Tajna plavog vlaka

First topic message reminder :

Tajna plavog vlaka
The Mystery of the Blue Train
Agatha Christie



U međunarodnome Plavom vlaku u svome odjeljku nađena je mrtva kćer američkog bogataša. Naizgled obično ubojstvo kojeg bi francuska policija brzo riješila uhitivši onoga tko je, po svemu sudeći, bio motivirani ubojica. Ali tu se našao nenadmašivi Hercule Poirot čija britka logika ulazi ispod površine privida i kopa do pravog ubojice na kojeg nitko ni ne sumnja…

30. poglavlje
Gospođica Viner prosuđuje
Katherine je gledala kroz prozor spavaonice gospođice Viner. Padala je kiša, ne žestoko nego tiho i uporno. Prozor je gledao prema prednjem vrtu i stazi što je vodila do ulaznih vrata, s urednim lijehama na obje strane, gdje će kasnije procvijetati ruže, klinčići i plavi različci.
Gospođica Viner ležala je u širokom viktorijanskom krevetu. Pladanj sa ostacima doručka bio je gurnut u stranu i ona se upravo bavila otvaranjem i čitanjem pisama te ponekom jetkom primjedbom tim povodom.
Katherine je držala u ruci otvoreno pismo i čitala ga već drugi put. Bilo je poslano iz hotela "Ritz" u Parizu.
"Chere mademoiselle Katherine
Nadam se da ste u dobru zdravlju i da vas povratak u englesku zimu nije previše rastužio. Što se mene tiče, nastavljam svoju istragu najvećom marljivošću. Nemojte misliti da ovdje provodim nekakve praznike. Ubrzo ću doći u Englesku i nadam se kako ću imati zadovoljstvo opet vas sresti. Bit će tako, zar ne? Kad stignem u London, pisat ću vam. Pamtite li da smo kolege u ovom slučaju? Uvjeren sam da ste toga potpuno svjesni. Primite, gospođice, izraze mog štovanja i odanosti.
Hercule Poirot"
Katherine se malo namršti. Kao da ju je nešto u pismu zbunilo i zaintrigiralo.
– Na pikniku dječačkoga zbora – začuje se glas gospođice Viner – Tommy Saunders i Albert Dykes moraju svakako biti izostavljeni. Ne znam što ti dječaci misle da mogu raditi u crkvi nedjeljom. Tommy je zapjevao "O Bože, pohitaj nas spasiti" i nije više otvarao usta, a moj mi nos kaže da je Albert Dykes cuclao neki užas od pepermintova bombona.
– Znam, užasni su – složi se Katherine.
Ona otvori drugo pismo i lice joj se naglo zacrveni. Glas gospođice Viner kao da se odjednom počeo gubiti negdje daleko. Kada joj se vratila svijest o okolini, gospođica Viner upravo je slavodobitno zaključivala svoj dugi govor.
– I rekoh joj: "Nipošto. Kako stvari stoje, gospođica Grey je nećaka lady Tamplin." Što mislite o tome?
– Vodite li vi to moje vlastite bitke? To je vrlo ljubazno od vas.
– Možete tako reći ako želite. Titula za mene ne znači ništa. Bila ona vikarova žena ili ne, ona je obična blebetuša. Blebetuša, koja priča da ste si kupili pristup u visoko društvo.
– Možda i nije bila u velikoj zabludi.
– Pogledajte se – nastavi gospođica Viner. – Jeste li se možda vratili kao neka velika damo, što ste mogli. Ne, evo vas opet ovdje, jednako razumne kao i uvijek, s dobrim čarapama i čvrstim cipelama. Razgovarala sam o vama s Ellen upravo jučer. Rekoh joj: "Pogledaj samo gospođicu Grey. Motala se okolo s najvišima u zemlji, pa ne hoda kao ti, sa suknjom do koljena i svilenim čarapama, i najsmješnijim cipelama koje sam ikad vidjela".
Katherine se malo nasmiješi. Očito, vrijedilo je udovoljavati predrasudama gospođice Viner. Stara dama nastavljala je sa sve većim zadovoljstvom:
– Tješi me što nam niste okrenuli glavu. Prekjučer sam razgledala svoje novinske izreske. Imam ih više o lady Tamplin i njezinoj ratnoj bolnici, ali ne mogu do njih. Hoćete li ih pogledati, draga, vaš vid je bolji od mojega. Svi su u kutiji, u ladici pisaćega stola.
Katherine je gledala pismo u svojoj ruci i upravo se pripremala nešto reći; zastane međutim, i ode do pisaćega stola potražiti izreske. Otkako se vratila u St. Mary Mead njezino je srce opet pripadalo gospođici Viner, zadivljeno stoicizmom i hrabrošću stare žene. Osjećala je da ne može mnogo učiniti za svoju prijateljicu, ali je iz iskustva znala koliko te prividne sitnice mogu značiti starim ljudima.
– Evo jednog izreska – reče. – "Vikontesa Tamplin, koja u svojoj vili u Nici ravna časničkom bolnicom, žrtva je senzacionalne pljačke. Ukradene su joj dragocjenosti, medu njima i glasoviti smaragdi koji su nasljedno dobro obitelji Tamplin".
– Vjerojatno staklo – reče gospođica Viner – mnogo dragulja koji pripadaju damama iz visokoga društva samo su krivotvorine.
– Evo još jednoga i to s fotografijom – reče Katherine. – "Privlačna studijska snimka vikontese Tamplin s njezinom kćerkicom Lenox"..
– Dopustite mi pogledati – reče gospođica Viner. Lice djeteta ne vidi se baš dobro, zar ne? Usuđujem se reći da je i to dovoljno. Ovaj je svijet pun proturječja, pa lijepe majke imaju groznu djecu. Usuđujem se reći kako je fotograf shvatio da je stražnja strana glave djeteta najljepše što može na njemu snimiti.
Katherine se nasmije.
– _"Jedna od najljepših domaćica ove sezone na rivijeri je vikontesa Tamplin, koja ima vilu na Cap Martinu. Njezina nećaka gospođica Grey, naslijedila je nedavno golemo bogatstvo i to u romantičnim okolnostima. Ona upravo boravi u gostima kod vikontese"._
– Ovaj mi je izrezak trebao – reče gospođica Viner. – Mislim da je objavljena i vaša fotografija u izresku koji sam zagubila.
Katherine nije odgovorila. Prstima je izravnavala izrezak, a lice joj je imalo zagonetan i umoran izgled. Zatim izvuče drugo pismo iz omotnice i pročita ga još jednom. Okrene se svojoj prijateljici.
– Gospođice Viner? Pitam se bili to bilo moguće; jedan moj prijatelj, netko koga sam upoznala na rivijeri, silno me želi ovdje vidjeti.
– Muškarac? – upita gospođica Viner. – Da.
– Tko je on?
– Tajnik gospodina Van Aldina, američkoga milijunaša. – Kako se zove?
– Knighton. Bojnik Knighton.
– Hm, tajnik milijunaša. I želi doći ovamo. Katherine, želim vam reći nešto za vaše vlastito dobro. Vi ste zgodna i osjećajna djevojka, no iako imate glavu na svome mjestu, mogli biste kao i svaka žena jednom u svome životu napraviti od sebe budalu. Kladim se s deset prema jedan da je tom čovjeku stalo do vašega novca.
Pokretom ruke ona zaustavi Katherinin odgovor. – Samo sam očekivala tako nešto. Što je tajnik jednoga milijunaša? U devet od deset slučajeva, mladiću je stalo tek do lagodnoga života. Ti su obično ugodna ponašanja i sa smislom za raskoš, ali bez mozga i poduzetništva. Ako ima nečega što je još lagodnije od posla milijunaševa tajnika, onda je to brak s bogatom ženom. Ne kažem da ne biste mogli nekome biti privlačni, ali vi niste više mladi, a niste ni neka osobita ljepotica iako imate vrlo dobar ten. Kažem vam, ne pravite budalu od sebe. Ali, ako se ipak na to odlučite, pazite da novac dobro pričvrstite uza se. Evo, sada sam dovršila. Što mi imate reći?
– Ništa – reče Katherine. – Biste li prigovorili ako bi on došao ovdje me posjetiti?
– Perem ruke od toga – reče gospođica Viner. – Učinila sam svoju dužnost, i što god vam se dogodi ovisit će o vama. Biste li željeli da ovdje ruča ili da večera? Usuđujem se pomisliti da bi Ellen mogla napraviti večeru – ako nije sasvim izgubila glavu.
