Bez djece, molim

First topic message reminder :



Claudia Parr cijeloga se života zaklinjala dečkima, znatiželjnim prijateljicama, zabrinutoj obitelji i svima ostalima da ni po koju cijenu, ni pod kojim okolnostima, apsolutno nikada ne želi imati dijete.

A kad je našla urednički posao koji obožava, organizirala život na Manhattanu na način na koji joj odgovara i udala se za Bena, s kojim dijeli baš sve, pa tako i nenaklonost prema djeci, Claudia je postala uvjerena da je od života dobila sve što je ikada željela.

I onda se Ben baš morao žarko zainteresirati za bračni par njihovih prijatelja koji je upravo počeo čekati bebu. I onda je Ben baš morao početi dvojiti oko njihove čvrste predbračne odluke da starost dočekaju kao dvočlana obitelj. I onda je Ben baš morao sve upropastiti – i ne samo Ben, nego i Claudijine sestre Maura, koju muž neprestano vara, i Daphne, koja pokušava zatrudnjeti kako god zna i umije, a da se i ne spominje njezina najbolja prijateljica Jess, koja možda nosi dijete svojeg oženjenog ljubavnika…

Bez djece, molim duhovit je, dirljiv, inteligentan i zamaman roman. Neočekivan na svim pravim mjestima, lišen klišeja, a pun lakih odgovora na teška pitanja poput majčinstva i vjernosti - kao što se od jedne od najpopularnijih majstorica američkog ženskog pisma i može očekivati.

DVADESET DEVET
"Bok, Tucker", pozdravljam je pogledom upijajući njezinu savršeno izglačanu bijelu liječničku kutu, plave hlače i sjajan stetoskop. I, naravno, njezinu dugu, plavu grivu vezanu u konjski rep koji joj je ujedno i zaštitni znak. Ljepša je nego što je pamtim. Ali, možda postoji razlika između osobe koju sam vidjela poslije trčanja i osobe s malo šminke. Grozim se pomisli na to kako izgleda kad se pažljivo dotjera za večeru. Obeshrabrena, bacam pogled prema vratima nadajući se da će naš razgovor biti kratak. Usprkos vrlo značajnom zajedničkom interesu, nemam joj što reći.
"Zdravo, Claudia", pozdravlja me djelujući potpuno opušteno.
Samu sebe podsjećam da ne bih smjela znati da je liječnica. Zato i nastavljam s pretvaranjem, glumim iznenađenje.
"Ti si liječnica?" pitam je.
"Da", odgovara s lažnom skromnošću. "Ja sam dječji kirurg." "Oh", kažem. "Baš lijepo."
"Što ti radiš ovdje?" pita me bacajući pogled na Zoe. "Je li sve u redu?"
Njezina briga čini se iskrenom, ali ipak mi jako ide na živce. Znam da se ponašam iracionalno, ali osjećam se kao da me ocjenjuje. Procjenjuje stupanj moje nebrige. Zaključuje da bi uistinu bila neprikladna, nesposobna majka.Odgovaram: "Moja je nećakinja malo pala, ništa strašno. Ali, sada je sve u redu."
"Jadnica", pjevuši Tucker.
Zoe, koja je ponovno postala ona stara, otvorena djevojčica, ubacuje se u razgovor: "Imam pet šavova!"
Hvata me panika i pitam se što će još Zoe reći. Molim Boga da Tucker ne spomene Bena jer onda će se otvoriti sve ustave. Već čujem Zoe kako govori: Otkuda vi znate tetka Bena? Teta Claudia se od njega razvela jer nije željela imati djecu. Ali, teta Claudia kaže da će ga uvijek voljeti. I, ako se ponovno ožene, ja ću biti djeveruša!
I zaista, Zoen komentar daje Tucker dopuštenje da razgovara s mojom nećakinjom. Kao da će s njom podijeliti strogu tajnu, Tucker se saginje, namiguje i kaže: "Onih ružičastih?"
Zoe sva sjaji. "Aha. Onih ružičastih."
Tucker mrsi Zoenu kosu i smiješi joj se osmijehom punim obožavanja. Zatim ustaje i kaže mi: "Preslatka je."
"Hvala", odgovaram iako nisam sigurna da smijem prihvatiti kompliment upućen djetetu koje nije moje, čak i u slučaju kad se radi o mojoj nećakinji. Prebacujem težinu s jedne noge na drugu. Više ne znam što bih rekla i ponovno bacam pogled prema izlazu. Očajnički želim izbjeći prijelaz na druge teme kao što su, recimo, maratoni ili Ben. Pitam se zna li Tucker za moj plan da se nađem s njezinim dečkom. Zaključujem da zna jer se prisjećam da mije Ben rekao kako mu je njegova bivša djevojka Nicole poslala rođendanski poklon otprilike godinu dana nakon što smo se počeli viđati. Trudeći se zvučati nonšalantno, rekla sam: "Oh. Baš lijepo... Što ti je poklonila?"
"Knjigu pjesama", rekao je potpuno bez emocija, kao da mu to baš ništa ne znači.
Ja, s druge strane, nisam mogla ni zamisliti zlokobniji dar od knjige ispunjene značenjem, a kamoli knjige pjesama te sam morala uložiti svu snagu volje kako ne bih pitala o kojoj se knjizi i o kojim se pjesmama radilo. Umjesto toga, samo sam promrmljala hladnokrvno i naizgled potpuno sigurno: "Pa, baš je lijepo što je tako pažljiva."
Ben je na to rekao: "Da. Valjda. Ništa značajno. Samo sam ti želio reći kako bi imala sve podatke."
Takav je Ben - izravan i iskren. I zato sam sigurna da je bio potpuno pošten i ako našeg dogovora za ručak.
I zaista, Tucker kaže: "Onda, kako si Claudia?"
Njezine riječi doimaju se nevinima, ali u njezinu se glasu jasno čuje nadmoć i sažaljenje. Iako vrlo delikatno, ipak utvrđuje vlasništvo nad svojim muškarcem. Ponaša se točno onako kako bih se i ja ponašala da sam na početku veze s Benom naletjela na Nicole. Ugodna je i otmjena, ali ipak mi jasno pokazuje tko je šef.
"Dobro. A ti?" kratko i formalno odgovaram. Ne dam se zaplašiti. Ja sam bila udana za Bena.
Maraton ili ne, ona još nije zaradila pravo da se ponaša tako posjednički.
"Ja sam odlično", kaže mi zadovoljno. Bez problema bi mogla dodati I ti mi ne predstavljaš baš nikakvu prijetnju.
Moja nelagoda prelazi u odbojnost dok razmišljam o njezinom odlično. Nema nikakve sumnje, odlično je jače od dobro. Ta kučka baš mora biti bolja od mene. Svaka spremnost da joj pružim priliku upravo je nestala, prohujala kroz vrata bolnice. Želim je ispljuskati ili joj u lice pljusnuti hladnu vodu. Želim učiniti nešto od onoga što ljudi rade samo u sapunicama.
I sve to prije nego što se njezina ruka podiže uvis kako bi prebacila taj odurni konjski rep s lijevoga na desno rame i prije nego što ja vidim njezin prsten.
Njezin dijamantni prsten.
Njezin dijamantni prsten na njezinu lijevom prstenjaku.
Nisam sigurna je li mi ga pokazala namjerno, ali sto posto sam sigurna da je vidjela kako ga gledam. I zato nemam izbora, moram priznati da sam ga primijetila. Duboko udišem i sakupljam i posljednji atom snage volje kako bih pokazala prstom u smjeru njezine ruke i kažem: "Čestitam."
Ona se slavljenički smiješi i gleda dolje, na svoju ruku prije negoli je spusti u džep svoje kute.
Zatim porumeni i kaže: "Hvala ti, Claudia. To se... dogodilo brzo."
"Da... Pa... Čestitam", ponovno kažem osjećajući da mi se od jada tako vrti u glavi da jedva uspravno stojim, a o pomicanju da se i ne govori.
Tucker se počinje raspitivati za moje planove vezane uz Dan zahvalnosti, ali ja je prekidam i kažem da sada stvarno moramo krenuti kući. Zatim uzimam Zoe za ruku i vodim je van gdje se ukrcavamo u taksi. Taksistu dajem našu adresu. Dok gledam gradske blokove kako u magli jure pokraj mojega prozora, obuzima me spoznaja da će ovaj dan zauvijek ostati najgori dan u cijelom mojem životu. Neće biti nikakve perspektive. Ovo vrijeme neće izliječiti. Zauvijek ću biti obilježena tim trenutkom u bolnici. To će postati sastavni dio mene. Ustvari, to se već dogodilo. Pokušavam se usredotočiti na udisanje i izdisanje, na uvjeravanje same sebe da neću zaplakati, ali tu bitku gubim. Osjećam kako mi se bol diže u grlu i osjećam da to ne mogu kontrolirati. Tada, negdje između bolnice na East Sideu i stana moje najbolje prijateljice, ja se raspadam i to pred svojom šestogodišnjom nećakinjom.
"Što je, teta Claudia?" pita Zoe dok joj se glas trese od straha. Nikada me prije nije vidjela kako plačem. "Zašto si tužna?"
"Zato što me boli srce", odgovaram joj nadlanicom otirući suze. "Zašto? Zašto te boli srce?" pita me, sada i sama na rubu suza. Ne mogu joj odgovoriti - i zato me nastavlja ispitivati. Još i još. Na kraju kažem: "Jer volim tetka Bena."
"Pa zašto si onda tužna?" pita me, a svojom malenom ručicom brzo pokušava uhvatiti moju ruku. "Zato Zoe", odgovaram joj, previše poražena da bih uljepšala istinu ili je pokušala zaštititi, "zato
što će se Ben oženiti nekom drugom."
"Onom tetom doktoricom?" pita Zoe, a oči joj se šire od užasa. Kroz svježe suze kimam glavom i šapćem da.
Ostatak popodneva provodim pokušavajući objasniti Zoe jednu od najtužnijih istina u ljubavi i životu: ponekad se stvari događaju u pogrešno vrijeme - a ponekad čovjek shvati bit prekasno. Objašnjavam joj da sam strašno pogriješila kada sam se razvela od Bena. Željela sam da moj život ide određenim tijekom i kada se Ben nije uklopio u taj plan, jednostavno sam ga se odrekla. I sada, čovjek do kojeg mi je najviše stalo, više nije uz mene. Ben sada pripada nekom drugom. Ben pripada Tucker. Teti doktorici.
Možda Zoe zaista razumije o čemu joj govorim, ali ako i ne razumije, barem se pretvara, a izraz njezina lica postaje gotovo komično filozofski. Osjećam se pomalo posramljeno što sam sve to natovarila djetetu s ozlijeđenom glavom i roditeljima na rubu katastrofe. Ali, ne mogu si pomoći. Ima nešto umirujuće u njezinu društvu i njezinim nevinim komentarima.
