Thomas Bernhard - Podrum

Roman Thomasa Bernharda “Podrum” spada u njegova autobiografska djela, makar je u čitavom svom opusu konstantno uključivao sebe, znance i mjesta u kojima je boravio, ne strahujući mnogo od prepoznavanja.

Prekinuvši gimnaziju koju sam mrzio i započevši naukovanje koje me spasilo, druge sam gledao kako prolaze u suprotnom smjeru, otkako protiv svakog zdravog razuma rano ujutro više nisam išao sa sinom vladina savjetnika kroz zarasle vrtove pokraj lijepo uređenih vila po Reichenhallskoj ulici u visoku školu građanstva i malograđanštine u središte grada, već s bravarskim pomoćnikom iz susjedne kuće po Ulici Rudolfa Biebla prema gradskoj periferiji pokraj zavoda za slijepe i gluhonijeme, preko željezničkog nasipa, između malih obrađenih vrtova, pokraj drvene ograde sportskog igrališta blizu lehenske umobolnice u visoku školu gubitnika i siromaha, luđaka i onih koje su takvima proglasili, u naselju Scherzhauserfeld, nesumnjivo najgoroj gradskoj četvrti, na izvoru svih salzburških parnica, u podrumski dućan namirnica Karla Podlahe, propala čovjeka i prava Bečanina tankoćutna duha koji je nekoć želio postati glazbenik, ali je zauvijek ostao običan trgovac na malo. Postupak mojega primanja u dućan bio je vrlo kratak. Gospodin Podlaha ušao je u susjednu prostoriju u kojoj sam ga čekao i, kratko me pogledavši, rekao da želim li, mogu odmah ostati, a zatim je otvorivši ormar iz njega izvadio jednu od svojih radnih kuta i rekao da bi mi mogla pristajati. Navukavši kutu, vidio sam da mi ne pristaje, ali sam je mogao nositi provizorno, kao što je Podlaha nekoliko puta ponovio te me, kratko razmislivši, poveo kroz dućan prepun mušterija preko ulice u susjednu zgradu u kojoj je bilo skladište. Dopodne sam trebao mesti skladište metlom koju mi je moj majstor, skinuvši je brzom kretnjom sa skladišnih vrata, gurnuo u ruke. Nadodao je da će se u podne sa mnom dogovoriti o ostalim pojedinostima. Ostavio me u mračnu skladištu prepunom neprirodne mješavine mirisa i vlage, kakva je u svim skladištima namirnica, pa sam imao vremena razmisliti o svemu što se dogodilo. Službenici u uredu za zapošljavanje nisam dao mira i u pola sata dobio sam ono što sam želio: naučničko mjesto u naselju Scherzhauserfeld zahvaljujući kojem ću - kao što sam bio uvjeren - na koristan način raditi među ljudima i za ljude. Činilo mi se da sam izbjegao jednu od najvećih ljudskih besmislica: gimnaziju. Odjednom sam osjetio da je moja egzistencija ponovo gorima egzistencija. Oslobodio sam se noćne more. Već sam se vidio kako u torbe mušterija trpam brašno, mast, šećer, krumpire, krupicu i kruh i bio sam sretan. Okrenuo sam se nasred Reichenhallske ulice i otišao u ured za zapošljavanje, gdje sam počeo dosađivati službenici. Ponudila mi je mnoge adrese, ali ni jednu iz suprotnog smjera. A ja sam želio u suprotnom smjeru. Kao što mi je Podlaha naložio, pomeo sam skladište, u podne ga zaključao te prema dogovoru otišao u dućan preko puta. Gospodin Podlaha upoznao me s pomoćnikom (Herbertom) i naučnikom (Karlom) i rekao da ga o meni baš ništa ne zanima, neka jedino obavim formalnosti i neka bez obzira na sve budem koristan. Doista je sam od sebe, bez ikakva povoda i kao da mu je to najomiljenija riječ, rekao koristan. To je bila prava riječ za moje uši. Činilo mi se da sam okončao razdoblje beskorisnosti i nesreće, epohu strahota. I danas sam svjestan toga da sam tada imao dvije mogućnosti: ubiti se, za što mi je nedostajalo hrabrosti, i/ili smjesta napustiti gimnaziju. Nisam se ubio i pošao sam na naukovanje. Život je tekao dalje. Kod kuće su vijest primili ravnodušno (majka i moj skrbnik) te razborito i s razumijevanjem (moj djed). Odmah su se bez riječi protivljenja pomirili s nastalim stanjem. Ja sam već dugo bio prepušten sebi, ali u tom mi je trenutku postalo jasno koliko sam doista bio sam. Mogao sam se uhvatiti ukoštac s vlastitom egzistencijom tako da je okončam ili prepustim na milost i nemilost svojoj obitelji; u oba bi slučaja učinak bio isti. Školsku sam torbu, onako kako sam je donio iz škole, odložio u kut i više je nisam pogledao. Jedino je djed nekako uspio sakriti razočaranje i odmah počeo sanjati o tomu kako ću postati uspješan i poznat trgovac, uvjeren da će tako u duhovnom stanju koje je možda savršenije od ostalih moj genij vjerojatno doći do punog izražaja. Za moj je neuspjeh okrivio vrijeme, najnesretnije u koje sam se mogao roditi, ponor iz kojega prema ljudskom rasuđivanju nije bilo bijega. Odjednom je trgovce, on koji ih je poučen iskustvom cijeli život iz dna duše prezirao, počeo smatrati važnima i vrijednima poštovanja. Ja nisam imao nikakvu predodžbu o svojoj budućnosti i nisam znao što želim postati; nisam želio postati ništa određeno, nego sam jednostavno poduzeo nešto da budem koristan. Ta mi je pomisao neočekivano i iznenada počela ulijevati sigurnost. Godinama sam pohađao tvornicu učenja i sjedio za strojem za učenje od kojega sam oglušio i poludio, a sada sam se ponovo našao među ljudima koji o toj tvornici učenja nisu znali ništa i koja ih nije uspjela pokvariti jer s njome nikada nisu došli u doticaj. Volio sam sve što me okruživalo i to vrlo ozbiljno shvaćao. Dani kada su stotine ljudi prošle kroz dućan i kada bi podrum već u osam sati ujutro bio poput utvrde pune namirnica na koju su jurišali gladni ili gotovo potpuno izgladnjeli ljudi smjenjivali su se s danima kada su u dućan svraćali jedino osamljeni starci i pijane starice. Podrumski dućan Karla Podlahe oduvijek je bio središte naselja jer ovdje nije bilo mjesta za zabavu, nije bilo gostionica ili kavana, nego jedino zgrade izgrađene tako da ponize i unište svoje stanare, koji bi se zbog jednoličnosti i beskrajne ružnoće svojih domova bez obzira na narav zapustili, počeli bi propadati i na kraju bi umrli. U podrum bi vrlo često zbog nelagode, gotovo uvijek iznenada i sve odjednom, navraćale žene, ponajmanje zato da bi nešto kupile, već zato da bi s nekim progovorile pokoju riječ i, čim bi se pojavile na vrhu betonskih stuba a onda sišle u podrum, bilo je sasvim jasno kako su ovamo došle da bi pobjegle iz svojih užasnih domova, smirile se i smogle snage da krenu dalje. Podrum je za mnoge stanovnike naselja vrlo često bio posljednje utočište. Mnogi su iz navike u podrum dolazili svakodnevno, ponekad i više puta, ne bi li kupili kakvu sitnicu, naprimjer nekoliko dekagrama maslaca, i to ne zato što nisu imali novca, već zato što su tako - činilo se - u kraćim, za njih spasonosnim razmacima mogli pobjeći od užasne okoline u kojoj su živjeli. Nelagoda s kojom su dolazili u dućan bila je dokaz njihove nedužnosti. Tek sam sada, u novoj okolini, ponovo bio u izravnu i neposrednu dodiru s ljudima kakav mi je godinama nedostajao, jer najprije se moj um, a potom se i moja narav gotovo bila ugušila pod smrtonosnim oklopom škole i njezinih prisila i, nakon što sam godinama sve ono što je bilo izvan škole i njezinih prisila sve nejasnije razabirao kroz maglu nastavnih sadržaja, odjednom sam jasno vidio ljude i mogao biti u njihovoj neposrednoj blizini. Godinama sam egzistirao među knjigama, spisima i ljudima u čijim glavama nije bilo ničega osim knjiga i spisa, cijelo vrijeme obavijen pljesnivim zadahom ustajale i suhoparne povijesti, kao da sam i ja njezin dio. Sada sam postojao u sadašnjosti sa svim njezinim mirisima i okrutnostima. Donijevši tu odluku, shvatio sam nešto. Oživio sam, nakon što sam dugo vremena bio mrtav. Većina je mojih nesumnjivo pozitivnih karakternih osobina, potisnutih i skrivenih duboko u meni zbog brutalnih odgojnih metoda, prvih dana provedenih u podrumu ponovo došla do izražaja i počela se u novoj okolini sama od sebe razvijati, s jedne strane pod utjecajem mojih suradnika, s druge strane pod utjecajem ljudi kao mušterija ili mušterija kao ljudi, a prije svega zahvaljujući - kao što sam odmah primijetio - neizmjerno korisnoj napetosti što je vladala između te dvije skupine ljudi među kojima sam radio svoj posao što mi je od prvog dana činio zadovoljstvo. Budući da sam naukovanje započeo u vrijeme racionirane opskrbe namirnicama, nakon nekoliko sati rada u dućanu nisam više samo čistio dućan i slagao namirnice, već sam navečer, kada bi se moji kolege dobrano umorili, namirnice i prodavao te tako uspješno prošao probu na koju su me stavili. Od početka nisam želio biti samo koristan, jer bio sam koristan, što su svi i uvidjeli, jednako kao što je prije mog naukovanja svima bilo jasno koliko sam bio beskoristan te sam razmišljao kolike sam beskorisne godine života mogao prekinuti odlaskom u nauk. Danas znam da su godine u podrumu bile najkorisnije u mom životu, kao što znam da godine prije tog razdoblja nisu bile potpuno beskorisne, ali kada sam krenuo u nauk i postao jedan od radnika u Podlahinu dućanu bio sam potpuno uvjeren da sve prije toga nije služilo ničemu. Razdoblje života provedeno u podrumu za mene nije bilo potpuno beznadno vrijeme što se beskrajno i besmisleno oteže i polako razara živce, već dragocjeno vrijeme što sam ga odjednom živio punim plućima, prirodno i korisno. Teškoće na koje sam nailazio odmah sam svladavao, a zapravo ih i nije bilo, jer sve što mi se ispriječilo na putu ja sam odabrao, sve je to bilo okretanje od moje dosadašnje egzistencije i njezina potpuna suprotnost. Već su prvog dana u podrumu sve maske pale: ovdje se pokazalo da je vrijeme koje sam godinama doživljavao kao vrijeme užasa doista bilo strašno, ništa drugo doli krivi zaključak i zabluda, što sam i želio. Dok sam ranije vjerovao da za mene nema baš nikakve budućnosti, ona je odjednom bila i preda mnom te je odsad svaki trenutak bio ispunjen nečim čega u mom životu već odavno nije bilo: čarolijom. Više si nisam, kao dosta puta ranije, samo umišljao da je preda mnom budućnost. Budućnost je doista bila preda mnom. Moj je život ponovo bio moj. Iznenada sam njime opet mogao upravljati kako sam htio. Jedino što sam trebao učiniti je okrenuti se na Reichenhallskoj ulici - razmišljao sam - i umjesto u gimnaziju otići u nauk, umjesto u školsku palaču, u podrum. U naselju Scherzhauserfeld upoznao sam ljude o kojima sam mnogo toga čuo, ali koje nikada prije nisam vidio. Djed mi je pričao o tim nesretnicima koji žive u bijedi i očaju, ali nikada ih nisam vidio izbliza. Gradski su dužnosnici poduzimali sve da prikriju stanje koje je vladalo u tom naselju, ali o tomu su pisale novine, a poslije sam i ja, kao sudski izvjestitelj za Demokratski narodni list, svaki tjedan morao pisati o optuženicima iz Scherzhauserfelda. Većinu njih poznavao sam iz vremena naukovanja u podrumu i već se tada moglo pretpostaviti da će se ti ljudi jednoga dana naći pred sudom, a razlog je tomu što su sada pred sudom - stalno sam razmišljao za sudskih rasprava - sve ono što mi je vrlo dobro poznato još iz razdoblja provedenog u podrumu. Suci nisu znali ono što sam ja znao niti su se trudili istražiti nečiju životnu priču; sve su parnice vodili jednako i, držeći se papira i takozvanih neoborivih činjenica, donosili presude a da nisu poznavali ni osuđenoga, ni svijet iz kojega je potekao, ni njegov dotadašnji život, ni društvo koje je od njega načinilo zločinca kojim ga je sud proglasio. Suci su se gotovo isključivo držali papira i svojim bi brutalnim, ograničenim i nemilosrdnim zakonima, što su bili protiv svega duhovnog i čovječnog, uništili čovjeka kojemu su sudili. Spoznaja da je loše raspoloženje nekog suca barem jednom dnevno uništilo život i egzistenciju nekoga od optuženika bila je i jest strašna. Ali ovdje ne želim opisivati sudački stalež, nego jedino reći da sam godinama nakon što sam završio nauk susretao mnoge mušterije iz podruma na optuženičkoj klupi i da se i dan-danas kad otvorim novine moram suočiti s imenima koje poznajem iz podruma, sudbinama i ljudima iz Scherzhauserfelda, o kojima se piše u sudskim izvješćima dnevnih novina i koji i danas, trideset godina nakon mog naukovanja u podrumu, pune novinske članke sudskih izvješća. Znao sam zašto sam službenicu iz ureda za zapošljavanje pustio da izvadi desetke kartica iz kartoteke: htio sam u suprotnom smjeru i na putu u ured za zapošljavanje neprekidno i neumorno ponavljao sam naglas u suprotnom smjeru, no službenica me nije razumjela kad sam joj prvi put rekao da želim u suprotnom smjeru i vjerojatno je mislila da sam lud jer sam joj više puta rekao da želim u suprotnom smjeru, razmišljajući kako bi me uopće mogla razumjeti kad o meni ne zna baš ništa. Očajna zbog mene i svoje kartoteke, ponudila mi je mnoga naučnička mjesta, ali ni jedno iz suprotnog smjera, i ja sam ih morao odbiti jer nisam želio samo u drugom, već u suprotnom smjeru. Kompromis nije bio moguć pa je službenica stalno morala vaditi nove kartice iz kartoteke, koje sam ja ponovo morao odbijati jer nisam beskompromisno želio samo u drugom, nego baš u suprotnom smjeru. Službenica je prema meni imala najbolje namjere i vjerojatno mi je ponudila adrese koje je ona smatrala najboljima, naprimjer adresu u samom središtu grada na kojoj je bilo otvoreno naučničko mjesto, i to u jednoj od najvećih i najuglednijih prodavaonica odjevnim predmetima koju je smatrala najboljom i jednostavno nije razumjela da me ne zanima najbolja adresa, već adresa suprotna njoj. Ona me, službenica, jednostavno htjela smjestiti u neki dobar dućan, ali ja uopće nisam želio da me smjeste u dobar dućan, naprotiv, želio sam u suprotnom smjeru i stalno sam ponavljao da želim u suprotnom smjeru, ali ona se nije dala zbuniti i iz kartoteke bi izvukla još jednu takozvanu dobru adresu. I danas čujem njezin glas kako izgovara adrese prodavaonica koje su u gradu bile ugledne i svima poznate, ali mene nisu zanimale.

