Bez djece, molim

Claudia Parr cijeloga se života zaklinjala dečkima, znatiželjnim prijateljicama, zabrinutoj obitelji i svima ostalima da ni po koju cijenu, ni pod kojim okolnostima, apsolutno nikada ne želi imati dijete.

A kad je našla urednički posao koji obožava, organizirala život na Manhattanu na način na koji joj odgovara i udala se za Bena, s kojim dijeli baš sve, pa tako i nenaklonost prema djeci, Claudia je postala uvjerena da je od života dobila sve što je ikada željela.

I onda se Ben baš morao žarko zainteresirati za bračni par njihovih prijatelja koji je upravo počeo čekati bebu. I onda je Ben baš morao početi dvojiti oko njihove čvrste predbračne odluke da starost dočekaju kao dvočlana obitelj. I onda je Ben baš morao sve upropastiti – i ne samo Ben, nego i Claudijine sestre Maura, koju muž neprestano vara, i Daphne, koja pokušava zatrudnjeti kako god zna i umije, a da se i ne spominje njezina najbolja prijateljica Jess, koja možda nosi dijete svojeg oženjenog ljubavnika…

Bez djece, molim duhovit je, dirljiv, inteligentan i zamaman roman. Neočekivan na svim pravim mjestima, lišen klišeja, a pun lakih odgovora na teška pitanja poput majčinstva i vjernosti - kao što se od jedne od najpopularnijih majstorica američkog ženskog pisma i može očekivati.

ZAHVALE
Puno hvala mojoj obitelji i prijateljima za ljubav i podršku tijekom protekle godine. Osobito sam zahvalna Mary Ann Elgin, Sari Giffin i Nancy LeCroy Mohler koje su, kao i uvijek, bile uz mene od samoga početka ove priče i pomagale svojim neprocjenjivim savjetima. Ne bih mogla niti poželjeti bolju majku, sestru i prijateljicu.
Vječno sam zahvalna svojoj izuzetnoj urednici, Jennifer Enderlin i svima u St. Martin's Pressu, uključujući Kim Cardasciu, Sally Richardson, Matthewa Sheara, Georgea Wittea, Jeffa Capshevva, Andyja Lecounta, Toma Siinoa, Ginu Wynn, Briana Hellera, Christine Jaeger, Jeffa Copea, Jeffa Willmanna, Roba Renzlera, Matta Baldaccija, Carrie Hamilton-Jones, Nancy Trypuc, Anne Marie Tallebrg, Josha Zachariasa, Johna Murphyja, Dori Weintraub, Tommyja Semosha, Jenn Taber, Christinu Ripo, Harriet Seltzer, Christinu Harcar, Kerry Nordling, Mikea Storringsa, Elizabeth Catalano, Kelly Too i Nicole Leibowitz. Također zahvaljujem Kari Atwell i dragim ljudima koji rade u
H.B. Fennu.
Osobito zahvaljujem Lisi Reed, Julie Portera, Allyson Wenig Jacoutot, Jennifer New, Ericu Kieferu, Brianu Spainhouru, Selini Cicogna i Stephenu Leeju za prijateljstvo i velikodušan doprinos ovom rukopisu. Mnogo dugujem Stephany Evans, odličnoj agentici i još boljoj prijateljici. I, silno sam sretna što imam Carrie Minton, najbolju tajnicu na svijetu.
Srdačno zahvaljujem svim ljubaznim knjižnim klubovima i knjižarama koje sam posjetila te svim čitateljima koji su došli na potpisivanje moje knjige ili se potrudili poslati mi tople i nadahnjujuće poruke e-mailom.
I, na kraju, hvala mojem suprugu, Buddyju Blahu te našim sinovima Edwardu i Georgeu, što su sve ovo ispunili smislom.

JEDAN
Nikada nisam željela biti majka. Čak i kada sam bila malena djevojčica i igrala se lutkama sa svojim dvjema sestrama, preuzimala sam ulogu dobre tete Claudije. Kupala sam njihove plastične lutke, mijenjala im pelene i ljuljala ih, a zatim bih krenula dalje, na uzbudljivije pustolovine u vrtu iza kuće ili u podrumu. Odrasli su moj stav o materinstvu nazivali "slatkim" - osmjehujući mi se istim onakvim sveznajućim osmijehom kojim su se smiješili i dječacima koji su tvrdili da sve djevojčice imaju uši. Za njih, ja sam bila tek živahna, muškobanjasta djevojčica koja će se jednoga dana zaljubiti i biti ista kao i sve druge.
Pokazalo se da su ti odrasli bili djelomice u pravu. Uistinu sam prerasla muškobanjastu fazu i uistinu sam se zaljubila, i to nekoliko puta, a prvi je bio moj srednjoškolski dečko Charlie. Ali, kada me Charlie nježno pogledao u oči poslije maturalnog plesa i pitao koliko djece želim imati, čvrsto sam mu odgovorila: "Nula".
"Niti jedno?" Charlie je djelovao preneraženo kao da sam mu upravo priznala neku strašnu i mračnu tajnu. "Zašto ne?"
Imala sam mnoštvo razloga koje sam mu iznijela te noći, ali niti jedan od njih ga nije zadovoljio. Charlie nije bio jedini. Činilo se da niti jedan od mladića koji su slijedili za njim nisu razumjeli niti prihvaćali moje stavove. I, iako su moje veze završavale zbog različitih razloga, oduvijek sam imala osjećaj da su djeca igrala veliku ulogu. Ipak, iskreno sam vjerovala da ću jednoga dana pronaći onog pravog, onog koji će me voljeti baš takvu kakva sam, bezuvjetno, bez obećanja djece. Bila sam ga voljna čekati.
Ali, negdje u ono vrijeme kada sam navršila tridesetu, pomirila sam se s činjenicom da bih mogla ostati sama. Da možda nikada neću doživjeti onaj osjećaj kada znaš da si pronašla Pravoga. Umjesto da se sažalijevam ili da se pomirim s nekim tko neće biti baš izuzetan, svoju sam energiju usmjerila na stvari koje ću lakše moći kontrolirati - na svoju karijeru urednice u velikoj izdavačkoj kući, zanimljiva putovanja, sjajne provode s dobrim prijateljima, večeri ispunjene finim vinima i duhovitim razgovorom. Sve u svemu, bila sam zadovoljna vlastitim životom i govorila sam samoj sebi da mi ne treba muž da bih se osjećala potpunom i ispunjenom.
Tada sam upoznala Bena. Prekrasnog, duhovitog Bena koji se činio predobrim da bi bio stvaran, pogotovo nakon što sam saznala da dijeli moje stavove o djeci. Razgovarali smo o toj temi one noći kad smo se upoznali, na slijepom sudaru koji su organizirali naši zajednički prijatelji Ray i Annie. Sjedili smo u Nobuu1, čavrljali jedući sašimi od tune žutih peraja i tempuru od škampa kada nam je pažnju privukao dječačić za susjednim stolom kojemu nije moglo biti više od šest godina. Dječak je bio odjeven po posljednjoj modi, imao je mali Kangolov šešir i majicu marke Lacoste s dignutim ovratnikom. Sjedio je uspravno i ponosno je naručivao svoj suši izgovarajući sve nazive pravilno i bez pomoći roditelja. Bilo je jasno da ovo nije bio njegov prvi posjet Nobuu. U biti, pretpostavila bih da je češće jeo suši nego sendviče s pečenim sirom.
Ben i ja smo ga gledali, smiješeći se onako kako se ljudi često smiješe pri pogledu na djecu i štence, kada je iz mene izletjelo: "Ako se već mora imati djecu, onda svakako treba imati ovakvu."
Ben se nagnuo preko stola i prošaptao: "Misliš, ošišanu na lonac i moderno odjevenu?"
"Ne. Onakvu kakvu se može tijekom tjedna odvesti u Nobu", rekla sam spremno. "Ne želim jesti filete od piletine u T.G.I.-u2. Nikada."

1 Nobu - restoran japanske hrane čiji je osnivač japanski kuhar Nobu Matsuhisa.
2 T.G.I. Fridays - lanac restorana brze hrane.
Ben se nakašljao i počeo smijuljiti. "Znači li to da ne želiš živjeti u predgrađu i jesti u tom restoranu ili da ne želiš imati djecu?" pitao je baš u trenutku kada sam primijetila da mu je donja vilica slatko, seksi istaknutija od gornje.
"Niti jedno. Oboje. Sve gore navedeno", rekla sam. Tada sam, u slučaju da nisam bila dovoljno jasna, još dodala: "Ne želim jesti u T.G.I.-u, ne želim živjeti u predgrađu i ne želim djecu."
Vrlo sam brzo iznijela mnoštvo ozbiljnih odluka pred njega, osobito u našoj dobi. I Benu i meni je bila trideset i jedna godina - bili smo dovoljno stari da pitanje djece bude visoko na popisu stvari o kojima se većinom ne razgovara na prvom spoju. Jasno, o tome se ne razgovara ako želiš djecu. Ako ih ne želiš, tada je započinjanje ove teme jednako izjavi da si bliska prijateljica Ane Kurnjikove i da obje uživate u seksu u troje, osobito na prvim izlascima. Drugim riječima, tvoj te partner tada vjerojatno neće smatrati osobom prikladnom za brak, ali sigurno će biti oduševljen idejom izlaženja s tobom. Izlaziti s tridesetjednogodišnjakinjom koja ne želi djecu znači ne biti izložen nikakvom stresu, a većina slobodnih muškaraca uživa u situacijama u kojima nisu izloženi stresu - i upravo iz tog razloga ciljaju na žene dvadesetih godina. To im daje slobodu, prostor za disanje.
S druge strane, znala sam da bih mogla automatski ispasti iz konkurencije za dugotrajnu vezu kao što je bio slučaj kod tako velikog broja tipova iz moje bliske prošlosti. Na kraju krajeva, većina ljudi - žena i muškaraca - smatraju nedostatak želje za djecom presudnim. U najboljem slučaju, postojala je mogućnost da ostavim dojam hladne i sebične osobe, a to su dvije osobine koje se sasvim sigurno ne nalaze pri vrhu popisa "što želi svaki muškarac".
Ali, u zbrkanom svijetu izlazaka bila sam sklonija iskrenosti nauštrb osvajanja boljeg položaja i pretvaranja. Nisam se borila s onim neslavnim satom, a nisam bila ni jedna od onih koje su u životu morale zadovoljiti tuđa očekivanja. Zahvaljujući tome mogla sam si priuštiti potpunu iskrenost. Potpunu otvorenost čak i pri prvom izlasku.
I tako, kad sam pred Bena iznijela pitanje djece, zadržala sam dah pribojavajući se poznatog, kritičnog pogleda. Ali, Ben se pretvorio u ogroman osmijeh dok je uzvikivao: "Ni ja!" onim slavljeničkim, oduševljenim tonom kojim se koriste ljudi koji su slučajno naletjeli na podudarnost. Kao onoga dana kada sam u londonskom pubu naletjela na svoju učiteljicu iz trećega razreda. Možda izgledi da se tijekom prvog izlaska otkrije da ni jedno od zainteresiranih ne želi djecu i nisu tako mali kao ni vjerojatnost da ćeš, sjedeći na barskom stolcu s druge strane oceana i ispijajući kriglu piva, podići pogled i ugledati učiteljicu na koju nisi naletio dvadeset godina. Ali, sasvim je sigurno da se ne nailazi svakoga dana na osobu koja želi ozbiljnu, monogamnu vezu, ali se istovremeno odriče za sve ostale ljude naizgled potpuno automatskog odabira čarobnog svijeta roditeljstva. Činilo se da Benov izraz pokazuje potpuno razumijevanje svega ovoga.
"Jesi li ikada zamijetila kako parovi raspravljaju o prednostima ranijeg ili kasnijeg rađanja djece?" iskreno me upitao.
Kimnula sam glavom pokušavajući točno odrediti boju njegovih očiju - bila je to ugodna kombinacija blijedozelene i sive boje obrubljena tamnim krugom. Bio je privlačan, ali osim njegova lijepog nosa, guste kose i široke, mišićave građe postojalo je nešto nedodirljivo, užareno, što je moja prijateljica Jess nazivala "faktor blistanja". Njegovo je lice bilo ozareno i veselo. Bio je onaj tip muškarca kojega, kad ga ugledate u podzemnoj, poželite upoznati i kod kojeg vam pogled potpuno nesvjesno klizne prema prstenjaku lijeve ruke.
Ben je nastavio: "I kako glavnu ulogu u svakoj zamisli igra sloboda? Sloboda koja postoji ili rano u životu ili kasno u životu?"
Ponovno sam kimnula."Pa", rekao je i zastao kako bi srknuo vino. "Ako je najbolji dio ranog imanja djece završetak te priče, a najbolji dio kasnog imanja djece odgađanje napora, nije li onda logično da je najbolje od svega uopće ne imati djecu?"
"Potpuno se slažem", rekla sam, podižući čašu kako bih nazdravila njegovoj filozofiji. Zamišljala sam nas kako zajedno prkosimo silama prirode (pričama da svaki muškarac želi posijati sjeme i da svaka žena želi da u njoj raste život) i kako rušimo pravila društva koja su toliki moji prijatelji slijepo slijedili. Znala sam da sam pojurila daleko pred rudo kad sam sve to zamišljala s muškarcem kojeg sam tek upoznala, ali kada čovjek navrši trideset i jednu godinu, odmah može procijeniti ima li netko potencijala ili ne. A Ben je imao potencijala.
Naravno, i ostatak večere prošao je izuzetno dobro. Nije bilo neugodnih zatišja u razgovoru, nije bilo znakova upozorenja i napornih manirizama. Postavljao je pametna pitanja, davao dobre odgovore, a znakovi koje sam od njega dobivala govorili su da je zainteresiran, ali ne previše potrebit. Zato sam ga pozvala na piće u svoj stan - nešto što nisam nikada činila na prvom izlasku. Ben i ja se te noći nismo poljubili, ali ruke su nam se dodirnule dok je listao moj album s fotografijama koji je stajao na stoliću. Osjećala sam lagani strujni udar kad se njegova koža i icešala o moju i morala sam hvatati dah svaki put kad bi okrenuo stranicu.
Idućeg me dana nazvao, baš kako je i rekao. Bila sam omamljena od veselja kada se njegovo ime pojavilo na zaslonu mojeg telefona, a postala sam još sretnija kada mi je rekao: "Samo sam ti želio reći da mi je ovo bio najbolji prvi izlazak u životu."
Nasmijala sam se i odgovorila: "Slažem se. Ustvari, bio je bolji od većine drugih, trećih i četvrtih izlazaka."
Na kraju smo razgovarali gotovo dva sata i kada smo se napokon oprostili, Ben je rekao baš ono što sam ja mislila - da mu se činilo kako smo razgovarali samo pet minuta. Da bi sa mnom mogao zauvijek razgovarati. Sjećam se kako sam na to pomislila nadajmo se.
A zatim je došao seks. Čekali smo samo dva tjedna što je bilo u suprotnosti sa svim uobičajenim savjetima prijatelja, rodbine i časopisa. Nije se toliko radilo o tome da sam hitno morala biti s njim, iz požude (iako je i to, svakako, bio dio priče). Radilo se više o tome da nisam vidjela svrhe u propuštanju makar i jedne zajedničke noći. Kad sam sigurna da je nešto ispravno, vjerujem da se u to treba upustiti. I, naravno, naš prvi put nije bio niti brz, niti neugodan, niti ispunjen oklijevanjima što je obično zaštitni znak svakog prvog puta. Upravo suprotno, naša su tijela divno pristajala jedno uz drugo, a Ben je znao što će mi se svidjeti a da me ništa nije morao pitati. Bio je to seks nakon kojeg poželiš biti pjesnik ili pisac. Ili barem žena koja piše dnevnik, čime se ja nisam bavila od djetinjstva, ali što sam počela već prvog dana nakon što smo vodili ljubav.
Ben i ja smo brzo otkrili da imamo mnogo više zajedničkog od našega stava o djeci i da nas povezuje mnogo više od šašave kemije. Bili smo sličnoga podrijetla. Oboje smo odrasli u New Yorku uz dvije starije sestre i roditelje koji su se kasno razveli. Oboje smo mnogo radili, bili posvećeni svojim karijerama i uspješni. Ben je bio arhitekt koji je volio građevine kao što sam ja voljela knjige. Uživali smo u putovanjima na nerazvikana mjesta, voljeli smo jesti egzotičnu hranu i ponekad previše popiti. Voljeli smo filmove i grupe koje su pomalo odskakale od norme a koje se nisu željele prikazati intelektualnima. Obožavali smo dugo spavati vikendom, čitati novine u krevetu i piti kavu uvečer. Bili smo jednaka mješavina suludo urednih i istovremeno neurednih ljudi, sentimentalnih i pragmatičnih. Oboje smo bili uvjerenja da veze, osim nekih čarobnih, nisu vrijedne truda.
Ukratko, zaljubili smo se i sve je sjelo na svoje mjesto. Nije se radilo samo o jednostranoj sreći temeljenoj na zavaravanju kada žena očajnički želi vjerovati da je pronašla svojeg muškarca. Naš je odnos bio tako zadovoljavajući, iskren i stvaran da sam u jednom trenutku počela vjerovati da je Ben moja srodna duša, ona osoba s kojom bih trebala biti. U tu zamisao nisam ni vjerovala prije Bena.
Sjećam se dana kada sam svega ovoga postala svjesna. Bilo je to relativno brzo, ali dovoljno dugo nakon što smo razmijenili prvo i volim te. Ben i ja smo bili na pikniku u Central Parku. Oko nas je bila gomila ljudi koji su se sunčali, čitali, bacali frizbi, smijali se, u ja sam imala osjećaj da smo potpuno sami. Kad god sam bila s Benom, imala sam osjećaj daje ostatak svijeta jednostavno nestao. I upravo smo dovršili ručak koji se sastojao od hladne pohane piletine i salate od krumpira, ležali smo na leđima, gledali vrlo modro ljetno nebo i držali se za ruke kada smo započeli iskren ali oprezan razgovor o prošlim ljubavima. O ljudima i iskustvima koja su nas dovela do sadašnjeg trenutka.
Do toga smo se trenutka samo dotakli priča o našim dotadašnjim životima i bila sam svjesna da smo se oboje šutke bavili neizbježnim uspoređivanjem, stavljanjem našeg odnosa u kontekst. Ona je više ovo a manje ono. On je bolji ili lošiji na ovakav način. Ljudski je to činiti - osim kada se radi o prvoj vezi i možda je upravo to razlog zašto se ta prva veza čini osobitom i ostaje zauvijek svetom. Ali, što je čovjek stariji, to postaje sve ciničniji, a procjene postaju sve složenije i zamršenije. Počinješ shvaćati da ništa nije savršeno, da uvijek postoje kompromisi i žrtve. Najgore je kada se netko iz tvoje prošlosti pokaže boljim od osobe iz tvoje sadašnjosti i tada pomisliš: da sam ovo znala, možda ga ne bih pustila da ode. Upravo sam takav osjećaj dugo vremena imala o svojem dečku s fakulteta, Paulu. Moj je odnos s Paulom bio daleko od savršenog, ali tijekom cijelog desetljeća nisam uspjela naći nikoga tko bi mogao ublažiti ne tako rijetku čežnju za onim što smo dijelili.
Ali, s Benom je nešto bilo drugačije. Bila sam sretnija nego ikada prije. To sam mu i rekla i sjećam se da me pitao zašto su stvari drugačije, zašto sam sretnija. Dugo sam o tome razmišljala,želeći da moj odgovor bude točan i potpun. Počela sam nespretno svoditi račune o tome zašto je moja veza s Paulom propala i mnogo vremena provela detaljno određujući Paulove atribute i kvalitete. Zatim sam Benu navela u čemu je sve bio bolji - i, što je još važnije, u čemu je bio bolji za mene.
Rekla sam: "Ti se bolje ljubiš. Blaže si ćudi. Širokogrudniji si. Pametniji si. Pošteniji si."
Ben je kimao glavom i gledao me tako ozbiljno da sam, sjećam se, rekla: "I recikliraš", samo kako bih bila duhovita (iako je bila istina da Paul nikada nije reciklirao, što je, čini mi se, govorilo mnogo o njemu). Dok sam govorila, imala sam silan osjećaj da nisam izrekla bit onoga što sam osjećala. To me frustriralo jer sam željela da Ben zna koliko je osobit.
I tako sam se predala i postavila Benu ista pitanja o njegovoj bivšoj djevojci, Nicole. Počela sam stvarati o njoj prilično dobru sliku na temelju komadića razgovora. Znala sam da je bila napola Vijetnamka i da je izgledala poput porculanske lutke (možda sam koji put pronjuškala njegovim ladicama i pronašla pokoju fotografiju). Bavila se uređenjem prostora i upoznala Bena dok je radila na velikom muzejskom projektu u Brooklynu. Omiljena knjiga bila joj je Sto godina samoće, jednako kako i Benu (ta me činjenica potpuno nerazumno izluđivala). Pušila je - zajedno su dugo pušili sve dok on nije prestao. Živjeli su zajedno tri godine, a hodali gotovo šest. Njihov je odnos bio uzbudljiv - vrhunci su bili vrhunski, a ponori kukavni. Prekinuli su tek prošle zime. Još uvijek nisam čula točno zašto. I zato me, naravno, proganjala fraza "utješna djevojka". Samo ime Nicole ispunjavalo me ludom ljubomorom.
"Zašto je ova veza drugačija?" pitala sam Bena, a zatim se zabrinula da sam otišla predaleko. "Ili, je li drugačija?"
Nikada neću zaboraviti kako me Ben pogledao, njegove blijede oči bile su razrogačene i gotovo staklaste. Ugrizao se za donju usnicu, bila je to jedna od njegovih seksi navika, prije negoli je odgovorio. "To uopće nije teško pitanje. Jednostavno te više volim. To je sve. I ne govorim to samo zato što je ona u prošlosti, a ti si moja sadašnjost. Jednostavno je tako. Bez ikakve sumnje. Mislim, volio sam je. Ali, tebe volim više. I to nije nimalo slično."
Bilo je to najljepše što mi je itko ikada rekao i bilo je najljepše zbog jednog razloga: i ja sam osjećala potpuno isto. Osobu koja me ovako voljela i ja sam voljela - i imala sam osjećaj da se radi
o čistom čudu. To i jest čisto čudo.
I zato se nisam nimalo iznenadila kada me nekoliko tjedana kasnije Ben zaprosio. A onda, sedam mjeseci kasnije na obljetnicu našeg prvog izlaska, pobjegli smo i vjenčali se na idiličnoj bijeloj plaži u obliku polumjeseca na St. Johnu3. Naše obitelji nisu bile oduševljene ovim našim činom, ali mi smo željeli da glavne uloge toga dana budu samo naše. Odmah nakon što smo prisegnuli, sjećam se da sam pogledala prema pučini i pomislila da smo sada samo nas dvoje, zajedno, da se naš zajednički život proteže u beskraj pred nama. Ništa se nikada neće promijeniti, osim što ćemo dobiti pokoju boru, sijede kose i slatke uspomene prepune zadovoljstva.
Naravno, tema djece često se pojavljivala tijekom dana koje smo proveli kao mladenci, ali samo kada bismo morali odgovarati na nepristojna pitanja vezana uz naše planove za proširenje obitelji koja su nam svi postavljali - Benova obitelj, moja obitelj, prijatelji, nepoznate majke u parku, čak i vlasnik kemijske čistionice.
"Nećemo imati djece", smireno bi odgovorilo jedno od nas, a zatim bismo podnosili neizbježno lupetanje o tome kako djeca obogaćuju naše živote.
Jednom prilikom na zabavi povodom izlaska knjige, jedna urednica mi je izravno rekla da će moj život, ne budem li imala djece, "biti potpuno besmislen". Dakle, to je prilično ekstremno mišljenje. Mislim da sam joj ovako nekako odgovorila: "Pa onda bih se odmah mogla ubiti, zar ne?" Pretvarala se da me nije čula i nastavila pričati o svojoj djeci.
Drugi uobičajeni odgovor bilo je sućutno kimanje glavom ljudi koji su bili uvjereni da ustvari skrivamo bolnu istinu: ne možemo zanijeti. Benova prijateljica s fakulteta mi je jednom prilikom potajno dala posjetnicu na čijoj je pozadini bila nažvrljana adresa njezine klinike za plodnost. Pružila sam posjetnicu Benu koji je svoju prijateljicu odmah obavijestio da se nekoliko mjeseci nakon što smo se vjenčali podvrgnuo vazektomiji.
To nije bila istina - ja sam uzimala tablete - ali u njegovoj je izjavi bilo nešto što ju je istovremeno posramilo i ušutkalo.
A refren koji su svi ponavljali bio je: "Tko će se brinuti za vas kad budete stari?" Ben i ja bismo odgovorili: "Brinut ćemo se jedno o drugom". Na to bi nam (puni nevjerice) odgovorili: "Ali što kad jedno od vas umre?" U tom bi trenutku situacija postala uistinu vesela. S vremena na vrijeme bih istaknula da su starački domovi prepuni ljudi čija djeca nikada ne dolaze u posjet. Rekla bih da djeca ništa ne garantiraju. Možda ćeš imati dijete koje će postati siromašan umjetnik. Ili dijete koje će odrasti u sebičnog, beskorisnog čovjeka. Ili dijete s posebnim potrebama koje se neće moći brinuti samo za sebe, a kamoli za vlastite ostarjele roditelje. Na kraju krajeva, Ben i ja smo se složili da je glupo i sebično imati djecu samo zato da bismo imali nekoga da brine za nas. Bilo nam je draže mnogo raditi i štedjeti novac nego opterećivati iduću generaciju.
Ali, tijekom vremena naučili smo šutjeti o toj temi. Tako je bilo znatno lakše. Jednostavno bismo razmijenili poglede pune razumijevanja i razgovarali o tome kasnije. Nervirala nas je glupa pretpostavka da su djeca bila obavezna, ali smo istovremeno uživali u potajnom likovanju koje je potjecalo iz činjenice da živimo u zajednici bez djece. Naš se odnos temeljio na slobodi, mogućnostima i istraživanjima. Bili smo zajedno zato što smo željeli biti zajedno. Ne zato što nam je bio potreban partner za roditeljstvo ili zato što smo ostali zajedno zbog djece, stjerani u kavez osamnaestogodišnje obveze.
3 St. John - otok u sklopu američkih Djevičanskih Otoka, prelijepo turističko središte.
A tada, nakon otprilike dvije godine braka, nešto se promijenilo.
Isprva je bilo gotovo neprimjetno, kao što je to uvijek slučaj s promjenama u vezi, pa je teško odrediti trenutak nastanka promjene. Ali, kada sad pogledam unatrag, mislim da je sve započelo kada smo Ben i ja otputovali na skijanje s Annie i Rayom, parom koji nas je poslao na naš prvi zajednički izlazak. Poznavala sam Annie od vremena kada smo se zajedno opijale na fakultetu pa sam odmah zamijetila da pije samo mineralnu vodu. Isprva je tvrdila da uzima antibiotike zbog upale sinusa, ali kako je to nikada prije nije zaustavilo u pijančevanju, izvukla sam istinu iz nje. Bila je osam tjedana trudna.
"Jeste li to planirali?" izletjelo mi je, bila sam uvjerena da se radilo o nezgodi. Annie je obožavala svoju karijeru režiserke dokumentarnih filmova i još se bavila s milijun različitih dodatnih stvari. Nikada nije dala do znanja da bi je zanimalo roditeljstvo i nisam mogla shvatiti kako je odlučila odvojiti vrijeme da bi postala majka.
Annie i Ray su se primili za ruke i istovremeno kimnuli glavama. "Ali, mislila sam da ne želite djecu", rekla sam.
"Nismo odmah željeli djecu," rekla je Annie, "ali sada osjećamo da smo spremni. Iako, pretpostavljam da nikada nisi potpuno spreman." Nasmijala se visokim glasom, kao školarka, dok su joj se obrazi zarumenjeli.
"Hmmm", rekla sam.
Ben me udario nogom ispod stola i rekao: "Pa, čestitamo! To su fantastične novosti." Zatim mi je dobacio smrtno ozbiljan pogled i rekao: "Nisu li to prekrasne novosti, Claudia?"
"Da. Prekrasne", rekla sam, ali nisam se mogla prestati osjećati izdanom. Ben i ja ćemo izgubiti omiljene partnere za putovanja, naše jedine bliske prijatelje koji su jednako kao i mi bili nedirnuti djecom i svime onime što uz njih ide.
Završili smo s večerom tijekom koje je našim razgovorom dominirala tema djece i nekretnina u Westchesteru.
Kasnije, kad smo Ben i ja ostali sami u sobi, prekorio me jer ih tako očito nisam podržala. "Mogla si se barem pretvarati da ti je drago", rekao je. "A ne da ih ispituješ o metodama kontracepcije."
"Bila sam potpuno šokirana", rekla sam. "Jesi li ti išta znao o tome?"
Ben je odmahnuo glavom, a licem mu je proletio izraz zavisti. Rekao je: "Ne. Ali mislim da je to sjajno."
"Nemoj mi samo reći da bi ih i ti sada želio?" pitala sam ga, uglavnom u šali.
Ben je odgovorio brzo, ali njegove su mi se riječi činile ispraznima i lažnima. "Naravno da ne", rekao je. "Ne budi smiješna."
Tijekom idućih nekoliko mjeseci situacija je postala još teža. Ben se previše zanimao za napredovanje Anniene trudnoće. Divio se slikama ultrazvuka, čak je jednu od njih nalijepio na naš hladnjak. Rekla sam mu da mi nismo obitelj koja lijepi stvari po hladnjaku.
"Daj, Claudia. Opusti se", rekao je Ben, izgledajući uzrujano dok je skidao mutni crno-bijeli snimak i bacao ga u ladicu. "Stvarno bi trebala biti sretnija zbog njih. Oni su naši najbolji prijatelji, zaboga."
Nedugo poslije toga, tik prije negoli su Annie i Ray dobili dijete, Ben i ja smo isplanirali brzinski vikend - odlazak u odmaralište u kojem smo se vjenčali. Bio je početak siječnja, doba kada zahvaljujući naglom nestanku božičnih ukrasa i turista Manhattan uvijek izgleda tako golo i sivo, i Ben je rekao da ne može čekati do početka ožujka i našeg pažljivo planiranog puta u Belize. Sjećam se da sam u svoju kožnatu torbu ubacila nekoliko pari kratkih hlača i novi crveni bikini te spomenula kako je lijepo da smo spontani u vezi i da smo slobodni odletjeti u trenutku.
Ben je rekao: "Da. U našem zajedničkom životu ima prekrasnih stvari."
Njegova mi se rečenica učinila melankoličnom - čak i zlosretnom - ali nisam ga željela prisiljavati da govori o toj temi. Nisam ga prisiljavala da govori čak ni kad je bio neuobičajeno šutljiv tijekom leta na Karibe.
Nisam bila stvarno zabrinuta sve dok se kasnije te noći nismo smjestili u našu sobu, raspakirali odjeću i higijenske potrepštine.
Na trenutak sam zastala kako bih pogledala more pred našom sobom, a kada sam se ponovno okrenula, uhvatila sam Benov odraz u ogledalu. Usta su mu bila izvijena u grimasu punu žaljenja. Uhvatila me panika, prisjećajući se onoga što mi je nekoć rekla moja sestra Maura o muškarcima koji varaju svoje žene. Ona je stručnjak na tom području jer ju je muž, Scott, koliko je njoj bilo poznato, prevario s barem dvjema ženama. "Čuvaj se ako su stvarno zli ili stvarno dobri. Ako ti, na primjer, počnu darivati cvijeće ili nakit", rekla je, "ili ako te odvedu na romantičan vikend. U pitanju je krivica. Žele se za nešto iskupiti." Pokušala sam se smiriti, govoreći samoj sebi da sam paranoična. Ben i ja smo uvijek nekamo zajedno spontano putovali; nikada nam nije trebao razlog.
Ipak, željela sam se osloboditi zaostalih slika Bena zagrljenog su znojnom, umjetnički nastrojenom ljubavnicom pa sam sjela na krevet, odbacila japanke i rekla: "Bene, razgovaraj sa mnom. Što ti je na umu?"
Glasno je progutao i sjeo pokraj mene. Krevet je lagano poskočio pod njegovom težinom i od tog sam se pokreta osjećala još nervoznijom.
"Ne znam kako bih ti ovo rekao", počeo je Ben dok mu je glas pucao. "Zato ću to jednostavno reći."
Kimnula sam glavom osjećajući mučninu. "Samo naprijed." "Mislim da bih ipak želio imati djecu."
Osjećala sam kako me preplavljuje olakšanje, čak sam se naglas i nasmijala. "Preplašio si me." Ponovno sam se nasmijala, glasnije, a zatim otvorila pivo Red Stripe iz minibara.
"Ozbiljan sam, Claudia."
"Otkuda sad to? Zbog Annie i Raya?"
"Možda. Ne znam. Jednostavno... imam takav osjećaj", odgovorio je Ben i podigao šaku u visini srca.
Bar me nije prevario, pomislila sam. Takvu prijevaru nikada ne bih mogla oprostiti ili zaboraviti. Njegova će trenutna želja za djecom sigurno uskoro proći. Ali, dok je Ben velikom brzinom navodio sve svoje razloge zbog kojih je mislio da bi imati dijete mogla biti dobra ideja - o upoznavanju djece sa svijetom, o mogućnosti da roditeljski posao odradimo bolje nego što su to učinili naši roditelji - moje se olakšanje pretvorilo u nešto drugo. U osjećaj da mi nešto izmiče.
Pokušala sam ostati mirna dok sam mu prilično elokventno odgovarala. Rekla sam mu da mi nismo tip ljudi koji bi se bavili roditeljstvom. Rekla sam mu da se naš odnos temelji na jedinstvenoj dvojnosti, zamisli da troje ili više predstavljaju gomilu. Istaknula sam da ne bismo mogli poći na putovanje u posljednji tren. Cijelo bismo vrijeme bili usidreni u kući.
"Ali, imali bismo druge stvari", rekao je Ben. "I, što ako uistinu propuštamo nešto fantastično?
Nikada nisam ni od koga čuo da je požalio što je imao dijete." "Bi li itko takvo što i priznao?" pitala sam.
"Možda ne bi", rekao je Ben. "Ali, zapravo mislim da nitko nikada ne bi to požalio."
"Nimalo se ne slažem... Hoću reći, zašto onda postoje internati? Sama činjenica da oni postoje dokazuje nešto, zar ne?" Pitala sam. Djelomično sam se šalila o internatima, ali Ben se nije smijao.
Uzdahnula sam i odlučila potpuno promijeniti temu našeg i izgovora, usredotočiti se na zabavu.
Pokazati Benu što bismo sve propustili kada bismo imali djecu.
"Presvucimo se i pođimo na večeru", rekla sam i pojačala pjesmu One Love na prijenosnom CD- uređaju, uvjerena da na svijetu ne postoji ništa bolje od Boba Marleyja da čovjeka uvede u djecom neopterećeno stanje.
Ali, usprkos svom mojem trudu da se dobro zabavimo, ostatak našeg vikenda prošao je u znaku sve jače napetosti. Naši su se odnosi doimali usiljenima, a Benovo se raspoloženje iz tihog pretvorilo u pogrebno. Tijekom treće i završne večeri na i otoku taksijem smo pošli u Asolare, restoran iz kojeg se pružao nevjerojatan vidik na zaljev Cruz. Jeli smo u potpunoj tišini, komentirajući samo zalazak sunca i naš savršeno pripremljen rep jastoga. U trenutku kada nam je konobarica donijela kavu i voćni sladoled pogledala sam Bena i rekla: "Znaš što? Dogovorili smo se."
Istoga trenutka kada sam izgovorila te riječi znala sam kako sam smiješno zvučala. Brak nikada nije nepromjenjivi dogovor. Čak ni onda kada imate zajedničku djecu, iako to sigurno pomaže. I ta mi se ironija učinila užasno tužnom.
Ben je povukao svoju ruku i rekao: "Želim biti otac."
"Dobro. Dobro", odgovorila sam. "Ali, želiš li dijete više nego što želiš biti moj suprug?" Pružio je ruku i spustio svoj dlan preko mojeg. "Želim oboje", rekao je stežući mi prste. "E, oboje ne možeš imati", odgovorila sam trudeći se da ne čuje bijes u mojem glasu.
Čekala sam da kaže da će, naravno, uvijek izabrati mene. Da je to jedino u što je na cijelom svijetu potpuno siguran. "Onda? Što ćeš izabrati?" rekla sam.
Nije to trebao biti test, ali odjednom sam imala osjećaj da se radi upravo o tome. Ben je dugo zurio u svoj cappuccino. Zatim je maknuo ruku s moje i polako umiješao tri kocke šećera u svoju šalicu.
Kada me napokon ponovno pogledao, u njegovim sam sivo-zelenim očima vidjela krivicu i tugu i znala sam da sam dobila odgovor.

DVA
Nakon povratka kući sa St. Johna, Ben i ja smo odlučili malo razmisliti o svemu. Ustvari, Ben je odlučio da je to nešto što moramo učiniti - bile su to njegove točne riječi. Ja sam morala pregristi jezik kako mu ne bih rekla da ja nemam o čemu razmišljati. On je taj koji je radikalno promijenio stav o nečem što je bilo temeljno u našoj vezi. Upravo stoga je on taj koji mora o tome razmisliti.
Ja sam se vratila svojoj normalnoj rutini, odlazila sam na posao i s njega se vraćala kući, Benu, svake večeri gdje sam čitala, a on skicirao sve do odlaska u krevet. U međuvremenu sam samu sebe pokušavala uvjeriti da moj muž samo prolazi fazu, neku vrstu obratne krize srednjih godina. Neki muškarci žale što su se smirili i rano imali djecu. Ben jednostavno preispituje našu odluku da djecu uopće nemamo. Govorila sam samoj sebi da je normalno - možda čak i zdravo - ponovno procijeniti vlastiti život. Benu će trebati nešto vremena kako bi sve to učinio, a zatim će sigurno doći k sebi i ponovno se prikloniti našim ranijim odlukama.
Odolijevala sam nagonu da o novonastaloj situaciji razgovaram s članovima svoje obitelji ili s prijateljima jer sam nekako vjerovala da će razgovor o toj temi samo produbiti procjep koji se među nama pojavio. Umjesto toga, odlučila sam situaciju ignorirati i nadala se da će sve to jednostavno proći samo od sebe.
Ali, nije.
Jednog mi je subotnjeg poslijepodneva Ben na ulici pokazao plavooku djevojčicu blijede puti i crvenkastoplave kose i rekao: "Nalikuje na tebe." Zatim je dodao, u slučaju da nisam shvatila što je želio reći: "Kada bismo imali kćer, izgledala bi upravo ovako."
Samo sam ga pogledala.
Nekoliko dana kasnije, dok je na televiziji gledao utakmicu Knicksa, rekao je da bi želio imati sina jer bi inače izgubili smisao svi oni beskorisni sportski podaci koje je pamtio još otkako je bio mali dječak. "Iako bih i kćer učio o sportu", dodao je Ben.
Ponovno nisam ništa rekla.
Idućeg je tjedna objavio da bismo mogli postići neku vrstu kompromisa ako bismo imali samo jedno dijete.
"Kako to misliš?" pitala sam ga.
"Ja bih želio imati dvoje, a ti misliš da ne želiš niti jedno", rekao je kao da nam je šest godina i odlučujemo koliko ćemo uštipaka kupiti.
"Ja znam da ne želim niti jedno", rekla sam i otvorila paket kontracepcijskih tableta na umivaoniku.
Ben se namrštio i rekao: "A da prestaneš to uzimati? Ne bismo li jednostavno mogli vidjeti što će se dogoditi? Da vidimo je li nam suđeno?"
Rekla sam mu da mi to zvuči kao pristup kršćanskih fundamentalista modernoj medicini. Blijedo me pogledao.
"Imam bolju ideju", rekla sam. "Primimo se za ruke, skočimo kroz prozor pa da vidimo je li nam suđeno umrijeti."
Zatim sam popila tabletu.
Ali, najnevjerojatnije Benove komentare doživjela sam jedne nedjelje dok smo užinali u Ryeu s Benovom majkom Lucindom, njegovim dvjema sestrama, Rebeccom i Megan, te njihovim muževima i djecom. Kada smo pri kraju obroka počeli prelaziti u dnevni boravak doma u kojem je Ben odrastao, ja sam razmišljala o onome o čemu razmišljam uvijek kada se nađemo s obitelji: mogu li naše obitelji
- ili, točnije govoreći, naše majke - biti različitije? Moja je obitelj eksplozivna; Benova je smirena. Moja majka uopće nema materinskih nagona i sklona je zadirkivanju; Benova je majka vrlo brižna i nježna
poput vanilije. Gledala sam Lucindu dok je pijuckala čaj iz svoje porculanske šalice te pomislila kako imam dojam da pripada pedesetima, da je jedna od onih majki čiju su djecu pri povratku iz škole čekali domaći kolači. Ona je živjela za svoju djecu - i to u tolikoj mjeri da je to Ben jednom prilikom istaknuo kao mogući uzrok razvoda svojih roditelja. Radilo se o klasičnom slučaju praznog gnijezda, ljudi koji su shvatili da ih osim djece ništa ne drži zajedno.
I tako je, kao što se to često i događa, Benov otac pronašao novi život sa znatno mlađom ženom, dok Lucinda i dalje nastavlja živjeti za svoju djecu - sada i za unuke (obje Benove sestre imju po dvije kćeri). Ipak, Ben je očito njezin ljubimac, možda zato što je jedino muško. Upravo zbog toga njegova majka očajnički želi da promijenimo mišljenje o rađanju djece, ali suviše je dobro odgojena da nam u lice kaže da se ne slaže s našim izborom. Umjesto toga, prepuna je neobaveznih komentara o toj temi. Kao, na primjer, kada smo kupili auto, sjela je na stražnje sjedište i primijetila: "Koliko mjesta za dječju sjedalicu!"
Oduvijek sam imala osjećaj da su njezini komentari upućeni meni i da krivi mene za našu odluku.
Ben je običavao govoriti da sam paranoična, ali sada sam, naravno, imala pravo.
Rebecca i Megan su obje domaćice i to mi nimalo ne pomaže. Pokazuju iskreno zanimanje za moj svijet izdavaštva i često za svoje knjižne klubove biraju moje romane, ali znam da žele da svoju karijeru stavim na čekanje i podarim njihovom mlađem bratu dijete.
I zato, iako je Benova obitelj uistinu draga i iako se s njima zaista lako složiti, užasavam se vremena koje moram provesti u njihovu društvu jer svaki put imam osjećaj da se moram braniti.
Naravno, sada je taj osjećaj još jači jer Ben i ja više ne dijelimo mišljenje. I imam grozan osjećaj da će oni to nanjušiti te se pokušati poslužiti strategijom "podijeli pa vladaj".
I zaista, dok su odrasli razgovarali i gledali kako se Benove nećakinje igraju svojim Barbikama, Rebecca je rekla nešto o tome kako bi bilo lijepo imati nećaka koji bi malo razbio monotoniju. Brzo sam pokušala reagirati okrenuvši se prema Megan s riječima: "Pa, Meg, baci se na posao!"
Meganin suprug Rob odmahnuo je glavom i rekao: "Nema šanse! Mi smo svoje odradili!" a Megan mu se pridružila s riječima: "Dvoje djece je dovoljno. Dvoje je idealno. Osim toga... Ne bih znala što da radim s dečkom!"
Lucinda je popravila svoju suknju i Benu i meni dobacila sramežljiv pogled pun nade. "Pa, pretpostavljam da je onda na vama dvoma red da imate dječaka", nevino je zacvrkutala. "Osim toga, to je jedini način da se produži obiteljsko prezime!"
Osjetila sam kako postajem sve napetija čudeći se kako joj može biti toliko stalo do prezimena koje pripada njezinu bivšem mužu. Ali, rekla sam samo: "Ni ja ne bih znala što da radim s dečkom... ili s djevojčicom, kad smo već kod toga!" Zatim sam se nasmijala kao da sam upravo izrekla duhovitu šalu.
Svi su se pristojno zahihotali.
Osim Bena koji je stegnuo moje koljeno i rekao: "Shvatila bi ti, Claudia. Mi bismo shvatili."
Veselje u prostoriji bilo je opipljivo. Njegova je obitelj gotovo počela pljeskati, toliko ih je usrećio komentar njihova jedinog sina i brata.
Lucinda se nagnula naprijed i upitala: "Želite li nam nešto reći?" Ben se nasmiješio i odgovorio: "Ne još."
Suzdržala sam se dok nismo sami sjedili u autu i vozili se kući. "Ne još?" vikala sam. Zatim sam mu rekla da se nikada nisam osjećala tako izdanom.
Ben mi je rekao da ne budem tako dramatična, da se to samo tako kaže. "To se samo tako kaže?" pitala sam uvrijeđeno.
"Da", odgovorio je. "Bože, Claudia. Daj se smiri!"
U tom sam trenutku odlučila da je vrijeme za razgovor s nekim iz meni odanog trijumvirata - ili s mojim dvjema starijim sestrama, Daphne i Maurom, ili s mojom najboljom prijateljicom Jess. Nakon kratkog razmišljanja odbacila sam pomisao na sestre, barem za sada. Iako su uvijek štitile moje interese, prilično sam sigurna da me ovoga puta neće podržati.
Maura će se više usredotočiti na želju da ne izgubim Bena nego što će misliti da bih trebala imati dijete. Ona poštuje moju odluku da nemam djece. Ona sama ima troje djece koje obožava - i koje ja obožavam - ali mislim da u nekim vrlo tihim trenucima kada o svemu dobro razmisli, gotovo žali zbog svoje odluke da ih ima. Ili, barem da ih ima sa Scottom. Često sam je čula kako govori da najvažnija odluka u ženinu životu nije odluka za koga će se udati nego tko će biti otac njezine djece.
"Tu se ne možeš predomisliti", rekla je. "Ta vas odluka veže do kraja života." Ali, meni se čini da je Maura donijela pogrešne odluke na jednom i drugom polju. Ona predstavlja dobar primjer osobe kojoj je suviše važna strast i uzbuđenje te površinska privlačnost, a ne pouzdan, dobar, pošten muškarac. Ja to nazivam "fenomenom srednjoškolke". Većina srednjoškolki odbacuje dobre, mirne, pomalo štreberske tipove dječaka i traži uočljive, popularne sportaše. Ako se na neki način njih i domognu, iskreno vjeruju da su najsretnija stvorenja na planetu. Dobile su glavni zgoditak. Ali, kada dođu na proslavu dvadesete obljetnice mature, shvate koliko su pogriješile. Dobri, mirni, pomalo štreberski tipovi dječaka procvali su u savršene supruge, izvrsne očeve i brižne čuvare, dok su uočljivi, popularni sportaši sada negdje u kutu i drpaju se s Misty, negdašnjom navijačicom- radodajkom.
To je, manje-više, kratka verzija povijesti Maurinih pogrešnih veza. Potkraj svojih dvadesetih hodala je s tipom koji se zvao Niles i umalo se za njega i udala. Ali, kada joj je Niles počeo postavljati pitanja u vezi s prstenjem, prepala se i odlučila da je "previše dosadan i predvidiv". Rekla je da se nikada ne bi mogla udati za nekoga od koga joj srce svakodnevno ne počinje lupati. U to sam vrijeme potpuno podržavala njezinu odluku. Radilo se pronalaženju prave ljubavi, a ne zadovoljavanju onime što ti je dostupno - i u to još uvijek cijelim srcem vjerujem. Ali, gledajući unatrag, zaista vjerujem da je Maura pobrkala ljubav s pohotom - i lijepo s dosadnim. Niles se prema njoj pristojno ponašao i želio je prihvatiti trajnu obvezu. Zato je pretpostavila da je na neki način nedostojan - ili barem potpuno nezanimljiv. Iskreno, mislim da je i Nilesov izgled imao velik utjecaj na njezinu odluku iako to ona nikada ne bi priznala. Mauru je Niles privlačio, ali nije bio onaj tip muškarca kojega bi i druge žene zamijetile u baru. A Maura je željela komada. Maura je željela ostaviti dojam. I zato nije bilo iznenađujuće što je njezin prvi dečko poslije Nilesa bio visok, prekrasan, zabavan Scott. I, iako sam sigurna da postoji mnoštvo visokih, zgodnih, zabavnih frajera koji su istovremeno vjerni svojim suprugama, vjerujem da je neobično velik broj takvih tipova sklon varanju.
U svakom slučaju, Scott je varalica pa zato vjerujem da će Maurini stavovi o mojoj vezi biti okaljani činjenicom da je ona pogrešno izabrala. Da je, prema Daphneinim riječima pala na "slatkog Scotta" umjesto "nježnog Nilesa". Do sada je Maura provela godine zavideći mi na odnosu s Benom, odnosu koji je u svojoj biti gotovo idealan pa se i njegova vanjština doima još savršenijom. Nikada mi ne prigovara zbog moje sreće, ali Ben je još uvijek trajni podsjetnik na ono što je i sama mogla imati -i što očajnički želi da cijenim i štitim. I zato sam sigurna da će mi reći da bih trebala imati dijete kako bih zadržala Bena. Da bih trebala učiniti bilo što kako bih ga zadržala. A to je nešto što uistinu ne želim čuti.
Daphne će mi reći da ostanem s Benom ne zbog same moje veze nego zato što je opsjednuta djecom. To je filtar kroz koji ona promatra svijet oko sebe. Ona i njezin muž Tony već gotovo dvije godine pokušavaju ostati u drugom stanju. Godinu su dana isprobavali onaj starinski način: popiti bocu vina, skočiti u krevet i moliti Boga za izostanak menstruacije. Poslije toga napredovali su do
kupovanja monitora plodnosti, izrade karata ovulacije i svađa o najboljem vremenu u mjesecu. Ona sada uzima lijekove za poticanje ovulacije i istražuje klinike koje se bave plodnošću.
Bolno je gledati kako se srce moje sestre slama svakoga mjeseca, kako ju je muka izmijenila, kako postaje sve ogorčenija dok njezine prijateljice, jedna po jedna, sve imaju djecu. Osobito je ljuta kada drugim ljudima trudnoća polazi od ruke, bez velikog truda, i čak je otpisala svoju prijateljicu Kelly kada je ova ostala trudna tijekom medenog mjeseca i to s blizancima, dječakom i djevojčicom. Kada je Maura rekla Daphne da bi trebala biti sretna zbog Kelly (što je možda i istina, ali je svakako nepotreban komentar), moje su se sestre do krvi posvađale. Daphne je spustila slušalicu Mauri i istoga trenutka nazvala mene, pokušavajući me pridobiti na svoju stranu. Zatim je, kada je Maura nazvala moju drugu liniju želeći mi ispričati svoju verziju njihove svađe, Daphne viknula: "Da se nisi usudila odgovoriti na poziv na čekanju!" i nastavila mi ubrzano iznositi svoje mišljenje. Tvrdila je da prekid odnosa s Kelly nije imao nikakve veze s time što je bila blagoslovljena blizancima, nego s Kellynom odlukom da svoju kćer nazove Stella. "To je moje ime", rekla je Daphne barem deset puta. Odupirala sam se nagonu da se našalim riječima: "Ne, tvoje ime je ustvari Daphne", i umjesto toga sam uvjerila sestru da nisam osobit ljubitelj aliteracije u imenima (Daphne se preziva Sacco). Rekla sam joj da Stella Sacco zvuči kao ime neke striptizete - i kada bih na poslu dobila životopis osobe koja se zove Stella Sacco, istoga bih ga trenutka bacila te nikada ne bih ni vidjela da je bila Fullbrightova stipendistica. Uslijedila je duga rasprava o dječjim imenima, a ta mi je tema smiješna i zamorna osim u slučaju kad si suočen s rokom od devet mjeseci.
Razgovor o dječjim imenima u slučaju kad još nisi ni trudna gotovo je jednako smiješan kao i polaganje prava na neko ime. Naravno, te sam primjedbe podijelila s Maurom kada sam joj napokon uzvratila poziv, ali samo sam joj rekla da bismo ipak trebale pokušati poduprijeti Daphne. Navikla sam pregovarati o osjetljivom miru između svoje dvije sestre iako bi i one to isto mogle reći. Možda je to jednostavno prirodna dinamika triju sestara. Sve smo vrlo bliske jedna drugoj, ali se često nađemo u situaciji da smo dvije protiv jedne i takvi se savezi stalno oblikuju i preoblikuju.
I zato je sama pomisao da bi moje sestre mogle stati na Benovu stranu i pokušati me nagovoriti da imam dijete jednostavno više nego što mogu podnijeti. Trebam bezuvjetnu, postojanu podršku. Nekoga, tko će vlastitu pristranost gurnuti u stranu. I tada u igru uvijek ulazi moja najbolja prijateljica Jess.
Jess i ja smo se upoznale na prvoj godini Princetona i odmah se složile po pitanju odvratnosti prema našim sustanarkama, dvjema bučnim studenticama glume, objema po imenu Tracy. Jedne večeri prije praznika za Dan zahvalnosti Jess je natočila obje Tracy votkom i sokom od brusnice i nagovorila ih na promjenu sustanara. Bila je tako učinkovita da su obje Tracy mislile da se radilo o njihovoj ideji. Moja Tracy mi je čak napisala i pismo isprike - i to krasopisom. Idućeg je dana Jess dovukla svoju odjeću, knjige i pokrivač s druge strane hodnika u plastičnim sanducima i vrećama za smeće i tako smo završile živeći zajedno tijekom idućih četrnaest godina (gotovo jednako dugo koliko smo provele živeći kod kuće), tijekom cijelog koledža, a zatim i u prvom jadnom zajedničkom stanu na Manhattanu, na uglu Devedeset druge ulice i Avenije York.
Nekoliko smo se puta tijekom idućih godina selile u bolje stanove sve dok se nismo dočepale prostranog, sunčanog potkrovlja na južnom dijelu Avenije Park koje je, zahvaljujući Jessinu kičastom uređenju mnogo puta uspoređeno sa stanom iz Prijatelja. Obje smo imale nekoliko dečki, ali niti jedan od njih nije bio takav da bismo zbog njega odbacile onu drugu.
Sve dok se nije pojavio Ben.
Jess i ja smo imale oči prepune suza onoga dana kada sam se odselila k Benu i šalile smo se da naš rastanak nalikuje na rastavu braka. Nastavile smo razgovarati nekoliko puta dnevno, ali naše se prijateljstvo očito promijenilo. Nije više bilo onih kasnovečernjih i ranojutarnjih razgovora koji se ne
mogu voditi preko telefona. Djelomično se radilo o neizbježnom prebacivanju lojalnosti. Ben je postao osoba s kojom sam najviše razgovarala, prvi kojem bih se okretala u trenucima krize ili veselja. Vidjela sam udane žene koje su svoje prijateljice stavljale iznad svojih muževa i, iako se divim ovakvoj ženskoj vjernosti, uvjerena sam da takva dinamika može biti opasna. Neke stvari u braku moraju ostati svete. Jess i ja nikada nismo razgovarale o promjenama u našem odnosu, ali znala sam da razumije. Mislim i da se i ona sama malo povukla, iz poštovanja prema mojoj vezi i možda iz ponosa. Posvetila se novom krugu prijateljica - sve su to bile neudane žene tridesetih godina i sve su tražile ljubav. Ima trenutaka kada me hvata nostalgija, kada se Jess nađe s curama na sangriji u Villageu - ili radi sve ono što smo nekada radile zajedno. Ali, uglavnom joj ne zavidim na položaju. Ove ćemo godine navršiti trideset i petu i vidim da je taj značajni rođendan izluđuje. Nije od onih koje se očajnički žele udati, ali i ona bi jednoga dana željela imati djecu. I potpuno joj je jasno da njezina jajašca imaju rok trajanja (to su njezine riječi, ne moje).
Zbog svega toga me frustrira gledati najbolju prijateljicu kako stalno proživljava zaplete koji bi bili idealni za romane Jackie Collins. Uvijek naginje nedostižnim tipovima - besramnim igračima, oženjenim muškarcima ili tipovima sa Zapadne obale koji ne žele čak ni razmišljati o mogućnosti života na Manhattanu. Ustvari, trenutno je u dvogodišnjoj vezi s nekim Treyem o kojemu se može reći sve što sam gore navela. Znam da je teško biti besramni oženjeni igrač, ali Treyu taj podvig uspijeva i to izuzetno dobro. U Jessinu obranu moram reći da joj je Trey rekao da je oženjen tek nakon što je počela osjećati nešto za njega, ali imala je barem godinu dana da probavi tu vijest i krene dalje.
Na kraju krajeva, Jess ima očajan ukus za muškarce i to je oduvijek bilo tako. Čak je i na koledžu padala na prgave tipove iz bratstva, onakve za kakve se jasno može predvidjeti da će biti izvedeni pred Vijeće časti pod optužbom da su nekoga silovali tijekom izlaska. Čudno je to, jer se na svim ostalim područjima života za Jess može reći da sve drži pod kontrolom. Ima samopouzdanja, duhovita je i najpametnija žena koju poznajem. Na Princetonu je diplomirala kao najbolja studentica na godini bez previše učenja, a zatim je magistrirala na Columbiji. Sada se bavi investicijskim bankarstvom za Lehman Brothers4 i fantastično uspijeva u svijetu kojim dominiraju muškarci te zarađuje svote za koje sam mislila da su dostupne samo profesionalnim sportašima i filmskim zvijezdama. Osim toga, izgleda kao manekenka. Kratke plave kose, visoka i vitka, više je nalik na manekenku na pisti nego na manekenku koja prikazuje donje rublje i to je, prema tvrdnjama moje sestre Maure, Jessin problem. "Muškarci ne vole taj izgled kao s piste", kaže ona. "Žene to vole." (Maura raspolaže cijelim nizom površnih teorija o vezama. Neki od njezinih bisera su: onaj koji je u paru zgodniji, ima i više moći; žene bi se trebale udavati za muškarce koji su od njih stariji barem sedam godina kako bi premostile razliku u starenju; niski, ćelavi muškarci bi trebali biti i obdareniji.)
U svakom slučaju, odlučila sam da je vrijeme da se povjerim Jess.
I tako smo se idućeg dana našle na ručku u restoranu koji je bio na pola puta od naših ureda. Naručili smo sendviče za šankom, a zatim smo uzele vrećice čipsa i boce vode Evian te sjele za slobodan stol pokraj prozora. Iza nas su sjedila petorica građevinskih radnika i kada je jedan od njih ustao i otišao, Jess je primijetila da ima "savršenu guzu". Podsjeća me na frajera zbog takvog nimalo sramežljivog komentara o dijelu tijela pripadnika suprotnog spola. Bacam pogled na njegovu stražnjicu odjevenu u Levisice i slažem se s njom da je primjerak uistinu lijep, a zatim se oklijevajući upuštam u objašnjavanje vlastite dileme.
Jess pažljivo sluša sućutnog izraza lica. Već dugo vremena nisam od nje trebala nikakav pravi savjet o vezi. Postaje mi jasno da je za nju ovo dobrodošao odmak od posljednje Treyeve
4 Lehman Brothers - velika investicijska banka sa sjedištem u New Yorku i podružnicama diljem svijeta.
uznemirujuće svinjarije, dok mi svojim alabamskim naglaskom koji nije uspjela izmijeniti usprkos godinama koje je provela živeći na sjeverozapadu govori: "Ti i Ben ćete ovo riješiti. Nemoj paničariti."
"Još ne paničarim", rekla sam. "Pa... možda samo malo... Osim toga, rađanje djece nije nešto oko čega možeš postići kompromis, znaš?"
Jess kima glavom prekriživši svoje duge noge. "Dobro rečeno." "I, zato se nadam da je ovo samo faza", kažem.
Jess podiže pecivo svojeg sendviča sa salatom od piletine i u njega gura nekoliko komada čipsa.
"Sigurna sam da je samo faza", kaže. "Nešto prolazno."
"Da", odgovaram zureći u svoj sendvič od puretine. Nemam baš apetita otkako smo se vratili s Kariba.
"Sjećaš se njegove gitare?" pita okrećući očima. Jess se voli rugati Benu, i on isto čini i njoj, što smatram znakom njihove međusobne ljubavi. Smije se i kaže: "Stari Benny Van Halen koji je bio tako seksi nekoliko mjeseci, zar ne?"
Smijem se prisjećajući se dana kada smo Ben i ja prošetali pokraj malene trgovine u Villageu koja se zvala Salon gitara. Nalazila se u šarmantnoj kući od smeđeg kamena, osvijetljena i privlačna tog kišnog dana. Ušli smo u nju i razgledali, a nakon nekoliko minuta Ben je odlučio da jednostavno mora posjedovati staru gitaru. Bilo je to doslovno prvi put da je pokazao ikakvo zanimanje za bilo koji glazbeni instrument, ali do tada sam već navikla na Benovo iznenadno zanimanje za sve vrste tema. Ben je jedan od onih ljudi koji se oduševljavaju za mnogo, mnogo stvari - astronomiju, filmove, sakupljanje starih satova, što god vam padne na pamet. I tako sam ga s ljubavlju gledala i strpljivo čekala dok je vlasniku postavljao gomilu pitanja. Zatim je polako isprobao gitare prelazeći prstima preko žica, čak je pokušao i svirati. Sat vremena kasnije potrošio je cijelo bogatstvo na španjolsku gitaru napravljenu 1956. iz oskoruše te na satove sviranja koji su išli u paketu s gitarom i koje je davao netko umjereno poznat u njujorškom svijetu klasične gitare.
Ben je mjesecima vježbao s ljupkim žarom, brzo je ovladao osnovama i stekao dojmljive žuljeve. Na moj mi je rođendan savršeno otpjevao I Can't Help Falling in Love With You - pjesmu od koje se, priznajem, jednostavno topim, osobito zato što sam uvijek smatrala da Ben pomalo nalikuje na mlađe, plavokoso izdanje Elvisa.
Ali, nedugo zatim, Ben je izgubio zanimanje za svoj novi hobi i umirovio svoju gitaru u prašnom kutku ispod našeg kreveta. Nedavno ju je ponudio na prodaju na eBayu. Jess me uvjerava da će i njegova trenutna fiksacija na očinstvo biti jednako kratkoga daha.
"Jedini problem", kažem, "je da je Ben stvarno posjedovao gitaru prije nego li je napustio zamisao da će postati uspješan glazbenik."
"To je istina", odgovara mi gledajući e-mail na svojem BlackBerryju. Jess uspješno može raditi nekoliko stvari istovremeno. Brzinom svjetlosti tipka odgovor palcima dok govori: "A nema načina da se dijete ima samo privremeno, zar ne?"
"Tu bi nam moglo dobro doći dijete Raya i Annie", primjećujem razmišljajući o cjelotjednom boravku u kući moje sestre Maure nakon što je rodila svako od svoje troje djecce. Sva su tri posjeta isprva bila prelijepa jer nema ničega značajnijeg ili posebnijeg od upoznavanja s novim članom vlastite obitelji. Osim toga, uživala sam provoditi vrijeme u intimnoj tišini sa sestrom koja je obično u poslu preko glave zahvaljujući mnoštvu društvenih obveza u Bronxvilleu. Neki od naših najboljih razgovora zbili su se upravo u tom ugodnom vremenu poslije dolaska nove bebe, obje smo bile u kućnim ogrtačima i u papučama, neopranih zubi. Ipak, noćna hranjenja za koja sam se uvijek dobrovoljno javljala bila su strašna i njezinu bih kuću napuštala tako iscrpljena da je to već gotovo graničilo sa stvarnom boli. Zaista ne znam kako toliko žena uspijeva održati takav ritam, i to ponekad i po nekoliko tjedana i mjeseci.
"Je li se to dijete već rodilo?" pita me Jess.
Smiješim se načinu na koji je sročila rečenicu. Za nekoga tko očajnički želi biti majka, morat će malo smekšati svoj rječnik.
"Tek što nije", odgovaram. "Nadajmo se, dakle, da se radi o nečemu što će nekoliko sati s pravim, živim novorođenčetom izliječiti."
Kao da je znao da o njemu govorimo, idućeg se popodneva rodio Raymond Gage mlađi, nakon četrnaest sati trudova i hitnog carskog reza obavljenog u posljednji tren. Ben me nazvao na posao da mi javi novost.
"Annie i Ray žele da odmah dođemo k njima", reče mi uzbuđeno.
Poziv u bolnicu me iznenadio. Annie i Ray su naši bliski prijatelji, ali nisam mislila da smo baš tako bliski. Činilo mi se da je naše prijateljstvo više tipa "Dođite vidjeti bebu čim je dovedemo kući". Ali, bez obzira na trenutnu nedoumicu, veselim se što ću upoznati njihovo dijete.
Zato sam poslije posla podzemnom željeznicom otišla do bolnice Roosevelt gdje sam u bolničkom dućanu susrela Bena. Već je kupio nekoliko balona i čestitku koju smo zajedno potpisali vozeći se dizalom do rodilišta. Uputili smo se prema sobi tisuću dvjesto trideset i jedan. Vrata su okićena velikom, pastelno plavom rodom koja drži natpis RODIO SE DJEČAK, jednako kao i otprilike polovica vrata u tom hodniku.
U svjetlu teškog Anniena poroda očekujem mirno druženje, ali u sobi je u tijeku prava bučna zabava. Prostorija je ispunjena cvijećem i darovima i u njoj je barem dvanaest prijatelja i članova obitelji koji fotografiraju dijete i žamore želeći ga primiti u ruke. Vidim čak i nekoliko boca šampanjca koje Ray skriva iza leđa svaki put kada sestra zaviri u sobu.
Ray i Annie sjaje od sreće prepričavajući detalje, kako joj je pukao vodenjak, vožnju taksijem do bolnice i svađu tik prije negoli je Annie dobila epiduralnu kada joj je Ray priznao da je ostavio kameru kod kuće. Smijemo se i slušamo diveći se Raymondu mlađem koji strašno nalikuje na oca (a ja nisam od onih koji inače primjećuju takvu sličnost).
Svi se lijepo zabavljaju, ali istovremeno sam potpuno svjesna dojma koji proslava ostavlja na Bena. Ponijeli su ga osjećaji i očito je presretan zbog naših prijatelja, ali istovremeno mi je jasno da mu je nelagodno i da je sjetan. Ne baš tužan, ali najbliže što se čovjek može približiti tuzi a da ustvari ne bude tužan. Izraz njegova lica podsjeća me na djeverušu bez dečka koja na vjenčanju sluša dvadesetu zdravicu te večeri.
Upravo kad se spremamo naizmjence držati Raymonda mlađeg, u sobu navraća savjetnica za dojenje i Ray pristojno moli sve da napuste sobu. Iznenađena sam što Annie koja bi, da je rođena samo malo ranije, palila grudnjake, uopće ne mari za svoju privatnost, ali, opet, ne kaže li se da dijete mijenja sve? Čestitamo Annie i Rayu još jedan, posljednji put i obećajemo da ćemo se uskoro čuti.
Vozeći se kući podzemnom nadam se da Ben razumije da i zabava ima svoj kraj. Kada jednom dijete doneseš kući iz bolnice i kada prođe nekoliko tjedana, prestane i rijeka šampanjca i složenaca te si prepušten samome sebi usred noći.
U slučaju da mu to nije jasno puštam da prođe nekoliko tjedana, a zatim ga nazovem i nevino mu predložim da Annie i Rayu ponudimo čuvanje djeteta. Da im pružimo priliku da sami nekamo izađu. Ben smatra da je to izvanredna ideja.
Zajednički telefoniramo prijateljima koji s radošću prihvaćaju našu ponudu.
I tako, idućeg petka uvečer Ben i ja taksijem odlazimo do Annie i Raya i uspinjemo se stubama do njihova stana na trećem katu jer dizalo ne postoji (primjećujem kako će biti teško vući kolica uz i niz stepenice). Nadam se da će nas dočekati par iscrpljenih roditelja, neuredna kuća, smrad ukiseljenog mlijeka koji se miješa sa zadahom prljavih pelena. Ali, Ray nam otvara vrata svježe obrijan i veseo i ja
sa zaprepaštenjem primjećujem da im je stan besprijekorno čist. Pjesma Good to See You Neila Younga čuje se glasnije nego što bi se moglo očekivati u stanu u kojem je novorođenče koje anđeoski spava u sjedalici za auto.
"Kuda ćete večeras poći?" pitam želeći da što prije krenu. I ostave dijete s Benom i sa mnom. I otkriju našu potpunu nesposobnost.
"Promjena plana", veselo kaže Annie. Primjećujem da izgleda prelijepo. Kosu je podigla u laganu punđu i još uvijek sjaji onim trudničkim sjajem.
"Što je? Zar ste previše umorni da biste izašli?" bockam je.
"Ne. Svi zajedno idemo van. Stol za četvero nas čeka u Pastisu!" kaže Ray.
U sebi proklinjem svoj izbor dobrih traperica, jednostavnog crnog topa i cipela s ravnom petom. Ne mogu ih odbiti argumentom da sam odjevena za čuvanje djeteta. Iako, nije vjerojatno da bi moji prijatelji prihvatili ispriku tipa: "Imam tenisice na nogama!"
"Jeste li sigurni?" pitam ih. "Željeli smo vam dati priliku da provedete vrijeme nasamo." "Ne! Vi nam nedostajete!" odgovara mi Annie grleći me.
"Pa, tko će onda čuvati Raya mlađeg?" pita Ben. "I on ide s nama", cvrkuće Annie.
"Ozbiljno?" čudim se.
Annie kima glavom.
"Cijelo vrijeme spava. Bit će sve u redu!" umiruje nas Ray podižući sinovu sjedalicu za auto kako bi potvrdio svoje riječi. "Hej - želite li ga držati prije nego što krenemo? Imamo još nekoliko minuta... Neće se probuditi."
"Naravno. Samo da prvo operem ruke", kažem prisjećajući se kako je moja sestra bila opsjednuta bakterijama nakon rođenja svojeg prvog djeteta.
Prilazim kuhinjskom sudoperu i razmišljam o mogućoj strategiji. Bih li ga trebala malo prodrmati i pokušati probuditi? Bih li ga trebala namjerno nespretno primiti kako bih dokazala da djeca nisu za mene? Otirem ruke i odlučujem da bi takvi potezi mogli biti suviše prozirni. Zato nježno prihvaćam dijete iz Rayevih ispruženih ruku. Pridržavam njegovu sićušnu glavicu slobodnom rukom i sjedam na kauč pokraj Bena. Oboje gledamo Raymonda mlađeg koji je odjeven u pidžamicu od bijeloga kašmira i pripadajuću kapu. I dalje čvrsto spava i odmah mi je jasno da će me preveslati i odigrati ulogu savršenog djeteta.
Nakon nekoliko trenutaka razgovora Ben kaže: "Mogu li sada ja?" Annie sva sjaji. "Naravno."
Ben je prirodno nadaren i prihvaća dijete s lakoćom. Raymond mlađi otvara jedno oko i zuri u Bena. Zatim zijeva, povlači koljena prema grudima i ponovno zaspi. Ben izgleda potpuno očaran.
"Ne izgledaju li preslatko zajedno?" kaže Annie.
Kimam glavom, ozlojeđena načinom na koji moja prijateljica koristi riječ presladak. To je prvi znak da se promijenila. Stara Annie nikada ne bi koristila riječ kao što je presladak - osim kada bi se njome željela ismijavati.
Ben nježno prstom prelazi preko obraza Raymonda mlađeg. "Ne mogu vjerovati kako mu je koža
mekana."
Pa naravno da ne može imati nikakav ekcem ili dječje akne, mislim u sebi. Ben se nastavlja topiti. "Gledaj, Claudia. Gledaj kako su mu mali prstići."
Raymond mlađi hvata Benov palac i pitam se kako se uopće mogu natjecati s takvim potezom.
Mali je dobar.
"Plače li ikada?" pita Ben.
Annie odgovara da ne plače često, jako je dobra beba. Jasno.
"Stvarno imamo sreće", pridružuje se Ray. "Ustvari, mi njega moramo buditi noću kada je vrijeme za hranjenje."
"To je vrlo neobično", kažem nervozno pogledavajući prema Benu.
Nitko ne zamjećuje moj komentar dok Ray podiže sina i ponovno ga smješta u sjedalicu te predvodi pohod niz stepenice prema ulici gdje gotovo istoga trenutka zaustavlja taksi. Nadam se da se dijete računa kao peta osoba - što prelazi zakonom dopuštene granice za taksi - ali naš se vozač čak i ne buni.
Ostatak večeri protječe mirno i Raymond mlađi nastavlja spavati u bučnom restoranu. Naš je razgovor normalan i zabavan i ja gotovo zaboravljam da pod stolom spava dijete. Kada više ništa drugo ne pomaže, hvatam samu sebe kako navijam za pojavu skandalozne dojke na stolu, ali Annie vadi diskretnu bočicu uz objašnjenje da je odlučila da dojenje nije za nju.
I tako, osim riječi presladak nemam nikakvih primjedbi na Annie, Raya ili na bebu. Na putu kući te večeri Ben me pita što mislim o Raymondu mlađem.
Odgovaram da je stvarno sladak, jako zgodan.
"Ali?" kaže Ben jer ton mojeg glasa ukazuje na činjenicu da tu postoji neki ali.
Počinjem lupetati kako je rijetko da dijete toliko spava. Podsjećam Bena da su sva djeca moje sestre patila od kolika i da čak i bez kolika većina djece puno više cendra od Raymonda mlađeg. Moj monolog nije baš delikatan, ali nije ni Benov protuargument:radi se o prodajnom triku usredotočenom na uzvišenu i potpuno nepraktičnu ponudu da "potpuno preuzme odgovornost za ono što se zbiva noću" s našim djetetom u slučaju da nekim čudom rodimo zahtjevno dijete. Čini se da je uvjeren kako me samo jedna jedina stvar sprječava u imanju djece i da se tu radi o mojoj želji za neometenih osam sati sna. Nastavlja s govorom o širokogrudnom dopustu za očeve koje nudi njegova firma te ljepotama života oca koji ne radi.
"Otac koji ne radi?" pitam. "Ti obožavaš svoj posao."
Ben sliježe ramenima. "Obožavao bih i naše dijete... Radi se o tome da ti uopće ne bi morala mijenjati svoj raspored, Claudia", objašnjava mi. Zatim ponavlja tvrdnju jednako ističući riječi ti i uopće.
"Čula sam te i prvi put", kažem mu.
Te noći, oko tri sata ujutro, potpuno sam budna i zabrinuta. Ozbiljno razmišljam o tome da dobro protresem Bena i kažem mu: "Na tebe je red da se digneš zbog djeteta, dragi." Na kraju krajeva, jedno je razgovarati o dizanju usred noći, a nešto sasvim drugo to i činiti kada samo želiš spavati.
Ali, odustajem od ove taktike. Na kraju, kako mi je u posljednje vrijeme krenulo, Ben bi vjerojatno ustao, zviždučući i razmišljajući o dječjim imenima.

