Patrick Modiano-Mali Dragulj

Za Zinu Za Marie

Svi su likovi u ovoj knjizi izmišljeni i nemaju nikakve veze sa stvarnim osobama.



Kada jednoga dana na stanici metroa ugleda stariju ženu u žutom kaputu, mladoj se djevojci Thérèse učini da je to njezina majka koja ju je ostavila u djetinjstvu. Thérèse ne može zatomiti osjećaje i počinje pratiti ženu dok joj se istodobno otvaraju stare slike i rane iz djetinjstva, iz vremena dok ju je majka zvala Mali Dragulj. "Mali Dragulj" potraga je za izgubljenim, idiličnim svijetom djetinjstva, za neostvarenim snovima, za toplinom doma i majčinske ljubavi.

Prepun emocija, melankolične atmosfere, roman "Mali Dragulj" jednoga od najvažnijih suvremenih francuskih pisaca Patricka Modianoa. Patrick Modiano jedan je od onih velikih pisaca koji riječima uspijevaju stvoriti čitav unutrašnji svemir svojih likova. Stilski izbrušen, istančan poput najfinijeg nakita, "Mali Dragulj" napeta je i uzbudljiva emocionalna drama mlade djevojke u Parizu ranih šezdesetih.

Već me dvanaestak godina više nitko nije nazivao “Malim Draguljem” i nalazila sam se na stanici metroa Châtelet u vrijeme najveće gužve. Bila sam u masi koja je klizila beskrajnim hodnikom, na pokretnoj traci. Jedna je žena nosila žuti kaput. Boja kaputa privukla mi je pozornost i promatrala sam je s leđa, na pokretnoj traci. Zatim je hodala duž hodnika na kojemu je pisalo “Smjer Château- de-Vincennes”. Sada smo stajali, zbijeni jedni uz druge usred stubišta, čekajući da se otvore automatska vrata. Stajala je pokraj mene. Tada sam joj ugledala lice. Sličnost toga lica s licem moje majke bila je toliko zapanjujuća da sam pomislila da je to ona.
Sjetila sam se jedne majčine fotografije, jedne od njih nekoliko koje sam sačuvala. Lice joj je osvijetljeno kao da ga je reflektor izvukao iz mraka. Uvijek sam se nekako nelagodno osjećala pred tom fotografijom. U mojim snovima, uvijek bi mi je netko pružao - policijski komesar, zaposlenik u mrtvačnici - kako bih mogla identificirati tu osobu. Ja bih pak šutjela. Nisam ništa znala o njoj.
Sjela je na jednu od klupa na stanici, podalje od ostalih koji su se, čekajući metro, gurali uz rub platforme. Mjesta na klupi pokraj nje bila su zauzeta pa sam stajala, po strani, naslonjena na automat za prodaju karata. Kroj njezina kaputa sigurno je nekoć bio elegantan, a njegova mu je živa boja davala dašak ekstravagancije. No, žuta je boja izblijedjela i gotovo posivjela. Ona je izgledala kao da ne obraća pozornost ni na što oko sebe te sam se zapitala hoće li ostati ondje, na klupi, sve do posljednjeg metroa. Profil isti kao i majčin, s tim tako osebujnim, lagano prćastim nosom. Iste svijetle oči. Isto visoko čelo. Kosa je kraća. Ne, nije se mnogo promijenila. Kosa joj više nije tako plava, ali, naposljetku, ne znam je li moja majka doista bila plavokosa. Usne su se stisnule u liniju punu gorčine. Bila sam uvjerena da je to ona.
Propustila je jedan metro. Peron je nekoliko minuta bio prazan. Sjela sam na klupu kraj nje. Potom je platformu ponovno preplavila zbijena gomila. Mogla sam joj se obratiti. Nisam nalazila riječi i bilo je previše ljudi oko nas.
Umalo je zaspala na klupi, no kada se nadolazeći metro oglasio kao tek udaljeno podrhtavanje, ustala je. Ušla sam u vagon, iza nje. Vrata su se zatvorila i u tom sam trenutku pomislila da sam trebala, kao i inače, sjesti na metro u drugom smjeru. Na sljedećoj me stanici val onih koji su izlazili izgurao van, zatim sam ponovno ušla u vagon i približila joj se.
Na prodornom svjetlu doimala se starijom nego na peronu. Ožiljak joj je prelazio lijevom sljepoočnicom i dijelom obraza. Koliko može imati godina? Pedesetak? A koliko na fotografijama? Dvadeset i pet? Pogled je bio isti kao i u dvadesetpetogodišnjakinje, bistar, s izrazom začuđenosti ili neodređene bojazni, da bi se potom naglo postrožio. Slučajno se spustio na mene, ali nije me vidjela. Iz džepa kaputa izvadila je pudrijeru, otvorila je, približila ogledalce licu te malim prstom lijeve ruke prešla preko ruba vjeđe, kao da želi otjerati zrnce prašine iz oka. Metro je ubrzavao, zatresao se, uhvatila sam se za metalni rukohvat, ali ona, ona nije izgubila ravnotežu.

Ostala je mirna, gledajući se u zrcalu. Na stanici Bastille, svi su se koliko-toliko uspjeli ukrcati i vrata su se jedva zatvorila. Stigla je spremiti pudrijeru prije nego što će ostali nahrupiti u vagon. Na kojoj će stanici izaći? Hoću li je slijediti sve do kraja? Je li to doista neophodno? Morat ću se naviknuti na pomisao da živi u istome gradu kao i ja. Rekli su mi da je umrla, još davno, u Maroku, a ja nisam nikada pokušala saznati nešto više o tome. ‘ Umrla je u Maroku”, jedna od onih rečenica koje čujemo u djetinjstvu i čije značenje ne razumijemo u potpunosti. Od tih vam rečenica samo melodija ostane u sjećanju, kao neke riječi pjesama koje su me plašile. “Bio jednom mali brod...”{1} “Umrla je u Maroku.”
Na mojem je rodnom listu upisana njezina godina rođenja: 1917., a u vrijeme fotografiranja tvrdila je da ima dvadeset i pet godina. No, zacijelo je već tada skrivala godine i falsificirala dokumente kako bi se pomladila. Pridigla je ovratnik kaputa kao da joj je hladno u tom vagonu u kojem smo međutim bili stisnuti jedni uz druge. Vidjela sam da je rub ovratnika potpuno izlizan. Koliko dugo nosi taj kaput? Od vremena fotografiranja? Eto zašto je žuta boja izblijedjela. Doći ćemo do posljednje stanice i ondje će nas autobus odvesti do udaljenog predgrađa. U tom ću joj trenutku prići. Nakon kolodvora Lyon, u vagonu je bilo manje ljudi. Njezin je pogled ponovno počivao na meni, no bio je to pogled kakve putnici nesvjesno međusobno izmjenjuju. “Sjećate li se da su me zvali Malim Draguljem? I vi ste također, u ono vrijeme, uzeli lažno prezime. Pa čak i lažno ime koje je glasilo Sonia.”
Sada smo sjedile jedna nasuprot drugoj na sjedalima tik uz vrata. “Pokušala sam vas pronaći u imeniku i čak sam nazvala četiri ili pet osoba koje su se prezivale isto kao i vi pravim imenom, ali nisu nikada čule za vas. Pomislila sam kako ću jednoga dana morati poći u Maroko. Bio je to jedini način da provjerim jeste li zaista mrtvi.”
Nakon stanice Nation, vagon je bio prazan, ali ona je i dalje sjedila nasuprot meni, sklopljenih ruku, zglavaka prekrivenih rukavima sivkastog kaputa. Ruke gole, bez ikakva prstena, ikakve narukvice, ispucale ruke. Na fotografijama je nosila prstenje i narukvice - masivan nakit kakav se nosio u ono vrijeme. Ali danas, više ništa. Sklopila je oči. Još tri stanice i stići ćemo do kraja. Metro će se zaustaviti na stanici Château-de-Vincennes, a ja, ja ću ustati što je tiše moguće i izaći iz vagona ostavivši je usnulu na sjedalu. Ući ću u drugi metro, u smjeru Pont-de-Neuilly, kao što bih bila učinila da nisam maločas primijetila taj žuti kaput, u hodniku.
Metro se polagano zaustavio na stanici Bérault. Otvorila je oči koje su ponovno poprimile svoj strogi odsjaj. Bacila je pogled na peron, zatim je ustala. Ponovno sam je slijedila duž hodnika, no sada smo bile same. Tada sam primijetila da nosi one pletene papuče u obliku sokni koje smo nazivali panchos, što je naglašavalo njezin hod nekadašnje plesačice.
Široka avenija, obrubljena zgradama, između Vincennesa i Saint-Mandéa. Spuštala se noć. Prešla je aveniju i ušla u telefonsku govornicu. Pustila sam da se nekoliko puta upali i ugasi crveno svjetlo te sam i ja prešla cestu. U govornici, trebalo joj je vremena da nađe kovanice ili žeton. Pravila sam se da sam zaokupljena izlogom najbližim govornici, izlogom ljekarne u kojem se nalazio plakat koji me plašio u djetinjstvu: vrag koji riga vatru. Osvrnula sam se. Birala je broj polako, kao da joj je to prvi put. Držala je slušalicu objema rukama, uz uho. Ali nitko se nije javljao. Spustila je slušalicu, izvadila iz jednog od džepova kaputa komadić papira i, dok je njezin prst okretao brojčanik, nije odvajala pogled s papirića. U tom sam se trenutku zapitala ima li negdje neko prebivalište.
Ovoga joj je puta netko odgovorio. Iza stakla, pomicala je usne. I dalje je držala slušalicu objema rukama i, s vremena na vrijeme, kimala bi glavom, kao da se želi usredotočiti. Sudeći

prema pokretima usana, govorila je sve glasnije i glasnije, no ta se žestina naposljetku umirila. Koga li je samo mogla nazvati? Među rijetkim predmetima koji su mi ostali od nje, u metalnoj kutiji za kekse, rokovnik i adresar potjecali su iz vremena nastanka fotografija, tog vremena kada su me zvali Malim Draguljem. Dok sam bila mlađa, znatiželja me nije nikada gonila da otvorim taj rokovnik i adresar, no, u zadnje vrijeme, navečer, listala bih ih. Imena. Brojevi telefona. Bilo mi je potpuno jasno da ih nema smisla birati. Uostalom, nisam imala želje za tim.
U govornici, i dalje je govorila. Doimala se tako zadubljenom u taj razgovor da sam se mogla približiti, a da ne primijeti moju prisutnost. Mogla sam čak i hiniti da čekam red za telefoniranje te kroz staklo uhvatiti nekoliko riječi koje bi mi malo razjasnile što se dogodilo s tom ženom u žutom kaputu i panchosima. No nisam ništa čula. Možda je nazvala nekoga od onih koji su se nalazili u adresaru, jedinog s kojim je ostala u kontaktu ili koji je još bio živ. Često netko ostane uz vas tijekom cijeloga vašeg života, a da ga nikada ne uspijete obeshrabriti. Vjerojatno vas je upoznao u sretnim danima, no, kasnije, slijedit će vas u bijedi, i dalje pun divljenja, jedini koji još ima povjerenja u vas, koji vam slijepo vjeruje. Klošar poput vas. Dobar, vjeran pas. Vječiti žrtveni jarac. Pokušavala sam si zamisliti kako je izgledao taj muškarac, ili ta žena, na drugom kraju žice.
Izašla je iz govornice. Nezainteresirano me pogledala, istim pogledom kakvim me bila okrznula u metrou. Otvorila sam staklena vrata. Ne ubacivši žeton u otvor, okrenula sam neki telefonski broj, nasumce, tek toliko, čekajući da se malo udalji. Držala sam slušalicu na uhu, nije čak bilo ni signala. Tišina. Nisam se mogla odvažiti da je spustim.
Ušla je u kafić pored ljekarne. Oklijevala sam prije nego što ću poći za njom, no rekla sam si da me neće primijetiti. Tko smo nas dvije? Žena neodređene dobi i mlada djevojka izgubljene u masi metroa. Nitko nas u toj masi ne bi uspio razlikovati. A kada smo izašle, nalikovale smo na tisuće i tisuće ljudi koji se uvečer vraćaju u svoje predgrađe.
Sjedila je za stolom u dnu kafića. Plavokosi debeljko sa šanka donio joj je kir.{2} Trebat će provjeriti dolazi li ovamo svake večeri, u isto vrijeme. Obećala sam si da ću zapamtiti ime kafića. Calciat, Pariška avenija 96. Ime je pisalo na staklenim vratima, u obliku polukruga, bijelim slovima. U metrou, na povratku, ponavljala sam si ime i adresu kako bih je zapisala čim budem mogla. Ne umiremo u Maroku. Nastavljamo živjeti potajnim životom, nakon svog života. Svake večeri pijemo kir u kafiću Calciat čiji su se gosti naposljetku navikli na tu ženu u žutom kaputu. Nikada joj nisu postavljali pitanja.
Sjela sam za jedan stol, ne predaleko od njezina. I ja sam isto naručila kir, glasno, tako da čuje, u nadi da će tu vidjeti suučesnički znak. No ona nije ni trepnula. Glavu je držala lagano nagnutom, pogleda istovremeno stroga i melankolična, ruku prekriženih i nalakćenih na stol, u istoj pozi kao i na slici. Gdje li je završila ta slika? Slijedila me tijekom cijeloga moga djetinjstva. Visjela je na zidu u mojoj sobi u Fossombronne-la-Forêtu. Rekli su mi: “To je portret tvoje majke.” Naslikao ju je neki tip po imenu Tola Soungouroff u Parizu. Njegovo ime i ime grada pisalo je u dnu slike, na lijevoj strani. Ruke su joj bile prekrižene, kao i sada, s jedinom razlikom što joj je teška narukvica s karikama obavijala jedan zglavak. Sada sam imala izliku za početak razgovora. “Nalikujete na ženu čiji sam portret vidjela prošli tjedan na buvljaku, kod Porte de Clignancourt. Slikar se zvao Tola Soungouroff.” No nisam smogla snage da se dignem i da joj priđem. Pretpostavimo da uspijem izgovoriti tu rečenicu bez greške: “Slikar se zvao Tola Soungouroff, a vi Sonia, no to je bilo lažno ime; pravo, ono koje piše na mojem rodnom listu, bilo je Suzanne.” Da, kada bih konačno i izgovorila tu rečenicu, vrlo brzo, što bi mi to vrijedilo? Pravila bi se da ne razumije ili bi joj se riječi ispremetale na usnama i pobrkale bi se, zato što već dugo nije ni s kim razgovarala. Ali lagala bi,

zamela bi tragove, kao što je radila u vrijeme nastanka slike i fotografija skrivajući godine i predstavljajući se lažnim imenom. I lažnim prezimenom. Pa čak i lažnom plemićkom titulom. Izdavala se za osobu rođenu u irskoj aristokratskoj obitelji. Pretpostavljam da je postojao neki Irac u njezinu životu, inače ne bi došla na tu ideju. Irac. Moj otac, možda - kojeg bi bilo teško pronaći i kojeg je zacijelo zaboravila. Sigurno je sve ostalo zaboravila i začudila bi se da joj o tome pričam. Radilo se o osobi koja nije bila ona. Laži su se s vremenom raspršile. Ali, u ono vrijeme, sigurna sam da je vjerovala u njih, u sve te laži.
Plavokosi debeljko donio joj je još jedan kir. Sada je bilo mnogo svijeta za šankom. I svi su stolovi bili zauzeti. Ne bismo se mogle čuti u tom žamoru. Imala sam dojam kao da sam još uvijek u vagonu metroa. Ili prije u čekaonici nekog kolodvora, ne znajući točno na koji se vlak imam ukrcati. Za nju pak više nije bilo vlaka. Odgađala je trenutak povratka kući. Nije stanovala daleko odavde, sigurno. Bila sam doista znatiželjna gdje. Nisam uopće osjećala želju da razgovaram s njom, nisam ništa posebno osjećala prema njoj. Okolnosti su učinile to da među nama nema onoga što se naziva ljudskim mlijekom dobrote. Htjela sam znati jedino gdje je naposljetku završila, dvanaest godina nakon svoje smrti u Maroku.

Bila je to malena ulica, u blizini dvorca ili utvrde. Ne znam koja je točno razlika između to dvoje. Uzduž nje bile su nanizane niske kuće, garaže pa čak i konjušnice. Uostalom, zvala se Ulica konjičke četvrti. Uz desni nogostup, u sredini, izdvajala se masa velike zgrade od tamne cigle. Bilo je mračno kada smo se zaputile ulicom. Još uvijek sam hodala nekoliko metara iza nje, no, malo pomalo, smanjivala sam udaljenost između nas. Bila sam uvjerena da, čak i kad bih hodala pored nje, ona to ne bi primijetila. Vratila sam se onamo po danu, u tu ulicu. Prođete pored ciglene zgrade i ondje nabasate na prazninu. Nebo je bilo vedro. No, kad stignete do kraja ulice, primijetite da gleda na nekakvu ledinu koja se pruža većim prostranstvom. Na natpisu je stajalo: “Vojno vježbalište”. S druge je strane počinjala šuma Vincennes. Noću je ta ulica nalikovala na bilo koju ulicu u predgrađu: Asnières, Issy-les-Moulineaux, Levallois... Hodala je polako, svojim korakom bivše plesačice. To zacijelo nije bilo lako u panchosima.
Zgrada je svojom tamnom masom gušila sve ostale kuće. Pitanje je zašto su je sagradili u ovoj ulici. U prizemlju, trgovina živežnim namirnicama koja se sprema zatvoriti. Već su ugasili neonsku rasvjetu te je ostalo još samo svjetlo na blagajni. Vidjela sam je kroz izlog kako na donjoj polici uzima neku konzervu, zatim još jednu. I neki crni paketić. Kava? Cikorija? Stiskala je konzerve i paketić uz kaput, no, kada je stigla do blagajne, napravila je pogrešan pokret. Konzerve i crni paketić su joj ispali. Tip s blagajne pokupio ih je. Smiješio joj se. Usne su im se oboma pomicale i bila bih voljela znati kako ju je oslovljavao. Njezinim pravim djevojačkim imenom? Izašla je i dalje stišćući konzerve i paketić objema rukama uza svoj kaput, pomalo onako kao što se nosi novorođenče. Umalo sam joj se ponudila da joj pomognem, ali Ulica konjičke četvrti iznenada mi se učinila veoma daleko od Pariza, izgubljena duboko u provinciji, u nekom garnizonskom gradu. Uskoro će se sve zatvoriti, grad će opustjeti, a ja ću propustiti posljednji vlak.
Prošla je kroz rešetkasta ulazna vrata. Čim sam izdaleka vidjela tu masu od tamne cigle, predosjetila sam da stanuje ondje. Prelazila je dvorište na čijem se kraju uzdizalo nekoliko zgrada sličnih onoj na ulici. Hodala je sve polakše, kao da se boji da će joj ispasti namirnice. S leđa, izgledalo je kao da nosi teret pretežak za njezinu snagu te da je ona ta koja bi se svakog trena mogla srušiti.
Ušla je u jednu od zgrada, sasvim u dnu, s lijeve strane. Svaki je ulaz bio označen: Stubište A. Stubište B. Stubište C. Stubište D. Ona je bila na stubištu A. Ostala sam na trenutak ispred pročelja i čekala da se osvijetli neki prozor. No uzalud sam čekala. Zapitala sam se postoji li dizalo. Zamislila sam je kako se penje stubištem A stišćući konzerve uza se. Ta me pomisao nije napuštala, čak ni pri povratku metroom.
Vratila sam se istim putem, narednih večeri. Čekala sam, sjedeći na klupi, na stanici Châtelet, točno u isto vrijeme u koje sam je susrela prvi put. Vrebala sam žuti kaput. Automatska se vrata otvaraju po dolasku metroa, val putnika razlijeva se platformom. Kad stigne sljedeći metro, nagurat će se u vagone. Peron je prazan, ponovno se puni, a pozornost naposljetku popušta. Puštate da vas uljuljkaju dolasci i odlasci, više ništa točno ne razaznajete, čak niti žuti kaput. Iznenadni val ugura vas u jedan od vagona. Sjećam se da su se u ono doba na svakoj stanici nizale iste reklame. Par s troje plavokose djece za stolom, navečer, u planinskoj kolibi. Svjetiljka im je osvjetljivala lica. Vani je padao snijeg. Zacijelo je bio Božić. Na vrhu plakata pisalo je: PUPIER, OBITELJSKA ČOKOLADA.
Prvi sam tjedan samo jednom otišla u Vincennes. Naredni tjedan, dva puta. Zatim još dva puta. U kafiću je oko 7 sati bilo previše ljudi a da bi me netko primijetio. Drugoga sam se puta odvažila upitati plavokosog debeljka koji je posluživao pića hoće li gospođa u žutom kaputu danas doći. Namrštio se s izrazom nerazumijevanja. Zazvali su ga sa susjednog stola. Mislim da me nije čuo. No ne bi mi ni imao vremena odgovoriti. Za njega je također bilo vrijeme najveće gužve. Možda uopće nije redovno navraćala u taj kafić. Nije živjela u ovoj četvrti. Osoba koju je nazvala iz govornice stanovala je u ciglenoj zgradi i, te večeri, došla joj je u posjet. Donijela joj je konzerve. Kasnije se ukrcala u metro u drugom smjeru, kao što sam to i ja učinila, te se vratila kući, na adresu koju nikada neću saznati. Jedina polazna točka bilo je stubište A. Ali, trebalo bi pokucati na vrata na svakome katu i pitati one koji mi pristanu otvoriti poznaju li ženu od pedesetak godina u žutom kaputu i s brazgotinom na licu. Da, došla je jedne večeri prošloga tjedna nakon što je kupila, u dućanu koji gleda na ulicu, konzerve i paketić kave. Što bi mi mogli odgovoriti? Sve sam to sanjala.
Pa ipak, naposljetku se ponovno pojavila petoga tjedna. U trenutku kad sam izlazila iz grotla metroa, ugledala sam je u telefonskoj kabini. Nosila je svoj žuti kaput. Zapitala sam se je li i ona upravo izišla iz metroa. Znači da u njezinu životu ipak postoje redovita putovanja i rasporedi... Bilo mi je teško zamisliti je kako svakoga dana ide na posao i vraća se, kao svi oni koji u to vrijeme putuju metroom. Stanica Châtelet. To je bilo previše neodređeno da bih mogla saznati nešto više. Deseci tisuća ljudi oko 6 sati uvečer prođu stanicom Châtelet prije nego što će presjesti i raštrkati se na sve četiri strane. Njihovi se tragovi definitivno isprepliću i brišu. U toj rijeci, postoje čvrste točke. Nisam se trebala ograničiti na čekanje na jednoj od klupa na stanici. Treba ostati dugo na mjestima gdje se nalaze šalteri za prodaju karata i prodavači novina, u velikom hodniku s pokretnim stubištem te također i u drugim hodnicima. Ondje se neki ljudi ne miču po cijeli dan, ali primijetiš ih tek nakon nekog vremena privikavanja. Klošari. Ulični svirači. Džepari. Izgubljeni, koji se više nikada neće ponovno uspeti na površinu. Možda ni ona nije danju napuštala stanicu Châtelet. Promatrala sam je u telefonskoj govornici. Bilo je kao i prvi put, izgledalo je kao da joj se isprve nije nitko javio. Ponovno je birala broj. Govorila je, ali to je trajalo mnogo kraće nego one večeri.