"Samo budi sretna, teta Claudia", kaže mi u jednom trenutku. Kao da je to najlakše što čovjek može učiniti.
Smiješim se i kažem: "Pokušat ću."
Ali, u sebi mislim Nikada. Nikada više neću biti stvarno sretna.
Nedugo poslije toga Jess i Michael se vraćaju kući. Dok upoznajem Zoe s Michaelom i dok se njih dvoje rukuju, vidim da je Jess zamijetila moje crvene oči.
"Što nije u redu?" pita me bez glasa iznad Zoene glave pogrešno pretpostavljajući da sam danas zaštitila svoju nećakinju.
Odgovaram: "Zamisli najgore što se može dogoditi."
Jess trenutak razmišlja, a zatim gotovo točno pogađa: "Ben i Tucker su se vjenčali?" "Blizu si", kažem joj.
"Zaručili?" zgroženo pita. Mrko kimam glavom.
Usta joj se širom otvaraju, a Michaelu iz usta bježi: "Nemoj me zajebavati."
Jess ga šiba pogledom i pokazuje na Zoe. Znam da će Maura dobiti izvješće o psovci iako se u kontekstu cijeloga dana jedna mala psovka koja se potkrala ne čini osobito destruktivnom.
"Oprosti", ispričava se Michael uz grimasu.
"To sam već čula", kaže Zoe prekriživši ruke. Očito uživa u svojoj ulozi u ovoj drami odraslih. "Je li te nazvao?" pita Zoe. "Je li ti Annie rekla?"
"Ne", odgovaram i gorko se smijem. "Naletjele smo na Tucker na hitnoj."
"Hitnoj?" pita Jess. Ona i Michael djeluju šokirano dok ih Zoe i ja uveseljavamo jezivim detaljima nezgode i posjeta bolnici. Nakon što su Jess i Michael pregledali Zoene šavove i čestitali joj na hrabrosti, Jess prelazi na stvar: Kako je izgledao prsten? Jesu li dogovorili datum? Misliš li da bi Tucker mogla biti trudna?
Sliježem ramenima, tri puta zaredom i na njezino posljednje pitanje odgovaram: "To je sada ionako nevažno."
"A, ne, to nije nimalo nevažno", kaže Jess. "Nije gotovo sve dok nije gotovo."
"To si dobro rekla", kaže Michael grleći Jess.
Zurim u ovaj sretan par u jeku rane strasti - par koji ne može pojmiti da se može osjećati drugačije nego što se oni upravo sada osjećaju.
"Oh, to je gotovo, ljudi", kažem bacajući pogled prema mojoj maloj suradnici tražeći potvrdu. "Točno, Zoe?"
Ona ozbiljno kima glavom i dodaje: "O, da. Tajming je bio potpuno pogrešan."
Nakon što Jess i Michael odu na večeru, Zoe i ja se sklupčamo na kauču i gledamo originalnu
Zamku za roditelje s Hayley Mills. Dok sam bila djevojčica, to je bio jedan od meni najdražih filmova i,
draga kakva već jest, Zoe mi nekoliko puta kaže da joj je ova "starinska" verzija draža od one nove s Lindsey Lohan.
Zvoni telefon i ja gledam identitet pozivatelja. Maura je. Srce mi se steže pri pomisli na još obiteljske drame. I, iako želim čuti njezino izvješće, užasavam se što ću joj morati reći za Zoenu nezgodu.
"Zove tvoja mama", kažem Zoe dok pritišćem gumb za zaustavljanje filma na daljinskom upravljaču i javljam se na telefom.
"Hej, Maura", oprezno kažem. Morati ću joj postaviti šifrirana pitanja jer Zoe sjedi odmah pokraj mene.
"Ja želim razgovarati s mamicom!" kaže Zoe dok joj glas postaje bebast i cendrav. "Samo trenutak, Zoe", kažem joj i pitam Mauru kako je.
"Dobro sam", odgovara Maura, a zvuči jače nego što sam očekivala. "Što se događa? Kako ti ide?" pitam je.
"Dobro sam, ali sad baš ne mogu razgovarati. On je u kuhinji", tiho mi odgovara. "Možeš li mi barem dati pregled?" nastavljam dok Zoe i dalje traži telefonsku slušalicu.
"Pa, najkraće rečeno, žao mu je do ludila. Toliko da plače i preklinje. Stalno ponavlja da ne zna zašto čini to što čini. Kaže da mu treba pomoć. Želi otići razgovarati s mojom psihologinjom, Cheryl, a to nikada prije nije bio voljan učiniti. Kaže da će učiniti bilo što da naša obitelj ostane zajedno", šapće Maura. "Nikada ranije nisam vidjela tu njegovu stranu. Nimalo nije kao prije. Pretpostavljam da je to zato što... Ja sam ovoga puta drugačija. Nisam niti jednom zaplakala."
Bacam pogled prema Zoe i pažljivo biram riječi. "Pokušava li on to reći da se radi o nekoj vrsti... ovisnosti?"
"Pa, nije to rekao baš tim riječima... jednostavno mislim da je... vrlo nesretan."
To bi mogla biti istina, mislim u sebi, ali ipak mu ne daje za pravo da jurca Manhattanom i unesrećuje cijelu svoju obitelj. Ali, nisam ja ona koja može donositi sudove - ili odluke - za svoju sestru pa zato kažem samo: "Kako se osjećaš?"
"Ne znam", odgovara mi. "Ali znam da sam za promjenu sada ja u nadmoćnom položaju... I taj je osjećaj odličan."
Nastupa duga pauza nakon koje Maura pita kako je Zoe.
"Sjedi ovdje, pokraj mene i strpljivo čeka kako bi razgovarala s tobom. Dat ću ti je." Zatim duboko udišem i kažem: "Ali, prvo ti nešto moram reći—"
Maura me prekida. "O, Bože, što se dogodilo?"
Zapanjena sam majčinskom intuicijom dok je uvjeravam da je Zoe dobro. Zatim joj prepričavam najmanje melodramatičnu verziju nezgode. Izostavljam dio o Tucker i završavam riječima: "Stvarno mi je žao što sam dopustila da se takvo što dogodi."
"Ne budi bedasta", odgovara Maura, ali glas joj pomalo drhti. "Nezgode se događaju. Nisi ti kriva... Daj da razgovaram s njom."
"Naravno", kažem i prepuštam slušalicu Zoe koja istoga trenutka i potpuno predvidljivo počinje plakati kada čuje glas svoje majke. Pretpostavljam da se radi o prirodnom refleksu ako razgovaraš s osobom koju voliš najviše na svijetu. Što znači da bi bilo bolje da ne odem na ručak s Benom. Već se vidim kako slinim u separeu.
Nakon što je Zoe Mauri ispričala svoju verziju nezgode, vožnje u bolnicu, dr. Stevea i šavova, prelazi na zaruke Bena i Tucker. Nemam je snage zaustaviti ili se ubaciti u razgovor. Osim toga, njezino je izvješće prilično točno, sve do detalja kao što su "plavi konjski rep" i "veliki, sjajni briljantni prsten".
Nakon što napokon ponovno preuzimam slušalicu, Maura me pita: "Je li to istina?"
"Bojim se da jest", odgovaram. "Mašta joj nije baš tako živa." "Gospode. Tako mi je žao", kaže Maura.
"Znam", slažem se. "I meni je."
Uzimajući u obzir nezgodu, Maura misli da će biti bolje da se Zoe večeras vrati kući. "Trebala bi biti ovdje, uz nas", kaže Maura. Nisam mogla ne primijetiti nas, jednako kao što nisam mogla ne primijetiti činjenicu da su Maura i Scott stigli zajedno. Pitam se znači li to da će Maura dati Scottu "još jednu priliku". Ili je to samo njezin način da Zoe pokaže kako je oba roditelja silno vole iako više ne vole jedno drugo.
Ali, ono što sigurno znam je da Maura izgleda puno bolje nego što je izgledala kada je dovezla Zoe prije samo dvadeset i četiri sata. Čini se snažnom - savršenog držanja i lijepe boje obraza. Za razliku od nje, Scott se doima sivim i preplašenim, kao da se boji ispustiti zvuk.
Pada mi na pamet da je sve vrlo lako moglo krenuti i potpuno drugačijim smjerom. Scott je mogao odgovoriti i nemarnim: "Dobro, uhvatila si me. Idemo se sada razvesti." Ili, još gore, mogao je reći: "Zaljubljen sam u tu ženu i želim se njome oženiti."
Ako ništa drugo, sada Maura ima pravo birati. A uvijek je osnažujuće biti onaj koji donosi odluke.
Drago mi je što je moja sestra dobila barem to. Kad bih barem i ja.
Ljubim Zoe na rastanku barem četiri puta i kažem joj da mislim da bi još barem jednom trebala prespavati kod mene kako bismo mogle otići u trgovinu igračkama i na vožnju kočijom. "A možda će idući put čak i sniježiti", kažem joj osjećajući da mi nedostaje i prije negoli je otišla.
"Mogu li se uskoro vratiti, mamice?" pita Zoe gledajući Mauru. "Naravno", odgovara Maura.
Dok Scott podiže Zoe u naručje, Maura me prima za ruku, steže i potiho kaže: "Pazi na sebe." "I ti isto", uzvraćam joj.
Nakon što su se zatvorila vrata za Zoe i njezinim roditeljima, naglas sarkastično kažem: "Danas je prvi dan ostatka tvojeg života." To je kliše koji sam oduvijek mrzila - koliko zbog očite istine toliko i zbog pritiska da mi dan bude fantastičan i kreativan. I zato, naravno, odlučujem učiniti upravo suprotno. Predajem se i odlazim u krevet, i ne trudeći se prvo istuširati i isprati bacile iz bolnice i Tucker sa svoje kože.

TRIDESET
Iduća tri dana kolebam se između otupjele nevjerice i razornog jada. Na poslu se ništa ne događa kao i uvijek prije praznika pa većinu vremena provodim radeći kod kuće. Dobar dio tog vremena provodim u krevetu. Jess me obavještava da je pretjerano spavanje jasan pokazatelj depresije - kao da mi time otkriva toplu vodu. Hrabri me turbonabijenim govorima u stilu Richarda Simmonsa26. Pokušavam je se riješiti tako što joj kažem da ću biti dobro. Iako, sama u to nisam uopće uvjerena.
Samo dno dotičem usred noći kada se budim nakon što sam sanjala završnu scenu iz Diplomca. Sve je baš kao iz filma, samo što sam ja Dustin Hoffman i Ben ne napušta vrlo trudnu Tucker pred oltarom. Umjesto toga, on i cijela njegova obitelj me samo gledaju kao da sam poludjela sve dok me Ray i Annie ne hvataju pod ruku i izvode iz crkve te me ubacuju u onaj autobus potpuno samu. Budim se, znojna i uplakana i toliko puna bijesa da se bojim same sebe.