TRI
Benovi komentari o djeci graniče s potkupljivanjem i nastavljaju se rafalnom brzinom tijekom idućih nekoliko dana. Samoj sebi govorim da to jednostavno moram preživjeti, da ne smijem eksplodirati nego trebam izdržati. Uvjeravam samu sebe da mu moram pružiti barem onoliko vremena koliko su trajali njegovi gitaristički dani, u slučaju da se ipak pokaže da su djeca tek Benova trenutna fiksacija. Ili je možda malo nemiran, možda mu je dosadno ili traži nešto čime bi ispunio prazninu. To bi se uklapalo u jednu od mojih teorija zašto neki parovi - čak i oni koji nimalo nisu prikladni da budu roditelji - imaju djecu. Teorija je da dio privlačnosti djeteta možda leži u koncentriranosti našeg društva na "prve", na prekretnice i rituale odrastanja. Svi pamtimo prvi poljubac, prvu vezu, maturu, diplomu, prvi posao, vjenčanje, prvi dom. Rađanje djece jednostavno se čini kao idući korak u životu, posljednji stvarno značajan korak koji treba učiniti. Ili, možda ljudi žele jednostavno ponovno iskusiti sva ta "prva" iskustva preko svoje djece. Ponovno proživjeti sve uspjehe i izbrisati vlastite pogreške. Ne želim reći da svi parovi imaju djecu iz tih razloga - većina ih zaista želi biti roditeljima - ali mislim da je to razlog za neke od njih.
U slučaju da i Ben pripada ovoj kategoriji, trudim se manje raditi i razmisliti je li naš zajednički život onako pun i ispunjen zabavom kako bi mogao biti. Pazim da i dalje sve one stvari koje smo nekada zajedno radili nastavimo činiti, ali s povećanim intenzitetom i znatno češće. Rezerviram mjesta u novim restoranima. Odlazimo na sjajne koncerte i veličanstvene izložbe. Planiram vikend u Berkshiresu i Hamptonsima.
Što je najvažnije, slušam Jessin savjet i održavam naš seksualni život intenzivnim. Jess čvrsto vjeruje da je seks čarobno rješenje za sve probleme - i upravo je zato uvjerena da će Trey svakoga trenutka napustiti svoju ženu (tvrdi da je tako dobra).
Jedne noći odijevam najbolje donje rublje i upuštam se u vođenje ljubavi koje s pravom može zaslužiti naziv jednog od najboljih u životu. Cijelo vrijeme osjećam našu ludu kemijsku povezanost, onaj dio našeg odnosa koji je oslabio od putovanja na St. John. Sigurna sam da će ovaj pothvat ponovno okrenuti stvari u moju korist.
Kasnije je moj um presretno prazan. Zatim se pomalo vraća na djecu. Odupirem se želji da istaknem ono što je očito - činjenicu da bi dijete moglo ugroziti naš seksualni život. Da bismo imali malo vremena ili energije za seks. Da više jedno drugome ne bismo bili na prvom mjestu. Sigurno i Ben razmišlja o istim stvarima dok mi ljubi tjeme i mrmlja: "Volim te, Claudia. Lijepo sanjaj."
"I ti isto", odgovaram osjećajući kako tonem u san.
U tom se trenutku Ben okreće prema meni i kaže: "Claudia, ako budemo imali ovo dijete, obećajem da ćeš biti prva žena u povijesti svijeta koja neće izgubiti niti trenutak sna."
Za Bena je potpuno neobično da razgovara poslije vođenja ljubavi pa sam osobito iznervirana što je svoju standardnu mušku praksu odlučio prekinuti ovim biserom. Osjećam kako mi se svi mišići napinju dok mu govorim: "Zaboga, Ben. Pa ne razgovaramo o štenetu."
"Što bi to trebalo značiti?" on pita.
"Ponašaš se kao da mi nudiš da ćeš izvoditi u šetnju prokletog bigla usred noći! Razgovaramo o djetetu!"
"Znam", odgovara Ben.
"O djetetu koje će meni potpuno promijeniti život. Koje će nama potpuno promijeniti život." "I to znam", ponovno kaže Ben. "Ali, život će nam se promijeniti nabolje. To ti obećajem."
"Ne možeš mi takvo što obećati", odgovaram mu. "To je suludo, nemoguće obećanje. Nemaš pojma što bi nam učinilo rađanje djeteta. Osim toga, postoji još mnogo, mnogo razloga zbog kojih ne želim djecu - osim moje ljubavi prema snu."
"Dobro. Daj mi primjer", kaže Ben.
"Već smo govorili o primjerima", odgovaram mu ne želeći ponavljati svoje razloge ili ih izložiti napadima. "Mnogo puta."
Ali, on je ustrajan pa započinjem s jednostavnim, iako plitkim razlogom. Kažem mu da ne želim biti trudna.
"Trudnice su prekrasne", tvrdi on. Okrećem očima.
"Osim toga, trudna si samo devet mjeseci. Trenutak u životu."
"Lako je to tebi reći. Ne želim da neko tako okupira moje tijelo, bez obzira na to o kako kratkom vremenskom periodu se radilo... I, volim vježbati", dodajem. Znam da je ovaj razlog prilično jadan, osobito ako se uzme u obzir da u teretani nisam bila već tjednima.
"Znaš, možeš vježbati i kada su u drugom stanju", vraća mi lopticu.
"Da, baš. Vidjela sam te žene kako se pate na traci brzo hodajući. Čine se očajne... A znaš i da razmišljam o trčanju njujorškog maratona. Možda iduće godine. To je nešto što sam oduvijek željela učiniti", kažem, a to je teoretski i istina. Trčanje maratona stvarno jest jedan od mojih životnih ciljeva. Ali, do danas nikada nisam dogurala do više od šest kilometara. Nisam prirodna sportašica za razliku od Bena koji trči i pliva bez imalo napora. Ipak, kada vidim stare ljude i invalide kako svake godine prelaze ciljnu ravninu, uvjerena sam da ću i ja to moći učiniti. Jednoga dana.
"Pa, uvijek možemo posvojiti dijete", predlaže on.
"Nije u tome bit, i ti to znaš. Trudnoća je najmanji problem."
"Dobro", prihvaća on. "Ne moramo odmah imati dijete. Mislim, možemo pričekati još nekoliko godina. Nije mi sada nužno dijete. Samo želim da mi kažeš da si voljna o toj ideji razmisliti."
Uočavam izlaz i u napasti sam da kupim malo vremena. Mogla bih "razmišljati o tome" godinama, a onda jednostavno reći da sam prestala uzimati tablete protiv začeća. Mogla bih tako dogurati do četrdesetih i nadati se da će igru preuzeti neplodnost. I tako prirodnim putem riješiti problem. Ali, odbijam biti neiskrena. Bez iskrenosti nemamo vezu. Zato mu kažem istinu - neću promijeniti mišljenje.
Ben, čini se, uopće ne čuje moju izjavu i umjesto toga traži drugi razlog. Izlazim mu u susret pa kažem: "Dobro. Volim živjeti u gradu."
Sjeda u krevetu i odgovara: "I u gradu možemo imati dijete."
Divim se obrisu njegovih ramena i nastavljam: "Ne baš lako. Moramo imati veći stan, a to si stvarno ne možemo priuštiti."
"Pa, nemaš li ponekad osjećaj da smo nekako završili sa životom na Manhattanu? Oboje smo, na kraju krajeva, odrasli u predgrađu. Ne bi li se bilo lijepo vratiti korijenima? Ponovno imati vrt? Stabla i vjeverice i malo mira i tišine?"
"No dobro, sad već govoriš bedastoće", odgovaram mu. "Mi obožavamo živjeti u gradu." "Znam, ali -"
"Ne želim se seliti", kažem osjećajući napad panike pri samom razmišljanju o toj temi. Imam vizije Volvoa i roditeljskih sastanaka i videokamera na nogometnim utakmicama i obiteljskih večera u Olive Gardenu. Sada i ja sjedam u krevetu. "Ja se ne selim u predgrađe''
"Dobro", odgovara Ben kimajući glavom. "Mogli bismo imati dijete i na Manhattanu. Ljudi to čine svakoga dana. Jednostavno bismo pronašli veći stan i našli neko financijsko rješenje. Znači, to nije valjani razlog. Daj mi sljedeći."
Glasno pušem i nastavljam. "Dobro. Moja karijera."
Teško sam oružje spremila za kraj. Preteškom sam se mukom probijala do vrha da bih to sve dovela u opasnost zbog djece. Mnogo sam puta vidjela kako se to događa, čak i urednicima koji su
odlučili ostati u žiži zbivanja. S posla moraju odlaziti ranije, ne mogu žrtvovati vikende i jednostavno gube onu oštrinu, glad za uspjehom. To se jednostavno tako događa. Ne znam zašto - jesu li im se promijenili prioriteti ili jednostavno nemaju energije da bi bili bolji. Ali, ne želim ni saznati... i svakako se ne želim pridružiti onim, naizgled očajnim majkama koje rade i koje pokušavaju imati sve pa završe frustrirane, iscrpljene i opterećene osjećajem krivnje.
"Što je s tvojom karijerom?" pita me nevino. "Dijete bi na nju utjecalo", odgovaram.
"Rekao sam ti - neko vrijeme ja mogu ostati kod kuće. Ili možemo unajmiti dadilju. Ne moraš napustiti posao. Ne moraš čak ni raditi pola radnog vremena. Postoji gomila majki koje rade. Možeš imati oboje."
"Ali, ja ne želim oboje. Vidiš? Čini se da je to ono što ti ne razumiješ. Imati oboje znači niti jedno ne raditi dobro."
"Ali, ti bi bila fantastična majka, Claude", nastavlja on.
"Ja ne želim biti majka", kažem s najvećom količinom samopouzdanja koju mogu prikupiti. "Žao mi je ako sam zbog toga sebična. Ali, mislim da je daleko gore - daleko, daleko gore - imati dijete ako toj zamisli nisi potpuno predan. A ja se jednostavno ne slažem s tim tvojim planom, Bene."
"Sada?" pita ponovno se naslanjajući. "Ni sada", odgovaram, "ni ikada."
Ben me probada ledenim pogledom. Zatim odmahuje glavom, okreće se od mene i gunđa u svoj jastuk: "Dobro, Claudia. Mislim da mi je sada sve jasno."
Idućeg se jutra na posao spremamo u tišini. Ben odlazi prvi, bez oproštajnog poljupca. Cijeloga dana mi se ne javlja na telefon. Toliko sam uznemirena da otkazujem važan ručak s istaknutim agentom, a onda sam oštra tijekom telefonskog razgovora s jednim od meni najdražih, radišnih pisaca koji kasni u predaji rukopisa.
"Jasno ti je da, ako ga uskoro ne dobijemo, neće biti nikakvog načina da uvezane primjerke dostavimo kritičarima, zar ne?" pitam mrzeći neugodan ton vlastita glasa.
Nešto čime se na poslu ponosim je da se nikada ne istresam na ljude - ni na svojeg pomoćnika, ni na pisce. Mrzim ljude koji dopuštaju da se njihov privatni život uvuče u njihovo zanimanje i pitam se što bi se dogodilo kada bih dijete stvarno i imala ako samo razgovor o djeci ovako utječe na moj posao. Te noći ponovno čitam rukopis i shvaćam da mi se ne sviđa onako ludo kao onda kada sam ga kupila. Radi se o šašavoj ljubavnoj priči - i ne mogu ne pitati se ima li moja promjena mišljenja ikakve veze s ovim što se zbiva u mojem braku. Hvata me panika pri pomisli da se upravo o tome i radi. Očajnički ne želim da se bilo što promijeni. Ne želim da se moj život mijenja. Tonem u san na kauču brinući se i čekajući da se Ben vrati kući. U jednom trenutku čujem kako bučno ulazi u naš stan i osjećam da stoji iznad kauča. Kosa mu je raščupana, smrdi na viski i cigarete, ali ipak izgleda privlačno. Obuzima me iznenadan, ludi nagon da ga jednostavno povučem dolje, na sebe i da se
bacim na njega. Bez obzira na to što mu dah zaudara po cigaretama. "Hej", kaže, nekako uspijevajući promrmljati riječ od tri slova. "Gdje si bio?" pitam tiho.
"Vani."
"Koliko je sati?" " Dva i nešto."
Priča neku šalu. Nešto o tome da želi uživati u prednostima života bez djece. Primjećujem da je upotrijebio frazu život bez djece umjesto naše uobičajene život slobodan od djece. Odjednom sam ponovno ljuta.
"Jako zrelo, Ben", kažem mu i odlazim prema kupaonici. " Naroljaj se kada počnu problemi.
Krasan potez za čovjeka koji je uvjeren da bi bio odličan otac."
Nepravedno je i okrutno ovo što sam rekla. Za Bena se mnogo toga može reći, ali ne i da je neodgovoran. Ali, ništa ne povlačim. Jednostavno puštam da moje riječi ostanu visjeti u zraku između nas.
Benove se oči skupljaju. Nakašljava se i kaže: "Jebi se, Claudia."
"Ne, jebi se ti, Bene", odgovaram prolazeći pokraj njega i za sobom zalupim vratima kupaonice.
Ruke mi se tresu dok skidam poklopac paste za zube.
Dok četkam zube, u mislima vrtim naš razgovor. To se još nikada nije dogodilo. Nikada nismo ovakve stvari rekli jedno drugome. Iako smo se znali oštro posvađati, nikada se nismo spustili na razinu vrijeđanja ili psovanja. Uvijek smo imali osjećaj da smo bolji od parova koji se na takav način svađaju. I zato su naši "jebi se" postali trenutni simboli zapreke koja se podigla među nama - i našeg neumitnog prekida. Možda se čini melodramatičnim za prekid okriviti nekoliko grubih riječi, ali ne mogu si pomoći jer osjećam da je upravo to točka s koje nema povratka.
Pljujem pastu za zube i pitam se što bih trebala iduće učiniti. To mora biti nešto značajno, značajnije od spavanja na kauču. Moram spomenuti riječ razvod ili napustiti naš dom. Skrećem za ugao pred našom spavaćom sobom i kopam po ormaru tražeći svoj najveći kovčeg. Osjećam da me Ben gleda dok nasumično guram u njega odjeću. Majice, donje rublje, traperice i nekoliko komada odjeće za posao. Dok se luđački pakiram, osjećam se kao da samu sebe gledam u ulozi bijesne supruge.
U jednom trenutku mijenjam mišljenje. Ne želim napustiti svoj stan usred noći. Ali, previše sam ponosna da bih promijenila smjer. Čini se potpuno blesavim spremiti kovčeg i onda ostati. Kao da nekome u pravednom bijesu spustiš slušalicu, a onda ga istoga trenutka ponovno nazoveš. To se jednostavno ne čini. Zato mirno odlazim do vrata noseći kovčeg u ruci i nadam se da će me Ben pokušati zaustaviti. Saginjem se, zadržavam dah dok obuvam tenisice, vežem vezice u dvostruki čvor i odugovlačim kako bih mu dala još nekoliko sekundi, dovoljno vremena da smisli ispriku. Želim da klekne pred mene, povuče sve što je do tada rekao i kaže mi koliko me voli. Upravo ovakvu kakva jesam. Umjesto toga, ledenim glasom mi kaže: "Zbogom, Claudia."
Gledam u njegove oči i znam daje došao kraj. I zato nemam stvarnoga izbora nego ustati, otvoriti vrata i otići.

ČETIRI
Jedino što je dobro u napuštanju muža u sitnim jutarnjim satima jest da ćete taksi naći u hipu. Ustvari, mogu birati između dva, Oba jure prema meni na uglu Sedamdeset treće i Columbusa. Taksisti bez sumnje uočavaju moj kovčeg i misle da će pokupiti dobru mušteriju na putu u zrakoplovnu luku pa ulazeći u jednoga od njih kažem: "Zdravo, žao mi je, ali idem samo do donjeg dijela Pete." Zatim iz mene izlijeće: "Upravo sam se strašno posvađala s mužem. Mislim da ćemo se razvesti."
Bena je oduvijek zabavljalo koliko pričam s taksistima. Kaže da je to vrlo turistički čin, da za mene nije nimalo karakteristično da budem tako iskrena prema nepoznatima. U jednom i u drugom slučaju je u pravu, ali iz nekog si razloga u taksiju ne mogu pomoći.
Moj vozač baca pogled na mene u retrovizoru. Vidim mu, nažalost, samo oči jer oduvijek vjerujem da usta otkrivaju više o tome što čovjek misli. Vozač ili ne govori dobro engleski ili u njemu nema ni traga suosjećanja jer je jedino što kaže: "Gdje na Petoj?"
"Dvanaesta. Istočni dio", odgovaram spuštajući pogled kako bih pročitala njegovo ime na stražnjoj strani iskaznice. Zove se Mohammed Muhammed. Potiskujem suze prisjećajući se da mi je Ben jednom prilikom, otprilike na četvrtom izlasku, rekao da je naletjeti na taksista koji se zove Mohammed ili Muhammed gotovo jednako kao i bacanje novčića, izgledi su pola-pola. Jasno,radilo se o strašnom preuveličavanju, ali od te noći uvijek smo provjeravali ime na iskaznici i smiješili se kada bismo naletjeli na zgoditak. Činilo se da nam se to događa barem jednom tjedno, ali ovo je bilo prvi put da sam naletjela na dvostrukog. Odjednom me obuzima silna potreba da okrenem taksi i vratim se kući. Da dodirnem Benovo lice, poljubim mu jagodice i vjeđe i kažem mu da je iskaznica ovog čovjeka sigurno znak da moramo riješiti naše probleme i nekako krenuti naprijed.
Umjesto toga kopam po torbici tražeći telefon kako bih javila Jess da stižem. Prisjećam se da sam ga ostavila u punjaču u kuhinji. Šapućem sranje, shvaćajući da bi se moglo dogoditi da neće čuti vratara kada joj pozvoni. To bi moglo predstavljati problem jer Jess vrlo čvrsto spava. Na trenutak razmišljam da odmah krenem u hotel, ali bojim se da ću se potpuno raspasti ostanem li sama. I zato nastavljam u istom pravcu.
Na sreću Jess čuje zvono i nekoliko trenutaka nakon što sam se iskrcala iz taksija skutrena sam na njezinu kauču, prepričavam svađu s Benom dok nam ona priprema tost s cimetom i veliki lonac kave
- što predstavlja njezino (kao i moje) cjelokupno umijeće u kuhinji. Donosi nam svakoj šalicu kave, moja je obična crna, a njezina prepuna šećera i kaže da je vrijeme za ozbiljan razgovor.
Zatim oklijeva prije negoli će dodati: "A tema ovog razgovora je 'Zašto Claudia ne želi djecu'?" Gleda me pogledom prepunim krivnje.
"Ma, daj. Ne i ti", odgovaram.
Kima glavom poput stroge učiteljice i kaže: "Samo želim ponovno čuti tvoje razloge." "Već znaš moje razloge."
"Pa, želim ih još jednom čuti. Pretvaraj se da sam tvoj psihoterapeut." Sjedne uspravno, prekriži noge i drži šalicu tako da joj strše palac i mali prst, nalik na Kelly Ripu5. "A ovo je naša prva seansa."
"Znači, sad moram psihoterapeutu samo zato što ne želim imati djecu?" Osjećam da postajem defenzivna, a to je emocija koja mi je odnedavno tako dobro poznata.
Jess odmahuje glavom. "Ne. Ne zato što ne želiš djecu. Nego zato što ti je brak u krizi. Hajde.
Kreni. Vaši razlozi, gospođo?"
"Zašto moram imati razloge! Kada netko odluči imati dijete, nitko ga ne pita koji su njegovi
razlozi?"

5 Kelly Ripa - američka glumica i voditeljica.
"Istina", slaže se Jess. "Ali, to je skroz drugačija tema koja govori o ulozi žene u društvu."
U glavi čujem Bena kako luduje zbog ljudi koji govore skroz umjesto potpuno. "Dajte, ljudi! Skroz nije riječ!" I osjećam da mi se oči pune suzama kao u taksiju kada sam vidjela Mohammeda Muhammeda, pri pomisli koliko će mi nedostajati on i njegove tluhovite primjedbe.
"Ne plači, zlato", tješi me Jess tapšući me po nozi.
Trepćući tjeram suze, duboko udišem i kažem: "Zlo mi je od ljudi koji pretpostavljaju da moraš imati djecu kako bi bio sretan. Mislila sam da je Ben drugačiji, ali isti je kao i svi ostali. Navukao me na udicu, a onda promijenio mišljenje."
"Sigurna sam da ti to tako izgleda."
Primjećujem da se Jess baš ne slaže sa mnom i zato kažem: "Ti si na njegovoj strani, zar ne? I ti misliš da bih jednostavno trebala zašutjeti i imati dijete."
"Ja ne... osuđujem tvoje osjećaje što ne želiš imati dijete. Ja sam posljednja koja bi trebala suditi o životnim odlukama drugih ljudi, zar ne?"
Sliježem ramenima, a ona nastavlja: "Mislim da je tvoja odluka u vezi s ovim potpuno legitimna. Za velik broj žena to je ispravna odluka... Mislim da je to na mnogo načina i vrlo hrabra odluka... Ali, isto tako mislim da je to nešto o čemu bismo trebale razgovarati. Ne bih željela da kasnije za ičim žališ."
"Da žalim što nisam imala djecu ili što sam izgubila Bena?"
"Oboje", odgovara. "Jer, u ovom se trenutku čini da je to jedno te isto." Ispuhujem nos i kažem: "Dobro."
Jess se naslanja na kauč i kaže: "Pa, samo naprijed. Nemoj ništa izostaviti."
Pijuckam kavu,razmišljam trenutak i umjesto iznošenja svojih uobičajenih razloga kažem: "Jesam li ti ikada pričala o studiji miševa kojima nedostaje Mest gen?"
Ona odmahuje glavom. "Ne. Ne zvuči poznato."
"E, pa, postoji studija u kojoj su znanstvenici dokazali da miševi kojima nedostaje taj jedan, određeni gen - Mest gen - nenormalno reagiraju na svoju novorođenčad. U biti, bez tog gena nemaju majčinski instinkt i zato ne hrane i ne brinu za svoje potomke onako kako to čine drugi miševi."
"I? Želiš li reći da ti nedostaje Mest gen?"
"Samo želim reći da neke žene to jednostavno nemaju... majčinski instinkt... Mislim da ga ja nemam."
"Uopće? Čak ni u tragovima?" čudi se. "Jer, čula sam za mnoge žene koje su mislile da ga nemaju sve dok nisu imale vlastito dijete. A onda su, odjednom, brižne do ludila."
"Smijem li se tako kockati?" pitam je. "Što ako ga nemam?"
"Pa, mislim da ima mnogo učinkovitih stilova majčinstva. Ne moraš biti Betty Crocker6 ili June Cleaver7 da bi bila dobra majka."
"Dobro. Ali, što ako mi bude žao što sam uopće imala dijete? Što onda?"
Jess se mršti i čini se zamišljenom. "Stvarno si dobra s djecom", kaže. "Čini se da ih uistinu voliš." "Stvarno ih i volim", odgovaram razmišljajući o djeci svoje sestre i Raymondu mlađem, o tome
kako je lijep bio osjećaj kada sam njegovo maleno tijelo privila uz svoje i udahnula sladak miris bebe. "Ali, nemam nimalo želje imati svoje dijete i to cijelo vrijeme. Osim toga, uvjerena sam da bih, kada bih imala vlastito dijete, na kraju počela zamjerati Benu. Ili, što je još gore, mislim da bih zamjerala našem djetetu. To nije pošteno ni prema kome."

6 Betty Crocker - izmišljena osoba, zaštitni znak jedne američke prehrambene kompanije. Sinonim dobre kućanice i brižne majke.
7 June Cleaver - izmišljena osoba, glavni lik u američkoj televizijskoj seriji nastaloj potkraj pedesetih godina dvadesetog stoljeća. Sinonim dobre kućanice i majke.
Jess ponovno kima glavom, a na licu joj se pojavljuje onaj ozbiljan izraz psihoterapeuta koji kao da govori: Samo nastavi, stvarno napredujemo.
"Sviđa mi se moj život ovakav kakav je. Sviđa mi se naš stil života. Naša sloboda. Ne mogu ni zamisliti stalnu brigu koju roditelji imaju... Od brige zbog SIDS-a8, do padanja niz stepenice, nesreća uzrokovanih pijanim vozačima... to su brige koje traju osamnaest godina. Na neki način nikada i ne prestaju.O svojoj djeci brineš zauvijek. Tako svi kažu."
Jess kima glavom.
"I, iskreno Jess, koliko oženjenih ljudi koji imaju djecu tebi djeluje stvarno sretno?" pitam misleći na svoju sestru Mauru i na to da je njezin brak postao napet odmah nakon rođenja Zoe, njezine prvorođene. Njihov se odnos sve više i više kvario rođenjem dvojice sinova. Ja nisam svoja sestra, a Ben nije Scott. Ali, ne čini se nimalo neuobičajenim da se odnos promijeni kada se pojave djeca. Djeca crpe tvoje vrijeme, novac, energiju, strpljenje. Više vezu ne možeš stavljati na prvo mjesto. I, tako se mijenja dinamika između dvoje ljudi, na bolje ili na gore i veza poprima novi oblik. Oblik za koji se ponekad čini da ima više veze s preživljavanjem nego sa stvarnim uživanjem u životu."
"Znam što želiš reći", Jess djeluje smeteno, a zatim kaže: "Trey često o svojoj obitelji govori kao o 'omči oko vrata'."
"Šarmantno", odgovaram. "To je upravo ono što sam željela reći."
"Mislim da se to ne odnosi na njegova sina", Jess kaže defenzivno. "Samo na nju."
Jess se silno trudi da ne izgovori ime Treyeve supruge, Brende. Mislim da se tako osjeća manje krivom. Nastavlja: "Ali, mislim da se ne bi tako osjećao kada bi bio oženjen pravom osobom... I ne mislim da biste se ti i Ben tako osjećali. Mislim da djeca samo izvlače već postojeće probleme na površinu. Dobar brak bi se održao i uz djecu."
Znam da bi ovo moglo naljutiti Jess, ali svejedno riskiram i kažem da je i Treyeva žena nekad, u početku braka vjerojatno mislila da će održati dobar brak i uz dijete. Vjerojatno je Trey to mislio. Jess izbacuje bradu u znak protesta, ali ja svejedno nastavljam: "A sasvim pouzdano znam da Maura sigurno nije mogla vjerovati, kad su se ona i Scott hvatali po njegovu jacuzziju i po ostatku njegova momačkog stana, da bi je Scott jednog dana mogao prevariti. Da će stvari postati tako... deprimirajuće."
Jess nastavlja: "To su iznimke. Većina parova je čak i sretnija s djecom."
"Ne bih rekla. Čini se da su češći oni nesretni... a osim toga, postoji i Daphneina situacija", odgovaram.
"Daphnein brak djeluje solidno" govori Jess.
"I jest", slažem se. "Ali, u ovom su trenutku Tony i ona toliko opsjednuti imanjem djeteta da ih je taj jedan jedini problem potpuno obuzeo. Ne razgovaraju ni o čemu drugome. Ne misle ni o čemu drugome. Oni... postaju dosadni."
Jess se smije i kaže: "Nisu li oduvijek bili nekako dosadni?"
Jess je jedina osoba kojoj dopuštam da kritizira moju obitelj. Ipak, ne mogu se oduprijeti nagonu da branim Daphne: "Dosadni, ali na vrlo sladak način", odgovaram razmišljajući o uzbuđenju koje je obuzima pri pomisli na stvari kao što su fotoalbumi. "Ustvari bih je prije nazvala jednostavnom, a ne dosadnom. Osvježavajuće jednostavnom... ali, u posljednje vrijeme ona i Toni su jednostavno smrknuti. Iako ih ne krivim zbog toga..."
Jess glasno uzdiše i kaže: "Pa, u svakom slučaju, poanta priče je da postoji mnoštvo sretnih parova koji imaju djecu."

8 SIDS - sindrom iznenadne dojenačke smrti.

"Možda", odgovaram. "Ali, nisam uvjerena da bismo i mi našli svoje mjesto među njima. I ne želim svoj život pretvoriti u nekakav znanstveni eksperiment."
"Poput miševa s Mestom?" pita Jess. "Poput miševa s Mestom" odgovaram.
Ostajem kod Jess, a u svoj se stan vraćam samo jednom u četiri dana u vrijeme kada sam sigurna da je Ben na poslu kako bih uzela svoj mobitel i još nešto odjeće. Cijelo vrijeme iščekujem njegov poziv, ali on me ne zove. Ni jednom. Pretpostavljam da to ustvari i ne očekujem od njega, ali svaki put kada provjerim govornu poštu i čujem "nema novih poruka", osjećam kako me zapljuskuje val poraza. Naravno, ni ja ne zovem njega pa se nadam da se i on jednako osjeća kada uzaludno provjerava svoje poruke. Ipak, nešto mi govori da tome nije tako i zbog tog osjećaja moja bol postaje mnogo gora. Ideja da "jad voli društvo" nikada nije aktualnija nego kada se raspada veza. Pomisao da drugoj strani dobro ide jednostavno je preteška da bi se mogla podnijeti.
Jess tvrdi da sam paranoična - da je Ben, naravno, tužan kao i ja - ali imam dva dobra razloga da vjerujem da sam u gorem stanju nego on. Prvi razlog dijelim s Jess jedne noći jedući hranu koju su nam dostavili iz kineskog restorana. Podsjećam je da je Ben blagoslovljen sposobnošću da se ogradi od boli i uljuljka se u ugodnu obamrlost. Odasvuda čujemo da nije zdravo tako potiskivati osjećaje, ali kad god promatram Bena kako klizi površinom tuge i s njom se vrlo uspješno nosi, ne mogu a da ne osjećam zavist. Nikada nisam uspijevala umrtviti taj dio vlastitog mozga. Razmišljam o prošloj godini kada je Benovu bratiću i najboljem prijatelju dijagnosticiran četvrti stupanj raka testisa. Ben je vijest primio stoički, gotovo prkosno i tako se držao tijekom cijele muke, čak i kada smo primili onaj telefonski poziv usred noći kojim su nam javili da je Mark umro.
Dok se vraćao u krevet poslije tog kratkog razgovora s Markovom mamom, pitala sam ga želi li razgovarati. Odmahnuo je glavom prije nego što je ugasio svjetlo i prošaptao: "Baš i ne. Nema se mnogo toga reći."
Željela sam mu odgovoriti da se ima mnogo reći. Mogli smo razgovarati o Markovu prekratkom, ali ipak ispunjenom životu. Mogli smo razgovarati o Benovim sjećanjima iz djetinjstva, sjećanjima na bratića koji mu je uvijek bio više kao brat. Mogli smo razgovarati o danima koje su proveli na Brownu, o tome kako su se obojica odrekla studija koji je bio njihov prvi izbor samo kako bi mogli studirati zajedno. Mogli smo razgovarati o kraju, o tome kako je bolno bilo gledati Marka dok polako odlazi. Mogli smo razgovarati o onome što će tek doći, o posmrtnom govoru koji je, znala sam, Ben već tjednima sastavljao u glavi.
Ali, Ben nije rekao ništa. Sjećam se da sam u mraku osjećala da je potpuno budan pa sam i ja ostala budna, u slučaju da se predomisli i poželi razgovarati ili se barem isplakati. Ali, on nije plakao. Ni te noći ni idućeg dana. Čak ni na sprovodu kada je njegov prekrasni govor sve nazočne natjerao na suze.
Benu je trebalo šest dugih mjeseci da se slomi. Stajali smo pred policom sa žitaricama u Fairwayu kada je uzeo kutiju Frosted Mini-Wheatsa, a na licu mu se pojavio izraz potpunog očaja. Nisam morala niti pitati o čemu razmišlja. Uspio je doći do kuće i do naše spavaće sobe prije nego što sam čula neobične, zastrašujuće zvukove prigušenih jecaja odraslog čovjeka. Kada je izašao iz sobe, mnogo kasnije, oči su mu bile crvene i podbuhle. Nikada ga ranije nisam vidjela u takvom stanju. Čvrsto me zagrlio, a glas mu je pucao dok je govorio: "Tako mi jebeno nedostaje."
"Iako ne uspoređujem naš prekid s Markovom smrću", dodajem nakon što sam joj ispričala priču.
Jess kima glavom i kaže: "Znam. Ali, ako vas dvoje stvarno prekinete, to će na neki način nalikovati na smrt."
"Da. Osobito zato što Ben i ja nismo pobornici one bedastoće 'ostati u dodiru s bivšima'", odgovaram. "Ako je gotovo, onda je gotovo. Na želim biti Benova prijateljica."
Jess uzdiše, a zatim kaže: "Pa, možda nije gotovo."
"Ipak, stvarno mislim da jest", odgovaram. "Razmisli malo. Benu je trebalo šest mjeseci da se stvarno suoči s činjenicom da je Mark umro. Kad si napokon dopusti da mu nedostajem, bit će već debelo prekasno."
Jess me zabrinuto gleda, a to me potiče na razmišljanje o drugom razlogu zbog kojeg Ben pati manje od mene. Taj razlog ne dijelim s Jess. Nikada to nisam naglas izrekla - nisam to čak ni zapisala u svoj dnevnik. To je nešto čega sam na nekom nivou oduvijek bila svjesna, ali samoj sebi nisam dopuštala da o tome razmišljam. Sve do sada nije bilo nikakvog smisla da se na to vraćam.
Razlog je ovaj: prilično sam sigurna da Bena volim više nego što on voli mene. Znam da me jako voli. Znam da me voli više negoli je volio Nicole ili ikoga drugoga. Ali, ipak mislim da ja više volim njega. To je jedno od onih pitanja na koje nikada sigurno ne znaš odgovor jer nema načina da sve podatke o vezi uneseš u računalo koje će ti onda izbaciti definitivan odgovor. Ljubav se ne može izmjeriti, a ako to i pokušaš, mogao bi se usmjeriti na čimbenike koji će te samo odvući od bitnih pitanja. Od stvari koje imaju više veze s osobnošću - činjenice da neki ljudi jednostavno više izražavaju svoje osjećaje, da su emotivniji ili potrebitiji u vezi. Ali, iza ovakvih dimnih zavjesa leži odgovor. Ljubav je rijetko - gotovo nikada - jednaka. Netko uvijek voli više.
U našoj vezi ta sam osoba ja. Kod nekih parova situacija se povremeno mijenja. Ali, u početku, sredini i na kraju naše veze mislim da sam upravo ja bila ta koja je cijelo vrijeme više voljela njega. Ben bi mi rekao da sam smiješna - ali kada bi bio prisiljen iskreno se zakleti, mislim da bi priznao da je moja tvrdnja istinita. Mislim i da bi se složio da to nema nikakve veze s našim ljudskim zaslugama. Mislim da smo podjednako pametni, uspješni, duhoviti i privlačni. Upravo ove četiri osobine čini se tvore Veliku Četvorku u vještini grube procjene partnera. Benu sam otprilike jednaka i oduvijek sam se osjećala sigurnom, vrijednom i punom samopouzdanja. Ipak, neznatno više volim Bena i zbog toga se više bojim da ću ja izgubiti njega, nego što se on boji da će izgubiti mene.
A kad smo to rekli, istaknimo još i ovo: mislim da sam oduvijek imala besmislen osjećaj brige i straha koji mi je služio kao neka vrsta police osiguranja. Podsvjesno vjerujem da ako brineš zbog nečega, manji su ti izgledi da ti se to uistinu i dogodi. E, pa, sad mogu reći da to nije istina. Može se zbiti upravo ono čega se najviše bojiš. I kada se to dogodi, osjećaj prevarenosti što ste se uopće nečega bojali još je jači.

PET
Tugu prati tako mnogo obrambenih mehanizama. Tu su šok, poricanje, opijanje, zbijanje šala, a tu je i vjera. Osim toga, ne smije se izostaviti niti stara priručna "Katica za sve" - slijepo povjerenje u sudbinu, priča o tome kako se "ništa ne zbiva bez razloga".
Ipak, meni najdraža osobna obrana oduvijek je bila ljutnja te njezini vjerni pratitelji: pravednički bijes, gorčina i zamjeranje.
Sjećam se kada sam prvi put shvatila da se ljudi u vrijeme tuge okreću bijesu. Išla sam u vrtić, a Jimmyju Mooreu nedavno je bio umro tata od srčanog udara dok je vukao božičnu jelku iz garaže. Nekoliko tjedana kasnije mama i ja smo naletjele na Jimmyja i njegovu mamu u trgovini. Zurila sam u Jimmyja skrivena iza naših kolica s morbidnim zanimanjem dok je moja mama pitala gospođu Moore kako je. Gospođa Moore je odmahnula glavom i stisnula šaku. "Sada sam tako bijesna na Boga", rekla je.
Jimmy i ja smo se pogledali, a zatim spustili poglede. Mislim da smo se oboje iznenadili. A znam da sam se ja pomalo i uplašila. Nikada do tada nisam čula da je netko imao neke zamjerke Bogu. To mi se činilo prilično opasno. Također se sjećam da sam mislila kako s Jimmyjevom mamom sigurno nešto nije u redu jer osjeća i nešto drugo osim čiste, nepomućene boli zbog smrti svojega muža. Činilo mi se da bijes ne bi smio imati nikakvu ulogu u toj priči.
Ali, otprilike šest godina kasnije, kada mi je bilo jedanaest godina, shvatila sam kako su ta dva osjećaja bliska. To je bila godina mamina "navodnog" preljuba (još uvijek ga poriče) s ravnateljem moje osnovne škole, gospodinom Higginsom. I danas sam potpuno uvjerena da je to najgore što se može dogoditi djetetu u petom razredu (s izuzetkom smrti obaju roditelja ili teške unakaženosti), osobito kada ste posljednja osoba u školi koja je za to saznala. Nikada nisam živjela u iluziji da su moji roditelji savršeni jer sam ih često uspoređivala sa savršenim roditeljima u knjigama. Željela sam da otac malo više nalikuje na Atticusa Fincha i da se majka barem povremeno ponaša kao brižna majka puna razumijevanja za Ramonu Quimby iz meni omiljenih knjiga autorice Beverly Cleary. Ali, sve u svemu, bila sam zadovoljna roditeljima koji su me dopali. Voljela sam kada bi nas tata vikendom vodio na neke zabavne aktivnosti umjesto da uređuje dvorište ili gleda američki nogomet kao svi ostali očevi u mojem susjedstvu. Bila sam ponosna na majčinu ljepotu i smisao za humor - i na to koliko su se moji prijatelji divili njezinu smislu za modu.
Osim toga, uglavnom nisam previše ni razmišljala o mojim roditeljima. Kao ni većina djece. Ako je sve u životu u redu, roditelji su samo pozadina i sigurnosna mreža i nisu središnji likovi koji za vrijeme odmora zauzimaju središte pozornice. Što se upravo i dogodilo jednoga dana na igralištu kada je Chet Womble, dječak kojega sam mrzila zato što je kopao nos i prišivao ostaloj djeci ružne nadimke, grafitom odlučio javno obznaniti veliku vijest vezanu uz majčin preljub. Nacrtao je dvije velike figure nalik na štapove, upotpunjene živim prizorima muške i ženske anatomije i napisao CLAUDIJINA MAMA OBRAĐUJE GOSPODINA HIGGINSA. (Omot videokasete Debbie obrađuje Dallas kružio je blagovaonicom samo tjedan dana ranije pa je i bez Chetovih vještih crtarija svakome bilo jasno što znači riječ obrađuje)
Sjećam se kako sam gledala majčine okrugle, obješene grudi, a zatim očajnički pokušala petom izbrisati svoje ime i pritom cijelo vrijeme razmišljala kako, bez obzira na sve, ovo nikada neću uspjeti preboljeti. Postala sam otužna žrtva iz romana Judy Blume (iako bih u tom trenutku radije bila "Cmizdravica" nego kći svoje majke).
Nije pomoglo to što je Chet bio udaljen iz škole cijeli tjedan i to što je mali broj ljudi vidio crtež prije negoli ga je domar izbrisao mlazom vode. Jedino što je bilo važno bila je činjenica da sam nakon samo jednog pogleda u svojoj nutrini znala da je to istina: moja mama uistinu je obrađivala
gospodina Higginsa. Za mene, komadići slagalice složili su se u naletu sramotne jeze: mamin neočekivan i iznenadan napad sklonosti volontiranja u našoj školi, brižnost kojom je nanosila ruž na usnice dok nas je vozila u školu povezana s isprikama koje je smišljala kako bi sa mnom ušla u školu, činjenica da je gospodin Higgins znao kako se zovem i da se silno trudio da mi se nasmiješi i pozdravi me u hodniku.
Uvečer onog istog dana kad je Chet izveo tu glupost otišla sam kući i nekako preživjela pisanje domaće zadaće i izuzetno jezivu večeru od nasjeckane govedine. Dvoumila sam se kada bih točno trebala suočiti majku sa svojim novim spoznajama i zaključila da bi najbolji trenutak bio upravo onaj kada nas petero bude sjedilo za stolom. Bar je toliko zaslužila. Ali, za tatino dobro, pričekala sam kraj večere kada se on povukao u dnevni boravak kako bi gledao svoje ljubljene Metse. Sestre i ja smo ustale kako bismo raščistile stol i posuđe poslagale u perilicu i tada sam postavila pitanje. "Mama," rekla sam "zašto varaš tatu s gospodinom Higginsom?"
Maura je ispustila tanjur, a Daphne briznula u plač dok me naša inače besramna majka stišavala bacajući sluđene poglede prema dnevnom boravku. Nastavila sam govoriti i rekla da to sigurno nije nikakva tajna zahvaljujući živopisnom prikazu Cheta Womblea. Naravno, moja je majka sve zanijekala, ali nije pritom bila dovoljno uvjerljiva ili odlučna da bih promijenila mišljenje. Umjesto toga, poslala me u moju sobu. Poslušala sam je, ne zato što sam osjećala da to moram učiniti nego zato što mi je bilo muka pri pogledu na nju.

ŠEST
Ne mogu odlučiti prolazi li idućih nekoliko tjedana prebrzo ili nevjerojatno sporo. Na mnogo mi se načina čini da smo Ben i ja prekinuli preko noći, prelako. Stalno razmišljam da samo plitki slavni i poznati ljudi svoje brakove okončavaju jednakom lakoćom s kojom smo to mi učinili. Ili mlada bedasta djeca koji se vjenčaju iz hira i promijene mišljenje čim prođe period prve strasti ne obazirući se pritom na svetost zavjeta, uvjereni da su druge prilike u životu zagarantirane.
Ipak, na mnogo drugih načina čini mi se da dani koji prethode našem razvodu traju kao cijeli život. Budim se svakoga jutra s mučnom spoznajom da mi se život raspada. Da više nikada neću biti stvarno sretna. Usprkos tome što sam se silno trudila da uvijek imam posla i nečim se bavim, osjećam se kao da me dvanaest puta dnevno netko udara šakom u trbuh. Hvatam samu sebe kako molim Boga da se Ben predomisli.
U međuvremenu odlučujem useliti se k Jess. Život s njom me donekle tješi, ali istovremeno imam osjećaj da nazadujem. Gotovo isto kao da se vraćaš živjeti u kuću svojih roditelja nakon što si jednom već napustio dom. Vraćam se na neki raniji period u životu, a to se nikada ne čini kao dobra zamisao. Shvaćam da je to tek privremena mjera - da ću nakon nekog vremena imati vlastiti stan - ali ipak se pomalo osjećam kao gubitnica. Jednako tako osjećam krivnju jer narušavam Jessin prostor iako ona tvrdi da je oduševljena što sam se vratila. Nudim joj novac - što je nezgodno ako se u obzir uzme činjenica da je ona vlasnica toga stana. Kaže mi da ne budem smiješna i da ionako nikada nije kod kuće. "Osim toga, čemu prijatelji služe, Claudia - ako ne mogu pokupiti krhotine koje je za sobom ostavio muškarac?" pita me.
Svejedno, pazim da upravo ja plaćam namirnice i dostavu hrane. Također se trudim da veći dio kasnonoćnog čitanja obavim u uredu kako bi Jess ipak imala mogućnost neko vrijeme provesti sama u svojem stanu. Oduvijek sam mnogo radila, ali nikada nisam bila ovako nadahnuta, ovako u toku. Obavila sam sve svoje zaostalo čitanje i projurila kroz popis zadataka koje sam mjesecima zanemarivala. Čak je i moj stol nakon mnogo godina bio uredan što je izazvalo čuđenje moje dugogodišnje tajnice Rosemary.
"Koja je to posebna prigoda?" pita me. "Razvodim se", odgovaram joj.
"Žao mi je", kaže i to je sav njezin komentar. Rosemary je diskretna koliko je i uredna. "Ne treba ti biti žao", odvraćam. "Mojem je uredu ovo trebalo."
Naravno, šalim se, ali otkrivam da moje poniranje u posao i suludo radno vrijeme blagotvorno djeluju na mene. Samu sebe uvjeravam da činjenica da sam ponovno sama ima i razne prednosti. Biti ću nalik na čovjeka koji izgubi dragu osobu i tada osnuje zakladu. Pronaći ću dobro u svojem gubitku. Ostvarit ću nešto što nikako drugačije ne bih ostvarila. Samoj sebi savjetujem velike snove i visoke ciljeve. Možda ću jednoga dana imati i vlastitu izdavačku kuću - Knjige Claudije Parr. To je nešto što se ne bi dogodilo da sam imala dijete s Benom. Nešto što se možda ne bi dogodilo da sam ostala s Benom, čak i bez djeteta. Prilično mi se sviđa slika Bena koji razgledava police u knjižari i odjednom mu pogled pada na hrbat knjige na kojem je otisnuto moje ime. Možda ću čak izdati i knjigu o arhitekturi. To će svakako morati vidjeti.
U međuvremenu, tijekom tih prvih tjedana razdvojenosti, Ben i ja vrlo malo razgovaramo, a kada to i činimo, ni on ni ja ne govorimo previše. Puno je neugodnih šutnji, nespretnih pitanja o pošti i računima kao i o našim rasporedima. Jasno je da ne želimo biti u stanu u isto vrijeme. Na nekoliko: "Kako si?" oboje odgovaramo kratko i brzo da smo dobro, baš dobro. Oboje smo ponosni, tvrdoglavi i sablasno daleki. Na pamet mi pada pomisao da možda oboje odugovlačimo, zavlačimo,
provjeravamo blefira li možda ono drugo. Ja se barem nadam da se o tome radi, ali duboko u sebi znam da se nepovratno udaljavamo i jasno mi je da to i Ben shvaća.
Na kraju jednog od razgovora Ben uzdiše i kaže: "Samo želim da budeš sretna, Claudia. To je sve."
Njegov je komentar potpuno nelogičan jer sam ga upravo obavijestila da sam provjerila poruke na telefonskoj sekretarici u stanu i da je njegova teta dva puta zvala.
"Baš", tiho odgovaram.
"Kako molim?" upotrebljava frazu koja mi je oduvijek išla na živce. Ben se njome koristi samo kada točno zna što sam rekla, ali mu se moj komentar ne sviđa.
"Očito, to nije jedino što želiš", primjećujem zamišljajući ga s vrištećim novorođenčetom.
Ne odgovara mi i u trenutku kada oboje shvaćamo da mi na moj komentar ništa i ne može odgovoriti, osjećam kako me zapljuskuje neobična plima pobjede i zadovoljstva. Uvijek je lijep osjećaj kada se jednom pravilno izabranom rečenicom tako lijepo može dokazati vlastito mišljenje.
"Pa, vidimo se", kažem samo kako bih nož utjerala do kraja. "Da", naizgled bezbrižno odgovara Ben. "Vidimo se."
Spuštam slušalicu i istoga trenutka ugovaram idući sastanak sa svojom odvjetnicom, Ninom Raden. Nina je upečatljiva, oštra i otresita, tip žene kakvu zamišljate kada čujete pjesmu Billyja Joela She's Always a Woman. Usnice su joj ispunjene kolagenom, često se smije što je u izravnoj suprotnosti s njezinom očitom željom da moj razvod učini što gorčim. Jasno mi je da svoj kruh zarađuje navijajući za povrijeđene žene diljem Manhattana. Kladim se da je više puta rekla "Sredimo gada" nego što je rekla "Dobro jutro".
Za vrijeme našeg drugog sastanka tri sam joj puta morala reći da ne želim unajmiti privatnog istražitelja i da sam sigurna da u Benovu životu ne postoji druga žena. Očito nije navikla na rastanke poput našega.
"U to nikada ne možete biti sigurni", kaže mi.
"Potpuno sam sigurna u to", odgovaram. "Osim ako nekim slučajem već nije izabrao utrobu koja će nositi njegovo dijete."
Dobacuje mi dugi pogled koji mi govori Upravo je to ono što je pripremio. Zatim liže palac i okreće novu stranicu u svojoj bilježnici. Kaže mi da će, na temelju onoga što sam joj rekla za vrijeme našeg prvog sastanka, naš razvod biti "konstruktivno napuštanje". Taj me naziv rastužuje, kako zbog toga što zvuči vrlo formalno, tako i zbog stvarnog značenja.
Kimam glavom dok se Nina počinje pjeniti oko naših prihoda i govori mi da bih trebala težiti maksimumu, tražiti nemoguće. Puno maše rukama, to joj je tik, dok joj narukvice od emajla klize uz i niz dugu, vitku ruku. Blijedo je gledam tvrdeći da Ben i ja nemamo tako mnogo stvari koje bismo mogli podijeliti. "U braku smo tek tri godine. A stan unajmljujemo, sjećate se?" pitam je, zahvalna što se Ben i ja nikada nismo upustili u njujurško tržište nekretnina.
"Dobro, dobro. Ali, što je s automobilima? Namještajem? Tepisima? Umjetničkim djelima? Kristalom? Dionicama? Vikendicama?" pita s dlanovima okrenutim prema gore. Njezino lice ispunjeno botoksom pokušava se namrštiti, ali joj to baš ne polazi za rukom.
Sliježem ramenima. "Imamo Hondu Civic iz '99. Smeće." Dobacuje mi uzrujani pogled koji mi govori da ja mogu i bolje. "Poradit ću na tome", kažem.
"Dobro. Dobro", odgovara bacajući pogled na sat. "Iskustvo mi govori da čovjek požali samo ako premalo traži."
"Aha", slažem se.
"Pošaljite mi e-mail s bilo čime - bilo čime čega se sjetite. Dodat ću to popisu cjelokupne imovine u dokumentu A Dogovora o rastavi."
Nikada o našim stvarima nisam razmišljala kao o "imovini". Nikada nisam mislila da ćemo Ben i ja išta morati podijeliti; mislila sam da ćemo uvijek sve dijeliti. Ipak, odlučila sam se ozbiljno primiti svoje domaće zadaće. Nazivam svojeg uskoro bivšeg supruga i obavještavam ga da ću te večeri nekoliko sati morati provesti u stanu. Ben se slaže, ionako mora dokasno raditi.
Te večeri šećem našim stanom zavirujući u ormariće i ladice dok ispijam bocu vina i vodim bilješke na listu papira. Cijeli mi se postupak čini nadnaravnim, gotovo kao da neke stvari vidim prvi put. Dok pregledavam naše zajedničke stvari, s osjećajem olakšanja i ponosa shvaćam da ne želim gotovo ništa. Trudim se, ali jednostavno se ne uspijevam previše uzbuditi oko namještaja, plahti i srebra. Kratko se zadržavam na jedinom vrijednom umjetničkom djelu koje posjedujemo - prelijepoj slici grada Geoffreyja Johnsona9 u toplim smeđim tonovima. Obožavam tu sliku i ne mogu zamisliti da je više nikada neću moći gledati. Ali, Ben i ja smo je kupili za našu drugu godišnjicu i ne želim takav svakodnevni podsjetnik.
Iz nekog se razloga usredotočujem na naše CD-e, glazbu koju smo zajedno kupili i slušali u najrazličitijim prigodama i raspoloženjima. "Glazba tijekom pripreme za izlazak", "glazba za pripremu zabave", "glazba za obavljanje kućanskih poslova", "glazba za seks", "glazba za trenutke poslije seksa".
Znam da CD-i nisu visoko na popisu poželjnih stvari što se Nine tiče - naša cijela kolekcija vrijedi tek nekoliko stotina dolara - ali sama pomisao da bih morala ponovno kupovati glazbu u kojoj smo zajedno uživali čini se previše bolnom. Osim toga, znam koliko naši CD-i znače Benu i dio mene želi mu napakostiti. Ne želim ga materijalno kazniti, ali želim da pati emotivno, da osjeti strašnu prazninu, a to neću postići uzmem li mu kristalni vrč.
Zato nalijevam još jednu čašu vina dok zapisujem imena nekih od nama najdražih glazbenika - James McMurty, Bruce Springsteen, Bob Dylan, Tom Waits, Velvet Underground, Laura Cantrell, Van Morrison, Cowboy Junkies, Wilco, Tracy Chapman i Dire Straits. Zatim, kako bih osnažila svoje pravo na njih, uzimam crni flomaster i na omotima diskova ispisujem svoje inicijale. Već sam otprilike odradila polovicu kada primjećujem da se služim prezimenom svojega muža - Davenport - pa prelazim na svoje djevojačke inicijale, CP. Samu sebe uvjeravam da prezime Parr - koje sam na poslu zadržala - zvuči znatno bolje s imenom Claudia. Nikada nisam bila ljubitelj trosložnih imena u kombinaciji s trosložnim prezimenima. Oko ponoći mi vino počinje udarati u glavu i tada se jednostavno predajem, šaram listu i pišem "svi CD-i" na gornji dio stranice.
Idućeg dana telefoniram Nini i obavještavam je da želim samo stvari koje pripadaju meni osobno, sve naše CD-e i svoje djevojačko prezime. Ona stenje u telefonsku slušalicu i kaže: "Kao vaša odvjetnica, osjećam da vam moram reći kako mislim da griješite."
"Ne radi se o novcu... Stvar je u principu", odgovaram.
"Upravo zato i želim da uključite više stvari", objašnjava mi Nina. "Samo zbog principa. On je taj koji bježi iz ovoga braka." Zatim uzdiše i poručuje mi da još malo razmislim, a u međuvremenu će ona izraditi Dogovor o rastavi.
Nekoliko dana kasnije dokumenti stižu u moj ured. Pažljivo čitam stranice. Uglavnom su ispisane stručnim jezikom o stvarima kao što su odricanje od uzdržavanja, povratima poreza te dugovima i obvezama stranaka. Uistinu su me dirnuli jedino redovi na samom početku:

9 Geoffrey Johnson - suvremeni američki slikar poznat po svojim prikazima uličnih scena, interijera i figura.

Zbog određenih razmirica i nepomirljivih razlika među strankama, stranke su se rastavile i sada žive zasebno i odvojeno i namjeravaju živjeti zasebno i odvojeno jedno od drugoga ostatak života... U braku nema djece i ne očekuje se da će ih biti.
U to možete biti potpuno sigurni, mislim. Zatim telefoniram Benu i pozivam ga na posljednju večeru kako bismo zajedno pregledali sporazum. Mislim da nam to oboma treba kako bi dobili osjećaj završetka. Završetak je jedna od onih riječi koje oduvijek mrzim, prečesto je koriste melodramatične žene. Ali, ne mislim da je melodramatično služiti se tim izrazom kada ti se brak raspada. Kada se moraš još jednom naći s mužem kako bi se pomirila s činjenicom da on više neće biti tvoj muž. Iako mu možda, možda, dajem posljednju priliku da se predomisli.
"Gdje ćemo se naći?" pitam ga.
Znam da će mi odgovoriti da mu je svejedno gdje ćemo se naći, da tu odluku prepušta meni.
Upravo tako, uzdiše u telefon: "Ti izaberi mjesto, Claudia. Meni je svejedno", kaže mi. Kao da je
on zaslužio pravo da bude sumoran.
I ja želim biti pasivno-agresivna i ustrajati na tome da baš on izabere mjesto našeg posljednjeg susreta, ali odlučujem da je najbolji način da se osiguram protiv gubitka kontrole upravo njezino preuzimanje. Odgovaram mu da ću razmisliti i da ću mu se ponovno javiti. Moj je glas hladan i dalek. "Dobro. Samo mi javi", odgovara mi i moram se suočiti s činjenicom da bi kada bismo održali
natjecanje u tome čiji će glas zvučati najdistanciranije, on pobijedio i to ne s neznatnom razlikom.
Tijekom idućih nekoliko sati prelistavam svoj Zagat10, okrećem stranice koje su nekoć bile ključne za pronalaženje zabavnih večernjih izlazaka s Benom. U njemu je popisan tisuću devetsto trideset i jedan restoran, a ipak se nijedan ne čini prikladnim za susret s čovjekom koji će mi uskoro postati bivši muž i razgovor o podjeli dobara. Pregledavam kategorije - kasne večere, promatranje ljudi, špice, romantična mjesta, posebne prigode, mjesta za samce. Nijedna od mogućnosti ne čini mi se prikladnom. Kako su krasni ljudi koji izdaju Zagat mogli uključiti kategorije kao što su zahodi koje treba posjetiti, a previdjeti beskrajno značajna mjesta za prekide kad se radi o gradu poput New Yorka?
Dok čitam o restoranima, Michael Brighton, menadžer za odnose s javnošću, navraća kako bi me pozdravio. Michael i ja smo iste godine diplomirali, bilo je to prije trinaest godina, i ovdje smo počeli raditi istoga dana. On je jedan od meni najbližih prijatelja na poslu i zahvaljujući njegovoj jednostavnosti i bistrom umu s njim s lakoćom razgovaram o svojem razvodu. Kad je on u pitanju, mogu biti sigurna da neće pokazati previše suosjećanja.
"Što ima, Claudia?" pita me dok s police uzima moju čarobnu biljarsku kuglu koja proriče budućnost i trese je. Tu sam igračku od nedavno iz očitih razloga izbjegavala.
"Ništa osobito", odgovaram.
Zuri u kuglu i kaže: " Prokletstvo. Čistionica mi neće uspjeti skinuti onu mrlju s jakne od brušene kože."
Smijem se. "Zašto uvijek postavljaš bezvezna pitanja čarobnoj kugli?"
"Jer mi je život bezvezan. To znaš", odgovara prelazeći dlanom preko glatko izbrijane glave. Michael ima najglađu smeđu kožu koju sam ikada vidjela. Gotovo da izgleda kao da je računalno obrađena fotografija. Ben je uvijek govorio da mu Michael nalikuje na košarkaša Charlesa Barkleyja - i čini mi se da vidim sličnost oko očiju i obrva - ali Michael nije ni izdaleka tako krupan kao Barkley, a crte lica su mu oštrije.

10Zagat - vodič kroz restorane, mjesta za kupovinu i noćni život. Osim u tiskanom obliku postoji i kao internetska stranica.

"Tako je", slažem se sarkastično. Michaelov je život sve osim bezveznog. Prošloga je tjedna, na primjer, slučajno svima u kompaniji poslao e-mail kojim ih je obavijestio da mu je pomoćnik nesposoban.
"Pa, onda, kako stojiš s romanom Amy Dickerson? Hoće li Time napisati kritiku ili ne?" pitam ga. "Radim na tome", odgovara zijevajući. Michael odugovlači sa svime što više može, ali obično
uspijeva šarmom natjerati druge da za mene napisu svaku kritiku koja mije potrebna. Svi u našem poslu ga vole, a ja sam uvijek oduševljena kad radi na nekoj od mojih knjiga. "Nemaš brige." Prstom upire u moj Zagat. "Što? Već planiraš vatreni izlazak?"
"Ne", ogovaram. "Pokušavam izabrati mjesto na kojem ću se večeras naći s Benom." "Kako biste razgovarali o pomirbi?"
"Ne. Kako bismo razgovarali o podjeli naših dobara." "Hmm", kaže.
"Što kažeš na Kittichai11? Imam rezervaciju koju radije ne bih iskoristio." Podižem obrve. "Duga priča."
"Imam vremena." "Previše je potrebita."
"Ahh", odgovaram okrećući stranice kako bih došla do slova K. "Znači, Kittichai. To je u Hotelu Thompson, zar ne?"
"Da", potvrđuje. "Imam rezerviran stol za dvoje u osam sati. Tvoj je ako ga želiš."
"Nikada nisam tamo bila", kažem. "I, nisam uvjerena da je ovo baš noć kada bih trebala isprobavati nove stvari."
"Onda idi na neko staro, poznato mjesto... Gramercy Tavern? Aqvavit? Balthazar?"
Odmahujem glavom. "Ne mogu ni tamo. Stara poznata mjesta su prepuna sjećanja. Dobrih sjećanja. Proslava. Bila bi to... potpuna suprotnost", odgovaram. "Ne mogu tamo sjediti i reći Benu da želim naše lonce Calphalon dok istovremeno razmišljam o našoj prvoj godišnjici ili večeri kada smo se malo opustili na stražnjem sjedištu taksija..."
"Ti čak ne kuhaš. Zar stvarno želiš lonce?" pita me. "Ne, stvarno ne želim ništa."
Michael kima glavom i zatim trepće u smjeru stropa kao da mu je nešto upalo u oči u kojima ima kontaktne leće. "Znatiželjan sam u vezi s tom pričom na stražnjem sjedištu taksija - ispitujem jednu teoriju - je li se to dogodilo prije ili nakon što ste se vjenčali?"
"Prije", odgovaram, potiskujući sjećanje dok nastavljam pričati. "Mislim da moram ciljati na nešto između popularnog, novog hit-mjesta i isprobanog starog favorita. Neko mjesto na kojem smo oboje već bili, ali koje nema neko osobito značenje. Mjesto s dobrom vibrom, ali ne previše veselo", pričam mu. " I želim mjesto koje nema osobitu uslugu. Ne želim puno prekida ili previše opisa hrane i vina."
Michael se smije.
Prostrjeljujem ga pogledom. "Nije smiješno."
Osmijeh mu blijedi i kaže: "Moja greška. Imaš pravo, to nije smiješno."
"Dobro. Ipak je malo smiješno", kažem, misleći da su možda ljudi koji se šale kada su suočeni s problemima na tragu nečega mudrog.
Ponovno protresa čarobnu kuglu i kaže: "Jao meni." "Što je?" pitam ga.
"Nema veze", odgovara mi. "Ionako u ovo ne vjerujem."

11 Kittichai - vrlo skup i ekskluzivan njujorški restoran koji poslužuje tajlandsku hranu.

Na večeru našeg završnog "sastanka" stižem u neki nepoznati bistro u Hell's Kitchenu (susjedstvo s kojim Ben i ja imamo najmanje veze) i iako kasnim deset minuta, ipak stižem prije Bena. To me nervira jer moram piti sjedeći za šankom zbog čega mi ova večer počinje previše nalikovati na izlazak a nimalo na poslovni sastanak što zapravo jest.
Ben nemarno ušeta nakon što sam naručila vino i već otpila nekoliko prvih gutljaja. Odjeven je u komotne traperice i novu bijelu košulju koja mu posebno dobro ocrtava torzo i ruke. Ben ima jedno od onih čvrstih tijela koja nisu ni premala ni prevelika i koja uvijek izgledaju savršeno u odjeći. I, sada na moju nesreću, još bolje bez odjeće.
"Lijepa košulja", kažem uz tračak sarkazma. Želim da bude svjestan da znam kako je tijekom oluje koja nas je zahvatila bio u kupovini.
Dobacuje mi defenzivni pogled, a zatim mrmlja nešto o tome da je kupio nekoliko sitnica u Gapu. Gotovo ga počinjem mrziti dok zamišljam kako isprobava svakodnevnu odjeću koju će sigurno odjenuti prilikom izlazaka sa sramežljivim, plodnim djevojkama u ranim dvadesetima. Ali, taj je osjećaj u biti dobar, zdrav, jer zbog osjećaja da ga mrzim noć prestaje biti tužna. Plaćam svoj račun za šankom i zajednički odlazimo do stola šefa sale.
"Stigao je", pokazujem na Bena.
On se smiješi i vodi nas do malenog stolića u samom središtu restorana. Istoga mi je trenutka jasno da je to najgori stol u restoranu. Sa svih ćemo strana biti okruženi. Ne očekujem scenu. Ne očekujem ni suze. Ben i ja smo vrlo suzdržani i dijelimo mišljenje o privlačenju pažnje. Ali, ipak, stol u kutu bio bi znatno bolji za naše svrhe. Bacam pogled na Bena nadajući se da će tražiti promjenu. Gotovo uvijek to radi. Čak i kad smo bili u McDonald'su i kada bih ja izabrala stol, pitao bi me bih li imala što protiv ako bismo se premjestili. To se gotovo pretvorilo u igru. Ja bih pokušala predvidjeti gdje bi on volio sjediti, a on bi izmislio problem vezan uz to mjesto. Propuh od klima uređaja, sunce koje mu izravno sjaji u oči, ružna mrlja od kečapa na njegovoj stolici. Naravno, Ben je izabrao upravo ovu večer kako bi prvi put odjenuo svoju novu košulju i pristao na dodijeljeno nam mjesto.
"Onda. Kako je?" pita me Ben nakon što nam je konobarica pružila jelovnike i vinsku kartu. "Dobro", odgovaram.
"Kako je na poslu?"
Kažem mu da je na poslu odlično i, nakon što me nastavlja zapitkivati, u pet rečenica mu pričam o najnovijim knjigama na kojima radim i o onima do kojih pokušavam doći. Znam da je Ben ponosan na sve što sam na poslu ostvarila i ne mogu ne podijeliti neke detalje s njim. Pitam se koliko će mi vremena trebati da prestanem osjećati potrebu da s njim podijelim svoje priče. "Kako je tvoj posao?" pitam.
"Sve je u redu", odgovara. "Sve po starom." "Tvoja obitelj?" pitam.
"Dobro su. Odlično."
"Jesi li im već rekao?" pitam. "Jesam li im što rekao?"
"Joj, Bene, baš ne znam. Jesi li im rekao da imaš novu košulju?" "Nisam znao za koji me dio točno pitaš", odgovara.
"Za sve. Za općeniti prekid koji se ovdje zbiva", objašnjavam mu, prstom pokazujući na prostor između nas.
"Rekao sam im da imamo problema", kaže mi.
"Jesi li im govorio o prirodi naših problema?" zanima me. On kima glavom.
"I sada svi misle da sam ja ledena kučka?" pitam.
"Nitko ne misli ništa loše o tebi, Claudia." Spuštam pogled na jelovnik, podižem obrve i mrmljam da u to čisto sumnjam.
Zanemaruje moj komentar i kaže: "Jesi li ti rekla svojima?" "Ne", odgovaram. "Još nisam."
Ne djeluje iznenađeno. On zna da izbjegavam svoju mamu i da ne želim uznemiriti tatu. "A sestrama?"
"Još ne. Samo Jess", kažem. "I Michaelu." "Annie?" pita me.
Odmahujem glavom. "Ne... zašto? Jesi li razgovarao s Rayom?" "Nešto malo", priznaje Ben.
Želim ga pitati što je rekao, ali odlučujem da to ipak neću učiniti. I tako otprilike znam. Jednako tako znam i što će mu reći novopečeni otac. To samo potvrđuje ono što sam oduvijek tvrdila - ljudi traže selektivan savjet. Pitaju za savjet one ljude koji će potvrditi ono što su im već rekli vlastiti instinkti. Reći će im ono što su i sami već namjeravali učiniti.
Prilazi nam konobar i zapisuje našu narudžbu. Nismo unaprijed razgovarali o tome što ćemo naručiti, ali ipak se oboje odlučujemo za lososa. Nikada prije nismo naručivali ista jela, nego smo radije uzimali dva različita predjela koja smo zatim dijelili. Očito, dani kada smo dijelili su prošli.
"Onda", kažem.
"Onda", kaže i Ben. "Što je sljedeće?"
Jasno mi je da govori o logistici, a ne o našoj vezi. S tim smo završili i oboje smo toga svjesni. Pružam mu Ninin nacrt dokumenata i kažem: "Sve je ovo prilično uobičajeno kada se radi o sporazumnim razvodima u New Yorku."
Uzima dokumente i baca pogled na njih. Prelijeće ih očima, stranicu po stranicu sve dok ne stigne do dijela koji govori o raspodjeli imovine.
"Želim samo CD-e", ukratko ga obavještavam.
Iznenađeno podiže pogled i gleda me: "To je sve što želiš? Samo CD-e?"
"Da. Samo želim našu glazbu", potvrđujem zaklinjući se da je ovo posljednji put da koristim riječ naš.
"Naravno, Claudia. Glazba je tvoja."
"Čak i James McMurtrys?" pitam nadajući se da će se na to pobuniti - ili bar djelovati pogođeno.
Ben ima svoje omiljene sastave, a ja svoje, ali kao paru najdraži nam je James McMurtrys. Možda je razlog tome činjenica da smo njegovu glazbu zajedno otkrili i zajedno se u nju zaljubili. Vidim da mu se prsa lagano uzdižu dok udiše. Izdiše i gleda me. Nadam se da misli na prošlo ljeto kada smo odletjeli u Austin na Jamesov koncert u klubu Continental. Nadam se da se prisjeća kako smo popili previše piva, kako smo grlili jedno drugo dok smo upijali potresne riječi Jamesovih pjesama.
"Jasno, čak i James", tužno odgovara dok ja u sebi odlučujem da ću mu ostaviti samo jedan CD, kao da se radi o slučajnom previdu. Sličan sam trik izvela kada sam prekinula s dečkom s kojim sam hodala tijekom faksa, Paulom. Naša je veza umrla iz mnogo razloga, a jedan od njih bila je i činjenica da nismo bili geografski kompatibilni. Ja sam željela živjeti u New Yorku on je želio živjeti bilo gdje osim u New Yorku. Dugo sam se nadala da će se predomisliti i planirala načine na koje bih mogla poboljšati izglede da se takvo što dogodi. I tako, kada sam sakupila sve njegove stvari koje su se nakupile u mojem stanu tijekom protekle godine, u kovčeg sam gurnula jednu, nasumice izabranu kartu za Uno koji smo Paul i ja često zajedno igrali s rezultatima koji su dosezali troznamenkaste vrijednosti. Bila je to crvena karta "za promjenu smjera" koja mi se činila simboličnom na neki način. Nadala sam se da će je pronaći I doživjeti trenutak snažnog žaljenja što me pustio da odem, želju da "promijeni smjer" vlastita života, napusti Denver i zajedno se sa mnom preseli u New York. Možda bi
čak tu kartu zalijepio za svoje zrcalo i gledao je svakoga jutra prilikom brijanja misleći na mene i ono što je moglo biti.
Pokušavam zamisliti Benov izraz lica kada naiđe na jedan od naših CD-a McMurtryja. Vidim ga kako ubacuje disk u stereo, sluša jednu od naših pjesama i proklinje samoga sebe što je izabrao dijete umjesto mene.
"Claudia", kaže Ben prekidajući tijek mojih misli. "O čemu razmišljaš?" Glas mu je tih.
"Znaš o čemu", odgovaram odmahujući glavom. Osjećam strašnu navalu tuge. Moram uložiti silan napor da bih zaustavila suze.
"Da, znam", potvrđuje Ben. "Ovo je strašno!"
Kimam glavom i skrećem pogled prema paru koji sjedi nedaleko od nas, čini se da su na prvom izlasku. Smješteni su za stol odmah nakon nas i primijetila sam da joj je pridržao stolac. Mladi su i voljni uložiti trud, cijelo se vrijeme smiješe i njihovo je ponašanje za stolom savršeno. Dobro su počeli, sretni su i prepuni nade.
Glavom pokazujem u smjeru njihova stola i kažem: "Pogledaj ono dvoje. Prvi izlazak?"
Ben se neznatno okreće na svojem stolcu, trenutak ih proučava i kaže: "Da. Najviše drugi. Kladim se da se još nisu niti poljubili."
"Možda večeras", kažem. "Da. Možda."
"Željela bih da mogu ubrzati vrijeme i vidjeti kako će njihova veza završiti", sarkastično komentiram.
Ben mi dobacuje pogled i kaže: "Uvijek si bila cinična." Odgovaram: "Ma, gle čuda."
"Možda će živjeti dugo i sretno", kaže Ben. "Da.I imat će dva cijela dva djeteta."
"Ili barem jedno", dodaje Ben.
Prepuštam mu posljednju riječ - kao i račun kada napokon stigne.

