Mr. Vertigo-Pol Oster

Osmi roman Paula Austera Mr. Vertigo vraća nas u bližu prošlost Amerike, u kasne dvadesete godine dvadesetog stoljeća. To je, na početku, obična priča o dječaku Waltu, inteligentnoj uličnoj protuhi. Taj Walt, siroče, stvarno nema što ostaviti na jadnim gradskim ulicama onog dana kad upozna svog budućeg učitelja letenja, meštra Yehudija. Tako započinje novi i nevjerojatni život u kojem se jedan devetogodišnjak preobraća u neku vrstu urbanog Petra Pana, ili još bolje Huckleberryja Finna koji lebdi. Njegov pak mentor, meštar Yehudi, navodno Židov iz Budimpešte, uvjerljiv je simbol one stare, uvrnute dylanovske Amerike. Kao i u drugim svojim romanima, Paul Auster će se i u Mr. Vertigu umješno poigravati s američkom mitologijom, a u romanesknu radnju vješto uplitati izmišljene historijske koincidencije (primjerice, prva Waltova levitacija odigrat će se istovremeno kad i Lindberghov prelet preko Atlantika).

Walt, koji je tako brzo naučio letjeti i postao velikom "medijskom" zvijezdom, još brže će oboljeti od pogubne bolesti za svoj posao: vrtoglavice. A onaj isti meštar Yehudi, koji je tako uspješno inicirao Walta u svijet levitacije, morat će, kad magija letenja sasvim iščezne, dječaka Walta vratiti u svijet običnosti.

Iako je u romanu Mr. Vertigo dan lijep prikaz američkog života u dvadesetima, Auster nije ni ovoga puta pisao epsku priču. Njemu su američke dvadesete samo polazište za romanesknu "raspravu" o jednom od najvažnijih fenomena 20. stoljeća, a taj se fenomen zove progres. Waltova slava, kao i slava progresa u romanu Mr. Vertigo (premijerno objavljenom prije desetak godina) bit će jako kratka ali i tako neshvatljivo bolna da je više nitko nikada neće moći zaboraviti.

1


Bilo mi je dvanaest godina kad sam prvi put hodao po vodi. Čovjek u crnom naučio me kako se to radi, i neću se praviti da sam taj trik naučio preko noći. Meštar Yehudi pronašao me kad mi je bilo devet godina, kad sam bio siroče koje je prosilo sitniš po ulicama Saint Louisa, i radio sa mnom pune tri godine prije nego što mi je dopustio da nastupim pred publikom. Bilo je to 1927. - godina Babea Rutha i Charlesa Lindbergha, upravo ona godina kad se nad svijet počela spuštati vječna noć. Držao sam se dobro sve do nekoliko dana prije sloma u listopadu, a ono što sam učinio bilo je veće od bilo čega o čemu su ona dva gospodina mogli sanjati. Učinio sam ono što nije učinio nijedan Amerikanac prije mene i ono što nitko nakon mene nije učinio.
Meštar Yehudi odabrao me zato što sam bio najmanji, najprljaviji, najodvratniji. »Nisi bolji od kakve životinje,« reče, »ti si pravo ljudsko ništavilo.« Bila je to prva rečenica kojom mi se obratio i, iako je od te noći prošlo već šezdeset šest godina, i dalje čujem riječi koje teku iz meštrovih usta. »Nisi bolji od životinje. Ako ostaneš ovdje, bit ćeš mrtav prije nego što zima završi. Ako podeš sa mnom, naučit ću te letjeti.«
»Gospodine, pa niko ne može letiti«, rekoh. »Lete vam ptice, a ja vam stvarno nisam nikakva ptica.«
»Ne znaš ništa«, reče Meštar Yehudi. »Ne znaš ništa zato što si ništa. Ako te ne naučim letjeti do trinaestog rođendana, slobodno mi sjekirom odrubi glavu. Ako hoćeš, dat ću ti napismeno. Ako ne ispunim obećanje, stavljam svoju sudbinu u tvoje ruke.«
Bila je to subotnja noć početkom studenoga, stajali smo ispred Paradise Cafea, šminkerske točionice džina u središtu grada, u kojem je svirao crnački džez, a djevojke u prozirnim haljinama prodavale cigarete. Tamo sam se obično motao vikendom, žicao sitniš, nosio poruke i pozivao kočije bogatunima.
Isprva sam pomislio da je Meštar Yehudi samo još jedan pijanac, bogati cuger koji tetura kroz noć u crnome fraku i svilenom cilindru. Akcent mu je bio čudan, pa sam pomislio da nije iz grada - no tu su završavala sva moja razmišljanja. Pijanci lupetaju gluposti, a ta priča o letenju nije bila nimalo luda od drugih.
»Ako se uzdignete previsoko,« rekoh, »možete slomiti vrat ako padnete.«
»O tehnici ćemo kasnije«, reče meštar. »Tu vještinu nije lako naučiti, no ako me budeš slušao i pokoravao se mojim napucima, obojica ćemo završiti kao milijunaši.«
»Pa, vi ste već milijunaš«, rekoh. »Zašto sam vam ja potreban?«
»Zato, odrpani moj mali propalitetu, što jedva imam dva novčića. Možda tebi izgledam kao nekakav tajkun, ali to je samo zato što umjesto mozga imaš piljevinu. Dobro me slušaj. Nudim ti životnu priliku, no ta ti se pruža samo jednom. Imam kartu za Plavu pticu u pola sedam ujutro, i ako svoje kosti ne dovučeš na taj vlak, vidiš me posljednji put.«
»Niste mi još odgovorili na pitanje«, rekoh.
»Sinko, zato što si ispunjenje svih mojih molitvi. Zato te hoću. Zato što imaš dar.«
»Dar? Nemam ja nikakvi dar. Pa čak i da imam, što vi znate o njemu, šminkeru? Razgovarate sa mnom tek par minuta.«
»Opet si u krivu«, reče Meštar Yehudi. »Gledam te već tjedan dana. A ako misliš da će tvoj tetak i tetka plakati što si otišao, onda nemaš pojma s kime živiš zadnje četiri godine.«
»Moj tetak i tetka«, ponovim, odjednom shvativši da tip nije neki povremeni pijanac. Bio je nešto gore - socijalni radnik, policajac, i bio sam uvjeren, stojeći tamo, da sam u govnima do grla.
»Tvoj tetak Slim je prava mustra«, nastavi meštar, ne žureći, budući da mu je bilo jasno da mi je privukao pozornost. »Nikad nisam znao da postoji tako glup Amerikanac. Ne samo što smrdi, nego je i zao i ružan kao ponoć. Nikakvo čudo što si se pretvorio u takvu smrdljivu lasicu. Tvoj tetak i ja smo dugo razgovarali jutros i on te je voljan pustiti da pritom ne uzme ni pare. Mali, zamisli si to. Čak te ne moram ni platiti. A ona raskvasana krmača koju naziva svojom ženom samo je sjedila tamo i nije ti rekla nijednu riječ u prilog. Ako ti je to najbolja moguća obitelj, onda imaš sreće što si ih se riješio. Ti odluči, no i ako me odbiješ, možda ti i nije najpametnije vraćati se kući. Iskreno će se razočarati što te ponovno vide - to ti mogu jamčiti. Lit će krokodilske suze, ako me razumiješ.«
Možda i jesam bio nekakva životinja, no čak i one najniže životinje imaju osjećaje - kad mi je meštar priopćio te vijesti, osjećao sam se kao da me netko udario. Tetak Slim i teta Peg nisu bili tipovi kojima bih se hvalio, ali sam živio u njihovom domu - skamenio sam se saznavši da me ne žele. Zaboga, bilo mi je tek devet godina. Iako sam za tu dob bio već prilično čvrst, nisam bio ni izdaleka toliko čvrst koliko sam hinio, i da me meštar nije tada promatrao onim svojim tamnim očima, vjerojatno bih se bio rascmizdrio nasred ulice.
Sada, kad razmišljam o tome, i dalje nisam siguran je li mi govorio istinu. Možda je i razgovarao s tetkom i tetkom, no, možda je jednako tako i izmislio cijelu tu priču. Ne sumnjam da ih nije vidio - opisao ih je savršeno - ipak, znajući tetka Slima, čini mi se gotovo nemogućim da me pustio a da pritom nije pokušao izvući bar malo novca. Ne kažem da ga je Meštar Yehudi izvarao, ali gledajući sve ono što se zbilo kasnije, posve je neupitno da se staro smeće osjećalo povrijeđenim, bila pravda na njegovoj strani ili ne. Ipak, neću sad tratiti vrijeme razbijajući time glavu. Dakle, ishod je bio taj da sam popušio sve što mi je meštar rekao, što je, dugoročno gledajući, jedino što vrijedi ispričati. Uvjerio me da se ne mogu vratiti kući i kad sam to jednom prihvatio, više nisam nimalo mario za sebe. Vjerojatno je želio da se osjećam baš tako - totalno smušen i izgubljen u vlastitoj nutrini. Ako čovjek ne vidi razlog zašto bi nastavio živjeti, onda je teško mariti za ono što mu se događa. Kaže si da mu je najbolje biti mrtav, i nakon toga otkrije da je spreman na sve - pa čak i takvu ludost kao što je nestati u noći s posvemašnjim neznancem.
»Dobro, gospodine«, rekoh mu, spustivši glas nekoliko oktava i zagledavši mu se, najbolje što sam umio, mrtvački ozbiljno u oči, »onda smo se dogovorili. No ako ne učinite ono što ste rekli, oprostite se s glavom. Možda i jesam mali, ali ne puštam da se obećano zaboravi.«
Bilo je još mračno kad smo se ukrcali na vlak. Pošli smo na zapad, u svitanje, prešli državu Missouri dok se slabo svjetlo studenoga mučno probijalo kroz oblake. Iz Saint Louisa nisam putovao od dana kad sam pokopao majku, a toga sam jutra otkrio posve mračan svijet - siv, ogoljen, beskrajnih polja uvelih stapki kukuruza koja su nas okruživala s obje strane. Malo poslije podneva stigli smo u Kansas City, no svih tih sati koje smo proveli zajedno, Meštar Yehudi obratio mi se s tek tri-četiri riječi. Većinu vremena je prospavao, kimajući glavom na koju je nabio šešir, a ja sam bio previše prestrašen pa sam samo gledao kroz prozor, promatrao kako zemlja klizi pored mene dok sam razmišljao o kaši u koju sam se uvalio. Moji prijatelji u Saint Louisu upozoravali su me na takve tipove - samotne, zlonamjerne skitnice, pervertite u potrazi za mladim dječacima koje bi pretvarali u svoje robove. Bilo je dovoljno grozno zamišljati kako mi svlači odjeću i dira me tamo gdje nisam želio da me itko dira, no to nije bilo ništa u usporedbi s nekim drugim strahovima koji su mi se motali po glavi. Čuo sam priču o dječaku koji je otišao s nekim neznancem i o kojemu nitko više nije čuo ni riječ. Kasnije je tip priznao da je maka rasjekao na komadiće i skuhao ga za večeru. Drugoga je netko lancima privezao za zid nekog mračnog podruma i šest mjeseci mu davao samo kruh i vodu. Trećemu su zgulili kožu. Tako da sam tada, imajući vremena razmišljati o tome što sam učinio, shvatio da bi me mogla čekati ista takva sudbina. Sam sam se bacio u kandže nekom monstrumu, i ako bude samo upola toliko strašan koliko izgleda, onda više nikad neću ugledati zoru.
Sišli smo s vlaka i pošli niz peron, probijajući se kroz gomilu. »Gladan sam«, rekao sam i povukao ga za kaput. »Ako me ne nahranite, prijavit ću vas prvom drotu koga vidim.«
»Što je s onom jabukom koju sam ti dao?« upita me.
»Bacio sam je kroz prozor.«
»No krasno, malo smo prefini za jabuke? A gdje je sendvič sa šunkom? Da i ne spominjem pohani batak i vrećicu krafni.«
»Sve sam to pobacao. Valjda ne očekujete da ću jesti taj napoj?«
»Zašto ne, mali moj? Ako nećeš jesti, onda ćeš se smežurati i umrijeti. To znaju svi.«
»Tako se bar umire sporo. Ako zagrizem u nešto puno otrova, onda ću krepat na licu mjesta.«
Prvi put otkad sam ga upoznao, Meštar Yehudi se nasmiješio. Ako ne griješim, mislim da mu se na licu pokazao čak i smijeh. »Želiš reći da mi ne vjeruješ.«
»Upravo tako. Ne vjerujem vam koliko ni pišljivom bobu.«
»Raduj se, mali«, rekao je meštar i razdragano me potapšao po ramenu. »Nisi valjda zaboravio da si mi ti ulaznica za restoran? Ne bih ti skinuo ni vlas s glave.«
Upravo su me takve riječi zabrinjavale, štoviše, nisam bio toliko glup da progutam takvu slatkorječivost. No tada je Meštar Yehudi posegnuo u džep, izvukao novu dolarsku novčanicu i tresnuo mi je na dlan. »Vidiš onaj tamo restoran?« upitao me, pokazujući na zalogajnicu u sredini stanične zgrade. »Idi tamo i naruči si najveći ručak koji možeš strpati u taj tvoj trbuh. Čekat ću te ovdje.«
»A što je s vama? Nešto vam brani jesti?«
»Ne brini ti za mene«, odvrati Meštar Yehudi. »Moj se želudac brine za sebe.« Dok sam se okretao, dobacio mi je: »Patuljče, samo jedan savjet. Ako se kojim slučajem spremaš pobjeći, onda ti je ovo pravi trenutak. I ne brigaj za taj dolar. Zadrži ga, zaradio si.«
U restoran sam ušao sam, osjećajući da su me njegove oproštajne riječi malo omekšale. Ako je imao neke zle namjere, zašto bi mi onda ponudio priliku za bijeg? Sjeo sam za šank i zatražio jelo s menija i bocu soka sarsparile. Prije nego što sam stigao trepnuti, konobar je preda me stavio brdo konzervirane govedine i kupusa. Bio je to najveći obrok kojeg sam ikada vidio, velik poput onih u Sportman's Parku u Saint Louisu, a ja sam pomeo sve do posljednje mrvice, zajedno s dvije kriške kruha i još jednom bocom soka. Ništa ne mogu usporediti s osjećajem ugode koji me preplavljivao za tim prljavim šankom. Kad sam napunio želudac osjetio sam se nepobjedivim, osjećao sam se kao da me ništa ne može povrijediti. Šlag na torti bio je trenutak kad sam iz džepa izvukao dolar kako bih podmirio račun.
Sve to stajalo me samo četrdeset pet centi, i nakon što sam pet centi dao kao napojnicu, ostalo mi je pola dolara. Danas se to ne čini mnogo, no dva novčića od dvadeset pet centi za mene su tada bila pravo blago. Ovo mi je prilika za bijeg, rekao sam sebi, silazeći s visoke stolice. Mogu zbrisati kroz bočna vrata, a tip u crnom nikad neće shvatiti što mu se zbilo. Ali, nisam to učinio, i na toj odluci visi cijela moja životna priča. Vratio sam se do meštra koji me čekao, zato što mi je obećao pretvoriti me u milijunaša. S pedeset centi u džepu mislio sam da vrijedi vidjeti ima li što istine u njegovim hvalisanjima.
Nakon toga ukrcali smo se na drugi vlak, a zatim i na treći koji nas je doveo gotovo do kraja puta, do grada Cibole, u sedam sati uvečer istoga dana. Iako je cijelo jutro bio šutljiv, Meštar Yehudi je ostatak dana jedva prestajao govoriti. Počeo sam učiti da nikad ne pretpostavljam što bi mogao učiniti. Baš kad bi čovjek pomislio da ga je prokljuvio, samo bi okrenuo kaput i izveo nešto upravo suprotno od onoga što se očekivalo.
»Možeš me zvati Meštar Yehudi«, reče mi, otkrivajući mi prvi put to ime. »Ako želiš, možeš me zvati i kraće, Meštar. Ali nikad, ni pod kojim uvjetima ne smiješ me zvati Yehudi. Jasno?«
»Je li to vaše krsno ime«, upitao sam, »ili ste si sami nadjenuli nadimak?«
»Nije potrebno da znaš moje pravo ime. Meštar Yehudi ti je sasvim dovoljno.«
»Ja se zovem Walter. Walter Claireborne Rawlev. Možete me zvati Walt.«
»Zvat ću te kako mi drago. Ako mi se prohtije zvati te Glista, zvat ću te Glista. Ako te budem htio zvati Svinjo, zvat ću te Svinjo. Jasno?«
»Gospodine, bogami, ne razumijem o čemu to pričate.«
»Niti ću podnositi ikakve laži ili dvoličnost. Nikakve isprike, nikakve pritužbe, nikakve priče iza leda.
Kad jednom shvatiš bit, bit ćeš najsretniji dječak na svijetu.«

»Naravno. Kad bi beznogi imao noge, pišao bi stojećki.«
»Znam kakav si, sinko. Dakle, ne moraš mi izmišljati nikakve bajke. Znam da ti je tata stradao od plina u Belgiji, devetsto sedamnaeste. Znam ti i za mamu, kako je izvodila trikove u istočnom Saint Louisu i što joj se dogodilo prije četiri i pol godine kad je onaj ludi drot uperio pištolj u nju i raznio joj lice.
Samo nemoj misliti da te žalim, ali nećeš postići ništa ako budeš zaobilazio istinu kad imaš posla sa mnom.«
»U redu, veliki mudrace. Ako znate sve, zašto trošite dah i pričate mi sve što već znate?«
»Zato što i dalje ne vjeruješ ni jednoj mojoj riječi. Misliš da je ta priča o letenju čista glupost. Walte, naporno ćeš raditi, teže nego što si ikad radio, poželjet ćeš me napustiti svakoga dana, ali ako budeš uporan i vjeruješ u ono što ću ti govoriti, nakon nekoliko godina moći ćeš letjeti. Kunem ti se. Moći ćeš se podići s tla i letjeti zrakom poput ptice.«
»Čujte, ja sam vam iz Missourija. Tu vam državu ne zovu bez razloga 'Pokaži mi'.«
»Mali moj prijatelju, samo nismo više u Missouriju. Sad smo u Kansasu. Najravnijem i najpustijem kraju kakvog nisi vidio u životu. Kad su Coronado i njegovi ljudi marširali ovim krajem 1540. godine, tragajući za Zlatnim gradom, toliko su zalutali da ih je polovica sišla s uma. Ni po čemu ne možeš znati gdje si. Nema planina, nema stabala, nema rupa na cesti. Ovdje je sve ravno kao smrt, i kad tu provedeš neko vrijeme, onda shvatiš da nemaš kamo osim uvis - da ti je nebo jedini prijatelj u životu.«
Već se smračilo kad smo ušli u postaju, stoga nisam uspio provjeriti meštrov opis mog novog doma.
Koliko sam vidio, gradić se nije razlikovao od onoga što čovjek očekuje od takvih gradića. Možda je bilo malo hladnije, možda malo više mračnije nego što sam se bio navikao, no budući da nikad prije nisam bio u nekom gradiću, nisam imao pojma što mogu očekivati. Sve mi je bilo novo; svaki miris bio je čudan, svaka zvijezda na nebu činila mi se nepoznata. Da mi je netko rekao da sam stigao u zemlju Oz, mislim da ne bih primijetio razliku.
Prošli smo kroz staničnu zgradu, zastali nakratko pred vratima i zagledali se u mračno selo. Bilo je tek sedam sati uvečer, no cijelo mjesto već je bilo zaključano i, osim nekoliko svjetiljki po kućama u daljini, nije bilo nikakvog znaka života. »Ne brini,« rekao je Meštar Yehudi, »prijevoz stiže ubrzo.«
Ispružio je ruku i pokušao me uhvatiti, no izvukao sam je iz stiska prije nego što me čvrsto primio.
»Gospodaru meštre, prste k sebi«, rekao sam. »Možda pomišljate da sam vaše vlasništvo, ali zapravo nemate friške fige.«
Otprilike devet sekundi nakon što sam to izgovorio, na kraju ulice pojavio se veliki, sivi konj koji je vukao zaprežna kola. Izgledala su kao iz vesterna Toma Mixa kojeg sam tog ljeta gledao u kinu, ali godina je 1924., zabogamiloga, i kad sam spazio ta antikna kola kako drndaju ulicom, pomislio sam da je riječ o utvari. No, samo malo, Meštar Yehudi ih je spazio, mahnuo im, te se stari, sivi konj zaustavio ravno ispred nas, točno uz rubnik, dok su mu oblaci pare kuljali iz nozdrva. Vozar je bio okrugle, zbijene pojave, pod šeširom široka oboda, tijela umotana u gunjeve - isprva nisam mogao raspoznati je li muško, žensko ili medvjed.
»Zdravo ti bilo, majko Sue,« rekao je meštar. »Pogledaj samo što sam pronašao.«
Žena me nekoliko trenutaka promatrala praznim, poput kamena hladnim očima, a zatim joj je na licu bljesnuo jedan od najtoplijih, najprisnijih osmijeha koje sam ikad ugledao. Iz desni su joj stršila dva, najviše tri zuba, a po blještavim, tamnim očima zaključio sam da je Ciganka. Bila je to Majka Sue, kraljica svih Cigana, a Meštar Yehudi bio joj je sin, kraljević Tame. Oteli su me da bi me odveli u Palaču Bez povratka, pa ako me ne pojedu za večeru onda će me svakako pretvoriti u roba, cmizdravog eunuha s naušnicom u uhu i svilenom maramom omotanom oko glave.
»Uskači, sinko«, rekla je Majka Sue. Glas joj je bio toliko duboki muževan da bih se nasmrt prestravio samo da nisam znao da se zna smiješiti. »Straga ćeš naći neke deke. Ako si imalo pametan, onda ćeš ih iskoristiti. Čeka nas dug i hladan put, i bit će ti bolje da ti se guzica ne smrzne.«
»Zove se Walt«, rekao je meštar sjedajući pored nje. »Mala propalica s prištem umjesto mozga koju sam iskopao iz jarka. No, ako me nos ne vara, onda je on taj kojega sam tražio svih ovih godina.«
Zatim se okrenuo prema meni i rekao, grubo: »Mali, ovo je Majka Sue. Budi ljubazan prema njoj i vratit će ti samo dobrim. Naljuti je i požalit ćeš što si se ikada rodio. Možda je debela i krezuba, no ona ti je ono najbliže majci što ćeš ikada imati.«
Ne znam koliko smo se vozili do kuće. Bila je negdje, u pustari, šesnaest, sedamnaest milja od grada, no to sam saznao tek kasnije, jer sam, čim sam se uvukao pod deke i kad su se kola zakotrljala cestom, čvrsto zaspao. Kad sam ponovno otvorio oči, već smo bili stigli, i da me meštar nije probudio pljusnuvši me preko lica, vjerojatno bih spavao sve do jutra.
Poveo me u kuću dok je Majka Sue rasprezala kljuse - prva prostorija u koju smo ušli bila je kuhinja; gola, slabo osvijetljena, s peći na drva u jednom uglu i kerozinskom svjetiljkom koja je treperila u drugome. Petnaestak godina star Crnac sjedio je za stolom i čitao knjigu. Nije bio smed, poput većine obojanih koje sam sretao kod kuće, bio je crn poput katrana, toliko crn da je bio gotovo modar.
Čistokrvni Etiopljanin, crnčić iz prašuma najcrnje Afrike - kad sam ga spazio, zastalo mi je srce. Bio je krhak, koščat, buljavih očiju, golemih usana i kad je ustao da nas pozdravi, primijetio sam da su mu sve kosti iskrivljene, da se drži iskrivljeno, grbavo, poput bogalja.
»Ovo je Aesop«, rekao mi je meštar. »Najbolji dječak koji je ikada živio. Pozdravi ga, Walte, i rukuj se s njim. On ti je novi brat.«
»Neću se rukovati s nekakvom kmicom«, odvratio sam. »Ludi ste ako mislite da ću učiniti takvo što.«
Meštar Yehudi uzdahnuo je glasno i dugo. Taj uzdah nije u sebi imao gađenja, bio je više tužan, divovski trzaj dubina duše. Zatim je, savršeno smišljeno i spokojno, kažiprst desne ruke savio u ledenu kuku nalik udici i njezin vršak stavio točno pod moju bradu, točno na ono mjesto na kojemu meso dodiruje kost. Tada je počeo pritiskati i u istome je trenutku strahotna bol pojurila mojim zatiljkom, ravno u lubanju. Nikad prije nisam osjetio takvu bol. Pokušavao sam vrištati, ali mi se grlo stisnulo i uspijevao sam proizvesti samo nekakvo krkljanje. Meštar je nastavio pritiskati prstom, a ja sam osjetio kako mi se lijeva noga odiže s tla. Podizao sam se, dizao u zrak poput perca, a meštar kao da je to činio bez imalo napora, kao da mu nisam teži od bubamare. Naposljetku me podigao dovoljno visoko da mi je lice bilo sučelice njegovu - gledao sam ga ravno u oči.
»Mali, ovdje ne govorimo tako,« rekao je. »Svi su ljudi braća, i u ovoj obitelji poštuje se sve redom.
Takav je zakon. Ako ti se ne sviđa, krepaj. Zakon je zakon i tko god mu se usprotivi pretvorit će se u puža golaća koji će rovati po zemlji sve do svoje smrti.«
* * *

Hranili su me, odijevali, dali mi vlastitu sobu. Nisu me tukli, nisu me mlatili, cipelarili ili lupali iza ušiju i, iako je sve to zajedno, zapravo, i bilo podnošljivo, nikad mi nije bilo više svega preko glave, nikad dotad nisam bio toliko ogorčen i prepun prigušenog bijesa. Prvih šest mjeseci razmišljao sam samo o bijegu. Bio sam gradsko dijete koje je odraslo s džezom u krvi, mali uličar koji je uvijek tražio bolju priliku i volio sam gungulu i svjetinu, škripanje tramvaja, treperenje neona, smrad patvorenog viskija koji je tekao jarcima. Bio sam mali zlobnik, patuljasti frajer oštra jezika i s bezbroj izlaza, a zapeo sam usred ničega, živeći pod nebom koje je donosilo samo vrijeme - i to gotovo uvijek loše.
Imanje Meštra Yehudija sastojalo se od trideset sedam jutara jalove zemlje, kuće katnice, kokošinjca, svinjca, sivoga konja u štali, te šest ili sedam prasaca u kocu. Nije bilo struje, nije bilo kanalizacije, telefona, radija, gramofona - nije bilo ničega. Jedini izvor zabave bio je klavir u dnevnoj sobi, Aesop je bio jedini koji ga je znao svirati samo što bi mu uvijek uspijevalo upropastiti čak i one najjednostavnije pjesme pa bih izlazio iz sobe čim bi prste položio na dirke. Kuća je bila čisto sranje, svjetska prijestolnica dosade i bilo mi je dosta već nakon prvoga dana. U toj kući nisu znali za bejzbol, ni s kime nisam mogao pričati o mojim voljenim Cardinalsima - jedinoj temi koja me tada zanimala. Osjećao sam se kao da sam propao kroz kakvu napuklinu u vremenu i skončao u kamenomu dobu, u kraju u kojemu dinosaurusi i dalje lutaju zemljom. Majka Sue mi je pričala da je Meštar Yehudi imanje dobio kladeći se s nekim tipom u Chicagu, prije nekih sedam godina. Oklada mu je bila stvarno sjajna, rekoh joj. Gubitnik se pokazao kao dobitnik, a dobitnik je ispao budala koji je za nagradu mogao trunuti do beskraja u najvećoj vukojebini Sjedinjenih Država.
Tada sam bio priličan mali gad, priznajem, ali se nemam namjeru ispričavati zbog toga. Kakav sam bio, takav sam bio - bio sam proizvod ljudi i mjesta iz kojih sam potekao, dakle nema smisla sada roniti suze. Tih prvih mjeseci najviše me se dojmilo koliko su bili strpljivi, koliko su me bar naizgled dobro razumijevali i podnosili sve moje nepodopštine. Prve zime bježao sam četiri puta - jednom mi je čak uspjelo doći do Wichite, i svaki put bi me primali natrag, ne pitajući ništa. Tada sam bio gotovo ništa, samo nekoliko molekula dalje od točke nestanka svega onoga što čini ljudsko biće, a budući da je meštar smatrao kako mi duša nije nimalo uzvišenija od životinjske, našao mi je posao na, po svom mišljenju, posve prikladnome mjestu - u štali, medu životinjama.
Bez obzira koliko sam mrzio skrbiti se za kokoši i svinje, njihovo mi je društvo bilo draže od ljudskoga. Bilo mi je teško odlučiti koga mrzim najviše, tako da bih svakoga dana mijenjao listu najomraženijih osoba. Majka Sue i Aesop dobili su posve pošteni dio moga prešutnoga prezira ali je, ipak, meštar bio onaj koji je izazivao moj najveći gnjev i odbojnost. Bio je gad koji me navukao da dođem tamo, i ako sam ikoga mogao kriviti za nevolju koja me snašla, onda je on bio onaj glavni krivac. Najviše bi me ljutio njegov sarkazam, pošalice i uvrede kojima me neprekidno zasipao, način kojim bi me tjerao i progonio bez ikakvog razloga, ne bi li time dokazao koliko sam zapravo bezvrijedan. S ono dvoje bio je uvijek uljudan, bio je pravi uzor dobroga vladanja, no rijetko bi propustio priliku dobaciti nešto zlobno na moj račun. S time je počeo još prvoga jutra, i nakon toga nikad nije odustao. Nedugo zatim, shvatio sam da nije ništa bolji od tetka Slima. Možda me nije mlatio kao što me mlatio Slim, no meštrove su riječi imale moć i boljele su jednako kao i bilo koji udarac u glavu.
»Dakle, otmjeni moj musavče,« rekao mi je tog prvog jutra, »reci mi, ukratko, što znaš o tri 'R'.«
»Tri?« upitao sam, slažući neki brz i duhovit odgovor. »Od V imam samo jedno, rit, i koristim ju svaki put kad sjednem. Kao i svi drugi.«
»Mislim na školu, budalo. Jesi li ikada kročio u razred - ako jesi, što si naučio tamo?«
»Ne treba meni škola da bi me nešto naučila. Znam ja pametnije potratiti vrijeme.«
»Ma, sjajno. Zvučiš kao pravi učenjak. No, budimo određeniji. Što je s abecedom? Znaš li ispisati slova abecede ili ne znaš?«
»Znam neka. Ona koja mi trebaju. Ostala nisu važna. Samo me gnjave, zato ne marim za njih.«
»Koja to tebi služe?«
»Dakle, da vidim. A, ono mi se sviđa. Zatim W. Onda ima ono, kako se zove, a, L, onda E i R, i onda je ono koje izgleda kao križ. T. Ko šnicl. Ta slova su mi prijatelji, a ostala neka idu kvragu što se mene tiče.«
»Dakle, znaš napisati svoje ime.«
»Šefe, upravo vam to govorim. Znam napisati svoje ime, znam brojati do besvijesti i znam da je sunce zvijezda na nebu. Još znam da su knjige za curice i papke, i ako me namjeravate učiti išta iz njih, onda možemo lijepo prekinuti cijelu priču.«
»Mali, ne lupetaj. To što si mi rekao najljepša je glazba za moje uši. Što si gluplji, to bolje za obojicu.
Time imam manje posla tjerati te da zaboraviš - što će nam uštedjeti mnogo vremena.«
»A što je s poukom iz letenja? Kad ćemo početi s time?«
»Već smo počeli. Od ovog trenutka sve što činimo povezano je s tvojom obukom. Možda ti sve neće isprva biti jasno, stoga nemoj zaboraviti. Ako ne zaboraviš, onda ćeš se imati za što uhvatiti kad ti bude teško. Sinko, krećemo na dugo putovanje, a moja prva zadaća je slomiti tvoj duh. Bilo bi mi draže kad bi postojao neki drugi način, no nema ga. S obzirom na kaljužu iz koje si isplivao, to mi neće biti pretjerano teško.«
Tako sam provodio dane prevrćući gnoj po staji, smrzavajući se nasmrt dok su se ostali udobno valjali po kući. Majka Sue brinula se za kuhanje i kućne poslove, Aesop je ležao na sofi i čitao knjige, dok Meštar Yehudi nije radio ama baš ništa. Činilo mi se da mu je najvažnije sjediti na drvenoj stolici ravnoga naslona, od zore do sumraka, i gledati kroz prozor. Osim razgovora s Aesopom, bilo je to jedino što sam vidio da radi - sve do proljeća. Ponekad sam prisluškivao što to njih dvojica razgovaraju, no nikad nisam uspio razabrati što zapravo govore. Koristili su se s toliko kompliciranih riječi da je zvučalo kao da govore nekim svojim, privatnim jezikom. Kasnije, kad sam se bolje uvalio u rutinu, shvatio sam da uče. Meštar Yehudi se poduhvatio podučiti Aesopa u slobodnim umijećima, te su knjige koje su čitali obuhvaćale velik broj različitih predmeta: povijest, znanost, književnost, matematiku, latinski, francuski i tako dalje. Mene je namjerio naučiti letjeti, ali se također bavio i pretvaranjem Aesopa u učenjaka - koliko sam vidio, ta mu je zadaća značila neizmjerno više od one moje. Ili, kako je to meštar lijepo uobličio jednoga jutra nedugo nakon što sam stigao: »Sroljo moj, kad je došao bio je još gori od tebe. Kad sam ga pronašao prije dvanaest godina, plazio je po nasadama pamuka u Georgiji, odjeven u dronjke. Nije jeo dva dana, a njegova mama, i sama još gotovo dijete, ležala je mrtva, od tuberkuloze, u njihovoj straćari, četrnaest milja dolje niz cestu. Eto, toliko je daleko taj mali uspio otići od kuće. Tada je već bio napola lud od gladi, i da upravo u tom trenutku nisam natrapao na njega, ne mogu ni zamisliti što bi se dogodilo. Možda mu je tijelo stvarno tragično izobličeno, no um mu je upravo veličanstven instrument, te me je već nadišao u većini područja.
Planiram ga za tri godine poslati na koledž. Tamo može nastaviti studije, a kad jednom diplomira i krene u svijet, postat će voda svojoj rasi, blistavi primjer svim potlačenim Crncima u ovoj nasilnoj i licemjernoj zemlji«. Meštrovim riječima nisam uspio uhvatiti ni glavu ni rep, no ljubav iz njegova glasa propalila je svoj put do mene i utisnula mi se u pamćenje. Unatoč svoj svojoj gluposti, toliko sam ipak shvatio. Volio je Aesopa kao vlastitoga sina, a ja nisam bio ništa bolji od kakvog bastarda, zvijeri miješane krvi, na koju se pljuje i ostavlja na kiši.
Majka Sue bila mi je sudrug u neznanju, sestra po nepismenosti i lijenosti, i iako je to moglo medu nama skovati nekakvu vezu, do toga nije došlo. U njoj nisam nalazio ni traga nekom otvorenom neprijateljstvu, ali su me istovremeno od nje prolazili trnci - mislim da mi je trebalo dulje da se uspijem naviknuti na njezinu neobičnost, nego na preostalu dvojicu - koje bi se, također, teško moglo nazvati normalnima. Čak i kad bi odmotala gunjeva sa sebe, čak i kad bi skinula šešir, bilo mi je teško odrediti kojemu spolu pripada. To me na neki način uznemirivalo, pa i nakon što sam je vidio golu kroz ključanicu, nakon što sam vlastitim očima vidio da ima dvije sise i da nema ud koji joj visi iz žbuna, i dalje nisam bio dokraja siguran. Ruke su joj bile posve muške, imala je široka ramena i mišiće koji su joj bujali na nadlakticama i, osim kad bi me zabljesnula onim svojim rijetkim i prelijepim osmijehom, lice joj je bilo nepomično i nečitljivo poput komada drveta. Možda me upravo to još više uznemirivalo - njezina šutnja, način kojim je kroz mene gledala kao da ne postojim ... U hijerarhiji kućanstva nalazio sam se točno ispod nje, što je značilo da sam s njom bio bliži od ikoga drugoga. Ona mi je dodjeljivala zadatke i provjeravala me, ona je nadzirala jesam li se umio i oprao zube prije spavanja, no unatoč svim satima što sam ih proveo u njezinome društvu, osjećao sam se samotnije nego da sam bio istinski sam.
Svaki put kad bi mi se našla u blizini, u utrobi bih osjetio nekakvu prazninu - kao da me njena blizina tjerala da se skutrim što više mogu. Nije bilo važno kako sam se ponašao. Mogao sam skakati, mogao sam stajati mirno, ishod se nikad nije mijenjao. Majka Sue bila je zid, i svaki put kad bih mu se primaknuo bio bih se preobrazio u pramen dima, oblačić pepela koji raznosi vjetar.
Jedini koji je bio istinski dobar prema meni bio je Aesop, ali sam od samoga početka bio protiv njega, tako da ničim što bi mogao reći ili učiniti nije mogao promijeniti moj stav. Nisam si mogao pomoći. U krvi mi je kolao prezir prema njemu, i budući da je bio najružniji primjerak svoje vrste kojega sam imao nesreću vidjeti, osjećao sam kako je posve neprikladno da živimo pod istim krovom. To se protivilo svim zakonima prirode, gazilo je sve ono sveto i ispravno - nisam si mogao dopustiti da to prihvatim. A dodavši tomu svemu činjenicu da je Aesop govorio kao nijedan drugi obojeni dječak na svijetu - zvučao je više poput engleskog lorda nego kao kakav Amerikanac - i dodati povrh toga činjenicu da je bio meštrov miljenik, nisam mogao ni pomisliti na njega a da mi pritom ne zaigraju živci. Stanje je pogoršavala naredba po kojoj sam morao držati jezik za zubima svaki put kad bi mi on bio u blizini. Nekoliko dobro odabranih primjedbi vjerojatno bi otpuhalo dio moga gnjeva, tako bar mislim, ali sam pamtio meštrov prst ispod moje brade i nisam imao namjeru još se jednom podvrgnuti toj torturi.
Ipak, najgore od svega bilo je što Aesop, naizgled, kao da nije mario što ga toliko mrzim. Usavršio sam cijeli repertoar pogrda i grimasa koje sam namjeravao koristiti u njegovom društvu, no kad god bih mu uputio jedan od tih pogleda samo bi odmahnuo glavom i smiješio se sebi u brk. Osjećao sam se kao idiot. Ma koliko se trudio povrijediti ga, nikad me nije puštao pod kožu, nikad mi nije dao zadovoljstvo da bar jednom pobijedim. I ne samo što je dobivao naš međusobni rat, tukao me u svakoj njegovoj bitki, tako da sam počeo pomišljati da je, ako ne mogu potući tog crnog vraga u poštenome vrijeđanju, netko, zacijelo, začarao cijelu tu kanzašku preriju. Zarobili su me u zemlji ružnih snova, i što sam se žešće trudio probuditi, noćna mora bivala je sve jezivija.
»Previše se mučiš«, rekao mi je Aesop jednog popodneva. »Toliko si obuzet vlastitom pravičnošću da si slijep na sve oko sebe. Ako ne možeš vidjeti ni prst pred nosom, nikad nećeš moći sagledati sebe i spoznati tko si.«
»Znam ja tko sam«, rekao sam. »I to mi nitko ne može oteti.«
»Meštar ti ne otima ništa. On ti daje dar veličine.«
»Slušaj, učini mi uslugu. Ne spominji tog lešinara dok sam u blizini. Od tog me tvog meštra prolaze trnci i što manje mislim o njemu, to će mi biti bolje.«
»Walte, on te voli. I vjeruje u tebe svom svojom dušom.«
»Vraga. Tog prevaranta naživo boli za sve po spisku. On je stvarno pravi ciganski kralj, i ako taj ima imalo duše - a ne tvrdim da ima - onda je ona zla do srži.«
»Kralj Cigana?« Aesop je zapanjeno izbečio oči. »Tako misliš?« Ideja mu je sigurno zvučala smiješno jer se, trenutak kasnije, zgrabio za trbuh i počeo previjati od smijeha. »Stvarno znaš biti duhovit«, rekao je, brišući suze. »Kako ti je, zaboga, to palo na pamet?«
»Ovaj,« rekao sam, osjećajući kako mi se od stida rumene obrazi, »ako nije Ciganin, onda koji je vrag?«
»Mađar.«
»Čega?« promucao sam. Prvi put sam čuo da itko izgovara tu riječ koja me toliko smela da sam za trenutak izgubio dar govora.
»Mađar. Rodio se u Budimpešti i kao dječak došao u Ameriku. Odrastao je u Brooklvnu, u gradu New Yorku - a i otac i djed bili su mu rabini.«
»Što ti je to, neki niži oblik glodavca?«
»Židovski učitelji. Nešto slično svećeniku, samo za Židove.«
»No krasno,« rekao sam, »to ti je to. To objašnjava sve. Još je gori od Cigana. Doktor Mrkogledi je čifut. A oni su stvarno najgori na ovom jadnom planetu.«
»Bilo bi bolje da ne čuje to što govoriš«, rekao je Aesop.
»Znam ja svoja prava«, rekao sam. »I, kunem ti se, nijedan me Židov neće potrkivati.«
»Walte, samo mirno. Tražiš nevolju.«
»A što je s onom vješticom, Majkom Sue? Je li i ona jedna od njihovih?«
Aesop je odmahnuo glavom i zagledao se u zemlju. Glas mi je drhtao od gnjeva - nije se mogao natjerati da me pogleda u oči. »Nije«, rekao je. »Ona je iz plemena Ogalala Siouxa. Djed joj je bio brat Bika Koji Sjedi, a ona je u mladosti bila najbolja jahačica bez sedla u Buffalo Billovom cirkusu.«
»Sereš.«
»Ne bih ni pomislio. Govorim ti čistu i pravu istinu. Živiš pod istim krovom sa Židovom, Crncem i Indijankom - i što prije to prihvatiš kao činjenicu, to će ti život biti lakši.«
Do tog sam trenutka tamo proveo tri tjedna, no nakon razgovora s Aesopom znao sam da više neću moći izdržati. Zbrisao sam još iste noći - čekao sam dok svi nisu pozaspali, zatim sam ispuzao ispod pokrivača, kliznuo niza stube i na prstima se iskrao u ledenu prosinačku tamu. Nije bilo mjeseca, nije me osvjetljavala nijedna zvijezda, a kad sam prešao preko praga zapuhnuo me tako snažan vjetar da me prikovao uz kućni zid. Na tom vjetru kosti su mi bile poput pamuka. Noć je grmjela i tutnjila, a zrak je šuštao i zvonio kao da je nosio glas Boga koji udara gnjevno na svako stvorenje dovoljno ludo da ustane protiv Njega. Bio sam taj luđak, pa sam se neprekidno pridizao s tla i mučno probijao ravno prema raljama vrtloga, vrteći se poput zvrka dok sam, korak po korak, napredovao kroz dvorište.
Nakon deset, dvanaest pokušaja bio sam posve izmožden, i baš kad sam se spremao još jednom pridići na koljena, kapci su mi pali i izgubio sam svijest. Prolazili su sati. Probudio sam se u osvit zore i otkrio da su me okružile četiri usnule svinje. Da nisam pao medu njih, vjerojatno bih se te noći smrznuo na smrt. Razmišljajući o tomu sada, mislim da je to bilo čudo, no kad sam tog jutra otvorio oči i shvatio gdje se nalazim, skočio sam na noge, pljunuo i proklinjao svoju zlu sreću.
Nisam ni najmanje sumnjao da Meštar Yehudi u tim zbivanjima ima svoje prste. U počecima naše zajedničke povijesti pripisivao sam mu sve moguće natprirodne moći, i bio posve uvjeren da je on prizvao taj strahotni vjetar samo zato kako ne bih uspio pobjeći. Još nekoliko tjedana nakon toga glava mi je brujala od bezbroj bezumnih teorija i nagađanja. Najgora od njih imala je veze s Aesopom - i sve većom uvjerenošću da se on rodio kao bijelac. Pomisao je bila strašna, no naizgled su svi dokazi potkrjepljivali taj zaključak. Prvo - govorio je kao bijelac. Ponašao se kao bijelac, razmišljao kao bijelac, svirao glasovir kao bijelac i zašto bih ja, samo zato što mu je koža bila crne boje, vjerovao vlastitim očima kad mi je nutrina govorila drugo? Jedini odgovor bio je da se rodio bijel. Prije mnogo godina, meštar ga je odabrao za svog prvog učenika kojeg će poučavati umijeću letenja. Rekao je Aesopu da skoči s krova štale i Aesop je skočio - no umjesto da uhvati zračne struje i poleti zrakom, pao je na tlo i polomio sve kosti. To je objašnjavalo njegovo jadno, iskrivljeno držanje, no tada ga je, što je samo pogoršalo sve, Meštar Yehudi kaznio zbog neuspjeha. Prizivajući moći stotina židovskih demona, upro je prstom u svog učenika i pretvorio ga u groznoga Crnca. Aesopov život bio je uništen, tako da nisam ni najmanje sumnjao kako i mene čeka jednaka kob. Ne samo što ću skončati crne kože i obogaljena tijela, već ću i ostatak svojih dana morati provoditi izučavajući knjige.
Drugi sam put pobjegao usred popodneva. Noć me zapriječila svojom magijom, stoga sam uzvratio novom strategijom te se iskrao usred bijeloga dana, pretpostavljajući kako, ako mogu vidjeti kamo sam se uputio, na putu neće biti čudovišta koja će mi se plesti pod nogama. Prvih sat-dva sve je teklo po planu. Izvukao sam se iz štale odmah nakon ručka i uputio se cestom prema Ciboli, namjerivši hodati oštro i stići do grada prije noći. Tamo bih ulovio teretni vlak i nekako se dovukao na istok. Ako nešto ne zabrljam, za dvadeset četiri sata trebao sam se šetati bulevarima dragog, starog Saint Louisa.
Eto, tako sam brzo hodao tom prašnom cestom u pratnji poljskih miševa i vrana, svakim korakom osjećajući sve veću sigurnost - no kad sam odjednom podigao glavu, spazio sam zaprežna kola koja su mi se približavala iz suprotnoga smjera. Izgledala su zapanjujuće nalik onima koja su pripadala Meštru Yehudiju, no budući da sam njih vidio u štali prije odlaska, proglasio sam sve to slučajnošću i nastavio hodati. Kad sam se primakao na desetak metara od njih, pogledao sam ponovno. Jezik mi se zalijepio za nepce, oči su mi ispale iz duplji i zakotrljale mi se oko nogu. Bila su to meštrova kola, a na njima je sjedio nitko drugi nego sam Meštar koji me gledao, široko se osmjehujući. Zaustavio ih je i dodirnuo obod šešira na pozdrav, onako nehajno, prijateljski.
»Oj, sinko. Malo je prohladno za popodnevnu šetnju.«

»Vrijeme mi savršeno odgovara«, rekao sam. »Ovdje se bar može disati. Ako čovjek predugo ostane na jednom mjestu, počne gušiti samoga sebe.«
»Da, znam kako to ide. Svaki dječak mora protegnuti noge. No sad je izlet završio i vrijeme je za povratak kući. Uskoči, Walte, pa ćemo pokušati doći tamo prije nego što ostali primijete da si nestao.«
Nisam imao nekog izbora, pa sam se uspeo i sjeo pored njega; on je zategnuo uzde i pokrenuo konja.
No, barem se nije prema meni odnosio onako uobičajeno grubo, pa iako posramljen što mi je propao bijeg, nisam mu želio otkriti što sam zapravo namjerio. Što je vjerojatno pogodio, ali nisam želio otkriti koliko sam razočaran pa sam hinio da pristajem na njegovu igru i priču o odlasku u šetnju.
»Nije dobro da se dječaka toliko zatvara«, rekao sam. »To ga rastuži i rada crne misli, tako da svoje poslove ne obavlja kako bi trebao. Ako mu date samo malo svježeg zraka, bit će daleko spremniji izvršavati svoje zadaće.«
»Slušam te, prijatelju,« rekao je meštar, »i shvaćam svaku tvoju riječ.«
»Dakle, kapetane, što ćemo? Znam da Cibola i nije neki velegrad, ali se kladim da imaju kino ili nešto slično. Bilo bi lijepo provesti tamo jednu večer. Znate, malo razbiti monotoniju. A možda imaju i bejzbolski klub, neki iz lokalne lige. Kad dode proljeće, mogli bismo otići na koju utakmicu. Ne mora to biti neki veliki klub poput Cardinalsa. Meni odgovara i četvrta liga. Sve dok imaju palice i lopte, od mene nećete čuti ni riječ pritužbe. Znate, gospodine, nikad se ne zna. Ako si date priliku, možda ćete se i vi malo zabaviti.«
»Siguran sam da je tako. No čeka nas cijelo brdo posla, a u međuvremenu se obitelj mora pritajiti. Što smo više nevidljivi, to ćemo sigurniji biti. Ne želim te plašiti, no u ovom kraju nije tako dosadno kao što se čini. U blizini imamo moćnih neprijatelja koje baš i ne veseli naše prisustvo ovdje. Većini bi bilo drago kad bismo odjednom prestali disati, stoga ih nije mudro izazivati šepireći se u javnosti.«
»Sve dok gledamo svoja posla, koga briga što drugi misle.«
»Upravo tako. Samo neki od njih misle da su naša posla i njihova, a ja se namjeravam držati što dalje od takvih zabadala. Walte, shvaćaš li me?«
Rekao sam mu da ga shvaćam, ali zapravo nisam imao pojma o čemu govori. Samo sam znao da su u blizini neki ljudi koji me žele ubiti, i da ne smijem gledati utakmice. Cak me ni suosjećajan prizvuk u meštrovom glasu nije mogao natjerati da shvatim, te sam si, putem kući, cijelo vrijeme govorio da moram biti jak i nikad ne izgovaram riječ 'umrijeti'. Prije ili kasnije naći ću načina da se izvučem odande, tako da ću, prije ili kasnije, ostaviti tog vješca da trune u prašini.
Treći pokušaj propao je jednako neslavno kao i prva dva. Taj put sam otišao ujutro, i iako sam tom prilikom uspio stići do predgrađa Cibole, Meštar Yehudi me ponovno čekao, sjedeći na kolima, s onim svojim samozadovoljnim osmijehom preko cijeloga lica. Taj me događaj potpuno izbacio iz takta. Za razliku od prethodne prilike, ovu nisam mogao proglasiti slučajnošću. Kao da je znao da ću pobjeći i prije nego što sam sam za to saznao. To smeće mi se uvuklo u glavu, sisalo sokove iz mozga; pred njim nisam mogao sakriti ni one najtajnije misli.
Ipak, nisam se predavao. Odlučio sam da ću ubuduće biti promišljeniji, metodičniji. Nakon mnogih promišljanja, zaključio sam da je osnovni uzrok svih mojih jada upravo samo imanje. Otamo nisam mogao pobjeći zato što je bila savršeno ustrojena i do krajnosti samodovoljna. Krave su nam davale mlijeko i maslac, kokoši jaja, od svinja smo dobivali meso, povrće iz trapa, imali smo obilne zalihe brašna, soli, šećera i tkanina - dakle bilo je posve nepotrebno odlaziti u grad po zalihe. Tako sam se zapitao: što ako odjednom nastane nestašica nečega bez čega ne možemo? Tada bi meštar morao otići u nabavku. I čim ode, iskrast ću se otamo i pobjeći.
Ta je ideja bila toliko jednostavna da sam zamalo umro od sreće. To je vjerojatno bilo već u veljači, te sam sljedećih mjesec dana gotovo isključivo razmišljao o sabotaži. Po umu mi se motalo bezbroj planova i shema; smišljao sam djela neizrecivo užasna i razorna. Planirao sam početi s malim - razrezati jednu ili dvije vreće brašna, možda se popisati u bačvu sa šećerom - i ako time ne postignem onaj željeni ishod, nisam se skanjivao uteći većim razmjerima divljaštva: osloboditi kokoši iz kokošinjca, na primjer, ili poklati svinje. Bio sam spreman učiniti sve samo kako bih se izvukao otamo, i ako me sve to natjera do zida, bio sam spreman potpaliti slamu i spaliti štalu.
Ništa nije ispalo onako kako sam zamišljao. Imao sam prilike, no svaki put kad bih se spremao u djelo provesti svoj naum, hrabrost bi me zagonetno izdala. U plućima bi mi bujao strah, srce bi počelo drhtati, i baš kad bi mi se ruka spremala podići i izvesti djelo, neka nevidljiva sila otela bi mi svu snagu. Još nikad mi se nije dogodilo nešto slično. Oduvijek sam bio onaj iskonski štetočina, potpuno nadzirući vlastite porive i želje. Kad bih poželio učiniti nešto, onda bih to i učinio - bacao sam se u pothvate, nepromišljen poput kakvog rođenog bandita. A sad me napustila hrabrost, priječila me neka neobična paraliza volje, te sam zbog takvog kukavičluka prezirao samoga sebe - nisam mogao pojmiti kako propalica moga kalibra može toliko nisko pasti. Meštar Yehudi ponovno me divljački tukao.
Pretvorio me u marionetu, i što sam se više trudio poraziti ga, to je snažnije vukao konce.
Prošao je još jedan potpuno pakleni mjesec prije nego što sam se odvažio na novi pokušaj. Taj put sreća me, bar naizgled, pratila. Nije prošlo ni deset minuta otkako sam izašao na cestu, kad me pokupio motorist i odvezao me sve do Wichite. Mislim da je bio najljubazniji tip kojega sam ikad sreo, student koji je putovao svojoj zaručnici; sprijateljili smo se odmah, uveseljavali se međusobno pričama čitava ta dva i pol sata. Kad bih mu se bar mogao sjetiti imena. Bio je blento, kose pješčane boje, s pjegicama na nosu i šminkerskom kožnom kapom. Zbog nečega pamtim da mu se djevojka zvala Francine, no vjerojatno zato što je neprestano govorio o njoj, opisujući ružičaste bradavice njezinih dojki i čipkaste rubove njezinih gaćica. Kožna Kapa imao je novi, sjajni Fordov stroj koji je jurio cestom kao da ne postoji sutra. Osjećao sam se toliko slobodnim i sretnim da sam se cerekao, i što smo više klepetali o svemu i svačemu, to sam se osjećao slobodnijim i sretnijim. Uvjeravao sam se kako ću ovaj put sigurno uspjeti. Stvarno sam pobjegao otamo i ništa me više neće moći zaustaviti.
Ne mogu točno reći što sam očekivao od Wichite, no svakako ne mrtvi, kaubojski gradić kakvog sam otkrio tog popodneva 1925. Cista vukojebina, prišt dosade na goloj, bijeloj stražnjici. Gdje su saluni, gdje su revolveraši, gdje su profesionalni kartaši? Gdje je Wyatt Earp? Što god Wichita bila nekad, njezin izgled u sadašnjosti sastojao se od trezvene i mračne mješavine prodavaonica i kuća. Bio je to gradić izgrađen toliko nisko iznad tla da bi čovjek laktom udarao u nebo svaki put kad bi se krenuo počešati po glavi. Planirao sam pronaći neki posao, provesti tamo nekoliko dana, malo se potkožiti novcem i zatim se, u velikom stilu, vratiti u Saint Louis. Brza šetnja ulicama raspršila je taj moj plan, te sam, nakon pola sata, već tražio vlak koji će me odvesti iz grada.
Osjećao sam se tako mračno i odbačeno da nisam primijetio da je počelo sniježiti. Ožujak je u tom kraju bio razdoblje najgorih oluja, no dan je svanuo toliko vedar i čist, da mi nije padalo na pamet da bi se vrijeme moglo promijeniti. Započelo je s malim zapuhom, nekoliko bijelih mrlja koje su se probile kroz oblake, no dok sam šetao gradom tragajući za željezničkom postajom, pahuljice su bivale sve teže i gušće, te kad sam, desetak minuta kasnije, zastao kako bih provjerio pravac, bio već do gležnjeva u snijegu. Padalo je na lopate. I prije nego što sam mogao izgovoriti riječ vijavica, zaurlao je vjetar i počeo raznositi snijeg u svim pravcima. U jednom trenutku hodao sam ulicama u središtu Wichite, u sljedećem sam se slijepo probijao kroz bijelu mećavu. Nisam imao pojma gdje sam. Drhturio sam pod promočenom odjećom, vjetar je divljao, a ja sam bio usred vihora, vrteći se u krug.
Ne znam točno koliko sam se probijao kroz oluju. Pretpostavljam, najmanje tri sata, možda čak pet ili šest. U grad sam stigao kasno popodne, a hodao sam još i nakon sumraka, probijao se kroz goleme zapuhe, u snijegu do koljena, zatim do struka, zatim do vrata, bjesomučno tražeći neki zaklon prije nego što mi snijeg proguta cijelo tijelo. Morao sam se nastaviti kretati. I najmanji zastanak bi me pokopao, i vjerojatno bih se ili nasmrt smrznuo ili ugušio prije nego što bih se uspio izvući. Stoga sam se nastavio probijati, iako sam znao da me svaki korak nosi sve bliže kraju. Gdje su svjetla - neprekidno sam se pitao. Sve više i više sam se udaljavao od grada, probijao se u neki nenastanjeni kraj, no svaki put kad bih promijenio pravac, našao bih se u jednoj te istoj tami, okružen neprobojnom noći i hladnoćom.
Nakon nekog vremena više mi ništa nije bilo stvarno. Um mi je prestao raditi, i ako me tijelo i dalje vuklo naprijed, to je činilo samo zato što nije znalo što bi drugo moglo činiti. Kad sam u daljini spazio slabašni odsjaj svjetla, jedva sam shvatio što vidim. Zateturao sam prema njemu, nimalo svjesniji toga što činim od noćnog leptira kad se ustremi na svijeću. Vjerojatno sam ga smatrao snom, prividom koji su mi pred oči bacile sjene smrti, i usprkos tomu što su mi ga neprestano držale pred očima, osjećao sam da će nestati prije nego što doprem do njega.
Ne sjećam se kako sam uspuzao stubama, ni kako sam zastao na prednjem trijemu, no i dalje vidim vlastitu ruku kako se pruža prema bijeloj, porculanskoj kvaki; sjećam se iznenađenja kad se kvaka okrenula, kad je škljocnula reza. Ušao sam u hodnik, a tamo je sve bilo blistavo, toliko nepodnošljivo sjajno da sam morao zatvoriti oči. Kad sam ih ponovno otvorio, preda mnom je stajala žena - prelijepa, crvenokosa žena. Na sebi je imala dugu, bijelu haljinu, modre oči promatrale su me toliko zapanjeno, toliko uzbuđeno da sam zamalo briznuo u plač. Na trenutak sam pomislio da mi je to majka, a kad sam se sjetio da mi je majka mrtva, shvatio sam kako sam zacijelo mrtav i ja, i da sam upravo prošao kroz sedefne dveri.
»Pogledaj se«, rekla je žena. »Jadnice mali. Samo se pogledaj.«
»Gospo, oprostite što upadam«, rekao sam. »Ime mi je Walter Rawley, i devet mi je godina. Znam da može zvučati čudno, no cijenio bih kad biste mi rekli gdje sam. Nekako ćutim da sam se našao u raju, a to mi ne zvuči uvjerljivo. Nakon svih gadosti koje sam izveo, uvijek sam nekako vjerovao da ću skončati u paklu.«
»Blagi Bože«, rekla je žena. »Pogledaj se kako izgledaš. Napola si se smrznuo. Dodi u salon i ugrij se pored vatre.«
Prije nego što sam uspio ponoviti pitanje, uzela me za ruku i povela pored stubišta do prednje sobe.
Dok je otvarala vrata, čuo sam je kako govori: »Dragi, svući ovog dječaka i smjesti ga pored vatre. Ja idem gore po deke.«
Tako sam sam prešao preko praga, kročio u toplinu salona dok su krpe snijega padale s mene i počele mi se otapati oko nogu. Za malenim stolom u kutu sjedio je muškarac i pio kavu iz tanke porculanske šalice. Bio je otmjeno odjeven u sedefastosivo odijelo, kosa mu je bila zalizana unatrag bez stazice, briljantin je blistao u žućkastom svjetlu svjetiljke. Spremao sam mu se obratiti kad je on podigao pogled i nasmiješio se - upravo tada, upravo tamo shvatio sam da sam mrtav i da sam završio na samome dnu pakla. Od svih šokova koje sam doživio u svojoj dugoj karijeri, nijedan nije bio teži od strujnog udara koji sam osjetio te noći.
»E, sad znaš«, rekao je meštar. »Kamo god kreneš, tamo ćeš me pronaći. Koliko god daleko pobjegao, uvijek ću te čekati na kraju tvog puta. Walte, Meštar Yehudi je sveprisutan, i nije mu moguće pobjeći.«
»Ti prokleti kujin sine«, rekao sam. »Lažljivi tvoru. Ti vrećo govana.«
»Mali, pazi što govoriš. Ova kuća pripada gospodi Witherspoon, i ona neće trpjeti nikakve kletve. Ako ne želiš ponovno završiti u oluji, onda svući odjeću sa sebe i ponašaj se pristojno.«
»Natjeraj me, ti židovsko govno«, zarežao sam. »Samo me pokušaj natjerati.«
No meštar nije morao učiniti ništa. Trenutak nakon što sam mu tako odvratio, osjetio sam poplavu vrelih i slanih suza na obrazima. Udahnuo sam duboko, uvukao koliko sam mogao zraka u pluća, i tada iz grla ispustio urlik, vrisak, čistog, neobuzdanog jada. Još ga nisam ispustio ni dopola, kad sam osjetio da mi je grlo ogrubjelo, da se gušim, da mi se zavrtjelo u glavi. Zastao sam kako bih ponovno udahnuo i tada, prije nego što sam shvatio što se zapravo zbiva, tada mi se sve zacrnjelo i pao sam na pod.
* * *