Sklopila je slušalicu odrješitim pokretom. Izašla je iz govornice. Nije se zaustavila u kafiću. Hodala je duž Pariške avenije, i dalje svojim korakom bivše plesačice. Stigle smo do stanice Château-de- Vincennes. Zašto ne silazi na toj stanici metroa, posljednjoj? Zbog telefonske govornice i kafića u kojem je običavala popiti kir prije nego što će se vratiti kući? A drugih večeri kada je nisam vidjela? Sigurno je silazila na stanici Château-de-Vincennes, tih večeri. Treba razgovarati s njom, inače će naposljetku primijetiti da je netko slijedi. Tragala sam za rečenicom, što je moguće kraćom. Jednostavno ću joj pružiti ruku. Reći ću joj: “Nazivali ste me Malim Draguljem. Sigurno se sjećate...” Približavale smo se zgradi i, kao i prve večeri, nisam u sebi nalazila snage da joj priđem. Upravo suprotno, puštala sam je da se udalji, osjećala sam kako mi neka olovna malaksalost obuzima noge. Ali i neku vrst olakšanja dok je odmicala. Te se večeri nije zaustavila u dućanu da kupi konzerve. Prelazila je preko dvorišta zgrade, a ja sam ostala iza ograde. Dvorište je osvjetljavala samo jedna svjetiljka, iznad stubišta A. Na toj je svjetlosti kaput ponovno poprimao svoju žutu boju. Lagano je povijala leđa i približavala se ulazu u stubište A satrtim korakom. Sjetila sam se naslova slikovnice koju sam čitala u vrijeme kad sam se zvala Mali Dragulj: Stari cirkuski konj.
Kada je iščezla, prošla sam kroz dvorišna vrata. S lijeve strane, staklena vrata na kojima je visio popis imena, po abecednom redu, i, uza svako ime, odgovarajuće stubište. Iza stakla gorjelo je svjetlo. Pokucala sam. U prorezu vrata pojavilo se lice brinete kratke kose, prilično mlade. Rekla sam joj da tražim ženu koja tu stanuje. Gospođa u žutom kaputu, sama.
Umjesto da zatvori vrata, namrštila se, kao da se pokušava prisjetiti imena. “To je zacijelo gospođa Boré. Stubište A... Zaboravila sam koji kat.”
Prešla je prstom preko popisa. Pokazala mi je ime. Boré. Stubište A. 4. kat. Krenula sam prijeći dvorište. Kada sam čula da je zatvorila vrata svoje kućice, okrenula sam se i klisnula na ulicu.

Te sam večeri, tijekom cijeloga puta natrag metroom, bila sigurna da ću dobro zapamtiti to ime. Boré. Da, to je podsjećalo na ime muškarca kojeg sam nekoć držala za brata svoje majke, dotičnog Jeana Boranda. Četvrtkom me vodio u svoju garažu. Je li to bila obična slučajnost? Prezime moje majke koje se nalazilo na mojem rodnom listu bilo je pak Cardères. A predstavljala se imenom O’Dauyé, u neku ruku svojim umjetničkim imenom. To je bilo iz vremena kad sam se i ja zvala Mali Dragulj... U svojoj sobi, ponovno sam pregledala fotografije, otvorila sam rokovnik i adresar koji su bili spremljeni u staroj kutiji za kekse i, u sredini rokovnika, nabasala sam na list papira istrgnut iz učeničke bilježnice - list koji sam dobro poznavala. Sićušan rukopis plavom tintom nije pripadao mojoj majci. Na vrhu stranice pisalo je: SONIA CARDÈRES. Ispod imena, crta. Zatim ovi reci koji su prelazili na marginu.

Propušteni sastanak. Nesretna u rujnu. Svađa s plavokosom ženom. Sklonost prepuštanju opasnoj liniji manjeg otpora. Izgubljeno se neće više nikada pronaći. Zanesenost muškarcem druge nacionalnosti. Promjena u nadolazećim mjesecima. Budite pažljivi krajem srpnja. Posjet neznanca. Nema opasnosti, ali ipak oprez. Putovanje će dobro završiti.

Posjetila je gataru koja joj je čitala iz dlana ili iz karata. Pretpostavljam da nije bila veoma sigurna u budućnost. Sklonost prepuštanju opasnoj liniji manjeg otpora. Prepala se, nenadano, kao na

jednoj od onih atrakcija u lunaparku koje se nazivaju vlakom smrti. Prekasno je za iskrcavanje. Vlak ubrzava i uskoro se zapitaš neće li iskočiti iz tračnica. Osjećala je kako se sprema to survavanje. Nesretna u rujnu. Sigurno ono ljeto kada sam se iznenada našla sama na selu. Vlak je bio krcat. Oko vrata sam nosila papirić na kojemu je pisala adresa. Izgubljeno se neće više nikada pronaći. Na selu, nešto kasnije, dobila sam razglednicu. Na dnu je kutije za kekse. Casablanca. Trg Francuske. “Šaljem ti veliki poljubac.” Čak se nije ni potpisala. Glomazan rukopis, isti kao i u rokovniku i adresaru. Nekoć su djevojke iz generacije moje majke učili da pišu velika slova. Zanesenost muškarcem druge nacionalnosti. Ali kojim? U adresaru se nalazi nekoliko imena koja nisu francuska. Budite pažljivi krajem srpnja. Upravo su me u srpnju otpremili na selo u Fossombronne-la-Forêt. U mojoj sobi, na zid su objesili sliku Tole Soungouroffa, tako da su oči moje majke svakoga jutra kad bih se probudila bile uprte u mene. Nakon što sam dobila razglednicu, nisam više primila nikakav novi znak. Od nje je ostao samo pogled, izjutra, kao i uvečer, kada bih legla i čitala, ili pak kad bih bila bolesna. Nakon nekog vremena, primijetila bih da pogled nije doista uprt u mene, nego se gubi u daljini. Nema opasnosti, ali ipak oprez. Putovanje će dobro završiti. Riječi ohrabrenja koje sâm sebi ponavljaš u mraku. Onoga dana kada je otišla k vračari, sigurno je znala da će otputovati u Maroko. U svakom slučaju, ova je to pročitala iz karata ili iz linija njezina dlana. Putovanje. Otišla je nakon mene, budući da me otpratila do kolodvora Austerlitz. Prisjećala sam se puta automobilom, uzduž Seine. Kolodvor se nalazio blizu obale. Mnogo godina kasnije, primijetila sam da je dovoljno da prođem tom četvrti kolodvora Austerlitz pa da me obuzme neki čudan osjećaj. Odjednom bi naglo zahladilo i smračilo se.
Nisam znala gdje bi mogla biti slika. Je li ostala u mojoj nekadašnjoj sobi u Fossombronne-la- Forêtu? Ili je pak, nakon svih tih godina, završila, kao što sam si zamišljala, na nekom buvljaku na rubu Pariza? U svome je rokovniku zapisala adresu čovjeka koji ju je naslikao, Tole Soungouroffa. Prvo ime pod slovom S. Boja tinte razlikovala se od one drugih imena, rukopis je bio sitniji, kao da se željela potruditi. Pretpostavljala sam da je Tola Soungouroff bio jedna od prvih osoba koje je upoznala u Parizu. Došla je jedne večeri, kao dijete, na kolodvor Austerlitz, u to sam bila gotovo sigurna. Putovanje će dobro završiti. Mislim da je gatara pogriješila, no možda je djelomično skrivala istinu kako ne bi ojadila mušterije. Bila bih voljela znati kako je moja majka bila odjevena toga dana, na kolodvoru Austerlitz, došavši u Pariz. Ne u žuti kaput. I također sam žalila što sam izgubila tu slikovnicu koja se zvala Stari cirkuski konj. Dali su mi je na selu, u Fossombronne- la-Forêtu. Ne, varam se... Mislim da sam je imala već u pariškom stanu. Osim toga, slika je također visjela na zidu jedne od soba toga stana, goleme sobe s tri stube prekrivene bijelim plišem. Na koricama knjige isticao se crni konj. Kružio je arenom, reklo bi se posljednji put, pognute glave, klonulo, kao da bi se sa svakim korakom mogao srušiti. Da, kada sam je vidjela kako prelazi dvorište zgrade, odjednom sam se sjetila slike crnoga konja. Hodao je oko arene i izgledalo je da mu je orma doista teška. Bila je iste boje kao i kaput. Žuta.

One večeri kada sam bila uvjerena da sam prepoznala svoju majku u metrou, već sam neko vrijeme poznavala tipa koji se zvao Moreau ili Badmaev. Upoznali smo se u knjižari Mattei, na Bulevaru Clichy. Zatvarala se vrlo kasno. Tražila sam neki krimić. U ponoć, bili smo jedine mušterije i preporučio mi je naslov iz Série Noire.{3} Zatim smo razgovarali hodajući pločnikom bulevara. Tu i tamo, imao bi čudan naglasak zbog kojeg sam mislila da je stranac. Kasnije mi je objasnio da je to prezime, Badmaev, prezime njegova oca kojeg je jedva poznavao. Rusa. No majka mu je bila Francuskinja. Na papiriću na koji mi je zabilježio svoju adresu, tog prvoga dana, napisao je: Moreau- Badmaev.
Pričali smo o svemu i ni o čemu. Te mi noći nije rekao bog zna što o sebi, osim da stanuje blizu Porte d’Orléans i da je slučajno tu. I da je to sretna slučajnost, budući da je upoznao mene. Zanimalo ga je čitam li neke druge knjige osim krimića. Otpratila sam ga do stanice metroa Pigalle. Pitao me možemo li se ponovno vidjeti. I rekao mi je uz smiješak:
- Pa ćemo pokušati bolje razumjeti.
Ta me rečenica veoma zapanjila. Bilo je to kao da mi čita misli. Da. Došla sam u period svoga života kada sam htjela bolje razumjeti.
Sve mi je djelovalo tako zamršeno od samog početka, od mojih najranijih sjećanja iz djetinjstva... Ponekad bi me pohodila, oko 5 sati ujutro, u opasni sat kada više ne možete ponovno zaspati. Tada bih čekala, prije nego što ću izaći na ulicu, tako da budem sigurna da su se prvi kafići otvorili. Bilo mi je jasno da će se ta sjećanja rasuti poput krhotina ružnih snova čim pomolim nos van. I to u bilo koje godišnje doba. U zimskim jutrima kada je još mračno, svjež zrak, svjetiljke koje gore i prve mušterije okupljene oko šanka poput urotnika, daju vam osjećaj da će dan koji dolazi biti nova pustolovina. I ta iluzija ostaje u vama dio jutra. Ljeti, kada se naslućuje da će dan biti veoma vruć i dok promet još nije gust, sjedila bih na prvoj otvorenoj terasi zamišljajući kako treba samo sići Ulicom Blanche da bi se došlo do plaže. U tim bi se jutrima ružna sjećanja također raspršila.
Dotični Moreau-Badmaev zakazao mi je sastanak kod Porte d’Orléans u kafiću koji se zvao Le Corentin. Stigla sam prije njega. Već se bilo smračilo. Bilo je 7 sati navečer. Rekao mi je da ne može doći ranije jer radi u uredu. Vidjela sam kako ulazi tip od oko dvadeset i pet godina, visok, smeđokos, u kožnoj jakni. Odmah me spazio i sjeo nasuprot meni. Bojala sam se da me neće prepoznati. Neće nikada znati da sam se zvala Mali Dragulj. Tko je to još znao osim mene? I moje majke? Možda bih mu to trebala reći ovih dana. Da pokušamo bolje razumjeti.
Nasmiješio mi se. Rekao mi je da se bojao da će zakasniti na naš sastanak. Te su ga večeri zadržali dulje nego obično. Inače, njegovo radno vrijeme mijenja se iz tjedna u tjedan. Trenutno radi danju, no sljedeći će tjedan to biti od 10 sati navečer do 7 sati ujutro. Pitala sam ga čime se bavi.

Hvata radijske emisije na stranim jezicima te ih prevodi i rezimira. I to za organizaciju za koju nisam baš najbolje razumjela pripada li nekoj novinskoj agenciji ili nekom ministarstvu. Zaposlili su ga jer razumije dvadesetak jezika. To me se veoma dojmilo, mene koja govorim samo francuski. No on mi je rekao da to nije tako teško. Kada jednom naučiš dva ili tri jezika, dalje je lako, treba samo nastaviti. To svatko može. A ja, čime se ja bavim? Pa eto, trenutno živim od povremenih poslića, ali ipak se nadam da ću naći stalan posao. To mi je veoma potrebno - posebno za moje duševno stanje.
Nagnuo se prema meni i spustio glas:
- Zašto? U lošem ste duševnom stanju?
Pitanje me nije šokiralo. Jedva sam ga poznavala, ali imala sam povjerenje u njega.
- Što točno tražite u životu?
Izgledao je kao da se ispričava zbog tog neodređenog i ozbiljnog pitanja. Netremice me promatrao svojim svijetlim očima te sam primijetila da su gotovo sivoplave. Također je imao i vrlo lijepe ruke.
- Što tražim u životu...
Zamislila sam se, stvarno sam morala nešto odgovoriti. Tip poput njega, koji govori dvadeset jezika, ne bi shvatio da ne odgovorim ništa.
- Tražim... ljudske kontakte...
Nije djelovao razočarano mojim odgovorom. Iznova taj bistri pogled koji me obavijao i tjerao da oborim oči. I te lijepe ruke, položene na stol, čije sam duge i nježne prste zamišljala kako klize po tipkama klavira. Bila sam tako osjetljiva na poglede i na ruke... Rekao mi je:
- Malo prije ste upotrijebili riječ koja me zapanjila... riječ “stalan”...
Nisam se više toga sjećala. Ali, laskalo mi je što je pridavao važnost toj nekolicini riječi koje sam izgovorila. Riječi tako banalnih.
- Problem je naći stalnu točku...
U tom trenutku, unatoč njegovu miru i blagosti glasa, učinio mi se jednako tjeskobnim kao i ja. Osim toga, pitao me imam li taj neugodni osjećaj plutanja, kao da te nosi struja i da se ne možeš ni za što uhvatiti.
Da, otprilike sam se tako osjećala. Dani su se nizali, a da ih ništa nije razlikovalo jedne od drugih, klizili su jednakomjerno kao i pokretna traka stanice Châtelet. Bila sam nošena beskrajnim hodnikom i nisam čak morala ni hodati. Pa ipak, jedne od narednih večeri, iznenada ću ugledati jedan žuti kaput. Iz cijele te mase neznanaca s kojom sam se naposljetku stapala, iskakala je boja koju ne smijem izgubiti iz vida želim li saznati nešto više o sebi samoj.
- Treba pronaći stalnu točku kako bi život prestao biti to neprekidno plutanje... Smiješio mi se kao da želi ublažiti ozbiljnost svojih riječi.
- Kad jednom pronađemo stalnu točku, onda će sve biti bolje, ne mislite li?
Osjetila sam da se pokušava sjetiti mog imena. Ponovno sam mu se poželjela predstaviti riječima: “Zvali su me Mali Dragulj.” Objasnila bih mu sve ispočetka. No, rekla sam samo:
- Zovem se Thérèse.
Neku večer, na bulevaru, pitala sam ga kako se zove, a on je odgovorio: “Bez imena. Zovite me jednostavno Badmaev, po prezimenu. Ili Moreau, ako vam je to draže.” To me iznenadilo, no kasnije sam pomislila da se želi zaštititi i sačuvati distancu. Nije htio uspostaviti preveliku bliskost s

ljudima. Možda je nešto krio.
Predložio mi je da navratim k njemu. Da će mi posuditi neku knjigu. Stanovao je u naselju preko puta kafića Le Corentin, s druge strane Bulevara Jourdan. Ciglene zgrade, kao one u Vincennesu gdje ću vidjeti svoju majku kako prelazi dvorište. Hodali smo pored pročelja koja su sva nalikovala jedna na druge. Na broju 11 u Ulici Monticelli, uspeli smo se stubištem do četvrtoga kata. Vrata su vodila u hodnik prekriven tamnocrvenim linoleumom. Na kraju hodnika, ušli smo u njegovu sobu. Jedan madrac na podu i knjige naslagane jedne na druge uza zid. Ponudio mi je da sjednem na jedini stolac, ispred prozora.
- Prije nego što zaboravim... Moram vam dati tu knjigu...
Nadvio se nad hrpom knjiga i promotrio ih je jednu po jednu. Konačno je izvukao neku koja je odudarala od drugih svojim crvenim koricama. Pružio mi ju je. Otvorila sam je na stranici na kojoj se nalazio naslov: Na granici života.
Izgledao je kao da se ispričava. Nadodao je:
- Ako vam se ne svidi, ne morate je pročitati.
Sjeo je na rub kreveta. Sobu je osvjetljavala tek gola žarulja, pričvršćena na vrh dugačkog stalka. Žarulja je bila mala i slaba. Uz krevet, umjesto noćnog ormarića, golemi radio-aparat, presvučen tkaninom. Viđala sam jedan takav u Fossombronne-la-Forêtu. Uhvatio mi je pogled.
- Volim ovaj radio - rekao mi je. - Ponekad se njime služim za svoj posao. Kada ga mogu obavljati kod kuće...
Sagnuo se i okrenuo gumb. Upalilo se zeleno svjetlo. Čuo se mukli glas kako govori na nekom stranom jeziku.
- Želite li vidjeti kako radim?
Uzeo je blok papira za pisma i kemijsku olovku koji su ležali na radio-aparatu te je zapisivao slušajući glas, istovremeno.
- Veoma je jednostavno... Sve stenografiram.
Približio mi se i pružio mi papir. Nakon te večeri, uvijek sam nosila taj papir sa sobom. Ispod stenografskih znakova pisalo je:
Niet lang geleden slaagden matrozen er in de sirenen, enkele mijlen zuidelijd van de azoren, te vangen.
I prijevod: “Nema tome dugo, mornari su uspjeli uhvatiti sirene, na nekoliko milja južno od Azora.”
- Tekst je na nizozemskom. Ali pročitao ga je s laganim antverpenskim flamanskim akcentom.
Okrenuo je gumb tako da više ne čujemo glas. Ostavio je zeleno svjetlo. Eto, to je bio njegov posao. Davali su mu popis emisija, dnevnih i noćnih, a on ih je do sutradan trebao prevesti.
- Ponekad su to emisije koje dolaze iz veoma dalekih krajeva... Spikeri koji govore neobične jezike.
Slušao ih je noću, u svojoj sobi, za vježbu. Zamišljala sam ga ispruženog na krevetu, u tami kroz koju prodire ta zelena svjetlost.
Ponovno je sjeo na rub kreveta. Rekao mi je da gotovo uopće ne koristi kuhinju otkako se doselio u taj stan. Postoji još jedna soba, ali ostavio ju je praznom i nikada u nju ne ulazi. Osim

toga, slušajući u tolikoj mjeri sve te strane radio-stanice, na kraju zaboravi u kojoj se zemlji točno nalazi.
Prozor je gledao na veliko dvorište i na pročelja zgrada s osvijetljenim prozorima, na svakome katu. Koji dan kasnije, kada sam prvi put slijedila svoju majku do njene adrese, bila sam sigurna da je pogled iz njezine sobe isti kao i onaj kod Moreau-Badmaeva. Pogledala sam u imenik u nadi da ću ondje pronaći njezino ime i bila sam iznenađena brojem ljudi koji ondje žive. Pedesetak, od toga desetak samih žena. No nije se spominjalo njezino djevojačko prezime, niti pseudonim kojim se nekoć služila. Pazikuća mi još nije bila rekla da se preziva Boré. Zatim sam morala ponovno pregledati imenik po ulicama. Bila sam izgubila broj telefona Moreau-Badmaeva. Na njegovoj je adresi bilo isto toliko imena kao i na adresi moje majke. Da, stambeni blokovi, u Vincennesu i kod Porte d’Orléans, bili su više-manje jednaki. Njegovo ime, Moreau-Badmaev, nalazilo se na popisu. Bio je to dokaz da nisam sanjala.
Te večeri, dok sam gledala kroz prozor, rekao mi je da je pogled “otužan”. U prvo vrijeme, osjećao je kao da se guši ovdje. Čuli su se svi zvukovi susjeda, kako onih s kata, tako i onih koji su stanovali ispod ili iznad. Neprekidna galama, kao u zatvoru. Mislio je da je zatvoren u ćeliji usred stotina i stotina drugih ćelija koje su nastanjivale obitelji i samci poput njega. U to se vrijeme bio vratio s dugog putovanja po Iranu tijekom kojeg se odvikao od Pariza i od velegradova. Boravio je ondje kako bi pokušao naučiti jedan jezik, “prerijski perzijski”.
Nijedan ga profesor nije predavao, čak ni u Školi orijentalnih jezika. Stoga je stvarno trebalo onamo otputovati. Povratak u Pariz, u četvrt kod Porte d’Orléans, bio je težak, no sada ga zvukovi ostalih stanara više uopće nisu smetali. Trebao je samo uključiti radio-aparat i polako okretati gumb. I ponovno bi bio negdje veoma daleko. Čak više nije morao ni putovati. Bilo je dovoljno da se upali zeleno svjetlo.
“Ako želite, mogao bih vas naučiti prerijski perzijski...”
Rekao je to u šali, ali ta je rečenica odjeknula u mojoj glavi zbog riječi prerijski. Pomislila sam kako ću uskoro napustiti ovaj grad i da nemam nikakav ozbiljan razlog da ičemu robujem. Sva su se obzorja otvarala preda mnom, prerije koje se spuštaju prema moru dokle god seže pogled. Posljednji put, htjela sam sakupiti nekoliko bijednih sjećanja, ući u trag svome djetinjstvu, poput putnika koji sve do kraja u džepu čuva staru osobnu kartu kojoj je istekao rok valjanosti. Nisam imala bog zna što sakupiti prije polaska.
Bilo je 9 sati navečer. Rekla sam mu da se moram vratiti kući. Sljedeći će me put pozvati na večeru ako želim. I održat će mi lekciju prerijskog perzijskog.
Otpratio me do stanice metroa. Nisam prepoznavala Porte d’Orléans, iako sam, sve do svoje šesnaeste godine, stizala ovamo svaki put kad bih dolazila u Pariz. U ono vrijeme, autobus na koji sam se ukrcavala u Fossombronne-la-Forêtu zaustavljao se ispred kafića Rotonde.
Još mi je pričao o prerijskom perzijskom. Taj jezik, govorio mi je, nalikuje na finski. Tako ga je ugodno čuti. U njemu se pronalazi draškanje vjetra u travi i žubor slapova.

