Brechtova ljubavnica

1948. je godina, u istočnom Berlinu vlast su preuzeli komunisti. Sve je u duhu poslijeratne izgradnje zemlje, kao i obnove kulturnog života. Utemeljuje se Berliner Ensemble, a iz SAD se nakon višegodišnjeg izbjeglištva vraća proslavljeni Bertold Brecht kako bi u Deutsches Theateru postavio "Antigonu". Naslovnu ulogu ponijet će mlada glumica Maria Eich, koju će tajni agent Hans Throw, nepovjerljiv prema velikom umjetniku zbog godina provedenih u neprijateljskoj emigraciji, zadužiti da ga špijinira.Postavši ubrzo Brechtovom ljubavnicom, Maria će i dalje redovito slati izdajnička izvješća agentu Trowu… Na povijesnoj potki ratom opustošene Njemačke autor je oblikovao portrete dviju dojmljivih umjetničkih osobnosti.

1





Dugo je promatrao kako promiču šume i njihovi riđi tonovi.
Na granici međuzone, Brecht je izišao iz automobila, ušao u njemačku policijsku postaju i telefonirao u Deutsches Theater. Njegova supruga, Helene Weigel, šetala je oko automobila da razgiba obamrle noge. Blindirani kamion hrđao je u jarku.
Sat poslije, tri crna automobila došla su paru u susret. U njima su bili Abusch, Becher, Jhering, Dudow, sve članovi Saveza za kulturu. Obavijestili su ih da ih novinari čekaju na željezničkoj postaji, a Brecht je rekao:
- To znači da smo ih se uspjeli riješiti!
Nasmiješio se. Helene se nasmiješila, Becher se nasmiješio, Jhering se nešto manje nasmiješio, a Dudow se uopće nije nasmiješio. Držeći u rukama kiticu ivančica, Helene Weigel je stajala uspravno okružena službenim osobama. Crn kostim, koščato lice, strog pogled, stegnute kose, nasmiješena i nepokolebljiva.
Bertolt Brecht rukovao se s nekolicinom prisutnih. Bijela lica. Siva lica. Par je ostao nepomičan okružen službenim ogrtačima članova Saveza za kulturu.
Činilo se da se svih snažno dojmilo Brechtovo okruglo lice, kosa začešljana na čelo, na način rimskih careva.
Napokon su svjedočili povratku Bertolta, najpoznatijeg njemačkog dramaturga, na njemačko tlo, nakon petnaest godina izgnanstva.
Kad je jedan od policajaca otjerao i posljednjeg fotografa, Brecht je zatvorio vrata automobila i povorka službenih kola udaljila se.

2





Brecht je promatrao asfalt ceste koja je vodila u Berlin. To nije bio ulaz u grad, nego u sivilo.
Prostački grafiti, stabla, travurina, velike zapuštene rijeke, viseći balkoni, nepoznate biljke, škrbotine zgrada podignute na ledinama.
Automobil je ušao u srce Berlina. Žene umotane u rupce brojevima su označavale kamenje.
On je napustio Njemačku 28. veljače 1933. U vrijeme kad su se po svim ulicama vijorili barjaci s kukastim križem... Danas je 22. listopada 1948. Prošlo je petnaest teških godina. Danas službeni automobili brzo voze pretječući sovjetske kamione i rijetke i loše odjevene prolaznike.
Brecht je spustio prozor i zamolio vozača da stane. Izišao je, zapalio cigaru i promatrao ruševine. Posvuda široka tišina, bjelina zidova, pocrnjeli prozori, nebrojene srušene zgrade. Sunce na zalasku, vjetar; mnogo znatiželjnih leptira; odbačeni akumulatori; stražarnica.
Brecht je sjeo na kamen i slušao vozača koji mu je objašnjavao kako bi se grad uz značajniju novčanu pomoć brže obnovio, dok je Brecht razmišljao o tome kako su upravo novčari sravnili ovaj grad sa zemljom. Vratio se u automobil, zidovi su bacali duge oštrice sjena u unutrašnjost automobila.
Kilometri ruševina, razbijenog stakla, blindiranih kola, rampi, sovjetskih vojnika ispred brklji sa šiljcima i ograda od bodljikave žice. Neke zgrade nalikuju na spilje. Grotla, goleme površine vode, i opet ruševine, prazni prostori, golemi, ponegdje sa skupinom prolaznika okupljenih na tramvajskoj postaji.
Osoblje hotela Adlon čeka dolazak svoga gosta na prozorima.
U velikoj sobi, Brecht je skinuo ogrtač od tvida, pa sako. Istuširao se, izabrao košulju u kovčegu. Četiri kata niže, njemačka zemlja.
U salonu hotela upriličen je govor dobrodošlice. Dok su mu zahvaljivali što se pojavio, Brecht je utonuo u misli; mislio je na vrlo staru njemačku bajku koju je pročitao u gimnaziji u Augsburgu i koje se prisjetio tijekom boravka u Kaliforniji. Neka je sluškinja ugledala poznatoga duha koji je sjeo pokraj nje ispred ognjišta. Ona mu je napravila malo mjesta pa su razgovarali za dugih zimskih noći. Jednoga dana, sluškinja je zamolila Heinzchena (tako je zvala duha) da joj otkrije svoj pravi identitet. Ali Heinzchen je to odbio. Napokon je nakon njezina navaljivanja, popustio i rekao služavci da siđe s njim u podrum gdje će joj se razotkriti. Služavka je uzela baklju, sišla u podrum, i tamo, u otvorenoj bačvi, ugledala mrtvo dijete koje je plutalo u vlastitoj krvi. Međutim, prije mnogo godina, služavka je potajice rodila dijete, udavila ga i sakrila u bačvu.
Helene Weigel je potapšala Brechta po ramenu kako bi ga prizvala iz obamrlosti ili, bolje reći, iz zamišljenosti. On se uspravio, zauzeo primjereno držanje i razmišljao o tome kako je Berlin bačva puna krvi, kako je Njemačka, od njegove mladosti, u jeku Prvog svjetskog rata, također bila bačva puna krvi, a on je bio Heinzchenov duh.
Krv se slijevala Münchenskim ulicama, a moderna se Njemačka stopila s potocima krvi koje su tekle u starim germanskim bajkama. On se pak vratio u podrum i poželio je, u svojim skromnim mogućnostima, izvući to dijete za budućnost, obrazovati ga, isprati hladnom vodom krv koja se zadržala na podnim pločicama podruma. Goethe je to učinio sa svojim Faustom; Heine s poemom O Njemačkoj; zadatak je bio većih razmjera nego ikad; majka Njemačka bila je gotovo na izdahu.
Kroz prozore, vidio je žene u teškim cokulama kako brojevima obilježuju kamenje. Više nije bilo ulica, samo ceste i oblaci.
Poslije, u salonu kluba Saveza za kulturu, Dymschitz je održao kratak, iskričav govor.
Brecht je sa zanimanjem promatrao Bechera, Jheringa i Dudowa. Kakav neskladan i zabavan trio, pomislio je kroz dim cigare. Pred njim stoje ljudi kojima je dodijeljen zadatak da povedu Istočnu Njemačku u ostvarenje veličanstvenog pothvata utemeljenja Umjetničkog bratstva. Dvojica bijahu njegovi prijatelji iz mladosti. Sada su postali „drugovi”.
Zamislite trojicu muškaraca u tamnim sakoima, bijelim košuljama i s kravatama na točkice. Oni, u velikoj dvorani kluba Galeb, odjeveni u odijela skrojena od strahotnog sovjetskog pamuka. Dymschitz je pročitao tri sive stranice. Imao je istančan izgled sveučilišnog profesora koji je, postavši rektor, pazio na liniju kako bi zavodio mlade žene.
Pokraj njega stajao je Johannes Becher. Nije se promijenio. Okrugle naočale sa staklima za kratkovidne - zadržao je nježnost i srdačnost. Becher se pak sjećao mladog Brechta, mršavog, nezadovoljnog, sa šeširom na glavi, sa crnom cigarom u ustima. Sjećao ga se kako je s nogama na stolu čitao, ili je, bolje reći, prelistavao berlinske novine, zadovoljan činjenicom što je vrlo brzo zaradio mnogo novca s Operom za tri groša. Iz male knjige u plavom kartonskom uvezu Brecht je čitao o „ratnoj ekonomiji”, šetao s anatomskim crtežima, želio kupiti sjekiru da raskoli trome glave koje su upravljale velikim berlinskim pozornicama. Trčao je za tramvajima, penjao se na krovove kazališta držeći svakom rukom jednu plesačicu. Namjeravao je ponuditi publici komade u kojima će se voditi divovske društvene borbe. Problem? Još nije stigao pročitati Marxa, ali je čvrsto vjerovao u marksizam, smatrajući ga neiscrpnim vrelom ideja za svoja uprizorenja. I Becher se, za Dymschitzova govora dobrodošlice, pitao ne skriva li stari Brecht i danas sjekiru ispod kaputa. U namjeri da smrska lubanju službenim piscima Demokratske Republike Njemačke.
Johannes Becher, koji je postao visok državni dužnosnik za kulturu u „zoni”, mislio je na besprijekoran kožnati kaput mladoga Brechta. Pitao se da li je Brechtova koža postala dovoljno debela da se nosi s „drugovima” ekspertima za marksističku misao, sa „specijalistima” koji upravljaju opasnim Savezom pisaca.
I Helene Weigel se sjećala Bechera. Njoj se učinilo da su se Johannesu promijenila leđa: sada je uspravan, dostojanstvena stasa na način koji dolikuje časniku. Nekoć je, lijeno opušten u visaljci, gađao glumice košticama od trešanja. Helene je pomislila: „Bolje bih se razumjela s Becherom nego s Brechtom.”
Bljeđi, prilično okrugle glave, glatke, sumnjičava pogleda, izdvojen, živahan, istančan, Herbert Jhering pročitao je kratak govor. Okretao je stranice i čitao svoj sitni, okrugli rukopis uljudno i suzdržano. Govor mu je bio pun lagodnih, uhu ugodnih izjava.
Brecht se sjećao kako je nekoć čitao Jheringove kazališne kritike kao što se sluša dijagnoza liječnika čije mišljenje cijenimo.
Jhering je već tada bio najcjenjeniji kritičar, i kritičar kojeg su se najviše bojali.
Stareći, stekao je držanje diplomata. Ali pogled mu je izgubio nešto od živahnosti. On nije morao dugo obilaziti urede da bi iznudio priznanje kako nije surađivao s nacistima. Premalo je bilo visoko obrazovanih ljudi kadrih da vode politiku općeg obrazovanja. Dok je biranim riječima dijelio Brechtu komplimente, zrak u dvorani ostao je hladan. Završio je prigušenim, mirnim i blagim glasom. Potom je ispružio lijevu ruku i položio je Brechtu na rame želeći ga tako podsjetiti da je bio uz njega od samih početaka. Rukom je dodirnuo posvećeno utjelovljenje njihove mladosti. Slijedio je još jedan govor.
Helene Weigel, koja je slušala, zamišljena i pomalo umorna, nagnula je glavu prema Brechtu i šapnula mu na uho:
- Tko je onaj debeljko sa šeširom u ruci?
Pokazala je na krupna ćelava, muškarca oblivena znojem, u tijesnu, loše zakopčanu sakou. Imao je goleme gumbe za manšete kupljene u prodavaonici jeftine bižuterije i stajao u stavu mirno, kao da je ugledao njemačku boginju Vrline koja je zasljepljujućom svjetlošću preplavila prostoriju.
- Dudow! Ona žaba Dudow! - odgovorio je Brecht.
I Slatan Dudow radio je u Berlinu u dvadesetim godinama, i on je bio jedan od drugara iz zlatnoga doba. Iz razdoblja „Velike gozbe”, čarobnog Berlina s lakim djevojkama, užitaka što su se dijelili šakom i kapom i plaćali gotovim novcem što se vadio iz blagajni kazališta na rubu bankrota.
Taj je Bugarin oko 1926. ili 1927. radio na scenariju filma Kühle Wampe. On je 1932. odveo Brechta u Moskvu koja je već bila pod policijskim nadzorom. Brecht je mislio: „Sada mora na primjeren i očekivan način obaviti svoj umjetnički zadatak... moguće smekšavanje mozga... mora se prvi pokazati spremnim za političko dodvoravanje...”
Nasmiješio se Dudowu. Svi su zapljeskali kad je Becher zagrlio Helenu Weigel i Brechta.
Posluženo je bijelo vino.
Poslije, u hotelu Adlon, zazvonio je telefon (golem starinski aparat izgledao je kao da je potekao iz viška sovjetskih zaliha), ali javila se Helene. Svi su se željeli vidjeti s Brechtom: Renn, Becker, Erpenbeck, Lukacs.
Poslužitelj s kata donio je pladanj pokriven brzojavima čestitaka. Iza dima cigare, Brecht je zadržao podrugljiv i smiren pogled.
Pala je noć.
Brecht je ostao sam sjediti u sobi. Promatrao je svoju novu propusnicu.

3





Meteorološka služba Sovjetske armije bila je smještena u staroj vili u Luisenstrasse, nedaleko od kluba Galeb, kamo su svi službeni predstavnici kulture dolazili razgovarati, čitati novine i razmjenjivati vijesti. Iza ledine, nalazile su se četiri barake sovjetske vojne uprave. U njima se istodobno nalazio ured za izdavanje viza, nekoliko ureda Radio-Moskve, i dodatne službe, u kojima su se neprestano gomilali debeli svesci izvješća koja su kamionima stizala iz bivšeg ministarstva Luftwaffe.
S pozivom u ruci, Maria Eich ušla je u drugu baraku, onu s rešetkama na prozorima, i gurnula drvena ostakljena vrata. Našla se u hodniku sa slabim žaruljama i s nekoliko kolica u kojima su bili odloženi stari brojevi Signala i stari spisi na čijim su koricama bile prilijepljene naljepnice školskih bilježnica s natpisima na ćirilici ispisanim ljubičastom tintom.
Maria se zaputila niz hodnik. Bila je u sivom baloneru. Blijeda lica. Kroz poluotvorena vrata vidjela se žena u strogom sivom kostimu, s punđom. Listala je hrpu papira.
- Molim vas, gdje je ured Hansa Trowa?...
Ne odgovorivši, žena se okrenula Mariji i pokazala joj na dno hodnika.
Uske rešetke na dva prozora. Dvojica sovjetskih vojnika stala su u stranu kako bi je propustili. Stare vojne karte i planovi Berlina preuzeti iz bivšeg ministarstva Luftwaffe, vrata s neobičnim čeličnim lokotima, plohe ljepenke na pregradnim zidovima išarane debelom stolarskom olovkom: sve je to ukazivalo na radove, improvizaciju, siromaštvo, uz nedovoljnu rasvjetu golih žarulja obješenih na uvijenim žicama pričvršćenim čavlima.
Kad je ušla u prostoriju osvijetljenu samo svjetlošću kroz prozor s rešetkama, ugledala je djevojku koja je stajala na ljestvama, vadila spise iz košare za rublje i odlagala ih na policu.
Hans Trow, u skijaškom puloveru s visokim ovratnikom, plav, sportskog izgleda, češkao je vrat listajući izvješća napisana na ruskome. Preciznim i brzim pokretima označavao je pojedine stranice. Vonj ljepila, sasušenih uveza. Djevojka na ljestvama sišla je i usput ispitivački pogledala Mariju u lice.
Hans joj je pružio ruku:
- Maria Eich?
- Da.
Primaknuo je stolac i posjeo je tako da je Marija ostala licem okrenuta svjetlosti kroz prozor, dok je on bio u protusvjetlu. Zatim je, nakon što je otpustio pomoćnicu, progovorio napol ravnodušnim, napol podrugljivim glasom:
- Zovem se Hans Trow. Obavljam poslove oko prelaska pojedinaca iz jedne „zone” u drugu.
Podigao je snop biltena s gospodarskim obavijestima i ispod njih izvukao spis u platnenu uvezu te ga stao listati. Unutra su bile zakvačene stranice s tekstom kucanim na stroju izblijedjelom vrpcom.
Hans Trow je ustao i naslonio se na prednji dio stola. Ostao je nepomičan i nasmiješen.
Potom je polagano digao pogled i, nagnuvši se malo unatrag, promatrao predivno lice mlade žene. Primijetio je da joj je kosa uredno oprana, koža vrlo blijeda i, nadasve, da stalno mijenja položaj ruku. Hansu Trowu nije pričinjalo nikakvo zadovoljstvo da dovodi mladu ženu u neugodan položaj. Činilo mu se kako je, s obzirom na to da je riječ o glumici, njezino lice začudno jasno. O čemu to razmišlja Maria Eich? Skroman i pomalo tužan izraz iznenadio je Hansa, jer se nije poklapao sa spisom poslanim iz Beča, u kome se govorilo o Mariji Eich kao o izvanrednoj i rasnoj glumici, „punoj živosti, s velikom sklonošću spram mondenosti”. Napokon, Hans je dohvatio spis uvezan u platno boje pijeska, izvadio iz ladice veliku, smeđu, drvenu olovku i listao spis govoreći ni dobrohotno ni odbojno:
- Lijepo ime, Maria Eich.
Nije podizao glas dok je okretao stranice spisa stavljajući smeđom olovkom mali križ pokraj nekih rečenica otkucanih na stroju. Maria Eich je pak odgovarala na prvi niz pitanja o svom djetinjstvu, o bečkoj prošlosti, o počecima karijere, pitajući se zašto ovaj službenik obavještajne službe govori tako jednolično - od početka nije ni ubrzao ni usporio govor. Uznemirila ju je njegova pomalo umorna udvornost. Osjetila je prizvuk podsmijeha kad ju je upitao kako je postala „štićenica” tako značajna čovjeka kakav je Dymschitz.
- Vi ste njegova štićenica - ponovio je. - Njegova štićenica... Drug Dymschitz upravlja cijelim sektorom kulture... Gdje ste ga upoznali?
Za vrijeme ispitivanja, Maria je imala dojam da časnik koji se predstavio kao Hans Trow (na način kako se udaralo petama u pruskim vojarnama) posjeduje sve dokaze o suradnji njezine obitelji s bečkim nacističkim krugovima, jer su mu pred očima bile dvije članske iskaznice Nacionalsocijalističke stranke, njezina oca, Friedricha Hiecka, i njezina supruga, Guntera Eicha. Hans Trow je okretao stranice spisa iznoseći pojedinosti o svojedobnom položaju njezina oca, odbjeglog u Španjolsku, i njezina supruga koji je, pod lažnim imenom, živio u Portugalu, s čime su istočnonjemačke obavještajne službe bile dobro upoznate.
Nakon što je dugo opisivao životni put njezina oca i supruga, oboje označenih kao „sumanuti nacisti” koje bi trebalo zatvoriti u „žutu kuću”, Hans joj je svojim otvorenim, jasnim i odlučnim pogledom ponudio ono što je nazvao „općim jamstvom za budućnost”.
Vrlo odmjereno, ne koristeći se igrom pitanja i odgovora (Hans je imao sve odgovore na stranicama ispred sebe), predložio je Mariji da radi na „promjeni povijesti” zemlje. Odmah je spomenuo pravo građanstva, tretman koji će imati, plaću, liječničku njegu, opskrbu, pristojno rješenje stambenog pitanja i umjetničku promociju. Kao u filmu u kojem igrač u kockarnici sav preostali novac stavlja na crveno, Maria je slušala samu sebe kako pristaje na sve. Da to nije učinila, bila bi prisiljena bježati preko mostova, ulica, izložena progonima, morala bi pobjeći u zapadni sektor samo da bi se i opet obrela pred američkim časnicima, koji bi joj u lice sasuli gomilu poraznih dokaza o nacističkoj prošlosti oca i supruga. Bila bi u još jadnijem položaju nego u Istočnoj Njemačkoj; potucala bi se od strašnog kazališta jedne vojarne do druge, bez ikakve pomoći i zaštite. Ne bi bilo nikakve sigurnosti za njezinu kćerkicu. Sumnjičili bi je, vrebali, nadzirali, bila bi plijen svodnika. Zamišljala je pokušaje podvala bez kraja. Kroz koliko bi poniženja morala ponovo proći? Vidjela se bez groša i s osramoćenim imenom, dok je ovdje Dymschitz, čovjek odgovoran za kulturu u istočnom sektoru, njezin „prijatelj”.
Mali živahni škljocaj upaljača kojim je Hans Trow upalio cigaretu i igrao se s njime. Čula je kroz maglu kako je uvjerava:
- Bili ste Dymschitzova ljubavnica.
Ona je vrtjela pramen kose oko kažiprsta.
- To vas zanima? Ne, nisam spavala s Dymschitzom...
- Dobro, dobro, dobro. Nakašljao se. - Do toga će još doći...
U tom trenutku u ured je ušao muškarac od tridesetak godina, bucmast, kose slijepljene briljantinom, zgužvana ovratnika košulje, u starinskom prsluku kojem je nedostajalo po neko dugme. Velikom kariranom maramicom brisao je znoj sa čela. Promrmljao je neodređeno „Dobar dan” Mariji, kao što se izražava sućut. Tražio je stolac i našao ga iza hrpe spisa o dodjeli ugljena i ponovnom korištenju zaliha rukavica i čizama.
Sa zgužvanim odijelom i crnom kravatom, s nekom vrstom trake na izlizanu ovratniku sumnjive bjeline, čovjek kojeg je Hans Trow predstavio kao Thea Pillu, svog pomoćnika, nalikovao je na predratnog berlinskog hotelskog portira. Masna kosa davala mu je izgled mrtvaca kojeg su netom izvukli iz vode. Ravnodušnim glasom, Theo Pilla promrsio je nešto ne obraćajući pozornost na posjetiteljicu:
- Razgovori bez konca i kraja o žitu i ugljenu sa čelnicima CVMJ-a1 počinju me iscrpljivati...
Izvadio je zgužvani papir iz džepa, izravnao ga kašljucajući i rekao:
- Poznaješ li ti tog Dietricha Papeckea?
- Ne - rekao je Hans, ljutit što ga je prekinuo.
- Morat ću s njim malo popričati, jer će inače prebaciti vrući krumpir Schwerinu.
Hans je zbunjeno kvrcnuo prstom i obavio predstavljanje:
- Theo Pilla, Maria Eich...
- Vi ste glumica?
- Da - rekla je Maria.
Theo je promatrao sitnu ženu, sa čedno prebačenom maramom preko kaputa, krasnu plavu, kovrčavu kosu. Zbunio se pred tom lijepom ženom koja zacijelo skriva nelagodu iza velike tjeskobne hladnoće. Dok je Hans govorio, Theo je gurnuo komad kartona pod prozor kroz koji se kiša slijevala u prostoriju; zatim je uglom sakoa obrisao uske mlazove vode.
Hans je nastavio:
- Znači, niste s njim u povlaštenu odnosu? Znate da mi to znamo. Samoća u kojoj živite...
- Varate se, ne osjećam se ja sama.
- Ali...
- Ne, nikad nisam sama.
- Molim?
- To je živa istina - nastavila je Marija. - Nikad se ne osjećam sama, nikad!
Nastupio je trenutak kolebanja. Hans Trow zadržao je osmijeh na licu pitajući se kako s njom stupiti u dodir, kako slomiti taj njezin lijepi, mali oklop uznositosti.
- Znate li zašto ste pozvani ovamo?
- Ne.
- Naš bi se plan mogao objasniti ovako: moramo obnoviti zemlju s pomoću ljudi od vjere. Ne smijemo dopustiti da se ponovi Weimar...
Kiša je postupno jenjala i još se jedino čulo neodređeno otjecanje vode u oluku. Theo Pilla je mehanički slagao gumene pečate i rekao:
- Mi nismo revanšisti. Naprotiv, mi mislimo da nova Njemačka mora steći zrelost, ustanoviti nova načela, i želimo da glumci potvrde taj politički žar, da razumiju naše interese, podrže pozitivne činitelje, nasuprot reakcionarnim buncanjima koja još opterećuju duhove. Shvaćate?
Hans je ponovo uzeo riječ:
- Stanje duha, nadzor nad stanjem duha... Shvaćate? To se nadovezuje i na ono što vi želite, a to želi i drug Dymschitz... Jasno?... Oslobođenje Njemačke... Ona je stvorena vojnim sredstvima... ali sada se o njoj odlučuje politički... o njoj vi odlučujete, mi...
Theo je sjeo pokraj Marije.
- Obnovit ćemo pravu Njemačku. Neće biti nezaposlenih, neće biti poniženih, neće biti provokacija, prokazivanja, ali moramo biti budni. Vi ćete biti jedan od boraca. Bit ćete na našoj strani. Mi ne obnavljamo vojnu Njemačku... U onoj drugoj Njemačkoj, polovica nacističkih zločinaca priprema osvetu... Već se bratime s američkim generalima i očevidno su spremni pozivati se na pravdu vitlajući svojim pregačama krvnika! Našem sustavu treba avangarda koja će utjecati i obrazovati naše drugove, pročistiti srca i dati posla, kruha, dostojanstva... Vi nam u tome trebate pomoći!... Kao što trebate slušati što Brecht govori. Bit ćete njegova pouzdanica. Na kraju ćemo točno znati tko je on!...
- Sumnjate u njega? - upitala je Maria zbunjeno.
- Istini za volju, nemamo mi ništa protiv njega. Željeli bismo saznati - a na kraju ćemo to i saznati - tko je on. Je li pravi „drug”? Izabrao je Sjedinjene Države...
Theo je ušutio i izvadio groznu malu cigaru.
- Vaše je dijete u Zapadnom Berlinu...
- Lotte zasad živi kod bake.
- Gdje?
- U američkom sektoru, iza Charlottenburga.
- Da, imam adresu. Zašto je na Zapadu?
- Lotte ima astmu. Amerikanci imaju dobre lijekove... protiv astme.
- To je onda u redu - rekao je Hans. - Moći ćete posjećivati kćer kad god poželite.
Otvorio je ormar i izvadio iz kutije za krede dva dokumenta. Propusnicu od sivog kartona s blijedocrvenim prugama i priznanicu koju je valjalo potpisati.
Nakon što je Maria Hansovim nalivperom potpisala primitak, Theo je rekao:
- Sada ste član naše obitelji.
- Imat ćete stan na raspolaganju i osobnu ložu u Deutsches Theatru - dodao je Hans.
- Moramo saznati tko je Brecht... Što on misli.
Maria ga je pogledala svojim blijedim očima i uznemirila se.
- Ali... Ali...
- Dostajat će da budete u Brechtovoj blizini. Vidjet ćete, Brecht će vas navečer posjetiti u vašoj loži, samo ćete mu vi otvoriti vrata... Ponekad ćete ga slušati, a ponekad mu postaviti neko pitanje. Znate da se Amerikanci, na drugoj strani, ponovo spremaju za rat. Želimo znati tko je on. Mnogo je vremena proveo u Kaliforniji... Tako je davno napustio Njemačku... Tako je davno napustio Europu... Tko bi znao što je od njega nastalo? Tko bi to znao? On je velik duh, ali mogao se promijeniti. Njegov je položaj tako važan, želimo provjeriti je li mu duhovna veličina na razini zadatka, to želimo saznati, Maria. Vi ćete nam u tome pomoći.
- Zašto ja?
- U novom društvu svi moraju imati neki zadatak kako se nacističke strahote ne bi ponovile. Rat se nastavlja, Maria Eich...
- Nije nezanimljivo živjeti uz tako velika čovjeka - rekao je Theo ponovo paleći cigarilo.
- Jeste li sada u nekoj vezi? - pitao je Hans.
- Nisam.
- Dobro...
Maria je pognula glavu u znak zatečenosti.
- Ako želite kave, šećera, drva za grijanje, deka, mesa, srebrni pribor za jelo, lijep umivaonik, obratite nam se...
Theo je odložio olovku.
- Ne dolazi u obzir da budete nekorisni u našem društvu. „Gorljivo i čisto srce”, ponovio je Hans Trow - eto što nama treba.
- S dobrom voljom sve se može urediti - dodao je Theo Pilla.
Prije nego što je stigla do vrata ureda spremajući se da ode, Theo Pilla joj je dao jednu adresu u Schumannstrasse gdje bi trebala snimiti pluća. Mnogo ima oboljenja od tuberkuloze, uslijed nedostatka mlijeka, mesa, bijede...
Sutradan, pokraj kanala, u zaklonu od pljuska ispod goleme lipe, časnik Hans Trow upoznao je Mariju s novim geopolitičkim činjenicama do kojih je došlo nakon podjele Njemačke i neposredne ratne opasnosti zbog novog naoružavanja Zapadne Njemačke. Izvadio je iz džepa službeni dokument na engleskome, povjerljivu kopiju sa skupa održanog u samostanu Himmelrod, u pokrajini Eifel, na kojem su bivši nacistički časnici predvidjeli povesti „obrambeni” napad Savezne Republike Njemačke na Sovjetsku zonu...
- Obrambeni napad... shvaćate li, Maria? Hans je rekao:
- Cijeli Berlin hoda u dronjcima! Umjesto tona ugljena, na rijetkim ognjištima gori tek nekoliko bijednih daščica iščupanih iz parketa bivših ministarstava Reicha. Sve što se tiče ugljena, benzina, prometa i dopremanja zaliha osnovnih namirnica, ovisi o Rusima. Mi ovisimo o Rusima. Moskva donosi odluke.
- Hoće li Moskva odlučivati i o našem kazalištu? - upitala ga je Maria.
- Zašto to pitate? Pružena nam je neočekivana nada za naše veliko i novo bratstvo - lakonski će Hans Trow.
Sjedeći na klupi pokraj Marije, Hans je bio poput tankoćutna profesora koji podučava učenicu o tome da je svijet podijeljen na dobre i loše, i da je bojno polje tamo gdje jest. Maria mora biti uvjerena da se nalazi u redovima najboljih četa, zemlja ne smije ponovo pasti u ruke bandi kriminalaca, a u toj borbi ona mora zauzeti svoje mjesto.
- Ne morate se bojati - dodao je. - Umjetnici su uvelike bili odgovorni za uspostavu nacizma. Bojali su se SA-odreda,2 položili su oružje i nastavili se šminkati u svojim garderobama. Naraštaj marioneta. Maria, vi nećete biti marioneta!...
Nastupila je tišina i Hans je mrmljao kao da je riječ o improviziranoj ispovijedi:
- Mi smo i dalje zatočenici buržoaske misli. To će se promijeniti...
Hans joj je također objasnio kako su vojna djelovanja usmjerena na Istočni Berlin.
Između obične umjetničke borbenosti i novoizabrane članice Službe državne sigurnosti trebalo je prijeći samo korak. Ona ga je prešla.
Osjećajući da će njegova buduća preobraćenica biti „gorljiva i čista srca”, Hans Trow joj je odjenuo baloner. Nasmiješio se. Odvezao ju je do kluba Galeb.
Ušavši u blagovaonicu kluba Galeb, Maria Eich sve je znatiželjno motrila. U dugom crnom kaputu s ovratnikom od astrahana, zaputila se prema stolu maestra. Brecht je pak nalikovao na obogaćena seljaka koji je objesio kapu na granu jabuke.
Zatvorio je oči i uživao u cigari. Slušao je Caspara Nehera, svoga vjernog scenografa, najstarijeg i najvjernijeg prijatelja, jer su se upoznali još 1911. u gimnaziji i nikad se nisu razdvajali. „Slučaj” - tako ga je Brecht zvao. Upravo mu je pokazivao nekoliko fotografija scenografije za Antigonu u Coireu, u Švicarskoj. Paravani pokriveni crvenim suknom, pribor i maske obješeni na vješalice, dojam praznine i mutne svjetlosti. Brecht je naročito pomno proučavao konjske glave izrađene od ljepenke.
- Rasvjeta je čista i ravnomjerna.
Zgrabio je dva klišeja na kojima je goli prostor za glumce bio okružen polusjenom.
- Ne! Još čistije! Ravnomjernije!
- Bit će bolje da polusjena bude iza stupova i konjskih glava - rekao je Caspar Neher.
- Ne. Hladna će svjetlost pomoći glumcima...
Caspar Neher je kažiprstom označio kružno zamagljeno polje iza stupova.
- A ovdje?
- I sad je već previše sumračno - pojasnio je Brecht. - Publika ne smije postavljati sebi nikakva druga pitanja izuzev onih koja postavljaju sebi likovi na sceni. Slučaju, moraš ukloniti taj sumračni ton koji skriva platno u pozadini. Platno se mora vidjeti. Ne smije biti crnih rupa. Nikakvih sanjarija. Svjetlost mora biti hladna i oštra. U takvom polumraku ljudi bi mogli pomisliti da se zbivaju zločini, zapleti, da se u njemu skrivaju ljudi. Tu bi nekoga mogli zaklati ili pomisliti da se kreće šuma. Ne!
Brecht se okrenuo Mariji i uzeo je za svjedoka:
- Glumci Shakespeareova kazališta Globe raspolagali su jedino hladnom svjetlošću londonskog poslijepodneva!
Lateralna svjetlost s jednog prozora kupala je gornji dio Brechtova lica. Govorio je s bavarskim naglaskom, prilično hrapavo i sporo.
Spominjanje budućeg kazališta probudilo je u njemu sve prednosti života koji je proživio u Berlinu u dvadesetim godinama, u vrijeme svoje umjetničke afirmacije i velikog uspjeha Opere za tri groša. Nastavio je:
- Pogledajte ovu ulicu - rekao je Brecht gledajući kulise kao da nije čuo Nehera - tako nam je blizu da je mnogi i ne primjećuju, ulica... ulica...
Obratio se Mariji:
- Da bi se upoznalo kazalište - rekao je - nema potrebe za poezijom.
Dodao je:
- Dovoljno je ostati u dodiru s ulicama. Sa siromašnim, bogatim, praznim, punim ulicama!
Poslije, u automobilu, Brecht je napravio nekoliko zabilježaka. Činilo mu se da su sve Berlinčanke ostarjele. Ruka mu drhti, grad promiče mimo njega, izbjeglice na kanalu, razbijena okna tvornica, tamni zidovi, smetlište. Kola, prolaznici, avenije, napušteni kolodvori, pridružuju se mrtvima.
- Tvoja scenska šminka morala bi ti biti lakša, više kineska. Lice ti ne bi smjelo biti toliko izražajno. Objasnit ću ti...
Stigli su do Schumannstrasse, blizu dvorane za održavanje proba. Crni automobil Stayr zaustavio se ispred ulaznih vrata bivše klinike.
Netko je izvadio Leicu - bio je to Caspar Neher. Ušli su u staro nadsvođeno dvorište, zatamnjeno ostakljenom galerijom s polupanim oknima. Mala skupina, Brecht uz Mariju, zbila se, nepomična, kao kad se snima obiteljska fotografija. Pozlaćena magla izoštrila je obrise krošnji. Osjećaj toplog prostora. Trenutak grupnog klizanja u vremenu. Neočekivani praznici. Brzina kruženja napol mrtvog planeta donosi zlaćane obale prošlosti, nestašluke nestalih naraštaja.
- Predstavljam vam svoju buduću Antigonu! - kaže Brecht. - Mariju Eich!
Helene se zaputila prema Mariji, s licem čistim poput bijelog zida, i rekla:
- Bečanka, kao i ja. - „Mlada, zdrava”, pomislila je. „Janje za vuka. Koketan izraz, jogunast nos mladih žena koje s dosadom primaju komplimente muškaraca. Kosa joj je lijepa i meka, moja je sijeda. Mlada je, a ja sam stara! Još jedna ljubavna priča koja će se brzo završiti... to neće potrajati.”
Helene je obznanila suhim glasom:
- Proba je u ponedjeljak.
U ta tri dana, Brecht je upoznavao Mariju sa svima koje bi susreli:
- Evo Antigone! Zove se Maria Eich...
Ledina puna ruševne građe. Berlin nalikuje na napuštenu plažu. Jedne večeri u kavani Berndt, Brecht je iz džepa izvukao blok i kemijskom olovkom nacrtao krug s neobičnim stupovima. Uzeo je dno čaše i s pomoću njega nacrtao glave konja.
- Ovo je prostor za igru Antigone. Osjenčao je unutrašnjost kruga. - Vi ćete stajati ovdje. Drugi će glumci sjediti na klupama. Ovdje.
Poslije, vraćajući se iz zahoda, sjeo je i načrčkao drugi crtež, dlakav, opscen. Crtež kakve nalazimo na vratima WC-a.
Prasnuo je u smijeh.
Sutradan, uspinjali su se Charitestrasse. Brecht je koračao teško, pločnik je pripadao njemu. Bio je on seljak koji se vratio na svoju farmu. Iznenada je sjeo na klupu. Obuhvatio je svojom rukom Marijinu. Sunce je bacalo Brechtovu sjenu na opeke duž dugog prljavog zdanja. Sjena mu je bila teška. Skinuo je naočale da ih očisti maramicom. Marija je uzela naočale i maramicu. Obrisala ih je i otkrila umor, oči pomalo crvene, podočnjake koji možda ukazuju na bolest srca, ili naprosto na približavanje starosti.
Brecht je rekao:
- Sve Antigone dosad pripadale su prošlosti, govorile su o prošlosti. Vi ćete biti prva koja će govoriti o nama... bez estetskog heleniziranja i malograđanštine. Kako pokopati naše njemačke sinove? Kako?
Maria nije razumjela ni riječi od onoga što joj je govorio.

