Brechtova ljubavnica

First topic message reminder :



1948. je godina, u istočnom Berlinu vlast su preuzeli komunisti. Sve je u duhu poslijeratne izgradnje zemlje, kao i obnove kulturnog života. Utemeljuje se Berliner Ensemble, a iz SAD se nakon višegodišnjeg izbjeglištva vraća proslavljeni Bertold Brecht kako bi u Deutsches Theateru postavio "Antigonu". Naslovnu ulogu ponijet će mlada glumica Maria Eich, koju će tajni agent Hans Throw, nepovjerljiv prema velikom umjetniku zbog godina provedenih u neprijateljskoj emigraciji, zadužiti da ga špijinira.Postavši ubrzo Brechtovom ljubavnicom, Maria će i dalje redovito slati izdajnička izvješća agentu Trowu… Na povijesnoj potki ratom opustošene Njemačke autor je oblikovao portrete dviju dojmljivih umjetničkih osobnosti.

12





Maria je prekoračila ovlasti. Napustila je Brechtov ured i otišla na biciklu u selo pod izgovorom da ide po mlijeko. Došla je u dvorište farme u kojoj je već jednom bila, zatim je, kad je kanta s mlijekom bila napunjena, otišla na poštu. Naslonila se laktovima na drveno postolje u telefonskoj kabini i čekala vezu s Berlinom. Dok je brojila sekunde, mislila je da će joj se srce rasprsnuti. Netko po imenu Karmitz dogovorio je s njom sastanak u staroj napuštenoj vojarni Wehrmachta, pokraj Protzela, nekih dvadeset kilometara od Buckova. Zabilježila je objašnjenja, ispustila pero i smeđu omotnicu na kojoj je pisala.
Kad je odložila slušalicu, dobrih pet minuta nije se ni pomaknula, vrijeme potrebno da se oslobodi pritiska, da se smiri. Oznojila se ispod pazuha, srce joj je tuklo i pomislila je: „Zec koji poskakuje u krletki.” Ujednačila je disanje i gurnula vrata kabine u kojoj je ostao stiješnjen zrak zatrovan njezinim strahom.
Valja hodati polagano. Osjećati se sigurno na vlastitim nogama. Slušala je kukce kako joj zuje u lijevom uhu i pitala se ne razvija li joj se upravo rak na mozgu.
Napokon, kad je shvatila da joj srce neće prepući u tom poštanskom uredu, prisilila se nasmiješiti mladoj službenici rekavši joj da je Buckov najljepši kraj koji je vidjela. Lice službenice, na kojem se ocrtavala nevjerica, zateklo je Mariju. Pitala se ne pobuđuje li sumnju hineći odveć živu radost u tako turobnom uredu.
Lijepi hrastovi, loše popločan put, bijelo okrečene kućice, ptice koje lete prema plavom nebu. I jasni brežuljci dokle god seže pogled.
Slijedila je nespretno zabilježeni plan na poleđini omotnice i našla se ispred nekoliko zgrada okruženih bodljikavom žicom. Prostrano dvorište ispresijecano brazdama kotača. Hangar i, na lijevoj strani, betonski bunker s puškarnicama napol skriven visokom travurinom. Bivša je vojarna djelovala sumorno, napušteno, neobično nasred ledine. Zeleni obzor polja, beskrajan prostor neba, oblaci, po neka ptica koja kljuca po voćkama.
Maria se spustila stubištem i stigla u svijetlo-tamnu prostoriju s brojnim željeznim stupovima. Dugi redovi stolova i poslaganih klupa. Hans Trow čekao ju je ispod golemog sata blagovaonice. Svjetlost je padala kroz prozor i osvjetljavala mu sivo odijelo i bijelu košulju raskopčana ovratnika, besprijekorno izglačanu. Okrenuo se i gledao Mariju kako mu prilazi. Kad se našla ispred njega, podigao je glavu zbunjena izraza.
- Dobar dan, Hans - kazala je i ponovila u sebi.
- Imam malo vremena - rekao je Hans.
„Dajte mi ga, samo meni, preklinjem vas”, pomislila je Maria. Stajala je ispred njega, zbunjena, s malko svečanim osmijehom. Izgleda poput običnog mladog čovjeka, ali postoji li još u ovoj zemlji makar jedan mlad čovjek čista srca... u ovoj nakrivljenoj zemlji...
- Kako ste?
Ona više ne razumije što čuje. Hans se okreće, jedva vidljiv blag smiješak. Govori joj zveckajući nečime u džepu:
- Zašto niste otputovali na Zapad? Sjeo je na ugao stola.
- Da ste mi postavili to pitanje...
- Odgovorio bih vam da možete ići.
Stresla se i malo uzmaknula, a pogled joj je pao na prostački grafit na zidu izjedenu vlagom. Osjećala se pusta. Duh. Rukama je stegnula košulju. Hans Trow je primijetio da drhti. Prišao joj je i položio ruku na rame.
- Kako je?
- Nije naročito. Dodala je:
- To mi se često događa.
Hans ju je pozorno gledao dok su mišići oko Marijinih očiju malko podrhtavali. Hans nije znao što bi joj rekao; lagano je cimnuo remenom Marijine ručne torbice i pomaknuo mali bakreni zatvarač uz sitnu zveku. Maria je pomislila: „Dajte mi otok na kojem bih mogla voljeti ovoga čovjeka, bilo koji otok; samo za mene, za ovoga čovjeka, makar samo tjedan dana u životu...”
Iz dugih redova stolova širio se ocean žalosti. Marijine ruke, tako lijepe, visile su joj niz tijelo. Hans je pregledavao fotografije, naputke, omotnice pokrivene sitnim bilješkama, sićušna slovca koja je ispisala Maria i koja su se u jednakoj mjeri sastojala od osobnih razmišljanja i od rečenica uhvaćenih u letu kad bi Brecht, uvečer, okružen svijećama, nakon tri rakije, postao brbljav.
- Što vam je učinio?
- Ništa posebno.
- I dalje razmišlja o Kini?
- Uvijek.
„Bože”, mislila je, „neka me uzme, neka me zadrži, neka nikad ne ode... nikad... Bože, učinite to...”
- Imam malo vremena, Maria, ali vi morate otići na Zapad.
„Da, Hans, dobro, Hans, ali, shvaćaš li, Hans, da moraš poći sa mnom?”
- Vi ste rijetka osoba, Marijo Eich, ali morate otputovati, vaše zalaganje za stvar komunizma sada postaje sporedno, naročito za osobu poput vas. Vaše su mogućnosti iscrpljene.
Umalo da nije rekla: „Ja sam čista i gorljiva srca.”
Hans je rekao:
- Više ne biste smjeli ovisiti o tim ljudima.
Tražio je riječi obzirne, uljudne, iskrene, kako bi odstranio silnu žalost u pogledu tako blizu njegovu.
- Uspjeli ste u svemu u čemu ste mogli uspjeti, Maria.
Držao ju je za zapešće, otvorena torbica ostala je između njih na stolu, ona se željela tješnje priviti uza nj, ali torbica ju je spriječila. Stisnula je lice uz njegov sako i više se nije micala. „Toplinu raslinja i blagost borova na našem otoku, zajedno, tjedan dana, tražim samo tjedan dana.”
Hans se blago odvojio od nje i pokupio fotografije koje su se rasule po stolu.
- Morate otići... Kad se u rujnu vratite u Berlin, naći ćete svoje dokumente za Zapad, novac, osobno ću se za sve pobrinuti...
Ona je bila kip, očiju neprirodno uvećanih. Donja joj je usna drhtala. On je skupio papire, vratio joj torbicu, unio u svoje pokrete svu moguću uljudnost i osjetljivost, ali Maria je izgledala uspavana, kao u snu.
- Hvala vam - rekla je bezbojnim glasom.
- Nemojte mi zahvaljivati, Marijo.
Izišli su u dvorište. Žarko sunce zaslijepilo ih je.
- Ne budite tužni - rekao je. - Ali više se nećemo vidjeti.
Prolazili su duž neke vrste betonskog bazena sa spojevima od katrana. Tu su čekala crna sovjetska kola, jedan od velikih službenih automobila koji su stalno prolazili Berlinom.
Hans je otvorio vrata i pogledao Mariju.
- Kamo ćete?
- Potražiti bicikl.
„Igra se posljednjim kapima moje krvi i mog života...” Težak rad disanja. „Umrijet ću”, pomislila je Maria očiju zamagljenih od suza.
Prednje staklo okrenulo se uz blijesak svjetlosti i potom je automobil prošao iza ograde. Više nije bilo otoka, nije bilo mirisnih vrtova. Ostao je samo stari zid, prozori s rešetkama. U prostranu krajoliku, Maria se osjećala kao u okruženju. Zelenilo bez odraza. Pritiskala je pedale tiho plačući i u nevjerici promatrala beskrajno nebo.
Dajte mi tjedan dana s njim na otoku, samo jedan dan...