Idućeg jutra pronalazim Jess u njezinoj sobi kako se u posljednji trenutak pakira za svoj put u Alabamu s Michaelom. Iako mi sve govori da to ne činim, ipak joj pričam o svojoj noćnoj mori.
Ona mi kaže: "Pa, nasreću, vratit ćeš Bena prije dana njihova vjenčanja."
Gledam je s nerazumijevanjem, a ona nastavlja: "Kao, na primjer, u ponedjeljak?"
Odmahujem glavom i kažem: "Neće biti nikakvog vraćanja... I neću se otići naći s Benom u ponedjeljak."
"Molim?" zaprepaštena je. "Otkazat ću", odlučno kažem.
"A, ne, nećeš", odgovara mi još odlučnije.
"Nema nikakvog smisla", objašnjavam joj, ravnodušno sliježući ramenima.
"Baš ima smisla", kaže Jess. "Slušaj, Claudia. Činjenica da su se oni zaručili ne mijenja ništa na stvari."
"O, da, mijenja", ne slažem se.
"Ne, ne mijenja!" viče ona. "Ako se Ben može razvesti od ljubavi svojeg života, onda sasvim sigurno može razvrgnuti i zaruke."
"Kako mi možemo znati da baš ona nije ljubav njegova života?"
"Zato što si to ti", kaže Jess. "A svatko ima samo jednu ljubav svojeg života." "Otkada ti u to vjeruješ?" pitam je.
"Otkako sam napokon iskusila pravu ljubav."
"Pa, imam novost za tebe, Jess. Ben je zaista voli", odgovaram joj. "Ne bi je zaprosio da je ne voli.
On želi dijete, ali ne baš tako očajnički."
"Dobro. Možda je i voli na neki ograničeni način. Ali, tebe voli više i ti to znaš... On ne raspolaže svim informacijama. Potrebni su mu svi podaci. Kada jednom sazna da i ti želiš djecu, morat će prekinuti s njom."
"Ja ne želim djecu." "O, da, želiš."
"Ne, ne želim", objašnjavam joj. "Teoretski, bila bih ih voljna njemu roditi." "Ista stvar."
"Baš i nije."
Zakopčava smičak na svojoj crvenoj torbi i kaže: "Čuj, a da pustimo Bena da to odluči? Može?"
26 Richard Simmons - poznata američka fitnes zvijezda, slavan zahvaljujući dijetnim programima i višku energije.
U međuvremenu, moji planovi za Dan zahvalnosti do samoga kraja ostaju nedefinirani. Maura gotovo uvijek organizira večeru u svojoj kući, ali zbog očitih razloga ova je godina iznimka. Daphne je logičan drugi izbor jer otac, potpuno razumljivo, odbija otići do Dwightove i mamine kuće, ali kada mami izložimo naš plan, ona počinje kukati da "mi djevojke nikada ne dolazimo tamo". A zatim otvara iduću temu i optužuje nas da nikada nismo prihvatili Dwighta. Nisam raspoložena za slušanje njezinih gluposti i zato joj brzo kvarim veselje i kažem: "Slušaj sad malo mene, Vera. Idemo k Daphne. Ti čak i ne znaš kuhati."
"Možemo naručiti hranu", kaže ona. "Mama, prestani. Odluka je donesena."
"Tko to kaže?" suprotstavlja se glasom malenog djeteta.
"Ja kažem", odgovaram. "Možeš nam se pridružiti ili ne moraš. Izbor je potpuno tvoj."
Spuštam slušalicu i shvaćam da je jedino dobro koje proizlazi iz pada na apsolutno dno činjenica da te ništa više ne dira i ništa ne uznemiruje. Čak ni vlastita majka.
Nekoliko minuta kasnije ponovno me zove i pomirujućim tonom kaže: "Claudia?" "Da?" odgovaram.
"Odlučila sam." "I?"
"Doći ću", krotko priopćuje. "Bravo", kažem joj.
Jutro Dana zahvalnosti tmurno je i sivo, kiša rominja, ali je i neobično toplo. Sve to zajedno čini depresivnu blagdansku kombinaciju. Potrebna mi je sva snaga volje koju mogu skupiti kao bih ustala iz kreveta, otuširala se i odjenula. Jedan od majčinih životnih principa prolazi mi glavom - ako se lijepo odjeneš i budeš privlačna, osjećat ćeš se bolje. I, iako se u biti slažem s ovom tvrdnjom, odbacujem njezin savjet i priklanjam se prastaroj vesti iz J. Crewa27 i levisicama s izlizanim koljenima. Samoj sebi kažem da je i to bolje od trenirke i tenisica kojima odolijevam samo zato što mogu predvidjeti da će "nošenje trenirke i tenisica" biti navedeno kao jedan od znakova upozorenja u pamfletu Znakovi koji upozoravaju na samoubojstvo.
Ne uspijevam pronaći taksi pa sam prisiljena pješačiti do stanice Penn i u posljednji trenutak stižem na podnevni vlak. Prisiljena sam sjediti na sjedalu okrenutom suprotno od smjera vožnje, a od toga mi je uvijek mučno. Zatim, otprilike na pola puta do Huntingtona shvaćam da sam otmjenu bućnicu koja me koštala dvadeset i osam dolara ostavila u kuhinji. Naglas kažem sranje. Starija žena koja sjedi s druge strane prolaza okreće se i prijekorno me gleda. Bez glasa kažem Oprostite iako istovremeno mislim Brinite vi svoje brige, gospođo. Idućih dvadeset minuta provodim brinući da ću se pretvoriti u jednu od onakvih nezadovoljnica koje ne vole stare ljude. Ili, što je još i gore, pretvorit ću se u ogorčenu staricu koja mrzi mlade.
Otac me dočekuje na željezničkoj stanici, a ja mu kažem da ćemo se morati zaustaviti kod dućana kako bih kupila bućnicu.
"Jebeš bućnicu", kaže mi tata, a značenje tog odgovora prevodim kao Čuo sam za Benove zaruke.
"Ne. Stvarno, tata", odlučna sam. "Obećala sam Daphne da ću donijeti bućnicu." Prijevod: Totalna sam luzerica. Jedino što još imam je činjenica da držim obećanja.
Tata sliježe ramenima i nekoliko trenutaka kasnije se zaustavljamo na parkiralištu Waldbaumove trgovine. Utrčavam u nju, grabim dvije otužne bućnice čija je cijena već upola snižena i krećem na blagajnu za "dvanaest ili niže artikala".

27 Crew - njujorška trgovina odjećom, obućom i modnim dodacima.

Manje, kažem samoj sebi, razmišljajući kako se Ben dobro zabavljao kada sam ispravljala gramatičke pogreške na javnim znakovima. Dvanaest artikala ili manje, dovraga. Iskreno se nadam daje Tucker prirodnjakinja u najstrožem smislu te riječi i da svakodnevno griješi u uporabi zamjenica. S obzirom na to da je završila Harvard znam da njezine greške neće biti očite kao kada bi rekla Mi s tatom idemo u dućan ali, ako imam sreće, mogla bi biti sklona drugoj vrsti grešaka - onoj vrsti koju pametni ljudi čine kad su uvjereni da su pametni. Kao što je recimo pogrešni izgovor zamjenice: Hoćeš li poći s tatom i s menom?
Ljepota ovoga je da će Ben baš svaki put biti prisiljen misliti na mene. Tada, jednog dana, možda će puknuti i s Tucker podijeliti trik koji sam ga odavno naučila: Isprobaj svaki dio u zasebnoj rečenici. "Želiš li poći s tatom?" "Želiš li poći sa mnom?" I zato: "Želiš li poći s tatom i sa mnom?" Možda će joj se oči stisnuti i sjena prijeći preko lica. "Jesi li to naučio od svoje bivše supruge?" pitat će s prezirom rođenim iz zavisti i nesposobnosti da se mjeri sa mnom. Jer, iako ona možda može popraviti ljude, nikada neće moći raščlaniti rečenicu kao što to ja činim.
Zatim, dok plaćam svoje dvije otužne pite i malo umjetnog šlaga, vidim Charlieja, svojeg dečka iz srednje škole koji staje u red iza mene. Obično mi je drago kada naletim na Charlieja i druge prijatelje iz srednje škole, ali moj je razvod to promijenio. To jednostavno nije novost koju bi čovjek rado ubacio u čavrljanje, ali, istovremeno, to je nešto što se jednostavno ne može zaobići. Osim toga, već sam ispunila ovotjednu kvotu slučajnih susreta i više nemam snage za prijateljsko ponašanje. Spuštam glavu i blagajnici pružam novčanicu od dvadeset dolara.
Baš u trenutku kada pomislim da ću uspjeti pobjeći, Charlie kaže: "Claudia? Jesi li to ti?"
Pada mi na pamet da bih se mogla pokušati pretvarati da ga nisam čula i samo nastaviti hodati, ali Charlie mi je drag i ne želim se ponašati kao urbani snob - jednom me optužio da sam upravo to - i zato se okrećem, smiješim i veličanstveno glumim sretnu, dobro prilagođenu odraslu osobu. "Hej, Charlie!" kažem mu. "Sretan ti Dan zahvalnosti!"
"I tebi isto, Claudia!" odgovara mi gurajući na pokretnu traku stvari koje je kupio u posljednji trenutak: četiri litre punomasnog mlijeka, tri konzerve umaka od brusnice i kutiju tampona. "Kako si inače?"
"Dobro!" veselo odgovaram dok spuštam pogled i vidim Charliejevog sina kako trese kutijicu narančastih Tic Tac bombona. Silno nalikuje na Charliejevu sliku iz vrtića koja je visjela uramljena u predsoblju njegove kuće cijelo vrijeme dok smo hodali. Dječačić podiže pogled prema ocu i pita: "Možemo li i ovo kupiti, tata?"
Očekujem Ne. Vrati to natrag, standardni roditeljski odgovor u dućanu živežnim namirnicama, ali Charlie kaže: "Naravno. Zašto ne?" i baca Tic Tac na pokretnu traku.
Smiješim se, prisjećajući se onoga što mi je bilo najdraže kod mojeg prvog dečka - bez razmišljanja je uvijek odgovarao: "Zašto ne?" Bio je jednostavan, veseo i opušten. Nekoć sam možda mislila daje, zahvaljujući ovim osobinama ustvari budala, ali sada mislim daje zahvaljujući takvoj naravi sretan. Na kraju krajeva, on je taj koji ima obitelj. On je taj koji kupuje tampone za svoju suprugu. A ja sam razvedena i na parkiralištu me u automobilu čeka otac.