Bolovao sam dugo. Vrućica mi je zahvatila tijelo i dok je gorjela u meni, sve se više i više činilo da će mi sljedeća adresa biti drveni sanduk. Prve dane proveo sam u kući gospode Witherspoon, bulazneći u gostinskoj sobi na katu, no toga se ne sjećam. Niti se sjećam kako sam stigao kući, niti ičega drugoga što se zbivalo sljedećih nekoliko tjedana. Prema onom što su mi rekli, vjerojatno ne bih bio preživio da nije bilo Majke Sue - ili Majke Sioux, kako sam kasnije razmišljao o njoj. Sjedila je danonoćno pored moje postelje, mijenjala obloge i žlicom mi trpala tekućinu u grlo - tri puta dnevno ustala bi iz stolca i plesala oko kreveta, udarajući neki posebni ritam na svom indijanskom bubnju, zapijevajući molitve Velikome Duhu kojima ga je preklinjala da mi se smiluje i ozdravi me. Mislim da to nije škodilo, budući da me nije pregledao nijedan liječnik i, budući da sam se potpuno oporavio, posve je moguće da je njezina magija zaslužna za moje ozdravljenje.
Nitko nikad mojoj boljetici nije dao nikakvo medicinsko ime. Osobno sam smatrao da su je uzrokovali sati koje sam proveo u oluji, no meštar je tu pretpostavku odbacio kao potpuno nevažnu. To je Bol Postojanja, rekao je, koja me morala zahvatiti prije ili kasnije. Iz moga tijela morali su izaći svi otrovi prije nego što sam mogao prijeći na novu razinu obuke i naš je sretni susret u Wichiti zaptavo skratio proces koji je mogao potrajati još kojih šest ili devet mjeseci (a da se i ne spominju bezbrojni mogući naši međusobni sukobi). Rekao je da me to konačno upokorilo, da me zdrobila spoznaja da ga nikad neću pobijediti, i da je taj mentalni udar bio iskra koja je pokrenula tijek bolesti. Nakon toga je sva žuč istekla iz mene, i nakon što sam se probudio iz te, smrti bliske noćne more, mržnja koja je prebivala u meni preobrazila se u ljubav.
Nisam želio proturječiti meštrovim tvrdnjama, no činilo mi se kako je moja teorija neizmjerno jednostavnija od njegove. Sve je možda počelo kad mi se vrućica smirila, kad sam se probudio i ugledao Majku Sioux kako sjedi pored mene i smiješi se svojim ushićenim, blaženim osmijehom.
»Zamisli«, rekla je. »Moj maleni Orašac vratio se u zemlju živih.«
U glasu joj se čula tolika radost, toliko očita zabrinutost za moju dobrobit, da se u meni nešto počelo otapati. »Sve u redu, mama«, rekao sam, jedva svjestan vlastitih riječi. »Samo sam malo drijemao.«
Nakon toga odmah sam sklopio oči i vratio se u drijemež, no dok sam tonuo o san, jasno sam osjetio usne Majke Sioux na svome obrazu. Bio je to prvi poljubac koji sam osjetio otkad mi je umrla majka i shvatio da nimalo ne marim otkuda potječe. Ako me ta debela skvo željela maziti, onda, Boga mu, samo neka to čini, ja joj neću stajati na putu.
Mislim da je to bio prvi korak, no zbio se još cijeli niz, koji nipošto nije završio u trenutku kad mi se, nekoliko dana kasnije, vrućica ponovno vratila. Probudio sam se u rano popodne i otkrio da je soba prazna. Spremao sam se ispuzati iz postelje i pokušati upotrijebiti noćnu posudu, no čim sam izvukao glavu ispod jastuka, čuo sam šapat ispred vrata. Meštar Yehudi i Aesop stajali su u hodniku i prigušeno razgovarali - iako nisam mogao pohvatati svaku njihovu riječ, čuo sam dovoljno da bih shvatio o čemu se radi. Aesop se usprotivio meštru i govorio mu da ne smije biti tako strog prema meni. Nisam vjerovao svojim ušima. Nakon svih muka i neugoda koje sam mu nanio, mrtvački sam se stidio shvativši da mi Aesop drži stranu. »Iscijedili ste mu dušu,« šaptao je, »a sad leži na vlastitom odru.
Meštre, nije pošteno. Znam da je živa nevolja i gad, ali u njegovom srcu ne živi samo pobuna. Znam to, vidio sam vlastitim očima. Čak i ako griješim, ni tada ne zaslužuje takav odnos. To ne zaslužuje nitko.«
Bilo je nesvakidašnje da me netko tako brani, no još je čudnije bilo što se meštar nije oglušio na Aesopov govor. Te iste noći, dok sam se bacao i okretao u tami, sam Meštar Yehudi ušuljao mi se u sobu, sjeo na moj od znoja mokri krevet i primio me za ruku. Nisam otvarao oči, nisam puštao ni zvuka, hinio sam da spavam sve vrijeme dok je bio tamo. »Walte, nemoj mi umrijeti«, govorio je tiho, kao da govori sebi. »Ti si otporan mali gad, i još ti nije došlo vrijeme da ispustiš dušu. Čekaju nas velike stvari, velika čuda, takva kakva ne možeš ni zamisliti. Možda i misliš da sam protiv tebe, ali nisam. Samo dobro znam tko si i kakav si, i znam da možeš podnijeti taj pritisak. Sinko, imaš dar, i zato ću te odvesti dalje nego što je itko ikada dopro. Walte, čuješ li me? Kažem ti, nemoj umrijeti. Kažem ti da te trebam i da mi još ne smiješ umrijeti.«
Čuo sam ga, jako dobro sam ga čuo. Riječi su do mene dopirale jasno i glasno, i iako sam pao u napast da mu odvratim, suspregnuo sam se i pregrizao jezik. Uslijedila je duga tišina. Meštar Yehudi sjedio je u tami, milovao mi ruku, da bi nakon nekog vremena, ako ne griješim, i ako nisam zadrijemao i sanjao sve što se zatim zbilo, čuo, ili sam barem mislio da čujem, niz isprekidanih jecaja, gotovo neraspoznatljivu grmljavinu koja je izvirala iz grudi tog velikog čovjeka i razbijala tišinu sobe - jednom, dvaput, deset puta.
Bilo bi pretjerano reći da sam odmah zatim odbacio sve svoje sumnje, no moje se raspoloženje nesumnjivo počelo mijenjati. Shvatio sam da je bijeg besmislen, i da sam zapeo tamo, sviđalo mi se to ili ne, te sam odlučio izvući najviše od onoga što su mi davali. Možda je neke veze imao i moj susret sa smrću, ne znam, no nakon što sam ispuzao iz svoje bolesničke postelje i ponovno stao na noge, nestalo mi je i breme koje sam nosio na plećima. Bio sam sretan što sam ponovno zdrav, tako da mi više nije smetalo što živim s prognanicima iz svemira. Bilo je to čudno, nezdravo društvo, no unatoč momu neprekidnom gunđanju i lošem vladanju, svima sam redom prirastao srcu, tako da bih bio glup da sam to zanemario. Možda se svelo na činjenicu da sam se konačno uspio naviknuti na njih. Ako dovoljno dugo promatrate nečije lice, naposljetku počnete osjećati da zapravo promatrate samoga sebe.
Unatoč svemu što sam rekao, ne mislim reći da mi je život postao imalo lakši. Kratkoročno se pokazao još napornijim nego prije, i samo zato što sam malo olabavio otpor, nisam zato postao nimalo manji gad, nimalo manji zloćudni mali propalitet kakav sam oduvijek bio. Došlo je proljeće, i tjedan dana nakon oporavka našao sam se na poljima, orao, sijao i savijao leda poput neke smrdljive i priglupe seljačine. Užasavao sam se fizičkog rada i uzimajući u obzir da za njega nisam bio ni najmanje nadaren, te sam dane smatrao neprekidnim nizom pokora, vječitih žuljeva, krvavih prstiju i bolnih nogu. No, barem nisam bio sam. Sve četvero radili smo oko mjesec dana, prekinuli sve ostale poslove kako bismo sve posijali na vrijeme (kukuruz, ječam, raž i lucernu) i pripremili zemlju za Majčin povrtnjak, koji će nam puniti želuce tijekom ljeta. Bilo je previše naporno da bismo mogli stajati i čavrljati, no sad sam barem za svoje tužbalice imao publiku, i svaki put kad bih ispalio koju od svojih otrovnih primjedbi, uspijevalo bi mi njome nekoga natjerati u smijeh. Što je bilo neizrecivo drukčije od dana prije bolesti. Jezik mi nije prestajao mljeti, no dok su moja pređašnja dobacivanja bila zloćudna i nezahvalna, sad su ih smatrali šalama, glasnim lupetanjem simpatičnog malog klauna.
Meštar Yehudi radio je kao vol, bacio se na poslove kao da je rođen na toj zemlji, i uvijek bi uspijevao postići više nego svi mi zajedno. Majka Sioux bila je spokojna, radišna, tiha, neprekidno je čučala i pomicala se naprijed dok joj je golema stražnjica stršila u nebo. Potjecala je iz rase lovaca i ratnika, te joj je rad na zemlji bio jednako neprirodan kao i meni.
Bez obzira na to koliko sam bio neprikladan za taj posao, Aesop je bio još gori, te me tješilo što znam da nije, nimalo više od mene, oduševljen što svoje vrijeme mora tratiti na tu tlaku. Želio je biti u kući, čitati knjige, sanjati svoje snove i baviti se idejama, pa iako nije nikad otvoreno meštru iznio svoje pritužbe, bio je osobito podložan mojim dosjetkama, prekidajući moje provale spontanim salvama smijeha - svaki put kad se smijao, zvučao je kao da ispušta dugi amen, što me uvjeravalo da mi je šala pogodila cilj. Dotada sam Aesopa smatrao čistom dobricom, nevinim dosadnjakovićem koji nikad ne krši pravila, no čuvši mu smijeh na poljima, počeo sam mijenjati mišljenje o njemu. U tim iskrivljenim kostima bilo je više srži nego što sam pomišljao, i usprkos njegovoj iskrenosti i uzvišenosti, i on je tražio zabavu kao i svaki drugi petnaestogodišnjak. Škakljao ga je moj oštri jezik, moje gluposti i dosjetke podizale su mu duh, i kako je vrijeme prolazilo, bivalo mi je sve jasnije da više nije ni nevolja ni suparnik. Bio je prijatelj - prvi istinski prijatelj kojeg sam ikada imao.
Ne mislim nastavljati s tim sentimentalnim tupežom, no govorim o vlastitom djetinjstvu, o pređi mojih najranijih sjećanja - i budući da sam, kasnije u životu, stvorio samo nekoliko spomena vrijednih veza, moje prijateljstvo s Aesopom zaslužuje biti zabilježeno. Jednako kao i sam Meštar Yehudi, obilježio me načinom koji je promijenio moje biće, promijenio tijek i srž moga života. Ne govorim samo o svojim predrasudama, o staroj magiji koja pogledu priječi da prodre dalje od boje ljudske kože, nego i o činjenici samoga prijateljstva, o vezi koja se stvorila među nama. Aesop je postao moj drug, moje sidro u tome moru neraspoznatljivoga neba, i da nije bio tamo, da me nije vezao za tlo, nikad ne bih smogao hrabrosti suprotstaviti se tegobama koje su me preplavile tijekom sljedećih dvanaest ili četrnaest mjeseci. Meštar je plakao u tami moje bolesničke sobe, no kad sam se oporavio, ponovno se pretvorio u goniča robova i podvrgavao me mukama kakve ne bi smjela doživjeti nijedna živa duša. Kad se sad prisjećam tih dana, zapanji me što sam ostao živ, da sam stvarno još tu i da mogu govoriti o njima.
Kad smo završili sjetvu, i kad nam je hrana ležala u zemlji, započeo je onaj pravi rad. Bilo je to netom nakon mog desetog rođendana, jednog lijepog jutra krajem svibnja. Meštar me nakon doručka povukao na stranu i prošaptao mi u uho: »Drži se, mali. Zabava počinje.«
»Mislite reći da se nismo zabavljali?« upitao sam. »Ispravite me ako griješim, no bio sam uvjeren da je rovanje po zemlji bilo nešto najzabavnije od vremena kad sam igrao mah-jong.«
»Raditi na zemlji je jedno, to je dosadan ali nezaobilazan posao. Sad ćemo svoje misli okrenuti nebu.«
»Mislite reći, kao ptice o kojima ste pričali?«
»Walte, upravo tako, baš poput ptica.«
»Hoćete reći da i dalje ozbiljno mislite provesti onaj vaš plan?«
»Mrtav ozbiljan. Spremamo se prijeći na trinaestu razinu. Ako ćeš činiti ono što ti budem govorio, bit ćeš u zraku nakon sljedećeg Božića.«
»Trinaesta razina? Mislite reći da sam ih već prešao dvanaest.«
»Da, tako je, dvanaest. I svaku si prošao upravo savršeno.«
»Dakle, crko dabogda. Nisam imao blagog pojma. Sefe, stvarno ste mi tajili neke stvari.«
»Govorim ti samo ono što trebaš znati. Sve ostalo moja je briga.«
»Dvanaest razina. Koliko još?«
»Ukupno ih je trideset tri.«
»Ako prijeđem još dvanaest ovako brzo, bit ću spreman za tren oka.«
»Nećeš, to ti jamčim. Ma koliko misliš da si propatio dosad, to nije ništa u usporedbi s onim što te tek čeka.«
»Ptice ne pate. One samo rašire krila i odlete. Ako imam dar, kako vi kažete, ne vidim zašto to ne bi bio mačji kašalj.«
»Zato što, dragi moj tupoglavče, ti nisi ptica - ti si čovjek. I kako bi se podigao sa zemlje, moraš rascijepiti nebo. Morat ćeš cijeli svemir okrenuti naopačke.«
I opet nisam shvatio ni desetinu onoga što je govorio meštar, no kimnuo sam kad me nazvao čovjekom, osjećajući da prizvuk te riječi nosi novo poštovanje, priznanje važnosti koju mi je pridavao. Blago mi je ruku položio na rame i izveo me u to svibanjsko jutro. U tom trenutku sam osjećao da mu bezgranično vjerujem, i iako mu je lice djelovalo mračno, okrenuto prema vlastitoj nutrini, nikad mi nije palo na pamet da bi ičime mogao zgaziti to povjerenje. Tako se vjerojatno osjećao Izak kad ga je Abraham odveo na onu planinu iz Knjige postanka, glava dvadeset druga. Ako vam netko kaže da vam je otac, iako znate da nije, onda padaju svi zidovi i osjećate se nekako glupo. Ni ne pomišljate da se protiv vas urotio s Bogom, Gospodarem Jahveom. Dječački mozak ne radi tom brzinom - nije dovoljno profinjen da bi proniknuo u takvu prijevaru. Samo znate da vam je neki veliki čovjek stavio ruku na rame i nježno ga stisnuo. I da vam je rekao da pođete s njim, stoga krenete u tom pravcu i slijedite ga, ma kamo pošao.
Prošao je pored štale, došao do šupe, rahitične kućice urušenoga krova, sa zidovima od neoličenih, starih dasaka. Meštar Yehudi otvorio je vrata i dugo stajao na pragu, zagledavši se u mračnu hrpu metalnih predmeta u njoj. Naposljetku je pružio ruku i izvukao lopatu, zahrđalu lopatu koja je vjerojatno težila najmanje deset kilograma. Gurnuo mi je lopatu u ruke, a ja sam osjetio ponos što je nosim umjesto njega, nakon što smo ponovno pošli. Prošli smo uz rub susjednog kukuruzišta, jutro je bilo predivno, sjećam se, bilo je bezbroj crvendaća i modrovoljki, koža mi je titrala neobičnom živošću, sunce me blagoslavljalo svojom toplinom dok se slijevalo na mene. Naposljetku smo stigli do komada neobrađene zemlje, male pustare na spoju dvaju polja; tada se meštar okrenuo prema meni i rekao:
»Ovdje ćemo načiniti rupu. Hoćeš li ti kopati, ili ćeš to prepustiti meni?«
Upro sam svim silama, no ruke mi nisu bile dorasle poslu. Bio sam premalen da bih mogao raditi takvom lopatom, i kad je meštar vidio koliko se mučim samo kako bih probio tlo, a da i ne spominjem, zarovao lopatom, rekao mi je da sjednem i počinem, da će on dovršiti posao. Sljedeća dva sata gledao sam ga kako taj komad zemlje pretvara u golemu šupljinu, rupu široku i duboku poput divova groba.
Radio je toliko brzo da mi se činilo kako ga zemlja doslovno guta, i nakon nekog vremena prodro je toliko duboko da mu nisam mogao vidjeti glavu. Čuo sam ga kako stenje, kako diše i puše poput lokomotive svaki put kad bi zarovao lopatom, a onda bi hrpa zemlje preletjela preko ruba, na trenutak zastala u zraku i zatim pala na hrpu koja je rasla oko ruba rupe. Radio je kao da ga je bilo desetorica, kao da cijela vojska kopača ruje tunel do Australije - a kad je konačno stao, i kad se izvukao iz jame, bio je toliko prljav i znojan daje izgledao kao čovjek načinjen od ugljena, iscrpljeni komedijaš iz vodvilja koji će umrijeti s crnom šminkom na licu. Nikad nisam čuo da itko tako teško diše, nikad nisam vidio tijelo koje bi toliko ostalo bez daha, a kad se bacio na zemlju i ostao ležati nepomično sljedećih deset minuta, bio sam gotovo siguran da će ga izdati srce.
Bio sam previše zapanjen da bih mogao govoriti. Promatrao sam meštrov prsni koš, tragao za znakovima kolapsa, a u meni su se izmjenjivale radost i tuga dok su mu se prsa dizala i spuštala, gore-dolje, nadimala i praznila ispred beskrajnog modrog obzora. Otprilike na polovici bdijenja, pred suncem se zaustavio oblak i nebo je prijeteće potamnjelo. Pomislio sam da nas prelijeće anđeo smrti, ali su pluća Meštra Yehudija nastavila pumpati dok se nebo ponovno vedrilo - trenutak kasnije uspravio se, nasmiješio i žustro počeo otirati zemlju s lica.
»Dakle,« rekao je, »što misliš o našoj jami?«
»Veličanstvena jama«, rekao sam. »Duboka i krasna kao nijedna dosad.«
»Drago mi je što ti se sviđa, jer ćete ti i ta jama biti, tijekom sljedećih dvadeset četiri sata, istinski i nevjerojatno bliski.«
»Ne marim. Izgleda mi zanimljivo. Sve dok ne kiši, moglo bi biti zanimljivo sjediti u njoj neko vrijeme.«
»Walte, ne mari za kišu.«
»Vi ste nekakav prognostičar? Možda i niste zamijetili, ali ovdje se vrijeme mijenja svakih deset minuta. Što se vremena tiče, Kansas je stvarno podao.«
»Istinu govoriš. U ovim krajevima ne može se osloniti na nebo. No, ne kažem da neće kišiti. Samo ti kažem da ne moraš brinuti ako pljusne.«
»Može, dajte mi pokrivač, znate ono veliko platneno - ceradu. To je dobro. Čovjek ne može pogriješiti ako se spremi na najgore.«
»Neću te spustiti unutra da bi se zabavljao. Naravno, ostavit ću ti rupu za disanje, i dugu cijev koju ćeš držati u ustima da bi mogao disati, no sve u svemu bit će prilično vlažno i neudobno. Prilično skučeno i neugodno, onako kako to osjećaju crvi - oprosti što tako govorim. I sumnjam da ćeš to iskustvo zaboraviti dok budeš živ.«
»Znam da sam glup, ali ako ne prestanete govoriti u zagonetkama, ovdje ćemo provesti čitav dan prije nego što skopčam što to pričate.«
»Sinko, zakopat ću te.«
»Kako molim?«
»Ubacit ću te u jamu, prekriti te zemljom - zakopat ću te živoga.«

»I očekujete da pristanem na to?«
»Nemaš izbora. Ili ćeš se spustiti vlastitom voljom, ili ću te zadaviti golim rukama. U prvom slučaju, živjet ćeš dugo i sretno; u drugome, život ti završava za trideset sekundi.«
Tako sam dopustio da me živoga zakopa - iskustvo koje ne bih preporučio nikomu. Iako sama pomisao zvuči užasno, pravo zatočeništvo je neizmjerno gore, a kad čovjek provede neko vrijeme u utrobi ništavila, kao što sam ja učinio toga dana, svijet više nikad ne izgleda isto. Postaje neizrecivo ljepši, no sva ta ljepota utapa se u potpuno prolaznome svjetlu, posve nestvarna, ljepota koja ne posjeduje ni tračak tvarnosti, i iako je moguće vidjeti je i dodirnuti kao i uvijek, dijelom svoga bića shvatio sam kako sve to nije ništa više od fatamorgane. Osjećati zemlju na sebi je jedno, osjećati njezin pritisak, njezinu hladnoću, paniku nepomičnosti nalik smrti, no ona istinska strava rada se tek kasnije, nakon što te iskopaju, kad ponovno ustaneš i možeš hodati. Sve nakon toga, sve što ti se dogodi na površini, povezano je s tim satima koje si proveo pod zemljom. U glavi ti nikne sićušno sjeme ludila, i unatoč tomu što si pobijedio u toj borbi za život, izgubio si gotovo sve drugo. U tebi otada živi smrt, izjedajući svu nevinost i nadu, te ti na kraju ne ostaje ništa, samo zemlja, čvrstoća zemlje, vječita moć i trijumr zemlje.
Tako je započela moja inicijacija. Tijekom tjedana i mjeseci što su slijedili proživio sam, manje-više, jednoličnu i nepopustljivu lavinu zala. Svaka kušnja bila je strasnija od one koja joj je prethodila, i to što mi je uspjelo ne pokleknuti pripisujem samo svojoj istinski reptilskoj tvrdoglavosti, bezumnoj pasivnosti koja je drijemala negdje u srži moje duše. Nije imala nikakve veze ni s voljom, odlučnošću ili snagom. Nisam posjedovao nijednu od tih značajki, i što me se guralo dalje, to sam osjećao manje radosti zbog vlastitih postignuća. Bičevao me volujskim bičem; bacao me s konja u galopu; zavezao me na krovu štale i držao tamo dva dana bez vode i hrane; namazao mi je kožu medom i ostavio me gologa na kolovoskoj vrućini dok su po meni plazile tisuće muha i osa; jednu cijelu noć prosjedio sam okružen vatrom, sve dok mi vrućina nije opalila tijelo i osula ga plikovima; šest sati neprekidno me natapao u kadi punoj vinskoga octa; udarila me munja; pio sam kravlju mokraću i jeo konjski izmet; uzeo sam nož i odrezao gornji članak lijevog malog prsta; tri dana i noći visio sam u kukuljici od užadi pričvršćenoj na krovne grede. Sve sam to činio zato što mi je Meštar Yehudi rekao da to učinim, i ako se nisam mogao natjerati da ga zavolim, nisam ga niti mrzio niti mu zamjerao za sve patnje koje sam proživio. Nije mi više morao prijetiti. Slijepom poslušnošću pokoravao sam se njegovim naredbama, nikad ne propitujući njihovu moguću svrhu. Rekao mi je da skočim, skočio sam. Bio je čovjek koji je obećao da će me naučiti letjeti - i iako mu nikad nisam povjerovao, dopustio sam mu da me iskorištava kao da vjerujem. Uostalom, sklopili smo sporazum, pakt, one prve noći u Saint Louisu, i to nikad nisam zaboravio. Ako ne ispuni obećano do moga trinaestoga rođendana, namjerio sam mu sjekirom odrubiti glavu. U tome nije bilo ničeg osobnog - čisto pitanje pravde. Ako me taj kurvin sin iznevjeri, ubit ću ga - i on je to znao jednako dobro kao i ja.
Dok je trajao sav taj pakao, Aesop i Majka Sioux držali su me se kao da sam njihova krv i meso, njihov najvoljeniji i najdraži. Između različitih faza moga razvoja bilo je i trenutaka zatišja koji su trajali ponekad danima, ponekad tjednima, i kada bi Meštar Yehudi često nestajao s farme, ostavljajući je sve dok mi ne bi zarasle rane, i dok se ne bih oporavio kako bih se suočio s novim valom nasrtaja na moje biće. Nisam imao pojma kamo je odlazio tijekom tih stanki, niti sam druge ispitivao o tome, budući da bi mi uvijek laknulo kad bi otišao. Ne samo što sam bio zaštićen od daljnjih kušnji, nego bih u tom vremenu sa sebe skidao breme meštrove nazočnosti - njegove mračne mučaljivosti, mučne poglede, golemu količinu prostora koji je zauzimao - i jedino me to umirivalo, davalo mi priliku da ponovno prodišem. Bez njega je kuća bila sretnija, te smo nas troje živjeli u velikome skladu. Punašna Majka Sioux i njezina dva kržljava dječaka. To su bili dani kad smo se Aesop i ja sprijateljili, i iako je to vrijeme bilo puno jada, u njemu ima i lijepih uspomena, možda onih najljepših. Aesop je bio nevjerojatno nadaren za pričanje priča, i ništa mi nije bilo milije nego slušati kako onim svojim blagim glasom prede sulude priče koje je natrpao u glavu. Znao ih je na stotine, i uvijek kad bih ga zamolio, ležeći sav modar i bolan u postelji nakon posljednjeg mučenja, sjedio bi uz mene satima i pričao mi jednu za drugom. O Jacku ubojici divova, Sinbadu moreplovcu, Odiseju lutalici, Billvju Kidu, Lancelotu i kralju Arthuru, Paulu Bunvanu ... sve sam ih čuo. One najbolje čuvao je za trenutke kad sam bio osobito tužan - bile su to priče o mome imenjaku, sir Walteru Raleighu. Pamtim kako sam se zapanjio kad mi je rekao da nosim slavno ime, ime stvarnog pustolova i junaka. Kako bi dokazao da ne izmišlja, otišao je do police s knjigama i izvukao debeli svezak sa slikom sir Waltera u njemu. Nikad nisam vidio otmjenije lice, i ubrzo sam ga počeo proučavati svakodnevno, deset-petnaest minuta.
Sviđala mi se njegova šiljata bradica i poput britvi oštar pogled, i biserna naušnica na lijevome uhu.
Bilo je to lice pirata, istinskog viteza-gusara, i od toga sam dana u svojoj nutrini nosio sir Waltera kao svoje drugo 'ja', kao nevidljivog brata koji će biti uz mene i u onim najgorim trenucima. Aesop mi je pričao o plastu i blatnoj kaljuži, o potrazi za El Doradom, o nestaloj koloniji u Roanokeu, o trinaest godina u londonskome Toweru, o hrabrim riječima koje je izgovorio prije nego što su mu odrubili glavu. Bio je najbolji pjesnik svoga doba; bio je učenik, znanstvenik, slobodni mislilac; bio je najbolji ljubavnik u cijeloj Engleskoj. »Zamisli tebe i mene zajedno,« rekao je Aesop, »tako ćeš otprilike dobiti ideju tko je bio. Čovjek moje pameti i tvoje hrabrosti, visok i naočit - eto, to ti je sir Walter Raleigh, najsavršeniji čovjek koji je ikada živio.«
Svake noći Majka Sioux dolazila bi u sobu ušuškati me i zatim bi sjedila na krevetu sve dok ne bih čvrsto zaspao. Postao sam ovisan o tom ritualu, i iako sam, u svakom drugom pogledu, odrastao brzo i okrutno, za nju sam bio još malo dijete. Pred Meštrom Yehudijem ili Aesopom nikad nisam briznuo u plač, no pred Majkom Sioux sam bezbroj puta otvarao slavine i slinio joj u naručju poput kakve nevoljne mamine maze. Sjećam se kako sam jednom otišao toliko daleko da sam dotaknuo temu letenja, a ono što mi je rekla bilo je toliko neočekivano, toliko spokojno u posvemašnjoj sigurnosti - ne zato što sam sam vjerovao u to, nego zato što je vjerovala ona, osoba kojoj sam vjerovao najviše na svijetu.
»On je uistinu zao,« rekao sam, govoreći o meštru, »i kad završi sa mnom, bit ću grbav i obogaljen poput Aesopa.«
»Ne, sinko, nije ti to tako. Plesat ćeš s oblacima na nebu.«
»Da - s harfom u rukama i krilima koja će mi izniknuti na leđima.«
»U svojoj vlastitoj koži. S vlastitim mesom i kostima.«
»Majko Sioux, sve je to blef, to je odurna hrpa laži. Ako već stremi naučiti me onomu što želi, zašto se ne potrudi i ne nauči me? Cijelu godinu trpim sve čovjeku znane strahote. Zakopao me, palio me, sakatio me, a i dalje sam prikovan uz zemlju kao što sam i bio.«
»To su koraci. To tako mora ići. No, najgore je gotovo već prošlo.«
»Natjerao vas je da i vi povjerujete.«
»Majku Sioux nitko ne može natjerati ni na što. Prestara sam i predebela da bih gutala sve što ljudi govore. Falšne riječi su kao pileće kosti. Kad mi zapnu u grlu, ja ih samo ispljunem.«
»Ljudi ne mogu letjeti. To je tako. Ljudi ne mogu letjeti zato što Bog ne želi da lete.«
»To je moguće.«
»Možda u nekom drugom svijetu. Ali ne i u ovom.«
»Vidjela sam to. Kad sam bila mala. Vidjela sam vlastitim očima. Ako se već dogodilo, može se dogoditi opet.«
»Sanjali ste. Mislili ste da ste vidjeli, ali to je bio samo san.«
»Walte, vidjela sam vlastitoga oca. Vlastitoga oca i vlastitoga brata. Vidjela sam ih kako se poput duhova kreću po zraku. Nije to bilo letenje onakvo kakvim ga ti zamišljaš. Nimalo poput ptica ili leptira, bez krila, bez ičeg takvog. Jednostavno, bili su u zraku i kretali se. Sve je bilo sporo i čudno.
Kao da plivaju. Probijali su se zrakom poput plivača, poput duhova koji kroče jezerskim dnom.«
»Zašto mi to niste prije rekli?«
»Zato što mi prije ne bi povjerovao. Zato ti to govorim sada. Zato što dolazi vrijeme. Ako budeš slušao što ti govori meštar, doći će i prije nego što misliš.«
* * *

Kad se proljeće dokotrljalo drugi put, rad na farmi činio mi se poput blagdana, pa sam se suludim ushitom bacio na posao, raskriljenih ruku dočekavši priliku da ponovno živim kao normalan čovjek.
Umjesto da se vučem i neprekidno gunđam zbog bolova i boljetica, radio sam punom snagom, izazivajući samoga sebe da izdržim i uživao u tim naporima. Za svoju sam dob i dalje bio kržljav, ali sam bio stariji i snažniji, i iako je to bilo nemoguće, davao sam sve od sebe da ostanem ukorak s Meštrom Yehudijem. Namjerio sam dokazati nešto, valjda, čime bih ga natjerao da me poštuje, da me zamijeti. Bio je to nov način otpora, i svaki put kad bi mi meštar rekao da usporim, da malo olabavim, da se ne naprežem toliko (»Nije ti to Olimpijada,« govorio bi, »mali, ne natječemo se za medalje.«), osjećao bih se kao da sam požnjeo pobjedu, kao da sam sve više i više zadobivao vlastitu dušu.
Dotad mi je zacijelio i mali prst. Nekoć krvava kaša tkiva i kosti zarasla je i pretvorila se u glatki batrljak bez nokta. Uživao sam ga promatrati i često sam palcem prelazio po ožiljku, dotičući dio sebe koji je nepovratno nestao. Činio sam to pedeset, sto puta na dan, i svaki put kad bih to učinio, u glavi bi mi zazvonile riječi Saint Louis. Trudio sam se držati prošlosti, no tada su riječi postale samo riječi, obredna vježba pamćenja. Nisu više prizivale nikakve slike, nisu me više vodile na putovanja do mjesta gdje sam nekoć živio. Nakon osamnaest mjeseci u Ciboli, Saint Louis za mene se pretvorio u grad duhova, koji je, djelić po djelić, nestajao svakodnevno.
Jednog popodneva tog proljeća zatoplilo je upravo neopisivo - temperature su dostizale one ljetne. Nas četvero radilo je na poljima, a kad je meštar svukao košulju kako bi si olakšao muke, spazio sam da oko vrata nosi nešto - kožnu vrpcu s koje je visjela malena, prozirna kugla; poput kakvog dragulja ili ukrasa. Kad sam mu prišao da bih pogledao bolje - čista znatiželja, bez ikakvog skrivenog motiva - vidio sam da je u privjesku, u nekoj prozirnoj tekućini, vrh mog malog prsta. Meštar je zacijelo primijetio moje zaprepaštenje, jer je, pomalo uznemireno, pogledao svoja prsa - kao da je pomislio da mu po njima plazi pauk. Kad je shvatio o čemu je riječ, prstima je uhvatio kuglu i, zadovoljno se smiješeći, pružio mi je. »A, Walte, zgodna stvarčica«, rekao je.
»Ne znam koliko je zgodna,« rekao sam, »meni izgleda strašno poznato.«
»I treba ti biti. Nekoć je pripadala tebi. Bila je dio tebe, tvojih prvih deset godina života.«
»I još je tako. Samo zato što je odvojena od tijela, ne znači da je imalo manje moja nego prije.«
»Marinirao sam ga u formaldehidu. Sačuvao ga poput mrtvog fetusa u tegli. Sad više ne pripada tebi - sad pripada znanosti.«
»Aha, što onda radi na vašem vratu? Ako pripada znanosti, onda ga poklonite muzeju voštanih figura.«
»Zato, mali moj druže, što za mene ima posebnu važnost. Nosim to oko vrata kako bi me podsjećalo na ono što ti dugujem. Poput omče na vješalima. Ta kugla je albatros moje savjesti, i ne mogu dopustiti da neznancima padne u ruke.«
»A što je s mojim rukama? Što je pošteno, pošteno je, i ja hoću natrag svoj prst. Ako itko smije nositi ogrlicu, onda sam to ja.«
»Pogodit ću se s tobom. Ako mi pustiš da je nosim još malo, smatrat ću je tvojom. Obećavam ti to. Na njoj je tvoje ime, i kad te jednom dignem s tla, pripadat će tebi.«
»Zauvijek?«
»Zauvijek. Naravno, zauvijek.«
»A koliko je to 'još malo'?«
»Ne dugo. Već stojiš na samome rubu.«
»Jedini rub na kojemu stojim je rub propasti. A ako ja stojim na njemu, onda ste na njemu i vi. Nije li tako, meštre?«
»Sinko, jako brzo shvaćaš. Štojimo jedinstveni, padamo svaki za sebe. Vrijedi i za mene i za tebe, i nitko ne zna gdje ćemo se zaustaviti.«
Bio je to drugi put da sam čuo ohrabrujuće vijesti o svome napretku. Prve mi je donijela Majka Sioux, a sad je glasnik bio meštar glavom. Neću poricati da mi nije laskalo, no usprkos svem njihovom uvjerenju u moje sposobnosti, propustio sam uvidjeti koliko sam malo udaljen od uspjeha. Nakon tog vrelog svibanjskog popodneva, proživjeli smo razdoblje epskih vrućina, najvruće ljeto koje se pamti.
Zemlja se pretvorila u kotao, i svaki put kad bi se hodalo po tlu, moglo se osjetiti kako se tope potplati na cipelama. Svake večeri, za večerom, molili smo se za kišu, no tri mjeseca s neba nije pala nijedna jedina kap. Zrak je bio tako suh, toliko bjesomučno isušen, da se konjske muhe moglo čuti sa stotinu metara. Sve kao da je svrbjelo, škripalo poput čičaka koji se taru o bodljikavu žicu, a smrad dvorišnog zahoda bio je toliko snažan da je palio dlake u nosnicama. Kukuruz je usahnuo, uvenuo i umro; salata je dosizala groteskne, gargantuanske visine - stršila je iz vrta poput nekakvih mutantskih kula. Do sredine kolovoza moglo se u bunar baciti oblutak, i izbrojiti do šest prije nego što je pljusnuo u vodu.
Nije bilo mahuna, nije bilo klipova kukuruza, nije bilo sočnih rajčica kao što je bilo lani. Preživljavali smo hraneći se jajima, žgancima i dimljenom šunkom, i iako je zaliha bilo dovoljno da preživimo ljeto, sve manje količine zlokobno su naviještale crne mjesece koji su nas čekali. »Djeco, stegnite pojase«, govorio nam je meštar za večerom. »Stegnite pojase i žvačite dok hrana ne izgubi svaki okus. Ako ne rastegnemo ono što imamo, onda nas čeka duga i gladna zima.«
Unatoč svim nedaćama koje su nas snašle za suše, bio sam sretan, neizmjerno sretniji nego što se to činilo mogućim. Pregrmio sam one najgore dijelove svojeg naukovanja, te su me čekale samo razine mentalnih borbi, sukob sa samim sobom. Meštar Yehudi nije mi više bio prepreka. Izdao bi naredbu i zatim mi iščeznuo iz uma, vodeći me do tolikih dubina vlastite nutrine da se nisam sjećao tko sam ustvari. Tjelesne razine bile su rat, čin prkosa okrenut meštrovoj nemjerljivoj okrutnosti, i tada mi se nikad nije micao iz vida - stajao je nada mnom i izučavao moje reakcije, promatrao mi lice tragajući za mikroskopski sitnim grčevima boli. No, sad je sve to prošlo. Pretvorio se u blagog, darežljivog vodiča, govorio zavodljivim i tihom glasom mameći me da prihvatim sve bizarnije i bizarnije izazove. Naredio mi je da odem na sjenik i prebrojim sve vlati slame u konjušnici. Jednu cijelu noć proveo sam stojeći na jednoj nozi, a zatim drugu na drugoj. Usred dana vezao me na stup i naredio mi da deset tisuća puta ponovim njegovo ime. Nametnuo mi je zavjet šutnje, nisam smio ispustiti ni zvuka, čak i kad sam bio posve sam. Tjerao me da se kotrljam po dvorištu, tjerao me da skakućem, tjerao me da skačem kroz obruče. Naučio me kako plakati kad god poželim, zatim me naučio kako se istovremeno smijati i plakati. Natjerao me da se sam naučim žonglirati, i kad sam svladao tri kamena, natjerao me da žongliram s četiri. Tjedan dana držao mi je povez na očima, zatim mi je na tjedan dana začepio uši, da bi mi, nakon toga, na tjedan dana povezao ruke i noge i natjerao me da, poput crva, plazim po trbuhu.
Vrijeme se promijenilo početkom rujna. Pljuskovi, munje, gromovi, snažni vjetrovi i tornado koji nam je zamalo odnio kuću. Voda se ponovno vratila, ali nam nije bilo ništa bolje nego prije. Urod je propao, tako da nismo imali ničime dopuniti naše dugoročne zalihe - budućnost se činila mračnom - u najboljem slučaju, jedva ćemo se provući. Meštar je rekao da su svi farmeri u kraju pretrpjeli jednaki udes, te da je raspoloženje u gradu sve gore. Cijene su padale, kredita gotovo da nije ni bilo, i sve se više govorilo o pljenidbama. Kad se lisnice isprazne, meštar je rekao, onda su mozgovi puni gnjeva i bijesa. »Što se mene tiče, te seljačine mogu mirno krepati,« nastavio je, »no, jednom će potražiti nekoga tko će im biti kriv za sve njihove nevolje - a kad dode do toga, bolje bi nam bilo da sve četvero nestanemo.« Cijele te čudne jeseni, prepune oluja i poplava, Meštar Yehudi izgledao je kao da ga tište brige, kao da predviđa neku bezimenu propast, nešto toliko mračno da se o tomu nije usuđivao govoriti naglas. Nakon što me cijeloga ljeta mazio, poticao me da se suočim sa svim teškoćama mojih duhovnih vježbi, odjednom kao da ga je napustilo svako zanimanje za mene. Sve je češće nestajao, a jednom ili dvaput vratio se vonjajući po piću; čak je prestao poučavati Aesopa. U oči mu se uvukla nova tuga, izgledao je mračno i zlokobno. Danas mi je većina toga mutna, no pamtim kako je, tijekom onih nekoliko trenutaka kad me počastio svojim društvom, bio iznenađujuće prisan. Iz te magle izdvaja se jedan događaj - jedne večeri, početkom listopada, vratio se kući s novinama pod rukom i širokim osmijehom na licu. »Imam dobre vijesti za tebe«, rekao je, i sjeo raširivši novine na kuhinjskome stolu.
»Tvoj klub je pobijedio. Nadam se da te to veseli, budući da tu piše kako je prošlo trideset osam godina otkako su bili prvaci.«
»Moj klub?«
»Saint Louis Cardinals. Oni su tvoj klub, nije li tako?«
»Još kako jesu. S njima sam dok sam živ.«
»Dakle, piše da su osvojili svjetsko prvenstvo. Prema onomu što ovdje piše, sedma igra bila je nešto najuzbudljivije u povijesti.«
Tako sam saznao da su mi dečki postali prvaci 1926. Meštar Yehudi pročitao mi je napis o dramatičnoj sedmoj igri, kad je Grover Cleveland Alexander ušao kako bi izbacio Tonvja Lazzerija sa sve četiri baze pokrivene. Prvih nekoliko minuta mislio sam da izmišlja. Posljednje sam čuo da je Alexander bio glavna faca u Philadelphiji, a Lazzerijevo mi ime nije značilo ništa. Zvučalo je poput hrpe nekakvih stranih špageta prelivenih umakom od češnjaka, no meštar mi je tada rekao da je Lazzeri novak, a da je Grover u Cardinalse došao usred sezone. Dan prije imao je devet bacanja i tako Yanksima uništio priliku da dobiju tri utakmice za redom - tada mu je Rogers Hornsbv sa svog mjesta dovikivao neka samo proba postići optrčavanje. Tada je stari momak uteturao na teren, pijan ko letva još od sinoćnje terevenke, i pokosio mladu njujoršku usijanu glavu. Nekoliko centimetara više, i priča bi završila drugačije. U drugom bacanju, Lazzeri je zabio loptu u gledalište na lijevoj strani, strašan udarac koji je sudac u posljednjem trenutku proglasio neispravnim. Dovoljno da čovjeka udari kap. Alexander se držao dobro cijelu osmu i devetu igru, kako bi osigurao pobjedu, a niz je završio kad je Babe Ruth, jedini sultan bejzbola, izletio iz igre zbog pokušaja krade druge baze. Nikad nije bilo takve utakmice.
Najluđa, najpaklenija igra u povijesti, iz koje su moji Crvendaći izašli kao prvaci, kao najbolja ekipa na svijetu.
To je za mene bila prekretnica, najznačajniji događaj u mom mladom životu, no po svemu drugomu, jesen je bila mračna vječnost, duga međuigra puna dosade i šutnje. Nakon nekog vremena toliko sam postao nemiran da sam Aesopu rekao kako ne bih imao ništa protiv da me nauči čitati. Bio je i više nego spreman, samo je prvo to morao riješiti s Meštrom Yehudijem, i kad mu je meštar dopustio, moram priznati da me to malo pogodilo. Oduvijek je govorio kako me želi ostaviti što glupljim - kako je to prednost kad je u pitanju moja obuka - no sad je jednostavno okrenuo kaput i bez ikakvog objašnjenja promijenio mišljenje. Neko sam vrijeme mislio da je od mene digao ruke, pa mi je u srcu bujalo razočaranje, pasja tuga koja je u prah satrla sve moje blistave snove. Što sam skrivio, pitao sam se, zašto me napustio onda kad mi je najpotrebniji?
Tako sam, uz Aesopovu pomoć, učio slova i brojke, i kad sam započeo, učio sam toliko brzo da sam se znao zapitati u čemu je zapravo problem. Ako već neću poletjeti, onda bar meštra mogu uvjeriti da nisam tupan, no za to mi je trebalo tako malo napora da sam tu pobjedu ubrzo počeo smatrati posve ispraznom. Raspoloženje u kući poraslo je nakratko u studenomu, kad se naglo prekinula nestašica hrane. Nikomu ne rekavši kako je došao do novca, meštat je potajno dogovorio isporuku konzervi.
Jednog jutra nam se pred vrata dovezao kamion i dvojica jakota počeli su iskrcavati kutije. Bilo ih je na stotine, a u svakoj dva tuceta limenki - svakovrsno povrće, meso, juhe, pudinzi, konzervirane breskve i marelice - bila je to poplava nezamislivog obilja. Aesop i ja zabuljili smo se kao telci u šarena vrata, a meštat je sve to vrijeme stajao prekriživši ruke na prsima; nešto kasnije pozvao nas je k sebi i stavio nam ruke na ramena. »Ovo se ni izdaleka ne može mjeriti s kuhinjom Majke Sioux«, rekao je, »no neizmjerno je bolje od žganaca. Kad vas sve izda, samo se sjetite na koga možete računati. Bez obzira na to koliko nam crno bilo, uvijek ću naći način da nas izvučem.«
Ma kako to izveo, kriza je završila. Smočnica je ponovno bila puna, i nismo više ustajali od stola željni još hrane, nismo više cmizdrili zbog kruljenja u želucima. Moglo bi se pomisliti da je tim preokretom zadobio našu doživotnu zahvalnost, no zapravo smo to ubrzo naučili uzimati zdravo za gotovo. Nakon samo deset dana činilo nam se posve prirodnim da jedemo obilno, a već krajem mjeseca jedva smo pamtili dane kad hrane nije bilo. Tako vam je to. Sve dok vam nedostaje nešto, za tim žudite danonoćno. Samo kad bih to mogao imati, govorite, time bih riješio sve svoje probleme. No kad jednom doprete do toga, kad vam u rukama konačno završi predmet želja, onda brzo gubi svu svoju privlačnost. Nameću se druge želje, osjećaju se nove žudnje, i malo po malo čovjek otkriva da je opet na početku. Tako je bilo i s mojom poukom iz čitanja; tako i s novonastalim obiljem natrpanim po kuhinjskim ormarima. Vjerovao sam da će sve to promijeniti stanje, no na kraju se sve svelo na sjene, na žudnje koje su zamjenjivale ono što sam istinski želio - upravo ono što nisam mogao imati. Dakle, na to se svodi priča o svim tim mjesecima. Žudio sam za meštrovom ljubavlju, i tu žudnju nije mogla zadovoljiti nikakva hrana. Nakon dvije godine, naučio sam da je sve što jesam poteklo izravno od njega. Stvorio me na vlastitu sliku, a sad ga više nije bilo. Zbog nekih, meni tada neshvatljivih razloga, osjećao sam da sam ga izgubio zauvijek.
Nikad mi nije padalo na pamet pomišljati na gospodu Witherspoon. Čak ni kad je jedne večeri Majka Sioux nabacila nešto o meštrovoj 'gospi udovi' iz Wichite, nisam uspio poslagati kockice. U tom sam pogledu bio posve zaostao, jedanaestogodišnji sveznadar koji nije shvaćao ono temeljno što se zbiva između muškaraca i žena. Pretpostavljao sam da je riječ o putenim, sporadičnim grčevima zabludjele požude, i kad mi je Aesop pričao o smještanju svoga stojka u zgodnu, vruću picu (bio je upravo navršio sedamnaestu), odmah sam pomislio na kurve koje sam poznavao u Saint Louisu, grube, lajave lutke koje su se u dva sata izjutra klatarile ulicama i prodavale tijela za bešćutan i stvaran novac. Nisam imao pojma o zreloj ljubavi, o braku, o ikakvim, takozvanim, uzvišenim osjećajima. Jedini bračni par koji sam vidio bili su tetak Slim i teta Peg, a taj je spoj bio toliko brutalan, takvo bezumlje pljuvanja, kletvi i buke, da je vjerojatno bilo posve logično što sam živio u potpunom neznanju. Kad bi meštar odlazio od kuće, pretpostavljao sam da negdje karta poker ili ispija bocu kakve brije po krčmama u Ciboli.
Nikad mi nije padalo na pamet da bi mogao biti u Wichiti, i da bi udvarao dami otmjenoj poput Marion Witherspoon - što mu je postupno slamalo srce. I sam sam je pogledao, no tada sam bio toliko bolestan i grozničav, da je se jedva sjećam. Bila je halucinacija, privid rođen u samrtnim trzajima i iako bi mi povremeno njezino lice bljesnulo pred očima, nisam je smatrao stvarnom. U najboljem sam je slučaju smatrao majkom - no tada bi me obuzeo strah - prestravio bih se što nisam uspio prepoznati duh vlastite majke.
Trebalo je nekoliko gotovo potpunih katastrofa da me dovedu u red. Početkom prosinca, Aesop se porezao otvarajući limenku ušećerenih breskvi. Isprva nije izgledalo nimalo opasno, bila je to samo ogrebotina koja je trebala zacijeliti začas, no umjesto kraste, sve je nabreklo i pretvorilo se u strahotnu kvrgu gnoja i boli; treći dan Aesop je ležao u postelji s visokom temperaturom. Bila je sreća što se Meštar Yehudi tada zatekao doma jer je, osim drugih talenata, posve pristojno poznavao medicinu i kad je sljedećeg jutra otišao u Aesopovu sobu da vidi kako je bolesnik, sišao je nakon dvije minute, odmahujući glavom, i zaustavljajući navalu suza. »Nemamo vremena«, rekao mi je. »Gangrena se proširila, i ako se odmah ne riješimo tog prsta, proširit će mu se na šaku i na podlakticu. Trči van i reci Majci Sioux da ostavi sve što radi i stavi dva lonca vode na štednjak. Ja idem u kuhinju nabrusiti noževe. Moramo ga operirati za najviše jedan sat.«
Učinio sam što mi je rekao, i nakon što sam odvukao Majku Sioux s dvorišta, otrčao sam u kuću, popeo se na kat i smjestio se pored prijatelja. Aesop je izgledao strašno. Bogato crnilo njegove kože pretopilo se u prašnjavo, pjegavo sivilo, i čuo sam kako mu šlajm grgori u grudima dok mu se glava ljuljala na jastuku.
»Drži se, stari,« rekao sam. »Još samo malo. Meštar će te izliječiti, i prije nego što trepneš, već ćeš sjediti za tipkama i drndati neke svoje pjesmuljke.«
»Walte?« upita je. »Walte, jesi li to ti?« Otvorio je svoje zakrvavljene oči i pogledao u smjeru mojega glasa, ali su mu bile toliko zamućene da sumnjam kako me vidio.
»Naravno da sam ja«, odvratio sam. »Što misliš, tko bi sjedio pored tebe u ovakvom trenutku?«
»Walte, odrezat će mi prst. Bit ću unakažen do smrti, neće me htjeti nijedna djevojka.«
»Već si ionako unakažen do smrti, a to te nije spriječilo da loviš pice. Aesope, neće ti odrezati pimpek.
Samo prst, i to prst na lijevoj ruci. Sve dok ti je stojko na svome mjestu, možeš ševiti do sudnjeg dana.«

