Middlemarch

First topic message reminder :



ROMAN IZ PROVINCIJSKOG ŽIVOTA




UVOD

Zar se nije svatko, tko se rado i mnogo zanima poviješću čovjeka i vladanjem toga zagonetnog bića u različitim kušnjama Vremena, zadržao barem za trenutak na životu svete Terezije? I nije li se blagoćudno nasmiješio pri pomisli na malu djevojčicu koja jednog jutra, vodeći za ruku svoga još manjeg brata, odlazi na put u zemlju Maura tražiti mučeništvo? Zaputili su se iz mrke Avile gledajući široko i bespomoćno u svijet kao dva srnčeta, ali njihova su čista ljudska srca gorjela od domoljubna zanosa. Od te veličajne namjere odvratila ih je obiteljska stvarnost, koja ih je u likovima stričeva stigla na njihovu putu. To dječje hodočašće bilo je ipak doličan početak. Terezijina strasna, idealna narav tražila je epski život. Zar se ona mogla zadovoljiti mnogobrojnim svescima romana o vitezovima i društvenim uspjesima kakve divne djevojke? U plamenu njena srca brzo je izgorjelo to bezvrijedno ulje i, neprestano podjarivan iz dubina duše, taj se plamen dizao visoko, tražeći potpuno zadovoljenje, neki cilj koji bi do kraja ispunio cijeli njen život i u kojem bi se pomirilo vlastito beznađe sa zanosnim osjećajem vječna života. Ona je doživjela svoju epopeju u reformi jednog religioznog reda.
Ta Španjolka, koja je živjela prije tristo godina, sigurno nije posljednja sveta Terezija. Rodilo se još mnogo Terezija koje nisu uspjele živjeti epskim životom, u kojem bi se redala u neprekidnom nizu djela koja bi im pronijela slavu svijetom, jer se možda veličina njihova duha našla u manje sretnim okolnostima, ili im je možda život tragično promašen, a nije našao dostojna pjesnika, te tako neoplakan pao u zaborav.
Nejasnih pogleda i u zamršenim okolnostima, one su pokušavale svoje misli i djela dovesti u uzvišen sklad, ali najposlije se njihova borba u očima obična svijeta čini kao besmislen i uzaludan trud. Te novovijeke Terezije ne nalaze oslonca ni u čvrstoj vjeri društva ni u njegovu radu, koji bi im umjeli stvoriti zadatke dostojne gorljive i požrtvovne duše. Njihova gorljivost kolebala se između nejasna ideala i općenitih težnja žene, tako da se jedna osuđuje zbog pretjerivanja, a nad drugom se lomi štap zbog slabosti.
Neki misle da su ti promašeni životi posljedica neprilične neodređenosti, kojom je Priroda obdarila narav žene. Kad bi se stupanj ženske nesposobnosti dao točno odrediti činjenicom da žena ne zna brojiti dalje od tri, o društvenoj sudbini žene moglo bi se govoriti znanstvenom sigurnošću. Međutim, neodređenost ostaje, a raznolikost je moguća u mnogo širim granicama nego što se može zamisliti, sudeći po jednoličnosti ženskih frizura i omiljenih ljubavnih priča u prozi i stihovima. Ponegdje se i pokoji labud odgoji među pačićima u kakvu mutnom jezercu, ali nikad ne doživljava prave životne radosti u drugovanju s tim svojim plivaćim pernatim srodnicima. Ponegdje se rodi i pokoja sveta Terezija, koja ne započinje nikakvo veliko djelo, kojoj kucaji srca, prepuna ljubavi, i uzdasi duše za nepostignutim idealima zamiru i gube se u borbi sa sitnim zaprekama, umjesto da se saberu i usmjere na kakav rad velike i trajne vrijednosti.

LVIII. POGLAVLJE

Iz tvoga oka ne može da vrca,
Mržnja, i stog ti mijene ne poznajem;
U mnogoj zjeni priča lažnog srca,
Čudnim je, stranim pisana titrajem.
Ali odredi ti nebesko stvaranje,
Da ti na licu nježna ljubav gori,
Ma kakve da ti misli il’ kucanje,
Srca – tvoj izgled samo slašću zbori.
Shakespeare: Soneti.

U trenutku kad je gospodin Vincy, govoreći o Rosamond, izrazio onu svoju slutnju, njoj samoj nije bilo ni nakraj pameti da će biti prisiljena obratiti mu se molbom koju je on predviđao. Dosada nije nikad bila u neprilici što se tiče sredstava za život, iako je njeno kućanstvo bilo i skupo i znatno. Dijete joj se rodilo prije vremena, pa je izvezene haljinice i kapice valjalo pohraniti. Tu je nesreću skrivila sama svojom upornošću da izjaše jednog dana, kad joj je muž savjetovao da to ne čini; ali nemojte misliti da je ona zbog toga pokazivala ikakvu ljutnju ili da mu je grubo rekla kako će učiniti ono što ona hoće.
Njenu je osobitu želju da izjaše potakao posjet kapetana Lydgatea, barunova trećeg sina, koga je – žao mi je što to moram reći – mrzio naš Tertius istog prezimena kao praznoglava kicoša, koji »dijeli svoju kosu od čela do potiljka po odvratnoj modi« (za kojom se Tertius nije povodio) i drskošću neznalice pokazuje kako tobože zna kazati pravu riječ o svemu. Lydgate je u sebi proklinjao svoju ludost što je pristao da za bračnog putovanja posjeti svog ujaka, čime je dao povoda za ovaj posjet; rekao je to i Rosamond kad su bili nasamo, po joj se time prilično zamjerio. Naime, za Rosamond je taj posjet bio vrelo besprimjerna ushita, koji je ona znala dražesno prikrivati. Bila je sva tako obuzeta mišlju da ima u gostima bratića, koji je sin jednog baruna, da je zamišljala kako misao o važnosti njegove nazočnosti treba proširiti u svačiju svijest; a kad je predstavljala kapetana Lydgatea svojim gostima, ispunjao bi je spokojni osjećaj da njegov položaj i ugled prožimaju sve poput ugodna mirisa. To je zadovoljstvo dostajalo da začas odagna određeno razočaranje, koje je doživjela u braku s liječnikom, premda je on plemenita roda; sad joj se činilo da se njen brak ne samo idealno, nego i zbiljski izdiže iznad razine midlmarčkog društva, a budućnost joj se pričinjala vedra, ispunjena pismima i posjetima u Quallingham i iz Quallinghama. Posljedica svega toga, mislila je, bit će neko još zasad nejasno Tertiusovo unapređenje. A pogotovu, kad je, očito na kapetanov poticaj, došla i gospođa Mengan sa svojom služavkom i zadržala se ovdje dva dana na putu iz Londona. Jasno je, dakle, da se Rosamond isplatilo što se malo potrudila oko svog muziciranja i pažljiva izbora čipaka.
Što se tiče samog kapetana Lydgatea, njegovo bi nisko čelo, orlovski nos, savijen ustranu, pa njegov prilično grub način izražavanja bili na štetu svakom mladom džentlmenu, koji ne bi imao vojničko držanje i brkove, koji čovjeku daju onu »otmjenost« što je tako ludo vole neke mlade plavojke, nježne poput cvijeta. Štoviše, u njega je bio onaj odlični odgoj, koji se sastoji u tome da čovjeka oslobađa sitničave obzirnosti, svojstvene građanskoj otmjenosti, a osim toga, bio je izvrstan znalac ženskih draži. Rosamond je uživala u njegovu divljenju, sada čak i više nego tada u Quallinghamu, a njemu nije bilo nimalo teško provoditi po nekoliko sati na dan u flertovanju s njom. Taj mu je posjet uopće bio jedna od najugodnijih zabava, koju je ikad doživio, a još više možda zbog toga što je naslućivao da bi njegovu čudnom bratiću Tertiusu bilo drago da što prije ode, iako je Lydgate, koji bi radije (govoreći hiperbolički) umro, nego da neuljudno naruši gostoprimstvo, zatomljivao svoje raspoloženje, te se obično pravio da ne čuje što taj galantni kapetan govori, prepuštajući Rosamond da mu ona odgovara. On nije uopće bio ljubomoran muž i volio je ostavljati praznoglava mladog džentlmena samog sa svojom ženom, da ga ona zabavlja.
– Željela bih, Tertius, da malo više razgovaraš s kapetanom za večerom – reče Rosamond jedne večeri, kad je ugledni gost bio otišao u Loamford posjetiti neke svoje prijatelje. – Katkada kao da si sasvim rastresen... čini se da gledaš nekamo iznad njegove glave, u nešto što je iza njega, mjesto da gledaš njega.
– Draga Rosy, nećeš valjda od mene tražiti da više razgovaram s takvim umišljenim magarcem, kao što je on – odgovori Lydgate oštro. – Da razbije glavu, onda bih je možda pogledao sa zanimanjem, ali inače ne.
– Ne mogu shvatiti zašto govoriš s toliko prezira o svome bratiću – reče Rosamond, a prsti su joj bili zabavljeni ručnim radom dok je govorila nekako blago i ozbiljno, ali s prizvukom ozlojeđenosti.
– Pitaj Ladislawa, pa ćeš čuti kako i on misli da je taj tvoj kapetan najveća budala što ju je ikad sreo. Ladislaw gotovo izbjegava našu kuću otkako je on ovdje.
Rosamond pomisli kako ona vrlo dobro zna zašto gospodin Ladislaw ne voli kapetana: on je ljubomoran, a njoj je drago da je on ljubomoran.
– Nitko ne može reći što će biti po volji ekscentričnim ljudima – reče ona – ali, po mom mišljenju, kapetan Lydgate je džentlmen od glave do pete, pa mislim da ne bi trebalo, već iz poštovanja prema sir Godwinu da postupaš s njim tako nepažljivo.
– Nipošto, draga. Ta mi smo mu priređivali večere. I on dolazi i odlazi, kako mu je po volji. On i ne treba mene.
– Ipak, kad je u kući, trebalo bi da mu posvetiš malo više pažnje. On možda nije neki feniks mudrosti u tvom smislu. Njegovo je zvanje drugo. Zato bi bilo najbolje da razgovaraš s njim o onome što njega zanima. Ja mislim da je razgovor s njim sasvim ugodan. A on nipošto nije beznačajan čovjek.
– Ti bi uistinu željela da budem malo sličniji njemu, Rosy – reče Lydgate nekako rezignirano, gunđajući i sa smiješkom, koji nije bio baš blag, a sigurno ni veseo. Rosamond je šutjela i nije se nasmiješila, ali ljupke crte njena lica izgledale su dovoljno dobroćudno i bez smiješka.
Te su Lydgateove riječi bile poput tužna miljokaza, koji pokazuje kako je daleko otputovao od svoje stare zemlje snova, u kojoj mu se Rosamond činila kao uzorna žena, koja poštuje um svoga muža i poput savršene morske djevice, češljajući se i ogledajući u ogledalu, pjeva svoju pjesmu samo za razonodu njegovu obožavanom umu. Počeo je razlikovati to idealno obožavanje od privlačnosti, koju muškarcu daje njegov talent tako što mu pribavlja ugled, te mu služi kao neko odlikovanje u zapučku ili plemićki naslov pred imenom.
Moglo bi se pomisliti da je i Rosamond putovala, jer je smatrala kako je prazan razgovor gospodina Neda Plymdalea beskrajno dosadan; ali većina ljudi smatra neku glupost nepodnošljivom, a neku opet sasvim prihvatljivom – a kako bi se inače mogli održavati društveni odnosi? Glupost je kapetana Lydgatea bila prožeta ugodnim mirisom, vladala se »otmjeno«, izražavala se dobrim naglaskom i bila u prisnom odnosu sa sir Godwinom. Rosamond je smatrala da je sasvim ugodna, pa je i zapamtila mnoge njene fraze.
Budući da je Rosamond, kako znamo, voljela jahati, bilo je dovoljno razloga da dođe u iskušenje da se opet zabavi jahanjem, kad ju je kapetan Lydgate, koji je bio naredio svome sluzi da dođe za njim s dva konja i ostavi ih kod »Zelenog zmaja«, zamolio da izjaši na čilašu, za koga je jamčio da je miran i izvježban nositi dame; on ga je zaista kupio za svoju sestru i vodio u Quallingham. Rosamond je prvi put izišla, ne rekavši to mužu, i vratila se prije njegova dolaska; ali je ova šetnja bila tako ugodna, da je sve ispričala mužu, potpuno vjerujući kako će on pristati da ona i opet izjaši.
Ali je Lydgate, naprotiv, bio jako uvrijeđen. Bio je strahovito zaprepašten što se usudila uzjahati tuđeg konja, da nije prije pitala njega. Poslije prvih gotovo gromoglasnih usklika zaprepaštenosti, koji su Rosamond dovoljno opominjali na ono što će doći, Rosamond je nekoliko časaka šutjela.
– Ipak, sretno si se vratila – reče on na kraju odlučnim glasom.
– Ali nećeš više ići, Rosy, razumije se. Pa da je i najmirniji, najpouzdaniji konj na svijetu, uvijek se može desiti nesreća. I ti dobro znaš da sam ja zbog toga želio da ne jašiš na šarcu.
– Pa i u sobi se može desiti nesreća, Tertius.
– Draga, ne govori gluposti – reče Lydgate, preklinjući je – sigurno sam ja onaj koga trebaš slušati. Mislim da je dovoljno ako ti jedanput kažem da više ne smiješ ići.
Rosamond je uređivala kosu prije večere, i na njenom se ljupkom licu nije u ogledalu opažala nikakva promjena; jedino se njen dugi vrat malo pokrenuo. Lydgate je hodao naokolo s rukama u džepovima i sad stao kraj nje, kao da čeka neku potvrdu.
– Molim te, pričvrsti mi pletenice, dragi – reče Rosamond, spustivši ruke i lako uzdahnuvši, da bi postidjela muža što tako bešćutno stoji kraj nje. Lydgate je već i prije često pričvršćivao pletenice, jer je sa svojim dugačkim, lijepo oblikovanim prstima bio vrlo spretan čovjek. On skupi meki vijenac pletenica i pričvrsti ga velikim češljem (za što se sve ne koriste muškarci!); i što je mogao učiniti, nego da poljubi divni potiljak, koji se sada isticao sa svim svojim nježnim crtama? Ali kad činimo nešto što smo već i prije činili, često ima u tome neka razlika. Lydgate je još bio ljut i nije zaboravio spor.
– Reći ću ja kapetanu da bude drugi put pametniji, a ne da ti nudi svog konja – reče kad je odlazio od nje.
– Molim te da to ne učiniš, Tertius – opre se Rosamond, gledajući ga nekako značajnije, nego inače kad bi govorila. – To bi pokazivalo da postupaš sa mnom kao s djetetom. Obećaj mi da ćeš to prepustiti meni.
Činilo se da ima nešto istine u njenom prigovoru. Lydgate reče:
– Dobro – pokorivši se mrzovoljno. I razgovor je završio time da je on obećao Rosamond, mjesto da je ona obećala njemu.
Ona je zaista odlučila da ništa ne obećaje. U nje je bilo one pobjedničke tvrdoglavosti, koja nikad ne troši svoju snagu u žestokom opiranju. Ono što se njoj sviđalo, smatrala je da je i ispravno, i sva je njena domišljatost bila usmjerena na to da to i uzmogne učiniti. Nakanila je ponovo izjahati na čilašu, i učinila je to prvom prilikom kad joj muža nije bilo kod kuće, nakanivši da mu to kaže tek onda kad to više neće biti za nju ni od kakva značenja. Iskušenje je zaista bilo veliko; vrlo je voljela jahanje, a zadovoljstvo da uzjaše lijepa konja, i da je prati kapetan Lydgate, sin sir Godwina, na drugom lijepom konju, i da je u takvoj prilici vide svi, osim njena muža, to je bilo nešto slično njenim snovima prije udaje; štoviše, time učvršćuje veze s porodicom u Quallinghamu, što je svakako pametno.
Ali pitomi čilaš nije bio spreman na trijesak stabla, oborenog na rubu šume Halsell, pa se preplašio, od čega se još više preplašila Rosamond, što je naposljetku dovelo do toga da je izgubila dijete. Lydgate nije mogao iskaliti svoj bijes na njoj, ali je bio prilično otresit prema kapetanu, pa je, naravno, njegov posjet bio ubrzo završen.
Kad su god poslije razgovarali o tome, Rosamond je s priličnom sigurnošću tvrdila da jahanje nije ničemu krivo i da je baš i ostala kod kuće, isti bi se simptomi i dalje javljali, i sve bi isto tako svršilo, jer je ona već i prije nešto slično osjećala.
Lydgate nije mogao da kaže ništa drugo do »jadnice moja«, ali se u duši čudio strašnoj upornosti toga blagog stvorenja. U njemu je sve više jačala misao da je prema Rosamond nemoćan. Mjesto da njegovo veće znanje i duševna snaga budu, kako je on zamišljao, riznica savjeta za svaku priliku, oni su bili u svakom praktičnom pitanju jednostavno odbačeni. Smatrao je da je Rosamondina inteligencija primjerena ženi. A sad je počeo shvaćati kakva je to inteligencija – kakav je način na koji se ona očituje, zatvarajući se kao u neku tijesnu mrežu, uvijek zasebno i odvojeno. Nitko nije tako oštroumno kao Rosamond shvaćao uzroke i posljedice svega onoga što se slagalo s njenim ukusom i njenim interesima; ona je jasno zapazila Lydgateovu superiornost u midlmarčkom društvu i u mašti je lako mogla vidjeti njegove još ljepše društvene uspjehe, kad ga njegov talent još više uzdigne; ali su za nju njegove profesionalne i znanstvene ambicije bile prema tim željenim posljedicama otprilike u istom odnosu kao i neko sretno otkriće kakva smrdljiva ulja. I bez obzira na to ulje, s kojim ona nije imala nikakva posla, ona se, naravno, više pouzdavala u svoje mišljenje nego u njegovo. Lydgate se začudio kad je u bezbrojnim sitnicama, baš kao i u ovom posljednjem ozbiljnom događaju s jahanjem, zapazio da je ljubav nije učinila ništa popustljivijom. On nije sumnjao da ljubav još postoji, i nije ni slutio da je možda učinio nešto što bi je odagnalo. Što se njega tiče, on se uvjeravao da je još voli jednako nježno kao i prije, te se prilagođavao njenim slabostima. Ali ipak Lydgate je bio jako zabrinut, spoznavši neke nove okolnosti u svom životu, koje su za njega bile jednako pogubne kao i mulj za biće naviklo živjeti, plivati i hvatati svoj plijen u najbistrijoj vodi.
Rosamond je uskoro bila još dražesnija no prije za svojim radnim stolićem. Uživala je vozeći se u očevoj kočiji i maštajući da bi mogla biti pozvana u Quallingham. Znala je da je ona mnogo ljepši ukras salona nego ikoja od kćeri ove porodice; i razmišljajući kako bi i gospoda to zapazila, možda nije dovoljno mislila i na to bi li dame samo tako pristale da budu zasjenjene.
Lydgate je, oslobođen brige oko nje, zapao u stanje koje je ona u mislima nazivala ćudljivošću, a to je za nju značilo da su Lydgateove misli zaokupljene nečim drugim, a ne njom, da mu je lice mrko i da mu je sve što je obično, svakidašnje, neugodno, puno neke gorčine, što je uistinu bilo kao neki barometar, koji je pokazivao da je gnjevan i pun zlih slutnji. A to je neraspoloženje imalo među drugim uzrocima i jedan posebni razlog, koji je on velikodušno, ali pogrešno prešućivao pred Rosamondom, da to ne bi štetno djelovalo na njezino zdravlje i duševno raspoloženje. Među njima je vladalo ono nerazumijevanje duševnih raspoloženja, koje je, nažalost, tako lako moguće čak i među ljudima koji neprestano misle jedno na drugo. Lydgateu se činilo da je mjesece i mjesece proveo, žrtvujući nježnosti prema Rosamondi više od polovine svojih najljepših planova i svojih najboljih snaga. Strpljivo je podnosio njene sitne zahtjeve i dodijavanja. Nije pokazao nikakva znaka ogorčenja ni onda kad je počeo bez ikakvih iluzija uviđati da njena duša nije ogledalo, u kome bi se odražavala njegova gorljivost za više ciljeve njegova zvanja i njegova studija, gorljivost, koju bi, kako je on zamišljao, idealna žena morala na neki način obožavati kao nešto uzvišeno, ma i ne znajući uopće zašto. Ali je ta njegova strpljivost bila pomiješana s nezadovoljstvom sa samim sobom, za koje ćemo, ako možemo biti iskreni, priznati da predstavlja polovinu one gorčine na koju se obično tužimo; a to vrijedi podjednako i za muževe i za žene. Istina jest i ostat će kako okolnosti ne bi bile tako nepovoljne za nas da smo jači. Lydgate je znao da njegovo popuštanje Rosamond često nije bilo gotovo ništa drugo no propust pokolebane odlučnosti, gmizava nemoć, kadra sputati svaki zanos koji prelazi granice svakidašnjeg života. A Lydgateov je zanos trajno pritiskivala ne samo obična težina jada, već i ona sićušna, ponizujuća briga, koja porugom ubija u klici svako plemenitije nastojanje.
Dosada se suzdržavao da tu brigu ne spominje Rosamond; i vjerovao je, pomalo se i čudeći, da njoj ta briga nije nikad padala na pamet, iako je sasvim sigurno da nijedna teškoća nije mogla biti manje tajanstvena. Bio je to zaključak koji je proizlazio iz očitih okolnosti i do kojega je lako dolazio svaki ravnodušni promatrač, naime, da je Lydgate zadužen. On nikako nije mogao za duže vrijeme smetnuti s uma da svakog dana pada sve dublje u tu močvaru, koja mami ljude svojim tako lijepim pokrovom cvijeća i zelenila. Čudno je kako čovjek brzo zapadne u nju do grla, u stanje u kome je, boreći se sam sa sobom, prisiljen najviše misliti na to kako će se spasiti, iako u duši nosi naume o spašavanju svijeta.
Kako znamo, Lydgate je prije osamnaest mjeseci bio siromašan, ali nikad nije znao za goruću oskudicu, što se tiče manjih svota novca, te je čak jako prezirao one koji bi se ponižavali da bi ih stekli. A sad je proživljavao nešto gore nego što je neprilika zbog običnog manjka: snašli su ga oni svakidašnji, mrski jadi čovjeka koji je kupio i potrošio puno toga što mu baš nije bilo nužno potrebno, a što ne može platiti, premda se plaćanje sve odlučnije traži.
Kako je do toga došlo, lako se može shvatiti i bez mnogo aritmetike i poznavanja cijena. Kad čovjek osniva svoje kućanstvo i pripravlja se za ženidbu i ustanovi da troškovi za pokućstvo i drugi početni izdaci iznose četiri do pet stotina funta više nego što on ima gotovine; kad se na kraju godine pokaže da su se troškovi za kućanstvo, za konje i drugo nagomilali na gotovo tisuću funti, a da su prihodi od prakse, procijenjeni po starim knjigama na osam stotina funti na godinu, presahli poput bare u ljetu i iznose jedva pet stotina, uglavnom u naplaćenim računima, jasan je zaključak, bilo mu pravo ili ne bilo, da je zadužen. U ono se vrijeme živjelo jeftinije nego danas, a život je u pokrajini bio razmjerno skroman. Ali svatko tko s prezirom ne prelazi preko takvih sitnica, razumjet će kako lako može liječnik, koji je tek nedavno kupio praksu, koji misli da mora držati par konja, koji se hrani ne štedeći novca i koji plaća životno osiguranje i visoku najamninu za kuću i vrt, ustanoviti da su mu izdaci dvostruko veći od prihoda. Rosamond je od djetinjstva bila navikla na ekstravagantno kućanstvo i smatrala je kako se dobro gospodarenje sastoji u tome da se uvijek naručuje samo ono što je najbolje – sve drugo »ne valja«; a Lydgate je opet mislio »ako se nešto radi, onda to treba raditi čestito«, i nije znao kako bi uopće mogli drugačije živjeti. Da mu je tko unaprijed spomenuo svaku stavku izdataka za kućanstvo, on bi vjerojatno primijetio da »to i nije baš odviše«. A da mu je tko predložio da štogod uštedi na nekom predmetu – na primjer da kupi jeftiniju robu mjesto skupe njemu bi se to činilo kao sitničava, prljava misao. Rosamond je, čak i onda kad nije bilo takvih prilika kao što je posjet kapetana Lydgatea, rado pozivala goste, a Lydgate, iako su mu često gosti dodijali, nije tome prigovarao. Činilo se da je ta društvenost nužna i razborita s profesionalnog gledišta, i gozba je morala biti dolična. Istina, Lydgate je neprestano obilazio domove siromašnih i propisivanje dijete prilagođavao njihovim oskudnim sredstvima; ali, Bože moj, nije li to u to vrijeme već prestalo biti neobično i nije li baš to ono što očekujemo od ljudi, naime, da imaju mnoga iskustva, nanizana jedno do drugog, i da nikad ne uspoređuju jedno s drugim? Rastrošnost – kao i ružnoća i pogreške – postaje sasvim nešto novo ako s njom povežemo našu ličnost i prosuđujemo je po onoj velikoj razlici, koja se pojavljuje (u našim osjećajima) između nas i drugih: Lydgate je bio uvjeren da se odijeva nemarno, i prezirao je čovjeka koji računa s efektima svog odijela. Smatrao je da je sasvim prirodno što ima mnogo nove odjeće – sukno i tkanine nabavljali su se, dabome, u balama. Valja imati na umu da dosada još nije nikad osjetio kakav neugodan dug, pa se ravnao po navici, ne podvrgavajući svoje postupke kritici. Ali se ta smetnja pojavila.
Budući da je bila nešto novo, bila je još neugodnija. Bio je zaprepašten i ogorčen što su ga prilike, tako oprečne svim njegovim ciljevima, tako odvratne i bez ikakve veze sa svim onim čime se on želio baviti, uvrebale iz zasjede i ščepale nespremna. A nije bio posrijedi samo sadašnji dug; bilo je usto i sigurno da se mora i dalje zaduživati. Dva trgovca pokućstvom iz Brassinga, kojih je račune sebi navalio na vrat još prije ženidbe, a nije izmirio, jer su ga u tome uvijek sprečavali nepredvidljivi svakidašnji izdaci, neprestano su mu slali neugodna pisma, koja su ga silila da o njima razmišlja. Teško da bi to ikome moglo biti mučnije, nego što je bilo Lydgateu, koji je bio tako osjetljiv u svom ponosu i kome je bilo tako mrsko tražiti u koga milosti ili biti bilo kome obvezan na zahvalnost. S prezirom je odbijao svako nagađanje o namjerama gospodina Vincyja, što se tiče novca, i ništa osim krajnje nužde ne bi ga moglo nagnati da se obrati svom tastu, čak i da nije poslije svoje ženidbe različitim neizravnim putevima doznao kako ni poslovi gospodina Vincyja baš ne cvatu, i da mu ne bi bilo nimalo drago kad bi od njega tražio pomoć. Neki se ljudi lakovjerno pouzdavaju u požrtvovnost prijatelja; Lydgateu se dosada u životu nikad još nije desilo da bi bio prisiljen na to; nikad nije mislio što će u njegovu životu značiti zaduživanje; ali je sada, kad mu je to postalo jasno, osjećao da bi radije podnosio bilo kakvu drugu nevolju. Novaca međutim nije imao, a ni bilo kakve nade da bi mogao doći do njih; ni njegova praksa nije postala nimalo unosnija.
Nije, dakle, čudo što Lydgate u nekoliko posljednjih mjeseci nije mogao prikriti znakove duševnog nemira, i sada je, kad je Rosamond opet bila izvrsna zdravlja, razmišljao kako da joj potpuno povjeri svoje brige. Pošto se iznova uputio u račune trgovaca, bio je prisiljen prosuđivati s novog gledišta – što je potrebno, a što nepotrebno od onoga što naručuje, i uviđati da treba donekle mijenjati navike. A kako da što mijenja bez Rosamondina znanja? Ubrzo mu se nametnula prilika da joj otkrije tu neugodnu činjenicu.
Budući da nije imao novaca, a pošto je u povjerenju potražio savjet kakvo bi jamstvo mogao dati čovjek njegova položaja, Lydgate je ponudio jedino jamstvo koje je mogao dati jednom uviđavnijem vjerovniku, srebrnaru i draguljaru, koji je pristao preuzeti i dug tapetaru, uz kamate za određeno vrijeme. Potrebno jamstvo bila je založnica na pokućstvo u kući, na što jedan vjerovnik može pristati za neki prihvatljiv rok, kad se radi o svoti koja ne prelazi četiri stotine funti, a taj je srebrnar, gospodin Dover, bio pripravan da je i smanji, uzimajući natrag dio srebrnih pladnjeva i sve druge predmete koji su još kao novi. Pod riječima »svi drugi predmeti« obzirno se krio nakit, a još točnije neki tamnoljubičasti ametisti, koji su stajali trideset funti, a Lydgate ih je bio kupio kao vjenčani dar.
O tome je li bilo razborito davati takav poklon, mišljenja mogu biti različita. Neki mogu misliti da je to bila lijepa pažnja, kakva se može i očekivati od čovjeka kao što je Lydgate, i da je svim neugodnim posljedicama kriv bijedan, sitničav ondašnji život u pokrajini, u kome nije bilo nikakvih udobnosti za ljude njegova zvanja, kojih imetak nije bio razmjeran njihovim prohtjevima. A možda je, usto, tome krivo i Lydgateovo ustezanje da od prijatelja traži novac.
Njemu se, međutim, onog jutra, kad je išao konačno nabaviti srebrno posuđe, činilo da to pitanje za njega nije nimalo važno. Uz druge vrlo skupe dragocjenosti i kao dodatak kupovinama, kojima vrijednost nije bila točno proračunata, izdatak od trideset funti za nakit, koji tako krasno pristaje Rosamondinu vratu i rukama, jedva se mogao pričiniti velik, kad ionako nije preostalo gotova novca da se plati. Ali se u ovom teškom položaju Lydgateove misli nisu mogle odvratiti od mogućnosti da ametisti opet zauzmu svoje mjesto među dragocjenostima gospodina Dovera, iako se plašio i same pomisli da to predloži Rosamond. Budući da je bio potaknut razmišljati o posljedicama, na što nije nikad bio navikao, pripremao se da se u tom razmišljanju posluži s nešto one energije (nikako ne sa svom energijom), koju koristi pri svojim eksperimentima. Prikupljao je snage za to na putu iz Brassinga i razmišljao o onome što treba reći Rosamond.
Bila je večer kad je došao kući. Taj je jaki i tako daroviti čovjek od dvadeset i devet godina bio vrlo nesretan. Nije se ljutito optuživao da je strahovito pogriješio, ali je ta pogreška izjedala njegovu dušu poput neke utvrđene kronične bolesti, koja se neugodno i nametljivo upleće u svaku nadu i slabi svaku misao. Kad je išao hodnikom prema salonu, čuo je glasovir i pjevanje. Naravno, Ladislaw je bio tu. Prošlo je već nekoliko tjedana od onog dana kad se Will oprostio s Dorothejom, ali je još jednako bio na starom poslu u Middlemarchu. Lydgate se općenito nije protivio što mu Ladislaw dolazi u kuću, ali se naljutio što je baš sada našao nekoga u svom domu. Kad je otvorio vrata, pjevači su nastavili svojom pjesmom, gledajući doduše u njega, ali ne smatrajući da bi ih njegov dolazak mogao smetati. Čovjeku, ogorčenu brigama, kao što je bio jadni Lydgate, nije bilo nikakvo olakšanje slušati dvoje ljudi kako cvrkuću dok on dolazi kući, osjećajući da taj neugodni dan ima za njega još neugodnosti u pripremi. Njegovo se lice, već ionako bljeđe nego obično, namrgodilo kad je prošao sobom i bacio se u naslonjač.
Pjevači, koji su mislili da ih ispričava činjenica što su imali otpjevati još samo tri takta, sad su se okrenuli.
– Kako ste, Lydgate? – reče Will, pošavši da se rukuje. Lydgate prihvati ruku, ali nije smatrao za potrebno da progovori ijednu riječ.
– Jesi li večerao, Tertius? Očekivala sam te mnogo prije – reče Rosamond, koja je već primijetila da joj je muž »strašno raspoložen«. Dok je govorila, sjela je na svoje staro mjesto.
– Večerao sam. Samo bih te molio malo čaja – reče Lydgate otresito, mrgodeći se i dalje i gledajući upadljivo u svoje ispružene noge.
Will je bio isuviše osjetljiv, da bi mu trebalo više.
– Idem – reče, dohvativši šešir.
– Dolazi čaj – reče Rosamond – molim vas nemojte otići.
– Idem, Lydgate je zlovoljan – odvrati Will, koji je imao više razumijevanja za Lydgatea od Rosamond i nije bio uvrijeđen njegovim vladanjem, jer je lako mogao zamisliti da se Lydgate negdje vani naljutio.
– Baš zato trebate ostati – reče Rosamond veselo i vedro – jer cijelu večer neće sa mnom progovoriti ni riječi.
– Hoću, Rosamond, razgovarat ću – reče Lydgate svojim snažnim baritonom. – Trebam razgovarati s tobom o jednom ozbiljnom poslu.
Ovo je najavljivanje ozbiljna razgovora ispalo sasvim drugačije, nego što je Lydgate zamišljao, ali je njena ravnodušnost bila previše izazovna.
– Eto! Vidite – reče Will. – Idem ja na skupštinu, na kojoj će se raspravljati o tehničkom institutu. Zbogom – i brzo je izišao iz sobe.
Rosamond nije gledala svoga muža, ali je odmah ustala i zauzela mjesto pred poslužavnikom s čajem. Razmišljala je kako ga još nikad nije vidjela u tako neugodnom raspoloženju. Lydgate upravi svoje crne oči u nju, promatrajući je kako svojim tankim prstima pažljivo barata sa servisom za čaj i kako gleda u predmete pred sobom, a na licu joj se – iako se na njemu nijedna crta nije pomakla – odražava nijem protest protiv svih onih koji se nedolično vladaju. Na trenutak je prestao osjećati svoju ranu i nenadano zapao u razmišljanje o ovom novom obliku ženske bešćutnosti, koja se otkriva u toj vilinskoj naravi, a koju je on nekoć tumačio kao znak uvijek budne, inteligentne osjećajnosti. Sjetio se Laure i, gledajući Rosamond, rekao u sebi: »Hoće li ona mene ubiti jer sam joj dodijao?« i onda: »Takve su sve žene«. Ali je ova moć generaliziranja, koja ljudima omogućuje da griješe mnogo više od nijemih životinja, bila odmah izbrisana Lydgateovim sjećanjem na one izvanredne dojmove, koje je na njega ostavilo ponašanje jedne druge žene Dorothejini pogledi i uzbuđenje zbog njezina muža, kad ga je on počeo liječiti, njen dirljivi vapaj da je pouči kako će najbolje ugoditi tom čovjeku, zbog koga, kako je mislila, mora zatomiti svaku svoju težnju, osim težnje da mu bude vjerna i da osjeća prema njemu samilost. Ti oživjeli dojmovi nizali su se brzo jedan za drugim nejasno u Lydgateovu duhu dok se pripravljao čaj. Zaklopio je oči u posljednjem trenutku svoga sanjarenja, kad je čuo Dorotheju, kako govori: »Savjetujte me... razmislite, što bih mogla učiniti... čitav je život radio i radovao se tome. Nije mu ni do čega drugog, a ni meni nije ni do čega drugog.«
Taj mu je glas osjećajne ženske duše ostao u pameti, kao što čovjeku ostaju u pameti zanosne misli mrtvog i slavom ovjenčanog genija (ne postoji li i genij plemenitih osjećaja, koji također upravlja ljudskim duhom i njegovim odlukama?); glasovi su bili glazba koja ga je uspavljivala – a zaista je zapao u trenutačni san, kad Rosamond reče svojim zvonkim, ravnodušnim glasom:
– Izvoli čaj, Tertius – stavljajući čaj na mali stolić kraj njega, a onda se vratila na svoje mjesto i ne pogledavši ga. Lydgate se prenaglio kad ju je okrivio zbog bešćutnosti; ona je na svoj način bila dovoljno osjećajna i njeni su dojmovi bili trajni. Sad je bila pod dojmom uvrede i odbijanja. Ali se Rosamond ipak nije nikad namrgodila i nikad nije povisivala glasa. Bila je sigurna da joj nitko ne bi mogao s pravom ništa prigovoriti.
Možda se Lydgate i ona nisu još nikad osjećali tako udaljeni jedan od drugoga kao sada. Ali je bilo ozbiljnih razloga da ne odgađa svoje otkriće, čak i da ga nije već načeo svojim otresitim najavljivanjem. Uistinu se njegovo nestrpljivo nastojanje da u njoj pobudi više osjećaja za sebe, koje ga je i potaklo da govori prije reda, izmiješalo s jadom, koji je u njemu budilo očekivanje njezina jada. Ali je pričekao da se odnese poslužavnik i upale svijeće, pa da zavlada nepomućeni večernji mir; u tom je intervalu imao dosta vremena da potisnutu nježnost vrati u njenu staru kolotečinu. Govorio je ljubazno:
– Draga Rosy, odloži svoj rad i dođi ovamo k meni – reče nježno, odgurnuvši stol i ispruživši ruku da privuče stolac za nju.
Rosamond posluša. Dok je išla prema njemu u jako nabranoj odjeći od prozirna, diskretno ošarana muslina, njena vitka, a ipak punahna pojava nije mu se nikad činila dražesnijom. Kad je sjela kraj njega i položila ruku na naslon njegova stolca i napokon se zagledala u njega, susrevši se s njegovim pogledom, u njenom nježnom vratu i savršeno oblikovanim usnama nije još nikad bilo toliko one netaknute ljepote, koju nam dočarava proljeće, djetinjstvo i sve što odiše vedrom svježinom. Ta je ljepota i sada dirnula Lydgatea, pomiješavši nekadašnje prve trenutke ljubavi prema njoj sa svim drugim uspomenama, koje su se uzbudile u ovim kritičnim trenucima velike nevolje. On nježno položi svoju široku ruku na njezinu i reče:
– Draga! – izgovarajući tu riječ onim otezanjem, kojim joj ljubav daje osobit prizvuk. Rosamond je još bila pod dojmom iste prošlosti, i njen je muž za nju bio djelomice još onaj Lydgate čija je lijepa riječ budila radost. Lagano mu zbaci kosu s čela, a onda svoju drugu ruku položi na njegovu; bila je svjesna da mu je oprostila.
– Moram ti, Rosy, reći nešto što će te ražalostiti. Ali ima stvari koje muž i žena moraju zajedno promisliti. Rekao bih da si već opazila kako mi ponestaje novaca.
Lydgate zastane, ali Rosamond okrene vrat i zagleda se u vazu na kaminu.
– Nisam mogao platiti sve ono što je trebalo da nabavimo prije vjenčanja, a otada je bilo izdataka, koje sam morao podmirivati. Posljedica je toga veliki dug u Brassingu... tristo i osamdeset funti... koji me tišti već dugo vremena, a uistinu mi svaki dan padamo sve dublje u dug, jer ljudi meni ne plaćaju ništa brže zbog toga što drugi od mene traže novac. Mučno sam to krio od tebe dok nisi bila zdrava, ali sad moramo o tome zajedno razmisliti, i ti mi moraš pomoći.
– Što ja mogu, Tertius? – reče Rosamond, svrativši opet pogled na njega. Ova kratka izreka od tri riječi, kao i mnoge druge na svim jezicima, mogu različitim prelijevanjem glasa izraziti sva duševna stanja, od nemoćne smućenosti do iscrpnog, logičnog shvaćanja, od najsavršenijeg požrtvovnog prijateljstva do najravnodušnije suzdržanosti. Rosamond je ovih nekoliko riječi: »Što ja mogu?« izgovorila toliko ravnodušno, koliko je to uopće moguće. One su pale na Lydgateovu oživjelu nježnost poput smrtne hladnoće. Nije planuo srdžbom, osjetio je previše tuge u srcu. Kad je opet progovorio, govorio je više glasom čovjeka koji se prisiljava obaviti neki zadatak.
– Potrebno je da to znaš, jer ja moram dati jamstvo za određeno vrijeme, pa će doći jedan čovjek da popiše pokućstvo.
Rosamond jako porumenje.
– Od oca nisi tražio novaca? – upita, čim je opet došla do riječi.
– Nisam.
– Onda ga moram ja tražiti! – reče, oslobodivši se Lydgateove ruke, a onda ustane i stane na dva koraka od njega.
– Ne, Rosy – reče Lydgate odlučno. – Prekasno je. Popis će započeti sutra. Imaj na umu da je to samo jamstvo, ništa se neće promijeniti, to je samo privremeno. Tvoj otac ne treba znati za to dok ja ne odlučim da mu to kažem – zaključi Lydgate odlučnošću koja ne podnosi prigovora.
To naravno nije bilo ljubazno, ali je po Rosamondinim riječima naslutio što bi ona učinila u svojoj mirnoj, upornoj neposlušnosti. Njoj se ta neljubaznost učinila neoprostivom; nije lako plakala, a i nije voljela plakati, ali su joj sada brada i usne počeli podrhtavati i suze navirati. Pod dvostrukim pritiskom vanjskih materijalnih teškoća i svoga ponosnog opiranja njihovim ponižavajućim posljedicama, Lydgate možda nije mogao shvatiti što ova iznenadna nevolja znači za mlado biće, koje je znalo samo za uživanje i sanjalo samo o novim užicima, koji će još više odgovarati njegovu ukusu. Ali ju je on želio poštedjeti koliko god može, i njene su ga suze dirale u srce. Nije odmah smogao riječi. A Rosamond nije nastavila plakati, već je nastojala svladati uzbuđenje, te je otrla suze, gledajući i dalje pred sebe u kamin.
– Nemoj se žalostiti, draga – reče Lydgate, podigavši oči prema njoj. Time što se u trenutku svoga jada odmakla od njega, samo mu je otežala dalji razgovor, ali je on svakako morao nastaviti. Moramo svim silama nastojati učiniti što je potrebno. Ja sam pogriješio; morao sam vidjeti da ne mogu namicati sredstva za takav život. Ali je dosta toga pošlo po zlu u mojoj praksi i ona se zaista sada vrlo smanjila. Ja mogu to popraviti, ali se dotle moramo skučiti, moramo promijeniti svoj način života. Mi ćemo to sretno prebroditi. Kad dam to jamstvo, dobit ću vremena, a ti si razumna i ako se posvetiš gospodarstvu, naučit ćeš me da štedim. Bio sam nepromišljeni rasipnik i nisam znao uskladiti troškove s prihodima... ali dođi, draga, sjedni i oprosti mi.
Lydgate je sagnuo šiju pod jarmom, poput bića koje ima pandže, ali koje ima i razum koji nas često navodi da budemo krotki. Kad je izgovorio posljednje riječi molećivim glasom, Rosamond se vrati i sjedne na stolac do njega. Njegovo samooptuživanje davalo joj je malo nade da će saslušati njeno mišljenje, pa je rekla:
– Zašto se ne bi mogao odgoditi taj popis? Možeš te ljude otpraviti, kad dođu sutra.
– Neću ih otpraviti – reče Lydgate opet vrlo odlučno. Što je koristilo njegovo objašnjavanje?
– Ako odemo iz Middlemarcha, svakako ćemo prodati pokućstvo, pa bi sve ispalo na isto.
– Ali mi nećemo otići iz Middlemarcha.
– Uvjerena sam, Tertius, da bi bilo mnogo bolje da odemo. Zašto ne bismo otišli u London? Ili u blizinu Durhama, gdje je tvoja porodica poznata?
– Ne možemo nikamo bez novaca, Rosamond.
– Tvoji prijatelji neće dopustiti da budeš bez novaca. A sigurno bi se i tim omraženim trgovcima moglo utuviti u glavu da to shvate i pričekaju, kad bi im to čestito predočio.
– To je zaludu, Rosamonda – reče Lydgate ljutito. – Moraš naučiti prihvaćati moje mišljenje o svemu što ne razumiješ. Ja sam dogovorio sve što je trebalo, i što se mora izvršiti. A što se tiče prijatelja, ja se ničemu od njih ne nadam, a neću od njih ništa ni tražiti.
Rosamond je sjedila ne progovorivši nijedne riječi. U glavi joj se vrzla misao kako se nikad ne bi bila udala za Lydgatea da je znala kako će se vladati.
– Ne smijemo sad tratiti vrijeme na prazne riječi, draga – nastavi Lydgate. – Ima nekih pojedinosti o kojima moramo razgovarati. Dover kaže da će primiti natrag veći dio srebrnog posuđa i od nakita ono što želimo. On je zaista vrlo pristojan.
– Zar da ostanemo bez žlica i vilica? – reče Rosamond, kojoj kao da su usne postajale sve tanje, a glas sve slabiji. Odlučila je da se više ničemu ne protivi niti da išta predlaže.
– Ma nećemo, draga! – odvrati Lydgate – Ali, gledaj – nastavi i izvuče iz džepa jedan popis i otvori ga – ovo je Doverov račun. Označio sam niz predmeta koje bismo mogli vratiti i smanjiti dug za trideset i više funti. Nisam označio nijedan komad nakita.
Lydgate je zaista osjećao da je to pitanje nakita za njega vrlo mučno, ali je ozbiljnim razlozima svladao taj osjećaj. Nije mogao predložiti Rosamond da vrati bilo koji njegov poklon, ali je zaključio da je dužan reći joj Doverovu ponudu, a kakav njen spontani poticaj mogao bi mu olakšati posao.
– Nema smisla da to gledam, Tertius – reče Rosamond mirno vratit ćeš ono što želiš.
Nije ni pogledala papir, a Lydgate, porumenjevši do korijena kose, trgne ga natrag i pusti da mu padne na koljeno. Rosamond je međutim mirno izišla iz sobe, ostavivši Lydgatea nemoćna i u čudu. Zar se neće vratiti? Učinilo mu se da se ona više ne poistovjećuje s njim, i kao da su oni bića različitih vrsta i oprečnih interesa. Zabaci glavu i turi ruke duboko u džepove, osjećajući u sebi neku neobičnu odvažnost. Još ostaje znanost – još ima vrijednih ciljeva, da za njih radi. Treba napregnuti sve snage, tim jače jer je nestalo drugih zadovoljstava.
Ali se vrata uto otvore i Rosamond uđe. Nosila je kožnatu kutiju, u kojoj su bih ametisti, i jednu malenu ukrasnu košaricu, u kojoj su se nalazile opet druge kutijice, i sve je to položila na stolac, na kojem je bila sjedila, rekavši savršeno korektno kao uvijek:
– To je sav nakit što si ga meni poklonio. Možeš vratiti što želiš, a isto tako i posuđe. Ti, naravno, ne očekuješ da sutra budem kod kuće. Idem ocu.
Pogled kojim ju je pogledao Lydgate, bio bi mnogim ženama strašniji od pogleda srdžbe: to je bila očajna odluka, da prihvati udaljenost koju je ona stvorila između sebe i njega.
– A kad ćeš se opet vratiti? – upita s prizvukom gorčine.
– Oh, uvečer. Neću, naravno, ništa govoriti o tome majci. Rosamond je bila uvjerena da se nijedna žena ne bi vladala bolje nego što se vladala ona. Pošla je i sjela za svoj radni stolić. Lydgate je sjedio razmišljajući, a posljedica je tog razmišljanja bila da je s nešto starog osjećaja u duši rekao:
– Pošto smo se sporazumjeli, Rosy, ne smiješ me ostaviti sama u prvoj nevolji koja nas je snašla.
– Svakako, neću – odgovori Rosamond. – Učinit ću sve što treba da učinim.
– Nije u redu da se sve prepusti služinčadi, ili da im ja o tome moram govoriti. A ja ću morati izići... možda i vrlo rano. Razumijem da izbjegavaš poniženja tih novčanih poslova. Ali je, draga Rosamond, koliko se god to ticalo ponosa, koji ja osjećam isto tako kao i ti, sigurno ipak bolje da to obavljamo sami i da služinčad o tome zna što manje. A kako si ti moja žena, nema nikakve zapreke da sa mnom dijeliš sramom... ako tu uopće ima sramote.
Rosamond ne odgovori odmah, ali naposljetku reče:
– Dobro, ostat ću kod kuće.
– Neću ni taknuti taj nakit, Rosy. Odnesi ga odavle. Ali ću napraviti popis srebrnine koju bismo mogli vratiti, pa se može spremiti i odmah poslati.
– Služinčad će to znati – reče Rosamond s malom primjesom sarkazma.
– Pa neke neugodnosti moramo primiti kao neizbježne. Gdje je tinta? – upita Lydgate i ustane, bacivši račun na veći stol, gdje je kanio pisati.
Rosamond pođe da dohvati tintu i kad ju je stavila na stol i htjela se okrenuti, Lydgate je, koji je stajao sasvim kraj nje, obuhvati rukom i okrene k sebi govoreći:
– Hajde, draga, da učinimo sve što možemo. Nadam se da nećemo dugo morati škrtariti i sitničariti. Poljubi me.
Njegova prirođena srdačnost pomogla mu je da se umiri, a jedno je od obilježja muškosti u muža da jasno shvati kako je jedna neiskusna djevojka zapala u nepriliku, jer se udala za njega. Ona prihvati njegov poljubac i lagano ga uzvrati, pa je tako prividno bio za neko vrijeme uspostavljen sklad. Ali se Lydgate nije mogao otresti bojazni, kad bi pomislio na neizbježne buduće razgovore o izdacima, da će morati sasvim promijeniti način života.

LIX. POGLAVLJE

U davna se vremena vjerovalo da Duša ima oblik tijela, samo što je manja i nježnija od njega, i da odlazi iz tijela da se prozrači, kad joj se prohtije.
I gle! Kraj sama njena anđeoskog lica lebdi bestjelesni lik blijedih usana, šapćući joj svoje savjete u malu školjku njena uha.
Novosti se često šire bezbrižno i uspješno poput peludi, što ga raznose pčele (da i ne znaju da su naprašene), kad zujeći lete naokolo u potrazi za svojim nektarom. Ta se lijepa usporedba odnosi na Freda Vincyja, koji je one večeri u župnom dvoru u Lowicku slušao kako su gospođe živo raspravljale o novosti, koju je njihova služavka čula od Tantripp, naime, da je gospodin Casaubon na neki čudan način spomenuo gospodina Ladislawa u dodatku svojoj oporuci, koju je napisao nekako pred svoju smrt. Gospođica Winifred je bila zapanjena kad je ustanovila da je njen brat to znao i prije, pa je primijetila kako je Camden vrlo čudan čovjek: zna nešto, a neće to nikome reći. Mary Garth je na to rekla da se možda misao o tom dodatku oporuci pomiješala s mislima o navikama pauka i tamo zamela, ali gospođica Winifred nije htjela prihvatiti takvo tumačenje. Gospođa Farebrother je samo jednom vidjela gospodina Ladislawa u Lowicku, pa je smatrala da je ta novost u nekoj svezi s tim, a gospođica Nobel je mnogo puta tiho i tužno zamijaukala.
Fred je malo znao i malo se brinuo o Ladislawu i Casaubonovima, pa mu taj razgovor nije nikad padao na um, dok nije jednog dana po želji svoje majke usput posjetio Rosamond, da joj preda neku poruku i slučajno vidio Ladislawa, koji je baš odlazio. Fred i Rosamond imali su malo tema za razgovor otkako ju je udaja otkinula od kuće i od braće, s kojom se sukobljavala zbog njihovih neugodnih postupaka, a pogotovu sada, kad se on odvažio na takav, po njenu sudu, glup i čak prijekoran korak, te se odrekao svećeničkog zvanja i posvetio takvom poslu, kao što je posao gospodina Gartha. Stoga je Fred radije govorio o onom što je smatrao indiferentnim, pa je »a propos o tom mladom Ladislawu« spomenuo ono što je čuo u župnom dvoru u Lowicku.
Ali je Lydgate, kao i Farebrother, znao mnogo više nego što je govorio, a kad je jednom počeo razmišljati o odnosu između Willa i Dorotheje, onda su njegova nagađanja išla i dalje od činjenice. Mislio je da se radi o strasnoj ljubavi, koja postoji na obje strane, te je njegov dojam bio da je to preozbiljno da bude predmet govorkanja. Sjećao se kako je Will planuo kad mu je jednom spomenuo gospođu Casaubon, pa je bio još oprezniji. Njegova su nagađanja, uz ono što je znao o tome, pojačala njegovo prijateljstvo i naklonost prema Ladislawu i pomogla mu da shvati njegovu neodlučnost, koja ga je zadržavala u Middlemarchu, pošto je rekao da će otići. Za duševni jaz, koji je nastao između Lydgatea i Rosamond, značajno je i to da se on nije osjetio ničim ponukan da joj išta o tome govori; uistinu, on nije imao potpuno povjerenje u njenu diskreciju prema Willu. A u tome je imao pravo; ipak nije mogao zamisliti što bi se to moglo odigrati u njenoj glavi da bi je potaklo da govori.
Kad mu je ona ispričala novost koju je čula od Freda on je rekao:
– Pazi da ti ne izmakne i najmanja aluzija na to pred Ladislawom, Rosy. Može planuti, kao da si ga uvrijedila, lb je, dabome, mučno.
Rosamond nakrene vrat i pogladi kosu. Ali je idući put, kad je Will došao, a Lydgatea nije bilo kod kuće, govorila nestašno o tome kako nije otišao u London, kao što je zaprijetio.
– Znam ja sve o tome. Znam ja jednu povjerljivu malu ptičicu rekla je izvodeći vrlo dražesne kretnje glavom nad svojim ručnim radom, koji je držala visoko svojim hitrim prstima. – Ima ovdje jedan vrlo jaki magnet.
– Svakako, ima. Nitko to ne zna bolje od vas – reče Will pomalo udvorno, ali spreman u duši da plane.
– To je zaista najdivniji roman: ljubomorni gospodin Casaubon, predviđajući da nema nikog drugog, za koga bi se gospođa Casaubon tako rado udala, i da nema nikoga drugog tko bi se tako rado oženio njome kao jedan džentlmen, planira kako će sve to osujetiti tako da ona gubi imetak, ako se uda za toga džentlmena... i onda... i onda... i onda... oh, nimalo ne sumnjam da će i kraj toga biti zaista romantičan.
– Zaboga! O čemu vi pričate? – plane Will, porumenjevši preko ušiju, a lice mu se izobličilo, kao da ga je snašao žestok živčani napad. – Ne šahte se, recite što mislite.
– Zar zaista ne znate? – reče Rosamond, ali ne više nestašno, već samo želeći da mu sve ispripovijeda, kako bi mogla pobuditi neki efekt.
– Ne znam! – odvrati on nestrpljivo.
– Zar ne znate da je gospodin Casaubon u oporuci odredio da gospođa Casaubon gubi sav svoj imetak ako se uda za vas?
– Odakle to znate? – Upita Will naglo.
– Moj je brat Fred to čuo od Farebrotherovih. Will ustane i dohvati svoj šešir.
– Rekla bih da ona vas voli više od imetka – reče Rosamond, promatrajući ga izdaleka.
– Molim vas, ne govorite više o tome – prekine je Will grubim, promuklim glasom, koji se jako razlikovao od njegova običnog blagog glasa. – To je gruba uvreda za nju i za mene.
Tada je sjeo i zurio pred sebe, ali nije vidio ništa.
– Sad se ljutite na mene – reče Rosamond. – Jako je ružno što ste mene uzeli na zub. Trebalo bi da mi budete zahvalni što sam vam to rekla.
– I jesam – reče Will otresito. Govorio je kao da iz njega govori neko drugo biće, kao pospan čovjek kad odgovara na pitanja.
– Nadam se da ćete me obavijestiti o vjenčanju – reče Rosamond obijesno.
– Nikad! Nikad to nećete doživjeti!
Izgovorivši naglo te riječi, Will ustane, pruži Rosamond ruku, sve kao u snu, i ode.
Kad je otišao, Rosamond ustane sa stolca i pođe na drugi kraj sobe i, naslonivši se tamo na ormar, zagleda se tužno kroz prozor. Tištili su je dosada i ono nezadovoljstvo koje se u duši žena pretvara u ljubomoru, bez stvarnog opravdanja; koja je pusti prohtjev sebičnosti, a ipak kadar poticati na djela i riječi.
– Nema zaista ništa za što bih mnogo marila – reče jadna Rosamond u sebi, misleći na porodicu u Quallinghamu, koja joj nije ništa pisala; pa onda, kako će je Tertius, kad dođe kući, možda gnjaviti s njenim izdacima. Već mu je kriomice otkazala poslušnost, jer se obratila ocu da im pomogne, a on je na kraju odlučno rekao: »Ja bih vjerojatno i sam trebao pomoć.«

LX. POGLAVLJE

Dobre su riječi vrlo preporučljive, a i uvijek su to bile.
Sudac Shallow.

Nekoliko dana poslije toga – bio je već kraj kolovoza – zbio se događaj, koji je izazvao uzbuđenje u Middlemarchu: ljudima se, ako su htjeli, pružala pogodna prilika da kupuju, pod odličnim pokroviteljstvom gospodina Borthropa Trumbulla, pokućstvo, knjige i slike, koji su bih, kako se svatko mogao uvjeriti iz računa, najbolji u svakom pogledu, a koji su pripadali Edwinu Larcheru, Esq. To nije bila jedna od onih prodaja, uzrokovana zastojem u trgovini; naprotiv, ona je bila posljedica velikog uspjeha gospodina Larchera u otpremničkom poslovanju, što mu je omogućilo da kupi jedan dvorac u blizini Riverstona, koji je već opremio namještajem u otmjenom stilu neki glasoviti kupališni liječnik – opremio je blagovaonicu takvim golemim skupocjenim slikama nagih ljudi, da je gospođa Larcher bila uznemirena, dok se nije umirila, ustanovivši da su to likovi iz Biblije. Bila je to krasna prilika za kupce, što je bilo i lijepo istaknuto u oglasima gospodina Borthropa Trumbulla, kome je poznavanje povijesti umjetnosti omogućavalo da ustvrdi kako među pokućstvom iz predvorja, koje se ima prodati za bilo koju cijenu, ima i komad s rezbarijama jednog od Gibbonsovih suvremenika.
U Middlemarchu je u to vrijeme takva velika dražba bila prava svečanost. Bio je tu stol, pun najboljih hladnih jela, kao na kakvom otmjenom pogrebu; nudila se pogodna prigoda za ono obilno i veselo ispijanje čaša, koje može navesti na obilne i vesele ponude i za predmete koje čovjek inače ne bi poželio. Dražba gospodina Larchera bila je još privlačnija za lijepa vremena, jer je kuća bila na kraju grada, s vrtom i stajama, na onom lijepom putu iz Middlemarcha, nazvanom Londonska cesta, a ta je cesta vodila i u novu bolnicu i u Bulstrodeovo samotno prebivalište, prozvano Grmenje. Ukratko, dražba je bila poput sajma i privukla je sve dokone ljude; za neke, koji su riskirali da se nadmeću, kako bi povisili cijene, bilo je to isto što i klađenje na trkama. Drugi dan, kad se trebalo prodavati najbolje pokućstvo, »svi« su bili tamo; čak je i gospodin Thesiger, župnik crkve sv. Petra, načas privirio, da bi kupio izrezbareni stol, pa se nadmetao s gospodinom Bambridgeom i gospodinom Horrockom. Bile su tu i midlmarčke dame, koje su poput vijenca posjedale oko velikog stola u blagovaonici, na koji se popeo gospodin Borthrop Trumbull sa svojim pisaćim stolom i čekićem; lica iza njih, većinom muška, često su se mijenjala, ljudi su dolazili i odlazili i kroz vrata i kroz veliki izbočeni prozor, koji je gledao na tratinu.
Među »svima« toga dana nije bilo gospodina Bulstrodea, koji zbog slaba zdravlja nije lako podnosio gužve i promaje. Međutim je gospođa Bulstrode živo željela kupiti jednu sliku, »Večeru u Emmausu«, koja se, prema popisu, pripisivala Guidu, i u posljednjem je trenutku uoči dana dražbe gospodin Bulstrode posjetio uredništvo »Pionira«, kome je sad bio jedan od vlasnika, da zamoli gospodina Ladislawa za veliku uslugu, da bude pri ruci gospođi Bulstrode svojim poznavanjem slika i procijeni vrijednost te slike: »Ako«, dodao je taj obzirni i uljudni bankar, »to neće smetati pripremama za vaš odlazak; koliko znam, tek što niste otišli.«
Taj bi uvjet možda zvučao u Willovu uhu prilično podrugljivo, da je bio raspoložen osvrtati se na takvo ruganje. Ticalo se to dogovora s vlasnicima lista, koji su prije nekoliko tjedana pristali da Will može slobodno, kad god mu se svidi, predati uređivanje lista svom zamjeniku, koga je upućivao u posao, jer je želio da konačno napusti Middlemarch. Ali su neodređene vizije naše ambicije slabe prema onome što smo navikli činiti s lakoćom i što je naoko ugodno. Svi mi dobro znamo kako je teško provesti neku odluku, kad potajno želimo da se pokaže kako je nepotrebna. U takvim je duševnim raspoloženjima i najveći skeptik intimno sklon vjerovati u čuda; nemoguće je dokučiti kako bi se naša želja mogla ispuniti, ali ipak – dogodilo se već štošta čudnovato! Will nije tu slabost priznavao ni samome sebi, ali se kolebao. Koja mu korist od toga da u to doba godine ide u London? Bivših studenata iz Rugbyja, koji bi se njega sjećali, nema tamo, a što se tiče pisanja političkih članaka, nastavit će ih pisati još nekoliko tjedana u »Pioniru«. Međutim, u trenutku dok je razgovarao s Bulstrodeom, on je još čvršće odlučio da ide, ali je u isti mah stvorio i isto tako čvrstu odluku da ne odlazi tako dugo, dok se još jednom ne sastane s Dorothejom. Stoga odgovori kako ima razloga da još malo odgodi odlazak, i da će mu biti drago što će moći otići na dražbu.
Will je bio raspoložen da prkosi; strahovito ga je pekla u duši misao da ljudi, koji ga gledaju, vjerojatno znaju činjenicu, koja se podigla kao optužba protiv njega, da je čovjek podlih namjera, koje je trebalo osujetiti oporukom. Poput većine ljudi koji brane svoju slobodu i pravo na konvencionalni ugled, bio je spreman da se brzo, bez oklijevanja upusti u svađu sa svakim tko bi bilo čime aludirao da on ima bilo kakvih osobnih razloga za tu obranu – da ima nešto u njegovoj krvi, njegovu vladanju ili njegovu karakteru, što bi on htio prikriti krinkom nekog uvjerenja. Dok je bio u takvu razdražljivom duševnom raspoloženju, hodao bi po više dana naokolo, gledajući izazovno, kao da je na qui vive94 , vrebajući nešto na što bi se trebao baciti, a njegova prozirna put mijenjala je boju.
To se na njemu osobito zapažalo na dražbi, i oni koji su ga vidjeli samo u raspoloženjima otmjene ekstravagantnosti ili vedre radosti, bili su zapanjeni kontrastom. Nije žalio što će imati prilike da se pojavi u javnosti pred tom midlmarčkom čeljadi Tollera, Hackbutta i drugih, koji na njega gledaju s visine kao na pustolova, a nemaju ni pojma o Danteu; koji reže na njega zbog njegove poljske krvi, a sami su takva soja, kome bi vrlo nužno trebalo križanje. Stajao je na istaknutom mjesto, nedaleko od dražbovatelja, zataknuvši kažiprste u pobočne džepove kaputa i zabacivši glavu natrag, ne mareći da razgovara ni s kim, iako ga je srdačno pozdravio kao dobrog znalca gospodin Trumbull, koji je uživao što ima priliku dati maha svojim velikim sposobnostima.
I sigurno je da je od svih ljudi, čije zvanje zahtijeva da pokažu dar govora, najsretniji uspješni provincijski dražbovatelj, koji strasno uživa u svojim šalama i koji je svjestan svoga enciklopedijskog znanja. Kakvi mrzovoljni dosadni ljudi mogli bi prigovarati kad bi morali neprestano i uporno isticati odlike svih mogućih predmeta, od izuvača čizama do Berghemovih pejzaža; ali je gospodin Borthrop Trumbull bio dobrodušne naravi, bio je po prirodi sklon svemu se diviti i volio bi kad bi i čitav svijet došao pod njegov čekić, vjerujući da bi i njemu po njegovoj preporuci porasla cijena.
Zasad je, međutim, bio zabavljen s pokućstvom iz salona gospođe Larcher. Kad je Will ušao, jedna rabljena rešetka za kamin, na koju se, kako je rečeno, zaboravilo kad je bila na redu, neočekivano je zaokupila dražbovatelj evo oduševljenje, koje je on odmjeravao po načelu pravednosti, hvaleći najviše one predmete kojima je hvale najviše i trebalo. Rešetke su bile od sjajnog čelika u obliku šiljasta luka, sa šupljikama i oštrim rubovima.
– Eto, gospođe – reče on – vama se obraćam. To je rešetka za kamin, koju bi teško itko na kakvoj drugoj dražbi ponudio bez ustezanja, jer, da tako kažem, predmet zbog kakvoće čelika i neobičnosti uzorka – na to gospodin Trumbull snizi glas i progovori malo kroz nos, podižući kažiprst lijeve ruke, da bi istakao važnost svoga izlaganja – neće biti u skladu s običnim ukusom.
Dopustite mi da vam kažem kako će s vremenom samo ovaj stil biti moderan... pola krune kažete? Hvala vam... pola krune... prvi put... za ovako karakterističnu rešetku; a ja sam posebno obaviješten da se taj antikni stil mnogo traži u visokom društvu. Tri šilinga... tri i šest penca... drži je dobro, Joseph! Pogledajte, gospođe, originalnost uzorka... ja sam nimalo ne sumnjam da je to djelo posljednjeg stoljeća! Četki šilinga, gospođo Mawmsey? Četiri šilinga.
– To ja nikad ne bih stavila u svoj salon – reče gospođa Mawmsey glasno, da bi opomenula svoga naglog muža. – Čudim se gospođi Larcher. Svako bi jadno dijete, koje bi na to naletjelo, ostalo raskoljene glave. Rubovi su poput noža.
– Baš je tako – požuri se gospodin Trumbull odgovoriti – i upravo je izvanredno korisno imati pri ruci takvu rešetku, koja siječe, kad vam ustreba da prerežete kakvu vrpcu na cipelama ili kakvu uzicu, a nemate pri ruci noža; mnogi se čovjek objesio, jer nije bilo pri ruci noža da se presiječe uže. Gospodo, evo rešetke koja će vas u trenutku skinuti s užeta, ako se po nesreći objesite... nevjerojatno brzo... četiri i šest penca... prikladan predmet za gostinsku spavaonicu, u kojoj je krevet s baldahinom i gost koji nije sasvim pri sebi... šest šilinga... hvala vam gospodine Clintup... šest šilinga prvi... drugi... i treći put!
Dražbovateljev je pogled, koji je dosada tražeći lutao na sve strane, upravo natprirodno osjetljiv za svaki znak ponude, pao sada na papir, koji je ležao pred njim, a i glas mu se snizio kad je ravnodušno i službeno rekao:
– Gospodin Clintup. Pomozite, Joseph!
– Pa vrijedno je da platiš šest šilinga za predmet o kome uvijek možeš ispričati tu šalu – reče gospodin Clintup, smijući se tiho i kao da se ispričava svome susjedu. On je bio skroman, ali odličan vrtlar, a bojao se da ljudi ne bi smatrali kako je njegova ponuda budalasta.
Joseph je već donio poslužavnik s nekim sitnim predmetima.
– A sada, gospođe – reče gospodin Trumbull, dohvativši jedan od tih predmeta – na ovom je poslužavniku zbirka vrlo rijetkih predmeta... zbirka sitnica za stol u salonu... a sitnice ispunjavaju sav ljudski život... nema ništa važnije od sitnica... (da, gospodine Ladislaw, da, odmah potom)... ali ponesite taj poslužavnik naokolo, Joseph... taj ukras treba pogledati, gospođe. Ovo je, što imam u ruci, vrlo duhovit pronalazak... neka vrsta praktične zagonetke, da to tako nazovem; evo, vidite, izgleda kao elegantna kutija u obliku srca, možete je svakamo ponijeti... u džepu; onda opet dobiva oblik divnog, dvostrukog cvijeta... ukras za stol; a sad – gospodin Trumbull bučno pusti cvijet da se pretvori u bokor srcolika lišća... – knjiga zagonetaka! Ništa manje od pet stotina, otisnute u divnoj crvenoj boji. Gospodo, kad bi u mene bilo manje savjesti, ja vam ne bih dopustio da cijenu ovome natjerate visoko... ja bih se je i sam želio domoći.
Što pobuđuje više nedužno veselje i, rekao bih, krepost, nego dobra zagonetka? Ona sprečava bogohulne razgovore i privlači muškarca u društvo otmjenih žena. Taj duhoviti predmet sam po sebi, bez one elegantne kutije za domino, košarice za karte, i tako dalje, mora dati visoku cijenu čitavoj zbirci. Čovjek koji ga nosi u džepu bit će dobrodošao u svakom društvu. Četiri šilinga, gospodine?... Četiri šilinga za ovu divnu zbirku zagonetaka sa svim drugim. Evo jedan primjer: »Kako ćete izgovarati med, da biste na njega uhvatili ptičicu?« Odgovor: »Mjed«95. Čujete li?... To je zabava, kojom se izoštrava um; ima u tome i žalac... to je ono što nazivamo satirom, i šala bez ikakve nepristojnosti. Četiri i šest penca... pet šilinga.
Ponude su se nizale u živom nadmetanju. Gospodin Bowyer se također nadmetao, što je druge tjeralo u bijes. Bowyer nije imao čime platiti i samo je želio smetati drugima da postignu pogodnu cijenu. Bujica je povukla sa sobom čak i gospodina Horrocka; činjenica što se on odvažio prikloniti se nekoj ideji, izazvala je na njegovu ravnodušnom licu tako malo promjene, da bi teško bilo reći nudi li on išta u tom nadmetanju, da nije gospodin Bambridge tako prijateljski psovao, želeći saznati što će Horrocku ta prokleta glupost, koja priliči samo sitničarima, koji su osuđeni na ono stanje propadanja, u kome, kako je to trgovcu konjima dobro poznato, živi većina čovječanstva. Zbirka je napokon prodana za jednu gvineju najboljem ponuditelju, gospodinu Spilkinsu, mladom kicošu iz susjedstva, koji se lakoumno razmetao svojim džeparcem, a osjećao je da slabo pamti zagonetke.
– Hajde, Trumbull, dozlogrdili ste već... iznijeli ste na prodaju neke bablje trice – mrmljao je gospodin Toller, približivši se sasvim dražbovatelju. – Htio bih vidjeti, kako će ići slike, a morao bih ubrzo poći.
– Odmah, gospodine Toller. Bila je to samo gesta dobre volje, što će vaše plemenito srce odobriti. Joseph!... Brzo ovamo slike... Broj 235. Evo, gospodo, vama, koji ste znalci, sprema se pravi užitak. Ovdje je bakrorez koji prikazuje vojvodu Wellingtona, okružena njegovim štabom na bojištu kod Waterlooa; i usprkos posljednjim događajima, koji su, takoreći, poput tmasta oblaka zastrli lik našeg heroja, ja ću se osloboditi i reći... jer čovjek poput mene ne mora se povijati prema političkom vjetru... da bi nešto ljepše... moderno, što pripada našem vremenu i našoj epohi... ljudski um teško mogao zamisliti... anđeli bi možda mogli... ali ljudi nikako, gospodo, ljudi nikako.
– Tko je to naslikao? – upita gospodin Powderell, jako impresioniran.
– To je pokusni otisak prije urezivanja potpisa, gospodine Powderell... slikar je nepoznat – odgovori Trumbull, i kao da mu je pri posljednjim riječima ponestalo daha, poslije čega je naprćio usne i zurio naokolo.
– Dajem jednu funtu! – reče gospodin Powderell, odlučnim glasom i uzbuđen, kao čovjek spreman za juriš. Bilo iz strahopoštovanja ili samilosti, ali se nitko s njim nije nadmetao.
Zatim su došla na prodaju dva nizozemska crteža, za koje se pojagmio gospodin Toller, i pošto ih je dobio, otišao je. Drugi crteži, a poslije toga neke uljene slike, prodani su uglednim Midlmarčanima, koji su došli baš zbog toga, pa je onda nastalo življe kretanje u publici, dolaženje i odlaženje; neki su, koji su kupili što su željeli, odlazili, a drugi dolazili, ili prvi put, ili poslije kraćeg posjeta u gostionicama za okrepu, koje su se smjestile pod šatorom na travnjaku. Bio je to šator, koji je gospodin Bambridge namjeravao kupiti, pa je, čini se, rado često zagledao u njega, da bi unaprijed osjetio užitak koji će mu donijeti buduće vlasništvo. Kad se posljednji put vratio odanle, svi su zapazili da je sa sobom doveo nekog novog čovjeka, koga gospodin Trumbull nije poznavao, a ni itko drugi. Vanjština toga neznanca navodila je, međutim, na misao da bi mogao biti u nekom srodstvu s konjskim trgovcima – također »sklon užicima«. Sa svojim je zaliscima, nametljivim šepirenjem, pa zabacivanjem noge bio istaknuta pojava; ali je njegovo crno odijelo, prilično otrcano na rubovima, nametalo unaprijed zaključak da on baš nije kadar da se odaje užicima onoliko koliko bi on želio.
– Tko ti je taj što si ga doveo, Bam? – upita gospodin Horrock tiho.
– Pitaj ga sam – odgovori gospodin Bambridge. – Kaže da je prolazeći cestom slučajno skrenuo ovamo.
Gospodin Horrock se zagleda u stranca, koji se jednom rukom upirao straga na svoj štap, dok se drugom služio da čačkalicom čačka zube, ogledajući se oko sebe nekako nemirno, očito zbog šutnje na koju su ga prisilile okolnosti.
Napokon su iznijeli »Večeru u Emmausu«, pa je Willu neizmjerno laknulo, jer ga je cijela ta procedura tako izmorila da se malo povukao natrag i naslonio leđima na zid, upravo iza samog dražbovatelja. Sad je opet pošao naprijed i pogled mu je pao na stranca, koji je u njega napadno zurio, što ga je prilično iznenadilo. Ali se u to gospodin Trumbull obratio Willu.
– Da, gospodine Ladislaw, da, to će vas kao znalca zanimati, mislim. Donekle je užitak – nastavio je dražbovatelj sa sve većim žarom – imati takvu sliku, pa da je možeš pokazivati društvu dama i gospode... sliku, za koju čovjeku, kome su sredstva u skladu s njegovim ukusom, vrijedi platiti svaku cijenu. To je djelo talijanske slikarske škole... djelo slavnog Guida, najvećeg slikara na svijetu, prvaka Starih majstora, kako se oni nazivaju... mislim, jer su bili dorasli mnogo čemu bolje nego mnogi od nas... posjedovali su neke tajne, koje su sada izgubljene za većinu čovječanstva. Dopustite mi, gospodo, da vam kažem... vidio sam mnogo slika Starih majstora, ali one sve nisu ravne ovoj... neke su tamnije no što bi se vama sviđalo, i nisu pogodne za kuću. Ali je to Guido... sam okvir vrijedi nekoliko funti... koji bi svaka dama mogla ponosno objesiti o zid... predmet prikladan za prostoriju, što je nazivamo refektorij, u svakoj dobrotvornoj ustanovi, ako koji džentlmen iz gradskog vijeća želi pokazati svoju velikodušnost. Da je malo okrenemo, gospodine? Jest, Joseph, okrenite je malo prema gospodinu Ladislawu... gospodin Ladislaw, koji je bio u inozemstvu, zna vrijednost tih djela; pogledajte.
Sve su se oči za trenutak uperile u Willa, koji je hladno rekao:
– Pet funti.
Dražbovatelj je planuo i ogorčeno protestirao:
– Ah! Gospodine Ladislaw! Sam okvir vrijedi toliko. Gospođe i gospodo, radi se o ugledu grada! Pomislite da se jednom otkrije kako je takav dragulj umjetnosti bio među nama u ovom gradu, a nitko u Middlemarchu nije to ni znao. Pet gvineja... pet gvineja, sedam šilinga i šest penca... pet i deset. Dalje gospođe, dalje! To je dragulj, a »mnogo i mnogo više od dragulja«, kako kaže pjesnik, otišlo je po tričavoj cijeni, jer ljudi nisu znali što vrijedi, jer se nudilo u društvu, u kome su vladali – htio sam reći vulgarni osjećaji, ali neću!... šest funti... šest gvineja... prvorazredni Guido za šest gvineja... pa to je, gospođe, vrijeđanje religije. To se tiče svih nas kao kršćana, gospodo, da takav predmet ode po tako niskoj cijeni... šest funti i deset šilinga... sedam...
Nadmetanje je bilo živo, a Will je sudjelovao u njemu, imajući na umu, da gospođa Bulstrode želi dobiti tu sliku, i misleći da smije podići cijenu do dvanaest funti. Ali je uspio da je dobije kao najbolji ponuđač za deset gvineja, poslije čega se progurao prema onom velikom prozoru i izišao napolje.
Pošao je pod šator da dobije čašu vode, jer je bio ugrijan i žedan. Pod šatorom nije bilo drugih gostiju, pa je zamolio ženu, koja je posluživala, da mu donese svježe vode. Ona još nije ni pravo krenula, kad se Will uznemiri ugledavši onog rumenog stranca, koji je tako zurio u njega, kako ulazi pod šator. Willu je u tom trenutku palo na pamet da bi taj čovjek mogao biti jedan od onih naduvenih političkih parazita, koji mu je već jedan ili dva puta nametao svoje poznanstvo, pošto ga je čuo govoriti o pitanju reforme, nadajući se da će izvući koji šiling za svoje informacije. Zbog toga mu je taj čovjek, koga je i inače bilo dovoljno pogledati pa da ti bude još toplije na toj ljetnoj žegi, bio još neugodniji. I Will, koji je napola sjedio naslonjen na naslon vrtnog naslonjača, svrne oprezno pogled ustranu, da ne gleda u došljaka. Ali je to malo smetalo našega znanca gospodina Rafflesa, koji nikad nije oklijevao da se odvaži na nametljivo ispitivanje, ako je to služilo njegovim ciljevima. Pomakao se korak dva, dok se nije našao pred Willom, a onda reče užurbano snažnim glasom:
– Oprostite, gospodine Ladislaw... je li se vaša majka zvala Sarah Dunkirk?
Will skoči na noge, uzmakne za korak, namršti se i prilično oštro odgovori:
– Jest, gospodine, tako se zvala. A što se to vas tiče?
U Willovoj je naravi bilo da tako postupa; prve su riječi bile izravan odgovor na pitanje i ujedno izazivanje njegovih posljedica. Da je najprije rekao: »Što se to vas tiče?«, izgledalo bi kao da nešto sakriva, kao da mu nije drago da netko nešto zna o njegovu podrijetlu!
Raffles nije bio tako nagao da se upušta u svađu, koju je nagoviještalo Ladislawovo prijeteće držanje. Mršavi mladić djevojačke puti izgledao je kao divlja mačka, spremna baciti se na njega. U takvim se prilikama gospodin Raffles morao odreći užitka da dodijava svom subesjedniku.
– Bez uvrede, dobri moj gospodine, bez uvrede! Ja se samo sjećam vaše majke... znao sam je kad je bila djevojka. Ali ste vi slični više svom ocu, gospodine. Imao sam taj užitak da vidim i vašeg oca. Jesu li vam roditelji živi, gospodine Ladislaw?
– Nisu! – zagrmi Will, jednako raspoložen kao i prije.
– Bit će mi drago budem li vam mogao čime poslužiti, gospodine Ladislaw... tako mi Jupitera, bit će mi drago! Nadam se da ćemo se još vidjeti.
Na to se Raffles, koji je pri posljednjim riječima podigao šešir, okrene, zabacivši nogu, i ode. Will je trenutak gledao za njim, pa je vidio da se nije vratio u dražbovaonicu, već je, kako se činilo, išao prema cesti. Will načas pomisli kako je bilo ludo što nije pustio čovjeka da govori, ali bolje da nije! On je uglavnom volio biti bez informacija koje bi dolazile iz takvih izvora.
Međutim, kasnije uvečer ga je Raffles sustigao na ulici – ili se pretvarao da je zaboravio kako ga je Will prije grubo dočekao, ili je namjeravao da mu to uzvrati milostivom slatkorječivošću – pozdravio veselo i pridružio mu se, govoreći najprije o ljepotama grada i okolice. Will posumnja da je taj čovjek pijan, pa je razmišljao kako da se ga otrese, kad Raffles reče:
– I ja sam bio u inozemstvu, gospodine Ladislaw... vidio sam svijeta... natucao sam malo i francuski. U Bologneu sam vidio vašeg oca... izvanredno ste mu slični, tako mi Jupitera! Usta... nos... oči... kosa vam je očešljana s čela, baš kao što je bila i u njega... malo u stranom stilu. John Buli se time mnogo ne bavi. Ali je vaš otac bio jako bolestan kad sam ga vidio. Bože, Bože! Ruke su mu bile sasvim prozirne. Vi ste tada bili maleni dječak. Je li ozdravio?
– Nije – odgovori Will otresito.
– Ah! Da! Često sam mislio što je bilo s vašom majkom. Pobjegla je od kuće dok je bila mlada djevojka... mlada ponosna i smiona djevojka, i lijepa, tako mi Jupitera! ja znam zašto je pobjegla – reče Raffles, namigujući malo, dok je postrance pogledavao Willa.
– Vi ne znate ništa nečasna o njoj, gospodine – reče Will, okrenuvši se prema njemu prilično bijesno. Ali gospodin Raffles baš sada nije bio osjetljiv za nijanse u vladanju.
– Baš ništa! – odgovori on, tresući odlučno glavom.
– Bila je malo previše poštena, da bi voljela svoje roditelje... to je bilo! – Raffles opet lagano namigne. – Bog vas blagoslovio, ja znam sve o njima... pomalo su, moglo bi se reci, živjeli čestito od krađe... trgovina ukradenim predmetima velikog stila... nimalo slično vašim rupama i zakutcima... nešto prvorazredno. Sjajan dućan, veliki dobitci, a nikakvi gubitci. Ali, Bože moj! Sarah o svemu tome nije znala ništa... bila je divna mlada dama... odgajana u odličnom zavodu... sposobna da bude žena kakva lorda... ali joj je to sve iz zlobe sasuo u lice Archie Duncan, jer ga je odbila. I tako je ona pobjegla od svega toga. Ja sam u njih bio putnik, s visokom plaćom. Isprva nisu marili što je pobjegla... pobožni ljudi, gospodine, vrlo pobožni... a ona je htjela na pozornicu. Sin je još bio živ, a kćer je izgubila na vrijednosti. Halo! Evo nas kod »Plavog bika«. Što mislite, gospodine Ladislaw? Da se svratimo i ispijemo čašicu?
– Ne, moram vam reći laku noć – reče Will, skrenuvši naglo kroz jedan prolaz koji vodi u Lowick Gate, i gotovo je potrčao da bi izmakao Rafflesu.
Dugo je koračao cestom prema Lowicku, daleko od grada, uživajući u zvjezdanom mraku koji se spuštao. Osjećao se kao da je uz prezrivu dreku bio obasut blatom. Baš ta činjenica, što mu njegova mati nije nikad htjela reći zašto je pobjegla od svoje obitelji, potvrđivala je riječi ovog čovjeka.
Pa dobro! Kad bi i istina o toj obitelji bila najgora, zašto bi zbog toga on, Will Ladislaw, bio lišen prava da bude poštovan kao čovjek? Njegova je majka hrabro podnosila bijedu, da bi ostavila tu obitelj. Ali da Dorothejini rođaci znaju tu povijest – da je znaju Chettamovi – lijepo bi mogli prikazati svoje sumnje kao vjerojatne; mogli bi s razlogom smatrati kako on nije dostojan da joj se približi. Ali neka oni sumnjaju što hoće; sami će napokon uvidjeti da imaju krivo. Uvidjet će da je krv u njegovim žilama isto tako čista kao i njihova, bez traga pokvarenosti i podlosti.