"Onda, što je novoga?" pita Charlie široko nasmiješen.
"Ništa naročito", kažem pokušavajući izbjeći pitanje razgovorom o njegovu sinu. "Ovo je tvoj najstariji?"
"Ne!" odgovara Charlie. "Ovo je moj najmlađi, Jake... Jake, ovo je Claudia."
Jake i ja se rukujemo i ja u sebi Boga molim da se razgovor bliži kraju, ali tada Charlie pita: "Kako je Ben?"
"Znaš, mi smo se razveli", objašnjavam mu. "Žao mi je."
"Ne treba ti biti žao", odgovaram. "On se ponovno ženi."
Zatim se smijem vlastitoj šali. I Charlie se smije, ali njegov je smijeh čudan, smijeh sažaljenja, a ne prirodni smijeh. Razmjenjujemo još nekoliko fraza, oboje obećavamo da ćemo pozdraviti obitelj. Cijelo vrijeme mi je jasno da on misli Znao sam. Znao sam da će imati tužan život kada mi je poslije maturalnog rekla plesa da ne želi djecu.
Daphne sve drži pod kontrolom kada tata i ja stižemo do njezine kuće. Ali, kad kažem pod kontrolom, ne mislim na Maurinu verziju uglancanog savršenstva. Upravo suprotno, Daphneina kuća je bučna i neuredna. U kuhinji kao da je eksplodirala bomba, a Tonyjeva nogometna utakmica nadmeće se s Daphneinim omiljenim CD-om Enriquea Iglesiasa i izluđenim jorkširskim terijerima. Usprkos tome, sve divno miriše i vlada osjećaj ugode. Daphne stoji pokraj štednjaka na kojem gore sva četiri plamenika. Na sebi ima pregaču na kojoj piše IMAŠ UGLJIKOHIDRATE? i djeluje opušteno. Moj se otac pridružuje Tonyju u dnevnom boravku, a ja stavljam svoje pite i šlag u hladnjak i kažem: "Nadam se da imaš rezervni desert."
"Naravno da imam", odgovara Daphne, ponosno se smiješeći i pokazujući na svježe zamiješenu pitu na radnoj plohi.
"Onda", kažem smještajući se na barski stolac. "Jesi li se čula s Maurom? Hoće li on doći?"
Daphne zna da govorim o Scottu. Počinje guliti jabuku sorte Granny Smith i priča mi da kad su se čule jutros, Maura još uvijek nije odlučila hoće li mu dopustiti da dođe ili će on ostati sam kod kuće. Bila je zadovoljna kad je saznala da su Scottovi roditelji i obitelj njegove sestre već rezervirali put u Disney World za blagdan - ako ga odluči isključiti, Scott neće imali rezervni plan.
Trenutak kasnije pred ulaznim vratima čujem majku i Dvvighta.
"Dobar daaan", majka sva treperi dok ulazi u kuhinju, natopljena parfemom, odjevena u odijelo St. John i s tamnoplavim salonkama na nogama. Njezina odjeća odiše "otmjenom svakodnevicom" što je ujedno i fraza koju najradije koristi kada želi uzvanike na svoje zabave uputiti kako se trebaju odjenuti. Usprkos alergiji na pse majka grli Daphneine jorkširce i dopušta im da joj poližu usne. "Zdjavo Gary! Zdjavo Anna!" tepa im dok ja razmišljam da je tepanje psima tek malko odurnije od tepanja djeci.
Dwight je također odjeven otmjeno ali opušteno. Obuven je u koledžice s resicama, ima naočale marke Ray Ban i jaknu sa sjajnim, zlatnim gumbima. On skida naočale i uručuje Daphne tri boce Merlota. Zatim trlja ruke dovoljno energično da započne vatru. "Onda, moje dame, što se radi?" pita razgledavajući lonce iz kojih se puši. "Ovdje sjajno miriše, Daph!"
Tada, dok ga gledam kako se šepuri kuhinjom, prisjećam se kako je Ben običavao imitirati njegov hod i reći: "Jesi li ikada primijetila da Dwightova zdjelica ulazi u prostoriju nekih pet minuta prije njega samoga?"
Uvijek sam uživala kada se izrugivao Dwightu, ali i sama pomisao da bi Ben mogao te svoje primjedbe o mojoj obitelji (pa čak i o majčinu mužu) podijeliti sa svojom budućom nevjestom, u meni je potaknula lojalnost koje prije nije bilo. Dwight nije loš čovjek, mislim dok ga ljubim u znak pozdrava, i to prvi put ikada, kako mi se čini. Čekam da majka spusti pse, opere ruke i udahne iz svog inhalatora. Zatim je grlim.
"Lijepo od tebe da si se dotjerala", šapće mi u uho.
Smiješim se i kažem: "Da. I, bit ćeš presretna kad ti kažem da ako doživim nesreću pa me neki bolničar razodjene, na sebi imam najbolje donje rublje."
Ona se smiješi kao da želi reći Dobro sam te naučila.
Čuje se zvuk zvona i svi nervozno gledamo jedni druge dok u zraku visi pitanje: Hoće li se i Scott pojaviti sa svojom obitelji?
Čak je i majka nekako tiha.
"Otvori vrata", kaže Daphne dok nervozno vezuje svoju pregaču.
Krećem prema vratima. Otvaram ih i iskreno sam iznenađena kada vidim Scotta. Stvarno sam mislila da je Maura sklona zamisli o progonu. Na pamet mi pada nešto stoje Hillary Clinton rekla o Billu: "On je kao pas kojega je teško zadržati na verandi." Očito, isto se može reći i za Scotta. Iako je ovdje, ponovno na verandi s Maurom.
"Zdravo, društvo", kažem saginjući se da prvo zagrlim djecu. Zoe pokazuje na svoje šavove - ili, točnije rečeno, mjesto na kojem su se nekoć nalazili. "Nestali su!" kaže. "Baš kako je doktor Steve i rekao!"
Smijem se i ponovno je grlim.
Dok ustajem, gledam Scotta ravno u oči. Prvi put da ne izgledaju samozadovoljno ili sitno. Potpuno suprotno, još je tužniji i skrušeniji nego što je bio u nedjelju navečer. A Maura se doima još prpošnijom. U sebi mislim Bezbrižna, samopouzdana, popularna djevojka izašla je sa zauvijek zahvalnim dečkom koji želi biti popularan. Njihove su uloge zamijenjene i ispunjena sam osjećajem nostalgije, prisjećajući se kakva je moja sestra bila nekoć, u danima koji su prethodili Scottu. Pitam se što se dogodilo prvo. Je li Scottovo ponašanje iz Maure napravilo žrtvu i dovelo je u trajno stanje tjeskobe? Ili su se njezini prioriteti nekako nakaradno promijenili pa je mogla dopustiti da čovjek kao što je Scott uđe u njezin život?
Hladno ga pozdravljam, a zatim ljubim sestru. I u kuhinji se razmjenjuju napeti pozdravi. Zatim svi prelazimo u dnevnu sobu kako bismo gledali utakmicu koja je zapravo bitna samo Tonyju. Ne mislim na Bena tako što promatram Scotta i Mauru. Ugađa svakoj njezinoj potrebi - natače vino u njezinu čašu,masira joj ramena, smiruje djecu kad postanu nemoguća -i prisjećam se jedne od Annienih teorija o vezama koju naziva teorijom "dobrohotnog diktatora". Annie kaže da je u idealnoj vezi ravnoteža moći podjednaka. Ali, ako netko mora imati više moći, onda to treba biti žena. Ona smatra da većina muškaraca kada ima moć, onda je zlorabi i predaje se urođenim samoživim instinktima. S druge strane, žene koje imaju moć, obično djeluju u interesu obitelji a ne u vlastitom interesu. Upravo su zbog toga društva koja žive u matrijarhatu mirna i harmonična. A društva kojima vladaju muškarci na kraju uvijek nestanu u ratu.
Naravno, kada mi je Annie prvi puta iznijela svoju teoriju za vrijeme studija, pokušala sam je srušiti pomoću priče o svojim roditeljima. Rekla sam joj da je sva moć bila u majčinim rukama - koja ju je koristila isključivo samoživo - dok je otac bio dobronamjeran dobričina. No, nakon što sam se malo osvrnula oko sebe, morala sam nevoljko priznati da je Annie donekle u pravu i da je moja obitelj, čini se bila iznimka koja je iskakala iz ovog pravila. U slučajevima mojih prijatelja čiji su roditelji bili razvedeni, gotovo su sve pasivne mučenice bile majke, a oni čiji su roditelji bili u braku, naizgled su imali čvrste majke čiji su muževi bili brižni.
Sada gledam Mauru i zamišljam njezinu krunidbu za dobrohotnog diktatora. Vladaricu koja je mogla okrutno Scotta ostaviti kod kuće sa smrznutom večerom marke Swanson nakon što ga je svrgnula s prijestolja. Umjesto toga, povela ga je na našu obiteljsku gozbu. Ukazala mu je mrvu milosti i barem mu se kratkoročno smilovala. Neki će možda reći da je zbog toga budala ili kukavica. Možda bih i ja to isto rekla prošloga tjedna. Ali, kad je danas gledam, mislim da se više radi o snazi duha, o želji da učini ono što je najbolje za njezinu djecu i o borbi za pronalaženje odgovora. Ipak, bez obzira na djecu, znam da je došla do kraja. Ako Scott bude imao sreće da preživi ovaj incident, sigurna sam da mu sljedeću prijevaru neće tolerirati, čak ni najmanji njezin prizvuk. Ovo je njegova posljednja, posljednja šansa za iskupljenje. Vidim da je to i Scott u jasno.
Samo se pitam može li sama snaga volje biti dovoljna da popravi situaciju moje sestre i njezine obitelji. Jer, na kraju krajeva, moć je jedno. Ljubav je nešto sasvim drugo.
Kada je purica pečena, dobivamo naredbu da se preselimo u blagovaonicu, usprkos Tonyjevoj molbi da pogledamo kraj utakmice i jedemo na poslužavnicima. Daphne se čak nije ni udostojila odgovoriti na njegov zahtjev. Umjesto toga, potpuno ga ignorira i kaže: "Svatko neka zgrabi piće i idemo!"
Dwight predvodi stampedo držeći u jednoj ruci čašu vina i limenku dijetnog soka u drugoj. Dok zakreće za ugao, viče: "Opa! Pazite! Mjesta su unaprijed određena!"
I zaista, Daphne je postavila stol i na njega stavila malene kartice s imenima, izrađene od smeđeg kartona s naljepnicama prvih doseljenika. Manje je kartice stavila na stol za kartanje postavljen za Zoe, Patricka i Williama.
