Engleski putnici

Sredina je 19. stoljeća. Pastor Geoffrey Wilson priprema znanstvenu ekspediciju na Tasmaniju gdje se po predaji nalazi Rajski vrt. Trojica ekscentričnih znanstvenika trebaju obaviti istraživanje. Do Tasmanije putovati će brodom «Sincerity», krijumčarskim brodom čiji se kapetan želi što prije riješiti svojih putnika i «trgovati» kako je uobičajio. Rajski vrt nije pronađen, već je pronađena posljednja kolonija Aborigina, domorodaca nad kojima je počinjen genocid. Za ovaj je povijesni roman autor dobio prestižnu britansku književnu nagradu Whitebread.

Ova knjiga posvećena je Victoriji Egan


Zahvala

Želio bih zahvaliti institucijama Southern Arts kao i Arts Council of England na dodijeljenoj potpori. Bez njihove nesebične pomoći ovaj roman ne bi bilo moguće napisati.
Bilješka o jeziku

Jedan od likova u ovome romanu tasmanski je Aborigin. U »njegovim« sam poglavljima nastojao prikazati osobu koja je oštroumna i razmišlja o riječima, čovjeka potekla iz kulture koja nije imala nikakva dodira s bjelačkom, ali su ga bijelci obrazovali, pri čemu je usvojio engleske izraze, formalne i neformalne, kakvi su bili uobičajeni tridesetih godina 19. stoljeća. On ne zvuči poput suvremenih urođenika australskog kopna, niti bi trebao: nadao sam se oslikati određeni lik iz tih davnih vremena.

DOKAZ


Proti bezbožnosti geologije
Istinitost biblijske kronologije uvjerljivo potkrijepljena
Novim i značajnim otkrićem da se
Rajski vrt
Nije nalazio na području Arabije, kako se mnilo, već u Australiji, na otoku imenom
Tasmanija
(Ranije poznatom pod nazivom Van Diemenova zemlja)
Uključujući cjelovito i opsežno pojašnjenje Teorije božanskog zahladnjenja
po
Velečasnom Geoffreyju Wilsonu, M. A. Cantab
tiskao J. P. Terence 52 Paternoster Square London, 1856.

PRVO POGLAVLJE



KAPETAN ILLIAM QUILLIAN KEWLEY, lipnja 1857.


Recimo da čovjek dobije metak u glavu u nekakvom ratu, kako je došlo do toga? Mogli biste reći da je to barem lako. Taj događaj počinje onoga dana kad naš junak odmaršira u bitku s novopečenim prijateljima vojnicima, mudro se smijuljeći i domahujući djevojkama. No, zar doista tada? Zašto ne u trenutku kada prima prvi šiling, razjapljenih usta poput žabe dok sluša laskanje svojega narednika? Ili možda onoga lijepog dana kada s tek navršenih šest godina promatra vojnike kako šeću seoskom ulicom, divlji i obijesni? Ali zašto se onda ne vratiti sasvim u onu dugu tihu noć kad je na svijet došlo djetešce, izbuljeno i novorođeno, s najmanjim ručicama koje si možete zamisliti? Ručicama za koje nikada ne biste pomislili da će jednog dana dovoljno ojačati da podignu puščetinu i prosviraju mozak našeg sirotog mrtvog prijatelja.
Kad bih trebao odabrati početak svih onih zgoda koje su me zadesile, ha, vjerojatno bih se odlučio za ono jutro kad smo krenuli na sjever iz stanovite malo znane francuske luke gdje su se duhan i konjak nudili u bescjenje. Tada se taj trenutak nije toliko činio početkom nečega, nego više krajem, tako sam se barem nadao. Vjetar je bio stabilan, vremenske prilike lijepo su tjerale brod, i dok smo obavljali svoje dužnosti, rekao bih da je svatko na njemu bio zabavljen maštanjem o novcu koji još nismo imali i o zadovoljstvima koja će si moći priuštiti. Neki će ga spiskati brže nego što im treba da se pomokre s palube, uronjeni u misli o obilju pića i duhana i potom možda najmu prkosnog ženskog tijela. Pokoji je možda sanjao o svakome peniju u vidu novog kaputa ili čizama, da otmjenošću zabljesne Peel City na dan ili dva. Ostali bi zadržali oprez, maštajući o otplaćenim dugovima i o umirenim suprugama.
A Illiam Quillian Kewley?
Dok je Sincerity poskakivala i bacakala se na valovima, zamišljao sam Castle Street u subotnje jutro, svu u vrevi i prepunu ljudi što mjerakaju jedni druge, a uza me Ealisad u lijepoj novoj haljini; oboje držimo glave uspravno poput lordova i nitko više ne govori: »Gledaj, ono su ti Kewleyjevi ― tko bi rekao da su nekoć nešto predstavljali?« Ili sam sanjario o svojem pradjedu Juanu kojega nikad nisam upoznao, ali koji je bio znan kao Veliki Kewley stoga što je bio jedini Kewley koji je novac zarađivao umjesto da ga gubi. Vidio sam ga, jasno kao dan, kako virka s neba s durbinom u ruci i grmi odozgo: »Pogledajte ga samo, Illiama Quilliana, praunuka mojega. To vam je momak i po.«
Tada su odjedanput sva naša maštanja prekinuta. Tom Teare poviknuo je s promatračnice, gdje je držao stražu: »Jedro na vidiku. Jedro na sjeverozapadu.«
Nitko tada nije obratio osobitu pažnju na njegov povik. Engleski kanal nije baš najzabačeniji rukavac oceana, pa nije bilo ničeg zabrinjavajućeg u tome što još jedan jedrenjak plovi njime. Momci su nastavili ribati palubu dok smo prvi časnik Brew i ja i dalje stajali na komandnom mostu, nadzirući ih.
Ali, potrebno je da znate ponešto o Sincerity, jer bilo je to pravo čudo sazdano od drva, ako je ikad i postojalo išta slično. Doista, ne možete zamisliti plovilo koje bi izvana izgledalo običnije. Istinabog, nije to bio baš najnoviji brod ― obla tupa pramca koji je odavno izišao iz mode, dok mu je komandni most suviše izdignut za suvremeni ukus ― no inače se doimao tako obično kao voda u moru. Kladim se da biste mogli na njemu provesti čitav dan, a da od toga ne budete ništa pametniji. Osim ako, naravno, nemate naročito oko za mjere. Ili kad biste slučajno odozgo pogledali unutarnji rub vrata što vode u smočnicu.
A to baš i nije jako vjerojatno.
U vrijeme mojeg pradjeda, Velikog Kewleya, takva domišljatost nije bila potrebna. Otok Man bio je tad još uvijek slobodan i neovisan i tek mu je predstojalo da ga otkupe engleski političari što se vječno svuda pletu, te je kao slobodna i neovisna zemlja preuzeo na se vlastitu slobodnu i neovisnu carinu na konjak, duhan i slično, što će reći da je carine jedva i bilo. Bilo je to uistinu zlatno doba otoka Mana. Brodovi iz svih dijelova svijeta pristajali su u njegove luke, iz Europe i Afrike, iz Kariba i Indije. Ta, pristaništa su mu bila tako krcata bačvama i badnjevima da su brodari jedva mogli prići svojim brodovima. K tome su svaka ta jeftina, bescarinska kap alkohola i svaki list duhana bili legalni kao i sam kralj George.
Naravno da se Manjanima meka srca, poput mojeg pradjeda, činilo sramotnim da sami uživaju u takvom obilju dok siroti i očajni Englezi, Irci, Škoti i Velšani stenju i kukaju zbog nečuvenih cijena svojeg ocarinjenog alkohola. Bilo je to pitanje čistog čovjekoljublja natovariti čamac noću bez mjesečine i prokrasti se morem do nekog tihog kutka Irske ili Škotske ― ili, uostalom, Engleske ili Walesa, budući da je otok Man smješten točno između ta četiri područja ― i pomoći ljudima. Nemojte nasjesti svim onim pričama o slobodnoj trgovini što su sada u modi, sve je to samo engleska himba. Moj se pradjed slobodnom trgovinom bavio dok je još nisu ni izmislili.
Ali skrećem s onog našeg početka. Drugi povik Toma Tearea uslijedio je tek koji trenutak nakon prvoga: »Onaj brod na sjeverozapadu, izgleda da je kuter.«
Mislim da smo ovaj put svi obratili malo više pozornosti. Ništa još nije bilo jasno ni sigurno, ali ovo je svakako bilo gore od kakvog bilo jedra. Naime, premda ima mnogo brodova koji bi mogli biti kuter, samo jedna vrsta uvijek jest, a to je bila upravo vrsta na kakvu nismo željeli naići. Nitko nije rekao ni riječi ― momci su nastavili s ribanjem i polijevanjem, a Brew i ja smo i dalje nadzirali ― ali svi smo slutili nevolju.
Taj mali izlet na Sincerity bio je opasan, istinabog, ali se svejedno činio vrijednim pokušaja. Žalosno je, ali istinito da nikad nije bilo obitelji tako vješte u tome da sve protrati kao što su to bili Kewleyjevi. Kad je Veliki Kewley umro, ostavio je za sobom imanja, šest kuća u gradu, gostionicu i čamce dovoljno velike da ponesu polovicu stanovnika Peela na vožnju oko luke, ali kad sam ja došao na red, od svega je preostala samo kuća u kojoj smo živjeli ― pod kakvim-takvim krovom ― zajedno s posjedom koji je napola bio krš, dućanom u krivoj ulici i malom prljavom krčmom koja nije davala prihoda. Čak se nije sve rasulo na kocku i posrnule žene, što bi barem dodalo pokoju junačku crtu. Ne, Kewleyjevi su bili pažljivi, trijezni ljudi, ali strahovito skloni parničenju oko oporuka i pravi majstori za lošu kupovinu. No, ne mogu se pohvaliti da sam uspio više od ostalih rođaka. Čak i s plaćom kapetana malih prljavih brodova što su plovili amo-tamo Irskim morem, nakrcani goveđim kostima i sličnim, jedva sam krpao kraj s krajem. Znao sam da ćemo, ne poduzmem li štogod, ubrzo ostati bez igdje ičega, a Kewleyjevi će se dati u prošnju na Big Streetu, kao najobičnija družba jadnih odrpanaca.
Onda sam jednoga dana čuo da je neki trgovački brod u stečaju uplovio u luku Ramsey. Valjalo je namiriti lučke pristojbe i brod je išao na dražbu, a pričalo se da će ga prodati u bescjenje. To mi je dalo misliti. Činjenica je da postoji samo jedan način na koji su se Kewleyjevi ikad uspjeli obogatiti, pa bi možda trebalo pokušati još jedanput. Istina, taj je stari zanat odavno izašao iz mode, ali to ne znači da se ne bi isplatio. Barem da vidim kako je. Otišao sam stoga prijeko u Ramsey da pogledam taj brod što je zaglavio. Bilo je to staro olupano plovilo izdignuta mosta kakvi se danas još jedva mogu naći, a na pramcu čak s jednom igračkom od topa, za plašenje galebova, ali nije mi uopće smetao. Ta od samog pogleda na nj osjećao sam kako mi nada ispunja grudi. Već sam se vidio kako izvikujem zapovjedi s njegove palube, svog vlastitog broda s kojim ću se dovoljno obogatiti da kupim polovicu grada Douglasa.
Sljedeći tjedan brod je bio doista moj, i dao sam se na posao da rasprodam te bijedne ostatke nekadašnje silne imovine Kewleyja. Moja žena naravno nije bila nimalo zadovoljna. Koliko god Ealisad bila sreća i radost mog života, kad treba izložiti vrat, ona je od onih opreznih, odmjerenih žena koje ne bi stavile dva penija na kocku ni kad bi im mogli donijeti pedeset gvineja. Svojski sam se trudio da je pridobijem. Pričao sam joj malo o vještim zahvatima koji se mogu izvesti na brodu, a osobito ih znaju izvesti Manjani iz Peela. Pričao sam joj o bratiću Robu koji je bio u engleskoj mornarici i oženio Engleskinju, a sada lovi jegulje i tome slične živine pored mjesta Maldona ― odakle se gotovo može pljunuti do Londona ― gdje živi u jednoj staroj kući na nenastanjenom dijelu obale, tako povoljnom da je čak zbijao šale što bi se tamo sve moglo, kad nam je posljednji put bio u gostima. Pričao sam joj o tome kolika bi se zarada mogla očekivati od jednog takvog posebnog pothvata, i kako bi time samo učinili uslugu onim Englezima, i kako bi, na svoj način, to bilo i moralno koliko već može biti. Jest da je od toga bilo slabe vajde. Uzvratila mi je samo mračnim pogledima i citatima iz Svetog pisma.
»Sve ćeš nas otjerati u prosjačenje po kućama, pazi što ti kažem«, govorila je, »ili u zatvor.«
»Ništa ti ne brini«, rekao sam joj, »bit će lako kao šutati šljunak po žalu. Samo čekaj. Za tri mjeseca dobit ćeš finu kočiju da te nedjeljom vozi u crkvu.«
Naravno, ništa ne ispadne baš prema očekivanjima. Bilo je potrebno više od tri mjeseca samo da se brod pripremi. Prvo ga je trebalo dovesti do Peela gdje se sve diskretnije obavljalo. Zatim je trebalo pronaći svu tu posebnu dodatnu drvenu građu koja je morala biti od broda netom rastavljenog na dijelove, i to trunku manjeg od same Sincerity. Potom je trebalo umetnuti drvo i obaviti popravke. Valjalo je pronaći posadu koja odgovara do posljednjeg čovjeka, što znači da su to morali biti Manjani iz Peela jer drugima nije bilo za vjerovati. Napokon, kad su brod i ljudi bili spremni, tu je onda i teret za pokazivanje, što je bio usoljeni sleđ ― da manskiji biti ne može. Sve je to stajalo lijepu svoticu i premda sam sa
samom Sincerity dobro prošao, na kraju sam se našao u novčanoj stisci i morao sam posuđivati od Dana Gawnea, pivara iz Castletowna. Krajem svibnja sve je međutim bilo potpuno gotovo.
Kakav smo samo ispraćaj doživjeli! Činilo se da je pola Peela izašlo na molove i ukrcalo se u čamce za lov na sleđa, da zure i možda mahnu šeširom ako ga imaju. A imali su što i vidjeti. Sincerity je izgledala lijepo kao na Božić, s novim platnom, novom užadi i svježe obojena, a čak joj je i pramčana figura blistala kao nova, zagledana daleko ka obzoru kroz tamne kovrče, tek s nagovještajem treptaja. Kupio sam novi komplet odjeće i kapu koja pristaje uz nju i dok sam stajao na palubi, osjećao sam se da bolje i smjelije nisam mogao. No, kad sam ugledao manskog biskupa kako se kroz masu probija do nas, čitav mi je ugođaj bio narušen.
»Kapetan Kewley, zar ne?« ― upitao je. »Čujem, jedrite na jug.«
Biskup otoka Mana, moram naglasiti, bio je Englez po imenu Chalmers, k tome i napuhani stari čangrizavac koji je svisoka gledao na svijet. Neki su tvrdili da je sva ta zlovolja proizlazila otud što mu nije dodijeljena služba u prostranoj katedrali u Winchesteru ili Canterburyju da tamo vodi glavnu riječ, nego su ga bacili u zemljicu punu metodista što mumljaju nekim njemu nerazumljivim jezikom. Ne kažem da je to istina, ali neki su tako tvrdili. Sad se, naravno, sav topio od ljubaznosti jer je došao tražiti uslugu.
»Vidite, trebao bih naime u Port. St. Mary. Budući da su ceste tako loše, pitao sam se biste li me malko povezli svojim brodom.«
Ne mogu reći da sam ga baš htio na brodu, čak ni na sat ili dva koliko bi nam trebalo do Port St. Mary, ali nije baš lako odbiti popa. Osim toga, ako je itko u Peelu bio neupućen u stvarnu namjenu broda Sincerity, onda je to bio on, pa ne može biti velike štete. Ili se barem tako činilo u tom trenutku. Uspeo se na palubu sav u ljubičastom i s komičnim slamnatim šeširom na svojoj profinjenoj engleskoj glavi, da je zakloni od sunca.
Ubrzo zatim bilo je vrijeme za polazak. Kao što mudrac reče, pustiš li da te povoljan vjetar čeka, ostat ćeš gladan dovijeka. Poviknuo sam neka se odriješe čvorovi i oba su tegljača krenula, vukući nas sve dok im se palamari nisu uz škripu zategli. Sincerity je tada zadrhtala i između nje i mola ukazao se uski pojas vode. Sjećam se da sam razmišljao o tome kako evo krećemo nakon svih tih tjedana čekanja, premda nismo još odmakli ni stopu, a potom sam utonuo u razmišljanja o nedokučivosti daljnjeg razvoja zbivanja i o tome kakvim ću se mislima baviti na povratku. Ne tvrdim, naravno, da sam naslutio i trunku istine o tome. Da jesam, vjerojatno bih skočio natrag na obalu. Mahnuo sam Ealisad premda je jedva odmahnula, još uvijek nadurena, a potom su posade dvaju čamaca uprle o vesla i luka je polako stala mijenjati obličje, dok se nije skupila i smanjila, a oni što su nam iz nje domahivali jedva da su još bili nalik ljudima, već se stopiše u mnoštvo. Nakon toga nije više bilo vremena za ogledavanje, jer bili smo na otvorenom, lijepo se zibajući, a i čekao nas je posao. Palamari su odvezani, čamci podignuti, a momci su se pentrali uvis da otpuste koji konop i uhvate vjetar. Uskoro nam je Peel potpuno nestao s vidika i bilo je vrijeme da se glava okrene i razmisli što dalje.
Ujedno je to bio i trenutak kad se manski biskup stao dosađivati. Pretpostavljam da je sada, kad je iskamčio prijevoz, mogao napokon odbaciti pretvaranje i doskora je zijevao i šepirio se palubom, kao da već mjesecima podnosi pomorski život. Za svoju razonodu otkrio je živine. Nije ih bilo pretjerano mnogo ― smatrao sam da nam je svježe meso potrebno za kojih tjedan-dva, a i novca je jedva dostajalo pa sam samo nabavio tucet kokoši, jednu ovcu i jednu svinju ― ali biskupu je i to bilo dovoljno. U svojim ljubičastim haljama i s onim blesavim slamnatim šeširom na glavi, kvocao je s kokošima i gurao prste u kokošinjac, ili pak pokušavao pomilovati ovcu koja je uzmicala od njega. Bit će da se osjećao kao sam sveti Franjo. Nije u tome bilo nikakva zla. Ne, zlo je nastupilo tek kasnije.
»Kakvo krasno prase.«
Nekome tko nije upućen to možda ne znači mnogo, ali onima drugima itekako. Naravno da se nisam opterećivao bespotrebnim praznovjericama, ali bogme, drugi na brodu jesu i oni bi vam rekli, smrtno ozbiljni, da postoje određene riječi koje se na manskom brodu ne smiju nikad izgovoriti dok je na otvorenom moru ili će ga na putu pratiti nesreća. Premda nisam baš neki stručnjak, kao što rekoh, ima ih koji se uporno drže toga da ne smiješ izgovoriti zec nego pommit. Isto tako za sleđa moraš uvijek reći balavac. Za mačka se kaže grebonja. Za miša lonnag. Vjetar je Stara vreća. Štakori su Stričeki ili Grdosije. Ree Yn Laa ― to je u prijevodu Kralj dana ― naziv je za sunce, dok je Ben-rein Nyhoie, što znači Kraljica noći, mjesec. Plava Judita je sirena. Plavi Ivo je more. I nikad, ni za živu glavu ne smiješ reći prase, nego uvijek svinja.
Naravno, greške se zalome i nesreća se može lako spriječiti ako se djeluje na pravi način. Tko god izgovori krivu riječ mora, kako sam čuo, vikati »hladno željezo« i čim prije dodirnuti brodsko hladno željezo. To napokon ne predstavlja nikakvu poteškoću pa se lako i obavi, ako ni zbog čega drugog, a ono da se umiri one koji vjeruju u te gluposti. Nevolja je bila u tome što ih je u ovom slučaju izgovorio stranac, k tome još biskup. Stoga nitko od nas nije rekao ni riječi, premda ga je poneko ošinuo pogledom, što je on možda i primijetio. U svakom slučaju, hitro se maknuo od praseta i sjećam se da je ubrzo zatim sišao u potpalublje, tužeći se na sunce, sve dok nismo došli do Port St. Mary i riješili se starog čangrizavca.
Osobno me ništa od svega toga nije previše pogađalo, dakako, jer nisam imao vremena za takve djetinjarije, ali rekao bih da je na brodu bio pokoji čovjek kojeg je mučilo što se tako nešto dogodilo netom je Sincerity zajedrila na to, svoje prvo, putovanje kao manski brod posebne namjene. Stoga se podosta spominjalo biskupa Chalmersa do trenutka kad je, točno petnaest dana kasnije, Tom Teare treći put poviknuo s promatračnice.
»Kuter okreće prema nama.« No, tu više nije bilo mjesta sumnji.
Prema mojem iskustvu, kada nesreća jednom snađe čovjeka, onda ide do kraja, a kuter Obalne straže kapetana Clarkea, Brod Njezina Veličanstva »Dolphin«, bio je oličenje loše sreće. Kad se njegov brod ustremio na nas, još sam se nadao da ćemo naići na kakvog smušenog starijeg gospodina, na nekog trbušastog tko pati od uloga i razmišlja o umirovljenju, te će samo zijevnuti na naše papire, ali ne, ni blizu. Kapetan Clarke koji je stupio na Sincerity bio je jedan od onih Engleza u blještavim tokama, što iz odore zvjeraju na svijet, žudeći da otkriju kakve je zakone zaobišao i prekršio. Ma ni »dobro jutro« da bi rekao dok se osvrtao, a odmah za njim popelo se šest vojnika da se ne osjeti usamljen. Rekao je samo »Kapetane...«
»Kewley«, udovoljio sam mu, pružajući mu brodske isprave.
»Registriran na luku Peel City, otok Man«, čitao je, dobacivši mi kratak znalački pogled kad je došao do otoka Mana, kao da želi reći: poznajem ja dobro to mjestašce. »Na putu ste za Maldon u Essexu s teretom usoljena sleđa.« Sada je malo glumatao, tresući blještavom dugmadi na kapi i gradeći se začuđenim. »Moram priznati da sam malo zatečen vašim odredištem. Ako se ne varam, Maldon je ribarska luka. Jeste li sigurni da će ih zanimati pun brod sleđa?«
Slegnuo sam ramenima. »Nisu sve ribe iste.«
Naravno, nije ga stvarno zanimao teret. To je bio tek početak. »No, ono što me muči, kapetane, jest vaš položaj. Vi putujete iz Peela u Maldon, zar ne? Zašto smo onda, pitam se, zatekli vaš brod kako plovi na sjever iz smjera Francuske?«
Imao sam spreman odgovor, ili barem nešto nalik tome. »Baš nas je jučer zahvatio nalet vjetra. Otpuhao nas je bit će trideset milja na jug.« Slučajno je dan ranije doista i bilo nešto nevremena, i doista je došlo sa sjevera. Kao što mudrac reče: Biraj laži kao što biraš ženu: pažljivo.
Jest da od toga nije bilo osobite koristi. Sada je Clarke pružio pandže, što je od samog početka namjeravao. »Kapetane Kewley, moram vas upitati, niste li, suprotno svojim ispravama, na putu pristali u inozemnoj luci? Savjetujem vam da dobro razmislite što ćete odgovoriti, jer će svaka neistina bez sumnje izaći na vidjelo i stajati vas takve globe da ćete ubrzo zažaliti što ste se ikad otisnuli na more.«
Postojao je samo jedan odgovor koji sam mogao ponuditi i izrekao sam ga s onoliko povrijeđene časti koliko sam smogao: »Dakako da nismo.«
»Imate li kakav drugi teret na brodu pored ovdje navedenog sleđa?«
»Ni to.«
Izgledao je zadovoljan poput hrta koji je nanjušio zeca, i smjesta se okrenuo svojoj šestorici momaka u grimizu: »Želim da se brod pretraži i to temeljito.«
Tu smo dakle. Ipak se nije sve činilo lako kao šutanje šljunka po žalu. Naravno, nije nas još uhvatio, ali smo se s pravom brinuli, a meni je bila mrska i sama pomisao da mi neznanci pipaju i prčkaju po korablji kao po kakvoj običnoj uličarki. Poduzeo sam valjda sve moguće mjere opreza da joj sakrijem draži, premda se radilo samo o tome da svi budu zaokupljeni poslom jer dokonost čovjeka najviše iživcira, a zadnje što nam je trebalo bio je neki napad mucanja ili letimičan pogled u pogrešnom pravcu. Juan Brew, prvi časnik, i Parrick Kinvig, drugi, izvikivali su zapovijedi poput samih vragova, na koje su momci poskakali i raštrkali se palubom po zadacima ili se uzverali da namjeste zatege. China Clucas, brodski div, bio je za kormilom, pod palubom u radionici drvodjelja Chalse Christian pilio je neki komad drva, a jedrar Ritchie Moore unio se u šivanje platna, dok je poslužitelj Mylchreest pospremao kabine.
I tako je ostao još samo Rob Quayle, kuhar, koji se dao na čišćenje svinjca, što mu je najbolje pristajalo kao zadatak. Quayleovi su, moram naglasiti, bili poznati kao čudni svati, svaki na svoju ruku. Otac Roba Quaylea umro je dok je ovaj još bio dojenće ― od njegove mahnite vriske, kažu neki ― te ga je odgojila majka, koja je održavala trošni kućerak nedaleko skladišta usoljenog sleđa i kruh zarađivala perući tuđe rublje. Ne bih se upuštao u to je li zbog toga Rob Quayle ispao čudan ili je ćudaštvo naprosto preuzeo od drugih članova obitelji Quayle, ali nema sumnje da je bio čudan, s onim dugim licem i zabrinutim pogledom, držeći se po strani i misleći da svi govore o njemu, što je dosta često i bio slučaj. Ne, gotovo nije bilo ni čudo da se sav topio u društvu živina. Upravo mu je svinja, koju je manski biskup nazvao prasetom, bila najboljim prijateljem i za dva tjedna, koliko smo izbivali iz Peela, već su izgledali kao prava obitelj, te bi jedva koji sat protekao, a da Quayle ne ode s njom porazgovarati ili je nahraniti preostalim komadićem jela. Što se same svinje tiče, ne biste mogli zamisliti oholije zvjeri. Što je hrana bila bolja, to je ona bivala sve umišljenija, sve dok ne bi izludjela Quaylea koji je smišljao što da stavi pred nju, a da ova ne digne njušku i ne ode.
»Ima samo jedno što svinja još nije okusila«, bila je omiljena šala na brodu, svima osim Quayleu, »a to je fini svinjski but.«
No, nikome od nas nije baš bilo do šale kad je kapetan Clarke poslao vojnike da njuškaju po brodu. Krenuli su od brodske štive, što je bilo opasno, ali bi moglo i dobro doći jer bi nam naš teret mogao ići u prilog. Dao sam si truda kad sam ga birao, jer jedva da postoji nešto prljavije, sluzavije i općenito smrdljivije od pedeset bačava usoljenog sleđa. Kapetan Clarke trudio se koliko je mogao, držeći se na pristojnoj udaljenosti kad su njegovi vojnici stali otvarati bačve, ali činjenica jest da se ne može umaknuti golemoj količini ribe. Kad su ih crvenokaputaši ispraznili na komade platna za jedra, propisni je smrad ispunio zrak, a trunke ulja, kože i kostiju štrcnule su se na sve strane, postižući zapanjujući domet, te su poprskale vojnike i čak zahvatile sjajnu odoru i cipele kapetana Clarkea. To mu se dakako nije nimalo svidjelo, no nije se pokolebao, jači je bio stid. Čak i kad su njegovi momci pregledali dvadeset i četiri bačve, pa je u štivi zaudaralo kao u psetarnici, a nisu pronašli ama baš ništa, bio je još uvijek napet kao struna.
»To će biti dovoljno, naredniče«, poviknuo je kao da se divno provodi. »Idemo sad na ostatak broda.«
To me već brinulo. Bauljali su mi brodom, zavirujući i premećući, dok sam ja išao za njima prateći ih budnim okom. Prvo je na redu bio kaštel, gdje su vojnici prekapali mornarske sanduke posade i prepipavali mreže za spavanje i odjeću što se obješena sušila. Potom radna kabina, gdje su bili drvodjelja Chalse Christian i jedrar Ritchie Moore, doimajući se nujno nad komadićima drva i platna. Smočnice sam se najviše plašio. Clarke je osobno zavirio ― u čemu nije bilo ništa opasno ― ali umjesto da se zadovolji prizorom dvopeka, govedine i sličnog, morao je baš staviti ruke na vrh dovratka i onako se držati za nj dok je virio unutra. Na trenutak nisam bio siguran je li možda slučajno dodirnuo onaj stanoviti komadić užeta što je ondje stršio. Tek kad se opet uspravio, jednako kisela izraza kao i prije, mogao sam ponovo slobodno disati. Tada smo se uputili u blagovaonicu. To bi nam svima mogao biti kraj ili pak spas. Tom sam mjestu naime posvetio posebnu pažnju, držeći da ništa nije pogodnije da očuva daminu čast pred nedostojnim njuškalima nego odmjerena količina finih ukrasa. K tome je i djelovalo, i to mnogo bolje od usoljenog sleđa. Čak i kad je kapetan Clarke stupio unutra, vidio sam da mu se izraz lica malo smekšao.
»Kakvu samo zbirku imate.«
Prepustio sam se struji. »To mi je razbibriga. Oduvijek sam im se divio.«
Sada je obilazio sobu zagledajući se u svaki rad. »Ovaj Albert je vrlo dobar. Gdje ste ih samo našli?«
»U Peelu. Na otoku vlada prilično zanimanje.« Ne mogu reći da je to bilo baš sasvim točno. Zapravo, na otoku nije bilo zanimanja, osim od strane kojeg Engleza u prolazu, nego sam grafike morao naručivati čak iz Liverpoola. Ali ja sam na to gledao ovako: ako već izigravam domoljuba, zašto onda uz mene ne bi bio i čitav otok Man? »Meni je najdraža ova s Viktorijom. Pravo kraljevsko držanje, zar ne?«
»Način na koji se oslanja o lava vrlo je prirodan.« Prvi put otkako je došao na brod, u njegovu je glasu bilo uljuđenosti, kao da bih mogao zavrijediti da se prema meni odnosi kao prema punopravnom ljudskom biću, umjesto kao pukom nedokazanom kršitelju zakona. »I neobično je vidjeti toliko djece prikazane odjednom.«
Slučajno sam se za to prilično potrudio, zapamtivši svakog od njih. »Viktorija, Albert Edward, Alfred, Alice, Helena, Louise, Arthur i mali Leopold«, izredao sam. »Uvrstit ću, naravno, i Beatrice, premda mislim da će morati biti još koji mjesec starija da se pojavi na slici.«
»I ova dva poprsja su odlična.« Promotrio je Viktorijino, pričvršćeno na visoki šuplji stalak uza zid. Srećom nije gledao predugo. Zamislite, držao se nesigurno, čak kao da je pomalo kriv. Pretpostavljam da mu je bio naprosto nezamislivo da bi nekome tko zna imena devetoro kraljevske djece palo na pamet prevariti carinike same kraljice Viktorije. Time je dakako prestalo njegovo zanimanje za pretres. Zapovjedio je vojnicima da još malo provršljaju kabinom, ali kad je narednik htio zaviriti iza grafike s likom Alberta, Clarke se ražestio.
»Mislim da je bilo dosta«, oštro je dreknuo na njega, kao da je pretres broda bio narednikova zamisao, k tome još i vraški loša. »Smijete se sada vratiti u čamac.«
No, to je bio trenutak naslade. Ako ste kojim slučajem iz male zemlje kao što je otok Man, ne možete se nadati mnogim pobjedama nad strancima ― Waterlooima, Bannockburnima i sličnima ― ali ni ovo nije bilo daleko od toga, na svoj način. Na nas je izvršena najezda, bili smo zaposjednuti, gledali smo već propasti u oči, a neprijatelj je sada uzmicao i vraćao se odakle je došao. I kad smo se popeli natrag na palubu, i zastali pored svinjca gledajući vojnike kako se spuštaju s boka broda, Clarke se gotovo ispričavao:
»Nadam se da vam se riba neće pokvariti, kapetane.«
Morao sam se upinjati svim silama da ne pokažem zadovoljstvo. »Ma, siguran sam da će biti u redu «
»Pa onda, zahvaljujem vam na susretljivosti i nadam se da vam nismo stvorili neprilike.« Na to je koraknuo prema ljestvama da se pridruži vojnicima koji su ga čekali u čamcu.
Tako nam je malo nedostajalo, tako malo. Ajde ne budali, kapetane Clarke, nosi sebe i svoju gizdavu odoru poprskanu ribom s mojega broda i idi već jednom. Odlazi i prištedi nam sve one brige i putovanja i skrivanja po podrumima i još koješta gore ― mnogo gore. Od same pomisli na to zadrhtim od želje. Ali ne. Bio se već prebacio preko ograde tako da su mu se vidjeli još samo glava i ramena, kad mu je došlo da baci taj zadnji pogled u mojem smjeru, znate, iz ljubaznosti ― kao da je meni stalo do osmijeha tog prdonje ― i tada se zbilo. Odjednom sam shvatio da je malo predugo zadržao pogled. Pa se i namrštio, pohlepno upiljenih očiju. To nije valjalo. Već sljedećeg trenutka penjao se natrag na palubu, i znao sam da smo u nevolji.
»Što to vi imate?«
Pitanje nije uputio meni nego Quayleu, kuharu, a Quayle je izgledao kao da ga je grom ošinuo. »Samo sir«, promucao je, »za naše svinjče.«
Clarke mu istrgne sir iz ruke ― pristojnu hrgu nimalo domaćeg oblika ― i dobro ga onjuši. »A odakle bi bio taj sir?«
Brzo mi je sinulo što je posrijedi. Odmah uz pristanište one stanovite neupadljive luke bio je niz dućana i Quayle se vjerojatno iskrao do njih, a da ga nitko nije zamijetio. Vidjevši da će nas mucanje tog prostodušnog blesana uvaliti u još veću nevolju, prostrijelio sam ga pogledom da ga ušutkam. »Iz Peela, zar ne?«
»Znači, ovo je manski sir, ha?« Clarke ga okrene u ruci, i tada sav nekako problijedi i podigne sir da i ja vidim. »I pretpostavljam da je ovo napisano na manskom.«
Da čovjek ne povjeruje, za dno se zalijepio oveći komad francuskih novina u koje je bio umotan. Znao sam da je Quayle šupljoglavac, ali ipak nisam mogao vjerovati da je opet toliki mamlaz. A sve zbog jednog beskorisnog svinjčeta.
Clarke je na brzinu bacio pogled na novine. »Datum je od prije četiri dana.« Teško biste u njemu prepoznali istog čovjeka kakav je bio do prije jedne minute. Ni traga više onoj, zlatom optočenoj, ljubaznosti. Sada je dahtao dok je govorio, a lice mu se sasvim izobličilo od bijesa. Žalosno je to što sasvim sigurno ne bi bio ni upola toliko srdit da ga nisam onako lijepo upecao s grafikama kraljice Viktorije i sveg njezinog potomstva. Bio je nasamaren i bio je toga svjestan, a uniformirani vam Englezi najviše mrze kad stranac od njih napravi budalu.
Morao sam nešto reći: »Nismo li bili naišli na neki ribarski čamac? Bit će da si od njih kupio sir, zar ne Quayle?«
Quayle je mlako kimnuo. Složio bi se i da sam mu rekao da ga je kupio od nekog morskog psa u prolazu. To ionako nije ništa mijenjalo na stvari sada kad mi Clarke nije vjerovao više ni riječi, pa da je bilo i stoput istinito. Osim toga, kupovati robu s inozemnih brodova i ne prijaviti je bio je gotovo jednak prijestup kao i kupovati je u inozemnim lukama.
»Mislim«, rekao je glasom ledenim poput inja, »da je vrijeme da pođete u London popričati s nekom gospodom iz carinske službe Njezina Veličanstva.« Potom se nagnuo preko ograde da pozove vojnike natrag. »Dolphin će vas pratiti«, dodao je cinično, »da se slučajno ne izgubite.«
I tako smo krenuli, krotki poput janjadi, s kuterom Obalne straže tik za nama i sa šest vojnika što su se raširili po našoj palubi, pušili lulu i zabavljali se na račun Manjana i sira. Ništa se nije dalo učiniti osim zapovjediti Quayleu da nam pripremi za večeru finog friškog pečenog odojka. Naravno, spominjalo se da je to isto ono stvorenje koje nas je uvalilo u nevolje kad ga je biskup bio nazvao prasetom. Sam se nisam prepuštao takvim glupostima, ali, na kraju krajeva, bilo je to malko neobično.
Obala se u sumrak već jasno vidjela. Ovaj se dan doista oduljio. Kad smo ugledali tu mračnu englesku obalu, naši su se snovi o bančenju i rumu i plaćenim ženama već odavno rasplinuli. A misli su mi se vrtjele oko pretresa i istraga, oko globa i zapljena, i oko stečaja. Možda trunčicu i oko zatvora.
U tim razmišljanjima nisam bio ni blizu onome što nas je na kraju snašlo.

VELEČASNI GEOFFREY WILSON, lipnja 1857.


Te noći hodio sam Diemenovom zemljom. Kročio sam tom dalekom divljinom kamo kršćanska noga ne bijaše još stupila. Preda mnom se ustobočile hridine strme poput zidina tvrđave, premda nisu bile kakve god, onako bijele i glatke poput alabastra. Ponizno, ali neustrašivo stadoh se uspinjati, svladavajući gromade i provalije, dopirući sve više, dok se napokon ne nađoh na silnom vrhuncu, a pred mojim se zadivljenim pogledom prostre zemlja tako zelena da zelenija nije mogla biti: raskošno, a opet uredno obilje, vrt usred divljine, izgubljen ovih šest tisuća godina. Dok sam ga promatrao, ispunjen strahopoštovanjem i divljenjem, činilo se kao da mi svaki taj daleki list paprati, svaki potok i cvijet šapuće: »Dođi amo, župniče mili, amo dođi, i požuri!«
Tada se probudih i zatekoh u svastinoj kući na Highgateu. Ljetno ranojutarnje sunce obasjavalo je zavjese ljupkom svjetlošću, preobrazujući taj inače obični prizor, ispunjajući me toplinom istine i pridajući netom spoznatom pretkazanju ― jer to je moralo biti pretkazanje ― potvrdnu notu.
»Louisa«, blago sam zazvao suprugu, »upravo sam usnio vrlo čudan san. Doista vjerujem da je to znak.«
Moja draga supruga, premda puna plemenitih vrlina, teško se predaje maštanju. »Krasno«, promrmljala je odsutno i nastavila spavati.
Premda je još bilo rano, bez oklijevanja sam ustao. Dvadeset i šest godina župne svećeničke službe u poljodjelskom Yorkshireu bilo je više nego dovoljno da me prožme seoskim načinom razmišljanja, i tih nekoliko tjedana u dokonom Londonu nije ga moglo pokolebati. U ovom se slučaju moja hitrost pokazala više nego dobrodošlom. Naime, tek što sam se prihvatio pisanja pisama, začulo se kucanje na vratima, a sobarica, prenuta iz sna, uskoro pripusti kočijaša Jonaha Childsa, koji je donio gospodarevu poruku iz Claphama s druge strane grada.


Dragi g. Wilson,
Možete li doći u jedanaest ? Ovdje je netko koga obvezatno morate upoznati, a u vezi je s ekspedicijom. Molim Vas da me povratno obavijestite ako vam to ne odgovara.Također, povedite Renshauia.
Vaš odani, Jonah Childs


Jednostavna izravnost poruke potpuno je opisivala tog plemenitog čovjeka, baš kao i vrijeme u koje je stigla: zacijelo se na sastanak odlučio usred noći kad je kočijaša digao na noge ― lijeni je momak bio vidljivo zlovoljan i smjesta ga poslao na zadatak. Jonah Childs nije nikad trpio sporost ni okolišanje jer je bio pravo vrelo poletnosti. Poznavati ga ― uistinu je značilo neprestano se oduševljavati njegovom toplom i uzbudljivom naravi, veseljem, njegovim naglim i neočekivanim provalama smijeha. Bilo ih je, doduše, koji su ga držali suviše nestalnim za svoj ukus, ali ja na to nisam nikad gledao kao na manu već svojstvo njegova šarma, nalik vremenu za prekrasnog proljetnog dana kad vjetar naglo i neočekivano promijeni smjer pretvarajući kišu u sunce.
Zapravo bez izvanredne naklonosti Jonaha Childsa čitava ekspedicija ne bi ni bila moguća, i ne vjerujem da bi Rajski vrt ikada bio pronađen, barem ne za mojega vijeka. Taj je čovjek bio sušta plemenitost, božji dar, a povremeno dodijavanje što ga je nužno trebalo pretrpjeti bilo je od manjeg značenja. Premda mi, priznajem, nimalo nije odgovaralo što me tako iznenada zove u svoj dom u Claphamu, nisam ni trenutka razmišljao o tome da odbijem njegov poziv. K tome bi moglo biti od nemale važnosti saznati tko je taj tajanstveni »netko« s kime me htio upoznati. G. Childs bio je tako nepredvidljiva duha da je bilo nemoguće znati što ima na umu.
»Recite gospodinu da se radujem posjetu u jedanaest«, naputio sam slugu.
Dobrano toplo već u pola devet, jutro je obećavalo vruć dan. Dok su se moja kola kretala brijegom Highgate, a London se u daljini mutno caklio kroz vlastitu prašinu, razmišljao sam o tome kako život može biti sasvim nepredvidiv. Ni u najluđim snovima ne bih, do prije koji mjesec, pomislio da ću se naći u ovakvom položaju: život mi se potpuno preokrenuo, župne dužnosti zamijenile su užurbane pripreme za ― sad još deset dana udaljen ― epski put otkrića.
Ne mogu reći da mi promjena nije sasvim godila. Dvadeset i šest godina je mnogo za dužnost župnika u seoskom području Yorkshirea i, premda sam s osjećajem časti obavljao svoje skromne svećeničke dužnosti, a župljane i njihovu neposrednost držao krajnje simpatičnima, moram priznati da je bilo trenutaka kad sam se pitao nije li mi namijenjen neki veći zadatak na ovome svijetu. Ne tvrdim to stoga što se o meni radi, ali ne bi se baš moglo reći da moj studentski rad nije obećavao, a potekao sam, premda ne neposredno, iz jedne od starijih obitelji u Kentu koja je dala i dva biskupa. Prihvatio sam se službe s nešto žara, trudeći se da popravim život svoje pastve tako što sam pokrenuo kampanju da pivnica bude otvorena tri dana tjedno, umjesto sedam, i nudeći kao ― plemenitiji nadomjestak ― dvije dodatne mise. Žalosno je što je ova inicijativa u nekim krugovima naišla na pomalo neprijateljski odgovor. Zapravo je opao broj ljudi na mojoj redovitoj nedjeljnoj misi, a osobno sam katkad na sebi osjećao hladne poglede seljana.
Kao da me to nije dovoljno zabrinjavalo, također sam se sve više skrbio za sreću svoje drage supruge. Ona je odrasla u živahnom Manchesteru ― često bi se prisjećala njegovih živopisnih trgovina ― te joj je život u ovome mirnom kutu Yorkshirea ponekad teško padao. Neko je vrijeme bila zaokupljena prohtjevima naše sedmero djece, ali kako su ona stasala i postajala neovisna, njezina je izdržljivost polako kopnila. Ponajveći izvor njezina jada bila je, kako zgodno, plemenita privrženost meni. Često bi se prisjetila jednog od učitelja iz mojih canterburyjskih dana s kojim sam imao nekoliko dojmljivih teoloških dvoboja, u kojima sam se, ne tajim, vrlo dobro držao. Moj je sugovornik kasnije postao dosta utjecajan čovjek u Crkvi i ona je, možda naivno, smatrala da bi mi on mogao pomoći da nađem kakav zahtjevniji posao. Ma koliko se trudio da je uvjerim kako je takvo što izvan naše vlastite slabašne moći poimanja, ona je i dalje ustrajavala na tom pitanju, čak postajala zamorna. Jako zabrinut zbog njezina nezadovoljstva i, čini se, nemoćan da ga ublažim, postajao sam sve skloniji dugim šetnjama duž hridina ili preko vriština, ne bi li mi osvježavajući jorkširski vjetar okrijepio čula. Nikad mi, naravno, nije palo na pamet da možda hodam ususret samom odgovoru na svoja mnogobrojna pitanja.
Moj interes nastao je kao puka ludost: prost užitak sakupljanja kamenčića od kojih bi ljepše komade donio kući i stavio na policu nad kaminom. Nakon nekog vremena pobudile su mi zanimanje njihove boje koje su tako divno varirale da sam počeo promatrati nijanse hridi i tla tog područja. Učinio sam potom velik korak i nabavio tobolac i malu motiku za sakupljanje uzoraka, i odjednom sam otkrio da sam postao čovjek s razbibrigom, koja me odvela čak na istraživačke izlete po okolici. Nisam, prirodno, nikad očekivao da nešto proizađe iz ove ugodne zabave, osim saznanja i prostog zadovoljstva koje mi je već pružala.
Jednog jutra posjetio sam nama najbliže mjesto da kupim lampu, umjesto jedne koja nam se razbila, ali sam naišao na zatvoren dućan. Pomalo uzrujan što sam uzalud putovao, odlutao sam u obližnju knjižaru i ubrzo se namjerio na nedavno objavljenu knjigu o geologiji. Kako mi je malo nedostajalo da vratim knjigu na policu jer sam je smatrao preskupom! Što me nagnalo da je tako brzopleto kupim? Puka prilika? Ili je neki daleki glas prozborio riječi ohrabrenja? Od takvih se tajni sastoji sam život. Tog istog popodneva unio sam se u knjigu i silno se zaprepastio. Već u prvom poglavlju pisac je ― bit će istaknuti geolog ― drsko ustvrdio da je silurski vapnenac star ništa manje nego stotinu tisuća godina. I to usprkos činjenici da Biblija vrlo jasno uči da je Zemlja stvorena prije samo šest tisuća godina.
Nije to bila puka pogreška, bila je to kleveta. Bio je to najprljaviji napad na čast Svetog pisma. Sjedeći pored vatre, uz šalicu već hladnoga čaja, dok se supruga bavila pletenjem zveckajući iglama, osjetio sam da mi je srce stalo jače tući, i odjednom sam znao da sam se našao u jednom od onih rijetkih trenutaka koji se mogu usporediti s pogledom s vrha brijega što oduzima dah usred polagane šetnje životom. Silna mi je istina potekla dušom, poput kakvog strujnog naboja. Sve te duge godine u Yorkshireu nisu bile protraćene, daleko od toga. Bile su naprosto priprema za veliku zadaću koja mi se sada ukazala: da ispravim ovu užasnu pogrešku i spriječim nejake umove da skrenu s pravog puta pod utjecajem ove grozne neistine.
Od tog trenutka dokona razbibriga postala je nešto krajnje ozbiljno, dok sam od sebe nastojao učiniti neku vrstu stroja za obranu ovog sjajnog učenja. Pročitao sam na tu temu svaku knjigu do koje sam mogao doći, da bih samo otkrio kako su još neki zaraženi istom sablazni kao i moj suparnik. Neprijatelj je bio jači nego što sam mislio. Svejedno nisam namjeravao klonuti duhom, prisjećajući se priče o malome Davidu i moćnome Golijatu. Počeo sam provoditi vlastitu istragu, putujući čak izvan Yorkshirea sve do Walesa i Cornwalla. Proučavao sam. Mjerio sam. Opet sam proučavao. Poluoblikovane misli počele su se kristalizirati u usmjereno umovanje. Blijede pretpostavke počele su poprimati jasan, borbeni oblik. Napokon sam bio spreman prihvatiti se pera i papira i okušati se u svojem prvome pamfletu, koji sam dao tiskati o vlastitom trošku; Istinski odgovori na lažna pitanja: puno objašnjenje nove teorije božanskog zahladnjenja. Gledajući proizvode svojeg truda, poredane i spremne za slanje u tisak i utjecajnim ljudima, nisam mogao zamisliti kamo će me te stranice naposljetku odvesti. Objavljivanje je moćna stvar. Može čovjeku namaknuti svakakve nepredviđene događaje, stvarajući prijatelje i neprijatelje od potpunih neznanaca a i još mnogo toga.
Prvi je argument mojeg takmaca bio da bi stijenama u tlu ― za koje se općenito smatra da su nekoć bile usijane i u tekućem stanju ― trebalo mnogo dulje da se ohlade nego što je to prikazano u Svetom pismu. Moj je odgovor bio da se Zemlja doista ohladila velikom brzinom, štoje omogućio proces Božanskog zahladnjenja. S obzirom na to da je Gospod posjedovao moć da stvori svijet, činilo se, napokon logičnim da je u njegovoj moći
bilo i da mu promijeni temperaturu. Preostala je dakle još druga tvrdnja bezbožnog geologa, koja se ticala iščezlih stvorenja. Moji su protivnici digli silnu buku oko toga, osobito oko izumrle životinje nazvane trilobit ― koja naprosto podsjeća na golemu šumsku uš ― čiji se ostaci katkad nalaze u silurskom vapnencu i za koju tvrde da je postojala u nekoj davnašnjoj eri. Objašnjenje je međutim bilo vrlo očito. Prvobitno je Zemlja stvorena s velikom raznolikošću života na njoj, u rasponu od onih korisnih kao što su konji i vjerni psi ― do upravo smiješnih, kao što je ovaj besmisleni primjerak. Prirodno, s vremenom su mnoge od tih manje potrebnih životinja ― a što bi bilo nepotrebnije od velike šumske uši? ― naprosto iščezle. Velik dio njih, pretpostavio sam, podlegao je posljedicama općeg potopa.
Čovjek bi pomislio da će time slučaj biti zaključen, ali naprotiv, izgleda da su moja rješenja samo podjarila plamen. Za nekoliko tjedana pojavio se članak s odgovorom, ali ne iz pera mojeg protivnika nego drugog pripadnika ove mnogoglave hidre. A što, pitao je moj novi kritičar, s prvim biljkama i životinjama? Knjiga Postanka navodi da su došle na Zemlju u prva dva dana njezina stvaranja. Zacijelo, smatrao je, čak ni božansko zahladnjenje ne bi tako brzo ohladilo svijet od rastaljenih stijena.
Tako je Rajski vrt dospio u raspravu.
Najpouzdaniji saveznik u ovoj ogorčenoj borbi bila mi je sama Sveta knjiga. Premda se u Svetom pismu nalaze odgovori na svako moguće pitanje, oni se ne pokazuju uvijek tako lako. Katkad se vjera čitatelja stavlja na kušnju u vidu savršene zagonetke za koje su ponuđeni pametni putokazi, pa je tako bilo i u ovom slučaju. Biblija nas uči da su čovjek i životinje u početku živjeli na samo jednome mjestu ― po svemu sudeći, čak ni osobito prostranome ― a to je bio Rajski vrt. Ondje se nalazio odgovor. Nagađao sam da je Eden ležao na jedinstvenoj vrsti stijene, potpuno nepropusne za toplinu, koja je na ostalim tvarima plutala poput goleme splavi, vjerojatno obavijena oblacima i parom. Knjiga Postanka nam ne govori koliko su dugo Adam i Eva uživali slasti Rajskoga vrta prije nego je zmija obavila svoju opaku rabotu, ali čini se da su onda ljudi mogli doživjeti duboku starost, a radilo se o zacijelo pozamašnom broju godina. Do trenutka kad su napokon izgnani, ostatak Zemlje imao je dovoljno vremena da se ohladi djelovanjem zahladnjenja, a biljke i životinje su se raširile čitavom njezinom površinom. To je bila teza mojeg drugog pamfleta: Razmatranje geologije Edena.
Čini se međutim da se kritičare ne može utišati. Ako je tome tako, graktali su, u pismima upućenim časopisima, pa čak i u dva članka, gdje je onda ta posebna vrsta stijene? Zašto nije pronađena?
Neko me je vrijeme kopkalo to pitanje i priznat ću da sam uzalud razbijao glavu. Proučavanje i čitanje mi nije pomoglo, kao ni pisma koja sam slao nekolicini neustrašivih momaka koji su putovali u najudaljenije predjele Arabije, gdje se, kao što sam još uvijek vjerovao, morao nalaziti Eden. Bili su to teški tjedni, i priznajem da sam bio blizu toga da potpuno odustanem od slučaja, zaključivši krajnje nevoljko da mi ne preostaje drugo nego čekati da buduća otkrića dokažu moje tvrdnje.
A onda mi jednoga dana stiže nesvakidašnja pošta. Pošiljalac, koji je s pažnjom pratio moje članke, objasnio mi je da je ranije nekoliko godina živio kao uzgajivač ovaca na dalekom otoku Van Diemenove zemlje, koji je nedavno preimenovan u Tasmaniju, a leži odmah južno od Australije. Njegovo imanje nalazilo se na visoravni na samome rubu naseljenog kraja, i tvrdio je kako je za vedra vremena mogao uhvatiti obrise udaljenih gora s one strane divljine. Premda je mnogo putovao drugim krajevima zemaljske kugle, nije nikad vidio ništa ni izdaleka slično ovome. Vrhunci su, kaže, bili poput ruševnih tvrđava, kao da su zapravo sve što je preostalo od nekoga bajnog grada, izgrađenog u mnogo većim razmjerima nego što bi se to moglo pripisati običnom čovjeku, a potom tisućljećima prepuštenog zaboravu. Kao da to već nije samo po sebi dovoljno zanimljivo, nepokolebljivo je tvrdio da je istraživanje kolonije bilo uglavnom ograničeno na obalni dio i da, izuzmemo li crne urođenike, još ni živa duša nije istražila tu daleku pustoš.
Počeo sam odmah grozničavo razmišljati. U Knjizi Postanka, u onom čuvenom odlomku koji me, kako sam uvidio, često pomalo zbunjivao, navode se četiri rijeke što se slijevaju iz Edena. Jedna je Pišon, zasad nepoznata, druga Gihon, također nepoznata, za koju se kaže da teče u Etiopiju. Treća, po imenu Hiddekel*, je ona koja teče istočno od Asirije, i napokon tu je Eufrat. Govorio sam već o tome kako Biblija katkad nudi odgovore na način sličan onome kako enigmatičar provjerava svoju publiku. Jednostavan pogled na kartu pokazuje da je sasvim nemoguće da rijeke teku iz istog izvora i u Etiopiju i u Asiriju jer su te dvije zemlje gotovo potpuno odvojene oceanom, povezane tek uskim pojasom poluotoka Sinaj, koji je pak posvemašnja pustinja. Što sam više razmišljao o tom pitanju, sve sam više dolazio do zaključka da odlomak moče značiti samo jedno, i nisam mogao vjerovati da mi to prije nije palo na pamet. Gledaj drugdje, tražilo je Sveto pismo. Gledaj na nekom potpuno drugačijem mjestu. Ali gdje? Istočno od Asirije. Odjednom je sve bilo bjelodano jasno. Istočno od Asirije? Zašto ne gledati sasvim istočno, recimo sve do Tasmanije? (*Hebrejsko starozavjetno ime rijeke Tigris.)
Ovo, dakako, nije bio dokaz. Moj sljedeći korak bio je da pokušam otkriti nazive rijeka tog dalekog otoka. Dao sam se u potragu za urođeničkim imenima, budući da su ona kojima su ih nadomjestili bijeli doseljenici bila suviše nova, što se pak pokazalo teško izvedivim jer su urođenici, na veliku nesreću, gotovo potpuno izumrli. Kako mi je međutim zanimanje bilo silno, nisam se dao obeshrabriti, nego sam ustrajao pišući svakome za koga sam se mogao sjetiti da je možda neko vrijeme proboravio u toj udaljenoj koloniji. Ukoliko mi sami ne mogu pomoći, zamolio sam ih da me upute na druge koji bi to mogli. Malo-pomalo doznavao sam tražene nazive i kad sam ih poredao, ustuknuo sam od čuda. Nisu bili istovjetni onim biblijskim ― s vremenom je došlo do neizbježnih promjena u izgovora ― ali nisam zbog toga bio ništa manje zadivljen.


BIBLIJSKI NAZIV ― UROĐENIČKI NAZIV
Eufrat - Ghe Pyrrenne
Gihon - Gonovar
Pišon - Pewunger
Hiddekel - Liddywydeve


Gdje, postavljalo se pitanje, izviru ove četiri rijeke? Ta upravo u planinskoj pustoši koju je moj prijatelj uzgajivač vidio izdaleka!
Nisam dakako imao drugog izbora nego da ova otkrića iznesem u javnost. Tako se pojavio moj treći pamflet: Dokaz proti bezbožnosti geologije: Istinitost biblijske kronologije konačno i uvjerljivo potkrijepljena. Možda sam donekle očekivao da bi ovaj članak mogao polučiti reakciju, ali ipak nisam pretpostavljao da će biti tako burna. Odjednom je naš dom prestao biti mirno utočište kao dotad, a listonoša je često posrtao pod teretom pisama. Stizali su posjetitelji, katkad nenajavljeni, jedan čak iz Edinburgha. Čak nas je i domaće stanovništvo počelo promatrati s nekom upornom znatiželjom, dok je moja supruga, koja nikad prije nije pokazivala interes za moje bavljenje geologijom, počela prilično uživati u ovo nešto slave što smo je priskrbili.
Nisu, nažalost, sva pisma bila pisma podrške. Naročito me povrijedila činjenica da su mi se po prvi put suprotstavili moji kolege svećenici, koje je tvrdoglavost priječila da odbace poimanje Rajskog vrta kao mjesta u Svetoj zemlji. Na svako pismo kritike dobivao sam, međutim, barem jedno pismo podrške. Štoviše, u velikom broju njih uzbuđeno se postavljalo pitanje kojeg se dotad nisam ni sjetio: Kada se planira ekspedicija u Van Diemenovu zemlju ? Ono je, bez sumnje, bilo primjereno, jer bi u suprotnom čitav predmet ostao bez dokaza. Premda to nisam smatrao svojom brigom, držeći da je moja uloga više ona skromnoga tvorca zamisli negoli istraživača, svejedno sam uputio pismo Geografskom društvu da im skrenem pozornost na ovo pitanje od životne važnosti. Izazvali su, međutim, u meni silno razočaranje onako obuzeti željom da otkriju izvor one nesretne rijeke Nil. Sve bi zacijelo ostalo na tome da jednog lijepog četvrtka ujutro nije u župni dvor stiglo pismo kojem je bila priložena putna karta do Londona.


Poštovani g. Wilson,
pamflet sam pročitao. Vaše ideje pozdravljam. Eden treba pronaći. Vjerujem da to mogu omogućiti.
Očekujem vaš posjet.
Iskreno vaš,Jonah Childs

Bila je to nesvakidašnja poruka. No uskoro sam doznao i da je to nesvakidašnji čovjek. Dobro se sjećam tog našeg bajnog prvog susreta u Claphamu, očiju g. Childsa što su se caklile od uzbuđenja dok je postavljao pitanja takvim užurbanim oduševljenjem da bih jedva počeo odgovarati na jedno, a već bi me zateklo sljedeće. Pokazivao je toliku strast za obranom Svetog pisma da sam strepio da ne zaplače. Već nakon koje minute rasprave počeo je sastavljati popis procjene troškova koje je na brzinu zbrojio.
»Ovoliko ću rado namiriti, a i još dodati pokaže li se nužnim.«
Ostao sam naprosto zapanjen. Nikad još nisam doživio takvu silnu i božansku darežljivost. Nastojao sam izraziti svoju skromnu zahvalnost.
»Dakako da idete i vi«, izjavio je tada. »Od vas je potekla ideja. Vi se razumijete u stijene. Vi morate ići.«
Bila je to mogućnost koju još nisam razmotrio. Bio sam vrlo počašćen prijedlogom, ali, iskreno rečeno, mučile su me sumnje. Nisam nikada putovao preko oceana, čak se nikad vozio brodom, samo riječnim skelama. Trebalo je također misliti i na moju dragu suprugu. Konačno je odluku donijela ona, hrabra ptičica. Kad sam je sljedeći dan uvjeravao da ću rado ostati s njom u osami Yorkshirea ako ona to želi, uzrujano je odmahnula rukom.
»Ali Geoffrey, moraš ići. To je tvoja sudbina. Ne brini za mene. Imam djecu, a i sestru, da mi prave društvo.«
Potom su se stvari brzo odvijale. Gospodin Childs smatrao je da ekspediciju mora voditi iskusan čovjek i ta je zadaća nakon kraćeg razmišljanja dodijeljena majoru Henryju Stanfordu, visokom, oštrovidnom vojniku, koji se u raznim zgodama borio protiv kineskih gusara, ratobornih Sikha i drugih, a bio je i na glasu po tome što je sam-samcat prešao Mezopotamiju, pri čemu je proživio tolike muke da je bio primoran pojesti vlastitu mazgu. Nije doduše znao ništa o geologiji, i malo što o Svetom pismu, ali, bez obzira na to, smatrao sam da će biti vrlo dobar vođa. Nije mu dugo trebalo da naše težnje pretvori u stvarnost ― obavljao je dogovore i kupovao zalihe. On nam je unajmio i brod Caroline. Bila je to odlična lađa, sagrađena za prijevoz mornaričkih zaliha, i služila je u nedavnom ratu s Rusijom prije nego što je prodana privatniku, dok joj je posada, sastavljena od kršnih prekaljenih muževa Portsmoutha, imala jednako zanimljivu vojničku prošlost kao i ona sama.
Još deset dana i smjestit ćemo se u nju, a naša će ekspedicija započeti. Sama je pomisao poticala uzbuđenje u meni dok je kočija kretala na drugu stranu Londona. Uputio sam vozača da me najprije odveze u Hampstead, do doma Timothyja Renshawa, botaničara naše ekspedicije, kojeg sam na zahtjev Jonaha Childsa trebao dovesti. Timothyjev je otac bio strog čovjek skromna porijekla koji se obogatio izradom žbuke, a obiteljski dom bio je velik, da ne kažem razmetljiv. Za razliku od njega, Timothyjeva majka bila je obrazovana žena iz dobre herefordširske obitelji, i k njoj su me i uveli. Primijetio sam da joj je pomalo neugodno.
»Začas će Timothy. Bojim se da se ne osjeća baš najbolje.«
Ubrzo zatim ušao je lijeno koračajući, blijed u licu, s jasnim kolobarima oko očiju. Njegov izgled potvrdio je moje sumnje da si je patnju u cijelosti nanio sam. Momak je bio na zlu glasu zbog nezdrava života, svojim je noćnim pohodima po gradu zadavao brige roditeljima i činilo mi se da su ti izgredi povezani sa željom njegovih roditelja da se pridruži našoj ekspediciji.
»Što je?« - upitao je, ne rekavši mi čak ni dobro jutro. Kad sam mu objasnio da se njegova nazočnost očekuje u Claphamu i to skoro, progovorio je sumornim glasom: »To je malo nezgodno. Mislio sam nešto obaviti.« Međutim, kad se susreo s majčinim oštrim pogledom, slegnuo je ramenima. »Ali ako baš moram...«
Priznajem da ga nikad nisam držao najboljim izborom za ovaj veliki pothvat. Gospodin Childs bio je odlučan u tome da moramo imati znanstvenika, smatrajući da bez toga nijedna ekspedicija nije potpuna, no pokazalo se da ga nije lako pronaći. Znanstvenici su, po svemu sudeći, pleme koje se uvelike povodi za modom, a zlosretne džungle Južne Amerike trenutno su bile traženije odredište od daleke Tasmanije. I kad smo već doista počeli gubiti nadu, primili smo pismo g. Renshawa, čija je supruga dočula za našu ekspediciju od rođakinje g.Childsa, koju je poznavala preko crkve. Pismo g. Renshawa bilo je popraćeno preporukom istaknutog botaničara dr. Dysona koji je radio na Timothyjevu obrazovanju i hvalio učenikov rad na biljkama hladnog podneblja ― naročito češljikama ― opisujući ga kao »talent u usponu na tom neistraženom području«. Tek kad sam upoznao mladoga Renshawa, počeo sam se pitati nije li Dysonova hvala dvomislena, i ne predstavlja li podatak o neistraženosti područja domišljatu ocjenu njegova talenta u usponu. Čini se međutim da je Jonah Childs, nepredvidljiv kao i uvijek, bio u svakom pogledu zadovoljan s mrzovoljnim momkom.
»Doista vjerujem da nam ga je sam Gospod poslao«, izjavio je nakon službenog razgovora s njim, sa sjajem u očima. »Tako ozbiljan, tako zreo za svoje godine. Bit će na čast ekspediciji.«
Sumnje sam zadržao za sebe, jer sam iz iskustva znao da nije uputno truditi se i razuvjeravati g. Childsa kad bi se s nekim oduševio. Koliko god prijazan bio, narav mu je bila složena i kad mu se proturječilo, nevjerojatnom bi brzinom mijenjano raspoloženja, od ushićenja do duboka razočaranja, ili još gore od toga. U jednoj ili dvije zgode kad sam bio dovoljno nepromišljen da mu se suprotstavim, kao onda kad je predložio da se poslužimo tasmanskim valabijima kao tovarnim životinjama, prilično se uvrijedio, premda je prihvatio moja gledišta, te sam se čak uplašio ― sasvim bespotrebno ― da će izgubiti interes za cijeli projekt.
»Ovo ide sporo«, primijeti Renshaw s nekim šupljim zadovoljstvom u glasu kad je kočija ponovo zastala. Naš se put odvijao dosta glatko sve dok nismo prošli oko trga Trafalgar i ondje zapeli u prometu. To je bilo prilično uobičajeno na londonskim ulicama gdje su zastoji svagdanja pojava kao i riba u rijekama, ali kako su s vremenom međusobne optužbe okolnih kočijaša postajale sve glasnije i žešće, počeo sam se zabrinjavati.
»U čemu je nevolja?« ― doviknuo sam fijakeristu.
»Nekakva gužva na Mimohodu konjičke straže.«
Izvinuvši vrat pored Renshawa, vidio sam da je pred vojnim stožerom doista nastalo nekakvo komešanje ― mnogobrojna kola u neredu, i silna gomila ljudi, mnogi od njih u odorama. Tvorili su neobičan skup, istovremeno uznemiren i krotak.
»Baš mi ne izgleda kao mimohod«, rekoh.
Renshaw slegne ramenima. »Bit će da je opet neki rat.«
Primjedba je zvučala i priglupo i bez imalo ukusa, i već sam ga kanio ukoriti kad su kola poskočila i nastavila se kretati. Srećom, pokazalo se da su ceste južno od Westminstera poluprazne te smo doskora štropotali na putu ka Childsovom domu koji je bio smješten među nizom kuća, osamljenih u polju, kao urbani izboj Londona koji se neprekidno širi. Tek bi se s pomnjom mogli razaznati znaci velikog trgovačkog Childsova poduzeća: portret Jonahova oca nad stubištem, na kojem je smješten u neku daleku zemlju, sred prizora marljivo oborenog drveća i brodova što čekaju na ukrcaj, ili sjajna reprodukcija Broda Njezina Veličanstva Victory, odmah pod njim, izrađenog, kako sam saznao, od ništa manje nego dvadeset i dvije vrste drva.
»Gospodine Wilson. O, i gospodin Renshaw, također. Baš lijepo!« G. Childs nije se mogao obuzdati kad su nas uveli u radnu sobu: »Naš preostali gost već je ovdje.«
To je dakle bio taj tajanstveni »netko«. Bio je to zdepast čovjek, napeta izraza lica, čak pomalo mrka. Živnuo je tek kad smo se rukovali i na licu mu je nakratko zatitrao osmijeh, ne umanjivši time ono nešto obrambeno u njegovu držanju, kanda je osjećao potrebu da otkloni moguće neodobravanje. Ostaci londonske grubosti u njegovu govoru ukazivale su na čovjeka koji se, kao i otac Timothyja Renshawa, uzdigao iz skromnih početaka.
»Dopustite da vam predstavim istaknutog kirurga, dr. Pottera«, objasni Childs. »On je prijatelj dr. Kitea koji je učinio pravo čudo glede stopala moje sirote sestre.« Nervozno se osmjehnuo. »Dr. Potter bio je tako ljubazan da ponudi svoje usluge našoj ekspediciji. Nije li to divno?«
Ne podnosim da se prozbori ijedna riječ protiv gospodina Childsa čiji je karakter besprijekoran, ali sam, priznajem, poželio da se suzdrži od donošenja važnih odluka prije nego razmotri druga gledišta. Nije da sam imao primjedbi na tog dr. Pottera, ili na njegovo porijeklo ― nisam od onih koji se obaziru na takve sitnice kao što je čovjekovo rođenje, koje su, uostalom, od neznatne važnosti u očima Gospoda ― nego me prilično zabrinjavalo što se uvodi tako krupna promjena u tako kratkom roku prije našeg polaska. Radilo se, ako ni o čemu drugom, o opasnosti od prenagljivanja. Uputio sam pogled Renshawu, ali on je zjakao u vlastite cipele, sasvim nezainteresiran za predmet razgovora.
Potter me je hladno mjerkao. »Već dugo me Tasmanija zanima sa znanstvenog gledišta i stoga sam, naravno, bio vrlo uzbuđen kad sam dočuo o vašoj ekspediciji.«
»Je li major Stanford obaviješten?« ― upitao sam. Naš je vođa otišao na neku vjetrovitu padinu Dartmoora da isproba nove šatore.
Childs kimne glavom. »Bilo mu je vrlo drago što ćete imati liječnika.« Načas mu se čelo nabralo. »Ne doimate se previše zadovoljno, župniče.«
Nije bilo korisno ni uputno staviti primjedbu. Pokušao sam se nasmiješiti. »Uvjeren sam da će se dr. Potter pokazati dragocjenim.«
Jonahovo lice razli se u zadovoljan osmijeh. »No, to je sjajno. A sada vam mogu pokazati drugo iznenađenjce koje sam pripremio.«
Na trenutak sam se zapitao neće li mi predstaviti kakve nove sudionike našeg pothvata, ekipu goniča deva, možda. Srećom, nije se radilo o tome. Childs nas uljudnim laganim hodom povede do susjedne prostorije gdje je na sanduku za pakiranje ležalo šest blistavih novih pušaka i revolver.
»Imam rođaka koji je vlasnik male tvornice u Birminghamu u kojoj se izrađuju dijelovi za njih«, objasni. Uze u ruke jednu od pušaka i pažljivo je naperi prema obližnjem zidu. »Ovo je posljednja riječ vojne tehnike i, izuzmu li se lovačke, nema boljih pušaka, tako mi on veli, jer se radi o novom tipu s puščanim zrnima koja se rašire.«
Privlačnost oružja. Priznajem da sam je i sam osjetio, premda me sav moj nauk od toga odvraćao. Što se ostalih tiče, bili su prilično opčinjeni. Potter je razgledavao pištolj kao da je u transu, a potom uzeo jednu pušku, naglo je bacio u zrak i opet uhvatio, poput kakvog razigranog dječaka. Čak se i Renshaw zanio, pažljivo rukujući oružjem koje je bilo gotovo iste duljine kao i on sam. »Rašire li se doista meci?«
Potter se razumio: »Mijenjaju oblik. Izrađuju se od olova, pa su mekani, a u bazi im je čelični čep. U početku su dovoljno uski da lako uđu u cijev, ali kad se naboj zapali, čep ih spljošti. Na taj način točno pristaju u žlijeb puščane cijevi i u njoj se lijepo zavrte. Upravo ta vrtnja pušku čini tako preciznom. Koliko sam čuo, u stanju su odbiti ruku od ramena.«
Renshawu nije bio jasan pojam žlijeba, pa je to ponukalo Pottera da s popriličnim užitkom svakome od nas naizmjenično uperi jednu od pušaka ravno među oči tako da razgledamo fino izrađene spiralne utore cijevi.
Osjetih se dužnim ublažiti ozbiljnost trenutka. »Zahvalite, molim vas, rođaku. Ovako odlično oružje ulit će nam veliko pouzdanje, uvjeren sam, premda mislim da ga nećemo imati razloga upotrijebiti.«
»Nadam se da je tako«, odgovori Childs, odjednom nekako smrknut. »Mada, moram reći da nisam baš siguran. Nakon današnjih vijesti postalo mi je itekako drago što ove ljepotice idu s vama.«
Gledao sam upitno, kao i Renshaw i doktor. »Kakvih vijesti?«
Childs je izgledao iznenađen. »Mislio sam da znate. Izbila je strašna pobuna pod vodstvom bengalske vojske. Delhi je pao u njihove ruke i strahuje se da su stotine žena i djece surovo ubijene.«
Postoje razne vrste vijesti. Većina njih samo nas djelomično nagna na sućut i premda u nama potaknu trenutak radosti ili tuge, njihovi daleki protagonisti brzo nam izblijede iz pamćenja. Ovo je međutim bilo drugačije. Ovo je svakako bila katastrofa divovskih razmjera. Prisjetio sam se onih mračnih tjeskobnih lica pred Mimohodom konjičke straže ― sada sam ih dobro razumio ― i na trenutak sam gotovo mogao čuti stravičnu vrisku nevinih, što je, nošena miljama, čudom dopirala s onih okrutnih prašnih ravnica.
»Vijesti putuju po mjesec dana«, dodao je Childs, »tako da ne možemo znati što se sve moglo do sada dogoditi.«
Dr. Potter pažljivo odloži pušku na pod i na trenutak smo svi zamišljeno stajali i šutjeli. Naše svečano snatrenje prekine Renshaw, pokazavši, kao i uvijek, nadarenost za lošu procjenu.
»To bi moglo naškoditi vašim planovima.«

KAPETAN ILLIAM QUILLIAN KEWLEY, lipnja 1857.