13





Mali isprekidani, bjelkasti, isprugani film, s neobičnim smeđim krugovima u nizu na rubu filmske vrpce. Raspoznaje se čamac u jutarnjem zrcaljenju jezera. Crno svjetlucanje na lijevoj strani slike. Maria Eich nosi goleme sunčane naočale, sivi pulover s izrezom do vrata i široke hlače koje ponekad zanese vjetar. Marama joj uokviruje lice.
Brecht polagano vesla u košulji kratkih rukava. Čamac u zamasima klizi jezerom. U stražnjem planu, uredan niz breza. Brecht je ponovo stavio kapu na glavu. Vesla umornim i suzdržanim pokretima dok Maria Eich čita stranice koje nalikuju na papirnate ubruse. Nije posve jasno zašto se nagnula u sjenu čamca s druge strane kamere, ali čuje se, malko nejasno zbog smetnji kukaca, komentar Thea Pille:
- Nakon faze gugutanja, shvatila je da prasac u svojoj kaljuži nije mislio na drugo nego da je radi svoje naslade povali.
U ravnomjernoj dubini posrebrenih sjena, Marijina ruka ne odlaže stranice u čamac, nego na vodu. Netko pita:
- Ama, što to ona radi? - a praćen sićušnim mehaničkim pucketanjem projektora, Hans Trow promrmlja:
- Maria se osvećuje Brechtu bacajući u vodu njegove zabilješke za govor koji je trebao održati na Odsjeku za kazališnu umjetnost, uz popis novih zadataka kazališta što su ih smislili jedino Bog i maestro...
- Imate te bilješke?...
- Imamo ih, fotografirao ih je naš agent neposredno iz maestrova pisaćeg stroja.
- Dobro - umiješa se promukao glas iz sjene, dok se vidi kako Brecht ostavlja vesla i skače, pada mu kapa (ostaje nepomična na vodi) i hvata Mariju Eich za ruke, a ona pokušava sakriti stranice iza leđa. Stranice se osipaju na suncu i udaljuju se od čamca, zahvaćene zrcaljenjem trstike. U dnu dvorane netko mrmlja:
- To ćete izvješće ostaviti na mom stolu. Poslat ćemo ga u Moskvu...
Čamac se zanosi u stranu. Maria je skinula naočale i razmiče kosu s lica. Brecht, na četiri noge, na dnu čamca izravnava stranicu umočenu u vodu. Da. Brecht i dalje pokušava dohvatiti stranice koje plutaju poput cvjetova lopoča. Maria pliva, zabavlja se. Blago zračenje sjena jela. Brecht ponovo hvata vesla a mlada žena u kupaćem kostimu nestaje u sjeni. U svojoj zatečenosti, Brecht ostaje stajati jedan prazni trenutak. Krajolik treperi. Marijina se glava pomalja u svjetlucavoj tami i među lišćem uz pristanište. Marijina glava, nasmijana, ponovo nestaje u prugama slike zasićene suncem. Filmska vrpca puca...
Nakon što je projektor popravljen i ponovo uključen, čini se da je riječ o posve drugom filmu. Stranica je nestalo, ništa se nije dogodilo, jezero je postalo zrcalo na suncu, prazno, u gornjem lijevom kutu ekrana žena pliva. Zatim, u rezu drugog plana, vide se njezine crne, još mokre trepavice, a Hans kaže:
- To je snimljeno kasnije toga dana.
U prostoriji punoj uniformi pali se svjetlo.
Wilhelm Prachko, iz 4. grupe Službe sigurnosti, sluša izvješće Hansa Trowa:
- Maria Eich je u Beču glumila u zabavnim komedijama i nije dorasla napetostima u kojima mi živimo. Ali, redovito nam je slala vrlo pouzdana izvješća. Ona ne podnosi brechtovsku dramaturgiju koja vjeruje u znanstvenu eru primijenjenu na književnost.
Hans Trow dodaje:
- Oduvijek je vjerovala da je kazalište tek niz čarobnih pasaža, umjetnost mađioničara ili fakira... Utoliko, ona je tek izvrsna bečka glumica s kraja Carstva koja očekuje ljubavne prizore, uzvišene pothvate, žarke uzdahe prinčeva na bijelom konju.
Razgovor se nastavio o sporoj i napornoj proceduri u vezi s dodjelom novčane naknade bivšim španjolskim borcima. Uniforme se dižu i napuštaju dvoranu brbljajući.
- Gdje je ona? - upada Wilhelm Prachko.
- U svom stanu u Schumannstrasse - rekao je Hans Trow.
- Pozabavite se njome.

14





Dan prije jesenskog povratka u Berlin, Brecht je izišao prije nego što se razdanilo. Sivo i turobno jezero. Magla se razilazi, pomaljaju se borovi. Brecht zalijeva ružičnjak. Odjeven u stari zgužvani baloner, u razgaženim sandalama za plažu, odlaže kantu za polijevanje. Promatra jezero.
Pojavila se Helene, silazi niza stube velike kuće. Nosi rublje.
- Već si ustao?
- Slabo sam spavao...
- I ja.
- Pitam se kako reći neke stvari Mariji...
Ona je donijela dvije šalice kave.
- Ako ne znaš kako da joj kažeš, nemoj joj ni govoriti.
Pili su kavu.
- Ona nema pravo obrazovanje.
- Ima šarma.
- Pih - uzdahnula je Helene Weigel - tko ga nema?
- Ima ljepotu... unutarnju...
Dok je sipala šećer, mala je narukvica zazveckala.
- Nisam to vidjela.
Držeći se ispod ruke, zaputili su se prema paviljonu.
- Napokon je i sama shvatila da nije dorasla situaciji.
- Bilo je i vrijeme.
- Ima u njoj nečega.
Tišina. Brecht sjeda na stube i spušta kapu na nos.
- Ne mogu je se osloboditi laka srca.
- Onda je zadrži! Ugađaj joj. Kao što si, uostalom, ugađao i onoj gaduri Wricclesovoj u Santa Moniki.
- Bila je stvorena za Broadway. Mali blistavi dragulj za malograđansko kazalište.
U devet sati i pet minuta, Maria je izišla u bijeloj košulji s plavim točkicama i u kratkim hlačicama kaki boje, u kojima se divno isticalo njezino tijelo. Udjenula je tratinčicu u kosu.
Sjela je za vrtni stol. Brecht je u američkim novinama čitao tečaj kave i kositra. Mrmljao je ispod glasa. Saznao je da zemlje proizvođači kave imaju svega tri ili četiri svjetska kupca koji otkupljuju kavu po preniskoj cijeni. Unatoč svemu, njegova je jutarnja kava bila odvratna.
Ispričao joj je neobičnu pripovijest o nekom paru želeći joj objasniti značenje riječi „distancijacija”. Neka je žena u svojoj sebičnosti previše iskorištavala radnu snagu svog supruga. Suprug je tada odlučio izmaknuti se njezinu utjecaju. Ali valjalo mu je upotrijebiti svekoliko bračno umijeće kako bi tu odluku lagodno donio. Kako bi ostao smiren, spreman priskočiti u nevolji, pažljiv, srdačan. Što je odluka da se povuče bila prisutnija i neumoljivija, to se muškarac više trudio misliti lijepo o mladoj ženi. A sve je trebalo izvesti na objektivan način, dakle na odstojanju, kao što činimo s osobama koje nam nisu naročito bliske. Umjesto da se ljuti zbog njezinih mušica, suprug ih je nastojao opravdati ili odobriti. Brecht je dodao:
- Ništa nije tako teško kao napustiti nekoga a da ga ne omalovažimo.
- Mislite li na mene?
Usred prijepodneva, Brecht je listao zbirku Shakespeareovih soneta.
Zatim se pridružio Mariji, koja je, zatvorena lica, pozorno motrila jezero što se tamo dolje zrcalilo.
- Jeste li dobro?
- Tako-tako.
Nije ju dalje ispitivao.
O podne, za stolom, svi su govorili o predstavama u Berlinu koje nisu bile naročito dobro primljene u tisku. Nastupila je tišina. Ose su zujale oko zdjele s kompotom.
Poslije podne, Maria je spakirala kovčeg i iskoristila priliku da se poveze s Ernstom Buschom i vrati se u Berlin.