Čim sam ušao u njezin ured, rekao sam da želim u nauk u dućan u koji ulaze ljudi, u koji ulazi mnogo ljudi, ali joj nisam mogao objasniti što podrazumijevam pod tim suprotnim smjerom pa sam joj ispričao kako sam godinama išao u grad u gimnaziju po Reichenhallskoj ulici i kako sada želim ići u suprotnom smjeru pa smo se ona, dobroćudna kakva je bila, i ja, odlučan kakav sam bio, više od pola sata kartali karticama iz kartoteke tako što bi ona iz drvene kutije izvukla karticu i pročitala na njoj adresu koju bih ja odbio; odbio sam sve adrese jer ni jedna od onih koje je ona izvukla iz kartoteke nije bila adresa koju sam tražio; ni jedna nije bila - a tada je, za razliku od danas, u Salzburgu bilo stotine adresa s otvorenim naučničkim mjestima - adresa iz suprotnog smjera kakvu sam želio, nego jedna od onih adresa u gradu kakvu bi netko mogao samo poželjeti, sve dok nismo došli do one Karla Podlahe u naselju Scherzhauserfeld. Upravo je tu adresu Karla Podlahe, koja – kao što sam odmah vidio - po njezinu mišljenju nipošto nije dolazila u obzir, službenica oklijevajući i drukčije od ostalih izvukla iz kartoteke i nevoljko izgovorila, jednako nevoljko kao što je izgovorila i ime Karla Podlahe, te pobliže navela ime naselja: Scherzhauserfeld. Riječ Scherzhauserfeld bila je nešto najodvratnije što je mogla izreći i morala je u sebi svladati otpor da je izgovori. Službenica nije morala reći Ta adresa za tebe ne dolazi u obzir jer je sve na njoj i u njoj govorilo da ta adresa za mene vjerojatno ne dolazi u obzir. No upravo je to bila adresa koja me zanimala, jer je baš adresa Karla Podlahe bila ona iz suprotnog smjera. Po svemu sudeći službenica mi nije vjerovala kada sam rekao da ta adresa za mene jest ona prava i da sam tražio baš takvu, a riječ Scherzhauserfeld, koje se ona, onakva kakva je bila, preplašila, mene je neodoljivo privlačila i nekoliko sam puta namjerno ponovio riječ Scherzhauserfeld da vidim njezino lice što bi, čim bih tu riječ izgovorio, poprimilo bolan izraz. Službenica me neprestano pogledavala dok sam ja ponavljao riječ Scherzhauserfeld, užasnuta što sam zapamtio baš tu adresu. Namjeravala je u kartoteci potražiti još adresa, ali ja sam rekao da sam zadovoljan tom adresom, da je ona prava i ako me ne prime na toj adresi da ću ponovo doći k njoj kako bi mi dala neku sličnu adresu iz suprotnog smjera, kao što je Podlahina u naselju Scherzhauserfeld. Službenica je s jedne strane bila sretna što mi je udovoljila, a s druge strane užasnuta mojim mislima u koje sam joj dopustio zaviriti. U kartoteci mi je odabrala najbolje, uistinu najbolje adrese, a time i mogućnost napredovanja, a ja sam po njezinu mišljenju navalio na najlošiju, nesumnjivo najlošiju adresu. Ne može se reći da me nije upozorila da ne idem u Scherzhauserfeld, ali mrzila je i samu riječ Scherzhauserfeld, a riječ Podlaha - kao što sam primijetio - jednostavno joj je bila odvratna i uopće je prezirala taj smjer koji sam ja nazvao suprotnim pa kada je bilo jasno da ja, ne obazirući se na njezine dobronamjerne savjete, namjeravam krenuti u suprotnom smjeru, dakle u naselje Scherzhauserfeld - a sasvim je sigurno uvidjela da sam u vezi s Podlahinom adresom u Scherzhauserfeldu najozbiljnije mislio - na njezinu se licu mogao vidjeti još samo prijezir. Nikako nije mogla shvatiti da mlad, očito inteligentan čovjek, koji je još prije dva-tri sata bio gimnazijalac - ako sve to, vjerojatno je tako razmišljala, možda nije ništa doli jaka groznica što iznenada izbija zastrašujućom snagom - može odbiti ono što je u njezinim očima doista najbolje i veličanstveno i odlučiti se za nešto što je najlošije, prijezira vrijedno, strašno i užasno, pa joj je jedino preostalo ne shvatiti ozbiljno ono što sam joj govorio. Vjerojatno je, čim sam izašao iz sobe, pomislila da je to prolazno raspoloženje gimnazijalca u pubertetu. Ali ja se više nisam vratio i to ju je sasvim sigurno ponukalo na razmišljanje. Uobičajeno stanje groznice zbunjena školarca koje će vrlo brzo proći, bit će da je to pomislila i odmah me zaboravila. Školska me mašinerija nimalo nije privlačila i zato me nisu privlačili ni svi oni ljudi koji su s njome bili povezani, dok me sve ono što je bilo u vezi s podrumom privuklo odmah i svom snagom; sve u podrumu i u vezi s njim meni je bilo poput čarolije, ulijevalo mi je osjećaj pripadnosti i topline te sam osjećao da mi je mjesto u tom podrumu i među tim ljudima, što nikada nisam osjetio prema svijetu škole. Reichenhallska ulica nikada nije bila moja ulica ni moj smjer; moja ulica i moj smjer bila je Ulica Rudolfa Biebla i prolazeći po Ulici Rudolfa Biebla pokraj lehenske pošte, Bugarinova povrtnjaka i ograde sportskog igrališta naseljem do mojih ljudi išao bih svojim putem, dok sve ono iz drugog smjera nikada nije bilo moje i mislim da je put po Reichenhallskoj ulici oduvijek bio put koji me neprekidno i beskrajno bezobzirno udaljavao od sebe, vraćajući me iz dana u dan u svijet užasa, posljedice čega su odjednom mogle postati smrtonosne. Put po Ulici Rudolfa Biebla bio je put k sebi i razmišljao sam kako se svaki dan koji po Ulici Rudolfa Biebla idem u podrum u Scherzhauserfeld vraćam sebi i sve više približavam sebi, dok sam hodajući po Reichenhallskoj ulici uvijek razmišljao o tomu kako se udaljavam od sebe, izlazim iz sebe i odlazim nekamo kamo uopće nisam želio ići. Oni koji su me odgojili i loše upravljali mnome i mojim umnim i tjelesnim sposobnostima prisilili su me da krenem tim užasnim, smrtonosnim putem što su mi ga oni odabrali i odredili pa nisu mogli podnijeti protivljenje, a ja sam se neočekivano okrenuo i pokraj Fischer-von-Erlachove bolnice po Gaswerkgasse otišao u ured za zapošljavanje. Čim sam se okrenuo i bio na putu onamo, znao sam da je to pravi put za mene. Godinama sam se ujutro budio s mišlju da moram prestati ići putem koji su mi nametnuli moji odgojitelji koji su mnome upravljali, ali nikada za to nisam smogao snage pa sam sve te godine protiv svoje volje, uz silan umni napor i uvijek napetih živaca, išao tim putem, dok jednoga dana nisam skupio snagu da stanem, okrenem se i pođem u sasvim suprotnom smjeru, za što ni ja nisam mogao vjerovati da je moguće, ali što se može dogoditi jedino na vrhuncu emocionalnog i umnog naprezanja, kada se ili okreneš ili ubiješ i kada je otpor prema svemu što je čovjek kakav sam ja bio golem i smrtonosan. U takvom trenutku koji nam spašava život morate ili jednostavno biti protiv svega ili prestati biti, a ja sam skupio snagu da budem protiv svega i da protiv svega krenem u ured za zapošljavanje u Gaswerkgasse. I dok je stroj za učenje u gradu i dalje gutao svoje besmislene žrtve, ja sam mu, okrenuvši se na Reichenhallskoj ulici, pobjegao, jer u jednom trenutku nisam više želio biti jedna od tisuću, stotina tisuća i milijuna žrtava stroja za učenje pa sam se okrenuo i ostavio sina vladina savjetnika da ide svojim putem. Toga sam jutra suviše dobro bio svjestan posljedica svoje neodlučnosti da bih ponovo odustao; nisam se želio baciti s Mönchberga, želio sam živjeti pa sam u nekoliko minuta, okrenuvši sve u sebi naglavce i okrenuvši se protiv svega oko sebe te spašavajući vlastiti život, potrčao u smrtnom strahu u smjeru Müllna i Lehena prema uredu za zapošljavanje; u smrtnom sam strahu trčao lehenskim ulicama sve brže i brže, kao da sam u bijegu, zauvijek ostavljajući za sobom sve ono što mi je posljednjih godina prešlo u smrtonosnu naviku te nisam kao svi drugi ušao u ured za zapošljavanje, nego sam u istinskom smrtnom strahu uletio u njega. Znao sam da je to pravi trenutak i rekao sam sebi: sada ili nikada. Previše su me puta povrijedili da bih u tom trenutku bio mogao oklijevati. Moraš još jedino proći kroz ovu odbojnu, odurnu zgradu ureda za zapošljavanje, što te plaši i zaudara na sve moguće vrste siromaštva i u kojoj više nego bilo gdje drugdje sve podsjeća na propast, i onda si spašen, razmišljao sam penjući se stubama ureda za zapošljavanje. Ne izlazim iz te zgrade prije negoli mi daju neko naučničko mjesto što će mi spasiti život, odlučio sam ulazeći u ured službenice koja je posredovala u traženju naučničkih mjesta. Nisam imao predodžbu o tomu kakvo naučničko mjesto želim, ali što sam dulje stajao nasuprot službenice bio sam sve sigurniji da u obzir dolazi samo određeno naučničko mjesto - jer nisam želio jedino posao, već i naučničko mjesto - i to ono na kojem ću na što korisniji način biti u dodiru sa što više ljudi. Dok je službenica, prebacujući kartice slijeva nadesno, tražila adrese po kartoteci, ja sam čvrsto odlučio: želim u dućan u kojem se prodaju namirnice. Zanimanja u kojima je onaj što se njima bavi većinu vremena sam sa sobom, kao što su to obrtnici, za mene nisu dolazila u obzir, jer sam među što više ljudi u što uzbudljivijim okolnostima želio biti od najveće koristi. Najistaknutija osobina ljudi jest da se teško sporazumijevaju pa se zbog toga uopće ne razumiju. Službenica me nije razumjela, ali tek kada sam joj doista dosadio i postao nepodnošljiv izvukla je iz kartoteke adresu Karla Podlahe. Cijelo je vrijeme mislila da sam lud i uopće me nije shvaćala ozbiljno, i sada me se, kad sam joj dozlogrdio, htjela riješiti, i zapravo je kao zaključak našeg razgovora izvukla iz kartoteke Podlahinu adresu. Možda je u meni vidjela nekoga tko se odlučio na takav postupak u stanju groznice i nekoga za probleme kojega će se nakon nekoliko sati ispostaviti da su riješeni. Bez obzira na to što je mislila, ja sam čvrsto odlučio da ću se od nje oprostiti tek nakon što mi dade pravu adresu. Sumnjala je u ozbiljnost mojih namjera, a vjerojatno i u moje trenutačno stanje duha. Pubertet ima svojih ispada, a jedan takav bio bi kad mlad gimnazijalac dotrči u ured za zapošljavanje i traži adresu nekog dućana namirnica jer je uvjeren da će ga takva adresa usrećiti i pomoći mu da barem na nekoliko sati pobjegne od dana koji mu je postao nepodnošljiv. A ja više nisam mogao odustati od onoga što sam smjerao. Možda sam u tom trenutku, penjući se po užetu strašnih školskih prisila, neočekivano skočio s velike visine u stvarnost naučničkog mjesta u dućanu namirnica. Još uvijek nisam znao što i tko se krije iza Podlahine adrese u naselju Scherzhauserfeld i, oprostivši se od službenice te izašavši iz njezine sobe, istrčao sam iz ureda za zapošljavanje na Gaswerkgasse krenuvši na drugu stranu, u naselje Scherzhauserfeld, što je za mene do tog trenutka bilo samo ime najozloglašenije