Tri preduga dana momci iz londonske carine pretraživali su Sincerity, držeći se ukočeno i bahato, jedva prozborivši riječ. Nisu mi to baš bila omiljena tri dana. Smjestili su nas u jedan od onih novih zapečaćenih dokova i nismo imali drugog posla nego da čekamo, osluškujući strašnu luđačku londonsku buku što se prelijevala preko visoka zida poput prijetnje. Sve vrijeme tapkali su i njuškali po mojem sirotom brodu da je to bilo ružno gledati, a ja sam razmišljao o tome kako je dovoljno jedno otkriće, ili nečija budalasta uspaničenost...
Doista, nema temeljitosti do one carinske. Prvo su nas natjerali da prebacimo sve bačve na mol, izvrnemo ih i izbacimo sleđ. Potom su provjerili sve naše zalihe, do u svaku kutiju dvopeka u smočnici, kao i kokošinjac i tor za ovce i čamac u kojem se nalazilo Quayleovo prase. Prekopali su sve naše mornarske škrinje i izvadili grafike s likovima kraljice Viktorije i njezina potomstva iz okvira. Čak su prepipali i moju uniformu, gužvajući mi i kapu, valjda da vide ne skrivam li možda u njoj koju unču duhana. A pošto su sa svim tim bili gotovi, počeli su ispočetka, čas kuckajući i udarajući uokolo broda, čas vadeći podne daske, čas paleći plamičke da vide kamo odlazi dim. Još su gora bila ispitivanja. Jednog po jednog odvodili su nas u blagovaonicu na malo čavrljanja. Provjeravali su se iskazi, naročito moja glupa izmišljotina o brodu s kojeg je Quayle tobože kupio sir. Čitavo to vrijeme prijetili su nam i ulagivali se u nadi da će se netko od nas slomiti i propjevati.
»Ionako ćemo uskoro otkriti što prevozite«, kesili su se. »Bolje da sebi olakšate i kažete nam sami.«
I tako puna tri dana. A što su pronašli nakon sve te halabuke?
Baš ništa.
I sam sam teško uspijevao u to povjerovati. Mislim, znao sam da smo učinili čudo od drva i da se posada sastoji od samih Manjana iz Peela, ali svejedno nisam vjerovao da će Sincerity ostati tako zatvorena i neoskvrnuta. Ipak je to bila krema špijunske i protukrijumčarske carinske službe Njezina Veličanstva, i to u njihovom vlastitom osinjem londonskom gnijezdu. A mi tek šačica ubogih neukih duša s otoka Mana, najmanje zemlje na cijelome svijetu. Nije da volim bajati, ali doista se sve to činilo čudesnim. Gotovo sam se pitao nije li nam onaj biskup Chalmers zapravo učinio uslugu kad je tražio da ga povezemo
Imali smo dobrih razloga za slavlje. Nisam čovjek koji se odaje ludovanju, ali ostale se nije moglo obuzdati nakon ona preduga tri dana. Te smo se večeri iskrali u štivu, gdje nas se nije moglo uhoditi i za svaki slučaj, svi smo govorili manski. Jesmo li pili? Pa, možda malko. Pjevali? Pa moglo bi se reći. Nazdravljali? E, to se zbilja ne da poreći. »Boiys da dooine as baase de eease«, kliktali smo, što znači »Život ljudima, smrt ribama«, a ticalo se sleđa, kao i sve manske zdravice. Slijedila je: »Smrt glavi što nikad kose nije imala« i »Pijmo za smrt našeg najboljeg prijatelja«, što se odnosilo na sleđa, dakako.
Istinabog, ovakve večeri imaju i svoju cijenu. U ovom slučaju, međutim, cijena je bila neprimjereno visoka. Isteturavši sljedećeg jutra iz kabine s glavoboljom, koja se dodatno pojačala od londonske buke što je tutnjala poput kakve bitke na borbenim kolima, našao sam se na palubi ravno pred strancem koji me čekao, udobno se smjestivši na kolutu smotanog užeta i pušeći lulu.
»Kapetan Kewley?« Ustao je nekako usporeno, kao da se zbog mene ne vrijedi žuriti. »Zovem se Parish.« Na to posegne u džep i pruži mi pismo. Iz nemarno i ružno načrčkanih slova zaključio sam da se radi o carinskom otrovu. I nisam se prevario.
»Carinska uprava«, stajalo je u pismu, »donijela je odluku da je s obzirom na dokazanu prisutnost inozemne namirnice pronađene na plovilu Sincerity« ― što se odnosilo na Quayleov sir ― »trgovački brod Sincerity na putu iz Peel Cityja u Maldon skrenuo u inozemnu luku, na što nije bio ovlašten, i što je njegov vlasnik opetovano zanijekao pred časnikom Obalne straže Njezina Veličanstva. Odlučeno je da će zbog ovih djela njezin vlasnik« ― što se odnosilo na mene ― »snositi dvije stotine funti zakonom propisane globe.«
Dvije stotine funti. Toliku su svotu mnogi maštali steći u deset godina. Dvije stotine funti, toliko nismo imali. Bile su tu još i lučke pristojbe koje su u Londonu ― u koji nismo ni htjeli doći ― bile visoke i rasle su sa svakim sljedećim danom našeg boravka. Napokon, tu je bila i carina od devet penija, za sir. Nije to imalo veze sa zakonom. Radilo se o čistoj osveti zbog poraza. Bez obzira na sve njihove priče, nitko nije tako loš gubitnik kao Englezi, pogotovo uniformirani Englezi. Nije ni čudo da su oni hindusi u Indiji ustali protiv takvih što izvode ovakvo što. Poželio sam im sreću.
»Dužnost mi je čekati ovdje dok se globa ne namiri«, objasni Parish na neki povjerljiv način. »Tek toliko da vidim kako napredujete, znate.«
Itekako sam znao. Došao nas je uhoditi. Kad nisu premetačinama ništa pronašli, carinici su se nadali da će nas globama i nadzorom natjerati da se odamo.
Učinio sam što sam mogao. Tog istog dana napisao sam pismo Danu Gawneu, pivaru iz Castletowna. Polagao sam nade u to pismo. Kad nam je Gawne već jedanput dao paru, nadao sam se da će dati još, iz straha da je neće uspjeti povratiti, a činilo mi se da uložiti u nas ne predstavlja preveliki rizik, jer kad bismo se uspjeli izbaviti iz ovog zatočeništva u doku i dokopati se Maldona, bilo bi dovoljno novca za svakoga. U međuvremenu smo prodali sve što smo mogli prekupcima na doku ili pak drugim brodovima. Najprije je otišao usoljeni sleđ, premda nam nije donio previše jer se vidjelo da je već dva puta istresan iz bačava. Slijedila je sva suvišna roba iz brodskih zaliha, sve do preostalih kokoši. Ma, rasprodao bih ja i grafike Viktorije, Alberta i osmero djece da se našao kupac. Sve zajedno nije međutim bilo dovoljno. Kad je sve bilo gotovo i kad sam prebrojio novac, još uvijek nam je nedostajalo osamdeset i tri funte. Tada je stigao Gawneov odgovor, najkraći mogući:
Prodaj brod i vrati mi dug.
To nije bio nikakav odgovor. Bila je to podla trulež bačena u more. Kao da bih ja uopće prodao Sincerity. Kao da bih je i mogao prodati, kad se uzme u obzir što bi novi vlasnici pronašli u njoj. Tog jutra smo Gawnea nazivali svakakvim imenima, o da. Gad. Probisvijet. Stari ljigavi škrtac. Gulikoža. Prdonja iz Castletowna. Debela mješina. Ništarija. Puž balavac koji se gnijezdi na svojim šilinzima zajedno s onom kržljavom rakovicom od žene, dignuta nosa kao da su uhvatili Boga za bradu.
Ništa nam to nije vrijedilo. Nakon sat vremena našli smo se u većoj nevolji nego ikad. Naime, Tom Hudson i Rob Kneale, dvojica što su pazila desni bok, skočili su s broda naočigled čitave posade, prešavši preko ograde s kovčezima pod rukom kanda ih se sve skupa nimalo ne tiče. »Hvala lijepa«, podrugljivo su se iskesili kad sam im zapovjedio da se vrate. »Radije ćemo potražiti brod na kojem se zarađuje«. Kod drugih brodova ovo ne bi ništa značilo, i čak bi imalo svojih prednosti jer bi nam ostao njihov dio, ali Sincerity nije bila kao drugi brodovi i svi članovi posade morali su biti Manjani iz Peela. Odjednom sam shvatio da treba poduzeti nešto, i to nešto krupno. Kako reče mudrac: Nema koristi od ulaganja novca kad ti kuću i konja ugrabi kocka.
Kad se čovjek smuca po brodovima, svašta čuje, pa tako i priče o mjestima koja nikad nije vidio a nikad i neće i čuo sam priče o Londonu, uključujući i ime određenog svratišta nedaleko dokova, gdje se mogu sresti stanoviti ljudi s kojima se dadu uglaviti stanoviti dogovori, kako kažu. Možda bih nam, mozgao sam, mogao izboriti neku pozajmicu kao dio jednog takvog dogovora. Svatko bi iz toga izvukao korist. Kad se oslobodimo, ti bi neznanci dobili naš teret po vrlo razumnoj cijeni. U takvim je poslovima ležala naravno opasnost. Prije svega, nismo znali kome vjerovati među svim tim nepoznatim Englezima, a postojala je i bojazan da bismo se za pomoć mogli obratiti bandi prerušenih carinika, koji se znaju služiti takvim smicalicama. Uza sve to, valjalo je pokušati.
Za početak mi je trebalo nešto uzoraka. Poslao sam Kinviga gore da za svaki slučaj nekakvim razgovorom odvuče pažnju uhodi Parishu, a Brewu sam još dao zadatak da zaposli momke nečim bučnim dok se ja ne spustim do tajnih mjesta koje je Sincerity sačuvala od carinskih pogleda. Prvo sam sišao do smočnice i posegnuo preko dovratka za onim stanovitim komadom užeta koji je kapetanu Clarkeu za dlaku promakao i koji sam sada blago povukao. Škljocaj koji je uslijedio kao odgovor nije došao s obližnjih vrata nego sa susjednih, skladišnih. Ne biste ni znali što je to škljocnulo da niste zavirili iza određenog namotaja užeta na ploči iza njih, koja se odjednom malko olabavila, što sam i učinio. I, ne biste vjerovali, iskočila je i izložila nekoliko žica koje su vapile da ih se povuče, što sam također učinio. I sad su samo preostala još dva škljocaja, iz blagovaonice. Doista, poprsja Alberta i Viktorije nisu se više doimala sasvim onako čvrsto nasađena. Da pogledate pažljivije, primijetili biste da su se šuplja postolja za koja su bila pričvršćena malo olabavila, a da ih malo pogurnete, doživjeli biste najveće iznenađenje kad bi se vrata na podnim daskama spojena šarkama glatko i uredno otvorila.
Sada vam mogu reći zašto svi oni carinici ozbiljnih lica nikad ništa nisu pronašli. Bilo je to zato što Sincerity nije bila tek nekakav komad jeftine, lažne stolarije, nipošto. Od poda blagovaonice naniže, Sincerity je bila dvostruki brod, jedan unutar drugoga. Unutarnje korito bilo je od drva koje sam nabavio s onog rastavljenog broda, i premda sam ga dao malo stanjiti, svejedno nije zvučalo šuplje na udarac. Čak je izgledalo istrošeno i vlažno, kako je i trebalo. Što se tiče prostora između ta dva korita, on nije iznosio više od osamnaest palaca ― više od toga bacilo bi sumnju na štivu ― ali u osamnaest palaca, odmah uz brodski trup, stane golema količina duhana i bačvica konjaka. Da i ne spominjem one komade francuskog oslikanog stakla koje sam onom prilikom uzeo. Bilo je zadovoljstvo gledati sve to kako se gubi u mraku, uredno i dragocjeno, uz onaj bogat miris drvenine, duhana i alkohola što sladi nosnice.
Trebalo mi je, naravno, tek toliko da imam što pokazati: koja unča duhana u limenci, ploskica konjaka i komadić oslikana stakla. Te sam uzorke spremio u džep kaputa, vratio Sincerity u pristojno stanje i popeo se natrag na palubu gdje je Parish još uvijek razgovarao s Kinvigom, slabo zainteresiran za moje namjere. Klimnuo sam prvom časniku Brewu da me slijedi, jer Brew je bio pametan momak unatoč onim svojim blijedim pospanim očima i usporenom, lijenom pogledu. Čitava ta porodica Brew bili su bistre glave, i neki su tvrdili da su suviše lukavi, pa nikad ne vjeruj nijednome Brewu na sajmu. Ali, nisam ja takav čovjek da bih na to obraćao pažnju. Drugi kojeg sam poveo bio je China Clucas, brodski div, koji posjeduje snagu sedam volova i uvijek ga je bilo dobro imati uza se.
Trebalo nam je sreće i sreće smo imali. Nas trojica išetali smo kroz kapiju, krotki kao janjci, lamatajući rukama da pokažemo kako ništa ne nosimo i straža nas propusti pokretom ruke, jedva nas pogledavši. Začas smo se našli u Londonu koji sam dotad jedva ikad i vidio. Nisam baš čovjek kojeg bi uplašilo malo prljavštine i buke. Odlučio sam da idemo pješice, u slučaju da kočijaši špijuniraju za carinu, i tako krenusmo živahnim korakom.
»Trebate nekoga da vam pokaže put, gospodine?« ― nudio se neki momak, ako ga se može tako nazvati, jer je više bio gužva prljavih prnji, iz kojih su virile gladne oči. »Za peni ću vam pokazati put.«
Kako je pogodio da smo došljaci, nisam mogao ustanoviti jer smo lica stopili s bijedom i prosječnošću ostalih Londončana. Svejedno sam došao na pomisao da bi nam mogao biti od koristi. »Za peni, ha? Dobro dakle. Tražimo Waterman’s Arms.«
»Znam gdje je«, naprosto je zapjevao. »Samo za mnom.«
»Nadam se da ne radi i on za carinu«, promrmlja Brew.
To me natjera na smijeh, jer rijetko kad je Brew izvaljivao takve prostodušne ludosti. »Ma daj«, rekao sam mu »još ćeš početi ribe sumnjičiti da su carinski špijuni.«
Preostalo nam je jedino da slijedimo našeg vodiča dok nas je vodio od jedne smrdljive uličice do druge, pa smo hodali i hodali, dok se nisam počeo pitati zna li uopće put do rečenog mjesta ili nam je to rekao samo da zaradi svoj peni. Napokon nas je poveo uzanom uličicom do neurednog malog dvorišta okruženog sklepanim nakrivljenim kućama i ondje se zaustavio. Moje se strpljenje primaklo kraju.
»Izgubio si se, zar ne?« - rekoh mu. »Nemamo cijeli dan na bacanje, znaš.«
Umjesto da mi odgovori, kako bi se očekivalo, začudio me svojim postupkom dreknuvši iz sveg glasa: “Tataaa! Mamaaa!«
Začas se iz jedne od kuća pomoli sitno skrhano tijelo nekog starca koji se upirao o sivi štap, podivljale kose i očiju kojima nije gledao u vas nego negdje u stranu. Izgledao je suviše staro da bi bio ičiji otac. Mislio sam kako će nam on pomoći da pronađemo Waterman’s Arms, ali tada se momak okrene meni i vikne: »Ej, a gdje su moje dvije gvineje?«
To je valjda trebalo biti smiješno, ali baš i nije bilo. Nasmijao se jedino China Clucas koji je oduvijek bio pomalo tup. Ujedno se sagnuo da bude na istoj visini s tim stvorenjem. »Znaš, prijatelju, bilo je dogovoreno jedan peni.«
Gledao sam kako klipan uzima dah, a nakon toga digao je halabuku zadrečavši: »Lopovi«, baš kao da se sav pretvorio u veliku zviždaljku. Odjednom ih je sva sila stala miljeti prema nama, svaki od njih svojatajući malog dripca. Bila je tu njegova »majka«, koja je izgledala mlađa od njega, i njegov »brat«, koji je izgledao stariji od majke, kao i njegovi stričevi i strine i još neki neodređeni rođaci. Djelovali su kao vrlo skladna obitelj. Jedina njihova želja, dok su kuljali, bila je da njihovom rođaku vratimo njegovih četiri, ne, pet gvineja koje smo mu ukrali. Bilo je jasno kao dan o čemu je ovdje riječ.
»Kupimo se odavde«, doviknuo sam.
Većina njih nije bila krupnija od samog momka i na trenutak sam pomislio da ćemo se glatko i dostojanstveno izvući. Krenuli smo polako, uglavnom natraške, iz dvorišta pa uličicom, s Chinom na čelu. Sve je bilo u redu dok nismo došli do ulice gdje su imali više mjesta. Odjednom taj klipan zarije zube u Chininu nogu i dok je siroti grmalj bio zauzet time, starac ga je odvalio štapom, a kad sam mu krenuo u pomoć, druga dvojica su mi pokušavala oderati džepove. Na to smo naprosto potrčali, a za nama se prolomilo nekakvo zavijanje i požurivalo nas dok smo grabili ulicom punim trkom, izmičući se onima što bi nam se našli na putu ― naročito onima s ispruženim rukama ― što dalje. Odjednom sam ugledao veliku, jednostavnu građevinu. Mogla je to biti jedino crkva. Vrata su bila otvorena i netko je upravo ulazio. »Onamo«, poviknuo sam.
Trenutak kasnije bio sam unutra, uspuhan i zadihan, na propovjedi, i to vrlo popularnoj jer su sva mjesta popunili pristojni ljudi u skromnoj odjeći. Neki od njih krvnički su me pogledavali što tako bučim i dahćem dok njihov propovjednik drobi. China je ušao odmah za mnom, uguravši se među pastvu što je tiše mogao, ali od prvog časnika Brewa nije bilo ni traga.
»Jesi li vidio što je bilo s njim?« ― prošaptah, zaradivši jedno »šššš.«
China slegne ramenima, potom protrlja nogu na mjestu ugriza. Možda smo trebali izaći da ga potražimo, ali postojala je bojazan da su ovi još uvijek vani. K tome sam smatrao da će se on, pametan kakav već jest, umjeti snaći. »Kasnije ćemo malo potražiti«, rekoh, a China se, po svemu sudeći, slagao.
»Ovi stravični događaji u Indiji«, izlagao je svećenik, čovječuljak s naočalama, uredna izgleda, »samo su prvi korak u pravcu one bitke koja će okončati sve bitke.«
Znači, jedan od onih Armagedonaca. No, nemam ništa protiv malo sumpora i vatre, premda ima i mnogo boljih stvari. Manjani se, moram razjasniti, ne drže potpuno Svetog pisma i mnogi će iste nedjelje otići u dvije-tri različite crkve, pogotovo ako nemaju pametnijeg posla. Uostalom, bilo bi žalosno držati se samo jedne kad anglikanci u tvojem kraju najljepše pjevaju, katolici najbolje kade i mirišu, a što se glume tiče, malo tko bi nadmašio ovoga što prijeti paklenim ognjem. Tada se, dakako, spomenuo »Armagedon«, i preostala nam je još samo koja godina, navijestio je. Čovjek je posjedovao vještinu da pametno uklopi trenutna zbivanja u priču. Prema njegovim riječima, Gog, vladar Roša, Mešeka i Tubala, bio je glavom car Rusije, Moskovske Velike Kneževine i Sibira. Što se konačne bitke tiče, koju bi slijedile pošasti i apokalipse i slično, ta će se voditi između Rusa i Engleza, poput prepirke što su je upravo imali oko Krima, samo stostruko gore.
»Koga će pomesti ovaj veliki sud, ovaj silni val uništenja?« Tja, na to smo svi znali odgovor. Grešnike. Redao ih je čitav niz, kratko zastajkujući između svakog, da slučajno kojeg ne propustimo. Bludnici i pijanice. Kršitelji svetog sabata. Papisti i sljedbenici doktora Puseya. Turčin i svi poklonici nevjernika Muhameda. Crni divljak koji nikad nije priznao veliku slavu Kristovu. Židov što je umorio Krista, našeg Spasitelja. I svi drugi koji nisu uredno priznavali grijehe i molili oprost. Pastva je bila ushićena poput djece, divno uživajući dok ih je motao na sve strane svojim riječima. Isprva je prostrujio žamor od straha jesu li se dovoljno ispovijedali ili će i sami zauvijek gorjeti. Potom su s olakšanjem odahnuli kad su čuli da vjerojatno ipak neće dospjeti na crnu listu sve dok budu pazili što rade. Napokon, a to je najbolji dio, nakratko su se samodopadno zamislili nad svom tom bogatom gospodom i damama i kraljevima i carevima kojima, uza svu njihovu raskošnu odjeću i kočije, nema spasa i uskoro će se sa svojih visokih položaja survati ravno u pakao. Ovo je bilo žestoko. Premda osobno ne razmišljam previše o propasti svijeta, sigurnost kojom je govorio malo me zabrinula, rađajući u meni blage sumnje i pitanja.
»Idemo«, prošaptao sam.
Činilo se da me China nije ni čuo. Gledao sam kako zuri u svećenika, očiju izbečenih od straha, upecavši se na njegove riječi kao riba na udicu. Njega je, opet, lako bilo uvjeriti u sve, onako prostodušnog grmalja. Kad sam ga gurnuo laktom, čak mi je okrenuo leđa. No, možda je stega na manskim brodovima bila tanka kao vlas u usporedbi s nekakvim engleskim i američkim plovilima, budući da je otok Man suviše malen za takve formalnosti, ali postoje ipak neke granice. Podbo sam ga u rebra.
»Mornaru Clucas, zapovijedam vam da krenete.«
Možda sam stvarno bio malo preglasan. Jedan od slušača oštro me povuče za kaput. »Dosta je. Ako ne znate šutjeti, onda izađite.«
Nevolja je u tome što mi je podstava već bila napola poderana kad su me one podle lopovske ništarije vukle za džepove. Osjetio sam kako je sljedećeg trenutka nešto popustilo i palo. Ako postoji nešto što se jasno čuje, onda je to razbijanje stakla, pa je čak i naš prijatelj s naočalama na tren zašutio. Također nema vonja do konjaka kad zapahne nosnice, i svi su se uokolo navirivali da vide što je posrijedi. Imali su što i vidjeti. Do razbijene ploskice rakije bila je limenka prosutog duhana, a do nje staklena pločica. Bila je razbijena, ali nije teško bilo razaznati što je bilo naslikano na njoj jer je rad bio precizan i prikazivao određene oblike koje čovjek zamjećuje. Radilo se o mladoj gospođici, divnoj da divnija nije mogla biti, koja se, sjedeći na udobnoj stolici, smiješila i u ruci držala mačkicu. Što se odjeće tiče, ha, imala je lijepi šeširić privezan pod bradom i lijepi par gležnjača s vezicama sve do vrha. I naravno, mačkicu. Ali dalje od toga ništa. Pojedinosti su bile vrlo pomno izrađene.
»Pijanica«, prosikće netko.
»Bludnik«, otpljune drugi.
Sve u svemu, čini se da na dan paklenog ognja ne bih prošao baš najbolje. Barem je to pokrenulo Clucasa, i odjednom mu se počelo žuriti da izađe. Još nešto je bilo dobro kad smo izašli, a to je da našem prijatelju u prnjama, kao ni njegovoj mnogobrojnoj obitelji nije bilo ni traga. Ulica je bila tiha, dok se samo nekoliko metara niže na zidiću sunčao onaj mudrijaš, prvi časnik Juan Brew. Bilo je to tipično za njega. Da svi gaze po psećem izmetu, on bi za to vrijeme pronašao gvineju. Katkad je čovjek dolazio u iskušenje da ga dobro odalami nogom.
»Je l’ mislite da je to istina?« ― poče blebetati grmalj Clucas. »Stiže li Armagedon?«
»Za tebe svakako.« Nisam mogao prežaliti uzorke koji su mi propali zbog te grdosije. Gubitak je bio veći nego što se činilo. Nije uopće imalo smisla tražiti pravi Waterman’s Arms sada kad nismo imali što pokazati.
Na moje iznenađenje, Brewa jedva da je pogodila vijest o posljednjim događajima. »Ma ne razbijajte glavu, kapetane. Palo mi je nešto na pamet«, nasmiješi se. »Zašto ne ponudimo Sincerity u najam. Recimo, povezemo nekoliko putnika nekamo daleko na kraj svijeta, kamo god žele. Oni bi nam smogli svotu da platimo globu.«
»Najam?« ― znao sam da smo na rubu očaja, ali ipak... Postoje putnički brodovi i oni koji to nisu, a znao sam kojoj skupini pripada Sincerity.
»Ne bismo ih zapravo trebali nikamo voziti«, nastavljao je Brew, ne odustajući od zamisli. »Kad se jednom maknemo odavde i dobijemo novac za robu, možemo nešto izmisliti da na kraju ipak ne odemo, nego im samo vratimo sitniš iz naše zarade.«
Bio sam u iskušenju da se jednostavno usprotivim i stanem na kraj njegovom mudrovanju. Ali, iskreno rečeno, zamisao nije bila tako loša.

VELEČASNI GEOFFREY WILSON, lipnja 1857.


Prvi znak da je nešto pošlo naopako bila su velika kola koja su se zaustavila pred kućom moje svasti, tereta skrivenog pod teškom ceradom. Bio sam zauzet, unesen u pisanje pisama, te sam spočetka obraćao malo pažnje, vjerujući da je to nešto povezano s nekim od susjeda, no tada me sluškinja zazva:
»Netko vas traži, gospodine Wilson.«
Pred vratima me čekao kočijaš: jedan od onih mrkih londonskih tipova kojima usta kanda nikad ne mogu mirovati, nego njima žvaču, pljuju, puše lulu ili sve troje istovremeno. »Onda, kuda s tim?« ― upitao je pokazujući na kola.
Smišljao sam kakav prikladan odgovor da ga otpravim kad li njegov pomoćnik smaknu ceradu i otkri uredno poslagane svekolike zalihe namijenjene našoj ekspediciji. »Ali ovo je potpuno pogrešno«, okosnuh se na njega. »To treba ukrcati na Carolinu.«
Kočijaš je još uvijek prtljao u potrazi za dokumentima kad sam ugledao Jonaha Childsa kako prilazi u svojoj kočiji. Dok je silazio, uhvatih mu pokunjen pogled i ubrzo sve postade bolno jasno. »I sam sam čuo tek jutros«, pojasni. »Admiralitet je šalje s municijom u Bombay.«
Ostali smo bez broda! Kao da to nije bilo dovoljna nesreća, zaprepastio me dodatnim lošim vijestima.
»Bojim se i da su nam uzeli majora Stanforda. Njegov puk plovi u Calcuttu u narednih tjedan dana.«
Još samo dva dana i već bismo bili na pučini, daleko od nezgode takve vrste. Moja su čuvstva tada, dakako, bila posve na strani vojske, u tim trenucima njezine najteže krize, a ipak bih više volio da su rekvirirali neki drugi brod i drugog majora. Nije li naš pothvat, u svojim okvirima, jednako važan kao i njihovi pohodi protiv krvožednih pobunjenika? Ako su pokušavali obraniti prevlast uljudbe, mi smo nastojali spasiti sam temelj na kojem je civilizacija počivala: Sveto pismo.
Bio je to težak udarac. Ekspedicija lišena i vođe i prijevoznog sredstva uopće nije ekspedicija već puka sanjarija. U tom trenutku nisam imao mnogo vremena razmišljati o toj nezgodi, onako suočen s pitanjem praktične naravi ― pronalaženja smještaja za zalihe dok je vozač kola pokazivao znakove nestrpljenja. Premda nisam želio pretvoriti u skladište svastin dom u kojem sam boravio kao gost, nisam ih mogao ostaviti na ulici pa drugog izbora nije ni bilo. »Odložite ih u salon«, rekoh mu, budući da je to bila najveća i najmanje natrpana prostorija.
G. Childs poslao je vijest o krizi Renshawu i dr. Potteru i oni su se ubrzo pojavili. Pozvao sam ih da mi se pridruže u salonu tako da dvojicu radnika možemo držati na oku. Bio je to tužan trenutak. Neprestan priljev naših zaliha koje su uskoro tvorile omanje brdo u sredini sobe bacao je ružnu sjenu na naš razgovor, gotovo kao da se podruguje našim jalovim nadama: šatori, mreže za spavanje i konjska sedla i nimalo nevažno, naizgled beskrajan broj bisaga za mazge, kojih je, činilo se, bilo dovoljno za omanju vojsku.
»Bojim se da neće biti lako pronaći drugi brod«, izjavi Childs potišteno. »Koliko sam čuo, Admiralitet rekvirira sve čega se može domoći.«
»A da odemo parobrodom?« ― predloži Potter. »Čuo sam da sada već plove sve do Australije.«
S mukom sam uspijevao prihvatiti da taj čovjek koji je ekspediciji pripadao jedva tjedan dana već drži predavanje o tome kako bi je trebalo voditi. »Presudno je da imamo vlastiti brod«, odvratih mu oštro. »Možda će nam trebati da nas preveze u kakvu tasmansku divljinu, ili da nam doveze namirnice.«
Renshaw zijevnu. »A inozemni brod? Njih neće dirati.«
Bilo je tipično za tog momka da mu na um padnu ovakve nelojalne primisli. Childs, vrli rodoljub u duši, dobaci mu prijekoran pogled. »Bolje ništa nego to. Ovo je engleska kršćanska ekspedicija i, kao takva, ne može se oslanjati na ljude pogrešnih uvjerenja. Ne, ako ništa drugo ne stoji na raspolaganju, bojim se da ćemo naprosto morati odgoditi polazak.«
Ovdje sam se morao umiješati: »Ali to bi značilo da ne bismo stigli u Van Diemenovu zemlju na vrijeme da uhvatimo ljeto južne polutke, što je jedino doba pogodno za odlazak u unutrašnjost. Pothvat bi se morao odgoditi čitavu godinu dana.«
U tom času je rasprava zapela. Ušli smo, naime, u slijepu ulicu. Bilo je prijeko potrebno da odmah krenemo, pa ipak nitko od nas da se dosjeti na koji način to i učiniti. Neko smo vrijeme u mučnoj tišini tako stajali u salonu gledajući kako roba neprestano pristiže. Dotad su vozač i njegov pomagač već prenijeli krupnije stvari i sada su, znojeći se od napora, prenosili namirnice koje je priskrbio major Stanford.
»Ima ovdje biranih stvari«, primijeti Renshaw.
Doista se činilo da je major Stanford birao zalihe s obzirom na količinu ali i kakvoću, da ne kažem raskoš. Uhvatih se kako razmišljam o tome nije li ga suviše zaokupljala bojazan da se ne ponovi nesretna epizoda s mezopotamskom mazgom. Pred nama se redala raznolikost, najbolja kuhana šunka, hermetički zatvorene staklenke lososa, limenke aberdeenske kaše od mesa s povrćem i čitave kištre prošeka, viskija i šampanjca. Otklonjena je ujedno i mogućnost da bi se u ovome moralo uživati u neudobnim uvjetima jer su daljnje zalihe uključivale stolove i stolice, stolnjake, posuđe i sheffieldski srebrni pribor za jelo. Sliku je upotpunjavala velika kutija kubanskih cigara.
»Nije ni čudo da ima toliko bisaga za mazge«, promrmlja Renshaw.
Jonahu Childsu to baš nije bilo drago, što je i razumljivo, budući da je on sve to platio. »Nisam pojma imao da major Stanford ima potrebu za tako raskošnom opskrbom.«
»Možda i nije tako strašno što je opozvan«, natukne Potter. »Na kraju krajeva, ni ne poznaje Australiju.«
Osjetio sam da je suviše drsko od ovoga pridošlice da kritizira članove koji su od početka u pothvatu, no, na moje iznenađenje, Childs nije pokazivao znakove neslaganja s njim. Čak se činilo da ga podržava. »To je doista istina. Samo, sumnjam da ćemo sada pronaći stručnjaka za Australiju, ovako na brzinu.«
Tako smo prešli na pitanje vođe, premda je rasprava nužno ostala visiti u zraku, kao uostalom i čitava ekspedicija.
»Ako se pravo uzme, treba li nam uopće istraživač?«, Potter će radikalno. »Takvih bi se u Tasmaniji našlo deset za peni, uvjeren sam. Možda bismo naprosto trebali tražiti nekoga tko posjeduje odgovarajuće karakterne osobine. Odrješitog i čilog čovjeka. Bodrog i odlučnog. Snažnog tjelesno i duhovno.«
Možda sam to samo umišljao, ali odjednom sam stekao jasan dojam da nam doktor zapravo ne crta apstraktni profil prikladnog vođe, nego nam spretno nastoji podmetnuti sebe samoga. Možda mu činim nepravdu, a opet, u ovo malo vremena što sam ga poznavao, shvatio sam da je čovjek žive, čak prodorne naravi, u čemu nisam vidio ništa što bih pozdravio. Na svoj se način jamačno imao čime pohvaliti, ali smatrao sam ga jedva sposobnim za ovaj zadatak od najveće važnosti. Naša ekspedicija, uostalom, nije bila obična ekspedicija, već nešto poput svete misije u potrazi za čudesima od beskrajne važnosti. Bilo bi sasvim pogrešno postaviti joj na čelo čovjeka o kojem se ne zna gotovo ništa, ponajmanje o njegovom poimanju ćudoređa. Podosta sam se pribojavao da bi g. Childs, nepredvidivi zanesenjak kakav već jest, naprosto mogao na licu mjesta odrediti doktora za vođu.
»Dakako da ćemo«, natuknuh »tražiti nekoga tko je neupitno predan načelima koja stoje u pozadini ovoga pothvata. Nekoga poznatih moralnih stremljenja.« Moram naglasiti da pritom nisam imao namjeru predložiti samoga sebe. Bilo bi to protiv same moje naravi koja zazire od svakog promicanja vlastitih interesa. Ta mi primisao zapravo nije bila ni na kraj pameti. Nastojao sam naprosto točno odrediti osobine vođe, za dobrobit ekspedicije.
»Možda geologa?«, promrmlja Renshaw, sasvim bespotrebno, izazovno pogledavajući Pottera i mene.
Jonah Childs okrenuo se prema meni naoko blago iznenađen, kao da se tek tada nečeg dosjetio: »Možda biste vi mogli preuzeti na sebe taj zadatak, župniče.«
I tako mi se odjednom, a da je nisam tražio, podastrla ova najzahtjevnija čast. Prijedlog je došao tako iznenada da me i samog zatekao, onako obuzetog teškim mislima. Kako bih mogao i pomisliti na to kad zacijelo postoji netko daleko prikladniji. Samo, gdje? Razmišljao sam o tome kako mi, ma koliko sam sebe smatrao nesavršenim, baš i ne nedostaju neke osobine koje bi se mogle pokazati korisnima. Posjedovao sam znanje o Svetom pismu i teologiji, a vrlo sam skromno bio upućen i u način djelovanja ljudskog uma. Toliko je toga bilo na kocki i tolika je hitnja! Stajali su tako zureći u mene, očekujući moj odgovor. Mogu li? Trebam li? Odjednom se prisjetih svojeg vizionarskog sna od prije nekoliko dana i poziva koji sam tada bio začuo: »Dođi amo, župniče mili, amo dođi i požuri.«
U tome je bio odgovor. »Ako tražite od mene da vodim ovu ekspediciju«, izjavih mirno, »onda ću to i učiniti.«
Dragi g. Childs ozario se širokim osmijehom. »Bravo župniče, bravo!«
»Svejedno nam treba brod«, uporno će sumorni Renshaw.
Pokazalo se da je rješenje bilo bliže nego što smo mogli naslutiti. Kao da smo, savladavši veliku prepreku, bili spremni na sljedeću. Naš spasitelj bila je nitko drugi doli moja supruga koja se trenutak kasnije pojavila na vratima s kutijom za šešire u rukama. »Što se ovdje događa?« htjela je znati, ugledavši s nemalim zaprepaštenjem poveću hrpu zaliha predviđenih za ekspediciju. No, tek što sam joj počeo objašnjavati položaj u kojem smo se našli, odmahnula je rukom da me ušutka, kao da nije moglo biti ničeg jednostavnijeg.
»Ali u jutrošnjim novinama nudi se jedan brod u najam«, izjavila je na opće divljenje. »Ima neko prekrasno ime. Mislim da se zove Chastity.«

DRUGO POGLAVLJE



JACK HARP, 1820.


Trideset i sedam godina ranije


Da vjetar nije tako lijepo okretao na sjeveroistok, vjerojatno ne bi do svega toga došlo i ja bih još uvijek imao svoj čamac na vesla. To je moguće.
Sezona tuljana je prošla, zalihe na otoku su se stanjile i došlo je vrijeme da se velikim lovnim čamcem prijeđe u George Town i navrati onoj pokvarenoj gulikoži Billu Haskinsu. Taj lovni čamac bio je pristojno plovilo s dobrim jedrom i premda je Ned ludovao na kormilu tako da sam mu morao prilijepiti i koju pljusku, svejedno nam je do cilja trebalo samo dva dana.
Naime, George Town je divan i krasan, ali ti je ondje glava u torbi. Uglavnom se onima tamo može vjerovati jer mjesto je malo, ali nikad ne možeš znati kakvi su stranci trenutno u prolazu i kome se obraćaju, a zadnje što mi je trebalo bilo je da opet završim u zatvoreničkoj odjeći nakon svih muka koje smo prošli da pobjegnemo i riješimo je se. Zato nismo nijedanput zastali, nego smo otišli ravno Haskinsu. Nije nas bilo godinu dana, skoro, pa smo se najprije dobro ogledali. Držao je najljepše staklene špekule, u svim bojama, kakve nisam vidio još od djetinjstva u Dorkingu u staroj domaji. Našao sam također i nešto za obraz gdje sam se porezao prije mjesec dana nožem za ljuštenje, pa mi je ostala duboka posjekotina koja nikako da zaraste. Nedu sam zapovjedio da šuti dok pregovaramo jer Ned nije imao smisla za poslove, a od koristi je bio samo kad su tuljani u pitanju i na kraju sam njihove kože povoljno razmijenio za dovoljno brašna, čaja i ruma da lijepo potraju, te lijek za moj obraz. Preteklo je i nekoliko novčića pa mi je palo na pamet da svratim u gostionicu i možda obavim jednu rundu s onom Lili, ali Ned je cvilio da ćemo svratiti pažnju na sebe, tako da smo se uspeli natrag na brod.
Obično je povratak iz George Towna prava borba sa zapadnim strujanjima, no ovoga puta, tek što smo krenuli, povjetarac je okrenuo na sjeveroistok da ljepše nije mogao, što je bila prava sreća. Vožnja nije mogla biti lakša i već smo za tri dana bili nadomak kući. No tada, uz povoljan vjetar, počelo me kopkati još nešto što bih mogao nabaviti pored čaja, brašna i ruma. Nedu, tom kukavnom nitkovu, nije se zamisao nimalo sviđala, jer se bojao onih na koje sam mislio, ali sam ga pridobio malo ga izvrijeđavši i obećavši mu da će jedna, ako uhvatimo dvije, pripasti njemu. Ned je jedan od onih koje se uvijek može na sve nagovoriti. Na kraju je to i skupo platio, kako se pokazalo.
Tako smo s lakoćom brodili pored otoka, a potom okrenuli na jug, duž obale uglavnom obrasle drvećem, dok nisam ugledao stup dima kako se diže s jedne njihove vatre. Nakon toga smo postali oprezniji. Spustio sam jedro i priveo nas blizu obali da nas se teže opazi. Nije bilo lako ondje pristati jer su valovi žestoko udarali o žal, no napokon smo izvukli čamac na obalu u uvali, udaljenoj od njih koju milju. Dok smo ga prikrivali u grmlju, Neda su spopali strahovi, i to gadni, i nije bilo koristi od njega ni nakon što sam ga izgrdio, te sam ga ostavio i nastavio dalje sam, držeći se zaklona drveća. Odmah sam spazio i dobru kuju kako skače sa stijene i roni za rakovima, bez ijedne krpice odjeće na sebi, s dobrim parom bataka, a žbun i rasoj otkriveni kao da se otvoreno nude.
Potom sam se vratio do broda i Neda da pričekam pravi trenutak. Nismo naravno smjeli paliti vatru, a noć je bila hladna. Nedugo prije svitanja tiho sam se otputio, ravnajući se po mjesečini sve dok nisam ugledao njihovu vatru. Bilo ih je valjda tridesetak, a svi usnuli koliko god su mogli bliže plamenu a da se ipak ne oprže, kao da su se bojali nečega što vreba iz mraka. To me nasmijalo. Prikrao sam se divljakuši koju sam ranije spazio i zgrabio je za ruku. No, ta se vraški branila, vrišteći i grizući poput kakve divlje zvjeri, i natovarila mi još i druge na vrat. To sam doduše i očekivao, tako da sam, kad su se primakli, ustrijelio najbližeg, što je lijepo uplašilo ostale, no nju nije utišalo ni umirilo. Čak i kad smo je Ned i ja ubacili u brod, izvodila je još gore stvari nego prije, pa sam se zabrinuo da će nas još i prevrnuti i upropastiti nam zalihe. Rekao sam Nedu: »Uhvatili smo pravu ratnicu.« Zapravo je bila tako neobuzdana da je nisam htio držati u kolibi kad smo se vratili na otok, nego sam je ostavio vani svezanu lancem, a čak i tada je grizla i grebla kad sam je obrađivao. I Ned je htio svoj dio, ali sam ga odbio jer nije zaslužio.
Nakon toga slijedilo je iznenađenje. Već nekoliko tjedana kasnije otkrio sam da je novo brašno u tri bačve potpuno popljesnivilo. Eto ti nevolje. Znao sam da nam ono što je preostalo neće potrajati i morao sam opet lovnim čamcem u George Town po naknadu. Ned je rekao da se ne osjeća dobro pa je ostao.
Bili Haskins je jadikovao, kao što sam i očekivao, i tvrdio da sam sigurno držao brašno na vlažnom mjestu, pa se zato upljesnivilo, što uopće nije bilo istina. Naposljetku mi je ipak dao dvije bačve, što je bilo samo dio, ali bolje išta nego ništa i računao sam da će nam biti taman dovoljno. Uz razne poslove koje je trebalo obaviti i k tome noć s onom Lili u gostionici ― što je bilo opasno, ali sam svejedno to učinio ― prošlo je deset dana dok se nisam vratio na otok.
Da nešto nije u redu, naslutio sam kad sam vidio da iz dimnjaka ne izlazi dim. I zbilja, kad sam se uspeo do kolibe noseći jednu bačvu brašna, našao sam nikoga drugog nego Neda kako leži pred vratima, hlača spuštenih do gležnjeva, glave smrskane poput naprsle bundeve, a pokraj njega kamen kojim je to učinjeno, sav umrljan. Mora da je već neko vrijeme tako ležao, jer su se ptice već dobro nakljucale, pogotovo njegova trbuha i lica. Divljakuše naravno nije bilo, kao ni malenog čamca na vesla.
No, što je tome prethodilo nije mi predstavljalo zagonetku. Izazivala ga je. Naučila je reći koju riječ, a ja sam vidio i sam kako je gleda taj glupavi jadnik Ned, koji se da namamiti kao muha na pekmez. Kad ga je izazvala da se pomami za njom, sigurno ga je začarala i navela na to da je otključa i oslobodi i tada, dok se bavio dobivanjem svoje nagrade, klepnula ga je tim kamenom. Dok sam ga polagao u zemlju, vidio sam da mu je meštrija gadno unakažena, što sam pripisao njoj prije nego pticama.
I bogme nisam nikad uspio pronaći taj čamac. Tri dana sam tražio obalom gdje je mogla pristati, ali nije bilo ni ivera. Bit će da ga je potopila. No, to mi se stvarno učinilo bespotrebnim činom, a i podlim.
Ova zadnja sezona lova na tuljane bila je dobra, izdašna, kakve se gotovo i ne sjećam, pa se nadam da ću imati dovoljno kože da kupim novi čamac u George Townu, to jest, ako se nađe koji. Vidite, nikad se ne osjećam sigurno sa samo jednim čamcem, u slučaju nesreće. Tko zna, bude li vjetar povoljan, možda si nabavim ipak drugu divljakušu. Samo ovaj put manje ratobornu.

PEEVAY, 1824. - 28.


Jednom, dok sam još bio malen i stalno trčkarao amo-tamo, a svijet je bio sav u nerazmrsivim zagonetkama, doživio sam to malo iznenađenje. Taj vrag još danas potiče najnježnije osjećaje duboko u mojim grudima. Drugi bi se nakon sloma izgubili i nikad se više ne bi snašli, ali ne ja, ja sam izdržao. A opet, izdržljivost mi je oduvijek bila vrlina.
Bilo je to u davna vremena, prije mnogo ljeta, prije nego što se sve promijenilo i teško je pojmiti da sam to bio isti ovaj ja kao i sada. Ta onda još nisam ni znao sve ove riječi. A svejedno se sjećam. Dan kad sam doživio iznenađenje bio je vruć, muhe zujare su ujedale i svi su se okupili oko velike bare, plitke do gležnja. Veća djeca su se prskala da se rashlade i odbiju muhe i odjedanput sam se i ja zaželio tog prskanja. Utrčao sam u plićak brzo poput vjetra. Ali pod vodom je bilo sklisko tlo, te sam izgubio ravnotežu i pao svom težinom uz bolan udarac. Kad sam se pribrao, osjećajući bol u koljenu, dogodilo se nešto nemilo.
Tamo u onoj vodi odjedanput se pojavio neznanac i taj je neznanac bio poput čudovišta. Lice mu je bilo gotovo obično, ali time je izgledao još gore jer mu je kosa bila tako neprirodna. To uopće nije mogla biti boja kose, nipošto, onako blijeda kao trava kad je sparuši žega. Zurio je u mene. Kad sam se prepao, lice čudovišta se nabralo.
Na trenutak sam pomislio da su i drugi imali čudovišta. Ali kad sam ih pogledao, imali su samo sebe, naglavce.
I Mongana je vidio. »Nakazo«, dreknuo je. Mongana je bio moj najgori neprijatelj tih davnašnjih dana. Mongana znači muha zujara a to je i bio jer je najviše uživao bosti i ujedati. Mali gad bio je dva ljeta stariji i mrzio me otkad znam za sebe i ta je mržnja za mene bila prisutna oduvijek, kao vjetar u krošnjama. Često bi me slijedio da me pokuša dočekati nespremnog nekim bolnim udarcem, pa se nikad nisam kretao bez batine u ruci. »Sviđa ti se to što vidiš, nakazo?« ― povikao je. Zatim me poprskao i njegovo prskanje bilo je puno mržnje kao i njegov povik, a kad su i drugi počeli prskati, ja sam otišao.
Kasnije, kad su otišli i oni, vratio sam se do bare, za svaki slučaj, ako je čudovište otišlo. Ali kad sam ušao u vodu, bilo je još uvijek tamo, zurilo u mene onim uplašenim očima.
Naravno, velika zagonetka tih davnih dana bila je kakva se to govnarija dogodila s Majkom i Ocem. Druga su djeca imala svoje ako im nisu umrli, a ja ni jedno ni drugo, čak ni blijedo sjećanje. Kad sam pitao, nisam dobivao odgovore, već samo bijesne poglede i katkad bolan udarac.
»Što te briga«, rekla bi Baka, očiju poput dva proreza. Baka je često bila ljuta na mene. Bila mi je prijateljica, zaštitnica, obitelj, no premda je bila ljubazna, ljubaznost joj je uvijek pomalo vukla na mržnju. Naprosto je bila takva. Ona mi je davala mesa dok smo sjedili uz vatru, ubacivala mi ga u usta dugim koščatim prstima, ali potom bi se namrgodila: »Ne znam zašto se trudim da te nahranim. Samo stvaraš nevolje.« Isto tako kad bismo hodali do nekog novog mjesta, a ja sam bio bolestan, ona bi me nježno podigla i nosila me na ramenima, ali onda bi me dobro uštipnula za nogu da me zaboljelo. Katkad bih se toliko razljutio da sam joj uzvraćao jednakom mržnjom i otišao bih tada sam spavati s druge strane vatre. Ali ona mi je bila obitelj i na kraju bih se uvijek vratio. Nakon mojeg povratka ne bi rekla ni riječi, nego me hranila kao i prije.
Sada naravno, nakon svih tih godina, razumijem zašto me je Baka u svojoj ljubaznosti mrzila. I ne osuđujem je nimalo. Prokletstvo, zašto ne, Bako, mogao bih se zamisliti. Ali kad si malen, ne pitaš se zašto je nešto nekako. Naprosto sve gutaš sa zrakom.
»Zaboravi majku«, rekla je kad bih ja navalio s pitanjima, što je bilo često, budući da nisam od onih koji lako odustaju kad nešto započnu. »Nema je i gotovo.« To je sve što sam ikada uspio izvući od nje.
Ali naravno da nisam zaboravio. Pitao sam Tartoyena.
Tartoyen mi je pak bio prijatelj skoro više nego Baka, premda mi nije bio obitelj. Nije imao sinova, samo kćeri, a ja sam čak i tada nagađao da je to razlog. Tartoyen je bio debeljuškast, tromih očiju, ali bio je mudar i rijetko bi se kad razgnjevio, osim kad se loše osjećao, te su ga svi obično slušali i radili što kaže. Nikad nije gunđao poput Bake da sam obični mali govnar. Katkad bi me nečemu poučio što mi je uvijek bila blagovijest. Što je najbolje, ako bi uhvatio Monganu i druge neprijatelje kako me pokušavaju povrijediti kakvim bolnim udarcem, oborio bi se na njih. Ali čak bi se i Tartoyen neobično ponašao kad bih pitao za majku. Lice bi mu promijenilo izraz, kao da je ugledao tamne kišne oblake kako nadolaze.
Rekao bi samo »otišla je preko mora«, i ne bi me kao inače gledao u oči, nego skrenuo pogled u stranu. Još gore bi bilo kad bih upitao za Oca. Tada bi mu se oči stisnule. »Nemaš ti nikakvog oca. Nikad ga i nisi imao. Sada me prestati gnjaviti time. Majka ti je mrtva. Da je živa, vratila bi se.«
Svejedno mu nikad nisam sasvim povjerovao. I jesam i nisam istovremeno. Kad smo stali na obali, gledao bih goleme bučne valove i maštao o Majci kako izlazi iz mora. Bila je visoka i lijepa i bolja od svih drugih majki. U ruci bi nosila košaru od rogoza punu neobične hrane s druge strane mora, odakle je već bila ― puzlatke velike poput kamenja, ali slatke poput meda, i korijenje plavo poput mora ― i sve bi to dala meni, smiješeći se najnježnijim osmijehom, kako Baka nikad nije znala. Katkad bi povela Oca sa sobom, ali njega nisam nikad uspio dobro razabrati. Tako je to kod maštanja. Katkad te snovi zbunjuju i opiru se tvojoj želji, premda su tvoji. Trudio sam se svim silama, ali nikada nisam uspio oblikovati Očeve ruke ili noge, nego je nekako ostajao lebdjeti nad vodom poput nekog oblaka s licem.
Ako je moje sanjarenje imalo neprijatelja, onda su to bili onaj gad Mongana i njegova majka koja se zvala Pagerly, koji ne bi prezali ni pred čim da mi zagorčaju život. Pagerly bi se trudila okrenuti ostale protiv mene pričajući govnarije: kako sam udarao njihovu dječicu dok nisu gledali, ili da sam ih potajice proklinjao pa su se zato razboljela. Kad bih je čuo da govori takve grozote, vikao sam što sam glasnije mogao da je ona obična lažljiva gadura i da je radije ne slušaju. Uglavnom su znali da sam u pravu, ali samo uglavnom, i bilo mi je jasno da mi u dubini duše nikad nisu vjerovali. Katkad bih osjetio njihove poglede na sebi kako me odmjeravaju.
Mongana je bio skoro još gori. Rekao bi bilo kakvu odvratnost samo da mi napakosti i upropasti maštanje. »Gdje ti je majka, nakazo? Ne znaš? Ja ću ti reći. Kad je vidjela kako si ružan, pokušala te ubiti i onda je otišla umrijeti.«
»Nije istina. Otišla je preko mora. Rekao mi je Tartoyen.«
Ali Mongana je bio pun mržnje i omiljena zabava bila mu je da ti u uho ubaci riječi poput jajašaca otrovnih mrava. »Tartoyen tako kaže samo zato da ne plačeš.«
Kasnije sam pokušavao ugušiti te riječi, kao kad pišaš na vatru, ali one bi se izlegle i osjetio bih kako ujedaju. Kad sam sjedio uz more i pokušavao sanjariti o Majci i Ocu, sve bi se izopačilo. Da, ona bi izišla iz mora, isto onako visoka i lijepa kao i prije, ali tada mi se ne bi uopće nasmiješila, nego bi prošla pored mene skamenjena lica, kao da me sada nije htjela poznavati. To mi je bilo mrsko.
Ali vrijeme je prolazilo i ja sam izdržao. Kao što rekoh, izdržljivost mi je oduvijek bila vrlina. Izdržao sam Monganu i kad sam imao sreće, zadao bih gadu kakav bolan udarac. Čak sam s vremenom rjeđe razbijao glavu time što se dogodilo Majci i Ocu.
Katkad smo se zadržali na jednom mjestu, a katkad se opet kretali uokolo. Za toplih dana bih smo u grmlju i Tartoyen bi s ostalima lovio divljač koju smo pekli na vatri. Kad bi hladni vjetrovi zapuhali, a grmlje se pretvaralo u sam led i snijeg, mi bismo onda odlazili do mora s visokim bučnim valovima, gradili kolibe prekrivene korom čajevca, u kojima nam je bilo toplo, i jeli bismo puzlatke i katkad tuljana, ako bismo ga ulovili.
Malo-pomalo počeo sam pamtiti mjesta na koja smo išli, sve dok nisam upoznao ta brda i planine, pa čak i mjesto gdje je bio kraj svijeta. Vrlo polako počinjao sam odgonetati neke od tih nerazmrsivih zagonetki. Tartoyen nas je poveo u dolinu među brdima gdje je bilo crvenog okera i pokazao mi je kako ga nanosi na kosu da je učini tako lijepom. Naučio me kako se može znati kakvo će biti vrijeme, samo po onom magličastom prstenu oko mjeseca, ili prema obliku oblaka, i postupci su mu bili tako pametni da je rijetko kad imao krivo. Pokazao mi je kako da naoštrim koplja pomoću vatre i zubi ― tako naoštrim da bi se gotovo mogla zabiti u kamen ― a također i kako se bacaju, premda sam bio još premalen da ih hitnem daleko. Naučio sam slijediti životinje po tragu koji su ostavile za sobom i prepoznati na koje se drvo oposum popeo prema ogrebotinama koje je pandžama napravio na kori. I saznao sam za KANUNNAHA, koji je bio ružan i grozomoran, duge obješene glave i s prugama na leđima, a koji nam je bio omraženi neprijatelj. Kannunah bi te ubio ako ga ti prvi ne probodeš kopljem, a naročito je volio proždirati djecu. Dosta često smo znali ugledati kanunnaha, premda bi pobjegao kad bi vidio koliko nas je.
Također sam saznao za WRAGGEOWRAPPERA, koji je bio ružan i visok i katkad se pojavljivao u mraku, brz poput vjetra, i kričao poput drveća kad škripi. Wraggeowrapper bi nas gledao dok spavamo i bio nam je najgorči neprijatelj jer ga nikad nisi mogao vidjeti. Mogao je izludjeti čovjeka ako bi ga noću uhvatio daleko od vatre, ali mi smo bili suviše pametni pa smo se držali blizu nje. Kad smo tako sjedili u mraku nakon jela, Tartoyen nam je pripovijedao priče ― tajne priče koje čak ni sada neću ispričati ― o mjesecu i suncu i kako je sve nastalo, od ljudi i valabija do tuljana i klokana, skočimiševa i tako dalje. I govorio nam je tko je sve u tim stijenama i planinama i zvijezdama, i kako su tamo dospjeli. Sve dok malo-pomalo, kako smo se kretali svijetom, nisam čuo sve priče o njemu, i promišljao kako je nastao i dok nisam poznavao svijet kao da mi je neki rođak.
Katkad bismo sreli TARKINERE, koji su bili južno od svijeta. Tarkineri su nam bili gotovo prijatelji, i tri su naše žene potjecale od njih, premda su neke riječi koje su govorili bile čudne i činili su neke stvari koje su bile luckaste da se upišaš, kao kad bi se, recimo, uplašili kad bismo stavili puzlatke na vatru da se peku jer su tvrdili da će to dozvati kišu, što se nikada nije dogodilo. Ako bismo ih sreli na rubu svijeta, katkad bismo stali i razmjenjivali novosti, a noću bismo logorovali zajedno i bdjeli dokasna da se nadmećemo u plesu, da vidimo jesu li bolji Tarkineri ili mi, premda smo uvijek bili mi.
Bili su tu također i ROINGINI, koji su bili sjeverno i bili su nam neprijatelji. Oduvijek su to bili, od pamtivijeka, jer su odurni gadovi kojima nisi mogao vjerovati ni toliko da im smiješ okrenuti leđa da se pomokriš uza drvo. Tartoyen nam je pripovijedao priče o davnim ratovima s Roinginima i kako oni nikad nisu pobjeđivali, osim podlim prevarama. Čak su se i u novije vrijeme vodile bitke u kojima je Gonarovom ujaku noga probodena kopljem, jednome od njihovih također, premda sam bio suviše malen da bih se toga sjećao. Uglavnom smo se držali podalje od tog kraja svijeta, a kad bismo se i približili, govorili smo malo i bili na oprezu. Nismo se naravno nikad bojali Roingina jer su bili puke kukavice, ali bilo ih je više nego nas, jer su Roingini bili poznati po tome da ih ima puno. Jednom, kad smo bili na rubu svijeta, vidio sam ih, čitav taj čopor, mnoštvo njih, kako sjede uz more i jedu puzlatke što je bilo zanimljivo. I oni su vidjeli nas, naravno, ali su se pretvarali da nisu, dok je Tartoyen zapovjedio svima da budu tiho, tako da smo taj put otišli bez ikakva rata. Kasnije je Gonar rekao da smo bili budalasti što se nismo sukobili s Roinginima i pobili ih kopljima, jer Gonar je volio borbu više od ičega, ljutit kao da se u njega uvukla neka borba i ne pušta ga na miru. Ali drugi su znali da je Tartoyen u pravu jer je Roingina bilo toliko.
I tako je vrijeme prolazilo. Rastao sam dok napokon nisam smatrao da sada znam sve, i da nema više nerazmrsivih zagonetki. Naravno da sam zapravo znao pišljivo malo. Ta znao sam samo pola, a čitava ona druga polovica čučala je s druge strane i čekala, kao neki kanunnah koji se oblizuje.
Jednog dana bilo je toplo i kišilo je. Nije bilo vjetra, nego su kapi padale okomito poput kamenja. Bili smo u grmlju, sjedili šutke i promatrali meso kako se peče na vatri, a dim je fino mirisao jer bila je to prva divljač koju smo u posljednjih nekoliko dana ulovili i već smo ogladnjeli jedući samo korijenje. Tada se Gonar, koji je otišao srati na rub te čistine, vratio trkom natrag i uzbuđeno prošaptao: »Nešto stiže.«
No ako nešto stiže, a ne znaš što je to, nije uputno naprosto čekati da to dođe do tebe. Tartoyen nam je dao znak rukama i mi smo se bešumno povukli među drveće, na jedno udaljenije mjesto, gdje smo se sakrili iza grmlja, premda smo mogli gledati kroz lišće. Tada se začulo krckanje suharaka, što je ukazivalo na to da se približava nešto nezgrapno. Bila su zapravo tri nečega. Ne, sjećam se da sam ugledao stvorenja koja nisu bila nalik ni na što poznato. Imali su ljudsko obličje, ali to je sve. Koža im uopće nije nalikovala na kožu, nego je bila boje kamena i mlohava, te je lepetala. Čak su im i stopala bila ružna, prevelika i bez ijednog prsta. Najgora su im međutim bila lica. Imala su boju sirova mesa, bez imalo živosti u sebi. Nastavljali su tako kroz kišu koja je sada bila gusta te je bubnjala po drveću. Zastali su kad su ugledali vatru i meso, ali tada su potrčali prema njemu, vrlo brzo i pohlepno.
Pogledao sam Tartoyena i na svoje iznenađenje zapazio sam na njemu očaj. Vidio sam da su svi žalosni, čak i Gonar koji bi se borio i sa samim vjetrom. To je bila nerazmrsiva zagonetka pa sam postao radoznao. »Što je to?« ― prošaptah.
I začudo, Tartoyena je spopala ljutnja kakvu nikada prije nisam kod njega zapazio. »Duhovi«, kazao je kao da sam mu rekao nešto uvredljivo. »Oživjeli mrtvaci.«
Kad odjednom sve postane čudno, još jedno čudo gotovo ne iznenađuje. Znači, tako su završavali mrtvi, mislio sam. Bilo je jezivo, ali istovremeno i zanimljivo. Primijetio sam da ti duhovi ne izgledaju baš sretni što su mrtvi, nego su bili nemirni kao da ih razdire neka bol u nutrini. I bili su suviše gladni. Nisu ni na trenutak zastali da vide tko je zapalio vatru, nego su se naprosto bacili na meso. Naše meso. Pečenje još nije bilo gotovo i zacijelo je bilo vruće i peklo je, ali oni su trgali velike komade i trpali ih u usta, vrlo prostački. Nagađao sam da im je smrt otvorila silan tek.
Mnoge su to bile nerazmrsive zagonetke. Nastojao sam se domisliti zašto mi Tartoyen nikad prije nije govorio o tim duhovima, premda mi je govorio o svemu drugome. Također sam gonetao o tome mogu li duhovi umrijeti premda mi se to nije činilo mogućim kad su već mrtvi. Tako sam razmišljao, kiša je bubnjala, a ostali su promatrali duhove kako jedu naše meso, kad odjedanput vidim da me Monganina majka gleda s mržnjom, oštrijom od koplja. Katkad naprosto predosjećaš da će se dogoditi nešto grozomorno i, doista, tada je prstom pokazala ravno na mene: »To je on kriv.«
Odjedanput su svi do zadnjega gledali u mene. Nisam shvaćao: »Kako to misliš?«
Nekoliko trenutaka nitko nije prozborio ni riječi i samo se čulo bubnjanje kiše, sve brže i brže, od koje je lišće drhtalo. Tada je Monganina majka uputila Tartoyenu prijekoran pogled, što je također bilo neobično jer bio je on Tartoyen i to se obično nije radilo. »Hajde, reci mu.«
Bio sam uvjeren da će je Tartoyen presjeći oštrim riječima ali ne, samo je sklopio oči kao da ga boli glava i nije prozborio ni riječi. Zato je Baka progovorila, da, šapćući kao da reži: »Ostavi ga na miru.«
No nema takve zamke kao što je nerazmrsiva zagonetka. Čak i kad znaš da je odgovor neka grozna muka koju treba prebroditi, svejedno moraš čuti. »Reci mi.«
Tartoyen je ispustio silan uzdah i sav se nekako objesio poput sala na trbuhu. »Tvoj otac bio je poput njih. Duh.«
To je bila nerazmrsiva zagonetka, veća od bilo koje druge. Kako ja mogu biti dijete nekakvog mrtvaca? Ipak mi je izraz na licima ostalih govorio da je sigurno tako jer se sad promijenio, kao da sam neki pišljivi čudak ili Roingin. Onda sam se prisjetio onog davnašnjeg popodneva i onoga stranca što gleda iz plitke bare. Tako sam mogao naslutiti istinu. Da, imao sam kosu duha i čudovišno lice duha. To je bilo nešto grozno. A sve to vrijeme sam ovdje disao i jeo godinama, a ništa se uglavnom nije mijenjalo. Dani su dolazili i prolazili, a ja sam mislio da znam sve. A onda odjedanput, kao kad se oklizneš i padneš, otkrijem da je svaki od tih dotadašnjih dana bio tek neka mrska ludorija. Odjednom sam se rasrdio, najviše sam se rasrdio na Tartoyena koji mi je tobože bio dobar prijatelj.
»Zašto mi nisi rekao?« ― nisam čak ni šaptao. Bilo mi je svejedno hoće li nas ti duhovi vidjeti i sve pobiti.
Tartoyen mi nije odgovorio nego je samo zurio u tlo, gdje je neki sivi kukac prelazio preko lista.
»Lagao si mi. Govorio si da nemam oca.«
Tartoyen sklopi oči. »On nije bio poput oca. Samo je došao jedne noći i oteo tvoju majku.«
Sada sam vidio baku kako dugim koščatim prstom upire u Tartoyena. »Pustio si da mi je otme. Svi vi.«
Da znate da su svi izgledali posramljeno. Sve zato što nisu ubili Oca tog davnog dana. Jedina koja je ostala gorda bila je Monganina majka, Pagerly. »Moj se muž borio s njim premda nitko od vas nije. Ne zaboravite to«, zarežala je. »Nije se bojao nikakvog duha. Bio je hrabar dok ste vi drhtali od straha. A njegov ga je duh«, pokazala je na mene, »zato ubio svojom grmljavinom.«
Mongana je plakao.
I tako sam doznao zašto me oboje mrze čitavo to vrijeme. Monganinog oca ubio je Otac. Bilo je to gadno, jako gadno. Svejedno, morao sam doznati još, čak i ako je još gore. »Što se dogodilo s Majkom?«
Baka je slegnula ramenima. »Pobjegla je s duhovog otoka i vratila nam se. Ali tada se već gnjev uvukao u nju i nije joj dao mira. I jednoga dana, nakon tvojeg rođenja, otišla ga je ubiti. Pokušala sam je natjerati da ostane, ali tvoja majka nije se dala uvjeriti.«
Tada mi Pagerly uputi zlurad pogled, kao da je čuvala za mene neku posebnu gadost. »Htjela te je ubiti, Peevay. Htjela ti je smrskati glavu o drvo. Tako je rekla. I učinila bi to da nije bila tako slaba.«
To je bilo nešto najgore, sjećam se, i bilo mi je slabo od pišljivog i bijednog osjećaja duboko u grudima. Mongana je ipak bio u pravu. Majka me je htjela ubiti. Nikad ne bi izišla iz mora da mi donese posebnu hranu.
Tako se napokon okončala zagonetka o tome kakva je to govnarija bila s Majkom i Ocem. Vidio sam kako me ostali promatraju i njihovi pogledi kao da su govorili da sam sada drugačiji, ne sasvim poput njih, što je bilo grozomorno. Odjedanput se čitav svijet pokvario i još k tome mojom krivnjom. Htio sam ga samo vratiti u stanje u kojem je bio ranije, kad smo sjedili oko vatre, tihi i obični, i čekali na meso.
»Gledajte, otišli su«, reče Gonar.
Zaboravio sam već na duhove. Doista, kad smo provirili kroz drveće nije im bilo traga. Pažljivo smo izašli iz grmlja i vratili se k vatri. Tragovi stopa duhova trčećim su se korakom udaljavali, kao da su nas čuli kako razgovaramo i uplašili se. Ostalo je jedva nešto mesa na kostima.
Tartoyen je podigao pogled, kao da su tamni oblaci napokon prošli. »Idemo po drugu divljač.«
I on i još neki otišli su u lov. Mi ostali počeli smo sakupljati drva za vatru. Sve je bilo tiho i ljudi su bili zaokupljeni uobičajenim poslovima kao da je sve isto, ali naravno nije baš bilo. Nisam mogao zaboraviti riječi Monganine majke kad je rekla da me Majka pokušala ubiti, ni to kako su me gledali kao da sam drugačiji od njih. Dok nitko nije gledao, iznenada sam se udaljio, ali polako, kao da idem pišati ili takvo što. Kad sam bio izvan njihovog vidokruga, dao sam se u trk. Odmicao sam sve brže i brže, sve dok se nije činilo da i drveće i grmlje trči i vjetar mi je strujio licem, a tlo jedva da se ukazivalo dovoljno brzo da mi dohvati stopala i osjećao sam do srži zadovoljstvo što bježim. Spustio sam se dolinom, preskočio rječicu, potom uzvodno tom drugom stranom i dalje dok se nisam zadihao a srce mi bubnjalo brže od kiše. Čak ni tada nisam zastao, nego sam se probijao kroz šumu i grmlje koje mi je ozljeđivalo noge, amo i tamo, sve dok dalje više nisam mogao te sam se srušio pored te stare klade.
Tako sam tamo ležao i čekao. Naravno, nikada prije nisam bio sasvim sam i odjednom je postalo neobično. Sve je bilo tako nepomično. Ležao sam pored klade i osluškivao pjev ptica i micanje grana i sve se činilo vrlo glasnim. Na kraju sam u duši poželio da me Tartoyen, baka i ostali pronađu i da se osjećaju pišljivo zbog svega što su rekli, da mi uplakani kažu da me Majka ipak nikad nije pokušavala ubiti, što je sve bila laž. Da, i k tome bi Mongani i njegovoj majci zadali koji bolan udarac, vrlo snažan. I bilo bi gotovo kao da se ipak nikad ništa nije dogodilo i ti bi stravični osjećaji duboko u mojim grudima naprosto iščezli.
No bila je to isprazna nada. Nisu se čuli koraci, povici. Ništa se uopće nije događalo, osim što su muhe ujedale i ptice se dozivale. Napokon se smračilo i znao sam da neće doći. Odjednom sam ih tako strahovito zamrzio da sam jedva mario što sam sam i bez vatre. Čak sam priželjkivao da dođe kanunnah s onom svojom dugom ružnom glavom i razdere me zubima. Ili da se s drveta spusti Wraggeowrapper i natjera me u ludilo. Uistinu mi se živo pišalo za oboje.
Ali ni kanunnah ni Wraggeowrapper nisu došli. Zapravo, nije se dogodilo ništa. Samo sam zaspao.
Sutradan sve je bilo isto, osim što sam odlučio umrijeti. Nisam ništa jeo ni pio, i prostro sam si pravu mrtvačku postelju od mahovine, trave i listova paprati, odmah uz kladu. Onda sam čekao. Ali nije lako samo tako umrijeti. Svrbilo me na mjestu ugriza muha, greblo me grmlje, a ruke nisu htjele mirovati. Također nisam mogao odlučiti da li da umrem ležeći na boku ili na leđima. Dok napokon nije pala noć a ja opet zaspao.
A onda, trećeg dana, dogodilo se nešto vrlo čudno i zbunjujuće. Probudio sam se i upravo je zora bojila nebo krvavo. Bio sam žedan i gladan. Ali više od svega, premda je sve ostalo po starom, bio sam blažen, u toj mjeri kao da nikada ranije nisam bio blažen. Osjećao sam slabost kao da me smoždila neka velika sreća ili blagovijest i nisam mogao ostati miran, već su mi se ruke tresle. To je bila nerazmrsiva zagonetka. Htio sam vikati i iznenaditi drveće i muhe što ujedaju. Htio sam biti živ, ma što rekli Mongana ili njegova majka. Htio sam biti živ, pa makar me nijedan govnar na cijelom svijetu, prijatelj ili mrski neprijatelj, ne htio na životu. To me još uvijek zbunjuje čak i nakon svih tih dana otkad se čitav svijet tako promijenio. Možda je to bilo zato što sam bio tako gladan. Ili zato što sam otkrio svoju posebnu sposobnost, a to je izdržljivost. Jer nju sam svakako otkrio.
Stoga sam odlučio potražiti ostale jer nisam te bijednike više uopće mrzio. Nije to bilo lako. Prošlo je dosta vremena otkad sam dotrčao do te klade, a čak i tada jedva da sam pazio kamo to idem jer taj dio svijeta bio je sav u šumi, i to gustoj, te nisam mogao ugledati nijedno brdo ili stijenu ili bilo što da mi ljubazno pokaže put. To drveće je zabrinjavalo. U jednom trenutku bi mi se učinilo poznato i mislio bih da sam spašen, a tada bih vidio da je zborilo tešku laž i bilo neko posve drugo drveće koje je samo izgledalo kao da je isto. Također sam od gladi osjećao takvu slabost u glavi da su mi se noge stalno zaplitale o tlo te sam posrtao.
Napokon sam pronašao stazu i premda nisam znao kamo vodi, vidio sam otiske stopala. Tragovi su bili svježi, tek koji dan stari, i bilo ih je dovoljno za sve moje, što je bilo zanimljivo, te sam ih slijedio i pritom gonetao što da im svima kažem kad ih pronađem i o tome što će oni meni reći. Nikad prije nisam bio ovako sam i sada sam se osjećao vrlo hrabrim. Pratio sam ih dok nisam začuo ptice kako se prepiru, što je bio loš znak, te sam nastavio uz oprez. I zbilja, ta je staza vodila na jednu veliku čistinu i ondje sam kroz lišće vidio veliku skupinu ptica kako kljucaju i čupaju. Jele su ona tri duha. Bili su probodeni kopljima, mnoštvom koplja, i ležali su na različitim mjestima na toj čistini, kao da su pokušavali pobjeći. Tako sam saznao da ih se može ubiti premda su mrtvi. Bilo mi ih je pomalo i žao premda su nam pojeli meso i prouzročili mi toliko grozomorne muke. Bacio sam kamen i otjerao ptice, no samo su se malo udaljile i ostale poskakivati i čekati.
To je bila nerazmrsiva zagonetka. Tartoyen ih je ranije pustio da odu, rekao da idemo radije loviti divljač, pa tko ih je onda ovako izbo? Prišao sam bliže da pogledam jer je bilo zanimljivo čak i nakon svega što su ptice napravile. Jesi li ti Otac, pitao sam se. Ili ti? Jednom je kosa bila baš poput moje i kad sam je dodirnuo bila je ista i na dodir. Drugom je još uvijek preostalo jedno oko, koje je bilo plavo poput neba za studeni. Tada, kad sam im dodirnuo kožu koja je bila boje kamena, shvatio sam da im to nije prava koža nego lažna. Ispod nje je bila prava i bila je blijeda kao i njihova blijeda lica boje sirova mesa. Moja je koža bila barem ljudske boje.
Premda je prizor bio zanimljiv, bio sam suviše gladan da bih se predugo zadržavao. Stoga sam bacio još jedan kamen na ptice i nastavio stazom za onim stopama. Tada sam napokon nanjušio miris, i to najbolji, najfiniji i najukusniji miris, miris dima koji se diže s logorske vatre na kojoj se možda prži meso. Kad si tako odvratno gladan, nos će ti ga pronaći, ma i da dolazi s druge strane planine. Glad ti naime umara oči i uši, ali nos ti je oštriji nego ikad.
No, taj mi je miris ulio snagu u umorne noge da nastave hodati, dok nisam došao do vrha brda i ondje sam vidio gust dim kako se penje iz guste šume. To je bila silna sreća i radosna vijest. Da, mislio sam. spašen sam. I sjurio sam se hitro poput vjetra.

GEORGE BAINES - namještenik zemljoposjedničke kompanije novoga svijeta, 1828.