15





Vikend je bio maglovit. Berlin je uronio u žutu juhu. Sve se ogolilo do kosti, grane, mase, para, dim, prožetost vlagom, lepet krila, smetnje na linijama, ozračje, goleme drhturave mase, neodređene i prožimajuće. Dva poslijepodneva Maria je čula Brechta kako govori o Karlu Valentinu, mršavom komičaru koji ga je kao mladića u Augsburgu naučio mnogo toga o pantomimi, a potom beskonačno ponavljao priču o bapskoj svađi koja je izbila između njih. Brecht je odatle zaključio:
- Prolijevamo suze nad našim klaunovima, previjamo se od smijeha nad glumcima u tragedijama, malograđanski je osjećaj postao mjera svih stvari, ukratko, ništa se nije promijenilo, sve je moguće, na žalost...
Zatim je u utorak maglu odmijenilo plavo nebo. Marijina je telefonska linija bila prekinuta i imala je osjećaj da je netko bio u njezinu stanu; u garderobi je našla prilično stari broj Neues Deutschlanda u kojem je bila riječ o procesu denacifikacije i, začudo, na brižno presavijenoj četvrtoj stranici spominjala su se imena njezina supruga i oca. Tko se ušuljao u njezinu garderobu da joj dostavi te novine?
Izišla je da pošalje telegram i čestita rođendan kćerci koja je napunila šest godina. Vlažne uličice. Mali dućan, s oknima od prozirne plastike umjesto pravih stakala, izgledao je napušten. Na starim uvezima Shakespeareovih komedija izležavao se silno zaprašen veliki bijeli mačak. Bijeli je mačak digao glavu i pogledom pratio papire koji su se kovitlali uličicom. Maria je ušla u dućan da kupi uvezane knjige, ali bile su preskupe, i mislila je kako bi ih željela pokloniti, ne Brechtu nego Hansu Trowu, što nije imalo nikakva smisla. Sjećanje na mačka koji je promatrao kovitlanje papira pratilo ju je nekoliko dana. Znak njezine frivolnosti. Prolazeći pokraj gimnazije, čula je pjevanje domoljubnih pjesama, Sjedinjena domovina Njemačka, Neka sunce sja, bla-bla-bla, zatim je prošla pokraj nekakva utvrđenog betonskog zida iza kojega su se fotografirali sovjetski vojnici.
Navečer, obukla je dugu plavo-ljubičastu haljinu sa šljokicama, nanijela ruž na usne, obojila nokte, nazula lake cipele, izvadila bisernu ogrlicu iz kutije presvučene baršunom i otišla na veliko primanje kod Piecka,10 gdje je službenom glazbeniku Hannsu Eisleru, dodijeljena nagrada.
Dok se uspinjala stubama na trijem i gledala sve one birokrate, Maria je osjetila nelagodu; ponudili su joj čašu šampanjca. Produžila je sa čašom u ruci duž ostakljene verande, i pred njom se ukazao vojni teren. Zgrade obojene prljavožuto, s osvijetljenim visokim stražarnicima s kojih se činilo da se vrtloži stožac kišice.
Govorkalo se da su tu smješteni uredi nove državne Službe sigurnosti, kao i Službe obrazovanja nastavnika za školu Narodne milicije. Osjetila se beznadno utonulom u tko zna koju godinu rata, progutana zimom bez kraja, svijetom uniformi, svijetom širokih ulica pokrivenih ruševinama koje su nalikovale na hrpe pepela, uronjena u svijet u kojem sve što je sačinjavalo civilni život, propisi, zdravice miru i prijateljstvu bratskih naroda, ogranci Službe sigurnosti, potpisi, posebne procjene, nisu više privremeno nužni potezi, nego su postali neumoljivi zakoni svijeta straha, beskonačnih premještanja, gdje sve nalikuje na menzu za izgladnjeli narod. Posvuda, govorila je sebi, gacamo po blatu, ruševinama, prokazivanje na svakom koraku. Gleda kako se ispred nje širi crni svijet tinjca i sleđenih kristala, svijet sagrađen od dasaka, vreća cementa, svijet prožet vikom, rešetkama, napuštenim zgradama u vrijeme koje se ne prestaje vrtložiti i iz kojeg se ljudi više nikad neće prenuti.
Taj je svijet grgoljio u beskonačnoj kiši, u beskonačnom siromaštvu parola. Svijet duhova i automata, beskonačnih sudskih procesa, izvješća, komisija, obveznih potpisa, narodnih skupština, razvijenog pedagoškog rada, naputaka, propisa kriminalističke policije, iznevjerenih očekivanja, propisanih osjećaja, vojnih povorki, okupljanja mladeži, svijet lopata, pijuka, tucanika, prisilnog rada, nadzora i neprestanog dokazivanja odanosti, košulja s plavim prednjicama, djece u redovima, Maria to više nije mogla podnijeti. Željela je otok, tamnozeleno more, da sve preplavi golemi val, velike naplavine ravnodnevice, veliko valjanje oceana da sve zaboravi.
Vojnici u odorama kao da su oko nje pravili sjenu, neodređen žagor. Govorili su o glazbenoj kulturi, o članku br. 6, o pozivu na bojkot od strane Zapada.
Vrbovati, zaključiti, pobijediti. Beskonačna masovna očitovanja, govori na podijima, puštanje golubova, slogani izgovoreni snažnim glasom, bučne izjave u novinama, leci, loš okus u ustima, istrebljenje građanske klase, društva okupljena oko stola u sivim odijelima, ukazivanje na društvene štetočine koje valja ukloniti, cijeli razredi mladih koji pjevaju optimistične pjesme, uokvireni i ostakljeni portreti Staljina ili Wilhelma Piecka. To je bio svijet u kojem je živjela.
Žene u dugim suknjama prolazile su u povorkama noseći šumu transparenata. U strogim košuljama, ponavljale su optimistične parole. Maria se odvojila od sviju koji su na službenim skupovima ispod glasa govorili o onima koji su pristali na sumnjive kompromise s malograđanstvom Zapada, od svih članova Partije koji su prelazili preko dvorišta punog suhog lišća i pokazivali krovove blistave od kiše na Zapadu kao da po njima plaze golemi pauci. Više nije bila suglasna s onima koji su se podredili samo jednoj ideji i iskrivljavali svačije prosudbe. Ostajala je nijema pred članovima Partije, zdepastima i u košuljama kratkih rukava, sa širokim naramenicama, koji su, njišući se u naslonjačima kluba Galeb, po stoti put pjevali pjesme iz svoje komunističke mladosti. Izbjegavala je ljude koji su se javno opredjeljivali za političku stranu na kojoj petnaest godina nisu bili. Sve ju je to zbunjivalo, vrijeđalo. Postavljala je sebi mnoga pitanja, osjećala se sama, razoružana nasuprot Heleni Weigel i Brechtu, koji je svoj podrugljivi talent još jedino koristio da bi uklonio one koji bi ga poželjeli upitati zašto je žrtvovao talent za lažnu službenu vrlinu. Svi ti ljudi koji su željeli poslužiti kao primjer i koji su svoju osjetljivost, umjetnost, profinjenost žrtvovali neumoljivim političkim interesima trenutka. To više nije mogla podnijeti.