»Ne želim ostati bez prsta«, zatulio je. »Ako izgubim prst, to znači da nema pravde. To znači da mi je Bog okrenuo leđa.«
»Ja sam imam samo devet i pol prstiju, i to mi nimalo ne smeta. Kad ostaneš bez prsta, bit ćemo kao blizanci. Počasni članovi Kluba devetoprstih, braća dok ne otegnemo papke - baš kao što meštar uvijek običava reći.«
Učinio sam sve ne bih li ga oraspoložio, no nakon što je operacija započela, ostao sam po strani zaboravljen. Stajao sam u dovratku, dlanovima prekrio lice, tu i tamo provirivao između prstiju dok su meštar i Majka Sioux radili svoje. Nije bilo ni etera ni anestetika, pa je Aesop urlikao, ispuštajući strahotnu buku od koje se ledila krv i koja nije prestajala od početka do kraja. Ma koliko da sam ga žalio, ti su me krici zamalo uništili. Bili su posve neljudski, a strava koju su otkrivali bila je toliko duboka, toliko trajna, da sam se jedva uspio suspregnuti da i sam ne zavrištim. Meštar Yehudi radio je svoje, spokojan poput pravog doktora, no urlici su Majku Sioux izbacivali iz takta gotovo jednako kao i mene. A to nipošto nisam očekivao od nje. Oduvijek sam vjerovao da Indijanci skrivaju osjećaje, da su hrabriji i ravnodušniji od bijelaca, no, istini za volju, Majka Sioux potpuno je pukla i, dok je krv i dalje brizgala, a Aesop trpio sve veću bol, dahtala je i cviljela kao da nož para njezino meso. Meštar Yehudi rekao joj je neka se izvoli sabrati. Ispričala se, ali je petnaest sekundi kasnije ponovno zajecala. Bila je loša bolničarka, čiji su suzni ispadi nakon nekog vremena toliko smeli meštra da ju je morao izbaciti iz sobe. »Trebam svježe vruće vode«, rekao je. »Ajde, ženo, trkom. Trkom!« Bila je samo izlika kako bi je se riješio, i dok je trčala pore mene u hodnik, zarila je lice u dlanove i slijepo jecala sve do vrha stuba. Nakon toga savršeno sam dobro vidio sve što se zbivalo - kako joj je noga posrnula na gornjoj stubi, kako joj je koljeno popustilo dok je pokušavala uhvatiti ravnotežu, i zatim kako se skotrljala, glavom naprijed, niza stube - kako je bučno udarila svojim masivnim tijelom kad se zaustavilo na dnu.
Prizemljila se s udarom koji je potresao cijelu kuću. Trenutak kasnije vrisnula je, zgrabila lijevu nogu i počela se izvijati na podu. »Glupa stara kurvetino«, rekla je sebi. »Glupa, stara, masna kurvetino, vidi što si napravila. Pala si niz stube i slomila prokletu nogu.«
Sljedećih nekoliko tjedana kuća je djelovala mračno poput bolnice. Morali smo se skrbiti za dvoje invalida, te smo meštar i ja provodili dane jureći stubama, noseći im obroke, prazneći noćne posude ... zapravo, jedino im nismo brisali njihove za krevet prikovane stražnjice. Aesop je bio prava slika samosažaljenja, Majka Sioux je bujicama kletvi zasipala samu sebe od jutra do mraka, a uz životinje o kojima smo se morali brinuti, nakon čišćenja soba, spremanja kreveta, pranja suda i loženja peći, ni meštru ni meni nije ostalo previše vremena da bismo se pozabavili onim našim poslom. Bližio se Božić, dakle onaj trenutak kad sam se, navodno, trebao uzdići s tla, a još sam robovao gravitaciji kao i prije. Bio mi je to najmračniji čas u više od godinu dana. Pretvorio sam se u običnog građanina koji radi svoj posao, koji zna čitati i pisati, i da je to potrajalo imalo dulje, vjerojatno bih kod izviđača upisao tečaj govorništva.
Jednog sam se jutra probudio ranije nego inače. Pogledao sam Aesopa i Majku Sioux, utvrdio da još spavaju, na prstima se spustio u prizemlje, namjeravajući iznenaditi meštra svojim ustajanjem prije zore. U to bi doba on već bio u kuhinji, kuhao doručak i pripremao se za novi dan. No sa štednjaka se nije dizao miris kave, slanina nije cvrčala na tavi i, kad sam ušao u kuhinju, ona je bila pusta. Sigurno je u štali, pomislio sam, skuplja jaja, muze kravu, ali sam tada shvatio da peć ne gori. Zapaliti vatru bila je prva stvar u tim zimskim jutrima - a u prizemlju je bilo ledeno, dovoljno da mi iz usta, pri izdahu, izađe oblačić pare. Pa, razmišljao sam dalje, možda je stari prdonja otišao ubiti oko i želi nadoknaditi san kako bi bio što ljepši. Što bi svakako bacilo novo svjetlo na naše stanje. Budući da bih ja njega motao izvlačiti iz postelje, umjesto da se događa obratno. Zato sam se uspeo na kat i pokucao mu na vrata - kako ni nakon nekoliko pokušaja nije uslijedio nikakav odgovor, otvorio sam vrata i oprezno stupio preko praga. Meštra Yehudija nije bilo nigdje. Ne samo što nije bio u postelji, nego je postelja bila uredno namještena i nije bilo nikakvih tragova da je u njoj itko proveo noć. Napustio nas je, rekao sam sebi. Skupio je prnje i zdimio, i nikad ga više nećemo vidjeti.
Sljedećih sat vremena um su mi opsjedale najcrnje misli. Bacale me iz tuge u gnjev, iz ratobornosti u smijeh, iz bijesnog žalovanja u zloćudnu porugu na vlastiti račun. Svemir je nestao u dimu, a ja sam ostao živjeti u pepelu koji je ostao za njim, zauvijek sam, među zadimljenim ruinama izdaje.
Majka Sioux i Aesop još su spavali, nesvjesni mog divljanja i suza. Na neki sam se način (iako se ne mogu sjetiti kako sam stigao tamo) ponovno našao u kuhinji, ležao na trbuhu lice pritisnuvši o pod, trljajući nos o prljave daske. Iz mene se nije moglo iscijediti više suza - samo sam suho, polupridavljeno zavijao, bio je to niz štucanja i hrapavih, bez-zračnih izdisaja. I onda sam se umirio, gotovo posve umirio, te se, malo po malo, u meni proširio spokoj, zračeći medu mišićima, slijevajući se prema vršcima prstiju. U glavi mi više nije bilo misli, u srcu ni tračka osjećaja. Bio sam bez težine unutar vlastitoga tijela, lebdio na blaženom valu ništavila, posvema izdvojen i potpuno ravnodušan spram svijeta oko mene. Tada sam to učinio prvi put - bez upozorenja, bez ikakve naznake da se to sprema zbiti. Polagano, vrlo polagano, osjetio sam kako mi s tijelo podiže s poda. Pokret je bio toliko prirodan, toliko uzvišen u svojoj nježnosti, da sam, tek nakon što sam otvorio oči, shvatio da mi udovi dodiruju samo zrak. Nisam bio visoko iznad tla - samo nekoliko centimetara - no tamo sam lebdio bez napora, visio poput mjeseca na noćnome nebu, nepokretan, lebdeći, svjestan samo zraka koji mi je ulazio i izlazio iz pluća. Ne mogu reći koliko sam dugo lebdio, no u jednom sam se trenutku, jednakom sporošću, jednakom nježnošću kao i prije, spustio na tlo. Dotad je već sve isteklo iz mene, oči sam već bio zatvorio. Ne razmišljajući ni trenutka o tome što se upravo dogodilo, zapao sam u dubok san bez snova, tonući poput kamena do samoga dna svijeta.
Probudio me zvuk glasova, škripanje cipela na golom, drvenom podu. Kad sam otvorio oči, ugledao sam crninu lijeve nogavice hlača Meštra Yehudija. »Pozdrav, mali«, rekao je, gurkajući me nogom.
»Malo smo ubili oko na hladnom kuhinjskom podu? Nije ti neko mjesto za spavanje, ako želiš ostati zdrav.«
Pokušao sam sjesti, no tijelo mi je bilo toliko otupjelo i podbulo da sam morao prikupiti svu snagu kako bih se samo pridigao na lakat. U glavi mi je drhturila masa paučine, i ma koliko trljao i treptao očima, nisam mogao izoštriti sliku.
»Walte, što ti je?« nastavio je meštar. »Nisi valjda hodao u snu.«
»Ne, gospodine. Ništa takvoga.«
»Onda, zašto si tako mračan? Izgledaš kao da si bio na sprovodu.«
Kad je to izrekao, preplavila me neizmjerna žalost, i odjednom sam osjetio da mi naviru suze. »O, meštre,« rekao sam, zgrabivši ga objema rukama za nogu i pritisnuvši lice o njegov list, »o, meštre, mislio sam da ste me napustili i da se nikad nećete vratiti.«
U trenutku kad su mi te riječi sišle s usana, shvatio sam koliko griješim. Nije meštar kriv što sam se osjećao toliko ranjivim i očajnim - to je uzrokovalo ono što sam učinio prije nego što sam usnuo. I tada je navrlo u žarkoj, gotovo mučnoj bujici - trenuci koje sam proveo iznad tla, neporecivost činjenice da sam upravo neporecivo učinio ono što posve neporecivo nisam mogao učiniti. I umjesto da osjećam ushit sreće, ta me prekretnica gotovo zagušila užasom. Nisam više poznavao samoga sebe. Zaposjelo me nešto što nisam bio ja, nešto tako strašno, toliko nepoznato u svojoj novini da se nisam mogao natjerati da progovorim o tomu. Umjesto toga sam zaplakao. Pustio sam da suze teku i, kad sam konačno zaplakao, nisam bio siguran hoću li se ikad moći zaustaviti.
»Dragi dječače,« rekao je meštar, »dragi moj, mili dječače.« Kleknuo je i primio me u naručje, tapšao po leđima i grlio me čvrsto dok sam i dalje jecao. Zatim sam ga ponovno čuo govoriti - ali se taj put nije više obraćao meni. Prvi put otkako sam došao k svijesti, shvatio sam da je u sobi još netko.
»On je najhrabriji dječak koji je ikad živio«, rekao je meštar. »Radio je nevjerojatno naporno i iscrpio se do srži. Tijelo ne može podnijeti više, i plašim se da se taj mali jadnik posve izmoždio.«
I tada sam konačno podigao pogled. Podigao sam glavu iz meštrova krila, na trenutak otvorio oči i spazio gospodu Witherspoon koja je stajala u osvijetljenom dovratku. Na sebi je imala grimizni ogrtač i crni, krzneni šešir, sjećam se dobro, i obrazi su joj bili rumeni od zimske hladnoće. U trenutku kad su nam se pogledi sastali, lice joj se razvuklo u osmijeh.
»Zdravo, Walte«, rekla je.
»Zdravo i vama, gospo«, odvratio sam, šmrčući suze.
»Upoznaj svoju kumu-vilu«, rekao je meštar. »Gospoda Witherspoon pritekla nam je u pomoć, te će nakratko prebivati u kući. Dok se stanje ne vrati na staro.«
»Vi ste gospoda iz Wichite«, rekao sam, shvativši tada zašto mi je njezino lice toliko poznato.
»Tako je«, rekla je. »A ti si onaj mališan koji je zalutao u oluji.«
»Bilo je to davno«, rekao sam, izvukao se iz meštrovog naručja i naposljetku ustao. »Ne mogu reći da se sjećam ičega.«
»Ne,« rekla je, »vjerojatno se ne sjećaš. Ali se ja sjećam.«
»Gospoda Witherspoon ne samo što je obiteljska prijateljica,« javio se meštar, »nego je i najveći borac i poslovna partnerica. Samo da znaš kako stoje stvari, Walte. To nikako ne zaboravi sve dok je s nama.
Hrana koju jedeš, odjeća koju nosiš, vatra na kojoj se griješ - sve to zahvali dobroti gospode Witherspoon - i crn će biti dan kad to zaboraviš.«
»Ne brinite«, rekao sam, tog trenutka osjetivši živost u duši. »Nisam gad. Kad lijepa gospa ude u moj dom, znam kako se gospodin ima vladati.«
Ne trateći ni trenutka, okrenuo sam pogled prema gospodi Witherspoon i sa svom otmjenošću i junaštvom koje sam mogao skupiti, namignuo joj, najizazovnije i najbezočnije, onako kako se nikad nije namigivalo u povijesti žena. I služi joj na čast što se nije ni zarumenjela ni zamucala. Bila je stvarno mustra, nasmijala se, kratko, a zatim je, mirno i hladnokrvno, poput kakve stare droce, uzvratila namigivanjem. Taj trenutak još nosim u srcu, i tog sam trenutka znao da ćemo postati prijatelji.
Nisam imao pojma kakva to posla meštar ima s njom, no o tome i nisam previše razmišljao. Bilo mi je važno samo da je gospoda Witherspoon odsjek kod nas, te da me to oslobodilo mojih bolničarskih i sudoperskih dužnosti. Još tog jutra preuzela je sve u svoje ruke, te je sljedeća tri tjedna u kućanstvu sve teklo glatko, poput novih koturaljki. Istini za volju, isprva nisam pomišljao da je dorasla tome, naročito kad sam je ugledao u tom otmjenom kaputiću i skupocjenim rukavicama. Izgledala je poput žene koja je navikla na poslugu, i iako je bila žena nježne ljepote, za moj ukus koža joj je bila previše blijeda, i s premalo mesa na kostima. Trebalo mi je nešto vremena da se naviknem na nju, budući da se nije uklapala ni u jednu od kategorija meni poznatih žena. Nije bila alapača ni prostakuša, nije bila nekakva kućna ženica, niti učiteljica a niti djevičanska nadžak-baba - no, nekako su se sve te stapale u njoj, što znači da je se nikad nije moglo prokljuviti, niti predvidjeti njezin sljedeći korak. Bio sam jedino siguran da je meštar zaljubljen u nju. Kad god bi ušla u sobu, uvijek bi utihnuo i postao blagorječiv - više nego jednom sam ga, dok bi mu okrenula glavu, uhvatio da je promatra nekako rastreseno. Budući da su svaku noć provodili u istoj postelji, i budući da sam čuo kako strunjača prilično ritmično škripi i poskakuje, uzeo sam, zdravo za gotovo, da i ona osjeća isto prema njemu. No nisam znao da je već triput odbila njegovu prošnju - iako, da sam i znao, sumnjam da bi stanje bilo imalo drugačije. Na umu mi je bilo bezbroj drugih pitanja, neizmjerno važnijih od uspona i padova meštrovog ljubavnog života.
Tih sam se tjedana držao što više moguće po strani, skrivao se u sobi, istražujući sve tajne i užase mog novog dara. Učinio sam sve što mi je bilo u moći ne bih li ga upokorio, ne bih li se pomirio s njime, istražio njegove točne granice i prihvatio ga kao dio srži vlastitoga bića. To je bila borba - ne samo ovladati umijećem, nego u sebe upiti sve njegove odvratne i razorne posljedice, baciti se zvijeri ravno u ralje. Taj me dar obilježio posebnom sudbinom, odvajajući me od svih drugih za ostatak života.
Zamislite da se probudite jednoga jutra i otkrijete da imate novo lice - zamislite zatim sve one sate koje biste morali provesti pred zrcalom samo da biste se na nj navikli, da biste se ponovno mogli osjećati udobno u vlastitoj koži. Dan za danom zaključavao sam se u sobu, lijegao na pod i podizao tijelo u zrak. Vježbao sam toliko da nije prošlo dugo vremena prije nego što sam mogao zalebdjeti po volji, za nekoliko se sekundi podići s tla. Nakon nekoliko tjedana, shvatio sam da ne moram ležati na podu. Ako bih se uspio dovesti u pravilan trans, mogao sam to činiti stojeći, i iz tog se uspravnog položaja podići dobrih petnaest centimetara iznad tla. Tri dana nakon toga otkrio sam da se mogu podizati otvorenih očiju. Mogao sam spustiti pogled i promatrati kako mi se noge podižu s poda - a čarolija se ne bi prekidala.
U međuvremenu su se životi onih drugih kovitlali oko mene. Aesopu su skinuli zavoje, Majka Sioux dobila je štap i počela šepati po kući, meštar i gospoda Witherspoon svake su noći škripali oprugama postelje, ispunjavajući kuću svojim stenjanjem. Uz toliku gungulu s kojom sam se morao nositi, nije mi uvijek bilo lako pronaći izliku i zaključati se u sobu. Nekoliko puta bio sam posve siguran da me meštar prozreo, da je spoznao moju dvoličnost i da je tako milostiv samo zato što želi da mu se sklonim s puta. U svakom drugom trenutku izjedala bi me ljubomora što me tako baca u stranu, što znam da mu je draže žensko društvo od moje blistave i jedinstvene nazočnosti. No sad, kad sam poletio, Meštar Yehudi je u mojim očima počeo gubiti svoje božanske značajke te nisam više osjećao snagu njegovog utjecaja. Vidio sam ga kao čovjeka, čovjeka nimalo boljeg ni lošijeg od drugih, i ako taj čovjek toliko želi tratiti vrijeme bludničeći s tom koščatom flundrom iz Wichite, onda je to njegova stvar. Imao je svoja posla, ja sam imao svoja, stoga će tako biti odsad pa nadalje. Sam sam se naučio letjeti, u redu, nečemu što do neke mjere podsjeća na let, te sam pretpostavio da sam odsada svoj čovjek, da ne pripadam nikomu osim sebi. Ali se pokazalo da sam samo napredovao do sljedeće razine svoga razvoja. Podao i prepreden kao i uvijek, meštar je i dalje bio daleko ispred mene, a mene je čekao još dug put prije nego što postanem faca kakva sam mislio da jesam.
Aesop je patio sa svojih devet prstiju, bio je vlastita nekadašnja sjena, pa iako sam s njim provodio sve slobodno vrijeme, bio sam previše zaposlen samim sobom da bih mu poklanjao onoliko pozornosti koliko je trebao. Neprekidno me zapitkivao zašto tolike sate provodim sam u sobi, pa sam mu jednoga jutra (petnaestoga, možda šesnaestoga prosinca) izrekao laž ne bih li mu pomogao da ublaži svoje sumnje u mene. Nisam želio da pomisli kako sam se prestao brinuti za njega, no u tim mi se okolnostima činilo prikladnijim varati nego prešutjeti sve.
»Takva je sama narav iznenađenja«, rekao sam mu. »Ako obećaš da nećeš ni pisnuti, reći ću ti nešto.«
Aesop me sumnjičavo promatrao. »Opet spremaš neki od svojih štosova.«
»Nikakvi štosovi, kunem ti se. Ovo što ću ti reći čista je istina, krepao ako nije.«
»Ne moraš se prenemagati. Ako mi imaš što reći, onda reci i gotovo.«
»I hoću. Samo prvo moraš obećati.«
»Bolje bi ti bilo da to vrijedi obećanja. Znaš, ne volim obećavati u prazno.«
»Vrijedi, vrijedi, još kako vrijedi. Vjeruj mi na riječ.«
»Dobro,« rekao je, polagano gubeći strpljenje, »o čemu je riječ, mali moj brate?«
»Podigni desnu ruku i zakuni se da nećeš reći nikomu. Zakuni se na majčin grob. Zakuni se na vlastite bjeloočnice. Zakuni se na picu svake kurve u Crnjogradu.«
Aesop je uzdahnuo, lijevom rukom zgrabio jaja - tako smo obojica davali one najsvetije zakletve - i podigao desnicu u zrak. »Obećavam«, progovorio je, a zatim ponovio sve ono što sam mu rekao da ima reći.
»Dobro,« rekao sam, improvizirajući u hodu, »sljedeći tjedan je Božić, a s obzirom na to da nam je u kući gospoda Witherspoon, načuo sam da se priča o proslavi dvadeset petoga. Purica, puding, darovi, možda čak i jelka s kuglicama i kokicama. I ako će cijeli taj cirkus izgledati onako kako pretpostavljam, ne želim da me ulovi nespremnoga. Znaš kako je. Nije zabavno primati poklone ako nemaš ništa čime bi uzvratio. Dakle, radim na daru, sklepavam najveće i najbolje iznenađenje koje je moj jadni mozak u stanju proizvesti. Veliki brate moj, otkrit ću ti ga za nekoliko dana, i stvarno se nadam da se nećeš razočarati.«
Sve što sam rekao o Božiću bila je istina. Jedne noći, kroz zid, čuo sam kako meštar i njegova gospa razgovaraju o tome, no sve do tog trenutka nije mi padalo na pamet da ikomu darujem išta. Kad sam si tu ideju usadio u pamet, shvatio sam kako sam se dočepao sjajne prilike, prilike koju sam čekao sve to vrijeme. Ako budemo imali božičnu večeru (što je meštar najavio te iste večeri), onda ću prigodu iskoristiti i pokazati svoj novi talent. Ustat ću i levitirati im pred očima - i naposljetku će svijet saznati moju tajnu.
Sljedećih tjedan i pol proveo sam napola se kupajući u hladnome znoju. Jedno je bilo izvoditi točku sam za sebe, no kako sam mogao biti siguran da neću zarovati nosom po podu kad stupim pred njih?
Ako ne uspijem, sprdat će se sa mnom do smrti; bit ću predmetom svih viceva sljedećih dvadeset sedam godina. Ma kako na to gledao, badnja večera bila je pravi trijumf, istinska gozba smijeha i veselja - u kojoj nisam uživao ni trenutka. Jedva sam uspijevao prožvakati puricu, plašeći se da se ne ugušim, a pire od repe okusom je podsjećao na mješavinu tutkala i blata. Kad smo se preselili u salon, gdje smo pjevali božične pjesme i međusobno se darivali, bio sam već na rubu nesvjestice. Gospođa Witherspoon za početak mi je darovala modri pulover s crvenim jelenom izvezenim na prsima. Majka Sioux darovala mi je ručno ispletene čarape, a meštar se iskazao blistavom, novom lopticom za bejzbol.
Naposljetku mi je Aesop poklonio portret sir Waltera Raleigha, kojega je izrezao iz knjige i stavio u tanki okvir od ebanovine. Sve redom bogati darovi, no svaki bih put, kad bih razmotao koji od njih, uspijevao samo, gotovo jedva čujno, promrmljati nekakvu mrzovoljnu zahvalu. Svaki dar značio je da sam sve bliže trenutku istine, i svaki je iz mene crpio sve više duha. Potonuo sam u stolcu, i nakon što sam odmotao posljednji dar, zamalo sam već bio odlučio otkazati predstavu. Nisam spreman, govorio sam si, trebam još vježbati, i kad sam se tako započeo uvjeravati, bez imalo teškoća sam se uspio uvjeriti u sve. I kad sam konačno uspio zauvijek zalijepiti guzicu za stolac, Aesop me najavio svojim piskavim glasom, na što mi se strop srušio na glavu.
»Sad je Waltov red«, rekao je, posve nevino, uvjeren kako sam čovjek od riječi. »Skriva asa u rukavu, i jedva čeka da nam ga pokaže.«
»Tako je«, javio se meštar, pogledavši me jednim od svojih sveznajućih, prodornih pogleda. »Mladi gospodin Rawley tek će sada izreći što ima.«
Kucnuo mi je čas. Nisam imao nikakav drugi dar, i budem li odugovlačio još samo trenutak, prozret će me i ugledati sebičnog nezahvalnika kakav sam i bio. Ustao sam, koljena su mi klecala i progovorio sam, jedva čujnim, glasom crkvenoga miša: »Dame i gospodo, krećemo, i ako ne uspijem, nemojte reći da se nije isplatilo pokušati«.
Sve četvero promatralo me tako znatiželjno, tako zaneseno, zbunjeno i pozorno, da sam morao zatvoriti oči kako bih ih maknuo iz vida. Udahnuo sam, duboko i sporo, zatim izdahnuo, raširio ruke, mlohavo, onako kako sam to vježbao već bezbroj sati i pao u trans. Počeo sam se dizati gotovo istog trenutka, dizao se s tla glatko, postupno, i kad sam stigao do nekih petnaest, sedamnaest centimetara iznad poda - najviše što sam mogao postići tijekom tih prvih mjeseci - otvorio sam oči i pogledao svoju publiku.
Aesop i dvije žene zapanjeno su buljili; ta troja usta zaokružila su se u identična tri slova 'o'. Meštar se smiješio, smiješio se dok su mu se suze slijevale niz obraze, i još dok sam lebdio pred njim primijetio sam da rukom poseže za kožnom vrpcom ispod ovratnika. Kad sam se spustio na tlo, prebacio je ogrlicu preko glave i pružao mi je na ispruženome dlanu. Nitko nije rekao ni riječ. Kad sam prišao Meštru Yehudiju, uzeo sam svoj zglob maloga prsta, pao na koljena i zario mu lice u krilo. Klečao sam tako gotovo cijelu minutu, i tek tada skupio dovoljno hrabrosti da se ponovno pridignem. I istrčao iz sobe, projurio kroz kuhinju, van, u ledeni noćni zrak - boreći se za dah, boreći se za život pod beskrajem zimskih zvijezda.
* * *

Tri dana kasnije oprostili smo se od gospode Witherspoon, mahali joj s kuhinjskih vrata dok je odlazila u svojoj, smaragdnozelenoj chryslerovoj limuzini. Zatim je došla 1927., čijih sam prvih šest mjeseci proveo radeći, bjesomučno usredotočen, napredujući malo-pomalo svakog tjedna. Meštar Yehudi dao mi je jasno do znanja da je levitacija samo početak. Sjajno postignuće, svakako, no ništa čime bi se moglo zapaliti svijet. Štotine ljudi posjedovale su sposobnost da se podignu s tla, i čak nakon što se od toga broja oduzmu svi indijski fakiri, tibetanski monasi i kongoanski vračevi, ostaju brojni primjeri s podrijetlom iz onih, takozvanih, uljuđenih nacija, bijelih država Europe i Sjeverne Amerike. Meštar mi je rekao kako je samo u Mađarskoj, na prijelazu stoljeća, bilo pet aktivnih levitatora, od kojih su trojica živjeli u njegovoj rodnoj Budimpešti. Bilo je to sjajno umijeće, no javnosti je ubrzo dosadilo, i ako je čovjek mogao samo lebdjeti nekoliko centimetara nad tlom, onda ga nije mogao preobraziti u uspješnu karijeru. Umijeće levitacije ukaljali su varalice i šarlatani, lopovi koji su se služili zrcalima kako bi se na brzinu domogli novca - čak je i onaj najlošiji, najofucaniji vodviljski čarobnjak mogao izvesti trik s djevojkom koja lebdi - zanosna ljepotica u skromnom, blještavom kostimu, lebdi u zraku dok čarobnjak oko nje provlači kolut (vidi čuda, nema žica, nema niti) duljinom cijeloga njezinoga tijela. Uobičajena praksa - stalni dio repertoara - koja je prave levitatore ostavila bez posla. Svi su znali da je riječ o prijevari, no ta se toliko proširila da je publika, čak i kad bi se suočila s pravim činom levitacije, vjerovala da je riječ o prividu.
»Njihovu se pozornost može prigrabiti na samo dva načina«, rekao mi je meštar. »Svaki od njih može nam osigurati dobar život, no ako ih uspiješ spojiti u jednu točku, nemoguće je reći kamo će nas to odvesti. Nema na svijetu te banke u koju će stati sav novac koji ćemo zaraditi.«
»Dva načina«, rekao sam. »Spadaju li i oni u ona trideset tri koraka, ili smo to već prošli?«
»Prošli smo ga, prošli. Dopro si do točke do koje sam dopro i ja kad sam bio mlad poput tebe - dakle, nakon ovog trenutka ulazimo na nov teritorij.
Krećemo na kontinent koji još nitko nije vidio. Moći ću ti pomagati savjetima i poukama, moći ću te voditi ako skreneš s puta, no ono bitno morat ćeš otkrivati sam. Stigli smo do raskrižja, i odsad sve ovisi o tebi.«
»Recite mi o dva načina. Možete li ukratko objasniti cijelu tu kašu, pa ćemo vidjeti jesam li za to ili nisam.«
»Nagore i pokretno - to su ti dva načina. Nagore ti znači podići se visoko u zrak. Ne pola metra, nego metar, dva metra, šest metara. Što se više uzdigneš, to je ishod spektakularniji. Jedan metar nije loše, ali nije dovoljno da zadiviš svjetinu. Metar iznad zemlje znači da si se podigao malo iznad razine oka većine odraslih, što znači da ti to, dugoročno, nije dosta. Na dva metra lebdiš im iznad glava, i kad ih jednom uspiješ natjerati da podignu glave, tada stvaraš nama potreban utisak. Na tri metra, učinak je posve nestvaran. Na šest metara naći ćeš se medu anđelima, Walte, bit ćeš pojava savršenstva, prikaza svjetla i ljepote koja isijava radost u srca svakog muškarca, žene i djeteta koji će podići svoja lica da te vide.«
»Meštre, prolaze me trnci. Kad tako govorite, klepeću mi kosti.«
»Sinko, 'nagore' ti je samo pola posla. Prije nego što se zaneseš, zastani i razmisli o pokretljivosti. Time mislim na kretanje kroz zrak. Naprijed ili natrag, već kako će ići, no bilo bi najbolje oboje. Brzina nije bitna, ali je trajanje životno važno, ono je sama srž problema. Zamisli prizor - deset sekundi kliziš kroz zrak. Ljudi ostaju bez daha. Upiru prema tebi u nevjerici, no prije nego što uspiju upiti stvarnost događaja kojemu svjedoče, čudo je gotovo. A sad produlji izvedbu na pola minute, na minutu. Sve bolje i bolje, zar ne? Duša počinje bujati, krv ti sve slade kulja žilama. A sad, pet minuta, deset minuta, zamisli se kako u letu izvodiš osmice i piruete, neumoran, slobodan, dok te pedeset tisuća pari očiju prati dok lebdiš nad travnjakom stadiona za polo u New Yorku. Pokušaj to zamisliti, Walte, i vidjet ćeš ono što gledam svih ovih mjeseci i godina.«
»Meštre Yehudi, zabogamiloga, mislim da to neću moći podnijeti.«
»Walte, čekaj, samo malo. Evo, čisto zbog rasprave, pretpostavi kako ti je, nekom neviđenom srećom, uspjelo ovladati s oba načina i izvoditi ih istovremeno.«
»Uvis i kretanje?«
»Upravo tako, Walte. Uvis i kretanje. A što tada?«
»Tada ću letjeti, nije li tako? Letjet ću zrakom poput ptice.«
»Ne poput ptice, maleni moj. Poput boga. Walte, bit ćeš čudo među čudima, najsvetiji od svetih. Sve dok će ljudi kročiti ovim svijetom, obožavat će te kao najvećega među njima.«
Najveći dio zime proveo sam vježbajući u štali. Tamo je bilo i životinja, ali one na mene nisu obraćale pozornost, tupo i ravnodušno promatrale su moje antigravitacijske pothvate. Meštar bi povremeno navraćao da vidi kako napredujem ali, osim nekoliko riječi ohrabrenja, nije rekao gotovo ništa. Siječanj se pokazao najtežim mjesecom, kad nisam nimalo napredovao. Levitacija mi je tada postala jednostavnom, gotovo poput disanja, ali sam zapeo na onih jadnih petnaest centimetara, tako da mi se i sama pomisao na kretanje kroz zrak činila posve nemogućom. Ne samo što nisam uspijevao na bilo koji način osjetiti išta od toga, nisam ih čak mogao ni zamisliti - i trudio se natjerati vlastito tijelo da ih izvede, nisam mogao pronaći način kako bih počeo. A ni meštar mi nije bio u stanju pomoći. »Pokušaji i pogreške«, govorio je. »Pokušaji i pogreške - sve se svodi na to. Stigao si do onog težeg dijela - valjda ne očekuješ da ćeš nebo dosegnuti preko noći.«
Početkom veljače, Aesop i Meštar Yehudi otišli su s farme na Istok, kako bi pregledali koledže i sveučilišta. Htjeli su se odlučiti za jedno na koje će se Aesop upisati u rujnu, te su namjerili na putu provesti mjesec dana. Ne moram ni dodati kako sam ih preklinjao da pođem s njima. Posjetit će velike gradove poput Bostona i New Yorka, divovske metropole s velikim bejzbolskim klubovima, tramvajima i fliperima, te mi je i samu pomisao da ću ćubiti tu usred ničega bilo teško progutati. Da sam imalo napredovao u razvoju uzdizanja i kretanja, možda mi i ne bi toliko teško palo što me ostavljaju za sobom, no nisam uspijevao ni u čemu, pa sam meštru rekao kako bi mi promjena okoliša zapravo sjajno koristila. Nasmijao se, onako podrugljivo, i rekao: »Mali, tvoje vrijeme svakako stiže, ali je sad Aesop na redu. Jadnik nije vidio pločnik ni semafor čitavih sedam godina, stoga je moja očinska dužnost pokazati mu bar malo svijeta. Knjige mogu poučiti samo djelomično. Uvijek dođe onaj trenutak kad čovjek svijet mora doživjeti vlastitom kožom.«
»Kad smo već kod kože,« rekao sam, progutavši prethodno razočaranje, »svakako se pobrinite i za Aesopovog malog prijatelja. Ako žudi i za jednim iskustvom, onda je to prilika da ga utrpa u nešto što nije njegova šaka.«
»Walte, budi uvjeren, bit će tako. To je u planu. Gospoda Witherspoon dala mi je nešto novca upravo za tu namjenu.«
»Lijepo od nje. Možda će jednoga dana učiniti isto i za mene.«
»Siguran sam da hoće, no sumnjam da će tebi trebati njezina pomoć.«
»O tom potom. Kako sad stvari stoje, to me ionako ne zanima.«
»Što je još veći razlog da ostaneš u Kansasu i nastaviš raditi. Ako ustraješ, možda ćeš mi po povratku prirediti poneko iznenađenje.«
Tako sam cijelu veljaču proveo sam s Majkom Sioux, gledao kako pada snijeg, slušao kako vjetar šiba prerijom. Prva dva tjedna bilo je tako hladno da se nisam mogao natjerati da odem do štale. Najveći dio vremena vukao sam se po kući, previše ojađen da bih razmišljao o vježbama. Čak i kad nas je ostalo samo dvoje, Majka Sioux morala je obavljati svoje poslove, pri čemu joj je kljasta noga predstavljala dodatno opterećenje koje ju je još brže umaralo nego prije. Ipak, trudio sam joj se skretati misli, tjerati je da razgovara sa mnom dok je radila svoje. Više od dvije godine najvećim sam dijelom razmišljao samo o sebi, prihvaćao ljude oko mene onako kako su se pojavljivali u mome životu. Nikad se nisam trudio čačkati po njihovim prošlostima, nikad nisam mario istinski saznati tko su bili prije nego što sam im upao u živote. Sad me odjednom spopala napast da naučim sve što mogu o svima njima. Mislim da je to započelo zato što su mi neizmjerno nedostajali - najviše od svih meštar i Aesop, no jednako tako i gospođa Witherspoon. Bilo bi lijepo da je tada bila s nama, jer je nakon njezina odlaska kuća postala nekako mračna. Propitivanje je bilo način da ih vratim natrag, i što je Majka Sioux više pričala o njima, to sam se osjećao manje osamljenim.
Unatoč svoj svojoj ustrajnosti i upornosti, iz nje tijekom dana nisam uspijevao izvući mnogo toga.
Poneku anegdotu, nekoliko naznaka, značajna dobacivanja. Večeri su bile daleko pogodnije za razgovor i, ma koliko se trudio, rijetko bi otpočinjala s pričom prije nego što smo sjeli za večeru. Majka Sioux bila je mučaljiva žena, nije voljela isprazno čavrljati i tratiti dah, no kad bi došla u pravo raspoloženje, pripovijedala je posve pristojno. Izvedba joj je bila pomalo plošna, i nije ubacivala kojekakve škakljive pojedinosti, ali je imala dar da zastane usred rečenice ili misli i načini stanku koja je znala proizvesti doista zanimljiv učinak. Te stanke davale su mi vremena za razmišljanje, da sam nastavim s pričom, a kad bi se ponovno oglasila, otkrivao sam da mi je glava prepuna svakovrsnih živih slika kojih domalo tamo nije bilo.
Jedne noći, iz meni posve neshvatljivog razloga, odvela me u svoju sobu na katu. Rekla mi je da sjednem na postelju i nakon što sam se udobno smjestio podigla je poklopac izlupanog, starog kovčega koji je ležao u kutu. Oduvijek sam mislio kako je to spremište za posteljinu, no otkrio sam da je prepun predmeta iz njezine prošlosti - fotografija, ogrlica, mokasina, kožnih haljina, vršaka strelica, novinskih izrezaka i sprešanog cvijeća. Te je uspomene, jednu po jednu, donosila do postelje, zatim bi sjela pored mene i objašnjavala mi njihovo značenje. Otkrio sam da je istina kako je radila za Buffalo Billa - istinski me dirnulo kad sam shvatio koliko je tada bila lijepa - vižljasta, vitka, bijelih zubi, s dvije duge, prelijepe pletenice. Bila je prava indijanska princeza, skvo iz snova poput onih u filmovima, te mi je takav zgodni komad bilo jako teško spojiti s okrupnjalom šepavicom koja nam je održavala kućanstvo - prihvatiti kako su njih dvije jedna te ista osoba. Pričala je kako je sve počelo kad joj je bilo šesnaest, na vrhuncu ludila Plesa duhova koje je haralo indijanskim teritorijima krajem osamdesetih godina. Bili su to crni dani, godine svršetka svijeta, te su crveni ljudi vjerovali kako je magija jedino sredstvo kojim se mogu spasiti pred izumiranjem. Konjica je nadirala sa svih strana, tjerala ih iz prerija u malene rezervate, a Plavi kaputi bili su previše brojni da bi se moglo uspješno uzvratiti. Plesati Ples smrti bila je posljednja crta obrane; tresti se i skakati do ludila, poskakivati i njihati se poput pentekostalaca i onih koji govore svim jezicima. Tada je čovjek mogao izletjeti iz vlastitoga tijela, i tada ga meci bijeloga čovjeka nisu više mogli dotaći, nisu ga mogli ubiti, nisu mu iz žila mogli ispiti krv. Ples se proširio posvuda, pa se skakačima naposljetku sa svojima pridružio i Bik Koji Sjedi. Američka vojska se prestravila, pribojavali su se da se priprema pobuna, te su naredili praujaku Majke Sioux da prestane s tim. No stari im je poručio neka se tornjaju, te da u svom šatoru, ako želi, može plesati do mile volje - uostalom, tko su oni da mu se petljaju u posao? I zato je jedan od plavih generala (mislim da se zvao Miles ili Niles) pozvao Buffalo Billa da pregovara s poglavicom. Njih dvojica bili su prijatelji još iz vremena kad je Bik Koji Sjedi radio u njegovom cirkusu, a Cody je vjerojatno bio jedini bljedoliki kojemu je vjerovao. Tako se Bili, poput poslušnog vojnika, otputio do rezervata u Južnoj Dakoti, no kad je konačno stigao tamo, general se predomislio i nije mu dopustio sastati se s Bikom Koji Sjedi.
Što je Billa prilično iznerviralo. Dok se spremao odjuriti, spazio je mladu Majku Sioux (koja se tada zvala Ona Koja Se Smije Nalik Suncu) i uzeo je u svoju trupu. Bar nije putovao uzalud. Nekoliko dana nakon njezinog odlaska u svijet šou biznisa, Bik Koji Sjedi poginuo je u okršaju s nekim vojnicima koji su ga zatočili, da bi, nedugo zatim, konjička regimenta pokosila tri stotine žena, djece i staraca tijekom takozvane bitke kod Ranjenog Koljena - koja i nije bila bitka nego lov na purane, totalni pokolj nevinih.
Majka Sioux je plakala pričajući o tome. »Custerova osveta«, promrmljala je. »Bilo mi je dvije godine kad mu je Ludi Konj tijelo izrešetao strijelama, a kad sam navršila šesnaestu, nije ostalo više ništa.«
»Aesop mi je jednom objašnjavao«, rekao sam. »Malo mi je mutno, ali se sjećam da mi je rekao kako iz Afrike nitko ne bi dovlačio crno roblje da su bijelci imali slobodne ruke kad su u pitanju bili Indijanci. Rekao je da su bijelci Indijance željeli pretvoriti u roblje, no da im je to zabranio katolički šef iz staroga kraja. Zato su, umjesto toga, gusari plovili do Afrike, skupljali crnje i bacali ih u okove. Tako mi je ispričao Aesop, a znam da mi nikad nije lagao. Prema Indijancima se navodno trebalo dobro postupati. Nešto poput onoga zivi i pusti druge da žive', o čemu meštar neprekidno melje.«
»Navodno«, odvratila je Majka Sioux. »No navodno nije isto što i 'jest'.«
»Majko, tu ste u pravu. Ako ne mislite ono što govorite, onda možete obećavati do mile volje, no sve to ne vrijedi ni pišljiva boba.«
Nakon toga izvukla je još fotografija, zatim i kazališne programe, plakate i novinske izreske. Majka Sioux prošla je gotovo cijeli svijet, ne samo Ameriku i Kanadu, nego je stigla i na drugu obalu oceana.
Nastupala je pred engleskim kraljem i kraljicom, ruskom caru dala je autogram, pila šampanjac sa Sarom Bernardt. Nakon pet-šest godina s Buffalo Billom, udala se za Irca Teda, malog džokeja koji je jahao po Britanskome otočju. Imali su kćer Daffodil, kamenu kućicu s modrim potočnicama i ružičastim ružama penjačicama u vrtu - sedam godina njihova sreća nije imala kraja. Nakon toga, katastrofa. Ted i Daffodil poginuli su u željezničkoj nesreći, a Majka Sioux vratila se u Ameriku, slomljena srca. Tamo se udala za vodoinstalatera također, Teda, no za razliku od Teda Prvoga, Ted Drugi bio je pijandura i seljačina, tako da se Majka Sioux i sama propila - toliko je golema bila njezina tuga kad bi svoj novi život uspoređivala s onim starim. Završili su u šupi prekrivenoj ter-papirom, negdje na rubu Memphisa u Tenesseeju, i da im, posve neočekivano, posve slučajno, na vrata, jednog ljetnog jutra 1912. godine, nije banuo Meštar Yehudi, Majka Sioux vjerojatno bi prije svoga vremena otišla u vječna lovišta. Hodao je, u rukama noseći maloga Aesopa (samo dva dana nakon što ga je spasio iz kukuruzišta), kad je iz ruševne šupe koju je Majka Sioux nazivala svojim domom začuo vrisku i urlike. Ted Drugi upravo ju je počeo mlatiti svojim dlakavim šakama, prvim udarcima izbivši joj šest ili sedam zuba, a Meštar Yehudi, koji nikad nije bježao od nevolje, ušao je u šupu, nježno položio svoje kljasto dijete na pod i okončao svu tu sramotu prikravši se Tedu Drugomu, zgrabivši ga za vrat palcem i srednjakom, i pritisnuvši ga dovoljno snažno da ga tako pošalje u zemlju snova.
Meštar je tada Majci Sioux sprao krv s desni i usana, pomogao joj da ustane, i pogledao sav taj krš. Da bi se odlučio, trebalo mu je nekih dvanaest sekundi. »Imam prijedlog«, rekao je pretučenoj ženi.
»Ostavi ovu gnjidu na podu i pođi sa mnom. Imam rahitičnog mališana kojemu očajno treba majka, i ako se pristaneš skrbiti za njega, onda ću se ja brinuti za tebe. Nigdje se ne zadržavam predugo, stoga ćeš morati zavoljeti putovanja, no obećavam ti i kunem ti se očevom dušom, da ni ti ni dijete nikada nećete gladovati.«
Meštru je tada bilo dvadeset devet godina, savršen primjerak muževnosti s uvoštenim dugim brkovima nalik guvernalu bicikla i nepogrešivo vezanog čvora na kravati. Majka Sioux mu se pridružila toga jutra, te ga je sljedećih petnaest godina pratila po svim krivinama njegove karijere, Aesopa podižući kao da je njezino rođeno. Ne sjećam se o kojim je sve mjestima pričala, no najbolje priče uvijek su se nekako vrtjele oko Chicaga, grada kojega su posjećivali često. Otamo je potjecala i gospoda Witherspoon, a kad je konačno došla na tu temu, u glavi mi se zavrtjelo. Saznao sam tek one najgrublje obrise, no i takve gole činjenice bile su toliko zanimljive, toliko suludo teatralne, da sam ih ubrzo istkao u veličanstvenu dtamu. Marion Witherspoon udala se za svog pokojnog supruga kad joj je bilo dvadeset ili dvadeset jedna godina. On sam odrastao je u Kansasu, sin bogate obitelji iz Wichite koji je pobjegao u veliki grad čim se dočepao nasljedstva. Majka Sioux opisivala ga je kao privlačnog i užasno zabavnog razvratnika, jednog od onih medenoustih šarmera koji su se ženama mogli uvući pod suknje brže nego što bi sprinter vezao teniske. Mladi je par živio doslovno kraljevski tri ili četiri godine, no gospodina Witherspoona progonila je njegova slabost prema konjima, a da i ne spominjem nagnuće ka sudjelovanju u prijateljskoj partiji karata što bi ga obuzimalo petnaest-dvadeset puta mjesečno. I budući da je u svojim odabranim porocima pokazivao više žara nego umijeća, njegovo se nekoć basnoslovno blago ubrzo uvenulo i smežuralo. Pri kraju tog razdoblja stanje je bilo toliko jadno da se činilo kako će se i on i supruga morati vratiti u Wichitu, te da će on, Charlie Witherspoon, igrač pola, šminker i glavna faca North Sidea, uistinu morati potražiti uredski posao u nekoj mračnoj osiguravajućoj kući u žitnome pojasu. Tada u priču ulazi Meštar Yehudi - u stražnjoj sobi biljarnice u Rush Streetu, u četiri ujutro, u društvu već spomenutog gospodina Witherspoona i još dva-tri bezimena lika, sjedi za zelenim pustom presvučenim stolom, s kartama u ruci. I kao što se običava čitati u stripovima, to i nije bila Charliejeva noć - spremao se pokolj - imao je tri dečka i par kraljeva, no ni prebite pare koju bi uložio. Meštar Yehudi jedini je ostao u igri, i budući da mu je to, očito, bila posljednja prilika, Charlie je odlučio ići do kraja. Prvo je uložio imanje u Ciboli, država Kansas (bila je to nekad djedova farma), na komadiću papira prepisao meštru kuću i zemlju, a kad Meštar Yehudi nije zagrizao nego je još povisio ulog, gospodin je potpisao još jedan komad papira kojim se odrekao svih prava nad vlastitom suprugom.
Meštar Yehudi imao je četiri sedmice, i budući da je poker uvijek jači od fula, ma koliko slikica u fulu bilo, dobio je i imanje i ženu, dok je jadni, potučeni Charlie Witherspoon, naposljetku na samome dnu, oteturao do kuće u zoru, ušao u sobu u kojoj mu je spavala supruga, izvukao revolver iz noćnog ormarića, zatim sjeo na postelju i raznio si mozak.
Eto, tako je Meštar Yehudi podigao svoju šatru u Kansasu. Nakon godina lutanja, konačno je imao mjesto koje je mogao zvati svojim, pa iako to mjesto i nije baš bilo onakvo kakvim ga je zamišljao, nije imao namjeru profućkati ono što su mu podarile one četiri sedmice. No, zbunjivalo me kako se gospoda Witherspoon uklopila u sve to. Ako joj je suprug umro bez novca, otkuda su iznikla sva ona sredstva za ugodan život u gradskoj kući u Wichiti, otkuda sva ona otmjena odjeća kojom se častila, i smaragdnozelena limuzina i još novca kojim je financirala meštrove projekte? Majka Sioux i na to je imala spreman odgovor: zato što je bila mudra. Kad je shvatila da joj je suprug priličan raspikuća, počela je petljati s knjigama, prelijevati dio mjesečnih prihoda u visokoisplative investicije, vrijednosnice, obveznice i druge financijske transakcije. Kad je obudovjela, sva ta muljaža već je stvorila priličnu zaradu, učetverostručila ona početna ulaganja, te je s tim, posve pristojnim bogatstvom u torbici bila i više nego u mogućnosti jesti, piti i veseliti se. A Meštar Yehudi, upitao sam. Dobio ju je pošteno i pravo na pokeru, pa kad mu gospoda Witherspoon već pripada, zašto se nisu vjenčali? Zašto nije ovdje, s nama, zašto mu ne krpa čarape, kuha kašu i u utrobi nosi njegovu djecu?
Majka Sioux polagano je odmahivala glavom. »Mi ti živimo u novome svijetu«, rekla je. »Više ti nitko ne može posjedovati tude tijelo. Žena nije stvar da bi je muškarci kupovali i prodavali, a najmanje su takve one nove žene, kakva ti je meštrova gospa. One ljube i mrze, grabe i zaimlju, žele i ne žele, i kako vrijeme prolazi, uvlače se sve dublje pod kožu. To ti je prava predstava, igrarija, ludorije i cirkus sve u jednom, a kladim se u vlastitu kožu da će tako biti sve dok ne pomru.«
Te su mi priče davale pregršt štofa za prežvakavanje u mojim samotnim satima, no što sam više razmišljao o svemu što mi je ispričala Majka Sioux, sve mi je to više djelovalo izobličeno i zbunjujuće.
Glava mi je postala teška dok sam pokušavao spojiti sve početke i krajeve tih složenih zbivanja, te sam u jednom trenutku jednostavno prestao, rekavši si da će mi mozak pregorjeti ako nastavim sa svim tim dovijanjima. Nemoguće je zadrijeti u odrasle, pa sam si obećao da ću ako ikad odrastem napisati pismo svome mladom sebi i objasniti mu kako je došlo do svega toga - zasad mi je bilo dosta. Laknulo mi je kad sam konačno digao ruke, i nakon što sam se oslobodio tih misli, obuzela me tako duboka dosada, toliko bremenita svojom tupom i neuhvatljivom bezličnošću da sam se naposljetku vratio poslu. Ne zato što sam tako htio, jednostavno nisam mogao smisliti nijedan drugi način kojim bih ubijao vrijeme.
Ponovno sam se zaključao u sobu, i nakon tri dana jalovih napora, otkrio u čemu točno griješim. Bit problema skrivala se u pristupu. Nekako sam si bio utuvio u glavu da se podizanje i pokret mogu ostvariti samo u dva koraka. Prvo se levitiranjem podići što više mogu, a zatim se odgurnuti i poletjeti.
Uvježbao sam jedno, i smatrao kako ću ostalo postići time što ću ono drugo jednostavno presaditi na prvo. No, ustvari je ono drugo ukidalo ono što je dolazilo prije njega. Bezbroj puta podizao sam se u zrak sukladno staroj metodi, ali čim sam počeo pomišljati o kretanju naprijed, spustio bih se i ponovno stajao na tlu prije nego što bih uhvatio priliku poletjeti. Ako nisam uspio jednom, nisam uspio tisuću puta, te sam nakon nekog vremena osjetio toliku odvratnost, bio toliko potučen vlastitom nestručnošću da bi me obuzimali napadi bijesa i tada bih šakama tukao po podu. Naposljetku sam se, na vrhuncu gnjeva i poraza, pridigao i bacio ravno u zid, nadajući se da ću pasti u nesvijest. Skočio sam, i u najmanjem djeliću sekunde, samo trenutak prije nego što sam ramenom, punom snagom, bubnuo u žbuku, osjetio da lebdim - da sam, čak i dok sam jurio naprijed, gubio dodir s gravitacijom, da sam se podizao na onom poznatom valu dok sam letio kroz zrak. I prije nego što sam uspio shvatiti što se zbiva, odbio sam se od zida i u bolovima tresnuo na pod. Cijela lijeva strana pulsirala mi je od udara, ali nisam mario. Skočio sam na noge, zaplesao po sobi, smijao se kao lud sljedećih dvadeset minuta.
Probio sam tajnu. Spoznao sam. Fućkaj prave kutove, rekao sam sebi. Razmišljaj u lukovima, razmišljaj o putanji. Bit nije bila prvo uzletjeti a zatim poletjeti, to se moralo izvesti istovremeno, morao sam se lansirati u jednom glatkom, neprekidnom pokretu, ravno u naručje beskrajnomu ništavilu prostora.
Sljedećih osamnaest ili dvadeset dana radio sam kao pas, vježbao novu tehniku sve dok mi je nisu upile kosti i mišići, dok nije postala refleksnom, dok nisam o njoj morao pomišljati ni jednoga trenutka.
Kretanje je bila vještina koju se dalo usavršavati, snu nalik hodanje kroz zrak, u svojoj srži nimalo drugačije od hodanja po tlu i baš kao što bebe teturaju i posrću prvim koracima, tako sam i ja proživio svoju dobranu dozu padanja i prevrtanja prije nego što sam uspio raširiti krila. U tom mi je trenutku trajanje bilo ono najvažnije, pitanje koliko dugo i koliko daleko mogu stići. Prvi rezultati kretali su se, između tri i petnaest sekundi, a budući da sam se kretao upravo bolnom sporošću, najviše bih uspijevao prijeći sedam ili osam stopa, dakle niti razdaljinu između dva zida moje sobe. Nije to bio siguran, samouvjeren korak, nego spor, nesiguran, sablasni hod, kretao sam se poput artista na žici. Unatoč tome, i dalje sam radio samouvjereno, više nisam podlijegao naletima obeshrabrenja. Napredovao sam, malo po malo, i ništa me nije moglo zaustaviti. Iako se nisam uspijevao podići iznad onih uobičajenih dvanaest do petnaest centimetara, pretpostavljao sam kako mi je najbolje, bar privremeno, usredotočiti se na kretanje. Kad jednom ovladam njome, onda ću se posvetiti visini i vratiti se tom problemu. To mi se činilo logičnim - čak i ako sve moram raditi iz početka, neću odustati od plana. No, kako sam tada mogao znati da nam vrijeme istječe, da nam je ostalo manje dana nego što je itko od nas mogao zamisliti?
Nakon što su se vratili Meštar Yehudi i Aesop, raspoloženje u kući bujalo je kao nikada prije. Bio je to kraj jedne ere, svi smo se bili okrenuli budućnosti, predviđajući nove živote koji su nas čekali s druge strane meda imanja. Aesop će otići prvi - u rujnu se morao otputiti na Yale - no ako sve bude išlo po planu, i mi ostali pokupit ćemo se za njim još prije kraja godine. Sad kad sam prešao na novu razinu obuke, meštar je računao kako ću pred publikom moći nastupiti za otprilike devet mjeseci. Za nekoga moje dobi bila je to prava vječnost, ali smo o njoj govorili kao o nečemu stvarnomu, a on me, koristeći se riječima poput rezervacija, nastupi i neto zarada s blagajne, održavao u stanju neprekidnoga uzbuđenja. Nisam više bio Walt Rawley - mala, bijela ništarija bez lonca u koji bih se popisao - postao sam Walt - čudo od djeteta, minijaturni junak koji je prkosio zakonima gravitacije, jedan jedini zračni as na svijetu. Kad jednom pođemo na put, i kad svijet vidi što sam sve u stanju, postat ću senzacija, osoba o kojoj će se najviše govoriti u Americi.