Dragi oče,
bolno sam svjestan da je proteklo mnogo tjedana otkad sam ti zadnji put pisao i nadam se da nećeš pomisliti da te sin zanemaruje, ali poznato ti je kako neredovito šalju brod iz ovog najudaljenijeg kutka svijeta. Što se novosti tiče, ne znam zapravo odakle da počnem, tolike su promjene nastale u naselju, kao i u mojem položaju. Ne mogu reći da je sve teklo glatko. Često sam te znao zamišljati kako gledaš učenike u razredu kroz stakla naočala, tako strog i mudar, i uvijek znaš, naizgled s tolikom lakoćom, što je ispravno.
Završno putovanje iz grada Hobarta ― koji je tek nešto razvučenije primorsko selo ― bilo je manje strašno nego što sam očekivao i nije me morska bolest onako mučila kao kad sam putovao iz Engleske. Zabrinjavalo je više stanje naselja koje sam imao smatrati novim domom. Premda sam znao da postoji jedva godinu dana, svejedno me pogodilo ono što sam zatekao. Osim zgrade naše Kompanije koja je u dijelovima dopremljena specijalno iz Engleske i doimala se upravo velebno, sve se ostalo sastojalo od priprostih kolibica od kore drveta, čak bez podnih dasaka ili žbuke da zaštiti od vjetra.
Trudio sam se koliko sam mogao da tu priprostost prihvatim bez prigovora i da radije razmišljam o budućnosti ove sjajne nove kompanije i vlastitom udjelu u njoj, sve dok prelaskom zime u proljeće i jenjavanjem vjetrova nisam postupno sasvim prihvatio svoj skromni primitivni dom. Također sam se privikao na krajolik. Nimalo nalik na onaj u Dorsetu, ovako divlji u svakom pogledu i manje oblikovan, a ipak ne bez osebujne čari. Naročito su mi omiljeli eukaliptusi koji su ovdje poznati kao gumovci. Rastu obilno i divne su blage boje ― treperenje tog lišća krijepi duh ― dok im opor miris čini samu bit ove neobične zemlje.
Ostali suradnici iz poduzeća uglavnom su sasvim prijazni. Stočari, inače vojnici pješaci tvrtke i opak soj, bili su prema meni, vjerujem zbog moje mladosti, blagonakloniji negoli jedni prema drugima i čak su mi nadjenuti nadimak, »mali propovjednik«, jer smatraju da imam ozbiljan izraz lica. Već je kružila šala o tome kako ih želim preodgojiti, što mi dakako ni izdaleka nije bila namjera, a tome se pridružio čak i predsjednik, g. Charles. »Još uvijek ih niste natjerali da pjevaju himne, gospodine Baines?« ― dobacio bi mi u prolazu.
Dodijeljen sam za pomoćnika g. Pierceu, koji je u kompaniji bio zadužen za zemljoradnju. Doseljenici nisu baš obožavali tog čovjeka, a stočari nisu tajili činjenicu da sam, kao što bi oni rekli, »izvukao najkraću slamku«, govoreći o g. Pierceu kao o »onom čudaku kojem fali daska u glavi.« Skanjivao sam se prikloniti takvim mišljenjima, smatrajući da je bolje donijeti vlastiti sud o tom čovjeku ― slijedeći učenje koje si mi ti sam usadio ― premda priznajem da sam došao do zaključka kako je g. Pierce doista vrlo osebujan tip. Uglavnom namrgođena lica i zbunjena pogleda, izgledao je kao da previše razmišlja, na vlastitu štetu. Činilo se da ima jednako malo vremena za druge kao i oni za njega, premda je prema meni bio ljubazan i strpljiv. Moje dužnosti uglavnom su se svodile na to da ga pratim na kontrolnim obilascima, kad bi pješačio posjedima kompanije, od jednog do drugog stočara, i pobrinuo se za kakvu bolesnu životinju. Ove su hodnje znale biti zamorne, pogotovo za lošeg vremena ― što je ovdje često slučaj ― ali pružale su odličnu priliku da naučim štogod o novoj domaji, jer ne vjerujem da ima boljeg načina upoznavanja terena nego da ga se propješači, da se pod nogama osjeti tlo, a njuhom mirisi.
Pri drugom takvom pohodu dogodilo mi se da sam se susreo s nekim, urođenicima Van Diemenove zemlje. Prelazili smo područje otvorenog pašnjaka kad smo ugledali šezdesetak tih prijana kako se izležavaju nadomak logorske vatre, i mogu ti reći da su to bila najčudnija stvorenja koja sam dotad vidio. Bili su visoki i možda bi ih tkogod čak nazvao lijepima na neki divlji način, premda su svi, i muškarci i žene, pokazivali krajnju golotinju. Ako slučajno nisu izgledali dovoljno zastrašujuće, to su nadoknađivali načinom na koji su uređivali kosu: muškarci su je bojili nekakvom crvenom tvari te im je padala u debelim pramenovima poput grimizne užadi, dok su žene bile kratko izbrijane, gotovo do gola (stil koji bi se teško mogao opisati kao ženstven).
Rado bih se bio držao daleko od tih spodoba, ali je g. Pierce uporno tražio da im priđemo ― tvrdio je da je to učinio već nekoliko puta ranije ne pretrpjevši nikakvu ozljedu ― a ja, kao njegov pomoćnik, nisam imao drugog izbora nego da ga slijedim. Pokazali su se srećom prijateljski nastrojeni na svoj način i čak su nas ponudili mesom valabija kojeg su ubili i pekli na vatri, a koje nije bilo tako lošeg okusa kako bi čovjek pomislio. G. Pierce, koji je nekima naučio imena prilikom ranijih susreta, zahtijevao je da ostanemo sjediti s njima dulje vrijeme, pa makar i ne obavili posao, dok je pokušavao naučiti par riječi njihova jezika. Iskreno govoreći, ja sam gorio od nestrpljenja da odemo. Tko zna što im je stvarno bilo na umu dok su sjedili oko nas, tako čudni i brojni, katkad mi dodirujući kosu i odjeću da udovolje znatiželji. Što se mene tiče, mogli su tada već potajno snovati kako će nas probosti kopljima kojima su bili naoružani do zuba i koja su ulijevala strah, laka i oštra poput igala koje bi lako probile i najdeblju kožu.
Kad smo se napokon vraćali praćeni kišom, g. Pierce govorio je samo o tome kakvi su to sjajni momci. Mislim da ga nikad nisam vidio tako živahna i, doista, od uzbuđenja je lamatao i pljeskao svojim velikim rukama. Čak mi je njegovo pretjerano uzbuđenje pomalo zadavalo brige. Koliko god se doimali zanimljivima, urođenici zacijelo nisu trebali biti glavna briga službenika s odgovornim dužnostima. Vjerujem da bi me njegova sklonost manje zabrinjavala da nije bilo nesuglasica između njega i stočara. Dok smo hodali, uporno mi se povjeravao da ih smatra »razbojnicima« koji »spadaju u zatvor.« Čuvši kako je ogorčen svojim kolegama, nametnulo mi se pitanje nije li njegovo oduševljenje domorocima, u čemu je bio usamljen, samo još jedan izraz te antipatije. Tu sam misao zadržao za sebe.
Nedugo zatim spopala me groznica koja me prikovalo za postelju u baraci. G. Charles, predsjednik Kompanije, i njegova supruga bili su krajnje ljubazni. Nekoliko puta došli su mi u posjet kad mi je bilo loše; g. Charles mi je donosio juhu da me ojača i zahtijevao da se preselim u zgradi Kompanije ako mi se zdravlje odmah ne popravi. Bila je to vrlo velikodušna ponuda. Zgrada bi tebi, oče, koji imaš oko za arhitekturu vjerojatno malo značila, ali što sam dulje boravio u naselju, to mi se ljepšom činila, s trijemom i vežom i staklom, na svakome oknu. Bio je to jedini objekt koji je našem grubo sklepanom naselju pridavao auru uljudbe. Uskoro sam se međutim oporavio te nije bilo potrebno da prijeđem onamo, no vjerujem da je mojem ozdravljenju uvelike pomogla sama pomisao na to otmjeno i gostoljubivo utočište.
A onda sam jednog popodneva, dok sam još uvijek malaksao sjedio na kladi pred kolibom i oporavljao se na proljetnome suncu, začuo povike i, podigavši pogled, ugledao neobičan prizor. U naselje je ulazio g. Pierce, pred njim Higgs i Sutton, dva stočara. G. Pierce bio je problijedio od bijesa i tjerao je ovu dvojicu poput ljutitog psa što okuplja ovce, a ovi su psovali kako to samo stočari znaju. Prošavši pored mene, g. Pierce mi domahne da ga slijedim, što sam spremno poslušao ― izgarajući od znatiželje ― do zgrade Kompanije. Izašao je g. Charles i našao se u ulozi suca u vrlo žustroj raspravi. G. Pierce, zamuckujući od gnjeva, tvrdio je da je pronašao tijela dvojice domorodaca, oba pokopana, premda traljavo ― u krugu od pedesetak metara od kolibe stočara. Pregledavši leševe, otkrio je da su obojica ubijena iz vatrenog oružja. Štoviše, tvrdio je da je ranije u nekoliko navrata vidio tu dvojicu stočara kako nastoje dovabiti domorotkinje u svoje kolibe na način koji bi zacijelo izazvao bijes njihovih muškaraca.
»Oni su ubojice, ništa manje«, uskliknuo je, »i treba ih otpremiti u Hobart i objesiti kao ubojice.«
Higgs i Sutton bili su jednako žustri u poricanju, tvrdeći da su vidjeli nekoliko muškaraca divljeg izgleda za koje su pretpostavili da su odbjegli robijaši i da su zacijelo oni krivci. To nije zvučalo osobito uvjerljivo. Istina je da postoji kažnjenička kolonija na ovoj strani otoka u Macguarie Harbouru, južno uz obalu, kao što je istina i da robijaši katkad doista pobjegnu, no udaljenost je prevelika, a teren iznimno težak i dosad su se, koliko je poznato, svi bjegunci dobrovoljno vratili ili podlegli hladnoći i gladi. Mnogo je vjerojatnije da su stočari ubili crnce. Premda sam bio na strani g. Piercea, bojim se da je njegovo pretjerivanje s vješanjem malo koristilo čitavom slučaju. Trebalo im je očitati bukvicu, naravno, ali oni su bili ljudi koje smo svi poznavali.
G. Charles je dao sve od sebe da smiri duhove. Već sam jasno dao do znanja da neću dopustiti surovost prema domaćem stanovništvu«, odlučno je rekao, »i ovaj će se slučaj najpomnije istražiti.«
To se činilo vrlo razumnim odgovorom, ali g. Pierce svejedno nije izgledao zadovoljan. »Pustit ćete ih?«
G. Charles je taj upit smatrao nepriličnim. »Krivnja im nije dokazana i stoga moraju pridržati pravo da ih se smatra nevinima.«
Na njegov odgovor ona dvojica zahvalno klimnu. Zapravo mi se čini da predsjednika nije toliko zaokupljala pravda koliko potrebe naselja u kojem je ionako bilo jedva dovoljno ljudi za održavanje. G. Pierce je pak pokazivao slabo zanimanje za pitanja praktične naravi. Pocrvenio je u licu i stao sasvim bespotrebno vikati, izmuckujući kako je »dopuštati zlo jednako zlo kao i počiniti ga«. Takav riječnik doista nije bio primjeren, no g. Charles je ostao miran i podsjetio ga da još ima nekoliko tjedana do polaska sljedećeg broda za Hobart pa nam savjetovao da do tada zaboravimo na taj događaj.
Pokazalo se, međutim, da je to gotovo nemoguće, jer su događaji već koji dan kasnije krenuli sasvim drugim tokom kad je jedan od stočara ugledao skupinu domorodaca kako namjerno ubijaju nekoliko ovaca. Nastojao ih je preplašiti, ali pogođen kopljem, zaradio je lakšu ranu na nozi. Tog dana poklano je trideset i pet životinja, a do kraja tjedna ostali smo bez još šezdeset i četiri. Čitavo naše stado brojilo je manje od petsto životinja, a sve su bile dopremljene uz najveće poteškoće i troškove. K tome smo unutar sljedeća dva mjeseca očekivali dolazak broda Champion ravno iz Engleske sa životinjama takve pasmine kakve još nije bilo na Van Diemenovoj zemlji, a koje su trebale poslužiti za rasplod. Njihov gubitak nismo si mogli priuštiti.
Uslijedili su dani puni napetosti. G. Charlesa često se moglo vidjeti kako prolazi naseljem, plemenitog čela nabranog od brige. Poduzeo je sve moguće mjere. Naložio je svima da sa sobom stalno nose oružje, a dva čovjeka postavio je da stražare u naselju danju i noću. Životinje i stočari premješteni su na sjever, bliže naselju, tako da ih se lakše može držati na oku: rješenje koje je moglo poslužiti samo privremeno zbog ograničene ispaše. Takve mjere opreza bile su prijeko potrebne a ipak se, žalim što moram reći, našao jedan službenik koji je uporno tvrdio, i to na sav glas, da su na sasvim pogrešnom putu. Bio je to g. Pierce. On kanda je namjerno težio krajnostima u mišljenju dok se ne bi sveo na puku tvrdokornost. Čak se usprotivio i nalogu o neprestanom nošenju oružja, opravdavajući se tvrdnjom da je to samo po sebi izazivački čin. Smatrao je da bismo, umjesto svega toga, trebali razgovarati s urođenicima i uvjeriti ih da žalimo zbog proteklih događaja; čak se ponudio i da sam ode i pokuša se sporazumjeti pomoću nekoliko riječi njihova jezika koje je naučio. G. Charles, razumije se, u svojoj mudrosti nije bio uvjeren u to, znajući predobro da takvo vladanje ne bi urodilo ničim miroljubivijim od kiše kopalja.
Uskoro se sve ponovo stišalo. Tjedan je prošao bez ikakvih daljnjih izgreda, čak i bez primjećivanja urođenika i već sam se ponadao da su hitne mjere g. Charlesa urodile plodom. S vremenom smo g. Pierce i ja čak nastavili s našom nadzornom ophodnjom koja je sad bila mnogo kraća jer su životinje bile premještene bliže. Dok smo pješačili, g. Pierce se vječno žalio na svoju pušku, kao da je to što je nosi neka vrsta kazne. »Prokleta beskorisna stvar«, gunđao je, trepćući ubrzano na onaj svoj čudan način. »Bio bih najsretniji da je nekamo zavitlam, ali od toga ne bi bilo neke koristi, zar ne? Ne, dobrom starom gospodinu Charlesu to se uopće ne bi svidjelo.« Na to bi mi uputio značajan pogled, kao da mozga treba li me uključiti u svoje nezadovoljstvo. Premda nikad nije očekivao da sudjelujem u njegovim tiradama, svejedno su ostavljale neugodan dojam, kao da već to što ih slušam znači da u neku ruku odobravam njegove riječi.
A onda smo jednog jutra opazili da je nekoliko ovaca odlutalo izvan nove ograde, natrag na područje s kojeg su bile premještene. To nije bila tolika nesreća. Njihov broj nije bio velik i uskoro smo pronašli pokidano mjesto u ogradi kroz koje su izašle i obavili popravak. Ono što je više čudilo bilo je da se sve to moglo sasvim dobro vidjeti iz jedne od stočarskih koliba. I to one u kojoj su živjeli Sutton i Higgs.
»Još će zažaliti zbog ovoga«, izjavi g. Pierce s određenim zadovoljstvom.
Osjećaji su mu bili tako snažni da sam ga svaki čas morao smirivati. »Vjerojatno nisu davno otišli. Možda su otišli u kolibu Smitha i Cranea po materijal za krpanje ograde.«
»Idemo ih onda potražiti.«
Međutim, kad smo došli do sljedeće kolibe, na svoje smo je iznenađenje također zatekli praznu. Čak i kad smo se popeli na obližnje brdašce, nismo uspjeli ugledati nijednog stočara premda su im životinje bile uokolo, pa ih je nekolicina trebala biti u vidokrugu. Odjedanput sam se stao zabrinjavati. »Što li se moglo dogoditi?«
G. Pierce nije htio uvažiti moju zabrinutost, premda sam primijetio tjeskobu u njegovu pogledu. »Nismo vidjeli znakove da je počinjeno ikakvo zlo. Rekao bih da se naprosto radi o slučaju krajnjeg nemara. G. Charlesa svakako moramo obavijestiti, i to bez odgađanja.«
No tek što smo se istim putem počeli vraćati u naselje, zrak je proparao nedvojben zvuk: pucnji. Činilo se da dopiru sa sjeverozapada, iz pravca mora i, sudeći po jačini, bili su dosta udaljeni. Njihova pravilnost ukazivala je na ništa manje nego bitku i dok sam slušao, u mislima mi se pojavi užasan prizor, ljudi koji se bore za život protiv bande krvožednih domorodaca što se nabacuju mnoštvom onih laganih kopalja oštrih poput igle. G. Pierce nije progovorio ni riječi, nego se naprosto okrenuo, blijed u licu, i počeo grabiti prema buci. Tako smo žurili dok mi je srce tuklo, puška bila spremna, a misli bile zaokupljene mojom nevičnošću u rukovanju oružjem.
Još uvijek smo bili dosta daleko kad su najedanput pucnji prestali. »Nadam se da nismo zakasnili«, primijetio sam.
Smrknuvši se, Pierce kimne glavom.
Bez zvuka da nas vodi bilo je teže odrediti smjer, ali smo nastavili dalje kako smo najbolje znali, kroz šumarak i uz potočić, dok se napokon nismo našli na travnatom rtu nad morem. Sve je bilo savršeno mirno, i mogao se čuti samo vjetar i glasanje ptica. Već sam se pitao nismo li došli na pogrešno mjesto, ili čak i za pucnje postoji neko drugo, nevinije objašnjenje, kad je Pierce, popevši se do nakupine stijena nedaleko ruba, poviknuo: »Ovamo.« Kad sam se primaknuo, vidio sam na jednom neobično čistom kamenu nešto nalik na oslikan obris ljudske ruke koji je blistao crvenom bojom. Još je bio vlažan.
G. Pierce se već verao stijenama što su se nalazile podalje i čuo sam kako je ispustio nekakav jecaj. Krenuo sam za njim i odjednom je posvuda oko mene bilo krvi. Svjetlucala je na lišću i vlatima trave. Nakupila se u grimiznim lokvicama u stijenama. Začas me sveg prekrila, lijepila mi se za ruke i odjeću. Tek kad sam dosegao rub grebena, otkrio sam odakle potječe. Ležali su duboko dolje na dnu ponora, oplakivani i bacakani valovima. Nikad još nisam vidio takav prizor. Smrskani udovi. Smrskane glave. Rasuta utroba. Sve obliveno jarkim crvenilom, kao iz nekog grimiznog vrela što je izviralo iz dubine.
Svaki od njih bio je urođenik. Svi zajedno zacijelo su predstavljali pola plemena koje sam upoznao.
Priznat ću da je, pored zgražanja nad otkrićem, moj prvi osjećaj bila neka vrsta blagog olakšanja što se ipak ne radi o ljudima koje poznajem. Možda se to čini bešćutnim, ali na ovako dalekom mjestu čovjek osjeti silnu odanost prema sebi sličnima. Osjećaj je međutim bio kratkoga vijeka, jer se učas pretvorio u krajnje gnušanje kad sam se zamislio nad onim što je počinjeno.
Ne moram ni reći da je g. Pierce bio sav izvan sebe, i ne prikrivajući jecanje, te ga je bilo bolno gledati dok se pokušavao spustiti niz greben, iako to sada nije imalo gotovo nikakve svrhe budući da dolje nije bilo znakova života. Nadolazila je plima i vidio sam da su neke leševe valovi već uzimali u nježan zagrljaj. Nakon nekoliko pokušaja i mojih upornih molbi, napokon je priznao da je prestrmo i sjeo je pored mene, vrlo mirno neprestano mumljajući u bradu, gotovo kao da pjevuši: »Bit će kažnjeni zbog ovoga.«
Tada mi je sinulo da se, za razliku od mene, upravo takvog razvoja događaja pribojavao od početka, dok smo žurili prema mjestu odakle se čula pucnjava. Ni na trenutak nije pomislio da su ljudi iz Kompanije možda ugroženi. Bio sam posramljen. Možda su u tom trenutku moji osjećaji bili jednako snažni kao i njegovi. Kad sam ih vidio onako krvave i slomljene, ta su mi jadna stvorenja na neki čudan način, kroz sažaljenje, postala bliža. Smrskaj čovjeka u komadiće i izgledat će svaki jednako, bez obzira na kožu i vrstu govora.
Ako je u mojem umu ostala i trunka sumnje u odgovornost za počinjeno, ubrzo se raspršila. Nismo bili ni na pola puta natrag prema naselju kad smo naišli na njih kako se s noge na nogu vraćaju kući: deset stočara, sa Suttonom na čelu, i svi s puškama koje su nosili nekako razmetljivo. Neki su na sebi imali mokru odjeću, vjerojatno na brzinu opranu da se uklone krvave mrlje. Teško sam mogao vjerovati da su to isti ljudi za koje sam mislio da ih poznajem i s kojima sam se šalio.
»Ubojice!« ― upravo je vrisnuo g. Pierce. »Kukavni ubojice!«
Porekli su zločin, ali takvim tonom da je to jedva i bilo poricanje. »Bit će da su oni kažnjenici opet imali posla«, izjavio je Sutton namignuvši Higgsu.
»Što onda, ako smijem znati, svi vi ovdje radite?« ― ispitivao ih je g. Pierce.
Sutton je samo slegnuo ramenima. »Bili smo malo u lovu na ptice. Ubijali gavrane i slično.« Gavrani su izraz za urođenike pa je to izazvalo prostački smijeh u ostalih.
»Bit ćete kažnjeni za to što ste učinili, i to propisno kažnjeni«, upozori ih g. Pierce. »Pobrinut ću se za to, vjerujte mi na riječ.«
Sutton ga opako pogleda. »Imate sreću što je Mali propovjednik s vama.«
Nekako me neobično pogodilo kad sam začuo svoj nadimak u takvim okolnostima. »Zovem se George Baines«, oduratio sam mu hladno, »i ne želim da me vama slični zovu ikako drugačije«.
Mislim da je bilo nerazborito izazivati ih. Odgovor su bili prijeteći pogledi, a jedan od pitomijih savjetovao nam je da se brzo vratimo u naselje »za vlastito dobro«, kako je rekao. Premda je bilo teško otići s toliko gnjeva u sebi, nije baš bilo uputno ni zadržavati se, što je čak i g. Pierce priznao.
»Bolje da bitku vodimo negdje drugdje«, požurivao je.
Kad smo stigli do zgrade Kompanije, nismo zatekli g. Charlesa, a njegova supruga objasnila nam je da obilazi neka kompanijina zemljišta. Nismo imali sreće, a i sati što su uslijedili bili su uistinu mučni, dok smo naime sjedili u blagovaonici, gdje nas je u neko doba gđa Charles poslužila čajem, osluškivali kucanje dobnika,još uvijek preplavljeni užasom. Obojica smo jedva progovorili koju riječ. G. Charles naslutio je naše raspoloženje čim je došao, poprimivši ozbiljan izraz lica. Strpljivo je slušao dok mu je g. Pierce iznosio stravičnu priču.
»Morali bismo krenuti onamo bez odlaganja«, zatražio je g. Pierce nestrpljivo kad je bio gotov. »Plima nadolazi, ali možda je još nešto preostalo, da vidite.«
G. Charles se namrštio. »Uskoro će pasti mrak.«
»Možemo ponijeti svjetiljke.«
»Johne«, otpočne g. Charles, podigavši ruku da ga smiri. »Znam da gajiš snažne osjećaje prema tim sirotim ljudima. Razumijem tvoju silnu uzrujanost.« Glas mu oslabi i pretvori se u žalostan šapat: »Ipak, molit ću te jedno. Nastoj, ako možeš, zatomiti to u mislima, samo zasad. Treba misliti na tvrtku u cjelini, a bez ljudstva je ne možemo voditi. Vjeruj mi, pobrinut ću se da se ovaj događaj do kraja istraži.«
G. Pierce opet je počeo treptati. »Hoćete reći, pustiti ih nekažnjeno?«
G. Charles ga zamišljeno pogleda. »Ništa slično nisam rekao. Tražim samo da mi dopustiš da se za ovo pobrinem na svoj način.«
»Gospodine Charles, bojim se da mi ne ostavljate mnogo izbora.« G. Pierce ustao je pomalo drhtavo te je stolica za njim zastrugala i povukao me za ruku pa sam morao ustati i ja. »Ovoga trenutka dajem ostavku Zemljoposjedničkoj kompaniji Novoga svijeta. Ne provedete li pravdu , naći ću je naprosto negdje drugdje. George i ja idemo ravno u Hobart izvijestiti o onome što smo vidjeli, pa i o vašoj nespremnosti, g. Charles, da izvršite svoju dužnost.«
Njegova neočekivana izjava sasvim me ostavila bez daha i priznajem da su mi se osjećaji prilično uzburkali. Dijelio sam njegovu srdžbu, svakako, a isto sam tako dijelio njegovu odlučnost da nešto valja učiniti, nemalo razočaran opreznim prijedlozima g. Charlesa. Podnijeti ostavku u Kompaniji bilo je međutim preuranjeno, čak prenagljeno. Bilo je naročito nezgodno što se zbog puke činjenice da stojim uz njega činilo da sam suučesnik u ovoj odluci. Ma koliko barbarska bila djela stočara, nisam li prešao polovicu svijeta da sudjelujem u ovome pothvatu ? Nekako, gotovo nehotice, kao da sam tim nadama okrenuo leđa. Koliko god sam cijenio g. Piercea, poželio sam da je pričekao barem toliko da raspravimo to pitanje.
G. Charles bio je očito svjestan moje nedoumice i dobacio mi kratak pogled pun razumijevanja. »Nadam se da ćemo moći ponovo razgovarati o ovome«, rekao je dok smo išli prema veži, »kad se obojica malo odmorite i promislite.«
Odmor i razmišljanje bili su daleko od namjera g. Piercea i on je prilično odmakao od naselja. »Moramo otići iz ovog mjesta, George«, uvjeravao me. »Kad se neka skupina oda zlu, kao što su to učinili ovi ljudi, ostati s njima znači sudjelovati u njihovoj opačini, ništa manje.«
Nastojao sam ublažiti takvo gledište. »Nisu baš svi zli. G. Charles nije zao.«
Ta ga je primjedba samo učvrstila u njegovu uvjerenju. »Ne štiti li on ubojice ? To je poput bolesti. Svaki od njih je zaražen.« Grozničavo je stvarao planove o tome što nam je činiti, a zvučali su suludo. »Moramo osnovati vlastito, potpuno odijeljeno naselje i ostati u njemu dok ne pronađemo prijevoz odavde. Ako ima još takvih koje nije zahvatilo zlo, kao što ti pretpostavljaš ― a u što sumnjam ― mogu nam se pridružiti.« Odjedanput je zastao i ogledao se oko sebe. Došli smo do gole ledine, tek nešto izvan vidokruga zgrade Kompanije i ostatka naselja. »Ovdje je dovoljno«, izjavi odjednom. »Počnimo s gradnjom kolibe.«
Dan je bio tako strašan a sada se doimao i nekako nestvarnim. Ogledavao sam se na mjestu koje je odabrao. Tlo pod nogama bilo je vlažno, što je, pretpostavljam, razlog da se ne koristi. »Ali kako ćemo? Nemamo alata. Ne znamo čak ni graditi.«
»Imam ja nož«, bio je uporan g. Pierce, izvadivši ga, premda je to bila mala stvarca prikladnija za guljenje voća nego za gradnju koliba. »Dođite. Potražit ćemo nešto drva i oblikovati ga.«
Pronašli smo klade, ali većina je bila istrunula od vlage i plijesni, dok su ostale bile suviše nepravilnog oblika da bi ih se lako spajalo. K tome, nismo imali nijednog čavla. Kad sam ukazao na to, g. Pierce je počeo nožićem rezbariti određen broj drvenih klinova ― rukujući pritom nekim očajničkim veseljem ― premda nisam vidio koristi od toga. Ali mračilo se i hladan je vjetar počeo puhati.
»Trebali srno početi tako da naložimo vatru«, izjavio sam, odjednom se naljutivši.
G. Pierce se doimao zatečen. »Naložit ćemo je sutra.«
Pogledao sam na hrpu granja koje smo skupili i koje je više sličilo na lomaču nego na sastavne dijelove za kolibu, i odjednom me ispuni nestrpljenje. »Ovo je sve puka ludost.«
Izgledao je povrijeđen. »Što onda predlažete?«
Odjedanput sam shvatio da sam donio odluku. Bilo mi je jedino do moje kolibe, do jela i topline. »Idem natrag.«
Njegova me reakcija sasvim iznenadila. Pogledao me s najvećim zaprepaštenjem. Pretpostavljam da me je time što mi se tako često povjeravao ― premda ga to nikad nisam tražio ― smatrao nekim tko nedvojbeno dijeli njegovo mišljenje. Lice mu se izobličilo od bijesa. »Onda idite. Kao da ja marim hoćete li otići ili ostati. Idite i pridružite se ostalima, i nemojte ni pomišljati da se vratite.«
Vratio sam se u svoju kolibu od kore drveta prilično utučen. Bio sam također vrlo gladan pa sam naložio vatru na malome ognjištu kolibe da si spravim čaja i pogače za jelo. Nisam daleko odmakao u tome kad mi je g. Charles pokucao na vrata.
»G. Piercea još uvijek nema?« ― upitao je.
Klimnuo sam, pomalo hladno.
»Htio sam vas obojicu pozvati u kuću« objasnio je. »Gđa Charles je mislila da biste mogli biti gladni pa vam je ispekla janjetine.« Nakratko je pogledao moju bijednu hranu. »Naravno, možda biste radije dovršili svoj obrok ovdje...«
Otišao sam. Nisam bio siguran zašto, ali sada znam. Uskoro sam sjedio za onim lijepim drvenim stolom, želuca punog mesa i rakije. Nije g. Charles bio taj koji je potaknuo pitanje g. Piercea, nego ja. G. Charles samo je sjedio na mjestu, ljubazno klimajući glavom i mršteći se na moje riječi. G. Pierce, uporno sam tvrdio, naprosto odbija slušati ikoga drugoga. Suviše je neprilagođen, vječito nesposoban da surađuje sa svojim kolegama. Nema osjećaj za umjerenost, odanost. Vjerujem da sam ga mrzio. Možda ti se, oče, to čini čudnim budući da znaš kako nije učinio ništa loše, a sada, kad razmislim o svemu, bojim se da je sama ta činjenica ležala u korijenu moga gnjeva. Kao da sam ga mrzio zbog njegove silne ispravnosti i što me je otjerao u neispravnost.
G. Charles je sve vrijeme šutke slušao, smiješeći se pun razumijevanja za moje riječi. Tek pošto je objed završio, a boca rakije već bila poluprazna, uputio mi je pažljiv pogled i izrekao svoje mišljenje. »I sami znate, George, da će, ako g. Pierce provede svoju namjeru i oni ljudi završe na sudu, nastradati jedino Kompanija, koja će propasti.« Pripalio je lulu. »Ti ljudi zaslužuju kaznu, dakako, ali nijednom u kratkoj povijesti Van Diemenove zemlje nije bijelac obješen zbog ubojstva crnca, bez obzira na slovo zakona. Ishod će biti silni otpor u Engleskoj, pogotovo od strane naših neprijatelja. Neće se uzeti u obzir težak posao koji smo ovdje obavili. Novine će se razgalamiti. Dionice će gubiti na vrijednosti. A otuda je malen korak do stečaja. Naravno, g. Pierceu sve to uopće nije važno.« Pućkao je lulu. »Bilo bi daleko bolje da je sve prepustio meni. Kao predsjednik, lako bih ja natjerao te ljude da požale zbog svog čina ― gotovo isto tako kao i da su odvedeni u Hobart ― i to bez mnogo vike.«
»Hoćete li?« ― upitao sam.
»Ne još, nego kad stigne Champion i kad budemo imali viška radne snage.«
Istinu govoreći, sumnjam da me je i trebalo uvjeravati. Došao sam ipak ovamo tražeći suučesništvo ― da u društvu nađem zaklon pred onim prezirnim pogledom koji mi je g. Pierce dobacio kad sam odlazio ― a to sam i dobio. I tako sam te iste večeri potpisao kratku izjavu punu laži. Posvjedočio sam da, koliko mi je poznato, nije ubijeno više od šest urođenika, i da su to učinili ljudi koji su se sami našli na udaru iznenadnog, ničim izazvanog napada.
G. Piercea nisam vidio već neko vrijeme. Kako su prolazili dani, neobičan osjećaj kivnosti postupno me napuštao, ostavljajući za sobom samo duboku i bolnu sramotu, i više nego dovoljnu da me obeshrabri u namjeri da obiđem ono vlažno mjesto nedaleko naselja. Predomislio sam se tek kad sam jednoga dana načuo neko naklapanje među stočarima.
»Da mi je samo znati što jede«, rekao je jedan. »Najvjerojatnije štakore.«
Ostali su se nasmijali. »I to ne previše, sudeći po tome kako izgleda. Tko zna, uz malo sreće, možda nam uskoro više neće biti na smetnju.«
»Dabogda ga se riješili, velim ja.«
Otišao sam ravno u svoju kolibu i uzeo nešto brašna. Zatekao sam g. Piercea kako sjedi ispod nekakve hasure od granja i lišća razapete između dva drveta. Kosa i brada visjele su mu u prljavim čupercima, a onako divljeg izgleda, bio je sasvim nalik na skitnicu. Premda sam nekoliko puta pokušao s njim razgovarati, nije htio sa mnom progovoriti ni riječi, a kamoli prihvatiti brašno. Ostavio sam ga pored njega, nadajući se da će nešto pojesti kada odem.
Nedugo zatim jedan se američki kitolovac pojavio u luci, sklonivši se pred nevremenom. G. Pierce požurio je na obalu čim ga je spazio, i uskoro je dogovorio prijevoz do Launcestona o vlastitom trošku. Istoga dana g. Charles pozvao je kapetana broda u zgradu Kompanije, i sve me je strah da se vrlo vjerojatno, bez znanja g. Piercea, s njim na tom putu našla i moja potpisana izjava.
Samo koji tjedan kasnije napokon je stigao Champion, ravno iz Engleske, i čitav se svijet naglo i stubokom promijenio. Jednim je potezom udvostručeno naše ljudstvo, a dobar dio pridošlica poveo je sa sobom i supruge, pa čak i djecu, koja su unijela u naselje davno iščezao osjećaj domaćeg ognjišta. Usprkos ovim dobrodošlim zbivanjima, nisam zaboravio podsjetiti g. Charlesa na njegovo obećanje da će kazniti stočare.
»Pobrinut ću se za to čim budem mogao, ne brinite«, obećao je, »ali trenutno se još ne mogu time baviti. Imam sad prečeg posla.«
Nisam se baš nadao takvom odgovoru, ali nije se moglo poreći da je bio uistinu zaposlen, kao i svi u naselju. Brod je dovezao četiri stolara, kao i drvo, te se činilo kao da nove nastambe posvuda niču iz zemlje za novopristigle, samo što to nisu bili šatori i kolibe od kore drveta, već prave kuće. Planirala se čak i izgradnja crkve. Pristiglo je i još životinja, uključujući novu pasminu ovaca, i trebalo je obaviti mnogo posla da se posjedi Kompanije vrate na prvotne međe. Usred svega toga, g. Charles mi je ponudio da preuzmem posao g. Piercea kao glavni službenik za zemljoradnju. Ne kažem da nisam imao zlih slutnji. Naravno da sam ih imao. Činjenica je, međutim, da to nije bila mala čast, osobito s obzirom na moju mladost. To bi, smatrao sam, također povećalo moj utjecaj u tvrtki i stoga moć da spriječim ponavljanje ranijih zločina.
Samo dva tjedna nakon dolaska broda uslijedio je napad. Naselje je još uvijek bilo pod budnom paskom i još uvijek nam je posve neshvatljivo kako su domoroci stigli neopaženi do zgrade Kompanije. Jedina koja ih je uopće i vidjela bila je gđa Charles. Uzbuđena obiljem hrane koju je dopremio Champion, radila je dokasna praveći kolač kad je odjedanput spazila njih desetoricu kako ulaze kroz vrata s bakljama u rukama. Bila je toliko užasnuta da nije mogla ni pisnuti. Začudo, nisu je ozlijedili, već naprosto zapalili zavjese i namještaj i tiho se iskrali. Potom je došla k sebi i upozorila supruga i ostale u kući, no ipak se plamen širio prebrzo da bi ga se moglo ugasiti i za sat vremena prekrasna zgrada bila je potpuno uništena. Idućeg jutra Sutton i druga dva stočara pronađeni su nasmrt izbodeni kopljima pored svojih koliba.
Odmah je pokrenuta potjera za domorocima. G. Charles je izdao najstrože upute da im se ne smije, ako je moguće, nauditi već ih treba žive dovesti u naselje, odakle će biti otpremljeni u Launceston i predani tamošnjim vlastirna. Nisu međutim nikad uhvaćeni, a ishod potjere sveo se na to da je na nekoj udaljenoj padini primijećeno dvadesetak crnaca kako odmiču prema jugu. Gonili su ih, ali se vrijeme pogoršalo i zameo im se trag. Iskreno govoreći, nije mi uopće bilo krivo.
Ovo se dogodilo tek prije nekoliko tjedana. To, međutim, nije i kraj mojih novosti. Zapravo još uvijek nisam došao do onoga što me nagnalo da ti odjedanput poželim pisati,oče.
Kraj je prosinca, proljeće južne polutke prelazi u ljeto i, kad nema vjetra, večeri su ugodno tople i duge. Kad sam gotov s poslom, katkad volim odšetati do obale i gledati ocean. Tako sam učinio i prije četiri dana, ostavši ondje dok je svjetlo polako blijedilo, iz grimiznog u ružičasto sve do tamnoplave boje sumraka. Na povratku sam prošao duž cijelog naselja, koje je sada bilo zakrčeno građevnim materijalom i alatom. Bio sam na pola puta kada sam začuo glas. Bio je to, moram naglasiti, smijeh, ništa više. Odzvanjao je snažno i smireno. Začas sam prepoznao glas g. Charlesa. Kad sam podigao pogled, vidio sam kroz polumrak da je čovjek s kojim je razgovarao bio stočar Higgs.
Da pravo kažem, bila je to sitnica. No, koliko god se trudio, neprestano sam se u mislima na nju navraćao. I tako, oče, sada sam ti napisao sve, svaki djelić. Znam da upravo iz tog razloga ovo pismo nikad neće biti poslano.

Peevay, 1828.


Umjesto da pronađem meso pečeno na vatri, što mi je bila silna želja, pronašao sam bitku. Nikada prije nisam vidio bitku, to ne, ali sam čuo priče od Tartoyena, a osim toga nešto ipak razumiješ i da ne znaš za to. Nije to još bila bitka, nego skoro, s mojima na jednoj strani i Roinginima na drugoj. To je bila nerazmrsiva zagonetka, jer Roingini nikad ne bi mogli biti ovdje, u svijetu, nego moraju ostati u svojem, kao što je svima poznato. Također, nije ih bilo dovoljno. Roingini su poznati po tome da ih ima puno, ali sada ih je bilo manje nego mojih. Svejedno, mogao sam vidjeti da su jaki i imaju više kopalja. Tartoyen, Gonar i ostali moji imali su ili samo malo ― a neki ih čak nisu uopće imali ― dok su Roingini imali po dva ili tri svaki. To je bila bolna briga, da, i mučilo me kako su moji mogli biti tako pišljivo glupi.
»Vi ste kukavice«, zapjevušili su Roingini da uplaše moje, »i uskoro ćemo vas ubiti.«
»Vi ste lažljivci i varalice«, odvratili su moji na isti način, »i danas ćete poginuti.«
Taj je rat bio spor, kako sam primijetio, i nastavila su se do besvijesti tresti koplja i pjevati uvrede a da nije dolazilo do borbe, pa sam krenuo okolo kroz grmlje gdje su stajale Baka i ostale žene mojih. Baka se veselila što me ponovo vidi, premda je bila i ljuta. Baka nikad nije mogla biti samo zadovoljna.
»Peevay, gdje si bio?« ― pitala je. »Svugdje smo te tražili.«
To je bilo ugodno čuti. Znači bilo im je žao, nagađao sam. Pitao sam je kako je došlo do rata i rekla mi je da je počelo ujutro dan prije, kada su naišli na Roingine kako naprosto šeću šumom svijeta ― našega svijeta ― kao da je to njihovo i uopće nije naše. To je naravno značilo borbu, jer vrijedi strogi zakon da svi moraju ostati na svojem osim ako im se dopusti.
»Tada je skoro izbio rat«, rekla je Baka, i prepričavala kako su se svi pripremili, uperili koplja i sve to, ali onda su Roingini molili da ispričaju svoju priču. Gonar je rekao da ne smiju, ali Tartoyen nikad nije suviše volio bitku pa im je dopustio. Priča Roingina bila je vrlo žalosna. Duhovi su im došli na zemlju, rekli su, mnogo njih, i doveli su životinje duhove, malene i glupe i boje snijega. Prvo su ti duhovi bili prijateljski naklonjeni, ali onda su pokušali ukrasti žene Roingina i došlo je do borbe, ali sitne. Jednoga dana kad su Roingini tražili tuljane za lov, odjednom su došli duhovi sa štapovima koji grme i ubili koga god su mogli, polovicu svih Roingina, i djecu i svakoga, i bacili su ih sve u more. Kasnije su Roingini ubili neke zauzvrat, ali sada je duhova bilo previše i stalno sve više, i kad su ih duhovi počeli loviti, Roingini su prosudili da moraju otići sa svojeg područja ili svi poginuti. To je bila stvarno propast, jer napustiti svoj svijet je nemoguće, kao da si mrtav. Tako sam barem tada vjerovao.
Gonar je svejedno htio ubiti Roingine, usprkos njihovoj priči, ali Tartoyenu ih je bilo žao i rekao je da ih naši ipak neće ubiti ako odu na svoju zemlju i nikad se više ne vrate. Oni su se složili, da, i pravili se da su otišli, ali kad su se onda moji jutros probudili, otkrili su da su im koplja nestala, osim nekoliko, i vidjeli su Roingine kako vire kroz drveće i viču Tartoyenu da ih ipak mora pustiti da ostanu u svijetu. Tartoyen to naravno nije mogao učiniti. Sada je ustvari bio gnjevniji od sviju, čak i više nego Gonar, jer je bolna izdaja Roingina od njega učinila glupana. Zato su se svi pripremili na borbu.
»Vraćajte se u svoj svijet«, pjevušili su moji. »Vratite se u svoj svijet ili ćete svi umrijeti.«
Svaka je strana imala ratnika koji je htio započeti. Naš je bio Gonar, a kod Roingina je to bio jedan niski ubojitih očiju. Svaki od njih bi se hrabro zatrčao prema neprijatelju da svaki čas zalamata kopljem u zraku i započne novu pjesmu, ali onda bi se okrenuo ostatku svojih da utvrdi jesu li ga slijedili, a nikada nisu. Tako je bilo opet i ponovo i ne znam bi li ikad započelo, da nije bilo te nezgode. Spočetka je bilo sasvim smiješno. Njihov je ratnik izveo još jedno zlokobno izazivanje lamatajući kopljem i sve tako, i kad ga ostali nisu slijedili, on se ponovo vratio natraške tako da moje još uvijek ima na oku. Taj njegov hod natraške ga je upropastio, jer nije vidio korijen što je stršio iz tla nego je samo pao preko njega. Neki od mojih su se smijali, sjećam se, i ja sam se smijao, ali ne i Gonar. Njega je razveselila ta mala sretna okolnost, brzo se zatrčao s kopljem i bacio ga poput vjetra, ravno u ratnika Roingina, uz sitan rezak zvuk, čččč. Dobro ga je pogodio, nagađao sam, u trbuh, što bi dokrajčilo jednog valabija, i premda je vikao i pokušavao ustati, nije mogao.
Ostali Roingini bili su sada naravno ljuti i nasrnuli su na Gonara kojeg su pogodila dva koplja, jedno od njih u vrat. Ovo je bilo žalosno i potaklo nježne osjećaje duboko u mojim grudima, da, jer bilo je tužno gledati ga tako probodenog. Sada su svi vikali i držali koplja spremna za bacanje ili su se skutrili za nekim drvetom, i odjedanput sam se uplašio da bi od toga mogao nastati neki strahovit rat, svi mrtvi, premda za takvo nešto nisam prije čuo.
U tom se trenutku začula buka. Zbilja, nikad prije nisam čuo nešto slično. Glasnije od groma, ali vrlo naglo, te se nisam točno ni snašao kad je već bilo gotovo, a u ušima mi je hučalo poput vjetra među stijenama, kao da sam primio neki bolan udarac. Na trenutak pitao sam se nije li to zvuk umiranja i nisam li sada duh, ali onda sam se uvjerio da su ostali još živi i jednako zaprepašteni kao i ja.
Tada sam ugledao neznance. Mislim da su već bili tamo, da, i nisam to primijetio zbog bitke. Stajali su podalje među drvećem, ne mnogo njih ― bilo ih je manje od Roingina ― ali izgledali su snažno. Na čelu je bila žena s licem tvrdim poput kamena, a u ruci je držala neobičan štap, dugačak kao koplje, ali debeo kao neka batina, uska na vrhu, sasvim lijepa i blistava. Vidio sam dim kako izlazi iz njega, premda nije gorio, što je bilo zanimljivo i nagnalo me da pomislim da se radi o nekom čarobnom predmetu. Ta je žena vikala na nas.
»Ne dam vam da se borite jedni protiv drugih. Morate se boriti za mene.«
Borba je tada bila gotova, naravno, prekinuta općim iznenađenjem. Neki su se razbježali među drveće, drugi su samo stajali i zurili. No to je bila neka velika nerazmrsiva zagonetka. Naime, ta žena koju još nikad dotad nikad nisam vidio govorila je jezikom mojih.
Druga nerazmrsiva zagonetka bila je da je Baka plakala. Baka nikad nije plakala.
»Tko je to?« ― pitao sam.
Baka me pogledala i prvi put otkad pamtim nisam u njezinom pogledu vidio mržnje. »Tvoja majka.«
Tako sam je napokon ugledao. Nije uopće bila lijepa i visoka kako sam zamišljao, ne, nego sasvim niska, snažnih ruku i nogu i munjevita pogleda spremna na borbu. Svejedno mi nije smetalo. Bilo je to blaženstvo i silna sreća. Bilo je to slavlje i blagovijest. Ipak je došla
po mene. Nisam čekao, nego potrčao, pored svojih, pored Roingina, čak i pored čudnih životinja koje nikad prije nisam vidio, a koje su izgledale kao kanunnah, samo male, i zvale su se pasje životinje kako sam kasnije naučio. Nije me ugledala dok se nisam primaknuo. Tada sam je zgrabio za nogu i poviknuo: »Majko.«
Tako sam primio prvi bolni udarac. Oči koje su joj ranije bile radosne, postale su hladne kao zimsko more. Tad me je grubo odgurnula tako da su me ruke zaboljele i okrenula se od mene. Zanimljivo je kamo je otišla, o da. Prišla je jednom dječaku, manjem od mene, malenih tankih nogu tako da je izgledao dobar za udaranje, i nećete vjerovati, ponijela je to grozomorno govance na rukama kao da je nešto divno i bajno.
I tako sam prvi put ugledao Tayaleaha, svojeg nenaslućenog usranog brata.

KAPETAN ILLIAM QUILLIAN KEWLEY, lipnja 1857.


Nakon puna tri tjedna zatočeništva u onom zapečaćenom doku poput štakora u sanduku, čak i Blackwater podsjeća na raj. Blackwater je rijeka što vodi do mjesta Maldona i nosi odgovarajući naziv, jer je pravo mjesto ako tražiš mulj. Čitava istočna obale te Engleske je muljevito tlo, i ne predstavlja drugo doli jedno veliko ništa puno vjetra, kreštavih ptica i previše neba. I mulja, naravno. Ali nakon onog Londona svaki njezin mutni pedalj bio je prava divota.
No, kako mudrac reče, svaka ljetna nedjelja plaća se zimskim vjetrom, i u ovom slučaju cijena naše slobode bila je svima na očigled. Dotični su se kočoperili palubom kanda je brod njihov. Sve u svemu: tri putnika. Što je još gore: sva trojica Englezi. Ne mogu reći da sam baš bio oduševljen pogodbom. Dakako, očekivao sam da će Sincerity doživjeti pokoje poniženje za svojega vijeka ― da je nagrizu lupari, poseru galebovi i njome vršljaju i njuškaju carinici ― ali nikad, još ni jedanput, nisam pomislio da će tako nisko spasti da prevozi putnike.
A i ti putnici bili su čudni svati. Doista još nisam vidio takav jedan mudrijaški gnjavatorski trojac kao ovaj, svi u neslozi sa samima sobom, dok svoje velike pametne mozgove šetkaju palubom. Bogme, nije ni čudo što se pokazalo da su luđaci koji su htjeli ići na put sa svrhom da osobno otkriju Rajski vrt. Rajski vrt! Kao da ga nisu mogli ostaviti u Bibliji, kamo i pripada. Nisu ga čak ni nastojali pronaći na nekom razumnom mjestu, nego na nekom trulom otoku nakraj svijeta, koji se zove Van Diemenova zemlja ili Tasmanija, kao da se ni sam ne može odlučiti. Bilo je to neko luđačko mjesto, već po tome kako zvuči, krcato zatvorima, robijašima i još gore od toga, i to ondje gdje nitko razuman ne bi ni primirisao. Morali smo tu trojicu prdonja odvesti skroz do tamo i onda natrag. Čitava godina puna Engleza. Kakva grozna pomisao. Kao da nije dovoljno već to što smo ih morali voziti duž obale u Maldon.
Najgore je bilo za vrijeme jela kad sam ih morao trpjeti u blagovaonici dok se onako uljudno smješkaju i zahvaljuju, biste li bih ljubazni da mi dodate sol, kapetane? Najgore je bilo podnijeti župnika, velečasnog Wilsona, mršavog cvrkutavog prijana zubata osmijeha koji mu nije silazio s lica, kao da se nikad nije umarao od samoga sebe. Doista, još nisam upoznao nekoga tko se toliko pravi važan, i dok sam ga gledao kako se glupo smijulji i žvače svoju večeru, teško se bilo kloniti misli o tome kakvo bi iznenađenje priredio ribama kad bi se zabunom prehitio s palube. Bio je i strahovito škrt. Mislim da uz najbolju volju ne bismo pronašli sumnjičavijeg i nepovjerljivijeg tvrdicu, sve da smo cijeli London koćom prosijali. Uspio sam izmamiti tek toliko novca od najma da platim carinu, a čak i tada je navalio da ide sa mnom u nabavu namirnica i sličnoga po trgovinama, navirujući mi se preko ramena kao da mi nije vjerovati. Je li to stvarno dovoljno bačava vode za put do Australije? Dovoljno dvopeka? Dovoljno kokoši i ovaca? Na kraju mi nije preostalo drugo, nego da pola broda nakrcam hranom i vodom i živinama koje nam nisu trebale, baš kao da ih doista vozimo nakraj svijeta. Čitavo to vrijeme tovarili smo i njihov vlastiti teret, luksuzan da ti mozak stane ― šampanjac i najbolji francuski konjak, raznovrsno meso, pa čak i srebrni jedaći pribor s kojim će ga jesti ― te smo znali da je uza sve jadikovanje župnik jedan od onih koji sve što taknu pretvore u zlato.
Jedva bi dan protekao, a da on ne navrati u zapečaćeni dok s nekom novom gnjavažom. Toliko je kriještao zbog rasporeda kod spavanja da sam siguran da je bacio oko upravo na moju kabinu. Bio sam u iskušenju da raščistim stolarsku radionicu Chalsea Christiana i strpam ih tamo, ali mislim da onda nikad ne bismo iz njih izmuzli ni novčića, te su na kraju dobili časničku kabinu. Dao sam Chalseu Christianu u zadatak da na brzinu montira gornji ležaj u Brewovoj gajbi koju će odsada koristiti velečasni Wilson i dr. Potter. Kabinu drugog časnika, koja je najobičniji ormar s oknom, dao sam biljaru, Renshawu. Čak i tada su sva trojica cvilila i tužila se da su htjeli nešto otmjenije, kao da su na putničkom parobrodu. I nisu samo oni spustili noseve, nego su se i Brew i Kinvig propisno mrgodili što su prebačeni u kaštel s ostatkom momčadi. Ništa ne brinite, rekao sam im na manskom. To je samo dok ne stignemo u Maldon.
Napokon je osvanulo to žuđeno jutro kada smo se mogli otisnuti s londonskog doka. Bilo bi mi naravno drago da smo mogli tiho i neopazice isploviti, jer po mom mišljenju nikad nije pametno svraćati previše pažnje na sebe, ali nažalost nisu tako razmišljali i naši Englezi pa se sjatila poprilična gomila ljudi da im mašu, sretni što su ih se riješili. Bilo je popova i naćuljenih novinara. Bio je tu i Jonah Childs, bogatun koji je s nama potpisao ugovor o najmu i platio nam. Smiješan neki čovjek, visok poput stabla, a tako sitne glavice da je nalikovao boci nasađenoj na motku, dok je kružio uokolo izigravajući veličinu, dajući svakome da mu malo protrese ruku. Tu su još bila djeca velečasnog ― čitav čopor njih ― i još njegova žena i svast, prave dvije alapače, sve se osmjehujući kao da ne mogu dočekati da se stari osobenjak već jednom pokupi. Nisam ih zbog toga nimalo krivio. Renshaw, mali od biljaka, jedva da je bolje prošao budući da su mu brat i otac bili vedri poput nadgrobnih ploča, a majka sušta suprotnost, uplakana i brižna, turajući mu mali poklon, kao da se tobože tek sada sjetila, »za one hladne noći u planinama«, premda se pokazalo da je to fini par rukavica kao stvorenih za srkanje čaja u društvu Kraljice. Najbolje je od sve trojice pri opraštanju prošao kirurg, za kojim je došla polovica doktora iz bolnice, a svi su jedan drugome držali govore o tome kako je velik čin njegova odlaska. Iznenadit će se kad ga ponovo vide za tjedan dana.
Napokon je užad otpuštena, čamci su nas izvukli iz zapečaćene luke, a tegljač odvukao do rijeke i dalje do ušća. Ma koliko bio lijep osjećaj da se Sincerity ponovo dočepala oceana, bilo je odvratno naporno voditi sa sobom te Engleze što njuškaju, zanimaju se i sve živo primjećuju. Strahovao sam da bi mogli suviše primijetiti. Druga stvar koja me lagano morila ― i kojom se dotad nisam bavio jer sam stalno imao većih briga ― bila je kako ćemo zaboga iskrcati stanoviti teret posebne namjene a da oni ne primijete. Prebacivanje tuceta i tuceta bačvica konjaka, kao i naramaka listova duhana i nekih zanimljivih francuskih stakalaca ne može a da ne izazove kakvu-takvu strku i galamu. Nekako se to međutim moralo izvesti, jer im novac od najma nismo namjeravali vratiti dok sve ne prodamo.
»A da jednostavno svu trojicu gurnemo s broda?« ― predloži Brew, umiljat kao janje. Katkad mi je teško bilo reći da li se zapravo šali. Ispostavilo se da se i ne trebamo mučiti s takvim odlukama. Pirio je južnjak te smo lavirali i premda Maldon nije daleko, ugledali smo , Blackwater tek sutradan popodne. Momcima sam naložio da bace sidro u ušću rijeke, dovoljno blizu grada da uzmognemo obaviti neke svoje poslove, a opet zgodno izvan vidokruga. Našim se putnicima, naravno, nimalo nije svidjelo to iznenađenje i čim je velečasni začuo struganje lanca sidra, počeo je jadikovati i tužiti se.
»Maldon? Ali zašto, zaboga? Rekao sam vam da si ne možemo priuštiti daljnje odgađanje.«
»U pitanju je brodski sat«, naveo sam razlog koji mi se činio isto tako dobar kao i svaki drugi. »Ne možemo na put oko svijeta s pokvarenim satom, jer ne bismo ni u kojem trenutku znali gdje se nalazimo. Onda nas ništa ne bi spriječilo da jedne mračne noći zalutamo u neki dio Afrike ili Australije, za koji nikad u životu nismo ni čuli.«
To ga je smirilo. Ako postoji nešto što smiruje putnike, rekao bih da je to mala govorancija o brodolomu. K tome je to bila i istina, osim pokoje sitne, zanemarive pojedinosti koju sam smetnuo s uma, kao, recimo, da nemamo namjeru jedriti nikamo dalje od Peela i da brodski sat radi kao podmazan.
Potom je na red došao Potter, kirurg. »Ako je to tako važno, ne bismo li se onda trebali vratiti u London da pronađemo kakvog vrsnog urara? Uostalom, još uvijek smo dovoljno blizu.«
Samo na trenutak uistinu sam se pitao ne sumnja li u nas. Činilo mi se to, naravno, sasvim nemogućim, ali nikad se ne zna, a zacijelo zadnje mjesto na svijetu koje sam želio vidjeti bio je London. Jedva da sam mogao proniknuti u tog kirurga. On je u usporedbi s našim prijateljem župnikom bio sasvim drugi par vesala, to sigurno. Ako je velečasni Wilson bio kost i koža, Potter je bio čisto meso, a isto tako, ako je Wilson bio sav brbljav, uzrujan i svakome na putu, Potter je bio utjelovljenje mira, poput golemoga jazavca kojem ne možeš sasvim vjerovati.
»Maldon je fina mala luka«, rekao sam Potteru. »Ništa ne brinite. Neće nam biti teško pronaći dobroga urara u mjestu.«
Ionako su malo što mogli učiniti na brodu koji je bio moj. Dao sam da se spusti čamac u tu rijeku Blackwater, da odemo u potragu za rođakom Robom. Nije to bilo nimalo lako. Znao sam da živi nedaleko Maldona, ali, kao što će svaka budala potvrditi, postoje dvije vrste nedalekog, i to tako različite kao što su babe i žabe. »Ne možeš zalutati«, rekao mi je kad je zadnji put bio u Peelu. »Stoji sama na obali, odmah preko puta Northey Islanda.« Tada je to zvučalo dovoljno jasno, ali s uputama je to obično tako dok te od njihove primjene dijele još mjeseci i milje. Otad smo razmijenili pismo ili dva, uglavivši izvjesne dogovore, ali mi nikad nije palo na pamet da ga zatražim da pošalje zemljovid. Sada kada smo se smjestili u Blackwater, a Northey Island bio ravno ispred nas ― ni na šta nalik, sve sami mulj ― poželio sam da jest.
»A što je s onim tamo lijevo?« ― pokazivao je Parrick Kinvig, drugi časnik. »Izgleda kao nekakva kuća.«
Uistinu jest, poprilično. Vrijeme je bilo malko maglovito i kuća je bila dosta daleko, tako da je izgledala tek kao neka mrlja bjeline nad muljem. »Bit će da bi moglo biti.«
»Ali siguran sam da jest, kapetane«, nije odustajao Kinvig, sav razjaren što sam rekao samo da bi moglo biti. Kinvig je oduvijek bio gunđalo, i to takvo da bi mogao rasrditi i anđele. Neki su tvrdili da je tu mrzovolju naslijedio od oca koji je bio stara protuha, poznat po tome što je i konja i kola propio jednog ljeta u krčmi ― jedna od onih priča koje se nikad ne zaboravljaju. Drugi se nisu slagali, nego su tvrdili da Kinvigov bijes proizlazi iz njegove visine ― u kojoj visine uopće nije ni bilo jer je bio sitni prcknedl od čovjeka, jedva viši od djeteta ― a s patuljcima je često znalo biti nevolje, kako je bjelodano pokazao car Napoleon Bonaparte. Iskreno govoreći, slabo sam mario za to, jer u dužnost drugog časnika i spada vječni bijes, urlanje i ćuškanje momčadi da se ne bi opustila. Najbolji znak da drugi časnik zna svoj posao je to da ga mrze više od samoga vraga, a u tome je Parrick Kinvig bio prvak.
Ali udaljavam se od mjesta na kojem sam stao, a to je bila ona kuća ili što je već bio ugledao. Do tog trenutka planirao sam prići s desne strane Northey Islanda gdje je rijeka bila šira, ali zgrada je zgrada, a bila je jedina na vidiku. »U redu, lijevi bok, dakle«, rekao sam nadodavši, da se ne bi previše zanio, »a ako nije, znat ćemo koga treba okriviti.«
Postoje brži načini kretanja nego čamcima na vesla, rekao bih, pa smo čak i s China Clucasom, brodskim divom, za veslima, bili spori poput puževa. Malo-pomalo, dok se poslijepodne gubilo u sumraku, zgrada je rasla, od obične mrlje do mrlje s bridovima, potom do nečeg nalik na kutiju šibica s krovom, sve dok se napokon pred nama nije ukazala prava pravcata krčma s natpisom koji se njihao na vjetru. To naravno nije ispalo baš najsretnije, ali moglo je biti i gore jer najbolje mjesto da se dozna gdje netko živi upravo je krčma. Izvukli smo čamac, Kinvig se otišao raspitati, i koji trenutak kasnije već je šljapkao natrag. Naslutio sam mu po izgledu da ne donosi dobre vijesti.
»Poznaju ga, itekako, i kuća mu je malo niže. Ali nećemo ga zateći. Odmaglio je u Colchester, tako barem kažu, prije samo nekoliko dana, i tamo su ga priklali u nekoj tučnjavi. Još uvijek je tamo.«
Činilo se da nas nesreća svuda prati, poput staroga pseta koje se ne da otjerati. Odjedanput sam se našao bez kupca i načina da pronađem drugoga. Bio sam pri kraju s novcem i imao tri putnika koji su očekivali da ih odvezem na kraj svijeta. Stvar je u tome da ako sam se u čitavoj priči uzdao u nekoga, onda je to bio rođak Rob. Nisam od onih koji se nabacuju krivnjom, ali nije nam nimalo olakšao stvari. Znao je ipak vrlo dobro da smo na putu, a to što smo malo kasnili nije bila naša krivnja. Trebao je samo mirovati i čekati kao svaki razuman čovjek, ali ne, morao je ići tratiti vrijeme u Colchesteru i izazvati nekog koljača u prolazu da zarine nož u njega.
»Možda bismo trebali otići u taj Colchester u potragu za njim«, rekao je Kinvig.
Nisam bio raspoložen za naganjanje pa da nas još i primijete. »Čak i da ga pronađemo, vjerojatno bi se samo srušio mrtav pred nama.« Mogli smo otići ravno u Maldon pa okušati sreću i malo se raspitivati u nadi da ću naći te izvjesne ljude za koje je Rob rekao da su zainteresirani, ali tu sam njušio nevolju. Nismo raspolagali nijednim imenom ― Rob je bio suviše prepreden da ih otkrije, valjda iz straha da posao ne obavim bez njega ― a i carinici su znali da idemo u Maldon pa nas možda drže na oku. Ali mogli smo nešto drugo. »Gdje si rekao da se nalazi Robova kuća?«
Kinvig me začuđeno pogledao. »Malo dalje, kad zaobiđemo otok.«
»Pođimo onda.«
Bratić Rob nije bio od onih koji skupljaju poslugu oko sebe, dok mu je žena, Engleskinja, vjerojatno bila u Colchesteru uz njegovo uzglavlje, i prema tome, kuća mu je po mom mišljenju sigurno bila prazna. Ne želim ispasti okrutan, ali imali smo dogovor, a on ga je prekršio i navalio nam najcrnje brige. Ta bilo bi nam kao bubregu u loju da se samo taj jadni blesan nije odlučio dati priklati. Ne, ovdje se radilo o pukoj nadoknadi. Uostalom, ako ipak odluči da još ne umre, čak bismo razmislili da mu vratimo koji novčić, budemo li dobrostivi.
China i ostali uprli su o vesla i obišli Northey Island. Osjetio sam olakšanje kad sam donio odluku i čak se činilo da nam i samo kopno kima s odobravanjem, sve radosnije što smo dalje išli, dok je pokoji zvonik udaljenog Maldona izvirivao iz mulja. Nakon nekog vremena obala je postala isprugana finim redovima drveća i odmah zatim bila je tu kuća, na osami kako je i trebalo. Ni veličina nije bila loša.
»Gdje mu je čamac?« ― pitao se Kinvig.
Za to mi nije dugo trebalo da pogodim. »Vjerojatno s njim u Colchesteru.«
Ostavio sam Vartina Claguea da u čamcu drži stražu, a mi smo zagazili u mulj. Lagano sam pokucao na vrata ― za svaki slučaj ― a potom, kad nije bilo odgovora, prišli smo sa strane i drmali prozore sve dok nismo pronašli jedan koji se fino otvorio te smo se našli u dnevnoj sobi.
Čudno kako čovjek počne šaptati kad se nađe u tuđoj kući, čak i kad zna da je prazna.
»Što ovdje ima biranih stvari«, prošaptao je Kinvig.
Vidio sam da je itekako u pravu kad su mi se oči privikle na tamu. Bio je tu fini stol i stolice, i neke velike slike na zidovima na kojima su bili prikazani strani brodovi s četvrtastim jedrima i momci kako se šuljaju uokolo s čudnim šeširima na glavi i košarama na motkama preko ramena, i izgledaju kao Kinezi. Na polici nad kaminom dva modela ratnih brodova, i to lijepo izrađena. To nije smogao samo lovom na jegulje. Računao sam da je Rob obavljao trgovinu na svoju ruku i da mu je dobro išlo. Negdje je sigurno moralo biti para. Dali smo se na posao, izvlačeći ladice i slično, ali smo uglavnom nalazili stare papire i druge beskorisne stvari. Napokon sam u kuhinji naišao na naslagani srebrni pribor za jelo. Izgledao mi je vrijedno, a njemu jedva da će više trebati dok hroplje tamo u Colchesteru.
»Ovo bi trebalo biti dovoljno«, rekao sam ostalima. »Napunite džepove. A jedan od vas neka skine sat, kad smo već kod toga.« Bila je to lijepa stvarca, postavljena na policu nad kaminom, do brodova.
»Pazi ovo«, rekao je Kinvig kad je zagrabio još žlica. »Ove imaju po sebi nekakva slova.«
»I ove«, složio se Clague, podigavši vilicu u zrak.
»HH«, pročitao sam, što bi znao rijetko koji od njih.
»A ispod je neka mala oznaka«, primijetio je Kinvig. »Sliči na sidro.«
Nije baš izgledalo vrijedno pažnje. Tko bi uostalom znao kako je Rob došao do svojih stvari. »Ništa vi ne brinite zbog toga. Samo ih odnesite do čamca.«
Nisam naime još uvijek bio napustio nadu da ćemo pronaći nešto pravoga novca, i dok su se drugi kobeljali van kroz prozor, zveckajući punim džepovima, ja sam se popeo na gornji kat da malo zavirim što ondje ima. Gore je vladao gusti mrak, ali sam uspio nazrijeti vrata i napipati kvaku, te sam ih i otvorio. Unutra sam razabrao krevet, na koji je bila nabacana hrpa pokrivača, kao da nije namješten otkad se Rob otišao razonoditi u Colchester. Nije bilo ni traga nekom ormaru ili sličnome, što je bilo obeshrabrujuće, ali su mi za oko zapela dva lijepa svijećnjaka na kaminu i zapravo sam baš razgledavao jedan od njih, da utvrdim je li od čistog srebra ili samo posrebren, a tada bi jedva bio vrijedan truda ― kadli se odjednom dogodilo nešto vrlo čudno. Odande s kreveta začuo se glas, onako odrješit, vojnički, rekavši: »Koga to vraga izvodite, Phillipse?«
Samo pet riječi, i to je bilo sve, ali kako pet riječi može čovjeku mnogo kazati! Kao prvo, njih pet reklo mi je da krevet baš i nije tako prazan kako je izgledalo. Kao drugo, pomoću njih doznao sam za tipa po imenu Phillips, koji mi je zvučao kao neki ponizni štakor od sluge i koliko sam mogao naslutiti, ili je dobio slobodnu večer ili je vrlo čvrsto spavao. I na kraju, najslađe od svega ― bilo je dragocjeno otkriće da se od samog početka uopće nisam nalazio u kući rođaka Roba.
Sve u svemu, smatrao sam da je najbolje odustati od svijećnjaka, bio srebrn ili ne. Požurio sam kroz vrata i za sobom čuo nešto manje nalik na govor, a više na vrlo rječito urlanje. No, znam ja biti brzih nogu kad sam raspoložen. Sjurio sam se niz stepenice, preskačući po tri odjednom, i zatim kroz onaj prozor u dnevnoj sobi, glatko kao tane kroz cijev, dok nisam uzeo trčati prema rijeci. Ostali još nisu došli do čamca, nego su sitno koračali da se ne skotrljaju u mulj. Stali su i osvrnuli se kad su me ugledali prilikom mojeg uzmaka, i već je izgledalo da će početi postavljati glupa pitanja ― na koja im nisam imao ni namjere ni vremena odgovarati ― ali uto srećom s gornjeg prozora kuće nešto bljesne i začuje se silan prasak koji fino sreže njihovu radoznalost. Mulj i brzina bogme nikad nisu išli zajedno pa smo nekoliko puta gadno izgubili ravnotežu ― kao i nekoliko vilica i žlica ― ali smo se napokon dokopali čamca i odgurnuli se od obale.
Nakon toga veslali smo sve u šesnaest, te nije bilo vremena za razgovor. Nitko nije rekao ni riječi kad smo, zaobilazeći otok, samo nešto niže, prošli pored bijedne straćare na potpunoj osami, pred kojom je bio stari čamac na vesla okrenut naopačke i mreže za jegulje ovješene o stupove. No, Kinviga sam dobro ošinuo pogledom, jer on je donio upute iz krčme.
Trebalo nam je dobrano vremena da se vratimo po Blackwateru i sve vrijeme sjedio sam za kormilom zureći u momke nabreklih džepova koji su im zveckali dok su veslali, i što sam dulje gledao, to sam bio neveseliji. Do trenutka kad smo ugledali brod, već sam bio donio odluku, barem napola, a naši putnici su mi uskoro pomogli da se dokraja odlučim. Nadao sam se da su već u krevetu i da snivaju svoje pametne engleske snove pa da ćemo se barem na brod moći popeti tiho i dostojanstveno, ali ne, ni pomislili ne bi da nam idu na ruku. Sva trojica su stajala i naslanjala se na ogradu da bolje vide. Velečasni je imao najoštrije oko.
»Sat!« ― povikao je dok smo još bili na pedeset metara od njih. »Pronašli su sat, Hura! Našim nevoljama je kraj.«
Renshaw, mali biljar, bio je sumnjičaviji. »Jeste li sigurni da je to pravi?«
Ako u tom trenutku nešto nisam htio, onda je to da budem nekome zanimljiv, ali zanimljivi smo bili. Kad smo se uspentrali na palubu, ovi nisu s nas skidali pogleda.
»Ali kapetane, otkud toliki mulj po vama?« ― čudio se dr. Potter, promatrajući nas na onaj svoj način.
Samo sam slegnuo ramenima.
»A pronašli ste i novi jedaći pribor za brodsku trpezu« , primijetio je velečasni. »Moram priznati da mi je drago. Nisam se ranije htio potužiti, ali ovaj što ga imamo prilično je jadan.«
Nesreća? Imali smo je dovoljno da njome napunimo pola oceana. Zakratko će naš prijatelj s puškom dići na noge čitavo područje i kad otkriju tragove naših nogu u mulju, stuštit će se niz tu rijeku Blackwater kao psi kad nanjuše zeca. Čak i da bacimo u more sat i svaki nož i vilicu i tako ih se riješimo, svejedno imamo trojicu svjedoka protiv sebe, od kojih je svaki bio ugledan kao da je iz kraljevske kuće. Što sam više o tome razmišljao, sve mi se bezizlaznije činilo. Čak ni od bijega ne bi bilo koristi, jer će ovakva glupost sigurno privući pažnju novina. Ne događa se, napokon, svaki dan da kuću počiste ravno s oceana. U vikinškom stilu. Bilo bi dovoljno da jedan od naših Engleza baci pogled na krivu stranicu krivih novina i bili bismo frigani kao sleđ na vatri. Igranje s krijumčarenjem je jedna stvar, ali provala u kuću je nešto sasvim drugo. To je značilo zatvor, čak deportaciju. To je sasvim sigurno značilo propast.
No, nismo još bili frigani. Nitko nam nije mogao suditi dok nas nema, i barem je jedna sitnica bila na našoj strani. Vjetar. Pirio je predivni morski povjetarac ravno iz smjera Maldona na otvorenu pučinu. Kad bismo samo mogli nestati na dulje vrijeme, tko bi se više sjećao tih nekoliko žlica za juhu? Što se toga tiče, ha, nisam rnorao ni razmišljati kamo, jer to je već bilo odlučeno. »Brew«, zazvao sam, »dižemo sidro.«
»Maldon?« ― pitao je. »Ne možemo nikako uzvodno po ovom vjetru.«
»Tasmanija.«
Jedanput da i Brewu splasne onaj lukavi izraz.

TREĆE POGLAVLJE



JACK HARP, 1821. - 24.


Kad je završila sezona lova na tuljane, krenuo sam kao i obično lovnim čamcem u George Town i sve vrijeme pitao sam se hoću li pronaći čamac na vesla jednako dobar , kao i onaj bez kojeg sam ostao zbog one divljakuše, a bio je tako zgodna stvarca. Plima se već fino povukla kad sam stigao, te sam izvukao brod i uputio se do onoga škrtog gada, Billa Haskinsa. Haskins mi je posudio kola da dovezem kože, što mi je trebalo sada kad nema Neda, i kad sam mu ih položio na pod, počeli smo pregovarati o novcu, što je također išlo glatko. Rekao je da zna za čamac na vesla u dobrom stanju, koji je baš svježe premazan lakom. Za kože mi je ponudio više nego što sam se nadao i imao sam dovoljno za čamac i potrebne zalihe, pa mi je čak nešto novca i preostalo. Do srebrnjaka je mogao doći tek sutradan, tako je tvrdio, kao i do čovjeka koji je prodavao čamac, ali mi je dao španjolski dolar i nekoliko francuskih novčića da mi potraju do tada, što mi se činilo sasvim u redu.
Nakon samovanja na otoku skoro punu godinu, bio sam više nego raspoložen za malo društva. Do večeri sam se dobro nalio ruma u gostionici i okusio k tome onu Lili u stražnjim prostorijama. Neću tvrditi da je bila nešto posebno, već podosta ocvala i loše naravi, jer odmah bi se uzrujala ako bih postao nešto grublji, no bila je pristojan komad ženske, a nakon toliko vremena nisam se imao namjeru tužiti. Zapravo, baš sam bio razmišljao da si priuštim još jednu rundu kad su oni prokletnici u crvenim kaputima upali, sve onako u čizmama i s mušketama i s riječju »bjegunac« na usnama. Pružao sam otpor koliko sam mogao; jednog sam tresnuo o zid tako da mu je glava naprsla, a drugome sam raskrvario usnu, ali bilo ih je previše i na kraju su me svladali.
Tada sam počeo razmišljati, i nisam se bavio nimalo lijepim mislima. Pogledao sam Lili, ali ona je izgledala sva zatečena, pa sam zaključio da nije ona u pitanju. Kad su me počeli odvlačiti, povikao sam na njihovog časnika: »Tko je to bio? Koje vas je kopile poslalo po mene?« Nije rekao ni riječi, naravno, ali je nekako žmirnuo, što mi je jasno dalo do znanja da su me otkucali. Tada mi je sinulo tko je to bio.
Bilo je teško ponovo se naći u robijaškoj odjeći kad sam mislio da sam je se zauvijek riješio. Kao bjegunac, k tome divlje naravi, postavljen sam na cestu, što je loše, pogotovo po ružnom vremenu. Tako je to trajalo dvije godine, a onda sam se potukao s redarom koji se previše derao, pa su me poslali u Hobart da radim na gradnji skladišta, što je također bilo loše. Pričalo se da neće postati nimalo bolje jer je došao novi guverner, Alder, koji je poznat po strogosti i koji bi svakoga od nas najradije izbičevao dok zauvijek ne umuknemo. To je zvučalo gadno, ne može se poreći. No, nisu me previše zaokupljale te misli. Razmišljao sam, i to često, o svojem starom prijatelju Billu Haskingsu, o tome kakav je bio lukavac kad si je priskrbio pun čamac tuljanovih koža za jedan španjolski dolar i pokoji francuski novčić.

Peevay, 1828.


Majčina želja u dubini grudi bila je da odemo iz svijeta da ubijemo Oca. Činilo se to jako teško i k tome strašno, da odemo na neko grozomorno nepoznato mjesto čije priče o kamenju i brdima nisu naše. Neki od mojih, kao što su Baka i Tartoyen, rekli su da neće ići, što je značilo propast jer smo se onda morali prepoloviti, kao drvo kad ga rascijepi munja, i svatko je morao birati da ostane ili da ide. Mongana i njegova majka su htjeli ostati, a Baka je rekla da i ja moram ostati jer sam premlad za borbu pa će ona i Tartoyen paziti na mene, ali ja sam svejedno htio poći s Majkom. Naime, vjerovao sam da mogu osvojiti njezino srce na koje sam imao i pravo. Nisam li je čekao svih onih ljeta i maštao o njoj kako dolazi onako lijepa s mora? Što je najgore, ako ostanem, to je kao da je poklanjam Tayaleahu, svojem nenaslućenom usranom bratu.
Tayaleah znači sova, ali istini za volju nije joj bio nimalo nalik jer sova je nešto snažno što se obrušava, dok je on bio slabić, onako tankih nogu i vječito zastrašen. Bila je nerazmrsiva zagonetka kako ga je Majka mogla toliko obožavati, ali doista jest. Kad je Talayealah pokušao načiniti koplje i kad je ispalo pišljivo i tupo i nije letjelo, Majka je izjavila da je to najbolje koplje. Također, kad se Tayaleah uspeo nekim laganim stablom u lovu na oposuma ― kojeg vjerojatno nije ni bilo ― Majka je rekla da je on najhrabriji dječak. Čak i noću uz vatru ljuljala mu je onu šmrkljavu glavicu i čuvala ga od hladnoće i mraka. To me je izluđivalo, da, jer to je ljuljanje pripadalo meni, a ne njemu. Taj mali smrad morao bi nestati, ubiti bi ga trebalo, i moja iskrena želja u dubini duše bila je da ga probodem kopljem. Bio je tako slabašan da to ne bi bilo ni teško izvedivo da nema Majke. Nije se nikad odvajala od njega i upućivala mi je pogled pun mržnje ako bih se približio. Tayaleah je znao da gajim mržnju prema njemu i vidio sam da ga je strah od mene, ali ipak nikad nije uzvraćao mržnjom, što je bila prilično nerazmrsiva zagonetka. Ma, nisam ga čuo ni da bi Majci uputio neku odurnu laž o meni, premda bi mu povjerovala sve što kaže. Valjda u njemu naprosto nema gnjeva, čak ni prema neprijateljima. Ne, mislim da bi mi čak bio i draži da je bjesnio, jer tada bismo bili dobri neprijatelji.
Napokon je došlo vrijeme da se ide. To je bilo tužno. Bilo je teško ostaviti toliko mojih, čak i one koje sam mrzio, kao što su Mongana i njegova majka. I Roingini su se prepolovili i opraštanje je trajalo dugo i sporo, i čak su i pasje životinje koje je Majka dovela umuknule kao da su znale da se radi o tužnom trenutku. Onda je Majka rekla da sada moramo poći i mi smo krenuli, neki gotovo natraške tako da još mogu gledati neko vrijeme. Uskoro se veliki čopor razdvojio i pretvorio u dva, kao kad se prsti odljepljuju. Povici su postajali glasniji a mahanje se pojačavalo što smo dalje išli. Tada smo se najedanput našli među drvećem, drugi su ostali zaklonjeni i mogao sam vidjeti samo ovaj novi čopor koji je bio Majčin čopor.
Majka je već ranije pokušavala ubiti Oca, naravno, ali to se izjalovilo. Prije nekoliko godina, kad sam bio tek novorođenče, vratila se na obalu nedaleko Očevog otoka, ali tada nije mogla pronaći Očev čamac koji je ranije sakrila. Vjerojatno ga je more odnijelo. To je bio dosta bolan udarac za Majku jer Očev otok je bio daleko i ne bi mogla ići sama čak ni kanuom izdubenom u kori. Zato je nastavila hodati uz more, pravila koplja i lovila divljač i tražila neki drugi čamac, premda ga nikad nije pronašla. Jedanput su je naganjali bijeli govnari, a kasnije se okliznula i ozlijedila nogu na kamenju tako da nije mogla loviti divljač pa je ogladnjela i razboljela se. Do tada je već prehodala granice svijeta Roingina i došla do nekog mjesta koje smo jedva poznavali čak i u pričama. Mislim da bi i umrla da nije srela drugi čopor čije ime je bilo TOMMEGINER, koji su jeli puzlatke pored mora.
Tommegineri su je skoro proboli kopljem jer im je bila čudna, ali kad su poslušali njezinu žalosnu priču, uskoro su se sažalili nad njom i dali su joj da jede. Pričali su joj kako duhovi njima ponekad kradu žene i ubijaju svakoga bez razloga, tako da s njima vode rat, premda to ide teško. Majka se nikad nije bojala duhova jer ih je poznavala i rekla im je da to nisu oživjeli mrtvaci kao što su Tommegineri mislili, nego obični grozomorni sroljavci koji su došli preko mora. Rekla im je i kako ih se lako može ubiti i kako je i sama jednoga ubila kamenom. Otad ih više nisu zvali duhovi nego num, što je njihov izraz za bijelog čovjeka.
I tako se Majka pridružila njihovom ratu. Doznala jo za pasje životinje koje su Tommegineri uzeli od bijelih ljudi i koji su bili pametni kod njušena ali pohlepni za hranom, jebanjima i sličnim. Čak je i uzela jednog Tommeginera za muža i on je bio otac tog malog govna Tayaleaha. Ubrzo se naučila pametno boriti ― bolje od ostalih Tommeginera ― i kad je njihov najpametniji čovjek poginuo, ona im je odredila kako će dalje, što je bilo nešto nemoguće jer ona je bila žena i k tome strankinja. Jednog dana su proboli dva bijela govnara u njihovim kolibama pa se ona domogla čarobnog štapa koji je ubijao grmljavinom, a zvao se PUŠKA. Kad je bila na Očevom otoku, još davno, privezana za zid kolibe, vidjela je kako Otac priprema pušku za ubijanje tuljana i nastojala se toga prisjetiti dok nije naučila upotrebljavati je s prahom i ubojitim kamenjem. To je drugim Tommeginerima bilo čudesno i velika sreća i blagovijest jer je to značilo da ona zna okrenuti bjelačku čaroliju protiv njih samih. Jednog je sasvim lijepo ubila u glavu i Tommegineri su uvijek mogli vidjeti kako se bijeli govnari boje kad je vide da nosi pušku. Ona ju je pažljivo čuvala, s komadom drva na vrhu da spriječi kišu da uđe.
Onda je jednog dana došla bolest kašljanja. Mnogi Tommegineri su se razboljeli i umrli su, i Majčin novi muž je bio jedan od tih. Kasnije, dok su bili tako slabi, num su jedne noći došli i ubili mnogo njih, sve zajedno, tako da su Majka i još neki imali sreće da su uspjeli pobjeći. To je bio najgori bolni udarac. Nakon toga je Majka rekla Tommeginerima koji su ostali na životu da sada moraju otići iz svojeg svijeta jer bi bilo prežalosno i presmrtonosno ostati, pa su tako i učinili. Mnogo su dana išli i lovili divljač i slično dok konačno nisu pronašli tragove nas i Roingina. To je Majci bilo zanimljivo jer je htjela vidjeti svoje stare drugove i također dobiti nove borce za svoje ratove.
I tako sam se našao u njezinom čoporu. Sjećam se da su to bili tužni dani. Nedostajala mi je Baka da me hrani svojim dugim košćatim prstima i još mi je više nedostajala kad bih se umorio nakon duge hodnje, a nije bilo nikoga da me malo ponese na ramenima. Nedostajao rni je Tartoyen sa svojim poučnim pričama i prijaznim pogledima jer ništa takvo nismo dobivao od Majke, čak ni nakon više dana kad sam ne nadao da će postati bolja prema meni. Osječao sam se usamljen među tolikim neznancima dok mi se duboko u grudima nije pojavila neka nježnost prema Ocu, kojeg smo se spremali ubiti. Da, govorili su za njega da je grozomoran smrad ali svejedno je Otac, moj jedini, i katkad sam zamišljao da bi mogao biti bolji od Majke. Ali onda bi mi misli krenule amo-tamo poput nekakve grane kad lamata na oluji. Čas mi ga je bilo žao i nadao sam se da će nam ipak pobjeći, čas sam razmišljao kako bih bio vješt kad bih ga baš ja ubio. O da, bila je to lijepa misao kako ga munjevito probadam kopljem kroz trbuh, cak-cak, na svačije iznenađenje i divljenje, i čak je i Majka zadovoljna te me više ne prezire nego mi poklanja svu pažnju, a Tayaleah je ostavljen sam negdje gdje je hladno i nikoga nije briga za njega.
Doskora smo stigli do krajnjeg ruba našega svijeta i prešli u krajeve koje nikad prije nisam vidio, što je bio čudan osjećaj. Roinginima je bilo ugodno jer je to bilo njihovo ― stalno su pokazivali neko mjesto ili brdo kojeg su se prisjećali ― ali i oni su bili u strahu i na oprezu od bijelih govnara koji su njihove drugove gurnuli s one litice u more. Majka je rekla da se s njima sad ne smijemo boriti, kako god grozomorni bili, jer ih je previše. Majčina zamisao bila je BIRAJ ONU BITKU U KOJOJ ĆEŠ POBIJEDITI, i često ju je izgovarala. Ali dala nam je da napravimo štapove oštre poput kopalja koja smo sakrili u malim udubinama na putu i uperili uvis tako da nagaze na njih i dobiju naše iznenađenje. Stalno smo se kretali oprezno tako što smo gledali daleko pred sebe. Dani su bili ružni, stalno je kišilo, za što je Majka tvrdila da je odlično jer num bijelci mrze kišu i čučat će u svojim kolibama a da nikad ne doznaju da smo mi prošli onuda. Bila je u pravu, jer nikada nismo ugledali nijednog. Ubrzo smo došli do mora, još uvijek svi na broju, i mogao sam razabrati otoke, jedan daleko ispred, nizak i tmuran poput nekog oblaka. Kad ga je Majka ugledala, lice joj se stvrdnulo poput kamena i po tome sam znao da je to zacijelo Očev otok.
Kiša je padala ali vjetar je mirovao, a to je bila sreća jer je značilo da se more previše ne ljuti i također da bi Otac trebao biti u kolibi kao i drugi bijelci tako da će nam ga biti lakše ubiti. Zato smo počeli izrađivati kanue iz kore drveća, dovoljne da nas sve ponesu, čak i mališane, jer je Majka rekla da je preopasno ostaviti bilo koga. Samo su pasje životinje ostale i kad su kanui bili gotovi i kad smo ih porinuli u velike valove, ti su se psi uznemirili, počeli su zavijati i trčati amo-tamo po obali. Nikad se ranije nisam vozio u kanuu od kore, o ne, i bio je to neugodan osjećaj. Od valova se penjao i padao kao list za jakoga vjetra, i držao sam se čvrsto i neprestano razmišljao kako bih mogao pasti u more ili kako bi se kanu mogao razbiti tako da od njega ništa ne ostane. Nebo je bilo tmurno, more također, i stoga je izgledalo duboko, kao da nema dna nego samo sve više vode i bilo je jezivo pomisliti da smo taj kanu i mi poput kukca na nekom prostranom jezeru. Bojao sam se i golemih kitovskih stvorenja koje sam ranije viđao kako se igraju, koja bi mogla iskočiti i ugristi me za stopala koja su bila uronjena. Ali nisu. Očev otok počeo se približavati dok napokon nismo prišli dovoljno blizu da sve možemo vidjeti. Čamac je bio tamo i iz kolibe je izlazio dim, što je bila odlična sreća jer je značilo da je on unutra.
Majka nas je uputila da se zaustavimo na drugoj strani otoka, premda je bila dalja, tako da nas Otac ne čuje. Dalje smo nastavili uz oprez. Kad smo se približili, primijetili smo da su iza kolibe dvije žene, obje sputane sjajnim pletenicama za koje je Majka rekla da se nazivaju lanci i zbog kojih je morala pljunuti na tlo, vrlo ljutito. Tommegineri su bili presretni kada su ugledali one žene jer šaputali su da su i one Tommeginerice, ali su još davno nestale i svi su mislili da su mrtve. Majka je morala strogim izrazima lica natjerati Tommeginere da umuknu, kao i one dvije žene, jer su bili ispunjeni blagoviješću što vide jedni druge. I onda smo prišli sitnim koracima, vrlo pažljivo, sve dok s kopljima u ruci i Majčinom puškom spremnom nismo brzo otvorili vrata i nahrupili unutra.
Bilo je mračno i zadimljeno i smrdilo je na ribu i tuljanova mast, ali vatra je davala dovoljno svjetla da se moglo vidjeti. Na jednom mjestu bile su tuljanove kože, brdo njih, toliko da sam jedva vjerovao da ih tako mnogo može biti mrtvo. Vidio sam i druge bijelčeve predmete koji su bili zanimljivi, kao što su neki drveni nalik na panjeve, koji su se zvali SANDUCI, i neki neobični koji su na nogama stajali na podu koji su se zvali stolice. Taj num bijelac sjedio je na jednoj od tih. Bio je naravno iznenađen što nas vidi, i to vrlo, i usta su mu se objesila poput neke skrhane školjke. Samo na trenutak pogledao je prema zidu gdje je bila naslonjena PUŠKA, slična Majčinoj samo manja, ali bila je predaleko pa je ostao mirno sjediti. Tako smo pobijedili u toj bitki a da nitko nije poginuo. Da, sve je ispalo dobro i radosno osim jedne grozote.
Majka se smrknula u licu. »To nije on.«
Bila je to tegoba koju je trebalo izdržati, da i svi smo se sažalili nad sirotom Majkom koja je toliko željela ubiti Oca. Bila je to i nerazmrsiva zagonetka jer to je bio Očev otok i on bi isto morao biti tu. Majka je počela razgovarati s onim čovjekom njegovim vlastitim riječima ― koje je naučila kad je ona bila na istom otoku, privezana za onaj zid ― i katkad smo ga podboli kopljem da mu pospješimo odgovore. Bilo je zanimljivo čuti bjelački govor, da, jer nikada ga prije nisam čuo i primijetio sam da se nije izricao pravilno nego je samo mrmljao, kao da vombat kašlje. Sada naravno znam i sam govoriti te riječi, i to bolje nego je Majka ikad umjela, pa mi one nisu više toliko riječi, nego više mišljenje koje se govori naglas, ali u ta davna vremena bile su nove i zanimljive. Još nešto zanimljivo bilo je da je izgovorila Očevo ime, koje nisam nikad ranije čuo, i zvučalo je neobično kao nijedno pravo ime ikad prije. Ime je glasilo JACK.
»Gdje je Jack?« ― rekla je još jedanput. »Gdje je ružni bijelac s velikom posjekotinom na njemu?« I onda je prstom povukla crtu preko lica da mu pokaže. Ali num je samo gledao u pod i rekao da ne zna. Rekao je da je došao na otok dva ljeta ranije ― bježeći od nekih drugih num ― i premda je koliba ondje već bila izgrađena, bila je prazna i to dugo vremena koliko mu se činilo, i nikada nisu došli drugi bijelci. Zatim smo doveli dvije Tommeginer žene koje je držao vani i one su pljuvale i udarale ga po licu za sve one mrske grozomorne stvari koje im je radio, ali su potvrdile da govori istinu i da nikada nisu vidjele nijednog drugog bijelca, samo njega. Sjećam se da je Majka bila očajna. Čak ni kad su ostali izveli bijelca i ubili ga kopljem da je oraspolože nije se nasmiješila.
Iduće jutro uzeli smo bijelčev čamac koji je bio veći od kanua tako da su mi noge bile na suhom. Dvije žene Tommeginera bile su tako sretne što su utekle da su cijelim putem pjevale i psi na grebenu bili su zadovoljni i galamili su dok smo se primicali. Svejedno, Majka je bila bijesna što nije imala priliku ubiti Oca. Kad su neki od mojih rekli da se trebamo vratiti da se nađemo s Tartoyenom i Bakom i onim drugima, ona je izgledala tvrda poput kamena i rekla ne. »Došli smo se ovdje boriti, nismo li?« ― rekla je mašući puškama, kojih je sada imala dvije. Majka je znala izgledati zastrašujuće kad se razljuti, o da, i premda su se neki momci međusobno pogledavali, nitko joj nije protuslovio, niti čak pokušao, tako da nismo otišli na jug nego na istok, preko svijeta Roingina, ususret novoj bitki.