– Ručak bi odgovarao – odgovori Katherine. – Vrlo je lijepo od vas što se slažete, gospođice Viner. Zamolio me da mu telefoniram. Učinit ću to i reći mu kako će nam biti vrlo drago da ruča s nama. Doći će automobilom iz grada.
– Ellen pravi prilično dobro odrezak s prženim krumpirom – reče gospođica Viner. – Nije baš sasvim dobar, ali to čini bolje od ičega drugog. Ne bi bilo koristi od voćnoga kolača, jer je teške ruke s kremama, ali njezini mali pudinzi nisu loši. Usuđujem se predložiti da biste mogli nabaviti komad dobroga plavoga sira kod Abbot'sa. Od oca je ostalo još dobrih vina, možda i koja butelja mozelskoga pjenušca.
– Oh, ne, gospođice Viner, to doista neće biti potrebno.
– Gluposti, dijete moje. Nema toga džentlmena koji ne bi bio sretan ako bi dobio nešto u čašici uz jelo. Ima i dobroga predratnoga whiskya, ako mislite da bi mu to bilo draže. Učinite kako sam rekla i ne prigovarajte. Ključ vinskoga podruma je u trećoj ladici s lijeva u drugom paru čarapa na lijevoj strani ladice.
Katherine ode poslušno do označenoga mjesta.
– Pazite, u drugome paru – dovikne gospođica Viner. – U prvome paru su moje dijamantne naušnice i moj filigranski broš.
Osupnuta Katherine joj dobaci: – Ne biste li ih radije držali u svojoj kutiji za nakit?
– Nipošto! Za to sam previše pametna, zahvaljujem. Draga moja, sjećam se kako je moj otac imao ugrađen sigurnosni pretinac u prizemlju. Silno se njima ponosio, pa je tako jednom zgodom rekao i mojoj majci: "Mary, donesi mi svake večeri svoje dragulje i ja ću ih zaključati za tvoje dobro". Moja je majka bila pristojna žena, koja je znala kako gospoda vole da sve bude po njihovoj volji, pa mu je donijela kutiju za dragulje da je zaključa, baš kako je zahtijevao.
– Ali jedne noći došli su provalnici i, naravno, prvo na što su krenuli bio je sigurnosni pretinac! Nije ni moglo biti drukčije s ocem koji je o tome pričao pred svakim u selu, pa se stvorio opći dojam da ima blago kralja Solomona. Sve su lijepo počistili, odnijeli vrčeve, srebrne šalice, zlatni pladanj – i kutiju za nakit.
Ona uzdahne, sjećajući se. – Otac je bio uzbuđen zbog majčinoga nakita. Medu njim bila je venecijanska ogrlica i vrlo fine kameje, nešto blijedo-ružičastih koralja i dva dijamantna prstena s prilično velikim kamenima. Ona je, dakako, svu tu zlatninu držala zamotanu u starom grudnjaku, gdje je bila sigurna.
– A kutija za nakit? Bila je prazna?
– Ni govora – reče gospođica Viner. – Bila bi tada previše upadljivo lagana. Moja majka bila je inteligentna žena i u toj kutiji držala je gumbe što je za njih bilo vrlo zgodno mjesto. Gumbi za čizme u gornjoj polici, gumbi za hlače u drugoj polici i razni gumbi ispod svega. Začudo, otac se na nju naljutio. Kako reče, ne voli biti prevaren. Ali, dosta priče. Vi morate telefonirati prijatelju i ne zaboravite izabrati dobre odreske. Recite Ellen neka pazi da joj čarape nemaju rupe kad gost dođe.
– Je li njezino ime Ellen ili Helen, gospođice Viner? Pomislila sam...
Gospođica Viner zatvori oči.
– Znam izgovarati slovo "H" kao i bilo koje drugo, ali Helen nije pogodno ime za sluge. Ne znam što sve pada na um majkama iz nižih slojeva u današnje vrijeme.
Kad je Knighton stigao, nebo se već razvedrilo. Blijedo, čudljivo sunce obasjavalo je Katherininu glavu dok je stajala uz vrata da ga pozdravi. On vse popeo brzo, gotovo dječački.
– Nadam se da mi niste zamjerili. Jednostavno sam vas morao ponovno vidjeti. Nadam se da neće prigovoriti ni vaša prijateljica.
– Uđite i upoznajte se s njom – reče Katherine. – Ponekad je vrlo nagla, ali ubrzo ćete uvidjeti da ima najmekše srce na svijetu.
Gospođica Viner sjedila je poput veličanstva u salonu, ukrašena kamenjima kojima je providnost bila sačuvala za njezinu obitelj. Pozdravila je Knightona s dostojanstvom i ozbiljnom ljubaznošću koja bi raznježila mnoge muškarce. No i Knighton je imao privlačno ponašanje koje se nije moglo zanemariti, pa se nakon desetak minuta i gospođica Viner vidljivo zagrijala. Ručak je protekao u ugodnom raspoloženju, a Ellen ili Helen, u novom paru svilenih čarapa činila je čuda od uslužnosti. Zatim Katherine i Knighton krenuše u šetnju, nakon koje su popili čaj, budući da je gospođica Viner otišla leći.
Kad se automobil naposljetku udaljio, Katherine se popne polagano na prvi kat. Začuo se glas gospođice Viner i ona ude u njezinu sobu.
– Prijatelj je otišao?
– Da. Hvala vam što ste mi to omogućili.
– Nije potrebno zahvaljivati. Mislite li da sam stara baba koja nikome ne želi pomoći?
– Mislim da ste vrlo dragi – reče Katherine osjećajno. Kad je Katherine krenula iz sobe pozvala ju je.
– Katherine?
– Da.
– Pogriješila sam glede vašega prijatelja. Kada je muškarcu do nekoga stalo, on može biti srdačan i širokogrudan, pun malih pažnji i, sve u svemu, privlačan. Ali kada je doista zaljubljen, mora izgledati poput ovce. A kad god vas je ovaj mladi čovjek pogledao, nalikovao je ovci. Povlačim sve što sam rekla jutros. On je pravi.

31. poglavlje
Gospodin Aaron ruča
– Ah – reče Joseph Aarons s uvažavanjem.
Potegne zatim dugi gutljaj iz vrča, uzdahne nakon toga, obriše pjenu s usana i srdačno pogleda na drugoj strani stola svoga domaćina, Herculea Poirota.
– Dajte mi – reče Aarons – dobar odrezak iz Porterhousea i vrč nečega što je vrijedno pijenja, pa ću zaboraviti sve vaše francuske poslastice. Dajte mi – ponovi on odrezak iz Porterhousea.
Poirot, koji je upravo bio udovoljio tom zahtjevu smiješio se pristojno.
– Ništa se ne može prigovoriti odresku s okruglicama od bubrega – nastavi gospodin Aarons. – Kolač od jabuka? Da, gospođice, uzet ću kolač od jabuka i vrč vrhnja.
Objed se odužio. Naposljetku, dubok uzdah, gospodin Aarons odloži nož i vilicu pripremajući se za mali dodatak sira, prije nego što će umne sposobnosti usmjeriti drugim stvarima.
– Bilo je malo poslova od one vrste koje ste spomenuli, gospodine Poirot – primijeti on – ali bit ću vrlo sretan pomoći vam.
– To je vrlo ljubazno od vas – odgovori Poirot. – Rekoh sam sebi: "Ako želiš išta doznati o glumcima, postoji jedna osoba koja zna sve što se može znati, a to je moj stari prijatelj Joseph Aarons".
– I niste pritom pogriješili – doda Aarons zadovoljno. – Bila riječ o prošlosti, sadašnjosti ili budućnosti, Joe Aarons je čovjek kojemu se treba javiti.
– Precisement. Želio bih vas upitati, gospodine Aarons, što znate o jednoj mladoj ženi koja se zove Kidd.
– Kidd? Kitty Kidd? – Da, Kitty Kidd.
– Bila je prilično dobra. Nastupala je kao oponašateljica muškaraca u pjesmi i plesu. Na nju mislite?
– To je ona.
– Bila je zapravo vrlo dobra, i dobro zarađivala. Nikada nije bila bez posla. Uglavnom je oponašala muškarce, ali kada je već o tome riječ, ne bi propala ni kao karakterna glumica.
– Tako sam i ja čuo – reče Poirot. – Ali već dugo nije nastupala, zar ne?
– Ne, izašla je iz posla. Otišla je u Francusku gdje se upustila u vezu s nekim velikim plemićem. Napustila je pozornicu zauvijek.
– Kada je to bilo?