4





Dok se Maria navikavala na dvoranu za probe u Deutsches Theatru, dok je uređivala svoj stan, prisustvovala svim obrocima s glumcima okupljenima oko Brechta u klubu Galeb, Hans Trow je iz noći u noć proučavao spise koje mu je dostavila centrala iz Moskve. Ponekad bi se uspeo na drugi kat zgrade i zaputio se hodnikom, koji se sužavao i koji je ispod krovišta vodio do ćelije zatvorene lokotom čiji je ključ posjedovao jedino on. Unutra su zidovi bili oblijepljeni tapetama s rubovima izjedenim vlagom, s oguljenom žbukom, sa starim radio-prijamnikom, s gomilama i gomilama spisa ispisanih na ruskome, koje je Hans premještao, otvarao, čitao ili vraćao u metalni ormar.
Cijele noći, Hans Trow bi sjedio na stolcu bez naslona i proučavao, razvrstavao, listao, bilježio, pričvršćivao spajalicama bilješke poslane iz Moskve. Gomila građe odnosila se na Brechtove navike, ljude koje je posjećivao, njegovo sasvim posebno zanimanje za borbu atomskih fizičara protiv države, način na koji je vadio novac iz švicarske banke koja je bila i banka filmskog redatelja Fritza Langa, način na koji je Brecht izrezivao članke iz časopisa, obavijesti koje je skupljao o agrarnoj reformi u Sovjetskom Savezu, pomna usredotočenost s kojom je bilježio pokvarenu rabotu europskog građanstva koje je surađivalo s hitlerovskom Njemačkom, njegovu neobičnu očaranost svime što se tiče nuklearnih istraživanja, način na koji je izrezivao članke iz znanstvenih časopisa o kvantnoj fizici, njegova uznemirujuća omraza monopola vojnih struktura, kako u Sovjetskom Savezu tako i u Sjedinjenim Državama, a i - ovo je Hansu Trowu izmamilo osmijeh - njegovo sladostrasno bilježenje događaja iz života američkih glumica, izvješće o seksualnim eskapadama njegove švedske ljubavnice, Ruth Berlau, koja je postala alkoholičarka.
Sve je to bilo skupljeno u željeznom ormaru, a kombinaciju za njegovo otvaranje znao je jedino Hans. Na taj način, nakon nekoliko mjeseci probdjevenih noći, Hans Trow znao je sve o različitim Brechtovim boravcima u izgnanstvu. Prvo razdoblje u Danskoj, u Lindigöu, u lijepoj kući sa slamnatim krovom, kad je Brecht, još zanesen, optimističan, razmetljiv, zapisivao u bilježnice brojne glupe primjedbe o „moskovskoj kliki”, zbog toga što su se na velikim sovjetskim pozornicama igrali autori koje on nije volio, u mizansceni koju je nazivao „otužnom kramom”. Slijedilo je preseljenje u Švedsku, potom kuća okružena brezama u Finskoj, strahovanje da neće dobiti vizu za Sjedinjene Države, besane noći provedene u slušanju radija i spikera koji je širio hitlerovsku propagandu, a Brecht je premještao zastavice što su označivale bojišnice na zidnoj karti.
Jedina stvar koje se Brecht bojao bilo je putovanje preko Sovjetskog Saveza do Vladivostoka. Njegov strah da ga ne uhite u Moskvi bio je očevidan, sveprisutan - Trow je bio zapanjen. Moskovska ga je središnjica opisivala kao kazališnog djelatnika primitivne marksističke orijentacije. To brdo papirologije odavalo je esteta prije nego političara, umjetnika očarana gangsterskim komadima, detektivskim romanima, lutherovskim razmišljanjima o đavlu, načinima navodnjavanja u staroj Kini. Ponekad bi Hans Trow izdvojio po neku bilješku i gurnuo je u kožnati omot za spise koji je ujutro s drugoga kata donosio u svoj ured. Predao bi ih Theu Pilli koji bi sa dva prsta prekucavao sadržaj tih bilježaka na pisaćem stroju s dugim valjkom, koji je pronašao u bivšem ministarstvu Luftwaffe. Bilo je to izvješće za Bechera, koji ga je pak dostavljao Kubasu, a ovaj bi ga tri dana držao kod sebe prije nego što bi papire slao u gornji ured velikoga, svemoćnog Dymschitza, visokog dužnosnika u kulturi za cijelu DR Njemačku.
Theo Pilla pljuvao je na „cijelo to gnijezdo kazališnih djelatnika, na sve te lijepe kazališne ptičice i na njihovu sklonost revolucionarnoj umjetnosti”, koji, poslužimo se njegovim izrazom, „zajebavaju radničku klasu” igrajući Fausta ili Ifigeniju s Tauride. „Kako je sve to neprirodno proturječno”, mislio je Hans Trow izjutra dok se tuširao u zgradi pokraj stadiona ispred kantine. Začudo, nikad nije Theu Pilli povjeravao velike moskovske fascikle koji su sadržavali izvješća ljudi koji su ugostili Brechta u Finskoj, niti nevjerojatne bilješke FBI-a popraćene mutnim fotografijama.
Hans Trow skupljao je i razvrstavao i građu koju mu je dostavljala jedna britanska stjuardesa. Bilo je tu i zabilježaka koje se nisu neposredno odnosile na Brechta, a prikupio ih je FBI u Bostonu. Bilo je i mnogo bilježaka o izbjeglicama osumnjičenim da su tajni članovi Komunističke partije, primjerice František Weisskopf, koji je bio član Češke KP.
Tijekom dva tjedna, olabavljene kravate, Hans je proučavao bilješke stanovitog Johnnyja R.-a koji je cijeli život obilazio koktele i „partyje” hollywoodskih filmskih djelatnika, nadasve Charlieja Chaplina i Fritza Langa. Predstavljao se kao stažist pripravnik, u što nitko nije vjerovao, i zatvarao se u zahod kako bi u notes pribilježio što je čuo o izbjeglicama koji su se svi međusobno poznavali u vrijeme Weimarske Republike. Bila je tu i neka Anna Seghers, komunistička spisateljica, redatelj Erwin Piscator, koji se uvijek sporio s Brechtom u vrijeme Opere za tri groša, i Ferdinand Bruckner, koji je preveo Damu s kamelijama i surađivao 1926. s Helenom Weigel na nekom Hebbelovu komadu.
Listajući te bilješke, Hans Trow se smješkao predočavajući sebi kako Fritz Lang, Brecht i Helene Weigel šeću po Sunset Boulevardu. Uvečer bi čavrljali na krovnim terasama promatrajući kako pada mrak. Beskonačne svijetleće zmije lijepih automobila... Hans Trow bi izvadio cigaretu i povukao dug dim, a zatim ponovo zaronio u bilješke. Vidio je Chaplina i Brechta kako šeću duž pacifičke obale. Bijela jedra jedrenjaka klizila su na obzoru. Zatim bi se Chaplin i Brecht pridružili Grouchu Marxu i slušali rezultate ponovnog Rooseveltova izbora dok bi sunce zalazilo nad oceanom.
Ovdje se spuštala noć, Berlin je odsijevao plavkastu svjetlost treperavih svjetala. Hans je uzeo posljednje pismo kucano strojem koje se nalazilo u spisu „Izbjeglice” i brižno ga presavio povlačeći duge dimove cigarete. Prepisao je u notes sve svote značajnih pozajmica Brechtove kćeri Barbare kod američkih bankara. Završio je večer ispraznivši pepeo iz pepeljare u peć na ugljen i razmišljajući o antisemitskim vicevima, koji su, prema agentu FBI-a, kolali među umjetnicima. Ugasio je tri svjetiljke u uredu, zatim u hodniku, i pozdravio posilnoga pri dnu stubišta.
Vani je kišilo. Snijeg se topio.

5





Nakon što je dovršio kucanje izvješća na pisaćem stroju s Dugim valjkom, debeli Theo Pilla izvukao je stranicu iz stroja. Čitao je: „Već okrivljena da se zaljubila u nekog nacista samo da bi se domogla drva za ogrjev, Maria Eich predala se poslu i sva je prilika da će postati jedina velika glumica Deutsches Theatra nalazeći utjehu u gorljivu radu.”
Imao je dojam da je ispisao vrlo istančanu i sažetu bilješku, a zatim je progutao malu paštetu na korici kruha začinjenu senfom. Popio je i dvije čaše piva stenjući od užitka. Crvenkasta lica, vlažnih očiju, promatrao je sumrak. S prozora je mogao vidjeti svjetla kamiona koji se kreću u Američkom sektoru. Kako bi se opustio, Theo je listao Neues Deutschland i naišao na Brechtovu fotografiju snimljenu ispred Deutsches Theatra u društvu s nekoliko glumaca. Pomislio je: „Seljak kakav se može naći u Grimmovim Bajkama. Nagovorit će vas da u zamjenu za kravu uzmete ćoravu koku, i uvjerit će vas da ste napravili dobar posao.”
Theo je otvorio crnu torbu i gurnuo u nju posljednje brojeve Neues Deutschlanda koji su kovali u zvijezde komunističku mladež, oslonac nacije.
Izišao je. Snažan vjetar s kišom, jablan koji savija vjetar. Izgledao je sablasno u vrtlogu lišća; navečer, ruševine se izdužuju lišavajući zemlju značenja.
Nakon ručka u klubu Galeb, Brecht je poveo Mariju u posjet Vili Weissensee. Ta izdvojena palača u šumi, na obali jezera, bila je sagrađena u neoklasicističkom stilu, s grčkom fasadom, stupovima, trijemom pokrivenim staklenom nadstrešnicom na kojoj bi se svake zime zadržavalo i trunulo lišće.
Crni Stayr vozio je po blatnoj cesti.
Ušli su u zdanje nakon što su u svežnju ključeva dugo tražili onaj pravi.
Iznenadio ih je vrlo snažan miris plijesni. Raskrilili su unutarnje kapke pokrivene paučinom, hodali po parketima punim mrtvih muha, zaputili se uz veliko mramorno stubište koje je vodilo na prvi kat i prošli kroz brojne mračne dvorane. Govorili su ispod glasa, prolazili kroz velike odaje s namještajem pokrivenim platnom, zadržali se u salonu u prizemlju i sjeli na trenutak promatrajući grane kroz prozore, kroz stare prozirne zavjese. Tada ga je Maria zagrlila. On je uzmaknuo:
- Nemoj me grliti!
Stajali su licem jedno prema drugome. Nisu imali zajedničku prošlost. Ono što nam se zbiva pred očima nije ni u kakvoj vezi s onim što se događa u srcu. „Spavat ću, hodati, živjeti, voditi ljubav s ovim čovjekom”, mislila je ona. Za Mariju Eich Njemačka je bila nova zemlja, niz zelenih brežuljaka obrubljenih brezicima, uništene autoceste, oblaci; za Brechta to je bila zemlja koja bi se novcem dala obnoviti. Polje eksperimenta, laboratorij za ideološku revoluciju namijenjenu mladim naraštajima. Ova zemlja nije njima zajednička.
Dok je među brojnim praznim odajama sve bilo uronjeno u sive tonove prašine i sumorno poslijepodne, Brecht se naslonio na mramornu ploču kamina. Zamračena veličajnost ovog neoklasicističkog zdanja, trošne i stare oplate u tamnozlatnim tonovima njemu su bile dokaz da su Dymschitz i ostali odlučiti stvari izvesti u velikom stilu i proglasiti ga službenim umjetnikom zemlje.
Potom je pogledao Mariju Eich koja je jela četvrtine naranče; u njoj ga je nešto zbunjivalo; kriške naranče nestajale su u njezinim ustima i on je pomislio: „Mala samotna squaw. Sigurno se brzo zgrči na divanu, čim je razodjeneš.” Osjetio se poput veličanstvena fakira i pomislio kako je ugodno što je oko njega toliko glumica između dvadeset i pet i trideset godina, pa ih može mijenjati i obljubljivati sve redom.
Upalio je cigaru. Njegova će se velikodušnost sastojati u tome da se posluži Marijom Eich u ime potvrde vlastite kazališne estetike i učini je zanimljivijom od većine ostalih glumica. U krevetu nikad nije bio pošten (mislio je: „Treba je povaliti!”), ali na dobro osvijetljenoj pozornici uvijek je bio velikodušan i od ove bečke dragocjene lutkice naumio je stvoriti izvanrednu Antigonu. Ona je oličenje draži, njih će dvoje jesti za istim stolom, spavati u istom krevetu, ali nikad neće misliti na isto u istom trenutku. Privremeno će to biti zabavno. Nasmiješena, opuštena plavuša, blijeda lica, čista draž...
Zaputio se nekoliko koraka prema predvorju. Ona je svukla ogrtač i jednostavno ga prebacila preko ramena. I ona se kretala kućom i u dnu hodnika otkrila bivšu ostavu. U njoj je bilo starinskih tanjura od fajanse s reljefnim prikazima šparoga. U ladicama kuhinjskog ormara za posuđe bilo je i vilica i žlica i, začudo, kokošjeg perja, kao da je nekoć to skupljalo neko dijete.
Brecht je šutio stojeći ispred prozora i gledao jasenove. Svijet se promijenio; od Njemačke su ostali tek gradovi izručeni svim vjetrovima i svačijoj volji.
Maria se vratila noseći plavi tanjur:
- Pogledaj kako je lijep...
Brecht je neodređeno klimnuo glavom.
- Vrlo je lijep.
- Tko je tu prije živio?
- Prije čega?
- Prije nas.
- Prije nas? - ponovio je. Upalio je cigaru. - Zacijelo neki nacistički gadovi.
Primjedba je začudila Mariju. Bertold Brecht već je kucao po oknu kako bi privukao pozornost osobe koja je prolazila vrtom.
Iznenada, poslije podne se smračilo, Mariju je prožeo osjećaj raspadanja. Osjećala se beskorisna, neprimjerena, poput oprave obješene na vješalici. Čula je riječi, vidjela predmete, hodala je, ali sve je bilo izglobljeno i, da su je zamolili da opiše što osjeća, opisala bi se kao biće koje luta svijetom bez konzistentnosti.
Brecht je primijetio da je blijeda. Preplavio ga je val nježnosti kad ju je vidio tako krhku, razoružanu, tu ispred prozora. Pridružio joj se dok je ona lijevu cipelu postavila na mjesto na koje je pala zraka sunca kao da provjerava njezinu čvrstoću.
- Dobro, što ne valja?
Usnama je dodirnuo ovratnik njezine košulje.
- Niste na sudu, Maria!...
Poslije su pronašli čajnik sa skorenim slojem vapnenca i popili čaj.
Brecht je zadržao svoju kapu sa štitnikom. Mariju su preplavili događaji koji su je ostavili razoružanu. On je razmišljao o tome kako je naletio na kompliciranu glumicu. Bilo im je hladno. Otišli su u osamljenu kavanu nedaleko od željezničke postaje Friedrichstrasse, jedno od sumornih mjesta sa samo jednim velikim okruglim stolom, pokrivenim besprijekorno bijelim stolnjakom. Ta je bjelina nosila tajnu poruku.
Mjesto je bilo pusto i umirujuće, peć je pucketala. Brecht je iz džepa kaputa izvadio pero i notes i nacrtao krug: ponovo je bio sa svojom Antigonom. Maria je gledala kako crta njezin prostor glume. U ruševnom gradu, jedna je ruka crtala, odvojena od svega. Brechtovo se pero sporo kretalo crtajući naporedne linije za koje se pokazalo da su stupovi; pero je ostalo u zraku.
Brecht je rekao:
- Caspar Neher bi znao nacrtati konjske glave, ja ne znam.
Nakon toga, ispio je kavu i, ne čekajući da Maria popije svoju, rekao je:
- Imamo sastanak u Deutsches Theatru...
Vani je bilo užasno hladno, ali Maria je osjetila olakšanje što više nije u onoj maloj prostoriji u kojoj plutaju kolutovi dima cigare.
Pokraj njih prolazile su kolone sovjetskih kamiona, slijedila su raskršća, kanal, sjene, kolica, ogromno odlagalište ruševne građe. Večer se lagano stezala, čula se tutnjava oluje, samo jedna, zakotrljala se iznad grada. Brecht je usporio i zaustavio automobil ispred vratnica koja su vodila u gotovo nedirnuto dvorište. Nekoliko kaputa ispred žeravnice. Neka žena mahala je kartonom ne bi li raspršila dim koji je grizao oči, i rasplamsala žeravicu.
- Pogledaj te uboge ljude - rekao je Brecht - pogledaj ih, pogledaj ih!... Izbjeglice u vlastitoj zemlji, izbjeglice u svome gnusnom životu, gotovo stranci samima sebi... To su Nijemci, govore mojim jezikom... Nije mala stvar govoriti tako lijepim jezikom, a oni i ne znaju koliko je lijep... U mom kazalištu, ako ništa drugo, barem će ponovo naći svoj jezik...
Nastavio je voziti.
Nedaleko od mosta Glienicke, čekala ih je rutinska kontrola nekolicine sovjetskih vojnika. Ruski dočasnik prevodio je s njemačkoga na ruski ono što je Brecht rekao, i s ruskoga na njemački ono što je sam govorio. Maria nije mogla odoljeti pomisli kako se njemački ponižava pri prevođenju na ruski i preobražava se u rječnik zatvorskih čuvara. Inkvizitorski pogled sovjetskog vojnika koji je ispitivao sadržaj automobila, sitničava brižnost dočasnika dok je sravnjivao dokumente Stayra s registarskom tablicom, nije ogorčila Brechta nego ga je, naprotiv, raspoložila, kao da se osjetio zaštićen tom policijskom stražom. Ali Mariju Eich je taj kontrolni pregled podsjetio na druge, primjerice, kad je njezin otac, u malom kazalištu Weiss, ušao u ložu svoje kćerke i strgnuo joj s vrata zlatni lančić s križićem koji je na njemu visio.
Kad se oko pola sata nakon ponoći vratio u veliku vilu u Bad-Voslau, obavio je premetačinu u Marijinoj sobi, dizao je madrace, bacao sadržaj ladica na tepih, u napadaju histerije tražio Bibliju, zbirku Heineovih pjesama u kartonskom uvezu. Vikao je kako mu je dojadilo što ima kćerku koja je „kr... kr... kršćanka”, poput „one guske, njezine bigotne majke”, zatim je objema rukama stisnuo Mariji lice. Prisilio ju je da se pogleda u zrcalo i pitao je nalikuje li više na sveticu ili na kurvu? Nakon toga, velikom teatralnom gestom bacio je molitvenik i malu krunicu u zahod i rekao da se nikad neće pomiriti s tim da njegova kćerka živi klečeći i mrmljajući parabole, u kojima se ljudski rod smatra stadom ovaca što bleje, spremnih da ih odvedu u klaonicu.
Da, dok su Rusi pregledavali njihove dokumente, Maria je mislila na taj histerični napadaj svog oca, na kalendar obješen pokraj kante u kuhinji, iznad starog radijatora, na kojem su katolički blagdani bili divljački precrtani debelom crvenom olovkom.
Mislila je na tog oca koji je želio ukinuti sve što ga je podsjećalo na ženski svijet, na biblijske preporuke, pozive na krepost i na dobrotu. Kad je automobil ponovo krenuo, Brecht je pitao Mariju ne bi li željela odigrati partiju šaha. Ona to doista nije željela. Još je u mislima proživljavala očevo divljaštvo, dva sata koja je provela plačući u kupaonici, kao da su blagost i čvrstoća svijeta nestale zajedno s onim što je otac bacio u zahodsku školjku.