salzburške četvrti kakva me upravo neodoljivo privlačila, pa sam trčao što sam brže mogao i pronašavši ubrzo adresu ušao u podrum, predstavio se i u sljedećem sam trenutku već sjedio za Podlahinim pisaćim stolom u uskoj prostoriji pokraj dućana. Baš kao što sada u gimnaziji gimnazijalci sjede u klupama kao pravi gimnazijalci, razmišljao sam sređujući dojmove o podrumu Karla Podlahe. Moja je budućnost možda u ovom podrumu, pomislio sam, i što sam se više bavio mišlju da ostanem u podrumu to sam bio sigurniji da je moja odluka ispravna. U jednom sam trenutku pobjegao od društva kojemu sam dosad pripadao i otišao u podrum Karla Podlahe. Sjedio sam ovdje i čekao odluku podeblja, ni posebno ljubazna, a ni posebno neljubazna, muškarca srednje visine od kojega sam očekivao da spasi moju egzistenciju. Kakav li sam dojam u prvom trenutku mogao ostaviti na tog čovjeka kojemu su se svi, kao što sam čuo kroz pritvorena vrata, obraćali s gospodine šefe i čiji je glas bio nježan, ali je istovremeno ulijevao povjerenje. U četvrt sata, koliko su me ostavili samoga u prostoriji, moja je želja da postanem naučnik kod gospodina Podlahe, koji mi se činio inteligentnim i nimalo običnim čovjekom, postajala sve jača. Dok sam u gimnaziji bilo kakve kontakte i s učenicima i s profesorima uspostavljao uz nesavladive, gotovo uvijek nepremostive teškoće - između mene i drugih nije cijelo vrijeme vladala samo suzdržana napetost, već pravo neprijateljstvo i mržnja te sam sve više tonuo u izolaciju koja je s vremenom postajala bezizlazna - i veze s članovima obitelji cijeli život održavao izuzetno teško, u podrumu nisam imao teškoća u druženju s ljudima; naprotiv, začudila me lakoća kojom sam se ophodio sa suradnicima i mušterijama iz naselja, s kojima sam se odmah složio i razumio. Razgovor i druženje sa stanovnicima Scherzhauserfelda nisu mi pričinjali nikakav napor. Vrlo sam se brzo naviknuo na svijet u kojemu sam preko dana živio i radio. S vremenom sam upoznao gotovo sve stanovnike naselja, po naravi stvari najprije žene i djecu radnika koji su radili u tvornicama, ugljenokopima, cestogradnji i na željeznici. Pomažući im odnijeti kući torbe prepune namirnica, najprije sam ušao u njihove domove. Iznutra sam upoznao scherzhauserfeldsko naselje tako što sam u različite stambene blokove nosio pune torbe namirnica i pedeset kilograma teške vreće krumpira i, iako cijelo vrijeme razgovarajući, usput promatrao sve oko sebe. Preko žena i djece koji su dolazili u podrum upoznao sam muževe, novorođenčad i starce koji su ih čekali kod kuće i ubrzo sam stambene blokove što sam ih dosad vidio samo izvana upoznao i iznutra. Naučio sam i jezik kojim se govorilo u Scherzhauserfeldu; bio je to jezik potpuno drugačiji od onoga kojim se govorilo u mojoj kući i u gradu i od onoga kojim se govorilo u ostalom dijelu Lehena. Scherzhauserfeldski jezik bio je izražajniji i jasniji od onoga lehenskog i ubrzo sam sa stanovnicima Scherzhauserfelda mogao razgovarati njihovim jezikom, jer sam mogao razmišljati kao i oni.

Ovdje je sve bilo privremeno, čak i misli. Naselje Scherzhauserfeld bilo je užasan nedostatak što je svakodnevno nagrđivao lijepo lice grada i gradski su oci tog nedostatka bili itekako svjesni pa se u sudskim izvješćima dnevnih novina i u člancima u kojima su pokrajinske vlasti obećanjima pokušavale umiriti stanovnike neprestano pisalo o Scherzhauserfeldu kao o nedostatku što nagrđuje Salzburg. I stanovnici tog naselja bili su svjesni činjenice da svi oni nisu ništa drugo doli pogreška što kvari izgled grada. S tom su se činjenicom sve više poistovjećivali pa se ovdje moglo naći sve ono što je grad pokušavao prešutjeti ili prikriti i od čega svatko normalan, tko ima mogućnost bijega, bježi. Zbog gladi, zločina i prljavštine što u njemu vladaju, naselje Scherzhauserfeld oduvijek je bilo i dan-danas jest ružna salzburška mrlja koje se svi u gradu, kada im se spomene, srame. Njegovi su se stanovnici već odavno pomirili s tim da nisu ništa drugo doli prljava mrlja grada pa su živjeli u stanju čekanja, zapravo ništa više i ne očekujući. Od njih su svi odustali, svi su ih zaboravili i neprestano umirivali obećanjima, nakon čega bi ih ponovo zaboravljali. O Scherzhauserfeldu kao o ružnoj salzburškoj mrlji govorilo se jedino prije izbora, ali ta se ružna mrlja nakon izbora zaboravljala jednako redovito kao što su se izbori održavali. Iako su desetljećima dijelili patničku sudbinu i bili izloženi duboku prijeziru ostalih Salzburžana, koji bi i na sam spomen imena Scherzhauserfeld u želucu osjetili podmuklu bol, stanovnici naselja Scherzhauserfeld sačuvali su svoj ponos; bili su ponosni na svoju sudbinu i na svoje porijeklo pa i na to da su ružna salzburška mrlja što je istovremeno bila i najveća gradska sramota (Salzburški narodni list). Stanovati u naselju Scherzhauserfeld značilo je živjeti u bijedi i prljavštini, ondje gdje su po mišljenju svih u gradu mogli živjeti jedino gubavci, a razgovarati o naselju Scherzhauserfeld značilo je da jedino može biti riječ o zločincima ili, točnije, kažnjenicima i alkoholičarima, a zapravo se razgovaralo o alkoholičarima na robiji. Cijeli je grad zaobilazio Scherzhauserfeld u širokom luku, jer ako je netko dolazio iz naselja Scherzhauserfeld i nešto htio, bio je osuđen na smrt. Prozvan getom za zločince, Scherzhauserfeld su smatrali naseljem iz kojega su u grad mogli dolaziti jedino zločinci pa ako je u grad dolazio netko iz Scherzhauserfelda to je značilo da u grad dolazi zločinac. Svi bi mu to otvoreno rekli i, budući da su ljudi iz naselja Scherzhauserfeld oduvijek bili nesigurni, nakon godina okrivljavanja i omalovažavanja i sami su počeli vjerovati da su ono čime ih smatraju: zločinački ološ, pa nije čudo da je već davno, prije četrdeset-pedeset godina, naselje Scherzhauserfeld postalo naselje koje je isporučivalo uvijek svježu robu za salzburške sudove i bilo nepresušan izvor ljudi za austrijske kaznionice i zatvore. Naseljem Scherzhauserfeld godinama su se intenzivno bavili sudovi i policija, ali ne i gradske vlasti, a takozvana socijalna skrb koristila se naseljem Scherzhauserfeld kao alibijem za prikrivanje vlastite neizmjerne nesposobnosti. I danas, nakon što je prošlo trideset godina od moga naukovanja u Scherzhauserfeldu, kad god otvorim salzburške novine, čitam o tomu kako su u gradu gotovo svi kazneni postupci i sva suđenja zbog ubojstava ili umorstava u nekoj vezi sa Scherzhauserfeldom. Mislim da se stanje u tom dijelu grada i nakon trideset godina moglo jedino pogoršati. Ondje gdje su prije trideset godina bile prostrane livade kojima sam, okružen mnoštvom mirisa trave, zemlje i jezeraca - osim zaglupljujućeg smrada ispušnih plinova ti se prirodni mirisi ondje više ne mogu osjetiti - pokraj zavoda za slijepe i gluhonijeme te lehenske pošte po putovima posutim šljunkom išao na posao, danas su izrasli stambeni blokovi i neboderi, proizvodi našeg izopačena vremena, što je bez duha i mašte i protiv svega što ima duha i mašte. Između grada i scherzhauserfeldskog se naselja, kao da grad od njega želi biti na pristojnoj udaljenosti, protezao prsten od livada i polja na kojima su se ponegdje mogli vidjeti sklepani drveni svinjci te manja ili veća utočišta prognanika, nastambe poludjelih bijednika ili bijednica, daščare u kojima su živjele prostitutke i pijanci koje je grad jednom izbacio iz utrobe. Grad je na udaljenosti koja mu se činila potrebna i dovoljna da se s njim ne mora suočiti - cijeli ste život mogli proživjeti u Salzburgu a da, ako ne želite, nikada ne upoznate to naselje što nije samo zbog označavanja stambenih blokova podsjećalo na sibirski kažnjenički logor - na livadama izgradio jeftino i nehumano naselje za svoj ljudski otpad: izopćenike, najsiromašnije, najzapuštenije i propale, a po naravi stvari najbolesnije i najočajnije. U sredini jednokatnih blokova nekoliko je stuba vodilo na trijem iz kojega se slijeva i zdesna ulazilo u prostorije kakve se danas ne bi mogle nazvati stanovima. Stanovi su bili jednosobni ili dvosobni, a u dvosobnima su živjele obitelji s najviše djece. Tekuće je vode bilo jedino na hodniku, svi su se služili zajedničkim zahodom, a zidovi su bili od ploča izrađenih od prešane drvene vune i presvučeni slojem jeftine žbuke. Jedino su se trokatnice gradile od cigle i u njima je stanovao takoreći privilegirani proletarijat; i dućan namirnicama bio je u podrumu takve trokatnice. Svaki dan u naselju nekakav lom i svađa u obitelji, svaki dan barem jedna policijska ili bolnička kola koja su odvozila nekoga gotovo nasmrt pretučenog ili izbodenog, ili mrtvačka kola koja su odvozila nekoga tko je bijedno skončao u svojoj postelji ili od tuđe ruke. Budući da su jedino ondje smjela vikati i bučiti, djeca su većinu vremena provodila na ulicama, koje su bile jedine ulice u gradu bez imena i svojom su vikom i bukom ispunjavala užasnu scherzhauserfeldsku tišinu, koja bi bez te vike i buke bila smrtonosna. Kod kuće sam pokušao opisati što sam vidio, ali kao i uvijek kad netko želi ispričati nešto užasno i strašno ili nešto što je čovjeku nepodnošljivo i doista jezovito, oni mi nisu vjerovali niti su o tome išta željeli čuti i, kao što su to uvijek činili, za užasnu su istinu bili uvjereni da je laž. Ali njima se ne smije prestati govoriti istina niti se užasne i strašne stvari što se uočavaju ni po koju cijenu smiju prešutjeti ili iskriviti. Moja je jedina zadaća da bez obzira na posljedice drugima priopćim ono što uočavam i uvijek izvještavam o onomu za što smatram da se mora priopćiti; mnogo toga što sam vidio, ili što vidim sada kad se prisjećam razdoblja prije trideset godina, nije više tako jasno, a nešto je pak savršeno jasno, kao da se dogodilo jučer. Oni kojima se obraćamo ne vjeruju nam ponekad ni stvari što su same po sebi razumljive. Ljudi ne žele da im smeta neko zanovijetalo. A takvo sam zanovijetalo bio ja cijeli život i uvijek ću biti i ostati zanovijetalo kakvim su me zvali svi u obitelji; otkako pamtim, i majka, i moj skrbnik, i moja braća i sestre zvali su me zanovijetalom kakav sam bio u svakom trenutku života i u svakom retku što sam ga napisao. Moja je egzistencija uvijek svima smetala. Uvijek sam smetao i uvijek sam iritirao. Sve što pišem i sve što činim smeta i iritira. Cijeli moj život i moja egzistencija nisu ništa drugo doli neprekidno smetanje i iritiranje. I to zato što svraćam pozornost na činjenice koje smetaju i iritiraju. Jedni