– Da vidim. Prije tri godine. I bio je to gubitak, dopustite da vam kažem.
– Je li bila bistra?
– Bistra kao pun kavez majmuna.
– Je li vam poznato ime čovjek s kojim se sprijateljila u Parizu?
– Bio je nešto veliko. To znam. Jedan grof, ili markiz? Sada kada promislim, čini mi se da je bio markiz.
– I... od tada niste o njoj ništa čuli? – Ništa.
– Nisam na nju naletio ni slučajno. Mogao bih se okladiti da uživa negdje u inozemstvu. Biti markiza do kraja života – to je Kitty sebi dobro priuštila.
– Vidim – reče Poirot zamišljeno.
– Žao mi je što vam ne mogu reći više, gospodine Poirot. – Htio sam vam biti od koristi koliko sam mogao. Pozvali ste me na dobar ručak.
– Sad smo izjednačeni, i vi ste mi učinili dobru uslugu. –Jedno zaslužuje drugo, ha, ha! – nasmije se Aarons. – Vjerojatno je vaša profesija vrlo zanimljiva – reče Poirot.
– Tako, tako – odgovori Aarons neobavezno. – Uzevši dobro s lošim, u redu je. Ne trčim za poslovima, ali svejedno morate imati otvorene oči. Nikada se ne zna što će privući publiku.
– Posljednjih nekoliko godina ples je došao u modu promrmlja Poirot zamišljeno.
– Nikada nisam uživao u onome ruskome baletu, ali ljudi to vole. To je za mene previše napuhano.
– Upoznao sam jednu plesačicu na rivijeri – madmoiselle Mirelle.
– Mirelle? Novac joj stalno pritječe, iako, ruku na srce, ona zna plesati. Vidio sam je i znam o čemu govorim. Nisam se s njom mnogo bavio, ali čujem da je pravi užas za svakoga. Krik i bijes bez prekida.
– Da – reče Poirot – mogu si to zamisliti.
– Temperament! – doda gospodin Aarons. – One to tako nazivaju. Moja žena bila je plesačica prije nego što se udala, ali sretan sam što nikada nije imala temperamenta. Temperament u kući samo škodi, gospodine Poirot.
– Slažem se s vama prijatelju. On je u njoj doista nepotreban.
– Udana žena morala bi biti tiha, suosjećajna i dobra kuharica – reče gospodin Aarons.
– Mirelle već dugo nije bila pred publikom, zar ne? upita Poirot.
– Oko dvije i pol godine, ukupno – reče Aarons. Na nju je bio navalio neki francuski vojvoda, a sada čujem da ima bivšega premijera Grčke. Ti ljudi lako razbacuju novac.
– Meni je to novost – reče Poirot.
– Ona nije od onih što gube vrijeme. Priča se da je mladi Kettering ubio svoju ženu zbog nje. Ja to, dakako, ne znam. U svakom slučaju on je u zatvoru, a ona se morala snaći što joj ne pada teško. Priča se također da ona nosi rubin veličine golubjega jajeta. Nikada nisam vidio golublje jaje, ali tako obično piše u romanima.
– Rubin veličine golubljega jajeta! – dometne Poirot. Njegove su oči postale zelene i mačkolike. – Kako zanimljivo!
– Doznao sam to od nekoga prijatelja – objasni gospodin Aarons. – No, to bi mogao biti i komad obojenoga stakla. Žene su sve iste i nikada se neće prestati hvaliti svojim draguljima. Mirelle trabunja da na tom rubinu počiva neka kletva. Mislim da ga zove "Vatreni žar".
– Ako se dobro sjećam – reče Poirot – rubin kojega zovu "Vatreni žar" samo je srednji kamen u jednoj ogrlici. – Nisam li već rekao da nema kraja lažima koje izmišljaju žene kada su posrijedi njihovi dragulji. Ovo je kamen za sebe, ovješen na platinastom lancu oko njezina vrata, ali kako rekoh kladim se s deset prema jedan da je obojeno staklo.
– Nije – reče ljubazno Poirot. – Mislim da nije obojeno staklo.

32. poglavlje
Katherine i Poirot uspoređuju bilješke
– Promijenili ste se mademoiselle – reče Poirot. On i Katherine sjedili su jedno nasuprot drugome za malim stolom u hotelu Savoy. – Da, da, promijenili ste se – nastavi on.
– Na koji način?
– Mademoiselle, te nuances teško je opisati. – Starija sam.
– Da, stariji ste. Ali pitam ne mislim da imate bore. Kad sam vas prvi put vidio, mademoiselle, izgledali ste tako kao da je pred vama život. Imali ste miran i zadovoljan izgled nekoga tko sjedi u pozadini i promatra igru.
– A sada?
– Sada više ne promatrate. Možda je apsurdno to što ću reći, ali sada imate izgled umornoga borca koji vodi tešku utakmicu.
– Moja stara prijateljica ponekad je teška – reče Katherine nasmijavši se – ali uvjeravam vas da s njom ne vodim teške bitke. Morate jednoga dana doći i vidjeti je, gospodine Poirot. Vi ste čovjek koji bi cijenio njezinu hrabrost i njezin duh.
Nastupi tišina dok ih je konobar posluživao piletinom priređenom en casserole. Kad je napokon progovorio, Poirot reče: – Čuli ste me kad sam pričao o svome prijatelju Hastingsu? Onome koji je ustvrdio da sam ja jedna ljudska oštriga. Eh bien, mademoiselle, našao sam por u vama. Vi ste, još mnogo više nego ja, usamljeniji borac.
– Glupost – usprotivi se Katherine.
– Hercule Poirot nekad ne govori gluposti. Tako je kako ja kažem.
Ponovno nastupi tišina. Poirot počne ispitivati:
– Jeste li vidjeli ikoga od prijatelja s rivijere, nakon što ste se vratili?
– Vidjela sam nakratko bojnika Knightona. – Ah! Je li moguće?
Nešto u Poirotovim trepćućim očima natjera Katherine da obori pogled.
– Znači, gospodin Van Aldin ostaju u Londonu? – Da.
– Moram ga pokušati vidjeti sutra ili prekosutra. – Imate li za njega neke novosti?
– Zašto to mislite?
– Pitala sam se, to je sve.
Poirot je pogleda svojim trepćućim očima.
– Koliko vidim, gospođice, vi biste više željeli pitati nešto mene. Vidim da je tako. Zašto ne? Zar nije slučaj "Plavoga voza" naš roman policier?
– Da, ima nešto što bih vas htjela pitati. – Eh bien?
Katherine ga odjednom pogleda vrlo odlučno. – Što ste radili u Parizu, gospodine Poirot? Poirot se polako nasmiješi.
– Obavio sam jedan posjet u ruskome veleposlanstvu. – Oh.
– Vidim da vam to ništa ne govori. Ali ja neću biti ljudska oštriga. Stavit ću svoje karte na stol, a oštrige to jamačno ne rade. Vi sumnjate, zar ne, da nisam zadovoljan razvojem slučaja Dereka Ketteringa?
– To sam se pitala. Pomislila sam, u Nici, da ste zaključili slučaj.
– Ne kažete sve što mislite, gospođice. Ja pak priznajem sve. Ja sam bio taj, odnosno moja istraga, zbog čega je Derek Kettering sada ondje gdje jest. Da nije bilo mene, istražni bi sudac još uvijek pokušavao staviti teret zločina na Comtea de la Rochea. Eh bien, mademoiselle, ne žalim za onim što sam učinio. Imao sam samo jednu dužnost – otkriti istinu, a taj put vodio je ravno do gospodina Ketteringa. Ali, je li ondje završio? Policija kaže da jest, ali ja, Hercule Poirot, nisam time zadovoljan.
On naglo zastane. – Recite mi, gospođice, jeste li nedavno što čuli o gospođici Lenox?
– Samo jedno vrlo kratko pismo od nje. Mislim da je povrijeđena time što sam se vratila u Englesku.
Poirot kimne.
– Razgovarao sam s njim one večeri kad je uhićen gospodin Kettering. Zbog više od jednog razloga, razgovor je bio zanimljiv.
On ponovno zašuti, a Katherine nije prekidala njegov tijek misli. – Mademoiselle – reče on napokon – sada ću krenuti osjetljivim terenom, ali ipak ću vam nešto reći. Postoji, mislim, netko tko voli gospodina Ketteringa i radi nje – hm – radi nje, nadam se da sam ja u pravu, a policija ne. Znate li tko bi to bio?
Nastupi stanka, a zatim Katherine reče: – Da, mislim da znam.