Što se ticalo Aesopa, njegova turneja po Istoku bila je neopisivi uspjeh. Prošao je specijalne ispite, intervjuirali su ga, prčkali i kopali po njegovoj runjavoj glavi i, kako je to pričao meštar, oborio ih je s nogu sve redom. Nije ga odbio nijedan jedini koledž - no na Yaleu su mu ponudili četverogodišnju školarinu, uz hranarinu, stan i skromnu stipendiju - što je presudilo njima u korist. Vula-bula, buldozi svih zemalja, ujedinite se! Kad se sad sjećam tih činjenica, shvaćam koliko je uistinu postigao taj samouki crni dječak time što se uspeo stubištima tih institucija kamenih srdaca. O knjigama nisam znao ništa, nisam imao čime odmjeriti sposobnosti moga prijatelja, no naslijepo sam povjerovao da je on genije, te mi se pomisao da ga je ona gomila ukočenih i uštirkanih faca s Yalea poželjela imati za studenta činila posve prirodnom, nečim najnormalnijim na ovome svijetu.
Ako sam možda i bio previše glup da bih pojmio značenje Aesopovoga trijumfa, iskreno me zadivila nova odjeća koju je donio s putovanja. Vratio se u kaputu od rakunovine, s modro-bijelom šiltericom, i u toj odori izgledao toliko čudno da nisam mogao zaustaviti smijeh kad sam ga ugledao na vratima.
Meštar mu je u Bostonu dao sašiti dva smeđa odijela od tvida, a on ih je, vrativši se doma, počeo nositi po kući umjesto svoje stare, seljačke odjeće - u bijeloj košulji, krutome ovratniku, s kravatom i u sjajnim gležnjačama boje svježeg gnoja. Sve u svemu, sjajno je nosio krpe - činile su ga uspravnijim, dostojanstvenijim, svjesnijim vlastite važnosti. Iako nije trebao, počeo se brijati svakoga jutra, pa sam mu pravio društvo u kuhinji dok si je sapunao gubicu, dok je umakao ravnu britvu u hladnu vodu, držao mu maleno zrcalo pred licem dok mi je pričao o svemu što je vidio i činio po velikim gradovima na atlantskoj obali. Meštar ne samo što ga je upisao na koledž, nego mu je i priredio provod života - čijeg se svakog trenutka Aesop savršeno dobro sjećao - sve najbolje, sve najgore, i ono između. Pričao mi je o neboderima, muzejima, varijeteima, restoranima, knjižnicama, nogostupima prepunima ljudi svih boja i izgleda. »Kansas je samo privid«, rekao je jednoga jutra, stružući svoju nevidljivu bradu. »Samo jedna postaja na putu ka stvarnosti.«
»Meni to ne moraš pričati«, odvratio sam. »Ovo je toliko zaostala rupetina da je presušila i prije nego što su čuli za prohibiciju u ostatku države.«
»Walte, pio sam pivo u New Yorku.«
»Pa, i mislio sam si.«
»I to u birtiji. Ilegalna točionica u MacDougal Streetu, u samome srcu Greenwich Villagea. Da si barem bio sa mnom.«
»Ne podnosim okus te vodurine, Aesope. Daj mi dobar i oštar burbon i svakoga ću poslati pod stol.«
»Ne kažem da je bilo dobro. Ali, bilo je uzbudljivo sjediti među svim tim ljudima i ispijati svoje piće usred takve gužve.«
»Kladim se da to nije jedino što si činio.«
»Nipošto, nipošto. Bilo je još bezbroj toga.«
»I kladim se da ti se i veseljko proveo dobro. Naravno, samo pretpostavljam, stoga me ispravi ako griješim.«
Aesop je zastao, držeći britvu u zraku, malo se zamislio, a zatim se iskesio, gledajući se u zrcalo.
»Samo ću reći da ga nisam zanemario. Braco moj, ostanimo pri tome.«
»Reci mi kako se zvala. Ne želim te gnjaviti, ali me stvarno zanima kojoj se to posrećilo.«
»Pa, ako baš moraš znati, ime joj je Mabel.«
»Mabel. Ne zvuči loše, sve u svemu. Zvuči kao da je riječ o nekoj lutkici s ponešto mesa na kostima.
Mlada, stara?«
»Ni mlada, ali ni stara. Ali, što se tiče mesa, tu si u pravu. Mabel je bila najdeblja i nacrnja ženska u koju bi čovjek mogao zariti zube. Bila je toliko velika da nisam znao gdje počinje a gdje završava.
Walte, kao da sam se hrvao s nilskim konjem. No, kad jednom uhvatiš grif, onda se anatomija pobrine za ostalo. Uvučeš se u krevet kao dječak, pola sata kasnije izađeš iz kreveta kao muškarac.«
Nakon što je diplomirao život i postao muškarac, Aesop je izjavio kako je došao trenutak da sjedne i napiše svoju autobiografiju. Tako je namjeravao provesti mjesece prije odlaska od kuće - ispričati priču o svojem dotadašnjem životu, od rođenja u seoskoj kolibi u Georgiji, do defloracije u bordelu u Harlemu, u nabujalom naručju kurve Mabel. Riječi su potekle, ali se neprekidno mučio s naslovom - sjećam se kako je vječito premišljao o njemu. Jednog je dana knjigu namjeravao nazvati Ispovijesti crnoga nahočeta, drugi dan je naslov promijenio u Aesopove avanture - istinita priča i iskrena razmišljanja izgubljenog dječaka, dan nakon toga naslov je glasio Put ka Yaleu - život crnog učenjaka od skromnoga djetinjstva do danas. Bili su to samo neki, i sve dok je radio na knjizi, neprekidno je iskušavao nove, prekapajući i mijenjajući ideje sve dok nije nakupio hrpu naslovnica, visoku gotovo poput samoga rukopisa. Sigurno je svakodnevno na svome djelu radio osam do deset sati, i sjećam se kako sam znao provirivati kroz vrata dok je on, zgrbljen, sjedio za stolom, divio se kako netko može toliko dugo i mirno sjediti, posve obuzet vođenjem pera po listu bijeloga papira. Bio je to moj prvi dodir sa stvaranjem knjiga, i čak i kad bi me Aesop pozvao u sobu kako bi mi naglas pročitao izabrana poglavlja svoga djela, bilo mi je teško spojiti svu onu tišinu i usredotočenost s pričama koje su mu se slijevale s usana. U knjizi smo bili svi - i Meštar Yehudi, i Majka Sioux, i ja - a ona je momu, jadnomu i neukomu uhu zvučala kao nešto što će se pretvoriti u remek-djelo. Smijao sam se nekim odlomcima, plakao nad drugima - a što čovjek više može tražiti od knjige osim da osjeti žalac svih takvih radosti i tuga? Sad, kad pišem vlastitu knjigu, ne prođe nijedan dan a da ne pomislim na Aesopa u njegovoj sobi na katu.
Bilo je to prije šezdeset pet proljeća, i još ga vidim kako sjedi za svojim stolom, kako žvrlja svoje mladenačke memoare dok svjetlo prodire kroz prozor i hvata čestice prašine koje su plesale oko njega.
Ako se dovoljno snažno usredotočim, uspijeva mi čuti kako vrškom pera grebe papir.
Dok je Aesop radio unutra, Meštar Yehudi i ja svoje smo dane provodili u poljima, nebrojene sate uvježbavajući moju točku. Vrativši se, ponesen navalom optimizma, za večerom nam je najavio kako tog proljeća sjetve biti neće: »Kvragu i s usjevima«, rekao je. »Imamo dovoljno hrane da preživimo zimu, a kad proljeće ponovno grane, već ćemo odavno otići odavde. Kako ja to vidim, bio bi grijeh uzgajati nešto posve suvišno.« Njegova nova politika izazvala je opći ushit, i jednom je rano proljeće prošlo bez tlake, oranja, beskrajnih tjedana savijanja leda i povlačenja po blatu. Moj napredak u kretanju okrenuo je ploču, te je Meštar Yehudi bio toliko uvjeren u uspjeh da je odlučio imanje pustiti niz vodu. Bila je to jedina suvisla odluka koju se moglo donijeti. Odgulili smo svoje, dakle, zašto gutati zemlju kad ćemo se ubrzo valjati u zlatu?
Što ne znači da se nismo naradili kao stoka - osobito ja - ali sam uživao u poslu, i bez obzira na to koliko me meštar tjerao, nikad nisam želio odustati. Kad je konačno zatoplilo, obično smo ostajali vani sve do noći, radili pod svjetlom baklji na udaljenim pašnjacima, dok bi se mjesec uspinjao na nebu. Bio sam neumoran, potpuno me posjela sreća koja me nosila od jednog izazova ka drugomu. Do prvoga svibnja, bez napora mi je uspijevalo prijeći deset do dvanaest metara. Do petoga svibnja uspio sam prijeći dvadeset metara, a tjedan dana kasnije i četrdeset - sto dvadeset stopa kretanja kroz zrak, gotovo deset ničim prekinutih minuta čiste magije. Tada je meštru palo na pamet kako bih trebao vježbati iznad vode. Na sjeveroistočnom kraju imanja nalazio se ribnjak, te smo od tada radili tamo - svakog jutra odvezli bismo se kolima nakon doručka, do mjesta s kojega nismo više vidjeli kuću - nas dvojica, potpuno sami na tim pustim poljima, jedva jedan drugomu uputivši koju riječ tijekom svih tih beskrajnih sati. Voda me isprva plašila i budući da nisam znao plivati, nije mi bilo nimalo lako iskušati vlastitu spremnost nad tim elementom. Ribnjak je bio najmanje šezdeset stopa od obale do obale, a voda u sredini sigurno bi mi dopirala preko glave. Prvoga dana upao sam u vodu šesnaest ili dvadeset puta, a četiri je puta meštar morao skakati u ribnjak i izvlačiti me van. Drugi dan došli smo opremljeni ručnicima i rezervnom odjećom, no do kraja tjedna ti rekviziti nisu više bili potrebni. Strah od vode svladao sam hineći da je nema. Kad ne bih gledao dolje, otkrio sam da mogu prijeći preko cijele površine a da se ne smočim. Posve jednostavno - te sam onih posljednjih dana svibnja 1927. godine hodao na vodi jednako spretno kao i sam Isus.
Negdje u to vrijeme Lindbergh je izveo svoj samotni let preko Atlantika, putujući bez prekida od New Yorka do Pariza trideset pet sati. Sve to ispričala nam je gospoda Witherspoon, koja se jednog dana dovezla autom iz Wichite, s hrpom novina na stražnjem sjedištu. Farma je bila toliko odsječena od svijeta, da nismo saznavali ni za tako značajne događaje. Da nije bila voljna prijeći sav taj put, vjerojatno o svemu tomu ne bismo čuli ni riječ. Uvijek mi se čini neobičnim kako se Lindberghov pothvat toliko točno poklopio s mojim naporima, da sam, upravo u trenutku dok je on savladavao svoj put preko oceana, ja prelazio svoj maleni ribnjak u Kansasu - nas dvojica, u zraku, zajedno, svaki, istovremeno, ostvaruje vlastiti pothvat. Kao da se nebo odjednom otvorilo čovjeku i nas dvojica postali smo prvi pioniri, Kolumbo i Magellan ljudskoga leta. 'Samotnog Orla' ne bih prepoznao ni da mi ga netko dovede pred nos, no nakon toga uvijek sam se osjećao povezanim s njim, kao da dijelimo neku mračnu, bratsku svezu. I nije nimalo slučajno što mu se zrakoplov zvao Špirit of St. Louis. Bio je to i moj grad, grad šampiona i junaka dvadesetoga stoljeća, a Lindbergh je, ne znajući, svoj avion nazvao meni u čast.
Gospoda Witherspoon zadržala se nekoliko dana i noći. Nakon što je otišla, meštar i ja vratili smo se poslu, prebacujući težište vježbi s kretanja na visinu. Što se horizontalnog puta tiče, učinio sam najviše što sam mogao - sad je došao trenutak da se ispita vertikale. Lindbetgh mi je bio nadahnuće, otvoreno to priznajem, no želio sam ga nadmašiti - vlastitim tijelom postići ono što je on postigao pomoću stroja.
Možda u manjim razmjerima, no neizmjerno više zapanjujuće, nešto čime ću preko noći pomračiti svu njegovu slavu. No, ma koliko se mučio, nisam nimalo napredovao. Tjedan i pol, meštar i ja mučili smo se pored ribnjaka, podjednako prestravljeni zadaćom koju smo si postavili, da na kraju tog roka nisam bio ni za vlas više nego što sam bio prije. Tada je, petoga lipnja uvečer, Meštar Yehudi iznio prijedlog koji se pokazao kao prekretnica.
»Samo nagađam,« rekao je, »no čini mi se da tvoja ogrlica ima veze s time. Možda i ne teži više od dekagrama, no uzimajući u obzir matematiku onoga što pokušavaš, možda bi i to bilo dovoljno. Za svaki milimetar visine koju postižeš, težina predmeta povećava se geometrijski razmjerno visini - što znači da na petnaest centimetara iznad zemlje nosiš težinu koja iznosi dodatnih četrdeset funti. Što je polovica tvoje ukupne težine. Ako su moji izračuni ispravni, onda nije nikakvo čudo što se toliko mučiš.«
»Nosim je još od Božića«, rekao sam. »I to je moj talisman. Bez njega ne mogu ništa.«
»Walte, možeš, još kako. Prvi put kad si se podigao s tla, visjela je meni o vratu, zar se ne sjećaš? Ne kažem da nisi sentimentalno vezan, no ovdje se bavimo dubokim duhovnim problemima, i posve je moguće da ne možeš biti cjelovit kako bi dokraja izveo ono što pokušavaš sve dok za sobom ne ostaviš dio sebe - tek ćeš tada moći ovladati svom veličinom svoga dara.«
»Puste priče. Na meni je odjeća, nije li tako? Imam i cipele i čarape. Ako me ogrlica povlači nadolje, onda me povlači i sve drugo. A nipošto bez odjeće neću izlaziti pred publiku.«
»Ipak, vrijedi pokušati. Walte, nemaš što izgubiti, a možeš dobiti neizmjerno mnogo. Ako griješim, neka bude. Ako ne griješim, onda je istinska šteta ako si ne damo priliku provjeriti to.«
Time me nagovorio - pa sam, izrazito sumnjičavo i nevoljko, skinuo svoj talisman i položio ga meštru na dlan. »Dobro,« rekao sam, »pokušat ćemo. No ako ne bude kako ste rekli, onda je toj priči kraj, i to za svagda.«
U sljedećih sat vremena uspjelo mi je udvostručiti svoj stari rekord, postižući visine od trideset do četrdeset centimetara. Do noći mi je uspjelo uzdići se dobre dvije i pol stope iznad tla i dokazati time kako je meštar bio u pravu, da je imao proročki uvid u sve uzroke i posljedice umijeća levitacije.
Uzbuđenje je bilo neopisivo - osjećati kako lebdim na udaljenosti od tla dovoljnoj da se osjećam kao da sam na rubu leta - no iznad dvije stope bilo mi je teško održavati vertikalni položaj a da pritom ne počnem posrtati i osjećati vrtoglavicu. Tamo gore sve mi je bilo toliko novo da nisam uspijevao pronaći svoju prirodnu ravnotežu. Sam sam sebi izgledao dugačak, kao sačinjen od dijelova, a ne iz jednog, neprekinutog, komada, te su mi glava i ramena reagirali na način različit od onoga kako su reagirali gležnjevi i listovi. Kako se ne bih prevrnuo, uhvatio sam se kako na toj visini zauzimam horizontalan položaj, nagonski znajući da ću se osjećati sigurnijim ako iznad tla pružim cijelo tijelo, a ne samo tabane. I dalje sam bio previše nervozan da bih razmišljao o kretanju naprijed u tome položaju, no kasno te noći, malo prije nego što smo završili i uputili se na spavanje, glavu sam spustio ispod prsa i uspio u zraku izvesti spori sako, uspijevajući načiniti puni, neprekinuti krug a da nijednom nisam očešao zemlju.
Meštar i ja te smo se noći vraćali kući pijani od radosti. U tom trenutku sve nam se činilo mogućim - postići istovremeno podizanje i kretanje, uzdizanje do pravog leta, tog sna svih snova. Mislim da nam je to bio najsjajniji zajednički trenutak, onaj trenutak kad nam se, konačno, na mjesto složila cijela budućnost. No, šestoga lipnja, samo noć nakon što sam dosegao vrhunac, moja je obuka zastala, naglo i neopozivo. Dogodilo se ono čega se Meštar Yehudi toliko dugo pribojavao, a kad se zbilo, zbilo se toliko nasilno, proizvelo toliku pometnju i kaos u našim stcima da nikad više nismo bili oni stari.
Cijeloga toga dana radio sam dobro i, kako smo već običavali činiti toga čudesnoga proljeća, odlučili smo raditi i noću. U pola osam večerali smo sendviče koje nam je tog jutra pripremila Majka Sioux, a zatim smo nastavili s radom dok je tama prekrivala okolna polja. Zacijelo je bilo oko deset sati, kad smo začuli topot konja. Isprva, tek jedva čujno, treperenje tla koje me podsjetilo na daleku grmljavinu - kao da se oluja kuhala negdje u susjednomu okrugu. Upravo sam dovršio dvostruki sako na rubu jezera i čekao meštrove primjedbe, no umjesto da progovori svojim uobičajeno mirnim glasom, zgrabio me za ruku, naglo, uspaničeno. »Slušaj,« rekao je, »ono smeće dolazi.« Zatim je ponovio: »Slušaj ih. Dolaze. Smeće dolazi.« Naćulio sam uši i osluhnuo - zvuk je postajao sve jači. Prošlo je nekoliko sekundi prije nego što sam shvatio da zvuk proizvodi stampedo konja koji su jurili prema nama.
»Ne miči se«, rekao je meštar. »Ostani gdje si i da nisi ni trepnuo dok se ne vratim.«
Nato je, bez ijedne riječi objašnjenja, potrčao prema kući, probijajući se kroz polja poput sprintera.
Zanemario sam naredbu i pojurio za njim, trčeći koliko su me noge nosile. Bili smo dobrih četvrt milje daleko od kuće, no i prije nego što smo prešli sto jardi ugledali smo plamen - blještavu plimu žutila i crvenila koja je parala crno nebo. Čuli smo povike, ratničko jodlanje, začula se salva hitaca, a zatim smo, nepogrešivo, prepoznali ljudske jauke. Meštar je trčao i dalje, neprekidno povećavajući razmak između nas, no kad je stigao do onih nekoliko hrastova koji su stajali na drugoj strani štale, stao je.
Izbio sam na rub šumarka, namjerivši uputiti se ravno do kuće, no meštar me spazio krajičkom oka i bacio na zemlju prije nego što sam uspio načiniti ijedan korak. »Prekasno«, rekao je. »Ako odemo tamo, ubit će i nas. Njih je dvanaest, nas smo dvojica, a oni svi imaju puške i pištolje. Walte, moli Boga da nas ne nađu, jer za ostale ne možemo učiniti ništa više.«
Tako smo bespomoćno stajali iza drveća, i gledali kako Ku Klux Klan radi svoje. Dvanaest ljudi na dvanaest konja jurilo je po dvorištu; bila je to rulja vrištavih ubojica s bijelim plahtama na glavama, a mi smo bili nemoćni. Iz zapaljene kuće izvukli su Aesopa i Majku Sioux, prebacili im omče oko vrata i objesili ih na platanu uz cestu, svakoga na svoju granu. Aesop je urlao, Majka Sioux nije pustila ni glasa - nekoliko minuta kasnije oboje su bili mrtvi. Pred očima su mi ubili dvoje najboljih prijatelja, a ja sam mogao samo promatrati i zadržavati suze dok mi je Meštar Yehudi svojim dlanom prekrio usta.
Nakon što su završili s ubijanjem, nekoliko je klanovaca zabilo drveni križ u tlo, polilo ga benzinom i zapalilo. Križ je gorio dok je gorjela kuća, muškarci su još malo vrištali, pucali iz sačmarica u zrak, a zatim svi redom uzjahali konje i odjahali prema Ciboli. Tada je kuća već bila potpuno u plamenu; pretvorila se u vatrenu, vrelu kuglu i zapaljene grede, a kad je nestao i posljednji od njih, krov se već bio urušio i pao na tlo u kiši iskri i meteora. Osjećao sam se kao da gledam sunce kako eksplodira.
Osjećao sam se kao da sam upravo vidio kraj svijeta.

2


Pokopali smo ih te iste noći na imanju, spustili im tijela u dva neobilježena groba pored štale. Možda smo se trebali i pomoliti, ali su nam jecaji gušili dah, pa smo ih samo pokrili zemljom ne rekavši ništa, radeći u tišini dok nam se slana voda slijevala niz obraze. Nakon toga, ne vraćajući se prema spaljenoj kući, ne trudeći se provjeriti je li nešto ostalo neoštećeno, upregli smo kobilu u kola i pošli u tamu, ostavljajući Cibolu zauvijek za sobom.
Trebala nam je cijela noć i pola sutrašnjeg jutra prije nego što smo stigli do kuće gospode Witherspoon u Wichiti - ostatak ljeta meštar je toliko patio da sam pomišljao kako bi i on mogao umrijeti. Jedva da se micao iz kreveta, jedva da bi nešto pojeo, jedva da je progovorio koju riječ. Osim što bi svaka tri-četiri sata zaplakao, nije bilo moguće odrediti je li on čovjek ili kamen. Stari je bio totalno dotučen, razdirali su ga tuga i samooptuživanje, i koliko god da sam priželjkivao da se izvuče iz toga, kako su tjedni prolazili stanje mu je bivalo sve gore. »A osjećao sam da se sprema«, ponekad bi promrmljao sebi u bradu. »Znao sam da se sprema, i nisam ni prstom maknuo da to spriječim. Kriv sam. Kriv sam što su mrtvi. Bilo bi bolje da sam ih ubio vlastitim rukama - čovjek koji ubija ne zaslužuje milost. Ne zaslužuje živjeti.«
Zadrhtao sam videći ga takvoga, posve beskorisnog, inertnog - a dugoročno me njegovo stanje plašilo jednako kao i ono što je zadesilo Aesopa i Majku Sioux - možda još i više. Mislim, ne želim zvučati ravnodušno, no život je za one žive, i bez obzira koliko me potresao taj pokolj bio sam još dijete, mali skakavac s mravcima u gaćama i gumom u koljenima; jednostavno, nisam bio u stanju cviljeti i tugovati dugo vremena. Prolio sam suze, prokleo sam Boga, lupao glavom po podu, no nakon nekoliko takvih dana, bio sam spreman sve ostaviti za sobom i posvetiti se drugim stvarima. Pretpostavljam kako me to ne otkriva u baš najboljem svjetlu, ali mislim kako treba hiniti ono što se istinski ne osjeća.
Nedostajali su mi i Aesop i Majka Sioux, žarko sam želio ponovno ih vidjeti - no njih više nije bilo i nikakvo preklinjanje nije ih moglo vratiti. Što se ticalo mene, bilo je vrijeme da stresemo tugu i krenemo dalje. Glava mi je bila prepuna snova o novoj karijeri i, koliko god naivni ti snovi bili, jedva sam čekao početi, poletjeti u nebesa i zapanjiti svijet svojim veličanstvom.
Dakle, zamislite moje razočaranje dok sam gledao kako se lipanj pretapa u srpanj a Meštar Yehudi ne prestaje tugovati, zamislite kako mi je sve djelovalo crno kad je srpanj postao kolovoz a on ničim nije pokazivao da je spreman oporaviti se od te tragedije. Time ne samo što je zakočio sve moje planove, nego sam se osjetio izdanim, povrijeđenim, napuštenim. Otkrio sam temeljnu manu meštrova karaktera te sam ga prezirao zbog takvog nedostatka unutarnje čvrstoće, odbijanja da se suoči sa svim životnim sranjima. Tolike sam godine ovisio o njemu, iz njegove snage izvlačio beskrajnu snagu, a sad se ponašao kao nekakav prokleti optimist, jedan od onih tipova koji objeručke dočekuju sve dobro, no nisu sposobni prihvatiti ništa loše. Bilo mi je mučno gledati ga u takvomu stanju, i kako njegova bol nije zamirala jednostavno sam izgubio dio vjere u njega. Da nije bilo gospode Witherspoon, vjerojatno bih bio digao ruke i otišao. »Tvoj meštar velik je čovjek,« rekla mi je jednoga jutra, »a veliki ljudi imaju velike osjećaje - veće radosti, veće bjesove, veće tuge. Sad trpi bol, i to će trajati dulje nego što bi trpio netko drugi. Ne boj se, Walte. Na kraju će se izvući. Moraš samo biti strpljiv.«
Eto, tako mi je rekla, no duboko u sebi nisam siguran da je i sama vjerovala vlastitim riječima. Kako je vrijeme prolazilo sve sam više osjećao da se i njoj gadi jednako kao i meni, i bilo mi je drago da smo se slagali u tako važnim pitanjima. Gospoda W. bila je jedna strašna ženska i kako sam živio pod njezinim krovom i provodio dane u njezinu društvu, svitalo mi je kako imamo daleko više zajedničkoga nego što mi se to isprva činilo. Kad je ono posjetila imanje, došla je u najboljem izdanju, cici-mici i sve kako ne bi uvrijedila Aesopa i Majku Sioux, no kad se našla na vlastitom teritoriju, bila je slobodna pokazati svoju pravu prirodu. Prvih nekoliko tjedana gotovo sve značajke njezinoga karaktera iznenađivale su me, zbunjivale me onako kako to čine loše navike i neobuzdane provale samozadovoljština. Ne govorim samo o njezinomu nagnuću piću (ne manje od šest ili sedam džin-tonika svakoga dana), niti njezinoj strasnoj ovisnosti o cigaretama (pušila je već davno zaboravljene marke kakve su bile Picavune ili Sweet Caporal - od jutra to mraka), nego o nekakvoj sveopćoj razuzdanosti, kao da iza tog damskog pročelja izviruje neobuzdana, kurvanjska duša trudeći se provaliti na danje svjetlo. Odavala su je usta - nakon što bi ispila nekoliko rundi svoga omiljenog pića, prebacila bi se na najgrublji i najvulgarniji jezik kojeg sam ikada čuo iz ženskih usta - ispaljivala bi kratke dosjetke, brza poput strojnice. Nakon uzornoga života na imanju, otkrio sam koliko je ustvari osvježavajuće družiti se s nekim koga ne okivaju visokomoralna stremljenja, čiji je jedini cilj u životu uživati i namlatiti što je više moguće novca. Tako smo se sprijateljili, i prepustili Meštra Yehudija njegovim patnjama, dok smo se kuhali tijekom onih pasjih vrućina, u dosadi vreloga ljeta u Wichiti.
Znam da sam joj bio drag, no ne želim preuveličavati dubinu njezinih čuvstava - barem ne u tom početnom razdoblju. Gospoda Witherspoon imala je debele razloge da me održava zadovoljnim, i iako bih želio polaskati sebi rekavši kako je to bilo zbog toga što je u meni otkrila neprocjenjivo sjajno društvo, jednog duhovitog vražićka, istina je glasila da je razmišljala o budućnosti i zdravlju svog bankovnog računa. Zašto bi se takav seksipilan komad žene družio s klincem kojemu se pimpek još nije ni počeo pridizati. Smatrala me poslovnom prilikom, dolarom u obličju dječaka i znala je da će, ako mi karijeru bude vodila dovoljno pažljivo i mudro, postati najbogatijom ženom u trinaest okruga.
Ne kažem da se zajedno nismo dobro zabavljali, no ta je zabava uvijek služila njezinim interesima, tako da mi se ulizivala i pridobivala me kako bi me zadržala na uzdi, bila sigurna da neću ispariti prije nego što unovči moj talent.
Tako je i bilo. Ne krivim je što se tako ponašala - da sam bio u njezinoj koži, vjerojatno bih i sam postupio jednako. Ipak, ne poričem da me ponekad smetalo vidjeti koliko je moja magija malo djelovala na nju. Svih tih mračnih tjedana i mjeseci održavao sam formu vježbajući točku ne manje od sat ili dva dnevno. Kako ne bih plašio slučajne prolaznike, zadržavao sam se unutra i radio u salonu na katu, s navučenim zavjesama. Gospođa Witherspoon ne samo što se jedva trudila pogledati moje treninge, nego je, onih nekoliko puta kad bi i ušla u sobu, cijeli taj spektakl promatrala ne trepnuvši - proučavala me, mračno i objektivno, poput mesara koji razgledava hrgu govedine. Nije bilo nimalo važno koliko su nesvakidašnje bile moje vratolomije - ona ih je prihvaćala kao dio prirodnog poretka - ništa čudnije ili manje objašnjive od mjesečevih mijena ili zvuka kojeg proizvodi vjetar. Možda je bila previše pijana da bi uočila razliku između čuda i svakodnevnih pojava, a možda ju je cijeli taj misterij ostavljao mrtvom-hladnom, no kad je bila riječ o zabavi, ona bi radije vozila kroz oluju kako bi pogledala neki trećerazredni film nego gledala mene kako lebdim ponad onih prokletih stolova i stolica u salonu. Moja točka joj je bila samo sredstvo kojim će postići svoj cilj. I sve dok je taj cilj bio posve izvjestan, živo joj se fućkalo za sredstvo.
No, moram priznati, prema meni bila je dobra. Bez obzira na motive, zabave nije nikad nedostajalo, i nije se libila odriješiti kesu. Dva dana nakon dolaska odvela me u kupovinu u centar Wichite gdje mi je nabavila kompletnu novu odjeću. Nakon toga slijedila je slastičarnica, prodavaonica slatkiša i igraonica. Uvijek je bila korak ispred mene i, prije nego što bih shvatio da želim nešto, ona bi mi to već ponudila, gurnula u ruke, namignula i potapšala me po glavi. Nakon svih grozota koje sam proživio, ne mogu reći da sam se previše bunio trateći dane u takvom blagostanju. Spavao sam u mekoj postelji s izvezenim plahtama i pernatim jastucima, jeo goleme količine hrane koje nam je pripremala Nelly Boggs, crna domaćica, i nikad iste gaće nisam oblačio dva jutra zaredom. Popodne bismo obično bježali od vrućine vozeći se po okolini u smaragdnoj limuzini, jurili pustim cestama spuštenih prozora dok nas je vjetar šibao sa svih strana. Gospoda Witherspoon voljela je brzinu, i mislim da nije nikad bila sretnija nego kad bi stiskala gas do daske - smijala se između gutljaja iz srebrne ploške, a u bubi frizuru ošišana crvena kosa treperila bi joj poput nogu prevaljene gusjenice. Ta ženska nije znala za strah, nije osjećala da vozi sedamdeset, osamdeset milja na sat i da može stvarno nekoga ubiti. Davao sam sve od sebe kako bih ostao miran, no kad bi nagazila tako, i kad bismo stigli do šezdeset pet ili sedamdeset, jednostavno si nisam mogao pomoći. Panika koja je bujala u meni nekako bi se obrušila na moj želudac, tako da bih ubrzo počeo ispuštati prdeže u nizu - cijeli lanac smrdljivih bombi, popraćenim glasnim stakatom iz guzice. Ne moram ni reći da sam umirao od stida, budući da gospođa Witherspoon nije bila osoba koja bi mogla prešutjeti takve indiskrecije. Kad se to dogodilo prvi put, prasnula je u smijeh tako da sam pomislio da će joj otpasti glava. Zatim je, bez upozorenja, nagazila kočnicu, auto se luđački zanio i stao.
»Još nekoliko takvih,« rekla je, »i morat ćemo se voziti s gas-maskama.«
»Ja ne osjećam ništa«, bio je moj jedini mogući odgovor.
Gospoda Witherspoon glasno je onjušila, nabrala nos i razvukla lice u grimasu. »Ponjuši ponovno, mali. S nama putuje tvornica graha, a ti guzicom sviraš diksilend.«
»To ja samo malo po plinu«, rekao sam, tankoćutno promijenivši taktiku. »Ako se ne varam, auto ne vozi ako se malo ne nagazi po plinu.«
»Sunčice, ovisi o oktanskome broju. No kemijski eksperiment o kojem sada raspravljamo mogao bi nas oboje koštati glave.«
»Pa i tako je bolje poginuti nego se zabiti u drvo.«
»Mudrice moja, ne brini se«, rekla je, neočekivano ublaživši ton. Ispružila je ruku, dodirnula mi glavu, nježno prstima prolazila kroz kosu. »Ja sam ti pravi vrag za volanom. Bez obzira koliko brzo vozili, kad je gospa Marion za upravljačem, siguran si kao beba.«
»Zvuči dobro,« odvratio sam, uživajući u pritisku njezinih prstiju na tjemenu, »no bilo bi još bolje kad bih to imao napismeno.«
Ispustila je kratak, grleni smijeh, zatim se nasmiješila. »Savjet za ubuduće«, rekla je. »Ako misliš da vozim prebrzo, samo zatvori oči i vrišti. Što glasnije vrištiš to će nam oboma biti zabavnije.«
Tako sam činio upravo to - točnije, barem sam se trudio. Tijekom sljedećih izlazaka uvijek bih radio veliku predstavu zatvarajući oči kad bi brzinomjer pokazao sedamdeset pet, no prdeži su mi se nekoliko puta iskrali već na sedamdeset; jednom čak i na šezdeset pet (kad je izgledalo kao da ćemo se zabiti u kamion iz suprotnog smjera, i kad smo skrenuli u posljednjem trenutku). Takvi ispadi nisu mi nimalo popravili samopoštovanje, no ništa se nije moglo usporediti s traumom koju sam doživio početkom kolovoza, kad mi je šupak otkazao i kad sam uspio zasrati hlače. Bilo je upravo okrutno vruće. Kiše nije bilo već više od dva tjedna i prašina je pokrila svaki list u toj ravnici. Gospoda Witherspoon bila je drvenija nego inače, i nakon što smo izašli iz grada upala je u jedno od svojih nabrijanih raspoloženja u kojima je po spisku jebavala čitav svijet. Nakon prvog zavoja već je prešla pedeset na sat, a nakon toga ništa je nije moglo zaustaviti. Prašina je letjela posvuda. Udarala je po vjetrobranu, uvlačila nam se u odjeću, ribala zube, a ona se samo smijala i pritiskala gas kao da želi srušiti rekord u brzoj vožnji.
Zatvorio sam oči, urlao iz petnih žila, držao se za armaturu dok je auto poskakivao i grmio po suhoj, izrovanoj cesti. Nakon dvadeset ili trideset sekundi nakupljanja straha, znao sam da mi je kucnuo čas.
Poginut ću na toj glupoj cesti - to su mi bili posljednji trenuci na ovome svijetu. E, tada mi je govno ispalo iz guzice - meka i klizava cigara koja mi je ispala u gaće, topla, odvratno vlažna, i počela mi kliziti niz nogavicu. Kad sam shvatio što me zadesilo, nisam bio u stanju smisliti ništa pametnije nego briznuti u plač.
U međuvremenu se vožnja nastavila, i kad smo se zaustavili, nekih dvadesetak minuta kasnije, bio sam već kompletno mokar - od znoja, od dreka, od suza. Cijelo tijelo kupalo mi se u tjelesnim tekućinama i jadu.
»Dakle, kauboju«, objavila je gospoda Witherspoon, zapalivši cigaretu kako bi proslavila svoj trijumf.
»Uspjeli smo. Prešli smo stotku. Kladim se da sam prva ženska u ovoj uštogljenoj državi koja je učinila takvo što. Što misliš? Nije loše za takvu staru vješticu.«
»Gospo, niste vi stara vještica«, rekao sam.
»To je lijepo od tebe. Cijenim to. Mali, znaš ti sa ženskama. Za nekoliko godina, s takvim ćeš ih pričama obarati s nogu.«
Želio sam nastaviti tako opušteno i lako čavrljati s njom, kao da se nije dogodilo ništa, no nakon što smo stali, smrad iz mojih hlača postajao je sve primjetniji - znao sam da mi je ostalo samo nekoliko trenutaka prije nego što mi tajna izbije na vidjelo. Ponovno me preplavilo poniženje, i prije nego što sam stigao reći išta, zario sam lice u dlanove i zajecao.
»Walte, Isuse«, čuo sam. »Blagi Bože. Ovaj put si stvarno zasrao stvar, je li tako?«
»Oprostite«, rekao sam, ne usuđujući se pogledati ju. »Nisam mogao izdržati.«
»Vjerojatno zbog svih tih bombona kojima te šopam. Želudac ti se nije naviknuo.«
»Možda. Možda i zato što nemam muda.«

»Mali, ne budi glup. To ti je samo mala nezgoda. Događa se svima.«
»Svakako. Događa se dok nosiš pelene. Nikad me u životu nije bilo tako sram.«
»Pusti to. Nije vrijeme za samosažaljenje. Moramo ti očistiti tu tvoju guzu prije nego što navlake upiju drek. Walte, čuješ me? Živo mi se fućka za tvoja crijeva, samo ne želim da mi auto strada. Iza onih stabala je jezerce, tamo te vodim. Sastrugat ćemo svu tu muštardu i sosove, i bit ćeš kao novi.«
Što sam mogao, morao sam poći za njom. Bilo mi je prilično strašno ustati i hodati dok mi je u gaćama sve šljapkalo i klizilo, a budući da nisam uspijevao zaustaviti jecanje, u prsima mi se i dalje sve nadimalo i drhtalo pa sam ispuštao čitav niz čudnih, napola prigušenih zvukova. Gospoda Witherspoon hodala je ispred mene, vodila me do jezerca. Bilo je stotinjak stopa udaljeno od ceste, odvojeno od okoliša barijerom od kržljavog drveća i grmlja - malena oaza usred prerije. Kad smo stigli do obale, rekla mi je da se svučem, tjerajući me na to svojim posve hladnim glasom. Nisam to želio učiniti, bar ne dok me gledala, no kad sam shvatio da mi neće okrenuti leđa, zagledao sam se u tlo i prepustio se užasu. Prvo mi je razvezala cipele i skinula čarape; zatim, ne zastajući ni trenutka, otpustila pojas, raskopčala rasporak i povukla. U jednom potezu, hlače i gaće završile su mi oko gležnjeva, i tako sam ostao stajati s pimpekom na povjetarcu, pred odraslom ženom, bijelih nogu smeđih od izmeta, dok mi je iz šupka smrdjelo kao iz jučerašnjeg smeća. Bio je to zasigurno jedan od najmračnijih trenutaka moga života, no, na neizmjernu čast gospođi Witherspoon (a to nisam nikad zaboravio), ona nije ispustila ni zvuka. Nježno poput majke koja pere svoje novorođeno, uronila je ruke u vodu i počela me čistiti, pljuskajući i trljajući moju golu kožu sve dok nije nestao i onaj posljednji tračak moje sramote.
»Eto«, rekla je, brišući me maramicom koju je izvukla iz svoje crvene, izvezene torbice. »Daleko od očiju, daleko od srca.«
»Pošteno«, odvratio sam. »Ali, što ćemo s usranim gaćama?«
»Ostavit ćemo ih pticama, eto što ćemo, a to vrijedi i za hlače.«
»Očekujete da ću se takav voziti kući? Bez krpice na guzici?«
»Zašto ne bi? Košulja ti dopire do koljena, a uostalom, i nemaš baš nešto za skrivati. Mali, ovo su ti mikroskopske veličine, dolje ti vise krunski dragulji Liliputa.«
»Gospo, bez takvih primjedbi na račun moje intime. Možda su to vama sitnice, ali su meni na ponos i diku.«
»Naravno. Walte, imaš ti sasvim zgodnu ptičicu. Sav si zgodan s tim ćelavim jajcima i glatkim, dječjim bedrima. Imaš sve što ti je potrebno da budeš muškarac« - tada je, na moje posvemašnje zaprepaštenje, zgrabila svu moju meštriju i dobro je protresla - »no, još nisi gotov. Uostalom, u autu te nitko neće vidjeti. Danas ćemo preskočiti slastičarnicu i idemo ravno doma. Ako će ti to pomoći, provući ću te u kuću na stražnji ulaz. Može? Ja ću jedina znati sve što se zbilo, a možeš se kladiti u svoj zadnji novčić da neću reći nikome.«
»Čak ni meštru?««
»Najmanje njemu. Ovo što se dogodilo danas ostaje samo između tebe i mene.«
Bila je prava ženska, a kad bi stvarno zagustilo, nije bilo bolje od nje. Doduše, u nekim drugim trenucima čovjek je nije mogao pročitati. Baš kad bih pomislio da sam pronašao srodnu dušu, izvela bi nešto posve neočekivano - zadirkivala bi me, ili posramila, ili jednostavno zašutjela - pa bi taj prelijepi maleni svijet u kojem sam do tog trenutka živio odjednom postao gorak. Nisam shvaćao mnogo toga, problemi odraslih i dalje su nadmašivali moje mogućnosti, no malo po malo počeo sam poimati da zapravo vene za Meštrom Yehudijem. Dok je čekala da se on sabere opijala se do smrti, i ako se tako nastavi, nisam nimalo sumnjao da će potpuno otići kvragu.
Do prekretnice je došlo druge večeri nakon onog događaja s drekom. Sjedili smo iza kuće na vrtnim stolicama, promatrali krijesnice kako izlijeću i ulijeću u grmlje i slušali kako štutci izvode svoje tihe pjesme. Tih dana bila je to sjajna zabava, pa čak i u onim, takozvanim, ludim dvadesetima. Mrzim uništavati popularne legende, no Wichita baš i nije bila neko središte ludila tako da nam je, nakon dva mjeseca haračenja tihim gradom u potrazi za bukom i zabavom, jednostavno ponestalo štofa. Vidjeli smo sve filmove, probali sve sladolede, igrali na svim fliperima, vrtjeli se na svim vrtuljcima ... jednostavno, nije više vrijedilo izlaziti, tako da smo nekoliko večeri zaredom jednostavno ostali budni, puštajući da nam se tupost, poput kakve smrtonosne boljetice, širi kroz kosti. Sjećam se kako sam te noći srkao mlaku limunadu, sjećam se da je gospoda W. opet malo dublje zavirila u čašu, tako da nijedno od nas dvoje nije prekidalo šutnju gotovo tri četvrt sata.
»A mislila sam,« konačno se oglasila, slijedeći nekakvu tajnu nit razmišljanja, »a mislila sam si da je on najjebežljivija faca koja mi je ikad ušetala u život.«
Otpio sam gutljaj, zagledao se u zvijezde na noćnome nebu i zijevnuo. »Tko to?« upitao sam, ne trudeći se skrivati dosadu.
»Što misliš, pizdo mala?« Šuškala je u govoru i jedva sam je mogao razumjeti. Da je nisam poznavao tako dobro, pomislio bih da pričam s nekom pijanom kravom raskvašena mozga.
»A«, rekao sam, u trenutku shvativši kamo je to skrenuo razgovor.
»Da, baš taj, leteće moje čudo, govorim baš o njemu.«
»Gospo, nije mu dobro i to znate; možemo se samo nadati da će mu se duša vratiti na svoje mjesto prije nego što bude prekasno.«
»Budalašu, ne govorim o njegovoj duši. Govorim o njegovom stojku. Njega još ima, nije li tako?«
»A, valjda jest. Mislim, baš se nisam raspitivao o tomu.«
»Dakle, muškarac ima vršiti svoje dužnosti. Ne može ostaviti curu na suhom dva mjeseca i očekivati da će se izvući nekažnjeno. Pici treba ljubavi. Nju treba maziti i paziti, baš kao i svakog drugog mezimca.«
Iako u tami, iako nitko nije gledao, osjetio sam kako rumenim. »Gospodo Witherspoon, jeste li sigurni da sa mnom želite razgovarati o tome?«
»Sunčica, nema nikog drugog. Uostalom, dovoljno si odrastao da znaš sve o tome. Ne želiš valjda živjeti poput svih onih kretena.«
»Oduvijek sam smatrao da će se priroda pobrinuti za sebe i svoje.«
»E, tu griješiš. Muškarac se mora skrbiti za svoj ćup meda. Mora provjeravati je li čep na mjestu i da nije možda presušio. Shvaćaš što ti govorim?«
»Mislim da da.«
»Misliš? Kakav ti je to glupi odgovor?«
»Da, shvaćam vas.«
»Mislim, ne mogu reći da mi je nedostajalo ponuda. Mlada sam, zdrava cura, i već mi je preko glave čekati ovako. Cijelo ljeto češkam vjevericu, i to ti više ne ide tako. Mislim da ne mogu biti jasnija.«
»Koliko znam, već ste tri puta odbili meštra.«
»Pa, stvari se mijenjaju, nije li tako, sveznadaru moj?«
»Možda se mijenjaju, možda i ne. To ja ne mogu reći.«
Razgovor je postajao stvarno tužan i nisam želio sudjelovati u njemu - nisam htio sjediti tamo i slušati kako klepeće o svojoj razočaranoj pički.
Nisam bio opremljen za rješavanje takvih problema, i iako sam i sam mrzio meštra, nisam imao srca pridružiti joj se u napadu na njegovu muškost. Mogao sam ustati i otići, no vjerojatno bi počela vrištati na mene, te bi nam deset minuta nakon toga vjerojatno društvo pravili svi policajci Wichite, i odvukli u zatvor zbog remećenja javnog reda i mira.
No, pokazalo se da nisam trebao strepiti. Prije nego što je uspjela izustiti još jednu riječ, iz kuće se začula glasna eksplozija. Više tresak nego lomljava; bila je to dugačka i šuplja detonacija koja je odmah uzmaknula pred nekoliko zvučnih udaraca - tup, tup, tup - zvučalo je kao da će se srušiti zidovi.
Gospodi Witherspoon, zbog nečega, to je bilo smiješno. Zabacila je glavu i prasnula u smijeh, a sljedećih petnaest sekundi zrak je drhtureći izbijao iz njezina grla poput roja letećih skakavaca. Nikad još nisam čuo sličan smijeh. Zvučao je kao jedna od deset pošasti, kao stopostotni džin, kao četiristo hijena koje jure ulicama nekog grada ludih. I još dok su se udarci nastavljali, počela je urlati iz petnih žila. »Čuješ li to?« urlala je. »Walte, čuj to! To sam ti ja! To ti je zvuk mojih misli, zvuk misli koje mi pucaju u glavi! Kao kokice, Walte! Glava će mi pući na dvoje! Glava će mi se raspasti!«
U tom je trenutku udarce zamijenio zvuk razbijanja stakla. Prvo je puklo nešto, zatim još nešto - šalice, zrcala, boce - bila je to zaglušujuća baraža. Teško je bilo pogoditi što točno puca, no svaki se predmet razbijao drugačije - i to je trajalo dugo, dulje od minute, rekao bih, a nakon nekoliko prvih sekundi buka je stizala odasvud, cijela noć vrištala je zvukovima razbijanja stakala. Ne razmišljajući, skočio sam na noge i potrčao prema kući. Gospoda Witherspoon pokušala me slijediti, no bila je previše pijana da bi doprla imalo dalje. Posljednje što pamtim bilo je da sam se osvrnuo i spazio je kako pada - ravno na lice, poput budale u nekoj komediji. Zacviljela je. Nakon toga je shvatila kako nema smisla ustajati i podlegla još jednom napadaju cerekanja. Takvu sam je ostavio - valjala se po tlu i smijala, smijala se iz dubine svoje skorene utrobe.
Jedino što mi je palo na pamet bilo je da je netko provalio u kuću i napao Meštra Yehudija. No dok sam stigao do stražnjih vrata i počeo se uspinjati stubama, sve je već bilo utihnulo. To mi se učinilo čudnim, no još čudnije bilo je ono što se zbilo odmah potom. Uputio sam se hodnikom do meštrove sobe, oklijevajući pokucao na vrata i čuo ga kako se javlja savršeno jasnim, savršeno normalnim glasom: »Udi«. Ušao sam, a usred sobe stajao je Meštar Yehudi glavom i bradom, u kućnom ogrtaču i papučama, s rukama u džepovima i neobičnim smiješkom na usnama. Oko njega, potpuno uništenje.
Krevet u komadima, zidovi razrovani, bezbroj bijelih pera lebdjelo je u zraku. Razbijeni okviri slika, razbijena stakla, razbijene stolice, razbijeni komadi bezimenih stvari - sve razbacano po podu, poput hrpe otpada. Pustio je da nekoliko sekundi upijam prizor, a zatim je progovorio, obraćajući mi se potpunim spokojem čovjeka koji je upravo izašao iz tople kupelji. »Dobra večer, Walte«, rekao je. »Što te dovodi ovamo u ovaj kasni sat?«
»Meštre Yehudi«, progovorio sam. »Jeste li dobro?«
»Dobro? Naravno da sam dobro. Ne izgledam li dobro?«
»Ne znam. Pa, dobro, možda izgledate dobro. Ali, ovo,« rekao sam, pokazujući na krhotine pod nogama, »što je sve ovo? Ne shvaćam. Sve je potpuno razvaljeno, u komadima.«
»Sinko, bilo je to vježbanje katarze.«
»Vježbanje čega to?«
»Nije važno. To ti je kao lijek za srce; melem za bolesne duše.«
»Hoćete reći da ste sve to učinili sami?«
»Moralo se. Žao mi je zbog svega toga, ali prije ili kasnije moralo je do toga doći.«
Iz njegova pogleda shvatio sam da se vratio i da je ponovno onako odsječan. Glas mu je ponovno zvučao uzvišeno, i činilo mi se da se ponovno, onako prepredeno, u njemu miješaju blagost i sarkazam.
»Znači li to,« upitao sam, i dalje se ne usuđujući nadati, »znači li to da će odsad biti drugačije?«
»Svi smo mi obvezni pamtiti mrtve. To je temeljni zakon. Ako ih ne pamtimo, gubimo pravo nazivati sebe ljudima. Walte, shvaćaš li me?«
»Da, gospodine, shvaćam. Ne prođe dan a da ne pomislim na naše mile i drage i na onojsto ih je snašlo.
Samo ...«
»Samo, što, Walte?«
»Samo što vrijeme ide, a mi svijetu, ne misleći na sebe, nanosimo nepravdu.«
»Sinko, britak ti je um. Možda za tebe ima još nade.«
»Nisam tu samo ja, shvatite. Tu je i gospoda Witherspoon. U posljednjih nekoliko tjedana skoro je izgubila sve živce. I ako me oči ne varaju, mislim da se onesvijestila na tratini i hrče u lokvi vlastite bljuvotine.«
»Neću tražiti oprost za ono za što oprost nije potreban. Učinio sam što sam morao, i trajalo je koliko je trebalo trajati. Sad započinje novo poglavlje. Demoni su nestali i okončala se mračna noć moje duše.«
Udahnuo je, duboko, izvukao ruke iz džepova i čvrsto me zgrabio za ramena. »Što kažeš, maleni čovječe? Jesi li spreman pokazati što znaš?«
»Spreman sam, gazda. Možete se kladiti u vlastiti šešir. Samo mi sredite mjesto, a ja sam vaš mali sve dok nas smrt ne rastavi.«
* * *

Prvi sam put javno nastupio 25. kolovoza 1927., kao Walt - čudo od djeteta, na samo jednoj predstavi na sajmu Pawnee, u Larnedu, u državi Kansas. Teško bi bilo zamisliti skromniji početak, no pokazalo se da sam bio na dlaku od toga da se sve pretvori u labuđi pjev. Nisam ničim upropastio nastup, ali je rulja bila toliko pijana i zloćudna, toliko pijanaca i propalica da meštar nije bio dovoljno brz, vjerojatno ne bih doživio novi dan.
Ogradili su polje nasuprot poljoprivrednoj izložbi, iza staja u kojima su stajali nagrađeni klipovi kukuruza, dvoglava krava i tristo kila teška svinja - sjećam se da sam morao prijeći skoro pola milje prije nego što sam stigao do jezerca punog blatnozelene vode i bijele pjene koja je plutala po površini.
Mjesto mi se učinilo zlokobnim za poprište jednog takvog povijesnog događaja, no meštar je želio da započnem skromno, sa što manje buke i vike. »Čak je i Ty Cobb igrao u petoj ligi«, rekao je dok smo izlazili iz auta gospođe Witherspoon. »Moraš odraditi nekoliko nastupa. Budi dobar ovdje, i za nekoliko ćemo mjeseci početi razgovarati o velikim nastupima.«
Na nesreću, gledatelji nisu imali tribine što je izazvalo bolove u nogama i neugodne pritužbe, a budući da su se karte prodavale po deset centi komad, svjetina se i prije nego što sam ušao osjećala prevarenom. Bilo ih je najviše šezdeset-sedamdeset, hrpa debelovratih seljačina koji su se dovukli u svojim kombinezonima i flanelskim košuljama - pravi delegati Prvog međunarodnog kongresa tupana.
Polovica ih je cuclala patvorenu žesticu iz malih, smeđih boca sirupa za kašalj, dok je druga polovica već ispila svoje i žeđala za novom rundom. Kad je Meštar Yehudi istupio pred njih u svojem crnom smokingu i svilenom cilindru kako bi najavio prvi nastup Walta - čuda od djeteta, začulo se podrugljivo dobacivanje. Možda im se nije svidjela njegova odjeća, možda im je smetao njegov bruklinško-budimpeštanski naglasak, no siguran sam da nije pomoglo ni to što sam na sebi imao najružniji mogući kostim u povijesti šou biznisa - dugu, bijelu halju u kojoj sam izgledao kao patuljasta verzija Ivana Krstitelja, upotpunjenu kožnatim sandalama i jutenim pojasom vezanim oko struka. Meštar je inzistirao na 'natprirodnom izgledu', tako je govorio, no u toj sam se odori osjećao kao budala, i kad sam začuo nekog komedijaša koji je vikao: »Walt - čudesna djevojka« - shvatio sam da i drugi dijele moje mišljenje.
Vjerojatno sam samo zbog Aesopa uspio skupiti hrabrost i započeti s predstavom. Znao sam da me promatra s tog svog neba, i nisam ga namjeravao iznevjeriti. Računao je s tim da ću uspjeti, i ma što ona pijana hrpa kretena mislila o meni, dugovao sam svome bratu dati sve od sebe. Tako sam prišao obali jezerca, raširio ruke, započeo prijelaz u trans, trudio se iz ušiju izbaciti povike i uvrede. Kad mi se tijelo podiglo iznad tla začuo sam uzdahe - no nejasno, stvarno nejasno, jer sam tad već bio u nekom drugom svijetu, odvojen i od prijatelja i od dušmana u sjaju svoga uzdizanja. Bila mi je to prva izvedba, no već tada sam imao sve značajke iskusnog izvođača, i uvjeren sam da bih uspio pridobiti svjetinu samo da me neki imbecil nije gađao bocom. U devetnaest od dvadeset slučajeva projektil bi proletio pored mene i nema štete, no bio je to dan za pogreške i neuspjehe - prokletinja me pogodila ravno u tintaru. Udarac mi je uništio koncentraciju (da i ne spominjem činjenicu što sam izgubio svijest), i prije nego što sam shvatio što je gore a što dolje, tonuo sam poput vreće olova na dno jezerca.
Da meštar nije bio budan, i da se nije bacio za mnom ne trudeći se svući kaput i smoking, vjerojatno bih se utopio u toj hrpi blata te bi to bio moj prvi i posljednji nastup.
Larned smo za sobom ostavili osramoćeni, odjurili otamo dok su nas te krvožedne seljačine gađali jajima, kamenjem i lubenicama. Nitko kao da nije mario što me onaj udarac u glavu zamalo ubio - smijali su se dok me meštar spašavao iz vode i nosio u sigurnost gospinog auta. Bio sam još napola u deliriju od tog posjeta mokrome grobu, kašljao sam i bljuvao po meštrovoj košulji dok je on trčao preko polja, noseći u naručju moje mokro tijelo. Nisam mogao čuti sve što se tamo izgovorilo, no do ušiju mi je doprlo dovoljno da shvatim kako je došlo do oštre podjele javnoga mnijenja. Neki su zauzeli religiozno obojen stav, hrabro tvrdeći da smo se urotili s đavlom. Drugi su nas nazivali varalicama i šarlatanima, a oni treći nisu imali nikakvo mišljenje. Urlali su iz čistoga užitka, sretni što mogu sudjelovati u općoj pomutnji, ispuštajući svoje gnjevne, nemušte povike. Na sreću, auto nas je čekao na drugom kraju ograđenog polja, i uspjeli smo uskočiti prije nego što su nas se ti razbojnici dočepali. Nekoliko jaja udarilo je u stražnje okno dok smo se odvozili, no staklo je ostalo čitavo, nismo čuli hice i sve u svemu mislim da smo imali sreću i uspjeli pobjeći spasivši gole kože.
Prešli smo vjerojatno dvije milje prije nego što je ijedan od nas smogao hrabrosti da progovori. Tada smo već prolazili između farmi i pašnjaka, vukli se po kvrgavom sporednom putu, u mokroj odjeći iz koje se cijedila voda. Svaki put kad bi auto poskočio, iz nas bi isteklo još blatne vode i upilo se u deluks antilop tapecirung gospode Witherspoon. Kad sad to pričam, sve to zvuči smiješno, no u tom trenutku nisam osjećao ni najmanji poriv da prasnem u smijeh. Sjedio sam i kuhao na prednjem sjedištu, trudeći se obuzdati temperament i pojmiti što je pošlo po zlu. Usprkos svim pogreškama i krivim proračunima, nije mi se činilo poštenim kriviti meštra. Prošao je svoj pakao, i znao sam da mu rasuđivanje i ne ide baš najbolje - zapravo, ja sam pogriješio što sam se dao nagovoriti. Nikad nisam smio pristati da me uvuče u tako glupo i loše planiranu operaciju. Tamo sam ja riskirao vlastitu kožu, dakle i sve u svemu, ja sam je sam morao i čuvati.
»Dakle, partneru,« javio se meštar, trudeći se svim silama razvući lice u osmijeh, »dobro došao u šou biznis.«
»To nije nikakav šou biznis«, odvratio sam. »Ono tamo bio je okrutni i nasilni napad. Kao da smo upali u zasjedu gdje su nas skalpirali.«
»Mali, to je zlo i naopako - svjetina ti je takva. Kad se zavjesa podigne, nikad ne znaš što će se zbiti.«
»Gospodine, ne želim biti nepristojan, no to su puste priče.«
»Oho«, rekao je, očito odobrovoljen mojim odgovorom. »Mališan se uspuhao. U tom slučaju, gospodine Rawley, kakav vi razgovor predlažete?«
»O praktičnim stvarima. Razgovor koji će nam pomoći da ne ponovimo greške.«
»Nismo pogriješili ni u čemu. Samo smo imali idiote u publici. Ponekad ti se posreći, ponekad i ne.«
»Sreća nema nikakve veze s tim. Danas smo izveli hrpu gluposti i platili to.«
»Ja mislim da si bio sjajan. Da nije bilo one boce, to bi bio čist uspjeh.«
»Samo trenutak, kao prvo, ne želim više nositi ovaj kostim. Mislim daje to nešto najružnije što sam u životu ugledao. Ne trebaju nam nikakve onosvjetovne gluposti. Sama točka već je dovoljno takva, pa mislim da nije potrebno zbunjivati svjetinu time što ću se obući kao nekakav anđeoski pederčić. To ih odvraća. Tako izgledam kao da mislim da sam bolji od njih.«
»Walte, i jesi bolji. To nemoj nikad zaboraviti.«
»Možda je tako. No kad im to damo do znanja, propadamo. Okrenuli su se protiv mene i prije nego što sam počeo.«
»Kostim s tim nema nikakve veze. Rulja je bila pijana, bili su pijani ko letve. I nitko od njih nije pravo vidio što imaš na sebi.«
»Meštre, vi ste najbolji učitelj na svijetu i stvarno sam vam zahvalan što ste mi danas spasili život, no u ovoj točki dnevnog reda ne možete više biti u krivu. Kostim je čisto sranje. Oprostite što sam tako grub, no bez obzira koliko urlali na mene, više ga obući neću.«
»Zašto bih vikao na tebe? Sinko, ovo radimo zajedno, i imaš puno pravo izreći svoje mišljenje. Ako se želiš odijevati drugačije, moraš mi samo reći.«
»Na ravnoj nozi?«
»Dug je put do Wichite, i nema razloga zašto to ne bismo raspravili odmah.«
»Nisam mislio cendrati,« rekao sam, uskočivši kroz vrata koja su mi se tog trena otvorila, »ali, kako ja to vidim, nemamo šanse uspjeti osim ako ih ne kupimo od prve sekunde. A ove halje ne izgledaju nimalo šminkerski. Ne slažu se s vašim crnim odijelom, i ne slažu se s mojom odjećom. I sve one velike riječi kojima ste ih zasuli na početku - sve im je to prošlo kroz uši.«
»Čuj, samo sam blebetao, kako bih ih održao u napetosti.«
»Kako god. No, bismo li to mogli ubuduće preskočiti? Što jednostavnije i prizemnije. Znate, nešto kao: »Dame i gospodo, čast mi je predstaviti vam ...«, na to se povučete i ja dođem na red. Ako izađete u običnom prugastom odijelu i lijepom slamnatom šeširu, nećete uvrijediti nikoga. Smatrat će vas običnim veseljakom koji pošteno zarađuje svoj kruh. I u tome grmu leži zec. Ja izađem pred njih kao mali idiot, seljačić velikih očiju u plavom kombinezonu i vunenoj košulji. Bez cipela, bez čarapa, mali bosonogi nikogović koji ima istu glupu facu kao i njihova djeca. Čim me vide odmah se opuste. Kao da sam njihov. A tada, u trenutku kad se vinem u zrak, tada im srca stanu. Posve jednostavno. Treba ih omekšati, i onda čekićem po glavi. Uspjeh zagarantiran. Dvije minute nakon što počnem, jest će nam iz ruku kao vjeverice.«
Do kuće nam je trebalo gotovo tri sata, a ja sam pričao neprekidno, iznosio svoje misli meštru onako kako to nikad prije nisam činio. Obuhvatio sam sve čega sam se uspio sjetiti - od kostima do nastupa, od prodaje ulaznica do glazbe, rasporeda predstava, plakata - pustio me da kažem što mislim.
Nesumnjivo sam ga zadivio, možda čak i malo zatekao tolikom pomnošću i čvrstim stavovima, no tog sam se popodneva borio za život i ne bih učinio ništa dobra da sam držao jezik za zubima i gutao riječi.
Meštar Yehudi porinuo je brod pun rupa, i umjesto da ih krpamo dok voda kulja, ja sam ga želio odvući natrag u luku i izgraditi ga od samog početka. Meštar je slušao moje zamisli ne prekidajući me, ne podrugujući mi se, i naposljetku je prihvatio većinu onoga što sam mu iznio. Možda mu, kao čovjeku iz šou biznisa, i nije bilo baš najlakše prihvatiti vlastitu pogrešku, no Meštar Yehudi želio je da uspijemo jednako kao i ja, i bio je dovoljno velik čovjek da prizna kako smo krenuli pogrešnim putem. Nije mu nedostajala metoda, nego je njegova metoda bila zastarjela, više je pristajala ofucanom, predratnom stilu s kojim je odrastao - bila je strana buci i huci novoga doba. A ja sam stremio modernom, nečem uglađenom, znalačkom, izravnom - malo po malo, uspio sam ga nagovoriti, uvjeriti ga da pristane na drugačiji pristup.
Ipak, u nekim pitanjima nije se predavao. Ja sam žarko želio nastupiti u Saint Louisu i zablistati pred svojim rodnim gradom, no taj je prijedlog sasjekao u korijenu. »To je za tebe najopasnije mjesto na svijetu,« rekao je, »i u trenutku kad ponovno tamo kročiš, potpisat ćeš vlastitu smrtnu osudu. Pazi što ti govorim. Saint Louis je čisti otrov. To je kužno mjesto iz kojeg se nikad nećeš izvući živ.« Nisam shvaćao njegovu žestinu, ali je govorio poput nekoga tko je odlučio čvrsto, nekoga komu se nisam mogao usprotiviti. Kako se pokazalo, bio je savršeno u pravu. Samo mjesec dana nakon što ih je izgovorio, Saint Louis pogodio je najgori tornado u cijelom stoljeću. Pijavica je prohujala gradom poput topovske kugle iz pakla, i nakon što je nestala, pet minuta kasnije, za sobom je sravnila tisuću zgrada, ostavila stotinu mrtvih i još dvije tisuće onih koji su se izvijali u ruševinama, polomljenih kostiju i krvavih rana. Tada smo putovali u Vernon, Oklahoma; bio je to peti dio četrnaestodijelne turneje, i kad sam tog dana zgrabio jutarnje izdanje i ugledao slike na naslovnici, zamalo sam povratio doručak. Mislio sam da je meštar ispao iz forme, no ponovno se pokazalo da sam ga podcijenio. Znao je ono što ja nikad neću saznati, čuo ono što nitko drugi nije mogao čuti - i nitko na svijetu nije mu bio ravan. Ako još jednom posumnjam u njegove riječi, pomislio sam tada, neka me Gospod osine munjom i moj leš baci svinjama.
No, brzam ja, brzam. Tornado je harao tek krajem rujna, a tada je bio dvadeset peti kolovoza. Meštar Yehudi i ja sjedili smo u mokroj odjeći i vozili se prema kući gospode Witherspoon u Wichiti. Nakon duge rasprave o preradi nastupa, počeo sam svjetlije gledati našu budućnost, no ne mogu reći kako me sve to potpuno uspokojilo. Prekrižiti Saint Louis bilo je jedno - manje razilaženje u mišljenjima - no bilo je tu pitanja koja su me mučila daleko više. Moglo bi ih se nazvati temeljnim pogreškama u planiranju te sam pomislio kako je, kad sam već dokraja ogolio dušu, došao trenutak da idem do kraja.
Razvezao sam jezičinu i progovorio o gospodi Witherspoon. Nikad se dotad nisam usudio govoriti o njoj, pa sam se nadao da meštar neće zakočiti i premlatiti me remenom.
»Možda nije moj problem,« progovorio sam, najopreznije što sam znao i umio, »ali ne shvaćam zašto gospoda Witherspoon nije pošla s nama.«
»Nije nam htjela biti na putu«, rekao je meštar. »Vjeruje da nas može ukleti.«
»Samo malo, nije li nam ona potpora? Ona plaća sve račune. Čovjek bi mislio da bi htjela biti blizu i imati pod nadzorom svoja ulaganja.«
»Ona je ono što zovemo 'tihi partner'.«
»Tihi? Gazda, stvarno ste smiješni. Gospa je najmanje tiha pojava s ove strane tvornice automobila. Ta vam može odgristi uho i ispljunuti komade prije nego što vam ijedna riječ stigne prodrijeti u nj.«
»U životu, da. No, ja govorim o poslu. U životu posve nesumnjivo posjeduje priličnu jezičinu. A o tome neću raspravljati s tobom.«
»Ne znam što je muči, no svih onih dana dok ste bili izvan stroja, činila je neke prilične grozote. Ne kažem da nije dobra osoba i sve to, ali bilo je trenutaka, ako vam smijem reći, kad mi se koža ježila kad bih je samo vidio takvu.«
»Nije bila sva svoja. Walte, ne možeš je kriviti. Ovih mjeseci morala je progutati nekoliko gorkih pilula, a ona je daleko osjetljivija nego što bi čovjek pomišljao. S njom moraš biti strpljiv.«
»Što je otprilike rekla o vama.«
»Ona je mudra žena. Možda malo previše napeta, no na ramenu ima pametnu glavu i srce na mjestu.«
»Majka Sioux, laka joj zemlja, jednom mi je rekla da ste se namjerili oženiti njome.«
»Točno. Nakon toga, više nisam. Onda opet jesam. Pa opet nisam. Sada, tko zna. Mali, ako su me sve te godine naučile nešto, onda je to da je sve moguće. Kad su u pitanju muškarci i žene, ništa nije izvjesno.«
»Slažem se, britka ženska. Slažem se. Kad čovjek pomisli da ju je prokljuvio, ona se otme i odjuri dalje.«
»Upravo tako. I to objašnjava zašto je povremeno najbolje ne činiti ništa. Ako samo pričekaš, postoji mogućnost da će ti ono čemu se nadaš pasti ravno u naručje.«
»Gospodine, to je previše učeno za mene.«