Maura žustro kruži oko stola pregledavajući imena kao što se to inače radi na svadbama. Brzo uzima karticu sa Scottovim imenom i mijenja je s Dwightovom karticom tako da ona više ne sjedi pokraj muža. Za to se vrijeme Scott mršti, a mi se ostali pretvaramo da ništa nismo vidjeli i sjedamo na svoja mjesta.
Tony izgovara blagoslov, a poslije toga Daphne inzistira na našoj obiteljskoj tradiciji - svatko od nas mora reći za što je zahvalan. Osobno mislim da je takva aktivnost vrlo opasna ako se u obzir uzmu delikatne okolnosti koje vladaju našim životima upravo ovoga četvrtka. Ali neću uznemiravati duhove. Upravo suprotno, mozak mi radi i prekovremeno smišljajući vrlo općenite stvari za koje bih mogla biti zahvalna.
Daphne nam da je posljednje upute: "Ne zaboravite, nema ponavljanja." Zatim dodaje: "Dwight, ti počni."
Dwight se smiješi i kaže: "Superiška. Ja sam zahvalan za hranu na ovom stolu koju je Daphne za nas pripremila. Sve izgleda fantastično!"
"Prokletstvo, Dwight", bunim se. "Ukrao si mi ideju."
Dwight se smije i nastavlja: "Isto tako sam zahvalan što sam bio prvi na redu."
Zoe želi biti sljedeća. Ona kaže da je zahvalna što joj je glava bolje i što se tako lijepo zabavila s tetom Claudijom prošlog vikenda. Smiješim joj se. Zoe tada obznanjuje da će umjesto Patricka i Williama govoriti ona. Kaže da su njezina braća zahvalna za sve svoje igračke i knjige.
Riječ preuzima majka za stolom odraslih i to na mjestu na kojem je Dwight stao. Ona podiže pogled prema stropu, kao da razmišlja o obilju blagoslova. Uvijek je spremna na neočekivanu pjesmu-zahvalnicu kojom će privući pažnju. Jedne je godine rekla: "Zahvalna sam što je Ross Perot bio tako uspješan na ovogodišnjim izborima," Druge godine: "Zahvalna sam što moj muž Dwight sada zna da darovi iz dućana kao što je Kohl i ostalih trgovina na malo toga tipa nisu prihvatljivi iako su dobronamjerni."
Ove se godine odlučuje za samoveličanje i kaže: "Zahvalna sam za svu kreativnu energiju kojom me Bog obdario sada kada započinjem uzbudljivu novu karijeru u fotografiji."
Pokušavam se ne nasmijati naglas i pritom mi pomaže činjenica da je idući na redu Scott. Njegove oči ostaju zatvorene kao da još uvijek moli. Sjećam se daje prošle godine bio zahvalan što se burza napokon počela oporavljati i što je ekonomija kretala nabolje. Ove se godine nakašljava i kaže: "Zahvalan sam što sam za ovim stolom."
Njegova jednostavna izjava je najiskrenija i najponiznija rečenica koju sam ikada čula da je izustio i ne mogu ne osjećati se dirnutom. Još sam daleko od toga da mu oprostim, ali shvaćam da bi suosjećanje moglo predstavljati prvi korak. I uistinu mi ga je žao. Maura, s druge strane, čini se, nimalo nije dirnuta jer brzo nastavlja s: "Zahvalna sam za svoju prekrasnu djecu, roditelje koji me podržavaju i odane sestre."
Jao, mislim u sebi.
"A što je s tatom?" pita Zoe. Tom djetetu ništa ne promiče.
"Oh, da, Zoe, hvala ti", kaže Maura. "Zahvalna sam što imaš tatu koji te voli i koji voli tvoju braću."
Čini se da ju je to zadovoljilo pa prelazimo dalje na mojeg oca. Nakon što, već uobičajeno, zahvaljuje na zdravlju svih okupljenih oko stola, red je na meni.
Znam da je mnogo toga na čemu trebam biti zahvalna, ali mislim samo na Bena. Na to kako mi se život čini osiromašen bez njega. Razmišljam još trenutak gledajući lica oko stola. Ben i ja smo činili jednu malu obitelj, ali sada su ljudi u ovoj prostoriji jedina obitelj koju imam. Jedina obitelj koju ću vjerojatno ikada imati. Zato kažem: "Zahvalna sam za ljubav u ovoj prostoriji. Zato što znam da ćemo uvijek usprkos svim problemima u kojima bismo se mogli naći, jedni drugima čuvati leđa."
Svi su na trenutak tihi. Čak i Patrick i William djeluju ozbiljno. "Dobro", kažem. "Daph?"
Svi gledamo moju sestru. Ona i Tony se primaju za ruke i jedno drugom smiješe i istoga trenutka znam da imaju velike vijesti. Da ćemo stvarno imati za što biti zahvalni.
I stvarno, moja se sestra anđeoski smiješi i objavljuje: "Tony i ja ćemo ove godine zajedno." Zatim pogledom okružuje stol i kaže: "Zahvalni smo što će nas Bog napokon blagosloviti djetetom."
Majka je šokirana. "Blagi Bože! Ti si trudna! Čudo!"
"Ne, majko", brzo odgovara Daphne. "Nisam trudna... ali, u pravu si, to je stvarno čudo."
Glas joj puca kao da će zaplakati pa Tony nastavlja. "Posvojit ćemo dijete. Dječačića. Trebao bi se roditi dvadeset i drugog prosinca."
Na trenutak smo zaprepašteni, a zatim se naš kolektivni šok pretvara u najiskrenije veselje, onakvo kakvo prelazi u istovremeni smijeh i suze. Daphne se sabire i naređuje nam da jedemo prije negoli se hrana ohladi.
"Kao da sad možemo jesti! Ispričaj nam pojedinosti", govori Maura dok ustaje i grli Daphne, a zatim ljubi Tonyja.
Svi slijedimo njezin primjer i stajemo u red kako bismo čestitali ponosnim budućim roditeljima.
Čini se da je i Scott zaboravio da je na ledu i plješće dlanom o Tonyjev dlan.
Tada, dok svi ponovno sjedamo i dijelimo obrok za Dan zahvalnosti, Daphne nam priča o sudbonosnom susretu s biološkom majkom svojega sina u dućanu Easy Spirit u trgovačkom centru u Huntingtonu. Svi se smijemo njezinom uvodu jer je baš nalik na Daphne da sklapa prijateljstva sa strancima.
"Easy Spirit?" pita Maura, a zatim u šali recitira kompanijski moto: "Izgleda kao salonka, ugodna kao tenisica."
Daphne se smiješi i kaže Mauri: "Znam da si zgrožena mojim modnim ukusom, ali njihove cipele su tako udobne... Osim toga, ne pokušavam impresionirati djecu u petom razredu svojom obućom."
Otac u glumljenom očaju podiže ruke i kaže: "Dosta više o tim cipelama! Pričaj nam što se dogodilo!"
"Dobro", pristaje Daphne. "Znači, ja isprobavam cipele i pokraj mene sjeda stvarno slatka mlada trudnica. Primjećujem da na prstu nema vjenčani prsten pa se počinjem pitati je li to zato što joj je ruka natekla od trudnoće pa joj prstenje više ne pristaje ili možda nije udana a trudna je ostala slučajno. I, nekako si mislim da se vjerojatno radi o neplaniranoj trudnoći jer, znate, ona izgleda taaako mlado. Onda, moram priznati osjećam ubod gorčine, kao, kako to može biti pošteno? Kako neki ljudi tako lako mogu dobiti dijete i zatrudnjeti iako se uopće nisu niti trudili i u biti uopće ne žele dijete?"
"Daphne!" Maura i ja kažemo u isti glas. U našoj je obitelji Daphne poznata kao najsporija, najopširnija pripovjedačica svih vremena.
Daphne se smije i priču ponovno vraća na pravi kolosijek. Kaže da su se ona i djevojka - koja se zove Amber – zapričale o udobnosti cipela Easy Spirit. Amber je rekla Daphne da noću radi kao konobarica i da je bole noge. Daphne je Amber ispričala da je učiteljica i da zna sve o bolnim nogama. Zatim se ispostavilo da Amber pohađa koledž kako bi dobila diplomu iz područja obrazovanja. Daphne ju je pitala na kojem je koledžu, a Amber je odgovorila da pohađa Hofstru, Daphnein bivši koledž. Zatim su pričale o profesorima koje obje poznaju i o predavanjima na koje Amber ide te o tome kako bi jednoga dana voljela poučavati.
Nakon toga ju je Daphne pitala o djetetu i poslije nekoliko minuta pristojnog čavrljanja o spolu djeteta i terminu poroda, Amber joj je iskreno ispričala ostatak svoje priče - da je ostala u drugom stanju slučajno (kondom je pukao) i njezin dečko (sada već bivši dečko) je želio da pobaci. Kao i njezini roditelji. Ali Amber to jednostavno nije mogla. No, u srcu joj je jasno da nije spremna biti majka i da prema djetetu ne bi bilo pošteno kada bi to pokušala. Za svojega sina želi bolji život te je zato odlučila dati dijete na posvajanje. Proučila je ponuđene agencije i napokon se odlučila za jednu u Westchesteru. Ta se agencija bavi otvorenim posvajanjima. Rekla je da se našla s nekoliko parova, ali još nije našla onaj pravi par. Rekla je da su svi bili prekrasni, ali jednostavno nije bilo prave vibracije. Beba će uskoro doći i sve joj je manje vremena na raspolaganju.
Daphne zastane na trenutak kako bi otpila gutljaj vode iz svoje čaše. Zatim kaže: "U tom trenutku ja sam briznula u plač dok mi je frajer po imenu Bo pomagao da obujem par tamnosmeđih mokasina... Nakon toga uhvatila sam samu sebe kako se povjeravam Amber i pričam joj o našim mukama.I kada sam završila, nas smo se dvije samo pogledale. Ravno u oči. I kao da smo u tom trenutku obje jednostavno znale da smo se morale sresti... Tako smo na kraju obje kupile isti par cipela i otišle do dijela s restoranima kako bismo još razgovarale. Te je večeri došla k nama na večeru i upoznala Tonyja i njih su se dvoje također lijepo složili. Zar ne, Tony?"
Tony kima glavom. "Da. Stvarno mi se sviđa... Bistra je." "I ima veliko, veliko srce", dodaje Daphne.
"Kako izgleda?" pita Maura.
Daphne odgovara: "Zgodna je. Ima ravnu smeđu kosu i tamne oči i presladak osmijeh. Visoka je... barem metar i sedamdeset i pet."
"Super je to što je visoka", kaže Tony. Tony je oniži i često žali što je prenizak za sport. Daphne tvrdi da tako sjajno barata loptom i ubacuje trice da je mogao igrati košarku za neki koledž. Da je samo bio malo viši.