SEDAM
Dobar se dio mene pita griješim li što puštam Bena da zauvijek ode. Samoj sebi kažem da je takvo propitivanje samo normalan dio ovakve priče. Kad god donosiš neku veliku, životnu odluku ili barem odluku kod koje postoji prihvatljiva alternativa, uvijek te prati neki neugodan osjećaj. Nervoza je samo znak da nešto shvaćaš ozbiljno.
U tom smislu razvod od Bena priziva osjećaje slične onima koje sam imala kad sam se udala za Bena. I tada sam, kao i sada, znala da činim pravu stvar, ali nisam mogla izbjeći povremenu zabrinutost zbog koje nisam noću mogla spavati, čak i kada bih popila sredstvo za spavanje. U danima koji su prethodili našem vjenčanju znala sam da je ljubav prema Benu nešto najstvarnije što sam ikada osjetila, ali ipak sam se bojala da će me to dovesti do razočaranja. Sjećam se da sam jedne noći, dok je spavao, gledala Bena i pribojavala se da ću ga jednoga dana razočarati. Ili da će on razočarati mene. Da stvari nekako neće dobro završiti i da ću se kasnije, kada budem razmišljala o tome, pitati: "Kako sam mogla biti tako glupa? Zašto to nisam predvidjela?" Što se, naravno, upravo i događa.
Sada, dok gledam kako se Ben pomalo udaljava od mene, proganja me neugodan osjećaj da ću jednoga dana, kada budem razmišljala o ovom raskrižju na našem putu, ovaj trenutak smatrati najvećom pogreškom svojega života.
I tako, zahvaljujući ovakvom krhkom stanju živaca, jako sam nervozna što ću biti okružena svojom vrlo otvorenom obitelji. Ništa im ne govorim i odgađam susret s njima za nekoliko tjedana, sve do dana zabave povodom šestog rođendana moje nećakinje Zoe, kada to više ne mogu odgađati.
Toga jutra sjedam u vlak do Maurine kuće u Bronxvilleu, zurim kroz prozor gledajući pejzaž koji sam s vremenom dobro upamtila. Dopuštam si samo slušanje veselih pjesama na iPodu, a preskačem sve koje su imalo melankolične kao mjeru predostrožnosti. Najgore što bih mogla učiniti bilo bi pojaviti se kod Maure s tragovima tuge na licu. Moram biti čvrsta, mislim, dok razmišljam o strategiji koju ću primijeniti kad im priopćim loše vijesti.
Kada se vlak zaustavio na stanici, odlučila sam da ću obavijestiti obitelj o razvodu koji mi slijedi kada gosti odu, a Zoe se posveti igri novim igračkama. Vjerojatno bi bilo manje dramatično kada bih novost priopćila svakom zasebno telefonom, ali ovako ću sve morati reći samo jednom. Održat ću jednu konferenciju za tisak i preživjeti jedan set pitanja. Kada više ne budem mogla izdržati, zahvalit ću svojoj obitelji i otići. Baš kao sportaš poslije bolnog poraza. Da, razočarana sam. Žao mi je što sam ostavila svoju ekipu na cjedilu i promašila jednostavan gol u drugom produžetku. Ali, učinila sam najbolje što sam mogla. I moram krenuti dalje...
Tata koji još uvijek živi u Huntingtonu u kući u kojoj smo odrasle, ranije se toga jutra odvezao k mojoj sestri te me sada čeka na željezničkom kolodvoru. Prije nego što zatvorim vrata automobila, tata se počinje tužiti na našu mamu. "Ta je žena tako nemoguća", obznanjuje. Moj je tata obično vrlo pozitivan, ali mama izvlači najgore iz njega. I, očito, nikada nije dobio upozorenje za razvedene roditelje koje bi mu objasnilo da za djecu (čak ni za odraslu djecu) nije zdravo slušati kako jedan roditelj pljuje po drugom.
"I, što je Vera učinila ovoga puta?" pitam ga.
"Počastila me jednom od svojih sarkastičnih primjedbi o mojim hlačama", kaže mi. Smiješim se tatinu starinskom izrazu. "što ne valja s tvojim hlačama?"
"Baš tako! S njima je sve u redu, zar ne?"
"Upravo sve", odgovaram, ali nakon što sam pažljivije pogledala, vidim da je odjenuo hlače od odijela zajedno s polo majicom s kragnom. Tu vrstu pogreške moja majka ne može pretrpjeti. Ipak,
pitam se, zašto još uvijek tatine modne greške shvaća tako osobno. Kakve to ima veze s njom? uvijek se pitam.
"Je li Dwight s njom?" zanima me.
"Ne. Imao je rani termin za golf", obavještava me tata uključujući žmigavac. "Ali, siguran sam da će se kasnije pojaviti tako da ga svi vide."
"To im je zajedničko", odgovaram.
"Da. Kaska uokolo cijelo jutro", tuži se. Zamišljam mamu, zabačene glave, prćasta nosa visoko u zraku, nalik na ponositog cirkuskog ponija.
"Točno. Uvijek se samo o njoj radi", slažem se.
Moja mama želi uvijek biti u središtu pažnje. Potpuno je sigurno da će biti presvečano odjevena, vjerojatno će Zoe uručiti najveći i najskuplji poklon i cijelo će vrijeme biti okružena gomilom obožavatelja. To je jedino što se nije promijenilo od vremena kada smo moje sestre i ja bile male - naši prijatelji obožavaju našu mamu. Nazivaju je "zabavnom", "duhovitom" i "jednom od cura". Ali, duboko u sebi vjerujem da su svi presretni što nije njihova mama.
"Ne daj da te iznervira, tata", savjetujem mu.
Tata se smiješi kao da mentalno prebacuje iz jedne brzine u drugu. Zatim kaže: "Onda, gdje je Ben?"
Znala sam da me to pitanje čeka, ali ipak osjećam oštru bol u slabinama na sam zvuk njegova imena. Duboko udišem I uspijevam sakupiti dovoljno snage da lepršavim tonom kažem: "Morao je raditi."
"Nije nalik na Bena da propusti obiteljsku zabavu."
"Da. On je pravi obiteljski čovjek", odgovaram. Iako sam sarkastična, pada mi na pamet da je to ustvari istina - on doista jest pravi obiteljski čovjek.
Trenutak kasnije ulazimo u sestrino dvorište u obliku potkove i ja pažljivo razgledavam dvorac vrijedan četiri milijuna dolara (Maura tvrdi da njezina kuća nije dvorac, ali svaki dom koji ima više od šest spavaonica za mene je dvorac; njezina kuća ima ih sedam) s uobičajenom mješavinom divljenja i nevjerice. Ne sviđa mi se, ali ne zbog same količine njihova bogatstva - jer lo je potpuno relativno. Ne sviđa mi se način na koji je Scott zaradio svoj novac - ne napornim radom ili zahvaljujući pameti, nego tako što je u pravo vrijeme bio na pravom mjestu. Radio je kao financijski direktor male softverske kompanije koja se lek probijala i koja je kupljena za nevjerojatnu sumu za vrijeme tehnološkog rasta. On, ustvari, ima toliko novca da o ljudima koji raspolažu manjim bogatstvima govori kao o "petparačkim milijunašima".
Da je bio dobar prema mojoj sestri, sve bi ovo bilo krasno i ja bih pozdravila njegovu sreću. Ali, Scott je šufter (da se poslužim jednim od izraza mojega oca) i njihov me dom stalno podsjeća na dnevnu trampu koju Maura obavlja: lijepe stvari, nevjerni muž. Često se pitam bi li moja sestra otišla da sa Scottom nema djece. Ona tvrdi da bi upravo tako postupila. Ja nisam sigurna da to u svakom slučaju ne bi trebala učiniti.
Tata parkira auto iza velikog bijelog kombija na kojem piše KEJTERING ENDIVIJA. Maura nimalo ne štedi kada organizira zabavu; čak su i dječje zabave vrlo raskošne pa me nimalo ne čudi što, prošavši kroz ulazna vrata, svjedočim žurnim posljednjim pripremama kakve se obično viđaju na svadbama, a ne na dječjim rođendanskim zabavama.
"Zdravo! Zdravo!" dočekuje nas Maura, grleći me brzo, rastreseno, nakon čega pažnju posvećuje ogromnoj vazi prepunoj egzotičnog cvijeća okruženoj vrećicama s bogatim darovima za goste. Vidim da je nervozna kao i uvijek prije svake zabave. Kao tipično prvorođeno dijete, Maura je perfekcionistkinja u svemu što radi i uvijek razmišljam koliko to mora biti iscrpljujuće. I ja sam
ponekad cjepidlaka - kada je u pitanju moj posao - ali Maura se tako ponaša uvijek. Njezina kuća, njezin vrt, njezina djeca, njezin izgled. Ustvari je dobro što je napustila svoj visoki položaj u kadrovskoj službi nakon što je rodila jer ne mogu niti zamisliti kako bi bila opterećena kada bi u pohod za savršenstvom morala uključiti i karijeru.
Ona se mršti, naginje glavu na stranu i kaže: "Izgleda li to cvijeće dobro ovdje? Je li veličina... pogrešna?"
Kažem joj da je cvijeće prelijepo. Maurin dom jest prekrasan iako u njemu nema ničega umirujućeg ili opuštajućeg. Umjesto toga, djeluje potpuno isplanirano u svom svojem eklektičnom savršenstvu i na njemu se jasno može prepoznati potpis skupog dizajnera koji je s mnogo muke postigao onu predvidljivu otmjenu mješavinu starog i novog, modernog i tradicionalnog. Maurinom kućom dominiraju tople boje - zidovi su žuti, presvlake na namještaju boje trešnje, apstraktna umjetnost narančaste je boje - ali njezin mi dom iz nekog razloga ipak djeluje kao izložbeni prostor. Čovjek nikada ne bi pogodio da u toj kući živi troje djece od kojih je najstarije staro šest godina, a ostala su mlađa, usprkos njihovim slikama i fotografijama koje prekrivaju mali koncertni klavir. Moja je sestra ponosna na otmjen, elegantan izgled svojega doma. Zapravo, često ga ističe kao da mi time želi reći Ne moraš dopustiti da te progutaju nered i mrvice samo zato što imaš djecu.
Tu ima pravo, ali kako je Ben običavao govoriti, čovjek može ostvariti gotovo sve što želi uz svitu zaposlenika kojima ona raspolaže, a koja uključuje dadilju, vrtlara, čistača bazena, osobnog tajnika i domaćicu koja s njima živi. Gledala sam je dok je dijelila poslove svojim djelatnicima odjevena u dizajnerske saronge i majicu iz Juicy Couturea, držeći u ruci najveću šalicu kave iz Slarbucksa i pritom sam mislila da, iako je dala otkaz na poslu, ipak još uvijek vodi omanju korporaciju - i to čini besprijekorno.
Ali, usprkos činjenici da se Maurin život mogao činiti plitkim i posvećenim uživanju, ipak je prepun skrivenog značenja. Ona je izvanredna majka. Pripadnica je škole materinstva Jackie O i često citira riječi svojega uzora: "Ako uprskaš pri podizanju svoje djece, mislim da sve ostalo što učiniš nije osobito značajno." Upravo zbog toga Maurina djeca su draga, lijepo se ponašaju i, iako se čini nevjerojatnim, relativno su malo razmažena.
"Gdje su djeca?" pitam Mauru upravo u trenutku kada Zoe, William i Patrick dojure iza ugla, ubrzani i okruglih očiju kao da su već pojeli previše šećera. Svjetlokosa i blijede puti Zoe nalikuje više na mene nego na svoje roditelje koji imaju maslinastu put i smeđe oči, što mi se čini zanimljivom genetičkom slučajnošću. Maura me je nedavno nazvala i ispričala mi da je Zoe ponijela jednu od mojih fotografija u frizerski salon i obavijestila frizerku da želi valovitu kratku frizuru kako bi više nalikovala na svoju tetu Claudiju. Ne mogu ne osjećati zadovoljstvo činjenicom da moja nećakinja tako nalikuje na mene, ali to istovremeno smatram narcisoidnim nagonom koji mnoge navodi da imaju djecu.
"Sretan rođendan, Zoe!" kažem saginjući se kako bih je čvrsto zagrlila. Odjevena je u potpunu baletnu opremu jer je lema njezina rođendana "Sramežljiva balerina". Njezin dres blijedoružičaste boje i zelena haljinica te baletne papučice potpuno su u tonu, nijansa uz nijansu, s ružičastim i zelenim balonima vezanim uz stepenice i tortom na tri kata okruženom kilometrima tila. "Ne mogu vjerovati da ti je već šest godina!"
Razmišljam o činjenici da smo Ben i ja prvi put izašli tjedan dana poslije Zoena drugog rođendana. Pitam se koliko ću dugo mjeriti vrijeme prema Benu.
"Hvala, teta Claudia!" Zoe mi zahvaljuje svojim dubokim, grlenim glasom koji se doima tako smiješnim kod malene djevojčice. Stopala premješta iz druge pozicije u treću. "Stol za poklone je u dnevnoj sobi! U slučaju da si mi se sjetila donijeti poklon?"
"Možda jesam", odgovaram joj, otvarajući platnenu vrećicu kako bi mogla baciti pogled na umotani poklon.
William i Patrick kojima su tri i dvije godine, bacaju neke identične naprave u zrak. "Gle što mi imamo!"
"Super!" oduševljavam se iako nemam pojma što su mi to pokazali.
Zoe me obavještava da im je tata kupio nove robote kako ne bi bili ljubomorni na sve poklone koje će ona dobiti. Scott je dobar otac iako se njegova zamisao o odgoju za moj ukus previše temelji na podmićivanju i prijetnjama. Meni je svakako najdraža njegova prijetnja: "Ne prestanete li cendrati, nema Božića." Kada ju je Ben čuo, nasmijao se i upitao kako to Scott namjerava preskočiti s dvadeset i četvrtog prosinca na dvadeset i šesti prosinac.
Zoe se široko smije i za ruku me vodi u dnevnu sobu u kojoj Daphne i moja majka jedna do druge sjede na kauču i pijuckaju Kir Royale.
"Gdje je Benny?" pita moja majka prije nego što me uopće pozdravila. Uvijek me dovodi do bijesa kada ga zove Benny. Sada, kada više nismo zajedno, to još više mrzim.
Osjećam kako sam se ukrutila sjedeći u naslonjaču prekoputa njih i kažem: "Danas nije mogao doći."
"Zašto?" pita moja majka.
"Morao je raditi." Veselo se smiješim. "Posao cvjeta."
Ova joj je moja izjava morala biti jasan pokazatelj jer se ne služim frazama kao što je Posao cvjeta.
"Ali, Benny nikada ne radi subotom", odgovara moja majka kao da ga poznaje bolje od mene. "Problemi u raju?"
Divim se sposobnosti svoje majke da nanjuši svaku kontroverzu. Njezina je omiljena uzrečica "Gdje ima dima, ima i vatre" (zbog čega, prema vlastitim riječima, vjeruje navodima žutog tiska, bez obzira na to koliko je priča možda suluda).
"S nama je sve u redu", kažem joj dok osjećam olakšanje što sam danas posljednji put odlučila nositi vjenčani prsten.
Energično se ogledava oko sebe, a zatim se naginje prema meni i šapće: "Nemoj mi reći da se igrao Scotta."
Odmahujem glavom čudeći se kako je baš ona od svih ljudi imala obraza blatiti Scotta. A opet, moja je majka jedna od najvećih zagovornika revizionizma na svijetu, u rangu s O.J. Simpsonom. Čini se da je O.J. samoga sebe uvjerio da nikoga nije ubio jednako kao što je moja majka bila uvjerena da nikada nije učinila baš ništa loše. Ako ništa drugo, pokušala je samu sebe opravdati tvrdnjom da ju je na nevjeru natjerao moj otac - što je potpuna glupost. Moj je otac bio bolji muž nego što je ona zaslužila.
"Ne, majko", kažem razmišljajući koliko bi sve bilo lakše i jednostavnije kada bi se radilo o nevjeri. Nikada ne bih mogla ostati s muškarcem koji mi je bio nevjeran. Bez obzira na okolnosti. Po tom pitanju nalikujem na većinu muškaraca. Nema drugih prilika. Nema to toliko veze s moralom koliko ima s mojom nesposobnošću da oprostim. Jedno sam od vrhunskih zlopamtila i ne vjerujem da bih se mogla promijeniti čak ni kada bih to željela.
"Ne laži mi, Claudia", odgovara mi naglašavajući svaku riječ kako bi postigla jači dojam. Zatim gurka Daphne i glasnim je glasom pita zna li ona nešto. Daphne odmahuje glavom i otpija gutljaj iz svoje šampanjske čaše.
"Majko! Danas je Zoen dan!" korim je. "Molim te, prestani."
"O, blagi Bože! Zaista je nevolja na vidiku!" gotovo viče. "Ja znam kad je nevolja na pomolu." Tata gunđa nešto o tome da i mora znati kada ih većinu upravo ona uzrokuje.
Majka stišće oči i okreće stolac kako bi se našla oči u oči s njim. "Što si to rekao, Larry?"
"Majko", zove je Maura iz kupaonice u kojoj obavlja posljednje dotjerivanje. "Molim te da prestaneš s tim što god tamo radiš!"
"Da ne povjeruješ! Kako me netko može kriviti što brinem za dijete?" pita ona Daphne, svojeg jedinog mogućeg saveznika u takvim situacijama. Daphne dijeli Maurino i moje mišljenje o našoj majci, ali ne može se ne ulizivati. Ranjiva je i osjetljiva i potrebna joj je majčina ljubav i to na način koji me istovremeno ljuti i ispunjava dubokom sućuti. Maura i ja smo već odavno izgradile zid i nimalo nas nije briga što mama čini ili ne čini. Iz nekog razloga Daphne to ne može učiniti.
"Nevjerojatno", ponavlja majka djelujući povrijeđeno.
"Ti si nevjerojatna, Vera", kaže tata s druge strane sobe.
Zbivanja koja slijede toliko su predvidljiva da me još jednom probada koliko mi nedostaje Ben. Često smo unaprijed planirali ovakve dane, kladili se u to tko će što reći i koliko će trajati prije nego što riječi budu izgovorene.
Moji šogori, Scott i Tony, dižu pogled sa svojeg zadatka potapanja piva u veliku kantu leda na stražnjoj verandi i dolaze u dnevni boravak u kojem se gledaju pogledom koji govori "u istom smo dreku, stari". Imaju malo što zajedničko - Tony odijeva karirane košulje, čita sportske stranice novina i pravi je frajer dok Scott koristi kolonjsku vodu, pretplaćen je na Wall Street Journal i vrlo je elegantan
- ali tijekom godina su se zbližili kao što se to često događa šurjacima i šurjakinjama u mnogim obiteljima. Scott, koji je uvijek savršeni domaćin, toči Amstel Light u ohlađenu čašu i pruža mije zajedno s malom salvetom.
"Izvoli, Claudia", kaže mi. Zahvaljujem mu i otpijam dugi gutljaj.
"Kakva je to zbrka?" pita Tony. On i Daphne zajedno su još od srednje škole. Njihova dugačka povijest zajedno s nepokolebivom vjernošću daje im za pravo da se uključe u raspravu - a to pravo Scott nema čak ni u svojoj vlastitoj kući.
"Ben neće doći", obavještava ih moja mama. "Što na to kažete? Zar je to samo meni sumnjivo?" Ogledava se oko sebe dok rukom pritišće grudi.
"Majko, ozbiljno ti kažem. Više ni riječi", kažem joj. Nije to baš nijekanje, ali svaka bi normalna osoba shvatila poantu i zašutjela. Moja majka, pak, dokazuje da je sve prije nego normalna i baca pogled prema stropu, pomiče usne u tihoj molitvi i e polako ustaje. "Treba mi cigareta", obznanjuje nam. "Daphne, draga, hoćeš li mi se pridružiti u dvorištu?"
Moja sestra ulizivački kima glavom. Tek nakon što je ustala i krenula za majkom, ponovo se osvrće i okreće očima u mojem smjeru. Daphne želi svima ugoditi. To je njezina najbolja -i najgora - osobina.
Nekoliko sekundi kasnije zvoni zvono na ulaznim vratima. Bacam pogled na sat i shvaćam da je zabava i službeno počela. Bit ću sigurna nekoliko sati. Čujem Mauru kako cvili na ulaznim vratima i njezinu najbolju prijateljicu Jane koja joj uzvraća cviljenjem. Maura i Jane bile su cimerice i pripadale istom sestrinstvu na Cornellu i, kao i Jess i ja, od tada su nerazdvojne. Ustvari, Bronxville je bio njihova zajednička odluka. Nakon što su godinama živjele na Manhattanu, detaljno su pregledale predgrađa New Yorka i Connecticuta i pronašle dvije kuće u istom susjedstvu. Maura je bogatija od Jane, ali Jane je ljepša - zato je njihovo prijateljstvo pošteno i ravnopravno. To dokazuje i razgovor koji sada slučajno čujem:
"Kuća ti izgleda nevjerojatno!" kaže Jane. "Taj cvjetni aranžman je za umrijeti!"
"Tvoji su pramenovi za umrijeti! Je li ti ih radio Kazu?" "Naravno! Kome bih drugom dopustila da mi takne kosu?"
Dok u kuću ulazi ostatak Maurinih prijateljica, razmišljam o istoj stvari o kojoj razmišljam uvijek kada sam u Bronxvilleu. Svi su potpuno isti: samodopadni, uglađeni i, ako ne baš lijepi,onda su
barem do maksimuma iskoristili svoj genetski potencijal. I većina njih je imala bar dva izleta u čaroban svijet plastične kirurgije koji je naizgled stvarao ovisnost. Malo će raditi na meni, šapuću oni. Moja je sestra uredila nos i podigla grudi nakon što se William rodio. Nije napadno lijepa, ali zahvaljujući gomili novca i čistoj snazi volje mnogo je bliža tome cilju od Daphne i mene. Cijelo je njezino društvo ustvari mršavo, kvarcano, s mišićima zategnutim do savršenstva. Njihova je odjeća savršena kao u časopisima, a stilovi toliko slični da bi cjelokupna odjeća i dodaci mogli lako pripadati istom ormaru ili istom modnom snimanju. Nije potrebno da ovaj mjesec čak ni bacim pogled na modni časopis - dovoljan je jedan pogled i već znam da najnoviji trendovi uključuju nabrane suknje, štrasom okićene balerinke i glomazne ogrlice od tirkiza.
Njihovi su muževi svi vrlo zgodni, barem na prvi pogled. Nekima čelo pomalo postaje sve više, drugi imaju slabe brade ili loše zagrize, ali takve njihove nedostatke zasjenjuje patina koja uvijek prati novac. Mnogo novca. Oni su samouvjereni, šarmantni i grleno se smiju. Na nogama nose Guccijeve mokasine bez čarapa, izglačane bermude i remene od kravlje kože. Kosa im je gelom prikovana na željeno mjesto, koža im miriše na opori losion poslije brijanja, a rukavi po mjeri šivanih košulja od lana uredno su zadignuti taman toliko da se vide njihovi skupocjeni, ali ipak sportski satovi.
Njihovi su razgovori prepuni samohvale i potpuno su predvidljivi. Žene razgovaraju o privatnim školama koje pohađaju njihova djeca te o predstojećim odmorima na Karibima i u Europi. Muškarci razgovaraju o svojim karijerama, partijama golfa i ulaganjima. Povremeno se ogovaraju susjedi koji trenutno nisu nazočni - žene su otrovne dok muškarci ogovaranja prikrivaju maskom nevezanih rasprava.
Najviše me se dojmi činjenica da su Zoe i njezini prijatelji danas izloženi kao savršeni modni dodaci, usklađeni sa svojom braćom i sestrama i, u jednom vrlo bolnom slučaju, sa svojim roditeljem istog spola. Djevojčice u kosi imaju prevelike svilene vrpce, a odjevene su u skupe haljine s pregačama te su već naučile besramno flertovati. Njihova su braća odjevena u hlačice s monogramom i dokoljenke i već su naučila kako se treba hvalisati i napuhavati.
Poslije ručka koji se sastoji od čajnih sendviča i kompliciranih salata od tjestenine (te pizze s kozjim sirom za djecu), stigla je profesionalna balerina iz Ballet Academy Easta12 kako bi na vršcima prstiju plesala za Zoe i njezinih petnaest najbližih prijatelja koji su se odjurili presvući u vlastite dresove i baletne haljinice. Počašćeni su grupnim satom u kućici pokraj bazena duž ogledalom obloženog zida. Majke se okupljaju poput paparazza i fotografiraju. Prelazim na vino i pazim da mi čaša bude puna dok bacam pogled na sat. Što zabava prije završi, to ću prije moći objaviti svoju novost i nastaviti s ostatkom svojeg života.
Završio je sat baleta i vrijeme je za tortu, vrhunac svake zabave. Malo je stvari koje mogu izazvati takvo zadovoljstvo kao što to može vrlo skupa torta. Pjevamo Zoe, gledamo je dok u dva pokušaja puhanjem uspijeva ugasiti svjećice i čekamo svatko svoj komad torte. Nekoliko žena uzima komad kolača od konobara, ali većina ih odbija i umjesto toga kradu sićušne komadiće s tanjura svojih muževa. Dobivam komad sa slovom B iz riječi birthday i mislim na B kao Ben. Nedostaje mi na tako mnogo načina, ali ovoga mi trenutka nedostaje onako kako nekome tko je samac uvijek netko nedostaje u prostoriji punoj parova.
Točim još jednu čašu vina i slijedim gomilu u dnevni boravak gdje Zoe počinje otvarati darove usprkos Maurinu nagovaranju da pričeka dok gosti ne odu. Na sreću, Zoe je upravo u onoj dobi kada se ukrasni papir ne može dovoljno brzo poderati pa je u tili čas okružena gomilom ružičastih i ljubičastih plastičnih i punjenih igračaka. Lutke American Girl, kompleti za izradu ogrlica od perlica,

12 Ballet Academv East - vrlo poznata i skupa baletna škola na Manhattanu.

razne igre, obilje lutaka Polly Pocket i Barbie. Moj poklon čuva za kraj. To je drvena kutija za nakit s monogramom u kojoj se vrti balerina. Prilično sam ponosna što sam izabrala upravo taj poklon bez Maurine pomoći iako se najčešće s njom savjetujem u posljednjem trenutku.
Zoe otvara moju čestitku nakon što ju je Maura na to potakla. Svi je slušamo dok je čita naglas i ističe teške riječi. Stiže do kraja i čita "Voli te teta Claudia". Tada podiže pogled i pita: "Zašto na čestitki nema imena tetka Bena?"
Sranje, mislim.
"Da, Claudia? Zašto?" pridružuje se majka. Mrmljam da se radilo o propustu. Zoe me zbunjeno gleda. Očito ne zna što znači riječ propust.
"Zaboravila sam ga potpisati", slabašno kažem.
"Zar ćete se razvesti?" pita Zoe zabrinutim glasom koji govori da je i brak njezinih roditelja u nevolji. "Baka V je rekla teti Daphne da ćete se razvesti."
Majka, poznatija pod imenom Baka V, napokon dobiva priliku za kakvom je čeznula. Baca pogled po sobi i izvlači maksimum iz svog "tko, zar ja?" pogleda. Zatim se okreće prema meni i uživajući u svojem elokventnom glasu nalik na one iz sapunica kaže: "Onda? Je li to istina?"
Osjećam da me svi gledaju. Čak i Maurini prijatelji koji me nisu nikada ranije vidjeli zure u mene i čekaju moj odgovor. Pada mi na pamet da bih mogla još jednom, posljednji put lagati, ali jednostavno za to nemam snage. I zato kažem Zoe: "Ponekad stvari jednostavno ne uspiju."
Maura izgleda kao da bi se mogla onesvijestiti, kako zbog vijesti tako i zbog ljage koju je moja objava nanijela njezinoj zabavi. Tata gotovo trči prema meni kako bi me zagrlio te mi šapće da će sve biti dobro. Mama počinje glasno naricati.
"Znala sam. Znala sam", ona jeca dok Dwight, koji je stigao tek prije nekoliko minuta, hladi lice ružičastom salvetom na kojoj piše ZOE IMA ŠEST GODINA!
Oslobađam se tatina stiska i kažem: "Dobro sam."
Jedna od Maurinih prijateljica, žena s kao noć crnom kosom i najvećim dijamantnim naušnicama koje sam ikada vidjela na nekome tko nije stajao na crvenom tepihu, mojoj mami dodaje papirnatu maramicu. Zatim jednu pruža Daphne čije se oči pune suzama kao Pavlovljev refleks na majčine jecaje. Na sobu se spušta tišina i Zoe, koja djeluje šokirano ali to stoički podnosi, postavlja iduće pažljivo pitanje. "Je li to zato što ti ne želiš imati djecu ili zato što ga ne voliš?"
Njezino je pitanje slično upitu "Tučete li još uvijek suprugu?" i ne mogu se ne diviti sposobnosti šestogodišnjakinje da prereze sve slojeve problema i moj razvod svede na njegovu golu bit.
Naravno, odgovor je jednostavan: ja ne želim djecu pa Ben zato ne želi mene. Gotovo to izgovaram, baš tim riječima, ali umjesto toga se smiješim i nudim joj jedno od onih groznih, odraslih objašnjenja, odgovor koji me čini sličnom onim lošim majkama koje nikada ne odgovaraju jasno. Ili barem sličnom lošim tetama.
"Jednostavno nam nije bilo suđeno, Zoe", odgovaram svojoj nećakinji.
Zoe mi dobacuje pogled iz kojega mi postaje jasno da nema pojma što bi to trebalo značiti. Dovraga, ni ja nemam pojma što bi to trebalo značiti. Ali, prije negoli uspije smisliti iduće pitanje, ja se smiješim, ustajem i odlazim prema blagovaonici gdje uzimam još jedan komad torte. Ovoga puta dobivam slovo R - za razvod - prekriveno ružičastom i zelenom kremom.

OSAM
Telefonski pozivi vezani uz moju vijest stižu brzo i bez oklijevanja. Može se zaključiti prema rasporedu i razmaku između poruka da su pozivatelji u međusobnom dogovoru: Maura, Daphne, tata, Maura, Daphne, tata. Mamine su poruke nasumične - baš kao što je obično i ona.
Ne žurim s uzvraćanjem poziva nikome, što se pokazuje kao dobra odluka jer mi postaje jasno da su preživjeli početnu histeriju i da napokon možemo razgovarati. Isto mi je tako jasno da su zauzeli jedinstven partijski stav - samo želimo ono što je za tebe najbolje i iako silno volimo Bena, na tvojoj smo strani.
Vjerujem da je za takvu reakciju zaslužna otmjena psihologinja kojoj Maura odlazi na Upper East Sideu, Cheryl Fishstein. Jedini komentar koji me iznenađuje je Daphnein zahtjev da razgovara s Benom.
"I, što ćeš mu reći?" pitam je. "Reći ću mu da mi je žao što niste uspjeli riješiti probleme. Da će mi nedostajati... Možda ću ga pitati kako je... Ali, nazvat ću ga samo ako ti nemaš ništa protiv toga."
Odgovaram da može činiti što god želi, ali i da ja ne želim čuti detalje njihova razgovora - koji će se vjerojatno vrtjeti oko želje koju oboje dijele - da imaju dijete. (Daphne je i ovaj razgovor započela izvješćem da je dobila menstruaciju; mislim da njezin menstrualni ciklus poznajem bolje od svojega.)
"Je li njegova obitelj stupila u kontakt s tobom?" pita me.
Odgovaram joj niječno. Pada mi na pamet da bih zbog toga trebala biti povrijeđena, ali, iz nekog razloga, nisam. Mislim da me Benova obitelj poštovala i voljela, ali nikada između nas nisam osjetila neku stvarnu toplinu. Zato me i njihova šutnja sada ne iznenađuje. I, mislim da čovjek može stvarno biti povrijeđen samo ako se nešto dogodi iznenada. (Možda sam upravo zato imuna na sve ono što čini moja majka). Uvjerena sam da ću prije ili kasnije dobiti poruku od Benove majke na njezinu formalnom papiru s monogramom. Sada vjerojatno proučava izreske savjeta Anne Landers13 ne bi li saznala što bi se moglo reći bivšoj snahi. Osim ako nije prezaposlena vezenjem dekice za Benovo prvorođeno dijete.
Iduće nedjelje poslijepodne prelazim preko Brooklynskog mosta zajedno s Michaelom i gomilom drugih šetača, trkača i biciklista, a Michael se kune da će me pogled sa sredine mosta izliječiti. Ovdje smo jer sam jučer na poslu priznala da sam pomalo depresivna. Ustao je s druge strane mojega stola i rekao: "Naravno da si depresivna. Bilo bi čudno da nisi depresivna."
Zatim je rekao da ima ideju što bi me moglo razveseliti i pitao imam li kakvih planova za sutra popodne. Odgovorila sam da nemam jer kada tako brzo prijeđeš iz udanih među neudane kao što sam to ja učinila, to ti prilično upropasti vikende. Rekla sam mu da smo Jess i ja planirale otići do Hamptonsa, ali da je u posljednji trenutak morala poći na "poslovni put" (što je ustvari isprika da vidi Treya). Michael mi je naredio da se u deset sati pojavim u njegovu stanu u Alphabet Cityju. Osjetila sam da me poziva iz sućuti, ali odlučila sam da neću dopustiti da zbog ponosa propustim dobru zabavu. A s Michaelom je zabava uvijek dobra.
I tako smo se jutros našli pred njegovim stanom i sada smo ovdje na pločniku Brooklynskog mosta. Vruć je lipanjski dan - topliji nego što je inače u lipnju u New Yorku - a još je toplije zahvaljujući odsjaju sunčeve svjetlosti od čelika. Hodamo polako i ljudi nas prestižu s obiju strana.
Razmišljam o tome da je ovo moje prvo ljeto u dugom nizu godina bez Bena. Prva promjena godišnjeg doba bez njega. Nismo razgovarali već gotovo dva mjeseca. Naš je razvod završio - dokumenti su stigli poštom prije nekoliko dana, bez ikakve ceremonije i pompe. Pohranila sam ih

13 Ann Landers - izmišljena osoba pod čijim se imenom skrivalo nekoliko žena koje su u časopisima i novinama savjetovale čitatelje kako riješiti emotivne i osobne probleme.

zajedno s izvodom iz matice rođenih i karticom socijalnog osiguranja u zelenu omotnicu pod nazivom VAŽNI DOKUMENTI. I to je bilo to.
Sada razmišljam o nazivu bivši muž - o tome kako to istovremeno zvuči i tužno i neobično otmjeno - dok mi Michael priča nešto o tome da su temelji mosta izrađeni od drva.
"Čovjek bi pomislio da će istruliti i raspasti se, zar ne?" pita Michael.
"Da", odgovaram. "Ali, i Venecija je izgrađena od drveta, a puno je starija od ovoga."
"Dobro kažeš", slaže se. "Možda bakterijama od kojih drvo trune treba zrak kako bi preživjele?" "Ne bih znala", kažem.
Bivši muž. Bivši muž. Bivši muž.
"Jesi li kad prije prešao preko mosta?" pitam Michaela.
"Da. Nekoliko puta... uključujući i nekoliko dana prije Jedanaestog rujna. Pomaže ti da stvari stvarno staviš u perspektivu. Vidjeti ćeš na što mislim", kaže mi. "Ovo je urbani ekvivalent planinarenja. Vrlo smirujuće."
Gledam naprijed u kamene gotičke kule i u pozadini kobaltnomodro nebo ispresijecano čipkom kabela koji drže most. Vizualni efekt je fantastičan, ali ipak kažem Michaelu da sam uvijek u istu kategoriju stavljala Brooklynski most, Kip slobode i Empire State Building.
"Njujorške znamenitosti uvijek bolje izgledaju na razglednicama. Ili iz aviona", kažem, sklanjajući se kako bih izbjegla sudar s debelim, uspuhanim čovjekom u dresu Dereka Jetera14. "Daleko od prljavštine i gomile."
Michael se znalački smiješi. "Ponekad si elitistica, znaš." "Nisam ja uopće elitistica", odgovaram.
"Pa, uz komentare kakav je ovaj, rekao bih da nisi uopće žena iz naroda", kaže on. Vidim da u mislima već priprema popis primjera. Većina se ljudi u stisci ne može sjetiti primjera, ali Michael uvijek može izvući činjenice koje će uporabiti protiv vas.
"Ja sam žena iz naroda", izjavljujem.
I, naravno, on kaže: "A-a. Ne voliš zabavne parkove. Ne voliš navijače koji mašu onim velikim prstima od stiropora na utakmicama Knicksa. Ni mrtva ne bi bila uhvaćena na Times Squareu na Novu godinu."
"Ne bi ni ti", suprotstavljam se. "Znaš li nekoga koga poznajemo tko bi?"
Podiže ruke i hoda brže. "I", kaže, upozoravajući me da sada slijedi veliko finale, "mrzila si Titanik. Zaboga, ne poznajem niti jednu žensku osim tebe koja je mrzila Titanik. Gotovo je neamerički mrziti Titanik!"
"Nisam ga mrzila", odgovaram, razmišljajući o dodjeli Oscara prije nekoliko godina. "Jednostavno nisam mislila da je baš najbolji od svih filmova."
"Nisi ti žena iz naroda", ponovno kaže.
Razmišljam trenutak, a zatim odgovaram: "Vozim se podzemnom. Ne možeš biti puno bliži narodu nego što si u podzemnoj."
"To činiš samo zato što ti je tako zgodnije." "Ne, ustvari mi se baš sviđa podzemna."
"Sereš. Gledao sam te kako se oprezno držiš za šipku", kaže oponašajući moj stisak. "I jako paziš da nogama ne dodiruješ osobu pokraj sebe. A poslije podzemne odmah koristiš antibakterijski gel."
Odmahujem glavom. "Pa, što ako patim od blagog oblika opsesivno-kompulzivnog poremećaja...
Uostalom, što zapravo želiš reći?"

14 Derek Jeter - kapetan bejzbolskog tima New York Yankees.


"Želim reći... da su tvoji standardi previsoki." "Po pitanju filmova? Javnog prijevoza?" "Općenito."
Obuzima me snažan osjećaj da ćemo uskoro prijeći na moj osobni život. Michael mi već tjednima govori da se moram ponovno popeti u sedlo. Pogledati što se nudi na Match.comu, pokupiti zgodnog neznanca u baru. Odgovaram da nisam zainteresirana za nepoznate frajere, bili oni zgodni ili ne.
"Znam da je Ben bio pravi čovjek za tebe i sve to..." kaže Michael. Način na koji to kaže prisiljava me da pomislim da on uopće ne vjeruje da je Ben uistinu bio pravi čovjek za mene. "Ali -"
Prekidam ga i kažem: "Znala sam da se tu ustvari radi o mojem ljubavnom životu. Bože, Michael, razvedena sam tek nekoliko dana."
Baca pogled preko ramena kao da nas netko prati i kaže: "Znam. Ali, puno si dulje rastavljena... A moje me iskustvo uči da nakon teškog prekida - mislim da razvod definitivno spada u tu kategoriju - pomaže ako jednostavno kreneš dalje i odradiš prvi izlazak. Odvažiš se na taj korak."
"Ti se to dobrovoljno javljaš?"
Gleda me i smije se: "Primaš li dobrovoljce?" "Ne", odgovaram. "Ne primam."
"Nisam ni mislio... Ali, ako se predomisliš, ja sam voljan."
"Pokušavaš li mi nešto reći, Michael? Da nisi možda potajno zaljubljen u mene sve ove godine?" Uzvraćam mu šalom na šalu i gledam ga postrance od glave do pete. Odjeven je u poput kanarinca žutu majicu, japanke Adidas i kratke vojničke hlače kaki boje u kojima se ističu njegove duge noge izraženih tetiva. I ma nešto u samopouzdanju kojim hoda, nogu lagano savijenih, što ukazuje da je dobar u krevetu.
Smješka se. "Ne. Ne brini. Ne pokušavam se ponašati kao u filmu Kada je Harry sreo Sally ili takvo što... Jednostavno mislim da trebaš znati da sam uvijek voljan pomoći prijateljici."
"Meni pomoći?" kažem. "Ne vlada li i kod tebe prilična suša?"
"Šest tjedana nije suša", odgovara mi. Zatim se nakašljava i kaže. "Gledaj, samo želim reći da mislim da si jako privlačna. Solidna osmica. I, ako ti treba dobrovoljac ili bilo što drugo, na raspolaganju sam ti."
"Joj," odgovaram, "kome treba pogled s Brooklynskog mosta kada te prijatelj hrabri ovakvim lijepim riječima?"
Michael se smiješi i vodi me do ograde mosta. "Ovo je dobro mjesto", kaže.
Slijedim ga i gledam preko svjetlucave vode prema Manhattanu. Pogled je prelijep, čak i bez Svjetskog trgovačkog centra. Svugdje oko nas ljudi fotografiraju i pokazuju na značajne zgrade. Bacam pogled niz most prema Brooklynu i vidim tinejdžericu koja mladiću koji joj se približava pokazuje znak mira i šalje poljubac. Zamišljam njihov raniji razgovor: Nađimo se na Brooklyskom mostu, zlato. Zatvaram oči, slušam helikopter koji mi bruji iznad glave i osjećam povjetarac na licu.
Nakon trenutka koji je dugo trajao posežem u džep i tražim vjenčani prsten koji sam u posljednjem trenutku ponijela sa sobom. Gledam ga još jedan, posljednji put i rukom prelazim preko unutarnjeg dijela gdje su ugravirane riječi - ZAUVIJEK, BEN. Zatim zamahujem ramenom naprijed i natrag kako bih omekšala mišiće prije nego ga bacim u East River. Ponosim se svojim, nimalo djevojačkim, snažnim izbačajem. Posljedica je to činjenice da nisam imala braće, ali jesam oca koji je obožavao bejzbol; sav je svoj trud uložio u mene. Pokušavam ga pratiti pogledom kako bih vidjela točno mjesto na koje je pao, ali gubim ga iz vida na otprilike pola puta i prsten od platine nestaje u rijeci boje kositra.
"Je li to bilo ono što mislim da je bilo?" pita Michael. Djeluje impresionirano. "Da", odgovaram, žmirkajući prema vodi.
Njegove su crne obrve u visoku luku podignute iznad naočala marke Oaklev. "Vrlo u stilu
Titanika, ha?"
Smijem se. "Vidiš? Rose i ja imamo puno zajedničkog." "Ozbiljno. Ovo je bio vrlo snažan potez", kaže Michael. "Hvala."
"Skoro da te poželim poljubiti", kaže mi. "Kao šlag na torti tvoje male ceremonije, znaš?"
Nekoliko trenutaka razmišljam o njegovoj ponudi i činjenici da bi takav čin mogao učiniti naše prijateljstvo bogatijim. Kad mi god netko postavi ono neizbježno pitanje koje se uvijek postavlja muško-ženskim prijateljima: "Jeste li se vas dvoje ikada poljubili?" mogla bih reći: "Zaista jesmo. Jednom davno, nakon što sam bacila svoj vjenčani prsten s Brooklynskog mosta." Bila bi to odlična priča na mojem romantičnom repertoaru u kojoj bi Jess sigurno uživala - osobito zato što smatra da je Michael privlačan. Osim toga, možda bi jednostavan poljubac, upravo kao i moje simboličko bacanje prstena, mogao poslužiti kao katalizator.
Iako sam uvjerena da se Michael uglavnom šali, bacam pogled na njegove pune usne i mislim da ću to učiniti. Ali, oklijevam sekundu predugo, napuštajući okrilje spontanosti i ulazeći u nezgodno područje. Odlučujem da je tako najbolje. Zašto bih si komplicirala život ljubeći prijatelja, i to još prijatelja s posla?
Ponovno gledam panoramu i neobvezno sliježem ramenima. "Bi li se zadovoljio opijanjem u Brooklynu?"
"Naravno", kaže Michael. "Na to me ne moraš nagovarati."

* * *
Prelazimo most i ulazimo u Brooklyn, ne usporavajući korak sve dok ne stignemo do Superfinea, restorana na Ulici Front, za koji Michael tvrdi da ima sjajnu hranu i ugodnu, opuštenu atmosferu. Svi su stolovi zauzeti pa sjedamo za šank na put struje zraka koja stiže iz maksimalno uključene, predivne klime. Omatam noge oko stolca dok Michael pita konobaricu za šankom, postariju ženu s kečkama (što mi djeluje kao jeziva kombinacija) što toče. Recitira nam ponudu, no kako nas se ništa osobito ne dojmi, naručujemo dva Heinekena u boci. Michael je obavještava da drži naš račun otvorenim. Svoje prvo pivo gutam brzo, više zbog žeđi nego zbog okusa. Zatim, dok se Michael i dalje drži piva, ja ga presijecam prljavim martinijem. Michael podiže obrve i smiješi se.
Naručujemo jedan burrito i dijelimo ga jer je ogroman. Dijelimo ijednu porciju prženih krumpirića. Usprkos hrani, brzo se opijam. Vrijeme počinje nestajati zajedno s razmišljanjima o Benu. Michael i ja razgovaramo o knjigama na kojima radimo i o ljudima s posla. Zatim mu pričam posljednje novosti vezane uz Jessinu vezu s Treyem jer znam da se ona na to neće ljutiti. Jess je vrlo otvorena kad su u pitanju detalji njezina života.
Skidam votkom natopljenu maslinu sa svoje čačkalice i ubacujem je u usta govoreći samoj sebi da moram usporiti. Moram ostati pripita, u onom području veselja i opuštenosti, a ne zapasti u depresivno pijanstvo. Naravno, to nije nimalo jednostavno kad se radi o martinijima. I, što više pijem, to više mislim na Bena.
U jednom trenutku ne mogu se suzdržavati i izlanem: "Nikada nisam mislila da će mi ovako nedostajati."
Michael rukom prelazi preko svoje čaše, a zatim briše nakupljenu vlagu i govori: "Što se, ustvari, dogodilo?"
Brzo odgovaram: "Željeli smo različite stvari."
On okreće očima. "Bože, Claudia, to je gore nego da kažeš 'udaljili smo se jedno od drugoga'." "Dobro", kažem. "Ben je želio dijete."
"A ti?"
Oklijevam, a zatim odgovaram: "Ja nisam željela - ja ne želim - dijete." "A što ti želiš?"
Nitko mi nikada nije postavio takvo pitanje i moram razmisliti nekoliko trenutaka prije nego što na njega mogu odgovoriti. "Ja želim uistinu dobru, predanu vezu. Želim bliske prijatelje i lijepe provode. Kao ovo sada... Želim slobodu da dobro obavljam svoj posao i da se pritom ne osjećam krivom ili nekome za nešto odgovornom. Želim slobodu, općenito govoreći."
"Oh", kaže Michael i dugo otpija gutljaj piva. "Razumijem."
"Reci mi o čemu razmišljaš", molim ga znajući da čovjek lakše prihvaća i podnosi kritiku od nekoga obzirnijeg.
"Ne znam", odgovara. "Samo, radi se o tome da... brak smanjuje slobodu. Imati muža - ili bilo kakvu vrstu veze - znači pristati na ograničenja. Ti si se s tim dobro nosila. Mislim da ja ne bih mogao pristati na takvu vrstu ograničenja. Zato sam i morao prekinuti s Mayom", kaže on, govoreći o svojoj bivšoj djevojci. Bila je to najozbiljnija Michaelova veza ikada, a završila je kada je ona zatražila prsten
- ili barem ključ njegova stana. On nastavlja: "Toliko sam se bojao da u tome neću biti dobar da nisam želio čak ni pokušati... Čini mi sc da si i ti Bena ostavila više zbog straha nego zbog bilo čega drugoga."
"Straha od čega?" pitam ga.
Sliježe ramenima, a zatim kaže: "Straha od neuspjeha. Straha od promjene. Straha od nepoznatog."
Gledam ga i osjećam kako mi se vrti u glavi.
"A ipak, ipak si ovdje..." kaže on dok mu se glas polako gubi.
Ne mora niti dovršiti rečenicu. Znam ostatak. Ipak sam ovdje, suočena sa svim što je nabrojio. Strahom od neuspjeha, strahom od promjene, strahom od nepoznatog. I baš ovdje, u baru pod mostom u Brooklynu osjećam sićušan ubod žaljenja.
Michael kaže da se mora vratiti kući, da večeras ima super izlazak. Ustvari, ne kaže da je super, ali to pretpostavljam jer Michael izlazi samo s fantastičnim ženama. Zato se podzemnom vraćamo na Manhattan i razilazimo na Lower East Sideu.
"Hoćeš biti dobro?" pita me Michael.
"Hoću", odgovaram ljubeći ga u obraz. "Hvala ti za danas." "Bilo mi je zadovoljstvo", odgovara podižući zamišljeni šešir.
Dok se opraštamo, pitam se hoću li u ponedjeljak priznati ogromnu glupost koju se upravo spremam počiniti.

DEVET
Stvarno ne bih mogla točno reći što me tjera da podzemnom željeznicom krenem do svojeg starog stana kada sam do ovoga poslijepodneva bila potpuno sigurna da više nikada neću vidjeti Bena osim pukom slučajnošću. Naravno, martiniji su u tome odigrali značajnu ulogu, ali nikada prije nisam zbog pijanstva radikalno mijenjala svoje ponašanje. Nikada se, na primjer, nisam pijana spetljala s nekim s kim se ne bih spetljala i pod drugim okolnostima. Osim toga, u trenutku kada izlazim iz podzemne na uglu Sedamdeset druge i Broadwaya više nisam ni izbliza tako pijana kao što sam bila u Brooklynu. Bez problema bih se mogla pribrati i krenuti natrag prema Jessinu stanu.
Zato sam uvjerena da moje skretanje s pravoga puta ima manje veze s alkoholom, a više s onim što mi je Michael rekao u baru. Ono o strahu koji je potakao moju odluku da se razvedem od Bena. Dok šećem duž nekoliko blokova do Benova stana, razmišljam o vlastitim pogreškama, prelazim popis pridjeva kojima su me ljudi častili tijekom rasprava - i kojima sam častila samu sebe u tihim trenucima posvećenim razmišljanju: tvrdoglava, promjenjivog raspoloženja, spremna na osudu, nestrpljiva. Iako je moja narav opterećena brojnim nedostacima, kukavičluk nije jedan od njih. Oduvijek sam o sebi mislila kao o osobi koja prihvaća izazove i voljna je preuzeti rizike. Upravo sam zbog toga toliko uspješna na poslu.
Ipak, u Michaelovim riječima ima istine. Možda se zaista samo bojim. Možda sam dopustila Benu da ode zato što je strah od imanja djeteta u biti bio snažniji od činjenice da dijete nisam željela. Možda sam se bojala osobe u koju bih se pretvorila. Možda sam se bojala nečega što nisam mogla točno imenovati, čak ni Benu, čak ni samoj sebi.
Nekako mi se čini da vjerujem da ću dobiti odgovore na ova pitanja kada vidim Bena. Ili je to možda samo izgovor da ga ponovno vidim. U svakom slučaju, to uopće nije važno. Ništa se nije promijenilo. Još uvijek ne želim dijete, a Ben ga još uvijek želi.
Ali, ipak sam ovdje, stojim na pločniku i zamišljeno gledam prema gore, prema kuhinjskom prozoru trećeg kata kroz kojega sam običavala gledati svakog jutra i svake večeri. Zamišljam Bena neobrijanog i bosog kako si priprema nešto za užinu u kasno poslijepodne. Gledam ga dok nalijeva mlijeko u šalicu i slaže Ritz krekere na tanjur te zatim svakoga od njih maže upravo idealnom količinom kikiriki maslaca. Vidim ga kako liže obje strane noža te ga zatim uz udarac ispušta u sudoper. Vidim ga kako jede krekere tako da je strana namazana maslacem od kikirikija okrenuta prema dolje dok sjedi na kauču i gleda golf. Vidim sve one male, svakodnevne stvari koje je običavao činiti, si vari koje mi se sada čine dalekim uspomenama.
Duboko udišem i penjem se vanjskim stepenicama do ulaznih vrata. Srce mi lupa dok zatvaram oči i pritišćem zvono iznad mojeg nekadašnjeg prezimena. "Davenport, Stan & C". Čekam kako bih čula krčanje i Benov glas koji govori "Molim?" ali čujem samo tišinu. Gledam na sat. Sada je pet i petnaest. Možda je otišao trčati. Ben voli trčati parkom u ovo doba dana. Ponekad sam mu se i ja znala pridružiti.
Odlučujem potrošiti nekoliko minuta i odlazim po sladoled iz automata u malu slastičarnicu iza ugla. Polako šećem do nje, razgledavajući svoje staro susjedstvo, primjećujući stvari koje nikada prije nisam vidjela. Kantu za otpatke od zelene žice, nepravilnu pukotinu u pločniku, red crvenih geranija posađenih u prozorskoj kutiji na drugom katu. Nakon što sam ušla u slastičarnicu, radnik porijeklom s Bliskog istoka mi se smiješi i želi mi dobar dan kao da me prepoznaje. Možda me i prepoznaje. Možda je primijetio da sada Ben dolazi sam.
Smiješim se i naručujem sladoled od čokolade i vanilije posut mrvicama dugine boje u slatkom kornetu. Također kupujem i bocu vode Evian i paketić žvakaćih guma Trident s okusom mente. Nedostaje mi četiri centa pa vadim kreditnu karticu, ali prodavač mi kaže da oko toga ne trebam
brinuti, ionako ću ponovno doći. Zamalo mu kažem da se neću više vraćati, ali umjesto toga mu samo zahvaljujem. Uzimam svoj kornet, vraćam se istim putem i ponovo zvonim, u slučaju da se Ben vratio dok mene nije bilo. Još uvijek nema odgovora.
Sjedim na vrhu stepenica i nekoliko puta grizem dio korneta s okusom od vanilije. Ni sama ne znam zašto uvijek naručujem sladoled iz automata kada vaniliju volim puno više. Jednostavno mi se čini da bih trebala više voljeti čokoladu. Isto tako shvaćam i da su mrvice duginih boja bile pogrešan izbor. One su ukusne u zdjelici, ali uzrokuju previše nereda kad su na kornetu. Jedem nešto brže jer se sladoled počinje topiti. Samoj sebi obećajem da ću Bena čekati samo dok ne pojedem svoj kornet. Budem li čekala dulje od toga, mogla bih se osjećati kao da ga uhodim. To je posljednje što mi sada treba, da se osjećam kao da ga uhodim. Osim toga, pripitost je sada već potpuno nestala, zamijenila ju je lagana glavobolja, ona za koju potpuno sigurno znam da će postajati sve jača. Kornet držim u jednoj ruci, drugom rukom skidam poklopac s boce Eviana i ispijam gotovo polovicu bez zaustavljanja. Pomalo me obuzima panika, pitam se što ću reći Benu. Pitam se ima li uopće smisla što sam došla ovamo.
Prilazi mi usamljeni golub. "Štakori s krilima", tako ih Ben zove. Oblizujem čokoladnu stranu korneta i razmišljam o povratku do podzemne kada iznenada vidim Bena kako džogira stojeći na mjestu, otprilike blok daleko od mene, čekajući da se na semaforu upali zeleno svjetlo kako bi mogao prijeći Aveniju West End. Odjeven je u kratke hlače tamnonarančaste boje, sivu košarkašku majicu Wake Forest i svoju omiljenu bejzbolsku kapu White Soxa. Osjećam nervozu u želucu, a zatim me obuzima osjećaj utjehe što sam ispravno pretpostavila da je otišao na trčanje. Još te uvijek poznajem, šapućem, a zatim mu mašem, u slučaju da me vidio. Ne mašem osobito predano, samo mu opuštenim, svakodnevnim podizanjem ruke u zrak dajem do znanja da sam ga uočila. Čekam da mi uzvrati mahanjem, ali on to ne čini, samo popravlja kapu i jednom rukom savija štitnik. Ja ubrusom brišem usta i ustajem, misleći da će me svakoga trenutka spaziti.
Umjesto toga, on se okreće u drugom smjeru prema djevojci koja trči prema njemu. Misli mi se smrzavaju, a zatim mi sve postaje jasno. Ben trči s djevojkom. On je na spoju. Kasnopopodnevnom, ljetnom spoju. Spoju na kojem zajedno trče parkom.
Prisjećam se našeg prvog zajedničkog trčanja. Bilo je to nakon što smo spavali zajedno. Otprilike tjedan dana kasnije. Najviše dva. U to sam sigurna. Imam izvanredno pamćenje, osobito kad su datumi u pitanju. I Ben.
Proučavam tu ženu - tu djevojku - s kojom on sada hoda. Ima dugu, gustu, blijedoplavu kosu stegnutu u savršeni, svilenkasti konjski rep koji na najbolji mogući način poskakuje naprijed-natrag. Upravo sam takav tip kose priželjkivala kad sam bila puno mlađa, vjerujući da ću nekako uspjeti izdresirati vlastitu kosu da izgleda i da se ponaša na isti način. Djevojka čini velike korake prema naprijed, jednom, dva puta, tri puta i sada je pokraj njega. Ben joj nešto kaže, a zatim se saginje i hvata krajeve svojih hlača kao da želi povratiti dah. Vidim mu profil. Uspravlja se i vidim kako mu se prsa dižu i spuštaju od napora uzrokovanog napornim finišem. Majica mu je mokra na prsima. Djevojka isteže svoj lijevi mišić potkoljenice. Njezine su noge duge i čvrste, podsjećaju me na igračice odbojke na pijesku, samo što nisu preplanule. Koža joj je jednako blijeda kao i kosa. Lice joj je dugo i četvrtasto. Ne bih za nju rekla da je lijepa, ali privlačna jest i, na moju nesreću, vrlo dojmljiva. Ne mogu točno odrediti koliko joj je godina, ali ima nešto u izrazu njezina lica i u njezinu stavu zbog čega mi se čini da je još uvijek u dvadesetima.
Sve ovo primijetila sam u tek nekoliko sekundi, ali i to je dovoljno da mi se potočić rastopljenog sladoleda počne cijediti niz kornet i kapati po ruci i podlaktici. Jednako je tako to bilo dovoljno i da se svjetlo na semaforu promijeni i da Ben i njegova djevojka skakućući krenu u mojem pravcu. I dovoljno vremena da shvatim kako sam potpuno zatočena. Kada bih još uvijek imala svoj ključ od
ulaznih vrata, bacila bih se u zgradu i sakrila iza stepenica pokraj sandučića za poštu. Mogla bih okušati sreću i nadati se da je Ben već uzeo poštu. Ne mogu se okrenuti i poći u drugom smjeru jer Ben jednako dobro poznaje moju stražnju stranu kao što poznaje i prednju. Mučit će me razmišljanje je li me vidio i jednostavno mi dopustio da odem. Na treću mogućnost - agresivno im prići - jednostavno se nisam mogla natjerati. I tako ostajem samo stajati na istome mjestu, noge su mi ukorijenjene u cement. Na brzinu se pokušavam dovesti u red. Do ovoga se trenutka još pet ili šest potočića sladoleda počelo spuštati niz kornet noseći sa sobom i mrvice. U potpunom sam neredu.
Kako si glupa, mislim u sebi, zato što si uopće ovamo dolazila, a još više zato što si po ovakvom vrućem danu kupila kornet. Kornet s mrvicama u duginim bojama. Koliko mi je godina, dvanaest! Ovo je posljednje što mi prolazi glavom prije nego što me Ben vidi. Na njegovu se licu isprva uočava zbunjenost jer potpuno izvan svakog konteksta stojim pred zgradom u kojoj sam godinama živjela. Zatim se nervozno smiješi, očito uzrujan zbog predstojećeg upoznavanja. Pogled mu nervozno luta od mene prema djevojci. Od mene prema djevojci. Ona još uvijek ni o čemu nema pojma. Čini se da me uopće ne primjećuje, gleda kroz mene onako kako svatko od nas gleda kroz mnoštvo ljudi svakoga dana. Osobito u velikim gradovima. Upravo je usred priče o prijelomu uzrokovanom naprezanjem koji je zadobila trčeći oko rezervoara, uvijek u istom smjeru, dan za danom. Dijagnoza joj je postavljena tik prije prošlogodišnjeg njujorškog maratona. Morala se povući iz utrke. Bio je to jedan od najtužnijih trenutaka u njezinu životu.
Jasno mi je da je Ben želi prekinuti i sve nas poštedjeti dodatne neugode do koje uvijek dolazi kada treća strana prekasno shvati koliko je neugodno ono što se upravo zbiva. Ali, mogao bi je zaustaviti samo kada bi joj naredio da zašuti. Svoju priču ona završava ovim riječima: "Ipak, to je jedan od mojih životnih ciljeva - istrčati maraton za manje od tri i pol sata."
Ljuta sam što imamo zajednički cilj - no, moja je jedina težnja bila samo završiti maraton. Pitam se koji su joj ostali ciljevi u životu? I uključuju li Bena? Materinstvo? Osjećam se kao da ću povratiti. I izraz Benova lica prepun je boli, što mi ipak malo pomaže, ali ne baš puno.
"Bok, Claudia", pozdravlja me, gledajući me. "Bok, Bene."
"Drago mi je što te vidim", kaže mi.
"I meni je drago što tebe vidim", odgovaram. "Kako si?" "Dobro", izjavljuje. "Samo... izašao sam da malo protrčim."
Oči u oči gledamo se djevojka i ja i pitam se je li joj Ben pričao o meni. Je li joj rekao da sam mu do prošlog tjedna još formalno bila supruga.
"Ovaj, oprosti, ovo je moja prijateljica, Tucker Jansen", zamuckuje Ben. "Tucker, ovo je Claudia Parr", kaže, zastajući na trenutak prije negoli će se poslužiti mojim djevojačkim prezimenom.
Pamtim njezino ime dok mi se pristojno, prijateljski smiješi. Nažalost, to mi apsolutno ništa ne otkriva, još uvijek ne znam zna li ona tko sam ja. Ipak, primjećujem da oko očiju ima vrlo malo bora. Sigurno je u dvadesetima. Ne bih joj dala više od dvadeset i šest. Ime Tucker, čini se, samo potvrđuje moju pretpostavku. Nitko tko se rodio tijekom šezdesetih ili sedamdesetih nema ime kao što je Tucker. Ludilo s prezimenima u funkciji imena započelo je tek kasnije. Ona je dijete osamdesetih. Vjerojatno joj je bilo pet godina kada je film St. Elmo's Fire premijerno prikazan. Tri kada je Flashdance poharao kina. Sasvim je moguće da ona uopće nije ni gledala te filmove.
Gutam slinu, spuštam se niz stepenice i rukujem se s njom. "Bok, Tucker. Drago mi je što smo se upoznale." Na sreću, ja sam ljevakinja pa mi desna ruka nije ljepljiva.
Tucker mi čvrsto prihvaća ruku, ali koža joj je meka. Zapanjujuće meka. "I meni je drago što smo se upoznale", kaže ona.
Na tome smo svi zapeli. Što bismo još mogli reći? Ako Tucker zna tko sam ja, ništa ne može reći. A ako ne zna tko sam, opet ništa ne može reći. Ben baš ne može samo dodati: "Ovo je moja bivša supruga." Ili: "Ovo je moja nova djevojka." Ili: "Vas dvije zapravo imate mnogo zajedničkog. Obje ste lomile noge zbog naprezanja. Samo što je Claudia svoju slomila kada se spotaknula na pokretnim stepenicama, a ne od prejakog treninga. I njezin je cilj bio samo završiti maraton."
A ja nikako ne mogu reći: "Onda, Ben, misliš li da dopuštam strahu da upravlja mojim životom?" I tako svi na trenutak samo stojimo na istom mjestu, neprirodno se smiješeći, sve dok ja ne kažem:
"Pa, bila sam u susjedstvu. Željela sam te samo pozdraviti." "Drago mi je što si to učinila", odgovara Ben.
"Da. Ali, sada moram krenuti", kažem bacajući pogled na sat. Još uvijek u ruci držim napola pojedeni kornet s malom rupicom na dnu iz koje počinje kapati. Podsjetnik samoj sebi: kada idući put pođeš uhoditi bivšeg supruga, uzmi sladoled u čašici.
Tucker kaže: "Pa, i ja bih trebala krenuti..."
Ova izjava jasno potvrđuje da ona zna tko sam ja. Osjeća se nepristojno i neugodno dok stoji uz mojeg bivšeg muža, a ja se moram izgubiti. Bez sumnje, to je vrlo sućutno od nje, ali zbog toga se osjećam još jadnijom. Ipak, možda stvarno mora krenuti kući. Možda se mora otuširati i pripremiti za noćni, dotjerani dio njihova izlaska. Ili se možda već tuširaju zajedno. Čini se da uopće ne pati od manjka samopouzdanja, daje onaj tip djevojke koja bi bez problema mogla uskočiti pod tuš s novim dečkom i to pod jakim osvjetljenjem.
Padam u iskušenje da pustim Tucker da ode svojim putem kako bih ja mogla ostati razgovarati s Benom. Ali, osjećam se previše poniženom i odlučujem kako je bolje da prva odem. Da im oboma pokažem da nemam ništa protiv tog njihova odnosa, kakav god on bio. Benu upućujem slabašan, formalan osmijeh i pozdravljam ih. Zatim brzo odlazim. Čujem kako su Ben i Tucker razmijenili nekoliko riječi, a zatim je ona iza mene, zove me imenom. Znači, ona zna igru.
Pita me idem li prema podzemnoj. Primjećujem čikaški naglasak i mislim cura sa Srednjeg zapada, zdrava i jedra.
Odgovaram da idem. "I ja isto", kaže ona.
Super. Sada ću nekoliko blokova do podzemne morati proći s njom, možda i više ako idemo u istom smjeru. Sada stvarno mislim da bih mogla početi povraćati. U grlu osjećam martinije i mrvice duginih boja dok joj postavljam pitanje: "Onda, odakle poznaješ Bena?"
"Upoznali smo se na zabavi."
"Oh. To je baš zgodno", odgovaram i ne mogu se suzdržati nego pitam: "Kada?" "Dan sjećanja15."
"Baš zgodno", kažem ponovno, osjećajući olakšanje jer se nismo vremenski preklapale. "Ben i ja smo samo prijatelji", nespretno kaže.
"Oh."
"Da."
Poslije duge šutnje ja kažem: "I mi isto. Iako smo nekoć bili u braku." "Da. Znam."
"Pa", kažem, nervozno se smijući.
"Da", odgovara ona i sama se nervozno smijući.

15 Memorial Day - praznik koji se slavi posljednjeg ponedjeljka u svibnju.


I upravo u tom trenutku shvaćam da bih radije sudjelovala u realityju Fear Factor nego nastavila razgovor s Benovom novom "prijateljicom". Zato izmišljam posao kojeg moram obaviti na Upper West Sideu.
"Moram skočiti ovamo i nešto pogledati", kažem joj pokazujući na prvi dućan pokraj kojega prolazimo.
"Oh," ona govori, "imaš li psa ili mačku?"
Tipično za mene, izabrala sam dućan s potrepštinama za kućne ljubimce iako ih nisam imala. "Niti jedno od toga... Samo, ovaj, moram kupiti nekoliko poklona... imam neke prijatelje koji
imaju pse", mrmljam. "Onda, baš mi je drago što smo se upoznale, Tucker."
"I meni je jako drago što sam te upoznala, Claudia. Nadam se da ćemo se ponovno vidjeti."
Nećemo ako te ja prva ugledam i uhvatim priliku za bijeg.
"Onda, bok", kažem joj. "Bokić", odgovara mi. Bokić?
Skrivam se u trgovini i pretvaram da s potpunom pažnjom promatram akvarij prepun zlatnih ribica dok se istovremeno tješim spoznajom da Ben mrzi kada djevojke kažu bokić. Ovo između njih nikada neće potrajati. Ona je mlada, sportašica i draga. I, sigurna sam da umire od želje za djecom. Čak i izgleda plodno. Ali, kaže bokić. Barem se toga mogu držati dok se suočavam s još jednom subotnjom večeri koju ću provesti sama.