ČETVRTO POGLAVLJE



SIR CHARLES MORAY, Ministar kolonija, London, 1828


Sir Charles Moray, Ministar kolonija, Georgeu Alderu, Guverneru Van Diemenove zemlje, London, 1828.
Gospodine, pišem vam zabrinut položajem prastanovništva u koloniji Njegova Veličanstva zvanoj Van Diemenova zemlja. Koliko sam obaviješten, kao posljedica nasilja između njih i bijele rase, broj crnaca je znatno smanjen, do te mjere da su sada u mnogim područjima potpuno iščezli. Rečeno mi je da će, nastave li se stvari razvijati trenutnim tijekom, domorodačko stanovništvo otoka doskora biti potpuno iskorijenjeno. Prijeko je potrebno da se takav ishod izbjegne. Premda se nezakoniti napadi na naseljenike ne mogu, naravno, dopuštati, ništa manje nužno nije zaštititi dobar glas vlade Njegova Veličanstva. Uništenje tog domorodačkog stanovništva, koliko god udaljeno bilo i na kakvom god stupnju divljaštva, ostavilo bi neizbrisivu mrlju na reputaciji ove zemlje i svakako bi ga svjetske sile iskoristile da nanosu sramotu Njegovu Veličanstvu i njegovim predstavnicima. Stoga se od vas traži da poduzmete sve što je u vašoj moći kako biste sačuvali crnce, barem u broju dovoljnom za održanje njihova opstanka.


George Alder, Guverner Van Diemenove zemlje, Sir Charlesu MoraYU, Ministru kolonija, London 1828.
Gospodine, u svojoj posljednjoj poruci ― kojoj je trebalo oko pet mjeseci da stigne, zbog nedostatka vjetra, što je usporilo transportni brod Aphrodite ― izrazili ste bojazan u pogledu sudbine urođenika ovog otoka. Budite uvjereni da je to problematika do koje držim ništa manje nego Vi, budući da sam o položaju te nesretne rase počeo voditi računa otkako sam stigao u ovu koloniju prije četiri godine. Uistinu sam uložio sve napore da ih zaštitim i prosvijetlim, premda sa žalošću moram ustvrditi da se to pokazalo teško ostvarivom zadaćom. Morate shvatiti da crnci nemaju sposobnost da shvate ono što bih nazvao sustavom, samim temeljem reda. Usprkos njihovom lutalačkom načinu života i neuhvatljivosti, nadao sam se da će pokazati nekakvo zanimanje prema moćnom i uljuđenom društvu koje se tako naglo pojavilo među njima ― prema našem poljodjelstvu i proizvodnji, našim složenim zakonima i postupcima ― ali sam se, nažalost, prevario. Isto su tako zadržali divljački otpor prema vlastitom duhovnom napretku, premda u koloniji ima više sposobnih ljudi koji bi im rado pružili pomoć pri izlasku iz moralnog mraka u kojem se nalaze.
Usprkos takvom obeshrabrenju, uložio sam sav napor da im osiguram opstanak. Prisjetit ćete se da sam organizirao vrlo opsežnu akciju da se ulove odbjegli kažnjenici među kojima su bili i glavni progonitelji urođenika (od kojih je većina, da nadodam, pobjegla u vrijeme mojih prethodnika). Ovo se pokazalo tako učinkovitim da su gotovo sve te osobe, uključujući i neke ozloglašene pojedince, uhvaćene ili ubijene. Međutim, pri okončanju te akcije, urođenici su već bili krenuli u osvetnički pohod, iskazujući svoj bijes na svakome bijelcu na kojeg bi naišli, krivom ili nevinom, što je neke od slobodnih naseljenika novelo da na silu odgovore silom. I ovaj put sam spremno reagirao izdavši ne jedan, već nekoliko proglasa kojima zapovijedam bijelcima da se prema svojim crnim susjedima odnose civilizirano i upozoravam da će se svako ničim izazvano ubijanje najoštrije kazniti. U stvarnosti, međutim, nije lako nadzirati stanovništvo otoka veličine Irske, a brdovitog i nepristupačnog poput Škotske. Čini se da su neki od bijelih naseljenika nastavili s napadima usprkos mojim proglasima, a crnci nikad nisu ni prestali. Kolonijalna vlada nije imala drugog izbora nego da pošalje vojne odrede u potjeru za crnim napadačima ― premda su ih rijetko kad pronašli ― dok su neki doseljenici organizirali samostalne potjere. Tako je, usprkos mojim naporima, kolonija potonula još dublje u ratno stanje.
Razvoju situacije nije pridonijelo vladanje manje skupine posjednika koji su se postavili kao neprijatelji Kolonijalne vlade, i u zadnje vrijeme nastoje okaljati ugled predstavnika Njegova Veličanstva, poigravajući se strahom slobodnog stanovništva, izjavljujući da ih se ne štiti protiv crnačkog nasilja. Održani su prosvjedni skupovi i u Colonial Timesu objavljeni napadi, od kojih su mnogi, i to oni otrovni, upućeni meni osobno. Dok u ovoj priči najmanje držim do svoje reputacije, ovo je potkopavanje autoriteta Vlade Njegova Veličanstva u meni izazvalo uzbunu. Svaka zemlja čije se stanovništvo većim dijelom sastoji od robijaša i oslobođenih kažnjenika već je, po svojoj prirodi, zapaljiva gotovo kao bačve baruta, a kad vlasnička elita dođe u sukob s vlastitom vladom, opravdana je bojazan da će počinitelji iskoristiti priliku i podići ustanak. Pustošenje koje bi nastalo bilo bi svakako stravično i moglo bi značiti kraj ove kolonije.
Do takvog stanja, uvjeravam vas, neće doći. Bile su nužne hitne mjere i hitne su mjere i poduzete. Prošloga tjedna nastao sam se sa svojim najvišim dužnosnicima, uključujući i kolonijalnog tajnika i predstojnika prekršajnog suda te smo se složili, koliko god nevoljko, da su dvije rase koje obitavaju na otoku sada potpuno nepomirljive. Smatrao sam da je jedini način da okončam sukob među njima dioba kolonije u dva potpuno odvojena područja. Ova se važna odluka već provodi. Sastavljen je potpun proglas sa svim pojedinostima kojim se obznanjuje da urođenici moraju napustiti naseljena područja i preseliti se na zapadni i sjeveroistočni dio otoka. Smatram da je to više nego pošten dogovor. Ova dva dijela zajedno čine gotovo polovicu površine otoka, i premda je istina da se sastoje uglavnom od divljeg, brdovitog, manje plodnog tla nego ostatak, broj urođenika toliko je opao da ne sumnjam kako će se pokazati i više nego dostatnim za njihove potrebe. Ova područja pretrpjela su neznatne, ako ikakve, dodire s bijelcima, i većim su dijelom uglavnom još neistražena, što će omogućiti crncima da ondje žive sigurni i neometani. Na taj način njihov opstanak kao rase ― koji je, kako sam već naglasio, moja velika briga ― bit će osiguran.
Drago mi je izvijestiti da se već u ovih nekoliko dana ovo rješenje pokazalo uspješnim. Uzburkane strasti naseljenika već su po svemu sudeći splasnule, a autoritet uprave otoka i moj vlastiti ponovo su uvelike uspostavljeni. Ne poričem da ima još poteškoća koje treba prevladati. Neće biti lako obavijestiti urođenike o novome dogovoru, premda i ovdje činim sve što je u mojoj moći. Kopije proglasa se tiskaju u velikom broju, bez obzira na duljinu isprave, i bit će razdijeljene čitavim otokom tako da se mogu pribiti za gumovce na rubovima naseljenih područja. Postoje jedan ili dva urođenika koji su ranije bili zarobljeni, u mladim danima, i donekle su naučili čitati, premda su kasnije pobjegli, te postoji nada da bi oni mogli ispravu protumačiti svojim drugovima. Poduzet će se hvatanje dodatnih, koji će biti obaviješteni o podjeli otoka, a potom pušteni u šumu da prošire vijest. Budu li neki od crnaca uporni u nastavanju područja određenih za bijelce i nastave li s napadima, neće biti drugog izbora nego proglasiti izvanredno stanje i progoniti ih dok se ne pokore.
Za potpunu provedbu dogovora bit će nesumnjivo potrebno nešto vremena, no svejedno se nadam i vjerujem da će se pokazati itekako važnim i korisnim korakom u zaštiti i očuvanju nesretnih crnaca, baš kao što ste i sami tako rječito zatražili.

Peevay, 1829.


Vrijeme je i dalje bilo žalosno, sami jaki vjetar i glasna kiša, tako da nismo u potrazi za ratom sreli nijednog bijelca da ga ubijemo. Tako smo išli amo-tamo dan za danom, lovili i hodali, dok me noge nisu zaboljele i čak su se i pasje životinje umorile. Tako smo prešli iz svijeta Roingina u svijet Tommeginera, premda je taj sad bio prazan, jer su Tommegineri bili s nama ili su bili ubijeni.
Onda smo se jednog dana spustili s planina, čuli glasanje papiga i kakadua, a na putu se vidio izmet vombata, po čemu smo znali da smo na dobroj zemlji. Odmah zatim smo naišli na nerazmrsivu zagonetku. Pričvršćeno na akaciju bilo je maleno koplje napravljeno od blistave tvari kao i Majčina puška, vrlo lijepo, a s njega je visilo nešto vrlo neobično. Izgledalo je kao neka osušena koža, ali tanka i lako se derala, poput lista, a kad bi zapuhao vjetar, pomaknulo bi se poput krila mrtve ptice. Na njemu su bile crne crte, poput slike što ništa ne prikazuju, mnogo njih, toliko da su prekrivale cijelu tu stvar.
»To je samo nekakva bjelačka govnarija«, rekla je Majka, kao da smo glupi zato što smo tako znatiželjni. Htjeli smo tu novu stvar svi spaliti, ali Majka je rekla ne. »To znači da su bijelci blizu. Ako zapalimo vatru, znat će da dolazimo.«
Nitko joj nije odgovorio. Nitko nikad nije odgovarao. Mi smo sada bili Majčin čopor, a Majka je o bijelcima znala više od ikoga. Osim toga, ulijevala je strah. O, točno je rekla da su blizu. Nastavili smo dalje, kretali se pažljivo i nastojali umiriti pasje životinje ― što je bilo teško jer su uvijek bile svojeglave ― i ubrzo smo naišli na još jednu istu onakvu bjelačku govnariju, istu kao i prva, ovaj put pričvršćenu za eukaliptus. Dalje smo vidjeli posjećena stabla i na stazi otiske stopala numa bez prstiju. Nakon toga je slijedila čistina, vrlo prostrana, sa zidom napravljenim od drva i neobične životinje zarobljene unutar njega, za koje je Majka rekla da su bjelačke životinje koje se zovu ovce. Nikad ih prije nisam vidio, i bile su zanimljive, debele i također glupe, dok su onako trčkarale sve zajedno amo-tamo, na tako kratkim nogama da nisu mogle skakati niti se penjati na drveće ni rovati zemlju, i primijetio sam da ih je bijeli čovjek učinio bijelima baš poput sebe. Htjeli smo ih ubiti kopljima, što
bi bilo lako kao pišati na kamen, ali Majka je opet rekla ne, moramo biti oprezni. Odmah zatim, kako smo se kretali između drveća, vidjeli smo bijelčevu kolibu.
Bila je čak zanimljivija od životinja: načinjena od kore drveta, kako sam primijetio, i imala je poseban otvor na krovu koji je izvlačio dim kao na užetu, kao da se radi o čaroliji. Naravno, sad su mi poznati svi trikovi tih bijelaca i sasvim su obični. Taj otvor bio je DIMNJAK. Isto tako je ona bijela koža pričvršćena na akaciju bila obični papir, a slike ničega bile su PISMO koje poznajem i sam kao što svatko može vidjeti. Ali kad ih ne poznaješ, te stvari su zanimljivost. Bijelci vole misliti da si glup zato što ne poznaješ nešto novo što on ima, ali zapravo je u pitanju njegova glupost. On ne želi znati da i naši mogu njegovu pamet svladati brzo kao i on jer u dubini grudi bijelac želi da naši budu glupi.
Još uvijek sam promatrao dim i pitao se kako izlazi kad se najedanput iz kolibe pojavio vrlo debeo bijeli muškarac, prišao hrpi drva i obavio pišanje. »Toga sam već vidio«, uzbuđeno je šaptao jedan Tommeginer, čije je ime bilo Lacklay. »Taj mi je ubio sestru.«
Istini za volju, Majka bi dokrajčila svakog tog govnara, tko god bio, ali Lacklayeva primjedba bila je korisna jer smo zbog nje bili ljući, što je važno za bitku. Tako smo se pripremili. Sjećam se da sam bio dosta ustrašen jer to je bio moj prvi rat s bijelcima, još dok sam bio nizak i premalen da nanesem neku opasnu ranu. Svejedno, htio sam biti veliki junak i pokazati Majci da sam hrabriji i bolji nego njezin sin Tayaleah s onim njegovim slabašnim nogama. I tako sam se ohrabrio.
Uskoro je debeli bijeli govnar ušao natrag u kolibu, a mi smo pošli po rubu šume. Ovaj je rat bio stvarno suviše lagan. Majka i Lacklay su oprezno nastavili dalje i bešumno došli do stražnje strane kolibe, a zatim su držali tinjala uz koru dok se nije zapalila. Zatim smo svi čekali. Vatra je bila brza, o da, i uskoro je postala glasna kao kad grančice pucketaju i vjetar je luđački otpuhivao dim. Bijelci su naravno znali što se događa. Nisu istrčali nego su virili kroz vrata, njih dvojica. Debeli je jedanput ispalio iz puške, ali nije nikoga pogodio pa smo samo stajali i gledali dok je Majka vikala njihovim vlastitim riječima da ih zbuni.
»Izlazite van, pizde, da vas ubijemo« i slično.
Ove riječi su ih uplašile, o da, kao i Majčina puška kojom ih je stalno ciljala, pa su ostali u kolibi dok im nije postalo prevruće i lica im pocrnjela, kada su odjedanput naprosto sumanuto potrčali, pri čemu nas je debeli pokušavao pogoditi puškom kao da je toljaga. Majka je tada opalila iz svoje puške, Lacklay iz druge koju mu je dala i nije bilo važno što su promašili jer smo bacili koplja i premda moje nije ništa pogodilo, druga jesu i uskoro su se ti smradovi srušili i skončali pod toljagama.
1 to je bilo gotovo. Grozomorno je to da me Majka nikad nije pohvalila kao što je trebala. Ne, samo je govorila kako je Tayaleah hrabar, premda nije radio ništa nego se samo skrivao u drveću i promatrao. Tu je patnju trebalo izdržati. Uglavnom je međutim taj rat dobro ispao. Bijeli govnari su bili ubijeni samo tako, nitko od nas nije bio mrtav i sad smo imali i pušku onog debelog premda joj je drveni kraj bio slomljen. Da, bili smo preplavljeni srećom dok smo odlazili od spaljene kolibe. Majka nam je sada dopustila da ubijemo bjelačke životinje, što je bilo prelagano, baš kao što smo i mislili, i uskoro smo ponovo došli do šume, kojom smo se kretali brzo, katkad uz pjesmu, katkad pucajući u neki grm da vidimo hoće li izaći kakva divljač, dok nismo uhvatili dva valabija. Da, bili smo slavni junaci tog dana.
Kad se smračilo, zastali smo na nekom potoku, zapalili veliku vatru da ispečemo valabije i jeli smo mesa dok se nismo najeli. Poslije smo plesali ples koji smo nazvali Bjelački ples, koji smo sami izmislili, prvi ples Majčinog plemena. Najprije smo plesali kako debeli izlazi da se popiša i ne zna da smo mi u blizini. Zatim smo plesali kako oprezno idemo i Majka i Lacklay pale njihovu kolibu. Na kraju srno plesali kako se bijeli govnari naviruju onako uplašeni i zatim trčkaraju amo-tamo i onda ih ubiju koplja. Bio je to odličan ples i puno smo ga puta plesali. Poslije, kad je bilo već kasno i svi srno postali umorni, zaspali smo.
Danas, svih ovih mnogobrojnih dana kasnije, kad se to vrijeme čini suviše dalekim, poput nekog sna koji se nikad nije dogodio, doista vjerujem da sam ih čuo kako dolaze. Vjerojatno sam nešto čuo, da, jer sam bio već budan i radoznao i prije nego je počelo. Možda je bio neki manji šum, kao krckanje grančice ili zavijanje pasje životinje. Svejedno, bilo je to dobro i učinilo me spremnijim. Vjerojatno mi je taj sitni šum omogućio da poživim sve ove godine.
Od zvuka koji je uslijedio sam oglušio kao da mi je glava uronjena u vodu. Taj sam zvuk naravno već poznavao jer sam čuo Majčin i onoga debeljka. Zatim je samo za djelić trenutka sve utihnulo i ponadao sam se da se ipak ne radi o nečemu grozomornom, nego samo
o nekoj blesavoći s našim puškama. Ali zatim su drugi pucali, mnogo njih i čulo se vrištanje, a pasje životinje su zalajale. To je bilo grozomorno. Vatra nam je još samo tinjala, ali sam svejedno mogao vidjeti da je Lacklay ranjen, i to teško, i drugi također. Bijelci su dolazili, izlazili su polako iz mraka u velikom krugu oko nas, vrlo pažljivo, neki su umetali novo zrno na kraj pušaka, drugi držali palice i ubojite noževe.
Vjerujem da bismo svi bili mrtvi da su najprije ubili Majku. Da, ako su počinili neku kobnu grešku, to je bilo to. Vjerojatno su prvo pucali u muškarce jer su mislili da su najopasniji, što je bila velika glupost. Bio sam blizu Majke i vidio sam da gleda jednu točku u tom obruču bijelaca, na kojoj je bio nešto širi i tamo je bio samo jedan govnar, vrlo krupan. Na to je podigla pušku i opalila i odjednom je njega nestalo i ukazala se fina rupa. Sjećam se kako je nakon toga sve išlo sporo, kao da se zapravo nije ni dogodilo i nikada i ne bi, ali nekako su mi se noge pokrenule, što je bila velika sreća, i tada sam se umjesto da stojim dao u jurnjavu rukama i nogama, pored polumrtvog Lacklayu, pored još jednog i zatim među drveće. Čuo sam neke kako dolaze, ali nisam obraćao pažnju, nego sam trčao kao vjetar, bez obzira ako bih se sudario s nekim stablom ili se ogrebao o lišće, samo sam jurio što sam brže mogao. Pomoglo mi je to što sam bio malen, da, jer sam se mogao provlačiti. Išao sam dalje i dalje dok napokon nisam morao stati od umora i kad sam osluškivao, mogao sam čuti samo svoje disanje, tako brzo i uplašeno. Zatim sam se sakrio na istom tom mjestu i uvukao u neki žbun, i samo bio miran i živ.
Zvukovi u šumi bili su nerazmrsive zagonetke. Katkad bi grančica pucnula ili bi drveće zašuštalo i bilo je teško pogoditi jesu li to moji ili bijeli govnari ili samo neki valabi koji se vrzma amo-tamo. Napokon se nebo počelo razdanjivati i kad sam se ogledao svud naokolo, nisam vidio neprijatelja. Tako sam se malo-pomalo izvukao iz skrovišta i nastavio dalje, uz veliki oprez. Uskoro sam vidio otiske stopala s prstima pa sam znao da su naši. To je bila velika sreća. Tiho tiho sam ih slijedio, oprezan kao neki lovac, dok nisam došao do naše vatre i prenoćišta prethodne noći. To se stvarno već činilo kao neko davno vrijeme.
Vatra se bila ugasila, osim što se još dizao tanki dim i osjećao vonj pepela koji tjera na kihanje. No bio je tu još jedan vonj, grozovit. Da, moji su bili tamo, neki su jaukali, neki samo stajali i gledali. I vidio sam da smo manje od polovice jučerašnjeg Majčinog čopora, što je bilo žalosno. Okolo vatre bili su mrtvi, mnogo njih, ustrijeljenih ili razbijenih glava ili ubijeni ubojitim noževima. Najgora je međutim bila vatra gdje je bačena dojenčad koja je u njoj i izgorjela. Neko sam vrijeme samo gledao i gonetao o tom mjestu.
Ali znajte i ovu istinu koja je grozomorna. Ti osjećaji u dubini moje duše nisu se, naime, ticali samo žalovanja. Ne, čak i tada bilo je radosnih vijesti. Možda mislite da to nije moguće i da sam sigurno neki zlobni momak kojeg je mrsko i pogledati. Možda i jesam. Ali molim vas, shvatite me. Tako sam se naime osjećao zbog Majke. Bila je tamo, gledala i tražila po pepelu vatre, neprestano zazivala, stalno jednu riječ, uvijek isto, poput neke životinje koja je upala u vještu zamku i ne može se izbavili.
»Tayaleah, Tayaleah.«
Mali smrad je naime nestao, nije ga nigdje bilo.

PETO POGLAVLJE



KAPETAN ILLIAM QUILLIAN KEWLEY, lipnja 1857.


Ne moram ni reći koliku su momci digli galamu kad su doznali da se ipak ne vraćaju na Man, nego idu još dalje od Australije. Oni čije su žene bile rospije ― a takvih je, srećom, bio dobar dio ― nisu bili tako strašni, ali ostali su silno pobjesnjeli, kukali i prijetili na manskom sve dok nisam bio prisiljen reći Englezima da im moraju povećati plaću. Čak sam se bojao da bi mogli potpuno izgubiti živce i da ću se naći kako plutam u čamcu, kao neki kapetan Bligh iz Peela. No, ništa ne može čovjeka tako urazumiti kao strah od zatvora. Već sljedećeg dana su se utišali i uskoro su se samo još durili, što im je bilo prirodno, svakidašnje stanje.
Nakon tri dana jedrenja bili smo kod otoka Wighta, a da na vidiku nije bilo kutera Dolphin našeg dobrog prijatelja kapetana Clarkea iz Obalne straže Njezina Veličanstva, ni inih oceanskih krvopija koje njuškaju za priborom iz Maldona. Vjetar je bio povoljan i, nastavi li tako, ubrzo ćemo proći Scillies i sretno izmaknuti svemu engleskom, izuzme li se ono englesko što smo imali na brodu. Bilo je neobično hodati komandnim mostom znajući da ćeš se uskoro ljuljati pod nekim čudnovatim tropskim nebom, kakvo nitko od nas još nije vidio, niti je zapravo htio vidjeti. Moju brigu predstavljala je Ealisad. Nisam li joj obećao da ću se vratiti za mjesec dana, s dovoljno novca da se može razmaziti više nego kraljica Viktorija? Proći će tjedni prije nego li joj budem mogao i pismo poslati i javiti da ću zakasniti koju godinu. Ovo mi neće tako lako oprostiti. Nije se tu ništa dalo učiniti, pa sam nastojao ne misliti na to, nego sam si nalazio posla na brodu. Bilo ga je k tome prilično, jer sam morao voditi računa o tome da doista budemo spremni igrati se kapetana Cooka. Srećom je Sincerity bila u dobrome stanju s obzirom na to da su je u Peelu popravljali do besvijesti, tako da je imala nove lantine i jedra i dovoljno dodatnih dijelova za pokoju oluju. No, što se toga tiče, imala je i dodatno korito da joj pomogne plutati. Zahvaljujući našem sitničavom župniku, imali smo pitke vode i jestvina za neko vrijeme, a i valjane isprave. Tek kad smo se našli dobrano na pučini i kada sam počeo razmišljati o postavljanju kursa za ostatak plovidbe, pala mi je na pamet jedna sitna pojedinost koja nam je nedostajala.
Karte.
Krivio sam velečasnog. Taj benavi šmokljan nas je vukao po čitavom Londonu, kupujući svakovrsnu robu, pa kako se onda nije sjetio da me skrene u kartografski ured i to obavi do kraja? Bio je to puki nemar. To je bilo vrlo nezgodno. Kapetanu broda trebaju karte kao što odvjetniku treba grijeh, jer jedriti bez njih preko zemaljske kugle znači svesti se na Kristofora Kolumba, koji je za Ameriku mislio da je Indija. Ovo je uspjelo ozlovoljiti čak i prvog časnika Brewa, inače toliko smirenog da bi se taj smiješio i na vlastitom sprovodu.
»Morat ćemo se naprosto negdje usidriti«, rekao je sav namršten. »Portsmouth nije daleko.«
Pa ipak, nije to bilo nimalo lako. Portsmouth je vrvio carinicima, a značio bi i šetnju gradom za naša tri putnika, što je pak značilo novine u koje mogu zabosti nos.
»Pogledajmo što ima u ormaru s kartama«, rekao sam. »Nikad se ne zna, možda budemo sretne ruke.«
Nisam se nikad ozbiljno pozabavio tim mjestom, samo sam slagao svoje karte Irskoga mora, Engleskog kanala i sličnoga povrh onoga što je tamo već stajalo i sad, kad sam obratio više pažnje, zatekao sam pravi nered, kao da ga posljednjih šest kapetana nije pospremilo. Prvo je bio debeli sloj crteža olovkom, a svi su prikazivali istu narogušenu mačku, što sam smatrao ostavštinom teškog slučaja morske dosade. Sljedeće je bilo još gore, hrpa rimovanih stihova, svi odreda o strastvenim Španjolcima, po imenu Alfonso i Esmeralda, koji su si stalno zadavali bol i plesali na mjesečini. Nakon toga su slijedile stranice i stranice načrčkanih brojki, zajedno s dugim sitničavim dokumentima u kojima se neki davno zaboravljeni prvi časnik optužuje za nestale novčiće. Napokon, ispod svega toga našao sam i nekoliko karata.
Jedna od njih odmah mi je privukla pogled. Bio je to ni više ni manje nego priručni mali portret Cape Colonyja gdje smo se nadali obresti za koji mjesec, pa čak možda i prodati koju bačvu stanovitog sadržaja kakvom Afrikancu koji se tamo bude motao. Karta nije bila baš najnovija i prema njoj je Cape Colony još uvijek pripadala Nizozemskoj ― na što je Brew primijetio da nas vraća u doba Napoleona ― a nije bila baš ni naročito lijepa, jer je izgledala kao da ju je vlasnik par puta upotrijebio kao podmetač za večeru, ali uza sve to, karta je karta.
Manje smo sreće imali sa Karibima, što je vrlo žalosno budući da je to bila naša prva postaja. Morali smo ići preko Atlantika da uhvatimo vjetar južno od Rta, a i stoga što je dio našeg dogovora s Englezima ― do kojeg sam tada najmanje držao, jer sam ionako mislio ići samo do Essexa ― bio je da svratimo na Jamajku. Jedino je na karti svijeta, koju sam također pronašao, taj otok bio barem naznačen, a k tome se radilo o Mercatorovoj karti, što je značilo da je Norveška bila dugačka poput moje šake dok su Karibi u cjelini pokrivali jedva veličinu dva penija.
»Ovako nikad nećemo naći ulaz u luku Kingstona«, rekao je Brew, zlovoljno se cereći.
Nešto mi je palo na pamet. »Možda nećemo ni morati.«

VELEČASNI GEOFFREY WILSON, srpnja - kolovoza 1857.


Nakon tri dana plovidbe kapetan Kewley i njegov prvi časnik, Brew, odjednom su ušetali u moju kubinu a da ni pokucali nisu. Nisam stigao ni izraziti svoje nezadovoljstvo takvim nasrtajem na moju privatnost kad me je kapetan stao uvjeravati da ne bismo trebali pristati u Jamajci kako smo planirali.
»Mislio sam naprosto zbog toga što ste u tolikoj žurbi da stignete na Tasmaniju, župniče, dok u Jamajku zapravo ne trebamo ni ići. Imamo dovoljno zaliha da nam lijepo potraju do Afrike.«
Premda se smatram čovjekom uvijek otvorenim za prijedloge, priznajem da je ovaj sadržavao malo što privlačno. Kao prvo, smatrao sam da se ugovora, kad se jednom sklopi, moraju pridržavati obje strane, makar iz principa, a bilo je jasno rečeno da pristajemo u Kingstonu. Doduše, još je nešto trebalo uzeti u obzir. Otkad se Sincerity otisnula na pučinu i otkad su je sasvim zahvatila morska gibanja, ugodno iščekivanje našeg prvog stupanja na čvrsto tlo bilo je uvelike ― čak neprestano ― u mojim mislima. Izgledi da se to sada još i odgodi te da bih na moru morao provesti neprekidno dva mjeseca i više nisu stoga ni izdaleka bili poželjni.
»Smatram da bismo se trebali držati dogovorenog kursa«, odlučno sam rekao kapetanu.
»Ovo bi za vas bilo povoljnije«, bio je uporan Kewley.
Podrška mi je pristigla s neočekivane strane. Potterova glava pojavila se odozgo s njegovog ležaja. »Ali moramo stati na Jamajki«, jednostavno je izjavio. »Ta ne vjerujem da će nas to toliko zadržati kad se uzme u obzir koliko blizu prolazimo.«
Moram priznati da mi je ponašanje ekspedicijskog kirurga bilo od slabe koristi ― o čemu ću više iznijeti kasnije ― no njegove su riječi u tom trenutku bile sasvim dobro došle. Kewley nas je pokušao zastrašiti pomorskim detaljima tehničke naravi, ali kad sam mu zaprijetio da bih mogao preispitati naknadu za najam broda koju smo pogodili, njegovo lice, inače ozareno nekim lukavim zadovoljstvom, prilično se namrgodilo. »Vidjet ću što mogu učiniti«, kiselo je obećao, a zatim su se on i Brew pokupili, dobacujući si nešto na onom svojem iritantnom jeziku.
Moram naglasiti da nisam od onih koji se prepuštaju samosažaljenju ― naprotiv, uvjerio sam se da ta osobina može čovjeka upropastiti koliko i odavanje piću, gurajući ga sve dublje u besciljnost i očaj ― a ipak priznajem da se ti dani, počevši od polaska s rijeke Blackwater, ne bi mogli ubrojiti među moje najsretnije. Vjerujem da su moje nevolje započele nakon suviše masne večere koja nam je poslužena iste večeri kad smo digli jedra, a stanje se nije ništa popravio kad sam, povukavši se te večeri na spavanje u kabinu, ustanovio da ju je ispunio krajnje nezdrav vonj, uvelike nalik onome što se širi iz smrdljive baruštine, a koji je nastajao, kako mi je kasnije rečeno, kad se uslijed kretanja broda uzburka kaljuža na njegovu dnu. Doista, Sincerity se žestoko valjala i bacala. U daljnjih sat vremena vjetar je, činilo se, puhao tek trunku slabije od pune jačine, i osjetivši kako mi je odjednom pozlilo, dokopao sam se palube i, držeći se za ogradu, stoički se tresao, onako u noćnoj košulji i ogrtaču.
Nažalost, pokazalo se da je to tek prvi od takvih slučajeva. Vrijeme se neumoljivom upornošću kvarilo, umjesto da krene nabolje, a do jutra su valovi takvom silinom zapljuskivali pramac da se čitav brod potresao, pa bi netko manje hrabar od mene gotovo pomislio da će se brod prevrnuti ili se naprosto razbiti u iverje. Na moje prilično iznenađenje, izgleda da dvojici kolega masna večera nije naškodila pa su svaki put pohlepno odlazili u blagovaonicu. Usprkos svojoj mučnini, bio sam naravno sretan zbog njih, no zamjerao sam dr. Potteru što na sav glas opisuje obroke, premda je zacijelo bilo očito da sam još uvijek vrlo osjetljiv.
Pored mučnine, drugo što me zaokupljalo bilo je spavanje, odnosno odsutnost te temeljne životne potrebe. Ne vjerujem da na ovome svijetu, izuzme li se bojno polje, postoji neprikladnije mjesto za odmor od jedrenjaka. Svake noći, baš kad sam tonuo u toliko potreban san, začuo bi se povik na manskom i odjednom bi strop kabine zadrhtao od topota teških čizama, tako snažnog da je zvučalo kao da posada pokušava zgaziti nekakvu brzonogu gamad. Zatim bi počeli izvoditi nekakav zahvat na brodu, kao naprimjer nakretanje jedara da se postigne promijena smjera, što se moglo dogoditi mnogo puta tijekom jedne noći. Drvo je škripalo, užad i koloturi cvilili, časnici urlali, čizme toptale, a sama posada stala bi pjevati na sav glas, očito nesposobna da povuče ijedan konop, a da ne zatuli neku neopisivu mornarsku pjesmu.
Trudio sam se koliko sam mogao da Manjane sklonem na više obzira, ali zalud. Kad sam štapom udarao o strop kabine, pravili su se da ne čuju. Kad sam vrlo prijateljski upitao kapetana Kewleya ne bi li njegova posada mogla svoje noćne manevre izvoditi nešto tiše, ponio se upravo neuljudno. Žalim što moram reći da ni ponašanje moje dvojice suputnika nije pridonijelo mojem oporavku Iako nisam od onih koji druge sude nepriličnom strogošću i najveće mi je zadovoljstvo u bližnjima otkriti dobro, priznajem da mi je strpljenje bilo na sve većoj kušnji. Premda je Renshaw imao vlastitu malu kabinu, drvena pregrada koja ga je dijelila od nas bila je tako slabe građe da su među daskama zjapili široki procjepi, te se mogao čuti svaki njegov pokret, i često bi me noću omelo njegovo meškoljenje, pri čemu se nekako neobično trzao, kao da boluje od nečega. Još više me uznemiravao dr. Potter, koji je držao svjetiljku upaljenu dokasna da može unositi svoje bilješke perom koje je iritantno škripalo. »Samo još trenutak, župniče«, vječno je ponavljao kad bih, sa svom ljubaznošću koju sam smogao, zatražio da prestane.
Ulagao sam silne napore da na tog čovjeka gledam blagonaklono, usprkos brojnim provokacijama s njegove strane. Kada je odjeću nakon pranja vješao o rub svojeg ležaja tako da je morska voda kapala ravno na moj, ostavljajući na njemu goleme vlažne mrlje, govorio sam samom sebi kako to ne proizlazi iz njegovo neobuzdane naravi nego naprosto iz načina nn koji je odgojen, bez blagodati lijepih manira. Čak sam smislio i način da mu pomognem da se popravi, zacrtavši nekoliko jednostavnih pravila u pogledu kućnog reda, koja sam potom u pismenom obliku postavio odmah iznad njegova ležaja da ih može čitali kad god poželi. Očekivalo bi se da će takvu uslugu prijazno pozdraviti, ali ne, umjesto toga izluđivao me svojim nehotičnim zanemarivanjem mojih prijedloga ― tako izraženim da sam mogao jedino sumnjati u njegovu iskrenost ― a k tome se uporno o njima izražavao kao o »župnikovom zakoniku«, takvim tonom da je bio na rubu uvredljivog.
Netko bi na takvo ponašanje možda odgovorio bijesom, ali ja sam se radije utjecao vjeri. Bili su to dani čestih molitava i često sam se našao potaknut da od Njega tražim da me vodi u pogledu mojih dvojice kolega ― često u njihovoj prisutnosti ― možda spominjući pritom koju njihovu karakternu osobinu koja bi se uz Njegovu pomoć mogla ispraviti. Molio sam se tako da Potter u svom srcu pronađe više uljudnosti i obzira prema bližnjem, a Renshaw da čvršće spava ne ometajući nikoga svojim vrpoljenjem. Živio sam u nadi da bi ti skromni pokušaji mogli obojici pomoći da bolje razumiju sebe, tako da mi se s vremenom možda i pridruže u tim malim službama. Na moje žaljenje, međutim, činilo se da ne obraćaju nikakvu pažnju na moja nastojanja, baš kao da me nisu ni čuli.
Moja skromna nastojanja nisu ipak ostala potpuno neuslišana. Čini se kako je to ipak bilo bilo više od puke slučajnosti da mi je, dok sam tako molio, život na brodu polako postajao sve manje tegoban. Malo-pomalo, mučnina mi je prolazila, dok napokon nije svanuo dan kad sam ušao u blagovaonicu ukrašenu izvrsnim, premda jeftinim grafikama kraljevske obitelji (teško bi bilo pronaći gorljivijeg pristašu monarhije od kapetana Kewleyja), gdje sam objedovao prvi put otkad smo krenuli iz Essexa. Na ljuljanje broda sam se također navikavao, sve dok nisam bio kadar prijeći s jednog mjesta na drugo ne posižući naglo za osloncem, a čak mi ni noćna radna galama na palubi nije više bila toliko mrska, da bi napokon mome snu postala jedva većom smetnjom od poja ptica. Uskoro me više ni izgledi da mnoge milje i mjesece provedem na putu nisu opterećivali jer sam se privikao životu na brodu, ne gledajući u njemu više toliko sredstvo kretanja, koliko vlastiti dom.
Uslijed našeg neprestanog napredovanja prema jugozapadu tada su se već počele pokazivati zamjetne promjene koje su podsjećale na smjenu godišnjih doba, ali neobično izmiješanu, kao da su svibanj i rujan trajali istovremeno. Dok je sunce jačalo ― valjalo je uskoro pripaziti da ne bi bilo izgorjelih noseva ― dani su se neprestano skraćivali. I samo vrijeme činilo se tekućinom u tom neobičnom tekućem svijetu. Svakog se podneva odvijao čudan obred, kad bi kapetan i njegova dva časnika ― smireni momak Brew i maleni prgavi Kinvig ― stali rame uz rame, usmjeravajući sekstante prema jugu. Napokon, kad bi svaki od njih spustio svoju napravu, kapetan Kewley bi povikao: »Podne je!« ― i začas bi zvono zazvonilo osam puta, podesili bi se pješčani satovi i započeo bi novi brodski dan. Svaki put sam, bez iznimke, morao podesiti kazaljke svojega sata za koju minutu da se prilagodim ovom novom podnevu.
Moj interes pobudili su mnoge zanimljive osebujnosti brodske svakodnevice. Poželio sam razumjeti neobičan keltski jezik posade ― premda je grozno zvučao ― jer su tim jezikom često razgovarali u mojoj blizini i uvijek uz tako vedar smijeh, da bih rado dao koji novčić da doznam čemu se tako radosno izruguju. Bili su to, kako nam primijetio, ljudi krutih a opet zagonetnih navada. Uporno su naprimjer zahtijevali da prasad na brodu ne smijemo nikad nazvati tim imenom nego se o njima moramo uvijek izražavati kao o »svinjama«, u skladu s nekim pomorskim protokolom, premda mi se to činilo posve šašavim i već sam se pomalo pitao ne šale li se možda sa svojim novim putnicima. No primijetio sam i da je Sincerity mjesto nemale formalnosti, na kojem je svaki čovjek imao svoje određeno mjesto, baš kao u kakvoj sudnici. Kapetan i prvi časnik, Brew, nalazili bi se na komandnom mostu, na stražnjem dijelu broda, gdje bi Kewley ponosno stajao na strani okrenutoj vjetru, odakle bi imao nesmetan pogled naprijed, prema svim tim velikim nadutirn jedrima. I to unatoč činjenici što bi sam rijetko kad posadi izdao zapovijed ― taj dio posla bio je u nadležnosti g. Brewa, koji se morao zadovoljiti onom stranom u zavjetrini, odakle je teško bilo vidjeti išta osim golemih platnenih zastora kako se protežu do neba. Ako bi međutim kapetan sišao, Brew bi začas zauzeo njegovo mjesto.
Malo dalje, ispred komandnog mosta, nalazila se posada i drugi časnik, Kinvig, koji je bijesno izvikivao zapovijedi. On je očito bio daleko niži po rangu od Brewa i često se morao verati po užadi zajedno s posadom, dok se Brew jedva micao sa svojeg udobnog mjesta na palubi. Još dalje, sprijeda, smjestila se je brodska kuhinja, neka vrsta sklepane kolibe na palubi, i bila je radno mjesto kuhara, Quaylea: mrguda koji je, kako se čini, društvo nalazio samo među brodskim životinjama. Ta živina, moram objasniti, bila je brojna ― barem na početku puta ― a bila je smještena po raznim brodskim čamcima, premda sam se pitao je li to baš najbolje rješenje jer, da je Sincerity zadesila nesreća, ne bi baš bilo lako na brzinu ukloniti četiri vola iz največeg čamca
Bolje spriječiti nego liječiti, naravno, i stoga bi me uvijek iznova zadivila pažnja koja se posvećivala održavanju broda, na što je posada trošila najveći dio svog radnog vremena. Palubu bi temeljito oribali, i to tri puta svaki dan, što mi se činilo pretjeranim čistunstvom dok mi nisu objasnili da se time sprečava skupljanje dasaka dakle i curenje vode u potpalublje. S istim ciljem članovi posade često su čekićem zabijali odsječke istrošenog konopa između dasaka i zalijevali ih vrućom smolom, poput pečata. Svaki pojedini konop opute redovito se provjeravao i eventualno premazivao katranom, a neprestanim podešavanjem nastajalo ih se održati zategnutima, što je mučan posao, jer su konopi izvodili zamršenu igru i zategnuti jedan nužno je značilo promijeniti potom položaj šest drugih. Često se poduzimalo podmazivanje kolotura na jarbolima, kroz koje su konopi prolazili, ili bi se pak otukla stara boja i prebojili željezni dijelovi. Činilo se zapravo da čim bi bio obavljen neki zahtjevni posao, već bi stigla zapovijed da se obavi ponovo.
Kad nije bila zauzeta takvim jednoličnim poslom, posada bi zapala u stanje polusnenosti, drijemajući na suncu i pušeći lulu, ili bi ostala visoko među oputom izvodeći neku točku dostojnu cirkuskih akrobata. Svaki čas bi se uzverali, gotovo u tren oka, na vrtoglavu visinu ponad palube, tako da mi je bilo neshvatljivo kako se ondje uopće uspijevaju održati. Jednom prilikom brod je naišao na naročito snažan val od kojeg se opasno zanjihao, poput klackalice, divlje se naginjući s jedne na drugu stranu, te su krajevi križeva na jarbolu doista zaroniti u more, i premda sam ja na jedvite jade ostao na mjestu čak i na palubi, posada se nije dala smesti. Jedan od njih, čije je mjesto bilo na krajevima rožnice prvenjače, čas je do pojasa bio u vodi, a već u sljedećem trenutku, kako se brod uspravljao, letio je strelovito nebu pod oblake, dok nije bio gotovo na višem položaju od promatračnice, dok se čitav brod pod njim luđački naginjao. Čitavo to vrijeme mirno je radio na užetu koje je trebalo pričvrstiti.
Slučaj je htio da mi tog dana, dok sam promatrao posadu i pratio njezin naporan i opasan posao, na pamet padne vrlo sretna zamisao. Rekao bih da za mnoge ljude postoji neka posebna aktivnost koja je nužna pretpostavka da osjete posvemašnje ispunjenje u životu. Nekima je to pustolovina ili bogaćenje. Drugima bi to mogao biti blagoslov obitelji i udobnost rutine. Što se mene tiče, ništa me tako ne usrećuje kao izgledi za pošten trud kojim mogu unijeti nešto radosti i utjehe u živote drugih.
Nisam gubio vrijeme, nego sam svoju zamisao spomenuo kapetanu Kewleyu istog popodneva. Pridobiti kapetana za bilo što uopće nije bilo lako jer je, kao i njegovi zemljaci, uporno zazirao od prihvaćanja tuđeg oduševljenja. Manjanima je –dosta- bila omiljena riječ koju su upotrebljavali kad su htjeli izraziti tobože beskrvni nedostatak brige za bilo što. Da je nailazila neka bijesna oluja koja bi mogla potopiti brod, oni bi vjerojatno samo rekli da je to dosta ružno vrijeme. Da smo ugledali bajni tropski zalazak sunca, zasljepljigućih boja, to bi se opisalo tek kao dosta lijepo. Ma, da su četiri anđela sišla pred Manjana, prevrčući planine kao kakve lonce za cvijeće, mislim da bi ih on smatrao tek dosta nezgodnima. Imajući to na umu, možda me i nije trebao iznenaditi Kewleyev odgovor na ono što sam mu predložio.
»Nedjeljne propovijedi, ha?«
»Smatram to ništa manje nego svojom dužnošću«, objasnio sam. »Ovi ljudi koji se svakodnevno suočavaju s opasnošću našli bi, vjerujem, nemalu utjehu u zbližavanju kroz Božju riječ.«
Kewley se namrštio. »Rekao bih da u tome nema previše zla.«
To barem nije značilo zabranu, a za moju namjeru to je bilo dovoljno. Dao sam se na posao s vedrom odlučnošću. Prije negoli sam se mogao posvetiti samoj propovijedi, bilo je dosta sitnica koje sam trebao riješiti. Naprimjer, bila je jasna stvar da mi je u kabini potrebno nekoliko jednostavnih polica na kojima ću držati knjige, papire i pribor za pisanje. Također sam zamolio da se uza zid blagovaonice pričvrsti radni stolić budući da je stol u blagovaonici bio krajnje umašćen i mnogo puta zarezan. Kapetan je, premda gunđajući, naposljetku pristao u tu svrhu dozvati stolara, a i potom mi je palo na pamet da bi bilo divno izraditi mali podij, možda na krmenoj palubi, kao i stalak za Bibliju, koji bi poslužili kao neka vrst pomorske propovjedaonice i katedre. K tome se podrazumijevala izrada određenog broja jednostavnih ali čvrstih klupa, tako da se posada može udobno smjestiti, u granicama skromnih mogućnosti. Ovdje je međutim kapetan potpuno odbio suradnju.
»Neću palubu pretvoriti u ploveću kapelicu«, usprotivio se tonom koji je, žalim što moram reći, bio daleko od prijaznog. »Ovo je brod, a ne nekakva molitvarnca.«
Žalosno je to što nije bio jedini čija je pomoć oko ovih sitnica izostala. Dr. Potter se prilično snuždio kad je na zid pričvršćen moj mali pisaći stol jer je ― pukim slučajem ― postavljen baš iza mjesta gdje je sjedio za vrijeme objeda. Raspoloženje mu se nije popravilo ni kad sam ga nastojao utješiti time što sam sjeo do njega na njegov ležaj i tiho se molio Gospodu da nam pomogne iznaći prijaznost koja leži u nekom kutku svačijeg srca. Štoviše, još mu se i pogoršalo. Zapravo sam se negdje u to vrijeme počeo pitati je li takav čovjek uopće podoban da sudjeluje u ekspediciji od tolike važnosti kao što je ova naša.

Dr. THOMAS POTTER, kolovoza 1857.


Keltski tip
Keltski tip (konkretan slučaj: manski) građom je posve inferioran saksonskom, budući da je manji, tamniji i slabiji. Čelo se tipično koso spušta, odajući karakteristiku njuške ― koju Pearson spominje kao znak niže inteligencije. Na lubanji karakteristične duboke očne duplje koje izražavaju sklonost potčinjenosti. Tip lubanje: G.
Što se tiče karaktera uopće, keltski je lišen marljivosti i plemenitosti duha kakvu posjeduju njegovi saksonski susjedi, pri čemu je prevladavajuća crta nemar. Zadovoljava se očekivanjem događaja umjesto da ih stvara, i prožet je kobnim strpljenjem nadajući se da će mu se sreća nasmiješiti. Keltu u prilog može se reći da posjeduje priprosti smisao za kreativnost (konkretan primjer: pjesme i priče). Također posjeduje priprostu fizičku hrabrost koja mu je priskrbila ustaljenu ulogu: pješaka saksonske vojske.
Moralne odlike Kelta su oskudne, obilježene lijenošću i rezignacijom. Prema strancu je zatvoren i po navici tajnovit, pri čemu se radije ophodi na svojem primitivnom jeziku (konkretan slučaj: manski) i kad je kadar savršeno govoriti engleski.
Zaključno, Keltima pripada mjesto na najnižem stupnju europske ljestvice. Na to ukazuju ne samo njihova fizička i moralna svojstva već i turobna povijest obilježena neredom, razdorom i propadanjem. Može se reći da je razvoj keltskog embrija u maternici stao nakon nepunih trideset i šest tjedana, ili puna tri tjedna ranije nego saksonski.
Normanski tip
Normanski tip (naprimjer: svećenstvo, predstavnici engleskog plemstva i monarhije) fizički je sličan saksonskom, premda se pomnijim ispitivanjem može ustanoviti njegova krhkost te općenito nedostatak izdržljivosti i otpornosti potonjega. Blijede je puti, a kosa mu često naginje crvenoj nijansi. Tipičan oblik lica je izduljen i uzak te odaje drskost. Tip lubanje: D.
Karakter mu je obilježen propadanjem. Oduvijek se oslanjao na naslijeđenu prednost, stanje stvari još iz vremena slučajno uspješnih osvajanja. Lijen je i lišen svakoga radnog i praktičnog duha. Jednako je sklon slabostima kojih nema u čvršćih tipova (konkretan primjer: morska bolest). Ne posjeduje nimalo stvaralačkog dara.
Moralnost normanskog tipa je oskudna, tipizirana prikrivenom sebičnošću. Prevladavajuća značajka je prepredenost. Nastoji se održati na istaknutom položaju u društvu spletkareći zajedno s drugim pripadnicima svoje rase. Svako očitovanje moralne svrhe je lažno. Norman je po prirodi iznad svega parazit koji se hrani prostom ljubaznošću plemenitijih tipova.
Zaključno, Norman zauzima znatno viši položaj na europskoj ljestvici nego Kelt. Reklo bi se da je razvoj normanskog embrija trajao trideset i sedam tjedana, ili dva tjedna manje nego saksonskog. Trajni normanski nadzor nad tim trostrukim prokletstvom: aristokracijom, svećenstvom i vladarima monarhije ne može se pripisati sposobnosti Normana, već silnom zaziranju njegovih saksonskih podanika od nereda bilo koje vrste.

TIMOTHY RENSHAW, kolovoza 1857.


I tako smo stajali na palubi na jakome suncu čekajući tu blagodat Wilsonove propovjedi. Jedina utjeha bila je da će mi barem nešto zaokupljati pogled dok stari jarac bude trabunjao. Promatrač na jarbolu je prije svega sat ili dva objavio vijest povikom »kopno na vidiku«. Bilo je spočetka teško vidjeti o čemu on to grakće odozgo, budući da je dan bio tako magličast, i tek kad sam jako zaškiljio, mogao sam nazrijeti jedva vidljivu prugu iznad mjesta gdje je trebao biti horizont. Pomalo je pruga tamnila i postajala uočljivija dok se iznenada nije pretvorila u prilično veliko kopno, čak ni suviše udaljeno od nas, s grebenima i brdima.
Možda nekome razmaženom i naviklom na čvrsto tlo to ne znači previše, ali nakon svih tih tjedana ničega doli vjetra, vode i morskih ptica u vidokrugu, bio je to lijep prizor. Drugima je možđa privlačna pomisao da nekoliko mjeseci provedu na nekom brodu, ali meni nije, i dao bih ne znam što da se nekom čarolijom mogu prebaciti na Haymarket na dobru kapljicu i možda malo prisnog društva kakve nepoćudne ženske.
Društvo u kojem sam se nalazio jedva da je moglo biti različitije od toga. Čini se da mi je sudbina namijenila da vječito budem okružen ljudima koji misle kako sve znaju. Moji roditelji, kao i moj brat Jeremy, uvijek su bili spremni održati mi prodiku o vrijednostima napornog rada i potrebi da se popravim, dok moji suradnici u ekspediciji rado igraju upravo tu istu igru. Ono u čemu se izgleda, svi slažu jest da sam doista lijen i lakouman, te se prema meni treba odnositi svisoka. Najgori je Wilson sa svojim vječnim prezirnim primjedbama zbog moje nevoljkosti da u ranu zoru ustajem iz kreveta. Kao da sam uostalom i htio poći na ovaj put.
»Malo muke će ti uliti pamet u glavu«, usrdno mi je obećao otac.
Majka nije nimalo zaostajala: »Nadamo se da ćeš tako steći i više osjećaja za duhovnost.«
Sve što sam do sada stekao je više osjećaja za dosadu. Šest tjedana jedrimo, a skoro smo još uvijek na početku. Odavno sam pročitao tih nekoliko knjiga koje sam ponio, i zatim još jedanput. Posudio bih i druge, ali Wilson ima samo zamorne sveske o teologiji ili geologiji, a Potter nije ponio nijednu knjigu, već se zadovoljava beskrajnim piskaranjem svojih bilješki. Čak sam pokušao ubiti vrijeme nastojeći se sprijateljiti s Manjanima, ali bez mnogo uspjeha. Popušili bi sa mnom koju lulu, ali su se uvijek držali pomalo rezervirano i odjednom bi među sobom prešli na manski, kao da me žele podsjetiti da se ne trebam predugo zadržavati.
Kopno je svakako bilo dobro došao prizor. Pitao sam se koliko ću još dana morati čekati dok se ne budem mogao prošetati Kingstonorn i osloboditi se svojih dosadnih kolega.
» I koji je onda ovo zapadnoindijski otok?« ― pitao sam kapetana dok smo gledali nepoznatu obalu. Nadao sam se da bi upravo to mogla biti Jamajka.
Kewley me pomalo iznenadio, ne pokazujući previše zanimanja. »Jedan od njih, valjda.«
»Mislite li da ćemo danas pristati?« ― upitao je župnik.
»Čisto sumnjam.«
Wilson je čak izgledao zadovoljan. Činilo se da mu je stalo jedino do toga da ništa ne stane na put njegovom propovijedanju. Čitav je dan bio zauzet smišljanjem novih načina da nas gnjavi svojim kvocanjem i zanovijetanjem. Glavni zahtjev bio mu je da se na krmenoj palubi izradi privremeno postolje tako da može izigravati velikog svećenika. Kao da nas nije već dovoljno živcirao. »Naprosto me brine to«, govorio je Kewleyju pritišćući čvrsto dlanom o dlan kao da nastoji istisnuti nekakav sok, »da me ljudi neće moći jasno čuti.«
Kapetan se, istini za volju, nije lako predavao. »Mene čuju sasvim dobro.«
»Ne bi baš bilo dolično da se Božja riječ izvikuje poput kakve brodske zapovijedi«, odgovorio je Wilson, šepireći se zbog šale kojom ga je poklopio. »Zacijelo se može konstruirati neko privremeno rješenje, možda od kojeg sanduka naše robe?« Potom se široko osmjehnuo, po čemu sam iz iskustva znao da se sprema zadati udarac. I, nisam se prevario. »To jest, ukoliko ne smatrate da vašim ljudima ne bi koristilo malo kršćanske poduke.«
To je bilo to, župnikov smrtni udarac. Kewley se teško mogao dalje protiviti, a da ne ostavi dojam nekog antikrista. Namrštio se gledajući more, znajući da je poražen, a potom je pomirljivo zagunđao.
Wilson se ozario. »Trebam samo četvoricu vaših ljudi. Začas će biti gotovi.«
Potter se smjestio na smotano uže odmah ispod krmene palube, unoseći svoje bilješke, te sam pretpostavio da ondje namjerava i ostati. To mjesto jedva da se vidjelo s privremenog podija, pa Wilson neće moći razabrati da li sluša, a niti ga optužiti da se skrivao i izigravao poganu dušu. Iskreno me iznenadilo i da čini taj ustupak, toliko se zaoštrio odnos između njih dvojice. Bilo je dana kada sam se nadao da ću vidjeti pravu borbu šakama, pogotovo onoga jutra u blagovaonici kad je Wilson sjeo do doktora i počeo se moliti za »sve ljude« da »nadvladaju svoje sitne razlike i poslušaju razborite riječi svoje braće.« Potterovo lice se smrknulo od bijesa. Ali, vratilo mu se milo za drago jer je župnika izluđivao podbadanjem, pogotovo na početku dok je Wilson patio od morske bolesti. To je bio onaj pravi Potter. Dok je Wilson svojim navaljivanjem i blebetanjem bio dosadan kao uš, Potter je bio bačva baruta.
»O ne, bojim se da ovaj neće valjati. A kako bi bilo da upotrijebimo sanduk sa pjenušcem?« ― rekao je Wilson s dozom žalosti, otprilike kao da je on taj koji će se znojiti tegleći kištre uza stepenice. Sanduk pjenušca propisno je dopremljen i položen pored ostalih na krmenu palubu, no on još uvijek nije bio zadovoljan, već ga je promatrao iz različitih kuteva, a potom ga dao premjestiti s jedne na drugu stranu, na što je opet odmahnuo glavom. »A možda jedan od onih s priborom za jelo?« Napokon se čak ni on više nije mogao domisliti razlozima za nezadovoljstvo i svoj podij proglasio je spremnim.
Manjani su, čini se, bih podijeljeni u mišljenju o njegovoj propovijedi. Neki, poput samoga kapetana, nisu izgledali nimalo zadovoljni što im se ovako iznenada upleće u njihove nedjelje koje su ranije bila posvećene dokolici i pušenju lule. Drugi su se međutim doimali zadovoljno i okupili se pod krmenom palubom, blistavih očiju zbog užitka koji im predstoji. Nikada prije nisam vidio Wilsona na djelu i, na moje prilično iznenađenje, pokazao se dobrim izvođačem u svakom dijelu svoje točke. Prvo je podigao ruke u zrak da ih sve utiša. Zatim, kad se mogao čuti još samo vjetar, ptice i blagi lepet jedara, odjednom se predomislio, odmahnuo glavom i sišao s podija. Na trenutak je zastao kraj ograde, podbočivši bradu rukama i mrgodno se zagledavši u ocean, tako da svi primijetimo njegovu zamišljenost, a tada, baš kad su se neki medu pastvom stali meškoljiti, pljesnuo je rukama kao da je pronašao odgovor na pitanje koje ga je već mučilo, te se u skoku vratio na mjesto.
»Kao što vam je svima poznato«, započeo je, »nema veće zagonetke od mora.« Tada se naslonio na uspravljen sanduk s limenkama juhe, koji mu je služio umjesto stalka, da nas bolje promotri. »More! More! Ta silna vodena pustoš koja...«
Nema što, nije imao sreće. Baš kad je uhvatio pravu nit, s košnog nastavka začuo se povik. »Jedro. Jedro na sjeverozapadu«, odzvanjalo je jasno na povjetarcu.
Kapetan je izgledao zadovoljno zbog ove prilike da ga malo omalovaži te se uspeo ravno na župnikov podij, gotovo ga odgurnuvši u stranu. »Teare, donesi mi durbin.« Wilson se pak morao smiješiti i držati se kao da za to uopće ne mari.
Taj je brod zacijelo iskrsnuo iza predbrežja otoka, jer je bio već dovoljno blizu da se lako mogao vidjeti s palube. Bila je to golema škuna s dva trokutasta jedra, oba sive boje. Što se tiče pravca, držali su se gotovo istog kursa kao i mi. Kad je dobio durbin, kapetan se povukao iza krmene palube da dobro izvidi.
Ovaj put Wilson preskoči pantomimu i naprosto se nasloni na stalak za Bibliju. »Kao što vam je svima poznato, nema veće zagonetke od mora. More! More! Ta silna vodena pustoš koja kao da posjeduje...«
Nije mu bio sretan dan. Kapetan se naglo vratio na podij, sav zajapuren, i bez ikakva pardona dreknuo neku zapovijed na manskom. O čemu god da se radilo, nije moglo biti bolje proračunato da upropasti obred. Začas se Wilsonova pastva raspršila, neki su se verali uz oputu, drugi okupljali u podnomu glavnog jarbola odrješujući krajeve užadi. Nisam se mogao oteti dojmu da je sve bilo namjerno izvedeno, a ta je sumnja očito kopkala i Wilsona.
»Kapetane, je li to stvarno potrebno?"
»Možda jest, a možda i nije, ali s takvim brodom neću riskirati.« Nakon te tajanstvene izjave, kapetan proslijedi župniku durbin.
»Izgleda mi kao sasvim običan brod.«
»Bio bi još običniji«, rekao je Kewley, neizmjerno strpljivo, »kad bi nosio pokoju zastavu na jarbolima, a na pramcu imao napisano ime i luku.«
Zaklonivši oči, mogao sam samo razabrati da su jarboli goli, a pramac crn i bezimen.
Wilson je i dalje bio ravnodušan. »Zacijelo postoji neko bezazleno objašnjenje.«
Kewley je slegnuo ramenima. »Nadajmo se.«
Posada je do tada već počela zatezati križeve jarbola, a China Clucas je okretao ručke kormila zakrećući blago brod dok nije stao odmicati od onog drugog. Sve su oči bile uperene prema krmi. Na trenutak se sve činilo normalno, ali tada su dva siva jedra stala polako mijenjati oblik, dok se brod opet nije poravnao s nama i jedrio usporedo: taj uski komad teške drvene građe nad kojom se visoko protezalo prostranstvo sivog jedrilja. Koju sekundu ili dvije svi smo zanijemili. Potom je Brew dreknuo na posadu i svi su se uzvrpoljili, odmatajući dodatna jedra.
»Izgleda mi dosta jadno«, izjavi Potter gotovo prkosno. »Siguran sam da nas ne može stići.«
Bila je to ugodna pomisao, ali, kako se ispostavilo, i daleko od istine: dok sam ga promatrao, ubrzo mi je postalo jasno da nas sustižu, premda polako, na onom slabom vjetru. Čudan je to bio osjećaj stajati onako uz ogradu, okružen mirisima smole, drva i vlage, tada već uobičajenim, znajući da je tek koju milju udaljen brod pun nepoznatih ljudi koji su nas htjeli opljačkati, ili nas možda čak i sve pobiti. Nije to bila onakva katastrofa kakvu sam zamišljao. Imao sam noćne more o uraganima i brodolomu, ali nikad nisam ni pomislio da će nas progoniti nekakvi gusari pljačkaši. Osjetio sam da mi se bilo ubrzava, a opet sam bio nekako ravnodušan. Pitao sam se pomalo preneražen, jesam li naprosto omamljen ili mi možda nije ni stalo kakva će me sudbina zadesiti. I Potter je izgledao dotučeno, presumitivši se preko ograde, a jedino Wilson nije klonuo duhom.
»Ne bojte se«, govorio je svakome tko je htio slušati. »Uložit ću sve napore da posredujem kod njih. Molit ću ih da se prema nama odnose milosrdno. Reći ću im kako je naša misija kršćanska. Bog će nam pomoći.«
Iskreno rečeno, bio sam sasvim siguran da njegovo posredovanje neće nimalo popraviti naše izglede. Kapetan Kewley poduzimao je mjere mnogo praktičnije naravi. Naložio je posadi da načini živi lanac kojim bi kante putovale najprije u more po vodu, zatim palubom i uvis među oputu, tako da se morska voda može polijevati po jedrima.
»Na taj način platno bolje hvata vjetar«, objasnio je Brew. »Pri blagom povjetarcu kao što je ovaj to može mnogo značiti.«
Koliko bi prednosti to donijelo nismo na žalost nikad otkrili, jer smo samo koji trenutak kasnije primijetili da naši progonitelji čine potpuno isto. Njihovo napredovanje prema nama nije se vidljivo smanjilo. Posudivši kapetanov durbin, mogao sam im bolje razgledati brod, palube načičkane mračnim likovima koji, na moje iznenađenje, nisu pokazivali znakove nestrpljenja ili bijesa, već su naprosto tako stajali, jezivo mirni. Među njima je neprestano nešto bljeskalo, budući da su sunčeve zrake padale na desetke sjajnih metalnih površina. Paloši?
»Što mislite, jesu li to oslobođeni robovi? ― upitao sam.
»Nipošto«, živnuo je odjedanput Potter. »Robovi ne bi mogli posjedovati takvu snalažljivost.«
Kapetan Kewley turobno slegne ramenima. »Ne vidim da je jako važno što su po struci.«
»Možda bismo trebali spustiti nekoliko čamaca u more i izvući se«, predloži prvi časnik Brew.
Kewley odmahe glavom. »Dok bi se mi pokupili, ovi bi nas već dostigli. Osim toga, čini se da se vjetar opet pojačava.« To je doista bilo točno. Još dok je govorio, naišao je još jedan zapuh, od kojeg su jedra živahnije zavijorila. Kewley se namrštio. »Možemo li upotrijebiti onaj top?«
»Nemamo streljiva«, mračno odvrati Brow.
»Kako onda stojimo s oružjem?«
»Ima koja stara mušketa u skladišnom ormaru, no nisam siguran hoće li opaliti.«
Čudilo me jedino to da se nitko nije ranije toga dosjetio .Valjda smo bili suviše zaokupljeni bijegom da bismo stigli misliti o ičemu drugom. »A puške?« ― pitao sam.
Odjednom smo svi pojurili. Začudo, sve do tog trenutka, kad se napokon pokazalo da se nešto može učiniti, nisam osjetio ništa slično panici. Naglo sam osjetio kako me obuzima neka neobična nespretnost, te sam poput pijanca teturao niz stubište. Sanduk je bio težak poput lijesa, ali smo ga napokon Potter, dva Manjana i ja uspjeli dovući na palubu. Kinvig, maleni drugi časnik, kukom je razderao poklopac i ugledali smo šest sjajnih pušaka i revolver.
Potter se mrštio promatrajući naboj koji je držao među blago uzdrhtalim prstima. »Znam da je kod ovih bio neki trik. Da vidim...« Zubima je oderao masni papir, i van iscuri crni prah. Kako je dalje trgao papir, ukazao se sivi vršak taneta. »Ali ovo je pogrešno. Tane je okrenuto prema punjenju.«
»Možda je pogrešno izrađeno«, nagađao sam. I ja sam uhvatio naboj, petljajući po papiru, ali s istim učinkom. Kad bi stavio u cijev tako da barut ide prvi, kako i treba biti pri ispaljivanju, metak bi izašao naopako okrenut, od čega ne bi bilo neke koristi. Nema ničeg goreg od razrješavanja lukavih zagonetki kad nemaš za to vremena, a pred očima ti plešu prizori tvoje skorašnje smrti, pa dolaziš u iskušenje da se naprosto prepustiš očaju i misliš kako nema pomoći. Osvrnuvši se, sada sam sasvim jasno vidio ljude na palubi šalupe, gdje su stajali promatrajući nas, tako mirni. Većina ih je imala paloše u rukama, ali neki su držali nešto nalik na čaklje.
Od svih ljudi upravo je Wilson imao rješenje. »Nije li se spominjalo nekakvo isipavanje baruta i zatim okretanje metka.«
»To je to.« Potter je usuo barut u cijev puške, zatim umetnuo tane koje je još uvijek bilo umotano u papir naboja. Glatko je ušlo. Posluživši se vretenastim klipom da ga nabije do kraja, podigao je pušku i naciljao iz nekog razloga prema krmenom jarbolu. Odmah se prolomio snažan prasak ― stvarajući uzbunu i među svinjama i ovcama. Što se krmenog jarbola tiče, u njemu je sada zjapila golema rupa, kao da ga je probila neka moćna šaka.
Kapetan Kewley ga oštro pogleda. »Mislio sam da ćemo gađati njihov brod.«
»Barem sada znamo da radi, i to odlično.« Pogledavši prema krmi, Potter je sada bio razočaran. »Polijegali su. Kakve kukavice.«
Doista, naši progonitelji nestali su nam s vidika, premda je brod i dalje jednako napredovao. Trenutak kasnije odjeknuo je pucanj i zrakom iznad naših glava fijukne tane, našto smo se bacili na palubu.
»A propovjedaonica velečasnog?« ― povikne Brew.
Podij je doista bio najpovoljnije mjesto za naše potrebe i svi smo požurili da se zaklonimo iza njega. Svejedno, nismo još točno znali što da radimo.
»Možda da im naprosto pucamo u brod", natukne Potter. »Čini se da je tane prouzročilo priličnu štetu.«
»Time bismo ih samo još više razbjesnili«, usprotivio se Wilson koji se, izgleda, poveselio prilici da ih pouči milosti.
Kapetan Kewley se na trenutak zamislio. »No, mislim da bismo im mogli ciljati u kormilo. To bi imalo učinka.«
Bilo je lijepo vidljivo, premda kormilara nije bilo na vidiku nego je, pretpostavljaju, upravljao odozdo, i tako smo se dali na posao. Wilson je odbio sudjelovati, prosvjedujući da to nijo posao za Božjeg slugu, ali ja sam uzeo pušku, kao i Potter, kapetan i još tri Manjana, dok je onaj mali drugi časnik Kinvig uzeo revolver. Nikada prije nisam pucao iz puške i ne mogu reći da mi je to predstavljalo neki užitak. Prvo je trebalo zagristi u naboj od čega su ti usta ostala puna masti, i usuti barut. Potom je trebalo prtljati a nabijačem i smjestiti ga u otvor na kraju duge cijevi, tako da možeš namjestiti naboj i zrno koje se pokazalo iznenađujuće velikim i teškim. Zatim je tu bila muka s ciljanjem pri ljuljanju broda, a sve vrijeme trebalo je paziti da slučajno ne ustrijelimo vlastitog kormilara, ljudinu Clucasa koji je ležao hvatajući najdonje ručke kormila. Napokon, uslijedilo je ispaljivanje koje bi ti svojski trznulo rame, izazvalo zvonjavu u uhu i ispunilo zrak dimom. Unatoč svemu tomu, bilo mi je to daleko draže nego biti opljačkan i ubijen, te smo uskoro počeli s pravom paljbom. Puške su bile strahovite, baš kao što je Jonah Childs i obećao, i svaki put kad bi se dim malo razišao, drvena građa oko njihova kormila bila je u sve lošijem stanju. Nasuprot tome, oni su pucali rijetko i nisu pogađali ni blizu nas. Tako smo ispaljivali seriju za serijom sve dok se kutija s municijom nije primjetno ispraznila, a svejedno su nas sustizali budući da im je sve jači vjetar povećavao brzinu. I tada, kad sam već mislio da ćemo ih morati ubijati dok budu skakali na naš brod, glavni časnik Brew povikne:
»Neki od njih ustaju.«
Vidio sam da ih je nekoliko poustajalo i užurbano radilo na deblenjacima trokutastih jedara.
»Sad su naši«, reče Potter posežući za još jednim nabojem iz kutije. »Bit će to mačji kašalj.«
»Čemu to?« ― javi se kapetan. »Čini se da se pokušavaju odmaknuti. Bit će da smo ih uplašili.«
Bio je u pravu. Vidjeli smo kako se brod polako okreće prema vjetru dok mu posada povlači i zakreće ona dva jedra. Ostali Manjani počeli su klicati i začas smo im se i mi pridružili u toj halabuci.
»Možda se radi samo o zamki«, nije se dao Potter. »Još uvijek su vrlo blizu. Pripucajmo još jedanput za svaki slučaj.«
»Baš bi i mogli«, složio se Kinvig koji je nekako uživao u okusu bitke. I tako smo, što iz naviku, što po odluci, još jedanput napunili oružje.
»Pali«, viknuo je doktor.
Odazvali smo se svi odjedanput, gotovo u maniri streljačkog voda. U tom se trenutku dogodilo nešto neočekivano. Stražnji deblenjak naših progonitelja naglo se i silovito prebacio i odletio s mjesta takvom brzinom da je zahvatio dva nespremna člana posade odbacivši ih u more. U sljedećem trenutku zavitlao se natrag, dok su jedra iznad njega luđački mlatila, a na palubi broda zavladala je strka dok je posada nastojala uhvatiti konop deblenjaka, ali su opet morali svi polijegati jer se križ jarbola ponovo obrušavao na njih.
»Čini mi se«, hladno će Kewley, »da im je netko od nas odbio kolotur deblenjaka.«
Osjetio sam neku slabost. Rekao bih da mi je neki oblik potisnutog straha napokon izbio na površinu, a osjećao sam se mučno i zbog štete koju smo učinili. Nisam mogao a da se ne upitam jesam li u posljednjih nekoliko minuta možda nekoga nehotice ubio.
Dr. Pottera nisu mučile takve brige. »Pobijedili smo ih«, pobjednički je obzanio.
Wilson mu, naravno, nije smio ostati dužan. “Izbavljeni smo«, nadodao je prijekornim tonom. »Vjerujem da bi sada priličilo održati malu službu u znak zahvale, kako bismo...«
Prije nego što je dospio izgovoriti još koju riječ, Kewley ga prekine pokretom ruke. »No, recite mi, da nas usmjerim prema Cape Colonyju? Ove se vode ne doimaju sigurnima, ta pune su gusara i pljačkaša.«
Potter je već zaustio, ali se zatim predomislio. Wilson je samo slegnuo ramenima, dok sam ja bio suviše užasnut da bih za nešto mario. I tako je kapetan, osmjehujući se kao da je upravo izvukao zeca iz šeširu, i2viknuo zapovijeđi, a posada je nastavila s poslom postavivši novi kurs ― daleko od bilo kakvih radosti koje su nas mogle očekivati u Kingstonu, na Jamajki i južno ― prema Africi.