Zapadni Berlin 1952.





U ranu zoru

Jele su bakrene

Vidjeh ih takve,

Prije pola stoljeća

I dvaju svjetskih ratova,

Mladim očima.

Bertolt Brecht





1





Ured satnika Alana Croyda bio je smješten na uglu, na drugom katu jedne od vila u Richterstrasse. S ostakljene verande pucao je izvanredan pogled na prostor bivšeg konjskog trkališta. To je postalo vježbalište mornarice i skladište bačava benzina. Na bivšem stadionu Hebbel, saveznički glavni stožer smjestio je opskrbni centar u barakama s krovovima namazanim katranom pun proizvoda za prve potrebe berlinskog stanovništva, za slučaj dugotrajne blokade.
Susjedna vila od smeđeg betona s istočnjačkim balkonima sadržavala je cjelokupnu elektrooptičku opremu CIA-e.
Bivšu palaču kneževske kuće Hardenberg zauzele su arhivske službe generala Stanleyja Baya. Tu se nalazila sva obavještajna građa što su je sačuvali časnici u polumirovini, koji su čitali jedino sportske stranice New York Timesa, i sav propagandni materijal političara okupljenih oko Pankowa. Iza njih, škriputavo su na plavičastoj svjetlosti curili teleksi s vijestima iz Centrale u Washington D.C.-u. Muškarac u bijeloj kuti redovno je dolazio otrgnuti trake papira koje su se spiralno namatale u beskraj na linoleumu. U prostoriji sivih zidova, na drugoj strani hodnika, sporo su se okretale smeđe magnetofonske vrpce, a u gornjem dijelu te male dvorane nalazile su se metalne ladice u kojima su bili smješteni negativi fotografija snimljenih iz zraka svih zračnih napada koji su, od Hamburga do Dresdena, sveli Njemačku na niz pribrežnih traka koje su nadlijetale divlje guske.
Alan Croyd savjesno je proučavao dosje Marije Eich usred gomile papira i ispod svjetiljke od plava čelika koja je osvjetljavala propusnice za teniski klub glavnog stožera. Stožac svjetlosti padao je s radne svjetiljke na dodatnu bilješku koja je stigla iz britanskih službi u Beču smještenih na Kohlmarktu.
Satnik Alan Croyd toliko se duboko zamislio te se gotovo činilo da spava. Plava zabilješka s tragovima presavijanja i indigo-papira drhtala mu je u lijevoj ruci. Taj čovjek stroga sivkasta lica podigao je pogled prema Mariji. Zadah cigara širio se iz željezne kutije s prikazom starog mornara okruženog glavatim ulješurama, kutije od tamne kovine koju je zacijelo netko izgrebao džepnim nožićem. Bio je tu i priručnik razgovornog englesko-njemačkog objavljen u Zurichu 1933. i crvena iskaznica diplomatske službe.
Croyd je nastavio razgovor dobrohotnim i umornim glasom, kao da je riječ o nečem rutinskom, prije nego što prijeđu na druge stvari.
- O čemu ste razgovarali s Brechtom?
- Ni o čemu ozbiljnom.
- Htjeli ste reći: ni o čemu u vezi s politikom?
- Ne, ni o čemu.
- Ali u vašoj su se prisutnosti vodili ozbiljni razgovori? Razgovori o politici?
- Da, s Helenom Weigel, s pomoćnicima, redateljima.
- Ali ne i s vama?
- Ne, mi smo razgovarali o... o lakomislenim temama.
- Koje vrste?
- O mojoj garderobi, nogama.
- Vi ste bili njegova... priležnica... Zar ne?
- Ne znam... Dugo sam tako mislila... ali ne i posljednjih mjeseci...
- Što je govorio o nama, Amerikancima?
- Hollywood mu je ostao u lošem sjećanju. Rekao je, da... sjećam se, često je govorio kako Amerikanci i Englezi nisu znali „pozemljiti” umjetničko iskustvo. Da su svuda gurali Bibliju... i da novo kazalište treba „demetafizicirati”.
- Znate li da ga je prozvala Komisija za antiameričko djelovanje?
- Da.
- Je li bio član Komunističke partije?
- Ne vjerujem...
- Je li vam govorio o Joeu Forsteru?
- Nije.
Croyd je zapisao nekoliko riječi u plavi blok s grbom američkog orla. Zatim je odložio olovku i nasmiješio se Mariji. Počeo je otvarati ladice.
- Je li vam govorio o mogućoj kupnji kuće u Švicarskoj?
- Nikad.
- Je li imao novca uza se?
- Malo.
- Niste u to sigurni?
- Nisam...
- Je li vam predlagao da zajedno napustite Berliner Ensemble?
- Nije.
- Je li vam predložio da prijeđete u Zapadni Berlin, posebice u Američku zonu?
- Nije.
- Tko vam je to predložio?
- Nitko.
- I što namjeravate raditi?
- Predavat ću njemački u katoličkom institutu u blizini Goetheova parka.
- Jesu li članovi Komisije za kulturu bili zabrinuti zbog „umjetničkih” (zapeo je kod riječi „umjetničkih”) programa Bertolta Brechta?
- Imao je on poseban položaj...
- Svi su sve nadzirali...
- Moguće je... Ne znam...
Jedan uposlenik službe u odori donio je pladanj sa čajnikom od žutog izjedenog metala, kocke šećera na tanjuriću i dvije visoke žućkastobijele šalice bez drške.
- Je li išao u Moskvu?
- Nije. Ne vjerujem.
Pitanja što ih je postavljao satnik Croyd budila su osjećaj da nastoji ne otkriti ništa bitno, kao da su ionako i najmanji Brechtov potez, poslovi u Berliner Ensembleu, bili već dugo poznati te je dostajala po neka pojedinost da se papirologija upotpuni i dobije, ako ne briljantna, a ono prividna točnost.
- Gdje ste odsjeli?
- U malom namještenom pansionu, nedaleko od crkve Sv. Tome. U pansionu Adler.
Nakon toga, slijedio je beskonačan i mučan razgovor o Marijinu mužu i ocu, o njihovu nestanku, uz malo satnikova blefiranja kad je izjavio da im mora poslati poruku da provjeri nije li Maria s njima u vezi. Napokon, Croyd je uzeo par Ray-Ban naočala sa svog stola, pregledao im stakla i rekao:
- Vi ste špijunirali za onog obavještajca... lagali ste za njega, na neki ste se način izložili riziku za njega, tko je bio taj Trow?
Maria je šutjela.
- Hajde, odgovorite!
- Dobar čovjek. Obavljao je isti posao kao i vi.
- Stvarno?
- Da.
- Stvarno!
Suočen s Marijinom šutnjom, Croyd je ustao ili se, bolje reći, presamitio. Namještao je mali magnetofon i izgledalo je da prozirni kolutovi osvjetljuju prozirnu vrpcu. Kolutovi su se zaustavili.
- Sačuvali ste fotografski aparat koji vam je služio da...
- Nisam.
Istini za volju, mislio je Croyd, u ovoj je glumici doista bilo domoljubnog žara, važnijeg od pustog nagona za samoodržanje. Nekoliko puta Croyd je pogledao Mariju dok je odijevala svoj sivo-crni kaput s okruglim ovratnikom, ali nježno je lice ostalo nepronično. Croyd je pomislio kako je zapravo možda najprivlačniji njezin potiljak... Ispratio ju je u hodnik, u mračnu raspoloženju.
Loše vrijeme, golema pustopoljina, gradilišta, vojne barake, zidarski radovi i stara popločana dvorišta. Tog poslijepodneva morao je sastaviti telegrame i vidjeti je li tim vojnih daktilografa upotpunio spise.