DESET
Ben me te večeri zove dva puta. Prvi poziv dolazi dok sam još u trgovini s potrepštinama za kućne ljubimce, dok još gledam zlatne ribice i pitam se tko, dovraga, može misliti da su one poželjni kućni ljubimci. Zatim zove trenutak nakon što sam se vratila u Jessin stan, otuširala te na stol bacila dva rukopisa i našiljenu crvenu olovku. Oba puta sam previše tužna i previše mi je mučno da bih se javila. Nikada nisam mislila da sam nezamjenjiva. Mislim, naš je razvod dokaz da sam potpuno zamjenjiva. Ali, stvarno nisam mislila da će se Ben tako brzo vratiti na tržište, već izlaziti s ženama kao da mu otkucava nekakav muški biološki sat. I, uopće se ne radi o tome je li mu Tucker stvarno samo prijateljica ili prava djevojka ili netko s kime spava ili s kime namjerava spavati, njegova druga supruga ili majka njegove buduće djece. U biti, sama je Tucker potpuno nevažna.
Ono što jest važno je da je Ben krenuo dalje, a ja nisam. Umjesto toga, penjem se do njegova stana s nekakvim blesavim pitanjem o nekakvom pretpostavljenom strahu. Potpuno prozirna, jadna isprika. Da je to učinila Jess, ja bih je rastrgala. Sve to potvrđuje da ne samo da se s razvodom nosim teže nego što je to stvarno potrebno nego sada znam i da Ben zna da se s razvodom nosim teže od njega. A taj mi dio vjerojatno najteže pada.
Pokušavam se usredotočiti na posao, ali misli mi se cijelo vrijeme vraćaju na Tucker. Prisjećam se kako nas je Ben upoznao i naglas kažem njezino ime: "Tucker Jansen". Zatim, iako sam svjesna da to ne bih trebala činiti, polako ustajem i odlazim do Jessina računala, smještenog u kutu njezine spavaće sobe. Srce mi lupa dok ulazim na Google i pripremam se potražiti novu prijateljicu svojeg bivšeg muža. Ime Tucker Jansen pišem u navodnim znakovima, kao što me naučila Jess. Jess je vješta uhoda u virtualnom svemiru. Pronašla je brojne bivše dečke putem interneta. Njezino polazište su knjige vjenčanih darova na stranici theknot.com. Sate provodi razgledavajući izbor i potiče i mene da joj pomognem pri ismijavanju ukusa njezina bivšeg zaručnika. ("Jesi li ikada vidjela takav jezivi uzorak na porculanu?") Pronalazila je i kuće na stranici domania.com ("Jacku dobro ide - upravo je kupio dvorac u Greenwichu s pet spavaonica") kao i knjige poklona za dijete na Amazon.com. ("Termin Bradove žene je petoga travnja - još ne znaju spol jer su se predbilježili samo za stvari žute boje.")
Ali, najdraži mi je slučaj kada jednog od svojih bivših pronalazi na nekoj opskurnoj kuharskoj stranici. Čita detalje njegove predstojeće večere za dvanaestero ljudi koja je planirana baš za njezin rođendan, nedugo poslije njihova prekida. I onako lošu situaciju samo je još dodatno pogoršala njegova vesela i opuštena rasprava o tome da je srnetina manje žilava ako je se marinira u mlijeku. Naravno, nije odoljela ostaviti anonimni komentar: "Tko, dovraga, poslužuje srnetinu na večeri? Ako želiš da bude manje tvrda, preskoči marinadu od mlijeka i pripremi odrezak."
Oklijevam trenutak, zabrinuta što ću pronaći o Tucker. Zatim zatvaram oči i pritišćem tipku Enter. Malo je reći da mi je laknulo kada sam vidjela da Benova nova prijateljica ne postoji na internetu. Očito je premlada da bi postigla išta značajno. Kako bih potvrdila svoje pretpostavke, tražim svoje vlastito ime. Osjećam ogromnu navalu zadovoljstva kada nalazim četiri stotine trideset unosa, uključujući i članke u Publishers Weeklyju, spominjanje na autorskim stranicama i citate s različitih konferencija i iz govora. Otvaram neke od članaka i počinjem se osjećati nešto malo bolje. Tucker treba dijete kako bi joj život imao nekakvog smisla. Meni to nije potrebno.
Gasim računalo i vraćam se za kuhinjski stol, odlučna da se pozabavim poslom. Samoj sebi kažem da neću poslušati Benove poruke. Dovoljno je loše što sam mu na Googleu tražila djevojku. Ali, nakon što sam dvadeset minuta čitala isti odlomak, predajem se i nazivam svoju govornu poštu. U prvoj je poruci Ben vrlo poslovan. Jednostavno kaže: "Claudia, ovdje Ben. Molim te nazovi me kad dobiješ ovu poruku."
U drugoj poruci njegove su riječi gotovo identične, ali tada zastaje na nekoliko sekundi te dodaje: "Bilo te je divno vidjeti... stvarno jest."
Taj njegov stvarno je toliko iskren i ima pomalo očajan prizvuk - prizvuk kojega se može primijetiti samo ako nekoga dobro poznaješ. Slušam poruku još jednom i ne mogu si pomoći, nazivam njegov mobitel, iako znam da je sada možda već opet s Tucker. Računam da sam se za taj dan već i onako oprostila s ponosom. Osim toga, on je mene zamolio da ga nazovem. Mogla bih djelovati jadno ako ga odbijem. Kao da sam previše povrijeđena ili ljuta da bismo razgovarali.
Ben se javlja nakon što je telefon četiri puta zazvonio i prije nego što uspijevam reći zdravo, on izgovara moje ime, slatko i meko: Claudia. Drhtim, ali brzo samoj sebi kažem da ne smijem biti sentimentalna. Nema smisla.
"Zdravo, Ben", kažem, pazeći da mi glas ostane jednoličan. "Čuj, stvarno mi je žao što sam nenajavljena tako banula. Nisam namjeravala prekinuti..."
"Ništa nisi prekinula", brzo odgovara.
Smijem se, kao da želim reći Nešto sam sigurno prekinula.
"Tucker je samo stara prijateljica", objašnjava on. "Aha", kažem.
"Nije uopće tako", protivi se. "Samo smo išli trčati. Nije tu bilo ničeg drugog."
"Nije bitno. Ne tiče me se", kažem, možda malo preodlučno. Ne želim da on pomisli da sam ogorčena. Posljednje što želim je biti ogorčena.
"Nije tako", on ponovno govori. "Stvarno. Nije." "Dobro", slažem se.
Poslije duge pauze on kaže: "Onda, jesi li imala što na umu kada si došla?" "Ne. Jednostavno sam bila u susjedstvu i poželjela sam te pozdraviti." "Claudia. Ma, hajde!"
"Što?"
"Pričaj sa mnom", nagovara me dok mu se glas gotovo pretvorio u šapat.
U ušima osjećam otkucaje srca i iz mojih usta ne izlazi niti jedna riječ. Iako i tako ne bih znala što bih rekla.
"Jesi li dobro?" pita me.
"Da, dobro sam", lažem. "Samo... Ne znam." "Izgovori to", potiče me. "Reci mi."
"Ne znam... Pretpostavljam da sam se samo pitala je li ono što smo učinili bilo ispravno?" Ben kaže: "Ponekad stvarno ne znam... Tako mi nedostaješ."
Želim mu reći da i on meni nedostaje, ali umjesto toga pribjegavam smijehu i kažem: "Da. Cijela ova priča s razvodom nije nimalo jednostavna."
Oboje šutimo gotovo cijelu minutu, a zatim on nastavlja: "Želiš li doći ovamo? Da pogledamo film ili takvo što?"
Osjećam kako se počinjem ježiti po rukama i nogama, ali uzvraćam paljbom: "Mislim da to ne bi bilo pametno..."
Znam da sam u pravu, ali ipak mrzim samu sebe zbog tih riječi. Ništa na svijetu ne želim više od povratka u svoj stari stan, želim sjediti s Benom na kauču i gledati film. U ovome mi trenutku više od ičega drugog nedostaje naše prijateljstvo.
Dio mene se nada da će me Ben uspjeti nagovoriti, ali on samo kaže: "Vjerojatno si u pravu." "Da", odgovaram.
"Dobro", slaže se.
"Pa, moram ići", kažem dok mi se oči pune suzama.
"Dobro. Doviđenja, Claudia", tiho kaže. "Ostaj mi dobro."
"I ti isto", odgovaram osjećajući u sebi nevjerojatnu prazninu. Ne sjećam se da sam se ikada osjećala ovako tužnom. Dok spuštam slušalicu, sama sebi govorim da moram zapamtiti bol u grudima u slučaju da mi ikada ponovno padne na pamet mudra ideja da nazovem Bena. Ne želim podsjetnik na ono što više nemam.
Jess se idućeg jutra vraća nakon što je noć provela u zrakoplovu i upada u moju sobu. Najbolje ću je opisati ako kažem da je bila presretna.
"Tako mije drago što si budna!" viče, trčeći i skačući pokraj mojeg kreveta.
"Što se dogodilo?" pitam dok mi u misli dolazi oštra slika Tuckerina lica. "Kako je bilo na putu?" Jess pjeva: "Trey napušta svoju suprugu!"
"To je sjajno!" govorim dok mi glas zvuči umjetno. Teško se prepuštam entuzijazmu kada se radi
o razvodu.
"Reći će joj ovoga tjedna", nastavlja ona. "Žena se ovoga petka sprema otići s curama na svoj redovni godišnji vikend na plaži - a on će joj reći tik prije nego što ode."
Kako je obazriv, pomislila sam. Djevojke će imati o čemu razgovarati. Ali, naglas kažem: "I što onda?" "Kako to misliš, 'što onda'?" pita me. Znam da čezne za mojim odobravanjem onako kako sve
neudane žene čeznu za odobravanjem svojih najboljih prijateljica. Jednako onako kako i ja sada čeznem za njezinim odobravanjem.
"Mislim - kakva je logistika? Hoće li se doseliti u New York?" "Još nismo o tome razgovarali", odgovara ona.
"Oh", kažem ja, a zatim brinem jer vjerojatno ne zvučim dovoljno slavljenički. Posljednje što želim je upropastiti Jess veselje, jer su joj sva veselja tijekom posljednjih deset godina bila potpuno uništena. Osim toga, ništa što bih joj ja mogla reći neće utjecati na ono što će učiniti tako da je mogu podržati. Ponekad čovjeku samo treba netko tko će zajedno s njim biti sretan ili tužan. Ipak, ne uspijevam se riješiti lošeg osjećaja vezanog uz Treya. Osim u izuzetno rijetkim slučajevima, čvrsto vjerujem u uzrečicu Jednom prevarant, uvijek prevarant.
Znam da Jess osjeća da sam skeptična jer kaže: "Ne sviđa ti se on, zar ne?" "Uopće ga ne poznajem", brzo odgovaram. "Ja jednostavno... Ja ne znam..." "Reci naglas", potiče me Jess.
Oklijevam, a zatim kažem: "Misliš li da ćeš mu ikada stvarno moći vjerovati?"
"Potpuno smo zaljubljeni", odgovara Jess, iako to nije odgovor na moje pitanje. Voljeti možeš i nekoga kome ne vjeruješ. "On je druga polovica moje duše."
Noge mi klecaju kada čujem tu frazu, druga polovica moje duše, riječi kojima sam nekada i ja opisivala svoj odnos s Benom. Nema boljeg osjećaja na cijelom svijetu od uvjerenja da si pronašao svojeg partnera. To je osjećaj potpune euforije, upravo suprotno od onoga što osjećam u ovom trenutku.
"Sretna sam zbog tebe, Jess", kažem. "Stvarno se nadam da ćete uspjeti."
Ona se smiješi, a zatim nestaje i vraća se noseći svoj digitalni fotoaparat. "Slikala sam ga. Samo da ga vidiš", objašnjava mi listajući trenutke njihova provoda u hotelu Four Seasons. Na jednoj od fotografija Trey drži ručnik labavo omotan oko pasa. Trbuh mu se sastoji od savršenih pločica, uključujući i ona izbočenja koja nalikuju na prozorske klupice na mjestima na kojima mišićavi trbuh prelazi u područje zdjelice.
"Opa. Stvarno je savršen", kažem pitajući se kako investicijski bankar koji je istovremeno i muž i otac ima vremena održavati vezu i često posjećivati teretanu. To samo potvrđuje ono što sam oduvijek govorila - ne vjerujem muškarcima s tako savršenim tijelima.
Jess se crveni i kaže: "Znam! On je stvarno... Mislim da je to to, Claudia. Ovoga je puta ono pravo."
"Vidjet ćemo", odgovaram prekriživši prste i glumeći optimizam.
Ne govorim Jess ništa o Tucker sve do idućeg subotnjeg jutra, nakon što Trey - čudo nad čudima - svojoj ženi nije rekao da želi razvod. Naravno, imao je on svoje razloge. Takvi ih muškarci uvijek imaju. Nešto o sinu koji je imao visoku temperaturu pa je ženin put na plažu otkazan. Razmišljam o tome kako je nepošteno da loši brakovi nekako uspijevaju potrajati desetljećima - dok oni savršeni, kakav je bio moj, završavaju preko noći.
U međuvremenu mi Jess objašnjava da za ovo otezanje ne krivi Treya. Jer to samo dokazuje da je on izvrstan otac.
Pretpostavljam da me ova sintagma "izvrstan otac" navela na razmišljanje o Benu jer joj pričam cijelu priču o Tucker.
Jess djeluje iznenađeno što joj se nisam ranije povjerila pa joj dobacujem pogled pun isprike i kažem: "Morala sam cijelu priču prožvakati da bih o njoj mogla pričati."
Kima glavom kao da me razumije. Za razliku od mojih sestara, njezini osjećaji neće biti povrijeđeni kada se radi o ovakvim stvarima. Istinu govoreći, njezini osjećaji gotovo nikada neće biti povrijeđeni. S vremenom je njezina koža postala izuzetno debela - što je vjerojatno posljedica kako njezinih nesretnih ljubavi tako i njezina zahtjevnog posla.
"Jesi li je potražila na Googleu?" pita Jess.
Smijem se i priznajem da jesam. "Dobro si me poučila." "I?"
"Ništa. Nigdje je ne mogu naći."
"Jesi li napisala njezino ime u navodnim znacima?" "Da", odgovaram. "Ništa se nije pojavilo."
"Dobro", kaže Jess, dobacujući mi jedan od svojih vragolastih osmijeha. "To samo dokazuje ono što smo već znali."
"Što to?" pitam.
"Nema šanse da će on naći bolju od tebe." "Reci mi to još jednom", molim je.
Tako i čini, ali ovoga puta svojoj izjavi dodaje i malo sjaja.
Kasnije tog istog popodneva Jess i ja se nalazimo s mojim sestrama u restoranu u blizini Union Squarea na ručku. Jess i ja smo cijelo jutro radile dok su Maura i Daphne bile u kupovini. Prekrcane su vrećicama iz Barneysa (Maurina omiljena trgovina) i Bloomingdale'sa (Daphneina omiljena trgovina). Ja sam odlično raspoložena, kako već dugo nisam bila, vjerojatno zato što provodim vrijeme s meni tri najdraže žene. Doslovno osjećam kako mi srce zacjeljuje samo zahvaljujući njihovu društvu.
Konobarica posipa svježi papar na Daphneine raviole u trenutku kada me Maura izravno pita jesam li se čula s Benom. Bacam pogled prema Jess i razmišljam na trenutak o tome da odgovorim niječno. Ne radi se o tome da ne želim reći sestrama, jednostavno nisam raspoložena da još jednom proživim cijelu priču. Ali, teško mi je pamtiti takve vrste laži. Znam da ću za nekoliko mjeseci zaboraviti da im nisam rekla i da ću spomenuti Tucker - a onda će se sve to pretvoriti u pitanje: zašto sam o tome pričala Jess, a njima nisam? I zato jednostavno nastavljam i otkrivam im sve, čak i dio o mrvicama duginih boja i trgovini s potrepštinama za kućne ljubimce i moje pretrage Googlea te kratkog razgovora s Benom te iste večeri. U Daphneinim smeđim očima jasno je vidljiva bol i gotovo su ispunjene suzama. Daphne mnogo plače. Plakanje je njezina prirodna reakcija na svaku ekstremnu
emociju - bijes, veselje, brigu, strah. U isto vrijeme Maurino lice ima odlučan, natjecateljski izraz. Jasno mi je da želi još podataka. I zaista, počinje me obasipati pitanjima. "Koliko je zgodna bila?" pita me iako sam upravo završila vrlo detaljan opis izgleda, upravo s namjerom da izbjegnem ovakvo ispitivanje.
"Rekla sam ti", kažem joj sliježući ramenima. "Bila je privlačna. Imala je lijepu kosu i dobru kožu. I vrlo pristojno tijelo."
"Pristojno?" pita Maura. "Molim te, definiraj pristojno."
"Bilo je prilično dobro", odgovaram, a zatim svoju izjavu dopunjavam imajući na umu tko su moji slušatelji. "Ustvari, čini mi se da ti ne bi bila takvog mišljenja."
Maurini standardi su smiješni - kako za nju samu, tako i za sve ostale. Ona je izuzetno mršava - i zahvaljujući čestom vježbanju s trenerom, ima lijepo oblikovane mišiće i u dobroj je kondiciji. Čovjek nikada ne bi pomislio da je rodila troje djece. Neki bi čak rekli i da je premršava. Daphne je toga mišljenja, ali to je možda zato što ona i Daphne toliko nalikuju jedna na drugu osim što Daphne stalno pokušava izgubiti sedam do deset kila. Ustvari, jedna od najgorih svađa mojih sestara u posljednjih pet godina započela je kada se Daphne požalila da neka bizarna dijeta koje se drži ne daje nikakve rezultate, na što joj je Maura rekla: "Ne razumijem. Samo nemoj jesti, Daph. Jednostavno nemoj u usta stavljati hranu. Što je u tome tako teško?" Za Mauru to uopće nije teško. Nikada nisam upoznala nikoga tko bi imao takvu sposobnost samokontrole. Za Daphne - i za milijune drugih Amerikanaca - to jednostavno nije tako lako. Da jest, nitko ne bi bio debeo.
I zato Maura sada nastavlja ovim riječima: "Znači, ona je bucmasta? Ne mogu zamisliti Bena s bucmastom djevojkom."
"Ne. Nije bila bucmasta. Možda je samo imala krupne kosti", odgovaram. "Raskošna." Jess se smije. "Raskošna!"
"Mlada... puna oblina... snažna", kažem suho.
"Fuj," kaže Daphne, "nimalo mi se ne sviđa taj opis."
"Pa", kažem stružući sadržaj zdjelice i izbacujući ga na svoju salatu. Ni sama ne znam zašto uvijek naručujem preljev za salatu posebno kada ga ionako svaki put pojedem. "Što se može. Svi smo znali da će Ben nastaviti izlaziti. To je bila i svrha našeg prekida, zar ne? Pronaći dobru ženu s dostupnom maternicom."
Daphne okreće očima. Obično pokušavam u Daphneinoj prisutnosti izbjegavati riječi kao što je utroba. Za razliku od moje potpuno neosjetljive majke koja se razbacuje izrazima kao što su pucati ćorcima i jalova.
Odgovaram na još nekoliko pitanja o Tuckerinu izgledu. Vjerojatno nosi broj trideset i četiri.
Otprilike Benove visine.
Zelene oči, mislim. Možda plave.
"Zvuči kao da je jedino lijepo na njoj kosa?" zaključuje Maura.
"Da, to je vjerojatno najljepše na njoj", slažem se. "Znači, ne bi prošla Rosannadanna test?" pita Daphne smiješeći se.
Smijem se i odgovaram da vjerojatno ne bi. Rosannadanna test, kao što mu i samo ime kaže, funkcionira ovako: napravi inače privlačnoj djevojci kovrčavu frizuru i oboji joj kosu u smeđe pa zatim pitaj je li djevojka još uvijek privlačna. Maura je izmislila ovaj test dok smo još bile u srednjoj školi i uporno je tvrdila da je jedini razlog zašto ju je Tiffany Hartong pobijedila u natjecanju za kraljicu škole bio taj što je Tiffany imala prelijepu plavu kosu koja je svakoga navodila na pogrešno mišljenje da je lijepa. Naravno, ja bih mogla reći da je ovaj test prilično sličan testu koji kaže: "Daj djevojci odvratno lice pa onda pitaj je li još uvijek lijepa." Kosa je bitan dio priče.
Ipak, odupirem se nagonu da im kažem da nisam potpuno obuzeta izgledom za razliku od nekih drugih žena i da bi mi bilo draže da je Tucker manekenka za Victoria's Secret nego koncertna pijanistica ili pilotkinja borbenog zrakoplova ili nešto tome slično što bi Ben uistinu cijenio. Naravno, da sam na Maurinu mjestu i da me je muž prevario sa svojom tajnicom, norveškom bombom koja je odbijala lizati kuverte jer je jednom prilikom čula da ljepilo na kovertama ima tri kalorije, i ja bih vjerojatno bila opsjednuta tjelesnom težinom.
"Pa, kome se živo jebe za Tucker", pita Jess podižući čašu s vinom. "Jasno je da mu je ona samo cura za liječenje prekida. U biti, kladila bih se da će u toj fazi liječenja prekida biti godinama. Nitko ti neće doći ni blizu, Claudia."
To mi se već više sviđa. Dobacujem Jess zahvalni osmijeh i podižem svoju čašu: "Pijem u to ime!" Maura se ugleda na Jess i kaže: "Da. Nikada neće naći nekoga kao što si ti."
"Ni za milijun godina", dodaje Daphne. "Tako je!"
Kucamo se čašama i ja kažem: "Hvala, cure."
Upravo u tom trenutku Jess odlučuje započeti svoje zaljubljeno trabunjanje o tome kako je Trey prekrasan.
"Čekaj. Koji je ono Trey?" pita Maura.
"Oženjeni tip sa super tijelom. Dobro?" pojašnjava joj Daphne. Daphne je živjela s Jess i sa mnom godinu dana prije nego što se udala za Tonyja tako da se povremeno mailom dopisuje s Jess i čuje s njom telefonski. U biti, Jess mi je već prije rekla da će Daphne vjerojatno biti jedna od njezinih djeveruša, što mi se čini jednako glupim kao i birati dječja imena prije negoli uopće ostaneš u drugom stanju.
'"Oženjeni tip' mi baš ne smanjuje broj mogućnosti", odgovara Maura. Jess se smije i pokazuje joj srednji prst.
"Nemoj mi reći da opet izlaziš s oženjenim muškarcem, Jess", pita Maura. Odgurne svoju salatu s izrazom gađenja i križa ruke.
Bila sam zabrinuta zbog priče o Treyu upravo iz ovog razloga i odjednom želim da sam prije upozorila Jess da bude pažljiva.
"Ovaj je put drugačije", kaže Jess, tapkajući usta platnenim ubrusom. "Trey i njegova žena uopće nisu jedno za drugo. Bili su jako mladi kad su se oženili."
Na temu "bili su jako mladi kad su se oženili", naravno, Daphne ima primjedbe. "Hej! To uopće nije loše. Ako pronađeš pravog frajera, nisi ti kriva što si mlada."
"Upravo se o tome i radi", kaže Jess. "On nije pravi frajer za nju. Očito. I uskoro će je napustiti.
Reci im, Claudia."
"Uskoro će je napustiti", kao jeka ponavljam, pogleda prikovanog uz kružni oblik tvrdo kuhanog jajeta.
Maura šmrca: "Zaboga, Jess. Zar je na sve otvoren lov?"
"Hej, nisam ja kriva što postoje loši brakovi", kaže Jess. "Nisam ja stvorila tu dinamiku. Ona je bila tu i prije mene."
"Neki su brakovi loši upravo zbog žena kao što si ti!" kaže Maura. "Ne moraš biti tako grabežljiva."
"A ti ne moraš biti tako naivna", kaže Jess. "Ljudi započinju veze kada nisu sretni. Netko treći ne može se uvući u sretan brak u kojem su obje strane zadovoljne."
"Ne bih se složila", kaže Maura koja izgleda bijesno. Ne mogu je kriviti što je uznemirena. Ova tema joj je previše na srcu.
Ali, umjesto da se povuče, Jess nastavlja šokirati riječima: "Znači, mogu pretpostaviti da mi ne bi čestitala da sam namjerno ostala u drugom stanju?"
"Kako to misliš?" pita zaprepaštena Maura.
"Ma, znaš... zaboravila sam uzeti tabletu. Da malo ubrzam stvari." Gestikulira poput prave investicijske bankarice.
Maurine oči postaju sve veće. "Zajebavaš me."
Jess djeluje zadovoljna sama sobom. Vidim da se uglavnom šali, ali ne potpuno. Naravno, izuzmemo li očito neetičnu prirodu takvog prljavog trika, cijela ova tema me pogađa dok razmišljam kako bih se ja osjećala da je Ben, recimo, moje tablete protiv začeća zamijenio s nekim drugim, placebo tabletama. Riječ nezamislivo pada mi na pamet i zato kažem: "Što bi bilo da je Ben napravio takvo što meni? Izbušio rupice u kondomima, da to tako kažem?"
"To je potpuno drugačije", odgovara Jess. "Uopće nije drugačije", odgovaram.
"Jasno da jest. To je tvoje tijelo. Ti si ta koja o njemu odlučuje."
"Pa, sperma je njegova", kaže Maura. Jasno mi je da razmišlja o tome što bi bilo da Scott negdje ima nekakvo nezakonito dijete. Nije to nimalo nemoguće, to je vjerojatno.
S druge strane, Daphne djeluje vrlo zavjerenički. Bilo što, samo da dobije dijete. Prilično sam sigurna da bi ukrala i dio sjemena, kad bi morala.
Pitam je o tome. "Ti misliš da je to u redu, Daph? Zar ne?" "Ne", odgovara neuvjerljivo. "Pa... ovisi... Pretpostavljam." "O čemu ovisi?" pita Maura.
"O tome zašto to radi", odgovara Daphne okrećući se prema Jess. "Bi li to učinila kako bi natjerala Treya da napusti ženu? Ili bi to učinila kako bi dobila dijete?"
"Gledaj, Daphne, majčinstvo nije tako plemenito da nadilazi osnovni moral", objašnjava joj Maura.
Daphne me udara ispod stola kao da je svađa koja se počinje zakuhavati za stolom tako neprimjetna da bi mi nekako mogla promaći. Dobacuje mi pogled u kojem čitam "učini nešto".
"Hajde, cure, dosta", kažem. "Moramo se držati zajedno."
"Upravo o tome i govorim, Claudia", kaže Maura. "Žene bi se trebale držati zajedno."
"Prijateljice bi se trebale držati zajedno", dodaje Jess. "Ja uopće ne poznajem Treyevu ženu. Ništa joj ne dugujem."
"Podsjetit ću te jednoga dana na ove tvoje riječi", kaže joj Maura dok joj glas pomalo podrhtava. "Kada budeš udana za muškarca koji je nekoć pogledao u tvoje oči i obećao da će se odreći svih drugih. Podsjetit ću te odmah poslije poroda kada budeš u postporođajnoj depresiji i kad budeš osjećala da si debela kao krava i kad budeš izdajala mlijeko u male plastične bočice u gluho doba noći dok će se on vucarati s nekom dvadesetdvogodišnjakinjom koja se zove Lisette. Onda ću te na to podsjetiti."
"Čekaj malo", kaže Daphne. "Ti uopće nisi dojila."
Dobacujem joj pogled koji govori da ovo vjerojatno nije pravi trenutak da igra svoju ulogu svima nadmoćne buduće Majke Zemlje.
"Dojila sam Zoe tri tjedna!" odgovara Maura. "A onda sam morala prestati zbog mastitisa. Sjećaš se?"
Daphne odmahuje glavom.
"E, pa jesam... I, osim toga, Daph, potpuno si promašila temu." "Dobro. Pa, oprosti što sam živa", kaže Daphne.
Dobacujem Daphne sućutan pogled jer znam da bi ubila za razbuktali mastitis. Začudo, mislim da bi se zadovoljila i mužem-preljubnikom kada bi to značilo da će moći biti majka.
Nekoliko trenutaka kasnije, nakon puno nagovaranja s moje strane i naručivanje druge boce vina, oluja je prošla i prelazimo na sigurnije teme. Ali, slušajući tri žene koje volim najviše na svijetu, ne mogu ne pomisliti koliko smo lude što želimo nešto što, čini se, ne možemo dobiti. Nešto čega netko drugi za stolom ima u obilju. Ja želim da mi se vrati muž, ali ne želim dijete. Daphne želi dijete, muž nije presudan. Maura želi da joj muž prestane biti nevjeran. Jess želi da nečiji tuđi muž bude još malo više nevjeran.
Razmišljam o tome što smo učinile da smo se našle u takvoj situaciji. Nismo li sve mi pomalo krive za nevolju u kojoj smo se našle? Je li Daphne trebala ranije početi raditi na djetetu? Da je znala da želi dijete više od bilo čega na svijetu, jesu li ona i Tony trebali pokušati ostati u drugom stanju dok su još bili u dvadesetima umjesto da su štedjeli kako bi kupili kuću? Je li Jess trebala više slušati razum, a manje srce? Je li se trebala truditi da izlazi samo s dostupnim, neoženjenim muškarcima - jer je to moralno i praktično? Je li Maura ranije trebala uočiti znakove kod Scotta? Je li se trebala udati za nekog boljeg, nekog sličnijeg Nilesu? A ja? Jesam li trebala jednostavno stisnuti zube i roditi kako bih zadržala jedinog muškarca kojeg sam ikada voljela?
Stvari se sigurno ne događaju onako kako smo to zamišljali kada smo bili djeca i sanjali velike snove o tome kakvim ćemo životima živjeti kada budemo odrasli. Čak i uz majku kao što je bila moja, čak i uz moje netradicionalne želje, čak i uz sve knjige koje sam pročitala o ljudima čiji su životi bili zajebani na ovaj ili onaj način, ipak sam se mogla zakleti da će život biti uredniji i ljepši nego što se pokazao.

JEDANAEST
Vijest o Tucker očito pronalazi put do majke jer me ona dva dana kasnije odlučuje iznenaditi posjetom. Na povratku kući s posla čujem njezin glas, visok i živahan, i razgovor s Jess o "prekrasnom danu" na Petoj aveniji. Moja majka još uvijek živi u Huntingtonu, ali otkako se udala za Dwighta i otkako si može priuštiti skupe frizerske i kozmetičke salone na Manhattanu, puno češće dolazi u grad.
Tiho, sebi u bradu psujem i ozbiljno razmišljam ne bih li se mogla iskrasti u obližnji bar na pivo. Ali, odlučujem da takvo moje ponašanje ne bi bilo pošteno prema Jess. Osim toga, moja je majka noćna ptica i njezine su navike sličnije studentici nego gospođi od šezdeset i tri godine. Ionako će me dočekati, vjerojatno će kod nas provesti i noć, hihotati se i obuti papuče u obliku zeca, kao da je upravo odgledala scenu s noćenjem kod Sandre Dee iz Briljantina.
Duboko uzdišem i prolazim kroz vrata s namještenim osmijehom.
"Zdravo, majko!" pozdravljam je, istovremeno primjećujući njezinu savršenu, salonsku frizuru, duge, svježe nalakirane nokte boje svijetle šljive. Uvijek je vrlo njegovana, ali danas je jedan od dojmljivijih dana. Uopće se ne čini da su joj šezdeset i tri godine, ona je jedna od onih rijetkih žena koje stvarno izgledaju kao naše sestre, a ne kao naše majke (za razliku od onih žena koje ovakav lažni kompliment dobivaju od odvratnih muškaraca).
"Zdravo, Claudia, draga!" odgovara ona i ustaje kako bi me čedno zagrlila, tako da nema gotovo nikakvog tjelesnog kontakta nego se dodiruju samo obrazi i ramena.
"Nisam znala da ćeš danas doći u grad!" kažem joj, a očito joj želim reći Zaboga, ženo, koliko sam ti puta rekla da mrzim kad mi tako navratiš?
"Došla sam te fotografirati, Claudia", obavještava me, prebacujući preko glave debeli crni remen fotoaparata.
Moja majka samu sebe voli smatrati umjetnicom. Čak sam je čula da riječ artiste završava s e, afektirajući na taj način. Sve je to prilično zabavno, osobito ako znaš istinu - da se pomalo, amaterski, bavi vodenim bojama i keramikom. Ali, kako bih bila poštena, moram reći ovo: nju barem zanimaju razne stvari, ima hobije, strasti, bez obzira na činjenicu da te strasti uključuju nedolične romanse. Nikada nije bila jedna od onih nepokretnih mama koje gledaju sapunice. Ona je gledala sapunice, ali istovremeno se pobrinula i da njezin život bude jednako skandalozan kao i život najnevjerojatnijeg lika iz njezine omiljene serije. Neko je vrijeme bila čudno opsjednuta likom Erice Kane i jednom je nazvala set serije Sva moja djeca kako bi se raspitala o crnoj kopči koju je Erica nosila u sceni sprovoda. Dobila je traženi podatak, nazvala svojeg osobnog prodavača u Nordstromu i bez trunčice srama naručila istu takvu kao poklon samoj sebi za Majčin dan (moja je majka uvijek sama za sebe izabirala poklone. Kad je god to pokušao učiniti tata, njegov bi trud ostao nenagrađen. "Imaš li račun za poklon?" bilo je prvo što ga je pitala).
U svakom slučaju, zadnji u nizu njezinih hobija je crno-bijela fotografija. Iako još nisam vidjela niti jednu sliku, Maura me uvjerava da se previše trudi, uspoređujući majčine fotografije s njezinim bolnim haikuima. Maura je također rekla i da je fotografija jedan od hobija koji joj više idu na živce; usred razgovora moja majka vadi svoj Nikon, zumira ti lice i počinje fotografirati. Pritom ispaljuje komentare kao što su: "Brada dolje. Da. Baš tako. Oh! Fantastično! Surađuj sa mnom!" Čini se i da troši role i role filma na nasumce izabrane nežive predmete kao što su šalice za kavu i stolci te im daje nazive "Serija šalica" i "Serija stolaca". Pretenciozno do nepodnošljivosti.
"Nazvala bih te prije, ali željela sam te uhvatiti au naturel."
"Pa, to si i dobila", kažem joj gledajući svoju radnu odjeću - crne hlače, crne cipele s potpeticom, sivu bluzu bez ikakvih ukrasnih dodataka. Gotovo se uopće ne trudim oko svoje radne odjeće, osim kada se moram sastati s piscem ili agentom.
"Željela sam te uhvatiti kao dio tvoje svakodnevne radne rutine. Bez ukrasa, samo ti."
Kao da bih se za tebe pripremala, mislim, ali umjesto toga kažem: "Ma, bježi." To doslovno i mislim, naravno, ali trudim se zvučati razigrano. Nemam živaca za njezino izigravanje ranjenice.
"Ozbiljno ti kažem. Trebala bih ispucati barem rolu ili dvije. Neće dugo trajati."
Uzimam bocu vode iz hladnjaka, odlazim do naslonjača prekoputa nje i bacam se u njega s pretjeranim uzdahom. "Preumorna sam za to, majko."
Jess stoji iza moje majke i razvrstava gomilu pošte. Prekida posao i vrti prstom želeći reći da se radi o luđakinji, onako kako smo to radili u osnovnoj školi - mali kružići u zraku, pokazivanje na vlastitu glavu, a zatim na drugu osobu. Zatim škilji, što cijeloj predstavi da je zgodan, psihotičan efekt.
Počinjem se smijati, a majka se okreće kako bi vidjela što mi je tako zabavno. Jess brzo postaje ozbiljna i pokazuje silno zanimanje za neki katalog.
Majka se ponovno okreće prema meni i nastavlja: "Već sam ispucala cijelu rolu na Jess dok smo te čekale. Ali, to nije bilo za moj zadatak, samo za zabavu. Jess je tako prokleto fotogenična, zar ne?"
"Aha", slažem se. Jess stvarno fantastično izgleda na svakoj fotografiji koju sam ikada vidjela. Mislim da je tome tako zato što joj je lice tako simetrično, a prisjećam se da sam nekoć negdje pročitala da upravo to čovjeka čini lijepim. U članku je pisalo da čak i novorođenčad privlače simetrična lica.
"Moj je zadatak tvoj portret", objašnjava mi.
Očito očajnički želi da joj postavim nekoliko pitanja o zadatku. Zato se predajem i pitam: "A kakav bi to zadatak bio, majko?"
"Pričala sam ti o tečaju fotografije koji pohađam, zar ne?" Kimam glavom misleći Samo sto puta.
"Pa, sada radimo na portretima." "Zvuči zgodno", kažem.
Ne osjeća moj sarkazam i kaže: "Da, to je tako zabavno. Ali, istovremeno je i veliki izazov uhvatiti prolazne izraze na licu svog modela."
"Da. Sigurna sam da je tako."
"Što me ponovno dovodi do tebe. Tebe sam izabrala kao svoj model."
Vidim da očekuje da budem uzbuđena činjenicom što sam izabrana, ali ja joj kažem: "Zašto ne bi fotografirala Maurinu djecu? Ili Dwighta?"
"Zato", kaže oklijevajući kao da se upravo sprema skinuti veo tajne s mračne istine. Jess živahno kima glavom i gestikulira kao da želi reći Slušaj sad ovo.
"Naš je zadatak fotografirati bol." Mršti se dok to govori kao da i sama nosi priličan emotivni teret.
Osjećam kako mi se oči skupljaju. "I ti misliš da ti u tome ja mogu pomoći?" "Claudia, draga. Molim te, nemoj biti defenzivna."
"Nisam", odgovaram, potpuno svjesna koliko defenzivno zvučim. "Želim zabilježiti tvoju bol."
"Ne osjećam bol."
"O, da, osjećaš, Claudia. Patiš zbog Bena. Čula sam o Tucker", kaže ona. "Dobro sam", odgovaram.
"Ne, mlada damo, nisi dobro. Nisi ti uopće dobro."
Jess krivi lice kao da se priprema na prometnu nesreću, a zatim izlazi iz sobe, vjerojatno kako bi nazvala Treya.
"Ovdje te boli, Claudia", kaže ona skupljajući ruke i nježno ih smještajući iznad srca. "Ja sam ti majka. Ja to znam."
"Majko, sada stvarno nemam vremena za ovo."
Skuplja usnice, zuri u mene i odmahuje glavom. Zatim u fotoaparat stavlja novu rolu filma, igra se divovskim objektivom i podiže fotoaparat kako bi me slikala.
Stavljam ruku pred lice tako da mi je dlan okrenut prema van. "Prestani, majko." Klik. Klik.
"Majko!" vičem. Zatim se sabirem i, shvaćajući da majka vjerojatno uživa u situaciji kada je pred njom bijesna i povrijeđena Claudia, smirenije kažem: "Zašto ne bi fotografirala Daphne?"
Osjećam se pomalo krivom što sam takvo što predložila, ali tada shvaćam da je vjerojatno upravo Daphne mami sve ispričala. Osim toga, Daphne je znatno izdržljivija kada se radi o majci. Njih dvije razgovaraju gotovo svakoga dana.
"Misliš, zbog njezine neplodnosti?" pita majka kao da se radi samo o manjoj nelagodi, a ne o razarajućoj tragediji.
"Nije to isto. Nema boli koja se može mjeriti sa slomljenim srcem."
Želim pobiti izjavu svoje majke, ali ne mogu pa jednostavno kažem: "Moje srce nije slomljeno." "O, da, slomljeno je."
"A Maura? Ona i Scott su stalno u nekoj krizi", kažem misleći da sad već mogu i drugu sestru baciti pod autobus jer postoji šansa da je upravo ona bila ta koja se izlajala o Tucker.
"Maura nije zaljubljena u Scotta", kaže mama. "Njih dvoje nikada nisu imali ono što ste imali Ben i ti. Ti i Ben ste bili tako zaljubljeni. I mislim da ste još uvijek zaljubljeni", kaže ona ponovno podižući fotoaparat. Žmirka i zumira jednim pokretom ruke.
Klik. Klik. "Majko. Dosta." Klik. Klik.Klik.
"Ozbiljno ti kažem, majko!" Vičem i dok ona ustaje ne bi li uhvatila drugi kut mojeg ljutnjom ispunjenog profila, osjećam kako se s bijesom miješa nevjerojatna tuga. Prekrivam rukama lice i samoj sebi zapovijedam da ne smijem zaplakati, naređujem si da ne smijem dokazati kako je majka bila u pravu. Kada ponovo podižem pogled, na vratima vidim Jess na čijem licu čitam pitanje Trebaš li me? Odmahujem glavom, misleći kako ne trebam nikoga. Jess se povlači, djelujući zabrinuto. Gledam majku koja stavlja novu rolu filma i prebacuje vezicu svojeg fotoaparata preko glave.
Ponovno osjećam samo bijes i upozoravam je: "Da se nisi usudila ponovo me slikati. Ja sam ti kći, a ne projekt."
Glas mi je sablasno miran, ali u njemu čujem i nešto što me plaši. Pitam se čuje li i majka to isto i sluša li me uopće?
Odjednom znam da ću zauvijek prekinuti sve kontakte s ovom ženom, koja me slučajno rodila prije gotovo trideset i pet godina, bude li me nastavila fotografirati nadajući se da će se okoristiti mojom boli. Nikada više s njom neću progovoriti ni riječi. Odbit ću se s njom naći pod bilo kojim okolnostima, što uključuje i smrtnu postelju.
Naravno, ista mi je misao glavom protutnjala već mnogo puta, ali nikada nisam bila dosljedna. Uvijek popuštam – ne zbog nje i ne zato što mi treba ili želim majku - nego zato što ne želim da majka određuje s kime razgovaram, a s kime ne. Na neki bizarni način upravo bi to činila ako bih odlučila da s njom više neću razgovarati.
Kad god čitam o nekoj slavnoj osobi koja nije u dobrim odnosima s majkom (Meg Ryan, Jennifer Aniston, Demi Moore; sve ih znam napamet), mislim da to govori nešto o majci i kćeri. Bez obzira na to koliko je strašan majčin prijestup, to ipak kćer oslikava kao ženu koja ne oprašta, koja je uvjerena u vlastitu pravednost, kao ženu koja je hladna.
Majka je naporna i teška, ali nije dovoljno važna da je se u velikom stilu otpiše. Ipak, usprkos mojem općenitom stavu da potpuni prekid odnosa treba izbjegavati, imam osjećaj da se nalazim na raskrižju. Ovog sam puta ozbiljna. Ako se mogu razvesti od muškarca kojega volim, mogu odbaciti i tu ženu.
Gledam majku dok joj se bora čelo i dok mi dobacuje svoj standardni pogled pun sućuti. Njen najbolji sprovodni izgled. Znam kroz što prolaziš. Tu sam, ako me trebaš. I takva sranja. Nema nimalo sućuti, čak ni prema vlastitim kćerima, ali postala je umjetnica u glumljenju brige. Ona je varalica. Ljudi izvan obitelji možda je smatraju zanimljivom, intrigantnom, sućutnom. Katkad čak uspijeva zavarati i Daphne. Ali, ja znam istinu o njoj.
Moj bijes donekle prepušta mjesto znatiželji. Koliko je loša majka? Hoće li me ponovno slikati, čak i nakon što sam već bila na samom rubu suza? Čak i nakon što sam je upozorila i to vrlo jasno? Gotovo sam željela da me još jednom slika. Gotovo sam željela da ovo postane presudni trenutak majke i kćeri. Gledam je dok se zaustavlja, a zatim spušta fotoaparat u krilo. Nitko nikada ne može moju majku spriječiti da čini što želi i ne mogu ne osjećati se poput pobjednice. Ujedno sam i vrlo iznenađena.
Stišće usne i kaže: "Žao mi je."
Istovremeno mi pada kamen sa srca i razočarana sam njezinom isprikom. Ne mogu se prisjetiti ni jedne prilike kada se za nešto ispričala usprkos gomili situacija u kojima mije dugovala ispriku. Barem se nikada nije ispričala a da pritom nije okrivila nekog drugog ili dodala ali. Ne želim joj samo tako oprostiti, ali potpuno sam iscrpljena. I zato kažem: "Dobro, majko."
"Ali, je li stvarno dobro?" pita me. Okrećem očima i odgovaram da jest.
Obje šutimo dok ona nespretno sprema svoju fotografsku opremu. Kad je sve pohranjeno pokraj njezinih nogu, gleda me i još jednom mi tiho, ali iskreno kaže: "Žao mi je."
Odvraćam pogled, ali svejedno osjećam kako me gleda. Osjećam koliko silno želi da joj nešto kažem. Da je odriješim grijeha. Da je zagrlim.
Ne činim ništa od toga. Samo sjedim u tišini.
Poslije dugo vremena majka kaže: "Moram ti nešto reći, Claudia."
"A, što to?" pitam je očekujući nešto frivolno. Sunce će ponovo izaći. Nebo je najtamnije prije zore.
Potraži nešto dobro u toj nesreći. Zašto postoji toliko mnogo banalnih izraza koji uključuju nebo?
Ali, majka se nakašljava i kaže: "Želim ti reći nešto što ti nikada ranije nisam rekla."
"Samo naprijed", odgovaram majci dok pogledom hvatam Jessinu sjenu na dovratku. Nije da stvarno prisluškuje; jednostavno me želi poštedjeti muke da joj sve kasnije prepričam.
"Ti si nam se omakla", kaže majka. "Bila je to neplanirana trudnoća." "To znam, majko", odgovaram.
Nikada tu činjenicu nije ni pokušavala sakriti - bilo je to nešto što sam znala od najranije dobi. Pričala je o tome ljudima preda mnom: "Mislila sam da sam gotova. Ali, Claudia nam se 'omakla'." Prošaptala bi riječ omakla, ali, naravno, svaki sam je put čula. I čak da nisam čula sva šaputanja, čula sam je kada je tu riječ zaurlala nakon što sam joj rekla da ću bojkotirati njezino raskošno vjenčanje s Dwightom i da si moju ljubičastu haljinu djeveruše može nabiti tamo gdje sunce nikada ne sija (bio je to moj omiljeni izraz koji se odnosio na nebo).
"Molim te, daj da dovršim", sada kaže.
Sliježem ramenima misleći da se stvarno nevjerojatno ispričava.
"Pa što ako nisi bila planirana", nastavlja ona. Zatim podiže jedan prst u zrak kao da se sprema izreći nešto značajno. "Ali, neki sam dan čitala posvetu u jednom od tvojih romana. Onom o čovjeku sa zečjom usnom?"
"Rascijepljenim nepcem", kažem ja. Govori o memoarima Johna Skvarle. Taj Johnov prirođeni nedostatak činio je tako sitan detalj njegove životne priče da sam se zapitala je li uopće stigla dalje od prve stranice. Majka se voli prikazivati kao vrlo načitana i stalno kupuje knjige tvrdog uveza, ali te knjige obično izravno odlaze na police u dnevnoj sobi a da ih nitko nikada nije ni otvorio. Samo radi dojma.
"Nije bitno", odgovara ona. "Ne radi se o knjizi. Radi se o tome da sam čitala njegove zahvale, onaj dio u kojem ti zahvaljuje što si bila njegova urednica i prijateljica. I bila sam ispunjena silnim osjećajem ponosa što si upravo moja kći."
Znam da majka uživa u svakoj vrsti pažnje javnosti. Voli pričati prijateljima da je odgojila uspješnu urednicu jedne prestižne njujorške izdavačke kuće, a isticanje imena njezine kćeri na koricama knjige čini samo šlag na njezinoj torti. Njezine su me riječi iznenadile. Majka obično ne govori ovakvim jezikom.
"Tako se ponosim tobom, Claudia", nastavlja ona. "Ne samo zato što si tako pametna i zbog svega što si postigla nego zbog toga što si osoba kojoj drugi ljudi žele zahvaliti na koricama knjige. Ljudi te vole i poštuju. Ti si posebna", tiho kaže. Spušta pogled i gleda svoje noge te primiče svoje narančaste mokasine za vožnju jednu prema drugoj. Ruke su joj prekrižene na krilu. Djeluje skrušeno, sramežljivo i iskreno.
"Ti si najbolje što sam u životu postigla", završava ona.
Ne želim se osjećati ganutom ili zahvalnom, ali ipak jesam. I to do te mjere da sam opet na rubu suza. Pitam se kako jedna žena može pokrenuti takav tsunami osjećaja u meni - i u tako kratkom vremenskom razdoblju? Samoj sebi kažem da se moram sabrati. Podsjećam se da na neki način majka sebi pripisuje zasluge za moje uspjehe iako su joj zasluge vrlo male. Uvijek mi je govorila da trebam izvući nos iz knjiga i otići na svježi zrak. Bila je zgrožena kada sam se sa šesnaest godina prijavila za rad u knjižnici umjesto da postanem spasiteljica u njezinu klubu. Ja sam to što jesam usprkos svojoj majci. Ali, ne mogu si pomoći - znam da neću zaboraviti ovo što mi je upravo rekla. Znam da ću sto puta ili više vrtjeti njezine riječi u glavi, znam, iako to ne želim priznati, da mi je majka bitna.
"Zašto mi to govoriš?" pitam je.
"Zbog tvojih nedavnih životnih izbora."
"Što s njima?" pitam je. Znam da govori o Benu i djeci, ali nisam sigurna kakve to veze ima s njezinim neočekivanim komplimentom.
Djeluje zamišljeno, kao da pažljivo važe svoje riječi. "Ja nisam najbolja majka na svijetu... nisam to nikada ni bila", polako govori. "Ali, nikada nemoj zaboraviti, Claudia, ti nisi ja. Ti mnogim ljudima predstavljaš mnogo raznih stvari. Ali, ni u kojem slučaju ne nalikuješ na mene."

DVANAEST
Nikada nisam mislila da imalo nalikujem na svoju majku niti sam nju smatrala glavnim razlogom što ne želim djecu. I tako, usprkos njezinoj namjeri, majčin govor nije nimalo promijenio moj stav o materinstvu.
Ali, ipak je bilo nečega u njezinim riječima što mi se činilo kao otkriće. Možda se radilo o činjenici da mi se prvi put majka ispričala za nešto. Možda se radilo o tome da svi želimo da se naše majke nama ponose - pa si do neke mjere ne možemo pomoći, nego se gledamo onako kako nas vide naše majke. Možda se radilo o podsjetniku na sve ono što još imam u životu. Imam karijeru, naravno. Ali, važnije od toga je da imam bogate veze koje su mi beskrajno vrijedne. Ja sam dobra sestra, kći i prijateljica. Moj život ima smisla - i dalje će nastaviti imati smisla - i bez Bena.
I tako mi je upravo majka, iako ni sama toga nije bila svjesna, pomogla da se uspnem do idućeg stupnja u emotivnom oporavku. Da dosegnem nadu koja se rađa poslije uništenja, nadu da se život nastavlja. Čak sam počela razmišljati i o ponovnim izlascima. Ne toliko zato što sam to željela nego zato što su izlasci uvijek najbolji unutrašnji i vanjski znak da si krenuo dalje nakon velikog prekida. Na neki mi se način čini da bi to mogao biti i jedini način da kreneš dalje.
I tako, kada Michael jednoga dana ušeće u moj ured i kaže: "Pogodi kome si na drugom mjestu!" pomalo sam uzbuđena. Točno znam na što misli kada kaže "na drugom mjestu".
Bez obzira na to radiš li kao osiguravatelj u Iowi, učitelj na Floridi ili urednik na Manhattanu, poznat je običaj okupljanja oko aparata za vodu (ili, u našem slučaju, automata za kavu) i raspravljanja o tome tko ti je od uvaženih suradnika najprivlačniji. Ta se djelatnost uglavnom rađa zahvaljujući dosadi ili dugim satima provedenim u uredu, ali joj se ipak pristupa uz silnu ozbiljnost. Jedini popisi koji se s njom mogu natjecati su popisi koje stvaraju parovi: "Tko su slavne osobe s kojima mi je dopušteno varati partnera." Jasno, moja lista za prijevaru potpuno je nevažeća - smijem raditi što god poželim bez iznimke - ali to me, nažalost, ne dovodi ni koraka bliže da svoj krevet podijelim s (Jedan) Stingom, (Dva) Colinom Firthom, (Tri) Johnnyjem Deppom, (Četiri) Tomom Bradyjem ili (Pet) Edom Harrisom.
Naravno, problem igranja ove igre u većini izdavačkih kuća leži u činjenici da je ženama izbor vrlo slab. Prvo, očajan omjer žena i muškaraca u izdavaštvu iznosi tri naprama jedan. Od sveukupnog broja muškaraca oko sedamdeset posto su homoseksualci. Znači, razgovaramo o odnosu žena prema heteroseksualnim muškarcima od oko deset naprama jedan. I na kraju, osim nekoliko specijaliziranih odjela kao što je marketing, izdavaštvo je prekrcano visokim postotkom nekadašnjih šmokljana (uključujući mene samu) koji su veći dio djetinjstva proveli u zatvorenim prostorima, čitajući knjige. O mojoj prijateljici Jacqueline su, na primjer, pisale njezine lokalne novine u Sjevernoj Karolini nakon što je pročitala više od pet stotina knjiga u jednoj godini; bilo je to u vrijeme kada joj je bilo pet godina. Iako se ni ja nemam pravo javljati - moj najveći domet dok sam bila dijete bilo je državno natjecanje u slovkanju iz kojeg sam u završnom krugu ispala jer sam pogrešno slovkala riječ ponor. Ovim, pak, ne želim reći da su svi šmokljani neprivlačni. Upravo suprotno, mislim da smo mi fantastična vrsta - duhoviti, pametni i daleko zanimljiviji nego nekadašnja glavna navijačica ili bivši sportaš. Ipak, nije stvar u tome da netko bude duhovit ili pametan ili privlačan na atipičan način; stvar je u tome da bude seksi.
U svakom slučaju, jedna od dobrih strana druženja s Michaelom je i to što uvijek znam kakve muške liste kruže, što se pokazalo osobito zanimljivim onih nekoliko puta kada sam i ja spomenuta. To funkcionira ovako: Michael me obavijesti da sam na nečijoj listi na što se ja pravim da mi je istovremeno i neugodno, da sam zbunjena ili da mi to sve skupa ide na živce dok sam potajno cijelo
vrijeme polaskana. Tko ne bi bio? Čak i kad vas izabere najgori šmokljan, lijepo je znati da imaš svoje mjesto na ljestvici.
Ali, ipak pitam: "Drugo mjesto?" jer se ni pod koju cijenu ne želim činiti očajnom ili željnom. "Znaš. On misli da si druga najzgodnija cura na poslu", kaže Michael.
"Tko?" pitam okrećući očima. "Gerald iz informatičkog odjela?" "Ne."
"Predajem se."
"Richard Margo", samozadovoljno kaže Michael.
Sada ima moju potpunu pažnju. Richard Margo je naš izvršni potpredsjednik i direktor marketinga i vrlo je popularan unutar kuće, kako zbog svojeg prestižnog položaja tako i zbog reputacije da je jednu sezonu igrao bejzbol u nižoj ligi kao bacač te zato što je pomalo i ženskar - ali ne onaj odurni tip, nego ona vrsta koja se nikada nije ženila, intelektualac koji na večere izvodi lijepe žene.
Iako je već u kasnim četrdesetim, za razliku od mnogih muškaraca svoje dobi koji mogu biti sretni ako se nađe netko tko će ih nazvati "zgodnim" ili "privlačnim", Richarda se mirne duše može nazvati komadom. Ima izrazito četvrtastu vilicu, duboko smještene plave oči, a linija kose mu se pomalo povlači - kombinacija koja priziva sliku grubog samopouzdanja. Čak i njegov nos - koji izgleda kao da je barem jednom bio slomljen - je seksi.
Ne samo da se Richard nalazio na mojem popisu otkako sam došla u Elgin Press nego je cijelo to vrijeme zauzimao najviši položaj. Tu sam činjenicu priznala samo Michaelu i nekolicini drugih bliskih prijatelja (s drugima samo pričam i pretvaram se da nikada nisam o toj temi ni razmišljala, a zatim izgovaram upozorenje: "Molim vas, budite svjesni da nisu poređani nikakvim redoslijedom", što cijelu priču nekako čini manje ozbiljnom). Ustvari, ne samo da se Richard postojano nalazi na prvom mjestu mojeg popisa s radnog mjesta nego kada je Jude Law bio uhvaćen u krevetu s dadiljom i sva je njegova privlačnost odjednom nestala, otvorilo se mjesto na mojoj listi slavnih. Upravo sam to mjesto dodijelila Richardu. U to je vrijeme Ben inzistirao da ne smijem miješati te dvije liste na što sam mu ja odgovorila da je Richard slavan na poslu. Taj argument nije naišao na razumijevanje (Ben je insistirao da je cijela teorija na kojoj je počivala lista slavnih ustvari građena na njihovoj nedostižnosti). I zato sam Richarda uklonila, a na njegovo je mjesto došao Ed Harris - koji bi, usput, mogao proći za Richardova brata.
"Gdje si to čuo?" pitam Michaela osjećajući kako me pomalo obuzima sram zbog ubrzanog pulsa.
Ali, u svoju obranu moram reći da se nisam seksala mjesecima.
"Na samom izvoru", odgovara Michael ponosno krčkajući zglobovima na rukama.
"Svojega si šefa pitao takvo što?" pitam diveći se Michaelovoj sposobnosti da iz ljudi izvuče podatke, čak i iz svojih nadređenih.
On sliježe ramenima. "Da. Pa što? Frajeri pričaju za vrijeme ručka, znaš. Phil Loomis i Jack Hannigan su bili s nama i, usput govoreći, nalaziš se i na Hanniganovoj listi."
"Zar me prokleti Phil zeznuo i sad nemam hat trick?" pitam.
Michael se smije dok se ja opušteno vraćam na Richarda. "Onda, tko je broj jedan na Margovoj listi? Stacy Eubanks?"
Stacy Eubanks je tajnica u odjelu prodaje i Beyonceina plavokosa i plavooka blizanka. Priča se da honorarno radi kao porno-diva. (Michael tvrdi da ju je vidio u videu naslova Lezbijka Maguire.)
"Ne. Stacy nije bila dovoljno dobra da dospije na njegovu listu."
"Ma zamisli ti to", kažem dok Richardova lista postaje sve vjerodostojnija u mojim očima. "Znam. I mene je to šokiralo do ludila."
"Pa, tko onda jest njegov broj jedan?" nonšalantno se raspitujem.
"Ona nova mačka iz Francuske u pravnom odjelu." "Oh, da, Marina Lecroy. Djeluje vrlo... francuski."
"Aha. Ali, čini se da Richard ima sklonosti prema crvenokosima jer je i Naomi Rubenstein na njegovu popisu."
"Teško da bi se to moglo nazvati sklonošću prema crvenokosima."
"Dvije od pet su crvenokose pa se to definitivno može nazvati sklonošću. Hoću reći, ni vi ne činite četrdeset posto populacije."
"U pravu si", odgovaram pitajući se tko su preostale dvije nefrancuskinje i necrvenokose na njegovoj listi.
"Onda, što ćeš učiniti po tom pitanju?" pita me Michael. "Ništa", odgovaram smijući se.
"Ništa? Zašto ne?"
"Zato što sam profesionalka", odgovaram šaljivim puritanskim tonom.
"Kod nas nema propisa koji bi zabranjivali druženje. A ti i ne radiš za tog tipa", kaže Michael. "Čak ne radiš ni u marketingu. U čemu je onda sukob?"
"Ne znam. Moglo bi se shvatiti kao da me protežira. Na neki način diskreditirati moje knjige." "Ma daj. To je suludo", odgovara Michael.
Tehnički gledano, on je u pravu. Richard upravlja odjelom marketinga i kao takav je odgovoran za sve naslove naše kuće. Ali, mojim se knjigama bavi mnoštvo marketinških stručnjaka, a postoje i drugi mehanizmi provjere u prodaji i marketingu zahvaljujući kojima bi Richardu bilo gotovo nemoguće imati značajniji utjecaj na moju karijeru ili na uspjeh mojih knjiga. Ipak, marketing ima silan utjecaj na odluku koja će se knjiga izdati i lako mogu zaustaviti bilo koju knjigu pa bi se zato moglo posumnjati na nepotizam koji bi okaljao moj uspjeh. Na kraju krajeva, nikada nisam izlazila s nekim s posla i nemam namjeru sada s time započinjati. Sve ovo objašnjavam Michaelu, a zatim dodajem: "Cijela je ova rasprava samo teoretska jer Richard Margo nije zainteresiran za mene. Samo ti je podilazio igrajući tvoju igricu."
"Ne bih se baš kladio u to", kaže Michael. "Osim toga, toliko sam mu napričao o tebi." "Kako to?" nervozno pitam.
"Rekao sam mu za tvoj razvod", odgovara Michael. "Nije imao pojma!"
"Michael!" kažem. Znam daje smiješno tajiti tu činjenicu od svih, ali ne mogu si pomoći - ne volim da se o mojim privatnim stvarima raspravlja na poslu. Osim toga, razvod se na neki način povezuje s neuspjehom, a to nije dojam koji čovjek želi ostaviti na radnom mjestu.
"Nije to ništa važno", odgovara Michael. "Što je on rekao" pitam ga.
"Bilo mu je žao što to čuje... ali, mislim da bi trebala znati da nije djelovao kao da mu je imalo žao što to čuje. Ako razumiješ što ti želim reći."
Michael odlazi iz mojeg ureda nakon što mi za kraj dobacuje dramatičan pogled uz uzdignute obrve i vješto bubnja tuš prstima po mojem stolu.
Ma koliko se trudila umanjiti svoje zanimanje za Richardovu listu, te večeri prenosim vijesti Jess. Ona nikada nije upoznala Richarda, ali je čula sve što sam godinama o njemu pričala te uživa u samom nagovještaju uredske romanse. I zato, umjesto da priču shvati onako kako bi trebala - sočan uredski trač namijenjen dizanju samopoštovanja - postaje silno uzbuđena i kaže da je on savršen za mene.
"Prestar je da bi želio djecu", kaže ona.
Odmahujem glavom i kažem joj da ne bude smiješna.
Ali, tjedan dana kasnije kada me Richard iznebuha nazove i obavijesti me da bi želio porazgovarati o nekim stvarima za vrijeme ručka, ne mogu ne pitati se kakve su mu namjere. Sjedila sam s njim na mnogobrojnim sastancima, ali nikada se nisam s njim sastala nasamo. A pogotovo ne na ručku.
"Naravno", odgovaram, podsjećajući samu sebe da osim zajedničkih radnih lista mene Richard uopće ne zanima (a ni ja njega). Sigurna sam da želi razgovarati samo o poslu. Na kraju krajeva, moj položaj u tvrtki postaje sve viši i viši i možda moj slučajan ručak s Richardom samo govori o tome. Možda želi razgovarati o planovima promocije idućeg romana Amy Dickerson. Ili, možda želi oblikovati strategiju vezanu uz najzahtjevniju spisateljicu kojom se ja bavim, Jennu Coblentz. Jenna je tijekom nekoliko desetljeća postigla neviđeni tržišni uspjeh, ali toliko je zahtjevna po pitanju promocije da njezino ponašanje graniči sa zlostavljanjem, a dužnost je urednika ublažiti udarce usmjerene prema ljudima iz marketinga.
"Kako stojiš s četvrtkom?" pita me Richard svojim bogatim glasom radijskog DJ-a. "Četvrtak je savršen", odgovaram, a da nisam ni bacila pogled na kalendar.
"U Bolou u jedan?" pita me. Bolo je popularni lokal u kome se okupljaju ljudi s posla i ljudi s marketinške scene uopće. Nikada ne bi izabrao Bolo da su mu namjere nečasne.
"Meni odgovara", kažem mu službenim tonom.
U četvrtak za posao odijevam traperice koje najbolje ističu moje atribute i lagani zeleni sako. Djelujem opušteno, ali elegantno. Zatim desetak minuta posvećujem popravljanju šminke za stolom prije nego što odlazim na ručak. I dalje tvrdim da nisam nimalo zainteresirana za Richarda, ali mislim da nikada nije loše dobro izgledati, osobito kada si u društvu privlačnog muškarca.
Richard mi je prije toga poslao e-mail kojim me obavijestio da ima dogovoren pregled kod zubara i da ćemo se naći u restoranu. Žustro hodam nekoliko blokova do Boloa, ali ipak kasnim nekoliko minuta. Odmah ugledam Richarda koji sjedi za stolom u uglu, odjeven u sportski sako i kravatu. Čaša crnog vina i posuda s maslinama nalaze se na stolu pred njim. Razgovara mobitelom i djeluje pomalo uzrujano dok baca pogled na mali notes, onakav kakve nose novinari staroga kova. Zrači važnošću. Ipak, možda se samo radi o tome da mi želi pokazati kako je važan.
Kada podigne pogled i ugleda me, lice mu se ozari i rukom me pozove k sebi. Ja mu odvraćam znakom kojim kaže: "Završi svoj razgovor. Pričekati ću ovdje." On odmahuje glavom, brzo se pozdravlja i zatvara telefon te ga zajedno s notesom gura u džep. Dok mu prilazim, napola ustaje i kaže: "Zdravo, Claudia."
"Bog, Richarde", odgovaram dok udišem miris njegova losiona poslije brijanja, koji sam prvi puta primijetila prije mnogo godina dok smo se zajedno vozili dizalom. Obožavam miris losiona poslije brijanja ili kolonjske vode na muškarcu. Ben ih nikada nije nosio. Čak ni njegov dezodorans nije imao nikakvog mirisa. Ugodno je kad naletim na nešto što mi ne nedostaje u vezi s Benom. Nažalost, s takvim se stvarima do sada nisam često susretala. "Imaš li koji karijes?"
"Ni jedan jedini", odgovara. "Čistiš li zube koncem?" pitam.
"Ne", kaže gledajući me pokunjeno. "Jednostavno dobri geni, pretpostavljam."
Prilazi nam konobar, mladi, plavokosi klinac iz kojega zrači takav polet da odmah zaključujem da se radi o izvođaču s Broadwaya, predstavlja se kao Tad i pita nas što bismo željeli popiti. Obično za vrijeme ručka ne pijem vino, ali kako pije Richard, i ja naručujem čašu Chardonnaya.
"Odlično. Ne volim piti sam", kaže Richard nakon što je Tad otišao. "Naravno, osim ako sam sam."
Smijem se.
I on se smije.
Zatim, kao da želi skrenuti pozornost s našeg izbora pića, Richard preskače daljnje čavrljanje i odmah se baca na posao. Na našu ljetnu listu. Na novog pisca s kojim sam tek nedavno sklopila ugovor. Na nedavne, i dobre i loše kritike Skvarlinih memoara u Timesu (iako ljudima iz marketinga nije osobito stalo kakav je sadržaj. Za njih je i loš marketing dobar).
"Velika vijest", kaže Richard kao da želi objasniti razlog za naš ručak. "Ovako sam blizu da Amy Dickerson ubacim na The Today Show." Njegov kažiprst i palac udaljeni su tek milimetar.
"Šališ se?" kažem iako sam vijest već čula od Michaela. To je silno značajno za svaku knjigu, a osobito za romane. Ipak, nije toliko značajno da bi zahtijevalo ručak oči u oči sa šefom marketinga.
Richard kima glavom. "Čini se da je Katie stvarno legla knjiga", kaže on. Smiješim se njegovoj uporabi riječi legla. Richard često koristi žargon iz sedamdesetih. Većina ljudi djeluje glupo ili šašavo služeći se slengom ranijih generacija, ali kod Richarda to zvuči dražesno. Pretpostavljam da ako si dovoljno zgodan i uspješan, gotovo sve ti prolazi.
Odupirem se nagonu da mu kažem Superiška i umjesto toga prekrižim prste u zraku.
Tad se vraća s mojom čašom Chardonnaya i dva jelovnika. Pita nas želimo li čuti specijalitete. "Naravno", odgovaramo jednoglasno, a zatim slušamo Tada koji vergla najdulji i najopširniji opis
juhe od račića u povijesti svijeta. Ben je oduvijek mrzio pridjeve vezane uz hranu - osobito riječi vlažan i žilav. Veliki su mu problem bile i reklame za kekse. Samoj sebi kažem Nema više razmišljanja o Benu! Detaljno proučavam jelovnik trudeći se pronaći nešto što neće biti previše neuredno. Odlučujem se za salatu od pržene tune. Richard naručuje tlačeni burger. Sviđa mi se ta mješavina burgera i vina.
"Onda, jesi li u posljednje vrijeme pročitala nešto dobro?" pita Richard. "Misliš općenito - ili govoriš o rukopisima?" pitam ga.
"Oboje", odgovara.
Recitiram nekoliko naslova iz prve kategorije - i nekoliko projekata koji pripadaju drugoj.
"Što mi još možeš reći?" kaže Richard nakon što je Tad preuzeo našu narudžbu i odkaskao dalje. Gleda me pogledom prepunim očekivanja kao da sam ja ona koje je organizirala ovaj naš mali "poslovni" ručak.
Otpijam gutljaj vina i kažem: "Što se posla tiče?" Um mi skače na različite tračeve u poslu općenito. Baš u trenutku kada se ja njega spremam pitati je li čuo priče da je spisateljica krimića Jennifer Coats nezadovoljna svojim urednikom u Putnamu i da nudi svima svoj novi rukopis, Richard sliježe ramenima i zavaljuje se u svoj stolac. "Ili bilo čega." Taj njegov bilo čega jasno mi daje do znanja da ovo nikako nije poslovni ručak.
Pažljivo važem odgovor, osjećajući se kao da sam se upravo našla pred račvanjem na cesti. Kao lik u jednoj od onih knjiga u kojoj sam biraš avanturu koje sam toliko voljela u osnovnoj školi. Bez problema bih mogla raspravljati o pričama Jennifer Coats ili prebaciti razgovor natrag na predviđeni nastup Amy Dickerson u The Today Shovvu.
Umjesto toga podižem lijevu ruku, mašem prstenjakom i izlijeće mi rečenica: "Razvela sam se."
Richard djeluje iznenađeno i ja se nadam da se neće praviti blesav i pretvarati se da nije imao pojma o tome što mi se nedavno dogodilo. A opet, možda je iznenađen baš kao i ja što tako slobodno ovu novost dijelim s njim. I sama sam pomalo iznenađena.
Richard povlači resicu svog uha i kaže: "Čuo sam. Žao mi je."
Razmišljam da bih mu mogla odgovoriti: "Sve je u redu", ali oduvijek sam mrzila da mi ljudi tako odgovaraju nakon nečije smrti ili nekog drugog tužnog životnog trenutka. Na kraju krajeva, nije uopće u redu. Zato mu odgovaram: "Hvala. Događa se."
Richard kima glavom dok vrti vino u svojoj čaši. Dugo otpija, a zatim kaže: "U pedeset posto slučajeva, kako čujem."
"Da", potvrđujem. "Ti nikada nisi okušao sreću, zar ne?" I službeno smo izbacili prvu kartu s osobnim pitanjem. Richard se smije. "Tu si u pravu."
"Jesi li ikada bio blizu?" pitam.
Drugo. "Naravno." "Koliko blizu?" Treće.
"Ustvari, ne baš jako blizu."
Richard brzo pozdravlja nekoga s druge strane prostorije. Razmišljam o tome da se okrenem i pogledam o kome se radi, ali ne želim izgledati uhvaćena na nedjelu iako se tako osjećam.
Kao da zna o čemu razmišljam, Richard kaže: "Jason Saul."
Gledam ga zbunjeno, a on mi objašnjava: "Čovječuljak iz marketinga. S bradom." "Ah, da", kažem. "Ustvari, to je bradica, ne brada."
"U čemu je razlika?"
Objašnjavam mu razliku pokazujući na svoju bradu. Richard kima glavom i djeluje prosvijetljeno. Prisjećam se omiljene priče o dlakama na licu. Prije mnogo godina Michael se s još jednim tipom s posla natjecao u puštanju brkova. Michael je strašno gubio i kako bi objasnio što želi reći, tijekom ručka je kimnuo u smjeru djevojke koja se zvala Sally i u koju je ustvari bio pomalo zaljubljen i rekao: "Čak bi me i Sally potukla do nogu." Pokušavao je biti smiješan, ali, nažalost, Sally je bila tamnokosa Talijanka ijedna od onih djevojaka koja depilira nausnicu. Sally je bila zgrožena i ponižena, jednako kao i Michael kada je shvatio što je učinio. Sada tu priču pričam Richardu koji se smije.
"Je li Sally još uvijek ovdje?" pita Richard.
"Ne. Otišla je nedugo poslije toga. Pretpostavljam da je bila istraumatizirana." Richard kima, a zatim kaže: "Onda, gdje smo stali?"
"Zašto se nikada nisi ženio?" pitam.
Četvrto.
"Kada sretnem neku s kojom ću više voljeti biti nego što volim biti sam," odgovara on, "onda ću se njome i oženiti."
Smijem se i kažem mu da je to uglavnom bila i moja filozofija kada sam upoznala Bena. "I, što? Prekasno si shvatila da ti je tvoje vlastito društvo draže od njegova?"
Peto.
"Ne baš... Jednostavno, nepomirljive razlike."
Richard šuti, kao da razmišlja o idućem pitanju. Zatim se zaustavlja i Tadu daje znak da želi još jednu čašu vina.
Odlučujem da ću mu jednostavno reći. "Ja nisam željela djecu. On jest."
Možda bih si trebala dati izraditi majicu s takvim natpisom. Većinu razvoda ne može se tako uredno svesti na nekoliko riječi.
"Niste li se tom temom trebali pozabaviti dok ste još bili u fazi hodanja?" ljubazno pita Richard. "To smo i učinili. On se povukao iz dogovora. Sada ih želi. Ili, barem želi jedno. Što je jedno više
nego što ja želim." "Kučkin sin."
Smijem se. Sviđa mi se zvuk koji nastaje kada Richard Bena naziva kučkinim sinom.
Tad se vraća s Richardovim vinom. I eto nas, mislim, ispijamo čaše vina za vrijeme ručka i razgovaramo o mojem razvodu i njegovom trajnom statusu neženje. I, možda i on jednako misli jer se
ustave dižu i iz nas provaljuju osobna pitanja tolikom brzinom da ih sva ne uspijevamo niti popamtiti.
U jednom trenutku kažem: "Čujem da ste me i ti i Hannigan stavili na svoje liste?" "A ja čujem da sam na vrhu tvoje već trinaest godina."
Odgovaram: "Taj Michael je prava tračava curica." "Znači, to je istina?"
Srce mi lupa dok mu odgovaram da je istina. "Počašćen sam", kaže on.
"I trebaš biti", odgovaram ja.
Naginje se preko stola i kucka po nožici moje čaše za vino. "I, vjeruj mi, zaista jesam."
Ulažem silan trud kako ne bih skrenula pogled prije nego što se i ja nagnem preko stola i pokucam na nožicu njegove čaše za vino. "I ja sam, također."
Završavamo ručak, pričamo i smijemo se. Zatim, na Tadov živahni prijedlog, slažemo se da šalica kave baš zvuči kao zgodna zamisao. Kada stigne račun, Richard kaže da će ga on platiti, kaže da će ga pripisati poslovnim troškovima.
"Zar smo toliko razgovarali o poslu?" pitam. "Baš tako", odgovara Richard.
Smiješim se, osjećajući se istovremeno i opušteno i uzbuđeno, što su odlike dobrog izlaska. U što se ovo definitivno pretvara. I, to shvaćam tek kasnije toga dana, nakon što smo Richard i ja prošetali do ureda zajedno i nakon što sam se zgrbila nad ispravljenim rukopisom, ovo je prvi put u dugo vremena da razmišljam o muškarcu koji nije Ben.

TRINAEST
U iduća četiri radna dana Richard i ja izmjenjujemo tridesetak e-mailova dnevno. Iako je sve prikriveno kao prijateljsko čavrljanje, sama količina prometa ukazuje na činjenicu da se radi o nečemu drugome.
U jednom trenutku Michael ulazi u moj ured i zatječe me kako se smijem nečemu na računalu. Juri oko mojega stola i u trenutku vidi da mi je inbox prepun imena Richarda Margoa. Barem deset poruka slijedi jedna za drugom.
"Uhvatio sam te", kaže on.
"Baš me briga", odgovaram, ali moj glupavi osmijeh dokazuje da sam uistinu uhvaćena. "Što se to, dovraga, ovdje zbiva?"
Smanjujem prozorčić inbox i ulažem silan trud ne bih li s lica izbrisala osmijeh pun krivice iako još uvijek osjećam kako mi rasteže krajičke usana.
"Da se ti možda ne štancaš s mojim šefom?" "Ne", odgovaram glumeći zgražanje.
Ding! Glasna zvonjava me upozorava da mi je stigla nova poruka.
"Je li od njega?" Michael ne odustaje. Ne mogu odoljeti da ne provjerim. Stvarno jest. A i Michael to vidi preko mojega ramena.
"Čovječe. Ti se stvarno štancaš s mojim šefom!" "Nema nikakvog štancanja", odgovaram.
Još.
"Dobro. Mogu li sada, molim te, imati malo privatnosti?" pitam ga.
Michael odlazi odmahujući glavom, a ja čitam najnoviju Richardovu poruku.
Tipkam odgovor na njegovu poruku "Da". Zatim brišem to što sam upravo napisala i tipkam "Voljela bih" prije nego što pritišćem ikonu za slanje.
Ponovno čitam cijeli razgovor koji započinje još jednim prozirnim pokušajem da se našu prepisku prikaže kao stvarni poslovni razgovor.
Od: Richard Margo Poslano: 27. srpnja, 09:30 Za: Claudia Parr
Tema: Timothy Lynde
Upravo je zvao Timothy Lynde. Zanima ga koliko bismo mu platili da pođe na predstavljanje knjige po raznim gradovima. Mislim da bi toga mogao biti vrijedan. Imaš li ideju koja bi mu tržišta najbolje odgovarala? Javi mi što misliš... Usput, jesam li ti rekao da sam se lijepo proveo neki dan za ručkom? Hvala što si mi se pridružila.
Od: Claudia Parr Poslano: 27. srpnja, 09:33 Za: Richard Margo Tema: Re: Timothy Lynde
Razmislit ću o gradovima i predložiti ih Timu. On je mormon pa će sigurno biti zadovoljan Salt Lake Cityjem... Što se ručka tiče, da, spomenuo si to... I meni je baš bilo lijepo.
Od: Richard Margo Poslano: 27. srpnja, 09:38 Za: Claudia Parr
Tema: Mormoni
Mormon, ha? Jednom sam izašao s jednom mormonkom... Nije baš dobro prošlo.