LXI. POGLAVLJE

Dvije protuslovne tvrdnje – odgovori Imlac – ne mogu obje biti istinite, ali ako ih pripišemo čovjeku, mogu obje biti istinite.
Rasselas.

One iste večeri kad se gospodin Bulstrode vratio s puta u Brassing, gdje je bio po poslu, njegova ga je dobra žena dočekala u predvorju i odvela u svoju sobu.
– Nicholas – rekla je, uprijevši u njega bojažljivo svoje poštene oči – bio je ovdje neki tako neugodni čovjek i pitao za tebe... upravo me obuzela neka tjeskoba.
– Kakav čovjek, draga? – upita gospodin Bulstrode, koga je uhvatila groza, jer je bio siguran kakav će biti odgovor.
– Čovjek rumena lica s velikim zaliscima i jako nepristojna vladanja. Rekao je da je tvoj stari prijatelj i da će ti biti jako žao ako ga ne budeš vidio. Htio te pričekati ovdje, ali sam mu rekla da te može sutra ujutro potražiti u banci. Bio je strašno nepristojan! Zurio je u mene i rekao da njegov prijatelj Nick ima sreću sa ženama. Ne vjerujem da bi bio otišao da Blucher nije slučajno prekinuo lanac i dotrčao naokolo stazom... ja sam, naime, bila u vrtu. Tada sam rekla: »Najbolje je da odete... pas je jako ljut, a ja ga ne mogu zadržati.« Pa zar ti zaista poznaješ takva čovjeka?
– Mislim da znam tko je to, draga – reče gospodin Bulstrode prigušenim glasom kao obično. – Bit će to ona nesretna, razuzdana propalica, kome sam nekoć mnogo pomogao. Ali mislim da ti više neće dodijavati. Vjerojatno će sutra doći u banku... da prosjači, sigurno.
Nisu više o tome progovorili ni riječi do sutradan, kad se gospodin Bulstrode vratio iz grada i presvlačio za večeru. Žena nije bila sigurna je li kod kuće, pa je zagledala u odjevaonicu i vidjela ga kako bez kaputa i kravate stoji naslonjen jednom rukom na ormar i bulji rastreseno u pod. Nervozno se trgnuo i pogledao kad je ušla.
– Izgledaš jako loše, Nicholas. Što se dogodilo?
– Jako me boli glava – odgovori Bulstrode. On je često pobolijevao, pa je žena uvijek lako vjerovala da je to uzrok njegovoj potištenosti.
– Sjedni da ti nakvasim čelo octom.
Fizički nije gospodinu Bulstrodeu bio potreban ocat, ali ga je ta ljubazna pažnja moralno umirivala. Iako je uvijek bio pristojan, običavao je takve usluge primati hladno. Ali je danas, dok se ona sagibala nad njim, rekao: – Ti si tako dobra, Harriet – glasom, u kome je njeno uho načulo nešto novo. Nije točno znala što je to novo, ali joj je u njenoj ženskoj brižnosti odjednom sinula kroz glavu misao da on možda neće oboljeti.
– Zar te je nešto uznemirilo? – upita. – Je li ti onaj čovjek došao u banku?
– Jest, baš kao što sam mislio. Taj je čovjek nekoć mogao uspjeti u živom. Ali je zaglibio i postao raskalašena pijanica.
– Je li zaista otišao? – upita gospođa Bulstrode bojažljivo; određene okolnosti prinudile su je da se suspregne i ne kaže: »Bilo je vrlo neugodno slušati da se naziva tvojim prijateljem.« U tom trenutku nije željela reći išta što bi je moglo podsjetiti na njenu staru misao, da prijašnji društveni odnosi njena muža nisu bili sasvim ravni njenim. Nije znala mnogo o tome. Da je njen muž najprije radio u nekoj banci, da se poslije upustio, kako je on to nazivao, u poslove Cityja, u kojima je s nepune trideset i tri godine stekao imetak, da se oženio nekom udovicom, koja je bila mnogo starija od njega – bio je otpadnik od anglikanske crkve, a i inače onih loših osobina, koje se lako uočavaju, ako se nepristranošću druge žene ispita i prosudi, kakva je bila prva žena – i to je bilo gotovo sve što je i marila znati o tome, osim uzgrednih napomena gospodina Bulstrodea, kad bi prigodice pripovijedao kako se već u mladosti priklanjao religiji, kako je želio da postane propovjednik i kako je sudjelovao u misionarskim i filantropskim akcijama. Ona je gledala u njemu izvanredna čovjeka, u koga je pobožnost kao svjetovnjaka bila osobito uzvišena i koji je u njen duševni život unio ozbiljnosti, a svojim ju je udjelom u prolaznim dobrima društveno uzdigao. Ali je njoj bila draga i misao da je gospodin Bulstrode učinio u svakom pogledu dobro što se oženio Harrietom Vincy, jer je njena porodica besprijekorna u svjetlu Middlemarcha, svjetlu svakako boljem od onoga što osvjetljava prostrane londonske ulice i predvorja otpadničkih crkava. Nereformirani provincijski duh nije imao povjerenja u London; i premda je prava vjera svagdje spasonosna, gospođa Bulstrode je bila uvjerena da je ipak dostojnije ako se čovjek spašava kao pripadnik anglikanske crkve. Stoga je tako revno nastojala pred drugima ne priznati da joj je muž ikad bio londonski otpadnik, da je voljela to ispuštati iz vida čak i u razgovoru s njim samim. On je to dobro znao; on se zapravo u neku ruku i bojao svoje domišljate žene, u koje su pobožnost usađena odgojem i prirođen smisao za sve zemaljsko bili podjednako iskreni, koja se nije imala čega stidjeti i koju je on uzeo iz iskrene sklonosti, koja je još i sada postojala. Ali su njegove bojazni bile bojazni čovjeka koji nastoji održati svoju priznatu prevlast; kad bi izgubio poštovanje svoje žene, ili bilo koga drugog, osim onih koji ga mrze, jer su neprijatelji istine, za njega bi to bio početak smrti. Kad je ona upitala:
– Je li zaista otišao?
– Oh, vjerujem da jest – odgovorio je, nastojeći da to izgovori sa što jačim prizvukom nezainteresiranosti.
Uistinu nije gospodinu Bulstrodeu bilo ni nakraj pameti da to olako povjeruje. Za razgovora je u banci Raffles očito pokazao da je u njega želja da muči jednako jaka kao i svaka druga strast. Otvoreno je rekao da je skrenuo s puta kako bi došao u Middlemarch samo da vidi njega, i pogleda bi li mu odgovarala okolina da se ovdje nastani. Imao je doduše platiti nešto više dugova nego što se nadao, ali onih dvijesto i pedeset funti još nije spiskao; zasad će mu biti dovoljno ravnih dvadeset i pet funti da opet ode. Glavna mu je želja bila da vidi svog prijatelja Nicka i njegovu obitelj i da potanko čuje kako napreduje čovjek kome je on tako privržen. S vremenom bi mogao doći da se i duže zadrži ovdje. Ovaj put je Raffles odbio da se »smjesta izgubi«, kako je sam rekao – odbio je otići iz Middlemarcha pod nadzorom Bulstrodea. Nakanio je otići sutradan kočijom – ako mu se svidi.
Bulstrode je osjećao da je nemoćan. Ni prijetnje ni laskanje nisu mogli pomoći; nije se mogao pouzdati ni u to da bi ga trajno mogao držati u strahu, a ni u to da bi se on držao svojih obećanja. Naprotiv, dušu mu je pritisla strašna slutnja da će se Raffles – ako ga Providnost smrću ne spriječi – sasvim sigurno uskoro opet vratiti u Middlemarch. Ta ga je sigurnost ispunjavala užasom.
Nije strepio pred opasnošću da bude po zakonu kažnjen ili da padne na prosjački štap; prijetila mu je jedino opasnost da bude izvrgnut sudu svoje okoline i da mu žena dozna neke činjenice iz njegove prošlosti, što bi je jako rastužilo, a njega izvrglo preziru i nanijelo sramotu religiji, s kojom se on tako revnosno vezao. Strah pred suđenjem oživljava sjećanje i ono neumoljivo obasjava žarkim svjetlom već gotovo zaboravljenu prošlost, koja se obično spominje samo općenitim frazama. Čak je i bez pamćenja život povezan u jednu cjelinu pojasom uzajamne ovisnosti razvitka i propadanja; ali živo sjećanje tjera čovjeka da prizna svoju grešnu prošlost. Kad sjećanje oživi i počne peći poput stare, iznova otvorene rane, prošlost čovjeka nije samo mrtva povijest, odbačena priprava sadašnjosti, nije samo okajani grijeh, koji se još samo labavo drži života; to je još jednako drhtav dio čovjeka, koji u njemu budi strepnju, osjećaj gorčine i zaslužene sramote.
Bulstrodeova je prošlost sada oživjela tim drugim životom, samo su se, čini se, izgubile sve njene radosti. Noć i dan, bez prekida, osim kratkog sna koji je od sjećanja na prošlost i straha tkao neku fantastičnu sadašnjost, on se sjećao prizora iz svog prijašnjeg života, kako se utiskuju između njega i svega drugog, upravo onako uporno kao što su i oni predmeti, kojima smo se okrenuli leđima, gledajući kroz prozor rasvijetljene sobe, i dalje uporno pred našim očima, mjesto trave i drveća. Uzastopni događaji, unutarnji i vanjski, slili su se ovdje u jednu viziju; iako se sa svakim od njih mogao baviti u određenom slijedu, drugi su se ipak održavali zajedno u svijesti.
Opet je gledao sebe kao mladog bankovnog činovnika, ugodne pojave, vještog račundžiju i dobrog govornika i ljubitelja teoloških definicija, odličnog, iako mladog pripadnika kalvinističke otpadničke crkvene općine u Highburyju, koji je znao tako uvjerljivo osuđivati grijeh, ali i velikodušno praštati. Opet je slušao kako ga zovu bratom Bulstrodeom na molitvenim skupovima, kako govori s propovijedaonice i propovijeda u privatnim kućama. Opet je osjećao kako razmišlja bi li se posvetio svećeničkom zvanju, i kako se priklanja misionarskom radu. Bilo je to najsretnije razdoblje njegova života; to je bilo razdoblje koje bi on sada izabrao, da se u njemu probudi i pokaže kako je sve drugo bio samo san. Bilo je vrlo malo ljudi među kojima se brat Bulstrode isticao, ali je s njima bio vrlo prisan, što ga je samo poticalo u njegovoj revnosti; njegova je moć obuhvaćala vrlo mali prostor, ali je on to jače osjećao njen učinak. Vjerovao je bez i tračka sumnje da je u njega osobita milost Božja i da mu je Bog, sudeći po nekim znakovima, namijenio posebnu misiju.
Tada je došla promjena; osjećao se društveno unaprijeđen kad je bio pozvan – on, siroče, odgojeno u nekoj sirotinjskoj trgovačkoj školi – u divnu vilu, koja je pripadala gospodinu Dunkirku, najbogatijem čovjeku u otpadničkom bratstvu. Ubrzo se tamo udomaćio; žena ga je poštovala zbog njegove pobožnosti, a muž, koji je svoje bogatstvo imao zahvaliti uspješnim poslovima u Cityju i West-Endu, cijenio ga je zbog njegovih sposobnosti. Tada je njegova ambicija krenula novim putem, usmjeravajući njegovu očekivanu »misiju« na povezivanje odličnih religioznih sposobnosti s uspješnim poslovanjem.
Uskoro se nešto dogodilo, što ga je uputilo u tom smjeru: umro je jedan od povjerljivih namještenika i Dunkirkovih poslovnih partnera, i Dunkirku se nitko nije činio tako pogodan da ispuni tu prazninu, koju je on bolno osjećao, kao njegov mladi prijatelj Bulstrode, ako bi htio postati povjerljivi knjigovođa. Ponuda je bila prihvaćena. Dunkirkovo je poduzeće bilo zalagaonica, jedna od najvećih po opsegu poslovanja i po dobiti. Ušavši ubrzo u posao, Bulstrode je vidio da je jedan od izvora goleme dobiti u tome što se olako prima svaki ponuđeni predmet, a da se strogo ne ispituje odakle potječe. Uostalom, postojala je jedna podružnica u West-Endu, gdje nije bilo ničeg prljavog ni mračnog, zbog čega bi se trebalo stidjeti.
Bulstrode se sjećao prvih trenutaka kolebanja. On je to kolebanje skrivao i ispunjao te trenutke duševnim raspravama, koje su kadikad prelazile u molitvu. Posao je bio uveden i pustio duboko korijenje; zar nije jedno osnivati novu rakijašnicu, a drugo primiti posao u nekoj staroj? Zarađuje se na zalutalim dušama – ali kako odrediti granicu gdje to u ljudskom poslovanju počinje? Nije li čak i to put kojim Bog želi spašavati svoje izabranike? »Ti znaš«, govorio je tada mladi Bulstrode, kao što i stari Bulstrode govori sada: »Ti znaš, kako je sve to strano mojoj duši, kako je to za mene samo oruđe kojim obrađujem Tvoj vrt otrgnut ponegdje od pustinje.«
Metafora nije uzmanjkalo. Nije uzmanjkalo ni vjerskih argumenata, po kojima je na kraju ispalo kao da se od njega traži da zadrži taj položaj, da bi time poslužio Bogu; već se sama od sebe počela ocrtavati vizija bogatstva, i Bulstrodeovo je kolebanje ostalo skriveno. Gospodin Dunkirk nije nikad ni pomišljao da bi tu i moglo biti kakva kolebanja; on nije nikad shvaćao da bi trgovina mogla imati bilo kakva posla s mislima o spasu duše. I tako se dogodilo da je gospodin Bulstrode zaključio kako provodi dva različita života; njegova vjerska djelatnost nije mogla biti nespojiva s njegovim poslom, pogotovu, jer je uspio sam sebe uvjeriti da nije nespojiva.
Zaokupljen u duhu svojom prošlošću, Bulstrode se vratio i starim opravdanjima – doduše, godine nisu prestale presti oko njih zamršenu i gustu mrežu, sličnu gomili paučine, otupljujući mu moralnu osjetljivost. Kako, međutim, s godinama egoizam postaje sve jači, ali donosi manje radosti, njegova se duša sve više zadovoljavala vjerom da je sve što je činio, činio Boga radi, a za sebe da je malo mario. Ali ipak, kad bi se mogao vratiti u tu daleku prošlost, u siromaštvo svoje mladosti – oh, tada bi postao misionar.
U međuvremenu se odigralo puno toga, u što se on upleo. U lijepoj je vili u Highburyju bilo žalosnih trenutaka. Prije nekoliko godina je odbjegla od kuće jedinica kćer; prkoseći roditeljima, otišla je u glumice. Sad je opet umro jedinac sin, a uskoro je zatim umro i sam gospodin Dunkirk. Gospođa Dunkirk, jednostavna, pobožna žena, ostavši sa svim onim bogatstvom, djelomice uloženim u sjajne poslove, čiji karakter ona nikad nije točno znala, počela se pouzdavati u Bulstrodea i bezazleno ga obožavati, kao što žene često obožavaju svoga duhovnika ili svećenika, u kome gledaju zrela muškarca. Ali je gospođa Dunkirk osjećala grižnju savjesti zbog svoje kćeri i čeznula za njom, iako se odavno smatralo da je mrtva i za Boga i za roditelje. Znalo se da se kćer udala, ali se bila sasvim izgubila iz vida. Majka je, izgubivši sina, počela sanjati o unuku i tako je zbog dva razloga željela da joj se kćer opet vrati. Kad bi se ona pronašla, trebalo bi odvojiti jedan dio imetka, možda i velik dio, da se opskrbi unučad. Trebalo je sve poduzeti da se ona pronađe prije nego se gospođa Dunkirk ponovo uda. Bulstrode je u tome pomagao, ali poslije oglašavanja i drugih raznih načina traženja, kojima su se poslužili, majka se uvjerila da kćer ne može pronaći, te je pristala da se vjenča, a da ne odvaja ništa od imetka.
Kćer se uistinu bila pronašla, ali je to znao, osim Bulstrodea, sama jedan čovjek, a on je bio potplaćen da šuti i nestane.
To je gola činjenica, koja se Bulstrodeu sada nametala da je gleda oštro ocrtanu, onako kako se djela sama prikazuju promatračima. Ali se za njega u to davno vrijeme, a i sada u tom bolnom sjećanju, ta činjenica raspadala u niz sitnih događaja, od kojih bi svaki, čim bi se pojavio, bio opravdavan umovanjem, koje je, čini se, dokazivalo da u njemu nije bilo ništa nepošteno. Bulstrode je smatrao da je njegov dotadašnji život opravdan posebnim okolnostima, određenim Providnošću, koja ga je, čini se, upućivala na put da postane njeno oruđe, kako bi se jedan golemi imetak najkorisnije upotrijebio i spriječilo da ne posluži zlu. Došla je smrt, pa drugi izvanredni događaji po volji Božjoj, kao što je povjerenje jedne žene, i Bulstrode je mogao ponoviti Cromwellove riječi: »Nazivate li to običnim događajima? Bog vam se smilovao!« Događaji su bili razmjerno sitni, ali je u njima bila sadržana ona bitna okolnost, naime, da su pogodovali njegovim ciljevima. Lako mu je bilo odrediti kakve su mu dužnosti prema drugima, pošto bi ispitao što Bog namjerava s njim. Zar bi služilo slavi Božjoj da bilo koji dio tog imetka pripadne jednoj mladoj ženi i njenu mužu, koji su se odali najneozbiljnijem načinu života i koji bi mogli taj imetak lakoumno rasuti u inozemstvu – ljudima, koji su, čini se, izvan onih okolnosti, što ih određuje Providnost? Bulstrode nije nikad unaprijed rekao sebi: »Kćerka se neće pronaći« a ipak, kad je došao odlučni trenutak, on je zatajio njenu egzistenciju. U trenucima, koji su došli poslije toga, on je, tješeći majku, uspio da je pomiri s mogućnošću da nesretna kćer više i nije živa.
Bilo je trenutaka kad je Bulstrode osjećao da je taj postupak bio nepošten; ali kako da se opet vrati na to? Ispitivao je svoju savjest, nazivao se ništarijom, hvatao se misli o otkupljenju i nastavio koračati putem svoje misije. A nakon pet godina se Smrt opet pojavila da mu prokrči put, otevši mu ženu. Postepeno je povlačio svoj kapital, ali se nije odvažio na žrtve, koje bi bile potrebne da dokrajči posao, koji se održao još trinaest godina, prije nego je konačno propao. Međutim je Nicholas Bulstrode razborito upotrijebio svojih sto tisuća i postao u provinciji čovjek važna i solidna položaja: bankar, crkveni starješina, javni dobrotvor, a isto tako i tajni sudionik u poslovnim koncernima, u kojima je njegova sposobnost bila usmjerena na poslovanje sirovinama, kao, na primjer, bojama, koje su izjedale svilu gospodina Vincyja. I sada, pošto se njegov ugled nesmetano održavao gotovo trideset godina i pošto je sve ono, što se događalo prije toga, dugo ležalo umrtvljeno u svijesti, ta je prošlost uskrsnula i pritisla mu dušu kao strašna provala nekog novog osjećaja, koja se svom težinom oborila na neko slabo biće.
Ali je u razgovoru s Rafflesom doznao nešto važno, što je postalo aktivnim dijelom borbe s njegovim željama i strahovanjima. U tome je, kako je mislio, bio izlaz koji je vodio duhovnom, a možda i materijalnom spasenju.
To je duhovno spasenje bilo za njega iskrena potreba. Možda ima drskih licemjera, koji se svjesno prave da imaju neke nazore i osjećaje, kako bi zavarali svijet, ali Bulstrode nije bio takav. On je samo bio čovjek u koga su želje bile jače od njegovih teoretskih nazora i koji je malo po malo tumačio kako je to popuštanje željama u sasvim lijepom skladu s tim nazorima. Ako je to licemjerstvo, onda je to pojava koja se očituje prigodice u svakome od nas, ispovijedali mi bilo koju vjeru i vjerovali u buduće savršenstvo ljudskog roda ili u najbliži datum, određen za propast svijeta; smatrali mi zemlju za kaljužu grijeha, u kojoj će se spasiti samo mali broj izabranih, među koje ubrajamo i sebe, ili strasno vjerovali u solidarnost čovječanstva.
Služenje je religiji bilo za čitava njegova života motiv, koji ga je, kako je on uvjeravao sama sebe, poticao u njegovim djelima; to je bio motiv koji je isticao i u svojim molitvama. Tko bi uložio novac i položaj bolje nego što ih je on mislio uložiti? Tko bi ga mogao nadmašiti u samoprijegornom i revnosnom služenju stvari Božjoj? A za gospodina Bulstrodea je bila stvar Božja nešto različito od pravičnosti u njegovim vlastitim postupcima; ta ga je pravičnost prisiljavala da osuđuje neprijatelje Božje, koji se mogu upotrijebiti samo kao oruđe i kojima se, koliko je to moguće, ne smije dopustiti da se domognu novca i utjecaja koji on daje. Također su plodonosna ulaganja u poslove, u kojima je taj zemaljski mogućnik otkrio svoje najdjelotvornije oruđe, stekla blagoslov ispravnom uporabom dobiti u rukama sluge Božjeg.
Takvo je logično zaključivanje u biti isto tako karakteristično za pripadnike evangeličke crkve, kao što je uporaba velikih riječi za kojekakve sitnice karakteristična za Engleze uopće. Nema te opće doktrine, koja ne bi bila kadra potkopati naša etička načela, kad u nama ne bi bilo duboko usađena osjećaja prisnog prijateljstva sa svakim od naših bližnjih.
Ali čovjek, koji ne vjeruje samo u svoju pohlepu za novcem, ima nužno savjest ili mjerilo prema kome se više manje ravna. Bulstrodeu je bilo mjerilo njegova uporabljivost u služenju Bogu. »Grešan sam i ništavan... posuda, koja se treba posvetiti uporabom... iskoristi me!« bio je kalup, u koji je utisnuo svoju neodoljivu potrebu da bilo kako postane važan i imućan čovjek. A sad je odjednom došao trenutak kad je tom kalupu, čini se, zaprijetila opasnost da bude razbijen i sasvim odbačen.
A što ako djela, s kojima se on već pomirio kao sa svojom sudbinom i koja su ga učinila još jačim oruđem slave Božje, trebaju postati izlika za porugu toj slavi i za njeno pomračenje? Ako se to treba dogoditi po volji Providnosti, onda će on biti istjeran iz hrama kao čovjek koji je prinio nečistu žrtvu.
Dugo je pokajnički molio. Ali je danas došlo mnogo gorče kajanje; Providnost ga je prijeteći gonila na ispaštanje, koje nije bilo jednostavan vjerski čin. Božanski je sud izmijenio svoje lice pred njim; nije više dostajalo skrušeno pokajanje, trebalo je da vlastitom rukom vrati prisvojenu imovinu. Uistinu je Bulstrode i prije toga kanio pokušati vratiti tu imovinu, kad bi to bilo moguće; velik je strah obuzeo njegovo slabo tijelo, a ubitačna prijetnja sramote izazvala u njemu novu duševnu muku. Dok mu je oživjela prošlost prijetila i budila u njemu savjest, on je noću i danju razmišljao kakvim bi sredstvima mogao vratiti mir i pouzdanje, kakvom bi žrtvom mogao izbjeći kazni. U tim je trenucima straha vjerovao da će ga Bog spasiti od posljedica njegovih zlodjela, ako spontano učini nešto pravedno. Vjera se, naime, može promijeniti samo onda kad se promijene i osjećaji, na kojima se ona temelji, a vjera, koja se temelji na osobnom strahu, srozava čovjeka na razinu divljaka.
Vidio je da je Raffles zaista otputovao kočijom u Brassing, pa mu je za neko vrijeme laknulo; nije mu više prijetila neposredna opasnost, ali time nije bila dokrajčena njegova duševna borba, niti je prestala potreba da nađe neku zaštitu. Na kraju je stvorio tešku odluku i napisao pismo Willu Ladislawu, moleći ga da još večeras u devet sati dođe u Grmenje na povjerljiv razgovor. Will nije bio osobito iznenađen tim pozivom, već ga je povezivao s nekim novim idejama o »Pioniru«; ali se, kad je bio uveden u radnu sobu gospodina Bulstrodea, zaprepastio ugledavši bankarovo strahovito izmoreno lice, i već je htio reći: »Zar ste bolesni?« ali je, zastavši, samo upitao za gospođu Bulstrode, zanimajući se je li zadovoljna sa slikom koju je kupio za nju.
– Hvala vam, vrlo je zadovoljna; izišla je večeras s kćerima. Zamolio sam vas, gospodine Ladislaw da dođete, jer imam nešto vrlo povjerljivo... zaista, rekao bih nešto apsolutno povjerljiva značaja, a što bih vam želio priopćiti. Siguran sam da vam nikad nije ni u snu pala na pamet misao da je u prošlosti bilo važnih veza, koje bi povezivale vaš život s mojim.
Will osjeti nešto što ga je podsjećalo na električni udarac. Bio je već ionako u stanju gotovo pretjerane osjetljivosti i teško je kontrolirao uzbuđenje, jer bi ga obuzimale zle slutnje čim bi čuo nešto o vezama u prošlosti. Pričinilo mu se kao da ono što je započeo onaj bučni, naduveni starac, sada nastavlja ovaj tip provincijskog uglednika, mračna pogleda i bolesna izgleda; njegov prigušeni glas i lažna uglađenost u govoru učinili su mu se u tom trenutku isto tako odvratni kao i njegov kontrast, koga se živo sjećao. Odgovorio je, vidljivo porumenjevši:
– Nije, zaista, nikad.
– Pred vama je, gospodine Ladislaw, čovjek koga su snašli teški jadi. Ali, osim zahtjeva svoje savjesti i spoznaje da sam pred sudom onoga, koji ne sudi onako kao što sudi čovjek, ništa me ne tjera da vam otkrijem ono zbog čega sam vas zvao da dođete večeras ovamo. Što se tiče moći ljudskih zakona, vi nemate nikakva prava da išta tražite od mene.
Will se nije toliko čudio, koliko mu je bilo neugodno. Gospodin Bulstrode je zastao, naslonio se na ruku i zagledao u pod. Onda upre upitni pogled u Willa i reče:
– Kažu da se vaša majka zvala Darah Dunkirk i da je pobjegla od roditelja kako bi otišla u glumice. Također, da je vaš otac mnogo patio od bolesti. Možete li, ako dopustite da vas upitam, potvrditi te izvještaje?
– Jest, sve je to istinito – reče Will, zapanjen slijedom u kome je teklo to ispitivanje, jer se ono moglo očekivati prije kao uvod u ono što je bankar bio natuknuo. Bulstrode je, međutim, večeras išao slijedom svojih osjećaja; nije nimalo sumnjao da je došla prilika da popravi što je zgriješio, i osjećao je neodoljiv nagon da da izraza svome pokajanju i tako odvrati od sebe kaznu.
– Znate li nešto više o obitelji svoje majke? – nastavio je.
– Ne znam; nije nikad voljela govoriti o tome. Bila je vrlo plemenita, čestita žena – reče Will gotovo ljutito.
– Ne želim iznositi ništa protiv nje. Zar vam baš nikad nije spominjala svoju majku?
– Čuo sam kad je govorila da joj majka nije znala zašto je ona pobjegla od kuće. Govorila je sažalnim glasom: »Jadna majka«.
– Njena se majka udala za mene – reče Bulstrode, zastane na čas, a onda nastavi – i vi imate neka prava, gospodine Ladislaw; kao što sam već rekao, nikakva zakonska prava, ali imate ono pravo što ga priznaje moja savjest. Ja sam se tom ženidbom obogatio... što ne bi... svakako ne u takvoj mjeri... da je vaša baka mogla pronaći svoju kćer. Ta kćer, ako sam dobro razabrao, više ne živi?
– Ne živi – reče Will, osjećajući kako u njemu rastu sumnje i odvratnost takvom snagom da je, i ne znajući što čini, dohvatio svoj šešir i ustao. Nešto mu je u duši govorilo da treba odbiti tu novootkrivenu svojbinu.
– Molim vas, sjednite, gospodine Ladislaw – reče Bulstrode bojažljivo. – Vi ste očito iznenađeni tim neočekivanim otkrićem. Ali ja vas zaklinjem da budete strpljivi s čovjekom, koji je već slomljen duševnim mukama.
Will opet sjedne, osjećao je samilost, u kojoj je bilo i mnogo prezira prema tom starom čovjeku, koji se dragovoljno sam ponizio.
– Ja bih želio, gospodine Ladislaw, da popravim onu nepravdu koja je bila zadesila vašu majku. Znam da nemate imetka i želim da vas primjereno opskrbim iz imovine, koja bi vjerojatno već bila vaša, da je vaša baka mogla pronaći vašu majku.
Gospodin Bulstrode ušuti. Mislio je da je izvršio pred svojim subesjednikom izvanredno djelo, koje mu je nalagala savjest, a djelo pokajanja pred Bogom. Nije mogao zagledati u dušu Willa Ladislawa, pozlijeđenu Rafflesovim jasnim aluzijama, s njenom prirođenom brzinom shvaćanja, koje je bilo još podraženo očekivanjem otkrića, koja bi on radije odagnao natrag u mrak zaborava.
Will nije nekoliko časaka odgovarao, dok nije gospodin Bulstrode, koji je pri posljednjim svojim riječima spustio oči i zagledao se u pod, sada opet podigao oči i upravio upitan pogled u Willa, koji je taj pogled dočekao, rekavši:
– Mislim da ste vi znali da je moja majka živa, i da ste znali i to gdje bi se mogla naći.
Bulstrode se trgne i zadršće, što mu se vidjelo na licu i rukama. Bio je grdno zatečen, nije se nadao da bi njegove ponude mogle biti tako dočekane ili da bi se od njega moglo zahtijevati da otkriva nešto više od onoga, što je on predvidio da je potrebno. Ali se u ovom trenutku nije usudio izustiti laž i odjednom je počeo osjećati kako je nesigurno tlo kojim se prije kretao s nekim pouzdanjem.
– Neću poricati da je vaše nagađanje istinito – odgovorio je nekako zapinjući. – I želim to popraviti i dati naknadu vama, jedinom još živom od onih koji su bili oštećeni mojom krivnjom. Vi se, nadam se, gospodine Ladislaw, slažete s mojom namjerom, koja se odnosi na neka uzvišenija prava, nego što su ljudska, i, kako sam već rekao, nema baš nikakva posla s kakvom zakonskom obvezom. Spreman sam smanjiti svoj imetak i nade svoje obitelji i obvezati se da ću vam isplaćivati po pet stotina funti na godinu, dok sam živ, i oporučno vam ostaviti primjereni kapital po svojoj smrti... spreman sam da učinim još i više, ako bi to zaista bilo potrebno za neke vaše planove, koje bih mogao prihvatiti.
Gospodin Bulstrode se upustio u pojedinosti, očekujući da će to snažno djelovati na Ladislawa i da će zahvalnost, kojom će on prihvatiti njegovu ponudu, potisnuti sve druge osjećaje i misli.
Ali Will nije popustio ni za dlaku; naprćio je usne, a prste stavio u pobočne džepove. Nije bio nimalo dirnut i odlučno je rekao:
– Prije nego išta odgovorim na vaš prijedlog, ja vas, gospodine Bulstrode, moram zamoliti da vi odgovorite meni na jedno ili dva pitanja. Jeste li vi bilo kako sudjelovali u poslu, kojim je taj imetak, o kome ste govorili, prvobitno bio stečen?
Gospodinu Bulstrodeu sinu kroz glavu misao: »Raffles mu je sve rekao.« Kako je mogao odbiti da odgovori, kad je dragovoljno i nepitan rekao ono što je potaklo to pitanje? Odgovorio je: – Jesam.
– A je li taj posao bio... ili nije bio... skroz nepošten, štoviše, kad bi se njegov karakter bio razotkrio u javnosti, da bi oni, koji su se njime bavili, bili svrstani u isti red s kradljivcima i robijašima?
Will je govorio oštro i ogorčeno; osjećao je»potrebu da pitanje postavi sasvim otvoreno.
Bulstrode je porumenio od nesavladiva gnjeva. Bio je spreman na scenu u kojoj će poniziti sebe sama, ali su njegov silni ponos i navika da bude gospodar u svakoj situaciji bili jači od pokajanja, pa čak i od straha kad mu se taj mladić, kome je on nakanio biti dobročinitelj, obratio kao neki sudac.
– Posao je bio uveden prije nego sam ja u njemu sudjelovao, gospodine; a i nije na vama da zapodijevate takva ispitivanja – odgovorio je, ne podižući glasa, ali brzo i prkosno.
– Jest, baš na meni – reče Will, ustajući ponovo sa šeširom u ruci.
– Baš je na meni da postavljam takva pitanja, kad trebam odlučiti hoću li imati posla s vama i primiti vaš novac. Meni je do moga neokaljanog poštenja. Meni je do toga da nema nikakve ljage na mom podrijetlu i mom srodstvu. A sad vidim da ima ljaga, kojoj ja nisam kriv. Moja je majka to znala i nastojala da na njoj bude od te ljage što manje, a to hoću i ja. Vi ćete zadržati svoj nepošteno stečeni novac. Kad bih imao kakva imetka, rado bih ga dao onome tko bi opovrgao sve ovo što ste mi rekli. Ja vam mogu zahvaliti jedino to što ste sačuvali taj novac do ovoga časa, kad sam ga mogao odbiti. Do sama je čovjeka da bude džentlmen. Laku noć, gospodine!
Bulstrode je htio nešto reći, ali je Will u trenutku, odlučno i brzo, izišao iz sobe, a u idućem trenutku su se za njim zatvorila vrata predvorja. Bio je previše zanesen strasnim revoltom protiv naslijeđene ljage, koja mu se sada utisla u svijest, da bi mogao razmišljati nije li bio prestrog prema Bulstrodeu – previše drzak i nemilosrdan prema šezdesetogodišnjem čovjeku, koji se trudio popraviti svoj grijeh, kad je za to već prekasno.
Nitko, tko bi bio slušao sa strane, ne bi nikako razumio žestinu kojom je Will odbio Bulstrodeovu ponudu, ni gorčinu njegovih riječi. Nitko, osim njega, nije u tom trenutku znao kako je sve što se tiče njegova dostojanstva, za njega neposredno povezano s njegovim odnosom prema Dorotheji i prema postupku gospodina Casaubona prema njemu. I u ovom preobilju pobuda, koje su ga nagnale da odbaci Bulstrodeovu ponudu, bio je pomiješan i osjećaj kako Dorotheji nikad ne bi mogao reći da ju je primio.
Što se tiče Bulstrodea, on je, kad je Will otišao, pretrpio žestoku reakciju i plakao poput žene. Bilo je to prvi put da mu je netko, moralno iznad Rafflesa, tako otvoreno pokazao kako ga prezire. Taj ga je prezir prožeo svega poput otrova, koji se upio u organizam, i učinio ga neosjetljivim za svaku utjehu. Ali je ubrzo morao napustiti i to olakšanje, koje je nalazio u plaču. Žena i kćeri uskoro su se vratile kući, pošto su saslušale govor nekog misionara s Orijenta, i jako su žalile što ga i otac nije čuo, osobito ono najzanimljivije, što su mu nastojale ponoviti.
Među svim drugim skrivenim mislima, možda mu je najviše utjehe ulijevala misao da Will Ladislaw, u najmanju ruku, neće objavljivati ono što se dogodilo te večeri.

LXII. POGLAVLJE

Bio je vitez nižeg reda,
Ljubio je kćer mađarskog kralja.
Stara romanca.

Misli su Willa Ladislawa bile sada sasvim zaokupljene težnjom da se još jednom sastane s Dorothejom i onda odmah ode iz Middlemarcha. Sutradan, poslije onog uzbudljivog susreta s Bulstrodeom, napisao joj je kratko pismo; pisao joj je da se zbog više razloga zadržao ovdje duže nego što je mislio, i moli je za dopuštenje da je opet posjeti u Lowicku, i to jednog od skorih dana, u vrijeme koje ona odredi, jer bi želio otputovati, ali to ne bi htio učiniti prije dok ona ne pristane na taj sastanak. Ostavio je pismo u uredu i naredio poslužitelju da ga odnese u Lowick i pričeka odgovor.
Ladislaw je osjećao da je neprilično što traži ponovo oproštajni razgovor. Prvi je oproštaj čuo i sir James Chettam, a čak i slugi je rekao da je to konačni oproštaj. Zaista je iskušenje za dostojanstvo čovjeka da se pojavljuje ponovo, kad to nitko od njega ne očekuje; u prvom je oproštaju bilo patetike, ali vraćanje radi ponovnog oproštaja može poslužiti za uvod u komediju; i može čak doći do ujedljiva ruganja zbog njegova oklijevanja da napokon ode. Ipak je uglavnom po njegovu mišljenju bilo bolje da se posluži izravnim putem, kako bi se sastao s Dorothejom, nego da izrežira »slučajni« sastanak, pa je želio da ona to tako i shvati. Kad se prvi put s njom oprostio, nije znao neke činjenice koje donose nešto novo u njihov međusobni odnos i razdvajaju ih više nego što je tada i mislio. On nije ništa znao o Dorothejinom posebnom imetku i, budući da nije razmišljao o tim stvarima, smatrao je kao sigurno, da bi, prema odredbama gospodina Casaubona, udaja za njega, Willa Ladislawa, za nju značila da ostaje potpuno bez novčanih sredstava. A to on nije mogao željeti ni u najskrovitijem kutku srca, pa čak ni onda kad bi ona bila spremna podnijeti takvu žrtvu zbog njega. A onda, tu je bila i svježa bol zbog svega onoga što se otkrilo o obitelji njegove majke, što će, ako se dozna, biti nov razlog zbog koga će Dorothejini rođaci gledati na njega s visine, kao na čovjeka koji joj ni po čemu nije ravan. Skrivena nada da bi se poslije nekoliko godina mogao vratiti s osjećajem da je barem po svojoj osobnoj vrijednosti ravan njenom bogatstvu, činila mu se sada samo kao sanjarsko nastavljanje jednog sna. Ta će promjena sigurno opravdati njegovu molbu da ga Dorothea ponovo primi.
Dorothea, međutim, toga jutra nije bila kod kuće, te nije mogla primiti Willovo pismo. Primivši pismo od strica, koji joj je javljao da će se vratiti otprilike za tjedan dana, ona se prvo odvezla u Freshitt da javi tu vijest, pa da onda ode u Grange predati neke poruke, koje joj je povjerio stric, misleći da će »malo takve duševne razbibrige dobro doći jednoj udovici«.
Da je Will Ladislaw mogao čuti nešto od onoga što se toga jutra govorilo u Freshittu, stekao bi dojam da su istinite sve njegove misli o spremnosti nekih ljudi da se podsmjehuju njegovu daljem zadržavanju u Middlemarchu. Sir James je, iako znatno manje zabrinut što se tiče Dorotheje, ipak bio na oprezu, prateći Ladislawovo kretanje, a imao je dobro upućena informatora u gospodinu Standishu, u koga je imao potpuno povjerenje. Činjenica da je Ladislaw ostao u Middlemarchu još gotovo dva mjeseca, pošto je izjavio da odmah odlazi, pojačavala je sir Jamesove sumnje, a u najmanju je ruku opravdavala njegovu averziju prema »mladiću«, koga je on zamišljao kao površna, hirovita čovjeka, kadra da se vlada baš onako lakoumno, kako to, sasvim razumljivo, priliči društvenom položaju, koji nije učvršćen ni obiteljskim odnosima ni nekim strogo određenim zvanjem. I upravo je od Standisha doznao nešto što je ne samo opravdavalo njegova nagađanja o Willu, nego mu i nudilo sredstvo kojim će otkloniti svaku opasnost, što se tiče Dorotheje.
Neobične okolnosti mogu svakoga od nas učiniti drugačijim, nimalo sličnim samom sebi; ima prilika u kojima i najuzvišeniji ljudi moraju kihati, a i naši se osjećaji moraju vladati na isto tako neprikladan način. Dobroćudni je sir James toga dana bio tako malo sličan sebi, da ga je uznemirivala i sama pomisao da kaže Dorotheji nešto što je obično izbjegavao, kao da je to nešto čega se oboje trebaju stidjeti. Celijom se nije mogao poslužiti kao posrednicom, jer nije želio da ona zna kakve mu se gluposti motaju po glavi. Trudio se da još prije nego Dorothea dođe smisli kako bi, unatoč svojoj plašljivosti i nevještu jeziku, nekako uspio priopćiti joj ono što želi. Kad se ona iznenada pojavila, on se našao u sasvim beznadnom položaju i nije mogao reći ništa što bi njoj bilo neugodno. Ali ga je očaj uputio na jedino utočište; poslao je konjušara s ceduljicom, ispisanom olovkom, gospođi Cadwallader, koja već zna za ta govorkanja, te neće smatrati da bi se mogla kompromitirati ako ih ponovi onoliko puta koliko to bude potrebno.
Dorotheju su zadržali pod izlikom kako očekuju da će gospodin Garth, koga bi ona željela vidjeti, za nepun sat doći u dvorac; i ona je još razgovarala na putu pred dvorcem s Calebom, kad je sir James ugledao župnikovu ženu, koju je očekivao, kako dolazi, i dočekao je s napomenama koje su mu se učinile potrebnim.
– Dosta! Razumijem – rekla je gospođa Cadwallader – vi nećete biti ništa krivi, ja sam već tako crna da već crnja ne mogu ni biti.
– Mislim da to baš i nije nešto osobito – reče sir James, kome nije bilo drago da gospođa Cadwallader previše dozna. – Jedino bi bilo dobro da Dorothea shvati kako ima razloga zbog kojih ga ne bi trebala ponovo primiti. A ja joj to zbilja ne mogu reći. Vama će to biti lakše.
I bilo je zaista lako. Kad se Dorothea rastala s Calebom i pošla prema njima, činilo se da je gospođa Cadwallader prešla preko parka samo zbog jednog jedinog i sasvim slučajnog razloga, da se majčinski porazgovori s Celijom o djetetu.
– I gospodin Brooke se vraća! Divno! Vraća se, nadajmo se, potpuno izliječen od parlamentarne groznice i pionirskog posla. Apropos... o »Pioniru«... netko je prorekao da će uskoro izgledati kao umirući delfin, i da će biti na velikoj muci, ne znajući što da učini, jer je protege gospodina Brookea, sjajni mladi Ladislaw, otišao ili odlazi. Je li to i sir James čuo?
Sve troje su polako koračali pošljunčanim puteljkom, i sir James, okrenuvši se ustranu da otkine jednu grančicu, reče da je nešto slično i on čuo.
– Sve to nije istina! – reče gospođa Cadwallader. – On nije otišao, a očito i neće otići. »Pionir« će se održati, a gospodin Orlando Ladislaw izaziva tužnu i ružnu sablazan, cvrkućući neprestano sa ženom vašeg gospodina Lydgatea, koja je, kažu, lijepa da ljepša i ne može biti. Gotovo nitko ne može doći u tu kuću da ne nađe tamo toga mladog džentlmena, kako leži na sagu ili cvrkuće uz glasovir. Ali su ljudi u tvorničkim mjestima uvijek na zlu glasu.
– Rekli ste, gospođo Cadwallader, da ona prva vijest nije istinita, a ja vjerujem da je lažna i ova druga – reče Dorothea odlučno i ogorčeno. – I to je, barem po mom mišljenju, sigurno laž. Neću slušati nikakva zlobna naklapanja o gospodinu Ladislawu; ionako je već podnio i previše nepravde.
Kad je Dorothea bila duboko uzbuđena, malo je marila što netko misli o njenim osjećajima. A da je čak i bila kadra promisliti, smatrala bi da je nepošteno šutjeti i ne osvrtati se na uvrede, koje su se ticale Willa, iz straha da ne bude krivo shvaćena. Lice joj se zažarilo, a ruke drhtale.
Sir James, pogledavši je, pokajao se zbog svoga lukavstva, ali gospođa Cadwallader, snalažljiva u svim prilikama, podigne ruke kao da se brani od nečega i reče:
– Daj Bože da je tako!... Željela bih da su sve zlobne priče o drugim ljudima lažne. Ali je šteta što je Lydgate uzeo jednu od tih midlmarčkih djevojaka. Kad pomislite da je on ipak sin odlične obitelji – ta mogao je dobili ženu plemenite krvi i ne premladu, koja bi se prilagodila njegovu zvanju. To je, na primjer, Clara Harfager, s kojom njeni roditelji ne znaju što će; a ona ima i miraz. I tada bismo je imali u našoj sredini. Međutim... kakva korist od toga, da razbijaš glavu zbog drugih! Gdje je Celia? Idemo je, molim vas, naći.
– Ja ću odmah u Tipton – reče Dorothea prilično užurbano.
Zbogom.
Sir James nije mogao ništa kazati dok ju je pratio do kočije. Bio je jako nezadovoljan ishodom jednog nauma, zbog kojeg je već unaprijed morao potajno podnijeti određeno poniženje.
Dorothea se vozila između živice, što se osula crvenim plodovima, i strništa, slijepa i gluha za sve što se dešavalo oko nje. Suze su joj navirale i kotrljale se niz obraze da nije ni znala. Činilo joj se da je svijet postao tako ružan i mrzak, i da nigdje nema mjesta za njeno povjerenje. »Nije to istina... nije to istina!« slušala je kako joj govori neki unutarnji glas. Ali joj se usto neprestano nametala jedna uspomena, s kojom se uvijek miješala neka neodređena nelagoda; bilo je to sjećanje na onaj dan kad je zatekla Willa kod gospođe Lydgate i čula njegov glas, praćen zvucima glasovira.
– Rekao je da nikad neće činiti ništa što bih ja osuđivala... da sam mu barem mogla reći da to osuđujem – pomisli jadna Dorothea, i u duši se čas ljutila na Willa, a čas ga strasno branila. – Svi žele da ga ocrne preda mnom; ali se ja na to neću osvrtati, ako nije ništa kriv. Uvijek sam vjerovala da je dobar.
To su bile njene posljednje misli prije nego je opazila da je kočija prošla kroz nadsvođeni prolaz u Grangeu. Brzo je pritisla rupčić na lice i počela razmišljati o svojim zadacima. Kočijaš je zamolio za dopuštenje da ispregne konje za pola sata, jer nešto nije u redu s jednom potkovom. Dorothea, osjećajući da bi se trebala odmoriti, skinula je rukavice i kapu, dok je stajala naslonjena na neki kip u predvorju i razgovarala s domaćicom. Naposljetku reče:
– Moram malo ostati ovdje, gospođo Kell. Htjela bih u knjižnicu da iz stričeva pisma ispišem neke zabilješke za vas, pa vas molim da mi otvorite kapke.
– Kapci su otvoreni, gospođo – reče gospođa Kell, prateći Dorotheju, koja je razgovarajući pošla prema knjižnici. – Gospodin Ladislaw je ondje, traži nešto.
(Will je došao da uzme jednu mapu sa svojem crtežima, koja mu je manjkala kad je spremao stvari, a nije je htio ostaviti.)
Dorothea protrne, kao da ju je netko u srce udario, ali ničim ne oda svoga uzbuđenja; uistinu je bila u tom trenutku zadovoljna što je Will ovdje, zadovoljna kao čovjek koji je ugledao nešto dragocjeno, što je bio izgubio. Kad je došla do vrata, reče gospođi Kell:
– Pođite vi prvi i recite mu da sam ovdje.
Will je pronašao svoju mapu, položio je na stol u udaljenom kutu sobe i otvorio da uživa u onom znamenitom crtežu, koji je premalo podsjećao na prirodu, da bi ga Dorothea mogla razumjeti. Smijao se tome i dalje spremao crteže, misleći kako ga možda čeka njeno pismo u Middlemarchu, kad gospođa Kell tik do njega progovori:
– Gospodine, dolazi gospođa Casaubon.
Will se brzo okrene, i već je u idućem trenutku ulazila Dorothea. Kad je gospođa Kell za sobom zatvorila vrata, njihovi su se pogledi sreli; promatrali su se, a duše im je obuzelo nešto od čega su prosto zanijemjeli. Nije ih zbunjenost silila da šute, jer su oboje znali da je rastanak blizu, a u tuzi rastanka ne prevladava stid.
Ona je nesvjesno pošla prema stričevoj stolici za pisaćim stolom, a Will je, pošto je malo odmakao stolac, da bi ona mogla sjesti, odstupio nekoliko koraka i stao njoj nasuprot.
– Molim vas, sjednite – reče Dorothea, prekriživši ruke u krilu. Drago mi je da ste ovdje.
Will pomisli kako joj je lice upravo onakvo kakvo je bilo i onda kad mu je prvi put pružila ruku u Rimu; svoju je udovičku kapu, učvršćenu pod šeširom, skinula zajedno sa šeširom, i on je opazio da je čas prije ronila suze. Nestalo je, međutim, primjese ljutine u njenom uzbuđenju čim je ugledala Willa. Bila je već navikla da uvijek, kad se nađe s njim ovako nasamo, osjeti neko pouzdanje i onu ugodnu slobodu, koju donosi uzajamno razumijevanje; pa kako su onda govorkanja ljudi mogla spriječiti da i ovaj iznenadni susret ima jednaki učinak? Pustimo neka još jednom odjeknu zvuci glazbe, koja nam može obuzeti dušu i atmosferu ispuniti radošću – što onda ako je drugi i kude kad nje nema?
– Poslao sam danas pismo u Lowick, u kome vas molim da mi dopustite da vas posjetim – reče Will i sjedne njoj nasuprot. – Ja sam na odlasku, a ne bih mogao otići da još jednom ne govorim s vama.
– Mislim da smo se oprostili kad ste prije više sedmica došli u Lowick... mislili ste tada otići – primijeti Dorothea, a glas joj je malo podrhtavao.
– Točno, ali tada nisam znao nešto što znam sada... nešto što je promijenilo moje misli o budućnosti. Kad sam vas tada posjetio, sanjao sam o tome kako bih se jednom mogao opet vratiti. A sad ne mislim da ću se ikad više vratiti.
Will je zastao.
– I želite mi reći razloge? – upita Dorothea bojažljivo.
– Jest – odgovori Will, brzo trgnuvši glavu natrag, i ljutita lica odvrati pogled od nje. – Razumije se da to moram željeti. Ja sam grubo ocrnjen u vašim očima i očima drugih ljudi. Podla je sumnja bačena na moj karakter. Želim da znate kako se ja ni u kakvim okolnostima ne bih ponizio i ni u kakvim okolnostima dao ljudima prilike da kažu kako žudim za novcem, praveći se da žudim za nečim drugim. Ne treba tražiti nikakve zaštite od mene... dovoljna je zaštita bogatstvo.
S posljednjim je riječima Will ustao i pošao i sam ne znajući kamo; krenuo je prema izbočenom prozoru, koji mu je bio najbliži i koji je bio otvoren, baš kao i prošle godine u isto doba, kad su on i Dorothea stajali kod njega i razgovarali. Dorothejino je srce u tom trenutku usplamtjelo simpatijom za Willa, željela ga je jedino uvjeriti kako mu ona nikad nije nanijela nikakvu nepravdu, a on se, čini se, okrenuo od nje, kao da je i ona dio toga neprijateljskog svijeta.
– Ne bi zaista bilo nimalo lijepo od vas kad biste mislili da sam i ja ikad pridonijela nešto tim podlostima – započela je. Tada je, u svojoj gorljivoj želji da ga brani, ustala i pošla prema njemu, na svoje staro mjesto kod prozora, rekavši:
– Valjda ne mislite da sam i načas prestala vjerovati u vas?
Kad ju je Will ugledao tamo, trgnuo se i povukao od prozora, a da nije dočekao njena pogleda. Dorothea je bila povrijeđena tom gestom, koja je došla poslije prijašnje ljutnje, što se očitovala u njegovu glasu. Već je htjela reći kako je sve to jednako mučno njoj kao i njemu i kako ne može ništa učiniti; ali se zbog onih čudnih okolnosti njihova odnosa, koje ni on ni ona nisu mogli izričito spomenuti, uvijek plašila da ne kaže više nego treba. U tom trenutku nije vjerovala da se Will svakako želio s njom oženiti, pa se bojala riječi koje bi se mogle tumačiti drugačije. Samo je ozbiljno rekla, osvrćući se na njegove posljednje riječi:
– Sigurna sam da mi nikad nije trebalo nikakve zaštite od vas.
Will ne odgovori. U toj se burnoj navali probuđenih osjećaja njemu učinilo da te riječi izražavaju okrutnu ravnodušnost, i pošto se stišao poslije provale gnjeva, bio je blijed i nesretan. Pošao je k stolu i svezao svoju mapu, dok ga je Dorothea gledala izdaleka. Bijedno šuteći, tratili su te posljednje zajedničke trenutke. A što je on mogao reći, kad je sam sebi zabranio da pokaže onaj najmoćniji osjećaj, koji mu je ispunjavao dušu – strasnu ljubav prema Dorotheji? A što je ona mogla reći, kad mu ničim ne može pomoći, kad je prisiljena zadržati novac, koji bi trebao pripasti njemu, i otkako joj on, kako se čini, više ne uzvraća povjerenje i naklonost, kako je to prije činio?
Međutim, Will napokon odloži svoju mapu i opet se primakne prozoru.
– Moram ići – reče s onim posebnim izrazom u očima, koji ponekad prati gorak osjećaj, te se oči čine umorne i upaljene, kao da smo zurili iz prevelike blizine u neko svjetlo.
– Pa što ćete započeti u životu? – upita Dorothea bojažljivo. – Jesu li vam namjere iste kao i onda kad smo se prvi put opraštali?
– Jesu – odvrati Will kao da je to nešto što ga ne zanima i o čem ne želi govoriti. – Prihvatit ću se prvog posla na koji naiđem. Mislim da se čovjek s vremenom privikne da radi i bez zadovoljstva i bez nade.
– Tužnih li riječi! – usklikne Dorothea, našavši se u opasnosti da zaplače. Tada, pokušavši se nasmiješiti, nastavi:
– Obično smo se složili u mišljenju da se u razgovoru volimo služiti velikim riječima.
– Ja se sad nisam služio velikim riječima – reče Will, naslanjajući se leđima na ugao zida. – Ima nešto što čovjek može doživjeti samo jedanput u životu, i mora shvatiti, prije ili kasnije, da je ono najljepše za njega prošlo. To sam ja doživio vrlo mlad... eto, to je. Ono do čega mi je najviše, više no do ičega na svijetu, to mi je potpuno uskraćeno... ne mislim samo da mi je nedostižno, već baš zabranjeno, kad bi mi i bilo dostižno; brane mi to moj ponos i čast... i uopće sve zbog čega poštujem sam sebe. Ja ću, razumije se, živjeti dalje kao što živi čovjek koji je u zanosu zagledao u raj.
Will zastane, misleći kako je nemoguće da Dorothea to krivo shvati. Zapravo je osjećao da protuslovi sam sebi i griješi protiv vlastite savjesti kad joj govori tako iskreno. Ali, ipak, ne može se reći da se udvaraš ženi ako joj kažeš da joj se nikad nećeš udvarati. Mora se priznati da je to neki mističan način udvaranja.
Dorothea je, međutim, u duhu brzo prolazila prošlošću, misleći na nešto sasvim drugo. U jednom joj je trenutku sinula kroz glavu misao da je možda ona ono do čega je Willu najviše stalo, ali se onda javila sumnja. Sjećanje na ono malo što su zajedno proživjeli, izblijedjelo je i ustuknulo pred osjećajem, koji joj je nametala misao, koliko je potpuniji morao biti dodir između Willa i nekog drugog, s kim se neprestano družio. Sve što je rekao može se ticati toga drugog odnosa, a što se god dogodilo između njega i nje, moglo se protumačiti samo prijateljstvom i onom okrutnom pregradom, koju je između njih postavio njen muž svojim uvredljivim činom. Dorothea je stajala šuteći, oborenih očiju i zamišljena, dok su je u mašti salijetale slike, koje su je bolnom sigurnošću uvjeravale da je Will mislio na gospodu Lydgate. Ali zašto bi to bilo bolno? On je samo htio da ona uvidi kako je i tu njegovo vladanje potpuno besprijekorno.
Willa nije iznenadila njena šutnja. I njegov je duh živo radio dok ju je promatrao, i gotovo ga je neodoljivo prožimao osjećaj da se mora dogoditi nešto što će spriječiti njihov rastanak – neko čudo, nešto neovisno od njihove volje. A napokon, voli li ona njega uopće? Nije mogao sam sebe zavaravati kako bi mu bilo draže, kad bi mogao povjerovati da je ne muči ta bol. Nije mogao poricati da se u korijenu svih njegovih riječi krila tajna težnja da mu ona da neki dokaz da ga ljubi.
Oboje nisu znali kako su dugo ovako stajali. Dorothea je digla oči i htjela progovoriti, ali se u tom trenutku otvore vrata i pojavi njen sluga, rekavši:
– Konji su pripravni, gospođo, i možemo krenuti, kad god zaželite.
– Odmah – odgovori Dorothea. A onda se obrati Willu i reče:
– Moram još napisati neke zabilješke za domaćicu.
– I ja moram ići – reče Will, pošavši prema njoj kad su se vrata opet zatvorila. – Prekosutra odlazim iz Middlemarcha.
– U svemu ste se ponijeli kako treba – reče Dorothea tišim glasom, osjećajući da joj je nešto steglo srce i ne da joj govoriti.
Pružila mu je ruku, a on je prihvati, zadržavši je trenutak i ne govoreći ništa, jer su mu se njene riječi učinile okrutno hladne i kao da ne pripadaju njoj. Njihovi se pogledi sretnu; u njegovu se odražavalo nezadovoljstvo, a u njenu samo tuga. Tada se on okrene, dohvati svoju mapu i stavi je pod ruku.
– Nikad nisam prema vama bila nepravedna. Molim vas, ne zaboravite me – reče Dorothea, prigušujući jecaj koji je nadolazio.
– Čemu to govorite? – upita Will gnjevno. – Kao da mi nije mučno zaboraviti i sve drugo!
U tom se trenutku zaista naljutio na nju, i to ga je nagnalo da bez oklijevanja ode. Za Dorotheju sve se zbilo u jednom trenu: njegove posljednje riječi, njegov naklon kad je stigao do vrata, i spoznaja da ga više nema. Spustila se na stolac i nekoliko časaka sjedila poput kipa, ponesena mislima i osjećajima. Najprije se pojavila radost, unatoč tuzi koja se za njom krila, radost zbog pomisli da je ona zaista ona žena koju Will ljubi i koje se odriče, i da zbilja nema nikakve druge ljubavi, manje dopuštene, više prijekorne, koju bi mu branila njegova čast. Ipak su rastavljeni, ali – Dorothea duboko uzdahne i osjeti kako joj se vraća snaga – ona može misliti na njega slobodno. U tom joj trenutku rastanak nije bio težak: prvi osjećaj da ljubiš i da si ljubljen isključuje svaku žalost. Kao da se neki krut, leden teret otopio i njena misao oslobodila pritiska; njena joj je prošlost bila sada mnogo razumljivija. Njena radost nije bila nimalo umanjena zbog neopoziva rastanka; možda je baš sada bila još potpunija, jer se nije trebala bojati prijekora ni iz čijih usta, ni prezirna čuđenja ni u čijem pogledu. On je postupao tako da može prezreti svaki prijekor, a čuditi mu se može svatko samo s poštovanjem.
Tko bi je promatrao, vidio bi da u njoj ima neka misao koja je bodri. Kad stvaralačka snaga radi radosno i lako, svakom se malom zahtjevu udovoljava bez teškoća i potpuno, istom lakoćom kojom i sunčeva zraka prolazi kroz svaku pukotinu, koja joj se nađe na putu; tako je bilo lako i Dorotheji ispisati zabilješke za domaćicu. Veselo je izgovorila posljednje riječi upućene domaćici, a kad je sjela u kočiju, pogled joj je bio vedar, a obrazi rumeni pod udovičkom kapom. Zabacila je nazad žalobne vrpce i gledala kojim je putem krenuo Will. Ponosila se što je besprijekorna žena, a sva joj je duša bila prožeta mišlju: »Imala sam pravo kad sam ga branila.«
Kočijaš je bio navikao tjerati svoje konje prilično brzo, jer je gospodin Casaubon bio mrzovoljan i nestrpljiv kad god ne bi bio za svojim pisaćim stolom, i jedva je čekao kraj svake vožnje; tako se i Dorothea sada kretala brzo. Vožnja je bila ugodna, jer je noću kiša isprala prašinu, a modro se nebo ukazivalo izdaleka, izvan područja golemih oblaka, koji su plovili u gomilama. Zemlja je izgledala kao ugodno mjestašce pod beskrajnim nebom, i Dorothea je željela da prestigne Willa, da bi ga još jednom vidjela.
Ugledala ga je iza jednog zavoja na cesti, kako korača s mapom pod rukom. Ali je već u idućem trenutku projurila mimo njega, dok je on podigao šešir. Zapeklo ju je što ona sjedi ovako u nekom zanosu, a njega ostavlja iza sebe. Nije se mogla okrenuti i pogledati. Činilo se kao da ih je razdvojilo mnoštvo ravnodušnih predmeta i prisililo da idu različitim stazama, udaljujući ih sve više jedno od drugoga, tako da je zaludu osvrtati se. Isto tako, kao što nije mogla više dati nikakav znak, kojim bi pitala: »Zar se moramo rastati?«, tako nije mogla ni zaustaviti kola da ga pričeka. Štoviše, mnoštvo se razloga sručilo na nju, braneći joj svaki pokret misli usmjeren u budućnost, koji bi mogao promijeniti odluku što je pala toga dana!
»Da sam barem znala prije... da barem on zna... mogli bismo biti sretni misleći jedno na drugo, iako smo rastavljeni. Da sam mu barem mogla dati novaca, bilo bi mu ipak lakše« – to su bile misli koje su se neprestano vraćale. I unatoč svojoj samostalnosti i odlučnosti, ipak je bila toliko pod utjecajem okoline, da joj se uvijek s tom mišlju o Willu, kome treba takva pomoć i kome ta okolina nije naklonjena, javljala i misao da bi svaki prisniji odnos između njih bio nepriličan, baš kako su to mislili i svi oni koji su joj bliži. Potpuno je shvaćala nužnost onih razloga koji su Willu nametali njegove postupke. Kako bi ona mogla i sanjati o tome da prezre onu zapreku koju je njen muž postavio među njih? Kako bi se ikad mogla pomiriti s odlukom da će je prezreti?
A Will je, što se kočija više gubila, postajao sve ogorčeniji. U tom su stanju krajnje osjetljivosti dovoljne bile i sitnice da ga ozlojede, a pojavom Dorotheje, koja se provezla mimo njega, dok on klipše cestom kao jadnik, tražeći neko mjesto u svijetu, koje mu je kadro dati malo od onoga za čim on čezne, čitavo mu se njegovo vladanje pričinilo kao nešto samo nuždom nametnuto, zbog čega ono gubi karakter uporne odluke. Naposljetku, on nema nikakva dokaza da ga ona ljubi. Može li čovjek u takvoj situaciji naći zadovoljstva u tome da sam podnosi svu patnju?
Tu je večer Will proveo s Lydgateovima; iduće je večeri otputovao.

KNJIGA SEDMA

Dva iskušenja



LXIII. POGLAVLJE

Te su sitnice malom čovjeku velike.
Goldsmith.

– Viđate li u posljednje vrijeme češće onog našeg feniksa Lydgatea? upita gospodin Toller na jednoj od svojih božićnih večera, obraćajući se gospodinu Farebrotheru, koji mu je sjedio zdesna.
– Nažalost, prilično rijetko – odgovori župnik, navikao je odbijati peckanja gospodina Tollera zbog svoje vjere u nove ideje u medicinskoj struci. – Ja sam prilično daleko, a on ima previše posla.
– Ima h? To mi je drago – reče dr. Minchin, ponešto zavidan, a ponešto iznenađen.
– Najviše vremena provodi u novoj bolnici – reče gospodin Farebrother, koji je imao posebnih razloga o tome i dalje govoriti.
– Čujem to od svoje susjede, gospođe Casaubon, koja onamo često odlazi. Ona kaže da je Lydgate neumoran i da će od te Bulstrodeove ustanove stvoriti nešto zaista korisno. Sprema i novi odjel za koleru, ako bi nas ta nesreća zadesila.
– A sprema, rekao bih, i nove metode liječenja, da ih iskuša na svojim pacijentima – primijeti gospodin Toller.
– Haj’te, Toller, budite objektivni – nastavi gospodin Farebrother.
– Vi ste i suviše pametni, da ne biste vidjeli koristi od suvremenog, novog duha u medicini, baš kao i u svemu drugom. A što se tiče kolere, mislim da nijedan od vas nije baš tako siguran što bi trebalo raditi. Ako čovjek ode predaleko kakvim novim putem, onda obično čini više štete sebi nego bilo kome drugom.
– Uvjeren sam da mu vi i Wrench trebate biti zahvalni – javi se dr. Minchin, gledajući prema Tolleru – on vam je prepustio najbolje Peacockove pacijente.
– Fydgate živi suviše gospodski za mlada početnika – uplete se gospodin Harry Toller, pivar. – Rekao bih da mu pomažu njegovi rođaci sa Sjevera.
– I ja mislim – reče gospodin Chichelly – inače se on ne bi oženio onom lijepom djevojkom, koja nam je svima bila tako draga. Dobijesa... ne možeš nikako oprostiti čovjeku koji je ugrabio najljepšu djevojku u gradu.
– Jest, bogami! A i najbolju – pridoda gospodin Standish.
– Mom prijatelju Vincyju nije nimalo po volji taj brak – reče gospodin Chichelly. – On neće dati mnogo. Kako su se iskazali rođaci s druge strane, ne bih znao reći.
Gospodin Chichelly je to rekao s naglašenom suzdržljivošću.
– Ne bih rekao da je Lydgate ikada očekivao da će živjeti od prakse – reče gospodin Toller s malom primjesom sarkazma. Time se taj razgovor završio.
Nije to bilo prvi put što je gospodin Farebrother slušao natucanja kako su Lydgateovi izdaci očito preveliki da bi ih mogao pokriti prihodima od svoje prakse. On je, međutim, smatrao kako je vjerojatno bilo nekih vrela, ili nekih očekivanja, koja su opravdavala velike izdatke u vrijeme Lydgateove ženidbe i, da bi zahvaljujući tim istim okolnostima, sve moglo proći bez loših posljedica i sada kad se prevario u praksi. Kad se jedne večeri potrudio i otišao u Middlemarch da porazgovori s Lydgateom kao nekoć, opazio je da je Lydgate u razgovoru nekako uzbuđen i napregnut, sasvim drugačiji nego prije, kad bi znao ustrajati u nehajnoj šutnji ili naglo i odlučno progovoriti, kad god bi imao što kazati. Dok su bih u njegovoj radnoj sobi, Lydgate je neprestano govorio, iznoseći argumente u korist nekih bioloških zakonitosti ili protiv njih, ali nije imao kazati ili pokazati ništa određeno, što bi bilo poput kamena međaša na putu strpljiva, neprekidna rada, koji je on sam obično isticao, govoreći kako »trebaju biti sistole i dijastole u svakom istraživanju« i kako se »ljudski um mora trajno kretati, šireći se i suzujući, između potpunog ljudskog horizonta i horizonta leće mikroskopa«. Te večeri kao da je mnogo govorio samo zbog toga da bi odagnao sve osobne brige. Uskoro su pošli u salon, gdje se Lydgate, pošto je zamolio Rosamond da malo zasvira, uvalio bez riječi u naslonjač, a oči su mu nekako čudno sjale. »Bit će uzeo neko opojno sredstvo«, bila je jedna od misli gospodina Farebrothera – »možda bolesni živci... ili profesionalne brige.«
Nije mu palo na pamet da Lydgate nije sretan u braku, i vjerovao je kao i svi drugi da je Rosamond ljupko, poslušno stvorenje, iako je uvijek smatrao da je prilično nezanimljiva, da nešto previše podsjeća na uzorak iz kakve škole za usavršavanje mladih djevojaka. Gospođa Farebrother opet nije mogla oprostiti Rosamond što se uvijek pretvarala kao da ne vidi da je i Henrietta Noble u sobi. »Ali, eto, Lydgate se zaljubio u nju«, govorio je župnik u sebi, »i bit će po njegovu ukusu.«
Gospodin Farebrother je znao da je Lydgate ponosan čovjek, ali kako je u njega sama bilo vrlo malo te osobine i kako je možda premalo mario za osobno dostojanstvo, pazeći jedino da ne bude nepošten ili nerazborit, teško je mogao razumjeti zašto Lydgate neće nijednom riječi spomenuti svoje privatne poslove, već bježi od toga kao od vatre. I uskoro je, poslije onog razgovora kod Tollerovih, župnik doznao nešto što ga je potaklo da još s više pozornosti vreba priliku, da Lydgateu neizravno kaže kako ima prijatelja koji će ga rado saslušati, ako mu želi povjeriti svoje teškoće.
Dobra se prilika za to ukazala kod Vincyjevih, gdje se na Novu godinu okupilo društvo, u koje je bio i gospodin Farebrother pozvan, te nije mogao odbiti; nije smio napustiti stare prijatelje u prvoj novoj godini svoga promaknuća, u koju ulazi i kao župnik i kao prebendar. A društvo je bilo zbilja intimno: bile su tu i sve dame iz Farebrotherove porodice, i sva su Vincyjeva djeca bila za stolom, a Fred je uspio uvjeriti majku da će Farebrother ovi smatrati kako ih omalovažava ako ne pozove i Mary Garth, jer je Mary njihova velika prijateljica. Mary je došla, pa je Fred bio izvrsne volje, premda mu je radost bila prilično pomućena – likovao je što će njegova majka vidjeti kakav ugled uživa Mary u očima najistaknutijih ljudi u društvu, ali mu je to likovanje pokvarila ljubomora, kad je vidio da je gospodin Farebrother sjeo kraj Mary. Fred je bio mnogo zadovoljniji sam sa sobom i sa svojim obrazovanjem dok se nije počeo pribojavati da ga »Farebrother ne istisne«, a taj ga je strah još jednako mučio. Gospođa Vincy, matrona u punom cvatu, promatrala je sitnu Mary, njenu grubu, kovrčavu kosu i lice, na kome nema ni traga bjeline ljiljana ni rumeni ruže. Uzalud se trudila zamisliti sebe kako se brine da Mary bude što ljepša u vjenčanoj haljini, ili kako se diči tom unučadi, koja će nalikovati na Garthove. Društvo je ipak bilo veselo, a Mary je bila osobito vedra, jer joj je zbog Freda bilo drago što su njegovi roditelji postali ljubazniji prema njoj, a isto je tako bila vrlo zadovoljna što će oni vidjeti kako je cijene drugi, čiji sud moraju priznati.
Gospodin Farebrother je primijetio da se Lydgate dosađuje i da gospodin Vincy gotovo i ne razgovara sa svojim zetom. Rosamond je bila savršeno dražesna i spokojna, i samo pomnim promatranjem, na koje se župnik dao u ovoj prilici, moglo se zapaziti da u nje nema nimalo onog zanimanja za muža, koje pokazuje žena koja svog muža voli, čak i onda kad je pravila vladanja drže podalje od njega. Kad bi Lydgate sudjelovao u razgovoru, nikad ona ne bi pogledala prema njemu, držeći se baš kao kip Psihe, koji je oblikovan tako da gleda na drugu stranu. A kad bi se Lydgate poslije jednog ili dva sata izbivanja vratio u salon, kao da nije primjećivala tu činjenicu, koja bi prije osamnaest mjeseci djelovala poput brojke, koju smo dodali ništici. Uistinu je ona ipak bila duboko svjesna Lydgateovih riječi i kretanja, i njena je prilično dobroćudna ravnodušnost bila samo proračunata poza, kojom je zadovoljavala svoje prikriveno opiranje njemu, a da se nije ničim ogriješila o pristojnost. Kad su gospođe bile u salonu, a Lydgate se za deserta odazvao pozivu nekog pacijenta, gospođa Farebrother reče Rosamond, kad se ona slučajno našla kraj nje:
– Često vam otimaju muža, gospođo Lydgate?
– Život liječnika je vrlo mučan, osobito ako je tako odan svom zvanju kao gospodin Lydgate – odgovori Rosamond, koja je stajala i poslije ovog kratkog, pristojnog odgovora, polako pošla dalje.
– Strašno joj je dosadno kad nema društva – reče gospođa Vincy, koja je sjedila kraj stare gospođe Farebrother. – I meni je tako bilo kad je Rosamond bila bolesna, pa sam bila kraj nje. Vi znate, gospođo Farebrother, da je naša kuća vesela. I ja sam sama vesele naravi, a gospodin Vincy voli da uvijek vlada živost u kući. Na to je Rosamond navikla. Sasvim je drugačije s mužem koji u svako doba odlazi i nikad ne znaš kad će se vratiti kući, i koji je povučene, ponosne naravi, ja mislim... dosadan.
Gospođa Vincy malo stiša glas i kao uzgred doda:
– Ali je u naše Rosamond uvijek bila anđeoska narav. Braća joj često nisu ugađala, ali je ona bila djevojka koja se nikad ne bi naljutila. Od najranijeg je djetinjstva bila dobra, da bolja ne bi mogla biti, a nadasve divne naravi. I sva su mi djeca, hvala Bogu, dobrodušna.
To bi lako povjerovao svatko tko bi pogledao gospođu Vincy kad je zabacila široke vrpce svoje kape i nasmiješila se svojim trima djevojčicama, od kojih je najmlađoj bilo sedam godina, a starije nisu prešle jedanaest. Tim je nasmiješenim pogledom morala obuhvatiti i Mary Garth, koju su te tri djevojčice odvukle u jedan kut, da im priča bajke. Mary je upravo završila priču o Rumpelstiltskinu, koju je znala napamet; Letty je, naime, bila neumorna i nije propuštala nijednu priliku da tu priču iz jedne omiljene knjižice ispriča svojoj starijoj braći, uvjerena da je još nisu dobro upamtila. Louisa, ljubimica gospođe Vincy, dotrči razrogačenih očiju, u kojima se odražavalo ozbiljno oduševljenje i poviče: – Oh, mama, mama, čovječuljak je tako toptao nogama, da ih onda nije mogao više izvući iz zemlje!
– Bog te blagoslovio, anđele moj! – reče majka. – Sve ćeš mi to ispričati sutra. Idi i slušaj!
Prateći pogledom Louisu, koja se vraćala u onaj privlačni kut, pomisli kako se više neće protiviti bude li Fred želio opet pozvati Mary, kad je djeca tako vole. Ali je u kutu sada postalo još življe, jer je onamo došao i gospodin Farebrother i sjeo najprije iza Louise, a onda je uzeo u krilo. Na to su djevojčice navalile da mora čuti priču o Rumpelstiltskinu i da je Mary mora još jednom ispričati. Sad je navalio i gospodin Farebrother, pa je Mary bez oklijevanja počela iznova pričati lijepo i skladno, točno istim riječima kao i prije. Fred bi, koji je također sjeo blizu njih, bio uživao, likujući zbog Mary, da je gospodin Farebrother nije gledao i tako joj se očito divio, a usto se pravio kao da ga neobično zanima ta priča, samo da bi obradovao djecu.
– I sad više nećeš mariti za moga jednookog diva, Lou – reče Fred na kraju.
– Hoću, kako ne bih. Pričaj sad o njemu – reče Louisa.
– Oh, što ti pada na pamet; ja sam propao. Moli gospodina Farebrothera.
– Jest – reče Mary – moli gospodina Farebrothera da ti ispriča priču o mravima kojima je div Tom srušio njihovu krasnu kuću i mislio da oni za to i ne mare, jer ih nije čuo da viču, niti je vidio da maramicama brišu suze.
– Molim vas – reče Louisa, gledajući župnika.
– Ne, ne, pa ja sam ozbiljni, stari svećenik. Čim pokušam izvući kakvu priču iz svoje torbe, mjesto nje iskrsne propovijed. Da vam održim propovijed? – odgovori župnik, namještajući naočale, jer je bio kratkovidan, i naprći usne.
– Može – reče Louisa, neodlučno.
– Da vidimo, dakle. Protiv kolača: kako kolače ne valja jesti, osobito ako su slatki i ako su u njima grožđice.
Louisa je to shvatila prilično ozbiljno, pa je sišla sa župnikova krila i uputila se Fredu.
– Vidim ja da ne koristi propovijedati na Novu godinu – reče gospodin Farebrother, ustane i ode. Već je odavno primijetio da je Fred ljubomoran na njega, a da je njemu samome Mary još jednako draža od svih drugih žena.
– Gospođica Garth je divna djevojka – reče gospođa Farebrother, koja je pratila kretanje svoga sina.
– Jest – reče gospođa Vincy, jer joj se stara gospođa obratila, pa je morala odgovoriti. – Šteta što nije ljepša.
– Ne bih to rekla – odlučno će gospođa Farebrother. – Meni se sviđa njena vanjština. Ne treba uvijek tražiti ljepotu, kad je dobri Bog smatrao za pogodno da stvori neku odličnu mladu ženu bez ljepote. Najvažnije je dobro vladanje, a gospođica Garth zna u svakoj prilici kako se treba vladati.
Stara je gospođa bila malo žestoka, jer se još jednako nadala da će Mary biti njena snaha. Položaj je Mary prema Fredu bio takav da se o njihovu odnosu nije moglo ništa formalno objaviti; tako su se tri dame u župnom dvoru u Loowicku i dalje nadale da će Camden uzeti gospođicu Garth.
Ušli su novi gosti, i u salonu je započela svirka i ples, a stolovi su za whist bili postavljeni u mirnoj sobi na drugoj strani predvorja. Gospodin Farebrother je odigrao jedan robr, da bi zadovoljio majku, koja je smatrala svoju prigodnu partiju whista kao protest protiv novotarija i sablažnjiva mišljenja, po kome se čak i javno odricanje vjere smatralo časnim. Ali je na kraju prepustio svoje mjesto gospodinu Chichellyju i izašao iz sobe. Kad je prolazio predvorjem, Lydgate je baš došao i svlačio svoj zimski kaput.
– Vi ste čovjek koga tražim – reče župnik i mjesto da uđu u salon, krenuh su dalje predvorjem i stali do kamina, u kome je struja studena zraka raspirivala gomilu žara.
– Kako vidite, vrlo lako mogu ustati od kartaškog stola – nastavi Farebrother smijući se. – Sad više ne kartam za novac. To dugujem vama, kaže gospođa Casaubon.
– Zašto? – upita Lydgate hladno.
– Ah, vi niste htjeli da ja to doznam. Smatram da to prešućivanje nije nimalo plemenito. Treba dopustiti čovjeku da uživa u osjećaju da ste mu učinili uslugu. Neki ljudi ne vole biti obvezani za zahvalnost, i ja neću u to dirati, ali, poštenja mi, ja volim biti zahvalan svakome tko se dobro ponese prema meni.
– Ne znam na što mislite – reče Lydgate – možda što sam jednom govorio gospođi Casaubon o vama. Ali nisam mislio da će ona prekršiti obećanje i ipak vam to reći – reče Lydgate, naslanjajući se leđima na ugao kamina, a lice mu je i dalje bilo mračno.
– Brooke je to tek neki dan izbrbljao. Polaskao mi je, govoreći kako mu je drago što sam ja dobio nadarbinu, iako ste mu vi pokvarili račune i hvalili me uspoređujući me s Kennom96 i Tillotsonom97 , tako da gospođa Casaubon nije htjela ni čuti za koga drugoga.
– Oh, Brooke je baš prava brbljava budala – reče Lydgate prezirno.
– Mene je tada obradovao tom brbljavošću. Ne znam zašto vam ne bi bilo drago da ja znam kako ste mi željeli učiniti uslugu, dragi moj prijatelju. A vi ste mi i učinili uslugu. Prilično je iskušenje za naše samoljublje kad vidimo koliko ispravnost naših postupaka zavisi od toga imamo li ili nemamo novaca. Čovjek neće doći u iskušenje da očenaš moli naopako, da bi ugodio đavlu, ako ne želi đavolje usluge. Sad mi više nije potrebno čekati hoće li mi se sreća nasmiješiti.
– Ne bih ipak rekao da se do novca može doći bez sreće – reče Lydgate. – Ako ga čovjek stekne u nekom zvanju, onda se prilično sigurno može reći da je to sretan slučaj.
Takvim riječima, koje se vidljivo razlikovale od onoga što je Lydgate prije govorio, bit će, pomisli gospodin Farebrother, razlozi u naopakom shvaćanju, koje je često posljedica zlovolje čovjeka, nezadovoljna svojim poslovima. Odgovorio je dobroćudno:
– Ah, mnogo je strpljenja potrebno u životu. Ali je čovjeku mnogo lakše biti strpljiv ako ima prijatelja koji ga vole i žele mu pomoći, koliko mogu.
– Oh, da – reče Lydgate nehajno, pomičući se i gledajući na sat. Ljudi govore o svojim teškoćama više nego što bi trebalo.
Znao je sasvim dobro da mu je gospodin Farebrother nudio pomoć, i on to nije mogao podnijeti. Čudni smo mi ljudi! Lydgate je, eto, dugo uživao u misli da je potajno učinio župniku uslugu, a sada, kad je vidio da župnik zna kako bi mu u njegovoj nuždi dobro došlo da mu uzvrati uslugom, on se okružio nesavladivom šutnjom. A onda, što dolazi poslije takvih ponuda? Trebao bi spomenuti svoj slučaj, što znači da bi morao govoriti sasvim jasno o onome što mu treba. A njemu se u tom trenutku činilo da bi mu samoubojstvo bilo lakše od toga.
Gospodin Farebrother je bio suviše pametan čovjek, da ne bi znao što znači taj odgovor. Bilo je nešto snažno u Lydgateovu vladanju i glasu, što je bilo u skladu s njegovom fizičkom pojavom i zbog čega se, kad bi on već u prvi mah odbio neki prijedlog, činilo da nema smisla spominjati ni najuvjerljivije argumente.
– Koliko je sati? – upita župnik, zatomljujući svoje povrijeđene osjećaje.
– Jedanaest je prošlo – odgovori Lydgate, nakon čega pođoše u salon.