U prvo vrijeme, osjećala sam čudan miris na stubištu. Dolazio je iz crvenog tapisona. Zacijelo je polagano trunuo. Na nekoliko mjesta, već se naziralo drvo stuba. Toliko se ljudi uspelo i spustilo ovim stubama, u ono vrijeme kad je zgrada bila hotel... Stubište je bilo strmo i počinjalo je tik iza ulaznih vrata. Znala sam da je moja majka živjela u tom hotelu. Adresa se nalazila na mome rodnom listu. Jednoga dana, čitajući oglase u potrazi za sobom, iznenadila sam se nabasavši na tu adresu u rubrici “Garsonijere - iznajmljivanje”.
Došla sam na razgovor u naznačeno vrijeme. Muškarac od svojih pedesetak godina, crvene puti, čekao me na pločniku. Pokazao mi je, na prvome katu, sobu s malom kupaonicom. Zahtijevao je tri mjesečne stanarine “u gotovini”. Srećom, imala sam otprilike tu svotu. Odveo me u kafić, na uglu Bulevara Clichy, da ispunim i potpišem papire. Objasnio mi je da je hotel zatvoren i da su sobe pretvorene u “garsonijere”.
- Moja je majka stanovala u tom hotelu...
Čula sam se kako polagano izgovaram tu rečenicu i to me začudilo. Što me spopalo? Rekao mi je, odsutnim glasom: “A je li? Vaša majka?” Imao je dovoljno godina da bi je mogao poznavati. Upitala sam ga je li vodio hotel u ono doba. Ne. Kupio ga je lani s partnerima te su ga preuredili.
- Znate - rekao mi je - to nije baš sjajno išlo, kao hotel.
Prve večeri, pomislila sam da je moja majka možda stanovala u sobi u kojoj se ja nalazim. Znači, te se večeri, kada sam tražila sobu i kada sam u novinama vidjela adresu, Ulica Coustou 11, u meni nešto pokrenulo. Već neko vrijeme otvaram staru kutiju za kekse, listam rokovnik i adresar, gledam fotografije... Do tog trenutka, moram priznati da nisam nikada otvarala tu kutiju, a ako bih to i učinila, nisam imala želje pregledavati nešto što za mene nije predstavljalo ništa drugo osim starih papirčina. Još od djetinjstva, navikla sam se na tu kutiju, pratila me kao i slika Tole Soungouroffa, uvijek je bila dio inventara. Čak sam u nju spremila nešto bižuterije. Predmeti koji vas odavno prate, na njih ne obraćate pozornost. A ako ih slučajno izgubite, primijetite da su vam neki detalji promakli. Tako se više nisam sjećala kako je izgledao okvir Soungouroffove slike. A da sam izgubila kutiju za kekse, zaboravila bih da je na poklopcu zalijepljena napola poderana naljepnica na kojoj se još uvijek može pročitati: LEFÈVRE-UTILE. Treba se paziti onih koje zovemo svjedocima.
Vratila sam se na polazišnu točku, budući da se ta adresa spominje u mome rodnom listu kao prebivalište moje majke. A sigurno sam i ja također živjela ovdje na samom početku svoga života. Jedne sam večeri to ispričala Moreau-Badmaevu kad me dopratio kući i on mi je rekao:
- Dakle, pronašli ste svoju staru obiteljsku kuću.
I oboje smo prasnuli u smijeh. Dvorišna vrata prekrivena su bršljanom, tako ih dugo nitko nije otvarao da je iza njih izrasla šikara te ih možeš tek odškrinuti i provući se između dvaju krila.

Na kraju livade, dvorac našeg djetinjstva. Ondje, s lijeve strane, cedar je još uvijek živ. Sada ulazimo u dvorac. Sa svijećnjakom u ruci, prolazimo kroz plavu dvoranu i galeriju u kojoj se nižu portreti predaka. Ništa se nije promijenilo, sve je ostalo na istome mjestu pod slojem prašine. Uspinjemo se velikim stubištem. Na kraju hodnika, evo nas napokon u dječjoj sobi. Tako se Moreau- Badmaev šalio opisujući povratak na obiteljsko dobro kakav ću zacijelo doživjeti u nekom drugom životu. No, prozor moje sobe gledao je na malenu Ulicu Puget, mnogo užu od Ulice Coustou s kojom je činila neku vrst trokuta. Moja se soba nalazila na vrhu tog trokuta. Nije bilo ni kapaka ni zavjesa. Noću je svjetleći natpis garaže, nešto niže, u Ulici Coustou, projicirao na zid, poviše moga kreveta, crvene i zelene odsjaje. To me nije smetalo. Upravo suprotno, smirivalo me. Netko je bdio nada mnom. Možda su crvena i zelena svjetla dolazila izdaleka, iz onog vremena kada je moja majka bila u sobi, ispružena na istom krevetu i, poput mene, pokušavala zaspati. Palila su se, gasila, palila, i to me uljuljkivalo i uspavljivalo. Zašto sam unajmila ovu sobu kada sam mogla uzeti neku drugu u nekoj drugoj četvrti? No ondje ne bi bilo tih crvenih i zelenih svjetala, tako ravnomjernih poput otkucaja srca i za koje sam naposljetku zaključila da su jedini tragovi prošlosti.
Svakoga radnog dana trebala sam se uputiti prema Bulonjskoj šumi k bogatim ljudima čiju sam djevojčicu čuvala. Taj sam posao našla jednog poslijepodneva posjetivši kao posljednju nadu agenciju za zapošljavanje koju sam slučajno izabrala na stranicama imenika. Agenciju Taylor.
Riđi, brkati muškarac u odijelu prince-de-galles{4} primio me u uredu s tamnom drveninom.
Smogla sam hrabrosti da mu kažem da je to prvi put da tražim takav posao.
- Želite napustiti studij?
To me pitanje iznenadilo. Rekla sam mu da ne studiram.
- Kad sam vas vidio na ulazu, pomislio sam da ste studentica.
Izgovorio je tu riječ s takvim poštovanjem da sam se zapitala kakve divote ona u njemu pobuđuje i zaista sam zažalila što nisam studentica.
- Možda imam posao za vas... Tri sata dnevno... čuvanje djeteta.
Iznenada mi se učinilo da nitko više ne zalazi u tu agenciju Taylor te da taj riđi gospodin provodi duga, samotna poslijepodneva za svojim stolom, maštajući o studenticama. Na jednom od zidova, meni slijeva, visio je velik plakat na kojem su bili precizno nacrtani muškarci u uniformama šefa sale i šofera, žene u uniformama dadilje i medicinske sestre, kako mi se činilo. A u dnu plakata pisalo je masnim crnim slovima: AGENCIJA ANDRÉ TAYLOR.
Nasmiješio mi se. Rekao mi je da je taj plakat iz vremena njegova oca i da se ne moram brinuti, da neću morati nositi uniformu. Ljudi kojima sam se trebala predstaviti stanovali su u blizini Neuillyja i tražili su nekoga tko bi čuvao njihovu kćerkicu u poslijepodnevnim satima.
Prvi put kada sam ih posjetila bio je kišni dan u studenome. Nisam mogla zaspati i pitala sam se kako će me primiti. Čovjek iz agencije rekao mi je da su prilično mladi i dao mi je papir na kojem je pisalo njihovo ime i adresa: Valadier, Bulevar Maurice-Barrès 70. Kiša koja je padala još od jutra budila je u meni želju da napustim ovu sobu i ovaj grad. Čim budem imala nešto novca, otputovat ću na jug zemlje, pa čak i još dalje, još južnije. Pokušavala sam se uhvatiti za tu ideju i ne pustiti se da potonem jednom za svagda. Trebalo se održati na površini, strpjeti se još malo. Odlazak u agenciju Taylor bio je posljednji refleks preživljavanja. Inače ne bih imala snage da izađem iz sobe i kreveta. Još uvijek mi je u sjećanju bio plakat obješen na zidu agencije. Riđi gospodin bio bi se veoma iznenadio da sam mu rekla da mene ne bi smetalo da nosim uniformu dadilje ili, pogotovo, medicinske sestre. Uniforma bi mi povratila hrabrost i strpljenje, poput steznika pomoću kojeg uspravno hodaš. Kako god bilo, nisam imala izbora. Dotada sam, uz malo sreće, pronašla jedno za drugim dva namještenja kao prodavačica, na određeno radno vrijeme. Jedno u trgovini Trois Quartiers, drugo u parfumeriji na Grands Boulevards. No možda će mi agencija Taylor pronaći neki stalniji posao. Nisam se zavaravala glede svojih mogućnosti. Nisam bila umjetnica, kao

što je to bila moja majka. Kada sam živjela u Fossombronne-la-Forêtu, radila sam u hotelu Auberge Verte, u Grande-Rue. Bilo je mnogo gostiju u tom hotelu, često bi dolazili ljudi iz Pariza. Moj posao nije bio pretjerano zahtjevan. U baru, u restoranu, ponekad na recepciji. Zimi sam svake večeri palila vatru u kaminu, u malenoj prostoriji obloženoj oplatom, blizu bara, gdje se moglo čitati novine i kartati. Radila sam ondje do svoje šesnaeste godine.
Kiša je prestala na Trgu Blanche kada sam krenula na metro. Sišla sam na stanici Porte-Maillot i uhvatio me osjećaj tjeskobe. Poznavala sam tu četvrt. Pomislila sam da sam vjerojatno sanjala prvi posjet tim ljudima. I sada sam proživljavala to što sam sanjala: metro, hodanje do njihove kuće, eto zašto sam imala taj osjećaj već viđenog. Bulevar Maurice-Barrès prostirao se uz Bulonjsku šumu i, kako sam se približavala cilju, taj je osjećaj bivao sve snažniji te sam se naposljetku uznemirila. Sada sam pak pomislila da sanjam. Uštinula sam se za ruku, lupila dlanom po čelu kako bih se pokušala probuditi. Ponekad bih znala da sanjam, da mi prijeti opasnost, ali da sve to nije tako strašno budući da se svakog trenutka mogu probuditi. Jedne sam noći čak bila i osuđena na smrt - bilo je to u Engleskoj i imali su me objesiti sutradan - otpratili su me u ćeliju, no ja sam bila veoma mirna, smiješila sam im se, dobro sam znala da ću im zbrisati i probuditi se u sobi u Ulici Coustou.
Trebalo je proći kroz rešetkasta dvorišna vrata i nastaviti šljunčanom alejom. Pozvonila sam na vratima zgrade na broju 70 koja je izgledala poput palače. Otvorila mi je plavokosa žena i predstavila mi se kao gospođa Valadier. Izgledalo je kao da joj je neugodno reći “gospođa”, kao da joj ta riječ ne pristaje, ali je mora upotrebljavati u svakodnevnom životu. Kasnije, kada me tip iz agencije Taylor upitao: “Onda, kako vam se čine gospodin i gospođa Valadier?”, odgovorila sam mu: “Lijep su par.” Doimao se iznenađenim mojim odgovorom.
Imali su otprilike trideset i pet godina oboje. On, visok i tamnokos, glasa vrlo blaga i nekako elegantna, njegova žena, pepeljasta plavuša. Sjedili su jedno pored drugoga na divanu, jednako zbunjeni kao i ja. Začudilo me to što su izgledali kao da kampiraju u golemom dnevnom boravku na prvom katu u kojemu - osim divana i naslonjača - nije bilo nikakva pokućstva. Ni jedne slike na bijelim zidovima.
Tog smo se poslijepodneva malo prošetale, malena i ja, s druge strane avenije, alejama koje okružuju zoološki vrt. Šutjela je, ali djelovala je povjerljivo, kao da to nije prvi put da šećemo zajedno. I ja sam također imala dojam da je dobro poznajem i da sam već hodala s njom tim avenijama.
Po povratku kući, htjela mi je pokazati svoju sobu, na drugome katu, veliku sobu čiji su prozori gledali na stabla zoološkog vrta. Sudeći po drvenini i dvjema vitrinama ugrađenim s obje strane kamina, ova je prostorija nekoć bila dnevni boravak ili ured, ali nikada dječja soba. Ni njezin krevet nije bio dječji krevet, nego veoma prostran krevet s podstavljenim stranicama. A u jednoj od vitrina bilo je izloženo nekoliko šahovskih figura od bjelokosti. Sigurno su se tapecirani krevet i šahovske figure nalazile u kući po dolasku gospodina i gospođe Valadier među ostalim predmetima koje su prethodni stanari zaboravili ili nisu imali vremena odnijeti. Malena me nije ispuštala iz vida. Možda je htjela čuti što mislim o njezinoj sobi. Konačno sam joj rekla: “Imaš mnogo mjesta ovdje”, a ona je ne pretjerano uvjereno kimnula glavom. Pridružila nam se njezina majka. Objasnila mi je da stanuju u toj kući tek nekoliko mjeseci, ali nije mi precizirala gdje su bili prije. Malena ide u školu nedaleko odavde i trebam otići po nju svakoga dana u pola pet poslijepodne. Sigurno sam u tom trenutku rekla: “Da, gospođo.” Istoga je trena ironični osmijeh obasjao njezino lice. “Nemojte me zvati gospođom. Zovite me... Véra.” Lagano je oklijevala, kao da je izmislila to ime. Maloprije, kada me je dočekala, mislila sam da je Engleskinja ili Amerikanka,

ali, sada sam to primjećivala, imala je pariški akcent, akcent koji se, u veoma starim romanima, naziva predgradskim.
- Véra, to je veoma lijepo ime - rekla sam joj.
- Smatrate?
Upalila je svjetiljku na noćnom ormariću i rekla:
- Nema dovoljno svjetlosti u ovoj sobi.
Malena je ležala na parketu, uz jednu od vitrina, nalakćena, i s ozbiljnošću listala školsku bilježnicu. “To baš nije praktično”, objasnila mi je, “trebalo bi joj kupiti stol da može pisati zadaće.” Imala sam isti osjećaj kao maloprije kad su me primili u dnevnom boravku: obitelj Valadier privremeno boravi u ovoj kući. Sigurno je primijetila moje iznenađenje budući da je nadodala:
- Ne znam hoćemo li dugo ostati ovdje. Osim toga, mojem se mužu baš ne sviđa pokućstvo...
Smiješila mi se, i dalje tim ironičnim osmijehom. Upitala me gdje ja živim. Rekla sam joj da sam našla sobu u bivšem hotelu.
- Ah, tako... I mi smo također dugo vremena stanovali u hotelu... Zanimalo ju je u kojoj četvrti.
- U blizini trga Blanche.
- Ta to je četvrt moga djetinjstva - rekla mi je lagano se mršteći. - Stanovala sam u Ulici Douai.
I u tom je trenutku tako nalikovala na one Amerikanke, plavokose i hladne, junakinje iz kriminalističkih filmova, da sam pomislila da joj je glas sinkroniziran - kao u kinu - toliko me začudilo što je čujem govoriti francuski.
“Vraćajući se iz gimnazije Jules-Ferry, obišla bih blok zgrada i prešla preko trga Blanche.” Već dugo nije bila u toj četvrti, rekla je. Godinama je živjela u Londonu. Ondje je upoznala svoga muža. Malena nije nimalo obraćala pažnju na nas. I dalje je ležala na podu i pisala po drugoj bilježnici, bez prekida, zadubljena. “Piše zadaće”, rekla mi je. “Vidjet ćete... sa sedam godina, gotovo da ima odrasli rukopis...” Smračilo se, iako je bilo jedva 5 sati. Tišina oko nas, ista kao i ona kakvu sam poznavala u Fossombronne-la-Forêtu, u isti sat i istih godina kao malena. Mislim da sam i ja također u toj dobi imala odrasli rukopis. Korili su me jer nisam pisala perom nego kemijskom olovkom. Iz znatiželje, pogledala sam čime piše malena: kemijskom olovkom. U njezinoj školi, u Ulici Ferme, sigurno su dopuštali učenicima da pišu prozirnim kemijskim olovkama marke Bic s crnim, crvenim ili zelenim poklopcem. Zna li pisati majuskule? U svakom slučaju, mislim da se krasopis više ne uči.
Otpratile su me do prizemlja. S lijeve strane, otvorena dvokrilna vrata vodila su u veliku, praznu sobu na čijem se kraju nalazio radni stol. Gospodin Valadier sjedio je na uglu stola i telefonirao. Luster je bacao prodornu svjetlost. On je govorio nekim jezikom stranih suzvučja koji bi samo Moreau-Badmaev mogao razumjeti, možda prerijskim perzijskim. Držao je cigaretu u kutu usana. Mahnuo mi je.
- Pozdravite mi Moulin Rouge - došapnula mi je, netremice me gledajući tužnim pogledom kao da mi zavidi što se vraćam u tu četvrt.
- Doviđenja, gospođo.
Izletjelo mi je, no ispravila me je:

- Ne. Doviđenja, Véra.
Dakle, ponovila sam: “Doviđenja, Véra.” Je li to stvarno njezino ime ili ga je pak izabrala jer joj se njezino pravo ime nije sviđalo, jedne turobne večeri u dvorištu gimnazije Jules-Ferry?
Hodala je prema vratima gipkim korakom, korakom hladnih i tajanstvenih plavuša.
- Otprati gospođicu dio puta - rekla je svojoj kćeri. - To bi bilo lijepo od tebe. Malena je kimnula glavom i dobacila mi zabrinut pogled.
- Kada se smrači, često je pošaljem da napravi krug oko bloka zgrada... To je zabavlja... čini joj se da je odrasla osoba. Neku je večer čak izrazila želju da napravi još jedan krug... Želi vježbati da svlada strah...
Odande, iz dna sobe, blagi je glas gospodina Valadiera dopirao do mene između dugih trenutaka tišine te sam se svaki put pitala je li prekinuo telefonski razgovor.
- Uskoro se više nećeš bojati mraka i nećemo više morati ostavljati upaljeno svjetlo kako bi mogla zaspati.
Gospođa Valadier je otvorila ulazna vrata. Kad sam vidjela da se malena sprema izići samo u suknji i košulji, rekla sam:
- Možda bi trebala obući kaput...
Činilo se kao da ju je taj savjet iznenadio pa čak i umirio te se okrenula prema svojoj majci.
- Da, da... Obuci kaput.
Vrlo se brzo uspela stubištem. Gospođa Valadier me netremice gledala svojim svijetlim očima.
- Hvala vam - rekla mi je. - Dobro ćete se za nju brinuti... Mi smo ponekad tako izgubljeni, ja i moj muž...
I dalje je zurila u mene pogledom koji mi je odavao dojam kao da će zaplakati. Međutim, lice joj je i dalje bilo mirno i nije bilo ni najmanje suze u kutu njezinih očiju.
Obišle smo blok zgrada. Rekla sam malenoj: “Sada bi se možda trebala vratiti...”
No htjela me još dalje otpratiti. Objasnila sam joj da moram ići na metro.
Kako smo odmicale tom avenijom, činilo mi se da sam već išla istim putem. Stabla Bulonjske šume, miris uvela lišća i vlažne zemlje na nešto su me podsjećali. Maloprije sam imala isti osjećaj u njezinoj sobi. Ono što sam dotada htjela zaboraviti, ili bolje reći ono o čemu sam izbjegavala razmišljati poput nekoga tko se trudi ne gledati unatrag u strahu od vrtoglavice, sve se to spremalo da malo pomalo izroni na površinu i sada sam se bila spremna s time suočiti. Hodali smo avenijom koja se pruža uz zoološki vrt, a malena me uhvatila za ruku kako bismo prešli preko ceste prema stanici Porte Maillot.
- Stanuješ daleko?
Postavila mi je to pitanje kao da se nada da ću je odvesti k sebi. Stigle smo do ulaza u metro. Dobro sam osjetila da bi bila dovoljna riječ da pođe za mnom i da siđe stubama i da se više ne vrati svojim roditeljima. Dobro sam je razumjela. Čak mi se činilo da je to normalno.
- Sada ću ja tebe otpratiti.
Djelovala je razočarano idejom o povratku kući. No rekla sam joj da ću je sljedeći tjedan povesti u metro. Hodale smo alejom u suprotnom smjeru. Bilo je to dva ili tri tjedna nakon što mi se učinilo

da sam vidjela svoju majku u hodnicima stanice Châtelet. Zamišljala sam kako u tom trenutku prelazi dvorište stambenog bloka, na drugome kraju Pariza, u svom žutom kaputu. Na stubištu, zaustavlja se na svakom katu. Propušteni sastanak. Izgubljeno se više nikada neće pronaći. Možda će za dvadeset godina malena, poput mene, pronaći svoje roditelje, jedne večeri, u vrijeme najveće gužve, u istim hodnicima s putokazima linija metroa.
Jedna od staklenih vrata u prizemlju bila su osvijetljena, ona koja su pripadala sobi u kojoj je gospodin Valadier maloprije telefonirao. Pozvonila sam, ali nitko nije otvarao. Malena je bila veoma mirna, kao da je naviknuta na takve situacije. Nakon nekog vremena, rekla mi je: “Otišli su” i nasmiješila se, sliježući ramenima. Razmišljala sam o tome da je povedem k sebi da ondje prenoći i sigurno mi je čitala misli. “Da... Sigurna sam da su otišli...” Htjela mi je dati do znanja da nemamo više što raditi ondje, no, da smirim savjest, približila sam se osvijetljenim staklenim vratima te sam pogledala kroz okno. U sobi nije bilo nikoga. Pozvonila sam, ponovno. Konačno je netko došao otvoriti i, kako su se vrata odškrinula propuštajući trak svjetlosti, tako je lice malene prekrilo strašno razočaranje. Bio je to njezin otac. Bio je u kaputu.
- Jeste li već dugo ovdje? - upitao nas je uglađenim i ravnodušnim tonom. - Želite li ući? Obraćao nam se kao posjetiteljima koji su nenadano pozvonili.
Sagnuo se prema malenoj:
- Onda, bila si u velikoj šetnji? Nije odgovorila.
- Moja je žena otišla na večeru kod prijatelja - rekao mi je - upravo sam krenuo da im se pridružim...
Malena se ustručavala ući. Dobacila mi je posljednji pogled rekavši mi “vidimo se sutra” zabrinutim glasom, kao da nije sigurna hoću li opet doći. Gospodin Valadier se neodređeno osmjehnuo. Zatim su se vrata zatvorila za njima.
Ostala sam stajati s druge strane bulevara, pod stablima. Na drugom katu, osvijetlio se prozor djevojčičine sobe. Uskoro sam vidjela gospodina Valadiera kako izlazi i odmiče užurbanim korakom. Ušao je u crni automobil. Zacijelo je bila sama u kući te je ostavljala svjetiljku upaljenom kako bi zaspala. Pomislila sam da smo imale sreće: trenutak kasnije, ne bi nam imao tko otvoriti.

Jedne nedjelje, onoga tjedna kad sam počela čuvati malenu - ili naredne nedjelje - ponovno sam otišla u Vincennes. Odlučila sam otići onamo ranije nego inače, još za dana. Ovoga sam se puta odvezla do posljednje stanice, Château-de-Vincennes. Bilo je sunčano, te jesenje nedjelje, i ponovno mi se učinilo, dok sam prolazila ispred dvorca i kad sam se zaputila Ulicom konjičke četvrti, da se nalazim u nekom provincijskom gradu. Bila sam sama, a iza zida, na vrhu ulice, čula sam ravnomjerno kloptanje kopita.
Tada sam si zamislila kako je moglo biti: nakon godina i godina izbivanja, sišla sam s vlaka na malome kolodvoru, kolodvoru moga Rodnoga Kraja. Ne znam više u kojoj sam knjizi otkrila izraz “rodni kraj”. Te dvije riječi zacijelo su odgovarale nečemu što mi je bilo blisko ili mi je pak budilo neko sjećanje. Na kraju krajeva, i ja sam također u djetinjstvu poznavala seoski kolodvor na koji sam došla iz Pariza, s tom ceduljom na kojoj je pisalo moje ime i koju sam nosila oko vrata.
Bilo je dovoljno da ugledam stambeni blok na kraju ulice da se moj san rasprši. Nije postojao rodni kraj, nego predgrađe u kojemu me nitko nije čekao.
Prošla sam kroz dvorišna vrata i pokucala kod pazikuće. Provirila je glavom kroz odškrinuta vrata. Činilo se da me prepoznala, iako smo pričale samo jedan jedini put. Bila je to prilično mlada žena, vrlo kratke smeđe kose. Bila je u ružičastom, vunenom kućnom ogrtaču.
- Htjela sam vas pitati nešto u vezi gospođe... Boré...
Oklijevala sam oko imena i bojala sam se da više neće znati o komu se radi. No ovoga puta nije morala pogledati popis stanara koji je visio na vratima.
- Onu iz zgrade četiri A?
- Da.
Dobro sam zapamtila broj kata. Otkako sam znala na kojem katu živi, često sam je zamišljala kako se uspinje stubama sve sporijim korakom. Jedne sam noći čak sanjala kako pada u otvor dizala i, kad sam se probudila, nisam znala je li to bilo samoubojstvo ili nezgoda. Ili sam je možda čak ja gurnula.
- Već ste jednom bili ovdje, zar ne?
- Jesam.
Smiješila mi se. Izgledalo je da joj ulijevam povjerenje.
- Znate da je opet izvodila gluposti...
Rekla je to ravnodušnim tonom, kao da je od žene iz zgrade četiri A ništa ne može iznenaditi.
- Jeste li u rodu?
Bojala sam se odgovoriti potvrdno. I privući na sebe davno prokletstvo, staru kugu.

- Ne. Ni najmanje.
Izvukla sam se, na vrijeme, iz močvare.
- Poznajem njezine rođake - rekla sam joj. - I oni su me poslali da vidim što ima nova...
- A što bih vam ja mogla novoga reći? Uvijek je isto, znate. Slegla je ramenima.
- Sada čak više ne želi ni razgovarati sa mnom. Ili pak traži i najmanji povod da se na mene izdere.
Ta mi se riječ učinila veoma pristojnom i blagom. Vidjela sam kako se, nakon svih ovih godina, pomalja lice iskrivljeno u grimasu, kao da izranja iz dubina, razrogačenih očiju, gotovo sa slinom na usnama. I glas koji se kida, i val uvreda. Neznanac ne bi mogao zamisliti tu naglu promjenu na tako lijepom licu. Osjetila sam kako me ponovno obuzima strah.
- Došli ste je posjetiti?
- Ne.
- Trebali biste upozoriti rođake. Prestala je plaćati stanarinu.
Te riječi, a možda i četvrt u koju sam svakog poslijepodneva dolazila čuvati malenu, podsjetile su me na stan u blizini Bulonjske šume kojeg sam se i ne želeći sjećala: velika soba s tri stube prekrivene plišem, slika Tole Soungouroffa, moja soba još praznija od djevojčičine... U ono vrijeme, koliku je stanarinu plaćala?
- Bit će je teško izbaciti van. Osim toga, dobro je znaju u ovoj četvrti... čak su joj dali i nadimak...
- Koji?
Zaista sam bila znatiželjna da to saznam. A što ako je to bio isti koji je imala prije dvadeset godina?
- Zovu je “Bježismrt”.
Rekla je to prijazno, kao da se radi o. nekom ljupkom nadimku.
- Ponekad izgleda kao da će se prepustiti smrti, a onda je sutradan živahna i ljubazna ili vam pak dobaci neku gadariju.
Za mene je taj nadimak poprimao drugo značenje. Mislila sam da je umrla u Maroku i sada sam otkrila da je uskrsnula negdje u predgrađu.
- Stanuje li već dugo ovdje? - upitala sam je.
- O, da! Došla je puno prije mene... Tome ima, znači, već više od šest godina...
Dakle, živjela je u ovoj zgradi dok sam ja još bila u Fossombronne-la-Forêtu. Sjetila sam se napuštenog zemljišta, nedaleko od crkve, prekrivenog travom i šikarom. Četvrtkom poslijepodne, zabavljali bismo se skrivajući se i zalazeći što je dublje moguće u tu prašumu koju su nazivali “Švabina livada”. Ondje smo našli šljem i natrulu vojničku jaknu koje je sigurno ostavio neki vojnik na kraju rata, ali uvijek smo se bojali da ne otkrijemo njegov kostur. Nisam razumjela značenje riječi Švabo. Frédérique, žena koja je poznavala moju majku i koja me udomila u svojoj kući, bila je odsutna toga dana kada sam upitala njezinu prijateljicu, brinetu s licem boksača, što znači Švabo. Možda je mislila da me ta riječ plaši pa me htjela umiriti. Nasmiješila mi se i rekla da se tako nazivaju Nijemci, no da to nije tako ružno. “I tvoju majku su zvali ‘Švabica’... Za šalu...” Frédérique je negodovala što mi je brineta to povjerila, ali nije mi dala nikakvo objašnjenje. Bila je prijateljica moje majke. Vjerojatno su se upoznale u ono doba kad je moja majka bila “plesačica”.

Zvala se Frédérique Chatillon. U kuću u Fossombronne-la-Forêtu stalno su dolazile njezine prijateljice, čak i kad nje nije bilo: Rose-Marie, Jeannette, Madeleine-Louis, druge kojima sam zaboravila imena i brineta koja je također poznavala moju majku dok je bila “plesačica” i koja je nije voljela.
- Živi sama? - upitala sam pazikuću.
- Dugo ju je vremena posjećivao neki muškarac... Radio je s konjima, ovdje u blizini... Gospodin sjevernoafričkog tipa.
- Više ne dolazi?
- U zadnje vrijeme ne.
Počela me gledati s određenim nepovjerenjem zbog mojih pitanja. Došla sam u iskušenje da joj sve ispričam. Moja je majka došla u Pariz kada je bila malena. Bavila se plesom. Zvali su je Švabica. Mene su zvali Mali Dragulj. Bilo je predugačko i presloženo da se ispriča ondje, vani, u tom dvorištu zgrade.
- Problem je u tome što mi duguje dvjesto franaka...
Uvijek sam nosila svoj novac sa sobom, u maloj platnenoj vrećici zavezanoj oko struka konopcem. Pretresla sam vrećicu. Imala sam jednu novčanicu od sto franaka, jednu od pedeset i sitniš. Dala sam joj dvije novčanice rekavši joj da ću se vratiti da joj donesem ostatak.
- Puno hvala.
Brzo ih je tutnula u džep kućnog ogrtača.
Njezino se nepovjerenje naglo istopilo. Mogla sam joj postaviti bilo koje pitanje o Bježismrti.
- Što se stanarine tiče... O tome ćemo razgovarati kad se vratite.
Nisam se doista namjeravala vratiti. Što bih još mogla saznati? I čemu?
- Nekoliko su joj puta isključili struju. I svakoga puta pomislim kako je to bolje za nju.
Naime, koristi pokrivač s električnim grijačima... To je opasno...
Zamislila sam je kako umeće utikač svojeg pokrivača s električnim grijačima u utičnicu. Uvijek je voljela takve stvari koje su neko vrijeme veoma moderne, a zatim padnu u zaborav ili pak postanu uobičajene. Sjetila sam se da joj je u ono vrijeme, za nju mnogo sretnije, dok smo stanovali u velikom stanu blizu Bulonjske šume, netko donio kutiju obloženu zelenom kožom pomoću koje se mogao slušati radio. Kasnije sam shvatila da je to bio prvi tranzistor.
- Trebali biste joj savjetovati da prestane koristiti pokrivač s grijačima.
Ta ne, nije to bilo tako jednostavno. Je li ikada u svom životu poslušala nečiji dobar savjet? U svakom slučaju, bilo je prekasno.
- Ne znate kako se zove muškarac koji ju je posjećivao?
Sačuvala je jedno njegovo pismo koje je poslao prije tri mjeseca da plati stanarinu, rekla je.
Kroz odškrinuta vrata, vidjela sam je kako prekapa po velikoj kutiji, među papirima.
- Ne mogu ga naći... U svakom slučaju, ne vjerujem da će se taj čovjek opet pojaviti...
Sigurno je njega nazivala, navečer, iz govornice. Nakon dvanaest godina, još je uvijek imala, začudo, nekoga na koga je mogla računati. Ali i njega je na koncu otjerala. Već joj se onomad, u vrijeme kad sam se zvala Mali Dragulj, znalo dogoditi da ostane po cijele dane u svojoj sobi, odsječena od svijeta, ne viđajući nikoga, pa čak ni mene, te nakon nekog vremena više ne bih znala je li još uvijek ondje ili me pak ostavila u tom golemom stanu.

- Kako je kod nje? - upitala sam.
- Dva sobička i kuhinja s tušem.
Bilo je vrlo vjerojatno da je madrac na podu, u blizini utičnice. Tako je jednostavnije uključiti pokrivač s grijačima u struju.
- Trebali biste se popeti... Iznenadilo bi je da ima posjet...
Da se nađemo licem u lice, ne bi čak niti znala tko sam. Zaboravila je Malog Dragulja i sve nade koje je polagala u mene u vrijeme kada mi je dala to ime. Na njezinu nesreću, nisam postala velika umjetnica.
- Možete li mi učiniti uslugu?
Pretresla je veliku kutiju te mi je pružila omotnicu.
- To je upozorenje za stanarinu. Ne usuđujem joj ga se predati, opet će me izvrijeđati.
Uzela sam omotnicu i prešla preko dvorišta. Stupivši u predvorje stubišta A, osjetila sam blizu srca uteg koji mi je presijecao dah. Bilo je to stubište sa stubama od cementa i željeznim rukohvatom kakva se viđaju u školama ili bolnicama. Na svakome katu, kroz veliku staklenu površinu širila se žarka, gotovo bijela svjetlost. Zaustavila sam se na prvome katu. Po jedna vrata s obje strane i jedna u sredini, od istoga tamnog drva, s imenima stanara. Pokušavala sam doći do daha, no uteg je bivao sve teži i teži te sam se prepala da ću se ugušiti. Onda sam, kako bih se smirila, zamislila koje bi se ime moglo nalaziti na njezinim vratima. Pravo ili njezino nekadašnje umjetničko ime? Ili pak kratko i jasno: ŠVABICA ili BJEŽISMRT. U vrijeme kad sam se zvala Mali Dragulj i kad sam se vraćala sama u zgradu blizu Bulonjske šume, dugo bih ostajala u dizalu. Bilo je zaštićeno crnom rešetkom, a da bi se ušlo, trebalo je otvoriti staklena vrata. Unutra je bila klupica od crvene kože, stakla sa sve četiri strane, na stropu okrugli luster. Kao da se radi o sobi. Upravo se dizala najjasnije sjećam.
Na drugome katu, ponovno sam osjetila taj uteg koji me gušio. Pa sam se pokušala prisjetiti drugog stubišta sa svojim crvenim, veoma debelim sagom i bakrenim rukohvatima. Samo po jedna velika, dvokrilna vrata na svakome katu. Bijela.
Uhvatila me vrtoglavica. Udaljila sam se od ograde što je više moguće, gotovo sam se priljubila uza zid. Ali odlučila sam se popeti sve do kraja. Ponovno sam čula gospođu Valadier - ili bolje rečeno Véru - kako mi govori o malenoj: “Prošeće se oko stambenog bloka, sama, noću... Želi vježbati da svlada strah...” E, pa sa mnom je bio isti slučaj. Nastavit ću se penjati, doći ću sve do Bježismrtinih vrata i zvonit ću dok mi ne otvori. A u trenutku kad se vrata otvore, dakle, potpuno ću se smiriti i reći ću joj ravnodušnim tonom: “Ne biste trebali rabiti pokrivač s električnim grijačima... To je jako glupo...” I promatrat ću hladnim okom kako joj lice blijedi i deformira se od ljutnje. Sjećala sam se da nije baš voljela da joj se govori o prizemnim detaljima. No to je bilo u doba velikog stana, kada je htjela ostati tajanstvena.
Stigla sam do četvrtog kata. I ondje su bila troja vrata, ali boja im se oljuštila, kao i boja na zidovima, i bila je prljavo bež. Sa stropa je visjela upaljena žarulja. Na lijevim vratima bio je zalijepljen list papira s kvadratićima na kojemu je velikim, neurednim rukopisom, crnom tintom pisalo: BORÉ.
Imala sam osjećaj ne da sam se uspela stubištem, nego da sam se spustila na dno bunara. Trebalo je dvanaestak godina da se bijela dvokrilna vrata pretvore u ova stara, oguljena vrata, pod blijedom svjetlošću žarulje, i da se mala pozlaćena pločica na kojoj je bilo ugravirano: GROFICA SONIA O’DAUYÉ svede na puki školski list papira ispunjen tim običnim imenom: BORÉ.

Stajala sam pred vratima, ne pozvonivši. Često, kad bih se vraćala sama u veliki stan blizu Bulonjske šume i pozvonila, nitko mi ne bi otvorio. Onda bih se spustila i otišla telefonirati u kafić nešto dalje, na aveniji. Vlasnik me prijazno gledao, gosti također. Izgledalo je kao da znaju tko sam. Zacijelo su se raspitali. Jednoga je dana jedan od njih rekao: “To je mala s broja 129.” Nisam imala novca i nisu mi naplaćivali telefoniranje. Ušla bih u govornicu. Telefon pričvršćen uza zid bio je previsok za mene te bih se morala propeti na vrh prstiju kako bih odabrala broj: PASSY 15 28. No nitko se ne bi javljao kod grofice Sonije O’Dauyé. Na trenutak sam došla u iskušenje da pozvonim. Bila sam gotovo sigurna da bi otvorila. Kao prvo, stan je bio premalen da bi se zvuk zvonca izgubio u daljini, kao u nizu soba na broju PASSY 15 28. Kao drugo, vrlo ju je rijetko tko posjećivao te je vrebala na najmanji događaj koji bi joj razbio samoću. Ili se pak još uvijek nadala posjetu onog muškarca koji već neko vrijeme više nije dolazio - gospodin sjevernoafričkog tipa... No možda su se ti napadi divljaštva, koji su je ponekad hvatali i nagonili je da se zatvori u svoju sobu ili pak da nestane na nekoliko dana, pogoršali unatrag dvanaest godina.
Odložila sam omotnicu na otirač. Zatim sam se vrlo brzo spustila stubištem, osjećajući se sve lakšom na svakom katu, kao da sam umakla nekoj opasnosti. U dvorištu, iznenadilo me što mogu disati. Kakvo olakšanje, hodati po čvrstom tlu, po umirujućem pločniku... Maloprije, ispred vrata, bio bi dovoljan jedan pomak, jedan korak da utonem u močvaru.

Ostalo mi je dovoljno novca za metro. U vagonu sam se strovalila na sjedalo. Osjećaj iznimnog umora i utučenosti uslijedio je nakon euforije koja me držala dok sam se udaljavala od zgrade. Uzalud sam racionalizirala, govorila si da ta žena koju zovu Bježismrt nema više nikakve veze sa mnom i da me ne bi čak ni prepoznala kad bismo se susrele, nisam uspijevala otjerati taj mučni osjećaj. Propustila sam stanicu Nation gdje sam trebala presjesti te sam, osjećajući da ponovno ostajem bez daha, izašla na zrak.
Nalazila sam se ispred kolodvora Lyon. Već se bila spustila noć, a kazaljke velikog sata pokazivale su 5 sati. Bila bih se voljela ukrcati na vlak i stići sutradan vrlo rano ujutro na jug Francuske. Nije bilo dovoljno to što sam napustila zgradu ne pozvonivši na vrata. Trebala sam što je brže moguće napustiti Pariz. Na žalost, nisam imala dovoljno novca za kartu za vlak. Dala sam pazikući sve što sam imala u vrećici. Kakva smiješna ideja, htjeti platiti Bježismrtine dugove... Ali, sjećala sam se da je u velikom stanu blizu Bulonjske šume jedino mene zazivala kada bi se loše osjećala. Nakon višednevna izbivanja, pojavila bi se naduta lica, usplahirena pogleda. To je svakoga puta bilo u isto vrijeme. Pet sati poslijepodne. I na istome mjestu. U dnevnom boravku, na trima stubama prekrivenima plišem koje su tvorile neku vrst podija po kojemu je raspodijelila jastuke. Ležala bi na jastucima. Skrivala bi lice rukama. I kada bi me čula kako dolazim, uvijek bi mi rekla istu rečenicu: “Izmasiraj mi gležnjeve.” Kasnije, u Fossombronne-la-Forêtu, prenula bih se čuvši u snu promukao glas kako mi govori: “Izmasiraj mi gležnjeve.” Neko bih vrijeme mislila da sam još uvijek u velikom stanu. Da će sve početi ispočetka.
Nisam imala snage spustiti se u metro.