Od: Claudia Parr Poslano: 27. srpnja, 09:44 Za: Richard Margo Tema: Re: Mormoni
Zar te je pokušala preobratiti?

Od: Richard Margo Poslano: 27. srpnja, 09:50 Za: Claudia Parr
Tema: Re: Mormoni
Ne. Spavao sam s njom pa su je ekskomunicirali. Nije baš bilo veselo.

Od: Claudia Parr Poslano: 27. srpnja, 09:55 Za: Richard Margo Tema: Re: Mormoni Sram te bilo.
Kada se to dogodilo?

Od: Richard Margo Poslano: 27. srpnja, 09:58 Za: Claudia Parr
Tema: Star sam
U srednjoj školi. Sedamdesetih. Kad si ti maturirala, dvije tisućite?

Od: Claudia Parr Poslano: 27. srpnja, 10:00 Za: Richard Margo Tema: A još si i duhovit Ha, ha.

Od: Richard Margo Poslano: 27. srpnja, 10:03 Za: Claudia Parr
Tema: Ti
Kladim se da si bila slatka u srednjoj školi. Od: Claudia Parr
Poslano: 27. srpnja, 10:08 Za: Richard Margo Tema: Ne
Nisam uopće. Bila sam potpuno bezvezna. Od: Richard Margo

Poslano: 27. srpnja, 10:08 Za: Claudia Parr
Tema: Re: Ne
Kladim se da sam ja bio još bezvezniji.

Od: Claudia Parr Poslano: 27. srpnja, 10:10 Za: Richard Margo Tema: Re: Ne
Ti si kvario zgodne mlade mormonke.
Ja sam bila blagajnica Učeničkog savjeta. Probaj to nadmašiti.

Od: Richard Margo Poslano: 27. srpnja, 10:19 Za: Claudia Parr
Tema: Re: Ne
Pa, ja sam bio školska maskota... i tko je ikada rekao da je bila zgodna?

Od: Claudia Parr Poslano: 27. srpnja, 10:05 Za: Richard Margo Tema: Baš
Nešto mi govori da je bila zgodna.

Od: Richard Margo Poslano: 27. srpnja, 10:26 Za: Claudia Parr
Tema: Ja sam bio komad
Dobro. Nisam stvarno bio školska maskota. A ona je stvarno bila prilično zgodna. Pljunuta Marcia Brady16.
Što je, u to vrijeme, bilo prilično važno. Jesam li te več uspio impresionirati?

Od: Claudia Parr Poslano: 27. srpnja, 10:44 Za: Richard Margo Tema: Baš
Čovječe, ti si star kao Metuzalem.
Da, stvarno sam impresionirana... Moj je dečko više sličio Screechu17 iz Školskog zvona...

Od: Richard Margo Poslano: 27. srpnja, 10:49 Za: Claudia Parr
Tema: Još sam uvijek komad
Sjećam se serije, ali ne i Screecha?...
Ja sam bio veliki obožavatelj Dosjea X. Nije li i to bilo na televiziji dok si pohađala srednju školu?

16 Marcia Brady - lik iz američke komedije The Brady Bunch koja se prikazivala tijekom sedamdesetih godina dvadesetog stoljeća.
17 Screech - lik iz američke komedije Školsko zvono (Saved by the Bell) koja se prikazivala tijekom devedesetih godina dvadesetog stoljeća.
Od: Claudia Parr Poslano: 27. srpnja, 11:01 Za: Richard Margo
Tema: Re: Još sam uvijek komad
Daj da pogodim - bio si zaljubljen u Scully, zar ne?

Od: Richard Margo Poslano: 27. srpnja, 11:09 Za: Claudia Parr
Tema: Re: Još sam uvijek komad
Ah, Scully. Da. Stvarno sam bio zaljubljen u nju... Ti joj nekako sličiš. Samo ti još nedostaje onakav tamnoplavi kostim i FBI-eva značka pričvršćena na njega i spremna si. Bi li mogla u trenutku iz rukava istresti medicinsku terminologiju? Ako to možeš, mogao bih se zaljubiti u tebe.

Od: Claudia Parr Poslano: 27. srpnja, 11:22 Za: Richard Margo
Tema: Kako ti se ovo sviđa?
Mladi bijelac, trideset i osam godina. Porezotine duž gornjeg dijela vene cava, prednji dio lijevog plućnog krila i bronha... Hitno! Gubimo ga! Odmah trebamo perikardiocentezu!
Jesi li se već zaljubio u mene?

Od: Richard Margo Poslano: 27. srpnja, 11:23 Za: Claudia Parr
Tema: Da znaš da jesam Potpuno sam zaljubljen.
Hoćeš sa mnom na večeru u subotu navečer?

U subotu Daphne dolazi u grad i zajedno s Jess i sa mnom ide u kupovinu. Naš cilj je kupiti odjeću za izlazak kojom ću impresionirati Richarda. Jess se kune da će mi nova odjeća dati samopouzdanje koje mi je potrebno kako bi večer dobro prošla. Nadam se daje u pravu jer otkako sam pristala na izlazak više sam nervozna nego što sam uzbuđena. Nervozna sam zbog same ideje ponovnog izlaženja i nervozna sam što ću izaći s nekim s posla. Moju nervozu dodatno pogoršava i činjenica da s Richardom nisam razgovarala licem u lice otkako smo ručali u Bolou. Nismo čak ni razgovarali telefonom. Shvaćam da su ljudi zahvaljujući elektroničkoj pošti znatno hrabriji nego što su u stvarnosti. Djelomično sam zabrinuta da bi takav odnos u virtualnom svemiru mogao biti ekvivalent situaciji kada se žena prebrzo odluči na seks, a onda se idućeg jutra mora suočiti s frajerom, trijezna i bez šminke. Richard i ja smo užasno puno flertovali preko računala, ali sjediti mu prekoputa potpuno je drugačije, a pri pomisli na iščekivanje prvog trenutka u restoranu osjećam mučninu.
I tako, Jess, Daphne i ja rano krećemo u mahnito kupovanje. Prvo nalijećemo na Intermix na donjem dijelu Pete avenije jer je samo nekoliko blokova udaljen od Jessina stana. Plesna glazba koja trešti u dućanu prilično je siguran pokazatelj da će ta odjeća biti previše trendovska za mene. Više ne izlazim u klubove i završila sam s urlanjem narudžbi za šankom - zato sam sigurna da se isto može primijeniti i na kupovanje.
Ovo mišljenje dovikujući podijelim s Jess, ali ona podiže ruku kako bi mi pokazala da još nije spremna na odlazak. Gledam je kako stručno zuji kroz vješalicu s odjećom, pronalazi zgodan par bijelih hlača, šareni svileni top i kratku ljubičastu jaknu. Niti jednu od tih stvari ja ne bih izabrala - niti kao ansambl, niti pojedinačno - ali Jess ima fantastičan osjećaj za stil. Jednako tako ima osjećaj za kombiniranje komada odjeće za koje nitko ne bi mislio da bi mogli ići zajedno kako bi stvorila potpuno originalni izgled. Naravno, pri tom joj pomaže i činjenica da ima gomile novca. Mnogo toga si može priuštiti, ali jednako si tako može priuštiti i neizbježne pogreške koje sve žene čine prilikom šopinga. Kome nije poznata pojava da nešto što vam se u kabini trgovine neopisivo sviđa kod kuće ne možete ni pogledati? Kupim li nešto što na kraju krajeva uopće ne odjenem, samu sebe zbog toga mjesecima prekoravam. U isto to vrijeme Jess ima ormare u kojima vise odbačeni dizajnerski komadi odjeće koje je u najboljem slučaju obukla jednom. Najveća tragedija našeg prijateljstva, barem iz moje perspektive, je činjenica da ne nosimo isti broj. Osobno bih bila voljna čak i ubiti kako bi mi noge narasle dva i pol centimetra i lijepo sjele u Jessinu gomilu cipela Jimmyja Chooa.
Ipak, usprkos činjenici da inače imam potpuno povjerenje u Jess kad je u pitanju moda, sada sam pomalo skeptična u vezi s njezinim izborom. "Ovo nimalo nije u mojem stilu", kažem joj pokazujući top koji drži prislonjenog uz moj torzo. Bacam pogled na bijele hlače u njezinoj drugoj ruci. "I nema vremena da ove hlače damo porubiti." Hlače iz dućana nikada ne pristaju ako ste visoki samo metar i šezdeset dva centimetra.
"Daphne će nešto improvizirati. Može, Daph?" pita Jess.
Daphne energično kima glavom. Ona je čarobnica po pitanju svega vezanog uz dom. Umije raditi sve male stvari kao što je cijediti bjelanjke, izvlačiti mrlje od crnog vina iz odjeće ili aranžirati cvijeće. Nemam pojma gdje je većinu tih stvari naučila. Sigurno ne od naše majke koja ima problema s namještanjem šavova hlača na vješalici. Iako se po tom pitanju ni ja ne smijem javljati. Ben je uvijek bio taj koji je vješao moje hlače. Prije nego što sam živjela s njim većinu moje odjeće moglo se pronaći prebačenu preko naslona raznovrsnih stolaca. I upravo sam se tome vratila.
"Samo ih isprobaj", Jess ponovno pokazuje na garderobu s mnogo autoriteta. Pokoravam se njezinim uputama misleći da će, kada ona bude imala djecu, sigurno biti jedna od rijetkih majki koje se ozbiljno drže ideje o time-outu.
"Potpuni gubitak vremena", mrmljam, ali sumnjam da me ona čuje zbog pulsirajućeg remiksa pjesme Georgea Michaela I Want Your Sex. Prisjećam se vremena kada je Jess izašla s kolegama na karaoke i izabrala upravo ovu pjesmu. To je stvarno bilo hrabro - popeti se na pozornicu uz pjesmu koja, kao veliko finale, od izvođača traži da vrišti Poseksaj se sa mnom! nebrojeno puta pred prostorijom prepunom pijanih bankara. To se moglo i očekivati od Jess.
Trenutak kasnije izlazim iz garderobe uvjerena da sam dokazala svoje mišljenje. Hlače djeluju vrećasto, a tako se u njima i osjećam što je zapanjujuće jer su veličine trideset i četiri, a ja obično nosim broj trideset i šest. Ali, ipak, znam da sam izgubila nekoliko kilograma od razvoda - barem pet, a možda i više. Baš sam sinoć pričala Jess da postoje dvije vrste žena - one koje u krizi jedu i one koje u krizi izgube apetit. Većina pripada kategoriji žderačica pa se smatram blagoslovljenom što sam u ovoj drugoj grupi.
"Nevjerojatne su", kaže Jess. "Bez obzira hoćeš li ih odjenuti večeras ili ne, svakako ih moraš uzeti."
"Zar nisu prevelike?" pitam, navlačeći struk i gledajući vlastiti odraz u ogledalu.
Jess laganim udarcem odmiče moju ruku i objašnjava mi da i moraju ležati tako nisko, na bokovima. "Osim toga, bijele hlače ti nikada ne smiju biti preuske. Izgledat ćeš kao da si pobjegla iz geta. Uske crne hlače su jedno, ali uske bijele hlače su tako... Britney Spears", kaže Jess kako bi stala na žulj Daphne.
Iako je to u suprotnosti s njezinom tradicionalnom stranom kućanice, Daphne je jedna od onih odraslih žena koje vole sve kičaste, adolescentske stvari. Ima komplet DVD-a serije Dawson's Creek. Još uvijek drži plišane životinje na prozorskoj dasci u spavaćoj sobi. Osim toga naručuje i majice na bretele sa šljokicama na kojima piše UČIM ZA DIVU. I zato je, očito, Daphne obožavateljica Britney Spears. U jednom je trenutku Daphne išla čak tako daleko da je otišla na koncert svojega idola na Rockefeller Plazi u The Today Showu. Bila je jedna od rijetkih žena u kasnim dvadesetim godinama koja se zabavljala, a da uz sebe nije imala i dijete predpubertetske dobi. Ono stoje smiješno u cijeloj priči jest činjenica da se dvoje djece iz petog razreda kojima je predavala a koja su je uočila na televiziji ujutro prije škole, duboko dojmio prizor njihove učiteljice koja pjeva Hit Me Baby One More Time. Rekla sam Daphne da je to isto kao da gledaš svoju učiteljicu kako pleše na Soul Trainu ili Solid Goldu. Vrlo dojmljivo, ali malo nelagodno. Učitelji bi, na kraju krajeva, ipak trebali ostati smrznuti u svojim učionicama tijekom noći dok svi ostali odlaze kući i žive svoje živote.
U svakom slučaju, Daphne i Jess se slažu da su bijele hlače fantastične i Daphne uporno tvrdi da ih može porubiti, bez problema. Slažu se i da mi svileni top jako lijepo stoji. Ističe ono malo poprsja kojim raspolažem i uzak je baš na pravim mjestima (što odgovara još jednom Jessinu modnom pravilu - ako su hlače široke, top mora biti uzak - i obratno). A jakna boje fuksije upravo je savršen dodatak.
"U slučaju da u restoranu bude hladno", kaže Jess.
"Ili, u slučaju da je kod Richarda u stanu hladno..." kaže Daphne smijuljeći se dok se ja vrtim pred ogledalom na vrhovima prstiju. Moram priznati da stvarno izgledam prilično dobro. Iznad svega, pomisao na završetak našeg šopinga izuzetno mi je privlačna. Stvarno mrzim šoping. Da dobijem na lutriji, jedna od prvih stvari koje bih učinila bila bi unajmiti osobu koja bi kupovala umjesto mene - živežne namirnice, odjeću, božične poklone, sve. I zato se brzo presvlačim, žurim do blagajne i na pult bacam svoju kreditnu karticu te kupujem ansambl u kojem ću sigurno biti samouvjerena i od kojega će se Richardu zavrtjeti u glavi.
Te mi je večeri odmah jasno da su Jess i Daphne imale pravo po pitanju odjeće. Kao prvo, odlično se uklapam u gomilu u Spice Marketu, raskošnom restoranu na dva kata u Mesarskoj četvrti. Što je još važnije, i Richard mi potpuno izravno kaže da izgledam fantastično.
"Nisam te nikada vidio u nečem ovakvome", kaže Richard dok slijedimo šefa sale do našeg stola. Na trenutak spušta ruku na dno mojih leđa. "Ali, pretpostavljam da te nikada nisam vidio izvan posla..."
"Ni ja tebe", odgovaram diveći se Richardovoj jakni od samta.
Odjednom mi na pamet pada Richardov bivši pomoćnik, Jared Lewison, koji je vrlo jasno svima pokazivao da je homoseksualac. Jared je na stolu običavao držati karte obilježene brojevima od jedan do deset te ocjenjivati odjeću ljudi koji su prolazili pokraj njega (naravno, iza njihovih leđa), kao da je olimpijski sudac na natjecanju iz gimnastike. Michael, koji je bio Jaredov prilično dobar prijatelj, dobro se zabavljao prenoseći nam rezultate. Iskreno, Jaredu sam zahvalna na jednoj od najvažnijih lekcija u životu: ne nosi lakiranu obuću poslije Dana rada18. Michael me obavijestio da sam za taj modni propust zaradila trojku.
Sada pitam Richarda je li znao za karte Jareda Lewisona.
"Jasno da jesam", odgovara Richard. "Navodno sam uvijek dobivao ocjene između dvojke i četvorke... Najviši domet mi je bila šestica."
18 Dan rada (Labor Day) - praznik koji se u Kanadi i SAD-u obilježava prvog ponedjeljka u rujnu.

"Što si imao na sebi kada si zaradio šesticu?" pitam ga dok nam konobarica odjevena u narančasti kimono pruža jelovnike.
"Mislim da se radilo o nekoj vrsti dolčevite", odgovara smijući se. Smiješim se, shvaćajući da više nisam nervozna.
Richard djeluje kao da još uvijek razmišlja o Jaredovim kartama i kaže: "Čuo sam da bi onaj tko bi odjenuo bilo što od Louisa Vuittona ili Prade automatski dobio dodatni bod od Jareda. S druge strane, ako bi odjenuo bilo što iz Gapa ili, Bože sačuvaj, Old Navyja, oduzeo bi ti tri boda."
Smijem se, a zatim govorim: "Gdje je sada naš Jared?"
"Nisam siguran. Ali, nešto mi govori da sad sjedi negdje za šankom zajedno sa svojim modno osviještenim prijateljima i da jedni drugima govore kako fantastično izgledaju."
Smješkam se prisjećajući se još jedne priče o Jaredu. "Što je?" pita Richard.
"Ništa", odgovaram dok gledam čovjeka za kojeg sam prilično sigurna da je Chris Noth kako se gura prema šanku praćen prelijepom plavušom. Puno je niži nego što sam mislila i na pamet mi umjesto riječi Faca pada riječ Osrednji. "Samo se smješkam."
"Ma, daj. Što je tako smiješno?" ponovno pita Richard jer mu je jasno da se više smijuljim nego što se smješkam. Postoji razlika između smijuljenja i smješkanja - što je primatelju osobito jasno.
"Sjetila sam se nečega što ti je Jared jednom učinio", kažem mu.
"A što je to bilo?" pita me izgledajući zabrinuto. Ili se barem praveći da je zabrinut.
"Pa, čula sam da ti je jednom prekopavao po smeću i pronašao poruku prilično živopisnog seksualnog sadržaja."
Gleda me tupo i pita: "A kada se to zbilo?"
To mi se nikako ne čini kao poricanje što mu i pokazujem riječima: "Znači, takvo se što nije dogodilo samo jednom?"
Odmahuje rukom kao da želi reći Nastavi sa svojim dokazima.
"Ne znam. Bilo je to prije otprilike tri godine. Čula sam da je Jared sumnjao da spavaš s nekom ženom iz umjetničkog odjela", objašnjavam mu pokušavajući se prisjetiti njezina imena.
"Lydia", odgovara.
Pucketam prstima i kažem: "To je ta. Znači, bila je to istina?"
On kima glavom. "Stvarno sam spavao s njom... ali nisam mislio da je potpisala poruku."
"I nije", odgovaram. "Jared je prepoznao njezin rukopis. Nosao je poruku i primjerak njezina rukopisa koji je našao u njezinu bloku cijelim uredom. Bio je to, za njega, jedan od veličanstvenih trenutaka."
"Opa. Bio je dobar", kaže Richard.
"A očito si takav bio i ti. Barem je tako mislila Lydia."
Iznenađujem samu sebe ovim svojim komentarom jer nisam osoba koja bi se služila seksualnim aluzijama. Dok oboje proučavamo jelovnike, još se uvijek smiješimo, a ja pokušavam analizirati zašto sam tako otvorena s Richardom. Odlučujem da to ima manje veze s njim (iako se uz njega osjećam opuštenom), a više s mojim razvodom i novim stanjem duha. Ne želim biti blazirana, ali ne mogu ne osjećati da su se prekidom moje veze s Benom potvrdili svi moji strahovi vezani uz brak. Više nisam sigurna vjerujem li u trajnu monogamiju i, u svakom slučaju, ne planiram se ponovno okušati u takvoj vrsti odnosa.
Zbog toga i ne moram slijediti pravila. Ako sam mislila da sam slobodna kada nisam željela djecu, sada sam posebno slobodna jer sada ne želim ni muža: Umjesto da se pravim nedostižnom ili da brinem o dojmu koji ću ostaviti, mogu činiti baš ono što mi se prohtije. A to u ovom trenutku znači bezočno flertovati s jako zgodnim kolegom.
Kako se noć nastavlja, Richard i ja hvatamo lagani ritam pričanja, smijeha i zbijanja šala na način na koji to možeš raditi samo ako se osjećaš ugodno u nečijem društvu i ako ti se taj netko jako sviđa. Nema zabranjenih tema. Govorimo o općenitim stvarima, ali ih začinjamo šokantnim i duhovitim dodacima. Pričamo o poslu - i o izdavaštvu općenito. Pričamo o putovanju, knjigama, glazbi i obiteljima. Pričamo o bivšim vezama.
Kada se dotičemo Bena, očekujem da ću se osjećati pomalo tužnom ili defenzivnom, ali nisam ništa od toga. Hvatam samu sebe kako prihvaćam prošlo vrijeme s neobičnim osjećajem olakšanja: Osjećala sam, on je bio, mi smo bili. Zatim gledam Richarda u oči i kažem: "Dosta o tome."
Kima glavom u znak slaganja dok se ja mentalno prebacujem u sadašnjost, sretna što sam u Richardovu društvu, sretna što krećem dalje.

ČETRNAEST
Usprkos uspjehu mojeg prvog izlaska s Richardom te čašice za laku noć u njegovu stanu poslije izlaska (zadirkivala sam ga da se samo starci služe izrazom "čašica za laku noć"), nismo se čak ni poljubili. Ni prilikom tog, a ni poslije idućeg izlaska. Nisam sigurna zašto takvo otezanje - jer se sa sigurnošću može reći da ni jedno od nas ništa ne skriva ili da se trudimo biti vrlo pristojni i konzervativni. Jednako tako znam da me Richard strašno privlači, a jasno mi je i da ja njega privlačim. Osim toga, sigurna sam da ovo čekanje nema nikakve veze s Benom; odbijam dulje razmišljati o njemu.
Dakle, jedino moguće objašnjenje je da uživamo u rastu seksualne napetosti i u intrigama. Oduvijek sam uživala u odlasku na posao, ali ured nikada nije bio takvo zavodljivo, uzbuđujuće mjesto. Svakoga dana dolazim rano, gladna Richardova prvog telefonskog poziva. Na kraju ostajem raditi dokasna svake večeri kako bih nadoknadila trosatna slanja e-mailova čovjeku koji je od mene udaljen dva kata. Kada se mimoiđemo u hodniku, izmjenjujemo formalne pozdrave prije nego što se vratimo u urede i dopisujemo se u stilu: "Izgledaš fantastično"... "Ne, ti izgledaš fantastično."
I zato je, pretpostavljam, potpuno prirodno da se naš prvi poljubac dogodi na poslu.
Ponedjeljak je navečer, kasno je - gotovo deset sati - i upravo sam poslala Richardu mailom pitanje vezano za jednog od mojih pisaca. Dok čekam njegov odgovor, iznenada se pojavljuje na mojim vratima s odgovorom.
Skačem i kažem: "Sranje, Richarde! Preplašio si me."
Smiješi mi se svojim uobičajenim osmijehom, a zatim me počasti sarkastičnim komentarom, govori nešto o nečistoj savjesti.
Odmahujem glavom smiješeći se. Zatim ustajem i odlazim prema vratima. "Kuda si ti krenula?" pita me, priječeći mi put.
Naša se tijela dodiruju - a taj me dodir ispunjava oduševljenjem. "Do kopirke", odgovaram, ponovno pokušavajući izaći.
On mi ponovno staje na put, a zatim me povlači natrag u ured i zatvara za nama vrata. "Što to radiš?" pitam iako točno znam što to radi.
Njegovo se lice približava mojem. Naginjem glavu udesno jer to je moj omiljeni kut za ljubljenje. U istom trenutku on naginje svoju glavu udesno. Naše se usne susreću bez napora, meko. Zatim s većim osjećajem hitnosti. Ubrzo se pretvaramo u dvije filmske zvijezde koje se maze na nekom zabranjenom mjestu. Gledam samu sebe dok ljubim Richarda i svjesna sam kako sigurno dobro izgledamo. Richard je onaj tip muškarca uz kojeg svaka žena dobro izgleda.
Gura me unatrag prema mojem radnom stolu i tada me podiže i spušta na njega u savršenoj kombinaciji strasti i brižnosti. Njegove ruke klize niz moja gola bedra. Drago mi je što sam danas odjenula suknju. I - aleluja! - čipkasto donje rublje. Ponekad se stvari zaista dogode na najbolji mogući način; samoj sebi kažem da se moram sjetiti ovog malog blagoslova kada se idući put budem žalila na lošu sreću i kada me, na primjer, zapadne srednje avionsko sjedalo između dvoje debelih putnika.
Richard me nastavlja ljubiti, najviše u usta, ali i po vratu te po ključnoj kosti. Čovjek je stručnjak i stvarno nema sumnje gdje je prikupio sve to iskustvo. Na pamet mi pada Lydia iz umjetničkog odjela
- i tako mnogo žena koje su mi prethodile. Neke je upoznao na poslu, neke u barovima ili restoranima ili na dogovorenim izlascima ili u podzemnoj. Ali, ne marim ni za jednu od njih. Baš me briga viđa li se sada i s drugim ženama. Samo želim da me nastavi dodirivati, posvuda, pod ovim fluorescentnim svjetlima.
"Hoćeš li doći u moj stan?" Richard mi dahće u uho.
Kimam glavom i šapćem: "Da", dok mi on nastavlja ljubiti vrat. Moje su ruke na njegovim leđima
- koja su čvršća nego što sam zamišljala. Zaključujem da četrdeset osam godina i nije tako mnogo. Pritišće se još jače o mene. Uopće nije mnogo.
"Sada?" pita on.
"Aha", odgovaram. "Ali, prvo ćeš me morati prestati ljubiti."
Nekoliko puta uzaludno pokušava prestati prije nego što se napokon ipak uspijevamo raspetljati i bez daha dogovaramo plan: ja ću uhvatiti taksi i pričekati ga, a on će za to vrijeme pokupiti svoje svari iz ureda. Ljubimo se još jednom. Zatim otvara moja vrata. Kao veliku pobjedu doživljavam činjenicu da nas je vidio samo Jimmy, domar na mojem katu, koji kima glavom u znak pozdrava. U biti, potpuno mi je nevažno tko zna za nas dvoje. Počinjem našu vezu smatrati znakom uspjeha. Vidljivi dokaz svoje dobre prilagođenosti, mentaliteta "podigni se vlastitim snagama". Ja nisam žrtva, nisam ogorčena razvedenica. A Richard je živi dokaz toga.
Odmah uspijevam zaustaviti taksi i čekam Richarda. On uskače trenutak kasnije i nogama gura aktovku u taksi. Iako se ne ljubimo u taksiju, ni na trenutak se ne prestajemo dodirivati. Bezbroj mi puta kaže da ne može dočekati da dođemo u njegov stan.
Dolazimo do stana i odlazimo ravno u spavaću sobu. Drago mi je što me ne pita želim li nešto popiti. Jer ne želim. Drago mi je što ne sjedimo na kauču i razgovaramo. Jer samo želim biti u njegovu krevetu, dodirivati ga. I dvije minute nakon što je navukao zasun na ulaznim vratim, upravo se tamo i nalazimo i upravo to i činim.
Sve vezano uz Richarda je moderno i glatko - njegove plahte, njegova glazba (Sam Cooke), čak i njegov izbor kućnog ljubimca - umišljeni sijamski mačak Rex, koji nas u nevjerici gleda sa svoje prozorske daske. Samo je jedan trenutak nezgodan - onaj lako predvidljivi trenutak kada se Richard zaustavlja, gleda me i pita: "Trebam li nešto uzeti?"
"Jesi li ti... zdrav?" pitam ga, ponovno misleći na Lydiju i bolest koja se rimuje s njezinim imenom. "O, da. Ja sam potpuno zdrav", odgovara mi Richard ljubeći unutrašnjost mog lijevog bedra.
"Ali... uzimaš li ti tablete?" Dahćem potvrdno.
"Naravno da uzimaš", kaže on. Njegov komentar moje misli naglo vraća na Bena i djecu i probada me osjećaj da mi nedostaje. Samu sebe uvjeravam da je vjerojatno da i moj bivši muž isto čini s Tucker. Ili s nekom nalik na nju. Samu sebe tjeram da ostanem u trenutku. Samoj sebi kažem da bih puno radije bila ovdje s Richardom nego imala djecu. U to nema nikakve sumnje. Ama baš nikakve sumnje.
Nekoliko trenutaka kasnije Richard i ja se seksamo. "Tako si dobra", šapuće mi u jednom trenutku.
"To kažeš svim curama", uzvraćam mu šaptom.
"Ne, ne kažem", odgovara mi. "Kažem samo ono što mislim."
Smiješim se jer mu vjerujem. Kod Richarda nema ničega nezasluženog.
Oboje svršavamo, u razmaku od nekoliko sekundi, ali se kasnije ne mazimo. I prije sam osjetila da Richard nije tip koji bi se mazio i to mi uopće ne smeta. Mogu preskočiti maženje sve dok postoji neki osjećaj trajne povezanosti, bilo tjelesne ili kakve druge. Richard i ja imamo oboje. Sjedimo jedno do drugoga, oslonjeni o njegove jastuke i kožnato uzglavlje. Još uvijek smo goli, ali smo do struka pokriveni njegovim plahtama sivkastosmeđe boje. Njegova je ruka prebačena preko moje, prsti mu počivaju na mojem zglavku i povremeno lupka po mojoj koži.
Pričamo o poslu, ali ne kao "zato što nemamo o čemu drugome razgovarati". Više naš razgovor nalikuje na "pričaj mi o onome što još ne znam". Pita me volim li ono što radim, a ja mu potvrdno odgovaram.
"Što najviše voliš u svojem poslu?" pita on.
Razmišljam o uobičajenim odgovorima urednika – priče o ljubavi prema knjigama i pisanoj riječi, o bijegu u drugačije svjetove. Naravno, sve je to istina, ali nije to ono što najviše volim u uredništvu. Tu je i nešto drugo - nešto što ima veze s otkrivanjem svježeg talenta.
"Teško je to objasniti", kažem mu. "Ali, pretpostavljam da se radi o uzbuđenju koje osjećam kada pročitam nešto što me oduševi. Kada pomislim 'Ova osoba stvarno, stvarno umije pisati' i jednostavno s njom moram raditi."
Richard se smiješi i prima me za ruku kao da želi reći Nastavi.
I tako ja nastavljam. Kažem: "Znaš onaj gotovo samozadovoljni osjećaj koji imaš u srednjoj školi kada slušaš neku grupu prije nego što se ona stvarno proslavi - i onda možeš reći: 'Oh, Depeche Mode! Oduvijek ih slušam. Jednostavno obožavam njihove stare stvari.'"
Richard se smije i kima glavom.
"E, pa upravo je tako otkriti novog pisca", objašnjavam mu. "Kao da si prvi znao neku tajnu." Odjednom mi je nelagodno, kao da sam mu razotkrila previše podataka o sebi.
"A ti?" pitam ga. "Što ti najviše voliš u svojem poslu?"
"Oh, ne znam", kaže Richard. "Pretpostavljam to što ga pokreću snažne osobnosti... I to što volim pridonijeti uspjehu knjige... volim onaj osjećaj kada sve sjeda na svoje mjesto kod neke knjige i kod pisca i kada dobivaš hrpu kritika... Ali, ponekad imam osjećaj da se igra na sve ili ništa. Kao 'Što si za mene učinio u posljednje vrijeme?' Znaš kako to ide."
Kimam glavom. Znam točno kako to ide.
Nastavlja: "A toliko puta ne možeš baš ništa napraviti za neku knjigu. Što je grozno kada ti se sviđa knjiga i kada ti se sviđa pisac..."
Ponovno kimam. Puca mi srce kada knjiga koju volim nije uspjela. I čini se da se to uvijek događa najsimpatičnijim piscima.
Richard kaže: "I, ne znam... odnosi s javnošću, čini se, stvaraju poseban tip ljudi koji osjećaju potrebu da preuzmu zasluge za sve i koji nikada ne uspijevaju isključiti svoju promidžbenu ulogu. Kao da stalno imaju potrebu za kruženjem među ljudima i jurnjavom kako bi cijelo vrijeme bili pod svjetlošću reflektora."
"Ti nisi takav", kažem misleći da je Richard prirodno pod svjetlošću reflektora. On ne juri kako bi tamo stigao.
"O, Bože. Svakako se nadam da nisam. Jer, kažem ti, Parr, u mojem poslu ništa ne mrzim više od odlaska na neku poslovnu koktel zabavu i gledanja svih onih hipermarketingaša koji jure oko ljudi iz medija ne bi li se s njima upoznali dok im nimalo suptilno pokušavaju uvaliti svoje projekte i furaju se na pločice s imenom. Odvratno je!"
"Furaju se na pločice s imenom?"
"Ma, znaš - kad netko s tobom počne razgovarati kao da ti je novi najbolji prijatelj. A onda, kad misli da ne gledaš, bace stvarno brzi pogled na tvoju pločicu s imenom kako bi vidjeli tko si ti. I, ako procijene da si dostojan - i dovoljno važan - nastavit će razgovarati s tobom. To je kao da nekome zuriš u grudi. I, čovječe, ako je nazočan netko iz Timesa ili tako nečega na takvim zbivanjima, nastaje ludnica kao u vrijeme hranjenja u zoološkom parku. Nemam pojma zašto se ti ljudi uopće pojavljuju na takvim zbivanjima osim ako im to na neki jadan način ne hrani ego."
Smijem se i kažem: "Da, ali tvoju pločicu s imenom nitko ne mora čitati." "To je istina", odgovara mi i glumi hvalisanje.
Zvoni mu telefon, ali on čak i ne baca pogled u njegovu smjeru. Istom mjerom uzvraćam kada se iz mojeg mobitela začuje zvonjava karakteristična za Jess, "Slatkogorka simfonija" The Vervea. Ali, ona zove opet. I opet.
"Moram se javiti", kažem. "Jess zove. Čini se da je nešto važno."
Richard zna da je Jess moja cimerica i najbolja prijateljica. Naginje se, ljubi me u obraz i kaže: "Hajde, nazovi je."
Kupim svoje rublje s poda pokraj kreveta, odijevam se najbrže što mogu i hodam pet ili šest koraka do Richardova kauča na kojem sam ostavila torbicu. Pronalazim telefon i zovem Jess kod kuće.
"Gdje si?" pita me ona.
"S Richardom sam", odgovaram i sviđa mi se kako te riječi zvuče. Nadam se da ću ih izgovarati još neko vrijeme. "Što se događa?"
"Ostavio me", kaže mi. Glas joj puca kao da plače ili se upravo sprema početi plakati. "Kaže da još uvijek voli svoju ženu. Želi pokušati popraviti situaciju s njom."
"Odmah dolazim kući", odgovaram joj i zatvaram telefon.
Dobacujem Richardu pogled pun isprike dok se odijevam do kraja. "Stvarno mi je žao, ali moram ići."
"Je li sve u redu?" pita, prebacujući noge preko stranice kreveta i navlačeći bokserice. "Ljubavna kriza", objašnjavam mu.
"Ne zvuči mi poznato", odgovara on. Sigurno je divno tako živjeti, mislim u sebi. Prati me do vrata i ljubi me na odlasku.
Zastajkujem na trenutak dok pokušavam smisliti što bi bilo prikladno reći. Zadovoljavam se s:
"Hvala za večeras."
Zvuči pomalo formalno pa se smiješim i dodajem: "Uživala sam." "U svako doba", kaže on. "Ozbiljno to mislim."
Jess je u komi kada stignem u njezin stan. Sjedi prekriženih nogu u kutu sobe, a na podu pokraj nje u jednom od malenih bijelih tanjurića nalazi se barem dvanaest opušaka. Prestala je pušiti prije nekoliko godina, ali ponovno se vraća toj navici kad se god nađe usred nekog stresnog posla ili emotivne krize. Izgleda krhko, ranjivo. Kada bi je netko sada vidio, nikada ne bi niti pomislio da kupuje i prodaje kompanije vrijedne nekoliko milijardi dolara.
Grlim je i kažem joj da mi je žao. Da znam koliko je silno željela da priča s Treyem ima sretan kraj.
Suzdržavam se kako ga ne bih nazvala lažljivim kopiletom. Bar za sada.
Ona mi kaže: "Stvarno sam u njega vjerovala", a zatim počinje plakati. Srce mi se slama dok je gledam. Još jedan razlog protiv rađanja djece. Pomisao da gledaš svoje dijete kako pati čini se nepodnošljivom. Ipak, dok slušam Jess kako u najružičastijim crtama prikazuje svoju vezu s Treyem, ne mogu ne osjećati isto ono što osjećam kada prijatelji izgube kućnog ljubimca pa za njim tuguju kao da je umrla stvarna osoba. Da, to je tužno, ali nije tako tužno, uvijek mislim. Znam da si volio Flasha, ali, zaboga, on je bio pasmine basset hound, a ne tvoj sin. Ali, možda je tome tako zato što nisam imala psa dok sam odrastala (majka je na njih alergična). Slično se tako osjećam i kad je u pitanju Trey. Nikada nisam bila s oženjenim muškarcem, ali želim reći Jess: "Da, sviđao ti se i voljela si se seksati s njim. Ali, kako si njega mogla voljeti? On je oženjen drugom ženom. S njom ima djecu. Emotivno ti je nedostupan. Varalica je. Nikada, čak ni u najljepšim romantičnim trenucima niste stvarno bili zajedno. I zato, nisi stvarno nešto izgubila."
Sve ću joj to možda u jednom trenutku i reći, ali sada nije pravo vrijeme za to. Jednostavno je puštam da se isplače. Sjećam se da je i ona za mene učinila isto. Iako se Bena i Treya nikada ne smije uspoređivati.
"Znam da ovo nikako ne možeš shvatiti", kaže Jess nakon podulje šutnje. "Ali, ja sam mislila da će on biti otac moje djece. U njega sam uložila dvije godine. Dvije godine. Osjećam se prestarom da ponovno krenem u potragu."
"Nisi prestara", proturječim joj. "To je suludo."
"Skoro mi je trideset i pet", odgovara mi ona. "Vrijeme mi curi. Jajašca mi nestaju."
"Imaš ti još hrpu dobrih jajašaca", uvjeravam je. Silno se trudim biti prijateljica koja će je podržati, ali ne mogu a da se ne usredotočim na jedan dio njezine rečenice. Na ono što je rekla, da je ne razumijem. Ne želim da se zbog mene uznemiri kao što to čini majka kada netko doživljava neugodnu situaciju, ali ne mogu je ne upitati: "Zašto misliš da to ne mogu razumjeti?"
Jess i ja se nikada ne svađamo pa ona zato nema iskustva koje bi joj pomoglo da u mojem glasu uoči napetost. Nema pojma koliko sam uzrujana. Koliko mi je žao što sam joj uopće uzvratila poziv. Još sam uvijek mogla biti kod Richarda. Da barem jesam. Skoro. Ustvari, nisam sto posto sigurna u vezi s tim - na neki način je bilo zgodno otići na potpuno prirodan način. Puno lakše nego da sam sama morala odlučiti trebam li kod njega provesti noć.
Ali, ono u što sam sigurna je da čovjek kakav je Trey ne bi smio imati moć da se uvuče u moj
romantični život. Dovoljno je loše što je utjecao na život moje najbolje prijateljice.
Gledam Jess čekajući odgovor. Ona pali još jednu cigaretu i kaže: "Zato što ti ne želiš imati djecu." Točno, mislim u sebi. I pretpostavljam da to znači da jednako tako nemam mašte, suosjećanja ili osjećaja. Ne mogu shvatiti kako se osjeća druga žena ako sama ne želim biti majka. Na kraju krajeva,
kakva je to žena koja ne želi biti majka?

PETNAEST
Idućeg me dana zove Daphne iz čekaonice klinike za plodnost. Upravo se spremam krenuti na naš tjedni urednički sastanak i vrijeme želim posvetiti ponavljanju svojih bilježaka ili pozdravu s Richardom ili i jednom i drugom. Nazvala sam ga jučer navečer, poslije razgovora s Jess i još uvijek mi je neugodno što sam tako brzo otišla nakon što smo prvi puta zajedno spavali. Kažem Daphne da ne mogu razgovarati i da čuje nazvati poslije sastanka.
"Ali, sada je devet sati i dvanaest minuta", kaže ona. "Da. Pa što?"
"Sastanak ti ne počinje u devet i petnaest, zar ne?"
Znam točno kuda smjera s ovakvim ispitivanjem, ali ipak padam u njezinu zamku i kažem: "Ne, počinje u devet i trideset."
"Onda imaš nekoliko slobodnih minuta, zar ne?"
Odmahujem glavom i uzdišem. Čini se kako Daphne misli da uvijek mogu razgovarati samo zato što imam vlastiti ured i telefon. Ali, umjesto da se pozabavim detaljima sastanka koji me očekuje ili bilo čime vezanim uz moju večer s Richardom, kažem joj: "Dobro, Daph. Imam otprilike tri minute. Što se zbiva?"
Preko telefona osjećam njezin pobjedonosni osmijeh. "Pa," kaže mi, "mi smo u liječničkoj ordinaciji. Tony je na pretragama. Znaš, da vidimo je li s njim sve u redu."
"Razumijem", odgovaram pregledavajući e-mail. Imam poruku od Richarda. Od samog pogleda na njegovo ime srce mi počinje treperiti. Sinoć je bio tako dobar.
Ona nastavlja: "Prvi je korak analiza sperme." "Aha", slažem se. "To zvuči razumno."
"Pa su ga zato smjestili u neku sobicu s pornografskim video-kasetama, časopisima punim cura i tih stvari."
Smijem se i kažem: "Jadan Tony."
"Jadan Tony?" pita Daphne. "U ovom trenutku on gleda gole žene. Mislim da ti njega ne treba biti žao."
"Ipak, sigurna sam da mu je neugodno", odgovaram dok tihim klikom otvaram Richardovu poruku i čitam: Kada se možemo ponovno vidjeti?
Smiješim se i odgovaram mu: U devet i trideset. Zar nećeš doći na sastanak urednika?
Daphne nastavlja: "Uopće mu nije neugodno. Misli da je sve to smiješno do ludila. Pričao je viceve i pitao sestru imaju li lezbijskih pornića."
"Tony priča viceve kad mu je neugodno. Sjećaš se kad je zaboravio povući ručnu onoga Dana zahvalnosti?" pitam je prisjećajući se kako je njegova nova crna Acura otklizala unatrag i uzrokovala lančani sudar u kojem su sudjelovala četiri automobila. "Rugao se samom sebi na taj račun još godinama. I sada ponekad o tome priča."
"To je potpuno druga priča", kaže ona. "To je stvarno bilo na neki način smiješno. Barem kad je sve prošlo."
"I ovo će jednog dana biti smiješno", uvjeravam je dok čitam Richardov odgovor koji je stigao gotovo iste sekunde: Vidjeti se nasamo. Kao što sam te vidio sinoć.
"Znači, potpuno sam nerazumna zato što me to nervira?" pita Daphne.
Ovo je pitanje njezin zaštitni znak; Daphne uvijek želi da upravo ja iskalibriram nerazumnost njezine emotivne reakcije na neku pojavu. Uporno joj želim reći da zaista jest nerazumna, kao što Maura uvijek čini, ali naučila sam da u ovakvim situacijama trebam biti oprezna.
"Razumijem zašto si iznervirana", kažem Daphne dok pišem poruku Richardu: Što je prije moguće.
"Mislim, to je jednostavno odvratno", odgovara ona. "I cijelom ovom procesu dodaje još jedan sloj poniženja."
"Pokušaj ne misliti na taj način", tješim je. "Jednostavno to preživi."
"Zar ti ne misliš da im je Tony trebao reći da mu ne trebaju... pomagala? Ne misliš da bi trebao misliti na svoju suprugu. A ne drkati na pornografiju?"
"Sigurna sam da misli na tebe. Imaj malo povjerenja u njega, Daph."
"Ma da, baš!" kaže mi. "Naš spolni život je nikakav. Ako ne ovuliram, uopće ga i nema. A i kad ovuliram, svodi se na posao."
"Bit će bolje", uvjeravam je ponovno razmišljajući o Richardu. Kako mi je lijepo bilo sinoć. Kako nikada neću morati iskusiti dosadu seksa radi razmnožavanja. "Oboje ste pod strašnim pritiskom."
Bacam pogled na sat. Sada je devet sati i devetnaest minuta i treba mi oko četiri minute da se liftom popnem tri kata i dođem do prostorije za sastanke. Što znači da za bilješke imam samo sedam minuta.
Baš u trenutku kada se spremam pozdraviti s njom, ona pita: "Misliš li da je on kriv?" "Kriv? Kako to misliš?" pitam je.
Očito nije Tony kriv za to što je njihova klinika - koju je Daphne pronašla i odabrala - odlučila imati pornografiju klijentima nadohvat ruke.
"Misliš li da je problem u njemu ili u meni? To što ne možemo ostati u drugom stanju?"
Iako Daphne sigurno zna da nema nikakvog načina na koji bih ja mogla znati odgovor na pitanje koje zahtijeva sveobuhvatnu dijagnostiku i pretrage, to je nikada nije spriječilo da postavlja pitanja slična ovome; duboko vjeruje u nasumično nagađanje i slijepo pogađanje.
Izlazim joj ususret i kažem: "Pretpostavljam da je problem u njemu. Ali, jednako tako predviđam da se radi o nečemu što će se moći ispraviti... Slušaj, Daph, sad stvarno žurim. Nazvat ću te poslije sastanka. Dobro?"
"Dobro. Ali, drži fige da si u pravu... i da je problem stvarno u njemu", napominje prije nego što se oprostimo.
Njezina posljednja opaska o krivnji toliko me uznemirila da se mrštim spuštajući telefonsku slušalicu, onako kako to rade samo likovi u lošim televizijskim serijama. Nisam sigurna što me kod toga toliko smeta, ali samoj sebi kažem da to mogu analizirati i kasnije.
Sada se moram pretvoriti u trgovkinju. Na ovim tjednim uredničkim sastancima urednici predlažu rukopise glavnom uredniku i voditeljima drugih odjela koji imaju priliku odbaciti prijedlog iz bilo kojeg razloga: ovo se neće prodavati; ova knjiga previše nalikuje na drugu knjigu objavljenu prošle godine; ili stari ali dobri: rukopis je sranje. Ulozi urednika su, očito, visoki pa na ovakvim sastancima vlada darvinistička atmosfera kojoj umnogome pridonosi i urednička politika. Emocije su povišene i nije neuobičajeno da mladi urednici, u silnoj želji da se istaknu, dvoranu za sastanke napuštaju u suzama. Preživjela sam i ja mnoštvo traumatičnih sastanaka napredujući u tvrtki, ali ove sam godine uspjela postići da svih šest rukopisa koje sam predstavila budu prihvaćeni (to bi mogao biti kompanijski rekord) i silno bih željela tako i nastaviti. Osim toga, želim impresionirati Richarda. Bila bi prava šteta da moj uspješni niz bude prekinut poslije sinoćnjih zbivanja.
Ulazim u prostoriju za sastanke i istoga trenutka osjećam Richardovu nazočnost. Čujem njegov hrapavi smijeh, a krajičkom oka ga vidim dok natače kavu u šalicu od stiropora. Nemam mu se hrabrosti približiti, čak ni pogledati u njegovu smjeru. Umjesto toga, izbjegavam čavrljanja i sjedam za dugi, ovalni stol te marljivo pregledavam svoje bilješke dok Jacqueline Dody, moja bliska prijateljica i najbliža urednička saveznica, zauzima mjesto pokraj mene i pita me želim li uštipak. Odgovaram Ne, hvala i to je vjerojatno prvi puta u mojem životu da sam odbila uštipak Krispy
Kreme. Ali, danas sam previše nervozna da bih jela. Nikada nisam morala održati poslovnu prezentaciju pred osobom s kojom sam upravo - ili uopće - spavala.
U tom trenutku čujem kako Richard govori: "Koji je to vrag? Parrova je odbila uštipak?"
"Baš tako!" kaže Jacqueline. "Što bi to trebalo značiti, ti mršava kučko? Možeš si priuštiti nekoliko kalorija."
"Da," slaže se Richard, "zar ne znaš da je nepristojno odbiti slatkiše kada si vitka poput manekenke?"
Gledam ga, istovremeno iznenađena i zadivljena činjenicom da je u manje od pet minuta uspio pohvaliti moje tijelo.
"Hej! Ja se ovdje pokušavam usredotočiti!" odgovaram dok Richard sjeda s moje druge strane. Nervozna sam, a moja nervoza postaje još izraženija kada osjetim kako se njegovo stopalo prislanja uz moje. Odmahujem glavom i sklanjam stopalo pitajući se koliko se puta s nekim mazio stopalima ispod ovog stola. Pitam se je li Richard ikada spavao s još kojom urednicom i nadam se da je odgovor na to pitanje negativan.
Kada se njegova noga ponovno primakne mojoj, dobacujem mu pogled ispunjen lažnim upozorenjem.
Smješka se i pita: "Što?"
"Ništa", odgovaram i ponovno odmahujem glavom.
Naš glavni urednik, Sam Hewlett, otvara sastanak uobičajenim suhim poslovnim tonom i zatim riječ predaje Molly Harrington, urednici koja predstavlja povijesni roman za mlade, smješten u Brugesu. Pokušavam se usredotočiti na Molly, ali ne uspijevam misliti ni na što osim na ono što se zbilo prošle večeri. U jednom trenutku Richard počinje crtkarati zavojite crtice po svojem notesu i njegov me crtež potpuno obuzima. Uhvatio me da gledam i na notes napisao Još uvijek. Zatim križa te riječi, obazire se kako bi bio siguran da nitko na to ne obraća pažnju. Tada piše te. Zatim okreće novu stranicu u notesu i ispisuje osjećam. Srce mi počinje lupati dok razmišljam o njegovim usnama koje su sinoć putovale mojim tijelom. Samoj sebi dajem riječ da više neću gledati u njegov notes.
Nakon dva sata i šest knjiga (od kojih su četiri odbačene) na meni je red da predstavim knjigu. Richard okreće svoj stolac prema meni i smiješi se. Pokušavam ga ignorirati, ali ipak nesigurno započinjem predstavljanje svojeg romana i na sva usta hvalim knjigu koju smatram pametno i šarmantno napisanom. Zatim kažem: "Točnije govoreći, priča govori o ženi koja živi u Chicagu i zbog raznih razloga odlučuje napustiti svoj prekrasan, stabilan život i preseliti na jug Francuske. Suočava se s gomilom prepreka i poteškoća, ali na kraju otkriva začuđujuće stvari o samoj sebi... Knjiga je nevjerojatno topla i zanimljiva."
Sam me prekida pitanjem: "Na kakve čitatelje ciljaš?"
Odgovaram: "Mislim da će se svidjeti svakome tko voli Petera Maylea. Ali, priča je i vrlo realistična pa mislim da će se svidjeti i znatno većem broju ljudi od Mayleovih čitatelja. Mislim da će je obožavati i žene svih dobi. A, iskreno, u njoj će uživati i muškarci."
Druga urednica, Dawn Bolyn, naginje se unaprijed sa samozadovoljnim izrazom lica. Dawn je jedna od onih sekantnih, superkompetitivnih žena koja je očito ljubomorna na svačiji uspjeh, a osobito na moj. I zato nisam nimalo iznenađena kada kaže: "Zvuči kao kopija Pod suncem Toscane."
"Pa, Dawn", kažem s prenaglašenom strpljivošću. "Za početak, ovdje se radi o Francuskoj, a ne o Italiji."
Na Dawnino očito zgražanje, moj je komentar izmamio hihotanje. Zatim dodajem: "A knjige uopće ne sliče jedna drugoj."
I, molim te, nanesi pudera na to svoje masno lice.
Jacqueline uskače i pruža mi podršku: "Meni se način pisanja jako svidio. Vrlo je živahan i obiluje opisima, a nije prekrcan... A priča me upravo prikovala za kauč, imala sam groznu glavobolju cijelu nedjelju, ali ipak nisam mogla prestati čitati."
Svi se smiju jer je poznato da Jacqueline voli previše popiti prilikom izlazaka poslije posla.
Sam dodaje: "Pa, slažem se s Jacqueline da je stil bogat opisima i da je živahan... ali ima nešto u knjizi što mi jednostavno djeluje... malenim."
Prilično je porazno kada Sam neku knjigu proglasi malenom tako da sada počinjem brinuti. Dok se mučim s odgovorom, Richard vadi kapicu olovke iz usta i kaže: "Claudia, reci nam, je li se autorica zaista preselila u Francusku?"
Odmahujem glavom. Znam da smjera na kritiku.
"Znači da, nažalost, za nju ne bismo mogli dobiti publicističku, opširnu kritiku, ali ipak mi se knjiga čini obećavajućom. Već zamišljam fantastične korice... Osim toga, Claudijin dosadašnji uspjeh govori sam za sebe. One knjige za koje nismo sigurni trebamo povjeriti baš njoj."
Sve su oči uprte u Richarda. On na sastancima ne govori često, ali njegovo mišljenje ima veliku težinu i zato sam prilično sigurna da je upravo njegovo mišljenje prevagnulo na moju stranu. Upravo tako, Sam prijedlog stavlja na glasanje i on prolazi tankom većinom.
Bacam pogled prema Richardu koji mi uzvraća potajnim namigivanjem.
U sebi mislim O, zaboga, jesam li ja to upravo napredovala na poslu zahvaljujući seksu?
Nisam sigurna kakav je odgovor na to pitanje, ali iznenada mi na pamet pada činjenica da je granica između ispravnog života i onog ispunjenog skandalima izuzetno tanašna.
Vraćam se u ured i istoga trenutka nazivam Daphne. U autu je, sama, i na putu je prema dućanu. "Kako je prošlo?" pitam.
"Prošlo je. Čini se da je dao malo sperme", odgovara mi otrovno. "Uz pomoć školarki Shari i Shelli."
"I kakva je presuda?"
"Rezultat testa bit će poznat za nekoliko dana... Ali, što znači nekoliko dana za nekoga tko već cijelo desetljeće čeka bebu, zar ne?"
Želim joj reći da nije istina da čeka već cijelo desetljeće jer se ne računaju godine kada nisu ni pokušavali. Kada su koristili kondome, uzimali tablete ili "izvlačili i molili se", što je bila omiljena metoda Daphne i Tonyja tijekom sirotinjskih studentskih dana kada su jeli samo tijesto.
"Sve će to uskoro biti gotovo", kažem joj bacajući pogled na svoje zanoktice i razmišljajući da moram poći na manikuru prije nego što se ponovno nađem s Richardom.
Slušam Daphne koja sada nesuvislo priča o postarijem vozaču koji nije dao žmigavac. Otkako je neki starac naletio na nekoliko školaraca na pješačkom prijelazu prošle godine u našem gradu, Daphne je navikla zapisivati broj registarskih pločica nepažljivih vozača i prijavljivati ih prometnoj policiji. "Mislim, Bog ih blagoslovio, znaš... sigurna sam da ni sami nisu svjesni da ne bi smjeli voziti. Ali, to jednostavno nije sigurno, znaš?"
Prekidam njezinu tiradu i kažem: "Slušaj, Daph, baš sam se nešto pitala... sjećaš se da si rekla kako se nadaš da je problem u Tonvju? Da je njegova krivnja?"
"Da."
"Što si time točno mislila?"
"Mislila sam da ne želim da se mene za ovo okrivljuje." "Da te Tony okrivljuje?"
"Da."
"Zar stvarno misliš da bi te krivio!" pitam. "To mi ne sliči na Tonvja." "Znam... Ali, ponekad me uhvati takav osjećaj."
"Mislim da nitko nikoga ne bi trebao kriviti", kažem joj. "Da. Ovaj, sve je to tako stresno..." glas joj se gubi.
"Stvarno mi je žao, Daphne. Da bar ne moraš proživljavati sve ovo." "Znam... Samo mi reci da ću uspjeti. Reci mi da ću jednoga dana biti majka."
"Dogodit će se i to", kažem joj uvjerena u to što govorim. "A u najgorem slučaju, uvijek možete posvojiti, zar ne?"
"Pretpostavljam. Ali, to je stvarno zadnji izlaz. Želim svoje vlastito dijete", odgovara mi. "Ali, to bi i bilo tvoje vlastito dijete", kažem joj.
"Znaš na što mislim", govori mi. "Želim nositi dijete. Želim u potpunosti iskusiti svaki oblik materinstva..."
"I hoćeš", kažem joj.
"Možda je to pravi razlog zbog kojeg želim da to bude Tonyjeva greška", objašnjava mi. "Ako je njegova greška, ja ipak mogu imati dijete."
"Misliš, s nekim drugim? Napustila bi Tonyja?" pitam je zgrožena.
"O, zaboga, ne", kaže Daphne. "Mislila sam na banke sperme... takvo što", pojašnjava mi.
Gotovo je pitam bi li i Tony bio spreman krenuti tim putem. Jako bi me iznenadilo ako bi pristao. Za Daphne bi učinio gotovo sve, ali čini mi se da je onaj tip mačo frajera koji se s takvim nečim ne bi mogao nositi. Ipak, odlučujem da neću potezati takvo pitanje. Daphne ionako ima dovoljno briga.
Tog popodneva, nakon što sam uzvratila desetak telefonskih poziva različitim agentima i piscima, hvatam samu sebe u razmišljanju o Benu i našem braku i kako stvari nisu nimalo nalik na ono što sam zamišljala onoga dana kad sam rekla Pristajem. Na kraju krajeva, ljudi koji su suđeni jedno drugome ostaju zajedno i usprkos velikim problemima i poteškoćama. Neko se vrijeme mogu međusobno optuživati i prebacivati krivnju jedno na drugo, ali na kraju ipak riješe stvari. Ljubav sve pobjeđuje. U zdravlju i bolesti. U tome je bit dobrih brakova. Razmišljam o ekstremnom primjeru - o činjenici da je Dana Reeve ostala sa Christopherom iako sigurno nije željela biti udana za kvadriplegičara. Njihova je ljubav bila jaka i stvarna i važnija od svih onih stvari koje više nisu mogli činiti zajedno. Bila je važnija od fantastičnog seksa ili jahanja ili rađanja još djece. Dana je morala dopustiti velikom broju snova da umru, ali to je učinila dobrovoljno. On je vrijedio svake žrtve.
Dugo vremena sjedim za stolom, leđa okrenutih računalu, ignorirajući zvuk novopristiglih poruka, vjerojatno od Richarda, i pitajući se bi li Ben napustio mene da mi je dijagnosticirana neka opasna bolest. Da mi je preostalo tek nekoliko godina života. Ili da nisam mogla zanijeti - umjesto činjenice da to nisam željela. Ne mogu zamisliti da bi me Ben napustio u bilo kojoj od tih situacija. Pa, kako me onda mogao napustiti samo zato što nisam željela imati djecu? Nisam ga opterećivala nikakvim problemima; jednostavno sam željela da stvari ostanu onakve kakve su i bile. Nije li me muž mogao voljeti dovoljno da ostane? Zar sam zaista tako mnogo tražila?

ŠESNAEST
Trebaju mi dobra tri dana da se otresem tuge vezane za Bena koja mi se uvukla u dušu. Tijekom tog vremena izbjegavam Richarda. Ne potpuno - razgovaramo i šaljemo jedno drugom e-mailove zapanjujuće često. Ali, kada me pita jesam li slobodna za večeru, izmišljam ispriku i tražim odgodu. Jednostavno se ne želim s njim seksati dok razmišljam o Benu iako Jess tvrdi da bi mi upravo seks s Richardom mogao pomoći da preskočim ovu neočekivanu zapreku. Iz iskustva znam da seks s jednim muškarcem dok razmišljaš o drugom muškarcu ima katastrofalne posljedice i da se obija o glavu, te se prisjećam prekida s Paulom, dečkom s kojim sam hodala za vrijeme studija. Jedan od dva značajna prekida.
Tijekom tih davnih dana u New Yorku, baš poslije diplome, Jess je izlazila gotovo svake večeri dok sam ja većinu večeri provodila kod kuće, baveći se jadnim poslovima kao što je neprekidno slušanje Pictures of You The Curea i telefoniranje raznim radijskim emisijama u kojima sam pjesme posvećivala "Paulu u Denveru". Nisam se mogla otresti vlastita jada - a nisam to ni željela - sve dok nisam upoznala Andersa na zabavi na krovu zgrade na Upper East Sideu. Anders je bio profesionalni igrač tenisa, dvadesetogodišnjak s dugom plavom kosom i nakošenim osmijehom. Odmah smo se složili iako mi je bilo jasno da je on tip frajera s kojim se svi lako slože i u kojega se djevojke lako zaljubljuju.
Upravo sam zato i bila uzbuđena kada me pronašao na kraju večeri i zamolio broj telefona. Otišli smo na večeru i u kino idućeg tjedna i počeli se viđati prilično često iako se nikada nismo stvarno zapitali kakav je, ustvari, naš odnos i kamo smo krenuli.
Otprilike mjesec dana kasnije smo se poseksali na njegovu futonu pod grubim šarenim prekrivačem koji mu je isplela baka. Nije bilo bolje od seksa s Paulom, ali bilo je neusporedivo bolje od prvog puta s njim što mi se učinilo značajnim i obećavajućim. Nakon toga nam je Anders pripremio ponoćni obrok koji se sastojao od čipsa i kuhanih hrenovki. Zatim je uključio lampu u obliku lava pa smo plesali uz zvuke Feel the Vibrations Marky Marka sve dok susjed nije počeo lupati po zidu i vikati nam da začepimo. Iako nisam bila zaljubljena u Andersa, sjećam se da sam mislila kako ne bih mogla odbaciti mogućnost da bi se i takvo što moglo dogoditi. Ustvari, nadala sam se da će se to i zbiti.
Nekoliko dana kasnije, baš prije idućeg izlaska s Andersom, izašla sam ispod tuša i primijetila da mi svijetli crvena lampica na automatskoj sekretarici. Iako nismo razgovarali već gotovo tri mjeseca, odmah sam znala da je zvao Paul - to je ujedno i trenutak u kojem sam se najviše približila vidovitosti. Pustila sam snimku i zaista, bio je to Paul koji je pijano frfljao kako se iskreno nada da sam dobro. Nije to baš bilo isto kao da je rekao: "Silno mi nedostaješ i tužan sam što se i ja nisam preselio u New York s tobom", ali ipak, zvao me u petak navečer dok se opijao - što ja, uz Jessinu svesrdnu pomoć, ipak nikada nisam učinila. Dva sam puta odslušala poruku, a zatim sam samu sebe natjerala da je obrišem, boreći se s nagonom da je spremim kako bi je kasnije mogla dodatno analizirati. (Jess je nadarena za čitanje između redaka i tumačenje pijanih poruka, možda baš zato što se do tada takvih stvari već dobrano naslušala. A opet, tko ne telefonira pijan tijekom ranih dvadesetih?) Ozbiljno me boljelo dok sam brisala Paulov poznati, promukli glas, ali uglavnom sam bila ponosna na samu sebe. Bila sam dobro prilagođena gradska cura koja izlazi s dugokosim Europljaninom opasnog servisa. Potpuno sam preboljela dečka s faksa.
I tako, u skladu sa svojom reputacijom, pobrinula sam se da se te večeri Anders i ja ludo zabavimo. Bili smo u El Teddyju, mojem omiljenom meksičkom restoranu (koji je u međuvremenu zatvoren) u Tribecci i ja sam se napila margarite s ledom i solju zbog koje sam se sa svakim gutljajem osjećala vrlo sofisticirano jer sam na faksu pila samo ohlađene margarite. Nakon toga smo se našli s
Andersovim prijateljima, uglavnom tenisačima kao što je bio i on i plesali u ekskluzivnom klubu u Sohou. Anders je bio odličan plesač, ali samoga sebe nije uopće shvaćao ozbiljno. Svakih nekoliko minuta počeo bi plesati svoj manijakalni ples "čovjeka koji trči". Nasmijavao me i zbog njega sam se osjećala kao da lebdim, onako kako se čovjek može osjećati tek nakon što je preživio pravu tugu.
A tada se dogodilo nešto uistinu čudno. Nakon što smo se vratili u Andersov stan, dok smo se seksali tek drugi put, uhvatila sam samu sebe kako razmišljam o Paulovoj poruci. I tada sam, naizgled bez razloga, počela plakati. Samoj sam sebi rekla daje to sigurno samo od margarita. Podsjećala sam samu sebe da sam sretna. Molila sam se da trenutak brzo prođe i da je Andersova soba dovoljno zamračena da moje suze ostanu neprimijećene. Ali, nisam bila te sreće. Nekoliko trenutaka kasnije osjetila sam kako se Anders smrznuo negdje iznad mene. Nježno je dodirnuo moj obraz. "Plačeš li?" pitao je, zvučeći više užasnuto nego zabrinuto. Nije čekao moj odgovor, samo je sjeo, upalio svjetlo i pogledao me s puno straha. Rekla sam mu da mije žao. Zagrlio me i rekao: "Nemoj da ti bude žao." Zatim me pitao što nije u redu, zašto sam tužna i je li on učinio nešto loše? Odgovorila sam mu da nisam tužna, samo pijana i umorna. Nastavio me ispitivati pa sam mu ispričala sve o Paulu, o tome što se promijenilo u našoj vezi, njegovoj nesklonosti preseljenju u New York, o tome kako mi ponekad nedostaje kada čujem neke pjesme - sve o tipičnoj melodrami na kraju veze. Čak sam mu ispričala i o Paulovoj večerašnjoj poruci, o tome da sam je obrisala nakon što sam je samo dva puta preslušala. Usput sam se ispričala, a Anders se pokazao kao izvanredan čovjek. Rekao je da je sve u redu i na moj nagovor ispričao pokoju vlastitu priču o prošlim ljubavima.
Naravno, bilo mi je neugodno što sam se rasplakala za vrijeme seksa, ali po mojem mišljenju Anders i ja smo zajedno prešli prag i ta je noć poprimila osobite, gotovo katarzičke osobine. Napokon sam bila spremna ostaviti Paula iza sebe i krenuti dalje. Idućeg jutra Anders me poljubio u znak pozdrava bez nagovještaja ikakva problema. Ja sam se vratila kući i ispričala Jess da napokon osjećam da sam potpuno preboljela Paula i da sam spremna krenuti na iduću razinu s Andersom. Jedini je problem bio u tome što Anders očito nije dijelio moje mišljenje jer me nikada više nije nazvao. Naravno, ni ja njega više nikada nisam nazvala. Ali, bilo je prilično jasno tko je prekinuo s kime. Kao što je to uvijek jasno.
Još uvijek me presiječe kad se prisjetim te noći i pitam se što bi se zbilo da nisam plakala za vrijeme seksa. Iako ne mislim da smo Anders i ja bili jedno drugom suđeni ili nešto tako šašavo. Jednostavno mislim da sam zeznula nešto što je moglo prerasti u značajniju vezu - ili barem dugotrajno prijateljstvo.
Svjesna svega ovoga, odlučujem da sasvim sigurno neću počiniti istu pogrešku u vezi s Richardom. Nikada više ne želim plakati za vrijeme seksa (osim ako ne plačem jer je tako dobro - Ben me jednom dirnuo do suza). Želim da granice ostanu jasne. Znam da ću još dugo razmišljati o Benu, ali nikako ne želim da me te misli obuzimaju dok sam u krevetu s drugim muškarcem. Ničim ne želim ugroziti krhki početak s Richardom. Iako u mojoj vezi s Richardom nema ničega osobito krhkog - radi se samo o tome da su po definiciji svi počeci krhki.
Tada, upravo u trenutku kada mislim da nadilazim teške trenutke, dobivam pismo koje mi ponovno zakovitla misli. Odmah prepoznajem Annien rukopis i osjećam ubod krivice jer joj nisam uzvratila nedavne pozive ili prihvatila poziv na ručak.
Annie i Ray su jedini prijatelji zapeli u unakrsnoj vatri razvoda, jedini par koji ni Ben ni ja ne možemo potpuno prisvojiti kao samo svoje prijatelje. Svi ostali su ili više moji prijatelji ili više njegovi prijatelji - i poštujemo prešutni dogovor po kojem se ja držim podalje od njegovih prijatelja, a on od mojih. Radi se o poštovanju. Dok razmišljam o svemu ovome, otvaram omotnicu očekujući neku vrstu pisamca. Annie rado šalje pisamca bez ikakva povoda i često jadikuje da doba elektroničke
pošte uništava umjetnost pisanja pisama. Ali, u omotnici se ne nalazi pisamce; radi se o pozivnici na krštenje Raymonda mlađeg.
"Sranje", kažem naglas jer znam da Ben večeras otvara istu ovakvu pozivnicu, a zadnje što želim je vidjeti ga. Ipak, u istom trenutku, najviše želim vidjeti Bena. Ponovo mrzim i sebe i njega.
Vraćam pozivnicu natrag u omotnicu i mirno razmišljam o tome što sve mogu učiniti. Mogla bih nazvati Annie i reći joj istinu. Dovoljno smo bliske prijateljice da joj se mogu povjeriti. Vjerojatno bih se za to i odlučila da me pozvala na, recimo, običnu zabavu. Ali, kako se radi o krštenju njezina prvorođena djeteta, čini mi se da istina ne bi bila pametno rješenje. Znam da bih joj se činila užasno samoživom. Na kraju krajeva, takav postupak zaista bi i bio samoživ.
Razmišljam o laganju. O izmišljanju neke isprike. O tome da joj kažem da taj vikend neću biti u gradu. Da već u rukama imam nepovratne avionske karte. Ali, tada bih morala izmisliti cijelu tu kompliciranu laž o putu u Vegas ili Los Angeles ili New Orleans i zauvijek pamtiti da sam navodno bila na izletu bas tog vikenda u kolovozu. Bilo bi baš nalik na mene da usred tjedna zaboravim tu priču i da se javim na telefon te da s druge strane žice bude upravo Annie koja je nazvala kako bi zamolila Jess recept za piće s rumom. Čini se da postoji neki okrutni zakon po kojem ljudi koji nerado lažu bivaju uhvaćeni u laži u onim rijetkim prilikama kad se odluče varati. Osim toga, uz sve moje nedavne isprike, Annie će sigurno posumnjati da lažem. I ja bih, da je situacija obrnuta.
Samu sebe korim što nisam prihvatila barem jedan njezin poziv na ručak ili piće tijekom prošlog mjeseca. Što nisam navratila kako bih vidjela Raymonda mlađeg. Da sam uložila samo malo truda, eskiviranje krštenja bilo bi manje očito.
Iznenada se pitam koji je pravi razlog da se toliko trudim izbjeći Annie i Raya. Pretpostavljam da čovjek ne mora biti psihijatar kako bi otkrio razlog. Djelomično je u pitanju faktor djeteta. Zadnje što želim je biti blizu djeteta. Ne želim da me se podsjeća što je Ben izabrao umjesto mene. Ali, jednako tako ne želim biti blizu ikoga ili ičega što me podsjeća na Bena i bojim se da će mi Annie, a daje i ne zamolim, ispričati detalje Benova novog života. Detalje koje sigurno ne želim čuti. Osim ako ti detalji ne govore o tome daje Ben sam i jadan. A nema nade da bi takvo nešto moglo biti istina. Na koncu konca, vidjela sam ga kako se druži s Tucker. Možda u nju nije zaljubljen ili možda čak više i nije s njom, ali ni u kojem slučaju nije mi djelovao slomljeno.
Naravno, uvijek mogu Annie reći da ne želim čuti ni riječi o Benu, ali jednako tako ne želim ostaviti dojam gubitnice u vezi. Osim toga, djelovala bih emotivno nestabilno kada bih odbila razgovor o najznačajnijoj stvari koja mi se ikada dogodila. Annie bi o tome sigurno izvijestila Raya koji, kao muškarac, ne bi imao pameti i takta da te informacije zadrži za sebe nego bi rekao Benu kako sam jadna. Uz to, ako Annie i ispoštuje moj zahtjev da o Benu ne pričamo, bez sumnje ću iz njezine šutnje o toj temi iščitati svakakve stvari. Na kraju ću misliti da iako sam rekla Annie da ne želim razgovarati o Benu, ako je izvješće povoljno za mene (a nepovoljno za Bena), ona će sigurno pronaći načina da ga ubaci u razgovor i to ovako nekako: Znam da nisi željela ništa čuti o Benu, ali kad god ga vidimo, uvijek pita za tebe i djeluje strašno osamljeno bez tebe.
U svakom slučaju, ova me pozivnica stavlja pred gotov čin.
Točno znam što će Jess reći - pa se zato i smijem kada, vrativši se s posla, ona baca pogled na pozivnicu i upravo to i kaže: "Moraš ići. Moraš povesti Richarda. I moraš izgledati fantastično." Oči joj se sjaje prvi put od razgovora s Treyem - koji je nije nazvao kako bi joj rekao da se predomislio ili samo kako bi je pozdravio.
Odgovaram joj da nema šanse da ću pozvati Richarda. "Zašto ne? Sigurna sam da Annie ne bi imala ništa protiv."
"Ne bih to mogla učiniti Benu. Ili, kad smo već kod toga, Richardu", kažem joj. "Osim toga, to djeluje tako očito. Jadno."
"Ne slažem se. Mislim da djeluje upravo suprotno od jadnog. Mislim da djeluje kao da je Richard tvoj dečko. Žene vode dečke na takva zbivanja."
"On nije moj dečko i ti to znaš." "Pa, na neki način ipak jest."
"Ne," odgovaram joj, "stvarno nije." "Pa, što je onda?"
"On je frajer koji mi se sviđa. Frajer s kojim sam jednom spavala."
"Pa, onda spavaj s njim još nekoliko puta pa ga onda povedi." Smijem se i odmahujem glavom. Jess kaže: "Dobro. Ali, bit će ti stvarno žao što me nisi poslušala ako Ben nekoga dovede." Zastajem istoga trenutka i gledam je. "Misliš da bi učinio takvo što?"
"Mogao bi."
"Nema šanse. Nikada."
"Nikad ne reci nikad", odvraća Jess.
To je godinama njezina mantra i mislim da se napokon počinjem s njom slagati. U vezama nema ničega apsolutnog. Ni za što ne postoje garancije. Ne može se računati ni na što osim na neočekivano. Upast ćeš u probleme tek kad počneš misliti da si nekakva iznimka za koju ne vrijede pravila.
Podižem telefonsku slušalicu i okrećem Annien broj. Vedro mi odgovara: "Hej, neznanko!"
Prije nego samu sebe uspijem odgovoriti, kažem: "Hej, Annie. Dobila sam tvoju pozivnicu i ni za što to ne bih propustila... Bi li se ljutila kada bih nekog dovela?"

