zato što je nešto znao."
"Što, na primjer? Reći koliko je sati?"
Zbunjen, Leon je nastavio zamuckivati. "Ne... Ne... Hoću reći, netko je načuo nešto o tome kako je došao do nekih pisama."
Već ionako uzrujan, Tobar je sve više gubio strpljenje. "Ma o čemu ti to?" "Pisama koja dokazuju da su mnogi Rembrandti krivotvorine."
"Ma, stalno je on lupetao o nekoj svojoj vražjoj teoriji -" "Ali postoji dokaz."
Staklenasta pogleda, Tobar je ustao i okrenuo se prema Leonu. Izraz mu je bio prijeteći, u glasu agresija. "Što?"
"Čuo sam -"
"Od koga?"
"Obični trač, Tobare", rekao je Leon nervozno, zato što je požalio što je uopće potaknuo taj razgovor. "Obični trač -"
"O tome da su Rembrandti krivotvorine?"
Leon je kimnuo, sav jadan i bijedan. "Navodno su ta pisma dokaz da su slike za koje se oduvijek mislilo da su autentične, krivotvorene. Da ih je naslikao neki učenik -"
"Ljudi to stoljećima tvrde."
"Ali postoje pisma, Tobare", nastavio je Leon, mršavo mu je lice zastrla panika dok je promatrao kako se njegov sugovornik počinje znojiti. "Dokaz. Glasina kaže da su čak polovica slika koje smatramo Rembrandtovima krivotvorine... To bi bilo loše za tržište -"
"Loše za jebeno tržište?!" eksplodirao je Tobar. "To bi tržište srušilo. Ne može to biti istina -" "Postoji popis."
Trznuvši se, Tobar je osjetio vrelu navalu panike. "Što?"
"Uz pisma je popis. Potpun popis slika koje su krivotvorene."
Tobaru su se noge odsjekle kad se stropoštao u stolicu i olabavio ovratnik. Osjećao je kako mu se znoj slijeva niz leđa i nakuplja u pazusima. Ako je to istina, pisma bi razorila tržište. Nikad ne bi mogao posredovati pri prodaji u New Yorku i zaraditi bogatstvo koje treba kako bi spriječio propast svoje galerije. Da se pisma objave, zajedno s popisom, svaki bi Rembrandt bio upitan, potkopan. A što ako se dokaže da su Rembrandtovi portreti, čija se prodaja sprema, krivotvoreni? Sleđen od jada, Tobar se prisjetio slika koje je prodao privatnim kolekcionarima i galerijama. Ako se otkrije da su lažne, vrijedit će samo djelić prodajne cijene. A njegov ugled, što je s time? Tobar je osjetio kako mu se disanje ubrzava. Bilo je gorke ironije u tome što je za Rembrandta kojega je ukrao Owenu ustvrdio da ga je naslikao učenik. Možda je to ipak bila krivotvorina. Možda ipak nije vrijedila ništa.
Tobar je zurio ispred sebe, oslijepivši od šoka, i te kako svjestan da je prevario sam sebe. "Gdje su ta pisma?"
"Nitko ne zna pouzdano -" "Gdje su?"
"Netko je rekao da su možda kod njegova sina." "Njegova sina..." ponovio je Tobar zamišljeno.
"Samo sam naučio glasinu, kruži okolo. Ali svi o tome govore", zamuckujući rekao je Leon. "Je li to loše za nas, Tobare?"
On je ignorirao pitanje, od nelagode mu se smučilo. Ako je istina da je Owen Zeigler našao pisma, je li zbog toga bio ubijen? Jedno sjećanje nije Tobaru dalo mira, njegov nedavni razgovor s Rufusom Arielom. Nešto o smrti Stefana van der Heldea... A onda još i samoubojstvo Charlotte Gorday, Owenove ljubavnice... Drhtavom rukom Tobar je posegnuo za čašom vode, otpio i
pokušao progutati. Bio je blizak Owenu, da mu je i ostao blizak, Owen bi mu se povjerio, rekao mu za ta pisma. Uputio ga u povjerljive informacije.
I tad je Tobar spoznao da je, prevarivši prijatelja, nehotice iskopao jamu samome sebi.

29.
New York
Promočen od obilnog pljuska Philip Gorday utrčao je u ulaz svog odvjetničkog ureda, skinuo kaput i nestrpljivo ga stresao. Voda je kapnula na ulašteni pod i zapljusnula prednji dio recepcije, a Philip je vlažnu kosu zagladio unatrag dok je išao prema dizalu. Zagledan u osvijetljene brojeve katova, promatrao je kako se mijenjaju, razmišljajući o razgovoru koji je dan prije vodio s Nikolajem Kapinskim.
Želio ga je odbaciti kao podvalu, ali riječi su mu zapele u glavi i čegrtale njegovim snovima te noći. Charlotte je ponovno bila živa, ušla u dnevnu sobu u stanu i zatim se počela smijati. Ali dok se smijala, njezin je portret iznad kamiona izblijedio, zamirući u prazno platno, sve dok od nje nije ostalo ništa. Probudivši se s trzajem, Philip je ustao i otišao u kuhinju, skuhao kavu i pogladio psa. Instinktivno je znao da je ono što mu je Nikolaj Kapinski rekao istina. Charlotte nije počinila samoubojstvo, štogod policija rekla. Što je značilo da je netko provalio u stan i ubio je. Dok je spavala u njihovu krevetu, sama, kad je Philip to jutro šetao psa. Dakle, ubojica je na raspolaganju imao kratko vrijeme u kojem je mogao djelovati... U nelagodi, Philip se zapitao jesu li ga promatrali, je li nerko čekao da on izađe iz zgrade prije nego što je provalio. Ali opet, brava nije bila obijena, a Philip je i re kako dobro znao da je nije ostavio otključanu. Što je značilo da je Charlottin ubojica imao ključ. A ako je to istina, je li to bio netko koga je poznavala? Philip je zastao i ulio vrhnje u kavu. Je li to bio netko koga su oboje poznavali, iz New Yorka? Ili netko koga je poznavala samo Charlotte, iz Londona?
Uzdahnuvši, Philip je zakoračio iz dizala i pošao prema svom uredu, dok ga je Nicole pratila. "Ima li poruka?"
"Samo ove", rekla je dodajući mu nekoliko bilježaka. "Ništa hitno." "Išta od Nikolaja Kapinskog?"
"Ne."
Kimnuvši, Phil je sjeo za stol promatrajući Nicole kako izlazi. Ako je Charlotte ubijena, htio je pronaći njezina ubojicu. Želio ga je izvesti pred sud. Želio ga je kazniti što mu je oduzeo ženu koju je tako silno volio. I koja mu je još silnije nedostajala. U glavi se vratio prethodnoj misli. Je li Charlotte poznavala svojeg ubojicu? A potom je Philip ponovno pomislio na Nikolaja Kapinskog. Charlotte je dugo poznavao u Londonu, je li bio iskren, pitao se Philip. Je li Philipu došao da mu se povjeri ili da ga pokuša namamiti da mu preda kopije pisama? Je li lagao da strahuje za svoj život? Ali da je Nikolaj Kapinski bio Charlottin ubojica, već bi se domogao pisama, pomislio je Philip.
Osim ako nisu bila kod Charlotte. Možda je Kapinski blefirao, pokušavajući otkriti je li ona pisma proslijedila mužu... Nesiguran, Philip je izvadio papirić iz srednje ladice stola i utipkao broj, čekajući da se netko javi.
"Hotel Melmont. Mogu li vam pomoći?"
"Trebao bih gospodina Nikolaja Kapinskog", rekao je Philip bacivši opet pogled na komadić papira. "Iz sobe 223."
"Trenutak molim."
Nastala je duga stanka, Philip je čuo telefon kako nekoliko puta zvoni prije nego što se operater ponovno javio.
"Ne javlja se, gospodine. Želite li ostaviti poruku na recepciji?"
"Ne", rekao je žustro. "Ne, hvala." Tek je poslije ručka Philip stigao opet razmisliti. Odgurnuvši kavu, zagledao se u telefon, a zatim odlučio da će posjetiti Nikolaja Kapinskog u hotel. Prošao je mimo Nicole bez riječi, žureći se na ulicu. Kiša je stala, agresivno je sunce rovalo blistavom cestom. Dozvavši taksi, Philip je rekao svoje odredište, a onda se zavalio u sjedalo zureći kroz prozor sve dok automobil nije stao pred hotelom Melmont. Plativši taksista, ušao je na recepciju, iznenađen kad je spazio da se naokolo razmiljelo mnoštvo ljudi i da su svi žustro razgovarali.
Znatiželjan, Philip je gotovo pozvao dizalo, a onda odlučio da će ipak poći stubama, pa izašao na
prvom katu i krenuo prema sobi 223.
Kad je skrenuo u sljedeći hodnik, umalo se nije sudario s policajcem koji je stajao na napola otvorenim vratima. Istegnuvši vrat, Philip je unutra uspio nazrijeti samo dvojicu muškaraca kako stoje nad prekrivenom hrpom na podu.
"Hej, gospodine. Ne možete unutra", rekao je policajac na vratima te ispružio ruku da zaustavi Philipa.
"Što se dogodilo?"
Unutra se jedan od detektiva okrenuo prema Philipu. "Zašto vas to zanima?" "Je li gospodin Kapinski dobro?"
Vidjevši da su dvojica detektiva razmijenila pogled, Philip je povisio glas: "Je li gospodin Kapinski dobro?"
"Što se to vas tiče?"
"Ja sam njegov odvjetnik", slagao je Philip, a policajac na straži spustio je ruku i pustio ga da ude u hotelsku sobu.
"Ispravak", odrezao je jedan od detektiva. "Bili ste njegov odvjetnik."
Dok su mu se dlačice na zatiljku kostriješile, Philip je pogledao tijelo prekriveno plahtom. "Mogu li vidjeti?"
"On bome ne može..."
Namrštivši se, Philip je pogledao detektiva.
"... Iskopali su mu oči." Kolebljivo, Philip je podignuo plahtu koja je prekrivala ostatke Nikolaja Kapinskog. Bio je gol od struka nagore, oči su mu bile utisnute od nekog strahovitog udarca ili predmeta, krv je prsnula prema van i prekrila mu lice i prsa. Ruke su mu bile vezane iza leđa, tako čvrsto da se žica usjekla u meso, a u svom koprcanju uspio je prerezati žilu. Još je jedan odvratan detalj ležao na podu oko mučenog tijela. Nikolaj Kapinski imao je malo kose, ali njegovo je vlasište sad bilo posve ćelavo. Kosa je mjestimično bila iščupana, korijeni su se još držali, dok su drugi dijelovi njegove lubanje bili obrijani, bijeli i sablasni poput kosti.
A u lijevoj je šaci držao svoj jezik.

KNJIGA ČETVRTA
30.
London
Žureći se niz Ulicu Beak, Marshall je zastao pred uskim ulazom na broju 67, primijetivši ondje nekoliko zvonaca uz koja su bila imena. Lulu, Stacy i Kim, sve su nudile masažu - a na samom vrhu, Teddy Jack. Naslućujući nekako da se sjevernjak neće javiti na svoje zvonce, Marshall je pritisnuo sva odjedanput, a vrata su se odmah sa škljocajem otvorila.
Kad je skrenuo na prvi kat, izašla je djevojka, jedući sendvič sa sirom i mrzovoljno se osmjehujući. "Tražiš društvo?"
"Tražim Teddyja Jacka."
Malodušno, trznula je glavom uvis. "On je na sljedećem katu. Mislim da je unutra. U posljednje vrijeme slabo izlazi van."
"Je li bolestan?"
"Ma kakvi... ma vidjet ćeš", rekla je vraćajući se u svoju sobu i zatvorila vrata.
Uznemiren, Marshall se uspeo na kat, svjetlo je kopnjelo, a zrak postao sparan od tamjana i neke bazične kiselosti. Kad je stigao do vrata Teddyja Jacka, vidio je rukom ispisanu poruku - NE SMETAJ - i ušao unutra. Vlažna, pljesniva roleta bila je spuštena, svjetlo zatomljeno, jaki zadah stare hrane, ustajalog piva i kanabisa gušio je svojom težinom. Na nepospremljenom krevetu ispod prozora ležao je Teddy Jack, odjeven, ali drijemajući. Glava mu se objesila u jednu stranu, u kutu usnica uhvatila mu se skorena slina, velika stopala bila su bosa i prljava.
"Teddy", rekao je Marshall nagnuvši se naprijed i zatresao mu ruku. "Teddy, probudi se." Promrmljao je u snu, ali nije se prenuo.
Uzdahnuvši, Marshall je zašao u majušnu pregradu koja je služila kao kuhinja. U punom sudoperu žohar je otrčao u zaklon, napola pojedena limenka graha stajala je odbačena na ploči štednjaka.
Bacivši u stranu sluzavu krpu, Marshall je pristavio malo vode da zakuha, a zatim skuhao kavu te
se vratio u prednju sobu i podignuo roletu. Ometen svjetlom, Teddy se napokon probudio, a Marshall je otvorio prozor i pustio unutra malo hladnog zraka.
"Jebote pas!" rekao je Teddy posežući za dekom. "Koji bog..." zagledao se u Marshalla s nevjericom. "Otkud ti tu?"
"Nikolaj Kapinski je mrtav."
U Teddyjevim se očima ništa nije vidjelo. Nikakav plamsaj, nikakva emocija, samo prazno, gotovo ravnodušno, prihvaćanje.
"Pisma su bila kod njega?"
"Nisu", odgovorio je Marshall promatrajući ga kako trlja lice šakama veličine šunki. "Počeo si se drogirati?"
"Što to tebe briga?" "Kanabis?"
Teddy se nagnuo naprijed u sjedaju. "Što tebe to briga?" "To je sve što znaš reći?"
"Dobro, može ovako? Što se tebe tiče što ja radim?"
Zatvorivši prozor kad je temperatura pala, Marshall se naslonio na zid. "Nisi me se dojmio kao tip koji diže ruke."
"Bio sam na praznicima", odgovorio je Teddy sarkastično. "U svojoj glavi." "Na nekom lijepom mjestu?"
"Ne sjećam se. Ne želim se sjetiti. Zapravo, uopće ne želim razgovarati s tobom. Nemoj se ljutiti, Marshalle, spasio si mi život i zahvalan sam ti, ali ne moraš ostatak svog vremena provoditi u brizi za mene."
"Zar se nisi iznenadio što je Nikolaj ubijen?" Posegnuvši za batrljkom smotke Teddy je pripalio i dokono udahnuo. Oči su mu bile otečene i mutne, rida brata išarana hranom i pljuvačkom. I smrdio je.
"Zašto bih se iznenadio? Sve će nas na kraju ubiti." "Misliš?"
"Da, mislim da smrt ne gine svakomu tko ima veze s pismima", nastavio je Teddy, opušten uz uzglavlje kreveta, s nedokučivim izrazom lica. "Pretpostavljam da ne znaju tko je ubio Nikolaja?" "Ne. Zapravo, da mi Philip Gorday nije sve rekao, sumnjam da bih uopće i čuo. Naime, Nikolaj je ubijen u New Yorku."
Napokon zainteresiran, Teddy se zagledao u Marshalla. "New Yorku? Kog je vraga radio u New Yorku?"
"Navodno je pokušavao naći pisma", Marshall je stao, sumnjičav, pazeći da ne oda previše. "Nikolaj je mislio da su možda bila kod Charlotte. Ili da ih je ona kopirala."
"Pa?"
"Philip Gorday je rekao da je Nikolaj znao tko bi želio kupiti pisma. Kamo ih može ponuditi." "U New Yorku?"
Marshall je slegnuo ramenima. "Ne, čini se da je Nikolaj u New York otišao samo posjetiti Philipa Gordaya -"
"I spasiti svoju guzicu." "Možeš li ga osuditi?"
Teddyjeve su se vjeđe spustile, a on ponovno udahnuo. "Ja mislim da su ta jebena pisma kod tebe." Marshall je ignorirao taj komentar. "Zašto to ne ugasiš?" pokazao je na džoint. "Bit ćeš bistrije glave."
"Zašto bih htio bistriju glavu?"
"Zato što bi ti mogao biti sljedeća žrtva." "Zašto? Pisma nisu kod mene."
"Nisu bila ni kod Nikolaja", odgovorio je Marshall.
"Nije mi se sviđao mali ljigavac. Nikad se nismo slagali." Nastala je dugačka stanka. "Mučili su ga. Iskopali su mu oči. Nikolaja su prikovali za pod, a oslijepio ga je oštri instrument. Najprije jedno oko, zatim drugo. Onda su mu odrezali jezik."
Trgnuvši se, Teddy je ugasio smotku i ustao. Bosonog, otišao je u hodnik. Marshall je nekoliko trenutaka poslije čuo vodokotlić i promatrao Teddyja kako se vraća u stan i pljuska lice vodom. "Zašto bi ga bilo tko tako ubio?"
Zato što su imitirali Osljepljivanje Samsona, pomislio je Marshall, zato što je to bila četvrta smrt koja je oponašala Rembrandtovu sliku. Teddy Jack ne bi shvatio - ali Marshallu je poruka bila jasna.
"Kad smo posljednji put razgovarali, u galeriji, rekao sam neke stvari zbog kojih se kajem." Teddy je trenutak zastao. "Rekao sam da je Owen običavao Nikolaja ismijavati njemu iza leđa, rugati mu se zbog njegova brata koji je nestao. E pa to nije bila istina. Tvoj ga otac jest zadirkivao zbog toga, zato što su Nikolaja znale uhvatiti te uvrnute depresije, ali nije to bilo sve."
"Nego?"
"Ja sam našao Nikolajeva brata."
Marshallu nije ni na kraj pameti bilo da će to čuti. "Nikolaj to nije spomenuo -"
"Zato što nije znao. Dimitrija - kako se sad naziva - našao sam ga koji dan prije nego što je ubijen tvoj otac." Silovito je protrljao bradu ručnikom. "Nisam stigao o tome razgovarati s Owenom. Da ga pitam što želi učiniti. Pa se nisam miješao. Uglavnom, nakon onog što sam doznao, pomislio sam kako Nikolaj možda ne bi želio znati da su mu našli brata. Ono, možda bi bilo bolje da ostane izgubljen."
Marshall se zagledao u ljudeskaru. "Zašto?"
"Zato što je bio bitanga. Dimitri Kapinski nije otet. Njegov ga se otac riješio, platio da ga prihvati druga obitelj. Majka nikad nije doznala, ali Dimitrija su poslali da radi na farmi u neku zabit u Mađarskoj. Bio je dijete, a već nakon dvije godine ondje počeo je podmetati požare, a kad je navršio sedamnaestu počeo je krasti. U neku je ruku bio i čudak. Ne baš sav svoj. Ćudljiv", nastavio je Teddy kvrckajući po lijevoj sljepoočnici. "Dok je napunio dvadeset i koju, Dimitri je odslužio zatvor i bio u braku. A onda je pobjegao u London, nakratko radio ondje preprodajući drogu. Postao je i poprilično nasilan, a onda se vratio u Poljsku i naposljetku otišao natrag ženi u Mađarsku."
"Gdje je sad?"
"Posljednje što sam doznao, robijao je u inozemstvu. Netko je rekao, u Turskoj. Poslije toga izgubio sam mu trag... Ono, Nikolaj je bio donekle sklon lizati oltare, ne bi mu bilo drago da zna kako mu je brat postao jedan od mnogih istočnoeuropskih propaliteta." Prisjećao se. "Kad bi Nikolaja uhvatila ona njegova ludavica, znao je bez prestanka govoriti o bratu, opsesivno, i prikazivati ga kao da je nešto posebno. Onako, kao klinca kojeg bi netko poželio ukrasti. Kao da je Merlin ili tako nekako. Tvoj ga otac nikad nije zaustavljao, samo je puštao Nikolaja da govori. A on bi se razvezao i počeo razgovarati sa svojim bratom - kao da je Dimitri u sobi s njime, u vražju mater! Uvrnuto, ali opet, Nikolaj je katkad bio poprilično čudan... Ali nije bio loš čovjek. Ne kao njegov brat."
"Možda je i bolje da Nikolaj nije doznao za njega."
"Da, to se i meni učinilo", složio se Teddy, uvukavši zrak i osvrnuvši se po prljavoj sobi kao da mu se naglo zgadila. "Malo sam se zapustio, je l' da?
"Razumljivo."
"Je li?..." Dugi je trenutak zurio u Marshalla. "Zašto si došao ovamo?" "Trebam tvoju pomoć."
"Ti si mene našao u kutiji, sjećaš se?"
Marshall se nasmijao, a onda uozbiljio. "Prate me." "Jesi li siguran?"
"Aha. Učinilo mi se da je netko iza mene na ulici, onda sam njegov odraz vidio u izlogu. Jutros je sa mnom išao svakamo." Zastao je. "A galeriju nadziru. Sinoć su ondje bila dvojica koja ne pripadaju u Ulicu Albemarle."
"Strah te?"
"Da, normalno da me strah", priznao je Marshall. "Ne želim umrijeti." "E pa tu se slažemo."
"Možeš li doznati tko je to?" "Taj koji te slijedi?"
Marshall je kimnuo. "Moram otići u Amsterdam prvom prilikom, a želim ići sam. Nisam zabrinut zbog sebe, ali volio bih da na oku držiš moju bivšu ženu Georgiju."
Iznenađen, Teddy je podignuo obrve. ,Je li ona upletena?"
"Rekao sam joj za pisma", odgovorio je Marshall nastavljajući žustro. "Bilo je to odmah nakon što mi je otac ubijen, bio mi je potreban netko s kim bih razgovarao. Nažalost, izabrao sam nju.
Trudna je, ne bih... Samo pripazi na nju, može?"
Kimnuvši, Teddy je navukao čarape i cipele. "Kad odlaziš u Nizozemsku?" "Večeras. Letom u šest."
"Dobro."
Marshall je udahnuo. "To bi moglo podrazumijevati probleme." "To uvijek podrazumijeva probleme."
"Mogu ti platiti."
"Dobro bi mi došao novac, nigdje nema posla." Slegnuo je ramenima. "Razmišljao sam o tome da se vratim gore na sjever, ali ondje je jednako loše. Pa sam lijepo zaključio da ću se izležavati i neko vrijeme dimiti travu."
"Je li pomoglo?"
"Malo... Razmišljao sam o tvom ocu. Analizirao ono što je učinio i rekao o tim jebenim pismima. Jesam li nešto zaboravio. Razmišljao sam i o ljudima koje je poznavao, i o tome što sam radio dok sam mu bio zaposlenik. .. I stalno se pitao tko bi onako ubio njega i druge. Ubiti nekoga, to da, to mogu shvatiti. U afektu, to mogu razumjeti. U žaru trenutka. Ali mučiti nekoga? Pa to odugovlačiti?... Ne, to mi nije jasno. I neću im dopustiti da to učine meni."
Marshall je kimnuo. "Fino, zato što sad moramo raditi zajedno. Zapravo, mislim da samo tako možemo preživjeti."
"Premda mi ti ne vjeruješ?" "Nikad to nisam rekao."
"Nisi morao", odgovorio je Teddy. "Možda, da sam na tvojemu mjestu, ni ja nikomu ne bih vjerovao."
"Tražim od tebe da paziš na moju bivšu ženu. Očito ti vjerujem." "Koliko dugo ostaješ u Nizozemskoj?"
"Nisam siguran, javit ću se." Marshall je stao. "Ali nemoj Georgiji dati do znanja što radiš. Pametna je, neće je biti lako zavarati."
Teddy je kimnuo. "A ti znaš što radiš?" "Ne baš."
"To sam i mislio", rekao je Teddy smješkajući se. "Nemaš plan?"
"Pa, znam da će krenuti na mene. Tako ih mogu izmamiti. A ako krenu na mene, neće krenuti ni na koga drugog."
"Što znači da ćeš sam sebi namjestiti zamku?"
Marshall je oklijevao. "Neće se zaustaviti. To je bar jasno."
"Je li ostao itko - osim tebe, Samuela Hemmingsa i mene — tko zna za pisma?" "Samo Georgia."
"I onda ih je ostalo četvero..." rekao je Teddy potiho. "Četiri gotova, još četiri ostala."
"Da nisi slučajno dopustio da joj se išta dogodi!" otresao se Marshall. "Moraš je čuvati, jasno?" "Jasno. Ali tko će čuvati tebe?"

Kaznionica, Gouda, 1654.
Zaposlio je novu sluškinju, mladu od mene, imenom Hendrickje Stoffels. Došla je da meni bude ispomoć, a zamrzila sam je čim sam je ugledala. U njezinim sam mačjim očima vidjela što namjerava. Titusu se nije svidjela, držao se mene, ali ona mu nije trebala biti dadilja. Trebala je samo održavati kuću, pomagati meni. Isuse, kako mi je samo pomogla. Pomogla mi je da napustim
majstorov krevet. Motrila je, mačkolika, punašno gipka, nijedanput nije pogledala sliku na odmorištu. Nije vjerovala u duhove. Znam to.
Povjerovat će kad ih čuje kako noću pohode kuću i vidi Saskijino lice na prozoru, kako gleda unutra, ili odmiče zastore oko kreveta... Hrlim pred rudo u svojoj priči, jesam li vam rekla da je Carel postao vrlo spretan? Toliko silno, silno vješt. Promatrala sam ga kako radi, pa bih se običavala uvući u atelijer kasno noću i dignuti pokrov s njegova platna. I čudila se kako dijete - koje me tuklo u rebra dok je raslo u mom trbuhu - može tako dobro slikati. Toliko dobro da se dojmio i svog oca... Carel je znao da se divim njegovu radu i bio je blagonaklon. Nikad umišljen ili prijeziran, poput Gerrita Doua, s njegovim okruglim naočalama poput ptičjeg oka i njegovim domišljatim verbalnim žalcima. Carel nije znao da sam mu majka, jednostavno je bio dobrostiv. Zato što mu je dobrostivost pristajala.
To je naslijedio od mene...
A onda je iznenada nestao. Rembrandt mi nije rekao da ga otpušta. Nije rekao ni riječi. Carel je jednostavno bio ondje, a onda više nije. Kad sam ga pitala za to, Rembrandt je rekao da je našem sinu otvorio vlastiti atelijer u Delftu, gdje se trebao proslaviti... Morala sam ga pustiti, bez ijedne riječi. Što sam drugo mogla? Njegov Majmun, rekao mi je Rembrandt, bio je spretan. Toliko spretan da će raditi za svog oca, pa zaraditi novac. Velike hrpe novca. I Mida bi im zavidio.
Prevarit ćemo cijelu Nizozemsku, prevarit ćemo svijet, rekao je rujući po mom vratu svojim debelim usnama.
Prevarit ćemo svijet. Ali Rembrandt se zakašljao kad je to izgovorio, kao da su mu riječi zapele u grlu... Hoće li se Carel uplesti u neprilike? Pitala sam sklupčana uz Rembrandta u postelji. A on je frknuo nosom i rekao mi da šutim, da nitko ne zna za našeg sina. I da - o Bože - ako to ikad spomenem, da će on to zanijekati. Upropastiti Carelu karijeru... Ništa ne govori, rekao mi je u onom velikom krevetu. Samo šuti... Carel nikad ne smije doznati tko su mu pravi roditelji, a nitko ne smije doznati kakav posao obavlja za svog oca.
A onda je stigla Hendrickje... Nastavila bih ja šutjeti do kraja života. To bi mi bilo dovoljno. Potrudila bih se da bude dovoljno... Carela u mom životu više nije bilo, ali bio je uspješan, oženjen, nije bilo razloga da govorim. Kakve bi koristi imao od toga da dozna za svoju pravu majku?... Ali onda je stigla Hendrickje, i ubrzo je kolutala očima meni iza leđa i nasmijavala Rembrandta. A on je gubio strpljenje i grdio me, izrugivao mi se pred učenicima i puštao Hendrickje da im pozira.
Bila sam izvlaštena. Iz njegova srca, njegove postelje i njegova atelijera.
Ali šutjela sam... Mela sam crno-bijele pločice i nosila vodu. Voljela sam Titusa i pripremala sleđeve i čekala da Hendrickje ode. Da ta nova Rembrandtova strast prestane. Na kraju, ja sam bila njegova prava ljubavnica i majka njegova sina. Vratit će mi se. S vremenom. Držala sam ga u šaci preko Carela. Morala sam samo čekati, ništa drugo. Prevaga je bila na mojoj strani.
Ali to nije bilo dovoljno.

31.
U žurbi pakirajući kovčeg, Marshall je čuo zvono u galeriji. Na trenutak je pomislio da ga ignorira, a onda otrčao dolje i vidio Tima Parker-Rossa kako čeka na pragu. Plaho se nacerio kad ga je Marshall pustio unutra, otišao u stražnji dio galerije i stao pod svjetlarnik.
"Zanimalo me jesi li za onu večeru danas", rekao je naginjući glavu u stranu sa znatiželjom na licu. "Što te muči?"
"Nisam rekao da išta ne valja."
"Nisi, ali poznajem te otkad smo bili djeca", odgovorio je Tim blago. "Uvijek znam kad si zabrinut."
"Ma samo što toliko toga treba dovesti u red. Ne znam hoću li prodati galeriju ili je ostaviti otvorenu."
"Ostaviti je otvorenu?" odgovorio je Tim. "Ohoho, to bi bilo živo čudo. Ono, ne želim biti bezobrazan, ali tebe umjetnički svijet nikad nije zanimao. Donekle si zapravo sličan meni." "Ali čuo sam da si nedavno otvorio drugu galeriju."
Tim je oči usmjerio prema nebu. "U najgorem trenutku, ha? Nisam ja stvoren za posao, vjerojatno ću izgubiti cijelo bogatstvo... Dakle, danas nisi za večeru?"
"Oprosti, ne mogu, Time."
Tim je kimnuo, osvrnuvši se. "Pa možda poslije ovaj tjedan... Jutros sam vidio Tobara Mannersa, jako je uznemiren."
"Zbog čega?" "Spominjao je dva velika Rembrandtova portreta koja će se na tržištu pojaviti u New Yorku." Tim je zamišljeno počešao nos. "Tobar želi posredovati pri prodaji. Lako zaraditi novac." "Da, pa, to mu dobro ide."
"Mrziš ga, je li tako?"
"Prevario je mog oca", ispalio je Marshall. "Volio bih da propadne."
U neprilici, Tim se nasmijao i zastrugao nogama. "Ni ja ga ne volim. Sa mnom uvijek razgovara kao da sam budala. Zbunjuje me, tjera da mucam. U njegovoj blizini nikad ne mogu razmišljati." Glas mu se ubrzao, a zatim spustio. "Čuo sam da Tobar Manners treba raj veliki posao s Rembrandtima, inače će propasti."
"Nadajmo se onda da ga neće dobiti", odgovorio je Marshall i promijenio temu. "Sad me čeka još neki posao, Time."
"Ma da, da, svakako", kimnuo je prema torbi na vrhu stubišta. "Putuješ?"
"Samo do sutra", slagao je Marshall, "dobio sam prevoditeljski posao. Vratit ću se dok si rekao keks."
"Onda ćemo na večeru", odgovorio je Tim kimajući te odšetao niz ulicu.
Marshall ga je kratko promatrao kako odlazi, usamljena prilika, bez doma i obitelji, ali blaga. Uvijek blaga... Duboko zamišljen, Marshall se vratio u stan, a već nekoliko trenutaka nakon toga čuo je glasno lupanje po galerijskim vratima. Nestrpljiv, vratio se u prizemlje - i na pragu zatekao Lillian Kauffman.
Dok ju je puštao unutra, na licu joj se ogledala svadljivost. "U banani si." "Nisam", odgovorio je Marshall glatko. "Imam posla -"
"Slušaj, budalo blesava, rekla sam ti, mogu pomoći. Da nisi možda primijetio nešto čudno protekle dvije noći?"
"Kao na primjer?"
"Na primjer ljude koji nadziru tvoju galeriju", odgovorila je Lillian spremno. "A kad si maloprije izašao, mogla sam se zakleti da te netko pratio." "Previše gledaš televiziju."
"Ja gledam ulicu, dragi moj, i vidim što se događa", rekla je osorno. "Ne treba mi televizija, ja već godinama zabavljam samu sebe. Pretpostavljam da nisi znao da je Leon Williams homoseksualac, je li?"
"Ne poznajem Leona Williamsa. A uostalom, zašto bi bilo važno to što je homoseksualac?" Zacoktala je jezikom. "Glasine su važne, dragoviću. Isplati se znati sve o svakome. Leon Williams je galerist. Bio je prijatelj tvojeg oca. Srastao u kuku s Rufusom Arielom." Zastala je. "Uglavnom, to onako usput. Cijeli sam dan razmišljala o tome što se događa. I o onim pismima, i o prodaji što se sprema u New Yorku. Dva Rembrandtova portreta jamačno će donijeti bogatstvo. Svi su uzbuđeni zbog toga. Zaradit će velik novac."
"Pa?"
"Ali samo ako su Rembrandti autentični", rekla je Lillian, "jer ako su krivotvoreni, stradao si." Marshall je podignuo obrve. "Kako?"
"Ako imaš dokaz da nisu Rembrandtovi, onda će im se vrijednost srozati." Jezikom je prešla preko donje usnice. "A svatko tko je računao s time da će zaraditi bogatstvo, bit će i te kako oštećen.
Osim ako ne uspije zataškati tu informaciju, dakako. Spriječi da pisma budu objavljena." Nestrpljivo je tapkala nogom te zapalila cigaretu. "Neki sam dan čula za mladića koji je drugog muškarca izbo i ubio zbog njegova mobitela... Čovjek se zamisli, zar ne?"
"Nad čime?"
"Nad time koliko je malo nekomu dovoljno da ubije. Ako mobitel - koji košta koliko, dvadeset funta, vrijedi ubojstva, onda bi ubiti nekoga zbog pisama koja te mogu stajati milijune funta bilo više-manje nužno." Zastala je prtljajući po jednoj od svojih ekstravagantnih naušnica. "Ne možeš zadržati ta pisma. Zbog njih će te ubiti."
"Tko to?"
"Ne zajebavaj se, Marshalle!" planula je. "Mogu shvatiti zašto se ne bi želio obratiti policiju. Jasno mi je da bi želio doznati tko ti je ubio oca i sam se obračunati s njime. I osvetiti se Tobaru Mannersu. Ali samo ćeš ostati bez glave -"
"Što ako pisma nisu kod mene?"
"Ne vrijeđaj moju inteligenciju", odbrusila je Lillian. "Moramo razgovarati o tome. Možeš me vuči za nos koliko te volja, ali o alternativi si sigurno razmišljao, Marshalle. Možeš objaviti pisma i osramotiti Rembrandtov ugled i potkopati tržište umjetnina; ili ih prodati nekomu tko će ti platiti pozamašan iznos da ih zataška. I održi stabilnost na tržištu. Ili ih možeš prodati nekomu tko bi ih mogao upotrijebiti potajno i ucijeniti galeriste."
"Ne znam -"
Glas joj je ohrapavio kad ga je presjekla.
"Možda ti je to čak i palo na pamet, Marshalle? Hoću reći, mogao bi razapeti Tobara Mannersa i istodobno provesti svoju osvetu - ako razglasiš da neke slike, koje je on prodao kao autentične Rembrandtove, to nisu bile." Povukla je dim cigarete, gutajući Marshalla očima. "Razumljivo mi je što svoje asove želiš zadržati u rukavu. Ne okrivljujem te. Ali nešto moraš poduzeti, Marshalle, inače će netko drugi povući prvi potez..."
Zurio je u nju u tišini dok je Lillian nastavila.
Ubili su tvog oca, Charlotte Gorday, Stefana van der Heldea, a sad i Nikolaja Kapinskog -" Marshallova je glava poletjela uvis. "Otkud to znaš?"
"Philip Gorday mi je prijatelj -" "Isuse, zar svi sve poznaju?"
"On mi je odvjetnik. Zastupa me u Americi. Uostalom, Philip već godinama skuplja slike", objasnila je Lillian. "A i Charlotte sam poznavala vrlo dobro."
"Očito su svi osim mene."
"Ne vrijeđaj se, Marshalle, tvoj je otac želio da njegov privatni život ostane privatan. Na kraju, je li on znao koga ti ševiš?"
"Samo ti je seks na pameti."
"U mojim godinama samo ondje i može biti", odgovorila je zajedljivo. "Znam da Owen ne bi želio da pisma dospiju u javnost, posebice u recesiji. I znam da ti želiš poštovati njegove želje. Ali ne možeš pisma tek tako držati u čarapi... Napast će te, Marshalle. Sigurno znaš to. Već te prate.
Bože, zar ne možeš to utuviti u tu svoju tvrdu glavu?"
"Ja sam našao tijelo svog oca, dakle, da, Lillian, mogu to utuviti u glavu." Imala je toliko obraza da trenutak izgleda kao da joj je neugodno.
"Kad te sustignu, moći ćeš birati - dati im pisma ili će te ubiti."
"A ako dobiju pisma, ionako će me ubiti. Budem li znao tko su, neće me pustiti", odgovorio je Marshall, a želudac mu se stegnuo. "Ja nisam hrabar čovjek, Lillian. Nisam se želio miješati u sve to, ali umiješan sam. I moram se snalaziti kako god znam i umijem."
"Tvoj otac ne bi želio da te ubiju", rekla je nestrpljivo. "Dakako, postoji još jedna mogućnost. Mogao bi pisma uništiti."
"To ne mogu. Ona su povijest, dokaz -"
"Rembrandtova kopileta", rekla je Lillian lukavo. "Ne, i nisam mislila da ćeš prihvatiti taj prijedlog. To bi previše sličilo izdaji Owena, je li tako, Marshalle?"
Kimnuvši, Marshall se udaljio, a Lillian ga je otpratila u dno galerije gdje je sjeo za stari radni stol svog oca. Kroz svjetlarnik iznad njega prodirao je dan, plamenik na bojleru kvrcnuo je kad se grijanje uključilo. Pokraj njegove šake ležala je hrpa neotvorene pošte, adresirana na Owena Zeiglera, na telefonskoj je sekretarici bljeskalo nekoliko poruka. Na trenutak se činilo kao da je Owen samo izašao iz galerije i da će se brzo vratiti, pokupiti poštu i odgovoriti na pozive. A iz ureda, tu pod strehom Nikolaj će doviknuti niz stubište, nosači unijeti okvire kroz podrumska vrata... Ali oni se neće nikad vratiti, ni njegov otac ni računovođa. Ni Charlotte Gorday. Oni su sad bili duhovi, pridružili se ubijenom vojniku na zavoju stubišta. "Marshalle?"
Podignuo je pogled, iznenađen vlastitom melankolijom. "Što je?" "Ne isplati se umrijeti zbog pisama", rekla je Lillian čvrsto. "Ona su bila opsesija tvog oca, ne tvoja." Uzdahnuo je
pokušavajući odgonetnuti njezino lice. "Tko to radi?" "Što?"
"Tko su ubojice, Lillian? Ti bi trebala imati neku predodžbu. Ti sve poznaješ, sve čuješ. Imaš bridak um, daleko oštriji od moga. Sam Bog zna da sam se od tebe dovoljno toga naslušao. Znaš sve što se događa... Dakle, tko je dovoljno lud da bi sve ovo učinio? Tko je dovoljno pametan?
Hajde, Lillian, čak i ja znam da su Rusi kupili neke vrhunske galerije. Ponovno dižu najamnine? Previsoko? Pritišće li tko?"
"Rusi su obični huligani."
"Možda. Ali ne možeš zanijekati kako bi jedva dočekali priliku da se domognu pisama o Rembrandtu. Daleko je manje naporno ucjenjivati galeriste, nego ići uokolo i skupljati sve te najamnine."
"Nešto bih čula."
"Naravno, ipak si ti oči i uši ove četvrti. Zapravo", zastao je, "zašto to ne bi mogla biti ti?" "Ne seri! Ja bih mogla ukrasti pisma, ali nikad ne bih mučila nekog tko mi je drag."
Marshall se osmjehnuo. "Ali nemoj mi reći da nisi razmišljala o tome tko bi to mogao biti. Sigurno postoji netko u koga sumnjaš. Ja sam posumnjao u gotovo sve. Neko sam vrijeme mislio da bi to mogao biti Nikolaj Kapinski, pa Teddy Jack, pa Charlotte Gorday -"
"Žena?"
"Žena bi mogla ubiti, uz pomoć. Tako je bar policija rekla", odgovorio je Marshall. "Ne bi bila dovoljno jaka da to izvede sama, ali ako je imala saveznika..."
"Charlotte nije bila sposobna ikog ubiti."
Na njezino iznenađenje Marshall se nasmijao. "Znaš što? Posumnjao sam čak i u Samuela Hemmingsa. A on je u kolicima, za ime Boga!" Odmahnuo je glavom. "Sve sam sumnjičio. A sad je većina njih mrtva, a ja nisam nimalo bliže tomu da doznam tko mi je ubio oca."
"Policija -"
"Pojma nema! Nikad nisu čak povezali ubojstva. Zašto i bi? Ne znaju za pisma o Rembrandtu. Pa zašto bi onda povezali ubojstva u Nizozemskoj, New Yorku i Londonu? Raspitao sam se; u Amsterdamu su ubojstvo Stefana van der Heldea smatrali smaknućem homoseksualca. Smrt Charlotte Gorday otpisana je kao samoubojstvo. Što se Nikolaja tiče, ubijen je dok su ga pljačkali, vjerojatno neki ovisnik. Obični poslovni čovjek koji nije imao sreće. Policija nema razloga te smrti povezati - a ja im ga neću dati."
"Pa ćeš lijepo od sebe stvoriti mamac?"
Ignorirao je primjedbu. "Katkad se pitam jesam li ja možda poznavao očeva ubojicu. Razgovarao s njime. Jeo za istim stolom, išao na iste vernisaže. Mogao je doći u galeriju, ili čak posjetiti našu kuću na ladanju. A ja to ne bih znao... I od toga mi je muka, da ću, kada doznam tko mi je ubio oca, shvatiti da sam ga poznavao. Da mi je možda čak bio drag."
Nestrpljivo je zafrktala. "A opet, mogao bi biti potpuni neznanac."
"Ne", uzvratio je Marshall. "U stan Stefana van der Heldea nije provaljeno. Ovamo nije provaljeno. Moj je otac svog ubojicu pustio unutra. Poznavao ga je. Charlotte Gorday izbodena je bez opiranja. Netko joj se približio toliko da u njezinoj spavaćoj sobi ništa nije bilo razbacane. A što se tiče Nikolaja, jadnog malog Nikolaja, on ga je pustio u svoju hotelsku sobu. Umirao je od straha, u nepoznatom gradu, a svejedno ga je pustio unutra."
"Što znači?"
"Da ubojice ne izgledaju opasno. Njega ili njih žrtva poznaju, doimaju se bezazleno. Ili poznato." Marshall je protrljao oči. "Pa se zato pitam - hoću li im i ja otvoriti?"