»Walte, nisi jedini.«
»Ali, ako se ikad spetljate s njom, kladim se da to neće biti samo med i mlijeko.«
»Ne razbijaj glavu time. Samo se usredotoči na svoj posao, a ljubav ostavi meni. Od patuljaka mi ne trebaju savjeti. To je moja pjesma, i pjevat ću je kako ja hoću.«
Nisam imao hrabrosti navaljivati dalje. Meštar Yehudi bio je genije i čarobnjak, no sve mi je više svitalo kako o ženama nema blagog pojma. Slušao sam najintimnije misli gospode Witherspoon, mnogo puta slušao njezine pijane, frfljave ispovijesti, i znao da meštar neće postići ništa ako bika ne zgrabi za rogove. Ona nije željela da joj se klanja; htjela je da je pohara, da je osvoji, i što će dulje plesati oko nje, to će mu šanse biti manje. No kako mu to reći - ja nisam mogao. Nisam, ako mi je bila draga koža na leđima; stoga sam zavezao jezik i pustio meštra da vozi. Uostalom, pomislio sam, to je njegov problem, pa ako se toliko upro riješiti ga kako on želi, tko sam ja da mu stojim na putu?
Tako smo se vratili u Wichitu i počeli kovati planove za novi početak. Gospoda W. nije ni pisnula o mrljama na sjedištima, no mislim da ih je gledala kao poslovni trošak, dio rizika koji čovjek mora prihvatiti ako želi zaraditi debele novce. Za pripreme nam je trebalo oko tri tjedna - raspored nastupa, tiskanje letaka i plakata, uvježbavanje nove točke - a sve to vrijeme meštar i gospođa Witherspoon bili su prilično dobri, gugutali su više nego što sam to od njih očekivao. Možda sam bio u krivu, mislio sam, možda meštar savršeno dobro zna što čini. No, tada, na dan odlaska, počinio je pogrešku, taktičku pogrešku kojom je otkrio sve slabosti svoje strategije - i to sam vidio vlastitim očima, stojeći na trijemu dok su se meštar i gospa opraštali. Bio je to bolan prizor, tužno poglavlje u povijesti slomljenih srdaca.
Rekao je: »Zbogom, curo. Vidimo se za mjesec i tri dana«. A ona je odvratila: »Gubite se, momci - u beskrajno plavetnilo«. Nakon toga zavladala je neugodna šutnja, i budući da sam osjetio nelagodu, razvezao sam svoju jezičinu i izvalio: »Gospo, što kažete? Zašto ne uskočite u kola i s nama na put?«
Izgovorivši to, spazio sam kako su joj se zakrijesile oči, i jednako sigurno kao što je zemlja okrugla, ta bi dala šest godina života da baci sve i uskoči u auto. Okrenula se meštru i upitala: »Dakle, što ti misliš? Idem s vama ili ne?« A on, pompozna budala, samo ju je potapšao po ramenu i rekao: »Dušo, kako god ti želiš«. Oči su joj se za trenutak zamaglile, no čak ni tada još sve nije bilo izgubljeno. I dalje se nadajući kako će od njega čuti one prave riječi, pokušala je još jednom, rekavši: »Ne, ti odluči. Ne želim vam biti na putu«. A on je odvratio: »Marion, ti si slobodna žena. Nije na meni da govorim što da činiš«. I tu je priča završila. Vidio sam kako joj oči gasnu; kako joj se lice koči u napet, zagonetan izraz - tada je slegnula ramenima. »Nije važno«, rekla je. »Ovdje ionako imam i previše posla.« Na to je s naporom razvukla usne u osmijeh i dodala: »Pošaljite mi razglednicu kad stignete. Koliko znam i dalje se prodaju za cent po komadu«.
Eto, narode, čiča-miča gotova priča. Životna prilika - profućkana zauvijek. A meštar je pustio da mu klizne kroz prste, a najgore u svemu tomu bilo je, bar mislim, da nije shvatio što je ustvari napravio.
* * *

Ovaj put vozili smo se drugim autom - crnim, rabljenim fordom koji nam je kupila gospoda Witherspoon nakon povratka iz Larneda. Okrstila gaje imenom 'Čudomobil' i iako se s Chryslerom nije mogao mjeriti ni po veličini ni po udobnosti, radio je sve što se tražilo od njega. Na put smo pošli jednog kišnog jutra sredinom rujna, a sat vremena nakon što smo ostavili Wichitu već sam zaboravio na sve ono gugutanje kojemu sam bio nazočan na trijemu. Moj um prikovao se za Oklahomu, prvu državu na turneji, pa kad smo se, dva dana kasnije, dovezli do Redbirda, bio sam napet poput lutke na opruzi i lud ko majmun. Ovaj put ću uspjeti, govorio sam si. Tako je, dragoviću moj, ovdje sve počinje. Cak mi se i samo ime grada učinilo kao povoljan znak, i budući da sam tih dana bio iznimno praznovjeran, djelovalo je snažno na moje raspoloženje. Redbird. Baš kao moj klub iz Saint Louisa, Cardinalsi, moje crvene ptičice.
Točka je bila ista, kostim je bio nov, no sve mi se nekako činilo drugačije, a publika me popušila u trenutku kad sam stupio na pozornicu - što je bilo već pola dobivene bitke. Meštar Yehudi bio je nenadmašiv sa svojim uvlačenjem seljačinama, moj kostim Huckleberrvja Finna bio je upravo spomenik skromnosti - sve u svemu, oborili smo ih s nogu. Onesvijestilo se šest ili sedam žena, djeca su vrištala, a odrasli muškarci ostajali bez daha od nevjerice i strahopoštovanja. Trideset minuta držao sam ih unutar svoje čarolije, skakutao i prevrtao se u zraku, svojim sitnim tijelom klizio nad površinom širokog, blještavog jezera da bih se, nakon toga podigao na rekordnih četiri i pol stope visine, prije nego što sam se spustio na tlo i poklonio se. Pljesak je bio gromoglasan, čista ekstaza. Vrištali su, plakali, udarali loncima i zdjelama, bacali konfete u zrak. Tada sam prvi put kušao uspjeh i svidjelo mi se - sviđalo mi se onako kako mi se ništa dotad niti poslije nije sviđalo.
Dunbar i Battiest, Jumbo i Plunketsville, Pickens, Muse i Bethel. Wapanuska. Boggy Depot i Kingfisher, Gerty, Ringling i Marble City. Kad bi ovo bio film, u ovom bi trenutku s kalendara na zidu poletjeli listići s datumima. Onda bismo ih vidjeli kako lebde pred pozadinom seoskih puteva, korova, zatim bi imena tih gradova bljeskala dok bi kamera slijedila put crnoga forda po zemljovidu istočne Oklahome. Glazba bi bila napadna, puna napetosti, sinkopirana poskočica koja bi podražavala zvonjavu registar blagajni. Kadar bi smjenjivao kadar, pretapajući se jedan u drugi. Bačve prepune kovanica, bungalovi uz cestu, pljeskanje dlanova, toptanje nogu, razjapljena usta, lica iskolačenih očiju okrenuta prema nebu. Cijela sekvenca potrajala bi kojih deset sekundi, a kad bi završila, svaki gledatelj u kinu savršeno bi znao cijelu priču o tom mjesecu. Ah, stari, blještavi Hollywood. Ništa bolje od natrpavanja kadra na kadar. Možda tomu nedostaje tankoćutnosti, ali je priča svakako jasna.
Toliko o hirovima sjećanja. Odjednom razmišljam o filmovima, vjerojatno zato što sam ih sljedećih mjeseci pogledao doslovno bezbroj. Nakon trijumfa u Oklahomi angažmani nam više nisu bili problem, te smo meštar i ja najveći dio vremena provodili putujući, seleći se iz jedne selendre u drugu. Obišli smo Teksas, Arkansas i Louisianu, sve južnije i južnije kako se spremala zima, a ja sam vrijeme između nastupa obično ubijao posjećujući tamošnja kina kako bih pogledao najnovije filmove. Meštar se većinom bavio poslom - razgovarao s direktorima sajmova i prodavačima karata, dijelio letke i plakate po gradu, sređivao sve sitnice u vezi s nastupom - što znači da je rijetko imao vremena poći sa mnom.
Često sam ga znao zateći samoga u sobi, u naslonjaču, s knjigom. Uvijek jednom te istom knjigom - izlizanim zelenim sveskom koji je nosio na sva naša putovanja - postala mi je poznata poput bora i oblika njegova lica. Bila je na latinskom, a autor se zvao Spinoza, taj detalj nikad nisam zaboravio, čak ni nakon tolikih godina. Kad sam ga upitao zašto vječito proučava samo tu jednu knjigu, odvratio mi je kako to čini zato što čovjek nikad ne može doprijeti do njezine srži. Što dublje zadireš, to otkrivaš više, a što više otkriješ, to znači da ti dulje treba da sve to pročitaš.
»Magična knjiga«, rekao sam. »Nikad se ne može istrošiti.«
»Upravo tako, mali. Neiscrpna. Ispiješ vino, spustiš čašu na stol i, gle čuda, kad rukom posegneš za njom, ona je opet puna.«
»I tako se čovjek narolja namrtvo za cijenu jedne čaše.«
»Ni sam ne bih mogao bolje izreći«, rekao je, naglo mi okrenuo leđa i zagledao se kroz prozor.
»Dječače, opijaj se svijetom. Opijaj se misterijem svijeta.«
Bože, kako sam bio sretan dok sam putovao s njim. Sama promjena mjesta bila je dovoljna da me drži u dobrom raspoloženju, a kad se dodaju i oni ostali sastojci - svjetina, nastupi, novac koji smo zarađivali - ti prvi mjeseci bili su, nedvojbeno, najbolji mjeseci moga života. Čak i nakon što se iscrpilo ono prvotno uzbuđenje, i nakon što sam se već naviknuo na rutinu, ni tada nisam želio da to prestane. Kvrgavi kreveti, ispuhane gume, loša hrana, svi pljuskovi i drijemeži i dosadni putevi nisu mi predstavljali ništa - bili su to samo obluci koji su se odbijali o nosorogovu kožu. Uskočili bismo u forda i odjurili iz grada s još sedamdeset ili sto dolara u prtljažniku, zatim prema sljedećoj selendri, promatrali kako pored nas juri krajobraz dok bismo prežvakavali one sitnije detalje posljednjeg nastupa. Meštar je za mene bio princ, uvijek me hrabrio, svjetovao i slušao što sam imao reći, i nikad se nisam osjetio ni trun manje važnim od njega. Od ljeta se medu nama promijenilo bezbroj toga, i osjećao sam kao da pod nogama imam nov potporanj, kao da smo postigli neki vid vječne ravnoteže.
On je radio svoje, ja svoje, i zajedničkim trudom sve je radilo kao podmazano.
Burza je kolabirala tek dvije godine kasnije, ali je kriza u tim zabitima već bila prisutna - farmeri i seljaci u cijelom tom području osjećali su oskudicu. Na putovanjima smo nailazili na mnoge očajnike, a Meštar Yehudi poučio me da na njih nikad ne gledam svisoka. Rekao je da im je potreban Walt, čudo od djeteta, i kako nikad ne smijem zaboraviti odgovornost koju mi ta potreba nameće. Kad su takvi gledali dvanaestogodišnjaka kako čini ono što su prije njega činili samo sveci i proroci, osjećali su se kao na nebesima - moji nastupi mogli su donijeti duhovni ushit tisućama napaćenih duša. Što nije značilo da ne smijem cirkusirati tijekom izvedbe, no ako ne shvatim kako mogu dirnuti ljudska srca, nikad neću osvojiti sljedbu kakvu zaslužujem. Mislim da je meštar upravo zato odlučio moju karijeru započeti po takvim zabitima, u toj zbirci zaboravljenih vukojebina i rupa na / kartama. Želio je da glas o meni putuje sporo, da podršku skupljamo od samoga dna. Što nije bio način da me slomi, bio je to način kojim je nadzirao cijeli proces, osiguravao da se ne pretvorim u jednodnevnu senzaciju.
A kako sam se ja mogao žaliti? Prodaja karata bila je savršeno sustavna, prihodi su bili dobri, i uvijek smo spavali s krovom nad glavama. Radio sam ono što sam želio raditi i osjećao se toliko dobro, toliko ushićeno, da nisam mario jesu li ljudi koji me gledaju iz Pariza u Francuskoj ili Parisa u Teksasu.
Povremeno bismo, ipak, naišli i na prepreke na putu, no Meštar Yehudi kao da se bio pripravio za sve takve situacije. Jednom nam je, na primjer, socijalni radnik pokucao na vrata pansiona u Dublinu, Mississippi. Zašto dječak nije u školi, upitao je meštra, upirući u mene svojim dugim, koščatim prstom.
Znate, postoje zakoni koji brane ovakvo ponašanje, statuti, regule i tako dalje i tako dalje. Već sam mislio da smo gotovi, no meštar se samo nasmiješio, zamolio gospodina da ude, i zatim iz unutarnjeg džepa sakoa izvukao list papira. Prekriven pečatima i biljezima službenog izgleda - a kad ga je socijalni radnik pročitao, samo je zbunjeno dodirnuo obod šešira, ispričao se zbog zabune i otišao. Bog zna što je pisalo na papiru, no sredilo je sve probleme dok si trepnuo okom. Prije nego što sam došao do riječi, meštar je već bio presavio pismo i strpao ga natrag u džep. »Što piše?« upitao sam, no čak i nakon što sam ponovio pitanje, nije mi odgovorio. Samo se potapšao po džepu i iskesio; djelovao je strašno prepredeno i samozadovoljno. Tada me podsjećao na mačka koji je netom proždro kanarinca i nema ni najmanju namjeru otkriti kako je uspio otvoriti kavez.
Od kraja 1927. i cijelu prvu polovicu 1928. godine proživio sam u kukuljici potpune koncentracije.
Nikad nisam razmišljao o prošlosti, nikad nisam razmišljao o budućnosti - samo o onome što se zbivalo sada, o onome što sam radio u nekom trenutku. U prosjeku smo u Wichiti prebivali tri-četiri dana mjesečno, a ostatak vremena na putu, jurili amo-tamo u crnom 'Čudomobilu'. Prvi stvarni odmor dobio sam tek sredinom svibnja. Bližio mi se trinaesti rođendan, te je meštar smatrao dobrom idejom da se odmorimo nekoliko tjedana. Idemo mi gospođi Witherspoon, rekao je, i za promjenu na malo domaće kuhinje. Malo ćemo se opustiti, slaviti, prebrojiti novac, a zatim se spakirati i ponovno put pod noge.
To mi je zvučalo sasvim prihvatljivo, no kad smo se vratili i počeli praznovati, osjetio sam da nešto nije u redu. No ne zbog meštra niti zbog gospođe Witherspoon. Oboje su bili i predobri prema meni, a tada su njihovi odnosi bili osobito skladni. Niti je to imalo ikakve veze s kućom. Nelly Boggs je bila u vrhunskoj kuharskoj formi, krevet je i dalje bio udoban, proljetno vrijeme upravo savršeno. No u trenutku kad smo ušli u kuću, na srce mi se svalila neka neobjašnjiva težina, nekakva nejasna tuga, nemir. Pretpostavljao sam da će sve to ispraviti dobro spavanje, no osjećaj nije nestao; ugnijezdio se u meni kao hrga neprobavljenog gulaša i ma što sam sebi govorio, nisam ga se uspijevao riješiti. Upravo suprotno, činilo mi se da raste, da živi nekim vlastitim životom, i to u tolikim razmjerima da me treće noći, netom nakon što sam navukao pidžamu, obuzeo nesavladivi poriv da plačem. Sve je izgledalo posve suludo, no pola minute kasnije već sam jecao u jastuk, brisao oči u bujici jada i kajanja.
Kad sam rano sljedećega jutra doručkovao s Meštrom Yehudijem, nisam se mogao suzdržati - riječi su navrle prije nego sam shvatio da ću ih izgovoriti. Gospoda Witherspoon još je bila u postelji, na katu, tako da smo za stolom sjedili samo nas dvojica i čekali da Nelly Boggs izađe iz kuhinje i posluži nam naše kobasice i kajganu.
»Sjećate se onog zakona o kojem ste mi pričali?« upitao sam.
Meštar, zabivši nos u novine, pogledao me preko naslova i zagledao se u mene pomalo tupo. »Zakon?« rekao je. »Koji to zakon?«
»Sjećate se. Onaj o dužnostima i svemu tome. Kako nismo više ljudi ako zaboravimo mrtve.«
»Naravno da se sjećam.«
»Pa, ovaj, čini mi se da smo ga kršili kad god smo stigli.«

»Kako, Walte? Aesop i Majka Sioux prebivaju u nama. Nosimo ih u srcima ma kamo pošli. I to nikad ništa neće promijeniti.«
»Ali, mi smo samo pobjegli. Njih je pobio onaj čopor vragova i demona, a mi nismo učinili ništa.«
»Nismo mogli. Da smo pošli za njima, pobili bi i nas.«
»Te noći. Moguće. No, što sad? Ako navodno moramo pamtiti mrtve, onda nam preostaje samo pohvatati tu kopilad i pobrinuti se da ih stigne zasluženo. Mislim, sjajno se provodimo, nije li tako?
Tutnjimo po državi u autu, skupljamo pare, šepirimo se pred svijetom kao neka dva šminkera. No što je s mojim prijateljem Aesopom? Što sa smiješnom starom Majkom Sioux? Trunu u svojim grobovima, eto što je, a ono smeće koje ih je povješalo i dalje slobodno šeće.«
»Daj, saberi se«, rekao je meštar, pomno me promatrajući dok su mi suze ponovno potekle i počele se slijevati niz obraze. Glas mu je bio strog, gotovo gnjevan. »Naravno, možemo u lov na njih«, rekao je.
»Možemo ih pronaći i privesti pravdi, no to je onda jedini posao koji ćemo odrađivati do smrti. Drotovi nam neće pomoći. To ti jamčim, a ako misliš da će ih porota proglasiti krivima, onda mućni glavom. Klan je posvuda, Walte, oni posjeduju cijeli taj cirkus. Oni su oni isti ljubazni i nasmijani tipovi koje si viđao po Ciboli - Tom Skinner, Judd McNally, Harold Dowd - svi su oni njegov dio, svi do zadnjega. Pekar, mesar, svjećar. Morali bismo ih pobiti sami, a kad jednom krenemo na njih, oni će navaliti na nas. Walte, prolit će se bujice krvi, i to većinom naše.«
»Nije pošteno«, rekao sam, probijajući se kroz novu navalu suza. »Nije pošteno i nije pravo.«
»To znadeš ti, to znam i ja, i sve dok obojica to znamo, Aesop i Majka Sioux mogu mirno počivati.«
»Meštre, oni umiru u mukama i njihove duše nikad neće naći spokoj sve dok ne učinimo ono što moramo.«
»Ne, Walte, varaš se. Oboje su već pronašli spokoj.«
»Ma da? A što vas čini tolikim stručnjakom za ono što mrtvi rade u grobovima?«
»Zato što sam bio s njima. Bio sam s njima, govorio s njima i oni više ne pate. Žele da nastavimo s našim poslom. Tako su mi rekli. Žele da ih pamtimo tako što ćemo nastaviti raditi ono što smo započeli.«
»Molim?« upitao sam, osjetivši kako mi se koža ježi. »Kakve to gluposti lupetate?«
»Walte, oni me posjećuju. Gotovo svaku noć proteklih šest mjeseci. Dolaze k meni, sjedaju na moju postelju, pjevaju mi i miluju lice. Vjeruj, sretniji su nego što su bili na ovome svijetu. Aesop i Majka Sioux sad su anđeli i više im ništa ne može nanijeti zlo.«
Bilo je to nešto najčudnije, najfantastičnije što sam ikad čuo, a Meštar Yehudi izgovorio je sve to s takvim uvjerenjem, tako iskreno i spokojno da ni trenutka nisam posumnjao da ne govori istinu. Čak i ako to nije bila istina u apsolutnom smislu, bilo je neupitno da on vjeruje do kraja - pa čak i ako nije vjerovao, pretvorio je sve to u jednu od najpotresnijih izvedbi svih vremena. Sjedio sam, grozničavo nepokretan, puštajući da mi ta vizija lebdi u mislima, trudeći se zadržati prizor u kojemu Aesop i Majka Sioux usred noći pjevaju meštru. Zapravo, i nije važno je li se to uistinu zbilo, jer je to za mene promijenilo sve odreda. Bol se počela povlačiti, crni oblaci raspršivali su se, i kad sam tog jutra ustao od stola, najgora bol već je bila nestala. Sve u svemu, to je ionako ono najvažnije. Ako je meštar lagao, onda je to činio s razlogom. Ako nije lagao, onda priča stoji onakva kakvu ju je ispričao, i nemam razloga braniti ga. Ovako ili onako, spasio me. Ovako ili onako, spasio mi je dušu iz zvjerinjih ralja.
Deset dana nakon toga nastavili smo tamo gdje smo stali, odvezli se iz Wichite u drugome autu.
Zaradili smo toliko da smo si mogli priuštiti nešto bolje, pa smo ford zamijenili za čudomobil II., srebrno sivi pierce-arrow s kožnim sjedištima i stubama veličine kauča. Još od ranog proljeća bili smo u plusu, što je značilo da je gospođa Witherspoon naplatila svoja početna ulaganja; u banci je bilo novca za meštra i mene i nismo više morali žicati sitniš. Cijela operacija podigla se stubu ili dvije - nastupi u većim gradovima, mali hoteli umjesto pansiona i gostinjskih kućica u kojima bismo spavali, otmjeniji transport. Kad smo odlazili ponovno sam bio u punoj formi, nabijen, spreman za akciju, te sam sljedećih nekoliko mjeseci odrađivao nastup za nastupom, gotovo svakog tjedna dodajući nove ukrase i detalje svojoj točki. Dotad sam se već toliko naviknuo na svjetinu, toliko bio opušten tijekom izvedbe da sam bio u stanju i improvizirati, zapravo, usred nastupa otkrivati i izmišljati nove okrete. U početku sam se držao rutine, kruto pratio korake koje smo meštar i ja razradili unaprijed, no to je pripadalo prošlosti, uhvatio sam korak i nisam se više plašio eksperimentirati. Kretanje mi je oduvijek bilo ona jača strana. Bila je srž točke, ono što me odvajalo od svih ostalih levitatora koji su nastupali prije mene, no visina mi je bila posve prosječna - dopirao sam do nekakvih osrednjih pet stopa. Želio sam to poboljšati, udvostručiti, čak i utrostručiti visinu ako uzmognem, no nisam si više mogao dopuštati cjelodnevne treninge, onu staru slobodu rada pod meštrovim nadzorom, deset, dvanaest sati dnevno u komadu. Prešao sam u profesionalce i time preuzeo sve breme i ograničenja profesionalnog rasporeda - stoga sam jedino mogao vježbati pred živom publikom.
Što sam i činio, osobito nakon tog malog odmora u Wichiti - tada sam, na svoje neizmjerno čuđenje, otkrio da me pritisak zapravo nadahnjuje. Iz tog razdoblja potječu neki od mojih najboljih trikova, i sumnjam da bih, bez pogleda svjetine koja me tjerala, ikada skupio hrabrosti iskušati i polovicu onoga što sam izvodio. Sve je započinjalo 'stubištem' - bio je to prvi put da sam se poslužio 'nevidljivim rekvizitom' - taj pojam sam kasnije osobno skovao. Tada smo nastupali po sjevernom dijelu Michigana, i usred izvedbe, baš kad sam se uzdizao kako bih započeo prijelaz preko jezera, ugledao sam neku zgradu u daljini. Bila je velika, ciglena, vjerojatno neko skladište ili stara tvornica, s požarnim stubama koje su vodile uz jedan zid. Sunce je bljesnulo po njima upravo u tom trenutku, i stube su zasjale bjesomučno sjajno toga kasnoga popodneva. Ne razmišljajući ni trenutka, podigao sam jednu nogu, kao da se spremam uspeti pravim stubištem i spustio je na nevidljivu stubu - nakon toga podigao sam drugu nogu i spustio je na onu sljedeću. Nisam u zraku osjećao ništa čvrsto, no unatoč tome uspinjao sam se, postupno se penjući stubištem koje se protezalo s kraja na kraj jezera. Iako je nisam mogao vidjeti, u mislima sam imao posve jasnu sliku. Koliko se sjećam, izgledala je otprilike ovako:

JEZERO



Na najvišoj točki - dakle na platformi u sredini - našao sam se na oko devet i pol stopa iznad površine vode - dakle, dobre četiri stope više nego što sam se ikada uzdigao. Ono sablasno bilo je da nisam oklijevao. Kad mi je slika jasno bljesnula u umu, znao sam da se mogu pouzdati u nju i prijeći na drugu stranu. Samo sam morao pratiti oblik tog zamišljenog mosta - koji me podržavao poput stvarnoga.
Nekoliko trenutaka kasnije, klizio sam ponad jezera savršeno, bez ijednog posrtanja. Dvanaest stuba uvis, pedeset dva koraka prijeko, dvanaest stuba nadolje. Ishod je bilo čisto savršenstvo.
Nakon tog otkrića, shvatio sam da se jednako učinkovito mogu koristiti i drugim rekvizitima. Sve dok sam mogao zamisliti željeni predmet, sve dok sam ga mogao vidjeti posve jasno i određeno, mogao sam se njime služiti tijekom nastupa. Na taj sam način razvio neke od najnezaboravnijih dijelova svoje točke - ljestve od užeta, klizanje, ljuljačka, hod po žici, bezbrojne inovacije kojima sam se reklamirao.
A ti obrati ne samo što su povećavali uživanje gledateljima nego su me prebacili u posve nov odnos prema mome poslu. Više nisam bio robot, majmun na navijanje koji bi svaki put izvodio isto - razvijao sam se u artista, istinskog stvaraoca koji je nastupao zbog sebe jednako kao i zbog drugih. Uzbuđivala me upravo ta nepredvidljivost, pustolovina u kojoj nije bilo moguće spoznati što će se zbiti prilikom sljedeće izvedbe. Ako je jedini motiv biti voljen, umiliti se svjetini, onda slijedi propast jer se postaje robom loših navika i naposljetku se publika umori od takvih izvedbi. Morao sam se neprekidno iskušavati, dovoditi vlastitu nadarenost do krajnjih granica. Činiti to za sebe kako bi na kraju upravo ta borba za boljitak najviše dirnula obožavatelje. To je paradoks. Ljudi počinju osjećati da za njih stavljaš glavu na kocku. Dopušteno im je sudjelovati u misteriju, sudjelovati u bilo čemu bezimenomu što te tjera na izvedbu, a kad se to jednom dogodi, onda više nisi samo izvođač, tada si na putu da postaneš zvijezda. Ujesen 1928. godine našao sam se upravo na toj točki - na rubu da postanem zvijezda.
Sredina listopada zatekla nas je u središnjem dijelu Illinoisa gdje smo odradili onih nekoliko preostalih gaža prije nego što smo se uputili prema Wichiti, na pošteno zasluženi odmor. Ako se točno sjećam, baš smo završili predstavu u Gibson Cityu, jednom od onih zabotavljenih gradića s obzorjem prošaranim vodotornjevima i silosima. Iz daljine čovjeku se čini da se približava velikome gradu, no kad tamo stigne, otkrije da su silosi sve što tamo postoji. Već smo se bili odjavili iz hotela i sjedili u zalogajnici na glavnoj ulici gdje smo pijuckali neko osvježavajuće piće - spremali smo se sjesti u auto i poći. Bilo je mrtvo doba, negdje između doručka i ručka, te smo Meštar Yehudi i ja bili jedini gosti. Upravo sam iskapio posljednje ostatke pjene s tople čokolade - pamtim to dobro - kad je na vratima zazvonilo zvonce i kad je ušao treći gost. Iz čiste znatiželje pogledao sam novopridošlicu i koga sam ugledao - ujaka Slima, starog bezbradog čudaka. Vani je bilo nekih šest ili sedam stupnjeva, no on je na sebi imao iznošeno ljetno odijelo. Podigao je ovratnik, a desnom rukom stezao je revere. Drhturio je prelazeći preko praga, izgledao poput čivave koju otpuhuje sjeverac, i da se nisam toliko zaprepastio, vjerojatno bih se bio nasmijao tom prizoru.
Meštar Yehudi sjedio je leđima okrenut vratima. Kad je spazio izraz na mome licu (vjerojatno sam posve pobijelio), okrenuo se kako bi pogledao što me to toliko izbacilo iz takta. Slim je i dalje stajao na ulazu, trljao dlanove i škiljeći pregledavao birtiju - u trenutku kad nas je spazio, razvukao je jedan od svojih krezubih osmijeha kojih sam se toliko bojao kao mali. Susret nije bio nimalo slučajan. Došao je u Gibson City kako bi razgovarali i, kao što su šest i sedam trinaest, najnesretniji broj na svijetu, čekala nas je hrpa nevolja.
»No, dakle«, rekao je, zračeći lažnom ljubaznošću dok se približavao našem stolu. »Zamisli ti to. Dođem u ovu nedođiju nekim svojim poslom, udem u lokalni kafić na šalicu kave i koga tamo nađem - svog davno izgubljenog nećaka! Mali Walt, zjenica oka moga, pjegavo čudo od djeteta. Ovo je čista sudbina. Kao ona igla u stogu sijena.« Ne čekajući ni moj ni meštrov odgovor, zavalio se u praznu stolicu pored mene. »Mogu li sjesti?« upitao je. »Toliko me ganuo ovaj radosni trenutak da se moram pribrati prije nego što se onesvijestim.« Zatim me opalio po leđima i raskuštrao kosu, i dalje hineći koliko je sretan što me vidi - možda je i bio, no ne zbog ijednog razloga zbog kojih bi se radovala ikoja normalna osoba. Od njegovih dodira prolazili su me trnci. Izvukao sam se ispod njegove ruke, no on nije mario za to - i dalje je ljigavo čavrljao, otkrivajući svoje krive, smeđe zube kad god bi uhvatio priliku. »Dakle, stari moj,« nastavio je, »Čini se da ti se ovih dana sreća smiješi. Iz onoga što čitam po novinama, ti si novo svjetsko čudo, najsjajnija zvijezda nakon raženog kruha. Tvoj učitelj vjerojatno cvate od ponosa - a da i ne govorimo o tome koliko cvate i zbog toga što mu lisnica nije nimalo lakša od toga. Walte, ne mogu reći koliko mi je drago što moji rođeni stvaraju ime u velikome svijetu.«
»Druškane, reci što imaš«, rekao je meštar, konačno prekinuvši Slimov monolog. »Mali i ja smo na odlasku i nemamo vremena za puste priče.«
»Kvragu«, rekao je Slim, dajući sve od sebe da navuče uvrijeđeni izgled. »Zar čovjek ne može saznati novosti od sestrinoga sina? čemu žurba? Sudeći po mašini koju ste parkirali na uglu, tamo kamo idete stići ćete još jučer.«
»Walt vam nema što reći«, rekao je meštar. »A što se mene tiče, nemate ni vi njemu.«
»Ne bih baš bio toliko siguran«, odvratio je Slim, iz džepa na hlačama izvukavši zgužvanu cigaru i zapalivši je. »Ima pravo saznati za svoju jadnu tetu Peg, a ja mu imam pravo priopćiti vijesti.«
»Što je s njom?« upitao sam, gotovo šaptom.
»Gle, mali zna govoriti!« rekao je Slim, i uštinuo mi obraz hinjenom radošću. »Walte, na trenutak sam pomislio da ti je ovaj odrezao jezik.«
»Što je s njom?« ponovio sam.
»Mrtva je, eto to je s njom. Lani ju je ubio onaj tornado koji je zahvatio Saint Louis. Cijela se kuća srušila na nju i tako je skončala naša draga Peg. Eto, samo tako.«
»A ti si se izvukao«, rekao sam.
»Volja Božja«, rekao je Slim. »Sasvim slučajno zatekao sam se na drugom kraju grada, tamo gdje sam pošteno radio.«
»Šteta što nije bilo obrnuto«, rekao sam. »Teta Peg nije bila neki biser, ali me barem nije šutirala kao ti.«
»Samo malo,« rekao je Slim, »tako se ne razgovara s ujakom. Ja sam tvoja krv, Walte, i ne moraš govoriti protiv mene. Naročito kad sam ovdje toliko važnim poslom. Gospodin Yehudi i ja moramo raspraviti neka pitanja, i ne trebaš mi kvariti posao.«
»Mislim da griješite«, javio se meštar. »Vi i ja nemamo o čemu razgovarati. Walt i ja već kasnimo, i morat ću vas zamoliti da nas ispričate.«
»Ne tako žurno«, odvratio je Slim, odjednom zaboravivši svoj lažni šarm. Glas mu je zvonio bijesom i gnjevom, baš onako kako sam ga pamtio. »Vi i ja sklopili smo sporazum i nećete se tek tako izvući.«
»Sporazum?« upitao je meštar. »Kakav to sporazum?«
»Onaj iz Saint Louisa otprije četiri godine. Mislili ste da sam zaboravio? Nisam vam ja glup. Obećali ste mi dio zarade, i došao sam tražiti svoj pravični dio. Dvadeset pet posto. Tako ste obećali i to želim dobiti.«
»Koliko se sjećam, gospodine Sparks,« rekao je meštar trudeći se obuzdati narav, »ljubili ste mi noge kad sam vam rekao da ću vam malog skinuti s grbače. Zaslinili ste me cijeloga govoreći koliko vam je drago što ćete ga se riješiti. To je bio sporazum, gospodine Sparks. Zatražio sam dječaka, vi ste mi ga dali.«
»Imao sam ja svoje uvjete koje sam vam rekao, a vi ste pristali na njih. Dvadeset pet posto. Nećete mi sad reći da se nismo dogovorili. Obećali ste, a ja sam vas držao za riječ.«
»Samo sanjaj, momče. Ako misliš da sporazum postoji, onda pokaži ugovor. Pokaži mi papir na kojem stoji da imaš pravo na ijedan cent.«
»Rukovali smo se. Bio je to džentlmenski sporazum, prav i pravovaljan.«
»Gospodine Sparks, obdareni ste istinski bujnom maštom, samo što ste lažljivac i lopov. Ako se želite žaliti na mene, obratite se advokatu, pa ćemo vidjeti kako ćete proći na sudu. A dotada, budite toliko ljubazni i uklonite mi s vida vaše ružno lice.« Tada se meštar okrenuo k meni i rekao: »Walte, idemo.
Čekaju nas u Urbani i ne smijemo gubiti vrijeme.«
Meštar je bacio dolar na stol i ustao; ja sam ustao za njim. No Slim nije završio sa svojim, te se uspio dočepati završne riječi, vičući za nama dok smo izlazili iz zalogajnice. »Mislite da ste jako pametni,« govorio je, »ali nismo mi još gotovi. Nitko neće Edwarda J. Sparksa nazivati lašcem i proći nekažnjeno. Čujete me? Samo naprijed, samo vi izađite - nije važno. No to je posljednji put da mi okrećete leda. Upozoravam vas. Pratit ću vas. Pratit ću i vas i to šugavo dijete, a kad vas se dočepam požalit ćete što ste sa mnom tako razgovarali. Žalit ćete do smrti.«
Pratio nas je sve do izlaza i zasipao svojim slaboumnim prijetnjama dok smo ulazili u pierce-arrow i dok je meštar palio motor. Buka je zaglušila ujakove riječi, no usne su mu se i dalje pomicale; jasno sam vidio kako mu na mršavom vratu bubre žile. Takvog smo ga ostavili - izvan sebe od bijesa dok nas je promatrao kako se udaljavamo, mašući pesnicom prema nama i izgovarajući svoje nečujne prijetnje.
Ujak je četrdeset godina lutao pustinjom i jedino čime se mogao pohvaliti bila je povijest posrtanja i pogrešnih skretanja - beskrajan niz neuspjeha. Promatrajući njegovo lice kroz stražnji prozor auta, shvatio sam kako mu je život sad dobio svrhu, da je ta pizda konačno pronašla svoje poslanje.
Nakon što smo izašli iz grada, meštar se okrenuo prema meni i rekao: »Taj lajavac ne može ni stajati na vlastitim nogama. Sve je to blef, glupost i besmislica od početka do kraja. Tip je rođeni papak i ako te još samo jednom dodirne, Walte, ubit ću ga. Kunem ti se. Narezat ću ga na toliko komada da će za dvadeset godina još u Kanadi pronalaziti njegove dijelove.«
Bio sam ponosan kako se meštar držao u zalogajnici, no to nije značilo da se nisam zabrinuo. Stariji brat moje majke bio je priličan podlac, i kad bi se jednom nameračio na nešto, rijetko bi ga išta moglo skrenuti s cilja. Osobno, nisam imao želju razmatrati njegove žalbe. Možda mu je meštar i bio obećao tih dvadeset pet posto; možda i nije, no to je sve davno završilo u zahodskoj školjki, a ja sam jedino želio nikad više ne vidjeti tog kurvinog sina. Previše me puta bacao u zid da ptema njemu ne bih osjećao samo i jedino mržnju - i imao on pravo na novac ili ne, istini za volju, nije zaslužio ni prebite pare. No, nažalost, ono što sam osjećao nije bilo nimalo važno. Niti ono što je osjećao meštar. Sve je ovisilo o Slimu, a ja sam u kostima ćutio da nam se primiče, da će nas pratiti sve dok svojim šakama ne obujmi moj vrat.
Ti strahovi i predosjećaji nisu me napuštali. Zasjenili su sve što se događalo sljedećih dana i mjeseci, kvarili mi raspoloženje do te mjere da mi se gadila i sama radost uspjeha. Najgore je bilo na početku.
Ma gdje bili, u svakom gradu u koji smo doputovali, očekivao sam da će Slim odnekuda iskrsnuti.
Sjedeći u restoranu, šećući hotelskim predvorjem, izlazeći iz auta - ujak mi se mogao pojaviti u bilo kojem trenutku i probiti se, bez i najmanjeg upozorenja, kroz tkanje moga života. Upravo je to cijelo stanje činilo posve nepodnošljivim. Ta neizvjesnost, pomisao da mi cijela sreća može nestati u treptaju oka. Jedino preostalo sigurno mjesto bilo je na pozornici, dok sam nastupao. Slim se ne bi usudio učiniti ništa u javnosti, bar ne dok sam bio u središtu pozornosti i, uzimajući u obzir svu tu zebnju koju sam osjećao ostatak vremena, nastupi su mi postali nekim vidom mentalnog počivališta, zaklonom pred stravom koja mi je harala srcem. Bacio sam se na posao kao nikad prije, uživao u slobodi i zaštiti koje mi je pružao. Nešto se pomaknulo u nutrini moje duše i shvatio sam da je to ono što sam bio tada - ne Walter Rawley, mališan koji se na sat vremena dnevno preobražavao u Walta - čudo od djeteta, nego Walt - čudo od djeteta do same srži, u osobu koja postoji samo dok je u zraku.
Tlo se pretvorilo u privid, u ničiju zemlju prošaranu zamkama i sjenama, kraj u kojem je bilo lažno sve što se događalo. Samo je zrak bio stvaran, tako da sam dvadeset tri sata dnevno živio poput nekog sebi nepoznatog čovjeka, odsječen od svih starih užitaka i navada - drhtureća hrpa beznađa i straha.
Rad me držao na površini, a na sreću bilo ga je na pretek - bila je to beskrajna povorka zimskih nastupa. Nakon povratka u Wichitu, meštar je pomno složio turneju, s rekordnim brojkama tjednih nastupa. Od svih mudrih poteza, onaj najmudriji bio je otići u Floridu kako bismo izbjegli onu najgoru zimu. Tamo smo bili od sredine siječnja do kraja ožujka, prešli poluotok od vrha do dna, i tijekom tog produljenog putovanja - prvi i jedini put - gospoda Witherspoon pošla je s nama. Unatoč svim glupostima da će nam nositi zlu sreću, donijela mi je samo dobro. Ne samo što se ticalo Slima (koji se nije pokazao nijedan jedini put), nego i sreću prepunih gledališta, pozamašnih prihoda s blagajni i dobro društvo (voljela je ići u kino jednako kao i ja). Bili su to dani procvata Floride, te su se bogataši počeli tamo skupljati u svojim bijelim smokinzima i dijamantnim ogrlicama kako bi pod palmama proplesali kroz zimu. Tada sam prvi put iskusio što znači izaći pred potkožene. Nastupao sam po klubovima, golf-klubovima, bogataškim rančevima i usprkos svom sjaju i profinjenosti, ti plavokrvni su me gledali s uživanjem istim kao i onaj najveći jad zemaljski. Nije bilo razlike. Moj nastup bio je univerzalan i pogađao je sve jednako, i bogate i siromašne.
Po povratku u Kansas ponovno sam se počeo osjećati kao onaj stari. Slim nije pomolio nos već više od pet mjeseci, tako da sam počeo vjerovati kako bi, da je planirao neko iznenađenje, već to proveo u djelo. Kad smo ponovno, krajem travnja, pošli nastupati na sjevernom kraju Srednjeg Zapada, gotovo da više i nisam tazmišljao o njemu. Ona strašna scena u Gibson Cityu bila je toliko duboko u prošlosti da sam ponekad pomišljao kako se nije ni zbila. Opustio sam se, osjećao se sigurnim, i ako sam razmišljao o ičemu osim nastupa bile su to dlake koje su mi počele izbijati pod pazuhom i među nogama - bilo je to zakašnjelo klijanje koje mi je najavilo ulazak u carstvo mokrih snova i prljavih misli. Prestao sam biti na oprezu i, baš kao što sam oduvijek znao da će se dogoditi, baš kao što sam se pribojavao od samog početka cijele te afere, sjekira je pala upravo tada kada sam je najmanje očekivao.
Meštar i ja bili smo u Northfieldu, u Minnesoti, gradiću nekih četrdesetak milja od Saint Paula, i kako sam običavao, prije nastupa otišao sam u kino potratiti tih nekoliko sati. Tada su zvučni filmovi već dostigli svoj puni zamah, a ja ih se nisam mogao nasititi - hvatao sam svaku priliku, pa sam neke naslove gledao tri ili četiri puta. Toga dana na repertoaru su bili Kokosovi orasi, nova komedija braće Marx koja se odvijala na Floridi. Već sam pogledao film, no bio sam posve lud za tim klaunovima, osobito Harpom, onim nijemim s blesavom perikom i trubom - i odjurio sam u kino čim sam saznao što se prikazuje tog popodneva. Zgrada je bila prilično velika, s dvjesto ili tristo mjesta, no zbog lijepog proljetnog vremena u gledalištu nije bilo više od pet ili šest ljudi. Nisam mario za to, naravno. Zavalio sam se s vrećicom kokica i smijao kao lud, zaboravljajući ostala tijela, raštrkana u tami. Nakon otprilike pola sata, nanjušio sam nešto čudno, neobičan, slatkast, bolnički vonj koji mi je dopirao iza leda. Prije nego što sam se stigao okrenuti i pogledati o čemu je riječ netko mi je preko lica prebacio krpu, natopljenu upravo tom tekućinom snažnog mirisa. Trzao sam se i pokušavao strgnuti je s lica, no nečiji me dlan čvrsto pritiskao i tada, prije nego što sam uspio skupiti snagu za drugi pokušaj, napustila me sva borbenost. Mišići su mi omlohavili, koža mi se rastopila poput maslaca, glava mi se odvojila od tijela. Mjesto na kojemu sam se tada našao još nikad nisam vidio u životu.
* * *

Zamišljao sam sve moguće bitke i sukobe sa Slimom - borbu šakama, zasjede, pištolje po mračnim uličicama - no nijednom mi nije palo na pamet da bi me mogao kidnapirati. U modusu operandi mog ujaka nije postojalo nešto što bi zahtijevalo toliko dugoročno planiranje. Bio je usijana glava, šupljoglavac koji se hvatao trenutka, i ako je zbog mene razbio taj kalup, to samo otkriva koliko je uistinu bio ogorčen, koliko ga je duboko povrijedio moj uspjeh. Bio sam njegova jedina i najveća šansa, i nije ju namjeravao upropastiti brzopletošću. To nije želio. Namjeravao je ponašati se poput pravog gangstera, prepredenog profesionalca koji predvidi sve mogućnosti - kako bi nas, samo jednom, ali zato dobro iscijedio do kraja. Toga se nije prihvatio samo zbog novca, a ni zbog osvete same - želio je oboje, a oteti me i tražiti otkupninu bio je taj čarobni spoj - način kojim je mogao dvije muhe ubiti jednim udarcem.
Taj je put našao partnera, krupnog grubijana Fritza, i uzimajući u obzir da im je obojici kvocijent inteligencije bio otprilike sobne temperature, prilično su dobro isplanirali kako me sakriti. Prvo su me strpali u pećinu na rubu Northfielda, u vlažnu, prljavu rupetinu u kojoj sam proveo tri dana i tri noći, nogu vezanih debelim uzetima i s povezom preko usta; zatim su mi dali drugu dozu etera i prebacili me nekamo, u podrum, zacijelo neke stambene zgrade u Minneapolisu ili Saint Paulu. Tamo sam proveo samo jedan dan, a zatim ponovno izvan grada, gdje su me smjestili u napuštenu kuću tragača za zlatom - u, kako sam kasnije saznao, Južnoj Dakoti. Okoliš je više podsjećao na mjesec, manje na zemlju - golo, pusto i mirno - a mi smo bili toliko daleko od bilo koje ceste da bi mi, čak i da sam im uspio pobjeći, trebali sati i sati da pronađem pomoć. Smočnicu su napunili višemjesečnim zalihama konzervirane hrane, te je sve ukazivalo na to da su se pripremili na dugotrajnu opsadu koja kida živce.
Tako je Slim odlučio igrati - najsporije što može. Želio je da se meštar previja, i ako je to značilo malo otezati, to bolje. Njemu se nije žurilo. Osjećao se sjajno, dakle, zašto prekinuti prije nego što se zabavi dosita?
Nikad ga nisam vidio tako bahatog, tako napuhanog i samozadovoljnog. Sepirio se po kolibi poput kakvog generala, ispaljivao naredbe i smijao se vlastitim šalama - bio je to pravi vihor luđačkih ispada.
Gadilo mi ga se gledati takvoga, no istovremeno, to me spasilo od najsnažnijih izljeva njegove okrutnosti. Budući da mu je sve išlo po planu, Slim si je mogao dopustiti da bude širokogrudan, te prema meni nikad nije bio onako divlji kako sam očekivao. Time neću reći da me tu i tamo nije ošamario, raspalio preko usta ili mi zavrnuo uho kad bi mu tako došlo, no najveći dio zlostavljanja ostavljao je za porugu i uvrede. Nikad se nije umorio pričajući mi kako je 'tom ušljivom Cifutu pomrsio račune', ili sprdajući se na račun erupcija mojih akni (»Ej, mali, još jedan vulkan gnoja«; »Pa ti imaš cijeli lanac vulkana iznad obrve«), ili me podsjećajući kako moja sudbina leži u njegovim rukama.
Kako bi to naglasio, povremeno bi mi prišao vrteći pištolj na prstu, a zatim bi mi cijev zario u lubanju.
»To ti mislim reći, druže moj«, rekao bi, i prasnuo u smijeh. »Mali pritisak na okidač, i mozak ti je tapeta na zidu.« Jednom ili dvaput otišao je toliko daleko da je povukao okidač, no samo kako bi me zaplašio. Znao sam da neće imati hrabrosti nabiti pištolj sve dok novac od ucjene ne strpa u džep.
Nije bio neki provod, no otkrio sam da se mogu nositi sa situacijom. Kako ono kažu - drvlje i kamenje ... - no shvatio sam kako je neizmjerno bolje slušati njegovo jamranje nego liječiti polomljene kosti. Sve dok sam držao jezik za zubima i nisam izazivao, obično bi se ispuhao nakon petnaest-dvadeset minuta. Budući da su mi većinu vremena usta držali vezana, nisam ionako imao nekog izbora.
No čak i kad bi mi skinuli povez, trudio sam se svim silama ne mariti za njegova dobacivanja. Imao sam na raspolaganju desetke sočnih odgovora i uvreda, no zadržao sam ih za sebe, znajući i predobro kako ću proći bolje što se manje budem petljao s tim idiotom. Zapravo i nisam se imao za što uhvatiti.
Slim je bio previše lud da bi mu se moglo vjerovati, i ništa mi nije jamčilo da me neće ubiti nakon što pokupi novac. Nisam mogao znati što smjera, i upravo me to neznanje najviše mučilo. Mogao sam izdržati sve tegobe svog utamničenja, no iz glave mi nikako nisu nestajale vizije onoga što se spremalo - prerezano grlo, metak u srce, koža oderana s kostiju.
Fritz nije ničim pokušavao umanjiti te muke. Bio je malo više od sluge, pritupi debeljko koji je sav zapuhan izvršavao razne manje važne zadaće koje mu je Slim dodjeljivao. Kuhao je grah na peći s drvima, meo podove, praznio noćne posude, popravljao i zatezao konopce oko mojih ruku i nogu. Bog zna gdje je Slim iskopao tog retardiranog vola, no mislim da nije mogao pronaći spremnijeg suradnika.
Fritz je bio domaćica, batler i potrčko - pokorni patuljak koji se nikad nije žalio. Sjedio je danju i noću kao da je ta pustoš najljepše ljetovalište u Americi, savršeno zadovoljan što trati svoje vrijeme ne radeći ništa - gledao je kroz prozor; disao je. Deset-dvanaest dana nije mi rekao ni riječ, no nakon što su Meštru Yehudiju poslalli prvo ucjenjivačko pismo, Slim je svakog jutra počeo odlaziti u grad, vjerojatno kako bi slao pisma, telefonirao ili nekim drugim sredstvom prenosio svoje zahtjeve - tako smo svakoga dana Fritz i ja, u toj zajedničkoj samoći, provodili dio vremena. Ne bih se usudio tvrditi da se medu nama razvilo razumijevanje, ali me bar nije plašio poput Slima. Fritz nije imao ništa protiv mene. Samo je radio svoj posao i nije mi trebalo dugo da ustanovim kako mu je budućnost jednako mutna kao i meni.
»On će me ubiti, je li tako?« upitao sam ga jednom, sjedeći u stolcu dok me hranio u podne - zapečenim grahom i krekerima. Slima je tako plašila pomisao da ću odletjeti da nije dopuštao da me se odveže, čak ni dok sam jeo, ili spavao, ili srao. Tako me Fritz hranio žlicom, trpajući mi grah u usta kao da sam beba.
»A?« javio se Fritz, uzvraćajući mi onim svojim bistrim i britkim načinom. Oči su mu djelovale tupo, kao da mu je mozak zastao u prometu negdje između Pittsburgha i planina Allegheny. »Jesi ti to nešto rekao?«
»Otarasit će me se, nije li tako?« ponovio sam. »Mislim, nema šanse da odavde izađem živ.«
»Mali, ne znam ti ja ništa. Tvoj ujak mi ne kaže ništa o tome što hoće napraviti. On ti ode i napravi.«
»A tebi ne smeta što nemaš pojma?«
»Ne, ne smeta mi. Sve dok dobijem svoj dio, zašto bi mi smetalo? Što će on s tobom, mene se ne tiče.«
»A zašto si toliko siguran da će ti platiti ono što ti duguje?«
»Nema nekog razloga. Samo ako ne uradi ono što treba, oderat ću mu kožu.«
»Fritz, to ti neće ići. Zbog svih tih pisama koja Slim šalje iz grada pronaći će vas ovdje za tren oka.«
»Ta ti je dobra. Misliš ti da smo glupi?«
»Da, mislim. Prilično glupi.«
»Ha. A što da ti kažem da imamo još jednog partnera? I što ako je taj partner onaj koji prima sva ta pisma?«
»Pa što ako je tako?«
»Pa što ako i nije. Vidiš što ti kažem? Partner prenosi poruke i sve onima s lovom. Nema šanse da nas ovdje nadu.«
»A kakav ti je taj tip? Što je on, nevidljivi čovjek?«
»Upravo tako. Posuo se puderom za nestajanje i iščeznuo u oblaku dima.«
To je bio otprilike najdulji razgovor koji sam vodio s njim - Fritz u svojoj najgovorljivijoj fazi. Nije bio zao prema meni, no žilama mu je tekao led, a u glavi mu pucale žabice - nikako nisam mogao doprijeti do njega. Nisam ga mogao okrenuti protiv ujaka Slima, nisam ga mogao nagovoriti da mi odveže konopce (»Žao mi je, malac, to ti ne ide«), nisam ni najmanje mogao potkopati njegovu odanost i odlučnost. Bilo tko drugi na moja bi pitanja odgovorio jednim od dva načina - ili bi mi rekao da je to točno, ili bi mi rekao kako griješim. Da, rekao bi taj, Slim ti namjerava prerezati grlo, ili bi me pak potapšao po glavi i uvjeravao kako su mi strahovanja neutemeljena. Čak i kad bi lagao, taj bi rekao nešto slično (zbog bezbroj razloga, dobrih ili loših). Uglavnom, dobio bih otvoreni odgovor. No, Fritz je bio drugačiji. Bio je iskren do srži, i budući da mi nije mogao odgovoriti na pitanje, rekao je da ne zna, zaboravljajući kako uobičajena ljudska pristojnost zahtijeva da pitanje takvih monumentalnih razmjera dobije i čvrst odgovor. Samo Fritz nije savladao pravila međuljudskih odnosa. Bio je totalni tupan i primitivac, i svakom pristavom balavcu bilo je savršeno jasno da je razgovor s njim čisto trošenje daha.
Ma, bio je to sjajan provod u Južnoj Dakoti, čisti maraton smijeha i zabave. Zavezan i s povezom preko usta više od mjesec dana, sam u zaključanoj sobi u kojoj mi je društvo pravio tucet zahrdalih lopata i vila, uvjeren da ću umrijeti okrutnom, razornom smrću. Jedina nada bila mi je da će me meštar spasiti, te sam neprekidno sanjao kako on i cijela vojska ljudi jurišaju na kolibu, rešetaju Fritza i Slima olovom i vraćaju me u svijet živih. Ali, tjedni su prolazili i ništa se nije mijenjalo. A kad se stanje promijenilo, promijenilo se nagore. Kad su započeli pregovori i slanje ucjenjivačkih poruka, činilo mi se kako je Slim sve lošije raspoložen - primjećivao sam jedva primjetne napukline u njegovoj samouvjerenosti.
Prvotni ushit se povukao, i malo po malo njegova se šaljivost povlačila pred onim starim, odsječnim, zlovoljnim Slimom. Režao je na Fritza, tužio se na jednoličnu hranu, razbijao tanjure bacajući ih u zid.
Bili su to prvi znakovi, a zatim su slijedili i drugi - nogom bi me zbacio sa stolice, rugao se Fritzovoj nezgrapnoj pojavi, stezao mi čvorove na rukama i nogama. Činilo mi se prilično izvjesnim da popušta pod pritiskom, no zašto je bilo tako, to nisam znao. Nisam mogao čuti rasprave koje su se vodile u susjednoj sobi. Nisam čitao ucjenjivačka pisma, niti vidio novinske napise o meni - ono malo što bi do mene doprlo kroz vrata bilo je toliko prigušeno i isprekidano da mi nikad nije uspijevalo sastaviti te djeliće. Znao sam samo da se Slim sve više i više ponaša poput Slima. U to nije bilo sumnje, a kad se jednom probudi onaj stari, znao sam da će sve ovo dosad izgledati poput praznika, krstarenja do Malih Antila na nekoj posranoj, luksuznoj jahti.
Početkom lipnja bio je već pred slomom. Čak je i Fritz, onaj vječito spokojni i nepomični Fritz počeo pokazivati simptome umora i iscrpljenosti - u očima sam mu vidio da će ubrzo Slimovo rezanje početi smatrati osobnim uvredama. I tome sam se žarko molio - međusobnoj svađi - no čak i da ne dođe do toga, nije me pretjerano tješilo slušati kako njihove rasprave prerastaju u manje svađe koje su se većinom sastojale od toga da je Slim podbadao Fritza koji se zavlačio po kutovima, buljio u pod i mrmljao kletve sebi u bradu. Ipak, to je donekle umanjilo moje breme, a s tolikim pogibeljima koje su vrebale odasvud, biti zaboravljen deset ili petnaest minuta bio je istinski blagoslov, nezamisliva sreća.
Svakoga dana bilo je sve toplije, svakoga dana koža mi je to sve teže podnosila. Sunce kao da nikad nije zalazilo, a užad me neizrecivo svrbjela. S dolaskom vrućina, pauci su zaposjeli stražnju sobu u kojoj sam provodio veći dio vremena. Trčali su mi po nogama, pokrivali mi lice, nesli jaja u kosi. Čim bih uspio stresti jednoga, drugi bi već naskočio na mene. U uši su mi se zalijetali komarči, muhe su se trzale i zujale u šesnaest paukovih mreža, a iz mene je tekla beskonačna bujica znoja. Ali me, neizmjerno više od svih tih buba, mučilo suho grlo - nije to bila žed, bila je to tuga, nemilosrdno slamanje moje volje i odlučnosti. Pretvarao sam se u kašu, u poludjelog psa koji se kuha u loncu punom sline i ofucanog krzna i bez obzira koliko se borio, bilo je trenutaka kad si više nisam mogao pomoći, kad bi mi iz očiju potekle suze koje nisu htjele stati.
Jednog popodneva Slim je banuo u moje maleno skrovište i uhvatio me usred tog napadaja plača.
»Zašto si tako mračan, mali?« upitao je. »Zar ne znaš da je sutra tvoj veliki dan?«
Prestravio sam se što me vidio takva, pa sam, bez riječi, okrenuo glavu. Nisam imao pojma o čemu to govori, i budući da sam mogao govoriti samo očima, nisam imao načina proniknuti u njegove riječi. No tada kao da više nisam nimalo mario.
»Isplata, dragoviću moj. Sutra stiže lova, i to posve pristojan svežanj. Pedeset tisuća rasplesanih curica, leže obraz uz obraz, u starom, slamnatom kovčegu. Baš kao što je doktor prepisao. Sjajna penzijica, a kad se još prisjetim činjenice da su neobilježene, mogu ih trošiti cijelim putem do Meksika, a federalci o tome neće imati pojma.«
Nisam imao nikakvog razloga sumnjati u njegove riječi. Govorio je tako brzo, a živci su mu bili toliko istrošeni, da mi se činilo kako se nešto uistinu sprema. Ipak, nisam odgovorio. Nisam mu želio pružiti to zadovoljstvo, pa sam i dalje gledao u stranu. Nekoliko trenutaka kasnije Slim je sjeo na krevet, nasuprot mome stolcu. Kad mu i dalje nisam odgovarao, nagnuo se, odvezao i skinuo mi povez s usta.
»Gledaj me dok ti govorim«, rekao je.
Ja sam i dalje buljio u pod, odbijajući uzvratiti mu pogled. Bez ikakvog upozorenja, poskočio je i pljusnuo me po obrazu - jednom, snažno. Pogledao sam ga.
»To je bolje«, rekao je. Obično bi se nasmiješio slaveći svoju malu pobjedu, no tog dana mu nije bilo do takvih sitnica. Lice mu je bilo mračno, i nekoliko sekundi promatrao me tako mrtvačkim pogledom da sam gotovo osjetio kako se pokušavam uvući u vlastitu odjeću. »Stvarno imaš sreću«, nastavio je.
»Pedeset tisuća dolara, nećaće. Misliš da uistinu vrijediš toliko? Nikad nisam ni pomislio da će pristati na taj novac, no cijena je samo rasla a oni nisu trepnuli nijednom. Jebiga, mali, na svijetu nema toga tko bi ispljunuo takve pare za mene. Na slobodnom tržištu ne bih dobio više od pola dolara - i to ako bih imao sreće, kad bih bio najbolje moguće volje. A onaj Cifut je voljan ispaliti pedeset somova samo da te dobije natrag. Valjda si zbog toga nešto posebno. Ili misliš da samo blefira. Što je, nećaće, misliš da smjera nešto slično? Nova obećanja koja nema namjeru ispuniti?«
Gledao sam ga, no to nije značilo da sam imao namjeru odgovarati na njegova pitanja. Ujak Slim bio se gotovo popeo na mene, napeo se poput opruge sjedeći na rubu kreveta, unosio mi se u lice. Bio mi je tako blizu da sam mu jasno vidio svaku žilicu u očima, svaku duboku boru na koži. Zjenice su mu se proširile, bio je bez daha i mislio sam da će u sljedećem trenutku nasrnuti i odgristi mi nos.
»Moj Walt, čudo od djeteta«, rekao je, gotovo šaptom. »Lijepo zvuči. Walt... Čudo ... od ... djeteta.
Mali, svi su čuli za tebe, postao si zvijezda u cijeloj državi. Znaš, vidio sam te kako nastupaš. Ne jednom - nekoliko puta - šest, sedam puta, lani. Ne postoji ništa slično. Malo kopile koje hoda po vodi.
Najbolji trik koji sam ikad vidio, najveća fora otkad je izmišljen radio. Nema žica, nema zrcala, nema propadališta. Walte, u čemu je vic? Kako ti, kvragu, uspije podići se tako sa zemlje?«
Nisam namjeravao govoriti, nisam namjeravao reći ni riječ, no nakon što sam ga šutke promatrao nekih desetak sekundi, skočio je i nadlanicom me opalio po sljepoočici; zatim me drugom rukom pljusnuo preko usta.
»Nema prijevare«, rekao sam.
»Ha-ha«, rekao je. »Ha-ha-ha.«
»Nastup je takav kakav jest. Onako je točno kako vidiš.«