Okrenula je lice prema meni i gledala me s osmijehom koji je imao nešto ironično u sebi. Nisam se usuđivala pitati je za godine. Možda je bila deset ili petnaest godina starija od mene, iste dobi kao

i moja majka iz vremena velikog stana i dviju fotografija, njezine i moje. Kakva smiješna ideja, ipak, otići umrijeti u Maroku. “Nije to bila zla žena”, rekla mi je Frédérique jedne večeri kada smo pričali o mojoj majci. “Jednostavno nije imala sreće...” Došla je u Pariz kao malena djevojčica kako bi se bavila klasičnim plesom, u baletnoj školi Opere. To je bilo jedino što ju je zanimalo. Kasnije je imala nezgodu “s gležnjevima” i morala je prekinuti s plesom. S dvadeset godina, bila je plesačica, ali u opskurnim predstavama, kod Ferrarija, u Préludesu, u Moulin-Bleuu, sva ta imena koja sam čula, tijekom njihovih razgovora, iz usta brinete koja nije voljela moju majku i koja je također radila na tim mjestima. “Razumiješ”, govorila mi je Frédérique, “zbog svojih gležnjeva, bila je kao trkaći konj koji se ozlijedio i kojega vode u klaonicu.”
Ljekarnica se nagnula prema meni i rekla mi: “Pokušajte otjerati tjeskobu. Sklopite oči i mislite na lijepe stvari.” Stigle smo do Ulice Rivoli, ispred Louvrea, i taksi je čekao zeleno svjetlo iako nije bilo nijednog pješaka, nijednog drugog automobila. Zdesna, svjetleća oznaka nekog džez- kluba, izgubljena među crnim pročeljima. No, nekoliko je slova bilo ugašeno te se nije više moglo pročitati ime kluba. Zatekla sam se ondje jedne nedjeljne večeri, s ostalima, u podrumu u kojem je svirao neki stari orkestar. Da mi nismo došli te večeri, mislim da ne bi ni za koga svirali. Oko ponoći, kad sam izašla iz podruma u društvu tipa po imenu Wurlitzer, mislim da sam osjetila svu svoju samoću. Pusta Ulica Rivoli, siječanjska hladnoća... Predložio mi je da pođemo u hotel. Već mi je bio poznat taj hotel, sa svojim strmim stubama i svojim mirisom po plijesni. Pomislila sam da je vjerojatno u istim takvim hotelima završavala moja majka u mojim godinama, istih nedjeljnih večeri, dok se zvala Suzanne Cardères. I nije mi bilo jasno zašto bi sve trebalo početi ispočetka. Stoga sam pobjegla. Trčala sam ispod arkada.
Zamolila sam taksista da se zaustavi na Bulevaru Clichy, na uglu ulice. Došao je trenutak da se rastanemo. Rekla sam ljekarnici:
- Hvala vam što ste me dopratili.
Tražila sam bilo kakvu izliku da je zadržim. Na kraju krajeva, nije bilo tako kasno. Mogle smo večerati zajedno u kafiću na Trgu Blanche. No ona je bila ta koja je preuzela inicijativu:
- Voljela bih vidjeti gdje živite.
Izašle smo iz taksija i, skrenuvši u ulicu, osjetila sam neobičan osjećaj lakoće. Bilo je to prvi put da s nekim hodam tim putem. Noću, kada bih se vraćala sama i kada bih došla do ugla te Ulice Coustou, naglo bi mi se učinilo da napuštam sadašnjost i da tonem u neku zonu u kojoj se vrijeme zaustavilo. I strahovala sam da više neću moći prijeći granicu u suprotnom smjeru i doći do Trga Blanche, tamo gdje se život nastavljao. Pomišljala sam da ću zauvijek ostati zarobljenica te uličice i te sobe, kao Uspavana ljepotica. Ali, te noći, netko me pratio i sve oko nas bile su tek bezopasne kartonske kulise. Hodale smo desnim pločnikom. Ja sam nju primila pod ruku. Uopće nije djelovala začuđeno što se nalazi ondje. Hodale smo uz veliku zgradu na početku ulice, prošle smo pored kabareta čiji je ulazni hodnik bio u polutami. Podigla je glavu prema natpisu s crnim slovima: Ništavilo.
- Jeste li već bili ovdje? Odgovorila sam joj da nisam.
- Ne djeluje baš veselo.
Prolazeći ispred Ništavila u ovo doba, bojala bih se da me nešto ne uvuče odnosno usiše u hodnik, kao da zakoni sile teže više ne vrijede. Iz praznovjerja, često bih hodala drugom stranom ulice. Tjedan dana prije, sanjala sam da ulazim u Ništavilo. Sjedila sam u mraku. Upalio se reflektor i

njegova hladna, bijela svjetlost osvjetljavala je malu scenu i dvoranu u kojoj sam sjedila za okruglim stolom. Za drugim stolovima obrisi muškaraca i žena za koje sam znala da više nisu živi. Prenula sam se iz sna. Mislim da sam zavrištala.
Stigle smo do broja 11 Ulice Coustou.
- Vidjet ćete... Nije baš komforno. I bojim se da sam ostavila sobu u neredu...
- Uopće nema veze.
Netko me štitio. Nisam se više ničega stidjela ni bojala. Hodala sam ispred nje stubištem, i hodnikom, ali nije imala nikakve primjedbe. Slijedila me, nehajno, kao da poznaje put.
Otvorila sam vrata i upalila svjetiljku. Srećom, krevet je bio pospremljen, a moja odjeća posložena u ormar. Jedino mi je kaput visio na prozorskoj kvaki.
Krenula je prema prozoru. Pitala me, i dalje svojim mirnim glasom:
- Nije li vani prebučno?
- Ne, nimalo.
Dolje, ugao Ulice Puget, vrlo kratke ulice kojom bih često presjekla put do Trga Blanche. Ondje se nalazio bar, Canter, s pročeljem od žute drvenine. Jedne večeri, veoma kasno, ušla sam unutra da kupim cigarete. Dva tamnokosa muškarca pila su za šankom s nekom ženom. Za stolom u dnu, drugi su kartali, u teškoj tišini. Rekli su mi da moram nešto naručiti želim li svoju kutiju cigareta te mi je jedan od dvojice tamnokosih tipova naručio čisti viski koji sam popila naiskap kako bih što prije s tim završila. Pitao me “živim li s roditeljima”. Ondje je zaista vladala čudna atmosfera.
Priljubila je čelo uza staklo. Rekla sam joj da pogled baš nije lijep. Primijetila je da nema kapaka ni zavjesa. Ne smeta li me to da zaspim? Umirila sam je. Nisu mi potrebne zavjese. Jedino što bi bilo prilično korisno, to je naslonjač ili pak stolac. No, do sada me nitko nikada nije posjetio.
Sjela je na rub kreveta. Zanimalo ju je osjećam li se bolje. Da, doista, mnogo bolje nego u trenutku kad sam izdaleka ugledala kako svjetluca znak ljekarne. Bez te orijentacijske točke, ne znam što bi se sa mnom bilo dogodilo.
Bila bih joj voljela predložiti da večeramo zajedno u kafiću na Trgu Blanche. Ali, nisam imala dovoljno novca da je počastim. Otići će i ostat ću sama u ovoj sobi. To mi se sad činilo još gorim nego maloprije, kad sam očekivala da će ostati u taksiju.
- A vaš posao? Ide li?
Možda sam si to samo umišljala, ali zaista se brinula za mene.
- Radim s prijateljem - rekla sam joj - prevodimo radijske emisije s inozemnih radio-stanica. Kako bi Moreau-Badmaev reagirao da je čuo ovu laž? Ali nije mi se dalo pričati o agenciji
Taylor, o Véri Valadier, ni o njezinu mužu, ni o maloj. Te me večeri ta tema plašila.
- Znate mnogo stranih jezika?
U njezinim sam očima razabirala određeno uvažavanje. Bila bih voljela da to nije laž.
- Prvenstveno ih moj prijatelj dobro zna... Ja sam još studentica u Školi orijentalnih jezika. Studentica. Ta me riječ oduvijek impresionirala i taj mi se status činio nedostižnim. Mislim da
Švabica nije imala čak ni malu maturu. Griješila je u pravopisu, no to se nije previše
primjećivalo zbog njezina krupnog rukopisa. A ja sam napustila školu sa četrnaest godina.
- Dakle, studirate?

Činilo se da ju je to umirilo u pogledu mene. Htjela sam je još više umiriti. Dodala sam:
- Ujak mi je savjetovao da se upišem u Školu orijentalnih jezika. On je profesor.
I zamišljala sam stan u studentskoj četvrti koju sam slabo poznavala i koju sam smještala oko Panthéona. I svog ujaka, za stolom, pogurenog nad nekom starom knjigom, pod svjetlošću lampe.
- Profesor čega?
Smiješila mi se. Je li zaista nasjela na tu laž?
- Profesor filozofije.
Pomislila sam na tog čovjeka s kojim sam se nalazila četvrtkom, u vrijeme stana, mog ujaka - to je status koji mu se davao - takozvanog Jeana Boranda. Zabavljali smo se slušajući jeku svojih glasova u velikoj, praznoj garaži. Bio je mlad i govorio je pariškim akcentom. Odveo me da pogledamo Raskrižje strijelaca. Odveo me i na sajam Trône, blizu garaže. Uvijek je nosio iglu za kravatu i oko desne ruke lančić koji mu je, kako mi je rekao, poklonila moja majka. Zvao ju je “Suzanne”. Ne bi razumio zašto govorim da je profesor filozofije. Čemu lagati? Pogotovo toj ženi koja djeluje tako blagonaklono prema meni.
- Sada ću vas pustiti da spavate...
- Možete li ostati noćas sa mnom?
Bilo je to kao da je netko govorio umjesto mene. Zaista me začudilo što sam se usudila. I bilo me je sram. Ona nije ni trepnula.
- Bojite se ostati sami?
Sjedila je na rubu kreveta, pored mene. Gledala me ravno u oči i taj je pogled, za razliku od pogleda moje majke na slici Tole Soungouroffa, bio blag.
- Ostat ću ako vas to umiruje...
Prirodnim pokretom, umorno, izula je cipele.
Izgledalo je kao da svake večeri čini isti pokret, u isto vrijeme, u ovoj sobi. Pružila se na krevet, ne skinuvši krzneni kaput. Ja se nisam micala, i dalje sjedeći na rubu kreveta.
- I vi biste trebali leći... Potreban vam je san...
Legla sam pored nje. Nisam znala što bih joj rekla odnosno bojala sam se da bi i najbeznačajnija riječ zazvučala lažno te da će se predomisliti, ustati i napustiti sobu. I ona je šutjela. Začula sam glazbu u blizini, činilo se da dolazi odozdo, točno ispred zgrade. Netko je svirao na udaraljkama. To je davalo čiste i tužne tonove, poput glazbene kulise.
- Mislite da to dolazi iz Ništavila? - pitala me. I prasnula je u smijeh. Sve što me plašilo, tištalo i uvjeravalo da se, još od djetinjstva, nikada nisam mogla otarasiti zle kobi, činilo mi se da je sve to odjednom nestalo. Neki je svirač tankih, lakiranih brkova lupao svojim palicama po ksilofonu. Zamišljala sam pozornicu Ništavila osvijetljenu bijelom svjetlošću reflektora. Neki je tip u kočijaškoj uniformi pucketao korbačem i najavljivao muklim glasom:
“A sada, dame i gospodo, Bježismrt!”
Svjetlost se prigušila. I odjednom, u svjetlosnom snopu reflektora, pojavila se žena u žutom kaputu, onakva kakvu sam je vidjela u metrou. Polagano je kročila prema prednjoj strani pozornice. Tip lakiranih brkova i dalje je lupao svojim palicama po glazbalu. Pozdravila je publiku podigavši ruku. Ali publike nije bilo. Tek nekoliko nepokretnih i balzamiranih osoba za okruglim stolovima.

- Da - rekla sam joj - glazba sigurno dolazi iz Ništavila.
Pitala me može li ugasiti svjetiljku koja se nalazila s njezine strane na noćnom ormariću.
Svjetleći natpis garaže bacao je na zid, iznad nas, uobičajene odsjaje. Počela sam kašljati. Primaknula mi se. Položila sam glavu na njezino rame. U veoma mekom dodiru krzna, tjeskoba i ružne misli udaljavale su se malo pomalo. Mali Dragulj, Bježismrt, Švabica, žuti kaput... Sve te bijedne kulise sada su pripadale životu nekoga drugoga. Napustila sam ih poput kostima i preteškog oklopa koje sam dugo bila prisiljena nositi i zbog kojih sam ostajala bez daha. Osjetila sam njezine usne na svome čelu.
- Ne sviđa mi se što tako kašljete - rekla mi je potiho. - Zacijelo ste se prehladili u ovoj sobi. To je bilo točno. Uskoro će zima, a još nisu upalili centralno grijanje.

Ujutro je veoma rano otišla. A ja sam toga dana imala otići u Neuilly čuvati malu. Oko 3 sata poslijepodne pozvonila sam na vratima kuće Valadierovih. Otvorila mi je Véra Valadier. Djelovala je iznenađeno što me vidi. Izgledalo je kao da sam je probudila i da se odjenula na brzinu.
- Nisam znala da dolazite i četvrtkom.
A kada sam je pitala je li malena kod kuće, rekla je “ne”: Da se još nije vratila iz škole. Ali bio je četvrtak i nije bilo nastave. No objasnila mi je da se četvrtkom pitomice cijelo poslijepodne igraju u dvorištu i da je mala s njima. Primijetila sam da joj Véra Valadier nikada ne spominje ime, njezin muž također. I jedan i drugi govorili su “ona”. A kada bi zvali svoju kćer, govorili bi joj jednostavno: Gdje si? Što radiš? Ali nikad im njezino ime ne bi prešlo preko usana. Nakon svih ovih godina, ni ja sama više ne bih znala reći kako se zvala. Zaboravila sam joj ime te sam se na kraju zapitala jesam li ga ikada i znala.
Uvela me u sobu u prizemlju u kojoj je gospodin Valadier običavao telefonirati, sjedeći na kutu stola. Zašto je ostavljala svoju kćer u školi s pitomicama kada nema nastave? Nisam se mogla suzdržati da joj ne postavim to pitanje.
- Ta ona voli biti ondje četvrtkom poslijepodne...
Nekoć je moja majka također izgovarala sličnu rečenicu, i to uvijek u situacijama kad bih ja bila toliko očajna da sam željela udahnuti eter iz bočice.
- Možete otići po nju... U suprotnom, bit će joj vrlo drago da se vrati sama... Ispričajte me na trenutak.
Njezin glas i njezine crte lica izražavale su stanovitu izgubljenost. Izašla je vrlo užurbano ostavivši me u toj sobi u kojoj nije bilo nikakva stolca. Poželjela sam sjesti na rub stola kao gospodin Valadier. Masivni stol od svijetloga drveta s po dvije ladice sa svake strane; radne plohe presvučene kožom. Ni jednog jedinog papira, ni jedne jedine olovke na stolu. Ništa osim telefona. Možda je gospodin Valadier spremao svoje spise u ladice. Nisam mogla savladati znatiželju te sam pootvarala i pozatvarala ladice jednu za drugom. Bile su prazne, osim jedne od njih po čijem se dnu povlačilo nekoliko posjetnica s imenom “Michel Valadier”, no s nekom drugom adresom.
Sa stubišta je dolazila buka prepirke. Prepoznala sam glas gospođe Valadier i iznenadila sam se što iz njenih usta čujem prilično grube riječi, no, na trenutke, glas joj je bio plačan. Odgovarao joj je neki muški glas. Prošli su pored otvorenih vrata. Glas gospođe Valadier se stišao. Sada su pričali vrlo tiho u predvorju. Zatim su se ulazna vrata zalupila i, kroz prozor, vidjela sam kako odmiče tamnokosi mladić prilično niska rasta, u jakni od brušene kože i sa šalom. Vratila se u ured.
- Oprostite što sam vas ostavila samu...
Približila mi se i u njezinu sam pogledu osjećala da me želi nešto zamoliti.

- Biste li mi mogli pomoći da malo pospremim?
Odvukla me na stubište te sam se uspela na prvi kat hodajući iza nje. Ušle smo u veliku sobu na čijem se kraju nalazio veoma prostran i veoma nizak krevet. To je bio i jedini komad namještaja u prostoriji. Krevet je bio raspremljen, na noćnom ormariću stajao je pladanj, s dvije čaše i otvorenom bocom šampanjca. Čep dotične boce jasno se vidio nasred sivog saga. Deka je visjela s donjeg ruba kreveta. Plahte su bile izgužvane, jastuci razbacani po krevetu po kojem se povlačio muški kućni ogrtač od tamnoplave svile, kombine i ženske čarape. Na podu pepeljara puna opušaka.ßäןʞãñdöwñןôãd
Gospođa Valadier pošla je otvoriti oba prozora. U zraku se osjećao pomalo odbojan miris, mješavina parfema i laganog duhana, miris ljudi koji su dugo proboravili u istoj prostoriji i u istom krevetu.
Uzela je plavi kućni ogrtač rekavši mi:
- Moram ga spremiti u muževljev ormar.
Kada se vratila, pitala me bih li joj mogla pomoći da pospremi krevet. Zatezala je plahte i deku naglim i brzim pokretima, kao da se boji da će je netko zateći, te mi je bilo teško pratiti njezin ritam. Sakrila je kombine i čarape pod jastuk. Kada smo namjestili prekrivač, pogled joj se zaustavio na pladnju.
- Ah, da... zaboravila sam...
Uzela je bocu šampanjca i dvije čaše te je otvorila ormar u kojem su bile poslagane cipele. Nisam ih nikada vidjela toliko mnogo: salonke u raznim bojama, balerinke, čizme... Gurnula je bocu i čaše na dno najviše police te je zatvorila ormar. Kao netko tko na brzinu skriva kompromitirajuće predmete prije dolaska policije. Ostala je još pepeljara i čep boce šampanjca. Sama sam ih pokupila. Uzela mi ih je iz ruku i otišla u kupaonicu kojoj su vrata bila otvorena. Čulo se kako je pustila vodu.
Zurila je u mene čudnim pogledom. Htjela mi je nešto reći, ali nije stigla. Kroz otvorene prozore dolazio je zvuk dizelskog motora. Nagnula se kroz jedan od prozora. Stajala sam točno iza nje. Dolje je gospodin Valadier izlazio iz taksija. Nosio je putnu torbu i aktovku od crne kože.
Kad smo mu se pridružili, već je telefonirao, sjedeći na svome stolu, te nam je mahnuo. Zatim je sklopio slušalicu. Gospođa Valadier ga je pitala je li put dobro prošao.
- Ne baš najbolje, Véra. Zamišljeno je kimnula glavom.
- No ipak si mirniji?
- Sve u svemu, jesam, ali ima još nekoliko malih detalja koji ne štimaju. Okrenuo se prema meni nasmiješivši mi se.
- Danas nema nastave?
Govorio je o svojoj kćeri, ali činilo mi se da ga to ne zanima uistinu te da je postavio pitanje iz pristojnosti prema meni.
- Ostavila sam je u školi s pitomicama - rekla je gospođa Valadier.
Gospodin Valadier skinuo je svoj kaput mornarsko plave boje i odložio ga na putnu torbu, uza stol.
Njegova mu je supruga objasnila da namjeravam otići po malu u školu.
- Znate, ona se može bez problema vratiti sama...
Glas mu je bio vrlo blag te mi se i dalje smiješio. Uglavnom, dijelio je mišljenje svoje žene.

- Htjeli bismo razgovarati s vama u vezi naše kćeri - rekla mi je gospođa Valadier. - Htjela bi imati psa.
Gospodin Valadier i dalje je sjedio na rubu svoga stola. Njihao je nogom ravnomjernim pokretom. Gdje li mogu sjesti ljudi koje prima u uredu? Možda je rasklapao kamperske stolce? No prije mi se činilo da ovamo nikad nitko ne dolazi.
- Trebali biste joj objasniti da to nije moguće - rekla je Véra Valadier. Djelovala je zgroženo idejom da bi se pas mogao uvući u tu kuću.
- Hoćete li joj to odmah objasniti?
Pogled joj je bio tako zabrinut da joj nisam mogla odgovoriti ništa drugo doli:
- Hoću, gospođo.
Nasmiješila mi se. Vidjelo se da sam je riješila velikog tereta.
- Već sam vas zamolila da me ne zovete gospođa, nego Véra. Stajala je uz svog muža, naslonjena na stol.
- Inače, bilo bi mnogo jednostavnije kad biste nas oboje zvali po imenu.
Njezin mi se muž također smiješio. Stajali su ondje, ispred mene, oboje još uvijek prilično mladi i glatkih lica.
Za mene su se zla kob i ružna sjećanja svodila na jedno jedino lice, ono moje majke. Malena, ona će se morati suočiti s ove dvije osobe, s njihovim osmijesima i njihovim glatkim licima, kakva začudo ponekad imaju zločinci koji su dugo ostali nekažnjeni.
Gospodin Valadier izvadio je iz džepa sakoa cigarilo koji je pripalio upaljačem. Povukao je dim i zamišljeno ga ispustio. Okrenuo se prema meni.
- Računam na vas, što se tiče te priče oko psa.