ostavljaju ljude na miru, a drugi im, među koje spadam i ja, smetaju i iritiraju ih. Ja nisam čovjek koji druge ostavlja na miru niti želim biti takva osoba. Pisati danas o naselju Scherzhauserfeld znači smetati salzburškim gradskim vlastima koje iritiram i samim time što se sjećam naselja Scherzhauserfeld. Sjećam se svoga naukovanja za koje sam uvjeren da je najvažnije razdoblje moga života pa se naravno sjećam i pretpakla na zemlji, kako sam oduvijek nazivao Scherzhauserfeld. Kad bih išao u naselje Scherzhauserfeld, nisam govorio da idem u Scherzhauserfeld, već da idem u pretpakao. Svaki sam dan odlazio u pretpakao koji su salzburške gradske vlasti izgradile za svoje izopćenike. Rekao sam tada samom sebi: ako postoji pakao, onda on izgleda kao naselje Scherzhauserfeld. Danas više ne vjerujem u pakao, a budući da sam tada u njega još vjerovao, za mene je u ono doba naselje Scherzhauserfeld bilo pakao, jer njegovi stanovnici gorim životom od onoga u Scherzhauserfeldu nisu mogli živjeti. Za te ljude nije bilo spasa i iz dana u dan gledao sam kako propadaju; i stari i mladi obolijevali su od bolesti za koje nikada nisam čuo i koje su bile smrtonosne te su počinjavali zločine koji su bili najgrozniji zločini što se mogu zamisliti. Većina je rođena u dronjcima i umrla je u dronjcima. Njihovo je jedino odijelo cijeli život bila bravarska kuta. U svojem su ludilu pravili djecu i u odmaklom bi stadiju tog ludila, što je bilo posljedica prikrivena očaja, tu djecu ubijali. Ponekad ne bih udisao ništa drugo osim mirisa svih onih što su u Scherzhauserfeldu živi trunuli. Mislio sam da me u pretpakao (pakao) doveo slučaj. Onaj tko ne poznaje pretpakao (pakao) ne zna baš ništa i ne može nizašto biti mjerodavan. Mislim da istinu zna jedino onaj kojega se ta istina tiče, ali čim je nekome želi priopćiti, istoga trenutka počinje lagati. Sve ono što se priopćilo može biti ili potpuna neistina ili iskrivljena istina, a to znači da uvijek priopćavamo jedino potpune neistine ili iskrivljene istine. Želja je za istinom, kao i svaka druga želja, najbrži put do potpune neistine ili iskrivljena predstavljanja stvarnoga stanja. Zapis o nekom vremenu ili razdoblju života i egzistencije, bez obzira na to koliko je vremena otada prošlo i koliko je to razdoblje trajalo, zbir je stotina, tisuća i milijuna potpunih neistina i iskrivljenih istina koje onaj što ih opisuje i o njima piše smatra jedinom istinom. Pokušavamo se točno prisjetiti događaja i njihova vremenskog redoslijeda, no ono što na kraju dobivamo sasvim je drugačije od onoga što je doista bilo. Ono što netko opisuje razjašnjava nešto što je zasigurno u skladu s njegovom željom za istinom, ali ne i u skladu s istinom, jer istina se ne može priopćiti. Kada opisujemo neki predmet uvjereni smo da smo ga opisali u skladu s istinom i vjerno predlošku, ali na kraju zaključujemo da ono što smo napisali nije istina. Objašnjavamo li neko činjenično stanje, ono nikada i nikako ne može biti stanje stvari koje smo željeli razjasniti, nego neko sasvim drugačije stanje stvari. Moramo priznati sebi samima da nikada nismo drugima priopćili nešto što bi bilo istina, ali da ni u kom trenutku života nismo odustali od pokušaja da drugima priopćimo istinu. Želimo govoriti istinu, ali je ne govorimo. Nešto opisujemo vjerno predlošku, ali ono što smo opisali nimalo ne odgovara istini. Na egzistenciju bismo morali gledati kao na činjenično stanje koje želimo opisati, ali ma koliko se trudili, u onome što smo opisali jedva će se nazirati činjenice. Svjesni te spoznaje, odavno smo trebali odustati od toga da pišemo istinu, pa i da uopće pišemo. Budući da se istina ne može priopćiti niti prikazati, zadovoljili smo se time da pišemo, opisujemo i govorimo istinu, iako znamo da se istina nikada ne može izreći. Nama znana istina jest, logično, laž, koja je, budući da je ne možemo izbjeći, istina. Ono što se ovdje opisuje istina je, a ipak nije istina, jer ne može biti istina. Otkada postojimo, nikada nismo pročitali nešto što je istina, iako smo uvijek čitali o činjenicama. Ali uvijek ni o čem drugom osim o laži predstavljenoj kao istini i istini predstavljenoj kao laži i tako dalje. Sve ovisi o tome želimo li lagati ili govoriti i pisati istinu, iako to nikada ne može biti istina niti jest istina. Cijeli sam život želio govoriti istinu, iako danas znam da sam zapravo lagao. Na koncu sve ionako ovisi o istinitosti laži. Razum mi je već odavno zabranio govoriti i pisati istinu, jer tada se govori i piše jedino laž, ali i dalje pišem jer je pisanje za mene od životne važnosti, iako sve što pišem nije ništa doli laž koju ja prenosim kao istinu. Možemo težiti tomu da govorimo istinu, ali ako smo iskreni prema sebi samima, uvidjet ćemo da istine nema. Ovo što se ovdje opisuje istina je, ali i nije istina, i to jednostavno zato što je istina samo pusta želja. Odgovor na pitanje zašto o naselju Scherzhauserfeld pišem sada, a ne poslije, jednom kada zbog svojih unutarnjih ograda o tomu možda ne bih pisao u takvom grču, vrlo je jednostavan: grad je - kao što sam saznao iz novina - odlučio porušiti naselje Scherzhauserfeld, srušiti tog pol stoljeća starog svjedoka od cigala i ploča od prešane drvene vune, sravniti sa zemljom pretpakao, ili možda i sam pakao, razbiti zidine iza kojih se desetljećima događala sva ta nepotrebna nesreća. Kratka novinska vijest pokrenula je u meni nešto što je već odavno utonulo u sjećanje: mehanizam sjećanja na naselje Scherzhauserfeld, užasno naselje prema kojemu se grad maćehinski odnosio i od kojega su se svi uvijek ograđivali. Kada bi netko nekomu rekao da je podrijetlom iz naselja Scherzhauserfeld ili da ondje živi i radi ili da ima ikakve veze s tim naseljem, izazvao bi u njemu strah i gađenje. Biti odonuda otkuda se nije smjelo biti ili imati ikakve veze s onim sa čime se nije smjelo imati baš nikakve veze značilo je nositi na sebi ljagu kakvu su stanovnici Scherzhauserfelda nosili cijeli život sve do smrti, bilo da su dospjeli u ludnicu, tamnicu ili na groblje. U tom duhovnom i duševnom ozračju nepoželjna pripadanja naselju Scherzhauserfeld rađala su se djeca koja su cijeli život zbog toga patila, a ona koja zbog te ljage još nisu propala ubrzo će propasti, iako to poriču. Naselje Scherzhauserfeld bilo
je geto očajnih i poniženih. Na njegovim se stanovnicima vidjelo da dolaze iz naselja Scherzhauserfeld, kao što u svim gradovima, posebno u onim velikim, netko izvježbana oka zna iz koje gradske četvrti dolazi njegov sugovornik, a kritički raspoložen promatrač odmah vidi dolazi li njegov sugovornik iz čistilišta, pretpakla ili pakla toga grada. Iako su gradske vlasti uvijek tvrdile da u gradu nema pretpakla, a kamoli pakla, stanovnici pakla ili pretpakla izdaleka su se mogli prepoznati; zabludjelo, smušeno stvorenje nesigurna koraka, čiji su izgled i ponašanje nepogrešivo odavali nesretnika i propalu egzistenciju, svi bi žigosali kao stanovnika naselja Scherzhauserfeld. Država, grad i crkva odavno su zakazali u vezi sa stanovnicima Scherzhauserfelda i odustali od njih. No nije od njih odustala samo njihova okolina, perverzno društvo što je živjelo od prijevara i užitaka, nego su i stanovnici Scherzhauserfelda odustali od sebe. Prema njima su se svi odnosili kao da su kužni i čim bi ušli u neku prodavaonicu u gradu sve bi krenulo naopako, čim bi se pojavili u nekom uredu gradske uprave ponizili bi ih i morali bi izaći neobavljena posla, a kad bi se pojavili pred sudom unaprijed su bili osuđeni na propast. Cijelo je salzburško društvo, jednako kao i stanovnici Scherzhauserfelda, smatralo Scherzhauserfeld naseljem gubavaca te je, po mišljenju sviju iz grada, kao i po mišljenju stanovnika Scherzhauserfelda, to naselje bilo kažnjenički logor i smrtna kazna. Život je ovdje venuo i mogao se odvijati jedino kao neprestano odumiranje, dok je nekoliko stotina metara dalje društvo blagostanja i užitaka živjelo tako kao da ono vlada cijelim svijetom. Svi su stanovnici Scherzhauserfelda bili svjesni da odavde, iz Scherzhauserfelda, ne mogu pobjeći i krenuti vlastitim, boljim putem, a primjeri onih koji su pokušali pobjeći i krenuti takvim vlastitim, boljim putem pokazuju da ih je pokušaj bijega i započinjanja vlastita, boljeg života odveo u još veći očaj i još veću izolaciju. Oni koji su nekoć otišli - zato što su cijeli život bez obzira na to kamo su otišli i što su radili uvijek ostali scherzhauserfeldski stanovnici - poginuli bi u takozvanoj tuđini ili bi se vratili u naselje Scherzhauserfeld, gdje bi propali bjednije od onih koji su ondje cijelo vrijeme živjeli. Jedan se tako okušao kao glumac u raznim austrijskim i njemačkim gradovima, a zatim se kao potpuno propala osoba (prema priči njegove majke) nakon nekoliko godina vratio i na napol istrunulu majčinu ležaju, iscrpljen i neprepoznatljiv kao čovjek, a kamoli kao lijep čovjek kakav je nekoć nesumnjivo bio (prema priči njegove majke), u mukama skončao. Jedan se pokušao probiti kao žigolo, drugi u Americi, treći u Australiji, kao što su i deseci drugih iz naselja to desetljećima pokušavali, ali svi bi se vratili u naselje Scherzhauserfeld gdje bi počeli propadati i gdje bi umrli. Njihovi majke i očevi to su i očekivali. I oni su nekoć zaobilaznim putem, vrlo često odlazeći u bešćutnu tuđinu, pokušali doći do onoga što je zapravo bio njihov cilj: propadanje i umiranje. Za to bi se vrijeme članovi njihove obitelji odali piću, koje ih je na kraju uništilo. U takvim bi se obiteljima, u kojima bi se svi opijali i protiv svoje volje dan za danom proživljavali u tuposti i očajničkom deliriju, rađala djeca koju bi odrasli odmah pokvarili i uništili. U životu što bi se sveo na puko egzistiranje žene ne bi dogurale dalje od čistačica, a muškarci ne dalje od pomoćnog radnika ili rudara, pa su neprestano mijenjali radna mjesta i stalno bježali u bolest i zločin i njihov je užasan život kao puka egzistencija sve do smrti zapravo bio neprestano prelaženje iz bolesti u zločin i iz zločina u bolest. Postojali su u mehanizmu neprestanog sumnjičenja i okrivljavanja, okrivljavajući sve i svakoga, Boga i svijet oko sebe, sebe same i sebe međusobno, kako bi dali oduška svojoj srdžbi i kako bi uopće mogli disati. Egzistirali su obuzeti ludilom neprestana sumnjičenja i okrivljavanja drugih od čega su bili nasmrt bolesni. Snagu za svoje postojanje zapravo su crpili iz upropaštavanja i razaranja pa su se neprestano međusobno upropaštavali i razarali.