LXIV. POGLAVLJE

Prvi gospodin: U koga je vlast, na onome je i krivnja.
Drugi gospodin: Neće biti baš tako, vlast je relativna; ne možeš utvrdama na granici uplašiti kugu koja ti prijeti, ili namamiti šarana u mrežu oštroumnim dokazima. Svaka je vlast dvoje u jednom: uzrok nije uzrok, ako nema posljedice; u svakoj aktivnosti mora da je i pasivnost. Tako i zapovijedanja ima samo gdje i posluha.
Čak da je Lydgate i bio sklon govoriti sasvim iskreno o svojim poslovima, on je znao da bi mu gospodin Farebrother teško mogao dati onu pomoć koja je njemu potrebna, i to potrebna odmah. Od trgovaca su stizali godišnji računi, Dover je prijetio da će prigrabiti pokućstvo, a on nije mogao računati ni na što, osim na ono malo prihoda, što bi kapalo od pacijenata koje ne smiješ uvrijediti – lijepe honorare, koje je dobivao u Freshittu i Lowicku, lako je potrošio a iz sadašnje neprilike mogao bi se izvući s ništa manje od tisuću funti, tako da bi još nešto preteklo, kako bi, prema omiljenoj frazi o nadi u takvim okolnostima, dobio »vremena da se snađe«.
I, naravno, veseli je Božić zajedno sa sretnom Novom godinom, kad svatko očekuje da bude plaćen za svoje usluge i robu, kojom je uz uljudan smiješak posluživao svoje sugrađane, tako povećao težinu tričavih briga, koje su pritiskivale Lydgateov mozak, da je teško mogao povezano misliti o bilo čemu drugom, čak i o onome o čemu je bio navikao misliti i što ga je inače zaokupljalo. Lydgate nije bio čovjek loše naravi; u razmjerno pogodnim okolnostima njegova bi ga intelektualna aktivnost, iskrena nježnost srca, pa njegova snažna tjelesna struktura držali iznad onih sitnih osjetljivosti koje obično izmiču našoj vlasti, a koje čovjeka ozlovoljuju. Ali je on sada postao žrtva onog najgoreg gnjeva, koji ne izvire jedino iz samih neprilika, već i iz svijesti da zbog tih neprilika čovjek i trati svoje snage i da je zaokupljen nečim što ga ponizuje – a to je bilo oprečno svim Lydgateovim prijašnjim ciljevima. »To je, o čemu mislim, a ono, o čemu bih mogao misliti«, neprestano je ogorčeno ponavljao u sebi, zbog čega ga je svaka teškoća činila još nestrpljivijim.
Neka su gospoda postigla izvanredan uspjeh u književnosti svojim općenitim nezadovoljstvom sa svijetom, koji su proglasili klopkom dosade, u koju su njihove velike duše zabunom pale; ali u tom osjećaju vlastite veličine i beznačajnosti svijeta može čovjek naći i utjehe. Teže je bilo podnositi Lydgateovo nezadovoljstvo: on je osjećao da je živa znanstvena misao i uspješna djelatnost svagdje oko njega, a on je stiješnjen u bijednu osamu sebičnih strahovanja i vulgarnih tjeskobnih čežnja, da se dogodi nešto, što bi ta strahovanja moglo ublažiti. Njegove će se brige možda pričiniti tričave, nedostojne pažnje uzvišenih osoba, koje o dugu ne znaju ništa, dok ne naraste do golemih razmjera. I nema sumnje, te su brige zaista tričave, i za većinu ljudi, koji nisu uzvišene osobe, ima samo jedan izlaz iz te tričavosti, a taj je da se oslobode od čežnje za novcem, sa svim onim niskim nadama i iskušenjima, s onim iščekivanjem smrti, moljakanjem, s onom željom, svojstvenom trgovcima konjima, da lošu robu prodaju pod dobru, i njenom prinudom da se često teži za srećom u golemoj tuđoj nesreći.
I to je bio razlog, što je Lydgate, mučen mišlju da se dao uhvatiti u taj odvratni jaram, padao u sve veću zlovolju, koja je rasla to više, što se više Rosamond otuđivala od njega. Poslije onog prvog razgovora, kad joj je povjerio da je morao založili pokućstvo, mnogo ju je puta pokušao pridobiti, kako bi zajedno učinili sve što je moguće da se smanje njihovi izdaci, a što se više približavao opasni Božić, njegovi su prijedlozi bili sve određeniji.
– Nas dvoje mogli bismo imati samo jedno služinče i živjeti vrlo skromno – reče on – a ja ću se zadovoljiti jednim konjem.
Lydgate je, naime, kako smo vidjeli, počeo razmišljati o životnim troškovima s mnogo određenijim pogledima. I svaki je dio ponosa, koji bi žrtvovao odričući se nekog izdatka, bio neznatan prema ponosu koji se u njemu bunio protiv toga da se izvrgne poniženju kao dužnik ili da moli druge ljude da mu pomognu svojim novcem.
– Naravno, možeš otpustiti dvoje služinčadi, ako želiš – reče Rosamond – ali mislim da će jako naškoditi tvom ugledu budemo li živjeli siromašno. Onda moraš očekivati da će ti se praksa smanjiti.
– Draga Rosamond, nemamo što razmišljati. Počeli smo i suviše rastrošno. Peacock je, kako znaš, živio u mnogo manjoj kući nego što je ova. To je moj grijeh, trebao sam biti pametniji i zaslužio sam da budem izbatinan... ako ima koga tko bi imao pravo to učiniti... što sam te doveo u takve prilike, da moraš živjeti gore nego što si navikla. Ali smo se mi uzeli, jer smo se voljeli, tako barem mislim. I to nam može pomoći da nekako otrpimo, dok ne bude bolje. Hajde, draga, odloži taj ručni rad i dođi k meni.
Uistinu je on u tom trenutku bio hladno raspoložen prema njoj, ali se bojao budućnosti bez ljubavi, pa je odlučio da se opire razdvajanju, koje se nametalo. Rosamond ga posluša i on je smjesti na koljeno, ali je ona u dnu duše bila jako daleko od njega. To je jadno biće vidjelo samo da svijet nije uređen po njenoj volji, a Lydgate je bio djelić toga svijeta. Jednom ju je rukom obuhvatio oko pasa, a drugu položio nježno na obje njene ruke; taj je prilično otresit čovjek bio, naime, vrlo nježan prema ženama, kao da je uvijek imao na pameti njihovu fizičku slabost i osjetljivost njihova zdravlja, tjelesnog i duševnog. I opet joj je počeo govoriti, kako bi je uvjerio.
– Sada, kad sam malo bolje zagledao u to, Rosy, vidim da je pravo čudo koliko novca guta naše kućanstvo. Rekao bih da je služinčad nemarna, a i mnogo nam je ljudi dolazilo u goste. Ali siguran sam da ima mnogo ljudi našeg društvenog položaja, koji prolaze s mnogo manje izdataka i zadovoljavaju se s onim što je običnije i jeftinije, i uopće su štedljivi. Čini se da novac jedva dostaje i za takve stvari, jer je u Wrencha sve jednostavno, da već jednostavnije ne može biti, a on ima vrlo veliku praksu.
– Oh, ti misliš živjeti kao što žive Wrenchovi! – reče Rosamond, pokrenuvši malo svoj vrat. – Ali sam te ja čula kako si se zgražao nad takvim životom.
– Da, u njih je loš ukus u svakom pogledu... njihovo gospodarstvo izgleda vrlo ružno. Mi to ne moramo činiti. Htio sam samo reći da izbjegavaju velike izdatke, iako Wrench ima izvrsnu praksu.
– A zašto ne bi i ti, Tertius, imao dobru praksu? Gospodin Peacock ju je imao. Trebao bi biti obzirniji i ne vrijeđati ljude, a trebao bi i pripremati lijekove, kao što to čine i drugi. Znam da si dobro počeo i dobio nekoliko uglednih kuća. Ne valja biti ćudljiv, moraš voditi računa o onome što je svima po volji – reče Rosamond odlučno i s lakim prizvukom prijekora.
Lydgate je uskipio od srdžbe; bio je spreman strpljivo podnositi ženske slabosti, ali nipošto ženski diktat. U plitkosti vilinske duše može biti draži, dok se ne nameće svojom mudrošću. Ali se ipak svladao i s prizvukom despotske odlučnosti rekao:
– Što trebam raditi u svojoj praksi, Rosy, o tome ja odlučujem.
To nije pitanje o kome trebamo zajednički odlučivati. Za tebe je dovoljno da znaš da će naš prihod biti vjerojatno vrlo malen... jedva četiri stotine, a možda i manje, i to dugo, pa moramo nastojati prema tome prilagoditi svoj život.
Rosamond je trenutak dva šutjela, gledajući pred sebe, a onda reče:
– Ujak Bulstrode bi ti mogao odobriti neku plaću za ono vrijeme što ga provodiš u bolnici; nije pravo da radiš badava.
– Pa već se od početka računalo s tim da moj rad u bolnici bude besplatan. A to, opet, ne spada u naš razgovor. Već sam rekao što je jedino moguće – reče Lydgate nestrpljivo. A onda, svladavši se, nastavi mirnije:
– Mislim da ima jedno rješenje, kojim bismo se mogli osloboditi dobrog dijela sadašnjih teškoća. Čujem da se mladi Ned Plymdale ženi, uzima gospođicu Sophy Toller. Oni su bogati, a rijetko je slobodna koja ljepša kuća u Middlemarchu. Siguran sam da bi oni bih sretni kad bi mogli dobiti od nas ovu kuću s većim dijelom pokućstva, i bih bi spremni platiti lijepu zakupninu. Mogu ovlastiti Trumbulla da se porazgovori s njim o tome.
Rosamond siđe s muževa koljena i laganim korakom ode u drugi kraj sobe. Kad se okrenula i pošla prema njemu, bilo je očito da joj naviru suze; grizla je donju usnu i kršila ruke da bi zaustavila plač.
Lydgate je bio nesretan – drhtao je od ljutine, ali je osjećao da ne bi bilo muški da baš sada da oduška gnjevu.
– Žao mi je, Rosamond; znam da je to mučno.
– Mislila sam, kad sam i to podnijela da vratim srebrno posuđe i dočekam onog čovjeka, koji je popisao pokućstvo... mislila sam da će to biti dovoljno.
– Pa ja sam ti to onda lijepo protumačio, draga. To je bilo jamstvo, a iza toga jamstva i dalje ostaje dug. A taj dug treba platiti u nekoliko idućih mjeseci, jer će nam inače prodati pokućstvo. Ako mladi Plymdale uzme našu kuću i veći dio pokućstva, moći ćemo izmiriti taj dug, a i neke druge dugove, i osloboditi se kuće koja je preskupa za nas. Mogli bismo unajmiti manju kuću. Znam da Trumbull ima jednu vrlo pristojnu za trideset funti najamnine na godinu, a ovu plaćamo devedeset.
Lydgate je to izgovorio kao da udara čekićem, onom odlučnošću i jasnoćom kojom obično nastojimo kolebljivo mišljenje prinuditi da se prilagodi imperativnim činjenicama. Suze su se tiho kotrljale niz Rosamondine obraze, i ona je jedva uspijevala da ih obriše rupčićem; stajala je i gledala u vazu na kaminu. Bio je to trenutak duboke gorčine, kakvu dosad još nije osjetila. Napokon progovori bez žurbe, odmjereno i jasno:
– Nikad ne bih povjerovala da bi ti htio tako postupati.
– Ja htio? – plane Lydgate i ustane sa stolca, gurne ruke u džepove i odmakne se od kamina. – Ne radi se o tome što ja hoću, a što neću. Ta jasno je da ja to neću, ali to je jedino što mogu učiniti.
Okrenuvši se oko sebe, stane pred nju.
– Mislim da ima i drugih načina, osim ovih – reče Rosamond. Dajmo sve na dražbu i odselimo se iz Middlemarcha.
– Što? Kakva nam korist od toga da ostavim posao u Middlemarchu i odem nekamo gdje nemam nikakva posla? Bit ćemo bez novca isto tako drugdje kao i ovdje – odgovori Lydgate, padajući u sve veći bijes.
– Samo je tvoja krivnja, Tertius, što smo se našli u takvu položaju – reče Rosamond, odlučivši sad govoriti ono što zaista misli. – Ti ne održavaš dobre odnose sa svojom porodicom. Uvrijedio si kapetana Lydgatea. Sir Godwin je bio vrlo ljubazan prema meni, kad smo bili u Quallinghamu, i sigurna sam da si mu iskazivao dužno poštovanje i rekao kako stojiš, on bi ti pomogao. Ali ćeš ti radije ustupiti i kuću i pokućstvo gospodinu Nedu Plymdaleu.
U Lydgateovu je pogledu bljesnulo nešto poput bjesnila kad je odgovorio novom žestinom:
– Pa, kad baš želiš, neka bude, ja to hoću. Priznajem da mi je to draže nego da pravim budalu od sebe i prosjačim tamo, gdje je to sasvim beskorisno. Shvati, dakle, to je ono što ja hoću.
U posljednjim mu je riječima glas bio snažan poput stiska njegove snažne šake, kojom bi obuhvatio Rosamondinu nježnu ruku. Ali, uza sve to, njegova volja nije bila baš ništa jača od njezine. Ona je odmah šutke izišla iz sobe, ali s čvrstom odlukom da spriječi ono što je Lydgate nakanio učiniti.
Izišao je iz kuće, a kad se smirio, osjećao je da je glavna posljedica tog razgovora strah, koji ga hvata pri pomisli da su njime načeta pitanja, koja će opet dovesti do žestokih rasprava sa ženom. Bilo je to poput napukline u nježnom kristalu, i on se bojao svake kretnje koja bi mogla biti sudbonosna. Brak će mu biti ruglo ne bude li među njima i dalje ljubavi. On se već davno pomirio sa svim onim što je mislio da je negativno u njenu karakteru – nedostatak osjetljivosti, koji se očitovao u tome što se ona nije osvrtala ni na njegove posebne želje ni na njegove životne ciljeve. Prebolio je prvo veliko razočaranje i morao se odreći nježne privrženosti i poniznog obožavanja idealne žene te nastaviti život s manje nade, kao što se to dešava ljudima koji su izgubili koji od udova. Ali nema Rosamond samo svojih prava, ona ima i svoje mjesto u njegovu srcu, a on je strasno želio da ona to mjesto i čvrsto zadrži. U braku je lakše podnositi uvjerenje: »Ona me više nikad neće ljubiti«, od straha: »ja je više neću ljubiti.« Poslije tog oduška, čitav je njegov duševni napor bio usmjeren na to da nju ispriča i da svu krivicu baci na teške prilike, koje je djelomice i sam skrivio. Mazeći je, trudio se te večeri da nekako zaliječi ranu koju je otvorio ujutro, a Rosamond nije bila takve naravi da bi se opirala ili prkosila. Njoj su bili, uistinu, samo dragi ti znaci da je muž voli i da je pod njenim utjecajem. Ali je to bilo sasvim nešto drugo od ljubavi prema njemu.
Lydgate se ne bi tako brzo odvažio da opet započne razgovor o napuštanju kuće; on je odlučio to provesti uz što manje razgovora. Ali se Rosamond pri doručku sama vratila na to, upitavši blagim glasom:
– Jesi li već razgovarao s Trumbullom?
– Nisam – odvrati Lydgate – ali ću ga potražiti, kad budem prolazio jutros mimo njegovu kuću. Vrijeme prolazi.
Lydgate je Rosamondino pitanje shvatio kao znak da se u duši pomirila s njegovim planom, pa ju je nježno poljubio u lice kad je pošao.
Čim je došao sat pogodan za posjete, Rosamond se uputila gospođi Plymdale, majci gospodina Neda, i najprije joj srdačno čestitala na skoroj ženidbi njezina sina. Gospođa Plymdale je kao majka odmah pomislila da Rosamond, sjećajući se u ovom trenutku prošlosti, vjerojatno uviđa kakvu je ludost počinila, i znajući da se sada pokazalo kako baš njen sin ima sve odlike dobre prilike, bila je i suviše ljubazna, da se ne bi vladala milostivo.
– Jest, mogu reći da je Ned vrlo sretan. A Sophy Toller ima sve vrline koje mogu poželjeti od svoje snahe. Naravno, njen je otac može lijepo opremiti... a to se može i očekivati od vlasnika pivare, kao što je njihova. A rodbina najbolja, kakvu možeš samo poželjeti. Ali ne gledam ja baš na to. Ona je zbilja tako dražesna djevojka... nije mušičava, nema nikakvih pretjeranih zahtjeva, iako je ravna najodličnijima. Ne mislim na aristokraciju po naslovima. Ne vidim ništa dobra u ljudima koji se žele izdići izvan svog kruga. Mislim da je Sophy ravna najboljima u gradu, i ona je s tim zadovoljna.
– Ona mi je uvijek bila vrlo draga – reče Rosamond.
– Ned nije nikad dizao glavu visoko, i ja mislim da mu je to nagrada što ulazi u tako odličnu porodicu – nastavi gospođa Plymdale, koja je bila uvjerena da su ti njeni nazori ispravni, pa je to donekle ublažavalo njenu prirođenu jetkost. – A takvi su istaknuti ljudi, kao što su Tollerovi, mogli i zamjerati što neki njihovi prijatelji nisu i naši prijatelji. Dobro je poznato da smo tvoja tetka Bulstrode i ja prisne prijateljice iz mladosti, a gospodin Plymdale je uvijek bio na strani gospodina Bulstrodea. A i ja sama volim ozbiljne ideje. Ali su Tollerovi ipak rado primili Neda.
– Znam da je vrlo vrijedan mladić, plemenitih načela – reče Rosamond malo s visine, kako bi se odužila gospođi Plymdale za njene dobronamjerne prijekore.
– Oh, ne vlada se on kao kakav kapetan u vojsci, ili da je, recimo, naduven, kao da mu nitko nije ravan, ili da se napadno ističe u govoru, pjevanju i intelektualnim talentom, I hvala Bogu da se time ne ističe. To je slaba priprema i za ovaj i za onaj svijet.
– Oh, Bože, baš je tako; vanjština ima malo veze sa srećom – reče Rosamond. – Mislim da će oni, bez sumnje, biti sretan par. Koju će kuću unajmiti!
– Oh, što se toga tiče, morat će se zadovoljiti s onim što dobiju. Razgledali su kuću na trgu sv. Petra, kraj kuće gospodina Hackbutta; kuća pripada njemu i sada je popravlja. Rekla bih da neće naći ništa bolje. Mislim da će se Ned danas odlučiti.
– Lijepa je to kuća. Meni se sviđa trg sv. Petra.
– I meni, blizu je crkve, na odličnom mjestu. Ali su prozori maleni, i sve je rasklimano. Možda vi znate za koju drugu slobodnu kuću? – upita gospođa Plymdale, uprvši u Rosamond svoje okrugle crne oči, koje kao da su oživjele pod utjecajem neke iznenadne misli.
– Oh, ne znam; o tome rijetko kad što čujem.
Rosamond nije očekivala takvo pitanje ni takav odgovor kad je smišljala svoj posjet; ona je samo htjela prikupiti neke obavijesti, koje bi joj mogle poslužiti u njenom nastojanju da spriječi odlazak iz svoje kuće, pod okolnostima za nju posve nepovoljnim. Što se tiče neistine u njenu odgovoru, ona se na to osvrtala baš toliko, koliko i na onu što ju je izrekla tvrdeći da vanjština ima vrlo malo veze sa srećom. Bila je uvjerena da je njen cilj potpuno opravdan, i da je neoprostivo ono što je Lydgate nakanio, i da će se onda, kad ona potpuno izvede plan što ga ima u glavi, pokazati kako bi bio pogrešan korak da se sam društveno snizio.
Vraćajući se kući, planirala je svratiti u ured gospodina Borthropa Trumbulla, mimo kojega ju je put ionako vodio. Prvi se put u životu Rosamond dala na nešto što podsjeća na posao, ali se osjećala dorasla prilici. Misao da bi morala učiniti nešto što bi joj bilo vrlo mrsko, pretvorila je njenu mirnu upornost u djelotvornu domišljatost. Bila je to prilika, u kojoj nije bilo dovoljno da jednostavno ne slušaš, te hladnokrvno i mirno ustraješ u svojoj upornosti. Morala je raditi po vlastitoj prosudbi, a ona je vjerovala da prosuđuje ispravno, jer, »kad ne bi prosuđivala ispravno, ne bi ni htjela prema tome postupati«.
Gospodin Trumbull je bio u stražnjoj sobi svoga ureda i dočekao je Rosamond pokazujući najljepše odlike svoga vladanja, ne samo zbog toga što je u njega bilo mnogo osjećaja za njene draži, nego i zbog toga što je u svojoj dobroćudnosti bio dirnut, znajući da su Lydgatea pritisle teškoće, pa da i ta izvanredno lijepa žena – ta mlada dama, obdarena najdivnijim kvalitetama – vjerojatno također osjeća težinu te nevolje, našavši se u prilikama koje su jače od nje. Zamolio ju je da mu iskaže čast i sjedne, te je stajao pred njom, vrpoljeći se i pokazujući gorljivu brižnost, koja je bila uglavnom dobrohotna. Prvo je Rosamondino pitanje bilo je li njen muž jutros bio kod gospodina Trumbulla i razgovarao s njim o njihovoj kući.
– Jest, gospođo, jest, bio je, bio je – odgovori uslužni dražbovatelj, trudeći se da u svoje ponavljanje ulije nešto umirujuće. – Baš sam nakanio danas poslije podne, ako bude moguće, izvršiti njegov nalog. Zamolio me da ne odugovlačim.
– A ja sam vam došla reći da ne poduzimate ništa, gospodine Trumbull, i molim vas da ne spominjete naš razgovor. Bit ću vam zahvalna. Hoćete li biti tako ljubazni?
– Hoću, svakako, gospođo Lydgate, svakako. Povjerenje je u mene sveto... u mom poslovanju kao i u svemu drugome. Prema tome je, ako sam dobro razumio, nalog opozvan? – reče gospodin Trumbull, poravnavajući objema rukama duge krajeve svoje modre kravate i pokorno gledajući Rosamond.
– Jest, molim vas. Znam da je gospodin Ned Plymdale uzeo kuću... onu na trgu sv. Petra kraj kuće gospodina Hackbutta. Gospodin Lydgate bi se ljutio kad ne biste uspjeli izvršiti njegov nalog. A osim toga, ima i drugih okolnosti, zbog kojih je taj prijedlog postao nepotreban.
– Dobro, gospođo Lydgate, dobro. Stojim vam na raspolaganju, kad vam god ustreba moja usluga – reče gospodin Trumbull, nagađajući zadovoljno da su vjerojatno našli neki izlaz. – Pouzdajte se u mene, molim vas. Neću ništa dalje poduzimati.
Te je večeri Lydgate bio malo utješen, primijetivši da je Rosamond nešto živahnija nego što je bila inače u posljednje vrijeme, pa se, čini se, čak trudila da i bez traženja učini ono čime će mu ugoditi. On pomisli: »Ako ona bude sretna, a ja se uspijem izvući iz škripca, sve to neće biti ništa? To je samo mala zapreka koju trebam prebroditi na dugom putu. Uspjet ću, samo da se opet saberem«.
Bio je tako veseo da je počeo tražiti bilješke o nekim eksperimentima, koje je već davno kanio pregledati, i otresao se očajanja, koje se uvlači čovjeku u dušu s onim tričavim brigama. Opet je osjetio nešto od one poznate radosti, koju donosi udubljivanje u dalekosežna istraživanja, dok mu je Rosamondina tiha svirka, poput lakog udaranja vesala uvečer na jezeru, olakšavala razmišljanje. Bilo je prilično kasno; odgurnuo je ustranu knjige i zagledao se u vatru, podvivši ruke pod glavu i ne misleći ni na što drugo, već jedino kako da provede novi kontrolni eksperiment, kad Rosamond, koja je otišla od glasovira i zavalila se u svoj naslonjač, promatrajući ga, reče:
– Gospodin Ned Plymdale je već unajmio kuću.
Lydgate zaprepašten zadršće i pogleda je, šuteći trenutak, kao čovjek koga su naglo iz sna probudili. Onda, obuzet neugodnom mišlju, porumenje i reče:
– Odakle znaš?
– Posjetila sam jutros gospođu Plymdale i ona mi je rekla da je unajmio kuću na trgu sv. Petra, kraj kuće gospodina Hackbutta.
Lydgate je šutio. Izvukao je ruke ispod glave i njima pritisnuo kosu, koja mu je gotovo sva pala na čelo, a laktima se upro u koljena. Bio je gorko razočaran, kao čovjek koji u zagušljivom prostoru otvara vrata i nalazi da su zazidana. Ali je bio i siguran da je Rosamond vrlo zadovoljna s uzrokom njegova razočaranja. Nije je htio pogledati i nije progovorio, sve dok ga nije minula prva navala gnjeva. Naposljetku, pomisli u svom ogorčenju, što može ženu više zanimati od kuće i pokućstva? Muž bez toga, prava je besmislica. Kad je dignuo oči i odgurnuo kosu ustranu, pogled mu je bio tup i bez nade čak i u neku sućut, ali je samo hladno rekao:
– Možda će se naći netko drugi. Rekao sam Trumbullu da malo potraži, ako ne uspije s Plymdaleom.
Rosamond ne primijeti ništa. Pouzdavala se u sreću da se između njena muža i dražbovatelja neće dogoditi više ništa, dok se ne dogodi nešto što će opravdati njeno upletanje. Svakako je spriječila da se ne dogodi ono čega se neposredno bojala. Poslije stanke reče:
– Koliko novaca traže ti neugodni ljudi?
– Koji neugodni ljudi?
– Pa oni koji su popisali pokućstvo... i drugi. Mislim, s koliko novaca bi se oni zadovoljili, tako da bi se ti oslobodio briga?
Lydgate ju je časak motrio, kao da traži simptome neke bolesti, a onda reče:
– Oh, da sam od Plymdalea dobio šest stotina za pokućstvo i kao otkupninu, isplivao bih. Isplatio bih Dovera i dao drugima dovoljno na račun da bi oni strpljivo čekali dok ne smanjimo izdatke.
– Ali ja te pitam koliko bi ti trebalo da bismo ostali u ovoj kući?
– Više nego bih igdje mogao dobiti – odvrati Lydgate s prilično oporim sarkazmom u glasu. Ljutilo ga je što su Rosamondine misli zabavljene neostvarljivim željama, umjesto da se okrenu onome što je moguće učiniti.
– Zašto ne kažeš svotu? – reče Rosamond, pokazujući na blag način da joj se ne sviđa njegovo ponašanje.
– Pa – odvrati Lydgate kao da nagađa – bit će barem tisuću funti, i onda bih bio miran. Ali – doda jetko – ja moram misliti o tome što ću bez tisuću funti, a ne što ću s njima.
Rosamond ne reče više ni riječi.
Ali je idući dan napisala pismo sir Godwinu Lydgateu. Poslije kapetanova posjeta primila je od njega jedno pismo, a isto tako i od gospođe Mengan, njegove udane sestre; oni su joj izrazili sućut zbog gubitka djeteta i isticali prilično neodređeno nadu da će je opet vidjeti u Quallinghamu. Lydgate joj je rekao da ta pristojnost ništa ne znači, ali je ona bila u duši uvjerena da je suzdržljivosti, koju Lydgateova porodica pokazuje prema njemu, kriv on sam svojim, hladnim i prezirnim ponašanjem, pa je na ta pisma najljubaznije odgovorila, vjerujući sasvim pouzdano da će doći i određeniji poziv. Međutim, iz Quallinghama ni glasa. Kapetan očito nije bio ljubitelj pisanja, a sestre su, mislila je Rosamond, možda u inozemstvu. Ipak, došlo je vrijeme da se računa s rođacima. Sir Godwin, koji ju je poškakljao pod bradom i izjavio da je slična proslavljenoj ljepotici gospođi Croley, koja ga je osvojila godine 1790., bit će svakako dirnut kad mu se ona obrati, i bit će mu drago da se njoj za ljubav ponese onako kako je i red da se ponese prema svom sinovcu. Rosamond je naivno vjerovala u ono što je ona mislila da je takav stari džentlmen dužan učiniti, kako bi spriječio da je ne muče brige. I napisala je pismo, koje je po njenu mišljenju bilo razborito, da razboritije i ne može biti, pismo koje će potresti sir Godwina kao dokaz njena sjajnog uma. Istakla je kako je poželjno da Tertius napusti mjesto kao što je Middlemarch i ode u neko drugo, koje će bolje odgovarati njegovim sposobnostima; kako su mu zloćudni stanovnici Middlemarcha osujetili da uspije u svom zvanju i kako je zbog toga zapao u novčane teškoće, a da se iz njih potpuno izvuče, trebalo bi mu tisuću funti. Nije rekla da Tertius ne zna za njenu namjeru da piše to pismo. Mislila je, naime, kako će on naposljetku odobriti to pismo i pohvaliti njeno mišljenje da je dužan poštivati svoga strica Godwina kao rođaka koji mu je uvijek bio najbolji prijatelj. U tome je bila mudrost jadne Rosamond, kojom se poslužila u toj odluci.
Bilo je to prije one društvene večeri na Novu godinu, a od sir Godwina još nije stigao nikakav odgovor. Ali je ujutro toga dana Lydgate doznao da je Rosamond opozvala nalog, koji je on dao Borthropu Trumbullu. Uviđajući da je potrebno da je postepeno pomiri s mišlju o odlasku iz kuće u Lowick Gateu, odvažio se i preko srca da opet o tome govori, i dok su doručkovali, reče:
– Nastojat ću da se još jutros nađem s Trumbullom. Reći ću mu da oglasi kuću u »Pioniru« i »Trubi«. Kad iziđe oglas, naći će se možda netko tko će je uzeti. U ovim provincijskim mjestima ljudi ostaju u starim kućama i kad im postaju premalene, jer jednostavno ne znaju gdje bi našli druge. I Trumbull, čini se, nije našao nikoga tko bi zagrizao...
Rosamond je uvidjela da je došao neizbježan trenutak.
– Naredila sam Trumbullu da se dalje ne raspituje – reče promišljeno i mirno, očito spremna da se brani.
Lydgate je zurio u nju, nijem i zapanjen. Nema od toga ni pola sata što joj je pričvršćivao pletenice i tepao one nježne riječi ljubavi, koje je Rosamond, ne uzvraćajući ih, primala kao da je kakav uzvišeni i ljupki kip, koji se ponekad na čudesan način nasmiješi svojim poklonicima, pri čemu mu se na licu pojavljuju jamice. Kako je još bio pod dojmom tih trenutaka, njegovo se zaprepaštenje nije moglo odmah pretvoriti u izraziti bijes; bila je to neka bol, koja ga je sasvim smutila. Odložio je nož i vilicu i, trgnuvši se nazad, napokon progovorio hladno i ironično:
– Smijem li te upitati zašto si to učinila?
– Kad sam doznala da su Plymdaleovi već unajmili kuću, otišla sam mu reći da im ne treba spominjati našu. Ujedno sam mu rekla i da ne poduzima ništa dalje. Znala sam da bi tvoj ugled bio jako narušen kad bi se doznalo da se želiš lišiti kuće i pokućstva, i ja sam se tome odlučno usprotivila. Mislim da su to dovoljni razlozi.
– A zašto sam ja onda tebi tumačio one druge razloge, koji nam se imperativno nameću? Zar ništa ne vrijedi onaj sasvim oprečni zaključak, do kojega sam ja došao i prema tome dao nalog Trumbullu? reče Lydgate, kome se lice smrklo i iz očiju sijevale munje.
Na tuđu bi srdžbu Rosamond uvijek reagirala tako da bi se povlačila u hladnu suzdržljivost i vladala još mirnije i korektnije, uvjerena da njoj ne priliči loše vladanje, što god drugi činili. Odgovorila je:
– Mislim da sam imala potpuno pravo govoriti o nečemu što se tiče mene barem toliko koliko i tebe.
– Dabome... imala si pravo da govoriš, ali samo meni. Nisi imala nikakva prava da se potajno usprotiviš mojim nalozima i da postupaš sa mnom kao da sam neka budala – odvrati Lydgate istim glasom kao i prije.
Onda nastavi s prizvukom ironije:
– Možeš li ti shvatiti kakve će biti posljedice toga? Ima li smisla da ti ponovo tumačim kako moramo napustiti tu kuću?
– Nije potrebno da mi to ponovo tumačiš – reče Rosamond, a riječi su joj se otkidale s usana i padale poput kapi hladne vode. Zapamtila sam što si rekao. Govorio si isto tako gnjevno kao i sad. Ali ja ipak ostajem pri svome, da se moraš poslužiti svakim drugim sredstvom, radije nego da učiniš nešto, što je tako bolno za mene. A što se tiče oglašavanja kuće, mislim da bi te to sasvim ponizilo.
– A recimo da se ja ne osvrćem na tvoje mišljenje, kao što se ti ne osvrćeš na moje?
– Možeš, dakako, učiniti i to. Ali si mi, mislim, trebao reći još prije vjenčanja da si radije voljan dovesti me u najgoru situaciju, nego da se odrekneš svoje volje.
Lydgate ne reče ništa, ali je glavu nagnuo nastranu, a kutovi su se njegovih usana trzali u očajanju. Kad je Rosamond vidjela da je ne gleda, ustala je i stavila pred njega šalicu kave, ali se on nije na to obazirao; u njegovoj duši odigravala se i dalje drama i vodila rasprava, tek bi se ponekad pomakao na stolcu, naslonivši se laktom na stol i gladeći rukom kosu. Bio je zahvaćen bujicom misli i osjećaja, koja mu nisu dopuštala ni da da maha svojoj srdžbi ni da nepokolebljivo ustraje u svojoj odluci. Rosamond iskoristi tu njegovu šutnju.
– Kad smo se uzeli, svatko je bio uvjeren, da je tvoj društveni položaj odličan. Tada nisam mogla ni zamisliti da ćeš jednom htjeti prodati naše pokućstvo i unajmiti kuću u Bride Streetu, u kojoj su sobe poput kaveza. Ako već moramo živjeti tako, onda daj barem da odemo iz Middlemarcha.
– To bi bila zaista dobra misao – reče Lydgate malo podrugljivo; još jednako blijed oko uvelih usana, gledao je u šalicu s kavom, koju nije ni dotakao. – To bi bila zaista dobra misao, kad ne bih bio prezadužen.
– Pa mnogi drugi mora da su isto tako zaduženi, ali ako su ugledni, ljudi im vjeruju. Dobro se sjećam kako je otac govorio da su Torbitsovi zaduženi, a oni su ipak i dalje dobro živjeli. Ne valja se prenagliti – nastavi Rosamond ozbiljno i mudro.
Lydgate je sjedio paraliziran različitim i međusobno oprečnim poticajima; kako, čini se, nije bilo nikakve nade da bi razumnim razlozima mogao Rosamond privoljeti na popuštanje, poželi da skrha i smrvi kakav predmet, da bi tako proizveo barem neki dojam, ili da joj nekako drugačije surovo pokaže da je on gospodar i da ona mora slušati. Ali ne samo da se plašio učinka, koji bi takve krajnosti mogle imati na njihov zajednički život, nego se i sve više bojao Rosamondine mirne i prkosne tvrdoglavosti, koja se ne bi konačno pomirila ni s kakvom afirmacijom njegove prevlasti. A sada ga je dirnula u živac aluzijom da je bila obmanuta lažnom vizijom sreće, kad se udala za njega. Bilo je sasvim krivo tvrditi da je on bio gospodar. Uistinu je on snagom logike i plemenita ponosa došao do odluke da popusti pred njenim nastojanjem, kojem je bila svrha da osujeti njegove namjere. Popio je pola šalice kave, a onda ustao da ide.
– Molim te, obećaj mi barem to da nećeš ići Trumbullu, dok se ne pokaže da nema nikakva drugog izlaza – reče Rosamond. Premda se nije jako bojala, ipak je mislila da je bolje da mu ne kaže ništa o pismu koje je pisala sir Godwinu. – Obećaj mi da nećeš k njemu još nekoliko tjedana, ili da ćeš mi barem to prije reći.
Lydgate se nasmiješi.
– Rekao bih da bi ti meni trebala obećati da nećeš učiniti ništa, dok mene ne upitaš – reče, pogledavši je oštro, i onda krene prema vratima.
– Ne zaboravi da smo danas na večeri kod moga oca – podsjeti ga Rosamond, želeći da se on vrati pa da dobije od njega jasniji dokaz popuštanja. Ali on samo nestrpljivo reče: »Oh, neću« i ode. Smatrala je ružnim što nije uviđao da je bilo sasvim dovoljno što ju je uznemirio s tako neugodnim prijedlozima, i da se nije trebao još i naljuti. A kad ga je tako pristojno zamolila da se odmah ponovo ne obraća Trumbullu, nije bilo lijepo da joj nije rekao što namjerava učiniti. Bila je uvjerena da je u svemu postupala najbolje, i svaka je Lydgateova jetka ili ljuta riječ bila, po njenu mišljenju, samo dodatak nizu uvreda. U duši se jadne Rosamond stapala mjesece i mjesece misao na muža s osjećajem razočaranja, i strahovito kruti bračni odnos je izgubio draž ohrabrujućih i radosnih snova. Brak ju je oslobodio neugodnosti roditeljskog doma, ali joj nije donio sve ono što je htjela i čemu se nadala. Lydgate, u koga se bila zaljubila, bio je za nju skup idealnih okolnosti, a većina je tih okolnosti nestala i njihovo su mjesto zauzele svakidašnje sitnice, koje treba proživljavati polako od sata do sata i preko kojih se ne može letimice prijeći, birajući samo one koje nam se čine ugodne. Potrebe Lydgateova zvanja, njegovo bavljenje istraživačkim radom kod kuće, što se njoj činilo gotovo kao zadovoljavanje neke bolesne vampirske sklonosti; njegova posebna mišljenja o mnogo čemu, što nije nikad ulazilo u njihove ljubavne razgovore – sve ih je to neprekidno i dalje otuđivalo jedno od drugog, i bilo bi pomutilo njene osjećaje prema mužu i bez obzira na činjenicu što se on našao u nepovoljnom položaju u gradu, i bez obzira na prvi udarac, zadan otkrićem o dugu u Dovera. Ima, međutim, netko drugi, koji je od prvih dana njenog braka, i još prije četiri mjeseca, svojom prisutnošću uvijek poticao u njoj ugodno uzbuđenje; ali je to prošlo. Rosamond nije htjela priznati ni samoj sebi koliko je baš ta praznina, što je nastala odlaskom toga čovjeka, uzrok njenu dubokom ennuiu. Činilo joj se (možda je imala u tome i pravo), da je poziv u Quallingham i mogućnost da Lydgate ode iz Middlemarcha i nastani se negdje drugdje – u Londonu ili negdje gdje ne bi imali tih neugodnosti – potpuno zadovoljilo i da ne bi gotovo ni zamjećivala kako više nema Willa Ladislawa, kome je donekle zamjerala što se oduševljava za gospođu Casaubon.
Takvi su bili odnosi između Lydgatea i Rosamond na Novu godinu, kad su večerali u kući njenih roditelja. Ona je gledala prema njemu blagim, ravnodušnim pogledom, sjećajući se njegova zloćudna vladanja za doručka, a na njemu su bih vidljivi mnogo dublji tragovi duševne borbe, u kojoj je ta jutarnja scena bila samo jedna od mnogih epizoda. Njegovo uzbuđenje i napregnutost u razgovoru s gospodinom Farebrotherom – njegovo naprezanje da cinički prikaže kako su svi načini, kojima čovjek može doći do novca, u biti jednaki, i da je nada u carstvo sreće samo iluzija budala – bih su samo znakovi kolebljive odluke, mlitav odziv starim poticajima oduševljenja.
Što da učini? Vidio je čak i jasnije od Rosamond sliku one pustoši u Bride Streetu, u koju bi trebalo da je odvuče, i gdje će imati oskudno pokućstvo oko sebe, a u sebi osjećati nezadovoljstvo. Život u oskudici i život s Rosamond, to su dvije slike koje je bilo sve teže i teže uskladiti, otkako se počela sve jače ocrtavati opasnost oskudice. Pa i onda, kad bi on svojim odlukama silom stopio te dvije slike u jednu, potrebne pripreme za tu mučnu promjenu nisu se još nikako mogle ni nazrijeti. I premda nije dao obećanja, koje je žena od njega tražila, ipak nije išao Trumbullu. Počeo je čak razmišljati da poduzme jedno brzo putovanje na Sjever i posjeti sir Godwina. Nekoć je bio uvjeren da ga ništa ne bi moglo nagnala da se obrati stricu radi novaca, ali onda nije znao za težinu još neugodnijih alternativa. Nije se mogao pouzdati u učinak obična pisma; samo bi u razgovoru, kako mu god to možda bilo neugodno, mogao dati potrebna objašnjenja i iskušati djelotvornost krvnog srodstva. Ali tek što je Lydgate počeo sebe uvjeravati kako bi takav korak bio nešto sasvim prirodno, već je i planuo gnjevom pri samoj pomisli da bi on – on, koji je davno odlučio biti daleko od takvih bijednih računa, takvih sebičnih čežnja za sklonošću i džepovima ljudi, s kojima nije imao nikakvih zajedničkih ciljeva i time se ponosio – sada spao na istu razinu s tim ljudima, i spao čak na to da ili i moljaka.

LXV. POGLAVLJE

Jedno se od nas dvoje mora, svakako, pokoriti, a kako je muškarac razboritiji od žene, ti moraš biti onaj koji će popustiti.
Chaucer: Kenterberijske priče.

Navika ljudi da se ne žure s pisanjem pisama, opire se čak i sadašnjem sve bržem tempu života. Ne treba se, dakle, čuditi što se godine 1832. stari sir Godwin Lydgate nije žurio da napiše pismo, koje je bilo važnije za druge nego za njega. Protekla su gotovo tri tjedna u novoj godini, i Rosamond je, čekajući odgovor na svoj usrdni vapaj, svaki dan doživljavala razočaranje. Lydgate, koji nije znao baš ništa o tim njenim iščekivanjima, vidio je samo kako pritječu računi, i znao da Dover svakog časa može iskoristiti svoje pravo, koje mu daje prvenstvo pred drugim vjerovnicima. Nikad nije spominjao Rosamond da se bavio mišlju da ode u Quallingham. Nije joj htio to priznati – nikako barem do posljednjeg trenutka – jer bi sad ispalo kao neki ustupak njenim željama,pošto je to već jednom s ogorčenjem odbio. Ali je ozbiljno kanio uskoro na put. Jedan ogranak željeznice omogućit će mu da čitav put, onamo i natrag, prevali za četiri dana.
Ali je jednog jutra, pošto je Lydgate izišao, stiglo pismo, naslovljeno na njega; Rosamond je jasno vidjela, da je to pismo sir Godwina. Mnogočemu se nadala. Možda je pismu priložena i posebna poruka za nju, a što se tiče novca i druge pomoći, pismo je naravno upućeno Lydgateu, i ta činjenica, da je upućeno njemu, pa usto odugovlačenje s odgovorom uopće, svjedočili su, kako se Rosamond činilo, da je odgovor svakako povoljan. Bila je suviše ushićena tim mislima da bi mogla raditi išta drugo, osim što je malo šila, sjedeći u jednom toplom kutiću blagovaonice, a pred njom je na stolu ležalo pismo, koje ju je toliko uzbudilo, okrenuto tako da je gledala u naslov. Oko dvanaest sati je začula muževe korake u hodniku, pa je skočila da otvori vrata i najveselijim glasom rekla:
– Tertius, dođi ovamo... ima jedno pismo za tebe.
– Ah? – reče Lydgate i, ne skidajući šešira, obuhvati je rukom oko pasa i pođe prema stolu, gdje je ležalo pismo. – Od ujaka Godwina je! – usklikne Rosamond, koja zatim sjedne na svoje mjesto, promatrajući muža dok je otvarao pismo. Očekivala je da će se iznenaditi.
Dok je Lydgateov pogled brzo prelazio kratkim pismom, Rosamond spazi kako mu lice, koje je inače bilo tamnoblijedo, postaje bijelo kao zid, a nosnice mu i usne dršću. Bacio je pismo pred nju i bijesno rekao:
– Bit će nemoguće izdržati s tobom ako budeš uvijek radila potajno... radila protiv moje volje i skrivala ono što činiš.
Ušutio je, svladavši se, i okrenuo joj leđa; tada se okrenuo oko sebe i hodao naokolo, pa zatim sjeo i opet ustao, ne mogavši se umiriti. Bojao se da ne kaže nešto tako teško, što se više ne bi moglo popraviti.
I Rosamond je problijedjela kad je čitala pismo. Pismo je glasilo ovako:
Dragi Tertius – nemoj se služiti svojom ženom kad nešto zahtijevaš od mene. To je umiljavanje način, kojem se od tebe ne bih nadao. Ja nikad neću pisati jednoj ženi o takvom poslu. A što se tiče zahtjeva da ti dam tisuću funti, ili polovinu te svote, ja to nikako ne mogu učiniti. Moja obitelj cijedi iz mene sve do posljednjeg penija. S dva mlada sina i tri kćeri ja ne mogu ništa uštedjeti. Ti si, čini se, vrlo brzo spiskao svoj novac i zapao tamo u kašu; što prije odanle odeš, to bolje. Ali ja nemam nikakva posla s ljudima tvoga zvanja i ne mogu ti ništa pomoći. Učinio sam za te, što sam mogao, kao tvoj skrbnik, i pustio te da se po svojoj volji posvetiš medicini. Mogao si otići u vojsku ili u svećenike. Za to si imao dovoljno novaca, i pred tobom bi bila sigurnija budućnost. Tvoj ti je stric Charles zamjerio što nisi odabrao njegovo zvanje, a ne ja. Uvijek sam ti želio dobro, ali se sada moraš pouzdavati samo u sebe sama.
Srdačno te pozdravlja tvoj ujak,
Godwin Lydgate.

Kad je Rosamond pročitala pismo, sjedila je i dalje potpuno mirno, skrstivši pred sobom ruke, uzdržavajući se da pokaže i najmanji znak kako je duboko razočarana, i ograđujući se mirnom pasivnošću protiv gnjeva svoga muža. Lydgate prekine svoje uzbuđeno kretanje, opet je pogleda i s jetkom žestinom reče:
– Je li to dovoljno da te uvjeri kakvu štetu možeš učiniti svojim upletanjem? Ima li u tebe toliko pameti da uvidiš kako nisi ni sposobna ni zvana da misliš i radiš mjesto mene... da se svojim neznanjem uplećeš u poslove o kojima ja trebam odlučivati?
Riječi su bile teške, ali nije to bilo prvi put što je ona Lydgateu pomrsila planove. Nije ga gledala niti je odgovarala.
– Već sam bio gotovo odlučio otići u Quallingham. Stajalo bi me dosta muke da to učinim, ali možda bi od toga bilo i neke koristi. Ali kakva korist od svega, što sam smišljao, kad uvijek potajno radiš protiv mene. Obmaneš me lažnom privolom i onda sam potpuno u tvojoj vlasti. Ako se kaniš opirati svakoj mojoj želji, onda to reci i prkosi mi. Barem ću znati što mi je činiti.
Strašan je trenutak u životu mladih ljudi kad se čvrsta veza ljubavi do te mjere pretvori u muku. Iako se Rosamond trudila da se svlada, jedna joj je suza tiho pala i otkotrljala se preko usana. Još nije ni riječi izustila, ali se pod tim mirom skrivao duboki osjećaj: muž joj je postao tako mrzak, da bi joj bilo najmilije da ga nikad u životu nije ni srela. Sir Godwin se svojom neuljudnošću prema njoj i potpunim nedostatkom osjećaja svrstao u isti red s Doverom i ostalim vjerovnicima, svim onim neugodnim ljudima, koji misle samo na sebe, a ne pada im uopće na pamet kako su njoj dodijali. Pa i njen je otac neljubazan, mogao im je pomoći. Uistinu je u Rosamondinu svijetu bila samo jedna osoba, koju je ona smatrala besprijekornom, a to je bilo ono dražesno biće s plavim pletenicama i s rukama skrštenim pred sobom, koje nikad nije izustilo ništa nepristojno i uvijek činilo samo ono što je najbolje, a najbolje je, dabome, ono što se tom biću najviše sviđa.
Lydgate je zastao i zagledao se u nju; obuzeo ga je onaj gotovo suludi osjećaj nemoći, koji zahvaća očajne ljude, kad im se gnjevu ispriječi šutnja, koja pobuđuje dojam da je pred njima nedužna žrtva i da oni nemaju pravo, pa ih naposljetku zbunjuje i u najopravdanijem ogorčenju sumnjom u opravdanost tog ogorčenja. Morao je skupiti svu duševnu snagu da bi održao u svijesti uvjerenje kako je on u pravu.
– Zar ne uviđaš, Rosamond – počeo je opet, nastojeći biti ozbiljan, a ne ogorčen – da ništa ne može biti za nas tako kobno kao pomanjkanje iskrenosti i povjerenja među nama? Već se toliko puta dogodilo da sam izrazio neku odlučnu želju, na koju si ti, kako se činilo, pristala, a polije toga si potajno tu moju želju prezrela. Tako ja nikad ne mogu znati u što da se pouzdajem. Mogli bismo se ipak još nečemu nadati kad bi ti to priznala. Zar sam ja tako nerazborit, žestok i surov čovjek? Zašto ne bi bila iskrena prema meni?
Šutnja i dalje traje.
– Hoćeš li barem reći da si pogriješila i da se mogu pouzdati da više nećeš ništa potajno raditi? – nastavi Lydgate; u njegovu se glasu osjetio i prizvuk molbe, što je Rosamond brzo primijetila. Govorila je hladno:
– Kad odgovaram na takve riječi, kakvima si se ti poslužio protiv mene, onda svakako ne mogu izricati nikakva priznanja ni obećanja. Nisam navikla na takve riječi. Govorio si o mom »potajnom upletanju«, da se »uplećem svojim neznanjem« i o mojoj »lažnoj privoli«. Ja se nikad nisam služila takvim riječima prema tebi, pa mislim da se ti moraš ispričati. Govorio si kako je nemoguće živjeti sa mnom. Svakako mi u posljednje vrijeme nisi život učinio ugodnim. Mislim da je trebalo i očekivati da ću pokušati spriječiti neke teškoće koje mi je nametnuo brak.
Kad je Rosamond zašutjela, druga joj se suza skotrljala niz lice, i ona ju je otrla jednako mirno kao i prvu.
Lydgate se baci na stolac, osjećajući da je poražen. Ima li u njenoj duši neko mjesto u koje bi mogao doprijeti kakav prijekor? Odloži šešir, prebaci ruku preko naslona stolca i šutke se zagleda u pod. Rosamond je imala dvije prednosti pred njim: neosjetljivost, što se tiče opravdanosti njegovih prijekora, i osjetljivost za neporecive teškoće, koje su se sada pojavile u njihovu bračnom životu. Iako je njena dvoličnost u pitanju kuće bila veća od onoga što je on znao, i uistinu spriječila Plymdaleove da doznaju za kuću, ona nije mogla shvatiti da se njen postupak s pravom može nazvati dvoličnim. Mi nismo dužni svrstati naša djela prema nekoj strogoj klasifikaciji, baš kao ni robu u dućanima, gdje kupujemo hranu i odjeću. Rosamond je mislila da je njoj učinjena nepravda i da Lydgate to mora priznati.
Što se njega tiče, on je bio ukliješten nuždom da se prilagodi njenu karakteru, koji je bio isto toliko neslomljiv koliko i negativan. Uznemiren je počeo predviđati da će ona zauvijek izgubiti svaki osjećaj ljubavi prema njemu i da će zbog toga njihov život izgubiti svaki smisao. U obilju njegovih osjećaja taj se strah brzo izmjenjivao sa žestokim navalama srdžbe. Bilo bi bez sumnje prazno razmetanje kad bi tvrdio da je on gospodar.
»Svakako mi u posljednje vrijeme nisi učinio život ugodnim« – »teškoće, koje mi je nametnuo brak« – te su riječi uznemirivale njegove misli, baš kao što bol čini nemirnim san. Ne bi li on trebao da se odrekne ne samo svoje najčvršće odluke, nego i da padne u odvratne okove braka, u kome prevladava mržnja?
– Rosamond – reče i pogleda je tužnim pogledom – moraš oprostiti mužu riječi, što ih izgovori razočaran i gnjevan. Mi ne možemo imati oprečnih interesa, ja ne mogu dvojili svoju sreću od tvoje. Ako se ja ljutim na tebe, to je zbog toga što ti, čini se, ne vidiš kako nas svako tajenje razdvaja. Kako bih ja mogao željeti da ti učinim nešto na žao, bilo riječima, bilo svojim postupkom? Kad pozlijeđujem tebe, pozlijeđujem dio sama sebe. Nikad se neću ljutiti na tebe ako budeš potpuno iskrena prema meni.
– Samo sam željela spriječiti da nas ne uvučeš u bijedu bez potrebe – reče Rosamond, a suze joj opet navru, jer se sada, kad se ublažila srdžba njena muža, i ona raznježila. – Vrlo je mučno biti ponižen ovdje među tim ljudima, koje znamo, i živjeti na tako bijedan način. Voljela bih da sam umrla zajedno s djetetom.
U njenim je riječima i plaču bilo one nježnosti, koja takvim riječima i suzama daje neodoljivu moć nad srcem muškarca koji ljubi. Lydgate pomakne svoj stolac bliže njenom i svojom snažnom, mekanom rukom privuče njenu glavu svome licu. Samo ju je mazio, ne govoreći ništa; jer što bi se moglo reći. Nije joj mogao obećati da će je obraniti od nevolje koja im prijeti, jer nije znao ni za kakav siguran način, kojim bi to mogao učiniti. Kad ju je ostavio, otišavši opet za poslom, pomisli kako je to sve za nju deset puta teže nego za njega, jer on provodi život izvan svoga doma i neprekidno se od njega traži da radi za dobro drugih. Volio bi kad bi joj mogao sve oprostiti, ali u toj sklonosti praštanju nije mogao izbjeći da o njoj ne misli kao o biću neke druge i niže vrste. Bez obzira na to, ona je ipak zagospodarila njime.

LXVI. POGLAVLJE

U iskušenje doći jedno je,
A drugo pasti, Escalo...
Mjera za mjeru.

Lydgate je svakako imao opravdanih razloga da bude zahvalan svojim pacijentima što mu je ponekad uspjelo da se otrese misli o osobnim brigama. Nije više imao dovoljno snage da se posveti istraživanju i spekulativnom mišljenju, ali bi se kraj kreveta svojih pacijenata, koji su se njemu izravno i osobno obraćali, povjeravajući se njegovu sudu i njegovoj sućuti, u njemu budio onaj pojačani poticaj, koji mu je bio potreban da zaboravi na sebe. Nije to bila samo ona blagotvorna primjena vještine, koja omogućava budalama da žive dobro i nesretnim ljudima da žive spokojno, već posao koji trajno zahtijeva neposrednu i živu praktičnu primjenu misli i brigu o potrebama i nevoljama drugih. Mnogi će od nas, kad zagleda u svoju prošlost, reći da je najbolji čovjek koga je u životu sreo bio neki liječnik, ili možda onaj kirurg, čija nam je obzirnost, poticana dubokim razumijevanjem, u našoj nevolji bila plemenitija blagodat od blagodati čudotvoraca. Nešto je od te dvostruko blagoslovljene zahvalnosti pratilo uvijek Lydgatea u njegovu radu u bolnici i u privatnim kućama, pomažući mu bolje od bilo kakva opojna sredstva da se ohrabri i da se otrese svojih strahovanja i osjećaja da duševno propada.
Što se tiče opojnih sredstava, sumnja je gospodina Farebrothera bila opravdana. Kad su ga prvi put mučno pritisle očekivane teškoće i kad je prvi put shvatio da će se u braku, ako ne želi da mu se pretvori u moru samotinje, morati naprezati da ljubi i dalje, ne mareći mnogo uzvraća li mu se ta ljubav, uzeo je dva tri puta po dozu opijuma. Ali nije u njega bilo nikakve nasljedne konstitucionalne potrebe da traži takva prolazna utočišta od nevolja koje čovjeka progone. Bio je jak, mogao je podnijeti mnogo vina, ali za vino nije mario; a kad bi ljudi u društvu pili alkohol, on bi uzimao šećer i vodu i s prezirom i žaljenjem gledao pijane ljude, čak i one u prvim stadijima veselja izazvanog alkoholom. Jednako je gledao i na igru. Mnogo je promatrao kockanje u Parizu; gledao je na to kao na neku bolest. Dobitak ga u igri nije privlačio baš kao ni piće. Govorio je sebi da dobitak, do koga mu je jedino stalo, mora biti postignut svjesnim ostvarivanjem osobitih i dubokih zamisli, koje teže blagotvornom rezultatu. Uspjeh, za kojim je on težio, ne bi mogli prikazati dršćući prsti koji su ščepali hrpu zlatnika, ili napola barbarski, napola idiotski trijumf u očima čovjeka koji obim rukama grabi novac, što ga je stavilo na kocku dvadesetak njegovih tužnih suigrača.
Baš kad je počeo uzimati opijum, njegove su se misli počele okretati igri – ne zbog toga što bi poželio njena uzbuđenja, već što je u duhu počeo čeznutljivo gledati u njoj onaj laki način da se dođe do novaca, način, koji ne postavlja nikakvih zahtjeva niti nameće kakvu odgovornost. Da je u to vrijeme bio u Londonu ili Parizu, vjerojatno bi ga takve misli, poduprte prilikom, odvele u kockarnicu, ne da gleda u igrače, već da s njima zajedno čeznutljivo iščekuje sreću. Odvratnost bi svladao silnom potrebom da dobije, ako mu sreća bude dovoljno sklona. Događaj je, koji se desio odmah nakon što je propala neozbiljna ideja o stričevoj pomoći, pokazao je potpuno jasno kakvim rezultatom može uroditi neka dobra prilika za igru.
Soba za biljar u »Zelenom zmaju« je stalno stjecište određenog kruga ljudi, za koje se općenito misli da su, kao i naš znanac gospodin Bambridge, ljudi skloni užicima. Tu je jadni Fred Vincy napravio dio svog znamenitog duga, izgubivši novac na okladama, tako da je bio prisiljen pozajmiti ga od tog veselog svata. U Middlemarchu se općenito znalo da se dobar dio novca gubi i dobiva na taj način, pa je glas koji je po tome stekao »Zeleni zmaj« kao mjesto rasipništva, dovodio mnoge ljude u još veće iskušenje, da odu onamo. Redoviti njegovi gosti su vjerojatno, poput slobodnozidarskih posvećenika, željeli da je ondje i nešto malo strašnije no što se govorkalo, a što bi oni čuvali kao svoju tajnu; ali nisu oni bili nikakvo tajno društvo, pa su se i mnogi pristojni ljudi, stariji i mlađi, svraćali u sobu za biljar da vide što se ondje događa. Lydgate se, u koga je bilo fizičke sposobnosti za biljar, te je volio tu igru, prvih dana po dolasku u Middlemarch jedan ili dva puta prihvatio kea kod »Zelenog zmaja«, ali poslije nije više imao vremena za igru, a ni sklonosti da se druži s ljudima koji su se tamo okupljah. Međutim jedne večeri potraži u tom zabavištu gospodina Bambridgea. Trgovac konjima mu je obećao naći kupca za njegova još jedinog dobrog konja koji mu je ostao, jer ga je Lydgate odlučio zamijeniti jeftinijim kljusetom, nadajući se da bi i tim potkresivanjem otmjenosti mogao doći do dvadesetak funti, što bi mu pomoglo da opet produži strpljivost svojih vjerovnika. Uštedjet će vrijeme ako u prolazu zagleda u sobu za biljar.
Gospodin Bambridge još nije došao, ali je trebao doći uskoro, kako je rekao njegov prijatelj gospodin Horrock. Lydgate je ostao i odigrao jednu partiju biljara, da bi mu prošlo vrijeme. Te su večeri njegove oči sjale čudnim sjajem i obuzela ga neka neobična živahnost, koju je jednom u njega zapazio i gospodin Farebrother. Njegova prisutnost u kockarnici, gdje se našao na okupu dobar dio midlmarčkog društva, bila je zapažena kao nešto izvanredno. Mnogi promatrači, a i neki igrači, živo su se kladili. Lydgate je igrao dobro i sa samopouzdanjem. Oko njega su padale oklade i Lydgateu odjednom sine kroz glavu misao da bi dobitkom mogao možda udvostručiti svotu koju misli uštedjeti od konja, pa se počeo i sam kladiti za vlastitu igru, i uvijek je dobivao. Gospodin Bambridge je došao, ali ga Lydgate, nije primijetio. Nije bio samo uzbuđen igrom, već i vizijom kako će sutradan otići u Brassing, gdje se može igrati za veće svote i gdje bi jednim snažnim zahvatom mogao zgrabiti i odnijeti s udice meku dovoljnu da se otkupi od svakidašnjih briga.
Još je jednako dobivao kad su ušla dva nova gosta. Jedan je od njih bio mladi Hawley, koji se upravo vratio s pravnih studija u Londonu, a drugi Fred Vincy, koji je u posljednje vrijeme proveo nekoliko večeri u ovom svom starom kutku. Mladi je Hawley, izvrstan igrač biljara, unio svojom sigurnom rukom svježine u igru. Fred Vincy je, zapanjen, ugledavši Lydgatea, i začuđen, videći kako se uzbuđen baca u oklade, stajao postrani, izvan kruga koji se stvorio oko stola.
Fred se u posljednje vrijeme malo raspustio, nagrađujući se za svoj trud. Šest mjeseci je svojski radio na svim vanjskim poslovima pod vodstvom gospodina Gartha, a mučnim vježbanjem gotovo već svladao sve nedostatke u svom rukopisu. To mu je vježbanje često bilo nešto manje mučno kad je uvečer kod Garth ovih Mary s njim vježbala. Ali se Mary posljednjih četrnaest dana bavila u župnom dvoru u Lowicku s tamošnjim gospođama, dok je gospodin Farebrother boravio u Middlemarchu, gdje je obavljao neke poslove, koji su se ticali njegove župe. Tako se Fred, ne nalazeći ništa pametnije čime bi se ugodno mogao zabaviti, svraćao »Zelenom zmaju«, nešto zbog toga da bi igrao biljar, a nešto da bi opet razgovarao o konjima, o sportu i općenito o koječemu, što se sve razmatralo s gledišta ne baš sasvim besprijekornog. Ove sezone nije još nijednom bio u lovu; nije imao svog konja da ga uzjaše, a od mjesta do mjesta vozio se najčešće s gospodinom Garthom u njegovu gigu, ili bi jašio na mirnom konjicu, koga bi mu posudio gospodin Garth. Ipak je, počeo je Fred razmišljati, i suviše teško biti ovako na uzdi, gore nego da si svećenik.
– Reći ću ti nešto, gospodarice Mary... bit će mi teško naučiti nadzirati i crtati planove; lakše bi mi bilo pisati propovijedi – rekao je, želeći da ona uvidi što on sve podnosi zbog nje – ni Herkul ni Tezej nisu ništa prema meni. Oni su imali sreću i nije im nikad trebalo da uče krasopis za knjigovodstvo.
I sada, kad je Mary za kratko vrijeme otišla od kuće, Fred je, poput snažna psa, raskinuo kariku u svom lancu i malo izmakao, ne misleći, dabome, da ode zadugo ili daleko. Ta nije bilo nikakva razloga da ne igra biljar, ali je odlučio da se ne kladi. Što se tiče novca, Fred je sad imao u pameti junački plan, da uštedi gotovo svih osamdeset funti, koliko mu je ponudio gospodin Garth, i da ih vrati, što bi mogao lako izvesti, odričući se svakog suvišnog trošenja novca, pogotovu jer je imao dosta odjeće, a usto nije imao nikakvih izdataka za hranu i stan Tako bi se u godinu dana mogao lijepo približiti cilju, da vrati onih devedeset funti, kojih je lišio gospođu Garth, na nesreću baš u vrijeme, kad joj je ta svota trebala više nego sada. Unatoč tome, mora se priznati da je Fred te večeri – a to je bila sada peta večer zaredom što se opet našao u sobi za biljar – imao, doduše ne u džepu, ali u pameti onih deset funti, što ih je nakanio odbrojiti za sebe od svoje plaće za pola godine (unaprijed se radovao kako će trideset odnijeti gospođi Garth kad Mary bude opet kod kuće) – imao je tih deset funti u pameti kao neku glavnicu, od koje bi mogao nešto staviti na kocku, ako bude prilike za sigurnu okladu. Zašto ne bi? Eto, zlatnici lete naokolo, pa zašto da ih i on nekoliko ne ščepa? Neće on više nikad u tom pretjerati, ali čovjek voli znati – a ljudi, skloni užicima, općenito – što može postići ako pođe zlim putem, a ako ne pođe zlim putem, ili neće rasipanjem pasti na prosjački štap, ili neće u zabavi biti razuzdan do one krajnosti, koju dopuštaju uske granice ljudske sposobnosti, to neće biti zbog toga što bi bio budala. Fred nije ispitivao formalne razloge, koji su izvještačeno i vrlo nesigurno sredstvo, da se prikaže one bockavo oživljavanje starih navika i mušica mlada čovjeka. Ali je u njemu te večeri bilo budno predviđanje da će se, počne li igrati, početi i kladiti, da će piti i punč i uopće učiniti sve zbog čega bi se ujutro osjećao »prilično loše.« I baš se sred takvih neodređenih misli i poticaja često prelazi na djelo.
Ali Fred ni u snu nije očekivao da će vidjeti svoga zeta Lydgatea – o kome nije nikad sasvim promijenio svoje staro mišljenje, da je uobražen i strahovito svjestan svoje superiornosti – uzbuđena igrom i klađenjem, baš kao što bi i oni sam bio u takvoj prilici. Fred se zaprepastio čak i više nego onda kad je bio načuo da je Lydgate zadužen i da mu je otac odbio pomoći. I njegova je sklonost da se priključi igri odjednom bila obuzdana. Bila je to čudna opreka u raspoloženjima; Fredovo blijedo lice i modre oči, obično vedri i bezbrižni, uvijek spremni da se obrate svemu što obećaje kakvu zabavu, bili su sada ozbiljni i odražavali gotovo zaprepaštenje, kao da su se našli pred nečim ružnim. Lydgate, koji se obično vladao hladnokrvno, svjestan svoje snage, i u čijem pozornom pogledu kao da se krila neka zamišljenost, kretao se sada, gledao i govorio s onom pritajenom uzbuđenošću, koja podsjeća na životinju divljeg pogleda i s uvučenim pandžama.
Lydgate je, kladeći se za svoju igru, dobio šesnaest funti, ali se dolaskom mladog Hawleya stanje promijenilo. On je sam izvodio izvanredne udarce i počeo se kladiti protiv Lydgatea. Napetost je Lydgateovih nerava, koja je dosada bila kocentrirana u njegovu pouzdanju u vlastite kretnje, prešla sada u prezir, kojim je primao Hawleyevu sumnju u te kretnje. Taj je prezir bio uzbudljiviji od pouzdanja, ali nije bio tako siguran. I dalje se kladio za svoju igru, ali je dosta griješio. Ipak je nastavio, jer je bio sav utonuo u mračnu strast igre, kao da je jedan od onih najbudalastijih postajkivača što se tamo skupljaju. Fred je primijetio da Lydgate brzo gubi, pa se našao u novoj situaciji, razbijajući glavu kako bi smislio nešto čime bi privukao Lydgateovu pozornost, a da ga ne uvrijedi, i nekakvim ga razlogom potakao da iziđe iz kockarnice. Vidio je da su i drugi primijetili onu čudnu promjenu na Lydgateu, koji više nije naličio na sebe, pa pomisli, pa pomisli da bi se Lydgate možda trgnuo iz te zaokupljenosti kad bi ga samo taknuo u lakat i pozvao načas nastranu. Nije se mogao sjetiti ništa pametnije, nego da izlane smionu izmišljotinu, da bi želio posjetiti Rosy, pa bi htio znati je li večeras kod kuće. Upravo je bio na putu da očajnički izvede tu naivnu igru, kad mu pristupi konobar i reče da je dolje gospodin Farebrother i da bi želio razgovarati s njim.
Fred je bio iznenađen, nije mu bilo baš jako ugodno, ali, pošto je poručio gospodinu Farebrotheru da će odmah sići dolje, pristupi, pokrenut novim poticajem, Lydgateu i reče:
– Mogu li samo trenutak razgovarati s vama? – i povuče ga ustranu. – Farebrother mi je upravo poručio da želi razgovarati sa mnom. On je dolje. Mislio sam da će vam biti dragi čuti da je ovdje; možda mu imate što reći.
Fred se uhvatio te izlike za razgovor, jer nije mogao reći: »Vi vraški gubite, i svi bulje u vas; najbolje bi bilo da odete«.
Ali mu zbilja ne bi ni moglo pasti na pamet ništa bolje. Lydgate nije prije toga vidio da je Fred u kockarnici, pa su njegova iznenadna pojava i vijest da je tu gospodin Farebrother djelovali na njega poput jakog potresa.
– Ne, ne – reče Lydgate – nemam ništa posebno da mu kažem. AH... igra se završila... moram ići... došao sam samo da nađem Bambridgea.
– Bambridge je tu, ali je baš zabavljen igrom... sumnjam da će sada biti spreman razgovarati o poslovima. Pođite sa mnom Farebrotheru. Bojim se da će me izgrditi, a vi ćete me braniti – reče Fred, vješto se snalazeći.
Lydgate se zastidi, ali se nije mogao odvažiti da to pokaže time što bi odbio sresti se s gospodinom Farebrotherom; pošao je dolje. Samo su se, međutim, izrukovali i razgovarali o studeni; a kad su sva trojica izišli na ulicu, župniku kao da je bilo drago što se mogao oprostiti s Lydgateom. Namjera mu je očito bila da razgovara s Fredom nasamo, pa je rekao ljubazno:
– Uznemirio sam te, mladi gospodine, jer imam obaviti s tobom jedan hitni posao. Pođi sa mnom do sv. Botolpha, hoćeš li?
Bila je lijepa noć, nebo se nagusto osulo zvijezdama, i gospodin Farebrother predloži da pođu naokolo Londonskom cestom prema staroj crkvi. Zatim reče:
– Mislim da Lydgate nije nikad dolazio »Zelenom zmaju«?
– I ja sam tako mislio – odvrati Fred. – Ali je rekao kako je došao potražiti Bambridgea.
– Nije, dakle, igrao?
Fred nije namjeravao to reći, ali je sada morao.
– Jest, igrao je. Ali, rekao bih, da je to bilo samo slučajno. Nikad ga prije nisam vidio ondje.
– A ti si, dakle, posljednjih dana često bio tamo?
– Oh, pet ili šest puta.
– Ja mislim da ti imaš prilično dobar razlog da se odrekneš te navike.
– Istina. Pa vi to sve znate – odgovori Fred, kome nije bilo drago ovo ispitivanje. – Sve sam vam priznao.
– Rekao bih da mi to daje pravo da i sad govorim o tome. Mi se, mislim, slažemo u tome da smo iskreni prijatelji, je li? ja sam saslušao tebe, a ti sad saslušaj mene. Mogu li sad ja govoriti malo o sebi?
– Ja sam vaš najveći dužnik, gospodine Farebrother – reče Fred, koji se našao u neugodnoj neizvjesnosti.
– Neću neiskreno tvrditi kako ne treba da mi budeš zahvalan. Ali ću ti priznati da sam baš sada došao u iskušenje da od svega toga odustanem i šutim. Kad mi netko reče: »Mladi Vincy je opet svake večeri za biljarskim stolom... brzo će mu uzde dodijati«, pao sam u iskušenje da učinim nešto sasvim drugo, a ne ono što činim... da jednostavno šutim i čekam da se opet otkotrljaš nizbrdo, kladeći se i onda...
– Nisam se kladio – reče Fred brzo.
– Drago mi je da nisi. Ali čuj, prva mi je misao bila da jednostavno gledam kako skrećeš s prava puta, kako se iscrpljuje Gartheva strpljivost i ti propuštaš najbolju priliku u svom životu... priliku, koja te stajala dosta muke, dok je se nisi dokopao. Lako ćeš se dosjetiti kakav me je osjećaj navodio na to iskušenje... uvjeren sam da znaš kako ti, zadovoljavajući svoje osjećaje, priječiš meni da zadovoljim svoje.
Nastala je stanka. Gospodin Farebrother kao da je čekao da Fred potvrdi tu činjenicu. Uzbuđenje, koje se osjećalo u njegovu ugodnom glasu, davalo je ozbiljnost njegovim riječima. Ali Fred nije mogao svladati svoj strah.
– Od mene se ne može zahtijevati da je se odreknem – reče, pošto je časak oklijevao; nije to nipošto bila prilika u kojoj bi čovjek mogao da se pravi plemenit.
– Ne može, svakako, kad ti ona uzvraća ljubav. Ali se takvi odnosi, pa ako su i dugotrajni, mogu uvijek promijeniti. Kad bi se ti vladao tako, da bi zbog toga tvog vladanja u nje oslabio onaj osjećaj, koji je veže uza te... a valja imati na umu da je ona samo uvjetno vezana uza te... meni ne bi bilo teško zamisliti da bi tada drugi čovjek, koji sebi može polaskati da uživa njeno poštovanje, mogao uspjeti osvojiti čvrsto mjesto u njenom srcu, koje si pustio da ti izmakne. Lako to mogu zamisliti – ponovi gospodin Farebrother odlučno. – Postoje iskrene uzajamne simpatije, koje mogu potisnuti i najstarije prijateljstvo.
Fredu se pričini da ga gospodin Farebrother ne bi mogao napasti na okrutniji način, kad bi baš imao i kljun i pandže mjesto svoga vrlo okretnog jezika. Obuzela ga je strašna misao da se iza svih tih hipotetskih izlaganja krije činjenica da gospodin Farebrother zna kako je Mary promijenila svoje osjećaje prema njemu.
– Ja, dabome, znam, da se vrlo lako može desiti da propadnem – reče tužnim glasom. – Ako ona počne uspoređivati...
Zastao je, jer nije htio odati sve što osjeća, a onda, potaknut malo ogorčenjem, nastavi:
– Ali ja sam mislio da ste mi prijatelj.
– Pa i jesam, zato smo sada i ovdje. Ali sam već bio jako blizu tome da ti prestanem biti prijatelj. Rekao sam sebi: »Ako je istina da taj mladić sam sebi želi zlo, zašto da se ti uplećeš? Zar ti vrijediš manje od njega, i zar ti tvojih šesnaest godina, koliko si stariji od njega, i u kojima ti je mnogošto bilo uskraćeno, ne daje više prava na sreću, nego što ga on ima? Ako je to prilika da propadne, pusti ga...možda to ionako ne bi mogao spriječiti... a ti se okoristi.«
Nastala je stanka, za koje je Freda obuzela vrlo neugodna potištenost. Što će sad biti? Plašio se da ne čuje kako je netko nešto rekao Mary. Osjećao je kao da sluša prijetnju, a ne opomenu. Kad je župnik opet progovorio, u njegovu se glasu osjećalo nešto kao poletni prijelaz u dur.
– Ali sam ja već jednom smislio nešto bolje, pa sam se vratio svojoj staroj nakani. Pomislio sam da bi se u njoj najbolje učvrstio tako da ti kažem, Fred, ono što se dešava u mojoj duši. A sad, jesi li me razumio? Želim da usrećiš nju i sebe, a ako ima prilika u kojoj bi moja riječ opomene mogla otkloniti opasnost da se dogodi protivno... eto, ja sam je izrekao.
Posljednje je riječi župnik izgovorio tišim glasom. Zastao je – stajali su na mjestu pokrivenu travom, tamo gdje cesta skreće prema sv. Botolphu, i župnik ispruži ruku, kao da je htio natuknuti da je razgovor završen. Freda je obuzelo ganuće kakvo još nije osjetio. Netko, vrlo osjetljiv za učinak dobra djela, rekao bi da ono izaziva upravo neku groznicu, koja čovjeka preporađa, i on je spreman započeti nov život. I Fred Vincy je upravo sada snažno osjećao u duši takav učinak.
– Nastojat ću da budem vrijedan – reče, predahnuvši prije nego je mogao nastaviti – vašega i njenog povjerenja.
Međutim je gospodin Farebrother smogao snage, da još nešto kaže.
– Nemoj zamišljati da ja možda vjerujem kako se ona i najmanje pokolebala u svojoj sklonosti prema tebi, Fred. Budi siguran, budeš li ti dobar, sve će biti dobro.
– Nikad neću zaboraviti što ste učinili – odvrati Fred. – I ne nalazim prikladnih riječi da išta kažem... jedino, nastojat ću da vaša dobrota ne bude uzaludna.
– To je dovoljno. Doviđenja, Bog s tobom!
Tako su se rastali. Ali su obojica još dugo šetali naokolo pod noćnim nebom, što je sjalo treptavom svjetlošću zvijezda. Fredove bi se misli dale sažeti u ovo nekoliko riječi: »Za nju bi sigurno bilo dobro da se uda za Farebrothera... ali ako mene voli više... i ako ja budem dobar muž?«
Misli bi se gospodina Farebrothera dale možda sažeti u jednu jedinu misao, popraćenu slijeganjem ramenima: »Čovjek ne bi vjerovao kakvu ulogu može jedna obična žena odigrati u životu čovjeka; ako je se odrekneš, može to biti herojski čin, a ako je zadobiješ, dobra pouka o stezi!«