SEDAMNAEST
Osjećam se pomalo krivom jer koristim Richarda kako bih povrijedila Bena. Ili koristim Richarda kako bih pred Benom djelovala dobro. Ili jednostavno zato što koristim Richarda. Ali, Jess me uvjerava da ga ne koristim stvarno jer kad ti se netko stvarno sviđa, onda to negira ideju iskorištavanja. Pita me bih li povela Richarda na krštenje nekog imaginarnog djeteta. Odgovaram joj potvrdno što brže mogu jer ne želim da ona počne razmišljati o djetetu koje s Treyem neće imati - i zato što točno znam kamo smjera s takvim razmišljanjem.
I zaista, smiješi se kao da je upravo dokazala složeni teorem i kaže: "Tako dakle. Savjest bi ti trebala biti savršeno mirna."
Odmahujem glavom i smijem se dok plješćemo dlanom o dlan. Kako je dobro za najbolju prijateljicu imati osobu koja sve može tako racionalno prikazati.
I tako, nekoliko dana kasnije sam u Richardovu stanu i pripremamo večeru. Ili, točnije govoreći, ja ga gledam dok priprema večeru i prihvaćam sitne, nezahtjevne zadatke kao što je "pranje salate" ili "sjeckanje luka". Nemam ništa protiv pranja salate; polako rastvaram listove na komadu papirnatog ubrusa, a zatim ih nježno lupkajući sušim prije nego što ih položim u veliku drvenu zdjelu za salatu. Ali, kada počinjem rezati luk u krivom smjeru, Richard se smije i kaže: "Ozbiljno, Parr, kako ne umiješ rezati luk?"
"Umijem", odgovaram osjećajući se pomalo razočaranom. "Puno sam puta to učila - ali se kasnije više ne mogu sjetiti. Isto je i s rajčicama."
Nježno uzima nož iz moje ruke i kaže: "Dopusti meni."
Pravim se bespomoćnom - što, pretpostavljam i ne zahtijeva previše glume - te promatram njegovu savršenu tehniku rezanja i brzo, lagano sjeckanje.
"Je li nastrano što me to totalno uspaljuje?" pitam ga. Oduvijek sam voljela ljude s neočekivanim talentima i nikada ne bih ni pomislila da bi Richard mogao biti osobito darovit u kuhinji.
Smije se dok se ja divim boricama oko njegovih očiju. Sigurno se otuširao trenutak prije nego što sam stigla jer mu je kosa još vlažna na stražnjem dijelu glave, a miris kolonjske vode jači nego inače. Bos je, odjeven u tamne traperice i čistu bijelu košulju, a rukavi su mu zadignuti do laktova. Gledam ga dok tupom stranom noža struže luk sa daske za sjeckanje u tavu s maslinovim uljem. Čuje se zadovoljavajuće cvrčanje, a on samozadovoljno kaže: "Voila!" Zatim briše ruke o krpu, otvara bocu vina profesionalnim vadičepom - još jedna stvar koju ja ne umijem - i toči vino u dvije čaše. Pruža mi jednu i kucamo se čašama bez zdravice. Pristalica sam propuštanja zdravice ako nemaš nešto zaista pametno čemu bi nazdravio. Zdravice tipa Nazdravimo ovoj noći ili Nazdravimo kuharu ili Nazdravimo nama samo razvodne trenutak. Ili, što je još gore, stvaraju neugodno zatišje kao da postavljaju pitanje: "O čemu bismo sada trebali razgovarati?" Osim toga, ako vas muškarac stvarno pogleda u oči u trenutku kada vam se čaše kucnu - kao što je to Richard učinio - to može biti čarobnije od svih riječi.
Smješkam se dok mi Richard prilazi, naginje se i ljubi me. Za dobru je glavu viši od Bena pa je zato ljubljenje s njim dok stojimo znatno teže. Većina djevojaka više voli visoke muškarce, ali ja sam uvijek voljela intimnost koju pruža kompatibilna visina. Tako je i ples znatno intimniji. Između ostaloga. Iako na Richardu ništa ne bih mijenjala. Uzvraćam mu poljubac i osjećam vino na njegovim usnama. Shvaćam da je prvi poljubac večeri uvijek najbolji. Možda i Richard isto misli jer odugovlačimo trenutak prije nego što se on okreće prema štednjaku i počinje miješati luk.
"Dobro. Nemoj me ometati", kaže on. "Ovo je ozbiljan posao."
Proučavam njegova leđa i izgled njegova vrata dok je nagnut nad štednjakom te odlučujem da neću naći bolje vrijeme da ga pitam za krštenje. Bit ću opuštena, pitanje ću mu samo nabaciti. Nema potrebe da s Richardom obilazim oko'teme. Upravo je u tome ljepota naše veze. Ili kako već odlučimo
nazvati ovo što se između nas zbiva. Nema potrebe za pretvaranjem. Zato jednostavno izlanem:
Bliskim se prijateljima rodilo dijete; krštenje je idući vikend; Ben će doći; ideš li i ti?
Okrene se cereći se: "Znači, želiš učiniti muža ljubomornim?"
Počinjem mucati i poricati, ali on me prekida i kaže: "Nema problema. Ja sam za. I, ne brini." Podiže kuhaču kao mač. "Ponosit ćeš se sa mnom."
"Nije to razlog zbog kojeg želim da dođeš", kažem. "Samo... mislila sam da bi bilo lijepo kada bi upoznao moje prijatelje."
"Kako da ne", odgovara mi Richard podsmjehujući se. "Krštenje je tipičan, standardan način na upoznavanje prijatelja. Za razliku od, recimo... pića ili ručka? Ili, ne daj Bože da sad stvarno predložim nešto suludo, večere?"
Osjećam kako mi krv navire u obraze. Trebala sam znati da će me Richard zadirkivati. Vjerojatno djelujem kao da mi je stvarno neugodno jer me pušta na miru. Spušta kuhaču, podiže mi bradu svojim palcem i ponovno me ljubi - ali ovoga puta je to poljubac koji govori "samo hrabro, djevojčice", za razliku od "ne mogu dočekati da te vidim golu" poljupca.
Nakon što smo se odvojili, on se ponovno smiješi. "Bi li takvo što trebao učiniti i pred tvojim bivšim? Možda bismo mogli sjesti u klupu ispred njega i jednostavno se početi maziti usred crkve?"
Lice mi gori od vrućine dok mu govorim: "Ceremonija će se održati u Central Parku pokraj Shakespeareova vrta. I, u svakom slučaju... to je bila loša ideja. Zaboravi da sam te išta i pitala."
Ali, u biti ne želim da to zaboravi. Želim da pođe sa mnom. Da, zbog Bena. Ali, još više zato što želim da bude tamo sa mnom. Baš kao što sam rekla Jess. Razmišljam o tome da mu nešto od toga i kažem, ali ne znam kako bih to učinila a da pritom ne zvučim neprikladno ozbiljna.
"Hej, Parr", kaže on smiješeći se nestašnim osmijehom. "Neću to zaboraviti. Ni za što to ne bih propustio."
Na jutro krštenja budim se uz zvuk jake kiše - pljusak kakav obično čeka do podneva. Prva mi je pomisao da mi kosa na takvoj vlazi izgleda užasno. Druga pomisao je da ću teško uhvatiti taksi i da je jedino vrijeme kada stvarno mrzim podzemnu upravo vrijeme kiše. Moja treća pomisao je da će Annien plan da se krštenje održi u Central Parku sigurno biti otkazan i da je plan u slučaju kiše da se krštenje održi u njezinoj dnevnoj sobi. Njezinoj sićušnoj dnevnoj sobi. Iznenada mi se čini da je ideja da pozovem Richarda bila vrlo loša. Jedno je dovesti gosta na javno zbivanje na otvorenom, a potpuno drugo dovesti ga u mali manhattanski stan.
Ali, sada je prekasno za promjenu plana pa se tuširam, sušim kosu i odijevam modnu kombinaciju koju mi je pripremila Jess: jednu od njezinih vintage crnih haljina Diane Von Furstenberg. (Haljine su jedna od rijetkih stvari koju Jess i ja možemo dijeliti.) Jess mi je kupila i par novih cipela - rani rođendanski poklon - par manolica maslinastozelenih potpetica s remenčićima od crne i zelene tkanine. Stojim pred ogledalom i pažljivo nanosim šminku te špricam parfem.
Osim činjenice da sam već trebala otići na pramenove, zadovoljna sam krajnjim rezultatom. Izgledam dobro, ali ne tako dobro da bih odavala dojam da očajnički želim impresionirati ljude oko sebe. Na kraju krajeva, zaista ne osjećam potrebu da impresioniram Bena, čovjeka koji me vidio u apsolutno najgorim izdanjima. Ipak, ne sviđa mi se pomisao da izgledam lošije nego što me pamti. Zovem Jess u sobu kako bih dobila njezin konačni blagoslov.
"Izgledaš fantastično", kaže mi sva blistajući. "Pomalo konzervativno i diskretno, ali fantastičnog stila. Ako dođe Tucker, bit će luđački ljubomorna. Mislim, možda bi se čak mogla i zaljubiti u tebe."
Smijem se i odgovaram: "Koje dodatke da stavim?"
"Baš sam o tome željela nešto reći. Mislim da bi trebala biti jednostavna. Ne želiš se doimati kao cura u dvadesetima koja luđački prati trendove. Stavi samo prsten s plavim opalom i bisere. I to je to."
Kimam glavom i pitam: "Koju torbicu da uzmem?"
"Donijet ću ti svoju Diorovu s kopčom. Ona je savršena. I ne zaboravi velike naočale od kornjačevine."
"Ali, pada kiša."
"Možda će prestati. Budi spremna."
Duboko udišem, izdišem i kažem: "Jess, hvala ti. Obožavam ove cipele. Obožavam tebe."
Ona se smije i kaže: "Samo se pokušaj zabaviti. Puno se smješkaj. Dodiruj Richardovu ruku što češće možeš. Dovraga, dodiruj Benovu ruku što češće možeš."
Odlazi po torbicu baš u trenutku kada zove Richard.
"Dobro, odjenuo sam kaubojske kožnate hlače bez međunožja", kaže on. "Je li to u redu?" Smijem se i kažem: "Nisu li kaubojske hlače po definiciji bez međunožja?"
"Tu si u pravu. Stavi šešir na glavu pa nitko neće primijetiti."
Zatim me obavještava da će svratiti i pokupiti me taksijem. Što rješava moj problem vezan uz promet. Razmišljam o tome kako sam, dok sam bila s Benom, uvijek ja rješavala logističke probleme. Ja sam, na primjer, bila unaprijed određena čuvarica zrakoplovnih karata. On bi ih neizbježno izgubio. Ili bi barem počeo paničariti i misliti da ih je izgubio. I sada ga vidim, širom otvorenih očiju, kako luđački lupka po džepovima i kopa po torbi, uvjeren da ih je izgubio. Jednom smo se šalili kako je dobro da nemamo djecu jer bi Ben sigurno dijete ostavio u podzemnoj.
Richard prekida moje razmišljanje ponudom da u Starbucksu kupimo kavu za vožnju. "Kupit ću sebi jednu", kaže on. "Nikada prije nisam bio na društvenom zbivanju koje bi tako rano počinjalo."
Zamišljam zastrašujući scenarij koji uključuje razlijevanje tekućine - to bi baš bilo u skladu s mojom srećom - pa mu kažem ne, hvala. Petnaest minuta kasnije i nakon posljednjeg Jessina bodrenja izlazim kroz vrata. Richard je već stigao i sjedi u taksiju sa svojom ledenom kavom.
Pruža se preko sjedišta i otvara mi vrata. Uvlačim se u taksi i kažem: "Hej! Gdje su ti kaubojske hlače bez međunožja?"
"Predomislio sam se", kaže mi ljubeći me u obraz. "Hmmm. Krasno mirišeš... Da pogodim - omiljeni parfem bivšega mužića?"
Smješkam se i kažem mu istinu: "Drugi omiljeni."
"Ah. Strateški. Ako izabereš omiljeni, činit će se da mu podilaziš. Da još uvijek misliš na njega. Ako izabereš onaj kojeg najmanje voli, djelovat ćeš osvetljivo... što također ukazuje da još uvijek misliš na njega."
Smijem se jer je njegova analiza apsolutno točna. Tako je lijepo biti s muškarcem koji uopće nije ljubomoran. Zahvaljujući tome, osjećam da Richardu sve mogu reći.
"Kriva sam!" kažem mu.
"Onda," pita Richard smješkajući se, "ima li danas zabranjenih tema?"
Odgovaram da bi se vjerojatno trebao čuvati tema razvoda i djece. "Što, naravno, uključuje i razvod zbog djece. Osim toga, sve ti je otvoreno."
Krećemo u središte grada prema Annienu i Rayevu stanu, prometa gotovo da i nema pa stižemo na vrijeme. Richard plaća taksi i iskačemo sa stražnjeg sjedišta bez kišobrana u predvorje gdje on baca praznu šalicu od kave u koš za smeće. Annie i Ray nam portafonom otvaraju vrata, penjemo se stepenicama i zatječemo odškrinuta vrata.
"Halo?" kažem brišući noge o njihov otirač od sisala19. Srce mi lupa pri pomisli da je Ben s druge strane.
"Uđite! Uđite!" čujem Annieno oduševljenje.
Guram vrata i svoj poklon - graviranu srebrnu čašu - stavljam na stolić u predsoblju. Bacam pogled u dnevni boravak i vidim da smo stigli među prvima. Osjećam čudnu mješavinu razočaranja i olakšanja kada vidim da od Bena još nema niti traga. Prvi mi put pada na pamet da on možda uopće neće doći. Možda me izbjegava. Možda nije u gradu. Možda je na odmoru s Tucker. Možda sam jednostavno trebala pitati Annie.
"Claudia, draga!" ciči Annie. Drži Raymonda mlađeg na boku, ali me grli slobodnom rukom. Ne mogu vjerovati koliko se on promijenio u samo nekoliko mjeseci. Prerastao je fazu sićušnog novorođenčeta s nogama nalik na kokošje i sada je zainteresiran, pozamašan dječačić koji kao da je izašao iz reklame. Djeca su tako opipljiv podsjetnik na brzi prolazak vremena, ali odupirem se nagonu da prokomentiram koliko je narastao. Ne želim isticati da sam bila nemarna prijateljica.
"Hej, Annie!" kažem, ljubeći prijateljicu u obraz prije nego što ponovno svoju pažnju usmjerim na njezina sina. Dijete je odjeveno u bež laneni džemper s ravnom kragnom koji vjerojatno stoji više od većeg dijela moje odjeće. Annie je po pitanju odjeće nalik na Europljane - u ormaru ima vrlo malo odjeće, ali sva je izuzetne kvalitete.
Dižem glas nekoliko oktava i kažem: "Zdravo, Raymonde!"
Uvijek se osjećam smiješno, gotovo bedasto dok razgovaram s bebama ili vrlo malom djecom s kojom nisam rodbinski povezana. Ravmond se mršti i skreće pogled te skriva lice u majčinu ramenu, a sve je to popraćeno grčevitim držanjem za njezin lakat. Čini se kao da zna istinu o meni - okončala sam svoj brak kako bih izbjegla jednog takvog kao što je on. Što ono kažu, da djeca i psi osjećaju razne stvari vezane za ljude?
Annie gorljivo baca pogled u Richardovu smjeru baš u trenutku kada kažem: "Annie, želim te upoznati s mojim prijateljem Richardom. Richarde - ovo su Annie i Raymond."
Richard odgovara: "Baš mi je drago što smo se upoznali, Annie." Zatim Raymonda tapše po guzi zbog čega se čuje šuškanje pelena. "Hej, prijatelju! Kako si ti meni?"
Raymond mlađi se čvrsto drži. Ne da se on prevariti.
"Drago mi je, Richarde", uzvraća Annie dok joj oči svjetlucaju od znatiželje. Preko telefona nisam ulazila ni u kakve detalje, a ona me ništa nije pitala. Bilo mi je jasno da je morala uložiti svu snagu volje kako ne bi išla dalje od: "Onda? Je li sve u redu?" Rekla sam joj da jest. Sada imam i dokaz; dostojanstvenog, starijeg muškarca.
Richard i Annie čavrljaju, a njihov se razgovor sastoji uglavnom od niza pitanja koja Annie postavlja. Čime se baviš? Oh, znači, vi radite zajedno? Koliko dugo već tamo radiš? Odakle si? On joj pristojno odgovara, ali drži se samo najosnovnijeg i postavlja joj nekoliko pitanja baš u trenutku kada nam se pridružuje Ray kojem na licu piše: "Gle, gle, koga ja to vidim?"
Odmah mi je jasno da se Rayu ne sviđa moj gost što može značiti cijeli niz stvari. Može značiti da je žalostan što njegovi dragi prijatelji više nisu zajedno. Može značiti da osjeća kako treba zaštititi Bena. Ili, može značiti da misli da sam neuviđavna jer kontroverzom kvarim veliki dan njegova sina. Počinjem osjećati da je ovo posljednje ujedno i najvjerojatnije.
Pitam se je li Annie unaprijed upozorila Raya. Sigurno jest. A ipak, sigurna sam da je imala važnijih briga, kao što je recimo sveobuhvatna briga za novorođenče. Možda je toliko obuzeta svojim sinom da ona i muž rijetko pronalaze trenutak za razgovor.

19 Sisal - meksička ili srednjeamerička biljka (Agave sisalana) koja se uzgaja upravo zbog širokih listova iz kojih se izrađuje užad.

Gledam kako se Ray predstavlja Richardu, kako se čini, agresivnim rukovanjem. Zatim se okreće meni i kaže: "Drago mi je što te vidim, Claudia." U njegovu je izrazu nešto daleko i sama sebe hvatam u razmišljanju da možda naši prijatelji biraju stranu. Benovu stranu.
"I tebe je lijepo vidjeti", kažem mu. "Čestitam na Raymondovu velikom danu."
Zatišje koje slijedi Annie ispunjava nudeći piće. Richard baca pogled prema improviziranom šanku postavljenom na drugoj strani sobe i zahvaljuje Annie te joj kaže da će se sam poslužiti. "Želi li itko išta?"
Pogled mi pada na šest boca šampanjca postavljenih poput vjernih vojnika te kimam glavom. Tek je jedanaest sati, ali ja sam definitivno spremna za piće. "Što god ti piješ, to ću i ja", kažem Richardu svjesna da takve rečenice izgovaraju samo parovi.
Rayevo se lice iznenada ozari dok uzvikuje: "Striček Ben je stigao!"
Oštro udišem ali oči mi i dalje ostaju prikovane prema naprijed, usmjerene na Raymonda mlađeg. Znam da je nemoguće da šestomjesečno dijete zna što se zbiva, ali kunem se da se Annieno dijete okreće, podrugljivo mi se smiješi, a zatim se osmjehuje Benu kojeg osjećam odmah pokraj sebe. Dovoljno je blizu da namiriše moj parfem - jer i ja udišem njegov prirodni miris - onaj za koji nisam ni znala da ga posjeduje. Osjećam se kao da sam se vratila kući poslije dugog odmora i shvatila da moj stan uistinu ima svoj jedinstveni miris.
Ben se naginje kako bi poljubio Raymondovo tjeme. Ne komentira koliko je dijete naraslo. Očito, bio je tu već koji put.
Zatim se okreće meni i kaže: "Zdravo, Claudia."
Izdišem i dopuštam samoj sebi da na sekundu uspostavim kontakt očima. Izgleda potpuno isto.
Izgleda kao Ben. Moj Ben.
"Zdravo", odgovaram. Glas mi zvuči čudno i osjećam iznenadnu slabost. Tjelesnu slabost pri kojoj mi se čini da bi mi koljena mogla popustiti. Pokušavam se nasmiješiti, ali ne mogu. Nisam sigurna što ću s rukama. Da bar već imam piće! Annie i Ray se pogledavaju i odlaze pozdraviti druge goste.
"Kako si?" uspijevam pitati dok mi pogled pada na Benov goli lijevi prstenjak. "Ja sam dobro. Ti?" odgovara on.
Kažem mu da sam i ja dobro dok krajičkom oka gledam Richarda. On se okreće, uočava me s Benom i zatim se ponovno okreće prema prozoru, držeći u svakoj ruci po jednu čašu šampanjca. Otpija iz jedne. Sigurno zna da razgovaram s bivšim mužem.
"Lijepo te vidjeti", iskreno kaže Ben.
"I tebe isto", odgovaram. I stvarno jest.
"Drago mi je što si došla", nastavlja on. "Nisam bio siguran hoćeš li." Ponovno bacam pogled prema Richardu koji još uvijek zuri kroz prozor. "Ni ja nisam bila sigurna hoćeš li ti doći", kažem.
"O, pa ja sam, ustvari, Raymondov... ovaj, kum", objašnjava iskreno. "Oh. Nisam znala. Kakva čast."
"Da", odgovara Ben. "Prilično sjajno."
Smiješim se dok osjećam luđačku navalu osjećaja koja silno nalikuje na srednjoškolsku ljubomoru. Nalik na osjećaj koji sam iskusila kada je moja najbolja prijateljica Pam bila izabrana u maturalno vijeće. Bile smo tako bliske - čak smo i nalikovale jedna na drugu. Ljudi su nas pitali jesmo li sestre, možda čak blizanke. Pa, zašto je ona onda bila izabrana, a ja nisam? Sada se osjećam isto tako dok se pitam zašto su Annie i Ray odlučili takvu čast iskazati Benu - a ne meni? Je li to zato što ne želim djecu? Ili zato što su na Benovoj strani? Možda zato što sam bila loša prijateljica? Ili su možda više željeli kuma nego kumu? Na kraju krajeva, ni Annie niti Ray nemaju braće.
U tom trenutku Richard se odmiče od prozora kako bi pročavrljao s čovjekom kojeg ne poznajem.
Mislim Bože, imam još minutu. Iako nisam sigurna što bih sljedeće trebala reći.
I tada se začuje moje zvjezdano pitanje: "Onda, nisi doveo Tucker?"
Istoga trenutka žalim zbog tog izbora. Kao prvo, očito je da je nije doveo jer je ovdje nema. Kao drugo, djelujem radoznalo, ljubomorno i kao sitna duša.
"Ne", odgovara Ben dok mu na licu titra poluosmijeh. "Nisam."
Pada mi na pamet da je jedina moguća dobra strana mojega pitanja bila šansa za raščišćavanje situacije vezane uz Benov romantični život, ali iz njegovih odgovora ništa ne mogu zaključiti. Zato i dalje imam osjećaj da sam počinila tešku grešku u koracima.
U tom trenutku vidim da je Richard završio razgovor sa svojim novim prijateljem. Ponovno baca pogled prema meni, obrve su mu podignute kao da želi reći Bez pritiska, ali bih li ti se trebao pridružiti? Kimam glavom. Bilo koji drugi odgovor bio bi nepristojan, čak i u slučaju ležernog Richarda. A tada, baš u trenutku kada Richard prelazi prostoriju kako bi nam se pridružio, Ben kaže: "Vidim da si i ti došla sama."
Trenutak kasnije Richard je pokraj mene i pruža mi šampanjac. Gesta je nepogrešiva, ali Ben djeluje zbunjeno, kao da pokušava nekamo smjestiti Richarda. Što mu nikako ne polazi za rukom jer se nikada nisu upoznali.
Nemam drugog izbora nego moram reći: "Ben, ovo je Richard Margo. Richard, ovo je Ben Davenport."
"Bok, Bene. Drago mi je", kaže Richard.
Gledam kako preko Benova lica prelazi oblak dok razmišlja o njegovu imenu. Znam da nije zaboravio moju listu "Uredskih top pet". On točno zna tko je Richard i nimalo ga to ne veseli.
I zaista, Ben ne pruža ruku. Umjesto toga, on se trza, a lice mu postaje bezizražajno. Prolazi nekoliko sekundi prije nego što vrlo hladno odlučuje reći: "Kako ste?" Ponovno me gleda. On zna da ja razumijem značenje njegova kako ste.
Upravo je to Benova majka Lucinda rekla drugoj supruzi svojeg bivšeg muža, ženi koja je bila kriva za raspad njezina braka. Godinama je Lucinda razmišljala što bi rekla ženi broj dva kada je napokon na nesreću bude morala upoznati. Odbijala je biti nepristojna. Ali, jednako je tako odbijala lagati standardnim pozdravom kao što je jako mi je drago što smo se upoznale. Ben se sjećao trijumfalnog raspoloženja svoje majke kada je shvatila da šturo kako ste potpuno odgovara situaciji. Tu mi je priču Ben ispričao nedugo prije nego što sam je upoznala. Rekao mi je i da se trebam zabrinuti ako me pozdravi s kako ste. U svakom drugom slučaju smijem pretpostaviti da joj se sviđam.
Naravno, Richard, koji o ovoj priči nema pojma, kaže: "Nije loše. A vi?"
Ben mu odgovara na način koji bi moja nećakinja Zoe protumačila kao sarkazam. "Super", kaže zabljesnuvši ga lažnim osmijehom. Zatim se ispričava i kreće prema svojem kumčetu. Dok uzima dijete iz Annienih ruku, okreće se i gleda me. Ni značenje tog pogleda nije mi nejasno.
Nakon groznih sat vremena provedenih u druženju započinje obred koji predvodi svećenica u birkenstockicama i koja se zove Nebo. Nimalo me ne iznenađuje hipijevski ugođaj obreda jer smo u dnevnom boravku, a ne u crkvi - a i zbog Anniena i Rayeva vjerskog odgoja. Oboje su odrasli kao katolici, ali su se u ranim dvadesetima svaki u svoje vrijeme odrekli crkve iz raznih razloga, uglavnom političkih. Nakon toga su prošli kroz agnostičku fazu koja je potrajala neko vrijeme. Annie kaže da su postali duhovniji otkako im se rodio Raymond mlađi te su krenuli u unitarističku crkvu na Drugoj aveniji.
U svakom slučaju, svećenica dugo vremena govori o uzvišenim idejama kao što su urođena vrijednost i dostojanstvo svake osobe; o pravdi i sućuti u međuljudskim odnosima; o traganju za istinom; te o poštovanju neovisne mreže svega što postoji i čega smo svi mi dio. Usput zastaje i pita
kumove hoće li potpuno podržavati i voditi Raymonda mlađeg u težnji za tim ciljevima. Moje su oči usmjerene na Bena dok ozbiljno kima glavom i uglas ponavlja "Hoću" zajedno s Annienom sestrom. Gledajući ga, ne mogu ne razmišljati o našim prisegama na Karibima. O tome kako ih je Ben ozbiljno shvatio. I o tome kako ozbiljno sada shvaća svoju ulogu krsnoga kuma. Zatim, kada mislim da se napokon mogu okrenuti i pobjeći sa zakuske, Annie obznanjuje da bi kumovi željeli pročitati poruke koje su pripremili za Raymonda mlađeg.
Anniena sestra je prva na redu, recitira pjesmu Langstona Hugesa San. Zatim je red na Benu. Nakašljava se i s ljubavlju gleda dijete. Osjećam Richardovu ruku na svojim leđima dok spuštam pogled prema svojim novim cipelama i slušam Bena kako čistim, jakim glasom govori: "Raymonde, tako sam ponosan i sretan što sam tvoj kum. Želim i molim da postaneš osoba jakoga karaktera i integriteta... Da budeš jak, ali i nježan... Da budeš iskren, ali i spreman oprostiti... Da budeš pravedan, a ne sebičan... Da uvijek slijediš svoje srce i činiš prekrasne stvari na ovome svijetu. Amen."
Osjećam kako me zapljuskuje val razorne tuge dok razmišljam kako bi Ben bio predivan otac. Kakvi bi njegov sin ili njegova kći bili sretnici. Koliko će neka druga žena biti jednoga dana sretna i zahvalna što ja nisam željela imati djece. Ne gledaj ga, kažem samoj sebi. Ali, ipak gledam. Ne mogu si pomoći. I, možda to samo zamišljam, ali dok proučavam Benovo lice, prilično sam sigurna da je i on jednako tužan.
"Nisam trebala dovesti Richarda na zabavu", kažem Jess nakon što sam se vratila kući i detaljno joj opisala sva zbivanja.
"Žao mi je", odgovara mi Jess. "Ali, ako ti to može pomoći, mislim da si dobro učinila."
"Kako to misliš?" pitam je otkopčavajući remenčiće svojih prekrasnih manolica za koje sam gotovo sto posto sigurna da ih Ben nije ni primijetio.
"Jer", kaže ona, "si mu pokazala da si krenula dalje." "Ali, sada me mrzi."
"Ne mrzi te."
"Nisi vidjela kakav mi je pogled dobacio. Mrzi me." "Pa dobro, onda te mrzi. I, što onda?"
"Ne želim da me mrzi."
"O, da, želiš. Želiš da mu bude dovoljno stalo da te mrzi. Da je samo sjedio na zabavi i pričao s Richardom, sada bi se osjećala puno gore."
Priznajem da je u pravu, ali onda kažem: "Osjećam se kao takva budala što sam mu to učinila." "Claudia, dovela si na zabavu svojeg dečka. Možeš misliti koji je to događaj! I sama znaš da i Ben
opet izlazi."
Okrećem svoj prsten s opalom oko prsta i uzdišem: "Ne želim ga povrijediti. Čini mi se kao da to radim... namjerno. Mislim da on to meni ne bi učinio."
"Čuj, nisi ga ostavila radi Richarda. On je ostavio tebe. Ostavio te je nadajući se da će upoznati drugu ženu koja će ostati u drugom stanju i s kojom će imati obitelj. Imaj to na umu."
Kimam glavom. Ima pravo.
"Znači, nemoj se više osjećati krivom", kaže mi. "Dobro?"
Ponovno kimam glavom razmišljajući da je to lakše reći nego učiniti. I počinjem uviđati da se možda osjećam krivom zbog nečeg drugog, a ne samo zato što sam povela nekog muškarca na zabavu.

OSAMNAEST
Jessina menstruacija kasni tri dana i ona balansira između panike i slavlja. Znamo sve o Jessinim lažnim uzbunama vezanim uz trudnoću. Vjerojatno ih je doživjela više od stotinu otkako je ja znam. Ustvari, jedan od naših prvih razgovora odvijao se u kupaonici paviljona za brucoše. Izašla je iz zahoda, pobjedonosno mahnula rukom sa stisnutom šakom i objavila: "Dobila sam menstruaciju!" Nasmijala sam se i čestitala joj, osjećajući strahopoštovanje prema djevojci koja je tako otvorena pred potpunom neznankom.
Jess je uglavnom bila na kontracepcijskim tabletama od tog događaja na Princetonu, ali stalno ih zaboravlja uzimati. Ponekad pogleda svoj paketić tableta i zatim uzvikne: "Sranje! Što je danas? Srijeda?" jer je primijetila daje posljednja tableta koju je gurnula kroz aluminijsku foliju na sebi nosila oznaku "Nedjelja". U tom trenutku obično guta tri odjednom. Uvijek joj govorim isto: Uzimaj ih svakoga dana u isto vrijeme. Stavi ih pokraj četkice za zube. Ostavi si poruku na ogledalu.
Ali, ne čini ništa od toga. Ili to ne želi činiti. Umjesto toga, pilule nosi po svijetu u svojoj torbici i zaboravlja ih prebaciti iz jedne u drugu. Osim toga, ponekad zaboravi kupiti novi paket u ljekarni. A ima i situacija kada, prema njezinim riječima, "daje odmor svojem tijelu".
Mislim da podsvjesno - ili možda čak i svjesno - Jess uživa u drami. Nema drugog objašnjenja zašto bi se tako inteligentna žena ponašala tako neodgovorno. Sigurno uživa u našim razgovorima o tome što će (ćemo) učiniti ako je ovaj put stvarno trudna. Hoće li roditi? Hoće li pobaciti? Hoće li roditi i dati dijete na posvajanje? Odgovori se mijenjaju ovisno o frajeru, trenutku, vjetru.
Iako, moram priznati, ovaj put se situacija čini drugačijom. Ovaj put Jess stvarno želi dijete. Ili, možda samo želi Treya. Nastavlja zaobilaziti iskreno priznanje, ali činjenice govore daje Jess uistinu pokušala zatrudnjeti. Očito je "zaboravila" reći Treyu da nije obnovila svoj recept za tablete. I, "prilično je sigurna" da se seksala s njim na petnaesti dan svojeg dvadesetdevetodnevnog ciklusa.
Jasno mi je kako je uvjerena da će Trey biti s njom ako ostane trudna s njim. Ja sam, s druge strane, apsolutno sigurna da Trey nikamo ne ide. On neće napustiti svoju ženu. Neće čak ni reći svojoj ženi. Ustvari, znajući koje je Jess sreće (iako je teško upotrijebiti riječ sreća za osobu koja je potpuno autodestruktivna), sigurno bi ispalo da je i Treyeva žena trudna. Mogu zamisliti dvoje djece koja se rađaju istog mjeseca. Možda čak i istog dana. Odrast će na suprotnim obalama, neće imati pojma da postoji onaj drugi. Ili, barem Treyev sin neće imati pojma da njegov otac ima izvanbračnu kćer. Jess će vjerojatno svojoj kćeri reći istinu o svemu što se zbilo kada dijete dosegne za to prikladnu dob (o čemu ćemo raspravljati godinama). Zatim će to dvoje djece pohađati isti koledž i upoznati se na satu pisanja na prvoj godini. On će se zaljubiti u nju, a ona će mu tada biti prisiljena reći istinu o njihovu ocu.
Ništa me od toga ne bi iznenadilo. Kad se radi o Jess, nikada me ništa ne iznenađuje.
Treće noći zakašnjele menstruacije izlazimo na suši u Koi, restoran na Drugoj aveniji nedaleko od njezina stana, iako je petak uvečer i obje smo planirale poći na neke zabave. Ja sam preumorna, a Jess kaže da je zabavljanje ne zanima ako ne smije piti.
"Ma, daj, Jess. Zar stvarno misliš da si trudna?" pitam je razdvajajući štapiće za jelo.
Jess mi recitira simptome. Kaže da je iscrpljena i osjeća se napuhnutom. Kaže da su joj grudi teške i da je bole. Kaže da jednostavno zna. Ona zna.
Gledam je i razmišljam gdje sam sve to već prije čula. Odgovaram joj: "Kao prvo, ti znaš da su to i predmenstrualni simptomi. Kao drugo, ti si umišljena bolesnica koja želi biti trudna. Naravno da onda svašta osjećaš."
"Nisam umišljena bolesnica", kaže Jess uvrijeđeno.
"O da, jesi", odgovaram. "Sjećaš se kada smo išle kampirati, a ti si jednostavno znala da imaš lajmsku bolest. Čak si se pridružila i internetskoj grupi za podršku bolesnima!"
"Da. Imala sam sve simptome", kaže ona. "Bilo je stvarno čudno."
"Mislila si da imaš sve simptome."
Tapka usne ubrusom i kaže: "Da. Mislim da bih poslije večere trebala kupiti test." Uzdišem i kažem: "Što misliš, koliko si već novaca potrošila na takve testove?" "Ma, kad ti kažem. Ovoga puta se osjećam drugačije."
"No, dobro", popuštam. "Reci mi, onda, što ćeš učiniti ako si trudna, a Trey svejedno ne bude želio napustiti svoju ženu?"
"Napustit će je." "Ali, što ako neće?"
"Ipak bih rodila", kaže umačući kalifornijski svitak u umak od soje. Već je naglasila da će se držati podalje od sirove ribe. Za svaku sigurnost. "Bila bih samohrana majka. Mnoge žene to rade."
"Bi li nastavila raditi puno radno vrijeme?" "Naravno. Obožavam svoj posao."
"Znači, zaposlila bi dadilju?" "Ili dvije", kaže ona.
Gotovo odgovaram: "Pa, koja je onda svrha imanja djeteta?" ali nešto me sprječava. Nešto što mi kaže da je posljednje što bih trebala učiniti upravo osuđivati odluku druge žene vezanu uz imanje djece.
Za vrijeme šetnje do kuće Jess navraća u trgovinu i kupuje test. Baca pogled na stražnju stranu kutije i obavještava me da će pričekati do jutra jer su tada rezultati točniji. Gledam je skeptično jer znam da doslovno nema nikakve šanse da će se oduprijeti napasti da test napravi večeras. Ustvari, kladila bih se da će napraviti test sat vremena nakon našeg povratka.
Počinjem razmišljati da možda nemam pravo kada začujem Jess kako preko telefona sipa žargon investicijskih bankara. Priča nešto o stopama popusta i izlaznim naknadama. Što se mene tiče, jednako bi tako mogla govoriti i portugalski. Zatim je čujem kako kaže: "Čuj, Schroederu, nije ovo nuklearna fizika. Ako se želiš baviti nuklearnom fizikom, idi u NASA-u. Sada samo pripremi prezentaciju do sutra ujutro i dostavi mi je pisanu dovoljno velikim jebenim fontom da je ona hrpa penzića u Upravnom odboru može pročitati!"
Smiješim se i samoj sebi kažem da nema šanse da je Jess trudna. Usprkos činjenici da silno želi dijete, ja to jednostavno ne mogu zamisliti. Barem ne sada.
Ali, nekoliko trenutaka kasnije ulijeće mi u sobu držeći u ruci plastični štapić. Ja sjedam na krevet pokušavajući uhvatiti dah.
"Gledaj. Križ", kaže mi pokazujući mi plastični štapić. Ruke joj se tresu.
"Trudna si?" pitam, još uvijek ne vjerujući. Uopće se ne obazirem na znanstvene rezultate preda mnom.
"Imat ću dijete", kaže Jess očiju punih suza. To su suze sreće. Onakve kakve se vide u očima onih koji stoje na olimpijskom podiju i mrmljaju riječi himne.
"Čovječe", kažem sjedeći na rubu svog kreveta. "Ne mogu vjerovati."
"Ne mogu ni ja", šapće Jess. "Jesi li nazvala Treya?" "Da. Nije se javio."
"Jesi li mu ostavila poruku?"
"Aha. Rekla sam da je važno..." glas joj se gubi. "Kako se osjećaš?" pitam.
"Preplašeno", odgovara. "Zaprepašteno... Ali sretno."
Grlim je dok šapućem čestitke. Razdvajamo se zureći jedna u drugu, zatim u štapić, a onda ponovno jedna u drugu.
"O čemu razmišljaš?" pita me poslije još jedne minute šutnje.
Odmahujem glavom osjećajući kako me zapljuskuje val zbrkanih, ludih osjećaja. Uglavnom se bojim za svoju najbolju prijateljicu. Znam koliko je ispunjena nadom, koliko silno čezne ostvariti svoje želje vezane uz Treya i kako će biti tužna kad tijekom idućih devet mjeseci napokon shvati pravo stanje stvari. Jednako tako, pomalo sam ljuta na Jess zbog toga što čini samoj sebi, što na takav način dolazi do majčinstva. Zamjeram joj pogrešne odluke vezane uz njezin život i ne mogu ne razmišljati koliko će te loše odluke utjecati i na mene i moj život. Ja nisam željela dijete s Benom, svojim mužem, pa onda ga sasvim sigurno ne želim ni sa prijateljicom. Ali, koliko bih bila odvratna da se iselim sada, kad mije prijateljica trudna i kad me treba? Koliko bih bila odvratna da se namjerno udaljim u tako presudnom trenutku?
Zatim, duboko ispod očekivane reakcije osjećam još jednu čudnu bol. Osjećam brigu da ću, iselim li se i udaljim li se od Jess i djeteta, ostati na marginama. Da ću biti izuzeta iz nečeg čudesnog. Da će Jessin život biti neizmjerno bogatiji od mojega. Gotovo mi se čini da sam ljubomorna na nju. Što je suludo jer ja ne želim dijete. Ne želim ga.
Počinjem se pitati isto ono što se uvijek pitam kada se suočim s nerazumnim emocijama koje ne mogu kontrolirati a koje mogu biti bilo koje vrste: Je li normalno što se tako osjećam? Jesu li i drugi ljudi tužni što nemaju ono što u biti nisu nikada niti željeli? Nadam se da je odgovor potvrdan jer je uvijek utješno znati da nisi sam. Da i drugi osjećaju što i ti. Da si, istina, pomalo zeznut, ali da si ipak još uvijek normalan.
Jess liježe na moj krevet, zuri u strop dok se ja pokušavam prisjetiti neke analogije, nečega što bi moglo objasniti moje osjećaje. Prisjećam se svoje prve ljubavi, Charlieja, s kojim se povremeno sretnem kad se vratim u Huntington. Charlie je vatrogasac u mojem rodnom gradu - što znači da radne dane provodi spašavajući zalutale pse i mačke i podučavajući protupožarnu zaštitu u našoj staroj osnovnoj školi. Vikende provodi gledajući utakmice Jetsa i pušeći Camel Light cigarete jednu za drugom zajedno s prijateljima iz srednje škole i igrajući se u vrtu sa svoje četvero djece. Kladila bih se da Charlie i ne posjeduje putovnicu i da nije pročitao ni jednu knjigu još od mature. Ukratko - njegov život ni najmanje ne nalikuje na moj - i život s Charliejem nikada mi ne bi bio dovoljan. Ali, kada ga vidim, ipak još osjećam blagu čežnju za osjećajem da ti je šesnaest godina, da izlazim iz kina u toplu ljetnu noć, a zatim Charlie parkira automobil i ljubimo se slušajući kasetu s ljubavnim pjesmama raznih izvođača. No ipak ne miješam te osjećaje i stvarnu želju da opet budem s Charliejem.
Jednako tako ne želim dijete, ali ipak osjećam taj ubod. Vrlo mali ubod, ali ipak dovoljan da kažem Jess: "Da sam znala da će se to dogoditi..."
Jessine se oči šire. Polako izgovara moje ime poput pitanja. "Što?" nevino pitam.
"Da se ti to možda ne premišljaš?" "U vezi s čim?" pitam.
"U vezi s Benom. U vezi s rađanjem djeteta. U vezi s rađanjem Benova djeteta", odgovara izgledajući zamišljeno, sumnjičavo i istovremeno prepuna nade.
"Ne", odlučno kažem."Ne budi smiješna. Uopće se ne premišljam."
"Pa, to je dobro, pretpostavljam", polako govori Jess. "Jer, kad bi se ti premišljala, život bi ti bio deset puta zajebaniji nego što je moj sada."
Gledam je i ponovno joj kažem: "Uopće se ne premišljam."
Idućeg jutra ostajem u krevetu i čitam Orkanske visove po pedeseti put. To je moja najdraža knjiga svih vremena. I mislim da mi je još draža sada kada je završila moja veza. Na neki perverzan način gotovo uživam u osjećaju da patim kao što je Cathy patila za Heathcliffom.
Pronalazim svoje omiljene retke i naglas ih čitam samoj sebi: "Moj najveći razlog za život je on. Kada bi sve drugo nestalo, a on ostao, ja bih i dalje nastavila postojati... On mi je uvijek, uvijek u mislima - ne kao zadovoljstvo, nego kao misao o sebi samoj."
Uzdišem i prelazim na sljedeći ključni odjeljak: "Kako jad i raspadanje i smrt i ništa što su Bog i Sotona nisu mogli učiniti kako bi nas razdvojili, to si učinio ti, svojom slobodnom voljom. Nisam ja slomila tvoje srce - ti si ga slomio; i time što si ga slomio, slomio si i moje."
Tada, baš u trenutku kada postajem sve uzrujanija zahvaljujući zadovoljavajućim, melodramatskim navalama strasti i očaja, mislim na trenutak kada je na početku naše veze Ben pročitao ovu knjigu na moje inzistiranje. Njegove prve riječi nakon što je završio knjigu bile su: "Čovječe! Taj Heathcliff je stvarno duhovit frajer, zar ne?" Smiješim se prisjećajući se kako sam tada reagirala.
I upravo u tom času zvoni mi mobitel. Nerazumno očekujem da me zove Ben, ali nakon što pogledam zaslon telefona, otkrivam da se samo radi o Daphne. Javljam se, a ona me pita što ima novoga. Tek u tom trenutku shvaćam koliko će joj teško biti kada sazna Jessinu novost. Krećem putem najmanjeg otpora i odgovaram joj da nema ništa. Jess joj vijest može sama objaviti. Ja to neću učiniti ako baš na to ne budem prisiljena.
"Što ima kod tebe?" skrećem na drugu temu. "Oh, ništa osobito", kaže ona.
"Jeste li dobili rezultate Tonvjevih pretraga?" pitam je. "Da", odgovara mi. "Jesmo."
"I?"
"S njim je sve u redu. Nema nikakvih problema", obavještava me, a glas joj je neobično visok i veseo. Pada mi napamet da je možda trudna, ali se ne usuđujem pitati. Umjesto toga pazim da razgovor ostane vezan uz sigurne teme i kažem: "I, što se još zbiva?"
"Oh, ma znaš, zagrijavam se za novu školsku godinu... radim na novim prezentacijama i tako..." "To je dobro", kažem joj. "Tvoje prezentacije su fantastične."
"Joj, hvala, Claudia", kaže ona.
Slijedi duga pauza, a zatim Daphne govori: "Onda, Claudia, bi li mogla doći sutra na večeru? Oko sedam? Htjela bih za tebe napraviti lazanje."
"Hoće li i Maura doći?" pitam. "Ne."
"Mama i tata?"
"Ne. Samo ti. Mislila sam da bi to bilo zgodno!" kaže ona.
"Naravno, Daph", pristajem, zaključujući da vjerojatno nije trudna. Da jest, vjerojatno bi nas sve pozvala. Ali, kako je moj život krenuo, prilično sam sigurna da će se pričati i o djeci.
Idućeg jutra sjedam u vlak za Huntington. Dok silazim s perona, vidim kako mi Daphne maše iz svojeg svijetložutog Mini Coopera. Krećem prema njoj i na licu joj vidim nešto što mi djeluje neprirodno i pretjerano. Kao glumica-početnica koja se pretvara da je sretna.
Ulazim u auto i kažem: "Hej, Daph!" i u vlastitu glasu prepoznajem umjetno veselje. Shvaćam da je užasno teško ponašati se normalno kada se netko drugi ponaša neobično.
Čavrljamo tijekom vožnje do njezine kuće i pričamo o djeci u njezinoj školi. Osim toga, ona mi krajnje preopširno priča o tome koliko joj se svidio roman Amy Dickerson. Kaže da gaje izabrala za svoj klub čitatelja iako se obično drže laganih ljubica.
"Cure će ga obožavati", uvjerena je. "Tako te... navodi na razmišljanje."
Bacam pogled prema Daphne i razmišljam o tome da je ovo vjerojatno prvi put da je Daphne ikada rekla da je nešto navodi na razmišljanje. Moja sestra nije nimalo glupa, ali daleko je od osobe sklone samopromatranju.
Stižemo do njezine kuće i Daphne klikom na daljinski upravljač otvara vrata garaže. Vidim da je u garaži parkiran i Tonyjev crni kombi i u mislima križam mogućnost bračnih problema. Barem onih trenutnih. A opet, ovakva neobična cvrkutavost ne bi ni imala smisla u kontekstu razvoda. Radi se o nečemu drugom.
"Kod kuće smo, kod kuće smo, juhu-hu!" pjevuši Daphne nervozno se smijući. Upravo to svaki put kaže i otac kada zaustavi auto u našoj garaži. Daphne je očito tu naviku preuzela od njega. Možda bih i ja isto učinila kad bih imala garažu.
Slijedim Daphne u kuhinju, pozdravljam dva jorkširska terijera koji laju, Annu i Garyja, i pogledom obuhvaćam obilje kolačića s rakovima izrađenih od peciva i gomile putra. Daphne nije kuharica koja bi kuhala čudesnu hranu - ali osnovna jela priprema izuzetno dobro. Tony sjedi za šankom i gleda bejzbolsku utakmicu, ali kada nas vidi, ustaje, prilazi mi i ljubi me u obraz. "Prekrasno te je vidjeti, Claudia!" kaže, ali zvuči jednako neprirodno kao i moja sestra.
"I tebe je prekrasno vidjeti, Tony", odgovaram.
Daphne stišava zvuk televizora i slatkim glasom pita: "Zlato, možeš li ponovno uključiti glazbu?"
On joj izlazi ususret, a ja pitam: "Čovječe, Daphne, kolačići s rakovima? Kakva je to posebna prilika?"
Dobacuje mi nedužan pogled: "Nikakva posebna prilika. Ja - mi - smo te samo željeli vidjeti. To je sve. Zar ne, Tony?"
"Aha", slaže se Tony. "Imaš pravo."
Osjećam da mi se usne razvlače u smiješak. "Ma, da." "Što?" Daphne nevino kaže.
Smijem se. "Ovdje se nešto zbiva."
Daphne i Tony razmjenjuju pogled čije se značenje ni slučajno ne može zamijeniti s nečim drugim.
"Želiš li čašu vina?" pita Daphne. "Imamo bijelog i crnog."
"Aha. I, daj da probam pogoditi što imaš u hladnjaku. Čokoladna krema za desert?" Oči joj se šire. "Kako si znala?"
"Zato što znam da ti znaš da najviše volim čokoladnu kremu... Onda, Daphne, reci mi što se ovdje zbiva. Mislim - trebaš li posuditi novac?"
Istoga trenutka žalim što sam se tako našalila. Moja sestra nikada nije od mene posuđivala novac iako se ona i Tony često nalaze u nezavidnoj financijskoj situaciji pa im novac možda zaista i treba za medicinske tretmane. U slučaju da je o tome riječ dodajem: "Nije da nemam na što trošiti sad kada sam sama."
Tony se smije. "Pa, da, meni bi ustvari dobro došla gotovina. Imaš li negdje pet tisuća viška? Strašno bi me razveselile nove palice za golf. Ili motor", kaže, a rukom oponaša motorista koji daje gas.
"Nećeš ti kupiti nikakav motor! Preopasni su!" odgovara mu Daphne, na trenutak se pretvarajući u normalnu sebe. Zatim mi kaže: "Ne budi šašava! Ne treba nam novac. Ali, hvala ti. Hvala što si ponudila. Ti si tako darežljiva, pažljiva sestra."
Smijem se i seljačkim naglaskom kažem: "Dobro. Čujte gospojice, hoću da mi vratite sestru. Što ste učinili s mojom sestrom?"
Daphne me gleda kao jedna od stepfordskih supruga i kaže: "Nemam pojma što time želiš reći." Zatim se okreće, briše ruke o pregaču i posvećuje se otvaraču za boce, Benovu poklonu za Božić Tonyju otprije mnogo godina, kada smo tek započeli s igrom u kojoj je svatko od nas izvlačio ime osobe kojoj će kupiti poklon. Ne mogu vjerovati da se vadičep održao dulje od Bena. Sjedim za šankom pokraj Tonyja i uživam u kolačićima s rakovima. Savršeni su.
"Dobro", kažem. "Neka bude po tvojem. Ja ću biti zadovoljna zvjezdanim tretmanom. Ovi kolačići s rakovima su božanstveni."
Daphne polako toči crno vino u tri čaše i kada se napokon ponovno okrene prema meni, niz lice joj teku potoci suza.
Prije negoli uspijevam pitati što nije u redu, ona kaže: "Ne želimo mi tvoj novac, Claudia... ali
uistinu želimo nešto od tebe."
Gutam komad kolača s rakom i osjećam čvor u želucu. Iz nekog suludog razloga mislim da Daphne treba bubreg. Naravno, dat ću joj jedan od svojih.
"Jesi li bolesna?" pitam osjećajući kako me od straha obuzima slabost. Pomisao da bi jedna od mojih sestara mogla umrijeti tako mlada jednostavno je prestrašna.
"Ne", odgovara mi Daphne dok joj glas puca. "Ja sam dobro... Ali, moja jajašca..."
"Tvoja jajašca?" pitam je iako znam točno što mi govori i što će me pitati. Gledam Tonvja. I njegove se oči pune suzama. Uzima Daphneinu ruku u svoju.
"Prošloga sam tjedna obavila pretrage... i naš mi je liječnik rekao da moja jajašca ne valjaju", kaže mi, sada već jecajući. "Potpuno su, ono, sranje."
"Daph... tako mi je žao", kažem joj ustajući kako bih je zagrlila.
Ona podiže ruku da bi me zaustavila, a zatim nastavlja: "Pa smo se Tony i ja... pitali bi li... bi li mogli dobiti jedno od tvojih?"

DEVETNAEST
"Pa zašto nije pitala vašu drugu sestru?" pita me Richard nakon što sam mu ispričala cijelu priču o ostvarenju Daphneinih najgorih strahova. O svim pretragama. O mučnom sastanku s njihovim liječnikom i novosti da bi čak i in vitro postupak u slučaju Daphneinih jajašaca bio čist gubitak vremena i novca. Nisam namjeravala sve ovo ispričati Richardu, ali imam potrebu s nekim podijeliti što se zbiva, a o toj temi ne želim razgovarati s Jess. Ionako je dovoljno osjetljiva po pitanju vlastitih jajašaca koja stare. Osim toga, Richard i ja smo se upravo poseksali i osjećam navalu bliskosti, potrebu da se povjerim čovjeku koji mi je upravo priuštio orgazam. Dva puta.
Richard provlači ruku kroz moju kosu i kaže: "Ne čini li ti se da bi Maura bila logičniji izbor jer već ima djecu?"
Kimam glavom i odgovaram: "Postoji nekoliko razloga zbog kojih su mene izabrali... Prvo, ja sam mlađa. Pretpostavljam da imam bolja jajašca. Drugo, čini mi se da bi im bilo previše čudno - znaš, kada bi koristili Maurina jajašca jer bi im djeca tada bila i braća i bratići. Ili, barem polubraća."
"To bi stvarno bilo prilično čudno", slaže se Richard. "I posljednji, neizgovoreni razlog", završavam, "je da Maura na takvo što nikada ne bi pristala."
"Zašto ne?"
"Pa, ona povremeno zna biti... prilično sebična", kažem i istoga trenutka žalim zbog takvog komentara. Osjećam se kao izdajnica - i ne želim da Richard stvori mišljenje o Mauri koju još nije niti upoznao.
"Kako to misliš - sebična? Ne želi na druge potrošiti vrijeme? Neće otići u zračnu luku po prijatelja?" pita me dok mi zatiče pramen kose za uho.
"Ne... Možda je točnije reći da je vrlo usmjerena na vlastite potrebe. Ona je dobronamjerna, ali mislim da je osjećaj sućuti naslijedila od naše majke", objašnjavam mu. "Majka će se godinama žaliti i cendrati zato što je Chanel prestao proizvoditi neku nijansu ruža za usne, ali od čovjeka koji ima rak će očekivati da se sabere i misli pozitivno."
"Da, poznat mi je taj tip ljudi", kaže Richard. "Ali, samo da se zna, ja ne mislim da bi bilo sebično odbiti ovakvu molbu. Mislim, to je strašno velika usluga."
"Misliš?" pitam ga.
"Pa, da", odgovara. "Bile vi sestre ili ne, to je ogromno!"
Nadala sam se da će reći upravo to jer se slažem - to uistinu jest velika molba. Ipak, pitam se ne govori li Richard tako samo zato što misli da bih ja to željela čuti.
"I, što si joj rekla?" pita me.
"Još ništa. Rekla sam im da moram o svemu razmisliti." "Jesu li se složili s tim?"
"Da, čini se da jesu. Daphne je rekla da razumije. Tony mi je zahvalio što sam uopće pristala razmisliti. Zatim smo prestali pričati o toj temi i uživali u Daphneinim lazanjama. Ili sam se barem ja pretvarala da uživam iako sam cijelo vrijeme u želucu osjećala samo čvor."
"Znači li to onda da bi se ti i Tony trebali pohvatati?" pita Richard dok me zaigrano hvata za lijevu dojku.
"Jako smiješno", odgovaram odgurujući njegovu ruku. "Onda, biste li?"
Okrećem očima i kažem: "Ne budi blesav... Radilo bi se o operaciji. O nekakvom uzimanju jajašaca. Kao kad se radi in vitro."
"Morala bi ići na operaciju!" pita Richard stresavši se.
Razmišljam o činjenici da su po pitanju boli muškarci nalik na malu djecu, ali ipak odgovaram: "To je najlakši dio."
"A koji je najteži?" pita me on.
Razmišljam trenutak, a zatim oklijevajući odgovaram: "Kada bi negdje na svijetu postojalo takvo dijete, smatrala bih ga svojim."
Richard trepće, a zatim poseže za čašom vina koja se nalazi na mojem noćnom ormariću.
"Smatrala bi ga svojim? Ili bi željela da bude tvoje?"
"Postoji li zaista razlika?" kažem razmišljajući da bi u tom smislu moja jajašca i moj bivši muž možda mogli imati nešto zajedničko.
Ubrzo poslije toga tonemo u san, ali se ponovno budimo usred noći i započinjemo ozbiljan razgovor. Takvo se što zbiva samo u počecima veze, kada se san čini nevažnim. Razgovaramo o radijskom programu Stevena Gainesa u Hamptonsima i o tome da bismo trebali pokušati ugurati jednoga od mojih pisaca u njegov program, a tada Richard iznenada postavlja pitanje vezano uz moj trideset i peti rođendan. Nisam mu rekla ni riječi o mojem nadolazećem rođendanu do kojega su preostala još dva tjedna. Pokušavam se prisjetiti jesu li ljudi na poslu u posljednjih nekoliko godina odlazili na piće za rođendan. Čini mi se da se takvo što nije dogodilo još od mojeg tridesetog rođendana. Nisam osobiti ljubitelj rođendana iako ih se ni ne grozim. Jednostavno za mene nemaju nikakvu važnost. Mislim, svatko ima rođendan jednom u godini dana pa mi nikako nije jasno zašto se oko toga podiže takva prašina, barem u slučaju onih koji su već za sobom ostavili svoj dvadeset i prvi.
"Kako si znao za moj rođendan?" pitam ga. "Je li ti Michael rekao?" "Ne. Michael mi još nije ni priznao da zna za nas dvoje."
"Pa, kako si onda znao?"
"Možda sam bacio pogled na tvoju vozačku dozvolu", kaže Richard. "Vrlo si domišljat", priznajem mu.
Richard se okreće prema meni: "Znam biti domišljat... kada nešto želim", odgovara on. Osjećam kako me u mraku gleda u oči.
"A što ti to točno želiš?" pitam ga dok mi srce lupa iako mi nije baš potpuno jasno zašto.
Richard mi ne odgovara na pitanje, nego pronalazi moje usne i ljubi me. Uzvraćam mu poljubac, razmišljajući kako me to Richard želi. Isto onako požudno kako i ja želim njega? Je li to zaista sve što želim? Ili se u našem slučaju više radi o druženju - o ispunjenju praznine i ubijanju vremena? Je li moguće da se zaljubljujemo? Bi li ikada zaista željela biti s Richardom onako kako sam bila s Benom? Bi li ikada ponovno s ikim željela isprobati brak?
Kao da mi čita misli, Richard me naglo prestaje ljubiti i pita: "Smijem li te nekamo odvesti za rođendan?"
"Da", odgovaram. "To bi me jako veselilo."
"Postoji li neko posebno mjesto na koje bi voljela poći?"
"Bilo gdje, samo da sam s tobom", kažem takvim odlučnim glasom da sam gotovo uvjerena da je to istina.
Ujutro se vraćam u Jessin stan kako bih se spremila za posao. Jess sjedi u dnevnom boravku odjevena u crno svileno donje rublje (Jess ne posjeduje pamučno rublje) i na noge nanosi losion. Soba miriše na vaniliju. Kosa joj je još mokra i nalikuje na šiljke zahvaljujući gelu. Sretna je i pjevuši Perfect World Liz Phair: "Želim biti cool, visoka, ranjiva i zamamna."
U sebi mislim - Pa, ti to sve i jesi. Zatim pitam: "Je li te magarac nazvao?"
Naravno, govorim o Treyu. Sada je i službeno poznat pod nadimkom magarac. Isprva je bio onaj magarac, točno određeni, ali tada smo odlučili da ni toga nije vrijedan pa smo ga svele samo na općenitog, nasumično izabranog magarca. Prema riječima njegove asistentice Darije, trenutno se nalazi u Tokiju. Jasno nam je da laže za njega. Već znamo da je laganje za šefa u opisu njezina posla. "Reci mu da i u Aziji telefoni rade", rekla joj je Jess kad su se posljednji put čule. Daria je na to frknula i rekla: "Hoću" prije negoli je naglo spustila slušalicu. Jess je to komentirala da nije potpuno jasno koga Daria prezire - Jess ili svojega šefa. Pripomenula sam da možda i Daria s njim spava, ali Jess nije mislila da je to smiješno. Samoj sam sebi rekla da moram zapamtiti da se još neko vrijeme ne smijem tako šaliti.
"Ne. Niti riječi", odgovara Jess sliježući ramenima. "Nek' se jebe."
Proučavam njezino lice tražeći znakove lažne hrabrosti. Ništa. Vidim da je zaista počela tako misliti. Ustvari, toliko je jaka da počinjem vjerovati da za to postoji samo jedno objašnjenje: Jess želi dijete više nego što želi Treya. Upravo suprotno od Bena i mene. Možemo li moja najbolja prijateljica i ja uopće biti različitije?
"Nek' se jebe", ponovno kaže.
Smijem se i odgovaram: "Tako si i zaglavila u ovoj zbrci."
"Da. Stvarno jesam u zbrci", slaže se. "A ipak, osjećam da je to ono pravo."
Zatim me obavještava da je ugovorila prvi pregled kod ginekologa za idući četvrtak u dva sata. "Zaista uzbudljivo", kažem joj i gotovo to i mislim.
"Hoćeš li poći sa mnom?" oklijevajući pita. "Sestra mi je rekla da će poslušati kucanje srca fetusa pomoću Dopplerova ultrazvuka. Voljela bih podijeliti taj trenutak s nekim... S tobom!"
"Naravno... Doći ću", pristajem, dirnuta što želi da i ja budem tamo. I ja želim biti s njom u tom trenutku, ali ipak osjećam određenu zadršku. Prvo, upravo u ovo doba godine imamo najviše posla, a već se vidim kako satima sjedim u čekaonici. Drugo, a to je i najvažnije, čini mi se da će to predstavljati loš presedan. Hoće li Jess očekivati da s njom idem i na svaki sljedeći pregled? A što će biti u onim presudnim trenucima poroda? Zamišljam kako me moli da prerežem pupčanu vrpcu ili da fotografiram krvavu glavicu pri samom izlasku.
Divim se ironiji - ja, žena koja ne želi dijete - tijekom jednog mjeseca je dobila ponudu da pokloni jajašce te da bude nado-mjesni roditelj.
Kasnije tog istog popodneva telefonira mi istaknuta agentica poznata u poslovnim krugovima samo po svojem imenu: Coral. Ne znam je li joj Coral ime ili neka vrsta nadimka, ali znam da ima jedan od najvećih ega u našem poslu - i, pretpostavljam, s punim pravom. Ima nekoliko fantastično slavnih klijenata i doslovno svaka knjiga koju Coral zastupa postane bestseler. Posljedica toga je činjenica da svi urednici počnu sliniti na samu pomisao na sastanak s njom, a ako te ona nazove, znaš da si postao netko.
Prije otprilike godinu dana Coral mi je telefonirala prvi put u vezi s rukopisom nazvanim Nema nudističkih plaža. Osjećala sam se vrlo uspješnom dok je ona neprekidno pričala koliko ću uživati u ovoj neobičnoj, ali sentimentalnoj priči o sazrijevanju triju žena koje zajedno putuju Europom poslije završetka fakulteta. Coral je bila u pravu - zaljubila sam se u taj roman - ali, nažalost, isto se dogodilo i svima ostalima pa sam na kraju izgubila prava na njega u iscrpljujućoj aukciji koja je potrajala pet krugova i u kojoj je Elgin dao više od pet tisuća predujma, koliko sam ja ukupno mogla ponuditi. Bio je to užasan udarac, osobito nakon što se knjiga vinula nebu pod oblake i dosegla broj tri na Timesovoj listi bestselera - što je gotovo nečuveno za romanopisca početnika. Sjećam se da sam, idući na večeru, prošla pokraj knjige izložene u izlogu knjižare Barnes and Noble na Union Squareu. Bila sam toliko
razočarana da je nisam čak ni mogla pokazati Benu koji ju je vjerojatno ipak vidio jer je rekao: "Ne brini. Coral će te ponovno zvati."
I zato je prirodno da mislim na Bena u trenutku kada mi Rosemary zvoni i uzbuđeno kaže: "Claudia, Coral te zove."
Srce mi lupa dok podižem slušalicu i pozdravljam je.
"Claudia, draga," kaže Coral, "čestitam na romanu Dickersonove. Briljantan je!"
"Hvala, Coral. To mi stvarno puno znači. Jako smo zadovoljni dosadašnjim uspjehom... A kako si ti?" pitam je, iako sam prilično sigurna da me Coral nije nazvala samo kako bi čavrljala sa mnom. Sigurno ima nešto za mene.
"Dobro sam, draga... Slušaj. Voljela bih popričati s tobom za vrijeme ručka... I možda imam nešto za tebe za čitanje. Nešto što bi bilo savršeno za tebe i tvoju listu."
"Ručak bi bio odličan", odgovaram osjećajući oduševljenje, ali istodobno i želeći da mi Coral jednostavno pošalje - ili elektroničkom poštom dostavi - rukopis, kako to čini većina agenata. A ipak, možda će mi ponuditi ekskluzivu i želi mi svoju ponudu prezentirati oči u oči, kako i dolikuje. Samoj sebi kažem da trebam ostati hladnokrvna dok joj govorim: "Što se projekta tiče, Coral, hvala ti što misliš na mene. Jako mi je drago što ću moći baciti pogled."
"Odlično", kaže ona. "Nađimo se idućeg četvrtka u Madison parku broj jedanaest... u, recimo, jedan sat? Jedan i trideset?"
Bacam pogled na kalendar i vidim velikim tiskanim slovima napisanu opasku "Jessin pregled" i umom mi juri Jebi ga. Konflikt oko bebe.
"Hmmm", kažem. "Čini se da baš tog dana već imam jedan dogovor, Coral. Mogu svaki drugi dan idućeg tjedna."
"Žao mi je, draga. Sljedećih nekoliko tjedana nemam ni jedan slobodan termin", kaže, a zvuči iznervirano.
Mislim Nitko Coral ne stavlja u drugi plan te okrećem očima. Polako se već počinjem predavati, ali ipak se odupirem. Zato, se umjesto toga ježim na njezinu taktiku. Imam previše posla -i na previsokom sam položaju - za ovakve igre. Čujem vlastiti glas kako joj odgovara: "Pa, žao mi je, Coral. Ali, utorak mi nikako ne odgovara."
Držim fige da mi ponudi neki drugi datum ili mi čak, što bi bilo i puno bolje, jednostavno ponudi poslati rukopis. Ali, ona samo kaže: "Šteta. Možda sljedeći put."
Spuštam slušalicu i samu sebe uvjeravam da nisam uspješna samo u slučaju kad me Coral nazove već sam još uspješnija ako je odbijem. Poslije toga samoj sebi kažem da nema ničega važnijeg od prijateljstva. Ili djece. Ili prijatelja koji rađaju djecu. Ali, ne mogu si pomoći i osjećam nezadovoljstvo što dijete koje čak i nije moje već počinje utjecati na moju karijeru.
Idućeg jutra Jess ulazi u moju sobu baš u trenutku kada se budim i kaže: "Claudia, ja krvarim." Glas joj je miran, ali lice joj je blijedo i na njemu se vidi bol.
"Gdje?" pitam je dok zamišljam kuhinjsku nezgodu.
"Dobila sam menstruaciju", šapće mi Jess. "Više nisam trudna."
Riječ pobačaj proletjela mi je glavom, ali odmahujem i kažem: "Lagano krvarenje je uobičajeno na početku trudnoće." Zvučim kao da citiram medicinski udžbenik pa dodajem i iskustvene dokaze: "Maura je lagano krvarila u sve tri trudnoće."
"Je li i liptanje uobičajeno?" pita me Jess, a glas joj drhti. "Claudia, ja sigurno više nisam trudna."
Gledam svoju najbolju prijateljicu, previše me strah da bih išta rekla, bojim se da ću reći nešto krivo. Čula sam da svaka druga žena na svijetu u nekom trenutku svojeg života doživi pobačaj, ali ovo je za mene prvo iskustvo. Kažem joj koliko mi je žao. Uvjeravam je da će preživjeti. Da ćemo mi
preživjeti. Kažem joj isto ono što kažem i Daphne kada dobije menstruaciju - da će jednoga dana biti majka. Dogodit će se i to jednoga dana. Vjerujem u to.
Ali, u međuvremenu, dok slušam samu sebe kako pričam, postoji jedan sićušan dio mene koji osjeća posramljeno olakšanje zbog toga što se dogodilo. Laknulo mi je što neću morati proći tu muku s Jess. Laknulo mi je što ću imati još vremena koje ću moći provesti s njom prije nego što postane majka. Ali, više od svega drugoga, laknulo mi je zbog moje najbolje prijateljice. Znam da sada tuguje zbog svojeg gubitka, ali nadam se da će jednoga dana, gledajući unatrag, misliti da se sve ovo dogodilo s nekim razlogom. Da je ovako najbolje. Želim da ima dijete s čovjekom koji je puno bolji od Treya. S čovjekom kakvoga zaslužuje. S čovjekom kao što je Ben.