32.
Nestrpljiva, Georgia je ponovno nazvala Marshallov mobitel i čula - ponovno - da se broj više ne koristi. Zamišljena, potom se vratila u kuhinju i napravila sendvič, pitajući se gdje je Marshall. U galeriji svakako nije. Nazvala je i ostavila poruku na telefonskoj sekretarici, čak i svratila tog jutra. Ali nitko nije došao kad je pokucala na vrata, a natpis je poručivao ZATVORENO ZBOG ŽALOSTI. Jedina čiju je pozornost privukla bila je naprlitana niska Židovka koja ju je promatrala sa suprotne strane ulice.
Njezina bojazan za bivšeg muža sve je više rasla, zbog nje čak nije mogla noću usnuti. Pokraj nje Harry je mirno spavao, a Georgia je zurila uvis u mrak, razmišljajući. Katkad bi u sitne sate donijela odluku. Kad svane, otići će na policiju i reći im za pisma, objasniti što se događa. Kvragu i Marshall i njegovo mišljenje, nije bio siguran u njega. Ali onda bi se razdanilo i Georgia bi shvatila da nije ona ta koja bi trebala donijeti tu odluku. Uostalom, čak nije znala ni gdje su pisma...
Odgrizavši još zalogaj sendviča, pomislila je na Owena Zeiglera. Prisjetila se svog svekra i toga kako je bio tako lepršavo šarmantan. Tako ugledan, tako pouzdan. Tako mrtav.
Zastavši, Georgia je spustila sendvič i ponovno uzela slušalicu. Ovaj put nije nazvala galeriju, ni Marshallov isključeni mobitel. Ovaj je put okrenula broj koji dugo godina nije nazvala - a zatim strpljivo čekala da se Philip Gorday javi. Trudeći se razaznati Marshallov glas kroz zvučnu pozadinu zračne luke, Samuel ga je zamolio da ponovi ono što je upravo rekao.
"Nikolaj Kapinski je ubijen u New Yorku."
"Bože dragi", rekao je Samuel, potresen, i automatski pogledao kroz prozor. Greg Horner bio je naslonjen na zid garaže te je pušio, dokon poput kipa. Ali začudo, bio je poput melema na ranu. "Gdje si ti?"
"Na putu u Amsterdam." "Zašto?"
"Moram nešto obaviti", odgovorio je Marshall. "Nemoj biti sam, Samuele." "Nisam. Dobro sam. Paziti se trebaš ti... Je li ti itko pristupio?"
"Nije, ali prate me. To jest, pratili su me. Mislim da me nitko nije slijedio u zračnu luku." Samuel je osjetio kako mu se ruka trese pa je čvrsto ščepao telefon. "Moraš se čuvati -"
"Ma čuvam se", uvjeravao ga je Marshall. "Osoba koja je ubila Nikolaja Kapinskog kopirala je Rembrandtovu sliku Osljepljivanje Samsona."
"Oslijepili su ga?"
"Oslijepili su ga", potvrdio je Marshall. "A za pisma se pročulo. Proširilo se cijelim Londonom, svi govore o tome."
"Kako se pročulo?"
"Ne znam", priznao je Marshall. "Najedanput je teorija mog oca postala činjenica. Ljudi znaju da postoje pisma koja dokazuju koji su Rembrandti pravi -"
"A koji nisu?"
"Da", složio se Marshall, osvrnuvši se oprezno.
Pogledom je prešao preko mnoštva u čekaonici za odlaske. Nekoliko poslovnih ljudi, jedan od njih pripit, mrzovoljno su razgovarali u skupini. Pokraj njih žena je dojila dijete. Iza njega skupina školaraca u odori mahnito je klepetala, hihoćući se zgodnoj ženi sa suprotne strane prolaza.
Jedino je dvoje ljudi bilo samo, jedan odrpani mladić koji je čitao knjigu i drugi postariji muškarac koji je kroz prozor čekaonice za odlaske promatrao zrakoplove. Činilo se da na Marshalla nitko ne obraća nikakvu pozornost. "Samuele, jesi li još ondje?"
"Ovdje sam."
"U New Yorku će se na prodaji pojaviti dva Rembrandtova portreta -" "Issenhirstove slike."
"Tako se zovu?"
Samuel je zastao, razmišljajući. "Imale su nekoliko imena zato što su nekoliko puta reatribuirane." "Nisu Rembrandtove?"
"Ma jesu!" rekao je Samuel odlučno. "Tako barem svi vjeruju. Autentičnost im je nanovo potvrđena otprilike u isto doba kad je par Rembrandtovih portreta vojvode od Wellingtona pripisan Carelu Fabritiusu..." Zastao je te uzdahnuo na slušalicu. "Ti imaš pisma Geertje Dircx i popis falsifikata. Jesu li oni na njemu?"
"To kanim doznati", odgovorio je Marshall. "Popis sam zapamtio, ali ne sjećam se nikakvih slika nazvanih Issenhirstovi portreti." Stao je te osluhnuo razglas što je iznad glave pozivao putnike da se ukrcaju na let u Amsterdam. "Moram ići -"
"Marshalle, ti portreti vrijede cijelo bogatstvo. Prodaja je jako brzo organizirana, a navodno bi trebala biti najveća u desetljeću. Trebala bi ojačati tržište. Očekuje se da Rembrandti zarade
najmanje četrdeset milijuna. Ako nisu pravi -" "Još nisam siguran. Moram provjeriti popis."
"Bože dragi, čuvaj se", rekao je Samuel još čvršće stišćući telefon. "Ako su uistinu krivotvoreni, ljudi će poduzeti sve kako bi spriječili da se to dozna. Očajnički će spašavati prodaju. Moraš čuvati leđa -"
"Moram ići", rekao je Marshall u žurbi, isključio mobitel i krenuo prema izlazu.
Nije zapazio kako je muškarac spustio knjigu i ustao, ne mičući pogled s Marshalla kad je stao u red iza njega.

33.
Otključavši ulazna vrata kuće u Barnesu, Rosella Manners je ušla sama. Dok je prolazila predvorjem, osjetila je vonj ustajalog cigaretnog dima i otvorila prozor. Znači, Tobar ponovno puši, je li? Ma koga briga. Neka se ubije, što se nje tiče. Osvrnuvši se po besprijekornoj, netaknutoj kuhinji, Rosella je shvatila da njezin muž jede vani i da je zaboravio iznijeti smeće u kante. Kao i obično. Izvukavši vreću, otišla je u stražnje dvorište i ispustila je u otpad, nabravši nos zgađeno dok je išla natrag u kuću. Njezinu odluku da se vrati potaknula je odluka da se rastane od Tobara. Nakon svih tih godina Rosella se priviknula na njegove izopačenosti, ali prevagnulo je to kako se ponio prema Owenu Zeigleru. To je bio uteg između braka i rastave. Rosella je ponovno došla u London, ali nije namjeravala ostati. Poslije rastave napustit će grad i nikad se neće vratiti. Ničeg za nju u Londonu više nije bilo. Bolje da se vrati u vlastitu zemlju i vlastitu obitelj, pa počne iznova. Dokono je prebrala poštu te izdvajala pisma adresirana na nju da ih poslije pročita, a pogled joj zastao na Tobarovoj pošti od tog jutra. Za oko joj je zapela omotnica i zbog nekog ju je razloga Rosella podignula, zureći u debela crna slova kojima je bilo ispisano:
TOBAR MANNERS
Osobna dostava
Tijekom cijelog njihova braka Rosellu Tobarovi poslovi nisu zanimali. I nikad nije otvarala nikakvu njegovu poštu. Možda se nije željela miješati ili prljati ruke. Možda je jednostavno nije zanimalo. Ali ovo konkretno pismo, ispisano dominantnim rukopisom, fasciniralo ju je. Osobna dostava, pisalo je, a Rosella je otišla do ulaza i pogledala ispred u elegantni vrt, s pošljunčenim prilazom i njegovanom kratkom stazicom do vrata. Ali tkogod da je omotnicu donio, odavno je otišao, i Rosella se preselila na kat s pismom u ruci.
Stavila ga je na toaletni stolić dok se raspakiravala u svojoj sobi, otvorivši prozor da unutra pusti hladan zrak. Ona i Tobar nikad nisu dijelili postelju, njihov dogovor nije uključivao bilo kakav spolni kontakt, a uostalom, Tobara ona nije zanimala. Znala je da se on - često - upušta u homoseksualne avanturice, ali nijedna od njih nije potrajala. I nijedna se nije dotaknula kuće u Barnesu. Ako se Tobar želio seksati, to je mogao u galeriji... Izuvši cipele, Rosella se vratila do kovčega, a zatim odjeću objesila u garderobu. Naposljetku je šminku i toaletne potrepštine posložila u kupaonici pokraj sobe, obuzeta mislima o tome kako se brzo njezin život slegnuo u normalnost. Samo što se ovaj put normala neće održati. Ovaj put, kad Rosella ponovno ode, nikad se više neće vratiti.
Trljajući hidratacijski losion u ruke, pogledala je prema pismu. Odisalo je nekom vrelom, napetom energijom. Gotovo kao da su slogovi bješnjeli, kao da je pisac bio pun žuči dok je ispisivao riječi.
Znala je - sa svojim nepogrešivim instinktom za nevolju - da pismo ne nosi dobre vijesti, i na trenutak je došla u napast da ga vrati na kup muževe pošte, neotvoreno.
Ali opet... Rosella je htjela rastavu, ona i njezin odvjetnik morat će se suočiti s Tobarom, a njezin će se muž sigurno prljavo boriti. Ovo je zacijelo bio trenutak da prikupi sve streljivo koje bi joj moglo dobro doći. Sam Bog zna da će joj trebati svaka pomoć do koje može doći. Rosella nije imala pristupa njihovim financijama. Tobar joj je omogućavao bezbrižan život, to svakako, ali nikad nije bila upućena u njegove poslove. Dakako da je bilo trenutaka kad je Tobar bio poljuljan, čak i ranjiv. Trenutaka kad bi joj se uvukao u krevet i priljubio uz nju re položio glavu na njezino rame. Ujutro bi otišao i ni jedno ni drugo ne bi to spominjali, ali Rosella je znala koliku mu je utjehu pružala njezina prisutnost, makar i u celibatu. U takvim trenucima Tobar joj je na kapaljku davao informacije, iz njega je progovarala grižnja savjesti, njegovo ga je kajanje od tiranina danju u
ponoć pretvaralo u dijete. Na taj je način čula i za njegov posao s Ujedinjenim Emiratima, kako šalje drugorazredne slike umjesto portrete vrhunske kvalitete. Jedanput je, a zatim ponovno godinu poslije, izgovorio nešto o tome kako mu prijete, kako je u galeriju provaljeno.
Zatim, samo koji tjedan poslije, progovorio je u mraku. Uobličio riječi koje bi na danjem svjetlu bile previše.
"... U nevolji smo, Rosella. Moram mnogo zaraditi... u nevolji smo..." Posegnuo je za njezinom rukom, a ona mu je dopustila da je uhvati, pitajući se je li ta slutnja zle kobi bila tek jedan od njegovih nervoznih tremora ili nešto ozbiljnije. "Uskoro ćemo možda morati stegnuti remen..." "Tako je loše?"
"Moglo bi se promijeniti", odgovorio je, svjestan da o sebi odjedanput stvara dojam ranjivosti, još i gore: dojam čovjeka koji bi mogao propasti. "Bez brige, smislit ću nešto."
I s tim se riječima izvukao iz njezina kreveta, a ujutro je ponovno bio onaj stari bahati pakosnik. Recesija ili ne, ona nije imala namjeru patiti, pomislila je Rosella vatreno. Ako Tobar padne, neće nju povući za sobom. Nije zavrijedio takvu vrstu odanosti. Misli su joj se vratile na njihovu posljednju svađu. Ozbiljno je to mislila, zaista joj se zgadilo kako se njezin muž ponio prema Owenu Zeigleru, shvatila je kako njegova okrutnost prema najbliskijim prijatelju njoj ne može donijeti nikakvo dobro. Ako je mogao prevariti Owena Zeiglera, jednako je tako lako mogao izdati nju. Roselli je novac možda bio drag, kao i njezin lagodan život, ali nije joj se svidjelo što se odjedanput osjetila ranjivo.
Pozornost joj je odlutala prema pismu na toaletnom stoliću i Rosella je posegnula prema njemu, lupkajući se njime po bradi. Bilo je baš naelektrizirano. Možda ljubavnička poruka. Zlobni šikljaj verbalnog otrova? Još jedan u nizu ljiljanski bijelih dječaka?... Da ga otvori? Možda će doznati neku zanimljivu informaciju koja će joj pomoći pri rastavi. Možda je neki dječarac za najam svoje osjećaje pretočio na papir? Ili je to možda nešto inkriminirajuće o njegovu poslu? Znala je da se Tobar koristio nekim sumnjivim ljudima - pismo koje ga povezuje s njima moglo bi biti vrijedan adut u cjenkanju... Rosella je polako otvorila omotnicu i izvukla list papira. Bio je kratko ispisan rukom.
Tobare, pisma o Rembrandtu postoje - a uz njih je popis krivotvorina. Možda one dvije što će se pojaviti na dražbi u New Yorku?
Krajnje je vrijeme da dobiješ što si i zaslužio.

Uvukavši zrak dugo, polako, Rosella je zurila u riječi. Pisma o Rembrandtu - što je to bilo? I što je bio popis krivotvorina? Zastala je, prisjetivši se što je čula o njujorškoj dražbi Rembrandta koja se upravo spremala. .. Možda one dvije što će se pojaviti na dražbi?
"Bože moj", rekla je tiho. Jesu li one bile krivotvorene? Isuse... Sjećanja su je vratila godinama natrag. Owen Zeigler im je došao na večeru, a poslije je - sa skupinom drugih galerista - razgovarao o nizozemskoj umjetnosti. Pa o Rembrandtu. A Owen, pripovjedač, sve ih je provocirao nekom nejasnom teorijom o tome kako je umjetnik imao izvanbračnog sina koji je navodno naslikao mnoga Rembrandtova djela... Sjećala je kako su se svi tomu smijali. Pogotovo Tobar koji je rekao kako svatko može reći što mu padne na pamet. Kako teorija ima na bacanje. Kako za njih nikoga nije bila briga osim ako nije postojao dokaz.

Pisma o Rembrandtu postoje - a uz njih je popis krivotvorina.

A sad je postojao i dokaz... Gurnuvši poruku u džep, Rosella je spoznala razmjere onog što je upravo pročitala. I što bi to značilo za tržište umjetnina - i za posao njezina muža. Tobar bi lako mogao propasti. Što bi, auromatski, značilo da ona neće dobro proći u rastavi... Kvragu, pomislila je nestrpljivo, tapkajući naokolo u hulahupkama. Zašto bi netko Tobaru poslao anonimnu poruku o pismima? Tek toliko da se naslađuje? Ali to bi njezina muža svakako upozorilo na skoru prodaju? Prodaju na kojoj bi Tobar očajnički htio zaraditi.
Ljepljiva je nelagoda pritisnula Rosellu. Ako dozna, što bi njezin muž učinio da se domogne pisama o Rembrandtu? Zaustavila je dah. Što bi učinio kako bi bio siguran da će činjenice ostati
skrivene - posebice popis krivotvorina? Sjetila se smrti Owena Zeiglera. Jesu li njega ubili zbog pisama? O Bože, pomislila je dok ju je hvatala panika. Možda je Tobar znao za to. Možda je on bio upleten. Sposoban je bio, to je znala. Znala je to onog trenutka kad je shvatila da je njezin muž Owena Zeiglera prevario - ili još i nešto gore.
Potresena, Rosella je pogledala prema kovčegu na krevetu, pokupivši u žurbi štogod odjeće, pa je stavila natrag u njega. Nije imala namjeru ostati. Nije se usuđivala, ne sada. Bacivši donje rublje natrag u torbu, otišla je u kupaonicu i pokupila toaletne potrepštine. Ali dok je išla prema krevetu, čula je kako se u prizemlju otvaraju ulazna vrata. Osluškivala je napeto. Čistačica nije trebala doći, a nitko drugi nije imao ključ. Osim ako to nije bio Tobar... Začuvši korake kako se uspinju uza stube, Rosella se odjedanput sjetila poruke. Izvadivši je iz džepa, mahnito se srala osvrtati i primijetila svoje zbačene cipele na podu. Upravo je nagurala papir u vrh lijeve cipele kad je u spavaću sobu ušao Tobar. Srce joj je tuklo, a bilo bubnjalo u vratu kad se okrenula prema njemu. "Rosella?" rekao je iznenađeno, ali s primjesom dragosti u glasu. "Vratila si se?"
U ruci je držala cipelu, a onda se smireno sagnula i podigla i drugu, stavivši ih obje u garderobu, a zatim se ponovno okrenula prema mužu. Desetljeća urođenih manira podarili su Roselli profinjenost i oprez. Nije ona godinama trpjela nesretan brak da bi sad tek tako ugrozila svoje izglede. Daleko se pametnije suzdržati i razmotriti situaciju prije nego što se prenagli. Da je uspjela otići dok se njezin muž još nije vratio, to bi bilo jedno, ali sad bi izgledalo sumnjivo da se iznenada predomisli i ponovno ode. Instinkt je Rosellu naveo da otvori omotnicu. Instinkt joj je sad govorio da se zaustavi.
"Nedostajao si mi, Tobare", rekla je prpošno. "U Firenci je bilo dosadno."
Njegova mu arogancija nije dopustila da posumnja u njezine riječi. Umjesto toga, ponovno siguran u sebe, naslonio se na dovratak. "Znaš, jednog bi dana, Rosella, mogla prevršiti mjeru. Govorila si o nama onoj prokletoj staroj budali Samuelu Hemmingsu -"
"Samuel je stari prijatelj", odgovorila je bezbrižno. "I uvijek se vrlo zaštitnički odnosio prema meni."
"Ne treba on zabadati svoj jebeni nos u moj obiteljski život!" graknuo je Tobar. "Nikad mu nisam bio drag."
"Ni on tebi nikad nije bio drag."
"Živi u prošlosti. Ne razumije da se posao promijenio. Nije kao što je nekad bilo. Ljudima poput Leona Williamsa i Timothyja Parker-Rossa je odzvonilo, vražjim internatskim posrancima koji su svoje galerije dobili na pladnju. Ja sam svoj ugled sam gradio, mukotrpno radio za ono što imam." Njoj su se usta osušila, ali ostala je posve smirena. "Zbog toga i jesi stručnjak u svom poslu." Kimnuo je, zadovoljan što mu odaje priznanje. "Da, a zato ću i ostati stručnjak u svom poslu." "Katkad u poslu moraš biti bezobziran."
"Moraš se boriti da ostaneš korak ispred ostalih."
"Ti si se uvijek borio, Tobare", rekla je Rosella medeno. "Znali smo se porječkati, ali zbog toga sam ti se oduvijek divila."
Polako ju je odmjerio od glave do pete, prevrćući ključeve u ruci, lukava izraza lica. "Izgledaš drukčije, Rosella."
"Samo umorno, let je bio naporan", odgovorila je. "I ti izgledaš umorno." "Da, pa, stanje je sada teško. No, baš sam dobio dobru vijest."
"O čemu?"
"O prodaji koja se sprema u New Yorku", nastavio je nastojeći zvučati nonšalantno, ali bezuspješno. "Dva Rembrandtova portreta dolaze na dražbu. A ja - ja - sam upravo uspio dogovoriti da pri tom posredujem. Dobivam petnaest posto od prodaje."
Zastao je, ozareno trijumfirajući, a Rosella je pomislila na anonimnu poruku koju je upravo pročitala.
"Jesu li to važne slike?"
"Rembrandt u naponu snage. Trebale bi postići četrdeset, čak i pedeset, milijuna." "Dobrog podrijetla?" upitala je pokušavajući otkriti.
"Pristojnog", odgovorio je Tobar. "Znamo da su portreti naslikani 1653., i da su ostali u privatnom
vlasništvu u Amsterdamu dok ih netko u prošlom stoljeću nije prodao japanskom kolekcionaru. Imena su im nekoliko puta mijenjali. Kratko razdoblje u 1950-ima nije dokumentirano, ali sad su stavljeni na prodaju. Vlasnik želi ostati anoniman."
"Ali ti znaš tko je?"
"Naravno da znam, majku mu!" kratko se otresao. "Ali za anonimnost me i plaća." Zastao je, bezgranično uživajući u svojoj veličini. "Svi su željeli taj posao. Onaj samodopadni prdonja Rufus Ariel provocirao me zbog toga, a sve mi se čini da su iza kulisa pokušavali sve i svašta da me isključe."
"Ali ti si pobijedio", odgovorila je Rosella smješkajući se i pitajući kako da sroči sljedeće riječi. "Nije bilo problema s atribucijom?"
"Čime?"
"Pa dosta si spominjao da se na tržištu pojavljuju krivotvoreni Rembrandti -"
"Ti su portreti slavni! A slavni su još od 1653. Neprestano ih reproduciraju. Navodi ih svaka knjiga ikad objavljena o Rembrandtu, zajedno s parom portreta iz Rijksmuseuma iz toga razdoblja. Nitko nikad nije posumnjao u njihovu autentičnost." Činilo se da je odjedanput izgubio živce. "Nisu to vražji falsifikati!... Uostalom, tebe inače za to nije briga -"
"Samo se zanimam." "Da, za petnaest posto bogatstva isplati se biti zainteresiran", odgovorio je i pogledao prema kovčegu na njezinu krevetu. "Još se nisi raspakirala."
"Tek sam stigla kući."
Kimnuo je, osvrnuo se po sobi, a zatim ušao u ormar. Rosella je osjetila kako joj se dlanovi počinju znojiti, svjesna da je par cipela - u kojima je bila skrivena poruka - na podu samo koji metar od njezina muža. Smirena, proučavala je njegova leđa, sve tanje pramenove kose, spuštena ramena koja čak ni dobro odijelo nije moglo prikriti. A zatim joj je pogled zapeo za njegov odraz u zrcalu garderobe i odjedanput se sjetila Owena Zeiglera.
"Neki su mislili da če se djela prodavati u Londonu", nastavio je lobar prelazeći pogledom preko redova njezine odjeće. "Neki su mislili u Parizu ili New Yorku."
"I gdje će?"
"U New Yorku."
Sagnuvši se, rukom je krenuo prema cipelama, zatim je povukao i umjesto toga podignuo torbicu. "Ova je nova?"
"Nije, već je dugo imam. Kupila sam je u Milanu."
Sluteći nešto u zraku, Tobar je ponovno pogledom prešao preko ormara, svjestan da je njegova žena živčana i napeta. Nitko drugi to možda ne bi primijetio, ali on ju je poznavao. Njegova su ticala treperila u potrazi za izvorom njezine nelagode. Možda neka neumjerenost? Neka avantura? Ali ništa nije bilo vidljivo, a Rosella ništa nije kanila odati.
Nakon još jednog trenutka Tobar je izašao iz garderobe i dodirnuo joj rame.
"Nemoj opet pobjeći, Rosella", rekao je tugaljivo. "Ne znaš kako mi je teško bilo u posljednje vrijeme."
"Žao mi je..."
"Morao sam raditi neke stvari kojima se ne ponosim -"
Pomislila je kako se sprema nešto priznati, ali Tobar se na vrijeme cenzurirao. "Gubio sam novac, tržište se srozalo. Bilo je teško, teže nego što možeš zamisliti. Nemam prijatelja, Rosella. Ljudi su me uzeli na zub... Ti si mi jedini pravi prijatelj."
"Na mene se možeš osloniti."
"Možda", rekao je tiho. "Ali s druge strane, možda i ne. Možda ti se ne svide neke stvari koje sam bio prisiljen napraviti."
Kimnula je i zaustavila dah. Na što je to aludirao?... Mašta joj je pocupkivala na strunama živaca, dok su se u njoj rojile napola dokazane sumnje.
"Nisi valjda u nevolji, Tobare?"
"Recimo to ovako - bez prodaje ovih Rembrandta, sve bih izgubio", priznao je prelazeći kažiprstom niz cijelu njezinu ruku. "Ali ne moramo se više brinuti. Mislila si da već jesmo dobrostojeći? Poslije New Yorka bit ćeš udana za vrlo bogatog čovjeka..." Položio je svoje dlanove
na njezine, obuhvativši joj prste kao dijete. "Moramo se držati zajedno, Rosella. Trebamo jedno drugo. Znam da sam bio naporan, da nisam bio najbolji muž, ali odužit ću ti se u potpunosti" "Znam da hoćeš, Tobare", rekla je i stisnula mu ruku s ljubavlju. "Znam da hoćeš."

34.
Valkenburgerstraat, Amsterdam
Čim je ušao u banku, Marshalla su toplo dočekali kad je zatražio svoj sef. Uhvatio je korak za upraviteljem, pa su ga uveli otraga u trezor, a zatim usmjerili u maleno predvorje. Trenutak poslije predali su mu njegov sef. Čekajući dok se vrata nisu zatvorila, Marshall ih je zaključao i pogledom obuhvatio jednostavnu, neukrašenu prostoriju, tražeći kamere. Ali nije ih mogao vidjeti pa je, izvukavši ključ iz unutarnjeg džepa, otključao kutiju i izvadio pisma o Rembrandtu.
Osjetio je uzbuđenje kad ih je dotaknuo, namirisao na njima zapah starenja, i zagledao se u staro nizozemsko pismo. Premda se sjećao većine onog što je zapisao, Marshall je zastao kad je stigao do kasnijih pisama. Polagano, počeo ih čitati je iznova, a glas Geertje Dircx premostio je vrijeme da dopre do njega.
Kaznionica, Gouda, 1654.
Moji prijatelji govore da će me izvući. Valjda sam se dosta nabolovala. Govore da viđaju Rembrandta u gradu. Ne Goudi, Amsterdamu. Govore mi o njoj... Svjedočila je protiv mene, baš kao i Rembrandt. Hendrickje Stoffels stajala je u sudnici i svima rekla kako je Rembrandt bio dobar prema meni i koliko sam nezahvalna ja postala. Luđakinja, lažljivica, tako me nazvala, potiho, tako da joj svi povjeruju.
Bila sam tako glupa, premda sam pametna žena.
Sud je čuo kako sam s Rembrandtom "šest godina živjela u Sint Antoniesbreestraatu. Rekla sam im da sam mu postala ljubavnica i da mi je dao nekoliko prstena svoje pokojne žene. Jedan koji je imao težinu zaručničkog. Poslije sam prsten prodala. Morala sam da prikupim novac i financiram svoju parnicu kad sam Rembrandta prijavila Povjereništvu za bračne poslove s optužbom da je prekršio riječ...
Rembrandt je na to opsovao, rekao kako nikad nije obećao da će se oženiti mnome ili bilo kojom drugom, zbog odredbi u Saskijinoj oporuci. Ne bi mu se isplatilo, rekao je, da ostane bez njezine ostavštine. ...
Sud mu je na kraju odredio da mi plaća dvjesto guldena na godinu, doživotno.
Unajmila sam sobu iznad mornarske krčme. Što je značilo da sam kurva, rekli su. Rekao je moj brat, rekli su moji susjedi. Rekla je ona. Svi su ustali u sudnici, počinili krivokletstvo i pretvorili me u ženturaču. Poslije su ljudi pljuvali po meni, ogovarali me, izrugivali mi se. Meni, koja sam bila Rembrandtova ljubav. I majka njegova djeteta... Jednom me došao posjetiti u sobi iznad krčme. Potajno, odjeven u nešto ružno, zato što su ondje živjeli seljaci.
Upozorio me. Smekšao je svoje tijestasto lice, tobože kao da mu je žao. Rekao je da moram pristati na njegove uvjete. Ali ja sam se prepirala, kurva kakva već jesam. Kurva kakvom su me stvorili. A onda sam izgovorila ime. Carel, Carel, rekla sam, što je s našim sinom?... U tom sam trenutku izgubila. Zato što me pogrešno shvatio, pomislio da sam sposobna za ucjenu. Pomislio da sam poput njega i da ću dopustiti da me zloba vodi. Reći svima za njegovo kopile, njegovu tajnu, i to kako je Carel postao njegov Majmun. Kako je naslikao slike koje je Rembrandt dragovoljno podmetnuo pod svoje... Moj ga je sin obogatio, obogatio je prodavače, a kad je Carel želio prestati raditi za svoga starog majstora, Rembrandt ga je pritisnuo.
To sam doznala tek mnogo poslije. A nije mi rekao van Rijn.
I sad vidim Rembrandta, kao da stoji ispred mene, prijeteći mi svojim mesnatim šakama, uzastopce mi ponavljajući, šuti, šuti. Ništa ne govori... Pssst, počuj, stražar se vratio na dužnost, stao je pokraj prozora, pa osluškuje. Gurnula sam papire pod suknju i pretvaram se da spavam, zgurena uz slamnati jastuk što mi škaklja kožu, a u kojem ljeti prebivaju kukci. Češemo se, po svakome mogućem mjestu, češemo se. Kosa mi je vrvjela ušima dok sam bila bolesna; grizle su mi vlasište i sisale krv...
Naša je svađa bila burna te sam udarila Rembrandta, poput kurve. Udarila sam ga i proklela nju, Hendrickje Stoffels. A njegovo se srce pretvorilo u olovo...

Dirnut, Marshall je zurio u pismo, zatim se zavalio u sjedalo, osvrćući se po praznim zidovima predvorja. Pitao se kako li se Geertje Dircx morala osjećati, ne samo odbačena nego i dvanaest godina zatočena, zahvaljujući čovjeku kojega je nekoć voljela... Ta je okrutnost Marshalla pogodila jednakom silinom kao i prvi put kad je čitao pisma, i baš je namjeravao nastaviti kad je netko pokucao na vrata.
Žustro je pisma vratio u kutiju. "Naprijed."
Upravitelj je ušao, ispričavajući se na tečnom engleskom. "Oprostite što vam smetam, gospodine Zeigler, ali netko vas traži na recepciji banke."
"Nemoguće, nitko ne zna da sam ovdje", odgovorio je Marshall i zagledao se preko muškarčeva ramena u banku.
Vidio je mnoštvo klijenata, ali nikoga koga bi prepoznao, i shvatio da su ga slijedili - te da se sad zapravo našao u zamci. Nervozan, Marshall se primirio. Pa što je itko mogao u predvorju bankovnog trezora? Nisu ga baš mogli napasti. A čak i da su željeli ukrasti pisma, nisu mu ih mogli oduzeti dok je u prostoru banke, naočigled svih.
"Tko me tražio?" Upravitelj se okrenuo, zatim namrštio dok je pogledom prelazio po recepciji. "O, čini se da je otišao."
"Kako se zvao?"
"Nije rekao", odgovorio je upravitelj posramljeno. "Jako mi je žao, gospodine Zeigler, nadam se da ovo nije bila nekakva podvala. Možda vas nisam trebao ometati, ali bio je vrlo uporan -"
"Kako je izgledao?"
"Ogrubjelo", zastao je birajući riječi. "Čovjek poprilično otrcane vanjštine, gospodine." "Otrcane vanjštine?"
"Loše odjeven, ležerno. Radnik. Prema izgledu reklo bi se da ima oko trideset pet godina. Tamna kosa i oči, glatko izbrijan. I nije Nizozemac."
Marshall je podignuo obrve. "Nije Nizozemac? Je li bio Englez?" "Nije, imao je naglasak koji nisam mogao odrediti, gospodine." "I tražio je mene?"
"Jest, rekao sam mu da ste u trezoru." Marshall je kimnuo. "Što je onda rekao?" "Da bi htio razgovarati s vama."
"Ništa drugo?"
"Ne." Čovjek je zastao da razmisli. "Ja sam rekao da ću prenijeti poruku, a kad sam posljednji put pogledao, čekao vas je."
"Imate li ovdje nadzorne kamere?" "Zašto?"
"Zato što mislim da je čovjek koji me tražio isti onaj koji je provalio u moju kuću u Londonu", odgovorio je Marshall improvizirajući i promatrajući šok na upraviteljevu licu. Urotnički je spustio glas. "Bilo bi mi drago ako biste ovo mogli zataškati. Znate, mislim da bi to mogao biti rođak moje žene. Bitanga, drogira se, i htio je posuditi još nešto novca, ali mi smo se usprotivili. Onda se sam poslužio, a sad čini pritisak na mene pa dolazi u moju banku."
U čovjeku se odjedanput probudila solidarnost. "Aha, razumijem. Obiteljski problemi." Marshall je slegnuo ramenima. "A što čete? Bio bih siguran je li to on da vidim snimku s nadzorne kamere.
Dobro me poznajete, vaš sam klijent već dugo, cijenio bih malo razumijevanja u vrlo složenoj situaciji."
Upravitelj je kimnuo, ali ton mu je bio nesiguran. "Mogu razgovarati s našim osiguranjem. Ne bismo vam mogli pokazati cijelu snimku, jasno, ali možda bismo mogli skinuti fotografiju muškarca da vam je pokažemo?"
"To bi bilo dovoljno", odgovorio je Marshall i okrenuo se natrag sefu. "Ja ču se još malo zadržati
ovdje."
"Ostavit ču vas da radite, gospodine. Oprostite zbog ometanja."
S osjećajem nelagode, Marshall je ponovno zaključao vrata, a zatim opet izvadio pisma tražeći popis na kraju. Polako je iščitavao imena krivotvorina, među kojima je pobrojeno gotovo stotinu slika. Gotovo stotina slika koje je naslikao krivotvoritelj. Ne bilo koji krivotvoritelj, nego Rembrandtov izvanbračni sin... Udahnuvši, Marshall je mogao zamisliti strku kojom bi dočekali tu vijest, ali kad je ponovno proučio imena, nije vidio da se spominju Issenhirstovi portreti.
Brzinski drugi razgovor sa Samuelom nakon što je sletio u Nizozemsku iznjedrio je dva druga imena - Portret muža i žene, 1653., i Portret Abrahama de Pottera i njegove žene. Potonje je ime ispitano i promijenjeno, a zatim, tijekom 1950-ih, slike su privremeno nazvane Issenhirstovi portreti. No, na popisu se ime Issenhirst nije spominjalo, samo zapis - Muž i žena, 1653. Marshall se namrštio nad papirom, okrenuvši ga da pročita sićušnu napomenu na margini. Nešto nejasno, pisano rukom Geertje Dircx, ali nečitko.
Podigavši ga prema svjetlu, Marshall je počeo jasnije spoznavati riječi. Bile su napisane na ekvivalentu ranog nizozemskog narječja, teško prevodive odmah.
"Čovjek s bradom..." rekao je Marshall napokon, ponovno zureći u zapis. "Muž i žena, 1653. ... muškarac s bradom. To bi trebalo suziti mogućnosti."
Uzbuđen, brzo je to zapisao, a onda se vratio popisu. Polagano je čitao imena slika, zažmirio i neprestance ih ponavljao. Jedno za drugim. Cijeli se život Marshall ponosio svojim gotovo fotografskim pamćenjem. Još otkad je bio dijete, mogao je pogledati stranicu i zapamtiti je. Kako je rastao, pamtio je samo ono što ga je zanimalo, njegovo je pamćenje izostavljalo nevažne pojedinosti. Kao lingvistu, to mu je umijeće bilo neprocjenjivo. Ne samo da je mogao zapamtiti gramatiku jezika; Marshall je također mogao upamtiti predložak prema kojemu je prevodio. Na primjer, ako je prevodio Alexandera Popea na francuski, mogao je u memoriju pohraniti i englesku i francusku verziju, zajedno s nijansama izričaja i stila. Zbog svoje je sposobnosti bio tražen, pogotovo za klasike koji nisu zahtijevali samo vještinu, izdržljivost i osjećaj nego i čudesno pamćenje.
I upravo se na to pamćenje Marshall sad oslanjao... Otvorivši oči, pogled je uperio prema vrhu popisa, a zatim ga skrenuo, nabrajajući imena jedno za drugim, onim redom kojim ih je pročitao. Na otprilike pola puta zastao je te usmjerio pogled natrag da se podsjeti na sljedeći zapis.
Prekinulo ga je ponovno kucanje na vrata, pa je Marshall ustao kako bi pustio upravitelja. On je izgledao zadovoljan sobom.
"Sve sam organizirao sa zaštitarskom ekipom, gospodine Zeigler. Kad budete spremni, imam za vas nešto što možete pogledati."
"Trebam još petnaest minuta ovdje."
Čovjek je kimnuo te pogledao na svoj sat. "Onda ću tad doći po vas."
Vrativši se na mjesto, Marshall je zažmirio i počeo popis recitirati od početka. Ovaj je put sve potpuno pogodio. Sve je ponovio još jedanput, a nakon toga gurnuo popis u sef, pa povrh stavio pisma i zaključao ga. Zatim je zastao. Ako pisma ostavi u banci, bit će na sigurnom, ali on se neće imati čime pogađati. Ako pisma ostavi kod sebe, bit će mu dostupna u svakom trenutku. Mogao bi ih proslijediti nekomu, čak i uništiti. Marshall je oklijevao. Pisma su bila smrtna presuda, to je znao i odjedanput je spoznao koliko želi živjeti. Koliko mu se dragocjen život činio kad mu je zaprijetila opasnost. Njegovi prijatelj, njegov posao, njegov stan, u njemu su britko odjeknuli zbog spoznaje da bi u bilo kojem trenutku sve to mogao izgubiti. Zajedno s vlastitim životom. Nakon trenutka stanke Marshall je otključao kutiju i izvadio pisma te ih tutnuo u unutarnji džep svoje jakne. Dok je izlazio iz sobe, kuriju je dodao upravitelju i za njim pošao uz krak stuba, pa u skučeni ured u stražnjem dijelu zgrade. Korpulentni muškarac dosađivao se sjedeći pred saćem ekrana na kojima se banka vidjela iz svakog kuta. Predvorje, recepcija, šalteri i redovi. I, zanimljivo, upraviteljev ured.
Osjetivši dodir na ruci, Marshall se okrenuo. Upravitelj je pokazivao prema jednom ekranu na kojem je bila slika muškarca koji stoji na recepciji. Muškarca otrcane vanjštine kojega je prije opisao. Marshall je proučavao fotografiju. Muškarac mu nije bio poznat, nije bio sličan ikomu koga
je ikad poznavao ili možda vidio.
"Je li to vaš rođak?" pitao je upravitelj taktično spuštajući glas.
"To je on", slagao je Marshall, upamtivši sliku prije nego što se okrenuo od ekrana. "Hvala, lijepo od vas."
"Nema na čemu, gospodine Zeigler", odgovorio je. "Kao što kažete, vi ste cijenjeni klijent, to je najmanje što sam mogao učiniti... Ako vaš šurjak ponovno svrati, što biste željeli da mu kažem?" Marshall je trenutak razmišljao pa odgovorio. "Inače ne volim upletati ljude u obiteljske poslove, ali vi ste očito svjetski čovjek i pokazali ste veliko razumijevanje..."
"Nije to problem, gospodine."
"... Ako se vrati, možda biste mu mogli reći sam neke dokumente pohranio u svoj sef. I da sam spomenuo kako se vraćam u London?"
Očito oduševljen što nečime može razbiti kolotečinu, upravitelj se osmjehnuo. "Razumijem, gospodine."
"To će ga spriječiti da ovdje dosađuje. Samo mi je žao što sam vam zadao toliko posla." "Kako rekoh, gospodine, nije problem. Na mene se možete osloniti."
Rukovavši se s njime, Marshall se okrenuo da ode pa se vratio. "Možda bi ovo moglo ostati između nas dvojice?"
Upravitelj je kimnuo polaskan iskazanim povjerenjem. "Apsolutno", složio se držeći vrata Marshallu da prođe. "Apsolutno."

35.
New York
Zatvorivši vrata ureda Philip Gorday podignuo je slušalicu i rekao tajnici da spoji poziv. Trenutak poslije s druge se strane začuo ženski glas. Glas koji Philip nije godinama čuo, glas koji je oživio neželjene uspomene. Prošlost je izniknula pred njime, ljeto provedeno u Connecticutu, s ljubavnicom i njezinim djetetom. Kćeri, u dobi od samo deset ili jedanaest godina. Crvene kose i oštrog jezika. Dijete koje je bilo prkosno i naporno.
"Morala sam je dovesti", rekla je Eve povrijeđenim tonom. "Što sam drugo mogla? Moja je majka bolesna."
"Imaš sestru -"
"Isuse, Philipe, nemoj se slučajno pretrgnuti", odgovorila je ona okrećući mu leđa, svijetle puti rumene od žarkog sunca.
Svoju su vezu održavali povremeno, tijekom desetljeća. Philipa je ona iritirala, ali i fascinirala, a Eve se za njega vezala neovisno, ali puteno. Dok je Philip ostao u braku sa Charlotte, Eve se rastala od jednog muža i udala za drugoga, ali tog je ljeta bila sama. Bez muža - ali dovela je kćer.
Neraspoloženu kćer, posramljenu i svjesnu da je ovaj ljubavnički par svađalica ne želi. "Trebala si naći nekog drugog da je pripazi -"
"To je samo tjedan dana!" "Da, u tome i jest bit", odgovorio je on, "zar nisi mogla naći nekog da je primi na sedam dana?"
Zatim, dvije noći poslije, djevojčica je nestala. Javili su policiji, Eve se uspaničila. Philip je bio uvjeren da je dijete pobjeglo namjerno da unese još veću pomutnju. Našli su je nakon četrdeset osam sati kako spava na plaži, gladna i inatljiva.
Istim se tim inatljivim tonom oglasila i sad. "Philip Gorday?" "Pa to si stvarno ti, Georgia."
"Zvučiš iznenađeno."
"Nikad nisam očekivao da ćeš mi se javiti."
"Moja je majka uvijek očekivala da ćeš se ti javiti njoj. Cijeli je život provela čekajući da joj se javiš", odbrusila je Georgia. "Čula sam za smrt tvoje žene, moja sućut."
Na trenutak je ostao iznenađen. "Hvala ti na tome... Zašto si me nazvala?" "Ne da bih se zauzela za svoju majku, ona se ponovno udala. Skrasila." "Drago mi je."
"I meni također", odgovorila je Georgia zastajući da potraži sljedeće riječi. "Čini se da nas povezuju neki ljudi... I ne mislim pritom na svoju majku."
"Da? Tko?"
"Moj bivši muž sin je Owena Zeiglera." Čula je kako Philip uvlači zrak i nastavila. "On ne zna da te uopće poznajem. Nije mi bilo drago lagati, ali ruku na srce, bilo mi je drago što si se maknuo iz mog života i nisam željela da se vratiš. Uglavnom, Marshall čak nije znao da je tvoja pokojna žena bila ljubavnica njegova oca. A nisam mislila da bih mu to ja trebala reći."
Zastala je, prisjetivši se kako je jedan dan u Londonu naletjela na Charlotte kad je izašla iz galerije Zeigler. Bila je dugogodišnja Eveina prijateljica i odmah je prepoznala Georgiju.
"Bože moj", rekla je Charlotte osmjehujući se, "nisam očekivala da ću tebe tu vidjeti." "Išla sam k svom svekru."
Ta je vijest Charlotte pogodila poput metka. "Tvoj svekar?" "Owen Zeigler. Udana sam za njegova sina Marshalla."
Charlotte je s naporom prikrila iznenađenje. "Tako... A kako je tvoja majka u posljednje vrijeme?" "Dobro je." Georgia je odmah pogodila što je prošlo Charlottinom glavom. "Bez brige, nisu ponovno zajedno. Philip i moja majka. Veza je davno završila."
U dubini Charlottinih očiju zaiskrilo je olakšanje kad je promijenila temu. "Owen mi nikad nije spomenuo da si udana za njegova sina."
"Nije?" priupitala je Georgia. "Pa možda voli čuvati tajne."
Budući da je živjela s promiskuitetnom majkom koja se usavršila u laganju, Georgia je razvila instinkt za urotu. Premda joj je Owen bio drag, katkad bi posumnjala da nešto skriva - a vrijeme je pokazalo da ima pravo.
"Još si tu?" upitao je Philip.
"Da, tu sam. Ne želim da Marshall dozna za vezu između nas. Ne mora znati za taj dio moje prošlosti."
"To je bio samo jedan tjedan, Georgia -"
"Tebi možda! Meni su to bile godine majčine opsesije tobom. Isuse, Philipe, baš si bio gad prema njoj."
Nije ništa rekao. Znao je da je to istina.
"... Uglavnom, nisam zato nazvala", nastavila je Georgia. "Marshall je u nevolji. Naš brak nije uspio, ali i dalje smo bliski. Upleo se u nešto opasno. A mislim da bi ti mogao nešto znati o tome." "Što?"
"Pisma o Rembrandtu... Aha", rekla je štopajući njegovu stanku. "Znala sam da hoćeš. Je li ti Charlotte rekla?"
"Nije važno tko mi je rekao. Recimo samo da sam čuo za njih. I za smrt Owena Zeiglera - što je navodno povezano."
"Moram te nešto pitati... Nisi valjda upleten u to?" "Ma što je tebi!"
"Pa, i tako bi se mogao osvetiti Owenu Zeigleru, zar ne -" "Zbog čega?"
"Zbog toga što je bio Charlottin ljubavnik." Ogorčen, Philip je uvukao dugački udah. "Stvarno misliš da bih ja za to bio sposoban? Stvarno misliš da je meni to bilo toliko važno? Svatko je od nas vodio zaseban život. Charlotte je slobodno mogla imati ljubavnike -"
"To si govorio i mojoj majci, ali svejedno bi planuo ako te prevarila", rekla je Georgia hladno. "Ne voliš gubiti, Philipe, nikad nisi. Možda ti je Owen Zeigler predugo bio trn u oku -"
"Ne vrijeđaj me."
"Ne vrijeđaj ni ti mene", uzvratila je razdražljivo. "Zabrinuta sam za svog bivšeg muža i nemam namjeru biti ljubazna da bih tebe poštedjela. Moram znati jesi li upleten u cijelu tu zavrzlamu -" "E pa nisam."
"Hvala Bogu", uzvratila je Gerogia staloženo. "Znači, ne znaš za Stefana van der Heldea?" "Ne", rekao je Philip iskreno.
"On je bio nizozemski galerist koji je ubijen i mučen - nakon što je potvrdio autentičnost pisama o Rembrandtu. Zbog njih je ubijen. Kao možda i tvoja žena -"
"I Nikolaj Kapinski, računovođa tvog svekra."
To je za Georgiju bila novost.
"Nisam za to znala... To su četiri smrti, Bože... Prošli put kad sam razgovarala s Marshallom trudio se da me uvjeri kako je to podvala. Rekao mi je da se ne brinem - ali kako da se ne brinem, kvragu? Pisma su kod njega. A ljudi zbog njih ubijaju." Georgia je žurno nastavila: "Ne smiješ ponoviti ništa od ovoga, ovo je u apsolutnom povjerenju. Stvar je u tome što nisam znala koga bih drugog zamolila za pomoć, Philipe. Morala sam se obratiti tebi. Moj si dužnik - a uostalom, uvijek si imao veze u umjetničkom svijetu. Sjećam se kako si mojoj majci govorio o umjetnosti. Oduvijek te zanimala."
Spretno je promijenio temu. "Zašto tvoj bivši muž ne ode na policiju?" "Ima svoje razloge."
"Možda i ima, ali ne znam kako mu ja mogu pomoći."
"Iskreno, još ne znam. Ali ako duboko zaglibi... Hoću reći, ako Marshallu zatreba odvjetnik -" "Riješit ću to."
"Ne želim račun."
Napravio je grimasu prema telefonu. "Oduvijek si bila prava šarmerica."
"Nemaš ti pojma kakva." Zastala je razmišljajući. "Kako si doznao da je Owenov računovođa ubijen?"
"Nikolaj Kapinski me posjetio prije nekoliko dana. Zanimalo ga je jesu li pisma o Rembrandtu kod mene." Philip je pogledao prema vratima promatrajući svoju tajnicu kroz staklo. "Kapinski je bio čudan, nervozan čovječuljak, ali stvarno se bojao i motalo mi se glavom ono što je rekao. I on je mislio da je Charlotte ubijena... Uglavnom, kopije pisama nisu bile kod mene, pa sam mu to i rekao
- ali kopkalo me nešto o onome što mi je rekao pa sam otišao u njegov hotel razgovarati s njime. Kad sam stigao, on je već bio ubijen."
"Je li policija ikoga uhvatila?"
"Nije. U New Yorku nisu imali ništa više sreće nego u Londonu", odgovorio je Philip. "Pokušaj nagovoriti svog bivšeg muža da ode na policiju i sve im kaže -"
"Rekla sam ti, Marshall to ne želi", odgovorila je hitro. "A i promijenio je broj mobitela i otišao iz galerije. Pokušavala sam ga dobiti u njegovu stanu u Amsterdamu, ali ne javlja se. Ne znam gdje je ni kamo će dalje. Ne znam što se događa. Ali ako je otišao po pisma, a oni ga nadu, neka mu Bog pomogne..."
Philip je čuo navještaj panike u njezinu glasu i pokušao je umiriti. "Gdje su pisma sada?" "Marshall živi u Amsterdamu pa pretpostavljam da bi ih mogao držati ondje."
"Što će učiniti s njima?"
"Ne znam!" rekla je očajnički. "Pokušavala sam dokučiti njegov sljedeći potez. Ako pisma objavi, poljuljat će tržište. Dakle, Marshall ih neće objaviti -"
"Ali netko drugi bi mogao? Pa da tako kontrolira tržište?" "Da", složila se. "Postoji popis krivotvorina uz pisma -" "Isuse." "Znam, možeš li zamisliti koliko bi to vrijedilo?"
Namrgodivši se, Philip je prekapao po radnom stolu, a zatim se premjestio uz stolić pokraj prozora. Ispod današnjih novina bio je katalog specijalizirane dražbe koja se trebala održati u Muzeju čovječanstva u središtu New Yorka. Dražbe dvaju Rembrandtovih portreta.
"Ako tvoj bivši muž nazove, smjesta ga uputi na mene." "Zašto, što je?"
"Čini mi se", rekao je Philip smireno, "da je u još i većoj opasnosti nego što se tebi čini."