Postojali su smrtonosnom snagom kakvu ima očajnik osuđen na smrt i svi su, i muškarci i žene, neprestano bježali u bolnice, ludnice ili zatvore. Ispočetka nikako nisam mogao razumjeti zajedljive primjedbe nekih mušterija, koje zbog toga nisu bile ni bolje ni lošije mušterije; nisam mogao proniknuti u dublji smisao njihovih dvosmislenih, trosmislenih i višesmislenih primjedaba i izraza, ali već mi je nakon nekoliko dana bilo jasno o čemu govore pa i zašto govore o onomu o čemu ljudi u gradu naravno nisu govorili otvoreno te zašto sam takav otvoreni način razgovora odmah shvatio i zavolio, za razliku od prijetvorne šutnje ostalih. U Scherzhauserfeldu sam, razumljivo, vrlo brzo naučio takozvane nepristojne primjedbe i izraze te stotine i tisuće njihovih inačica. Ti ljudi nisu imali dlake na jeziku. Trebalo mi je kratko vrijeme da se naviknem na njihov otvoreni način razgovora te se nakon nekoliko tjedana i mjeseci više nisam suzdržavao i u bogatstvu izraza koje je ta tema pružala nadmašio bih sve sugovornike. Tu sam smio sve ono što kod kuće nisam nikada smio: dati oduška vlastitoj mašti, i nije čudo da se to uklapalo u scherzhauserfeldski svijet. Upoznavši se s načinom vođenja razgovora i njegovim najčešćim temama, trijumfirao sam: zahvaljujući svom neobično velikom daru kombiniranja, u tim bih razgovorima zasjenio i najveće cinike. U tomu su mi pomagali moji ondašnji mladost i šarm mladića, obdarenog osim toga briljantnim rječnikom i brzim jezikom. U podrumu se razgovaralo o pet tema: namirnicama, seksu, ratu, Amerikancima i, neovisno o prve četiri, atomskoj bombi, strah od čijeg je razornog djelovanja na Hirošimu ljudima još uvijek čučao u kostima. U to su vrijeme svi danonoćno razmišljali o namirnicama i o tomu kako da do njih dođu; bilo je naravno stotine putova i kanala kojima se moglo doći do namirnica, a oni službeni bili su točkice racionirane opskrbe, koja se ovisno o dostavljenoj količini namirnica u pravilnim razmacima najavljivala u novinama i na radiju. No postojali su i neslužbeni načini nabavljanja namirnica, podzemni kanali što su naprimjer vodili do Amerikanaca, u prijevaru, krađu i drugamo. Strože gledano, cijeli je narod postao kriminalan kako bi uspio preživjeti. Ni podrum nije bio pošteđen nezakonitosti. Neki su dobivali više nego što su na to imali pravo; iako je naš šef bio uvjeren da u poslovanju posvuda vladaju nepravilnosti, ipak je bio zatečen razmjerima tih nepravilnosti. Zlatni ručni sat mogao se zamijeniti za dva paketa maslaca od pola kilograma. Trgovci u trgovinama na veliko nisu bili imuni na pokušaje podmićivanja trgovaca na malo. Naš se šef u svemu tomu jako dobro snašao; tko je uostalom mogao biti savršen u ono doba kada je bila najprirodnija stvar da svi krijumčare namirnice. Svi su se ogriješili o zakon kako bi došli do namirnica na koje nisu imali pravo. Atomske su se bombe bojali, o Amerikancima su s jedne strane govorili s prijezirom prepunim nemoći, a s druge strane s poniznošću, no svi su najviše razgovarali o ratu. Žene su pripovijedale o muževima, a muškarci o mjestima ratnih događaja. Razgovori žena uvijek su završavali na onomu za čim su osjećale najveću potrebu govoriti: ozljedama koje su njihovi muževi zadobili u ratu, a razgovori muškaraca uvijek bi završavali na Smolensku, Staljingradu, Calaisu, El’ Alameinu i Narviku. Iako smo o mjestima tih bitaka čuli već stotinu puta, svaki smo dan morali ponovo slušati o njima i najsitnijim pojedinostima ranjavanja: o tomu kako netko, prema bezbroj puta ponovljenoj priči njegove žene, nije više mogao mokriti jer mu je u bici kod Sevastopolja krhotina granate okrznula mošnje. Žene su pripovijedale o muževima u zarobljeništvu pa smo - moglo bi se reći - iz druge ruke znali sve o stanju u ruskim, američkim, engleskim logorima. U glavama muškaraca iz naroda mjesta će bitaka, bez obzira na to jesu li bila povezana s pobjedom ili porazom, cijeli život ostati vrhunac svega što su doživjeli. Tko je imao oca ili ujaka slušao je samo o njihovim junaštvima; muškarci su i svoje poraze pretvarali u junaštva, a besramnostima i svinjarijama što su ih počinili u ratu bez imalo bi ustručavanja ukrašavali horizonte svoga sjećanja. Žene su strastveno i pune suosjećanja prepričavale junačka djela svojih muževa i zvjerstva neprijatelja. Oni koji su se vratili iz rata poput pravih su junaka vodili glavnu riječ, a oni koji su preživjeli, ali ostali doživotni bogalji, samo su šutjeli. Mi djeca ubrzo smo naučili sve o inženjercima i alpincima, a priče što smo ih slušali o Narviku, Trondheimu, Calaisu, Jajcu, Opoleu i Königsbergu u jednom su trenutku sve postale iste. Muškarci bi u podrum dolazili s praznim bocama za rum, i dok bi naslonjeni na pult čekali da prodavač napuni bocu, ponovo su pisali ratnu povijest. Njihovo kazalište bili su topovska grmljavina i poginuli, Staljinove orgulje\'7b1\'7d i Leopardi, general Dietel i vrhovni vojni zapovjednik Paulus. Za ratni su užas okrivljavali čas Hitlera, čas Churchilla, ali više Churchilla nego Hitlera. I neprestano su pripovijedali o tomu kako su se nakon završetka rata vratili kući i kako je pravo čudo da su se uopće vratili, pa kad o tomu ni sa kim više nisu mogli razgovarati onda su to vjerojatno sanjali. Rat je samo naizgled prestao; još uvijek je bjesnio u glavama ljudi. Sada su svi znali kako se mogao izbjeći poraz i što je trebalo učiniti da ga se izbjegne. Kada bi netko naslonjen o pult o svojim ratnim iskustvima govorio kao o utjelovljenju ljudske vrijednosti i dostojanstva, u dućanu bismo imali još jednog zapovjednika generalštaba. Oni šutljivi bez ruke ili obje noge, ili pak s krhotinama granate u glavi, bili su iznimka. Nisu se upuštali u rasprave o ratu i čim bi se o njemu poveo razgovor većina njih odmah bi izlazila iz podruma. Rat je među muškarcima oduvijek bio omiljena tema razgovora. Bio im je poezija koja je cijelom njihovu životu davala važnost, a njima donosila olakšanje. Svatko od njih bježao je na svoj način u podlosti i niskosti te u stanju potpune ravnodušnosti nedostojne čovjeka crpio novu snagu. Zarana su naučili mrziti, i mržnja prema svemu bila je u Scherzhauserfeldu najsnažniji osjećaj koji su poznavali. Mržnja izaziva mržnju pa su neprestano mrzili jedni druge i sve oko sebe do iscrpljenosti. A njihova stanja iscrpljenosti u kojima su smišljali nove nevolje, nove bolesti i nove zločine bila su samo sredstvo kojim su razarali sami sebe. Bježali su iz nevolje u nevolju, iz jedne nesreće u drugu, i to uvijek u sve veću i bezizlazniju nesreću, u koju su za sobom povlačili i druge. Bježali su u svijet oko sebe što bi ih ubrzo odbacio, jer je zadavao samo smrtonosne udarce. Bježali su i u svoje čežnje koje nisu bile ništa drugo doli noćne more, i u dugove što su ih vrlo brzo odveli u zatvor, i u svoje pretjerane maštarije što bi ih samo iscrpljivale. Bježali su u snove i tlapnje koje su ih nasmrt oslabljivale. Oni, stanovnici pretpakla, što je zapravo bio pakao, oduvijek su bili lišeni bilo kakvih mogućnosti; u njihovoj je naravi bilo da ne znaju za mogućnost izbora, osim za onu da propadnu. Imali su samo dvije mogućnosti kako da okončaju postojanje: u jednom su se trenutku mogli ubiti ili su mogli leći u krevet kako bi umrli. Želja za životom i postojanjem, što bi u naselju Scherzhauserfeld ponekad poprimila groteskne oblike, pridonosila je tomu da stanje u pretpaklu, koji je bio pakao, bude još groznije. Kroz prozore ponekog stana u pravilnim bi se razmacima, uglavnom na kraju tjedna, čulo sviranje harmonike, citre ili trube, a ponekad i pjevanje. No to je bila lažna vedrina, i onoga što je lijepo pjevao narodnu pjesmu sljedećeg su dana oko podneva, baš kada sam zatvarao dućan, iznosili iz kuće u lijesu, sviračica se citre ubrzo nakon toga objesila, a trubač je dospio u lječilište za plućne bolesnike Grafenhof u pongauskom okrugu. Karneval i pokladni utorak bili su im najveseliji dani u godini; tih bi dana pokupovali sve moguće maske i, odjeveni u takozvane vesele i zastrašujuće kostime koje bi sami sašili, razjareno trčali uokolo po naselju kao da su podivljali, uvjereni da su neprepoznatljivi, dok se zapravo svatko od njih začas mogao prepoznati. Taj mi je glas pijanca i šepavi hod poznat, pomislio bih, ali se nikomu nisam usudio reći da sam ga prepoznao. I tih bi dana prerušeni dolazili u dućan s praznom bocom po novu litru ruma koju nisu mogli platiti. Budući da su ljudi iz Scherzhauserfelda imali najviše djece u gradu, držali su rekord u odlaženju na pogrebe. Njihovi redoviti izleti u takozvani veliki svijet bili su zapravo odlasci na pogrebe svojih scherzhauserfeldskih susjeda na gradskom ili lieferniškom groblju. Njihova im je sudbina uz rijetke iznimke namijenila običnu raku ili zajedničku grobnicu. Nakon pogreba priredili bi karmine za koje su u dućanu na dug pokupovali sve vrste namirnica i delikatesa. Gotovinom su plaćale rijetke mušterije; svi bi se zapisivali u bilježnicu dužnika i mjesecima ne bi platili dug, sve dok gospodin Podlaha ne bi izgubio strpljenje, nakon čega bi dug podmirili, a ako nisu imali novca odlazili su u drugi scherzhauserfeldski dućan gdje bi se također zadužili preko glave pa su se ponovo vraćali k nama i platili dug. Vlasnik drugog dućana nikada se nije želio izložiti riziku da svojim mušterijama dade kredit i zapisuje ih u bilježnicu dužnika pa je zato zarađivao mnogo manje od nas i zapravo jedva spajao kraj s krajem. Podlahina se velikodušnost ili, bolje rečeno, njegova lukavost isplatila; gotovo su svi u Scherzhauserfeldu kupovali u njegovu dućanu. Svi su stanovnici scherzhauserfeldskog pakla ili pretpakla u svojem očaju kupovali mnogo, jer su vjerovali da će neprestano kupujući i jedući namirnice i delikatese lakše podnijeti svoje očajanje; poznato je da najsiromašniji i najnesretniji kupuju i jedu više od svih drugih i da se tom neprestanom kupnjom i prejedanjem sve više zapliću u strašan začarani krug očajnika osuđenih na smrt. Gotovo su svu svoju zaradu ostavljali kod nas; u dane kad bi primili plaću pokupovali bi sve u dućanu i ispraznili nam gotovo pola