DVADESET
Nadam se da će moj trideset i peti rođendan zaustaviti poplavu priča o djeci i da će upravo to biti poklon od bliskih ljudi. Umjesto toga, tijekom dana koji prethode toj velikoj prekretnici Daphne mi ostavlja poruke na sekretarici: "Bilo bi odlično kada bismo uskoro mogli dobiti ta jajašca. Mogli bismo izbjeći amniocentezu ako bismo ih sada dobili!"
Naravno, ona govori o činjenici da većina liječnika preporuča amniocentezu za majke starije od trideset i pet godina i, iako se pretvara da se šali, jasno mi je da je ozbiljna. Bez obzira na činjenicu da me prilično plaši cijela ideja darivanja jednog od mojih jajašaca Daphne, sklona sam joj odgovoriti pozitivno. Uglavnom zato što samo želim okončati patnju moje sestre, ali i zato što mi se čini da nemam nikakvog drugog izlaza. Jednostavno ne mogu ni zamisliti kako bih joj mogla reći ne.
Greškom svoju dilemu povjeravam Jess. Ona najgora tuga stišala se nakon kućnog posjeta tijekom kojeg joj je liječnik potvrdio da su pobačaji strašno česti. Provjerio je i stanje njezinih hormona i ustanovio da je sve u redu. Rekao je da ne postoje razlozi zbog kojih bi se i u budućnosti mogli očekivati problemi. Ipak, Jessina hipohondrija miješa se s Daphneinim novostima i odvlači je u suludo stanje strašne uznemirenosti. Počinje pričati gluposti kao što je smrzavanje jajašaca, a na poslu strašno puno vremena provodi šaljući mi linkove na stranice koje se bave najnovijim reproduktivnim metodama.
U jednom joj trenutku šaljem poruku da u cijelom životu nisam čula toliko priča o jajima, uključujući Uskrs ili nedjeljni doručak. U trenutku kada stišćem gumb za slanje poruke, počinjem brinuti da je moja šala bila neukusna i da bi je mogla uvrijediti, ali ona mi uzvraća dobronamjernim "lol", ne primjećuje delikatni podtekst i prebacuje pažnju na moje rođendanske planove. Vrlo joj jasno dajem do znanja (kao i svojim sestrama) da ne želim ni zabavu iznenađenja, ni bilo kakvu drugu. Kažem joj da samo želim dobru večeru u nekom restoranu s malom grupom ljudi. Navodim joj poznata imena, izbacujem Bena i ubacujem Richarda.
Kada me Jess pita kamo bih voljela poći, odgovaram da bih išla u Babbo iako je to bilo jedan od Benovih i mojih najdražih mjesta. Više ne brinem kamo smo Ben i ja išli zajedno. Želim ovaj grad ponovno učiniti svojim. I tako Jess šalje mailove Mauri i Scottu, Daphne i Tonyju, Annie i Rayu, Richardu i Michaelu (s kojima se, osim vožnje dizalom danas ujutro, nisam vidjela). Svi osim Raya mailom odgovaraju da će doći. Njegova je isprika da ne mogu naći nikoga tko bi im čuvao dijete. Ne vjerujem mu - na Manhattanu ima dadilja na bacanje - ali potajno sam zadovoljna što on neće doći. Radije bih da mi Annie bude solo prijateljica. Ne želim doživjeti neugodnu pretvorbu "prijatelja u paru".
Za to vrijeme Richard planira naš trodnevni miniput na lokaciju koju mi ne želi otkriti. Ne znam čak ni je li mjesto na koje idemo toplo ili hladno jer je zadužio Jess za pakiranje mojih kovčega. Vršim pritisak na Jess ne bih li saznala o čemu se radi, ali ona odolijeva jednakom postojanošću kao kad mi ne želi otkriti ima li film sretan ili tužan kraj. Kad gledam film, volim biti spremna, biti prikladno raspoložena. Bila sam tako bijesna nakon što smo zajedno odgledale film Moja Afrika, koji je ona već gledala prije mene.
"Trebala si mi reći da on umire!" rekla sam Jess. "To bi ti samo pokvarilo doživljaj!" odgovorila je.
"Ali, ako ja to želim znati, onda mi ništa nećeš pokvariti", uzvratila sam.
Jess se nije složila sa mnom. Ljudi koji vole iznenađenja isto očekuju i od svih ostalih.
I zato, sve što mi je Jess voljna reći o putovanju je da me Richard vodi na mjesto koje je "stvarno
dobro".
"Jesam li tamo već bila?" pitam.
Kaže da nisam. A zatim dodaje da, ako sam se već morala odreći Bena, barem sam ga zamijenila s nekim poput Richarda.
"Nitko nije zamijenio Bena", objašnjavam joj.
Jess mi dobacuje pogled iz kojeg vidim da u to nije baš uvjerena. "Zvuči privlačno. Strašno mi se sviđa njegov duboki glas." Zatim ga pokušava imitirati govoreći: "I Jess, ovaj, molim te, spakiraj i njezin vibrator!"
"Daj odrasti!" kažem joj.
"Ti odrasti", odgovara mi svojim omiljenim odgovorom još od fakultetskih dana.
Samo jedna od nas želi biti majka, mislim za sebe.
Uoči naše zajedničke večere Richard nudi prijevoz Jess i meni. Zahvaljujem mu, ali objašnjavam da ćemo se tamo naći. On se slaže i preko telefona prima moju narudžbu pića, što mi se čini jako zgodnim.
Nekoliko sati kasnije Jess i ja smo spremne u našim malim crnim haljinicama. Ponovno sam obula svoje rođendanske cipele. Hvatamo taksi do centra i izlazimo na uglu Šeste avenije i Waverly Placea. Rujanska je noć svježa i dok hodamo pola bloka do Babboa, žao mi je što nisam sa sobom ponijela ogrtač.
"Hladnije je nego što sam mislila", kažem drhtureći.
"Jesi li nervozna?" pita me Jess zadirkujućim tonom. Zna da mi je hladno uvijek kad sam nervozna. "Zato što ćeš Richarda upoznati sa svima?"
"Možda malo", priznajem. "Želim da se svidi tebi, Mauri i Daphne."
U trenutku kada to kažem, pitam se je li me zaista briga slažu li se one. Možda se radi samo o ponosu. I ne želim da ikome previše nedostaje Ben.
"Pa, njegov mi se glas već sviđa. Osim toga, ako se sviđa tebi, sviđa se i meni", odgovara Jess.
Razmišljam o tome kako ja to njoj nikako ne bih mogla reći, ali se suzdržavam načinjanja teme o magarcu. Prošlo je već gotovo tjedan dana otkako smo o njemu razgovarale i ne želim ureći ovaj novi trend. Koliko je meni poznato, još čekamo da je nazove.
"Hvala, Jess", kažem joj dok me druga briga mori, nešto što ne mogu točno odrediti. Možda se osjećam nemirnom jednostavno zato što sam svoj trideset i peti rođendan zamišljala drugačije. Zamišljala sam da ćemo Ben i ja negdje biti sami, uživati u večeri za dvoje. Ili sam barem zamišljala i Bena u ovoj sceni.
Ali, dok Jess i ja ulazimo u bučnu zgradu u kojoj su nekoć noćile kočije i dok gledam svoju obitelj i prijatelje okupljene oko šanka, odjevene u lijepu odjeću i dobro raspoložene, moja tjeskoba nestaje i mislim Ti si na gubitku, Ben.
"Hej, društvo!" kažem ljubeći svakoga od njih u znak pozdrava.
Richarda ljubim posljednjega i u usta, a pritom se osjećam čudno jer to radim pred Michaelom.
Vidim ga kako se smješka i odmahuje glavom.
"Ne mogu vjerovati da si upravo poljubila mojeg šefa", kaže mi potiho. A zatim dodaje: "Isposluj mi povišicu."
Richard mi pruža votku i tonik što odmah primjećuju moje sestre i Annie.
Smiješim se i kažem: "Nazvao me ranije." Njegova je gesta viteška i na njoj mi zavide druge žene, osobito one koje su udane za tipove kao što je Scott koji, nimalo neobično, cijelo vrijeme razgovara mobitelom. Pitam sve jesu li se upoznali. Jesu - Michael je obavio upoznavanje. Čavrljamo dok nam pripremaju stol na drugom katu.
Penjemo se i ja sjedam između Richarda i Michaela. Jess mi sjeda sa suprotne strane i preuzima brigu oko vinske liste i razgovora, dviju stvari u kojima je jako uspješna. Nakon što su se svi složili s
njezinim izborom, kaže: "Onda, Richard, meni se sviđaš." Zatim pogledom obilazi stol i kaže: "Što ostali misle o Claudijinu novom dečku?"
Michael odgovara: "On je odličan šef. Vrlo pošten." Svi se smiju.
Daphne i Maura časte Richarda identičnim osmijehom koji govori: Još nismo sigurne jesi li dobar za našu sestru, ali svakako smo uvjerene da si privlačan. Čini se da je Maura posebno zadovoljna mojim novim dečkom. I inače joj se sviđaju okretni, pametni i seksi muškarci - a Richard je sve troje. Pada mi na pamet i da je Scott sve troje i da možda okretan, pametan i seksi muškarac nije osobito uspješan u uvjetima braka. Ali, to je nešto o čemu bismo još mogli raspravljati. Na kraju krajeva, ja se samo zabavljam. I večera je upravo takva. Zabavna i vesela. Svi su dobro raspoloženi i razgovor glatko teče, priča se gomila smiješnih priča, mnogo je smijeha, ukusne hrane i dobrog vina.
Razgovaramo o Annienu predstojećem projektu snimanja žena u Afganistanu i o tome koliko će joj teško pasti rastanak s Raymondom mlađim. Čavrljamo o Maurinoj djeci i njihovim nepodopštinama. I Daphne nam priča o svojoj djeci u školi. Posebno je zabavna priča o poruci koju je presrela na satu matematike. Naravno, pročitala ju je. Svi znaju da učitelji uvijek čitaju poruku, čak i onda kada tvrde da to ne čine - ali ovo samo potvrđuje predosjećaj koji smo ionako već prije imali.
"Ono što je smiješno u cijeloj priči", priča Daphne, "je da je ta djevojčica, Annabel, tipična učiteljičina miljenica, najveća dobrica koju možeš zamisliti, a sada u toj poruci piše strašne gadarije najgorem dečku u razredu, Joshu."
Michael pita: "Gadarije za peti razred ili prave univerzalne gadarije?" Richard se smije i odgovara: "Ti si gad jer takvo što želiš znati." Michael na to kaže: "Ma, daj, samo želim ponovno proživjeti mladost."
Daphne nastavlja priču: "Pa, prvo mu kaže da želi da joj 'okrene sisice'... a zatim ga obavještava da joj je korisničko ime na chatu Velikoguza."
Svi pucamo od smijeha.
"A ima li stvarno veliku guzu?" pita Annie.
"Ne!" odgovara Daphne. "To i jest najluđi dio priče. Sva je sitna, mala plavooka, naizgled pristojna curica."
"A ipak, očito s dobrom guzom", komentira Michael.
Ponovno se svi smijemo, a ja samu sebe hvatam u razmišljanju koliko sam sretna što imam takve dobre prijatelje i obitelj koji mi pomažu popuniti prazninu koju je Ben ostavio svojim odlaskom.
Ali, u pauzi između večere i deserta vraćamo se na temu djece - opet - kada nam Jess objavljuje da razmišlja o posjetu skandinavskoj banci sperme u gradu.
"Skandinavska banka sperme?" pita Daphne.
"Da. Sva sperma potječe od donatora koji su Danci... Njihov je slogan: 'Čestitamo, dobili ste Vikinga!'" smije se Jess. "Imaju oglas na kojem je beba koja se hvali da su njegovi preci stigli u Sjevernu Ameriku prije Kolumba. A na oglasu piše 'Izgradite čvršću kolijevku'. Nije li to presmiješno?"
Čini se da je ova ideja zabavna Richardu, Mauri i Michaelu, Tony i Daphne djeluju zainteresirano ali i skeptično, dok se Annie doima zgroženo. Usput rečeno, Scott je propustio cijeli razgovor jer se maknuo od stola ne bi li se još jednom javio na telefon. Nisam sigurna kako se meni sviđa ova tema osim što sam pomalo iznervirana što ju je Jess uopće načela.
Richard i Michael se zabavljaju kratkim vicevima o Dancima - pričama o haringama, Hogaru Strašnom i Hamletu.
Jasno mi je da će se sada vjerojatno pokazati Anniena glasna strana obrazovana na ženskim studijima jer Annie pita: "Jess, zar ozbiljno o tome razmišljaš?"
Jess kima glavom. "Naravno. Zašto ne? Mislim, ti danski donatori su prekrasni. Imaju onaj klasični skandinavski izgled. Visoki su, sportski građeni, maloga nosa, plavih očiju i svijetle puti..."
"Znači, ti želiš nekakvu dizajnersku bebu?" zaključuje Annie.
"Dizajnerska beba!" kaže Jess, namjerno zanemarujući Annien posprdan ton. "To je tako slatko.
Da, pretpostavljam da upravo to želim."
Annie nastavlja: "Zar ti se to ne čini neetičnim?"
"Neetičnim? Kako to misliš?" pita Jess. Vidim da joj Annie ide na živce, kao što je to često bio slučaj i na fakultetu.
Annie odgovara: "Zbog stereotipa da su plave oči, svijetla koža i visina na neki način vrjednije.
Mislim, to komercijalizira ljude."
"Da! To je sranje", Michael kaže smijući se. "Zašto ne odeš do banaka crnačke sperme?"
Annie ignorira Michaelovu šalu i kaže Jess: "Mislim, ti na taj način podupireš genetski inženjering. Eugenika."
"Što je to eugenika?" pita Daphne.
Annie objašnjava: "To je društvena filozofija koja zagovara selektivno razmnožavanje. U osnovi zagovara popravljanje ljudskih osobina društvenom intervencijom."
"I, što u tome ne valja?" pita Jess.
"Da", slaže se Richard. "Ako možeš stvoriti inteligentnije ljude, ja sam za to. Glupi uzrokuju gomilu problema u svijetu..."
"Potpuno se slažem", kaže Michael. "Idioti nam uvijek sve zajebu."
Annie ne dopušta da je šale skrenu s puta. "Eugenika može dovesti do diskriminacije koju podržava država... čak i do genocida."
"Ma, daj, ne budi tako melodramatična", kaže Jess. "Zato što mislim da bi mala danska beba mogla biti slatka ti me uspoređuješ s nacistima?"
"Koliko to košta?" ubacuje se Daphne. Tony je zbunjeno gleda, kao da želi reći Ženska glavo, s mojim sjemenom je sve u redu!
"Nisam sigurna... Vjerojatno je prilično skupo." Jess sliježe ramenima. Novac za nju ne predstavlja problem. Zatim se ponovno okreće prema Annie i kaže: "Osim toga, koja je razlika između toga što si ti odabrala Raya da bude otac tvojega djeteta i što ću ja odabrati Henrika Danca da bude otac mojega? Radi se o osobnom izboru. Potpuno isto kao i kod prirodne selekcije."
"Pa, kao prvo, ja nisam odabrala Raya da bude otac mojeg djeteta", objašnjava joj Annie. "Odabrala sam Raya da bude moj muž. Za djecu smo se odlučili puno kasnije."
Sada i meni Annie ide na živce. Njezin me odgovor udara previše blizu živca. Sklapam ruke i osjećam da postajem napeta.
"E, neki ljudi jednostavno imaju sreće kad uspijevaju pronaći muža i imati dijete na staromodan način", odgovara Jess.
"Da!" podržava je Daphne. "Ne vidim u čemu je problem ako se čovjek koristi znanošću kako bi dobio dijete."
"Slažem se", kaže Maura i dobacuje mi zabrinuti pogled kao da mi želi poručiti Moramo zaštititi sestru u ovakvoj situaciji.
Annie odvraća: "Ja jednostavno mislim da je cijela ova priča o vikinškoj spermi prilično jezovita."
Pitam se bi li Annie mislila i da je darivanje jajašca unutar obitelji jednako jezovito. Kladim se da bi. A ipak, možda ću se s njom morati složiti. To stvarno jest pomalo jezovito.
"Gledaj, ja ću ovaj problem riješiti jednom i zauvijek", kaže Michael upravo u trenutku kada se sve počinje raspadati.
Jess ga gleda i pita: "Kako?"Michael podiže obrve na vrlo sugestivan način. "Ma, hajde! Ne bi li radije imala bebu boje karamele s bademastim očima?" Zatim gleda Annie i kaže: "Znam da bi se složila s implikacijama lonca za taljenje20."
Svi se smiju, uključujući i Annie, a ja mislim Dobri stari Michael. Čovjek stvarno mora voljeti prijatelja koji može smisliti kvalitetan ulet tijekom etičke debate o eugenici.
Maura kaže Jess: "Mislim da bi trebala prihvatiti njegovu ponudu." Michael upire prst u Mauru i bez glasa kaže Hvala.
Gledam Michaela i kažem: "Hvala tebi."
Jasno mi je da Michael zna o čemu mislim - da cijenim to što je promijenio temu - jer mi namiguje i kaže: "Nema problema."
Annie i Jess razmjenjuju pomirbene rečenice kao da žele istaknuti da mogu živahno raspravljati o nekoj temi i ipak ostati prijateljice. Nestaje čak i Daphnein tužan izraz lica dok gledam kako joj Tony stavlja ruku na rame i šapće nešto u uho. Ona se smiješi pa se zato i ja smiješim. Tada osjećam da se ponovno opuštam dok se prebacujemo na teme koje nemaju veze sa spermom i jajašcima te dogovorenim sastancima između to dvoje.

20 Lonac za taljenje (engl. melting pot) - ideja nastala u vrijeme naseljavanja SAD-a. Svi došljaci, bez obzira na porijeklo i prošlost postaju Amerikanci jer Amerika djeluje kao lonac za taljenje u kojem se gube osobitosti vezane uz neki narod, zemlju, kulturu, vjeru ili jezik. Svi njezini stanovnici su samo Amerikanci.

DVADESET JEDAN
Kasnije te večeri nakon što sam svima zahvalila, a Richardu rekla da ćemo se vidjeti ujutro, Jess me pozvala u svoju sobu i veselo mi pokazala internetsku stranicu vikinških beba. U posljednji se trenutak susprežem i odlučujem da joj neću reći kako bi mi bilo draže da tijekom moje rođendanske večere nije započela priču o djeci. Znam da nije mislila ništa loše. Nije ona kriva što je opsesivna po naravi, što razmišlja samo o jednom.
Klika na linkove kojima dolazi do fotografija različitih plavokosih, plavookih donatora. Jedan od njih je prikazan dok udara nogometnu loptu i smije se. Ime mu je Ian Janssen. Istoga mi trenutka na pamet pada da se i Tucker preziva Jansen i dok se usredotočujem na ono dodatno slovo s u imenu Iana Janssena, postaje mi jasno da sam možda pogrešno napisala Tuckerino ime tijekom svoje prvobitne pretrage na Googleu. Samoj sebi nalažem da još jednom pokušam, ali da ovoga puta upišem još jedno s. A zatim si kažem Nećeš učiniti ništa slično! Nemoj se pretvoriti u luđakinju!
Pitam se koji će dio mene prevagnuti u toj borbi - hoće li to biti onaj dobro prilagođeni, napredan dio mene ili tužan, natmuren, nazadan dio mene. Nažalost, borba je previše izjednačena da bi se išta moglo predvidjeti.
Idućeg jutra, baš u trenutku kada Richard stiže u crnoj limuzini, Jess mi pruža moje kovčege - svoju preveliku, kao višnja crvenu torbu koju obožavam. Kaže mi: "Lijepo se zabavi! Znam i da hoćeš!"
Tijekom vožnje dizalom prema dolje otvaram torbu, virim unutra i vidim svoju putovnicu. Sad sam stvarno uzbuđena. Iako je putovnica možda tamo samo kako bi me odvukla na pogrešan trag.
Sjedam u auto, a Richard me ljubi u obraz. Djeluje sretno. Kažem: "Jess mi je rekla kamo idemo."
On mi odgovara: "Zar očekuješ da nasjednem na takvo što?" "Da?" uzvraćam vadeći naočale iz etuija i stavljajući ih na oči. "Ne."
"Pecanje u Koloradu?"
Smije se. "Ne djeluješ mi baš kao cura koja voli prirodu."
"I nisam", slažem se prisjećajući se koliko mi je puta mama tijekom djetinjstva rekla da izvadim nos iz knjige i odem udahnuti svježega zraka.
"Dobro", kaže Richard. "Jer, ja ne volim kampiranje. U šumama me stalno hvata svrab." Zatim mijenja izraz lica i kaže: "I, koliko si sinoć bila uzrujana? Svom tom pričom o djeci?"
Razmišljam o tome da se pravim kako mi to uopće nije bitno, ali ipak kažem: "Prilično uzrujana." "Uopće te ne krivim", odvraća on.
Dobacujem mu zahvalan osmijeh, a zatim kažem: "Onda, reci kamo idemo?"
"To ti ne mogu reći", odgovara mi. "Ali, mogu ti reći ovo - bio sam tamo već nekoliko puta i ni jednom nisam vidio ni jedno jedino dijete."
Gledam ga i smiješim se, misleći Ovo je bio upravo savršeni odgovor.
Sat kasnije nalazimo se na JFK aerodromu i čekiramo se na šalteru za prvu klasu zrakoplovne kompanije American Airlines.
"Milano?" pitam kada u rukama držimo propusnice za ukrcaj. "Obožavam Milano." "Drago mi je da to znam," kaže Richard, "ali, mi ne idemo u Milano."
Richard čuva svoju tajnu tijekom cijeloga leta dok pijemo šampanjac, jedemo, gledamo nekakav ženski film u kojem glumi Kirsten Dunst i spavamo. Tek nakon što smo sletjeli u Milano idućeg jutra, prošli carinsku kontrolu i unajmili automobil, Richard mi pruža razglednicu sa slikom Ville d'Este na
jezeru Como. Istoga trenutka je prepoznajem jer to je mjesto koje sam željela posjetiti od svoje petnaeste godine kada sam vidjela knjigu prepunu vrućih fotografija koje je Helmut Newton tamo snimio.
I, ne mogu ne razmišljati o Benu jer smo našu petu obljetnicu planirali provesti upravo na jezeru Como. To smo "čuvali". Činilo nam se previše posebnim za obično putovanje. Ponovno sam razmotrila svoju filozofiju vezanu uz čuvanje stvari. Nema to smisla. To je kao kad moja prabaka stavlja plastičnu presvlaku na novi kauč kojega ni u ludilu neće stići pohabati.
Jasno da je Jess znala za naše obljetničke planove. Upravo zato i pretpostavljam da je ona imala svoje prste u ovom izboru iako je Richard već prije bio u Villi d'Este. Samo se pitam je li bila iskrena s Richardom ili mu je manipulacijom nametnula upravo ovaj izbor. I za jedno i za drugo je savršeno sposobna. Odlučujem da bi bilo nepristojno postaviti takvo pitanje pa se samo smiješim i kažem: "Idemo u Villu d'Este?"
On kima glavom djelujući zadovoljno samim sobom. Zatim kaže: "Jess je rekla da nikada nisi bila na jezeru Como."
"I nisam", priznajem.
"To sam morao promijeniti. To je mjesto pravi raj na zemlji. Kao što je Shelley rekao: 'Ovo jezero nadilazi svu ljepotu što sam je ikada vidio.'"
Padam na frajere koji recitiraju poeziju i osjećam da se počinjem rumenjeti dok govorim: "Ovo je stvarno predarežljivo."
"Pa, nije nesebično. Na kraju krajeva, i ja idem s tobom", kaže on i pokaže na prozor na trećem katu s pogledom na jezero. "I namjeravam te pojebati baš u toj sobi."
Gledam ga razmišljajući kako bi, kada bi Ben rekao da će me negdje pojebati, to zvučalo sirovo i bez imalo ljubavi. Kad je Richard u pitanju, zvuči seksi. Pitam se zašto je tako, ali ne pronalazim nikakav odgovor.
Nekoliko trenutaka kasnije, vozimo se preko talijanskih brežuljaka. Sve je tako lijepo da ne znam kuda bih gledala.
"Nije li super kada znaš da si u Italiji?" pitam Richarda.
On kima glavom i odgovara: "Svakako je za deset kopalja bolje od Jersevja."
Vožnja je iznenađujuće kratka - traje manje od jednoga sata - i brzo nailazimo na gradić Cernobbio. Odmah izvan grada nalazi se naš glamurozni hotel. Richard zaustavlja auto pred glavnom zgradom i sitan, uredan čovjek s brkovima otvara mi vrata prije nego što to meni polazi za rukom. Dok nam želi dobrodošlicu laganim naklonom, na um mi iznenada pada misao đa možda previše očekujem - da jezero Como neće biti ono što sam zamišljala. Ali, nekoliko sekundi kasnije s olakšanjem shvaćam da je sve zaista odlično. Imanje i vrtovi su veličanstveni; pogled na plave planine i mutne vode oduzimaju mi dah. Kao da sanjam sve što me okružuje. Upravo to i kažem Richardu, a zatim se prisjećam da upravo frazu "kao da sanjam" nikada prije nisam koristila osim ako sam se nekome željela narugati ili kada sam oponašala Marciju Brady.
Prilazimo recepciji, a Richard pozdravlja nazočne čvrstim američkim Dobar dan. Sviđa mi se činjenica da se nalazimo u jednom od najboljih hotela na svijetu, a on je svejedno isti kakav je i bio - prijateljski raspoložen, nepretenciozan, gotovo drzak. Za razliku od njega, moje se ponašanje mijenja u otmjenim hotelima i restoranima. Ne mogu si pomoći, uvijek počinjem govoriti prigušenim glasom i pazim da mi držanje bude savršeno.
Dok se prijavljujemo, Richard baca pogled prema visokom stropu i kaže: "Pogledaj ovo." Sramežljivo podižem oči, a zatim šapućem: "Ohhh. Prelijepo."
Odjednom mi nedostaje Ben kao i uvijek kada vidim prekrasnu zgradu ili se sjetim romantičnog jezika arhitekture kojem me poučio, naziva kao što su tornjevi vidikovci, ukrasi u obliku ljiljana, zabati
nalik na paprenjake, lukovi Mary Hart, rezbarije prostora između lukova, klinasti dio svoda, štukatura labuđeg vrata. Razmišljam o tome koliko bi se njemu svidio ovaj hotel i svi njegovi prelijepi detalji. Možda bi mogao ovamo doći na medeni mjesec. Možda bi mogao pokušati napraviti dijete za vrijeme svojeg boravka ovdje.
Mlada, prelijepa žena vodi nas do naše sobe - jedna od onih žena u koju ni vi ne možete prestati zuriti pa za to ne možete kriviti ni svojega dečka. I baš u tom činu hvatam Richarda dok ona graciozno pokazuje minibar, zavjese na daljinsko upravljanje i sef. Zatim nam još jednom, zadnji put želi dobrodošlicu, smiješi se i odlazi.
Kada se vrata za njom zatvore, kažem: "Koja rugoba." Richard se smješka i odgovara: "Stvarno? Nisam primijetio." Nimalo nisam ljubomorna, ali gledam ga kao da jesam.
Uzvraća mi požudnim pogledom. Pitam: "Oh, stvarno?"
On odgovara: "Dođi ovamo."
Nakon seksa spavamo nekoliko sati. Naš je san dubok - onakav kakav možeš iskusiti samo kada patiš od jet-laga ili kada si bolestan. Poslije buđenja Richard pita: "Misliš li da je previše hladno za bazen?"
"Gotovo da je", odgovaram. "Ali, svejedno idemo."
Preodijevam se u kupaonici, pitajući se zašto želim privatnost dok se presvlačim pred čovjekom s kojim sam spavala barem dvadeset puta. Jasno da mi je trebalo tri godine da se odvažim piškiti pred Benom - i na samom početku morala sam puštati vodu ili bih ga natjerala da glasno pjeva - pa pretpostavljam da i moja sadašnja sramežljivost ima smisla. Kopam po torbi i s radošću otkrivam da je Jess spremila kupaći kostim koji mi najbolje pristaje - crveni bikini koji sam posljednji put nosila u St. Johnu sa Benom. Pada mi na pamet da ga poslije povratka nisam ručno oprala i da su na njemu još uvijek tragovi Kariba. A možda čak i tragovi Bena. Zaranjam lice u njega i udišem, ali miriše samo kao kupaći kostim koji sam zaboravila oprati. Ni traga Benu. Ali, možda je tome uzrok činjenica da mi je nos još pun Richardove kolonjske vode.
Richard i ja poslijepodne provodimo izležavajući se na drvenim ležaljkama pokraj najljepšeg bazena koji sam u životu vidjela - pravokutnik zelenoplave boje koji pluta u tamnomodrom jezeru. Gosti su dobro potkoženi i postariji i, Richard je bio u pravu, nema male djece. Pijuckamo limunadu dok ja pomalo radim. Obično se izričito trudim ne raditi na odmoru, ali ovaj vikend to ne mogu izbjeći. Radim na rukopisu koji moram vratiti piscu na sam dan povratka. U jednom se trenutku smijem i lupkam olovkom po stranicama.
"Tako je dobro?" pita Richard. Kimam glavom.
On se smiješi i kaže: "Imaš izvrsno oko za talent."
Jasno mi je da u šali govori o sebi te zato spuštam ruku na njegova gola prsa, trepćem i kažem: "O, da. To sigurno imam."
On se naginje prema meni i ljubi me dok mislim Ne nedostaje mi Ben. Upravo ovdje želim biti. A onda, opet, bilo koji čovjek koji bi mogao sjediti upravo na ovom mjestu ponad jezera Como i željeti biti negdje drugdje sigurno je ozbiljno poremećen. Pravi ispit veze bio bi odgovor na pitanje: Jesam li sretna u ovom Motelu 6 u Little Rocku?
Poslije ručka pokraj bazena igramo tenis na glinenom terenu, visoko na brdu iznad imanja i jezera. Kažem Richardu da mi se gotovo čini da je šteta igrati tenis kada bismo se trebali koncentrirati samo na okruženje.
On mi odgovara: "Prestani odugovlačiti. I pripremi se na lekciju koja slijedi." Ja mu uzvraćam: "Ma, da ne bi."
Pokazuje se da imam pravo. Isplatile su se godine poduke tenisa. Puno sam bolja od Richarda. On potpuno preskače servis - samo udara lopticom o podlogu i puca. Smijem se i kažem: "Ne znaš servirati?"
On mi dovikuje: "Ja ti igram bejzbol, zlato."
Oštro uzvraćam lopticu. On zamahuje i promašuje. Loptica udara o crtu. "Dobra", kažem. "Nula - petnaest."
On me pita: "Jesam li ja to čuo riječ ljubav?" Razmišljam Ne još, ali kažem: "Aha." "Dobro", viče on. "Ti amo, anche."
Ne govorim talijanski, ali pogađam što je rekao.
Te noći večeramo na verandi. Temperatura je pala, ali Jess je spakirala moju plavu pasminu. Richard je odjeven u sako, ali ipak više sliči zgodnom kauboju nego zgodnom biznismenu. Upustili smo se u jednu od nama najdražih rasprava: tko sve na poslu zna za našu vezu?
Richard obično iznosi pretpostavke temeljene na tome tko nas je vidio u liftu i za vrijeme ručka.
Večeras kaže: "Svi znaju."
"Neeee... Misliš?" kažem pretvarajući se da sam zgrožena. Rekla sam samo Jacqueline - koju sam natjerala da mi se zakune da će čuvati tajnu - ali potajno želim da svi znaju. Ponosna sam što izlazim s Richardom.
On kima glavom. "Svi znaju."
"Meni nitko ništa nije rekao", kažem mu. "Ni meni nitko ništa nije rekao."
"Pa, zašto si onda tako siguran da ljudi znaju?"
On odgovara: "Ne znam... Pretpostavljam zato što ljudi nemaju običaj komentirati nešto što smatraju flertom."
Kimam glavom, u usta stavljam zalogaj njoka i razmišljam o njegovim riječima: nešto što smatraju. Znači li to da je ovo između nas više od flerta? Ili to možda znači da se stvarno radi o flertu? Nakon povratka u sobu i ponovnog seksa - vrlo čvrstog, gotovo bolnog - još uvijek analiziram njegovu rečenicu. I dugo nakon što smo jedno drugome poželjeli laku noć i okrenuli se jedno od drugoga kako bismo zaspali, nisam sigurna što je Richard namjeravao reći. Samoj sebi kažem da to nije ni važno. To je ono što jest. Mi smo ono što jesmo.
Idući je dan ispunjen zadovoljstvom kao i onaj prvi i Richard i ja dokazujemo da smo pravi umjetnici u izležavanju, jedenju, pijenju i seksanju. U kasno poslijepodne odlazimo na dvosatnu vožnju jezerom, prolazimo pokraj kuće Georgea Clooneyja i Versaceove vile. Zahvaljujući samoj činjenici da sam vidjela ove znamenitosti osjećam se bogatom i slavnom. Zaustavljamo se kod slikovitog sela Bellagio, poznatog i pod nazivom "biser jezera" gdje kupujem kožnatu torbu, a Richard se odlučuje za par rukom rađenih sandala. Na povratku Richard započinje razgovor s nekoliko gostiju našeg hotela. On je jedan od onih ljudi koji pronalaze prijatelje kamo god da pođu. Odlučujem da je to jedna od njegovih najboljih osobina.
Budim se našeg trećeg i posljednjeg dana u Italiji - na svoj rođendan - i mislim trideset i pet mi je godina i četrdeseta je odmah iza ugla. Prvi se put u životu osjećam starom i taj mi se osjećaj nimalo ne sviđa.
Okrećem se u krevetu i vidim da je Richard već ustao i da je na terasi, čita novine i pijucka kavu. Odjeven je u kućni ogrtač od bijeloga frotira i iz nekog mi razloga na pamet pada Richard Gere u filmu Zgodna žena. Oba Richarda dobro izgledaju u bijelim ogrtačima.
Ustajem i odlazim u kupaonicu gdje četkam zube i kosu. Zatim izlazim na terasu u svojem plavom ogrtaču. Richard presavija novine napola, odlaže ih na stol i ustaje kako bi me poljubio u obraz. "Dobro jutro!" veselo kaže.
"Dobro jutro", odgovaram gledajući maglicu iznad jezera. "Prekrasan dan." "Stvarno jest", slaže se Richard. "Odličan dan za rođendan."
Sjedam i smiješimo se jedno drugom. "Jesi li za kavu?" pita me.
Kimam glavom, a on lijeva kavu iz malenog vrča u moju porculansku šalicu veličine napršnjaka. Zatim prstom pokazuje košaricu na srebrnom poslužavniku i kaže: "Kontinentalni doručak. Jesi li gladna?"
"Ne baš", odgovaram. "Ne još."
"Svejedno, uzmi pecivo", kaže čvrstim glasom. "Treba ti snage."
Sliježem ramenima i razmatam platneni ubrus te između peciva i kroasana pronalazim malu zamotanu kutijicu. Jasno je da se radi o kutijici za prsten. Neugodno se osjećam. Možda zato što sam, kad sam posljednji put dobila prsten, Benu rekla da ću se udati za njega. Možda i zato što se već ovo putovanje doima poput pretjeranog poklona.
"Ma, gledaj ti ovo", kaže Richard.
"Nisi trebao", kažem i zaista tako mislim. Odmahuje rukom i kaže: "Otvori je."
Vadim kutijicu između peciva i podižem poklopac. U kutiji se nalazi pozamašni prsten sa zelenim i ružičastim kamenjem u žutom zlatu. Prsten je vrlo zanimljiv i vjerojatno bih mu se divila na ruci neke druge žene, ali nikada takvo što ne bih kupila sebi.
"Ajme", kažem stavljajući ga na desni prstenjak. Savršeno mi pristaje - sigurno zahvaljujući Jess. "Predivan je."
"Ti si predivna", kaže on, grabi moju ruku i ljubi je u stilu starog Hollywooda.
Zahvaljujem Richardu - nadam se da moja zahvala uključuje i prsten i njegov kompliment. Ali, ne mogu a da se ne osjetim ojađenom i zbog jednog i zbog drugog. Oboje su pretjerani. Predivna jednostavno nije pridjev koji mi pristaje. Da, ja sam prilično zgodna. Možda čak i lijepa kada se sve savršeno složi. Ali, nisam predivna - i ne vjerujem da Richard misli da to jesam. Kada ga pogledam, prvi puta vidim neiskrenost. Ne mogu da se ne upitam kolikom je broju žena Richard rekao da su predivne. Sigurna sam da se radi o visokom troznamenkastom broju.
"Stvarno nisi trebao", ponovno mu kažem. I to zato što mu nemam što drugo reći.
"Želio sam", odgovara mi. A zatim dodaje: "Nije to ništa bitno."
Gledam ga i osjećam da je njegova izjava istinita. To stvarno za Richarda nije ništa bitno. Prsten. Villa d'Este. Seks. Ja. Ništa od toga nije bitno. Pretpostavljam da sam to cijelo vrijeme znala. Znala sam da je to samo dio Richardova bonvivanskog načina života. I ja sam mislila da želim tako živjeti.
Ipak, čini mi se da sam u nekom trenutku, možda tijekom ovog rođendanskog putovanja, poželjela više. Možda sam čak poželjela da s Richardom pronađem ono što sam imala s Benom. Ali, odjednom mi je sve savršeno jasno: Richard se ne zaljubljuje u mene i ja se ne zaljubljujem u Richarda. Nas dvoje ne gradimo nešto trajno ili osobito. Samo se zajedno dobro provodimo. Ovo zaista jest flert - baš kako je sinoć i rekao - flert čiji kraj ćemo kasnije odrediti. Osjećam olakšanje sad kad smo to tako definirali. Lakše mi je kada znam da oboje osjećamo isto. Ali, jednako tako osjećam i duboko razočaranje. Kako samom sobom, tako i načinom na koji se razvija moj život. Prsten hvata
sunčevu svjetlost u trenutku kada razmišljam Možda sam više nalik na Richarda nego na Bena. Ovdje sam zato što više nalikujem na Richarda nego na Bena.

DVADESET DVA
Tijekom putovanja natrag u New York te večeri razmišljam samo o svojem odnosu s Richardom. Odlučujem da je poklanjanje prstena djevojci s kojom nisi u ozbiljnoj vezi nalik na pušenje frajeru prema kojem nemaš duboke osjećaje. Sve se čini pomalo jeftino. Takav čin omalovažava davatelja i primatelja. Ne želim gajiti takve osjećaje u vezi s Richardovim prstenom (ili u vezi s pušenjem). Želim biti prosvijećena i moderna, neovisna i seksualno oslobođena. Samoj sebi kažem da Richard i ja osjećamo potpuno isto kada je ono drugo u pitanju. Nitko nikoga ne iskorištava - ili možda oboje iskorištavamo ono drugo podjednako. Nema prijevare, nema pretvaranja. Richard je odrastao čovjek s bogatim iskustvom i sam je sposoban odlučiti kako želi potrošiti svoj novac. I ja mogu sama odlučiti s kime želim biti intimna. Ali, usprkos veličanstvenoj racionalizaciji, više nemam osjećaj da je ova veza ono pravo. Kad god spustim pogled na svoj novi prsten obuzme me mučnina.
Kada smo napokon sletjeli u New York i taksijem se dovezli do grada, moje je loše raspoloženje prešlo i na Richarda i naši su razgovori postali očito nategnuti. Već me je dva puta pitao što nije u redu - što znatno odudara od naše uobičajene lepršave dinamike. Oba mu puta odgovaram da je sve dobro jer ne možeš reći nekome tko s tobom ne misli ozbiljno da ni ti s njim ne misliš ozbiljno, ali da se svejedno osjećaš nekako nemirno. To bi bilo kao da nazoveš bivšega dečka te mu objaviš da si ga preboljela.
Ili, kao da kažeš šefu koji te je upravo otpustio da već tjednima želiš dati otkaz. To je jednostavno... čudno.
Osim toga, posljednje što želim je ispasti nezahvalna. Stvarno jesam zahvalna. Luda sam za našim putovanjem koliko je god to moguće u slučaju kad putuješ s osobom u koju nisi zaljubljen. Zaustavljamo se pred Jessinim stanom, ljubim Richarda i još mu jednom zahvaljujem.
On kaže: "Nedostajat ćeš mi večeras."
"I ti ćeš meni nedostajati", odgovaram. Ovo je prvi put da sam mu lagala. Sada mi nedostaje samo jedna osoba, a njegovo ime nije Richard.
"Onda?" pita Jess nakon što sam otvorila vrata. Odjevena je u preveliku mušku potkošulju i super kratke traperice iz naših fakultetskih dana. Rub im se para i s njih vise dugački konci. "Kako je bilo?"
"Bilo je nevjerojatno", odgovaram. "Mjesto je prelijepo... a spakirala si me savršeno. Čipkasto rublje mi je dobro došlo..."
"Ali?" pita ona. Najbolja prijateljica uvijek osjeća nadolazeći ali.
"Ali, mislim da se ne želim više viđati s Richardom." Jessine se oči šire i ona kaže: "Zašto ne? Što se dogodilo?"
"Ne znam", priznajem. "Stvarno ne znam. Sve je bilo odlično i lijepo, a onda mi je poklonio ovo." Podižem svoj prsten.
Ona mi grabi ruku i identificira kamenje kao ružičasti turmalin pokraj kojega sto je dva peridota. Zatim priznaje da je Richardu rekla veličinu prstena, ali tvrdi da je prsten izabrao sam. Ona mu ništa nije savjetovala. Zatim kaže: "Čekaj. Ne razumijem. Ne sviđa ti se ili se radi o nečem drugom?"
"Sviđa mi se", odgovaram. "Pa, u čemu je onda problem?"
"Ne znam... Ta veza - osjećam se jednostavno... neusidreno." "Neusidreno? Što to, dovraga, znači? Ti čitaš previše knjiga."
Nisam ni očekivala da će Jess razumjeti, ali ipak joj se trudim objasniti. Kažem joj da se osjećam kao da s Richardom samo ubijam vrijeme, a nije dobro ubijati vrijeme kada imaš trideset i pet godina.
"Sranje", kaže ona zadrhtavši. "Zaboravila sam da je danas taj dan. Negdje sam spremila čestitku - i još jedan mali poklon... Sretan rođendan. Kako se osjećaš?"
"Ne baš sjajno", odgovaram. "Zašto?" pita me.
"Osjećam se staro."
"Pa, što? Ti ne želiš djecu."
Prisjećam se posljednjeg puta kada mi je rekla da je moja dob nebitna zato što ne želim djecu.
Ovoga joj puta odgovaram. "Znam da ne želim djecu... Ali to ne znači da ne želim ništa."
Jess djeluje povrijeđeno kada kaže: "Imaš mene."
"Znam da imam, Jess", govorim. "I voljet ću te zauvijek... Ali, znaš i sama da prijatelji nisu to isto." I ne pokušava mi proturječiti. Umjesto toga kaže: "Pa, imaš i Richarda."
"Ni Richard nije dovoljan", odgovaram. "Želim više. Želim ono što sam imala s Benom."
Jess uzdiše kao da će mi prenijeti neku veliku mudrost koju, sigurna sam, ne posjeduje. Zatim zastaje i jednostavno kaže: "Nije li to ono što svi želimo, prijateljice moja?... Nije li to ono što svi želimo?"
Kasnije te večeri zvoni moj mobitel i budi me iz prilično dubokog sna. Dezorijentirano se javljam. "Očekivao sam govornu poštu."
Glas je muški - isprva mislim da se radi o Richardu, a zatim mi dolazi do svijesti da je to Ben.
Sjedam u krevetu i samu sebe privodim svijesti. Nikada ne bih očekivala Benov poziv, ni na rođendan, ni nekom drugom prilikom. Izgovaram njegovo ime i imam osjećaj intimnosti jer sam u krevetu, u mraku. Bacam pogled na sat. Tek je devet.
On kaže: "Sretan ti trideset i peti."
"Hvala", odgovaram. Srce mi lupa i smiješim se. Ne, smijem se pravim, širokim osmijehom. Ben me upravo usrećio više nego što bi to ikada mogao bilo koji prsten - ili bilo koja osoba.
"Kako si provela dan?" pita me.
"Dobro", kažem. A zatim hrabro dodajem: "Sada još i bolje." "Onda," nastavlja on, "što si radila?"
Oklijevam, a onda odgovaram: "Ništa osobito."
Osjećam se krivom zato što mu lažem (jezero Como se nikada ne bi moglo nazvati "ničim osobitim"). A osjećam se krivom i zato što sam na jezero Como otišla bez njega. Samoj sebi govorim da mu nisam dužna reći istinu i da imam pravo ići kamo god poželim s kime god izaberem. Ali, ipak se osjećam krivom.
"Annie kaže da te dečko nekamo odveo?" nastavlja Ben i iznenada mi postane jasno da je pio. Pomalo ga odaje hrabrost tog pitanja, a osim toga, njegov je govor pomalo frfljav, a riječi se slijevaju jedna u drugu. I jednako kao što vrlo točno mogu pretpostaviti koliko je sati prema jutarnjem svjetlu koje se probija kroz prozor, tako mogu pretpostaviti i da je Ben popio pet, najviše šest piva. Ali, ono što nikako ne mogu znati je da li ih popio sam ili s Tucker.
"Ma nemoj?" kažem pitajući se nije li Annie možda mislila da mi pomaže - ili me željela sabotirati
- kad mu je prenosila taj podatak. Zatim razmišljam bih li mu možda trebala reći da mi Richard nije dečko, ali nisam baš sigurna da želim da to Ben zna. Sve ovisi o tome viđa li se i on s nekim što ja, naravno, ne znam. Očito su Annieni tračevi jednosmjerni. Bez obzira na njezine namjere, osjećam da sam na rubu da je otpišem.
"Onda, kamo si išla sa starim Richardom?" pita Ben. "I doslovce mislim starim."
"Jesi li ti pijan?" mijenjam temu. Ne želim mu reći gdje sam bila.
"Možda", odgovara on. "Na kraju krajeva, morao sam proslaviti rođendan bivše supruge."
"S Tucker?" pitam dokazujući da, za razliku od Bena, ne trebam pet ili šest piva kako bih postavila nezrela, vruća pitanja.
Ben kaže: "To ovisi o tome gdje si bila s Richardom?"
"Pa, ili si bio s njom na moj rođendan ili nisi bio", uzvraćam. "Ustvari jesam", odgovara on.
"Fantastično", kažem istovremeno se čudeći kako me jedna osoba može u nekoliko sekundi dovesti od ushićenja do uznemirenosti. Ustvari, odjednom sam dovoljno bijesna da ponovno preispitam svoju odluku o Richardu. Možda ću se još nekoliko puta poseksati s njim. U svakom ću slučaju sutra na posao nositi i prsten.
Ben šuti pa ja nastavljam: "Kako ste ti i tvoja djevojka proslavili moj dan?"
"To znamo Tucker i ja", kaže mi Ben. "Baš kao što očito ti i stari Richard znate na kojem ste to tajnom mjestu održali tvoje posebno slavlje."
Kao da mi je zabio nož u srce kada je rekao "Tucker i ja". Bolje tako oštra da mi slučajno izlijeće: "Richard me odveo na jezero Como. Točnije u Villu d'Este. Bilo je veličanstveno."
Čujem klik i shvaćam da mi je moj bivši muž upravo spustio slušalicu, tek nekoliko sekundi prije nego što sam to isto imala priliku učiniti i ja.

* * *
Idućeg jutra stižem na posao, uključujem računalo i odmah na Googleu tražim Tucker Janssen, s dva s. Stalno mi je na umu od četiri ujutro, prvo u obliku uznemirujuće živopisnog sna, a zatim u budnom, paranoidnom i potpuno iznerviranom stanju. Zgrožena sam kada potragom dolazim do šest linkova, ali to nije ništa prema zgroženosti koju doživljavam kada kliknem na prvi link i ugledam nasmijano lice i članak iz novina iz njezina rodnog grada (Naperville, Illinois - znala sam da je sa Srednjeg Zapada). Naslov glasi DOMAĆA DJEVOJKA, STUDENTICA MEDICINE NA HARVARDU, SPASILA UMIRUĆEG ČOVJEKA. Članak je star četiri godine - što znači da više nije studentica medicine. Sada je diplomirana liječnica koja radi u struci. Na brzinu čitam članak i njezin citat: "Već od osnovne škole znam pružiti prvu pomoć tako da nisam morala primijeniti nikakve nove vještine. Ali, ovaj me incident naveo na odluku da se bavim urgentnom medicinom."
Srce mi staje dok hvatam telefon i pritišćem gumb za brzo biranje Jessina broja na poslu. Jess se javlja na zvučnik veselim molim.
"Skini me sa zvučnika", kažem glasom ispunjenim hitnošću koju osjećam. Čujem šuškanje dok podiže telefonsku slušalicu i zatim: "Što se događa?" "Ona je liječnica, Jess."
"Što?" pita Jess.
"Ponovno sam je potražila na Googleu. Ona je liječnica u hitnoj." "Tucker?" kaže Jess.
"Da", odgovaram trepćući kako bih suspregnula suze.
Čujem kako Jess kucka po tipkovnici. Zatim se ponovno javlja: "Gdje si to našla?" "Janssen napiši s dva s", objašnjavam. "Kao tvoj darovatelj sperme, Ian."
Čujem još kuckanja, a zatim: "Oh. Da, Tu je... Da, to je prilično nezgodno..."
Čekam što će još reći, očekujem da će me ohrabriti riječima da je biti urednica jednako uzvišeno kao i baviti se urgentnom medicinom. Ona možda spašava živote, ali ja obogaćujem zdrave živote.
Jess nudi nešto drugo. Nešto bolje. "Ovo ništa ne dokazuje. Ne dokazuje da oni hodaju. I svakako ne dokazuje da je dobra u krevetu."
"Moram znati, Jess", kažem razmišljajući o sinoćnjem razgovoru s Benom. "Moram znati što se tamo zbiva."
"OK", pristaje Jess. "Jesi li pokušala njihova imena upisati u Google zajedno? Zajedničku potragu?
Tako uvijek dobiješ oženjene ili zaručene parove." "Bože! Ti misliš da bi oni mogli biti zaručeni!"
"Ne. Smiri se. Samo kažem... čekaj... daj mi trenutak da to probam..." Slijedi još kuckanja; a zatim tišina. Tada čujem Jess kako šapuće: "E, pa, kvragu i ja."
"Što?" pitam. "Što si našla?" "Nešto sam našla", kaže mi.
"S Benjaminom ili Benom?" pitam.
"S Benom", odgovara. "Ovo ti se neće svidjeti."
Ruke mi se tresu dok u navodnike stavljam Ben Davenport pokraj Tucker Jenssen, s dva s. I stvarno, i ja nalazim link. Rezultati čikaškog maratona. Imaju isto vrijeme: 3:42:55. Impresivno, osobito za ženu. Znači, ona je liječnica i sportašica. Ali, najgora od svega je spoznaja da imaju isto vrijeme. Što znači da su preko završne crte prešli držeći se za ruke, što smo Ben i ja uvijek planirali učiniti zajedno. Sada imam potpunu sliku: znam da su zajedno trenirali, zajedno odletjeli u Chicago, zajedno posjetili njezinu obitelj u njezinu savršenom gradiću, zajedno izdržali napore maratona i zajedno prošli kroz cilj, držeći se za ruke. To je beskrajno značajnije od Ville d'Este. To zna i Jess što mogu zaključiti po, za nju, neuobičajenoj tišini. Jess je užasno teško poraziti, osobito kada se radi o mojoj časti. Ali, sada je poražena.
"A kad samo pomisliš", kažem, "da je to ono što možeš naći na Googleu."
"Da", Jess se tužno slaže. "Bolje nam je da ne krećemo u novu potragu s riječi dijete, zar ne?"

DVADESET TRI
Tog popodneva otac dolazi u grad kako bi ručao sa mnom u zalogajnici Mayrose. Predložio je da me odvede na neko ljepše mjesto, ali nakon Ville d'Este nekako sam sklonija laminiranim jelovnicima nego platnenim ubrusima. Sjedimo u našem separeu i čavrljamo o Italiji. Kažem mu da jezero Como mora dodati popisu stvari koje treba vidjeti prije smrti.
"Nemam takav popis", odgovara mi, prebacujući luk, zelenu salatu i rajčicu sa svog tanjura na burger.
"Trebaš ga imati", savjetujem mu.
Gleda me kao da o tome razmišlja. Tada mu pričam o potrazi na Googleu. Lice mu se krivi u gesti sućuti. "Žao mi je, malena", kaže mi.
"Da", slažem se. "Baš šteta, zar ne?"
"Pretpostavljam da je sada stvarno vrijeme da zaboraviš Bena", nastavlja. "Ne želiš postati ogorčena kao tvoj stari."
Pružam svoju ruku i tapšem njegovu. "Tata, ti nisi ogorčen", suprotstavljam se. Ali, već u trenutku kada izgovaram ove riječi shvaćam da bi njegovo naizgled dobro raspoloženje moglo biti upravo to. Možda mu još uvijek nedostaje moja majka. Postaje mi jasno da je ona baš onakav tip osobe koju, ako imaš nesreću da si se u nju zaljubio, možda nikada nećeš moći prestati voljeti.
On kima glavom i kaže: "Jesam, na neki način... Ali, prekasno je da se mijenjam. Pred tobom je, s druge strane, cijeli život...Što je s tim Richardom? Zvuči prilično ozbiljno ako te vodi u Italiju?"
Odmahujem glavom. Prilično je neobičan osjećaj priznati vlastitu ocu da sam otputovala u Italiju s čovjekom prema kojem nemam ozbiljnih osjećaja, ali ipak kažem: "Ipak mi se čini da to neće uspjeti."
"Zašto? Zar i on želi djecu?"
Nisam sigurna je li to šala ili nije, ali smijem se i zatim otirem usta ubrusom. "Ne, zapravo ne želi.
U tom pogledu je za mene savršen."
Tata ponovno pokušava: "Pa, u čemu je onda problem?"
"Ne volim ga", odgovaram. "I nikada ga na taj način neću voljeti... Prije sam mislila da me to neće smetati. Ali, kad sam pokraj njega, osjećam se pomalo isprazno."
Tata spušta burger i kaže: "Ne bi li željela da sami možemo izabrati ljude koje ćemo voljeti?" "Da", slažem se. "Ili natjerati ljude koje volimo da žele ono što i mi želimo."
"Da", govori tata. "I to bi bilo prilično dobro."
Jess mi uzvraća poziv tog popodneva i kaže: "Idemo van večeras."
"Ne mogu", odbijam. "Moram poći u teretanu i otrčati nekoliko devetominutnih utrka, hvala na pitanju."
"Ne ideš ti večeras u teretanu."
"Čula sam da se čovjek osjeća bolje nakon vježbanja", kažem joj razmišljajući da do tog zaključka nikada sama nisam došla. Puno češće se osjećam frustriranom kada nakon nekoliko uzastopnih vježbi ne vidim nikakve rezultate.
Jess nastavlja: "Treba ti nekoliko pića."
U iskušenju sam, ali nekoliko pića s Jess gotovo nikada nije samo nekoliko pića. Osobito ako se jedna od nas suočava s nekim poslovnim, osobnim ili obiteljskim problemom. To obično znači nekoliko pića, poslije toga dugu večeru i zatim još nekoliko pića. A tada, ako je tragedija dovoljno velika, slijedi i ples u najseljačkijem klubu na periferiji koji Jess uspijeva pronaći. Sve to, u biti, stvarno pomaže pa sam u iskušenju da popustim, ali pada mi na pamet mamurluk koji ću sutra
iskusiti te u skladu sa svojom tridesetpetogodišnjom zrelošću donosim odluku da to ipak nije vrijedno truda.
Odgovaram joj: "Kad bih barem mogla... Ali, u prevelikom sam zaostatku s čitanjem, u Italiji nisam odradila gotovo ništa."
"Ma, daj! Uvijek si u zaostatku s čitanjem", kaže Jess. "Da, ali sada već opasno kasnim", odvraćam.
"E, pa, što ti ja mogu", odlučuje ona. "Ipak idemo van. Nađemo se u baru Temple točno u sedam." Zatim spušta slušalicu prije nego što joj stižem odgovoriti.
Temple je jedan od prvih barova u koji smo Jess i ja zašle nakon što smo se preselile u New York. Preporučila nam ga je jedna od prijateljica Jessine obitelji, djevojka koja se zvala Caroline i koja je, u trenutku kada smo mi stigle u New York, u gradu već živjela nekoliko godina. Dala je Jess listu naslovljenu sa "Super mjesta na kojima treba biti viđen na Manhattanu" koju smo gledale prije večernjih izlazaka i stavljale zvjezdicu pokraj naših omiljenih mjesta. Bar Temple zaslužio je dvije zvjezdice. Iako su cijene pića bile više od onoga što smo si obično mogle priuštiti za vrijeme happy houra i iako je cijena vožnje taksijem do NoHoa21 bila visoka, uvijek se isplatilo. Kada smo bile tamo, osjećale smo se cool - kao da smo netko na Manhattanu.
Jednoga je dana Jessin novi dečko, zabavni pravnik po imenu Stu naišao na ovaj popis u našoj kuhinji. Njegova i Jessina veza bila je jedna od onih koje je obilježavalo bespoštedno zadirkivanje; činilo se kao da niti jedno od njih nije nadišlo fazu navlačenja za kosu na igralištu. U svakom slučaju, silno je uživao u svojem pronalasku.
"Mjesta na kojima je cool biti viđen?" pitao je Stu mašući popisom po zraku, dok ga je Jess naganjala po stanu. "Ovo je nastrano do ludila. Tko je to napisao?"
Jess se pravila blesava pa je rekla: "Oh, to smeće? Neka obiteljska prijateljica ju je sastavila... Naši očevi rade zajedno. Jedva je poznajem. Reci mu, Claudia."
"Jedva da je poznajemo", javila sam se poput jeke.
"E, pa, jedino što je nastranije od sastavljanja ovakva popisa je osoba koja bi ga čuvala", rekao je pucajući od smijeha dok je na čelu iscrtavao slovo L za luzer. "I koja bi onda na njemu pisala kvačice i zabilješke!"
Jessino se lice zarumenjelo dok je govorila: "Ti si luzer koji je sa mnom odlazio na polovicu tih mjesta!"
Brzo je zgužvala papir i bacila popis u kantu za otpatke, ali do tada je bar Temple već bio čvrsto ustoličen kao naše najdraže mjesto za izlaske.
Od toga se vremena mnogo toga promijenilo. Kao tridesetpetogodišnja starija urednica i gotovo jednako stara glavna menadžerica vrhunske firme s Wall Streeta, Jess i ja više nismo često odlazile u područje Villagea i NoHoa. I više nismo uživale u barovima kao nekada, nego nam je sada bilo daleko draže odlaziti u restorane u kojima su se ljudi usuđivali biti viđeni u raznim bojama, a ne samo u crnoj. Ali, jednako kao što je neka pjesma neraskidivo vezana uz određeno vrijeme u životu, tako i bar Temple budi nostalgiju vezanu uz naše rane dvadesete.
I zato, kada god ugledam znak guštera koji ukrašava ulaz na Ulici Lafayette i zatim uđem u romantično osvijetljenu unutrašnjost uređenu u stilu secesije i opremljenu crvenim baršunom, zapljusne me osjećaj da su mi dvadeset i tri godine i da sam tako siromašna da moram pijuckati jedno piće cijele večeri (zarađivala sam devetnaest tisuća godišnje kada sam počela raditi kod Elgina). Sjećam se i kako sam se osjećala - istovremeno silno zastrašena i impresionirana gradom, istovremeno
21 NoHo - četvrt New Yorka, puni naziv je North of Houston Street (sjeverno od ulice Houston) za razliku od SoHo (South of Houston Streeet).
ispunjena osjećajem propasti kao i prepuna nade. Najjasnije od svega prisjećam se mnoštva nezgoda koje su nam se događale kao dvadesetogodišnjakinjama i koje su uglavnom uvijek uzrokovale osobe suprotna spola.
Barem to je još uvijek tako, mislim dok pronalazim Jess u kutu sa cosmopolitanom. Ona gotovo nikada ne pije cosmopolitan, ali to je piće ostalo dio našeg rituala vezanog uz Temple (ritual koji je ona ustanovila daleko prije nego što se Seks i grad pojavio na televiziji). Pruža mi moje omiljeno piće u Templeu, martini s trunčicom vermuta i kaže: "Kako si?"
"Dobro sam." "Stvarno?"
Kimam glavom, ali zatim kažem: "Ne, stvarno nisam."
"Dobro. Čuj, razmišljala sam. Ta priča s maratonom ionako nije u tvojem stilu", kaže Jess.
Mislim: Ako ništa bolje nisi uspjela smisliti nakon cijelog dana, stvarno sam u velikoj gabuli, ali kažem: "Oduvijek sam željela trčati maraton."
"Da, da, da. To kažeš", nastavlja Jess. "Kažeš to jednako kao što ja za sebe mislim da sam tip djevojke koja bi uživala u snowboardingu, bungee jumpingu te raftingu na divljim vodama. Ja bih željela uživati u avanturističkim sportovima. Ali, znaš što? Ne uživam. Bojim ih se. Nisu mi nimalo zabavni. I, zato, ne hvala... I ti možda misliš da bi željela trčati maraton, ali, daj, molim te, zar stvarno želiš trčati četrdeset i dva kilometra? Zar stvarno želiš ustajati u jebeni cik zore i trenirati? Ne. Ne želiš. I zato, pusti taj san da krepa."
"Pretpostavljam da je tako", kažem. "Ne znam... Znam da me ovo ne bi smjelo smetati toliko koliko me smeta. Ništa se ustvari nije promijenilo otkako sam otišla u Italiju s Richardom... ili razgovarala s Benom... ili vidjela one internetske rezultate. Nalazim se u potpuno istom položaju u kojem sam uvijek I bila - ili u kojem sam otkako sam se razvela. I zato stvarno ne razumijem zašto se sada osjećam toliko lošije..."
"Pa, sumnjati da je Ben u vezi je bio jedan par rukava. Dobiti potvrdu da je tome tako je drugi.
Teško je. To razumijem."
"Znam. Ali, stvarno sam mislila da sam krenula dalje", kažem prisjećajući se tatina govora ohrabrenja za vrijeme ručka. "Bez obzira na Richarda, mislila sam da sam zadovoljna svojom odlukom."
"I stvarno jesi, Claudia. Zaista si donijela pravilnu odluku", kaže mi. "Jednostavno se radi o tome da kretanje dalje ponekad uključuje i manje prepreke na putu. Morala si imati frajera za oporavak i to je bio Richard. Morala si brinuti u vezi s Benovom curom za oporavak. Dugoročno gledano, to je vjerojatno Tuckerina jedina uloga. Ali, bez obzira na to je li ona samo cura za oporavak ili nije, ti ipak krećeš dalje."
"Baš kao što i ti krećeš dalje i zaboravljaš Treya?" kažem puna nade.
"Baš tako!" odgovara mi smijući se. "Dolazi u grad idući tjedan. Ostavio mi je poruku. Ali, nisam mu uzvratila poziv."
Dobacujem joj sumnjičavi pogled.
"Kunem se da nisam. I neću. Gotovo je s njim. I mora biti gotovo s Benom." Kimam glavom i kažem: "Dobro".
"I zato, nazdravimo novim počecima", nazdravlja ona podižući čašu.
"Za nove početke!" slažem se, misleći kako to ovoga puta gotovo i mislim.
Poslije toga se zajednički napijamo i imam osjećaj kao da su se vratila dobra stara vremena kada je nekoliko koktela u trendovskom baru moglo riješiti gotovo sve.
Tijekom nekoliko idućih dana ne spominjem ni Bena ni Tucker, sve dok jedan od mojih pisaca, Ethan Ainsley, ne svrati kako bi me pozdravio. Ethan se nedavno preselio iz Londona u New York
što me silno usrećilo jer on je jedan od rijetkih pisaca koji ima savršen prosjek na mojoj listi: (Jedan) sviđa mi se; (Dva) sviđa mi se kako piše; (Tri) njegove se knjige prodaju; i (Četiri) pouzdan je. Obično mi se sviđaju i pisac i način pisanja, ali knjige se ne prodaju onako dobro kako sam se nadala. Ili, sviđa mi se način pisanja i knjige se dobro prodaju, ali pisac je pompozan i nepouzdan.
I zato, kada se Ethan pojavi nasmiješen na mojim vratima, uzvraćam mu osmijeh i pozivam ga da uđe i da sjedne.
"Gledaj što sam jutros dobila", kažem pružajući mu prvu verziju omota njegove iduće knjige koju mije upravo dao umjetnički direktor."Što misliš?"
Ethan gleda strogi tamnoplavi omot ukrašen samo malim bijelim jastukom i usne mu se šire u najveći osmijeh na svijetu. "Obožavam ga", odgovara mi. "Tako je jednostavno... ali savršeno."
"Znam", slažem se. "Mislim da je stvarno dobar."
"Ti dečki u umjetničkom odjelu su izvanredni", hvali ih. "Držimo fige da i ljudi sude o mojoj knjizi prema ovim koricama."
Smiješim se i kažem: "Onda, što se radi? Jesi li slučajno bio u susjedstvu?"
"Da. Bio sam u Paragonu22 po opremu za skijanje... Vodimo dečke na kratko skijanje." "Zvuči zabavno", kažem mu.
"Da, trebali bismo se dobro provesti", kaže on. "Kako obitelj?"
"Dobro. John i Thomas su upravo krenuli u vrtić... a imam i značajnije vijesti, na putu im je sestrica!" Ethan sav zrači dok mi to govori.
"Ethan! To su prekrasne novosti!" kažem osjećajući iskreno veselje zbog toga. "Darcy je stvarno željela djevojčicu, zar ne?"
Odjednom shvaćam da možda brkam njegovu suprugu s likom Elen iz njegove prve knjige. Kad se radi o Ethanovim knjigama to mi se često događa jer mi je tijekom jednog od naših ranih razgovora, netom nakon što sam kupila njegov rukopis, priznao da je dobar dio njegova romana preslika njegova života i braka. Točnije govoreći, povjerio mi je da se, kao i junak njegova romana, zaljubio u djevojku usprkos njezinoj prošlosti i nedostacima, usprkos svojoj vlastitoj strastvenoj želji za slobodom, neopterećenošću i uživanjem u samoći. Sve je to jednostavno nestalo zato što je jednostavno morao biti s njom. Ne treba niti reći da sam bila oduševljena kada sam prošle godine na prvom potpisivanju Ethanove knjige upoznala njegovu ženu i nakon kratkog, petominutnog razgovora shvatila zašto se toliko zaljubio u nju. Bila je šarmantna, prirodna i nevjerojatno lijepa.
Ethan kaže: "Pa, Darcy je tvrdila da joj je potpuno svejedno, ali bila je presretna na ultrazvuku.
Mislim da se kod kuće počela osjećati pomalo u manjini... I ja sam potajno želio djevojčicu."
"Pa, to su zaista dobre vijesti", kažem, razmišljajući da mogu biti sretna zbog nekoga čije su vijesti o začeću normalne, izravne i neopterećene dramom i kontroverzama. "Čestitam!"
"Hvala", odgovara mi. "Što ima novoga kod tebe? Kako ti ide?"
Ethan zna za moj razvod. Nedavno sam mu ukratko sve ispričala ("Ja ne želim dijete, on želi") i objasnila razlog našeg razilaženja.
Zato kažem: "O, ja sam dobro... puno posla... znaš." Razmišljam bih li mu rekla da sam kratko s nekim izlazila, ali odustajem nakon što sam se sjetila da je Richard također radio na njegovoj knjizi. Kad smo već kod Richarda, osim što smo razmijenili nekoliko mailova još se nismo čuli otkako smo se vratili. Počinjem se pitati je li i on došao do istih zaključaka u vezi s nama.
Ethan oklijeva, a zatim pita: "Jesi li uopće razgovarala sa svojim bivšim?"

22 Paragon - prodavaonica sportske opreme, odjeće i pribora.

To me pitanje ne bi trebalo zateći tako nespremnu - Ethan je po tom pitanju iskren. Ali, ipak je tako te samu sebe hvatam kako blebećem posljednje vijesti o Tucker i o maratonu. Pričam mu priču podsmjehujući se samoj sebi, ali Ethanovo lice i dalje je ozbiljno. Nakon što sam završila, on me pita: "Onda, što ti misliš o tome?"
Sliježem ramenima pokušavajući zaobići pitanje: "Kombinacija liječnice i sportašice svakako mi ide na živce", kažem uz smiješak.
"Znači, samo standardna bol poslije rastanka?" pita me. "Manje ili više."
"Ali, ne želiš da ti se vrati, zar ne?"
Razmišljam o razgovoru s Jess u Templeu. Zatim razmišljam o razlogu zbog kojeg smo se Ben i ja razišli - i o tome da se od tada ništa nije promijenilo. Razmišljam o tome da sigurno znam koji bi odgovor trebao biti točan. Ali, ipak samu sebe šokiram odgovorom: "Pa, da. Naravno da ga želim natrag. Teoretski."
"Onda ga vrati", savjetuje mi Ethan jednostavno. "Ne mogu", odgovaram.
"Ma, naravno da možeš."
"Prekasno je. On ima djevojku. A, osim toga, znaš da je tu i pitanje djeteta." "Ni jedna od tih prepreka nije nepremostiva."
"Ne bih se baš složila... Mislim, po pitanju Tucker, tko zna? Ali, problem djeteta sigurno nije rješiv."
"O, da, jest."
Gledam Ethana pokušavajući shvatiti njegove riječi. On mi, manje ili više, savjetuje da imam dijete kako bih vratila Bena. To je definitivno najgori savjet koji sam ikada čula - jednak Jessinu nepoštenom pokušaju da uhvati Treya u klopku.
Odmahujem glavom i kažem: "Ne mogu imati dijete samo da vratim Bena."
"Onda," polako kaže Ethan, "pretpostavljam da on nije tvoj savršeni partner... I to bi ti trebala biti utjeha kada budeš gledala njihove rezultate maratona."
"Zašto to kažeš?" pitam ga osjećajući se neobično defenzivno. Ma koliko se željela osjećati pomirenom s Benovom i mojom sadašnjošću, ne sviđaju mi se implikacije da ono što smo nekoć imali nije bilo pravo.
"Pa, zato", nastavlja Ethan, "što bi učinila sve na svijetu kako bi vratila svojeg savršenog partnera, zar ne?... Mislim, to je priroda savršenih partnera. Znaš, Romeo i Julija su popili otrov kako bi bili zajedno... I, zato, kada bi Ben stvarno bio savršen za tebe, ne misliš li da bi mu ipak rodila dijete?"

DVADESET ČETIRI
Ne mislim da je Ethan namjeravao izjaviti nešto duboko ili uzvišeno. Isto tako ne mislim da mi je pokušavao dati bilo kakav savjet o vezama. Mislim da je jednostavno pokušao izreći svoje mišljenje o prirodi prave ljubavi. U biti, jednostavno je ponovio ono što smo čuli već milijun puta - ljubav sve pobjeđuje.
I, zato mi nije baš jasno zašto su njegove riječi tako na mene djelovale. Možda se radi o činjenici da mi nije pokušavao davati savjete držeći mi predavanje. Možda se radilo o paraleli s njegovom knjigom - shvaćanje da umjetnost oponaša život koji oponaša umjetnost. Možda se radilo o jasnoći poruke koju sam čula od nekog manje-više slučajnog prolaznika, osobe koja nije nikakvim interesom vezana uz moj život, nekoga izvan kruga meni najbližih ljudi.
Ono što sigurno znam je da su me Ethanove riječi pogodile ravno u srce i natjerale me da svoj odnos s Benom vidim u najnekompliciranijim, najjednostavnijim okvirima. Vidjela sam samu srž našeg prekida. Golu istinu. Gotovo u istom trenutku sam shvatila da više ne nasjedam na propagandu o vezama koje završavaju zbog pogrešnog tajminga i nekompatibilnosti te zbog vanjskih utjecaja kao što je želja za imanjem djece ili nedostatak te želje. Odluka rađanja djeteta je prevažna - malo je stvari koje su od nje značajnije - ali jednako tako su i vjera, dob i zemljopisne razlike te brak s drugim ljudima ili zavađene obitelji i mnoštvo drugih, na prvi pogled nepremostivih zapreka s kojima se parovi suočavaju i koje nadilaze ako je njihova ljubav prava.
I tako, upravo ovdje, u svojem uredu, zaključim da, bez obzira na to koliko to pojednostavljeno i naivno zvučalo, ja stvarno vjerujem da prava ljubav sve pobjeđuje. Zbog toga je sigurno istinito jedno od ovoga: ili moja veza s Benom nije bila ono što sam vjerovala da jest ili je naš prekid bio strašna, grozna pogreška.
Istina je ili jedno ili drugo.
Znam što je za mene istina. Samo se nadam da i Ben osjeća isto.
Kasnije tog popodneva telefoniram Daphne i pitam je mogu li kod nje prenoćiti. "Naravno!" kaže ona. "Tony izlazi s dečkima pa ti je tajming savršen."
"Nemoj ništa kuhati", upozoravam je. "Naručiti ćemo pizzu, može?" "Iz Papa Johna?" pita me puna nade.
U našoj kući bijesni debata tko ima bolju pizzu, Papa John ili Domino, a pritom u analizu ulazi mnoštvo čimbenika - sir, kora, umak, vrijeme dostave, odnos cijene i vrijednosti.
"Savršeno", odgovaram dok me preplavljuje val ljubavi prema mojoj slatkog sestri iz predgrađa.
Vraćam se u Jessin stan i brzo pakiram torbu za jedan dan. Dok uzimam četkicu za zube u kupaonici, čujem nepogrešive zvuke koji mi govore da se moja najbolja prijateljica seksa s jednako izražajnim, ne osobito profinjenim čovjekom. Malo je toga što je neugodnije čuti od zvukova seksanja bliskog prijatelja (što je samo neznatno manje neugodno od slušanja vlastitih roditelja koji se seksaju). Ali, ono što ovu simfoniju uzdaha čini još neugodnijom je prisjećanje da je Trey u gradu. Obuzima me nešto blisko bijesu - bijesna sam na njega jer se poigrava s njom - ali još sam bjesnija na Jess što je tako glupa. Nadam se da koristi kondom, mislim u sebi, dok žurim prema vratima za vrijeme dugog, ustrajnog uzvika.
Otprilike dva sata kasnije stižem k Daphne i ulazim kroz stražnja vrata bez kucanja. Ona sjedi na podu na velikom jastuku i ispravlja testove u flanelskoj pidžami i papučama s likom Snoopyja.
"Hej, ti! Pizza je upravo stigla!" dovikuje mi. "Uzela sam sa šunkom. Nadam se da je to u redu?" "Naravno", kažem joj.
Spuštam torbu i sjedam pokraj nje, uzimajući test iz gomile ocijenjenih. To je test Annabel Partridge koja je dobila pet plus, pohvalu "lijepo napravljeno" s tri uskličnika i nasmijano lice.
"Čekaj malo", kažem. "Zar to nije Annabel 'Velikoguza'?" Daphne se smije i kaže: "Jest."
"Čovječe. Pet plus uz takve izvannastavne aktivnosti... To je stvarno iznimka, ha?"
"Da", slaže se Daphne odmahujući glavom. Okreće naopačke gomilu i vadi test Josha McCalla, prepun crvenih ispravki, s velikom dvojkom i "možeš ti i bolje" (s jednim uskličnikom i namrštenim licem).
"Njezin dečko?" pitam.
"Aha", potvrđuje ona, odmahujući glavom i spuštajući gomilu papira. Zatim se nakašljava i kaže: "Čuj, Claudia, znam što si mi došla reći..."
"Stvarno?" pitam je.
Ona kima glavom i nastavlja: "Ne želiš nam pokloniti jajašce, zar ne?"
U njezinim riječima i izrazu lica nema optužbe ili gorčine. Upravo suprotno, gleda me kao da me žali. Kao da potpuno razumije moju odluku - i čak se pomalo s njom i slaže.
Naginjem se i grlim je. "Žao mi je", kažem joj. "Jednostavno - ja to jednostavno ne mogu učiniti." "To smo i mislili", kaže ona. "Sve je u redu, Claudia, stvarno jest."
"Mogu li ti objasniti?" pitam. "Nema potrebe."
"Ali, ja to želim."
"Jednostavno ti je to prečudno?" kaže ona.
Izdišem i trljam oči. "Pretpostavljam da je to dio priče."
"Osjećala bi se kao da imaš dijete s Tonyjem?" nastavlja pokušavajući se nasmiješiti. "Pa, možda", slažem se. "Možda malo..."
"Znam", kaže Daphne. "Mislim da se i Tony tako osjećao. Nisam to shvaćala sve dok me nije pitao kako bi mi bilo da je situacija obrnuta i da koristimo moje jajašce i spermu njegova brata Johnnyja. Rekla sam mu: 'To uopće nije moguće usporediti. Claudia je lijepa i pametna, a Johnny je zajeb s lošom naravi koji je jedva maturirao'... ali, ipak sam shvatila što je želio reći... I nikako ne bih željela učiniti nešto što biste ti ili Tony mogli požaliti. Ovo je prevažno."
"Hvala ti što si rekla to o meni, Daphne", kažem joj. "To je stvarno lijepo. Hvala ti."
"Pa, kad si stvarno takva", nastavlja ona. "I, ne mislim da si sebična zato što si tako odlučila.
Stvarno ne mislim."
"Dobro", odgovaram osjećajući se još gore zato što je tako puna razumijevanja. "Samo... osjećam se kao da te ostavljam u škripcu. Što ćete učiniti vas dvoje?"
"Imamo i druge mogućnosti", kaže ona. "Znamo da ćemo imati dijete. I imat ćemo upravo ono dijete koje trebamo imati. Bez obzira na to koju bebu na kraju dobijemo, to će biti prava beba. Naša beba. I znamo da ćemo to dijete držati u rukama i misliti: 'Da nam je put bio lak, nikada ne bismo imali tebe'."
"To je velika istina", slažem se i nevjerojatno se ponosim svojom sestrom. Pitam je jesu li razmišljali o posvajanju.
"Da", kaže ona. "Ovog smo tjedna počeli istraživati neke domaće agencije... A moja prijateljica Beth se nedavno vratila iz Kine s prekrasnom djevojčicom... razmišljamo i o odličnom programu pod nazivom Snježna pahuljica. Jesi li ikada čula za to?"
Odmahujem glavom.
Ona mi objašnjava da je to program u kojem par može posvojiti embrij preostao nakon in vitro
oplodnje genetskih roditelja. "To je prilično kontroverzna kršćanska organizacija", objašnjava mi.
"Zašto je kontroverzna?"
"Oh, ne znam. Pretpostavljam zato što ti roditelji u biti vjeruju da su embriji djeca. I zato cijeli proces nazivaju 'posvojenje' a ne 'donacija'... Ali, Tonyju i meni stvarno nije bitno kako to zovu."
Kažem: "Pa, to mi zvuči kao odlična mogućnost... I onda ipak možeš iskusiti trudnoću i porod." "Da", slaže se Daphne. "Ne znam točno zašto, ali nošenje djeteta mi je puno važnije od DNA... I
zato smo vrlo optimistični i uzbuđeni u vezi s onim što nas nekako u budućnosti očekuje."
"Drago mi je, Daphne. Hvala ti na razumijevanju." Oklijevam jer znam da ono što ću iduće reći nikako neću moći povući. Ali, želim da Daphne bude prva koja će to znati.
"Što?" pita Daphne.
"Pa... Ja... Samo sam ti željela reći da postoji još jedan razlog zbog kojeg mi se činilo nepriličnim donirati jajašce..."
"A to je?" ona pita.
"Pa, mislim... mislim da bih možda ipak trebala imati svoje dijete." Ona zuri u mene otvorenih usta. "Ti želiš dijete?"
"Ja želim Bena."
"Onda, što je? Hoćete li se pomiriti vas dvoje?" "Ne znam", kažem. "Ali, to je sve što želim."
"I onda bi imala dijete?" pita ona.
"Ako bude potrebno", kažem. "Učinit ću sve što je potrebno kako bih vratila Bena."