Poirot se nagne prema njoj.
– Nisam zadovoljan, gospođice, nisam zadovoljan. Činjenice, obične činjenice navodile su ravno na trag gospodina Ketteringa. Ali jedna stvar ostala je nezapažena. – A što je to?
– Razmrskano lice žrtve. Upitao sam se, gospođice, stotinu puta: "Je li moguće da bi Derek Kettering zadao onakav uništavajući udarac nakon što je ubio? Čemu bi to služilo? Kakvoga bi to imalo smisla? Je li takav postupak usporediv s naravi gospodina Ketteringa?" Odgovori na ta pitanja duboko su nezadovoljavajući. Uvijek ponovno vraćam se na pitanje "Zašto?" Jedino što mi može pomoći u rješavanju toga problema je ovo.
On uzme svoju džepnu bilježnicu i izvuče iz nje nešto što je držao između palca i kažiprsta.
– Sjećate li se, gospođice? Vidjeli ste me kad sam uzeo te vlasi s pokrivača u vagonu.
Katherine se nagne naprijed, promatrajući vlasi pozorno.
Poirot polagano kimne nekoliko puta.
– One vam ništa ne govore, vidim to. Pa ipak, mislim da biste se tu mogli snaći.
– Nešto sam pomišljala – progovori polagano Katherine – nešto čudno. Zato vas i pitam što ste radili u Parizu, gospodine Poirot.
– Kad sam vam pisao... – Iz Ritza?
Na Poirotovu licu pokaže se čudan smiješak.
– Da, kao što rekoste iz Ritza. Ja sam ponekad rastrošna osoba, pogotovo kad račun plaća milijunaš.
– Rusko veleposlanstvo – reče Katherine mršteći se. Ne vidim kakve to ima veze.
– Nema neposredne, gospođice. Išao sam onamo da dobijem neke informacije. Vidio sam određenu osobu kojoj sam zaprijetio. Da, ja, Hercule Poirot, zaprijetio sam joj.
– Policijom?
– Ne – reče Poirot suho – nego novinama, koje su mnogo opasnije oružje.
On pogleda Katherine, a ona mu se nasmiješi zatresavši glavom.
– Ne vraćate li se ponovno u školjku oštrige, gospodine Poirot?
– Ne, ne. Ne želim praviti misterij. Reći ću vam sve. Sumnjam da je taj čovjek djelatno sudjelovao u prodaji dragulja gospodina Van Aldina. Ja ga zbog toga optužujem, i naposljetku dobivam od njega cijelu priču. Doznajem gdje su dragulji predani, a doznajem i to tko je bio čovjek koji je šetao gore-dolje ulicom, jedan čovjek upečatljive glave sa sijedom kosom, no koji je ipak hodao lakim skakutavim korakom mladoga čovjeka... Ja dajem u mislima tom čovjeku nadimak "Marquis".
– I, sada ste došli u London da vidite gospodina Van Aldina?
– Ne samo zbog toga. Imam i drugoga posla. Otkako sam u Londonu, vidio sam još dvije osobe – jednoga kazališnoga posrednika i jednoga liječnika iz Marley Streeta. Od svakoga sam dobio neke informacije. Stavite sve to zajedno, mademoiselle, i promislite možete li s njima učiniti isto što sam i ja.
– Mogu li... ja?
– Da, vi. Reći ću vam nešto, mademoiselle. Neprekidno sam bio opterećen sumnjom je li isti čovjek izvršio i umorstvo i pljačku. Dugo nisam bio siguran...
– A sada?
– Sada znam.
Zavlada tišina. Zatim Katherine podigne glavu, a oči su joj blistale.
– Ja nisam bistra kao vi, gospodine Poirot. Pola od onoga što ste mi rekli, meni ne znači ništa. Ono što je meni palo na um, dolazi dakle iz drugoga kuta...
– Ah, pa to je uvijek tako – započne Poirot smireno. Ogledalo pokazuje istinu, ali svatko tko gleda u ogledalo stoji na različitome mjestu.
– Moje su misli možda apsurdne, možda i sasvim različite od vaših, ali...
– Da?
– Pomažu li vam one, uopće?
On uzme novinski izrezak iz njezine ispružene ruke. Pročita ga, podigne pogled, i ozbiljno kimne.
– Kao što sam vam rekao, gospođice, ogledalo se može promatrati iz različitih kutova, ali je to isto ogledalo i u njemu se ogledaju iste stvari.
Katherine ustane. – Moram požuriti – reče. – Imam jedva vremena uhvatiti voz. Gospodine Poirot...
– Da, gospođice.
– To... to ne smije dulje potrajati, razumijete li. Ne mogu još dugo izdržati.
Nešto se prekine u njezinom glasu. On je potapša ohrabrujući je.
– Hrabrosti, gospođice! Ne smijete sad zakazati; kraj je vrlo blizu.

33. poglavlje
Nova teorija
– Gospodin Poirot vas želi vidjeti, gospodine. – Prokleti klipan – zaurla Van Aldin. Knighton je sućutno ostao bez riječi.
Van Aldin se podigne iz stolice i počne hodati gore-dolje.
– Vjerujem da ste jutros vidjeli one proklete novine? – Pogledao sam, gospodine.
Milijunaš ponovno sjedne r pritisne čelo rukama.
– Da sam mogao pomisliti! – grmio je on. – Kunem se kako tom malom Belgijancu nikad nisam rekao da istjeruje istinu. Pronaći Ruthinu ubojicu – to je sve što sam od njega tražio.
– Ali vi ipak ne biste voljeli da vaš zet ostane nekažnjen?
Van Aldin uzdahne.
– Najviše bih volio da sam mogao uzeti zakon u svoje ruke.
– Ne mislim da bi to bilo vrlo mudro, gospodine.
– Svejedno – jeste li sigurni da me onaj tip želi vidjeti? – Da, gospodine Van Aldin. Čak tvrdi da je vrlo hitno. – Onda ću popustiti. Može doći ovoga jutra, ako hoće. Kad je ušao, Poirot je izgledao vrlo svježe i dobrohotno. Nije izgledalo da zapaža ikakav manjak srdačnosti u milijunašovu ponašanju, pa je s njim ugodno čavrljao o svemu i svačemu. Došao je u London, kako reče, posjetiti svoga liječnika. Spomenuo je pritom ime uglednoga kirurga.
– Ne, ne, pas la guerre – to je uspomena na moje policijske dane, kad sam dobio metak od neke propalice.
On dotakne svoje lijevo rame i zaječi vrlo uvjerljivo.
– Uvijek sam vas držao sretnim čovjekom, gospodine Van Aldin; vi se ne uklapate u naše pučke predodžbe američkih milijunaša kao žrtava čira na želucu.
– Prilično sam žilav – reče Van Aldin. – Znate, vodim jednostavan život; samo jednostavna hrana i ne previše.
– Vidjeli ste nedavno gospođicu Grey, zar ne? – upita Poirot naivno, okrenuvši se tajniku.
– Ja?... Da, jedanput ili dvaput– reče Knighton. On se zacrveni, a Van Aldin usklikne iznenađeno:
– Čudno, Knighton, nikada mi niste spomenuli da ste je vidjeli.
– Nisam mislio da bi vas to zanimalo, gospodine. – Ta mi se djevojka jako sviđa – reče Van Aldin.
– Prava je nesreća što se opet zakopala u onom St. Mary Meadu – reče Poirot.
– To je vrlo lijepo od nje – upadne vatreno Knighton. – Malo je onih koji bi pristali zakopati se negdje samo zato da bi pomogli jednoj zlovoljnoj staroj ženi, koja na to, uostalom, nema nikakvo pravo.
– Ostajem bez riječi – reče Poirot, kome su oči svjetlucale. – Ipak, tvrdim i dalje da je to nesreća. A sada, gospodo, prijeđimo na posao.
Obojica se pogledaše ponešto iznenađeno.
– Ne biste se trebali uzrujati ili uzbuditi onim što ću vam reći. Možete li zamisliti, gospodine Van Aldin, da Derek Kettering ipak nije ubio svoju ženu?
– Što?
Obojica ga pogledaše iznenađeno.
– Zamisliti, ponavljam, da Derek Kettering nije ubio svoju ženu?
– Jeste li poludjeli, gospodine Poirot?
To je izgovorio Van Aldin.
– Ne – reče Poirot – nisam lud. Ja sam možda ekscentričan, kako neki kažu, ali kad je riječ o mojoj profesiji, sasvim sam na svome mjestu. Pitam vas, gospodine Van Aldin, biste li se rastužili ili razvedrili kad bi to bilo točno što sam vam rekao?