"Znate li išta o... ocu?" pitam ih.
"Da. Vidjeli smo sliku biološkog oca", objašnjava mi Daphne delikatno me ispravljajući i na taj nam način svima daje na znanje da će Tony biti jedini otac, a ne neki pristavi tinejdžer koji je napumpao Amber, zatim je ostavio i nagovarao da pobaci. Ovu grešku više nikada neću ponoviti. Ona nastavlja: "Izgleda kao normalan, prosječni frajer. I on pohađa Hofstru..."
"A visok je metar i devedeset", dodaje Tony smijući se. "A, što je točno otvoreno posvajanje?" pitam ja.
Daphne nam razlaže da će Amber biti dio života njihova sina. Kaže: "Mi želimo da on poznaje svoju biološku majku."
"Znači, stvar je dogovorena?" pita otac.
Daphne kima glavom i kaže da su ona i Tony već riješili pitanje većine dokumenata i platili potrebne naknade. Zatim dodaje: "Suludo je... I sve se zbiva tako brzo... Toliko toga moramo obaviti tijekom idućih nekoliko tjedana!"
Majka djeluje zabrinuto kada pita upravo ono o čemu i ja razmišljam, ali što se nikada ne bih usudila reći naglas: "Otkuda znate da se Amber neće predomisliti i pokušati vratiti svoje dijete?"
Daphnein je odgovor strpljiv ali uvjerljiv, kao da se i ona nekoć borila s istim brigama, ali sada je napokon uvidjela rješenje. Daphne kaže: "U biti, majko, biološki roditelji kod otvorenih posvojenja se rjeđe predomišljaju. Lakše se mire sa svojom odlukom jer i sami vide da je dijete sretno... I moglo bi se reći da su na neki način otvorena posvojenja bolja i za dijete jer neće morati provesti cijeli život pitajući se o svojoj biološkoj majci."
Majka ne djeluje uvjereno. "Hoće li biti kakvih... granica?"
Tony preuzima: "Ova je agencija stvarno odlična, Vera. Pomažu ti da načiniš vlastiti, individualizirani plan i smjernice posjeta, pisama i telefonskih poziva. Sada razrađujemo te detalje... Ali, potpuno je jasno da i mi i Amber želimo isto. Ona ga želi vidjeti nekoliko puta godišnje - ne želi navraćati svakoga dana ili takvo što. I ona namjerava nastaviti sa svojim životom."
"Da, ali što ćete reći svojemu sinu?" pita majka. "Neće li ga sve to... zbuniti?"
Uviđam ironiju situacije u kojoj je moja, nimalo tradicionalna majka, zbunjena ovim, nimalo tradicionalnim, dogovorom. Po izrazu Maurina lica jasno mi je da i ona misli to isto. Ali, Daphne je i dalje strpljiva. Kaže: "Razmisli, majko. Ako su ujna ili stric ili baka dio djetetova života, je li dijete zbunjeno?"
"Ne—" odgovara majka.
Tony je prekida. "Znaš, i ti su ljudi u krvnom srodstvu. Ali, nema nikakve zbunjenosti, razumiješ?"
Majka kima glavom.
"Tvoji roditelji su tvoji roditelji. Dijete zna tko su mu roditelji... I cijela svrha otvorenog posvojenja je da ga podržava i biološka majka. Ona je izabrala nas. Amber ne bi željela upropastiti svoj vlastiti plan miješanjem u život našega sina."
Daphne završava riječima: "Djetetova biološka obitelj je dio onoga tko on jest... To bi bila istina poznavali mi Amber ili ne. I mi želimo da je i naš sin poznaje. Smatramo da će tako biti najbolje za sve... Znam da to u teoriji može zvučati čudno, ali kada upoznate Amber, vidjet ćete da je ovo rješenje najbolje za sve zainteresirane."
Znam što Daphne želi reći ovim riječima. Govori o tome da nešto u teoriji može izgledati ovako a potpuno drugačije ako je primijenjeno na vlastiti život i na ljude koji čine tvoj život. Nekoliko primjera ovog fenomena opažam za stolom za kojim sjedimo... Možda bi u teoriji moje sestre i ja - pa čak i naš otac - trebali mrziti našu majku, ali je ne mrzimo. Podnosimo je, čak je i volimo, usprkos njoj samoj... Možda bi u teoriji žena trebala napustiti muškarca koji je vara. Ali, u slučaju Maure, to možda ne bi bio pravi odgovor... Možda ja u teoriji nisam željela djecu. Možda ih još uvijek ne želim. Ali, gledajući kako moja sestra i Tony gledaju jedno drugo, zamišljam kako bi bilo da sam opet s Benom i da očekujemo dijete. Naše dijete. I, prvi put u životu, zaista gotovo želim dijete.

TRIDESET JEDAN
Daphne me pokušava uvjeriti da provedem noć Dana zahvalnosti kod nje ali odgovaram joj da imam previše posla. Istina je da samo želim biti sama kako bih se u samoći mogla nastaviti pacati u svojem jadu. I zato tijekom sljedeća tri dana činim upravo to - valjam se u onome što ako i u onome što bi bilo da je bilo te u onome što nikada neće biti.
Svakoga dana se u jednom trenutku tuširam i perem zube, ali dalje od toga u osobnoj higijeni ne idem. Naručujem dostavu hrane - što masnije, to bolje. Utapam se u vinu otvarajući boce prije mraka. Slušam tužne pjesme ili one vesele koje me podsjećaju na Bena i zato i unatoč tome što su vesele mogu se smatrati tužnima. Čitam stare dnevnike. Pročešljavam sve naše stare fotoalbume i kutije prepune kazališnih programa i karata i svakodnevnih poruka koje smo jedno drugome ostavljali na radnoj plohi u kuhinji. Jednostavne stvari kao što su: Vraćam se za sat vremena. Voli te Ben. Prisjećam se svih naših uspomena i najduže se zadržavam na onim sitnim i intimnim, naizgled nevažnim trenucima. Na trenucima za koje sam mislila da nam ih nikada neće uzmanjkati.
Ne javljam se na telefon i uopće ne izlazim iz stana sve do nedjelje popodne. Lokalne vijesti i pogled kroz prozor daju mi na znanje daje prohladno i vlažno, ali ipak preskačem rukavice, šal ili kapu i odijevam samo traper jaknu podstavljenu krznom. Dok se teška, predratna vrata za mnom zatvaraju, udišem hladnoću. Istovremeno osjećam bol i ugodu. Nemam neki određeni cilj pa samo lutam praktički napuštenim gradskim ulicama sve dok se ne nađem na klupi u Washington Square Parku. Za obližnjim stolom sjede dvojica muškaraca i igraju šah. Izgledaju kao braća, ali možda to samo ja rriislim da svi starci nalikuju jedan na drugoga. U svakom slučaju, jedenje zrcalna slika drugoga, obojica imaju debele, pjegave ruke, sivosmeđe kape i crne ortopedske cipele čiji su vršci usmjereni prema van i daleko od njihovih stolaca na sklapanje. Znam samo osnove šaha - kako se koja figura smije kretati - ali se pretvaram da razmišljam o njihovoj strategiji. Mrštim se i kimam glavom kao da želim reći "Ahhh. Dobar potez. Sad ga imaš!" Starci ignoriraju publiku koja se sastoji od jednog promatrača pa se zato osjećam nevidljivom, poput zraka i još osamljenijom. Čini se da je prošao cijeli sat prije nego što je jedan od njih napokon šutke odnio pobjedu, ne izgovorivši pri tome čak ni riječi šah-mat.
Ustajem i odlazim pješke kući po vjetrovitom mraku i razmišljam samo o Benu i Tucker, kako se smiju negdje na toplom i svijetlom, uživajući u svojim zarukama.
Te noći podižem telefonsku slušalicu kako bih nazvala Bena i otkazala naš ručak. Pripremila sam izgovor "nešto mi je iskrsnulo na poslu". Možda ću se čak poslužiti i Jessinom bankarskom frazom moram gasiti požar. Sjećam se kako je Ben jednom zadirkivao Jess govoreći: "To je uvreda dobrim djelatnicima i djelatnicama vatrogasnih postrojbi diljem svijeta." I još: "Nemoj tako ponižavati Charlieja", što se odnosilo na mojeg srednjoškolskog dečka.
Ali, usred biranja broja se predomišljam i odlučujem pričekati do jutra kako bih ga napokon nazvala. Ne mogu riskirati da je večeras s Tucker. Sama pomisao na nju kako lebdi negdje u pozadini
- sjedi dovoljno blizu Bena da može čuti moj glas preko telefonske linije - to je više nego što mogu podnijeti. Samo bi još pogoršalo situaciju - ako se situaciju koju doživljavam uopće može nazvati samo lošom.
Poslije nekoliko besciljnih sati ležim u krevetu, pokušavam spavati. Baš kad počinjem drijemati, čujem Michaela i Jess koji se vraćaju s puta kako se smiju veselim smijehom novozaljubljenih.
Još su uvijek u presretnoj ranoj fazi veze koja obiluje duhovitim privatnim šalama. Na glavu nabijam jastuk i samoj sebi kažem da Tucker ne može biti i duhovita uz sve ostalo. Život nije pravedan, ali shvatila sam da se Bog jako trudi pošteno razdijeliti smisao za humor i lijepu kosu. To je vjerojatno moja posljednja svjesna misao jer se budim prisjećajući se sna o Tucker. U tom je snu
ponovno tražim pomoću Googlea i otkrivam da nastupa subotom uvečer kao kemičarka u Villageu. Sudeći prema internetskim kritikama koje su joj dale četiri zvjezdice, njezin nastup uključuje i urnebesne šale o materinstvu i dobronamjerna zadirkivanja njezina beskrajno zaljubljenog supruga.
Na ulici je još uvijek potpuni mrak pa pretpostavljam da su dva ili tri sata, ali kada bacam pogled na sat, vidim da je točno pet. Da je četiri i nešto ostala bih u krevetu, ali pet je već dovoljno kasno da se suočim s danom.
Ustajem i dugo se tuširam toplom vodom. Zatim se odijevam kao da neću otkazati ručak s Benom. Uspoređujem to s brijanjem nogu prije prvog izlaska iako znaš da neće biti nikakvog skidanja gaćica. Na kraju krajeva, što ako ne budem mogla dobiti Bena telefonom? Ne mogu se jednostavno ne pojaviti i ostaviti ga na suhom. Ili, što ako jedan sićušni djeličak mene bude želio vidjeti Bena, bez obzira na okolnosti, i taj dio pobijedi razum?