6





Ponekad, nakon probe Antigone, Brecht bi razgibao noge šećući do Märkisches Museuma. Promatrao bi promjene do kojih je došlo u parku kojim je prolazio, mlade kisele krošnje, sjenovite puteljke, slomljene grane. Govorio je sam sebi kako bi preobrazba društva trebala biti čin jednako radostan kao i preobrazba prirode u svako godišnje doba.
Sjećao se puta koji je volio u Svendborgu, na jugu Danske, loše spojenih betonskih ploča koje su vodile do plaže izglađene vjetrom, i zagonetnog pitanja o ljepoti sipina. Bilo je to u prvim godinama emigracije, između 1933. i 1939. godine.
Sklonio se u neku udubinu i žvakao travku. Nadošao je oblak i obojio ljubičastim dio površine mora; tutnjava autobusa u daljini, potom tako sporo prolaženje drugih oblaka nadošlih s Baltika; mladi leptiri igrali su se i lepršali među grmovima žutilovke. Mušice su zujale oko omota s perjem koje je raznosio vjetar. Prostranije, prozirnije nebo naviještalo je promjenu vremena...
Sjećao se prvih mjeseci izgnanstva, u Danskoj. Obilježila su ih dva sretna događaja: kupovina lijepe kuće sa slamnatim krovom, okrenute prema plaži sela Svobostrand i, nadasve, činjenica da je te godine upoznao plamenu Ruth Berlau, suprugu bogatog industrijalca iz Kopenhagena koja je osnovala radničko komunističko kazalište. Razdoblja večeri provedenih među borovima, kricima djece, podignutih čaša, dugog stola od hrastovine na travi, „bratskih naroda”, prijatelja umjetnika koji su se vratili iz Moskve, pjesama napitnica. Na pijesku Svobostranda, pjevao je uz gitaru, popio bi rakiju ispod šljivina stabla, skinuo opravu te izvanredne crnke, nehajno povukao elastiku njezina grudnjaka.
Helene Weigel kuhala je kompot od šljiva i pekla kolače ne mareći za Ruthinu prisutnost. Brecht ju je nježno gurnuo prema deblu. Okruženi mirisima smole, vodili su ljubav. Poslije su razgovarali. Što? O Hitleru i njegovoj bandi. U Berlinu se govorilo o miru, ali dostajalo je pogledati dim iz dimnjaka Kruppovih talionica, vidjeti milijune tona betona koji se odlagao na ledinama za gradnju autocesta, dostajalo je pogledati radionice u kojima su se sklapala krila Štuka pa da biste znali kako će rat biti dug, po mjeri Brechtove književne hrabrosti, koji je svakog jutra, uz peć koja je prela, mrčio papir svojim pisanjem. Pisao je pjesme-parole, izmišljao njemačke pjesme prebirući po gitari.
Predstojeći rat, snažan Brechtov duh, njegove dosjetke, seksualna glad, način na koji bi škripali njegovi madraci između dva kupanja, njegova jakna od crne kože, siva košulja, duge vožnje među prostranim travnatim pašnjacima duž morske obale - sve je to od njega činilo heroja.
Dok je Hitler proklamirao, u govorima pljuckao u lice narodu, tjerao ga da stupa paradnim korakom, sve brže i brže, Brechtov je pisaći stroj praskao. Pjesme-mitraljezi. Napokon je počeo veliki boj. Veličanstveno, neviđeno, dosad nepoznato urlanje na njemačkome koje je zaustavljalo mase, povorke u čizmama, trake i zapovijedi nacista izvikivane u tišini stadiona.
Brecht bi se već rano ujutro prao sapunom; gol do pasa, govorio bi Ruth Berlau o tome kako će okupiti radničku klasu protiv te „bande kriminalaca”.
Poslije podne, fotografije snimljene na trijemu, u automobilu, pokraj kruške, ispred vrtnoga stola. Ruth Berlau hodala bi u visokim potpeticama kroz radnu sobu maestra, dok bi vani Helene Weigel sklanjala tanjure. S kapom vragolasto naherenom, s njuškom skitnice, Brecht bi govorio obuzet žarom. Otišao bi isprazniti mjehur na žeravicu u kutu vrta. On će ugasiti nacizam poput te žeravice, naprosto će otvoriti rasporak. Volio je davati takve izjave pred tim ženama. One bi se, između zabavljenosti, zabezeknutosti, uznemirenosti, pitale nije li nacizam okolnost, prilika koju je čekao da bi dao oduška svojoj inteligenciji.
Uvečer se često zanosio. Praskao je u smijeh, zajedljivim primjedbama zbunjivao uzvanike i obitelj. Proburazio bi pogledom slušateljstvo, bezbojnim glasom čitao pozive, radničke govore, beskonačan tekst o nužnosti propagande, želeći vikom zgromiti svetu propovijed nacizma. Poslije bi šmugnuo za kuću, provukao se kroz otvor u živici i pridružio se Ruth Berlau. Ona bi ga čekala u automobilu, već raskopčane košulje.
Hoće li Hitlera, koga je on zvao „soboslikarom”, i njegovu bandu urlatora pomesti s lica zemlje životna radost ljudskog općenja, barut, prasak njegovih pjesama? Bacao bi govore otkucane strojem preko slamnatog krova kuće; oni bi se kovitlali na vjetru, nošeni dugim mirnim oblacima Baltika sve do Sovjetskog Saveza.
Vjetar njegova nadahnuća bit će kadar otjerati i smeđu kugu. To je bilo tako jednostavno, neumoljivo, očevidno.
Kad se vratio u golemo ledeno zdanje na Weissensee, osluškivao je što Maria radi. Ona je složila rublje, a onda, kako je tišina potrajala, odškrinuo je vrata. Maria je spavala, ili se gradila da spava.
Brecht je spravio sebi čaj u kuhinji. Vratio se u svoju sobu gdje je zrak bio hladniji. Izvalio se na pokrivače. Zavjesa s izvezenim žirovima, mramorni kamin, iskušenja njegova kazališta, bilješke o Antigoni i Kleistovu Slomljenu vrču, bilježnice, dobro zašiljene olovke. Sve te bilješke Maria je brižno potajice fotografirala za Hansa Trowa.
Sjajni odrazi male svjetiljke na polici iznad kreveta od bijelo lakiranog drva. Otežao i dubok zvuk zvona podsjetio bi ga da je Svobostrand poluotok, nepovratno uronjen u svoju teološku ozbiljnost...
Ponekad bi Maria pokucala na dvostruka vrata. Ili je to prije bila neka vrsta grebuckanja? Fotografski aparat, Zirko, kojim se Maria služila špijunirajući Brechta, ostao je skriven ispod rublja u jednom od kovčega.

7





Od nevjerojatnog uspjeha Majke Courage, u siječnju 1949., Hans Trow zadužio je Thea Pillu da posebno nadzire klub Galeb, sovjetsko-njemački klub, u kojem su bili i uredi Helene Weigel. Theo Pilla bi nezainteresirano (mislio je bar da je tako) propitivao poslužiteljice, kuhare, slikare, pa čak i bravara koji je podmazivao nove brave na uredskim vratima Helene Weigel. Postavljao je pitanja neotesano, spremao u džep kockice šećera koje bi ostale na stolu, zatražio od vodoinstalatera da otvori koljeno umivaonika, jer mu se učinilo da je Maria u nj na brzinu bacila bilješke ispisane na zahodskom papiru.
Svi su primijetili njegovu neotesanost i izbjegavali su tog malog, crnokosog, živahnog debeljka, koji je prijetio svakoj čistačici da će je „prijaviti Sudu naroda zbog njezine nacističke prošlosti”.
Hansa je zabavljao taj sin trgovca čepovima iz Schwarzwalda, koji je pola rata proveo u podmornici patrolirajući diljem Atlantika, u okrilju kuhinje. Theo je bio posve lišen osjećaja za mističnu stranu politike, ali je kao kuharski pripravnik u mladosti pokazao izvanrednu nadarenost za prokazivanje. Kod njega je to bilo ravno bolesti: sumnjičio je svakoga, povezivao pojedinosti koje nisu imale ništa zajedničko i, pod izlikom „klasne pravde”, na svakoga bacao prirođenu, besmislenu, neočekivanu sjenu sumnje. Ali, za divno čudo, dovodio je stvari u vezu s takvom tehničkom preciznošću te je i ne znajući donosio Hansu Trowu dokaze koji bi polučili pravi rezultat i omogućili mu da riješi velik broj slučajeva.
Theo Pilla mrzio je kazališne glumce, naročito one omiljene, koji su se sa svime šalili, slobodno govorili o seksu i koji, bjelodano, nisu patili od gladi poput većine stanovništva.
Između dva nadzorna obilaska, Theo Pilla bi zabio vilicu u paštetu, u po neki list kupusa na dnu zdjele, čim bi kuhari kluba Galeb okrenuli leđa. Na taj se način posvuda vukao njegov bucmasti lik, ne bi li umočio prst u umak, ili se skrivao iza pregrade hineći da čita novine i slušajući razgovor za susjednim stolom. Zabilježio je sve što je rekla Ruth Berlau u vezi s Brechtovim projektom o postavljanju Lenzova Učitelja, s lijepom ulogom namijenjenom Mariji. Spomenula je i Vladimira Semjonova, sovjetskog zapovjednika „zone”, koji je bio tako oduševljen glumom Helene Weigel u Majci Courage da je odlučio povisiti joj plaću i honorar za svaku predstavu. Theo Pilla je znao, među ostalim, da je Semjonov svojom tustom rukom potpisao rješenje o povećanju troškova za rad Berliner Ensemblea.
Napustivši Luisenstrasse, Pilla je stigao do ureda u Schumannstrasse. Zatim se odatle zaputio u dvoranu bivšeg carskog kazališta kako bi potražio Hansa Trowa. Tajanstven, povjerio mu je da će „carić Brecht postati carski orao režima”. Hans Trow je listao Neues Deutschland i propitivao Pillu o svemu što je smatrao važnim u vezi s njegovim pričama o ptičicama. Bilo mu je ravno do neba je li Brecht zimovka, zeba ili češljugar.
Još jednom, Hans je primijetio da Theo Pilla širi oko sebe slatkast miris kuhinje. Najveća pogreška obavještajnih službi bila je činjenica da su birali idiote za rad u službama, uvjereni da su oni sličniji većini ljudi zato što misle i postupaju poput onih najglupljih. Na taj se način sustav urušava, mislio je Hans. Dobar Prus ne bi smio pristati da radi u društvu sa sinom trgovca čepovima iz Schwarzwalda. Pa ipak, nastavio se smiješiti i pokazivati bar malo zahvalnosti kako ne bi obeshrabrio svog pomoćnika, ili - još gore - umanjio njegov prirodni žar za prokazivanje.
Te večeri, u predvorju bivšeg carskog kazališta, bilo je mnogo djece, nekolicina radnika u blizini stubišta i, nadasve, birokrata. Nalikovali su jedni na druge: odjeveni u tamne boje, u loše skrojenim ogrtačima. Svi ti ljudi koji su provodili vrijeme dijeleći ili primajući odobrenja, cijela ta birokracija parazitirala je na radu umjetnika. Imaju glave profesora. Govore o zloporabama merkantilizma i o sklonosti radništva masnim vicevima. Muškarci četvrtastih vilica i vojničkog držanja, malograđani koji kolače oči pred carskim pozlatama: dolaze se ovamo preporoditi. Polagano se uspinju uza stube ostavljajući tragove mokrih potplata na sagu. Loše izglačano rublje i primjedbe o nedostacima sustava podjele namirnica.
Hans Trow se vratio s kartama u ruci. Dobili su mjesta u osmom redu sa strane. Hans je prepoznao debelu Hellu Wuolijoki koja je bila udomila Brechta na svome finskom imanju. Okrugle glave, debelih pletenica vezanih na vrhu glave, krzno oko vrata; neprestance se naginjala s balkona da vidi tko je osoba u crvenoj košulji dolje, u prvom redu. Bio je to glumac Leonard Steckel, koji će uskoro zaigrati ulogu Puntile, u komadu koji je Brecht netom bio napisao, kod nje i s njom...
Hans Trow propustio je Thea Pillu da se smjesti u naslonjač. Hans je pak sjeo na pomoćno sjedalo koje je škripalo. Svjetla su se ugasila i razgovori utihnuli. Svjetlost pozornice obasjala je lunarni krajolik. Pustara. Kola Majke Courage. I zveckanje zdjela i kuhinjskog pribora.
- Ne dolazi se takav na pozornicu - rekao je Theo posve tiho. - To je blesavo!...
- Šuti...
Dva i pol sata poslije, napustili su Deutsches Theater dok su brojne skupine ljudi zastajale na pločniku i raspravljale.
- Lijepo izgleda na pozornici - rekao je Theo Pilla - reklo bi se da joj je sedamnaest godina. Reklo bi se da je curica.
Govorio je o Mariji Eich.
Hans Trow upalio je malu cigaru. Pitao se kakva je razlika između glumice, prostitutke, bankarske kćeri i učiteljice. Zbunilo ga je našminkano Marijino lice. Pitao se ne iskvare li glumce naposljetku honorari koje primaju, pokloni, medalje, pohvale, obožavatelji. Glumci se svuda pozivaju, poput djece za Božić. Sjeća se kako se jedan od njih u Münchenu ustrijelio metkom u usta za vrijeme probe Majke Courage.
Theo Pilla je rekao:
- Taj Berliner Ensemble, kakav azil luđaka...
Zaokupljen podrugljivim primislima, Hans nije rekao ništa, samo je gledao dim male cigare.
- Ono klanjanje - nastavio je Theo - kad se na kraju vraćaju na pozornicu...
- Da...
- Pozdravljaju publiku presamićeni, još onako našminkani, izobličeni... ludnica... Reklo bi se, lutke na koncu... pacijenti...
- Stvarno? - promrsi Hans, koji je rado prepuštao Pillu hirovima grozničavih i bespredmetnih razmišljanja.
- Ne misliš i ti tako?
- Ne.
- Klanjaju se, drže se za ruke... Blistava rampa ispred njih, kao da ih osvjetljuje snijeg. Ludnica, duhovi! Drže se za ruku, dolaze i odlaze, smiješe se sami sebi i nama - umobolnica... luđaci...
- A mi smo bolesnici - rekao je Hans smiješeći se.
Poslije, golema rijeka oblaka blago teče prema Reichstagu.
- Maria je bila vrlo dobra u prizoru s narednikom novačiteljem - rekao je Theo.
- Vrlo dobra - složio se Hans.
- Vesela, opuštena...
- Vrlo...
Theo je stao njuškati.
- Osjećaš li ti miris drveća... proljetnog drveća?...
- Da...
- Miris niskog raslinja... cijelo moje djetinjstvo... Theo je nastavio: - Kad se presamite pozdravljajući publiku, izgledaju poput mrtvih lutaka... varam li se?
- Ne, ne varaš se - rekao je Hans.
- Nalickane i osvijetljene lutke koje glume seljake, posilne, lake djevojke... eto, u tome je cijelo njemačko kazalište - rekao je Theo.
- Šuti!
Osluhnuli su. Iza bivše barake varijetea, s brezama iza nje, dopiralo je tiho pravilno zveckanje. Hans je obišao baraku. Obična željezna ljuljačka stenjala je na vjetru. Zahrđali kolutići zveckali su udarajući po nosivom stupu.
Theo je nastavio:
- Kad sam bio klinac (Hans ga je mrzio kad bi rekao „klinac”), kad sam bio klinac, otac me odveo na Schillerova Wallensteina. Predstava se održavala u sporednoj zgradi gimnazije. Već su i u Wallensteinu bile jedino poslužiteljice u kantinama, priče o posilnima, logor, carevi, vojnici, bubnjevi i svirale, lude, obješeni, kuhinja i obješeni, zar je njemačko kazalište samo to? Stolovi, vojnici, kurve, kantinerke? Već je i Schiller... zar je to kazalište? Siročad, obješeni. Kositreni vrč, vrbovatelji koji pipkaju kurve po guzicama? To je njemačko kazalište već stoljećima... do vraga i ono...
- Ne - rekao je Hans. - Nije to...
Hans je već neko vrijeme hodao ne obraćajući preveliku pozornost na Theovo brbljanje. To neumorno bla-bla podsjećalo ga je na muku guljenja krumpira ispred kuće svojih roditelja u Wittenborgu. Kuharica Lisbeth tada bi punila glavu malom Hansu svime što bi joj palo na pamet. Guljenje krumpira nevjerojatno ju je nadahnjivalo fantastičnim idejama. Raspredala je o budućnosti svijeta, sanjala o golemim strojevima budućnosti za guljenje krumpira, mrkve, salate; o zemlji oslobođenoj mučnog guljenja povrća. Sadržaj bi se zatim proširio: bilo je tu kokoši kojima se strojno čupa perje, peradi kojoj će se na traci vaditi utroba, a domaćinstvu Trowovih neće prijetiti glad stoljeća i stoljeća, amen!
U osnovi, Pilla bi, poput te kuharice, dao krila svojoj mašti samouka. Obilje njegovih nerijetko osrednjih izjava, beskrajne i zavojite pretpostavke, nalikovale su na gomile krumpirovih kora koje su rasle na novinskom papiru. A u isto je vrijeme Hansov otac, danju i noću uronjen u pravne spise, u golemoj radnoj sobi koja je gledala na krumpirišta, izgubio volju da opći sa svijetom. Reklo bi se da ga je gotička opeka biblioteka učinila nijemim, žalosnim, zavila u tugu bez kraja. Hansov se otac povukao u svoja tajna premišljanja i postale su mu odbojne uobičajene ljudske razmjene misli. Za obiteljskim bi stolom izustio tek po neku šturu, odmjerenu rečenicu. Od Hansa, najmlađeg člana obitelji, tražio bi da nabraja nizove datuma iz Tridesetogodišnjeg rata.
Hans se sjećao šutljivosti svog oca, izjava jednom svečanih, drugi put sumornih, kao da zamjera obitelji što postoji. Rijetki praskovi smijeha dopirali su iz kuhinje. Stol, stolci, peć, sablasno bijelo sunce nad golim poljima više su govorili njegovu ocu. Jeo bi hladnu juhu, a u književnosti podnosio jedino šumske polusjene iz Pjesme o Nibelunzima. Cijelo je imanje ispunjavao ugođajem sudnice uoči donošenja presude.
Hans se uvijek pitao kako je otac uopće uspio skinuti hlače i supruzi napraviti troje djece. Taj otac, koji je odbijao svaki razgovor, volio je promatrati polja krumpira u Mecklemburgu. Je li već vidio kako četa SA-odreda nahrupljuje na veliko stubište od hrastovine i lupa čizmama po parketu hodnika, bez kucanja ulazi u njegovu radnu sobu i trga sa zida Posljednji sud koji je visio između dviju komoda? Je li pogledom uprtim u niz jablanova već iščitavao na obzoru nesreće Trećeg Reicha? Je li na niskom nebu već predviđao tucete Štuka kako se tutnjeći viju među oblacima, goruću paljbu čelika? Je li vidio olovne vojnike svoga sina Hansa kako padaju u snijegu Staljingrada? Je li predviđao sladunjavi pakao tajnih službi? Stotine polica duž hodnika, beskorisno prikupljanje podataka o činjenicama i postupcima ljudi, grozničavo traganje za ideološkim izdajama, đavolsko prekapanje po gnojištu izvješća, a manje ispitivanje političkih grupacija... eto na što je mislio Hans dok je Theo drobio unedogled.
On je govorio o „taštim glumcima od čije igre nema vajde”.
- Shvaćaš li? - rekao je. - Shvaćaš li? Od Schillera do Brechta nismo napravili ni koraka! U istom smo vojnom logoru... u istom Tridesetogodišnjem ratu! S istim vrbovateljima, istim kurvama...
- E, da - nasmiješio se Hans sjedajući na klupu.
Hans je izvukao kazališne ulaznice, rastrgao ih na komadiće i razbacao po snijegu.
- Kositreni vrčevi i pljeskanje po guzicama krčmarica... kazalište je umjetnost nereda, a nastoje uvesti red u umjetnost... ne misliš li da je tako, Hans?
- Ne, ne mislim.
Theo Pilla je skinuo rubac i otkopčao ovratnik, stresao snijeg s kaputa i nastavio:
- Navlačiti one krpetine, skidati ih, lagati, šminkati se, skidati šminku, lagati. Razodijevati se, skidati šminku, brbljati, recitirati, deklamirati, ponovo skidati šminku, ponavljati uvijek jednu te istu idiotsku rečenicu... to bi trebalo biti nešto. Dolaziti se klanjati ljudima poput lutaka u mrtvačkom plesu koji pokušavaju prestrašiti ljude u prvom redu onom svjetlošću koja pada odozgo... što ti misliš o tome? Zar se to zove život? Glumci straše ljude...
- Ali ih i nasmijavaju - rekao je Hans.
- Što? Straše ljude? Nasmijavaju ih? Klanjaju se, nasmijavaju, straše, zar to ti smatraš životom... sve je to namješteno, oni su podvojeni između nasmijavanja, laganja, proze i poezije, onoga što misle i onoga što govore. Gdje je njihov privatni život? Mora da im se sve pobrka, zar ne?...
- Brechtu se ništa nije pobrkalo, vjeruj mi...
- A Mariji? Našoj Mariji?...
- Ne znam - rekao je Hans odloživši opušak cigarete na letvicu klupe.
- Moraju im se pomiješati lončići; zacijelo se boje i smiju i ne znajući zašto... slažeš li se, Hans?
- Ne - rekao je Hans pušući u žar cigarete. - Možda... da...
- To su prevaranti - dodao je Theo. Ustao je i stresao kaput. - Ja bih ih sve strpao u ćuzu. Nisu nam potrebni... Zato smo mi ovdje...
- Ne - rekao je Hans. - Nismo zato mi ovdje.
Poslije, kad je Pilla prestao zvocati, kad Hans više nije bio zaokupljen svojim mislima, obojica ustadoše, minute protekoše. Uputili su se prema rijeci Spree, široj na tom mjestu.

8





Kad Brecht nije ispisao i ime Marije Eich na ploči s imenima glumaca koji trebaju prisustvovati probi Antigone, ona se zaputila u Američku zonu. Zahvaljujući propusnici sa crvenim prugicama koju joj je dao Hans Trow, mogla je otići u posjet svojoj kćeri Lotti. Prepuni tramvaji, teglenice koje plove jedna za drugom na rijeci Spree, kola natovarena krumpirima, perjanice crnog dima tvornica, gluhonijemi koji prodaju Bibliju, udovice koje nude na prodaju lakaste cipele pokojnika, uzvici prodavača novina koji izvikuju novinske poslastice: takav je Berlin promicao pokraj nje, šaren, posrebren.
Maria je promijenila nekoliko tramvaja i prošla kroz četvrt Steglitz, zatim Lichterfelder prema Wannseeu. Račvanje sjena duž beskonačnih zidova od opeke bivših vojarni, šumarak jasena ostavljen na volju šumskim zečevima, tihi borovi i jele na prilazu Wannseeu.
Maria je sišla s tramvaja, brzo je hodala i pošla prečacem preko pjeskovita terena te se zaputila duž napuštenih vila obraslih u šipražje. Zaobišla je bivši plivački bazen pun ustajale vode, čula žabu kako je skočila u vodu. Za sunčanih dana na kamenju bi se po neki gušter grijao na suncu.
Marijina majka, Lena Zorn, koja je čuvala Lotte, živjela je u golemoj žućkastoj vili s galerijom sa stupovljem u koju je vjetar nanio pijesak, s gnijezdima ptica u nišama. Jedino što se činilo živim u toj zgradi oguljenih rebrenica, bila je trava na livadi s biljkama koje su se osjemenile, jorgovani.
U unutrašnjosti zgrade, salon je nalikovao na željeznički vagon u tamnim tonovima, s klupama uzetim iz vlakova, s prozorima od poslaganih donjih dijelova boca i s gomilom limenog posuđa naslaganom na bismarckovskom kuhinjskom ormaru. Baka u sivoj haljini kretala se kroz prostoriju zanoseći se u hodu. Na ramenima je imala crnkast šal s resama, a oko nje same čaše viskija. Hodala je s novčanikom u ruci. Proklinjala je cijenu penicilina. Ustajala bi s klupe jedino da zovne Lotte koja se vani igrala.
Majka i kći nisu mnogo govorile. Izbjegavale su spominjati prošlost.
- Ma da. Ma da! - ponavljala je Lena kćerci. - Posve si u pravu, budi na strani jačih! Znam da si zagrižena antifašistkinja! Znam! To nisu primijetili ni tvoj otac ni suprug! Ni ja!... - Uzdahnula je i ponovo spustila ruke na bedra (u lijevoj je i dalje držala novčanik), kao da su je te riječi iscrple. Ostala je slijepljena za kožnati naslon klupe, nepomična, kao da se mlin njezina sjećanja zaustavio 8. svibnja 1945. u osam sati ujutro, kad je na radiju čula da je nacistička Njemačka bezuvjetno kapitulirala.
Od tog vremena, ona se brinula o Lotte. Njegovala je njezinu astmu, prebrojavala zgužvane novčanice. Ponekad bi vadila dokumente iz prošlosti, stare fotografije iz Beča odložene u novčanik.
Poslije su pile tamni čaj i jele perece tvrde poput kamena. U polusjeni, na stropu je visila svjetiljka umotana u padobransko platno, prijeteći, sablasno iznad stola... Pojavila se i neka susjeda posve rumena u licu, krupna i puna bižuterije, i stala je dijete obasipati poljupcima i stezati ga pretjeranim maženjem do gušenja. Tišina dok se točio čaj.
- A kako je s napadajima astme? - pitala je Maria.
- Jednako - odgovorila je majka.
Zavladala je nelagoda. Marijin je pogled bludio po sitnim ukrasnim predmetima i porculanskim figuricama na polici. Zaustavio se na staroj fotografiji u potamnjelu srebrnu okviru: dva podrugljiva lica, Maria i njezin suprug s vojničkom kapom, vrlo kratko ošišane kose. Maria je rekla u sebi da je postojalo jedno svijetlo i bezbrižno razdoblje; sada sve je bilo mračno, neobjašnjivo, teško.
- Radiš s Brechtom?...
- Da.
- Mislila sam da je taj mrtav! - začudila se susjeda.
- Ne, nije mrtav.
- Davno je pobjegao iz zemlje... taj komunist...
Razgovor je ponovo zapeo. Svi su ustali. Susjeda je rekla:
- Poznajem nekoga tko večeras neće kasno leći...
Na trijemu, Maria je očima potražila kćer. Djevojčica se igrala u kutu. Bilo je očevidno da je Lotte osamljena. Maria je prišla djetetu, zagrlila ga i udaljila se.
Deset minuta poslije, Maria je bila u tramvaju koji je zveckao i drmusao se, osjećala se izvlaštena i preplavljena bolom. Postala je strankinja u vlastitu životu.
Zatim se sklonila u bijelu i nadsvođenu kavanu na Wurmlingerstrasse. Peć od fajanse stenjala je i bacala zrake svjetlosti. Težak okrugao stol od hrastovine... čaša piva pjenila se, a onda se više nije pjenila... Mir i tišina tog mjesta pomogli su joj da se pribere. Glava joj je spuznula, zaspala je.
Krčmarica bi povremeno gurnula koju cjepanicu u peć i promatrala lijepu usnulu ženu.
Maria je sanjala da se igra u bečkoj šumi. Brala je cvijeće, potom je skliznula u šipražje. Napale su je ose i ubole je. Ose su joj se u ljepljivim grozdovima zavukle pod košulju.
Kad je izišla, bila je ošamućena: ljudi su razgovarali, automobili prolazili, kaputi kolali oko nje. Naslonila se na rešetku ograde. Žuto večernje sunce smirilo ju je.