36.
Otkotrljavši se do vrata, Samuel je namjeravao izaći iz radne sobe kad mu je telefon zazvonio. Žurno je okrenuo kolica, zabio se usput u stolić i prolio malo čaja. Stigavši do telefona taman na zadnji zvon, ščepao ga je.
"Halo!"
"Samuele, Marshall je."
Uzdahnuo je pitajući se zašto je tako živčan. Pred vratima je gospoda McKendrick počela usisavati, moljac je krilima bespomoćno lepetao po podstavi jednog od zastora radne sobe.
"Jesi li što doznao?"
"Geertje Dircx je sastavila zapis o slikama, maleni podsjetnik da se prisjeti da je portrete moguće identificirati zato što muškarac ima bradu. Oba potječu iz 1653. -"
Samuel je brzo prerovao knjige na svom stolu te privukao sebi katalog. "Sad sam našao njihovu reprodukciju. Žena nosi tipičnu bijelu kapicu, muškarac ima maleni nabrani ovratnik i bradu." Hitro je listao stranice, testirajući je li zapamtio činjenice.
"Što radiš?"
"Provjeravam nešto", nastavio je Samuel pogledom prelazeći preko svih portreta koje je Rembrandt naslikao 1653. "Još su dvije slike muškaraca s bradom, ali nema zajedničkih portreta. To je jedini par portreta naslikan te godine."
"Znači, ti su na popisu krivotvorina?" "Jesu. To su jedini portreti za koje znamo da su stoljećima ostali u privatnom vlasništvu u Nizozemskoj, što još više sužava kriterije". Samuel je protrljao oči. "Inače, doznao sam još nešto. Portrete jesu nazvali lssenhirstovi portreti. Samo jedanput, u starom katalogu iz 1957. Trebali su ih dati na prodaju, ali nikad nisu dospjeli na dražbu. Povučeni su i -"
"- neko su vrijeme nestali", dovršio je Marshall umjesto njega. "Dakle, njujorške slike jesu krivotvorene. Naslikao ih je Rembrandtov Majmun."
"Bože dragi."
"Koliko bi zaradile da se pročuje kako je umjetnik bio Carel Fabritius, a ne Rembrandt?" "Oko 175 000 funta."
Marshall je udahnuo, prešavši pogledom uokolo dok je hodao Amsterdamom i približio se mostu nad kanalom. "Tako malo?"
"Fabritiusa ne smatraju starim majstorom. On je bio jedan od mnogobrojnih Rembrandtovih učenika." Samuel je spustio glas. "Gdje si ti? Jesi li dobro?"
"Ma jesam", odgovorio je Marshall ponovno gledajući iza sebe. Odjedanput je postao svjestan da ga slijede te je zastao, zagledao se u mutnu vodu u kanalu. "Moram ići, Samuele."
"Što ćeš učiniti?"
"Ono što bi moj otac želio da učinim", odgovorio je Marshall i ponovno se osvrnuo. "Budem li imao priliku."
Prije nego što je Samuel stigao odgovoriti, prekinuo je vezu.
Češući se po bradi, Teddy Jack pogledao je u stražnji retrovizor svog kombija, promatrajući Georgiju kako se penje prema svojoj kući. Pratio ju je otkad je Marshall otišao. Promatrajući je kako otključava ulazna vrata i ulazi, Teddy je uzdahnuo, izvadio mobitel i pregledao slike koje je snimio kamerom. Na prvoj je bio Tobar Manners, kako hita Ulicom Albemarle s Rufusom Arielom, na sljedeće dvije bila je Georgia, ali posljednja mu je fotografija izmamila kiseli osmijeh. One večeri kad je Marshall otišao na Heathrow, Teddy je pošao za njime. A u zračnoj je luci fotografirao osobu koja je Marshalla slijedila... Teddy je čovjeka prepoznao. Dapače, poznavao ga je već neko vrijeme. Jedanput ga je čak i pratio... Vidjevši kako se Georgijina vrata otvaraju, Teddy je bacio pogled i spazio sportskoga, žilavog muškarca kako ulazi u kuću. Georgijin muž Harry Turner. Potom, nakon što je pričekao još nekoliko minuta, Teddy se odvezao, parkirao u sporednu ulicu i nazvao Marshalla na mobitel.
Zazvonilo je nekoliko puta prije nego što se Marshall javio.
"Imam fotografiju čovjeka koji te pratio po Londonu", počeo je bez ikakvog pozdrava. "Jesi li ti dobro?"
"Netko me sad prati", odgovorio je Marshall, očito uznemiren.
"Idi na javno mjesto, nemoj ostati sam na ulici", savjetovao mu je Teddy. "Drži se mnoštva, među ljudima." Pretpostavio je da Marshall žustro hoda, dah mu se ubrzavao. "Nikad nećeš pogoditi tko te pratio po Londonu."
"Vjerojatno isti onaj tko me i sad prati. Tko?" "Dimitri Kapinski."
Marshall je prestao hodati. Ulica je bila pusta, uglačana od kišne oluje, i prazna. Odveć prazna. Zašavši u najbliži bar, naručio je pivo. Nelagodno je potom stao uz šank s leđima prema zidu,
strijeljajući pogledom lica oko sebe. Nagla spoznaja da se boji stresla ga je poput groma. "Jesi li me čuo?"
"Rekao si Dimitri Kapinski..." odgovorio je Marshall, a glava mu se brzo bistrila. "Nikolajev brat?" "Glavom i bradom."
Marshall je spustio glas. "Zašto bi on bio ikako upleten u ovo?"
"Pogotovo s obzirom na to da mu je brat ubijen", rekao je Teddy smireno. "Možda su radili skupa?"
"Ne", odgovorio je Marshall, "ne on. Nije on bio taj tip. Ne bi naštetio mom ocu."
"Nikad ne znaš tko je taj tip, a tko nije. Ljudi promijene svoj tip kad se nadu pod pritiskom." Teddy je u pozadini čuo zvukove krcatog amsterdamskog bata. "Jesu li pisma kod tebe?" "Nisu", odvratio je Marshall sa željom da doda - samo u mojoj glavi. Znao je da ne treba pisma nositi uza sebe jer je svaku riječ pohranio u pamćenje. Prava će pisma ostati u banci, na sigurnome, gdje nitko osim njega ne može do njih. A što se ključa tiče, Marshall ga je stavio u omotnicu i naslovio je na galeriju Zeigler, London.
"Provaljeno je u galeriju u Ulici Dover -" "Još jednu?"
Teddy je uzdahnuo. "Opljačkana je i Lillian Kauffman. Nazvala je policiju -" "Jesi li razgovarao s njom?"
"Da, nije im rekla ništa o pismima. Rekla je samo da je opljačkana. A onda me pitala gdje si ti. Rekla je da bih ti trebao pomoći zato što si bi ti bio kilav junak."
"To je u njezinu stilu", odgovorio je Marshall proučavajući ljude oko sebe. Odjedanput je spazio muškarca kako ga promatra sa suprotne strane bara i spustio piće. Muškarac ga je motrio postojano, ne trepćući, i Marshall je skrenuo pogled. Kad ga je vratio, muškarcu se pridružila žena pa su se počeli smijati. Bože, pomislio je, daj se smiri.
"Što sad?"
"Drži Georgiju na oku", rekao je Marshall odlučno. "Pripazi da joj se ništa ne dogodi, čuješ? Čuvaj je dok se ja ne vratim."
"Dobro je ona."
"Ne daj im da dođu do nje", rekao je napeto, prisjetivši se nasilne smrti svog oca i Nikolaja Kapinskog... "Nisam je smio umiješati u ovo -"
"Pobrinut ću se za nju", primirio ga je Teddy. "Vjeruj mi." "Obećaj mi da ćeš paziti na nju?"
"Obećavam", odgovorio je Teddy. "Što ti sad namjeravaš?" "Javit ću se -"
Teddy ga je brzo prekinuo. "Dok si još tu, danas sam vidio Tobara Mannersa. Prekinuo me dok sam razgovarao s Lillian - misli da su seljaci gluhi - ali bio je u panici i spominjao je pisma."
"Što je Lillian rekla?"
"Rekla mu je da odjebe i odraste." "Kako je to podnio?"
"Loše. Rekao joj je da bi to ozbiljnije shvatila da se pisma pojave. Onda ga je ona pitala je li zabrinut što će se dokazati da su slike koje se prodaju u New Yorku krivotvorene. Izgledao je kao da bi je najradije pljusnuo, ali znaš ti Lillian Kauffman. Samo se igrala onim svojim globusom od naušnice i kesila mu se. Rekla mu da bi to bila kazna za to što je prevario tvog oca."
"Isuse Bože, ona baš bubne i ostane živa!"
"Ma da, ali Tobar Manners je bio i te kako uzdrman, vidio sam. Dalje je rekla kako bi bio pravi blagoslov da se netko domogne pisama. Usluga umjetničkom svijetu, rekla je. I dodala da, ako ta pisma itko ima, onda je to Rufus Ariel." Teddy je zastao. "Tobar Manners izgledao je zaprepašteno, kao da mu to možda nije palo na pamet. A onda je natuknuo kako bi se netko mogao naći u velikoj nevolji da pisma pokuša zadržati. Čak i bez glave ostati."
"To je rekao?" "To."
"A Lillian?"
"Rekla je da se veseli što će vidjeti kako raskrinkavaju dva lažna Rembrandta. I kako je to baš
šteta, s obzirom na to da Tobar posreduje pri prodaji. Ali opet, tko pod drugim jamu kopa, sam pada u nju." Teddy se nasmijao. "Stalo joj je do tebe, rekla je, ako budeš imao problema s novcem, ona će ti pomoći. Mislim da je sve to skupa uzbuđuje, želi sudjelovati." Teddy je trenutak zastao, a onda nasumce izvalio. "Ideš u New York, je li tako?"
Sad je na Marshallu bio red da se iznenadi. "Zašto to misliš?"
"Zbog prodaje. Zato što, ako bi sad igdje trebao biti, onda je to New York..." odgovorio je Teddy. "Pokušat će te spriječiti, znaš to valjda?"
"Znam."
"Jesi li dorastao tomu?"
"Ma vraga jesam", odgovorio je Marshall iskreno.
"Svi će galeristi doći u New York na prodaju. Ondje će biti i oni koje tražiš. To bi mogao biti bilo tko od njih."
"Znam to."
"Kako ćeš onda doznati koji je?"
"Namamit ću ih da se odaju", odgovorio je Marshall smireno. "On - ili oni - morat će pokazati karte. Žele pisma, dakle, morat će mi ih pokušati oduzeti."
"A onda?"
"Ne znam."
"Kao što sam rekao - drži se mnoštva", upozorio ga je Teddy, čuvši da mobitelska veza počinje pucati. "Drži se mnoštva."
Isključivši mobitel, Marshall je izašao iz bara i krenuo preko mosta. Sunce je bilo visoko, ali slabo je grijalo, gola stabla odražavala su se dolje u kanalu. Zamišljen, uhvatio je sebe kako se prisjeća svog oca. Mnogo godina prije za vikend su otišli u Cotswolds, netom nakon što mu je umrla majka. Owen se sledio od tuge i nije znao kako bi postupao s malim dječakom, a Marshall je bio povučen. Pamćenje mu je zadrhtalo kad mu se vratio jedan prizor. Jedne su večeri otac i sin sjedili u luksuznoj blagovaonici skupog hotela i jeli večeru. Marshall u svojoj odori privatne škole, Owen u poslovnom odijelu. Razgovor im je bio neprirodan, Marshall je odbio pojesti svoju ribu, Owen se osjećao neugodno, njegov je šarm djelovao samo na konobaricu.
Dotočivši vino u čašu, Owen je napokon preko stola pogledao u sina. "Mogli bismo sutra u šetnju."
Gotovo kao da to tog trenutka proživljava, Marshall je osjećao desertnu žličicu u ruci, metal hladan i težak...
Razmišljao je što bi rekao, što je uopće mogao reći, u želji da sljedeći dan nestane, jednostavno prođe bez mučne šetnje i isprekidane šutnje. Poželio je baciti žličicu na svog oca i pitati ga zašto se uopće trudi kad je bilo očito da ne želi biti ondje. U toj staromodnoj blagovaonici. Sa svojim ljutitim sinom.
"Marshalle, što kažeš?" bio je uporan Owen. "O tome da odemo u šetnju?"
Toga je trenutka ispustio žličicu. Gromki štropot kad je udarila u tanjur natjerao je Owena da poskoči, gosti oko njih okrenuli su se i zagledali, konobarica je pogledala s druge strane prostorije. A zatim je Marshall pogledao oca u lice i shvatio da nije on kriv za smrt njegove majke. Da je jednako izgubljen i jadan kao i dijete za koje se skrbio. Jednako duboko zgađen govedskim gulašem i pitom od jabuka i frivolnim razgovorom gostiju koji nisu slutili žalost što ga je raspinjala.
U tom se trenutku Marshall sažalio nad svojim ocem. "Volio bih u šetnju", rekao je naposljetku. "Šetnja bi bila dobra."
A između oca i sina rodila se neka svijest. Urotničko razumijevanje koje će morati nadoknaditi lagodno druženje... Vrijeme će ih promijeniti, smekšati. Vrijeme će Marshallu podariti sućut, a Owenu osjećaj ugode. Ali u onoj blagovaonici, one prašnjave ljetne večeri, oni su sklopili neki oblik primirja.
I dalje zureći u blatnu vodu kanala, Marshall se nakon toga sjetio kako je našao očevo tijelo i nehotice se stresao. Nitko ne bi trebao tako umrijeti, pomislio je, a pogotovo ne Owen Zeigler. Dovoljno je strašno umrijeti u ratu, umrijeti od raka, od demencije, dovoljno je strašno kad te
starost rastoči. Umrijeti da bi nešto zaštitio bila je druga stvar. Umrijeti zbog tuđe priče. Zbog povjerenja drugog čovjeka; to je bilo plemenito... I tako se, napokon, Marshall zbližio sa svojim ocem. Pisma njemu osobno nisu ništa značila, samo to da je Owen Zeigler za njih umro. A njegovom smrću postala su dragocjena.
Marshall je okrenuo glavu, zagledan u pješake što su prolazili mimo, pitajući se promatra li ga neki od njih. Je li neki od njih već provalio u njegov amsterdamski stan ili ga pratio u banku. Je li ga čovjek u banci - brat Nikolaja Kapinskog - vrebao. Začudo, Marshall je uhvatio sebe kako se smješka, toliko izvan svog elementa da ga je obuzela prolazna hrabrost mnogih očajnika. Nije imao stvarnu predodžbu o tome komu bi vjerovao. Vjerovao je Teddyju Jacku zato što je bio napadnut, zato što je bio blizak njegovu ocu, zato što je ponudio pomoć. I zato što je bio dovoljno jak da zaštiti Georgiju dok Marshalla nema... Grižnja savjesti ga je bockala poput igle po koži.
Isuse, zašto joj je rekao? Zašto ju je doveo u opasnost? Od svih mogućih ljudi Georgia je bila jedina koju je trebao zaštititi... Utješivši se mišlju da Teddy bdije nad njom, Marshall se odjedanput našao pred staretinarskom tržnicom Waterlooplein, i prisjetio savjeta da se drži mnoštva. Zašavši u pretrpanu arenu, osjetio je tiskanje ljudi i zastao pokraj štanda na kojem su prodavali jeftine turističke suvenire. Pretvarajući se da je zainteresiran, podignuo je knjigu. Ispod je bila reprodukcija Rembrandtove Noćne straže.
"To hoćete kupiti?" upitala je krupna žena naginjući se prema njemu preko štanda, povisila je glas. "Englez ste, je li tako?"
"Kako ste znali?"
Nasmiješila se, dobroćudna u svojem rupcu. "Blijedi ste i razgledate turističke stvari."
Krajičkom oka Marshall je opazio muškarca kako ga pogledava i krenuo dalje, dok je žena dozivala za njim: "Ponudite mi cijenu! Englezima dam poseban popust!"
Spuštajući se prolazom između štandova, Marshall je osjetio miris voća pomiješan s cementnom kredastom suhoćom reproduciranih kipova. Muškarci praznog pogleda sjedili su na niskim stolcima iza svojih štandova, neki pušili, neki samo promatrali kupce kako prolaze. Iza trošnog štanda sa satovima tri su muškarca kartala, jedan je pušio tursku cigaretu, s reskim duhanom.
Kamo god da je Marshall pogledao, činilo mu se da ljudi gledaju njega. Kad se okrenuo, uvijek kao da se netko gurao uz njega ili zalijetao u njega, pogledi su im se sretali s njegovim, lice im je izgledalo podlo. Odjedanput su se svi doimali sumnjivi, nepouzdani, opasni.
Sve tjeskobniji, Marshall je kupio kavu na obližnjem štandu i sjeo da je popije. Morao se svladati. Žena se zabila u njegovo sjedalo, a on odskočio prihvaćajući njezinu ispriku kad je nastavila dalje s dječjim kolicima. Osjećao se kao da ga osvjetljava neko usijano svjetlo, kao da je označen i svima vidljiv. Da svakog bode u oči. Oko njega su glasovi i koraci sablasno odjekivali, dižući se prema visokom staklenom krovu tržnice.
Zašto ga je Dimitri Kapinski pratio?, pomislio je Marshall otpijajući svoj napitak. Zašto njega?... A onda se sjetio što je Teddy Jack rekao o njemu.
"Nije bio baš sav svoj. Dok je napunio dvadeset i koju, Dimitri je odslužio zatvorsku kaznu i bio u braku. A onda je pobjegao u London, nakratko radio ondje, preprodajući drogu. Postao je i poprilično nasilan..."
Ali zašto se on upleo?... Marshallov je pogled odlutao prema sredovječnom muškarcu koji je sjeo za njegov stol. Muškarac je kimnuo Marshallu, a zatim počeo čitati svoje večernje novine.
Je li Dimitri Kapinski radio sam? Ili je radio s još nekim? Imena su se u Marshallovoj glavi vrtjela poput ruleta: Tobar Manners, Rufus Ariel, Dimitri Kapinski, Bog zna tko...
"Šećer molim."
Marshall se zagledao u muškarca na drugoj strani stola. "Što?" "Možete li mi dodati šećer?"
Kimnuvši, gurnuo ga je prema muškarcu, promatrajući ga znatiželjno. "Obratili ste mi se na engleskom. Kako znate da nisam Nizozemac?"
"Čuo sam da ste kavu naručili na engleskom", odgovorio je muškarac logično te pozornost usmjerio natrag na novine.
Marshall se osvrnuo. Osjetio je da mu prijeti pogibija i obuzela ga je čudnovata lakomislenost.
"Waar voon je?" upitao je čovjeka promatrajući ga kako spušta ovine.
"Plantage Middenlaan", rekao je navodeći ime ulice gdje živi. Zatim je upitao, na engleskom: "Znate li gdje je to?"
"Da, već neko vrijeme živim u Amsterdamu", odgovorio je Marshall pitajući se promatra li ga muškarac ili je samo predahnuo da pročita novine. "Hoe heet je?"
"Gerrit Hoostragten." Pružio je ruku, a Marshall ju je protresao. "A kako se vi zovete?" "Marshall Zeigler."
Zakimao je, smješkajući se. "Izgledate... nervozno." "Malo jesam."
"Jeste li u nevolji?"
"Otkud vam to pitanje?" "Izgledate kao da imate problema, a neprestano se osvrćete kao da očekujete da vas netko promatra. I očito sam vam ja zbog nečega sumnjiv. .. Traži li vas policija?" "Ne."
Čovjek je spustio novine, netremice gledajući Marshalla.
"I ja sam radio u policiji, prije nego što sam otišao u mirovinu. Bio sam detektiv u amsterdamskoj policiji", rekao je pijuckajući svoj napitak. "Možda trebate pomoć?"
"Zašto bih?"
"Pa, nemojte se sad okretati, gospodine Zeigler, ali ondje je čovjek koji zuri u vas. Još otkad ste sjeli. Zapazio sam ga zato što ga ne zanimaju štandovi, samo vi."
Marshall se ukočio na svome mjestu. "Kako izgleda?" "Tridesetak godina, glatko izbrijan, jako kratka kosa." "Mislim da ga poznajem. Slijedi me već neko vrijeme."
"Meni se čini - dok gledam vas i gledam njega - da tu možda oštećena strana nije on?" rekao je Gerrit Hoogstragten pronicavo, ponovno se smješkajući kao da neobavezno razgovaraju o vremenu. "Možda bih mogao pomoći?"
"Zašto biste se željeli uplesti?"
"Zašto ne? Znam procijeniti ljude, a ne sviđa mi se čovjek koji vas prati."
Marshall je ispio do kraja, zatim bacio pogled na svog sudruga. "Kako mi vi možete pomoći?" "Ako se želite izvući s tržnice, samo mi recite kad, i uvjeren sam da mogu zadržati muškarca koji se čini silno zainteresiran za vas."
"Zašto biste to učinili?"
"Zašto ne bih? Gospodine Zeigler, nekim ljudima slobodno možete vjerovati, znate." Dokono se osvrnuo oko sebe, kao da ne radi ništa drugo doli razgovara i ubija vrijeme.
,Je li još ondje?" "Jest."
Marshall je kimnuo. "Sad ću ustati i krenuti prema vratima -"
"Izvrsno", odgovorio je Gerrit Hoogstragten, "ja ću se pobrinuti da ga spriječim."
Oprostivši se, Marshall je ustao sa svog mjesta. Zatim je, ne ogledajući se, krenuo prema najbližem izlazu na Waterlooplein. Kad je ustao od stola, muškarac je krenuo za njime, prošavši mimo Gerrita Hoogstragtena koji je smjesta ispružio nogu. Spotaknuvši se, muškarac je pao, a Hoogstragten mu je tobože pomagao da ustane, no zapravo ga je zavlačio.
"Zorgig!Zorgig!" rekao je pokušavajući otresti prašinu s muškarca dok se on koprcao da se istrgne. "Nosi se!" odgovorio je, otrgnuvši se i potrčavši prema najbližem izlazu.
Ali Gerrit Hoogstragten je vidio kako je Marshall pošao prema istom izlazu, a zatim u posljednji trenutak skrenuo. Uhvaćen na krivoj nozi, njegov progonitelj je istrčao i zastao, mahnito se ogledajući po uzbibanoj ulici, svjestan da je svoj plijen izgubio iz vida.

37.
Slažući neko oprano rublje, Georgia je pogledala na kuhinjski sat, a zatim se okrenula Harryju. "Ne ideš u teretanu večeras?"
Kimnuo je podižući torbu. "Da, samo kasnim. Osim ako ti ne želiš da odem. Mogao bih ostati doma
-"
"A ne, nosi se van!" zadirkivala ga je. "Ja sam svoju večer isplanirala. Kad sve ovo završim, okupat
ću se, a onda pogledati neki DVD." "Koji?"
"Ljubavni film, u kojemu ima muškaraca i žena. Kako govore o svojim osjećajima", rekla je sarkastično. "Ne bi ti se svidio."
Poljubio ju je u obraz. "Zaključat ćeš vrata kad izađem, je li tako?"
Mahnuvši, promatrala je Harryja kako odlazi, a onda navukla zasun. Načas je razmišljala da ponovno pokuša dobiti Marshalla na mobitel, ali shvatila je da bi samo gubila vrijeme. Već će joj on javiti. Samo je morala pričekati. Zamišljena, završila je sa slaganjem rublja, zatim ga složila u ormar pokraj bojlera da se dokraja osuši i pošla u spavaću sobu. Razodjenuvši se, napunila je kadu, ali shvatila je da je previše nemirna za dugo kupanje, pa je koju minutu poslije izašla. Obrisavši se, Georgia je proučavala svoj odraz u zrcalu, a zatim četkom počela raščešljavati kosu, poskočivši kad je netko pozvonio na ulaznim vratima.
Ušavši u predvorje, viknula je: "Eto, Harry, da mi nisi rekao da zaključam vrata, mogao si i sam ući", rekla je, povukavši zasun, nasmiješena. Ali umjesto Harryja na vratima su bila dvojica policajaca.
Čvrsto ovivši ogrtač oko sebe, Georgia je pomislila na Marshalla i znala da su vijesti loše. "Što je bilo?"
"Nažalost -" "Što?!"
"Vašeg je muža udario auto -"
"Harry!" rekla je izlazeći na ulazne stube. "Gdje je on?" "U bolnici Chelsea and Westminster -"
"U koliko je teškom stanju?" Nastala je dulja stanka. "Recite mi! Koliko teškom?"
"Nije dobro, gospodo Turner", rekao je jedan od policajaca nježno, te uzeo Georgiju za ruku i uveo je natrag u kuću. "Ako se odjenete, odvest ćemo vas u bolnicu."
Dvadeset minuta poslije, kose još vlažne od kupke, Georgia je stajala na odjelu intenzivne njege promatrajući tijelo na bolničkom krevetu. Rekli su joj da je vozač pobjegao s mjesta nesreće te da je moguće da je Harry zadobio teške ozljede mozga. Trudeći se ostati smirena, pomislila je na dijete koje nosi i zamolila da razgovara s liječnikom. Nakon što ga je morala čekati još pola sata, rekao joj je da su izgledi njezina muža slabi - ali da neke nade ipak ima. Više će znati ujutro...
Ispreplevši šake, Georgia je promatrala Harryja. Morali su joj reći da je to on zato što mu se lice od oteklina udvostručilo, a nos mu je bio potpuno razmrskan. Čak su mu i šake bile izgrebene ondje gdje je udario u cestu, kažiprst na desnoj ruci bio je napola razrezan duž posteljice nokta. Bio je u nesvjestici, disao uz pomoć aparata.
"Jeste li dobro?" pitala je sestra. "Trudna sam."
"O", odgovorila je ona, "možda ćemo vas morati pregledati." "Tko je to učinio?" upitala je Georgia, prekinuvši je.
"Policija je rekla da je počinitelj pobjegao. Nažalost, ne znaju tko je bio vozač." "Zašto je vama žao? On nije vaš muž", odgovorila je Georgia dok joj se glas gasio.
Ukočena, nastavila je sjediti pokraj kreveta. Nepovezani prizori pred njom lebdjeli su poput suhih moljaca. Harry kako ulazi u svojim tenisicama, packa blato po podu predvorja; djeca u školi kako se igraju u dvorištu i viču iz svega glasa; i Marshall u pivnici, kako govori o pismima o Rembrandtu...
"Moj je otac ubijen, Georgia. Umoren je. A njegovi ubojice nisu dobili ono "sto su tražili. Neće sad prestati tražiti pisma... Moram doznati tko mi je ubio oca i želim biti siguran da se neće dokopati pisama... Ima nekih poštenih ljudi koji ne bi mogli preživjeti krvoproliće. Pisma o Rembrandtu ne smiju dospjeti u pogrešne ruke."
Georgia se i te kako dobro sjećala što je ona na to rekla.
"Pomoći ću ti kako god mogu. Ali neću reći Harryju ništa od ovoga. Ne želim ga upletati..."
O, ali bio je on upleten, pomislila je, usta suhih poput baruta dok ga je gledala. Vozač je pobjegao s mjesta nesreće. Pobjegao s mjesta nesreće. Jadni Harry, koji nikad nikomu nije učinio ništa nažao.
Jadni Harry, žrtva nečega za što čak nije znao. Niti bi ga za to bilo briga. Rembrandt. Umjetnost - to njezinu mužu nije značilo ništa. Zašto bi onda njemu nanijeli zlo? Zašto? Georgia je zastala, svjesna odgovora. Da upozore nju - i da je natjeraju da shvati kako je sad sama. Trudna, ranjiva, nezaštićena.

Na dodir po lijevome ramenu Georgia se nervozno okrenula. Visoki, dobro građeni muškarac gledao ju je odozgo, plameno riđe brade, ozbiljnog izraza lica.
"Ja sam -" "Teddy Jack."
Kimnuo je. "Kako ste znali?"
"Lani mi je Owen poslao nekoliko fotografija s otvorenja neke izložbe u galeriji. Vidjela sam vas na jednoj."
"Ne postavljajte nikakva pitanja i nemojte raditi scenu, molim vas, ali morate poći sa mnom -" "Vi se šalite! Neću ostaviti svog muža!"
"Morate ga ostaviti", odgovorio je Teddy stežući stisak oko njezina ramena. "U opasnosti ste, Georgia. Marshall me zamolio da pazim na vas. Ali nijednomu od nas nije palo na pamet da će se okomiti na vašeg muža."
"Neću ostaviti Harryja", rekla je, odlučno promatrajući priliku na krevetu. "Nikoga se ne bojim -" "Trebali biste se bojati", odgovorio je Teddy i privukao stolicu uz njezinu pokraj Harryjeva kreveta. "Neće više ništa učiniti vašemu mužu, njega su samo željeli skloniti s puta..."
Iz njezina je grla dopro prigušeni, tjeskobni zvuk.
"... Izloženi ste, Georgia, morate poći sa mnom. Mogu vas zaštititi. Morate to učiniti, obećao sam Marshallu -"
Oči su joj se raširile. "On zna za Harryja?'
"Ne, nismo razgovarali od jutros. Ne znam ni gdje je Marshall."
"Zašto jednostavno ne preda ta vražja pisma!" planula je. "Ništa nije vrijedno ovoga."
"Georgia, pođite sa mnom", ustrajao je Teddy. "Moram se pobrinuti za vas. Odvest ću vas nekamo gdje ćete biti sigurni. Nekamo gdje vas mogu imati na oku dok se sve ovo ne završi -"
"Što sve?!" prosiktala je. "Dokad? Dok Harry ne umre?" "Neće umrijeti. Oporavit će se."
"A što je s Marshallom?" upitala je, a iz očiju joj je sukljao plamen. "Što ako ga se dočepaju? Hoće li ga samo ozlijediti ili ubiti? Koliko je to već sada, Teddy? Znam za četiri smrti, a sad i Harryjeva nesreća -"
"Zato ih nećemo mi dodavati", odgovorio je neumoljivim glasom. "Pođite sa mnom -" "Odjebi!"
"Pođite sa mnom!" zapovjedio joj je Teddy. "Mislite da će pomoći to što ste ovdje uz svog muža? Ne možete ostati ovdje i ne možete se vratiti kući. Ne možete biti sami. U opasnosti ste. Zar vam to nije jasno?" Izraz njegova lica bio je krut. "Prestanite se zafrkavati i pomognite sebi. Tako ćete pomoći i svima drugima."
Polagano, Georgia je ustala, navukla kaput, a sestra je prišla krevetu. "Jeste li dobro?" "Jesam, samo sam umorna... Htjela sam otići kući malo se odmoriti."
"Pametno", odgovorila je sestra. "Stanje vašeg muža je stabilno. Možete se malo opustiti." "Hoće li ga zadržati na respiratoru?"
"Dok ne počne sam disati, da."
"A počet će disati sam, je li tako?" upitala je Georgia uzdrhtalim glasom.
"Da, hoće. Napreduje on, vjerujte mi. Oporavit će se. Pazit ćemo na njega. Vi se sad samo trebate pobrinuti za sebe." Osmjehnula se da je ohrabri. "I za dijete." Bacila je pogled prema Teddyju. "Jeste li vi rodbina?"
"Bratić", slagao je, a sestra se nasmiješila kad je spazila riđu bradu i kosu. "Pa naravno... Ista nijansa."
Nespretno, Georgia je petljala oko torbice i zakopčala kaput. "Vratit ću se sutra -"
"Fino", odgovorila je sestra veselo. "Ali najprije se malo odmorite, može? Neće vaš muž nikamo."
Teddy i Georgia u tišini su niza stražnje stube sišli u hodnik koji je vodio prema bolničkom parkiralištu. On je hodao brzo, Georgia suzdržano, nesigurna u to kamo je vodi.
"Zašto ne mogu ostati kod kuće?"
"Rekao sam vam, nije sigurno", odgovorio je Teddy prilazeći svom kombiju, pa ga je otključao. "Možete mi vjerovati, Georgia, stvarno možete. Obećao sam Marshallu da ću vas čuvati." Kimnuvši, kliznula je na suvozačko sjedalo, odjedanput joj je bilo hladno. Željela se, iznad svega, vratiti kući. Napraviti nešto za jelo, a onda sjesti i pogledati DVD koji si je obećala. Željela je vidjeti Harryja i slušati ga kako joj priča o teretani, hvali se utezima koje je podignuo, a ponajviše se željela sklupčati uz svog muža u krevetu da se osjeti toplo i sigurno. A ne da sjedi u nekom neudobnom kombiju, na hladnom, plastičnom sjedalu, nakon što je Harryja netom ostavila na Intenzivnoj.
Nakon što su kratko svratili da Georgia može spakirati torbu, Teddy se izvezao iz Londona i krenuo prema Sussexu. U tišini Georgia je sjedila pokraj njega, zureći u svoj odraz u prozoru. Kako su kilometri promicali, pomislila je da bi mogla zadrijemati, a onda shvatila da vjerojatno nikad više neće drijemati. Dok se to ne završi.
"Kamo idemo?"
"Poznajete Samuela Hemmingsa?"
"Povjesničara umjetnosti?" upitala je iznenađeno. "Owenova mentora?"
"Da, njega. Idemo u njegovu kuću. Ondje vas oboje mogu držati na oku", odgovorio je Teddy vozeći oprezno kad su prešli na neosvijetljene ceste. Kombi se cimao preko neravne površine, a onda se cesta opet izgladila pa su ušli u selo.
"Što je s Marshallom?" iznenada je zapitala. "Gdje je on?" "Ne znam."
"Tko onda čuva njega?"
"Nitko - trenutačno", odgovorio je Teddy očito razdražen. "Vaš bivši muž teško otkriva svoje nakane. U tome je na oca."
"Bili ste bliski s Owenom, je li tako?"
Kimnuvši, Teddy nije pomaknuo pogled s ceste jer je počelo kišiti. "Bio je dobar poslodavac, a onda je postao prijatelj. I prije nego što to izgovorim, već si predbacujem zbog onog što mu se dogodilo."
"Niste vi krivi."
"Nisam", odsjekao je Teddy, skrenuo na kolni prilaz pa automobil uvezao u garažu pokraj velikog imanja. Isključio je motor i pogledao je prema Georgiji. "Ovdje je čovjek imenom Greg Horner.
Privremeno stanuje iznad garaže, ali preselit će se u kuću. Prostora bome ima dovoljno. Neugodno se ponaša, ali sposoban je i dovoljno krupan pa se nitko neće zaletjeti -"
"Mislite da će netko doći ovamo?" upitala je, ustrašena.
"Ne", slagao je, "ali da netko i dođe, to sam riješio. Nećete biti sami, a neće ni Samuel." Pogled je uprla u njega, netremice. "Mislite da će doći po mene -"
"Ma ja samo -"
"Mislite da će doći po mene", ponovila je, uvukavši dah. "E pa, iskreno se nadam da ste majstor svog zanata, Teddy Jack, zato što nemam namjeru umrijeti. A ni Harry ni naše dijete. Dakle, da ste dobro pazili na mene, jasno? Svojski pazite na mene zato što uopće nisam tražila da me u ovo upletu." Ljutita, pljusnula je rukama po komandnoj ploči, a glas joj je zadrhtao. "Ovo nije moja bitka, kvragu!" Polagano je pogledala prema Teddyju i udahnula. "Želim opet imati svoju obitelj i svoj život. Dakle, pobrinite se da ih i dobijem, jeste me čuli?"
Kimnuo je, blago se osmjehujući. "Čuo sam."
"A možete naći i Marshalla", dodala je. "Nađite ga - prije nego što ga oni pronađu."

Kaznionica, Gouda, 1653.
Zima je stigla rano ili se možda samo tako činilo... Novosti su pristigle, stražar me pozvao iz ćelije, pa smo zajedno hodnikom otišli prema ludnici. Kaznionica. Ludnica. Tako blizu da bi lako mogle
biti jedno te isto. Noću se čuju zvukovi žena kako laju poput pasa. Neke plaču, neke oponašaju pohotno seksualno cmakanje usnama, neke gaču poput ludih pataka na sitnu pačad... Lude, tužne. Drukčije. A iste. Poput mene....
Bog nas je takve stvorio, na Svoju sliku i priliku.
Stražar me otpratio do upraviteljeve sobe u kojoj je bilo sve mekano poput unutrašnjosti crvendaćeva jaja, sve u žumančasto žutoj tkanini, s radnim stolom crnim poput garava lica. I sa zrcalom što te iskrivljivalo, u trbuhu tijelo divovski povećalo, a glavu i noge smanjilo na mravlje. Ili sam možda tako izgledala nakon godina ovdje... On je zurio u mene i rekao da imam posjetitelja, a ja sam pomislila da bi to mogao biti van Rijn. No kad su me uveli u malenu prostoriju za posjete, ondje je bio on.
Kažu da ševe pjevaju kad vide raj. Nimalo u to ne sumnjam.
Carel. Carel, moj sin... Stajao je ondje, sa šeširom u rukama, sad nije bio prašnjav. Stariji, gotovo naočit, smješkajući se kao da mu je to teško. Ali bio je tako dobar i zamolio me da sjednem.
Zamolio me, poslije je i sam sjeo. Kao da sam došla radi portreta... Nije mi padalo na pamet što bih mogla reći, podvukla sam šake pod sebe kao budala, a njegova se glava nagnula u stranu zato što mislim da se sažalio nada mnom.
Rekao je kako zna da sam mu ja majka.
Usnice su mi toliko osušile da su popucale kad sam pokušala odgovoriti. Popucale su, a malo mi je krvi zasolilo jezik... Rekao je kako se van Rijnu istina omaknila kad je bio pijan. Kad ga je vino omekšalo pa je govorio o prošlosti i o tome kako katkad nije mogao spavati zbog zla koje je počinio... Ništa nisam rekla, čekala sam, čekala, ništa nisam željela dodati dok ne doznam što je moj sin učinio. Ali kad je Carel ponovno progovorio, o Rembrandtu je govorio kao o svom učitelju, svom mentoru - ne o svom ocu.
I tako je istina bila tek napola porođena, napola rođena na zadak, uglavljena u moju zdjelicu, parajući mi utrobu dok nisam osjetila kako trudovi vremena negdje zapinju, na pola puta. Rekao je kako mu je žao što nije bio bolji prema meni, a ja sam mu rekla da nikad i nije bio ništa drugo nego dobar. Ne poput Gerrita Dona s lasičjim licem, ili nezgrapnog Jana Victorsa. A potom je glavu pognuo poput djeteta koje je zakasnilo na ispovijed, uvjereno da će mu predbacivati. Prošaptao je za slike, a ja sam mu rekla da znam. Polagano je kimnuo, kao da i trebam znati. Rekla sam mu kako se sjećam da ga je Rembrandt zvao svojim Majmunom, a on se osmjehnuo. Rembrandtov Majmun. Da, rekao je Carel, bilo mu je milo što ga tako zove. Nekoć.
Pssst... Vani lupaju vrata. Pisat ću kad opet sve utihne. Sad je tišina na mene pala poput oderane kože... Kad me Carel posjetio onog dana, rekao mi je kako će poduzeti sve da me puste. Bilo mu je stalo, vidjela sam mu to u očima, i tako bi slatko bilo umrijeti u tom trenutku...
Uzela sam ga za ruku. Da, uzela sam ga ruku.
Rembrandt je bio nemilosrdan, rekao je Carel, govoreći o onome što su mi učinili. Potom mi je rekao kako je njega natjerao da nastavi raditi. Da slika portrete za Rembrandta, koji bi ih potpisao, zatim proslijedio svom posredniku Hendricku van Uylenburghu da ih proda. Čovjeku hladnoga, blagoga glasa, čiji je šešir plavetno crnilo oplahnjivalo poput svračjeg krila... Gomilamo bogatstvo kao carevi, rekao je Rembrandt Carelu, šuti. Šuti. Zapamti, ja sam te stvorio, ja te mogu i uništiti... Šuti.
Sve te šutnje. Sve te tišine što činjenice zatomljuju poput zastora oko stare postelje... Onda je Carel rekao kako je upoznao Rembrandtovu ljubavnicu, Hendrickje Stoffels, a meni se srce stisnuto na to ime.
Idi, otiđi, rekla sam svom sinu. Napusti Delft, Nizozemsku. Otputuj u inozemstvo, otputuj u drugu zemlju... Pogurnula bih ga da sam mogla. Izvela bih ga u dvorište i molila se da mu se leđa izviju, a krila široka poput katedrale vinu u zrak i odnesu ga iz Amsterdama.
Povedi svoju ženu, svoju djecu, poticala sam ga. Povedi ih i idi dok možeš. Dok još stigneš... Meni ništa ne duguješ.
Uhvatila sam ga za ruke i ljubila ih. Pustio me. Poljubila sam ga što me nazvao majkom i za majku me priznao.
Bježi, rekla sam mu, bježi...
Na satu kaznionice u Goudi odbilo je sedam, zaorivši mrtve, mjedene tonove u nizinu. Kad je otišao, osvrnuo se na ulazu i podignuo ruku prema meni. Prsti su mu se jedan trenutak ocrtali na zalazećem suncu, a izgledali su poput žbica ognjenog kola.