Odmah sam spazila malu. Sjedila je na klupi i čitala neki ilustrirani časopis. Oko nje je dvadesetak starijih djevojčica bilo raštrkano po školskom dvorištu. Pitomice. Nije im poklanjala ni najmanju pažnju, kao da čeka cijeli dan ne znajući zašto je ondje. Doimala se začuđenom što sam došla po nju tako rano.
Hodale smo Ulicom Ferme.
- Ne moramo se odmah vratiti kući - rekla mi je.
Stigle smo do kraja ulice te ušle u onaj dio Bulonjske šume zasađen borovima. Bilo je neobično hodati krajem poslijepodneva u studenome među tim drvećem koje je podsjećalo na ljeto i more. I ja se također, u njezinim godinama, nisam htjela vratiti doma. No je li se mogao nazvati domom onaj divovski stan u kojem sam se našla sa svojom majkom, ne shvaćajući zašto stanuje ondje? Prvi put kada me onamo odvela, mislila sam da je to stan njezinih prijatelja te sam se iznenadila što smo ostale ondje, navečer, obje. “Pokazat ću ti tvoju sobu”, objavila mi je. A kada sam trebala poći na spavanje, nisam se baš osjećala sigurnom. U toj velikoj, praznoj sobi, očekivala sam da će netko ući i pitati me što radim ondje. Da, kao da sam pogodila da moja majka i ja nismo doista imale pravo ondje boraviti.
- Već dugo živiš u toj kući?
Doselila se onamo još početkom godine. Ali ne sjeća se baš dobro gdje je prije stanovala. Ono što

me zapanjilo, kad sam prvi put posjetila Valadierove, bile su sve te prazne prostorije, koje su me podsjetile na stan u kojemu sam živjela s majkom, u istoj dobi kao i mala. Sjećala sam se da je u kuhinji na zidu visio pano s lampicama i bijelim pločicama na kojima je crnim slovima pisalo: BLAGOVAONICA. URED. ULAZ. DNEVNI BORAVAK... a pročitala sam i: DJEČJA SOBA.
Tko li su mogla biti ta djeca? Vratit će se svakog trena i pitat će me što radim u njihovoj sobi.
Padala je noć i mala je htjela odgoditi trenutak povratka. Udaljile smo se od kuće njezinih roditelja, no je li to zaista bila njihova kuća? Dvanaest godina kasnije, tko je još znao, na primjer, da je moja majka također stanovala u blizini Bulonjske šume, u Aveniji Malakoff? Taj stan nije bio naš. Kasnije sam shvatila da ga je moja majka zaposjela u odsutnosti vlasnika. Frédérique i jedna njezina prijateljica razgovarale su o tome jedne večeri u Fossombronneu, za vrijeme večere, u mojoj prisutnosti. Neke se riječi urežu u dječje sjećanje i, ako ih i ne shvate istog trena, shvatit će ih dvadeset godina kasnije. To je otprilike kao i s granatama za koje su nam govorili da ih se moramo čuvati u Fossombronneu. Navodno su jedna ili dvije ostale zakopane na Švabinoj livadi još od rata te je i dalje postojala opasnost da eksplodiraju, nakon svih tih godina.
Razlog više za strah. No nismo se mogli suzdržati da se ne zavlačimo na to napušteno zemljište i da se ondje igramo skrivača. Frédérique je bila otišla u stan kako bi pokušala povratiti nešto što je moja majka zaboravila na odlasku.
Došle smo do jezerca po kojemu se ljudi zimi kližu. Lijep suton. Drveće se ocrtavalo na plavo- ružičastom nebu.
- Čujem da želiš psa.
Bilo joj je neugodno, kao da sam otkrila njezinu tajnu.
- Rekli su mi tvoji roditelji.
Namrštila se i napućila usne. Zatim je ispalila:
- Oni ne žele psa.
- Pokušat ću razgovarati s njima. Shvatit će.
Nasmiješila mi se. Izgledalo je da ima povjerenja u mene. Vjerovala je da ću uspjeti nagovoriti Véru i Michela Valadiera. Ali ja se nisam nimalo zavaravala. To dvoje bilo je još tvrđe od Švabice. Osjetila sam to na samom početku. Kod nje, Vére, to se odmah vidjelo. Imala je lažno ime. Ni on se, po mome mišljenju, nije zvao Michel Valadier. Sigurno je rabio nekoliko imena. Osim toga, na njegovoj je posjetnici pisala druga adresa. Pitala sam se nije li još prepredeniji i opasniji od svoje žene.
Sada se trebalo vratiti i žalila sam što sam joj dala lažno obećanje. Hodali smo konjičkim stazama kako bismo stigle do zoološkog vrta. Bila sam sigurna da Véra i Michel Valadier neće popustiti.
On nam je otvorio vrata. No odmah se vratio u svoj ured u prizemlju, ne rekavši nam ni riječi. Čula sam viku, vrlo žestoku. Gospođa Valadier - Véra - derala se, ali nisam razumjela što govori. Njihovi su se glasovi miješali i svatko je želio nadglasati onog drugog. Mala je širom otvorila oči. Bojala se, ali slutila sam da je navikla na taj strah. Nije se micala, ukipljena u predvorju, te sam je morala odvući. Ali kamo? Potom je gospođa Valadier izašla iz ureda, mirna, te nas je upitala:
- Jeste li se lijepo prošetale?
Ponovno je nalikovala na one hladne i tajanstvene plavuše koje se pojavljuju u starim američkim filmovima. Zatim se pojavio i gospodin Valadier. On je također bio vrlo miran. Imao je elegantno

crno odijelo, a na jednom obrazu velike ogrebotine, sigurno tragove noktiju. Noktiju Vére Valadier? U filmovima su im bili dosta dugački. Stajali su jedno uz drugo u okviru vrata, sa svojim glatkim licima ubojica koji će dugo ostati nekažnjeni zbog nedostatka dokaza. Izgledali su kao da poziraju, ne za fotografiju za dokumente, nego za fotografiju kakve se rade na početku soareje, kako dolaze uzvanici.
- Je li ti gospođica objasnila za psa? - pitala je Véra Valadier hladnim tonom koji nije bio onaj iz Ulice Douai gdje se, kako mi je rekla, rodila. Pod drugim imenom.
- Psi su jako zgodni... Ali jako su prljavi.
Michel Valadier je nadodao, istim tonom kao i njegova žena:
- Tvoja mama ima pravo... Zaista ne bi bilo dobro imati psa u kući...
- Kad budeš velika, moći ćeš imati sve pse koje poželiš... Ali ne ovdje i ne sada.
Glas Vére Valadier se promijenio. Odavao je neku vrst gorčine. Možda je mislila na to skoro vrijeme - godine tako brzo prolaze - kada će njezina kći odrasti, a ona, Véra, vječno će lutati hodnicima metroa u žutom kaputu.
Mala nije ništa odgovarala. Samo je širom otvorila oči.
- Uz pse se lako zaraziti, razumiješ... - rekao je gospodin Valadier. - Uostalom, psi grizu.
Sada su zvjerali pogledom i govorili na neobičan način, poput prodavača na crno koji vidi kako se, u daljini, približava policija.
Jedva sam izdržala da se ne umiješam. Bila bih rado stala na stranu malene, ali nisam htjela da razgovor preraste u svađu i da je to preplaši. Ipak se nisam mogla suzdržati da pogledam Michela Valadiera ravno u oči i da ga upitam:
- Ozlijedili ste se, gospodine?
I prešla sam prstom po svojem obrazu, na mjestu gdje je bio izgreben. Promucao je:
- Ne... Zašto?
- Trebali biste to dezinficirati... To je poput psećeg ugriza... Možete se zaraziti bjesnoćom.
Ovoga sam puta dobro vidjela da je izgubio tlo pod nogama. I Véra Valadier također. Gledali su me s nepovjerenjem. Pod prodornom svjetlošću lustera, bili su tek dezorijentirani sumnjivi par koji su upravo uhitili.
- Mislim da kasnimo - rekla je okrenuvši se prema mužu.
Povratila je hladan glas. Michel Valadier pogledao je na svoj ručni sat i rekao istim, lažno nehajnim tonom:
- Da, moramo krenuti... Ona je rekla maloj:
- U hladnjaku ima komad šunke za tebe. Mislim da ćemo se večeras vratiti kasno ...
Mala mi se primaknula i primila me za ruku koju je snažno stiskala, poput osobe koja želi da je vodiš kroz tamu.
- Bolje da odete - rekla mi je Véra Valadier. - Mora se naviknuti biti sama. Uzela je kćer za ruku i privukla je k sebi.
- Gospođica će sada otići. Ti ćeš povečerati i otići u krevet.

Mala me ponovno gledala širom otvorenih očiju koje su se doimale kao da ih više ništa ne može iznenaditi. Michel Valadier se približio te je sada stajala kao ukopana, između svojih roditelja.
- Vidimo se sutra - rekla sam joj.
- Vidimo se sutra.
Ali nije baš izgledalo kao da u to vjeruje.

Vani sam sjela na klupu aleje koja se pružala uz zoološki vrt. Nisam znala što ondje čekam. Nakon nekog vremena, ugledala sam gospodina i gospođu Valadier kako izlaze iz kuće. Ona je nosila krzneni kaput, a on kaput mornarsko plave boje. Hodali su na određenoj udaljenosti jedno od drugoga. Kada su stigli do crnog automobila, ona je sjela straga, a on se smjestio za volan, kao da joj je šofer. Automobil je nestao u smjeru Avenije Madrid, a ja sam pomislila kako neću nikada ništa znati o tim ljudima, ni njihova prava imena, ni prava prezimena, ni zašto licem gospođe Valadier ponekad preleti neka zabrinutost i zašto nema stolaca u uredu gospodin Valadiera na čijoj posjetnici piše adresa koja nije njegova. A malena? Barem mi ona nije bila tajnovita. Slutila sam kako se osjeća. I ja sam nekoć bila, više-manje, isti tip djeteta.
Upalilo se svjetlo na drugome katu, u njezinoj sobi. Došla sam u iskušenje da joj pođem praviti društvo. Učinilo mi se da sam vidjela njezinu sjenu na prozoru. No, nisam pozvonila. U ono sam se vrijeme tako loše osjećala da nisam imala snage nekome pomagati. Osim toga, ta me priča sa psom podsjetila na jednu epizodu iz djetinjstva.
Hodala sam do stanice Porte Maillot i osjetila sam olakšanje što napuštam Bulonjsku šumu. Za dana je još nekako išlo, uz jezero za klizanje, s malenom. Ali sada, po mraku, morio me neki osjećaj praznine mnogo gori od vrtoglavice koja me uhvatila na pločniku Ulice Coustou, pred ulazom u Ništavilo.
S moje lijeve strane, prva stabla Bulonjske šume. Jedne večeri u studenome, jedan se pas izgubio u toj šumi i to će me mučiti do kraja života, u trenucima kad to najmanje očekujem. U besanim noćima i samotnim danima. Ali i za ljetnih dana. Trebala sam objasniti malenoj da je to opasno, te priče sa psima.
Kad sam maloprije ušla u školsko dvorište i vidjela je na klupi, pomislila sam na jedno drugo školsko dvorište. Bila sam istih godina kao i mala i u tom je dvorištu također bilo starijih pitomica. One su se brinule za nas. Svakog bi nam jutra pomagale pri oblačenju, a navečer pri umivanju. Krpale bi nam odjeću. Moja se starija zvala Thérèse, kao i ja. Brineta plavih očiju s tetovažom na ruci. U mojem sjećanju, pomalo nalikuje na ljekarnicu. Ostale su je se pitomice bojale, pa čak i časne, ali prema meni je uvijek bila ljubazna. Krala je tamnu čokoladu iz kuhinjskih zaliha i donosila mi ju je navečer, u spavaonicu. Tijekom dana, ponekad bi me vodila u radionicu, u blizini kapele, gdje su starije učile glačati.
Jednoga je dana majka došla po mene. Ukrcala me u automobil. Sjedila sam na prednjem sjedalu, pored nje. Mislim da mi je rekla da se više neću vratiti u taj internat. Na stražnjem se sjedalu nalazio pas. A automobil je bio parkiran otprilike na istome mjestu na kojemu me nedugo prije bio udario kamionet. Internat zacijelo nije bio daleko od kolodvora Lyon. Sjećam se da bismo onih nedjelja kad bi me Jean Borand čekao na vratima internata išli pješke do njegove garaže. A toga dana kad me majka odvezla automobilom zajedno sa psom, prošli smo ispred kolodvora Lyon. U to su doba pariške ulice bile puste i imala sam dojam da smo mi jedine u automobilu.

Toga sam dana prvi put otišla s njom u veliki stan u blizini Bulonjske šume gdje mi je pokazala MOJU SOBU. Prije, u rijetkim prilikama kad bi me Jean Borand vodio k njoj u posjet, vozili bismo se metroom do Trga Étoile, a ona je još stanovala u hotelu. Njezina je soba bila manja od moje u Ulici Coustou. U metalnoj sam kutiji pronašla telegram koji joj je bio poslan na adresu tog hotela i na njezino pravo ime: Suzanne Cardères, Hotel San Remo, Ulica Armaillé 8. Svaki bih put osjećala olakšanje otkrivši adresu tih mjesta kojih sam se tek nejasno sjećala, no koja su se neprekidno pojavljivala u mojim noćnim morama. Kada bih znala gdje se točno nalaze i ako sam im mogla ponovno vidjeti pročelje, tada sam bila sigurna da će postati bezopasni.
Pas. Crni pudl. Od samog je početka spavao u mojoj sobi. Moja se majka nije nikada brinula za njega. Uostalom, kad danas bolje razmislim, bila je nesposobna brinuti se za psa, ništa manje nego za dijete. Sigurno joj je netko poklonio tog psa. On je za nju bio tek ukras kojega se vjerojatno vrlo brzo zasitila. Još uvijek se pitam kojim smo se slijedom slučajnosti taj pas i ja našli u automobilu. Sada, kada je živjela u velikom stanu i nazivala se groficom Sonijom O’Dauyé, sigurno joj je trebao pas i kćerkica.
Šetala bih sa psom ispred zgrade, duž cijele avenije. Na kraju, Porte Maillot. Više se ne sjećam kako se zvao pas. Moja mu majka nije dala ime. To je bilo kad sam počela živjeti s njom u stanu. Još me nije bila upisala u školu Saint-André i još se nisam zvala Mali Dragulj. Jean Borand je dolazio po mene četvrtkom i vodio me u svoju garažu gdje bih ostala cijeli dan. Već sam bila shvatila da će ga moja majka zaboraviti nahraniti. Sama sam mu spremala jelo. Kad bi Jean Borand došao po mene, diskretno bismo se ukrcali u metro sa psom. Od kolodvora Lyon pješačili bismo do garaže. Htjela sam ga pustiti s povodca. Nije bilo opasnosti da će ga netko pogaziti, nije bilo nijednog automobila na ulici. No Jean Borand mi je savjetovao da ga ne pustim s povodca. Na kraju je mene umalo pogazio kamionet, ispred škole.
Majka me upisala u školu Saint-André. Odlazila bih onamo sama svakoga jutra, pješke, i vraćala bih se uvečer, oko 6 sati. Na žalost, nisam mogla povesti psa. Škola je bila blizu stana, u Ulici Pergolèse. Pronašla sam točnu adresu na papiriću u rokovniku svoje majke. ŠKOLA SAINT- ANDRÉ, Ulica Pergolèse 58. Tko joj je savjetovao da me onamo upiše? Ostajala sam ondje po cijeli dan.
Jedne večeri, kada sam se vratila u stan, psa više nije bilo. Pomislila sam da je moja majka izašla s njim. Bila mi je obećala da će ga šetati i davati mu jelo. Inače, to sam isto zamolila i kuhara Kineza koji je spremao večeru i svakoga jutra donosio mojoj majci doručak u sobu, na pladnju. Vratila se nešto kasnije, bez psa. Rekla mi je da ga je izgubila u Bulonjskoj šumi. Pružila mi je povodac koji je bila spremila u svoju torbicu kao da mi želi dokazati da ne laže. Glas joj je bio veoma miran. Izgledalo je kao da to smatra normalnim. “Sutra treba napisati oglas pa će nam ga možda netko dovesti.” Potom me otpratila do moje sobe. No ton njezina glasa bio je tako miran, tako ravnodušan da sam osjetila da misli na nešto drugo. Jedino sam ja mislila na psa. Nitko ga nikada nije doveo. U svojoj sobi, bojala sam se ugasiti svjetlo. Odvikla sam se biti sama noću otkako je pas spavao sa mnom te je sada bilo još gore nego u spavaonici internata. Zamišljala sam ga u mraku, izgubljena usred Bulonjske šume. Te je večeri moja majka išla na neku zabavu i još se uvijek sjećam haljine koju je nosila prije odlaska. Plava haljina s velom. Ta se haljina dugo pojavljivala u mojim noćnim morama i uvijek ju je nosio kostur.
Ostavila sam svjetlo upaljeno cijele noći i svih ostalih noći. Strah me više nije napuštao. Pomišljala sam kako će nakon psa doći red na mene.
Čudne su mi misli prolazile glavom, tako zbrkane da sam morala čekati dvanaestak godina da

postanu preciznije i da ih mogu formulirati. Jednoga jutra, nešto prije nego što ću u hodnicima metroa susresti tu ženu u žutome kaputu, probudila sam se s jednom od onih rečenica na usnama, koje djeluju nerazumljivo zato što su posljednji komadićci zaboravljena sna: TREBALO JE UBITI ŠVABICU DA SE OSVETI PAS.


Vratila sam se oko 7 sati u svoju sobu u Ulici Coustou i, ondje, nisam više imala snage čekati do srijede da se vrati ljekarnica. Bila je otputovala izvan Pariza na dva dana. Ostavila mi je broj telefona u slučaju da osjetim potrebu razgovarati s njom: 225, Bar-sur-Aube.
U suterenu kafića na Trgu Blanche, zamolila sam gospođu na garderobi da nazove 225 u Bar-sur- Aubeu. No, čim je digla slušalicu, rekla sam joj da nije potrebno. Odjednom sam se libila dodijavati ljekarnici. Uzela sam žeton, ušla sam u kabinu i naposljetku okrenula broj Moreau-Badmaeva. Slušao je neku radijsku emisiju, ali svejedno me pozvao da dođem k njemu. Laknulo mi je kad sam čula da netko želi provesti večer sa mnom. Oklijevala sam da li da sjednem na metro do Porte d’Orléans. Plašilo me presjedanje na stanici Montparnasse-Bienvenue. Hodnik je bio dugačak kao onaj na stanici Châtelet, a nije bilo pokretne trake. Ostalo mi je dosta novca da uzmem taksi. Čim sam ušla u prvi u nizu koji je čekao ispred Moulin-Rougea, naglo sam se smirila, kao neku večer s ljekarnicom.

Zelena lampica radija bila je upaljena i Moreau-Badmaev, leđima naslonjen na zid, pisao je po svom bloku papira za pisma dok je neki muškarac govorio metalnim glasom na nekom stranom jeziku. Ovoga puta, rekao mi je, ne mora stenografirati. Čovjek je tako polako govorio da je imao vremena zapisivati riječi kako bi ih čuo. Večeras je to radio sebi za dušu, a ne iz profesionalnih razloga. Bio je to neki pjesnički recital. Emisija je dolazila izdaleka te su glas muškarca, s vremena na vrijeme, prekrivali šumovi. Zašutio je te smo začuli glazbu na harfi. Badmaev mi je pružio papir koji sam brižljivo sačuvala sve do danas:

Mar egy hete csak a mamara Gondolok mindig, meg-megallva Nyikorgo kosarral öleben,
Ment a padlasra, ment serénye n

En meg öszinte ember voltam, Orditottam toporzékoltam.
Hagyja a dagadt ruhat masra Emgem vigyen föl a padlasra

Preveo mi je pjesmu, ali sam zaboravila o čemu se radi i na kojem je jeziku. Zatim je stišao radio, ali

zelena lampica je i dalje svijetlila.
- Izgledate kao da su vam sve lađe potonule.
Gledao me s takvom pažnjom da sam osjetila povjerenje prema njemu kao i s ljekarnicom. Poželjela sam mu sve reći. Ispričala sam mu o poslijepodnevu provedenom s malenom u Bulonjskoj šumi, Véri i Michelu Valadieru, povratku u svoju sobu u Ulici Coustou. I o psu koji se zauvijek izgubio, prije gotovo dvanaest godina. Pitao me koje je boje bio pas.
- Crne.
- I jeste li kasnije razgovarali o tome s majkom?
- Nisam je više vidjela nakon tog razdoblja. Mislila sam da je umrla u Maroku.
I bila sam spremna ispričati mu o svom susretu s tom ženom u žutom kaputu u metrou, o velikoj zgradi u Vincennesu, stubištu i Bježismrtinim vratima na koja se nisam usudila pokucati.
- Imala sam neobično djetinjstvo...
Po cijele je dane slušao radio zapisujući bilješke u svoj blok papira za pisma. Dakle, mogao je slušati i mene.
- Kada sam imala sedam godina, zvali su me Mali Dragulj.
Nasmiješio se. Sigurno je to smatrao dražesnim i ljupkim za djevojčicu. I njemu je njegova mama isto, bila sam u to sigurna, dala neki nadimak koji bi mu šaputala na uho, navečer, prije nego što će ga poljubiti. Patoche. Pinky. Poulou.
- Nije to što mislite - rekla sam mu. - Meni je to bilo umjetničko ime.
Namrštio se. Nije shvaćao. U isto vrijeme, moja je majka također uzela umjetničko ime: Sonia O’Dauyé. Nakon nekog se vremena odrekla svoje lažne plemićke titule, no bakrena pločica na kojoj je pisalo: GROFICA SONIA O’DAUYÉ ostala je na vratima stana.
- Vaše umjetničko ime?
Pitala sam se da li da mu ispričam sve ispočetka. Dolazak moje majke u Pariz, plesna škola, hotel u Ulici Coustou, zatim onaj u Ulici Armaillé te moja prva vlastita sjećanja: internat, kamionet i eter, ono vrijeme kad se još nisam zvala Mali Dragulj. Ali spomenula sam mu svoje umjetničko ime, dakle valjalo se držati razdoblja u kojem smo moja majka i ja stanovale u velikom stanu. Nije bilo dovoljno što je izgubila jednog psa u Bulonjskoj šumi. Trebao joj je drugi kojim će se moći šepuriti kao draguljem, eto zašto me tako nazvala, sigurno.
Šutio je. Možda je osjetio da se sada libim govoriti ili da sam izgubila nit svojih dogodovština. Nisam ga se usuđivala pogledati. Zurila sam u zeleno svjetlašce, usred radio-aparata, fluorescentnozelene boje koja me umirivala.
- Morat ću vam pokazati fotografije... Shvatit ćete...
Pokušala sam mu opisati te dvije fotografije snimljene istoga dana, dvije fotografije umjetnica: “Sonia O’Dauyé i Mali Dragulj”, snimljene za potrebe filma u kojemu je igrala moja majka, ona koja se do tada nije nikada bavila glumom. Zašto su je angažirali? I tko ju je angažirao? Htjela je da ja u tom filmu igram ulogu njezine kćeri. Nije imala glavnu ulogu, ali stalo joj je do toga da budem uz nju. Zamijenila sam psa. Na koliko dugo?
- A kako se zvao taj film?
- Raskrižje strijelaca.