ŠESTO POGLAVLJE



JOHN HARRIS - naseljenik i zemljoposjednik na Van Diemenovoj zemlji, 1829.


Bila je lijepa ljetna večer. Završio sam posao koji sam imao tog dana i sjedio na verandi, uživajući mirno u duhanu, kad začuh cviljenje i odjednom uđe kuhar Peters vukući za sobom maloga crnca.
» Pronašao sam ga u podrumu kako se krije medu vrećama«, objasnio je Peters. »Žvakao je neki komad mesa koji je ukrao, iako je bilo potpuno sirovo.«
Nije bila tajna odakle se to stvorenje pojavilo. Samo koji dan ranije njegovi su suplemenici kod Black Bluffa kopljima dokrajčili dva stočara. Heathcote je sakupio par momaka da sastavi potjeru i još iste noći uspjeli su pronaći te hulje i dobro im se osvetiti, ali čuo sam da su neki i pobjegli.
»Jesi li primijetio još kojeg?« ― upitao sam.
»Samo ovog.«
Nikad još nisam vidio nijednog tako izbliza i baš je bio ružno stvorenje. Nemam ja vremena za kradljivce, ni za divljake, i upravo sam se spremao pozvati jednog od pomoćnika da ga izbace s moje zemlje, kad su se iza mene otvorila vrata i na njima se pojavila Lucy. Katkad mislim da ženskoj gluposti nema kraja. Jedva da je prošao trenutak, a već je klečala kraj male nakaze, tepala mu i nazivala ga jadnim malim čedom ― premda je bilo očito da mu je barem sedam godina ― i govorila kako ju sigurno izgladnio s takvim tankim nožicama i da bi ga trebalo oprati. Kad sam je pokušao urazumiti, sva se ustobočila, kako dolikuje barunetskoj kćeri, što je i bila, i naprosto ga primila za ruku i uvela unutra. Nadao sam se da će je ugristi, ali nažalost nije, valjda je bio suviše prestrašen, i tijekom sljedećih sat vremena pronašla je nešto Charlesove stare odjeće da ga odjene ― što nije moglo izgledati smješnije ― i dala mu da poždere pola smočnice. Bio sam siguran da će pobjeći kad se najede, ali ne, čini se da mu se Lucy svidjela, baš kao i on njoj, i prije nego što sam se uspio snaći, zatražila je da zadržimo malog lupeža.
Tome sam se usprotivio, ali s Lucy, kakva već jest, uslijedila je prava bitka i premda me zasula čime god je stigla, od suza do novca koji nam je njezin otac posudio, ostao sam pri svojem. Rekao sam joj jasno i glasno da se nikad ništa ne može učiniti ako se ne učini valjano, i zadržimo li ga, onda mora biti od koristi, pod čime sam mislio da mora poznavati abecedu. Zapravo sam mislio samo na to kako da ga otpravim ― bio sam siguran da će ga ubrzo zatim zaboraviti ― i nisam imao na umu ništa drugo nego Školu za siročad u Hobartu. Lucy, međutim, nije htjela ni ćuti za to mjesto, tvrdeći da tamo ne bi izdržao ni tjedan dana, što je vjerojatno i istina ― i pošto je navalila, ponovno udarivši u plač, napokon sam predložio da ga pošaljemo g. Grigsonu u Bristol. Grigson mi je dugovao pokoju uslugu za sve one trgovačke poslove koje sam mu priskrbio i činilo mi se da ne tražim mnogo ako odvoji dan ili dva od trgovanja da potraži učitelja za dječaka.
Kad je to uglavljeno, smatrao sam da bi stvorenju trebalo dati neko ime. Lucy je rekla da samoga sebe naziva Tayaley ili takvom nekom besmislicom koja uopćo nije zvučala kao ime, te sam mu nadjenuo ime George, po kralju, i k tome još Vandiemen, prema mjestu rođenja, što je tvorilo George Vandiemen i zvučalo mi prilično pametno. Zatim sam pogledao u raspored plovidbe, i napisao pismo Grigsonu u kojem sam mu sve objasnio i uvjerio ga da dječak ne grize, a usput sam naručio i novi plug, umjesto starog koji se raspao pred sam Božić. Pismu sam priložio deset funti, što bi trebalo dostajati za dvije godine skrbi i obrazovanja dječaka, pogotovo jer sam jasno naglasio da za njega ne tražim ništa posebno, samo čitanje i pisanje, jer bi sve drugo bilo traćenje vremena, budući da ionako ne bi razumio.
Napokon je došao dan kad je sjeo navrh kola, spreman na put do Hobarta. Lucy je naravno bila sva uplakana i stalno je od njega tražila da joj ponavlja engleske riječi kojima ga je naučila, dok vozač nije zamahnuo bičem a kola krenula. Još nekoliko dana kasnije bilo joj je teško, ali se s vremenom pribrala. Deset funti bilo je dosta novaca da se potrate na takvu besmislicu ali možda ih je vrijedilo potrošiti da se otarasim male nakaze. Moram priznati da sam čak bio pomalo radoznao što će neki dosadni bristolski učitelj napraviti od jednog od naših divljaka iz Van Diemenove zemlje.

GEORGE ALDER, Guverner Van Diemenove zemlje


GEORGE ALDER, Guverner Van Diemenove zemlje, g. Smithsonu iz Zatvorskog povjerenstva Društva prijatelja, London, 1829.
Vrlo sam zadovoljan što ste mi uputili pitanje o trenutnom stanju kaznenog sustava ove kolonije. Iskreno se nadam da će se ovo pokazati barem donekle korisnim za proučavatelje ljudske prirode, u Engleskoj, kao i drugdje, širom svijeta. Od najranijih vremena jedna od najvećih misterija koja je zaokupljala filozofe bila je zašto se ljudi okreću zlu i kako ih navesti da se poprave. Što bi u iznalaženju odgovora na to pitanje moglo biti od veće koristi nego zemlja naseljena ljudima dokazane zloće, i u kojoj je moguće na njima obavljati znanstvene pokuse? Na temelju te pretpostavke formirao sam svoje osnovne ciljeve i u pet godina mojeg namjesništva želja i namjera bile su mi da stvorim djelotvoran mehanizam za korekciju ljudi: pouzdlan i nepogrešiv stroj koji bi ispravljao one što su skrenuli s puta poštenja.
Mnogo je već na tom polju učinjeno. Kažnjenik koji pristigne u Van Diemenovu zemlju ubrzo će shvatiti, ako pozorno prati, da je postavljen na neku vrstu šahovske ploče morala i da njegovo napredovanje na njoj uvelike ovisi o njegovu vladanju. Ponaša li se pravilno i pošteno, uspinjat će se polako ali sigurno, a uvjeti će mu se ublažavati sve dok napokon ne dosegne najgornju od sedam razina kazne i dobije otpusnicu, što označava početak njegova prelaska u slobodan status unutar kolonije.
No, neka tada pogriješi, ubrzo će spoznati svoju zabludu. Propadat će ubrzano sa svakim novim nedjelom ili drskim činom koji poduzme. Najprije mu se oduzima otpusnica i dodjeljuje se kao radnik nekome posjedu. Potom pada još niže, crnčeći na sve težim i težim javnim radovima, od građevinarstva do cestogradnje, zatim u skupini povezanoj lancima, gdje se pati na suncu i vjetru. Sljedećim pogrešnim korakom iskusit će punu bijedu života u zasebnom kažnjeničkom naselju, kakvo je Macquarie Harbour na dalekoj zapadnoj obali, gdje će se u okovima i do pojasa u mrzloj morskoj vodi mučiti, gurajući golema debla, i na leđima osjetiti udarac biča ako i načas zastane. Tako je stigao do sedme i konačne razine kažnjavanja, s koje nitko ne prelazi naniže, osim na vješala, da bi na taj način dospio pred Njegov sud, sud najvećeg od svih sudaca. Naš se kažnjenik, međutim, čak i tada može spasiti izvuče li pouku iz svog slučaja. Ako popravi ponašanje počet će se ponovo uspinjati ― premda će to znatno potrajati ― suprotnim pravcem kroz svih sedam razina, sve dok na kraju ne bude nagrađen slobodom unutar kolonije. I neka izvede neko nesvakidašnje dobro djelo, pa može i preskočiti koju razinu ili, u rijetkim slučajevima, sve u jednom potezu.
Kazneni mehanizam može se na prvi pogled doimati oštrim, ali u stvarnosti to nije. Ne razlikuje se u biti od školskog razreda, jer nije drugo doli sredstvo oblikovanja i prosvjećivanja ljudskog uma: moćan popravni stroj osmišljen da donese sreću kao posljedicu tog popravljanja. Da bi takav sistem bio djelotvoran, nqjvažnije je, naravno, da ga se općenito smatra poštenim. Stoga sam uložio velike napore da spriječim bilo kakvo iživljavanje nad kažnjenicima od strane službenika ili čuvara, a također sam energično reagirao na svaki slučaj favoriziranja i popuštanja. Funkcija je ove kolonije, napokon, da u dalekom Londonu ili Glasgowu, ostane na glasu kao užasno mjesto, kako bi se lakoumne odvratilo od napasti zločina. Nužno je i da kazneni rnehanizam otoka bude opće poznat po tome što se odande nikako ne može pobjeći, kako kažnjenici ne bi ispraznim nadama bili zavedeni s puta poboljšanja. U tu svrhu stvorio sam vrlo učinkovit redarstveni mehanizam koji uključuje stalne provjere identiteta i propusnica na čitavom naseljenom teritoriju. Pokrenuo sam također i projekt prikupljanja podataka, za koji vjerujem da je jedan od dosad najpotpunijih u svijetu. Iscrpna dokumentacija vodi se o svakome čovjeku nastanjenom u koloniji, bio slobodnjak ili kažnjenik, u nizu opsežnih svezaka poznatih kao Crne knjige. U njima su fizički opisi, kao i detaljan prikaz moralnog napretka. Svaka i najmanja promjena u položaju kažnjenika unutar sedam razina kazne pažljivo se unosi, zajedno s razlogom koji je do nje doveo. Ova golema pohrana podataka neprestano se pregledava i povećava, a i kažnjenici i naseljenici potiču se da doprinesu službenim spisima tako što će prijaviti svako neobično ili sumnjivo ponašanje koje bi primijetili u svojih susjeda. Budemo li i svakog čovjeka u inozemstvu smatrali potencijalnim izvorom informacija za kolonijalnu administraciju, možemo se nadati da će čak i oni najokorjeliji biti na oprezu, a pravičnost će posvuda prevladati.
Ovaj je projekt doduše bio uzrokom nekih poteškoća. Slobodni doseljenici pokazali su otvoreno nezadovoljstvo zbog sličnog odnosa prema njima kao i prema zločincima, a neki imućniji, koji su se osilili zbog svog bogatstva, zauzeli su prema meni neprijateljski stav. Nemam puno razumijevanja za njihove zamjerke. Uostalom, neophodno je voditi podrobnu evidenciju o slobodnjacima makar da se odbjeglog kažnjenika spriječi u prikrivanju među njima. Postoji još jedan, mnogo dublji razlog za njihovo uključivanje u ovaj eksperiment, a to je da se iz životopisa svih pridošlih u koloniju može mnogo naučiti. Poznato mi je više od nekolicine slučajeva kad su ljudi potajno stizali na Van Diemenovu zemlju kao slobodnjaci, da bi im se potom otkrilo neko prikriveno nedjelo i po hitnom postupku ih se otpremilo na Macquarie Island. Čista je drskost smatrati se neupitno nevinim, kao što to običavaju doseljenici. Uostalom, zar se itko, od vremena Adama i Eve, može smatrati neokaljanim grijehom?
Uistinu, razmišljao nam čak i o tome ne bi li se jednoga dana ovakav moćan mehanizam pravde mogao primijeniti i u slobodnome društvu, i to ne samo stratificiranje kazne i nagrade, tako da svaki pojedini aspekt života ljudi vjerno odražava njihovo vladanje. Ako se mogao razviti sasvim uspješan sustav prikupljanja informacija, trebalo bi biti moguće redovito voditi računa o svačijem statusu, čak i svaki mjesec, kako bi svatko u svakom trenutku bio svjestan svojeg moralnog napretka. Kako bi lijepo bilo nagrađivati ljude ne za pohlepu i lukavstvo, već za kreposna djela. Projekt bi se provodio tako suptilno da bi se čak i oni koji se još nisu ogriješili o zakon ― lažljivce, varalice, zavodnike i druge ― moglo prisiliti da požanju plodove svoje zloće.
Takvo razmišljanje je ipak puko maštanje. Još je prerano izjasniti se bilo o uspjehu bilo o neuspjehu trenutnog sistema. Rekao bih, međutim, da ima ohrabrujućih znakova i živim u nadi da bi posao obavljen na ovome dalekom otoku mogao skromno pomoći čovječanstvu da stvori bolju budućnost, u kojoj će pokvarenost i zločin biti potpuno i konačno pobijeđeni.

JACK HARP, 1824. - 30.


Nakon što su me odveli u George Town četiri sam godine trunuo u zatvoreničkoj odjeći, na cestama i po hobartskim skladištima, dok me jednog dana nisu dovukli pred neko uredsko piskaralo ufitiljenog brka koje mi je reklo da sam se popravio. Tako su me stavili na posjed pored Launcestona da muzem krave i strižem ovce. Ispalo je da sam imao sreću jer je vlasnik bio mekan poput mekinja. Na Božić bi nas počastio pudingom i čak bi ga jeo s nama za istim stolom, a zbog toga se valjda i digla galama, koliko sam čuo. Neki gad je valjda išao otkucati da se prema nama odnose suviše blago jer smo svi u roku od mjesec dana bačeni na druge posjede. Moj ne bi bio tako strašan da nije bilo gnjide od gazde koji si je uvrtio u glavu da je svaki prisutni kažnjenik nabio prstaca njegovoj ženi ― premda neosnovano jer je bila ružna stara krmača ― i iskopao bi kakav god razlog da te namlati. Zastaneš malo u radu ili se nasmiješ nečemu što on nije razumio, i eto ti biča. Trpio sam to neko vrijeme, ali onda je jednog dana dojurio jadikujući na sav glas da sam mu kravu pogrešno pomuzao i da se od toga razboljela, što je bila čista laž koju nisam mogao otrpjeti, nego sam, umjesto da čekam batine, ja njega prvi napao i priuštio mu par stvari koje neće tako skoro zaboraviti. I tako se ipak nisam popravio, kao što su mi rekli, već sam se pokvario i zato su me stavili na most.
Most je bio gori nego sve ostalo zajedno. Rad je bio težak, sastojao se od prenošenja i rezanja velikih kamenih blokova, a noću smo morali spavati u gajbama, naslaganim poput mrtvačkih sanduka. Bile su preniske da bi se uopće moglo uspravno sjesti, a kad bi zatoplilo, u njima je bilo pakleno vruće. Što je još gore, čuvar je bio kopile s bičem, dok su ostali robijaši bili puzavci, svi do posljednjeg. Toliko sam se ražestio da sam mogao misliti samo na to kako bi naravnao gubicu onome čuvaru kao što zaslužuje, ili na bijeg, a ponekad mi je malo nedostajalo da pobjegnem u šikaru, sve onako u okovima. Ali nisam nikad ništa učinio. Pustio sam da vrijeme prolazi.
Na mostu nije bio dopušten razgovor tako da je teško bilo doći do nekih vijesti, ali na kraju smo ih uvijek dočuli. Prva koju sam čuo o »Liniji«, došla je od farmera koji je stao da napoji konja. Vidio sam da je svojedobno nosio robijašku odjeću već po načinu kako nas je gledao, jer naseljenici inače jedva primjećuju čovjeka kad ima okove oko gležnjeva. Nije se obraćao nama jer je znao da bi nas samo uvalio u nevolju, nego stražaru, ali je govorio dovoljno glasno da čuje cijela obala.
»Izgleda da će guverner i njegova vojska morati skelom preko ovog prijelaza«, rekao je škiljeći na stup mosta koji je stršao s obale rijeke kao neki batrljak i koji je bio jedino što smo dotad napravili, »kad prođu u potjeri za crncima.«
I to je već bilo dovoljno da te noći kroz vrata na sanducima krenu razgovori uz obilje šala na račun guvernera Aldera koji se igra Napoleona ratujući s gavranima. Kasnije sam čuo kako stražari katkad među sobom mumljaju o tome i zovu to Crna linija. Zvučalo je i kao da se spremaju dići veliku prašinu s tisućama vojnika i naseljenjika koji bi prešli s kraja na kraj Van Diemenove zemlje da zaplaše te crne i natjeraju ili u zamku. To me je navelo na razmišljanje. Uglavnom sam razmišljao o tome kako će u takvoj vojsci trebati raditi svakakve poslove, od kojih bi svaki bio bolji nego tucanje kamena. Štoviše, uz toliko ljudi na okupu, jedan može nestati, a da se to i ne primijeti. Naravno da ništa od toga nisam podijelio s onim drugima. Tako dobru zamisao treba lijepo čuvati za sebe, poput dolara pronađenog na cesti koji se ušije u obrub ogrtača. Osim toga, ta rulja nije ni zaslužila ikakvu uslugu od mene.
Kad je dakle čuvar počeo govoriti da su neki od nas potrebni za nekakvu ekspediciju, bio sam spremniji od ostalih i izviknuo svoje ime što sam brže mogao. Zahvaljujući toj brzini sam i odabran.
Bio je lijep osjećaj otići s tog mosta, makar i s lancem na nogama. Nas koji smo išli, probudili su malo nakon svitanja i onda smo morali stajati i čekati dok stražari ne doručkuju. Tada se neki od onih jadnika što ostaju odlučio našaliti pa je povikao iz svojeg kovčega: »Pazite da ne završite s kopljem u trbuhu.« Na to su se svi počeli smijati, zapravo od bijesa što ostaju. Nisam to mogao trpjeti. Počeo sam proizvoditi taj zvuk, nešto kao ck, i kimnuo sam šugavcima ispred sebe, pa su prihvatili i oni i uskoro su svi počeli ck, ck, ck, dok nismo zazvučali kao masa bijednika koja tuca po hrpi kamenja, što će ovi drugi i raditi idućih nekoliko sati i mjeseci. To me je baš lijepo nasmijalo. Već sam im htio reda radi dobaciti i koji kamenčić, ali tada su se stražari počeli vraćati s doručka.
Nismo dugo zveckali u lancima, a već smo zašli za brdo i više nismo vidjeli tu gadnu rječicu. Sporo smo napredovali i nakon nekoliko sati stali smo na obali da se stražari mogu malo odmoriti i pušiti. To je prijalo, pa sam ležao na travi hvatajući dah i trljajući gležnjeve na mjestima gdje su me stezali lanci, a kad sam podigao pogled, vidio sam kako prema nama, sav nalickan i uspravan u sedlu, jaše pravi gospodin. Pretpostavljao sam da je na putu za Launceston, da se kao odani kraljev podanik prijavi za Crnu liniju. Bio je to moj stari prijatelj Bill Haskins.
Nije me ni primijetio, valjda je vidio samo rulju u robijaškoj odjeći, nego je skrenuo konja na rijeku da ga napoji. Malo potom itekako me primijetio. Tada sam naime ustao iz trave, dohvatio kamen, tiho mu prišao, skinuo ga sa sedla i vratio mu kusur za onaj španjolski dolar i dva francuska novčića. Još uvijek ne znam koliko sam stigao učiniti dok me dvojica crvenokaputaša nisu pograbila, ali sam ga lijepo udesio i nadam se da sam toj pizdi izbio oko. Možda je to i bilo glupo i time sigurno nisam pokazao da sam se popravio, ali još uvijek ne mogu reći da se kajem, iako sam zbog toga propustio Liniju.
Nisam naravno znao kamo će me ta mala naplata računa odvesti.

BEN HAYES - farmer u Van Diemenovoj zemlji, 1830.


Ako se tko zaželio dobrog pravog mirisa ulja za puške, ovo je bilo pravo mjesto za njega. U svom životu nisam vidio toliko mušketa na hrpi. Bile su poredane uza zidove, naslonjene na sanduke u kojima su dopremljene, ispunjajući zrak tim mirisom svježe nanesenog ulja.
Kamp se nalazio u Oatlandsu, na glavnom putu za Launceston. Onuda sam već ranije prolazio i bilo je to mirno mjestašce, tek s krčmom uz cestu i pokojom kućom, ali tog dana jedva da je moglo biti življe. Osim vojske i robijaša bilo je mnoštvo dragovoljaca poput mene, i gužva me podsjećala na sajmeni dan u Norwichu davnih dana. Kamo god si se osvrnuo, čuo si poklike žešće od petardi na noć Guya Fawkesa* kad bi tko spazio neko lice koje nije vidio mjesec ili godinu dana. Ja sam dojahao sa Samom Ferrisom, našim susjedom također iz Norfolka ― što je za mene najbolja preporuka ― i dočekalo nas je radosno jutro puno pozdravljanja i novosti. Tada smo pošli po oružje, što je značilo mnogo stajanja i čekanja. Kad sam napokon došao do muškete, vidio sam da je to prilično nezgrapno oružje, tako da mi je bilo drago što sam ponio dva vlastita pištolja. Uz to su nam davali par lisičina i streljivo koje sam prebrojio. (*Vođa tzv. Barutne zavjere,neuspjelog pokušaja urotnika (katolika) da 5. 11. 1605. dignu u zrak parlament i kralja Jamesa I.)
»I to je sve?« ― rekao sam vojnom pisaru, ali više zbog Sama koji se uvijek volio šaliti.
»Trideset naboja je sljedovanje«, rekao je pisar zlovoljno.
Pokazao sam mu lisičine. »A ako vam vratim ovo, što mi ionako neće trebati, u zamjenu za još trideset? Tako da, ako promašim jednoga, još uvijek mogu pokopati pedeset devetoricu tih bijednika.«
Sam se na to grohotom nasmijao. Dok smo izlazili van na proljetno sunce, vidjeli smo kako dojahuje sam guverner, glumeći vojskovođu, premda je za tu ulogu bio suviše blijed i mršav, više nalik nekom nesretnom popu zabunom posađenom na konja. Dvojica njegovih časnika su naredila da se svi utišamo, a on nam je održao kratki govor u kojem nam je zahvalio na pomoći, i koji nam je svima zvučao u redu, osim što ga je pokvario blebetanjem o crncima i o tome da im ne smijemo skinuti ni vlas s glave, nego ih pridobiti lijepim riječima. Mislim da je ovako rekao: »Razmišljajte o sebi kao tjeračima jarebica.« Hja, možda je računao na pljesak, ali dobio je jedva više od tapkanja, a i to je bilo više nego što je zaslužio. Zapravo, ne bi taj ništa ni poduzeo da nas nekoliko nije diglo toliku graju da se uplašio.
Navečer smo Sam i ja otišli u krčmu. Nismo naravno bili jedini. Bilo je to mjesto prepuno veselja i ljudi koji su stajali i vani na cesti, jer znali su da im je to zadnja prilika da piju prije nego što krenemo u šikaru.
»Trebali bismo zapravo iskapiti po čašu ruma za svakog gavrana kojeg ćemo sastaviti sa zemljom«, rekao sam Samu.
To ga je nasmijalo. »Ne bi bilo pošteno. Ta onda ne bi više ostalo ni kapi.«
Sljedeći dan kad smo kretali boljela me glava. Kad tako klipšeš, korak po korak, počneš sanjariti. Koliko god se trudio, bilo mi je teško neprestano motriti zemljište pred nama i gledati što vreba iza svakog grma, jer bi mi misli odlutale, možda k onome dućanu koji sam htio otvoriti, ili sam razmišljao o tome kako će se dalje kretati cijena vune, a onda bih se naglo trgnuo na neki pokret ispred nas i srce bi mi zakucalo brže od parnog klipa, čučnuo bih, strgnuo pušku s ramena i ogledao se da vidim je li Sam u blizini, ili Pete Tanner koji je bio lijevo od mene, a katkad bi obojica nestali jer bi se između nas prepriječilo drveće, što mi je zadavalo brige. Onda bih bolje pogledao i shvatio da je to bio samo neki glupi klokan ili grana na vjetru. Nisam se bojao, jasno, ali čovjek je napet kad je umoran.
To je sve prokleti guverner kriv, jer pohod nije mogao biti lošije organiziran. Za početak, nismo imali šatora. Bili smo prava vojska, kao što je i sam rekao u svoom govoru, a noći smo provodili na goloj zemlji, kao da smo nekakvi prosjaci. Nisam se uspio nimalo naspavati jer se uvijek našao neki kamen ili korijen da mi nariba rebra, ili bi počela pljuštati kiša i probijati se kroz sve ono granje i lišće koje smo nastrli da nas štiti. Ionako je bilo teško mirno zaspati a ne osluškivati. Što su više dani prolazili i što smo dublje zalazili, sve više smo očekivali da pred nas iskrsne skupina od nekoliko stotina divljaka, možda baš ona luda amazonska kuja o kojoj se govorilo, koja je psovala kao kočijas, a znala je zaklati čovjeka na načine koji se ne daju ni zamisliti To nije bio pravi rat. nego obično krvožedno divljaštvo. No, takve misli čovjeku padaju na pamet, pogotovo usred noći.
Nisam bio jedini koji je bdio u mraku. Jednom dok je bilo oblačno i nije se mogao vidjeti prst pred nosom, baš sam tonuo u san kad je odjedanput na istoku jezivo opalila mušketa. Sam i ja smo začas bili na nogama. Na trenutak je sve bilo tiho, ali uskoro se začula pucnjava kao u pravoj bitki, i s brežuljka na kojem smo noćili mogli srno vidjeti bljeskanje kako sijeva kroz mrak dokle nam je pogled sezao. U takvim trenucima nije lako naprosto zuriti u prazno. Nisam nikoga čuo da dolazi, ali to ne znači da nisu bili tamo, i činilo mi se da se nekih petsto gadnih divljaka prikrada misleći za nas da smo neka rupa u liniji pa je razumljivo da smo Sam i ja morali ispaliti koje zrno, tek toliko da ih upozorimo. Napokon, sve je opet utihnulo. Svejedno, ne mogu reći da sam se baš naspavao.
Sljedećeg jutra očekivao sam vijest da je pobijeno desetak crnaca, ali ništa od toga. Ubrzo nakon što je svanulo pročulo se da je pronađeno samo nekoliko tragova oposuma, što je doista neshvatljivo.
No, nije se tu ništa moglo učiniti, pa smo pokupili stvari i nastavili dalje.

PEEVAY, 1830.


Majka nas je danima tjerala da obilazimo ono zgarište gdje su nas onako poubijali i da tražimo Tayaleaha, premda je to bila velika opasnost jer num bijelci su mogli doći svaki čas i ubiti nas još više. Čitavo to vrijeme je kukala i dozivala Tayaleaha. Bojao sam se da će on sići s nekog drveta i onda se više nikada neću moći osloboditi maloga smrada, ali nasreću nije, i napokon nas je Majka odvela s tog užasnog mjesta. Mislio sam da će sada kad je on nestao posvetiti svu pažnju meni, kao što bi i trebala, ali bila je to samo isprazna nada. Ne, nego mi je dobacivala poglede pune mržnje kao da sam joj ga ja oduzeo, dok je njega obožavala još više nego kad je bio ovdje. Stalno se prisjećala kako je bio pametan i hrabar, a nitko joj nije rekao da su to gluposti jer su se svi bojali da je ne naljute.
I tako smo nastavili s našim ratom, idući prema istoku ili jugu, amo i tamo, dublje i još dalje, dok čak i šuma nije postala čudna, puna drveća koje nisam nikada prije vidio. To je bilo žalosno i noću sam često sanjao o svijetu u kojem sam poznavao mirise svih pupoljaka, gdje sam znao ispričati priču o svakom kamenu i rijeci i gdje su Tartoyen i Baka mirno živjeli, ako ih već nisu ubili. Ponekad smo rekli da hoćemo natrag, ali Majka je rekla da uopće nije važno kamo bismo sada otišli jer sva zemlja na čitavom svijetu je ista, i jedino što postoji je rat s bijelim govnarima. Bila je u pravu, o da, jer bijeli govnari bili su posvuda. Jedva je prošao dan, a da nismo kojega vidjeli, možda izdaleka kako tjera ovce ili sjedi na svojoj visokoj nasmijanoj životinji koja se zove KONJ. Kad su bili na nekom malome mjestu i ako ih je bilo malo, borili smo se protiv njih Katkad amo mi ubili njih, katkad oni nas. Nekoliko puta smo naišli na još naših, koji su se izgubili od svojih, i koji su čudno govorili i tako bi nas bilo više, ali uglavnom nas je bilo sve manje.
Nakon svakog rata Majka nas je tjerala da hodamo vrlo brzo i vrlo daleko, tako da nas ne stignu i ne ubiju kao ranije. Rekla je i da ne smijemo više paliti velike vatre jer bi tako bijeli num govnari znali gdje smo, nego smo smjeli samo paliti male vatre u jamama iskopanima u tlu, koje su nas jedva grijale. Bila su to hladna, a i gladna vremena. Ponekad bismo nekoliko dana za redom jeli samo korijenje, od kojeg se nikad nisi mogao najesti. Ipak, num nas više nisu ubijali po noći, pa mislim da je Majka u svojem razmišljanju bila pametna.
Onda sam jednog dana išao s Heedeekom u lov bez vatre, što je značilo da smo morali rano ići u šumu, tek što je dan svanuo, i onda morali stajati jako mirno u grmlju i osluškivati dugačka stopala valabija u skoku. Heedeek je bio odrastao, ali tek odnedavno i još nije imao ženu. Imao je gustu kosu, obojenu u crveno, osim kad nismo imali okera, i padala mu je svud naokolo, kao kad se voda prelije preko nekog krupnog kamena. Bio je malko nespretan, zapinjao je za korijenje drveća ili bi pogodio suharke i izbacio ih iz vatre kraj koje je prolazio, ali uvijek je bio dobar prema meni i nikad me nije nazivao grozomornim riječima kao Majka. Zato mi je on postao kao stariji brat.
Heedeek nije bio vješt lovac, o ne, i često bi lov s njime bio sav u čekanju i neubijanju ničega, ali to je jutro trebalo biti drugačije, kako sam uvidio. Da, stajao sam samo kraće vrijeme, ukočen da se ne pomaknem i ne napravim šum, kad se odjednom začulo šuštanje drveća i krckanje grančica. Bila je to velika sreća, smatrao sam, jer su ostali čekali uz vatru gladni mesa i možda bih ja mogao postati njihov vrli junak. Po buci koju je stvarao, mislio sam da je to neki debeli valabi, ili čak kannunah, koji je pomalo ulijevao strah, ali bi ga ipak mogli pojesti. Heedeek mi uputi nijemi pogled da mi pokaže odakle životinja dolazi, preko čistine, i ja mu uzvratim jednako da kažem »da«. Zatim sam čučnuo u žbunje i pripremio koplje. I stvarno, lišće se razmaknulo baš gdje smo i očekivali. Ali tada, umjesto valabija ili kanunnaha, izašao je bijeli govnar s puškom i ubojitim nožem u ruci.
Bila je to nerazmrsiva zagonetka, jer bijeli govnari nikada ne ulaze u šumu. Pitao sam se ne lovi li možda divljač kao i mi, ali to nije imalo smisla jer svaki valabi čuo bi toliku buku i nanjušio taj vonj koji je bio tako jak da sam ga mogao osjetiti i s te udaljenosti. Uskoro je slijedila još jedna nerazmrsiva zagonetka. Nije se kretao neobraslim mjestima kao što bi svatko pametan, ne, nego je hodao ravno naprijed kao da je pred njim golo brdo. Uskoro se upustio u veliku borbu s drvećem i mahao svojim ubojitim nožem da si prokrči put. Znao sam i da to radi već neko vrijeme, jer mu se mrtva koža, obojena crveno poput krvi, oderala i lepetala poput lišća, tako da si mu ispod mogao vidjeti pravu kožu, a čak je i ta bila svugdje izgrebena, kao da su se po njoj penjali oposumi.
Heedeek je kopljem načinio znak kojim mi je rekao idem ja okolo i probost ću ga ako uspijem, a ti ostani miran, što je bilo zanimljivo ali i zastrašujuće jer bijeli je govnar imao pušku. Ali na kraju do toga nije došlo. Upravo kad se Heedeek počeo šuljati da ga ubije, čulo se još pucanja grana, sada s druge strane. Stvarno, kad sam pogledao kroz lišće, ugledao sam još jednoga bijelog govnara, isto u crvenom, i onda sam čuo još buke izdaleka. To je, bez sumnje, bila grozomorna nevolja. Heedeek me je pogledao, pokazao kopljem prema mjestu gdje je bila Majka i ostali, i tako smo oprezno krenuli natrag.
Majka je slušala sa zanimanjem. »Idemo malo više, odakle možemo bolje vidjeti«, rekla je Heedeeku, jer još uvijek nije od mržnje htjela sa mnom govoriti i zamahnuvši svojim snažnim kratkim rukama povela nas je iz šume uz obližnje brdo. Tamo smo svi polijegali da nas bijeli govnari ne mogu vidjeti, a pokušali smo i pseće životinje natjerati da legnu. Doista, drveće se uskoro počelo tresti i onda je izašao jedan num, otresao se i izvadio lišće i slično iz kose i s mrtve kože i pritom urlao od bijesa kao da ga je nešto ugrizlo. Zatim se zatreslo još drveća i izašao je još jedan, pa još jedan, dok se odjednom nije učinilo da čitava šuma drhti i bljuje bijele govnare, sve s po jednom puškom, dokle nam je pogled sezao. Mi smo se međusobno pogledavali. Naime, znali smo o čemu se radi. Ti bijeli govnari nisu bili u lovu na valabije. Lovili su nas i mi smo počeli bježati.
Dobro je to što su ti num spori kao blato, a mi smo bih brzi. Jurili smo poput vjetra, i kad je pao mrak, već smo toliko odmakli da su njihove vatre bile kao iskre u noći. Ali tih je vatri bilo toliko i znali smo da ih ima mnogo više, čak i više nego onih koji su izašli iz šume, što je bila grozomorna nerazmrsiva zagonetka. Bilo je to neko ogromno gmizanje bijelih govnara preko čitave zemlje.
Majka svejedno nije očajavala. »Morat ćemo ih jednostavno obići«, rekla je dok smo sjedili oko slabašne vatre skrivene u jami.
Čitav sljedeći dan smo tako išli velikom brzinom, dok su nam se pseće životinje vrzmale oko nogu kao da se radi o nekoj zgodnoj igri. Uskoro smo osjetili glad a k tome i umor, ali smo svejedno išli sve dalje od bijelih gadova ali i oko njih. Osjećao sam se sve sigurnije kad smo se toliko udaljili i mislio sam da smo ih prošli. Tada smo, žalosne li vijesti, prešli preko nekog brda i tamo ih je bilo još, mnoštvo njih, i hodali su u redu prema nama, polako kao mravi.
»Možda su to naprosto oni isti«, rekao je s nadom Heedeek. »Možda su nas samo pratili.«
Majka je razmišljala pametnije. »Ne, oni drugi su bili crveni kao krv. Ovi su smeđi.«
To je bilo za žaljenje. Do tog trenutka nisam nikad razmišljao koliko bijelih govnara ima na svijetu, jer ih nikada nismo vidjeli puno odjednom, ali sada sam zaključio da nema kraja tim odurnim gadovima i znao sam da ih se nikada nećemo riješiti, čak i da se neprestano borimo i nikad ne poginemo. U tom trenutku čak je i Majka izgledala žalosno. Nije baš bilo vremena za očajavanje, ne, jer govnari su cijelo to vrijeme dolazili sve bliže i bliže. Za to srno još jedanput pojurili što smo brže mogli, premda je ta zemlja bila goli kamenjar pa sam uviđao da su nas mogli i vidjeti. Pala je kiša i bili smo promrzli i gladni, a noge su me boljele i u glavi mo je bilo slabo i vrtjelo mi se. Napokon smo stali i onako zadihani svi popadali, naprosto preumorni da dalje bježimo. Majka je postavila dva stražara da paze na dolazak bijelih govnara i onda smo razgovarali.
Heedeek, koji je uvijek bio oprezan, smatrao je da bismo ih trebali opet zaobići. »Možda ih nema tako puno kako se čini.«
»Vidio si im vatre«, rekla mu je Majka, skrstivši ruke, i gledala ga kao da govori neke pišljive gluposti. »Samo ćemo se još više umoriti i izgladnjeti, a oni će i dalje dolaziti. Ne, bolje je da se sada borimo s njima.«
Nitko se nije htio boriti s tim bijelcima kad ih je tako mnogo da smo znali da to znači poginuti, što je bilo grozomorno, ali valjda je bila u pravu. Osim toga, Majka je ulijevala strah, pogotovo kad bi se naljutila, pa je pogibanje izgledalo skoro lakše nego reći ne. Majka nas je pustila da se malo odmorimo, ali onda je uzela koplje i uspravila se. I zatim je krenula natrag ravno na bijele govnare, prvo polako, zatim brže, a mi smo išli odmah za njom.

BEN HAYES - farmer u Van Diemenovoj zemlji, 1830.


Dva dana smo prelazili preko imanja, što je bilo ugodno. Spavao sam jednu noć u suhoj štali, a katkad bi nas žene vidjele da dolazimo i dotrčale s toplim mlijekom i svježim kruhom, što je bilo ukusnije od božične guske. No, nije to dugo trajalo. Nedugo zatim šikara je postala tako gusta kao što to zna biti samo u Van Diemenovoj zemlji, s trnjem koje nam je deralo odjeću, a zatim je deralo nas, tako da su uskoro svi bili u krpama, s toliko brazgotina kao da su spavali na prokletim bajunetima. Brinule su me čizme koje su bile u tako lošem stanju da sam ih morao vezati krpama, oderanima s košulje, da mi ne otpadnu potplati. Do tada sam već zamrzio svoju prtljagu. Istina je da nešto što se načas učini lagano kao kitica tratinčica postane teško poput kamenja kad to tegliš milju za miljom, i jedva bi koji trenutak prošao, a da nisam poželio zavitlati nekamo one lisičine, i da nisam požalio što sam ponio ona svoja dva pištolja.
Prenoćili smo u šumi i sutradan se uspeli na otvorenu visoravan koja nam je godila, osim što je puhao hladan vjetar. Tog sam ih istog popodneva vidio. Zastao sam na trenutak i prebacio naprtnjaču da me manje steže ― premda mi to nije nimalo pomoglo ― i kad sam podigao pogled, spazio sam dvadesetak ili više tih jadnika kako bježe i veru se na susjedno brdo. Jednostavno sam se ukočio. Pogledao sam prema Samu i on je izgledao jednako. Tada smo se zgledali i nekako nasmijali. A baš i nije bilo smiješno.
Razglasili smo vijest i potom se nastavili kretati kao i prije. Uskoro je počela padati kiša, što je bilo loše jer mi se odjeća još nije stigla pravo ni osušiti. Već je padao sumrak kad se linijom pronio povik da stajemo. Obično smo logorovali u parovima, ali sada kad smo vidjeli one crnce, i koliko ih ima, nismo se baš osjećali sigurni, pa smo se na kraju svrstali po šestorica. Možda smo na taj način ostavili mali prolaz prema istoku, ali smatrali smo da će nas barem biti dovoljno za borbu ako nas napadnu. Pete Tanner je bio jedan od onih koji su mogli zapaliti vatru i na površini bare ako treba i uskoro smo imali veselu vatricu, usprkos kiši koja je još uvijek nadirala odasvud. No, nema ništa bolje od vatre da ugrije kosti. Ispekli smo pogaču, a Sam je izvadio malog oposuma kojeg je ubio mušketom tog jutra i kad smo ga oderali, uskoro se lijepo pekao i mirisao da ljepše nije mogao.
Kad sada razmislim o tome, kriva je bila kiša, dok je u sumrak ionako teško vidjeti daleko. K tome je bilo tako svježe da bi se samo luđak odmaknuo od one vatre koju smo zapalili. Postavili smo stražara, naravno, ali tim crncima je očito polazilo za rukom da postanu gotovo nevidljivi, jer ih je ugledao tek kad je bilo već prekasno. Odjednom su se ondje stvorili, jureći poput vjetra malom udolinom odmah ispod nas. Izgledali su opasno. Ona na čelu mogla im je biti jedino ta amazonka o kojoj sam čuo priče. Bila je gola golcata i držala u ruci pušku za lov na ptice. To me je zbilja presjeklo, jer nitko nije spomenuo da imaju puške. Ta, trebalo nas je upozoriti. Iza nje je bio još jedan neobična izgleda, tek dječak, crn kao i ostali, ali kose svijetle poput slame.
No, dosta smo brzo podigli puške, iako ih je bilo teško uhvatiti na nišan uza svo to trčanje i drmusanje. Bio sam spreman opaliti, neka se zna, i bio bih da je samo netko nešto poviknuo, kao što sam očekivao. Ali nitko nije. Činjenica je da smo se bojali promašaja, pogotovo kad su crnci tako nevidljivi u sumrak, jer onda bi se mogli vratiti po nas, uključujući i tu amazonku s puškom. Sve je bilo tiho, mogla se čuti samo kiša i pucketanje oposuma na vatri, i u tren oka prhnuli su izvan dometa.
Sam je prvi progovorio: »Trebali bismo valjda za njima.« Po načinu kako je to rekao, zvučalo je kao pitanje.
Nitko nije odgovorio, ali nitko se nije ni pomaknuo. Samo smo stajali i gledali. Trenutak kasnije stigli su do drveća i nestali s vidika.
»Krenemo li za njima, u liniji će ostati prolaz«, rekao je Pete Tanner.
Sam je neko vrijeme žvakao obraz, što je često činio. »Osim toga, tko zna bi li nam puške uopće opalile po ovoj kiši.«
Nedugo zatim, opet smo sjedili oko tople vatre. Pogača i onaj oposum nisu mogli biti ukusniji i još smo u limenki skuhali čaja. Te noći postavili smo propisnu stražu, tako da su momci bdjeli na smjene, baš kao u pravoj vojsci. No, nitko ništa nije vidio.
Ne radi se o tome da smo događaj prešutjeli po dogovoru, nego naprosto nitko ništa nije rekao. Jedva da bi imalo smisla.

GEORGE ALDER, guverner Van Diemenove zemlje 1830.


Kad je doručak bio gotov i kad su sve stvari opet bile spakirane, naš veliki pohod se nastavio, uz silan zveket limenki, čutura i oružja. Tek sada, kad smo se bližili kraju ove opsežne kampanje, i kad se zbog sužavanja terena dvije tisuće ljudi, koji su se bili raširili preko polovice otoka, našlo na okupu, počeli su napokon nalikovati na pravu vojsku. Hrabra je to mala vojska u poderanoj odjeći i čizmama. Kakav su plemenit posao obavili, prešavši to negostoljubivo tlo, ne pretrpjevši ljudskih gubitaka, onim onih koji su bili žrtve nezgode, ili su zabunom pucali jedni na druge. Njihov velik zadatak gotovo je obavljen. Sada mi je bila glavna briga da ne zaborave odnositi se prema urođenicima s ljubaznom upornošću, kao što sam i zatražio.
Ned, moj glavni sudac za prekršaje, kojem ne treba puno da se zabrine, bojao se da nećemo imati dovoljno pari lisičina. »Prema izvještajima koje sam primio, uhvaćena su možda četiri čitava plemena.«
»Ako nam ih ponestane, možemo se uvijek poslužiti konopom šatora« , predložio sam. Pažnju su mi tada odvukli povici iza mene. Osvrnuo sam se i ugledao čovjeka koji nije mogao jače odudarati od ovoga divljeg mjesta, sve da se i trudio; nije imao oružja, a umjesto da nosi grubu radnu odjeću, imao je kaput i šešir koji bi bili prikladniji za odlazak u crkvu. Kad je prišao bliže, prepoznao sam u njemu Johna Piercea. Možda sam ga i očekivao, s obzirom na to da je bio ozloglašeni gnjavator. Nekoć je bio zadužen za zemljoradnju u Zemljoposjedničkoj kompaniji Novoga svijeta, potom je napustio službu i pojavio se u Hobartu, gdje je iznosio najteže optužbe protiv svojih kolega za okrutnost nad crncima. Srećom, njegov poslodavac, g. Charles, inače čovjek na mjestu, već me je pismenim putem upozorio na tog čovjeka koji je sasvim izgubio razum i odmetnuo se u divljinu, gdje je živio u grmlju poput kakve skitnice. Pierce je nekoliko puta dolazio u sjedište vlade sa svojim prijavama, a jednom mi je čak pokušao pristupiti na ulici, pa sam se jedva suzdržao da ga ne dam uhititi.
Spazivši me, podbo je konja i izbezumljeno vikao: »Guverneru Alder, zahtijevam da smjesta zaustavite ovu operaciju. To što ovdje radite je ubojstvo s predumišljajem, ništa manje.«
Bio je to čovjek krajnjo neobična izgleda, vječito ustreptalih očiju i povrijeđena izraza lica koji je čovjeka nagonio na pomisao da bi svaki čas mogao briznuti u plač. Koliko god lud bio, smatrao sam da mu ipak trebam dati neki odgovor. »Gospodine Pierce, sasvim ste u krivu. Nikakvo ubojstvo neće biti počinjeno.« Stao sam mu govoriti o tristo pari lisičina koje smo pripremili i o pažljivim uputama koje sam dao ljudima, premda to uopće nije koristilo. Rekao bih da s luđakom nema rasprave.
»Vaše lisičine su puki izgovor«, odvratio je. »Vaša namjera, premda je nastojite prikriti pravosudnim strojem, nažalost je jasna. Ne dam se udaljiti. Svjedočit ću o ovome masakru tako da se nikad ne može poreći. «
Brzo sam ga bio sit. »G. Pierce«, upozorio sam ga, »nisam ni spominjao da bi vas trebalo udaljiti, ali nastavite li zanovijetati i remetiti ovu vojnu operaciju od iznimne važnosti, tada ću tako i postupiti.«
U tom je trenutku, na moje iznenađenje, umuknuo i zapanjeno se zagledao pred sebe. Slijedio sam njegov pogled. Dok sam se prepirao s njim, jašući smo prešli preko grebena i pred nama se pružao divan pogled koji je razgaljivao dušu, s galebovima što su lebdjeli visoko na vjetru i valovima što su posvuda zapljuskivali obalu. Slijeva je bilo more, zdesna također, a u oba smjera tekla je blještava linija sastavljena od ljudi koji su gazili sve do obale. Pred nama je ležalo travnato prostranstvo koje se blago spuštalo prema moru, podsjećajući pomalo na neki nenaseljeni dio obale Devonshirea. Stigli smo do samoga kraja poluotoka, kao i našega veličanstvenog pohoda.
»Nevjerojatno«, promrmljao je Pierce.
Naime, moram objasniti daje najuočljivije u čitavom prizoru bilo to da nigdje nije bilo nijednog urođenika.

PEEVAY, 1830. - 31.


Vrijeme je prolazilo, došlo je ljeto i naše bježanje i ratovanje se nastavilo kao i prije. Onda smo jednog dana naišli na slatki gumovac. Dobra vijest, da, jer se rijetko nađu, i ako manjim kamenjem iskopaš plitke jamice u tlu i utakneš u njih trsku, možeš iz njega piti sok koji je sladak i od kojeg postaneš sav luckast i nesiguran na nogama. Ovaj je još bio i dobar i bilo ga je dosta za sve, tako da smo se uskoro smijali i slično. Svi osim Majke. Majka se zapravo promijenila nakon što su se bijeli num govnari onako razmiljeli. Premda se ništa nije dogodilo, nego su samo stajali pored vatre i gledali, a nisu nas napokon ni ubili. Majku je svejedno pogodilo, gore nego što sam kod nje ikada prije vidio, i još dugo nakon toga lice joj je bilo poput kamena. Pretpostavljam da je to zato što je znala da sada ne možemo nikako pobijediti, i što je željela da su nas tada sve naprosto pobili.
Još uvijek smo sjedili oko gumovca kad je Cordeve, koji je u tom trenutku držao stražu, zazvao: »Gledajte. Eno moje sestre!«
Cordeve je bio Tommeginer i nisam ni znao da ima sestru, ali da, bila je tamo, hodala među drvećem s druge dvije žene koje nikada ranije nisam vidio. To je bila doista velika sreća, jer je uvijek pričinjalo radost kad bi se naišlo na druge poput nas koji su još uvijek živi. Obično je Cordeve bio tih, ali sada je sav sjao, preplavljen srećom, i trčao prema ovim novima. Dosta se i približio kad se njegova gostoljubivost najedanput pretvorila u borbeni trk, te je podigao koplje spreman da ga baci. »Pazi!« ― poviknuo je. »Leđa.«
Iza njegove sestre išao je naime jedan bijelac. Bio je nerazmrsiva zagonetka. Nije imao pušku ni ubojiti nož i samo je stajao, onako nizak i debeo i lak plijen, i k tome nasmiješen. Mislim da bi ga Cordeve i probo, ali njegova sestra se nije tada odmakla, kako bi svatko očekivao, nego se vratila i stala pred numa da ga čuva. »Stani« ― poviknula je. »To mi je prijatelj.«
Da, to je bilo čudno, ali najčudnije je tek uslijedilo. Taj num bijeli govnar nam je odmah nešto viknuo i, da znate, nije nam uopće vikao na bjelačkom jeziku, nego na jeziku Tommeginera. Nije doduše govorio jako točno jer su mu riječi bile pogrešne i glupe, kao kod male djece, ali svejedno, kad se neki bijelac nama obraćao? »Ne bojte se«, rekao je. »Želim vam samo pomoći. Zovem se Robson.«
» Morate ga saslušati«, rekla je Cordeveova sestra, preklinjući. »On nas može spasiti.«
Taj se Robson sada smiješio kao da smo priglupa djeca. Valjda smo zurili silno iznenađeni što poznaje naše riječi. »U pravu je. Znam jedno mjesto gdje ćete svi biti sigurni. Lijepo mjesto gdje ima mnogo klokana za lov i nema zlih bijelaca da vam nanesu zlo. Mogu vas povesti onamo.« Posegnuo je u svoju mrtvu kožu, koja je bila prljava, i izvadio neke šarene predmete raznih boja, kao da su obluci. »Ovo je za vas. Zovu se dugmad.«
Govorio je vrlo zanimljivo, o da, i zapravo sam već bio umoran od neprestane jurnjave i borbe i hladnoće i gladi. Osim toga, sada nas više nije bilo mnogo i vrlo skoro ćemo vjerojatno svi biti ubijeni. Cordeve je krenuo uzeti jedan od šarenih predmeta koji se zovu dugmad, a i ja sam htio učiniti isto jer su zgodno izgledali, ali tada je Majka uputila svoj pogled pun mržnje.
»Da niste to taknuli«, rekla je. »Nijedan bijeli pišljivac ne donosi ništa osim smrti.« I okrenula se bijelcu Robsonu. »Odlazi i ostavi nas na miru ili ću te ubiti.«
Činilo se da Robson nije ni čuo njezine riječi, i dalje nasmiješen, kao da joj ne vjeruje. Valjda nikad nije upoznao Majku. »Imamo mesa za vas ako ste gladni«, rekao je s osmijehom. »Mnogo. I ugodnu toplu vatru da sjednete pored nje.«
»A s nama je mnogo drugih koje ćete prepoznati«, rekla je Cordeveova sestra.
Odjednom je Majka naprosto podigla pušku i opalila. Nikad nisam shvatio je li ga namjerno promašila ili je bila zbunjena. Premda nije bio ubijen, svejedno je bio silno usplahiren, i sjećam se da se kretao kao neki pauk, puzao, bježao i držao ruke u zraku da gu netko ne udari ― premda nitko nije ― sve u isto vrijeme. Cordeveova sestra i druge dvije žene otišle su za njim u grmlje, a zatim je otišao i Cordeve koji je dozivao sestru. Valjda mu je bilo žao da je izgubi sada tako brzo pošto ju je pronašao,
»Moramo otići odavde«, rekla je Majka.
I otišli smo. Razmišljao sam dok smo hodali da nas je možda taj bijelac mogao spasiti kao što je rekao. Možda su i drugi razmišljali o tome. Svejedno, nitko ništa nije rekao Majci, tada kao ni inače. Čitavo vrijeme je izgledala ljuta i tjerala nas da hodamo brže, kao da se više bojala tog bijelog govnaru s njegovim smiješkom i koji govori jezik Tommeginera, nego svih onih što su miljeli s puškama i ubojitim noževima. Malo-pomalo došli smo do uzvisine i kad smo stali i pogledali iza sebe, vidjeli smo stupove dima s baklji, tako da smo znali da se nije uplašio što je skoro poginuo, nego je svejedno išao za nama. Tih je dimova bilo nekoliko, tako da smo uviđali da ima mnogo naših s njim, baš kao što je Cordeveova sestra i rekla.
I opet smo bježali, i to ovaj put i od naših, a ne samo od numa. To je bilo mnogo teže. Kad god bismo se osvrnuli, bili su nam blizu, jer su naši pratili naše tragove i vidjeli su ih koliko god smo se oprezno kretali, što num nikad nisu znali. Mislim da smo ih čak i tada mogli lako izbjeći, ali je došla bolest kašlja. Nikad prije je nisam vidio, premda sam čuo o tome kao o nečem grozomornom i čak ubojitijem od bijelih govnara. Tog drugog dana bježanja uhvatilo je Cordeveovog rođaka koji se zvao Lawerick. Nakon samo nekoliko sati bio je vruć i kašljao je, a do večeri je izbacivao bijelu gadost kao ptičje govno i bio je tako smlavljen da je jedva mogao govoriti. Iste noći još ih se dvoje razboljelo. Jedna od njih bila je Majka.
Kod Majke je stvar u tome što se nikad ne predaje. Ako je moja sposobnost bila izdržavanje, njezina je bila ustrajavanje. Netko drugi bi sada znao stati jer bili smo obična propast, ali ne i Majka. Iduće jutro oči su joj bile mutne, korak ukočen, ali svejedno nije obraćala pažnju. »Moramo ići do rijeke", objavila je.
Uskoro sam shvatio njezinu smjelu namjeru. Prvo, kad smo došli do rijeke, ugasili smo sva tinjala osim jednog i ostavili ih u grmlju, a tragove smo sakrili, tako što smo ih istrljali lišćem. Zatim smo ušli u rijeku, iako je bila hladna, i počeli smo hodati, vičući na pseće životinje da pokušamo i njih zadržati u vodi. Čitav dan smo išli tim tokom premda su nam stopala odrvenjela i često bi ih zarezalo oštro kamenje, a Lawerick i Majka i oni ostali su sve vrijeme postajali još više smlavljeni. Napokon srno došli do mjesta koje je bilo sve od velikih stijena, glatkih i ravnih poput velikih školjki, i Majka je rekla da možemo prijeći na njih jer na njima ne ostaju tragovi. Iza je bio šumarak i tamo smo se uputili, brišući za sobom tragove da ih neprijatelj ne vidi.
Sada smo valjda bili na sigurnom, ali svejedno smo se sve više razbolijevali. Majka je rekla da tamo ne možemo zapaliti logorsku vatru, čak ni u jami jer bi neprijatelji nanjušili dim, i ta noć je bila hladna. Ujutro je Lawericku bilo jako loše jer je stenjao i slično, i premda su mu oči bile otvorene, nije prepoznavao nikoga. Ubrzo zatim je umro i njegova smrt je pokrenula veliku svađu. Sjećam se da je njegov brat rekao da ga moramo spaliti, što je bilo ispravno, ali Majka čak ni to nije dopustila.
»Sada ćemo ga ostaviti u šumi, a spalit ćemo ga kasnije kad budu daleko«, rekla je. Lawerickov brat bio je suviše ljut, govorio je da bi životinje mogle pronaći to tijelo i pojesti ga, ali u tome je bio sam, tako da je Lawerick ostavljen u šumi kako je Majka zahtijevala.
Kasnije tog dana oblaci su otišli i zasjalo je sunce, što je bilo bolje, i svi koji nisu bili bolesni od bolesti kašlja potražili su u blizini korijenje da ga jedu. Ja sam išao s Heedeekom. Pronašli smo ih nekoliko i premda ih nije bilo mnogo, svejedno je to bilo više hrane nego što smo imali otkad smo opet počeli bježati, pa smo pohlepno jeli i zatim dali i drugima koji su bili smlavljeni, kojih je sada bilo šestoro. Lijepo je jesti kada si gladan, a kasnije su svi legli da se odmore.
Svi osim mene.
Razmišljao sam, naime, o bijelčevoj toploj vatri i njegovom mesu, i kako bi to bilo lijepo. Zatim sam razmišljao o obećanom mjestu s mnogo klokana za lov i gdje bismo bili na sigurnom. Neko vrijeme gledao sam druge kako spavaju, a zatim se, vrlo tiho, udaljio. Nedaleko je bilo visoko drvo i ja sam se popeo visoko sve dok nisam došao do tankih grančica koje su se povijale pod rukom. S tog sam mjesta mogao vidjeti polovicu svega, tako se činilo. Na zapadu su bile planine, oštre kao kamen za rezanje. Na istoku je bila ista ona hladna rijeka po kojoj smo hodali da se sakrijemo. A tamo, na jugu, bili su tanki stupovi dima poput konopa. Nikad nisu bili tako blizu kao sada i dok sam gledao i držao se za one grane
sve dok me ruke nisu zaboljele, vidio sam da se sada udaljavaju od nas. Da, promišljao sam, Majčino hodanje po rijeci je uspjelo i promašili su nas. Kad sam sišao, otišao sam Majci koja je bila vruća i kašljala u snu. Uzeo sam neki korijen koji sam pronašao, koji je bio velik i dobar za jelo, i stavio ga blizu njezine ruke, samo da učinim nešto dobro. Zatim sam otišao do malenog tinjala, što je bila sva vatra koju nam je Majka sada dopuštala.
Bilo je suviše lako. Tinjalo je bilo zabodeno u zemlju, ali glupo, tako da listovi gumovca nisu bili daleko iznad. Neko sam vrijeme samo stajao i razmišljao. Zatim sam lagano pomaknuo granu dok je plamen nije zahvatio.
To je bilo dovoljno.

SEDMO POGLAVLJE



TIMOTHY RENSHAW, kolovoz - rujan 1857.


Pošto smo gotovo izgubili živote od gusarske ruke, svi smo na Sincerity bili tako potreseni da smo zapali u šutnju, a neko vrijeme čak su se i dr. Potter i g. Wilson jedan prema drugome odnosili na neki način blizak uljudnome. Dakako, to nije potrajalo. Čim smo prešli ekvator, naš je župnik počeo pokazivati znakove nestrpljenja i tada su počele njegove ranojutarnje molitve naglas, koje je nazivao »božjim praskozorjima«. To me je gotovo izluđivalo jer je njegovo mumljanje dopiralo kroz pukotine u pregradi, a ni dr. Potter nije izgledao nimalo zadovoljno. Ubrzo zatim uslijedio je događaj sa šalicom čaja nađenom na župnikovoj Bibliji, na što je odgovor bio novo i još dulje redanje njegovih propisa. Kao da mu ni to nije bilo dovoljno, Wilson nas je na narednoj nedjeljnoj propovijedi žarko htio poučiti da moramo zaviriti duboko u srca i izbaciti zavist i zlobu, dobacujući tijekom govora male anđeoske osmijehe u smjeru doktora. Budući da se propovijed odvijala u smislu pohvale vrline pokoravanja i tvrdnji da je bogomdana dužnost »položajem nižega po rangu« da se pokori svojim »prirodno nadređenima«, Potterovo lice se prilično zgrčilo.
Ta je propovijed odredila daljnji smjer njihovog malog rata. Čim je završila, doktor je prišao kapetanu Kewleyju, a Wilson ― primijetivši njegov bijes ― odmah za njim. I ja sam otišao iz znatiželje. Njihova zavada bila je na Sincerity nešto najbliže nekakvom događanju, a budući da su mi obje sukobljeno strane išle podjednako na živce, možda sam nalazio i neku blijedu zadovoljštinu u njihovim međusobnim napadima.
»Palo mi je na pamet«, započeo je Potter, »da bi posadu moglo zanimati da im održim nekoliko poučnih predavanja, možda na znanstvenu temu.«
Wilson se ubacio prije nego što je Kewley dospio odgovoriti. »Kakva plemenita zamisao, doktore! Premda, moram reći da takvo što ne bi bilo osobito prikladno na dan Gospodnji, kada se radije okrećemo duhovnosti.«
Vjerujem da je time htio postići to da Kewley odbije opterećivati posadu predavanjima u radne dane, te bi Potterov prijedlog lijepo pao u zaborav. Vjerojatno je dobro i razmišljao. Pogriješio je, međutim, u tome što se suviše nametao. Izraz umora prešao je Kewleyjevim licem, »Ne vidim zašto ne bismo napravili mjesta za njegov govor kao i za vaš, župniče. Napokon, i liječnička znanost je dio svijeta našeg Gospodina, nije li?«
Wilson se ulagivao što je bolje mogao, ali na moje zadovoljstvo kapetan se nije dao smesti njegovom nametljivošću. I tako je brod postao nalik na bilježnički ured, dok su moji kolege radili na svojim govorima poput mačevalaca što oštre oružje uoči dvoboja. Svaki je navukao na lice najozbiljniji izraz, kao da želi pokazati premoć svojega rada nad suparnikovim.
U prvim danima tog tjedna vrijeme se počelo mijenjati. Vjetar je dotad žestoko puhao, brzo nas tjerajući na jug, a sunce je već pomalo gubilo jačinu. Svjetlo mu je blijedjelo podsjećajući nas da se krećemo prema dijelu svijeta u kojem još uvijek vlada zima. U četvrtak je vjetar okrenuo na jugozapad i postao odjednom hladan, a posadi zadavao dosta posla oko jedara. Zatim je u subotu ujutro sasvim jenjao pa smo ostali stajati, a iste noći spustila se magla. U nedjelju smo već bili obavijeni tješnje nego ruka u rukavici. Svjetlo je bilo tako prigušeno, a zrak tako miran da se činilo kao da uopće nismo na moru, nego u nekoj tamnoj prostoriji. Voda se s ograde mogla vidjeti u krugu od samo nekoliko metara, dok su se jarboli i jedra nad nama gubili u bjelini.
Bilo je blizu podneva kad smo čuli glasan pljusak lijevo od pramca, iznenadan i jeziv u onoj tišini. Svi smo pojurili do ograde, premda od magle nismo ništa mogli vidjeti. Kapetan Kewley je čak i zazvao: »Hej, vi tamo«, ali nije bilo odgovora. Tek kad smo pažljivo oslušnuli, postali smo svjesni zvuka, slabog i ritmičkog, dubokog i potmulog.
»Stvorenja«, prošaptao je Kewley.
Činilo se da ih ima dosta i dok smo slušali, disanje im je polako postajalo sve glasnije, sve dok nije preplavilo brod, kao da smo usred nekakve divovske oceanske spavaonice. Nijedno stvorenje nije se usudilo prići dovoljno blizu da ga vidimo, i mogao sam jedino zaključiti da se radi o nekoj vrsti kita ili pliskavice. Možda se čini luckastim, ali me je njihova nevidljiva prisutnost uznemiravala, a i Manjani, od kojih sam očekivao da su navikli na takva čuda, nastavili su s poslom kradomice se pogledavajući, spuštajući glas, kao da ih goleme životinje slušaju.
Naša su dva nedjeljna predavača, naprotiv, bila slabo zainteresirana, onako zauzeta govorima koje će održati, užurbano prelistavajući bilješke ili se prepirući oko postavljanja privremene govornice. Dr. Potter je trebao govoriti prvi. Preskočio je dramski Wilsonov uvod, naprosto se uspevši na postolje odakle nas je strogo promatrao. »Moje današnje predavanje tiče se procesa životinjskog magnetizma, poznatog i kao hipnotizam«, svečano je najavio, zastavši na tren kad je jedno od stvorenja proizvelo blagi zvuk nalik dahtanju, koji se jezivo probijao kroz maglu. »A umjesto zaključka, imat će praktičnu demonstraciju ovog vrlo važnog procesa, kojom se nadam razotkriti velike tajne ljudske duše.«
Namjera mu je valjda bila da zamjeni Wilsonove prodike i zada još koji ubod sa strane. S te strane je dosta dobro izabrao, jer je hipnotizam bio vrlo popularan fenomen koji je više puta napunio koncertne dvorane znatiželjnicima, oduševljenima prizorom nekog jadnika koji je vjerovao da je zapravo magarac ili da nema jedne noge. I u meni samom se zapravo pobudilo zanimanje jer nisam ni slutio da bi doktor u tome bio vješt. Međutim, na moje prilično iznenađenje, Manjani nisu bili suviše zadovoljni. Na trenutak sam pomislio da su možda još uvijek uzbuđeni zbog prisutnosti morskih nemani, ali nije to bio razlog. Prema njihovim kivnim pogledima činilo se da na doktora gledaju s neodobravanjem. Palo mi je na pamet jedino to da se pribojavaju nekakve šale na svoj račun. Wilson koji je sjedio na smotanoj užadi podaleko od mjesta događanja ― ispričavši se da »nažalost« ne može prisustvovati jer mora pripremiti svoju propovijed ― također je primijetio nezadovoljstvo posade i otvoreno se smijuljio.
Potter se međutim nije dao smesti. Prvi dio njegova predavanja bavio se nečim što je nazvao »zemljovidom uma«. Bila je to tema o kojoj sam malo što znao i na svoj način bila mi je zanimljiva. Ustvrdio je da je mozak podijeljen u mnogo odsječaka, gotovo poput naranče, od kojih svaki sadrži jedan »impuls«, a mnogi od tih impulsa predstavljaju moralna svojstva. Raznolikost među njima nije manja nego među ljudskim ličnostima, protežući se od mudrosti do sklonosti slatkišima, i od bijesa do straha od visine. Snaga svakog poriva razlikovat će se od čovjeka do čovjeka, a njihova jakost ili slabost, kad se spoje, zacrtali bi moralnu ličnost pojedinca. Tako će čovjek s istaknutim porivima hrabrosti i odanosti biti odličan vojnik, dok će se drugi, oskudna poštenja i obilne pohlepe, vjerojatno odati krađi. Među različitim ljudskim rasama, kako nam je doktor rekao, još je veća raznolikost s obzirom na različitost same mozgovne građe. Tako smo naučili da Kinezi posjeduju jedinstven impuls opčinjenosti jarkim bojama, dok je među divljacima u Africi potpuno izostao poriv prema civilizaciji.
»Upravo hipnotizam može osloboditi te sposobnosti našega uma«, rastumačio je Potter. »Svaki impuls mozga proteže se do lubanje i kad se čovjeka dovede u pravo stanje transa, različite elemente njegova mozga može se navesti da se razotkriju na sam dodir prstiju izvođača, na upravo spektakularan način. To je doista slično prebiranju po klavijaturi orgulja. Pritisnete li područje straha, ispitanik će začas pokazati znakove uzbune, možda uvjeren da se pred njim razjapio strahotni bezdan. Probajte s himbenošću i svaki njegov iskaz bit će neistinit. Dirnite priznanje i razotkrit će svakakve tajne. Deset minuta hipnoze razotkrit će čovjeka daleko više nego mjeseci proučavanja njegove vidljive naravi.«
Neki su članovi posade lupkajući nogom po palubi pokazivali očite znakove nestrpljenja.
»Hipnotizam se ne osvrće na titule i slične puke tričarije. Dovedite siromaha u stanje zanosa i možda otkrijete da je mudriji od lorda«, Potter je nastavio, ne davši se zbuniti. Naglo je dobacio pogled župniku: »A priprosti mesarski pomoćnik može biti kreposniji od svećenika.«
To je znači bio prvi ubod. Wilsonov smiješak je splasnuo i on se zadubio u bilješke.
Zadovoljan učinkom ovog malog napada, Potter je stao na prednji dio privremene govornice i gledao odozgo kroz maglu. »Nadam se da je ovo razjasnilo teoriju koja stoji iza ovog procesa od silne važnosti. Došao je trenutak da vam ponudim konkretnu demonstraciju kako biste se osobno uvjerili, a za to trebam pomoć dobrovoljca.«
Očekivao sam da to neće dobro proći i nisam se prevario. Potter se smiješio i čekao, no jedini odgovor bio je bedem šutnje. Uskoro se pucketanje dasaka i zapljuskivale korita broda doimalo uistinu glasno. Doktor je bio prilično zapaljen.
»No, zar se nitko ne javlja?« Već kad je počeo osjećati trunku panike, prvi časnik podigne ruku. Potterovo lice razvuče se u osmijeh. »Hvala vam, gospodine Brew.«
»E, ali ja se ne nudim«, izjavio je Brew pakosno se cereći. »Samo želim pitati što će biti sa sretnikom koji se javi. Mislim, hoćete li ga natjerati da se skine do gola i misli da je zec.«
Među ljudima prostruji tihi veseli žagor.
Potter je bio na mukama. Zadnje što mu je trebalo bilo je da se predavanje pretvori u nekakvu komediju. Trudio se svim silama da vrati ozračje ozbiljnosti, uvjeravajući nas sve neuvjerljivim osmijehom: »Nemam nikakvu namjeru igrati se kazališta. Činjenica je da je hipnotizam, pored toga što predstavlja neprocjenjivo oruđe znanosti, također i najprirodnije stanje u kojem se možete naći, jer sjajno umiruje živce. Dok su neki manje osjetljivi, a neki više, sumnjam da postoji muškarac ili žena koje se ne bi moglo bezopasno dovesti u takvo stanje.«
Manjani se doduše nisu smijali nakon ovog kratkog govora, ali se svejedno nitko nije javio. I tako je doktor pogriješio nastojeći nas još više uvjeriti. »Radi se doista o procesu jednako normalnom i zdravom kao spavanje. Ta zabilježeno je mnogo slučajeva u kojima su čak i životinje hipnotizirane, dok u drugim slučajevima koje sam ja...«
Dalje nije dospio. Brewova ruka poskočila je poput ručice signalnog uređaja. »Jeste li rekli životinje?« Nakrivio je glavu na stranu, glumeći nevinašce. »E pa to bi već bilo nešto, zar ne? Pitam se doktore, ne biste li mogli hipnotizirati jednu od naših svinja? Znate, tek tako da vidimo kako se to radi.«
Ovaj put nije bilo samo pogledavanja i žagora. Poslužitelj Mylchreest oglasio se neobičnim škripavim hihotom i to je bilo dovoljno da zarazi i ostale. Moram priznati da sam se i sam smijao, dok se Wilson okrenuo na svojem smotku užadi, vidljivo uživajući u prizoru. Potter je pak, po izgledu sudeći, bio u velikoj neprilici. Namjera mu je bila osvetiti se neprijatelju, a sada su mu se podsmjehivali svi na brodu. Našao se zarobljen između hinjene ozbiljnosti i otvorenog ismijavanja. Bio je to dojmljiv prizor, pogotovo u ovom slučaju kad se radilo o nekome tko je uvijek bio tako pun samopouzdanja.
»Sumnjam da bi od toga bilo koristi«, izjavio je usiljeno se smiješeći.
Bilo bi mudrije da je samo rekao ne. Ovako je Brew njegove riječi odlučio shvatiti kao neki poticaj, kimajući glavom u znak prihvaćanja. »No, ne bi li nam to svima pričinilo zadovoljstvo?« ― obazre se oko sebe, nailazeći na odobravanje ostalih.
»Ali ja s takvim stvarima nemam iskustva«, Potter će skrhano.
»Ma, to vi sebe samo podcjenjujete«, rekao je Brew, sada zlurado nudeći podršku. »Netko pametan poput vas to može malim prstom.«
Vjerujem da se čak i tada doktor još uvijek mogao izvući da se nije umiješao kapetan Kewley. Do tog trenutka bio je suzdržan glede čitavog događaja, ali sada je lukavo pogledao kirurga. »No, dajte doktore«, veselo je dobacio. »Suviše smo zainteresirani da nas sada odbijete. Hipnotizirajte nam svinju, budite tako dobri.«
Potter je kapetanu dobacio očajnički pogled, valjda u nadi da će mu se ovaj smilovati i svoj prijedlog proglasiti šalom, ali uzalud. Ostatak posade već ga je pozivao povicima, klicanjem i sličnim, pa se tako, žustrinom kojom se osuđenik penje na vješala, stao probijati kroz maglu. Wilson je ustao sa svojeg smotka da pođe za njima, ja također. Došavši do čamca koji je služio kao svinjac, doktor je izgledao sasvim poraženo. Možda bih se i sažalio nad njim da nisam morao trpjeti njegovo društvo svih tih predugih tjedana.
Razlog što je bila predložena svinja, a ne neka druga živina bio je sasvim jednostavan. Gotovo sve ostalo smo već pojeli. Nije više bilo volova, ni kokoši, dok je od ovaca preživio samo jedan nedostojni primjerak. Svinje su se obično čuvale za kraj budući da ih se smatralo najboljim moreplovcima, i od četiri životinje preostale su još tri, smještene sve u glavnome čamcu. Kad su se Potter i njegova publika okupili oko njih, sirote životinje su se uznemirile i počele se stiskati i roktati, što nije ni čudo nakon što su vidjele kako mnogi njihovi drugovi, jedan po jedan, nestaju u stražnjem dijelu broda i, uz glasan cvilež, nestaju s lica zemlje.
»Nemojte ih plašiti«, bunio se kuhar Quayle, jedini koji je pokazivao nezadovoljstvo ovakvim ishodom događaja. »Neću da se uzrujavaju.«
Od troje živinčadi dvije su bile krmače, a jedan krmak, golom i sav mlohav, vrlo unezvjerenih očiju: bio je jadan onako na oprezu, kao da mu je itekako bila jasna privremenost njegova položaja. Potter se pogladi po bradi, sada već očito prepušten nametnutom mu zadatku.
»Metoda koju ću primijeniti«, najavio je oprezno, »bit će ista kao i ona koju sam primjenjivao na ljudima, premda nije sigurno da će se pokazati učinkovitom kod životinja.«
Odabrao je mužjaka, možda stoga što se, od sve troje, ovaj doimao najsličniji čovjeku. Pružio je ruke prema njemu, gledajući ga ravno u oči, a zatim počeo prelaziti rukama nad njegovom glavom nekim pokretima kao da ga gladi, a da mu nijedanput nije dodirnuo kožu. Teško je bilo reći je li to dio njegove metode ili je zapravo htio izbjeći blato, pa i štogod gore po čemu se životinja valjala. Što se tiče krmka, prvo je ustuknuo, ali se zatim pomalo smirivao i nakon nekog vremena činilo se da još i uživa u postupku, odgovarajući na doktorov hipnotički pogled pospanim škiljenjem. Pokreti Potterovih ruku postupno su se izduljivali sve dok nisu došli do pola krmkova hrpta, pri čemu se dopola nagnuo nad čamac. Zatim se, prodorno zureći u životinju, povukao natrag.
»Životinja je«, izjavio je, odjednom sav ponosan, »zapala u trans.«
Svi su utihnuli, što iz poštovanja, što od iznenađenja. Međutim, prije nego što je doktor uspio nastaviti, stvorenje je ispustilo glasan roktaj i počelo njuškati među komadićima blata i pomija na dnu čamca. Potter se nije obazirao na posprdni cerek, sada još ozbiljniji u licu. Činilo se da ga je pokus zaintrigirao, kad je zaboravio raniju nevoljkost. »Mogu pokušati drugom metodom, koja bi se mogla pokazati podesnijom za životinje«, najavio je. »Kod nje je potrebno da ispitanik pogledom intenzivno prati neki predmet dok ne padne u trans.«
Živo me zanimalo kako će svinja znati da se od nje očekuje da u nešto gleda. Nije mi bilo suđeno da to saznam. Kad sada razmislim, Potterova pogreška sastojala se u tome što nije pripremio teren prije nego što je počeo. Bio je suviše nestrpljiv u želji da stvorenje vrati opet u prijemljivo stanje ― što je i učinio istim pokretima i pogledima kao i ranije, i tek kad je životinja počela reagirati onim pospanim izgledom, odlučio je pronaći neki hipnotički predmet.
»Sad mi je potrebno«, tiho je govorio, nijedanput ne skrenuvši pogleda s onih malih svinjskih očiju, »nešto svijetlo i zrcalno. Kakav god komad ulaštenog metala.«
Na trenutak su se Manjani zbunjeno pogledali. Tada je prvi časnik Brew posegnuo za pojas. Možda mu je odabir doista bio sasvim slučajan, ali s obzirom na njegov karakter to je malo vjerojatno. Stavio je predmet u ispruženu ruku i kad ga je Potter prinio sebi, i on i prasac našli su se oči u oči s dugim blistavim nožem.
Doktor je smjesta uočio opasnost i povukao nož da makne oštricu iz vidokruga životinje, ali bilo je prekasno. Nisam imao pojma da svinjče može biti tako glasno. Začas se zrak ispunio stravičnim skvičanjem, zvukom čistog, iskonskoga straha. Istovremeno se krmak počeo neobuzdano bacati po čamcu, sasvim nalik na parnu lokomotivu, a njegov primjer slijedile su krmače opasno ljuljajući svoj svinjac s jedne na drugu stranu, rasipajući slamu u zrak poput ugljene prašine, a metalne posude u kojima im se nalazila hrana letjele su amo-tamo. Manjani su se trudili koliko su mogli da smire situaciju, naginjući se ispruženih ruku, ali činjenica je da se tri svinje u jeku otpora ne obuzdavaju tako lako, naročito kad su klizave od blata i izmeta. Svakako bi mudriji postupak bio pustiti sirote životinje na miru jer svaka ruka koja ih je grabila samo im je poticala paniku. Napokon su, međutim, krmače savladane, a brodski div China Clucas uhvatio je glavnu zvjerku za rep i premda su sve troje strahovito cviljeli, u svinjcu su se počeli javljati znaci smirivanja.
Čak ni sada ne znam pouzdano je li ono što je uslijedilo u ikakvoj vezi s tek okončanim događajem ili naprosto vremenska podudarnost. Naravno, izgledalo je kao nastavak, ali katkad nas u takvim uzbudljivim trenucima um zavara sagledavajući nepovezane događaje kao karike u lancu. Nisam čak ni znao imaju li morska stvorenja čulo sluha, a još manje obračaju li pažnju na zvukove koji dopiru izvan njihove vodene domene. Činjenica je međutim da je, tek što se se svinje primirile, uslijedio strahovit vodeni pljusak negdje s lijeve strane broda. Nismo zbog magle uopće vidjeli kakvu je to oceansku akrobaciju stvorenje izvelo, ali je zato posljedica bila jasna. Brod koji je dotad stajao čvrsto poput kopna naglo se počeo divlje valjati.
Na trenutak sam mislio da nas nije zadesilo ništa gore od propasti. Brod je ionako predviđen za jače naginjanja. Tada sam, međutim, obratio pažnju na uzbuđen razgovor, vođen na manskom na drugoj strani broda, i shvatio da svi gledaju Clucasovu ruku, koju je ovaj pridržavao na čudan način, i vidio sam da mu krv lipti među prstima. Svinja koju je uhvatio pala je ravno na njega kad se brod trznuo i, mora da je ručnim zglobom zapeo o njezinu posudu za vodu. Sam Clucas bio je blijed kao krpa.
Čudno je to kako se raspoloženje naglo može promijeniti. U jednom trenutku svi smo bili sjedinjeni u, istini za volju, neslanoj šali. Sekundu kasnije svima su nam se objesila lica. Najveća je promjena međutim nastupila za Pottera. Začas se od naivca prometnuo u junaka »Donesite mi moju torbu«, zapovjedio je i dao se na posao.
Morska stvorenja nisu se zadržala još dugo nakon toga, a magla se razišla do sljedećeg jutra. Sto se Clucasa tiče, za samo dan-dva oporavio se dovoljno da može mirno sjediti na palubi na ugodnom suncu, smjerno pozdravljajući svojega spasitelja kad god bi ga ugledao. Možda onda i ne iznenađuje da se nakon tog popodneva nitko, pa ni Brew, nije pokušao našaliti na doktorov račun. Potter nam je čak naredne nedjelje održao još jedno predavanje ― ovo na temu prednosti vegetarijanske prehrane ― i, na Wilsonovu nesreću, publika je za to vrijeme stajala mirna poput bubica.