9





Potkraj studenoga 1950., za posljednjih proba Antigone, Maria Eich je primijetila da su učestali telefonski pozivi Ureda za kulturu, posjeti, ispitivanje glumaca. Činilo joj se da iz ministarstva stižu neobična izvješća.
Čuli bi prodornu zvonjavu koja bi prekinula probu, ili zvrndanje telefona u dnu stubišta zgrade u Weissenseeu. Jedne nedjelje ujutro, u dvorani za probe u Reinhardtstrasse, posjetio ih je neki birokrat. Prekinuo je vježbanje ili pokvario radostan ugođaj koji je Brecht stvorio. A oni koji su obavljali vježbe razgibavanja (polagane piruete na drugoj strani dvorane, žustro koračanje, dizanje nogu, ruku zaobljenih potom opuštenih) nastavili su vježbati, ali zirkajući na neobičnog posjetitelja.
Član Komisije za kulturu, u sumornu ogrtaču, zadrigle šije, držao je šešir u ruci. Naočigled sviju, spustio je poklopac glasovira i odgurnuo Dessauove partiture. Potom se nasmiješio na način na koji se smiješe špijuni, što je značilo - Brecht je to znao - da će napisati izvješće koje će proslijediti u Dymschitzov ured, kopija će biti dostavljena Savezu za kulturu, sitničava i podmukla dojava o estetskom i formalnom zastranjenju trupe Berliner Ensemblea, o njezinu elitizmu, žargonu. Brecht se tu prikazivao kao smion umjetnik koji izmišlja bajke i pruža nevjerojatne primjere drskosti. U bezbroj je slučajeva ponovljeno da Ministarstvo narodne kulture očekuje „snažnu proletersku umjetnost”, zdravu i korisnu, poput čvrste zdjele, poput tački, poput čekića. A Brecht je izmišljao, zaključivao, brbljao, davao mišljenja, a za sve što bi rekao iznio bi i suprotno mišljenje pozivajući se na dijalektiku. Taj čovjek-jegulja ostavljao je dojam kao da se poigrava sa svim i sa svakim. U nekih je izazivao kompleks superiornosti. Iznosio je mnoge ironične primjedbe, govorio snažnim glasom, ismijavao rasprave o psihologiji likova koje su glumci tražili, u svakoj prigodi navodio Shakespearea, s kojim se uporno poistovjećivao. Ukratko, glumio je zajedljivca, smatrao je zabavnim rugati se komadima na repertoaru, objašnjavajući kako činjenicu što su velika djela ostala na repertoaru prije valja shvatiti kao žrtvovanje nego „kovanje u zvijezde prašnih starina”.
Maria je shvatila da su uredi ministarstva preplavljeni izvješćima koja su nadahnuli ljubomorni pisci, ugledni članovi Saveza za kulturu. Ni sama u svemu tome ponekad ne bi više ništa razumjela, bila su joj nesnosna neka Brechtova izlaganja o grčkom kazalištu, kao onoga dana kad je nadugo i naširoko objašnjavao razliku između Ahilejeve mržnje prema Hektoru i mržnje radnika prema poslodavcu.
Uvečer, ton bi se promijenio - uvijek isto. On bi skinuo s Marije pulover, strgnuo joj suknju.
Tada bi se osjetila ponižena, kao na liječničkom pregledu.
Nakon toga, otapala bi tablete u čaši vode. Maestro je imao srčanih tegoba.
Jednog utorka navečer, Brecht i Maria prisustvovali su skupu u Savezu pisaca. Okupilo se veliko mnoštvo. Helene Weigel prišla je Brechtu s leđa i šapnula mu:
- Reklo bi se da je Maria Eich isparila. Naiđe, udalji se, nestane, vrati se; tvoja je mala štićenica pravi duh, ti živiš s duhom! Nadam se da nećeš zaboraviti kamo si je odložio, da će te pamćenje poslužiti da se sjetiš kamo je nestao tvoj izvanredni dašak.
- Ne sviđa ti se? - pitao bi Brecht nabadajući vilicom krastavac na sendviču.
I dodao je:
- Netko je već dao sličnu primjedbu.
- Kakvu primjedbu?
- Da se Maria ponaša poput daška i da će jednoga dana otprhnuti.
Brecht je napunio tanjur nekom vrstom lonca od volujske glave, s komadićima hrskavice koji su hrskali pod zubima; poželio se naći u pidžami, u golemoj popločanoj kuhinji vile u Weissenseeu, i da ga Ruth Berlau kosom škaklja po ramenima... Dakako, ne današnja ostarjela žena nego ona mlada Šveđanka iz 1941. godine u kupaćem kostimu na crvene i bijele kockice koja se kupala u Baltiku. Maria je bila zanimljiva djevojka, ali nije se mogla mjeriti s Ruth...
Prišli su mu ljudi.
Brecht je odložio tanjur i zapalio cigaru. Poveli su ga prema središtu dvorane. Pitao se odgovara li Moskvi njegov znak zodijaka. Tamo je vladao Neron...
Na zdravice koje su mu uputili, odgovorio je duhovito, čak i otmjeno. Naročito se potrudio radi Helene koja je postala omiljeno i sretno biće. Nije joj želio „pokvariti feštu”, kao što je znao reći, niti je uznemiriti, ali novosti iz Moskve doista nisu bile dobre. Vrijeme se kvarilo. Zamolit će scenografa da preko kulisa povuče dug potez kistom natopljenim u crni tuš. Naprosto, bez odgađanja, njegov potpis.
Jednog će dana otići u Kinu. U gorsku dolinu. U majušnoj kući, kucanje njegova pisaćeg stroja, s maglom nad planinskim brzacima, vidljivim iz njegove kuhinje, s pjesmom pijetla. Ponekad sitno gunđanje, ali ne zlurado, dok bi čitao novine iz Njemačke. Nacrtat će krug kredom i u njega smjestiti dva pijetla, jedno dijete, i gledat će; zakopčat će jaknu. Rano poslije podne odmor, teleće hrkanje, nekoliko zahvata škarama na predugoj pjesmi, potom posjet radionici kineskog stolara. Hodanje po opiljcima. Pregledavanje novog radnog stola, stol od svijetla drva. Noge psa, vrabaca, zavjese, klupica, zemljana zdjela, pivo. Pjesme napisane kineskim tušem...
Ljeti će se prati u lavoru od emajla. Umočit će prst u staklenku s kompotom kako bi ga kušao. Ribizli, umor, spavanje, brbljanje. Fućnut će psu i otići se igrati piljaka sa stolarevim sinom. Cijele će večeri zijevati u dvorištu i promatrati crteže ugljenom u magli. Popušit će cigaru.
Eto na što je mislio dok ga je pročelnik Moskovske akademije, Sergej i tako nekako, držao za ruku, obuhvativši je svojim rukama, i zanosno govorio o Savezu slobodne mladeži...
Bivši prijatelj, neki Rudolf Prestel, takozvani drug iz gimnazije u Augsburgu, prišao mu je s tanjurom govedine u umaku i šapnuo mu:
- Najprije klopa! Potom moralka... Je 1’ tako, Bertolte?... Što kažeš?...
Langhoff i Dymschitz u dobro skrojenim odijelima nalikovali su na bilježnike. Supruge su im bile u groznim haljinama. U kutu dvorane bili su i Arnold Zweig i Johannes Becher koji su imali čast doživjeti da SA-odredi bace njihovu prozu na lomaču, pjesme su im gorjele na popločanom trgu obrubljenom smeđokošuljašima...
Naišao je opet onaj, prijatelj iz djetinjstva:
- Ovdje je moral na prvom mjestu! Klopa dolazi poslije... - rekao je pokazujući vilicom na sadržaj svog tanjura.
Brecht se tada izgovorio da ga je pozvala skupina mladih ljudi. Hinio je dobro raspoloženje. Zgrabio je za rame neku studenticu:
- Ostanite tu gdje jeste! Smiješite se! Dat ću vam ulogu u Puntili! Imate Brechtovo obećanje...
Prije nego što mu je djevojka uspjela odgovoriti, maestro je sa dva prsta prešao po Marijinim leđima:
- Najprije klopa, a potom moralka - šapnuo joj je.
Iznenada ga je obuzeo neodređen osjećaj u tom provincijskom društvu, tom vrtlogu sivih odijela... Bili su oni oličenje akademske strogosti nove moskovske birokracije...
Odbio je ponovo uzeti riječ, navukao je kaput i zaputio se prema službenim kolima. Odvojiti se od svijeta i leći u vrtlog ništavila. Potom je ispravio misao: „Svijet je u ruševinama i gladan je, kako se mogu žaliti što sam ovdje?”
Vozač ga je pitao u koliko sati da sutradan dođe po njega. U pola osam!... Nakon toga, u svojoj sobi, legao je i odslušao ploču od 78 okretaja, snimku Brune Waltera koju mu je poklonio Paul Dessau.

10





Pet dana nakon početka generalnih proba, Brecht se uspeo u Marijinu garderobu. Ona je u malom umivaoniku prala donje rublje. Kružio je oko nje i potom se smjestio u grimizni naslonjač obrubljen pozlaćenim kićankama.
- Niste dovoljno opušteni, Maria.
Maria je sapunala grudnjak.
- Bi li mi mogla napraviti uslugu?
Maria je pomislila da je riječ o nekoj seksualnoj usluzi. Ali Brecht je nastavio:
- Bi li mogla biti opuštenija?
Nastavio je:
- Pomislio sam da bi možda bila opuštenija kad bi manje mahala rukama.
- Da, naravno.
Tišina.
- Shvaćaš?
Brecht je upalio cigaru i, kao i uvijek kad mu je bilo neugodno, obavio bi se dimom i zadobio zlurad i izvještačen izraz.
- Možeš li mi dodati ručnik? - zamolila ga je Maria.
Brecht joj pruži ručnik.
- Opuštenija... poput ovog dima... laganija...
Maria je pod svjetlom pregledala rublje i stala ga vješati na željeznu žicu razapetu od paravana do police sa šeširima.
- Čini manje pokreta - šaptao je Brecht - shvaćaš?
- Razumjela sam.
Trenutak tišine.
- Ne bi to smjela tako primiti.
- Žao mi je.
Brecht je okrenuo cigaru kako bi pepeo pao u kositreni tanjurić koji je služio kao pepeljara.
- Netko je već iznio tu primjedbu.
- Tko?
- Helene Weigel.
- Sigurna si?
- Potpuno!
Brecht je bio gladan, poželio je slaninu. Maria je navukla suknju od krvavocrvene vunene tkanine. Kako joj se zatvarač zaglavio, Brecht je ustao i pomogao ga zatvoriti.
- Udebljala si se!
- Nisam - rekla je.
Zakopčavala je košulju kad je primijetila da joj jedan sedefasti gumb samo što nije otpao. Povukla je nit i gumb je pao na stolac, poskočio i otkotrljao se pod Brechtov naslonjač. On se sagnuo da ga potraži.
Maria se spustila četveronoške da ga potraži.
- Hoćeš li da ti pomognem...
- Ne, hvala. Mogu i sama.
- Da pozovem garderobijerku?
- Ne, hvala.
Tišina.
- Šalim se. Oprosti - rekao je Brecht.
Pomislio je da bi na velikom platnu boje pijeska koje je sačinjavalo prizor trebalo kistom dodati još jednu dugu crnu crtu. Maria je stojeći prišivala gumb, nervozno izvlačeći iglu i konac.
Na kraju je konac pregrizla zubima, zakopčala košulju i pogledala Brechta koji je tvrdoglavim pokretom gasio cigaru. Brecht je ostario. Donja mu se usna malo otromboljila. Mlitava je. Pri brijanju, previdio je kut pokraj lijevog uha.
- Žao mi je zbog onoga što sam maloprije rekao.
- Ništa ti nisi rekao.
- Da, rekao sam da...
- Znam što si rekao...
Brecht je pomislio: „Slatki otrov glumca.” Zatim se želja da se s njom pomiri iznenada prometnula u mržnju: „Što ona misli, tko je ona, ta krava?”
Maria je navukla jaknu i upitala ga:
- Možeš li mi donijeti tekst?
Brecht je ustao, otvorio prozorčić dizala i uzeo tekst s police. Maria ga je otvorila na stranici označenoj razglednicom iz Bad-Voslaua, koju joj je poslao otac s ljetovanja u tim austrijskim toplicama, kad je njoj bilo osam godina. Čitala je tekst svoje uloge, podcrtavala ulomke. Brecht ju je stao promatrati. Ponekad bi je potajice gledao i pomislio kako iz nje zrači neka neobična osamljenost, nešto što je svojstveno napuštenoj djeci koja su provela godine i godine u đačkom domu. Ta ju je osamljenost okruživala tajnom, odsutnošću-prisutnošću tako neobičnom te bi se reklo da je Maria Eich lišena sudbine, da živi jedan vječan i jedini dan. Stupila je na pozornicu, poželjela svoj lik izložiti na pozornici upravo da bi prikazala taj jedinstveni i jednoobrazni dan koji živi od svoje mladosti. Glumci tako nalikuju na rekonvalescente koji se liječe, kao da su važne stvari otišle zajedno sa zdravljem i kao da otad, otkad su napustili internat, godine izdvojenosti, više ne uspijevaju povratiti zdravlje stečeno u djetinjstvu. „Da”, rekao je u sebi Brecht, „više nema sudbine, ta je žena obična putna torba ostavljena na kazališnoj pozornici.”

11





Noći koje bi prethodile sastancima s Hansom Trowom, Maria Eich bi slabo spavala. Potajice je upalila radio i saznala da je došlo do neugodne razmjene poruka između Staljina i Zapada. Ujutro se pokušavala razbuditi jakim čajem, a zatim je otišla na probu Antigone. Kako nije bilo prizora u kojem je sama sudjelovala, sjela je u osmi red, okružena praznim sjedalima. Brecht je odmah prekinuo sa savjetima koje je dijelio glumcima i uputio se ravno do nje dok je u torbici tražila narukvicu.
Promrmljao je u jednom dahu, pa se činilo da i ne diše:
- Većina ljudi nije svjesna, Marijo, posljedica što ih umjetnost može imati na njih, dobrih i loših posljedica. Izvedba kazališnih komada predočuje sliku svijeta, očevidnu ili zbrkanu sliku, to vi zacijelo znate i, ako niste vrlo sabrani, umjetnost nikoga ne ostavlja nedirnutim, čak ni vas! Umjetnost koju ljudi ne razumiju, ne prate, osipa se! Možete li vi to razumjeti?
Zatim je, neobjašnjivo, podigao ovratnik Marijina sakoa, kao da tom puritanskom kretnjom želi sakriti glumičine dojke. Kao da se ponovo uspeo na pozornicu.
Glumci su čekali, pitali se što se događa u tami dvorane. Prema zatvorenu Brechtovu licu, njegovu hladnom izrazu, shvatili su da je pasjeg raspoloženja... prizor se nastavio. Stupovi i konjske glave, i radni stol preobrazili su se u neprilične stvari koje su se sada prostački isticale na prljavoj svjetlosti. Kratki spoj jednog reflektora nije nimalo pridonio općem dojmu.
Rano poslije podne, Maria je šetala parkom. Ganula ju je osamljenost tog mjesta. Uz šumarak jela nalazilo se kino, Metropole, s velikom žutom nadstrešnicom pokrivenom snijegom.
Sjela je na stepenice nakon što je pod stražnjicu stavila Berliner Tagblatt i zaboravila na svoje neraspoloženje gledajući vojnike u kabanicama s kapuljačom koji su neprestano brbljali i tuckali nogama da se ugriju. Sunce je poprimalo izgled kič-zalaska, sa crvenim prugama iznad ruševina. Maria se osjetila smirena. Ustala je i zaputila se na adresu koju joj je dao Hans Trow. Stigla je deset minuta prije vremena.
Krčma K labudu bila je niska, nadsvođena okruglim prozorima s malim, raznobojnim oknima. Teški kvadratni stolovi od tamna drva. Pokraj prozora, u oblaku plavog dima, izuzetno elegantan mladić listao je bilježnicu i povremeno premještao stranicu s ispisanim crtama mjereći nešto ravnalom. Maria je naručila čaj i čekala u polutami.
Stigao je Hans Trow. Razgovarali su o Brechtu i o Berliner Ensembleu, čiji se natpis od danas okretao iznad Deutsches Theatra, okrugao poput cimera Mercedesa. Maria se osjećala oslobođena i dala oduška riječima. Znala je da je sugovornik sluša. Rekla je u sebi: „Nitko ne sluša poput njega.” Pitala se je li služba njezine tajne podatke prima dobrohotno i da li ih proučava.
Hans joj je ispričao da je u ratu posjećivao dobro kazalište u Stettinu, i da su časnici, njegovi prijatelji, tamo često odlazili. Nastala je stanka u razgovoru, tišina, ali njih je dvoje povezivalo nešto svježe, mirno. Sve je izgledalo jasno, smireno, blisko, kakvo nije bilo godinama. Poželjela je obratiti mu se sa „ti”. Hans joj je tada položio u ruku hladan, metalni predmet. Bio je to sasvim mali aparat Kodak, uvezen sa Zapada.
- Imam dojam da nas gledaju, da nas svi gledaju - rekla je dok je Hans plaćao.
Učinili su nekoliko koraka i Maria nije znala kako da se ponaša, što da kaže. Primijetila je da se s večeri oko ruševina stvara neobičan jasni obruč. Hodali su i preskočili neku ogradu. Svi postupci, svi sporovi s Brechtom, svi nesporazumi bili su dio nekog bivšeg svijeta, svijeta na samrti. I ne znajući točno što je obuzima, Maria je osjetila povjerenje, izvjesnost, želju da prizna kako ju je preplavila neka posebna milina, lakoća. Poželjela je kipuću kavu, dan hodanja pločnikom ravno ispred sebe putem koji vodi iz Berlina. Vidjela je kupolu crkve i zrakoplov koji se spušta na aerodrom u Tegelu.
U kojem je trenutku iskočila iz tog izvornog i svježeg svijeta koji bi se vratio čim bi se našla u prisutnosti Hansa Trowa?
Dostajalo je da hoda uz njega. Dostajalo je slušati ga dok objašnjava način kako se služiti Kodakom da bi se raspršile njezine sumnje, tjeskobe, ružni snovi, sjene, strahovi; dostajalo je da joj se blago obraća pa da ljudski rod prestane biti sazdan od olova. Odakle dolazi ta iznenadna nada i lakoća stvari? Čak i onaj trgovac, ispod zračnog metroa, kao da je sa svojim češljevima i sa dva uvezana sveska Goethea, sa svojim drangulijama i čipkastom trakom, nosio neku vrstu poruke. Trgovci, slatki glasnici... Trebalo je na to misliti... Hans je kupio češalj.
Zatim je raširio baloner među crne jele i počeo govoriti.
Govorio je o svom zadatku kao da želi ponovo oživiti dio svog života koji je poništio nakon događaja za koji je želio da ostane tajnom. Ali, kad se oglasio s nekom vrstom bolnog prezira, na licu mu se ocrtao umor, očaj:
- Sada znam što hoću!
Počeo je govoriti glasnije. I ispod tih jela, njegova je ponovljena rečenica bila neobična, dvosmislena poruka:
- Znam što hoću, Marijo!
Rastali su se blizu Deutsches Theatra. Svjetlosni zaštitni znak Berliner Ensemblea okretao se u toj večeri, odražavao se u kanalu. Hans se udaljavao preko obalnog šetališta. Maria je u sebi rekla: „Sve se skutrilo u obamrlosti, san, svijet spava.” Zelenkasta, plombirana teglenica u duboku je gazu klizila vodom.
Sutradan, usprkos dobrim odlukama („Moram izgledati vesela, ja sam Antigona, opuštena, ja sam anđeo”), Mariju je počela obuzimati panika. Dok se tuširala, netko je zagrebao po vratima. Ponovila je:
- Da?... Da?...
A Brecht je odgovorio:
- Zašto ne zatvoriš kupaonicu zasunom? Očekuješ nekoga?
Osjetila je kako je njegovi prsti, ručnik, guraju prema krevetu, zatim prema tepihu.
Dok ju je grlio, promrmljao je:
- Zbog koga?
Jače ju je ugrizao. A Mariju je njegov ugriz zbunio.
- Zbog koga si danas tako nemirna od samog jutra?
Noćna se svjetiljka srušila.
On je napustio sobu zalupivši vratima. Maria se osjetila poput „Ljubavnice Courage”, zbog toga što je na taj način pobudila njegovu ljubomoru i ugasila mu žar usred onoga što je on nazivao svojim „erotskim trilerom”. Kad se ponovo vratio u sobu, bili su tek muškarac i žena koji zajedno žive, prelaze iz jednog prostora u drugi, razgovaraju, prividno opušteni, ali koji su, oboje, izgubili sigurnost. Riječi koje su razmjenjivali izgubile su boju. U tami je bljesnuo upaljač. On je u sebi ponavljao: „Jedna uzima, druga daje, jedna daje, druga uzima.”
Sjeo je na krevet i otvorio neki američki roman. Nije čitao, ali je mislio o tome kako se s Ruth kotrljao po tepihu, kako je s Helli vodio ljubav na stubištu, a s Gretom sjedeći na željeznom rubu golemog cvijeta. S Ruth bi zaustavio crni Stayr pa bi obavili to na nasipu a da se nisu ni razodjenuli.

12





Generalna proba Antigone održana je u travnju; iako je komad automatski dobio pohvalu službenih organa, vrlo brzo i neosjetno pohvale su se svele na isticanje Marijine izvedbe. Brecht pak nije podnosio nikakav hijerarhijski pristup u glumačkoj družini.
Prošli su svibanj i lipanj. Promjene mjesta, susreti. Pripreme za proslavu Dana mladosti. Maria je počela uzimati medene pastile, jer joj se glas brzo zamarao. Potkraj srpnja otputovala je s Brechtom i družinom na obalu Baltika.
Ahrenshoop. Na dugoj traci pijeska, smjestio se gradić koji bi vrijedilo izložiti u muzeju, s lijepim uskim kućama, drvenim rezbarijama, trijemovima, unutarnjim stubištima, mirno mjesto utemeljeno na početku 19. stoljeća. Dalje, sterale su se dine, potom prostranstva vlažnog pijeska, zatim lukobrani izjedeni morskom vodom, nekoliko kupaćih kabina, velike ravne površine. Ravnice slane vode...
Fotografi su došli snimati Brechta.
Maria je bila smještena u obiteljskom pansionu pokraj drvene crkve. Ponekad bi je navečer pozvali na aperitiv. Ostalo vrijeme, lutala je po dinama. Bili su to dani vedra vremena koji su budili osjećaj da se Zemlja ne okreće. Djeca smežurana, goluždrava, ćoškasta, krhkih udova i drhturava, skaču u prezelene valove koji se razbijaju o pristanišni nasip. Ti valovi sve ispiru, sve premazuju hrđom, leđa i koljena, balegu galebova i plutače. Maria je skočila u hladnu vodu da zaboravi.
Udaljila se od Brechtove družine. Bili su to vjetroviti, svijetli, dugi i savršeni dani. Morske mijene uspavljuju, podređuju. Ponekad dok se Maria probijala kroz valove, gledala bi djecu i mislila na svoju kćer. Obitelji ispružene na ručnicima budile su u njoj sjetu. Uporno plivajući, zaboravila bi na umor.
Poslijepodne, svijetloplava tišina neba. Kupači su postajali majušne točke, more je bljeskalo. Ispružena, oblaci... Mariju bi ispunila neka božanska blagost. Morske sile kao da su progutale obrise u blistavilu pučine. Maria se pitala čemu objašnjive stvari pokušavati objasniti onim neobjašnjivima. Ostajala je na klupi diveći se dugim večernjim valovima koji su dolazili iz skandinavskih zemalja i tako pravilno izbjeljivali obalu.
Jedne večeri, kad su se okupili, dok je Maria žmirkavo lijevim, pa desnim okom pogledavala jedan bor, Brecht ju je pitao:
- Ama, kakve se to igre igrate, Maria?
- Oh, zabavljam se...
Tišina je potrajala i glave su se okrenule Mariji.
- Ipak...
- Mjerila sam razliku u vidnom polju između lijevog i desnog oka.
Helene Weigel se približila stolu s petrolejskom svjetiljkom i položila je između šalica i čaša.
- Pa? - pitao ju je Brecht.
- Onda ništa - rekla je Maria. Dodala je: - Pitala sam se što može objasniti Zlo... i da li Bog postoji...
Nije bilo komentara. Čulo se kako je Helene Weigel kresnula šibicom. Skinula je cilindar petrolejke, upalila fitilj i podesila visinu plamena. Nekoliko kapi vode zacrnilo je stolnjak na niskom stolu. Daleko na moru gubila se oluja.
Brecht je rekao:
- Poštedite nas razmišljanja o problemima koje ne možete riješiti.
Helene Weigel ga je prekinula upitavši Mariju:
- Što ste radili danas poslije podne?
- Išla sam pogledati staru ribarsku crkvu. Kupala sam se.
Šalica je udarila o čašu, Brecht je pio rakiju, Ruth Berlau zarila mu je desnu ruku u tamnu kosu.
Brecht je rekao:
- Ne treba govoriti o stvarima za koje se ne može naći odgovor.
Upalio je cigaru.
Brecht bi ponekad pozvao Mariju u svoju malu spavaonicu-ured. Općenito, stvari su se odvijale ovako: Maria bi se izvalila, a on bi je polako razodijevao. Nakon erotske faze, maestro bi se tuširao. Maria bi potajice snimala dokumente na drvenom stolu.
Ponekad bi i prekapala po košu i izravnavala skice pjesama.
Toga ljeta predala je jednoj mladoj službenici četiri filmska negativa koji su zatim poslani u Berlin. Na osnovi njih moglo se saznati da je Brecht uputio tri pisma Erichu Honeckeru, koji je tada bio zastupnik, s molbom da se zauzme za slavnoga glumca Ernsta Buscha čije ime, u nekoj dječjoj pjesmici, vlastima nije bilo po volji. Tu su bila i pisma glazbeniku Paulu Dessauu kojega su, zbog glazbenih partitura za Lucullusa, smatrali neobičnim formalistom. Tome se moglo pridodati i pismo Kurtu Barthelu, moćnom tajniku Saveza pisaca, u kojemu se Brecht i opet zauzimao za Ernsta Buscha, kao i pisma stranim izdavačima. Hans Trow, koji je proveo ljeto čitajući novine sa Zapada, primio je Marijine pošiljke. Dao je razviti negative i zaključio:
- Sve su ti pošiljke puka dosada, sve to već znamo... Zavalio se u naslonjač i rekao Theu Pilli:
- Mene bi zanimalo kad će zatrudnjeti s „maestrom”.
Za boravka u Ahrenshoopu, Maria ih je sve češće napuštala bez riječi. Njezina je odsutnost ljutila Brechta. Kad je ušao u kupaonicu, njegova je mala Antigona vješala na vješalicu pokraj prozora plavi ručnik i vezala bijeli uski kupaći kostim na zavornicu prozora. Platno kostima nadimalo se i ljuljalo na povjetarcu, kao da se ruga starom Brechtu. Da, taj bijeli zgužvani kupaći kostim (i mali čipkasti obrub na grudnjaku) polagano su se pomicali, njihali se na jutarnjem povjetarcu. Taj se komadić tkanine rugao maestru. Zastao je na pola brijanja, odložio četkicu s pjenom na umivaonik i dodirnuo lagani štep koji je rubio međunožje, mjesto na kome je tkanina prianjala uz Venerin brijeg. Pitao se zašto je Maria, dok bi vodili ljubav, poprimala lice mrtve kraljice koja pluta prema zvijezdama, zatvorenih očiju, kao da se povukla u najdublji kut sebe same. Izmicala mu je, uostalom, samo je to i činila; bježala je s radnih sastanaka Berliner Ensemblea, bježala je sa satova teorije, bježala je od njega na stubištima kazališta, bježala je ispijajući čaše piva do dna, bježala je kad bi izjutra, o podne i navečer odlazila plivati, upućujući se do dubokih struja.
U sebi je napravio račun:
- Od dolaska samo sam je četiri puta uzeo, posljednji put na linoleumu.
Dovršio je brijanje, odjenuo se, uzeo štap i zaputio se prema plaži. Najprije je vidio jedino vrt preplavljen suncem, popločanu cestu punu pukotina, s velikim odronima pijeska, zatim se cesta suzila u puteljak obilježen tragovima guma. Kad je stigao na vrh dina, zaslijepilo ga je iskričavo valjanje valova.
Gdje je ona?
Vidio je tek golemi obzor i valiće koji su lizali zaobljenu golemost plaže. Skinuvši sandale, stao se spuštati pješčanom kosinom i ubo se na čičak. Na kristalno jasnom nebu ostalo je nekoliko majušnih tragova cirusa. Naleti suhih mirisa morskih trava... Prilično nespretno, Brecht se uspentrao preko oblutaka i pogledao prema stijenama. Prepoznao je platnenu torbu i na bijelu raširenu školsku bilježnicu u koju je Maria unosila bilješke za vrijeme proba Antigone.
Sjeo je na rub ručnika i promatrao more. Valovi, krici djece, rafali vjetra. Broj promašenih bludničenja, pomislio je. Samotni je galeb prešao preko plavoga vidnog polja i ispustio promukao krik. Valići su bili tako polagani pod suncem te biste se upitali nije li to prostranstvo tek duboka, zelena, stvrdnuta masa. Tada se pomolila Maria, sleđena, drhturava, pokrivena kapljicama. Brecht je čuo svoj glas kako joj se obraća s lažnom toplinom:
- Dođi da te istrljam...
Sjela je okrenuvši mu leđa, a on je uzeo ručnik pun pijeska i trljao joj glatke plohe leđa kao što se struže zid. Ona se uspravila i malko se ukočila, a Brecht je snažno trljao njezine ruke kao da je struže staklenim papirom; zatim, kad je poželio poljubiti crvene mrlje koje su joj iskočile duž hrptenjače, Maria je uzmaknula. Brecht je gurnuo ruku među njezina bedra.
- Želiš li se ljubiti?
- Ne, ne sada.
Legla je na ručnik za plažu. S velikom pomnjom, promatrala je rumenu i nadraženu kožu svojih ruku.
- Ne znam kako da se ponašam s tobom!
Ostali su zaglušeni tutnjavom valova. Ponekad, kad bi okrenula glavu, Maria Eich nazrela bi između trepavica pravocrtno titranje, promicanje sjena, male metalne bljeskove u zraku.
Prema lijevoj strani uspinjala se pokrivka oblaka, a more je postalo tamnoljubičasto, s golim i hladnim poljima. Maria je ustala, navukla suknju i nestala, bljeskav duh na puteljku obraslom čičcima.
Nakon teškoga sna, Brecht je ustao i promotrio plažu. Bila je posve pusta, pusta do boli, i gorjela je od silne suhoće. Kad se vratio u vilu, suho je rublje visilo na konopcu i, nadimajući se na vjetru, košulje su ispunila nevidljiva torza sajmišnih zabavljača.
Tutnjava malog zrakoplova na trenutak je ispunila dio neba, zatim je cijelu vječnost jenjavala. Rupa tišine, vrt, ležaljke za sunčanje, vrtni željezni stol bijahu kao uronjeni u tekućinu neobične i lažne nepomičnosti. Vrlo sporo promicanje oblaka na trenutak je zamračilo trijem.
Brecht je pomislio da je zemlja doista mrtva ili se udaljila od njega, jer u toj rupi tišine, među travama koje su blistale na tratini, više nije bilo ničeg drugog do cvjetnog praha njegova vlastita kraja, čarobnog i blistavog praha njegova iščeznuća.
Razigran, pripremio je sebi šalicu kave i ispijao je sjedeći na stubama trijema, čekajući da se ostali vrate.