38.
Nakon što se riješio Dimitrija Kapinskog, Marshall je zamaknuo kroz vrata napuštene trgovine. Na izlozima su bile reklame za Moskovski državni cirkus i Rijksmuseum, a ispod, sitnijim je slovima neki šaljivac napisao - disleksija je konza, žišku?... Ponovno bacivši pogled oko sebe, Marshall je izvadio mobitel i zastao, a zatim otipkao londonski broj. Bio je to broj koji je znao već godinama; privatni broj koji je rijetko tko izvan umjetničkog svijeta imao. Broj koji je Owen Zeigler nazvao nekoliko puta.
"Halo?" javio se glas, istodobno ljutit i svadljiv. "Tobar Manners?"
"Tko je to?"
"Marshall Zeigler", odgovorio je uvjeren kako osjeća uvlačenje zraka s druge strane. "Prevario si mog oca, gade, i poduzet ću sve da te unišrim."
"Ma slušaj -"
Zastavši, Marshall je osjećao bilo kako mu ruče u vratu. Zanemario je svaki oprez, pokušavajući ga navući na provokaciju. "Portreti koje prodaješ su krivotvoreni."
"Što?" prsnuo je Tobar, a zatim se pokušao uzbahatiti. "Čuj, Marshalle, možda sam loše postupio prema tvom ocu. Namjera nije bila -"
"Lažove smrdljivi!"
"No dobro, dobro", odgovorio je Tobar provlačeći slobodnu ruku kroz maslačke svoje kose. "Prevario sam ga. Dobro, ti dakle želiš istjerati pravdu, u redu, razumijem. Mogu ti platiti -" "Ne, ne možeš. Ne želim novac."
"Što onda želiš!"
"Želim te vidjeti osramoćenoga i bez imalo novca, eto što želim. A raspolažem sredstvima da to i učinim."
"Imaš pisma o Rembrandtu?" upitao je Tobar, gotovo pa šaptom. "Ona postoje?" "I te kako."
"Slušaj, Marshalle -"
"Ne, Tobare, ti slušaj. Imam pisma i imam dokaz da su Rembrandti koji će se prodavati u New Yorku krivotvoreni."
"Hoćeš li ih raskrinkati?" upitao je on slabašnim glasom. "Hoću reći, ako to kaniš napraviti, zašto već nisi?" Samopouzdanje mu je živnulo. "Nemaš ih ti, inače bi već nešto učinio. Blefiraš, Marshalle. Pripazi malo s kime se zafrkavaš, ovo nije noć amatera."
"Nakon četiri ubojstva, ne, ovdje nema amatera", odgovorio je Marshall provocirajući ga. "S kime surađuješ?"
"Isuse Bože!" eksplodirao je Tobar. "Ti misliš da sam ja ubio te ljude? Tvog oca? Ostale? Jesi li ti poludio?" Srušio se u stolicu i olabavio ovratnik. "Nisam imao veze s tim ubojstvima."
Marshall mu je bio sklon povjerovati. Ali nikad zapravo i nije mislio da je Tobar Manners upleten u ubojstva, samo se nadao da će stari poznanik njegova oca pronijeti glas. Kad je rekao Mannersu da ima pisma, Marshall je znao da će se to Londonom raširiti u roku od nekoliko sati. A time što mu je rekao da ima dokaze da su portreti krivotvoreni, u načelu je sebe pretvorio u mamac. Pravi će se ubojica, dakle, zasigurno okomiti na njega.
Njega i nikoga više. "Gdje si ti?"
Marshall se nasmijao. "Ti si prvi kojemu bih se povjerio, kako da ne. Kladim se da bi me prodao onomu tko ponudi najviše a da ni okom ne bi trepnuo -"
"Žao mi je zbog tvog oca." "Ne znaš ti što znači žaliti", odgovorio je Marshall. "AH doznat ćeš, Tobare. Kad se tvojim portretima svi slatko nasmiju. Kad budeš sretan da za njih umjesto 40 milijuna funta dobiješ 150 tisuća -"
"Marshalle, smiri se, možemo se nekako dogovoriti."
"Je li? Znaš tko stoji iza svega ovoga?"
"Ne", rekao je iskreno. "Ali nas dvojica, ti i ja, mogli bismo se nagoditi... Ne moraš objaviti pisma, Marshalle. Mogao bi lijepo pustiti da prodaja prođe, a poslije možemo podijeliti dobit. Pomisli samo što bi sve mogao s tolikim novcem."
"Što bi ti sa svojom polovicom, Tobare?"
Tobar je udahnuo te prešao jezikom preko suhih usnica. "Mogao bih spasiti svoj posao -"
"Svaka čast na tom poslu ako ti treba dvadeset milijuna da ga spasiš", odgovorio je Marshall. "Moj je otac svoju galeriju mogao spasiti sa samo pola milijuna. Moj je otac svoj posao mogao spasiti normalnim prihodima od prodaje vlastitog Rembrandta. Ali ti si ga prevario. A sad ću ja prevariti tebe -"
"Marshalle, razmisli! Razmisli o tome što bi to značilo. Potopio bi tržište umjetnina -" "To sam shvatio."
"Malo bi tko preživio. Zar to želiš? A što je s pismima, Marshalle? Dokazom da je Rembrandt imao izvanbračnog sina koji je za njega krivotvorio. Izađe li ta otrovna mala tajna na vidjelo, potkopat će jednog od najvećih slikara u povijesti."
"Nije me briga. Neka svijet vidi Rembrandta u pravom svjetlu", odsjekao je Marshall. "Briga tebe za njegov karakter, tebi je samo do novca koji njegova djela zarađuju. Čak i u jeku globalne recesije, s njime promašiti ne možeš. Ljudi uvijek mogu računati na to da će Rembrandt izvući tržište. On je zlato, platina, bankovni trezor. Dolar i funta mogu se srušiti, ali Rembrandt neće.
Dok god ima Rembrandta na prodaji, dotle je bogatstvo nadomak ruke." Uznemiren, Tobar je počeo paničariti. "Kako znaš da pisma nisu falsifikati?"
"Autentičnost im je potvrdio Stefan van der Helde. Sjećaš se njega? On je bio prva žrtva ubojstva. Pisma su prava jer je netko zbog njih ubio. Zbog falsifikata se ne ubija, Tobare. Ne stavlja se sve na kocku zbog podvale. Pisma o Rembrandtu postoje i mogu te upropastiti. I tebe i taj tvoj ustani posao -"
"Zašto mi to onda govoriš?" rekao je ubojitim tonom. "Zašto mi to govoriš, Zeigleru? Želiš osvetiti svog oca, dobro, to mi je jasno. Ali zašto mi još to govoriš? Istražuješ me, je li tako? Da vidiš jesam li ja stvarno upleten, da vidiš dokle ću ići da te ušutkam i domognem se pisama?" Zastao je zureći ispred sebe, svjestan da gleda vlastitu sudbinu i da ga ona užasava. "Želiš se nagoditi."
"Ne, ja od tebe želim samo jedno, Tobare. Ono što ti najbolje ide od ruke - želim da govoriš. Tračaš, pobrineš se da svi doznaju kako su pisma kod mene."
"Ne očekuješ valjda da svima kažem i kako su slike što se prodaju krivotvorene?"
Marshall je slegnuo ramenima. "Nema toga komu ti ne bi zabio nož u leđa, Tobare, ali sebi jamu nećeš iskopati."
"Ne smiješ razotkriti falsifikate!"
"Da, smijem. A smijem - i hoću - uništiti tebe."
"Ali što ako te netko spriječi, Marshalle?" rekao je Tobar podlo. "Što ako netko tvoj trbuh napuni kamenjem? Prospe ti utrobu? Oslijepi te? Želiš li biti neki jebeni mučenik? E, pa samo izvoli. Ali ja bih dobro o tome razmislio... Možeš me mrziti, možda to i zaslužujem, ali mogu ti pomoći. Mogu te zaštititi, zajamčiti ti sigurnost. Mogu od tebe stvoriti i teškog bogataša budeš li šutio o prodaji. Čuj, zadrži ta jebena pisma, ako želiš. Možeš ih prodati poslije. Zaraditi bogatstvo kad sve opet krene nabolje. Ili ih možeš iskoristiti za cjenjkanje, pa tržište umjetnina držati u šaci -"
"Kao sad tebe?"
Ugrizavši se za usnicu, Tobar je s mukom zadržao mir. "Ja poznajem ovaj svijet."
"Ja ne. Ali znam što je pošteno -" "Isuse, ne misliš valjda da ovime odaješ počast svom ocu?! Ili misliš? ... Bože, sve mi se čini da misliš." Gorko se nasmijao. "Owen Zeigler nije bio baš junak kakvim ga ti smatraš. Bio je on vrlo lukav na svoj način."
"Živio je za umjetnički svijet -"
"Zato što je naučio povlačiti konce. Njegovi su trikovi uvijek bili dojmljivi. Čak utoliko više zato što nitko nije sumnjao u razmjere njegove domišljatosti."
"Nemoj tako o mom ocu!"
"Nisi ga dobro poznavao! Trebao si ocu posvetiti više vremena dok je Owen bio živ. Pokojnici - čak
i oni koji to ne zaslužuju - olako postaju junaci." Glas mu je ogrubio. "Ne znaš ti u što se upuštaš. Misliš da držiš adut u rukama? Nema nikakvih aduta. Tu samo ruka ruku mije. Uslugu učinimo, uslugu vratimo. Kažemo dobru riječ u pravo uho i poneku činjenicu zaboravimo. Stavljamo alarme po izlozima i vratima galerija da negativci ne mogu uči, ali zapravo im ne damo da izađu. Gotovo svaka galerija u ovim ulicama za sobom ima povijest ispraznih obećanja i laži. Svi mi punimo svoje mješine - ne onom nekolicinom krupnih, pravih prodaja - nego slabašnim, bezvrijednim jestivom napuhanih umjetnika i precijenjenih škotskih dvoraca. Na svakog Modiglianija dođe stotine prokletih jezerskih krajolika u viktorijanskim okvirima, ulaštenih i prožvakanih za lakovjernike. Vermeer? Jedanput u životu, ako ti se posreći. Ali osrednjih mrzovoljnih nizozemskih interijera i jebenih fratarskih portreta na bacanje." Počeo se smijati za sebe, gotovo mrzovoljno. "Ljudi mrze galeriste zato što smo pompozni i napuhani. Vide kako nas je recesija poharala i misle da smo dobili što smo i zaslužili. Zašto? Zato što smo elitisti, a često i banalni. I bogati - i predmet zavisti. Ali, svoj kruh bome krvavo zaradimo. Ja sam trosku prodavao pod dvadesetčetirikaratno zlato, a imitaciju pod platinu. Da bi bio galerist, potrebna je posebna vještina - lažljivost je preduvjet. Krivotvorine? Svi smo mi jebene krivotvorine." Zastao je i ublažio ton. "Trebaš razmisliti o ovome razgovoru, Marshalle. Jako dobro razmisli. Imaš ovaj broj, nazovi me poslije kad razmisliš o onome što sam rekao. Razmisli o tome što bi mogao s velikim novcem. Onda ćemo razgovarati... Ali ako mi kažeš da se ne možemo pogoditi -"
"Ne možemo se pogoditi."
"Onda počni bježati, Marshalle Zeigleru. I ne zaustavljaj se."

39.
Zbog neviđenog zanimanja medija, govorkalo se da lokaciju za dražbu Rembrandtovih portreta namjeravaju premjestiti, međutim, umjesto toga potvrđeno je da će to biti Muzej čovječanstva u New Yorku. Vodit će je vodeća aukcijska kuća, a očekivalo se da troškovi police osiguranja i zaštitarske službe dosegnu stotine tisuća; prednji stakleni zid predvorja osnažen je još jednim zidom od pojačanog stakla. Slike su držali na tajnome mjestu, a stići su trebale tek na dan dražbe. Pod policijskom pratnjom, jet su prodaju pretjerano razglasili, ne samo zato da bi prikupili novac nego i oživili zanimanje za urušeno tržište umjetnina.
Novinari iz cijelog svijeta došli su intervjuirati upravitelja Muzeja čovječanstva i Tobara Mannersa, posrednika pri prodaji. Vlasnik Rembrandta trebao je ostati anoniman, premda, kao što je to Manners više puta isticao, historijat djela nikad nije bio upitan. Pred kamerama se doimao poput otresitoga, lukavog čovjeka, vještoga na riječima i neočekivano šarmantnoga, blještavoga poput krijesnice. Nitko tko ga gleda ili sluša ne bi naslutio paniku iznutra, vječno prisutan strah da svakog trenutka slike mogu raskrinkati kao falsifikate. I to s dokazima.
Tobaru je trebalo samo pola sata da odluči što će nakon što je završio razgovor s Marshallom. Čekao je u klimavoj nadi da bi mu se Marshall mogao ponovno javiti, ali kad je trideset minuta prošlo, Tobar je podignuo slušalicu i počeo nazivati suradnike. Nije rekao ništa o Rembrandtima čija se prodaja spremala u New Yorku. Nije spomenuo da su krivotvoreni. Ali i te kako se pobrinuo za to da svi s kojima je razgovarao doznaju kako pisma o Rembrandtu postoje. Da je teorija, koju je Owen Zeigler toliko dugo imao, uistinu dokazana. Rembrandt je imao izvanbračnog sina koji je za njega krivotvorio. Rembrandtov sin kojega je rodila Geertje Dircx. Majmun je napokon pušten iz kaveza.
U nekim je krugovima vijest dočekana s nevjericom, ali budući da je ta glasina u posljednje vrijeme brzo kolala, gotovo je zavladalo olakšanje što je postojanost pisama napokon potvrđena. Zatim su, nakon prvotnog opterećenja, do svijesti doprle činjenice. Bez iznimke, svi su spoznali važnost i opasnost pisama. Leon Williams posjetio je Rufusa Ariela, Tobar Manners im se pridružio nešto poslije, a svi su bili čudnovato suzdržani. Ubojstvo Stefana van der Heldea rasvijetljeno je kad se doznalo da je on potvrdio autentičnost pisama. Ubojstvo Charlotte Gorday također je privuklo pozornost zato što je bila ljubavnica Owena Zeiglera. A kad je netko spomenuo ubojstvo Nikolaja Kapinskog u New Yorku, nitko više nije nimalo sumnjao da su sva ubojstva povezana.
Svjedočila su o Owenu Zeigleru i njegovoj teoriji. Svjedočila su o kolegi, nekadašnjem prijatelju, koji je našao eksplozivni dokaz pa ga proslijedio.
Na toj su bombi sad sjedili svi - a detonator je bio u rukama njegova sina.

Odgurnuvši vrata galerije Rufusa Ariela, Lillian Kauffman ušetala je u ured u stražnjem dijelu. Na licu joj je bio ratoboran izraz.
"Kad ste mi točno imali namjeru reći?"
"Ti si već znala za pisma", rekao je Tobar osorno.
"Nisam znala da su kod Marshalla", slagala je, sjela na počivaljku i prekrižila svoje kratke noge. Šminka joj je bila besprijekorna u osam i petnaest ujutro, a glas neumoljiv dok je proučavala Tobara. "Zašto si doveo Marshalla u opasnost razglasivši to? Nisi li već nanio dovoljno zla toj obitelji?"
"On mi je rekao da svima kažem -" "Da su pisma kod njega?"
"Da."
"Ali zašto? Tako bi samo postao meta." "Nisam pitao zašto", odgovorio je Tobar odbojno. "Samo me zamolio da proslijedim poruku. Što sam poslušno i učinio."
Promatrala ga je dug trenutak, registriravši kameno lice i bezizražajan glas. Je li lagao? Teško je bilo reći, ali ako je Marshall sam sebi želio namjestiti zamku, zašto? Igrajući se jednom od naušnica, Lillian je pogledala trojicu muškaraca; svi su pokazivali različite emocije. Tobar Manners, nedokučiv; Rufus Ariel, ružičast i sablastan; Leon Williams na rubu panike, mršave dugačke noge pružio je ispred sebe, zguren u stolici, sa želucem bolnim od viška kiseline. "Možda je želio izmamiti ubojice", sugerirala je promatrajući kako su se svi okrenuli prema njoj. "Pa, i uspio bi, zar ne?"
"Stvarno misliš da je ubojica jedan od nas?"
"Ne, Rufuse, mislim da ste to možda sva trojica vas", odgovorila je veselo. "Uostalom, ubojstva imaju temu, oponašaju Rembrandtove slike. Ako to nije umjetnički, ne znam što jest."
"To nisam znao!" promrmljao je Leon, uznemiren dok se osvrnuo prema ostalim muškarcima. "Tko je znao za to?"
"Govorkalo se", odgovorio je Rufus. "Prilikom posljednjeg ubojstva Nikolaj Kapinski je oslijepljen
-"
Osjećajući gađenje, Leon je skrenuo pogled, a Lillian nastavila prethodnu misao.
"Šalila sam se, dakako, ali opet, sva trojica zaista imate veze. Mogli biste štošta ugovoriti, unajmiti nekog drugog da ubojstva počini umjesto vas. Ne gledaj me tako, Leone! Sjećam se da je tvoj djed bio u zatvoru zbog prijevare. Mogao je steći neke korisne veze u Wormwood Scrubsu -"
"To je teška laž!" profrfljao je Leon. "Bio je nedužan."
Podigavši obrve, Rufus se okrenuo prema Lillian, a na njegovu djetinjem licu ogledala se zloća. "Što je s tobom, Lillian? Sve mi se čini da bi ti mogla biti smrtonosna poput Medeje."
"Ali zašto?" odgovorila je ona. "Obožavala sam Owena i ne bih naštetila Marshallu. Uostalom, ja ne trgujem djelima nizozemskih umjetnika."
"Ne bi se to odrazilo samo na nizozemsku umjetnost, potreslo bi cijelo tržište. Svi bismo stradali." "Svi smo stekli bogatstvo, zar vi niste ništa uštedjeli?" odgovorila je Lillian, vidjevši kako su razmijenili poglede. "Ajoj, ništa niste stavili u čarapu za crne dane? Pa čak ni za sive, po svemu sudeći." Zvučala je razgaljeno. "Recesija se nama nikad neće dogoditi, je li?"
"Ne moraš zbog toga toliko likovati, kvragu", rekao je Tobar mrko, a Lillian je bila neumoljiva. "Naravno, oni Rembrandti što ih prodaju... Ako se dokaže da su lažni -"
"Odjebi, Lillian."
Ustala je, razveseljena, i otišla, prešla na suprotnu stranu i počela hodati prema galeriji Zeigler, kad joj se učinilo da vidi kretanje iza prozora. Znatiželjna, zavirila je unutra, zatim zacimala kvaku. Nitko nije odgovorio, ali Lillian nije bila zadovoljna pa se, odgurnuvši stražnja ulazna vrata, stubama spustila u podrum. Zakucavši na podrumska vrata, pričekala je, a onda glasno zalupala po staklu; odjek je bio zapovjednički.
Trenutak poslije krupna prilika Teddyja Jacka pomolila se na vidiku kad je otvorio vrata. Kimnuo je, pa se odmaknuo da ona ude.
"Upravo sam vidjela Tobara Mannersa i njegovu legiju", počela je Lillian ulazeći u podrumski prostor.
Nosači su odavno otišli, krvava se mrlja na podu sasušila u sirovu terakotu, prozor je bio popravljen. Polagano se osvrnula, a pogled joj se zaustavio na velikoj odvodnoj cijevi za koju je bio vezan Owen Zeigler. Na dnu cijevi bile su policijska vrpca i strugotina piljevine.
"Što trebate, gospodo Kauffman?"
"Možda bih ja tebe trebala pitati što ti tu radiš, Teddy?"
Slegnuvši ramenima, naslonio se na radni pult te zapalio cigaretu. "Nisam izdržao da ne dođem." "Neki kažu da se ubojica uvijek vraća na mjesto zločina."
"Znači, to ste vi bili, je li?" upitao je podižući obrve. "Znate, još mi se ovdje pričinja Owen. Čini mi se da čujem njegove korake iznad glave ili telefon kako zvoni gore u galeriji."
"Bio si mu vrlo drag." Teddy je kimnuo. "Znam."
"Oslanjao se na tebe", nastavila je. "Ne zanimaju me pojedinosti, Teddy, ali znam da si za Owena obavljao neke neuobičajene poslove..."
On nije ništa rekao.
"... znam da Owen nikad nije bio indiskretan i nepromišljen što se pouzdanika tiče. A nije ni njegov sin."
"Nije."
"Zašto bi onda Marshall Zeigler iznenada objavio - posredništvom mrskog mu Tobara Mannersa - da su pisma o Rembrandtu kod njega?" Uspravila se na stolcu, dok su joj noge jedva doticale pod. "To je kao kad te medvjed uzme na zub."
"Što?"
"Pa ako kampiraš s obitelji, a medvjed nasrne iz šume - ako si hrabar i želiš zaštiti svoje voljene - pozornost bi privukao na sebe. Onda bi se medvjed okomio na tebe, a ne na tvoju obitelj." Zastala je: ,Je li Marshall to zato učinio?"
"Naravno da je to razlog", složio se Teddy. "Nemojte ovo nikomu ponoviti, ali muža njegove bivše žene sinoć je udario automobil, a vozač je pobjegao -"
"Je li on dobro?"
"Harry Turner će preživjeti. Ali ne znam u kakvom stanju... Georgiju sam sklonio nekamo na sigurno, zajedno sa Samuelom Hemmingsom."
"Zna li Marshall?"
"Ne", odgovorio je Teddy duboko uvlačeći dim. "Marshall me zamolio da pripazim na Georgiju, ali kad je Harry stradao, postalo je očito da je moram skriti i pobrinuti se da i Samuel bude na sigurnome. Netko je sad s njima." Netremice je promatrao Lillian. "Problem je u tome što ne znam gdje je Marshall. Nemam čak ni broj na koji bih ga nazvao. Neprestano mijenja telefone... Imate li vi neki broj?"
Odmahnula je glavom. "Nemam." "Nije vam rekao kamo ide?"
"Ni natuknuo."
"Mislite da bi mogao otići u New York?" "Možda... Na prodaju."
"Gospodo Kauffman", počeo je Teddy smireno, "trebao bih vas upozoriti da ne govorite previše naokolo. Trebali biste bolje paziti što govorite - i komu to kažete."
"Ne bojim se ja!" otresla se. "Uostalom, tko bi još vjerovao staroj židovskoj ženski kakva sam ja?" Ustao je pitajući se kako bi najspretnije uobličio ono što kani reći. "Trebali biste neko vrijeme napustiti svoju galeriju. Dok se sve ovo ne smiri."
"Sve ovo?"
"Znate što hoću reći."
"Ne, Teddy, ne znam. I ne idem nikamo. Ja u galeriji živim. To je moj dom - i nitko me neće strahom iz njega istjerati." Potapšala ga je po nadlanici. "Imam alarmni sustav koji bi spržio svakog tko izloge samo pipne. Alarmni gumb mi je spojen izravno s policijom -"
"A za oboje je potrebna struja."
Problijedjela je. "Što?"
"Netko bi mogao presjeći žice, gospodo Kauffman, i onda biste bili bespomoćni." Zurio je u nju, ne trepćući. "Znate za pisma, izloženi ste. Dajte da vas sklonim nekamo na sigurno."
Brzo se dočekala na noge. "Rade li pištolji na struju?" "Što?"
"Da, nisam ni mislila... Imam pištolj, Teddy, i slučajno sam vrlo dobar strijelac. Moj me pokojni muž naučio kako da se obranim. Vjeruj mi, pucala bih dok bi rekao keks." Osmjehnula se, ruž joj se žario. "Neću bježati. Nikad ni od čega nisam pobjegla."
"Ne mogu vas ovdje čuvati -"
"Ne treba mene čuvati! Čuvaj Georgiju, čuvaj Samuela Hemmingsa, nesretnik je u kolicima. A uostalom, on zna sve o pismima. Bio je Owenov mentor -"
"Ali on ih nije sva vidio."
Njezine su se nacrtane obrve podignule. "Nije?"
"Ne, nikad nije vidio popis krivotvorina." "Kako znaš?" upitala je sumnjičavim tonom. "Marshall mi je rekao", odgovorio je Teddy gaseći cigaretu. "Kazao je da Samuelu Hemmingsu
prijeti manja opasnost zato što nema sve informacije. Vidite, stvarno su u opasnosti samo oni koji znaju sve." Gledao ju je netremice. "Jeste li vi vidjeli pisma i popis?"
"Nisam!" Lillian se nasmijala, iskreno razveseljena. "Godinama sam o njima slušala, ali nikad ih nisam vidjela. Iskreno, nikad nisam mislila da zaista postoje." Kliznula je sa stolca i uputila se prema stražnjim vratima, a onda se okrenula. "Hvala ti što se brineš za mene, ali pomoć sad treba Marshallu."
I nakon toga je izašla, a Teddy Jack je promatrao kako odlazi, dok su joj koraci postupno utihnuli po ulici.

"Ne mogu ostati tu vječno!" odgovorila je Georgia zastajući pokraj kamina u radnoj sobi Samuela Hemmingsa. "Želim vidjeti Harryja."
"Nazovi opet bolnicu", odgovorio je on, "izvijestit će te. Znaš što je Teddy Jack rekao, moramo ostati ovdje."
Uzdahnuvši, okrenula se prema starcu i sklopila ruke, promatrajući ga za njegovim radnim stolom. Proteklih je tjedana prilično ostario, napad angine dokazivao je kolikom je naporu izložen. Ruke mu se nisu tresle ništa više nego inače, ali koža je izgledala zategnuto, plave žile bile su vidljive. Kao da očajnički nečim želi zaokupiti um, Samuel se posvetio radu, tipkajući marljivo na računalu, dok mu je pogled neprestano šetao od tipkovnice do vrta, pa natrag. Svjesna koliko mu situacija zacijelo teško pada, Georgia je nastojala obuzdati svoj nemir. Ali makar je bolnicu taj dan nazvala tri puta, i oni su je uvjeravali da se njezin muž stabilno oporavlja, nije mogla prikriti nelagodu.
Nasreću, Samuel Hemmings Georgiji nije bio stranac. Sreli su se na njezinu i Marshallovu vjenčanju, i nekoliko puta poslije toga u galeriji Zeigler. No pronicav, oštrouman povjesničar kojega je pamtila sad je izgledao kao da je okopnio, sasušio se u otpali list.
Prišavši stolu, stala je i gledala reprodukcije koje je Samuel posložio. "Što je to?" "Ništa važno."
"Da čujem."
"Tako su žrtve bile ubijene."
Izvukla je stolicu i sjela. "Hoćete reći da je svako ubojstvo oponašalo Rembrandtovu sliku?" Kimnuo je. "Nikolaj Kapinski bio je posljednji. Njemu su iskopane oči - Osljepljivanje Samsona." Samuel je zastao, skinuo naočale i okrenuo se prema njoj. "Ne bi uopće trebala razmišljati o ovome. Teddy je rekao da si trudna. Trebala bi se odmarati -"
"A kako mogu?" odgovorila je privlačeći sebi reprodukciju Osljepljivanja Samsona. "Smrt svake žrtve prikazuje sliku?"
Kimnuo je.
"Kako teatralno", rekla je, iako je ruke zaštitnički omotala oko tijela.
Dijete se nije micalo i ona se zapitala, tjeskobno, bi li trauma naudila zametku. Pokušavajući
smiriti disanje, Georgia je shvatila da će, ako ubiju nju, umrijeti i dijete... Misli su joj odlutale natrag na Charlotte Gorday, zatim na Owena Zeiglera, te se naposljetku skrasile na uspomeni na ljeto prije šest godina... Tad je još bila u braku s Marshallom i posvađali su se - tema nije bila važna
- a ona se okrenula i otišla. Prkoseći, izbivala je dulje od šest sati, svjesna da će se on zabrinuti i svjesna da ga kažnjava. Baš kao što je kaznila svoju majku kad je bila dijete, neželjeno i srdito na onom romantičnom odmoru koji je Eve isplanirala s Phi lipom Gordayem...
Zureći u svoj trbuh, Georgia je obećala sebi da se, ako preživi, nikad više ni od koga i ničeg neće okrenuti i otići. Zato što je u tome bilo toliko pasivnog nasilja. Toliko nijeme agresije. Mogla je ona sebe zavaravati pa reći da izbjegava sukob, ali kad je otišla, znala je da će misli voljenoga ispuniti jezovitom tjeskobom... Kad ovo završi, kad se ponovno vrati kući, kad Harry ozdravi, dijete se rodi. Kad ponovno ovlada životom, nikad neće ničemu okrenuti leđa i otići. Kad sve opet bude normalno...
Misli joj je omela buka izvana, pa je Georgia pogledala prema Samuel. "Gdje je Teddy Jack?" Uzdahnuvši, Samuel je podignuo pogled sa svojih knjiga i pokazao prema vrtu.
"Sad je otišao, ali ovdje su Greg Horner i jedan od ljudi Teddyja Jacka."
Znatiželjna, Georgia se primaknula prozoru. Vidjela je Homera kako pere automobil, podvio je rukave. Sapunao je prednja svjetla, trljajući krpom preko njih odsječnim, kružnim kretnjama, dok je njegova sjena oponašala postupak. Malo dalje, na suprotnoj strani vrta, Georgia je krajičkom oka uhvatila drugog muškarca, nekog kojega prije nije vidjela, mlađega, kratko ošišanog. Pomno je motrio, osvrćući se oko sebe, kuću, vrt, čak i Homera. Upravo je njegova budnost bila detalj koji ju je zabrinuo.
"Tko je on?"
"Jedan od ljudi Teddyja Jacka." "Sa sjevera?"
"Ne znam."
"Jeste li razgovarali s njime?"
Samuel je podignuo pogled. "Nisam, zašto bih? Jutros sam ga vidio prvi put."
Navukavši jaknu preko ramena, Georgia je izašla iz kuće, zaobišla garažu i zaputila se preko tratine. Kiša je ponovno bila pala, cipele su joj se brzo zamrljale, potpetice utonule u travnjak kad je prišla neznancu. Vidjevši je, on se uspravio, izvadio ruke iz džepova. Zaudarao je po cigaretama i bilo je u njemu nečeg poznatog što Georgia nije mogla precizno odrediti. Pogled koji je vidjela na tuđem licu, odjek neke druge osobe.
"Zdravo", rekla je samo, vidjevši njegovo iznenađenje kad joj je kimnuo u znak pozdrava. "Jeste li za šalicu čaja? Ili kave?"
Zastao je. Oči su mu bile vrlo blijede, koža kozičava po vratu. "Kave." "Niste Englez", tekla je smješkajući se. "Odakle ste?"
"Trebali biste se vratiti unutra -"
"Trebam malo zraka", nasmijala se Georgia, "moram protegnuti noge. Dosadno je vječno samo sjediti." "Gospodin Jack je rekao da ne smijem razgovarati s vama."
"Stvarno? Baš bezveze", rekla je lepršavo. "Dakle, kakav to naglasak imate? Ruski?" nagnula je glavu u stranu zadirkujući ga. "U svom razredu imam dvoje ruske djece."
"Ne, nije ruski."
"Aha, samo zvučite ruski", rekla je. "Želite li kavu sa šećerom?" Trepnuo je. "Dvije žličice, molim."
"Što?"
"Dvije žličice, ako vam nije teško", ponovio je. "Poljski."
Pogledao je u njezino otvoreno, inteligentno lice i slegnuo ramenima. "Poljski, da."
"To sam i mislila. Naglasci mi inače idu", odgovorila je Georgia nehajno. "Donijet ću vam sad tu kavu."
Vraćajući se prema kući, zastala je pokraj Grega Homera i, pazeći da je drugi muškarac ne vidi, kucnula ga po ramenu. Svoju je izduljenu vilicu okrenuo prema njoj.
"Ha?"
"Onaj novi. Poznajete li ga?"
"Ma kakvi, nikad ga prije nisam vidio." "Znate li kako se zove?"
"Ma kakvi, gospodin Jack je samo rekao da je tu da mi pomogne. Da pazim na vas i gospodina Hemmingsa."
"Znači, ništa ne znate o njemu?"
Greg Horner je ocijedio krpu koju je držao i počeo laštiti prednja svjetla automobila. "Ama baš ništa. A gospodin Jack je rekao da neka tako i ostane. Da taj zna biti čudan, pa da se držim podalje. Ali, rekao je, u gužvi je dobar." Zastao je i uspravio se. "Dosađuje li vam?"
"Ne. Samo me zanima, ništa drugo. Poljak je." "Pa eto onda zašto."
"Što zašto?"
"Zašto je čudan", odgovorio je Greg Horner, okrenuo se natrag prema automobilu i počeo laštiti odbojnik. Zamišljena, Georgia se vratila u kuću. Malo poslije nazvala je bolnicu pa su joj rekli da je Harryjevo stanje stabilno, a onda je nazvala galeriju Zeigler, unatoč tomu što je znala da se nitko neće javiti. Neaktivnost joj nije odgovarala, njezin je nemir privremeno nestao samo kad je kasno popodne odrijemala. Ali san joj je omeo prizor muškarca kratke kose kako se penje kroz prozor spavaće sobe, pa se probudila, u znoju, zureći u nepoznati strop, dišući ubrzano. Samotna jeza počela je poprimati obličje u njezinu umu, neka tanana naznaka strave... Čula je muhu kako zuji u navučenim zastorima, premda im nije bila sezona, i šljunak kako krcka dok netko hoda prilazom. Dan je polagano noći raspremao postelju, a svjetlo blijedjelo, dok se ona s mukom ustala i izašla na odmorište.
U prizemlju je čula gospodu McKendrick u kuhinji i sjetila se kako je kuhala Marshallu. A onda joj je na pamet pala druga prigoda, kad je promatrala konobarice kako se muče da pripreme hranu u skučenoj kuhinji uz galerijski prostor. Bilo je to u noći vernisaža, a ona je došla s Marshallom, prije nego što se odselio u Amsterdam. Owen je bio ondje, razgovarao s kolekcionarom, a još se neki čudan čovječuljak vrzmao oko njega. Bio je majušan, s naočalama, u jednoj je ruci držao vol- au-vent, a u drugoj čašu.
Owenov računovođa... Sažalivši se na njega, Georgia je počela razgovor i doznala da se zove Nikolaj Kapinski, računovođa Owena Zeiglera iz Poljske. Bio je zlovoljan, razdražen, pripovijedao joj o slomu koji je doživio. I o tome kako je dobar Owen bio prema njemu. Čak joj je povjerio nešto o bratu koji je nestao... Još je jedan prizor zatreperio pred Georgijom - blijede oči muškarca vani, toliko slične drugom paru blijedih očiju. Nikolaja Kapinskog, Owenova računovođe iz Poljske.
Ubrzano dišući, prisjetila se nedavnog razgovora koji je vodila s Philipom Gordayem, i toga kako joj je rekao za smrt Kapinskoga. Za nasilno računovođino ubojstvo u New Yorku. Iznenada je Georgia znala tko je muškarac vani. Instinktivno je znala da je to brat Nikolaja Kapinskog... Ali što je on radio tu? Zašto je čuvao njih kad je njegov brat ubijen?
Iz sobe je dopro zvuk zvonjave njezina mobitela, a Georgia je utrčala i ščepala ga. "Halo?" "Georgia, jesi li dobro?"
"Marshalle!" rekla je užurbano. "Harry je nastradao -"
"Znam, upravo sam razgovarao s Teddyjem. Rekao mi je kamo te odveo. Rekao je da si na sigurnome, hvala Bogu. Jesi li dobro?"
Stisnula je telefon. "Ma jesam. Ali Teddy Jack sad nije ovdje." "Nije?"
"Ne. Greg Horner je ovdje, a Teddy je doveo još jednog čovjeka. Nekoga koga poznaje. Nekoga tko radi za njega."
Na vezi je nastala stanka, Marshallov glas je zazvučao tjeskobno. "Što je?"
"Podsjeća me na nekoga. Nije li Nikolaj Kapinski imao brata koji je nestao?" Marshall je osjetio kako mu se usnice suše. "Što s njime?"
"Jesu li ga ikad našli?"
"Teddy Jack ga je našao", odgovorio je Marshall jedva dišući. "Zove se Dimitri Kapinski. Osuđeni je kriminalac i do danas me slijedio. Ali zameo sam trag... Ne znam gdje je sad."
"Ja znam", ispalila je Georgia. "Ovdje je."

KNJIGA PETA
40.
Ponovno - dok je na letu s Heathrowa do zračne luke Kennedy prelazio Atlantik - Marshall je nazivao na mobitel Teddyja Jacka. Odgovora nije bilo, a svaki je put ostavio istu poruku - Nazovi me. Hitno. Promijenivši položaj u avionskom sjedalu, Marshall je osjetio kako mu se oči suše od pomanjkanja sna, a želudac mu je bio prazan. Bio je gladan, ali nije mogao jesti zbog tjeskobnoga grča u utrobi. Isprva je pomišljao da nazove policiju, ali zatim se primirio dovoljno da zaključi kako se Georgia možda vara. Na kraju krajeva, po malo je čemu Dimitrija Kapinskog bez ikakve sumnje mogla identificirati kao Nikolajeva brata. A opet, znao je da njegova bivša žena nije naivna, njezina je intuicija bila nepogrešiva. Dakle, zapitao se Marshall, ako je to bio Dimitri Kapinski, zašto je sad čuvao Georgiju i Samuela Hemmingsa?
Odbivši ponuđeno piće, Marshall je zurio u tamu izvan zrakoplova. Da mu je samo doći do Teddyja Jacka, on bi objasnio, rekao mu da je riječ o zabuni. Na kraju, zar nije obećao da će paziti na Georgiju? Ali je li lagao?... Marshall je sklopio oči, buka zrakoplovnog motora odjekivala mu je u sljepoočnicama. Spavat će, malo će odspavati. Ništa nije mogao poduzeti lebdeći u zraku iznad oceana, ništa nije mogao poduzeti dok ne stigne u New York.
Naposljetku su mu vjeđe otežale, popraćene znojnim snom, na što se Marshall naglo probudio i zatražio bocu vode. Misli su mu bile raštrkane, nejasne. Spavaj, prisiljavao je sebe, spavaj i mutež će se razbistriti. Naći će se objašnjenje. Teddy Jack bio je Owenova desna ruka, na kraju krajeva. Njegov mu otac nikad ne bi pustio da se tako približi da nije smatrao kako mu može vjerovati.
Osim ako nije prevario Owena Zeiglera...
Uspravivši se, Marshall je ponovno otipkao broj Teddyja Jacka i začuo poznatu poruku na sekretarici... Zažmirivši, s mukom je disao, prsa su mu se stegnula, koža zasjala od znoja kad je pomislio na Georgiju.
"Jeste li dobro, gospodine?" upitala je stjuardesa saginjući se prema njemu. "Jesam, dobro sam", odgovorio je Marshall, "samo sam umoran, to je sve." Suosjećajno je kimnula. "Želite li još jedan pokrivač? Noću postane hladnije." "Koliko još do New Yorka?"
Pogledavši na sat, odgovorila je. "Još tri sata, gospodine. Jeste li sigurni da vam ništa ne treba?" "Ne, ništa", rekao je, a zatim se zgurio na svom sjedalu i sklopio oči, dok mu je desna ruka počivala na džepu jakne u kojem su bila pisma.
San je stigao, zajedno s uspomenama. O podrumu galerije Zeigler i prizoru Charlotte Gorday kako krvari. Nakon toga Nikolaj Kapinski, kako jurca naokolo, uspaničen, raspitujući se za svog brata. I Teddy Jack, nasmiješen, kako mu govori da su našli Dimitrija. Napokon su ga našli... Probudivši se, Marshall je promijenio položaj i ponovno se prisilio zaspati. Ovaj je put sanjao pisma i Geertje Dircx. Bila je vrlo mršava, iscrpljena, njezine su mu ruke dodavale listove papira.
Ovo je priča o meni...
Ponovno se probudivši Marshall je osjetio gnusnu mučninu glavobolje kako navire i zatražio tablete. Onda je iznova okrenuo broj Teddyja Jacka i ostavio još jednu poruku. Ovaj put, kad je zaspao, naglavce je upao u san toliko živopisan da je oživio prošlost. Dječaka koji je rasturio hrbat Owenove skupe knjige; klinca koji je u British Museum išao s Timothyjem Parker-Rossom; mladića koji je pružio ruku Georgiji i prvi je put poljubio. "Volim te", rekla je, a kosa joj je pala preko čela. "No, hajde, reci i ti meni!" "Volim te", odgovorio je on, napravivši grimasu zato što se u vlastitoj sreći osjećao nezgrapno.
S naglim se trzajem Marshall stresao u posve budno stanje. Glavobolja mu je prošla dok je spavao pa se osjećao odmorno, a glava mu se razbistrila. Osvrnuvši se po ostalim putnicima u zrakoplovu, privezao je pojas za slijetanje i isključio mobitel. Uskoro će moći nešto poduzeti. Pogledom je obuhvatio putnike. Nitko se nije doimao pretjerano zainteresiranim za njega tijekom leta, možda im je na Heathrowu izmaknuo. Možda će u New Yorku imati malo vremena prije nego što ga
sustignu... Nestrpljiv, snagom volje prizivao je kraj putovanja, dok su mu pisma bila na srcu. Obris ranog njujorškog obzora kao da se stvorio niotkuda, vidljiv kroz oblake, gotovo poškakljavši trbuh zrakoplova kad su nadletjeli kopno.
Budući da je u New York stigao dan prije, Tobar Manners odsjeo je u hotelu Four Seasons. Tužio se na poslugu u sobi i vratio vodu zato što je ustajala. Njegovo su mrzovoljno ponašanje samo pogoršali apsurdni komunikacijski rituali na kojima je prodavatelj inzistirao. Nije s Tobarom htio razgovarati izravno, nego preko posrednika, mršava Amerikanca odjevena u usko odijelo. Takvim je ponašanjem Tobar uspio utvrditi da su dva Rembrandtova portreta još u skladištu i da će u Muzej čovječanstva biti dostavljena sutradan, pod pratnjom, dva sata prije predviđenog početka dražbe.
Ne uspjevši se opustiti, posjetio je muzej i provjerio osiguranje, naljutio zaposlenike i stekao nenaklonost ravnatelja. Ali na Tobarovo silno zadovoljstvo, podignuli su visoku pozornicu na kojoj će dva portreta biti izložena u svom punom sjaju, odakle će ih moći fotografirati i televizijski prenijeti svijetu. Pa, pomislio je Tobar, možda ne baš svijetu - recesija je izblijedila glamur kulturnih priredbi - ali umjetnički će svijet svakako pratiti svaki trenutak.
Iako je navaljivao na Rosellu da ga prati, Tobar se iznenadio što je pristala. A onda joj je, za vrijeme jedne od svojih noćnih ispovijedi, rekao za pisma o Rembrandtu i za popis krivotvorina. "Jesu li autentična?" upitala je, ni s čime ne odajući da je već znala za njihovo postojanje.
"O da", odgovorio je Tobar", "kod Marshalla Zeiglera su."
"Ali zacijelo će", zastala je jer joj je glas zakriještao, "netko pokušati spriječiti njihovo objavljivanje?"
"Marshall je glavu stavio na panj pa se ne treba čuditi ako mu je netko odsiječe", odgovorio je Tobar i ovio mršave noge oko dugačkih udova svoje žene. "Ja sam mu pokušao pomoći." Jesi!"
"Jesam", inzistirao je, tonom malo pretjerano sladunjavim. "Ali on mi nije vjerovao." "Zašto nije? Što si mu ponudio da ćeš učiniti?"
"Povući Rembrandtove portrete s dražbe - ako su na popisu krivotvorina." Znala je da laže, osjetila je to u mraku. Laž toliko golemu da je bila poput još jedne osobe u prostoriji.
"Što je Marshall na to rekao?"
"Da me želi uništiti", odgovorio je Tobar, sa stopalima uz njezina. "Spreman je protiv mene reći sve. Poduzeti sve da ja dospijem na zao glas. Marshall Zeigler je čak sposoban ustvrditi da su portreti lažni samo da me upropasti."
"Ali nitko mu ne bi povjerovao, je li tako?" upitala je Rosella savršeno mednim tonom. "Ako Marshall nema popis. A ako mu pisma oduzmu, ne bi imao nikakvog dokaza. Moć ima onaj kod kojega su dokumenti."
Zadovoljan, Tobar se osmjehnuo u tami, zatim ustao i napustio njezin krevet. Opuštajući se shvatio je da je njegova žena promijenila stranu. Potencijalno bogatstvo razblažilo je njezino gađenje nad muževim postupkom prema Owenu Zeigleru, a potencijalni imetak od nje je stvorio saveznika.