LXVII. POGLAVLJE

Sad u duši bjesni građanski rat: Odluka je svrgnuta sa svog posvećenog prijestolja bučnom Nuždom, a Ponos, veliki vezir, miri se s poniženjem i prima se posla poslušna glasnika i branitelja gladnih buntovnika.
Na sreću je Lydgate igru u sobi za biljar završio gubeći, tako da ga to nije nimalo ohrabrilo da ide dalje u lov na sreću. Naprotiv, sutradan je bio uistinu bijesan sam na sebe, kad je trebao platiti četiri ili pet funti povrh svoga dobitka, a usto mu je neprestano pred očima lebdjela vrlo neugodna vizija: gledao je sebe kako se ne samo ogleda u igri s onim ljudima u »Zelenom zmaju«, nego i ponaša kao oni. Filozofa, koji se dao na klađenje, teško je raspoznati od filistra u jednakim prilikama; razlika je uglavnom u tome kakve misli čovjeka poslije toga uhvate, a ono što se Lydgateu vrzlo po glavi nije bilo nimalo ugodno. Razum mu je govorio da se sve to, uvećano neznatnom promjenom okoline, moglo pretvoriti u propast – da je to bila kladionica u kojoj se sreća ne pobire palcem i kažiprstom, već grabi objema rukama. Ali je u njemu, iako ga je razum odvraćao od želje da igra, ostala živa misao da bi se ipak – kad bi bio siguran da će mu sreća donijeti onoliko novca koliko mu treba – radije prihvatio igre, nego da se odluči za alternativu koja se počela neizbježno nametati.
Ta je alternativa bila da se obrati gospodinu Bulstrodeu. Lydgate se toliko puta hvalio sam pred sobom i pred drugima kako baš ni u čemu ne zavisi od Bulstrodea i da je pristao na njegove planove samo zbog toga što mu oni omogućuju da provodi svoje misli o radu liječnika i o općoj dobrobiti. U kontaktu s njim, on je često obuzdavao svoj ponos, misleći uvijek na to da tog moćnog bankara iskorištava za opće dobro. Njegovo je mišljenje prezirao, a njegovi su mu se motivi često pričinjali kao besmislena zbrka protuslovnih dojmova. Tako je on sebi stvorio jake idealne zapreke, koje su mu branile da mu se obraća bilo kakvim svojim osobnim zahtjevom.
Ali se početkom ožujka našao u takvu škripcu, u kome ljudi počinju uviđati da su se samo u neznanju na koješta zaklinjali, i shvaćali da djelo koje su oni proglašavali nemogućim, postaje očito moguće. Ona strašna založnica u rukama Dovera, koja se uskoro imala realizirati, prihodi od prakse, koji su odlazili na izmirenje starih dugova, opasnost da mu bude, ako se dozna ono najgore, uskraćen kredit za namirivanje svakidašnjih potreba, a nadasve vizija očajne i nezadovoljne Rosamond, koja ga je neprestano progonila, sve je to Lydgatea natjeralo da uvidi kako će neizbježno morati sagnuti glavu i zamoliti bilo koga za pomoć. Najprije je razmišljao ne bi li se odvažio pisati gospodinu Vincyju ali je, kad je ispitivao Rosamond, doznao da se ona već dvaput obratila ocu – posljednji put tek nedavno, kad ju je razočarao sir Godwin – i otac je rekao neka se Lydgate snalazi sam kako zna.
– Otac je rekao da mu poslovi iz godine u godinu idu sve slabije, i da mora sve više i više raditi s posuđenim novcem, pa se i sam morao prilično stegnuti. Troškovi oko uzdržavanja obitelji gutaju sve, tako da nije mogao uštedjeti ni sto funti. Rekao je neka Lydgate moli Bulstrodea; oni su uvijek bih prisni prijatelji.
Uistinu, i sam je Lydgate napokon došao do zaključka, ako se već sve mora završiti na tome da zatraži zajam, njegovi bi odnosi s Bulstrodeom, više nego odnosi s bilo kojim drugim čovjekom, mogli tom zahtjevu dati karakter, koji ne bi bio čisto osoban. Bulstrode je neizravno pridonio uzrocima koji su doveli do toga, da mu praksa propada, a mogao se pohvaliti da mu je liječnik suradnik pri ostvarivanju njegovih planova. Ali tko je od nas ikad pao u takvu ovisnost, u kakvoj se sad našao Lydgate, a da se nije pokušao uvjeriti kako ima neka prava koja umanjuju poniženje, kome se izvrgava takvim zahtjevom? Istina, u posljednje je vrijeme, čini se, nekako oslabilo Bulstrodeovo zanimanje za bolnicu; ali se njegovo zdravlje pogoršalo i pokazivali su se znakovi ozbiljne živčane bolesti. Inače se naoko nije ni u čemu promijenio; uvijek je bio vrlo uljudan, ali je Lydgate već od početka primjećivao u njega neku hladnoću u svemu što se ticalo njegova braka i drugih privatnih poslova, hladnoću, koja mu je dosada bila draža od svake prisnosti i topline u njihovim odnosima. Svoju je nakanu odgađao iz dana u dan; neka je averzija prema svakoj odluci i njenu provođenju sasvim potisnula njegovu nekadašnju naviku da bez odlaganja provodi svoje zaključke. Često je viđao gospodina Bulstrodea, ali se nije mogao odvažiti da iskoristi bilo koju priliku za svoje osobne potrebe. U jednom je trenutku pomislio: »Napisat ću mu pismo; to mi je milije od svakog zaobilaznog razgovora«, a onda opet: »Neću; ako govorim s njim, onda se još uvijek mogu povući i prije nego on bilo čime pokaže da me odbija.«
Dani su, međutim, prolazili, a pismo nije napisao, niti zatražio kakav posebni razgovor. Bojeći se da se ne ponizi ako padne u zavisnost od Bulstrodea, počeo se u mašti priklanjati drugoj zamisli, koja prije nije bila ništa manje strana njegovu karakteru. Počeo je razmišljati ne bi li bilo moguće izvesti Rosamondinu djetinjastu misao zbog koje se često ljutio, naime da odu iz Middlemarcha; nisu, međutim, nikad imali pred očima ništa drugo no sam odlazak. Ali se nametnulo pitanje: »Hoće li itko kupiti od mene moju praksu baš sada kad tako malo vrijedi? Tada bi dražba ispala kao nužna priprema za odlazak.«
Ali je on i dalje smatrao da bi to bilo sramotno napuštanje sadašnjeg posla, neoprostivo skretanje s puta korisna djelovanja, koji je realan i koji bi se mogao i proširiti; napustivši taj put, morao bi početi iznova bez ikakva određena cilja. Usto je izvođenje te zamisli priječilo i to što se kupac, ako bi se uopće našao, ne bi našao tako brzo. A poslije? U nekom bijednom stanu, pa bio on i u najvećem gradu ili najdaljem mjestu, Rosamond neće naći života koji bi je izbavio iz njene malodušnosti, a njega od spočitavanja da ju je uvalio u tu nevolju. Naime, ako je čovjek tek na početku svog životnog puta, onda će on tamo još dugo ostati, unatoč svim sposobnostima u tom zvanju. Pod britanskim podnebljem nisu nespojivi istraživački rad i stanovi unajmljeni s pokućstvom; ne mogu se uglavnom spojiti poslovna ambicija i žena, koja takvom stanu prigovara.
Međutim mu se usred tog oklijevanja ukazala prilika da se odluči. Gospodin Bulstrode ga je pismeno zamolio da ga posjeti u banci. Bankar je u posljednje vrijeme pokazivao sklonost hipohondriji; on je nesanicu, koja je uistinu bila samo nešto pojačani znak želučane bolesti, tumačio kao znak da mu prijeti ludilo. Toga se jutra htio bez odlaganja posavjetovati s Lydgateom, iako mu nije imao reći nešto što mu već nije rekao. Pažljivo je slušao što mu Lydgate kazuje, da bi ublažio njegova strahovanja, iako je i to bilo samo ponavljanje. I činilo se da bi u tim trenucima, dok je Bulstrode slušao mišljenje liječnika, koje mu je davalo utjehu, bilo lakše razgovarati s njim o jednoj osobnoj potrebi, nego što bi, kako je Lydgate mislio, bilo inače. Lydgate je osobito isticao da bi za gospodina Bulstrodea bilo dobro da odahne od poslova.
– Lako je vidjeti kako svaki duševni napor, koliko god bio neznatan, utječe na nježnu konstituciju – reče Lydgate, u onoj fazi konzultiranja kad opažanja pomalo prelaze od osobnih na opća – osobito po tragovima, koje čak i na mladom i snažnom čovjeku ostavljaju brige. Ja sam po prirodi vrlo jak čovjek, ali su me ipak temeljito potresle brige, koje su se nagomilale u posljednje vrijeme.
– Mislim da bi tako osjetljiva konstitucija, kao što je moja, mogla osobito lako postati žrtvom kolere, ako se ona pojavi u našem okrugu. Budući da se pojavila u blizini Londona, mogli bismo se dobro preporučiti prijestolju milosti, da nas zaštiti – reče gospodin Bulstrode; nije namjerno prečuo Lydgateovu aluziju, već je zaista bio suviše zaokupljen strahom, bojeći se za sebe.
– Vi ste svakako pomogli da se poduzmu korisne praktične mjere opreza u gradu, i to je najbolja zaštita – odvrati Lydgate, kome je bila odvratna krnja metafora i loša logika bankarove vjere, a ta je odvratnost bila još veća zbog toga što u njega očito nije bilo ni traga kakvoj sućuti. Ali je njega još jednako zaokupljao dugo smišljan plan, kako bi dobio pomoć, i on je još nije odbacio. Rekao je:
– Grad je uznapredovao što se tiče zdravstvene službe i sredstava za njeno obavljanje i ja mislim, ako dođe kolera, čak će i naši neprijatelji priznati da je nova bolnica javno dobro.
– Tako je – reče gospodin Bulstrode nekako hladno. – A što se tiče vašeg mišljenja da bih morao odahnuti od duševna rada, ja se već neko vrijeme bavim tom namjerom... namjerom koja ima vrlo odlučan karakter. Mislim da se barem za neko vrijeme povučem i ne obavljam nikakve poslove... ni dobrotvorne ni trgovačke. Također mislim za neko vrijeme promijeniti boravište; vjerojatno ću zatvoriti ili sasvim napustiti Grmenje i nastaniti se negdje blizu mora... po savjetu liječnika, naravno, s obzirom na zdravlje. I vi biste mi to sigurno preporučili, je li?
– Bih – reče Lydgate, uprvši se leđima u naslon svog stolca, jako uznemiren bankarovim ozbiljnim, malaksalim pogledom, i brigama koje su ga svega zaokupljale.
– Već neko vrijeme mislim razgovarati o tome s vama, koliko se to tiče naše bolnice – nastavi Bulstrode. – U prilikama koje sam spomenuo, ja naravno moram odustati od daljnjeg sudjelovanja u upravi, a protivilo bi se mom mišljenju o odgovornosti da i dalje dajem velika sredstva za ustanovu koju ne mogu nadzirati i njome do određene mjere upravljati. Zato ću, ako konačno odlučim otići iz Middlemarcha, razmisliti i o tome da uskratim novoj bolnici dalju pomoć, osim one koju sam već dao, a koja se sastoji u tome što sam namirio najveći dio troškova za gradnju i dalje davao velike svote, da bi mogla uspješno raditi.
Kad je Bulstrode po svojoj navici malo zastao, Lydgate pomisli: »Možda je izgubio mnogo novaca.« To je bilo najvjerojatnije tumačenje riječi, koje su ga prilično zaprepastile i izmijenile njegova očekivanja. Odgovarajući, reče:
– Bojim se da će se teško nadoknaditi gubitak, koji će bolnica time pretrpjeti.
– Teško – odvrati Bulstrode, govoreći i dalje polako i zvonkim glasom – ako se donekle ne izmijeni plan. Jedina osoba na koju bi se sigurno moglo računati da će biti voljna povećati svoj prilog jest gospođa Casaubon. Jednom sam s njom o tome razgovarao i istaknuo, što sada kažem i vama, da bi trebalo nastojati da nova bolnica promjenom organizacije dobije opću pomoć.
Opet je nastala stanka, ali je Lydgate šutio.
– Promjena bi, kako ja mislim, bila u tome da se nova bolnica spoji sa starom, tako da bi bila posebni dodatak staroj ustanovi, te bi obje imale isti upravni odbor. Bit će, dakle, potrebno ujediniti i liječničku upravu bolnica. Tako bi se otklonile sve teškoće da naša nova ustanova dođe do sredstava potrebnih za uzdržavanje, a grad viši ne bi bio podvojen u pitanjima dobrotvornog rada.
Kad je opet zastao, gospodin Bulstrode je odvratio pogled od Lydgateova lica i zagledao se u puceta na svom kaputu.
– To je, bez sumnje, najbolji plan i što se tiče sredstava i što se tiče načina – reče Lydgate, a u njegovu se glasu osjećala oštrica ironije. – Ali od mene ne možete očekivati da se tome radujem, jer će jedna od prvih posljedica biti da će se drugi liječnici usprotiviti mojim metodama ili smetati njihovu provođenju, a samo zbog toga što su to moje metode.
– Ja sam, kako znate, gospodine Lydgate, vrlo cijenio vaše zalaganje za nov i samostalan postupak, koji ste vi tako marljivo uvodili; priznajem da mi je ta originalna ideja bila vrlo mnogo na srcu, dakako u skladu s Božjom voljom. Ali otkako Providnost, sudeći po nekim znakovima, traži od mene da se toga odreknem, ja se odričem.
Bulstrode je u tom razgovoru pokazao kako je kadar da se i prilično ozlovolji. Isprekidane metafore i loša logika njegovih motiva, koji su izazvali prezir njegova subesjednika, potpuno su se podudarali s načinom na koji je izlagao činjenice, onemogućujući Lydgateu da da oduška svom ogorčenju i svome razočaranju. Pošto je trenutak razmišljao, on samo upita:
– Što kaže gospođa Casaubon?
– To je ono što vam želim reći u daljem izlaganju – reče Bulstrode, koji je temeljito pripremio svoj poslovni plan. – Ona je, kako znate, žena sklona činiti dobra djela, a usto je i sretna što je bogata... nije to, rekao bih, veliko bogatstvo, ali ipak novaca ima sasvim dovoljno. Obavijestila me je da je veći dio novca već raspodijelila za druge svrhe, ali da će razmisliti o tome bi li mogla potpuno zauzeti i moje mjesto u poslovima bolnice. Ali ona želi da joj se ostavi dovoljno vremena, da zrelo promisli o tome, i ja sam joj rekao da nema potrebe ni za kakvu žurbu... jer, uistinu, ni moji planovi još nisu konačni.
Lydgateu je već bilo na jeziku da kaže: »Ako gospođa Casaubon zauzme vaše mjesto, bit će to samo dobitak, a ne gubitak.« Ali mu je još nešto ležalo na duši, što je obuzdalo tu navalu iskrenosti. Rekao je:
– O tome, dakle, trebam razgovarati s gospođom Casaubon.
– Jest, s njom, ona to baš i želi. Njena će odluka, kako ona kaže, umnogome zavisiti od onoga što ćete joj vi reći. Ali ne sada; ona je, mislim, upravo krenula na put. Imam ovdje njeno pismo – reče Bulstrode, vadeći pismo i čitajući – Idem u Yorkshire sa sir Jamesom i lady Chettam, i od odluke, koju trebam donijeti pošto razgledam neko zemljište, zavisit će koliko ću moći pridonijeti za bolnicu. Prema tome, gospodine Lydgate, nije potrebno žuriti. Želio sam vas samo izvijestiti o onome što bi se moglo dogoditi.
Gospodin Bulstrode spremi pismo opet u džep i promijeni držanje, kao da se razgovor završio. Lydgate, u koga je nova nada što se tiče bolnice samo još poticala svijest o činjenicama koje su činile tu nadu jalovom, osjećao je da baš sada – ako to uopće kani učiniti mora odlučno pokušati doći do potrebne pomoći.
– Zahvaljujem vam što ste me o svemu izvijestili – reče, a glas mu je bio čvrst i odlučan, ali nekako isprekidan, što je bio znak da govori protiv volje. – Za mene nema ništa iznad moga zvanja, i ja sam smatrao da svojim radom u bolnici mogu zasada najviše unaprijediti svoju struku. Ali nije najkorisniji rad uvijek isto što i materijalni uspjeh. Sve što je činilo novu bolnicu neomiljenom, zbog drugih je razloga... a ja mislim da su svi ti razlozi povezani s mojom profesionalnom revnošću... činilo neomiljenim i mene kao liječnika. Imao sam uglavnom pacijente koji nemaju čime plaćati. Oni bi mi bili i najmiliji, kad ni ja ne bih morao ništa plaćati.
Lydgate trenutak zastane, ali se Bulstrode samo nakloni gledajući ga uporno. Lydgate zatim nastavi jednako isprekidanim glasom:
– Našao sam se u novčanim poteškoćama i ne vidim izlaza ako se ne nađe netko, tko ima povjerenja u mene i moju budućnost, te mi pozajmi određenu svotu bez ikakva drugog jamstva. Kad sam došao ovamo, ostalo mi je vrlo malo novaca. Izdaci su, koje sam imao prilikom ženidbe, bili mnogo veći no što sam mislio. Sada bi mi trebalo tisuću funti da se izvučem. Naime, da se izbavim od opasnosti da mi sva imovina bude prodana, kako bi se izmirio moj najveći dug... i da se izmire i drugi moji dugovi... i da mi nešto ostane, kako bismo mogli poživjeti s našim malim prihodima. Znam da ne može biti govora o tome da bi mi tast mogao dati toliki zajam. Stoga govorim o svojim teškoćama čovjeku... jedinom čovjeku koji može biti donekle osobno zainteresiran za moj uspjeh ili moju propast.
Lydgateu je bilo mrsko slušati sama sebe. Ali je, eto, rekao što je kanio, a rekao je to s nesumnjivom iskrenošću. Gospodin Bulstrode je odgovorio bez žurbe, ali i bez okolišavanja.
– Jako mi je žao, iako, moram priznati, nisam iznenađen vašim riječima, gospodine Lydgate. Što se mene tiče, nikad mi nije bilo drago što ste se vezali s obitelji moga šurjaka, koja je uvijek živjela rasipno i već se jako zadužila kod mene da bi se održala na sadašnjem položaju. Ja vam savjetujem, gospodine Lydgate, da jednostavno najavite stečaj, umjesto da se zaplećete u nove obveze i nastavljate borbu, kojoj je izlaz jako neizvjestan.
– To ne bi nimalo koristilo mojoj budućnosti – reče Lydgate ogorčeno i ustane – čak kad bi i bilo samo po sebi nešto ugodno.
– To je uvijek iskušenje – nastavi gospodin Bulstrode – ali je u iskušenju, dragi gospodine, naša sudbina na ovom svijetu, i ono je nužan korektiv. Preporučam vam da razmislite o savjetu koji sam vam dao.
– Hvala vam – reče Lydgate i ne znajući pravo što mu je rekao. Previše sam vas zadržao. Zbogom.

LXVIII. POGLAVLJE

Kakvim plaštem milosrđa da se ogrne Krepost, ako ga i grijeh može nositi i također činiti dobro? Ako se Zlo, Prijevara i Ludost prihvaćaju istog poštenog posla s jednako pohvalnom svrhom? Onaj, koji strogo nadzire svu tu golemu množinu zbivanja, svijet, sva djela, dokazuje svim zaključcima da je najizravniji put ipak najuspješniji. Zar neće ozbiljno i učeno Iskustvo, koje gleda očima svega svijeta i koje je upilo spoznaju svih vjekova, biti sigurnije od Prijevare što luta?
Daniel: Musophilus.

Odluka da mijenja predmet svog interesa, o kojoj je Bulstrode izvijestio Lydgatea ili je odao u razgovoru s njim, sazrela je u njemu pod dojmom mučnih doživljaja, što ih je proživio od dana dražbe u kući gospodina Larchera, kad je Raffles prepoznao Willa Ladislawa, a on uzalud pokušao da popravi svoj grijeh i tako pridobije Božju providnost da ga poštedi bolnih posljedica.
Bulstrode je imao pravo kad je vjerovao da će se Raffles uskoro vratiti u Middlemarch, i da bi ga u tome mogla spriječiti samo smrt. Na badnji je dan Raffles uskrsnuo u Grmenju. Bulstrode je bio kod kuće i želio je spriječiti da se ne sretne s drugim članovima njegove obitelji, ali ipak nije mogao spriječiti da se tim posjetom baš nimalo ne kompromitira i da ne uznemiri i ženu. Ovaj se put, više no za prijašnjih njegovih posjeta, pokazalo da je Rafflesom teško ovladati; bio je trajno u nekoj duševnoj uznemirenosti, što je bila posljedica pijanstva, i brzo bi prelazio preko svega što bi mu tko govorio. Uporno je zahtijevao da ostane u kući i Bulstrode je, da bi od dva zla izabrao manje, smatrao kako je ipak bolje da Raffles ostane u kući, nego da ide u grad. Zadržao ga je uveče u svojoj sobi i pazio da legne. Raffles se čitavo vrijeme zabavljao, dodijavajući ovom svom pristojnom sugrešniku, koji je tako lijepo uspio u životu. Zabavljao se gledajući s uživanjem svog prijatelja, kako radosno prima čovjeka koji ga je zadužio uslugama, a nije još dobio sve što je njima zaradio. U njegovoj se bučnoj šali krio lukav račun – hladna odlučnost da Bulstrodea prisili da mu plati što više, kako bi se oslobodio ovog novog mučenja.
Bulstrode je zaista trpio više nego što je surovi Raffles mogao i zamisliti. Ženi je rekao da pazi na tog nesretnika, tu žrtvu poroka, da sebi ne učini neko zlo. Natuknuo je, ne lažući izravno, da postoji neka rodbinska veza, koja mu nameće tu brigu, i da u Rafflesa ima nekih znakova duševne poremećenosti, koji zahtijevaju da bude na oprezu. Sutradan će ujutro on sam toga nesretnika otpremiti iz kuće. Mislio je da je tim natucanjem dao gospođi Bulstrode dovoljno opreznih obavještenja za kćeri i služinčad; bez njegova dopuštenja nitko, osim njega, nije smio ući u sobu, čak ni donositi jelo i piće. Ali je bio neprestano u smrtnom strahu da ne bi tko prisluškivao što Raffles tako glasno i otvoreno govori o činjenicama iz prošlosti, i da ne bi gospođa Bulstrode došla u napast da sluša pred vratima. Kako da je spriječi u tome? Neće li odati svoj strah ako otvori vrata da je uhvati? Ona je bila čestita žena, navikla da u svemu postupa ispravno, i malo je bilo vjerojatno da bi se toliko ponizila i poslužila takvim načinom, kako bi doznala nešto neugodno. Ali je strah bio jači od računa vjerojatnosti.
Napokon je Raffles pretjerao u svom mučenju i izazvao učinak koji nije kanio izazvati. Svojim ponašanjem je pokazao da se na njega ne može utjecati, pa je nagnao Bulstrodea na misao kako je odlučan prkos jedino sredstvo koje mu ostaje. Pošto je te večeri strpao Rafflesa u krevet, bankar je naredio da mu zatvorena kočija bude spremna sutradan ujutro u sedam i pol. U šest je sati već bio odjeven, pa se u svojoj nevolji malo utješio molitvom, ispričavajući se svojim razlozima ako se u svom nastojanju da izbjegne najveće zlo, bilo u čemu poslužio lažju i govorio pred Bogom što nije istinito. Bulstrode se, naime, žacao izravne laži, izbjegavajući je s revnošću koja nije bila ni u kakvom omjeru s brojem zlodjela, što ih je počinio na neizravan način. Ali su mnoga od tih zlodjela slična lakim pokretima mišića, koji se u svijesti ne zamjećuju, iako rađaju posljedicama, koje smo u duhu odredili i poželjeli. Jedino čega smo živo svijesni i što možemo sebi živo predočiti jest da nas gleda Sveznajući.
Bulstrode uzme svoju svijeću i stade kraj Rafflesova kreveta. Raffles je očito sanjao nešto neugodno. Bulstrode je stajao šuteći; nadao se da će se Raffles pod utjecajem svjetla polako i tiho buditi, jer se bojao da bi naglo buđenje moglo prouzročiti buku. Promatrao je nekoliko časaka kako Raffles dršće i dašće, što se činilo kao početak buđenja, kad se on odjednom, uz otegnuto, napola prigušeno stenjanje, prene iza sna, zureći uplašeno oko sebe, dršćući i dalje i dašćući. Ali nije inače pravio nikakve buke, pa je Bulstrode, odmaknuvši svijeću, čekao da se razbudi.
Prošlo je gotovo četvrt sata, a onda je Bulstrode s hladnom odlučnošću, koje prije nije pokazivao, rekao:
– Došao sam da vas probudim tako rano, gospodine Raffles, jer sam naredio da kola budu spremna u sedam i pol; i ja sam nakanio otpratiti vas do Ilselyja, gdje možete sjesti u vlak ili pričekati kočiju.
Raffles je htio nešto reći, ali ga je Bulstrode pretekao, rekavši zapovjednički:
– Šutite, gospodine, i čujte što ću vam reći. Dat ću vam novaca sada, a i ubuduće ću vam, s vremena na vrijeme, slati primjerene svote, kad mi se obratite pismom. Ali ako vam padne na pamet da se opet pojavite ovdje, ako se vratite u Middlemarch i ako date maha svom jeziku, te mi time naškodite, morat ćete se zadovoljiti da živite od plodova kojima može uroditi vaša pakost, a ne od moje pomoći. Nitko vam neće mnogo platiti za to da mene blatite. Ja znam i ono najgore što vi možete iznijeti protiv mene, i ja ću se braniti od toga ako se usudite opet okomiti na mene. Ustanite, gospodine, i činite što vam naređujem, bez buke, ili ću poslati po redara da vas ukloni s moga posjeda, pa onda možete s vašim pričama obići sve krčme u gradu, ali od mene nećete dobiti ni novčića, da platite ono što ćete tamo potrošiti.
Bulstrode nije još nikad u životu govorio tako gnjevno i odlučno; razmišljao je veći dio noći mnogo o tim riječima i njihovu učinku, koji bi mogle imati; iako nije vjerovao da bi ga to moglo trajno izbaviti od opasnosti, da se Raffles vrati, ipak je zaključio da je to najbolje što može učiniti. I uspio je to jutro pokoriti toga iscrpljenog čovjeka; njegov je otrovani organizam klonuo pred Bulstrodeovim hladnim, odlučnim nastupom, i on se dao mirno odvući u kočiju još prije nego što se bankarova obitelj našla kod doručka. Služinčad je smatrala da je to neki siromašni rođak i nije se nimalo čudila što se tako moćan čovjek, kao što je njihov gospodar, koji tako ponosno diže glavu pred svijetom, stidi takva bratića i želi ga se otresti. Put od deset milja, koji je bankar prevalio kočijom, prateći svog omraženog druga, bio je sumoran početak Božića, ali se na kraju vožnje Raffles malo pribrao i rastao s Bulstrodeom zadovoljan; a imao je i zašto biti zadovoljan, jer mu je bankar dao sto funti. Različiti su motivi koji su potakli Bulstrodea da bude tako darežljiv, ali ih on nije ni sam sve potanko razmotrio. Dok je stajao i promatrao Rafflesa u njegovu nemirnom snu, sigurno je primijetio da je taj čovjek jako oslabio, otkako mu je poklonio onih dvjesta funti.
Pobrinuo se da ponovi oštre riječi, koje su govorile o njegovoj odluci da se više ne da iskorištavati; nastojao je da Raffles temeljito shvati činjenicu kako je rizik za njega podjednak, bez obzira da li ga podmićuje ili se odupire njegovu iznuđivanju. Ali kad se Bulstrode, otresavši se odvratnog posjetnika, vratio u svoj mirni dom, nije nimalo vjerovao da je postigao išta više od predaha. Bilo mu je kao da se trgnuo iz ružna sna; taj mu je san bio neprestano pred očima i ispunjao ga mučnim osjećajima – kao da je na svim radostima njegova života ostavio sluzave tragove neki opasni gmizavac.
Tko zna do koje se mjere njegov najintimniji duševni život izgrađuje na mislima koje on pripisuje drugima, kao mišljenje koje oni imaju o njemu, sve dok takvoj mislenoj konstrukciji ne zaprijeti slom?
Bulstrode je bio samo još svjesniji da su se u duši njegove žene nagomilale neugodne slutnje, a ona je brižno izbjegavala da to makar samo i natukne. Bio je navikao uživati u osjećaju svoje prevlasti i da mu se svi s poštovanjem podvrgavaju; sad je, međutim, bio uvjeren da ga svi promatraju i mjere, sumnjajući potajno da krije neku sramotnu tajnu, pa mu je glas postao nesiguran kad bi govorio, poučavajući i upućujući. Predosjećanje je događaja za ljude Bulstrodeove plašljive naravi gore od samih događaja; njegova je mašta neprestano pojačavala tjeskobu i strah pred sramotom koja mu prijeti. Da, ona mu i dalje prijeti, jer ako njegov otpor ne prisili Rafflesa da mu ne dolazi u blizinu – premda je molio za to, slabo se tome nadao – onda sramoti neće izbjeći. Uzalud je sebi govorio da će ta sramota, bude li dopušteno da do toga dođe, biti bič Božji, kazna – ipak plašio se, osjećajući u mašti kako peče žig sramote. Ali bi, po njegovu sudu, više bilo na slavu Božju kad bi izbjegao sramoti. Taj ga je strah naposljetku natjerao da se počne pripremati za odlazak iz Middlemarcha. Ako se već bude pronosila o njemu neugodna istina, on će biti prilično daleko od svojih starih susjeda i njihova ubitačna prezira. U novoj sredini, gdje njegov život ne bi privlačio tako veliku pozornost, i njegov bi mučitelj, ako bi ga progonio, bio manje strašan. Znao je da bi svojoj ženi zadao težak udarac kad bi se odlučio zauvijek otići iz Middlemarcha, a bilo je i drugih razloga zbog kojih bi on volio ostati ovdje, gdje je već, takoreći, pustio korijenje. Zbog toga su sve pripreme isprva bile samo uvjetne; on je, naime, želio posvuda ostaviti otvorene puteve za povratak poslije kraćeg izbivanja, ako bi Providnost kakvim svojim povoljnim upletanjem raspršila njegove bojazni. Pripremao se da povjeri upravu banke nekom drugom i da napusti svako aktivno sudjelovanje u trgovačkim poslovima u ovom kraju, izgovarajući se da mu je zdravlje slabo, ali nije isključivao mogućnost da se poslije opet prihvati toga posla. Sve bi mu to nametalo neke nove izdatke i donekle umanjilo dohotke, koji su se već ionako umanjili zbog opće depresije u poslovanju. A bolnica je gutala najviše, pa je na njoj mogao i najviše uštedjeti.
To su bile nevolje koje su potakle Bulstrodea da razgovara s Lydgateom. Ali u to vrijeme njegove pripreme uglavnom nisu bile uznapredovale, pa ih je još uvijek mogao opozvati, ako bi se pokazalo da nisu potrebne. Neprestano je odgađao konačnu odluku; poput čovjeka kome prijeti brodolom, ili je u opasnosti da bude zbačen s kola, koja vuku preplašeni konji, Bulstrode se u svojim strahovanjima čvrsto uhvatio nade da će se dogoditi nešto što će spriječiti ono najgore. Usto se i bojao da bi se mogao prenagliti i pokvariti sebi sada pod stare dane život selenjem – osobito zbog toga jer je bilo teško protumačiti ženi razloge za selidbu, i jer bi ona morala u neizvjesno prognanstvo, napuštajući ono jedino mjesto u kojem voli živjeti.
Bulstrode se morao pobrinuti i za upravljanje gospodarstvom u Stone Courtu, ako on ode; o tome i o svemu drugome, što se ticalo kuća i zemlje, što ih je posjedovao u Middlemarchu i okolini, posavjetovao se s Calebom Garthom. Kao i svaki čovjek koji se bavi takvim poslovima, i on je želio naći povjerljiva čovjeka, koji će se više brinuti o interesima svog poslodavca nego o svojim. Što se tiče Stone Courta, Bulstrode je želio zadržati svoje pravo na stoku i sav inventar gospodarstva i sklopiti pogodbu, po kojoj bi mogao, kad to zažeh, opet nadzirati gospodarstvo, što mu je bila omiljena razonoda. Caleb ga je savjetovao da gospodarstvo ne povjerava nekom upravitelju, već da zemlju, stoku i inventar svake godine iznova daje u zakup i uzima odgovarajući dio prihoda.
– Mogu li se pouzdati u vas da mi nađete zakupnika uz takve uvjete, gospodine Garth? – reče Bulstrode. – I biste li mi mogli reći koliko bi na godinu iznosila svota, kojom bi bio naplaćen vaš trud za vođenje poslova o kojima smo razgovarali?
– Razmislit ću – reče Caleb, otresito kao obično. – Moram smisliti kako da s tim iziđem na kraj.
Da nije morao misliti o budućnosti Freda Vincyja, gospodin Garth se vjerojatno ne bi radovao nikakvu novom poslu, jer je i starog bilo toliko da mu se žena uvijek bojala i govorila da ga je i previše za njegove godine. Kad se poslije ovog razgovora rastao s Bulstrodeom, pala mu je na pamet vrlo primamljiva misao o zakupu Stone Courta. Bi li Bulstrode pristao da on zaposli ondje Freda Vincyja, a da on, Caleb Garth, odgovara za upravljanje gospodarstvom? To bi bila izvrsna škola za Freda; došao bi do skromna prihoda, a usto bi imao i dovoljno vremena da uči, pomažući njemu u različitim poslovima. Spomenuo je tu svoju misao gospođi Garth tako radosno, da ona nije smogla snage da mu pokvari veselje svojim vječitim prigovaranjem kako se pretrpava poslom.
– Momak bi bio sretan i presretan – reče, zavalivši se u stolac i gledajući vedro – kad bih mu mogao reći da je sve uređeno. Pomisli, Susan! Njegove su se misli motale onuda i mnogo godina prije Featherstoneove smrti. I bilo bi najbolje kad bi se on, gospodareći razumno, sasvim upustio u taj posao. Naime, prilično je vjerojatno da bi ga Bulstrode pustio da gospodari i dalje i da pomalo kupuje inventar i stoku. Još se, kako sam vidio, nije odlučio hoće li se trajno nastaniti negdje drugdje. Nikad se u životu nisam toliko obradovao nekoj ideji. A onda bi se djeca mogla uskoro i uzeti, Susan.
– Nećeš ništa ni natuknuti Fredu o tome dok ne budeš siguran da Bulstrode pristaje, je h? – reče gospođa Garth, opominjući blago Caleba. – A što se njihova braka tiče, Caleb, mi stari ne trebamo ništa požurivati.
– Oh, ne znam – reče Caleb, okrećući glavu ustranu. – Brak kroti i pripitomljuje. Tada ne bih ja morao Freda držati toliko na uzdi. Međutim, ništa neću reći dok ne budem znao na čemu sam. Razgovarat ću opet s Bulstrodeom.
Iskoristio je za to prvu priliku. Bulstrode nije pokazivao baš nikakva zanimanja za svoga nećaka, ali je jako želio zaposliti gospodina Gartha u mnogim i različitim poslovima, gdje je bio siguran da će izgubiti ako ti poslovi dođu u ruke nekog nesavjesnog čovjeka. Stoga nije ništa prigovorio prijedlogu gospodina Gartha, a postojao je još jedan razlog zbog kojega se nije opirao da pristane na nešto što bi moglo koristiti jednom članu Vincyjeve obitelji. Naime, gospođa Bulstrode, pošto je doznala za Lydgateove dugove, zanimala se ne bi li njen muž mogao pomoći jadnoj Rosamond, pa je bila jako žalosna kad je doznala da se Lydgateove prilike ne mogu tako lako popraviti i da je najbolje pustiti da sve ide svojim putem. Gospođa Bulstrode je tada prvi put rekla:
– Mislim da si ti uvijek bio pomalo škrt prema mojoj porodici, Nicholas. A sigurna sam da nema nikakva razloga da se odričem ijednoga svog rođaka. Koliko god bili mondenih navika, nitko ne može tvrditi da nisu dostojni poštovanja.
– Draga Harriet – odvrati gospodin Bulstrode, poniknuvši pred pogledom žene, kojoj su se oči zalile suzama – ja sam tvoga brata opskrbio većim dijelom kapitala. Nitko od mene ne može očekivati da se brinem i za njegovu udanu kćer.
Činilo se da je to istina, i prijekor se gospođe Bulstrode pretvori u žaljenje jadne Rosamond, koja sada trpi od posljedica ekstravagantna odgoja, što je ona uvijek i predviđala.
Ali je gospodin Bulstrode, sjećajući se ovog razgovora, znao da će mu, kad bude trebalo da joj objasni zašto napustiti Middlemarch, dobro doći da joj kaže kako je učinio nešto što će koristiti njenom nećaku Fredu. Zasad joj je samo spomenuo da misli za nekoliko mjeseci zatvoriti Grmenje i unajmiti neku kuću u južnom primorju.
Tako je gospodin Garth polučio ono što je želio, naime da će Fredu Vincyju, ako Bulstrode za neodređeno vrijeme otputuje iz Middlemarcha, biti omogućeno da dobije u zakup Stone Court, pod uvjetima koje je on predložio.
Caleb je bio tako oduševljen, vjerujući da bi to moglo biti najbolje, te bi sve povjerio Mary, da »utješi dijete«, da nije njegovo samosvladavanje bilo nešto pojačano dobrodušnim karanjem žene. Svladao se, i pred Fredom brižno tajio svoje posjete Stone Courtu. Tamo je odlazio češće, da bi malo detaljnije zagledao u stanje zemlje i inventara i izvršio približnu procjenu. Bio je možda malo revnosniji u tim posjetima, nego što bi to zahtijevala brzina kojom su se odigravali događaji, ali ga je na to poticala očinska radost i misao na ono malo moguće sreće, što ju je krišom pripremao kao dar za rođendan Fredu i Mary.
– Ali, recimo da se čitav plan pokaže kao kula u oblacima? – reče gospođa Garth.
– Pa, što onda – odvrati Caleb – ta kula neće pasti nikome na glavu.

LXIX. POGLAVLJE

Ponesi u grob riječ što je čuješ.
Propovjednik.

Poslije onog razgovora s Lydgateom, gospodin Bulstrode je oko tri sata poslijepodne još sjedio u svojoj sobi u banci, kad je ušao činovnik i javio da mu je konj osedlan i da je vani gospodin Garth, koji moli da ga primi, jer želi s njim razgovarati.
– Svakako – reče Bulstrode, i Caleb uđe. – Sjednite, molim vas, gospodine Garth – nastavio je bankar najuljudnije. – Drago mi je da ste stigli još u pravi čas, jer sam baš na odlasku. Znam da vam je svaki trenutak dragocjen.
– Oh – reče Caleb blago, nagnuvši glavu malo ustranu, kad je sjeo i položio šešir na pod. Gledao je u pod, naginjući se naprijed, a dugi prsti, koji su mu visjeli između koljena, micali su se jedan za drugim, kao da su i oni zaokupljeni nekom mišlju, koja mu se mota po glavi pod onim širokim spokojnim čelom.
Gospodin je Bulstrode bio, kao i svi koji su poznavali Caleba, navikao na to da Calebu treba prilično dugo vremena dok progovori o nečemu što smatra važnim. Bulstrode je očekivao da će Caleb najvjerojatnije opet govoriti o nekim kućama u Blindman’s Courtu, koje bi trebalo kupiti, da bi se mogle srušiti, što bi zahtijevalo znatne materijalne žrtve, ali bi se isplatilo, jer bi tako onaj kraj došao do zraka i svjetla To je bio jedan od prijedloga kojima je Caleb kadikad znao i dodijati svojim poslodavcima, ali je Bulstrode obično spremno prihvaćao njegove korisne planove, pa su se dobro slagah. Međutim, kad je progovorio, rekao je prilično prigušenim glasom:
– Upravo dolazim iz Stone Courta, gospodine Bulstrode.
– Nadam se da niste ondje pronašli nešto loše – reče bankar. – Bio sam jučer i sam ondje. Abel je ljetos dobro uznapredovao u uzgoju janjadi.
– Pa jest – odvrati Caleb, pogledavši ga ozbiljno – ima nešto loše... tamo je neki stranac, jako bolestan, mislim. Traži liječnika, pa sam došao da vam to kažem. Ime mu je Raffles.
Vidio je kako je Bulstrode protrnuo nakon njegovih riječi; one su potresle čitavo njegovo biće. Bankar je mislio da je živeći neprekidno u strahu postao oprezan pa ga ne može ništa zateći, ali se prevario.
– Jadnik! – reče sućutnim glasom, iako su mu usne malo podrhtavale. – Znate li kako je došao onamo?
– Ja sam ga doveo – reče Caleb mirno – povezao sam ga u svom gigu. Sišao je s kočije i pješke stigao nešto dalje od zavoja kod mitnice, gdje sam ga sustigao. Sjetio se da me je jednom vidio s vama, pa me zamolio da ga povezem. Vidio sam da je bolestan, pa sam mislio da će najbolje biti ako ga negdje sklonim. A sada, ne gubite vrijeme, već mu pomozite.
Završivši, Caleb podigne svoj šešir s poda i polako ustane.
– Svakako – reče Bulstrode, kome je mozak u tom trenutku radio vrlo živo. – Možda biste vi, gospodine Garth., bili tako ljubazni i usput se svratili gospodinu Lydgateu... ili čekajte! Sad je on vjerojatno u bolnici. Najprije ću poslati svog momka da odmah odjaše onamo s porukom, a onda i odjahati u Stone Court.
Bulstrode brzo napiše poruku i iziđe da sam izda nalog. Kad se vratio, Caleb je stajao kao i prije, položivši jednu ruku na naslon stolca, a u drugoj je držao šešir. U Bulstrodeovoj je glavi prevladavala misao: »Možda je Raffles govorio Garthu samo o svojoj bolesti. Garth se možda čudio, kao što se morao čuditi i prije, odakle toj propalici pravo da bude tako prisan sa mnom, ali inače vjerojatno ne zna ništa. A on je prema meni prijateljski raspoložen... ja mu mogu koristiti.«
Nestrpljivo je želio da se bilo kako obistini to njegovo nagađanje, jer mu je to bilo još jedina nada, ali se nije usudio pitati što je Raffles govorio ili činio, da time ne otkrije svoj strah.
– Vrlo sam vam zahvalan, gospodine Garth – reče uljudno kao obično. – Moj će se momak vratiti brzo, a onda ću ja sam otići i vidjeti što se može učiniti za nesretnika. Imate li možda još kakav posao, pa da ga obavimo? Ako imate, onda sjednite.
– Hvala vam – odvrati Caleb i lakim pokretom desne ruke odbije ponudu. – Gospodine Bulstrode, moram vas zamoliti da svoje poslove povjerite nekom drugom. Zahvalan sam vam što ste mi tako spremno izišli ususret... što se tiče zakupa Stone Courta, a i svih drugih, ali ja se toga moram odreći.
Jasna, nesumnjiva spoznaja sinu u Bulstrodeovoj glavi; kao da mu je netko zabio nož u srce.
– To nisam očekivao, gospodine Garth – bile su jedine riječi što ih je u tom trenutku smogao.
– Znam da niste, ali je to moja čvrsta odluka. Ja se toga moram odreći.
Govorio je odlučno, ali vrlo blago, pa ipak je vidio kako Bulstrode dršće i kao da se plaši te blagosti; lice mu je bilo upalo, a oči lutale, izbjegavajući pogled koji je počivao na njemu. Caleb ga je iskreno žalio, ali nije mogao naći nikakvih isprika kojima bi obrazložio svoju odluku, sve kad bi od toga i bilo kakve koristi.
– Rekao bih da su vas na to navele neke klevete, kojima se onaj nesretnik nabacio na me – reče Bulstrode, želeći ispipati što više.
– To je istina. Ne mogu poricati da me je na moj postupak potaklo ono što sam čuo od njega.
– Vi ste savjestan čovjek, gospodine Garth... čovjek koji, vjerujem, osjeća odgovornost pred bogom. Vi ne biste mene vrijeđali prosto zbog toga, što ste povjerovali u neku klevetu – reče Bulstrode, domišljajući se obrani, koja bi bila najbolje u skladu s karakterom njegova subesjednika – to je slab razlog, da se napušta poslovni odnos, koji je, mislim, da to mogu reći, jednako koristan za mene kao i za vas.
– Što se mene tiče, ja nikad nikoga neću vrijeđati odvrati Caleb čak kad bih i mislio da me Bog upućuj na to. U mene, vjerujem, ima ljubavi prema bližnjemu. Ali gospodine... ja sam dužan vjerovati da mi je Raffles rekao istinu. I ne bih mogao biti zadovoljan radeći ili zarađujući s vama. To vrijeđa moju savjest. Moram vas zamoliti da potražite nekog drugog.
– Dobro, gospodine Garth. Ali ja ipak imam barem pravo doznati što vam je on to ružno rekao o meni. Ja ipak trebam znati kakva su to podmukla govorkanja, kojima bih ja morao biti žrtva – reče Bulstrode, u koga se pomalo gnjev počeo miješati s osjećajem poniženja, što ga je doživio pred tim mirnim čovjekom, koji se odriče njegova dobročinstava.
– To nije potrebno – odgovori Garth, mašući rukom i lagano priklonivši glavu bez i najmanje promjene u glasu, s očitom namjerom da bude milosrdan i poštedi toga bijednika. – Ono što je on meni rekao, nikad nitko neće čuti iz mojih usta, ako me na to ne prisili nešto nepredviđeno. Ako ste provodili grešan život, da biste se obogatili, i ako ste prevarom spriječili druge da dođu do svojih prava, samo da bi vi više dobili, vi se, rekao bih, i kajete... rado biste to popravili, a ne možete... to mora da je gorak život – Caleb trenutak zastane i potrese glavom – nije na meni da vam život još više zagorčujem.
– Ali vi to činite... još ga više zagorčujete – reče Bulstrode, nagnan da iskreno moli i vapi – vi mi život još više zagorčujete, jer mi okrećete leđa.
– Prisiljen sam to učiniti – reče Caleb još blaže, dižući ruku. – Žao mi je. Ja vas ne osuđujem, ne kažem: on je zao, a ja sam pravednik. Bože sačuvaj. Ne znam ja sve. Čovjek se može okaljati grijehom, a njegova duša može iz toga izići čista, iako mu život ne može više biti vedar. To je grdna kazna. Ako je i vas to stiglo... ja vas, eto, žalim. Ali u duši osjećam da s vama dalje ne mogu raditi. To je sve, gospodine Bulstrode. Sve je drugo zaboravljeno, koliko je do moje volje. Zbogom.
– Samo još trenutak, gospodine Garth! – zaustavi ga Bulstrode brzo. – Mogu se dakle pouzdati u vaše svečano obećanje da nećete ni pred kojim čovjekom ili ženom ponoviti ono što je... koliko god istine bilo u tome... ipak samo pakosno govorkanje?
Caleb uskipi gnjevom i zlovoljno odvrati:
– A zar bih ja to rekao kad se ne bih toga i držao? Ja se vas ne bojim. Zbog takvih priča, kao što je ova, neće mene nikad zasvrbjeti jezik.
– Oprostite... uzrujan sam... ja sam žrtva toga pokvarenog čovjeka.
– Čekajte malo! Razmislite, niste li i vi pridonijeli tome da postane zao, jer ste se okoristili njegovim grijesima.
– Učinili ste mi nepravdu kad ste mu tako brzo povjerovali – reče Bulstrode, koga je poput more pritisla spoznaja da nipošto ne može jednostavno poreći ono što je Raffles rekao: ipak je mislio da to može izbjeći, jer mu Caleb to i nije rekao kao da od njega traži da to jednostavno porekne.
– Nisam – usprotivi se Caleb, dižući ruku – spreman sam povjerovati i u protivno, ako se to protivno dokaže. Ja vam ne uskraćujem nijednu pogodnu priliku za to. A što se tiče govorkanja, ja smatram da je zločin iznositi na javu grijeh nekog čovjeka, ako mi nije posve jasno kako je to potrebno, da bi se spasio nedužan čovjek; tako ja mislim, gospodine Bulstrode, a na ono što kažem, ne trebam se zaklinjati Bogom.
Nekoliko sati poslije toga, kad se našao kod kuće, Caleb reče ženi samo usput da je imao neki mali spor s Bulstrodeom i da je zbog toga napustio misao o preuzimanju Stone Courta, te je i otkazao sve poslove koje je radio za njega.
– Suviše se voli upletati, je h? – primijeti gospođa Garth, misleći da je Bulstrode dirnuo u najosjetljiviju stranu njena muža, ne dopuštajući mu da postupa, što se tiče materijala i načina rada, onako kako on misli da je dobro.
– Oh – reče Caleb mrko, sagnuvši glavu i mašući rukom. Gospođa Garth je znala da je to znak kako o tome ne želi više govoriti.
Što se tiče Bulstrodea, on je gotovo odmah nakon razgovora s Calebom uzjahao konja i krenuo u Stone Court, jer je želio onamo stići prije Lydgatea.
U glavi su mu vrvjele predodžbe i slutnje, koje su bile glas njegovih nada i strahovanja, baš kao što čujemo glasove od vibracija koje potresaju čitav naš organizam. Osjećaj strahovitog i bolnog poniženja, koje je doživio time što je Caleb Garth doznao za njegovu prošlost i odbio njegovo pokroviteljstvo, izmjenjivao se s osjećajem gotovo potpune sigurnosti, koju je nalazio u činjenici da je Garth jedini čovjek s kojim je Raffles govorio. To mu se pričinjalo kao neko jamstvo, da ga Providnost namjerava spasiti od najgorih posljedica; tako se mogao slobodno nadati kako će sve ostati u tajnosti. Raffles pati od neke bolesti, put ga je doveo u Stone Court, a ne drugamo Bulstrodeovo se srce usplahirilo pri pomisli na mogućnosti koje su ti događaji mogli izazvati. Ako se on izbavi od svake opasnosti da bude osramoćen – bude li mogao potpuno slobodno disati – on će svoj život još usrdnije posvetiti Bogu. U duhu je izricao taj zavjet, kao da će njime pospješiti ishod za kojim je čeznuo – trudio se da vjeruje u moć te pobožne odluke, u njenu moć da utječe i na samu smrt. Znao je da treba reći:.»Neka bude volja tvoja«, pa je to često ponavljao. Ali je žarka želja bila i dalje da volja Božja bude – smrt onog mrskog čovjeka.
Ipak, došavši u Stone Court, bio je potresen kad je vidio koliko se Raffles promijenio. Da nije bilo one bljedoće i slabosti, Bulstrode bi smatrao da su te promjene samo psihičkog karaktera. Mjesto bučnog raspoloženja i zabadanja, u njegovu se vladanju očitovao velik, neodređen strah, i kao da je nastojao odvratiti Bulstrodeov gnjev, jer mu je nestalo novaca – bio je opljačkan, oduzeli su mu polovinu novca. Došao je ovamo samo zbog toga što je bolestan i što ga netko progoni – netko ga slijedi; nikome nije ništa govorio, šutio je kao zaliven. Bulstrode, koji nije znao značenje tih simptoma, otkrio je u toj novoj nervnoj napetosti mogućnost da natjera Rafflesa da mu prizna istinu. Spočitnuo mu je da laže kad tvrdi kako nije nikome ništa rekao, a ipak je govorio onom čovjeku, koji ga je uzeo u svoj gig i odvezao u Stone Court. Raffles je to poricao, svečano se zaklinjući. Činjenica je bila da su niti u njegovoj svijesti bile isprekidane i da je ono što je on u strahu tako potanko ispričao Calebu Garthu, bilo izrečeno pod utjecajem niza nesvjesnih poticaja, koji su onda opet iščezli u mraku njegove pomućene svijesti.
Bulstrode je opet klonuo, videći da ne može zavladati tim nesretnikom i da se Rafflesu ne može vjerovati nijedna riječ o onome što bi on najviše želio znati, naime, da li Raffles zaista nije ovdje rekao nikome ništa, osim onoga što je rekao Calebu Garthu. Domaćica mu je u Stone Courtu rekla, bez ikakva znaka usiljenosti u vladanju, da je Raffles po odlasku gospodina Gartha zatražio piva, a da poslije toga nije više govorio, i čini se da mu je bilo jako loše. Prema tome je Bulstrode mogao zaključiti da ovdje Raffles nije odao ništa. Gospođa Abel je mislila, kao i služinčad u Grmenju, da je taj stranac jedan od onih neugodnih rođaka, koji se ubrajaju u nevolje što muče bogataše. Isprva je to srodstvo pripisivala gospodinu Riggu, jer, gdje se ostavlja imetak, sasvim je prirodna prisutnost takvih krupnih mesarskih muha. Kakav je on rod i Bulstrodeu, nije bilo potpuno jasno, ali se gospođa Abel složila s mužem da se o tome »ništa ne zna«. I ta je konstatacija bila dovoljna za njene duševne potrebe, pa je samo zaklimala glavom, ne upuštajući se u dalja nagađanja.
Lydgate je stigao za nepuni sat. Bulstrode ga je dočekao pred salonom s hrastovim oplatama, gdje je bio Raffles, i rekao:
– Pozvao sam vas, gospodine Lydgate, da pomognete jednom nesretnom čovjeku, koji je jednom, pred mnogo godina, bio u mojoj službi. Poslije je otišao u Ameriku, te se, mislim, odao besposlici i raspuštenu životu. U svojoj se bijedi obraćao meni. Bio je i neki dalji Riggov poznanik, pa ga je tako put nanio ovamo. Mislim da je ozbiljno bolestan, očito mu je duh poremećen. Osjećam se obveznim učiniti za njega sve što mogu.
Lydgate, kome je još bio živo u pameti njegov posljednji razgovor s Bulstrodeom, nije bio raspoložen da izusti pred njim nijednu nepotrebnu riječ, pa se u znak odgovora samo lako naklonio. Ali se još prije nego je ušao u sobu automatski okrenuo i upitao: »A kako se zove?«, jer je pamćenje imena isto tako dio liječnikova posla kao i posla praktična političara.
– Raffles, John Raffles – odgovori Bulstrode, nadajući se da Lydgate, dogodilo se Rafflesu što mu drago, neće nikad doznati ništa više o njemu.
Kad je pacijenta temeljito pregledao i o svemu razmislio, Lydgate je naredio da mora ležati u krevetu i da ga treba ostaviti u najvećem miru, a onda je s Bulstrodeom otišao u drugu sobu.
– Bojim se da je to ozbiljan slučaj – reče bankar, prije nego je Lydgate počeo govoriti.
– Jest... i nije – odvrati Lydgate prilično nesigurno. – Teško je išta reći o mogućim učincima starih komplikacija, ali treba imati na umu da je čovjek snažne građe. Ne bih rekao da bi taj napad mogao svršiti smrću, iako je organizam, naravno, u teškom stanju. Treba ga čuvati i dobro njegovati.
– Ostat ću sam ovdje – reče Bulstrode. – Gospođa Abel i njen muž su neiskusni ljudi. Mogao bih ove noći ostati ovdje, ako budete tako dobri da ponesete poruku gospođi Bulstrode.
– Pa ja mislim da to gotovo i nije potrebno – odvrati Lydgate.
– On je, čini se, prilično miran i uplašen. Mogao bi se možda uznemiriti. Ali je u kući neki muškarac, je li?
– Ta ja sam već toliko puta proveo ovdje po nekoliko noći, da odahnem od svijeta – reče Bulstrode nehajno – pa mi nije nimalo teško da to učinim i sad. Gospođa Abel i njen muž se mogu sa mnom izmjenjivati ili mi pomoći, bude li potrebno.
– Dobro. Treba, dakle, dati upute samo vama – odgovori Lydgate, nimalo iznenađen nešto neobičnim Bulstrodeovim ponašanjem.
– Mislite, dakle, da stanje bolesnika nije beznadno? – upita Bulstrode, nakon što je Lydgate dao upute.
– Nije, ako ne dođe do novih komplikacija, koje ja sada ne mogu predvidjeti – odgovori Lydgate. – Može mu se stanje i pogoršati, ali se ne bih čudio ako mu poslije nekoliko dana bude bolje, naravno, bude li se postupalo onako kako sam propisao. Treba biti nepopustljiv. Zapamtite, ako zatraži bilo kakvo alkoholno piće, ne dajte mu. Po mom mišljenju, čovjeka u njegovu stanju češće ubija postupak nego sama bolest. Mogu se ipak pojaviti novi znaci. Doći ću opet sutra ujutro.
Pošto je pričekao da dobije poruku za gospođu Bulstrode, Lydgate je odjahao. U prvi se mah nije upuštao ni u kakva nagađanja o samom Rafflesu, već je sebi dozivao u pamet čitavu raspravu, koju je nedavno potaklo objavljivanje iskustava dr. Warea u Americi o ispravnom liječenju takvih trovanja alkoholom. Dok je bio u inozemstvu, Lydgate se jako zanimao za to pitanje; bio je čvrsto uvjeren da ne valja uvriježena praksa, po kojoj se bolesniku dopušta uživanje alkohola i trajno davanje velike količine opijuma. On je često radio po svom uvjerenju, i rezultati su bili dobri.
– Čovjek je bolestan – mislio je – ali je u njega još prilično mnogo snage. Bit će objekt Bulstrodeova milosrđa. Čudno je kako su u čovjekovu karakteru pomiješani okrutnost i nježnost. Bulstrode je prema nekim ljudima, rekao bih, najokrutniji čovjek, što sam ga ikad sreo, a ipak se on vrlo mnogo trudio i potrošio mnogo novaca u dobrotvorne svrhe. Mislim da on po nečemu zna za koga Bog mari... i vjerojatno je došao do zaključka da Bog za mene ne mari.
Ta je gorčina potekla iz obilna vrela i neprestano je rasla u bujici njegovih misli, dok se približavao Lowick Gateu. Nije bio ondje otkako je prvi put razgovarao s Bulstrodeom onog jutra, kad ga je bankarov momak našao u bolnici, i kad se prvi put vraćao kući, nemajući pred očima ideju o nekom izlazu, koji bi mu ulijevao nadu da će se domoći novca i tako se osloboditi opasnosti da bude lišen svega što njegov brak čini podnošljivim – svega što njega i Rosamond spašava od pustoši osame, u kojoj bi bili prisiljeni spoznati kako malo utjehe mogu dati jedno drugome. Lakše mu je živjeti znajući da mu Rosamond ne uzvraća ljubav, nego gledati kako joj njegova ljubav ne može nadoknaditi sve ono drugo što joj je uskraćeno. Povrede je, koje je pretrpio njegov ponos i kojima nije bilo kraja, živo osjećao u duši, ali je taj osjećaj teško razlikovao od one mučnije boli, koja je prevladavala, boli, koju je u njegovoj duši izazivala misao da će ga Rosamond smatrati za glavnog uzročnika svoga razočaranja i nesreće. On nije nikad volio ona sredstva kojima se čovjek domišlja u siromaštvu i nevolji, da bi se utješio, pa ih nikad nije ni unosio u svoje planove. Ali je sada počeo zamišljati kako bi se dvoje ljudi, koji se vole i imaju zajedničkih misli, moglo smijati gledajući svoje bijedno pokućstvo i računajući koliko maslaca i jaja mogu nabaviti. Ipak je ta poetičnost, čini se, bila od njega isto tako daleko kao i bezbrižnost zlatna vijeka; u Rosamond nije bilo razumijevanja za male i kratkotrajne užitke. U vrlo tužnom raspoloženju je sjahao i ušao u kuću, znajući da ne može očekivati ništa ugodno, osim večere, i razmišljajući da bi bilo pametno još večeras ispričati Rosamond kako se obratio Bulstrodeu i kako nije uspio. Bit će dobio da ne trati vrijeme, već da je pripremi na najgore.
Večera je dugo stajala na stolu, ali on nije bio kadar jesti. Kad je ulazio, vidio je da je Doverov povjerenik već poslao u kuću nekog čovjeka, i kad je on upitao gdje je gospođa Lydgate, rečeno mu je da je u svojoj spavaonici. Otišao je gore i našao je ispruženu u krevetu, blijedu i nijemu, nije joj čak ni na licu mogao pročitati odgovor ni na jednu svoju riječ ili pogled. Sjeo je kraj kreveta i, nagnuvši se nad nju, izustio gotovo vapeći i moleći:
– Oprosti mi što sam te bacio u tu nesreću, jadna moja Rosamond! Ostaje nam samo naša ljubav.
Pogledala ga je nijemo i dalje s izrazom krajnjeg očaja na licu, a onda joj se oči zalile suzama, a usne zadrhtale. Previše je to bilo danas i za tog jakog čovjeka. Glava mu pade kraj njene, i on zajeca.
Nije joj branio da rano ujutro ode svom ocu – činilo se da joj sada ne treba braniti ništa što god želi učiniti. Za pola se sata vratila i rekla da otac i mati žele da dođe k njima i ostane dok bude trajala ta nevolja. Otac je rekao da ne može učiniti ništa što se tiče duga ako plati taj dug, naći će ih se još pola tuceta. Najbolje je da se vrati kući, dok Lydgate ne bude imao udoban dom za nju.
– Pristaješ li, Tertius?
– Čini što hoćeš – reče Lydgate. – Ali neće odmah doći do najgoreg. Ne treba se žuriti.
– Idem tek sutra – odgovori Rosamond. – Moram spremiti svoje haljine.
– Oh, ja bih pričekao i nešto dulje, a ne samo do sutra... tko zna što se još može dogoditi – reče Lydgate s prizvukom gorčine i ironije. – Mogao bih ja slomiti vrat, pa bi ti onda bilo lakše.
Za Lydgatea je bila nesreća, a isto tako i za Rosamond, što se njegova nježnost prema njoj, koja je bila u isti mah i izraz osjećaja i dobro promišljena odluka, neizbježno prekidala ovim provalama zlovolje, bilo ironičnim bilo prijekornim. Ona je smatrala da je ta neobična zlovolja potpuno neopravdana, i otpor, koji je ona izazivala u nje, prijetio je da je učini nepristupačnom za mnogo običniju nježnost.
– Vidim, ti ne želiš da odem – odvrati ona blago, ali hladno. Zašto onda to ne kažeš bez te žestine? Ostat ću dok mi ne kažeš da učinim što drugo.
Lydgate ne reče više ni riječi; izišao je da obiđe svoje pacijente. Osjećao se izmučen i skršen, i ispod očiju mu se pojavila crna bora, koju Rosamond nije prije primijetila. Ona ga jednostavno nije mogla ni pogledati. Tertiusovo ponašanje je sve više zagorčavalo njen život.