Van Aldin se zabulji.
– Naravno da bi mi bilo drago – reče napokon. – Je li to puko nagađanje, gospodine Poirot, ili iza toga stoje neke činjenice?
Poirot pogleda prema stropu.
– Postoji jedna mala mogućnost – reče on tiho – da je to bio ipak Comte de la Roche. U najmanju ruku, uspio sam oboriti njegov alibi.
– Kako vam je to pošlo za rukom? Poirot skromno slegne ramenima.
– Imam svoje metode. Malo ljubaznosti, malo oštroumnosti – i posao je obavljen.
– Ali rubini – reče Van Aldin – oni rubini koje je imao grof bili su krivotvorine.
– A on se ne bi odlučio na zločin, osim zbog rubina. Ali vi ne zapažate jednu činjenicu, gospodine Van Aldin. Ako je riječ o rubinima, netko je ondje bio prije njega.
– Ali to je potpuno nova teorija – poviče Knighton.
– Zar vi doista vjerujete u sve te gluposti, gospodine Poirot – upita milijunaš.
– Sve još nije dokazano – reče tiho Poirot. – Zasad je to samo teorija, ali kažem vam, gospodine Van Aldin, činjenice su vrijedne istraživanja. Morate krenuti sa mnom na jug Francuske i smjesta se baciti na posao.
– Mislite li da je to doista potrebno – otputovati, naime? – Pomislio sam da bi to bilo ono što biste i sami željeli. U Poirotovim riječima osjetio se prijekor koji nije promakao ostalima.
– Da, da, svakako – reče milijunaš. – Kada želite da krenemo, gospodine Poirot?
– Vi ste sada vrlo zaposleni, gospodine – promrmlja Knighton. Ali milijunaš se već bio odlučio, pa je otkazao prigovor.
– Ovaj posao ima prednost – reče on. – Odmah sutra. Kojim vozom?
– Mislim da ćemo krenuti Plavim vozom – reče on i nasmiješi se.

34. poglavlje
Opet u "Plavome vozu"
"Milijunaški voz" – kako je često nazivan ušao je, naoko, opasnom brzinom u jedan zavoj. Van Aldin, Knighton i Poirot sjedili su u tišini. Knighton i Van Aldin imali su dva međusobno spojena odjeljka, kao Ruth Kettering sa svojom sobaricom onoga sudbonosnoga putovanja, dok je Poirotov odjeljak bio dalje u vagonu.
Putovanje je bilo mučno za Van Aldina, koji se morao prisjećati najstrašnijih pojedinosti. Poirot i Knighton ponekad bi popričali ne ometajući ga.
No, kada je voz završio polagani put po pariškome ceinture i stigao u Gare de Lyon, Poirot odjednom živne. Van Aldin je shvatio kako je njegov cilj tijekom ovoga putovanja bila rekonstrukcija zločina. Sam Poirot igrao je sve uloge. On je bio naizmjence sobarica, koja je na brzinu bila zatvorena u svom odjeljku, gospoda Kettering, koja prepoznaje svoga supruga uz iznenađenje i strah, pa i Derek Kettering, koji otkriva da njegova žena putuje tim vozom. Iskušavao je različite mogućnosti da se netko uspješno sakrije u drugom odjeljku.
Onda ga odjednom zaokupi jedna zamisao. Uhvati Van Aldina za ruku.
– Mon Dieu, na to nisam ni pomislio! Moram naše putovanje prekinuti u Parizu. Brzo, brzo, siđimo odmah! Pograbivši kovčege on pojuri iz voza. Zbunjeni ali pokorni, Van Aldin i Knighton slijedili su ga. Kako je još jednom učvrstio svoje mišljenje o Poirotovim sposobnostima, nije ga sada mogao lako odbaciti. Na izlazu iz postaje bijahu zadržani. Njihove vozne karte bile su predane kondukteru voza, na što su u brzini svi zaboravili.
Poirotova objašnjenja bila su brza, poduzetna i hladnokrvna, ali na krutom službeniku nisu pokazala nikakva učinka.
– Riješimo se toga – prekine natezanje Van Aldin. Shvaćam da vam se žuri, gospodine Poirot. Za ime božje, platite te karte od Calaisa dovde i krenimo obaviti ono što imate na umu.
Ali Poirotov hitri jezik naglo zastane i on se pretvori u čovjeka od kamena. Njegova ruka, već u zamahu geste, ostane u zraku kao da ju je uhvatila paraliza.
– Bio sam glup – prizna on. Ma loi, danas gubim glavu. Vratimo se i nastavimo mirno naše putovanje. S malo sreće, voz nam neće pobjeći. _
Stigli su u posljednji tren, pa je voz već kretao kad je Knighton, posljednji od trojice, ubacio sebe i svoj kovčeg u vagon.
Kondukter se pokazao suosjećajnim, pa im je pomogao da smjeste prtljagu u svojim odjeljcima. Van Aldin nije rekao ništa, ali je bio vidno ozlovoljen Poirotovim čudnim postupkom. Našavši se na trenutak nasamo s Knightonom, on primijeti:
– Ovo je poput lova na divlje guske. Čovjek je izgubio dodir sa stvarnošću. On je pametan do neke granice, ali čovjek koji zatim izgubi glavu i trči uokolo kao preplašeni zec, ne vrijedi ništa.
Uskoro im pristupi Poirot, sipajući isprike i očito toliko zbunjen da bi bilo kakvi strogi prigovori bili neumjesni. Van Aldin je preko volje primio njegove isprike, ali se uspio suzdržati od jetkih primjedaba.
Večerali su u vozu, a zatim Poirot, ponešto na iznenađenje ostale dvojice, predloži da se nadu utroje u Van Aldinovu odjeljku.
Milijunaš ga je radoznalo promatrao.
– Skrivate li nešto od nas, gospodine Poirot?
– Ja? – Poirot raširi oči u naivnom iznenađenju. – Što vam pada na um?
Van Aldin nije odgovorio, ali očito nije bio zadovoljan. Kondukteru je rečeno da ne mora pripremiti krevete. Svako iznenađenje koje je pritom mogao pokazati bilo je utišano veličinom napojnice iz Van Aldinove ruke. Trojica sjedoše u tišini. Poirotu se žurilo pa je izgledao vrlo nemiran. On reče tajniku:
– Bojniče Knighton, jesu li vrata vašeg odjeljka zaključana? Mislim vrata prema hodniku.
– Da, ja sam ih upravo zaključao. – Jeste li sigurni u to? – upita Poirot.
– Poći ću i pogledati, ako želite – reče Knighton smiješeći se.
– Ne, ne, nemojte se dati smetati. Učinit ću to sam. On prođe kroz spojna vrata i vrati se nakon nekoliko sekundi, kimajući.
– Da, da, onako je kako ste rekli. Oprostite starome čovjeku zbog njegove smušenosti. – On pritvori vrata i zauzme svoje mjesto u desnome kutu.
Sati su prolazili. Trojica su dremuckala, neugodno se budeći tu i tamo. Vjerojatno još nikada nisu tri čovjeka kupila spavaća mjesta u najraskošnijem vozu na raspolaganju, a zatim odbila priuštiti si plaćenu ugodu. Poirot je povremeno pogledao na svoju uru, nakon čega bi kimnuo i počeo opet drijemati. Jednom prilikom on se digne i otvori spojna vrata, zagleda se pozorno u susjedni odjeljak, a zatim vrati u svoje sjedalo.
– Što je posrijedi – prošapće Knighton. – Očekujete li da se nešto dogodi?
– Živčan sam – prizna Poirot. – Ja sam kao mačka na vrelim opekama. Svaki mali šušanj tjera me da skočim.
Knighton zijevne.
– Ovo je prokleto neudobno putovanje – promrmlja on. – Nadam se da znate što smjerate, gospodine Poirot. Pokuša se namjestiti za san što je bolje mogao. On i Van Aldin bijahu usnuli, kad Poirot, pogledavši već tko zna koji put svoju uru, potapša milijunaša po ramenu.
– Što je?
– Za pet ili deset minuta, gospodine, ući ćemo u Lyon. – Moj Bože! – Vjerojatno je u to vrijeme ubijena jadna Ruth. Zurio je ravno ispred sebe. Usne mu se stisnuše, dok je u glavi vraćao slike užasne tragedije koja je pogodila njegov život.
Začuje se cviljenje kočnica, voz smanji brzinu i ude u Lyon. Van Aldin spusti prozor i pogleda van.