Odabravši najveću banku na Manhattanu, Marshall je ušao unutra i zatražio upravitelja. Dobio je zamjenika upravitelja, muškarca s krupnom crvenom mrljom na vratu. "Jeste li dobro?" Čovjek je slegnuo ramenima. "Osinji ubod, boli kao sam vrag."
Marshall se suosjećajno osmjehnuo. "Zovem se Zeigler i želio bih otvoriti račun u vašoj banci. Moram nešto i ostaviti ovdje. Želim unajmiti sef", objasnio je slijedeći zamjenika upravitelja u jedan od ureda otraga. Sjevši, Marshall se netremice zagledao u muškarca. "Također trebam fotokopirku."
"Fotokopirku?"
Marshall je pokazao na svoju torbu. "Prevoditelj sam. Moram napraviti neke kopije onog što radim, a onda ovu torbu želim ostaviti kod vas."
"Pa najprije bismo morali provjeriti njezin sadržaj -"
"Možete ga vi provjeriti, svakako. Unutra je samo prijenosno računalo", rekao je Marshall
gurajući torbu preko stola. Zagledao se u oteklinu na muškarčevu vratu. "Trebate na to staviti malo leda."
"Što?"
"Na osinji ubod. I provjeriti jeste li izvadili žalac, od njega vas boli."
Čovjek se lako nasmiješio, trljajući vrat. "Kukac je samo uletio i ubo me. Nikoga drugoga, kao da je samo mene ciljao."
Zastavši, Marshall je zurio u muškarca, dok se budila stara uspomena. Njegov je otac razgovarao s njime, pripovijedao mu o razlici između pčela i osa.
... Pčele te upozore prije nego što napadnu, pruže ti priliku. Ali ose ne. One samo izaberu žrtvu i usmjere se da je ubiju. Čuvaj se osa, Marshalle, pčele će izumrijeti mnogo prije njih...
"Boravit ćete u New Yorku?" Marshall je kimnuo. "Nakratko."
"Znači, došli ste radi posla?" upitao je zamjenik upravitelja i proslijedio Marshallu formular za potpis.
"Da, radi posla."
Proučio je potpisani dokument, a onda ispružio ruku. "Ako mi sad možete dati torbu -" "Najprije moram napraviti fotokopije", rekao je Marshall žustro. "Moram ih danas poslati
izdavačima. Vole da im faksiram ono što napravim." Slegnuo je ramenima. "Čovjek bi očekivao da ih jednostavno mogu poslati elektronički, ali oni su staromodni."
"Nema valjda mnogo toga za fotokopiranje?" "Ne, nema mnogo."
"Trebate li pomoć?" upitao je zamjenik upravitelja pokazujući prema fotokopirki u kutu ureda. "Ne, mogu sam", odgovorio je Marshall okrećući prekidač da uključi aparat. "Brzo ću." Promatrajući čovjeka kako odlazi, Marshall je pogledao kroz venecijanere u uredu, a zatim izvadio pisma iz džepa jakne. Polagano, odvagnuo ih je u ruci i shvatio da mu je vrijeme isteklo. Više nije imao izbora. Nešto je morao poduzeti, brzo... Ako se Marshall nadao da će izmamiti očeva ubojicu, razočarao se. Tko god da je odgovoran za ubojstva, nema se namjeru pomoliti iz sjene. Neće biti nikakvog raspleta, nikakvog upozorenja. Nitko mu neće pristupiti i progovoriti - a zašto i bi?, upitao se Marshall na trenutak posramljen vlastitom naivnošću. Zar je uistinu očekivao da ubojica postupi kao razuman čovjek? I otkrije karte?
Neće biti nikakve rasprave. Četvero je ljudi već umrlo zbog pisama, nitko se neće ustručavati dodati Marshalla kao petog. Bio je važan samo dok ima dokumente. Kad mu njih oduzmu, slijedit će smrt... Zastao je, naglo svjestan ranjivosti svog položaja. Bio je sam. U nepoznatom gradu. Da se Marshall čak i uspije domoći njujorških ulica, ne bi daleko stigao. Nadao se da će izdržati do dražbe, ali činilo mu se da su izgledi za to slabi. Nikomu nije mogao vjerovati. Svi su bili sumnjivi, a on nije više imao kamo. Krivotvorene će Rembrandte sutra na dražbi prodati za pravo bogatstvo
- ako ih on ne razotkrije. Skupa s pismima i s istinom o Rembrandtovu Majmunu.
Marshall je znao što mora. Ne što želi ili čemu se nada, nego što mora učiniti... Pomno je napravio dvije kopije svakog pisma i dvije kopije popisa. Svaki put kad bi netko prošao pokraj uredskih vrata, napeo bi se, očekujući da ude. Cijeli proces kao da je satima trajao, svaka bi topla kopija tugaljivo kliznula u plastični pladanj sa strane. Marshall je kopirana pisma pedantno ugurao u omotnicu, jedno po jedno, rukujući njima oprezno zato što je papir bio tako izlizan.
Reproducirana, izgledala su drukčije. Nije to više bila sepijina nijansa izvornika, nego oštra bjelina, sirovost - bezvrijedna na jeftinom papiru.
Radio je brzo zato što je znao da ima malo vremena i da ga vjerojatno promatraju. Tkogod ga je slijedio, znao bi da su pisma kod njega i vrebao priliku za napad. To što je bio usred najveće banke na Manhattanu donekle ga je štitilo, ali Marshall je znao da ga je dosad služila sreća. Pisma će u banci biti sigurna, ali on će morati otići... Ponovno prišavši prozoru, Marshall je pogledao kroz žaluzine, a pogled mu je pao na dvojicu muškaraca u predvorju. Upadali su u oči, a dok ih je Marshall promatrao, pitali su nešto jednu od službenica.
Žena se okrenula i pokazala prema stražnjem dijelu banke. Prema uredu u kojem je bio Marshall... Skupivši kopije, Marshall je izvadio dvije omotnice, stavio identične kopije pisama u svaku i
adresirao ih. Jednu New York Timesu, a drugu Timesu u Londonu. Nije imao vremena napisati poruku, samo je zalijepio omotnice i obje ih gurnuo pod ruku. Potom, u žurbi, Marshall je uključio svoje prijenosno računalo. Otvorivši elektroničku poruku, učitao je kopiju pisama koju je prije napravio, zatim upisao adresu urednika New York Timesa i počeo pisati.

Pisma su autentična i dokazuju da su Rembrandtove slike što će se na prodaji pojaviti na sutrašnjoj dražbi lažne.

Zatim je stisnuo ŠALJI i promatrao. Postupak je počeo, a onda stao... Iznenađen, Marshall se zagledao u ekran baš u trenutku kad je netko pokucao na vrata.
"Tko je?"
"Gospodine Zeigler, upravitelj je." "Samo malo."
Vrata su se otvorila, muškarac je ušao. Ali nije to bio muškarac s osinjim ubodom, to je bio stariji čovjek, neugodan, nabusit.
"Moram vas požuriti, gospodine. Možemo li sad uzeti vašu torbu?" Marshall je pogledao ekran računala. Poruka je zastala na ŠALJI. "Moram obaviti samo još nešto -"
"Treba nam prostorija, gospodine", nastavio je muškarac. "Drugi klijent. A i nestalo je struje -" "Trebam samo još nekoliko minuta", preklinjao je Marshall te pogledao preko muškarčeva ramena u banku iza njega. Instinkti su mu se izoštrili i osjetio je opasnost. "Dajte mi još samo koju minutu."
"Žalim, gospodine, trebamo ured", odgovorio je upravitelj odlučno "Želite li predati svoju torbu ili ne?"
Poražen, Marshall je isključio prijenosno računalo a poruku nije uspio poslati. Zatim je računalo stavio u torbu i dodao je upravitelju.
"Hvala vam, gospodine", rekao je upravitelj pružajući Marshallu ključ njegova sefa. "Veselimo se vašem ponovnom dolasku."
Sumnjajući da je ometen namjerno, Marshall je izašao iz ureda i krenuo prema predvorju, a onda je primijetio onu dvojicu muškaraca kako se okreću u njegovu smjeru i obojica ga promatraju.
Ogledao se, ali postojao je samo jedan izlaz, a da do njega dođe, motao je proći pokraj njih. Uhvaćen u klopku, Marshall je osjetio istinsku paniku. Da je bar uspio poslati elektroničku poruku, da je bar... Pošao je naprijed, a ona su ga dvojica promatrala, čekajući, a Marshallovi su se koraci usporili... Ponovno je pred sobom ugledao očevo tijelo i odlučio da nikomu neće olakšati posao. Umjesto toga osvrnuo se, zatim zamijetio mladog zamjenika upravitelja i zaputio se prema njemu. Ona dvojica, iznenađena, prešla su preko predvorja, a Marshall je zamjenika upravitelja uhvatio za ruku.
"Morate izvaditi osinji žalac", rekao je gurajući unatrag čovjeka koji se spoticao. "Gdje je toalet?" "Otraga", rekao je uznemireni zamjenik, dok ga je Marshall napola vukao, a napola tiskao između službeničkih stolova, pa kroz dvokrilna vrata otraga u hodnik. Vani, na odmorištu, uhvatio je muškarčevu ruku i uručio mu dvije omotnice. Glas mu je bio napet, očajnički. "Pošaljite ova pisma. Molim vas, pošaljite ih umjesto mene." Marshall je tad potrčao i trenutak poslije dvokrilna su vrata odletjela u stranu, a ona dvojica muškaraca pohitala za njime prema podrumu niza stube s oznakom IZLAZ. Smeten, zamjenik upravitelja promatrao ih je kako prolaze, zatim oteturao, smeten, natrag u banku. Sjevši, zagledao se, osupnut, u pisma koja mu je Marshall dao. Zatim je uzdahnuo i ispustio ih u košaru za otpatke pokraj svog stola.

41.
Zadihan, Marshall je utrčao u Central Park, a onda izvadio mobitel i otipkao broj. "Pa gdje si ti, vrag te odnio!" zarežao je u telefon kad se Teddy Jack napokon javio. Teddyja se to nije dojmilo. "Baš sam te htio nazvati. Gdje si ti -"
"To nije važno! Što je s Georgijom? Gade jedan, zašto si angažirao Dimitrija Kapinskog?" rekao je Marshall s gnjevom koji je tjerao strah u kosti. "Ako se mojoj ženi išta dogodi -"
"Tvojoj bivšoj ženi", odgovorio je Teddy zaustavljajući kombi uz rub ceste, a zatim je isključio
motor. "Georgia je na sigurnome -" "S Dimitrijem Kapinskim?"
"Tvoj bi otac shvatio -"
"Ja ne razumijem!" obrecnuo se Marshall. "Prosvijetli me."
"Neka ti prijatelji budu blizu, a neprijatelji još bliže", odgovorio je Teddy. "Dimitri i jest radio za nekog drugog. Ima li boljeg načina da ga pridobijemo na našu stranu od toga da ga mi zaposlimo?" Osvrnuvši se, Marshall je pokušao smiriti disanje. Bio je ljepljiv, čelo mu se presijavalo od znoja. "Ne vjerujem ti. Zapravo, ne vjerujem ti ništa što kažeš -"
"Sjećaš se da sam ti rekao kako sam Dimitrija Kapinskog odavno pronašao? Tvoj mi je otac rekao da to učinim, za Nikolaja."
"Pa?"
"Rekao sam ti za Dimitrija. Ali nisam ti rekao sve. Baraba je, da. Zna biti nasilan, da. I lopov je, istina. Ali najviše od svega pohlepan je i odan onomu tko mu najviše plaća."
"A koliko mu ti plaćaš?"
"Dovoljno da ga zadržimo na svojoj strani." "A odakle ti novac?"
"Imam ja novca."
"Ne bi se reklo po tvom stanu", odgovorio je Marshall. "Novac ti mora davati netko drugi." "Lillian Kauffman."
"Lillian?"
"Rekao sam ti, Marshalle, željela ti je pomoći", odgovorio je Teddy otresito. "Ona mi je dala novac. Ako želiš provjeriti, nazovi je, ona će jamčiti za mene."
Bacivši pogled oko sebe, Marshall je sjeo. Od banke je dotrčao u Central Park, dan je bio sunčan, a gužva poprilična kad je prošao kroz maleni pothodnik i izašao na otvoreni prostor s jezerom.
Sjevši na klupu što se naslanjala na kameni zid, osigurao se da mu nitko ne može doći straga, a vidio je svakog tko mu prilazi. Oko njega su hodale žene s djecom, skupina školaraca udarala je loptu za američki nogomet.
"Ne vjerujem ti." "Što ne vjeruješ?"
"Ništa od toga", rekao je Marshall. "Znam da me Dimitri Kapinski stvarno slijedio -" "Da, ja sam ga za to angažirao."
Izbačen iz ravnoteže, Marshall je zastao. "Ti si ga angažirao?"
"Da, a ti si mu u Amsterdamu uspio pobjeći!" odgovorio je Teddy smijući se. "Rekao sam ti, Marshalle, meni možeš vjerovati. Želio sam da mi kaže gdje si i što radiš. Kad te izgubio, tekao sam mu da se vrati u Englesku i poslao ga da ode u Sussex. Čuj, ne radim ja ovo samo zbog tebe, nego zbog tvog oca. Da sam bolje pazio na Owena, možda bi još bio živ... Neću te iznevjeriti. A ni Georgiju."
Sumnjičav, Marshall ga je provocirao. "Ako je to istina, zašto si se onda pretvarao da si iznenađen kad si mi rekao da me Dimitri Kapinski slijedi?"
"Želio sam steći tvoje povjerenje", njegova se vjerodostojnost nije dala pokolebati. "Bio si zabrinut za Georgiju, Marshalle, morao sam te primiriti -"
"Za koga je on radio?" "Što?"
"Dimitri Kapinski. Prije nego što si ga ti angažirao, za koga je radio?" "Ne znam."
"To mi je teško za povjerovati", odgovorio je Marshall ogledajući se. "Ako ti to mene zavaravaš -" "Zvučiš uznemireno, koji se to vrag događa?"
Poljuljan, Marshall je odmahnuo glavom. "Samo se ti brini za Georgiju, to je sve što tražim. A ako išta znaš, Teddy, ako znaš tko stoji iza svega ovoga, sad mi reci. Ako si to ti, reci mi."
"Nisam ja."
"Dogodi li se Georgiji što, stvarno ću te ubiti -" "Ništa joj se neće dogoditi... Jesi li ti u New Yorku?"
"Zar ne znaš?" odgovorio je Marshall sarkastično te se naslonio na klupu. "Što si učinio?"
"Ono što sam morao."
"Jesi li u opasnosti?" upitao je Teddy tjeskobno. "Jesam, ali to više i nije toliko važno." "Marshalle, vrati se u London."
"Mislim da me neće pustiti", odgovorio je jednostavno. "Tko neće?"
"Pa ne ti, je li tako, Teddy?" upitao je Marshall zanemarujući pitanje. "Hoću reći, znam da nisi sve ovo mogao sam isplanirati, znam da je sve morao razraditi netko drugi. Ali mogao si provoditi naredbe. A moj bi ti otac vjerovao. Bio si mu saveznik, ne bi posumnjao u tebe." Doimao se oprezno. "Nisi ti valjda ubio mog oca?"
"Nisam." "Tko jest?"
"Ne znam", odgovorio je Teddy. "Gdje su pisma?" "Pisma... Nisi ih pročitao, je li tako?"
"Nisam."
"Šteta, dirnula bi te." "Gdje su?"
"Je li to bila Charlotte Gorday?" pitao je Marshall. "Je li ona izdala mog oca?" "Nije."
"Nikolaj Kapinski?" "Nije."
"To mora biti netko iz umjetničkog svijeta. Mota biti netko tko zna kako taj svijet diše i kakvu bi štetu pisma mogla nanijeti. Netko tko je profinjen, tko se razumije u umjetnost. Netko okrutan. Netko ambiciozan, netko tko se razumije u Rembrandta... Vuče li tu konce Samuel Hemmings?" "Ne znam."
"Nagađaj."
"Ne znam", rekao je Teddy nepokolebanim tonom. "Gdje su pisma?"
"Ondje gdje im je i mjesto... Je li to netko koga poznajem?" nije se dao Marshall. "Lillian Kauffman? Mogla bi biti ona, dovoljno je pametna i zna sve što se u tom poslu događa." "Ona ti nastoji pomoći -"
I opet ga je Marshall ignorirao. "To je morao biti netko komu je moj otac vjerovao..." Marshall se nagnuo naprijed, promatrajući staze. Zrakoplov je zasjekao nebo, dok su se školarci svađali na travi, a sjenke se izduljivale i sukale ispod Sunca u pokretu. "Mislim da iz ovog neću izvući živu glavu."
"Nemoj tako -" "Lagao si mi."
"Svi lažu, Marshalle." "Ne, ne svi."
"Iznenadio bi se. Čak i ljudi koje misliš da poznaješ, kojima misliš da možeš vjerovati - čak i oni katkad lažu." "Što bi to trebalo značiti?"
"Jesi li znao da je Georgijina majka bila ljubavnica Philipa Gordaya?" Marshall se lecnuo.
"... I da je tvoja bivša žena i dalje u kontaktu s Philipom Gordayem? Razgovarala je s njime prije nekoliko dana", nastavio je Teddy. "Nisi znao, je li tako? Bio si oženjen njome, a nikad ti to nije spomenula. Pa se ja pitam zašto. Georgia je poznavala i Charlotte Gorday -"
"Ne vjerujem ti."
"Ne lažem", odgovorio je Teddy. "Kao što sam rekao, nitko nije onakav kakvim se doima. Tvoj je otac to i te kako dobro znao. A onda je to jednog dana zaboravio... I to ga je ubilo."

42.
"Ne mogu sjediti ovdje skrštenih ruku ni minute više", rekla je Georgia nestrpljivo. "I zašto Marshall nije nazvao?"
Pogled je skrenula na Samuela. Bezvoljno je čačkao po sendviču koji mu je napravila gospoda McKendrick, izvlačeći zelenu salatu, pa je slažući uz rub tanjura. Ruke su mu se micale vrlo sporo, naočale kliznule niz nos. S naporom ih je gurnuo na vrh glave, a zatim opet počeo čupkati po sendviču.
"Ako ne volite salatu, zašto joj ne kažete?" tekla je Georgia primičući se Samuelu i sjedajući pokraj njega. "Mogu vam ja pripremiti nešto drugo."
"Bit će ovo dobro", rekao je. "Jesi li ti pojela svoj ručak?"
Kimnula je te pogledala kroz prozor. Dan je bio na izdisaju kad je navukla zastore i uključila svjetiljke u radnoj sobi. Prostoriju je ovijala neka ljepljivost, pokrov tjeskobe koji nije ublažio ni nedavni telefonski poziv Teddyja Jacka. Kad ga je Georgia ispitivala o Dimitriju Kapinskom, rekao joj je ono što je kazao Marshallu, uvjeravajući je da su i ona i Samuel u dobrim rukama.
"New York."
Samuel je spustio svoj sendvič. "Što?"
"Marshall je vjerojatno otišao onamo na prodaju. Koliko je ondje sati?"
Žmirkajući, s mukom se uspravio u kolicima, sretan što na nešto može usredotočiti um. "Oko četiri popodne", rekao je naposljetku. "Misliš da je onamo otišao?" "Da, mislim."
"Poznaje li Marshall ikog u New Yorku?"
"Ne, ali ja poznajem", odgovorila je Georgia, "poznajem nekog komu bi se mogao obratiti za pomoć. Od Teddyja Jacka dobila sam Marshallov novi broj mobitela."
"Ali ne javlja se?"
"Ne", rekla je nestrpljivo. "Pa ostavi poruku."
"Jesam, nekoliko puta", priznala je, "ali nije mi se javio."
Georgia se nadala da njezin bivši muž nije s njom stupio u kontakt zato što se ljuti. A ne zato što je ne može nazvati. Na kraju, savjet da se obrati ni manje ni više nego Philipu Gordayu Marshall bi doživio kao šok. I te kako je lako mogla zamisliti što bi mu prošlo glavom. Zašto mu to nikad prije nije spomenula? I je li znala za Charlotte Gorday?... Grickajući nokat postrance, Georgia je zurila u mobitel u svojoj ruci. Odavno je trebala nešto reći. Marshall je sad vjerojatno sumnjičav, pita se zašto je tajila taj odnos. Pogotovo s obzirom na Charlottinu povezanost s Owenom i njihove isprepletene smrti.
Nazovi me, kvragu... Snagom volje tjerala je mobitel da zazvoni, pitajući se zašto nikad nije Marshallu rekla da poznaje Gordaye. Ruku na srce, nije željela razmišljati o svojoj prošlosti ni o prošlosti svoje majke, a ta tema nikad nije iskrsnula - sve dok Marshall nije doznao za Charlotte... Georgia je znala da je tada trebala priznati, nakon što je situaciju sagledala iz Marshallove perspektive i shvatila da će se on sada pitati što li još skriva...
Mučena grižnjom savjesti pomislila je na Harryja i prisjetila se što su joj rekli u bolnici. Svoju je odsutnost Georgia objasnila rekavši da ima problema zbog trudnoće i kako su joj savjetovali da miruje. Srce ju je boljelo od te laži... Ali barem se Harry oporavljao, skinuli su ga s aparata, disao je sam. Nije se dao... Pomislila je na svog muža i osjetila - sa silnim pokajanjem - samo djelomično olakšanje. Pa valjda joj je Harry trebao biti na prvome mjestu? Njezina glavna briga? A Marshall ga je ipak prisvojio. Nije bila svjesna kako, a okolnosti su oživjele njezine osjećaje prema prvomu mužu. Srdito, Georgia je pročeprkala po vatri, raspalila plamenove, a zatim se vratila do stola i ponovno sjela.
"Moram nešto učiniti... Mi moramo nešto učiniti"
Kao da se budi iz dugog popodnevnog sna, Samuel je trome misli natjerao da se pokrenu. Zapravo, privremeno je posrnuo, obeshrabren sablasnom smrću Nikolaja Kapinskog i u strahu za sebe.
Georgijin dolazak njegove strahove nije ublažio, nego uvećao. Zašto ih je Teddy Jack zbio na kup? Da se pobrine za njih? Ili da dobije veću metu?... Posramio se svojih sumnji. Nije li Teddy Jack samo slijedio Marshallove upute? Štitio ljude do kojih mu je stalo?
Alternativa je bila previše strašna da bi o njoj razmišljao. Prepušten sam sebi, čovjek u kolicima, u napuštenoj kući... Pogledao je prema Georgiji, sjetio se da je trudna, i stresao se da se trgne.
"Što možemo mi učiniti?"
"Ne znam", odgovorila je, a onda ga upitala: "Kako je Owen došao do pisama o Rembrandtu?" "Nikad mi nije htio reći. Često sam ga ispitivao, ali nikad to nisam uspio izvući iz njega." Laž je bila spretna, uvjerljiva.
Cupkajući manšetu džempera, Samuel je izbjegavao Georgijin pogled, a misli su mu kliznule natrag na ljetni dan 1973. Owen se zažario, usplamtjevši poput vatrometa, njegovu je uobičajenu uglađenost smijenilo mahnito, naelektrizirano uzbuđenje. Samuel je poznao taj pogled; tu navalu gotovo erotske pobjede, i osjetio kako mu je srce zatreperilo od zavisti. Owen Zeigler imao je pisma o Rembrandtu, a Samuelova je jedina utjeha bila spoznaja da ih njegov štićenik nikad neće zloporabiti. Suhih usta, Samuel je proučavao Owena i ugledao cijeli svoj život kako se pred njim propinje poput jeftinog ponija. Njegovo učenje, njegovo podučavanje, njegove teorije, sve će to izblijedjeli u usporedbi s blještavilom otkrića njegova učenika. Degradirat će ga u status drugoga, vječnog doktora Watsona umjetničkog svijeta. I utrobom mu se gorčina rasplazila poput zmije.
Gorčina koje se sramio. Gorčina koju nikad nikomu neće priznati.
"Ne vjerujem", rekla je Georgia i uplela se u Samuelovo prisjećanje. "Owen je morao reći nešto o tome kako je došao do pisama."
"Meni nije ništa rekao... Možda je rekao Marshallu?" odgovorio je Samuel oprezno ispipavajući teren, pitajući se koliko je Marshall povjerio svojoj bivšoj ženi. I je li Georgiju želio zaštititi time što ju je držao u neznanju.
"Marshall je o pismima šutio kao riba", bila je kratka. "Zašto vam Owen nije htio reći kako ih se domogao?"
"Ne znani!" odgovorio je Samuel osorno, što je iznenadilo Georgiju. "Oprosti, ali još me pogađa spoznaja da mi Owen nije vjerovao."
Nije lagao, zaista ga je pogodila, ali Samuelu je bilo jasno zašto. Bio je odveć lakom, odveć ambiciozan da bi dijelio. Njegova kazna nije bila u tome što su ga preduhitrili u tom povijesnom otkriću, nego u tome što je Owen pokazao svoje pravo lice. Sve te godine Samuel je bio uvjeren da Owena Zeiglera vodi za ručicu - obrađujući ga i stvarajući od njega sebi saveznika za starost - njegov ga je štićenik slušao i povjeravao mu se. Puštao je Samuela da živi u uvjerenju kako mu duguje zahvalnost i čast; dug koji zapravo nije postojao. Samuel je odavno dobio zadovoljštinu za sve znanje koje je kao mentor posredovao. Za svoje mentorstvo i zapažanja dobio je nagradu.
Owen Zeigler u cijelosti je otplatio dug i tomu pridodao kamate svog šarma. Ali svoje potpuno povjerenje? Nikada.
Uzevši list papira i kemijsku olovku s držača na Samuelovu stolu, Georgia se okrenula prema starcu. "Djeci koju podučavam govorim da zapisuju, rade popise. Bilježe na papir."
"Što, na primjer?"
"Na primjer, ono što se događa", rekla je odrješito zapisujući imena žrtava i načine na koje su umrli. "Mogu li vidjeti reprodukcije slika?"
Kimnuvši, Samuel joj je dodao knjigu s prikazom Rembrandtova Kamenovanja sv. Stjepana. "Stefana van der Heldea prisilili su da proguta kamenje. Udarili su ga na muke."
"Što je s Owenom?"
Samuel je prelistao nekoliko stranica, zaustavio se na Satu anatomije doktora Joana Deymana. "Smrt Owena Zeiglera bila je preslik ovoga."
"O, sranje."
"Mislim da ne bi trebala to raditi s obzirom na svoje stanje -"
Georgia je polagano odmjerila Samuela. "Moram to gledati. Mogla bih završiti tako. Mogli bi me ubiti - vas bi mogli ubiti."
"Ja sam star."
"E pa ja nisam", odbrusila je. "Moram pokušati odgonetnuti. Pokažite mi druge slike." Nevoljko, Samuel je nastavio. "Ovo je Lukrecijino samoubojstvo -"
"Charlotte Gorday?"
"Da", složio se Samuel, prelistavši još desetak stranica i zaustavivši se na Osljepljivanju Samsona. "Nikolaju Kapinskom iskopali su oči."
Užasnuta, Georgia je privukla knjigu pred sebe. Na Rembrandtovoj slici svladanoga su Samsona
prikovali za zemlju, dok je Dalila slavodobitno otrčala s njegovom ošišanom kosom. Ali to nije bilo sve. Nisu Samsona samo svladali, jedan od njegovih napadača zario mu je metalni šiljak u oko, jabučica se rasprsnula unutra, a krv šiknula iz rane.
"Ljudi su sliku smatrali melodramatičnom -" "Pogotovo Samson", dovršila je Georgia sarkastično.
"Poslije ovog rada Rembrandt je razblažio svoje slikarske motive. Više nikad nije bio tako krvav." Zapisujući i dalje, Georgia je bacila pogled na nijemi mobitel, a zatim se okrenula natrag Samuelu. "Znamo da je ubojica - ili više njih - oponašao Rembrandtove slike."
"Da."
"Zašto?"
"Da nam pokaže da su povezane?"
"Dobro, to bi imalo smisla", složila se Georgia. "Ima li još koji razlog? Hoću reći, prate li kronološki redoslijed?"
"Ne... Ali to jest način na koji bi se ubojica razmetao svojim znanjem." "Zašto bi to bilo važno?"
"Bilo bi važno nekomu profinjenomu. Bilo bi važno nekomu tko je želio posjedovati pisma. Nekomu tko je mislio kako ima pravo na njih."
"Mislite da ih ubojica samo želi posjedovati?" "Možda, ili se ta osoba možda želi osjećati bliskom Rembrandtu." Samuel je zastao, njegova se letargija raspršila, a mozak vratio u kolosijek svoje intelektualne oštrine. "Ubojica bi mogao poručivati da je shvaćao Rembrandta. Da mu je ubojstvima odavao počast. Tako polaskao slikaru. Ili možda vjeruje da može zaštititi Rembrandtov dobar glas ako se domogne pisama."
"Zaštititi ga?"
"Znaš što je pisalo u pismima", rekao je Samuel i odmah nastavio. "Da ih objave, Rembrandta ne bi smatrali dobrodušnim starim genijem, nego nekakvom pakosnom, osvetoljubivom, pohlepnom gnjidom. Da je slikara netko obožavao, to bi mu bilo neprihvatljivo."
"Nitko zbog toga ne bi ubio!" "Netko poremećen možda bi."
Zamislivši se, Georgia je položila bradu na šake. "Ali da je to istina, ubojica je Owenu mogao samo ukrasti pisma. Ili se nekako nagoditi s njime."
"Da ih otkupi? Ne, Owen Zeigler nikad ne bi prodao pisma." Podignula je obrve. "Nikada?"
Trenutak je prošao, Samuelu je trebalo malo da odgovori.
"Inače bih odgovorio ne. Ali Owena je hvatao očaj. Posao mu je propadao, prijatelji su mu okrenuli leđa. Očajan čovjek može povući neočekivane poteze." Zastao je, a potom to odbacio slijeganjem ramena. "Ne, čak ni u situaciji kojoj se našao, ne mislim da bi Owen prodao pisma. To što ih je posjedovao nije se moglo mjeriti ni sa čime."
Georgia je kimnula.
"Znači, sve se svodi na pohlepu - ubojičinu pohlepu. Pisma želi upotrijebiti da bi nadzirao tržište. Ako on - i samo on - zna koji su Rembrandti lažni, moći će ucjenjivati kolekcionare, čak i galerije. Nitko ne bi želio da im degradiraju njihove skupocjene Rembrandte."
Naglo živnuvši Samuel je odgurnuo kolica i prišao najdaljoj polici s knjigama. Nakon što je trenutak promatrao, spustio je uski svezak i dokotrljao se natrag za stol. Bila je to evidencija svih slika pripisanih Rembrandtu.
"Jesi li vidjela popis krivotvorina, Georgia?" "Nisam."
"Što ako su slike koje se poklapaju s ubojstvima na tome popisu? Što ako pripadaju među one slike koje je naslikao Rembrandtov Majmun?"
Njezine su se obrve podignule.
"Ali nitko nije vidio popis - osim Marshalla... O Isuse, stvarno se uvalio, je li?"
Glas joj se spustio kad je ustala i otišla u predvorje. Otipkavši ponovno broj mobitela svog bivšeg muža, odslušala je snimljenu poruku, a zatim počela govoriti.
Marshalle, Georgia je.
Čuj, znam da si se sigurno šokirao kad si doznao da poznajem Gordaye, ali objasnit ću zašto ti nisam rekla kad sam te vidjela. A dotad, Philip Gorday ti može pomoći. Ostavila sam ti njegove podatke u svojoj prošloj poruci. Čeka da mu se javiš. Odvjetnik je i ima brojne veze. Nazovi ga - Ne! Nemoj zvati, idi k njemu doma... Molim te, obrati mu se za pomoć. Ne možeš ovo sam.
Prekinuvši vezu, pogledala je na sat te izračunala da je u New Yorku pola jedanaest navečer. Marshall je bio sam, usred njemu nepoznatoga grada. A dražba će se održati u deset sljedećeg jutra. Morao je izdržati jedanaest sati. Preživjeti jedanaest sati... Te je noći svijet bio zlokoban.

43.
Ne mogavši usnuti, Lillian Kauffman izašla je iz kreveta i otišla u mini kuhinju u stanu iznad galerije. Skuhavši kavu bez kofeina, prešla je u prednju sobu s pogledom na Ulicu Albemarle. Ne upalivši svjetlo, sjedila je na prozorskoj klupi i gledala van, a pogled je usmjerila u neosvijetljenu galeriju Zeigler. U tom je kraju živjela dovoljno dugo da je pamti otkad je ondje bila kavana, pa tijekom godina koje su slijedile, kad nitko nije želio preuzeti lokal. Glasine o duhu neke su otjerale, baš kao i previsoka najamnina, ali bilo joj je drago kad je vidjela da je uglađeni Owen Zeigler došao. I ostao.
Bili su drugovi po piću. Lillian je oduvijek mogla popiti, a Owen je bio stalan potrošač. Ako su slavili transakciju ili krupnu prodaju, otvorili bi bocu šampanjca, ako su tračali, poredali bi nekoliko butelja vina, pa pili, i razgovarali, do kasno u noć. Lillian je prva čula za Owenove bračne planove, a poprilično su chardonnaya strusili kad se rodio Marshall. Nakon što je Owenova žena poginula, Lillian je sjedila sa svojim starim prijateljem pa su zajedno pili vinjak. U velikim količinama. I ostali vrlo trijezni.
Bili su bliski onako kao što samo samotnjaci mogu biti. Otvoreni i srdačni, ali uvijek uzmičući, ne dopuštajući da ih išta dotakne. Lillian nije iznenadilo što Owen nije bio prirodno nadaren za očinstvo ni što je bio toliko opsjednut svojom teorijom o Rembrandtu. Lillian je, međutim, iznenadila Marshallova spremnost da preuzme očevo mučeništvo. Nije to očekivala i bilo joj je žao zbog toga. Voljela bi da je Marshall Zeigler oplakao oca, a zatim se vratio vlastitom životu u Nizozemskoj.
Lillian se činilo kako nitko nije očekivao da će Marshall biti tako uporan. Da će mu biti toliko stalo. Možda su mislili da će spoznati svoje granice, prihvatiti izdaju Tobara Mannersa i Owenovo ubojstvo. Nitko - a Lillian je razgovarala s mnogima - pogotovo nije predvidio Marshallov grozničavi, gotovo mesijski, žar. Od jogunastog djeteta koje je preziralo umjetnost preobratio se i našao smisao u očevoj smrti. Privlačan i pametan prevoditelj slonovskog pamćenja pretvorio se u posve neprepoznatljivog čovjeka. Pogled joj se vratio natrag na praznu galeriju Zeigler. O da, pomislila je Lillian, bilo je tu duhova. A neki su od njih bili živi. To se vidjelo po Marshallu Zeigleru.
Uvukavši se kroz vrata stambene zgrade na 42. ulici, Marshall je otresao kišu s kaputa i kimnuo vrataru. Bacivši pogled iza sebe, primijetio je muškaraca na suprotnoj strani ulice i upitao se je li to isti onaj koji mu je ispremetao hotelsku sobu. Nakon što je napustio Central Park, Marshall se vratio u hotel, a zatim otišao na svoj kat. Zastao je kad je izašao iz dizala i primijetio da su vrata na njegovoj sobi otvorena. Vani nije bilo kolica, nikakvog čistačkog pribora, nikakvog razloga da itko bude u njegovoj sobi - osim ako u nju nije provalio.
Nije se dulje zadržavao. Pritisnuvši gumb za prizemlje, Marshall se u posljednji trenutak izvukao iz dizala i požarnim stubama zaputio dolje. Do ulice su bila dvadeset dva kata, a Marshall je stigao do dna i potom se spustio još jedan kat u podrum, pa se našao u hotelskoj praonici. Nekoliko Azijaca dobacilo mu je nezainteresiran pogled dok se brzo kretao kroz paru, u smjeru zadimljenog obrisa uličnog ulaza. Kad je tamo stigao, Marshall se osvrnuo i primijetio da je počela kiša.
Potegnuvši kaput preko glave, istrčao je na ulicu, pozvao prvi žuti taksi koji je spazio i bacio se na stražnje sjedalo. Tek je tad preslušao poruke na mobitelu - i zatekao one Georgijine. Umornom i sumnjičavom, prvi mu je instinkt bio da ih zanemari, ali posljednja poruka - s objašnjenjem o Philipu Gordayu - prevagnula je. Morao je prebroditi cijelu njujoršku noć, a znao je da to neće moći sam. Nije se mogao vratiti u hotel, nije čak mogao do svoje odjeće. Sve što je imao nosio je na sebi - a pisma u džepu.
Položivši glavu na naslon automobilskog sjedala, Marshall je na trenutak sklopio oči, zatim ih ponovno otvorio kad je vidio da ga vozač promatra. Promijenivši položaj, pomaknuo se izvan njegova vidokruga i kroz orošeni prozor zagledao u kišnu noć. Pokušao se utješiti činjenicom da su, iako nije uspio poslati elektroničku poruku, kopije pisama sad bile na putu za New York Times i Times u Londonu. Sjetio se zamjenika upravitelja, s ugrizom kukca na vratu, i kako je osupnuto izgledao kad mu je Marshall tutnuo pisma u ruke. Osupnuto, da, ali poslušno. Marshall je bio uvjeren u to. Na kraju, zašto ne bi poslao pisma? Ujutro će ih New York Times objaviti, a dražba s Rembrandtima doživjet će havariju. Nitko neće kupiti krivotvorine, ne nakon što pisma i popis dokažu da su to kopije... Pokušao se osmjehnuti, podignuti samopouzdanje. Kad se vijest pročuje, rekao je Marshall sebi, bit će siguran. Onda ga se nitko neće usuditi taknuti.
Ali večeras je bio sam. I u opasnosti.
Utipkavši broj koji mu je dala Georgia, Marshall je začuo kako se uspostavlja telefonska veza. Odgovor je slijedio nakon trećeg zvona. "Halo?"
"Philip Gorday? Ovdje..." Marshall je zastao pa žustro nastavio. "Vaš prijatelj iz Londona." "Marshalle", odgovorio je Philip "ovamo dolazi. Što prije možeš."
"Stižem."
"Ne zaustavljaj se ni zbog čega i ni zbog koga", nastavio je Philip. "Gdje si?" "Upravo sam izašao iz 42. ulice."
"Dobro, ubrzo bi trebao stići. Pozvoni i pustit ću te unutra." Zastao je. "Nosiš li pisma sa sobom?" "Ne."
"Gdje su?" Marshall je uhvatio taksistov pogled i promijenio temu. "Uskoro dolazim." "Jesu li pisma na sigurnome?"
"Jesu."
"U banci?"
Marshall je stao u nelagodi. "Ne čujem te, veza puca -" "Pitao sam gdje su pisma", ponovio je Philip podižući glas.
"Na sigurnome", bilo je sve što je Marshall htio reći, dok je njegovo nepovjerenje raslo. "Možeš mi vjerovati."
"Često to čujem u posljednje vrijeme."
"Istina je", uvjeravao ga je Philip. "Moraš mi reći sve kako bih ti mogao pomoći."
"Gubim signal", slagao je Marshall. "Ako me čuješ, uskoro dolazim", rekao je i prekinuo vezu. "Treba vam neki bolji."
Marshall je pogledao u taksista u retrovizor. "Što?"
"Rekao sam - treba vam bolji mobitel. Signal je ovdje inače dobar." Zanemarivši komentar, Marshall je upitao: "Koliko još donde?" "Ne dugo."
"Kada dođemo, parkirajte malo dalje od kuće, molim vas." "Platite mi pa hoću", odgovorio je taksist i nastavio voziti.
Vozili su se još nekoliko minuta, a taksist se napokon zaustavio uz rubnik i uhvatio Marshallov pogled.
"Stigli smo."
Bojažljiv, Marshall je pogledao na ulicu, ali nije vidio nikakve automobile da ih slijede ni ljude u njima. Plativši taksistu, izašao je van, a zatim se sagnuo kod vozačeva prozora.
"Čekajte me."
Slegnuvši ramenima, taksist je ubacio mjenjač u položaj za parkiranje i ostavio motor u praznom hodu. Kiša je stala, ulične su svjetiljke u lokvama oslikavale uzorke izlivene nafte, a neka je žena šetala svog psa kad je Marshall protrčao pokraj nje, pa uz prednje stubište kuće u nizu. U žurbi, pozvonio je na ulaznim vratima i pričekao. Nitko nije otvorio. Uznemiren, Marshall je ponovno pozvonio. Pa onda još jedanput, više puta zabijajući prst u zvonce i pitajući se zašto ga Philip Gorday neće pustiti unutra.
Zatim je odjedanput čuo kako se automobil zaustavlja uz pločnik tek koji metar od njega. Uspaničen, Marshall je pozvonio posljednji put. Odgovora nije bilo. Onda se okrenuo i počeo trčati
prema taksiju što ga je čekao. Ali baš kad je stigao do njega, vozač je ubacio u brzinu i odvezao se ostavljajući Marshalla na pločniku - da stoji pod uličnom svjetiljkom, oči u oči s ljudima koji su jurili za njime.

Kaznionica, Gouda, 1665.
Zima je bila paklenska. Dijelovi kanala smrznuti su se, djeca se sklizala ispod mostova, trgovci palili vatre na ledu. Pod nogama nije bilo ničeg doli mliječne bjeline sve do ožujka, kad je zajužilo, a djevojčica se utopila; tijelo joj je odnijela nemilosrdna plima. Sjećam se toga. Rembrandt je rekao da nikad više neće biti tako hladno, ali prevario se... Hladno je ovdje, hladnije nego da te potope pod vodu, hladno u plućima, hladno u žilama oko srca.
Imam trideset devet godina, gotovo četrdeset. Dobre su to godine za ženu, ili drolju. Osudili su me na dvanaest godina zatvora, na njegov zahtjev, ali kad je moj sin došao i nazvao me majkom, mogli su me osuditi i na dvadeset životnih vjekova u paklu, ja bih ih otrpjela.
Rekla sam Carelu da ode, da napusti Rembrandta i njegovu pohlepu, pokupi svoj talent i obitelj i otputuje... Daleko od Amsterdama. I svog oca. Željela sam to reći, ali nisam. Nisam mogla...
Carel se vratio i drugi put, ali bio je drukčiji. Doimao se višim, zamišljen poput volova koje sam jednom vidjela kako ih vuku po ledu na klanje. Kao da su svoju sudbinu znali i prije nego što su ugledali nož. Prije nego što su osjetili kako im oštrica presijeca grkljan... Carel mi je rekao za njihovu svađu, Rembrandt me nazvao prostitutkom, pijanicom. Razbludnom, rekao je, a Carel ga je udario.
Zbog mene... Udario ga je zbog mene.
Neko su vrijeme njih dvojica prekinuli vezu, a onda je Carelu ponovno pristupio Rembrandtov posrednik. Donijevši isprike, obećanja lagana poput zraka, napuhana poput naplavljenog mjehura... Carel mi je to rekao, rekao mi je da je pristao ponovno raditi za Rembrandta, te je radio cijelu zimu, proizvodeći slike. Potpisujući ih i izdajući pod Rembrandtove. Ali ne sve. Ne ovaj put. Psst... Netko kuca na vanjska vrata, a pas laje onim kreštavim lavežom razmažene, uhranjene životinje... Carel je krivotvorio slike, pa nakon toga mnoge prodao za sebe, isključujući Rembrandta i njegova posrednika. Potegnuvši im nožem preko grkljana. A nisu ni znali da krvare... Carel mi je sve to ispripovijedao, a ja sam osjetila kako oštrica prelazi preko moga grla, kao što je zacijelo osjetio i vol, od šoka su me izdale noge...
Zaradio sam mnogo, rekao je... Dok je voda još bila smrznuta pod mostovima na kanalima, i dok se još jedna djevojčica preko sve tanjeg leda sklizala prema sivom obzoru i odjeku zvona za zornicu... A on je toliko nalikovao na svoga oca da sam pružila ruku da ga dotaknem i uvjerim se da to nije van Rijn... I pohlepa je majmun. Pohlepa se prilijepi za svoje žrtve i natovari se na grbaču droljama i lopovima...
Ali on je vidio što mislim i šapnuo mi u uho:
"Novac je za tebe." Zatim je njegova ruka uzela moju i u dlan mi utisnula vrećicu s kovanicama, toliko tešku da me zapešće zaboljelo... "Novcem se izbavi odavde. Novcem plati slobodu..."
A onda je ušao stražar... Gurnula sam vrećicu s novcem u rukav. Stražar je rekao mom sinu da ode. Dok sam promatrah kroz prozor ćelije, Carel se udaljio, a potom okrenuo i ponovno podignuo ruku. Ali ovaj su mu put prsti bili stisnuti, čvrsto, ukrućeni poput trupla...
Sad spuštam papir. Večeras ne mogu više pisati...
Mislim da mi je danas rođendan, prijatelji su došli sa slatkim kruhom i staklenkom sleđeva. Ja bih znala pripremiti bolje, ali zahvalila sam im. Proučavali su me s onim izrazom koji ti govori da si izgubila svoju ljepotu. Ovdje nemamo zrcala... Noću ležim na vreći novca, osjećam je na svom kuku i sanjam o slobodi. Imam sredstva da kupim vrata u zidu; izlaz odavde.
Neko vrijeme dovoljna je samo ta spoznaja...
Počinjem smišljati plan. Počinjem zamišljati kako opet živim. Počinjem se nadati... Sanjam da odem u Delft i posjetim sina. I znam da nikad neću, ali stajat ću na uglu nasuprot i promatrati njegovu kuću. Njegovu ženu, njegovu djecu... Osjećam kovanice kako mi se utiskuju u kuk i pomišljam na svog brata, svog nećaka, susjede koji su svjedočili protiv mene, stali na stranu
Rembrandta i njegove Stoffelsice...
I nastavljam pisati. Zato što sad znam da će te riječi netko pročitati. Kad kupim ona vrata u zidu, svijet će me saslušati...