2





U mjesecima koji su slijedili, Croyd je šest puta pozivao Mariju Eich. Treći put, dodirno joj je ruku. Općenito bi joj postavljao pitanja okrenuvši joj leđa i gledajući mrežu oblaka koji su se, nakon što bi se digla jutarnja magla, širili nad Berlinom u velikom prostranstvu.
Svjetla su se palila oko šest sati poslije podne; činilo se kao da se nekim čudom zaustavljaju na rubu borove šume; tamo je bila Sovjetska zona. Hladan zrak drugog Berlina... CIA će jednoga dana promijeniti tok zračnih struja, promijenit će smjer najviših vjetrova, što će izazvati neku vrstu ledene kiše koja je trebala potopiti gradilišta, barake, djecu s ulice, sovjetske vojnike koji su igrali šah pokraj prozora s razbijenim oknima...
Za trećeg ispitivanja, Croyd je odložio blok i isključio magnetofon. Sunce se probilo kroz otvor između oblaka i osvijetlilo golemost Berlina; od njega se zanjihala ostakljena ploha. Čuo se udaljen žagor četvrti, zatim su u zatvorenu dvorištu odjeknuli glasovi.
Maria je pokušavala objasniti da je njezin suprug bio nacist, da joj je otac bio prijatelj Rudolfa Hessa i da bi se uvijek razveselio kad bi vidio njemačke blindirane jedinice kako kreću u bijelu rusku pustinju, radovao se kad bi vidio tisuće Štuka kako preplavljuju europsko nebo, bio oduševljen velikim sukobom koji će napokon vratiti životni prostor arijevskom narodu koji je sanjao o tako veličanstvenoj budućnosti.
- Čula sam ga kako je zapjevao gurajući bicikl po vrtnom puteljku dok je Hitler govorio na Heldenplatzu.
- I to vas nije smetalo?
- Nikad nisam pročitala nijedne čitave novine. Samo stranice koje su se odnosile na kazalište... i astrološku rubriku...
- A Brecht? Zašto ste ga toliko voljeli?
- Ne, nisam ga voljela. Divila sam mu se.
- Onda, krenimo od početka: preko koga ste dospjeli s njim u vezu?
Govorila je. O osjećaju da su cijeli njezin naraštaj zgazili nacisti i da su svi bili silno indoktrinirani. Rijetko se susreće pravi genij.
- Što time želite reći ?
- Brecht je stvarno genij.
Zanijela se. Obrazi su joj se zarumenjeli. Govorila je o njegovim pjesmama, o poemama, o soboslikaru.
- Kakvom soboslikaru?
- Brecht je od 1930. Hitlera zvao soboslikarom.
- Zašto? Zar je doista bio ličilac?
Ta je primjedba potvrdila neobično nepoznavanje činjenica, ili barem iskustva, vrlo osrednje poznavanje Hitlerova dosjea.
To je Mariju umirilo.
- Poznajete li Pjesmu SA-odreda? - pitala je podrugljivo. - Pjesmu o klasnom neprijatelju? Poznajete li Odu dijalektici? I Baladu u pohvalu svijetu?
Osjećajući da dobiva poene, Maria Eich je nastavila:
- Poznajete li „Ugaslu slavu divovskog grada New Yorka”? - dodala je.
Tada je, pred iznenađenim Croydom, počela vrlo glasno recitirati:
- „Ljudski primjerci koje su zajedno strpali u velike zatvorene prostore, posebno su ih hranili i kupali, silili ih da se ljuljaju na ljuljačkama, kako bi se njihovi neusporedivi pokreti ovjekovječili na filmu za sve buduće naraštaje.”
Nastupio je trenutak nelagode.
- Hvala - rekao je Croyd.
Spustio je vrećicu čaja u šalicu. Činilo mu se pomalo žalosnim što je ta mala glumica s tako lijepim tijelom još oduševljena tim alkemičarom Brechtom, a njega je u isto vrijeme očarala izvanredna draž mlade žene. Dok je pjevušila, naprosto je zablistala. U osnovi, mislio je Croyd, ona se slaže s njihovim postupcima. Posve je uz njih.
Izvadio je vrećicu iz šalice. Visoka i mršava tajnica donijela je pola stranice plavog papira na kojem je pisalo: „Zvala je vaša supruga iz New Yorka.”
Croyd je zamišljeno prelazio prstom preko tankih usana i nije slušao što Maria govori.
- A njegov politički angažman? - pitao je Croyd nakašljavši se.
Na to pitanje, Marijin se um blokirao. Pogledala je Croyda. On je mislio na „prekrasne male kovrčave Bečanke koje jedu štrudl pjevušeći Cost fan tutte dok istresaju metlu kroz prozor.”
Pokušao joj je pomoći, ali nije znao kako. Rekao je u sebi kako je uvijek može ponovo pozvati. I izgovorio uobičajenu rečenicu:
- Nemam vam što zamjeriti. Zahvaljujem vam na iskrenoj suradnji.
Na tom trećem katu, sa širokim pogledom na Berlin, osjećalo se duboko disanje Vremena. Vrijeme je upijalo taj grad sačinjen od progona, bodljikave žice, leta divljih pataka, zvonika, sunčanih bljeskova, zvučnika, gradilišta, hotela, ruševnih fasada, izjedenih rukopisa. Kamena slova. Prasne tiskare. Hangari.
U šest sati poslijepodne, tajnica je donijela još jednu šalicu toplog čaja. On je ljuljao vrećicu iznad šalice. Na isti je način držao u ruci i nit života osoba koje je ispitivao. Na trenutak ozarila ga je morbidna veličajnost grada i moć kojom su ga obdarile beretke nad onima koji dolaze sjediti u njegov ured ispred uvećane fotografije Američke zone.
Vrećica čaja pada u šalicu.