VELEČASNI GEOFEREY WILSON, listopada 1857.


Napokon, nakon gotovo tri puna mjeseca na moru pristali smo u Cape Colonyju, na najjužnijoj točki Afrike, koji se na moje veselje pokazao, vrlo lijepim mjestom, ljupko smješten podno prostranog masiva Table Mountain. Ulice su široke, a bijelo oličene kuće divno ukradene lončanicama i povijušama, čije šareno cvijeće opija oko. Što se tiče žitelja, dok se afrički domoroci doimaju pomalo stidljivo, a Buri pak prilično sirovo u ophođenju, kolonisti pridošli s obala Engleske pokazali su se kulturnima i uljudnima, što pogotovo treba cijeniti na ovako udaljenom mjestu.
Prvo čega sam se primio bilo je traženje pošte. Prije našeg odlaska iz Londona doznao sam da parobrodna služba koja vozi u ovaj kutak svijeta općenito pretiče svaki jedrenjak za nekoliko tjedana, te sam svojoj dragoj ženi rekao da mi može ovamo pisati, smatrajući da bi joj to moglo pružiti malo utjehe u samoći. Nadao sam se da me očekuje prava mala knjižnica pisama, i priznajem da sam bio pomalo iznenađen kad me dočekala samo jedna omotnica naslovljena njezinim rukopisom, dok je od prezaposlenog Jonaha Childsa stiglo ništa manje nego četiri pisma. Bila su puna korisnih obavijesti, kao naprimjer da mu se javio jedan stari prijatelj, po imenu Rider, koji je sada pukovnik u vojsci Cape Colonyja i koji je htio da ga svakako potražimo. Godila mi je pomisao da će me primiti netko iz najviših društvenih krugova Cape Colonyja. Bio sam dodatno polaskan kad sam čuo da će nam srdačnu dobrodošlicu na Tasmaniji zaželjeti sam guverner, inače znanac jednog od mnogobrojnih rođaka g. Childsa. Što se moje žene tiče, to njezino pismo bilo je kratko i ticalo se uglavnom novoga dućana s haljinama koji je otkrila na Highgateu. Ako sam i osjetio kakvo razočaranje, brzo me je minulo. Shvatio sam da se naprosto trudi ne opterećivati me svojim brigama, hrabra moja ptičica.
Upravo kad sam se spremao otići iz pošte, ugledao sam dr. Pottera kako ulazi. Susret baš nije bio dirljiv. Na moj je pozdrav tek usiljeno uzvratio, a mojoj pažnji nije izmaklo da u ruci drži pismo čiju se adresu trudio prikriti, no među prstima sam jasno razabrao riječi »G. Jonah Ch...«. Dobro, njegovo je pravo da se dopisuje s kime god hoće, no smatrao sam kako bi ipak bilo uljudno da se, prije nego što će pisati našem pokrovitelju, posavjetovao sa mnom, kao vođom ekspedicije. Ovako sam se pitao što znači ta tajnovitost.
Sljedećeg jutra poslao sam pukovniku Rideru svoju posjetnicu. Povratno je u naše konačišto stigla poruka, naslovljena na mene, u kojoj se »velečasni George Wilson i svaki prikladan član ekspedicije na Van Diemenovu zemlju« pozivaju na večeru u dvorcu gdje je smještena kolonijalna vojska. Spomenuo sam tu temu Renshawu kad je napokon otvorio pospane oči, a to što Potteru nisam rekao ništa, bilo je samo stoga što njega, kao što je često bio slučaj, nije bilo nigdje vidjeti jer je bludio za nekim svojim poslom. Pukovnikove riječi, »svaki prikladan član ekspedicije na Van Diemenovu zemlju«, nisu osim toga nametale obavezu da dođemo svi, a i nisam ga namjeravao zatrpati ljudima. Čitava stvar bi na tome i završila da je Renshaw ― sasvim bespotrebno ― nije te večeri spomenuo doktoru. Potterova reakcija ne služi mu baš na čast. Čas je cvilio poput razmaženog djeteta, a čas bjesnio poput nasilnika, tvrdeći da je trebalo pozvati i njega i aludirajući da sam ga tobože isključio s odredeđnom namjerom. Naravno, svoje sam vladanje smatrao besprijekornim, ali suočen s ovim napadom poluhisterije smatrao sam da ga je najmudrije povesti sa sobom. Napisao sam poruku pukovniku da će nas doći troje.
Ubrzo sam zažalio zbog te obzirnosti. Čim su nas pukovnik i njegovi časnici pozdravili i poveli do stola, Potter se počeo ponašati na način koji mogu opisati jedino kao ciljano izazivački. Kad nas je pukovnik Rider, krut ali prijazan momak, počeo ispitivati kako smo putovali, ovaj je s prijetvornim sažaljenjem stao opisivati kako sam patio od mučnine, tvrdeći još i da se pribojavao hoću li preživjeti, iako je dobro znao da me mučila samo loša prehrana. Također, kad smo prešli na Tasmaniju, naširoko se raspričao o negostoljubivosti divljine, koja je, kako reče, »teško savladiva čak i za mladića u naponu snage poput mene, a kamoli za ikoga drugoga«. Uzvratio sam spremno, dok smo jeli janjetinu u umaku od metvice, da je silna šteta što mu je poznavanje geologije i teologije tako oskudno, te će ostati u mraku neznanja kad krenemo u istraživanje. Prepričao nam također i svoja iskustva u penjanju yorkširskim brežuljcima, pokazujući na fin način da sam barem isto tako dobro pripremljen za pohod kao i doktor koji je život proveo po vlažnim bolničkim hodnicima.
Tek kad smo se vratili u konačište, kad sam legao u postelju i razmislio o događajima večeri, domislio sam se doktorovoj pravoj namjeri. Kako li samo spore mogu biti sile dobra koje, već po svojoj prirodi, jedva da i primjećuju zle namjere. Potter je imao dalekosežniji cilj od puke uvrede. Taj me čovjek, uviđao sarn, prilično uznemiren, nastoji skinuti s položaja vođe ekspedicije koji mi je s pravom pripadao. Nije njega brinuo pukovnik Rider, nego Jonah Childs. Pukovnik će svakako pisati starome prijatelju, i to bez odgađanja, te ga opširno izvijestiti o dojmu koji je o nama stekao. Što ako je povjerovao Potterovim podlim tvrdnjama? Tu je još i ono pismo koje sam u pošti vidio u Potterovim rukama i čije odredište je nastajao prikriti. Doktor me, kako sam uvidio, napadao s dvije fronte, nastojeći našeg pokrovitelja okrenuti protiv mene, čak i iz ovakve daljine. Naročitu brigu zadavala mi je narav g. Childsa, tako podložna naglim promjenama. Nije li već jedanput bio blizu toga da postavi doktora za vođu? Sa zebnjom se prisjetih tog trenutka gdje stojimo među ekspedicijskim zalihama u svastinu salonu u Highgateu.
Slabo sam spavao te noći. Mislima su mi se mahnito vrzmali parobrodi. Poštanskoj službi trebalo je od Cape Colonyja do Engleske tek pet tjedana. Pismu poslanom iz Londona ravno u Melboume u Viktoriji, koliko pamtim, deset. Za posljednju rutu, odatle do Hobarta, smatrao sam da je dovoljan koji dan. Sve u svemu, šesnaest tjedana. Nadao sam se da ćemo zaći u divljinu Tasmanije već i prije isteka tog vremena, ali za to nije bilo nikakvog jamstva. Ako Sincerity snađe nenadano zadržavanje, kao što bi i moglo, ili naiđemo na poteškoće u pripremama za ekspediciju, to bi g. Childsu ― čiji bi um dotad već bio zatrovan zlonamjernim lažima ― pružilo dovoljno vremena da piše i zapovjedi mi da odustanem od dužnosti vođe i prepustim je Potteru. Takvo što nisam mogao niti htio dopustiti.

Dr. THOMAS POTTER, listopada 1857.


Cape Colony
Grad od velikog interesa s obz. na ideje jer posjeduje znatnu raznolikost u tipovima. Jedno od najboljih mjesta za proučavanje na svijetu? Proveo sate pažljivo promatrajući. Ubrzo došao do novih neočekivanih zaključaka. Npr. promatrao Bure s okolnih posjeda u posjetu i opazio da su hvalisavi i iznenađujuće lijeni: voze golema kola (volovi) koji = v. spori. Usp. engleski kolonisti = brzi i energični, puni pobjedničkog pouzdanja. Nova ideja: Nizozemci ne anglo-saksonski tip prema ranijim postavkama nego = belgijski Kelti. To objašnjava pomanjkanje moralne čvrstine + povijest propadanja.
Rase zastupljene na Cape Colonyju poredane po prioritetu:
1.Britanci: Tip = saksonski Status = prirodni vladari kolonije
2.Buri: Tip = belgijski keltski Status = pomagači Britanaca
3.Malajci: Tip = orijentalni Status = radna snaga na posjedima + posluga
4.Hindusi: Tip = indijski azijski Status = sličan malajskom ali niži
5.afrički domoroci: Tip = negroidni Status = nizak
6.Hotentoti: Tip = niži negroidni Status = nizak i brutalan
11. listopada
Vrlo uspješan dan. Počeo vijestima iz Indije. Izvještaj u lokalnim novinama ukazuje na vrlo žestok nastavak borbi, no čini se da se pobuna još nije proširila izvan Delhija + druga područja na sjeveru. Britanske snage dobro odolijevaju. Osobno uvjeren da buna neće uspjeti, premda bi mogla potrajati uz patnje itd., itd. To = kao što nam i predviđao.
Posjetio dr. Louisa Clivea (on = kolega kirurg, upoznao nas dr P.). Clive = sjajan momak + vrlo zainteresiran za Hotentote. Rekao mi da oni = među najnižim tipovima, jedva još ljudskim. Ostao na večeri. Mnogo šala.Clivu v. zainteresiran za moje ideje i vrlo poticajan. Također koristan s obz. na sakupljanje uzoraka.
Na povratku zatekao Wilsona u salonu, koji uputio vrlo čudan zlonamjeran pogled. Počeo se pitati ne gubi li razum, naročito nakon nastojanja da spriječi pridruživanje njemu + Renshawu na večeri s puk. Riderom (premda večer se pokazala dosadnom). Demencija = vodeća značajka normanskog tipa, koja ukazuje na značajno propadanje i izopaćenost? Predmet = v. povezan s bilješkama. Trenutno, međutim, nedovoljno vremena za proučavati ga, budući glavna preokupacija = uzorci.

KAPETAN ILLIAM QUILLIAN KEWLEY, listopada 1857.


Loše vijesti čuli smo i prije nego što smo stupili na kopno. Kad se peljar popeo i stao nas voditi prema luci Cape Colony ― živopisnom mjestu koje vreba iza široke gore, ravne poput klavira ― odlučio sam se oprezno malo propitati.
»Kako ovdje stoje stvari s novcem? Hoćemo li ovdje biti bogataši ili siromasi u usporedbi s mjestom iz kojega samo došli?«
Slegnuo je ramenima. »Ovisi o tome što želite.«
»Pa, recimo prenoćište. Ili možda bocu francuskog konjaka.«
»Prenoćište neće biti jeftino«, veselo je odvratio, »ali s konjakom ćete dobro proći. Po tome znate da ste u slobodnoj luci.«
E, ali nisam to znao. Slobodna luka? No, to je bila nepoželjna, trula vijest. Doista, nitko ne zna bolje od Engleza čovjeku prevarom oteti zalogaj iz usta. Pitam ja vas. Kakvog smisla ima gnjaviti svijet carinicima, kuterima Obalne straže i drugim glupostima ako u svemu tome ostaviš toliku rupu, gdje se ne traži ni peni carine na bilo što? Ne kažem da su mi nedostajali oni financi, ali ako nas već moraju gnjaviti, onda bi nas i ovdje morali gnjaviti, kao što smo se nadali. Bila je to pravo sramota. Nakon sveg truda koji smo uložili da onako nadogradimo Sincerity i nakrcamo je onim stanovitim tajnim teretom, ovdje sve to nije vrijedilo više nego da smo svaki sanduk ukrcali u glavnu štivu, naočigled sviju, kao bilo kakav obični trgovčić. Gdje je tu pravda?
To nas je dosta pogodilo. Bio sam uvjeren da ćemo Sincerity neopazice odvesti u neku skrivenu dragu gdje će potiho iznjedriti svoja blaga i ubrati nagradu. Računao sam i da će ovo biti povoljno mjesto za to, vidjevši da se radi o dosta živahnom kutku na kugli zemaljskoj, dok bi taj engleski Hobart, sudeći po tome kako je izgledao na našoj karti svijeta, mogao biti i više nego beskoristan, onakva mrljica nadomak ničega. I onda ustanovim da su nas prevarom iskrcali u zemlji jeftinog poroka.
No, kako mudrac kaže ― ne vrijedi plakali za sleđem kojeg ni vidio nisi ― pa sam nastojao što manje misliti na to, obavljajući razne poslovi u luci, kojih je bilo dovoljno da me zaokupe. Najprije je valjalo srediti ispravu, a zatim sam morao naručiti nove bačve s vodom i potrebnu hranu, na koju je trebalo čekati dobrih nekoliko dana. Čitavo to vrijeme momci su cviljeli i gnjavili da im dam plaču i pustim ih na obalu da prave nevolje. Odbijao sam ih dokle god sam mogao, ali sam na kraju morao popustiti, podijelivši im nešto sitniša i pustivši ih da onako pohlepni odjure preko mostića. Nekolicinu sam zadržao, pa tako i Chinu Clucasa, čija je ruka nakon onoga sa svinjom dosta dobro zarasla, da ukrcaju zadnju bačve s vodom i živine koje sam kupio kako bismo se prehranili daljnji komad puta. Radili su to sporije od
puževa, onako srditi što su morali ostati.
Nisam se ni sam više zadržavao. Ostavio sam Kinviga da se izdere na njih tu i tamo, a Brew i ja smo otišli potražiti neke pristojne karte, tek toliko da znamo koji dio Australije gledamo. Barem smo tu imali sreće. Prve koje smo ugledali koštale su toliko da je to bila čista pljačka, skupe kao da su zlatom crtane, ali tada smo naišli na neki brlog od dučana, gdje sam pronašao lijepu malu kartu Van Diemenove zemlje ― ili Tasmanije, kako je sada nazivaju ― za četvrt cijene onih dr ugih. Bila je trunku zastarjela istinabog, s godinom 1830. otisnutom na vrhu, ali što to smeta. Obalna linija bila je dovoljno jasno naznačena, dok bi oznake novih cesta ili gradova koji su nastali u unutrašnjosti samo zbunjivale Manjane na brodu. Prodavač je imao još jednu, s cijelom Australijom, također trunku zastarjelu, koja će također dobro doći makar da se zabunom ne nasučemoo na nju jedne mračne noći, i uspio sam ga lijepo smotati da nam spusti cijenu za obje karte.
Dobra pogodba zna razveseliti čovjeka, pa mi se popravilo raspoloženje koje je bilo prilično loše nakon ona prevare o slobodnoj luci. Čak nam mislio da bismo mogli i malo razgledali tu Afriku, kad smo već ovdje, i tako smo krenuli u šetnju gradom. Bilo je to, kako sam primijetio, svadljivo neko mjestašce. Netom što smo stigli, bilo je hladno da hladnije nije moglo biti, uz ledeni povjetarac kojeg se ne bi sramio ni siječanj u Ramaeyju ― što dosta iznenađuje za tu Afriku kad je poznato da je tamo vruće kao u pećnici ― no tada je vjetar okrenuo na sjever i nagio je došlo ljeto, sunčano i toplo, da se bolje poželjeti ne može, a zatim je opet zahladilo. Druga zanimljivost ja debljina domaćih ljudi Doista još nikad nisam vidio mjesto gdje ljudi moraju nositi toliko vlastitog sala. Najprije sam se pitao nije li to zgodan način da se zaštite od onog hladnog vjetra, kao da su uzgojili kapute iznutra, ali tada hitio otišli u krčmu da kušamo afričku hranu i pronašli odgovor. Naručili smo ribu, ali sirotice mu plivale u čistoj masti. Kad sam pitao krčmara ― jednog od onih afričkih Nizozemaca, jednako zadriglog kao i svi oni ― s ponos nam nam je rekao da je to najbolji loj iz ovčjeg repa. Nekoliko mjeseci toga čovjeka fino zaokrugli.
Indijci i kažnjenici u Africi zocijelo jedu nešto drugo, jer su uglavnom žgoljavi kao grablje. I tihi su, kao da ne žele svraćati pažnju na sebe. Moram reći da to ni ne ćudi s obzirom na to da se Englezi i Nizozemci prema njima ponašaju kao da su obična gamad, sikču i deru se na njih da jo to ružno i gledati. Ima i otok Man svoje prdonje ― večinom Engleze i Škote koje je upropastio neki blesavi plemićki naslov ispred imena ― ali ovo je bilo deset puta gore. Ovdje nije bila šačica umišljenih veličina, već se činilo da jedna polovica grada ismijava i ugnjetava drugu.
Brewa su više zanimali dućani. »Ma jeste li vidjeli kakvu samo rudarsku opremu nude«, pitao je kad smo zašli u jedan dućan, premda nisam mogao a da je ne vidim jer je pola sobe bilo nakrcano stvarima, od mijehova i kanti do šatora i prijenosnih kovačnica. Visoko na zidu u pozadini bio je velik natpis: TRAGAČI ZLATA NA PUTU ZA VIKTORIJU, KUPUJTE OVDJE! NAŠE SU CIJENE NIŽE NEGO U ČITAVOJ AUSTRALIJI
»I što s tim?«
Brew poprimi jedan od onih mudrijaških, znalačkih izraza. »Možda bismo se trebali natovariti. Moglo bi nam to donijeti priličnu svoticu. Osim toga, čini mi se traćenjem vremena jedriti tako daleko s običnim balastom u skladištu.«
»Jedino«, odgovorio sam iznenađen njegovom lakomislenošću, »što nemamo novaca da to platimo, a i ne idemo u Viktoriju, nego na Tasmaniju.«
Radi se o tome da je Brew momak koji zrelo razmišlja i teško ga je uloviti nespremna. »A zašto ne bismo otišli u Viktoriju? Možemo Englezima ispričati bilo kakvu izmišljotinu; njima će ionako biti svejedno. Kažu da u Viktoriji zlato niče kao gljive poslije kiše, pa bismo tamo mogli dobro prodati naš teret.«
»A odakle nam novac? Nakon dućana i lučkih pristojbi i kojeg penija za posadu ne ostaje ništa za tu rudarsku opremu.«
»To je bar lako. Trebamo samo rasparčati one vilice i što li već, kojih smo se nagrabili u Maldonu. Trebale bi dobro ići u ovakvom gradu.«
Što je najgore, nije to bila ni tako loša zamisao. Malo sam izvodio sliježući ramenima i odmahujući glavom, tek toliko da se suviše ne umisli, ali sam se naposljetku složio. Tako smo se vratili na brod po koji komad srebrnine za uzorak i stali tražiti dućan. Ako smo kod karata išli na jeftinoću, sada smo tražili skupoću i odlučili smo se za dućan kojem je izlog bio pun srebrnih svijećnjaka i zgodnih stolića, i s nekim bahatim čovom za tezgom. Roba ga je vidno zanimala kad sam mu je pokazao, premda se pretvarao kao da pretjerano ne mari.
»Ne znam, možda bi mi dobro došle«, rekao je zureći u žlicu i vilicu koje sam mu pružio. »Imate čitav komplet?«
»Možda nedostaje jedna ili dvije«, odgovorio sam, misleći na one što su nam pale u mulj Blackwatera kad je njihov vlasnik počeo pucati na nas. Imamo ih valjda pola sanduka na brodu.«
»Stvarno?« Bolje je promotrio pribor i tada malko zaškilji. »Odakle vam?«
Ako Manjana išta čini opreznim, onda su to pitanja. »S jedne od londonskih tržnica.«
»Koje?«
Slegnuo sam ramenima kao da se nisam ni trudio upamtiti. »Zar je važno?«
»Moglo bi biti.« Oči mu poprime pohlepan, lucidan sjaj. »Možda se radi o pukoj podudarnosti, ali neki dan sam u engleskim novinama čitao nešto o nesretnom gospodinu kojem je opljačkana srebrnina. Ako se ne varam, zvao se Howarth, admiral Henry Howarth.« Podigao je žlicu pokazujući prstom na inicijale HH. »Ne živi daleko od Londona, mislim, negdje na obali.«
Uspio sam zadržati širok osmijeh na licu. »Ma nemojte.« Bio sam sav smeten. Kako je to već mogao pročitati? Onda mi je sinulo jasno kao dan. Parobrodi. Nisam li ih i sam vidio, nagomilane u luci, kako rigaju onaj kužni dim u zrak? Svih ovih tjedana jurili su pored nas noseći poštu, novine i nevolje. »Naravno, momaka kojima ime i prezime počinju sa H ima valjda na tisuće i milijune.«
»Ima ih, svakako.« Prodavač nas je pažljivo mjerkao. »Bio je to vrlo nezgodan slučaj, koliko pamtim. Kako piše Times, zapovijedao je u posljednjem ratu s Kinezima, a pribor za jelo koji mu je otet izliven je od srebra sa zarobljenog kineskog broda. Bio je to za njega velik gubitak.«
Kao da nas već nije dovoljno pratila nesreća, sad je još ispalo da smo zabunom opljačkali nekog junaka.
»Imate li kakav dokaz o prethodnom vlasništvu? Možda dokument o kupnji?«
Ima trenutaka kada se može oklijevati, ali ovo nije bio jedan od tih. Dobacio sam pogled Brewu. »Imamo li?«
Brew je bio pun prijekora prema samom sebi zbog vlastite rastresenosti. »Jao, potpuno sam ga zaboravio.«
Velikodušno sam mu oprostio. »Onda je najbolje da se vratimo po njega.« Dobacio sam prodavaču širok manski osmijeh i posegnuo za našom vilicom i žlicom. »Začas se vraćamo.« Samo na trenutak, i to ružan trenutak, izgledao je kao da će ih pokušati zadržati, ali ih napokon pusti.
»To je bilo jako pametno«, dobacio sam Brewu kad smo se našli na ulici.
Malo kad se događalo da se Brew posrami, onako lukav kakav već jest, ali sada sam na njemu ipak vidio neke naznake. »Naprosto nismo imali sreće«, zacvilio je. »Osim toga, neće ništa poduzeti.«
Iz znatiželje sam se osvrnuo, premda bih radije da nisam. Tamo je na ulaznim vratima, poput uhode, stajao prodavač dobrano nas odmjeravajući. Odglumio sam da gledam mimo njega, u nešto sasvim deseto, premda slučajno dalje niz ulicu nije bilo ničega, osim nekog os tarjelog psa koji je digao nogu i mokrio po ogradi.
Sada smo nastavili hodati, i to žustrim korakom. »Čak i da nekome kaže, ne mogu nam ništa«, nije se dao Brew, usporivši malo. »Ta ni ne zna tko smo.«
Znao je sasvim dovoljno. »Ali, rekli smo mu da imamo brod i da je srebro na njemu.«
Brew na to obori glavu. »Ali ne zna mu ime. Nijedan policajac neće pretraživati svaki usidreni brod samo zbog tako mršave vjerojatnosti.«
Doista? Prodavač im može reći kako izgledamo, a neće nam olakšati stvar ni to što se oko te priče podigla prašina u novinama, sa svim tim junačkim admiralima i ratovima i Kinezima što zapinju za oko. Takve gluposti bi lako mogle dovesti u iskušenje policajca, čak i afričkog. Začas sam počeo razmišljali samo o ruži vjetrova. Baš je toga dana vjetar okrenuo na jug i pružio nam priliku da se nosimo odande. Kad bi se vratio topli sjeverac, što bi se, koliko ja znam, moglo dogoditi svaki čas, ulovili bi nas prije nego medvjeda koji se pokušao uzverati na dimnjak. Ta, morali bismo ovdje ostati danima i tjednima. Dok smo se vraćali na brod, donio sam odluku:
»Neću riskirati.« Kinvigu sam dobacio: »Još danas dižemo sidro.«
Nevolja je u tome što to ne ide tako lako. Za početak, na obali je stajalo dvadesetak buradi s vodom, koju je još trebalo ukrcati, kao i omanji zoološki vrt stoke i peradi. Dok sam promatrao, China Clucas i još dvojica dizali su pomoću koloturnika svezano prase, i to hitro poput puževa, još uvijek nadureni što su morali ostati. Nadalje, a što je bilo mnogo gore, trebalo je naći vlastitu posadu.
»Vjerojatno piju«, rekao je Brew.
»Ili se kurvaju«, dodao je Kinvig.
»Ili oboje.«
Sumnjao sam da su imali dovoljno novaca za oboje. No, dođe na isto. »Bolje bi bilo da ih odeš potražiti«, rekao sam Kinvigu. »Ne mogu biti previše raštrkani.«
Već je krenuo kad se Brew sjetio još jedne nevolje. »A putnici?«
Da, što s njima? Odsjeli su u konačištu odmah nasuprot pristaništa i toga jutra sam ih vidio kako su se nekamo odgegali. A kao Englezi, neće ti učiniti nešto predvidivo, kao, recimo, naći zgodne kurve da im odagnaju brige, nego se bave bogtepitaj kakvom ludošću. Odmahnuo sam rukom. »Poslat ću Kinviga da se raspita za njih u konačištu. Ako ih ne bude, možda ćemo morati njihovu robu ostaviti na obali i otići bez njih.« To im se, dakako, ne bi nimalo svidjelo i sigurno bi bilo mnogo strke i galame i psovanja po nama, ali mi je to i dalje bilo draže nego riskirati da ostatak života provedem truleći u nekoj afričkoj tamnici. »Bolje da sada platim lučke pristojbe ili nas nikad više neće pustiti van.«
Baš sam se spremao stupiti na mol kad se China Clucas oglasio: »Čuo sam vas. Hoćete kidnuti bez Engleza.«
Nema goreg nego kad čovjek pilećeg mozga krene pametovati. Uputio mi je tvrdoglav, znalački pogled. Strogo sam ga promatrao. »Nisam li ti rekao da preneseš one bačve? Na posao.«
U očima mu se pojavi ranjen izraz. »Nije pošteno otići i ostaviti doktora. Jednostavno nije pošteno.«

VELEČASNI GEOFFREY WILSON, listopada 1857.


Čekao sam već gotovo jedan sat da me pukovnik Rider primi. Premda me je to prilično ljutilo, barem sam imao prilike u mislima uvježbati razgovor koji sam namjeravao obaviti s njim. Najprije ću se potruditi da ga pridobijem na taj način što ću mu reći da se utječem njegovoj golemoj stručnosti u vođenju ljudi. Potom ću se zabrinuti izlažući svoje sumnje u pogledu duševnog zdravlja dr. Pottera, i opisujući njegove nevjerojatne osvetoljubive poteze na putu iz Londona, s osobitim osvrtom na pokušaj hipnotiziranja krmka. Napokon ću mu povjeriti kako se bojim da je doktor povrijeđen time što nije postavljen za vođu ekspedicije. Potom ne bih dalje izražavao svoje mišljenje nego naprosto zatražio pukovnikov savjet. Premda inače, naravno, ne provodim vrijeme baveći se takvim strategijama nadmudrivanja, imam već dovoljno godina da bih uvidio kako je važno iznijeti svoje mišljenje u takvom obliku kojim ćeš sugovornika pridobiti za sebe.
Čuvši korake i glasove, pretpostavio sam da ću napokon biti uveden k pukovniku. Nažalost, to nije bio slučaj. »Gospodine Brew? Kakvo iznenađenje.«
»Ah, hvala nebesima, velečasni. Vaša gazdarica rekla je da bih vas mogao ovdje zateći. Kapetan kaže da moramo danas isploviti. Morate smjesta doći.«
Taj je zahtjev bio jednako nerazuman koliko i neočekivan. Još prethodnog jutra kapetan je rekao da ćemo u Cape Colonyju ostati barem još nekoliko dana. »Ali zašto?«
»Ne možemo propustiti ovakav vjetar«, tvrdio je Brew. »Ako opet promijeni smjer, morali bismo ovdje ostati tjednima ili mjesecima, pa čak dulje. Ne biste valjda htjeli ovdje dočekati Božić, velečasni?«
»Kapetan nikad ranije nije ukazao na takvu mogućnost."
»Da, samo to je bilo prije nego što je vjetar promijenio smjer.«
Uza sav bijes koji sam osjetio, malo se što tu moglo učiniti. Ispričavši se naredniku koji je vani stajao, izašao sam iz dvorca kajući se što sam tog jutra uopće obavijestio gazdaricu o svome kretanju. To sam doista učinio samo zato što sam vjerovao kako će je veseliti spoznaja da kod nje odsjedaju istaknuti ljudi.
Brewa je čekala kočija. Tek kad je vozilo zabrundalo i krenulo, postavio mi je sljedeće pitanje: »Znate li kojim slučajem gdje bi mogla biti druga dvojica?«
No, to je bilo stvarno previše. Odvukao me, dakle, od mojeg važnog zadatka premda mu još nije bilo znano gdje se nalaze Renshaw i doktor. Možda ću još satima morati čekati na njihov povratak, a sve to vrijeme mogao sam razgovarati s pukovnikom Riderom. »Nemam ni najblažeg pojma«, odgovorio sam hladno.
Lice mu se oduljilo. »To nije dobro.«
Na kraju je položaj jednog od mojih kolega lako ustanovljen. Kad je kočija skrenula prema luci, ugledao sam pred nama raštrkanu grupicu ljudi i u njima prepoznao članove naše posade. Na taj način je postalo jasno da je brod još sasvim nespreman za isplovljavanje, usprkos Brewovim tvrdnjama. Ljudi su izgledali potpuno nesposobni za obavljanje svojih dužnosti. Kosa im je bila raščupana, a odjeća izgužvana kao da su netom poustajali iz kreveta, dok su neki teturali pri hodu, vidljivo pijani. Sve u svemu, imat ću štošta reći kapetanu o ovoj zgodi. Tek kad je kočija došla u ravninu s ljudima, primijetio sam, na svoje veliko iznenađene, Renshawa kako mrzovoljno korača uz njih. Na trenutak sam pomislio da je nekako povrijedio nogu jer je šepao, ali sam tada shvatio da mu nedostaje jedna cipela.
»Što vam se, zaboga, dogodilo, Renshaw?« ― doviknuo sam s prozora kočije.
Samo je slegnuo ramenima, ali me jedan od članova posade značajno pogledao i viknuo: »Pecao je, župniče, i to na istoj ubavoj rječici gdje i mi. U njoj je i izgubio čizmu.«
Nisam imao pojma o čemu govori, a ni želje da shvatim, jer me više zaokupljao grub način na koji se prema meni postupalo. Stigavši u konačište, vidio sam da su sve naše stvari već spakirane i odložene u hodnik i čim sam podmirio račun, pozvao sam kočijaša da me odveze preko puta do Sincerity. Kewley je stajao na glavnoj palubi.
»Kapetane, mislim da mi dugujete objašnjenje u vezi s tako neočekivanim, naglim, da ne kažem nepravodobnim odlaskom.«
Kakvog li drznika. Nije ni odgovorio, već se okrenuo od mene i gledao luku zaklonivši rukom oči. »A, eno ga. Bio je već krajnji čas.«
Slijedeći njegov pogled, ugledao sam još jednu kočiju kako se primiče, a na prozoru se vidjelo mrko lice dr. Pottera. Nakon njegovog posljednjeg ispada ne bi me previše pogodilo da se uspio izgubiti. Vidjevši mahnite znakove koje mu je davala posada, usmjerio je kočijaša na mol do broda, gdje je začas sišao i uz pomoć kočijaša i brodskog snagatora Clucasa, koji se sjurio da ga pozdravi, stao istovarivati veliku količinu drvenih kovčega. Razljutio sam se kad sam vidio kako Kewley pokušava iskoristiti to komešanje da umakne, povlačeći se na komandni most. Nisam mu imao namjeru popustiti i krenuo sam za njim.
»Kapetane, još mi niste objasnili čemu ovako iznenadan odlazak.«
Sreća nije bila na mojoj strani. Upravo mi je upravljao svoj mrzovoljni pogled kad je uslijedio novi prekid, ovaj put neki urnebesni lavež. Luka je bila omiljeno stjecište pasa lutalica, koje se često moglo vidjeti kako prekopavaju po smeću u potrazi za hranom, i sada je čopor njih pokazao zanimanje za Potterovu novu prtljagu.
»Nosite se«, ljutito je vikao Potter vitlajući štapom. Životinje su se povukle tek nekoliko koraka i nastavile oštro lajati na sanduke.
»Što vam je to unutra, doktore?« ― prozove ga Renshaw kad je prvi kovčeg donesen na palubu.
Potter ga hladno pogleda. »Uzorci. Uzorci za proučavanje.«
»Nisu valjda mačke?« ― poviknuo je netko od posade na opći smijeh.
Ponovo sam se obratio Kewleyju: »Kapetane, smijem li vas ponovo zamoliti da objasnite...«
Jedna je od nepravdi ovoga svijeta što snaga svakog prosvjeda, koliko god opravdan bio, slabi ukoliko ga ponavljate. Kewley kao da je izgubio svaki osjećaj neugodnosti, potpuno otklanjajući moje pritužbe. »Ne sada, župniče. Moram se pobrinuti za brod. Ispričajte me, ali moram vas zamoliti da se ne zadržavate na komandnom mostu.«
Uvelike razdražen, svejedno sam morao sići na glavnu palubu i čekati da se brod otisne. Sjedio sam na smotanom užetu, da bi me već sljedećeg trenutka udaljio drugi časnik, Kinvig. Još nikad nisam vidio Manjane, inače najsporiju čeljad koju možete zamisliti, da se kreću takvom žustrinom. Neki su već bili na jarbolima i odvezivali jedra, dok su drugi spustili čamac da okrenu brod. Za tili časak Sincerity je oslobođena svog veza i okrenuta u smjeru vjetra. Nedugo zatim čamac je dignut na palubu, a tri vršna jedra razvijena i pričvršćena, našto se brod trznuo i krenuo. Posada je okretala križeve jarbola dok nisu bili pod najboljim kutem za hvatanje vjetra, i uskoro smo zaplovili prema pučini. Tek sam tada zapazio zagonetan prizor iza nas. Na molu, upravo tamo gdje je Sincerity maločas bila privezana, stajala su dva čovjeka i uzbuđeno mahala pokazujući u našem pravcu.
I Potter ih je vidio. »Tko su pak oni tamo?« ― doviknuo je Kewleyju.
»Ono?« ― kapetan je rukom protrljao bradu, škiljeći prema onoj dvojici. »A, bit će neki dobronamjernici što nam žele sretan put.«
Nešto u njihovom mahanju nije bilo kako treba. »Jeste li sigurni?«
Umjesto da odgovori, okrenuo se uz glasan povik: »Idemo momci, mahnimo ljudima što nas pozdravljaju.« Nakon trunke oklijevanja, čitav brod, od palube do najviših jarbola, prekrile su razmahane ruke. Začudo, oduševljenje onih na obali je splasnulo umjesto da poraste.
I tako smo krenuli na istok, preko Južnoga oceana*, prema Tasmaniji. (*Southern Ocean, sada u nas: Mora oko Antarktike.)

OSMO POGLAVLJE



NATHANIEL STEBBINGS, učitelj u Bristolu


Nathaniel Stebbings, Johnu Harrisu, doseljeniku i zemljoposjedniku na Van Diemenovoj zemlji
Rose House, Bristol, 12. prosinca 1832,
Gospodine Harris,
S više nego trunkom žalosti moram se oprostiti od maloga Georgea koji se vraća u svoju domovinu. Teško je povjerovati da su prošle pune dvije godine otkad je s majkom i sa mnom, tako je brzo proteklo vrijeme.
Kad je g. Grigson prvi put došao u Rose House i natuknuo nešto o vašem dogovoru, priznajem da sam se našao pomalo u nevjerici. Uza sve učiteljsko iskustvo, nisam se mogao pohvaliti nikakvom stručnošću u pogledu poučavanja divljih crnačkih dječaka koji žive na najudaljenijim antipodima i ne poričem da mi je malo nedostajalo da otklonim tako neobičan prijedlog. Na kraju sam više nego zadovoljan što sam donio pozitivnu odluku, jer se ishod pokazao boljim nego što sam očekivao. Istina, s dječakom je u početku bilo poteškoća. Nije pristajao mirno sjediti, što je bilo teško prevladati, i katkad bi skočio na noge čak i usred objeda, a ta se navika mogla izliječiti samo neprestanim prijekorima. Također, bio je nemiran noću, često je izvikivao čudne divlje riječi na svojem jeziku, dok nije čitavo kućanstvo digao na noge svojim misterioznim noćnim morama. S vremenom se međutim privikao na novi dom i sada je pristojno, drago dijete. Osobito je postao privržen majčinoj služavci, gđi. Cleghorn ― brižnoj Velšanki ― kojoj se držao oko struka kao za neko stablo u oluji, pri čemu je tako neskriveno odbijao odvojiti se od nje da ju je ometao u obavljanju dužnosti.
Što se dječakova učenja tiče, i ovdje sam bio iznenađen jer je dobrano prionuo i brzo napredovao. Uvjerit ćete se da sada prilično tečno govori engleski, premda mu prijedlozi i neka prošla vremena još uvijek zadaju poteškoće. Također piše čitkim i urednim rukopisom, premda još treba uvježbati pravopis. Uopće dobro pamti i vrlo je dobro savladao psalme.
Najveću mi je radost, međutim, pričinjala njegova vještina u računanju. Dok je u drugim predmetima dobar, premda ne odskače, na ovom je području pokazao iznimnu sposobnost. Tablicu množenja naučio je gotovo s većom lakoćom nego abecedu, što je vrlo neobično, i tako je brzo savladao množenje i dijeljenje da sam ga uveo i u geometriju. Čini se da je posve očaran brojevima, kao da su igračke stvorene njemu za zabavu. U više navrata zatekao sam ga kako samostalno ispisuje jednadžbe, gotovo potajno, kao da mu je to osobno zadovoljstvo. Ta njegova vještina me utoliko više iznenadila što se upravo na tom području, više nego na ikojem drugom, moglo očekivati da će imati poteškoća.
Nisam bez razloga ovako opširno opisao Georgeov dar za matematiku. Želja mi je, naime, da vam ukažem na važnost njegovog eventualnog daljnjeg školovanja. Nadam se da nećete smatrati neumjesnim ako vas upitam ne biste li ipak preispitali svoju odluku, o kojoj me je g. Grigson obavijestio, da zaposlite dječaka na nekom običnom poslu na posjedu. Strahujem da bi družeći se s osobama daleko nižeg obrazovanja mogao zaboraviti ono što je naučio. S obzirom na golem napredak koji je postigao, bila bi to silna šteta. Uz malo ohrabrenja i daljnju poduku, vjerujem da bi George bio prikladniji za kakvu javnu službu, možda u administraciji kolonijalne vlade. Zaposlenje u uredu također bi mu bolje pogodovalo zbog zdravlja, jer primijetio sam da nije odviše čvrste građe. Opskrbio sam ga svim slovnicama i računicama kojima može jasno pokazati sadašnju razinu znanja za koje bi, vjerujem, guverner otoka imao interesa.
Preostaje mi samo nada da ćete katkad smoći vremena da nam napišete pismo kako bismo štogod čuli o dječakovu napretku. Bojim se da gđa Cleghorn neće dati mira majci i meni ne bude li doznavala novosti o »svome Georgeu«, kako ga zove. Isto tako, ako biste pronašli još takvih nesretnika koji bi imali koristi od redovne poduke, bio bih, razumije se, spreman ponovo ponuditi svoje usluge.

JACK HARP, 1830. - 37.


Nas osamnaestorica čučali smo u onom smrdljivom brodskom skladištu i osluškivali zveket lanca kojima se spuštalo sidro, što je bio siguran znak da smo nekamo stigli. Bilo je prilično ugodno stupiti na palubu i osjetiti struju vjetra budući da je dolje bilo ubitačno. Vidio sam da smo se zaustavili u uskom zaljevu; na obali samo divlje raslinje, ljudima ni traga. To me i nije suviše začudilo jer mi smo bili ti sretnici koji će ovdje začeti novu selendru. Zaljev su štitila brda i imao je žuti mali žal, te sam pomislio kako je to mjesto na svoj način lijepo, taj Port Arthur, kako će se zvati. O toj ću ljepoti još imati vremena razmišljati, kao što se naravno pokazalo.
Već tijekom nekoliko dana izgradili smo kolibe i skladište i stvorili zgodno zatvoreničko naselje. Potom smo počeli s radom koji se sastojao od obaranja golemih stabala i piljenja na komade, ili tegljenja preko luke ― u kojoj je voda bila hladna kao led ― a uskoro su stigli i drugi jadnici da s nama podijele užitak. Nikad prije nisam bio zatočen u kažnjeničkoj koloniji, ali sam čuo priče o tome što se događa u Macquarie Harbouru ― priče od kojih bi se i sam vrag naježio ― i nisam imao namjeru čekati da me zadesi ista sudbina. Računao sam da ću nevolji najlakše stati na kraj upravo tako da je izazovem, i bacio sam se na posao da steknem glas, što je značilo dobacivati okolo oštre poglede i razbiti glavu svakome tko bi mi uzvratio. Morao sam se paziti čuvara jer bičuju svakoga koga uhvate, ali dalo se to obaviti negdje u tišini šume ili navečer u kolibama, pa i premda su me uhvatili i izbičevali jedanput ili dvaput, cijena mi se nije činila prevelikom. Pazio sam da ne zaboravim nijednu bezobraštinu, tako da mi ime ostane neokaljano, i na kraju nikad nisam ostao dužan, pa makar to sredio i koji tjedan kasnije. To me je i spašavalo, barem prvih godinu i nešto dana, dok nisu nagrnuli momci iz Macquarie Harboura.
Dobili smo ih svu silu, jer Macquarie Harbour se zauvijek zatvarao. Bit će da je neko uredsko piskaralo računalo da bi naš Port Arthur mogao postati još gori. Ti nitkovi, ubojita pogleda, bih su stvarno teški slučajevi, od one vrste koja bi prije stupila na vješala nego otrpjela podrugljiv osmijeh ih omalovažavanje i, stigavši u naselje ― koje se do tada već pretvorilo u gradić od koliba i pilana ― od prvog su časa nakanili pretvoriti mjesto u vlastitu igračku. To su u velikoj mjeri i postigli, jer su ih se upravitelj i njegovi ljigavi vojnici bojali isto kao i svi drugi, pa se jedva išta i poduzimalo kad bi ovi nekog jadnika premlatili na mrtvo ime, i to doslovno. Činio sam što sam mogao. Nastojao sam im se micati s puta i čak izigravao luđaka, kojeg nije vrijedno izazivati, no od toga nije bilo neke koristi jer su me već obilježili kao nekoga koga treba srezati. Uostalom, nije mi baš ni stalo do toga da se prisjećam tih vremena.
Jedina korist od tih momaka iz Macquarieja bila je da smo smjeli loviti ribu. Nakon nekog vremena ponestalo je zaliha iz skladišta i obroci su nam smanjeni, na što su se oni pošteno raspalili, te su prijetili svim zgodnim sredstvima ako im se ne da više jela, sve dok se upravitelj nije uplašio i rekao nam da se možemo sami pobrinuti za hranu. Skraćeno nam je radno vrijeme i rekli su nam neka idemo loviti ribu i počnemo uzgajati povrće. To je bilo dosta zgodno, jer sve postaje ljepše kad sjediš na obali s udicom u ruci ili okopavaš krumpir. Nisam samo ja tako mislio, nego su se čak i oni momci iz Macquarieja fino primirili. Zapravo, došlo je do toga da je upravitelj morao pustiti i vojsku u ribolov jer su postajali ljubomorni na zatvorenike.
Svemu lijepome dođe kraj, kako kažu, a s Port Arthurorn ono lijepo je završilo božičnim poklonom koji smo dobili u vidu posjeta guvernera Van Diemenove zemlje, Georgea Aldera glavom. O tom sam prijanu dosta toga čuo od drugih jer je često bio tema noćnih razgovora u kaznioničkim kolibama, kad su se smišljale raznorazne teške nezgode kojih bi se tako velika zvjerka trebala čuvati, a sada je, evo, silazio s čamca okružen manjim odredom stražara i ulizica. Lice mu je bilo beskrvno, gotovo kao da je bolestan, a oči bez trunke osmijeha podsjetile me na nekog od onih župnika čistunaca ili na zmiju dok vreba miša. Nije se doimao suviše zadovoljan onim što vidi dok je njuškao uokolo, onakav sav namrgođen, kao da smo ga nešto razočarali.
Nakon tog ljupkog posjeta brzo su uslijedile promjene. Dobili smo novog upravitelja, jednog od onih ratobornih Iraca koje topovske kugle nasmijavaju, i taj je stao na kraj našem ribolovu i vrtovima. Sve naše biljke su povađene i sakupljene na jedno veliko polje, što je imalo značiti da više nisu naše, i samo je nekoliko puzavaca imalo sreću da radi na njemu. Zatim su uvedene nove odore, različite s obzirom na to koliko se tko popravio. Svatko za koga se smatralo da je na putu spasa nosio je sivo, a mi ostali koji nismo, nosili smo živahno žutu boju. Oni bijednici koji su nekako uspjeli postati još gori izgledali su opet drugačije jer su na žutim odijelima imah divan natpis koji se sastojao od riječi »zločinac«, a dodatni ukras bili su još prekrasni okovi za noge.
Druga promjena bilo je ukidanje duhana To je zapravo izazvalo više bure nego sve ostalo jer je napola izludilo momke iz Macquarieja, pa su stalno tražili nekoga na kome će se iživljavati. Ako si uzvraćao ― što ja jesam ― to je kod upravitelja i njegovih crvenokaputaša nailazilo na negodovanje jer je dokazivalo da se još uvijek nisi popravio, tako da sam stalno morao nositi kanarinsku odjeću. To je bilo nezgodno, jer sam se s vremenom silno umarao od sječe drveća i dobivanja bičem po leđima i stalno sam zurio u onaj žuti mali žal. Osim toga, nisam se ništa pomlađivao i strahovao sam da se, zaglavim li ondje još četiri godine, neću moći izboriti za svoj kutak, i svaki od mojih mnogobrojnih neprijatelja lako bi od mene napravio kosani odrezak.
I Port Arthur je postajao sve stariji. Sada su tu bile stotine robijaša i novi jadnici su stalno pristizali, a od nekolicine koliba uz obalu postao je pravi Manchester u čijim su se radionicama proizvodile svakovrsne potrepštine, od čizama do stupova za svjetiljke. Postojao je škver na kojem su se gradili brodovi, i to pod strogim nadzorom, dok je sjeverno bio mali rudnik ugljena s podzemnim ćelijama, za koji se govorilo da je tako zgodan da su ga čak i momci iz Macquarieja nastojali izbjeći. Ako bi iz nekog razloga čovjek odlučio svu tu sreću staviti na kocku i malko se sam prošetati kroz šikaru, na brijegu iza upraviteljeve kuće se nalazio lijepi novi signalizator tako da bi začas za tu šetnju znala čitava Van Diemenova zemlja. Ako bi bjegunca uhvatili ― a u pravilu i bi ― i ako bi bio iscrpljen svojim podvigom ili je dobio metak u trbuh, dopremili bi ga natrag malom željeznicom čije su vagone pogonili robijaši, a ne para, jer je njih bilo veće obilje. Ako ga je pustolovina suviše uzbudila, imali smo za nesretnika čak i otok mrtvih gdje je mogao biti pokopan u pravom portarturovskom sanduku, možda i vlastoručne izrade.
Možda to već samo po sebi zvuči dovoljno velebno, ali naš ratoborni irski upravitelj zamišljao je još velebnije stvari, nesretan što je cijelo njegovo malo carstvo bilo načinjeno od samog drva, koje je slabo odolijevalo momcima našega soja. Tako se neočekivano javila potreba za svakim tko je imao sreće da se razumije u kamen, kao naprimjer netko tko se svojedobno zabavljao gradnjom mosta. Nisam nikad pomislio da će mi biti drago ponovo tucati kamenje, ali nakon svih onih godina piljenja drveća s mustrama kakvi su momci iz Macquarieja bio je to melem za dušu. Najprije sam određen za gradnju stražarnice u sklopu vojarne koja je bila okrugla kao neki vražji dvorac, a nakon toga je na red došla nova crkva koju smo morali imati zato da nam svake nedjelje neki župnik može govoriti kako smo pokvareni, e da to kojim slučajem ne bismo zaboravili. Na toj je crkvi bilo vraškog posla, pa smo godinu dana rintali dok nije bila gotova. Tada sam se počeo nadati da ću se ubrzo moći oprostiti od Port Arthura. Kamenoresci su uglavnom bili gmizavci koje sam mogao uplašiti kojom riječju i pogledom, tako da sam se lako mogao popravljati, i nakon svega nekoliko mjeseci prvi put sam svoju kanarinsku odoru zamijenio sivom. Budem li miran i pustim da vrijeme prolazi, računao sam da ću uskoro prijeći na gradnju cesta i slično, što bi nakon ovoga bilo med i mlijeko.
U usporedbi s crkvom moj naredni posao bio je oličenje mira, naime vodoskok i druge besmislice za ukrasni vrt koji je bio igračka supruge našeg irskog upravitelja. Tek je nekoliko mjeseci bila u braku sa starim divljakom i bila je sočna ženska, tako svježa i zrela, s nekim izrazom sjete u očima, valjda zato što je zaglavila ovdje, Bogu iza leđa, u društvu samih vojnika i robijaša okovanih lancima. Naklapalo se da ju je tim cvjetnjakom muž nastojao udobrovoljiti, i to, izgleda uspješno, jer gotovo bi svaki dan izašla i zaokupila se nekom novom sitnicom koju je trebalo promijeniti jer je ona to tako zamislila No, nama nije smetalo primati zapovjedi od takve zgodne male. Nije nikamo išla sama, nego je uvijek uz nju bio manji odred vojnika koji su stražarili, u slučaju da nekome padne štogod na pamet, kao što je uostalom i moglo. Teško je bilo ne buljiti u taj njezin fini izazovni struk, čak ispod tolike odjeće, a za sparnih dana siguran sam da sam uhvatio dašak njezinog mošusa, tako slatkog i podatnog. Nakon sveg tog vremena zatočeništva malo mi se pomutilo u glavi dok sam zamišljao ostatak slike i kako bi stenjala dok bih je pošteno obrađivao. Svejedno, upućivao sam samo oprezne poglede, jer mi je bilo stalo da zadržim to svoje sivo odijelo.
Slabo je razgovarala s nama kamenorescima, štedeći riječi za nekog Shepparda koji je izrađivao kerubine. Sheppard nije bio odviše vješt u tome, jer su ga zapravo uzeli zato što je nekoć klesao nadgrobne spomenike ― što baš i nije isto ― i nisu bili nalik na dječje letače nego više na debeljke s nečim gadnim na leđima. Upraviteljeva žena je to međutim shvaćala vrlo ozbiljno i neprestano ih je promatrala i dijelila savjete, kako god malo koristi od njih bilo. Ti su kerubini na neki način i prozuročili sve moje nevolje. Tada smo već zašli u mjesec siječanj i bilo je vruće kao u pećnici, a tucanje kamenja je žedan posao. Stajao sam na suncu dobranih nekoliko sati, odvaljujući kamene gromade za ljetnikovac koji je tada bio na redu, i baš sam otpio nekoliko dobrih gutljaja vode iz kante da rashladim grlo. Voda kao voda, a oko mene mir i potjeralo me u šetnju do obližnjeg grmlja.
Taman sam se mislio olakšati kad sam začuo nekakav dubok uzdah. Bila je to ona, upraviteljevo zlato, vruća i znojna onako u stezniku i sličnome, odmah s druge strane tog grma. Bit će da se odmakla da iz daljine pogleda kerubine. Oči su joj bile razrogačene kao da nikad nije vidjela nešto slično. Ja nisam ništa smjerao. Naprosto me iznenadila i, umjesto da ga hitro pospremim, kao što sam možda i trebao, samo sam zurio u nju. To je bila pogreška. Začas je ispustila vrisak dovoljno glasan da se čuje do Hobarta i nato su vojnici dotrčali.
Da kažem po pravdi, nikad nije tražila da budem kažnjen. Čak sam čuo da je tražila od supruga da me poštedi. Nije mi to puno pomoglo. Vjerojatno mu se nije sviđala pomisao da je vidjela ičiji osim njegovog, da joj se kojim slučajem ne pobudi znatiželja. U tren oka sam sivu odoru opet zamijenio žutom na kojoj je pisalo »zločinac«, i prekrasnim parom nožnih okova u skladu. Ni tu nije bio kraj upraviteljevom zahvaljivanju. Posebno me usrećio radnom skupinom u koju me je ubacio, a ponajviše nadzornikom skupine, Fergusonom, koji je bio poznat kao najrevniji bičevalac u Van Diemenovoj zemlji.
Ferguson je bio majstor u tome da ti nađe slabu točku, a zatim bi dan za danom čačkao po njoj sve dok te ne bi toliko izludio da počiniš neku glupost i tako se izboriš za termin na trokutastom okviru. Omiljena igra bila mu je postavljanje pitanja. »Izgledaš umorno«, rekao bi sav tužan, tako da si na trenutak pomislio da je zbilja zabrinut za tebe. »Možda bi se htio malo odmoriti?« Pravilo u radnim skupinama bila je stroga šutnja Ako si bio dovoljno lud da odgovoriš, osmijeh bi mu nestao s lica kao da ga nikad nije ni bilo, lupio bi nogom o tlo, stao ti dobacivati sve moguće uvrede kojih se uspio sjetiti, a zatim bi pozvao vojnike da te za nagradu odvuku na trokute. No, ako si i šutio, nisi prošao ništa bolje. Tada bi gad zatresao glavom, kao da je iznenađen. »No dobro, kad nisi umoran, onda imam pravi posao za tebe.« To bi pak bilo nešto najgore što je mogao smisliti, kao recimo tegljenje dvostruko većih klada, ili bi te poslao da stojiš u luci do struka u vodi i odguravaš daske prema brodu. Čak ni tada te ne bi ostavio na miru. Kad si već bio napola mrtav od tog posla, opet bi ti obzirno pristupio. »Nešto te muči, ha?« ― pitao bi brižno. »Ma znam. Brine te da ćeš jednoga dana morati otići iz ovog mjestanca i vratiti se u okrutni svijet pun raznih iskušenja Sav onaj rum koji treba popiti i duhan koji treba popušiti, pa ženskice što dižu suknjice.« Zatim bi ti se toliko približio da bi mu lice postalo mutno klupko blizine i zadaha. »Ne brini, Jack. Tvoj prijatelj Ferguson će te čuvati. Tako ću te lijepo udesiti da nećeš ni otići odavde dok se ne osušiš od starosti, tako da te žene više ni neće opterećivati.« Nakon toga bi te potapšao po ramenu kao da ti je stvarno prijatelj, što je bilo još i najgore. »Tvoj stari pajdaš Ferguson će sve srediti.«
Uz takav postupak nakon nekog vremena nije u skupini bilo čovjeka kojeg ne bi svrbjela šaka. A kad je tkogod što poduzeo, bio je spreman ― Ferguson je, naime, dobro pazio ― i obično bi se stigao izmaknuti i proći bez ogrebotine, što i nije teško kad te pokušava dohvatiti netko s okovima oko gležnjeva. Potom bi dozvao vojnike i dao da te odvuku, široko se osmjehujući, kao da za njega nema veće sreće nego kad neki njegov momak zasluži grebanje portarturske mačke.
Ali tu se moram načas zadržati, jer to nije bila kakva god sprava za bičevanje. Od svih onih na Van Diemenovoj zemlji, upravo je ova grozota imala i ime, i to zasluženo. Imala je devet repova i osamdeset i jedan čvor, a svaki je bio natopljen slanom vodom i osušen na suncu, dok nisu postali čista žica. Stotinu udaraca time bilo je dovoljno da svačija leđa pretvori u paštetu. Svejedno, odgovorno tvrdim ― a doista sam mjerodavan ― da u cijelom tom bičevanju nisu sami udarci zadavali toliko boli, već nešto sasvim drugo. Radi se o tom osećaju bespomoćnosti. Ništa se ne može usporediti s osjećajem koji proživljavaš dok, čvrsto zavezan za drveni trokut, mirno čekaš da bičevalac predahne ― pri čemu nikad ne vole žuriti ― i zada sljedeći udarac, a istovremeno ne možeš učiniti baš ništa da ga u tomu sprijčiš. Čak i nekoliko tjedana kasnije od same pomisli na tu divotu kažnjeniku bi mogao proključati mozak, poput mlijeka u loncu, te je spreman udarati i mlatiti i za najmanje sitnice, recimo, da mu neki glupan stane na put.
Ferguson je upravo i htio ― da mu grupa bude takva, jer tada su kao ovce srljali na sljedeće batinjanje, i tako sve u krug, poput zmije što se sama ujeda za rep. Pokazao je za mene posebno zanimanje ― rekao bih da je volio ugoditi svojem pretpostavljenom ― i nakon nekoliko mjeseci i nekoliko boravaka na trokutima htio sam iskočiti iz kože. Nisam se baš imao prilike pogledati u neko zgodno ogledalo, jer ih nije bilo na raspolaganju, ali kladim se da mi je pogled bio mnogo luđi nego ranije, kad sam se pravio da sam lud.
Jedva bi koji sat prošao a da nisam smišljao načine za bijeg, i ubrzo mi je prestalo biti važno koliko su uopće izvedivi. Netko tko ne poznaje Van Diemenovu zemlju mogao bi pomisliti kako nema baš mnogo načina da se ode iz Port Arthura, ali bilo ih je više nego što se činilo. Prvi, a zapravo i najčešći, bio je da budeš miran i izgledaš bezopasno, mjesecima i godinama, dok te napokon ne puste. Naravno, neprilika je bila u tome što mi to nije uspjelo ni nakon što sam se prilično potrudio, a sada sam imao premalo strpljenja za tako polagani rad. Drugi način bio je da se popraviš nekim smjelim činom, recimo tako da odaš neku malu tajnu svojih supatnika u zatočeništvu. Nezgoda je u tome što je otkucavanje bilo tako uobičajena stvar u Port Arthuru da je bilo teško doznati je li netko pravio nevolje, a ako bi, opet, izmislio neku priču i prikačio je nekom jadniku, što se također često činilo, postojala je mogućnost da će te otkriti i izbičevati, umjesto da te puste na slobodu. Treći i bolji put bio je izigravati junaka, tuko da naprimjer spasiš nekog glupavog crvenokaputaša od utapljanja ili pada posječenog stabla. To ja znalo lijepo završiti, i bilo je priča u slučajevima gdje su ljudi jednim potezom lance zamijenili pomilovanjem, ali u takvo se što nisi mogao pouzdali, osim ako sam ne namjestiš utapanje ili padanje drveta, što ne bi bilo lako izvesti. K tome me je upravitelj obilježio kao svojeg posebnog neprijatelja, tako da bih morao izvesti čitavo brdo čudesa da zaslužim njegov oprost.
Time sam došao do četvrtog načina ― o kojem se vječito razgovaralo ispod glasa ― a taj je bio da naprosto potrčiš prema guštari. U tome su se mnogi redovito i okušavali, iako s malo uspjeha s obzirom na brojne poteškoće. Čak i ako bi netko uspio presjeći lance sjekirom i umaknuti najbližim vojnicima, upraviteljev signalizator bi to začas javio i krenule bi potjere, a zbog oceana ne bi ni dospio daleko. Blatnjavi komad zemljišta na kojem se smjestio Port Arthur bio je skoro pa otok, spojen s ostatkom Van Diemenove zemlje prevlakom zvanom Eaglehawk Neck, širokom tek nekoliko lakata, i premda taj potez još nikad nisam vidio, bilo je opće poznato da ga nadziru čak i strože negoli tajne koje skriva podsuknja upraviteljeve žene. Tamo je bila postavljenu čitava četa crvenokaputaša, zajedno s čoporom golemih psina na lancima, a čuo sam i da se u more sa strane baca napoj da se namame morski psi. Da se neki jadnik čak i uspiju provući, prije nego što bi došao do nekog gospodarstva, našao bi se suočen s miljama šikare pred sobom, s trnjem i blatom i ničim jestivim. Bjegunci su se često predavali bez otpora jer bi im se već nakon nekoliko dana lutanja Port Arthur činio udobnim mjestom. Svejedno, upravo me taj način zanimao, uglavnom zato što je za njega uvijek postojala mogućnost, tako izazovna, a tada sam već bio suviše izluđen da bi mario je l’ će uspjeti. U to vrijeme radili amo blizu pruge i kad sam gledao one vugončiće kako se kotrljaju dok ih robijaši vuku, pažljivo sam motrio jesu li vojnici u blizini i zabavljao se razmišljajući što bih mogao učiniti.
Ali, izostavio sam peti i zadnji način da sa ode iz Port Arthura, na koji sam također rado pomišljao. Moglo je i tu nešto poći krivo, naravno, ali taj je makar pružao užitak nečega sto posto sigurnog. Vidio sam već nekoliko jadnika koji su odabrali taj put, kako mašu opruštajući se od svih u naselju, obijesno se veseleći skorašnjoj vožnji kolima kroz Hobart i dimu cigare. Provedbu je bila vrlo jednostavna. Samo oduboroš nekoga ― bilo koga, iako bi se ja opredijelio za prijatelja Fergusona ― i pri čekaš da mu pažnja popusti. Nakon toga mu se tiho prikrađeš, zamahneš kamenom ili sjekirom, ako je imaš, i nježno mu rascopaš glavurdu. Za samo koji dan zauvijek ćeš se oprostiti s Port Arthurom i krenuti na veliko putovanje sve do Hobarta, da nakratko uživaš u tamošnjim ćelijama i sudnicama, i najposlije omastiš konopac. Priznajem da to baš i nije najsretniji izlaz, ali nakon nekoliko mjeseci hodanja amo-tamo između Fergusonove skupine i trokuta prestao sam biti izbirljiv i bio sam spreman ugrabiti prvu priliku koja se ukaže.

JULIUS CRANE - gostujući inspektor iz Londonskog kaznioničkog povjerenstva, 1837.