Zato odijevam svoj najljepši kostim i obuvam cipele s najvišom petom. Samoj sebi čestitam na besprijekornom izgledu i s velikom pažnjom nanosim šminku. Mažem usne crvenim ružem jer zahvaljujući crvenom ružu uvijek imam više samopouzdanja. Kao završni detalj na lijevu ruku stavljam Richardov prsten. Znam da izgledam lijepo - što mi potvrđuju i Michaelovi i Jessini izrazi kada izađem iz svoje sobe.
"Prokletstvo, curo", kaže Michael dok podiže pogled sa svoje zdjele Raisin Brana. "Super izgledaš."
Jess me grli i kaže: "Da. Barem ćeš otmjeno propasti."
Razumijem poruku njezina komentara. Usprkos njezinoj hrabroj priči o razaranju Benovih zaruka, čini se da se čak i ona odlučila predati. Pitam se što se promijenilo tijekom Dana zahvalnosti. Možda je tome tako jer je to vrijeme provela s Michaelom i zamišljala kako Ben to isto radi s Tuckerinom obitelji.
"Hvala, Jess", kažem.
Dobacuje mi tužan pogled i kaže: "Budi jaka."
Michael kima glavom i ponavlja njezine upute. Potpuno se slažu u svim pitanjima. Pitam se hoće li s vremenom čak početi i nalikovati jedno na drugo. Bio bi to priličan uspjeh za međurasni par, ali njima ništa nije nemoguće.
Krećem na posao i samoj sebi obećajem da ću oko deset nazvati Bena. Ali, jutro mi je stvarno ludo i zaista moram gasiti vatre. I tako, već je jedanaest sati, a ja ga još nisam nazvala. Shvaćam daje nepristojno nazvati sat vremena prije dogovorenog termina kako bih mu otkazala - i da ću morati biti odrasla i igrati prema pravilima. Morat ću se pojaviti na vrijeme, pogledati ga u oči i čestitati mu na zarukama. To je ono što trebam učiniti.
Zato četrdeset i pet minuta kasnije taksijem jurim do Pete's Taverna na uglu Ulice Irving i Osamnaeste, uvježbavajući što ću reći: Čestitam na zarukama, Bene. Sretna sam zbog tebe i Tucker i želim vam svako dobro. Ali, dok ulazim u pub koji je već ukrašen za predstojeće blagdane bijelim granama, crvenim lampicama i figurama Djeda Mraza, vidim Bena kako čita novine i sve te uvježbane riječi nestaju iz mojeg uma.
Još je dovoljno rano, preduhitrili smo najgoru navalu za ručak, pa je Ben uspio uhvatiti najpoznatiji separe u New Yorku, onaj u kojem je navodno O. Henry napisao Poklon kraljeva. Dok prelazim tih nekoliko koraka do svojeg bivšeg muža, prisjećam se rečenice iz O. Henryjeve priče o tome da se život sastoji od "jecaja, šmrcanja i osmijeha, ali prevladava ipak šmrcanje". Što se toga tiče, svakako je imao pravo.
Ben podiže pogled sa svojih novina i nalazimo se oči u oči te oboje pristojno kimamo glavama. On presavija novine i gura ih u stranu dok ja skidam jaknu i samu sebe prisiljavam da sjednem i pozdravim ga. Ruke mi drhte, a vlastiti glas mi zvuči nepoznato.
"Zdravo", kaže Ben tonom koji ne mogu točno odrediti. Istovremeno zvuči i sretno i tužno. Čini se drugačijim - ali i potpuno istim. Kosa mu je malo duža nego što sam je ja ikada vidjela - ali namjerno duža - ne duža kao da mu je potrebno šišanje. Ne želim da mi se svidi njegov novi izgled, ali ipak mi je zgodan. Odjeven je u lovačkizelenu majicu s kapuljačom koja je starija i od mene. U mislima mogu osjetiti mekani pamuk i imam silnu potrebu da pružim ruku i dodirnem mu rukav. Iznenada mi pada na pamet da nije došao s posla - Benova radna odjeća nije formalna, ali ovo je ipak previše neformalno. Pije kavu, a šalica mu je već poluprazna. Zato kažem: "Koliko si već dugo ovdje?"
"Neko vrijeme", odgovara Ben.
"Dogovorili smo se u podne, točno?" pitam. "Da, jesmo."
"Jesi li došao s posla?"
"Ne", odgovara Ben. "Danas ne radim."
Već otvaram usta kako bih mu rekla da smo se mogli naći i negdje drugdje, da nije morao putovati tako daleko s Upper West Sidea, ali zaustavljam se jer shvaćam da bi i Tucker mogla živjeti ovdje u Gramercyju. Umjesto toga samo kimam glavom i kažem: "Uzeo si slobodan dan?"
"Da", kaže dok lagano povlači smičak na svojoj majici nekoliko centimetara prema dolje, dovoljno da se ispod nje otkrije prastara majica sa koncerta REM-a. Znam da ju je kupio one večeri kada je gotovo uhvatio usnu harmoniku Michaela Stipea. Jednako tako znam da ima rupu na lijevom rukavu i da sam kroz tu rupu običavala gurati prst.
Trenutak kasnije pristiže i naša konobarica i pita nas hoćemo li naručiti. Odgovaramo da hoćemo
- iako još nisam ni počela razmišljati o hrani. Ben naručuje sendvič od dimljenih purećih prsa. "I ja ću isto", kažem jer je tako lakše nego da naručujem nešto drugo.
"Nešto za piće?" pita nas ona.
"Colu, molim vas", odgovaram iako je kofein zadnje što mi treba u ovom trenutku. Ona kima glavom, uzima naše jelovnike i brzo odlazi dok ja mislim A što sada?
Ben prekida tišinu i kaže: "Čuj, znam zašto si se danas željela naći sa mnom, Claudia."
"Stvarno?" pitam razmišljajući kako ni ja nisam sigurna zašto sam ga danas željela vidjeti. Kako bih mu čestitala na zarukama? Ili da ga odgovorim od zaruka? Gledam ga s puno očekivanja, nadajući se da će on to jednostavno reći umjesto mene.
"Da", nastavlja on provlačeći ruku kroz kosu i gledajući u stol. "I mislim da je to lijepo od tebe." "Stvarno?" pitam shvaćajući da se radi o onome prvom. Da on misli da sam mu osobno došla dati
svoj blagoslov. Da misli kako je njegova bivša supruga odrasla i pristojna. Samoj sebi kažem da moram biti dorasla njegovu mišljenju.
Ben kima glavom. Do kraja raskapča svoju jaknu i skida je. Oči mi bježe prema onoj poznatoj rupi. Uspijevam se slabašno nasmiješiti pa reći: "Pa... hvala."
Znam da moram još nešto reći - da moram baš izreći te riječi koje od mene očekuje - ali ne mogu ih izgovoriti. Jednostavno se ne mogu natjerati da mu dam svoj blagoslov i jednom zauvijek se oprostim od njega.
Umjesto toga uspijevam procijediti slabunjavo: "Želim da budeš sretan." Neka s tim radi što god želi. To je najbolje što mogu.
Slijedi duga pauza tijekom koje se Ben igra paketićem umjetnog zaslađivača, a ja ponovno slažem svoju jaknu na sjedalu pokraj mene. U istom trenutku podižemo pogled i gledamo se oči u oči i ja sam šokirana kad na Benovu licu vidim tugu i jad.
"I ja želim da ti budeš sretna, Claudia. Stvarno to želim... Ali, jednostavno ti ne mogu dopustiti da to učiniš."
Pokušavam shvatiti značenje njegovih riječi, ali one nemaju nikakvog smisla. "Što da učinim?" pitam ga.
"Da se udaš za Richarda", kaže on pokazujući prsten na mojoj lijevoj ruci.
"Što?" pitam, sada već potpuno zbunjena.
Glas mu je tih, a riječi brzo slijede jedna drugu. "Znam da si mi došla reći da si se zaručila s Richardom. I znam da misliš da si u njemu pronašla nešto što mi nismo imali. Obećanje života kakvoga želiš... kakvoga zaslužuješ... Isto tako znam da sam zakasnio. Debelo zakasnio. Da su prisege prekršene i mostovi spaljeni. Ali, samo ti želim reći Claudia... moram ti reći da te volim svim srcem i da bih učinio bilo što kako bih te vratio. Ne treba mi dijete. Čak ga i ne želim ako nije s tobom... Ne želim ništa i nikoga osim tebe."
Šokirana sam i bez riječi. Jednostavno ne mogu vjerovati ono što čujem. To je moj govor - riječi koje sam namjeravala toliko puta reći Benu sve dok nisam vidjela Tuckerin prsten. Sve mi je to previše da bih odjednom mogla shvatiti i zato počinjem s jednostavnim pitanjem. Gledam ga i kažem: "A što je s Tucker?"
"Što je s njom?" ponavlja Ben izgledajući zbunjeno onako kao što se ja osjećam.
"Zar se nećeš oženiti njome?" pitam. On se smije odgovarajući niječno. "Ali, vidjela sam prsten", nastavljam.
"Claudia, ona je zaručena za nekog tipa koji se zove Steve", kaže mi on. "Nekog liječnika u njezinoj bolnici. Zašto bi, zaboga, pomislila da je prsten dobila od mene?"
"Ali, vas ste dvoje zajedno istrčali maraton", kažem osjećajući se prilično blesavo jer se pozivam na slabašne dokaze s interneta.
"Pa, to se obično radi s partnerom za trčanje", objašnjava mi Ben. "Zajedno trčite maratone."
Osjećam da me preplavljuje takvo olakšanje da već više nalikuje na veselje. Kao da sam živjela s terminalnom bolešću i sad sam upravo otkrila da je dijagnoza bila potpuno pogrešna. Da ću ipak proživjeti dugačak život. Neki zvuk mi bježi iz grla, ali nisam sigurna smijem li se ili plačem. Oboje, čini mi se.
Kažem: "E, ja se ne udajem za Richarda, Bene. Čak više i ne hodam s Richardom." "Ne?" pita on. "Ali, Annie mi je rekla da ti je poklonio prsten."
"I jest", potvrđujem skidajući ga s prsta i ubacujući ga u torbicu. Zatim brišem suze i kažem: "Ali to nije bio zaručnički prsten... To nije bilo... ništa!"
Ben se smiješi i kaže: "Onda, čekaj... ti si sama!"
"Da", odgovaram. "A jesi li ti?"
On kima glavom, još se uvijek smiješeći. Zatim mu izraz lica postaje ozbiljan dok poseže za mojim rukama. Ja mu ih pružam. Osjećaj topline i dobrobiti me ispunja i ostavlja nijemom. Očajnički mu želim reći da sam došla do istih zaključaka u vezi s nama. Da bih učinila sve kako bih ga vratila, čak ako to znači i da bih trebala imati dijete. Da bih gotovo možda mogla i poželjeti dijete s njim. Da samo želim svoj život dijeliti s njim i to u bilo kojem obliku.