3





U lipnju 1953. saznala je iz novina za pobunu u istočnom Berlinu. Sedamnaesti lipnja radnici su prosvjedovali na ulicama zbog odluke Politbiroa da im se smanje plaće. Maria se uspela na krovnu terasu pansiona Adler i gledala kako se u sjevernim četvrtima diže dim. Saznala je da su se sovjetski tenkovi razmjestili na svim većim raskrižjima Istočnog Berlina i da je Lavrentij Berija, moćni šef sovjetske policije, koji je hitno stigao iz Moskve, naredio sovjetskim trupama da se pripreme za intervenciju i da su u Zapadnom sektoru, francuske, engleske i američke okupacijske snage također dale znak za uzbunu, i da su spremne za intervenciju. Brecht, koji je održavao probu Don Juana, govorio je glumcima o tome što se događalo dok su puškaranje i požari zadimili četvrt. Iste večeri, odlučio je napisati pismo podrške Ulbrichtovoj vladi.
Zatim, nekoliko dana poslije, ulice su se pročistile. Tišina. Osunčani pločnici. Vrapci.
Zapadne novine objavile su pismo koje je Brecht naslovio na druga Ulbrichta: „U ovom trenutku osjećam potrebu da vam izrazim svoje slaganje s jedinstvenom Komunističkom partijom Njemačke.” Širile su se glasine da je vlada u Pankowu cenzurirala ostali dio pisma, koji je bio u kritičnijem tonu. U pansionu, ljudi su spominjali Brechtovo pismo ne znajući da je Maria bila njegova ljubavnica.
Ulazeći kroz vrata instituta u kojem je Maria svako jutro držala nastavu, trudila se da je ne svlada vrtoglavica, jer je jasno osjećala da položaj u kojem se našla, naime obveza da Croyda upozna s pojedinostima svoje veze s Brechtom, nalikuje na sav njezin život, na vječitu izdaju, ali čega? Koga? I zašto?
Stigla je i zima. Zamislite večer koja brzo pada i podsjeća na grobove. Let vrana. Sivo, zatim crno jezero. Kaput izvađen iz ormara.
U studenome, pripadnik Military Policea11 u bijeloj kacigi pomolio se u okviru prozirnog stakla predvorja. Donio je nov poziv saveznog glavnog stožera. Lik Harolda Graya ocrtao se u krugu svjetla na vanjskom zidu zgrade. Donio je nešto u tvrdom omotu. Vrativši se u blagovaonicu, Maria se ponovo osjetila ugrožena. Jedan od gostiju pansiona pitao ju je:
- Loše vijesti?
- Oh, ne - rekla je - rutinski poziv.
Te noći usnila je san. Ponovo je vidjela bijelu kacigu Military Policea kako joj prilazi kroz predvorje. Trenutak tišine. Maria je otvorila vrata, ali to nije bio američki vojnik nego srdačan jurišnik SA-odreda, držeći u jednoj ruci bocu piva a u drugoj poziv. I SA je ušao u pansion i gledao Mariju, koja se izbezumila tražeći kaput i rukavice, i rekao joj:
- Nema razloga za uznemirenost, mamice... To je samo poziv da dođeš s nama pojesti gusku! Guska za socijalističku užinu. Vidjet ćeš, i dalje je izvrsna okusa!... Predratnog okusa!
Tada se Maria probudila. Odškrinula je balkonska vrata. Berlin je bio tu, miran, s neodređenim bljeskanjem svjetala. Pomislila je kako dolje, na drugoj strani grada, spava Brecht. On je upoznao Hitlerove početke u Münchenu. Hodao je ulicama na kojima se to događalo. Brecht je znao do kojeg je stupnja bila djelotvorna nacistička dramaturgija, nacistička teatralnost, s povečerjima uz baklje, velikim riječima, golemim povorkama, pjesmama, ratnim zastavama, pogrebnim bdjenjima. Kako su djelotvoran kazališni učinak imale nacističke proslave! Velike riječi, veliki podiji, mozaici ljudi ozarenih lica, oni isti koji su donedavno poput ubogara lutali ulicama bez posla... Brecht je znao u kojoj je mjeri cijela ta scenografija oduševljavala njemački narod. Da. Hitler je bio veći scenograf od njega. Bertolt je doista imao razloga za zabrinutost, on je proveo sve te godine u izgnanstvu pokušavajući razumjeti kako je „emocionalni reket” fašizma uspio biti toliko djelotvoran, toliko se svidjeti, povesti mase.
Kako je to puko kazalište uspjelo tako zavesti svjetinu? Kakvo bi se poznavanje dijalektike, kakvo novo kazalište bilo kadro tome suprotstaviti, suzbiti fašističku, wagnerijansku teatralnost?
Brecht je cijeli život time bio obuzet, a danas je sjedio na službenoj tribini i gledao kako uzorne mlade djevojke prolaze u povorkama u plavim suknjama i bijelim bluzama.
Jedina pod Mjesecom, Maria Eich je mislila na to. Sjaj uličnih svjetiljaka u četvrti, sve je mirno, svi su pošli odspavati nekoliko sati. Pa ipak, odnekud je dopiralo tajanstveno zujanje. „Što ako sutra sve ponovo počne?” mislila je Maria. Hoće li tada Brecht i njegovi prijatelji, hoće li njihova ironija, njihova istančana inteligencija tome biti dorasli?
Upravo je Brecht rekao Mariji: „Čovjek živi zahvaljujući svojoj glavi, ali to nije mnogo. Provjerite sami: zahvaljujući vašoj glavi, u najboljem slučaju može živjeti uš.”
Maria je promatrala velike vile četvrti obasjane mjesečinom, osjećala je da se strah raspršio. Napustio ju je svaki optimizam.

4





Među papirima koji su ležali oko stroja za pisanje, Croyd je još jednom izvukao dosje Marije Eich i proučavao ga.
Maria je ponovo uočila golemu razliku između grubo obojenih i sašivenih odora istočnonjemačke policije i besprijekornih košulja američkih vojnika. Na metalnom pisaćem stolu ležale su čak i sunčane naočale. Trljanje rukava košulje o kromirani naslonjač, prsti koji listaju spis... Istančano izmjenjivanje tinta različitih boja podsjetilo ju je na srednjovjekovne iluminacije prije nego na dokument. Ali iznenadila se kad je na toj hrpi papira ugledala žig s napol izbrisanim kukastim križem.
Iznenada, Croyd je sagnuo lice, ponovo pročitao nekoliko redaka stisnuvši oči i izvukao iz ladice požutjelu i iskrzanu fotografiju.
- Prepoznajete ga?
Mlad muškarac u vojničkoj kapi bio je naslonjen na kupolu tenka Tigrea, pušeći cigaretu i smiješeći se mladenački.
- Da, to je moj suprug - rekla je.
- Molim? - pitao je.
- To je moj suprug - rekla je prisilivši se da govori glasnije.
Croyd je uzeo fotografiju i proučavao je.
- On je bio autentični i zagriženi nacist...
Maria je primijetila da se počeo vrtjeti nov tip magnetofona. Shvatila je zašto svaki odgovor mora ponoviti.
- Prepoznajete ga?
- Da - rekla je Maria. - To je moj suprug!
- Bio je.
Croyd joj pruži drugu fotografiju.
- Našli smo ga mrtvog u Portugalu...
- Kako to?
- Vodio je tvornicu ribljih konzervi u Nazareu.
Gurnuo je tri sjajne fotografije pred Mariju. Debeo tip, snimljen uz pomoć fleša, vrata otvorena prema nužniku. Kotlić s komadićem konopca umjesto lančića, nešto što je nalikovalo na policu s kućnim potrepštinama i, nadasve, neobično presavijeno tijelo, medaljon i lice napol zaraslo u bradu.
Croyd je flomasterom precrtao jednu riječ na poleđini fotografije.
- Prepoznajete ga?
- Da - rekla je Maria. - Kako je umro?
- Ne znamo. Je li vas to šokiralo? - pitao je.
- Jest - rekla je Marija.
Croyd je rekao:
- Napravio je priličan broj svinjarija - u Mađarskoj i drugdje, jeste li to znali?
Magnetofonske su se vrpce vrtjele uz lagano trljanje.
Znala je da je radio na popisima ljudi i izdavao zapovijedi za strijeljanje „terorista”.
Pitala se gdje se nalazi Nazare, kako se tamo može umrijeti. Je li to mala lijepa portugalska ribarska luka kakve se viđaju na razglednicama? Ili je, naprotiv, sumorno mjesto, ravne i muljevite obale s bodljikavom žutilovkom i skladištima iz kojih se širi smrad pokvarene ribe?
Činilo se da Croyd čeka, zbunjen. Kao da ima sat u glavi pa nekoliko sekundi može posvetiti Marijinu zaprepaštenju, a onda ga je čekao tenis, bazen, izvješća, telefonski pozivi koje mora obaviti...
- Bit će prebačen u zemlju? - pitala je Maria.
- Pokopan je u Nazareu...
- Aha...
Kiša je počela curiti preko stakala verande. Poplavljivala je grad.
Maria je položila ruku na rub stola u trenutku u kojem je Croyd ustao i ugasio svjetiljku. Razgovor je bio završen. Otpratio ju je do hodnika. Gumeni su potplati škripuckali na podu od linoleuma. Poput udaljene jeke. Ona se naslonila na ogradu.
Croyd je zaustio da joj izrazi sućut, ali prekinuo ga je vojnik donoseći mu teniski reket u navlaci.
Sišla je ne posluživši se dizalom. Potpetice su joj odjekivale na brižno opranim stubama od travertina. Svi su katovi bili slični. Bilo je to veliko poduzeće koje dobro obavlja svoj posao između telefonskih poziva, vrata koja bi se nemarno gurnula nogom, koševi za smeće sa šablonskim natpisima.