44.
New York
"Isuse!" rekao je Philip Gorday, pograbivši Marshalla za ruku i uvukavši ga u predvorje kuće u nizu. "Zaključaj ih! Zaključaj vrata!"
Marshall je to i učinio, prtljajući rukom po zasunu, a zatim se okrenuo natrag prema svom spasiocu. Samo koju sekundu prije bio je uvjeren da je žrtva namještaljke; muškarci su krenuli prema njemu upravo u trenutku kad je Philip sišao niz prednje stube i uhvatio ga za ruku, pa su obojica utrčala u kuću. Zapuhan, Philip ga je uveo u dnevni boravak i obojici im natočio piće. "Zašto nisi otvorio kad sam pozvonio?!" planuo je Marshall te ispio vinjak.
"Nisam čuo, bio sam u podrumu." "Znao si da dolazim -"
"Žao mi je, žao mi je", odgovorio je Philip sjedajući, no istodobno je pokušavao primiriti vlastite živce. "Tako si brzo stigao -"
"Sljedeći ću put najprije otrčati krug oko četvrti", rekao je Marshall jetko, zatim se zavalio u kauč i ublažio ton. "Hvala ti što si me primio."
"Rekao sam Georgiji da te pošalje ovamo." Marshall nije ništa rekao, samo je čekao da Philip ponovno progovori. "Jesi li gladan?"
"Ne znam... Jesam. Da, jesam." Kimnuvši, Philp je ušao u kuhinju i za nekoliko se minuta vratio sa sendvičima. Pas je odmah ustao sa svog kreveta i došao muškarcima te sjeo između njih.
"Nemoj ga hraniti, debeo je", rekao je Philip s blagim osmijehom. "Trebao bih ga izvesti u šetnju
-"
"Ja ne bih."
"Ne, možda ne večeras", složio se. "Tko su bili oni ljudi?" "Pojma nemam."
"Jesu li re slijedili?"
"Cijeli dan. U banku, moj hotel. Jedanput sam im pobjegao, ali sustigli su me ovdje." Marshall je zastao te se zagledao u Philipa Gordaya. "Moja bivši žena nikad mi nije rekla da se vi poznajete." "Bio sam ljubavnik njezine majke - s prekidima - dosta godina."
"Nikad to nije spomenula."
"Georgia je spretna u skrivanju tajni", odgovorio je Philip, "barem je kao dijete bila. Bila je ona i zlopamtilo - ali jaka osoba koju se isplati imati na svojoj strani. Tvrd orah. Nažalost, nikad nije bila na mojoj strani. Zapravo, sve do neki dan nisam je čuo niti vidio, već godinama. Georgia je sa mnom u kontakt stupila zato što je mislila da bih ti mogao pomoći."
"Kako?"
"Znam za pisma."
"Normalno, bio si u braku s Charlotte -"
"Nije mi rekla moja pokojna žena. Rekao mi je Nikolaj Kapinski", odgovorio je Philip promatrajući Marshallovo iznenađenje. "Charlotte i ja bili smo bliski, ali njezin je život imao intimnu dimenziju."
"Mog oca?"
Kimnuo je. "To je bilo sporazumno. Ja sam imao svoje žene, a ona je imala Owena Zeiglera." "Jesi li ikad upoznao mog oca?"
"Nisam, razgovarao sam s njime telefonski nekoliko puta, ali ne, nisam ga upoznao... Ali kad si me ti nazvao, pomislio sam koliko slično zvučite. A bio si obziran kad je Charlotte umrla, i to je bilo nalik na Owena." Marshall je zurio u starijeg muškarca. "Svi ste vi tako sofisticirani, zar ne? Sa svojim ljubavnicima i ljubavnicama, svojim spletkama skrivenim ispod pomno održavanog ugleda. Moram priznati", rekao je ne ustručavajući se, "da je Georgia našla ljubavnika, ja bih ga poželio ubiti."
Iznenađen, Philip se netremice zagledao u Marshalla. "Ti još voliš svoju bivšu ženu, je li tako?"
"Ne."
"Priznaj! Vidim ti to po licu. Previše si se unio da bi bio ravnodušan. Zašto ste se vas dvoje razišli?"
Na trenutak je nastala stanka prije nego što je Marshall odgovorio. "Nismo mogli živjeti skupa. Ne znam zašto. Jednostavno nije išlo. Voljeli smo se, ali svakodnevni život... Nije išlo i gotovo."
"Da, znam kako je to", rekao je Philip kimajući. "Zna li Georgia što osjećaš prema njoj?"
"Udana je za drugoga i trudna. Prekasno je za nas... Dakle, da odgovorim na tvoje pitanje, ne, ne zna što osjećam."
"Kladim se u što god hoćeš da zna", rekao je Philip uzdišući. "Tvoj otac nije bio strastven -"
"Osim kad je riječ bila o njegovu poslu", odgovorio je Marshall pokušavajući odmjeriti njegovanog muškarca pred sobom.
Procijenio je da Philip Gorday ima oko pedeset pet godina. Nije bio osobito naočit, ali bio je samouvjeren i karizmatičan. Muškarac uz kojeg se žena mogla osjećati sigurno. Muškarac koji se doimao vrlo racionalno i očito imućno. Dovršivši sendvič, Marshall je ispraznio čašu i osjetio kako mu se bilo usporava, srce mu se primirilo dok je iznad kamina promatrao portret Charlotte Gorday.
"Vrlo joj je nalik."
"To je tvoj otac organizirao, on je odabrao slikara." "Tko ga je platio?"
Philip se nasmiješio, zanemarivši pitanje. "Georgia me zamolila da te zastupam budeš li trebao odvjetnika -"
"Nisam ništa učinio. Zasad."
"Pomišljaš li na to da nešto učiniš?" "Volio bih objesiti smeće koje mi je ubilo oca", nije se ustručavao reći.
"Ali ne znaš tko je to."
"Ne, ne znam", rekao je Marshall zatim se ustao i zagledao u Charlottin portret. "Jesi li ti našao njezino tijelo?"
"Jesam."
"A našao si i Nikolaja Kapinskog?"
"Nisam", odgovorio je Philip i ponovno im ulio piće. "Otišao sam u njegov hotel razgovarati s njime, ali već je bio mrtav kad sam stigao."
"Jesi li vidio njegovo truplo?" "Jesam. Nažalost, jesam."
Marshall je nastavio zuriti u portret mrtve žene. "Nikolaj Kapinski bio je sitan čovjek, mekan, nejak. Pretpostavljam da nikomu ne bi bilo teško svladati ga. Ali ne bi tek tako mirovao dok ga osljepljuju." Okrenuo se Philipu sa zagonetnim izrazom lica. "U tome sigurno nije sudjelovao samo jedan čovjek."
"Možda su ga omamili -"
"Za to bi bio potreban plan. Ubojica bi morao čekati da droga počne djelovati... Ne, mislim da Nikolaj nije bio omamljen. Taj ubija nasilno. Ne žuri se, otegne to, nemilosrdan je, osvetoljubiv." Marshall je zastao. "A i poznavali su ga."
"Kako si to zaključio?"
"Pustili su ga unutra. Čak i Nikolaj, sam usred New Yorka, u strahu za svoj život, vjerovao je osobi koja mu je došla na vrata. To je morao biti netko koga su poznavali." Marshall se okrenuo Philipu Gordayu s provokacijom u smislu. "Jesi li to bio ti?"
"Ja?!" rekao je Philip i nasmijao se, no onda je shvatio da Marshall ozbiljno misli. "Nije valjda da to misliš?"
"Moj te otac poznavao - makar izdaleka - godinama. Ne bi razmišljao hoće li te pustiti. Mogao je biti iznenađen, znatiželjan, ali bojao se ne bi." Marshall je zastao promatrajući čvrstog muškarca ispred sebe. "A Nikolaj ti se obratio za pomoć. Pa kad si mu došao u hotel, bio bi oduševljen što te vidi. Zapravo bi osjetio olakšanje."
"Ti bi bio loš odvjetnik." "Zašto?"
"Nema motiva."
"Ali motiv postoji, zar ne?" nastavio je Marshall. "Najstariji motiv na svijetu - zavist. Možda si na mog oca bio ljut godinama. Mogao si ga ubiti samo zbog toga -"
"Nisam ljubomoran."
"Silno se trudiš to objasniti", nastavio je Marshall. "E pa, seksualni bijes bio bi jedan motiv. Dakako, drugi je motiv jednostavan - želio si pisma o Rembrandtu. Možda si zatražio od Charlotte da ti ih nabavi. Možda je ona odbila, a ti planuo. Možda se prepala nakon što je moj otac ubijen -" "Pa dotrčala kući k meni?"
"Možda nije znala da si to ti dok nije došla kući", rekao je Marshall, bacivši na brzinu pogled po sobi da pronađe najbliži izlaz. "Možda si je ubio prije nego što je ikomu stigla reći."
"A Nikolaj Kapinski?" upitao je Philip i poslužio se još jednim pićem. "Zašto bih njega ubio?" "Zbog istog razloga zbog kojeg bi ubio Stefana van der Heldea. Da ga ušutkaš. Nikolaj ti se obratio s pitanjem imaš li pisma - pa si tako doznao da ih on nema. Ali na sve se strane razbrbljao kako zna nekoga tko bi ih želio. Možda i kupio. A to nisi mogao dopustiti, je li tako? Ti si želio pisma -" "Ali ja nemam pisma", odgovorio je Philip staloženo. "Odvjetnik sam, a ne galerist."
"Istina, ali profinjen si čovjek, a i pohlepan. Pismima bi mogao zgrnuti bogatstvo i istodobno se osvetiti ženinu ljubavniku. Znam da te umjetnički svijet odavno zanima. Poznaješ Lillian Kauffman -"
"A, Lillian... Je li ona čula tu tvoju suludu teoriju?"
"Nije", priznao je Marshall. "Nisam ni pomislio da si to ti sve do prije koji trenutak. A onda se sve posložilo. Činjenica da si poznavao Lillian. Da je Georgia poznavala tebe - i tvoju ženu. Činjenica da je u prošlosti bila povezana s tobom. To me kopkalo. Previše je tu slučajnosti."
"Ne misliš valjda da ti tvoja bivša žena želi nauditi?" "Ne, ne Georgia", rekao je Marshall primičući se još malo vratima. "Ali mislim da si je izmanipulirao, kao što si manipulirao svima, već dugo.
Kad sam stigao, nisi vrata otvorio odmah, želio si me natjerati da se preznojim, da pomislim kako će me se oni ljudi domoći prije nego ti. To si učinio kako bih se pouzdao u tebe. Bezuvjetno ti povjerovao. Na kraju, tko ne bi imao povjerenja u onoga tko ga štiti?"
"To su gluposti -"
"Kad sam te nazvao iz taksija, pitao si me gdje su pisma", nastavio je Marshall. "Zašto bi to pitao da ti nisu važna?"
"Četvero je ljudi ubijeno zbog tih pisama. Između ostalih i moja žena! Izgledalo bi i te kako jebeno čudno da nisam pitao za njih." Philip je sjeo na klupu uz prozor, ton mu je bio nestrpljiv. "S ovim nemam ama baš nikakve veze. Nisam ubojica, nudim ti pomoć, za ime Boga!" Zurio je u Marshalla a zatim bacio katalog sutrašnje dražbe na kauč između njih. "Pozvan sam na prodaju Rembrandta, sudjelovati se može samo s privatnom pozivnicom. Mogu te uvesti sa sobom."
Marshall je zastao, ton mu je bio sumnjičav. "Zašto bih ja želio ići na dražbu?"
"Ne znam, ali očito želiš. Zašto bi inače riskirao dolazak u New York?" Philip je uzdahnuo i prekrižio ruke. "Tvom životu prijeti opasnost - ne s moje strane, ma što ti mislio. Volio bih ti pomoći, ali moram znati neke činjenice. Oni koji te progone žele pisma. Jesu li kod tebe?" "Sljedeće pitanje."
"Dobro, ako pisma nisu kod tebe, vjerojatno si ih se riješio. Stavio ih na neko sigurno mjesto. U banku?"
"Reci ti meni."
"U redu, recimo da su pisma u banci, gdje nitko ne može do njih. Ali ti si na ulici, izazivaš vraga. A to znači", zastao je razmišljajući, "da si siguran u sebe. Da si, čak i ako ti nešto dogodi, siguran u sebe."
Marshall se nasmiješio za sebe. Philip Gorday je bio pametan, to je Georgia dobro rekla. Također se počeo pitati je li Gorday nedužan ili je samo dvostruko blefirao. Ako ostane s njime, hoće li preživjeti noć? Ali opet, pomislio je Marshall, da ode, kamo bi otišao?... Sjetio se pisama, na putu za New York Times i Times u Londonu. Ujutro će ta vijest biti na svim naslovnicama - u pravi trenutak za dražbu. U pravi trenutak da Rembrandtova tajna sabotira cijelu prodaju. A kad se istina proširi, Marshall će moći istupiti...
Morao je samo izdržati noć. Ali gdje? I s kime?
"Stvarno si siguran u sebe, je li tako?" upitao je Philip gotovo zadivljeno. "Što bi meni bio znak da misliš da su pisma u pravim rukama. Da su na sigurnome, da su, ako se tebi bilo što dogodi, zaštićena." Skrenuo je pogled, zamišljen. "Nikomu ti nisi sposoban vjerovati, Marshalle. To što mene optužuješ dokazuje koliko si sumnjičav, koliko zbunjen. U svakog pomalo sumnjaš, je li tako? Koga bi, dakle, smatrao sigurnim?... Moraš shvatiti da mi jako otežavaš da ti pomognem." "Samo želim prenoćiti negdje."
"A sutra?" upitao je Philip. "Što sutra? Progone te, Marshalle, neće tek tako stati. Čak i da im dadeš pisma, ne bi bio na sigurnome. Zato što znaš što je u njima. Uostalom, mogao si napraviti kopije..." Glas mu je zamro dok je zurio u čovjeka ispred sebe. "Obratio si se tisku, je li tako? Tvoj otac to nikad ne bi učinio. Ali ti jesi, zar ne?"
Marshall nije rekao ništa, samo je promatrao kako je Philip odmaknuo zastor i spustio pogled na ulicu ispod.
"Neću ja riskirati svoju glavu zbog tamo nekog jebenog neznanca", rekao je hladno. "Ako želiš moje gostoprimstvo, moraš ga platiti. A time želim reći da mi moraš vjerovati." Nestrpljiv, okrenuo se natrag Marshallu. "Možeš ostati ovdje, dat ću ti sobu i zaštititi te. Ovi stanovi imaju dobro osiguranje, nitko ne može ući bez najave. Čak ću te sutra odvesti i na dražbu kao svoga gosta. Inače te neće pustiti, ulaz je samo s pozivnicom."
"Zašto bi to učinio?"
"A, ne radim ja to zbog tebe, Marshalle, imam za to svoje razloge. Jedan od njih je moja pokojna žena. Imao si pravo - ja jesam ljubomoran. Bio sam silno ljubomoran na tvog oca. Znao sam da će Charlotti on uvijek biti važniji. Ali meni pisma o Rembrandtu ništa ne znače -"
"To mi je teško povjerovati." "Nije me briga za nekog mrtvog umjetnika i za to hoće li se ispostaviti da je svaka njegova slika krivotvorena. Zašto bi mene za to bila briga? Umjetnički je svijet ionako iskvaren, oduvijek. Možda je vrijeme da dobiju što su i zaslužili."
Iznenađen, Marshall je zurio u njega. "Pa zašto mi onda pomažeš?" "Zbog Georgije."
"Zato što si bio onakav prema njezinoj majci?"
"Isuse, i dalje ne shvaćaš, je li?" rekao je Philip i okrenuo se. "Georgia je moje dijete."

45.
U sedam ujutro tanka, kolebljiva kišica zastrla je New York. Stigla je s rijeke i kliznula niz nebodere, sumorna i hladna poput mrtvačkog pokrova. Oblaci boje kamenica strugali su po uzanim potezima plavog neba, a Sunce se taj dan nije pojavilo. Bilo je jako hladno. Kako je temperatura pala, u stanu Philipa Gordaya uključilo se grijanje, a pas je zagrebao po vratima da ga puste van. Protrljavši vrat, Philip je nazvao vratara u prizemlju i zamolio ga da dođe gore po labradora, predao mu psa na vratima, pa ih zatim opet zaključao. Odjeven u ležernu vestu i traperice, prelistao je jutarnje novine i zagledao se dolje u ulicu.
Prethodne je noći malo spavao, često ustajao i odlazio do Marshallovih vrata da osluhne i vidi bdije li i on. Ali njegov je posjetitelj spavao dobro, nesmetano, a iz gostinjske sobe nisu dopirali nikakvi zvukovi. Philip je doduše čuo kotlić kako se prazni rano ujutro, ali je poslije toga zavladala tišina. Dovoljno tišine da mu dade vremena razmišljati. A - između sna i jave - razmišljao je o svojoj avanturi s Eve i o Georgiji, svom djetetu. On i njegova ljubavnica dogovorili su se da će ona Georgiju pripisati svomu mužu. To bi bilo bolje za njih oboje, a spasilo bi oba braka, rekla je Eve. I on se složio, pa se avantura s prekidima nastavila.
Nikad jednostavno dijete, Georgiju je bilo teško upoznati, a vjerovala je da joj je otac bio Evein bivši muž. Kad je umro, Philip je bio u napasti da se otkrije, ali odolio je. Georgia je bila previše stara da shvati i oprosti, a uostalom, ruku na srce, znao je da ga nikad neće prihvatiti. Georgiji je on bio samo jedan od majčinih ljubavnika, ništa više. I to ne jedan od njoj dragih, čak ga nije simpatizirala... Zadržavši istinu za sebe, Philip se nikad nije ni povjerio Charlotte, a kad je čuo da se Georgia udaje za sina Owena Zeiglera, ta ga ironija nije zaobišla.
Otvorivši hladnjak da uzme još voćnog soka, Philip se prisjetio Marshallove reakcije kad je sinoć priznao. Nije reagirao burno, samo je ustao s kauča na kojem je sjedio i zagledao se u starijeg
muškarca.
"Trebam prenoćište za večeras."
Potučen, Philip ga je uveo u gostinjsku sobu, promatrao je Marshalla kako ulazi i zatim mu vrata zatvara pred nosom.
Vrata koja su još bila zatvorena, pomislio je Philip, zaustavio se pred gostinjskom sobom i pokucao. Pričekao je, a onda ušao. Krevet je bio namješten, zastori navučeni - ni po čemu se nije moglo naslutiti da je Marshall Zeigler ikad bio ondje. Mogao je otići nedugo nakon što se povukao na počinak ili tek prije pola sata. Ali otišao je.
Opsovavši, Philip se vratio u dnevni boravak i zagledao u novooslobođeni prostor na polici iznad kamina - pozivnica za aukcijsku vernisažu je nestala.
Stresavši se kad je telefon zazvonio, Georgia je posegnula za njime, glas joj je bio ošamućen. "Halo?"
"Ja sam, Marshall."
Spavala je na pokrivačima, previše labilnih živaca da bi skinula odjeću i opustila se. Samuel je otišao rano na počinak, ali ona je zatekla sebe kako čita, radi sve i svašta u vezi s Rembrandtom i njegovom poviješću. Proučavanje je bilo besmisleno, znala je to, time je samo zaokupila misli, odbila strahove od sebe. Nekoliko je puta čula korake vani po šljunku i napela se, čekajući da netko provali. Ali nitko nije. Sati su vijugali, bezvoljni i zloćudni. Očito da ni Greg Horner nije imao mira, i kao da je veći dio večeri proveo hodajući amo-tamo iz kuhinje do jedne od gostinjskih soba. A onda se, zbog nekoga razloga, oko dvanaest i trideset okupao. Taj je postupak Georgiju nekako čudno utješio pa je, napokon, utonula u san. Ali sad se razbudila. "Marshalle, jesi li dobro?"
"Dobro sam. Ne boj se zbog Dimitrija Kapinskog, on je u redu. Teddy Jack pazi na tebe, ništa se ne brini."
"Znam, dobila sam tvoje poruke." "Kako je Harry?"
"Skinuli su ga s aparata za disanje, odlično napreduje. Sad je izvan opasnosti, hvala Bogu." "Drago mi je... Nisam te uopće trebao upletati u sve ovo", rekao je Marshall tiho. "Strašno mi je žao. Stvarno, Georgia, strašno mi je žao. Znaš da ti nikad ne bih namjerno naudio."
Želudac joj se stisnuo.
"Marshalle, moraš potražiti neku pomoć. Jesi li otišao k Philipu Gordayu?" To mu je ime izmamilo osmijeh. "Da, pomogao mi je koliko god je mogao." "Izvuci se onda iz toga dok još možeš -"
"Prekasno je za to", odgovorio je Marshall. "Sad se ne mogu izvući ni da hoću. A neću. Samo sam želio provjeriti jesi li na sigurnome, to je sve. Ono, za slučaj da se meni nešto dogodi... Znalo je nama biti lijepo, zar nije?"
Stisnula je slušalicu. "Tako je. I bit će nam opet -"
"Neće, ne kao prije. Ti imaš obitelj, novi život... Živi ga, Georgia, i potrudi da ti uspije, dobro?" "Isuse, zvučiš kao da se opraštaš! Jesi li u New Yorku?"
Osvrnuvši se oko sebe, Marshall je zastao prije nego što je odgovorio.
"Nije mi žao", rekao je iskrenim glasom. "Želim da to znaš, Georgia. Što god da mi se dogodi, drago mi je što sam se uhvatio ovoga. Dugo mi ni do čega nije bilo stalo - još otkad smo se mi razišli.
Godilo mi je što u mom životu postoji nešto važno. Uostalom, želio sam da umjetnički svijet dobije po nosu, pogotovo Tobar Manners."
"Rekao si želio..." napela se. "Što si učinio?"
Marshall je ignorirao pitanje. "Bilo mi je žao Geertje Dircx. Kao običnog malog čovjeka kojega gaze moćniji pojedinci. Ona me natjerala da se zamislim nad svim povijestima koje sam izbrisao kako bih sačuvao ugled ili od nekog stvorio junaka. Ono što joj je Rembrandt učinio bilo je surovo, za to nema nikakve isprike. Čak ni ako si genij."
"Marshalle -"
"Čuj, ovako ili onako, sve će uskoro završiti." "Dražba, misliš?"
"Da, dražba." "Imaš li plan?"
"Imao sam plan", rekao je skrušeno. "Sad nemam nikakav." "Strašiš me."
"Ti se nikad ne prestrašiš, prevelika si ti frajerica", rekao je zadirkujući je. "Volim te." Prekinuvši vezu prije nego što je stigla odgovoriti, Marshall je ispustio mobitel u najbliži koš za otpatke i krenuo dalje.
Iz stana Philipa Gordaya izašao je oko osam, došao je do predvorja i vidio muškarce kako ga promatraju izvana. Vrativši se u dizalo, Marshall je izašao na sljedećem katu, ali je stisnuo gumb za kat Philipa Gordaya, promatrajući dizalo kako se penje na dvadeset prvi kat. Zatim se stražnjim stubama spustio na ulicu i krenuo prema najbližem novinskom kiosku. Ščepavši primjerak New York Timesa, Marshall je iznenađeno pročitao naslovnicu, zatim, u panici, proletio ostatkom novina. Nigdje se nisu spominjala pisma o Rembrandtu. Ni riječi o krivotvorinama čija se prodaja spremala za dva sata.
Izgubio je... U tom je trenutku Marshall shvatio da zamjenik upravitelja u banci nije poslao njegova pisma. Riješio ih se, odbacio ih. Inkriminirajuća vijest još je bila skrivena, Rembrandtova tajna još nepoznata. Bacivši novine na ulicu, Marshall je počeo hodati prema Muzeju čovječanstva. Osjećao se prevareno, iznevjereno, izdano. Osjećao se i glupo, i nije ga bila briga slijede li ga.
Ljutito se progurao pokraj pješaka i zateturao preko ceste, sirene su u prometu zaječale, taksi skrenuo da ga izbjegne. Osjetila su mu se agresivno izoštrila, zurio je u ljude koji su prolazili mimo njega kao da se želi potući. Ili kao da je pijan još od prethodne noći. Vlažan od kiše, Marshall je stigao na ulaz Muzeja čovječanstva i upro pogled uvis u plakate - DRAŽBA REMBRANDTA. A na panou su bili prikazi portreta. Portreta koje Rembrandt nikad nije naslikao, portreta koje je stvorio Carel Fabritius, davno u Delftu.
Teturajući lagano od umora i očaja, Marshall se zabuljio u transparente i prisjetio svog oca. "Ne mogu to objasniti, Marshalle, prema ovom poslu strast osjećaš ili je ne osjećaš. Ovo je moja strast, za nju bih dao život."
A zatim se sjetio trupla Owena Zeiglera, svog masakriranog oca, čije su tijelo objesili na odvodnu cijev. Sjetio se kako je dotaknuo očevo lice, a onda pomislio na Tobara Mannersa. Pomislio na njegov lažljivi glas, njegove prijetnje.
"- Onda poeni bježati, Marshalle Zeigleru. I ne zaustavljaj se''
"Što da radim? Što da sad radim, jebemti?" izgovorio je naglas, a čovjek ga je zaobišao dok je Marshall stajao na kiši.
Nije imao izgleda i znao je to. U svakom su ga trenutku mogli zaustaviti, a on ne bi ni znao što ga je snašlo. Računao je na to da će se vijest pojaviti u tisku, inače nikad ne bi napustio sigurnost stana Philipa Gordaya i stajao - na otvorenome - na njujorškoj ulici. Srdito, Marshall je ispružio ruke na kiši.
"E pa dajte!" rekao je, zureći niz zloslutnu ulicu. "Dođite po mene!" Ali ništa se nije dogodilo, a kiša je nastavila padati.
Smijući se sam sebi, Marshall je spustio ruke i uputio se do bočnog ulaza u muzej. Ondje je zastao na pragu. Njegov trenutak očaja je prestao; odjedanput se smirio i počeo smišljati plan. Bio je prisiljen, teško će uspjeti. Čak i ako uspije ući na dražbu - ali vrijedilo je pokušati... Posegnuvši u džep, Marshall je napipao pozivnicu za vernisažu, a onda shvatio da ga nitko neće pustiti unutra tako raščupanog. Morao se urediti, smiriti.
Prešavši na drugu stranu ulice u drogeriju, kupio je britvicu, a potom opet otišao iza muzeja, krećući se iza reda koševa za otpatke pod vanjskom ceradom. Trgnuvši se od oštrine sječiva, Marshall se obrijao, iskoračio ispod cerade i pustio kiši da mu ispere lice. Zatim je kosu počešljao prstima, svukao kaput i - udahnuvši - krenuo prema ulazu u Muzej čovječanstva. Kroz zaključana unutarnja vrata vidio je zaštitare kako se kreću okolo i osoblje muzeja kako se okuplja. Pripadnici osiguranja bili su naoružani. Da sad izađe, zaustavili bi ga, imao pozivnicu ili ne... Vrativši se, Marshall je istim putem pošao niz hodnik i preko nekoliko se uskih stuba uspeo na sljedeći kat.
Prema njemu su bila okrenuta četvera vrata, a samo su jedna bila otvorena kad je Marshall ušao u pusti ured. Zakoračivši unutra, zaključao je vrata za sobom, a zatim stao, osvrćući se. Prostoriju su očito upotrebljavali kao skladište za kuhinjske potrepštine; vrata što su iz ostave vodila u glavni prostor muzeja bila su zaključana. Pribran, Marshall je pogledao na ručni sat. Ostao je jedan sat do dražbe. A on je bio u muzeju. Sad su između njega i Rembrandta stajala samo jedna vrata.
Uznemiren, Tobar Manners neprestano je zirkao oko sebe. Mnogi najveći galeristi iz Londona stigli su u New York; Rufus Ariel i Leon Williams bili su među prvima koji su stigli na dražbu, s pozivnicama u lepezi poput gejša. I London i New York brujili su od vijesti o pismima, ali budući da je dan dražbe osvanuo, a ništa nije objavljeno, Manners se malo-pomalo opustio. Zgrnut će on svoje vražje bogatstvo i ništa ga neće spriječiti - a pogotovo ne Marshall Zeigler. Koji je, čini se, nestao bez traga. I on i pisma. Ili su barem tako ljudi pretpostavljali, premda se pojavila još jedna glasina: da je Marshall došao u New York.
Tobar je priuštio sebi trenutak pobjede. Da je Marshall mogao zaustaviti dražbu, već bi to i učinio... Načas je Tobar uistinu uzeo u obzir mogućnost da je Marshall ubijen, kao i njegov otac, ali utješio se činjenicom da je netko morao pobijediti. Ako su pisma Marshalla Zeiglera stajala glave, to se Tobara nije ticalo. Bio je i te kako svjestan da bi ga Marshall upropastio a da ne bi ni okom trepnuo.
Zauzevši svoje mjesto, Leon Williams se okrenuo Rufusu Arielu. "To je morala biti podvala, sva ta gungula zbog pisama o Rembrandtu."
"Četvero je ljudi umrlo zbog te podvale", odgovorio je Rufus. "Ali opet, ljudi umiru svaki dan. Bacio je pogled prema podiju, zagledavši se u zaokupljenog čovjeka koji će voditi dražbu.
Sumorno odjeven, ostavljao je dojam svećenika, s pravom dozom pompozne ozbiljnosti. Kao voditelju jedne od najvećih aukcijskih kuća na svijetu, Rufus je znao koliko mu ta prodaja znači. Ako ne dostigne minimalnu cijenu, to bi značilo da će tržište umjetnina potonuti još dublje. Ako najmanju cijenu premaši, umjetnički će svijet to protumačiti kao korak nabolje. Naznaku oporavka.
Budući da su mu prošli tjedan zaprijetili povećanjem najamnine, Rufus se nadao potonjem rezultatu. Bacivši pogled uokolo, zapazio je koncentraciju galerista koji su se iskreno pribojavali; prethodnih se tjedana s obiju strana Atlantika otvorila samo pokoja izložba. Uočivši poznato lice, Rufus je kimnuo Timothyju Parker-Rossu koji je upravo ušao u dvoranu. Pozornost je potom ponovno usmjerio prema dražbovatelju dok su dva Rembrandtova portreta unosili na podij i postavljali ih na dva pozlaćena, prenakićena štafelaja. Kolektivni je uzdisaj preletio po biranom skupu, zaštitari su zauzeli položaje s obiju strana pozornice i na svakim vratima. Prema dvorani i iz nje. Na studenoj rosi danjeg svjetla portreti su zračili hladnim magnetizmom, tamne su pozadine laskale modelima i isticale pjenu njihovih nabranih ovratnika, bijelih poput azaleja. I muški model i njegova supruga blistali su od slavodobitnosti. Bogati nizozemski trgovci, stekli su imetak, angažirali najvećeg slikara onog doba da ih ovjekovječi. Samodopadni u najvećoj mjeri.
U prostoriji je bilo možda samo dvjesto ljudi, svi su držali svoje pozivnice, svi sjedili ili u posljednji trenutak trčkarali prema svojim mjestima. I tad, točno kad je otkucalo deset, Marshall je ušao kroz bočna vrata, pokazavši svoju pozivnicu jednom od zaštitara. Iznenađen, Leon Williams je laktom podbo Rufusa Ariela, a on je pogledao u smjeru kamo je Leon pokazivao.
"Sveca mu, Zeigler", rekao je iznenađeno.
Nije bio jedini koji je spazio kasnog pridošlicu. Tobar Manners vidio je Marshalla kako ulazi i, šokiran, osvrnuo se po okupljenima. Pogledom je prešao preko jednog po jednog zaštitara, tražeći nekog tko se ne uklapa, ili bilo koga sumnjivoga, a onda je ponovno pogledao prema Marshallu. A on je svoje mjesto zauzeo na kraju trećeg reda, izbjegavajući Tobarov pogled, zureći umjesto toga u slike.
Osjetivši kako mu je u ustima nestalo sline, Tobar je pokušao progutati kad ga je netko kvrcnuo po ramenu.
"Marshall Zeigler je ovdje -"
"Znam, vidio sam ga!" prosiktao je Tobar zauzvrat američkom galeristu.
"Treba petlje da samo tako baneš, s obzirom na sve te tračeve koji kolaju", nastavio je muškarac.
"Što misliš, zašto je došao? Mislio sam da je otišao u ilegalu."
"Pa otkuda znam?" odgovorio je Tobar promatrajući zaštitare kako kreću prema vratima.
Na svome je sjedalu Marshall čuo kako se vrata zatvaraju i zaključavaju i osjetio vreli grč straha. Osim ako se ne okrene, nije mogao vidjeti tko je iza njega, a ispred su bila samo dva reda. Bio je čista meta - ali tko bi se usudio išta poduzeti usred dražbe? No koji će ga vrag odatle izvući poslije aukcije?... Zureći u svoj katalog, Marshall je osjećao govorkanje kako se prenosi prostorijom i trgnuo se kad je netko sjeo na stolicu pokraj njega.
"Pa dobar dan."
Skrenuo je pogled, a zatim se osmjehnuo od olakšanja. "Time... Kako si ti?" "Dobro sam", rekao je Tim srdačno. "Što kažeš na slike?"
"Impresivno. Ali opet, što ja znam o umjetnosti?"
Tim se nasmijao, prekriživši noge, bezizražajna lica. "Žao mi je." Marshall se okrenuo prema njemu, zbunjen. "Zbog čega?" "Tvog oca."
"Znam, Time, već si mi rekao."
Tim je spustio glas, glavu prignuo k Marshallovoj. "Ovo ti ne može proći, znaš i sam", nasmiješio se, dobroćudno, s gotovo blesavim izrazom. "Moraš mi dari pisma. Odavde ne možeš izaći, a ja znam gdje je tvoja bivša žena."
Prostorija je nabreknula oko Marshalla, zidovi su pulsirali, strop se spustio na njega. Polagano, razgovori u sobi slili su se u bijeli šum, mnoštvo se zamutilo, samo su slike ostale vidljive, savršeno izoštrene. Šok je bio toliko silan da Marshall na trenutak nije mogao okrenuti glavu. Mogao je samo sjediti, ukrućen, u svojoj stolici, osjećajući toplinu tijela Timothyja Parker-Rossa pokraj svoga.
... Pitam se poznajem li toga. Je li to netko tko mi je drag, netko komu vjerujem...
Sjećao se svojih posjeta British Museumu s Timothyjem Parker-Rossom, neprilagođenim dugajlijom u sjeni karizmatičnog oca. Siroti izgubljeni dečko. Toliko je stršio da se morao sprijateljiti s klincem mnogo mladim od sebe... Marshall je osjetio kako mu tlo izmiče ispod nogu, šok ga otupljuje i izaziva mu mučno zibanje u želucu... Od svih ljudi koje je poznavao, od svih protagonista umjetničke scene, nikad nije posumnjao na Timothyja Parker-Rossa.
Ukočen, Marshall je promatrao dražbovatelja kako se uspinje na podij, a Timothy mu je lagano položio ruku na rukav.
"Gdje su pisma?" "Spalio sam ih."
"Nisi, ne bi ti to učinio", odgovorio je Timothy. "Znam da ne bi."
Marshall je okrenuo glavu da pogleda starog prijatelja, s optužbom u glasu. "Ti si ubio mog oca?" "Nisam to ja učinio -"
"Ali naredio si drugima?"
"Tvoj je otac bio dobar prema meni, nisam želio da se to dogodi", nastavio je Timothy glasom bez emocija. "Sve se tako zaplelo. Nisam mislio da će se bilo što od ovoga dogoditi. Owen mi je lijepo mogao dati pisma..."
Marshall je osjetio kako Timothy steže stisak oko njegove ruke. Iznenadila ga je njegova snaga, prsti što su mu se žarili u mišić.
"... Sad moraš šutjeti. Sve ćemo riješiti poslije dražbe. Žao mi je što si se umiješao, Marshalle. Ja sam samo htio pisma, to je sve. Nitko nije trebao stradati."
Naglo je zavladao muk. U dvorani je bilo napeto, svi su promatrali zbivanja na uzdignutoj platformi. A onda je u proceduri nastao nenadani zastoj, dražbovatelj je razgovarao s nekim pokraj podija, a Marshall se nije micao dok je Timothy nastavio govoriti. Svjesna da prodaja kasni, publika je počela mrmoriti među sobom pa je Timothyjev glas bio jedva čujan.
"S pismima ču postati netko i nešto... Ljudi će me ozbiljno shvaćati kad ih budem imao." Njegov je ton bio ulagivački, čudnovato dobrohotan. "Daj, Marshalle, možeš to shvatiti. Poznaješ me. Svi su mislili da sam budala. Ali kad se domognem pisama, umjetnički ću svijet držati u šaci."
"Moj ti je otac pomogao, bio si mu drag -"
"Znam, znam..." Tim je zastao, glas mu je bio kao u djeteta, zapinjao na samoglasnicima. "Samo sam želio pisma, to je sve."
Marshall se nagnuo naprijed na stolici, a Tim mu je još čvršće stisnuo ruku. "Ništa ne možeš. Gotov si. A ako si stvarno pomišljao da bilo što poduzmeš, imaj na umu da ja znam gdje je tvoja bivša žena. A i trudna je, je li tako?"
S oštrim se pogledom Marshall okrenuo Timothyju, jedva suzdržavajući glas. "Platit ćeš ti meni za ovo -"
"Neću. Nemaš kamo. Ne možeš ništa -"
"Isuse, još si gluplji nego što sam mislio", rekao je Marshall prekidajući ga. "Gluplji nego što je itko mislio. Sažalijevao sam te zato što si bio izopćenik -"
Povrijeđen, Tim je spustio glas. "Marshalle, nemoj -"
"Marshalle, nemoj", oponašao je. "Jadniče jadni." Provocirao ga je i istodobno držao na oku podij i zauzetog dražbovatelja. Nešto se zakompliciralo, zastoj nastavio, a Marshall je virnuo ulijevo i shvatio da je najbliži zaštitar nekoliko metara dalje. "Pacijentu jebeni", nastavio je, a Timothy se zarumenio. "Kad sad o tome razmislim, sva ta ubojstva koja su se trebala podudarati s Rembrandtovim slikama - upravo bi takvu nezrelu infantilnu cirkusariju ti smatrao sofisticiranom."
"Nemoj tako govoriti -"
"Mogu govoriti što hoću. Mene se nisi dojmio. Nikog se nisi dojmio. U tome je tvoj problem, Time, što god da učiniš, ljudi će ti se i dalje smijati."
"Kad budem imao pisma -" "Ljudi će se i dalje smijati. Zato što si smiješan ti, Time, a ruglo ćeš i dalje biti."
Krajičkom oka Marshall je vidio kako se zaštitar okrenuo da se obrati drugom kolegi i - u tome trenutku - iskoristio priliku.
Odgurnuvši Tima sa stolcem, Marshall je potrčao prema podiju. Teturajući uz onih nekoliko stuba do platforme, stigao je bliže slici i izvadio nožić iz džepa. Gotovo kao da presijeca životinjski grkljan, Marshall je prevukao oštricu preko platna i sliku rasjekao na dva dijela; bradatom je trgovcu po kratkom postupku glavu odrubio s njegova elegantno naslikanog ovratnika.
Prije nego što je stigao pobjeći, dvojica su ga zaštitara svladala, gotovo su slomila Marshallovu ruku dok su ga prisiljavala da baci nož. Izguravši ga iz aukcijske dvorane, Marshalla su napola nosili, a napola odvukli u predvorje. Kad je policija stigla koju minutu poslije, rekli su mu da je uhićen i da će ga odvesti u policijsku postaju i podnijeti prijavu protiv njega. On nije ništa rekao. Pogledavši preko ramena jednog od policajaca, Marshall je vidio šokirana lica oko sebe - među kojima je mnoga prepoznao - a dok su ga odvodili, spoznao je i da je, prvi put nakon mnogo dana, na sigurnome.
U policijskoj je postaji obavio jedan poziv - nazvao je svojeg odvjetnika Philipa Gordaya.