skladišta. Svi su imali mnogo djece pa su dobivali više točkica za hranu, a ono što se nije moglo kupiti na točkice, kupovali su novcem, i to nasumce i u golemim količinama. Najviše su kupovali nepotrebne stvari, koje je naš šef izuzetno vješto znao pronaći pa kad bi se dokopao takve jeftine robe naručivao bi je u velikim količinama, naprimjer svijećnjake od kovanog željeza i vrčeve za vino, što bi ih naše mušterije sve pokupovale, iako nikada nisu palile svijeće niti točile vino iz vrčeva, jer su ga pile iz boca. Nije bilo tako ružne i neupotrebljive robe da je ti ljudi ne bi odmah kupili. Opsjednutost scherzhauserfeldskih stanovnika bjesomučnom kupnjom robe bila je u poslovnom smislu idealna za nekoga kao što je bio Podlaha. A on bi najvještije od svih koje sam poznavao uspio prodati svu robu, i to uvijek u svoju korist. No Podlaha nije bio samo proračunat nego i dobroćudan; nije bio čovjek kojega je zanimalo samo trgovanje pa razlog zašto je dućan otvorio baš u naselju Scherzhauserfeld - mogao ga je isto tako otvoriti u bilo kojem drugom dijelu grada - nije bila samo zarada, već vjerojatno ono što je i mene dovelo u Scherzhauserfeld: potraga za utočištem, ma koliko to besmisleno zvučalo. Nakon neuspjeha u Beču - naselje Scherzhauserfeld bilo je za njega utočište, jer on, izučeni trgovac, koji je želio studirati na Bečkoj glazbenoj akademiji i napraviti karijeru glazbenika, morao je zbog rata odustati od studija i odreći se svih nada u vezi s glazbenom akademijom - nije došao u Salzburg samo radi poslova, jer je za takvo što bio prepametan i osim toga dovoljno tankoćutan. Vraćanje poslu koji je prvobitno izučio i zahvaljujući kojemu je dobio dozvolu da otvori i vodi dućan namirnicama bio je samo izlaz iz osobne krize i vjerojatno mu je instinkt govorio da ne otvara dućan u gradu Salzburgs nego na njegovoj periferiji, u naselju Scherzhauserfeld, koje je sasvim sigurno i njega privuklo, jer to bi naselje opčinilo svakoga koga je takozvani normalan svijet odbacio, a Podlahu je takozvani normalan svijet odbacio, jednako kao što je takozvani normalan svijet odbacio i mene, pa je razumljivo da smo u takvoj situaciji načinili posljednji korak u pretpakao ili pakao i da je on, kao i ja, u pretpaklu ili paklu vjerojatno osjetio olakšanje. I on, Podlaha, bio je gubitnik, a kakav je gubitnik bio saznao sam tek kasnije. Znao se ophoditi s mušterijama, koje su uglavnom bile žene iz naselja, zahvalne za svaku riječ koju bi im uputio, pa sam od Podlahe naučio ophoditi se s ljudima. Otvorivši u tom naselju dućan koji je po vlastitoj zamisli opremio i uredio, osigurao si je samostalnost do koje mu je kao i meni izuzetno stalo te mogućnost da vodi vlastiti život gubitnika i egzistenciju različitu od one kakvu je imao običan svijet. Nije stanovao u naselju, već u drugom dijelu grada kod ujaka koji mu je, pretpostavljam, budući da je bio utjecajan, omogućio preseljenje iz Beča u Salzburg tako što je uklonio sve prepreke što bi se u ono vrijeme ispriječile na putu svakome tko bi dolazio iz Beča i u Salzburgu pokušao otvoriti dućan. Podlaha je oduvijek i vjerojatno neprestano sanjao o glazbi, ali vodio je život obična trgovca na malo; vjerojatno se osjećao glazbenikom, koji je nesumnjivo bio, a istovremeno i nije bio jer više nije svirao ni jedno glazbalo i radio je kao trgovac namirnicama te sam uvjeren da je cijeli dan sanjao o tome da je glazbenik, a cijelo je to vrijeme zapravo bio trgovac namirnicama. Tek mi je danas jasno da smo imali mnogo zajedničkih karakternih osobina, ali sada nije vrijeme da o tomu govorim. Slučaj, ako slučaj postoji, spojio je dvoje ljudi čije su naravi bile gotovo iste: Podlahu i mene. Podlahina mi je narav bila izuzetno bliska, a i naše su egzistencije u bitnim pojedinostima bile vrlo slične. Kad bi mu njegovo zanimanje trgovca namirnicama dojadilo i, kao što se to mnogo puta dogodilo, postalo nepodnošljivo, rekao bi uvijek istim riječima i optužujućim tonom da je zapravo želio postati glazbenik, a da je po želji roditelja izučio za trgovca, iako je njegova jedina i najveća želja bila karijera glazbenika u Bečkoj filharmoniji. Rat mu je poremetio planove i potjerao ga iz Beča te je on, Podlaha, zapravo trebao biti sretan što je, umjesto da u bečkim filharmoničarima svira tubu ili trubu, našao utočište u naselju Scherzhauserfeld, u podrumu u kojem sam nekoliko godina poslije i ja našao utočište. Podlaha nije bio ograničen i pohlepan za novcem kao drugi trgovci; dapače, činilo mi se da njemu, koji je nadasve volio šetnje po prirodi, novac nije bio osobito važan, ili da mu, ako ništa drugo, nije bio najvažnija stvar na svijetu. Već me prvih sati provedenih u dućanu upozorio prema kojim mušterijama da budem blag, kao naprimjer prema šezdesetogodišnjoj ili šezdesetpetogodišnjoj gospođi Laukesch ili Lukesch, koja je godinama svaki dan dolazila u dućan po rum i čiji se sin okušao kao glumac u pivskom podrumu preuređenom u pučko kazalište u Schallmoosu i koji naravno nije postao ništa drugo doli pijanica. Podlaha je volio trgovati, jednako kao što sam i ja volio trgovati, i siguran sam da bih, da mi je do toga bilo stalo, postao vrijedan i nimalo nesposoban trgovac. No Podlaha nije iskorištavao stanje u kojem su živjeli stanovnici pretpakla ili pakla; mogao ih je, kako se to kaže, propisno iskoristiti, ali on to nije činio, nego je pošteno trgovao. Prema mušterijama je bio strog, ali pravedan, a pogotovo je prema ženama i djeci bio pažljiv; kada je trebalo, preuzimao bi ulogu psihijatra i neurologa, dijelio savjete i lijekove te bi vrlo često uspio spriječiti propast pojedinaca pa i cijelih obitelji. Ako sam i od koga naučio kako se ophoditi s ljudima, onda sam to naučio od Podlahe i uvjeren sam da to što se danas s lakoćom družim s takozvanim ljudima iz naroda mogu zahvaliti Podlahi, naime tomu što sam svakodnevno gledao kako se on odnosi prema ljudima koji su dolazili u podrum; mnogo toga o trgovačkom poslu, ali i o ophođenju s ljudima naučio sam od njega. Otkada sam završio nauk kod Podlahe nemam više teškoća kakve drugi imaju u druženju s ljudima. Naravno da sam i ja tada bio spreman učiti i moje je naukovanje u podrumu bilo razdoblje intenzivna promatranja svijeta oko sebe, a tu sam sposobnost razvio zahvaljujući djedu. Danas znam da nakon škole koju sam prošao kod djeda nisam mogao naći boljeg učitelja od Podlahe. Djed me naučio kako da živim sam i za sebe, a Podlaha kako da živim s drugim ljudima, i to s mnogo različitih ljudi. Kod djeda sam, što je idealno jer je bilo vrlo rano, išao u filozofsku školu, a kod Podlahe u naselju Scherzhauserfeld u školu najveće i apsolutne stvarnosti. Te su dvije škole iz ranog razdoblja moga života obilježile cijeli moj život, nadopunjavale se i dan-danas su temelji moga razvoja. Odmah sam shvatio da sam išao na naukovanje u podrumski dućan namirnicama koji je zapravo bio hrana stvorena za mene pa sam toj spoznaji sve podredio. Kod kuće su primijetili da sam se promijenio otkako sam započeo naukovanje; svojim sam ukućanima rekao da više ne idem u gimnaziju, nego u dućan namirnicama, a kada sam im objasnio gdje je taj dućan, naime u naselju Scherzhauserfeld, nisu mi vjerovali, no morali su se pomiriti s tom činjenicom da svako jutro kada u sedam i pol izlazim iz kuće s bravarskim pomoćnikom iz susjedne kuće - koji je, uostalom, poslije postao izuzetno uspješan glumac i u međuvremenu se proslavio na kazališnim daskama diljem Njemačke - zaista odlazim u naselje Scherzhauserfeld. Tu sam odluku donio sam i jedino radi sebe, i to nakon što moji odgojitelji nisu imali drugog izlaza pa su me godinama prepuštali samome sebi i jednostavno me otpisali jer nisu imali predodžbu o mojoj budućnosti. Osjećali su da za njih nema nikakve budućnosti pa nisu mogli imati predodžbu ni o mojoj budućnosti; prepustili su se nesreći i katastrofi poslijeratnog razdoblja što su se na njih obrušile i s kojima nisu mogli izaći na kraj. Jedino što su vidjeli bila je katastrofa što su je zvali poslijeratnom katastrofom, koja ih je snašla i protiv koje ništa nisu poduzimali. Gotovo su poludjeli vrteći se u začaranom krugu vlastite poslijeratne katastrofe. Obitelj koja to nikada nije bila - sve na i u tim ljudima cijeli je život uvijek bilo u suprotnosti s pojmom obitelji - bila je samo skupina krvnih srodnika koji su u teškim uvjetima stanovali u stanu koji je bio jedino što im je preostalo od imovine; to devetero ljudi što se više nisu mogli gledati niti podnositi očekivalo je da ih moja majka i njezin muž, moj skrbnik, uzdržavaju i da moj skrbnik, zamislite, zarađuje za sve devetero i da moja majka, zamislite, iz dana u dan kuha za sve njih. Grozili su se stanja u kojem su se nalazili, ali ga nisu mijenjali. S vremenom je svatko svakom počeo ići na živce i ta je bezizlaznost ubrzo uništila sve njihove osjećaje i umne sposobnosti. Bili su sretni da se jedan od njih osamostalio pa nisu pitali na koji se način osamostalio, jer im je to bilo '
svejedno; odjednom sam shvatio da sam mogao raditi što sam htio, samo ako se uspijem sam izdržavati i ako od njih ništa ne tražim. No kada sam odlučio gimnaziju zamijeniti podrumom gospodina Podlahe, bilo mi je samo šesnaest godina. Od šesnaeste sam godine nadalje za život zarađivao sam. Od toga trenutka na mene više nisu morali potrošiti ni novčića. Od šesnaeste godine više nikomu nisam morao biti zahvalan. I na tomu sam im zahvalan. Radije sam otišao u pretpakao ili, bolje rečeno, u pakao, nego da sam ostao u gimnaziji i dalje ovisio o svojima. Ali i oni su od moje nove životne okoline imali koristi. Nabavljao sam im hranu, ponekad i nelegalnim putem, ali tako sam ih spašavao. A taj spas vrlo često nije bio ništa drugo doli štruca bijelog kruha ili poneka suha kobasica. Ili limenka hrane. Moj djed, od kojega sam najviše očekivao, više nije znao dalje. Nije mi više znao pokazati put kojim da nastavim. Ono što sam od njega naučio odjednom je vrijedilo samo u svijetu mašte, ali ne i u stvarnosti. U jednom sam se trenutku osjetio napušten i od onih ljudi kojima sam bezuvjetno vjerovao.