DVADESET PET
Idućeg jutra namjeravam iz Daphneine kuće otići ravno na posao, ali kod kuće sam ostavila grudnjak. Išla bih i bez njega, no odjevena sam u usku vestu koja je vrlo tanka, gotovo prozirna. Daphne mi u šali nudi jedan od svojih grudnjaka, ali obje znamo da to ne dolazi u obzir. Njezine grudi su znatno veće od mojih. Zato odlazim kući s namjerom da se odjenem do kraja i nadam se da neću naletjeti na Treya.
Nasreću, i nisam.
Ali, jesam na Michaela koji stoji pred televizorom i u ruci drži daljinski upravljač, gol kao od majke rođen.
"Sranje!" oboje vičemo u glas.
"Što ti radiš ovdje?" pitam, i shvaćam koliko je glupo moje pitanje. Mislim, sigurno se ne izležava potpuno gol, gledajući sportski program. Skrećem pogled, ali ne prije negoli nesvjesno pogledom zahvaćam područje Michaelovih prepona koje će mi sigurno zauvijek ostati utisnuto u pamćenje. Ovu sliku kombiniram sa sinoćnjim zvučnim efektima i mislim si: Čovječe, Michael. A ja sam mislila da si samo još jedan u nizu zgođušnih publicista.
U tom trenutku Jess izlazi iz svoje spavaće sobe i djeluje samodopadno. "Jeste li se vas dvoje upoznali?" Dobacuje ručnik Michaelu koji ga brzo ornata oko pasa.
"Da. Vidjeli smo se nekoliko puta", odgovaram smješkajući se. Michael se glupavo smiješi i kaže: "Mislili smo da si kod Richarda."
"Bila sam kod Daphne", objašnjavam skidajući kaput i trenutak prekasno se prisjećam problema s grudnjakom.
"Dobre dude, Claudia", izjavljuje Michael. "Čini se da je danas dan kada se u Elginu sve pokazuje i o svemu priča. Ili barem pokazuje. Ali, možemo o tome i pričati... Ako želiš."
Ponovno oblačim jaknu i kažem: "Zaboravila sam grudnjak. Oprostite." "Nemaš se zašto ispričavati", uzvraća Michael.
Jess ga bocka na razigran, ali i neobično posesivan način i to mi govori da bi ovo moglo biti nešto značajnije od neobaveznog seksa. Barem, što se Jess tiče. Instinkt mi govori da izađem iz sobe i kasnije od svakoga posebno čujem detalje, ali tada zaključujem da jednako tako mogu i sada postaviti veliko pitanje. I zato kažem: "Što se to tu zbiva? Otkada se vas dvoje ovako skrivate?"
Jess ga grli i odgovara: "Od tvojeg puta u Italiju i otkako sam pronašla svoju banku sperme."
Michael se smije i kaže: "Ne slušaj je. Koristimo kondome." Kondome, množina, mislim dok se Jess smije i govori: "Ali, nagovaram ga na to."
"Ozbiljno?" pitam.
"Ozbiljno", odgovara mi Jess. "On ima dobre gene, znaš?"
Gledam Michaela, čovjeka koji je toliko nespreman na obvezu da ženi ne daje čak ni ključ svojeg stana. On se smješka i sliježe ramenima.
"Ali, jednako tako smo i zaljubljeni", dodaje Jess. "Tako da je sve u redu." "To je istina", slaže se Michael. "Ja je volim."
Proučavam njihova tajanstvena lica. Odlično se zabavljaju, ali istovremeno su i čudno ozbiljni. Odmahujem glavom i kažem: "Ovo je prečudno." Zatim odlazim u svoju sobu po grudnjak.
Tog popodneva pokušavam raditi, ali uglavnom razmišljam o tome kako bih mogla stupiti u kontakt s Benom. Netko kuca na moja vrata. Pretpostavljam da je to Michael koji se tek mora pojaviti preda mnom.
"Naprijed!" kažem zavaljujući se u stolac i u mislima pripremajući šale na njegov račun.
Vrata se otvaraju i pojavljuje se Richard u meni omiljenoj kombinaciji literata: sako od tvida, dolčevita i naočale. Drago mi je što ga vidim - i još me uvijek prilično privlači. Ali, jači od svega je osjećaj nelagode uzrokovan činjenicom da je prošlo deset dana od našeg povratka, a ovo je naš prvi susret licem u lice.
"Nisam znala da nosiš naočale", kažem mu nervozno se smijući.
"Naočale za čitanje", odgovara on skidajući ih i spremajući ih u džep svojeg sakoa. Smješkam se i pokazujem mu rukom na stolac za posjetitelje. "Izvoli, sjedni."
On pritvara vrata gotovo ih zatvorivši i sjeda.
"Onda, Parr? Što se događa?" pita me. Upućuje mi i lagani osmijeh, ali on ne prikriva potpuno povrijeđeni ponos. Prilično sam sigurna da Richard nije navikao da ga odbace i to na bilo koji način. "Nije ti se svidjelo jezero Como ili što?"
Nakašljavam se i mucam: "Samo sam imala puno posla... Ali, ne, divno sam se provela na jezeru Como."
"Divno, ha?" Richard ponavlja uz izraz lica koji otkriva da se dobro zabavlja. "Znaš što želim reći. Bilo je fantastično", kažem, sada iskrenije. "Hvala ti." "Već si mi zahvalila", odgovara on. "Nema potrebe da to ponovno činiš."
Smješkamo se jedno drugome, kako mi se čini, deset minuta, ali vjerojatno se radi samo o trideset sekundi. Tijekom tog kratkog vremena postaje savršeno jasno (ako već prije nije bilo) da je naša veza završila. Znam da Richard nema duboke osjećaje prema meni - i gotovo sam jednako sigurna da ima bar još jednu ženu u igri i još nekoliko na čekanju. Ipak osjećam potrebu da mu objasnim. Zato mu govorim: "Slušaj. Osjećam se stvarno patetično što ti to moram reći, ali -"
Richard me prekida: "Pazi. Patetično može biti vrlo privlačno na pravoj ženi." Smijem se i kažem: "Ne u mojem slučaju."
"Daj da probam pogoditi", nastavlja Richard. "Još si uvijek zaljubljena u bivšeg muža?"
Gledam ga i pitam se kako je znao. Ne mogu se prisjetiti ni jednog jedinog puta kada sam govorila o Benu od krštenja Raymonda mlađeg. A opet, možda je baš zbog toga i znao. Razmišljam o potpunom objašnjenju, ali umjesto toga usput kažem: "Rekla sam ti da je patetično."
Zatim posežem u gornju ladicu svojeg radnog stola u kojoj se nalazi prsten. Ne mogu mu vratiti put u Italiju - a bilo bi previše neugodno i neuljudno da mu ponudim plaćanje svoje polovine troškova putovanja. Ali, mogu mu simbolički vratiti prsten. Objašnjavam: "Čudno mi je zadržati prsten." Dok mu ga vraćam, iznenada se osjećam kao da sam opet u srednjoj školi i kao da Charlieju vraćam njegovu jaknu prije odlaska na fakultet.
Richard odmahuje rukom i kaže: "O, zaboga, Parr, nije to ništa. Nije čak ni bio tako skup. Zadrži ga."
"Jesi li siguran?" pitam. Gleda me iznervirano.
Spremam prsten u kutijicu u ladici i kažem: "Dobro... hvala ti. Stvarno ga obožavam." "Pa," kaže on ustajući, "to mi je i bio cilj, znaš?"
Ustao je, a ja osjećam mješavinu olakšanja i žaljenja. Laknulo mi je što je razgovor prošao tako bezbolno i nemam osjećaj da će nam biti čudno dalje zajedno raditi - a to je obično najveći problem kod uredskih romansi. Ali, osjećam žaljenje jer mi je Richard drag i nedostajat će mi druženje s njim. I, iskreno, nedostajat će mi spavanje s njim. Pomisao da kao tridesetpetogodišnjakinja u naponu seksualne snage moram živjeti u celibatu nimalo mi se ne sviđa. Znam da postoji mogućnost da ostanem potpuno sama. Richard se okreće na izlazu i dobacuje mi pogled u kojem je i trag smiješka: "Ako se predomisliš, znaš gdje ćeš me naći. Samo me nazovi. Bez obveza."
Nakon što je otišao, ponovno razmišljam o njegovim riječima i shvaćam da iako je to bio samo marketinški trik, život bez ikakvih obveza ustvari je gotovo tragičan.
Naravno, postoji nešto stvarno tužno i u potpuno suprotnom načinu života - u životu u kojem ljudi ostaju zajedno baš zbog obveza. Upravo o tome razmišljam u trenutku kada mi Maura telefonira s parkirališta za vrijeme Zoena sata baleta i kaže: "Eto, on to ponovno radi."
Odmah mi je jasno da govori o Scottu. Ponovno je vara.
"Postoji li mogućnost da nisi u pravu?" pitam je. "Sjećaš se onoga puta kad nisi bila u pravu i kada je stvarno morao dokasna raditi?"
Čujem kako duboko udiše, a zatim kaže: "Unajmila sam nekoga da ga prati. Imam ga snimljenog na traci."
"O, Bože, Maura... Tako mi je žao."
"Nemoj", prekida me. "Samo ćeš me rasplakati."
Pokušavam isključiti suosjećanje i pozabaviti se golim činjenicama. "Reci mi što se dogodilo."
Maura odgovara da je počela sumnjati da se Scott s nekim viđa na temelju uobičajenih pokazatelja: radio je dokasna, slao joj je cvijeće kako bi je udobrovoljio, ponašao se neusredotočeno,neprekidno je provjeravao govornu poštu. Ona mi objašnjava da joj je od svega uvijek bila najgora činjenica da nije sa sigurnošću znala pa je zato prošloga tjedna otvorila žute stranice telefonskog imenika i nazvala prvog privatnog detektiva kojeg je tamo pronašla, tipa po imenu Lorenz, kojega je opisala kao "prognanika iz Obitelji Soprano koji, kad se malo dotjera, izgleda dovoljno pristojno da nalikuje na pravog biznismena". Kaže da mu je u gotovini dala predujam od tisuću dolara i on je u roku od pet dana imao dokaze - nejasnu videosnimku Scotta kako se nalazi s tom ženom u baru u Battery Park Cityju. Svako od njih tamo je popilo po tri pića, a zatim su se opustili u separeu u kutu.
"Kako to misliš opustili su se?" pitam je.
"Daphne bi to nazvala drpanjem" objašnjava mi. Maura i ja uvijek zadirkujemo Daphne zbog toga što se služi izrazima iz žutog tiska.
"Hm", nastavljam. "I, što se onda dogodilo?"
Maura mi priča da ih je Lorenz slijedio u hotelsko dizalo i tamo snimio potajna šaputanja ljubavnika koji su stajali iza njega:
"Možeš li, molim te, ostati cijelu noć?" (Ne čuje se).
"Zašto?"
"Ne mogu, draga (ne čuje se)... Imam nekoliko sati." "To nije dovoljno."
"Iskoristimo ih najbolje što možemo."
Lorenz ih je zatim slijedio do njihove sobe i prisluškivao pred vratima još nekoliko minuta. Idućeg se jutra vratio, dao sobarici pedeset dolara da ga pusti u sobu. Slikao je dvije prazne boce šampanjca, tanjur napola pojedenih jagoda (tako otrcano) i potrpao plahte s kreveta u svoju sportsku torbu.
"Zašto je uzeo plahte?" pitam. "Uzorci sperme. Otmjeno, zar ne?"
Probavljam prljave detalje i zatim pitam: "Tko je ona? Znaš li?"
"Nemam pojma", odgovara Maura. "Ali, kada sam prvi put vidjela snimku, mislila sam da je Jane."
"Tvoja najbolja prijateljica Jane?" zgroženo pitam.
"Da. Ali, kasnije se pokazalo da je to bila samo žena koja ima isto tijelo i istu kosu kao i ona. Mislim, ta bi cura mogla biti Janeina davno izgubljena blizanka-kurva. I oduvijek sam sumnjala da je Scott slab na Jane. Baš zato mi je srce doslovno stalo kad sam vidjela tu snimku te sam pomislila: O, moj Bože, ubit ću Scotta, zatim Jane, a onda sebe. I jedino što me izvuklo iz tog trenutka bila je moja iduća spoznaja, koja me gotovo natjerala na smiješak. Pomislila sam: Daphne će poslije svega ovoga završiti s troje djece."
"Čekaj", kažem što nevinije i neobaveznije mogu. "Ako i ti i Scott umrete, Daphne dobiva djecu?"
Očito, nisam bila dovoljno neupadljiva jer Maura defenzivno kaže: "Pa, ona je udana, Claudia... I ona želi djecu."
"Oh, da, razumijem", slažem se, ali jednako kao i na dan krštenja Raymonda mlađeg osjećam ubod zavisti i ozlojeđenosti. Nadam se da sam barem rezerva u slučaju da i Daphne umre. Zaključujem da ovo ipak vjerojatno nije pravo vrijeme za pitanja skrbništva. Umjesto toga, odlučujem pustiti to pitanje na miru i nastavljam: "Znači, nije bila Jane?"
"Ne. Nije bila Jane. I znam da Jane nikada ne bi takvo što učinila. Ali, svašta se živim ljudima događa... Mislim da ste jedine osobe kojima na ovome svijetu potpuno vjerujem ti i Daphne. Ali, pretpostavljam da imam sreće jer imam čak dvije, ha?"
Kroz glavu mi sijeva scena iz filma Hannah i njezine sestre, jednog od najužasnijih filmova koji sam ga gledala i to upravo iz tog razloga. Jednostavno ne mogu pojmiti da bi me Daphne ili Maura mogle izdati na takav način. Ili Jess, kad smo već kod toga. Ali, kao što je Maura istaknula, popis je kratak.
Maura nastavlja: "I, zato mislim da je cjelokupni prvi šok od pomisli da je Scott s Jane, ustvari djelovao u moju korist. Mislim, tako mi je neopisivo laknulo kad sam ugledala lice te djevojke i shvatila da to ipak nije bila Jane. Osjećala sam se kao da sam izvojevala pobjedu u maloj bitki usred rata u kojem sam potučena do koljena... Osim toga, na neki način to i nije bila osobita novost. Ionako smo već znali da je Scott prevarantska svinja. Tako da se samo moram nositi s činjenicom do koje je mjere svinja. Malo je veća i dosljednija svinja nego što smo do sada mislili." Smije se.
Smiješim se, oduševljena sestrinom sposobnošću da zadrži smisao za humor. "Jesi li ga suočila s činjenicama?" pitam je. "Zna li on da ti znaš?"
"Ne... I, mogu ti reći, super ga je gledati kako se pravi nedužan kod kuće, kao da je Super Muž." Imitira ga: "Čuj, Maura, hoćeš da pripremim palačinke s borovnicama?"
"Odvratno", kažem jer znam da što god se dogodilo s brakom moje sestre, više se ne mogu pretvarati da mi je Scott drag.
"Da. Stvarno jest. Ali, jedan dio mene perverzno uživa u spoznaji da znam sve njegove gadosti.
Kao da sam ja ona koja se posljednja smije, znaš? Kao: 'Tko je sad budala?'" "I, što ćeš sljedeće učiniti?" pitam je.
"Nisam još definirala strategiju. Ne želim ništa raditi impulzivno. Što misliš o tome da mu dam priliku da sve prizna?"
"Misliš, da mu kažeš da sumnjaš da se nešto zbiva i onda vidiš hoće li priznati?" predlažem. "Da. Nešto toga tipa. Znaš, da mu ne kažem da imam dokaze."
"Zvuči kao odlična ideja", kažem. "A ako prizna?"
Uzdiše u telefonsku slušalicu i kaže: "Ne znam. Još savjetovanja, pretpostavljam. Možda bismo se čak mogli prijaviti i za Doktora Phila."
Smijem se. "Ne bi to valjda učinila!"
"Ne! Ne razumijem ljude koji bi se tako izložili javnosti. Mislim, najgore od svega u cijeloj ovoj priči je poniženje."
U sebi mislim da ako je od svega najgore poniženje, onda stvarno više ne voli Scotta. Pitam ju je li to istina.
"O, sranje. Nemam pojma", odgovara mi. "Ta je analiza tako daleko od mene. Mislim, pretpostavljam da volim čovjeka za kojeg sam ga smatrala. Ili čovjeka koji je nekada bio. I povremeno još osjetim slabašni trzaj ljubavi kada ga vidim s djecom. On je odličan otac, ako se može biti odličan otac i raditi obitelji ovo što on radi..."
Zastaje dok ja razmišljam o našoj majci. Vjerojatno i Maura razmišlja o njoj. Ne mogu vjerovati da moja sestra ponovno sve to mora proživljavati.
Maura nastavlja: "Ali, ne, ne volim ga onako kako ti to misliš. Ne volim čovjeka zbog kojega se moj život čini tako prljavim, a da ja ništa loše nisam učinila." Glas joj puca prvi put i ja pokušavam zaustaviti njezine suze govoreći oštro, kao što se majka obraća djetetu koje je upravo palo i sada se premišlja bi li se rasplakalo. "Dobro. A što ako sve porekne?"
Moj plan funkcionira jer je Maurin glas ponovno čvrst dok govori: "Ne znam. Ali, mislim da ću jednostavno pokupiti djecu i otići."
"Trebala bi njemu reći da ode. A s tim videom ćeš sigurno dobiti kuću."
"Ne znam želim li uopće kuću", odgovara mi Maura. "Naš život u toj kući je farsa."
Dugo vremena sjedimo šuteći sve dok Maura ne kaže: "Daphne mi je rekla o doniranju jajašaca. I o Benu."
Na trenutak osjećam nelagodu pitajući se zamjera li Maura Daphne i meni što smo se prvo povjerile jedna drugoj.
Pitam se koliko će godina biti mojim sestrama i meni kada se napokon prestanemo međusobno natjecati. Zatim odgovaram: "Da. Teško mi ju je bilo odbiti, ali morala sam."
"Zato što želiš da ti se Ben vrati?"
"Između ostaloga... Ali, da budem iskrena, to je stvarno bio glavni razlog... Mislim da sam pogriješila. Stvarno mi nedostaje."
"Da", slaže se Maura. "Uopće me to ne čudi. I mislila sam da bi se mogla predomisliti."
Maurino rekla sam ti je vrlo diskretno, ali mi ipak ide na živce. Pada mi na pamet da bih i ja njoj mogla reći isto. Mogla bih joj reći da sam od samoga početka bila sumnjičava prema Scottu. Da sam mislila da je preuglađen i prešarmantan da bi mu se moglo vjerovati. Prisjećam se njihovih zaruka kada je Scott unajmio zrakoplov koji je letio duž obale East Hamptona i za sobom vukao poruku MAURA, HOĆEŠ LI SE UDATI ZA MENE?
Sjećam se da sam rekla Jess da ne vjerujem čovjeku koji prosidbu - koja bi trebala biti privatni, intimni izraz ljubavi - pretvara u nešto tako javno. Razmišljala sam i o tome da to kažem Mauri - i da tako izrazim svoju zabrinutost što se udaje za besramnog pozera, čovjeka koji uživa u lovu, u potjeri.
Ali, mislim da to ništa ne bi promijenilo. I koja bi bila korist od toga da joj sve to sada kažem? Maura sigurno zna u svojem srcu da je pogriješila kada se udala za Scotta. Baš kao što i ja znam da sam napravila pogrešku kada sam napustila Bena.
I zato jednostavno kažem: "Da. Pretpostavljam da to čovjek ponekad mora iskusiti na vlastitoj koži..."
"Hoćeš li mu reći što osjećaš?"
"Da", odgovaram. "Čim skupim hrabrosti."
Maura uzdiše i kaže: "Zar nije čudno da je jedino što je razdvojilo tebe i Bena dijete? A čini se da su djeca jedino što Scotta i mene drži zajedno?"
"Da", slažem se. "Trebala sam roditi dijete pravom čovjeku."
"A ja sam rodila djecu krivom čovjeku", odgovara Maura, dokazujući tako moju teoriju da su žene uvijek svjesne, makar i samo podsvjesno, velikih pogrešaka koje su učinile u životu. Ponekad jednostavno nema koristi od prevelikog bavljenja njima. Osim u slučaju da se radi o pogreškama koje se još uvijek mogu ispraviti.
"Pa", nastavljam pitajući se je li prekasno za mene i moju sestru. "Koji smo nas dvije prekrasan par!"
"To svakako", potvrđuje Maura uz slabašni smijeh. "To svakako."

DVADESET ŠEST
Dva tjedna kasnije ja još uvijek razbijam glavu pitanjem kako stupiti u kontakt s Benom. Da se pojavim nenajavljena? Da ga nazovem kod kuće? Na mobitel? Na posao? Da mu pošaljem e-mail? Možda haiku?
Prekini s Tucker
Ona nije prava žena za tebe! Rodit ću ti dijete
Naravno, ovo s haikuom je šala, ali ono što želim reći je da stvarno pišem takve stvari u svojoj glavi. Sastavljam e-mail poruke na stražnjoj strani menija restorana koji imaju dostavu i vježbam srcedrapateljne monologe u kadi. Ali, što više razmišljam o svojem idućem potezu, to sam neodlučnija. Jednako tako, postajem i sve paranoičnija da se, kako to Jess kaže, odnos Bena i Tucker "brzinski učvršćuje". Ona zna što govori, razmišljam, dok je gledam kako se zaljubljuje u Michaela. Proces je gotovo vidljiv - kao da gledaš cvijet čije se latice otvaraju na ubrzanoj snimci. Već sam mnogo puta vidjela Jess očaranu, ali ovo je prvi put da snaga njezinih osjećaja nije popraćena dramom ili strahom. Nema bitaka SMS porukama. Nema bijesnog izjurivanja iz barova. Nema varanja. Nema ljubomornih ispada vezanih uz bivše dečke. Potpuno suprotno, njihov se odnos čini normalan i zdrav i zapanjujuće obostran za što potvrdu dobivam kad god Michael navrati u moj ured. On djeluje čak sretnijim nego inače - a svi naši razgovori nekako uvijek dovode do Jess. Postavlja mi topla pitanja o njoj - kao što je "Kakva je bila na fakultetu?" Želi znati sve detalje i sve podatke za kojima čovjek žudi kada je očaran nekim.
Naravno, oduševljena sam njihovom romansom jer istovremeno mogu biti sa svojih dvoje najboljih prijatelja. Vrlo efikasno, ugodno i zadovoljavajuće.
Jedne kišne nedjelje u studenom nas troje se izležavamo u dnevnom boravku u trenirkama čitajući novine kada Jess podiže pogled prema meni i kaže mi: "Znaš, Claudia, stvarno bi trebala nazvati Bena prije Dana zahvalnosti."
"Zašto?" pitam je.
Ona odgovara: "Zato. Dan zahvalnosti je jedan od ključnih praznika. Ne želiš da se zajednički odluče na taj korak."
"Koji korak?" čudim se.
"Da zajedno provedu praznike... ako su krenuli u tom smjeru, moraš se ubaciti i sve to rasturiti."
Michael spušta poslovne stranice novina i namiguje mi. "Da. U pravu je, Claudia. Kada nekoga dovedeš kući za Dan zahvalnosti, to je značajan korak. Eksponencijalno značajniji od pukog upoznavanja s roditeljima."
Gledam ih kako razmjenjuju poglede pune obožavanja i shvaćam da, ne samo da je poziv za proslavu Dana zahvalnosti uručen, nego je i prihvaćen. S iznenađenjem gledam Jess. Nije mi rekla niti riječ o svojim planovima za praznik. Jednako tako postajem svjesna da prvi put ne raspravlja sa mnom svaki sićušni detalj svoje veze. Nema dogovora o strategiji, špekulacija o tome što Michael misli, nema analiza onoga što je (ili nije) učinio i što je (ili nije) mislio. Možda je tome razlog i činjenica što nikada prije nije izlazila s nekim mojim prijateljem pa me ne želi staviti u nezgodan položaj. Ali, vjerojatnije je da je napokon u iskrenoj vezi u kojoj se pouzdaje u vlastitu intuiciju i nema potrebe o svemu pitati prijatelje za mišljenje.
"Čekaj", kažem glumeći zaprepaštenje. "Vas dvoje ćete zajedno provesti Dan zahvalnosti? U Birminghamu?"
Jess sva sjaji, a glas joj postaje baršunast: "Da. Michael ide sa mnom kući."
Gledam Michaela i kažem: "O, zar stvarno? To bi mogao biti poveći korak za čovjeka kao što si ti."
On odgovara: "Meni kažeš. Time što idem dolje riskiram život."
Jess okreće očima i kaže: "Daj prestani govoriti takve stvari!" Okreće se prema meni. "Ponaša se kao da se vraća u tisuću devetsto pedesete godine prelazeći Crtu Mason - Dixon23."
Michael se smije: "Jednostavno ne želim da me linčuju kada se pojavim s plavušom."
Jess se mršti. Silno se ponosi svojim južnjačkim korijenima iako nema nikakve želje ponovno živjeti u Alabami. "Jesi li gotov?" pita ga.
Michael je prima za ruku: "Oprosti, draga... Znaš da jedva čekam upoznati tvoju obitelj i vidjeti tvoj stari kraj."
Jess se čini potpuno umirena. Michael se naginje i ljubi je. Oboje lagano otvaraju usta kao da uopće nisam u prostoriji. Spuštam pogled natrag na moj dio novina i zamišljam Bena kako isto to radi s Tucker. Jess i Michael imaju pravo, mislim. Moram doći do Bena prije praznika.
Idućeg jutra stižem na posao odlučna da prije kraja dana stupim u kontakt s Benom. Kao sredstvo biram e-mail, imajući na umu naš posljednji, neugodan razgovor telefonom. Sljedećih pola sata provodim sjedeći za stolom i smišljajući pozdrav. Dragi Bene mijenjam u Zdravo Bene, zatim u Bok Bene i na kraju se odlučujem samo za Bene. Iza toga tipkam dvotočje, zatim ga brišem i zamjenjujem zarezom, a onda pribjegavam meni omiljenoj crtici koja kaže da s njom nema šale. Usput budi rečeno, i točka sa zarezom je jedan od mojih omiljenih znakova interpunkcije na što mi je Ben skrenuo pažnju za vrijeme naše rane prepiske mailom. Napisao je nešto kao: "Misliš da imaš dovoljno točaka sa zarezom ovdje? Očito jako voliš taj znak." Na to sam mu otpisala: "Zaista volim točku sa zarezom; volim i tebe."
Bilo je to prvi put da sam mu napisala te riječi. I zato će ga možda pažljivo smještena točka sa zarezom smekšati, podsjetiti na to kako nam je nekada bilo. Dok razbijam glavu s rečenicom broj dva, zvoni mi telefon. Maura zove. Javljam se, zahvalna za ovaj prekid.
"Hej!" kažem joj. "Što se događa?" "Zanijekao je", objavljuje mi.
"Stvarno?" pitam, iako mi ni samoj nije jasno zašto sam tako iznenađena. Zašto bi rođeni i uspješni lažljivac odjednom promijenio ponašanje i rekao istinu?
"Da", umorno potvrđuje Maura. "I to je učinio tako energično… i uz takve detalje. Bio je toliko dobar da sam mu gotovo počela vjerovati. Što je suludo ako se u obzir uzme da sam vidjela snimku i čula traku. Mislim, zastrašujuće je dobar."
Nastavljam: "Jesi li mu rekla da imaš dokaze?"
"Još nisam", odgovara mi. "Ali, učinit ću to ovoga vikenda. Reći ću mu da želim razvod... Da više ne želim živjeti u laži. Ne mogu s njime ostati samo zbog djece... Osim toga, mislim da ni za njih nije dobro da odrastaju ovako. Djeca uvijek osjete kad nešto nije u redu. Znam da mi jesmo."
"Znam", slažem se, prisjećajući se koliko sam bila tužna nakon što bih prespavala kod prijatelja čiji su se roditelji zaista voljeli. Obično sam uspijevala samu sebe uvjeriti da je s mojom obitelji sve u redu sve dok ne bih vidjela kako izgledaju oni koji su stvarno sretni.
Ona nastavlja: "Mislim, stvarno mi se ne čini da po tom pitanju imam izbora... Mislim da jednostavno moram spustiti glavu i preživjeti."
"Tako mi je žao, Maura. Voljela bih da to mogu promijeniti." "Znam", kaže mi ona. "Hvala."
"Hoćeš li ime moje odvjetnice? Strašno je oštra", nudim joj. "Izborit će ti što god poželiš."

23 Crta Mason - Dixon - linija koja simbolički razdvaja sjeverne od južnih država SAD-a.

"Nadam se da ćemo sve to moći izbjeći. Naš će obiteljski odvjetnik pokušati posredovati - pod uvjetom da Scott bude razuman. Reći ću mu da želim prodati kuću i sve podijeliti. I, naravno, želim skrbništvo nad djecom... To bi mogao biti i najveći problem."
"Jesi li sigurna da to želiš?" pitam je osjećajući nalet strašne tuge pri pomisli na troje djece koja se neprekidno sele iz jedne kuće u drugu. Pri pomisli na Mauru koja se na samo božično jutro oprašta sa svojom djecom koja odlaze k tati otvoriti poklone. Pitam se postoji li čak i mala mogućnost da se Scott promijeni. Kada bi mu Maura ipak nekako mogla dati još jednu priliku. Ili, možda samo razmišljam o vlastitoj žurbi prilikom razvoda i o svojem pravedničkom bijesu koji je odigrao značajnu ulogu u mojoj brzoj odluci. Je li mi bilo prevažno da ja imam pravo i da kaznim Bena koji se pokušao povući iz našeg dogovora? Radi li i Maura upravo sada istu stvar? Nakašljavam se i nježno kažem: "Ne misliš li da je to malo brzo? Jesi li stvarno o svemu dobro razmislila?"
"Ovo se već dugo sprema, Claudia", odgovara mi Maura. "Dosta je dosta." "Što ćeš reći djeci?" pitam je.
"Još ne znam", priznaje ona. "Dečki su premali. Valjda je tako i bolje."
"Da", slažem se misleći da se gotovo uopće i neće sjećati vremena kada su njihovi roditelji bili zajedno.
"Tako. Daphne će uzeti dečke u petak navečer, a nadala sam se da bi ti mogla uzeti Zoe preko vikenda?"
"Naravno", pristajem. "Hvala ti", kaže Maura.
Trenutak obje šutimo. Zatim se ona nakašljava i živahno kaže: "Znači, to je to. Još pet dana gospođe i gospodina iz Stepforda."
Ima nešto u položaju u kojem se nalazi Maura zbog čega još više želim razgovarati s Benom. I zato istoga trenutka kada završavam razgovor sa sestrom počinjem tipkati ostatak poruke. Pišem ovako:
Bene—Nadam se da si dobro. Žao mi je zbog načina na koji je završio naš posljednji razgovor; mrzim se svađati s tobom. Pitala sam se bismo li se mogli naći u doglednoj budućnosti? O nečemu bih željela s tobom razgovarati. Javi mi...
Claudia
Duboko udišem i šaljem poruku prije nego što bih se mogla predomisliti. Zatim spuštam glavu u ruke i molim Boga da mi Ben uskoro prekrati muke. Prolazi deset minuta i ništa. Odlazim u zahod i po šalicu kave, prisjećajući se onoga što sam običavala reći Jess: "Telefon nad kojim se strepi nikada ne zazvoni." Vraćam se, a inbox je još uvijek prazan. Trenutak kasnije zvono me obavještava da mi je stigla poruka. Ali, ova poruka nije od Bena. Kao ni iduća, ni ona poslije nje. Stišavam zvuk na svojem računalu i namještam stolac podalje od monitora. Dopuštam si baciti po jedan pogled svakih pola sata. Još uvijek ništa.
Kako dan polako odmiče, prestajem biti nervozna i postajem otvoreno zla. Na živce mi ide svaki prijatelj koji je upravo danas od svih mogućih dana odlučio proslijediti neku šalu ili se samo javiti. A kada mi Jess proslijedi zaigrani razgovor između sebe i Michaela te kao naslov poruke napiše Zar nije presladak?, osjećam prvi ubod zavisti zbog njihove veze. Uopće nisam ogorčena, ali im sve to pomalo zamjeram. To nije pošteno, mislim si, a zatim se istoga trenutka gadim samoj sebi zbog takve najneprilagođenije i beskorisne pomisli koja može pasti na pamet ženi u krizi. Život nije pošten, kažem
samoj sebi. To znaju svi stariji od deset godina. Zatim osjećam kako mi se srce steže dok me obuzima još tužnija pomisao koja me tjera na trenutačno triježnjenje: Za to si sama kriva.

DVADESET SEDAM
Prolaze četiri mučna dana bez ikakva glasa od Bena. Zamišljam cijeli niz deprimirajućih scenarija: Benu je tako svejedno da pušta da moja poruka bude zatrpana u njegovu inboxu i potpuno mi zaboravlja otpisati; Ben se posprdno smije na moju poruku prikazanu na zaslonu njegova računala i s gađenjem je uništava; Ben moju poruku prosljeđuje Tucker i njih se dvoje slatko smiju očaju koji izbija iz moje poruke. Razmišljam o tome da telefoniram Annie i pitam ju je li razgovarala s njim i zna li išta o njegovu životu. Na kraju krajeva, bila je vrlo slobodna s detaljima moje veze s Richardom. Ali, ipak ne želim krenuti tim putem. Ne želim riskirati da se nešto izgubi u prijevodu. Osim toga, nisam baš uvjerena da će se Annie brinuti o mojim interesima. Znam da sam njezina prijateljica, ali ona je i Benova prijateljica - a koliko je vremena prošlo, mogla bi čak biti i bliska s Tucker.
Jess se slaže: "Razgovaraj samo s njim", kaže mi. "Što ako mi se više nikada ne javi?" pitam je.
"Javit će se... Vjerojatno nije u uredu, radi na nekom projektu na terenu ili takvo što. Ili je to, ili te želi malo mučiti. A ako te tjera na muku, onda mu je još stalo."
"Imaš pravo", slažem se, ali u sebi se pokušavam pripremiti i za mogućnost da sam zauvijek propustila priliku. Da možda više nikada neću razgovarati s Benom.
U petak poslijepodne, nakon dugačkog ručka s jednim od meni najdražih agenata, bacam se na čitanje nekolicine rukopisa koji su stigli na otvoreni natječaj, poznatijih i pod nazivom bljuzga jer ih je većina traljavo smeće nastalo bez ikakva nadahnuća. U biti, toliko su grozni da ih većina kuća i većina urednika uopće ne želi niti prihvaćati jer jednostavno nisu vrijedni vremena ili ograničenih uredničkih mogućnosti. Do dana današnjeg, poslije trinaest godina čitanja bljuzge samo sam jedan rukopis predložila na sastanku urednika, a i taj je odbijen u roku od točno šest minuta.
Ben me jednom prilikom pitao zašto se uopće trudim kad su šanse tako male. "Ne kupuješ lutriju, ne kockaš," rekao je, "pa zašto onda čitaš bljuzgu?"
Objasnila sam mu da za to nema potpuno racionalnog objašnjenja. Rekla sam mu da dio razloga potječe iz moje duboko ukorijenjene neuroze koja se razvila tijekom moje mladosti, osjećaja da želim biti temeljita i osigurati se sa svih strana. Nikada ne znaš otkuda te možda vreba idući veliki roman. Ali, osim toga, rekla sam mu da mi se jednostavno sviđa ideja bljuzge.
"Kako to?" pitao me dok mi je preko ramena pogledom prelijetao osobito okrutno pismo. "Sviđa ti se pomisao na dosadne priče i gomile gramatičkih pogrešaka?"
"Teško je to objasniti", rekla sam mu. "Radi se jednostavno o tome da je bljuzga tako demokratična. Sviđa mi se ideja davanja prilike piscu koji tek počinje. Sviđa mi se ideja malog čovjeka koji nadilazi sve probleme i postiže veličinu."
"Pa, za mene je dobro što tako misliš", rekao je Ben ljubeći me. "Jer sam i ja na neki način stigao iz gomile izlazaka naslijepo rezervirane za bljuzgu."
Smijem se i kažem mu da je to čista istina. "I gledaj što bih propustila da sam odbacila taj izlazak."
Od toga dana nadalje, kad god bi Ben navukao dvije različite čarape ili bi mu zagorio tost ili bi učinio bilo što nespretno, nazvala bih ga svojim bljuzgavim mužem. Bila je to jedna od naših osobnih šala.
I zato je vrlo prikladno da mi Ben šalje e-mail upravo u trenutku dok pregledavam nekoliko bljuzgavih rukopisa koje mi je Rosemary izdvojila kao one koji najviše obećavaju u cijeloj toj jadnoj gomili. Podižem pogled na zvuk obavijesti o pristigloj poruci i šokiram se kada napokon vidim njegovo ime u mojem inboxu. Srce mi počinje lupati i samo sjedim, lagano razjapljenih usta,
paralizirana strahom. Podebljana slova njegova imena Benjamin Davenport djeluju tako prijeteće. Ili je stvar možda u nedostatku naslova poruke. Odjednom sam uvjerena da će njegove riječi biti sažete i svirepe: Ne vidim nikakve svrhe u nalaženju. Nemam ti što reći.
Prolazi cijeli sat prije nego što skupim dovoljno hrabrosti kako bih otvorila njegovu poruku. Njegove tri rečenice čitam dva puta, tražeći značenje: Idući tjedan imam ludnicu. Može poslije Dana zahvalnosti? Odgovara li ti ponedjeljak?
Ništa. Ne uspijevam ništa iščitati iz njegove poruke, ali ni u kojem slučaju ne djeluje ohrabrujuće činjenica da je zaobišao moje ime ili bilo kakav nježni pozdrav. I jednostavno ne mogu vjerovati da sam četiri dana morala čekati tri nejasne rečenice. Ali, sada mi je pao kamen sa srca. Bolje je nego što je moglo biti. Još uvijek imam barem trak nade dok mu šaljem svoj odgovor: Može. Pete's Tavern u podne?
Kao najstariji njujorški pub koji nikada nije prestajao raditi Peteova taverna je turističko odredište, ali Benu i meni to nikada nije smetalo. Proveli smo mnoge kasne večeri smješteni kraj šanka i zato, čim sam mu poslala poruku, počinjem brinuti što će on misliti o mojem sentimentalnom izboru lokacije. Ali, njegov odgovor dolazi gotovo istoga trenutka. Vidimo se onda. Sretan Dan zahvalnosti.
Čisto sumnjam, mislim dok ispisujem velikim crvenim slovima riječ odbaciti preko rukopisa koji je nekom piscu od neprocjenjive vrijednosti.
Kasnije te večeri vraćajući se kući vidim Mauru i Zoe koje brzim korakom idu nogostupom prema Jessinu stanu. Maura drži Zoe za ruku i nosi njezinu vreću za spavanje Dora istraživačica te platnenu vrećicu L.L. Bean s monogramom u drugoj ruci. Obje Zoene cipele marke Keds su razvezane i vezice se vuku za njom po mokrom pločniku. Kad me napokon spazi, Zoe ciči "Teta Claudia!" kao da sam neka slavna osoba. Zoe čuda čini za moje samopoštovanje.
"Hej, Zoe!" vičem i ja. "Dolaziš li provesti vikend sa mnom?"
"Aha!" odgovara mi vičući. "I mama je rekla da mogu ostati budna koliko god dugo želim i da mogu jesti što god želim."
Gledam Mauru kako bih se uvjerila da je ova izjava točna. Moja sestra umorno sliježe ramenima. Izgleda iscrpljeno i usamljeno - kao da se nema energije boriti oko vremena odlaska na spavanje i pahuljica sa šećerom. Pitam se je li to početak fenomena "potplati svoju djecu" s kojim se suočavaju svi razvedeni roditelji. Sva djeca znaju da je jedina dobra strana razvoda roditelja upravo mogućnost utjecaja na osjećaj krivice mame i tate, na iscrpljenost i duh suparništva kako bi se izvukla maksimalna korist s obiju strana. Sjećam se kako se nakon majčina odlaska udvostručio broj božičnih poklona koje sam dobivala kao i njihova vrijednost.
Zoe pušta Maurinu ruku i juri prema meni. Saginjem se kako bih joj zavezala vezice. Zatim ljubim njezin ružičasti, hladni obraz i šapćem joj na uho: "Pogodi što sam ti kupila?"
"Što?" uzbuđeno pita Zoe. "Pop-Tarts24!"
Pop-Tarts s punjenjem od jagode su Zoena najdraža hrana - ali smije ih jesti samo u posebnim prigodama. Sve do sada Maura je inzistirala na organskoj hrani.
"Koji okus?" uzbuđeno pita Zoe.
"Jagoda. S kremom i slatkim mrvicama", odgovaram joj. "A što drugo?"
Zoe blista. Lijepo je tako jednostavno nekoga moći zadovoljiti. Željela bih da mogu riješiti i Maurine probleme. Ustajem i grlim sestru. Osjećam kosti njezinih rebara i oštrinu njezinih lopatica i kroz Burberryjev baloner. "Tako si koščata, Maura", kažem. "Brineš me..."

24 Pop-Tarts - pecivo s punjenjem koje se tostira, grije u mikrovalnoj pećnici ili hladi u zamrzivaču. Punjenja su raznovrsna, od jagode i sladoleda pa do višnje i cimeta
Maura uzdiše i odgovara: "Znam. Izgledam grozno, zar ne?"
"Ne izgledaš grozno", proturječim joj. "Samo... premršavo. Moraš se čuvati—"
"Smiješno", nastavlja Maura. "Do prošloga tjedna sam uvijek vjerovala da ne možeš biti premršav ili prebogat... Sada više nisam sigurna... Radije bih bila siromašna, debela i sretna..."
Zoe nas prekida i kaže: "Je li i Jess kod kuće? Mogu li isprobavati njezine cipele?"
"Ma, naravno! Svih stotinu pari!" odgovaram razmišljajući da ako sam ja slavna osoba s B-liste u Zoenim očima, onda je Jess sigurno Madonna. Čak i šestogodišnje dijete osjeća stupnjevanje ljepote i stila.
Maura baca pogled na svoj Cartierov sat i uzdiše: "Dobro... oba dečka su kod Daphne... Scott me očekuje u osam... Moram krenuti kući."
"Sretno", kažem joj. Zatim je dodirujem po ruci i govorim joj da je volim. Takvo što Maura i ja rijetko kažemo jedna drugoj iako sam osjećaj nikada ne dovodimo u pitanje.
"I ja tebe volim, Claudia. Hvala", odgovara mi Maura. Zatim klekne pred svoju kćer i sklanja joj kosu s lica. "I tebe volim, mila."
"Volim te, mamice", uzvraća Zoe grleći majku oko vrata. "Budi dobra teti Claudiji", kaže joj.
"Hoću, mamice."
Maura se smiješi svojoj kćeri, a zatim ustaje. Stojimo licem u lice. "Nazovi me kad budeš mogla", kažem joj.
Ona kima glavom, okreće se i brzim korakom odlazi prema svojem srebrnom Range Roveru dok joj potpetice čizama kuckaju po nogostupu. Gledam je nekoliko sekundi i osjećam silnu zabrinutost. U usporedbi s onim što nju očekuje ovoga vikenda, moj skori ručak s Benom doima se kao trivijalni susret. Pretpostavljam da je to učinak koji troje nedužne djece ima na ovu jednadžbu.
Ponovno spuštam pogled prema Zoe i vidim da i ona djeluje zabrinuto. Žmirka dok gleda svoju majku koja pali auto i odmiče od rubnjaka. Maura nam maše i trubi. Zoe joj odmahuje i ustima oblikuje rečenicu: "Zdravo, mama!"
Nikada nisam vidjela svoju nećakinju tako žalosnu i pitam se je li razlog tome činjenica da i ona osjeća da nešto nije u redu - ili je možda još uvijek premalena da dvije noći provede izvan kuće. Mrsim joj kosu i kažem: "Da se maknemo s ove zimetine, Zoe Doughy?"
Ona kima glavom i kaže: "Teta Claudia?" Glas joj se diže i pretvara u pištavo pitanje. "Da, draga?" pitam, nervozno iščekujući njezino pitanje.
I, naravno, postavlja jedno od pitanja koje su njezin zaštitni znak: "Zašto je mama tako tužna?" Ja uzvraćam jednim od svojih zvjezdanih odgovora: "Mame su ponekad tužne. To je sve..." Zoe uzdiše i zatim kaže: "Jučer je u autu rekla s..nje. A zatim se rasplakala."
"Mame ponekad govore ružne riječi. A ponekad se i uzrujaju", kažem joj. "Ali, bit će ona dobro.
Sve će biti dobro."
"Obećaješ?" pita ona gledajući me ogromnim zabrinutim plavim očima.
Hvata me panika dok se pitam koji je odgovor ispravan. Smijem li joj takvo što obećati? Što sve obuhvaća dobro? Nikako ne bih željela lagati Zoe. Odjednom se prisjećam jedne mučne epizode serije Family Feud koju sam gledala kad mi je bilo otprilike sedam godina. Posljednji, bonus krug nosio je naslov: "Pet najgorih laži koje su vam rekli vaši roditelji." Sjećam se da sam se ubila od razmišljanja pokušavajući se nečega sjetiti dok je obitelj Johnson kao iz rukava tresla odgovore: Anketirani su rekli... Djed Mraz! Uskršnji zeko! Zubić vila! Bio je to strašan trenutak. Djelomično zato što sam otkrila tužnu istinu o meni omiljenom triju, ali i zato što sam tik prije toga primila rukom pisano pismo sa Sjevernog pola - pismo za koje sam sada znala da je lažno. Strgnula sam ga sa svoje oglasne ploče i suočila roditelje s njihovim lažima.
Ipak, pažljivo razmišljam o Zoenu pitanju i odlučujem da će sve stvarno biti dobro. I zato kažem: "Da, Zoe. Obećajem ti."
Smiješi mi se osmijehom prepunim nade. Zatim svoju malu ruku stavlja u moju i kaže: "Možemo li sada ići jesti Pop-Tarts? Za večeru?"
"Odlična ideja", kažem joj. "Pop-Tarts za večeru. I Pop-Tarts za desert!" "A za predjelo?" pita ona.
"Da. I za predjelo", odgovaram smiješeći se. "Što bi moglo biti bolje od toga?"
Dok Zoe i ja završavamo našu elegantnu večeru od triju jela koja se sastoji isključivo od Pop- tartsa, Jess se vraća kući s posla. Ona i Zoe se ljube i grle u znak pozdrava, a ja je diskretno pitam hoće li nam se kasnije i Michael pridružiti. Ona odmahuje glavom i kaže da se želi družiti s nama. Sretna sam zbog toga jer nisam bila sigurna kako bih objasnila činjenicu da je Michael, koji nije u braku s Jess, kod nje proveo noć. Vrlo prikladno, Zoe se okreće prema Jess i pita: "Tko je Michael? Tvoj dečko?"
"Da", odgovara Jess smiješeći se. "On je moj dečko." Zoe nastavlja paljbu s: "Voliš li ga?"
Jess me gleda i smije se. "Odmah u glavu", kažem joj. "Što to znači?" pita Zoe.
"Postavljaš jako dobra pitanja", odgovaram joj.
"Oh", kaže Zoe i ponovno svoj pogled prepun očekivanja usmjerava na Jess. "Da", odgovara joj Jess. "Volim ga."
"Zašto?" pita Zoe.
"Pa, on je pametan, dobar, smiješan. I jako, jako zgodan."
Zoeno blijedo čelo se mršti dok razmišlja o tome što je upravo čula. A zatim postavlja pitanje koje nas je sve zanimalo: "Hoćeš li se udati za njega?"
Jess napokon izgleda zaprepašteno. "Hmm. Pa, Zoe, ne znam. Vidjet ćemo." "Kada ćemo vidjeti?"
"Ne znam. To je teško reći." "Zašto je teško reći?"
"Pa, zato što čovjek ponekad nekoga voli, ali ta osoba možda nije prava za njega. Treba vremena da se to shvati", objašnjava Jess, puno bolje nego što bih ja to mogla.
"Nadam se da ćeš se udati za tvojeg dečka", kaže Zoe. "To bi bilo stvarno romantično." "To bi zaista i bilo romantično", slaže se Jess. "Poželimo sretan završetak."
Zoe zatvara oči i šutke zaželi tu želju. Kada ih ponovno otvori, smrtno je ozbiljna. "Tetak Ben i teta Claudia su se razveli", kaže ona kao da me nema u prostoriji.
"Znam", odgovara joj Jess ne gledajući me.
"Ali, ona je voljela tetka Bena", kaže Zoe, a zatim me gleda. "Zar ne, teta Claudia?"
"Tako je", odgovaram. Zatim se upuštam u sumnjivi rizik i kažem: "I uvijek ću ga voljeti." Zoe se razvedrava: "Onda ćeš se možda za njega opet udati?"
I, evo ga, mislim. Moja najveća nada izvučena na svjetlost dana i svima pred oči zahvaljujući djetetu. Razmišljam o mogućim odgovorima. Razmišljam da joj kažem da postoji i ta mogućnost. Da to silno želim. Da mi Ben silno nedostaje i da vjerujem da sam strašno pogriješila kada nisam željela razmisliti o tome da mu rodim dijete. Da sam bila previše tvrdoglava i kruta, osvetoljubiva i ponosna te da mi se to obilo o glavu. Da se nadam da još ima vremena.
Ali, bojim se išta od ovoga izreći naglas. Ne želim se ureći. Umjesto toga kažem neodređeno i kukavički: "Pa, Zoe, mislim da će to potrajati dulje nego što ti možeš zadržati dah."
Uvijek sve shvaćajući doslovno, Zoe dramatično udiše i zadržava dah dok joj se obrazi napuhuju, a lice postaje sve crvenije.
"Diši!" kažem joj smijući se.
Ona odmahuje glavom, a osmijeh joj titra na krajevima usana.
"Zoe! Diši!" kažem joj ponovno, škakljajući je sve dok ne ispusti zrak u naletima smijeha. Kad se ponovno sabere, Zoe kaže: "Teta Claudia?"
"Da, Zoe?"
"Ako se ponovno udaš za tetka Bena, nadam se da ćeš to učiniti uskoro. Znaš zašto?"
Gledam je u strahu koncentrirajući se na probadanje na donjem dijelu leđa. Nema šanse da dijete išta zna o jajašcima koja stare. Nema šanse da zna da ću morati ponuditi Benu dijete ako se želim samo nadati da bi mi se mogao vratiti. Na kraju pitam: "Zašto, Zoe?"
"Jer, ako budeš predugo čekala, bit ću prestara da ti budem djeveruša."
Smješkam se s olakšanjem. "Hm. To si dobro rekla, Zoe. Već si u ozbiljnim godinama." "I zato nemoj predugo čekati", objašnjava mi. "I, ovoga puta nemojte uteći."
"Pobjeći", ispravljam je. "Pobjeći", ponavlja za mnom.
"Oh, dobro. Hm. OK. Pazit ću na to", obećajem joj pitajući se koliko još Zoe može nastaviti s pitanjima. Ako ne budem pažljiva, navest će me da joj pričam o e-mailovima koje sam razmijenila s Benom, našem dogovoru za ručak i mojim iskrenim nadama da se moj bivši muž nije do ludila zaljubio u curu po imenu Tucker. Pripremam se za iduće pitanje koje je, kako se pokazalo, bilo blagoslovljeno nevino. "Možemo li sada isprobavati cipele?" pita me.
"Naravno", odgovaram i pada mi kamen sa srca jer neću morati svojoj nećakinji pričati o Tucker, trkačici s lijepom frizurom, plodnoj liječnici koja nikako ne može voljeti Bena kao što ga ja volim.

DVADESET OSAM
Idućeg se jutra budim i vidim Zoe kako u svojoj ljubičastoj spavaćici na točkice stoji na vrhovima prstiju, nosa i dlanova priljubljenih o prozor moje spavaće sobe. Proučavam njezin ozbiljan profil i pramen kose koji strši poput šiljka zahvaljujući statičkom elektricitetu.
Napokon joj prekidam koncentraciju i kažem: "Što je to tamo tako zanimljivo, Zoe?" Ona se okreće, juri prema krevetu i kaže: "Pada snijeg, teta Claudia!"
"Stvarno?" odgovaram. "Da! Dođi vidi!" poziva me.
Slijedim je do prozora i prisjećam se kako sam se kao dijete oduševljavala snijegom. Sada mi snijeg predstavlja samo nepriliku, osobito u gradu jer se ubrzo pretvara u prljavu, bljuzgavu gadost koje se teško riješiti. Ali, sve to zaboravljam dok gledam s nećakinjom kroz prozor. Čak osjećam i ubod razočaranja kada uviđam da se radi tek o nekoliko pahulja i da se još ništa nije nakupilo na tlu.
"Čini se da se neće primiti", kaže. " Samo nas zadirkuje, kao i inače u studenom."
Zoe djeluje potišteno, a ja se vraćam u vrijeme kada su mojim sestrama i meni bujale nade u snježno jutro i kada ih je sve uništio glas čovjeka na radiju koji je najveselijim glasom objavio: "Sve su škole otvorene!" Ili, čak i gore, kada bismo čitale popis škola koje su bile zatvorene dok je naša bila iznimka te čak nije ni bilo utješne odgode početka nastave od barem sat ili dva. Jedan od najsretnijih dana mojeg djetinjstva bio je dan kada nas je naša majka obavijestila da ona mijenja takvu, potpuno pogrešnu odluku. "Neću riskirati i pustiti vas da se vozite jednim od onih autobusa. Objavljujem snježni dan!" Majka koja ne slijedi pravila imala je povremeno i svojih dobrih strana.
"Ako se primi, hoćemo li se ići sanjkati u park?" pita me Zoe.
"Naravno", odgovaram razmišljajući o tome kako osjećaji djeluju tako uvećani kada si dijete. Veselje je sveobuhvatnije, razočaranja strasnija, nada je gotovo opipljiva. "Hoćeš zaplesati snježni ples, da malo povećamo šanse?"
Zoe se ponovno razvedri i pita: "Što je to snježni ples?"
Skačem na jedan od madraca i izmišljam pretjerani plemenski ples, a ona me imitira. Naše ruke i noge lete zrakom sve dok nismo ostale bez daha. Tada kažem: "Dobro! Sada krenimo! Pred nama je zahtjevan dan!"
"Što ćemo raditi, teta Claudia?" pita me Zoe.
Objašnjavam joj naš današnji raspored koji uključuje prijepodnevnu predstavu, posjet trgovini igračkama FAO Schwartz i vožnju Central Parkom u fijakeru.
Zoe djeluje presretno. "Pa, onda moram poći odjenuti haljinu."
Smiješim se i odgovaram: "Da, to bi svakako bilo pametno. A mislim da bismo se danas malo mogle i našminkati, zar ne?"
Zoen osmijeh postaje još širi. Ona je prava djevojčica i uvijek priča o probušenim ušima, obrijanim nogama i šminki. Maura bi me ubila kada bih probušila Zoene uši ili joj posudila jednu od mojih britvica, ali malo rumenila i sjajila za usne je već druga priča. Vrlo čedno odlazi do kupaonice i znatno zrelije od djece svoje dobi kaže: "Dakle, teta Claudia, to je izvanredna ideja."
Nekoliko sati kasnije, nakon izvrsne izvedbe Kralja lavova, Zoe i ja izlazimo iz kazališta Novi Amsterdam na Četrdeset drugoj ulici. Sunce je izašlo i snijegu nema ni traga, ali dan je ipak vjetrovit i prazničan. Grad je već ukrašen bijelim lampicama i vijencima, a ulice su prepune blagdanskih turista. Zoe odijeva svoju čupavu ružičastu beretku i odgovarajuće rukavice dok ja brzo zaustavljam taksi i kažem mu da želimo ići do Plaze, točno prekoputa FAO Schwartza. Cijelim putem do centra naizmjence pjevamo Hakuna Matata. Melodija je zarazna. U svem tom veselju potom zaboravljam glavni razlog Zoena posjeta. Pitam se hoće li ona jednoga dana saznati cijelu istinu vezanu uz ovaj
vikend. Hoće li razmišljati o vremenu koje smo provele zajedno, hoće li joj uspomene više biti gorke nego lijepe.
Taksi se zaustavlja na ugibalištu ispred Plaze. Plaćam taksistu i držim otvorena vrata kako bi Zoe mogla izaći. Ona istrči iz taksija, zaboravljajući se ponašati kako pristoji dami u vesti od samta i elegantnom kaputu. Zatim prstom upire u pantomimičara s modrim licem koji zastrašujuće mirno stoji pokraj fontane ispred hotela.
"Mogu li ga otići pogledati?" pita me.
"Jasno", odgovaram prisjećajući se kako je Ben običavao reći: "Kako se to može smatrati talentom? Tko bi se trudio takvo što uvježbati?" Očito, mnogo je ljudi koji se ne bi složili s Benovom ocjenom pantomimičara jer prilična gomila u njega zuri i snima ga.
Zoe se provlači do pantomimičara dok ja ostajem bliže hotelskim stepenicama i iz torbice vadim mobitel. Želim provjeriti je li me zvala Maura s bilo kakvim vijestima. Pronalazim jednu novu poruku, ali poruka je od Daphne. Držim Zoe na oku dok slušam Daphne koja me obavještava da je napravila kuglof od limuna i da dečki ližu lopatice miksera. Daphne dalje kaže da se nije čula s Maurom. "Drži fige da vijesti budu dobre", završava.
Razmišljam da Daphneina verzija dobrih vijesti najvjerojatnije nije ista kao i moja. Osim u slučaju nasilja, Daphne vjeruje da parovi koji imaju djecu trebaju ostati zajedno. Ja mislim da ipak treba biti sretan. Ne umjetno sretan kao na božičnim čestitkama, nego stvarno, do srži sretan.
Preskačem Daphneinu poruku i preslušavam jednu prastaru Benovu poruku. Od našeg razvoda nisam je imala srca izbrisati. To je jedina snimka njegova glasa koju imam. Nije to ništa osobito, samo mi prenosi telefonski broj našeg optičara, ali sam zvuk njegova glasa me preplavljuje i osjećam kako mi srce titra. Željela bih s njim razgovarati i prije idućeg ponedjeljka. Moje mi je obećanje na vrhu jezika: Rodit ću ti dijete, Ben. Sve ću učiniti samo da te vratim.
Stišćem gumb za spremanje, zatvaram telefon i podižem pogled kako bih vidjela Zoe, još uvijek očaranu pantomimičarom. Sada svoju beretku drži u ruci, a sunce joj obasjava kosu, čineći je crvenijom nego što stvarno jest. Jedan prelijepi trenutak osjećam se ispunjena mirom i dobrom.
A zatim se sve mijenja u časku.
Prvo vidim dječaka, mršavog skejtera odjevenog u vrećaste kratke hlače, visoke Converse tenisice s narančastom kacigom na glavi. Pitam se kako je uspio izaći iz kuće bez kaputa kada je dan ovakav. Nije mu više od dvanaest godina i, kao i svi adolescenti, u njegovim tečnim, samopouzdanim pokretima ipak se naslućuje neka nespretnost. Očito se pravi važan, ali se jednako tako pravi i da ne primjećuje nekoliko ljudi kojima je dosta pantomimičara i koji su zadivljeni njegovom vještinom. Sigurno je usamljenik, mislim. Dječaci njegove dobi uglavnom se kreću u čoporima. Gledam ga dok prelijeće preko nekoliko stepenica i bez imalo truda slijeće prije no što počne ubrzavati. U tom trenutku ugledam Zoe koja trči prema meni i koja mu je točno na putu. Smrzavam se, svjesna sam što će se dogoditi, ali osjećam se bespomoćnom da to spriječim. Kao da gledam neku strašnu scenu u filmu popraćenu prijetećom glazbom. I doista, dječak skreće prema Zoe gunđajući: "Hej! Hej! Pazi!" Vidim kako mu se tijelo napinje u pokušaju da promijeni smjer i molim Boga da je dovoljno vješt da to i učini. Ali, dok se okreće, pada s daske i sudara se s Zoe. Ona pada unatrag poput male lutke i udara o pločnik uz užasan tupi zvuk. Dječak svom dužinom leži na pločniku pokraj nje i djeluje kao da mu je više neugodno nego što je ozlijeđen.
Čujem vlastiti vrisak, u ušima osjećam kako mi srce lupa. Sve se, čini mi se, kreće usporeno dok jurim kroz gomilu i spuštam se na koljena pokraj Zoe. Koža joj djeluje sivo, očni su joj kapci zatvoreni, a krv joj teče niz lijevu stranu lica na bijeli ovratnik od zečjeg krzna. Preplavljuju me strah i užas dok provjeravam diše li. Diše. Ipak, mislim Što ako umre? Oštro samoj sebi kažem da ne budem luda; djeca ne umiru od sudara sa skejtom. Bila je to tek mala nezgoda. Ali, tada zaključujem: Potres
mozga; ozljeda glave i vrata; oštećenje mozga; paraplegija. Prisjećam se neobičnih nezgoda, kao onoga dečka kojega sam jednom vidjela u emisiji Šezdeset minuta koji je ostao paraliziran igrajući hokej na ledu. Glavom mi prolijeće slika Zoe koja na maturalnu večeru odlazi u invalidskim kolicima.
Daj se saberi, kažem samoj sebi. Poduzmi nešto i prestani toliko dramatizirati! Ali, sve što mogu je zvati Zoe po imenu i nježno je drmati za ramena. Ne odgovara. Mozgom mi prolaze pravila prve pomoći koje sam nekoć davno naučila u izviđačicama i na srednjoškolskim satovima biologije: Nikada ne pomiči osobu za koju sumnjaš da ima ozljedu glave ili vrata; provjeri joj zjenice; primijeni pritisak na ranu kako bi zaustavila krvarenje, nazovi hitnu pomoć i vikom pozovi upomoć.
Osjećam kako ljudi zure i zabrinuto komentiraju tihim glasovima svuda oko mene dok ja prekapam torbicu kako bih pronašla papirnatu maramicu. Dok je pritišćem o Zoenu glavu, njezine vjeđe počinju titrati i oči se otvaraju. Uz navalu osjećaja zahvalnosti zovem je imenom. Ona cvili i dodiruje lice. Kada vidi krv na ružičastoj rukavici koja joj pokriva ruku, vrišti. Zatim se okreće na bok i povraća. Negdje, u zakutku mojega uma, prisjećam se da je povraćanje znak potresa mozga, ali ne mogu se prisjetiti koliko bi opasan taj potres mozga mogao biti. I nemam pojma kako bih ga liječila.
Zoe sjeda i počinje plakati i dozivati Mauru i Scotta. "Mamice! Tatice! Hoću svoju mamicu!"
Skejter šepa do nas i mrmlja ispriku. "Oprostite", kaže on. "Našla mi se na putu." Čini se preplašen da bi mogao biti u nevolji. Želim za sve okriviti njega, vikati na njega zato što se vozio skejtom u gomili, ali samo kažem: "Sve je u redu." Nestaje sa skejtom pod rukom i nastavlja sa svojim popodnevom.
Svoju pažnju ponovno usmjeravam na Zoe, a niotkuda se pojavljuje neki postariji čovjek i naginje se nad nas. Dobro je odjeven, a glas mu je dubok, umirujući. Nježno me pita jesam li joj ja majka.
"Ja sam joj teta", kažem s osjećajem krivice.
To se dogodilo dok sam je ja čuvala.
"Pozvao sam vam taksi", kaže mi prstom upirući na taksi udaljen nekoliko metara pred ulazom u hotel. "Odvest će vas u Medicinski centar NYU. Vjerojatno će joj trebati samo nekoliko šavova."
Na sam spomen šavova Zoe počinje zavijati, a zatim energično protestira dok je čovjek pokušava podići s pločnika.
"Daj da te ponese, zlato", kažem joj.
I ona mu dopušta. Nekoliko trenutaka kasnije sjedam u taksi. Čovjek mi pruža Zoe zajedno s mekom, bijelom platnenom maramicom s monogramom WRG. "Sve će biti u redu, zlato", kaže joj on. Nisam sigurna govori li meni ili Zoe, ali želim izljubiti ovog dragog stranca srebrne kose čije ime počinje sa W. Čovjek vozaču kaže adresu bolnice i zatvara vrata. Dok jurimo niz Petu, Zoe se stišće na sjedištu pokraj mene i jeca. Držim maramicu na posjeklini u visini kose, a kosa joj je zaprljana i ljepljiva od krvi. U jednom trenutku shvaćam da sam njezinu beretku ostavila na pločniku i osjećam još jedan ubod krivice. Prvo sam dopustila da se ovo dogodi, a onda sam izgubila i njezinu omiljenu kapu.
Mogu samo zamisliti što će Maura pomisliti kada joj kažem što se dogodilo: Znam da voliš Bena, ali jesi li sigurna da možeš biti majka? Nazivam je, i na kućni telefon i na mobitel i pada mi kamen sa srca kada dobijem njezinu govornu poštu. Nisam joj ovo još spremna priznati - a jednako tako i ne želim uznemiriti sestru koja i tako već ima gomilu problema. Pokušavam utješiti Zoe ponavljajući riječi onoga čovjeka. Kažem joj da će sve biti dobro, baš dobro. "Hoću svoju mamicu" je sve što mi uspijeva odgovoriti.
Kad smo stigle u bolnicu, Zoeno je krvarenje slabije i više se ne bojim paralize ili trajnog oštećenja mozga. Ipak, prozivaju je gotovo odmah nakon što smo se prijavili. To je u oštroj suprotnosti s mojim odlaskom na hitnu s Benom koji je slomio skočni zglob igrajući američki nogomet. Tada smo proveli
sedam sati u čekaonici. Ili, kada sam pojela pokvareni suši i doslovce mislila da bih mogla umrijeti od bolova u želucu, ali sam ipak morala čekati jer je, kako mi se tada činilo, svaki pripadnik bande u New Yorku i svaki Hell's Angel bio primljen prije mene.
Upravo zato osjećam strašno olakšanje jer Zoe ima prioritet i jer nas vode do ordinacije. Sestra joj pomaže da se preodjene u bolnički haljetak, a zatim joj mjeri vitalne znakove. Trenutak kasnije u naš dio ordinacije odijeljen od ostatka paravanom ulijeće veseli stažist koji se predstavlja kao dr. Steve. Dr. Steve je mješanac između likova Doogieja Housera25 i Georgea Clooneyja u Hitnoj službi. Vrlo je mlad, ali ipak zrači samopouzdanjem i karizmom. Odmah mi je jasno da se Zoe sviđa i uspijeva je smiriti dok uzima podatke o nezgodi i simptomima skrivajući svoja pitanja poput pravog umjetnika u razgovor o njezinoj školi i hobijima. Nakon kraćeg pregleda, on gleda Zoe i kaže: "Dobro, Zoe, prilično si nezgodno pala pa ćemo napraviti ovako...Napravit ćemo sitni rendgenski pregled glave i dobit ćeš nekoliko malenih šavova odmah iza uha."
Zoe počinje paničariti na sam spomen šavova (trebali bi smisliti neko drugo ime - koje bi dijete prihvatilo pomisao na šivanje svoje kože iglom?) ali dr. Steve je očarava osmijehom i jamicama na svojim obrazima te je uvjerava da ne samo da je šivanje neće boljeti nego će i upotrijebiti ružičastu nit koja će se rastopiti kao nekom čarolijom za samo nekoliko dana. Zoe je osvojena.
"Zašto mora na slikanje?" pitam, još uvijek uplašena da postoji mogućnost ozbiljne ozljede glave. "To je samo mjera predostrožnosti", kaže dr. Steve, osvajajući me svojim rupicama. "Bio bih jako
iznenađen kada bi se radilo o nečem ozbiljnijem od površinske ozljede."
Kimam glavom i zahvaljujem mu. Dr. Steve odlazi kako bi dogovorio Zoeno snimanje i uzeo ružičastu nit dok ja u torbici pronalazim komad papira i započinjem uzbudljivu igru vješala.
Poslije dva sata i gotovo nimalo drame, Zoene snimke potvrđuju prognozu dr. Stevea. Ona je kao nova s pet ružičastih šavova i do ušiju je zaljubljena u svojeg liječnika. On joj daje lizalicu - onu finu, s kremastim središtem - i kaže joj: "Znaš, Zoe, stvarno mi se sviđaš, ali ipak se nadam da te ovdje više nikada neću vidjeti."
Ona se smiješi i postaje neobično sramežljiva.
"Onda, što kažeš, Zoe? Obećaješ li da se više nećeš naći na putu jurećim skejterima?" Zoe odgovara da će pokušati i "daju si pet".
Pitam se je li dr. Steve učio ophođenje s djecom ili je prirodno za to nadaren. Možda je to pitanje vježbe. Možda bih mogla pronaći nekakav udžbenik na temu: Kako se ponašati u hitnim slučajevima i s djecom u krizi.
Zatim mislim na Bena. Ako budem imala dovoljno sreće da ga vratim, neću morati biti savršena.
Sve možemo zajedno riješiti.
Zamišljam našu djevojčicu kako juri k nama s groznim trnom u prstu. On će preuzeti pincetu, ja ću biti uz njega, spremna s flasterom s likom Garfielda. Bit ćemo odlična ekipa. Nekoć smo to i bili. I bit ćemo ponovno.
I baš u tom trenutku, dok se Zoe i ja približavamo izlazu držeći otpusnicu i još nekoliko lizalica u ruci, iza svojih leđa čujem odnekud poznati glas koji kaže: "Claudia? Jesi li to ti?"
Želudac mi se steže kada shvatim čiji je to glas. Zatim se polako okrećem i gledam ravno u velike, zelene oči Tucker Jenssen.

25 Doogie Houser - američka serija s kraja 1980-ih i početka 1990-ih. Glavni lik je istoimeni tinejdžer, genijalni liječnik koji se mora nositi s uobičajenim adolescentskim problemima dok istovremeno od svoje četrnaeste godine radi i stažira u bolnici.