13





Tijekom nekih večeri kod Brechta, Maria Eich sjedila je na kraju stola. Jedne večeri, napustila je uzvanike i odlučila premjestiti malo namještaj u Brechtovoj sobi. Ispod noćnog ormarića našla je Bibliju na estonskome i počela je čitati. Među stranicama našla je sasušen cvijet sljezove boje i stala razmišljati o osobi koja ga je odložila.
Pala je noć. Ona je ostala nepomična, s Biblijom na koljenima, izgubljena u sanjarenju. Nije bila tužna. Zatim je čula korake na hodniku, vrata su se otvorila, ruka je okrenula prekidač. Bio je to Brecht, sa čašom šampanjca koji mu je šumio u ruci.
- Za vas.
Pila je polako znajući što slijedi. Razodjenuo ju je, okrenuo prema zidu i uzeo je. Ona je mislila: „Ne uzima me, nego vrši premetačinu.” Rukama se dočepala žute zavjese i stisnula šake kad je Brecht svoju klonulu muškost zamijenio ručkom četke za kosu.
Ujutro, uzela je torbu za plažu, u nju gurnula kupaći kostim i ogrtač, kapu za kupanje, išuljala se iz sobe i nestala kroz zelena vrtna vratašca.
Izvanredno jutro. Bijelo nebo, već je toplina okupala vile i veliki pansion u kome su sada boravila djeca kadrova nacije. Zrak je titrao, poput neodređenih sjećanja. Sve je bilo umiljato, veličanstveno. Osjećalo se vrtloženje valova, stijene, alge. Dolje, na lijevoj strani plaže, na poluotoku se zadržalo olujno nebo. Bilo je tu i jedno žuto polje; iza njega otvoreni prozori nekadašnje kockarnice koja je postala Narodni dom... Kupala se... Za sveg svog boravka, kupala se na istom mjestu. Tamnija voda u usjeklini, crni, mnogo dublji potez, ostatak kostura razarača. Objesila je košulju na stup. Nigdje se nije osjećala tako dobro, tako vedro. U vječnom pokretu valova njezin bi se život poništio. Sve je postajalo smeđe, žuto, blistavo. More je blistalo o podne, u četiri sata poslije podne postajalo je sljezove boje. U nogama je osjećala mlaku toplinu. Ćutjela se glatka i lijepa, opuštena, omamljena. Jedro na moru u daljini iznenadilo ju je poput priviđenja. Skinula je sunčane naočale, srknula hladni čaj iz termosice. Plivala je skladno. Klizila u vodi. Na nebu se stvorio neobičan otvor, zatim su se stali dizati bezbrojni mali kumulonimbusi i raspršili se; vrcalo je na tisuće iskara, šum nadolazeće plime promijenio se; zaboravila je na Brechta i njegovu družinu, njihova se ideološka koliba urušavala...
Nakon kratke svađe s Brechtom, otkrila je borik iza bivšeg vodovodnog tornja. Livade, muljevito tlo, nevjerojatna jasnoća nad maglovitim krajem. Druge večeri zadržala se, ne razmišljajući, na raskrižju sporedne željezničke pruge. Pruga se gubila u drozgi, zahrđana brklja, trava na napuštenim peronima. Nevjerojatno ju je privlačilo to mjesto. Kazalište, to je bilo pravo kazalište Svijeta.
U Berlinu, Hans Trow bio je tako zbunjen najnovijim Marijinim izvješćima da ih je gurnuo u spis koji se odnosio na upute za preuređenje baltičkih luka. Sve je strpao u vrećicu, dodao naputak upućen Schramecku u vezi sa sigurnosnim mjerama računovodstvene službe. Potom se njegov visoki lik zaputio prema dnu hodnika. Kraj poslijepodneva proveo je u bivšem bazenu ministarstva Luftwaffe. Vratio se navečer, s malim sendvičem od crnog kruha i kobasice i zaključao se u svoj ured kako bi pročitao izvješća o razgovorima Marije s Brechtom i s „njegovom družbom”. Najviše ga je iznenadio ulomak koji se odnosio na uvođenje kalendara blagdana nove države. Prema Mariji, Brecht je uspostavio i vrlo precizno utvrdio i isplanirao niz službenih blagdana. Bio je tu Dan pobjede, Noć novogodišnjih poklona (zašto poklone uručivati noću, nacisti su tada poklanjali duge noževe), Dan svjetske borbe, Dan mladosti, te, napokon, Karneval.
U zaključku izvješća stajala je napomena da bi Karnevalu trebalo pridati veliku važnost, jer je to dan prerušavanja i šale, „dan pogreba najsvetijih dobara i ruganja osobama na najvišim položajima”. Hans je podcrtao nalivperom: „ruganje osobama na najvišim položajima”.
Zabezeknut, trenutak je u tišini razmišljao: „Tko se to od njih dvoje otkačio?”
Hans je nekoliko puta pročitao posljednje bilješke i rekao sam sebi da mu vrećica nije dovoljno velika da primi ovakve pizdarije. Poderao ih je na dva, pa na četiri komada, i razbacao ih, govoreći sam sebi da nikad nije pomislio da bi Brecht mogao biti tako uvrnuta duha da zamisli proslavu na kojoj bi se rugalo osobama na najvišim položajima... To je bio dokaz da nešto u njegovu duhovnu ustroju nije kako treba. Zbunjen, odlučio je sastati se s Marijom prije nego što je bilo predviđeno; nazvao je Ursulu Bruckmann, suradnicu, mladu studenticu Kazališne akademije u Dresdenu. Ona je bila na praksi u praonici Berliner Ensemblea i bila zadužena za glačanje kazališnih kostima. Okrenuo je broj telefona i pustio ga da zvoni, a kad se nitko nije javio, malo se zabrinuo. Ponovo je pokušao telefonirati navečer, ali osoba koja se javila, stanovita gospođica Eckermann, koja je također radila u praonici, rekla mu je da je Ursula Eckermann nestala prije nekoliko dana. Osjetio je neobičnu napetost, zatim sve veći pritisak, pa smjenu sati, umor, dosadu. Odlučio je otići u njezinu sobu, u studentskom domu.
Kad se prigušenim glasom obratio čuvaru u njegovoj kućici, taj je, s pronicavošću vojnika koji prepoznaje vlast - makar i u civilu - ponovo zakopčao svoju kutu. Poveo ga je do prostorije na četvrtom katu. Bila je to mala bijela ćelija, na čaju u šalici napravila se već opna od vapnenca. Kalendar s danima precrtanim do ponedjeljka i s potezima olovkom preko reprodukcije Direrova crteža, na kojem je nacrtana glava anđela. Netko mu je na kosi nacrtao dodatne uvojke. Na umivaoniku tragovi sapuna, električni radijator dopremljen sa Zapada, na vješalici plisirana bluza. Napokon, radio-prijamnik neobično smješten ispod željeznih krevetnih rešetaka i čudan miomiris u prostoriji.
- Je li davno otišla?
- Prošlog utorka.
- A jeste li koga o tome obavijestili?
- Upravitelja.
- Je li bila zabrinuta?
- Tko?
- Ursula Bruckmann.
- Svi su zabrinuti.
Hans je pregledao bravu, rešetke na prozoru. Zatim se obratio čovjeku i rekao:
- Dajte mi ključ njezine sobe.
Zaustavio se u krčmi koja je gledala na Weissensee i obavio kratak telefonski razgovor, a zatim se vratio kući, odložio ključ djevojčine sobe u malu kutiju za nizozemske cigare i rekao sam sebi kako te mlade žene nestaju na nevjerojatan način. Zacijelo je ona bila tek jedna od prvih bjegunica. Znao je da se to okolini Otta Grotewohla neće svidjeti. Umor, dosada, nizanje sati. Počeo je pregledavati hrpu uvećanih fotografija koje je dobio od Ruth Berlau.
Sanjarskog je izraza proučavao negativ na kojem je Helene Weigel sjedila na kolima u Majci Courage, sa seljačkom maramom na glavi. S ovakvim kazalištem neće dugo zadržati publiku...

14





Siječanj je izbijelio Berlin. Stara crna službena Škoda nestajala je pod pahuljama snijega. Theo Pilla je navukao rukavice i kroz dalekozor promatrao dva prilično visoka prozora s dorskim stupovima. Usprkos golim granama brijesta, dobro se vidjela Brechtova soba. Nije bilo zavjesa, nije bilo dvostrukih zavjesa; Brechtovo dolaženje i odlaženje... na trenutak, maestro bi se pojavio, blijed, s kapom na glavi i sa cigarom koja se dimila. Možda je promatrao tamu na Berliner Allee i na maloj verandi... Potom, prozor se zaljuljao; očevidno, Brecht je nešto bacio na lišće koje je trunulo podno zgrade.
Ukočen od hladnoće i tri-četvrt sata promatranja, Theo Pilla je mehanički brojio mala četvrtasta okna priječnice. Kao u snu, uslijed dugog zurenja u prozore, oni su se počeli približavati i udaljavati. Theo se prenuo kad su se vrata automobila bučno zalupila i kad se Hans Trow pojavio pokriven snijegom pokraj njega; skinuo je rukavice i šešir.
- Onda?
- Imaš li kakvu deku? Smrzavam se.
- Što se tamo događa?
Theo je ljutito promrmljao:
- Ljubakanje.
Hans je protrljao ruke i uzeo dalekozor.
- Maria je gore?
- U kupaonici... ne žuri se...
Hans je namjestio dalekozor i zaokružio u vidnom polju po crnim obrisima sobe.
- Voliš tu spavaonicu - rekao je Theo trljajući rukom odbojnik.
- Da, volim spavaonice - rekao je Hans.
- I ja, ali ti posebno voliš Marijinu spavaonicu.
- Molim? - pitao je Hans.
- Voliš tu sobu - rekao je Theo. - To je Marijina spavaonica, ti voliš Mariju.
- Da.
- Oduvijek si je volio.
- Da - reče Hans.
- I ja ... Hmmm, šalio sam se - dodao je Theo.
- Ja nisam! - odsjekao je Hans koji je pratio kroz dalekozor Brechtove dolaske i odlaske.
Smiješak ozari Theu lice.
- Zašto ne spavaš s njom?
- Kakve to ima veze?
- Kako ne bi imalo?
- Nikakav spolni odnos s agentima. Nikad. Nikad kad je riječ o poslu, Theo, nikad!
- Ima izražajne usne - šapnuo je Theo.
- Hmmm.
- Previše.
- Što previše ?
- Izražajne, kod nje je sve izražajno.
- Usne glumice; kod glumica je sve izražajno - rekao je Hans. - Sve su one neumorno izražajne...
Pratio je Brechtovo kretanje od jednog prozora do drugog.
Bertolt je žvakao cigaru i vrlo brzo listao zapadne novine.
- Čita Time Life i France-Soir! - primijeti Hans.
- Ima na to pravo.
Hans je pratio obris i sumnjičavo napućio usne.
- Zašto s njom ne spavaš?
- Spavanje nije rješenje.
Hans Trow polagano je otvorio vrata automobila i ispraznio pepeljaru koja se nalazila na upravljačkoj ploči.
- Zašto s njom ne spavaš? Zaljubljen si... Što ti zoveš rješenjem?
- Molim?
- Spavaj s njom!
Hans je položio dalekozor na koljena i pogledao Thea.
- Volim tu ženu. Jedino što mogu za nju napraviti jest da joj pomognem prijeći na Zapad.
- Pa ipak, mora da se čudno osjećaš dok je gledaš kako šeće iz sobe u sobu s onim debeljkom!
- Što su radili?
- Ona je sredila dva ormara, a zatim je on čitao novine i zadimio joj sobu. Potom su radili one stvari u kupaonici, na krevetu, ispod kreveta, nisam vidio.
Nakon trenutka tišine, Theo je ponovio:
- Zašto s njom ne spavaš? Otprati je na Zapad i odspavaj s njom.
- Ne želim to.
- Ne možeš.
- Ne.
- Hoćeš da ti ja kažem?
- Ne.
Hans je dodao:
- Ostavi me na miru.
Uslijedila je duga tišina. Hans se pitao zašto još od mladosti skriva svaki ljubavni osjećaj, zašto ga doživljava kao sramotu. Sjećao se šetnje među travurinom, jednog ljeta, na obali Baltika, poslijepodneva s velikom plimom. Naumio je izjaviti ljubav Ingrid, koja se pripremala za maturu kao i on. Oko njih bilo je beskonačno busenje korova, bila je velika plima, Ingrid je pobacala odjeću i otišla se kupati bez ikakve nelagode, dok je on ostao odjeven, obuzet užasom pri pomisli da joj očituje ljubav, preglavljujući rečenice u mislima i gadeći se pri pomisli na glupe i neprilične prijedloge, ostajući sjediti na zidiću i gledajući djevojku koju voli kako se kupa, žudeći za njom poput bolesnika, svjestan svoje posvemašnje zakočenosti. Osjećao se paraliziran dok se Ingrid umatala u ručnik, a zatim sjela pokraj njega drhtureći, a ramena joj bila pokrivena kapljicama vode. Sjećao se njezine pletenice koja se pomicala na potiljku i postala tako privlačan i čaroban predmet te ju je izdvojio kao mentalnu sliku.
Da, djevojka je skočila na mokri pijesak smijući se, trčala je dok se iza vila spremala oluja.
- Blokiran si - rekao je Theo.
- Da - rekao je Hans.
Hans je zadigao ovratnik ogrtača i osjetio kako ga noge zebu.
- Pogledaj - promrmljao je Theo - eno je.
Neodređena tjeskoba obuzela je Hansa kad je ponovo uzeo dalekozor da bi pratio što radi par. U visokoj se prostoriji promijenila svjetlost i postala je ružičasta, činilo se da je Brecht ugasio stropnu svjetiljku i zadržao prituljeno svjetlo.
Brecht je pružio ruku i htio polako povući Marijin ogrtač, ali ona je hladnim pokretom uklonila Brechtovu ruku s ramena. Hans je odložio dalekozor i osjetio se oslobođen svake tjeskobe.
Pomislio je kako bi u nekom drugom životu rado bio s tom ženom. Potom se ispravio i rekao u sebi da bi u ovom životu želio biti s njom. Bilo je očevidno da Maria ne voli Brechta.
Debeljuškasti obris Thea Pille bio je okružen plavim dimom. Crvena točka cigarete pucketala je.
Hans je rekao:
- Ne bi smio pušiti.
Hans je u oknu vidio odraz vlastitog lica, a padanje snijega stvorilo je mjesečast krajolik koji je kvario taj crni crtež.
Theo je rekao:
- Sve su ti one iste. Dodao je: - Znaš, Hans, obožavam žene, i makar znao da je obična drolja, mogu je poševiti!... Ali, kad sam zaljubljen, čini mi se kao da vidim Blaženu Djevicu. Shvaćaš li što hoću reći?
- Ne.
Hans je zakopčao gornje dugme ogrtača, gurnuo dalekozor u etui govoreći u sebi kako mu je život tek niz nerazumljivih poteza, ali barem zna da voli svoju zemlju, svoj posao, svoj zadatak, i da voli Mariju Eich, ali da sve to zajedno ne ide jedno s drugim. Ponekad mu je čak i govoriti bilo teško.
- Želiš da o tome porazgovaramo jednoga dana? Ozbiljno.
- Ne - rekao je Hans. - Laku noć, Theo.
Uspeo se bez žurbe puteljkom između jela. Duž jezera, klizile su svjetlosne zmije.

15





U proljeće, nekoliko je događaja izazvalo je u Mariji nelagodu. Najprije je izbila svađa u dvorani za probe, kad im je jedna od tajnica Berliner Ensemblea došla pokazati fotografije družine koje je trebalo poslati u tisak. Svi su se složili s mišljenjem glumice slavenskog podrijetla da Maria, zabrađena trokutnom maramom, nalikuje na mladu pionirku. Iako se Maria protivila toj fotografiji koja ju je praktički zaklanjala i skrivala njezinu izvanrednu kosu, bila je prisiljena popustiti kad se Brecht umiješao i rekao ironičnim glasom:
- Neobrazovani ljudi često prepoznaju ljepotu kad su suprotnosti naglašene, kad je plava voda plavlja, žuto žito žuće, večernje nebo crvenije a glumci kovrčavi poput pudlica...
Mariji su se više svidjele amaterske fotografije na stolu za šminkanje.
U hodniku, nakon probe, Maria je to ponovo spomenula pred Brechtom, a on ju je, silazeći niza stube, uvjeravao nekako zgađeno:
- Svako uljepšavanje prizemljuje stvari i strano je umjetnosti koja se, sjeti se, oslanja na učinak distanciranja!
- Dobro! - odvrati Maria.
Riječ „dobro” postala je njezin uobičajeni odgovor. A kad bi joj ugođaj preteško pao, kad bi se ćutjela lišena tog „proleterskog zdravog razuma” koji se, poput šumskoga duha, provlačio hodnicima, pobjegla bi u kavanicu na Henriettenplatzu i nazvala svoju kćer Lotte. Zamrzila je revnu Helene Weigel. Prolazila je pokraj izloga i prozora u ulici svoje četvrti i provjeravala koliko je lijepa.
Potom, druga nevolja. Kad su je pozvali da preuzme bonove za namirnice, točkice i dodatni ček za povoljan kredit, zgrozila se kad je pri izlasku iz ureda ugledala djecu izgladnjela izgleda. Pokušavala su zapaliti zapadne cigarete. Poželjela je to ispričati Hansu, ali je on preko telefona bio prilično odbojan. Objasnio joj je da su „sredstva za rad u gradu pravedno raspodijeljena”.
Ponovio je, s nekom vrstom mehaničke užurbanosti, da je njoj dodijeljen zadatak. Na kraju ju je pitao kako teku probe i kako procjenjuje pedagošku korist od Brechtova rada. Je li spominjao Kinu i Maoa?
- Da, žarko da, da čista srca - glasio je Marijin odgovor, kojoj je bilo svejedno, a jedina joj je želja bila popiti kavu s Hansom. Željela se vratiti kući, sakriti se pod plahte i probuditi se s njim.
Ali Hansov glas s druge strane žice naglo je prekinuo Marijine malograđanske sanjarije:
- Ali, kako objašnjavate tu vašu mučninu? Što vas sablažnjuje? To što mi vi pripovijedate obične su bljezgarije...
- Sve to nije smiješno - pobunila se Maria.
- Zašto?...
- Osjećam da neću uspjeti - rekla je. - Sanjala sam da glumim Antigonu s Brechtom kao redateljem. Sanjala sam Grčku u kojoj sve sažiže sunce. Željela sam bogove, more koje se biba, iskri, zasljepljuje, a obrela sam se u kući mrtvaca. Među ljudima koji dijele svijet na malograđanske podlace i sretnu radničku klasu.
- Da - rekao je Hans - zemlja u kojoj se more iskri... Grčka...
Zatim su se vratili Brechtu.
- Čemu vas podučava za vrijeme proba?
- Njegove su intervencije vrlo diskretne. Brecht sjedi u dvorani i nikad ne ometa naš rad, ne ponaša se poput osobe koja zna sve bolje od drugih, i reklo bi se da ne poznaje vlastiti komad. Uvijek se drži poput nekoga „tko ne zna”. Ako ga glumac pita: „Trebam li poći tamo... dok to govorim?” Brecht će često odgovoriti: „Ne znam”, a prijedlozi, premještanja, pokreti, sa svime se slaže. Koji put ga obuzme napad veselosti. Takvog Brechta volim!... Voli se okružiti posve mladim učenicima, a kad mu se neki prijedlog svidi, preuzme ga i prihvati. Otvoren je, opušten, ništa ne radi silom... Mrzi kad se povede razgovor o psihologiji, odmah ga prekida...
Dok je to govorila, Mariji se nejasno činilo da da je previše dobrohotnu sliku Brechta. Željela je pokazati kako je on ne zbunjuje ni na osjećajnom ni na fizičkom planu, da je kadra o njemu objektivno suditi. Više od svega bojala se da Hans Trow ne izgubi svako poštovanje spram nje. Svojim mu je riječima željela potvrditi ljubav prema svom socijalističkom zadatku.
Kad joj je Hans s neočekivanom radošću u glasu rekao:
- Jednoga dana doći ću na vašu probu, ako ništa drugo, da barem nakostriješim perje Picassove golubice! - ona se pitala nije li postigla svoj cilj: uspjela ga je dirnuti?

16





Theo Pilla je likovao. U brdu spisa i izvješća razvrstanih pod „povjerljivo”, nalazila se i bilješka stanovitog Richarda A. Nelsona koji je dugo živio u Hollywoodu. Od Brechtova dolaska u Berlin, poslao im je nekoliko podataka koji su popunili njegov dosje. Nije to bilo ništa naročito novo u vezi s dramaturgom kojeg su Amerikanci definirali kao „of communist tendencies”,3 izuzev činjenice da FBI nije dobio odobrenje da postavi prislušne uređaje u Brechtovoj vili u Santa Moniki. Naprotiv, njegova ljubavnica i suradnica Ruth Berlau, lijepa švedska glumica, bila je predmet stalnog nadzora. Motrenje, otvaranje pošte, redovna izvješća. Thea je naročito zabavio broj grešaka koje je zadovoljno otkrio u izvješćima FBI-a. Američka je paranoja otišla tako daleko da su povjerovali kako pravni termini korišteni u ugovoru što ga je Brecht potpisao s Warnerom, čija se preslika čuvala na Sveučilištu u Illinoisu, sadrže kodirane podatke. Bilo je tu i jedno izvješće čiji se autor čudio što se Brecht 1944. godine toliko zanima za fotografske aparate. On, Theo, znao je zašto: Brecht je kratio vrijeme fotografirajući trbuh trudne Ruth Berlau...
O podne, Hans Trow je pošao pojesti sendvič sa safaladom uz obalu Havela, a potom je posjetio mali Pomorski muzej. Ostao je gotovo netaknut od njegove mladosti, kad ga je posjetio s ocem. U vitrinama, makete, teglenice, jedrenjaci, noževi, igle za šivenje jedara, izblijedjele fotografije stare brodske opreme. Hans Trow se pitao vjeruje li Brecht doista da bi kazalište bilo kadro probuditi revolucionarne snage. Je li pripremao bijeg u Kinu ili, kao što je rekla Maria, u Austriju? Ponovo je pročitao Marijina izvješća, otvorio Brechtovu poštu. Zašto se Brecht nastanio u ovoj zemlji u kojoj je čak i kava loša? On koji toliko voli novac, bankovne novčanice, udobnost? Čak su i njegov ideal bile žene poput Šveđanki ili Bečanki, a zacijelo to nisu bile Istočne Berlinčanke u njihovim uniformama? Je li ga možda preobrazio marksistički materijalizam? Njega, starog anarhista? Čemu se nada? Što želi? Slavu? Osvetu za američko poniženje? Osjeća li spram nekoga staru malograđansku, obiteljsku mržnju? Sanja li o novoj Ateni? Želi li se domoći posebnih povlastica zbog ljubomore spram zavidnog statusa Thomasa Manna?... Što hoće?
Čak je i njegov marksizam bio anakron, s kultom Rose Luxembourg i Karla Liebknechta... Trebalo je biti magarac da se posegne za takvim anakronizmima. I onaj žar s kojim kazalištarci postavljaju slogane na pozornicu kao da su svi gledatelji zaostali u razvoju.
Izišao je iz muzeja i prešao preko mosta. Na staroj patricijskoj kući ostao je sačuvan samo trijem, fasada s pocrnjelim prozorskim okvirima. U unutrašnjosti, more kopriva ljulja se na vjetru.
Vratio se u svoj ured, složio spise i rekao sam sebi da će večeras otići na probu Majke Courage, koja je odmijenila Antigonu. Zatim je dugo motrio crnu ploču, uzeo komad krede i zamijenio mali broj dva golemim brojem tri. Napisao je: dva svjetska rata? Ne, treći je počeo, ali nitko na nj ne obraća pozornost...
Dok je oblačio baloner, rekao je sam sebi kako se, vjere mi, bavi dramskim autorom čiji mu je zdravstveni karton, s obzirom na stanje njegova srčanog mišića, pokazao kako su slabi izgledi da bi mogao poživjeti još dulje od deset godina.