»I očekuješ da ću povjerovati?«
»Fućka mi se što vjeruješ. Kažem ti, nema prijevare.«
»Walte, lagati je grijeh, znaš i sam. Osobito svojoj obitelji. Lažljivci gore u paklu, i ako ne prestaneš srati, upravo ćeš tamo i završiti. U vatri paklenoj. Računaj na to, mali. Želim istinu i to odmah.«
»Govorim ti istinu. Cijelu istinu i ništa osim istine, tako mi Bog pomogao.«
»U redu«, rekao je i zlovoljno se udario po koljenima. »Ako hoćeš tako, onda će tako i biti.« Skočio je s postelje, zgrabio me za ovratnik i naglim pokretom ruke podigao sa stolca. »Ako si toliko siguran u sebe, onda mi pokaži. Idemo van, pa ćeš izvesti malu demonstraciju. I bilo bi ti bolje da uspiješ, mudrijašu. Ne želim se petljati s bleferima. Čuješ me, Walte? Ili pokaži ili zaveži. Ili se digni sa zemlje, ili ćeš ležati pod njom.«
Izvukao me u drugu sobu, urlao je i psovao dok mi je glava udarala po podu, a špranje mi se zabijale u tjeme. Nisam mu se mogao opirati. Užad mi je i dalje sputavala ruke i noge, pa sam jedino mogao izvijati se i vrištati, preklinjati za milost dok mi je krv curila kroz kosu.
»Odveži ga«, naredio je Fritzu. »Pizdek tvrdi da može letjeti, pa ćemo ga držati za riječ. Nema ako, nema i, nema ali. Gospodo, predstava počinje. Mali Walt ima raširiti krila i za nas plesati po zraku.«
Ležeći pored vrata vidio sam Fritzovo lice - promatrao je Slima istovremeno užasnut i zbunjen. Debeli se toliko smeo da nije i pokušao progovoriti.
»No, onda?« javio se Slim. »Što sad čekamo? Odveži ga!«
»Ali... Slime«, zamucao je Fritz. »To nema smisla. Ako ga pustimo da odleti, onda će nam pobjeći. Baš kao što si uvijek govorio.«
»Pusti ti što sam govorio. Samo ga odveži pa da vidimo koliko zapravo sere. Kladim se da se neće dići ni stopu iznad tla. Ni dlaku. Pa ako se i digne, koga boli kurac? Imam pištolj, je li tako? Metak u nogu i na zemlji je brže od patke.«
Taj sumanuti argument kao da je uvjerio Fritza. Slegnuo je ramenima, došao do sredine sobe gdje me Slim ostavio i prignuo se učiniti što mu je bilo rečeno. Ipak, u trenutku kad je odvezao prvi uzao, osjetio sam u sebi navalu straha i odbojnosti.
»Neću to učiniti«, rekao sam.
»O, hoćeš, još kako«, rekao je Slim. Tada su mi ruke bile već slobodne, a Fritz se posvetio uzlovima na moji nogama. »Letjet ćeš cijeli dan ako ti tako kažem.«
»Možeš me i ubiti«, zajecao sam. »Možeš me priklati, spaliti me, ali nema šanse da poletim.«
Slim se nakratko nacerio, zatim me vrškom cipele pogodio ravno u križa. Ostao sam bez daha i od boli ponovno pao na pod.
»Slime, daj ga pusti«, rekao je Fritz, odvezujući posljednji uzao oko mojih gležnjeva. »Nije u stanju. To vidi svaka budala.«
»Masni, tko te pitao za mišljenje?« odvratio je Slim, skrenuvši gnjev na čovjeka dvostruko težeg i triput jačeg od sebe.
»Prekini«, rekao je Fritz, s naporom se podižući s poda. »Znaš da ne volim kad me zoveš takvim imenima.«
»Imenima?« zaurlao je Slim. »O kakvim ti to imenima govoriš, debeli?«
»Znaš. Sve ono, masni, debeli. Nije lijepo tako se rugati ljudima.«
»Postali smo osjetljivi? A kako bih te onda trebao zvati? Daj se pogledaj u zrcalo i onda mi reci što vidiš. Hrpu mesurde. Ljude zovem onako kako ih vidim, debeli. Ako želiš drugo ime, onda počni skidati kile.«
Fritz je vjerojatno bio čovjek s najduljim fitiljem kojeg sam ikada upoznao, ali je Slim taj put otišao predaleko. Mogao sam to osjetiti, okusiti, i još dok sam ležao tamo boreći se da dođem do daha i oporavim od udarca u leđa, shvatio sam da mi se u tom trenutku pruža prilika. Imao sam slobodne ruke i noge, iza leda se razvijala svađa, te sam je samo trebao iskoristiti. Prilika se ukazala u trenutku kad je Fritz prišao Slimu i zario mu prst u prsa. »Nemaš ti prava da me tako zoveš«, rekao je. »Naročito kad sam te zamolio da prestaneš.«
Potpuno nečujno, počeo sam puzati prema vratima, napredujući što sam mirnije i sporije mogao. Čuo sam udarac iza leđa. Uslijedio je drugi, a zatim i buka cipela po drvenom podu. Povici, rezanje, kletve pratili su taj ples po brusnom papiru, no tada sam već rukom gurao vrata s mrežicom, nasreću previše iskrivljena da bi pristajala u dovratak. Otvorio sam ih jednim pokretom ruke, otpuzao još kojih stopu ili dvije, i tada se našao pod suncem, ramenom udarivši o tvrdu zemlju Južne Dakote.
Mišići su mi bili posve čudni i nekako spužvasti. Kad sam pokušao ustati, jedva da sam ih osjećao. Bili su potpuno otupjeli i nisam ih mogao natjerati da prorade. Nakon tako dugog zatočeništva i neaktivnosti pretvorio sam se u paraliziranog klauna. Pokušavao sam se pridići na noge, no čim sam zakoračio, posrnuo sam i počeo padati. Pao sam, pridigao se, zateturao još kojih metar-dva, i ponovno pao. Nisam smio izgubiti ni trenutak, a zapravo sam teturao poput pijanca, ljubeći licem zemlju svakih tri-četiri koraka. Čistom upornošću uspio sam se dovući do Slimovog auta, stare krntije koju je parkirao uz kuću. Sunce ga je pretvorilo u pećnicu i kad sam dodirnuo vrata, lim je bio toliko vruć da sam zamalo vrisnuo. Na sreću, znao sam se snaći u autu. Meštar me naučio voziti, tako da nisam imao problema otpustiti ručnu kočnicu, povući čok i okrenuti ključ. Ipak, nisam imao vremena namjestiti sjedište. Noge su mi bile prekratke i gas sam mogao pritisnuti samo kad bih kliznuo niz sjedište i objesio se na upravljač, boreći se za goli život. Čim je motor zakašljao, prekinula se tučnjava u kolibi, a kad sam auto ubacio u brzinu, Slim je već trčao kroz vrata, prema meni, s pištoljem u ruci. Krenuo sam u luku, pokušavajući održati što veći razmak između nas, no to smeće mi se primicalo, a ja nisam mogao spustiti ruku s upravljača kako bih prebacio u drugu. Spazio sam kako Slim podiže pištolj i cilja. No, umjesto udesno, skrenuo sam ulijevo i pojurio ravno na njega. Zahvatio sam ga branikom, točno iznad koljena, on je odskočio i pao na tlo. To mi je dalo nekoliko seknudi. Prije nego što je uspio ustati, izravnao sam upravljač i krenuo željenim pravcem. Metak je raznio stražnji prozor, staklo je letjelo oko mene. Drugi se zario u armaturu, načinivši rupu u vratašcima ormarića.
Lijevom nogom nagazio sam kvačilo, prebacio u treću i odjurio. Natjerao sam auto na trideset, četrdeset milja na sat, poskakujući po neravnom terenu poput divljeg konja, čekajući da mi se sljedeći metak zarije u leda. No nije više bilo metaka. Ostavio sam to smeće licem u prašini i kad sam nekoliko minuta kasnije izišao na cestu, bio sam slobodan čovjek.
* * *

Jesam li bio sretan što ponovno vidim meštra? Možete se kladiti. Je li mi srce tuklo od radosti kad je raskrilio ruke i grlio me, dugo, dugo? Da, srce mi je tuklo od radosti. Jesmo li plakali od sreće?
Naravno, plakali smo. Jesmo li se smijali, slavili, plesali do besvijesti? Sve to i mnogo više.
Meštar Yehudi rekao je: »Nikad te više neću puštati iz vida«.
A ja sam odvratio: »Nikad više neću ići nikamo bez vas, i to do svoje smrti«.
Postoji ona stara izreka o tome kako čovjek cijeni samo ono što je izgubio. Unatoč svoj njezinoj točnosti, ne bih mogao reći da se ikad mogla primijeniti na mene. Od samog početka znao sam što sam izgubio - od trenutka kad su me iznijeli iz onog kina u Northfieldu, država Minesota, do trenutka kad sam ponovno ugledao meštra u gradu Rapid City, u Južnoj Dakoti. Pet i pol tjedana oplakivao sam gubitak svega dobroga i dragocjenoga, i sad pred svijetom izjavljujem kako se ništa ne može usporediti sa slašću kad ti se povrati sve ono bez čega si ostao. Od svih trijumfa koje sam doživio, nijedan me nije ushitio više od jednostavne činjenice da sam uspio povratiti vlastiti život.
Taj susret zbio se u Rapid Cityu, zato što sam tamo završio nakon bijega. Škrtica, kakav je bio, Slim nije mario za stanje automobila, te je krntija ostala bez benzina prije nego što sam prešao dvadeset milja. Da me, u sam sumrak, nije pokupio putujući trgovac, vjerojatno bih još danas lutao onim pustarama, uzalud tražeći pomoć. Zamolio sam ga da me ostavi kod najbliže policijske postaje, i nakon što su drotovi otkrili tko sam, prema meni su se odnosili kao prema princu. Dali su mi juhe i hot-dogove, dali mi novu odjeću, pripremili toplu kupku, i učili kako igrati preferans. Do trenutka kad je meštar stigao sljedećeg popodneva, već sam razgovarao s dvadeset novinara i pozirao za četristo fotografija. Moja otmica nije silazila s naslovnica više od mjesec dana, a kad je tamošnji dopisnik navratio do postaje po najnovije vijesti, prepoznao me s fotografija i pustio glas. Nakon toga su me opsjela sva njuškala i reporteri iz crnih kronika. Oko mene bljeskalice su sijevale poput petardi, a ja sam se hvalisao sve do zore, pričajući sve lude priče o tome kako sam nadmudrio svoje tamničare i pobjegao prije nego što su uspjeli pokupiti otkupninu. Sad mislim kako bi i same činjenice prošle jednako dobro, no tada se nisam mogao oprijeti potivu da ne pretjeram. Uživao sam u novoosvojenoj slavi, i nakon nekog vremena zavrtjelo mi se u glavi od toga kako su me reporteri gledali i hvatali svaku moju riječ. Ipak, bio sam šoumen, i jednostavno nisam imao srca iznevjeriti tako blaženu publiku.
Meštar je prekinuo cijelu tu besmislicu u trenutku kad je ušao. Sljedećih sat vremena svu moju pozornost privukli su zagrljaji i suze - no javnost nije vidjela ništa od toga. Sjedili smo sami u stražnjoj sobi postaje, plakali jedan drugome na ramenu, dok su dva policajca stražarili pred vratima. Nakon toga dali smo izjave, potpisali zapisnike i onda su me izveli otamo, probijajući se kroz masu promatrača i dobrohotnika okupljenih na ulici. Čuli su se povici, hura-hura, no meštar je zastao samo da bi se nasmiješio i domahnuo seljačinama prije nego što me utrpao u kola s vozačem, koja su čekala na ulici.
Sat i pol nakon toga, sjedili smo u kupeu vlaka i vozili se za New England, prema pješčanim obalama Cape Coda.
Tek u sumrak shvatio sam kako nećemo zastati u Kansasu. Budući da sam s meštrom morao nadoknaditi bezbroj stvari, morao mu opisati, objasniti i prepričati, u glavi mi je zvonilo kao u mikseru, i tek nakon što su se pogasila svjetla, tek nakon što smo se izvalili na ležajeve, sjetio sam se upitati za gospodu Witherspoon. Meštar i ja dotad smo proveli već šest sati zajedno, a njezino se ime nije spomenulo nijednom.
»Što je s Wichitom?« upitao sam. »Nije li Wichita jednako dobra kao i Cape Cod?«
»Wichita je krasna,« rekao je meštar, »no tamo je u ovo doba previše vruće. Ocean će ti činiti dobro, Walte. Oporavit ćeš se brže.«
»A što je s gospodom W.? Kad će nam se ona pridružiti?«
»Mali, ovaj put ona neće biti s nama.«
»Zašto? Pa, sjećate se Floride. Toliko joj se sviđalo da smo je morali svaki put čupati iz vode. Nisam vidio sretnije biće od nje, dok je plutala na valovima.«
»Možda i jest tako, no ovog ljeta ona neće plivati. Barem ne s nama.«
Meštar Yehudi je uzdahnuo i ispunio tamu nježnim, tugaljivim zvukom - iako sam bio mrtav umoran, na rubu sna, srce mi je počelo brže kucati, udarajući u mojoj nutrini poput zvona za uzbunu.
»Da?« upitao sam, trudeći se ne otkriti zabrinutost. »A zašto?«
»Nisam ti to namjeravao reći večeras. No, budući da si načeo temu, mislim da nema smisla skrivati pred tobom.«
»Što to?«
»Gospa Marion sprema se uploviti u bračnu luku.«
»Kakvu luku?«
»Zaručila se i udat će se. Ako sve bude išlo po planu, bit će u svetom braku još prije Dana zahvalnosti.«
»Udaje se? Ode u brak do smrti?«
»Upravo tako. S burmom na prstu i mužem u postelji.«
»A taj muž niste vi.«
»Jezik pregrizao. Pa, ovdje sam, s tobom. Kako mogu biti s njom ako sam ovdje s tobom?«
»Ali ... vi ste joj bili glavna faca. Nema pravo tako vam dati nogu. Ne bez vaše privole.«
»Morala je postupiti tako, a ja joj nisam želio stajati na putu. Walte, ta žena je pravi dragulj i ne želim čuti ni riječi protiv nje.«
»Govorit ću sve što želim. Netko vas je dobro ispreskakao, a ja na to rigam vatru.«
»Nije me ispreskakala. Ruke su joj bile vezane, i morala je dati obećanje koje se ne smije prekršiti.
Mali, da sam na tvom mjestu, zahvaljivao bih joj na tom obećanju svakog trenutka sljedećih pedeset godina.«
»Zahvaljivao? Meštre, serem ja na tu drolju. Serem i proklinjem tu dvoličnu flundru što vam je nanijela bol.«
»Nećeš, kad saznaš zašto je to učinila. Mali moj, sve to zbog tebe. Prodala se zbog malog pizdeka imenom Walter Claiborne Rawley, i to je bio najhrabriji i najnesebičniji čin kojeg sam ikad doživio.«
»Gluposti. Nemam ja s tim nikakve veze. Nisam ni bio tamo.«
»Mali, pedeset tisuća dolara. Što misliš, da ti novci rastu u grmlju? Kad su počela stizati ona pisma, morali smo biti brzi.«
»To je velika lova, slažem se, ali mi smo dosad sigurno zaradili barem duplo.«
»Ni izdaleka. Marion i ja zajedno nismo bili u stanju skupiti ni polovicu toga. Walte, ne ide nam loše, no ni izdaleka onako kako ti misliš. Troškovi su jezivi. Hotelski računi, prijevoz, reklame - sve se to gomila, tako da smo jedva malčice u plusu.«
»O«, rekao sam, i pritom na brzinu izračunao koliko smo novca sigurno potrošili - da bi mi se nakon toga zavrtjelo u glavi.
»O - točno tako. Dakle, što smo mogli - e, to je pitanje. Što učiniti prije nego što bude prekasno? Stari sudac Witherspoon glatko nas je odbio. S Marion nije razgovarao otkad se ubio Charlie, i nije namjeravao prekidati tu šutnju. U bankama su nam se smijali, zelenaši nisu htjeli ni čuti, pa čak i da smo prodali kuću, ne bismo uspjeli skupiti dovoljno. Dakle, što činiti - to nam je pitanje svaki dan izazivalo čir u želucu. Vrijeme ide, a svakim izgubljenim danom cijena će samo rasti.«
»Pedeset tisuća za moju kožu.«
»Nikakva cijena, ako se uzme u obzir moguća zarada tijekom sljedećih sezona. Mala cijena, no novaca jednostavno nije bilo.«
»I što ste učinili?«
»Siguran sam da si dosad već shvatio - gospoda Witherspoon jedna je iznimno šarmantna i očaravajuća osoba. Možda i jesam osvojio posebno mjesto u njezinome srcu, no nisam bio jedini koji je žudio za njom. U Wichiti ih ima mnoštvo, prosci joj izviruju iza svakog stupa i hidranta. Jedan od njih je i mladi žitni tajkun, Orville Cox, koji ju je prošle godine prosio pet puta. Dok smo ti i ja bili na turneji, mlađahni Orville bio je u gradu i taj se put nije predavao. Marion ga je, naravno, na kraju odbila, no taj je put to učinila prilično neraspoloženo, gotovo žaleći - svaki put kad bi ga odbila, ta bi tuga bivala sve jača. Trebam li nastaviti? Uglavnom, od Coxa je zatražila pedeset tisuća, svotu s kojom se bio savršeno spreman rastati, no pod uvjetom da otpise mene i s njim stane pred oltar.«
»To je ucjena.«
»Manje-više. No Orville zapravo i nije takav gad. Možda je malo dosadan, no Marion je savršeno svjesna toga.«
»Dakle«, promucao sam, ne znajući kako sve to primiti. »Dakle, mislim da joj dugujem ispriku.
Ponijela se kao prava faca.«
»Još kako. Prava, istinska heroina.«
»Ipak,« nastavio sam, i dalje ne želeći predati se, »ali sad je sve gotovo. Mislim reći, cijeli dogovor otpada. Pobjegao sam Slimu, i sad više nitko ne mora davati pare. Orville neka zadrži svoju posranu lovu - i po svom pravu i zakonu, to znači da je gospoda Witherspoon slobodna kao ptica.«
»Možda je tako. Ali se namjerila udati za njega. Razgovarali smo jučer, i tako stoje stvari. Želi ići do kraja.«
»Meštre, moramo to prekinuti - eto, to nam je činiti. Upasti na vjenčanje i oteti je.«
»Baš kao u filmovima?« Prvi put otkako smo otpočeli taj strahotan razgovor Meštar Yehudi čujno se nasmijao. »Upravo tako. Baš kao u fimovima.«
»Walte, pusti je. Odlučila je tako, i više je ništa ne može zaustaviti.«
»Ali, ja sam kriv. Da me nisu kidnapirali, ništa od toga ne bi se dogodilo.«
»Ne. Kriv je tvoj ujak, sinko, ne ti; ne smiješ kriviti sebe - ni sada, niti ikada. Pusti to. Gospoda Witherspoon učinit će ono što želi, a mi nećemo maknuti ni prstom. Jasno? Ponašat ćemo se kao džentlmeni, i ne samo što joj to nećemo uzeti za zlo nego ćemo joj poslati svadbeni poklon kakav nijedna mlada nije vidjela. A sad na spavanje. Čeka nas hrpa posla, i ne želim da si ni trenutka više razbijaš glavu time. Gotovo je. Zavjesa se spustila, počinje drugi čin.
Meštar Yehudi zvučao je savršeno uvjerljivo, no kad smo drugi dan sjeli doručkovati u vagon-restoranu, izgledao je bezvoljno i izmučeno - kao da je probdio noć, buljio u tamu i razmišljao o kraju svijeta. Učinilo mi se da je mršaviji nego prije, i pitao se kako to nisam primijetio još jučer. Je li me sreća toliko zaslijepila? Zagledao sam se bolje, proučavao mu lice najnepristranije što sam mogao.
Posve jasno, nešto se u njemu prelomilo. Koža mu je djelovala upalo, mlohavo, u bore oko očiju uvukao se umor i, sve u svemu, izgledao je nekako manji, ne toliko dostojanstveno kako sam ga pamtio. No, bio je pod stresom - prvo zbog moje otmice, zatim zbog gubitka žene - te sam se nadao da je tomu došao kraj. Povremeno bih primijetio da se grčio dok je žvakao hranu, a jednom je rukom posegnuo pod stol i pritisnuo trbuh. Je li stvarno bolestan, ili je riječ samo o trenutačnoj nelagodi? A ako njemu nije dobro, onda koliko je stanje zapravo loše?
Naravno, nije ni pisnuo, i budući da ni ja nisam izgledao previše blistavo, uspijevao je razgovor za doručkom u potpunosti skrenuti na mene.
»Jedi«, govorio je. »Mršav si kao metla. Jedi vafle, sinko, naručit ću još. Moramo ti nabaciti mesa na te tvoje kosti, vratiti ti snagu.«
»Trudim se koliko mogu«, odvratio sam. »Tamo mi baš i nije bilo kao u hotelu. S tim propalicama živio sam na psećoj hrani, želudac mi se sveo na veličinu graška.«
»A tu je i problem s tvojom kožom«, dodao je meštar, promatrajući kako se borim s još jednom porcijom slanine. »Moramo srediti i nju. Pun si mrlja - izgledaš kao da su te napale ospice.«
»Ne, gospodine, to su akne koje ponekad toliko smetaju da me boli i kad se smijem.«

»Naravno. Tijelo ti je potpuno podivljalo od zatočeništva. Bez imalo sunca, kupati se danonoćno u znoju - nije ni čudo što si potpuno propao. Plaže će ti pomoći, Walte, a ako ti te bubuljice ne nestanu, onda ću ti pokazati kako se riješiti ovih starih i nove držati na uzdi. Moja baka imala je tajni lijek koji me dosad nije iznevjerio.«
»Mislite reći da neću morati kupovati novu glavu?«
»Ova će ti poslužiti sasvim dobro. Da nemaš toliko pjega, izgledao bi posve dobro. Ali kad ih udružiš s aknama, efekt je prilično strahotan. No, nemoj tugovati, mali. Ubrzo ćeš morati brinuti samo o zaliscima - a oni će te pratiti sve do tužnog kraja.«
Proveli smo više od mjesec dana u kućici na plaži, na obali Cape Coda - dan za svaki dan zatočeništva kod ujaka Slima. Meštar ju je unajmio pod lažnim imenom kako bi me zaštitio pred novinarima, a zbog što veće jednostavnosti i prikladnosti prikazivali smo se kao otac i sin. Odlučio se za prezime Buck - on se prozvao Timothv Buck, a ja sam bio Timothv Buck II. Tim Buck Jedan i Tim Buck Dva. Često smo se smijali na taj račun - a bilo je uistinu zabavno jer je sve podsjećalo na tu zabit u kojoj smo se našli ... barem kad je u pitanju bila samoća. Bili smo visoko na litici, s pogledom na ocean, bez žive duše miljama uokolo. Gospoda Hawthorne svaki je dan dolazila iz Truroa kuhati i čistiti i bila je jedina osoba s kojom smo se družili - ostatak vremena bili smo posve sami. Sunčali smo se, dugo šetali po plažama, jeli školjke, spavali deset ili dvanaest sati svake noći. Nakon tjedan dana takvog režima osjetio sam se dovoljno spremnim da ponovno pokušam levitirati. Meštar je trening započeo s nekim rutinskim vježbama na tlu. Sklekovi, skakanje, trčanje po plaži, a kad je došao trenutak da ponovno okusi vjetar, otišli smo vježbati iza litice, gdje nas gospoda Hawthorne nije mogla uhoditi. Isprva sam se osjećao pomalo zahrdalo, pao i posrnuo nekoliko puta, ali sam se, pet-šest dana kasnije, ponovno vratio u staru formu - gibak i pokretan kakav sam oduvijek bio. Svjež zrak sjajan je vidar, pa iako se meštrova ljekarija nije pokazala toliko učinkovitom (topli ručnik natopljen u mješavinu slane vode, vinskoga octa i stipse koji sam kao oblog na lice stavljao svaka četiri sata) polovica bubuljica počela je nestajati sama od sebe - nesumnjivo zbog sunca i dobre hrane koju sam ponovno jeo.
Mislim da bi mi se snaga vratila još brže, da nije bilo jedne ružne navike koju sam razvio tijekom tih praznika medu dinama i sirenama za maglu. Sad, kad su mi se ruke ponovno mogle slobodno pokretati, počele su pokazivati zamjetnu neovisnost. Bile su prepune žudnje za putovanjem, meškoljile su se tjerane porivima da istražuju i ruju, i bez obzira koliko ih puta smirivao, putovale su upravo tamo kamo su poželjele. Noću sam se trebao samo uvući pod pokrivač, a one bi poželjele otputovati na svoje najomiljenije mjesto, ono šumovito kraljevstvo južno od ekvatora. Tamo bi posjećivale prijatelja, najvećeg medu prstima, onog svemoćnog koji je svojom mentalnom telepatijom vladao cijelim svemirom. Kad bi taj uputio svoj zov, nijedan podanik nije se mogao oprijeti. Začarao mi je ruke, i budući da ih nisam želio ponovno vezati konopima, preostalo mi je samo dati im slobodu. Tako je ono Aesopovo ludilo postalo moje, i tako se moj pimpek podigao preuzeti vlast nad mojim životom. Više nije nalikovao pištoljčiću na vodu koji je gospoda Witherspoon uzela na svoj dlan. Otad je dobio i na veličini i na izgledu, i otad je njegova riječ postala zakon. Žudio je da ga se dira, pa sam ga dirao.
Tražio je da ga se mazi, navlači i stišće, pa sam se, spremna srca, klanjao svim njegovim hirovima.
Koga briga ako oslijepim? Koga briga ako mi otpadne kosa? Priroda je zvala, te sam joj svakonoćno hrlio, bez daha i gladan poput samoga Adama.
Što se ticalo meštra, tu stvarno nisam znao što bih mislio. Naizgled je uživao, i iako su mu se ten i boja vidno popravili, bio sam nazočan prilikom tri ili četiri želučana napadaja, štoviše, trzanje lica postalo je gotovo uobičajena pojava - prilikom svakog drugog ili trećeg obroka. Ipak, raspoloženje mu nije moglo biti bolje, pa kad nije čitao svoga Spinozu ili radio sa mnom na nastupu, neprekidno je visio na telefonu i dogovarao sve pojedinosti moje nadolazeće turneje. Bio sam velika zvijezda. Otmica se pobrinula za to, a Meštat Yehudi je i više nego spremno u potpunosti iskoristio situaciju. Na brzinu preradivši svoje planove za moju karijeru, smjestio nas je u skrovište na Cape Codu i nastavio provoditi svoju ofenzivu.
Sad je držao sve asove i mogao je izigravati teško dostupnu veličinu. Mogao je određivati uvjete, tražiti nove, još nečuvene postotke od impresarija, zahtijevati jamčevine s kojima su se mogli uspoređivati samo oni najveći honorari. Stigao sam do vrha prije nego što smo to očekivali, te me meštar, još ne završivši sve svoje dogovore, uvalio u desetke teatara na Istočnoj obali, sredivši mi cijeli niz jednodnevnih ili dvodnevnih gostovanja koja ćemo odrađivati sve do kraja godine. I to ne samo u nekakvim gradićima i selima - pošli smo na prave gradove, istaknuta mjesta o kojima sam oduvijek sanjao. Providence i Newark; New Haven i Baltimore; Philadelphia, Boston, New York. Nastup smo preselili u zatvoreni prostor, i tada počeli igrati stvarno na veliko. »Gotovo je s hodanjem po vodi«, rekao je meštar. »Gotovi smo sa seljačkim kostimom, nema više sajmova, ni piknika gospodarskih komora. Walte, postaješ zračni artist, jedini svoje vrste, i ljudi će plaćati vrhunske cijene da bi vidjeli tvoj nastup. Odijevat će svoja najfinija odijela, sjediti u baršunastim stolcima, a kad se gledalište zamrači i kad reflektor osvijetli samo tebe, tada će im oči ispasti iz glava. Walte, umirat će od početka do kraja. A ti ćeš skakati i vrtjeti se pred njima, dok će te oni, jedan za drugim, pratiti tim stubištem do raja. Kad završiš, sjedit će u nazočnosti Boga.«
Takvi su hirovi sreće. Otmica koju sam preživio bila je nešto najgore što me zadesilo u životu, a pokazala se kao moj veliki proboj, onaj udarac koji me konačno lansirao u orbitu. Dobio sam mjesec dana besplatne reklame, i kad sam se konačno oslobodio Slimovog stiska, bio sam poznat u svim domovima, postao najpoznatija faca u državi. Vijesti o mojemu bijegu stvorile su novi nemir, još jednu senzaciju zaredom - nakon toga nisam mogao pogriješiti. Ne samo što sam bio žrtva, nego i junak, neustrašivi patuljak kojega nisu samo sažaljevali nego i voljeli. Trpio sam vezanih ruku i nogu, začepljenih usta, već su me proglasili mrtvim, da bih mjesec dana kasnije postao sveopćim miljenikom.
Da ti mozak pukne od svega toga - od tolikog uzbuđenja čovjeku bi se mogle smrznuti i šmrklje u nosu.
Amerika mi je ležala pod nogama, a kad je konce povlačio Meštar Yehudi, bilo je posve vjerojatno da će tamo ostati još dugo vremena.
Jesam, nadmudrio sam ujaka Slima, no to nije promijenilo činjenicu da je i dalje bio na slobodi.
Drotovi su pretražili kolibu u Južnoj Dakoti, no osim hrpe otisaka prstiju i nešto prljavog rublja, zločincima nije bilo ni traga. Mislim da sam tada trebao strepiti, sa zebnjom očekivati nove nevolje, no, ma koliko to čudno zvučalo, nisam time previše razbijao glavu. Na Cape Codu bilo je previše spokojno za takve misli, i nakon što sam jednom uspio nadjačati strica, bio sam uvjeren da to mogu ponoviti - brzo sam zaboravio koliko sam se ustvari izvukao za dlaku. Meštar Yehudi obećao mi je da će me štititi, a ja sam mu vjerovao. Više neću sam odlaziti u kino, i sve dok mi je on uvijek u blizini, što bi me moglo zadesiti? Kako su prolazili dani, sve sam manje i manje mislio na otmicu. A i kad bih pomislio na nju, činio sam to većinom kako bih ponovno proživio bijeg i razmišljao koliko sam teško autom ranio Slima. Nadao sam se da mu je stvarno gadno - da sam ga branikom pogodio u čašicu koljena, dovoljno snažno da mu smrvim kost. Priželjkivao sam da sam ga istinski teško ranio, da znam da će zbog toga šepati do smrti.
Ipak, bio sam previše okupiran drugim stvarima da bih previše priželjkivao osvrtati se za sobom. Dani su mi bili prepuni, natrpani pripremama i pokusima za novi nastup, a i noćne more nisu se uspijevale utrpati na popis uzvanika u snove - uzimajući u obzir koliko mi je kurac bio spreman za igru i zabavu.
Između tih noćnih eskapada i poslijepodnevnih napora nisam imao ni trenutka za mračne misli i strahove. Nije me progonio Slim, nije me ometalo skoro vjenčanje gospođe Witherspoon. Misli su mi se okrenule onom najbližem od svih problema, i to mi je bilo dovoljno i previše - kako Walta-čudo od djeteta pretvoriti u kazališnog artista, stvorenje koje pristaje unutar svih ograničenja zatvorene pozornice.
Meštar Yehudi i ja vodili smo mamutske konverzacije o toj temi, no većinom smo nove točke stvarali metodom pokušaja i pogrešaka. Sat za satom, dan za danom, stajali bismo na vjetrom šibanoj plaži, mijenjali, ispravljali, trudili se biti što bolji dok su nam nad glavama kriještala i prelijetala jata galebova. Željeli smo iskoristiti svaki trenutak. Bilo nam je to temeljno načelo, cilj svih naših napora i bjesomučnih proračuna. U onim vukojebinama mogao sam svaki nastup prilagođivati sebi - imao sam dobrih sat vremena, a i više ako sam bio raspoložen. No, vodvilj je bio drugi par rukava. Dijelit ću vrijeme s drugim izvođačima, tako da sam nastup morao sabiti na dvadeset minuta. Ostali smo bez jezera, ostali smo bez efekta otvorenog neba, ostali smo bez veličanstvenih stometarskih šetnji i šepirenja u hodu. Sve se moralo stisnuti u manji prostor - no kad smo počeli istraživati sve prednosti i mane, shvatio sam da manje nužno ne znači i lošije. Na raspolaganje su nam se stavila neka nova sredstva, koja smo samo morali prilagoditi sebi u korist. Kao prvo, imali smo rasvjetu. I meštar i ja slinili smo na samu pomisao o njoj, zamišljajući sve efekte koje nam je ona omogućavala. Mogli smo u tren oka prijeći iz najmrklije tame u najžarkije svjetlo - i obratno. Mogli smo dvoranu zatamniti da je u njoj bilo jedva vidljivo, premještati svjetla s mjesta na mjesto, igrati se bojama, činiti da nestajem i pojavljujem se po vlastitoj volji. Zatim, bila je tu i glazba, koja zvuči daleko bogatije i sonornije kad je se izvodi u zatvorenomu. Neće nestati u buci, neće je gušiti promet i zvukovi vrtuljaka. Glazbala će postati neodvojivim dijelom moga nastupa, i ona će voditi publiku morem promjenjivih osjećaja, nježno otkrivajući mnoštvu kako treba reagirati. Gudači, rogovi, drveni puhači, bubnjevi - svake noći u rupi su svirali profesionalci koji su, kad bismo im rekli što želimo, znali kako to treba prenijeti publici.
I, najbolje od svega, gledaocima će biti udobnije. Neće ih smetati zujanje muha, sunčev sjaj - zato i neće toliko razgovarati niti gubiti koncentraciju. U trenutku podizanja zavjese dočekat će me, i od početka do samog kraja nastupa sve će biti pod nadzorom, poput tempirane bombe od jednostavnog početka napredovati do najluđeg, najbezumnijeg finala ikad viđenog na suvremenoj sceni.
Tako smo prežvakavali ideje, oblikovali ih tijekom tih nekoliko tjedana, i konačno stvorili plan. »Oblik i jasnoća«, rekao je meštar. »Struktura, ritam i iznenađenje.« Nismo namjeravali prikazati nasumični niz trikova. Cijeli nastup imao se razvijati poput priče u kojoj smo, malo po malo, razvijali napetost, vodeći gledatelje prema sve većim i većim uzbuđenjima - i čuvajući ono najbolje i najspektakularnije za sam svršetak.
Kostim nije mogao biti jednostavniji - bijela košulja, raskopčana oko vrata, široke crne hlače i bijele plesne cipele. Bijele cipele bile su najvažnije. One su morale skakati u oči, stvarajući najveći mogući kontrast sa smeđim podom pozornice. Kako smo imali samo dvadeset minuta za nastup, nije bilo vremena za presvlačenje, dodatne ulaske ili izlaske. Nastup smo oblikovali u jednom komadu, izvodio sam ga bez stanke ili prekida, no u mislima smo ga razlomili na četiri dijela i radili odvojeno na svakomu - kao da je riječ o četiri čina jedne drame:
DIO PRVI. Klarinet solo, nekoliko taktova trilera u pastoralnom tonu. Melodija oslikava nevinost, leptiriće, maslačke koje njiše lahor. Zavjesa se diže i otkriva praznu, blistavo osvijetljenu pozornicu.
Ulazim, i prve dvije minute ponašam se kao da nemam blagog pojma ni o čemu - poput budale s metlom u dupetu i pudingom umjesto mozga. Udaram u nevidljive predmete razasute posvuda, nalijećem na jednu prepreku za drugom dok se klarinetu pridružuje fagot. Popiknem se na kamen, udarim nosom u zid, prst mi zapne u vratima. Prava slika ljudske nespretnosti, teturavi blesan koji jedva zna stajati na tlu - a da i ne spominjemo da bi se podigao iznad njega. Naposljetku, nakon nekoliko gotovo čistih promašaja, uspijevam pasti ravno na lice. Trombon se oglasi podrugljivim glisandom - čuje se prvi smijeh. Ponovim. No taj put još nespretnije. Ponovno trombon u glisandu, zatim doboš, i glasan udar velikog bubnja. Komedijaški raj, a ja srljam ravno na tanki led. Jedva se uspijem pridići, kad nagazim na koturaljku i padnem ponovno. Salve smijeha. Nekako se osovim na noge, srljam uokolo čisteći paučinu iz kose i tada, baš kad se u publici počne rađati ona istinska zbunjenost - jesam li stvarno toliko nesposoban kako izgledam - tada izvedem prvi trik.
DIO DRUGI. Sve mora izgledati posve slučajno. Ponovno sam se spotaknuo i dok glavinjam naprijed, očajnički pokušavajući povratiti ravnotežu, pružam ruku i hvatam se za nešto. Za prečku nevidljivih ljestava i odjednom visim u zraku - no samo djelić sekunde. Sve se zbiva toliko brzo daje gotovo nemoguće reći jesam li se izdigao u zrak ili nisam. I prije nego što publika stigne shvatiti, puštam se i padam na tlo. Svjetla gasnu, gase se u potpunosti - cijela dvorana nađe se u potpunome mraku. Glazba - tajanstveni gudači, drhture od čuda i očekivanja. Trenutak kasnije pali se spot. Luta lijevo-desno, zatim se zaustavlja na mjestu na kojemu se nalaze ljestve. Ustajem i počinjem tražiti nevidljivu preču.
Kad rukom ponovno dodirnem ljestve, dodirujem prečku nesigurno, raskolačim oči od zaprepaštenja.
Nešto čega nema nalazi se upravo tamo. Dodirujem ponovno, iskušavam jesu li čvrste, i počnem se uspinjati - jako oprezno, prečku po prečku, s velikim naporom. Sad više nema sumnje. Više nisam na tlu - vršci mojih blještavo bijelih cipela vise u zraku kao dokaz. Tijekom uspona, spot se širi, raspršuje u mekom sjaju koji naposljetku obuhvaća cijelu pozornicu. Stignem do vrha, pogledam dolje i počinjem se bojati. Nalazim se pet stopa iznad tla - kog vraga tamo radim?
Gudači ponovno u vibratu, podcrtavaju moju paniku. Počnem se spuštati, no na pola puta ispružim ruku i dodirnem nešto čvrsto - daska koja lebdi u zraku. Zapanjen sam. Prstima prelazim po nevidljivom predmetu i, malo po malo, obuzme me znatiželja. Prebacim se tijelom na drugu stranu ljestava i spuznem na dasku. Dovoljno je snažna da izdrži moju težinu. Ustanem, počnem hodati, polako prelazim pozornicu tri stope iznad poda. Nakon toga, jedan rekvizit vodi ka drugome. Daska se pretvori u stubište, stubište postane uže, uže postaje ljuljačka, ljuljačka se pretvori u tobogan. Sedam minuta ispitujem te predmete, plazim, hodam po njima na vršcima prstiju, polagano postajem sigurniji dok muzika sve više jača. Izgleda kao da bih se tako mogao igrati vječno. Tada, naglo, skočim s postolja i počnem padati.
DIO TREĆI. Lebdim prema tlu, raširenih ruku, spuštam se polagano, kao u snu. Zaustavim se trenutak prije nego što dodirnem pod. Gravitacija je prestala postojati, lebdim petnaest centimetara iznad tla, bez ikakvog uporišta. Dvorana se zamračuje, trenutak kasnije obasja me svjetlo samo jednog špota.
Pogledam dolje, pogledam uvis, ponovno pogledam dolje. Mičem nožnim prstima. Pokrećem lijevu nogu amo-tamo. Pokrenem desnu nogu amo-tamo. Stvarno. To je stvarno. Istina - lebdim u zraku.
Tišinu prekida tuš na bubnju - glasan, uporan, kida živce. Kao da najavljuje strašne pogibelji, napad na ono nemoguće. Sklapam oči, širim ruke najviše što mogu, duboko udahnem. Točno sam na polovici točke - najvažnijem od svih trenutaka. Dok me spot i dalje prati, počinjem se uzdizati u zrak, polagano i nezaustavljivo idem sve više, sve do sedam stopa u jednom jedinom, mekom, gotovo nebeskom uzmahu. Zastanem na vrhu, u sebi polako odbrojim do tri, zatim otvorim oči. Nakon toga sve se pretvara u magiju. Glazba grmi punom snagom, a ja sljedećih osam minuta bez prekida izvodim akrobacije u zraku, ulijećem i izlijećem iz kruga svjetla okrećući se, radeći salta i pune vijke. Jedan okret pretapa se u drugi, svaki još ljepši od onog prethodnog. Više se ne osjeća opasnost. Sve se pretvorilo u užitak, euforiju, ushit dok se promatra kako svi zakoni prirode umiru pred očima.
DIO ČETVRTI. Nakon posljednjeg salta, kliznem natrag do sredine pozornice, ponovno na sedam stopa iznad tla. Na meni tri špota - jedan crveni, jedan bijeli, jedan modri. Ponovno glazba - violoncella i francuski rogovi, neopisivo ljupki. Orkestar izvodi 'America the Beautiful' najmiliju, najpoznatiju od svih pjesama. U četvrtom taktu krenem naprijed, hodam po zraku glazbenicima iznad glava, ravno u gledalište. Hodam sve dok glazba svira, idem sve do samog dna gledališta; prate me pogledi, vratovi se izvijaju, ljudi ustaju iz sjedišta. Stignem do zida, okrenem se i pođem natrag, opet onako sporo i dostojanstveno kao i prije. U trenutku kad se ponovno nađem iznad pozornice, publika se već sjedinila sa mnom. Dodirnuo sam ih svojom milošću, dopustio im sudjelovati u misteriju mojih božanskih moći.
* * *

Okrenem se u zraku, nakratko ponovno zastanem, a zatim polagano odlebdim do tla, upravo dok zamiru posljednje note skladbe. Raširim ruke i nasmiješim se. I naklonim - samo jednom - a tada se zavjesa spusti.
Nije bilo tako loše. Malo kičasto na kraju, no meštar je toliko želio 'America the Beautifull' da ga, ma koliko se trudio, nisam uspio odgovoriti od toga. Uvodnu pantomimu oblikovao sam ja, glavom i bradom, a meštru su te ludosti toliko prirasle srcu da se čak malo i zanio. Klaunovsko odijelo učinilo bi ih još smješnijima, rekao je, no ja sam ga odbio i tvrdio upravo suprotno. Ako ljudi unaprijed očekuju šalu, onda se čovjek mora jako potruditi da ih nasmije. Ne može se odmah početi u glavu - publici se mora prikrasti i zaskočiti ih. Na tu sam raspravu i uvjeravanje potratio pola dana - no u drugim pitanjima nisam bio ni upola toliko uvjerljiv. Najviše od svega zabrinjavao me kraj - trenutak kad moram napustiti pozornicu i u zraku šetati gledalištem. Znao sam da je ideja dobra, no i dalje nisam imao potpuno povjerenje u svoje levitacijske sposobnosti. Ako ne uspijem održati visinu od osam i pol ili devet stopa, uslijedit će gomila problema. Ljudi bi mogli skakati i hvatati me za noge, a čak i slab udarac ili samo dodir bio bi dovoljan da me sruši. A što ako me netko uistinu zgrabi za gležanj i povuče na pod? U kazalištu bi nastala ludnica. Vjerojatno bih poginuo. To sam smatrao velikim rizikom, no meštar je samo odmahnuo na svu moju nervozu. »Možeš ti to«, rekao je. »Zimus si na Floridi imao dvanaest stopa, a ne pamtim kad si se posljednji put spustio ispod deset. Možda onaj put u Alabami, ali si tad bio prehlađen i nisi bio koncentriran. Walte, poboljšao si se. Malo po malo, pokazuješ napredak na svim poljima. Možda ćeš se morati malo više koncentrirati, ali ti devet stopa više nije nedostižno.
Bit će ti to samo dio posla - šetnja po kvartu i doma. Ne boj se. Ako uspiješ samo jednom, onda si siguran. Vjeruj mi, sinko, bit će upravo kao u filmovima.«
Najteži trik bio je skok s ljestava, i vjerojatno sam ga uvježbavao kao sve ostale zajedno. Najveći dio nastupa sastojao se od prerada okreta s kojima sam već otprije bio siguran. Nevidljivi rekviziti, uzleti uvis, akrobacije u zraku - tada mi sve to više nije bilo nimalo problematično. No skokovi na ljestve bili su mi novost - a cijeli je program ovisio upravo o tome hoću li ih uspjeti izvesti. Možda ne zvuči previše značajno u usporedbi sa svim onim dramatičnim ukrasima - trebao sam se podići deset centimetara iznad tla tijekom samo jedne sekunde - no problem je bio u prijelazu, poput munje brzom dvokoraku kojim sam morao skočiti iz jedne faze u drugu. Iz prekobicavanja i suludog teturanja pozornicom morao sam se u trenutku prebaciti u podizanje - i to izvesti u jednom jedinom pokretu, što je značilo zateturati naprijed, zgrabiti prečku i podići se - istovremeno. Samo šest mjeseci ranije ne bih ni pokušao izvesti nešto slično, no bio sam uvelike skratio vrijeme ulaska u trans prije levitacije. Sa šest-sedam sekundi na početku karijere, spustio sam vrijeme na manje od sekunde - bilo je to gotovo simultano spajanje misli i djela. Ipak, ostala je činjenica da sam se i dalje podizao iz stojećeg stava.
Oduvijek sam činio tako - bio je to jedan od temelja mojega umijeća, i sama pomisao na tako korjenitu promjenu značila je ponovno promišljanje cijeloga procesa, od vrha do dna. No, uspio sam. Uspio sam, čistim naporom, i od svega što sam stvorio kao levitator time se najviše ponosim. Meštar Yehudi točku je nazvao Raspršeno bacanje - a tako sam se otprilike i osjećao - osjećao sam se kao da sam istovremeno na nekoliko mjesta. Padajući naprijed, u djeliću sekunde ukopao sam se stopalima u pod; zatim sam trepnuo. I taj treptaj bio je ono najvažnije. Njime sam vraćao sjećanje na trans, te je čak i taj najkraći trenutak te treperave praznine dostajao da u meni proizvede onaj neophodno potreban prijelaz.
Trepnuo bih, podigao ruku, šakom prihvatio nevidljivu prečku i nakon toga počeo se uspinjati. Nije bilo moguće dulje vremena održavati toliko izvijen položaj. Granica je bila tri četvrt sekunde - no to je bilo sve što sam trebao - i kad sam konačno usavršio pokret, to se pretvorilo u prijelomni trenutak nastupa, u os oko koje se vrtjelo sve ostalo.
Tri dana prije nego što smo otputovali iz Cape Coda, muškarac u bijelom odijelu dovezao nam je naš pierce-arrow. Dovezao ga je čak iz Wichite, i kad je izašao i, nacereno, pretjerano srdačno, stegnuo meštrovu ruku, pretpostavio sam da preda mnom stoji onaj zloglasni Orville Cox. Prva pomisao bila mi je ritnuti tog prevaranta u goljenicu, no prije nego što sam mu stigao isporučiti svoj izviđački pozdrav, Meštar Yehudi spasio me obrativši mu se kao gospodinu Bigelowu. Nije mi trebalo dugo da shvatim kako je on još jedan od praznoglavih obožavatelja gospode Witherspoon. Bio je mlad, dvadeset četiri godine, okrugla lica i široka osmijeha, a svaka druga riječ koja mu je silazila s usana bila je 'Marion'. Ta se morala stvarno potruditi da ga nagovori na tako velik put, no djelovao je savršeno zadovoljan i strašno ponosan što je uspio. Doslovno mi se bljuvalo. Kad ga je meštar pozvao u kuću na hladno piće, već sam mu bio okrenuo leda i bučno se uspinjao drvenim stubama.
Uputio sam se ravno u kuhinju. Gospoda Hawthorne bila je ramo i prala sude od ručka - malena i koščata, stajala je na klupici pred sudoperom. »Bog, gospodo H.«, rekao sam, i dalje u utrobi osjećajući buru, osjećajući se kao da mi vrag u glavi radi sklekove. »Što je za večeru?«
»List, krumpir pire i kisela repa«, rekla je, svojim oštrim novoengleskim naglaskom.
»Mljac. Ne mogu dočekati da zagrizem repu. Mogu zamoliti dvostruku porciju?«
Time sam je natjerao da se nasmiješi. »Nema problema, gosparu Buck«, rekla je, okrenuvši se na klupici kako bi me pogledala. Načinio sam tri-četiri koraka prema njoj, a zatim krenuo s ludnicom.
»Ma koliko dobro kuhali, gospo,« rekao sam, »kladim se da nikad niste složili ništa ni upola ovako ukusno.«
I prije nego što je stigla prozboriti i jednu riječ, široko sam joj se nasmiješio, raširio ruke i podigao s tla. Podizao sam se polagano, što sam više mogao a da pritom ne udarim glavom u strop. Kad sam stigao do vrha, ostao sam gore i gledao gospodu Hawthorne - a šok i zaprepaštenje koji su joj se širili licem bili su sve što sam želio. U grlu joj je zastao jauk, zakolutala je očima, i tada se srušila s klupice, udarivši, ne preglasno, o pod.
No, dogodilo se tako da su u tom trenutku Bigelow i meštar upravo ulazili u kuću, te ih je taj udarac potjerao da pohitaju u kuhinju. Meštar Yehudi stigao je prvi, upavši kroz vrata usred mog spuštanja, ali kad je Bigelow, nekoliko sekundi kasnije uletio tamo, noge su mi već bile čvrsto na zemlji.
»Što se zbiva?« povikao je meštar, u trenutku shvativši sve. Gurnuo me u stranu i prignuo se nad ukočeno tijelo gospode Hawthorne. »Koji je to vrag!?«
»Mala nezgoda«, rekao sam.
»Moš mislit kakva nezgoda«, rekao je, zvučeći bješnje nego što sam ga čuo mjesecima, možda i godinama. Odjednom sam požalio zbog te neslane šale. »Idiote, gubi se u sobu i ne izlazi dok te ne pozovem. Sad imamo društvo, dakle s tobom ću se pozabaviti kasnije.«
Nikad nisam pojeo onu tepu, a niti ijedno drugo jelo gospode Hawthorne. Čim se osvijestila, odmah se pridigla i odmarširala kroz vrata, zaklevši se kako više nikad neće kročiti u našu kuću. Nažalost nisam vidio njezin odlazak - meštar mi je to pričao sljedećeg jutra. Isprva sam pomislio da me zavitlava, no kad se nije pojavila do podneva, shvatio sam da sam nasmrt prestravio tu siroticu. Doduše, upravo sam to želio učiniti, no nakon što sam izveo svoje, više mi se nije činilo toliko zabavnim. Nije se vratila po plaću, i iako smo ostali još sedamdeset dva sata, nismo je više vidjeli. Nikad.
Ne samo što se pokvarila kvaliteta hrane, nego sam doživio i ono posljednje poniženje kad me Meštar Yehudi natjerao da počistim kuću onog jutra kad smo se spakirali i spremili na put. Mrzio sam takve kazne - ići u krevet bez večere, obavljati poslove u kuhinji, čistiti kuću - no bez obzira koliko se pjenio i kleo, meštar je bio u pravu. Nije bilo važno što sam najveće dijete-zvijezda još otkad je David nabio praćku i pustio kamen. Prešao sam granicu, te me meštar morao slomiti i dovesti u red prije nego što mi glava nabrekne poput 'medicinke'.
Što se tiče Bigelowa, uzroka izljeva mog bijesa, nema se mnogo što reći. Ostao je još samo nekoliko sati, i kasno popodne po njega je stigao taksi - vjerojatno da ga odveze do najbliže željezničke postaje, na kojoj će započeti svoje dugo putovanje do Kansasa. Gledao sam ga kako odlazi s prozora svoje sobe na katu, mrzeći ga zbog te njegove debilne veselosti i činjenice što je dobar s Orvilleom Coxom, muškarcem kojega je gospoda Witherspoon pretpostavila i meni i meštru. A Meštar Yehudi, kao da je želio zagorčiti sve, bio je uljudan poput pape, i upravo mi je palilo živce gledati ga kako se carski ophodi prema tom glupom bankarskom piskaralu. Trenutak prije nego što su se zatvorila vrata taksija, u ruke te budale položio je velik, prelijepo umotan paket. Nisam imao pojma što se nalazi u kutiji. Meštar mi nije rekao, i iako sam ga namjeravao upitati prvom prilikom, prije mog izlaska iz zatvora proteklo je toliko sati da sam, u tom presudnom trenutku, jednostavno zaboravio. Pokazalo se da će proći punih sedam godina prije nego što uspijem otkriti što je bilo u paketu.
Iz Cape Coda pošli smo za Worchester, pola dana vožnje prema zapadu. Bilo je lijepo ponovno putovati pierce-arrowom, u stafim, poznatim kožnim sjedištima, i kad smo konačno zašli u kopno, ostavili smo za sobom, poput omota bombona, sve svađe i prepirke, neka ih vjetar nosi preko dina, ravno u valove.
Nisam želio ništa uzimati zdravo za gotovo, i kako bih se osigurao da među nama nema zle krvi, ponovno sam se ispričao meštru. »Pogriješio sam,« rekao sam, »i žao mi je.« I time sam cijelu tu aferu duboko zakopao u prošlost.
Smjestili smo se u hotelu Cherrv Vallev, ofucanom kupleraju samo dva ulaza od teatra Luxor. Tamo sam imao prvi nastup, te smo, sljedećih četiri dana, ujutro i uvečer, u kazalištu održavali pokuse. Luxor je bio daleko od velikih palača zabave kojima sam se nadao, ali je imao pozornicu, zavjese i svjetla, a meštar me uvjeravao da će sve biti bolje čim stignemo do većih postaja na turneji. Worcester je bio dobro i mirno mjesto za početak, rekao je, pogodno da se bolje upoznam s osjećajem pozornice. A ja sam se navikavao brzo, bez muke pamtio sve oznake, no preostalo je još bezbroj pogrešaka i teškoća koje se moralo riješiti - usavršiti sekvencu sa spotovima, uskladiti glazbu s tokom nastupa, koreografirati finale kako bih izbjegao balkon koji je stršio preko pola sjedišta u orkestru. Meštra je opsjedala tisuću i jedna sitnica. Provjeravao je ispravnost zavjesa s tehničarom, slagao rasvjetu s rasvjetarima, beskonačno raspravljao o glazbi s glazbenicima. Uz nemali trošak, angažirao je sedmoricu njih da nam se pridruže tijekom posljednja dva dana pokusa, te je neprekidno žvrljao promjene i ispravke u njihove dionice, sve do posljednje minute, očajnički se trudeći da sve bude kako valja. I ja sam uživao radeći s njima. Bili su hrpa blefera i bivših veličina, stara garda koja je svirala još prije nego što sam se rodio, i kad se sve zbroji, vjerojatno su po varijeteima proveli nekih dvadeset tisuća noći, prateći pritom nekih sto tisuća raznih nastupa. Ti prdonje vidjeli su sve, no kad sam prvi put izašao pted njih i pokazao što znam nastao je pravi pakao. Bubnjar se onesvijestio, fagotist je ispustio fagot, trombonist se zakašljao i nije mogao svirati. To mi se činilo kao dobar znak - ako sam uspio impresionirati takve okorjele cinike, samo pomislite što će biti kad se nađem pred običnom publikom.
Hotel je bio prikladno smješten, no spavanje u tom buhogradu zamalo me koštalo glave. Uza sve kurve koje su se vukle hodnicima i stubištima, pimpek mi je pulsirao poput slomljene kosti i nije mi davao mira. S meštrom sam dijelio dvokrevetnu sobu, i morao sam čekati da zahrče prije nego što bih se mogao početi igrati svojom kobasom. No to čekanje znalo se otegnuti u beskraj. Meštar je volio pričati u mraku, razgovarati o nekim sitnicama s dnevnih pokusa, i umjesto da uzmem stvar u ruke (a stvar mi je ionako bila u ruci), morao sam smišljati pristojne odgovore na njegova pitanja. Svakom minutom koja je prolazila, agonija je postajala sve težom, bolnijom, nepodnošljivijom. Kad bi konačno zaspao, onda bih rukom posegao nadolje i skinuo jednu prljavu čarapu. Njom bih hvatao sjeme - držao sam je u lijevoj ruci, dok bih radio desnicom i naposljetku brizgao spermu u zgužvani pamuk. Nakon tolikog čekanja, bila su potrebna dva-tri trzaja. Tada bih odjecao tihu himnu zahvalnicu i pokušao zaspati, no jednom, tih dana, je bilo kao nijednom. Neka drolja bi u hodniku prasnula u smijeh, u sobi na gornjem katu zaškripale bi opruge, i tada bi mi glavu opsjele sve moguće opscenosti. Prije nego što bih se uspio snaći, kurac bi mi se ukrutio i sve iz početka.
Jedne noći zacijelo sam bio previše bučan. Bila je to noć uoči nastupa u Worchesteru i upravo sam radio na još jednoj čarapi punoj blaženstva, kad se meštar naglo probudio. Možete misliti kakav je to živčani slom bio - moj. Kad mu se glas probio kroz tamu, osjećao sam se kao da mi je luster aterirao na glavu.
»Walte, što te muči?«
Ispao mi je iz ruke kao da je iz njega niknulo trnje. »Muči?« upitao sam. »Što mislite, muči?«
»Mislim na tu buku. Trzanje, trešnju, škripanje - sve ono što dolazi iz tvoje postelje.«
»Malo me svrbi. Zapravo, meštre, strašno me svrbi i ako se dobro ne počešem, svrab neće nestati.«
»O, da, svrbi itekako. Svrab koji se rada u medunožju i širi se plahtama. Mali, smiri se. Iscrpit ćeš se, a iscrpljeni artist je šlampavi artist.«
»Nisam iscrpljen. U formi sam kao nikad u životu.«
»Možda zasad. No, drkanje ima svoju cijenu, i ubrzo ćeš osjetiti posljedice. Ne moram ti govoriti kakvo je blago pimpek. Ali, ako ti previše priraste srcu, lako se pretvori u štapin dinamita. Walte, čuvaj bindu. Čuvaj je za onaj pravi trenutak.«
»Da čuvam što?«
»Bindu. Indijanski naziv za tu tvar života.«
»Mislite na spermiće?«
»No, dobro, spermići. Ili kako god to želio zvati. Vjerojatno postoji stotinu imena, no sva znače isto.«
»Sviđa mi se bindu. Stvarno je jači od drugih.«
»Sve dok ne nadjačaš sebe samoga, mali moj čovječe. Čekaju nas veliki dani i noći, i trebat će ti svaki tračak snage.«
Ali, ništa od toga nije bilo važno. Umoran ili ne, čuvajući bindu ili je proizvodeći na hampere, preletio sam taj prag poput šišmiša iz pakla. U Worcesteru su se skamenili. Zapanjili smo ih u Springfieldu. U Bridgeportu su dizali jezike s poda. Čak se i ona nezgoda u New Havenu pokazala kao skriveni blagoslov, budući da je svim sumnjičavcima jednom zauvijek začepila usta. Uza sve što se govorilo o meni, pretpostavljam kako je bilo posve prirodno da su neki počeli u svemu tomu tražiti prijevaru.
Vjerovali su da je svijet stvoren na određeni način, i da u njemu nema mjesta za osobe s mojim darom.
Ono što sam činio moglo je remetiti sve zakonitosti. Proturječio sam znanosti, preokretao logiku i zdrav razum, mljeo stotine teorija, i umjesto da promijene pravila i prilagode ih mojemu umijeću, glavonje i profesori presudili su da sam varalica. U gradovima u kojima smo nastupali novine su bile prepune takvih napisa - rasprava, argumentacija, optužbi i protuoptužbi, svih za i protiv koje je moguće zamisliti. Meštar nije sudjelovao u tome. Držao se izvan gužve, zadovoljno se cerekao dok je primao blagajničke obračune, a kad bi ga novinari molili za komentar, odgovarao je uvijek isto: »Dođite u kazalište i prosudite sami«.
Nakon dva-tri tjedna sve žešćih prepirki, vrhunac se zbio u New Havenu. Nisam zaboravio da se tamo nalazi koledž Yale - i da nije bilo onih zločina i strahota koje su se zbile u Kansasu, prije dvije godine, bio bi to dom moga brata Aesopa. Rastužio sam se stigavši tamo, i cijeli dan nastupa prosjedio sam u hotelskoj sobi, teška srca, sjećajući se onih ludih dana koje smo proživjeli zajedno i razmišljajući kakav bi velik čovjek postao. Kad smo naposljetku, u šest sati, pošli prema kazalištu, bio sam emocionalna ruina, i ma koliko se trudio uhvatiti ritam, bila je to najlošija izvedba u mojoj karijeri. Upropastio sam tajming, okreti su mi bili nestabilni, podizao sam se sramotno nisko. I kad je došao trenutak da se skupim i preletim gledalište, konačno je eksplodirala bomba od koje sam strahovao. Nisam uspio održati visinu. Cistom snagom volje uspio sam se podići do sedam i pol stopa, no to je bilo najviše što sam mogao, te sam finale započeo loše, znajući da me iole viša osoba, s malo duljim rukama može dohvatiti, i to bez skoka. Nakon toga, sve je išlo na gore. Na pola puta iznad orkestra, odlučio sam, junački i posljednji put pokušati uzdići se malo više. Nisam se nadao čudu - želio sam dobiti samo malo prostora, nekih dvadesetak centimetara. Zastao sam na trenutak, sabrao se, lebdio na mjestu sklopivši oči i koncentrirajući se na zadatak, no kad sam ponovno krenuo, visina je bila jednako očajna kao i prije. Ne samo što se nisam podizao nego sam, nekoliko sekundi nakon što sam ponovno krenuo, shvatio da ustvari tonem. Sve se odvijalo polagano, jezivo polagano - dva-tri centimetra na svaki metar, no spuštanje nisam mogao zaustaviti - kao da je iz balona istjecao zrak. Nadlijećući posljednje redove, bio sam na samo šest stopa - mogao me dohvatiti i patuljak. Tada je počeo cirkus. Neki ćelavi kreten u crvenom sakou skočio je iz sjedišta i udario me po lijevoj peti. Zavrtio sam se od udarca, njihao se poput pijane ulične svjetiljke i prije nego što sam uspio uhvatiti ravnotežu, netko me udario po drugoj nozi. Taj drugi udarac okončao je sve. Pao sam poput krepanog vrapca i čelom udario o metalni rub naslona stolice. Udarac je bio toliko nagao i snažan da sam izgubio svijest.
Propustio sam ludnicu koja je uslijedila, no po svim pričama sudeći, bilo je upravo sjajno - devet stotina ljudi skakalo je na sve strane, nastala je prava masovna histerija koja se proširila dvoranom poput požara. Iako sam bio u nesvijesti, moj je pad dokazao nešto - i to, bez imalo sumnje, za vijeke vjekova. Moj nastup nije bio prijevara. Nije bilo nevidljivih žica na rukama i nogama, nikakvih balona s helijem pod odjećom, nije bilo bešumnih strojeva oko moga struka. Gledaoci su moje nepomično tijelo dodavali jedan drugomu, štipali me radoznalim prstima, kao da sam neki medicinski fenomen.
Svukli su mi kostim, zagledali mi se u usnu šupljinu, zatim mi razvukli guzove i raširili šupak - no nijedan od njih nije pronašao ništa osim onoga što je dobri Bog tamo stavio. U međuvremenu, meštar je dojurio s pozornice i probijao se prema meni. No, kad je uspio prijeći devetnaest redova publike i oteti me iz posljednjeg para ruku, presuda je bila jednoglasna. Walt - čudo od djeteta nije nikakva prijevara.
Moj nastup je sto posto pošten, i ono što vidiš, to ti je tako. I amen.
Te noći dobio sam prvu glavobolju. Uzimajući u obzir kako sam aterirao na naslon, nije me iznenađivalo što sam osjećao neke bolove i posljedice. No, bol je bila čudovišna - strahotni udarci kovačkog čekića, beskrajna salva tuče koja mi je bubnjala po unutrašnjim stijenkama lubanje - usred noći probudio sam se iz dubokog sna. Meštar i ja imali smo susjedne sobe s kupaonicom između, i kad sam skupio hrabrosti i izvukao se iz kreveta, zateturao sam prema kupaonici, moleći se da u ormariću pronađem šaku aspirina. Toliko sam bio ošamućen, bol me toliko smela da nisam primijetio da je u kupaonici već upaljeno svjetlo. Ili, ako i jesam primijetio, nisam ni trenutka zastao i pomislio zašto bi svjetlo u kupaonici gorjelo u tri sata ujutro. I, kako sam ubrzo otkrio, nisam bio jedini koji se izvukao iz postelje u taj bezbožni čas. Kad sam otvorio vrata i kročio u prostoriju opločenu blistavo bijelim pločicama, gotovo sam naletio na Meštra Yehudija. U svojoj svilenoj pidžami lavandine boje, obgrlio je umivaonik objema rukama i presavio se od boli, dahćući i stenjući kao da mu utroba gori. Taj napadaj potrajao je još kojih pola minute i bilo ga je toliko strašno promatrati da sam gotovo zaboravio na svoju bol.
Kad je primijetio da sam tamo, učinio je sve kako bi prikrio što se zbilo. Grimase je preobratio u usiljene, namještene osmijehe; uspravio se, zabacio ramena; dlanovima zalizao kosu. Želio sam mu reći da se prestane pretvarati da sam otkrio njegovu tajnu, no bol je bila toliko snažna da nisam mogao naći riječi. Upitao me zašto ne spavam, i čim je saznao za moje glavobolje, uzeo je stvar u svoje ruke i počeo se igrati doktora - vadio je aspirine iz bočice, nalijevao vodu u čašu, pregledavao mi čvorugu na čelu. Toliko je govorio da nisam uspio razabrati nijednu njegovu riječ.
»Jesmo dva brata uboga«, rekao je, noseći me u sobu i spremajući u postelju. »Prvo ti sletiš na nos i razbiješ tikvu, a onda se ja otrujem užeglim košticama. Trebao bih prestati jesti to smeće. Svaki put kad ih pojedem, završim nad školjkom.«
Priča je bila sasvim uvjerljiva, osobito zato što ju je izmislio u trenutku, no nije me uspio prevariti. Bez obzira na to koliko sam mu želio vjerovati, nije zavarao ni na trenutak.
* * *