Djed me htio prisiliti na nešto što se nije moglo postići silom. Zapravo se dogodilo ono što se moralo dogoditi: gimnazija je dovela samu sebe do apsurda, a za moj neuspjeh u školi bio je kriv djed, koji me naučio pretjeranom samovanju. No čovjek ne može živjeti sam i potpuno odvojen od drugih; u osamljenosti i odvojenosti od ljudi čovjek propada, mora propasti, a to potvrđuje društvo koje kao okolina može biti smrtonosno, o čemu i govorim. Da bih se spasio, morao sam se odvojiti od čovjeka koji mi je dotad bio sve na svijetu; morao sam se dakle odvojiti od svega i, budući da je do tog odvajanja moralo doći, učinio sam to od danas na sutra, a da pritom nisam bio svjestan mogućih posljedica. Možda bih još godinama išao u školu i svaki dan rano ujutro i ja postajao dio njezine bezočnosti i besmislenosti, koje su zapravo bile poput smrtonosne bolesti, i tako samo produživao već odavno nepodnošljivo stanje smrtonosnog gađenja kakvo sam prema svemu osjećao pa mi na kraju vjerojatno ne bi preostalo samo odvajanje od škole i od svega što je imalo ikakve veze s tom nesretnom školom - škola je osim na odluku koju sam donio utjecala na gotovo sve u mom životu - nego i odvajanje od moga života i podvlačenje crte pod moju već gotovo propalu egzistenciju. Takvo je stanje već odavno postalo nepodnošljivo, no još nije sazrelo vrijeme za odvajanje. Nisam ni slutio da će doći i taj dan kada ću se okrenuti na Reichenhallskoj ulici, a došao je tako neočekivano da ni ja nisam bio svjestan onoga što se dogodilo. Upravo sam kupio školske knjige, a djed se ponovo dao u potragu za profesorom koji će mi davati dodatne satove iz matematike. Pomislio sam da bih još tko zna koliko morao podnositi kletve svoga skrbnika, svakodnevna proklinjanja mojih hranitelja što su me nasmrt plašila pa sam u tom trenutku odlučio sa svim tim prekinuti. Svoju sam pozornost usmjerio na kuću vladina savjetnika u kojoj me čekao njegov sin; pozvonit ću na vrata, a moj kolega iz razreda koji je imao samo desnu ruku - drugu mu je ruku raznio protutenkovski projektil koji je u nekoj gornjoaustrijskoj šumi na njega ispalio njemački vojnik - pojavit će se na vratima i zajedno ćemo nastaviti put po Reichenhallskoj ulici do Neutora, a zatim ćemo prolazeći kroz Neutor pokraj Sacelluma\'7b2\'7d otići u gimnaziju, razmišljao sam. Toga sam se trenutka okrenuo i preko aiglhofških livada kroz Mülln potrčao u suprotnom smjeru, što dalje i dalje, prema Gasswerkgasse. Odonda više nikada nisam vidio sina vladina savjetnika niti sam ikada više išta čuo o njemu; godinama nisam prošao Reichenhallskom ulicom i cijelo sam to vrijeme izbjegavao Neutor i put prema gimnaziji u koju ni dan-danas nemam snage ući. Činjenica da sam ja osobno i tako iznenada odlučio da umjesto gimnazijalca budem naučnik u dućanu namirnicama, moga je djeda, a vjerojatno i moju majku, sigurno dotukla, dok se drugi zbog toga nisu previše zabrinjavali. Moj je skrbnik osjetio samo olakšanje i rekao da mu je sve svejedno i da se ne bi protivio ni jednoj mojoj odluci, čak ni onoj da odem u zidarski zanat, a zbog kaosa što je vladao u obitelji, koju je on sam morao izdržavati i s čime se više nije mogao nositi, njegova je reakcija bila sasvim razumljiva. Mogao si je dopustiti da bude ravnodušan, ali nije bio ciničan. Moju konačnu odluku da postanem trgovački naučnik moj je ujak shvatio kao potvrdu svojih pretpostavki da sam iz gimnazije pobjegao zbog nesposobnosti; bio je ljubomoran na mog djeda, svog oca, koji me volio, a prema njemu cijeli život bio sumnjičav. Koliko god da je ujak moj nagli odlazak iz gimnazije doživljavao kao potvrdu svojih pretpostavki o mojoj nesposobnosti, ja gimnaziju nisam napustio zato što sam bio nesposoban, nego zato što sam prema njoj osjećao odvratnost, ali to nisam nikomu mogao objasniti. Jedino je moj djed razumio što mislim i jedino je on imao predodžbu o tomu što se u meni zbiva. To što sam gimnaziju zamijenio trgovačkim naukom on je doživljavao kao prijelaz s jedne na drugu školu, i čim sam objavio svoju odluku, on je ubrzo nakon toga bio potpuno uvjeren u korisnost trgovačkog nauka, iako mi nije mogao ili nije htio reći zašto. Imao sam njegovu podršku u vezi s podrumom i novom, za mene ne baš bezopasnom, okolinom; bio sam siguran u njegovu ljubav i pažnju prema meni, a više od toga nisam trebao. I ovaj je put djed bio na mojoj strani i tako me spasio. Vjerojatno sam zahvaljujući upravo djedu i svom poštovanju prema njegovu autoritetu tu hrabru odluku, koju su svi smatrali pogrešnom, doista i proveo u djelo. Djed je za mene planirao nešto veliko i o tomu je uvijek govorio, i to ne samo preda mnom, a ja sam sada završio u podrumskom dućanu namirnica u Scherzhauserfeldu kao trgovački naučnik. Kada me gospodin Podlaha namjestio kod sebe kao naučnika, bio sam slobodan. Bio sam slobodan i osjećao sam se slobodnim. Sve što sam učinio u tom trenutku učinio sam dobrovoljno i sve ono što sam učinio nakon toga učinio sam dobrovoljno. I dok sam prije toga sve radio protiv svoje volje, sada sam sve radio iz vlastitih pobuda, s lakoćom i radi vlastitog veselja. Daleko od toga da sam bio uvjeren kako sam otkrio smisao života ili barem smisao vlastitog života, no znao sam da sam donio pravu odluku. Danas znam da je odlučujući trenutak za moj kasniji život bio onaj kada sam se okrenuo na Reichenhallskoj ulici. Da to nisam učinio, vjerojatno ne bih preživio. Okolnosti koje su slomile i ubile najprije moga djeda, a potom i moju majku, slomile bi i ubile i mene. Gimnazija bi me bila slomila i ubila, a naukovanje u scherzhauserfeldskom podrumu pod Podlahinim nadzorom i po njegovim pravilima spasilo mi je život. Podrum je bio moj jedini spas, pretpakao (ili pakao), moje jedino utočište. Jednom tjedno - ne znam više kojim danom - odlazio bih u strukovnu školu što se nalazila u takozvanom Novom Borromäumu\'7b3\'7d u Parschu. Ondje su predavali nastavnici sasvim drugačiji od onih na gimnaziji; bili su to trgovci iz grada što su iz lako shvatljivih razloga na strukovnoj školi predavali radi slave, zarade ili osiguranja mirovine i kojima sam, zato što je sve ono što su predavali imalo veze sa sadašnjošću i s njihovom svakodnevicom, vjerovao. Iako mi je nastavno gradivo bilo sasvim novo, zanimalo me, i na vlastito sam čuđenje odmah prihvatio trgovačku inačicu matematike. Matematika, koja mi je na gimnaziji bila nezanimljiva, dosadna i izazivala u meni tjeskobu, na strukovnoj me školi protiv svakog mog očekivanja odjednom oduševila. Sasvim slučajno u ruke mi je dospjela školska bilježnica iz onog vremena, sadržaj koje mi je bio uvjerljiv, iako mi iz današnje perspektive rečenice poput Dobavljaču se izdaje mjenica, Robu kupujemo na kredit, Roba se plaća dužničkom mjenicom više ništa ne govore. Nisam rado pohađao tu školu, no odlasci u Novi Borromäum trajali su kratko, a bilo je i duljih razdoblja kada onamo nisam mogao odlaziti, jer smo zbog dijeljenja hrane na točkice imali navalu mušterija ili sam morao čistiti skladište. Strukovnu školu nisu pohađali učenici, već naučnici koji nisu željeli biti učenici. Učitelji su zapravo bili trgovci ili takozvani stručnjaci iz privrede, i iako je većina njih bila isto tako tašta i ograničena kao i gimnazijski profesori, bili su podnošljiviji. Nakon trauma koje sam proživio na gimnaziji, ja osobno, za razliku od ostalih naučnika koji nisu poznavali gimnazijski pakao, već samo osnovnu školu ili petogodišnju općeobrazovnu školu, nisam bio oduševljen nastavom. I ovdje je zapravo vladala uskogrudnost i sitničavost, taština i licemjerje, ali sve to nije bilo toliko strašno, toliko ukočeno i perverzno kao gimnazijski humanistički ispadi. Ovdje je prije svega prevladavao iskren, iako pomalo grub ton, te pravila igre uobičajena među poduzetnicima i onima koji se bore u svijetu privrede. Licemjerje koje je ovdje vladalo nije bilo onakvo kao na gimnaziji, a gradivo što se ovdje predavalo bilo je, za razliku od gimnazijskoga, odmah upotrebljivo. S učenicima iz strukovne škole nisam imao nikakvih teškoća i brzo sam se s njima sprijateljio. I mene je začudila spoznaja da sam odjednom pripadao trgovačkom staležu; te sam spoznaje postao svjestan na strukovnoj školi i ona se nije mogla poreći. Niti sam je pokušavao poreći. Sjećam se nastavnika trgovačke matematike, gospodina Wilhelma, koji je šepao, i inženjera Rihsa, vlasnika trgovine bojama; njih dvojica bila su potpuno različite osobe, ali su se međusobno nadopunjavali i cijeloj školi bili uzor. Njihov je utjecaj na mene bio koristan, i dok mi jedan kao čovjek nikako nije bio drag, drugi je stekao svu moju naklonost. I ovdje su, kao i svugdje među ljudima, vladali različiti odnosi, od simpatija do antipatija, što su određivale opasan životni prostor u kojem sam se ipak usudio postojati i izvlačiti pouke. Poslovi trgovačkog naučnika nisu samo čišćenje i uređivanje dućana i skladišta, ni svakodnevno uobičajeno gutanje prašine - to bi svakodnevno udisanje brašna u obliku prašine kod trgovačkih pomoćnika koji su svaki dan mnogo puta nosili i istresali vreće brašna i krupice te ih onda prazne slagali izazivalo plućnu bolest zbog koje bi trgovački nauk vrlo često bio naprasno prekinut - a ni dosljedno pridržavanje dnevnog rasporeda što bi naprimjer u scherzhauserfeldskom dućanu namirnicama započinjao otključavanjem i pomicanjem željezne rešetke te otvaranjem vrata kako bi šef, zaposlenici i mušterije mogli ući u dućan, u kojemu je prethodnog dana još satima nakon zatvaranja sve trebalo počistiti, sve posude s robom ponovo napuniti i, ukratko, obaviti niz sitnih, ali mukotrpnih poslova koji su, da bi se dobro mogli obaviti, zahtijevali dobro pamćenje, smisao za kombinatoriku te doista veliku ljubav prema najmanjoj sitnici u vezi s robom što se prodavala. Svaki je dan trebalo napraviti te poslove i još stotinu nesumnjivo jednako važnih poslova, a u moje vrijeme i jednostavan, ali budući da ga je trebalo obaviti s izuzetnom točnošću, užasno težak posao lijepljenja točkica za hranu, koje je prilikom svake kupnje trebalo izrezati iz kartica i svaki dan nakon zatvaranja dućana zalijepiti na velike komade papira za umatanje. Bez obzira na neprestano nošenje vreća, punjenje boca, obiranje proklijalih krumpira, sortiranje voća i povrća, pakiranje kave i čajeva, rezanje maslaca i sira, bez obzira na majstorije koje je trebalo izvoditi prilikom ulijevanja octa, ulja, najrazličitijih sokova, ruma, vina iz bačava i mladog vina u svakojake boce uvijek preuskih grla, bez obzira na neprestani oprez od plijesni i truleži, od gamadi i prevelike hladnoće ili prevelike vrućine, na neprestano istovarivanje i slaganje svakojakih pošiljaka, i na put od dućana do skladišta što sam ga nekih dana morao prevaliti i stotinu puta, bez obzira na rezanje kruha i pravljenje krušnih mrvica, zamatanje šunke i hlađenje jaja, bez obzira na svakodnevno brisanje prašine s polica i trčkaranje od hladnjaka, sanduka s krumpirima i polica