5





Sjedili su na tribinama stadiona Walter-Ulbricht.
Hans Trow promatrao je Thea Pillu koji je pokušavao gurnuti list blistavozelene salate između dviju kriški kruha nadjevenih tvrdo kuhanim jajetom.
- Siguran si da nam više neće trebati ta Maria Eich... sada kad je Brecht umro. Ona bi nam ipak mogla ponešto reći, ne misliš?
- Ne.
- Siguran si?
- Da.
Hans Trow je pojasnio:
- Ona nam više ne treba.
- Nikad nam nije ni trebala.
- Trebala je!
- Šališ se?
- Ne šalim - rekao je Hans.
- Teško ti je palo kad je otišla k Amerima!... Piti coca-colu...
- Da.
- Htio bih nešto razjasniti prije nego otputujem u Moskvu - rekao je Theo. - Htio bih znati jesi li doista bio u nju zaljubljen?
- Jesam.
- Bio sam siguran u to.
Theo je pojeo sendvič od crnog kruha s osjećanjem pomirenosti sa svijetom. Uvijek je bilo tako kad bi se najeo, nestalo bi ponora tuge i zadnjih pitanja pepeljaste boje.
- Reci mi - nastavio je.
- Da?
- Još si u nju zaljubljen?
- Jesam.
- Ali s njom si...
- Nisam.
- Nikad?
- Ne.
Izišli su iz stadiona i stigli na tramvajsku postaju.
Hans je pogledao na sat i podigao ovratnik. Još sedam minuta. Tramvaj će biti krcat radnicima.
U tramvajskom odjeljku, pomalo stisnuti, Hans se nagnuo i šapnuo Theu:
- Ne izvlači više nikakve uspomene i ne govori o tim sladunjavim temama u Moskvi, u redu? Ne želim više da spomeneš ime Marije Eich...
Rastali su se na Alexanderplatzu. Hans je sišao s tramvaja broj 3 i produžio pješice prema drvoredu parka na kojem je posljednji put vidio Mariju a da ona to nije znala. Vladala je tišina, bilo je tu građevnog materijala, ugljena, ograda, baraka. Staza utabana koracima koji su vodili do spremišta benzina. Otišao je do obalnog šetališta uz Spree. Dugo je hodao uz vodu, pokraj divovskih čeličnih vrata nekog kombinata, ušao u bistro, u kavanu „Kod bivola”. Popio je tri piva i rakiju; okrijepljen pićem, hodao je u sjeni obližnjega mosta.