LXX. POGLAVLJE

Naša nas djela prate na svakom koraku, i ono što smo bili, čini nas onim što jesmo.
Pošto je Lydgate otišao iz Stone Courta, prvi je Bulstrodeov posao bio da isprevrće Rafflesove džepove, jer je mislio da će u njima sigurno naći znakova, kao, na primjer, hotelske račune, po kojima će znati gdje je Raffles sve bio, ako nije istina da je, kako tvrdi, došao ravno iz Liverpoola, jer je bolestan i jer nema novaca. Bilo je više računa spremljenih u njegovoj džepnoj bilježnici, ali nijedan nije bio stariji od Božića i ni iz kog drugog mjesta, osim jednoga na kome je bio datum onog dana kad se Raffles opet pojavio u Stone Courtu. Taj je bio smotan u jednom od džepova na prsluku s letkom o konjskom sajmu, a na njemu su bili obračunati troškovi za tri dana boravka u nekoj gostionici u Bilkleyu, gradu, u kome se održavao sajam, oko četrdeset milja daleko od Middlemarcha. Račun je bio velik, a kako Raffles nije imao nikakve prtljage, bilo je vjerojatno da je svoj kovčeg ostavio kao zalog, kako bi uštedio novac za putni trošak; njegova je novčarka, naime, bila prazna, imao je samo šest penca i nešto sitniša po džepovima.
Pouzdavajući se u te znakove, Bulstrode je bio siguran da je Raffles poslije onog znamenitog posjeta na Božić boravio zaista daleko od Middlemarcha. A zar bi Raffles mogao po svojoj staroj navici dodijavati i veličati sebe, pričajući stare sablažnjive priče o nekom midlmarčkom bankaru pred svijetom dalekim i Bulstrodeu nepoznatim? A što onda ako je i pričao? Glavno je sad paziti na njega, dok god postoji bilo kakva opasnost od onoga tako razgovijetnog buncanja, onog nesvjesnog nagona da govori, koji ga je, čini se, naveo da se raspriča pred Calebom Garthom. Bulstrode se jako bojao da se takav poticaj u Rafflesa ne pojavi kad ugleda Lydgatea. Sjedio je kraj njega sam cijelu noć, samo je domaćici naredio da legne odjevena, tako da bude spremna ako je pozove, tvrdeći da njemu nije do spavanja i da želi savjesno provesti ono što je liječnik odredio. I držao se toga zaista savjesno, iako je Raffles neprestano tražio rakiju i tvrdio da propada, da mu nestaje da pod nogama. Bio je nemiran i nije spavao, ali je neprestano drhtao i bio poslušan. Pošto je odbio jelo, koje mu je po Lydgateovoj odredbi bilo ponuđeno, i pošto mu je bilo uskraćeno ono što je zahtijevao, potpuno ga je zaokupio strah od Bulstrodea; zaklinjući ga, trudio se da odvrati od sebe njegov gnjev, molio ga da mu se ne osvećuje i da ga ne muči glađu, i kleo se svim i svačim da nikad nikom nije rekao ni riječi protiv njega. Bulstrodeu, naravno, ne bi bilo drago da Lydgate i to čuje. Ali se u Rafflesovu bunilu počelo javljati na mahove, i naizmjence s tim, i nešto novo, što je Bulstrodea uplašilo. Ujutro, tek što je svanulo, Raffles kao da je odjednom počeo zamišljati da je pred njim liječnik, pa mu se obraća, tvrdeći kako ga Bulstrode želi natjerati u smrt glađu, da bi mu se osvetio što je nešto govorio, a on to uistinu nije nikad govorio.
Bulstrodeu su dobro poslužili njegova zapovjednička narav i snaga volje. Taj je naoko krhak čovjek, sam živčano rastrojen, nalazio potrebno ohrabrenje u prilikama koje su ga pritisle; premda je sav bio nalik na ledeno truplo, što je oživjelo i opet se pokrenulo, gospodareći svojom hladnom bešćutnošću, ipak mu je mozak cijelu tu tešku noć i ujutro intenzivno radio, domišljajući se čega se treba čuvati i što bi ga moglo osloboditi straha. Kakva se god molitva izvijala s njegovih usana i što god mislio o bolesnom stanju ovog čovjeka i o dužnosti, kojoj on sam treba da se pokori i primi je kao kaznu, što mu je nameće volja Božja, radije nego da poželi zla drugome – kroz sva ta nastojanja da misli sabere i ustali svoje duševno raspoloženje, probijala se i jasno ocrtavala vizija događaja, što ih je priželjkivao. A tragom je tih vizija išlo i njihovo opravdanje. Nije se mogao oduprijeti misli o Rafflesovoj smrti i samo je u njoj gledao svoje izbavljenje. Što onda ako nestane toga nesretnika? On se nije pokajao: ali zar su se kajali toliki javno obilježeni zločinci, pa ipak ih je zakon osudio na smrt. Ako Providnost u ovom slučaju dosudi smrt, ne može biti grijeha u pomišljanju na smrt kao poželjan ishod, ako usto ne poduzima ništa da je pospješi i ako savjesno izvršava sve što je propisano. Pa čak se i tu može pogriješiti: ono što ljudi propisuju, lako može biti pogrešno; i sam je Lydgate rekao da je liječenje kojiput pospješilo smrt – ne bi li to mogao i njegov način liječenja? Ali, dabome, u pitanju što je dobro, a što zlo, odlučuje namjera.
A Bulstrode je odlučio da svoju nakanu odijeli od želje. U duši se zavjetovao i namjera mu je bila da se pokorava propisima. A zašto se upustio u mozganje o valjanosti tih propisa? Bila je to samo obična lukavština želje, koja se koristi svakom i najmanjom sumnjom, nalazeći u svakoj neizvjesnosti, što se tiče učinka, za sebe šire područje ondje gdje vlada mrak i gdje se čini da nema nikakva zakona. On se ipak pokoravao propisima.
Njegove su mu bojazni neprestano navraćale misli na Lydgatea, a sjećanju su se na ono što se među njima odigralo dan prije priključili i osjećaji, koji se uopće nisu pojavljivali u trenucima toga prizora. Tada je malo mario što se Lydgatea bolno doimaju njegovi prijedlozi o promjenama u bolnici i što će mu omrznuti, odbijajući, po svom uvjerenju opravdano, njegov prilično pretjeran zahtjev. Sjećao se sad toga, pomišljajući da je vjerojatno od Lydgatea stvorio neprijatelja, pa se u njega rodila želja da Lydgatea pridobije ili, radije, da ga obveze osobnom zahvalnošću. Požalio je što nije odmah pridonio makar i nerazumnu žrtvu u novcu. Naime, ako bi se pojavila kakva neugodna sumnja, ili bi Lydgate čak i nešto doznao iz Rafflesova buncanja, Bulstrode bi znao da se može pouzdati u njega, jer ga je obvezao znatnim dobročinstvom. Ali je to žaljenje došlo nešto prekasno.
Čudan i bolan sukob u duši toga nesretnog čovjeka, koji je godine i godine težio da bude bolji nego što jest, koji je svoje sebične strasti podvrgnuo stezi i uvezao ih u grube korice, noseći ih kroz život kao kakvu zbirku pobožnih pjesama, sve dok sada nije u njega ušao strah, pa su se sve te pjesme slile u jedan jedini vapaj za spasenjem.
Bilo je već skoro podne kad je Lydgate stigao. Mislio je doći prije, ali je, kako reče, bio spriječen. Bulstrode je primijetio da mu je pogled tužan. On se, međutim, odmah dao na pregledanje bolesnika i potanko se raspitivao o svemu što se događalo. Rafflesu je bilo gore, gotovo ništa nije jeo, neprestano je bio budan i nemirno buncao, ali nije bjesnio.
Protivno Bulstrodeovim bojaznima i iščekivanju, on se malo osvrtao na Lydgatea, te je i dalje nesuvislo govorio ili mrmljao.
– Što mislite o njemu? – upita Bulstrode potiho.
– Simptomi su loši.
– Zar je sada manje nade?
– Nije, još jednako mislim da će se izvući. Hoćete li i dalje ostati ovdje? – upita Lydgate otresito, što je Bulstrodea uznemirilo, iako se to nije moglo pripisati nikakvim sumnjama ni nagađanjima.
– Da, mislim ostati – odvrati Bulstrode, svladavajući se i govoreći promišljeno. – Gospođa Bulstrode je obaviještena o razlozima zbog kojih se zadržavam ovdje. Gospođa Abel i njen muž nemaju dovoljno iskustva da bi ih mogao ostaviti potpuno same, a oni baš i nisu dužni obavljati takve poslove. Vjerojatno imate kakvih novih uputa.
Glavna je uputa, koju je Lydgate dao, bila da bolesniku treba, ako besanica potraje, u razmacima od nekoliko sati davati vrlo umjerene količine opijuma. On je, za svaki slučaj, donio opijum u džepu i dao Bulstrodeu detaljne upute, što se tiče količina koje treba davati bolesniku i vremenskog razmaka u kojem ga treba davati. Osobito ga je upozorio na opasnost koja može nastati ako ne bi u određeno vrijeme prestao davati bolesniku opijum, i ponovo je naredio da mu ne smiju davati alkohol.
– Po svemu što vidim – završio je – narkomanija je jedino čega se bojim. On će izdržati čak i s malo hrane. U njega je još mnogo snage.
– Vi i sami izgledate loše, gospodine Lydgate... to je nešto neobično, mogao bih reći, da vas još nisam vidio takva – reče Bulstrode, pokazujući zabrinutost, toliko oprečnu ravnodušnosti koju je pokazivao dan prije, kao što je i sadašnji njegov nehaj za vlastitu nevolju bio u opreci s njegovim uobičajenim sebičnim strahovanjem.
– Bojim se da ste nečim uznemireni.
– Jesam – odvrati Lydgate otresito, držeći u ruci šešir i spreman da ode.
– Da nema što novo? – upita Bulstrode. – Izvolite sjesti.
– Neću, hvala vam – odgovori Lydgate s visine – Jučer sam vam spomenuo u kakvim sam prilikama. Nemam što dodati, osim da je pljenidba u mojoj kući uistinu već počela. Čovjek može ispričati mnogo nevolje u nekoliko riječi. Želio bih vam reći zbogom.
– Čekajte, gospodine Lydgate, čekajte – reče Bulstrode. – Ja sam sve ponovo razmislio. Jučer sam bio iznenađen i površno sam gledao na to. Gospođa Bulstrode je zabrinuta za svoju nećakinju, a i meni bi bilo žao kad bi u vas došlo do promjene nagore. Od mene se mnogo traži, ali mislim, pošto sam ponovo razmislio, da je bolje da podnesem i malu žrtvu, nego da vas ostavim bez pomoći. Rekli ste, mislim, da bi vam tisuću funti bilo sasvim dovoljno, da se oslobodite svojih briga i da opet stanete čvrsto na noge? jest – odgovori Lydgate, a radosno mu uzbuđenje nadjača u duši svaki drugi osjećaj – time bih platio sve svoje dugove i još bi mi ostalo nešto malo gotovine. Mogao bih početi skromnije živjeti, a pomalo bi mogla oživjeti i moja praksa.
– Ako pričekate trenutak, gospodine Lydgate, ispunit ću ček na tu svotu. – Znam da pomoć u takvim prilikama mora biti potpuna, da bi bila djelotvorna.
Dok je Bulstrode pisao, Lydgate se okrenuo i zagledao kroz prozor, misleći na svoj dom, misleći o svom životu, koji je spašen, te neće biti uništen tek što se s toliko nade započeo, i o svojim lijepim planovima, koji ipak još nisu propali.
– Možete mi za to dati zadužnicu, gospodine Lydgate – reče bankar, idući prema njemu s čekom u ruci. – A uskoro će se, nadam se, vaše prilike toliko popraviti, te ćete mi moći dug pomalo vraćati. Međutim se radujem kad pomislim da ćete se izbaviti od teškoća.
– Vrlo sam vam zahvalan – reče Lydgate. – Vi ste mi vratili nadu da ću moći raditi sa zadovoljstvom i pouzdanjem u uspjeh.
Činilo mu se sasvim prirodno da se Bulstrode predomislio; to je bilo više u skladu s onom plemenitijom crtom u njegovu karakteru. Ali kad je natjerao konja u kas, da bi što prije stigao kući i ispričao Rosamond ugodnu vijest, te zatim podigao novac u banci da isplati Doverova pouzdanika, kroz glavu mu sinu – poput crnokrila zla vjesnika, što mu je u letu zastro vidik, ostavljajući mučan dojam za sobom – misao o tome koliko se on sam promijenio u ovo nekoliko mjeseci – sretan je i presretan što je obvezan na duboku osobnu zahvalnost, presretan je što je od Bulstrodea dobio novac za sebe.
Bankar je mislio da je učinio nešto čime je odstranio jedan uzrok svoje uznemirenosti, a ipak bi teško mogao reći da mu je laknulo. Nije znao snagu bolesna motiva koji ga je nagnao da udobrovoljava Lydgatea, ali je ta snaga ipak i dalje djelovala poput kakva podražajnog sredstva u njegovoj krvi. Čovjek se zavjetuje, a ipak neće odbaciti sredstva kojima bi mogao prekršiti taj zavjet. Je li to baš zbog toga što ga doista misli prekršiti? Nipošto, ali želje, koje smjeraju na to da ga prekrše, djeluju u njemu nejasno, prodiru u njegovu maštu i slabe njegovu snagu baš u trenucima kad sebi iznova obrazlaže razloge koji su ga potakli da se zavjetuje. Kako je Bulstrode mogao željeti da se Raffles što prije oporavi i opet preda svojim odvratnim porivima? Mrtvi Raffles – to je misao koja donosi izbavljenje, i on se neizravno molio baš za takvo izbavljenje, molio je zaklinjući, jer, kad bi mu ono bilo omogućeno, mogao bi ostatak života na ovome svijetu provesti oslobođen straha od sramote, koja bi ga potpuno uništila kao oruđe u ruci Božjoj. Lydgateovo mišljenje nije davalo nade da će njegova molitva biti uslišana. Što dalje, to je Bulstrode bivao ogorčeniji zbog upornosti kojom se život održavao u tom čovjeku, koga bi on tako rado vidio kako tone u muk smrti. Bezobzirna je volja podjarivala ubilačke impulse prema tom surovom životu, nad kojim volja sama po sebi nema nikakve moći. Osjećao je da je premoren; noćas neće bdjeti kraj bolesnika, prepustit će ga gospođi Abel, koja može dozvati svoga muža ako bude potrebno.
U šest sati, pošto se Raffles probudio iz kratkotrajna, nemirna i isprekidana sna, i budući da je i dalje bio uznemiren, neprestano vičući da mu nestaje tlo pod nogama, Bulstrode mu je počeo davati opijum prema Lydgateovim uputama.
Nakon pola sata je dozvao gospođu Abel i rekao joj da više nije kadar paziti na bolesnika. Mora ga sada prepustiti njenoj brizi. Nastavio je ponavljajući upute koje mu je dao Lydgate, o količini svake doze opijuma. Gospođa Abel nije prije toga znala što je Lydgate propisao, ona je samo pripravljala i donosila ono što bi joj zapovjedio Bulstrode, i činila što bi joj on pokazao. Sad je počela zapitkivati što bi još trebalo raditi, osim toga što bolesniku daje opijum.
– Zasad ništa; možete mu jedino dati juhe ili sode; možete doći k meni po nove upute. Ako ne bude nikakve važne promjene, ja noćas neću više doći u sobu. Bude li potrebno, pozovite muža da vam pomogne. Moram rano leći.
– I potrebno vam je da legnete, gospodine, uvjerena sam – reče gospođa Abel – a trebate uzeti i nešto krepkiju hranu od ove što ste dosad uzimah.
Bulstrode je sad otišao, ne bojeći se da bi Raffles mogao što izlanuti u svom buncanju, jer se ono pretvorilo u nepovezano mucanje, koje bi teško moglo koga navesti da nešto nagađa što bi bilo po njega opasno. U svakom se slučaju mora izvrgnuti toj opasnosti. Otišao je najprije dolje u salon s hrastovim oplatama i počeo razmišljati ne bi li dao osedlati konja i odjahao kući po mjesečini, te odbacio sve brige o zemaljskim zbivanjima. Tada je požalio što nije zamolio Lydgatea da ponovo dođe večeras. Možda bi promijenio mišljenje i rekao da Rafflesovo stanje ne ulijeva baš tako mnogo nade. Da pošalje po Lydgatea? Ako bi Rafflesovo stanje zaista bilo gore, i on počeo polako umirati, Bulstrode bi tada mogao leći i, zahvaljujući Providnosti, mirno spavati. A je li mu gore? Lydgate bi mogao doći i samo reći da se sve razvija kao što je i očekivao, i nagovijestiti da će Raffles uskoro zaspati normalnim snom i ozdraviti. Kakva onda korist od toga da ga poziva? Bulstrode se uplaši takva posljetka. Nikakve ga misli ni razmišljanja nisu mogli odvratiti od toga da ne predviđa i mogućnost da će Raffles, ako ozdravi, biti isto takav kao što je bio i prije, i da će skupiti opet nove snage da njega muči, što bi ga prisililo da odvuče ženu odavle, kako bi provodila dane daleko od svojih rođaka i rodnog mjesta, noseći u duši sumnju koja je otuđuje od njega.
Boreći se tako u duši, sjedio je oko sat i pol kraj svjetla vatre, kad, potaknut nekom iznenadnom misli, ustane i upali svijeću što ju je bio donio odozgo. Sjetio se da gospođi Abel nije rekao dokle treba bolesniku davati opijum.
Držao je u ruci svijećnjak, ali je dugo nepomično stajao. Možda mu je već i dala više nego što je Lydgate propisao. Ali ako je zaboravio dio jedne upute, ispričava ga to što je strašno umoran. Uspeo se stubama, sa svijećom u ruci, ne znajući bi li otišao u svoju sobu i legao ili se svratio u bolesnikovu sobu i ispravio svoju pogrešku. Stajao je u hodniku okrenut licem prema Rafflesovoj sobi i slušao kako bolesnik stenje i mumlja. Nije, dakle, spavao. Tko zna nije li bolje da se ne izvrši ono što je Lydgate naredio, kad bolesnik ionako još ne spava? Krenuo je u svoju sobu. Još prije nego se potpuno presvukao, gospođa Abel pokuca na vrata; on ih malo odškrine, tako da je mogao čuti njene tihe riječi.
– Molim vas, gospodine, zar da tom bijedniku ne dam ni rakije ni bilo što drugo? Osjeća da nekamo propada i ništa neće uzeti – a trebalo bi mu nešto što bi ga okrijepilo – a ne samo opijum. I, kako kaže, sve više i više propada nekamo u zemlju.
Gospodin Bulstrode, začudo, nije odgovarao. Borio se u sebi.
– Ja mislim da će on umrijeti ovako bez okrepe, ako mu ne budemo i dalje ništa davali. Kad sam njegovala svoga jadnog gospodara, gospodina Robissona, morala sam mu neprestano davati crnog vina i rakije, i to svaki put veliku čašu – nastavi gospođa Abel s prizvukom prijekora.
Ali gospodin Bulstrode nije ni sad odmah odgovorio, pa ona nastavi:
– Nije to prilika da se štedi, kad je čovjek na samrti, a sigurna sam da vi, gospodine, to ne želite. Inače bih mu dala bocu ruma što je čuvamo za sebe. Ali čovjek, koji je kraj njega bdio, kao što ste vi, i koji je za njega učinio sve što je u njegovoj moći...
Kroz odškrinuta je vrata odjednom izletio ključ, i gospodin Bulstrode reče:
– To je ključ od vinskog hladnjaka. Naći ćete tamo dovoljno rakije.
Rano ujutro – oko šest sad – gospodin je Bulstrode ustao i proveo neko vrijeme u molitvi. Smatra li itko da intimna molitva mora doista biti i iskrena – da mora doista ići do korijena samog djela? Intimna je molitva nečujni govor, a govor uvijek nešto kazuje; a tko može prikazati sebe upravo onakva kakav jest, ili makar i onakva kakav ispada u vlastitim mislima? Bulstrode još nije razmrsio u svojim mislima zamršene glasove svoje savjesti, koji su se javljali za posljednja dvadeset i četiri sata.
Osluškivao je u hodniku i čuo teško i hroptavo disanje. Tada je izišao u vrt i promatrao jutarnji mraz na travi i svježim grančicama. Kad se vratio u kuću, zapanjio se ugledavši gospodu Abel.
– Kako vaš bolesnik... bit će zaspao? – reče, pokušavajući glasu dati veseli prizvuk.
– Bio je jako uzbuđen, gospodine – reče gospođa Abel. – Pomalo se smirivao između tri i četiri sata. Hoćete li ga vidjeti? Mislim da ga možemo ostaviti sama. Muž mi je otišao u polje, a djevojčice paze u kuhinji.
Bulstrode se uspne gore. Na prvi je pogled vidio da Raffles ne spava snom koji donosi osvježenje, već snom koji vodi sve dublje i dublje u bezdan smrti.
Ogledao se po sobi i ugledao bocu s nešto rakije i gotovo praznu bočicu od opijuma. Bočicu je odstranio, a bocu s rakijom odnio dolje i zaključao opet u hladnjak.
Za vrijeme doručka je razmišljao bi li odmah odjahao u Middlemarch ili bi pričekao, dok dođe Lydgate. Odlučio je čekati i rekao gospođi Abel da može za svojim poslom – on će pripaziti u bolesničkoj sobi.
Sjedeći ondje i promatrajući neprijatelja svog mira, kako nepovratno tone u šutnju, osjećao se nakon mnogo mjeseci opet spokojan. Savjest mu je bila umirena, kao da ga je krilom tajne zakrilio anđeo, poslan na zemlju da ga izbavi. Izvukao je iz džepa bilježnicu i pregledao različite zabilješke o aranžmanima, koje je zamislio i djelomice već proveo, u namjeri da ode iz Middlemarcha, razmišljajući pri čemu će od toga ostati, a od čega odustati, jer će sada izbivati iz Middlemarcha samo kratko vrijeme. Ovo privremeno povlačenje iz posla bit će ipak dobra prilika da smanji neke izdatke, što je smatrao da bi mu dobro došlo, pa se tako još jednako nadao da će gospođa Casaubon preuzeti na se velik dio troškova za bolnicu. Tako je prolazilo vrijeme dok nije promjena u onom hroptavom disanju bila tako očita, da se sva njegova pozornost okrenula bolesniku i prisilila ga da misli o životu koji gasne, životu čovjeka koji je jednom služio njemu – on je jednom bio zadovoljan, kad je vidio da je taj čovjek dovoljno zao, da se može njime služiti, kako mu se prohtije. To ga je isto zadovoljstvo poticalo i sada da se raduje što je taj život na izmaku.
I tko može reći da je Rafflesovu smrt itko pospješio? Tko zna što bi ga moglo spasti?
Lydgate je stigao u deset i pol, navrijeme da prisustvuje samrtnom času. Kad je stupio u sobu, Bulstrode je na njegovu licu primijetio iznenađenje, koje nije bilo toliko izraz čuđenja, koliko spoznaje da njegov sud nije bio točan. Neko je vrijeme šuteći stajao kraj kreveta i promatrao čovjeka kako umire, ali mu se na licu vidjelo, iako je to nastojao prikriti, da nešto živo premišlja.
– Kad je došlo do te promjene? – upita, pogledavši Bulstrodea.
– Nisam bdio kraj njega prošle noći – odvrati Bulstrode – Bio sam premoren i prepustio sam ga brizi gospođe Abel. Ona kaže da je zaspao između tri i četiri sata. Kad sam došao ovamo prije osam, bio je već gotovo u ovom stanju.
Lydgate nije dalje ništa pitao, ali je šuteći gledao i naposljetku rekao:
– Svršeno je.
Toga su jutra u Lydgateovoj duši, oslobođenoj teškog tereta, oživjele stare nade. Opet se s nekadašnjim oduševljenjem dao na posao i osjećao se dovoljno jak da podnosi sve nevolje svoga bračnog života. Bio je svjestan da je Bulstrode njegov dobrotvor. Ali je bio zbunjen ovim slučajem. Nije očekivao da će se završiti tako kako se završilo. Bilo mu je ipak teško ispitivati Bulstrodea, a da to ne ispadne kao uvreda. Da pita domaćicu – ali čemu; ta čovjek je mrtav. Bilo je beskorisno pokazati, makar i neizravno, kako sumnja da je netko bilo neznanjem ili nemarom skrivio njegovu smrt. A naposljetku, i on je sam mogao pogriješiti.
On i Bulstrode su odjahali zajedno u Middlemarch. Razgovarali su putem o mnogočemu – uglavnom o koleri i o zakonu o Reformi, hoće li ili neće biti primljen u Gornjem domu, o čvrstom stavu političkih saveza. O Rafflesu nisu govorili, jedino je Bulstrode spomenuo da će mu za njega trebati grob na crkvenom groblju u Lowicku, te je dodao da taj bijednik, koliko on zna, nema nikakvih rođaka, osim Rigga, za koga je sam rekao da mu nije bio nimalo prijateljski naklonjen.
Kod kuće je Lydgatea posjetio gospodin Farebrother. Župnik nije bio jučer u gradu, ali je vijest da se u Lydgateovoj kući vrši pljenidba, stigla u Lowick predvečer, a donio ju je gospodin Spicer, postolar i crkvenjak, a on ju je doznao od svog brata, uglednog uvoditelja signalnih zvona u Lowick Gateu. Od one večeri, kad je Lydgate sišao s Fredom Vincyjem iz sobe za biljar, gospodin se Farebrother prilično zabrinuo za njega. Igrati biljar u »Zelenom zmaju« može biti sitnica, kad se radi o nekom drugom čovjeku, ali u Lydgatea je to znak da on više nije ono što je bio. Počeo je raditi ono što je prije čak i pretjerano prezirao. Koliko su god stanovita razočaranja u braku, o čemu su neki odjeci običnih naklapanja doprli i do njega, mogla imati udjela u uzrocima te promjene, gospodin je Farebrother bio uvjeren da joj glavni uzrok valja tražiti u dugovima, o kojima se sve određenije govorilo, i on je počeo strahovati da je potpuno iluzorna svaka misao da se Lydgate može pouzdati u neko pomoćno vrelo ili u neke rođake. Budući da ga je Lydgate odbio, kad je prvi put pokušao steći njegovo povjerenje, Farebrother nije bio raspoložen da to pokuša ponovo. Ali ga je ta vijest o pljenidbi, koja se već provodi u Lydgateovoj kući, potakla da svlada to neraspoloženje.
Lydgate je upravo otpustio jednog siromašnog pacijenta, za koga se mnogo zanimao, pa mu je pošao u susret, pružajući ruku tako srdačno i veselo da je Farebrother bio iznenađen. Da nije i to ponosno odbijanje sućuti i pomoći? Ali, neka; treba pokazati sućut i ponuditi pomoć.
– Kako ste, Lydgate? Došao sam vas posjetiti jer sam čuo nešto zbog čega sam se zabrinuo za vas – reče župnik glasom dobrog brata, samo što se u njemu nije osjećao prizvuk prijekora. Kad su sjeli, Lydgate odmah odgovori:
– Rekao bih da znam na što mislite. Čuli ste da se u mojoj kući vrši pljenidba?
– Jesam; je li to istina?
– Bila je istina – odvrati Lydgate otvoreno, kao da mu je sada lako o tome govoriti. – Ali je opasnost minula, dug je iznuren. Izvukao sam se iz teškoća, oslobodit ću se dugova i onda moći, nadam se, započeti iznova na boljem temelju.
– Hvala Bogu što to čujem – reče župnik, uprvši se leđima u naslon stolca i govoreći onim tišim, užurbanim glasom, kojim čovjek obično govori kad mu spadne kakav teret sa srca. – Draže mi je to od svih novosti u »Timesu«. Priznajem da sam došao k vama s tugom u srcu.
– Hvala vam što ste došli – Lydgate će srdačno. – Ta mi je ljubaznost to draža što sam sretniji. Bio sam zaista u velikoj stisci. Bojim se da ću još koje vrijeme pronalazili bolne modrice – nastavio je, smiješeći se prilično tužno – ali sad osjećam samo to da je prestalo mučenje.
Gospodin Farebrother je trenutak šutio, a onda ozbiljno reče:
– Dragi prijatelju, dopustite da vas nešto upitam. Oprostite mi što sam toliko slobodan.
– Ne vjerujem da ćete me pitati nešto što bi me vrijeđalo.
– Naime... to je zbog toga da potpuno umirim svoje srce... niste li se vi, da biste izmirili svoj dug, uvalili u novi dug, koji bi vas poslije mogao baciti u još veću nevolju.
– Nisam – odvrati Lydgate, porumenjevši malo. – Nema nikakva razloga da vam to ne kažem... jer tako uistinu jest... čovjek u koga sam se zadužio je Bulstrode. Dao mi je poveći zajam... tisuću funti... i njemu je lako čekati dok mu to vratim.
– Pa to je plemenito – reče Farebrother, pohvalivši nasilu čovjeka koga nije volio. U svojoj se obzirnosti čak ustezao da se i u mislima zadrži na činjenici kako je Lydgatea uvijek poticao neka izbjegava da se na bilo koji način osobno splete s Bulstrodeom. Brzo je nastavio:
– I Bulstrode se, dabome, mora zanimati za vašu dobrobit, jer ste radih s njim, i to tako da je to vjerojatno umanjilo vaš prihod, mjesto da ga poveća. Drago mi je da je prema tome i postupao.
Lydgateu su te ljubazne riječi bile neugodne. Slušajući ih, on je sve jasnije čuo i glasove svoje uznemirene savjesti, u kojoj su se samo nekoliko sati prije toga pojavile prve nejasne sumnje, da motivi koji su Bulstrodea potakli da poslije najhladnije ravnodušnosti odjednom postane tako širokogrudan, mogu biti samo sebični. Učini se kao da je prečuo te ljubazne riječi. Nije mogao ispričati kako je došao do zajma, ali mu je – uz onu činjenicu, koju župnik kao obziran čovjek nije spominjao – sada bila življa u svijesti nego ikad misao da je baš taj osobni dug Bulstrodeu ono što je prije svakako htio izbjeći.
Mjesto da odgovara, počeo je pripovijedati kako je nakanio štedjeti i kako sada gleda na svoj život sa sasvim drugog gledišta.
– Uredit ću svoju ordinaciju – reče – mislim da sam pogriješio što se toga tiče. I ako se Rosamond ne bude protivila, uzet ću jednog praktikanta. Ne volim te poslove, ali ako ih čovjek obavlja savjesno, oni ga uistinu i ne ponizuju. Morao sam početi s velikim neprilikama, a zato ću, možda, manje neprilike podnijeti lakše.
Jadni Lydgate! »Ako se Rosamond ne bude protivila« – te su mu riječi izmakle i protiv volje, kao dio njegove misli, i bile su značajne, jer su otkrivale pod kakvim jarmom stenje. Ali se gospodin Farebrother, koji je Lydgateove nade prihvatio kao da su njegove vlastite, i koji nije znao o njemu ništa što bi njega moglo navesti na neke tužne slutnje, oprostio s njim, želeći mu iskreno da uspije.

LXXI. POGLAVLJE

Pompej:... bilo je to u »sobi grozdova«, gdje zapravo vi volite sjediti, je li?
Pjena: jest, volim, jer je to javna soba i dobra za zimu.
Pompej: Eh, onda vrlo dobro; nadam se da ćemo doći do istine.
Mjera za mjeru.

Peti dan poslije Rafflesove smrti, gospodin je Bambridge stajao besposlen pod velikim nadsvođenim prolazom, što vodi u dvorište »Zelenom zmaju«. Nije baš volio samotno razmišljanje, ali je upravo izišao iz kuće, a svako ljudsko biće koje u rano poslijepodne besposleno stane pod nadsvođen prolaz, jednako je sigurno da će privući društvo, kao i golub koji je našao nešto vrijedno za kljuckanje. U ovoj prilici nije bilo opipljiva predmeta pogodna za kljuckanje, ali je oko razuma uočilo mogućnost duševnog kljuckanja u obliku naklapanja. Gospodin je Hopkins, skromni i uljudni suknar na suprotnoj strani ulice, bio prvi koji se okoristio tom pogodnom prilikom, jer je volio i malo muškog razgovora, budući da su mu mušterije bile ponajviše žene. Gospodin je Bambridge bio prilično otresit prema suknaru, misleći kako je Hopkinsu, naravno, drago što može pričati njemu, ali njemu nije ni na kraj pameti da gubi mnogo riječi, pričajući bilo što Hopkinsu. Uskoro se tu ipak našao mali skup biranijih slušatelja, koji su stizali ili iz redova prolaznika, ili su se doskitali ovamo baš zbog toga da vide događa li se što u »Zelenom zmaju«. Tako je gospodin Bambridge smatrao da će ipak biti vrijedno truda da kaže štošta o konjušnicama koje je vidio, i o poslovima koje je sklopio na putovanju na sjever, s kojega se upravo vratio, što će se sve duboko dojmiti njegovih slušatelja. Prisutne je džentlmene uvjeravao da će ih o svom trošku povesti »odavle do Hereforda, ako mu pokažu kobilu bolju i ljepšu od čistokrvne četverogodišnje riđuše, koja se može vidjeti u Doncasteru, ako žele otići onamo i vidjeti je. Pa onda par vranaca, što će ih on izvježbati, a koji ga živo podsjećaju na jedan par, što ga je »devetnaeste« prodao Faulkneru za sto gvineja, a Faulkner ga je prodao dva mjeseca poslije za sto i šezdeset gvineja – i tko bi god gospodina Bambridgea mogao utjerati u laž, bit će mu slobodno da ga grdi i psuje sve dok mu se ne osuši grlo.
Kad je razgovor do te mjere oživio, pojavi se gospodin Frank Hawley. Nije on bio čovjek koji bi kompromitirao svoje dostojanstvo besposličarenjem u »Zelenom zmaju«, ali kad je već slučajno prolazio High Streetom i opazio Bambridgea na drugoj strani, prešao je s nekoliko svojih dugih koraka preko ceste, da upita trgovca konjima je li pronašao prvorazrednog konja za gig, koga je obećao potražiti. Bambridge ga je zamolio da pričeka i pogleda jednog čilaša, koga je izabrao u Bilkleyu; ako ga taj neće na dlaku zadovoljiti, Bambridge ne zna, niti je vidio drugog konja, koji bi imao zbilja tako nevjerojatne odlike. Gospodin Hawley je, stojeći leđima okrenut prema ulici, dogovarao vrijeme, u koje će pogledati čilaša i iskušati ga, kad je polako projahao neki jahač.
– Bulstrode! – slila se dva tri glasa u jedan tihi glas, a jedan od njih, bio je to glas suknara, dodao s poštovanjem »gospodine«; ali nitko nije tom uskliku pripisivao veće značenje – baš kao da su rekli »kočija iz Riverstonea«, kad bi se to vozilo pojavilo u daljini. Gospodin Hawley zaokruži pogledom naokolo i ugleda Bulstrodea s leđa, ali Bambridge, slijedeći ga očima, podrugljivo nakrevelji lice.
– Što mu gromova! Sad sam se sjetio – započne, snizivši malo glas. – Otkrio sam i nešto drugo u Bilkleyu osim vašeg čilaša, gospodine Hawley. Doznao sam lijepu pričicu o Bulstrodeu. Znate li kako se on domogao svoga bogatstva? Svakom džentlmenu, željnom da dozna nešto neobično, sada ću to reći potpuno besplatno. Kad bi se svakome odmjerilo ono što je zaslužio, Bulstrode bi morao moliti svoje molitve u Botany Bayu98.
– Kako to mislite? – upita gospodin Hawley, turivši ruke u džepove i stupivši za korak dalje pod nadsvođeni prolaz. Ako se pokaže da je Bulstrode lopov, Frank Hawley je prorok.
– Rekao mi je to neki svat, koji je bio stari i prisni Bultrodeov prijatelj. Reći ću vam gdje sam ga prvi put našao – reče Bambridge, poprativši riječi iznenadnom kretnjom svoga kažiprsta. – Bio je na dražbi u Larcherovoj kući, ali tada nisam znao ništa o njemu... kliznuo mi je kroz prste... gonio je, bez sumnje, Bulstrodea. Rekao mi je da može od Bulstrodea iznuditi novaca koliko god hoće, jer zna sve njegove tajne. Međutim, u Bilkleyu mi je sve izbrbljao... preduboko zagleda u čašu. Đavo me odnio ako mislim da je htio svjedočiti protiv svoga sukrivca, ali je on takva soja... hvališa... razmećući se preskače brda i doline, dok mu parip ne polomi noge... kao da će se time obogatiti. Čovjek treba znati kad je dosta.
Gospodin Bambridge primijeti to, zgražajući se, zadovoljan što on u svom razmetanju pokazuje tako tanahan osjećaj za mjeru.
– Kako se zove taj čovjek? Gdje se može naći? – upita gospodin Hawley.
– Pa, što se tiče njegova pronalaženja, ja sam ga ostavio u »Saracenovoj glavi«; zove se Raffles.
– Raffles! – usklikne gospodin Hopkins. – fa sam jučer dao opremu za njegov sprovod. Pokopan je u Lowicku. Otpratio ga je gospodin Bulstrode. Vrlo pristojan sprovod.
To je jako uzbudilo slušatelje. Gospodinu se Bambridgeu skine s usana uzvik, u kome su najblaže riječi bile »grom i pakao«, a gospodin Hawley, namrštivši se i sagnuvši glavu, usklikne:
– Što? Gdje je taj čovjek umro? – U Stone Courtu – odvrati suknar. – Domaćica kaže da je to neki rođak njena gospodara. Došao je onamo bolestan u petak.
– Gle, a ja sam u četvrtak sjedio s njim kod čašice – upadne Bambridge.
– Je li liječnik bio kod njega? – upita gospodin Hawley.
– Bio je gospodin Lydgate. Gospodin Bulstrode je jednu noć bdio kraj njega. Treće jutro je umro.
– Pričajte dalje, Bambridge – navaljivao je gospodin Hawley. – Što je taj čovjek pričao o Bulstrodeu?
Skup se povećao; prisutnost općinskog činovnika bila je jamstvo da se ondje nešto događa, što je vrijedno čuti. Gospodin Bambridge ispriča svoju priču pred sedam svjedoka. Bilo je to uglavnom ono što već znamo, uključivši i ono o Ladislawu, čemu je Bambridge dodao malo lokalnog kolorita i lokalnih okolnosti. Bilo je to ono čega se Bulstrode bojao da ne izbije na javu; ono što je mislio da je zauvijek zakopano s Rafflesovim truplom; bila je to ona sablasna slika njegove prošlosti, što ga je progonila, a baš kad je jašući prolazio kraj nadsvođena prolaza »Zelenog zmaja«, mislio je kako ga je Providnost od nje izbavila. Jest, Providnost. On sebi još nije priznao da je išta učinio što bi pridonijelo takvu ishodu; on je samo prihvaćao ono što je mislio da mu se nudi. Bilo bi nemoguće dokazati da je on učinio išta što bi pospješilo smrt onog čovjeka.
Ali se to govorkanje o Bulstrodeu proširilo gradom poput vatre. Gospodin Frank Hawley je iskoristio ono što je doznao i poslao jednog povjerljivog činovnika u Stone Court, s izlikom da se raspita o sijenu, a uistinu da prikupi sve što bi mogao doznati o Rafflesu i njegovoj bolesti od gospođe Abel. Tako je doznao da je onog čovjeka dovezao u Stone Court gospodin Garth u svom gigu. Tada je gospodin Hawley smislio priliku da posjeti Caleba, svrativši se u njegov ured, da upita bi li imao vremena za neko posredovanje, ako ono bude potrebno, pa se usput raspitao i o Rafflesu. Caleb se nije dao navesti da izusti ijednu riječ kojom bi uvrijedio Bulstrodea, osim što je priznao, a na to je bio prisiljen, da je prošlog tjedna odustao i dalje raditi za njega. Gospodin Hawley je iz toga izvukao svoje zaključke i, kako je bio uvjeren, da je Raffles svoju priču ispričao i Garthu i da je Garth zbog toga odustao raditi za Bulstrodea, ispripovijedao je sve to nekoliko sati poslije gospodinu Tolleru. Priča je kolala od usta do usta tako dugo dok nije potpuno izgubila karakter nečijeg zaključka i primala se kao glasina, koja dolazi izravno iz Garthovih usta, tako da bi čak i svaki revni kroničar mogao zaključiti da je Caleb glavni širitelj tih glasova o Bulstrodeovim zlodjelima.
Gospodinu Hawleyu nije bilo teško shvatiti da nema nikakva uporišta za bilo kakav zakonski postupak, ni u Rafflesovu otkriću ni u okolnostima njegove smrti. Sjeo je na konja i sam odjahao u Lowick da zagleda u matične knjige i da se o svemu porazgovori s gospodinom Farebrotherom. Župnik nije bio iznenađen baš kao ni Hawley tom ružnom Bulstrodeovom tajnom, što je izbila na javu, iako je uvijek bio pravedan, pa se susprezao da svoju antipatiju prema Bulstrodeu ne pretvara u neke zaključke. Ali dok su razgovarah, u glavi se gospodina Farebrothera tiho rađala misao, koja je nagoviještala ono o čemu se uskoro počelo u sav glas govoriti u Middlemarchu, kao o nečemu što je »na temelju činjenica potpuno jasno«. Razmišljajući o razlozima zbog kojih se Bulstrode bojao Rafflesa, župniku je pala na um misao da bi taj strah mogao biti donekle i uzrokom onoj darežljivosti, koju je pokazao prema svom liječniku. I premda je odbijao od sebe misao da bi taj zajam bio svjesno primljen kao mito, nije se mogao otresti slutnje da bi ovo isprepletanje događaja moglo loše utjecati na Lydgateov ugled. Opazio je da Hawley zasada ne zna još ništa o tome kako se Lydgate odjednom izvukao iz dugova, a sam je brižno nastojao izbjeći sve što bi ga moglo navesti na to.
– Eto – reče i duboko uzdahne, želeći skratiti beskrajni razgovor o onome što bi moglo biti, iako se po zakonu ništa nije moglo dokazati – čudna je to priča, tako naš nemirni Ladislaw ima čudno rodoslovlje! Jedna odvažna mlada dama i glazbeno nadaren poljski rodoljub... a i vidi mu se da je od takve loze, samo nikad nisam ni pomislio da se tu prilijepio i neki Židov, vlasnik zalagaonice. Ali tko zna kakva će to još mješavina na kraju ispasti. Neke vrste nečisti služe za pročišćavanje.
– To je baš ono što sam i očekivao – reče gospodin Hawley, uspinjući se na svog ata. – Neka prokleta tuđa krv, židovska, korzikanska ili ciganska.
– Znam ja, Hawley, da vam je Bulstrode mrzak. Ali je on i uistinu nesebičan momak i malo mu je do ovoga svijeta – našali se gospodin Farebrother, smijući se.
– Eh, eh, to je opet jedna od vaših vigovskih žica – odvrati gospodin Hawley, koji je običavao, braneći ga, govoriti da je Farebrother tako vraški drag i dobroćudan momak, da bi se gotovo prevario i smatrao ga torijevcem.
Jašući kući, gospodin Hawley nije se mogao otrgnuti od misli da je Lydgate dolazio Rafflesu samo da bi poslužio Bulstrodeu kao svjedok. Ali se vijest da se Lydgate odjednom uspio osloboditi ne samo pljenidbe, nego i svih svojih dugova, u Middlemarchu brzo proširila i oko nje su se plela nagađanja i naklapanja, koja su joj dala novu snagu i nov zamah, te je ubrzo doprla i do ušiju drugih ljudi, a ne samo do ušiju gospodina Hawleya. I ljudi nisu oklijevali, već su odmah pronašli značajnu vezu između činjenice da se Lydgate nenadano domogao novca i Bulstrodeove želje da zataška sablazan, što bi mogla izbiti zbog Rafflesa. Da i nije bilo nikakva izravna dokaza da je taj novac dao Bulstrode, tome bi se svatko lako dosjetio. Naime, već se i prije u govorkanjima, koja su se širila o Lydgateu, spominjalo da mu ni tast, a ni vlastita porodica neće pomoći, a izravan je dokaz pridonio ne samo jedan činovnik banke, već, nehotice, i sam gospodin Bulstrode. Gospodin Bulstrode je o tom zajmu spomenuo nešto gospođi Plymdale, koja je to rekla svojoj snahi iz porodice Tollerovih, a ona raznijela posvuda. Smatralo se to općim i tako važnim poslom da je trebalo priređivati večere, kako bi se ta govorkanja pothranila, pa su se baš i zahvaljujući toj sablazni, što se splela oko Bulstrodea i Lydgatea, slali i primali mnogi pozivi. Žene, udovice i neudane dame uzimale su svoj ručni rad i odlazile znancima na čaj češće nego inače, i sav se javni društveni život, od »Zelenog zmaja« do Dollopovih, prožeo slašću, koja se nije mogla naći u razgovorima o pitanju hoće li lordovi odbiti Zakon o reformi.
Teško bi se mogao naći netko tko bi sumnjao da u motivima Bulstrodeove širokogrudnosti prema Lydgateu nema ništa sablažnjiva. Uistinu je gospodin Hawley prvi pozvao izabrano društvo, u kome su bih i liječnici gospodin Toller i gospodin Wrench, s izričitom namjerom da se razmotre sve mogućnosti, što se tiče Rafflesove smrti. Gospodin Hawley je iznio liječnicima sve prikupljene detalje, koje je doznao iz razgovora s gospođom Abel, a ticale se Lydgateova svjedočanstva da je Rafflesovoj smrti uzrok delirium tremens. Gospoda liječnici, koji su se nepokolebljivo držali starih mišljenja o toj bolesti, izjavili su da u tome ne vide ništa sumnjivo. Ali ostaje moralna osnova za sumnju: Bulstrode je očito imao jakih razloga da se oslobodi Rafflesa. Činjenica je da je baš u tom kritičnom trenutku dao Lydgateu pomoć, a morao je znati da mu je ta pomoć već duže vrijeme potrebna. Osim toga se vjerovalo kako je Bulstrode bezobziran čovjek, a nije se vjerovalo da se Lydgate ne bi dao isto tako lako podmititi, kao i svaki drugi umišljeni čovjek koji dopadne neprilika te mu zatreba novaca. Ako je Lydgate primio novac samo zato da šuti o Bulstrodeovoj sramotnoj prošlosti, i to je dovoljno da baci ružno svjetlo na njega; ionako se već odavna s prezirom primjećivalo da se dodvorava bankaru, kako bi se dokopao vodećeg položaja i naškodio dobru glasu starijih pripadnika svoga zvanja. Iako se nije mogao pronaći nikakav izravan znak, po kome bi se moglo zaključiti da je netko kriv zbog smrti u Stone Courtu, Hawley evo se izabrano društvo razišlo, zadovoljivši se zasada s mišljenjem da taj događaj ostavlja »ružan dojam«.
Ali je ovo nejasno mišljenje o nekoj neodređenoj krivnji, koje je bilo dovoljno da izazove mnogo klimanja glavom i mnogo zajedljivih aluzija, čak i među uglednim starijim liječnicima, zaokupljalo opće mišljenje, jer je u njemu bila sva ona nadmoć tajne nad činjenicom. Svatko je volio nagađati i nagađanje je ubrzo postalo pouzdanije od činjenica; u nagađanju se slobodnije prihvaćaju različita protuslovlja. Čak i ono određenije znanje, koje se ticalo sablazni što ju je izazvao Bulstrode svojom prošlošću, u nekim se glavama topilo i pretvaralo u neodređenu masu tajne, da se onda lakše kao živa tvar izlijeva u razgovoru, poprimajući takve fantastične oblike, kakvi se kome svide.
To je bilo mišljenje, što ga je uglavnom odobrila gospođa Dollop, duhovita gospodarica »Vrča« u Slaughter Laneu, koja se često morala boriti protiv ispraznog pragmatizma gostiju, sklonih mišljenju da su glasovi koje oni primaju iz vanjskog svijeta jednako vrijedni kao i ono što se »rodilo« u njenoj glavi. Kako joj je to došlo u pamet, ona ne zna, ali joj je to tako jasno pred očima, kao da je napisano kredom na crnoj ploči – »kako bi se Bulstrode izrazio, njegova je nutrina paklenski crna i kad bi vlasi njegove glave poznavale misli njegova srca, iščupao bi ih s korijenom«.
– Čudno je to – primijeti gospodin Limp, vječito zamišljeni postolar slaba vida i piskava glasa. – Evo, čitao sam u »Trubi« da je baš to rekao vojvoda Wellington, kad je okrenuo kabanicu i prebjegao Rimljanima.
– Vrlo vjerojatno – odgovori gospođa Dollop. – Ako je to rekao jedan lopov, onda ima još više razloga da to kaže i drugi. Ali koliki je god licemjer i koliko se god silnički vladao i nijedan mu svećenik u grofoviji nije bio dosta dobar, ipak je morao uzeti i đavla za savjetnika; ali je đavo jači od njega.
– Oh, oh, to je ortak koga ne možeš istjerati iz zemlje – javi se gospodin Crabbe, staklar, koji bi prikupio mnoge novosti i onda, ne snalazeći se u njima, tapkao. – Ali koliko ja mogu prosuditi, ima ih koji kažu da se Bulstrode već prije spremao pobjeći, bojeći se da ne bude raskrinkan.
– On će biti protjeran, bila to istina ili ne bila – uplete se gospodin Dill, brijač koji je upravo upao u gostionicu. – Brijao sam jutros Fletchera, Hawleyeva pisara... boli ga prst... i on kaže da su svi jednodušno odlučili otresti se Bulstrodea. Gospodin Thesiger je ustao protiv njega i želi ga izbaciti iz župe. A ima gospode u gradu koja kažu da bi radije sjeli za stol s kakvim robijašem. »A i ja bih to radije«, kaže Fletcher, »jer ima li što gore od čovjeka koji ti dolazi i dodijava svojom vjerom, praveći se kao da mu Deset zapovijedi nije dovoljno, a sam je, međutim, gori od deset robijaša?« Tako je rekao sam Fletcher.
– Bit će ipak zlo ako grad ostane bez Bulstrodeova novca – reče gospodin Limp drhtavim glasom.
– Ah, ima i boljega svijeta, koji na gori način troši svoj novac javi se snažni glas bojadisača, kome su zagasitocrvene ruke bile u skladu s dobroćudnim licem.
– Ali neće on zadržati svoj novac – reče staklar. – Zar ne kažu da ima netko tko ga može lišiti imetka? Koliko ja razumijem, oni mu mogu, ako pokrenu parnicu, oduzeti sve do posljednje pare.
– Ni govora! – usprotivi se brijač, koji je smatrao da je nešto bolji od svog društva u Dollopovih, ali nije ipak zbog toga nimalo manje volio to društvo. – Fletcher kaže da od toga nema ništa. On kaže da bi morali bez kraja i konca dokazivati čije je dijete taj Ladislaw, a ne bi postigli ništa, baš kao da bi dokazivali da ja potječem iz Fensa... on ne bi dobio ni pare.
– Gle, što je sad opet! – ozlovolji se gospođa Dollop. – Hvala dragom Bogu što je uzeo sebi moju djecu, ako je to zaista sve što zakon može učiniti za dobro onih koji su ostali bez majke. Svejedno je, dakle, što su ti bih otac i majka. Ali, eto, to je, kad se sluša jedan pravnik, a ne pita drugi. Čudim se čovjeku vaše pameti, gospodine Dill. Zna se vrlo dobro da su uvijek dvije strane, ako ih nema i više; tko bi inače išao pred sud, to bih baš htjela znati? Slabi su to zakoni, ako ne možete njima dokazati čije ste dijete. Fletcher može govoriti što hoće, ali nemojte meni pričati koješta.
Gospodin se Dill nasilu ljubazno nasmiješi gospođi Dollop, poznavajući je kao ženu kojoj nijedan pravnik nije ravan; uostalom, bio je spreman podnijeti mnogo prijekornih riječi iz usta gostioničarke, koja ga je s povećim računom držala na uzdi.
– Ako dođe do parnice i ako je istina što svijet govori, onda je tu posrijedi i nešto više od novca – reče staklar. – Tu je onaj jadnik, koji je mrtav i koga više nema; koliko ja mogu razabrati, vidio je on i boljih dana, dok je bio veći gospodin od Bulstrodea.
– Veći gospodin! To vam ja jamčim – javi se opet gospođa Dollop i čovjek ljepše vanjštine, koliko čujem. Kao što sam rekla, kad je gospodin Baldwin, poreznik, ušao i stao ondje gdje vi sada sjedite, te rekao: »Sav taj novac, što ga je donio u naš grad, Bulstrode je stekao krađom i prijevarom«... ja rekoh: »Ništa vi meni nova ne kazujete, gospodine Baldwin; krv bi u meni uzavrela kad bi mi god došao na oči, otkako se bio zaletio u Slaughter Lane, želeći kupiti ovu kuću, koja je moj dom; ljudi ne gledaju kakve je boje kesa iz koje primaju mito, a zure u vas kao da vam žele zagledati u želudac, i to badava.« To sam, eto, rekla; gospodin Baldwin mi je svjedok.
– I to je ispravno – reče gospodin Crabbe. – Naime, koliko ja mogu razabrati, taj je Raffles, kako ga ono zovu, bio jak, rumen čovjek, kakva treba tražiti, i iz najboljeg društva, a sad leži mrtav na crkvenom groblju u Lowicku, o čemu ne može biti nikakve sumnje. A koliko ja mogu razabrati, ima ih koji znaju i više nego što bi trebali znati o tome kako je došao onamo.
– To vam rado vjerujem! – usklikne gospođa Dollop s prizvukom prezira zbog očite tuposti gospodina Crabbea. – Ako je čovjek viđen u jednoj osamljenoj kući, a ondje ljudi, koji bi mogli platiti bolnicu i bolničarke za pola ove zemlje, bdiju dan i noć, a nitko ne dolazi blizu, osim liječnika, koji, kako se zna, ne preza ni pred čim, i siromašan je kao crkveni miš, a poslije toga je pun novaca, te može isplatiti gospodina Bylesa, mesara, kod koga je uzimao na poček najbolje komade mesa... od prošlog Miholja navršilo se upravo dvanaest mjeseci... neka mi nitko ne govori kako se tamo nije dešavalo i nešto drugo, a ne samo prelistavao molitvenik... ne treba meni namigivati, okolišavati i natucati.
Gospođa Dollop zaokruži pogledom naokolo kao prava gostioničarka, koja je navikla vladati svojim društvom. Hrabriji pristanu uz nju svi kao jedan, ali gospodin Limp, pošto je malo potegao iz čaše, sklopi svoje mlohave ruke i čvrsto ih utisne među koljena, gledajući u njih zamišljeno svojim mutnim očima, kao da mu je vatrena snaga riječi gospođe Dollop potpuno osušila sva osjetila i oduzela im svu snagu, pa im sad treba malo vlage, da se opet oporave.
– Zašto ga ne iskopaju i ne pozovu patologa? – javi se bojadisar. – To se činilo mnogo i mnogo puta. Ako tu nešto nije u redu, pronaći će.
– Tko... zar oni, gospodine Jonas! – poviče gospođa Dollop. Znam ja što su liječnici. Previše su oni lukavi da bi im mogao ući u trag. A što se tiče toga doktora Lydgatea, koji bi uvijek sjekao svakoga tko mu dođe pod ruku, ne čekajući ni da se čestito oprosti s dušom... i dovoljno je jasno zašto mu je potrebno da zagleda u utrobu uglednih ljudi. Zna on otrove, to možete biti uvjereni, kojih ne možete ni vidjeti ni namirisati, ni prije ni poslije gutanja. Jest, vidjela sam na svoje oči kapljice što ih je propisao doktor Gambit, a on je naš klupski liječnik i dobar čovjek, i izvukao je više žive djece na svijet no itko drugi u Middlemarchu... Kažem vam, vidjela sam na svoje oči takve kapljice, da ne možeš razaznati jesu li u čaši vode ili nisu, a ipak ih drugi dan vraški osjetiš u želucu. A dalje neka vam sama vaša pamet kaže, samo mi ništa ne pričajte! Mogu samo reći da treba zahvaliti Bogu što nisu primili toga doktora Lydgatea u naš klub. Mnoga bi to majka svojim djetetom morala okajati.
Srž tog razgovora u Dollopovih bila je i srž razgovora u svim slojevima midlmarčkog društva; ti su se razgovori prenijeli, s jedne strane u župu Lowick, a s druge u Tipton Grange; doprli i do ušiju obitelji Vincy; o tome su raspravljali, tužno se sjećajući »jadne Harriete«, svi prijatelji gospođe Bulstrode, i sve to prije no što je Lydgate točno doznao zašto ga ljudi tako čudno gledaju, i prije no što je Bulstrode i posumnjao da je njegova tajna izbila na javu. On nije bio navikao na neke osobito srdačne odnose sa svojim susjedima, pa tako nije mogao ni osjetiti kad bi ponestalo kakvih znakova srdačnosti. Štoviše, pošto je zaključio da sad ne mora otići Middlemarcha, i mislio da prema tome može posvršavati štošta, što je dosada odgađao, pripremao se na poslovna putovanja.
– Otputovat ćemo u Cheltenham tijekom ovog ili idućeg mjeseca rekao je svojoj ženi. – U tom gradu možeš naći mnogo duhovne okrepe, a usto je dobar zrak i voda; šest će nas tjedana boravka ondje izvrsno osvježiti.
On je zaista vjerovao u duhovnu okrepu, i nakanio je svoj život odsad još više posvetiti Bogu, zbog onih novijih grijeha, koje je zamišljao hipotetičnim, pa je i molio hipotetski za oproštenje... »ako sam zgriješio«.
Što se tiče bolnice, izbjegavao je išta govoriti Lydgateu, bojeći se pokazati kako je odjednom promijenio svoje nakane odmah poslije Rafflesove smrti. U dubini je duše vjerovao da Lydgate sumnja da se njegove upute namjerno nisu provodile, a sumnjajući o tome, on sigurno sumnja i što se tiče motiva. Ali on nije doznao ništa o Rafflesu, a Bulstrode je budno pazio da ničim ne pokaže svoje maglovite sumnje. Sam Lydgate se u sebi neprestano borio protiv dogmatskog shvaćanja da neka osobita metoda liječenja čovjeka spašava ili ubija; on nije imao nikakva prava da govori, a mnogo razloga da šuti. Tako je Bulstrode mislio da je voljom Providnosti siguran. Jedini događaj, koji je na njega ostavio jako mučan dojam, bio je slučajan susret s Calebom Garthom, koji je, međutim, podigao šešir i pozdravio ga pažljivo i ozbiljno.
Ali je u najistaknutijih ljudi u gradu sve više raslo neraspoloženje protiv njega.
U gradskoj se vijećnici trebao održati sastanak zbog nekog zdravstvenog pitanja, koje je bilo važno i hitno, jer je u gradu jedan čovjek obolio od kolere. Otkako je zakon, koji je bio hitno primljen u parlamentu, davao ovlaštenje da se razrezuju porezi za provođenje zdravstvenih mjera, bio je u Middlemarchu izabran odbor za provođenje takvih mjera, pa su u tom odboru i vigovci i torijevci složno proveli mnogo higijenskih i drugih preventivnih mjera. Sad se radilo o tome hoće li se neko zemljište izvan grada kupiti za groblje prihodima od poreza ili dobrovoljnim prilozima. Sastanak je bio sazvan, pa se očekivalo da će mu prisustvovati svi koji u gradu nešto znače.
Gospodin Bulstrode je bio član Odbora, pa je baš nešto prije dvanaest sati krenuo iz banke s namjerom da se založi za ideju o dobrovoljnim prilozima. U posljednje se vrijeme, dok je neodlučan oklijevao da provede svoje planove, držao prilično u pozadini, pa je toga dana nakanio opet zauzeti svoj stari položaj, kao čovjek od djela i utjecaja u javnim poslovima grada, u kome je mislio provesti i svoje posljednje dane. Među ljudima, koji su išli u istom smjeru, ugledao je i Lydgatea; pošli su zajedno i razgovarali o svrsi sastanka, te su zajedno i ušli u vijećnicu.
Činilo se da su svi važniji ljudi došli prije njih. Ali je još bilo mjesta do pročelja golema središnjeg stola, pa su se uputili onamo.
Gospodin Farebrother je sjedio na suprotnoj strani, nedaleko od gospodina Hawleya; bih su tu i svi liječnici; predsjedao je gospodin Thesiger, a zdesna mu je bio gospodin Brooke iz Tiptona.
Lydgate je primijetio kako su se prisutni čudno pogledavali kad su oni sjeli za stol.
Pošto je predsjednik otvorio sjednicu, istaknuvši prednosti zamisli da se dobrovoljnim prilozima kupi zemljište, dovoljno veliko da se poslije upotrijebi i kao groblje za sve građane, gospodin Bulstrode, na čiji su visoki ali prigušeni glas i rječitost bih navikli ljudi na takvim sastancima, zamoli dopuštenje da izrazi svoje mišljenje. Lydgate opet primijeti kako su se prisutni pogledavali, a onda je ustao gospodin Hawley i svojim odlučnim, zvonkim glasom rekao:
– Gospodine predsjedniče, molim da mi, prije nego itko ovdje izrazi svoje mišljenje o tom predmetu, bude dopušteno da progovorim o jednom pitanju od javnog značenja, koje, ne samo po mom mišljenju, već i po mišljenju mnogih od prisutne gospode, treba najprije riješiti.
Gospodin je Hawley čak i onda, kad se s obzirom na dostojanstvo javnosti morao uzdržati od »psovanja«, bio strašan u svojoj odrješitosti i hladnoći. Gospodin Thesiger udovolji njegovoj molbi, gospodin Bulstrode sjedne, a gospodin Hawley nastavi:
– Ono što imam reći, gospodine predsjedniče, ne govorim samo u svoje ime; govorim u sporazumu i na izričiti zahtjev ništa manje nego osmorice sugrađana, koji su ovdje među nama. Naše je jednodušno mišljenje da gospodina Bulstrodea treba pozvati – i ja ga sada pozivam – da se odrekne javnih položaja, što ih zauzima ne samo kao oporezovanik, nego i kao džentlmen među džentlmenima. Ima postupaka i ima djela, koja, s obzirom na okolnosti, zakon ne može kažnjavati, iako ona mogu biti mnogo gora od onih koja su po zakonu kažnjiva. Pošteni ljudi i džentlmeni, ako ne žele biti u društvu ljudi koji rade takva djela, imaju pravo braniti se kako najbolje znaju i mogu, a to je ono što su moji prijatelji, koje mogu nazvati svojim branjenicima u toj stvari, odlučili učiniti. Ne tvrdim da je gospodin Bulstrode kriv, da je počinio neko sramotno djelo, ali ga pozivam da ili javno porekne i pobije sramotne iskaze, koje je protiv njega iznio čovjek, koji je sad mrtav, a koji je umro u njegovoj kući... iskaze tla je prije mnogo godina bio upleten u sramotne poslove i da je svoj imetak stekao nečasnim postupcima... ili, ako to ne učini, da se povuče s položaja koje je mogao zauzimati samo kao džentlmen među džentlmenima.
Svi su u sobi uprli oči u gospodina Bulstrodea, koji je od trenutka kad je prvi put spomenuto njegovo ime, proživljavao duševnu krizu, gotovo pretešku za njegovo krhko tijelo. Lydgate, koji je i sam bio pogođen ovim strašnim, stvarnim izlaganjem jedne zlokobne slutnje, osjeti ipak, kad je ugledao Bulstrodeovo mukom izobličeno bljedožuto lice, kako uvredu i mržnju, koje je i on osjetio, potiskuje nagon liječnika, koji ponajprije misli kako će spasiti patnika, ili mu olakšati patnje.
Iznenadna spoznaja da mu je život konačno promašen, da je osramoćen čovjek, te da mora poniknuti pred pogledom onih prema kojima je obično nastupao kao kuditelj – da ga se Bog odrekao pred ljudima i prepustio ga nezaštićena pobjedničkom preziru onih koji su sada sretni što mogu svoju mržnju opravdati; osjećaj kako je uzaludna sva ona dvoličnost, kojom je pred svojom savješću opravdavao svoj postupak prema svom sukrivcu, i da mu ta dvoličnost sada prijeti poput zmije otrovnice strašnim otrovom jedne otkrivene laži – sve se to oborilo na njega i obuzelo ga poput smrtna straha, koji ga ne ubija, već ostavlja u potpunoj svijesti da mu uši probija uvijek novi val zgražanja. Iznenadna spoznaja da je raskrinkan, i to u trenutku kad se ponovo osjećao sigurnim, nije pogodila surovu dušu jednog zločinca, već osjetljiv nervni sustav, i sustav čovjeka koji se najsnažnije iživljavao u gospodovanju i moći, koju su mu stvarale okolnosti u kojima je živio.
Ali je u tom otpornom čovjeku bilo i snage da reagira. Čitavo je njegovo slabo tijelo prožela nepokolebljiva snaga tašte volje za samoodržanjem, koja je neprekidno izbijala poput plamena i koja se čak i onda, kad je sjedio, izazivajući sućut u ljudi milosrdna srca, počela buditi i žariti ispod pepeljastosiva bljedila njegova lica. Još prije nego je gospodin Hawley izgovorio posljednje riječi, Bulstrodeu je bilo jasno da mora odgovoriti i da će njegov odgovor biti protuudarac. Nije se usudio ustati i reći: »Nisam kriv; sve je to laž«, a kad bi se i usudio, činilo bi mu se to – jer ga je u tom trenutku svega obuzela misao da je izdan – uzaludno, baš kao da navlači, da bi pokrio svoju golotinju, kakvu otrcanu krpu, koja se pri svakom pa i najslabijem trzaju sve više kida.
Nekoliko je trenutaka vladala potpuna tišina, i za to su vrijeme svi u sobi gledali u Bulstrodea. Sjedio je potpuno mirno, čvrsto se naslonivši leđima na naslon svoga stolca, nije se mogao odvažiti da ustane, a kad je počeo govoriti, upro se rukama u naslon s obje strane stolca. Glas mu se, međutim, sasvim dobro čuo, iako je bio promukliji nego inače, a riječi je izgovarao razgovijetno, iako je nakon svake rečenice zastajao kao da hvata dah. Obratio se najprije gospodinu Thesigeru, a onda je, gledajući gospodina Hawleya, rekao:
– Protestiram i pred vama, gospodine, kao pred kršćanskim svećenikom, protiv opravdavanja postupaka koji se poduzimaju protiv mene, a diktirani su pakosnom mržnjom. Oni koji su neprijateljski raspoloženi prema meni rado vjeruju svakoj kleveti, kojom se pogani jezik nabaci na mene. I njihova se savjest diže odlučno protiv mene. Tvrde da me ovim pakosnim govorkanjem, kome bih trebao postati žrtvom, optužuju zbog nekih zlodjela – Bulstrodeov glas se podigao i dobio prizvuk zajedljivosti, dok se nije pretvorio u prigušeni krik – a tko su moji tužitelji? Nisu to ljudi koji sami ne bi živjeli nekršćanskim životom, štoviše, sablažnjivim... nisu to ljudi koji se sami ne bi služili podlim sredstvima da bi postigli svoj cilj... ljudi kojima je zvanje splet smicalica... koji su svoje prihode razbacivali na svoje tjelesne užitke, dok sam ja svoje posvetio najplemenitijim ciljevima na ovom i na onom svijetu.
Kad je pala riječ »smicalice«, počela se dizati buka, čulo se mrmljanje i psikanje, a četiri su čovjeka skočila na noge – gospodin Hawley, gospodin Toller, gospodin Chichelly i gospodin Hackbutt. Ali je gospodin Hawley sve pretekao svojim ogorčenjem, te ih prisilio da šute.
– Ako smjerate na mene, gospodine, ja pozivam vas ili bilo koga drugog da ispita moj profesionalni život. Što se tiče kršćanstva ili nekršćanstva, ja odbijam vaše licemjerno pozivanje na kršćanstvo. Što se opet tiče toga kako ja trošim svoje prihode, moj princip nije da podupirem kradljivce i da prijevarom otimam baštinu onima kojima pripada, da bih unapređivao vjeru i da bih se nametnuo kao neki pobožni mutikaša. Ja se ne pretvaram, pretjerujući sa svojom savješću... dosad još nisam smatrao za potrebno da pronalazim neka posebna mjerila za ocjenu vaših djela. I ja vas ponovo pozivam da na način, koji će zadovoljiti, objasnite sablazan koja se tiče vas, ili, ako to ne učinite, da se povučete s položaja, na kojima vas mi nikako ne želimo više vidjeti. Ponavljam, gospodine, mi odbijamo surađivati s čovjekom u koga karakter nije čist od sramotnih sumnja, koje su bacile na njega ne samo riječi, nego i nedavna djela.
– Dopustite, gospodine Hawley – prekine ga predsjednik, i gospodin se Hawley, još jednako bijesan, nakloni nekako nestrpljivo i sjedne, zaturivši ruke duboko u džepove.
– Gospodine Bulstrode, mislim kako nije poželjno da dulje raspravljamo – reče gospodin Thesiger, obraćajući se blijedom čovjeku koji je drhtao. – Moram se zasada suglasiti s onim što je gospodin Hawley rekao, izražavajući opće mišljenje kako vam je kršćanska dužnost da se opravdate, ako možete, od tih ružnih kleveta. Ja ću, što se mene tiče, biti voljan da vam za to dam prilike i da vas saslušam. Ali moram reći da bi se sadašnje vaše držanje vrlo teško moglo dovesti u sklad s onim načelima kojih ste se vi uvijek nastojali držati i za čiju sam se čistoću ja dužan brinuti. Kao vaš svećenik i čovjek koji se nada da ćete obraniti svoj ugled, preporučam vam da napustite ovu sobu, kako bi se izbjeglo dalje ometanje rada.
Bulstrode je trenutak oklijevao, a onda je podigao svoj šešir s poda i polako ustao, ali se hvatao stolca, jedva se držeći na nogama, tako da je Lydgate bio uvjeren kako u njega nema dovoljno snage da ode, ako mu netko ne pomogne. Što je mogao? Nije mogao dopustiti da tili do njega padne čovjek, jer mu nitko neće pomoći. Ustao je i pružio Bulstrodeu ruku i tako ga izveo iz sobe. Ipak ga je taj čin, koji bi se mogao smatrati plemenitom dužnošću i čistom sućuti, u tom trenutku ispunio neizrecivom gorčinom. Činilo mu se kao da je vlastoručnim potpisom potvrdio onu povezanost s Bulstrodeom, i sad mu je bilo potpuno jasno kakvo su značenje toj povezanosti morali pripisivati drugi ljudi. Sad je bio uvjeren da mu je taj čovjek, koji se dršćući oslanja na njegovu ruku, dao onih tisuću funti kao mito, i da je liječenje Rafflesa bilo na neki način zlonamjerno osujećeno. Zaključci su dovoljno logično proizlazili jedan iz drugog. Ljudi su u gradu znali za njegov zajam i vjerovali da je to mito; štoviše, vjerovali su da je on bio svjestan da prima mito.
Jadni Lydgate! Dok mu je dušu razdirala ta stvarna spoznaja, moralno se našao prisiljen da gospodina Bulstrodea otpremi u banku, da pošalje nekog čovjeka po njegovu kočiju i da pričeka, kako bi ga otpratio kući.
Sastanak Odbora je brzo završio i u različitim se skupinama poveo razgovor o Bulstrodeu i Lydgateu.
Gospodin Brooke, koji je dosad o svemu tome čuo samo neka natucanja i jako se uznemirio što je »išao malo predaleko«, podupirući Bulstrodea, bio je sada o svemu potpuno obaviješten, pa je pokazivao neko dobrostivo žaljenje, kad je gospodin Farebrother govorio kako je Lydgate gadno osumnjičen pred svijetom. Gospodin je Farebrother nakanio pješice u Lowick.
– Sjednite sa mnom u kočiju – pozove ga gospodin Brooke. – Ja ću naokolo, da posjetim gospođu Casaubon. Sinoć se trebala vratiti iz Yorkshirea. Bit će joj drago da me vidi, znate.
Tako su se povezli zajedno. Gospodin Brooke se raspričao, izjavljujući dobroćudno kako se nada da u Lydgateovu postupku uistinu nema ništa nečasno – ta on je odmah, kad mu je bio donio pismo od svog ujaka sir Godwina, uočio da je taj mladi čovjek natprosječnih osobina. Gospodin Farebrother je malo govorio, bio je jako tužan. On je dobro razumijevao ljudske slabosti i nije bio siguran da Lydgate nije pod pritiskom nužde, koja čovjeka ponizuje, podlegao i odrekao se sama sebe.
Kad se kočija zaustavila pred vratima dvorca, Dorothea je izišla na terasu i pošla ih pozdraviti.
– Evo, draga – reče Brooke – upravo dolazimo s jednog sastanka... o zdravstvenom pitanju, znaš?
– Je li gospodin Lydgate bio ondje? – upita Dorothea, koja je, stojeći nepokrivene glave pod sjajnim zrakama travanjskog sunca, bila prava slika zdravlja i života. – Željela bih ga vidjeti i posavjetovati se s njim o bolnici. Tako sam se dogovorila s gospodinom Bulstrodeom.
– Oh, draga – reče gospodin Brooke – čuli smo loše vijesti, znaš.
Krenuh su vrtom prema vratima groblja, jer je gospodin Farebrother htio u župni dvor, pa je Dorothea putem doznala čitavu tužnu priču.
Slušala je s velikim zanimanjem i molila župnika da joj ponovo ispriča činjenice i svoje dojmove, koji se tiču Lydgatea. Poslije kraće šutnje, zastavši na vratima groblja i obraćajući se gospodinu Farebrotheru, odlučno reče:
– Zar vi vjerujete da je Lydgate počinio nešto ružno? Ja to ne vjerujem. Hajde da iznađemo istinu i da ga opravdamo!

KNJIGA OSMA

Zalazak i izlazak sunca



LXXII. POGLAVLJE

Pune duše su dvostruka ogledala, u kojima se sveudilj odrazuju i ponavljaju beskrajni oblici stvari.
Dorothea, koja bi se u svojoj plemenitosti bila najradije odmah digla u obranu Lydgatea, kako bi se s njega skinula sumnja da je primio novac kao mito, sa žalošću je uvidjela, pošto je razmislila o svim okolnostima koje joj je prikazao gospodin Farebrother na temelju svojih iskustava, da ne smije nagliti.
– Teško je uopće dirati u to – rekao je. – Kako da počnemo istraživati? Treba to učiniti ili tako da javno zahtijevamo postupak suca i patologa, ili da privatno ispitujemo Lydgatea. Što se tiče prvog postupka, za njega nema nikakva čvrsta uporišta, da bismo se mogli u to upuštati, jer bi se inače toga već Hawley uhvatio; a što se tiče razgovora s Lydgateom, priznajem da bih se ja toga žacao. On bi to vjerojatno primio kao smrtnu uvredu. Ja sam već više puta iskusio kako je teško s njim razgovarati o osobnim pitanjima. I trebalo bi već prije znati kako se on uistinu ponio u tome, pa da čovjek može zaista s pouzdanjem očekivati povoljan ishod.
– Ja sam uvjerena da se ponio besprijekorno. Vjerujem da su ljudi gotovo uvijek bolji nego što njihovi bližnji o njima misle – reče Dorothea. Neka su je od njenih najmučnijih iskustava u posljednje dvije godine potakla da se odlučno opire svakom nepovoljnom mišljenju ljudi. Sad je prvi put bila prilično nezadovoljna s mišljenjem gospodina Farebrothera. Bilo joj je mrsko što oprezno premišlja o posljedicama, mjesto da se pouzdaje u moć pravednosti i milosrđa, koji će pobijediti svojom emocionalnom snagom. Dva je dana nakon toga Farebrother večerao u dvorcu u Lowicku s njenim ujakom i Chettamovima, i dok su slatkiši stajali netaknuti na stolu i služinčad izišla iz sobe, a gospodin Brooke klimao glavom drijemajući, ona se s novim živim zanimanjem vratila na taj predmet.
– Gospodin Lydgate će shvatiti da prva želja njegovih prijatelja mora biti da ga opravdaju, čim čuju kako se netko nabacio na njega klevetom. A čemu živimo, ako ne zbog toga da jedan drugome olakšavamo život? Ne mogu biti ravnodušna prema nevoljama čovjeka koji me je savjetovao u mojoj nevolji i njegovao u mojoj bolesti.
Dorothejin glas i vladanje su bili isto tako odlučni kao i onda kad je gotovo prije tri godine sjedila na čelu ujakova stola, a ono što je otada proživjela samo joj je davalo više prava da odlučno izriče svoje mišljenje. Ali sir James Chettam nije više bio bojažljiv i poslušan udvarač, već zabrinut svak, koji se iskreno divio svojoj svastici, ali i neprestano živio u strahu da ne bi pala u kakvu obmanu, možda još goru od one, koja ju je navela da se uda za Casaubona. Mnogo se manje smiješio, a kad bi rekao: »Jest, imate pravo!«, bio je to češće uvod u neko oprečno mišljenje, a ne znak podvrgavanja, kao ono u danima momaštva. Dorothea se opet našla u čudu kad je odjednom došla do zaključka da ga se ne treba bojati – tim manje što joj je on zaista bio najbolji prijatelj. Ovaj put se nije s njom slagao:
– Ah, Dorothea – rekao je prijekorno – pa ne možete se samo tako upletati u život nekog čovjeka. Lydgate mora znati... ili će barem ubrzo doznati, kako stoji. Ako se može opravdati, on će to učiniti. On mora djelovati sam za sebe.
– Mislim da njegovi prijatelji moraju pričekati dok ne uluče neku priliku – pridruži mu se gospodin Farebrother. – Moguće je... ja sam često i sam osjećao toliko slabosti da mogu shvatiti kako i častan čovjek... a ja sam uvijek vjerovao da je Lydgate častan čovjek... podlegne takvu iskušenju te primi novac, koji se nudi više manje otvoreno kao mito, i tako osigura da će šutjeti o kakvim sramotnim činjenicama iz prošlosti. Kažem da to mogu shvatiti, kad je čovjek pod pritiskom teških okolnosti... kad je slomljen, a ja sam siguran da je Lydgate bio slomljen. Neću povjerovati ništa zlo o njemu... jedino ako mi se to uvjerljivo dokaže. Ali strašna Nemeza progoni čovjeka zbog nekih pogrešaka, te je uvijek moguće da ih oni, koji to žele, prikažu kao zločin; tada nema nikakva dokaza koji bi opravdao čovjeka, do njegove savjesti i vlastite obrane.
– Kakve li okrutnosti! – usklikne Dorothea, sklopivši ruke. – A ne biste li vi voljeli biti jedan od onih koji vjeruju u nedužnost toga čovjeka, iako ga sav ostali svijet kleveće? Osim toga, tu je i karakter čovjeka, koji znamo otprije i koji nam svjedoči o njemu.
– Draga gospođo Casaubon – reče gospodin Farebrother, smiješeći se blago njenoj zanesenosti – karakter nije isklesan u mramoru... nije nešto kruto i nepromjenljivo. Karakter je nešto živo i promjenljivo i može oboljeti kao i naše tijelo.
– Može se, dakle, spasiti i liječiti – reče Dorothea. – Nije mene strah pitati gospodina Lydgatea da mi kaže istinu, kako bih mu mogla pomoći. Čemu bojazan? Budući da ne trebam uzeti onu zemlju, James, mogla bih sada prihvatiti prijedlog gospodina Bulstrodea i preuzeti na se brigu za bolnicu... I trebam se posavjetovati s gospodinom Lydgateom, kako bih točno doznala koja je korist od toga da se i dalje provode sadašnji planovi, to je za mene najbolja prilika, što se uopće može zamisliti, da ga navedem da mi se povjeri; i on će moći ispričati ono što bi moglo objasniti sve okolnosti. Tad ćemo mu svi pomoći i izvući ga iz nevolje. Svijet slavi najrazličitija djela hrabrosti, samo ne slavi hrabrost koju bi valjalo pokazati u obrani svojih najbližih.
Dorothejine su oči sjale nekim vlažnim sjajem, a glas joj je zazvučao snažnije, tako da se gospodin Brooke trgnuo iz drijemeža i počeo slušati.
– Istina je da se žena može odvažiti na neka djela milosrđa, koja bismo mi muškarci jedva mogli izvršiti – napomene gospodin Farebrother, gotovo već obraćen Dorothejinom gorljivošću.
– Žena, svakako, treba biti oprezna i slušati one koji znaju svijet bolje od nje – reče sir James, namrštivši se malo po svojoj navici.
– Bez obzira na ono što ćete na kraju učiniti, Dorothea, zasada se uzdržite od svega i ne uplećite se sami od svoje volje ni u kakve Bulstrodeove poslove. Još ne znamo što se sve može iz toga izleći. Vi se slažete sa mnom, je li? – završi, gledajući gospodina Farebrothera.
– I ja mislim da je najbolje pričekati – reče gospodin Farebrother.
– Jest, jest, draga – upadne gospodin Brooke, kome nije bilo sasvim jasno o čemu se zapravo razgovara, ali se uključio u razgovor tek da i on kaže nešto, što može svagdje pristati. – Lako je zaletjeti se, znaš. Ne smiješ dopustiti mislima da te ponesu. A što se tiče ulaganja novca, ne treba se žuriti... to ja neću, znaš. Garth me je naveo na izvanredne izdatke za popravke, kanalizaciju i štošta slično; imam izvanrednih gubitaka na koječemu. Moram se obuzdati. A vi ste, Chettam, potrošili čitav imetak na onu hrastovu ogradu oko svog posjeda.
Dorothea, koja je nevoljko primila te malodušne savjete, pođe s Celijom u knjižnicu, koja joj je obično služila kao salon.
– Dodo, poslušaj sad što ti James kaže – reče Celia – inače ćeš se zaplesti u neprilike. Uvijek je tako bilo i bit će, kad god budeš uporno radila po svojoj volji. I ja mislim da je nakon svega što si proživjela, prava blagodat da James misli umjesto tebe. On se ne upleće u tvoje planove, ali pazi da te ne prevare. I zato je bolje imati takva svaka, nego muža. Muž ti ne bi dopustio da se baviš svojim planovima.
– Kao da sam ja čeznula za mužem! – reče Dorothea. – želim samo to da mi se misli i osjećaji na svakom koraku ne koče.
Gospođa Casaubon još se nije naučila svladavati, pa su joj od ljutine poletjele suze iz očiju.
– Eto, Dodo – reče Celia svojim grlenim glasom, nešto dubljim no obično – ti si zbilja nedosljedna; najprije tvrdiš jedno, a onda opet drugo. Ti si se znala gotovo sramotno pokoravati gospodinu Casaubonu; mislim da bi me zauvijek prestala posjećivati, da je on to kojim slučajem zatražio od tebe.
– Naravno, ja sam se njemu pokoravala jer mi je to bila dužnost; takvi su bih moji osjećaji prema njemu – odgovori Dorothea, gledajući kroz prizmu svojih suza.
– A zašto ne bi mogla smatrati za svoju dužnost da malo poslušaš i ono što James želi? – reče Celia, osjećajući kako to njeno umovanje nije baš jako uvjerljivo. – Pa on ti želi samo dobro. I, naravno, muškarci znaju sve najbolje, osim onoga što žene znaju bolje.
Dorothea se nasmije i zaboravi svoje suze.
– Pa ja mislim što se tiče djece, i sličnih stvari – protumači Celia.
– Ja Jamesu ne popuštam ni u čemu kad znam da nema pravo, a ti si Casaubonu popuštala.

LXXIII. POGLAVLJE

Budi milostiv prema onome koji je u nevolji, jer nevolja, koja luta svijetom, može zakucati i na tvoja i na moja vrata.
Pošto je Lydgate umirio uplašenu gospođu Bulstrode, rekavši joj da je njenu mužu pozlilo na sastanku, ali da on vjeruje kako će mu ubrzo biti bolje, te će on doći sutradan, ako ga ne pozove prije, krenuo je ravno kući, uzjahao konja i odjahao nekih tri milje izvan grada, da bude što dalje od ljudi.
Osjećao je kako ga obuzima jarost i bezumlje, kao da ga neka žestoka bol tjera u bjesnilo; najradije bi prokleo onaj dan kad je došao u Middlemarch. Sve što mu se događalo ovdje, činilo mu se kao priprema za taj strašan događaj, koji je pao kao ljaga na njegovu čestitu djelatnost, tako da čak i ljudi najobičnijih moralnih shvaćanja smatraju da mu je ugled zauvijek okrnjen. U takvim trenucima čovjek teško može izbjeći i tome da odbaci od sebe svaku ljubav. Lydgate je, razmišljajući o svemu, u sebi gledao patnika, a u drugima krivce, koji su se ogriješili o njegovu sudbinu. On je mislio da će sve ispasti drugačije, a drugi su se upleli u njegov život i pomrsili mu planove. Njegova mu se ženidba sada činila najvećom nesrećom, i on se bojao stupiti pred Rosamond, dok u toj samoći ne da oduška svom bijesu; bojao se da ga sama njena pojava ne razjari i ne nagna da počini nešto što se više ne bi moglo popraviti. U životu većine ljudi ima situacija u kojima njihove najplemenitije osobine samo plašljivo bacaju sjenu na sve ono što ispunja njihov duševni život. U Lydgatea se njegova mekoća srca očitovala sada samo kao strah da se o nju ne ogriješi, a ne kao osjećaj koji bi u njega budio nježnost. Bio je vrlo nesretan. Samo oni koji znaju prednosti intelektualnog života – života koji nosi u sebi klicu misli što oplemenjuje, i neku svrhu – mogu razumjeti toga čovjeka, koji iz te vedre djelatnosti pada u borbu sa svakidašnjim brigama, što zaokupljaju i izjedaju dušu.
Ako se ne opravda, kako da živi među svijetom koji ga sumnjiči zbog podlosti? Kako može šuteći otići iz Middlemarcha, kao da se povlači pred osudom, opravdano protiv njega izrečenom? A kako da se opravda?
Naime, onaj prizor na sastanku, kome je bio svjedokom, iako ondje nisu bile iznesene nikakve pojedinosti, ipak mu je dovoljno jasno pokazao u kakvom se položaju nalazi. Bulstrode se bojao da ga Raffles svojim otkrićima ne osramoti. Lydgate je sada mogao zamisliti kako se sve to otprilike odigralo. »On se bojao da Raffles ne otkrije što preda mnom, pa me htio vezati uza se velikom obvezom; odatle onaj iznenadni prijelaz iz škrtosti u darežljivost. Možda je on što petljao s bolesnikom... možda se nije držao mojih uputa. Sve mislim da je tako i bilo. Ali kako god bilo, svijet vjeruje da je on na neki način čovjeka otrovao, a da sam ja zločin prešutio, a možda i pomagao da se izvrši. A ipak... možda ipak i nije kriv zbog toga, i potpuno je moguće da je promjena u njegovu držanju prema meni bila posljedica iskrene sućuti... posljedica premišljanja, kako je sam tvrdio. Ono što mislimo da je samo moguće, često je istina, a ono što nam je lakše povjerovati, grdna laž. Možda je Bulstrode u svojim posljednjim poslovima s tim čovjekom očuvao čiste ruke, unatoč svim mojim sumnjama.«
U njegovu je položaju bilo nešto strašno, što ga je činilo nemoćnim. Kad bi čak i odbacio svaku drugu misao, osim misli da opravda sebe i da se suprotstavi toj optužbi, koja se očituje u slijeganju ramenima, hladnim pogledima i izbjegavanju, i da javno iznese sve činjenice koje su mu poznate – tko bi mu vjerovao? Svjedočiti sam za sebe i reći: »Nisam primio novac kao mito«, značilo bi igrati ulogu budale. Okolnosti će uvijek biti jače od njegovih tvrdnji. A osim toga, ako istupi i kaže sve o sebi, morat će govoriti i o Bulstrodeu, što bi pojačalo sumnje protiv Bulstrodea. On bi morao reći da nije ni znao da Raffles postoji kad je prvi put Bulstrodeu spomenuo svoje novčane poteškoće, i da je novac primio ne sluteći ništa, kao posljedicu toga razgovora, a da nije znao za neki novi razlog zbog kojeg je upravo on bio pozvan liječiti Rafflesa. A naposljetku, sumnja o Bulstrodeovim motivima može biti i bezrazložna.
Ali se tada pojavljuje pitanje bi li on postupao isto tako da nije dobio novac. Da je Raffles, kad je on došao, i dalje živio i bio sposoban za dalje liječenje, i da je on opazio da Bulstrode bilo u čemu nije poslušao njegove neredbe, on bi svakako započeo strogo ispitivanje i, ako bi se najgore sumnje obistinile, odbio dalje liječenje unatoč teškoj obvezi, koju je prije toga preuzeo. Ali da nije primio novac da Bulstrode nije odustao od onoga što mu je bio rekao, savjetovavši ga da najavi stečaj – bili on, Lydgate, odustao od ispitivanja, čak da je čovjeka našao i mrtva? Bi li se žacao uvrijediti Bulstrodea? Bi li sumnja u medicinsko liječenje uopće i uvjerenje da bi većina liječnika smatrala kako njegov način liječenja ne valja, imali i tada istu vrijednost i isto značenje za njega?
To je bilo ono što je uznemirivalo Lydgateovu savjest, dok je razmatrao činjenice i nastojao odbiti od sebe svak prijekor. Da je bio neovisan, on bi bio do krajnosti nepopustljiv u svemu što se tiče liječenja bolesnika i strogog pridržavanja svega onoga, što bi on smatrao da je najbolje za život koji mu je povjeren. S obzirom na prilike, on se u svom razmatranju zaustavio na tome da se nepoštivanje njegovih naredaba, kako god do toga došlo, ne može smatrati zločinom, i da bi, prema mišljenju koje je općenito vladalo, i održavanje njegovih naredaba moglo biti isto tako kobno, i da je sve to samo stvar dogovora. Naprotiv dok još nije bio ovisan, uvijek je u svakoj prilici osuđivao izvrtanja, kojima se patološke, znanstvene nedoumice pretvaraju u moralne sumnje, i govorio: »I najmanji eksperiment u liječenju neka bude savjesno izveden; moj je posao da se brinem o životu i učinim za njega sve što je u mojoj moći. Znanost je s pravom skrupoloznija od dogme. Dogma dopušta pogreške, a prava je bit znanosti baš u borbi protiv pogrešaka, i ona mora održavati savjest budnom.« Nažalost, znanstvena je savjest ponižena u spletu novčanih obveza i sebičnih obzira.
»Ima li među svim liječnicima u Middlemarchu i jedan koji bi sam sebe tako ispitivao, kao što ja činim?« rekao je jadni Lydgate u novoj provali gnjeva, buneći se protiv tereta koji mu je nametnula sudbina. »A ipak će oni smatrati da imaju pravo izbjegavati me, kao da sam gubavac! Moja praksa i moj ugled su potpuno uništeni – to već vidim. Čak i onda kad bih se valjanim dokazom mogao opravdati, to bi malo vrijedilo ovome prokletom svijetu. Ja sam odbačen kao okaljan i svejedno ću biti prezren od sviju.«
Bilo je već i suviše znakova koji su mu dosad bih zagonetni, jer su ga sugrađani, iako je izmirio sve svoje dugove i opet se ohrabren podigao, izbjegavali i čudno pogledavah, a doznao je i to da su dva njegova pacijenta potražila drugog liječnika. Sad su mu razlozi bih posve jasni. Opći je bojkot započeo.
Nije čudo što se u Lydgateovoj odlučnoj naravi ovo beznađe, stvoreno pogrešnim tumačenjem, lako pretvorilo u tvrdoglavi otpor. Bore, koje su se katkada pojavljivale na njegovu uglatom čelu, nisu bile ni slučajne ni bez značenja. Čim se vratio u grad poslije ove šetnje na konju u prvim satima žestoke boli, odlučio je da će ostati u Middlemarchu usprkos svemu, pa i onom najgorem, što mu se može dogoditi. Neće ustuknuti pred klevetom, kao da se s njom pomirio. Opirat će joj se svim silama i nijednim činom neće pokazati da se boji. U skladu s njegovom plemenitošću i prkosnom snagom njegova karaktera bila je i odluka da se ne žaca pokazati svoju zahvalnost prema Bulstrodeu. Istina je da je druženje s tim čovjekom bilo za njega kobno, a istina je i to da bi on, da je imao još u rukama onih tisuću funti, taj novac vratio Bulstrodeu, i ne bi platio nijedan dug, te bi radije pao na prosjački štap, nego da se spašava novcem okaljanim sumnjom da je primljen kao mito (jer je on, ne zaboravite, bio jedan od najponosnijih ljudi) – ali usprkos svemu, on neće okrenuti leđa tom slomljenom čovjeku, od koga je primio pomoć, ni bijedno pokušati da huškajući protiv drugoga opravda sebe.
»Činit ću ono što smatram ispravnim, i nikome neću ništa objašnjavati. Nastojat će me izgladniti, ali...« I dalje je stvarao tvrdoglave odluke, ali se već i približio domu, pa se misao na Rosamond opet sama od sebe nametala, zauzimajući mjesto s kojega je bila izbačena mučnom borbom pozlijeđene časti i ponosa.
Što će o svemu tome reći Rosamond? To je bila nova teška muka, a jadni je Lydgate bio loše raspoložen, da bi lako podnosio njeno nijemo gospodstvo. Nije imao volje išta joj govoriti o toj novoj nevolji, koju će ubrzo morati snositi zajednički. Ostavit će to slučaju i pričekati, jer događaji ionako uskoro moraju sve iznijeti na vidjelo.