46.
"Marshall je na sigurnome."
S olakšanjem, Georgia je uzdahnula u slušalicu. "Gdje je?" "U zatvoru."
"O", rekla je sarkastično, "to je onda posve u redu."
"Uskoro ću ga izvući", nastavio je Philip. "Navodno je Marshall mislio da će pisma objaviti prije dražbe. Pokušao ih je poslati novinama - ali kad u vijestima nije bilo ničega, poduzeo je vlastite drastične mjere. O svemu ćeš tome čitati."
"Poštedi me neizvjesnosti. Što je učinio?"
"Tvoj bivši muž razrezao je jednu od Rembrandtovih slika." "Marshall?" rekla je u nevjerici.
"Bila je lažna."
"Je li on to znao kad ju je razrezao?"
"Marshall jest. Galeristi nisu", skotrljalo se Philipu s jezika. "Zato je u zatvoru... Čudan je on čovjek."
"Je li ti dao pisma o Rembrandtu?"
"Jest", rekao je Philip, "a policija je uhitila Timothyja Parker-Rossa zbog ubojstava -"
"Parker-Rossa?" odgovorila je Georgia, osupnuta. "Ali on je jedan od Marshallovih najstarijih prijatelja! Isuse, Parker-Ross... Jesu li sigurni da je on?" "Navodno je priznao. Izgledao je poprilično ponosan onim što je učinio."
Philip je mogao naslutiti Georgijinu nevjericu. "Kakav je bio?"
"Nitko ga nije ozbiljno shvaćao. Doimao se blago, bezazleno. Ne bi ti na pamet palo da u njega posumnjaš..." Pogledala je prema Samuelu Hemmingsu, koji je sjedio pokraj vatre, slušajući razgovor. "Što je s Dimitrijem Kapinskim?"
"Koliko sam uspio shvatiti, Parker-Ross jest lani zaposlio Kapinskog, ali on je otišao. Parker-Ross je intenzivno putovao, čini se da je Kapinskog pokupio usput. Već je bio kriminalac, željan novca, a kad se preselio u London, Parker-Ross ga je vrbovao da radi za njega."
"Zašto je onda napustio Parker-Rossa? Zašto je promijenio stranu?"
"Zato što je upleten bio njegov brat", rekao je Philip kratko. "Kapinski je ipak imao savjesti i želio se povući kad je doznao da treba slijediti Nikolaja."
"Ali Parker-Ross ubojstva nije počinio sam?" "Nije."
"Znači, morao je imati još jednog pomagača -" pogledala je prema Samuelu, uprijevši oči u njegove dok je izgovarala sljedeće riječi: "Je li to bio Teddy Jack?"
"Nije. Teddy Jack je cijelo vrijeme pomagao Marshallu. Teddy Jack je angažirao Kapinskog da ga drži na oku -"
"Dok je on na oku držao nas?" "Aha."
"Pametno."
"Bome jest", složio se Philip. "Izjedalo ga je ono što se dogodilo Owenu Zeigleru i imao je iskrenu potrebu zaštititi Marshalla. Da se dokaže."
"I što će sad biti?"
"Pisma će objaviti, popis krivotvorina bit će poznat, a Marshallu će pokušati nametnuti kaznu za remećenje javnog reda i mira, ali nemaju osnove. Trebao bi se uskoro vratiti kući."
"Znači, još malo pa gotovo?"
Kuckajući prstima po stolu, Philip je zurio u novine ispred sebe. Znači, još malo pa gotovo?... Jedino što nikad nije povezivao s Georgijom bila je naivnost, ali eto je sad, nada se, ni manje ni više, da će se život vratiti u normalu... Philip je znao da nije tako. Znao je da reakcije tek počinju. Kad objave popis krivotvorina, dozvat će vraga. Galeristi će tvrditi da su pisma o Rembrandtu bila lažna; zahtijevat će potvrde - mnogobrojne - kako bi slučaj održali otvorenim i odugovlačili.
Zavrtjet će se novac za vještake koji će prisegnuti da su pisma krivotvorena. Ali na kraju, dokazat će se da su autentična.
A zatim će se tržište, na ionako klimavim nogama, zatresti. Zbirke, muzeji, privatni vlasnici, svi će posumnjati u svoje Rembrandte. One s popisa prozvat će i raskrinkati, umjetnička djela praktički bez cijene otpisati kao jeftine falsifikate. A ruku pod ruku s viješću o krivotvorinama razotkrit će se i Rembrandtova tajna. Rembrandtov Majmun. Tajna o Carelu Fabritiusu, Rembrandtovu izvanbračnom sinu kojega je rodila Geertje Dircx. Vrlo će brzo revalorizirati ne samo Rembrandtove slike nego i njegov karakter... Ne, pomislio je Philip u sebi, nije gotovo i neće biti još godinama.
"Nije to tako lako", rekao je naposljetku. "Marshall će steći mnoge neprijatelje."
Sjetio se razgovora s Marshallom i prigušene radosti svog klijenta jer je degradirao Rembrandte koje je Tobar Manners tako očajnički želio prodati. Vidjevši kako mu imetak doslovce paraju pred očima, Manners je na svojoj koži osjetio i osvetu. Prestrašen, vratio se u London, pa otamo produžio, nitko nije znao kamo. Čak ni Rosella.
"Nitko ne može Marshallu ništa zamjeriti", nastavila je Georgia. "Pisma su govorila istinu -" "Ne pucajte u glasnika?"
"No dobro, što je drugo mogao učiniti? Umrijeti zbog njih? Kakva korist od toga?"
"Ama baš nikakva. Ali možda je", rekao je Philip lukavo, "Marshall o svemu ovome mogao malo
bolje promisliti. Mogao je uništiti pisma odmah kad je došao do njih. Četvero je ljudi umrlo -" "A njemu je malo nedostajalo da bude peti!" odrezala je. "Ti si takav licemjer, Philipe. Sjećam se kad si mojoj majci rekao kako je istina u zakonu - i životu - sve. Kako istina uvijek ispliva. Kako
tako i treba biti... I što se promijenilo?" provocirala ga je. "Ono što je Rembrandt bio i što je radio u tim je pismima. A sad će ih svijet pročitati. Žena koju je mučio čut će, a njegov izvanbračni sin priznati. Istina će se saznati -"
Philip se odsutno osmjehnuo. "Jedan mi je klijent jednom rekao da je apsolutna istina instrument kojim može rukovati jedino stručnjak."
"Što se dogodilo s njime?" "Savjetovao sam mu da počne lagati."
Pokrivši oči rukom, Marshall se spustio na ležaj u ćeliji, pokušavajući zaspati. Nadugačko i naširoko razgovarao je s Philipom Gordayem i čekao da ga puste, da stražar dođe i kaže mu da slobodno može otići kući. Aukcijska je kuća željela podnijeti prijavu, rekao je Philip, ali kad se istina pročula, Marshallov nepromišljeni potez nestao je negdje između šoka zbog štete i objavljivanja pisama. Mediji su se trgali za intervjue s Marshallom, no Philip ih je držao na uzdi i uporno tvrdio da će Marshall Zeigler dati izjavu - ali ne još.
Iscrpljen, Marshall je nastavio žmiriti, prisjetivši se izraza na licu Tobara Mannersa kad je razrezao sliku. Marshalla su svladali tako brzo da nije uspio vidjeti nikoga drugoga, samo Mannersa. A pogled nije micao s njega ni kad su mu policajci stavili lisičine i cimnuli ga da ustane. Njegov je izraz sve govorio, Tobar Manners zaobišao je mnoštvo i nestao kroz stražnji dio prostorije za dražbe. Poražen... Postavljajući ga na noge, Marshalla su izveli van. Prolazeći kroz gomilu, krajičkom oka spazio je Rufusa Ariela i okrenuo glavu da potraži Timothyja Parker-Rossa - ali njegovo je mjesto bilo prazno.
Uprijevši pogled u vis, Marshall je pomislio na Parker-Rossa. Nikad nije posumnjao u njega, nije ga čak ni uzeo u obzir. Sumnjao je u svakog prepredenjaka i lukavca s kojim je njegov otac ikad imao posla - ali u dobrodušnu budalu nije...
U mislima je odlutao u mladost, na njih dvojicu kako uskakuju u londonske autobuse. Zatim se sjetio posljednje prilike kad je vidio Timothyja Parker-Rossa, tobože zabrinutog kad je svratio u galeriju. "Što te muči?"
"Nisam rekao da išta ne valja"
"Nisi, ali poznajem te otkad smo bili djeca. Uvijek znam kad si zabrinut" Marshall se trgnuo kad se prisjetio ostalih razgovora.
"... Ti si poput mene. Umjetnički te svijet nikad nije baš zanimao. Ali s druge strane, ti si se izvukao, izgradio sebi drugu karijeru. Ja nikad nisam imao mozga da se uhvatim ičega drugoga..." "Ja sam budala, svi to znaju..."
Budala. Zla budala. Zanemarena, podcijenjena. U čijoj je prirodi bilo da godinama razmišlja kako su ga zlostavljali. Budala javno, nasilnik privatno. Marshall je prstima protrljao sljepoočnice, pokušavajući shvatiti. Kako je moguće da je Timothy Parker-Ross ubojica?, pomislio je tupo. Ili je možda ubojstva obavio netko drugi. Možda se Tim usredotočio na pisma, umorstva odbacio kao neugodnu nužnost. Na kraju, pisma su mu se zacijelo činila kao jedina nada. Jedino što bi mu zajamčilo status u svijetu koji mu se izrugivao. Možda je, pomislio je Marshall, njegova žudnja za moći izbrisala sve ostalo. Čak i smrt čovjeka koji mu je pomagao i štitio ga... Marshall je progutao. Morao je znati je li Parker-Ross bio prisutan na ubojstvima. Morao je znati je li njegov stari prijatelj promatrao kako Owena Zeiglera muče i vade mu utrobu. Je li vidio kako Stefana van der Heldea sodomiziraju i prisiljavaju da progura kamenje. Je li gledao kako se nož zariva u Charlotte Gorday i raskoljuje joj srce. Je li stajao u onoj tmurnoj hotelskoj sobi i gledao Nikolaja Kapinskog prikovanog za pod, iskopanih očiju, kako ga krv guši dok umire...
Je li on to vidio? Isuse Bože, je li?
U jednome je Marshall imao pravo - sve su ga žrtve pustile unutra. Svi su poznavali Timothyja Parker-Rossa i nikad ga se ne bi bojali. Van der Helde, Owen, Charlotte Gorday, Nikolaj Kapinski: oni bi u njemu vidjeli nekoga iz svog svijeta. Nekoga od koga nitko nije strahovao. Naravno da bi Owen pustio Parker-Rossa u galeriju, u podrum... Marshall je to sasvim lako sebi mogao predočiti,
svog oca kako razgovara s čovjekom kojega je smatrao drugim sinom. Možda je Parker-Ross od njega zatražio pisma o Rembrandtu, pokušao sklopiti nekakvu pogodbu. Marshall je znao
da ga njegov otac ne bi ozbiljno shvatio; nasmijao bi mu se u lice. Pisma, rekao bi Owen, kakva pisma, Time?
Pogledao bi ga i osmjehnuo se, misleći kako bi od svih mogućih ljudi Timothy Parker-Ross imao najmanje utjecaja da se uhvati ukoštac s nečim što je toliko važno. Ne, rekao bi Owen, nema nikakvih pisama... Stresavši se, Marshall se zapitao kad je njegov otac shvatio tko je zapravo Parker-Ross. Kad ga se počeo bojati? Je li prvi udarac zadao Parker-Ross? Ili njegov pomagač? Tim zacijelo nije. Uvijek se silno bojao krvi, okretao glavu u stranu ako se itko posjekao... Kad je, dakle, okrenuo glavu od Owena Zeiglera? U kojem se trenutku udaljio od te smrti i svih smrti što su slijedile?
Začuvši lupanje, Marshall je otvorio oči i pogledao prema vratima, čekajući da se otvore. Ali ostala su zatvorena, zaključana. Uzdahnuvši, nastavio je zuriti u strop. Tražit će da razgovara s Timothyjem Parker-Rossom zato što ga je želio mrziti. Želio je doznati više. Zato što je Parker- Ross i dalje jednim dijelom bio drug u igri iz Marshallova djetinjstva. Previše dobroćudan da bi izazvao strah... A onda je Marshallu glavom prošlo da će Parker-Rossa svi tako doživjeti. Da ga je spretan odvjetnik mogao osloboditi pozivanjem na neuračunljivost. Reciklirati odgoj u privatnoj školi, nasilne vršnjake, antipatiju prema superiornim uglednicima iz umjetničkog svijeta; ljudima koji su se toliko divili njegovu ocu i utoliko više sažalijevali sina. Umjetničkom će svijetu pod nos gurnuti zrcalo; izvući na vidjelo sve njegove sitne pakosti. Siroti Timothy, ustvrdit će, imao je novac, ali ništa drugo. Ni pažnje ni ljubavi. Odsječen, svijetom je lutao kao izopćenik, a potom, opsesivno i kompulzivno, misli usredotočio na pisma o Rembrandtu. Na mogućnost da, napokon, stekne ugled.
Svatko je to mogao shvatiti, zar ne?... Ne, pomislio je Marshall, on se morao pobrinuti da nitko nikad ne shvati što je Parker-Ross učinio.
Uzdahnuvši, uspravio se na ležaju i prišao vratima te uzviknuo: "Hej, moram razgovarati sa svojim odvjetnikom."
Stražar se spustio hodnikom i zastao pred njegovom ćelijom. "Trebate nešto?" "Svog odvjetnika. Philipa Gordaya. Želim ga vidjeti", nastavio je Marshall. "Već sam trebao izaći odavde -"
"Ama je li?"
"Ama jest", uzvratio je Marshall. "Molim te, možeš li mi ga nazvati?" "Gorday, kažete?"
"Philip Gorday."
"Ostavio vam je poruku", nastavio je stražar. "Rekao je da vam prenesem da će se brzo vratiti." "Što? Kamo je otišao?"
"U London -"
"London!" ispalio je Marshallu u nevjerici. "Nije valjda! Ne može me ostaviti ovdje." "Može i jest -"
"Pustite me van!"
"Gospodine Zeigler, sigurno znate da ne mogu... Smirite se", odgovorio je stražar te slegnuo ramenima. "Vratit će se vaš odvjetnik -"
"Je li rekao kada?"
"Nije, tekao je samo da će se brzo vratiti." "Mogu li telefonirati?"
"Od telefonirali ste svoje." "Mogu li poslati poruku?"
"Je l' vam ja izgledam kao posrani golub?" odsjekao je stražar. "Ne ostaje vam ništa drugo nego čekati. Dakle, čekajte."

Kaznionica, Gouda, 1654.
Danima se već nisam uhvatila pera. Njegov je šiljak bio težak koliko i vjedro vode...
Nitko u Delfin nije ništa znao. To nazivaju " 't Sekreet van Hollandt", nizozemskom tajnom. Tolike tajne... Bio je dvanaesti listopada, deset i trideset izjutra. Bilo je toplo, ništa neobično, mirno, bez kiše, čak is malo sunca... Kažu da se zatreslo sve do otoka Texela na kranjem sjeveru.
Nitko nije znao... Bila je to tajna, skladište baruta skriveno iza stabala i pod grmljem, ispod zelenila kojemu zimi nikad ne opadne lišće, tu je spoznaju zadržalo za sebe. Bio je to skladišni bunker do kojeg nitko nije mogao doći pješice. Zato nitko za njega i nije znao. A pogotovo ne od grmlja i stabala. .. Kažu da je to bila zgrada na zemljištu gdje se nekoć uzdizao samostan klarisa, blizu mjesta gdje su nekoć uvježbavali schutterij - građansku gardu... Kažu da se eksplozija čula daleko na sjever.
Kad je barut odletio u zrak, s njime je odletio i grad, ostao je krater u zemlji poput prazne plitice, spremne da hvata kišnicu. Stabla su bila unakažena, od njih su ostali batrljci... Mnoge stotine zgrada bile su uništene, uključujući Oude Doelen. Mnogi su ljudi stradali.
Ali samo je Carel poginuo.
Psst, ispred prozora se nešto miče, a stražari vire unutra, promatraju me. Pitaju se zašto se više ne krećem. Barem ne posljednjih dana... Čula sam ih kako spominju samoubojstvo. Zašto bih to učinila? pitaju se. Ne mogu sebi priuštiti da me prepuste smrti. Da umrem, više im od van Rijna ne bi pritjecao novac... Promatraj je, kažu, motri je... Promatraj ludu drolju.
Prijatelji su mi rekli vijest o eksploziji u Delftu. Izvijestili su me o smrti Carela Fabritiusa zato što su mislili da bi me to moglo zanimati, ne zato što su znali moju prošlost. Ne zato što mi je on bio rod po krvi, mrtvo dijete...
Nije li on bio Rembrandtov šegrt? pitali su me. Tužno što je poginuo, a s njime i sva njegova djela...
Sva njegova djela u atelijeru, njegove slike, isparile su u ništavilo. Svi njegovi oteži, njegova ulja i pigmenti, njegova umješnost i slike koje je stvorio za sebe - kao Carel Fabritius, ne kao Rembrandtov Majmun.
Rekli su mi da nije ništa ostalo. Da je umjetnik raznesen u komade, zavitlalo ga je u zrak, s bojama i kistovima raspršilo diljem Nizozemske.
Njegova je obitelj preživjela...
Sama, plakala sam za njime. Plakala, s vrećom kovanica priljubljenom uz trbuh, gdje je nekoć počivao u mojoj maternici. I znala sam da je i Rembrandt čuo tu vijest, u svojoj kući, sa svojom ljubavnicom, sa Saskijinim portretom što promatra sa zida... Žalovat će za svojim učenikom, svojim pomagačem. Ali za svojim djetetom? U to sumnjam. Žalovat će za svojim prihodom, svojim partnerom, krivotvoriteljem. Ali za svojim izvanbračnim sinom?...
Ako kupim slobodu, podmitim da odavde izađem, kamo bih otišla? Koji bi grad mene želio? Koji me čovjek zaposlio? Kakva budućnost mamila? Gdje li bi mi se na ovome svijetu razveselili?... Pa ću zato ostati ovdje. I nastaviti pisati, skrivajući pisma, dopunjujući ih, održavajući svoju prisegu. Ostati iza brave, gdje se u poodmaklim mjesecima podigne vlaga, a zahod dovabi muhe kad se primakne svibanj. Zima će mi rastakati dušu, a led se hvatati na kanalima, i još će volova, izokrenuvši bjeloočnice od jeze, pasti pod nož. U daljini crkvena će se zvona mrgoditi prema nebu i izvrtati vrane iz njihovih gnijezda. A ja ću i dalje biti ovdje...
Eksplozija je otela moj posljednji doticaj s Rembrandtom van Rijnom. Otela mi je dijete, mojeg sina, mojeg druga... Učinila mi je rupu u srcu.
A vrata u zidu zalupila su mi se u lice.

47.
Dva tjedna poslije objave pisama o Rembrandtu, Rufus Ariel prodao je svoju galeriju s gubitkom, a Leon Williams pokušao počiniti samoubojstvo. Suočen s raspadom svog posla, Williams se trebao suočiti sa zelenašima koji su željeli da im vrati zajmove. A nije bilo novca da ih podmiri, niti je bilo izgledno da će ga smoći dok se tržište ne oporavi. I nitko nije znao koliko će dugo to trajati.
Diljem svijeta svaki je Rembrandt podvrgnut provjeri. Najslavniji stari majstor na svijetu uživao je u drugom valu slave dok su u svakoj galeriji, muzeju i privatnoj zbirci slike uspoređivali s optuživačkim popisom. Unatoč stotini pravnih argumenata za odgodu odluke, dokazano je, dvostruko, da su pisma i popis autentični. Unatoč proturječnim nalazima grafoloških vještaka i
povjesničara umjetnosti, nitko nije mogao diskreditirati pisma o Rembrandtu. Tijekom prvog mjeseca 37 slika, za koje se prethodno smatralo da pripadaju Rembrandtu, pripisana su Carelu Fabritiusu. Tijekom drugog mjeseca za još 14 utvrđeno je da su krivotvorene.
Tržište se urušilo.
Već sumnjičavi, kolekcionari su se povukli iz kulturološkog krvoprolića. Pad Rembrandta za sobom je povukao lavinu ponovnih procjena. Na kraju, objašnjavali su galeristi, popis možda nije potpun. Geertje Dircx nije bila stalno prisutna u Rembrandtovu atelijeru i morala se osloniti na zapise svog sina - moguće je da griješi. Možda su neki od diskreditiranih Rembrandta ipak pravi. Možda su drugi - koji nisu na popisu - lažni? Taj bi argument mogao biti uvjerljiv u drugom, poticajnijem, okružju. Ali u najgoroj recesiji od 1930-ih doživjeli su ga kao samo jedan u nizu manevara. Jedan u nizu umjetničkih prevara.
A zatim je tržištu sinulo da bi, ako se jedno od najvećih umjetničkih imena može tako srozati, drugi slikari lako mogli stradati od domino-efekta. Glasine - lakomislene i nepotkrijepljene - počele su kolati. Jesu li zaista postojali tajni dokumenti o Ticijanu? Hoće li on biti sljedeća žrtva? Nagađanja su bila apsurdna, ali dolila su ulje na vatru panike. A galeristi su tražili žrtvenog jarca. Začudo, to nije bio Timothy Parker-Ross. Na kraju je uspio postići ono za čime je oduvijek čeznuo - prihvaćanje. Tržište umjetnina moglo ga je prezirati zbog njegovih zločina, ali on je bio jedan od njih - što Marshall Zeigler nikad nije bio. Odmah nakon uhićenja Parker-Rossa, njegov odvjetnički tim zatražio je da mu se sudi u Londonu, ali zahtjev je odbijen, pa je zadržan u New Yorku.
Njegovo se zdravstveno stanje u zatvoru brzo pogoršalo; počeo je halucinirati, postao nasilan i napao stražara. Nakon što su mu počeli davati lijekove, Parker-Rossa proglasili su psihopatom i premjestili u duševnu bolnicu, gdje su ga držali na sedativima kako bi ga spriječili da našteti sebi ili komu drugomu. Premda je neprestano govorio o pismima, kad su njegova suradnika napokon uhvatili u Marseilleu, nije mogao prepoznati čak ni čovjeka kojega je zaposlio - i podučio - da ubija.
"A ti si mene ostavio ovdje dva tjedna dok se sve to događalo?" rekao je Marshall ogorčeno dok je Philip sjedio nasuprot njemu za zatvorskim stolom u sobi za posjetitelje.
"Prijetila ti je opasnost. Morao sam znati da si negdje gdje nitko ne može do tebe." "Zašto mi nisi rekao?"
"Bi li pristao na to?" "Ne."
"Zato ti nisam rekao", odgovorio je Philip ironično. "Ali danas možeš otići." Kimnuvši, Marshall je zurio u odvjetnika. Pomislio je, kad je Philip tako naglo otišao u London, da ga je prevario. Da će se pokazati kako je Gorday cijelo vrijeme bio upleten. Ali tu se Marshall prevario. Umjesto da ga izda, Philip Gorday je svojoj kćeri obećao da će zaštititi Marshalla i održao riječ. Nesiguran u to što će se dalje događati - a ne želeći da njegov klijent iz pritvora izađe prije nego što nadu Parker-Rossova suradnika - Philip je iz New Yorka otišao u London. Kad je stigao, stupio je u kontakt s Lillian Kauffman. A preko nje otkrio je potpune razmjere štete nastale objavom pisama.
Uhvativši se ukoštac s kataklizmom, Lillian je učinila što i uvijek: stegnula svoj Hermesov remen nekoliko rupica čvršće i odlučila se zainatiti. Uz kavu i pola kutije cigareta pobrojala je žrtve i rekla Philipu da je Tobar Manners nestao.
"Nestao?" rekao je Marshall kad mu je Philip prenio vijest. "Kamo?" "Ispario. Nitko ne zna kamo."
U nevjerici, Marshall je zurio u odvjetnika. "Morao je ostaviti trag." "Nije ništa ponio. Odzvonilo mu je. Dobio si što si želio."
"Misliš sam ja to želio?" pobunio se Marshall. "Misliš da je meni drago zbog svega toga?" "Želio si osvetu -"
"Za smrt svog oca. Ostalo nisam želio."
"Tebe okrivljuju", rekao je Philip ravnodušno. "To moram istaknuti, Marshalle. Ti si žrtveni jarac. Moraš biti, nisi jedan od njih."
"Moj je otac bio."
"Ti nisi tvoj otac, a uostalom, galeristi znaju da tvoj otac ne bi objavio pisma."
"Možda i bi da ga nisu ubili. Mog je oca gadno stisnulo, sam Bog zna, možda bi na to bio prisiljen." Philip je slegnuo ramenima. "Ali nije. Ti jesi."
"I on je mrtav, a ja sam živ. Bih li se zbog toga trebao kajati?" upitao je Marshall jetko. "Nisam imao druge mogućnosti nego da objavim pisma. Parker-Ross mi je rekao da će napasti Georgiju. Već je bio ubio četvero ljudi, zašto mu ne bih povjerovao? I zašto bih, za ime Boga, ja mislio da su ikakva vražja pisma vrijedna još jedne smrti? Pogotovo njezine?" Zurio je preko stola u Philipa Gordaya. "Ta su pisma istina - o Rembrandtu i njegovim slikama. Nisam želio razoriti tržište umjetnina -"
"E pa to ti je bome pošlo za rukom", odgovorio je Philip sarkastično. "Poenta je, Marshalle, da nećeš moći živjeti kao što si dosad."
"Što?"
"Ljudi te poznaju, a ono što si učinio u svim je medijima. Onaj tvoj postupak kad si razrezao sliku, to je bilo dostojno Indiane Jonesa. Neko sam vrijeme tisak i televiziju držao podalje, ali žele razgovarati s tobom. Za njih ti si junak. Osvetio si očevu smrt i sam se obračunao s tržištem umjetnina." Zastao je, gotovo se smijući. "Feministice te obožavaju."
"Feministice? Zašto?"
"Jer si objavio pripovijest Geertje Dircx. Time si stekao veliku popularnost među ženama. Slavni slikar zatvorio ljubavnicu u ludnicu - to je dobar naslov i u 15. i u 21. stoljeću. Nimalo ne sumnjam da će Oprah htjeti intervju s tobom." Stao je, zagledavši se Marshallu ravno u oči. "Zahvalan sam ti. Što si doznao tko mi je ubio ženu."
"Znači, nećeš mi naplatiti usluge?" Philip se osmjehnuo i ustao.
"Ti i Georgia ste stvoreni jedno za drugo." Ispružio je ruku te pretresao Marshallovu. "Parker-Ross je bio lud. Nažalost, imao je osobnost i novac da svojoj opsesiji može dati oduška."
"U prijevodu?"
"Da ćeš ti odsad uvijek biti persona non grata u umjetničkom svijetu." Marshall je kimnuo. "Nemam ništa protiv. Ionako ću prodati galeriju." "Vraćaš se prevođenju?"
"Ne bih rekao, mislim to više ne bi bilo dovoljno. Ne mogu sebe više zamisliti u zanosu nad bilo kakvim mrtvim pjesnicima. Ne mogu se zamisliti kako iz dana u dan sjedim, buljim u knjige." Pogledao je prema Philipu. "Sad mogu ustati i išetati kroz ta vrata. Jednostavno išetati i vratiti se u svijet. Geertje Dircx to nije mogla. Nije mogla pobjeći, mogla je samo slušati kako joj život trgaju, komadić po komadić. A bila je bespomoćna." "Svi čitaju njezina pisma, razgovaraju o njima", rekao je Philip. "Originali su sad u Rijksmuseumu, kao što si tražio."
"Neka", uzvratio je Marshall iskreno. "Geertje je bila Nizozemka, pisma trebaju biti u njezinoj zemlji, trebaju ih čitati na njezinu jeziku."
"Hoćeš li ih prevesti? Objaviti na engleskom?" Odmahnuvši glavom, Marshall je podignuo ruke.
"Ne, ne ja. To je posao za nekog drugog. Za mene će njezine riječi uvijek biti onakve kakve je ona zapisala, na nizozemskom. Zapamtio sam svaku riječ iz pisama i popratnog popisa. Svaku riječ koju je Geertje napisala ja sam upamtio. Svaki dio njezina života, njezinu nesreću, vječno ću pamtiti." Kvrcnuo se po čelu. "Ušlo je i pustilo korijen. Vidio sam što i ona, osjećao što i ona. Ništa od toga ne moram zapisati."
"Na kraju se uspjela osvetiti, zar ne?" rekao je Philip primičući se vratima s Marshallom. "Uništila je Rembrandta. I usput mu upropastila dobar glas."
"Genija ne možeš upropastiti." "Samo osramotiti."
"Znaš tko mene zanima?" rekao je Marshall radoznalim tonom. "Carel Fabritius, Rembrandtov izvanbračni sin, njegov Majmun. A ako imalo poznajem umjetnički svijet, mislim da će nakon nekog vremena - kad se prašina slegne - galeristi razmotriti Fabritiusa i zaključiti kako je bio vrlo nadaren slikar kojega su za njegova života podcjenjivali." Marshall se skrušeno osmjehnuo. "Sumnjam da ćemo mi to doživjeti, ali uz publicitet, dovoljno novca i potrebu da se popuni
nezgodna rupa na tržištu, Carel Fabritius jednog bi dana mogao zasjeniti Rembrandta. To bi bila najbolja osveta."

Kaznionica, Gouda, 1656.
Čuvar koji je nada mnom stražario od prvog dana kako su me doveli ovamo sinoć je umro. Rekli su mi to poslije, kad su doveli mlađeg muškarca, s bradom poput pjene i bez prednjeg zuba. Oči su mu bile strelovite i pune zlobe, a kad je poslije prošao, zasiktao je kroz prozorčić u vratima i zazveketao ključevima da me razdraži.
Istopila sam se kad je Carel poginuo. Smršavjela sam u rukama i nogama. A mišići koji su toliko dugo tako naporno radili ispraznili su se u nabore suhe kože... Oslabljenu, svrbi me od stjenka koje me grizu oko intimnih dijelova i od buha što se gnijezde u vlasima u mom pazuhu, njušeći nejakost. Kažu da kukci osjete miris smrti...
Jela sam i povraćala hranu na piljevinu i piljila ispod vjeđa što su često bile suhe. Starjela sam promatrajući svoje šake, s plavo nabreklim žilama, staračkim pjegama što tvore smeđe otoke boje na pepeljastoj koži... Pokušala sam prestati živjeti, ali u proljeće su krave počele mukati dok su telile svoju telad, a gačac se, krila otvorenih prema Suncu, spustio na stabla u počinku. Nešto je u tome danu, toj prvoj ptici, odjeknulo poput crkvenog sata što poziva na molitvu. A nada se pokrenula između mojih rebara i zatreperila pod mojim usporenim srcem...
A onda sam se sjetila... Pipala sam da nađem kovanice koje sam toliko dugo nosila uza se, i prebrojila ih, i znala da ih je i više nego dovoljno. Kad su moji prijatelji došli, rekla sam im da se obrate stražaru.
"Idite novome, pohlepan je..."
Pohlepu sam poznavala, na koži sam je osjećala poput vrućine.
"... Idite stražaru i podmitite ga..." Željela sam kupiti vrata u zidu. Željela onu pticu ugledati iznad svoje slobodne glave i pješačiti prema svojemu rodnom gradu.
"... Idite stražaru', ponovila sam, i polovicu im kovanica utisnula u šaku.
Kad mi je stražar došao reći da će me prijaviti što ga pokušavam podmititi, provukla sam ruku kroz rešetke na vratima i pružila mu još jednu kovanicu. Stao je, crkveni je sat otkucao sedam, moji su prijatelji otišli, preko polja, sažalijevajući ludu drolju ostarjelu u ludnici.
"Uzmi", rekla sam stražaru, a on je svoj pogled prikovao za moj i ja sam ga pročitala. Onu podlu pohlepu kojoj ništa nije sveto...
Povukao je zasun, otvorio vrata, uzeo kovanicu koju sam ponudila.
"Zadnja mi je", rekla sam i znala da on neće mariti. Zato što sam bila bolesna i stara, zato što je već smislio neku ispriku za moj bijeg...
Pustio me, a onda iznova zaključao vrata. Pustio me i promatrao, u to sam uvjerena, dok sam preko sve mračnijeg dvorišta prelazila prema zidu. Zidu koji je bio otvor s vratima, vratima koja su govorila: slijedi me, slijedi me... I ja sam pošla prema otvorenim vratima izvuku morskih ptica i mukanju krava i blagoj jeci broda na pučini.
Hodala sam sve dok sam mogla hodati, a onda legla na leda u polju, licem prema ravnom, bijelom dlanu Mjeseca. A on mi se nasmiješio kad sam lukavo otvorila šaku i pokazala mu posljednju kovanicu. Onu koju sam skrila, kovanicu koju mi je davno dao moj sin.
Nešto poslije ustala sam, gurnula zadnju kovanicu duboko u prednji dio haljine, a zatim napipala pisma na svom srcu...
Sutra ću naći starog svećenika kojeg sam otprije poznavala i predati mu pisma. On će ih pročitati i s njima učiniti što ga volja. Njihovu ću sudbinu prepustiti njemu, njegovoj savjesti i njegovu Bogu... A sada, dosta. Dosta... Nitko ne osluškuje dok pišem ove posljednje riječi. Nema nikoga od koga bih skrivala papire. Nikoga da kaže: "Geertje Dircx, slikareva drolja, Rembrandtova, poludjela od mržnje." Tu je samo Mjesec i usnule krave i dan što će svanuti nad nizina?na. Samo okretanje vjetrenjače i gibanje mlade trave. A na obzoru obris vodeničkoga kola pod kojim se voda pjeni u zoru...
Ovo je bila priča o meni.

48.
Šest mjeseci poslije, London
Prekriživši ruke, Georgia je promatrala svoje učenike na igralištu, sve ubundane pred prosinačkom cičom zimom, u osnovnim bojama, crvene kape, zeleni i žuti šalovi, plavi kaputi, sudarali su se poput jeftinog ljetnog cvijeća poslije grmljavinske oluje. A opet, bližio se Božić, unutarnje strane prozora bile su oblijepljene bijelom vatom, u predvorju božićno drvce, jasle ispod njega. Baš kako i treba biti, pomislila je Georgia, okrenula se, pa ušla u razred i sjela za svoj stol u praznoj učionici.
Potrajalo je dva mjeseca, ali Harry se potpuno oporavio i vratio kući. Ali nije se vratio u kuću koju je ostavio, u kojoj je bila njegova trudna žena. Kuća je bila ista, ali Georgia je izgubila dijete na kraju četvrtog mjeseca. Stres, tekli su liječnici. A kako ne bi razmišljala o onome što je trebalo biti, Georgia je Harryja njegovala dok nije do kraja ozdravio i trudila se glumiti - kao i on - da se ništa nije promijenilo. Svatko je mijenu u osjećajima pripisivao drugim razlozima. Harry je mislio kako je to zbog njegove nesreće i dugotrajnog oporavka, koji ga je od muža pretvorio u rekonvalescenta. Aktivni, zdravi muškarac osjećao se sputan svojim stanjem, a kad je Georgia izgubila njihovo dijete, jedan trenutak osjetio je olakšanje. Sramio se, ali ga je ipak osjetio. A što se Georgije tiče, ona nije prestala voljeti Harryja, nije joj prestao biti drag - to bi bilo prelagano.
Izgubila je njihovu sponu - a to je na dušu stavljala Marshallu... Harry nikad nije doznao da njegovu nesreću nije skrivio obični vozač koji je pobjegao. Policija nikad nije otkrila tko je to učinio, a Harry se s time pomirio. Jedna od onih neosnovanih životnih nesreća. To je mogao biti on ili bilo tko tko je taj trenutak prelazio ulicu. I Georgiji je to rekao i ona ga nije razuvjerila zato što nije mogla. Osim istine, nikakvu drugu priču nije mogla ispripovijedati, a Georgia je odavno zaključila da je za njezina muža bolje da nikad ne dozna kako je meta bio on. Zato što bi onda počela pitanja.
Zašto se uplela? Zašto mu se nije povjerila? Zašto je riskirala njihov život, život njihova nerođenog djeteta, zbog svog bivšeg muža?
Pa je tako Georgia šutjela.
Kad se pročula vijest za pisma o Rembrandtu, skupa s događajima u New Yorku, Harry ju je pitao je li znala za to, a ona je slegnula ramenima. Ne, rekla mu je, Owen je vječno govorio o nekakvim dokumentima, ali ona to nikad nije shvaćala ozbiljno. I time se nije svrstala uz Harryja, nego uz Marshalla. Mogla je to pripisati tuzi zbog gubitka djeteta, ali znala je da to nije sve. Marshall Zeigler za kojega se udala bio je jedan čovjek, a Marshall Zeigler koji je sebe doveo u opasnost zbog pisama o Rembrandtu netko posve drukčiji. Možda je to skrivila žalost. Svakako je šok od očeve smrti i toga što je našao Owenovo tijelo izazvao promjenu u Marshallu - ali u tome je trenutku on mogao odustati. Činjenica da nije, da je tako spremno stavio sebe na kocku, u njezinim ga je očima zauvijek izmijenila.
Pitala je Marshalla o smrti njegova oca - sa željom da govori o tome - ali on nikad nije htio. A dok su njezini osjećaji prema Harryju blijedjeli, Marshall se vratio u Amsterdam. Raskid je bio neočekivan i potpun. Vrtoglavi dani lova i izigravanja mamca bili su gotovi. Marshall će se vratiti svom starom životu. A ona svomu...
"Volim te."
Te joj je riječi rekao noć prije dražbe. Kad se mogao oprostiti. Ali umjesto toga rekao je Volim te. Da je te noći poginuo, Georgia bi se tih riječi uhvatila i one bi postale njihov epitaf. Ali život je rijetko kad tako nježan. Umjesto toga, kad je ponovno razgovarala s Marshallom, on je bio suzdržan, gotovo posramljen.
"Svaka čast", zadirkivala ga je. "U novinama je bila tvoja karikatura kako se bacaš na Rembrandta s nožem kao pravi luđak... Vraćaš li se u London?"
"Još neko vrijeme ne", odgovorio je. "Jako mi je žao zbog svih problema koje sam ti prouzročio. A i djetetu -"
"Nisi ti kriv", odgovorila je tiho i promijenila temu. "Vidjela sam te u svim novinama, fotogeničan si. Ali nikad te nisam doživljavala kao akcijskog junaka, Marshalle. Što ćeš sada raditi?"
Što ćeš sada raditi? Svi su mu postavljali isto pitanje. U intervjuima, na televiziji, radiju. Što će
sada? Napisati knjigu? Prevesti pisma? Marshall nikad nije odgovorio. Umjesto toga je oklijevao, ispričavao se, rekao da će morati razmisliti o budućnosti. S vremenom će donijeti odluku. S vremenom...
Prateći olovkom povučenu crtu niz hrbat svog bloka, Georgia je zurila ispred sebe. Nekada davno mogla bi se osloniti na Marshallovo nepoljuljano prijateljstvo i savjete, ali to se promijenilo.
Promijenilo se kad je spoznala da je Marshall još voli - jednako onoliko koliko ona voli njega... Zagledana u blok, Georgia je shvatila da se on ne namjerava očitovati. Barem ne još. Možda, kad vidi da je njezin brak gotov, možda onda. Možda za još mjesec dana, još jednu godinu.
Možda kad se gubitak njegova oca, trauma zbog njegovih postupaka, kad se cijela ta mahnita halabuka njegova razrušenog života stiša - možda onda. Da, pomislila je Georgia, možda onda. Zapalivši cigaretu, Lillian Kauffman je stajala na pragu i preko Ulice Albemarle gledala u galeriju Zeigler. Prozori su bili skoreni od prljavštine, boja na vratima počela se ljuštiti oko kvake, natpis ZATVORENO bio je konačan i ucviljen poput nadgrobnog spomenika. Pogled joj se popeo prema stanu iznad, zatim prema uredu na vrhu gdje je nekad radio Nikolaj Kapinski. Uzdahnuvši, Lillian je zurila u podrumske stube i prisjetila se kako su bile opasane policijskom vrpcom. Prisjetila se i nosača, bivših vojnika, i Owena. Uvijek Owena.
"Trebali ste me?" rekao je Teddy Jack ulazeći.
"Nisi se bome žurio", odgovorila je Lillian, trznuvši glavom prema galeriji Zeigler. "Je li Marshall već odlučio što će s njome?"
"Pa voditi je ne može, je li tako?"
"Ne ako ne želi mačja govna u poštanskom sandučiću svako jutro", odgovorila je ona. "Morao bi nekog uvesti da je vodi umjesto njega."
"Recimo, vas?"
"Isuse, ti se šališ!" zafrktala je. "Ja sad jedva ovo ovdje održavam na životu. Uostalom, te su prostorije uklete. Moj pokojni muž je tako govorio i imao je pravo."
"Dakle, zašto ste me trebali?"
"Da malo popričamo, Teddy", odgovorila je i ulila mu kavu, pa sjela.
Kava se dugo filtrirala i bila je gorka, Teddy se trgnuo kad je otpio. Vidjevši njegovu reakciju, Lillian mu je ponudila vrčić s mlijekom, ali bilo je podgrijano, pa se na površini uhvatila kožica. "Ne, hvala."
"Kako te volja", rekla je ravnodušno. "VidaŠ li Marshalla u posljednje vrijeme?" "Ne, nisam već nekoliko tjedana. Putuje."
"I što radi?"
"Pojma nemam. Imao je nekog posla s Rijksmuseumom zbog pisama, ali odnedavno mi ne odgovara na pozive." Teddy je oprezno otpio kavu. "Vidjet ću se s njime prije nego što odem kući."
"Kući?"
"Na sjever. Ono, ako ću već biti siromašan, siromašan mogu biti i kod kuće", rekao je sarkastično. "Ondje poznajem ljude, možemo siromašni biti zajedno."
"Nikad ti nećeš ostati! Nedostajat će ti London. Nedostajat će ti sve one tvoje mutne avanturice." Lillian je zastala, zureći u njega, napetog izraza lica. "Znaš, Teddy, još me nešto muči."
"A da? Što?" "Zašto je Owen svima rekao za pisma o Rembrandtu?" Njegovo je iznenađenje bilo neglumljeno. "Otkud ja znam, kvragu?"
"Nije on bio nemaran tip, ne Owen. Bio je previše spretan, previše lukav da bi to tekao. Zašto je to onda učinio? Zato što je znao u kakvo će osinje gnijezdo dirnuti. Možda je čak mogao predvidjeti da bi to bilo opasno. Zašto bi onda pametan čovjek postupio kao budala?"
"Pitate drugu budalu. A od dvije budale nikad mudrog čovjeka."
"Jebi se, Teddy", rekla je prijezirno. "Nisi ti uopće budala. Znao si sve o Owenu Zeigleru. Znao si za pisma, za umiješanost Samuela Hemmingsa, za brata Nikolaja Kapinskog. Pa ti si uposlio Dimitrija Kapinskog, za Boga miloga."
"Da ga imam na oku. Bilo je bolje da je uz nas."
"Na čijoj je strani sad, ha?" upitala je Lillian. "Ili možda ne znaš? Ili si ti platio Kapinskom da
nestane?"
"Cime? Buhama?"
"Ja sam ti dala novac, Teddy, novac da pomogneš Marshallu." "Potrošio sam ga."
"Mogu misliti." Otišla je otraga pa se vratila s još kave. "Neću nuditi da ti dolijem, vidim da ti se ne sviđa."
"Pa i vola bi ubila."
Ona se nasmijala, petljajući po jednoj od svojih naušnica, biser razmetljiv između njezinih jagodica.
"Dođi raditi za mene." "Što to?"
"Umjetnički je svijet sav uskomešan, ljudi su u panici. Francuzi misle da će se posao vratiti k njima, ali neće. Neki će otići u Ujedinjene Emirate, neki na Daleki istok, ali neki će ostati ovdje, u Londonu." Zurila je u Teddyja pogledom bez takta. "Čula sam neke zanimljive podatke. Da nitko ne zna, Tobar Manners se vratio i pokušao isprazniti ono što mu je ostalo na bankovnom računu, ali Rosella ga se domogla prva. Propao je, s konja na magarca. A njegovu je galeriju preuzela banka."
"Manners je od uvijek bio podlo smeće." "Ti to najbolje znaš, radio si za njega prije nego što si radio za Owena, je li tako?"
"Ne dugo. Otpustio me."
"Jesi li za njega obavljao kakve posliće slične onima koje si obavljao za Owena?" upitala je, podigavši obrve. "Hoću reći, ovo je svijet koje se ponosi time što je podao. Ljudi u ovom kraju imaju mnoga lica. Od prijevare se trude stvoriti vrlinu."
Njegov je izraz bio neshvatljiv. "Kamo sve ovo vodi?"
"Lukav čovjek - vrlo strpljiv - mogao bi izvesti itekakav pothvat. Kakav su bila pisma o Rembrandtu." Lillian je zastala, čupnuvši kožicu s mlijeka i lecnuvši se. "Netko je ta pisma mogao imati dugo i čekati savršen trenutak da ih objavi -"
"Timothy Parker-Ross nije bio toliko pametan." "Owen Zeigler jest."
Iznenađen, Teddy se zagledao u nju. Bila je smirena, u očima su joj se presijavale inteligencija i pronicavost, leda su joj bila ravna poput daske kad se uspravila na rubu pozlaćene stolice. Galerija je bila jako tiha, kao i većina njih. Njima se nisu vrzmali kupci, nisu dolazili kolekcionari iz Sjedinjenih Država ili Europe, s namjerom da kupuju. Umjesto toga ulica i većina galerija u njoj bile su prazne, u očajničkoj želji da trguju. A od trgovine ništa. Rijetko je tko sad vjerovao u podrijetlo bilo kojeg starog majstora, a onima za koje se dokazalo da su autentični nije se trgovalo. Suvremena je umjetnost već samoj sebi iskopala grob, ali sad se sumnjalo i na prethodno nedodirljive umjetničke genije.
"Ja sam priprost čovjek, gospodo Kauffman, ne razumijem o čemu govorite."
"Razmisli", rekla je Lillian nepokolebljivo. "Zamisli samo ovaj scenarij - Owen Zeigler je imao teoriju, a poslije je imao i pisma o Rembrandtu koja su njegovu teoriju dokazala. O tome je godinama govorio - nije bila tajna da Owen vjeruje kako je Rembrandt imao izvanbračnog sina - ali s pismima je dobio sredstvo da to dokaže"
"Velike je koristi od toga imao. Ubili su ga -" Uzdahnula je teatralno.
"Dopusti da dovršim. Owen je bio složen čovjek koji je volio imati tajne. Znao je ispripovijedati krasnu priču i dati joj krasan kraj. A onda bi ti istu tu pripovijest ispričao godinu dana poslije, s drukčijim rezultatom. .. Pretpostavimo, dakle, da je on sve ovo isplanirao..."
"Ma vi se to šalite?"
"... Možda je Owen pisma dugo imao, pa čekao najbolju priliku da ih objavi -" "U recesiji?"
"Da ih objavi u recesiji, nanio bi najviše štete." "Ali on je volio umjetnički svijet."
Jest", složila se Lillian, "dok se nije okrenuo protiv njega. Owen se zadužio, nije mogao poslovati
kao što je naviknuo. Njegov status i njegov ugled - ono što je najviše cijenio - postali su upitni. Ljudi su čuli da ima problema i okrenuli mu leda. Zatim ga je Tobar Manners prevario pri prodaji Rembrandta. Kleo se svim i svačim da je lažan - i to je Owenu otvorilo oči da shvati kakav je zapravo umjetnički svijet. Znao je da je slika originalna - ali bio je u tolikoj stisci da isplati vjerovnike da je Mannersu dopustio da ga prevari."
Teddy Jack je odmahnuo glavom. "Ne, to nema smisla. Owen je pisma mogao prodati i tako otplatiti dugove -"
"To bi učinio samo u krajnjoj nuždi. Ta su pisma Owenu Zeigleru bila polica osiguranja. Mislim da je o njima govorio kako bi ljudima ostala na pameti, pa kad ih zaista objavi, da već ima pripremljen teren. Potaknuo je zanimanje, godinama ga poticao kako bi njegov pothvat bio još krupniji. Sve je to isplanirao." Zastala je i spustila šalicu s kavom. "Ali onda je sve pošlo po zlu.
Kad je ubijen Stefan van der Helde, Owen i ja smo o tome razgovarali. Nisam znala da je Stefan potvrdio autentičnost pisama, ali Owen je bio potresen, inzistirao je na tome da je ubijen zato što je homoseksualac. Kad se sad toga prisjetim, vrlo je odlučno to tvrdio. Rekao da je van der Helde uvijek bio promiskuitetan. Owen je dugo bio tankih živaca poslije ubojstva u Nizozemskoj."
"Što nema nikakve veze sa mnom." "A tko je rekao da ima?" odgovorila je Lillian i nastavila. "Kako rekoh, Owen se dugo osjećao nelagodno, ali kad se ništa više nije dogodilo, opustio se... Nažalost, u Londonu je tonuo sve dublje i dublje u krizu. Posao mu je propadao, banka prijetila ovrhom, refinancirao je hipoteku na ladanjsku kuću. Bio je u dugovima do grla... To znaš, Teddy, ne poriči." "Kao što ste sami rekli, gospodo Kauffman, gospodin Zeigler nikad nikomu nije ispripovijedao sve. Čak ni meni."
"Mislim da je tebi rekao više nego ikomu", rekla je jednostavno. "Zapravo, sigurna sam da jest. I mislim da je, kako je propadao sve dublje u dugove, Owen shvatio da postoji samo jedno rješenje. Da proda pisma o Rembrandtu. Mislim da Owen nikad nije imao namjeru upropastiti Rembrandtov ugled i presuditi umjetničkom svijetu. Mislim da se to dogodilo tek kad je vidio kako mu okreću leda, a zatim doživio - iako je bio u stisci - da ga prevari najstariji prijatelj. Mislim da je tada Owen zaključio da će, ako već on tone, za sobom povući sve ostale. Mislim da su očaj i šok potaknuli njegov potez. Da je barem jedan galerist Owenu pomogao, vjerujem da pisma nikad ne bi bila objavljena."
Nijem, Teddy je slegnuo ramenima, a Lillian se zavalila u stolicu, hladnokrvno samosvjesna. "Promatrala sam te kako ulaziš u tu galeriju i izlaziš iz nje. U svako doba dana. Uvijek si podnosio izvještaje Owenu, uvijek zauzet. Za neke sam poslove znala - recimo Dimitrija Kapinskog. Owenu je bio drag njegov mali računovođa i želio mu je učiniti neko dobro. Pretpostavljam da ti je, nakon što si našao Dimitrija, bio samo plus kad si otkrio da je kriminalac? Netko koga možeš iskoristiti nekad poslije... Ti i Owen ste bili vrlo slični, Teddy. Obojica ste malene otoke svog života tajili od drugih."
"To su gluposti -"
"Nisu, dapače", odgovorila je Lillian. "Moj mozak i te kako dobro radi, a u podlosti se mogu mjeriti s najboljima. A Owena sam poznavala mnogo dulje nego ti. Pretpostavljam da je Owen svoj pothvat dugo pripremao, ali ti si postao nestrpljiv. Kad je počela recesija, uočio si priliku da napuniš džepove, brzo. Jebeš umjetnički svijet i Rembrandtov ugled - to možda zanima Owena, ali tebe ne. Jesi li ga pokušao uvjeriti, Teddy? Je li to bilo prije ili nakon što si našao kupca za pisma?" Problijedio je, jetko se nasmiješivši kad je okrenuo glavu od nje. "Imate živu maštu."
"A nasreću, i nesanicu." Pokazala je prema prozoru. "Godinama sam promatrala tko se kuda kreće po Ulici Albemarle i vidjela tebe kako dovodiš Timothyja Parker-Rossa Owenu u posjet. Ne jedanput, mnogo puta." Slegnula je ramenima. "Naravno, Owen mu je bi mentor, pa njegovi posjeti nisu bili neuobičajeni. Ali neuobičajena jest bila prepirka koju sam čula noć prije nego što sam otišla na godišnji -"
"To ništa ne znači."
"Sama za sebe, ne. Ali u kontekstu svih ostalih pokazatelja, svakog bi natjerala da se zamisli." Podignula je obrve. "Znaš, čula sam kako te Owen otpustio, Teddy. Čula sam ga kako ti govori da se izgubiš i nikad više ne vratiš... A zašto bi to učinio svom najbliskijem savezniku? Osim ako ti
više nije vjerovao!"
"Jebeno mi je malo nedostajalo da me ubiju zbog tih pisama!"
"Naravno da jest. Iznevjerio si one koji su ih željeli! Kakve je koristi nakon toga itko mogao imati od tebe? Imao si sreće što je naišao Marshall i našao te one noći, inače bi i ti bio mrtav." Prekrižila je ruke, s lakiranim noktima narančastim na crnilu strukiranog sakoa, a iz stražnje se sobe pojavio muškarac i ušetao. Iznenađen, Teddy je promatrao Marshalla kako prilazi, lica skamenjenog kad je pogledao prema sitnoj ženi na pozlaćenoj stolici.
"Hvala, Lillian."
"Bilo mi je zadovoljstvo", rekla je jednostavno. "Rekla sam ti da ću biti dobra pomagačica." Kimnuvši, Marshall se okrenuo licem prema Teddyju Jacku.
"Je li tad sve puknulo po šavovima?" upitao je hladnim glasom. "Timothy Parker-Ross nije bio naivčina kakvom su ga svi smatrali, a kad je spazio svoju osobnu Valhallu, ti si ispao iz igre. Htio je doći do tih pisama, po svaku cijenu. I nitko mu se ne bi ispriječio." Zastao je. "Nadigrali su te, Teddy, i znao si to. Ruku na srce -"
"Marshalle, slušaj me -"
"Ne, ne zanima me", odsjekao je. "Tjednima sam razmišljao o svemu tome, pokušavajući pronaći logiku. Zatim sam razgovarao s Lillian i, napokon, sjelo je na svoje mjesto. Morao si mi pomoći nakon što sam ti spasio život, inače bi bio sumnjiv. Osim toga, bio si stvarno uzdrman, potresen. Pretpostavljam da nikad nisi pomislio da bi ti mogao postati žrtva, je li?"
"Nisam želio da se tvom ocu bilo što dogodi."
"To vjerujem", rekao je Marshall iskreno. "Stvarno mislim da te pekla savjest, do neke mjere. Na kraju, nisi znao kolika će opasnost zaprijetiti. Nisi bio svjestan da će ljude ubijati, a znam da ti je moj otac bio drag. Ali bio si bez novca, Teddy, ništa nisi imao. Bez novca, s policijskim dosjeom, bez izgleda da nađeš posao s dobrom plaćom. Nisi imao osobit izbor, a onda ti je, odjedanput, ta prilika pala s neba." Stao je, zamišljen. "Kladim se da nisi mogao razumjeti zašto moj otac ne želi objaviti pisma. To ne bi imalo smisla, ama baš nikakvog. Prodaj ih i otpisi gubitak. Jesi li mu to savjetovao? A kad nije, posvađao si se s njime. A onda si se zamislio - ako Owen Zeigler već ima namjeru propustiti idealnu priliku, ti si do tih pisama želio doći radi sebe."
"Nisam imao novca -"
"Razumijem. Bio si bez novca i srdit", rekao je Marshall kimajući. "I što si onda učinio? Moj je otac bio mrtav, morao si se držati mene da doznaš gdje su pisma. Morao si biti moj saveznik da bi sebi osigurao priliku."
Promijenivši položaj, Teddy je spustio pogled u svoje krupne šake. "Nikomu nisam učinio ništa nažao."
"Ne, nisi", složio se Marshall. "Iskoristili su te, Teddy. Nažalost, iskoristili su te i moj otac i Timothy Parker-Ross. Kad je sve ovo počelo, netko mi je rekao... Ovaj svijet ne možeš shvatiti zato što mu ne pripadaš. Zatvoren je to svijet, s vlastitim pravilima i kaznama. Netko izvana nikad ne može prodrijeti u njega - i imao je pravo. Owen Zeigler mi je bio otac, a ja se svejedno nisam mogao ubaciti unutra." Pogledao je u Teddyja s ravnodušnim izrazom. "Nisi namjerno pustio unutra ubojicu mog oca -"
Glava mu je poletjela uvis. "Nikad! Mislio sam da će mu Parker-Ross pomoći zato što je imao novca, a osim toga, tvoj se otac uvijek brinuo o njemu. Parker-Ross je izgledao kao da bi mogao biti diskretan, staroga kova." U nevjerici, Teddy je odmahnuo glavom. "Samo sam želio da Owen proda pisma i izvuče se iz neprilike. Strašno je paničario, trabunjao o umjetničkom svijetu i o tome kako ga je iznevjerio. Svi oni prijatelji koji su mu se godinama dodvoravali, okrenuli su mu leđa. Nitko nije ponudio pomoć... Nikad tvog oca nisam vidio takvoga, da toliko divlja. Mislio sam da mu radim uslugu, kunem se da jesam. Čak sam mu ponudio da sredim stvar s Tobarom Mannersom. Mogao sam tog Rembrandta vratiti - ali tvoj mi otac nije dopustio. Rekao je da će Mannersa stići njegova kazna." Pognuo je glavu, shrvan. "Kad je sve propalo, ostalo mi je samo da tebi čuvam leda. Ništa se ne bi dogodilo ni tebi, ni Samuelu Hemmingsu ni tvojoj bivšoj ženi.
Života mi, nikad ne bih dopustio da se tebi išta dogodi... Znaš to valjda? Toliko ti dugujem." Nijem, Marshall je kimnuo, dok ga je Teddy netremice promatrao.
"Što želiš od mene?" "Ništa."
"Ništa?"
"Ne, samo sam želio doznati istinu, to je sve", rekao je Marshall tiho. "Idi kući, Teddy, vrati se gore na sjever. Ovdje si izvan svog elementa, a ako ćemo iskreno, nije vrijedno truda."