– Ako to nije bio Derek, ako je vaša nova teorija točna, taj muškarac je ovdje napustio voz, je li tako? – upita preko ramena.
Na njegovo iznenađenje, Poirot zaniječe.
– Ne – reče on zamišljeno – nikakav muškarac nije napustio voz, mislim... Da, ja tako mislim. Bila je to žena. Knighton grčevito uzdahne.
– Žena? – upita oštro Van Aldin.
– Da, žena – reče Poirot kimajući. – Možda ste zaboravili, gospodine Van Aldin, kako je gospođica Grey u svojoj izjavi navela da je neki mladi čovjek s kapom i u ogrtaču sišao s voza da protegne noge. Ja mislim da je taj mladić jamačno bila žena.
– Ali; tko je bila ona?
Van Aldinovo lice izražavalo je nevjericu, ali Poirot je odgovorio ozbiljno i odlučno.
– Njezino ime – odnosno ime pod kojim je godinama bila poznata jest Kitty Kidd, ali vi je, gospodine Van Aldin, poznajete pod drugim imenom: Ada Mason.
Knighton skoči na noge.
– Što? – upita.
Poirot se usmjeri prema njemu.
– Ah, prije nego što zaboravim. – On izvuče nešto iz džepa.
– Dopustite mi da vam ponudim cigaretu iz vaše vlastite doze koju ste nepažljivo bili ispustili nakon što ste se ukrcali u voz na području pariške ceinture.
Knighton je buljio u njega kao skamenjen. Onda se pokrene, ali Poirot zaustavi njegov pokret upozorivši ga:
– Ne, ne mičite se – reče mu svilenastim glasom. Vrata susjednoga odjeljka su otvorena i vi ste od ovoga trenutka pod nadzorom. Otključao sam vrata prema hodniku nakon što smo napustili Pariz, i naši prijatelji iz policije već su se ondje smjestili. Kao što vam je vjerojatno poznato, francuska policija žurno vas traži, bojniče Knighton ili recimo to – gospodine Marquis.

35. poglavlje
Objašnjenja
– Objašnjenja?
Poirot se nasmiješi. Sjedio je nasuprot milijunašu uz stol za doručak njegova apartmana u hotelu "Negresco". Van Aldin je zračio olakšanjem, ali i zbunjenošću. Poirot se zavalio u stolac, zapalio jednu od svojih tankih cigareta i zamišljeno usmjerio pogled prema stropu.
– Da, dat ću vam objašnjenje. Počelo je s nečim što me je zbunjivalo. Znate li što te to bilo? Razmrskano lice. Takvo što nije neuobičajeno kad se istražuje zločin, jer se odmah postavlja pitanje identiteta. Prirodno je da sam se i ja upitao je li mrtva žena bila doista gospoda Kettering. Ali to me nije dovelo nikamo, jer je svjedočenje gospođice Grey bilo određeno i vrlo sigurno, pa sam tu misao odbacio. Mrtva žena bila je gospoda Kettering.
– Kada ste prvi put posumnjali u sobaricu?
– Neko vrijeme nisam sumnjao, ali je jedna sitnica privukla pozornost na nju: doza za cigarete pronađena u odjeljku, za koju nam je ona rekla da ju je gospoda Kettering htjela pokloniti svome suprugu. Međutim, to je bilo potpuno nevjerojatno, s obzirom na njihove međusobne odnose. To je u meni pobudilo sumnjičavost prema istinitosti navoda Ade Mason. U obzir je valjalo uzeti još jednu sumnjivu činjenicu, s obzirom na to da je bila tek dva mjeseca u službi svoje gospodarice. Budući da je sobarica bila ostavljena, u Parizu, a nakon toga je gospodu Kettering vidjelo živu nekoliko svjedoka, nije izgledalo da bi ona mogla imati ikakve veze sa zločinom. Ali...
Poirot se nagne naprijed. On podiže kažiprst i uperi ga napadno prema Van Aldinu.
– Ali ja sam dobar detektiv. Ja sumnjam. Nema nikoga i ničega u što ne sumnjam. Ne vjerujem ono što mi se kaže. Rekoh sam sebi: "Kako možemo znati da je Ada Mason doista bila ostavljena u Parizu?" Odgovor na to pitanje činilo se u prvi tren sasvim zadovoljavajućim. Postojala je izjava vašega tajnika, bojnika Knightona, potpunoga autsajdera čije bi se svjedočenje moglo prihvatiti kao nepristrano, a bile su tu i riječi mrtve žene upućene kondukteru voza. Ovo drugo ostavio sam nakratko po strani, jer je u meni počela rasti čudna zamisao – možda fantastična ili sasvim nemoguća. Ako bi se ipak dogodilo da je ona ispravna, onda bi spomenuto svjedočanstvo bilo bezvrijedno.
– Usmjerio sam se na glavnu prepreku mojoj teoriji, to jest na izjavu bojnika Knightona da je vidio Adu Mason u Ritzu nakon što je Plavi voz napusti Pariz. To se činilo prilično suvislo, pa ipak, ispitujući pažljivo činjenice, uočio sam dvije stvari. Prvo, da je nekom čudnom slučajnošću i on bio u vašoj službi točno dva mjeseca. I drugo, njegovo inicijalno slovo bilo je isto – "K". Pretpostavljajući, samo pretpostavljajući, da je to bila njegova doza za cigarete koja je pronađena u vagonu, onda bi Ada Mason – ako su njih dvoje zajednički djelovali – postupila točno onako kako je postupila kada smo joj tu dozu pokazali. Isprva, zbunjena, brzo je razvila moguću teoriju po kojoj bi bio kriv gospodin Kettering. Bien entendu, to nije osobito originalna zamisao. Žrtveni jarac trebao je biti Comte de la Roche, iako iskaz Ade Masom u tom smislu nije bio osobito čvrst, u slučaju da on uspije dokazati svoj alibi. I sada, ako se vratite s mislima u prošlost, sjetit ćete se da se dogodilo nešto znakovito. Natuknuo sam Adi Mason kako čovjek kojega je vidjela nije možda bio Comte de la Roche nego Derek Kettering. Ona je u početku bila nesigurna, ali kada sam se vratio u hotel, vi ste mi telefonirali i rekli kako je ona, nakon što je razmislila, potpuno sigurna da je onaj čovjek bio gospodin Kettering. Tako sam nešto i očekivao. Moglo je postojati samo jedno objašnjenje takve njezine naglo pokazane sigurnosti. Nakon što je napustila vaš hotel, imala je vremena da se s nekim posavjetuje, pa je i primila naputke po kojima je kasnije postupala. Tko joj je dao te naputke? Bojnik Knighton. A bila je još jedna sitnica, koja je mogla značiti mnogo i ništa. Pri nekom slučajnom razgovoru, Knighton je pričao o nekoj pljački dragulja u Yorkshereu, u kući u kojoj je prebivao. Možda je slučajnost, a možda još jedna mala karika u lancu.
– Ali nešto ne razumijem, gospodine Poirot. Vjerojatno sam bio glup, jer bih to shvatio još ranije. Tko je bio onaj muškarac u vozu u Parizu? Derek Kettering ili Comte de la Roche?
– U tome je sva jednostavnost stvari. Nije bilo muškaraca. Ah – mille tonnerres! – zar ne shvaćate tu lukavost? Čiju riječ imamo da je ondje bio muškarac? Samo Ade Mason. A mi vjerujemo Adi Mason na osnovi Knightonove izjave da je ona bila ostavljena u Parizu.
– Ali, sama Ruth rekla je kondukteru da je ostavila djevojku ondje – prigovori Van Aldin.
– Doći ćemo već na to. Imamo izjavu gospode Kettering, ali, isto tako, nemamo njezinu izjavu. Gospodine Van Aldin, ona žena ne može ništa izjaviti. To nije bila njezina izjava, nego kondukterova – a to je nešto vrlo različito.
– Vi dakle mislite da je taj čovjek lagao?
– Ni govora. On je izjavio ono što je zamišljao kao istinu. Međutim, žena koja mu je rekla da je ostavila svoju djevojku u Parizu, nije bila gospoda Kettering.
– Van Aldin je zurio.
– Gospodine Van Aldin, Ruth Kettering bila je mrtva prije nego što je voz ušao u parišku Gare de Lyon. Bila je to Ada Mason, odjevena u prepoznatljive haljine svoje gospodarice, koja je naručila košaricu s večerom i dala onu vrlo potrebnu izjavu kondukteru voza.
– Nemoguće!