LXXIV. POGLAVLJE

Usliši nas milostivo i daj da zajedno poživimo do duboke starosti.
Iz knjige Totijine: Molitva mladenaca.

Bilo je nemoguće da žena u Middlemarču ubrzo ne dozna kako se u gradu loše misli o njenu mužu. Nijednu prisnu prijateljicu neke žene neće to prijateljstvo, kako god prisno bilo, navesti da toj ženi kaže što se loše o njenu mužu zna ili misli. Ali ako se žena, kojoj su misli ponajviše dokone, odjednom nađe zaokupljena nečim što je bolno i neugodno pritislo njene bližnje, u nje se bude mnogi moralni poticaji, koji je tjeraju da progovori. Jedan je od takvih poticaja iskrenost. Biti iskren znači u midlmarčkom rječniku iskoristiti prvu priliku da svojim prijateljima daš na znanje kako nisi zadovoljan s njihovim sposobnostima, njihovim vladanjem ili društvenim položajem; a iskren čovjek i ne čeka da ga pitaju što misli. A onda, tu je i ljubav prema istini – zvučne riječi, ali u ovoj prilici one znače samo živo nezadovoljstvo, koje se osjeća gledajući kako je neka žena sretnija nego što bi joj to dopuštao karakter njena muža, ili kako pokazuje da je previše zadovoljna sa svojom sudbinom. Tom jadnom biću treba nekako otvoriti oči, da bi ono s manje samodopadnosti uživalo u svojoj kapi ili u malim pladnjevima za društvene večere. Jača je od svega briga da se prijateljica moralno popravi, što se katkad naziva brigom za njenu dušu, pri čemu dobro služe primjedbe koje mogu izazvati tužan dojam, popraćene buljenjem u pokućstvo i vladanjem koje pokazuje da subesjednica neće izreći ono što joj je na pameti, jer ima obzira prema osjećajima svoje prijateljice. Ukratko, moglo bi se reći da je ljubav prema bližnjemu bila na djelu, potičući jedan kreposni duh da učini jedno biće nesretnim radi njegova dobra. Teško da je u Middlemarchu bilo žena koje bi sa svojim bračnim nesrećama bile pogodnije od Rosamond i nje ne tetke Bulstrode, svaka na svoj način, da potaknu takvu moralnu aktivnost. Gospođu Bulstrode nije nitko mrzio, i ona nije nikad nikome svjesno učinila ništa nažao. U očima je muškaraca ona uvijek bila pristala i ugodna žena, te se kao jedan od znakova Bulstrodeova licemjerja smatralo i to što je uzeo jednu od rumenih Vincyjevih, a ne neku blijedu i sumornu ženu, koja bi bolje pristajala njegovu obescjenjivanju zemaljskih radosti. Kad je izbila na javu sramota njena muža, oni su o njoj govorili: »Oh, jadna žena! Ona je čista kao sunce – ona nikad nije ni slutila da bi on mogao biti zao, to budite sigurni.« Žene, koje su bile s njom prisne, mnogo su razgovarale o »jadnoj Harriet«, zamišljale kako će joj biti kad sve sazna, i nagađale što je već mogla doznati. Nitko nije bio kivan na nju; naprotiv, svi su se dobrohotno trudili, nastojeći iznađi što bi za nju u tim okolnostima bilo dobro da misli i čini, pa je usto, naravno, njihova mašta neprekidno bila zaokupljena i njenim karakterom i njenim životom, od vremena dok je još bila Harriet Vincy pa do danas. Pretresajući tako gospođu Bulstrode i njen položaj, nužno se u to uključivala i Rosamond, jer je i nju zadesio isti udarac sudbine kao i njenu tetku. Rosamond su oštrije prosuđivali i manje žalili, iako su i nju, kao dio dobre, stare porodice Vincy, za koju se oduvijek zna u Middlemarchu, smatrali žrtvom braka s jednim došljakom. Vincyjevi imaju svojih slabosti, ali one su vidljive, nikad se o njima nije »otkrilo« ništa zlo. Gospođi Bulstrode nije se pripisivala nikakva sličnost s Bulstrodeom. Pogreške su, koje je imala Harriet, bile njene vlastite pogreške.
– Uvijek se voljela isticati – reče gospođa Hackbutt, pripremajući čaj za jedno malo društvo – premda je i ona promicala religiju, da bi se prilagodila svom mužu; pravila se boljom od drugih u Middlemarchu, pričajući naokolo kako poziva svećenike i tko zna koga sve iz Riverstonea i sličnih mjesta.
– Zbog toga bismo je jedva mogli osuđivati – primijeti gospođa Sprague – jer se malo tko od najistaknutijih ljudi u gradu htio družiti s Bulstrodeom, a morala je naći nekoga da joj sjedi za stolom.
– Gospodin Thesiger ga je uvijek štitio – nastavi gospođa Hackbutt. – Mislim da to sad žali.
– Ali ga on nije nikad u duši volio... to svi znaju – javi se gospođa Tom Toller. – Gospodin Thesiger nikad ne zapada u krajnosti. On se drži istine, što je nalazi u evanđelju. Bulstrode je bio po volji samo svećenicima, kao što je gospodin Tyke, koji se vole služiti otpadničkim pjesmaricama i onom manje vrijednom religijom.
– Čujem da je gospodin Tyke jako potresen zbog njega – reče gospođa Hackbutt. – A nije ni čudo da je potresen; kažu da su Bulstrodeovi gotovo uzdržavali Tykeovu obitelj.
– I to je, naravno, sramota za njegov nauk – doda gospođa Sprague, postarija žena staromodnih nazora. – Dugo se opet u Middlemarchu neće nitko pohvaliti da je metodist.
– Mislim da zla djela ljudi ne bismo smjeli pripisivati njihovoj vjeri – javi se gospođa Plymdale, u koje je bilo lice kao u sokola, a koja je dosad samo slušala.
– Oh, draga, pa mi smo zaboravile da ste vi ovdje – usklikne gospođa Sprague. – Nismo trebale to govoriti pred vama.
– Ja sigurno nemam nikakva razloga da budem pristrana – reče gospođa Plymdale, porumenjevši. – Istina, gospodin Plymdale je uvijek bio u dobrim odnosima s gospodinom Bulstrodeom, a Harriet Vincy mi je bila prijateljica još davno prije nego se udala za njega. Ali sam se ja uvijek držala svog mišljenja i rekla joj svoje, jadnici, kad nije imala pravo. Ipak, što se tiče vjere, moram reći da je gospodin Bulstrode i kao bezvjerac mogao učiniti čak i nešto gore od onog što je učinio. Ne kažem da u vjeri nije i ponešto pretjerao... i ja volim umjerenost. Ali istina ostaje istina. Rekla bih ipak da ljudi, koji dolaze pred porotu, da im sudi, nisu svi pretjerano religiozni.
– Pa – prihvati opet gospođa Hackbutt, uzmičući spretno – ja mislim da bi se Harriet trebala rastaviti.
– To ne bih rekla – upadne gospođa Sprague. – Pošla je za njega, da živi s njim i u dobru i u zlu, znate.
– Ali »zlo« ne znači da muž bude zreo za Newgate – odvrati gospođa Hackbutt. – Pomislite, živjeti s takvim čovjekom! Ja bih se bojala da će me otrovati.
– I ja mislim da bi to bilo samo poticanje na zločin, kad bi se o takvim ljudima brinule i služile ih dobre žene – napomene gospođa Tom Toller.
– A jadna je Harriet i bila dobra žena – reče gospođa Plymdale. – Ona misli da je njen muž najbolji čovjek. Istina, on joj nije nikad ništa uskraćivao.
– Oh, vidjet ćemo što će učiniti – reče gospođa Hackbutt. – Rekla bih da ona još ništa i ne zna, jadnica. Nadam se i vjerujem da je neću sresti, jer bih bila u smrtnu strahu da što ne kažem o njenu mužu. Mislite li da je već što doprlo do nje?
– Ne bih rekla – odgovori gospođa Tom Toller. – čujemo da je on bolestan i da nije ni izvirio iz kuće poslije onog sastanka u četvrtak, ali je ona s kćerima bila jučer u crkvi; imale su nove toskanske kape. Na njenoj je bilo pero. Nisam nikad primijetila da bi vjera utjecala na njeno odijevanje.
– Uvijek joj je odjeća lijepog kroja – reče gospođa Plymdale, malo pecnuta. – Znam da je ono pero obojila svjetlomodrom bojom, da bi pristajalo odjeći. Moram reći da Harriet želi uvijek činiti samo dobro.
– A ono što se dogodilo neće se moći dugo tajiti pred njom opet će gospođa Hackbutt. – Vincyjevi znaju, jer je gospodin Vincy bio na sastanku. Sigurno je to strašan udarac za njega. Radi se isto toliko o njegovoj kćeri, koliko i o njegovoj sestri.
– Jest, zaista – javi se gospođa Sprague. – Svakome je jasno da gospodin Lydgate više ne može ići Middlemarchom uzdignute glave; ono s onih tisuću funti, što ih je primio, jednako je strašno kao i smrt onog čovjeka. Prosto te hvata jeza.
– Oholost mora doživjeti slom – reče gospođa Hackbutt.
– Ne žalim toliko Rosamond Vincy, koliko njenu tetku – izjavi gospođa Plymdale. – Rosamond treba dobra pouka.
– Bulstrode će valjda otići živjeti negdje u inozemstvo – primijeti gospođa Sprague. – To se obično čini kad izbije kakva sramota u porodici.
– A najbolniji će to udarac biti za Harriet – opet se javi gospođa Plymdale. – Ako je ikad neka žena bila slomljena, to će biti ona. Srce me boli zbog nje. Uza sve njene pogreške, malo će se naći boljih žena. Od djetinjstva joj je vladanje bilo dolično, i uvijek je bila prostodušna i dobra kao dobar dan. Mogli ste zagledati u njene ladice, kad god ste htjeli... uvijek isto. I tako je odgojila i kćeri, Kate i Ellen. Možete zamisliti kako će joj biti teško živjeti među stranim ljudima.
– Doktor kaže da bi on to preporučio Lydgateovima – upadne gospođa Sprague. – On kaže da je Lydgate trebao ostati među Francuzima.
– To bi bilo, da tako kažem, baš po njenu ukusu – reče gospođa Plymdale – pristajalo bi njenoj lakoumnosti. Ali je takva po majci, a nipošto po tetki Bulstrode, koja ju je uvijek dobro savjetovala i koja bi voljela da se udala za koga drugog.
Gospođa Plymdale se našla u položaju koji je uzrokovao pometnju u njenim mislima. Bila je posrijedi ne samo njena prisnost s gospođom Bulstrode, već i poslovna veza između velikog Plymdaleova ličilačkog poduzeća i gospodina Bulstrodea, što ju je, u jednu ruku, poticalo na želju da samo najblaži sud o Bulstrodeu bude istinit, a u drugu je ruku zbog toga još više strahovala, da ne bi ispalo kao da ona umanjuje njegovu krivicu. Usto ju je nova rodbinska veza s Tollerovima uvela u najodličnije midlmarčko društvo, što joj je godilo gotovo u svakom pogledu, a smetalo tek neznatno zbog njene sklonosti shvaćanjima koja je ona smatrala kao najbolja u drugom smislu. Budna savjest ove male žene bila je nekako uznemirena usklađivanjem tih oprečnosti, a usto i svojih žalosti i zadovoljstava zbog posljednjih događaja, koji su bih pogodni da ponize one kojima je i trebalo da budu poniženi, ali koji su nemilo zahvatili i njene stare prijatelje, kojih bi grijehe ona radije uočavala u svjetlu njihova napretka i sreće.
Jadnu gospođu Bulstrode nije, međutim, još uznemirivala velika nesreća koja se približavala, već samo uporno mozganje o onoj neugodnoj tajni, koja joj se neprestano motala u glavi, otkako je Raffles posljednji put došao u Grmenje. To što je Raffles bolestan došao u Stone Court i što je njen muž ostao ondje i bdio kraj njega, tumačila je time što ga je Bulstrode nekoć upošljavao i podupirao, pa se sada kao dobar čovjek osjećao obvezan da mu pomogne u bijedi i bolesti. Poslije toga se ona bezazleno radovala, dok je slušala svog muža kako s više pouzdanja govori o svom zdravlju i sposobnosti da se i dalje bavi svojim poslovima. To je smirenje bilo ubrzo narušeno, kad ga je Lydgate doveo kući bolesna s onog sastanka. I unatoč svim utješnim uvjeravanjima idućih nekoliko dana, ona je kriomice plakala, jer je bila sigurna da joj muž ne boluje samo tjelesno, već i od nečega što mu je pritislo dušu. Nije joj dopuštao da mu čita, jedva je trpio da sjedi kraj njega, tvrdeći da ga glasovi i kretnje nervno uzbuđuju. Ona je ipak sumnjala da se on, zatvarajući se u svoju sobu, želi baviti svojim spisima. Bila je sigurna da se nešto dogodilo. Možda je izgubio mnogo novaca, što je njoj zatajio. Budući da se nije usudila pitati ga, peti se dan poslije sastanka – a i peti dan otkako nije izlazila iz kuće nikamo, osim u crkvu – obratila Lydgateu:
– Gospodine Lydgate, molim vas, budite iskreni, htjela bih znati istinu. Zar se što dogodilo gospodinu Bulstrodeu?
– Neki mali živčani slom – odgovori Lydgate izbjegavajući reći nešto više. Mislio je da nije na njemu da joj otkriva bolnu istinu.
– Ali što ga je uzrokovalo? – upita gospođa Bulstrode, gledajući ravno u njega svojim velikim, crnim očima.
– Pa često ima nešto bolesno u atmosferi javnih prostorija – reče Lydgate. – Jaki ljudi podnose to, ali ono utječe na ljude prema osjetljivosti njihova organizma. Često je nemoguće točno protumačiti takav napad... ili, bolje reći, zašto u nekom određenom trenutku snaga popusti.
Gospođa Bulstrode nije bila zadovoljna s tim odgovorom. I dalje je vjerovala da joj je muža snašla neka velika nesreća, o čemu njoj ne želi ništa kazati. A ona mu je jako zamjerala to tajenje. Zamolila ga je da dopusti kćerima da budu kraj njega, a ona se odvezla u grad obaviti neke posjete, nadajući se da će vidjeti kakav znak ili čuti štogod, ako se bilo što zna o tome da je u poslovima gospodina Bulstrodea nešto krenulo po zlu.
Posjetila je gospođu Thesiger, ali nje nije bilo kod kuće pa se odvezla do kuće gospođe Hackbutt, koja je bila s druge strane crkvenog groblja. Gospođa Hackbutt ju je vidjela s jednog prozora na katu gdje dolazi, pa se sjetila svog prijašnjeg straha od ovakvog susreta i, da bi u tome ostala dosljedna, već je gotovo odlučila poručiti joj kako je nema kod kuće. Ali se tome usprotivila iznenadna neodoljiva želja da uživa u razgovoru, u kome iz njenih usta neće izići ni jedna jedina riječ po kojoj bi se moglo naslutiti kakve su joj misli u glavi.
Dotle su gospođu Bulstrode odveli u salon, pa joj je gospođa Hackbutt pošla ususret, stežući usne i tarući ruke jače nego što se to obično moglo u nje zapaziti, a to su bile mjere opreza, da je jezik ne bi prevario. Odlučila je da gospođu Bulstrode ne pita kako je.
– Već skoro nedjelju dana nisam bila nigdje, osim u crkvi – reče gospođa Bulstrode poslije nekoliko uvodnih riječi. – Gospodin Bulstrode je na sastanku u četvrtak jako obolio, pa nisam htjela izlaziti iz kuće.
Gospođa Hackbutt je trla nadlanicu jedne ruke dlanom druge, držeći ih na prsima, a oči su joj lutale po šarama na sagu.
– Je li i gospodin Hackbutt bio na sastanku? – uporno će gospođa Bulstrode. – Jest, bio je – odgovori gospođa Hackbutt, ne mijenjajući držanje. – Zemljište će se, mislim, kupiti dobrovoljnim prilozima.
– Nadajmo se da neće biti novih oboljenja od kolere, pa neće trebati više nikog tamo pokapati – reče gospođa Bulstrode. – To je strašno iskušenje, ja mislim da je Middlemarch uvijek bio vrlo zdravo mjesto. Treba se, valjda, na njega priviknuti od djetinjstva. Ja još nisam vidjela grada u kome bih radije živjela, a posebno provela posljednje dane.
– Ja bih sigurno bila sretna kad biste mogli uvijek živjeti u Middlemarchu, gospođo Bulstrode – reče gospođa Hackbutt i lako uzdahne. – Ipak, moramo biti spremni da se smirimo ondje gdje nas sudbina baci. Ja sam ipak sigurna da će u našem gradu uvijek biti ljudi koji će vam željeti dobro.
Gospođa Hackbutt je poželjela reći: »Kad biste mene poslušali, rastali biste se s mužem«, ali joj je bilo jasno da jadna žena ne zna ništa o oluji koja se sprema sručiti na njenu glavu, a da ona ne može učiniti ništa više, nego da je malo na to pripremi. Gospođa Bulstrode odjednom osjeti neku studen i drhtavicu; u ovim se riječima gospođe Hackbutt očito krije nešto neobično. Iako je došla sa željom da bude potpuno obaviještena, nije sad bila kadra izvesti svoju srčanu namjeru, pa je promijenila predmet razgovora i, raspitujući se o djeci Hackbuttovih, brzo se oprostila, rekavši da ide posjetiti gospođu Plymdale. Na putu je onamo zamišljala kakva je to morala biti živa rasprava na onom sastanku između gospodina Bulstrodea i nekih njegovih starih protivnika – možda je i gospodin Hackbutt bio jedan od njih. To bi moglo sve objasniti.
Ali kad se upustila u razgovor s gospođom Plymdale, ovo se utješno tumačenje nije moglo više održati. Ona ju je dočekala s pretjeranom nježnošću i raspoložena da vrlo opširno govori o predmetima, koji su se teško mogli dovesti u bilo kakvu vezu s nekom običnom svađom, koje je najvažnija posljedica bilo poremećeno zdravlje gospodina Bulstrodea. Gospođa Bulstrode je najprije zamišljala kako će gospođu Plymdale pitati radije nego koga drugog, ali se iznenadila kad je uvidjela da njena stara prijateljica nije uvijek baš najpogodnija osoba kojoj bi se mogla povjeriti; bila je tu prepreka koju je stvorilo sjećanje na odnose u drugim okolnostima mrsko joj je bilo da je žali i izvještava netko tko je dugo bio navikao podvrgavati se njenoj superiornosti. Naime, određene riječi tajanstvenog značenja, što ih je izrekla gospođa Plymdale o svojoj odlučnosti da nikad ne okreće leđa svojim prijateljima, uvjerile su gospođu Bulstrode kako je ono što se dogodilo neka nesreća, i mjesto da bude kadra svojom prirođenom iskrenošću reći: »Što vi to mislite?«, ona je otišla prije nego je čula ikakvo objašnjenje. Počela je vjerovati, sva uzbuđena, da je ta nesreća nešto gore od pukog gubitka novca, osjećajući jasno kako se Selina sada, baš kao i gospođa Hackbutt prije, nije uopće obazirala na ono što je ona govorila o svom mužu, držeći se kao čovjek koji se pretvara da ne primjećuje na svom subesjedniku neku osobnu manu.
Oprostila se, žureći se uzbuđeno, a kočijašu je naredila da je odveze do trgovine gospodina Vincyja. Za te se kratke vožnje u njoj, pod dojmom da još jednako tapka u mraku, nagomilalo toliko straha, da su joj drhtale noge kad je ušla u poslovnicu, gdje je njen brat sjedio za pisaćim stolom, a lice joj se, obično rumeno, osulo smrtnim bljedilom. Nešto se slično dogodilo i s gospodinom Vincyjem kad je ugledao sestru. Ustao je da je dočeka, uhvatio je za ruku i rekao naglo i nepromišljeno:
– Bog ti pomogao, Harriet, ti znaš sve!
Ono što je proživjela u tom trenutku, bilo je možda gore od onoga što je imalo doći. U tom je trenutku bilo koncentrirano iskušenje, u kome se za velikih emocionalnih kriza otkriva pravi karakter čovjeka i proročki najavljuje posljednji čin, kojim će završiti borba što se vodi. Da nije bilo sjećanja na Rafflesa, bila bi i dalje mislila samo na novčani slom, ali joj je sad, uz ono što je pročitala u bratovu pogledu i razabrala iz njegovih riječi, sinula kroz glavu misao da na njenu mužu ima i neka krivica. Tada, zahvaćena strahom, ugleda u mašti sliku muža, izvrgnuta sramoti, a onda, poslije trenutka porazna stida, u kome je osjećala samo poglede svijeta, jednim se treptajem srca našla – tužna, ali bez ijedne riječi prijekora kraj njega da prijateljski podijeli s njim sramotu i osamu. Sve se to odigralo u njenoj duši u tren oka – samo što je sjela i podigla oči da se zagleda u brata, koji je stajao pred njom.
– Ništa ne znam, Walter. Što se dogodilo? – upitala je jedva čujnim glasom.
Ispričao joj je sve vrlo jednostavnim riječima, u podužim odlomcima, prikazavši joj kako je sablazan mnogo veća od onog što bi se moglo dokazati, osobito što se tiče Rafflesove smrti.
– Svijet će naklapati – rekao je. – Čak i onda kad se čovjek opravda pred sudom, ljudi govorkaju, klimaju glavom i namiguju... i što se svijeta tiče, često je sasvim svejedno je li netko kriv ili nije. To je strašan udarac, a pogađa jednako Lydgatea i Bulstrodea. Ne bih mogao reći što je istina. Želio bih samo da nisam nikad čuo ni za Bulstrodea ni za Lydgatea. Bolje bi ti bilo da se nikad nisi udala, ni ti ni Rosamond.
Gospođa Bulstrode ne izusti ni riječi.
– Moraš to, Harriet, podnijeti kako znaš i možeš. Svijet ne krivi tebe. A ja ću ti pomoći, na što se god odlučiš – reče joj brat otresito, ali dobronamjerno i srdačno.
– Pomozi mi do kočije, Walter – zamoli ga gospođa Bulstrode. Jako sam slaba.
Kad je došla kući, morala je reći kćeri:
– Nije mi dobro, draga. Moram leći. Pripazi na oca. Ne uznemiruj me. Neću večerati.
Zaključala se u svojoj sobi. Trebalo joj je vremena da se pomiri s teško pozlijeđenim osjećajima i grdno okljaštrenim životom, prije nego odlučno pođe zauzeti dosuđeno joj mjesto. Karakter se njena muža pojavio pred njom u novom svjetlu, i ona nije mogla biti blaga u svom sudu. Dvadeset je godina vjerovala u njega i obožavala ga, zavaravana njegovim prikrivanjem, i sad je tih dvadeset godina života opet iskrslo pred njom sa svim pojedinostima, i sve joj se to učinilo kao gadna prijevara. Oženio se njome skrivajući onu ružnu prošlost; i njoj sad nije ostalo ni truna vjere, da bi se mogla zaklinjati da nije kriv za ono najgore, za što ga okrivljuju. Za njenu čestitu narav, sklonu pretjerivanju, bilo je u tom dioništvu u zasluženoj sramoti gotovo više gorčine, no što bi je obični smrtnik mogao podnijeti.
Ali je u te oskudno obrazovane žene, čije su riječi i misli bile neki čudan krpež, bilo vjerno srce. Ona nikako nije mogla napustiti čovjeka s kojim je provela u dobru gotovo pola svog vijeka, i odreći ga se sada kad ga je stigla kazna. A može se napustiti neko biće, iako se i dalje sjedi s njim za istim stolom i počiva na istom ležaju, a takva blizina bez ljubavi samo još više satire napušteno biće. Kad je zaključala vrata, znala je da će ih otključati spremna da se uputi dolje svome mužu, da mu se pridruži u tuzi i o njegovu grijehu kaže: »Tugovat ću, a ne karati.« Ali joj je trebalo vremena da skupi snage, trebalo je da se plačući rastane sa svim radostima i ponosom svoga života. Kad je odlučila sići dolje, obavila je još neke sitne pripreme, koje bi se nekom bešćutnom promatraču mogle učiniti pravom budalaštinom; ali je to bio način na koji je željela pokazati svim vidljivim t nevidljivim promatračima da je započela nov život, u kome se podvrgava poniženju. Skinula je sav svoj nakit, obukla jednostavnu crnu haljinu, a mjesto svoje divno urešene kape i dugačkih uvojaka stavila je na glavu jednostavnu kapu i kosu glatko počešljala, tako da je svojim sumornim izgledom podsjećala na likove prvih metodista.
Bulstrode je znao da mu je žena izišla i da se, vrativši se, tužila kako se ne osjeća dobro, te je to vrijeme proveo isto tako uzbuđen kao i ona. Očekivao je da će ona doznati istinu od drugih, i ne samo da se s tim pomirio, nego mu je to bilo i draže nego da joj išta sam priznaje. Ali je sad, kad je mislio da je došao trenutak da ona sazna istinu, sa strahom iščekivao posljedice te spoznaje. Kćeri su ga morale ostaviti sama, i premda je dopustio da mu donesu nešto jela, ipak ga nije ni okusio. Osjećao je kako polako pada u sve veću nevolju, nežaljen ni od koga. Možda neće više nikad vidjeti ljubavi na licu svoje žene. A kad bi se obratio Bogu, kao da ni tu nije bilo drugog odgovora do mučenja kaznom.
Bilo je već osam sati uvečer kad su se otvorila vrata i ona ušla u njegovu sobu. Nije se usudio pogledati je. Sjedio je oborena pogleda, i dok je išla prema njemu, pomislila je da je nekako manji – kao da se zgrčio i pogurio. Osjećaj nove sućuti i stare nježnosti zahvati je poput snažna vala i ona položi jednu svoju ruku na njegovu, koja je počivala na naslonu stolca, a drugu na njegovo rame, te reče ozbiljno, ali nježno:
– Pogledaj me, Nicholas.
On podigne oči, trgnuvši se malo, a onda se zagleda u nju, trenutak zapanjen; njeno blijedo lice, žalobna odjeća, dršćuće usne, sve je to govorilo: »Znam«, a njene ruke i oči nježno su počivali na njemu. Briznuo je u plač; sjela je kraj njega i oboje su plakah. Nisu još mogli govoriti o sramoti koju ona podnosi s njime, niti o djelima zbog kojih je ta sramota pala na njih. Nijemo je bilo njegovo priznanje, a nijemo i njeno obećanje da će mu ostati vjerna. Kako je god bila prostodušna, ipak se čuvala, kao od plamena vatre, riječi koje bi izražavale njihove zajedničke misli. Nije mogla reći: »Što je od svega toga samo kleveta i puko sumnjičenje?«, a on nije rekao: »Nedužan sam«.

LXXV. POGLAVLJE

Le sentiment de la faussete des plaisirs presents, et l’ ignoraince de la vanite des plaisirs absents, causent l’ inconstance.99
Pascal.

U Rosamond se opet pojavio tračak dobre volje, kad joj se kuća oslobodila prijeteće pojave sudbenog povjerenika i kad su svi neugodni vjerovnici bili namireni. Ali nije bila i radosna; njen joj bračni život nije ispunio nijedne nade i sasvim je iznevjerio njenu maštu. U tom se kratkom razdoblju smirenosti Lydgate sjećao kako je često u trenucima uznemirenosti znao zapadati u burna raspoloženja i što je sve Rosamond zbog toga morala podnijeti, pa je bio pažljiv i nježan prema njoj. Ali je i on izgubio nešto od svog starog duha; neprestano ju je upućivao na štednju u kućanstvu, kao nešto samo po sebi razumljivo, nastojeći da Rosamond postepeno privikne na to, a svladavao bi gnjev kad bi ona odgovarala da se trebaju preseliti u London. Kad ne bi tako odgovarala, onda bi bezvoljno slušala i pitala se ima li u njenu životu išta za što bi bilo vrijedno živjeti. Grube riječi prezira, koje su pale iz muževih usta u trenucima njegova gnjeva, duboko su povrijedile njenu taštinu, koju je on u početku pretvarao u djelotvornu radost; a ono, što je ona smatrala kao njegovo izopačeno shvaćanje života, održavalo je u nje prikriven otpor, zbog čega je svu njegovu nježnost primala samo kao nadomjestak za sreću, koju joj nije uspio dati. Bih su u lošim odnosima sa svojim bližnjima; nije bilo više nikakvih nada ni što se tiče Quallinghama, a i uopće se nije moglo očekivati ništa ni odakle, osim ponekad kakvo pismo od Willa Ladislawa. Rosamond je bila povrijeđena i razočarana Willovom odlukom da ode iz Middlemarcha; naime, iako je znala da on obožava Dorotheju, a štošta je o tome i nagađala, ipak je u potaji gajila vjeru da nju obožava više ili da će jednom nužno doći do toga da je obožava više. Rosamond je bila od onih žena koje žive u uvjerenju da bi se svaki muškarac, na koga naiđu, odlučio za njih, kad ta odluka ne bi bila beznadna. Što se tiče gospođe Casaubon, sve je lijepo i dobro, ali se Will za nju počeo zanimati onda kad još nije poznavao gospođu Lydgate. Rosamond je način na koji joj se on obraćao, a koji je bio mješavina nestašna peckanja i pretjerana udvaranja, držala krinkom pod kojom se kriju dublji osjećaji. Njegova je nazočnost ugodno dražila njenu taštinu i budila u nje osjećaj romantična doživljaja, što joj Lydgate svojom nazočnošću više nije mogao dati. Ona je čak zamišljala – a što sve ljudi i žene u takvim prilikama ne zamišljaju? da Will pretjerava u svom obožavanju gospođe Casaubon, samo da bi nju naljutio. Takve su se misli motale po glavi jadne Rosamond prije nego je Will otišao iz Middlemarcha. On bi bio, mislila je ona, mnogo bolji muž za nju nego što je Lydgate. Nijedna misao ne bi mogla biti neistinitija od te, jer je Rosamondinu nezadovoljstvu u braku bio uzrok u prilikama tog braka, koje su od nje zahtijevale da se obuzdava i da bude strpljiva, a ne u naravi njena muža. Ali je površna misao o nečem sasvim nestvarnom »boljem« imala za nju draž koja joj je razbijala dosadu. Smislila je mali roman, što je trebalo unijeti nešto promjene u njen jednolični život: trebalo bi da Will Ladislaw ostane vječiti neženja i da živi u njenoj blizini, da bi joj uvijek bio na raspolaganju, i da osjeća prema njoj nedvojbenu, iako nikad potpuno izraženu ljubavnu strast, koja bi se tek kadikad u kakvim zanimljivim prizorima razbuktala u sjajan plamen. Kad je Will otišao, njeno razočaranje nije bilo ništa manje od onog zanosa kojim se prije prepuštala tim snovima; još joj je više omrzao život u Middlemarchu, ali je u prvim trenucima nalazila utjehe u snovima o radosnim uspomenama na časove provedene s porodicom u Quallinghamu. Otada su se povećale nevolje njena bračnog života, a kako nije imala nikakve druge utjehe, to se radije podavala lažnom premišljanju o tom malom romanu, kojim je nekoć hranila svoju maštu. Ljudi i žene žalosno griješe u tumačenju znakova koje zapažaju na sebi, shvaćajući svoje nejasne, nemirne težnje kadikad znakom genijalnosti, kadikad vjere, a još češće velike ljubavi. Will je pisao pisma u kojima bi se razbrbljao o svemu i svačemu, obraćajući se malo njoj, a malo Lydgateu, a ona je odgovarala. Rastanak, mislila je, neće valjda biti konačan, a sada valja težiti za tim da se Lydgate preseli u London. U Londonu će sve biti lijepo i dobro, i ona se spokojnom odlučnošću dala na posao da postigne tu svrhu, kad se iznenada pojavila nova nada i oduševila je.
Dogodilo se to malo prije onog znamenitog sastanka u gradskoj vijećnici, a bilo je to ništa manje nego pismo Willa Ladislawa Lydgateu, u kome on doduše govori uglavnom o svom novom zanimanju za kolonizacijske planove, ali usput spominje da će uskoro posjetiti Middlemarch – vrlo ugodna potreba, piše on, gotovo isto tako kao đaku školski praznici. Nada se da će naći svoje staro mjesto na sagu i da će biti i mnogo glazbe za njega. Ali ne može točno odrediti vrijeme. Dok je Lydgate čitao to pismo Rosamond, lice joj je bilo poput ponovo rascvjetala cvijeta, postajalo je ljepše i svježije. Nije bilo više ničega što bi bilo nepodnošljivo, dugovi su bili izmireni, gospodin Ladislaw dolazi i on će Lydgatea nagovoriti da napusti Middlemarch i da se nastani u Londonu, gdje je »sve drugačije nego u jednom provincijskom gradiću«.
Ipak je u tome bilo malo jutarnje vedrine. Ali se nebo iznad Rosamond opet ubrzo zamračilo. Muža su joj pritisle nove crne misli. Njihovi su se uzroci, o kojima njoj ni riječi nije spominjao nije joj govorio o svojim povrijeđenim osjećajima, jer je strepio od njene ravnodušnosti i bojao se da ga krivo ne shvati – ubrzo objasnili, a to je objašnjenje bilo bolno i neobično, sasvim oprečno njenim dotadašnjim mislima o svemu onome što bi moglo utjecati na njenu sreću.
Našavši se opet u veselu raspoloženju i misleći da je Lydgate samo nešto više nego obično zaokupljen svojim mušicama, zbog čega se ne osvrće na neke njene primjedbe, i očito da se ne bi, koliko je moguće, odrekla svojih navika, odlučila je nekoliko dana poslije onog sastanka, ne govoreći mu ništa o tome, poslati pozive za malo večernje društvo. Bila je uvjerena da je to sasvim razborit korak, jer ljudi, koji su se, čini se, držali dosad podalje od njih, žele uspostaviti stare dobre odnose. Kad pozivi budu prihvaćeni, reći će Lydgateu i dati mu neka upozorenja, koja se odnose na ponašanje liječnika prema svojim znancima; Rosamond je, naime, imala najozbiljnije sitne zamjerke kad se radilo o dužnostima drugih ljudi. Ali su svi pozivi bili odbijeni, a posljednji je odgovor pao Lydgateu u ruke.
– To je Chichellyjeva črčkarija. Što on to tebi piše? – reče Lydgate, čudeći se kad joj je predavao pismo. Nije mogla ne dati mu pismo da ga pročita, i on, pogledavši je bijesno, reče:
– Kako ti je, zaboga, palo na pamet da šalješ pozive a da meni ne kažeš, Rosamond? Molim te, zahtijevam od tebe da nikoga ne pozivaš u kuću. Sigurno si pozvala i druge, pa su i oni odbili.
Ona ne reče ništa.
– Čuješ li me? – grmio je Lydgate.
– Jest, svakako, čujem te – odgovori Rosamond, okrenuvši glavu ustranu kretnjom dražesne, dugovrate ptice.
Lydgate ljutito zabaci glavu i iziđe iz sobe, osjećajući da postaje opasan. Rosamond pomisli kako joj muž postaje sve nepodnošljiviji i kako nema nikakva novog, posebnog razloga da bude tako otresit. On nije imao volje da joj govori ni o čemu, za što je bio unaprijed siguran da je neće zanimati, pa je mnogo toga prešutio i nenamjerno, jer mu je ta šutnja već prešla u naviku. Tako ona nije znala o onih tisuću funti zajma ništa, osim da ih je dobio od njena tetka Bulstrodea. Vidjela je da Lydgate opet pada u sumorna raspoloženja i da ih njihovi znanci očito izbjegavaju, i da je to, zbog nekog njoj potpuno nejasna razloga, počelo baš u isto vrijeme kad su se uspjeli izvući iz novčanih neprilika. Da su pozivi bih primljeni, ona bi pozvala i majku i druge članove obitelji, koje nije vidjela već više dana. Stavila je kapu na glavu i pošla se raspitati što je sa svim tim ljudima, osjetivši odjednom kao da je posrijedi neka urota. Sigurno je žele osamiti s tim njenim mužem, koji tako rado vrijeđa svakoga. Bilo je to odmah poslije večere, pa je našla oca i majku gdje sjede sami u salonu. Pozdravili su je tužna pogleda, rekavši: »Dobro došla, draga!« i ništa više. Nikad još nije vidjela oca tako potištena. Sjela je kraj njega i upitala:
– Zar se što dogodilo, oče?
On nije odgovorio, ali se javila gospođa Vincy:
– Oh, draga, zar nisi ništa čula? Ubrzo ćeš sve doznati.
– Tiče li se Tertiusa? – reče Rosamond, problijedjevši. Pomisao je na neugodnosti odmah povezala sa svim onim što je zapažala na mužu, a što sebi nije nikako mogla protumačiti.
– Oh, draga, tiče se. Kad samo pomislim u kakvu si nevolju zapala tom udajom. Dug je bio veliko zlo, a ovo će biti još gore.
– Stani, stani, Lucy – upadne gospodin Vincy. – Zar nisi čula ništa o svom tetku Bulstrodeu, Rosamond?
– Nisam, oče – odvrati jadno biće, osjećajući kao da nevolja nije nešto što je već iskusila, već neka nepoznata sila koja je hvata čeličnim pandžama, te i duša u njoj zamire.
Otac joj je sve ispričao i na kraju rekao:
– Bolje je, draga, da to znaš. Ja mislim da Lydgate mora otići iz grada. Sve je protiv njega. Rekao bih da on tu ne može ništa učiniti. Ja ga ne optužujem ni zbog čega – završio je gospodin Vincy. Prije je uvijek volio u Lydgatea pronalaziti pogreške.
Rosamond je bila strašno potresena. Činilo joj se da ničija sudbina nije tako okrutna kao njena – udala se za čovjeka na koga su se sručile tako sramotne sumnje. Često je nemoguće izbjeći da se sramota smatra čak i gorom od samog zlodjela, i trebalo bi mnogo dubokih misli, kakvih nikad nije bilo u Rosamondinoj glavi, da bi u tim trenucima pomislila kako njena nevolja ipak nije tako strašna, kao što bi bila kad bi se sigurno znalo da je njen muž izvršio neki zločin. Ona je vidjela samo sramotu. I ona se u svojoj bezazlenosti udala za tog čovjeka, vjerujući da će se moći podičiti njime i njegovom porodicom! Ali je kao obično šutjela pred roditeljima i samo rekla da bi već davno otišli iz Middlemarcha da je Lydgate nju poslušao.
– Ona to podnosi hrabrije nego što sam se nadala – reče majka, kad je Rosamond otišla.
– Oh, hvala Bogu! – uzdahne gospodin Vincy, koji je bio jako skršen.
Rosamond je pošla kući; osjećala je odvratnost prema mužu i bila uvjerena da je ta odvratnost i opravdana. Što je on uistinu učinio? Kako je on to uistinu radio? Ona nije znala ništa. Zašto joj nije sve rekao? On joj o tome nije ništa govorio, pa, naravno, ni ona ne može njemu o tome govoriti. U jednom joj je trenutku palo na pamet da zamoli oca i da se vrati kući. Ali joj se, razmišljajući o tome, učinilo da bi takav život bio za nju potpuno pust; udana žena, koja se vraća kući da živi kod roditelja – činilo joj se da takav život ne bi za nju imao nikakva smisla; nije mogla zamisliti sebe u takvu položaju.
U iduća je dva dana Lydgate primijetio da se ona promijenila; bio je uvjeren da je čula zlu vijest. Hoće li mu što reći o tome ili će vječito šutjeti i tom šutnjom pokazivati kako vjeruje da je on kriv? Treba imati na umu da njegovo duševno stanje nije bilo normalno i da mu je gotovo svaki dodir nanosio bol. Svakako je Rosamond u ovoj prilici imala isto tako razloga da se tuži na njegovu šutnju i na nedostatak povjerenja prema njoj, ali je on u gorčini, koja mu je obuzela dušu, ispričavao sebe – zar nije imao pravo što se ustezao reći joj bilo što, kad ona sada, kad zna istinu, ne osjeća potrebe da razgovara s njim? Ali mu se dublje u duši javljala misao i uznemirivala ga da ipak griješi, i ta šutnja, koja je zavladala među njima, postala mu je nepodnošljiva; bilo je to kao da se oboje našlo na olupini broda, nošenoj valovima, a jedno drugom okreće leđa.
Mislio je: »Baš sam budala. Nisam li se ja odrekao svega, ne očekujući ništa? Brak mi je donio brigu, a ne olakšanje.« I one je večeri rekao:
– Rosamond, zar si čula nešto što te je rastužilo? – Jesam – odgovori ona, spustivši svoj ručni rad, na kome je i dalje bezvoljno i rastreseno radila, ponašajući se sasvim drugačije nego obično.
– Što si čula?
– Sve, ja bar tako mislim. Otac mi je rekao.
– Da sam u očima svijeta osramoćen?
– Jest – odgovori Rosamond jedva čujno, te nastavi nesvjesno šiti.
Opet šutnja. Lydgate pomisli: »Kad bi ona imalo vjerovala u mene... kad bi imala ikakva pojma o tome kakav sam ja čovjek, morala bi sad progovoriti i reći kako ne vjeruje da sam ja zaslužio tu sramotu.«
Ali je Rosamond i dalje bezvoljno micala prstima šijući. Sve što bi trebalo reći o tome, mislila je, treba reći Tertius. Što ona zna? A ako nije ništa skrivio, zašto ne učini nešto da bi se opravdao?
Njena je šutnja unijela samo mnogo nove gorčine u njegovo ionako mučno raspoloženje, u kome je sam sebi govorio kako mu nitko ne vjeruje – čak ni Farebrother ne dolazi ni blizu. Počeo je ispitivati, namjeravajući da tim razgovorom razbije onu hladnu atmosferu, koja se stvorila između njih, ali se ta njegova namjera izjalovila, naišavši na zlovolju, koja ne daje nikakve nade. Čak je, čini se, smatrala da i ta nevolja, kao i sve drugo, tišti samo nju. Za nju je on uvijek bio neko strano biće, koje čini samo ono što njoj nije po volji. Ustao je sa stolca, turio ruke u džepove i ushodao se gore-dolje po sobi. U dubini duše nešto mu je govorilo da treba svladati svoju srdžbu, da joj kaže sve i uvjeri je činjenicama. Već je, naime, bio navikao da joj se mora podvrgavati, i kako u nje nema razumijevanja, da ga to više mora biti u njega. Ubrzo se opet vratio svojoj namjeri da joj se iskreno povjeri; ne smije propustiti priliku. Ako uspije da je uvjeri, i ona ozbiljno shvati da je posrijedi kleveta, koju treba pobiti i ne pobjeći od nje, i da se čitava ta nevolja izlegla iz očajnih materijalnih prilika, u kojima se nalazio, bit će to pogodan trenutak da joj se odlučno obrati, da budu jedinstveni u odluci, kako bi sa što manje novca izdržali teške dane i očuvali svoju samostalnost. Spomenut će joj što konačno želi poduzeti, i nagovoriti je da sve to primi dobre volje. Dužan je to pokušati – a što mu drugo i preostaje?
Nije znao kako je dugo neumorno hodao gore-dolje, ali se Rosamond činilo jako dugo, pa je već željela sjesti. I ona je počela razmišljati kako je to prilika da Tertiusa nagovori da učini ono što, po njenu mišljenju, mora učiniti. Kakva god bila istina o toj nesreći, u svemu je bilo nešto samo po sebi strašno.
Lydgate je najposlije sjeo, ali ne na stolac na kojem je obično sjedio, već bliže Rosamond, naginjući se ustranu prema njoj i gledajući je ozbiljno prije nego će načeti taj tužni razgovor. Uspio je zavladati sam sobom i spremio se da govori ozbiljno, kao u prigodi koja se više neće ponoviti, Upravo je otvorio usta, kad ga Rosamond, spustivši ruke u krilo, pogleda i reče:
– Sad si sigurno, Tertius...
– A što?
– Sad si sigurno ipak odustao od namisli da i dalje ostaneš u Middlemarchu. Ja ne mogu dalje živjeti ovdje. Hajdemo u London. Otac i svi drugi kažu da je najbolje da odeš odavle. Kakvu god nesreću trebala podnijeti, lakše će mi biti budem li što dalje odavle.
Lydgate je bio nesretan i uvrijeđen. Mjesto one odlučne ispovijedi, za koju se tako teško pripremao, opet počinje stara pjesma. To nije mogao podnijeti. Lice mu se u trenutku smrklo, ustao je i izišao iz sobe.
Da je bio dovoljno jak da ustraje pri svojoj odluci, da postupa kao superiorniji, jer je ona bila inferiorna, razgovor bi te večeri možda ispao bolje. Da se uspio svladati dokraja, mogao bi još utjecati na Rosamondino mišljenje i volju. Nikad ne možemo pouzdano znati hoće U se neki karakter, kako god krut i čudan bio, oduprijeti utjecaju jačeg duha, nego što je njegov. Takvi se karakteri mogu osvajati na juriš i u trenutku obratiti, te postati dio duše koja ih zahvaća svojom snagom. Ali je u jadnom Lydgateu duša treperila od boli, pa mu je ponestalo snage za taj zadatak.
Od međusobnog razumijevanja i zajedničke odluke bili su sada dalje nego ikad prije; štoviše, kao da im se na putu do tog razumijevanja i te odluke sad ispriječila i misao o bezuspješnom pokušaju, koja im je ostala živo u pameti. Živjeli su iz dana u dan, svako sa svojim mislima; Lydgate idući za svojim poslom u očajnom raspoloženju, a Rosamond misleći, donekle i opravdano, da on postupa okrutno. Nema koristi od toga da išta govori Tertiusu, ali je odlučila sve ispričati Willu Ladislawu kad bude došao. Iako je obično voljela šutjeti, ipak joj je bio potreban netko tko će priznati da joj je nanesena nepravda.

LXXVI. POGLAVLJE

Za milošću, sućuti, mirom i ljubavi,
Svak u nesreći svojoj vapi,
I te divne, zanosne darove,
Zahvalnošću uzvraća.
Jer u Milosti je srce čovjeka,
U Sućuti njegovo lice,
U Ljubavi uzvišen ljudski je lik,
A u Mira odjeća je ljudska.
Wiliam Blake: Pjesme nevinosti.

Nekoliko se dana poslije toga Lydgate na konju zaputio u Lowick, odazivajući se Dorothejinu pozivu. Poziv nije bio neočekivan, jer je došao nakon pisma gospodina Bulstrodea, u kome mu je javljao da je nastavio s pripremama za odlazak iz Middlemarcha, te mora podsjetiti Lydgatea na ono što mu je priopćio o bolnici, a pri čemu on i dalje ostaje. Dužnost mu je, prije nego poduzme bilo kakve nove korake, da se ponovo porazgovori o tome s gospođom Casaubon, koja sad želi, kao i prije, da o tom pitanju razgovara s Lydgateom. »Vi ste možda u međuvremenu promijenili svoja gledišta«, pisao je Bulstrode, »ah i tada bi bilo poželjno da je o tom izvijestite.«
Dorothea je sa živim zanimanjem očekivala njegov dolazak. Iako se, slušajući svoje muške savjetnike, uzdržavala od svega što je sir James nazvao »upletanjem u Bulstrodeove poslove«, neprekidno je imala na umu Lydgateove teškoće, a kad joj se Bulstrode ponovo obratio radi bolnice, pomislila je kako je napokon došla baš ona prilika zbog koje su je opominjali da se ne bi prenaglila. U svom raskošnom domu, šećući se pod krošnjama velikog drveća, njene su misli bile zabavljene sudbinom drugih ljudi, a osjećaji obuzdavam. Misao o dobrim djelima, koja su u njenoj moći, te bi ih mogla činiti, »progonila ju je poput neke strasti«, i kad bi jednom dobila jasnu predodžbu o nečijoj nevolji, svu bi je zaokupila želja da pomogne, a njen bi joj lagodni život postao odvratan. S mnogo je pouzdanja očekivala sastanak s Lydgateom, ne mareći ništa za ono što se govorilo o njegovoj osobnoj uzdržljivosti, a nije se osvrtala ni na to što je sama vrlo mlada žena. Dorotheji se nije činilo ništa tako nevažno, kao isticanje njene mladosti i njena spola, kad je smatrala potrebnim pokazati svoje humane osjećaje.
Dok je čekajući sjedila u knjižnici, imala je vremena u mislima ponovo proživjeti sve one prizore iz prošlosti koji su je sjećali na Lydgatea. Svi su ti prizori dobivali neko značenje kad bi ih povezala sa svojim brakom i njegovim teškoćama – ali baš i nisu svi; u dvije se prilike Lydgate pojavio u nekoj vezi sa svojom ženom i još nekim drugim, što je na Dorotheju ostavilo bolan utisak. Taj se bolni utisak već ublažio u njenoj duši, ali je ostao živ poticaj da razmišlja kako na Lydgatea utječe njegov brak, i osjetljivost za svaku i najmanju aluziju na gospođu Lydgate. Te su joj misli bile kao neka drama; pod dojmom bi tih misli njene oči sjale, a čitava njena pojava kao da se napregla u nekoj neizvjesnosti, premda je samo gledala napolje iz smeđe knjižnice u travnjak i svijetlo zelenilo krošnja, što su se ocrtavale na pozadini tamnog zimzelena.
Kad je Lydgate ušao, gotovo se zaprepastila koliko mu se lice promijenilo, što je njoj još više udaralo u oči, jer ga nije vidjela puna dva mjeseca. Nije to bila promjena što bi je izazvalo mršavljenje, već promjena, koja se vrlo brzo pojavljuje čak i na licu mladih ljudi pod utjecajem trajne ogorčenosti i očaja. Pod dojmom njena srdačnog pogleda, kad mu je pružila ruku, ublažio se izraz na njegovu licu, ali samo tugom.
– Već sam vas jako dugo željela vidjeti, gospodine Lydgate – reče Dorothea kad su sjeli jedno nasuprot drugom – ali vas nisam htjela prije moliti da dođete, dok mi se gospodin Bulstrode ponovo ne obrati zbog bolnice. Hoće li biti kakve koristi od toga da uprava nove bolnice ostane odvojena od stare bolnice, to... znam... stoji do vas ili, barem, zavisi od one koristi koju vi mislite postići, potaknuli time što je ta bolnica u vašim rukama. I ja vjerujem da ćete mi reci što mislite o tome.
– Vi želite odlučiti hoćete li dati svoj velikodušni prilog za bolnicu – reče Lydgate. – Ja vas ne bih mogao mirne duše savjetovati da to povezujete s bilo kakvom mojom djelatnošću. Ja ću možda morati otići iz ovog grada.
Trudio se da bude kratak, sumnjajući očajnički bi li mogao smoći dovoljno snage da izvede bilo kakav plan, kojemu se Rosamond bude opirala.
– Valjda ne zbog toga što vam nitko ne vjeruje? – upita Dorothea, puštajući da joj riječi iskreno teku iz puna srca. – Znam ja sve te nesretne neistine što su se isplele oko vas. Od prvog sam trenutka znala da su neistine. Niste vi nikad učinili nikakvo zlo. Vi ne biste učinili ništa nečasna.
Bile su to prve riječi čvrste vjere u njega, koje su doprle do njegova uha. Uzdahnuvši duboko, reče: – Hvala vam.
Ništa više nije mogao reći; bilo je nešto sasvim novo i čudno da u njegovu životu toliko vrijedi ovih nekoliko riječi povjerenja iz usta jedne žene.
– Zaklinjem vas da mi kažete sve kako je bilo – nastavi Dorothea bez ikakve bojazni. – Vjerujem da će vas istina opravdati.
Lydgate ustane i pođe prema prozoru, zaboravivši gdje se nalazi. Tako je često već razmišljao o mogućnosti da sve razjasni, a da ne iznosi one neugodne pojedinosti koje bi mogle svjedočiti, možda nepravedno, protiv Bulstrodea, i uvijek bi opet odustajao od toga tako je često uvjeravao sam sebe da to ne bi nimalo promijenilo dojmove koje je svijet stekao o njemu, da su mu sada Dorothejine riječi zvučale kao iskušenje da učini nešto što je po sudu svoje zdrave pameti držao nerazumnim.
– Ispričajte mi, molim vas – ponovo će Dorothea prostodušno i ozbiljno – pa se tada možemo posavjetovati. Ne valja dopustiti da ljudi neopravdano misle zlo o nekome, ako se to može spriječiti.
Lydgate se okrene, sjetivši se gdje se nalazi i ugleda Dorothejino lice kako ga gleda s ozbiljnim i srdačnim povjerenjem. Pojava jednog plemenitog bića, u koga su želje velikodušne i milosrđe rječito, osvjetljuje sve oko nas drugim svjetlom, opet počinjemo gledati na sve šire i spokojnije, i vjerovati da se i na nas može gledali i sudili o nama, imajući na umu cjelinu našeg karaktera. Taj je utjecaj počeo djelovati na Lydgatea, koji je već dugo gledao na život kao čovjek koji se bori u mnoštvu koje ga vuče sa sobom. Opet je sjeo i osjećao da postaje onaj stari Lydgate, svjestan da se našao kraj nekoga tko mu vjeruje.
– Ne želim – rekao je – optuživati Bulstrodea, koji mi je posudio novac kad mi je bio najpotrebniji... iako bi mi sad bilo draže da ga nisam ni dobio. On je utučen i nesretan, i život mu visi o niti. Rado ću vam sve ispripovijedati. Bit će mi veliko olakšanje što mogu govoriti nekome tko mi unaprijed vjeruje, pa mi se neće činiti kao da nudim jamstva za svoje poštenje. Vi ćete znati što je od toga pogodno za druge, kao što znate što je pogodno za mene.
– Vjerujte mi – reče Dorothea – neću ponoviti nijedne riječi od toga bez vašeg dopuštenja. Ali ću, u najmanju ruku, moći kazati da ste mi potpuno razjasnili sve okolnosti i da znam kako niste baš ništa krivi. Gospodin će mi Farebrother vjerovati, i moj stric, i sir James Chettam. Štoviše, ima ljudi u Middlemarchu kojima mogu otići; iako ne znaju mnogo o meni, oni će mi vjerovati. Oni će znati da ja ne mogu imati nikakvih drugih motiva do istine i pravednosti. Neće mi biti teško opravdati vas. Ne trebam se mnogo truditi. A za mene na svijetu nema ništa bolje što bih mogla učiniti.
Dorothejin bi se glas, kojim je upravo djetinjski opisala ono što će učiniti, mogao gotovo uzeti kao dokaz da će ona to zaista uspješno izvršiti. Uvjerljiva je nježnost njena ženskog glasa bila kao stvorena za obranu od nasrtljivih tužitelja. Lydgate nije nijednog trenutka pomislio da njen zanos pripiše nekom donkihotstvu, već se sasvim predao, prvi put u životu, izvanrednom osjećaju pouzdanja u velikodušno razumijevanje, bez ikakva ustezanja koje bi mu nametao ponos. Ispripovijedao joj je sve, od časa kad se, pritiješnjen neprilikama, i preko volje prvi put obratio Bulstrodeu, pa je pomalo, dajući si riječima oduška, ulazio u sve potpunije izlaganje onoga što se dešavalo u njegovoj duši – potpuno je obrazložio činjenicu da je njegov način liječenja bolesnika bio u opreci s načinom koji se općenito primjenjuje u praksi, i svoje sumnje u taj općenito primjenjivani način liječenja, svoje idealno shvaćanje dužnosti liječnika i nemir svoje savjesti zbog bojazni da nije, primivši novac, odvojio svoj privatni moral od profesionalnog, iako to nije učinio u obavljanju svoje službene dužnosti.
– Poslije sam doznao – nastavio je – da je Hawley poslao nekoga da ispita domaćicu u Stone Courtu, i ona je rekla da je bolesniku dala sav onaj opijum iz staklenke što sam je ja ostavio, a osim toga da mu je dala i priličnu količinu rakije. Ali se to ne bi protivilo uobičajenim liječničkim uputama, pa ni uputama najodličnijih liječnika. U tome ne nalaze nikakva uporišta sumnje koje se bacaju na mene; one se temelje na tome što se zna da sam primio novac, što je Bulstrode imao razloga željeti da taj čovjek umre, i što mi je tobože dao novac kao mito, da bih zajedno s njim učinio nešto nedopušteno na štetu bolesnika – a svakako da sam primio taj novac kao mito da šutim. To su baš sumnje koje se najupornije održavaju, jer im je svijet sklon, i one se nikako ne mogu pobiti. Kako se desilo da se nisu poslušale moje naredbe, to je pitanje na koje ja ne znam odgovoriti. Ipak je moguće da Bulstrode nije imao nikakve zločinačke namjere... moguće je čak da on i nema nikakva posla s tim neizvršavanjem mojih naredaba, već je to samo prešutio. Ali se sve to ništa ne tiče javnog mišljenja. To je jedan od onih slučajeva kad je čovjek osuđen na temelju svoga karaktera... vjeruje se da je počinio zločin, iako se ne zna kako, jer je imao razloga da ga počini, a Bulstrodeov karakter je obuhvatio i mene, jer sam primio njegov novac. Ja sam naprosto okaljan... moj je ugled okrnjen poput okrnjena klipa kukuruza... što je učinjeno, više se ne da popraviti.
– Oh, to je strašno! – reče Dorothea. – Ja razumijem da vam je zbilja teško opravdati se. I sve je to moralo stići baš vas, koji ste mislili živjeti jednim korisnijim životom, nego što je život običnih ljudi, i pronaći bolje metode... ne mogu se pomiriti s mišlju da se to ne može promijeniti. Ja znam da ste mislili živjeti takvim životom. Sjećam se što ste mi rekli kad smo prvi put razgovarali o bolnici; nema jada o kome sam razmišljala više nego o tome... voljeti što je uzvišeno i nastojati postići to, pa onda promašiti.
– Jest – odvrati Lydgate, osjećajući da je naišao na nekoga tko će potpuno shvatiti svu dubinu njegove tuge. – Imao sam nekih ambicija. Mislio sam da je u mene više snage i moći. Ali su najstrašnije zapreke one koje ne može uočiti nitko do sam čovjek.
– Recimo – reče Dorothea zamišljeno – recimo da se bolnicom upravlja kao i dosad, i da vi ostanete ovdje, makar uz prijateljsku pomoć samo nekolicine ljudi, pa će toga neprijateljskog raspoloženja prema vama pomalo nestajati. Pojavit će se prilike u kojima će ljudi biti prisiljeni priznati kako su bih nepravedni prema vama, jer će uvidjeti da su vaše namjere bile čiste. Vi još možete steći velik glas poput Louisa i Laenneca, o kojima ste mi govorili, i mi ćemo se ponositi vama – završila je nasmiješivši se.
– Sve bi to bilo moguće kad bi u mene bilo moga starog samopouzdanja – reče Lydgate tužno. – Ništa me više ne ogorčava od pomisli da ću otići i pobjeći pred tom klevetom, ostavljajući je neopovrgnutu za sobom. Ali ne mogu ipak tražiti ni od koga da ulaže mnogo novaca u planove, čije izvršenje zavisi od mene.
– Bit će to potpuno vrijedno moga truda – reče Dorothea prostodušno. – Pomislite samo. Ja sam u velikoj nedoumici zbog svoga novca, jer, kako kažu, imam premalo za neki veliki plan, neki od onih koji mi se najviše sviđaju, a ipak imam novca previše. Ne znam što ću. Imam sedam stotina na godinu od svoga imetka, devetnaest stotina na godinu, što mi je ostavio gospodin Casaubon, i tri do četiri tisuće gotovine u banci. Htjela sam podići zajam te ga pomalo vraćati od svojih prihoda koji mi ne trebaju, i tim novcem kupiti zemljište i izgraditi selo, koje bi bilo škola radinosti, ali su me sir James i moj stric uvjerili da bi rizik bio prevelik. Kako vidite, ja bih se najviše radovala kad bih mogla svojim novcem učiniti nešto dobro. Voljela bih kad bi se njime uljepšao život drugim ljudima. Neugodno mi je... sav taj novac dolazi u moje ruke, a ja ga ne trebam.
Na Lydgateovu se mračnom licu pojavi smiješak. Gotovo djetinjska ozbiljnost, kojom je Dorothea sve to izrekla, bila je neodoljiva, stapajući se u divnu cjelinu s njenim živim razumijevanjem za uzvišeniji život. O običnijem životu, koji je od tako velikog značenja i u svijetu, imala je jadna gospođa Casaubon vrlo mutne i oskudne pojmove, pa joj tu nije ništa koristila ni njena mašta.) Ali je smiješak shvatila kao poticaj da ustraje u svojoj nakani.
– Mislim da sad uviđate kako ste bili suviše bojažljivi – reče uvjerljivim glasom. – Bolnica će biti jedno korisno djelo, a drugo će korisno djelo biti da vam se život opet učini potpunim i doličnim.
S Lydgateova je lica iščezao smiješak.
– U vas ima dobrote i novca da sve to učinite, kad bi se to moglo učiniti – Lydgate će. – Ali...
Oklijevao je malo, gledajući rastreseno prema prozoru, a ona je sjedila u nijemom iščekivanju. Napokon se on okrene prema njoj i reče naglo:
– Zašto da vam ne kažem? Vi znate kakve obveze brak čovjeku nameće. Vi ćete sve razumjeti.
Dorothea osjeti kako joj je srce počelo brže udarati. Zar i njega takva muka muči? Ali se bojala išta reći, a on je odmah nastavio:
– Ne mogu sad baš ništa učiniti... nijedan korak, a da mi nije na umu sreća moje žene. Potpuno je nemoguće učiniti ono, što bih možda učinio da sam sam. Ne mogu je gledati nesretnu. Ona se udala za mene, ne znajući što je čeka, i bilo bi za nju bolje da nije pošla za mene.
– Znam, znam... vi joj nećete zadavati nikakva jada, ako baš niste na to prisiljeni – upadne Dorothea, dobro se sjećajući svoga života.
– A ona je odlučno za to da ne ostanemo ovdje. Želi da odemo.
Dodijale su joj nevolje što smo ih ovdje proživjeli – reče Lydgate, zastavši opet, kao da se boji da ne kaže previše.
– Ali kad vidi kakve biste koristi mogli imati od toga da ostanete... – reče Dorothea gotovo prijekorno, kao da je zaboravila one razloge o kojima su upravo razgovarah. Lydgate nije odmah odgovorio.
– Ali ona to neće vidjeti – reče naposljetku kratko, misleći u prvi mah da te riječi moraju biti dovoljne bez ikakva daljeg tumačenja. A i mene je, zapravo, prošla volja da i dalje živim ovdje.
Zastao je trenutak, a onda, osjećajući potrebu da Dorothea dublje zagleda u njegove životne teškoće, reče:
– Ova ju je nevolja potpuno smutila. Nismo bili kadri ni da razgovaramo o tome. Ne znam što ona misli o tome; možda se boji da sam zaista počinio kakvu podlost. To sam ja kriv, trebao sam biti iskreniji. Ali ja strahovito trpim.
– Mogu li je ja posjetiti? – upita Dorothea gorljivo. – Hoće li joj biti draga moja sućut? Objasnit ću joj da niste ni za što krivi i nikome odgovorni do svojoj savjesti. Reći ću joj da ćete biti opravdani pred svim poštenim ljudima. Umirit ću je. Hoćete li je upitati mogu li je posjetiti? Jednom sam već bila kod nje.
– Vjerujem da možete – odvrati Lydgate, prihvaćajući taj prijedlog s nekom nadom. – Smatrat će se počašćena... bit će joj, mislim, drago da vidi kako me barem vi donekle cijenite. Neću joj ništa reći o vašem posjetu... da ne bi to povezala s mojim željama. Znam da nisam trebao dopustiti da sve dozna od drugih, ali...
Zastao je, i nekoliko je trenutaka vladala šutnja. Dorotheja se suzdržala da kaže ono što je pomislila, naime kako dobro zna da se između muža i žene mogu ispriječiti nevidljive zapreke, koje im ne daju govoriti. To je jedno od onih osjetljivih mjesta u duši, koja može povrijediti čak i sućut. Zbog toga se ona obrati opet onom više vanjskom aspektu Lydgateova položaja, rekavši vedro:
– I kad gospođa Lydgate bude znak da imate prijatelja, koji imaju povjerenja u vas i koji će vam pomagati, bit će zadovoljna što možete ostati na svom mjestu i raditi, te opet s pouzdanjem gledati u budućnost... Moći ćete izvršiti ono što ste naumili. Možda ćete tada uvidjeti kako je bilo dobro što ste prihvatili moj prijedlog da ostanete i dalje u bolnici. Sigurno će biti tako... ako još vjerujete da u bolnici možete svoje znanje učiniti korisnim.
Lydgate ne odgovori; Dorothea je vidjela kako se u duši bori sam sa sobom.
– Ne trebate se odmah odlučiti – reče blago. – Može proći i nekoliko dana dok ja odgovorim gospodinu Bulstrodeu.
Lydgate je još šutio, ali napokon progovori, i to najodlučnije:
– Ne, milije mi je da ne bude nikakve prilike za kolebanje. Ne pouzdajem se više dovoljno u sebe... bar što se tiče onoga što bih ja mogao učiniti u tim svojim novim životnim prilikama. Bilo bi nepošteno dopustiti da se drugi obvežu na nešto ozbiljno, pouzdavajući se u mene. Ja ću na kraju morati otići odavle; ne vjerujem da bih mogao učiniti što drugo. Sve je suviše nesigurno; ne bih mogao pristati da zbog mene trpi vaša dobrota uzalud. Ne... pustite, neka se nova bolnica spoji sa starom i neka sve ide svojim putem, kao da mene nikad nije ni bilo. Otkako radim u bolnici, bilježim svoja opažanja; te ću bilješke predati čovjeku koji će se njima moći okoristiti – završio je gorko. – Još dugo neću moći misliti ni na što drugo, osim na zaradu.
– Boli me kad čujem da govorite tako beznadno – reče Dorothea.
– Vaši će prijatelji, koji vjeruju u vašu budućnost, u vašu sposobnost da izvršite velika djela, biti sretni uzmognu li vas izbaviti od svih tih teškoća. Pomislite koliko ja imam novaca; kad biste od toga uzimali nešto svake godine, dok se ne oslobodite te oskudice u prihodima, olakšali biste mi teret, kojim me taj novac pritišće. Zašto da ljudi to ne čine? Teško je to svima podjednako podijeliti. A to je ipak jedan od načina da se podijeli.
– Bog vas blagoslovio, gospođo Casaubon! – reče Lydgate i ustane, kao da je još uvijek pod dojmom onog poticaja, koji ga je nagnao da govori tako odlučno, uprvši se rukom na naslon velikoga kožnog naslonjača, na kome je bio sjedio. – Lijepo je da su vam misli takve. Ali ja nisam čovjek koji bi sebi smio dopustiti da se njima okoristi. Nemam za to dovoljna jamstva. Ne smijem se, u najmanju ruku, poniziti toliko da primam potporu za neko djelo, koje nisam izvršio. Meni je potpuno jasno da se ne smijem pouzdati ni u što, već da moram otići iz Middlemarcha; što prije, to bolje. Ovdje ne bih dugo vremena bio kadar, ni u najboljem slučaju, doći do nekog prihoda dovoljnog za život... i na nekom je novom mjestu lakše mijenjati štošta u načinu života. Moram činiti ono što čine i drugi ljudi, i misliti na ono što je svijetu po volji, a meni donosi novaca; moram potražiti neko mjesto u londonskoj gužvi i ugurati se tamo; usidriti se negdje u kakvom kupalištu, ili stići u neki grad na jugu, gdje ima mnogo dokonih Engleza, i nastojati da iziđem na glas... to je neka vrsta oklopa u koji se moram zavući da bih se održao na životu.
– To baš nije hrabro – reče Dorothea – povući se iz borbe.
– Ne, nije hrabro – reče Lydgate – ali ako čovjek strepi pred opasnošću da bude potpuno onemogućen?
Tada nastavi blažim glasom:
– Ipak ste me jako ohrabrili svojim povjerenjem. Nakon ovog razgovora s vama sve mi se čini nekako lakše, i bit ću vam vrlo zahvalan ako me uzmognete opravdati pred nekolicinom drugih ljudi, osobito pred gospodinom Farebrotherom. Nemojte samo spominjati činjenicu da se moje naredbe nisu vršile. To bi se ubrzo izvrnulo. Naposljetku, nema nikakvih dokaza koji bi govorili za mene, osim mišljenja koje ljudi otprije imaju o meni. Vi možete jedino ponavljati ono što sam ja rekao o sebi.
– Gospodin će Farebrother vjerovati... i drugi će vjerovati – uvjeravala ga je Dorothea. – Ja ću im prikazati kako je glupo i pomisliti da ste bih podmićeni, da učinite nešto loše.
– Ne znam – reče Lydgate, a u glasu mu zadršće nešto poput prigušena jecaja. – Dosad još nisam primio mito. Ali jedva ima i trunka razlike između podmićivanja i onoga što se kadikad naziva uspjehom. Vi ćete mi, dakle, učiniti još i tu ljubaznu uslugu i posjetiti moju ženu?
– Jest, hoću. Sjećam se kako je draga – odvrati Dorothea, kojoj se duboko usjekao u pamet dojam, što ga je na nju ostavila Rosamond. Nadam se da će me rado primiti.
Dok se, jašući, vraćao kući, razmišljao je: »U toga je mladog bića srce milostivo kao u Bogorodice. Ona očito nimalo ne misli na svoju budućnost i odrekla bi se polovine svojih prihoda odjednom, kao da joj ne treba ništa do stolca na kojem će sjediti i s njega gledati svojim bistrim očima bijedne smrtnike, koji joj se moleći obraćaju. Ima u nje nešto što još nisam vidio ni u koje žene – pravo vrelo ljubavi prema čovjeku; čovjek može u njoj steći prijatelja. Mora da je Casaubon pobudio u nje iluziju o nekom junaštvu. Može li u nje biti ikakva drugog osjećaja prema čovjeku? Ladislaw? Njih svakako povezuje neki osobit osjećaj. I mora da je Casaubon to slutio. Zaista... njena bi ljubav mogla čovjeku pomoći više od njena novca.
Dorothea je međutim smislila plan kako će Lydgatea osloboditi obveze prema Bulstrodeu. Bila je uvjerena da je i ta obveza dio, makar i mali, onog mučnog tereta koji ga pritišće. Sjela je i odmah, još pod dojmom razgovora s Lydgateom, napisala kratko pismo, u kojem je dokazivala kako ona ima više prava od gospodina Bulstrodea na zadovoljstvo da mu pribavi novac koji mu je potreban. Uvjeravala ga je kako ne bi postupao nimalo ljubazno kad joj ne bi dopustio da mu pomogne u ovoj neznatnoj prilici; učinit će uslugu samo njoj, koja ima tako malo mogućnosti da uloži višak svog novca. Neka je nazove vjerovnikom ili kako god hoće, samo neka ne odbije njenu molbu. Pismu je priložila ček na tisuću funti i odlučila ga ponijeti sa sobom, kad bude sutradan pošla posjetiti Rosamond.

LXXVII. POGLAVLJE

Tako je tvojim padom pala ljaga na najdarovitijeg i najvaljanijeg čovjeka, obilježivši ga sumnjom.
Henrik V.