49.
Sussex, Engleska
Ožalošćena, gospoda McKendrick osvrnula se po radnoj sobi Samuela Hemmingsa, razmišljajući o starcu. Umro je prije dva dana, a njoj su zadali da počisti kuću i pripremi je dražbovateljima da mogu odnijeti namještaj i da prodaju najbolje komade. Zadovoljna naslijeđem, gospoda McKendrick svog se zadatka uhvatila s poletom i najprije je počistila spavaću sobu Samuela Hemmingsa. Osjetila je iskrenu tugu kad je pokraj kreveta vidjela njegove naočale za čitanje. Uz njih je bila monografija Giorgioneovih slika i stari novinski članak Bernarda Berensona.
Prešavši u kupaonicu, ispraznila je ormariće i odgurnula kolica u stranu dok se vraćala u hodnik. Dani zabava i gostiju davno su prošli, ali ona ih je pamtila, kad je kuća bila puna većinom vikenda, a u ljetnim bi se noćima višak ljudi prelio u vrt. No posljednjih nekoliko godina bilo je malo posjetitelja, samo privremeni gosti koji bi ostali nekoliko noći i Samuelov odvjetnik, koji je dolazio unijeti izmjene u njegovu oporuku... Punih ruku posla, niz hodnik je krenula natrag u radnu sobu, uzdahnuvši na kupove knjiga i časopisa nagomilanih pokraj kaminskog okvira i s obiju strana starog stola. Zatim je pogledom okrznula pasji krevet i sjetila se labradora koji je ondje prospavao tolike godine, odmahujući glavom na živost uspomene.
Predviđen je bio relativno masovan pogreb. Njezin je poslodavac bio dobro znan i omiljen, a premda je većina njegovih suvremenika već bila mrtva, bilo ih je još mnogo - iz drugih generacija
- koji su željeli odati počast. Osmrtnice u novinama bile su velikodušne; Samuela Hemmingsa spominjali su kao oštroga, ali pronicavoga, uvijek smjeloga. Čovjeka koji je ostao provokativan sve do svog devetog desetljeća. Spominjali su i njegovu invalidnost, hendikepirajući artritis koji ga je posljednjih deset godina njegova života natjerao u kolica. Neki su aludirali na to da je prije svoje bolesti Samuel Hemmings bio spretan, iako amaterski, umjetnik. Gospoda McKendrick to nije znala, i pitala se zašto nijedan rad njezina pokojnog poslodavca nije visio u kući. Možda su, pomislila je, poput toliko drugih darovitosti, s vremenom potonuli u zaborav.
Bacivši neke požutjele novine u crnu vreću za smeće, podignula je otrcani tartanski prekrivač koji je Samuel Hemmings uvijek prebacivao preko nogu. Trebalo bi ga baciti, prošlo joj je glavom, a opet, znala je da će ga odnijeti kući. Složiti, staviti u stranu, ali svejedno zadržati... Prišavši stolu, pogledala je na podložak s bugačicom i vidjela tri pisma. Jedno adresirano na nju, jedno na njegova odvjetnika, i jedno na Marshalla Zeiglera. Otvorivši svoje pismo, pročitala je:
Draga gospodo McKendrick,
hvala Vam što ste svih ovih godina bili susretljivi i odani. Iskreno se nadam da ćete prihvatiti svoje malo nasljedstvo i uživati u njemu. Zaista ste se jako lijepo o meni brinuli i život mi učinili mnogo ugodnijim nego što je mogao biti - pogotovo tijekom mojih posljednjih, sporijih godina. Najsrdačnije Vas pozdravlja i zahvaljuje Vam,
Samuel Hemmings
P. S. Kao posljednji zadatak, molim Vas, pobrinite se da moj odvjetnik i gospodin Marshall Zeigler prime svoja pisma.
Bacivši pogled na ostale dvije poruke, gospoda McKendrick ih je tutnula u svoju košaru. Kad je naposljetku izašla iz kuće, satima nakon toga, zastala je kod poštanskog sandučića u selu i poslala oba pisma, oprezno ih gurnuvši kroz prorez, pa je osluškivala dok ih, zadovoljna, nije čula kako potmulo udaraju u dno sandučića.

50.
Marshall je pisao bilješke, pognute glave, usredotočivši svu svoju pozornost na posao pred sobom. Mediji su ga se zasitili, ali umjetnički svijet nije, pa kad je prije taj tjedan svratio u galeriju Zeigler, netko je bacio kamen sprijeda kroz izlog. Pao mu je pred noge, glatki sivi oblutak prijezira.
Oguglavši na svoju neočekivanu slavu, Marshall je otišao do vrata i pogledao van, ali nitko nije
istupio, pa se trenutak poslije vratio unutra.
Nakon što ga je ispitala policija s obiju strana Atlantika, Marshalla su naposljetku oslobodili svih optužbi, pa se vratio u London da nadzire prodaju galerije. Zbog svoje je zloglasnosti u nekim krugovi ma bio tražen, ali svojom ih je suzdržanošću odbio. Smrt njegova oca i spoznaja koliko je slabo poznavao Owena Zeiglera u Marshallu su izazvali promjenu. Pretvorili ga u pronicaviju osobu. I nepovjerljiviju. A postao je i nezadovoljan svojim životom. Smireno zvanje prevoditelja izgubilo je svoju draž, sati rada u tišini više Marshallu nisu odgovarali. Zatekao je sebe kako gubi koncentraciju, misli su mu se vraćale na Samuela Hemmingsa, Teddyja Jacka i Nikolaja Kapinskog. Zaključio je, na svoje silno iznenađenje, da su mu nedostajali ti dani, nedostajao mu je život u kojem nije znao što ga dalje čeka... Često u mislima na Georgiju, Marshall je prisiljavao sebe da upamti kako je ona udana za Harryja. Iako je čuo za pobačaj, držao se podalje, tješeći je telefonski, ali u posjet nije došao. Oboje su znali da bi to bilo opasno.
I tako, u stanju intelektualne napetosti - koja nije prestajala kako su tjedni odmicali - Marshall Zeigler prebirao je po pošti koja se nakupila protekli mjeseca. Mnoga su pisma još bila adresirana na Owena, mnogi računi također, ali ponešto je pošte bilo naslovljeno na Marshalla Zeiglera, n/r galerija Zeigler. A jedno konkretno pismo zapelo mu je za oko. Odgurnuvši ostatak hrpe, Marshall se zagledao u omotnicu i prepoznao rukopis Samuela Hemmingsa. Znao je za njegovu smrt i namjeravao je doći na pogreb, ali pismo ga je svejedno iznenadilo.
Sjednuvši, Marshall je otvorio omotnicu i izvadio nekoliko savijenih listova papira, ispisanih onim baroknim rukopisom za koji je znao da je Samuelov. Jedan trenutak prisjetio se starca i ladanjske kuće, razgovora koje su vodili i pogleda u vrt otraga. Obuzeo ga je, na trenutak, osjećaj atmosfere u toj radnoj sobi; poredane knjige, pohabani kauč ispred vatre, sunce koje je izblijedjelo rubove zastora. I Marshallu se u djeliću sekunde učinilo da čuje zvuk povjesničarovih kolica kako se kotrljaju preko dasaka.
Ganut, Marshall se posvetio pismu i počeo čitati. Dragi moj Marshalle,
naravno da sam, ako ovo čitaš, ja pokojni. Možda uspijem vidjeti tvoju reakciju, a možda ne. Nikad nisam pretjerano vjerovao u život poslije smrti, ali opet, ne bi bilo prvi put da sam se prevario.
Zahvalan sam ti na onome "sto si za mene potkraj učinio, Marshalle. Nisam imao svoje obitelji i tvoja je briga bila dirljiva. Pomogla mi je kad je dane ispunjavala silna bol, a noći silno kajanje. Ali pitam se - da si imalo slutio ono što ću ti sada reći - bi li se toliko trudio oko moje sigurnosti?
Da se razumijemo - tvoj mi je otac bio drag i divio sam mu se. Već pri prvom našem susretu uočio sam njegovu inteligenciju i spretnost. Imao je sve potencijale da postane veliki galerist, čak i stručnjak. Intelekta mu nije manjkalo, no oskudijevao je u karakteru...
Marshall je prestao čitati, osupnut riječima, pa je napravio dugu stanku prije nego što se vratio pismu.
... Manjkalo mu je discipline. A što je najgore od svega, manjkalo mu je povjerenja. Tvoj je otac imao šarma u izobilju, ali nimalo dara za prijateljstva. Moj je šarm bio ograničen, ali bio sam velik prijatelj onima koje sam uzeo pod zaštitu. Davno, Owena Zeiglera su upoznali sa mnom i on je želio učiti. Bio je željan doznati sve što je mogao o nizozemskim slikarima. Obožavao je velike umjetnike iz Nizozemske. Vermeera, Fransa Halsa i Rembrandta. Volio je hladne tonove, tmurno nizozemsko nebo i tijestasta lica njihovih modela. Njegovo se zanimanje za to razdoblje povećalo kad je otkrio, i kupio, malenog Rembrandta koji mu je toliko prirastao srcu. Rembrandta o kojem je Tobar Manners lagao. Rembrandta koji je bio stopostotan original.
Moraš shvatiti svog oca, Marshalle, da bi ti išta od ovog imalo smisla. Moraš također shvatiti i mene, i umjetnički svijet. Galeristi, stručnjaci, trgovci, dražbovatelji i povjesničari žive za neko monumentalno otkriće. O tome sanjaju kao što drugi muškarci sanjaju o ženama. Zato što im spoznaje - dotad nepoznate, koje su samo oni razotkrili - donose status. I skrivenu, voajersku slutnju veličine. Svi mi znamo da smo patuljci u usporedbi s Rembrandtom, Leonardom i Tizianom, ali svi žudimo da kradom bacimo pogled u živote velikana.
Takav sam i ja bio. Cijeli sam život težio tomu da otkrijem nešto važno. Što i jesam; lucidno sam pisao o Goyi i nizozemskim slikarima. Osporavao sam atribucije i izrugivao se britanskoj
umjetnosti Britartu. Predvidio sam pad suvremenog realizma i - još davne 1940. - znao da će Caravaggio zavesti novi naraštaj sljedbenika. Ali skrećem s priče, moram se držati činjenica. A evo koje su to. Vjerojatno se ne sjećaš svog djeda, Nevillea Zeiglera. On je bio jako tajnovita osoba. Kao židovski izbjeglica imao je svako pravo sumnjati u ljude i njihove motive, ali taj je oprez - i slabost
- prenio na svog sina. Nasreću, Neville Zeigler bio je i lukav. Znao je da su mu ambicije ograničene statusom stranca i vremenima u kojima je živio, ali Owen je bio drukčiji. Njegove ambicije za sina bile su bezgranične. Dok je Neville vrlo naporno radio po tržnicama, a poslije u mrkoj trgovinici svaštarijama na East Endu, dječaka Owena podučavao je o povijesti umjetnosti. Vukao ga je po galerijama i izložbama, a nagrada mu je bila sinova prirodna inteligencija i žar prema toj temi.
Tko zna kakva je bila prošlost Nevillea Zeiglera? Ja nikad nisam doznao, ali njegova energija i vještina morale su korijen imati u nekom izvoru manira i kultiviranosti. Do puberteta Owen je već briljirao, a Neville, dalek poput duha, poticao je zvijezdu od svog djeteta.
Dakako da je dobio obilatu zadovoljštinu. Doživio je da Owen upiše fakultet te naposljetku sklizne u ljepljivu utrobu umjetničkog svijeta. Otac i sin razlikovali su se, no po koječemu drugome bili su slični. Obojica su čuvali tajne. Neville je svoje tajne čuvao vrlo pomno. Možda i odveć pomno...
Nakon što sam tvog oca poznavao dvije godine, upoznao me s Nevilleom, koji me zaintrigirao, a čak smo se i sprijateljili. Govorio je o svojim željama za sina jedinca, ali neprestano se brinuo zbog novca. Čini mi se da je Neville pretrpio velik gubitak kad je došao u ovu zemlju prije rata, i njegova ga je neimaština izjedala. Čak i kad bi nešto dobro prodao, brinuo se koliko će novac potrajati, i imao je običaj govoriti o umjetničkom svijetu i univerzalnoj pohlepi galerista.
To nisam mogao osporiti.
A Neville je želio - jedna od rijetkih želja koju mi je ikad povjerio - da Owenu može ostaviti naslijede. Da bi, dakle, štogod da se dogodi u budućnosti, njegov sin uvijek imao sigurnost. Čeznuo je za time da nade nešto vrijedno, neku sliku ili umjetninu. Nije bio zanesenjak, ali znao sam da o tome sanjari. Uvidjevši Owenov potencijal, oduvijek sam mu žarko želio biti mentor, a Neville je bio zahvalan, znajući da će moje ime njegova sina pogurnuti još dalje. Owen i ja smo se zbližili, dva čovjeka različita po godinama, ali istovjetna po interesima i ambiciji. A razgovarali smo o onoj omiljenoj temi umjetničkog svijeta - teoriji. Teorije niču poput gljiva u ovome svijetu. Tvoj otac i ja često smo o tome raspravljali, i jednog dana; tad sam ga poznavao već dvije godine, Owen je rekao kako vjeruje da je Rembrandt imao izvanbračnog sina. Rekao je da je Geertje Dircx Rembrandtu mogla roditi dijete dok su oboje bili mladi. Dijete koje je za naknadu dano drugoj obitelji - dijete imenom Carel Fabritius. Naposljetku, nastavio je tvoj otac, Dircxova je sigurno radila za Rembrandta, a poslana je u ludnicu. Nije li to previše surova kazna za ženu u koju je on jednostavno prestao biti zaljubljen? Zašto bi se Rembrandt trudio u ludnicu strpati bivšu ljubavnicu?
Osim ako ona nije znala nešto toliko pogubno da su je morali strpati iza rešetaka i ušutkati.
Znaš priču, Marshalle, pročitao si pisma o Rembrandtu, čuo si historijat Geertje Dircx. Pa se sada pitaš: što li ću reći dalje? Pogodi, Marshalle, pokušaj pogoditi prije nego što pročitaš sljedeće retke. Ili možda želiš baciti ovo pismo i nikad ne doznati odgovor. Možeš izabrati. Ali pazi, ako nastaviš čitati, dobit ćeš neke informacije koje će promijeniti i tebe i tvoj život. Informacije koje će od tebe zahtijevati da se aktiviraš. Ili ne. Ali u svakom slučaju da izabereš.
Mislim da obojica znamo da si se promijenio. Sad više ne možeš okrenuti glavu na drugu stranu, je li tako?
To je trebala biti samo šala.
Bilo je to u 60-ima, Neville je bio na dražbi u Amsterdamu. U sinagogi je buknuo požar, a vlasti su nastojale prikupiti novac za obnovu prodajom svega što su uspjeli spasiti. Budući da su predmeti bili vjerski židovski artefakti, tvoj se djed razumljivo zainteresirao. Kupio je nekoliko predmeta, a onda spasio kasetu, dosta nagorjelu. Pomislivši kako je može popraviti i potom prodati kao kutiju za nakit, s razočaranjem je zaključio da ne može otvoriti bravu. Kaseta se svinula u požaru i od starosti, pa ju je on ostavio sebi. Držao ju je u svom uredu, gdje sam je jednog dana ja uočio i shvatio koliko je zapravo stara.
"Petnaesto stoljeće", rekao sam mu. "Vrijedi li mnogo?"
"Ne, ako je ne možete otvoriti."
Tad mi je ta pomisao pala na pamet. Upitavši mogu li seja okušati u otključavanju brave, odnio sam kasetu kući. Trebalo je truda, ali ipak sam je otvorio i bila je prazna. Ali ne zadugo. Kad sam kasetu vratio Nevilleu, slagao sam; rekao sam mu da je nisam uspio otvoriti, ali neka on pokušava i dalje. I onda sam čekao. Znao sam da će se, sljedeći put kad se Neville uhvati brave, ona otvoriti, a on će naći stare papire koje sam kriomice stavio unutra. Pisma o Rembrandtu. Da, Marshalle, ja sam skrio pisma o Rembrandtu u kutiju Nevillea Zeiglera.
Naime, pisma sam napisao ja.
Marshall se trznuo, ponovno čitajući riječi, jedva ih poimajući. Samuel Hemmings je napisao pisma? Kako je to moguće? Ne, to nije moglo biti... Dok mu je ruka drhtala, Marshall je nastavio čitati.

Ali dani su prolazili, a Neville nije ništa govorio. Prošli su tjedni, potom mjeseci, ali nijedne jedine riječi. Jedino što se promijenilo bilo je Nevilleovo držanje. Povukao se, zahladio prema meni.
Ispričavao se da ima posla kad bih ja svratio u trgovinu, a lake je duše razgovarati mogao samo o Owenovu napretku. Dapače, postao je još uvjereniji u sinov uspjeh; gotovo obijestan, kao da se osjećao sigurno poput ljudi imaju zalede. Kad misle da su bogati.
I tad mi je sinulo. Neville jest našao pisama, ali svoje otkriće nije namjeravao podijeliti sa mnom. Na kraju, ja nisam znao ništa o njegovu uspjehu, je li tako? Neville nije znao da sam ja pisma podmetnuo onamo. Rekao sam mu da kutiju nisam uspio otvoriti, pa kako bih onda znao za bilo kakve dokumente? ... Neko sam se vrijeme pitao bih li trebao priznati, ali kopkala me Nevilleova promišljena odluka da o svom otkriću ne progovori. Kako se usuđuje?, mislio sam. Zar nismo prijatelji? Zar nisam godinama mentor njegovu sinu? Kako licemjerno od Nevillea Zeiglera da me isključi iz svog blagostanja, iz oslobođenja od tiranije svog siromaštva. Želio je otkriće, a ja sam mu ga dao.
Da, znam što misliš, Marshalle, kako sam se usudio ljutiti na Nevillea? O, ali jesam... Vrijeme je odmicalo, a on pisma nikad ni riječju nije spomenuo. Možda je znao da sam ih ja podmetnuo i čekao da priznam. Glumio ne bi li mi vratio milo za drago... Ali sumnjam u to. Vjerujem kako je mislio da je našao svoju zlatnu koku, a kad bi natuknuo, s vremena na vrijeme, da ima neku tajnu, meni bi došlo da se nasmijem, da mu kažem istinu. Ali kako su godine odmicale, moja je osveta bila da promatram kako Neville Zeigler misli da me nadmudrio. Samuela Hemmingsa, uglednog, bogatog povjesničara umjetnosti, nadigrao je osiromašeni izbjeglica. To sam sebi govorio kad je Neville umro, a on pisma o Rembrandtu proslijedio svom sinu - što je bilo i razumljivo, dakako, nije li oduvijek sanjao o tome da Owenu ostavi naslijede? - tad bi bio trenutak da kažem istinu.
Moj štićenik i ja mogli smo se tomu smijati. Tada. Ili sam barem tako mislio.
Godine 1973., kad je Neville umro, tvoj mi je otac rekao da mu je ostavio neka pisma u vezi s Rembrandtom. Nasmiješio sam se preko telefona i zamolio ga da mi ih donese pokazati. Ali umjesto da trenutak svog ushita poželi podijeliti s mentorom, Owen je oklijevao. Njegovo me nepovjerenje povrijedilo. Tad ga je za promjenu njegova uglađenost iznevjerila, pa je izmucao ispriku. Rekao je da ne okoliša, ali da želi potvrditi autentičnost pisama prije nego što mi ih pokaže. Od svih ljudi - meni! Meni, čovjeku koji ga je podučavao! Meni, prijatelju i mentoru! Meni, koji sam mu povjerio svoje znanje i naklonost!
Otkriće pisama o Rembrandtu tvog je oca promijenilo ili je možda njegova sumnjičava crta - koju je naslijedio od Nevillea - toliko uzela maha dok mu nije progutala razum. Ali kao i uvijek, moju je pomoć odmah prihvatio. Na moju preporuku pisma je na provjeru odnio Stefanu van der Heldeu - no kad se tvoj otac vratio u London opet je bio prevrtljiv, neprepoznatljiv. Pa, rekao je Owen, van der Helde je potvrdio autentičnost, ali trebao bi potražiti drugo mišljenje.
Ponudio sam mu svoje. Odbio ga je objašnjavajući da smo previše bliski, da bih bio pristran. Da bih mu očito želio udovoljiti potvrdom autentičnosti otkrića. Kako bi me mogao dovesti u tako nezgodan položaj?, pitao je Owen. Bili smo prijatelji, vrlo bliski prijatelji, tražio bi od mene da na kocku stavim svoj ugled. Ugled koji sam godinama stvarao... No istina je bila da mi nije vjerovao.
Mislio je da ću pisma objaviti sam, prisvojiti pobjedu za sebe. I ti si pomislio isto, Marshalle. Ali obojica ste se prevarili.
Bit ću iskren prema tebi. Bio sam ljubomoran čovjek, sklon nadmetanju. Da, katkad bih zavidio drugima na pobjedi, ali nikad nisam uzeo ništa što nije bih moje. Nikad drugomu nisam preoteo pobjedu ili njihov rad. Nisam morao, moje je ime govorilo samo za sebe. Cijeli sam život drage volje svoje znanje dijelio s drugima; otvarao dom i srce ljudima jednako zanesenima poput mene. Jednako željnima da uče i dijele. Ali tvoj otac nije znao dijeliti. Kad je naslijedio pisma o Rembrandtu, prigrabio ih je sebi. Od početka sam znao da nikad svijetu neće dopustiti da uživa u njima.
Ponovno sam zatražio da ih vidim i, konačno, on mi ih je posudio. Pisma o Rembrandtu, koja nose toliku osudu - kao što si i doznao. Ali tvoj mi otac nije dao da pročitam sva pisma, zadržao je jedno, i popis krivotvorina. Ja sam ih napisao. Znao sam da pisma nemaju smisla bez tog zadnjeg... Ali Owen je namjestio svoj smiješak za društvo iz kluba i mislio da me prevario. Pa ipak sam ja bio starac, bilo me lako prevariti. A nije morao riskirati da dobijem sve informacije. Da sam imao popis krivotvorina, znao bih koliko i on - a Owen tu pomisao nije mogao podnijeti. Morao je biti jedini na svijetu koji je pročitao sva pisma o Rembrandtu. I posjedovao ih.
Bio je jako vruć dan kad me posjetio. Razgovarali smo u vrtu, a ja sam promatrao tog svog surogatnog sina - kojega sam toliko silno volio i kojim sam se silno ponosio - kako mi laže. Znaš, mislio sam da će popustiti i podijeliti pisma sa mnom. Ali nije. A moja se ljubav prema njemu pretvorila u mržnju.
Kao i njegov otac, Owen je svoje blago prigrabio za sebe. Pretpostavljam da bi umro i dalje tajeći pisma o Rembrandtu, da mu se financije nisu naglo počele istapati. Tvoj je otac bio previše siguran u sebe i kockao se na sve slabijem tržištu...
Tijekom godina često je spominjao svoju teoriju o Rembrandtu, ali nikad nije dao naslutiti kako bi mogao imati dokaz da je potkrijepi. Kad je umjetnički svijet spoznao da Owen Zeigler ima mogućnosti izazvati kataklizmu, sudbina mu je bila zapečaćena. Ironično je što je katalizator bio udarac koji mu je zadao Tobar Manners. Kad je Manners prevario tvog oca pri prodaji Rembrandta, Owen je shvatio koliko je točno nemilosrdan umjetnički svijet. Nije imao pravih saveznika, iskrenih prijatelja, imao je samo pisma.
A ispostavilo se da su mu ona presudila, umjesto da ga spase.
Moram reći da nisam vjerovao - ni trenutak - da će kazna tvog oca bila toliko teška. Nikad nisam mislio da će biti smrti i moj mi je kukavičluk zavezao jezik. Kažu da onog koga žele uništiti bogovi najprije tjeraju u ludilo. E, pa ja sam neko vrijeme proveo u svom ludilu od grižnje savjesti.
Pošalica je s godinama istrunula i pretvorila se u čir što će nas sve izjesti.
Naravno da želiš dokaze, je li tako, Marshalle? Hoću reći, mogu ja kazati da sam krivotvorio pisma o Rembrandtu, ali to bi mogao reći bilo tko. Zato ću ti reći kako sam to učinio. Upotrijebio sam papir iz antiknih knjiga koje sam prikupio, napisanih otprilike u Rembrandtovo doba, a tintu sam pripremio sam. Proučavao sam kaligrafiju i namučio se da oponašam nizozemski jezik, napravivši mnoge kopije zato što su mi se katkad tresle ruke. Ali rekao sam sebi da nema veze što je rukopis mjestimice nesiguran. Geertje Dircx je bila slabo školovana, a svoju je pripovijest zapisivala u teškim uvjetima.
Papir koji sam uzeo potječe iz predlista knjiga i savršeno je izgubio boju. Katkad bih znao pogledati u to što sam napisao i sam bih u to povjerovao. Dugo sam znao za Geertje Dircx. Nije mi bilo teško uživjeti se u ulogu nekoga tko je osjećao da su ga izdali i uskratili mu povjerenje. I tako sam uzeo njezinu priču, sudske zapise, glasine da su učenici krivotvorili Rembrandtove slike, i isprepleo ih u uvjerljivu teoriju. Trebala je to biti pripovijest u koju bi Neville spremno povjerovao... Kad sam tek napisao pisma, nisam ni slutio da će tvom ocu postati opsesija. U koju nikad nije posumnjao. Za ostalo se pobrinula njegova bahatost. Kako bi se on mogao prevariti?
Namjeravao sam mu reći istinu. Da je to bila samo zamršena smicalica koju sam želio podmetnuti njegovu ocu. Ali ovaj sam put šutio ja. Kad sam vidio kako se moj štićenik naokolo pravi važan s tim dokumentima, ništa nisam rekao. Često sam nabacivao aluzije, ali Owen nikad nije želio čuti ni riječi protiv pisama. Jedanput sam ga čak pitao, otvoreno, vjeruje li da su prava. A on me
polagano odmjerio prije nego što je odgovorio. Nije znao da sam ih ja krivotvorio, ali podsvjesno mu je sinulo da možda i nisu prava, no to više nije bilo važno.
Bio je silno tašt.
I opet ti kažem da sam šutio samo zato da bih tvog oca naučio pameti. Pokazao mu da je njegov stari mentor veći mudrac i lija od njega. Da ga još mogu naučiti ponekom triku... Ali baš kao i njegov otac, Owen se udaljio od mene, a njegovo me odbijanje zapeklo. Čuo sam da se počeo više kockati na prodajama. Upuštati u nepromišljene rizike.
Valjda se zbog pisama osjećao nepobjedivo; kao da u svakom trenutku može iz šešira izvući tog nizozemskog zeca i spasiti se.
I tako, Marshalle, sad znaš istinu. Ti trebaš odlučiti što ćeš učiniti. Smicalicu možeš razotkriti i pokušati popraviti štetu koju su pisma nanijela. Ili šutjeti i nikad ne reći svijetu kako su ti oca prevarili. A opet, možeš raskrinkati mene i pustiti da se moj ugled pretvori u prah i pepeo.
Prokazati me kao ljubomornu, kukavičku sitnu dušu kakva sam i bio... Oduvijek si mrzio umjetničku scenu, zašto bi se ti zamarao time što je taj svijet dobio što je i zaslužio? Što su Tobar Manners i njemu slični propali? U zatvorenom svijetu tajni, kakvu težinu uopće ima jedna više? Pitam se koju ćeš mogućnost izabrati. Vratiti Rembrandtu van Rijnu dobar glas? Ili svojeg oca pustiti da zadrži svoj?
Tvoj,
Samuel Hemmings

51.
U mjesecima što su slijedili Georgijin se brak raspao, a Harry je napustio kuću u Claphamu. Marshall je nazvao i iz daljine izrazio sućut, ali nije joj rekao da je Samuel Hemmings priznao da je krivotvorio pisma o Rembrandtu. Umjesto toga Marshall je putovao, nemiran, nikako nije mogao donijeti odluku. Putovanja su ga vodila po Europi, a u glavi je neprestano vrtio događaje; uspomena na oca pretapala se u uspomenu na sebe kako uništava Rembrandtovu sliku u New Yorku. Koja, ako je povjerovati Samuelu Hemmingsu, ipak nije bila krivotvorina... Marshall se mogao sjetiti - bez imalo napora - svojih mnogobrojnih intervjua u medijima i svog ponosa kad su pisma o Rembrandtu napokon izložena u Rijksmuseumu. Ozloglašenog Marshalla izopćili su iz umjetničke Svete Stolice - ali to je njemu samo bila potvrda je ispravno postupio.
Zatim bi se Marshall prisjetio pisma Samuela Hemmingsa i osjetio kako mu izmiče tlo pod nogama... Ako je vjerovati verziji događaja starog povjesničara, Marshall je razrezao remek-djelo vrijedno milijune.
Ali to je bila povjesničarova verzija. A, kako je vrijeme prolazilo, Marshall je poprimio i proširio jednu od obiteljskih crta - sumnjičavost. Stalno je razmišljao o onome što je znao o Samuelu Hemmingsu, o onome što su mu rekli i što je sam uočio tijekom desetljeća. Unatoč dobrohotnosti, postojala je u Samuelu Hemmingsu primjesa nečega oporoga, dovoljno zlobe da krivotvori pisma - te da potom riskira da ih Marshall razotkrije i upropasti mu ugled. Ali i opet, bi li to osramotilo njegovu uspomenu? Desetljećima je Samuel Hemmings bio trn u oku umjetničkog svijeta. Bio je provokativan, svadljiv, prkosan - možda bi, nakon smrti, želio da ga pamte kao čovjeka koji je srušio umjetnički svijet i Rembrandtov ugled s prijestolja. Možda bi to godilo njegovu egu, tom golemom intelektu i taštini koje su u tolikoj mjeri pokretali njegov rad. Možda je, mrtav i izvan dosega, Samuel Hemmings želio izvesti najveću namještaljku svojeg života.
Ali za to mu je bio potreban Marshall. Trebao je mladićevu srdžbu i želju da osveti mrtvog oca. Prethodnih je mjeseci Marshall Zeigler naučio mnogo toga što nije bilo u skladu s njegovom prirodom, i usvojio karakterne osobine koje su mu bile nužne da preživi. Recimo, kako da se pritaji, kako da bude lukav, kako da bude sumnjičav prema svima. Owen Zeigler nikad nije do kraja povjerovao svojemu mentoru, a nije ni njegov sin...
Kad je Marshall tek pročitao ispovijest, nagonski je poželio razotkriti Hemmingsa, riskirajući očev ugled kako bi razotkrio prijevaru koja je, nenamjerno, izazvala četiri smrti. Ali što je Marshall više razmišljao o ispovijesti, to se više kočio. Je li mogao otići u Rijksmuseum i reći im da su pisma krivotvorena? A popis, sve one slike, degradirane, bezvrijedne u usporedbi s Rembrandtom? Sve one navodne krivotvorine koje su unijele takvu pomutnju u umjetnički svijet? Je li zaista mogao
istupiti i reći:
Moj otac, i ostali, umrli su zbog tih pisama. Vjerovali su u njih. Ali sve su nas prevarili. Nijedna riječ nije istinita. Ogorčeni, zavidni starac falsificirao ih je da se osveti.
Neodlučan, Marshall je nastavio putovati. U Italiji je razmišljao o tome da uništi ispovijest Samuela Hemmingsa. U Francuskoj je osjetio potrebu da prizna, da izda uspomenu na oca radi općeg dobra. Tjedni su prolazili, stigla je vijest da je Teddy Jack u Manchesteru uhićen zbog krade i da je Lillian Kauffman dala ponudu za galeriju Zeigler. Koju je Marshall odbio. U New Yorku je Philip Gorday nastavio raditi kao odvjetnik i povremeno održavao kontakt s Marshallom.
Proslijedio mu je vijest da se duševno zdravlje Timothyja Parker-Rossa pogoršalo, a da je njegov pomagač - čovjek koji je zapravo počinio ubojstva - osuđen na doživotni zatvor.
Nedugo nakon što je Parker-Ross zatvoren, Marshall ga je posjetio - ali bilo je to uzaludno putovanje. Vozio se pola dana da stigne do duševne bolnice i čekao u zatvorenoj sobi da dovedu Parker-Rossa. Budući da je susret planirao - i opsesivno razmišljao o tome što će reći - Marshalla je potreslo kad su uveli, i njemu nasuprot posjeli, teturavog čovjeka predoziranog sedativima, u kojem nije bilo ni truna prepoznavanja. Ništa nije ostalo od mladića kojega je nekoć smatrao prijateljem. Ništa. Umjesto toga, to je bio samo pacijent u prevelikoj bolničkoj odjeći, kojemu u očima nije ostalo ništa.
Naučivši lekciju, Marshall se vratio svojim putovanjima. Njegovi su se kontakti s Georgijom pojačali, a kad ga je zamolila da se vrati u London, bio je u napasti, ali nikako se nije mogao vratiti kući dok ne donese konačnu odluku. Nastavio je putovati.
Stigavši u Berlin, Marshall je nemirno lutao ulicama, a zatim, iznenada, posjetio Gemaldegalerie i stao ispred Rembrandtove slike Suzana i starješine. Prikaz za koji je pozirala Geertje Dircx.
Znatiželjan, Marshall je promatrao sliku, staru stoljećima, s likom davno mrtve žene... U agoniji zbog ispovijesti Samuela Hemmingsa, Marshall je nepomično stajao ispred slike i dugo gledao u pametno lice Geertje Dircx.
I tad je, napokon, odlučio.
Nije izabrao nijednu od mogućnosti koje mu je Hemmings tako pomno izložio. Marshall - ni bilo tko drugi - nikad neće znati jesu li pisma o Rembrandtu prava ili krivotvorena, a to mu više nije bilo važno. Budući da nije odlučio zaštititi očev ugled niti osvetiti se Samuelu Hemmingsu, Marshall je shvatio da je obzir najviše zaslužila Geertje Dircx. Ona je zaista bila Rembrandtova ljubavnica, zaista ju je odbacio i slomio. Zaista su joj oduzeli slobodu, njezin status, njezin trun moći. Pakost bivšeg ljubavnika, izdaja obitelji, utamničenje, sve je to bila istina. Sve je to bilo zapisano u spisima. Kad su je odveli u kaznionicu u Goudi, bila je gotovo pa životinja. Zatvorenoj i zaboravljenoj, bilo joj je namijenjeno umrijeti u tišini.
S olakšanjem Marshall je zurio u nedokučivi pogled Geertje Dircx. U njezinim je očima vidio oči svojega oca, Charlotte Gorday, Nikolaja Kapinskog. I vidio je u njoj pripovijest koja zavrjeđuje da je ispričaju. Njezino je lice bilo lice svake žene; svakoga ljudskog bića koje je ikad imalo što ispripovijedati. Ako je ispovijest djelomice bila pogrešna, bila je djelomice i točna.
Marshall se okrenuo da se vrati kući. Uništit će priznanje Samuela Hemmingsa i sačuvati vjerodostojnost pisama o Rembrandtu. Kao posljednje, i konačno, svjedočanstvo o Geertje Dircx.

Epilog
Povijest Geertje Dircx dokumentirana je i istinita.

Bila je Rembrandtova ljubavnica i dadilja njegovu sinu Titusu. Rembrandt ju je volio dovoljno da joj da dio nakita svoje pokojne žene, ali pala je u slikarovu nemilost. Čini se vrlo vjerojatnim da ju je istisnula njegova sljedeća ljubavnica Hendrickje Stoffels. Odvukavši Rembrandta na sud, Geertje je umjetnika tužila zbog prekršenog obećanja, tvrdeći da ju je zaprosio i dao joj prsten.
Počela je duga bitka. Rembrandt je zanijekao da je obećao oženiti se s Geertje i ponudio joj novac da se udalji iz njegove kuće i života. Geertje nije pristala i izazvala je scenu na sudu. Neugodna i naporna, Rembrandtu je postala breme. U smišljenom i osvetoljubivom činu, uvjerio je njezina brata, nećaka i susjede da svjedoče protiv Geertje, kako bi dokazao da je ona promiskuitetna
splektarošica.
Inkriminirajuće je svjedočanstvo Geertje Dircx odvelo u tamnicu kaznionice u Goudi, zatvor i ludnicu. Osuđena je na dvanaest godina prisilnog rada.

(Ove su činjenice istinite, ostalo je podložno interpretaciji.)

Autorica knjige Rembrandtova tajna, Alex Connor, vrsna poznavateljica povijesti umjetnosti, stekla je dragocjeno iskustvo radeći kao galeristica u londonskoj galeriji na Bond Streetu. Duboka fascinacija umjetničkim svijetom potaknula ju je na pisanje krimića čija je najveća vrijednost precizna povijesna rekonstrukcija razdoblja u kojem su djelovali najveći svjetski umjetnici kao što su Rembrandt, Goya, Tizian. Alexandra Connor objavila je nekoliko uspješnih povijesnih saga.