17





Relativni neuspjeh Antigone zamračio je sliku Marije Eich. Brecht je promijenio podjelu uloga u Urfaustu i njoj dodijelio sporednu ulogu. Mnogo je vremena provodio s Käthe Rülicke.
Ta mlada glumica pisala je i za književni podlistak u Neues Deutschlandu, čiji je urednik bio Stephan Hermlin. Imala je mnogo draži.
Dvojica policajca dodijeljena novome gradonačelniku Berlina, potražili su Brechta usred probe.
Maestro se uspeo u starinski plavo-crni Mercedes: bukve, breze, borovi, javorovi, zidari i gradilišta izmjenjivali su se ispred prednjeg stakla automobila.
Zatim su ušli u veliku zgradu; Brecht se uspinjao uza stube, u pratnji žene u smeđem kostimu sa stegnutom punđom. Ušao je u ured gradonačelnika. Gomile brošura. Na oplatama od hrastovine bila je obješena ostakljena fotografija: Ulbricht u Moskvi u društvu sa Staljinom.
Kad je nakon razgovora izišao, Brecht je pripovijedao:
- Gradonačelnik mi nije rekao ni dobar dan, ni do viđenja, nije mi se ni jedan jedini put obratio, razgovor je prepustio dvojici suradnika. Meni je uputio samo sibilinsku primjedbu na račun mojih neizvjesnih projekata koji bi mogli naškoditi postojećem stanju stvari. Naravno, Ackerman i Jendretzky predložili su Kammerspiele4. Bilo je riječi i o gospodarskim mjerama. Istrljali su mi uši zbog mog malograđanskog poteza: „Svakom čovjeku iz naroda posebna kazališna loža.”
Dodao je.
- Osjećao sam se neobično uprljan, gotovo ponižen. Prvi sam put osjetio smradni zadah provincije.
Brecht je bivao sve razdražljiviji. Posve nepravedno obrecnuo bi se na svakoga, što mu nije bilo svojstveno. Da biste se kretali Berlinom, trebalo je sve više papirologije i on je tu činjenicu komentirao s nesmiljenom ironijom, što bi Maria Eich pribilježila u notes čim bi joj on okrenuo leđa. Odnos prema svijetu, ponašanje, igra, uspjeh, večere, pitanja, budućnost: sve je to bivalo mračno.
Čak i čistačice koje su opsluživale Berliner Ensemble govorile su ispod glasa. Zatim je Brecht na tajanstven način obolio i nije mogao sudjelovati na Kongresu pisaca. Poslao je pismo isprike njegovu predsjedniku. Otputovao je u društvu Käthe Rülicke, Klausa Hebaleka i Petera Patzlicha u grad Rostock. Tamo su prisustvovali posljednjim pripremama Don Juana, kojeg je režirao Benno Besson. Käthe je živo sudjelovala u raspravama, uzimala riječ i iznosila stajališta koja su se prisutnima silno svidjela. Brecht u njoj nije našao samo izvanrednu glumicu koja mu se silno divi nego i bistru suradnicu. Telefonski poziv obavijestio je Mariju o novom razvoju događaja.
Zbog uspjeha te adaptacije Moliereova Don Juana, za Mariju je počelo razdoblje nemilosti. Više nije bila drugo do erotska igračka odložena na policu iznad uzglavlja velikog maestra. Bila je igračka svodnika. Ponavljala je u sebi: „Svodnik! Svodnik!”, „Intelektualni svodnik, ali ipak svodnik!” znajući da u nastalom stanju nije riječ samo o uvredi. Riječi, čak i trivijalne, nisu je mogle poštedjeti golema razočaranja koje ju je izjedalo iz dana u dan.
Često bi napustila garderobu i šetala duž Havela; pušila je cigarilose ne bi li si podigla moral. Svoj život u Berlinu zamišljala je u sjajnijim bojama. Procijenila je razmjere podmukle tiskovne kampanje koja je nastojala prikazati Brechta kao formalista, uključila se u nju i povećala broj svojih izvješća. Trudila se slati Hansu Trowu sve preciznije obavijesti. Njezine su bilješke bivale sve nepovoljnije za Brechta. Maria, koja je samo prije nekoliko mjeseci smatrala Berliner Ensemble družinom veselih sladostrasnika, dovoljno naivnih da povjeruju kako su kadri obrazovati ljude, sada je počela ocrnjivati stanje. Značajno je mjesto pridavala sukobima, hvalisanju, oportunizmu ljudi bliskih Brechtu. Otkrivanje tuđih tajni, prljanje ugleda ljudi, ispunilo ju je mračnim zadovoljstvom. Zar će s njom postupati kao da je lutka na koncu? E pa, vidjet ćemo... Njezine bilješke, zajedljive, precizne, svodile su Brechta, njegovo djelo, razgovore, na rabotu malograđanskog sladostrasnika koji se služi dijalektikom kako bi se domogao povlastica. Opisivala ga je kako stoji iza svoje katedre, pitajući se kako se dodvoriti ženama uglednika, kako izigrati direktive Saveza pisaca. Čak je poslala i nekoliko skica pjesama u kojima je Brecht priznavao da mu ponestaje nadahnuća i da mu u glavi pušu tek vjetrovi ništavila...
Hans Trow je s nelagodom čitao te bilješke. Počeo ih je odlagati odvojeno, češće je, u ime provjere, pod jednim ili drugim izgovorom, obilazio hodnike Berliner Ensemblea. Smucao se po vladinim uredima, lutao, osluškivao. Našao se i iza visokih prozora Njemačke akademije lijepih umjetnosti, na Kochplatzu. Stari glumci, koji bi kao slučajno baš u tom trenutku pomolili nos iza ucrvanih ormara, žalili su se na Brechtove metode. Spominjali su njegove ugovore s nekim izdavačem sa Zapada. Pretežiti erotski ugođaj se u očima vrlih boraca za oslobođenje proletarijata namah prometao u sablazan.
Neka mlada glumica pristigla iz Poljske, u mornarskom puloveru, s dugom kosom rasutom niz ramena, ušla je potkraj poslijepodneva u Marijinu garderobu i rekla joj:
- Vi ste bili njegova ljubavnica?
- I sad sam.
- Pripovijeda se da ih je imao mnogo, da ih ima mnogo.
- Da.
- Jeste li ga vi prevarili?
- Nisam... Tada je izjavila: - Ja mogu odspavati s bilo kim, to mi nit miriše nit smrdi. Briga me povali li me starac ili mladić, pod uvjetom da mu je dovoljno stalo do mene da mi da love. U stvari, novac je jedini pokazatelj je li muškarcu bar malo stalo do vas...
- Ružno je to što govorite.
- Vidjet ćemo kako stvari stoje jednom kad se nađete u lijesu prepušteni crvima na milost i nemilost; uostalom, vaš je lijes ovaj stol za šminkanje. Koliko ste imali ljubavnika? Sigurno je bila gužva pred vašim vratima.
I dodala je:
- Imate dijete?
- Da.
- I ja.
- Strašno mi je što moj dječačić raste u društvu koje smatram istrošenim, glupim, umišljenim, s onim kretenskim parolama.
Iste večeri, umjesto da se pridruži Brechtu u klubu Galeb, Maria je hodala duž obala Spree. Teglenice, linije svjetla drugih četvrti, ludosti življenja bez istinskih zagrljaja. Spaljeni osjećaji.
Sanjala je o tome da se kupa na nekom grčkom otoku, da se pridruži ocu i majci koji su postali mirni starci i griju se na suncu u vrtnim ležaljkama. Rekla je sama sebi da njezini koraci više ne ostavljaju traga, da joj se sjena stanjila duž zidova, da je njezin unutarnji svijet preplavila praznina, vjetar. Željela bi valiće koji se ljeskaju unedogled, do gubitka svijesti, željela je postati alga. Stala je u zaklon sklonivši se od pljuska. Osluškivala je kišu kao što ju je slušala na pošumljenim brežuljcima u okolici Beča. Pozornost su joj privukle stare vratnice i podsjetile je na vrt iz mladosti. Na obrazima je osjetila svježinu šume. Stari radijator s mrljama hrđe pravio joj je neko vrijeme društvo. Pitala se ima li Brecht duše, djetinjstva, ona im nije nazirala ni traga...
Zapad i savezne zone objavljivali su prijeteća saopćenja. Propaganda je haračila, nemilosrdna, okrutna. Zapadnonjemačke novine napadale su rukovodioce Pankowa. Katolička crkva, naročito iz Münchena i Rima, dolijevala je ulje na vatru. Snježne oluje više nisu skrivale neprestana uzlijetanja i slijetanja vojnih zrakoplova. Kolumnisti, američki plaćenici, ismijavali su socijalistički moral. U ministarstvima Istočnog Berlina, timovi službenika radili su sa zabrinjavajućim žarom. Nadugo se raspravljalo o tome poštuje li se na njemačkim pozornicama Lenjinova teorija spoznaje. Povećao se broj motrenja, otvarala se pošta, prisluškivali se telefonski razgovori. Maria se ponovo osjetila korisna u tom širokom pokretu političke obnove i revolucionarnog zanosa. „Čista srca i sa sve više žara”, posvetila se svom zadatku i postala majstorica u postelji s Brechtom, predajući mu se, odbijajući ga, nudeći se, grozničavo bilježeći i najmanju njegovu izjavu.
Posao obavještajke činio ju je dobro raspoloženom, budio u njoj neobičnu veselost: jetko se radovala svom doprinosu u zadaći prokazivanja. Kad bi kroz otvoren kuhinjski prozor čula kosove kako pjevaju, osjećala se s njima usuglašena. I oni su se međusobno prokazivali, s jedne grane na drugu. Priroda države, priroda njezina posla, Velika Prvobitna Priroda djelovale su u istom zanosu. Čast... Ponos... Vrlina... kosovi... i njezine bilješke s obavijestima unosile su radost u tu novu Naciju. Povijest, ljudi i ptice pjevajući su se oslobađali staroga, trulog svijeta. A pjevali su o rađanju novog poretka na ruševinama staroga.
Ćutjela se kao kosica među kosovima.
Brecht je pak svoju pažnju dijelio između tri dražesne glumice. Očaran Marijinim tako dobrim raspoloženjem, neprestano ju je obasipao sitnim poklonima. Ustajući rano ujutro, pjevao je dok bi pristavljao čaj. Jednog ju je jutra pozvao da provede cijelo ljeto u njegovoj kući u Buckovu. Maria je zabilježila tu obavijest i prenijela je Hansu Trowu s naznakom datuma. Sve je to bilo proslijeđeno Ministarstvu sigurnosti zemlje.
Posilni je ušao u prostran, svijetao, zaobljen ured generala Orlowa (kodno ime), koji je teško ustao i mrmljajući preuzeo zapisnike. Udarac petama. Nakon što je mrzovoljnom kretnjom otpustio posilnoga, stao je iza zatvorenih vrata kažiprstom otvarati omotnicu, izvlačiti papire i prelijetati preko njih s gađenjem. Zapadna dekadencija, westliche Dekadenz, prožimala je iskaze toga Brechta. Čitao je brzo, zatim je telefonirao Ottu Grotewohlu, Minister praesidentu. Raspolagao je dokazima o pogubnoj igri Bertolta Brechta. Tko je Brecht? Neprijatelj diktature proletarijata. Separatist u zemlji kojoj je više nego ikad potrebno jedinstvo naspram imperijalističke agresije yankeeja. U biti, radije bi porazgovarao s generalom Clayom nego bio prisiljen čitati izvješća o Brechtu i njegovoj družini.

Buckov 1952.





1





U veljači 1952. Brecht i Helene Weigel posjetili su lijep predio na obali jezera Scharmtuzel, jedan sat udaljen od Berlina. Visoka stara stabla, skromne zasjenjene kuće. Poviše, prostrana kuća, bijela sa smeđim krovom, s velikom ostakljenom verandom na uglu. Dodajte tome popločano unutrašnje dvorište, staklenik. Imanje ih je odmah podsjetilo na kuću u Svobostrandu, u Danskoj, 1933. godine.
Brechtu se svidjela kuća okružena borovima, divljim ružičnjacima, sivim jezerom, starim klupama, staklenikom.
Helene se smjestila u prostranoj kući koja je nadvisivala taj kraj, jednako kao što se udomaćila u Berliner Ensembleu. S namjerom da prima goste, zabavlja ih, razmišlja, donosi odluke, piše, vlada.
On je izabrao smeđu kućicu od opeke blizu vode.
Cijelog ljeta 1952. Helene je zaokupljena slanjem pozivnica. Savršena je u vođenju domaćinstva, mijenjanju plahti, pripremanju jelovnika, izdavanju zapovijedi da se ulašti namještaj, izdavanju uputa u kuhinji. Maria Eich stanuje u kućici. Gleda maestra kako radi dok je jutro još svježe i jezero blista.
Brecht radi rano, sa svježinom. Maria čita Koriolana ispred vrata, podalje od staklenika, ili naslonjena na bor. Brecht je pronašao stol u nekoj gostionici. Zajedno su obojili željezne noge i dva vrtna naslonjača. Brecht produljuje siestu čitajući svezak Horacija i smatra ga odveć dobronamjernim prema lošim pjesnicima, jednako kao što se i on, Brecht, osjeća okružen savjetnicima, dramaturzima i pjesnicima, nesporno lošima, koji prave nezgrapne adaptacije.
- Prilaze ritmu pjesama kao što krava gazi po gumnu - rekao je Mariji.
Pomno čita Taglische Rundschau i Neues Deutschland kako bi saznao tko će sljedeći biti izložen napadu. Akademija lijepih umjetnosti? Njegovi bližnji? On?
Maria rado uzima vesla stare barke odložena u spremištu, udijeva ih u upor i vesla među trstikama. Često u prolazu kvrcne po barometru obješenu u hodniku.
Helene je pita:
- Onda, je li sve u redu?
- Sve je u redu.
- Toplo je...
- Dvadeset i jedan stupanj u hodniku.
- Izgledate kao da vam je vruće.
- Ne, dobro mi je.
- Ali, ako vam je vruće... Sviđa vam se ovdje? Izgledate kao da se dosađujete. Želite li da vam promijenim plahte?
- To je već učinjeno.
Kada zaspi u naslonjaču od pletena šiblja, Brecht sve češće sanja svoje roditelje. Bezizražajan glas oca, blizak glas majke, duboka usredotočenost majke koja mu čita Luthera.
Dok on spava, Maria uzima maestrove naočale i gleda kroz stakla potajno gajeći nadu da će progledati očima genija. Vidi tek pločice, travu, Helenin obris ispred staklenika. Ona se smiješi sa čednim izrazom lica kojim se ponosi. Maria odlaže naočale i napušta to mjesto razmišljajući o tome kako više nema nikoga, nikakva kontakta za slučaj „hitnog poziva”. Je li Hans još u Berlinu? Brecht spava teškim snom, duboko utonuo u nabore svoje srčane premorenosti. Ulice Augsburga pomaljaju se blijede, beskrajne večeri, lastavice lete u visini stabala, navješćuju oluju.
Mali Brecht pita:
- Što je na nebu?
- Raj.
- Siguran si?
- Potpuno, Bertolte.
- Moj brat Walter tvrdi suprotno.
Poslije, kad je sunce jenjalo i staklena se ploha staklenika smračila, Brechtova su leđa malko spuznula u pletenu naslonjaču.
- Uđi! Ulaziš li, Bertolte?!!!
- A brat Walter?
- On nosi kravatu, on je uredan, pere ruke! Sprema svoju sobu! On pazi da mu soba ne postane bordel!
- Ne, neću ući.
Kad se Brecht probudio, plavetnilo neba postalo je crno. Uzdrhtalo nebo, vrt u neumornoj ljepoti ljeta, živoj, preplavljuje. Ništa ne može dohvatiti, osjeća iznenadan užas, malo vremena koje mu je preostalo, svijet je odsutan... Trenutak bez značenja, izvrnut, neizvjestan, izmiče. Vidi jedino Marijin kupaći kostim rasprostrt na ogradi. Trebaju mu svježe ruke, svježe tijelo koje miriše na budućnost. Pliva u tamnoj vodi. Ništavilo promiče punim jedrima oko jezera.
Tama, trljanje, šapat. Vode neba, vode jezera. Staza i velika stabla. Maria i Bertolt svake se večeri zapute prema istoj ogradi. Polja se rastvaraju na blagoj kosini. Valovi trave, guste živice, vrhovi crnih jela. Jezero blista. Oblaci se rasplinjuju sa sporošću koja potvrđuje snagu visinskih struja. Brecht zaklanja rukom oči da bi promotrio taj rub neba.
Jedne večeri, dok Maria i on šeću cestom duž jezera, Maria ugleda sivi Mercedes. Vozi polagano zaklonjen živicom. Podsjeća je na patrolna policijska kola. Maria razabire tri glave u kolima, među kojima i glavu Thea Pille, ali, usprkos iznenađenju, ne prestaje govoriti o podjeli uloga i novim probama Koriolana. Tek jednom letimice pogleda Brechta, njegovu uznemirenost. On hini da je sluša, ona hini da mu govori, a zatim iznenada, on je prekida, okreće se njoj i kaže:
- Uzalud smo trošili vrijeme!
Poslije se uspeo uz male drvene stube koje vode do potkrovlja; tamo je smjestio uzak pisaći stol na kojem debelom plavom olovkom ispisuje zbijene tekstove. Kroz majušni prozor s debelim staklima motri vrt.
Te je večeri napisao:


Stojeći uz stalak za pisanje,

Kroz prozor, u vrtu, vidim bazgu.

Razabirem crveno i crno,

i iznenada se sjećam bazge

iz djetinjstva u Augsburgu.

Na tren ozbiljno pomišljam

da odem potražiti

naočale na stolu,

ne bih li ponovo vidio

crne bobice na crvenim granama.

2





Nakon što je prošla ugoda iznenađenja što stanuje u lijepu boravištu okruženu starim stablima, Maria Eich se počela dosađivati. U neobičnom je stanju duha. Osjeća da joj sve više izmiče tlo ispod nogu. Njezina soba, okrenuta sjeveru, vlažna je i gleda na grane pokrivene biljnim ušima. Noću, udiše zrak s okusom plijesni. Tri dana prilično snažnog vjetra donijela su široke, sive, kišne oblake. Vjetar savija krošnje.
Naravno, ona se i dalje smatra miljenicom; naravno, zamijećena je njezina uloga u Kleistovu Razbijenom vrču; naravno, osjetila se bliskom Ruth Berlau koja, u svojim starim puloverima, zadržava svježinu i zanos. Osim toga, Ruth je napravila njezine izvanredne fotografije u ulozi Eve, s bijelom kapicom i seljačkom suknjom.
Često, rano izjutra, između magle i sunca, iskrade se u hodnik s maramom na glavi i s knjigom ispod ruke. Sakriva se u staklenik, među razbijene lončanice i biljke zarasle u korov. Uzima vrtnu ležaljku i postavlja je okomito na vrlo debelu pregradu zguljene boje koja baca vodenastu svjetlost na pločice. Odatle vreba uzvanike koji okružuju Brechta: glumce iz Dresdena, studente, Paula Dessaua... Ostaje tu razmišljajući o toj skupini žena koje obasiplju Brechta pitanjima.
S udvornošću i uglađenim umorom, on prima primjedbe, pitanja. Čak se i ona uz njega naučila toj neumornoj srdačnosti koja ti isprazni srce ali ti, naprotiv, omogućuje da postaneš izvrsna nasmiješena očajnica. U mnogim izvješćima upućenim Hansu Trowu (dva na tjedan), Maria Eich se ne može suzdržati da ne proširi svoje bilješke i na Brechtovu prošlost, koja ponovo iskrsava u večerima kad malo popije.
Više od polovice njezinih izvješća za Hansa Trowa odnose se na anegdote o Hollywoodu, na američkog radnika „iskvarenog lagodnim životom”. Tako se gubi u neobičnim pojedinostima. Prepričava u tri navrata, riječima različitih svjedoka, Brechtov dolazak u Odbor za protuameričku djelatnost u prisutnosti novinara, ljudi s radija i filma. Pripovijeda kako je čitao svoju didaktičku dramu. Nalazi čak i izreske iz američkih novina. Snima ih malim Kodakom s harmonikom. Ne zna da Hans i njegova služba već imaju kopiju koju im je poslala druga glumica.
Piše dugo pismo u kojem pripovijeda kako se, one večeri kad je predsjednik Roosevelt bio ponovo izabran, Brecht šetao u vili prijatelja sa čašom piva u ruci, probijao se među haljinama žena prisutnih na „partyju”. Jedino su se Groucho Marx i Charlie Chaplin okupili oko radio-prijamnika čekajući konačne rezultate izbora. Maria ispisuje i dva ulomka o Charlieju Chaplinu i njegovu ključnom utjecaju na Brechta, primjerice, u vezi s predstavom Puntila i njezin sluga Matti. Ideju da je gazda čovječan kad se napije i naklonjen radnicima te prihvaća njihove zahtjeve, a da ujutro ponovo postaje odvratan, preuzeo je iz Chaplinovih Svjetlosti velegrada.
Hans Trow se pitao ne skriva li žar s kojim Maria prikuplja podatke neku neodređenu ljubav spram Brechta. Obavještajkino „Slušam vas”, može se lako pretvoriti u „Razumijem vas”. Novija su izvješća dopuštala takvo tumačenje. Nadasve što je, sravnjujući Marijina izvješća s bilješkama drugih obavještajaca, ispadalo da Brecht najvjerojatnije radi na tekstovima „top secret” koje nije pokazivao nikome od bližnjih i pisao ih u gluho doba noći. Svima je vješto lagao. Neke su pjesme nestale, nitko ne zna kako. Novac je tekao prema bankama u Zurichu...
Hans Trow zamolio je Mariju da se o tome raspita i da baci pogled i na tavan, iza kade, i da poveća broj svojih iznenadnih susreta. Ali pitanje je ostalo otvoreno: je li Maria Eich postala sastavni dio kruga Brechtovih obožavatelja? Koristeći se postupkom čitanja različitih svjedočanstava i njihovim sravnjivanjem, Hans Trow je zaključio da je Brechtov pokušaj zavođenja možda promašio, ali je, naprotiv, njegovo duhovno zračenje bilo u punoj snazi i utjecalo je na Mariju.
Theo Pilla je pak odbijao shvatiti ozbiljno Marijina izvješća. Ali, jednoga dana pozornost mu je privuklo ono o čemu je pripovijedala: jedne večeri, Brecht je, ispijajući izvanredan francuski konjak i šaleći se s Annom Seghers, dobro raspoložen, kazao da je Berlin - u cijelosti - „vrzino kolo vještica na kojem, uza sve ostalo, nedostaje čak i držaka za metlu”. Izišao je iz ureda i podastro bilješku nadređenome.
- Shvatit ćete važnost ovoga, Hans... Čujete li me? Berlin da je „vrzino kolo vještica!”...
- Jedan od naših izvora tvrdi da je Brecht napisao nekoliko šifriranih pjesama protiv Ulbrichta i Grotewohla.5
- Vjerujete li vi u to?
- Naravno.
Hans je prostro stranice sa snimljenim kontaktima na mramor, „fotografije fotografija”. Oni prikazuju ozarenog Brechta za vrijeme boravka u Finskoj s ljubavnicom Ruth Berlau, koja nikad nije bila tako vesela kao u tom razdoblju. Negativi su je prikazivali u brezovoj šumi, ispred šatora na logorovanju, na obali u kupaćem kostimu, na ulazu u nepoznato selo. U raskopčanoj košulji, u svijetlim hlačicama, s veličanstvenom frizurom, lica ozarena od sreće, izbočene stražnjice, svaka je fotografija zbunjivala, uzbuđivala. Iz njih se širila životinjska sladostrasnost. Koliko lijepo ljeto, koliko lijepa žena! Sve je govorilo o erotskom ludilu.
Maria je čak zabilježila da je na pozadini jedne snimke Brecht napisao nalivperom: „Dajem ud za tvoje kraljevstvo!”
U Buckovu su dani lagodno protjecali. Sivi ili jasni, sunčani ili sumorni. Brechtova je put postala bjelja, otromboljeni podvaljci krupniji, korak teži. Hans je bio bombardiran više ili manje korisnim bilješkama. Ali dobio je potvrdu da je Maria napredovala kad je prepisala Brechtovu pjesmu napisanu u šest sati izjutra uz jezero olovne boje, za niskoga neba. Pjesma, koja se njoj svidjela, bit će jedan od presudnih dokaza u sporu koji će se jednoga dana povesti protiv tog narodnog umjetnika.


O, Njemačko, kako si rastrgana,

Jer nisi sama na svome

U tminama, na zimi

Svaka se zemlja želi druge osloboditi.

Tvoje bi doline bile tako lijepe

I toliki gradovi puni života.

Kad bi se oslonila samo na sebe

Sve bi bilo lako poput dječje igre.



Služba sigurnosti smatrala je to ključnim dokumentom. Ta će pjesma, uz bilješku Hansa Trowa, stići i do prvog sekretara Partije koji će „tajnu” pjesmu pokazati Grotewohlu. On ju je objasnio kao karikaturalni izraz umjetnika koji je predugo živio u izgnanstvu i postao ogorčen.
Bilješka je ostala u jednoj od ladica. Računalo se da će se jednoga dana njome dobro poslužiti. Dostajalo je pričekati da na predstavama Berliner Ensemblea svi berlinski radnici počnu zijevati od dosade da se pjesma pošalje u Moskvu.

3





Hans Trow i Theo Pilla sjedili su u sjeni staje. Nadzirali su jezero. Brecht i glazbenik Paul Dessau raspravljali su sjedeći pred partiturom položenom na vrtni stol. Glumci su bili oko njih.
Theo je promrmljao:
- Vidim ga! Vidim ga!
Sjedeći na panju, Hans je stavio krišku salame na crni kruh.
- Vidim ga! Vidim ga!!!
Doista, tamo je bio Brecht, njegova cigara, kapa naherena kao u djedice koji se sprema na sijestu.
- Umoran je, zar ne?
U blistavu fokusu vidio je kukce kako titraju, pozlaćene čestice u masi krošnje. Gubio je Brechta i potom ga nalazio, nesposoban da upravlja lećama golemog dalekozora. Svjetlosni krugovi, bljeskovi, protusvjetlo koje bi odmah sve progutalo, svijetleće sjene; napokon je uspio uskladiti vidno polje.
- Nije baš u dobru stanju.
- Slušaju ga?
- Ne.
- Čak izgleda izmoren.
- Jako?
- Vrlo.
- Što rade?
- Gledaju ga.
- A on?
- On govori; upravo govori, a drugi ga slušaju...
- Daj mi dalekozor.
- Mučno mi je gledati sve te ljude koji vjeruju u ono što im on govori.
- Zagušuje ih svojim bla-bla, svojim teorijama, a njima to ulijeva sigurnost.
- Kome?
- Glumcima.
- Pitam se jesu li to pravi glumci.
- Što želiš time reći?
- Da nitko nije glumac u savršenom smislu riječi.
- Govori ne dižući ruke; jesi li primijetio?
- Govori kao da je u neposrednoj vezi s Bogom. Kao sa sebi ravnim...
- Izvrstan je u pokeru.
- Bole me oči od ovog dalekozora. Draži su mi pomorski durbini.
- Misliš li da mu se svi dive?
- Da - odgovori Hans. - Dodaj mi dalekozor.
Kukci su zujali oko uzvanika. Hans je ugledao prekrasnu ženu, glumicu Käthe Reichel. Zatim je u obruču svjetlosti spazio prelijepo, jasno lice Marije Eich... Na trenutak je ugledao neobrijane Brechtove obraze, ili bolje reći podvaljke. Promotrio je redom lica mladih glumaca. Obuzela ga je nostalgija za zajedništvom mladih ljudi, kad je bio student prava u Leipzigu, za raspravama, bliskošću, mladenačkim naguravanjem.
Theo mu je uzeo dalekozor i počeo ga namještati sukladno svome vidu. Potom se, nakon duge tišine provedene u razmišljanju, oglasio:
- Vidi, vidi!
- Što je?
- Njih dvoje odlaze!
- Daj da vidim!
- Hmmm. Oboje odlaze... Idu se sakriti...
- Daj da vidim.
- Točno, on ne izgleda najbolje. Teško hoda...
Slijedio je Mariju i Brechta koji su upravo nestajali ispod velikih stabala uz potok. Sjene su im se raspršile ispod krošanja.
Par je zastao. Brecht je nešto govorio, zaustavio se i mahao rukama. Obalu je rastočilo sunce.
Theo je dodao dalekozor Hansu.
- Ne vidim ništa.
- Ispod krošanja su, pogledaj im stopala. Božanstveno!... Svinja!... Požurio se promrmljati: - Vidim im samo noge, ali mislim da je sve u redu... savršeno!...
- Kako?
- Veseli su.
- Što vidiš?
- Ništa. Jedino Marijinu crvenu haljinu. Potiljak joj je predivan.
Par se izgubio pod hrastovima.
- Dobro - rekao je Theo - hoćeš li mi, molim te, vratiti dalekozor?
- Dabome da neću.