Sutradan je Lydgate morao u Brassing, pa je Rosamond rekao da ga neće biti do večeri. U posljednje vrijeme nije ona izlazila iz kuće i vrta nikamo, osim u crkvu, a samo je jednom posjetila oca, kome je rekla:
– Ako se Tertius krene odavle, ti ćeš nam pomoći, je li, oče? Sve se bojim da ćemo imati vrlo malo novaca. I pouzdano se nadam da će nam netko pomoći.
A gospodin Vincy je odgovorio:
– Hoću, dijete; neću gledati na jednu ili dvije stotine. Od toga vidim barem neku korist.
Inače je sjedila kod kuće bezvoljna i tužna u neizvjesnu iščekivanju, a misli usredotočila na dolazak Willa Ladislawa; taj je dolazak bio jedino čemu se nadala i što ju je zanimalo. Usto je Lydgatea sve više salijetala da požuri sa selidbom iz Middlemarcha u London; vjerovala je da će Willov dolazak pospješiti taj odlazak, iako nije znala kako. Takvo određivanje slijeda događaja i suviše je općenito, da bi se s pravom moglo smatrati kao neka Rosamondina lakoumnost. I to je baš onakav slijed događaja, koji uzrokuje najbolnije razočaranje kad se poremeti. Naime, kad znamo kako se neki učinak može proizvesti, onda često znamo i to kako je moguće da taj učinak izostane ili bude osujećen. Ali ako nemamo pred očima ništa drugo osim željenog uzroka i odmah za njim željenu posljedicu, onda smo odbacili svaku sumnju i misli su nam čisto intuitivne. A to je baš ono što se događalo u glavi jadne Rosamond, dok bi se uređivala pažljivo kao obično, iako nešto sporije, ili sjedala za glasovir u namjeri da svira, pa bi onda odustala, sjedeći ipak i dalje za glasovirom, uprvši prste u drveni okvir tipaka i gledajući preda se, sanjareći i dosađujući se. Njena je tuga postala tako očita, da je se Lydgate nekako čudno plašio, kao nekog nijemog prijekora. I taj je jaki čovjek, kojim su gospodarili snažni osjećaji prema tom lijepom, nježnom biću, kome je on, čini se, pokvario život, izbjegavao njen pogled i katkad bi se trgnuo kad bi mu se približila; taj ga je strah od nje i strah za nju, kojega se bio načas oslobodio u onim gorkim časovima što ih je proživio, sad opet obuzeo novom snagom.
Toga je dana Rosamond sišla iz svoje sobe na katu – gdje bi ponekad, dok Lydgatea nije bilo kod kuće, prosjedila cijeli dan – odjevena za šetnju u gradu. Pošla je na poštu predati jedno pismo – bilo je to pismo upućeno Willu Ladislawu, dražesno i diskretno; tim je pismom Rosamond, natuknuvši nešto o svojoj nevolji, željela ubrzati Willov dolazak. Služavka je, sad jedino služinče u kući, primijeti kako silazi stubama, odjevena za šetnju, i pomisli: »Nisam još vidjela žene kojoj bi tako lijepo pristajala kapa... Jadno stvorenje!«
Dorothea je u međuvremenu bila zaokupljena planom da posjeti Rosamond, i onim mnogim mislima o prošlosti i vjerojatnoj budućnosti, koje su se vrzle u njenoj glavi oko toga posjeta. Do jučer je, kad joj je Lydgate dopustio da na trenutak zaviri u nevolje njegova bračnog života, pojava gospođe Lydgate u njenim mislima bila uvijek povezana s pojavom Willa Ladislawa. Čak i u svojim najtežim časovima – pa i onda kad ju je gospođa Cadwallader razljutila svojim potankim i slikovitim prepričavanjem midlmarčkih naklapanja – ona se trudila opravdati Willa od svih ružnih sumnja; štoviše, jedan od najjačih poticaja, koji je dolazio iz dubine njene duše, navodio ju je na to da ga opravdava. A kad je poslije, pri susretu s njim, u prvi mah pomislila da on govori o svojim osjećajima prema gospođi Lydgate i o svojoj odluci da se tim osjećajima dalje ne podaje, odmah je našla neko, makar i slabo, opravdanje za njega, zamislivši na trenutak onu draž, koju je za njega moglo imati društvo tog lijepog bića, koje je vjerojatno uživalo s njim ne samo u glazbi, nego i u mnogo čemu drugom što se njemu sviđa. A onda su došle njegove oproštajne riječi, nekoliko uzbudljivih riječi kojima je natuknuo da je ona sama objekt one ljubavi od koje on mora bježati, da je to baš njegova ljubav prema njoj, koju on, kako je odlučio, neće očitovati, već će je ponijeti sa sobom u progonstvo. Od toga sastanka Dorothea se, vjerujući u Willovu ljubav, vjerujući i ponosno uživajući u njegovu izvanrednom osjećaju časti i njegovoj odlučnosti da nikome ne dopusti da ga neopravdano objeduje, nije nimalo uznemiravala zbog njegova pažljiva odnosa prema gospođi Lydgate. Bila je potpuno uvjerena da je taj odnos besprijekoran.
Postoje bića, u kojih je narav takva da njihovu ljubav primamo kao neku vrstu krštenja ili posvete; sama njihova vjera u nas obavezuje nas da čuvamo svoje poštenje i čistoću, a naši grijesi mogu postati najgore svetogrđe, koje razara nevidljivi oltar povjerenja. »Kad ti nisi dobar, nitko nije dobar« – te jednostavne riječi mogu uliti strahovito značenje odgovornosti i ubitačnu snagu grižnji savjesti.
Dorothea je imala takvu narav; njene su se greške, koje su dolazile iz dubina njene strasne duše, potpuno otvoreno očitovale u njenu gorljivom karakteru; osjećala je samo samilost prema ljudima koji griješe, a sama nije iz svog iskustva znala ništa o zakučastim spletovima i skrivenim tragovima zla. Ali je u toj njenoj prostodušnosti, u kojoj je svoju vjeru u ljude isticala kao opći ideal, bila velika snaga njene ženstvenosti. I to je od prvog trenutka snažno djelovalo na Willa Ladislawa. Mislio je, kad se s njom oprostio, da će onih nekoliko riječi, kojima je htio izraziti ono što osjeća prema njoj, i istaći jaz koji među njima stvara njeno bogatstvo, svojom kratkoćom samo olakšati Dorotheji da ih shvati; mislio je da je stekao njeno najveće poštovanje.
Will je imao pravo kad je tako mislio. Dorothea je u idućih nekoliko mjeseci poslije njihova rastanka, razmišljajući o njihovu međusobnom odnosu, bila tužna, ali uporno spokojna, kao čovjek u koga je srce čisto i duša bez grijeha. U nje je bila živa snaga otpora, a taj bi se otpor katkad očitovao u obrani planova ili ljudi u koje bi ona vjerovala. A nepravde, koje je po njenu mišljenju njen muž nanio Willu, i one vanjske okolnosti, koje su drugima služile kao razlog da ga obescjenjuju, samo su pojačavale njenu sklonost prema Willu i učvršćivale njen izvanredni sud o njemu. A sad se s otkrićima o Bulstrodeu pojavila još jedna činjenica, koja je krnjila Willov društveni ugled i koja je u Dorotheji izazivala otpor prema svemu što se o njemu govorilo u onom dijelu njena svijeta, koji se našao unutar ograde parka.
»Mladi Ladislaw, unuk kradljiva Zidova lihvara« – osobito se isticalo u razgovorima o Bulstrodeu u Lowicku, Tiptonu i Freshittu, a to je bilo mnogo gore od »Talijana s bijelim miševima«. Čestiti je sir James Chettam bio uvjeren da je s pravom zadovoljan kad s uživanjem pomisli da se i onako golemi jaz između Dorotheje i Willa sad još i proširio, tako da može, što se tiče njihova odnosa, odbaciti svaku bojazan kao potpuno besmislenu. A možda će biti nekog uživanja i u tome da se gospodinu Brookeu prikaže ta ružna strana Willova rodoslovlja kao neko novo svjetlo, koje bi mu olakšalo da uvidi svoju lakoumnost. Dorothea je primijetila s kakvom se pakošću mnogo puta spominjalo Willovo ime u toj tužnoj priči, ali ona nije izustila nijedne riječi. Prije ne bi nikad šutjela kad bi bila riječ o Willu, ali ju je sada obuzdavala misao da između njih postoji prisniji odnos, o kojem treba šutjeti kao o nekoj posvećenoj tajni. Ali je ta šutnja davala još više žara njenom otporu, a Willova zla kob, koju su ljudi htjeli da mu naprte na leđa kao sramotu, samo ju je još više poticala da mu ostane vjerna.
Dorothea se nije zanosila mišlju da bi njihov odnos ikad mogao postati još prisniji, a ipak se nije nikad odlučila na neko odricanje. Sav je svoj odnos prema Willu shvatila samo kao dio svojih bračnih nevolja i smatrala je da bi ogriješila dušu kad bi se podavala nekoj tuzi zbog toga što nije potpuno sretna, pa je radije razmišljala o onom preobilju kojim ju je obdarila sudbina. Zadovoljavala se time da veći dio radosti svojih najnježnijih osjećaja proživljava u uspomenama. Kad bi pomislila na brak, pred očima bi joj bila odvratna ponuda kakva prosca, o kome doduše nije još ništa znala, a čije bi vrline, po sudu njenih rođaka, bile za nju pravo vrelo muka. »Netko tko će upravljati tvojim imetkom mjesto tebe, draga«, bio je privlačan prijedlog gospodina Brookea, kojim su bile obuhvaćene te prikladne vrline.
– Voljela bih upravljati njime sama, kad bih samo znala što da počnem s njim – odgovorila je Dorothea.
A tim je svojim riječima dodala da se ponovo neće udati, a na svom dugom životnom putu, tako jednoličnom i pustom, bez ikakvih putokaza, snalazit će se i ravnati usput, idući sa svojim suputnicima.
To su bili njeni osjećaji prema Willu Ladislawu, koji su joj ispunjali dušu otkako je smislila plan da posjeti gospođu Lydgate, i oni su činili neku vrstu pozadine, na kojoj se pred njenim očima javljao Rosamondin lik, lišen svega što bi moglo biti na smetnju njenim interesima i osjećajima. Postojalo je vjerojatno neko duševno otuđenje, iskrsla neka zapreka potpunom povjerenju između te žene i njena muža, koji je ipak njenu sreću učinio svojim životnim načelom. To je nevolja u koju se ne smije izravno miješati nitko treći. Dorothea je, međutim, s iskrenom sućuti mislila o usamljenosti u kojoj se našla Rosamond zbog sumnja bačenih na njena muža. Bit će, mislila je, svakako dobro ako pokaže da poštuje njena muža i osjeća s njom.
– Govorit ću joj o njenom mužu – mislila je Dorothea dok se vozila u grad. Vedro proljetno jutro, miris vlažne zemlje, mlado lišće što je tek provirilo, još naborano iz napola otvorenih pupova, pokazujući svoje jetko zelenilo, sve je to bio dio vedra raspoloženja, koje je osjećala poslije duga razgovora s gospodinom Farebrotherom, koji je radosno primio opravdanje Lydgateova postupka. – Donijet ću gospođi Lydgate dobre vijesti i možda će joj biti drago da se razgovara i sprijatelji sa mnom.
Dorothea je imala obaviti još jedan posao u Lowick Gateu: nabaviti lijepo, novo zvono za školu, i budući da je trebala izaći iz kočije sasvim blizu Lydgateovih, pošla je onamo preko ulice, rekavši kočijašu da pričeka na neke pakete. Ulična su vrata bila otvorena, pa je služavka uhvatila priliku da promatra kočiju, koja je u blizini stala, jer je opazila da joj se približava gospođa »kojoj ona kočija pripada«.
– Je li gospođa Lydgate kod kuće? – upita Dorothea.
– Ne bih vam, milostiva gospođo, mogla pouzdano reći, pogledat ću, ako izvolite ući – odvrati Marta, malo zbunjena zbog svoje kuhinjske pregače, ali dovoljno sabrana da bude sigurna kako »gospođa« ne bi bio pravi naslov za ovu mladu udovicu kraljevske pojave, s kočijom i pažom. – Izvolite, molim, ući, a ja ću otići pogledati.
– Recite da je ovdje gospođa Casaubon – reče Dorothea kad je Marta krenula, namjeravajući da je odvede u salon, pa da se onda uspne na kat i vidi je li se Rosamond vratila iz šetnje.
Prošle su širim dijelom predvorja i ušle u hodnik što vodi u vrt. Vrata salona bila su samo pritvorena, pa ih je Marta odgurnula, ne gledajući u sobu, i čekala da gospođa Casaubon uđe, a onda se okrenula da ode, zatvorivši vrata isto tako nečujno, kao što ih je i otvorila.
Dorothea nije toga dana bila tako rastresena kao inače, jer je bila zaokupljena mislima o onome što je bilo i što će biti. Našla se s druge strane vrata, ne zamjećujući ništa posebno, ali je uto začula kako netko govori prigušenim glasom, od koga se zapanjila; pričinilo joj se da sanja u po bijela dana. Učinivši nesvjesno korak-dva, našla se ispred izbočene police jednog ormara za knjige i ugledala, u strahovitoj, nedvojbenoj jasnoći, u kojoj je bila jasna svaka pojedinost, nešto zbog čega je nepomično zastala, ne smogavši ni toliko prisebnosti da bi mogla izustiti i jednu riječ.
Pred njom je bio Will Ladislaw; sjedio je, leđima okrenut prema njoj, na divanu koji je stajao uza zid u istoj ravnini s vratima, na koja je Dorothea ušla. Tik do njega, okrenuta prema njemu, crvena od plača, što je davalo njenu licu novu ljepotu, sjedila je Rosamond, s kapom koja joj je pala na potiljak. Will je svojim rukama obuhvatio njene sklopljene, uzdignute ruke i usrdno govorio prigušenim glasom.
Rosamond je bila tako uzbuđena da nije zamijetila pojavu koja se nijemo približavala, ali kad je Dorothea, ugledavši taj prizor, u prvom trenutku, koji joj se činio beskrajnim, smeteno uzmakla i kod toga zapela za mali stolić, Rosamond ju je odjednom ugledala, grčevitom kretnjom istrgla svoje ruke i ustala, gledajući Dorotheju, koja je bila prisiljena da stane. Will Ladislaw, skočivši na noge, ogledao se i, susrevši Dorothejin pogled, skamenio. Ali ona ubrzo skrene pogled na Rosamond i reče odlučnim glasom:
– Oprostite, gospođo Lydgate, služavka nije znala da ste ovdje. Došla sam predati jedno važno pismo za gospodina Lydgatea, koje sam željela uručiti baš vama.
Ona položi pismo na stolić, za koji je uzmičući zapela, a onda, naklonivši se i obuhvativši jednim pogledom Rosamond i Willa, brzo iziđe iz sobe. U hodniku je srela iznenađenu Martu, koja joj reče kako joj je žao što gospođe nema kod kuće; Marta isprati nepoznatu gospođu, razmišljajući kako su odlični ljudi vjerojatno nestrpljiviji od običnih.
Dorothea prijeđe ulicu brzim korakom i začas se opet nađe u svojoj kočiji.
– U dvorac Freshitt – reče kočijašu, a svatko tko bi je promatrao, pomislio bi, iako je bila bljeđa nego obično, da još nikad nije bilo u nje više prisebnosti. A tako je zaista i bilo. Svu ju je obuzeo osjećaj prezira, i kao da se njim ogradila od svih drugih osjećaja. Vidjela je nešto što ona nikad ne bi mogla povjerovati, nešto pred čim su ustuknuli svi njeni osjećaji i uzavreli jarosno i besciljno. Trebala joj je neka djelatnost, u kojoj bi ta uzavrelost našla oduška. Osjećala se dovoljno jakom da cijeli dan hoda i radi. I ona će izvršiti što je nakanila kad je jutros krenula iz kuće; posjetit će Freshitt i Tipton i kazati sir Jamesu i svome stricu sve ono što je željela da oni saznaju o Lydgateu, koji se u svojoj nevolji našao osamljen u braku, koji joj se sada prikazao u novoj slici, što ju je potaklo da se za Lydgatea još gorljivije zalaže. U mučnim danima svoga bračnog života, u kome se ona uvijek brzo i s bolom u duši pokoravala, nikad nije osjetila ništa što bi bilo slično toj pobjedonosnoj snazi uzavrela ogorčenja; shvatila je to kao znak nove snage.
– Dodo, kako ti se oči sjaju! – reče Celia, kad je sir James izišao iz sobe. – I ti gledaš, a ništa ne vidiš, ni Artura ni bilo što drugo. Znam već da se opet spremaš na nešto neugodno. Je li to opet zbog gospodina Lydgatea, ili se dogodilo nešto drugo?
Celia je bila navikla promatrati sestru s nekom strepnjom.
– Jest, draga, puno toga se dogodilo – odvrati Dodo svojim zvonkim glasom.
– Da čujemo, što je bilo? – upita Celia, sklopivši ruke i naslonivši se na njih.
– Oh, sve nevolje ovoga svijeta – odgovori Dorothea, podigavši ruke i sklopivši ih na potiljku.
– Zaboga, Dodo, da nemaš i za njih neki plan? – usklikne Celia, malo uznemirena tim hamletovskim buncanjem.
Uto se sir James vratio, spreman otpratiti Dorotheju u Grange, pa je ona tako sretno obavila što je kanila, ne pokolebavši se u svojoj odluci, te se napokon opet našla na pragu svoga doma.

LXXVIII. POGLAVLJE

Da sam bar jučer legao u grob hladni,
A spomenik da mi je njena divna vjernost.
Rosamond i Will su stajali nepomično, da ni sami nisu znali kako dugo; on je zurio u mjesto na kome je ugledao Dorotheju, a Rosamond se u nedoumici zagledala u njega. Rosamond se činilo da je to trajalo beskonačno dugo; teško je bilo reći je li je ono, što se upravo dogodilo, u dubini duše više ozlovoljilo ili obradovalo. Plitki ljudi zamišljaju da im je lako vladati tuđim osjećajima; oni slijepo vjeruju da svojim beznačajnim utjecajem mogu mijenjati i najdublja strujanja u dušama, i misle da mogu lijepim gestama i riječima učiniti da se nešto, čega uistinu nema, ipak pričinja kao da jest. Znala je da je Willu zadan žestok udarac, ali ona nije bila navikla uživljavat se u tuđa duševna raspoloženja; smatrala je da je duša materija, koju ona može po svojoj volji oblikovati. Vjerovala je da u nje ima snage da umiruje i pokorava. Čak se i Tertius, taj najtvrdokorniji čovjek, napokon uvijek morao pokoriti. Sve se okomilo na nju, ali bi Rosamond govorila i sada, kao što je govorila i prije no što se udala, da nikad neće odustati od onoga što je sebi uvrtjela u glavu.
Ispružila je ruku i vršcima se prstiju dotakla rukava Willova kaputa.
– Ne dirajte me! – ciknuo je, kao da bi zviznuo bičem, i odskočio od nje, čas blijed, čas crven, a cijelo tijelo kao da mu je podrhtavalo u mučnoj boli. Poletio je naokolo na drugi kraj sobe i stao nasuprot Rosamond, zaturivši vrške prstiju u džepove i zabacivši glavu natrag; gledao je bijesnim pogledom, ali ne u Rosamond, već u neku točku nekoliko palaca dalje od nje.
Bila je jako uvrijeđena, ali te znakove razumio bi i protumačio samo Lydgate. Odjednom se umirila i sjela, odvezavši svoju kapu i odloživši je zajedno sa šalom. Njene male ruke, koje je sklopila u krilu, bile su jako hladne.
Will bi bio najpametnije učinio da je odmah uzeo šešir i otišao. Ali kao da mu to uopće nije palo na pamet; naprotiv, nešto ga je neodoljivo poticalo da ostane i da svojom srdžbom satre Rosamond. Crnilo mu se nemogućim da podnese tu fatalnost, koju mu je ona nametnula, a da ne da oduška svom bijesu, baš kao što ni pantera, pogođena kopljem, ne može da ne skače i ne grize oko sebe. A ipak, kako da kaže jednoj ženi da bi je najradije prokleo? Bjesnio je, obuzdavan društvenim obzirima, kojima se morao pokoravati; bio je u opasnosti da izgubi glavu kad mu Rosamond zada odlučan udarac. Tankim glasom, ali punim pakosne poruge, reče:
– Možete otrčati za njom i objasniti joj da vam je ona ipak najdraža.
– Da trčim za njom! – plane Will oštrim glasom. – Zar vi mislite da bi me ona i pogledala, ili da bi mi povjerovala ijednu riječ koju bi čula iz mojih usta?... Objasniti! Kako čovjek može nešto objasniti, izgovarajući se na neku ženu?
– Možete joj reći što god hoćete – reče Rosamond nešto neodlučnije.
– Mislite li da bih joj bio draži kad bih žrtvovao vas? Nije ona žena kojoj bi laskalo da se ja ponizujem... koja bi mi vjerovala da sam odan njoj, jer sam se ponio kukavički prema vama.
Koračao je po sobi uznemiren poput divlje zvjeri, koja vidi plijen, ali ga ne može dohvatiti. Onda je opet planuo:
– Nisam se ničem nadao ni dosad... malo... upravo ništa dobra nisam očekivao. Ali sam bio siguran da mi ona vjeruje. Što god ljudi govorili o meni ili učinili, ona je meni vjerovala. A sad je to propalo! Nikad više neće u meni gledati drugo do bijedna lašca... licemjera, koji će naći zamjerke i samom Bogu, a u potaji se za sitniš prodaje đavlu. Smatrat će me inkarnacijom uvrede, od prvog trenutka, kad smo...
Will zastane, kao da se zatekao da poseže za nečim, što se ne smije srušiti i razbiti. Našao je drugi odušak za svoj gnjev, hvatajući se opet Rosamondinih riječi, kao da su to zmije koje treba zgaziti i odbaciti.
– Objasniti! Reći čovjeku da objasni kako je dospio u pakao! Objasniti joj da mi je ona draža! Nikad mi ona nije bila draža, nego mi je uvijek bila draga, kao što mi je drag i zrak što ga udišem. Nema žene do nje. Volio bih se dotaći njene ruke, makar i mrtve, nego ruke bilo koje druge žive žene.
Rosamond je, dok su je gađale te otrovne strijele, gotovo izgubila osjećaj identiteta vlastite ličnosti i kao da se budila u nekoj novoj i strašnoj egzistenciji. Nije u nje više bilo one hladne, odlučne odbojnosti, ni onog nijemog samoopravdavanja, kakvo je pokazivala kad bi Lydgate bio najljući. Sva se njena osjetljivost koncentrirala u jednoj novoj boli, koja ju je sasvim smutila; bila je strahovito zaprepaštena udarcima kakve još nikad nije doživjela. Ono što je drugi čovjek osjećao, a što je bilo u opreci s njenim osjećajima, kao da se užarenim željezom utiskivalo u njenu svijest. Kad je Will prestao govoriti, Rosamond je bila slomljena i nesretna; usne su joj bile blijede, a u očima se, bez ijedne suze, odražavala prepast. Da je pred njom stajao Tertius, njega bi ganula njena patnja, i sjeo bi kraj nje da je tješi; bila bi to utjeha koju joj je umio dati taj snažni čovjek, ali je ona često nije znala cijeniti.
Oprostimo Willu što u njega nije bilo takve sućuti. Ništa ga više nije vezalo s tom ženom, koja je upropastila najveće blago njegova života, a smatrao je da on sam nije ništa skrivio. Znao je da je okrutan, ali ipak nije osjećao nikakve samilosti.
Pošto je zašutio, i dalje je hodao po sobi, gotovo izvan sebe, a Rosamond je nepomično sjedila. Napokon Will, koji se, čini se, sabrao, dohvati šešir, ali je ipak još ostao stojeći neko vrijeme neodlučan. Razgovarao je s njom na način koji bi se teško mogao uskladiti s uobičajenom pristojnošću; ali sad, kad je dotjerao dotle da je htio bez riječi otići, on je pred tim ustuknuo, smatrajući da bi to bilo surovo; osjećao je kako je zauzdan i poražen u svom gnjevu. Pošao je do kamina i naslonio se rukom na njega; šutio je i čekao, a da ni sam nije znao što. Srce mu je još jednako kipjelo osvetom, pa nije smogao nijedne riječi kojom bi se ispričao. Ali je on, uza sve to, mislio i o tome kako je došavši u ovaj dom, u kome su ga tako pažljivo i prijateljski primali, našao da se u njega uvukla nesreća – pred njim se odjednom razotkrila sva nevolja što se slegla u tom domu i oko njega. Činilo mu se da ga neka zla slutnja steže polako poput kliješta: da bi ga mogla zarobiti ova nemoćna žena, koja mu se sva predala u svojoj beznadnoj tuzi. Ta ga je slutnja ozlovoljila, i on joj se opirao, a kad mu je pogled pao na Rosamondino ispaćeno lice, pričinilo mu se da je od njih dvoje on ipak jadniji; jer bol mora ući u svetište uspomena, da bi se mogla pretvoriti u sućut.
Tako su ostali prilično dugo, jedno nasuprot drugom, nadaleko, nijemi; na Willovu se licu odražavao nijemi bijes, a na Rosamondinu nijema patnja. Jadnica nije imala snage da gnjev uzvrati gnjevom; strašan slom iluzija, u kojima su bila usredotočena sva njena iščekivanja, prejako ju je potresao; njen se mali svijet pretvorio u ruševine, a ona se osjećala kao duh, koji osamljen i izgubljen tetura među njima.
Želio je da ona kaže nešto, što bi kao nekim velom blagosti prekrilo njegove okrutne riječi, koje je, kako mu se pričinjalo, vidio gdje stoje zureći u njih i rugajući se svakom pokušaju da se obnovi staro prijateljstvo. Ali ona nije kazala ništa. Napokon, očajno se naprežući, on upita:
– Da dođem večeras vidjeti Lydgatea?
– Ako želite – odvrati Rosamond jedva čujnim glasom.
Tada Will iziđe iz kuće, te Marta nikad i nije doznala da je bio u kući.
Pošto je otišao, Rosamond pokuša ustati sa stolca, ali se sruši natrag i onesvijesti. Kad se opet osvijestila, bila je preslaba da bi se mogla izvrgnuti naporu da ustane i pozvoni, pa je ostala nemoćno sjediti dok nije naišla služavka, koja ju je, iznenađena što je tako dugo nema, napokon pošla tražiti po sobama u prizemlju. Rosamond reče da joj je naglo pozlilo te se onesvijestila, pa je zamoli da joj pomogne uspeti se uza stube. Našavši se na katu, bacila se odjevena na krevet i ležala gotovo obamrla, baš kao što je učinila i jednog od prošlih dana, kad ju je bila obuzela velika žalost.
Lydgate je došao kući prije nego što je i sam mislio, oko pet i pol, i našao je ondje. Misao da je bolesna potisnula je sve druge misli u pozadinu. Dok joj je osluškivao bilo, njene su se oči zadržale na njemu nešto duže, nego što se to obično dešavalo u posljednje vrijeme, kao da je zadovoljna što je kraj nje. On je to u jednom trenutku zamijetio, pa je sjeo kraj nje i nježno joj obuhvatio ruku, te je, sagnuvši se nad nju, upitao: – Jadna moja Rosamond, što te je tako uzbudilo? Privivši se uz njega, počela je histerično jecati i plakati; idućih nekoliko sati on nije radio ništa drugo, nego je tješio i tetošio. Mislio je da je Dorothea bila kod nje, pa da tu živčanu krizu, a i to što se ona donekle opet obraća njemu, treba pripisati uzbuđenju koje su izazvali novi utisci, što ih je ostavio taj posjet.

LXXIX. POGLAVLJE

I tada sam vidio u svom snu, kako su se baš u trenutku kad su završili razgovor, približili jednoj jako muljevitoj bari sred ravnice i, budući da su bili neoprezni, odjednom pali u baru. Ta se bara zvala Očaj.
Bunyan.

Kad se Rosamond utišala, Lydgate je ostavi, nadajući se da će ubrzo zaspati, jer je uzela neko sredstvo za umirenje. Namjeravao je provesti večer u radnoj sobi, pa je otišao u salon da uzme knjigu, koju je ondje ostavio; uto ugleda na stolu Dorothejino pismo upućeno njemu. Nije se usudio pitati Rosamond je li Dorothea bila kod nje, ali je to doznao čitajući pismo, u kome Dorothea spominje da će pismo sama donijeti.
Kad se malo zatim pojavio Will Ladislaw, Lydgate je bio jako iznenađen, pa je Willu bilo odmah jasno kako Lydgateu nije nitko ništa rekao o tome da je on već bio ovdje, pa ga tako i nije mogao upitati: »Nije li vam gospođa Lydgate rekla da sam već prijepodne bio ovdje?«
– Jadna je Rosamond bolesna – napomene Lydgate odmah nakon pozdrava.
– Vjerujem da nije ništa ozbiljno – reče Will.
– Nije... samo mali živčani potres... posljedica nekog uzbuđenja. U posljednje je vrijeme bila živčano premorena. Da vam po istini kažem, Ladislaw, velik sam ja jadnik. Imali smo grdnih muka otkako ste vi otišli, a ja sam posljednjih dana stradao gore no ikad. A vi, tek što stigoste, je li?... Vidi se na vama da ste još umorni... I nije, dabome, bilo ni vremena da išta čujete.
– Putovao sam cijelu noć i stigao u White Hart jutros u osam. Zatvorio sam se u sobu i legao da počinem – odvrati Will. Lagao je, ali mu druge nije bilo.
Tad je Will iz Lydgateovih usta saznao sve o onim nevoljama, koje mu je već na svoj način prikazala Rosamond. Ona međutim Willu nije rekla da se u tim glasinama, što se javno pronose, spominje i njegovo ime, pa je on to sad prvi put čuo.
– Mislio sam da je najbolje da vam kažem kako se i vaše ime upleće u ta otkrića – reče Lydgate; on je bolje no itko drugi znao kako će to Willa upeći. – To će, vjerujte mi, biti prvo što ćete čuti čim se nađete u gradu. Bit će istina da je Raffles razgovarao s vama?
– Jest, istina je – odgovori Will podrugljivo. – Bit ću sretan ako u tom naklapanju ne ispadnem najgori čovjek u cijeloj toj aferi. Najnovija me glasina vjerojatno optužuje da sam se s Rafflesom urotio da ubijem Bulstrodea i da sam i zbog toga i pobjegao iz Middlemarcha.
Usto pomisli: »To je opet nešto novo, što će me preporučiti Dorotheji; uostalom, ima li to sad ikakve važnosti?«
Ali nije ništa govorio o onome što mu je Bulstrode nudio. Will je bio vrlo iskren i bezbrižan u svemu što se ticalo njegovih osobnih poslova, ali među onim tanahnijim crtama, koje je priroda usjekla u njegov karakter, bila je i pažljiva plemenitost, a ta ga je poticala da o tom šuti. Žacao se kazati da je odbio Bulstrodeov novac, u trenutku kad je doznao da je Lydgateova nesreća baš u tome što je Bulstrodeov novac primio.
I Lydgate je šutio o svojim najintimnijim teškoćama. Nije nijednom riječi spomenuo kako se Rosamond drži u toj nevolji, a o Dorotheji je rekao samo ovo:
– Gospođa je Casaubon jedina istupila i rekla da ne vjeruje ni u jednu od tih sumnja, koje su se podigle na mene.
Zamijetivši neku promjenu na Willovu licu, izbjegavao je i dalje spominjati Dorotheju, jer je o njihovu međusobnom odnosu znao premalo, kako se ne bi morao bojati da svojim riječima možda ne dirne u kakvu bolnu stranu tog odnosa. Onda mu sinu kroz glavu misao da je Will zapravo sad i došao u Middlemarch Dorotheje radi.
Oba su se čovjeka uzajamno žalila, ali je samo Will znao kolika je nevolja njegova prijatelja. Dok je Lydgate s očajnom rezignacijom govorio kako se namjerava preseliti u London, i uz jedva primjetni smiješak rekao: »Bit ćete opet s nama, stari prijatelju«, Will osjeti neizrecivu tugu i ne reče ništa. Rosamond ga je jutros zaklinjala da Lydgatea potakne, kako bi se požurio s tom selidbom. Njemu se pričinilo da u nekoj magičnoj panorami gleda svoju budućnost, vidi sebe kako klizi sve niže, popuštajući bijednim, upravo bijednim zahtjevima okolnosti; takvo je propadanje mnogo češće od propasti u otvorenoj sudbonosnoj borbi.
Na opasnom smo rubu očaja kad počinjemo gledati u svoju budućnost i vidimo sebe kako se bešćutno, bez otpora srozavamo i mirimo s mrskom krivicom i njenim odvratnim posljedicama, jadni je Lydgate stenjući patio na tom rubu, a Will je došao do tog ruba. Te mu se večeri pričinilo kao da mu je okrutnost, kojom je iskalio svoj gnjev na Rosamond, nametnula neku obvezu, a on se bojao te obveze, bojao se Lydgateove bezazlene dobroćudnosti, bojao se svoje odvratnosti prema vlastitom promašenom životu, lišenom smisla i svrhe.

LXXX. POGLAVLJE

Strog si, zakonodavče, a ipak je u tebe,
Najdobrostivija božanska milost,
I nema nam ništa ljepše,
Od smiješka na tvome licu.
Cvijeće ti se osmjehuje na lijehama svojim,
I prosipa miomiris svoj stopama tvojim.
Ti i zvijezde braniš oda zla,
A i prastara nebesa po tebi su mlada i jaka.
Wordsworth: Oda dužnosti.

Dorothea se ujutro srela s gospodinom Farebrotherom i obećala mu je da će doći na večeru u župni dvor, kad se bude vraćala iz Freshitta. Dorothea i Farebrotherova obitelj su se često posjećivali, pa je tako mogla slobodno reći da nije osamljena u dvorcu, i zasada se još opirati strogom društvenom običaju da uzme neku damu za prijateljicu. Kad je došla kući i sjetila se svog obećanja, bila je zadovoljna. Vidjevši da još ima sat vremena da se preodjene za večeru, uputila se ravno u školu i zapodjela razgovor s učiteljem i učiteljicom o novom zvonu. Vrlo je pažljivo slušala sve one sitne pojedinosti i ponavljanja u njihovu izlaganju, izazivajući vrlo ozbiljan dojam, kao da joj je život sav ispunjen radom. Na povratku se zaustavila i porazgovarala sa starim vrtlarom Bunneyem, koji je baš sijao neko vrtno sjeme i razborito, s onom seljačkom mudrošću, govorio o usjevima koji će najbolje roditi na perchu100 zemlje, i o rezultatima šezdesetogodišnjeg iskustva u obrađivanju zemlje – naime, dobro je ako vam je zemlja prilično sipka, ali ako padne kiša, pa opet kiša i nanovo kiša, pa je pretvori u kašu, eh, onda...
Primijetivši da ju je želja za društvom zavela, te se prilično zadržala, brzo se preodjenula i otišla preko puta u župni dvor i ranije nego što je trebalo. Ta kuća nije nikad bila pusta; gospodin je Farebrother, poput novog Whitea iz Selbornea, imao uvijek što pričati o svojim nijemim gostima i štićenicima.(dječake je upućivao da ih ne muče). Upravo je nabavio dvije divne koze, da budu miljenice cijelog sela i da lutaju okolo poput svetih životinja.
Večer je protekla u vedru raspoloženju, pa se društvo nije razilazilo ni poslije čaja. Dorothea je govorila više no obično i rasprela s gospodinom Farebrotherom na dugo i široko o tome jesu li istinite priče o kukcima koji se sporazumijevaju izravno svojim ticalima, i o svemu što se može, koliko nam je poznato, očekivati od reformiranih parlamenata. Tada su odjednom pozornost cijelog društva privukli nejasni, prigušeni šumovi.
– Henrietta Noble – reče gospođa Farebrother, promatrajući svoju malu sestru kako se sva očajna mota po sobi i zagleda pod namještaj – što se dogodilo?
– Izgubila sam svoju kutiju od kornjačevine. Bojim se da je nije dohvatila mačka, pa je nekamo otkotrljala – odvrati sitna, stara gospođica, izazivajući i dalje svojim kretnjama šumove poput dabra.
– Bit će to velika dragocjenost, tetko? – upita gospodin Farebrother, stavljajući na nos naočale i gledajući na sag.
– Tu mi je kutiju dao gospodin Ladislaw – odvrati gospođica Noble. – Njemačka kutija... vrlo lijepa; ali kad god padne, kotrlja se i ne možeš je zaustaviti.
– Oh, kad je to Ladislawov dar... – reče gospodin Farebrother s dubokim razumijevanjem, te ustane i počne tražiti. Kutija je napokon pronađena pod jednim ormarićem, pa ju je gospođica Noble radosno ščepala i rekla:
– Posljednji je put bila pod kaminom.
– Posrijedi je tajna tetkina srca – reče gospodin Farebrother, smiješeći se Dorotheji, dok je opet sjedao za stol.
– Kad je Henrietta Noble kome privržena, gospođo Casaubon – reče gospođa Farebrother – onda je privržena poput psa... leći će mu do nogu i nitko je odanle neće otjerati.
– Jest, do nogu gospodina Ladislawa uvijek – potvrdi gospođica Noble.
Dorothea pokuša na smiješak odgovoriti smiješkom. Bila je iznenađena i uznemirena, osjetivši kako joj srce žestoko udara i kako joj je zaludu pokušavati vratiti prijašnju dobru volju. Uznemirena zbog sebe, bojeći se da se ne oda kakvim znakom, koji bi bio još uočljiviji u ovoj prilici, ustane i tihim glasom, s neprikrivenom tjeskobom, reče:
– Moram ići; premorena sam.
Gospodin Farebrother, koji je sve brzo shvaćao, ustane i reče:
– Istina je; mora da ste se gotovo iscrpli govoreći o Lydgateu. Takav posao djeluje na čovjeka tek kad se uzbuđenje stiša.
Ponudi joj ruku i otprati je do dvorca, ali Dorothea ne prozbori ni riječi čak ni onda kad joj je poželio laku noć.
Više se nije mogla opirati – nemoćna je pala u pandže strašne boli. Tantrip je otpravila s nekoliko nejasnih riječi, zaključala vrata, a onda, okrenuvši se i uperivši pogled u prazan prostor pred sobom, uhvatila se rukama čvrsto za glavu i prostenjala:
– Oh, ja sam ga ljubila!
Tada su došli trenuci u kojima ju je bol potresla takvom silom, da joj nije ostalo snage ni da misli. Mogla je samo čujnim šaptom, isprekidanim jecanjem, naricati i tužiti za izgubljenom vjerom, koju je poput sitne sjemenke bila usadila u svoje srce i održavala je živu još od dana provedenih u Rimu; za izgubljenom radošću, koju je nalazila u privrženosti, vjernosti i ljubavi prema čovjeku, koga su drugi obescjenjivali, a ona cijenila; za izgubljenim ženskim ponosom, kojim ju je ispunjala vjera da misao na nju dominira u njegovoj duši; za onom opojnom, maglovitom nadom da će se negdje na nekom putu opet sresti, nepromijenjenih osjećaja, te će im protekle godine biti kao jedan protekli, jučerašnji dan.
U tim je trenucima proživljavala sve ono što se pred pogledom samilosnih, samotnih očiju vjekove i vjekove odigravalo u duševnim borbama čovjeka – u muci, bešćutnosti i bolnoj klonulosti tražila je spas od tajnovite, nematerijalne snage svoje boli; ležala je na podu i puštala da je obavija hladna tama noći, dok je njeno divno žensko tijelo podrhtavalo od jecanja, poput nemoćna tijela očajna djeteta.
Bila su dva lika, dva živa bića, koja su cijepala njeno srce nadvoje, kao srce one majke, koja u mašti vidi kako su joj dijete mačem rasjekli nadvoje, pa jednu polovinu, što krvari, privija na grudi, a pogled joj se ne otkida od druge polovine, što je odnosi neka lažljiva žena, koja ne zna što je bol majke.
Tu je, s onim prisnim, suosjećajnim smiješkom, sred treptave atmosfere uzajamna razumijevanja, ono divno biće kome je vjerovala, koje joj se približilo poput vedra duha jutarnjeg u onoj mračnoj osami, u kojoj je čamila kao nevjesta u braku s čovjekom, koji se već bio iživio; sad je vapila gorko i pružala prema njemu ruke, spoznajući jasno kako je njihovo prijateljstvo bilo samo san koji je iščezao. Priznajući sebi da ga ljubi, predala se neobuzdanom očaju.
Tamo je, daleko, a ipak neprestano kraj nje, prateći je na svakom koraku, novi Will Ladislaw, vjera bez nade, razotkrivena obmana ne, živ čovjek do koga ipak ne može doprijeti vapaj za žaljenjem i sućuti, koji se izvija iz dubine duše, povrijeđene u njenu ponosu i obuzete prezirom, ogorčenjem i ljubomorom. Vatra se Dorothejina gnjeva nije lako gasila; na mahove bi opet planula u novim izljevima odbojna prezira i prijekora. Zašto je došao da se upleće u njen život? I bez njega bi njen život bio potpun. Zašto se približio svojom neiskrenom pažnjom i lažnim riječima njoj, u koje nema ništa jednako bezvrijedno čime bi mu mogla uzvratiti? On je znao da ju je obmanuo; želio je upravo u trenutku rastanka uvjeriti je da joj poklanja cijelo svoje srce, a znao je da je pola srca već drugdje ostavio. Zašto nije ostao u onom mnoštvu, od kojega ona nije ništa tražila, već se jedino molila da postane bolje?
Ali joj je naposljetku ponestalo snage da i čujnim šaptom nariče i tuži, još je samo nemoćno jecala i tako jecajući zaspala na hladnom podu. Probudila se u studeni hladnog jutra, dok je još sve oko nje obavijala tama; nije se zapanjena pitala gdje se nalazi, ni što se dogodilo, već je bila pri potpunoj svijesti i znala da ju je snašla nesreća. Ustala je, toplo se ogrnula i sjela u veliki naslonjač, u kome je često bdjela. Bila je dovoljno jaka da podnese tu tešku noć, a da ne navuče kakvu bolest; osjećala je samo bol i umor. Ali se našla i pred nečim novim: njena se duša oslobodila onoga strašnog sukoba, koji se u njoj odigravao; ona se više nije borila protiv svoje tuge, već ju je primila kao nerazdvojnu drugu i našla joj mjesta u svojim mislima, jer su joj odsad misli postale crnje. Ne bi odgovaralo Dorothejinoj naravi kad bi se u tjeskobi svoje nesreće, u bijednom bezumlju čovjeka koji tuđu sudbinu gleda samo kao sporedan slučaj vlastite sudbine, zadržavala duže no što traje paroksizam gnjeva i boli.
Sad je počela iznova i promišljeno proživljavati sve ono što se dogodilo jučer prijepodne, trudeći se da razmisli o svakoj sitnici i da shvati što bi ona mogla značiti. Je li ona bila jedino lice u tom prizoru? Je li se to ticalo samo nje? Prisilila se da, razmišljajući o svemu, ima na umu i život jedne druge žene – žene kojoj se htjela približiti, da unese nešto vedrine i utjehe u njenu sumornu mladost. U prvoj provali ljubomore, ogorčenja i odvratnosti, kad je izlazila iz one mrske sobe, odbacila je sve ono milosrđe koje ju je dovelo onamo. Njen ubitačni prezir pogađao je jednako i Willa i Rosamond, i Rosamond je bila u njenim očima, takoreći, zauvijek mrtva. Ali taj ružni nagon, koji ženu čini okrutnijom prema njenoj suparnici nego prema nevjernom ljubavniku, nije imao snage ponovo ovladati Dorothejom, čim je jednom duh pravednosti nadvladao njeno uzbuđenje, te je opet mogla pravednije suditi o svemu. Sve one žive predodžbe, kojima je dosada nastojala zamisliti iskušenja, što ih je sudbina nametala Lydgateu, i taj mladi brak, u kome je, kao i u njenom, bilo i skrivenih i očitih nevolja – sve što je znala o tome, i sve njeno živo suosjećanje pretvorili su se sada u snagu, koja se učvrstila u njoj, kao što se učvršćuje stečeno znanje, i ne da nam da o nečemu sudimo onako kao što smo sudili dok toga znanja u nas nije bilo. Od svoje je tuge zahtijevala da je učini korisnijom, mjesto da je odvraća od rada.
A kakvu je krizu ono što se desilo izazvalo u životu ono troje ljudi, koji su se upleli u njen život, pa joj se sad nameće i neka obveza prema njima, kao da su neki molitelji s posvećenim grančicama u ruci? Ne bira ona po svojoj volji one koje treba spašavati, njih bira za nju život. Težila je za apsolutnom Pravednošću, da ona podigne svoje prijestolje u njenoj duši i vlada njenom kolebljivom voljom. »Što da radim? Što da poduzmem sad, još danas, ako uspijem svladati svoju bol, prisiliti je da se utiša i misliti na ono troje?«
Dugo je trebalo dok je razmišljajući došla do tog pitanja; već je svjetlo dana prodiralo u sobu. Digla je zastore i pogledala napolje prema dijelu ceste, koji je mogla vidjeti s prozora, s njivama u pozadini, izvan ograde kod ulaznih vrata. Na cesti je bio neki čovjek sa zavežljajem na leđima i žena s djetetom u naručju; na njivi je vidjela neke likove kako se miču – možda pastir sa svojim psetom. Tamo daleko je nebeski svod sjao bisernom svjetlošću; osjetila je svu veličinu svijeta i snagu bezbrojnih pobuda, koje potiču ljude da rade i ustraju. I ona je bila dio toga spontanog, nemirnog života i nije ga mogla samo promatrati iz svog skrovišta kao puki promatrač niti zatvoriti oči jadajući se sebično.
Što će raditi danas, s tim još nije bila potpuno načisto, ali kao da je čula kako je neki nejasni glas, koji joj se približava, te će ubrzo postati jasan i razgovijetan, potiče na nešto u čemu će uspjeti. Svukla je haljine, na kojima su se raspoznavali tragovi zamorna i mučna bdjenja, i počela se spremati. Pozvonila je Tantripp, koja se pojavi u svojoj jutarnjoj haljini.
– Zaboga, gospođo, pa vi cijele bogovetne noći niste ni oka sklopili – usklikne Tantripp, pogledavši najprije u krevet, a onda u Dorothejino lice, koje je, iako umiveno, bilo blijedo, a oči crvene prava mater dolorosa. – Ubit ćete se, hoćete zaista. Svatko je uvjeren da bar sad imate pravo malo odahnuti.
– Ne uznemirujte se, Tantripp – odvrati Dorothea, smiješeći se.
– Spavala sam, nisam bolesna. Bit će mi drago ako mi što prije donesete Šalicu kave. I molim vas, donesite mi moju novu haljinu; a najdraža će mi biti danas moja nova kapa.
– Čekaju vas, i haljina i kapa, već više od mjesec dana, gospođo, i ja ću biti najsretnija kad vidim da ste skinuli tu crninu – reče Tantripp, sagnuvši se da potpali vatru. – Žaljenje ima smisla, to sam uvijek govorila; i tri nabora na rubu suknje i jednostavan porub na kapi... i ako je itko nalik na anđela, onda ste to vi u haljini s lijepim nabranim porubima... i to je baš ono što priliči ženi u drugoj godini udovištva. Tako bar ja mislim – završi Tantripp, gledajući zabrinuto u vatru – pa ako onaj, koji me uzme, bude zamišljao da ću dvije godine zbog njega nositi te gadne crne vrpce, grdno će se prevariti u svojoj taštini; to je sve što mogu reći.
– Vatra će gorjeti, dobra moja Tan – reče Dorothea govoreći, kao što je običavala govoriti nekoć u Lausanni, vrlo tihim glasom – dajte mi malo kave.
Sjela je u veliki naslonjač i naslonila glavu na njega odmarajući se, a Tantripp je otišla, čudeći se čudnom protuslovlju u svoje mlade gazdarice – jutros je njeno lice bilo više udovičko no ikad, a ipak je tražila da joj se da polucrnina, koju je prije odbijala. Tantripp nije nikad riješila tu zagonetku. A Dorothea je željela pokazati da je pred njom život pun aktivnosti, premda je lišena jedne intimne radosti; a običaj, koji ona nije zaboravljala, da se uvijek, kad se nešto počinje, oblači i svježa odjeća, potakao ju je da se posluži i tim sitnim vanjskim sredstvom, kako bi se lakše odlučila. Jer odluka nije bila laka.
U jedanaest je sati bila na putu u Middlemarch, odlučivši da što mirnije i neprimjetnije po drugi put pokuša posjetiti i spasiti Rosamond.

LXXXI. POGLAVLJE

Ti si zemljo i noćas bila spokojna
I disala si novom snagom do mojih nogu.
Počela si već ispunjati me radošću.
Ti budiš i potičeš na odluku čvrstu
Najvišem biću da u vijeke težim.
Faust, II. dio.

Kad se Dorothea opet našla pred Lydgateovim vratima u razgovoru s Martom, Lydgate je bio u susjednoj sobi, na kojoj su vrata bila samo pritvorena, i spremao se da iziđe. Čuo je njen glas i odmah joj pošao ususret.
– Što mislite, hoće li me gospođa Lydgate moći primiti danas? upitala je, misleći kako je najbolje da nijednom riječi ne spominje svoj prijašnji posjet.
– Hoće, siguran sam – odvrati Lydgate, zatomljujući misao kako se Dorothejino lice jako promijenilo, baš kao i Rosamondino samo izvolite ući, i dopustite mi da joj javim da ste ovdje. Nije baš u najboljem zdravlju otkako ste jučer bili ovdje, ali joj je jutros nešto lakše, pa mislim da će joj sigurno biti drago da vas opet vidi.
Bilo je jasno da Lydgate, kao što je Dorothea i očekivala, ne zna ništa o okolnostima u kojima je protekao njen jučerašnji posjet; štoviše, on je, čini se, mislio kako je taj posjet ispao baš onako kako ga je ona zamislila. Bila je pripravila pisamce, u kojem moli Rosamond da je primi, te bi ga bila dala služavci, da se tu nije našao Lydgate; tako je sad bila jako zabrinuta, bojeći se da je Rosamond neće primiti kad je on bude najavio.
Pošto ju je odveo u salon, zastao je trenutak, da izvadi iz džepa pismo i preda njoj u ruke, rekavši:
– Napisao sam to pismo sinoć i htio odjahati u Lowick da ga predam. Kad čovjek treba zahvaliti za nešto, za što nisu dovoljne obične riječi hvale, bolje je da to učini pismom... barem ne čuje kako su mu riječi neprikladne.
Dorothejino se lice razvedri.
– Ja trebam zahvaliti vama što ste mi dopustili da to učinim. Vi se slažete s tim? – upita, posumnjavši odjednom.
– Da, ček ću još danas poslati Bulstrodeu.
Nije rekao više ni riječi, već se uspeo stubama na kat Rosamond, koja je upravo čas prije završila s odijevanjem i uljepšavanjem, pa je sjedila bezvoljno, ne znajući što da radi. Njena navika da se uvijek bavi nekim sitnim poslom, čak i u svojim tužnim danima, i sad ju je poticala da se prihvati kakva posla, koji bi onda radila vrlo polako i svaki čas prekidala, jer je ne bi zanimao. Izgledala je loše, ali je opet bila spokojna kao obično. Lydgate je nije htio ništa pitati, da je ne uznemiri. Rekao joj je da je u Dorothejinu pismu bio ček, a poslije je dodao.
– Ladislaw je došao, Rosy. Sinoć je bio kod mene. Rekao bih da će danas opet doći. Nekako mi se čini jako utučen i potišten.
Rosamond nije ništa odgovorila.
Došavši sad gore, rekao joj je obzirno:
– Rosy, draga, gospođa Casaubon je opet došla da te posjeti; rado ćeš je primiti, je li?
Rosamond je porumenjela i prilično se zbunila, ali se Lydgate nije tomu čudio nakon jučerašnjeg uzbuđenja, koje je u nje izazvao razgovor s Dorothejom – blagotvorno uzbuđenje, mislio je, otkako mu se činilo da mu se ona opet priklanja.
Rosamond se nije usudila odbiti gospođu Casaubon. Nije se usudila dotaći i jednim slovom onoga što se jučer dogodilo. Zašto je gospođa Casaubon opet došla? Odgovora na to pitanje nije bilo, i Rosamond je jedino mogla strahovati, jer joj je nakon rana, koje joj je zadao Will svojim riječima, svaka pomisao na Dorotheju nanosila novu žestoku bol. Unatoč tome, ona u toj neizvjesnosti, koja ju je tako ponižavala, nije mogla drugo nego da se pokori. Nije rekla: Hoću – ali je ustala i pustila da je Lydgate ogrne lakim šalom, pri čemu je on rekao: – Ja ću odmah otići. – Tada joj nešto sinu kroz glavu i potakne da kaže: – Molim te, reci Marti da nikoga drugog ne uvodi u salon. – Lydgate obeća, misleći da mu je ta želja potpuno razumljiva. Otpratio ju je dolje u salon, a onda otišao, primjećujući u sebi kako je zbilja traljav muž, kad mu povjerenje vlastite žene zavisi od utjecaja neke druge žene.
Rosamond, omatajući se mekim šalom dok je odlazila da se sretne s Dorothejom, obavila se i u duši hladnom suzdržljivošću. Je li gospođa Casaubon došla da joj kaže nešto o Willu? Ako je došla s tom namjerom, onda je to smjelost, koja može Rosamond samo vrijeđati; ona se već pripremila da svaku riječ primi s uljudnom ravnodušnošću. Will je previše bolno povrijedio njen ponos, da bi ona mogla osjećati ikakvu grižnju savjesti zbog njega i Dorotheje; uvreda, koja je njoj nanesena, mnogo je veća. Dorothea je bila ne samo žena, »više voljena«, nego je imala i veliku prednost u tome što je bila Lydgateov dobrotvor. Jadnoj, zbunjenoj Rosamond se činilo da ta gospođa Casaubon – žena koja je nadvisuje u svemu – sada , dolazi prožeta tim osjećajem superiornosti i poticana pakošću da tu superiornost iskoristi. Uistinu bi se ne samo Rosamond, nego i svatko, tko bi znao samo vanjske okolnosti ovog slučaja, a ne i onu inspiraciju koja je pokretala Dorotheju, isto tako pitao zašto je došla.
Kao da to i nije bila ona, već samo njen ljupki duh – njena dražesna vitka pojava, obavijena mekim, bijelim šalom, okrugli obrazi i usta kao u djeteta, neodoljivo su ostavljali dojam blagosti i bezazlenosti – Rosamond je stala na tri koraka od Dorotheje i naklonila se.
Ali Dorothea, koja je skinula rukavice, gonjena poticajem kojemu se nije mogla oprijeti, kad god bi osjetila da joj je potrebna sloboda, pristupi joj i pruži ruku; na licu joj se odražavala tužna, ali blaga iskrenost. Rosamond nije mogla izbjeći njen pogled, nije mogla da joj ne da svoju malu ruku, koju je ona stisla s majčinskom nježnošću. U istom je trenutku u njenoj duši počela kopkati sumnja u njene predrasude. Rosamond je umjela čitati iz očiju; vidjela je da je lice u gospođe Casaubon blijedo i da se promijenilo od jučer, iako je blago, slično krepkoj nježnosti njene ruke. Ali se Dorothea nešto previše pouzdavala u svoju snagu; vedrina i jačina njene duševne aktivnosti toga jutra samo su bile nastavak one živčane napregnutosti, koja je cijeli njen organizam učinila opasno osjetljivim poput najfinijeg venecijanskog kristala. Promatrajući Rosamond, odjednom osjeti kako ju je nešto steglo u srcu, i nije mogla ni riječi izustiti – sve je sile morala uprijeti da zadrži suze. To joj je i uspjelo, i njenim je licem to uzbuđenje samo preletjelo kao dah jecaja. Ali je to pojačalo Rosamondin dojam da duševno raspoloženje gospođe Casaubon mora biti sasvim drugačije nego što je ona zamišljala.
Tako su bez riječi uvoda sjele na dva stolca, koja su im slučajno bila najbliže, pa se tako desilo da su se našle sasvim blizu jedna do druge, iako je Rosamondina misao, kad se pri dolasku naklonila, bila da se treba držati što dalje od gospođe Casaubon. Ali je zatim prestala misliti kako će sve to ispasti – sva joj se pažnja usmjerila na ono što će doći. Dorothea je počela govoriti, jednostavno, i što dalje, to odlučnije.
– Imala sam jučer jedan posao koji nisam obavila, i zato sam se tako brzo opet našla ovdje. Nećete, mislim, smatrati da vam dodijavam ako kažem da sam došla izreći vam svoje mišljenje o nepravdi, koja je nanesena gospodinu Lydgateu. Razveselit će vas – je li – da čujete puno toga o njemu, o čemu on sam možda ne bi volio govoriti, jer se radi o njegovu opravdanju i o njegovoj časti. Bit će vam drago da doznate kako vaš muž ima iskrenih prijatelja, koji nisu prestali vjerovati u njegov odličan karakter, je li? Hoćete li dopustiti da vam govorim o tome, i nećete smatrati da sam se isuviše osmjelila?
Srdačan, molećiv Dorothejin glas, koja je velikodušno bacala u zaborav činjenice koje su zaokupljale Rosamondine misli i kao razlog mržnji ispriječile se između nje i Dorotheje, blažio je svojom toplinom njen strah, koji ju je silio da se uvlači u sebe. Gospođa je Casaubon, naravno, imala na umu i te činjenice, ali nije kanila govoriti o njima. Rosamond je to bilo veliko olakšanje, pa u tom trenutku nije ništa drugo ni osjećala. Progovorila je uljudno i laka srca:
– Znam da ste vrlo dobri. Drago će mi biti da čujem sve što ćete mi reći o Tertiusu.
– Prekjučer – reče Dorothea – kad sam ga pozvala da dođe u Lowick, da čujem što misli o bolnici, ispričao mi je sve što je radio i kakve su ga misli zaokupljale pri tom nemilom događaju, koji je neupućene ljude naveo da ga osumnjiče. Ispričao mi je to, jer sam se toliko osmjelila da sam ga pitala. Vjerovala sam da on nije nikad nečasno postupao, i zamolila ga da mi ispriča sve kako se dogodilo. Priznao je da nikad nije o tome govorio, pa ni vama, jer bi mu bilo strašno mrsko reći: »Nisam kriv«, kao da to može biti neki dokaz, kad i krivac može to isto kazati. Istina je da on nije znao ništa o tom Rafflesu, a ni o tome da se oko njega pletu neke ružne tajne; mislio je da mu gospodin Bulstrode daje novac jer je požalio što mu je ranije odbio pomoći. Sva je njegova briga oko bolesnika bila usmjerena na to da ga liječi kako treba, i bilo mu je malo neugodno kad je sve završilo drugačije nego što je očekivao. Ali je on tada mislio, a misli to i sad, da u tome nema ni na kome nikakve krivice. I ja sam to ispričala gospodinu Farebrotheru, i gospodinu Brookeu i sir Jamesu Chettamu; svi oni vjeruju vašem mužu. To će vas obradovati, je li? Ohrabrit će vas?
Dorothejino je lice oživjelo, i kako je, sjajeći radošću, obasjavalo i Rosamondino lice, koje mu je bilo sasvim blizu, Rosamond obuze osjećaj sličan stidljivoj bojažljivosti pred superiornošću te samozatajne gorljivosti. Porumenjevši, zbunjeno je promucala:
– Hvala vam, vrlo ste ljubazni.
– A on je uvjeren da je krivo učinio što vam nije sve povjerio. Ali vi ćete mu oprostiti. Nije to učinio jer mu je do vaše sreće više no do ičega drugog... on smatra da je njegov život nerazdvojno povezan s vašim, i najviše ga boli što njegova nesreća mora biti i vaša nesreća. Meni je lakše sve povjerio, jer sam mu ja strana. Zamolila sam ga tada da vas posjetim, jer me njegova nevolja, isto tako kao i vaša, jako dirnula. Zbog toga sam, eto, bila jučer ovdje, a to me je i danas dovelo ovamo. Teško je podnositi nevolju, je li? Možemo li živjeti i misliti kako svatko ima neku svoju nevolju... pa i veliku nevolju... a ne činiti ništa da ljudima pomognemo, iako bismo to mogli učiniti?
Dorothea se potpuno zanijela mislima što ih je izricala, ne misleći ni na što drugo, no da govori iz dubine svoje napaćene duše ispaćenom Rosamondinu srcu. Uzbuđenje je sve više prožimalo njene riječi, dok joj glas nije dobio snagu koja prodire u dušu poput prigušena krika bića, koje pati negdje u mraku. Nesvjesno je opet položila ruku na Rosamondinu ručicu, koju ju je bila maloprije stegnula.
Rosamond osjeti nesavladivu bol, kao da joj netko kopka po rani u grudima, i udari u histerični plač, baš kao i dan prije, kad se privila svome mužu. Jadna Dorothea osjeti kako su se opet u njoj snažno uzdigli osjećaji vlastite nevolje i svu je obuzeli – u mislima se pitala kakva je uloga Willa Ladislawa u tom Rosamondinom duševnom uzbuđenju. Spopao je strah da se neće moći svladavati do kraja razgovora, i dok joj je ruka i dalje počivala u Rosamondinu krilu, iako je Rosamond već bila povukla svoju ruku, ona se borila da i sama ne zajeca. Svladavala se, misleći kako bi to mogao biti obrat u životu ovo troje ljudi – ali ne u njenom životu; u njenom životu nikako, jer je za nju ono što se dogodilo nepromjenljivo. Ali nije nepromjenljivo u životu ovo troje ljudi, koji su se upleli u njen život, prijeteći joj ozbiljno opasnošću i nevoljom. Još ima vremena da se ovo krhko biće, što je plakalo tik do nje, spasi od nesreće u koju je mogu baciti neprilični i lažni odnosi. A ovo je najpogodniji trenutak. Kad se god opet budu našle zajedno, nikad više neće u njima biti tako živo sjećanje na ono što se jučer dogodilo. Znala je da su odnosi među njima tako neobični, da joj omogućuju i neobičan utjecaj, iako nije slutila da gospođa Lydgate vrlo dobro zna kakvi su osjećaji koji je pritom pokreću.
Bila je to kriza kakvu Rosamond još nije doživjela, kriza kakvu Dorothea nije mogla ni zamisliti. Rosamond je bila pod dojmom prvog snažnog udarca, koji je razorio njen svijet sanja, u kome se ona lako pouzdavala u sebe, a osuđivala druge. I ova čudna, neočekivana manifestacija osjećaja jedne žene, kojoj je ona pristupila s tjeskobnom averzijom i strahom, kao ženi koja svakako mora prema njoj osjećati ljubomoru i mržnju, budila je u njenoj duši osjećaj da se kreće u nekom nepoznatom svijetu, koji joj se upravo otkriva.
Kad se Rosamondino uzdrhtalo grlo stišalo i umirilo, i ona skinula rupčić kojim je bila prekrila lice, njene su oči dočekale Dorothejin pogled mirno poput modrih cvjetova. Kakva bi smisla imalo poslije tog plača razmišljati o njenu ponašanju? Dorothea je izgledala isto tako djetinjski, a na licu joj je bio trag nijeme suze, što joj je izmakla. Ponos više nije razdvajao ove dvije žene.
– Govorile smo o vašem mužu – reče Dorothea nekako bojažljivo. – Kako sam neki dan primijetila, patnja je ostavila duboke tragove na njegovu licu. Nisam ga vidjela nekoliko tjedana. Rekao mi je da se osjeća jako osamljen u svojoj nevolji. Ali ja mislim da bi to mnogo lakše podnosio da je bio potpuno iskren prema vama.
– Tertius se odmah naljuti i gubi strpljivost, čim ja nešto kažem – reče Rosamond, misleći da se Lydgate tužio Dorotheji na nju. – Ne treba se čuditi što ja ne volim govoriti s njim o tim neugodnostima.
– On prekorava sebe zbog šutnje – odvrati Dorothea. – Što se vas tiče, rekao je da je nesretan kad mora učiniti nešto što vas čini nesretnom... da je brak, naravno, veza koja mora utjecati na svaku njegovu odluku, pa je stoga i odbio moj prijedlog da ostane u bolnici, jer bi tada morao ostati u Middlemarchu, a on neće učiniti ništa Što bi vas moglo ražaliti. Meni je to mogao reći, jer zna koliko sam ja pretrpjela u svom braku... zbog bolesti svog muža, koja mu je poremetila sve planove i učinila ga sjetnim. I on zna da sam ja iskusila kako je mučno živjeti u vječitu strahu da ne pozlijediš osjećaje čovjeka, koji je vezan s tobom.
Dorothea zastane trenutak; zamijetila je kako je Rosamondinim licem preletio lak bljesak radosti. Ali odgovora nije bilo, pa ona nastavi, a glas joj je sve više podrhtavao:
– Brak je nešto tako izvanredno, da se teško može s ičim usporediti. Ima čak nešto ružno u intimnosti koju on donosi. Pa ako i ljubimo nekoga drugog više od onog s kim smo vezani u braku, od toga nemamo ništa – jadna je Dorothea, dršćući u tjeskobi, mogla govoriti samo isprekidano – mislim da nam brak ispija svu snagu, te ne bismo mogli naći neku sreću u takvoj ljubavi, niti njom usrećiti drugoga. Znam, ona nam može biti vrlo draga... ali nam uništava brak... i tada nam brak ostaje kao težak grijeh na duši... a sve drugo iščezava. A naš muž... ako nas je ljubio i vjerovao nam, a mi mu nismo olakšale, već ogorčile život...
Glas joj se jako utišao; obuzeo je strah da nije pretjerala u smjelosti i ispala kao svetac koji kara grešnika. Svu ju je zaokupila tjeskoba te nije mogla vidjeti da i Rosamond dršće; gonjena potrebom da izrazi prijateljsku sućut, a ne da kara, položila je svoje ruke na Rosamondine i rekla uzbuđeno i brzo:
– Znam... znam da ljubav može biti vrlo draga... ona nas obuzima da i sami ne znamo kako... tako je teško... teško poput smrti... rastati se od nje... a mi smo slabi, ja sam slaba...
Osjećaji vlastite nevolje, s kojima se borila, da bi spasila druge, zapljuskivali su je neodoljivom snagom. Zastala je u nijemom uzbuđenju, bez ijedne suze, ali s osjećajem da ju je nešto nemilice steglo u srcu. Licem joj se prelilo smrtno bljedilo, usne zadrhtale, i ona nemoćno stisne Rosamondine ruke, koje je bila obuhvatila.
Rosamond, kojom je ovladalo uzbuđenje jače od njenoga vlastitog – zahvaćena novim impulsom, koji je davao svemu neki nov, strašan, neodređen izgled – nije smogla riječi da je izusti, već je nehotice usne pritisla na Dorothejino čelo, koja je bila tik do nje; tako su obje žene ostale časak zagrljene, kao da su se našle na olupini nekog broda.
– Vi vjerujete u nešto, što nije istinito – reče Rosamond – obgrljena i dalje Dorothejinim rukama, gotovo šapćući, poticana nekom tajnovitom potrebom da se oslobodi nečega što je tišti, kao da ima na duši težak, krvav zločin.
Izvivši se iz zagrljaja, zagledaju se jedna u drugu.
– Kad ste jučer ušli ovamo... ono nije bilo onako kao što vi mislite – nastavi Rosamond jednakim glasom.
Dorothea se trgla; iznenađena, počela je pozorno slušati. Očekivala je da će Rosamond opravdavati sebe.
– Govorio mi je kako ljubi drugu ženu, tako da znam da mene nikad ne bi mogao ljubiti – reče Rosamond, govoreći sve brže i brže. – I sad me, mislim, mrzi, jer... jer ste ga jučer loše shvatili. Kaže da sam ja kriva što ćete sad o njemu loše misliti... misliti da je lažljivac. Ali neću ja tome biti kriva. On nije nikad za mene osjećao ni trunke ljubavi... znam da nije... uvijek me je obescjenjivao. Jučer je rekao da za njega ne postoji nijedna žena osim vas. Onome što se dogodilo, samo sam ja kriva. Kaže da to ne bi nikad mogao objasniti vama... samo zbog mene. Rekao je da više nikad nećete o njemu misliti dobro. Ali sam vam ja sad rekla, i on me više ne može prekoravati.
Rosamond je olakšavala dušu, gonjena pobudama koje prije nije osjećala. Počela je svoju ispovijed podvrgavajući se utjecaju Dorothejina uzbuđenja, a kad ju je nastavila, obuze je misao da odbija Willove prijekore, koji su je još pekli u srcu poput rana zadanih nožem.
Ovaj je obrat u Dorothejinim osjećajima bio prejak, da bi ga mogla osjetiti kao radost. Bio je to metež, u kome je strašna nervna napregnutost od protekle noći i jutra i dalje trajala i opirala se, nanoseći joj bol; ona je shvaćala samo jedno: da će to biti radost, kad opet smogne snage da je osjeti. Njen je neposredni osjećaj bio neobuzdana simpatija prema Rosamond; sad se mogla brinuti o njenoj sudbini bez otpora i borbe u svojoj duši, pa je na njene posljednje riječi ozbiljno odgovorila:
– Ne, više vas ne može prekoravati.
Precjenjujući po navici ono što je dobro u drugih ljudi, Dorothea se svim srcem oduševila za Rosamond zbog njena plemenitog nastojanja, kojim ju je oslobodila njene patnje, a nije pomišljala na to da je to nastojanje bilo samo odraz njene vlastite energije.
Pošto su trenutak šutjele, Dorothea reče:
– Vi se ne ljutite što sam danas došla?
– Ne, vi ste vrlo dobri prema meni – odgovori Rosamond. – Nisam mislila da ćete biti tako dobri. Ja sam bila vrlo nesretna. Nisam ni sad sretna. Sve je tako tužno.
– Doći će bolja vremena. Vaš će muž biti pravedno ocijenjen. A njemu treba vaša pomoć. Vi ste mu najdraža. Najgore bi bilo izgubiti tu ljubav... a vi je niste izgubili – reče Dorothea.
Trudila se otjerati neodoljivu misao o tome kako joj je laknulo, samo da ne bi propustila zapaziti kakav znak, da se Rosamondina ljubav opet vraća njenom mužu.
– Tertius me, dakle, ne okrivljuje ni zbog čega? – upita Rosamond, shvativši sada da je Lydgate morao sve reći gospođi Casaubon, i da je ona zaista sasvim drugačija od drugih žena. Možda je bilo i malo ljubomore u tom pitanju. Na Dorothejinu je licu zatitrao smiješak kad je rekla:
– Ne, zaista ne! Kako možete to i pomisliti?
U tom se trenutku otvore vrata i Lydgate uđe u sobu.
– Vraćam se kao liječnik – reče. – Kad sam otišao od kuće, pred očima su mi bila dva blijeda lica; gospođi Casaubon je bila, čini se, isto tako potrebna pomoć, kao i tebi, Rosy. Pomislio sam da ipak nisam obavio svoju dužnost, ostavivši vas ovako same, pa sam se, pošto sam bio kod Colemanovih, vratio kući. Vidio sam da ste došli pješice, gospođo Casaubon, a nebo se naoblačilo... bit će, mislim, kiše. Mogu li poručiti po nekome da vaša kočija dođe po vas?
– Oh, nemojte! Jaka sam ja, i treba mi pješačenja – odvrati Dorothea, ustajući vedra lica. – Gospođa Lydgate i ja mnogo smo čavrljale, i već je vrijeme da idem. Uvijek me prekoravaju da ne znam mjere i da previše govorim.
Pružila je ruku Rosamond, i one su se oprostile ozbiljno i mirno, bez ljubljenja ili kakva drugog znaka nekih osjećaja; uzbuđenja, koja su proživjele, bila su preozbiljna da bi ih trebalo izraziti i nekim vanjskim znakovima.
Dok ju je Lydgate pratio do vrata, Dorothea mu nije ništa govorila o Rosamond, ali mu je ispripovijedala kako su gospodin Farebrother i drugi prijatelji saslušali ono što joj je on ispričao, i kako vjeruju njegovim riječima.
Kad se vratio Rosamond, ona se već bila bacila na divan, nemoćna i bezvoljna.
– Je li, Rosy – reče, stojeći kraj nje i gladeći joj kosu – što misliš o gospođi Casaubon sada, pošto si tako dugo s njom razgovarala?
– Bit će, mislim, bolja od svih drugih – odvrati Rosamond – i vrlo je lijepa. Budeš li tako često odlazio da s njom razgovaraš, bit ćeš još nezadovoljniji sa mnom!
Lydgate se nasmijao onom »tako često«.
– Ali jesi li ti poslije razgovora s njom nezadovoljnija sa mnom?
– Rekla bih da jesam – odvrati Rosamond, pogledavši ga u oči. Ne gledaj tako sumorno, Tertius... i tu kosu zagladi nazad.
On podigne svoju veliku, bijelu ruku i posluša je; bio joj je zahvalan za taj mali znak pažnje. Neumorna mašta jadne Rosamond vratila se sa svog lutanja strahovito kažnjena – dovoljno ukroćena da se opet uvuče u svoje staro, prezreno skrovište. A skrovište je opet bilo ovdje; Lydgate se rezignirano i s tugom u srcu predao skučenom životu, koji mu je namijenila sudbina. Uzeo je to krhko biće i sad je na njegovim leđima teret njena života. Mora koračati kroz život kako zna i umije i samilosno nositi taj teret.

LXXXII. POGLAVLJE

Moja je tuga preda mnom, a moja radost za mnom.
Shakespeare: Soneti.

Prognanici, kako znamo, žive ponajviše od nada i sigurno neće ostati u izgnanstvu, ako nisu na to prisiljeni. Kad je Will Ladislaw otišao iz Middlemarcha u dragovoljno progonstvo, ništa ga ozbiljno nije priječilo da se vrati, osim vlastite odluke. Ta odluka nipošto nije predstavljala neku željeznu ogradu, već jedno duševno raspoloženje, koje se lako moglo stopiti u menuet s kojim od drugih duševnih raspoloženja, klanjajući se, smiješeći i uklanjajući s puta, da bi mu uljudno dalo mjesta. Kako su prolazili mjeseci, njemu se činilo da bi sve teže mogao reći kako se jednog dana ipak neće načas svratiti u Middlemarch, makar samo da čuje bilo što o Dorotheji. A ako bi je za takva trenutačna posjeta kakvim čudnim slučajem sreo, ne bi bilo nikakva razloga da se stidi što se dao na takvo bezazleno putovanje, koje po ranijoj odluci ne bi trebao poduzimati. Otkako je bio tako beznadno odvojen od nje, on bi se sigurno odvažio doći u njenu blizinu; a što se tiče njenih sumnjičavih rođaka, njihovu je mišljenju, s vremenom i s promjenom raspoloženja, pripisivao sve manje značenje.
Tada je iskrsnuo razlog, koji se nije nikako ticao Dorotheje, a putu je u Middlemarch davao značaj neke vrste čovjekoljubive dužnosti. Will se, naime, bio nesebično zainteresirao za osnivanje naselja, po jednom novom planu, na Dalekom Zapadu, a kako su za izvođenje tog korisnog nauma bila potrebna sredstva, palo mu je na pamet ne bi li bilo dobro da iskoristi svoja prava i od Bulstrodea zatraži da se onaj novac, koji je on nudio njemu, upotrijebi za izvođenje toga plana. Will je jako sumnjao da bi u tome mogao uspjeti, a kako se žacao ponovo upuštati u bilo kakve odnose s bankarom, bilo bi mu vrlo lako ubrzo odbaciti tu namjeru, da nije pomislio kako bi o svemu mogao lakše stvoriti neki sud kad bi otišao u Middlemarch.
To je bila svrha, kojom je Will pred samim sobom opravdavao svoju slabost. Nakanio je povjeriti se Lydgateu i s njim raspraviti pitanje o novcu, a namjeravao je i da se u ono nekoliko večeri pozabavi i naužije glazbe i šaljiva peckanja u društvu lijepe Rosamond, a da ne zanemari i svoje prijatelje u župnom dvoru u Lowicku; što je župni dvor u blizini dvorca, tome on nije kriv. Zanemario je Farebrotherove prije svog odlaska, jer mu njegov ponos nije dopuštao da se izvrgava sumnjama, kako tim neizravnim putem želi sresti Dorotheju. Ali glad čovjeka kroti, a Will je počeo osjećati strašnu glad, neodoljivu čežnju da vidi ljubljeno biće i čuje ljubljeni glas. To mu ništa nije moglo nadomjestiti – ni opera, ni društvo gorljivih političara, ni laskav sud (u intimnim krugovima) o novom stilu u njegovim uvodnim člancima.
Tako je krenuo na put, vjerujući da će u onom svom malom, njemu tako prisnom svijetu, naći sve onako kao što je bilo; zapravo se bojao da za tog posjeta zbilja neće doživjeti nikakva iznenađenja. Našao je, međutim, taj dosadni svijet strahovito uskomešan, čak su i šala i pjesma postale eksplozivne, a prvi dan njegova posjeta bio je najkobniji dan u njegovu životu. Iduće je jutro bio strašno utučen; plašio se neposrednih posljedica koje je predviđao, pa je, ugledavši za doručka kočiju iz Riverstonea, istrčao i zauzeo mjesto u njoj, da se, barem za jedan dan, oslobodi potrebe da išta govori ili čini u Middlemarchu. Jadni je Will Ladislaw proživljavao jednu od onih zamršenih kriza, koje su u životu češće no što bi se moglo i misliti, a uzroci su im isprazna vjerovanja u apsolutnu vrijednost ljudskih sudova. Lydgate se našao u okolnostima koje su zahtijevale da s njim potpuno i iskreno suosjeća; a razlog, zbog kojega bi, unatoč tom zahtjevu, za Willa bilo bolje da izbjegava svaki dalji prisni odnos ili čak i dodir s Lydgateom, bio je baš takve naravi, da mu se činilo kako bi mu takvo vladanje bilo nemoguće.
Tako osjetljiv čovjek, kao što je bio Will – kome narav nije dopuštala da bude ravnodušan ni prema čemu i koji je rado sve što bi ga snašlo pretvarao u uzbudljiv dramatski sukob – našao se u neprilici kad je iz Rosamondinih usta čuo kako sva njena sreća ovisi samo o njemu, a gnjev, koji je iskalio na njoj, tu je nepriliku neizmjerno povećao. Od života nije u tim trenucima očekivao više nikakvih radosti; bilo mu je kao da su mu odsječene obje noge, pa je ponovo prohodao na štakama. U noći je neodlučan razmišljao ne bi li bilo bolje da sjedne u kočiju za London, umjesto za Riverstone, a Lydgateu da ostavi pisamce, u kojem bi izmislio neki razlog odlasku. Ali je bilo jakih razloga koji su ga odvraćali od toga naglog odlaska; sjena, koju je na njegov život bacala misao na Dorotheju, pa slom one najveće nade, žive unatoč odricanju, koje je prihvatio kao neizbježnu potrebu – to je bila nesreća, suviše živa da bi joj se mogao olako predati i prosto otići nekamo daleko, što također ne bi značilo drugo no predati se očaju.
Tako nije dalje razmišljao, već je sjeo u kočiju za Riverstone. Vratio se još za dana, jer je odlučio da još iste večeri mora posjetiti Lydgateove. Rubikon je, kako znamo, bio isuviše neznatna rijeka, da bi pred njim trebalo oklijevati; sve je njegovo značenje bilo u nevidljivim okolnostima. Will je osjetio kao da ga nešto prisiljava da prijeđe svoj mali granični jarak, a ono što ga čeka s onu stranu jarka nije carstvo, već zlovoljno pokoravanje.
Dešava se, međutim, i u našem svakidašnjem životu da se svojim očima uvjeravamo kako je spasonosan utjecaj kakva plemenita čovjeka, kakva se božanska spasonosna snaga može kriti u samoprijegornom djelu ljubavi prema bližnjem. Da Dorothea nije poslije one noći, provedene u tjeskobi i muci, otišla Rosamond, smatralo bi se, možda, da je postupala razboritije, ali to sigurno ne bi bilo dobro za ono troje ljudi, koji su se večeras u sedam i pol našli kraj kamina u Lydgateovu domu.
Rosamond se pripremila za Willov posjet; dočekala ga je hladno i ravnodušno, što je Lydgate pripisivao njenoj živčanoj iscrpljenosti i ne pomišljajući da tu iscrpljenost dovodi u bilo kakav odnos s Willom. I kad je Rosamond bez riječi sjela i sagnula glavu nad ručni rad, on ju je, u svojoj bezazlenosti, neizravno ispričao, zamolivši je da se nasloni i otpočine. Will je bio nesretan što mora glumiti prijatelja, koji se tek sad vidi i pozdravlja s Rosamond, dok su mu se u glavi komešale misli o svemu onom što ona mora osjećati nakon jučerašnje scene, koja ih je očito oboje još nemilosrdno zaokupljala poput bolne vizije tihog ludila. Slučajno se nije desilo ništa zbog čega bi Lydgate morao izići iz sobe, pa je Rosamond, kad je natočila čaj i Will joj pristupio da ga uzme, stavila na njegov tanjurić smotani komadić papira. Will je to primijetio i odmah ga spremio, ali kad se vratio u svoje konačište, nije se nimalo žurio pročitati ga. Ipak ga je razmotao i pročitao pri svjetlu svijeće. Ono što mu Rosamond piše, vjerojatno će samo pojačati bolne dojmove te večeri.
Na papiriću se nalazilo samo nekoliko riječi, ispisanih njenim lijepim rukopisom:
Kazala sam gospođi Casaubon. Ona više nije u zabludi što se vas tiče. Kazala sam joj, jer je došla posjetiti me i bila je vrlo ljubazna. Sad me više ne možete ni zbog čega prekoravati. Neću se miješati u vaše poslove.
Učinak tih riječi ne bi se mogao nazvati čistom nepomućenom radošću. Dok je razmišljao nad njima, a mašta mu uzbuđeno radila, osjećao je kako mu gore obrazi i uši pri samoj pomisli na ono što se zbilo između Dorotheje i Rosamond. Mučila ga je neizvjesnost, nije li Dorothea ipak uvrijeđena u svom dostojanstvu objašnjavanjem njegova vladanja. U njenom sjećanju mogla bi i dalje ostati misao na njega u asocijaciji, koja bi činila nepremostivu zapreku – trajni jaz. Živa mašta ispunjavala mu je dušu sumnjom, i on se našao u položaju čovjeka koji se s olupine broda spasio u noći i stoji u mraku na nepoznatu tlu. Do toga nesretnog jučerašnjeg dana – osim onog neugodnog trenutka, koji je jednom davno doživio u toj istoj sobi i u nazočnosti istih osoba – sve njihove vizije, sve njihove misli, koje su posvećivali jedno drugome, kao da su se kretali u nekom dalekom svijetu, gdje sunce obasjava visoke, bijele ljiljane, gdje ne vreba nikakvo zlo i kamo ne može ući nijedna druga duša. A sada – hoće li ga Dorothea još ikad sresti u tom svijetu?