Valovi su bacakali lađu poput lista na vjetru i kad sam iz sigurnosti kabine nakratko izašao na palubu, do mene su kroz otvore doprli prigušeni vapaji i jecaji, kao i grozan smrad. Bio je to vonj ljudske životinje u kojoj je malo što ljudsko preostalo. Pomisao na svezane osuđenike u potpalublju silno me uznemiravala, ne samo zbog fizičkih muka koje su zacijelo proživljavali. Kao što mi je bilo dobro poznato, to što su toliko zbijeni u tako skučenom prostoru omogućavalo je užasan proces ― neizbježan kao i kemijska osmoza ― budući da se opačina širila od najokorjelijih do onih koji još uvijek posjeduju trunak nevinosti. Dovoljan im je još koji dan, pa da svi budu jednako zaraženi opačinom.
»Treba ih izvesti na palubu da udahnu malo zraka«, rekao sam.
Knowles, moj neželjeni suputnik, nije ni trepnuo. »Draže mi je da budu u okovima, profesore.«
Zabavljalo ga je da me oslovljava tom titulom, premda sam nekoliko puta rekao da je ne posjedujem. Knowles, koji je putovao u Port Arthur da pregleda opskrbu vodom tamošnjeg kažnjeničkog logora, jedan je od onih što njeguju bešćutni stav prema čovječanstvu, na koje je gledao otprilike na isti način kao i na pokvaren vodovodni sistem. Otkad smo krenuli iz Hobarta, naučio sam ne obazirati se suviše na njegove primjedbe, jer je pokazivanje osjećaja samo raspirivalo njegov sarkazam. »Nemate osjećaja samilosti prema ostalim ljudskim bićima«, rekao sam mu više zato da ga ukorim nego što bih očekivao da će se na nj obazirati.
»Ali naprotiv, profesore.« Veselo se potapšao po grudima kao da pokazuje gdje se točno taj osjećaj nalazi. »Evo ga ovdje, odmah ispod moje želje da mi grkljan ostane neprerezan.«
Bilo je to tipično za njega. »Da vas čuju kako govorite«, rekoh mu, »ne bih im mogao ni predbacivati što vam to žele učiniti.«
Druga Knowlesova neobičnost bile su njegove oči. Držao ih je tako stisnute da si katkada samo po tome što se micao mogao znati da nije u dubokom snu. To mu je, u kombinaciji s uobičajenim nedostatkom izraza na licu, pridavalo izgled bahatog škiljavog medvjeda. U najboljem slučaju, kao tog jutra na palubi, licem bi mu preletio jedva vidljiv trzaj, nešto poput grča, koji sam uskoro naučio protumačiti kao osmijeh. »Nemojte misliti da bi se zadovoljili mnome«, nastavio je vedro. »Nisu vam oni čitali iste knjige kao i vi, profesore, nego neke vlastite u kojima se najviše veliča rezanje grkljana takvog kršćanskog filantropa kao što ste vi sami.«
Još četiri dana morao sam podnositi njegovo društvo, kad smo se morali skloniti od žestokih zapuha u Gusarskom zaljevu. Mogao sam ta četiri dana provesti u inspekciji naselja Port Arthur, umjesto da trpim Knowlesovo nesnosno podbadanje. Već je i putovanje iz Engleske predugo trajalo, a još me nakon ovoga čekao obilazak kažnjeničkih naselja u Australiji. Da stvari budu gore, čitavo to vrijeme bili smo smiješno blizu našeg odredišta. Brod je stajao nadomak Eaglehawk Necka, uske prevlake koja povezuje Port Arthur s glavninom Van Diemenove zemlje. Kako je vrijeme prolazilo, nevoljko sam usvajao prizor stražarnice i čitavog čopora krvoločnih pasa na lancu, od kojih je jedan bio nekoliko lakata od kopna, na zanimljivoj platformi s psećom kućicom, valjda da kažnjenicima ne bi palo na pamet da se šuljaju po plićaku. Znao sam da se nalazimo samo koji sat kopnenog puta od glavnog kažnjeničkog naselja, i strašno je opterećivalo živce gledati ga iz takve blizine da se mogao čuti lavež pasa, a ostati nasukan.
Poteškoće je stvarao kapetan broda. »Po ovakvom vremenu ne može se prići čamcima«, tvrdio je kad god sam ga upitao, i bio pri tome jednako nepopustljiv kao i kad je odbijao pustiti jadne zatočenike da izađu iz potpalublja. Čak i kad je vjetar napokon okrenuo u prihvatljivijem smjeru, svejedno nije htio pristati, ovaj put tvrdeći da bi spuštanjem čamca u more mogao propustiti priliku da uhvati povoljan vjetar. Zbog njegove tvrdoglavosti još smo dva dana i dvije noći izgubili krstareći oko obale pred nama, dok mi se napokon kroz jutarnju izmaglicu nije ukazao moj cilj, kamenolom Port Arthura.
Nisam ni slutio koliko je zapravo veliko to naselje. Iz daljine su nagurane kolibice ostavljale dojam bijednog industrijskog mjesta, dok su mu zvuci vojničke trube i uzvikivanje zapovijedi pridavali vojničku nijansu. Kako se brod primicao, svrha ustanove bivala je sve žalosnije očita: sve su se jasnije razlučivale kažnjeničke skupine kako u lancima klipšu amo-tamo. Knowles je odjurio za svojim vodoopskrbnim poslovima i priznajem da sam bio sasvim zadovoljan što sam ga se riješio. Mene su pak odveli k jednom od službenika te ustanove koji se, moram to istaknuti, prema meni ponašao uglađeno i susretljivo, što nije čest slučaj kad netko izvana dolazi u nadzor ustanovi koju bi kasnije možda morao kritizirati. Smjestili su me u sobu i predstavili mi drugog službenika koji će mi biti vodič i koji mi je čak donio poziv na večeru s upraviteljem i njegovom suprugom. Nakon takvih priprema napokon sam mogao započeti s poslom.
Jedina je korist od velikog kašnjenja u tome što je čovjek sav na iglama od nestrpljenja i želje, tako da sam taj prvi dan obavio više nego što bih očekivao. Obišao sam gotovo svaku zgradu u kojoj kažnjenici obitavaju: svaku radionicu i spavaonicu, svaku kuhinju i kaznenu prostoriju. Također sam pratio skupinu koja je u lancima išla u sječu u obližnju šumu. Najviše mi je, međutim, značila mogućnost da razgovaram s nekim kažnjenicima i doznam kakav utjecaj na njih ima njihova kazna. Večinom su bili suviše tvrdokorni da bi surađivali, i na pitanja su odgovarali jednom riječju, no neki su se pokazali razgovorljivijima i premda su im odgovori bili oprezni, oni svejedno predstavljaju vrijedno svjedočanstvo.
Moji dojmovi o upravljanju naseljem bili su povoljni i nisu ih narušile ni spoznaje o okrutnim osvetama koje su često ružna pojava u takvim ustanovama. Nedostajao mu je međutim temeljni element: sustav moralnog prosvjećivanja. Malena škola nudila je svega nekoliko predavanja svakoga tjedna, dok je bijednu knjižnicu posjećivala samo nekolicina zatvorenika koji su već bili obrazovani, te im je učenje bilo najmanje potrebno. Što se crkve tiče, usprkos impresivnom izgledu tog kamenog zdanja, kroz razgovor s kažnjenicima stekao sam dojam da je utjecaj propovjednika bio zabrinjavajuće neznatan, pri čemu se mnogi od njih nisu ni trudili sakriti prezir prema tom čovjeku kojeg su nazivali »bogognjavatorom.«
S obzirom na to da ih se nisu primili odgojni utjecaji, zločinci su se ravnali samo po prijetnji od oštrih kazni koje su se dobivale i za najmanji prijestup. Takvom okrutnom sustavu bilo je bolno i svjedočiti jer se nije radilo o mehanizmu koji bi ljude preobražavao, nego vrsti surove dresure kakva bi se mogla primijeniti na divljim psima. Sliku nimalo nije popravljala relativna sloboda koja je samo omogućavala da se pogubni utjecaji prenose među prijestupnicima. Jedino se u radnim skupinama najstrože primjenjivao pravilo šutnje, dok kreveti u spavaćim kolibama kaznionice nisu čak bili ni razdvojeni paravanima, što je urađalo pokvarenim razgovorima i radnjama za mraka.
Bilo je to uistinu daleko od suvremenog poimanja kaznioničkog sustava kakvo se sada širi Engleskom i Sjedinjenim Državama. Ta nova i divljenja vrijedna razmišljanja ne oslanjaju se na lance i bičeve, već se koriste blagodatima tereta šutnje. Kažnjenike treba uvijek držati razdvojenima i tako ih spriječiti da se izlažu utjecajima, osim kad je u pitanju težak rad i kršćanski nauk, sve dok ti plemeniti pojmovi ne prevladaju u njihovom umu. Kaznioničko nasele kao što je Port Arthur, gdje se zločinci slobodno miješaju ne bi se mogao smatrati mjestom povratka ćudoređu, već prije školom zločina u kojoj džepari uče od provalnika, a provalnici od ubojica, dok se svi ne natope zločinom.
Takve su misli bile daleko od savršene pripreme za pristojno društveno okupljanje ― naročito u domu čovjeka kojeg sam smatrao najodgovornijim, upravitelja ustanove ― i dok sam se umivao i odijevao, bio bih rado predstojeću večeru zamijenio i za najskromniji obrok. No, ljudska je ćud nepredvidljiva i dok sam se blatnjavim stazama naselja probijao prema njegovoj kući ― vrlo ljupkoj zgradi s dugačkom verandom koja je gledala na more ― osjetio sam na vlastito iznenađenje kako mi raspoloženje raste. Nakon toliko vremena na brodu i u nezdravom društvu kažnjenika, možda mi je godila pomisao na malo domaće udobnosti. Naravno, kad su me uveli u kuću, bilo je teško odoljeti čarima čistog i urednog doma, urešenog ženskim ukusom.
Domaćini su bili vrlo gostoljubivi. Upraviteljeva supruga ― mlada i dražesna ― iskazivala je simpatično uzbuđenje zbog ovog malog društvenog događaja u njezinoj kući. Slutio sam da joj život u ovome dalekom surovom kraju nije baš zabavan. Njezin suprug ― za kojeg sam očekivao da je strog vojnik, jednako sirov kao i njegovi nazori ― također se pokazao gostoljubivim na svoj osoran način, upravo mi utisnuvši u dlan veliku čašu punča kad su me uveli u salon. Jedino razočaranje doživio sam kad sam ugledao Knowlesa kako stisnutih očiju stoji u kutu, odakle mi je uputio jedva zamjetan mig. Mogao sam i misliti da će i njega pozvati.
Ne trebam ni reći da me je Knowles svojim podbadanjem uspio natjerati na razgovor koji sam imao namjeru izbjeći: o mojem viđenju kažnjeničke kolonije. Tada smo već bili prešli za stol, gdje su tri kažnjenika ― jedan od njih ljudeskara s licem kao da je iz kamena isklesano ― bezuspješno pokušavali izigravali poslugu.
»I, kako vam se sviđa Port Arthur?« ― upitao je Knowles gledajući me onim izazivačkim pogledom kroz gotovo zatvorene oči. »Jesu li razbojnici i banditi dovoljno razmaženi za vaš ukus?«
Smatrao sam da je najmudrije reći što manje. »Jedva sam imao vremena razmisliti o svemu što sam vidio.«
Na moje iznenađenje, upravo me upraviteljeva žena potakla da nastavim. »Ali živo nas zanimaju važe primjedbe, g. Crane. Valjda ste već došli do nekih zaključaka.«
Bilo je nečega u pogledu koji je dobacila mužu što me natjeralo na pomisao da sam zašao na neko područje neslaganja među njima. U svakom slučaju napetost je bila vrlo primjetna. Ne želeći suditi svojem domaćinu u njegovu domu, pažljivo sam birao riječi. »Učinkovitost ustanove ostavila je na mene silan dojam. Priznat ću, međutim, da me iznenadilo što se ne pridaje više pozornosti moralnom napretku kažnjenika."
Upravitelj se oprezno nasmiješio. »A kako bi se to po vašem mišljenju provalo?«
»Budite otvoreni, g. Crane«, nadodala je njegova supruga, osmjehujući se. »Tako bismo rado čuli vaše mišljenje.«
Zacijelo su me tištale neizrečene misli što su se tijekom dana nakupile, tražeći da budu izrečene, jer njezine riječi bile su mi dovoljne da zanemarim svaki oprez i stanem predano iznositi neka od posljednjih dostignuća na tom području. Govorio sam o onim vizionarima kojima sam se divio, i u Engleskoj i u Americi. Potrudio sam se objasniti prednosti odvajanja pred tjelesnim kažnjavanjem i tišine pred lancima. Sve vrijeme Knowles jo podrugljivo promatrao svoj ubrus. Što se upravitelja tiče, on je strpljivo slušao, premda vrlo sumnjičavo. No zanimljivo je da se njegova supruga sva ozarila.
»Ali to je čudesno«, primijetila je, ošinuvši supruga pogledom. »To se zacijelo može provesti i ovdje.«
»Bojim se da to ne ide tako lako, draga«, nije se dao upravitelj. »Kao prvo, nije na meni da se bavim takvim pitanjima, već više na guverneru i Ministarstvu kolonija u Londonu. Trenutno obje strane zahtijevaju da još više otežam život kažnjenicima kako bi Port Arthur ostao na zlu glasu.«
To je potaknulo Knowlesa da se uključi u prepirku. »Ono što naš blagonakloni prijatelj, g. Crane, ne razumije jest da kolonija Njegova veličanstva, Van Diemenova zemlja, nije namijenjena preobrazbi kriminalaca, već naprosto njihovoj pohrani, poput smeća na smetištu, tako da se Engleska jednom zauvijek oslobodi izazivača nereda.« Naslonio se, zadovoljan svojim oštrim nazorima. »Ne tvrdim da je to rješenje lijepo, ali to je trenutno rješenje i ja, recimo, ne vidim puno koristi od toga da tratimo vrijeme i novac brinući se sa moral nekakve hrpe gnojiva.«
Zapovjednik ga je zainteresirano pogledao. Ja mu, međutim, nisam znao odgovoriti s takvom lakoćom. »Ako je jedina svrha sistema u tome da se Engleska, kako kažete, oslobodi izazivača nereda, onda to vrlo slabo uspijeva. Nakon svih tih desetljeća izgona ljudi u najudaljenije krajeve svijeta, mogućnost da vas okradu u Londonu ili Glasgowu ista je kao i prije. Što se toga tiče, ovdje u Van Diemenovpj zemlji osjećam se znatno sigurnijim. Stvar je u tome, Knowles, da vi čitav problem razmatrate iz potpuno pogrešnog kuta. Ne radi se ovdje o izgonu ljudi, nego o pronalaženju načina da ih se reformira. Ne posjeduje li svatko sposobnost da se iskupi?«
»Lako je to reći«, veselo je odgovorio Knowles. »Samo, vuk dlaku mijenja, ali ćud nikada.«
Upraviteljeva žena kimnula je glavom, »Ja se sasvim slažem s g. Craneom. Sigurna sam da ovdje ima kažnjenika koji su kadri činiti dobra djela.«
Bilo mi je drago što nisam sam. Knowles, međutim, nije nimalo bio u neprilici zbog oporbe koja se stezala oko njega. »Možda bismo trebali načiniti mali pokus«, izjavio je okrenuvši se onom golemom kažnjeniku s licem kao od kamena, koji je upravo na stol polagao pladanj punjenih gljiva poredanih u obliku cvijeta. »Hej ti,možeš li nam reći kako si ovdje završio?«
Čovjek je bio vidljivo uplašen, pogledavajući prisutne za stolom u nadi da će otkriti kakve opasnosti leže u tom pitanju. Upraviteljev mig odagnao mu je sumnje. »Uhvaćen sam u pljački pekare u High Streetu u Great Yarmouthu.«
Knowles se zavalio u stolicu poput suca. »I bi li to ponovio?«
Kažnjenik se na trenutak namrštio birajući riječi. Napokon je odmahnuo glavom. »Ne bih mogao. Ne više. Odavde se više nikad neću vratiti u Yarmouth.«
Njegov je odgovor bio potpuno promašen. Tako je bio daleko od poante razgovora da je išao na ruku Knowlesovom gledištu, premda na smiješan način. Čak ni moja nova saveznica, upraviteljeva žena, nije mogla prikriti osmijeh, dok je njezin suprug umirao od smijeha. Knowles je, naravno, postao nepodnošljiv.
»Nisam li vam rekao, g. Crane?« ― grohotom se smijao.
Pitanje je zapravo bilo nepošteno formulirano. Kažnjenika je trebalo pitati uviđa li sada da je pogriješio što je to učinio, a ne bi li opet počinio isti zločin. Nažalost, malo što guši logičku raspravu tako kao smijeh, i premda sam se trudio, pokazalo se nemogućim vratiti razgovor na ozbiljan kolosijek. Kad sam se te večeri vraćao na stan, ostao mi je dojam krajnjeg nezadovoljstva. Imao sam priliku predstaviti zamisli od najveće važnosti, da bi me u tome spriječila obična budalaština.
Kao da to nije bilo dovoljno, sljedeći dan sam doznao da ću na povratku u Hobart morati trpjeti društvo svojeg progonitelja. Čini se da je Knowles svoj posao obavio jednako brzo kao i ja svoj, i pretpostavljalo se da želimo putovati zajedno. Vrijeme se opet pogoršalo i upravitelj je smatrao sigurnijim da se u Hobart vratimo kopnom.
»Možete putovati našim vlakom«, rekao je i ponosno nadodao: »Kako doznajem, to je jedina željeznica na južnoj polutki.«
Sumnjam da mi je riječ vlak pala na pamet kada sam sljedećeg jutra stajao na kiši nošenoj vjetrom i promatrao to sredstvo. Premda je vozilo po tračnicama, nalikovalo je prije kompoziciji kakva se koristi u rudnicima, sa samo dva sjedišta, jednim iza drugoga. Što se pogona tiče, nije imalo čak ni dostojanstvenost teretnog ponija, već su ga gurala četiri kažnjenika zastrašujućeg izgleda, koji su upirali o šipke sa strane.
»Onda, zbog čega si ti ovdje?« ― upitao je Knowles jednog od kažnjenika dok se uspinjao na sjedište, provokativno mi namignuvši. »Govorio si usred mise, ha?«
Čovjek, sasvim prirodno, nije odgovorio nego se samo malko namrštio. Začas su on i njegovi drugovi počeli gurati vagon po tračnicama, prvo korakom, zatim kasom i napokon trkom, tako da se brzo kotrljao. Vozilo nije imalo nikakva krova pa nam je bilo suđeno da skroz pokisnemo na putu. Više me je, međutim, zabrinjavala sigurnost vozila. U nekoliko sam navrata putovao parnim vlakovima ne iskusivši ni najmanji strah, ali ovdje nije bilo masivnosti i sigurnosti tih strojeva. Drvene tračnice bile su grubo istesane, pa se vagon silno tresao i poskakivao, dok je na nizbrdicama jurio zabrinjavajućom brzinom. Na jednom zavoju umalo nismo ispali.
»Mislite da je sigurno?« ― dobacio sam Knowlesu koji je uživao prednosti stražnjeg sjedala.
Nisam trebao ni očekivati ozbiljan odgovor od njega. »Sigurno?« ― upitao je spreman na podbadanje. »Kako bi drugačije i bilo kad nas guraju ovakvi anđeli?« Pogledao je četvoricu muškaraca koji su, zadihani od napora, upirali gurajući nas uz blagu strminu. »Što mislite o njima, profesore?« ― pitao je kao da nas ne čuju. »Učitelji, zar ne? I svaki od njih žrtva zabune?«
Nije mi se činilo mudrim izazivati ljude o kojima smo ovisili, i baš sam razmišljao da mu to kažem kad sam primijetio da smo došli do vrha uspona. Pred nama se tlo naglo obrušavalo u dugačku strminu, a u daljini se vidjela skupina kažnjenika, okovanih lancima, koja je pored pruge sjekla drva. Gurači su pokrenuli kola tako da su se zanjihala i začas smo stali brzati. Njih četvorica svejedno su uporno prianjala o šipke sve dok više nisu mogli držati korak, te su se u zadnji čas bacili na vozilo sa strane i svojom težinom, izgleda, doprinijeli našoj bezglavoj jurnjavi. U tom trenutku bio sam uvjeren da nam predstoji nesreća.
»Kočnica!« ― poviknuo sam.
Jedan od kažnjenika, čije je lice bilo obilježenom brazgotinom posred čela, mrgodno je pokazao na neku vrstu drvene poluge iznad kotača, premda se nije potrudio da je dosegne, već je naprosto okrenuo glavu. Bez sumnje je bio i dalje bijesan zbog Knowlesovog podrugljivog blebetanja. Doista nisam namjeravao da, od svega na svijetu, izgubim glavu baš zbog njegova okrutnog cinizma, a budući da nitko nije imao namjeru djelovati, učinio sam to sam. Osovivši se na noge, nagnuo sam se i posegnuo za polugom kočnice. Čini se da sam nažalost podcijenio učinak svojeg kretanja na ravnotežu vagončića, koji se začas stao naginjati. Vjerujem da bi sve dobro završilo da su svi drugi ostali mirni. Knowles je kratko vrisnuo, dok su lica kažnjenika, dotad tako tvrda, naglo problijedila, i svi su se stali naginjati u suprotnome smjeru. Premda je to itekako imalo smisla, učinak njihovog pokreta bio je pretjeran i vagon se još više nagnuo na suprotnu stranu. Koji trenutak njihao se s jedne na drugu stranu sve dok se nije dogodilo ono neizbježno.
Neću nikada znati je li se vozilo prevrnulo na stranu, odletjelo u zrak ili izvrnulo preko prednjih kotača, ili sve troje. Sjećam se da su kotači zastrugali očajničkim zvukom, nakon čega je uslijedilo samo prevrtanje i padanje. Zacijelo sam načas izgubio svijest. Došavši k sebi, vidio sam da ležim pokraj korijenja golemog stabla, i jedino što sam čuo bio je vjetar u krošnjama, bubnjanje kiše po lišću i zujanje kotača prevrnutog vagona. Do mene je bio ugruvani Knowles, koji se isprepleo s nekim nepoznatim koji je ležao potrbuške. Činilo se da je Knowles naletio ravno na toga čovjeka, ošamutivši obojicu. Obojica su krvarila, no sa zadovoljstvom sam ustanovio da još uvijek dišu. Kad sam pokušao sjesti, ustanovio sam da mi je lijeva noga ozlijeđena i vjerojatno slomljena. Tek tada sam se osvrnuo i primijetio da nismo sami. Skupina kažnjenika, vjerojatno drvosječa koje smo ranjje vidjeli stajali su uokolo i zurili.
Činilo mi se nužnim izboriti autoritet nad njima. »Gdje vam je nadzornik?« ― upitao sam odlučno.
»Tamo«, odgovorio je krupni momak goleme, ćelave glave, s debelom brazgotinom preko jednog obraza i uznemirujućeg, luđačkog pogleda, s tamnim kolobarima oko očiju. Kako sam vidio, pokazivao je prstom na čovjeka isprepletenog s Knowlesom. To saznanje nije bilo nimalo ugodno. Više mi je nade ulio prizor naše četvorice vozača koji su se izvalili s druge strane drvenih tračnica. Činilo se da nisu suviše ozlijeđeni, i barem su mi bili poznati. »Ove ljude treba smjesta odnijeti u naselje«, poviknuo sam. »Trebaju pomoć.«
»Ne trebamo li svi«, odazvao se jedan od njih. Ostali su se potiho ali zlurado nasmijali.
Kao da situacija nije bila dovoljno ozbiljna, još je i onaj plješivi drvosječa zastrašujućeg izgleda stupio na ravnu stijenu i preko nje položio lanac kojim su mu bile vezane noge. Odjedanput je podigao sjekiru i nekoliko puta zviznuo njome, tako da je odzvanjala cijela šuma. Lanac se ubrzo raskinuo. Zveckajući potrganim lancima, polako nam se stao približavati.
Pomislio sam da će biti najbolje ako mu se izravno obratim. »Poštedite nas, molim vas. Nismo vam ništa učinili. Trebamo pomoć.«
Činilo se da me ne čuje. Dok su njegovi drugovi pratili svaki njegov pokret, prošao je pored mene dok nije stao pred Knowlesa i nadglednika. Zatim je zamahnuo sjekirom. Užasnuo sam se i okrenuo sam glavu. Prošlo je nekoliko trenutaka u tišini i kad sam napokon pogledao ponovo, stajao je kao i prije, poput nekakvog demonskog kipa, mršteći se na one dvije prilike pred sobom. Pogledao je i vagon, premda je bio potpuno beskoristan i uništen. Zatim je, na moje zaprepaštenje i nevjerojatno olakšanje, zavitlao sjekiru među drveće. Potom se sagnuo i podigao Knowlesa lako poput pera.
»Ne brinite, pomoći ću ja njemu.«

JACK HARP, 1837.


Dobro sam se nahodan natrag do Port Arthura, naročito s tim debelim gadom na rukama. Na kraju ga nisam uspio donijeti dotamo jer me nadomak naselja zaustavio jedan odred vojnika, koji su samo pogledali moje raskinute okove i krvavu glavu klipana kojeg sam nosio i oborili me ravno na tlo. Nakon toga našao sam se u ćeliji, pitajući se jesam li dobro izveo stvar ili sam ispao najveća budala u Van Diemenovoj zemlji. Napokon je ipak došao jedan časnik i rekao da moram u bolnicu.
Bio sam ispunjen nadom od trenutka kada sam ušao. U krevetu je ležao debeli gad kojeg sam nosio. Bio je tu i upravitelj glavom, i glupi mekušac koji me je zvao da pomognem. Taj me je srdačno pozdravio i uspravio se u krevetu da mi pruži ruku, mada nisam siguran da se to smjelo.
Nisam mogao dobiti boljeg zagovornika sve da sam ga i sam birao, jer nije prestajao svima govoriti kakav sam junak i kako ne bih trebao biti u lancima nego dobiti nagradu. Upravitelj nije bio baš najsretniji, a ni debeli kojeg sam nosio ― eto, što ti je zahvalnost ― ali sve to nije bilo važno dok me moj novi prijatelj kovao u zvijezde. Da čovjek ne povjeruje, navalio je na upravitelja da mi da otpusnicu na licu mjesta. Tako je sve išlo dobro, premda mi je bilo krivo što Fergusonu nisam rascopao glavu.
Otpusnica naravno nije puni oprost, ali je slično. Dotle dok se klonim nevolja i držim Van Diemenove zemlje, mogu raditi što hoću. Nakon svih tih godina bilo je teško u to povjerovati, pogotovo što je došlo tako naglo. Svejedno, nije mi dugo trebalo da se odlučim što ću i kako ću. Nisam nikad volio gradove, a baš ni posjede, dok mi je tucanja kamenja i rezanja drveća bila puna kapa. Ne, vratit ću se na jedan od onih malih otoka na kojima sam se prije skrivao. Tamo mi nije bilo tako loše dok sam derao tuljane i žvakao zovoje, a da mi nitko ne sjedi za vratom i određuje što da radim. Možda bih si čak mogao opet priuštiti neku crnkinjicu, ako uopće ima još koja.

DEVETO POGLAVLJE



Dr.THOMAS POTTER, listopada 1857.


29. listopada
Napokon danas kopno na vidiku nakon četrdeset i šest dana putovanja + velikog nevremena. Glasni poklici, pjevanje itd. posade. Wilson sve natjerao na molitvu zahvale.
Nažalost, ustanovljeno: radi se o posve drugoi zemlji. Kapetan i časnik promatrali sunce sekstantima i objavili obala ne Van Diemenova zemlja nego Australija: Sincerity skrenula s kursa na sjever za nekoliko stotina milia. Kewley objasnio razlog = nepovoljne morske struje (osobno ne znao da struje toliko komplicirane). Rekao da moramo uploviti u Melbourne, Zaljev Port Phillip po još vode (srećom v. blizu). Wilson v. pogođen jer žuri početi ekspediciju: mrštenje + pogledavanje na mene kao da ja = krivac, tj. očitovanje svih značajki normanskog poremećaja. Zapravo promjena plana = meni korisna s obz. na prikupljanje daljnjih uzoraka. Također vjerujem stari kolega dr. G. sada u Melbourneu: od potencijalne koristi. I potrebni dodatni sanduci za pohranu.
Nažalost zapostavio dnevnik nakon Cape Colonyja zbog zaokupljenosti razradom ideja. Ovo zaista = produktivno vrijeme. Doista osjetio iskru nadahnuća: ideje se oblikuju i razjašnjavaju iz sata u sat. Osobni interes napreduje iz pukog opisnog u deduktivni. Napredak velikim dijelom zahvaljujući krajnje nenadanom i korisnom izvoru s obz. na studije, tj. manskoj posadi na Sincerity. Odjednom shvatio polje proučavanja = preda mnom sve vrijeme.
Počeo slučajnim otkrićem. Sjedio na palubi kad slučajno čuo prvog časnika, Brewa, grditi člana posade kao »Vikinga«. Osobno = znatiželjan, pitao zašto. Brew = tajnovit kao obično, nevoljko ipak odgovorio u davnoj prošlosti otok Man = pod vlašću Norvežana (saksonski tip). Slabo obaviješten, ali vjeruje vikinška vlast = nekoliko stotina godina uz mnogo naseljavanja. V. zanimljivo. Osobno počeo ispitivati ostalu posadu o otoku. Odgovori često oprezni ili neozbiljni, svejedno donose spoznaje. Postalo jasno da otok, iako v. malen razdiru velike regionalne sile. Konkretno, posada broda (čitava iz Peela), svisoka gleda na one iz drugih područja. Primjeri:
Stanovnici Ramseya zvani »Boasters« jer tvrde = drski.
Stanovnici Douglasa zvani »Govags« (man. za »morske pse«: razlog nepoznat)
Seljani Sulbyja zvani »Cossacks« (razlog v. nejasan)
Seljani Cregneisha zvani »Španjolci« tvrde (teško prihvatljivo) svi doplivali na obalu... I španjolske Ar made. Nb. selo Cregneish također zvano China (razlog nepoznat) + divovski član posade »China« Clucas prozvan tako jer tvrde da jednom imao (debelu) draganu iz sela Cregneish/China (odlučno poriče).
Zaključak: situacija se možda čini zbrkana no zapravo = v. jednostavna: Manjani ne jedna nacija nego dvije: keltski tip i saksonski tip (Vikinzi). Povijesna zbivanja + norveški jezik Saksonaca doduše = zaboravljeni ali, začudo, duhovna podjela ostaje snažna - iako je oni nisu prepoznali. Manski Kelti i Saksonci nastavljaju međusobni rat nesvjesni toga. Sada kada = svjestan toga, uočio mnoge primjere neprijateljstva između dvije rase Manjana, npr. česte svađe među članovima posade, neslaganje kapetana (lukav - indolentan, tj. keltski tip)
+ Chine Clucasa (snažan + otvoren, tj. saksonski tip).
Ovo = od veliko važnosti. U tome = moćni dokaz da različite rase ne mogu niti će se međusobno miješati. Otkriće = od temeljne važnosti s obz. na ideje. Osobno sve više uvjerenja da tipovi ne samo važni za razumijevanje s obz. na čovječanstvo već zapravo = ključ shvaćanja čitave liudske povjiesti + buduće sudbine ljudi. Nacionalna revolucija od 1848. = jasna naznaka neminovnog slijeda događaja. Predviđam veliku konflagraciju nacija (vlastiti termin) uplitanjem Svijeta u godine sukoba, rata + uništavanja itd., itd. Strpljenje postojanog Saksonca napokon će presahnuti. Normanska slabost i parazitiranje izaći će na vidjelo i biti oštro kažnjeni. Slabije će nacije (npr. crna, indijska, orijentalna, normanska itd., itd.) biti izbrisane. Nova era će započeti. Moguće čak u bliskoj budućnosti.
Odlučio objediniti bilješke u potpun rukopis s namjero, da ga objavim. Radni naslov: Sudbina nacija: razmatranje različitih odnosa snaga i karakteristika mnogobrojnih ljudskih rasa i tipova te vjerojatnih posljedica njihovih budućih stremljenja. Zaključio da bi se djelo moglo pokazati značajnim doprinosom razumijevanju čovječanstva uopće.

KAPETAN ILLIAM QUILLIAN KEWLEY, studeni - prosinac 1857.


Zaljev Port Phillip neobično je mjesto, po širini toliki da nismo mogli ni vidjeti drugu obalu, premda se čitav, do posljednje kapi, nagurao iza uskog grla na ulazu. Bilo je to upravo onakvo mjesto gdje bi čovjek očekivao dokone pecare ili štogod gore, i doista, Čim smo prošli između dva rta, primijetio sam jednu kućicu, zgodno skrivenu od pogleda s mora. No još zanimljiviji od kućice bio je kuter. Već je razvio jedra nešto niže u zaljevu i lijepo je napredovao prema točki na kojoj smo se uskoro trebali naći. Bio je to lijepo opremljen brod, s parom topova na pramcu i šest vojnika odjevenih u zagasito crveno na palubi, a k tome i uniformiranim Englezom iz Port Phillipa koji se, čim smo se dovoljno približili, počeo na sav glas pitati bi li nam predstavljalo smetnju da smjesta zaustavimo brod, kako bi se mogao popeti i poželjeti nam dobrodošlicu.
No, stvarno čovjek ne treba završiti škole da bi shvatio o kome se radi. Nevjerojatno je to kako možeš prejodriti pola svijeta da bi se otarasio onoga skrivenog ispod sve one morske trave i lupara što su se nakupili na koritu tvojeg broda tijekom četiriju mjeseci, a da svejedno naideš na isti onaj topli pozdrav s rodne polutke. Brinulo me jedino da nas je vijjest s Cape Colonyja prestigla. Padalo mi je već na pamet da za svaki slučaj pobacamo u more onu srebrninu s Maldona, ali opet je šteta da ocean proguta toliki novac, tako da smo je ostavili. Sada je bilo kasno.
»Vaše isprave, kapetane?« ― oglasio se uljez, g. Robins, carinski službenik Kolonije Viktorija, onom krajnjom prijaznošću kakvu sam već po navici očekivao od podanika Njezina Veličanstva i koja s prijaznošću nije imala nikakve veze. Bio je to mrgodan momak ― vjerojatno zbog te službe Bogu iza leđa ― a mrštio se kao da smo čitav put od otoka Mana prevalili samo zato da mu pokvarimo poslijepodne.
»Nemamo u štivi ništa osim zaliha i balasta«, rekao sam. »Brod su unajmila ova gospoda za svoju ekspediciju.« Pritom sam pokazao na velečasnog ― ozarenog poput pravog pustolovnog župnika ― i dr. Pottera. Bit će da mi je palo u oči da službenik ima isto ono uštogljeno, umišljeno držanje kao i naši putnici ― čak sam se pitao što li je skrivio da su ga ovamo bacili ― ali ne bih nikad pomislio da će se tako promijeniti kada ugleda nekoga svoje vrste. Napokon da i ja jedanput budem zadovoljan što imam te Engleze na brodu. Robinsovo lice zasjalo je poput fenjera i začas se s velečasnim upustio u redanje daljih rođaka koji bi mogli biti susjedi ili su se prisjećali nekog sjajnog momka kojeg su obojica jedva poznavali. Potom je uslijedilo pravo raspredanje, onako u engleskom stilu ― a uključio se i dr. Potter ― o najnovijim brigama što su spopale sve one sirote vojvode i prinčeve što drmaju Engleskom. Činilo se kao da se znaju godinama.
»Hoćete li dakle razgledati brod?« ― upitao sam kad su načas zastali, jer mi se činilo da nije na odmet barem ponuditi. Nisam se zapravo ni trebao truditi. Naš uljez, g. Robins, bacio je tek površan pogled kroz jedan od skladišnih otvora da se što prije vrati onom blebetalu. Kad se napokon do sita napričao, nevoljko se pozdravio s novim prijateljima, opozvao onu šestoricu vojnika i ostavio nas na miru. Na takvu bih se vrstu carine lako navikao.
Ostavio nam je poljara, što je zapravo bilo dobro jer karta koju sam jeftino kupio u Cape Colonyju nije imala označeno nijedno mjesto ni naselje. Moj jedini zaključak bio bi da tu ničega nije bilo kada je nacrtana, prije nekih dvadeset pet godina. Kad smo napokon koji dan kasnije stigli nadomak Melbournea, iznenadila me veličina grada, kad se uzme u obzir da je tek nedavno sagrađen. Velik je to bio grad, protezao se onim ravnim ništavilom kao da ga je netko prosuo po njemu, s pokojim zvonikom i tome sličnim što su virili zarad boljeg dojma. Činio se nekoliko puta većim od Peela, što sam smatrao nepravednim kad je Peel od pamtivijeka mirno i strpljivo ležao tamo pored Otoka sv. Patricka. S druge strane, bilo je to dobro za nas. Ako je bilo dovoljno novaca da se u tren oka ni iz čega napravi grad, onda bismo trebali postići dobru cijenu za onaj naš stanoviti tovar.
Brodove sam primijetio tek kad smo se približili. Bilo ih je mnoštvo, poredanih uz obalu male riječne luke i ostavljenih da trunu, i predstavljali su tužnu zagonetku, onako izguljeni, labavih konopa i pripona. No, kako se ispostavilo, čak je i tu bilo u zraku neke ustrajne nade. Dok su naši putnici stenjući prelazili olupinu o koju smo se privezali ― u potrazi za kupaonicama i kadama o kojima su vječno trabunjali ― primjetio sam na obali nekog starkelju kako navaljuje bačve na kola. Upitao sam ga kako to da su brodovi napušteni.
»Zbog zlata«, graknuo je. »Ili snova o zlatu.« Ispričao mi je kako su čitave posade, pa i čak i njihovi časnici, otišle s brodova i odjurile u rovove da okušaju sreću. »No to je bilo na vrhuncu zlatne groznice, kad je pola grada već bilo otišlo. Došlo je do toga da bogataši nisu mogli naći poslugu, pa su si sami morali kuhati i prati rublje. To im se nijo nimalo svidjelo.«
»Može li se još naći zlata?« ― upitao je Brew.
Stari je slegnuo ramenima. »Nalazišta su odavno raspodijeljena, no to ne znači da se ne bi moglo nešto otkriti na drugom mjestu Stalno kruže glasine.«
Kimnuo sam Brewu ― oblizujući usne kao znak pohlepe ― a on mi je na isti način uzvratio. Zemlja zlata. Bilo mi je sada čak i drago što se Cape Colony pokazao neupotrebljivom, lažnom slobodnom lukom jer to je značilo da i dalje imamo robe za prodaju. Ovdje bi se mogli domoći nekoliko tovara zlata.
No, najprije su nas čekale obveze. Nova luka znači nove poslove, kako kažu, a to je vrijedilo i za taj Melbourne. Dao sam posadi da izvuče iz štive prazne bačve za vodu, da ih nečim zaokupim tako da mi ne cvile za novcem i ne troše ga u gradu, a sebe sam zaposlio lučkim ispravama što je, dakako, značilo još jedan mili susret s carinom. Taj se, srećom, pokazao jednako bezopasnim kao i onaj prvi, ovaj put u liku lijenog debeljka po imenu Bowles koji se većim dijelom sastojao od brade, crne i guste, u koju mu je lice sasvim zaraslo, gotovo do očiju, pa je ostavljao dojam kao da viri iz crne živice. Bowles nas gotovo nije ni uznemirio, osim što nas je pitao jesmo li s Mana ― što sam teško mogao poreći ― i jesmo li štogod kupili u Cape Colonyju, o čemu nisam imao potrebe naširoko razgovarati, jer ionako nismo. Kad je to obavljeno, ostavio nas je lijepo na miru. Sve u svemu, počeli su mi se sviđati ti lokalni momci iz carine i smatrao sam da bi neke od njih trebalo vratiti u Englesku da pouče kapetana Clarkea i njegove prijatelje lijepom ponašanju.
Nedugo pošto je Bowles otišao, dobili smo još jednog posjetitelja. Bio je to mali zgureni čovječuljak, malo previše nasmiješen. Često ti se neka lučka varalica uspne na brod da ti ponudi sobe pune buha ili alkohol i žene po povoljnim cijenama, tako da sam se jedva obazirao na njega. »Harry Fields«, pružio je ruku, začuđujuće veliku s obzirom na ostalo, kao da je sav u nju izrastao. »Tek pristigli, ha? S Capea, kladim se.«
»Pa što onda?«
Kao da je bio zadovoljan zbog moje sumnjičavosti. »Ja dogovaram trgovinu. Ako imate bilo što prodati, našli ste pravog čovjeka.«
»Kakvu vrstu bilo čega?«
Pogledao me znalački i prodorno. »Tko će ga znati.« Moglo bi od toga nešto biti. Istina, trebali smo pravoga kupca. Dotada sam namjeravao tražiti Manjane po Port Phillipu ― što je bila mogućnost budući da su Manjani smioni putnici ― u slučaju da je tu u Melbourneu nečiji rođak koji bi nam mogao pokazati pravi put. Ali to bi iziskivalo vremena, a k tome nismo mogli biti sigurni da ćemo ikoga pronaći. S tim čovječuljkom Fieldsom, dakako, izlagali smo se opasnosti, no to ne znači da nije upravo onaj kakvog smo trebali. Pogledao sam Brewa, i on mene. Zgodno je to kad si Manjanin pa ne moraš brinuti da te netko prisluškuje kad imaš štogod reći što nije za svačije uši. Dok se Englez mora gnjaviti da izađe iz sobe ili da šapuće poput urotnika, Manjanin vam naprosto razveže na svom slatkorječivom jeziku, siguran da na svijetu nema žive duše, osim drugog Manjanina, koja bi razumjela ijedne riječi. Irci i škotski gorštaci mogu doduše uhvatiti pokoju, ali uz dosta muke, dok vam je to za Engleza čisti kineski. Stoga se Brew i ja nismo trudili spustiti glas nego smo razgovarali o ćovi, onako pred njim.
»Čini mi se da je neki pokvareni ljigavi prevarant«, rekao sam uputivši prijanu osmijeh koji mi je toplo uzvratio.
»Pa zar ne tražimo upravo takvog?« ― odgovorio je Brew.
»A što ako njuška za carinu?«
Brew ulegne ramenima. »Kao i bilo tko drugi na koga naletimo.«
U tome je bilo istine. Sve u svemu, zaključio sam da je Fields vrijedan barem toga da ga se uhodi. »Još je prerano da bismo išta nudili na prodaju, ta tek smo stigli«, rekao sam, »no možemo li vas negdje pronaći, u slučaju da se predomislimo?«
Bio je, izgleda, sasvim zadovoljan time taj mali Harry Fields i dao nam ime krčme gdje je provodio večeri. Pošto je otcupkao, pozvao sam Kinviga ― koji će se najbolje utopiti u gomili, i sam isti takav prcoljak ― i poslao ga da prati Fieldsa.
Kasnije tog popodneva otputili smo se i Brew i ja, i tako prvi put pravo pogledali australski grad. Zamoran je bio taj Melbourne, s onim dugim ravnim ulicama i blagim zadahom ludila u zraku, jedno od onih mjesta koja iscijede sav sok iz čovjeka i ostave ga žedna i željna tučnjave. Bio je čudno neravnomjeran, kao da je nebo podarilo zlato u ograničenim mlazovima, natapajući jedno mjesto a drugo ostavljajući suho do kosti. Našla bi se tu zgrada veličine dvorca Rushen, sva od najfinijeg kamena, tako fino isklesanog da bi se čovjek pri samom pogledu na nj osjetio prljavim, a odmah do nje stajala bi tek stara ograda s koje su se gulili plakati ili gomila smeća što se usmrdilo na suncu. Jedna četvrt u koju smo zašli ― premda ne zadugo ― bila je sasvim lišena zlata, same daščare od sanduka i kartona ili čak samo šarenog papira, te se jasno moglo vidjeti svakoga unutra ― obično neku ženu s djetetom ― koja bi se okrenula i mrko te pogledala što viriš.
Zlato je, izgleda, bilo izbirijivo ne samo što se tiče zgrada nego i građana. Bila je nekolicina sretnika, pretpostavljao sam da se radi o kopačima, divljega izgleda, duge kose i sa zlatnim prstenjem na svakome prstu, kao da nose boksere. Sudeći po govoru, dolazili su odasvud, pa sam čuo irski, američki i sve vrste europskih naglasaka, pa čak i Kineze s perčinima. Jedini koje nisam vidio bili su australski kažnjenici, što me iznenadilo. Očekivao sam da će ih biti mnoštvo budući da odavde potječu.
Masa je prijateljica noći čekala na svoju kap zlata. Vidjelo se da im posao ide, nekima od njih, jer su se prešetavale okolo kao da je grad njihov i tako su fino bile odjevene da su gotovo mogle biti i prave dame da nije tog vucaranja i mamećih pogleda. Pored njih su ugledne dame izgledale zlovoljno. Kako se spuštala noć, vidio sam kako se te povlače u svoje domove, ostavljajući ove druge u njihovu poslu, i grad je začas stao grcati u piću i dreci kao da se nada obeznaniti do zore. Bilo je to gadno mjesto, u to nema sumnje, i bilo mi je itekako drago kad smo ugledali krčmu koju smo tražili ― golemu trokatnu palaču drvenog pročelja ― i Kinviga kako čeka na uglu nasuprot nje.
»Držao sam Fieldsa na oku čitav dan«, izjavio je ponosno.
»I?«
»Nisam primijetio da je razgovarao s bilo kim u uniformi. Uglavnom je bio po krčmama i prodavaonicama alkohola. Jedanput sam se pokušao raspitati o njemu kod nekog starog s kojim sam ga vidio razgovarati, ali taj mi je odgovorio režanjem i prijetnjama i »što te briga?« To je zvučalo dosta dobro. »Jesi li otkrio ima li kakvih Manjana?«
»Jedan čovjek mi je rekao da je upoznao neke takve, premda nije bio siguran da nisu ipak Irci. Kako bilo da bilo, otišli su kopati zlato.«
Od toga nije bilo neke koristi jer je odavde do rudnika dobar komad puta. Pogledao sam kroz prozor krčme i prepoznao Fieldsov lik u kutu. Nije izgledao kao miljenik carine. »No dobro. Da vidimo kakvu cijenu nudi.«
Pokazalo se da je cijena vrlo povoljna. Jedva sam mogao vjerovati svojim ušima. Fields je i sam rekao da za francuskim konjakom vlada prava žeđ u koloniji, gdje su kopači razvili prilično skup ukus, no svejedno sam se morao suzdržavati da mi se usta ne razvuku u širok osmijeh. Nije se tu govorilo o drobišu, nego o zasljepljujuće blistavom novcu, u potocima i dovoljnim količinama da prekine Ealisadino jednogodišnje durenje. Preostalo mi je jedino da se saberem i zatražim dodatak koji sam dobio s takvom lakoćom da sam se korio što nisam tražio više. Još malo čavrljanja, čašica-dvije lokalnog napitka i sve je bilo sređeno.
»Bila je to pametna odluka«, rekao je Brew kad smo se opet našli okruženi uličnom vrevom, ozaren kao da je pronašao zlatnik na podu. »Bez sumnje.«
Sasvim sam se slagao s njim. No, ima nećeg u manskome duhu što mu priječi da se previše prepusti oduševljenju. »Premda još nismo vidjeli ni novčića«, upozorio sam ga, »i, kako kažu, svašta se priječi između djela i riječi.«
Brew je zastao, poprimivši oprezan izraz, spreman na odgovor. »A, to je istina. Kako stari kažu: zelen brijeg je izdaleka, ogolio sav izbliza.«
Tada se ubacio i Kinvig: »Nakon plime oseka slijedi.«
Mislim da smo se od toga svi osjećali malo bolje. »Ali fina je to cijena, zar ne?« ― rekao sam da nas ipak malčice obodrim.
»Fina, bogme«, ponovo se osmjehnuo Brew.
»Bogovska«, složi se i Kinvig.
»Imate nešto sitno?« Ovo zadnje, moram naglasiti, nije rekao nijedan od nas, već neka ljudeskara prislonjena uza zid pred nama. Nije bilo sumnje odakle je ― naglasak je odavao dablinskog probisvijeta ― i k tome je bio pijan. Trebao sam mu možda naprosto dati paricu i riješiti ga se, ali nisam bio raspoložen za prosjake.
»Ne, nemamo«, odgovorio sam, dobacivši mu u prolazu preziran pogled.
Taj ga je pogled vjerojatno i izazvao. »Manksići, ha?« ― dreknuo je. »Poznam ja to manksi blebetanje. I iz kojeg ste manksi grada?«
Kinvig se išao budaliti. »Peel City«, odgovorio je, sav ponosan.
»Peel!« ― uskliknuo je pobjedonosno. »Bio sam tamo. Sve sami ušljivci i k tome trulež i siromasi, jedva da imaju koji novčić da ukradu jedni od drugih. I zaudaralo je također, sve na lanjsku ribu.« Pogled mu se lukavo zašilji. »Ili su to bile manksi žene?«
Kinvigov se pogled na to zaoštri. Taj je pak, onakav malešan, uvijek bio spreman na tučnjavu. »Ohladit ću ja malo njega zbog ovoga. No, kapetane, dajte da ga sredim.«
Zadne što čovjeku treba kada posluje na rubu zakona jest upasti u ovakvu nevolju. »Neka ga«, rekao sam, »nema smisla da prljaš ruke zbog nekog yernee yeirka.« Ovo posljednje je manski izraz za irskog prosjaka, nimalo pohvalan, pa sam se potrudio da budem dovoljno jasan odgovarajući na onu uvredu o smradu po ribi. »Osim toga, bolje da se vratimo na brod.«
Da sam barem šutio. »Manksiji sa broda, dakle«, zagalamio je tada naš Dablinac, uživajući u novoj spoznaji. »A kamo plovite, ha? Kladim se da idete malo na neki mirni dio Zaljeva Port Phillip usred noći.«
Irac će uvijek pogoditi ono što najviše želiš sakriti. Sva sreća da smo bili na periferiji pa nije bilo nikoga u blizini. Svi smo šutjeli, ali to nam nije ništa koristilo, jer je prosjak ispustio poklik zadovoljstva, znajući da naša šutnja znači priznanje. »Idite i prodajte svoj prljavi, razvodnjeni prošvercani rum, baš mene briga«, vikao je što je glasnije mogao. Kao da bismo mi razvodnjavali! »Pazite da vam te prevarantske glave ne probuši metak iz puške nekog hajduka ili robijaša ili divljaka jer duž obale ih ima mali milijun i pojest će male prištave Manksiće za doručak.«
Hajduci? Nisam znao što je to, ali nije zvučalo dobro. Zapravo, nisu ni robijaši, ni divljaci, kad smo već kod toga.
»Samo laže da nas uplaši«, progunđao je Brew kad nas prosjak više nije mogao čuti.
Nevolja je u tome što takve riječi stave čovjeku bubu u uhu. Kad smo se napokon otputili u tamu, koju večer kasnije, svi smo bili zabrinuti, a Kinvig je čak išao vježbati na glavnoj palubi, stojeći poput boksača i trzajući pesnicom kroz mrak. Naš novi prijatelj Harry Fields nadrljao je malu kartu mjesta kamo smo trebali otići, a bio je to obližnji žal, nekoliko milja od grada. Dat će nam signal svjetlom. Zanjišu li svjetiljku, znači da je sve u redu, no budu li je dizali i spuštali, tada je nevolja na pomolu i odjedriti nam je što brže. Priznajem da mi je to mahanje svjetiljkom malo uzburkalo krv, jer tako se to radilo u zlatno doba otoka Mana, pa kad smo iz rijeke prešli u Zaljev Port Phillip pri blijedoj mjesečini, nisam se mogao oteti razmišljanju o tome koliko je puta moj pradjed, Veliki Juan Kewley, upravo ovako brodio noću. Zanosio sam se mišlju da je čak i tada gledao odozgo, pun ponosa na svoga tvrdokornog praunuka koji je odlučio poći njegovim stopama.
Povjetarac je bio lagan ali stalan i trebalo nam je tek koji sat dok nismo ugledali sjaj svjetiljke na obali, gdje se ziba postrance kako je i valjalo. Zapovjedio sam momcima da bace sidro i spuste čamac, i bili smo spremni. Brewa sam ostavio da čuva brod i za svaki slučaj pripremi one engleske puške, a Kinviga sam poveo s još dvojicom veslača. Noć nije bila baš svijetla, mlađaku su bila tek dva dana, a dodatno su ga zastirale krpice oblaka, no ipak dovoljno da se vidi pjena valova što su se razbijali o obalu i blijede sjene onih što su čekali. Bila su dvojica, uključujući onog što je držao svjetiljku. Nije ih bilo dovoljno za neku razbojničku družinu. Kad sam se ispentrao iz čamca, jedan od njih istupio je u svjetlo fenjera i pokazalo se da je to Harry Fields. »Kapetane Kewley, brzo ste stigli.«
»Bogme, da.« Pružio sam mu bačvu konjaka koju sam pripremio. Odvalivši čep, ponjušio je, a zatim potegnuo.
»Okus je sasvim u redu.« Manje je zadovoljan bio duhanom ― tužio se da se osjeti trunka vlage ― ali svejedno će ga uzeti. »A ostatak je na brodu?«
»Tako je.«
»Kamo ste ga sakrili?«
Postoje razne vrste pitanja, a ovo je bilo zabadanje na koje još nije imao pravo. Uzeo sam mu rakiju i duhan i ubacio ih natrag u čamac. »A gdje je to vaše zlato?«
»Tu odmah iza.« Na to je krenuo natrag preko plaže. Njegov je pomoćnik fenjerom osvjetljavao pijesak do njihovih nogu tako da su hodali po mrklom mraku.
To mi se baš nije sviđalo. »Bilo bi mi draže da ga donesete ovamo.«
Glas mu je postao sumnjičav. »Želite li vi to zlato ili ne?«
Kakvo pitanje. Nije mi preostalo drugo nego da na manskom doviknem Kinvigu, koji je još uvijek sjedio u čamcu da dobro dobro otvori oči, a zatim sam otklipsao za njima propadajući u pjesak. Njihova se svjetiljka zanjihala prema gore,jedanput,dvaput,osvjetlivši dugi niz stabala koje sam čuo kako fijuču na,a pod njima sam primjetio neku vrst skrovišta.Ispred njega stajao je nekakav grubijan,držeći vreću prebačenu preko ramena tako da se sav nakrivio. To mi je naravno izgledalo sasvim u redu pa sam produžio. No, tek kad sam se sasvim približio,ugledao sam jednoga,koji je iskrsnuo između drveća. Ne bi mi to smetalo, ali na mjesečini se fino vidjela cijev pištolja uperena ravno u moje grudi. Nije to bilo ono najgore. Izgledalo je kao da čovjek uopče nema glave, no uvidio sam da je to samo varka u mraku jer mu je lice zapravo bilo prekriveno crnom bradom, gotovo do očiju.
»Ma nije li to kapetan Kewley«, rekao je službenik Bowles , melbournski carinik, »koji nosi samo balast i zalihe.«
Zlehudu je to bila sreča. Gotovo bi mi druži bili hajduci i divljaci nego ovi podmuklice iz carine, tako samodopadno pametni, kakvi vam samo Englezi mogu biti. Zacijelo nas je sumnjičio čim stupio na palubu, poslavši svog malog uhodu Fieldsa da nas upeca, što je učinio bez greške. Svi ti mjeseci i sve te milje putovanja,da bismo sada ovako završili! Onda bi nam bilo bolje da nas je kapetan Clarke bio uhvatio još tamo u Engleskom kanalu, nego da se uzalud gnjavimo i prelazimo pola svijeta..
Ili to ipak nije bilo uzalud? Ono što mi je prvo upalo u oči bio je sam Bowles. Iskočivši iz šumarka, nije izvadio par lisičina,ni izgovorio riječi kakve bih očekivao, kao hapšenje ili pljenidba. Ne,samo je onako stajao i gledao. »Nitko ne krijumčari meni pod nosom a da se samo tako izvuče,tako da znate«, napokon je zarežao. To mi baš nije zvučalo kao da razgovaram sa carinikom. Priznajem, ništa drugo neće tako potaknuti čovjeka da vreba svoju priliku kao strah da će izgubiti sve do posljenjeg novčića, ali to je i logočno. Kada sam ga bolje promotrio, Bowles nije čak ni nosio uniformu, nego samo neku iznošenu jaketu. Nije li Kinvig slijedio Harryja Fieldsa i vidio ga u društvu protuha i ništarija svake vrste? Stoga je trebalo biti pažljiv. On je trebao povesti igru.
»Sad nas imete u šaci,gospodine Bowles«, rekao sam tužno.
»Trebao bih vam zaplijenili brod i tovar, baš bih trebao, kao vlasništvo Njezina Veličanstva.«
Uzu svu strogoću njegovu glasa, najbolje sam čuo riječ »trebao«, i zvučala je ugodno. »Imate potpuno pravo«, složio sam se. »Premda, šteta je to kad sam siguran da Njezino Veličanstvo ima dovoljne zalihe konjaka i duhana.«
Zbog toga se samo smekšao. »Prvi put ste u Port Phillipu?«
»Jesmo.«
»Hmmm.« Cijev njegova pištolja spustila se i ciljala nekamo u pijesak, dok se pretvarao da razmišlja u sebi. »Trebao bih vas smjesta zatvoriti, baš bih trebao. Ali ne volim biti okrutan zbog samo jedne pogreške. još bi se vas dalo preodgojiti.«
Poveo sam se za njim. »Točno zborite gospodine Bowles. Ta nitko od nas ne bi ni u snu takvo što činio, da nam obitelji nisu gotovo nasmrt izgladnjele.« Zar je ganjao novac? Nadam se da nije, jer smo imali jedva još koji novčić.
»No, čak i ako budem popustljiv, još uvijek je tu pitanje vašeg tovara i što s njime činiti. Ja moram izvršiti svoju dužnost.«
Znači to je htio. S tim će ipak ići lakše. »Ma znamo, nije vam lako.«
»Prekasno je da se sad prijavi, jer izvještaji su već sastavljeni i potpisani.« Namrštio se. »No svejedno bih vam pomogao ukoliko to mogu.«
»Naši kod kuće bi vam bili tako zahvalni. Plakali bi od sreće svi do najmanjeg djeteta.«
Sada je odmahivao glavurdom i razbijao tu svoju lažljivu englesku glavu, tobože razmišljajući. »Mislim da znam baš pravoga koji bi bio dovoljno ljubazan da vam pomogne potiho se riješiti tereta, tako da vas spasi zatvora. Premda, radi se o velikoj usluzi, a i bilo bi to više nego opasno za mene.«
Cijene. Govorio je o cijenama. Začas smo iz kaljuže stupili na čvrsto tlo. Nije mu dugo trebalo da izbaci brojku koja je ― pukim slučajem ― iznosila upravo onoliko koliko je pritiskalo našeg prijatelja s vrećom. Ta cifra bila je dosta jadna u usporedbi sa sjajnom svotom kojom nas je Fields namamio, ali opet nije bilo tako strašno, čak nešto više nego što sam očekivao u Maldonu i daleko više od potpuno prazne vreće koja je preda mnom zjapila još prije nekoliko trenutaka. Konjak i duhan zacijelo donose prilične svote u ovome dijelu svijeta.
»No, moram vas upozoriti da se taj neće cjenkati«, progunđao je Bowles.
Nisam bio pohlepno raspoložen. »Kako god vi kažete, gospodine Bowles.« Time smo završili. Dok smo se nas petorica vraćali prema čamcu, a svjetlo fenjera poigravalo na pijesku ispred naših nogu, kopkale su me misli o budućnosti i razmišljao sam o toj količini zlata ― premda oskudnoj ― koju ćemo dobiti, nastojeći pogoditi koliko će nam potrajati. Omogućit će da naš brod još dugo plovi i posada bude sita, u to nema sumnje, a k tome će nam ostati nešto sa strane. Naravno, od broda baš nema neke koristi bez tereta. To me navelo na razmišljanje o vrsti robe, čak i legalne, koju bi se isplatilo prevesti iz Viktorije ili Tasmanije onamo odakle smo došli. Možda žito? Naravno, trebat će otplatiti dugove, ali kad pribrojim i drugi dio najma koji nam duguju Englezi, stvari nisu stajale tako loše.
Nisam dalje dospio razmišljati. Bez ikakva upozorenja, iz tame odjednom iskočiše neki ljudi i nešto dugačko ― veslo ― prozuji desno od mene, dohvativši Bowlesa po glavi, tako da mu je pištolj ispao iz ruke. Istovremeno je Fields oboren slijeva. Znam samo da je nakon toga fenjer bačen na tlo, zavivši sve u gotovo posvemašnju tamu, i da sam čuo korake kako se udaljavahu.
»Jeste li dobro, kapetane?« Ne može se promašiti Kinvigov cvilež koji je zvučao zadovoljno, koliko već to glas može.
No, nije se dugo cerio. »Ništarijo glupava. Što ti je to trebalo?«
Ostao je zapanjen, poput psa udarenog nakon što je gazdi donio štap. »To su bili carinici, zar ne? Onaj s bradom što je k tome imao i pištolj?«
Kakva je to bila budala! Zagledao sam se kroz polumrak. »Kamo su otišla ona druga dvojica?«
Vartin Clague, koji je bio Kinvigov pomagač u ovoj krasnoj mudroliji, samo je slegnuo ramenima. »Pobjegli su.«
Kakvu smo sreću imali. »Aha«, odgovorio sam kao da se radi o zgodnoj šali. »Ma nemoj, pobjegli su. Onaj sa svjetiljkom, a i onaj s vrećom do vrha punom zlata?«
To je za Kinviga bila novost. »Zlata?«
»Tako je. Zlatom koje nam je naš prijatelj Bowles htio dati dok se niste pametno dosjetili da ga opalite po glavi.« Podigavši lampu, na brzinu sam se ogledao po žalu, ali nijednome nije bilo ni traga. Do tada su već dobro odmakli.
»Htio sam nas spasiti.« Kinvig je zvučao povrijeđeno, poput dječaka optuženog za štetu koju je načinilo drugo dijete. »Niste li rekli da dobro otvorimo oči?«
Pogledao sam Bowlesa i Fieldsa. Obojica su disala ― hajde, barem nešto ― premda su bili u nesvijesti. Čak i kad bi sada došli k sebi, sumnjam da bi bili raspoloženi za trgovinu. Svejedno, smatrao sam da bi im trebalo reći da njihov novac nije kod nas. »Donesite vode.«
Kinvig je napunio sić morskom vodom i polio ih. Nije pomoglo. Bili su kao i prije, samo mokri.
»Možemo pričekati«, rekao je Clague.
Što sam ih više promatrao, sve više sam slutio nevolju. Što ako Bowles postane gadan ― kao što bi i mogao ― i pokuša nas uhapsiti? Morali bismo ga opet oboriti.
»Možda da naprosto odemo.« Kinvig je izgledao uplašeno.. »Dignemo sidro i kupimo se odavde.«
Ni to nije bilo samo tako. »A što ćemo s gospodinom Robinsom, spremnim na svojem kuteru, i njegovim vojnicima i topom na Headsu? Neće li mu biti čudno kad vidi da odlazimo bez naših Engleza na brodu? Dovoljno čudno da nas zadrži, pretrese i možda upita pretpostavljenog što da radi?«
Malome klipanu to, dakako, nije palo na pamet. Što sam više o tome razmišljao, sve mi se manje sviđalo. Što god učinili, loše nam se piše, ali ovdje nismo mogli ostati, to nikako. Kad bismo se mogli vratiti u Melbourne i pokupiti Engleze, to bi već bilo nešto. No, i za to bi trebalo vremena. »Donesite užad«, rekao sam.
Za tren oka bili su lijepo svezani. Nisam htio Bowlesa dodatno bespotrebno izazivati te sam ih dao odvući do skrovišta i nasloniti na zid, da ne budu na suncu. No, ni to mi se nije činilo dovoljnim. »Donesite im iz čamca bačvu vode i brodskih dvopeka.« To smo sve uredno poslagali pred njih, poput siromaškog teferiča. Napokon, napisao sam poruku ― nepotpisanu ― u kojoj sam objasnio da nismo mi uzeli njihovo zlato nego čovo koji je pobjegao, i stavio je Bowlesu u džep. Zatim smo se uspeli natrag u čamac i veslali iz sve snage. Brew i ostali naginjali su se preko palube s puškama u ruci kad smo se primakli.
»Tako vas dugo nije bilo, kapetane. Što se, zaboga, dogodilo?«
»Dižemo sidro.«
Nadao sam se da Bowles neće dizati prašinu, budući da je i sam bio varalica. Bojao sam se da će biti toliko bijesan na nas da će postati neoprezan (poželio sam da se barem nismo sjetili da ga onako namočimo morskom vodom). Kako god bilo, ne bi nam škodilo da između njega i sebe ostavimo koju stotinu milja, i to što je prije moguće. Rekao bih da se putovanje ne može činiti sporijim nego kad znaš da pokoja minuta znači razliku između zatvora i slobode, a opet izgleda da se sve urotilo da nas uspori. Vađenje sidra zna biti težak posao i u najboljim uvjetima, ali ovaj put kao da smo ga bacili u neku rupetinu na pola puta do pakla, pa smo potrošili cijelu vječnost na dovikivanje i upiranje o vitlo dok napokon nismo odsidrili Sincerity. Zatim, trebalo se boriti protiv vjetra koji nam je bio manje sklon sada kada smo se kretali u suprotnom pravcu. Naposljetku nam je čak i mjesec okrenuo leđa, pritajivši se iza oblaka, i toliko se smračilo da smo se morali koristiti konopcima da se ne nasučemo. Već je skoro svanulo kad su nas čamci dovukli rijekom uzvodno. Srećom, Melbourne je još uvijek spavao i nisam vidio da nas itko gleda kad smo se privezali na isto mjesto kao i dan ranije. A gotovo sam očekivao da nam gomila carinika i policije ondje priređuje dobrodošlicu.
Pozvao sam Kinviga. Nakon one krasne mudrolije s veslima nije mu ginuo nijedan prljavi posao koji se nađe, od traženja naših putnika do laštenja svinjskih stražnjica. »Idi u hotel Englezima i dovuci ih natrag ovamo. Digni ih iz kreveta ako treba.«
Odgmizao je da nije mogao skrušenije.
Nakon toga preostalo nam je jedino da čekamo. Kako sam bio budan čitavu noć, namjeravao sam sići u potpalublje i uhvatiti koji trenutak sna. Nije to bilo samo tako. Sunce je već izašlo i stvaralo toliku vlagu u zraku da mi se odjeća lijepila za kožu, a nema toga što lakše odagna san nego neispavanost. Uglavnom sam samo ležao, prevrtao se i bacakao poput sleđa bačenog na palubu. Zacijelo me san naposljetku ipak savladao jer me probudila glasna lupa, kao da netko vuče neki predmet po prednjim stepenicama. S palube je dopirao priličan žagor. U prvi čas sam bio zadovoljan, misleći da to Englezi i njihova prtljaga stižu na brod. Tek kad sam ustao i kreveta i protegnuo se, stala su me mučiti pitanja. Naime, lupa nije smjela dolaziti sprijeda, tamo je bio kaštel. Bolje je bilo da pogledam pa sam to i učinio. Kad sam se uspeo na palubu, odmah sam ugledao jedrara Ritchieja Moorea i još tri člana posade kako stoje na olupini za koju smo bili privezani ― sa svojim škrinjama pokraj nogu, spremni na odlazak. Nije potrebno izučiti škole da bi se pogodilo što je bilo posrijedi. Bili su kao i drugi štakori koji napuštaju brod, bježeći zbog ove sitne nevolje na koju smo naišli. Što je najgore, pozvali su ostale da ih slijede.
»Ne bojte se. Haj’te s nama. Zašto se ne bi obogatili kopanjem zlata?«
»Vraćajte se amo«, zaurlao sam.
Ritchie Moore se samo zacerekao.
Tada me dočekalo još jedno iznenađenje, a bio je to prvi časnik Brew. Stajao je na komandnom mostu, uglađen i miran kao da je carev stric, i nije poduzimao ništa da pomogne. »Zašto me, za ime božje, nisi probudio?« ― viknuo sam.
Nije se čak ni posramio. »Baš sam se spremao, kapetane.«
Do tada mi je, uostalom, bilo već jasno što misli. Mali prepredenjak vagao je da li da se pridruži ostalima i utekne. Krasno mi se pisalo. Ne budem li oprezan, izgubit ću ih dobar dio i ostati na suhom, da trunem u zatvoru australskih Engleza, dok će Sincerity trunuti zajedno s ovim drugim brodovima.
Nisam imao namjeru predati se bez borbe.

VELEČASNI GEOFFREY WILSON, prosinca 1857.


Kapetan je stekao vrlo neugodnu naviku da nas o odlasku iz svake luke obavještava u posljednji trenutak. Ovom je prilikom glasnik bio njegov drugi časnik, Kinvig, i to krajnje neuljudan glasnik koji je grubo lupao na vrata da nas probudi. Možda je to bio nužan postupak s obzirom na Pottera ― i nesumnjivo na Renshawa ― ali meni takvo što nije trebalo budući da sam, kao vječni ranoranilac, bio već odjeven i čak unosio bilješke u dnevnik.
»Pretpostavljam da se opet radi o vjetru koji ne smijemo propustiti«, rekao sam mu pomalo ledeno, odgovarajući na njegov žučljivi zahtjev da se pripremim za odlazak.
»Tako je. Morate svi doći iz ovih stopa.«
»A doručak?«
»Nema sad vremena za to.«
Bez obzira na to što sam čovjek krotak, ima stvari u kojima se jednostavno ne dam tiranizirati, a tu spada i doručak, naročito kad, kao u ovom slučaju, moram platiti puni obrok, konzumirao ga ili ne. Odupro sam se Kinvigu, priopćivši mu da ne namjeravam bacati novac zbog pukog pomorskog hira, a kad je nastavio prosvjedovati, pitanje sam riješio ― prilično elegantno, ako se mene pita ― naprosto zauzevši svoje mjesto za stolom, dajući mu do znanja da ću naručiti dodatnu porcjju jaja ne ostavi li me na miru.
Istinu govoreći, pomisao na skorašnji odlazak, usprkos tome što je bio neočekivan, nije mi bila sasvim mrska. Premda smo u luci bili tek tri dana, nestrpljivo sam žudio otići. Zaobilazni put koji su prouzročile nepogodne morske struje nije bio neznatan i, s obzirom na spletkarenja dr. Pottera, zabrinjavala me pomisao na to koliko smo dana ili čak tjedana propustili. Nije u našem slučajnom pristaništu bilo ni suviše čara. Ne vjerujem da sam se ikada našao na mjestu toliko lišenom duhovnosti kao što je to slučaj u gradu Melbourneu, gdje je, po svemu sudeći, samo jedna tema privlačila muškarce. Kada sam u konačištu gdje smo se smjestili mislio da bi ostale goste za večerom moglo zanimati da čuju štogod
o našoj ekspediciji, jedini odgovor na koji sam naišao bilo je čuđenje što nisam ostao u Viktoriji da svoje znanje iz geologije primijenim u potrazi za zlatom. Kao da nema većega bogatstva od pronalaska pukoga minerala. Kada sam se upeo objasniti da mi je cilj daleko uzvišenije naravi, bili su gotovo pa neugodni, okrenuvši se jedni drugima da nastave raspravljati o cijenama i nalazištima.
Na moje veliko zaprepaštenje, grad se svidio dvojici mojih kolega. Renshaw je, kao i uvijek, nestao prve večeri, sljedeće također (pokušao sam s njime porazgovarati, no uporno je tvrdio da uživa u razgledavanju grada, a ja mu ništa nisam mogao dokazati). Što se Pottera tiče i njega se rijetko moglo vidjeti, osim kad je užurbano izlazio ili ulazio. Nisam imao mnogo uvida u to čime je ovaj put zaokupljen, sve do tog jutra kad je drugi časnik Kinvig došao lupati na naša vrata, zahtijevajući da se smjesta vratim na brod. Upravo mi je stigao doručak kad su Potter i Renshaw teška koraka doteturali niza stepenice, obojica blijedi i mrzovoljni što su morali ustati iz kreveta (dočim sam se ja osjećao vrlo budno i poletno). Doktor se prepirao s Kinvigom kad mu je ovaj prišao.
»Ali to nije moguće. Moram pokupiti još šest sanduka, unaprijed plaćenih. Tu je još i Hooper, moj sluga. Trebat će mi barem sat vremena da ga dovedem.«
»Vaš što?« ― moram priznati da sam bio prilično razjaren. Bilo je tipično za Pottera da takvo što uradi i ne pitajući mene koji sam bio vođa ove ekspedicije. Još smo se u Londonu dogovorili da ćemo se svi odreći posluge za vrijeme ovog pomorskog putovanja, budući da ni veličina broda ni sredstva koja su nam bila na raspolaganju nisu takvo što dopuštali, no kad sam ga na to podsjetio, nije bio nimalo postiđen.
»Ta došli smo do Australije, zar ne? Putovanje morem je skoro gotovo. Ne berite brigu, župniče. Hoopera ću plaćati iz vlastitog džepa.«
Da sam znao da takvo što ima na umu, svakako bih i sam uzeo slugu, makar da sačuvam dostojanstvo svoga položaja kao vođe. Sada za to nije bilo vremena. »Kako bilo da bilo«, odgovorio sam mu odlučno, »možda neće za njega biti smještaja na brodu. Ne, morat ću svakako ovo pitanje raspraviti s kapetanom Kewleyjem.«
Doktor se na to namrštio, ali nije tu ništa mogao kad je tako očito imao krivo. U međuvremenu je po dotičnog poslao kola, kao i po svoje sanduke, što je sve skupa trajalo dosta dugo i na što se g. Kinvig silno uzvrpoljio. Uzeo sam zdravo za gotovo da će ti sanduci služiti za nošenje doktorove prtljage da mu olakšaju put, ali se pojavilo šest drvenih kutija povelikih dimenzija.
»Čemu to zaboga služi?« ― pitao sam.
»To su moji medicinski uzorci.«
Ponestajalo mi je strpljenja. »Trebali ste me pitati za dopuštenje prije nego ste ih krenuli nabavljati. Možda je brodska štiva puna.«
Zamislite, čak je i lupio nogom o pod. Naprosto nije imao nikakva osjećaja poštovanja. »Ali svi dobro znamo da je prazna.«
Nisam se dao zastrašiti njegovom drskošću. »U to ćemo se tek morati uvjeriti.«
Nedugo potom njegov novi sluga Hooper napokon je stigao. Premda ga je Potter nastojao kovati u zvijezde, tvrdeći da je bio u službi njegovog istaknutog kolege, doktora koji živi u Melbourneu, nije mi baš bio simpatičan. Nosio je traljavu odjeću, bio je sirov i neugodan i nekako uvrijeđeno nezadovoljan, što me je navelo na pomisao da ga je u Melbourne namamilo zlato s kojim nije imao sreće. Pronašao sam nam kola da nas prevezu do broda, no s onim pozamašnim sanducima nisu dostajala za naše potrebe. Hooper, vozač i drugi časnik Kinvig upinjali su se da sve natovare, ali se bojim da su to loše izveli te sam morao izdržati vrlo neudobnu vožnju pri kojoj me je jedna kutija bolno bola u leđa. Na kraju sam bio više nego blago ukočen dok se napokon nismo primakli Sincerity.
Brod je, na moje iznenađenje, bio potpuno spreman za polazak, s dva čamca već u vodi, što su čekala da nas izvuku iz sidrišta. Zanimljivo je da vjetar, za koji je Kinvig rekao da je tako dragocjen, nije bio nimalo snažan, već je nailazio u blagim zapusima. Mogao sam jedino zaključiti kako kapetana brine da bi ga moglo potpuno nestati. U svakom slučaju, bio je vrlo nestrpljiv i smeten. Kad sam htio potegnuti pitanje Potterovog sluge i sanduka i izraziti svoju ozbiljnu rezervu, činilo se da me jedva čuje. Naprosto je odmahnuo rukom i zapovjedio ljudima da natovare sanduke, što mi nije izgledalo sasvim u redu. Ne trebam ni reći da se Potter na to prilično razvedrio.
Bilo je to, sve u svemu, zamorno jutro. Kako je Sincerity nastavila sporo napredovati niz rijeku, nisam osjećao potrebu da se zadržavam na palubi gdje je Potter i to posve nepotrebno razmetljivo, davao upute novome sluzi u vezi s brodskim rasporedom, te sam se povukao na odmor u kabinu. Kad sam se vratio na palubu, brod je već bio zašao nekoliko milja na otvoreno more, a grad se pretvorio u običnu zbrku na obali. Dok sam tako stajao razmišljajući koliko će nam biti potrebno da dođemo do Tasmanije, primijetio sam nešto vrlo neobično. Posada je bila zaokupljena nekim uobičajenim podešavanjem jedara, samo što je način na koji su to izvodili bio daleko od uobičajenog. Gledajući gore prema konopima i jedrima, vidio sam ne više od petorice tamo gdje bih očekivao desetoricu ili više njih, a jedan od njih bio je prvi časnik Brew koji se inače nikad nije penjao. Kad sam pogledao prema komandnom mostu, još me više iznenadilo to što kormilom nije upravljao netko od posade, nego kapetan glavom.
»Što se, zaboga, dogodilo?« ― upitao sam ga. »Zar su se neki od vaših ljudi razboljeli?«
»Nisu« ― smrknuo se Kewley, očito ne sasvim staložen. »Ostavili smo ih na obali.«
Bila je to sasvim neočekivana izjava, i nimalo primjerena. »Kako to mislite?«
Zagledao se mimo mene prema obzoru. »Nisu nam trebali.«
»Zašto, zaboga?«
Kapetan je slegnuo ramenima. »Ha, brod nosi dodatne konope i drvo i platno, zar ne? E, pa oni su bili dodatno ljudstvo.«

DESETO POGLAVLJE



PEEVAY, 1831. - 35.