Do polovice sljedećeg popodneva, najgora glavobolja bila je već prošla. U sljepoočici sam i dalje osjećao tupo bubnjanje, ali ono nije bilo dovoljno da me zadrži u krevetu. Budući da sam udario desnom stranom čela, bilo bi logično da je to područje ostalo osjetljivo, no budući da nisam bio znalac na tome polju, nisam pretjerano mario za tu nepravilnost. Bilo mi je jedino važno da se osjećam bolje, da se bol povlači i da ću biti spreman za sljedeći nastup.
Sve svoje brige usredotočio sam na meštrovo stanje - ili već na ono što je prouzročilo onaj odvratan napadaj kojemu sam bio svjedokom u kupaonici. Istina se više nije mogla skrivati. Njegova varka izišla je na danje svjetlo, i budući da je sljedećeg jutra izgledao neusporedivo bolje, nisam se usuđivao spominjati je. Jednostavno rečeno, izdala me hrabrost i nisam se mogao natjerati da otvorim usta - ne ponosim se time kako sam reagirao, no i sama pomisao da je meštar obolio od neke jezive bolesti bila je prestrašna čak i da bi se o njoj razmišljalo. Umjesto da razmotrim sve najmračnije mogućnosti, dopustio sam mu da me natjera da prihvatim njegovu inačicu događaja. Koštice od trešanja - malo sutra. Izvozao me po svim pravilima, i kad sam jednom vidio ono što nisam smio, pobrinut će se da to više nikad ne vidim. Progutao je bol, nabio junačku facu i, malo po malo, počeo sam pomišljati da je to bio samo privid. Ne zato što bih povjerovao takvoj laži - nego zato što sam se previše plašio ne povjerovati.
Iz New Havena otišli smo u Providence; iz Providenea u Boston; iz Bostona za Albanv; iz Albanvja za Syracuse; iz Syracuse u Buffalo. Pamtim sve te postaje, sva kazališta i hotele, sve nastupe koje sam održao - pamtim sve o svemu. Kasno ljeto, rana jesen. Malo po malo, zelenilo je nestajalo sa stabala.
Svijet je pocrvenio, postao žut i narančast i smed, i svuda kuda smo išli, ceste su bile obrubljene čudnim spektaklom mutirajućih boja. Meštar i ja bili smo na vrhu i činilo se da nas ništa ne može zaustaviti. U svakom gradu nastupao sam u prepunim kućama. Ne samo što su bile rasprodane, nego su stotine, svake večeri, odlazile kućama bez karata. Šverceri su zarađivali kao nikad prije, prodavali karte trostruko, četverostruko, čak i peterostruko skuplje, a svaki put kad bismo parkirali pred novim hotelom, pred ulazom čekala bi nas svjetina, poludjeli obožavatelji koji bi satima stajali na kiši i mrazu samo kako bi me na trenutak vidjeli.
Mislim da su kolege artisti bili malo zavidni, no istini za volju i oni su zbog toga omastili brk. Kad bi rulja navrla vidjeti mene, ostali bi i na drugim točkama, što je značilo da je bilo novca za sve. Tijekom tih tjedana i mjeseci, punio sam džepove svim vrstama zabavljača. Komičari, žongleri, pjevači u falsetu, imitatori ptica, patuljasti džez bendovi, plešući majmuni - svi su oni imali svoje točke i nastupali prije mene. Volio sam gledati te gluposti, trudio se najviše što sam mogao sprijateljiti se sa svima koji su djelovali ljubazno, no meštar nije bio presretan što se miješam s kolegama. Prema većini držao se odbojno i tjerao me da slijedim njegov primjer. »Ti si zvijezda«, prošaptao je. »Ponašaj se tako. Ne moraš tim idiotima uljepšavati dane.« U tome smo se malo razilazili, no pretpostavljao sam kako ću u vodviljima provesti još mnoge godine i nije mi se činilo mudrim stvarati neprijatelje pod svaku cijenu. No, nisam znao da je meštar već kovao planove za našu budućnost, te je krajem rujna već počeo otvoreno govoriti o proljetnoj solo-turneji. Takav je bio Meštar Yehudi - što bi nam bolje išlo, to je ciljeve postavljao sve više. Ovu turneju trebali smo završiti tek oko Božića - ali on nije mogao izdržati da ne gleda dalje, trudeći se stvoriti nešto još spektakularnije. Kad mi je prvi put spomenuo, ostao sam bez daha zbog čiste bezočnosti prijedloga. Ideja je bila da krenemo iz San Francisca, pa na istok, sve do New Yorka, i nastupimo u deset ili dvanaest najvećih gradova i to samo kao specijalna predstava. Nastupe ćemo organizirati u zatvorenim arenama i stadionima poput Madison Square Gardena, na Soldier's Fieldu, gdje neće biti manje od petnaest tisuća gledatelja. 'Trijumfalni marš preko Amerike' - tako ju je nazivao, a kad je konačno završio prodaju i rezervacije, srce mi je tuklo četiri puta brže nego inače. Isuse, kako je taj mogao govoriti. Usta su mu bila jedan od najčarobnijih strojeva za prodaju magle, i kad bi dao puni gas, iz njih bi kuljali snovi poput dima iz dimnjaka.
»Bogamu, gazda«, rekao sam. »Ako možete složiti takvu turneju, namlatit ćemo milijune.«
»Složit ću je ja, još kako«, rekao je. »Ti samo radi svoje, i sve pet. Walte, jedino nam to treba. Ti samo radi ono što si već radio, i Rawleyev marš garantirano uspijeva.«
U međuvremenu smo se spremali za moj prvi teatarski nastup u New Yorku. Tamo smo trebali stići tek nakon Dana zahvalnosti, dakle imali smo još vremena, no obojica smo znali da nam je to vrhunac sezone - i vrhunac moje dotadašnje karijere. Sama pomisao na to izazvala mi je vrtoglavicu.
Dvadeset Bostona i Philadelphija zajedno nisu se mogli mjeriti s New Yorkom. Osamdeset šest nastupa u Buffalou, na kup s još devedeset tri u Trentonu - zajedno ne bi vrijedile ni minute na sceni u Velikoj Jabuci. New York bio je krunski dragulj, nulta točka na zemljovidu šou biznisa - i bez obzira koliko rulja divljala po drugim gradovima, neću vrijediti ništa sve dok ne stanem na Broadway i pokažem im što mogu. Zato je meštar New York stavio tako kasno u turneji. Želio je da dotad postanem veteran, okorjeli borac koji zna zagristi metak i podnijeti svaki udarac. Takav sam postao, a ostalo mi je još obilje vremena. Do dvanaestog listopada nastupio sam četrdeset četiri puta u varijeteima, i osjećao da sam u vrhunskoj formi, a imao sam još više od mjesec dana. Nikad nisam osjetio takvu napetost. New York me izjedao danonoćno, i nakon nekog vremena počeo sam pomišljati da to više ne mogu izdržati.
Trinaestog i četrnaestog nastupali smo u Richmondu, petnaestog i šesnaestog u Baltimoreu, da bismo se zatim uputili u Scranton, u Pennsvlvaniji. Tamo sam bio uspješan, zapravo nisam bio nimalo lošiji nego drugdje, no čim sam završio, netom što sam se poklonio i nakon što je zavjesa pala, onesvijestio sam se i pao na pod. Do tog sam se trenutka osjećao savršeno dobro, s lakoćom izvodeći sve okrete, bio samouvjeren kao i uvijek, no čim sam, posljednji put, nogama dotaknuo pod pozornice, osjetio sam kao da sam težak deset tisuća tona. Održao sam se na nogama tek toliko da se uspijem nasmiješiti, pokloniti i, čim se spustila zavjesa, moje tijelo palo je na pod. Kad sam, pet minuta kasnije, otvorio oči u svojoj garderobi, osjećao sam se malo supijano, no činilo mi se da je kriza prošla. No, zatim sam ustao i glavobolja se vratila upravo u tom trenutku - rascijepila me udarom divljeg, zasljepljujuće boli.
Pokušao sam zakoračiti, ali je cijeli svijet plutao, izvijao se poput trbušne plesačice u iskrivljenom zrcalu - nisam vidio kamo idem. S drugim sam korakom već izgubio ravnotežu. Da me meštar nije uhvatio, ponovno bih pljusnuo ravno licem na pod.
Nijedan od nas u tom trenutku nije bio spreman paničariti. Glavobolju i vrtoglavicu moglo je uzrokovati bezbroj stvari - umor, lagana gripa, upala uha - no za svaki slučaj, meštar je nazvao Wilkes-Barrea i otkazao moj sljedeći nastup. Spavao sam mirno u hotelu u Scrantonu, te sam sljedećeg jutra ponovno bio dobro - bez traga boli i bilo kakve nelagode. Moj oporavak potirao je svaku logiku, ali smo ga prihvatili kao nešto posve prirodno, čudo koje ne valja pomnije preispitivati. Dobro raspoloženi uputili smo se u Pittsburg, presretni što smo uhvatili slobodan dan, i nakon što smo stigli i ostavili stvari u hotelu, izašli smo i završili u kinu kako bismo proslavili moj povratak u formu. Ipak, sljedeće večeri, kad sam nastupao u teatru Fosberg - ponovio se Scranton, i to punom snagom. Nastup je bio pravi biser, no čim se zavjesa spustila i kad sam završio sa svime, ponovno sam kolabirao. Glava me zaboljela istog trenutka kad sam otvorio oči, no ovaj put glavobolja nije nestala u jednoj noći. Kad sam se probudio sljedećeg jutra, po lubanji su mi i dalje raspali bodeži, da bi nestali tek u četiri sata popodne - nekoliko sati nakon što je Meštar Yehudi morao otkazati i tu izvedbu.
Sve je vodilo prema onom udarcu u glavu kojeg sam dobio u New Havenu. Bio je to najvjerojatniji uzrok mog problema, i ako sam prehodao potres mozga tijekom tih nekoliko prošlih tjedana, bio je to zacijelo najblaži potres mozga u medicinskoj povijesti. Kako inače objasniti onu čudnu i uznemirujuću činjenicu da sam bio zdrav sve dok nogama nisam dodirivao tlo? Glavobolje i vrtoglavice dolazile su tek nakon nastupa - i ako je veza između levitiranja i mog novog stanja bila toliko jasna kakvom se činila, meštar je pretpostavljao kako je moguće da mi je mozak oštećen na takav način da proizvodi pritisak na kranijalne arterije svaki put kad bih se podizao uvis, što je, zauzvrat, uzrokovalo strahovite napadaje čim bih se spustio na tlo. Želio me odvesti u bolnicu i na rendgenu mi snimiti glavu. »Zašto riskirati?« rekao je. »Sad smo ionako u mrtvom dijelu turneje - tjedan, deset dana, možda su upravo ono što ti je potrebno. Testirat će te, malo prokopati po toj tvojoj neurološkoj kutijici i, možda, shvatiti koji ti je zapravo vrag.«
»Nema šanse«, rekao sam. »U bolnicu ne idem.«
»Mirovanje je jedini lijek za potres mozga, a ako te to snašlo, onda nemaš izbora.«
»Zaboravite. Prije ću na robiju nego skončati u takvoj rupi.«
»Walte, pomisli na bolničarke. One slatke curice u bijelim odorama. Imat ćeš deset takvih slatkica koje će te danonoćno paziti. Ako budeš pametan, možda ti se i posreći.«
»Ne možete me nagovoriti. Nitko od mene neće praviti budalu. Potpisali smo da ćemo nastupati i to namjeravam - makar crko.«
»Reading i Altoona su mrtva mjesta, mali. Možemo preskočiti i Elmiru i Binghampton - razlike neće biti. Ja razmišljam o New Yorku, a znam da razmišljaš i ti. Tamo moraš biti u formi.«
»Glava me ne boli dok nastupam. I to je sve, gazda. Sve dok možemo, moramo nastaviti. Koga briga ako me poslije boli? S boli mogu živjeti. Život je ionako bol, i jedina svjetla točka jest onda kad sam na pozornici i kad izvodim svoje.«
»Problem je da te to tvoje ubija. Ako nastaviš aterirati s takvim glavoboljama, nećeš još dugo biti Walt - čudo od djeteta. Morat ćeš promijeniti ime u 'Gospodin Vertigo'.«
»Kako molim?«
»Gospodin s vrtoglavicom. Koji se boji visina.«
»Ne bojim se ja ničega. I to dobro znate.»
»Mali, ti si čista hrabrost i volim te takvog. No u karijeri svakog levitatora dođe trenutak kad je zrak prepun pogibelji - strah me je da smo stigli do njega.«
Sljedećih sat vremena klepetali smo o tim temama, i na kraju sam ga dovoljno izmorio da mi je pristao pružiti još jednu priliku. Dogovorili smo se - sljedeće večeri nastupam u Readingu, sa ili bez glavobolje, pa ako se budem osjećao dovoljno dobro, onda i one sljedeće u Altooni. Nastupat ću kako smo se dogovorili. Bila je to čista ludost, no taj drugi napadaj prestravio me do smrti i pobojao sam se da gubim svoj dar. Što ako su glavobolje samo prvi korak? Vjerovao sam kako mi je jedina nada pobijediti ih, nastaviti s nastupima sve dok mi se stanje ne popravi, ili dok više neću moći trpjeti - i onda vidjeti što će biti. Bio sam toliko rastrojen da mi se živo fućkalo i ako mi se mozak rasprsne u tisuću komada. Bolje mrtav nego bez dara - rekao sam si. Ako ne mogu biti Walt - čudo od djeteta, onda ne želim biti nitko.
U Readingu je prošlo loše - daleko lošije nego što sam strahovao. Ne samo što mi se rizik nije isplatio, nego se ishod pretvorio u doslovnu katastrofu. Odradio sam predstavu, kolabirao, baš kao što sam znao da će biti, ali se nisam probudio u garderobi. Dva scenca morali su me prenijeti preko ulice do hotela, i kad sam, dvadesetak minuta nakon toga, otvorio oči, nisam morao ustati da bih osjetio bol. U trenutku kad mi je svjetlo udarilo u zjenice, obuzela me agonija. Štotinu tramvaja iskočilo je iz tračnica i sudarilo se točno u mojoj lijevoj sljepoočici; zatim su se tamo rušili zrakoplovi; sudarali kamioni; da bi nakon toga dva zelena trola uzela maljeve i počela mi u očne jabučice zabijati kolce. Izvijao sam se na krevetu, urlajući tražio da me netko oslobodi tih muka, a kad je meštar uspio dozvati hotelskog šarlatana da dode u sobu i da mi injekciju, bio sam spreman da me strpaju u luđačku košulju - bio sam plameni tobogan koji se izvijao i obrušavao dolinom sjene smrti.
Probudio sam se u bolnici, u Philadelphiji, deset sati kasnije - i nisam maknuo ni prstom sljedećih dvanaest dana. Glavobolja nije popuštala još četrdeset osam sati, a oni su me držali pod tako teškim sedativima da ne pamtim ništa do trećega dana, kad sam se naposljetku probudio i otkrio da je bol minula. Nakon toga, podvrgnuli su me svim mogućim opitima i postupcima. Znatiželja im je bila neiscrpna, i kad su započeli nisu me ostavljali na miru. Svakih sat vremena u sobu bi upao drugi liječnik i započeo svoje testove. Udarali su me batićima po koljenima, po koži mi vukli nekakve kotače za rezanje kolača, bljeskali mi baterijama u oči; za njih sam piškio, srao, davao krv; osluškivali su mi srce, zavirivali u uši; snimili na rendgenu od glave do pete. Ostalo mi je živjeti samo i jedino za znanost, a momci u bijelim kutama davali su sve od sebe. Tijekom dva dana preobrazili su me u drhtavu, golu bakteriju, u mikrob, zarobljen u labirintu igala, stetoskopa i lopatica za jezik. Da su sestre bile neki komadi, možda bi mi bilo malo lakše, no dobio sam samo stare i ružne, debelih stražnjica, i pretežno brkate. Nikad nisam naletio na hrpu takvih babaroga te sam, svaki put kad bi mi jedna od njih došla izmjeriti temperaturu ili upisati nešto u karton, sklopio oči i pravio se da spavam.
Meštar Yehudi prosjedio je uz mene cijelu tu ludnicu. Novinari su saznali gdje se nalazim, te su prvih tjedan dana novine bile pune najnovijih vijesti o mome stanju. Meštar mi je te napise svakoga dana čitao naglas. Slušajući te gluposti u njima sam nalazio nekakvu utjehu, ali čim bi meštar prestao čitati, dosada i jednoličnost ponovno bi se obrušile na mene. Tada je došlo do sloma njujorške burze te sam nestao s naslovnih stranica. Nisam obraćao na to neku veću pozornost, pretpostavljajući kako je kriza samo privremena, i da ću se, kad jednom skonča sva ta halabuka oko Crnog Utorka, vratiti tamo kamo pripadam - na prve stranice novina. Sve te priče o ljudima koji su skakali kroz prozore i pucali si u glavu činile su mi se kao senzacionalistička pretjerivanja, tako da nisam mario za njih - bile su to bajke. Jedino me zanimalo ponovno nastupati. Glavobolje je nestalo, osjećao sam se sjajno, sto posto normalno. Kad sam ujutro otvorio oči i spazio Meštra Yehudija kako sjedi pored postelje, dan bih započeo uvijek istim pitanjem, onim koje sam mu postavio i dan prije - kad izlazim odavde? I svakog dana odgovarao bi mi isto. Čim stignu nalazi.
A kad su stigli, nisam mogao biti zadovoljniji. Nakon cijelog tog cirkusa s pikanjem i štipanjem, svih epruveta, zdjelica i gumenih rukavica, liječnici nisu otkrili nikakav poremećaj. Nisu pronašli potres mozga, tumore na mozgu, nikakvo oboljenje krvi, poremećaj ravnoteže u unutarnjem uhu, kvrge, zaušnjake, modrice. Predali su mi svjedodžbu kojom su me proglasili najzdravijim primjerkom četrnaestogodišnjeg muškarca kojeg su ikada vidjeli. Što se tiče glavobolja i vrtoglavica, nisu uspjeli odrediti njihov pravi uzrok. Možda nekakav virus koji je jednom prohujao mojim tijelom. Možda nešto što sam pojeo. Bez obzira na to što je to bilo, nestalo je, a da je još, kojim slučajem, prebivalo u meni, bilo je previše maleno da bi ga se moglo otkriti - bilo je nevidljivo čak i najsnažnijem mikroskopu na svijetu.
»Bogatiživoga«, rekao sam, kad mi je meštar priopćio novosti. »Bogati-živoga.«
Bili smo sami u sobi na četvrtome katu, sjedili jedan pored drugoga, na rubu postelje. Bilo je rano ujutro, i kroz venecijanere obasjavali su nas traci svjetla. Tri ili četiri sekunde bio sam sretan kao nikad u životu. Toliko sretan da sam poželio vrištati.
»Ne tako brzo«, rekao je. »Nismo još gotovi.«
»Brzo? Gazda, brzina je temelj svega. Što brže, to bolje. Propustili smo već osam predstava, i što se brže spakiramo i odjurimo odavde, brže ćemo se vratiti poslu. Gdje sljedeće nastupamo? Ako nije predaleko, mogli bismo stići do predstave.«
Meštar me uzeo za ruku i čvrsto je stisnuo. »Walte, smiri se. Duboko udahni, zatvori oči, i slušaj što ću ti reći.«
Nije zvučalo šaljivo, stoga sam učinio što je tražio i trudio se sjediti mirno.
»Dobro.« Izgovorio je tu jednu riječ i zašutio. Šutio je dugo prije nego što je ponovno progovorio, a u tom međuvremenu tame i šutnje shvatio sam da se sprema nešto jezivo. »Nema više predstava«, naposljetku je izrekao. »Mali, gotovi smo. Walt - čudo od djeteta otplesao je svoje.«
»Meštre, ne zajebavajte«, rekao sam, otvorivši oči i zagledavši se u njegovo mračno, odlučno lice.
Čekao sam da mi namigne i prasne u smijeh, no samo je sjedio i gledao me onim svojim tamnim očima. I još se više rastužio.
»Ne bih te zavitlavao u ovakvom času«, rekao je. »Stigli smo do kraja puta i, jebiga, ne možemo ništa.«
»Ali, liječnici su mi rekli da je sve u redu. Zdrav sam kao konj.«
»U tome je problem. S tobom je sve u redu - što znači da te se ne može liječiti. Niti odmorom, niti lijekovima, niti vježbama. Savršeno si zdrav, i zbog toga što si zdrav, karijera ti je završila.«
»Meštre, lupate gluposti. To nema nimalo smisla.«
»Čuo sam za slične slučajeve. Iznimno su rijetki. U literaturi se spominju samo dva, razdvojena stoljećima. Češki levitator s početka devetnaestoga stoljeća patio je od toga što muči i tebe, a prije njega bio je Antoine Dubois, Francuz koji je nastupao tijekom vladavine Louisa XIV. Koliko znam, to su jedina dva zabilježena slučaja. A ti si treći. U cjelokupnoj povijesti levitacije, ti si tek treći koji se sučeljava s tim problemom.«
»I dalje ne shvaćam o čemu govorite.«
»Pubertet, Walte, o tomu govorim. Adolescencija. Tjelesne promjene koje dječaka pretvaraju u muškarca.«
»Mislite na moj pimpek i ostalo? Kovrčave dlake i napukli glas?«
»Upravo tako. Sve redom prirodne mijene.«
»Možda sam previše drkao. Što ako prestanem s tim glupostima? Znate, malo bolje pripazim na bindu.
Bi li to pomoglo?«
»Sumnjam. Za tvoje stanje postoji samo jedan lijek, no ne bih ni pomislio primijeniti ga na tebi. Već sam te dovoljno namučio.«
»Fućka mi se. Ako postoji način da se to riješi, onda ćemo ga iskoristiti.«
»Walte, govorim o kastraciji. Ako odrežeš jaja, možda imaš šansu.«

»Niste li rekli možda?«
»Ništa nije sigurno. Francuz se podvrgnuo zahvatu i levitirao do šezdeset četvrte godine. Čeh je to učinio, no nije mu nimalo pomoglo. Sakaćenje nizašto, da bi dva mjeseca kasnije skočio s Karlovog mosta i ubio se.«
»Ne znam što bih rekao.«
»Naravno da ne znaš. Da sam na tvome mjestu, ni ja ne bih znao. Upravo ti zato predlažem da svršimo s tim. Ne očekujem da bi ti učinio takvo nešto. To nitko ne može tražiti ni od koga. To nije humano.«
»Pa, uzimajući u obzir da je pravorijek ponešto nejasan, ne bi bilo previše mudro riskirati. Mislim, ako više neću biti Walt - čudo od djeteta, onda mi bar ostaju jajca. Ovaj, ne bih želio završiti tako da izgubim oboje.«
»Upravo tako. I upravo zato je taj razgovor gotov. Nema smisla raspredati više o tome. Bilo je sjajno i sad je gotovo. Barem možeš otići dok si još na vrhuncu.«
»A što ako glavobolje nestanu?«
»Neće. Vjeruj mi, neće nestati.«
»Kako znate? Možda ih oni drugi imaju, no što ako sam ja drugačiji?«
»Nisi. To je stalno stanje i za njega nema lijeka. I bez onog rizika kojeg smo već odbacili, glavobolje će te pratiti do smrti. Za svaku minutu u zraku, patit ćeš tri sata na tlu. I što ćeš više starjeti, to će bolovi biti teži. Sinko, gravitacija se osvećuje. Mislili smo da je imamo na uzdi, no pokazala se jačom od nas.
Tako ti to ide. Neko vrijeme smo pobjeđivali, naposljetku smo izgubili. Ako tako želi Bog, onda se moramo pokloniti volji Njegovoj.«
Sve je bilo neizmjerno tužno, depresivno, jalovo. Toliko dugo trudio sam se uspjeti, i u trenutku kad sam se spremao ući u povijest kao jedan od besmrtnika, morao sam svemu okrenuti leđa i otići. Meštar Yehudi progutao je tu čašu žuči ne trepnuvši. Prihvatio je naš usud poput istinskog stoika i odbijao je oko toga podizati prašinu. Pretpostavljam da je to bio uzvišen stav, no ja nisam bio spreman ležeći primati loše vijesti. Kad su presahnule sve teme, ustao sam i počeo razbijati namještaj, udarao po zidovima, prevalio stolicu, prevrnuo noćni ormarić i iz petnih žila proklinjao svoju zlu sudbu.
Mudar kakav je bio, Meštar Yehudi nije me pokušavao spriječiti. Čak i kad je nekoliko sestara utrčalo u sobu vidjeti što se zbiva, on ih je mirno ispratio, izjavivši da će platiti svu štetu. Znao je kakav sam, znao je da mome gnjevu valja dati priliku da se ispuše. Ja nisam ništa trpao u sebe - Walt nikad nije okretao drugi obraz. Ako me nešto pogodilo, uzvratio bih.
Pošteno. Meštar Yehudi bio je dovoljno pametan i pustio me da radim svoje - a ja nisam krivio njega što sam se ponio kao potpuni idiot i pustio da me nosi. Usred te provale bijesa, izveo sam, bogme, najgluplju od svih ideja u životu, glupost nad glupostima. U tom trenutku činilo mi se prilično mudrim, no samo zato što se nisam bio u stanju suočiti s onim što me snašlo - a kad čovjek počne poricati činjenice, čekaju ga nevolje. No, očajnički sam želio dokazati meštru da je u krivu, pokazati mu kako su sve njegove teorije o mome stanju čista mlaka voda. Stoga sam se, tamo, usred te bolničke sobe u Philadelphiji, trećeg dana mjeseca studenoga 1929., odvažio na posljednji, bezumni pokušaj uskrsavanja vlastite karijere. Prestao sam udarati po zidu, okrenuo se, stao sučelice meštru, zatim sam raširio ruke i podigao se s poda.
»Gledaj!« povikao sam na njega. »Gledaj dobro i reci što vidiš!«
Meštar me promatrao mračna, tužna lica. »Vidim prošlost«, rekao je. »Posljednji put vidim Walta, to čudo od djeteta. Vidim nekoga tko će požaliti ovo što je upravo učinio.«
»Dobar sam kao i prije!« vikao sam. »A to znači, najbolji na svijetu!«
Meštar je pogledao na sat. »Deset sekundi«, rekao je. »Za svaku sekundu koju provedeš tamo gore, čekaju te tri minute boli. Jamčim ti to.«
Smatrao sam kako sam dokazao svoje i nisam želio riskirati još jednu dugotrajnu agoniju, te sam sletio.
I tada se dogodilo - baš kao što mi je meštar obećao. U trenutku kad su mi prsti dodirnuli tlo, glava mi se ponovno rasprsnula, toliko silovito da mi je pred očima nestalo danjeg svjetla - vidio sam sve zvijezde. Kroz jednjak mi je prokuljala bljuvotina i završila dva metra dalje, na zidu. Lubanju su mi proparale oštrice, zarivajući se duboko u samo središte mozga. Tresao sam se, tulio, pao na pod, no taj mi se put nesvjestica nije smilovala. Bacakao sam se poput ribe s udicom u oku, a kad sam preklinjao za pomoć, moleći meštra da pozove liječnika s injekcijom, ovaj je samo odmahnuo glavom i otišao.
»Preživjet ćeš«, rekao je. »Za manje od sat vremena, bit ćeš kao nov.« I nakon toga, bez ijedne utješne riječi, šutke je spremio sobu i počeo mi pakirati kovčeg.
Dobio sam jedino što sam zaslužio. Njegove su mi riječi prošle kroz uši, i nije imao izbora osim da pusti da moja djela govore sama za sebe. I tako mi je govorila moja bol, a ja sam je taj put slušao, slušao je četrdeset sedam minuta - i do trenutka kad je to predavanje završilo, bio sam naučio sve što sam trebao znati. Kratki kurs o životu i svijetu. I o prežvakavanju starih tuga. Bol me dobro sredila, no kad sam oko podneva izašao iz bolnice, glava mi je, manje-više, bila na mjestu. Znao sam sve o životu.
Nosio sam to znanje u svakom zakutku duše, u svakoj pori kože - i znao da ga neću zaboraviti. Odoše dani slave. Walt - čudo od djeteta počiva u miru, i neće više nikad, ali nikad, pomoliti nos na ovome svijetu.
Šutke smo se uputili ka meštrovom hotelu, prolazili gradom poput duhova. Trebalo nam je petnaestak minuta, a kad smo stigli do ulaza, nisam uspio smisliti ništa pametnije osim što sam ispružio ruku i pokušao se oprostiti.
»Dakle«, rekao sam, »ovdje se, eto, rastajemo.«
»Molim?« rekao je meštar. »A zašto?«
»Vi ćete potražiti novog dječaka, a ja ću vam samo biti na putu, stoga mislim kako nema smisla da ostanem.«
»Zašto bih, molim te, tražio novog dječaka?« Ta ga je pomisao, činilo se, istinski zapanjila.
»Zato što sam ja papak, eto zato. Zato što je predstava gotova, i više vam ne vrijedim ni prebite pare.«
»Misliš da bih te samo tako odbacio?«
»A zašto ne? Što je pošteno, pošteno je - ako ne mogu raditi, onda je jedino pošteno pustiti vas da kujete nove planove.«
»Već sam ih ja skovao. Štotine i stotine planova; na tisuće njih. Imam planove u rukavu, imam ih u čarapi. Cijelo mi tijelo vrvi planovima, i prije nego što poludim od tog svrbeža, želim ih iščupati iz sebe i otkriti ih tebi.«
»Meni?«
»A komu drugomu, blento? No, ne možemo ozbiljno raspravljati ovako na ulazu. Dođi u sobu. Naručit ću ručak i onda se bacamo na posao.«
»I dalje ne razumijem.«
»Što tu imaš razumjeti? Možda i jesmo gotovi s levitacijom, no to ne znači da smo zatvorili dućan.«
»I dalje smo partneri?«
»Sinko, pet godina dugo je vrijeme. Nakon svega što smo zajedno prošli, nekako sam se uspio vezati uz tebe. Znaš, ja se ne pomlađujem. I ne bi imalo smisla tražiti ikoga drugoga. Ne više, u mojim godinama. Potrošio sam pola života ne bih li pronašao tebe, i nemam te namjeru otpisati zbog tih nekoliko teškoća. Kao što sam rekao, moram s tobom raspraviti o nekim planovima. Ako ti se svide i ako prihvaćaš, onda idemo dalje. Ako ne, dijelimo novac i svatko svojim putem.«
»Novac. Isuse blagi, totalno sam zaboravio na novac.«
»Imao si druge stvari na pameti.«
»Toliko sam nisko pao da mi je mozak otišao na godišnji. Dakle, koliko imamo? Gazda, koliko smo ukupno zaradili?«
»Dvadeset sedam tisuća dolara. Koji su u hotelskom sefu, i naši su. Samo i jedino naši.«
»A ja pomislio da smo opet bez cvonjka. To na sve baca posve drugačije svjetlo. Mislim, dvadeset sedam somova su posve pristojna svota.«
»Nimalo loša. Mogli smo proći i gore.«
»Dakle, nismo na dnu.«
»Ni u kom slučaju. Prošli smo savršeno dobro. Stoga ćemo prilično dobro živjeti u teškim vremenima koja nas očekuju. U našoj brodici bit će nam toplo i bit ćemo na suhom, te ćemo to more tegoba prejedriti daleko lakše od drugih.«
»Da, kapetane.«
»Upravo tako, mornaru. Ukrcavamo se. I čim se podigne vjetar, dižemo sidro - i plovimo!«
S njim bih bio pošao i na kraj svijeta. Brodom, biciklom, plazeći po trbuhu - bez obzira kojim se prijevoznim sredstvom poslužili. Samo sam želio biti s njim, ići tamo kamo ide on. Sve do tog razgovora ispred hotela, vjerovao sam da sam izgubio sve. Ne samo karijeru, ne samo život, nego i svog meštra. Pretpostavio sam da je završio sa mnom, da će me nogirati bez imalo razmišljanja, no sad sam znao da nije tako - nisam mu bio samo hodajuća blagajna. Nisam bio samo leteći stroj sa zahrdalim motorom i polomljenim krilima. U dobru i u zlu dogovorili smo se da ćemo ustrajati, i to mi je bilo važnije od svih sjedišta po teatrima i stadionima zajedno. Ne kažem da stanje nije bilo crno, no ni upola onakvo kakvo je moglo biti. Meštar Yehudi bio je i dalje uz mene - no ne samo to - u džepu je nosio žigice i osvjetljavao nam put.
Popeli smo se u sobu i ručali. Nikad nisam čuo svih tisuću planova, no iznio mi je tri ili četiri koje sam prilično pomno razmotrio. Tip jednostavno nije želio odustati. Pet godina napornog rada upravo smo bacili u vjetar, desetljeća planiranja i priprema preko noći rasula su se u prah, a on je bujao novim idejama, predviđao sljedeći potez kao da su nam i dalje svi putovi otvoreni. Takvih nema više. Meštar Yehudi bio je posljednji tog soja, i nikad nisam susreo ikoga nalik njemu - čovjeka koji se u najdubljoj prašumi osjeća kao kod kuće. Možda i nije bio kralj, no neizmjerno je bolje od ikoga razumijevao njezine zakone. Udri ga u jaja, pljuni mu u lice, slomi mu srce, a on će se ponovno podići, spreman da se sukobi sa svime što dolazi. Nikad ne reci da je gotovo. Ne samo što je živio po toj krilatici - on ju je izmislio.
Prvi plan bio je najjednostavniji. Selimo se u New York i živimo kao normalan svijet. Ja idem u školu i stječem temeljito obrazovanje, on pokreće posao, zarađuje novac i živimo sretno sve do smrti. Budući da, nakon što je završio, nisam prozborio ni riječ, prešao je na sljedeći. Idemo na turneju - držimo predavanja po koledžima, crkvama i damskim klubovima - tema: umijeće levitacije. Tražili su nas mnogi, što će potrajati još najmanje šest mjeseci, stoga zašto ne unovčiti Walta - čudo od djeteta sve dok mu ne pocrne i posljednji tračci slave? Ni taj mi se nije svidio, a on je samo slegnuo ramenima i prebacio se na treći. Spakiramo sve što imamo, rekao je, sjedamo u auto i idemo u Hollywood. Ja započinjem novu karijeru kao filmski glumac, a on će mi biti i agent i menadžer. Uza sve kritike koje sam skupio, neće mu biti teško ugovoriti mi pokusno snimanje. Već sam stvorio ime i dokazao svoj talent za komediju. I vjerojatno ću se snaći za tren oka.
»E, to,« rekao sam, »to sam želio čuti.«
»I mislio sam si«, rekao je meštar, zavalio se u naslonjač i zapalio debelu kubansku cigaru. »Zato sam ga i čuvao za kraj.« I tako, tek tako, opet smo se našli u poslu.
* * *

Odjavili smo se iz hotela sutra rano izjutra, i u osam sati već smo bili na cesti, vozeći prema zapadu, u novi život na sunčanim obroncima Filmograda. Tih godina bilo je to dugo, iscrpljujuće putovanje. Nije bilo ni širokih autocesta, ni motela uz cestu, nije bilo šest traka koje su se poput kuglana protezale od jedne obale do druge - moralo se prolaziti kroz svaki gradić, prijeći svaki brežuljak, pratiti svaki puteljak koji bi vodio ka željenome cilju. Ako bi zapeo iza farmera koji bi svojim fordovim traktorom vozio sijeno, bila bi to jednostavno loša sreća. Ako bi se naišlo na radove, moralo se vratiti i tražiti drugi put - što je, vrlo često, značilo gubiti sate i sate. No, takva su tada bila pravila igre, i ne mogu reći da me ta sporost smetala. Bio sam putnik, i ako bih poželio odrijemati nekoliko sati na stražnjem sjedištu, ništa me nije sprečavalo. Nekoliko puta, kad bismo se našli na posve pustom dijelu ceste, meštar bi me pustio da sjednem za upravljač, ali to je bila rijetkost, tako da je on morao na sebe preuzeti devedeset osam posto vožnje. Njega je taj doživljaj potpuno hipnotizirao, te je, nakon pet-šest dana, upao u nekakvo mučaljivo, zamišljeno stanje, sve više tonući u vlastite misli dok smo se probijali kroz središnji dio države. Vratili smo se u kraj beskrajnog neba i pustih ravnica, a taj beskraj kao da je iz njega isisavao dio živosti. Možda je razmišljao o gospodi Witherspoon, ili možda o nekom drugom tko ga je iz prošlosti došao progoniti, no najvjerojatnije je promišljao pitanja života i smrti, one teške i strašne probleme koji se čovjeku uvuku u glavu kad ga ništa drugo ne ometa. Zašto sam ovdje? Kamo idem? Što će biti sa mnom kad ispustim i onaj posljednji dah? Znam, to su teška pitanja, no nakon više od pola stoljeća razmišljanja o meštrovim potezima tijekom tog putovanja, uvjeren sam da dobro znadem o čemu govorim. U pamćenju mi je ostao jedan razgovor, i ako ne griješim u tumačenju njegovih riječi, on mi je počeo otkrivati sva ona pitanja koja su mu počela nagrizati dug. Putovali smo kroz Teksas, malo iza Fort Wortha, mislim da je tako, a ja sam klepetao, onako praznoglavo, hvastavo, govoreći samo kako bih mogao slušati vlastiti glas.
»Kalifornija«, rekao sam. »Tamo nikad ne pada snijeg, i u oceanu se može kupati cijele godine. Koliko sam čuo pričati, ona je mjesto najbliže raju. U usporedbi s njom, Florida izgleda poput musave močvare.«
»Mali, ne postoji savršeno mjesto«, rekao je meštar. »Ne zaboravi potrese, klizišta i suše. Tamo godinama zna ne pasti ni kap, a onda se dogodi to da se cijela država pretvori u bačvu baruta. Kuća ti izgori brže nego što uspiješ ispržiti jaje.«
»Pustimo to. Za šest mjeseci živjet ćemo u kamenom dvorcu. A kamen ne gori - no kako bismo se osigurali, na imanju ćemo imati privatne vatrogasce. Gazda, kažem vam, filmovi i ja stvoreni smo jedni za druge. Namlatit ću toliko para da ćemo morati otvoriti novu banku. Rawleyeva kreditna, sa centralom na bulevaru Sunset. Samo gledajte. Za tren oka postat ću zvijezda.«
»Ako sve bude išlo po planu, onda ćeš moći zaslužiti svoj kruh. To je najvažnije. Ja neću živjeti vječno, i želim učiniti sve kako bi se ti mogao skrbiti sam za sebe. Nije važno kako ćeš to postići. Glumac, snimatelj, potrčko - svi poslovi jednako su dobri. Samo moram znati da ćeš imati budućnost i kada mene ne bude.«
»Meštre, tako govore starci. Vama još nije pedeseta.«
»Četrdeset šesta. No, otkuda dolazim, to je prilično visoko doba.«
»Gluposti. Samo izađite na sunce Kalifornije, i dobit ćete još deset godina.«
»Moguće. No čak i da se tako zbude, ostavio sam za sobom više godina nego što ih imam pred sobom.
Walte, to je matematika i neće škoditi ako se pripremimo za ono što nas očekuje.«
Nakon toga promijenili smo temu, možda smo i zašutjeli, no te njegove sitne i mračne primjedbe sve su me više opterećivale u danima koji su slijedili. Za čovjeka koji se toliko trudio skrivati vlastite osjećaje te su riječi bile jednake priznanju. Nikad se nije toliko otvorio preda mnom, pa iako je sve prikrivao riječima poput ako i kad bude, nisam bio toliko glup da bih previdio poruku koja se skrivala između redaka. Misli su mi se vratile na trenutak kad sam ga ugledao kako povraća u onom hotelu u New Havenu. Da me otad nisu toliko mučile vlastite nevolje, vjerojatno bih bio više na oprezu. No budući da tad nisam imao ništa pametnije nego gledati kroz prozor i brojati dane do Kalifornije, odlučio sam pratiti svaki njegov poktet. Taj put odlučio sam ne biti kukavica. Ako ga ulovim kako krivi lice ili se hvata za trbuh, onda ću podići glas i raskrinkati prijevaru - te ga odvući prvom liječniku na kojega naiđemo.
Sigurno je primijetio moju zabrinutost, budući da je ubrzo nakon tog razgovora okrenuo ploču i u potpunosti promijenio pjesmu. Kad smo iz Teksasa prešli u Novi Meksiko, djelovao je daleko bolje volje, i ma koliko tragao za bilo kakvim znacima nevolje, nisam mogao otkriti nijedan - čak ni onaj najmanji. Malo po malo, ponovno mi je uspio zamazati oči, i da nam se, sedamsto ili osamsto milja dalje, nije dogodilo to što se dogodilo, vjerojatno bi prošli mjeseci, a i godine, prije nego što bih naslutio istinu. Takva je bila meštrova moć. Nitko ga nije mogao nadmudriti, i svaki put kad bih pokušao, osjećao bih se kao zadnje magare. Bio je neizmjerno brži, prepredeniji i iskusniji - mogao me izvarati namrtvo prije nego što bih se sjetio kako se zovem. Natjecanje nije dolazilo u obzir. Meštar Yehudi uvijek je pobjeđivao, i tako je činio sve do svog tragičnog kraja.
Započeo je onaj najdosadniji dio puta. Danima smo se vozili Novim Meksikom i Arizonom, i nakon nekog vremena počeli smo se osjećati kao da smo sami na svijetu. Meštru je pustinja bila draga, i kad smo konačno ušli u taj pusti krajobraz prepun stijenja i kaktusa, počeo mi je pokazivati zanimljive geološke formacije i držati kraća predavanja o nemogućnosti izračunavanja starosti zemlje. Istini za volju, to me nije previše diralo. No, nisam mu želio kvariti zabavu, stoga sam držao jezik za zubima i pravio se kao da slušam, no nakon četiristo rasjeda i šesto kanjona, priroda mi se popela na vrh glave.
»Ako je to Božja zemlja«, naposljetku sam se javio, »onda neka si je Bog slobodno nosi.«
»Ne daj se«, rekao je meštar. »Ovdje je tako do beskraja, i brojenjem milja nećeš si skratiti put. Ako želiš stići u Kaliforniju, onda moramo ovim putem.«
»Znam, znam. No samo zato što smo tu ne znači da mi se to mora sviđati.«
»Mogao bi pokušati. Tako će ti brže proći vrijeme.«
»Gospodine, ne bih vam želio kvariti zabavu, no sva ta ljepota je čista prazna slama. Mislim, koga briga ako nešto izgleda ofucano? Sve dok tamo žive ljudi, kraj je zanimljiv. Što ostaje ako ljudi odu?
Praznina, samo praznina. A praznina na mene djeluje tako da mi spušta krvni tlak i otežava kapke.«
»Onda sklopi oči i naspavaj se dok ja sam općim s prirodom. Ne grizi se, mali. Još samo malo. Prije nego što trepneš, imat ćeš ljudi na lopate.«
Najmračniji dan moga života svanuo je u Arizoni, šesnaestoga studenoga. Suho jutro, kao i sva ostala, i oko deset sati prešli smo granicu s Kalifornijom i započeli spuštati se pustinjom Mojave prema obali.
Podvrisnuo sam, slaveći nakon što smo prošli tu oznaku i stigli do posljednje dionice našeg putovanja.
Meštar je vozio posve pristojno brzo, te smo predviđali da ćemo u Los Angelesu biti do večere. Sjećam se kako sam uporno zahtijevao da prvu noć u gradu provedemo u što otmjenijem restoranu. Možda naletimo na Bustera Keatona ili Harolda Llovda, rekao sam, zar to ne bi bilo uzbudljivo? Zamislite, rukovati se s tim tipovima, preko hrpe sladoleda s preljevom u nekom otmjenom klubu. I ako budu raspoloženi, možda bismo se mogli gađati pitama i razvaliti cijeli taj pajzl. Meštar se počeo smijati mome opisu tog glupog prizora kad sam pogledao i spazio nešto pred nama na cesti. »Što je to?« rekao sam. »Što je to?« upitao je meštar. Nekoliko trenutaka kasnije, spašavali smo gole živote.
Što su bila četvorica koja su stajala širinom uskog prolaza. Stajali su u redu - dvjesto, tristo metara ispred nas - i isprva smo iz jedva uspjeli razabrati. Sunce je blještalo, vreli zrak titrao je nad tlom - izgledali su poput sablasti s nekog drugog planeta, treperava tijela načinjena od svjetla i zraka. Pedeset metara dalje, razabrao sam da su ruke držali iznad glava davali nam znak da stanemo. U tom trenutku pomislio sam da su cestovni radnici, no kad smo im prišli još bliže primijetio sam da su preko lica vezali marame - i nisam se premišljao. Prašno je, rekao sam sebi, i čovjek se treba zaštititi od vjetra. Ali kad smo im prišli na nekih sedamdesetak metara, odjednom sam shvatio da sva četvorica, u podignutim rukama, drže neke sjajne predmete. Baš kad sam shvatio da su to puške, meštar je nagazio na kočnice, auto je stao, te je prebacio u rikverc. Nismo ni pisnuli. Gas do daske, povezli smo se unatrag dok je motor zavijao, a karoserija drhtala. Četiri bandita potrčala su za nama dok su im puščane cijevi blistale na suncu. Meštar Yehudi okrenuo je glavu kako bi kroz stražnji prozor gledao kamo idemo i nije vidio što sam ja vidio - da nas oni dostižu - i primijetio da jedan od njih šepa u trku. Bio je prava vreća kostiju s pilećim vratom, no usprkos toj mani, kretao se brže od ostalih. Nedugo zatim prešao je u vodstvo; tada mu je marama spala s lica i tad sam ga prvi put ugledao. Prašina je letjela posvuda, no tu gubicu bih prepoznao bilo gdje - Edward J. Sparks. Jedan jedini - vratio se, i u trenutku kad sam ugledao svog ujaka Slima, znao sam da mi je život zauvijek upropašten.
Pokušao sam nadglasati buku motora: »Pristižu nas! Smotaj i idi naprijed! Dovoljno su blizu da pucaju!«
Meštar Yehudi oštro je smotao udesno, izvodeći bjesomučan okret unazad i istovremeno prebacivši motor u prvu. Zupčanici su strahotno zaškripati, stražnji kotači sletjeli su s ceste i naletjeli na kamenje
– tada smo se zavrtjeli, kotači su se okretali u prazno a auto je zavijao i tresao se. Gume su uhvatile podlogu nekoliko sekundi kasnije, i kad smo pojurili u dobrome pravcu, puške su već lajale za nama.
Jedno zrno pogodilo je stražnju gumu, i u trenutku kad se rasprsnula pierce-arrow divljački se zanio ulijevo. Meštar se zanio s njim, ni trenutka ne puštajući papučicu gasa. Vozeći luđački kako bi nas održao na cesti, već je bio prebacio u treću kad je zrno raznijelo stražnje okno. Zaurlao je i pustio upravljač. Auto je sletio s ceste, tresnuo na kamenito pustinjsko tlo, a trenutak kasnije krv mu je počela liptati iz desnog ramena. Bog zna kako je skupio snagu, no uspio je ponovno zgrabiti volan i pokušati još jednom. Nije kriv što mu nije uspjelo. Auto je tada divljački poskakivao, i prije nego što nas je uspio vratiti na cestu, lijevim prednjim kotačem naletio je na veliki kamen i vozilo se prevrnulo.
Sljedećih sat vremena - čisto crnilo. Udarac me izbacio iz sjedišta i posljednje čega se sjećam bilo je da letim kroz zrak, prema meštru. Negdje između polijetanja i ateriranja zacijelo sam glavom udario u armaturu ili upravljač, budući da sam, kad se auto zaustavio, već bio u nesvijesti. Nakon toga dogodilo se bezbroj stvari, no propustio sam ih sve redom. Propustio sam vidjeti kako se Slim i njegovi obrušavaju na auto i kradu nam blagajnu iz prtljažnika. Propustio sam gledati kako rasijecaju preostale tri gume. Propustio sam gledati kako otvaraju naše kovčege i razbacuju nam odjeću uokolo. Zašto nas nakon toga nisu pobili i dalje mi ostaje zagonetka. Vjerojatno su raspravljali o tomu hoće li nas ubiti ili ne, no nisam čuo nijednu riječ te raspre tako da ne mogu ni nagađati zašto su nas poštedjeli. Možda smo već izgledali mrtvi, ili im se, možda, živo fućkalo. Imali su blagajnu sa svim našim novcem i vjerojatno pretpostavili kako ćemo, iako smo još disali kad su odlazili, podleći ozljedama. Ako i postoji utjeha što su nam uzeli sve do posljednjeg novčića, onda je to mala svota s kojom su otišli. Slim je zacijelo mislio da posjedujemo milijune. Sigurno je računao na dobitak života, no njegov mu je trud donio samo jadnih dvadeset sedam tisuća dolara. Nakon što ih je podijelio na četvoro, svote i nisu bile neke. Zapravo, svodile su se na džeparac, i bio sam sretan što sam mogao razmišljati o njegovom razočaranju. Još godinama mi je pomisao kako je morao biti ogorčen grijala srce.
Mislim da sam tamo proveo sat vremena - no možda i više, možda i manje. Bez obzira koliko bilo, kad sam se probudio, otkrio sam da ležim na meštru. On je i dalje bio u nesvijesti, a obojica smo završili, isprepletenih nogu i ruku, uz vozačeva vrata, odjeće natopljene krvlju. Prvo što sam ugledao kad mi se izoštrio vid bio je mrav koji je prelazio preko malenog kamena. Usta su mi bila puna zemlje, a lice mi se čvrsto uprlo o tlo - zato što je u trenutku udara prozor bio otvoren, i mislim da je to bila čista sreća, ako je moguće upotrijebiti tu riječ prilikom opisivanja takvih trenutaka. Barem nisam proletio kroz staklo. Za što sam, valjda, trebao biti zahvalan. Lice mi je, bar, ostalo u komadu.
Čelo me užasno boljelo, cijelo tijelo bilo mi je u modricama, no nisam slomio nijednu kost. To sam otkrio kad sam se uspravio i pokušao otvoriti vrata iznad glave. Da sam pretrpio bilo kakve ozbiljnije ozljede, ne bih se mogao micati. Ipak, nije ih bilo lako pokrenuti. Bila su teška pola tone, a izvrnuti položaj automobila i nemogućnost da pronađem bilo kakvo uporište priredili su mi pet minuta muka prije nego što sam se uspio provući. Lice mi je udario vreli zrak, no bila je to čista svježina nakon paklene vreline u pierce-arrowu. Nekoliko sekundi sjedio sam na istaci, pljuvao zemlju i žedno udisao povjetarac, no tada su mi dlanovi kliznuli i kad sam dodirnuo usijani metal karoserije morao sam odskočiti. Pao sam na zemlju, pridigao se i oteturao do druge strane. Putem sam spazio otvoreni prtljažnik, primijetio da je nestala blagajna, no budući da sam to već otprije zaključio, nisam ni trenutka zastao da bih razmišljao o tome. Auto je lijevim bokom nalegao na kamenu istaku, i ostalo je malo prostora između tla i vrata - nekih petnaestak centimetara. Nisam mogao provući glavu, no kad sam legao na tlo, vidio sam dovoljno da spazim kako meštrova glava visi kroz prozor. Ne mogu objasniti kako se sve zbilo, no u trenutku kad sam ga spazio kroz taj procijep, oči su mu se otvorile. Vidio je da ga gledam, i trenutak kasnije iskrivio lice u nešto što je podsjećalo na smiješak. »Walte, izvuci me odavde«, rekao je. »Ruka mi je potpuno u komi, ne mogu sam.«
Otrčao sam do drugog boka auta, svukao košulju, omotao njome ruke i načinio priručne zaštitne rukavice kako bih dlanove zaštitio od vreline kovine. Tada sam se popeo, objesio na rub otvorenih vrata i posegnuo rukom kako bih izvukao meštra. Na nesreću, ranili su ga u desno rame, i nije mogao ispružiti ruku. Napregnuo se kako bi se okrenuo i pružio mi lijevu, no to je trajalo, stvarno trajalo, te sam jasno vidio koliko se muči. Rekao sam mu da se ne miče, izvukao remen iz hlača i pokušao ponovno, spustivši ga u unutrašnjost auta. Mislim da sam time riješio stvar. Meštar Yehudi zgrabio ga je lijevom rukom i povukao. Ne želim pamtiti koliko je puta pao, koliko puta mu je iskliznuo iz ruke, no nismo se predavali te sam ga, nakon kojih pola sata, izvukao van.
Eto, tako smo ostali, opljačkani usred pustinje Mojave. Auto je bio uništen, nismo imali vode, a najbliži grad ležao je četrdeset milja dalje. Što je bilo loše, no ono najgore od svega bila je meštrova rana.
Tijekom ta dva sata izgubio je strašno mnogo krvi. Kosti su mu bile smrskane, mišići poderani, a posljednje atome snage potrošio je na to da se izvuče iz kola. Posjeo sam ga u sjenu pierce-arrowa i otrčao pokupiti nešto odjeće razasute po tlu. Jednu po jednu, skupljao sam njegove otmjene bijele košulje, ručno rađene svilene kravate, a kad više nisam mogao držati, odnio sam ih do auta i iskoristio za zavoje. To je bilo najpametnije što sam mogao smisliti, no nije pomoglo. Povezao sam kravate, razderao košulje u trake, i povezao ga što sam čvršće mogao - no krv se probila kroz platno i prije nego što sam završio.
»Sad ćemo malo otpočinuti ovdje«, rekao sam. »Kad sunce počne zapadati, vidjet ćemo možete li stajati i onda na put.«
»Ne vrijedi, Walte«, rekao je. »Neću uspjeti.«
»Ma, hoćete, još kako. Idemo niz cestu, i prije nego što pomislite, proći će auto i pokupiti nas.«
»Cijeli dan nije prošao nijedan.«
»To nije važno. Netko se mora pojaviti. To je zakon vjerojatnosti.«
»A što ako nitko ne prođe?«
»Onda ću vas nositi na leđima. Ovako ili onako, idemo do liječnika koji će vas pokrpati.«
Meštar Yehudi sklopio je oči i bolno prošaptao: »Uzeli su novac?«
»To ste lijepo pogodili. Sve do zadnje pare.«
»Pa, dobro«, rekao je, naprežući se lice razvući u osmijeh. »Kako došlo, tako i otišlo.«
»Otprilike tako.«