LXXXIII. POGLAVLJE

Dobro jutro neka je sada našim dušama,
Što se bojažljivo promatraju jer,
Ljubav prati svaki mig ljubljena bića,
I od neznatna prostora pravi čitav svemir.
Dr. Donne.

Drugo jutro poslije posjeta Rosamond, poslije dvije noći krepka sna, ne samo da je s Dorothejina lica iščezao svaki trag umora, već je osjećala da je u nje i znatan višak snage – više snage nego što bi je mogla odjednom utrošiti na ikakav posao. Dan je prije bila na dugim šetnjama izvan parka i dva je puta posjetila župni dvor, ali nikad u životu nije nikome povjerila razlog zbog koga je tako beskorisno tratila vrijeme. To se jutro naljutila sama na sebe zbog svog upravo djetinjskog nemira. Današnji dan treba provesti sasvim drugačije. Što treba učiniti u selu? Oh, Bože – baš ništa! Svima je dobro i svi su opskrbljeni flanelom; nikome nije uginulo prase; a bila je i subota i posvuda su se prali podovi i kamena predvraća, pa nije imalo smisla ići ni u školu. Ali je bilo mnogo toga što je Dorothea nastojala raščistiti, pa je odlučila najprije se baciti na ono najteže. Sjela je u knjižnici pred posebnu malu hrpu knjiga o političkoj ekonomiji i sličnim predmetima, i trudila se da iz njih shvati kako bi najkorisnije upotrijebila svoj novac, a da ne naudi svojim bližnjima ili, što je naposljetku isto, da im učini što više dobra. To je bio važan posao, koji bi sigurno, kad bi ga se mogla čestito prihvatiti, obuzdao njene misli. Na sreću, njene su se misli čitav sat nekamo gubile, i na kraju se zatekla kako po dva puta čita svaku rečenicu, a da su joj misli zabavljene svim i svačim, samo nisu onim što je u tekstu. Sve je bilo zaludu. Da naruči kočiju i odveze se u Tipton? Ne; zbog nekog nejasnog razloga odlučila je ostati u Lowicku. Ali treba srediti svoje nemirne misli; ima određenog iskustva u samostezi; koračala je po smeđoj knjižnici, razmišljajući kakvom bi vještom varkom mogla obuzdati misli. Možda bi najbolje poslužio kakav obični zadatak – nešto na čemu treba uporno raditi. Nije li slabo upućena u geografiju Male Azije, zbog čega ju je gospodin Casaubon često prekoravao? Pošla je do ormara s geografskim kartama i razvila jednu; danas bi se mogla konačno uvjeriti da Paflagonija nije na obali Levanta, i utvrditi svoje posvemašnje neznanje o Halibljanima na obali Ponta. Geografska karta je pogodan predmet za proučavanje, kad je čovjek raspoložen da misli na nešto drugo, jer je ona sastavljena od samih imena, pa njihovo ponavljanje prelazi u monotono pjevuckanje. Dorothea se ozbiljno dala na posao, sagnuvši se sasvim nad kartu i izgovarajući imena čujnim, prigušenim glasom, koji je često prelazio u jednoličnu melodiju. Unatoč svojim mučnim doživljajima, pružala je zabavnu sliku djevojčice, klimajući glavom i odvajajući prstima imena mjesta na karti, a na mahove bi prekidala taj posao i, pritiskujući obim rukama obraze, govorila: »Oh Bože moj, Bože moj!«
Nije bilo nikakva razloga da se to ne nastavi u beskraj poput obrtaljke, ali je napokon ipak bilo prekinuto, jer su se otvorila vrata i sluga najavio gospođicu Noble.
Sićušnu je staru damu, koja joj s kapicom na glavi nije dosezala do ramena, Dorothea srdačno dočekala; dok joj je stezala ruku, gospođica Noble se uzvrpoljila i proizvela nekoliko šumova poput dabra, te je bilo očito da ima nešto važno reći.
– Sjednite – reče Dorothea, privlačeći stolac. – Trebaju li me zbog čega? Bila bih tako sretna kad bih mogla nešto učiniti.
– Neću ostati – odvrati gospođica Noble, turivši ruku u svoju košaricu i držeći nervozno u njoj neki predmet – čeka me jedan prijatelj kod crkvena groblja.
Opet su se čuh nejasni šumovi i gospođica Noble nesvjesno izvuče predmet, koji je bila obuhvatila prstima. Bila je to kutija od kornjačevine, i Dorothea osjeti kako joj krv navire u obraze.
– Gospodin se Ladislaw – nastavi bojažljivo mala dama – boji da vas je uvrijedio, pa me zamolio da vas upitam biste li mu htjeli žrtvovati nekoliko trenutaka i primiti ga.
Dorothea nije odmah odgovorila; sinulo joj je kroz glavu da ga ne bi smjela primiti u knjižnici, jer je još na snazi zabrana njena muža. Pogledala je prema prozoru. Da iziđe i da se sastane s njim u parku? Nebo se naoblačilo, a lišće na drveću počelo podrhtavati kao pred oluju. Osim toga, bojala se izići pred njega.
– Primite ga, gospođo Casaubon – reče gospođica Noble vatreno inače se moram vratiti i reći mu »ne«, a to bi ga jako boljelo.
– Dobro, primit ću ga – odvrati Dorothea. – Molim vas recite mu da dođe.
Što je drugo mogla učiniti? U tom je trenutku čeznula samo za tim da vidi Willa; mogućnost da ga vidi ispriječila se uporno između nje i svega drugog. A ipak joj je srce uzbuđeno zakucalo i kao da ju je obuzeo strah – osjećala je kao da zbog njega čini nešto neobično smjelo.
Kad je mala dama odskakutala izvršiti svoju misiju, Dorothea je stala sred knjižnice, sklopljenih ruku pred sobom, i ne pokušavajući da joj držanje bude dostojanstveno i ravnodušno. Najmanje je u tom trenutku mislila na sebe; mislila je o tome što bi se moglo dešavati u Will ovoj duši i o nepravednom sudu drugih o njemu. Kakva je dužnost veže da i ona bude nepravedna? Otpor protiv nepravednih objeda miješao se u nje s osjećajem, koji je od prvog trenutka gajila prema njemu, a sada je u reakciji njene duše na onu tjeskobu, koju je proživjela, taj otpor bio jači no ikad. »Ako ga ja i previše ljubim, to je zbog toga što se s njim tako loše postupalo«, govorio je njen unutarnji glas nekom imaginarnom subesjedniku u knjižnici, ali se u to otvore vrata i ona ugleda pred sobom Willa.
Nije se ni maknula, a on joj je prilazio sa sumnjom i strahom; nikad ga još nije vidjela takva. Bio je u neizvjesnosti, i zbog toga se bojao da ga koji njegov pogled ili koja riječ ne udalje još više od nje; a Dorothea se plašila vlastita uzbuđenja. Kao da je bila začarana, nije se mogla ni maknuti ni rasklopiti ruke, a oči joj zasjenila duboka, ozbiljna čežnja. Videći da mu ne pruža ruke, kao što je to obično činila, Will je zastao korak-dva ispred nje i rekao iznenađen:
– Vrlo sam vam zahvalan što ste me primili.
– Željela sam vas vidjeti – odvratila je Dorothea, jer joj ništa drugo nije palo na pamet. Nije joj palo na um ni da sjedne, a Will nije baš bio ni ohrabren ni obradovan tim kraljevskim držanjem, kojim ga je Dorothea dočekala, ali je nastavio, da bi rekao ono što je nakanio.
– Sve se bojim da smatrate kako sam postupao nerazumno, a možda mislite da sam i pogriješio što sam se tako brzo vratio. Kažnjen sam zbog svoje nestrpljivosti. Vi znate... i svatko to sad zna... onu tužnu priču o mom podrijetlu. Znao sam je prije nego sam otišao odavle i uvijek sam mislio da vam je ispričam, ako... ako se ikad opet sretnemo.
Dorothea se jedva primjetno pokrenula i rasklopila ruke, ali ih je brzo opet sklopila.
– O tome se sad naklapa – nastavi Will. – Želim da znate kako ima nešto povezano s dm... što se dogodilo prije nego sam otišao odavle i što me je opet dovelo natrag ovamo. To je misao da potaknem Bulstrodea kako bi nešto novaca uložio za opće dobro... novac koji je mislio meni dati. Svakako služi Bulstrodeu na čast što mi je u povjerenju ponudio naknadu, da bi popravio jednu staru nepravdu. Ponudio mi je da će mi osigurati lijep prihod, da bi to popravio; uostalom, rekao bih da vi znate tu neugodnu priču?
Will je, još jednako u neizvjesnosti, gledao Dorotheju, ali se u njegovu vladanju počelo osjećati nešto od one gotovo drske smjelosti, kojom je uvijek gledao na tu činjenicu u svom životu. Dodao je:
– Pa vi znate kako je sve to bolno za me.
– Da... da... znam – požuri se Dorothea.
– Nisam pristao primiti novac iz takva izvora. Uvjeren sam da ne biste imali dobro mišljenje o meni da sam to učinio – reče Will. Zašto da joj to ne kaže sada? Ona zna da je ljubi. – Mislio sam...
Tu je Will ipak zastao.
– Postupali ste onako, kako bih ja i očekivala da ćete postupati – reče Dorothea, a lice joj se razvedri i glava malo uspravi na divnom vratu.
– Nisam vjerovao da bi ikakva okolnost u mom podrijetlu mogla izazvati u vas neku predrasudu prema meni, iako sam bio siguran da će u drugih bili tako – nastavi Will i trgne glavu nazad po svojoj staroj navici, gledajući je ozbiljnim, ali blagim pogledom ravno u oči.
– Kad bi to bila neka nova nevolja za vas, za mene bi to bio samo razlog da i dalje budem uz vas – reče Dorothea gorljivo. – Ništa me ne bi moglo pokolebati, osim – srce joj je živo zakucalo i teško joj je bilo nastaviti; trebalo je da se jako napregne da bi mogla tihim, dršćućim glasom završiti misao – kad bih vjerovala da ste se promijenili... da niste više tako dobri, kao što sam mislila.
– Vi sigurno mislite da sam dobar, pa i bolji nego što uistinu jesam, u svemu, osim u jednom – reče Will, dajući maha svom osjećaju, pošto mu je bilo jasno što ona osjeća. – u vjernosti prema vama. Kad sam god pomislio da sumnjate u mene, ni do čega mi više nije bilo. Mislio sam da je sa mnom svršeno i da nema više ništa zbog čega bi se bilo vrijedno truditi... ostaje jedino trpljenje.
– Ne sumnjam više – reče Dorothea i pruži mu ruku; njeni su osjećaji bili prožeti nekim nejasnim strahom za njega.
On prihvati njenu ruku i prinese je usnama, a iz grudiju mu se otme uzdah sličan jecaju. Ali je stajao sa šeširom i rukavicama u drugoj ruci – izvrstan model za portret kakva kavalira iz doba Charlesa I. Ipak je bilo teško ispustiti ruku, i Dorothea, izvlačeći je, zbunjena i zbog toga nesretna, pogleda ustranu i pođe prema prozoru.
– Gledajte kakvi su se mrki oblaci nagomilali i kako se drveće povija – reče Dorothea, idući prema prozoru; govorila je i kretala se, ne shvaćajući jasno što čini.
Will je u malom razmaku pošao za njom, a onda se naslonio na visoki kožnati naslonjač, na koji je sada, osmjelivši se, položio šešir i rukavice i oslobodio se nepodnošljivih spona formalnosti, koje mu je Dorothejina prisutnost sada prvi put bila nametnula. Valja priznati da je u tom trenutku, stojeći ovako naslonjen na naslonjač, bio vrlo sretan. Nije se više plašio bilo kakvih njenih reakcija.
Stajali su tako šuteći i gledali kroz prozor u zimzelen koji je podrhtavao na vjetru, okrećući blijedo naličje svoga lišća prema mračnom nebu. Will nije još nikad tako uživao u nadolaženju oluje; ono ga je oslobađalo potrebe da ode. Vjetar je kidao i nosio lišće i grančice s drveća, a grmljavina dolazila sve bliže. Sve se više mračilo; onda je odjednom taj sumrak presjekao bljesak munje, a oni se trgli, pogledali i nasmiješili. Dorothea je počela govoriti ono o čemu je razmišljala.
– Nemate pravo kad kažete kako ne biste imali više ništa, zbog čega bi bilo vrijedno živjeti i raditi. Ako smo izgubili ono što smo smatrali svojim najvećim dobrom, ostaje još dobro drugih ljudi, zbog kojega je vrijedno truditi se. Netko može biti sretan. Meni se čini da sam to najbolje uviđala onda kad sam bila najnesretnija. Ne znam kako bih mogla podnijeti svoju nevolju da nije bilo te misli, koja mi je ulijevala snage.
– Nikad vi niste tako patili, kao što sam ja patio – reče Will – kad sam mislio da me prezirete.
– Ali je još gore bilo ono što sam ja osjećala... gore je bilo misliti loše... – Dorothea je naglo započela, a onda je odjednom zašutjela.
Will porumenje. Osjećao je kako ona, što god govorila, uvijek ima pred očima onu fatalnost koja ih razdvaja. Trenutak je šutio, a onda uzbuđeno reče:
– Utjeha nam je barem u tome što možemo otvoreno razgovarati. Budući da ja moram otići... moramo biti zauvijek razdvojeni... vi možete na mene misliti kao na čovjeka koji je na rubu groba.
Dok je govorio, osvijetlio ih je oštar bljesak munje – to svjetlo kao da je bilo trepet jedne beznadne ljubavi. Dorothea u tren oka odskoči od prozora; Will pođe za njom, uhvati je grčevitom kretnjom za ruku, i tako su stajali, držeći se za ruke kao dvoje djece, i gledali napolje u oluju, kad je odjeknuo strahovit tresak groma, a kiša zapljuštala. Okrenuli su se, gledajući se okom u oko, pod dojmom svojih posljednjih riječi, držeći se i dalje za ruke.
– Ja se nemam ničemu nadati – reče Will. – Čak da me i ljubite, kao što ja ljubim vas... čak kad bih vam i bio sve na svijetu... ja ću najvjerojatnije uvijek biti jako siromašan... živjeti skučeno... mučno se probijati u životu. Nemoguće je da ikad budemo svoji. I možda sam ja tužno postupao što sam tražio da s vama razgovaram. Nakanio sam da odem šuteći, ali nisam mogao učiniti ono što sam nakanio.
– Ne žalite – reče Dorothea. – Meni je draže da zajedno podnesemo ovu muku rastanka.
Usne su joj drhtale, a isto tako i njemu. Nitko ne bi nikad mogao reći koje su se od njih prve pokrenule, da se približe drugima, ali su se one, dršćući spojile u poljubac, a onda opet razdvojile.
Kiša je udarala u prozorska stakla, kao da je u njoj neki gnjevni duh, gonjen silovitim zamasima vjetra; bio je to jedan od onih trenutaka u kojima svaki čovjek zastane obuzet nekim strahopoštovanjem.
Dorothea sjedne na dugački, niski divan sred sobe, koji joj je bio najbliži, prekriži ruke u krilu i zagleda se u tmurni svijet napolju. Will je još trenutak stajao i promatrao je, a onda je sjeo kraj nje i položio ruku na njene ruke, koje su se podale njegovu stisku. Tako su sjedili, ne gledajući se, dok nije kiša jenjala i utišala se. Oboje su bili obuzeti mislima, a nisu se mogli odvažiti da ih izreknu.
Ali kad se kiša stišala, Dorothea okrene glavu i zagleda se u Willa. Uskliknuvši uzbuđeno, kao da mu prijete muke na mučilima, on skoči i reče: – To nije moguće!
Pošao je i opet se naslonio na naslonjač, i kao da se borio s vlastitim gnjevom, dok ga je Dorothea tužno gledala.
– To je isto tako kobno kao umorstvo ili kakva druga strahota, koja razdvaja ljude – planuo je opet Will – i još je nepodnošljivije... kad ti je život okljaštren tričavim slučajnostima.
– Ne... ne govorite tako... vaš život ne mora biti okljaštren – prekine ga nježno Dorothea.
– Da, mora biti – reče Will ljutito. – Okrutni ste kad ovako govorite, kao da je u tome neka utjeha. Vi ćete možda preboljeti ovu nevolju, ali ja neću. Nije to lijepo... to znači da odbacujete moju ljubav prema vama kao neku šalu, kad govorite tako, a znate kakve su činjenice. Mi se nikad ne možemo uzeti, jednom... možda – izusti Dorothea dršćućim glasom.
– Kada? – upita Will ogorčeno. – Kakva smisla ima i pomišljati na neki moj uspjeh u životu? Bit će puki slučaj budem li postigao više od toga da uzmognem pristojno živjeti, ako neću da se prodajem, pišući i govoreći za druge. To mi je potpuno jasno. Ne mogu ponuditi svoju ruku nijednoj ženi, čak ni onda kad ona ne bi zahtijevala nikakve raskoši.
Nastala je tišina. Dorothejino se srce ispunilo nečim što je htjela kazati, ali nije smogla snage. Bila je time sva obuzeta i u tom je trenutku u sebi vodila nijemu raspravu. A bilo joj je zbilja teško što nije mogla izreći ono što je željela. Will je ljutito gledao kroz prozor. Da je gledao u nju i da nije otišao od nje, sve bi, mislila je, bilo lakše. Napokon se on okrene, još jednako naslonjen na naslonjač, i, nesvjesno ispruživši ruku da dohvati šešir, reče nekako ogorčeno:
– Zbogom.
– Oh, ne mogu to podnijeti... srce će mi pući – usklikne Dorothea, ustajući s divana; bujica njenih osjećaja srušila je sve zapreke, koje joj nisu dale govoriti; krupne su suze navirale i gubile se u istom trenutku. – Ne bojim se siromaštva... mrzim svoje bogatstvo.
U tren se oka Will našao kod nje i obgrlio je, ali je ona glavu zabacila nazad, a njegovu nježno držala podalje od svoje, da bi mogla i dalje govoriti. Velike su joj oči, pune suza, gledale prostodušno u njega, dok je jecajući poput djeteta rekla:
– Moći ćemo živjeti sasvim dobro od moga imetka... bit će nam i previše... sedam stotina na godinu... meni treba tako malo... nikakve nove haljine... i naučit ću kakva je čemu cijena.

LXXXIV. POGLAVLJE

Premda i mlado i staro pjeva,
Kako svak treba da me kara,
Uvrede što ih bacaju na me,
Nek padnu natrag na njih same.
The Not-browne Mayde.

Bilo je to baš nakon odluke lordova, kojom su odbacili Zakon o reformi, i to objašnjava zašto se gospodin Cadwallader našao na travnatu obronku nedaleko staklenika u Freshitt Hallu, s »Timesom« u rukama, sklopljenim na leđima, idući i razgovarajući s ravnodušnošću lovca na pastrve sa sir Jamesom Chettamom o budućnosti zemlje. Gospođa Cadwallader, udovica lady Chettam i Celia katkad bi sjedile u vrtnim naslonjačima, a katkad šetale, idući u susret malom Arthuru, koji se vozio u svojim kolicima i bio, kako to priliči malom Budhi, zaštićen svojim posvećenim suncobranom s lijepim, svilenim resama.
I dame su razgovarale o politici, iako na svoj način. Gospođa Cadwallader je bila odlučno za imenovanje novih peerova; ona je od svoga bratića sasvim pouzdano doznala da je Truberry prešao na drugu stranu samo na poticaj svoje žene, koja je nanjušila da će doći do imenovanja novih peerova, čim je došlo na dnevni red pitanje reforme, i zapisala bi i dušu đavlu, samo da bi stekla viši položaj od svoje mlađe sestre, koja se udala za jednog baruna. Lady Chettam je smatrala takvo ponašanje vrlo pokudnim i podsjetila da je majka gospođe Truberry bila gospođica Walsingham od Melspringa. Celia je izjavila da je ipak ljepše biti »lady« nego »mistress« i da se Dodo ne bi uznemirivala zbog takva promaknuća, samo kad bi mogla živjeti po svojoj volji. Gospođa Cadwallader je smatrala da baš nije osobito zadovoljstvo društveno se uspinjati, kad svatko zna da u tvojim žilama nema ni kapi plemenite krvi. A Celia, pošto je načas prestala gledati Arthura, reče:
– Bilo bi ipak vrlo lijepo kad bi on bio vikont, pa bismo čekali da izbiju zubići Njegovoj milosti lordu! A mogao bi biti da je James earl.
– Draga Celia – reče lady – Jamesov je naslov mnogo vredniji od bilo kakva novostečenog naslova earla. Nikad nisam poželjela da bi mu otac bio išta više od sir Jamesa.
– Oh, mislila sam samo na Arthurove zubiće – odvrati Celia spokojno. – Ali, gle, dolazi moj stric.
Odskakutala je u susret stricu, a dotle su se sir James i gospodin Cadwallader priključili damama. Celia je uhvatila strica pod ruku, a on ju je tapšao po ruci i prilično žalosno govorio: »Dobro, draga, dobro!« Kad su se približili, očito se vidjelo da je gospodin Brooke potišten, ali su se uzroci toj potištenosti pripisivali samo političkom stanju. I dok se on rukovao sa svima redom, ne govoreći ništa do: »Lijepo, što ste svi ovdje, znate«, župnik mu, smiješeći se, reče:
– Ne žalostite se toliko zbog odbačena Zakona, Brooke; sva je svjetina u zemlji na vašoj strani.
– Zakon, je li? Ah! – odvrati gospodin Brooke, vladajući se malo rastreseno. – Odbačen, znate, je li? Lordovi su otišli ipak predaleko. Morat će se obuzdati. Tužne vijesti, znate. Mislim ovdje, kod kuće... tužne. Ali nemojte mene psovati, Chettam.
– Što se dogodilo? – upita sir James. – Valjda nije opet ubijen koji čuvar lovišta? Drugo i ne možeš očekivati kad se nevaljalci kao što je Trapping Bass tako lako puštaju na slobodu.
– Čuvar lovišta? Nije. Hajdmo u kuću, unutra vam mogu sve ispričati, znate – odgovori gospodin Brooke, klimnuvši i Cadwalladerovima, dajući im time znak da i u njih ima povjerenja.
– Što se tiče zvjerokradica kao što je Trapping Bass, znate, Chettam nastavi on, dok su ulazili – kad ste sudac, nije vam tako lako strpati čovjeka u zatvor. Lijepo je da postupaš strogo, ali je mnogo lakše kad to drugi mjesto tebe čini. I u vas je meko srce, znate... niste vi nekakav Drakon, nekakav Jeffreys, ili tako nešto slično.
Gospodin Brooke je očito bio nervno uzbuđen. Kad bi on morao reći nešto neugodno, obično bi to činio tako da bi tu neugodnost pomiješao s više nepovezanih sitnica, kao što se čini s lijekom, da bi miješanjem dobio ugodniji okus. Nastavio je sa sir Jamesom razgovor o zvjerokradicama, dok svi nisu posjedali i dok nije gospođa Cadwallader, kojoj je dodijalo to naklapanje, rekla:
– Umrijet ću od radoznalosti, dajte da čujemo tu tužnu vijest. Zvjerokradica nije ustrijeljen, to je utvrđeno. Pa što je onda?
– Ah, mučno je to, znate – započne gospodin Brooke – Drago mi je da ste ovdje vi i župnik; to je obiteljska stvar... ali vi ćete nam pomoći da je lakše otrpimo, Cadwallader... Treba da ti to oprezno priopćim, draga. – Tu se gospodin Brooke obrati Celiji. – Ti nemaš ni pojma, što je to, znaš. A vas ću, Chettam, jako uznemiriti... ali, vidite, vi to niste mogli osujetiti, baš kao ni ja. Ima nešto čudnovato u događajima... dolaze, a da i ne znaš kako, znate.
– Mora da je posrijedi Dodo – upadne Celia, koja je već bila navikla da o svojoj sestri misli kao o opasnom dijelu obiteljskog mehanizma. Sjela je na stolčić do muževih nogu.
– Ta zaboga, dajte već jednom da čujemo, što se desilo! – poviče sir James.
– Pa, znate, Chettam da ja nisam mogao ništa učiniti što se tiče Casaubonove oporuke; tom je oporukom sve postalo još gore.
– Tako je – reče sir James naglo. – Ali što je još gore?
– Dorothea je nakanila da se po drugi put uda, znate – odvrati gospodin Brooke, klimnuvši Celiji, koja je odmah uprla uplašeno pogled u svoga muža i položila ruke na njegova koljena.
Sir James je gotovo problijedio od srdžbe, ali nije rekao ni riječi.
– Milostivi Bože! – usklikne gospođa Cadwallader. – Pa neće valjda za mladog Ladislawa?
Gospodin Brooke klimne i reče: »Jest, za Ladislawa«, i onda utone u mudru šutnju.
– Eto, vidiš, Humphrey! – usklikne gospođa Cadwallader, mašući rukom prema svom mužu. – Drugi put ćeš ipak priznati da u mene ima nekog dara za predviđanje; ili, što će prije biti, opet ćeš mi protusloviti i biti slijep kao uvijek. Ti si mislio da je taj mladi džentlmen otišao u inozemstvo.
– Pa mogao je otići i opet se vratiti – odgovori mirno župnik.
– Kad ste to doznali? – upita sir James, koji nije volio slušati druge kako govore, iako mu je samome bilo teško govoriti.
– Jučer – odvrati gospodin Brooke pokorno. – Bio sam u Lowicku. Dorothea je poslala po mene, znate. Desilo se to sasvim iznenada... oboje nisu još pred dva dana imali ni pojma o tome... ni pojma, znate. Ima nešto čudnovato u događajima. Dorothea se, međutim, potpuno odlučila... ne koristi protiviti se. Ja sam je strogo opomenuo. Obavio sam svoju dužnost, Chettam. Ali ona može činiti što hoće, znate.
– Najbolje bi bilo da sam ga pred godinu dana izazvao i ustrijelio – reče sir James; nije to rekao zato što bi bio krvoločan, već zbog potrebe da nešto snažno kaže.
– Zaista, James, to bi bilo vrlo neugodno – reče Celia.
– Budite razboriti, Chettam. Prosuđujte to mirnije – reče gospodin Cadwallader, kome je bilo žao kad je vidio kako je njegova dobroćudnog prijatelja obuzela srdžba.
– Nije to tako lako čovjeku, u koga ima osjećaja časti... smisla za pravicu... kad se to dogodi u njegovoj obitelji – odvrati sir James, još jednako blijed od gnjeva. – To je prava sablazan. Kad bi u Ladislawa bilo i trunke poštenja, on bi odmah otišao iz zemlje i nikad se više ne bi ovdje pojavio. Međutim, ja se i ne čudim. Sutradan po Casaubonovu pogrebu ja sam rekao što treba učiniti. Ali to se nije poslušalo.
– Htjeli ste nemoguće, znate, Chettam – odgovori gospodin Brooke. – Htjeli ste da ga ukrcamo na neki brod. Rekao sam vam da s Ladislawom ne možemo postupati kako bismo htjeli, on ima svojih ideja. On je izvanredan momak... uvijek sam govorio da je izvanredan momak.
– Jest – reče sir James, koji nije mogao da ne prekori gospodina Brookea – baš ste, nažalost, vi stvorili takvo mišljenje o njemu. Zbog toga se i nastanio u ovom kraju. Zbog toga sad, evo, vidimo da se žena, kao što je Dorothea, ponizuje udajući se za njega. – Sir James je malo zastajao poslije svake rečenice, jer mu riječi nisu lako nadolazile. – To je čovjek koga je njen muž tako žigosao u svojoj oporuci, da bi joj obzirnost morala braniti da se ponovo s njim sastane... čovjek koji je lišava dolična društvenog položaja... i baca u siromaštvo... koji bestidno prihvaća tu žrtvu... koji je uvijek zauzimao problematični društveni položaj... i lošeg je podrijetla... i, ja vjerujem, labavih načela i nikakva karaktera. To je moje mišljenje završi sir James, okrenuvši se i prekriživši noge.
– Na sve sam je to upozorio – odvrati gospodin Brooke, braneći se – mislim na siromaštvo i napuštanje njena društvenog položaja. Rekao sam: »Draga moja, ti i ne znaš što znači živjeti sa sedam stotina na godinu, biti bez kočije i kretati se među ljudima koji ne znaju tko si.« Ja sam joj to uvjerljivo predočio. Ja bih vam, međutim, savjetovao da sami razgovarate s Dorothejom. Činjenica je da je njoj mrzak Casaubonov imetak. Čut ćete i sami što kaže, znate.
– Ne... oprostite... neću – odupre se sir James mirnije. – Suviše mi je mučna i sama pomisao da je vidim. Previše me boli što žena, kakva je Dorothea, smjera učiniti nešto tako pogrešno.
– Budite pravedni, Chettam – javi se župnik, buneći se protiv tog suvišnog uzrujavanja. – Gospođa Casaubon možda postupa nerazumno, odriče se imetka zbog jednog muškarca, a mi muškarci imamo tako loše mišljenje jedan o drugome, da bismo jedva mogli nazvati mudrom ženu koja čini nešto takvo. Ali ja mislim da to ne bi trebalo osuđivati kao pogrešan postupak, u strogom smislu te riječi.
– Jest, ja to osuđujem – odvrati sir James. – Ja mislim da Dorothea postupa pogrešno kad se udaje za Ladislawa.
– Dragi moj prijatelju, mi svi jako volimo proglasiti pogrešnim svaki postupak koji nam nije po volji – reče župnik mirno. Kao i mnogi ljudi, koji život shvaćaju olako, i on je znao reći neugodnu istinu onima koji smatraju kako imaju moralno pravo ljutiti se zbog nečega. Sir James izvadi iz džepa rupčić i počne mu grickati rubove.
– Ipak je strašno što Dodo čini – uplete se Celia, želeći opravdati svoga muža. – Rekla je da se nikad više neće udati... ni za koga uopće.
– I ja sam je čula kad je to rekla – potvrdi lady Chettam, dostojanstveno kao kakav krunski svjedok.
– Oh, obično u tome ima neki izuzetak koji se prešućuje – reče gospođa Cadwallader. – Čudim se samo što ste svi tako iznenađeni. Pa ništa niste učinili da to spriječite. Da ste doveli ovamo lorda Tritona, da je snubi svojom filantropijom, on bi je možda za nepunu godinu dana osvojio. Ništa drugo ne bi bilo tako sigurno. Gospodin Casaubon je to pripremio, koliko je god bolje mogao. Sam je postao neugodan... ili se Bogu svidjelo da ga takvim učini... a onda ju je izazvao da mu protuslovi. Tako se može svaka trica učiniti privlačnom... dati joj visoka cijena.
– Ne znam kakvo značenje pridajete pojmu pogrešno, Cadwallader opet će sir James, koji se osjećao malo pecnut, pa se u svom naslonjaču okrenuo prema župniku. – To nije čovjek koga bismo mogli primiti u porodicu. Barem što se mene tiče – nastavio je, pazeći da ne pogleda gospodina Brookea. – Možda će drugi smatrati da je njegova prisutnost suviše ugodna, da bi trebalo paziti na društvenu pristojnost.
– Eh, znate, Chettam – javi se gospodin Brooke dobroćudno, gladeći svoju nogu. – Ja ne mogu Dorotheji okrenuti leđa. Moram joj biti otac do određene mjere. Rekao sam joj: »Ja neću odbiti dati svoj pristanak.« Govorio sam prije toga odlučno. Ali ja mogu, znate, poništiti odredbe svoje oporuke. To će stajati novaca i truda, ali ja to mogu učiniti, znate.
Gospodin Brooke klimne sir Jamesu, osjećajući da je pokazao snagu vlastite odlučnosti i ublažio ono što je zapravo bilo bitno u barunovoj srdžbi. Pogodio je ovim domišljatim protuudarcem bolje nego što je i mislio. Dirnuo je u motiv kojega se sir James postidio. Ono što je on mislio o Dorothejinoj udaji za Ladislawa, trebalo je pripisati djelomice shvatljivim predrasudama, ili čak razložnu mišljenju, a djelomice ljubomori, u kojoj je jedva bilo kakve razlike, radilo se o Ladislawu ili o Casaubonu. Bio je uvjeren da je za Dorotheju brak bio koban. Ali je u svemu tome bilo još nešto, što sir James, kao dobar i čestit čovjek, nije rado priznavao ni samom sebi: nije se moglo poricati da je spajanje dvaju posjeda – Tiptona i Freshitta – lijepo obuhvaćenih jednom ogradom, bila misao kojom se zanosio, razmišljajući o budućnosti svoga sina i nasljednika. Stoga se sir James, kad je gospodin Brooke klimajući spomenuo taj motiv, odjednom zbunio; nešto ga je stislo u grlu, čak je i porumenio. Bio bi našao i više riječi nego obično u prvoj provali gnjeva, ali mu je ovo nastojanje gospodina Brookea da ga umiri, jače sapelo jezik nego zajedljiva aluzija gospodina Cadwalladera.
Celia je, međutim, bila sretna što je poslije stričeve izjave, da je pristao na vjenčanje, i ona mogla doći do riječi, pa je, iako ravnodušno, kao da se sve svelo na poziv na neku večeru, upitala:
– Što misliš, striče, hoće li se Dodo odmah vjenčati?
– Za tri tjedna, znaš – odgovori gospodin Brooke bespomoćno.
– Ja ne mogu učiniti ništa da bih to spriječio, Cadwallader – doda i okrene se, očekujući ohrabrenje, prema župniku, koji reče:
– Ja ne bih pravio nikakve buke oko toga. Ako želi biti siromašna, to je njena volja. Nitko ne bi prigovarao kad bi se udala za tog mladića zato što je bogat. Mnogi su nadarbinski svećenici siromašniji no što će oni biti. Evo Elinore – nastavi izazovno – ona je svoju rodbinu naljutila kad se udala za mene... imao sam jedva tisuću na godinu... bio sam neotesanac... nitko se na mene nije osvrtao... cipele mi nisu bile po mjeri... svi su se čudili kako me uopće neka žena hoće. Poštenja mi, ja moram biti uz Ladislawa, dok god ne čujem još što gore o njemu.
– Humphrey, sve je to izvrtanje, i ti to dobro znaš – reče njegova žena. – Sve je tebi svejedno... s tim se za tebe sve počinje i završava. Kao da ti nisi bio Cadwallader! Valjda nitko ne misli da bih ja uzela takvo čudovište, kad bi imalo kakvo drugo prezime?
– A usto je i svećenik – primijeti lady Chettam, odobravajući. – Ne može se reći da se Elinor udajom društveno ponizila. A teško je reći što je gospodin Ladislaw, je li, James?
Sir James odgovori jedva čujnim gunđanjem, u kome je bilo manje onog poštovanja, s kojim je običavao odgovarati svojoj majci. Celia ga pogleda poput zabrinute mačkice.
– Valja priznati... krv mu je strašna mješavina! – reče gospođa Cadwallader. – Počelo je s Casaubonovim sipinim crnilom, a onda upada nekakav buntovni poljski guslač ili učitelj plesa, što li... pa onda neki stari...
– Glupost, Elinor – prekine je župnik, ustajući. – Vrijeme je da idemo.
– Naposljetku, on je lijep – nastavi gospođa Cadwallader, ustajući također i želeći malo ublažiti svoje riječi. – Sličan je lijepim, starim Crichleyevim portretima, dok se nisu uplele šeprtlje.
– Idem s vama – reče gospodin Brooke, krenuvši se žustro. – Svi morate doći sutra da večerate sa mnom, znate... je li, Celia, draga moja?
– Je li James... hoćeš li? – upita Celia, uhvativši muža za ruku.
– Oh, dabome, ako ti želiš – odvrati sir James, svlačeći prsluk, ali još nikako nije uspio da mu lice opet dobije dobroćudan izgled. Naime, ako ondje ne bude nikog drugog.
– Ne, ne, ne – reče gospodin Brooke, shvativši taj uvjet. – Dorothea neće doći, znate, ako je prije ne posjetite.
Kad su se sir James i Celia našli sami, ona reče:
– Hoćeš li imati što protiv toga da uzmem kočiju i odvezem se u Lowick, James?
– Kako, sada, odmah? – upita on prilično iznenađen. – Da, vrlo je važno – odgovori Celia.
– Zapamti, Celia, ja je ne želim vidjeti – reče sir James.
– I ako se odrekne udaje?
– A kakva smisla ima govoriti o tome? Reći ću Briggsu da pripremi kočiju.
Celia je mislila, ako i nema smisla govoriti o tome, a ono će ipak biti od velike koristi da se uputi u Lowick s namjerom da utječe na Dorotheju. Za vrijeme njihova djevojaštva, ona je vjerovala da može utjecati na svoju sestru pravom riječi na pravom mjestu, otvarajući njome prozorčić, kroz koji će ući danje svjetlo i pomiješati se sa svjetlom čudno obojenih svjetiljaka, u kojem je Dodo obično sve oko sebe gledala. A Celia je, kao majka, mislila, naravno, da će još lakše moći savjetovati svoju sestru, koja nije imala e. Tko ju je mogao razumjeti tako kao što ju je razumjela Celia, ili je lako nježno voljeti?
– Oh, Kitty, drago mi je što te vidim! – reče Dorothea i, položivši ruke na Celijina ramena, radosno ju je promatrala.
– Već sam gotovo mislila da nećeš doći.
– Nisam povela Arthura, jer sam se jako žurila – reče Celia. Sjele su jedna nasuprot drugoj, dodirujući se koljenima.
– Znaš, Dodo, vrlo je zlo – započe Celia svojim mirnim, grlenim glasom, oslobodivši se zlovolje, koliko je god mogla. – Sve si nas razočarala. Ne mogu vjerovati da će do toga ikad doći... ti ne možeš otići i živjeti tako. A onda, tu su i svi tvoji planovi! Ti nisi ništa promislila. James bi podnio sve zbog tebe, i ti bi čitav život mogla raditi što bi htjela.
– Oh, naprotiv, draga – odvrati Dorothea. – Nikad nisam učinila ništa što bih htjela. Još nikad nisam provela nijedan svoj plan.
– Jer si uvijek htjela nešto nemoguće. Ali bi se našli drugi planovi. I kako možeš poći za Ladislawa, kad nitko od nas nije nikad ni pomislio da bi mogla poći za njega? To je strašno potreslo Jamesa. A onda, to je sve sasvim drugačije od onoga što si ti obično činila. Gospodina si Casaubona uzela jer je imao tako plemenitu dušu i bio je tako star, i tmuran, i učen. A sad se misliš udati za gospodina Ladislawa, koji nema ni imanja ni išta drugo. Bit će to zato što želiš sebi svakako otežati život.
Dorothea se nasmije.
– Pa to je jako ozbiljno, Dodo – nastavi Celia, govoreći sve žustrije. – Kako ćeš živjeti? I otići ćeš odavle među strane ljude. I više te nikad neću vidjeti... i nećeš više mariti za malog Arthura... a ja sam mislila da ćeš uvijek biti...
Celijine se oči zališe suzama, koje su se u nje tako rijetko pojavljivale, a kutovi joj usana počeli podrhtavati.
– Draga Celia – reče Dorothea nježno i ozbiljno – ako me više nećeš vidjeti, neće to biti moja krivnja.
– Jest, hoće – odgovori Celia, a nježne crte njena lica bile su i dalje dirljive. – Kako mogu dolaziti k tebi ili ti k meni, kad to James neće trpjeti? Zato on smatra da to nije ispravno... misli da griješiš, Dodo. Ali ti si uvijek griješila; samo što ja uza sve to ne mogu da te ne volim. I nitko ne može zamisliti gdje si se nakanila nastaniti, kamo ćeš otići?
– Idem u London – odgovori Dorothea.
– Kako ćeš vječito živjeti u nekoj ulici? I bit ćeš tako siromašna. Ja bih ti dala polovinu onoga što imam, ali kako, kad te nikad neću vidjeti?
– Bog te blagoslovio, Kitty – reče Dorothea nježno i toplo. Utješi se, možda će mi James jednom oprostiti.
– Ali bi bilo mnogo bolje da se ne udaješ – nastavi Celia, brišući suze i nastavljajući svoje dokazivanje – tada ne bi bilo ništa neugodno. A ti ne bi učinila nešto što nitko ne vjeruje da bi ti uopće mogla učiniti. James uvijek govori da bi ti morala biti kraljica, a sve to nimalo ne priliči kraljici. Ti znaš kakve si pogreške uvijek činila, Dodo, a ovo je opet nova pogreška. Svi su uvjereni da gospodin Ladislaw nije muž za tebe. A i ti si sama rekla da se više nikad nećeš udati.
– Prava je istina da bih ja mogla biti i pametnija, Celia – odvrati Dorothea – I da bih mogla učiniti nešto bolje, da sam i sama bolja. Ali ja ću učiniti ono što sam nakanila. Obećala sam da ću poći za gospodina Ladislawa, i ja ću se za njega i udati.
Glas, kojim je Dorothea izrekla te riječi, Celia je odavno dobro znala. Nekoliko je časaka šutjela, a onda kao da je napustila borbu.
– Voli li te jako, Dodo?
– Ja mislim tako. Ja njega jako volim.
– Pa to je lijepo – reče Celia mirno. – Samo bih ja ipak voljela da imaš takva muža kao što je James negdje u blizini, da mogu doći k tebi.
Dorothea se nasmiješi, a Celia ju je gledala nekako zamišljeno. Onda reče:
– Ne mogu zamisliti kako je došlo do toga?
Celia pomisli kako bi to bilo ipak zanimljivo čuti.
– Pa, rekla bih, da i ne bi – odgovori Dorothea, uštinuvši sestru za bradu. – Kad bi znala kako je do toga došlo, ne bi ti bilo ništa čudno.
– Zar mi ne možeš ispričati? – upita Celia, namjestivši udobno ruke.
– Ne, draga; trebala bi misliti i osjećati kao i ja, inače to nećeš nikad shvatiti.

LXXXV. POGLAVLJE

Tada iziđoše porotnici, kojih imena bijahu gospodin Slijepac, gospodin Nikogović, gospodin Pakosnik, gospodin Razbludnik, gospodin Raskalašnik, gospodin Tupoglavac, gospodin Oholica, gospodin Dušmanin, gospodin Lažov, gospodin Okrutnik, gospodin Mrzost i gospodin Nemilosrdnik, te jedan drugome priopćiše svoj osobni sud o njemu, a onda ga jednodušno proglasiše krivim pred sucem. I prvi među njima gospodin Slijepac, predsjednik, reče: – Ja jasno vidim, da je taj čovjek heretik. – Tada reče gospodin Nikogović: – Takva čovjeka zbrišimo s lica zemlje. – Jest – reče gospodin Pakosnik jer ja ga ne mogu vidjeti. – Tada će gospodin Razbludnik: Nikad ga nisam trpio. – Ni ja – reče gospodin Raskalašnik – jer je on uvijek osuđivao moj život. – Objesite ga, objesite ga – javi se gospodin Tupoglavac. – Odvratni korov – reče gospodin Oholica. – Sve se u meni buni protiv njega – javi se gospodin Dušmanin. – On je zlikovac – usklikne gospodin Lažov. Vješala su preblaga kazna za njega – reče gospodin Okrutnik. – Maknimo ga s puta – javi se gospodin Mrzost. Tada reče gospodin Nemilosrdnik: – Ni za cijeli svijet ne bih se pomirio s njim. Zbog toga ga proglasimo krivim i osudimo na smrt.
Poklonikovo putovanje.

Kad besmrtni Bunyan opisuje strasti, što potiču progonitelje i pred sudom proglašuju krivima žrtve tih progona, tko će požaliti Vjernost? Biti nedužan pred sudom svjetine, koja te osuđuje, biti uvjeren da je ono zbog čega te optužuju, baš ono najplemenitije u tebi, rijetka je i sretna sudbina, koju nisu doživjeli ni neki od najslavnijih ljudi. Žalosna je, međutim, sudbina čovjeka koji se ne može nazvati mučenikom, čak kad bi i uspio uvjeriti sama sebe da su oni, koji ga kamenuju, utjelovljenje ružnih strasti; čovjeka koji zna da nije kamenovan zbog toga što bi ispovijedao Istinu, već zbog toga što nije onakav kakvim se prikazivao.
To je bila spoznaja koja je izjedala Bulstrodea, dok se pripremao da ode iz Middlemarcha i završi svoj ojađeni život u onom tužnom utočištu – ravnodušnosti prema svim novim licima. Vjernost njegove žene, u kojoj je ona ustrajala po dužnosti i iz milosrđa, oslobodila ga je jednog straha, ali to nije moglo spriječiti da se u njenoj prisutnosti ne osjeća kao pred sudom, pred kojim se žaca išta priznati i od kojega očekuje opravdanje. Sumnje s kojima se borio razmišljajući o Rafflesovoj smrti, podržavale su u njemu ideju o nekom Sveznajućem biću, kome se on obraćao u molitvama, ali je ipak njime vladao neki strah, koji mu nije dopuštao da te sumnje iskreno ispovijedi ženi i povjeri se njenom sudu. Kako bi ona mogla nazvati ta djela, od kojih se on opravdao i obeskrijepio ih unutarnjim raspravama i razlozima i za koje je, kako mu se činilo, bilo lako dobiti oprost Svevišnjega? Ne bi mogao podnijeti misao da je ta djela šutke nazvala umorstvom. Osjećao se obavijen njenom sumnjom; snagu, da joj izlazi na oči davala mu je misao kako ona ipak još nema pravo izreći nad njim tu najgoru osudu. Jednom će joj možda – kad bude umirao – reći sve; u tom trenutku duboke boli, kad bude stezala njegovu ruku u mraku koji će se oko njega spuštati, možda će ga saslušati, ne gadeći se njegova dodira. Možda; ali je skrovitost bila njegova životna navika, a potreba da rastereti dušu priznanjem bila je slabija od straha da se ne izvrgne još većem poniženju.
Bio je obuzet strahom i brigom za svoju ženu, ne samo zbog toga što je htio izbjeći strogosti njena suda, već i zbog toga što je bio jako nesretan kad bi je gledao kako pati. Kćeri je poslala u internat neke škole u primorju, kako bi pred njima, koliko je moguće, prikrila ovu krizu. Tako se oslobodila nepodnošljive potrebe da objašnjava svoju tugu ili da podnosi njihovu plašljivu radoznalost, pa se mogla slobodno predati svojoj žalosti, koja joj je kosu svakog dana protkivala novom sjedinom, a pogled činila sve sumornijim.
– Reci mi, Harriet, ako ima nešto što bi htjela da učinim – reče joj Bulstrode – mislim što se tiče raspolaganja imetkom, ja ne kanim prodati zemlju što je imam u ovom kraju, već je želim ostaviti tebi, da budeš osigurana i opskrbljena. Ako imaš kakvu želju što se toga tiče, ne taji je preda mnom.
Nekoliko dana poslije toga, kad se vratila od svog brata, koga je bila posjetila, potakla je u razgovoru s mužem nešto o čemu je već dugo razmišljala.
– Ja bih željela da nekako pomognemo obitelji moga brata, Nicholas; mislim da smo dužni dati i neku odštetu Rosamond i njenom mužu. Walter kaže da Lydgate mora seliti odavle, a njegova praksa je gotovo sasvim propala, pa mu je ostalo vrlo malo, s čime bi se mogli negdje smjestiti.
Gospođa Bulstrode se nije upuštala u detaljnije objašnjavanje činjenica obuhvaćenih riječima »dati neku odštetu«; znala je da je muž mora razumjeti. On je pak imao poseban razlog, koji ona nije znala, zbog kojega se trgnuo, kao da je dirnut u živac, kad je čuo njen prijedlog. Malo je oklijevao, a onda rekao:
– Nemoguće je ispuniti tvoju želju onako kako to predlažeš, draga moja. Gospodin Lydgate je izričito odbio primiti bilo kakvu novu uslugu od mene. Vratio mi je onih tisuću funti što sam mu ih pozajmio. Gospođa Casaubon mu je dala taj novac. Evo njegova pisma.
Čini se da je to pismo zadalo gospođi Bulstrode težak udarac. Spominjanje zajma gospođe Casaubon pričinilo joj se kao odraz onog općeg mišljenja, po kome je bilo sasvim razumljivo da svatko izbjegava bilo kakav dodir s njenim mužem. Neko je vrijeme šutjela; suza joj se za suzom kotrljala niz obraze, a brada podrhtavala, dok ih je otirala. Bulstrodea, koji joj je sjedio nasuprot, zabolje srce kad je pogledao njeno tugom ispijeno lice, koje je još prije dva mjeseca bilo vedro i rumeno. Ono je ostarjelo i bilo u tužnom skladu s njegovim uvelim licem. Prisiljen da nešto učini, kako bi je utješio, reče:
– Ima nešto drugo, Harriet, čime bih mogao učiniti uslugu obitelji tvoga brata, ako ti želiš sudjelovati u tome. A to bi, mislim, bilo od koristi i za tebe; bio bi to i dobar način što se tiče upravljanja zemljom, koju sam namijenio tebi.
Ona ga pozorno pogleda.
– Garth je svojedobno mislio preuzeti upravljanje Stone Courta, kako bi tamo namjestio tvog nećaka Freda. Trebalo je da inventar ostane kao što jest i da se plaća određeni dio od dobiti mjesto obične zakupnine. To bi bio dobar početak za mladića, povezan sa zaposlenjem kod Gartha. Hoćeš li se time zadovoljiti?
– Da, hoću – odvrati gospođa Bulstrode, koja se malo oporavila. Jadni je Walter tako potišten; nastojat ću da mu nekako pomognem, koliko je u mojoj moći, prije nego odem odavle. Mi smo uvijek bili jedno drugom dobri.
– Ti moraš to sama predložiti Garthu, Harriet – reče Bulstrode, kome nije bilo drago ono što je morao reći, ali je on želio postići cilj koji je imao pred očima i zbog drugih razloga, a ne samo da utješi ženu. – Moraš mu reći da je zemlja zaista tvoja i da on ne mora imati nikakva posla sa mnom. Sve se može obavljati preko Standisha. Spominjem to jer Garth više nije moj povjerenik. Mogu ti dati njegovo pismo, u kome je naveo uvjete, a ti mu možeš predložiti da ih ponovo prihvati. Mislim da vjerojatno neće odbiti, ako mu predložiš taj posao radi dobra svog nećaka.

LXXXVI. POGLAVLJE

Srce se zasićuje ljubavlju kao nekom božanskom soli, koja je čuva od propadanja. Ono se zasićuje i nepokolebljivom privrženošću onih koji su se ljubili od zore života, i svježinom starih, produživanih ljubavi. Dafnis i Kloe stvorili su Filemona i Baukidu. Ta starost čini veče sličnim zori.
Victor Hugo: Čovjek koji se smije.

Kad se približilo vrijeme za ispijanje čaja, gospođa Garth začu kako je Caleb ušao u hodnik, pa otvori vrata salona i reče:
– Napokon si došao, Caleb. Jesi li večerao? (Obroci gospodina Gartha jako su zavisili od »posla«.)
– Oh, jesam, dobro sam večerao... hladnu ovčetinu i ne znam što još. Gdje je Mary?
– U vrtu je s Letty, mislim.
– Fred još nije došao?
– Nije. Hoćeš li, Caleb, opet izaći, a da ne popiješ čaj? – upita gospođa Garth, videći da joj je rastreseni muž opet stavio na glavu šešir, koji je upravo skinuo.
– Neću, neću, idem samo načas do Mary.
Mary je bila u travnatu kutiću vrta, gdje je visoko između dviju krušaka bila razapeta njihaljka. Oko glave je Mary svezala crveni rubac i navukla ga malo na oči da se zaštiti od sunca. Baš je divno zanjihala Letty, koja se smijala i vrištala iza svega glasa.
Videći oca, Mary pusti njihaljku i pođe mu u susret; crven je rubac odgurnula nazad i izdaleka se smiješila ocu smiješkom ljubavi i radosti.
– Tebe tražim, Mary – reče gospodin Garth. – Hajde da se malo prošećemo.
Mary je vrlo dobro znala da joj otac ima nešto posebno reći; obrve su mu bile duboko spuštene u kutovima, a glas ozbiljan i nježan; te je znakove Mary prepoznavala i onda kad još nije bila veća od Letty. Uhvati oca pod ruku i oni pođu drvoredom oraha.
– Imat ćeš tužnih dana, Mary, prije no što se budeš mogla udati – reče joj otac, ne gledajući nju, već vršak štapa koji je držao u drugoj ruci.
– Neće biti tužni, oče... ja kanim biti vesela – odvrati Mary, smijući se. – Neudana sam i vesela dvadeset i četiri godine, a i više... valjda tako dugo više neću morati čekati.
Tada, poslije male stanke, priklonivši glavu očevu licu, reče ozbiljnije:
– Ako si zadovoljan s Fredom?
Caleb nakrivi usta i mudro se okrene ustranu.
– Eto, oče, prošle si ga srijede hvalio. Rekao si da se izvanredno razumije u stoku i da sve dobro zapaža.
– Jesam li? – upita Caleb smiješeći se.
– Jesi; sve sam to ja zapisala, i datum, anno Domini, i sve drugo odvrati Mary. – Ti voliš da se sve uredno bilježi. A osim toga, on se prema tebi zaista lijepo vlada, oče... poštuje te; a i nemoguće je imati bolju narav od Freda.
– Gle, gle... ti bi me ovako, laskajući, željela navesti da još i povjerujem kako je Fred dobra prilika.
– To zaista ne bih, oče. Ne volim ja njega zbog toga što je odlična prilika.
– Nego zbog čega?
– Oh, Bože, pa zbog toga što sam ga uvijek voljela. Nikad nisam voljela nikoga tako karati kao njega, a to je nešto što treba imati na umu kad biraš muža.
– Ti si se, dakle, konačno odlučila, Mary? – upita Caleb opet onim glasom, kojim je bio i započeo ovaj razgovor. – Nikakva te želja nije obuzela, otkako se sve razvija i dalje onako kako se u posljednje vrijeme razvijalo? (Tom je nejasnom rečenicom Caleb mislio mnogo toga reći.) Jer bolje ikad nego nikad. Žena ne smije ni na što siliti svoje srce... time neće muškarca usrećiti.
– Moji se osjećaji nisu promijenili, oče – odvrati Mary mirno. Bit ću vjerna Fredu, dok god on bude vjeran meni. Ne vjerujem da bismo se nas dvoje mogli odreći jedno drugoga ili voljeti nekog drugog, koliko god ga cijenili. To bi za nas bila prevelika promjena... kao da su se sva stara mjesta promijenila i zauvijek dobila novo ime. Moramo dugo čekati oboje, ali Fred to zna.
Mjesto da odmah progovori, Caleb je šutio, stojeći i utiskujući štap u travnati puteljak. Tada reče uzbuđenim glasom:
– Eh, evo i jedne male novosti. Što misliš o tome da se Fred preseli u Stone Court i da ondje upravlja imanjem?
– Je li to moguće, oče? – upita Mary čudeći se.
– Radit će za svoju tetku Bulstrode. Jadna je žena došla i molila me i zaklinjala. Ona želi momku dobro, a to bi bio lijep posao za njega. Štedeći, mogao bi s vremenom kupiti stoku i inventar, a u njega ima smisla za gospodarenje.
– Oh, kako će Fred biti sretan! To je i prelijepo, da bih mogla vjerovati.
– Ah, ali pazi – reče Caleb i okrene glavu opominjući – ja moram to preuzeti na svoja leđa i odgovarati; moram nadgledati sve... i to će malo ražalostiti tvoju majku, iako ona to neće reći. Fred će morati biti vrlo brižan.
– Možda će to ipak biti previše za tebe, oče – reče Mary, obuzdana u svojoj radosti. – Neće u tome biti nikakva zadovoljstva, bude li to za tebe samo nova briga.
– Neće, neće... rad je za mene užitak, dijete moje, kad se tvoja majka zbog toga ne ljuti. A onda, kad se ti i Fred uzmete – tu je Calebov glas jedva primjetno zadrhtao – Fred će biti staložen i štedljiv; u tebe ima razboritosti tvoje majke, a i moje, na ženski način, i ti ćeš ga znati držati na uzdi. On će za koji čas doći, pa bih htio da mu ti to prva kažeš. Nakon toga bih se mogao s njim potanko porazgovoriti, o poslu i svemu što ide uz to.
– Oh, dragi moj, dobri oče! – usklikne Mary i obgrli oca oko vrata, priklonivši glavu, da bi je pomilovao. – Ne znam ima li itko na svijetu, tko bi mogao reći da ima boljeg oca!
– Ne govori gluposti, dijete; kad se udaš, mislit ćeš da ti je muž najbolji.
– To je nemoguće – usprotivi se Mary, govoreći opet svojim običnim glasom. – Muževi spadaju u kategoriju inferiornih ljudi, koje treba držati na uzdi.
Kad su ulazili u kuću zajedno s Letty, koja je dotrčala i pridružila im se, Mary ugleda Freda na ulazu u voćnjak i pođe mu ususret?
– Kako si se samo lijepo odjenuo, ti ekstravagantni mladiću! reče Mary, kad je Fred mirno stao i ceremonijalno podigao šešir da je pozdravi. – Slabo se ti učiš štedjeti.
– Malo si pretjerala, Mary – branio se Fred. – Pogledaj samo rubove na rukavima! Samo dobroj četki zahvaljujem što tako odlično izgledam. Čuvam tri odijela... jedno za vjenčanje.
– Lijepo ćeš u njemu izgledati... smiješan poput džentlmena iz kakva starog modnog žurnala!
– Oh, neću; to će odijelo biti u modi još dvije godine.
– Dvije godine! Budi pametan, Fred – usklikne Mary i okrene se da pođe. – Ne zanosi se ugodnim nadama.
– A zašto ne bih? S njima je život lakši nego s neugodnim. Dovoljno će nam biti neugodno ako se nakon dvije godine uvjerimo da se nismo mogli uzeti.
– Čula sam priču o nekom mladom džentlmenu koji se zanosio ugodnim nadama, pa mu se to grdno osvetilo.
– Mary, ako mi imaš nešto neugodno reći, ja ću pobjeći. Idem u kuću gospođinu Garthu. Potpuno sam iscrpljen. Otac mi je sasvim skršen... naš dom nije više nimalo nalik na onaj od prije. Ne podnosim više nikakvih zlih vijesti.
– Hoćeš li nazvati zlom viješću i to ako ti kažem da se trebaš preseliti u Stone Court i upravljati tamošnjim gospodarstvom, biti razborit i svake godine uštedjeti novaca, dok stoka i inventar ne budu tvoji i ti ne postaneš ugledna agrarna ličnost, kako bi rekao gospodin Borthrop Trumbull... bojim se, prilično ugojen i s tužnim ostacima svoga grčkog i latinskog jezičnog znanja?
– Pa ti govoriš same besmislice, Mary – reče Fred, ali ipak malo porumenje.
– To mi je čas prije rekao moj otac, a on ne govori besmislice – reče Mary i digne pogled, zagledavši se u Freda, koji je koračao kraj nje i stiskao joj ruku dok je nije zaboljela; ali ona se nije tužila..
– Oh, mogao bih tada postati zaista sjajan momak, Mary, i mogli bismo se odmah vjenčati.
– Samo polako, gospodine. Kako znaš da ja radije neću odgoditi vjenčanje za nekoliko godina? Tako bi ti imao vremena da se pokvariš, a ja bih onda, ako koga drugog više zavolim, imala razlog da ti se iznevjerim.
– Molim te, Mary, ne šali se – usprotivi se Fred živo. – Reci mi ozbiljno da je sve to istina i da si sretna, jer... jer mene najviše voliš.
– Sve je to istina, Fred, i ja sam sretna, jer... jer tebe najviše volim – reče Mary poslušno.
Tako su došli do praga predvraća, pokrivena strmim krovom, i Fred gotovo šapćući reče:
– Kad smo se prvi put zaručili prstenom s kišobrana, Mary, ti si znala.
Radost se počela jasnije odražavati u njenim očima, ali se odjednom pojavi fatalni Ben, jureći prema vratima, a Brownie mu za petama, i, bacivši se na njih, zaviče:
– Fred, Mary... hoćete li napokon ući... ili ću vam pojesti kolač?

FINALE

Svaki je kraj isto tako početak kao i svršetak. Tko će se rastati s mladim ljudima, s kojima se dugo družio, da poslije ne poželi saznati što ih je zadesilo u njihovu životu? Jer dio nekog života, koliko god tipičan, nije uzorak jednolična tkanja; obećanja mogu da se i ne drže, a poslije zanosna početka čovjek može klonuti; skrivene snage mogu naći dugo iščekivanu priliku; grijeh prošlosti može tražiti da bude konačno okajan.
Brak, koji čini kraj tolikih priča, još je jednako veliki početak, kao što je bio i Adamu i Evi, koji su svoj medni mjesec proveli u Raju, a prvog svog potomka dočekali u trnju i bodljama pustoši. To je uvijek početak epa o osnivanju vlastita ognjišta – polako podvrgavanje ili nepovratna propast onog pravog sklada, kojem su poznije godine kulminacija, a starost je žetva lijepih zajedničkih uspomena.
Neki se kreću na put, poput križara prošlih vjekova, divno opremljeni nadom i oduševljenjem, a na putu klonu i ne žele drugo no da im odnosi između njih i sa svijetom budu podnošljivi.
Svima će onima, koji su se zanimali za Freda Vincyja i Mary Garth, biti drago znati da ovo dvoje nije doživjelo neuspjeh, već da je postiglo zbiljsku i za oboje podjednaku sreću. Fred je u mnogo čemu iznenadio svoju okolinu. Veoma se istakao u ovom dijelu grofovije kao poljoprivredni teoretičar i praktičar. Napisao je djelo o »Uzgoju zelene krme i ekonomičnom krmljenju stoke«, za koje je dobio odlična priznanja na sastancima poljoprivrednika. U Middlemarchu su, međutim, bili suzdržljiviji u priznanjima; većina je ljudi bila sklona povjerovati kako glavnu zaslugu za Fredovo djelo treba pripisati njegovoj ženi, jer nitko nikad nije očekivao da bi Fred mogao pisati o repi i blitvi. Ali kad je Mary napisala knjižicu za svoje dječake, pod naslovom »Životopisi velikih ljudi, napisano po Plutarhu«, pa je tiskala i izdala u nakladi Grippa i Co. u Midlemarchu, svi su bili spremni da za to djelo odaju priznanje Fredu, jer je on bio na sveučilištu »gdje se proučavaju stari narodi«, i mogao je biti svećenik, da je htio.
Tako je bilo jasno da Middlemarch nije nikad bio u zabludi, te nije trebalo hvaliti nekoga zbog toga što je napisao knjigu, kad je autor uvijek bio netko drugi.
Fred je, štoviše, bio nepokolebljivo postojan. Nekoliko je godina poslije vjenčanja rekao Mary da svoju sreću uvelike zahvaljuje Farebrotheru, koji mu je u pravom trenutku svojom odlučnom opomenom pomogao. Ne bih mogla reći da se Fred više nikad nije prevario u svojim iščekivanjima; žetva usjeva i dobit od prodaje stoke bili su uvijek slabiji no što je predviđao u svojim procjenama; uvijek se volio zanositi mišlju kako će zaraditi novaca kupnjom konja, a onda bi se pokazalo da je konj loš – ali, kako je primjećivala Mary, tome je, naravno, bio kriv konj, a ne Fredov sud. Još je jednako volio jahati, ali bi se rijetko kad odvažio provesti dan u lovu; a kad bi to učinio, moglo se vidjeti kako se malo boji da bude ismijan što kukavički oklijeva pred zaprekama, jer su mu uvijek bili pred očima Mary i dječaci, kako sjede na onim vratima od pet prečaka na ogradi ili kako pokazuju svoje kovrčice između živice i jarka.
Bila su tri dječaka; Mary nije bila nimalo nezadovoljna što je rađala samo mušku djecu, i kad je Fred poželio da dobije djevojčicu, koja bi bila slična njoj, Mary se nasmijala i rekla: – To bi bilo preveliko iskušenje za tvoju majku. Gospođa se Vincy u svojim starim danima i u izblijedjelom sjaju svoga kućanstva mnogo radovala, videći da su barem dva Fredova sinčića pravi Vincyjevi i da ne nalikuju Garthovima, Mary se, međutim, potajno radovala što je najmlađi dječak umnogome bio onakav, kakav je morao biti njen otac kad je još nosio dječje haljinice, te je upravo divno gađao igrajući se špekulama ili bacajući kamenje, da bi skinuo zrelu krušku s drveta.
Ben i Letty, koji su postali ujak i tetka prije nego su čestito prešli desetu godinu, mnogo su raspravljali jesu li poželjniji nećaci ili nećakinje. Ben je dokazivao da djevojčice manje vrijede od dječaka, jer inače ne bi uvijek nosile suknje, što najbolje pokazuje kako im se malo vrijednosti pridaje. Na to bi se Letty, koja je svoje razloge vukla ponajviše iz knjiga, naljutila, i odgovarajući da je Bog Adamu i Evi načinio odjeću od kože, jednaku za oboje, pa je prema tome došla na novu misao, da na Istoku i muškarci nose suknje. Ali je taj argument, koji je znatno umanjio veličajnost Benovog, bio prejak, jer je Ben prezirno odgovorio: – Zbog toga su samo još gluplji! – i odmah se obratio majci, da ona kaže je su li dječaci bolji od djevojčica. Gospođa Garth je izjavila da su i dječaci i djevojčice podjednako zločesti, ali da su dječaci svakako jači, mogu brže trčati i točnije gađati na veću udaljenost. Ben je bio jako zadovoljan tom zagonetnom izjavom, ne mareći za zločestoću, ali ju je Letty uzela za zlo; njen osjećaj superiornosti bio je jači od njenih mišića.
Fred se nikad nije obogatio – nikad to nije ni očekivao, ali je pomalo uštedio te postao vlasnik stoke i inventara u Stone Courtu, a posao, koji mu je pribavio gospodin Garth, omogućavao mu je da lako preživi »loša vremena«, koja uvijek prate poljoprivrednika. Mary je kao majka bila ozbiljna žena kao i njena majka, ali je – i u tome se razlikovala od svoje majke – svojim sinovima davala malo prave pouke, pa je gospođa Garth bila zabrinuta da nikad neće biti dobro potkovani u gramatici i zemljopisu. Unatoč tome, bili su dobri učenici kad su pošli u školu; možda zbog toga što su najviše voljeli biti kraj svoje majke. Kad bi se Fred za zimskih večeri jašući vraćao kući, pred očima mu je bilo ugodno ognjište u salonu s hrastovim oplatama i žalio je one koji nisu imali te sreće da im Mary Garth bude žena, a osobito gospodina Farebrothera. – On te je deset puta više zavrijedio od mene – mogao je Fred sada velikodušno reći. – Budi uvjeren da jest – odgovarala mu je Mary – i zbog toga može lakše živjeti bez mene. Ali ti, strah me je samo i pomisliti što bi od tebe bilo – župnik, prezadužen, jer ne bi imao čime platiti unajmljene konje ni batistene rupčiće.
Kad bismo dalje istraživali, vjerojatno bismo ustanovili da su Fred i Mary još jednako u Stone Courtu, da se cvjetovi povijuša još jednako prelijevaju preko lijepe zidane ograde u polje, gdje orahova stabla stoje u dostojanstvenom redu i gdje se za sunčanih dana dvoje zaljubljenika, koji su se prvi put zaručili prstenom sa starog kišobrana, mogu vidjeti spokojni i sjedoglavi na prozoru, s koga je Mary Garth za života Petera Featherstonea često morala gledati dolazi li gospodin Lydgate.
Lydgateova kosa nije nikad posijedjela. Umro je kad mu je bilo pedeset godina, ostavivši ženu i djecu opskrbljene velikom osigurninom. Domogao se sjajne prakse radeći naizmjence, prema godišnjem dobu, u Londonu i u jednom kontinentalnom kupalištu. Napisao je raspravu o kostobolji, od koje boluje vrlo mnogo bogatih ljudi. Mnogi su ga pacijenti jako cijenili i pouzdavali se u njegove sposobnosti, ali je on sam uvijek smatrao da mu je život promašen; nije napravio ono što je nekoć kanio napraviti. Njegovi su znanci smatrali da mu treba zavidjeti što ima tako dražesnu ženu, i ništa se nije desilo što bi ih pokolebalo u tom mišljenju. Rosamond nije počinila više ništa nepromišljeno, što bi je moglo kompromitirati. Bila je i dalje blage naravi, nepopustljiva u mišljenju, uvijek spremna prekoravati svog muža i kadra ga nadmudriti svojim lukavstvom. S godinama se on sve manje opirao, po čemu je Rosamond zaključivala da je naučio cijeniti vrijednost njena mišljenja. U drugu ruku, ona je sad mnogo više vjerovala u njegove sposobnosti, jer je dobro zarađivao i mjesto one krletke u Bride Streetu, koje se bila tako plašila, osigurao joj jednu koja je bila sva u cvijeću i pozlati, kakva i priliči rajskoj ptici, na koju ona podsjeća. Ukratko, Lydgate je bio sretan čovjek. Ali je, eto, umro prerano od difterije, pa se Rosamond poslije udala za nekog starijeg i bogatog liječnika, koji je ljubazno prigrlio njeno četvero djece. Bilo je vrlo lijepo gledati je, kad bi se s kćerima izvezla u svojoj kočiji; često je govorila o svojoj sreći kao o »nekoj nagradi« – nije rekla zbog čega, ali je vjerojatno mislila da joj je to nagrada što je bila tako strpljiva s Tertiusom, u koga karakter nikad nije bio besprijekoran, te su mu na kraju izmakle ujedljive riječi, koje su joj se bolje usjekle u pamet nego kasniji znakovi njegova kajanja. Jednom ju je nazvao svojim bosiljkom, a kad ga je ona upitala što to znači, odgovorio je da je bosiljak biljka koja je divno evala na mozgu nekog umorenog čovjeka. Rosamond je imala na ovakve riječi blag, ali snažan odgovor. Zašto ju je uzeo? Šteta što se nije mogla udati za gospodina Ladislawa, koga je uvijek hvalila i cijenila više od Lydgatea. I tako bi se razgovor završio Rosamondinom pobjedom. Ali nanijeli bismo joj nepravdu kad ne bismo spomenuli da nikad nije izustila nijedne loše riječi o Dorotheji; sjećala se uvijek upravo s nekom pobožnošću njene plemenitosti, kojom joj je pomogla u najtežim trenucima njena života.
Dorothea se sama nije nikad zanosila snovima da bude uzdignuta nad druge žene, jer je mislila da je uvijek mogla učiniti nešto bolje od onoga što je učinila, kad bi samo bila i sama bolja i kad bi znala bolje. Ipak, nikad se nije pokajala što se odrekla društvenog položaja i bogatstva, da bi se udala za Willa Ladislawa, i smatrala je da bi mu nanijela najveću sramotu i bol kad bi se kajala. Vezala ih je ljubav jača od bilo kakva poticaja, zbog kojega bi mogla ta ljubav ohladiti. Dorothea ne bi mogla živjeti životom koji ne bi bio ispunjen emocijama, a sad joj je život bio ispunjen i blagotvornom djelatnošću, koju više nije trebalo pronalaziti i odabirati mučena bolnim sumnjama. Will je postao gorljiv javni radnik; isticao se korisnim radom u vrijeme kad su se počele provoditi reforme, od kojih se očekivalo mnogo neposredne koristi i koje se u ovim našim danima jako koče, te je naposljetku bio izabran u parlament u jednom izbornom okrugu, u kome su mu izbornici nadoknadili sve troškove. Budući da je posvuda bilo mnogo zla, Dorothea nije mogla poželjeti ništa bolje nego da se i njen muž bori protiv tog zla, a da mu ona na svoj, ženski način, u tome pomaže. Mnogi, koji su je poznavali, smatrali su da je šteta što se jedna tako samostalna i originalna ličnost gubi u životu drugog čovjeka, te je u društvu poznata samo kao žena i majka. Ali nitko nije znao reći što bi to drugo bilo, što bi ona mogla raditi – nije to znao čak ni sir James Chettam, koji nije otišao dalje od svoga negativnog mišljenja da se Dorothea nije trebala udati za Willa Ladislawa.
To njegovo mišljenje ipak nije dovelo do trajnog otuđenja; način na koji se porodica opet našla na okupu, karakterističan je za sve one kojih se to ticalo. Gospodin Brooke nije mogao odoljeti užitku da se dopisuje s Willom i Dorothejom, i jednog dana, kad se njegovo pero s posebnim zanosom raspisalo o reformi općina, odjednom je kliznulo s reforme i ispisalo poziv Willu i Dorotheji da dođu u Grange, a što je jednom bilo napisano, nije se više moglo izbrisati drugačije nego da se žrtvuje (veličina te žrtve jedva bi se mogla shvatiti) cijelo dragocjeno pismo. Dok se više mjeseci dopisivao s Dorothejom i Willom, vi razgovorima sa sir Jamesom Chettamom znao bi natuknuti kako još jednako ostaje pri namjeri da poništi oporuku. A onoga dana, kad je njegovo pero ispisalo onaj odvažni poziv, pošao je u Freshitt s izričitom namjerom da tamo da na znanje kako je bio potpuno svjestan razloga koji su nametali taj odlučni korak, kao mjeru opreza protiv svakog upletanja plebejske krvi u baštinu Brookeovih.
Ali se toga dana u Freshittu dogodilo nešto izvanredno. Celia je primila jedno pismo i čitajući ga tiho se rasplakala nad njim. A kad ju je sir James, koji nije bio navikao vidjeti je u suzama, zabrinuto upitao što se dogodilo, Celia je briznula u takav plač, u kakvu je još nikad nije vidio.
– Dorothea ima sinčića. A ti mi ne dopuštaš da ga odem vidjeti. A ja znam da bi me ona željela vidjeti. I ona neće znati kako postupati s djetetom... činit će svašta što ne bi trebalo. I mislili su da će ona umrijeti. Pa to je strašno! Pomisli da se radi o meni i malom Arthuru, pa da Dodo ne smije doći da me vidi! Željela bih da ne budeš tako neljubazan, James!
– Zaboga, Celia! – usklikne sir James, veoma uzbuđen. – Pa što želiš? Učinit ću sve što želiš. Odvest ću te u London sutra, ako hoćeš.
A Celia je baš to željela.
Malo poslije toga je došao gospodin Brooke i, susrevši baruna u parku, počeo je s njime razgovarati, nemajući ni pojma o novosti koju mu sir James zbog nekih razloga nije htio odmah priopćiti. Ali kad se Brooke opet kao obično dodirnuo oporuke, sir James reče:
– Dragi gospodine, nije na meni da vam išta propisujem, ali, što se mene tiče, ja u to ne bih dirao. Ja bih sve ostavio kao što jest.
Gospodin Brooke je bio tako iznenađen, da nije odmah ni osjetio kako mu je laknulo kad je čuo da nitko od njega i ne očekuje da učini nešto posebno.
Budući da je Celia iznad svega voljela Dorotheju, bilo je neizbježno da se sir James pomiri s njom i njenim mužem. Gdje se žene vole, muškarci moraju ublažiti svoju uzajamnu antipatiju. Sir James nije nikad volio Ladislawa, a Will je uvijek pazio da ne bude sam sa sir Jamesom; bili su jedan prema drugom tolerantni, a to im nije bilo teško kad su bile prisutne Dorothea i Celia.
Uobičajilo se da gospodin i gospođa Ladislaw barem dva puta u godini posjete Grange. I tako je postepeno počela dolaziti mala družina bratića u Freshitt, gdje su se igrali s dva bratića, koji su onda uzvraćali posjet, dolazeći u Tipton kao da krv tih bratića sad više nije problematična.
Gospodin Brooke je doživio lijepu starost, a njegovo je imanje baštinio Dorothejin sin, koji je mogao zastupati Middlemarch u parlamentu, ali je to otklonio, jer je mislio da će izvan parlamenta rjeđe dolaziti u priliku da prigušuje glas svoje savjesti.
Sir James se nije nikad odrekao mišljenja da je Dorothea pogriješila udavši se ponovo. I to se mišljenje u Middlemarchu prenosilo i na mladu generaciju, kojoj se pričalo kako je Dorothea bila divna djevojka koja se udala za jednog starog svećenika, toliko starog da bi joj lako bio otac, te se nakon nešto više od godinu dana poslije njegove smrti odrekla imetka, da bi se udala za njegova nećaka, toliko mlada da bi joj lako bio sin, koji nije imao nikakva imetka i nije bio plemić. Oni, koji nisu Dorotheju nikad vidjeli, obično bi primjećivali da vjerojatno nije bila »lijepa žena«, jer se inače ne bi udala ni za jednog ni za drugog.
Svakako, ti odlučni postupci u njenu životu nisu bili baš idealni. Oni su bili posljedica impulzivnosti mlade i plemenite žene, koja se borila u prilikama jednog nesavršenog društvenog stanja, u kome plemenite misli često dobivaju izgled zablude, a zanosna vjera izgled obmane. Jer nema čovjeka u koga bi duševni život bio tako snažan, da ne bi uvelike bio pod utjecajem vanjskog svijeta. Neka će nova Terezija vjerojatno imati malo mogućnosti reformirati neki redovnički život, kao što se ni neka nova Antigona neće odvažiti da, ulažući svu snagu svoje ljubavi, učini sve samo da bi pokopala svog brata. Vrijeme i prilike u kojima su se njihova zanosna djela ostvarivala, zauvijek su prošli. Ali mi neznatni ljudi našim svakidašnjim riječima i djelima pripremamo život mnogih Dorothea, od kojih će neke možda prinijeti mnogo veću žrtvu od Dorothejine, čiju povijest znamo.
Njen tankoćutni duh zračio je i dalje plemenitošću, iako ona nije bila nadaleko vidljiva. Njena se neobuzdana narav, poput one rijeke što ju je ukrotio Cir, račvala u sporedne tokove, koji nemaju značajnih imena na karti zemlje. Ali je utjecaj njena bića na njenu okolinu bio mnogo veći i širi, jer sve veći napredak svijeta djelomice zavisi od djela koja povijest ne zapisuje. A da moj i vaš život nije onako loš, kao što bi mogao biti, treba uvelike zahvaliti mnoštvu onih koji su s vjerom i pouzdanjem živjeli skrovitim životom i sada počivaju u grobovima, koje nitko ne posjećuje.