4





Voljela je to sivo vrijeme, s pomalo sumornim obalama jezera, sa smeđecrvenim stijenama, s linijama gustog i tmurnog zelenila, s travama koje su se pod povjetarcem povijale u valovima, lišajeve kiselozelene boje. Oblaci su mirovali i na obzoru postali tako svijetli te se činilo da sami proizvode svoju svjetlost i šire blagost po okolnim brežuljcima; vrtni stolci, platnene papuče koje se suše na rubu prozora, zidić s divljim ružama, mirisi toplog kamena, hrast i njegovo crno podrhtavanje razdavali su nekakav vrtoglav dojam. Zguren u neki kut neba...
Maria je kucnula po barometru da vidi kako mu se kazaljka pomiče.
Jednog ponedjeljka Brechta je posjetio György Lukács.6 Maria ih je vidjela dok su hodali puteljkom uz jezero, prema ružičnjacima. Helene Weigel se svečano odjenula. Bijela košulja sa šiljastim ovratnikom, prsluk na cvjetiće, indigoplava suknja s perzijskim uzorkom, vrlo lijepe platnene špagerice i mali švicarski sat koji joj je Brecht nedavno poklonio. Zaputila se brati jagode prema drvenom paviljonu, u kojem će poslije Lukács s Brechtom popiti čaj. Razgovarali su o nekom mračnom piskaralu koji je prevodio Horacija, a njegov je smisao za ritam bio kao u „krave koja gazi po gumnu”, kao što je Brecht volio reći. Govorili su o Faustu, o Goetheu, o Koriolanu, i počeli raditi na Shakespeareu. Lukács je dovukao stol donesen iz gostionice na sunce, na travu. Dok je govorio, Brecht je gledao toga krupnog čovjeka i njegove debele naočale, smežurane ruke, košulju, i mislio je kako ga je taj papa marksističke kritike neprestano napadao punih dvadeset godina. Ali Helene Weigel ga je pozvala... Brecht je otvorio bilježnicu i zapisao nekoliko ideja za svog Koriolana misleći: „Lukács je toliko opsjednut problemom dekadencije da ne razumije ništa. Za njega je klasna borba tek šuplji problem...”
Potom, oko podne, ispremiješani dimovi nad vrtnim stolom. Brecht govori o ružičnjaku. Helene donosi košaricu s jagodama i počinje ih čistiti i čupati im stapke. Brechtova cigara puši se sama na rubu stola... vrlo visoki oblaci toliko su pristojni da ne zasjenjuju sredinu jezera.
Theo Pilla iz štaglja nadgleda ulaske u kuću i izlaske iz nje. U paviljonu, Maria isprobava krznene kapute Helene Weigel, njezine narukvice, naušnice, ovratnik od lisičjeg krzna. Presavija maramicu ne bi li osjetila miris lavande. Potom odlazi prema šumi, njezinim smolastim mirisima, pa se razodijeva, navlači kupaći kostim i skače u zelenu vodu. Njezin skok ne privlači pozornost Brechta i Lukácsa. Lukács gricka krilce debelih naočala kupljenih u Moskvi. Brecht gleda pepeljaru, očaran. Uska traka dima diže se u tanku mlazu. Spirale, krugovi, raspukline. Koliko pepela! Njegov je prvi sin stradao na ruskoj bojišnici, Margarete Steffin umrla je u bolnici u Moskvi, svi su glumci mrtvi, a oni preživjeli tuberkulozni su, na hodnicima Berlinera... Hitler je preobrazio svoju zemlju u krajolik od sivog pepela. Na pacifizam se loše gleda i na Istoku i na Zapadu. Pepeljara se i dalje dimi. Brecht je dodaje Mariji, koja se vratila s kupanja, i istresa je u koš za smeće, i ne znajući da su lopate pepela stale puniti Brechtu glavu.
Poslije podne vrućina raste. Jezero se ljeska. Dvojica obavještajaca ispituju krajolik dalekozorima.
Hans proučava Brechtovo lice, podvaljke, malo zadebljanje na donjoj usni. Nalikuje na sve sitne starce pomalo zgrbljene i sanjive koji ostaju sjediti na klupi, na kraju sela, prazna pogleda. Hans ne može odoljeti da netremice ne promatra to teško, zdepasto lice, prorijeđenu kosu, čiji kratki pramenovi počešljani prema sljepoočicama podsjećaju na ne zna se kojeg rimskog cara iznurenog užicima. Pomišlja: „Maska”.
Sudeći prema malim znakovima glavom, između Marije i Brechta postoji veća bliskost nego što to Marija želi priznati. U dvostrukom plavkastom krugu dalekozora, čini se čak da čuje kako mu se ona obraća sa ti, da je radosna, dok Brecht ostaje dalek, smiren, ali ne i ravnodušan spram privlačnosti lijepe Bečanke. Dosad ona nije bila naročito pričljiva.
U taj sat, sve se objesilo, vjetar je jenjao. Maria se vratila u kućicu. U kupaonici koja je povezana s Brechtovom sobom, među sivim puloverima obješenim na vješalici, pokušava odgonetnuti šifru bravice na škrinjici, uspijeva, potom iz nje izvlači hrpu papira. Polaže ih na zidani okvir uskog prozorčića i fotografira. Ravnomjeran Brechtov rukopis. Plav i zaobljen...
Iza jela čuju se mladi glasovi Bachova korala, vrlo daleki među stablima. Maria osjeća nečiju prisutnost, nešto poput pomicanja sjena. Staje uza zid. Kako se ništa ne događa, pažljivo odlaže stranice u sivu škrinjicu, jedva pronalazi kombinaciju za zatvaranje bravice, okreće kukicu fotografskog aparata i namata film, potom vraća aparat u njegovo kožno kućište. Skriva Kodak pod marame na dnu njezina platnenog kovčega. Kad je ponovo izišla, vani je sve ljepljivo; Helene Weigel na platnenoj počivaljci crvenom olovkom rješava križaljku. Plamen svijeća titra.
Ona je pita:
- Želite li čaja?
- Ne, hvala.
Helene Weigel zatvara oči. Potom ih otvara i pita:
- Ne čini li vam se da je noć lijepa?
- Vrlo je lijepa. Ona dodaje: - Na vrlo lijepom mjestu.
- Poznajete li Buckov?
- Uopće ne poznajem.
- Zovu ga brandenburškom Švicarskom...
Neko vrijeme šute, a onda je Helene Weigel pita:
- Kako?
- Ništa nisam rekla.
- Mislila sam da ste nešto rekli.
- Ne, nisam ništa rekla.
- Što mislite o Käte Reichel? - pita je Helene Weigel.
- Šarmantna je.
- Da, i ja tako mislim.
Čuju se mladi glasovi koji vježbaju Bachove korale s dirigentom Paulom Dessauom.
- Kakvo prekrasno mjesto - kaže Maria Eich pokrivajući haljinom koljena.
- Da - kaže Helene Weigel.
- Vi kao da ste pospani...
- Nisam, uopće.
Slijedi dulja stanka, glasovi su utihnuli.
- Što radi Brecht? - pita Helene Weigel.
- Čita Horacija - kaže Maria Eich.
- Pretvara se.
- Ne, stvarno čita Horacija.
- Čita američke krimiće.
- Američke? Mislila sam da su mu draži engleski?
- Američke.
Tišina.
- Mislite li da će Käthe Reichel biti dobra u Urfaustu?
- Svakako...
- Bit će dakle dobra...
- Brecht je odlučio da će biti dobra - reče Helene Weigel.
- Onda će i biti.
- Ali, vi, osobno - pita je Helene Weigel - mislite da je dobra?
- Ne mislim.
- Kakva lijepa noć - rekla je Helene Weigel.

5





Zašto već nekoliko noći Hans Trow sanja isti san? Vozi se u vagon-restoranu s blagom svjetlošću u bijelim kuglama. Jelovnik je napisan na ruskome, vlak juri prema Moskvi. Pije kavu, kad neki sovjetski dočasnik, u jakni sumnjiva izgleda, drsko sjeda preko puta njega i kaže mu da mu je otac mrtav.
- Moj je otac umro prije šest godina.
- Ne, umro je jutros.
Ravnomjerno kloparanje vlaka, dojam da se vlak kotrlja po mrtvacima. Dočasnik zapisuje Hansovu reakciju i diže oči prema njemu govoreći mu:
- Vijest da vam je otac mrtav u vama ne budi nikakav osjećaj?
Zatim odlazi, a Hans ne može odoljeti pomisli da je otišao na neku mračnu svečanost, da će uslijediti orgijanje službenih parola. Gradovi Istoka guše se u parolama. Svi su zabrinuti za moral, svak želi istkati novu jarkocrvenu tkaninu ne bi li sakrio crvenilo zastava s kukastim križem. Žurba s kojom je morao krenuti na novu orgiju u Moskvi. Hans razmišlja o tome kako su bogovi u Moskvi usmjerili svoj bijes na Berlin. Pita se neće li Berlin, poput Troje, biti još jednom srušen. Potom se probudio i rekao sebi da ga je ponovno prelistavanje Antigone, ponovo proučavanje Marijinih bilježaka, pregledavanje Brechtove bilježnice, doista zapljusnulo tužaljkama i srdžbom grčke tragedije. Kad je ponovo zaspao, opet je bio u vlaku. Prodire u maglovite pješčane nanose stepa, zatim u tamu. Tuneli, razrovane ledine. Plohe snijega. Napušteni potpornji pod vatastim nebom, siročad lančanih linija. Mostovi u radu: Moskva na vidiku...
Dok je ispijao kavu, ruski se dočasnik vratio, položio kacigu na stol i rekao:
- Pogriješili smo. Vaš je otac doista umro prije šest godina. Oprostite.
Hans je čuo lupu čizama SA-ovaca koji su se uspinjali prema uredu njegova oca.
Iza zavoja željezničke pruge ugledao je veliku sovjetsku željezničku postaju. Gomila ljudi u uniformama pjeva, žene u maramama poklanjaju im naramke cvijeća, „drugu” Hansu Trowu iz Berlina nudi se izvanredan i vrlo bijeli kruh.
Probuđen i ljepljivih usta, sjeća se drugih ženskih zborova. Bilo mu je osamnaest godina, a seljakinje iz njegova sela u Meklemburgu gledale su ga kako se uspinje brežuljkom pokrivenim snijegom, odakle je krenuo svečano baciti svoj saksofon. Odbacio je taj simbol vlastite glazbene nenadarenosti. Cijelo ga je selo gledalo, zajedno s njegovom majkom i bratom. Zabezeknuti.
Hitnuo je saksofon i ispustio krik bacajući ga na gomilu smeća pokrivena snijegom. Krajolik podrhtava od hladnog vjetra. On nikad ne bi postao velik glazbenik.
Zašto Hansa već neko vrijeme progoni rodna kuća, visoka soba, hladni zrak, vlažne plahte, strogi krevet od ulaštena drva, tišina, cjepanice koje pucketaju u kaminu i nabuhle papirnate zidne tapete?
Nakon ponoći, prožet vlagom, kao zatočen mrtvačkim pokrovom, odveć izoštrene svijesti, napregnutih osjetila, promrzao, ponekad bi pokucao na dvostruka vrata majčine spavaonice. Ona je pisala za drvenim stolom, starinska svjetiljka od fajanse ispred nje. Nikad nije navlačila teške zavjese i svjetlosne bi točke bljeskale u daljini, a da se nije znalo odakle dolaze. Hansova majka pisala je i pokrivala zabilješkama gomile papira, a Hans je nastavio tu tradiciju, provodio je život među gomilama papira, u noćnom spremištu, u bdjenju i nesanici, ne bi li se udaljio od bučne banalnosti dana i vratio se jasnoj svjetlosti vlastite svijesti i samoće.
Bio bi rado sve to povjerio Mariji, svoje šetnje pjeskovitim poljima, posve ravan krajolik sveden na nekoliko svjetlucavih linija, nestvarnu lakoću trnovitih polja i prozirnih vrba i vrlo svijetle oblake za koje se čini da ne idu nikamo, skrivajući u svojoj plutajućoj nepomičnosti tajanstvene poruke. Bio bi rado sve to povjerio Mariji.
Zašto otkad ju je upoznao, ponovo kroči tajnom padinom obraslom jablanima, kao da je riječ o obnavljanju starih veza? Zašto se svaki put kad otvori Marijin spis i njezine povjerljive bilješke, iz kojih ne saznaje ništa što već nije znao, ponovo vraća tim mjestima iz djetinjstva?
Narušena vedrina praznih polja pratila je njegove šetnje Berlinom noću, kad bi se vraćao kući. Jednoličnost močvara u Mecklemburgu, spužvasta polja magle koja se smračuju, sve se vraćalo, začudno snažno i precizno, i vezano s Marijom. Čak i jednomjerno otjecanje tankog mlaza vode duž odvodnog kanala: u njegovoj jednoličnosti otvarao se tajni prostor koji mu je šapatom dojavljivao nešto bitno i skriveno; zašto ga opsjeda krhki obris po neke breze kao da je riječ o Marijinu liku?
Brežuljci pjeskovitoga kraja, kanal ravan poput ulice što rastavlja beskonačno ljeto nadvoje; glas njegove majke i brata, sve se vraća, zakriljeno i blisko.

6





Theo Pilla ušao je u berlinski ured, skinuo šešir i baloner te položio na stol novu bilješku i posve novu propusnicu sa žigovima čija se masna tinta još sjajila.
- Evo! Popis novina za koje traži dopuštenje da ih čita još se povećao.
U bilješci je stajalo: „Bertolt Brecht upravo radi u Buckovu, Mark Bergland, Seestrasse 29, kamo treba dostaviti navedeni popis novina i časopisa.” Starom popisu njemačkih glasila pridodani su Time, Newsweek, Life, Le Monde.
Theo Pilla je držao u ruci i smeđu omotnicu koja je stigla iz centrale u Schumannstrasse i iz nje je izvadio niz izvješća koja su stigla iz izvora potpisanog Isot. Osim kratke bilješke čiji se autor prilično živo raspitivao o razlogu zašto Brecht posjeduje telefonski broj Otta Katza, agenta Kominterne, za kojega se sumnjalo da je „trockistički izdajica”, bila su tu i dva izvješća o njegovim elektrokardiogramima iz mjeseca svibnja, koje je dr. Müllerei dostavio iz Regierungskrankenhausa.7 Brechtu je preostalo još svega nekoliko mjeseci života. Nakon toga, Theo je izvukao izvješće na tri stranice o nacrtu njegove oporuke pisane na engleskome.
- Zašto na engleskome? - pitao je Hans.
- Anglosaksonska plutokracija - našalio se Theo. - U svakom slučaju, sve ostavlja Helene Weigel. A pogledaj datum!
- 18. svibnja, dan nakon elektrokardiograma...
Hans je okretao stranice. Kći Barbara naslijedit će kuću u Buckovu. Njegov sin Stefan prihod od komada koji se postavljaju u Sjedinjenim Državama.
- Imat će si čime platiti ručak!
Njegova suradnica Ruth Berlau trebala je dobiti pedeset tisuća danskih kruna pod uvjetom da kupi kuću koja će, nakon njezine smrti, pripasti Helene Weigel...
Kad se Theo vratio sa dvije šalice kave, Hans je dovršio čitanje.
- Maria Eich nije ništa dobila?
- Ne, ništa.
- Njezino se ime i ne spominje?
- Nigdje.
- Maria Eich nema ništa? - ponovio je pitanje Hans.
Brzo kucanje pisaćih strojeva u susjednom uredu, zatim prigušen šapat.
Theo je svukao jaknu i raskopčao gornji gumb košulje.
- A što kaže Brechtov elektrokardiogram?
- Opća ateroskleroza, skleroza srčanih i aortnih zalistaka...
- Ima li izgleda da se izvuče?
- Ako se ne kreće, ne vodi ljubav, ne ljuti se.
- Čudno - primijeti Theo.
- Da?
- ... da ljudi njegovih godina rasipaju posljednje atome snage na pokušaj da vode ljubav, da tiraniziraju druge ljude, da izmišljaju sumanute pripovijesti.
- On to čini u ime umjetnosti - ispravio ga je Hans. - Ti, Theo, ne voliš umjetnost?
- Nemam ja ništa protiv...
- Ali nemaš ništa ni za - ispravio ga je Hans.
- Umjetnici su ljudi koji ne žele odrasti...
- Kad pomislim da njoj neće ništa ostaviti...
Hans je ponovo uzeo u ruku nacrt oporuke, a zatim je zatvorio spis. Gurnuo ga je u Theovu torbu.
- Odnesi ga u uobičajenoj putnoj torbi - rekao je.
Ruka mu je počela drhtati, njih se dvojica pogledaše i Theo upita:
- Jesi li je ponovo vidio?
- Nisam.
- Misliš na nju?
- Da.
Theo je uzeo kožnatu torbu i rekao da se u hodnicima priča, iako bijednog od ovih dana, Ulbricht trebao primiti medalju bivšeg španjolskog borca. Uostalom, neki mladi Brechtov suradnik, imenom Martin Pohl, znao je tako dobro pisati pjesme u Brechovu stilu da su ga istodobno poticali u njegovim krivotvorinama i nadzirali ga. Njegova bi nadarenost jednoga dana, nakon Brechtove smrti, mogla biti od koristi. Odobrena mu je povlastica da šeće Berlinom s pisaćim strojem kupljenim u Hollywoodu. Govorkalo se i o inspekciji Službe sigurnosti na početku rujna, a Moskva je poslala više poruka nego obično.
Hans se osjećao izdvojen, u neproničnoj magli; život mu je dostajao nešto nestvarno. Obećanja sjajne budućnosti bila su sve dalja, prošlost je, naprotiv, dobivala zabrinjavajuće stvarne razmjere. Ponovo je vidio oca i njegov razočarani osmijeh kad su se ljudi uspeli uza stube, uz lupu čizama, kratke povike. Izbezumljene sluškinje i otac koji se smiješi sinu...
- Poznaješ ga?
- Koga?
- Martina Pohla.
Hans se prenuo.
- Hm... ne...
- Smeta te kad ti se obraćam?
- Ne.
- Dobro.
- Njegova fotografija kruži u uredima već prilično dugo i pokušava se saznati što je radio u Leipzigu.
- Tko?
- Pa Pohl, Martin Pohl...
- Aha!
- Je li ti dobro?
- Jest - rekao je Hans.
- Nisi li nervozan?
- Jesam.
- Znaš što bi ti činilo dobro? Sjedni u automobil, uzmi deku i dalekozor i pođi u Buckov. Tek rutinski nadzor kako bi vidio što se događa s tvojom štićenicom. Neće te smetati ako popijem tvoju kavu?
- Neće - rekao je Hans.

7





Crni Mercedes probija se kroz more crnih uniformi, šumu isluženih ruku, tamnocrvene trake na rukavima, zatim slijedi povorka smeđih uniformi. U Münchenu, bilo je to prije njegova bijega, tako davno... Brecht se probudio. Čuo je romor kiše. Pogledao je na sat. Siva svjetlost ispunila je prostor. Prostorija se kupa u svjetlosti kraja poslijepodneva rasplinjujući se u mračnu zamršenu tapiseriju; sjene jasena na njegovu radnom stolu. Spajalica, koš za papir i drvena ravnala. Voli prepustiti poslijepodne da klizi svojim tokom, sa svojim crtežima, satima. Proučavati Marijinu suknju odloženu na naslonjač, pleteni pojas i malu kopču, svijetlosivu košulju, glasove u vrtu, uspomene koje nalikuju na sjajne i pretrpane razglednice, uz kupanje, smijeh, on windows8 u Santa Moniki... zelene i granitne sjene kuhinjskih vrata...
Piše nacrt pisma upravi policije berlinskih graničnih postaja, žali se zbog brojnih provjera na kontrolnim točkama između Berlina i Buckova, primjerice u Hoppergartenu. Gnjavaža, provjera dokumenata, potreba za posebnim dopuštenjem ako želi prenijeti američki pisaći stroj, novine u prtljažniku automobila, fotografske albume suradnice Ruth Berlau. Posebice se žali na osornost, tako svojstvenu njemačkoj policiji. Traži da se s njim uljudnije ophode, da se ukine beskrajno otvaranje prtljažnika, pokazivanje papira, on koji je napisao: „Putovnica je čovjekov najplemenitiji dio”... Ovako završava pismo: „Nemojte me shvatiti pogrešno, ja ne kritiziram korisnost kontrola.” I potpisuje se: „Uz izraze svojih socijalističkih osjećaja”...
Iza razmetljiva hvastanja Ulbrichta i njegovih istomišljenika, jedina i jedinstvena birokratska bijeda, mješavina grozničava očaja i nadzora ljudi, iste povorke, iste trivijalnosti, okrutnost, sumnjičavost, lišenost; opijanje u krčmama isto je od Fausta do Münchenskih pivnica; i danas isto hvalisanje ispred zvučnika, nov način mišljenja puki je otisak bivšega, publika koja je toliko malograđanska da ne razumije dijalektiku, publika koja uvijek traži klasike. Nema revolucionarne pobune, nema erotskoga žara...
Sjene podrhtavaju na stropu. Izranjaju i druga ljeta. Helene prvi put iza stakala okruglih naočala s metalnim okvirom koja joj daju izraz profesionalne vezilje; sasvim mala djeca, Barbara i Stefan, penju se na vrtni stol u Svobostrandu. Sjene tih ljeta preplavljuju mu unutarnju zimu. Dodir hladnih okana u kuhinji, bijelo i zeleno valjanje valova unedogled. Mršavi Stefan, u kupaćim gaćicama, trči po vrtu; trula klupa na kojoj je napisao: „Izbjeglica pod danskim krovom, slamnatim krovom, prijatelji, i dalje sam borac u vašim redovima.” Ali danas su prijatelji nestali. Ostao je on, beskonačno sitan poput puževe kućice položene na komad papira.
Zbunjuje ga miris zemlje koji dopire kroz otvoreni prozor. Tog poslijepodneva netko je prekopao zemlju u lijehama. Čuje suhi Helenin glas bez sjaja dok izdaje zapovijedi. Helene je uvjerena da im se zbog toga što posjeduje partijsku knjižicu i ključeve Berliner Ensemble ništa opasno ne može dogoditi u berlinskom komunističkom svijetu. Ali Brecht zna da izvan kazališnog repertoara nema ničega, ni publike ni oslonca, ništa osim Ulbrichtovih ljudi koji špijuniraju, nadziru, ispisuju i arhiviraju u Moskvi...
Dok se Brecht zatvorio s Hannsom Eislerom radeći na glazbenim partiturama Fausta, Maria Eich zatvara limenku bijele boje nakon što je obojila vrata staklenika. Uzima bicikl Helene Weigel i prelazi tri kilometra po pješčanu putu duž jelove šume. Suh i smolast miris, slojevi toplog zraka. Nekoliko kapi vode na platnu njezina šešira, stražnji kotač i zvuk njegova trenja, zatim zanosan i dug silazak, oblaci u ravnini obzora, vjetar koji joj mrsi kosu, nadimlje suknju, a onda uranjanje u šumu, čistina i mala crna kola s berlinskim tablicama, koja neodređeno podsjećaju na stari Chevrolet. Pri svjetlosti stražnjeg svjetla, Maria prepoznale tamnocrveni kartonski notes koji pripada Hansu Trowu.
Silazi s bicikla, kreće puteljkom i slijedi brazdu obraslu travom. Ispituje na kojem bi se mjestu mogla sakriti dvojica službenika Službe sigurnosti. Potom se prisjeća kako se nipošto ne bi smjela s njima naći licem u lice. Ponovo se penje na bicikl i kreće prema puteljku, još jednom prolazi ispred automobila s dječjom željom da pod brisač stakla gurne komadić papira i poruči im da ih je prepoznala.
Vozi se duž bujnih voćnjaka. Osušeno lišće jabučnjaka, šumno ljeto. Napustiti dramsku umjetnost. Postati profesorica u malom gradu praznih crkava, u jednoj od dolina u kojima mrtvi naraštaji počivaju i čekaju nove. Draži joj je mir, san, nego cinični proračuni. Iznenada shvaća koliko je preminulih. I tada je obuzima želja. Želi NJEGA vidjeti i grozničavo traži u torbi njegov broj telefona. Ili da se vrati do automobila i načrčka mu poruku ispod brisača?
Tada je trava malko zašumila, naslutili se bijeli bljeskovi košulje i pojavio se Hans Trow. Maria je ispitivala njegovo lice i iznenadila se koliko je preplanulo. Pomislila je da djeluje umorno, ali dojam je raspršio osmijeh kao da je za njim duga i okrepljujuća noć.
Hans i Maria ostali su stajati gotovo se i ne pomaknuvši. Maria je ostavila torbu poluotvorenu, bicikl naslonjen uz bok.
- Imam dojam da zavirujem tamo gdje ne treba - rekao je Hans.
- To vam je posao - odvratila je Maria.
- Ako baš hoćete...
Na trenutak su se prepustili čaroliji činjenice da su zajedno. Zatim je Maria prva uzela riječ:
- Otpratit ću vas do automobila.
- Nisam siguran da je to...
- Što?
- Doista potrebno.
- Utoliko bolje - ona će razigrano.
Hodali su po žutilom prevučenoj livadi, kao spaljenoj. Maria je počela šepati.
- Moja sandala - rekla je. Skinula je sandalu s vezicom i pružila je Hansu da je provjeri.
- Jedan vam je čavlić probio u unutrašnjost.
Među njima, prekinuto vrijeme; on je naslonio sandalu na kamen i udarao po njoj jednim od kremenova kakve skupljamo pri lutanju.
- Izvolite...
- To je sve? - pitala je ona.
Pred svjetlošću tog lica bez težine Hansa je obuzeo neobičan osjećaj samoće, mala oštra muka. Činilo se kao da ona uopće nema težine, eto što ga je zapanjilo. Čuo je njezin glas:
- Niste li vi bezosjećajni?
- Zašto? Zato što vas nadzirem?
- Da.
- Istodobno vas i štitim.
- Što ćete raditi za pet godina? - pitala ga je.
- Još ću dublje zaroniti u bijedni labirint birokracije. A vi?
- Ja?
- Da, Brecht će tada već biti mrtav. Nećete se moći za njega udati.
- Nikad mi to nije ni palo na pamet.
Stigli su do automobila. Theo Pilla je već sjedio na stražnjem sjedalu i grickao sendvič u papiru boje sumpora.
- A vi - ponovila je Maria - što ćete vi raditi?
- Sutra? Čitat ću neko izvješće koje će me obavijestiti kako je odjel za izdavanje viza u Moskvi postao sitničav i nervozan, i koliko je tajnih agenata prebjeglo, koliko je automobila prešlo u Američku zonu, koliko je registarskih tablica fotografirano ispred hotela u kojem se, u Britanskoj zoni, nalazi general Schwerin, Adenauerov savjetnik, zadužen za vojna pitanja.
Dodao je:
- Sa pedeset godina još ću biti ovdje.
- Zašto?
Oklijevao je i mislio kako nigdje nema mjesta na kojem bi se mogli naći sada, sutradan, slučajno na nekom primanju, pa čak ni na nekom od bazena u prigradskim četvrtima u smjeru Potsdama. Theo Pilla vidljivo se nagnuo ne bi li kroz spušteno staklo čuo što govore.
- Zašto se ne bismo mogli vidjeti, vi biste naprosto jednog jutra mogli doći na probu?
- Da, mogao bih, ali neću.
Hans je otvorio vrata na strani vozača.
- Živim s jednom ženom, a onda s drugom. To bi bila pogreška.
Ona se približila prozoru, a on je, začudo, zatvorio vrata.
- Vraćate se tamo?
- Da.
Dugo je i uporno odzvanjala jeka automobila koji je brektao ispod stabala i drmusao se putem, a nju je obuzeo osjećaj napuštenosti, moćna i bolna glazba pasje vrućeg poslijepodneva, a tamo dolje čulo se praskanje vode: zacijelo kupači. Zašto je on ispunjen tolikim bolom, čemu taj bijeg, ta samoća, ta praznina? Maria se pitala koja će budilica jednog dana zazvoniti. Ali, dok je gurala bicikl, sve je bilo bijelo od vrućine kako se približavala jezeru. Čula je glasove kupača i tup-tup lopte.
Ušla je u kuću, navukla kupaći kostim i otišla se kupati. Plivajući prema vrbama, promatrala je jele, nizanje brežuljaka, pozelenjele ili smeđe krovove, pastoralnu blagost koja će je s nadolaskom večeri ispuniti i umiriti.
Nakon večere, Brecht je napustio stol i uzvanike.
Ogrnuo je jaknu i pošao prema jezeru. Puteljci puni kukaca, tamne pruge krošnji.
Noćna je samoća bila ispunjena tajanstvenim svjetlucanjem.
Činilo se kao da se jezero oprašta. Isprepletenost svega, blagoslovljena anonimnost svega prožela ga je i ispunila posve novim osjećajem blage tuge.
Sve se stapalo, glazba unutarnjeg i izvanjskog svijeta, stopljena, prolazna.
Brecht je bio otok, otok okružen travama, trstikama, velikim stablima u kojima se krije ključ sna o kojem nikad nije želio misliti. Svijest mu je bila napučena svijetom koji je i sam želio svesti na neproničnost. Nije napustio svoj zemaljski san, ali valovi vlastitog nestajanja zapljuskivali su ga i gušili. Osjećao je kako se sivi planet kotrlja bez nade prema svijetu koji više neće biti njegov. I koji više neće govoriti o njemu. Polagano se okrenuo. Svjetiljke u kući bile su upaljene i vidio je da netko (je li to Helli ili Maria?) pere posuđe u kadici.