– Ne, ne, gospodine Van Aldin, nije nemoguće. Les femmes – one su danas toliko nalik jedna drugoj da ih se identificira više po njihovim haljinama nego po njihovim licima. Ada Mason bila je istog rasta kao vaša kći. Kako je bila odjevena u onaj raskošni krzneni ogrtač i sa šeširom od crvenog laka navučenim preko očiju, s tek nekoliko riđih uvojaka sa svake strane, nije bilo čudno što je kondukter bio obmanut. Sjetit ćete se da on prije nije razgovarao s gospodom Kettering. Istina je, on je nakratko vidio sobaricu kada mu je ona davala vozne karte, no sve što je mogao vidjeti bila je vitka i u crno odjevena žena. Da je iznimno inteligentan, mogao je zaključiti kako su gospodarica i njezina djevojka prilično slične, ali potpuno je nevjerojatno da je na to uopće pomišljao. Prisjetite se da je Ada Mason odnosno Kitty Kidd bila glumica, sposobna brzo promijeniti svoj izgled i boju glasa. Ne, nije bilo opasnosti da kondukter prepozna sobaricu u odjeći svoje gospodarice, ali postojala je jedna druga opasnost: da ustvrdi kako tijelo ubijene nije bila žena s kojom je razgovarao prošle noći. I tako ćemo vidjeti objašnjenje za razmrskano lice. Glavna opasnost za Adu Masona bila je u tome da Katherine Grey ude u njezin odjeljak nakon što je voz napustio Pariz, pa se zato pobrinula naručiti košaru s hranom i zaključati se u svom odjeljku.
– Ali tko je ubio Ruth – i kada?
– Ponajprije, imajte na umu da su zločin naumili i izvršili njih dvoje – Knighton i Ada Mason, djelujući zajedno. Knighton je onoga dana bio u Parizu, vašim poslom. On se ukrcao dok je voz obilazio ceinture. Gospoda Kettering bila bi možda iznenađena, ali ne bi ni u šta posumnjala. Možda joj je on privukao pozornost na nešto ispred prozora, a u trenutku kad se ona okrenula on joj je zategnuo uzicu oko vrata – i sve je gotovo u sekundi ili dvije. Vrata odjeljka zaključana su, pa se on i Ada Mason bacaju na posao. Oni skidaju odjeću s mrtve žene. Mason i Knighton zamotavaju tijelo u jedan pokrivač i stavljaju ga na sjedalo u susjednom odjeljku, između torbi i kovčega. Knighton silazi s voza, ponijevši kutiju za nakit u kojoj su rubini. Budući da će zločin biti otkriven tek nakon gotovo dvanaest sati, on je savršeno siguran, pa će njegova izjava i navodne riječi gospode Kettering kondukteru biti sjajan alibi za njegovu pomoćnicu.
– Dok je voz bio u Gare de Lyon, Ada Mason nabavlja košaricu s hranom i, zaključavši se u zahodu, brzo navlači haljinu svoje gospodarice, stavlja dva lažna uvojka riđe kose i, općenito, nastoji joj biti što više nalik. Kad kondukter dolazi pripremiti krevet, ona mu iznosi pripremljenu priču o djevojci koju je ostavila u Parizu; dok on priprema krevet ona stoji gledajući kroz prozor s druge strane, tako da su joj leda okrenuta hodniku i ljudima koji njime prolaze. To je bila mudra mjera opreza, jer je, kao što znamo, i gospođica Gray bila medu prolaznicima – a ona je bila spremna zakleti se da je u taj tren gospoda Kettering još bila živa.
– Produžite – izusti Van Aldin.
– Prije nego što je voz stigao u Lyon, Ada Mason je namjestila tijelo gospodarice na ležaj, uredno složila njezinu odjeću na kraju kreveta, i sama se – odjenuvši muški ogrtač – pripremila izaći iz voza. Kada je Derek Kettering ušao u odjeljak svoje žene i – kako je pomislio – vidio je u snu, scena je bila pripremljena, a Ada Mason je, skrivena u susjednom odjeljku, čekala trenutak da neprimijećena izađe iz voza. Čim kondukter stupa na peron, u Lyonu, ona ga slijedi s tobožnjom namjerom da udahne zrak. U trenutku kada je nitko ne gleda, ona brzo prelazi na drugi peron i sjeda u prvi voz koji će je odvesti do Pariza i hotela Ritz. Registrirano je da je unajmila sobu večer prije, što je učinila jedna Knightonova prijateljica. Ondje može mirno čekati dok se vi ne pojavite. Dragulji nisu ni bili u njezinim rukama. Na Knightona pak ne pada nikakva sumnja i on, kao vaš tajnik, donosi dragulje u Nicu bez najmanjeg straha da će biti otkriven. Njihova predaja gospodinu Papopolousu već je dogovorena, i oni su u posljednjem trenutku predani Adi Mason da obavi taj posao. Sve u svemu, izvrsno je zamišljen pothvat, kao što bi se i mogli očekivati od takva majstora kakav je Marquis.
– Znači, vi doista mislite da je Richard Knighton zapravo poznati kriminalac, koji se tim poslom bavio godinama? Poirot kimne.
– Jednom od glavnih prednosti gospodina koji se nazivao Marquis bilo je njegovo vjerodostojno i privlačno ponašanje. Vi ste pali žrtvom njegove privlačnosti, gospodine Van Aldin, kad ste ga uzeli u službu kao tajnika, jedva ga poznavajući.
– Mogao bih se zakleti da je pošten – poviče milijunaš.
– Bilo je to vrlo lukavo učinjeno – tako lukavo da je mogao biti prevaren i tako dobar poznavatelj ljudi kao što ste vi.
– Razmotrio sam i njegovu prošlost i sve je bilo bez zamjerke.
– Da, to je bio dio igre. Kao Richard Knighton on je imao prošlost bez prigovora. Bio je rođen u dobroj obitelji, s dobrim poznanstvima, časno je služio u ratu, i pričinjao se izvan bilo kakve sumnje. Ali kada sam počeo prebirati podatke o tajanstvenom Marquisu, naišao sam na mnoge sličnosti. Knighton je govorio francuski kao da je Francuz, bio je u Americi, Francuskoj i Engleskoj u isto vrijeme kad je ondje operirao Marquis. Posljednje što se čulo o Marquisu bilo je nekoliko pljački dragulja u Švicarskoj. To se dogodilo u vrijeme kad su se proširile glasine kako pregovarate o nabavci glasovitih rubina.
– Ali zašto umorstvo? – promrmlja Van Aldin slomljenim glasom. – Spretan lopov mogao je ukrasti dragulje, a da se ne izlaže opasnosti kazne vješanjem.
Poirot zatrese glavom. – Ovo nije prvo umorstvo na Marquisovu popisu. On je ubojica s instinktom i uvjeren je da iza sebe na ostavlja tragove. Mrtvaci ne govore.
– Marquis je imao žestoku sklonost prema glasovitim i povijesnim draguljima. Stoga je sve unaprijed zamislio, kako da se sam namjesti kao vaš tajnik i kako da svoju prijateljicu dovede kao sobaricu vaše kćeri, kojoj su, vjerovao je, ti dragulji bili namijenjeni. Pa, iako je to bio zreo i brižno smišljen naum, on nije oklijevao pokušati prečacem unajmivši dva razbojnika da vas napadnu iz zasjede u Parizu, one noći kad ste kupili dragulje. Naum je propao, što ga je, kako mislim, jedva iznenadilo. No, ovaj drugi naum bio je po njegovu mišljenju potpuno siguran. Nikakva sjena sumnje ne bi mogla pasti na Richarda Knightona. Aii poput svih velikih ljudi – a Marqius je bio veliki čovjek – i on je imao svojih slabosti. On se naivno zaljubio u gospođicu Grey i, sumnjajući da joj je drag Derek Kettering, nije mogao odoljeti iskušenju da mu natovari umorstvo čim se pružila prigoda. A sada, gospodine Van Aldin, reći ću vam nešto vrlo zanimljivo. Gospođica Grey sigurno nije neka osobito dosjetljiva žena, pa ipak ona čvrsto vjeruje da je osjetila nazočnost vaše kćeri uz nju, jednoga dana u vrtovima kockarnice u Monte Carlu, odmah poslije duga razgovora s Knightonom. Bila je uvjerena, kako mi je rekla, da joj je mrtva žena željela po svaku cijenu nešto priopćiti. Odjednom joj je sinulo kako joj pokojnica zapravo želi reći da je Knighton njezin ubojica! Zamisao joj se činila tako fantastičnom, da u to vrijeme gospođica Grey nije htjela ni s kim o tome govoriti. No bila je toliko uvjerena u tu istinu, da je djelovala sukladno njoj – koliko god se to činilo ludim. Nije htjela odbiti Knightonova udvaranja i pretvarala se pred njim kako je uvjerena u krivnju Dereka Ketteringa.