Odgovorila sam bez oklijevanja, no to je bilo kao s riječima koje naučiš napamet u djetinjstvu -

molitvu ili riječi pjesme koje recitiraš od početka do kraja nikada im ne razumijevajući smisao.
- Sjećate li se snimanja?
Morala sam doći veoma rano ujutro u neku vrst velikog hangara. Zatražili su da legnem na krevet, zatim da se uspravim i kažem: “Bojim se.” Bilo je jednostavno. Drugog su dana tražili da ostanem ležati na krevetu i da listam album sa slikama. Zatim bi u sobu ušla moja majka, u plavoj, prozračnoj haljini - istoj onoj koju je nosila na izlasku iz stana, navečer, nakon što je izgubila psa. Sjela bi na krevet i gledala me velikim, tužnim očima. Zatim bi me pomilovala po obrazu i sagnula se da me poljubi i sjećam se da smo to trebale ponoviti nekoliko puta. U svakodnevnom životu, nikada nije pokazivala nježnosti.
Pažljivo me slušao. Zapisao je nešto u blok papira za pisma. Što, upitala sam ga.
- Naslov filma. Bilo bi vam ga zanimljivo ponovno vidjeti, zar ne?
Tijekom posljednjih dvanaest godina, nikada mi nije palo na pamet da ponovno pogledam taj film.
Za mene kao da nije nikada postojao. Nisam to nikome spominjala.
- Mislite da se može pronaći?
- Pitat ću prijatelja koji radi u kinoteci.
To me preplašilo. Osjećala sam se poput zločinke koja naposljetku zaboravi svoj zločin, no dokaz još postoji. Živi pod drugim imenom i tako je dobro promijenila izgled da je više nitko ne može prepoznati. Da me netko pitao: “Niste li svojevremeno bili Mali Dragulj?” bila bih odgovorila ne i ne bih imala osjećaj da lažem. Onoga srpanjskoga dana kada me majka otpratila na kolodvor Austerlitz i objesila mi oko vrata cedulju: Thérèse Cardères, kod gospođe Carillon, Ulica Bréau, Fossombronne-la-Forêt, shvatila sam da valja zaboraviti Malog Dragulja. Osim toga, majka mi je toplo preporučila da ni s kim ne razgovaram i da ne govorim da sam stanovala u Parizu. Bila sam tek pitomica koja je za praznike odlazila svojoj obitelji, u Ulicu Bréau, u Fossombronne-la- Forêtu. Vlak je krenuo. Bilo je mnogo svijeta. Stajala sam u hodniku. Sreća da sam nosila cedulju, inače bih se bila izgubila među svim tim ljudima. Bila bih zaboravila kako se zovem.
- Nemam baš želje ponovno vidjeti taj film - usprotivila sam se.
Nekog me jutra prestravio izraz koju sam čula iz usta neke žene, za susjednim stolom, u kafiću na Trgu Blanche: “Leš u ormaru”. Poželjela sam upitati Moreau-Badmaeva stari li filmska traka s vremenom i raspada li se poput leša. Ako je tako, lica Sonije O’Dauyé i Malog Dragulja nagrist će neka vrst plijesni i neće im se više moći čuti glasovi.

Rekao mi je da sam vrlo blijeda te mi je predložio da odemo na večeru, nedaleko odande.
Hodali smo Bulevarom Jourdan lijevim pločnikom i ušli smo u veliki kafić. Odabrao je stol na ostakljenoj terasi.
- Vidite, točno smo preko puta studentskog doma.
Te mi je pokazao, s druge strane bulevara, zgradu koja je nalikovala na dvorac.
- Studenti iz doma zalaze ovdje i kako govore svim jezicima, nazvali su ovaj kafić Babilon. Osvrnula sam se oko sebe. Bilo je kasno i nije bilo mnogo ljudi.
- Često dolazim ovamo i slušam ljude kako govore svojim jezikom. To je dobra vježba za mene. Ima čak i studenata iz Irana, ali, na žalost, nitko od njih ne govori prerijski perzijski.
U taj sat više nisu davali obroke pa je naručio dva sendviča.

- Što želite popiti?
- Jedan čisti viski.
Bilo je otprilike isto toliko sati kao i kad sam, neku večer, otišla u kafić Canter, u Ulici Puget, kupiti cigarete. I sjetila sam se koliko sam se bolje osjećala nakon što sam popila čašu viskija. Disala sam s lakoćom, tjeskoba se istopila zajedno s tim teretom koji me gušio. Bilo je dobro gotovo kao i eter iz moga djetinjstva.
- Vi ste sigurno veoma školovani...
I pobojala sam se da mi glas ne odaje malu dozu zavisti i gorčine.
- Imam maturu i diplomu Škole orijentalnih jezika, to je sve...
- Mislite li da bih se mogla upisati u Školu orijentalnih jezika?
- Naravno.
Znači da nisam u potpunosti lagala ljekarnici.
- Jeste li maturirali?
Prvo sam mu htjela odgovoriti da jesam, ali bilo je preglupo opet lagati, sada kad sam mu se povjerila.
- Nisam, na žalost.
I zacijelo sam djelovala tako posramljeno i žalosno da je slegnuo ramenima i rekao:
- Nije to tako strašno, znate. Ima gomila sjajnih ljudi koji nisu maturirali.
Pokušala sam se prisjetiti škola koje sam pohađala: najprije internat, od dobi od pet godina, gdje su se starije brinule za nas. Što je s Thérèse nakon svih tih godina? Barem bih jedno mogla prepoznati na njoj, tetovažu koju je imala na ramenu i za koju mi je rekla da prikazuje morsku zvijezdu. Zatim škola Saint-André, kada sam se pridružila majci u velikom stanu. No nakon nekog vremena prozvala me Malim Draguljem i htjela je da glumim s njom u filmu Raskrižje strijelaca. Nisam više odlazila u školu Saint-André. Također sam se sjećala mladića koji se vrlo kratko vrijeme brinuo za mene. Možda ga je moja majka pronašla pomoću agencije Taylor i onog riđokosog tipa koji me poslao Valadierovima. Jedne veoma snježne zime u Parizu, taj me mladić odveo na sanjkanje u vrtove Trocadéroa.
- Niste gladni?
Otpila sam gutljaj viskija i on me zabrinuto promatrao. Nisam ni takla svoj sendvič.
- Trebali biste nešto pojesti...
Natjerala sam se da pojedem zalogaj, ali zaista mi je bilo teško gutati. Popila sam još jedan gutljaj viskija. Nisam običavala piti alkohol. Bilo je gorko, ali počinjalo je djelovati.
- Često pijete takva pića?
- Ne. Ne često. Samo ove večeri, da me ohrabri da govorim...
Pokazat ću mu fotografiju iz filma Raskrižje strijelaca koju sam spremila na dno metalne kutije. Izbjegavala sam je gledati. Stajala sam, u spavaćici, širom otvorenih očiju, s baterijskom svjetiljkom u ruci, te sam hodala hodnicima dvorca. Izašla sam iz svoje sobe zbog oluje.
- Nešto mi nije jasno. Zašto vas je majka ostavila i otišla u Maroko?
Kako je bilo neobično čuti iz nečijih usta pitanje koje ste do tada jedino vi sami sebi postavljali... U kući u Fossombronneu, ponekad bih uhvatila komadićke razgovora između Frédérique i njezinih

prijateljica. Mislile su da ih ne čujem ili da sam premalena da bih razumjela. Neke su mi riječi ostale urezane u sjećanju - pogotovo ono što je govorila brineta, ona koja je poznavala moju majku iz vremena njezinih početaka i koja je nije voljela. Jednoga je dana rekla: “Sreća da je Sonia na vrijeme otišla iz Pariza...” Imala sam nekih trinaest godina i to mi se činilo tajanstvenim, ali nisam se usuđivala pitati Frédérique da mi objasni.
- Ne znam točno - rekla sam mu. - Mislim da je otišla s nekim.
Da, neki ju je muškarac odveo onamo ili ju je tražio da dođe za njim. Jean Borand? Ne vjerujem. On bi bio predložio da im se i ja pridružim. Jedne večeri, dok Frédérique nije bilo, ponovno su razgovarale o mojoj majci i brineta je rekla: “Sonia se nalazila s čudnim tipovima.” Jedan od tih “tipova” je platio - tako je rekla - “da Sonia glumi u tom filmu”. Shvatila sam da se radi o Raskrižju strijelaca.
Jednog ljetnog poslijepodneva, šetala sam šumom s Frédérique. Trebalo je slijediti Ulicu Bréau i došlo bi se do šume. Pitala sam je kako to da se moja majka, od danas do sutra, našla u tom velikom stanu. Upoznala je nekoga i on ju je onamo smjestio. No nisam nikada saznala ime tog čovjeka. Sigurno ju je on odveo u Maroko. Kasnije sam zamišljala muškarca bez lica, kako nosi kovčege, noću. Sastanci u predvorjima hotela, na peronima kolodvora, i to uvijek u plavkastoj svjetlosti noćne svjetiljke. Kamioni koje krcaju u praznim garažama, poput one Jeana Boranda, blizu kolodvora Lyon. I miris uvela lišća i truleži, miris Bulonjske šume, one večeri kada je izgubila psa.

Zacijelo je bilo kasno, budući da nas je konobar došao upozoriti da će uskoro zatvoriti kafić.
- Želite li navratiti k meni? - pitao me je Moreau-Badmaev.
Možda mi je pročitao misli. Pri pomisli da ću se naći sama, te noći, kod stanice Porte d’Orléans, ponovno sam osjetila teret koji mi je onemogućavao disanje.
U njegovu stanu, ponudio mi je da popijem nešto toplo. Čula sam ga kako je otvorio pa zatvorio ormar, pristavio vodu. Začuo se željezni zveket nekog lonca. Ako se na trenutak pružim na krevet, osjećat ću se bolje. Žarulja na stalku širila je toplu i mutnu svjetlost. Poželjela sam uključiti radio kako bih ugledala zelenu lampicu. Sada sam ležala, glavom na jastuku - jastuku mekšem od onog na koji sam bila naviknuta, iz Ulice Coustou - i imala sam dojam da mi je netko skinuo metalni steznik ili gips koji mi je stiskao prsa. Bila bih voljela ostati tako cijeli dan, daleko od Pariza, na jugu Francuske, ili u Rimu, sa zrakama sunca koje se probijaju između drvenih kapaka... Ušao je u sobu noseći pladanj. Ustala sam. Bilo mi je neugodno. Rekao mi je: “Ne, ne, ostanite gdje jeste”, i odložio pladanj na pod, uz krevet.
Pružio mi je šalicu. Zatim je povukao jastuk iza mene i namjestio ga uza zid tako da se mogu nasloniti.
- Trebali biste skinuti kaput.
Nisam ni primijetila da sam ostala u kaputu. I u cipelama. Odložila sam šalicu na pod, uza se. Pomogao mi je da skinem kaput i cipele. Kada mi je skinuo cipele, osjetila sam veliko olakšanje, kao da me oslobodio okova koje su oko gležnjeva nosili robijaši i osuđenici na smrt. Pomislila sam na gležnjeve svoje majke koje sam morala masirati i zbog kojih je napustila klasični ples. Neuspjeh i nesreća njezina života bili su koncentrirani u tim gležnjevima, a to se naposljetku sigurno proširilo cijelim tijelom, poput probadajuće boli. Sada sam je bolje razumjela. Ponovno mi je pružio šalicu.

- Čaj od jasmina. Nadam se da ga volite.
Zacijelo sam zaista loše izgledala kad mi je govorio tiho, gotovo šapćući. Umalo sam ga upitala djelujem li bolesno, ali odustala sam. Nisam željela znati.
- Čini mi se da vas jako muče sjećanja iz djetinjstva - rekao je.
To je počelo one večeri kada sam vidjela ženu u žutom kaputu u metrou. Prije jedva da sam mislila
o tome.
Otpila sam gutljaj čaja. Nije bio tako gorak kao viski. Otvorio je svoj blok papira za pisma.
- Možete mi vjerovati. Naviknut sam da sve razumijem, čak i strane jezike, a vaš mi nije nimalo stran.
Doimao se ganutim što mi je to izjavio. I ja sam također bila pomalo ganuta.
- Ako sam dobro razumio, niste nikada saznali tko je vašoj majci iznajmio taj veliki stan...
Sjećala sam se da se u zidu dnevnog boravka, ondje gdje su stube presvučene plišem tvorile neku vrstu pozornice, nalazio ormar. Moja bi majka otvarala vrata ugrađena u zid, zatim bi vadila svežnjeve novčanica. Čak sam vidjela kako je dala jedan Jeanu Borandu, jednog četvrtka kad je došao po mene. Izgleda da je trezor bio neiscrpan sve do kraja, sve do dana kad me odvela na kolodvor Austerlitz. Pa čak i toga dana, prije nego što ću se ukrcati na vlak, spremila je u moj kovčeg omotnicu koja je sadržavala nekoliko takvih svežnjeva: “Dat ćeš ih Frédérique da se brine za tebe...” Kasnije sam se pitala otkuda je izvlačila sav taj novac. Od istog čovjeka koji joj je nabavio stan? Tip čije se ime nije nikada saznalo? Niti lice. Uzalud sam prekapala po sjećanjima, nikada nisam viđala nekog muškarca da redovito posjećuje stan. A nije se moglo raditi ni o Jeanu Borandu, budući da mu je davala novac. Na kraju krajeva, možda je to bio moj otac, taj tip. Ali nije se htio pokazati, htio je ostati nepoznat. Sigurno je dolazio vrlo kasno, oko 3 sata ujutro, dok sam ja spavala. Često sam se znala probuditi usred noći i svakoga mi se puta činilo da čujem glasove. Moja je soba bila prilično blizu majčine. Dvanaest godina kasnije, bila bih voljela znati što je osjećala prve večeri kada se našla u stanu, nakon što je napustila sobu u hotelu u Ulici Armaillé. Osjećaj osvete nad životom? Nije mogla postati slavna plesačica, a sada je, s novim identitetom, poželjela glumiti u filmu vukući me za sobom, poput dresirana psa. A za tu ulogu, prema onome što sam shvatila u Fossombronneu slušajući njihove razgovore, platio je tip čije se ime nije nikada saznalo.
- Dopuštate?
Ustao je i nagnuo se prema radiju. Okrenuo je gumb i upalilo se zeleno svjetlo.
- Moram poslušati jednu emisiju večeras... Za moj posao... Ali ne znam više točno kad počinje...
Polako je okretao gumb, kao da traži stanicu koju je teško uhvatiti. Netko je govorio jezikom punim grlenih glasova, praveći dugačku stanku nakon svake rečenice.
- Evo... To je to...
Kako su se rečenice nizale, tako je on zapisivao u svoj blok s papirima za pisma.
- Najavljuje noćni program... Emisija koja me zanima nešto je kasnije...
Bila sam sretna što vidim to zeleno svjetlašce. Ne znam zašto, ali umirivalo me, kao svjetiljka koja ostaje upaljena u hodniku ispred dječje sobe. Ako se probude usred noći, svjetlo će dolaziti kroz odškrinuta vrata...
- Smeta li vas ako ostavim radio upaljenim? Za svaki slučaj, da ne propustim emisiju...

Sada smo slušali glazbu koja je podsjećala na onu od neke večeri, kada sam bila u sobi u Ulici Coustou, s ljekarnicom. Kristalna glazba, koja podsjeća na hod mjesečara, noću, preko pusta trga, ili vjetar koji puše šetnicom uz more, u studenome.
- Ne smeta vas ta zvučna kulisa?
- Ne.
Da sam je slušala sama, činila bi mi se prilično melankoličnom, ali s njim me to nije smetalo.
Upravo suprotno, čak me i smirivala, ta glazba.
- I još se uvijek sjećate adrese velikog stana?
Na koricama rokovnika moje majke, nakon naznake: “U slučaju gubitka poslati ovaj notes na”, prepoznala sam njezin krupni rukopis: “Grofica Sonia O’Dauyé, PASSY 15 28.”
- Sjećam se čak i telefonskog broja - rekla sam mu.
Tako često sam ga birala u govornici kafića... Jedan je gost rekao da sam ja “mala s broja 129”... Bilo je to koncem poslijepodneva, kad bih se vraćala iz škole Saint-André i ne bi bilo nikoga da mi otvori vrata. Ni moje majke, ni kuhara Kineza, ni njegove žene. Kuhar Kinez doći će oko 7 sati, ali grofica Sonia O’Dauyé možda će biti odsutna do sutradan. Svakoga bih se puta, da se umirim, uvjeravala da nije čula zvonce na vratima. Sigurno će čuti zvonjavu telefona. PASSY 15 28.
- Možemo još uvijek pokušati nazvati taj broj - rekao mi je Moreau-Badmaev, smiješeći se.
Ta mi ideja nije ni jednom pala na pamet u posljednjih dvanaest godina. U Fossombronneu, onoga dana kad sam čula Frédérique kako kaže da je otišla u Aveniju Malakoff da uzme stvari koje je moja majka ondje ostavila, pitala sam se koje stvari? Portret Tole Soungouroffa? No objasnila mi je da nije mogla ući. Vrata stana bila su “zapečaćena”. Da, na vrata su bili zalijepljeni pečati od crvena voska. I te sam noći sanjala da je moja majka na ramenu žigosana užarenim željezom.
- Rekli ste PASSY 15 28?
Dohvatio je telefon koji je stajao na podu uz noćni stolić i položio ga na krevet. Pružio mi je slušalicu i odabrao broj. U doba stana, bilo mi je teško pročitati slova i brojeve na brojčaniku u govornici kafića.
Dugo je zvonilo. Zvonjava je imala čudan zvuk, tanak, prigušen. Tko bi sada mogao stanovati u tom stanu? Pravi vlasnici, jamačno. Prava djeca - ona na koje se odnosila pločica, u kuhinji - vratila su se u sobu koju sam ja potajno zauzimala tijekom dviju godina. A u sobi u kojoj je spavala moja majka sada su se nalazili pravi roditelji.
- Izgleda da se nitko neće javiti - rekao je Moreau-Badmaev.
I dalje sam držala slušalicu uz uho. Nitko se nije javljao. Bliski glasovi, daleki glasovi, muški i ženski. Pokušavali su se pozvati i odgovoriti si, naslijepo. Ponekad bih jasno čula dvije osobe kako razgovaraju i njihovi bi glasovi prekrivali ostale.
“Broj se više ne koristi pa se ljudi njime služe da bi se upoznali i susreli. To se zove Mreža.”
Svi ti nepoznati glasovi, možda su to bile osobe koje su se nalazile u rokovniku moje majke i čiji se brojevi telefona više nisu koristili. Čuo se i nekakav šum, vjetar u lišću, ljeti, na Aveniji Malakoff. Dakle, pomislila sam, otkako smo mi otišle, u stanu više nitko ne živi, osim duhova i ovih glasova. Nisu uklonili pečate. Prozori su ostali širom otvoreni, eto zašto se čuo vjetar. Nije više bilo struje, kao u noći bombardiranja kada sam se toliko bojala da sam otrčala k majci u dnevni boravak. Ona je bila zapalila svijeće.