8





Maria uzima dva lista papira: Brechtov rukopis ispisan plavom tintom, skica njegova dnevnika u kojem Ulbrichta i njegovu družinu naziva „prevrtljivcima”, „površnima” i „taštima”. Pet klikova fotoaparatom. Namota film i povlači se u svoju sobu. Gura aparat u platneni kovčeg i jezikom vlazi jezičac Kodakova filma i lijepi ga na dio obložen ljepilom.
Poslije, izlazi na zrak. Trijem sa dvije betonske kugle. Dug drven stol, prazni platneni stolci koji ponekad zadrže oblik tijela koje je u njima sjedilo. U vodi svjetlost boje metvice, prazne čaše koje podsjećaju na koktel duhova. Uzvanici: Käthe Reichel, Egon Monk, Hanns Eisler. Helene Weigel presavija berlinske novine ispod zelenog krovišta i malih željeznih stupova starinskog paviljona. Primjećuje Mariju koja je sjela na molić i nogom dodiruje vodu. „Dosađuje se”, pomisli; tada ustane i mahne joj:
- Maria? Maria...
Maria se okreće. Izgleda vrlo mlada na jutarnjoj svjetlosti u crnoj haljini na cvjetiće. Maria se uspinje uza stube, stiže do paviljončića i dovlači naslonjač od pletena šiblja.
- Onda? - pita je Helene.
Između dviju žena vlada kratka, bolna, napeta šutnja.
- Izvanredno izgledate - kaže Helene.
- Da - glupo potvrđuje Maria osjećajući se zbunjeno i nelagodno.
- Želite li popiti malo šampanjca?
- Da...
Helene vadi butelju iz kante za hlađenje napunjene svježom vodom. Dvije se čaše pjene.
- Brecht se divi vašoj mladosti.
- Da - kaže Maria - on se općenito divi mladosti.
Maria je mislila kako je trebalo reći da je dan sunčan i da nije prevruće.
Rekla je:
- Kakav sunčani dan, nije prevruće.
- Doista, imate prekrasno tijelo - kaže Helene.
Maria se nasmiješila i ne znajući pravo zašto.
Helene je nastavila:
- Brecht je i meni govorio da imam prekrasno tijelo. Dodala je: - Bilo je to 1929.
Ponovo tišina. Helene reče:
- Brecht mi je govorio: „Imaš prekrasno tijelo koje bi se moglo izložiti u amfiteatralnoj predavaonici anatomije.” Vama Brecht to nije rekao?
- Nije... Nije... Ne vjerujem...
- Ja sam njegov leš. Loša savjest uvijek je neka vrsta leša. Pogledajte mi jabučice, čelo, ja sam njegov koščati duh. Ali, kao mlada, bila sam vrlo lijepa.
Sunce je zasjalo, potamnjelo, nestalo iza oblaka.
- Čestitajte mi - kaže Helene.
- Na čemu?
- Na tome što s njim tako dugo živim.
- Čestitam vam - kaže Maria.
- Više nije 1929. - kaže Helene - napustit ću ga.
- Nemoguće - kaže Maria. - Rastajete se?
- Da. Rastajemo se.
Poslije, tijekom večeri, usred dobrog raspoloženja uzvanika, Helene Weigel je rekla:
- A vi, Maria, zar ne znate nijedan vic?
- Ne znam.
- Svi znaju barem jedan. Zar se u Beču ne pričaju vicevi? Nema viceva o Židovima?
Kako bi pokazala dobru volju, Maria je ponovila vic o Židovima koji joj je ispričao scenski radnik iz Deutsches Theatra, ali zbunila se.
- Čudan je taj vaš vic - kaže Helene. - Nije li antisemitski?
- Ali...
- To je vic protiv Židova, zar ne?
- Pokušavate me ocrniti pred ljudima za stolom...
- Ljudima? Našim uzvanicima! - uskliknula je Helene Weigel. - Ljudima? Vi nas zovete „ljudima”?... Što biste vi bili bez nas? Provincijska glumica...
Maria se skanjivala, zatim je odložila ubrus i napustila stol. Čula se lupa staklenih vrata.
Brecht je rekao:
- Cigaru? Dodao je: - Ona nije antisemitkinja... Helli!... Prestani...
- Otac joj je bio antisemit, ima supruga antisemita... Valjda je smijem malo dražiti?... Ne?...
Noć je smračila sredinu jezera. Iznesene su svjetiljke i upaljeno nekoliko svijeća. Na suprotnoj obali jezera upalila su se noćna svjetla, upalila su se za proslavu upriličenu u prirodi.
Iza hrastova prominulo je tanko jedro brodice tamnoplava trupa. Sićušni odrazi slijevali su se niz trup, poput čestica rijetke kovine.

9





Na stolu Hansa Trowa ležalo je pismo u kojem se Brecht žali zbog neprekidnih provjera na kontrolnoj točki Hoppergarten, na cesti između Berlina i Buckova. Theo je pak pokušavao odgonetnuti bilješke ispisane na margini Brechtova primjerka Koriolana, dokumenta koji će u sivom ovitku završiti u arhivu na gornjem katu posve novih ureda Službe sigurnosti.
Hans je pružio pismo Theu Pilli, koji se okrenuo na peti i približio prozoru da bolje dešifrira Brechtov rukopis.
Položivši koljeno na radijator koji je jedva grijao, Theo je preletio pogledom preko dvije stranice. S druge strane prozora, udaljeni dimnjaci ravnodušno su ispuštali perjanice dima u blijedu svjetlost jutra.
- Žao mi je - prokomentirao je Theo.
- I meni.
- Uostalom, to je manje ozbiljno nego da mu se pokvario pisaći stroj.
- Nikad se on ne pokvari.
- Oh, da - rekao je Theo - istina je da je naš vojnički način pomalo dosadan...
- Da, ne ophodimo se s ljudima na način bivše pruske uljudnosti.
- Ponekad čovjek to može i požaliti.
- Da, svima nam je žao zbog toga.
- Da, taj način „službe državne sigurnosti” mogao bi nas jednog dana stajati...
- Ne, njega bi mogao stajati...
- Neki mladi vojnici nisu nimalo uljudni.
- Nismo više u Pruskoj za Fridrika II.
- Čak i u Pruskoj za Fridrika II. neka vojna lica nisu bila nimalo sjajna, kad je riječ o uljudnosti...
- Stvarno?
- Napokon, ovakvih pisama ima na vagone na gornjem katu... i u arhivima.
- Taj Brecht, kakvo rasipanje energije! Mogao je napisati lijep kazališni prizor umjesto da gubi vrijeme na pisanje ovog pisma...
- Ne vjerujem vlastitim očima da je potrošio toliko tinte, toliko vremena, toliko truda...
- Kad se malo bolje pogleda, to pismo nimalo ne potvrđuje njegov književni dar...
- Gotovo da se zapitaš je li ga on napisao.
- Što ćemo s njim ?
- Razvrstati ga.
Hans je podigao pogled i pogledao tvorničke dimnjake u daljini; na još sivljem nebu događalo se čudno kovitlanje.
Za četiri mjeseca past će snijeg. Uskoro će u peći gorjeti ugljen, pušit će se čaj, spisi će se seliti na drugi kat, tajni sastanci održavat će se na gornjem katu, pogrebne teglenice i njihov teret ugljena, nova sporenja između Akademije i Berliner Ensemblea, krepost nacije, licemjerje umjetnika, svakodnevna rutina...

10





Theo Pilla je ponovo počeo nadzirati. Dobio je nov dalekozor iz Moskve, snažniji. Tako je vidio Brechta kako sjedi na klupi, naslonjen na mali kameni zid, pojedinosti rezbarije na drvenim kapcima, sjajno prolaženje Marije u crvenoj i crnoj haljini u španjolskom stilu, stolnjake i plahte kako se suše, Brechtovo nalivpero koje plavi papir. „Kad mi Moskva sljedeći put pošalje dalekozor”, govorio je u sebi, „moći ću čitati što piše na papiru, budu li stranice okrenute kako treba.”
Više nego ikad, Brecht je udisao zrak inkvizicije i osjećao nervozu u Ulbrechtovu okruženju. Novine su ponavljale kako Adenauer nije samo odlučio da američke trupe dugo ostanu u Njemačkoj nego je i zatražio da se nuklearno oružje razmjesti na tom području. U uredima Hansa Trowa, u vrećicama od natronskog papira, nalazile su se fotografije, doduše prilično mutne, automatskih topova od 280 milimetara raspoređenih u Arizoni.
U zapadnim novinama veliki su naslovi navještavali da je čelnik istočnonjemačke vlade, Walter Ulbricht, značajno osnažio Ministerium für Staatssicherheit (skraćeno Stasi)9 i svakog tjedna upošljava nove doušnike. Svaka zgrada, svaki kutak grada, svako gradilište, svaka vojarna, svaka komisija za kulturu, svaka nova četvrt mora imati svoje dojavljivače. Razgranata je organizacija postala prijetnja svima. Hans je govorio sam sebi da živi u svijetu koji zagovara mir, ali slutio je da bi u svakom trenutku s krovova zgrada moglo nestati sunca, da bi ga mogla prekriti siva magla koja će nadirati u golemu valu, da bi zidovi mogli isijavati toplinu koja će prodirati kroz odijela i lijepiti ih za kožu. Mračno-zasljepljujuća slika nuklearne vatre često je lebdjela u Hansovu duhu. Mogućnost da više ne vidi sunce, spoznaja da bi se Marijino lice moglo svesti na osmijeh mlade žene ucrtan u gips. Sve ga je to progonilo. Kao što ga je opsjedala činjenica da kamioni pokriveni ceradom dovoze skupine ljudi, u prizemlje zgrade. Radnike su odvodili u podrum, gdje bi pod slabim električnim žaruljama ostali sjediti na klupama. U hodniku je šetao vučjak lajući, poslušan ruskom vojniku.
Hans je znao da se telefoni prisluškuju. Pošta se otvarala, susjede s istog odmorišta ispitivali su kako bi saznali tko radi za „ratnohušački imperijalizam”. Moskovski procesi uznemirivali su Brechta, ali i Hansa Trowa, koji je svaki dan, u pošti pristigloj iz Moskve, dobivao upute i otkrivao nove glavne točke optužbe: kozmopolitizam, cionizam, devijacionizam. Dopis na kojem je pisalo „strogo povjerljivo” tražio je da Hans Trow nadzire Helenu Weigel zbog njezina židovskog porijekla. Hansa Trowa obuzela je tjeskoba, odgurnuo je šalicu s kavom i otišao u zahod, gdje je bilješku zgužvao, bacio je i povukao vodu. Pitao se neće li njegova rabota naposljetku dovesti do osude i najmanje zemaljske radosti i njega samog bolno dovesti u pitanje. Kad je pogledao kroz prozorčić, vidio je da ljudi odmotavaju nove kolutove bodljikave žice i obavijaju ih oko vojnog logora i skladišta benzina; koliko će puta uništiti Berlin? Savjest mu je odgovorila: bezbroj puta. Barut, benzin, pepeo, vjetar, sve to može otpuhati, ponovo se slegnuti i sve početi iznova. Tada je ponovo zakopčao odoru. Hrabrost časna čovjeka ostaje njegova tajna. Spasit će Mariji život, makar i sam morao napustiti svoj položaj. Nabavit će joj lažne papire, spasit će barem jednu osobu, neka se spasi, neka povede sa sobom svoju kćer Lotte. Ipak, bilo je više nego paradoksalno da se njezin suprug nacist, sumnjiv umjetnik music-halla, ljepotan u bijelom puloveru s visokim ovratnikom i sa sunčanim naočalama, nalazi u Portugalu, srčući slatko vino na nekoj osunčanoj plaži. Nacistički gadovi uživaju u životu dok živi ljudi ovdje strahuju.
Staljinove diplomatske note koje su preporučivale ponovno ujedinjenje Njemačke državni je tajnik Dulles navodno bacao u koš dobrano ih ismijavši. Sva ta zamisao „kolektivne sigurnosti”, što je bio sovjetski koncept, bila je odbačena.
Berlin su potresali radnički nemiri, nezadovoljstvo radnika na velikim gradilištima za obnovu grada. Atmosfera se kvarila u nekim četvrtima i obavještajci Službe sigurnosti ispisivali su sažeta izvješća predviđajući moguće pobune, a posljedica je bilo učvršćivanje Ulbrichtova položaja. Zatraženo je da Hans Trow posebice prati kretanje „bande pacifista” oko Brechta, koji je, sudeći prema izvješćima Marije Eich, u svom anakronističkom žaru, razmišljao da otputuje u Maovu Kinu. U hodniku koji je vodio u kupaonicu, Brecht je stajao kao skamenjen ispred karte Kine izbodene pribadačama.
Izvješća su se gomilala u vezi sa skretanjem formalista... Bolno se osjećalo pojačanje nadzora nad umjetničkim sredinama. Na početku kolovoza, Brecht se zaprepastio kad je čuo da je komisija Akademije likovnih umjetnosti službeno odstranila Ernsta Buscha, velikog glumca-pjevača, iz njegove vlastite izdavačke kuće.
Theo Pilla vidio je kroz dalekozor Ernsta Buscha kako stoji na suncu u sivoj košulji i crnim hlačama, te stavlja i skida naočale slušajući Brechta i Helene Weigel koji sjede na klupi naslonjenoj na stari ružičnjak. U Buckov su pozivali desne devijacioniste.
Uostalom, Maria je u svojim izvješćima silno naglašavala Brechtovo čitanje „desničarskog” tiska, jer je on svako jutro čitao Newsweek, Quick, Milnchener Illustrierte.
Jedne večeri, Maria je ustanovila da je Brecht zaključao ladicu radnog stola. Protivno savjetu Hansa Trowa koji joj je rekao: „Nikad se ne služite telefonom kad je riječ o nekom delikatnijem pitanju”, ona je telefonirala iz sela Buckova. Rekla je da mora vidjeti Hansa Trowa. Ali Theo joj je ravnodušno odgovorio kako će dostajati da nađe ključ („mora negdje biti”), da ladica o kojoj je riječ zacijelo sadrži neke bankovne izvatke i pisma „dvojbenog sadržaja”, možda neku devijacionističku i ogorčenu pjesmu „tipa kakvu bi mogle sročiti i najveće ulizice poretka”. Postrožio je glas kad joj je rekao da u međuvremenu želi saznati sve što je Ernst Busch rekao Brechtu i Weigelovoj „do u tančine”. Napokon, promrmljao je kako bi bilo poželjno da Maria izbjegava redovito telefoniranje zbog bilo kakve „gluposti”.
Maria je imala ludu zamisao da se vrati u Berlin. Morala je vidjeti Hansa Trowa. On joj nikad ne bi odgovorio s toliko nevoljkosti i prezira. Jedino je on umio prikupiti, raščlaniti, razvrstati, pojasniti, promotriti s distance, vjerovao u krepost i radosti Zadatka. Dosadilo joj je živjeti u prostaštvu, među starim intelektualnim gnjavatorima i licemjernim stipendistima koji razmišljaju samo o tome kako da se domognu povlastica i položaja. Hans Trow se obratio njoj jer je kod nje prepoznao „gorljivo srce” i, u tom ciničkom okruženju, činilo se da je on jedini koji se brine za svoje obavještajce.
Za večerom, Brecht je Mariji napravio scenu zato što se poslužila njegovim žiletom da sebi obrije noge.
- Molim te, Maria, ne diraj mi u žilete! Ne želim to više ponavljati.
Razgovor za vrtnim stolom utihnuo je. Čulo se jedino zujanje ose koja se utopila u vrču s vodom i šumor lipa.
Helene Wiegel je pokušala ponovo pokrenuti razgovor. Upalili su svijeće. Maria se osjećala čudno, rekla je u sebi da je pala u stupicu poput ove ose u vrču. Čula je kako se Helene, Brecht i Ernst Busch smiju. Sjedeći na stubama trijema, čitali su neku brošuru. Odlučila je uzeti nož iz kuhinje i silom otvoriti zaključanu ladicu. Morala je hladnokrvno obaviti zadatak.
Ostatak večeri protekao je turobno. Sjedili su šutke oko stola i gledali Brechta kako igra šah, dok je vrijeme lebdjelo zajedno s mušicama. Kad ju je Helene upitala zašto nema partijsku člansku iskaznicu, Maria je shvatila da je konačno pala u nemilost. Ali tko je kome pao u nemilost? Možda je Maria digla ruke od tih sumnjivih ljudi? Svi su se pravili da ih zanima kako će Brecht pomaknuti konja...
Iznenada, postalo je olujno i svježe. Preko unutarnjeg dvorišta Maria se zaputila prema malim vratima koja su vodila ravno u radnu sobu, osvijetljenu noćnom svjetiljkom sa zaslonom od smeđeg nabranog papira. Silom je pokušala otvoriti ladicu i shvatila kako je dostajalo potresti je i podići provukavši ruku odozdo da se pero bravice pomakne.
Otkrila je skice pisama u kojima se Brecht žalio Ulbrichtu zbog njegovih riječi na službenim sastancima i u vezi s njegovim adaptacijama klasičnih autora. Zatim, bili su tu popisi i nesuvisle tvrdnje skrivene ispod pustene podstave ladice.
Maria je odlijepila omotnicu od kraft-papira. Sadržavala je izvješća FBI-a, posebno jedno od 6. lipnja 1944. (nezaboravan datum). Agent Thompson izvještavao je sa sastanka sa češkim konzulom u Los Angelesu, Edvardom Benešom. Vjerovalo se da se Brecht raspitivao o mogućnosti dobivanja putovnica za sebe i svoju obitelj radi brzog povratka u Europu.
Dana 16. lipnja, druga bilješka FBI-a izvještavala je o sastanku Brechta s ruskim vicekonzulom, Grigorijem Kheifetzom. U debeloj bijeloj omotnici, sa strane prerezanoj jednim zahvatom škarica, bilo je pismo Ruth Berlau od 26. srpnja poslano u Pacific Palissade. Lijepa trudna Šveđanka zaputila se zrakoplovom iz New Yorka kako bi rodila u Kaliforniji, pokraj Brechta. U njemu ona obavještava budućeg oca da stanuje pokraj kuće glumca Petera Lorrea (glavnog lika u Nazovi M. za umorstvo), u vili Motor Hotela. Ton pisma bio je prožet napetošću. Dva izvješća FBI-a toga istog Thompsona potvrđivala su da je „mali crnokosi čovjek s kapom i jaknom od siva platna”, koji je došao u „bungalov Motor Hotela”, marksistički dramski pisac Bertolt Brecht. Napokon, posljednje izvješće FBI-a izvještavalo je da je 3. rujna 1944., u klinici „Libanonski cedrovi”, rođen stanoviti Michael, dijete švedske glumice Ruth Berlau. Olovkom je pridodan podatak načrčkan na margini, da je beba umrla nekoliko dana nakon toga.
Maria je gurnula dokumente u svoju torbu i namjestila komad pusta koji je pokrivao dno ladice. Uzet će sve potrebno vrijeme da snimi te dokumente. Bila je ganuta onim što je saznala.
Od svih zabilježaka, pisama, izvadaka iz novina, pjesama što su joj prošli kroz ruke, jedino ju je ganulo to izvješće o rođenju sina Brechta i Ruth Berlau. Pomislila je: „Nemati više djece... nikad... to mora biti pravo prokletstvo.” Napustiti Istočnu Njemačku sama predstavljalo je dakako poraz. Politički poraz i poraz u privatnom životu. Vidjela je sebe kako sa kćerkicom Lotte u Američkom sektoru seljaka ide iz pansiona u pansion, samotne obroke, brojne parove oko sebe, nalik na nedostižnu sreću. Zamišljala je turobne večeri za stolom, nekoliko razmijenjenih riječi između kćerke jedinice i žene koja počinje venuti daleko od kazališta, daleko od ljudi, od Hansa Trowa. Nije čak mogla ni ponovo posjetiti prijatelje iz djetinjstva. Beč je bio pod sovjetskom vlašću.
Sve je to premetala u glavi kad je čula malu skupinu kako čavrlja ispod glasa, blizu otvorenog prozora, smijeh, kucanje čaša. Maria je uzmaknula i sklonila se sa sunca koje je grijalo parket. Nikad nije mislila da će biti prisiljena lutati sa kćerkom. Jednoga dana Hans Trow završit će u nekoj jami, ustrijelit će ga moskovske kolege... Da, nju je okruživala samoća, krugovi su se širili dalje od Mecklemburga, dalje od Zapadne Njemačke, dodirivali su obale Baltika.
Iznenada, jednoga dana, u krajoliku plitkog, sivog, jednoličnog i hladnog mora, započet će nešto drugo. Što? Drugi život.
Tada je do Marije dopro Brechtov glas iz hodnika:
- Maria!!! Maria!!! Pridružite nam se!...
Maria je zatvorila ladicu. Pribila se uza zid.
Brecht je ušao, crvena lica i oznojena čela, sisao je cigaru Coronu, smiješio se.
- Uvijek ulazite u moju sobu kad ja nisam u njoj; a kad sam u njoj, vi izlazite...
Maria se nije ni pokušala nasmiješiti. Brecht je nastavio:
- Odlazite u šetnju kad kiši, a kad je sunce, zatvarate se u sobu. Kad vas poželim, vi zakopčate košulju i stisnete bedra, a kad izjutra sa svojim uzvanicima ispijam šampanjac, dolazite njuškati po mojim plahtama, provjeravate nisam li sakrio neku sramotnu misao, nisam li gurnuo pod madrac švicarsku putovnicu, nisam li negdje napisao da snujem ubojstvo druga Ulbrichta. Ne znam hoćete li naposljetku naći to što tražite, Maria, ali doista ste napasni. Pitam se što ću uopće s vama.
Ispravio se:
- S tobom...
Nakašljao se i nastavio tiše:
- Ostalo je još pite od borovnica koju je ispekla Helli. Hoćeš li je?
Kroz prozor su uletjela dva leptira, lepršali su i isprepletali se, buka iz vrta, pjev ptica, svjež zrak, sjene u prolazu.
Brecht je izvadio iz džepa košulje kemijsku olovku, pronašao notes u džepu platnenog sakoa obješenog na vratima. Zapisao je nešto. Maria je ostala otvorenih usta i gledala udubinu na Brechtovu krevetu pitajući se zašto nije podnosila ležati između Brechta i zida. Trebalo joj je zraka, uvijek samo zraka. Poželjela je otići u dugu šetnju pješice, u mir šume, svete šume, a da se na dnu puteljka nađe crni automobil i u njemu je čeka Hans Trow.
Brecht je uvukao minu u olovku i pogledao Mariju.
- Sklopimo mir, za danas.
Uhvatio ju je za ramena i povukao je prema sebi, gricnuvši je za resicu uha.
- Dođite!
Šapnuo joj je na uho:
- I budite nasmiješeni, srdačni, ljubazni s našim gostima.

11





Hans je pljunuo u vodu. Osjećao se poput gimnazijalca koji se usred praznika našao u Berlinu. Promatrao je zatvorena vrata Deutsches Theatra. Kako je bivalo sve toplije, svukao je jaknu i prišao plakatima za Puntillu i njegova slugu Mattija, obješenim poput jelovnika u ostakljenoj vitrinici. Pregledao je podjelu uloga i vidio malim slovima ispisano ime Marije Eich u ulozi sobarice. Znači li to da ona više neće dobivati velike uloge? Udaljio se od kazališta i stigao na obalno šetalište rijeke Spree.
Tu je, između dva jablana, starac na vojnom ogrtaču poslagao nekoliko predmeta, mali sat njihalicu, dva muška predratna džepna sata, tri uvezana primjerka Goethea, češljeve i četke za kosu. I Hans se nagonski upitao tko je taj čovjek pravilnih crta lica za kojeg se čini da više ništa ne očekuje.
„Što to znači biti čovjek? Prije si rekao da si vozač. Uhvatio sam te u čistom proturječju...” netko u Puntilli izgovara tu rečenicu, možda sam Puntilla? I Hans je pomislio: „Je li bio ljekarnik? Ravnatelj hotela? Trgovac drvenom građom?” Gledao je tog čovjeka između jablanova i pomislio kako su ga siromaštvo i rat sveli na stanje jablana. U njemu više nema gorčine, ali ni nade, tok raspoloženja i nade posve je presušio.
Hans Trow okretao je sveske Goethea, njuškao ih ne bi li ponovo osjetio miris starog papira koji ga je podsjećao na predratno doba. Mirno razdoblje, nešto iz 19. stoljeća sačuvano u polusjeni, srebrnina, velike stroge obitelji. Kupio je knjige i dodao tri kartice za ugljen. Čovjek se nije nasmiješio, bio je iznenađen i trebalo mu je mnogo vremena da umota knjige u stari mesarski, brižno izravnani papir...
Nakon toga, Hans je sišao niz nekoliko stuba i sjeo. Pustio je da mu noge vise iznad Spree. Čuo je grgoljanje duž dasaka naslaganih preko crne iskopane jame. Uznemirujuća i osunčana tuga Berlina u jeku ljeta...
Opazio je u prolazu obris mlade plave žene, vrlo brz, tamo gore, i ponovo pomislio na Mariju. U što ju je uvukao? Poštovali su je zbog zadatka koji je obavljala, kao što su je zacijelo poštovali i na nastavi vjeronauka... ali, u osnovi, nije imao pojma o njezinim političkim stajalištima. Je li ih imala? Imala je tek „čisto i gorljivo srce” i, u osnovi, bila jedina osoba o kojoj nije želio prosuđivati, manipulirati njome. Protiv volje, zamolio ju je da snima one gorke pjesme, litaniju razočaranja koju je Brecht skrivao u ladicama poput dječarca.
Hans je listao sveske Goethea, razmišljajući o tome kako Mariju izvući iz Berliner Ensemblea. Lagan šum vode privukao mu je pozornost. Jedina živa stvar u ovoj četvrti zakočenoj pod suncem bilo je to grgoljenje, struja koja udara u nekoliko dasaka i sagnjilih trstika.
Tada je priznao sam sebi da voli Mariju Eich, ali taj je osjećaj bio poput životinje zatvorene u kavezu, pretpotopne životinje čuvane u golemoj praznoj tvrđavi. Čim bi pomislio na taj ljubavni osjećaj, vidio bi tek svoju nesposobnost da je preobrazi u čin. I ne znajući zašto, radije se mirio s porazom. Draži su mu bili prolazni ljubavni susreti, flert između dva ureda, prostitutke u prigradskim četvrtima. Bilo je neobično njegovati ljubavni osjećaj poput starca koji promatra sat-njihalicu ispod staklenog zvona i vadi zlatan ključić kako bi ga pomno navio, slušao ga kad odbija sate, kuca, treperi u svom majušnom mehanizmu. U sebi je čuo kucanje Marijina srca. Začudo, želio je sačuvati Mariju ne dodirnuvši je, naprosto da nikad ne bi morao povrijediti ljubav koju ćuti za nju. Ne dodirnuti je.
„Kako tome doskočiti?” pomislio je.
„Udaljiti se od središta potresa...”
Eto što je govorio sebi, jakne prebačene preko ramena, bez ikakve želje da ispituje razloge ove osjećajne blokade. Nije želio nešto oteti Mariji i zatim je ostaviti bez toga, kao što je toliko puta učinio. Jer, žene koje je volio u njegovu životu časnika igrale su tek sporednu ulogu. Trajnost, ravnotežu nalazio je jedino u poslu i u potajnom strahu koji je poticao. Nije se želio domoći Marije i učiniti je žrtvom vlastite pohlepe. Njegov je zadatak nadalje izvući je iz te berlinske zamke, omogućiti joj da se ponovo domogne slobode, drugdje, u onoj drugoj Njemačkoj ili negdje još dalje.
Kad se vratio do plakata na Deutsches Theatru, naposljetku je bio zadovoljan što vidi ime Marije Eich ispisano sitnim slovima. Vratit će se ona u anonimnost.