– Nevjerojatno – reče Van Aldin.
– Da, sve je to vrlo neobično i ostaje neobjašnjivo. Usput, ima nešto što me prilično zbunilo. Vaš tajnik je šepao – što je bila posljedica rane iz rata. Međutim, Marqius uopće nije šepao. Tu je bio kamen spoticanja, sve dok gospođica Lenox Tamplin nije jednoga dana spomenula kako je Knightonova šepavost bila iznenađenje i za kirurga u bolnici koju je vodila njezina majka. To je dalo pomišljati na prikrivanje. Kada sam bio u Londonu, posjetio sam toga kirurga, i čuo sam od njega više pojedinosti koje su potvrdile moje uvjerenje. Prekjučer, prilikom Knightonova preslušanja, spomenuo sam kirurgovo ime. Bilo bi prirodno da je Knighton rekao kako ga je taj kirurg liječio tijekom rata, ali on nije rekao ništa – i ta sitna pojedinost konačno me je uvjerila da je moja teorija o zločinu ispravna. Sa svoje strane, gospođica Grey pokazala mi je izrezak iz novina u kojemu je bilo riječi o kradi u bolnici lady Tamplin, upravo u vrijeme kad je Knighton boravio ondje. Kada sam joj pisao iz pariškoga Ritza, shvatila je da smo na istom tragu.
– Imao sam nekih teškoća u svojoj istrazi, ali dobio sam ono što sam htio: dokaz da je Ada Mason doputovala ujutro nakon zločina, a ne uvečer dan ranije.
Nastupi duga tišina, a zatim milijunaš ispruži ruku Poirotu.
– Mislim da vam je jasno što to meni znači, gospodine Poirot – reče on hrapavim glasom. – Poslat ću vam ček ujutro, ali nikakav ček na svijetu neće moći izraziti ono što osjećam glede toga što ste učinili za mene. Vi ste zlata vrijedni, gospodine Poirot, zlata vrijedni.
Poirot ustane, dok mu se grudni koš nadimao.
– Ja sam samo Hercule Poirot – reče on skromno. Ipak, kako upravo rekoste, ja sam velik čovjek kao što ste i vi na svoj način velik čovjek. Drago mi je i sretan sam što sam vam bio u službi. A sad se idem oporaviti od naporna puta. Nažalost, moj sjajni Georges nije sa mnom.
U hotelskom predvorju on susretne prijatelja – uvaženoga gospodina Papopolousa zajedno s njegovom kćerkom. – Mislio sam da ste otputovali iz Nice, gospodine Poirot – promrmlja Grk dok je prihvaćao detektivovu ispruženu ruku.
– Posao me natjerao da se vratim, dragi gospodine Papopolous.
– Posao?
– Da, posao. A kad već govorim o poslu, dragi moj prijatelju, nadam se da je vaše zdravlje bolje?
– Mnogo bolje. Zapravo, sutra se vraćamo u Pariz.
– Očaran sam što čujem tako dobre vijesti. Nadam se da niste do kraja uništili bivšega grčkoga ministra.
– Ja? – Koliko čujem, prodali ste mu prekrasan rubin koji je – strogo entre nous – nosila gospođica Mirelle, plesačica.
– Da – promrmlja Papopolous – tako je.
– Rubin vrlo sličan glasovitom "Vatrenom žaru".
– Imaju nekih sličnosti, svakako – doda Grk nehajno. – Vi ste silno spretni s draguljima, gospodine Papopolous. Čestitam vam. Gospođice Zia, žao mi je što se tako brzo vraćate u Pariz. Pomišljao sam da ću vas još vidjeti, sada kad je moj posao dovršen.
– Hoće li biti indiskretno upitati vas kakav je to posao? – reče Papopolous.
– Ni najmanje, ni najmanje. Upravo sam uspio ščepati Marqiusa.
Jedna sjena pojavi se na plemenitom licu gospodina Papopolousa.
– Marqius? – promrmlja. – Zašto mi se to čini poznato? Ne, ne mogu se sjetiti.
– Sigurno da ne možete – ubaci Poirot. – Riječ je o vrlo velikom kriminalcu i pljačkašu dragulja. Upravo je uhićen zbog umorstva jedne engleske lady, gospode Kettering.
– Doista zanimljivo!
Uslijedio je ljubazan oproštaj, a kad se Poirot dovoljno udaljio gospodin Papopolous reče svojoj kćerki:
– Zia, taj čovjek je sam vrag! – Volim ga.
– I ja ga volim – prizna gospodin Papopolous – ali svejedno je vrag..

36. poglavlje
Uz more
Mimoza je gotovo ocvala. Njezin miris u zraku bio je već pomalo neugodan. Ružičaste geranije preplitale su se po balustradi vile lady Tamplin, a mnoštvo klinčića slalo je odozdo sladak, težak miris. Mediteran je bio plavlji nego ikad.
Poirot je sjedio na terasi s Lenox Tamplin. Upravo joj je ispričao isto što je bio rekao Van Aldinu prije dva dana. Lenox ga je slušala pozorno; obrve su joj se dizale, a oči su bile tmurne.
Kad je Poirot dovršio, ona samo reče:. – A Derek?
– Pušten je jučer.
– I, kamo je otišao?
– Otputovao je iz Nice prošle noći. – Za St. Mary Mead?
– Da, za St. Mary Mead. Nastupi stanka.
– Bila sam nepravično prema Katherini – reče Lenox. – Mislila sam da joj nije stalo.
– Ona je suzdržana. Ne povjerava se nikome.
– Mogla se meni povjeriti – reče Lenox s daškom gorčine.
– Da – reče Poirot također ozbiljno. – Mogla je imati povjerenja u vas. Ali gospodična Katherine provela je velik dio života slušajući druge, a oni koji su toliko slušali teško mogu govoriti; oni svoje boli i radosti zadržavaju za sebe i ne govore ništa.
– Bila sam luda – reče Lenox. – Mislila sam da joj je doista bilo iskreno stalo do Knightona. Trebala sam bolje prosuditi. Čini mi se da sam tako mislila – dobro, nadala sam se.
Poirot je uzme za ruku i malo je stisne. – Budite hrabri, modemoiselle – reče joj nježno.
Lenox pogleda ravno prema morskoj pučini, a njezino lice u svojoj krutoj ružnoći odjednom dobije neku tragičnu ljepotu.
– Dobro – reče naposljetku – to ionako ne bi išlo. Ja sam premlada za Dereka; on je pak nalik na dječarca koji nikada nije odrastao. Njemu je potreban dodir Madone.
Nastupi duga tišina, a zatim se Lenox okrene prema Poirotu naglo i impulzivno.
– Ali ja sam ipak pomogla, gospodine Poirot, u svakom slučaju pomogla sam.
– Jeste, gospođice. Vi ste mi dali prvu slutnju istine kad ste rekli kako zločinac, zapravo, i nije morao biti u vozu. Prije toga nikako nisam mogao vidjeti slijed događaja. Lenox duboko udahne.
– Zadovoljna sam – reče. – To je ipak nešto.
Iz daljine dopre do njih dug i razvučen zvižduk lokomotive.
– To je onaj prokleti Plavi voz – reče lenox. – Vozovi su nezaustavljivi, zar ne, gospodine Poirot? Ljude ubijaju, ljudi umiru, ali oni voze dalje i dalje. Govorim gluposti, ali vi znate na što mislim.
– Da, da, znam. Život je kao voz, gospođice. On vozi i vozi. I dobro je što je tako.
– Zašto?
– Zato što voz naposljetku ipak nekamo doputuje, a u vašem jeziku ima o tome zgodna poslovica, gospođice. – "Putovanja završavaju susretom ljubavnika". – Lenox se nasmije. – Što se mene tiče, to nije istina.
– Jest, istina je. Vi ste mladi, mladi nego što i sami znate. Imajte povjerenje u voz, gospođice, jer njime upravlja le bon Dieu.
Ponovno se začuje zvižduk lokomotive.
– Imajte povjerenja u voz – promrmlja još jednom Poirot. – Imajte povjerenje i u Herculea Poirota, jer – on zna.

Napomene
[1] Riječ je o prvom svjetskom ratu. Spisateljica je objavila ovo djelo 1928. godine. (Nap. prev.)