Meštar Yehudi počeo se smijati, no to ga je previše boljelo da bi mogao nastaviti. Zastao je kako bi se sabrao, a zatim, kao iz vedra neba, zagledao mi se u oči i izjavio: »Za tri dana trebali smo biti u New Yorku«.
»Bilo-prošlo, gazda moj. Sutra smo u Hollywoodu.«
Meštar me promatrao, dugo, šutke. Zatim je, neočekivano, pružio lijevu ruku i uhvatio me za nadlakticu. »Što god si postao,« progovorio je naposljetku, »postao si zbog mene. Nije li tako, Walte?«
»Naravno da je tako. Prije nego što ste me našli bio sam mali propalitet.«
»Samo želim da znaš kako je to obostrano. Što god da jesam, takav sam zbog tebe.«
Nisam znao što bih mu rekao, pa se nisam ni trudio odgovarati. U zraku je bilo nešto čudno, i odjednom nisam više shvaćao kamo sve to vodi. Ne bih rekao da sam se plašio - bar ne još tada - no u želucu sam osjetio leptiriće, što mi je oduvijek bio siguran predznak atmosferskih poremećaja. Kad god bi mi nešto zaplesalo u želucu, znao sam da se sprema promjena.
»Walte, ne strahuj«, nastavio je meštar. »Sve će biti u redu.«
»Nadam se. Od vašeg pogleda prolaze me trnci.«
»Samo razmišljam, razmišljam. Razmišljam što bolje mogu. I to te ne bi trebalo uznemiriti.«
»Nisam uznemiren. Sve dok mi ne budete prodavali štoseve, bit ću miran kao bubica.«
»Walte, vjeruješ mi?«
»Naravno da vam vjerujem.«
»I učinio bi sve za mene?«
»Naravno, znate to.«
»Dakle, onda želim da se sad popneš u auto i doneseš mi pištolj iz odjeljka za rukavice.«
»Pištolj? Što će vam pištolj? U blizini nema nikakvih razbojnika. Samo smo mi i vjetar - a o njemu ne treba trošiti riječi.«
»Ne pitaj. Samo učini što sam rekao - donesi mi pištolj.«
Jesam li mogao birati? Vjerojatno jesam. Vjerojatno sam mogao odbiti, i time bih, u tom trenutku, okončao cijelu priču. No meštar mi je naredio da učinim nešto, a ja mu se nisam htio suprotstavljati - ne u tom trenutku, ne u takvom trenutku. Želio je pištolj i, što se ticalo mene, moj posao bio mu ga je pribaviti. Stoga sam se, bez riječi, uvukao u auto i izvukao ga.
»Blažen budi, Walte«, rekao je, kad sam mu ga pružio minutu kasnije. »Ti si dječak po mojoj mjeri.«
»Samo pažljivo«, rekao sam. »Nabijen je, a najmanje nam treba još jedna nesreća.«
»Sinko, dodi«, rekao je i potapšao dlanom tlo pored sebe. »Sjedni pored mene i slušaj što ću ti reći.«
Već sam požalio. Odala ga je nježnost u glasu i, kad sam sjeo, u želucu mi se vrtio vrtuljak, skačući mi ravno u jednjak. Meštar je bio blijed poput krede. Nad usnicom su mu se nakupile kapljice znoja, a udovi su mu grozničavo drhtali. No, pogled mu je bio čvrst. Ono snage što mu je preostalo prebacio je u oči, i dok je govorio, ni za trenutak nije skidao pogled s mene.
»Walte, stvari stoje ovako. Uvalili smo se u nevolju, dakle, moramo se izvući. Ako to ne učinimo ubrzo, onda smo gotovi.«
»Moguće. Ali, mislim da nema smisla ići, sve dok malo ne zahladi.«
»Ne prekidaj me. Prvo me saslušaj, onda reci što ti je na srcu.« Na trenutak je zastao kako bi jezikom ovlažio usne, no manjkalo mu je sline tako da nije postigao ništa. »Moramo ustati i otići odavde. To je definitivno - i što dulje čekamo, bit će sve gore. Samo imamo problem - ja ne mogu ustati i ne mogu hodati. I to ništa ne može promijeniti. Dok sunce zade, bit ću još slabiji nego što jesam.«
»Može biti, može i ne biti.«
»Nema tu možebitnosti, mali moj. Dakle, umjesto da sjedimo i tratimo dragocjeno vrijeme, imam prijedlog.«
»Da, koji to?«
»Ja ostajem ovdje, ti odlaziš svojim putem.«
»Zaboravi. Meštre, ne mičem se od vas. To sam obećao još davno, i toga se namjeravam držati.«
»Sinko, sve je to divno i plemenito, no tako ćeš samo upasti u nevolju. Moraš otići odavde, i nećeš uspjeti ako me budeš vukao sa sobom. To su činjenice. Ovo je naš posljednji dan zajedno. To znadeš ti, to znam i ja, i što prije to priznamo, to će nam biti bolje.«
»Nema šanse. To vam ne pušim.«
»Ne želiš me napustiti. A zapravo misliš kako bi trebao poći, no boli te pomisao da ćeš me ostaviti ovdje, u tom stanju. Ne želiš da patim i na tome sam ti zahvalan. To pokazuje da si dobro savladao svoja znanja. Nudim ti izlaz, i kad jednom malo razmisliš o tome, shvatit ćeš kako je to najbolje rješenje za obojicu.«
»Koji to izlaz?«
»Strašno jednostavno. Uzmeš pištolj i ustrijeliš me u glavu.«
»Meštre, molim vas. Nije vrijeme za šalu.«
»Walte, ne šalim se. Prvo me ubiješ, zatim pođeš svojim putem.«
»Sunce vam je udarilo u glavu - pošandrcali ste. Imate metak u ramenu i to je sve. Boli kao vrag, no to vas neće ubiti. Liječnici vas mogu srediti dok trepnete.«
»Ne govorim o metku. Govorim o raku želuca. Ne moramo se više međusobno zavaravati. Utroba mi je u raspadu, posve je uništena, i preostalo mi je još šest mjeseci života. Čak i kad bih se izvukao, ionako sam gotov. Dakle, zašto ne bismo to riješili sami? Šest mjeseci bolova i agonije - eto, to me čeka.
Nadao sam se da ću ti, prije nego što otegnem papke, pomoći da započneš s nečim novim, no nije mi bilo suđeno. Žalim. Žalim zbog bezbroj stvari, dakle, učinit ćeš mi veliku uslugu ako sad potegneš taj okidač. Walte. Ovisim o tebi, i znam da me nećeš iznevjeriti.«
»Dosta. Prestanite, meštre. Ne znate što govorite.«
»Walte, smrt nije toliko strašna. Kad čovjek stigne do kraja puta, ona je jedino što još želi.«
»Neću. Neću nikad. Možete me moliti do sudnjeg dana, no nikad neću na vas podići ruku.«
»Ako nećeš ti, morat ću sam. Tako je daleko teže - nadao sam se da ćeš me poštedjeti tih napora.«
»Isusebože, meštre, spustite pištolj.«
»Walte, žalim. Ako ne želiš gledati, onda je najbolje da se sada oprostimo.«
»Neću reći ništa. Nećete od mene čuti ni riječi dok ne spustite pištolj.«
No nije me više slušao. I dalje me gledajući u oči, podigao je pištolj do sljepoočice i zapeo kokot. Kao da me izaziva da ga spriječim, da pružim ruku, zgrabim pištolj, no nisam se mogao pomaknuti. Samo sam sjedio i gledao - nisam učinio ama baš ništa.
Ruka mu je drhtala, znoj mu se slijevao niz čelo, ali su mu oči bile mirne i bistre. »Pamti zlatna vremena«, rekao je. »Pamti ono što sam te naučio.« Zatim je progutao slinu, zatvorio oči i povukao okidač.

3


Trebalo mi je tri godine da pronađem ujaka Slima. Više od tisuću dana lutao sam zemljom, loveći gada po svim gradovima od San Francisca do New Yorka. Živio sam prosjačeći, provlačio se i probijao nabolje što sam umio i, malo po malo, pretvorio sam se u prosjaka - za što sam bio rođen. Autostopirao sam, hodao, vozio se željeznicom. Spavao u vežama, kolonijama skitnica, kolibama, na pašnjacima. U nekim gradovima znao sam baciti šešir na nogostup i žonglirati narančama pred prolaznicima. U drugima bih meo podove i praznio kante za smeće. U nekima sam krao. Drpavao sam hranu iz restorana, novac iz blagajni, čarape i donje rublje iz skladišta robnih kuća - krao sam sve čega sam se mogao dočepati. Stajao sam u redovima za kruh, hrkao za vrijeme propovijedi u Vojsci spasa. Plesao sam step po uličnim uglovima. Jednom sam, u kinu, u Seattleu zaradio deset dolara - dao mi ih je neki starac koji mi je htio popušiti kurac. Drugom sam prilikom, na aveniji Hennepin u Minneapolisu, našao sto dolara u odvodnom kanalu. Tijekom te tri godine, na raznim mi je mjestima prišlo desetak ljudi i pitalo me jesam li ja Walt - čudo od djeteta. Prvi me uspio iznenaditi, no nakon toga imao sam spreman odgovor. »Žao mi je, stari«, odgovarao sam. »Nikad čuo. Sigurno ste me zamijenili s nekim.« I prije nego što bi uspjeli nastaviti razgovor, dodirnuo bih obod kape i nestao u svjetini.
Kad sam ga konačno pronašao, bilo mi je već gotovo osamnaest. Narastao sam do pune visine - sto šezdeset pet centimetara - Roosevelt je za dva mjeseca trebao položiti predsjedničku prisegu. Šverceri alkoholom još su radili, no budući da je Prohibiciji kucao posljednji čas, prodavali su posljednje zalihe i istraživali nove načine nezakonitih ulaganja. Tako sam pronašao ujaka. Kad sam shvatio da će Hoover letjeti iz fotelje, počeo sam kucati na vrata svakom krijumčaru kojeg bih uspio pronaći. Slim je bio upravo onaj tip koji bi se zakvačio za takve propale poslove kakav je bio šverc alkoholom, i činilo mi se vjerojatnim kako će posao tražiti negdje blizu kuće. Što je isključilo istočnu i zapadnu obalu. Tamo sam protratio već i previše vremena, stoga sam se počeo okretati njegovim starim bazama. Nakon neuspjeha u Saint Louisu, Kansas Cityu i Omahi, počeo sam obilaziti sve šira područja Srednjeg Zapada. MiLwaukee, Cincinnati, Chicago, Detroit. Iz Detroita sam se vratio u Chicago, i iako prethodna tri posjeta nisu dala nikakve rezultate, četvrti put mi se stvarno posrećilo. No, pustimo sreću.
Tri promašaja i letiš, no četiri hvatanja i onda si svoj čovjek - kad sam se vratio u Chicago, u siječnju 1933., konačno sam mu nanjušio trag. Odveo me do Rockforda u Illinoisu - samo osamdeset milja dalje - i tamo sam ga pronašao. Sjedio je u skladištu, u tri sata izjutra i čuvao dvjesto sanduka kanadskog viskija od raži.
Bilo bi mi lako ustrijeliti ga istog trenutka. U džepu sam imao nabijeni pištolj, i budući da je to bio upravo onaj kojim si je meštar prije tri godine oduzeo život, bilo bi neke pravde u tome da sam ga ispraznio u Slima. No, imao sam druge planove i kako sam ih toliko dugo gajio, nisam si dopustio da me ponese ushit. Nije mi bilo dovoljno samo ubiti Slima. Morao je znati tko mu je krvnik i, prije nego što mu dopustim umrijeti, želio sam da umire neko vrijeme. Što je pošteno, uostalom, i ako osveta ne može biti slatka, onda čemu sav trud? Kad sam se već našao u toj slastičarnici, namjerio sam se prežderati svega što mi se nudilo.
Plan mi je bio stvarno kompliciran. Bio je posve pomiješan s nekim starim sjećanjima, i nikad mi ne bi pao na pamet bez knjiga koje mi je Aesop čitao još tamo doma, u Ciboli. Jedna od njih, velika knjiga s izlizanim, modrim omotom, govorila je o kralju Arthuru i vitezovima Okruglog stola. Osim mog imenjaka sir Waltera, momci u limenim frakovima bili su mi najveće face, te sam ga molio da mi je čita češće nego bilo koju drugu. Kad god mi je očajnički trebalo društvo (dok bih viđao rane, ili se osjećao jadno nakon sukoba s meštrom), Aesop bi prekinuo svoje studije, popeo se na kat, sjedio sa mnom - nikad neću zaboraviti koliko je utješno bilo slušati te priče o crnoj magiji i pustolovinama. Sad, kad sam ostao sam na svijetu, često su mi se vraćale. Bio sam na vlastitom pohodu. Tragao sam za svojim svetim gralom, i godinu dana nakon što sam otpočeo potragu, počelo mi se događati nešto zanimljivo - kalež iz priče počeo se pretvarati u pravi kalež. Pij iz njega i dat će ti život. No, život za kojim sam tragao mogao je započeti samo ujakovom smrću. Bio je to moj sveti gral, i za mene nije bilo stvarnoga života sve dok ga ne pronađem. Ispij iz kaleža i umrijet ćeš. Malo po malo, jedan se kalež pretvarao u drugi i kako sam se selio iz grada u grad, sve mi je bivalo jasnije na koji ću ga način ubiti. Plan se naposljetku kristalizirao za boravka u Lincolnu, u Nebraski - dok sam zgrbljen sjedio nad zdjelom juhe u luteranskoj misiji Svetoga Olafa - tada su me napustile sve sumnje. Napunit ću čašu strihninom i natjerati gada da ispije. Vidio sam tu sliku, i od toga dana nije mi silazila ispred očiju. Prislonit ću mu pištolj uz glavu i natjerati da popije vlastitu smrt.
Eto, tako sam se našao tamo, prikradajući mu se u tom hladnom, pustom skladištu u gradu Rockfordu, državi Illinois. Tri sata proveo sam čučeći iza naslaganih drvenih kutija, čekao da Slim čvrsto zadrijema - došao je i taj čas. S obzirom na to koliko sam godina razmišljao o tom trenutku, zadivio sam se vlastitoj smirenosti.
»Zdrav bio, ujo«, prošaptao sam mu u uho. »Dugo se nismo vidjeli.«
Pištolj sam mu pritisnuo na potiljak, dovoljno snažno da shvati. Tada sam palcem zapeo kokot. Gola, četrdeset-vatna žarulja visjela je iznad stola za kojim je sjedio. A na stolu je ležala sva oprema pravog noćnog čuvara - termosica s kavom, boca viskija, čašica, nedjeljni zabavnik i revolver kalibra trideset osam.
»Walte?« rekao je. »Walte, to si ti?«
»Glavom i bradom, stari. Tvoj jedini i najvoljeniji nećak.«
»Nisam te čuo. Kako si mi se tako prikrao?«
»Ruke na stol i ne okreći se. Ako posegneš za pištoljem, mrtav si. Jasno?« Nervozno se nasmijao. »Da.
Jasno.«
»Baš kao u starim dobrim vremenima. Jedan sjedi u stolici, drugi u njega cilja pištoljem. Mislio sam da ćeš cijeniti što poštujem obiteljsku tradiciju.«
»Walte, nemaš razloga činiti to.«
»Začepi. Ako se kreneš raspravljati, upucat ću te istog trena.«
»Isuse, mali. Daj mi mira.«
Onjušio sam zrak iza njegovih leda. »Kakav je to miris, ujo? Nisi se valjda već posrao? Mislio sam da si frajer. Svih tih godina putovao sam posvuda, sjećajući se kakav si bio frajer.«
»Lud si. Nisam učinio ništa.«
»Je, je, smrdi po dreku. Ili je to samo strah? Eddie, je li to miris tvog straha?«
Pištolj sam držao lijevom rukom; u desnoj sam imao vrećicu. Prije nego što je mogao nastaviti razgovor - koji mi je već počinjao ići na živce - zamahnuo sam mu vrećicom pored uha i spustio je na stol. »Otvori«, rekao sam. Dok ju je otvarao, prišao sam stolu i uzeo mu revolver. Zatim sam, polagano odmaknuo pištolj s njegove glave i zaobišao stol te stao točno sučelice njemu. Pištoljem sam mu naciljao u lice, dok je kopao po vrećici i izvlačio sadržaj. Prvo staklenku s poklopcem, punu otrovanog mlijeka, zatim srebrni kalež. Njega sam maznuo iz zalagaonice u Clevelandu prije dvije godine, i od tada ga neprekidno nosio sa sobom. Nije bio od srebra - samo posrebren - no bio je urešen malenim figurama jahača.
Te sam ga večeri laštio dok nije zasjao. Kad ga je spustio na stol, pored staklenke, udaljio sam se nekoliko koraka kako bih imao bolji pogled. Predstava samo što nije započela, i nisam namjeravao propustiti ništa.
Slim mi je djelovao staro, staro poput planina. Otkad sam ga posljednji put vidio, ostario je najmanje dvadeset godina, a oči su mu odavale povrijeđenost, bile su toliko pune boli i smetenosti da bi netko slabiji od mene osjetio makar tračak samilosti. Nisam osjećao ništa. Želio sam ga mrtvog, i dok sam mu pogledom na licu tragao za onim najmanjim tragom dobrote ili ljudskosti, bio sam ushićen pomišlju da ću ga ubiti.
»Što je to?« upitao je.
»Vrijeme za koktele. Amigo, prvo ćeš si lijepo natočiti čašu pića, a zatim ćeš popiti u moje zdravlje.«
»Ovo izgleda kao mlijeko.«
»Sto posto mlijeko. Ravno iz kravice.«
»Mlijeko je za djecu. Ne mogu podnijeti okus.«
»Ono je zdravo za tebe. Od njega su kosti čvrste i bolje se podnosi sunce. Ujo, izgledaš tako oronulo, da bi ti bilo pametno srknuti iz tog vrutka mladosti. Nekoliko gutljaja toga i nećeš više ostarjeti ni za dlaku.«
»Želiš da mlijeko natočim u čašu. To želiš?«
»Natoči mlijeko u čašu, podigni je, reci: »Walte, želim ti dug život« i počni piti. Ispij sve. Do posljednje kapi.«
»I što onda?«
»Ništa. Svijetu ćeš time učiniti veliku uslugu, Slime, i Bog će te nagraditi.«
»U mlijeku je otrov, je li tako?«
»Možda je, možda i nije. To ćeš otkriti samo na jedan način.«
»Jebi se. Lud si ako misliš da ću ispiti.«
»Ako ne popiješ, slijedi metak u glavu. Ako popiješ, možda još imaš šansu.«
»Aha. Ko djevica među kanibalima.«
»Nikad se ne zna. Možda to činim samo kako bih te preplašio. Možda želim samo ispiti piće s tobom, prije nego što prijeđemo na posao.«
»Posao? Kakav to posao?«
»Prošla posla, sadašnja posla. Možda čak i neka buduća posla. Slime, nemam prebite pare i trebam posao. Možda sam te došao zamoliti za pomoć.«
»Naravno. Pomoći ću ti da nađeš posao. No, zbog toga ne moram piti mlijeko. Ako želiš, odmah sutra ujutro popričat ću s Bingom.«
»Sjajno. Držim te za riječ. Ali ćemo prvo ispiti našu dozu vitamina D.« Prišao sam do stola, ispružio ruku s pištoljem i zario mu cijev pod bradu - dovoljno da mu time zabacim glavu. »I to sad, odmah.«
Slimu su ruke već drhtale, ali se pokorio i skinuo poklopac. »Nemoj proliti«, rekao sam, dok je počeo nalijevati mlijeko u čašu. »Samo kap i ode ti glava.« Bijela se tekućina prelijevala iz jedne posude u drugu - ni kap nije završila na stolu. »Sjajno«, rekao sam. »Upravo sjajno. A sad je podigni i nazdravi mi.«
»Živio ti meni sto godina, Walte.«
Smrad se znojio kao svinja. Zapahnuo me njegov oduran vonj dok je kalež prinosio usnama, a ja sam bio sretan, bio sam štetan zato što je znao što mu se sprema. Vidio sam mu u očima sve veću stravu; odjednom sam drhtao zajedno s njim. Ali ne od srama ili žaljenja - od radosti.
»Sve do dna, prokleta pizdo«, rekao sam. »Otvaraj gubicu i idemo - glu-glu-glu.«
Zatvorio je oči, začepio prstima nos poput djeteta koje ispija lijek, i počeo piti. Proklet je ako pije, proklet je ako odbije piti - no barem sam mu dao nekakav tračak nade. Bolje i to nego pištolj. Pištolj ubija sigurno - možda sam ga samo zavitlavao s mlijekom. Čak ako ga i nisam, možda mu se posreći pa preživi trovanje. Kad čovjeku ostane samo jedna šansa, on je grabi, čak i ako je ona najmanje vjerojatna od svih. Tako je začepio nos i ispio, i usprkos svemu što sam prema njemu osjećao, moram priznati jedno - popio je svoju medicinu kao dobar dečko. Ispio je vlastitu smrt kao da je čaša bila puna ricinusovog ulja - unatoč tomu što je pritom prolio nekoliko suza, gušio se i cvilio nakon svakog gutljaja, junački je iskapio sve do zadnje kapi.
Čekao sam da otrov počne djelovati, stajao nepomično i na Slimovom licu tražio znake nemira.
Sekunde su prolazile, no gad se nije prevalio. Očekivao sam trenutačno djelovanje - smrt nakon jednog, najviše dva gutljaja - no mlijeko je zacijelo oslabilo otrov te sam, kad je ujak bučno praznu čašu spustio na stol, razmišljao što je pošlo krivo.
»Jebi se«, rekao je. »Jebi se, malo blefersko kopile.«

Sigurno je primijetio moje zapanjeno lice. Ispio je dozu strihnina dovoljnu da ubije slona, a unatoč tomu uspio je ustati, srušiti stolicu na pod i cerekati se poput patuljka koji je upravo dobio na ruskom ruletu. »Ostani gdje si«, rekao sam, mahnuvši mu pištoljem. »Požalit ćeš.«
Umjesto odgovora, Slim je prasnuo u smijeh. »Šupčino, nemaš ti muda.«
Bio je u pravu. Okrenuo se i počeo se udaljavati, a ja se nisam mogao natjerati da pucam. Vlastita leda ponudio mi je kao metu, a ja sam samo stajao i gledao ga, previše potresen da bih povukao obarač.
Zakoračio je, zatim još jednom i tada počeo iščezavati u tami skladišta. Slušao sam kako se njegov podrugljiv, bezuman smijeh odbija od zidova, i kad sam pomislio kako to više neću moći podnijeti, kad sam pomislio da me namrtvo izvozao, otrov je počeo djelovati. Dotad je već uspio načiniti dvadeset-trideset koraka, no to je bilo sve, što je značilo da sam se ipak ja smijao posljednji. Začuo sam silovito, prigušeno grgljanje, čuo kako tijelo pada na pod, i kad sam se konačno uspio probiti kroz tamu i pronaći ga, bio je već mrtav.
Ipak, nisam želio ništa uzeti zdravo za gotovo, pa sam ga odvukao na svjetlo kako bih ga mogao bolje pogledati - vukao sam ga, licem nadolje, po betonskome podu. Zaustavio sam se nekoliko stopa od stola, i baš kad sam se spremao čučnuti i sprašiti mu metak u glavu, iza leda me prekinuo nečiji glas.
»Ne miči se«, začuo sam. »Spusti pljucu i ruke u zrak.«
Spustio sam pištolj, podigao ruke i tada se, jako polagano, okrenuo kako bih pogledao neznanca. Nije mi se činio nimalo posebnim - neupadljiv tip, u kasnim tridesetima ili ranim četrdesetima. Odjeven u šminkersko modro odijelo na pruge, skupe, crne cipele, s maramicom boje marelice u džepu na prsima.
Isprva sam pomislio da je stariji, no samo zbog njegove bijele kose. Kad sam mu se zagledao u lice, shvatio sam da nije nimalo star.
»Upravo si mi sredio čovjeka«, rekao je. »Mali, to se ne radi. I baš me briga koliko si mlad. Kad netko učini nešto slično, mora platiti globu.«
»To je pravo«, rekao sam. »Ubio sam gada. Zaslužio je to, i sredio sam ga. Gospodine, tako se ponaša prema gamadi. Kad se gamad uvuče u kuću, onda je se čovjek riješi. Sad me slobodno ustrijelite, briga me. Učinio sam što sam došao učiniti, i to mi je jedino važno. Ako moram umrijeti, barem ću umrijeti sretan.«
Tip je jedva primjetno podigao obrve - koje su tako ostale, iznenađeno trepereći, nekoliko trenutaka.
Moj ga je govor izbacio iz takta, i nije znao što bi učinio. Nakon nekoliko sekundi razmišljanja, izgledao je kao da se odlučio malo zabavljati. »Dakle, želiš umrijeti«, rekao je. »Je li tako?«
»Nisam to rekao. Vi držite pištolj, ja ga nemam. Ako želite pucati, onda ja tu baš i ne mogu učiniti nešto značajno.«
»A što ako ne pucam? Što ću onda s tobom?«
»Pa, uzimajući u obzir da ste upravo ostali bez jednoga od svojih, možda biste mogli razmisliti o mogućoj zamjeni. Ne znam koliko ste dugo plaćali Slima, no vjerojatno dovoljno dugo da shvatite koji je to bio debilni ljigavac. Da to ne znate, vjerojatno više ne bih stajao pred vama - ležao bih na podu s metkom u srcu.«
»Slim je imao mana. O tome neću raspravljati s tobom.«
»Gospodine, mislim da niste izgubili previše. Uzmite u obzir sve prednosti i mane, i shvatit ćete da vam je bolje bez njega. Zašto bismo hinili žalost zbog takve propalice poput Slima? Što god da je radio za vas, ja ću raditi bolje. To vam jamčim.«
»Mali, imaš ti jezičinu.«
»Nakon svega što sam prošao u zadnje tri godine, mislim da mi je još samo ona ostala.«
»A što je s imenom? Je li ti ostalo kakvo ime?«
»Walt.«
»Walt, i dalje?«
»Walt Rawley, gospodine.«
»Walte, znaš li ti tko sam?«
»Ne, gospodine. Nemam blagog pojma.«
»Zovem se Bingo Walsh. Jesi li čuo za mene?«
»Naravno da sam čuo. Vi ste gospodin Chicago, desna ruka šefa O'Malleva. Vi ste kralj lutrije, binga, glavna faca koja pokreće sve kotače i koji vidi sve.«
Nije mogao ne nasmiješiti se toj tiradi. Ako zamjenika proglasite brojem jedan, onda će taj to smatrati komplimentom. Ipak, budući da još nije spustio pištolj, nisam bio raspoložen priopćavati mu kojekakve gadosti koje sam o njemu čuo. Sve dok me pušta da živim, ljubit ću ga u guzicu do sudnjeg dana.
»U redu, Walte«, rekao je. »Dat ću ti priliku. Dva-tri mjeseca, a onda ćemo vidjeti na čemu smo.
Recimo da će ti to biti nekakav probni rok. Ako do tad ne zasjaš, gotov si. Ideš na dugi put.«
»Pretpostavljam na isto mjesto kamo je Slim upravo otputovao.«
»To je ponuda. Mali, uzmi ili ostavi.«
»Zvuči pošteno. Ako ne uspijem, slobodno mi glavu odrubite sjekirom. Mogu živjeti s tim. Kvragu, zašto ne? Bingo, ako vas ne uspijem dostići, onda čemu život?«
* * *

Tako je započela moja nova karijera. Bingo me uveo u posao, poučio pravilima i, malo po malo, postao sam njegov čovjek. Ona dva mjeseca probnog roka stvarno su mi spalila živce, no nakon isteka glava mi je i dalje bila na ramenu, a ja sam otkrio kako sam se zagrijao za posao. O'Malley je vodio jedan od najvećih biznisa u okrugu Cook, a Bingo je bio odgovoran za operativu. Kockarnice, lutrija, kupleraji, plaćena zaštita, Jednoruki Jackovi - sve te poslove vodio je čvrstom rukom, i račune polagao samo i jedino velikom šefu. Upoznao sam ga u burnim vremenima, u prijelaznome razdoblju i trenucima novih mogućnosti - do kraja godine uspio je učvrstiti položaj kao jedna od najmudrijih glava na Srednjem Zapadu. Imao sam sreće što mi je postao učitelj. Bingo me uzeo pod svoje, a ja sam držao otvorene oči i slušao što govori - i to mi je preokrenulo cijeli život. Nakon tri godine očaja i gladi, konačno sam imao pun želudac, novac u džepu i pristojnu odjeću na sebi. Odjednom mi je ponovno krenulo, a budući da sam bio Bingov čovjek, otvarala su se svaka vrata na koja sam kucao.
Počeo sam kao potrčko, prenosio njegove poruke i obavljao neke sitne poslove. Palio sam mu cigarete, nosio odjeću na čišćenje, kupovao cvijeće za njegove dame i laštio ratkape na autu. Skakao sam, poput šteneta, na svaku njegovu naredbu. Možda zvuči ponižavajuće, no istini za volju, nije mi smetalo biti sluga. Bio sam mu zahvalan što me prihvatio. Bilo je to vrijeme Velike krize - i gdje bi netko poput mene mogao pronaći ikakav bolji posao? Nisam bio obrazovan, nisam posjedovao nikakva umijeća, bio sam obučen samo i jedino za karijeru s kojom sam zauvijek skončao - pregrizao sam ponos i radio ono što mi je rekao. Da sam mu morao lizati čizme, radio bih i to; postao bih najbolji lizač čizama na svijetu. Koga briga što sam morao slušati njegove priče i smijati se njegovim šalama. Uostalom, pričao ih je posve pristojno i, istini za volju, kad je htio, znao je biti čisto pristojno zabavan.
Nakon što sam mu dokazao svoju odanost, nije me više držao na uzdi. U proljeće sam se već počeo uspinjati na ljestvici, a zatim je samo ostalo upitno koliko ću se brzo uspeti na sljedeću prečku. Bingo me spojio s bivšim robijašem, Mucavim Groganom, te sam s njim počeo obilaziti barove, restorane i prodavaonice slatkiša, i prikupljati tjedne priloge za zaštitu. Kao što mu je nadimak govorio, Grogan i nije bio neki govornik, no ja sam bio onaj spretan na jeziku i svaki put kad bismo naletjeli na nekog nespremnog da plati, izvaljivao bih nevjerojatno žive opise svega što su doživjeli klijenti koji bi odbijali platiti - tako da je moj partner rijetko morao koristiti šake. Bio je koristan rekvizit i bilo ga je dobro imati uza se za demonstraciju 'što-ako'. Ipak, ponosio sam se što sam sukobe uspijevao riješiti ne tražeći njegove usluge. Naposljetku su i do Binga doprli glasi o mojim uspjesima te me unaprijedio na mjesto skupljača lutrijskih uplata u South Sideu. Mucavi i ja surađivali smo dobro, no bilo mi je draže biti sam - tako da sam sljedećih šest mjeseci lutao pločnicima u nekoliko crnačkih kvartova, čavrljajući s redovnim mušterijama dok su se oni opraštali od svojih novčića pokušavajući zaraditi nekoliko dolara više. Svaki od njih imao je svoj sistem - od maka koji je prodavao novine do sakristana u crkvi - zabavljalo me slušati priče o tome kako su stvarali kombinacije. Brojke su stizale odasvud. Rođendani, snovi, prosjek pogodaka, cijena krumpira, pukotine u asfaltu, registarske pločice, računi iz praonice i količina vjernika na posljednjoj nedjeljnoj misi. Šanse za dobitak bile su gotovo nikakve, no kad bi, rijetko, netko pogodio, tada bih se pretvarao u donosioca dobrih vijesti. Bio sam grof od Sretne Ruke, vladar carstva blagostanja i bilo mi je drago gledati kako ljudima sjaju lica kad bih im predavao novac.
Sve u svemu, posao je bio posve ugodan i, kad me Bingo ponovno promaknuo, bilo mi je gotovo žao ostaviti ga.
S lutrije sam se prebacio na kockanje, i do 1936. godine popeo sam se do mjesta operativnog šefa kladionice u ulici Locust, tijesnog, zadimljenog pajzla, skrivenog u stražnjoj prostoriji praonice.
Mušterije bi stizale noseći prljave košulje i hlače, ostavljale ih na pultu, a zatim se probijale između vješalica s odjećom sve do tajne prostorije straga. Gotovo svi koji bi ulazili tamo ispalili bi poneki vic o odlasku u čistionicu. Ekipa koju sam vodio neprekidno se sprdala na taj račun te smo se nakon nekog vremena počeli kladiti koliko ćemo kojeg dana primiti oklada. Ili, kako je to lijepo rekao moj knjigovođa Waldo McNair: »Ovo je jedino mjesto na svijetu gdje ćeš istovremeno isprazniti džepove i izglačati hlače. Možeš spiskati sve na konje, a ipak nećeš ostati bez gaća«.
U toj sobi iza Bennvjeve čistionice vodio sam posve dobar posao. Imali smo sjajan promet te sam unajmio nekog klinca da prostoriju održava savršeno čistom i urednom - uvijek sam pazio da se opušci gase samo u pepeljarama, nikad po podu. Moji telegrafski aparati bili su najnoviji modeli do kojih se moglo doći na tržištu, povezani sa svim većim hipodromima u zemlji - a ruku zakona držao sam podalje od sebe redovnim donacijama koje sam uplaćivao u privatne mirovinske fondove petorice policajaca. Tada mi je bila dvadeset jedna godina i, sve u svemu, činilo se da mi ide upravo sjajno.
Živio sam u apartmanu hotela Featherstone, imao pun ormar odijela koja mi je, u pola cijene, sašio talijanski krojač. Mogao sam otići na stadion Wrigley i gledati Cubse kad god bih poželio. Što je već, samo po sebi bilo i više nego dobro - no, povrh toga, bilo je žena, mnogo žena, budući da sam se brinuo da mi međunožje bude aktivno do daske. Nakon što smo, u Philadelphiji, prije sedam godina, raspravljali o onoj strašnoj odluci, jajca su mi postala neprocjenjivo dragocjena. Zbog njih sam se odrekao puta do zvijezda i, sad kad Walt - čudo od djeteta nije više postojao, smatrao sam kako je najmudrije opravdati taj izbor tako da ih koristim što češće mogu. Jumf sam izgubio još prije dolaska u Chicago, no svoju karijeru jebača nisam započeo sve dok se nisam pridružio Bingu i nakupio dovoljno para da si pribavim svaku picu koju bih poželio. Nevinost sam izgubio s Velmom Childe, curom s farme, negdje u zapadnoj Pennsvlvaniji, no to su bile najgrublje osnove - petljali smo po odjeći u hladnom sjeniku, lica nam je izgrizla slina dok smo se pokušavali namjestiti, ne znajući baš najbolje što kamo spada. Nekoliko mjeseci kasnije, pomogavši se s onih stotinu dolara koje sam našao na ulici u Minneapolisu, to sam iskustvo ponovio još dvaput s kurvama, no unatoč svom trudu i naporima, bio sam i dalje posve zelen kad sam kročio na čikaške ulice. Ali, nakon što sam uhodao svoj novi život, činio sam sve kako bih nadoknadio izgubljeno vrijeme.
I tako je to išlo. U organizaciji sam si stvorio dom, i nikad me nije, ni za trenutak, zapekla savjest što sam se udružio sa zločincima. Vidio sam se kao jednoga od njih, branio ono što su branili i oni, i nikad, nikomu, nisam ni pisnuo o svojoj prošlosti - ni Bingu, ni curama s kojima sam spavao - ni živoj duši.
Sve dok ne potonem u sjećanja na stare dane, bio sam sposoban zavaravati samoga sebe mišlju kako me čeka budućnost. Sjećanja su bila previše bolna, stoga sam gledao ravno naprijed, te sam se, svaki put kad bih načinio još jedan korak dalje, sve više udaljavao od čovjeka kakav sam bio s Meštrom Yehudijem. Onaj moj najbolji dio ležao je pod zemljom, uz njega, negdje u kalifornijskoj pustinji.
Pokopao sam ga tamo zajedno s njegovim Spinozom, albumom novinskih izrezaka o meni i, iako sam se tamo vraćao svake noći u snovima, razmišljati o tomu danju tjeralo bi me u ludilo. Pretpostavljao sam kako ću, ubivši Slima, poravnati račune, no dugoročno gledano, to mi nije nimalo pomoglo. Nisam žalio za učinjenim, ali time nisam oživio Meštra Yehudija - i to mi nije mogla nadoknaditi ni sva mafija ovoga svijeta. Sepirio sam se Chicagom kao da sam neka faca, kao da sam neki glavonja, no ispod svega toga bio sam nitko. Bez meštra bio sam nitko, i nisam bio sposoban stvoriti ništa.
Imao sam jednu priliku izvući se prije nego što je bilo prekasno - jednu jedinu mogućnost srediti račune i pobjeći, no bio sam previše slijep da bih je prigrlio u trenutku kad mi je pala u krilo. Bilo je to u listopadu 1936., a mene je vlastita važnost već toliko napuhala, da sam vjerovao kako taj čarobni mjehur neće nikad prsnuti. Jednog popodneva otišao sam iz čistionice nekim svojim poslom - šišanje i brijanje kod Browera, ručak kod Lemmelea na Aveniji Wabash, a zatim do hotela Royal Park na rundu ševe s jednom plesačicom, Dixie Sinclair. Dogovorili smo se u pola tri, u apartmanu 409, tako da su mi hlače već bubrile na samu pomisao. No, šest-sedam metara prije ulaza kod Lemmelea, baš kad sam skrenuo za ugao i spremao se ući, podigao sam pogled i spazio nekoga koga nikad ne bih očekivao vidjeti. Skamenio sam se. Gospoda Witherspoon, s rukama punim paketa, zgodna i ušminkana kao i uvijek, sa sto na sat jurila je prema taksiju. Stajao sam dok mi je knedla bujala u grlu i, prije nego što sam dospio i prozboriti, ona je podigla pogled, skrenula oči u mome pravcu i, smrzla se. Nasmiješio sam se. I to od uha do uha, a zatim je uslijedio jedan od najluđih prizora koje sam ikada vidio. Čeljust joj je doslovno opalila po podu, paketi su joj ispali iz ruku i rasuli se pločnikom, a trenutak kasnije već se objesila na mene i ružem mazala moju svježe obrijanu gubicu.
»Dakle, tu si, banditu jedan«, rekla je, stišćući me svom snagom. »Sad sam te uhvatila, ti prokleti gade.
Mali, kvragu, gdje si se smucao?«
»Posvuda«, rekao sam. »Otamo do ovdje. Gore-dolje, dolje-gore, stara priča. Gospo Witherspoon, izgledate sjajno. Veličanstveno. Ili bih vas trebao zvati gospoda Cox? Ne prezivate se tako? Gospoda Otville Cox.«
Malo je otkoračila kako bi me bolje pogledala, držala me za ruku i razvukla širok osmijeh na licu.
»Sunčice, još sam ti ja Witherspoon. Stigla sam do oltara, no kad je došao trenutak da kažem 'uzimam', riječ mi je zapela u grlu. Svi 'da' pretvorili su se u 'ne', i tako ti to ide - sedam godina prošlo, a ja sam i dalje neudana i ponosim se time.«
»To bolje po vas. Oduvijek sam znao da biste s Coxom gadno pogriješili.«
»Da nije bilo onog dara, vjerojatno bih otišla do kraja. Ali, kad mi je Billy Bigelow donio onaj paket s Cape Coda, nisam mogla odoljeti a da ne zavirim. Mlada zapravo ne bi smjela otvarati poklone prije vjenčanja, no taj je bio posebna priča i kad sam ga otvorila, znala sam da vjenčanja biti neće.«
»Što je bilo u kutiji?«
»Mislila sam da znaš.«
»Nikad ga nisam uspio pitati.«
»Globus. Pravi globus.«
»Globus? I što je toliko posebno?«
»Walte, nije se radilo o poklonu. Nego o poruci koju je poslao s njim.«
»Nisam vidio ni nju.«
»Samo jedna rečenica. Gdje god bila, bit ću s tobom. Pročitala sam te riječi i doslovno se raspala. Milo, za mene je postojao samo jedan. I ako nisam mogla dobiti njega, onda se nisam namjeravala petljati sa zamjenama i jeftinim imitacijama.«
Stajala je tamo, sjećala se poruke, dok je oko nas, središtem grada, prolazila svjetina. Vjetar se igrao obodom njezinog zelenog, pustenog šešira, a trenutak kasnije u očima su joj bljesnule suze. Prije nego što se stvarno rasplakala, prignuo sam se i počeo skupljati pakete. »Uđimo, gospo W.«, rekao sam.
»Častim vas ručkom, a onda ćemo naručiti punu kadu chiantija i oblokati se kao nikad.«
Šefu sale uvalio sam deset dolara i rekao mu da želim intimu. Slegnuo je ramenima i počeo objašnjavati da su svi separei rezervirani, pa sam mu uvalio još deset. Što je bilo dovoljno za jedno neočekivano otkazivanje te nas je, minutu kasnije, jedan od njegovih posilnih vodio u stražnji dio restorana, gdje nas je smjestio u tijesan, svijećama osvijetljen, alkov s crvenim, plišanim zavjesama koje su nas štitile od ostalih gostiju. Tog dana učinio bih sve kako bih zadivio gospodu Witherspoon i mislim da je nisam razočarao. Dok smo sjedali, primijetio sam da su joj se oči zakrijesile, a kad sam izvukao svoj zlatni upaljač s monogramom i pripalio joj Chesterfield, odjednom kao da je shvatila kako mali Walt i nije više tako mali.
»Ide nam dobro, nije li tako?« rekla je.
»Nije loše«, rekao sam. »Otkad smo se posljednji put vidjeli, prilično sam naporno radio.«
Čavrljali smo posve nevezano, prvih nekoliko minuta oprezno kružeći jedan oko drugoga, no nije nam trebalo dugo da se ponovno opustimo i, kad je, nekoliko minuta kasnije, stigao konobar s jelovnicima, već smo prežvakavali stara vremena. Shvatio sam kako gospoda Witherspoon zna daleko više o mojim posljednjim mjesecima s meštrom nego što sam mislio. Tjedan dana prije smrti, s puta joj je napisao dugo pismo u kojem joj je pisao o svemu - o glavoboljama, kraju Walta - čuda od djeteta, planovima o odlasku u Hollywood i mojoj preobrazbi u filmsku zvijezdu.
»Ne shvaćam«, rekao sam. »Ako ste meštar i vi prekinuli, zašto vam je onda pisao pismo?«
»Nismo mi prekinuli. Samo se nismo vjenčali. To je sve.«
»I dalje mi nije jasno.«
»Walte, umirao je, to znaš i sam. To si sigurno tada već znao. Za rak je saznao nedugo nakon tvoje otmice. Sjajno - čisto sranje. To je pakao. Možeš misliti kakva sreća. Vukli smo se po Wichiti, prosjačili novac kojim bismo te oslobodili - i onda on sazna da boluje od neizlječive bolesti. Tako smo i započeli razgovarati o vjenčanju. Ja sam se strašno željela udati, znaš. Nije me bilo briga koliko će živjeti, samo sam mu željela biti žena. No, nije pristao. Ako se udaš za mene,' rekao je, 'udaješ se za leš. Marion, misli na budućnost' - to je ponovio valjda tisuću puta - 'Mation, misli na budućnost. Taj Cox uopće nije loš tip. Daje nam novac da oslobodimo Walta, a zatim će te maziti i paziti do smrti. Mala, to ti je dobar posao, i bila bi glupa da ne prihvatiš'.«
»O Isuseblagibože. A, jebiga. Stvarno vas je volio. Jebote, stvarno vas je volio.«
»Walte, volio nas je oboje. Nakon onoga što se dogodilo Aesopu i Majci Sioux, bili smo čitav njegov svijet.«
Nisam joj namjeravao ispričati kako je umro. Želio sam je poštedjeti svih jezivih detalja, te sam je unatoč svim pićima uspio odvratiti - iako me neprekidno gnjavila da joj pričam o posljednjem dijelu puta, objasnim što se dogodilo nakon što smo stigli do Kalifornije. Zašto nisam završio na filmu?
Koliko je još poživio? I zašto je tako gledam? Počeo sam pričati kako je blago preminuo u snu, no predobro me poznavala da bi popušila priču. Prozrela me za otprilike četiri sekunde i nakon što je shvatila da prikrivam nešto, nisam se više morao pretvarati. Pa sam joj rekao. Ispričao cijelu tu odvratnu priču - korak po korak, ponovno sam se uvlačio u taj stari užas. I nisam izostavio ništa.
Gospoda Witherspoon imala je pravo znati i kad sam počeo nisam se mogao zaustaviti. Govorio sam dok je plakala, gledao kako joj se maškara topi i puder curi niz obraze - a cijelo to vrijeme iz mene su navirale riječi.
Kad sam stigao do kraja, raskopčao sam sako i izvukao pištolj iz korica koje sam nosio ispod njega.
Držao sam ga u zraku nekoliko trenutaka, i onda spustio na stol između nas. »Evo ga«, rekao sam.
»Meštrov pištolj. Samo da znate kako izgleda.«
»Jadni moj Walt«, rekla je.
»Jadni nitko i ništa. To je jedino što mi je ostalo.«
Gospođa Witherspoon gledala je maleni revolver s drškom od hrasto-vine. Gledala ga je dobrih desetak sekundi. Zatim je, bojažljivo, pružila ruku i dodirnula ga prstima. Mislio sam da će ga podići, no nije.
Samo je sjedila i promatrala kako joj se prsti obavijaju oko pištolja, kao da dodirujući ono što je meštar nekoć dodirnuo, dodiruje ponovno njega samoga.
»Učinio si jedino što si mogao«, naposljetku je rekla.

»Ne. Iznevjerio sam ga. Molio me da povučem okidač, a ja nisam mogao. Bila mu je to posljednja želja - a ja sam mu okrenuo leđa i natjerao ga da to učini sam.«
»Rekao ti je da se sjećaš zlatnih vremena.«
»Ne mogu. Prije nego što se sjetim njih, prisjetim se kako je bilo onog trenutka kad mi je rekao da ih pamtim. Ne mogu izbjeći taj posljednji dan. Ne mogu se vratiti dovoljno daleko da bih se sjetio ičega što je bilo prije.«
»Walte, zaboravi pištolj. Riješi se te prokletinje i počni iznova.«
»Ne mogu. Ako to učinim, on će nestati zauvijek.«
Tada je ustala i otišla od stola. Nije rekla kamo ide, nisam pitao. Razgovor je postao toliko bremenit, toliko neugodan za oboje da nismo bili u stanju prozboriti ijednu riječ a da pritom ne puknemo. Vratio sam pištolj u korice i pogledao na sat. Jedan. Imao sam još dosta vremena prije dogovora s Dixie.
Gospođa Witherspoon možda se vrati, možda i ne. Ovako ili onako, namjeravao sam ostati sjediti i pojesti naručeno, a zatim se odšetati do hotela Royal Park i provesti sat vremena sa svojom novom ljubavi, skačući po krevetu, omotan oko struka njezinim svilenkastim bedrima.
No gospa W. nije zbrisala. Samo je otišla u toalet obrisati suze i osvježiti se - kad se vratila desetak minuta kasnije, imala je novi ruž i ponovno je namazala trepavice. Rubovi očiju još su joj bili crveni, ali mi se sjedajući nasmiješila i tada sam shvatio da je namjerila razgovor skrenuti na drugu temu.
»Dakle, prijatelju moj,« rekla je, i uzela zalogaj koktela od škampa, »kako ide s letenjem?«
»Krila su u ormaru, leže u naftalinu«, rekao sam. »Eskadrila je prizemljila, i sad je prodajem u dijelovima.«
»I ne dođeš u kušnju pokušati ponovno?«
»Ni za sve pare ovoga svijeta.«
»Glavobolje su bile tako strašne?«
»Ne znate vi što znači strašno. To je bila visoka voltaža - zamalo me spržilo.«
»Čudno. Ponekad čujem razgovore. Dok putujem vlakom, šećem ulicama, do mene dopre nekoliko riječi. Walte, ljudi se sjećaju. Čudo od djeteta stvarno je uzvitlalo prašinu, i mnogi još uvijek misle na tebe.«
»Je, je, znam da sam nekakva glupa legenda. Samo je problem što nitko više ne vjeruje. Prestali su vjerovati kad sam prestao nastupati - a sad više nema nikoga. Znam takve priče. I ja sam ih čuo. Uvijek bi završavale prepirkom. Jedan bi tvrdio da sam blefirao, drugi bi rekao da možda nisam, i ubrzo bi toliko popizdili jedan na drugoga da više ne bi razgovarali. No to je bilo davno. Zamrlo je. Kao da se nije nikad dogodilo.«
»Prije neke dvije godine naletjela sam na jedan članak o tebi, ne sjećam se u kojim novinama. Walt - čudo od djeteta maleni dječak koji je milijunima raspalio maštu. Što je s njim, gdje je danas? Nešto slično.«
»Nestao s lica zemlje, eto, to je s njim. Anđeli su ga odnijeli tamo otkuda je došao i nitko ga više neće vidjeti.«
»Osim mene.«
»Osim vas. No, to je naša mala tajna.«
»Usta su mi zapečaćena, Walte. Što ti misliš, kakav sam ja čovjek?«
Nakon toga, atmosfera se malo opustila. Konobar je donio pladnjeve s predjelima, a kad se vratio noseći glavna jela, popili smo već cijelu bocu i bili spremni za drugu.
»Vidim da niste ispali iz forme«, rekao sam.
»Cuga, lova i seks. Vječne istine.«
»Tim redom?«
»Kojim god poželiš. Bez njih svijet bi bio tužno i beznadno mjesto.«
»Kad smo već kod takvih mjesta, što je nova u Wichiti?«
»Wichiti?« Spustila je čašu i nasmiješila mi se poput kakve totalne naivke. »A gdje bi to bilo«
»Ne znam. Vi recite meni.«
»Ne sjećam se. Spakirala sam se prije pet godina, otad nisam kročila u grad.«
»Tko je kupio kuću?«
»Nisam je prodala. U njoj sad živi Billy Bigelow sa svojom lajavom ženom i dvije djevojčice. Mislila sam da će mi renta donositi pristojan prihod, no jadnik je ostao bez posla u banci mjesec dana nakon što su se uselili, pa mu je iznajmljujem za dolar na godinu.«
»Onda vam stvarno ide dobro, ako si to možete priuštiti.«
»Izvukla sam se s burze ljeto prije sloma. Imalo je neke veze s nekakvim ucjenjivačkim pismima, predajom gotovine, mjestima predaje - jedva da se sjećam. No, kako se pokazalo, bilo je to najbolje što mi se moglo dogoditi. Tvoja mala nevolja spasila mi je život. Ma koliko vrijedila tada, danas vrijedim deset puta više.«
»I onda, zašto s takvom lovom ostati u Wichiti? Kad ste se preselili u Chicago?«
»Ovdje sam poslovno. Sutra ujutro vraćam se u New York.«
»Kladim se, na Petu Aveniju.«
»Dobili ste okladu, gospodine Rawley.«
»Znao sam čim sam vas ugledao. Izgledate stvarno dobro potkoženi. Takav novac ima poseban miris, a meni je drago sjediti s vama i udisati ga.«
»Većinom od nafte. Smrdi u zemlji, no kad je se pretvori u pare, pretvara se u stvarno privlačan parfem.«
I dalje je bila ona stara gospoda Witherspoon. I dalje je voljela piti, govoriti o novcu, a kad bi se otvorilo bocu i skrenulo na njezine omiljene teme, mogla je biti na ravnoj nozi sa svim bogatunima s cigarama na ovome svijetu. Dok smo dovršavali glavno jelo pričala mi je o poslovima i ulaganjima, a nakon što su raščistili stol i kad je konobar izronio s prijedlozima za desert, doslovno sam čuo zvuk prekidača i vidio kako joj se pali žaruljica. Po mome satu bilo je četvrt do dva. Neka propadne svijet, odlučio sam nestati za najviše pola sata.
»Walte, ako želiš sa mnom,« rekla je, »bit ću sretna da ti dam posao.«
»Posao? Kakav posao?«
»U Teksasu. Tamo imam neke nove bušotine, i treba mi netko tko će nadzirati bušenja.«
»Nemam blagog pojma o nafti.«
»Pametan si ti. Učiš brzo. Pogledaj koliko si već napredovao. Lijepo odijelo, otmjeni restorani, novac u džepu. Mali, daleko si dogurao. I ne pomišljaj da nisam primijetila koliko si popravio govor. Nisam čula nijedan 'nisamtija' tijekom našeg razgovora.«
»Svakako, stvarno sam se trudio. Ne želim više zvučati kao kakav blesan, pa sam čitao i malo počistio rječnik. Mislio sam da je došlo vrijeme da se izvučem iz kanalizacije.«
»Upravo tako. Možeš sve što poželiš. I sve dok ustraješ u toj odluci, nemoguće je znati koliko ćeš daleko ići. Samo pazi, Walte. Udruži se sa mnom, i za dvije-tri godine bit ćemo partneri.«
Vraška ponuda, no nakon što je izgovorila sve svoje hvale, zapalio sam Camel i odmahnuo glavom.
»Sviđa mi se to što radim. Zašto bih išao u Teksas kad sve što poželim imam u Chicagu?«
»Zato što se baviš pogrešnim poslom. Eto, zato. U tom natezanju policije i gangstera nema budućnosti.
Samo nastavi pa ćeš do dvadeset petog rođendana ili biti mrtav ili robijati.«
»Kakve su to priče o policiji i gangsterima? čist sam kao kirurgovi nokti.«
»Naravno. A papa je prerušeni fakir.«
Nakon toga stigao je desert, i onda smo šutke jeli svoje eklere. Bio je to ružan kraj obroka, no oboje smo bili previše tvrdoglavi da bi itko popustio. Naposljetku smo čavrljali o vremenu, posve nevezano skrenuli na skorašnje izbore, ali je nestalo života i ništa ga nije moglo povratiti. Gospoda Witherspoon nije bila samo zlovoljna zbog toga što sam odbio njezinu ponudu. Slučaj nas je ponovno spojio, i samo bi totalna budala tako olako odbila taj poziv sudbine. Imala je potpuno pravo što je prema meni osjećala odbojnost, a ja sam bio previše pun sebe da bih shvatio kako nam je put isti. Da nisam bio toliko namjerio odjuriti i nabiti kurac u Dixie Sinclair, možda bih je pomnije slušao - ali, žurilo mi se i nisam se dao smetati bilo kakvim traganjem za smislom. I tako to. Kad čovjeku donja glava nadjača gornju, nema tu više mjesta razmišljanjima.
Preskočili smo kavu, i kad je, u dva i deset, konobar spustio račun na stol, zgrabio sam mu ga iz prstiju prije nego što ga se gospoda Witherspoon stigla dočepati.
»Častim«, rekao sam.
»Sve u redu, vaša glavatosti. Ako te usrećuje, samo se ti pravi važan. I, ako se ikad opametiš, nemoj zaboraviti gdje sam. Možda ćeš doći pameti prije nego što bude prekasno.« S tim riječima posegnula je u torbicu, izvukla vizitku i nježno mi je spustila na dlan. »Ne brini za troškove«, dodala je. »Ako budeš bez prebite pare u trenutku kad me se sjetiš, samo reci centrali da poziv naplati meni.«
Nisam nikad nazvao. Strpao sam vizitku u džep, iskreno je namjeravao sačuvati, no kad sam je potražio prije nego što sam te večeri išao na spavanje, nisam je uspio pronaći. Uzimajući u obzir što su te hlače proživjele odmah nakon ručka, nije mi bilo teško pogoditi što se zapravo zbilo. Vizitka je ispala i ako je sobarica već nije bacila u smeće, onda je ležala na podu, u apartmanu broj 409, u hotelu Royal Park.
* * *