6





U ljeto 1954. razmijenjene su note između SR i DR Njemačke i uspostavljena zabranjena zona (Sperzone) od pet kilometara duž granice sa Saveznom Republikom Njemačkom.
Maria se uznemirila. Uspela se u međuzonski vlak u kojem su kontrole bile vrlo česte. Dva kovčega i adresa koju joj je dao neki profesor. Trebala je otići u Pforzheim, u pokrajini Baden-Wiirtemberg, gdje se nalazio katolički institut kojem je trebao profesor njemačkoga.
Ušla je u smeđi, pomalo prljavi odjeljak s djevojčicom koja je brzo zaspala, i prolazila kroz Njemačku miroljubivih brežuljaka, golemih polja, ravnica, tek neodređeno valovitih; pri zalasku sunca prolazili su pokraj šuma, vojnih obrambenih postrojenja, baraka, kazamata. Putovnicu su joj redovito provjeravali muškarci u sivim kišnim ogrtačima i smeđim šeširima. Zatim su slijedili reflektori, drugi kazamati, američke i engleske odore, provjere putovnice, sadržaja kovčega... Maria je bila svjesna da se, nakon bečke, udaljuje i njezina berlinska prošlost. Provalije i brežuljci, mostovi, rijeke, ruševine...
Pod blijedim nebom Düsseldorfa, učinilo joj se da će se napokon osloboditi svake želje za životom. U Berlinu je ostavila svaku želju da je ljudi prepoznaju. Odbacit će svoje staro Ja i stupiti u anonimnost gomile.
Gledala je kako promiče krajolik koji joj je sličio. Paprat dokle god oko seže, tamne šume. Nadalje, njezina tajna i anonimnost bit će joj jedini suputnici. Bavila se kćerkom i samom sobom strpljivo i razborito.
Bila je uronjena u takve misli kad je stigla na kolodvor u Kölnu. Presjela je u drugi vlak, manji, uži, sa škripom drva. Stegnuta srca, zarobljena a ne više gorljiva srca. Stigla je u grad Pforzheim okružen spokojnim dolinama. U tom se šumskom krajoliku osjetila kao da je ponovo oživjela.
Prošli su siječanj, veljača, ožujak, travanj. Vjetrovito vrijeme, vedro vrijeme. Smjestila se u lijepu sivu kuću sagrađenu u tridesetim godinama, s drvenim balkonom koji je nadvisivao četvrt otmjenih zgrada. Osjećaj zahvalnosti. Čula je zvona crkve. Imala je lijep vrt. Lako se naviknula na život nastavnika. Dugi praznici. Lotte je rasla. Maria je kupila polovni Opel. Mnogo se vozila glatkim i vlažnim cestama u Schwarzwaldu, prema Schellbronnu, Badliebenzellu, Calwu, Wildbergu, Nagoldu. Ponekad bi potegnula do Tübingena. Tamo se silno uzbudila ispred tornja u kojem je pjesnik Hölderlin proživio svoje godine ludila, pohvala, počasti. Više se nije osjećala zatočenica ničega. Nije očekivala pljesak publike. Više nije skrivala lice ispod šminke. Nije ju progonila zamisao da stvori nečiji lik; više se nije grčila od treme kad bi silazila niza stube, prolazila među kulisama, kretala se prema pozornici...
Trenutno je izbjegavala osobne razgovore. Govorila je jedino o prognozi vremena, o pljuskovima, snijegu, premještanju oblaka, iznenadnim mrazovima, prvim toplinama, vrtnim platnenim sjedeljkama i večerima provedenim uz svijeće. Ostavljala je dojam pasivne, malko priglupe osobe; njezina je nastava, međutim, dokazivala suprotno. Sa svojim je učenicima bila pažljiva, precizna, duhovita, podrugljiva. Više je govorila o pjesnicima Heineu i Hölderlinu nego o proznim piscima. Uvijek je nosila isti stari crni i bijeli pulover, sivu suknju. Prema mišljenju nekih svojih kolega, pobuđivala je dojam koji se kretao „između čednosti i klornog vonja bazena”.
Rijetko je komentirala događaje, osim 14. kolovoza 1961., kad su Sovjeti počeli postavljati bodljikavu žicu i balvane sa željeznim šiljcima, okupljati zidarske radnike koji su trebali zazidati prozore zgrada. Berlin je bio presječen nadvoje. Užasnuta, komentirala je tu činjenicu. To se „društvo hranilo smrću; na zemlju je pao mrak bez kraja, bez granica, i nikad neće nestati.”
Izgledala je neuhvatljiva i gotovo nijema. Ljeti je odlazila plivati u bazen u Wildbachu. Djeca i žene grijali su se oko bazena. Bili su iznenađeni bjelinom njezinih leđa, pravilnim zamasima ruku, mekom linijom nogu, lokvicama vode što bi ostajale za njezinim stopalima. Njezina bijela, uska leđa zabljesnula bi kad bi se pojavila na jakom podnevnom suncu, pokraj skakaonice, da se obriše. Bila je izvanredna, lijepa, rastresena.
Pošumljena četvrt vila u kojoj je stanovala odgovarala joj je. S masivnim i tihim kućama, dobro održavanim vrtovima, idiličnim brežuljcima, ulicama pod pravim kutom, odisala je nekom vedrinom. Četvrt su uznemirivali jedino preleti američkih Star-fightera. Odsjaj metala na vrhu jela, uz tutnjavu koju bi brzo upili oblaci. Nakon toga ostala bi jedino tišina, živica susjeda, Lottin bicikl naslonjen na vrtna vratašca.
Objavljivanje Brechtovih sabranih djela kod izdavača Suhrkampa silno je zainteresiralo Mariju. Listala je i kupila teške knjige. U mislima se prisjećala svojih glumačkih godina. U bilješkama se njezino ime nije spominjalo; bila je sretna zbog toga.
Sačuvala je tajnu ljubav koja se zvala Hans Trow. Shvatila je to kad je jedne večeri na obali Neckara čitala Zeit. Na osmoj stranici bila je prikazana nekolicina policajaca u odorama, Voposi. U podrumu restorana slavili su otvorenje tunela u Istočnom Berlinu. Tu je bilo i lice muškarca u sivom civilnom odijelu. Maria je prepoznala Hansa Trowa, njegov znatiželjni izraz, neodređen oblik brade, sitan smiješak. Trbuh joj se stegnuo. Osjetila je kako joj se koči potiljak. Ćutjela se kao u vatri, suhih usana. Poslijepodne je bilo crno, mračno, strašno, večer beskonačna i užasna. Hodala je duž kuća u četvrti, zatim se zaputila prema plavkastim brežuljcima, ali ništa nije moglo ublažiti njezinu bol. U hipu je zaboravila na stečene navike, misli, osjećaj samopouzdanja koji je bolno ovdje ponovo zadobila, samotne šetnje, sate plivanja, vožnje automobilom - sve se slomilo.
Na kraju je potražila zaklon u taverni. Pila je. Da ublaži pritisak, bol. Ali u njoj je već tako dugo pritajeno počivala nikad uslišana molitva, zamolba od koje više ništa nije mogla očekivati.
U tjednima koji su slijedili, više je pozornosti obratila radu s djecom. Uvečer bi željno slušala što bi joj govorila Lotte o svojoj maturi.
U kolovozu sljedeće godine, Maria je povela kćer na otok na Baltičkom moru, na Borkum. Odsjela je u malom hotelu s pansionom, Grafwaldersee. Dvjema se ženama pridružio velik plavokosi gimnazijalac, Stefan, koji je također maturirao s odličnim uspjehom. Očijukao je s Lottom. Plavo nebo, slab vjetar i golemi valovi podsjećali su je na druga ljeta, a da nije nastojala odrediti o kojim je godinama riječ. Maria je listala novine, cijele hrpe, njemačkih, austrijskih tiskovina. Berlinski se zid Marije neobično dojmio. Umjesto da odbaci marksizam, zanimala se za nj kao što se zanimamo za filokseru ili gangrenu. Ćutjela je u sebi zapretane snage, neobično psihološko vrenje. Nije mogla zamisliti život drugih ljudi. Provodila je dane pažljivo motreći obitelji, propitujući veze što ih bića isprepleću s drugim bićima. Kako se moglo živjeti u braku? Kako se moglo govoriti, šutjeti, lijegati uz nekoga, govoriti o beznačajnim stvarima, obavljati poslove?
Promatrala je skupine mladih ljudi na terasama kavana, čovjeka koji zviždi svome psu, nekoliko dama u šeširima koje se približavaju nasipom tijesno pripijene jedna uz drugu. Da, bila je zapanjena prizorom života drugih ljudi.
Kad se potkraj kolovoza vratila u Pforzheim, bez kćerke, zatekla je kuću, prazne hodnike, blistav i miran vrt, zelene biljke. Njezina odsutnost, dakle, nije ništa promijenila?
Jedne večeri, kroz otvoreni prozor, dok je razapinjala tanku mrežu radi zaštite od komaraca, čula je neki par u prolazu. Muškarac je govorio posve tiho. Bila je ganuta.
Dani, kao i noći, bili su pravilni, beskonačni, jednolični, tihi. Maria je odložila na tratinu svoju sportsku torbu, navukla kupaći kostim i skočila u bazen u Wildbachu. Kliznula je pod vodu kako ne bi narušila sjene i odraze.
Jedne nedjelje uvečer, pomalo turobna, uzela je plosnat ključ, sjela u Opel i zaputila se u smjeru instituta u kojem je predavala. Otključala je vratnice, nogama prelazila preko suhog lišća koje je pokrilo dvorište. Duž stubišta B bile su postavljene skele. Ušla je u dugo predvorje s nizom bakrenih vješalica. U svome razredu, ugledala je jedino stolove cjevastih nogu. Tu je bio i njezin kišobran, naslonjen na ormar. Sjena prozorskog okna padala je, podijeljena na četiri dijela, na kartu svijeta. Gledala je prazne klupe ravnomjerno raspoređene. Tu su bili samo duhovi, duhovi učenika, mnoštvo duhova.
Na crnoj ploči, netko je nacrtao mala stabla i golemo sunce. Netko je pokušao napisati svoje ime naopačke: samoht... umjesto Thomas, možda. Bila je tu i kutija s kredama, sa prahom na dnu, i škare zaobljena vrha.
Bila je osjetljiva na miris zaborava, promatrala je, ganuta, prašne portrete Goethea i Jean-Jacquesa Rousseaua. Sve je bilo napušteno, sve tu ostavljeno, ljeto se prometalo u jesen.
Prišla je mjestu pokraj radijatora na kojem bi uvijek stajala za vrijeme pismenih testova. S tog mjesta vidjelo se dvorište. Dan se stao mračiti. Ugledala je jasno bljeskanje grada u protusvjetlu, nekoliko poslovnih zdanja, zamućenu svjetlost četvrti, prva upaljena neonska svjetla.
U prostoriji je vladao nevjerojatan mir. Cijela je škola bila nepomična, tamna, prostrana, prazna, čudna, nestvarna. To je Mariju smirilo. Jedan je prozor ostao otvoren, u dvorištu je stala sipiti kiša. U gornjem dijelu izlijevao se oluk. Ali ovdje, u ovom razredu, bila je sklonjena od vanjskog nasilja, propagande, Star-fightera i poruka iz Moskve.
Dugo je promatrala rječnike, enciklopedije, atlase koji su svojim golemim sjenama zasjenili kut pokraj stola. Zatim je otkopčala dva gumba na košulji i dodirnula malo tajno mjesto ispod dojki. Tu je nešto udaralo, potajno i pravilno.
Možda nije uspjela razumjeti Brechta i Berliner Ensemble... Možda je njezina samotna inteligencija bila odveć uskogrudna, ograničena, smušena? Je li bila uobražena?
Slika grma u sjeni divovskog hrasta izmamila joj je osmijeh. Da, ona nije špijunirala „čovjeka koga je voljela”, nego čovjeka „koji ju je očarao”. Berlin, tamo dolje, iskrio se u svijetu koji joj je bio posve stran. Imala je dojam da se polagano vraća sebi, poput rekonvalescenta. Je li bila nesposobna shvatiti veličinu uloga? Okolnosti? Je li bila preosjetljiva? Previše sentimentalna? Ali, sva njezina energija, njezino „gorljivo i čisto srce” doveli su je do tih turobnih večeri. Zaobljen uslijed noći, sablastan i smiren svijet... Hoće li se moći jednoga dana opravdati što je špijunirala Brechta?
Već ju je odavno nesposobnost da shvati svijet, podvojen, isjeckan, dogmatski i hladan, svela na duha. Bila je odsutnost u svijetu. Znala je da se barem ovdje, s učenicima ili bez njih, na kraju ljeta, u toj tako tankoj opni koja se nadvila nad Vrijeme, uspijeva nositi sa svijetom i čak se nasmiješiti. Nasilje izvanjskoga svijeta nije dopiralo do tog dvorišta.
Izišla je, sjela u Opel, nebo se razvedrilo. Ostatak magle zadržao se na okrajku jelika.
Vozila se prema središtu grada. Nije bilo ničega izuzev glatke ceste, ravne trake, bijele, s obje strane. Lutala je drvoredima mirnog, bliskog i nastanjenog svijeta. Cesta, obična traka i ravnomjerne bijele crte koje su klizile unedogled sa strane...
Otvorila je vratnice kuće, vrt je lijepo mirisao.

1 Christlicher Verein Junger Männer - Savez kršćanskih mladića.
2 Sturm Abteulungen - jurišni odredi nacističke terorističke organizacije, preteče SS-odreda.
3 Engl., sklonog komunizmu.
4 Njem., komorne izvedbe.
5 Walter Ulbricht (1893-1973), istočnonjemački političar, od 1950. do 1971. prvi sekretar KP Njemačke.
Otto Grotewohl (1894-1964), istočnonjemački političar, od 1949. do 1964. predsjednik vlade NJDR.
6 György Lukács (1885-1971), mađarski filozof, kritičar i estetičar. Jedan od najznačajnijih marksističkih filozofa.
7 Njem., državna bolnica.
8 Engl., erker.
9 Služba sigurnosti.
10 Wilhelm Pieck (1876-1960), istočnonjemački političar, 1949. postao predsjednik DR Njemačke.
11 Vojna policija.