I sve ću mu to reći. Uskoro. Ali sada samo stežem njegove ruke i gledam u oči jedinog čovjeka kojeg sam ikada stvarno voljela.
Dugo vremena šutimo, sve dok ja napokon ne kažem: "Ne mogu vjerovati da si sam." "Da", kaže Ben. "Ali, razmišljam o tome da nekoga pozovem van."
"Ma, stvarno?" kažem smiješeći se. "A tko bi to mogao biti?" "Moja bivša supruga", odgovara Ben. "Misliš li da će pristati?"
"Mislim da bi mogla", kažem. "Mislim da bi za tebe mogla učiniti bilo što."

TRIDESET DVA
Badnjak je i skoro je već mrak, meni vjerojatno najdraži sat u godini.
Ben i ja sjedimo u automobilu, prelazimo preko mosta Triborough na putu do kuće Daphne i Tonyja. Upoznat ćemo njihova sina, Lucasa, koji je stigao prije tri dana, točno prema rasporedu, kao najljepši božični poklon koji se može zamisliti.
Na radiju Nat King Cole tiho pjeva I'll be Home for Christmas. Benove ruke nalaze se na volanu na pozicijama deset sati i dva sata, baš onako kako to poučavaju u auto školama. Obično je znatno opušteniji dok vozi, čak i u gustom prometu, i pada mi na pamet da je možda nervozan što će ponovno vidjeti moju obitelj. Pitam ga je li tako i priznajem da sam i ja pomalo uzbuđena jer sutra popodne idemo u posjet njegovoj obitelji.
Kao da sam razotkrila tajnu koju je pažljivo skrivao, Ben prelazi na držanje volana samo jednom rukom i to na položaju šest sati i kaže: "Možda sam malo nervozan... ali uglavnom sam samo uzbuđen što ću ih sve vidjeti."
Smiješim se i pitam: "Čak i moju ludu majku?"
"Čak i šašavu staru Veru", odgovara on kimajući glavom. "Volim sve što je dio tebe."
Naginjem se i ljubim ga u obraz. Tek smo mjesec dana ponovno zajedno i takve me sitnice još uvijek oduševljavaju. Sitnice kao što su njegovi oštri brkovi koji počinju rasti već nekoliko sati nakon što se obrijao. Vožnja u automobilu s njim.Slušanje božične glazbe. Sve u vezi s Benom čini se novo, sveto i uzvišeno. Imam osjećaj da će tako i ostati još dugo vremena. Možda zauvijek.
Pola sata kasnije napuštamo autocestu Long Island i približavamo se Huntingtonu. Sada je potpuno mračno. Ben mi pokazuje maleni komadić mjeseca i mnoštvo zvijezda koje se ne vide na Manhattanu. Zvijezde su ono što je najbolje u predgrađima, glasno razmišljam. Ben se slaže, ali zatim dodaje: "Ipak, to nije dovoljan razlog da se odselim iz grada."
Prepun je takvih diskretnih, pomirbenih komentara još od našeg zajedničkog ručka. Takvi smo oboje, iako još uvijek plešemo oko stvarnog povoda našeg razvoda. Uopće ne razgovaramo o takvim ozbiljnim temama osim što prijateljima i obitelji pričamo o tom sudbonosnom danu u Pete's Tavernu. Vjerojatno ćemo tu priču morati ispričati i večeras. Sigurna sam da ćemo okrenuti očima i reći "Opet?" dok ćemo potajno uživati u svakom detalju priče - naše priče.
Strašni sati koji su prethodili našem susretu, polako shvaćanje, euforična vožnja taksijem natrag do mojeg starog stana poslije ručka. Sigurna sam da ćemo i večeras dodati poneki novi detalj, kao što to činimo svaki put. Možda ćemo obogatiti priču književnom važnošću koja mi nikada nije promakla: Sjedili smo tamo, u O. Henryjevu separeu i proživljavali vlastitu verziju Poklona mudraca. Svaki od nas bio se voljan odreći nečega zbog onog drugoga, zbog ljubavi. Čini se prikladnim obratom za božično vrijeme.
Zoe nas dočekuje na vratima kada vidi da dolazimo. Širom ih otvara i viče: "Tetak Ben!" dok trči na prilaz bez kaputa ili cipela.
Ben je podiže u zagrljaj i kaže: "Zo-bot! Kako te je lijepo ponovno vidjeti, djevojčice!" "Taako si mi nedostajao, tetak Ben!" povjerava mu se Zoe gledajući ga s obožavanjem. "I ti si meni nedostajala, srećice", odgovara joj Ben.
"Znala sam da ćeš se vratiti!" kaže Zoe, a meni pada na pamet da će jednoga dana shvatiti da nisu svi završeci veseli. Uz malo sreće, njezini roditelji neće biti primjer ove tvrdnje. Kako se sada čini, kreću dalje uz vrlo krhki mir.
"E, ti si jedna pametna djevojčica", objašnjava joj Ben i spušta je na verandu. "Hajdemo sada unutra. Smrznut ćeš se do kostiju."
Zoe sva sije i prima ga za ruku: "Da! Uđite da vidite malog Lucasa!"
"Hej, Zoe, a što sam ja? Zadnja rupa na svirali?" kažem pretvarajući se da me stvarno smeta što sam uz Bena pala u drugi plan.
Zoe se smije preko ramena. "Zdravo, teta Claudia! I ti možeš doći s nama!"
Sada je već cijela moja obitelj, osim Daphne i Lucasa okupljena u predvorju i na licima su im ogromni, šašavi osmijesi.
"Zdravo svima!" kaže Ben sramežljivo se smiješeći.
Tata preuzima inicijativu kao glava obitelji i službeni obiteljski glasnogovornik. "Dobrodošao natrag, prijatelju!" kaže pružajući desnu ruku.
"Drago mi je da sam se vratio", odgovara Ben i njih se dvojica rukuju dok mama fotografira. Snima još jednu dok tata sebi u bradu mrmlja "Ma, što sad, dovraga", i zatim Bena grli kao da se upravo vratio iz dugotrajne borbe u nekom dalekom ratu.
Ostali čekaju svoj red. Prvo Maura, Scott i dečki. Zatim Dwight. Onda Tony. "Čestitam!" kaže mu Ben.
"I ja tebi, stari!" uzvraća Tony.
U međuvremenu majka fotografira svaki zagrljaj i samo škljoca. Puštam je - jer ne želim gušiti njezin duh, ali i zato što imam osjećaj da ću poželjeti ponovno proživjeti ovu noć tijekom mnogih nadolazećih godina.
Majka pompozno predaje fotoaparat Dwightu i posljednja je na redu.
"Ben, dragi," kaže ona zastajkujući radi dramskog učinka, "zašto ti je trebalo toliko vremena?" Ben se smije i odgovara: "Ne znam, Vera. Bio sam glup."
"Da, stvarno jesi", kaže mama sa suzama u očima. Zatim pokazuje na mene. "A i moja kći također."
"Dobro. Dobro. Dosta!" kažem smijući se pretjeranom entuzijazmu svoje obitelji. "Moramo se upoznati s bebom!"
"Da! Uđite!" zove nas Daphne iz dnevnog boravka.
Skrećemo za ugao, a tamo sjedi moja sestra i obasjana mekim sjajem vatre u rukama drži svojeg novorođenog sina.
"Bene, Claudia, ovo je vaš nećak Lucas", kaže Daphne. "Lucas, upoznaj tetu Claudiju i tetka Bena!... On te tako treba zvati, zar ne, Bene?"
Ben me prima za ruku i kaže: "Da, Daph. Tako me treba zvati."
"Hajde, dođite i bolje ga pogledajte", ponosno nas poziva Daphne dok miče plavu dekicu s Lucasova lica.
Ovo je trenutak koji me brinuo još od Dana zahvalnosti. Hoću li se osjećati drugačije nego kad je Maura rodila svoju djecu? Brinem se da hoću. Ali, u trenutku kada spuštam pogled na Lucasa, pada mi kamen sa srca jer shvaćam da se osjećam potpuno isto. Prepuna sam ponosa, čuđenja i zahvalnosti te iščekivanja svega onoga što će tek doći.
"Predivan je", kažem.
Prelijep da bi bio stvaran. A opet, stvaran je. "Znam", odgovara Daphne. "Ne mogu vjerovati?'
"Teta Daphne, smijem li, molim te, i ja držati Lucasa?" pita Zoe - a to je Williamu i Patricku znak da se uključe sa vlastitim zahtjevima za držanje djeteta.
"Ne sada", Maura nježno kaže svojoj djeci. "Lucasu sada treba njegova mamica."
Daphne dobacuje Mauri zahvalan pogled. Jasno mi je da nije spremna ikome prepustiti svoje dijete. Predugo je čekala ovu noć.
Kao i svi mi.Mnogo kasnije te iste večeri Ben i ja smo opet u našem starom stanu. Napokon mi se ponovno počinje činiti kao dom - što je i dobro jer se Michael useljava k Jess u siječnju. Zovu to "probom", ali svi mi znamo što je to zaista. Ponekad je lakše krenuti naprijed malenim koracima.
Kao što to Ben i ja sada činimo. Preselila sam otprilike polovicu svoje odjeće natrag k Benu i sada prekopavam ladice naše komode, tražeći svoju crvenu pidžamu od flanela.
Ben se smije i kaže: "Što? Znao sam da faza finog pomirbenog donjeg rublja neće vječno trajati." "Badnjak je!" kažem mu. "Vrijeme je da mi bude ugodno, a ne da budem seksi."
"E, onda ti moram nešto reći", govori Ben. "A što to?" smiješeći se kažem.
"Ti si oboje."
Smiješim se dok odlazim u kupaonicu kako bih oprala zube. Zatim dugo oklijevam prije nego što uzmem pilulu. Vraćam se u spavaću sobu u kojoj me čeka Ben u svojim zelenim flanelskim hlačama od pidžame. Gasimo svjetla i uvlačimo se pod pokrivače. Naši su poljupci isprva ugodni, kao i naše pidžame, ali ubrzo postaju žurni i gladni.
"Kako te mogu toliko voljeti?" kaže Ben u jednom trenutku.
To je jedno od onih pitanja na koja ne možeš odgovoriti. Kao da pokušavaš objasniti čaroliju ili čuda ili vjeru.
"Ne znam", udišem, misleći kako postoji mnoštvo toga što ja ne znam. Ne znam hoću li ikada nadići svoj strah od materinstva. Hoću li ikada biti majka. Mogu li biti dobra majka.
Ali, sada je Božić i ja sam s Benom i to je sve što se čini važnim. Zato ga čvrsto grlim i šapućem njegovo ime. Kao želju i obećanje onoga što će doći.