Prvi put sam čuo za bjelačko božanstvo koje se zove BOG onda kad smo hodali kroz šumu s Robsonom. O, bilo je zanimljivo imati ovdje nekog bijelca, tako blizu da sam ga mogao čak dodirnuti prstom, a prije toga su jedini num koje sam ugledao bili oni koje smo proboli ili koji su nas ubijali. Robson je bio tu i vodio nas je. Bio je pomalo debeo i prljav u svojoj bjelačkoj odjeći od mrtve kože, ali se smijao dok nas je vodio amo-tamo, sve dalje, brzo kao da ne može čekati. Čitavim putem pričao nam je o Bogu.
»Tko te je stvorio?« ― pitao bi i gledao nas posebnim pogledom. Kad nisam odgovorio, on bi to rekao umjesto mene, pomalo tužan, tako da sam se osjećao kao da sam zločest ili pokvaren. »Bog te je stvorio.« Čak ni tada njje bilo gotovo. Još nekoliko koraka, i opet bi počeo iz početka: »Tko te je stvorio, Peevay?« Ovaj put odgovorio sam i to brzo, samo da se opet ne ozlovojji.
»Bog me je stvorio.«
Od toga bi se nasmješio.
Naravno, ja sam znao da nas nije stvorio taj prijan Bog, nego oni drugi koji su tajna, kao što svi dobro znaju. Ali to nisam nikad rekao Robsonu jer ga nisam htio žalostiti kad nas je htio tako ljubazno spasiti. Osim toga, to nijo za uši nekog nepoznatog stranca. Doista, Robsonov je Bog bio nerazmrsiva zagonetka. Svi su znali gdje su naši pravi jer ih se svaku noć moglo vidjeti kako sjaje na nebu, ali kad sam pitao Robsona gdje je Bog, on je samo odgovorio, »On je svugdje.« Rekao je čak da je on tri čovjeka, što mi se činilo tegobnom nerazmrsivom zagonetkom. Rekao mi je također da kad ne bismo vjerovali da je Bog svugdje, Bog bi se onda jako naljutio i poslao nas na neko gadno mjesto da gorimo, što sam gonetao da mora biti grozomorno. Naši pravi nikada nisu marili da li ti znaš da su oni na nebu. Naprosto su bili na nebu.
No, s iznimkom Boga, bili su to bolji dani. Troje ih je umrlo od bolesti kašljanja, što je bilo omražena stvar, ali poslije su prestala ta umiranja, tako da je većina još bila živa, Majka također, što je bilo najbolje, premda je bila još uvijek slaba i katkad trebala druge da se o njih oslanja pri hodu, tako da smo morali ići polako. Majka je još uvijek mrzila Robsona, što je bilo tužno, i stalno je htjela da ga probodemo kopljima, i to je tražila isto tako često kao i vode za piće. O, vjerojatno bi ga i sama ubila da je bila jača i da mi drugi nismo dobro pazili da ne dobije nikad koplja.
Nama drugima bilo je drago što je s nama jer je on jedva bio kao num bijelci. Da, imao je čudan miris, kao i njegova odjeća od mrtve kože i njegove priče »tko vas je stvorio«, ali inače je bio kao jedan od nas. Govorio je pravim jezikom, i premda je pravio glupe pogreške tako da je bilo teško ne smijati mu se, bio je to prvi bijeli govnar kojeg smo upoznali koji je pokušavao. Čak nam se pridruživao u noćnim plesovima i svirao svoju zviždaljku koju je zvao frula. Rekao nam je da je čitava dva ljeta pješačio da nađe naše i spasi ih, i već ih je mnogo doveo u to lijepo mjesto gdje su bili na sigurnom. Što je još čudnije, kad je govorio o num, često je bio ljut kao žuč, kao da to uopće nisu njegovi, nego najljući neprijatelji. Rekao je da su surovi i puni mržnje i želje za ubijanjem ― što je istina ― i ja sam razmišljao da to mora značiti da je on naš.
Da, volio sam Robsona tih dana hoda prema moru, čak i više nego Heedeeka, premda mi je bio kao stari brat. Robson bi me potapšao po glavi ― tada sam bio još dosta mali ― i rekao: »Zdravo mališa!« ― i s vremenom sam počeo razmišljati da je nekad ranije došlo do neke velike pogreške i da je on moj pravi otac, što je bila blažena pomisao. Čak sam sanjario da će ga jednoga dana Majka prestati htjeti ubiti i da će stati jedno uz drugo i pružiti mi zajedno nježnost.
Dok smo hodali, čas nam je govorio: »Idemo brže«, čas zapitkivao: »Kako zovete ovo drvo?«, čas se smijao na sav glas kad se poskliznuo na neko blato da pokaže da mu to ništa ne smeta. Sve to da bi nas spasio. Bila je stvarno blagovijest. Katkad sam bio tako zadovoljan da sam htio reći drugima da sam ja taj koji je to omogućio kad sam zapalio šumu tako da nas on može pronaći.
Sva je sreća, naravno, da nisam.
Prve su nevolje počele u gradu bijelaca. Nitko od nas nije bio u nečem takvome do tada, osim onih koji su bili otprije s Robsonom, kao Cordeveova sestra, a čak su i oni izgledali uplašeni dok smo stajali na jednom brežuljku i gledali odozgo velike kuće bijelih ljudi, mnoštvo njih.
»A što ako te se ne sjećaju?« ― upitao je Heedeek.
Robson se nasmijao kao da je to nešto jako smiješno. »Sjetit će me se.«
I tako smo ušli. No, ako su ti bijeli govnari i poznavali Robsona ― nas nisu, i stajali su ispred svojih kuća i gledali nas kao da smo neka grozomorna blesavoća, premda to uistinu nismo bili mi, nego oni, praznih očiju ispunjenih mržnjom i piskutavih glasova nalik ptičjima. Čak je i Robson tada izgledao uplašeno, kako sam primijetio i bilo mi je drago kad smo ušli u veliku kuću napravljenu od kamenja čije ime je bilo zatvor, gdje smo bili dalje od izbuljenih pogleda onih nitkova. Robson nije ostao, nego nas je ostavio s drugim num koje nismo poznavali, ali se uskoro vratio zadovoljnog izgleda i tada nam je rekao nešto najčudnije.
»Morate ovdje ostati još nekoliko dana, žao mi je, jer brod još njje spreman.«
Najčudnije je, kako smo svi primijetili, bilo ono morate. Što se dogodilo s moramo, pitao sam se. Heedeek je odmah postavio pitanje: »Zar ti nećeš s nama?«
»Ta ne mogu, naravno.« Robson nas je gledao kao da smo neka nerazmrsiva zagonetka što to već ne shvaćamo. »Vani su još sva vaša braća i sestre koje treba spasiti, mnoštvo njih.« Tada nam je uputio ljubazan pogled. »Ne brinite. Vratit ću se čim budem mogao. Onda ćemo imati radosne vijesti.«
I tako je otišao, što je zabrinjavalo, pogotovo u tom num gradu. No nismo ništa mogli jer je naša soba koja je imala zidove poput uskih štapova bila čvrsta i vrata se nisu mogla otvoriti. K tome je to mjesto s onim izbuljenim govnarima bilo suviše strašno da bi se tamo išlo bez spremnoga koplja. I tako smo ostali nekoliko dana u toj kući koja se zvala zatvor, jeli neku grozomornu bjelačku hranu koja se sastojala od tvrdog dvopeka i staroga mesa koje je bilo slano kao morska voda, i uskoro smo razmišljali da nas nije Robson sve prevario, pripremio nas da nas ubiju, premda je ta pomisao bila tako užasna da je nije izrekao nitko osim Majke koja ju je često izricala.
Napokon su došli drugi bijelci koji su se zvali VOJNICI, svi u crvenoj boji i s po jednom puškom u ruci, i oni su nas proveli kroz graju bijelih govnara do velikog bjelačkog čamca, kakve sam ponekad viđao daleko na moru, koji je imao velike bijele kože za hvatanje vjetra. Bio je brz taj čamac i uskoro smo bili tako daleko od kopna da smo ga još jedva mogli i vidjeti. Bijelci na čamcu su imali puške, mnogo njih i zurili su u nas kao neprijatelji, pa smo se pitali da nije ovo i dalje neka smicalica i da nam se ne bi prišuljali po noći da nas ubiju i zatim pobacaju u more tako da nitko nikad ne dozna. Bili smo na oprezu. Na kraju taj brod, naravno, nije bio nikakva smicalica i nitko nije došao po noći. Ti bijelci nam nikad nisu učinili nikakvo ubijanje, samo su se penjali visoko gore da naprave velike kože veće ili manje. Ne, prevara je bio taj OTOK na koji smo išli.
To je bilo nešto stvarno žalosno, ružno za oči. Znao sam da su većina numa gadni govnari koje je bolje probosti kopljem, da, ali nisam nikad mislio da će nam Robson naprićati takve bijedne laži. Robson koji je rekao da je naš prijatelj i koji nam se čak obraćao našim vlastitim govorom da nas navede da ga volimo. Zar nije rekao da idemo na dobru zemlju? Čim sam ugledao otok, razabrao sam da je premalen, sa samo jednini brežuljkom, kao da ga uopće i nema. Nije bilo tamo mjesta za klokana i za lov, ni rijeka da se prelazi, kako mi se činilo, niti čak za hodanje koje je gotovo osnovna stvar za život. Kako je brod zaokružio, vidio sam mjesto s kolibama koje je bilo pretrpano našima, više nego što sam ih ikada ranije vidio. Zatim su nas stavili u mali čamac s motkama za odgurivanje, i kad smo stupili na tlo, naši su nas gledali kao da smo nešto najzanimljivije, a pogledi su im bili prazni, dok su nas čak i oni koji su nas znali od ranije samo tiho pozdravili. Tako sam naslutio cijelu istinu. Ovo je bilo nekakvo umiralište.
Vojnici su nas vodili preko, dok mi je uskovitlani pijesak upadao u oči, da upoznamo njihovog vođu koji se zvao NAREDNIK WILKES. Izgledao je staro i pun mržnje kao da njegovim žilama teče otrov, i držao je jednu pasju životinju, vrlo malenu kao da je neki štakor. Narednik Wilkes nije nas ni pozdravio, nego samo rekao vojnicima neka nas povedu u kolibe smrdljivog zadaha. Sve vrijeme vojnici su zurili u naše žene kao da je to svježa nova hrana koju treba probati.
Stvarno nema ničega goreg od osjećaja da si nasmrt prevaren. Najgore od svega je to što sam ja omogućio Robsonu da nas pronađe u šumi, i ja sam ga obožavao, čak toliko da sam sanjao da mi je otac. Robson, čije je ime postalo debeli govnar robson. Robson, koji je sad ponovo u svijetu gdje traži još naših da ih uhvati i dovede u ovo grozomorno umiralište. Robson, kojemu čak ne mogu ni reći: robsone, koji SI TI lažljivi nitkov.
Svatko od nas iz Majčinog plemena htio je istoga dana otići, istoga sata, jer čak i da te proganjaju i ubiju je mnogo bolje od ovoga mjesta gdje se nema što raditi, osim sjediti i čekati još grozomorne bjelačke hrane ili promatrati druge i pogađati tko će sljedeći dobiti bolest kašlja.
»Rekla sam vam da ga smo trebali probosti«, rekla je Majka koja je bila zadovoljna zbog našeg žalopoja jer je to značilo da je bila u pravu. Majka je uvijek voljela biti u pravu. »Trebali ste me slušati dok ste imali prilike.«
Ono što je velika sreća kod Majke jest da se ona nikad nije prepuštala očaju. Ne, ova naša propast kao da ju je ojačala. Kad smo bili žalosni i kajali se, vidio sam joj po očima da već smišlja nešto novo. Doista, čim je ponovo bila jaka, počela je ulaziti u kolibe drugih koji su govorili naš jezik, na tajne razgovore. Nekoliko puta pitao sam je kakav ima naum, no ne bi mi rekla ni riječi.
» Bijeli govnari su tvoji prijatelji«, rugala se. »Idi i razgovaraj s njima.«
Ali ja sam žudio da se pridružim jer nakon Robsonovih lažljivih prevara bila mi je iskrena želja u dubini grudi da probodem onoga narednika Wilkesa s otrovnim pogledom i k tome svakog drugog bijeloga govnara. Da, sanjao sam, srediti te pišljivce i maknuti se s ovoga mjesta.
Heedeek ju je nagovorio da me pusti da im se ipak pridružim. »Trebam Peevayja da mi pomaže«, rekao je, premda tek onako.
Majka se namrštila i rekla: »Ako nas upropasti, ti ćeš biti kriv«, ali mi je dopustila. Tako sam doznao tko je uz Majku od naših ― ili PALAWA, kako smo nazvali sve naše ― jer skoro se svatko koga je pitala pridružio. Neki su mrzili ovo umiralište, drugi su bili bijesni na vojnike i njihovu pohotu jer su uvijek hranom mamili naše žene u svoje kolibe, ili ih naprosto odvukli kad narednik Wilkes nije gledao. To je bilo grozomorno.
Sljedeći dan Heedeek je mene i još neke poveo na drugu stranu otoka i ja sam vidio kako će se Majčina zamisao odvijati. Neki drugi su već bili tamo, pravili koplja poredani oko tajne vatre gdje je vjetar puhao na suprotnu stranu od vojnika i narednika Wilkesa, tako da nisu mogli nanjušiti dim. Tako sam i ja počeo praviti koplja. Kasnije, kad se sunce spustilo, prekrili smo pepeo pijeskom tako da ne ostane traga i vratili se natrag u naselje s kopljima sasvim uz nogu tako da bijeli govnari ne vide. Zatim smo ih ostavili na tajnom mjestu koje je skrivalo grmlje, gdje su već bila druga, mnogo njih. Heedeek je rekao kad dođe sljedeći čamac b još grozomorne nam hrane, imat ćemo spremno dovoljno kopalja i moći ćemo se odšuljati u mrak i ubiti one bijele pišljivce, sve njih. Zatim bismo uzeli njihov čamac i vratili se natrag u svijet.
Naravno, nevolja sa skrivenom namjerom je ta d aje krhka kao stari nagoreni štap i svaka ga malenkost može slomiti.
Sljedeće popodne bilo je vruće. Vojnici su bili u svojim kolibama, igrali se šarenim karticama zbog kojih su glasno vikali. Neki od naših bili su na drugoj strani i pravili tajna koplja kao i obično, ali Majka jer rekla da nas ne smije ići previše odjedanput jer će nas opaziti, i taj dan ja sam trebao ostati. Tako sam sjedio u onoj prljavoj kolibi i bacao neki kamenčić u zid ili sanjario o sebi kao hrabrom junaku koji je spasio Majku od dvadesetorice bijelih govnara s puškama. Muhe su zujale i u letu pravile oblike nalik na štapove. Uskoro sam izgubio kamen koji sam bacao i čak su mi se i maštanja umorila, tako da bi me nekad na kraju nastrijelili ili bi me Majka probola. Na kraju sam se razbjesnio na tu kolibu pa sam izašao i popeo se po onom brežuljku otraga tako da budem bliže vatri za pravljenje kopalja, o čemu je bilo uzbudljivo razmišljati. Još uvijek sam stajao na tom mjestu kad je narednik Wilkes prošao jer je šetao sa svojom pasjom životinjom.
To nije bilo neobično jer je šetao s tim psom mnogo puta svaki dan. On je volio tu pasju životinju koju je zvao FERNANDO i sva njegova nježnost je odlazila na nju, jer nas je mrzio kao što je mrzio i svoje vojnike i često je vikao na njih. Zašto je tog psa volio, bila je nerazmrsiva zagonetka jer bio je suviše malen poput štakora i stalno se pretvarao da je opasan ili lajao, makar i na vrata što lupaju na vjetru. Mi Palawe nikad ga nismo zvali Fernando, nego MIŠJI BRABONJAK, i mi bismo ga i ritnuli, samo što bi nas narednik Wilkes mogao vidjeti. Gledao sam ga tako s brežuljka kako trčkara amo-tamo, naprijed i natrag i laje na cvijeće.
To me nije zabrinjavalo. Ne, ali jest kamo je to amo-tamo vodilo. Odjedanput se našao vrlo blizu tajnome mjestu, a narednik Wikes je hodao za njim. To je stvaralo brige. Čas je stao odmah blizu i podigao nogu da se popiša. Čas je trčao nekamo drugamo da reži na pijesak što je bilo sasvim dobro, ali radosna vijest je kratko trajala, jer je sada trčao natrag da ponjuši gdje je malo prije pišao. Još gore, sada je išao i dalje, ravno u samo tajno grmlje. Srce mi je tuklo u grudima i jedva sam mogao gledati. Narednik Wilkes je stajao i čekao, vrlo strpljivo, dok je mišji brabonjak obavio svoje sranje baš na tom mjestu, na naša čista koplja. Čak i to bi bio u redu da je tu stao, ali poslije je zabio guzicu u lišće da se počeše. Onda sam odjednom čuo ono zavijanje, a narednik Wil kes se saginjao, zurio i uzimao nešto. Odjedanput je pobjesnio, požurio natrag prema kolibama i dovikivao vojnicima.
Imao sam vremena tek da odem do onih pored vatre i mahnem im da se maknu. Svejedno je to bila žalosna nesreća. Narednik Wilkes nas je natjerao da mirno stojimo pred kolibama beskrajno dugo, s vojničkim puškama uperenima u nas, i zvao nas je DIVLJAČKIM ubojicama ili prljavim prijetvornim crncima. Nakon toga smo morali gledati kako su sva koplja koja smo tako pažljivo izradili stavljena na hrpu i spaljena. Tada je narednik Wilkes hodao vrlo blizu, dugo zurio u naša lica i pitao: »Koji od vas je vođa svega ovoga?«
Valjda je mislio da nitko neće ništa reći, ali se varao. Majka je istupila ravno pred njega, kao da joj je sasvim svejedno, i rekla: »Ja, huljo«, riječima njegovog vlastitog bjelačkog jezika.
Na to je još više pocrvenio od mržnje i zapovjedio četvorici vojnika da je odvedu na obalu tako da su je dirali po sisama i guzovima dok su hodali, pa ih je pokušala udariti, i gurnuli su je u mali čamac, vrlo grubo, te sam vidio da joj je noga ozlijeđena, premda nije ni pisnula. To je bio stravično i poželio sam da mogu istrčati i probosti svakog od tih govnara, na smrt, smrt, smrt, kao u mojim maštanjima u kolibi. Potom je narednik Wilkes izabrao drugu četvoricu naših da ih stavi s njom. premda jedan nije uopće spadao u Majčin naum nego je samo katkad s njom razgovarao. Bilo je tužno gledati kako taj čamac odlazi i gonetati da će je ustrijeliti i baciti u more. Ono što su učinili bilo je skoro užasnije. Kada je čamac odmaknuo, tako da je njegova koža za hvatanje vjetra izgledala kao neki mali list, došao je do velike stijene koju sam primijetio katkad ranije i koja je bila samotna, bez drveća ili ičega Tamo su ostavili Majku i druge. Bilo je najžalosnije vidjeti ih tamo nakon što ih je brod ostavio, nalik na najsitnija gmizava stvorenja, gotovo predaleko da vide naše mahanje, premda smo svejedno mahali. To me je ozlovoljilo i ostavilo duboko u grudima žalosne osjećaje.
Drugi dan Narednik Wilkes ponašao se kao da je zaboravio na njih. Nije nijedanput pogledao prema moru, nego je samo vikao na svoje vojnike i tjerao ih da hodaju i stoje i stalno trzaju puškama. Sve vrijeme mi smo gledali onu stijenu kako se prži na suncu. Napokon su Heedeek i još neki išli pitati narednika Wilkesa da ih vrati natrag, ali on se samo naljutio i rekao im neka odlaze jer će i njih staviti na stijenu. Tako je prošao čitav taj jadni dan. Sada sam znao da ih narednik Wilkes samo želi ubiti na taj spori, mrski način. O da, bolje je da te ustrijele, to sam uviđao. I bili bi umrli da nije sljedećeg jutra iz svijeta došao brod s još grozomorne bjelačke hrane. Zastao je kod Majčine stijene, valjda jer su mislili da je bila neka nesreća, i spustili su čamac da ih uzmu. Kad je došao do nas i kad su se Majka i ostali vratili, narednik Wikes nije ništa rekao, ali je bio pun mržnje. Jadna Majka i oni ostali jedva su mogli hodati i bili su puni posjekotina kao da su pali niz neke stijene, natečenih kapaka i zatvorenih očiju, kože ispucale od sunca, a usta grozomornih od bijele tvari od nemanja vode.
To je mnogo što promijenilo. Heedeek i ja i ostali stavili smo Majku u najbolju kolibu da budemo ljubazni, i premda se uskoro oporavila, i još uvijek jako mrzila bijele govnare, sada je postala tiša. Ponekad je samo sjedila i nije uopće govorila, a kada je govorila o ubijanju num bijelih govnara i o tome kako će njihovim rukama i nogama nahraniti pse, činila je to tankim glasićem. Da, izgubila je nešto borilačko tada, i nakon toga se počela debljati dok nije postala jako krupna. I ja sam se promijenio, naučivši nešto od tih dana. Sada sam znao da se
protiv bijelih pišljivaca ne može boriti samo kopcima jer bi oni pobijedili baš svaki put, a mi bismo samo brže poginuli. Ne, uviđao sam, ako mislim izdržati, onda to moram na neki drugi način.
Katkad se čini da je teško i prepoznati neku nerazmrsivu zagonetku, a kad je jednom znaš, odgovor na nju tada stiže da brže ne može. Tako je i bilo. Jednoga jutra, nekoliko tjedana kasnije, stigao je čamac s novim vojnicima i novim vođom. Narednik Wilkes je čekao dok su veslali prema obali, i primijetio sam da mu je osmijeh ukočen, kao da se ljuti, što je bilo čudno. Što je još zanimljivije, taj novi vođa vojnika jedva ga je i pozdravio, nego ga je poveo u kolibu, tako da smo znali da je on veći od Wilkesa. Zato sam obišao kolibu s još nekima od naših da gledamo kroz malu rupu u daskama za koju smo znali. No, tu smo doživjeli iznenađenje. Novi je čovjek razgovarao s Narednikom Wilkesom glasno i vikao je na njega kao da je neki niži govnar a ne vođa otoka, govorio mu da je razriješen i druge takve riječi. Sljedeći dan stari otrov u žilama uzeo je Mišjeg Brabonjka, odšetao do obale odakle su ga odveslali da se više nikad ne vrati, a novi čovjek čije ime je bilo KOMANDANT DARLING, postao je umjesto njega naš bjelački vođa.
Najzanimljivije od svega bilo je nakon toga. Uskoro je Heedeek koji je naučio neke bjelačke riječi, kao što smo i svi dotad, pitao Komandanta Darlinga zašto su maknuli otrova u žilama, a Komandant Darling nam je rekao da je to stoga što je pokušao ubiti Majku NA pogrešan naČin. Naime, nije smio učiniti ono što je učinio, već ju je morao poslati drugim bijelim govnarima na puno razgovora. Čak ni tada ne mogu je naprosto staviti na stijenu na suncu, nego je moraju objesiti užetom jer to je bio za bijelce pravilan način ubijanja. Razmišljao sam malo o tome i iz toga shvatio mnogo toga. Tako sam shvatio da bijeli govnari imaju pravila koja moraju slijediti, baš kao i mi, premda su ona tako sakrivena njihovim varljivim lažima da sve do tada nisam uopće pomislio da postoje. No, mislio sam, ako naučim njihov način razmišljanja, tada bih znao kako da se borim s njima, njihovim vlastitim sranjem. To mi je bila najbolja namjera, odlučio sam, jer borba s njima na naš način njje nikada uspjela.
Uskoro nas je Komandant Darling odveo čamcem na drugi otok koji se zvao FLINDERS, koji je bio u blizini. Taj je bio mnogo veći i trebalo je dva dana hoda s jednoga kraja na drugi, imao divljači za lov i manje planine koje se moglo gledati i jednu koja je bila oštra poput koplja. Svejedno, bilo je to neko grozomorno vjetrovito mjesto gdje nam je pijesak upadao u oči, i nije bilo kao pravi svijet, gdje smo poznavali svaki kamen kao stare prijatelje. Komandant Darling trudio se biti ljubazan, čak je ponekad i nas Palawe zvao u svoju kolibu da jedemo s njim grozomornu hranu. Rekao je da moramo nositi odjeću kao bijelci, što je bilo mrsko, ali nam je pokazao i kako da uzgajamo jestive trave i grmlje, što je bilo zanimljivo i s vremenom smo u tome postajali vješti. Zato smo ga gotovo zavoljeli i jedanput smo mu dali papigicu koju smo uhvatili i koju je držao u kolibi i zvao SHAKESPEARE. Prošlo je ljeto, i tako još jedno i ništa se naročito nije dogodilo, nego smo bili na Flindersu i još ih je umrlo od bolesti kašljanja, mnogo njih. Uskoro je naše mjesto, koje se zvalo WYBALENNA, poraslo, s novim kolibama za nas i skladištima, i više numa koji su nas dolazili nadzirati.
Jedan od njih zvao se SMITH, koji je rekao da djeca Palawa moraju dolaziti u njegovu kolibu da slušaju o BOGU. Smith je bio malen, ravne kose i vrebao je pogledom, tako da su ga neka djeca mrzila i samo pobjegla od njega, ali ja sam išao jer sam htio naučiti običaje i riječi numa i sva ostala bjelačka sranja tako da se mogu boriti protiv njih. Smith je bio zadovoljan i rekao mi ako budem znao za Boga bit ću spašen. Nisam mu nimalo vjerovao, ne, ali sam svejedno htio ići svaki put dok ne saznam više. Katkad sam razgovarao i s vojnicima jer su mi govorili čarobne riječi koje je majka već znala, kao PIŠLJIVAC, GOVNAR, SRANJE, HULJA, JEBENO, PIZDA, PIČKA i sve takve. Jednom sam ih izgovorio pred Smithom, tek da isprobam njihov čarobni učinak, a taj je bio silan jer me on jako zamrzio zbog njih, te me istjero van iz kolibe na tjedan dana.
Majku je izluđivalo moje učenje. »Zašto ideš?« ― pitala me. »Zar voliš bijele govnare?«
»Želim ih upoznati tako da se mogu boriti protiv njih.«
»Bolje ih je samo ubiti«, odgovorila bi. »Upoznaš li ih previše još ćeš postati kao oni.«
Nisam je previše slušao. Već sam smišljao vlastitu osnovu da nas sve vratim u svijet, tako da budem neki junak čak i u Majčinim očima. To je bila moja tajna žudnja.
Tako je prošlo još jedno ljeto, pa još jedno i uskoro sam narastao i dobio požudu, tako da sam drugim očima gledao na žene, njihove cice i dlačice bile su radosne vijesti i punile su me nekom nepoznatom gladnom potrebom. Čak su i neke od bijelih žena mogle proći, premda bile su sakrivene pod debelim mrtvim kožama koje su se zvale ODJEĆA, pogledi su im bili suludi, tužni i tvrdi poput kamena, tako da su mi draže bile naše. Ni naše me nisu puštale blizu jer sam još uvijek bio premlad, ali bi mi dale da ih poljubim u usne i diram im meke oble cice ako nije bilo svjedoka. Tu sam imao puno sreće.
No, to su uglavnom bili dani umiranja. Ljudi su uskoro sve brže postajali bolesni dok nismo, počeli tražiti znakove po sebi. To je bilo grozomorno jer prestrašno je umrijeti u vrućici i kašlju i jedva sposoban da dišeš. Bijeli govnari su, naravno, jedva uopće umirali, i kad bi nam se pogoršalo, gledali su nas kao da je to samo nešto uobičajeno za CRNCE ― kako su nas nazivali ― što mi je bilo najmrže. Najgore je bilo kad je umro moj prijatelj Heedeek, i bio je to jedan od najtužnijih žalosnih dana kad smo ga odnijeli na obalu i spalili na pogrebnoj vatri. To je bilo prežalosno.
Bilo je dakle teško tih davnih grozomornih dana, i razni su ljudi pokušavali na razne načine prebroditi dane. Neki su prestali bilo što raditi, samo su ležali u očaju, kao da se odmaraju. Ti su brzo umrli. Drugi su prešli na drugu stranu otoka, u lov i tome slično kao da sve ide kao i prije i da se ništa sramotno ne događa. Ti su živjeli dulje. Ponekad bi Majčini noću otišli u grmlje i plesali bi i razgovarali po starom običaju. To je bilo najbolje, barem dok nije svanulo. Neki, pogotovo žene, govorili su o Robsonu i kako će se uskoro vratiti i spasiti nas kao što je rekao onog dana u kući zvanoj zatvor. Nikad, naravno, nisam u to povjerovao jer da nas je toliko volio, ne bi nas stavio na te smrtonosne otoke.
Druge žene pronašle su drugačijeg prijatelja da ih spasi. Bio je to Wraggeowrapper, koji je prije bio mrzak i koji bi noću vrebao iz drveća da nas izludi. Sada su napravile novi ples, samo za njega, i to su izvodile po noći i pjevale su pjesme samo da mu udovolje. Čak su i lijegale s njim da bi se jebale, govorili su neki. Zašto ne? ― gonetao sam. Ako je čitav svijet samo smrt i umiranje iz neobjašnjivih razloga, onda je možda najbolje tražiti pomoć od svojeg neprijatelja. To je još uvijek bolje od nekakvog lažnog prijatelja, kao što je Robson.
Katkad je bilo nevolja. Ljudi bi se razbjesnili zbog tog grozomornog čekanja i prisjetili bi se stare mržnje, borbi iz davnina. Sada su uglavnom bila četiri naroda, jer su se manji izmiješali, i obično su se držali svaki za sebe, ali onda bi se napravila koplja i ja sam nagađao da će uskoro biti krvavi rat. Jednom su nam pripadnici naroda TONENWEENER, koji nam je sad bio neprijateljski, došli s kopljima dok smo noću plesali i poredali se oko nas, i sve nas gledali i urlali da će nas pobiti. No, na kraju nije došlo do borbe. Valjda zato jer je smrt ionako bila prečesta pojava.
Ponekad bi brodom došli novi Palawe koje je poslao Robson, što je nama bilo zanimljivo ali njima grozomorno. Jedan dan su došli Mongana i njegova majka Pagerly. Bilo je čudno vidjeti ih, da, jer se činilo kao da je prošao čitav život od vremena kad smo živjeli svi zajedno i kad su me mrzili i ujedali. Sada više nisu bili ljuti, nego samo uplašeni. Donijeli su loše vijesti, većina onih koje sam poznavao tih davnih dana bili su sada mrtvi, od bolesti kašlja ili su ih ubili bijeli govnari. Što je najgore, nije više bilo Tartoyena ni Bake. To je bilo tužno. Do tada sam se stalno nadao da su negdje na sigurnom, baš kao i prije, i da Tartoyen priča svoje lijepe priče, a Baka sjedi pored mora, dugih koščatih prstiju. To mi je uvijek davalo malo nade, čak i kad smo bili na onim otocima, i bilo je žalosno znati da ti je oduzeta.
Čak je i u to grozomorno vrijeme bilo nečega dobrog. Mongana se vrlo uplašio kad je vidio taj otok Flinders i molio me da mu pomognem, što je bilo ugodno jer sam se zbog toga osjećao najpametniji, tako da sam mu pokazao gdje čekamo našu grozomornu hranu, i rekao mu tko je tko i koji su bijeli num govnari mrski, a koji su bolji. I tako je Mongana, moj najtegobniji neprijatelj od ranije, postao moj dobar prijatelj. Još jedno iznenađenje bilo je da se njegova majka Pagerly sprijateljila s Majkom. Često bi sjedila s Majkom, slušala o tome kako mrzi bijele hulje i kako im treba svima razbiti glave i slično, o čemu je voljela pričati. Ona je zapravo bila Majčin jedini prijatelj. Bilo ih je koji bi joj se nasmiješili kad bi prošli pokraj nje i nekad bi joj čak donijeli grozomorne hrane, ali u dubini grudi suviše su je se bojali da bi je stvarno voljeli. Majka je uvijek ulijevala strah.
Tako su dani prolazili, ništa se osobito nije događalo, odlazio sam u Smithovu kolibu na učenje i svaki dan si govorio da moram izdržati. Tako je bilo sve dok se nije počelo govoriti o tome da Komandant Darling odlazi i da dobivamo novog komandanta. No, to nije bio neznanac, nego netko koga smo poznavali.
Dolazio je Robson.

GĐA CATHERINE PRICE


Gđa Catherine Price, supruga vlasnika dućana, Wybalenna, urođeničko naselje, otok Flinders 1835. - 38.
Odmah sam shvatila da se na vidiku zacijelo pojavio brod iz Launcestona, koji smo očekivali već nekoliko dana. Kroz zavjese na prozoru prednje sobe ugledala sam prvo nadzornika vrtova, potom kapelana i njegovu suprugu, zatim krojača, pekara, g. Dunna, i druge kako brzaju prema pristaništu, dok im se u očima moglo čitati da očekuju pisma. Uskoro im se priključio i moj suprug Louis. Ja sam, međutim, radije ostala kod kuće jer me opet pomalo boljela glava, pa nisam bila suviše raspoložena za gužvu.
Nešto kasnije začula sam kako se vanjska vrata zatvaraju i Louisa kako me zove: »Catherine, jesi čula što ima novo?«
Nisam, naravno da nisam.
»Novi guverner Van Diemenove zemlje doći će nam u posjet, i to sa suprugom.« Premda još nije ušao u prednju sobu, već izvana razgovarao sa mnom, glas mu je zvučao meko kako već dugo nije. A opet, oduvijek je u Louisovoj prirodi postojala želja za poznanstvom s utjecajnim ličnostima. Otkad sam ga upoznala volio je govoriti o »vezama« i prednostima koje bi mu one mogle priskrbiti, premda, istinu govoreći, do sada nisam vidjela nijednu. »Pomisli samo«, oglasio se iz hodnika, »novi guverner prelazi čitav taj put da bi nas posjetio. Jesi li znala da je bio istraživač u Arktičkom oceanu?«
Znala sam. To se stalno o njemu govorilo, prepričavalo i ponavljalo. Valjda u nedostatku ičega drugog. Shvatila sam da je njegov posjet velika čast ― pogotovo s obzirom na to da prethodnom guverneru to nikad nije palo na pamet ― ali ipak priznajem da me to oduševljavalo daleko manje nego mojega muža. Nije se dugo zadržavao jer je dolazak broda značio mnogo posla u dućanu, te sam jutro provela poučavajući djecu pisanju. Kroz zavjese sam gledala supruge naseljenika kako jurcaju po kiši amo-tamo, jedne drugima u posjet, zacijelo da po stoti put pretresu skorašnji uzbudljiv događaj i možda, razbijaju glavu oko toga što bi za tu prigodu mogle odjenuti. I sama sam razmišljala o tome da obavim koji posjet, no neugodno vrijeme me je natjeralo da se predomislim.
Iste večeri g. Robson sve nas je sazvao u kapelu i dok smo tako stajali, uz tiho pucketanje uljanica, on nam je iznio što je sve smislio za guvernerov posjet. Tada sam ga vidjela prvi put nakon gotovo tjedan dana i učinio mi se nekako tužno umoran. Govorio je dobro, kao i uvijek, počevši s priznanjem da ga je vijest iznenadila kao i sve ostale, moleći nas da se silno potrudimo i kao naselje ostavimo dobar dojam. Ti su mi njegovi planovi djelovali sasvim razumno. Čini se da je guverner, osim što je polarni istraživač, na glasu po tome što o svijetu sudi prema izgledu, tako da smo u ta dva tjedna koliko nam preostaje trebali predano očistiti svaku zgradu, od koliba urođenika do trgovine i kapele. Naš visoki gost dobit će priliku da obiđe i razgleda čitavo naselje dok će se navečer održati gozba njemu u čast, vani bude li vrijeme povoljno, uz prisustvovanje svih urođenika. Dan će biti zaključen službom božjom u kapeli.
G. Dunn, pekar ― koji nikada ne propušta priliku da izrekne kakvu duhovitu primjedbu ― upitao je hoće li namjesnik dobiti »uobičajene prepelice i odojka« ili »samo pečenog labuda«, a budući da smo se svi hranili neukusnim jelima otkad smo stigli na Flinders, na to se prolomio smijeh. G. Robson smijao se jednako glasno kao i ostali, odgovorivši: »Imajući u vidu njegovo istraživanje Arktika, vjerujem da će mu naš skromni obrok dostajati«, za što je dobio lijep aplauz pa se nasmiješio, kao što to često čini. No, kad je sastanak završio i kad smo izišli na mjesečinu, izloženi pogledima urođenika iz koliba, bila sam sigurna da je na licu imao izraz zabrinutosti, što me nije ni suviše čudilo. Guvernerov posjet je zasigurno velika čast, ali nije posve bezopasan. Ponajprije, bilo je tu goruće pitanje što su mu sve napričali.
Činilo se da je prošla već čitava vječnost otkad je g. Robson preuzeo dužnost našeg zapovjednika, prije gotovo tri godine. Stigao je, sjećam se, u vrijeme kada mi je život na Flindersu bio sve samo ne lak. Položaj naselja, na zapadnoj strani otoka, nudio je prekrasne zalaske sunca, ali nas i izlagao punoj silini zapadnih vjetrova, što može biti priličan napor za živce kad neumorno zavijaju kroz grane i bacaju pijesak u oči ili iznenada zalupe vrata. Daljnji nemir u meni poticalo je naše neugodno zaduženje: crnci. Premda su ti nesretnici zavređivali samo žaljenje, klonulo se prepuštajući bolesti koja ih je kosila u sve većem broju, ipak je bilo teško zaboraviti njihovu krvavu prošlost i zvjerstva koja su počinili nad nedužnim naseljenicima. Ta stvorenja su tek nedavno naučena na odjeću, premda su njome tako nehajno pokrivali tijelo ― jedva u granicama pristojnosti ― da čovjek nije mogao biti siguran što im je na umu. Kada bi ih promatrala kako dangube pored svojih koliba ili odlaze u lov u skupinama, lica bi im odjedanput poprimila tako divlji, nedokučiv izraz da je to, naravno, izazivao nelagodu. Kad bih pomislila na to kako mi blizu stanuju, često noću ne bih mogla dugo zaspati.
Od pomoći nije bila ni oskudnost sadržaja na otoku. Opskrbni brod došao bi jedanput u tri mjeseca, čime su vijesti i pisma bili rijetka zadovoljstva, a dani su protjecali uistinu sporo. Dokonost izaziva vraga u čovjeku, a u našem slučaju očitovala se u svađama i glasinama. Louis i ja trudili smo se, naravno, koliko smo god mogli da se distanciramo od takvog ponašanja, no to nije uvijek bilo lako. Vrlo često bi vas razgovor s nekim uvukao u nepoželjno povjeravanje, a uzdići se iznad toga značilo je pak potpunu prešutnu isključenost. Jedan od tih što su posebno uživali u traču bio je vjeroučitelj, g. Smith, živahan čovjek, kako se govorilo, krivo usmjerenih težnji. Premda ga nikad nismo pozivali u goste, u tako malom mjestu nije nimalo zgodno ― ni mudro ― braniti ljudima da ti dolaze, a znao je on biti i jako zabavan kad bi prepričavao kojekakve novosti, te ga je čak i Louis, koji je općenito naginjao ozbiljnosti, smatrao vrlo duhovitim. Nakon nekog vremena njegovi posjeti našem domu postali su uobičajeni.
Naravno, silno nas je pogodilo kad smo doznali da će zapovjednik našeg otoka biti premješten, što je uvelike bilo posljedica kritičkih pisama upućenih vladi u Hobartu. Još je gore bilo otkriće da je pošiljalac bio g. Smith. Znala sam da su njihovi odnosi zahladili još otkako je zapovjednik optužio Smitha za rasipnost u pogledu zaliha naseobine, ali je njegov čin svejedno bio sasvim neopravdan. Koliko sam shvatila, g. Smith je optužio g. Darlinga da zanemaruje vjersku poduku urođenika, što je predstavljalo opasnu optužbu, tim više što je bila donekle istinita jer odrasle urođenike jedva da je ičemu poučavao, osim u najsvjetovnijim stvarima, kao što je zemljoradnja. Zapovjedniku je to sve teško palo i jedne nedjelje sukobio se sa svojim tužiteljem pred kapelom, nazvavši ga Judom pred svima. Bio je to vrlo neugodan ispad.
Instinkt mi je govorio da treba pustiti da se stvar slegne, ali Louis to nije mogao. Bio je uzrujan zbog zapovjednikova premještaja, uvjeren da ga je g. Darling namjeravao unaprijediti, i jasno je dao do znanja g. Smithu da ga više ne želi vidjeti u svojoj kući. Vjeroučitelj se pak vladao kao da smo se mi, a ne on, nerazumno ponijeli, pogledavajući nas naduto i povrijeđeno kad god bismo se mimoišli. Što je najčudnije, osobito se hladno držao ne prema Louisu već prema meni. Kad bih mu dolazila u susret negdje u naselju, izveo bi čitavu sramotnu predstavu okrećući glavu na drugu stranu, a kad bih ga kojom nesrećom zatekla u nečijoj kući, zurio bi nekamo preko moje glave. Čitav slučaj postao je doista mučan.
Naposljetku je izdajničko vladanje g. Smitha ipak imalo jednu dobru stranu, dolazak g. Robsona na mjesto g. Darlinga. Čula sam već nešto o tom čovjeku, i od obožavatelja i onih drugih: slavni Robson koji je jednom prilikom mjesecima išao kroz divljinu Van Diemenove zemlje samo u pratnji crnaca, sve u nastojanju da spasi tu nesretnu rasu. Iz nekog razloga zamišljala sam ga kao goru od čovjeka, vojnički uštogljenog. Kako sam se samo prevarila! Čovjek kojeg sam ugledala u čamcu na putu s opskrbnog broda ka našem molu, bio je sasvim obična izgleda, zaokrugljen i trapav, a govor mu je, dok je davao upute kormilaru, odavao skromno porijeklo. Tek mu se iz živahnog pogleda dala naslutiti snaga volje koju je posjedovao. Što se obitelji tiče, palo mi je u oči da supruga koja je sjedila do njega promatra otok s izrazom na licu koji bi se moglo opisati kao gađenje, dok su mu sinovi bili čudno rastreseni, bez imalo očeve glasovite odlučnosti.
»Ima fino lice«, dobacila sam Louisu.
Moj suprug, koji se gurao da bude među prvima koji će mu poželjeti dobrodošlicu, kimnuo je u znak slaganja. I crnci su bili podjednako uzbuđeni kad su ugledali ovoga došljaka. Doveo je sa sobom i dosta njihovih sunarodnjaka koje je pronašao na Van Diemenovoj zemlji, pa je došlo do vrlo dirljivih prizora jer su braća i sestre, razdvojeni svih tih godina, u suzama sada prepoznavali jedni druge, a majke su vrištale od sreće vidjevši djecu koju su zacijelo smatrale zauvijek izgubljenom. Začas su mu urođenici stali nešto uzbuđeno klepetati na svojem neobičnom jeziku. Čula sam da umije govoriti njihov jezik i veselila sam se što ću ga čuti kako im odgovara na isti način, no samo je odmahnuo rukom pogledavši ih veselo ali odlučno. »E, sada morate govoriti engleski«, blago je zahtijevao, »samo engleski.« Tako je pokazao, još tada, čvrstu riješenost da donese boljitak tim nesretnicima.
Bio je naročito ponosan na jednoga od tih koje je doveo, dječarca nemirne čudi po imenu George Vandiemen, koji se nekako slatko nastojao sakriti iza leđa svojeg zapovjednika. Dok se naša brojna skupina kretala natrag prema naselju, Robson je tumačio da su zalutalo dijete pronašli nedaleko Devonporta neki farmeri koji su ga zatim poslali na školovanje u Bristol, gdje je ostao dovoljno dugo da stekne više od osnovnog obrazovanja. Robson ga je otkrio gdje radi kao sluga u kući tih farmera pa ih je nekako uspio nagovoriti da ga puste na slobodu. Ovako prikazan, mali George nam je bio silno zanimljiv, i kad smo došli do mjesta gdje su bile domorodačke kolibe, g. Robson ga je stao nagovarati da nam malo pokaže što je naučio. To nije bilo lako uza svu onu sramežljivost, ali je napokon uspio iz njega izvući nekoliko pozdrava koje je ovaj izrekao uistinu nevjerojatno tečnim jezikom, koji je premašivao sposobnosti bilo kojeg od našib urođenika, za što su ga nasmiješeni slušatelji nagradili pljeskom, a i smijehom kad je g. Dunn, pekar, primijetio da dječak čak govori i čujnim zapadnjačkim naglaskom.
Zgoda je, nažalost, bila kratkoga vijeka. Tek što je dijete steklo malo više sigurnosti u izvedbi, stalo je zamuckivati. Ispustilo je potom nerazgovijetan uzvik na svojem urođeničkom jeziku, i na naše silno iznenađenje, stalo se probijati između nas i otrčalo prema jednoj od koliba. Ondje je, zureći u nj na vrlo neobičan način, stenjala Walyerie: to čudovišno stvorenje koje nije ni zasluživalo da se zove ženom, o kojoj su kružile tako stravične priče i koja na najprijaznjji osmijeh odgovara drskim mrgođenjem. Bilo je teško povjerovati, ali prema uzbuđenim povicima maloga Georgea nametala se jedino pomisao da je ta grozna žena njegova majka. Premda sam znala da je pokvarena do srži, svejedno me osupnula njezina reakcija. Dok je jurio prema njoj i zvao je, ona je naprosto ustala i prilijepila mu vruću zaušnicu ― iako joj je on bio jedino dijete koje nije vidjela godinama ― i bezosjećajno otišla. Jadni George bio je potpuno izvan sebe, grcajući od plača, i premda smo ga zvali da nam se vrati, otrčao je dalje sam.
Nije dugo trebalo da i prisutnost g. Robsona ― koji se uvijek energično kretao uokolo ― u našem krugu počne mijenjati ozračje u naselju, i to na kudikamo bolje. Ubrzo su svi živnuli, začas odbacivši sva zla dosade. Od Louisa se tražilo da premjesti svu robu iz pretrpane prodavaonice, jer je na njezino mjesto trebala doći nova i bolja zgrada, što je bio tek dio velike akcije izgradnje. Tesar i zidar imali su pune ruke posla, a ni njihovi lijeni robijaši više nisu ljenčarili, pa su čak i neki urođenici pružili pomoć. Plodovi ovoga rada ubrzo su postali vidljivi budući da su nove drvene kolibe stale nicati gotovo poput gljiva poslije kiše, a pravo pročelje od opeke sagrađeno je na jednoj ovećoj kolibi koja je trebala biti preuređena u novu školsku kapelu, što je i bio krajnji cilj g. Robsona ― crnce udomiti i predvoditi u molitvi u zgradama potpuno izrađenima od opeke.
Uskoro je postalo jasno da je najviše zaokupljen vođenjem nečega ravnog križarskoj vojni kako bi crnce priveo uljudbi. Louis, kojeg se novi zapovjednik veoma dojmio, objasnio je kako će se svakome urođeniku dodijeliti obrt, od postolarskog do uzgoja stoke, koji će odgovorno dalje sami razvijati. Svi su imali raditi, premda se od onih čije su sposobnosti umanjene očekivalo da obavljaju tek jednostavnije poslove, kao što je kopanje krumpira ili grobova za svoje nesretne drugove. Oboje smo to smatrali plemenitom zamisli koja bi ih s vremenom mogla preobraziti u nešto poput vesele družbe engleskih seljaka. Što je još genijalnije, g. Robson je tvrdio da svatko od njih treba dobivati plaću za svoj trud, i najavio da će se svakog tjedna održavati sajam, gdje će sirota stvorenja svoje bogatstvo moći iskoristiti za nabavu neke potrepštine, kao što je duhan ili novi slamnati šešir. Namjera mu je bila vrlo jasna: vješto ih je upoznavao s kamenom temeljcem civiliziranog svijeta: trgovinom. Uvijek ima gunđala, naravno, i supruge nekih od časnika su se na čaju tužile da je od sajma ― koji je prvog tjedna bio slabo posjećen ― slabe vajde. Ja sam se, međutim, oštro usprotivila takvom pesimizmu, ističući da je vrijednost sajma u davanju primjera urođenicima, a to je neprocjenjivo.
Još nadobudnija bila je objava da će otok odsada imati svoj list, -Flinders Island Journal- za koji će ― uz pomoć g. Robsona ― pisati čak i sami urođenici. List je dakako bio vrlo ograničen budući da na otoku nije bilo tiskare, zbog čega je sve tekstove ručno prepisivala ona nekolicina urođenika koja se izvještila u pisanju, a vidjela sam samo jedno izdanje čije su se oskudne stranice odnosile uglavnom na jednostavna svakodnevna zbivanja na otoku. Istini za volju, bilo je malo vijesti o kojima bi se pisalo, osim smrti urođenika koje nisu bile poželjna tema. Svejedno smo i Louis i ja pothvat smatrali vrijednim pokušajem oplemenjivanja života zajednice u naselju. Koliko se sjećam, čak je dobio i pohvale od Colonial Timesa u Hobartu ― kad je g. Robson pisao tim novinama da izvijesti o našim nastojanjima da donesemo progres ― koji je tiskao vrlo pozitivan prilog o svim njegovim inovacijama.
Nije mi, naravno, nijedanput palo na pamet da bih se i sama mogla uključiti u sjajne kampanje g. Robsona, ali tako je na kraju bilo. To je posljedica posljednjeg našeg susreta kad sam jednog jutra slučajno prolazila pored nove prodavaonice upravo kad mu je moj suprug pokazivao napredak gradnje.
»Catharine«, zazvao me Louis, sav sretan. “Pogledaj tko je ovdje.«
G. Robson počastio me ljubaznim osmijehom. »Vaš suprug ovdje obavija sjajan posao.«
Louis je bio ozaren.
»Čini se da ćete promijeniti svaki pedalj našega naselja«, rekla sam g. Robsonu blago prijekornim tonom. »Što nas dalje deka, pitam se. Željeznica? Tvornica?«
Oduševljeno se nasmijao, »Bojim se da ću vas razočarati, gospođo Price. Od sada ću se manje baviti gradnjom, a više poučavanjem domorodaca. Osobito se premalo pažnje posvećivalo njihovoj vjerskoj naobrazbi.« Nije spominjao nikakva imena, no nisam uopće dvojila da aludira na svojeg prethodnika, g. Darlinga. »Namjera mi je da svatko, uključujući odrasle, dobije potpunu poduku. To neće biti lako postići, naravno, ali uspjet ćemo.«
Louis je prvi iznio prijedlog. »Ali, Catharine, pa ti si poučavala, zar ne? Možda bi mogla pomoći.«
Nisam nikad ni pomislila na to. »Jedva da bi se to moglo zvati podučavanjem«, branila sam se. »Učila sam djecu čitati, pisati i računati.«
»Onda ste pravi stručnjak.« Smijeh g. Robsona sasvim je zarazan. »Radi se o tome, gospodo Price, da ćemo trebati svaku pomoć. Namjeravam i sam držati satove.«
»No daj, Catharine«, nagovarao me Louis. »Nećeš im morati objašnjavati ništa teško.«
G. Robson uputio mi je osmjjeh. »Bit ćete nam vrlo dragocjeni.«
Počela sam tjedan dana kasnije. Kakav je to strašan trenutak bio, ta spoznaja da ću zakratko stajati pred punim razredom tih neobičnih lica koja očekuju moje riječi. G. Robson me utješio. »Ne zaboravite«, rekao je, »da njima učenje leži mnogo slabije nego vama predavanje. Započnite naprosto tako da jednoga pitate deset božjih zapovjedi i poslije će sve ići samo od sebe.«
Učinila sam kako mi je rekao i to se pokazalo vrlo korisnim savjetom. Tada sam opazila i kakvo zadivljujuće razumijevanje urođenika posjeduje g. Robson, s obzirom na to da je bio pun zamisli kako im neko gramatičko ili teološko pitanje protumačiti na jednostavan, njima razumljiv način. Uz njegovu nesebičnu pomoć ubrzo sam se privikla na novi posao, i čak otkrila da mi pričinja zadovoljstvo. Nakon toliko vremena pukog čamljenja na otoku bila sam, zacijelo, i više nego orna za posao, pa su to postali dani velikih očekivanja budući da u samom procesu učenja postoji nešto što u svakome budi oduševljenje i vedrinu. Učitelji su doduše bili mješovita skupina koja je uključivala starijeg sina g. Robsona, supruge dvaju časnika i, dakako, g. Smitha, dok je školovano urođeničko dijete, George Vandiemen, također preuzelo neke satove, ali smo imali toliko posla da su nesuglasice bile rijetkost, a odnos između g. Smitha i mene bio je korektan. Što se crnaca tiče, premda su mi i dalje djelovali neobično, postupno sam stala gubiti početnu nervozu koju su ta stvorenja izazivala.
Napokon jedne večeri, dok sam djecu u razredu poučavala psalmima, otvorila su se vrata i, na moje prilično iznenađenje, ušao je g. Robson te tiho sjeo u zadnju klupu, prateći moja bijedna nastojanja. Već je nastupila jesen, noći su bile duge, i dobro pamtim zavijanje vjetra na krovu učionice i treperenje uljanica dok sam se upirala da nastavim, osjećajući da je svaka moja riječ glupa i neprilična. Kako sam se samo iznenadila kad je, nakon što su učenici otišli, g. Robson ustao i nježno me potapšao po ruci, rekavši: »Nisam li rekao da ćete nam biti zlata vrijedni!«
Bio je to trenutak istinskog ponosa.
Jedna od draži Robsonova vodstva jest da se nikad nije znalo što će biti sljedeći korak. Tako je bilo i s imenima urođenika. Primijetila sam da je već nekoliko dana posvećivao slobodno vrijeme prilično dugačkom popisu, ali sam svejedno bila zatečena kad je najednom pozvao sve crnce i časnike u naselju da se okupe na otvorenom prostoru ispred škole gdje je objavio ― na opće zaprepaštenje ― da će se svi urođenici preimenovati. Činilo se to vrlo smionom nakanom i dok sam gledala kako proziva urođenike, jednog po jednog, da prime svoje novo ime ― baš poput kakvog generala koji uručuje medalje svojim vojnicima ― bila sam ispunjena divljenjem. Potpuno sam uviđala značenje te zamisli. Htio je da urođenici počnu iznova, da se ponovo rode kao civilizirana, kršćanska bića.
Što se samih imena tiče, bila su sasvim zgodna. Neki stariji i istaknutiji domoroci počašćeni su naslovima drevnih veličina, kao Kralj Alpha, Kraljica Adelaide, ili Princeza Kleopatra. Drugima su dodijeljena čisto romantična imena: od Neptuna i Semiramide do Ahila. Primijetila sam i da se g, Robson katkad upuštao u zgodne, crncima nepoznate doskočice, poigravajući se pojedinim odlikama njihove ličnonti. Tako je momak vječno ozbiljna izraza lica sada bio Katon, dok je vječito zamišljena i nujna djevojka postala Ofelija. Ne Harno da je to bilo duhovito nego su sada imena bila lakša za pamćenje naročito u usporedbi s onim dugim i zamršenim, koja tu zamijenila.
Zabavljalo me što sam opazila da pojedina imena u sebi kriju neki žalac. Walyerie je, recimo postala Mary, i premda se to čini sasvim nevinim, gotovo sam sigurna na koju je krvoločnu vladaricu g. Robson mislio. Njezin sin mješanac, Peevay, koji je nad crnim licem imao tako zanimljivu četku plave kose, i koji te je uporno promatrao tako ozbiljno da ti je bilo neugodno, sada je bio Cromwell, taj najmračniji vladar. Njegova prijatelja, Monganu, koji se vječito upuštao u postavljanje teških pitanja, duhovito je prekrstio u Voltairea, a Monganinu majku Pagerly, koja je često bila u nekoj vrsti pobune zajedno sa strašnom Walyerie, prozvao Boadieea.
Bio je to veseo dan, ali ubrzo je ipak uslijedilo razočaranje. G. Robson se temeljito trudio da se svatko brzo navikne na nova imena, tražeći da svi učitelji i službenici ubuduće oslovljavaju urođenike isključivo njima, i neko se vrijeme činilo da su ih urođenici (uz nekoliko iznimaka, kao što je nepopravljiva Mary) sasvim spremno prihvatili. Međutim, kako su tjedni prolazili, postajala sam sve više uvjerena da se, kada međusobno razgovaraju na onom čudnom jeziku koji su izmislili ― dijelom engleski, dijelom urođenički ― potajno i dalje obraćaju jedni drugima onim starim domorodačkim imenima. Možda to izgleda nevažno, ali me je silno uzrujalo jer mi se činilo ništa manje nego izdajom toga čovjeka, i to od strane onih koje je toliko nastojao spasiti.
Kad se danas osvrnem na taj trenutak, vjerujem da je bio neka vrst prekretnice, jer su me svaki daljnji tjedan i mjesec sve više razdirale sumnje u uspjeh naše velike akcije poučavanja. Problem je djelimice ležao u samim učiteljima jer, ako ćemo pravo, jadni g. Robson nije imao pomoćnike kakve je zaslužio. G, Smith pokazao se jednako nemaran prema posla kao što je bio neprijatan na riječima, sve dok g, Robson nije bio prisiljen da ga javno ukori i izazove time silno ogorčenje. Ništa sposobnijim nije se pokazao ni sin g, Robsona, dok je njegova supruga, koja se doimala upravo onako nezadovoljna životom na Flindersu kako je i najavila izrazom lica kad je prvi put pogledala obalu, odbija pružiti ikakvu pomoć. Što ne tiče supruga dvojice službenika, od njih je bilo malo koristi kad su vjećno dangubile u krugu škole ― premda je prostor skućen ― i svojim prenemaganjem samo ometale g. Robsona u poslu.
Vlasti u Hobartu priuštile su nam jednako razočaranje, Premda je guverner Van Diemenove zemlje začas podržao naše napore, nikakvu opipljivu potporu nismo dobili, a zahtjev g. Robsona za dodatnim knjigama i učiteljirna dočekan je nizom izgovora. Slijedilo je nešto još gore, a ticalo se lovaca na tuljane. Bili su to, da pojasnim, Europljani okrutne čudi koji su živjeli na drugim otocima Bassovog tjesnaca, i koji su često otimali urođeničke žene, iskorištavajući ih bezobzirnom surovošću. Neki su živjeli u blizini i čak bi dolazili u naselje kupovati robu u Louisovoj radnji, razmećući se i kunući najprostijim riječima. Naši su crnci odavno već znali da su njihove žene zarobljene kod tih zlotvora i bili su vrlo zadovoljni kad je g. Robson objavio da će ih izbaviti. Poduzeo je sve da to postigne, šaljući pismo za pismom u Hobart, no kako god mi je mrsko prisjetiti se toga, kolonijalna vlada glatko je odbila sudjelovati u rješavanju toga problema, tvrdeći da su žene svojim mučiteljima donijele na svijet toliku djecu da je prekasno sada ih razdvajati. Odluka je bila ne samo bešćutna i nepravedna nego je i poslužila da potkopa ugled g. Robsona u očima urođenika.
No, najveći uzrok nevoljaina nije ležao u bijelcima, nego nažalost upravo u crncima. Može se učiniti grubim, ali ne mogu a da ne spomenem kako su pokazivali sve više nevoljkosti da porade na svojoj preobrazbi. Bila ih je uvijek šačica, poput čudovišne Mary, koji su odbijali pohađati nastavu, ali s vremenom je broj takvih rastao, gotovo kao da je većina crnaca dolazila samo iz radoznalosti, ili dosade, i sada su se umorili od te novosti. Čak i oni koji su nastavili s učenjem odjedanput bi iščezli zbog nekog glupog lovačkog pohoda. To je znatno otežalo poučavanje, pogotovo kod starijih čija je moć pamćenja bila slabija. Kako je obeshrabrujuće bilo kad bi nakon tjedan dana vježbanja deset zapovijedi, naprimjer, polovica razreda naglo nestala da bi se vratila nekoliko dana kasnije, uzbuđeno noseći probodene valabije, ne sjećajući se više nijedne zapovijedi.
Iskreno rečeno, među njima nije bilo nijednog koji je pokazivao punu i željnu predanost učenju. I sam George Vandiemen, najbolji učenik u školi, koji je znao tako dobro govoriti psalme, često bi odlutao u neku svoju brigu ili se pak hirovito žalio da želi učiti aritmetiku, i to nakon što mu je toliko puta ponovljeno, da mu to nije ni korisno ni potrebno. Njegov polubrat Cromwell nije bio ništa bolji. Istina, pokazivao je dara za engleski, zadivljujući ljude time kako je ovladao neobičnim i težim riječima, ali bilo je u njemu neke stalne mrzovolje tako da čak i kad je točno izgovarao deset zapovijedi, teško je bilo vjerovati da prihvaća to što govori.
U tome je i ležao osnovni problem. Premda su neki od crnaca zadovoljavajuće naučili dijelove Svetog pisma, doimali su se tvrdokorno otpornima na to da osjete svjetlo vjere. Za vrijeme nedjeljne službe božje neki bi čak oko čela vezali rupce da sakriju oči kako se ne bi primijetilo da spavaju, i to u trenutku kad im se naviještala Božja riječ! Činilo se kao da ne vide neku povezanost kršćanske vjere sa svojim životima. Žalosno je reći da u tome nije moglo biti manje istine. Kako je vrijeme odmicalo, broj crnaca smanjivao se vrtoglavom brzinom. Zaraza koja je naizgled jenjala u trenutku dolaska g. Robsona, sada se razbuktala više nego ikad, ponekad s nekoliko smrtnih slučajeva u jednom tjednu. Domoroci kojih je bilo jedva dvjestotinjak čak i u samom početku, sada su svedeni na manje od polovice tog broja, a njihove kolibe, čija je prenapučenost u početku zadavala g. Robsonu silne brige, sada su bile žalosno dostatne. Malo-pomalo naselje je tonulo u gluhu napuštenost, a groblje se sve više punilo.
Mnogo se govorkalo o razlozima koji su do toga doveli, što je bilo neizbježno. Vojni liječnik ― čovjek koji je uvelike zanemarivao svoje vjerske dužnosti, toliko da su neki i sumnjali u njegovo kršćansko opredjeljenje ― redao je uzroke praktične naravi, kao što je nenaviklost crnaca na europske bolesti i ograničenost kretanja na jedno mjesto dok su po prirodi oduvijek bili lutalački narod. Ja sam, kao i drugi, vidjela u tome višu silu. Da su urođenici pokazali više poštovanja prema Svetom pismu, uopće ne dvojim da bi Gospodin Bog stao na kraj njihovim patnjama. Možda se čini bešćutnim, ali ne mogu se oteti dojmu da zapravo žanju plodove svoje izdaje prema g. Robsonu. Nije li vlastiti život i zdravlje stavio na kocku da ih izbavi iz divljine? Nije li svaki sat kad je bilo moguće posvetio njihovu napretku, poklanjajući im nova znanja, pa čak i nova imena? Na njegova nastojanja uzvratili su samo ravnodušnošću i nemarom.
Jadnoga g. Robsona pogađalo je, dakako, opadanje broja urođenika, i sa svakom novom smrću njegova je ožalošćenost bivala sve naglašenija. Unatoč tome, nikad si nije dopuštao da poklekne u svojoj odlučnosti. »Ako ih ne možemo spasiti na ovaj način«, sjećam se kako mi se povjerio onog strašnog dana kad su nam za samo nekoliko sati umrla dvojica, »onda moramo poduzeti sve da to učinimo na drugi.«
Itekako sam dobro razumjela što je s time htio reći. I doista, nedugo potom započeo je svoju posljednju akciju koja se nije toliko ticala obrazovanja urođenika koliko potrebe da ih se odvrati od njihovih poganskih običaja. Ubrzano su zaredale objave, među kojima i zabrana nji hovih povremenih noćnih pijanki uz pjesmu i ples, kao i lovačkih pohoda koji su doista bili tek nešto više od izlike da se izbjegnu kontrole koje su provodili službenici. Od crnaca se nadalje tražilo da odbace amulete za očuvanje zdravlja koje su praznovjerno nosili oko vrata, a sadržavali su, kako sam čula, kosti njihovih pokojnih predaka, što je bilo tako barbarski da nije moglo dalje zastraniti od kršćanskih običaja.
Nažalost se pokazalo da ove plemenite namjere nije lako provesti. Premda je g. Robson imao nešto uspjeha s talismanima, lovačke pohode poduzimali su tako nenajavljeno da ih je bilo gotovo nemoguće spriječiti. Neko vrijeme je izgledalo da je učinio korak naprijed glede noćnih pijanki ― u nekoliko navrata strogo je zašao u obližnju šikaru i jednu takvu prekinuo — ali nedugo potom su pepeo i otisci stopala otkriveni jedva nešto dalje, izvan dometa čujnosti iz naselja. Ne promijenivši se i ne pokajavši se, crnci su, po svoj prilici, bili uporni u odbijanju spasa. Tako je život u naselju tekao tjedan za tjednom, mjesec za mjesecom, premda je svaki bio obilježen tugom.
Zatim, jednog četvrtka poslijepodne stigao je opskrbni brod, kao i obično, i potresao nas novošću. Već su neko vrijeme bio poznati planovi da se podigne još jedno naselje na australskom kopnu, u Zaljevu Port Phillip, s druge strane tjesnaca Bass, točno nasuprot Flindersu, a sada smo doznali da se razmišlja ― i to ozbiljno ― o imenovanju g. Robsona vladinim zaštitnikom urođenika u tom novom naselju. Ako dobije to mjesto, što je bilo vrlo izvjesno, i ako bi ga prihvatio, što nije bilo ništa manje vjerojatno, preuzeo bi dužnost za koji mjesec.
Bilo mi je, naravno, drago zbog njega. Nakon tako bliske suradnje s njim vjerujem da sam ga razumjela bolje od drugih. Rekla bih čak da je u njemu bilo neke veličine. Smatrala sam da itekako zaslužuje nagradu za svoj silni trud. Usto, žalosna je istina bila da je njegov posao tijekom svih tih godina na Flindersu priveden kraju kad mu je broj štićenika tako opao, a budućnost im je bila tako žalosno očita. Daleko je prikladnije za njega da prijeđe u novu zemlju gdje se još štošta moglo učiniti. Bila sam, dakako, ožalošćena zbog onih urođenika koji su ostajali i kojima će, znala sam, bolno nedostajati. Navikli su, pretpostavljala sam, računati na njegovu prisutnost i uzdati se u njegovu prijaznu blagonaklonost. Nisam ni sumnjala da će se vrlo teško odvojiti od njega. No, smatrala sam da moraju skupiti snage da ostanu pribrani.
Što se tiče Europljana u naselju, na njih je vijest o Robsonovom skorašnjem odlasku imala, bojim se, najjadniji učinak. Otrovno i pakosno ozračje koje sam smatrala davno nestalim sada nas je opet obavijalo, kao što sam se i sama uvjerila. Jednog kasnog zimskog poslijepodneva, tek koji dan nakon što je opskrbni brod donio tu vijest, na putu u školu, gdje sam namjeravala pripremiti gradivo za sljedeći dan, prolazila sam pored liječnika i nadglednika vrtova koji su stajali uz trgovinu zaklonivši se od ledenog vjetra.
»Pa to je uostalom i htio«, čula sam liječnika. »Finu si je karijeru napravio s tim crncima.«
Stala sam. »Na trenutak mi se, doktore«, rekla sam mu povišenim tonom, »gotovo učinilo da govorite o g. Robsonu, ali to ne može odgovarati opisu takvog hrabrog čovjeka koji je i vlastiti život stavio na kocku da spasi domoroce.«
Liječnik je poprimio podrugljiv izraz. »I dobro je prošao s tim spašavanjem, pet funti po glavi, koliko se sjećam.«
Nisam mogla prečuti tako podlu optužbu. »To je bila časna plaća za plemenit i opasan posao«, uzvratila sam hladno, »i ne služi vam na čast što pokušavate omalovažiti čovjeka čija su djela veća od vaših«. Nakon toga sam produžila. Čitav ispad me je, međutim, i dalje uzrujavao i kad sam došla do škole koja je bila prazna, kao što je često bio slučaj tih dana kad su se razredi smanjivali, sjela sam za jedan stol, s netaknutim pripremama ispred sebe, očiju punih suza. Ostala sam tako ne znam ni sama kako dugo. Naposljetku sam, na svoj užas, čula kako se uz škripu otvaraju vrata. Po batu koraka prepoznala sam g. Robsona. Premda sam pognula glavu u nastojanju da sakrijem svoju bol, nisam time, bojim se, ništa postigla.
»Gospođo Price, što vas muči?« ― pitao je duboko zabrinut.
Nisam mu mogla reći. Kako i bih kad je razlog bio upravo on i otrovne primjedbe na njegov račun? »Ma, nije ništa«, tvrdila sam. »Sve je u redu.« Gospodin kao i uvijek, dobri g. Robson ponudio se da mi donese vode, ali iz nekog meni neobjašnjivog razloga to me je samo još više rastužilo. Ustala sam. »Ispričavam se. Moram ići.«
»Još uvijek mi niste rekli što vam je.«
Požurila sam prema vratima.
»Ali, gospođo Price«, g. Robson je doviknuo za mnom, »niste ponijeli šal. Ne možete van tako.«
Doista sam se u onakvom stanju zaboravila ogrnuti, ali mi se sada činilo da je prekasno da se okrenem i vratim po šal. Zapravo sam bila toliko uzrujana da mi nije bilo ni stalo. Zakoračivši u sumrak koji se spuštao, osjetila sam neodoljivu potrebu da pronađem neko samotno mjesto, daleko od svega, da saberem misli. Okrenula sam se prema moru.
»Gospođo Price«, čula sam Robsona kako viče za mnom, »vaš šal.«
Trebala sam možda stati, ali se naprosto nisam na to mogla natjerati. Produžila sam prema obali koju su tukli sivi valovi, dok je vjetar ujedao, sve dok nisam dospjela do tih neobičnih kuglastih stijena što leže u blizini mola, na kojima su crvene oznake i djeluju tako uznemirujuće, gotovo poput očiju. Osjetivši odjednom studen, shvatila sam da ne mogu dalje. Zastala sam potraživši iza jedne gromade zaklon od vjetra. Zamislite, dobri siroti g. Robson slijedio me cijelim putem. Žurno me ogrnuo mojim šalom oko ramena.
»Gospođo Price, dovodite zdravlje u opasnost. Što vam je, zaboga?«
Što sam mogla reći? »Nakon tolikog truda koji smo ovdje uložili, svih nada koje smo u to polagali, osjećam se...«, tragala sam za riječima, »toliko žalosna.«
Oštro me pogledao. »Ne smijete očajavati, gospođo Price. Naša nastojanja nisu bila uzaludna. Možda je položaj crnaca doista žalostan, ali pomislite koliko je gore moglo biti. Zamislite da su ostali u Van Diemenovoj zemlji, izvan dosega kršćanskog nauka, na milost i nemilost zlikovcima. Čak i ako izumru ovdje do zadnjeg čovjeka, barem će imati priliku da ih Gospodin prigrli.«
Njegove utješne riječi natjerale su mi, bojim se, još više suza na oči. »Osjećam da sam doživjela neuspjeh.«
»Ne smijete si dopustiti da takvo što i pomislite. Naprotiv, pobijedili ste«, izjavio je sa smionim osmijehom na licu. »Ta, ako bi itko trebao snositi krivnju, onda sam to samo ja, kao zapovjednik.«
Na trenutak se činilo kao da mu samopouzdanje slabi i licem mu je prešao izraz sumnje. »Katkad je znalo biti teško...«
Jedina želja bila mi je da utješim ovu plemenitu nevoljnu dušu. Samo to, ništa drugo, natjeralo me da mu položim ruke na ramena i potom ga blago poljubim u obraz, kao što bi sestra svojeg utučenog brata. Ništa više. Kako li samo okrutan zna biti čovjek. Kako se samo prljavom u zloći može prikazati nevinost. Začas sam postala svjesna prigušenog lupkanja, sporog i ujednačenog, poput udaranja žuninog kljuna o deblo. Osvrnuvši se, ugledala sam na određenoj udaljenosti g. Smitha kako lupka lulom o jednu od golemih stijena i šutke gleda prema moru.
Prošli su tjedni, tjedni grozote. Ne može se spriječiti skandal, koliko god bio nepravičan, kad jednom izbije. Ružno su me gledali, a od svih najgore supruga g. Robsona. Nisam pojma imala da u ljudskom pogledu može biti toliko zloće. Jednom sam joj se pokušala obratiti i objasniti joj o kakvom se groznom nesporazumu radi, ali bez uspjeha: samo me ledeno pogledala i okrenula se na peti. Što je bilo još gore, činilo se da ona i njezin suprug više ne govore. Bio je strašno opterećenje pomisliti da sam nesvjesno uzrokovala takvu nesreću. Što se Louisa tiče, nije mi dopustio da se opravdam, nego se prema meni odnosio mrsko i hladno. Tražio je, naravno, da prestanem predavati u školi. Kao da sam i pomišljala da nastavim.
Sve vrijeme g. Robson je prema meni osjećao strahovitu neugodu i kad god je to bilo moguće, nastojao me izbjeći. Nisam ga krivila. Povremeno, kad sam hodala naseljem, vidjela bih ga kako se udaljava s izrazom tužne zabrinutosti na onom plemenitom licu. Najviše sam se, dakako, bojala da će taj nesretni događaj na neki način ugroziti njegove izglede da preuzme mjesto u Port Phillip Bayu. Strašno je bilo i pomisliti da bi mu ta prilika ― koju je itekako zaslužio ― mogla biti uskraćena i da bi morao ostati s nama na Flindersu.
Prošlo je mjesec dana i još uvijek smo čekali da g. Robsona pozovu u Hobart na razgovor o novome mjestu. Međutim, kada je opskrbni brod napokon stigao, donio je potpuno drugačiju vijest. Tako smo doznali da nam u posjet stiže guverner Van Diemenove zemlje.

PEEVAY, 1838.


Bilo je ružno gledati Debelog Robsona kako izlazi iz čamca onoga dana kad je stigao na otok Flinders, onako nasmiješen i samodopadan, ali najgore je bilo vidjeti koga je doveo sa sobom. Tayaleaha. Mislio sam da je moj skoro pa brat zauvijek nestao, i da barem je, a sada je odjednom opet bio tu. Što je još gore, govorio je num jezikom kao nekakav bijelac ― puno bolje nego ja ― tako da su se Debeli Robson i drugi smijali od iznenađenja i hvalili ga što je pametan. To je bilo pravo izazivanje jer je mali smrad oduvijek htio biti bolji od mene, kao da mu je to neki tajni plan. Zato je bilo lijepo gledati kad je otrčao Majci i primio bolan udarac. Aha, razmišljao sam, kako ti se to sviđa?
Uskoro je on postao Robsonov omiljeni crnac, i ako je trebalo učiniti nešto novo, on je to činio. Radio je obrte i bio je RATAR. Onda je radio DAVANJE STVARI ZA NOVČIĆE što se zvalo SAJAM i dobio šešir zvani SLAMNATI. Kada je sajam prestao ― što je bilo vrlo skoro ― radio je novine koje su se zvale FLINDERS ISLAND JOURNAL i koje su prestale čak i brže nego SAJAM. Najviše je međutim bio učitelj. Valjda je bio zadovoljan zbog te silne veličine, ali to nikad nije pokazivao i uglavnom je bio samo tužan kao da je neka nerazmrsiva zagonetka. U jednom trenutku bio je gladan za pohvalama Debelog Robsona, kao da ništa drugo na svijetu ne želi, ali onda bi se ozlovoljio i opet bi otišao Majci, premda mu je uvijek uzvraćala mržnjom. I onda bi se opet zaželio Robsona, i postao kao more, i išao amo-tamo, amo-tamo, bez prestanka.
Debeli Robson je stalno vikao i šetkao tamo-amo da nabavi nove stvari. Napravljena je nova trgovina i nova kuća za boga koji se zvao bog, koja se zvala kapela , koja je bila od OPEKE. Kasnije smo dobili nove kućice koje su također bile od opeke, i bile su malene i mračne s našima sabijenima unutra i njihovim neprestanim noćnim kašljanjem. Bili su u školi i dodatni satovi o BOGU, mnogo njih. Ali sve drugo je uglavnom bilo isto, jer smo mi Palawe umirali baš kao i prije. Bila su to grozomorna vremena, sjećam se, jer nas je bilo sve manje, poput dana nakon ljeta, dok čak i oni koji su rekli da nam je Robson prijatelj nisu počeli gonetati da nas uopće nije spasio kako je obećao. Robson je rekao da, on je naš prijatelj i izgledao je tužno kad smo mi umirali, ali nam nije dopuštao da mrtve spaljujemo, kako je bilo ispravno, nego je rekao da BOG najviše voli zakapanje. Zbog toga sam ga mrzio još više.
Uskoro smo razmišljali samo o bolesti i o umiranju. Katkad je teško bilo i dalje se nadati i ne nagađati da ćemo uskoro svi biti mrtvi pa je ionako svejedno. Čak sam se pobojao da ću zaboraviti truditi se da izdržim, što mi je oduvijek posebno dobro išlo. Kad bi došlo do toga, mislio bih samo na svoj naum i ponavljao bih ga u sebi, kao jednu od Robsonovih molitvi koje nas je natjerao da znamo.
Naučiti bjelačke govnarije
Otići odavde
Boriti se i boriti se s njima
Zauvijek i vječno
Kako ćemo se s njima boriti nisam znao, i jedva sam se time i zaokupljao jer mi je za početak i odlazak bio dovojjan. Već sam pokušavao, da, pisao pisma guverneru koji je bio glavni bijeli govnar i slao ih u njegovo mjesto, u hobart. Trebala mi je pomoć da zvuče ispravno tako da sam otišao jedinome numu koji mi je ikad bio simpatičan na otoku Flinders, kqji se zvao LIJEČNIK JONES koji je bio ljubazan i nikad nas nije ni na što tjerao. On mi je rekao da se piše vaša ekscelencijo i pomogao mi s pravopisom, i tako sam napisao pismo svaki put kada je došao brod. Ništa se nije dogodilo, ne, ali bio sam uporan i dalje i dalje. Tada je napokon jednoga jutra došao brod kao i uvijek, i premda po običaju za mene nije bilo pisma, liječnik Jones je dotrčao u moju kućicu da mi kaže da guverner, koji je bio novi, dolazi u posjet otoku. To je bilo zanimljivo i velika sreća jer sam mislio da ću moći razgovarati s njim i reći mu da nas mora pustiti natrag u svijet, jer morat će me slušati kad stanem tamo pred njega.
Dani su prolazili i bijelci su se ustrčali na sve strane da sve očiste za guvernera, i pravili su stolove, mnoštvo njih, tako da svi dođemo na večeru s guvernerom. Onda sam jednoga jutra sjedio na obali, pored velikih kamena sličnih očnim jabučicama, kada se dogodilo iznenađenje. To mi je bilo omiljeno mjesto jer sam mogao promatrati mol i maštati kako se svi penjemo na brod za odlazak u svijet, i tako sam ostao tamo, gledao ptice kako krstare na nebu, a valovi se lome i lome o žal, i dok sam gledao vidio sam mali brod kako jedri s jednim bijelim čovjekom unutra. Ubrzo je došao do mola, svezao brod i prošao pored mene na putu za naselje. Bio je baš ružan, kako sam primijetio, smrdio na sol i zovoje i bjelački vonj, s velikim ožiljkom preko jednog obraza i bez kose, tako da mu je glava bila kao neki ružičasti kamen. Svejedno, nije bio neka nerazmrsiva zagonetka jer takvi čudni poput njega ponekad su dolazili po čaj i brašno iz dućana.
Doista, uskoro sam ga vidio kako se vraća s dvije vreće koje su bile tako teške da su mu se ruke sasvim izduljile. Onda, kad je već došao blizu, dogodilo se nešto vrlo zanimljivo. Prvo sam čuo trčanje, i znao sam da je to ljutito trčanje bosih stopala. Kad sam se osvrnuo, ugledao sam Majku kako juri s toljagom u ruci i lice joj je bilo iskrivljeno od mržnje, kako ga već dugo nisam vidio, još od njezinih davnih ratničkih dana. I bijelac je vidio i uputio joj je vrlo čudan pogled, tako upitan, a zatim brzo ispustio one dvije vreće. To je bilo pametno, da, jer kad je Majka zamahnula toljagom da mu bolnim udarcem razmrska glavu, mogao se izmaknuti tako da je promašila svoj plijen. Zatim je i on uhvatio tu toljagu i oboje su je držali i borili se. Bijeli govnar je bio jači i gurnuo ju je na tlo tako da se dočepao njezine toljage, što je bilo zabrinjavajuće, pa sam sada ja skočio da je pokušam spasiti. Ali umjesto da je dokrajči, kako sam pretpostavljao, on je odbacio toljagu, zatim pokupio vreće i otrčao, što je brže mogao, ušao u čamac i odveslao.
Majka je stvarno bila prestara za borbu. Sjedila je tamo ljutita i trljala se na mjestu koje ju je boljelo od pada. »Tko je to bio?« ― pitao sam. Ali samo je ustala bez ijedne riječi i otišla.
To je bila nerazmrsiva zagonetka, da, jer prošlo je nekoliko godina otkad je pokušala nekoga ubiti, premda sam ubrzo doznao odgovor. Kasnije, kad sam išao u naselje, moj prijatelj Mongana koji je sjedio pored koliba pogledao me i uputio mi pogled pun mržnje, baš kao i onih davnih dana kad mi je bio neprijatelj iz djetinjstva.
»Što je?« ― upitao sam.
Odgovorio je ljutito kao da pljuje. »Moja majka kaže da je vidjela tvojeg oca kako ide u dućan.« Zatim je izgledao posramljeno, kao da ne zna što da kaže. »Ne bi smio ovamo dolaziti.«
I tako sam ondje, jednog običnog jutra, baš kao što je i svako drugo, ugledao Oca, kojeg nikada ranije nisam vidio. Zvuči čudno da ga nisam prepoznao, nego sam samo pomislio eno još jednog ružnog bijelog govnara. No, kako bih ga mogao prepoznati? Kada sam maštao kako ga upoznajem, što još uvijek ponekad činim, zamišljao sam ga kao prijaznog čovjeka lijepe kose i lica, a ne nekog pišljivca što smrdi na sol i zovoje i bjelački vonj. Svejedno, zanimljivo je bilo znati da ga ipak imam. Možda ću ga ponovo sresti, gonetao sam, ako se vrati. Sada nisam bio siguran želim li to ili ne.
Druga čudna stvar dogodila se kasnije tog dana kad sam išao u školu. Danas smo imali Smitha i ponovo KNJIGU POSTANKA. U POČETKU BOG STVORI NEBO I ZEMLJU i sve tako i tako i tako. Naime, dobro sam to naučio. Ali kad sam ušao u razred, Smith nije bio spreman nego je samo sjedio, čekao, a bio je tamo i Debeli Robson sav unezvjeren.
»Hvala bogu da si došao, Cromwelle. Jesi li vidio Georgea? Trebao je jutros održati dva sata, ali se nije pojavio. To je malo neobično jer još nijedanput nije izostao. Svugdje sam ga tražio, ali ga nitko nije vidio.«
george je bilo ime kojim je Debeli Robson nazivao Tayaleaha i da, bilo je zanimljivo što ga nema. Nije to bila samo nerazmrsiva zagonetka, ne, bilo je to nešto nemoguće, jer Tayaleah je uvijek išao u školu. Kad su ostali išli u lov i čak i kad bi bio bolestan, svejedno bi išao.
»Nisam ga vidio«, rekao sam.
To je Robsona silno zabrinulo. Znao sam i zašto. Glavni num koji se zvao guverner uskoro je stizao, i uviđao sam da mu je Debeli Robson htio pokazati Tayaleahovu pamet i time pokušati postići da ga taj čovjek zavoli. No, ja nisam namjeravao biti ljubazan prema Debelom Robsonu, jer on mi je bio omraženi neprijatelj, ali me zanimao odgovor, pogotovo jer je to bila već druga čudna stvar toga dana. Prema mojim shvaćanjima dvije čudne stvari istovremeno obično su samo jedna čudna stvar, poput dva kraja štapa zakopanog u pijesku.
»Mogu ga potražiti.«
»Hvala ti, Cromwelle.« Debeli Robson mi je uputio onaj pogled, nasmiješen i dodvoran jer trebao je moju pomoć, ali bio je i pomalo ljut. No, vidite, Robson mi je uvijek pokazivao malo mržnje, jer sam mu izrazom lica i pokazivao da nisam zaboravio kako nas je izdao. Izgleda da nije mogao podnijeti moje shvaćanje da ipak nije dobar čovjek nego obični lažljivi, prevarantski grozomorni govnar, što je i bio.
I tako sam krenuo tražiti. Nikad nisam volio Tayaleaha, ali sam ga poznavao i znao sam kamo je odlazio. Ponekad, kad bi ga Majka prezrela, gledao sam ga kako bi odgmizao uz brdo pored naselja pa sam tamo sada išao i ja. Tlo je tamo bilo rahlo i dobro za otiske, i uskoro sam primijetio neke koji su bili maleni i uski, baš kao i Tayaleahova slabačka stopala. Nakon toga sam nastavio oprezno, uz lovačko lukavstvo u praćenju, dok konačno tragovi nisu ušli u šumu i zaustavili se podno velikog stabla. Visoko odozgo, kroz lišće, začuo sam neki prigušeni zvuk nalik jecanju, te sam se stao verati. Tayaleah je bio visoko gore gdje je drvo tanje i malo se micalo na vjetru kad sam došao do njega.
»Što hoćeš?« ― dreknuo je, ljut što sam otkrio njegovo tajno mjesto.
No, bilo je ovdje zanimljivo. Drvo se granalo na tri strane tako da je mogao sjediti, a granje, lišće i slično rasporedio je okolo tako da su bili kao neko tlo, i gonetao sam da tamo može čak i spavati ako je dovoljno pažljiv. Imao je komadiće kruha, bocu s vodom i šalicu, malo napuklu, za držanje šećera. Bio je tu također i njegov čovjek na konju napravljen od metala koji se zvao olovni vojnik kojeg sam vidio i ranije i kojeg je dobio iz zemlje bijelaca. Vidio sam da je urezivao num brojeve u koru drveta, i dok su neki bili mali, kao osam ili dvanaest, drugi su bili preveliki da bi se mogli čitati, tako da su išli uokrug do pola stabla.
»Zašto nisi u školi?« ― odvratio sam. »Robson je ljut na tebe.«
»Ostavi me.«
Riječi su mu bile ratoborne, ali glas ga je izdavao, slab kako neki stari suhi štap i u očima sam mu vidio da želi da ga volim. No, Tayaleah je oduvijek bio takav. Otkad pamtim, mali smrad je htio da budemo prijatelji, što je nerazmrsiva zagonetka jer mu nikad nisam pružio ništa osim mržnje: »Što ti je?« ― malo sam ublažio glas, premda sam se samo pretvarao. »Meni možeš reći, Tayaleah.«
To je bilo dovoljno, da. Slomio se, gledajući me molećivo kao da sam mu najbolji prijatelj. »Ne znam što da radim. Jutros je došla majka i rekla da je vidjela tvojeg oca. Rekla je da ga mora ubiti, kao i sve druge bijelce, i da to moramo učiniti sada jer ćemo uskoro svi poumirati, a tada će biti prekasno. Rekla je da joj moram pomoći i da je to posljednja prilika da zadobijem njezin oprost.«
Znači, to je bio taj štap skriven u pijesku.
Možda sam si to i mislio, da, jer sam nagađao da bi uživala ubiti oca. »Kako ih misli ubiti?«
Tayaleah je pogledao u stranu. »Rekla je da ne smijem nikome reći.«
»Meni možeš. Ja sam ti brat.«
Stvarno je išlo suviše lako s njim. Protrljao je prstima lice sakrivši oči. »Rekla je da ih moramo probosti kopljima kad dođe guverner u posjet, na kraju večere kad svi budu umorni. Nakon toga moramo uzeti guvernerov čamac i otići na otok tvojeg oca i ubiti i njega. Onda je rekla da se možemo vratiti u svijet. Rekla je da ako želim ponovo biti njezin sin, moram probosti gospodina Robsona.« Šmrcnuo je. »Ali on mi je prijatelj.«
To je bila Majčina šala. Ali uglavnom je to bila bolno nerazmrsiva zagonetka. Da, bila bi blagovijest vidjeti Debelog Robsona probodenog, što je i zaslužio. No prvi put u toliko godina imao sam nade da nas mogu spasiti.
»Tko je još u tome?«
»Pagerly i još troje s njom, a pokušavali su nagovoriti još njih. Zatim su otišli praviti koplja.«
To je bilo premalo. Čak i da ih je više, nešto je moralo poći po zlu. Vjerojatno bi nas primijetili i prije nego počnemo s ubijanjem i onda bi vojnici pucali na nas. Čak i da smo imah puno sreće i domogli se tog čamca, svejedno ga nismo znali pokretati s onim kožama za vjetar i vjerojatno bismo se samo utopili. Zapravo sam čisto sumnjao da je Majku previše briga hoćemo li preživjeti. Ona je samo htjela priliku da probode Oca i druge bijele govnare. Jedno je bilo sigurno. Ako pokušamo probosti bijelce, sve moje učenje i pisanje pisama postat će obična glupost i nikada nećemo otići s ovog užasnog mjesta. Ne, gonetao sam, samo nas ja mogu spasiti i vratiti nas žive. Bilo je grozomorno pokušavati se suprotstaviti Majčinim namjerama i ponovo joj stati na put, ali takva je bila moja odluka.
Počeo sam silaziti s Tayaleahovog drveta.
»Čekaj«, poviknuo je za mnom. »Što da ja radim?«
»Ništa.«