Nije primala mnogo posjeta. Dvije su žene često dolazile: debela Madeleine-Louis i Simone Bouquereau. Kasnije sam ih vidjela u Frédériqueinoj kući u Fossombronne-sur-Forêtu, no izbjegavale su me i zaista mi nisu željele pričati o mojoj majci. Možda su si nešto predbacivale.
Simone Bouquereau imala je glavicu plavokose mumije, a njezina me mršavost frapirala. Brineta je rekla da je “Simone bila na detoksikacijskoj kuri”. A jedne je večeri, nakon večere, mislila da sam otišla u svoju sobu te je razgovarala s Frédérique o prošlosti: “Simone je opskrbljivala sirotu Soniju...” Zapisala sam rečenicu na komadić papira. Od svoje četrnaeste godine, potajno sam prisluškivala njihove razgovore, pokušavajući razumjeti... Pitala sam Frédérique što to znači. “Tvoja je majka povremeno uzimala morfij nakon svoje nezgode.” Nisam shvatila o kojoj je nezgodi govorila. Njezini gležnjevi? Izgleda da je morfij dobro sredstvo protiv bola.
Zadržala sam slušalicu na uhu. Glasove je prekrivao šum vjetra u lišću. Zamišljala sam taj vjetar koji je lupao vratima i prozorima i nanosio hrpe uvela lišća na parket i na stube prekrivene plišem, u dnevnom boravku. Pliš je sigurno istrunuo i pretvorio se u mahovinu, prozorska su stakla bila razbijena. Stotine mačaka zaposjele su stan. A i crni psi kao onaj kojeg je izgubila u Bulonjskoj šumi.
- Prepoznajete li nečiji glas? - pitao me Moreau-Badmaev. Odložio je telefon na krevet i smiješio mi se.
- Ne.
Spustila sam slušalicu i vratila telefon na mjesto.
- Bojim se vratiti kući sama - rekla sam mu.
- Ta možete ostati ovdje.
Odmahivao je glavom kao da se to samo po sebi razumije.
- Sada moram raditi... Nadam se da vas zvuk radija neće smetati...
Izašao je iz sobe, zatim se vratio noseći stari abažur koji je kako-tako pričvrstio na stalak. Svjetlost žarulje još se više zamutila. Zatim je sjeo na rub kreveta, blizu radija. I položio je blok papira za pisma na koljena.
- Svjetlo vam nije prejako?
Odgovorila sam mu da mi je veoma dobro.
Ležala sam na drugoj strani kreveta, na strani u sjeni. Čula sam glas od maloprije, na radiju, jednako grlen. Jednake stanke između rečenica. On je istovremeno pisao u svoj blok papira za pisma. Nisam više mogla odvojiti pogled od zelenog svjetlašca te sam naposljetku zaspala.

U srijedu se ljekarnica vratila iz Bar-sur-Aubea. Nazvala sam je te mi je rekla da se možemo naći navečer. Predložila mi je da dođem u njezinu četvrt, ali ponovno sam se bojala otići na metro i kretati se sama Parizom. Stoga sam je pozvala na večeru u kafić na Trgu Blanche.
Pitala sam se što li bih mogla raditi do navečer. Nisam imala snage ponovno otići u Neuilly čuvati malu. Prvenstveno me bilo strah hodati uz šumu, blizu zoološkog vrta, ondje gdje se izgubio pas. Gotovo svakoga dana šetala sam sa psom u blizini Porte Maillot. U ono je doba ondje bio lunapark. Jednoga me poslijepodneva majka upitala bih li htjela otići u lunapark. Mislila sam da namjerava otići onamo sa mnom. Ali, ne. Kad danas razmislim o tome, mislim da je jednostavno htjela da je to poslijepodne ostavim samu. Možda je imala sastanak s tipom čije se ime nije nikada saznalo i zahvaljujući kojem smo stanovali u tom stanu. Otvorila je vrata ugrađena u zidu dnevnog boravka te mi je pružila veliku novčanicu i rekla mi: “Pođi se zabaviti u lunapark.” Nije mi bilo jasno zašto mi daje sav taj novac. Doimala se tako zabrinutom da se nisam usuđivala proturječiti joj. Kad sam izišla van, pomislila sam da ne odem u lunapark. No, postojala je opasnost da će me, kad se vratim, ispitivati, tražiti da joj pokažem ulaznicu ili propusnice za atrakcije, budući da je često imala fiksne ideje i nije joj trebalo pokušavati lagati. A ja u ono vrijeme nisam znala lagati.
Kupujući kartu, na ulazu, gospodin se začudio što plaćam tako velikom novčanicom. Vratio mi je ostatak i pustio me da uđem. Zimski dan. Izgledalo je kao da je noć. Usred tog vašara, činilo mi se da sam u ružnome snu. Ono što me najviše šokiralo bila je tišina. Većina štandova bila je zatvorena. Vrtuljci su se okretali u tišini i nije bilo nikoga na drvenim konjićima. I nikoga na puteljcima. Stigla sam do vlaka smrti. Vagoni su se uspinjali te se svom brzinom spuštali strminom, no bili su prazni. Na ulazu za vlak smrti, primijetila sam tri dječaka starija od mene. Nosili su stare, probušene cipele, i to ne iste na obje noge. I sive košulje, prekratke i poderane. Zacijelo su se kradom ušuljali u lunapark jer su se osvrtali ulijevo i udesno kao da ih netko prati. No izgledalo je da se žele popeti na veliki vrtuljak. Prišla sam im. Dala sam najvećem od njih novčanice koje su mi preostale. Zatim sam otrčala nadajući se da će me pustiti da izađem. Ob.rada bo.den
Ne, danas neću ići Valadierovima. Trebalo ih je obavijestiti. Izašla sam iz sobe i prošetala do pošte na trgu Abesses, nakon što sam u prodavaonici duhana kupila kuvertu i list papira. Stala sam ispred jednog od poštanskih šaltera i napisala:

Draga Véra Valadier, danas neću moći doći čuvati vašu kćer jer sam bolesna. Radije ću ostati u krevetu do subote kada ću doći k vama kao po običaju u 4 sata poslijepodne. Ispričavam se. Pozdravite g. Michela Valadiera.
THÉRÈSE



Kako bi joj pismo stiglo na vrijeme, poslala sam ga ekspresnom poštom. Potom sam prošetala po četvrti. Bilo je sunčano i kako sam hodala, tako sam se sve bolje osjećala. Disala sam s lakoćom. Stigla sam do ruba parka ispred bazilike Sacré-Cœur i nisam mogla odoljeti da ne pratim pogledom dolaske i odlaske uspinjače. Vratila sam se u svoju sobu u Ulici Coustou, legla na krevet te sam pokušala čitati knjigu koju mi je posudio Moreau-Badmaev. To nije bilo prvi put. Počinjala sam, pokušavala se boriti protiv vlastite rastresenosti, stalno sam se vraćala na početnu rečenicu kao na odskočnu dasku s koje ću se vinuti te mi je ta prva rečenica ostala u glavi: “Predgrađe života uglavnom ne nudi svojim stanovnicima onaj komfor na koji su navikli oni koji obitavaju u centru velikih gradova.”

Imale smo dogovor u 20 sati u kafiću na Trgu Blanche. U onome koji nalikuje na kućicu. Postoji sala na prvome katu, ali rekla sam joj da ću je čekati za jednim od stolova u prizemlju.
Došla sam pola sata ranije te sam izabrala stol uz prozor koji gleda na Trg Blanche. Konobar me pitao želim li što popiti i došla sam u iskušenje da naručim čašu čistog viskija. No to je bilo glupo, nije mi to trebalo. Nisam osjećala onaj teret koji me inače tištao. Rekla sam mu da čekam nekoga i te dvije obične riječi koje sam izgovorila godile su mi kao bilo koje alkoholno piće.
Ušla je u restoran točno u 8 sati. Imala je isti krzneni kaput kao i prošli put i ravne cipele. Odmah me ugledala. Dok je hodala prema stolu, primijetila sam da ima hod plesačice, ali umirivalo me što je ljekarnica. Poljubila me u čelo i sjela do mene na klupu.
- Je li vam bolje nego neku večer?
Smiješila mi se. Bilo je nečega zaštitničkog u tom smiješku i u tom pogledu. Nisam bila primijetila da ima zelene oči. Bila sam previše dezorijentirana, te nedjelje, na naslonjaču u ljekarni, a kasnije, u mojoj sobi, svjetlost nije bila tako jaka kao u restoranu.
- Donijela sam vam ovo da vas osnaži.
Potom je iz jednog džepa svog kaputa, koji je odložila na klupu, izvadila dvije kutije lijekova.
- Ovo je sirup za vaš kašalj... Treba ga uzimati četiri puta dnevno... Ovo su tablete za spavanje...
Uzmite po jednu navečer i svaki put kad se osjećate pomalo čudno...
Stavila je kutije pred mene, na stol.
- I mislim da bi bilo dobro da vam liječnik prepiše injekcije vitamina BI2.
Rekla sam joj samo hvala. Bila bih joj voljela reći više, ali jednostavno nisam više bila naviknuta da se netko brine za mene još otkako su časne, onoga dana kad me udario kamionet, bile tako dobre i dale mi da udišem gazu natopljenu eterom.
Na trenutak smo zašutjele. Unatoč određenom autoritetu koji mi je ulijevala, imala sam dojam da je jednako stidljiva kao i ja.
- Jeste li se možda bavili plesom?
Djelovala je začuđena mojim pitanjem, a zatim je prasnula u smijeh:
- Zašto?
- Maloprije sam primijetila da imate hod plesačice.
Rekla mi je da je išla na balet do dvanaeste godine, kao većina djevojčica. Ali ništa više. Pomislila sam na jednu drugu fotografiju, na dnu kutije za kekse. Dvije djevojčice od dvanaest

godina, u baletnim haljinicama. Na poleđini fotografije pisalo je dječjim rukopisom ljubičastom tintom: “Josette Dragory i Suzanne” - to je bilo pravo ime moje majke. Jean Borand je imao istu tu fotografiju na zidu u svom uredu, u garaži. U vrijeme te fotografije sve je još išlo dobro. U kojem ju je trenutku snašla nezgoda s gležnjevima ili nezgoda uopće? Koliko je imala godina? Sada je bilo prekasno da to saznam. Nitko mi to više nije mogao reći.
Kada je konobar došao do našeg stola, začudila se što nisam ništa naručila.
- Trebate se okrijepiti kad ste u ovakvom stanju...
Moreau-Badmaev bio je upotrijebio iste riječi, ali ona je imala više autoriteta od njega.
- Nisam baš gladna.
- Onda ćete podijeliti obrok sa mnom.
Nisam joj se usudila proturječiti. Dala mi je polovicu svog jela te sam se potrudila gutati, zatvarajući oči i brojeći zalogaje.
- Često dolazite ovamo?
Dolazila sam uglavnom ujutro, vrlo rano, čim bi se kafić otvorio, u trenutku dana kada sam se najbolje osjećala. Kakvo olakšanje, riješiti se teškog sna i noćnih mora.
- Već dugo nisam bila u ovoj četvrti - rekla mi je.
Zatim mi je pokazala, kroz prozor, ljekarnu na drugoj strani Ulice Blanche.
- Radila sam ovdje u početku... Nije bilo tako mirno kao ondje gdje sam sada.
Možda je poznavala moju majku, nakon njezine “nezgode”, kada je bila plesačica u ovoj četvrti i kada je još živjela u hotelskoj sobi. Godine su se brkale u mojoj glavi.
- Vjerujem da je u ono vrijeme ovdje bilo mnogo plesačica - rekla sam joj. - Jeste li poznavali koju od njih?
Nabrala je čelo.
- Oh, znate, u ovoj je četvrti bilo svega...
- Jeste li radili noću?
- Da. Često.
I dalje se mrštila.
- Ne volim baš razgovarati o prošlosti... Niste skoro ništa pojeli... To nije pametno. Progutala sam još jedan zalogaj da joj udovoljim.
- Namjeravate dugo ostati ovdje? Ne biste li mogli naći neku sobu bliže Školi orijentalnih jezika?
Pa da, neku sam joj večer rekla da sam upisana u Školu orijentalnih jezika. Zaboravila sam da misli da sam studentica.
- Namjeravam se preseliti u neku drugu četvrt čim budem mogla...
Poželjela sam joj povjeriti da je na ovoj klupi na kojoj sam sjedila, na Trgu Blanche, sigurno sjedila moja majka prije dvadeset godina. A kad sam se ja rodila, stanovala je kao i ja sada u Ulici Coustou broj 11, možda u istoj sobi.
- Prilično je dobro povezano sa školom - rekla sam joj. - Sjednem na metro na stanici Blanche i vozim se direktno do stanice Sevres-Babylone.
Ponovno se ironično smiješila, kao da nije nasjela na tu laž. Govorila sam nasumce. Nisam čak ni

znala gdje se nalazi Škola orijentalnih jezika.

- Djelujete tako zabrinuto - rekla mi je. - Voljela bih znati što vas muči...
Približila je svoje lice mome. I dalje te zelene oči uprte u mene. Htjela mi je pročitati misli, uskoro ću upasti u ugodnu obamrlost i pričati bez prekida, sve joj priznati. A ona neće morati praviti bilješke kao Moreau-Badmaev.
- Ostat ću još neko vrijeme u ovoj četvrti i onda će biti gotovo.
Što je više zurila u mene svojim zelenim očima, to sam se bolje razumjela. Čak mi se činilo da se odvajam od same sebe. Bilo je jednostavno, smeđokosa djevojka, od jedva devetnaest godina, sjedila je te večeri na klupi kafića na Trgu Blanche. Visoka si metar šezdeset i nosiš vuneni pulover, prljavobijele boje, s pletenicama. Ostat ćeš ovdje još neko vrijeme i onda će biti gotovo. Ovdje si jer si se htjela posljednji put vratiti u prošlost kako bi pokušala razumjeti. Ovdje je sve počelo, pod električnim svjetlom, na Trgu Blanche. Posljednji si se put vratila u svoj Rodni Kraj, na polazište, kako bi saznala postoji li neki drugi put te jesu li stvari mogle biti drugačije.
-Što će biti gotovo? - upitala me.
- Ništa.
I progutala sam još jedan zalogaj da joj ugodim.
- Trebali biste uzeti desert.
- Ne, hvala. No možda bismo mogle nešto popiti.
- Mislim da alkohol za vas nije preporučljiv.
Sviđao mi se njezin ironični osmijeh i njezino precizno izražavanje.
- Već se dugo niste maknuli iz Pariza?
Objasnila sam joj da nisam napuštala Pariz od svoje šesnaeste godine. Osim dva ili tri puta kada me onaj tip kojeg sam poznavala, Wurlitzer, odveo na Sjeverno more.
- Trebate udahnuti svježi zrak s vremena na vrijeme. Želite li poći sa mnom u subotu?
Idem ponovno na tri dana u Bar-sur-Aube... To će vam goditi... Imam kuću izvan grada.
Bar-sur-Aube. Zamišljala sam prve zrake sunca, rosu na travi, šetnicu uz rijeku... Obična imena nagonila su me na sanjarenje.
Ponovno me upitala želim li poći u subotu u Bar-sur-Aube.
- Na žalost, poslijepodne radim - rekla sam joj.
- Krećem oko 6 sati navečer...
- Onda može. To je zaista ljubazno od vas.
Zamolit ću Véru Valadier da me pusti da odem ranije nego inače. A malena? Sigurno neće imati ništa protiv da je odvedem na dva dana u Bar-sur-Aube.

Hodali smo po pločniku bulevara. Nisam joj se usuđivala predložiti da opet ostane sa mnom noćas. Uvijek mogu nazvati Moreau-Badmaeva. No što ako slučajno nije kod kuće i neće se vratiti do sutradan?
Sigurno je osjetila moju tjeskobu. Primila me pod ruku i rekla mi je:
- Mogu vas otpratiti kući ako želite.

Skrenule smo u Ulicu Coustou. Ondje, na desnom pločniku, prolazeći ispred pročelja Ništavila od tamnoga drva, ugledala sam plakat na ulazu: CINQ-VERNE, NJEGOVE DJEVOJKE I NJEGOVA KUĆA STRAVE te sam se sjetila Frédériqueinih riječi kada je govorila o mojoj majci i o “nezgodi” zbog koje je morala napustiti klasični ples da bi radila na mjestima poput ovoga ovdje: “Trkaći konj kojega vode u klaonicu.”
- Ta ne želite valjda ući u kuću strave? - upitala me ljekarnica. Njezin mi je osmijeh ulijevao sigurnost. U sobi je iz džepa kaputa izvadila kutije s lijekovima te ih je odložila na noćni ormarić.
- Nećete zaboraviti? Napisala sam upute na kutije... Zatim se nagnula prema meni:
- Vrlo ste blijedi... Mislim da će vam goditi da provedete tri dana izvan Pariza. U blizini kuće je šuma kojom je lijepo šetati.
Rukom mi je opipala čelo.
- Legnite...
Legla sam, a ona mi je rekla da skinem kaput.
- Čini mi se da vas u ovom trenutku treba dobro nadzirati... Ona je također skinula svoj krzneni kaput te me pokrila njime.
- Još uvijek nemate grijanje... Trebali biste provesti zimu u mome stanu.
I dalje je sjedila uz rub kreveta i ponovno me promatrala svojim zelenim očima.

Sišla sam na stanici Porte-Maillot i pratila aleju koja se pruža uz zoološki vrt. Bilo je hladno, ali sunčano, i nebo je bilo bistro plave boje kakvo je možda u Maroku. Na svim su prozorima kuće Valadierovih kapci bili zatvoreni. Netom prije no što ću pozvoniti, primijetila sam pismo tutnuto ispod vrata. Pokupila sam ga. Bilo je to pismo koje sam poslala u srijedu iz pošte na Trgu Abesses. Pozvonila sam. Nitko nije otvarao.
Malo sam pričekala, sjedeći na stubama ispred ulaza. Sunce me zasljepljivalo. Zatim sam ustala i ponovno pozvonila. Onda sam si rekla da nema smisla čekati. Otišli su. Trebali su zapečatiti kuću. Uostalom, imala sam taj predosjećaj prošli put.
Držala sam pismo u ruci. I osjetila sam kako mi se ponovno vrti u glavi. Već sam odavna poznavala taj osjećaj, još iz vremena Fossombronnea gdje sam vježbala prelaženje mosta. Prvi put trčeći, drugi put velikim koracima, treći sam se put trudila hodati što je sporije moguće, posred mosta. Sada je također trebalo pokušati hodati polako, daleko od ograde, ponavljajući si umirujuće riječi. Bar-sur-Aube. Ljekarnica. U blizini kuće je šuma kojom je lijepo šetati. Hodala sam alejom, uzduž zoološkog vrta, udaljavala sam se od kuće zatvorenih kapaka. Vrtoglavica se sve više pojačavala. Bilo je to zbog pisma koje je ni za što gurnuto pod vrata i koje nitko nikada neće otvoriti. Pa ipak, poslala sam ga iz pošte na Trgu Abesses, pošte poput svih drugih u Parizu, u Francuskoj. Zacijelo su pisma koja su mi bila namijenjena i koja su dolazila iz Maroka ostala zatvorena poput ovoga. Na omotnici je bila kriva adresa, ili obična pravopisna pogreška, i to je bilo dovoljno da se izgube, jedno za drugim, u nekom nepoznatom poštanskom uredu. Osim ako ih nisu poslali natrag u Maroko, ali ondje više nije bilo nikoga. Izgubila su se, poput psa.

Kad sam izašla iz metroa, još je uvijek bilo sunčano, a nebo plavo marokansko. Otišla sam u samoposlugu u Ulici Fontaine te sam kupila bocu mineralne vode i mliječnu čokoladu bez lješnjaka. Prešla sam preko Trga Blanche i presjekla Ulicom Puget.
U svojoj sobi, sjela sam na rub kreveta, nasuprot prozoru. Stavila sam bocu mineralne vode na pod i čokoladu na krevet. Otvorila sam jednu od kutija koje mi je dala ljekarnica te sam istresla dio njezina sadržaja na dlan. Malene, bijele tablete. Stavila sam ih u usta i progutala ih popivši iz boce gutljaj vode. Zatim sam pojela komadić čokolade. Potom sam to više puta ponovila. Uz čokoladu je lakše išlo.

Isprva nisam znala gdje sam. Bijeli zidovi i električna svjetlost. Zatekla sam se kako ležim na krevetu koji nije onaj iz Ulice Coustou. Nije bilo jastuka. Glava mi je počivala na ravnom, na plahti. Došla je smeđokosa medicinska sestra i donijela mi jogurt. Odložila ga je na određenoj udaljenosti, iza moje

glave, na plahtu. I dalje je stajala ondje i promatrala me. Rekla sam joj: “Ne mogu ga dohvatiti.” Rekla mi je: “Snađite se. Morate se potruditi.” Otišla je. Briznula sam u plač.
Nalazila sam se u velikom staklenom kavezu. Osvrnula sam se oko sebe. U drugim su se staklenim kavezima nalazili akvariji. Sigurno me ljekarnica ovamo dovela. Imale smo se naći u 6 sati navečer da krenemo u Bar-sur-Aube. Činilo mi se da se u akvarijima miču sjene, možda riba. Čula sam sve glasniji zvuk vodopada. Bila sam dugo zarobljena u ledu koji se sada topio uz zvuk vode. Pitala sam se čije bi to mogle biti sjenke u akvarijima. Kasnije su mi objasnili da više nije bilo mjesta te da su me smjestili u sobu za nedonoščad. Još sam dugo čula šum slapova, znak da je za mene također, toga dana, počinjao život.

BILJEŠKE

{1} Il était un petit navire, poznata dječja pjesma (op. prev.).
{2} Liker na bazi bijelog vina i likera od crnog ribiza (op. prev.).
{3} Crna serija, biblioteka kriminalističkih romana izdavačke kuće Gallimard (op. prev.).
{4} Vrsta sitno kariranog uzorka (op. prev.).
{5} Tradicionalni lunapark koji se održava u Parizu svakoga proljeća, u trajanju od šest tjedana; najveća manifestacija te vrste u Francuskoj i jedna od najvećih u Europi (više od 350 atrakcija na više od 10 ha) (op. prev.).