s hranom do pulta i natrag, bez obzira na stalno pranje i brisanje ruku i gotovo neprestano rezanje noževima koje je zbog učestalog korištenja svaki dan trebalo brusiti, bez obzira na svakodnevnu obvezu pranja vilica, žlica i čaša i prozora, brisanja podova i neprestanu borbu s muhama, komarcima, obadima, osama i paucima, najvažniji je bio neprestani kontakt s mušterijama, koje se nisu smjele zanemariti i prema kojima se uvijek moralo biti ljubazan, pravedan i uslužan, i u čemu se neprestano trebalo usavršavati kako bi se mušterijama uvijek udovoljilo i kako uslužnost prodavača prema kupcu ni na tren ne bi popustila. S jedne je strane trebalo udovoljiti željama kupaca, a s druge se strane nisu smjeli zanemariti poslovni interesi. U dućanu su morali vladati red i čistoća, mušterije i šefa trebalo je zbrinuti i udovoljiti im na najbolji način, a blagajna je navečer morala biti u redu. Na svoje vlastito čuđenje, na čuđenje mojih suradnika, ali pogotovo na čuđenje moga šefa, izuzetno sam se brzo uhodao u posao i bez ikakvih sam teškoća ispravno izvršavao sve ono što se od mene tražilo. Osim toga, bio sam otvoren prema svima pa bi moje dobro raspoloženje zarazilo sve u podrumu. Ne znam otkuda mi odjednom ta sposobnost da budem dobro raspoložen i vedrinu prenesem na druge; ta se sposobnost oduvijek krila u meni i sada kad je više nisam morao potiskivati došla je do izražaja. Mnoge su mušterije dolazile u dućan, dakle u podrum, ne bi li se u razgovoru sa mnom oraspoložile. Imao sam vedru narav i smisao za humor što su ga mušterije dobro primale. Kada bi naučnik Karl bio bolestan ili pomoćnik Herbert zbog nekog posla nije bio u dućanu, šef, koji je kupovao robu kod trgovaca na veliko, mirne me duše danima mogao ostaviti samoga u podrumu. Sam bih se uhvatio ukoštac s mušterijama i nije me smetalo ni kada su se deseci mušterija gurali pred pultom; ja bih, zadubljen i zaljubljen u svoju zadaću, svakoga poslužio svime što je želio. Šef je znao da se na mene može osloniti pa sam u dane kada bi se dijelila hrana na točkice sasvim sam izašao na kraj s navalom mušterija. Taj mi je posao jednostavno pružao zadovoljstvo, a želja da budem koristan ovdje mi se ispunila. Zadovoljstvo što mi je činio rad u dućanu bilo je tako očito da se nesmetano širilo na sve druge s kojima sam u dućanu dolazio u doticaj. Nisam znao da i onih dana kada sam u podrumu imao toliko posla da mi nitko nije vjerovao da sam ga uspio napraviti sam život može biti ispunjen tolikim veseljem. Budući da je naučnik Karl često pobolijevao, a pomoćnik Herbert zbog svojih brojnih ljubavnih veza često bio odsutan, pult u dućanu bio je moj zapovjednički most s kojega sam mogao (potpuno sam) zapovijedati. Gospodin Podlaha cijenio je moju samostalnost, jer spoj inteligencije i spretnosti kakav se kod mene mogao naći nije baš bio čest. Osim toga, bio sam po naravi pristupačan i u gotovo svakoj prilici dobre volje i veseo, što nisam skrivao, nego otvoreno pokazivao. Te moje odlike i prednosti kojih godinama više nisam bio svjestan u podrumu su se odjednom ponovo pojavile i, zasjavši u punom sjaju, unijele osvježenje u moj život. U tim razdobljima, kada sam u dućanu mogao raditi potpuno samostalno, cijelo je moje biće bilo u stanju beskrajne sreće. Bio sam središte svega i svima koji bi dolazili u dućan nisam prodavao samo naše namirnice i drugu robu, već sam im zapravo besplatno davao dio svoje životne radosti što sam je ponovo stekao. Vraćajući se subotom nakon takozvanog velikog čišćenja poprilično iscrpljen kući i noseći štrucu bijelog kruha, krumpire, šećer, brašno ili nešto drugo što su moji kod kuće naručili, hodao sam ulicama naselja - naseljem su se širili uvijek isti kuhinjski mirisi, uglavnom mirisi juhe - pokraj gotovo istrunule drvene ograde sportskog igrališta do lehenske pošte, kroz ustajale lokvice i samoniklu, nikad pokošenu travu ispred lehenske pošte, uz jednostavne ograde vrtova što su ih obrađivali bugarski vrtlari koje sam preko ograde često promatrao u njihovu poslu što me podsjećao na moj jednogodišnji rad u vrtlariji u Traunsteinu. Gledajući ih kako rade, pomislio bih kako bi možda - da bombarderi krajem četrdeset pete nisu sravnili sa zemljom vrtlariju Schlecht & Weininger u kojoj sam mnogo toga naučio - tko zna, vrtlarenje bio posao za mene i kako bih danas možda bio vrtlar. Rad u vrtu najbolje zaokuplja i um i tijelo, pa radeći u vrtu čovjek na najbrži i najprirodniji način bježi od melankolije i dosade koje su najistaknutija obilježja ljudskog bića. Bugari su na malo zemlje uspjeli uzgojiti mnogo povrća i voća; uspijevali su im najljepši plodovi jer je njihov posao doista bio istovremeno tjelesni i umni rad, i to zato što su se svojski trudili i cijelim se bićem usredotočili na zemlju što su je obrađivali. Na putu kući, ondje gdje su danas stambeni blokovi, svratio bih u vrtove Bugara s kojima bih popričao uputivši im pokoju primjedbu što bi uvijek urodila plodom. Moj me put nadalje vodio do zavoda za gluhonijeme, okruženog visokim drvećem i lijepo uređenim staklenicima u kojima su se gluhonijemi, zbrinuti od časnih sestara oko čijih su glava lepršala duga bijela pokrivala za glavu, preko dana bavili svojim poslovima, a zatim bih prešao prugu. Mogao sam biran između podvožnjaka i pruge, ali sam uvijek kada bih imao vremena birao zabranjeni put. Završivši subotom posao u naselju Scherzhauserfeld, odmah bi me počela obuzimati melankolija; već me na putu kroz scherzhauserfeldsko naselje pratila tišina što bi je narušavalo samo lupkanje posuđa koje se čulo kroz kuhinjske prozore: subota je, nitko ništa ne radi, ljudi u svojim stanovima leže u krevetima ili na počivaljkama i ne znaju kamo bi se djenuli. Popodnevna je tišina vladala do tri sata, kada bi u nekim stanovima izbile svađe pa bi iz stana, vrlo često vičući i psujući, istrčao pokoji stanar razbijena lica. Subotnja su mi se popodneva oduvijek činila opasnima; nezadovoljstvo samim sobom, svima i svime oko sebe te iznenadna svijest o tomu da vas cijeli vaš život, koji je besmislen, iskorištavaju, stvarali su to raspoloženje kojemu su se svi na zastrašujući način potpuno prepuštali. Većina je ljudi navikla na svoj posao ili na to da se nečim redovito bavi, i ako toga odjednom nema, njihov život isti tren gubi sadržaj i smisao te se pretvara u bolesno stanje očaja. S pojedincima je kao i s većinom. Ljudi misle da će odmarajući se obnoviti snagu, ali zapravo padaju u zrakoprazan prozor u kojem gotovo polude. Tako im subotom popodne padaju na pamet najluđe ideje čije se ostvarenje nikada dobro ne završi. Ljudi premještaju ormare, komode, stolove, naslonjače i krevete, na balkonima četkaju odjeću i čiste cipele kao da su poludjeli; žene se penju na prozorske daske, a muškarci silaze u podrume i metlama podižu prašinu. Gotovo svi članovi obitelji misle da stan moraju dovesti u red pa mahnito ispremještaju sve u njemu, stvarajući tako još veću zbrku u svojim glavama. Ili pak legnu u krevet i prepuštaju se bolestima; tražeći utočište, bježe u bolesti, koje su kronične i kojih se sjete subotom popodne nakon posla. Liječnici to dobro znaju, jer subotom popodne imaju najviše posla. Sa završetkom radnog tjedna izbijaju bolesti i odjednom se javljaju bolovi: poznata subotnja glavobolja, subotnje lupanje srca, napadaji nesvjestice ili izljevi bijesa. Tijekom tjedna posao ili ono čime se netko bavi potiskuje i ublažava bolesti, što se u subotu popodne opet pojavljuju i izbacuju nas iz ravnoteže. I kad netko bez obzira na to tko je, što je i gdje je u subotu popodne prestane raditi i ubrzo nakon toga postane svjestan stvarnog položaja u kojem se nalazi, a koji je, naravno, uvijek bezizlazan, mora, iako on tvrdi suprotno, priznati sam sebi da nije ništa doli nesretan čovjek. Oni rijetki sretnici koje subota ne može uzdrmati iznimke su što potvrđuju pravila. Zapravo je subota dan kojega se svi boje, i to više od nedjelje što je strašan dan, ali ga je lakše podnijeti jer se u ponedjeljak opet radi. Subota je užasna, nedjelja je strašna, a ponedjeljak donosi olakšanje. Tko tvrdi drugačije glup je i zlonamjeran. Subotom se navuku oblaci iz kojih se nedjeljom prolomi kiša, a u ponedjeljak nastupa smirenje. Jedina je istina da čovjek ne voli slobodu; čovjek ne zna što bi sa svojom slobodom i čim je slobodan počinje otvarati ormare i komode, slagati stare papire, tražiti fotografije, dokumente i pisma, okopavati vrt ili, bez obzira na to kakvo je vrijeme, bez ikakva smisla i cilja krene u bilo kojem smjeru i to zove šetnjom. A djecu, kao što svi znamo, odgajaju da ubijaju vrijeme, izazivaju ih, tuku i pljuskaju, stvarajući tako metež koji je zapravo spas. I ima li išta strašnije od subotnje popodnevne šetnje ili posjete rodbini ili znancima, kad nam je jedini cilj zadovoljiti znatiželju ili razoriti rodbinsku ili prijateljsku vezu. Čitanje je zapravo kažnjavanje i mučenje samoga sebe, a sport je omiljeno opravdanje za potpunu besmislenost našeg života. Kraj tjedna ubojstvo je pojedinca i smrt cijele obitelji. Subotom nakon završetka radnog tjedna svi se mi odjednom osjećamo sami, jer ljudi zapravo cijeli život prožive radeći samo svoj posao i u životu zapravo nemaju ništa drugo osim onoga što rade. Nitko nam ne može nadomjestiti posao kojim se bavimo i, izgubimo li nekoga tko je na nas najviše utjecao, bio nam najvažniji i najdraži, nećemo propasti, ali oduzmu li nam posao ili ono čime se bavimo vrlo brzo ćemo umrijeti. Bolesti nastaju onda kada nismo opterećeni do granica izdržljivosti ili kada smo premalo zaposleni pa se ne bismo smjeli tužiti na to da imamo previše posla, nego da ga imamo premalo. Čim manje radimo javljaju se bolesti; nesreća se okomi na one koji imaju premalo posla i obveza.

Zato rad, po sebi besmislen, ima neki smisao i posebno značenje. U subotu popodne mogli ste promatrati onu jedinstvenu tišinu i mir pred oluju, a tada bi se ljudi odjednom sjurili iz stanova na ulice, sjetili bi se rođaka, poznanika ili prirode, sjetili bi se kino-predstava i cirkusa ili bi potražili spas u kopanju vrta. Ali sigurno je da sve što su učinili čine i dalje jedino zato što su razočarani. Činjenica je da bi se onaj koji nije potražio spas u nekom poslu, jer je mislio da će razmišljanjem i meditacijom prikratiti slobodno vrijeme i nadvladati ugroženo te vrlo često po život opasno stanje duha, vrlo brzo, i osim toga potpuno, prepustio osobnoj nesreći. Subota je oduvijek bila dan za samoubojstva, a tko je duže vrijeme radio na sudu zna da je osamdeset posto ubijenih ubijeno u subotu. Sve ono što nas čini nezadovoljnima i nesretnima - budući da smo uvijek usredotočeni na nezadovoljstvo i nesreću - cijeli je tjedan potisnuto, ali u subotu nakon završetka radnog tjedna nezadovoljstvo se i nesreća opet vraćaju, i to u mnogo gorem obliku nego ranije. To nezadovoljstvo i nesreću subotom svi pokušavaju prebaciti na druge. Nakon završetka radnog tjedna, s posla svi ponesu sa sobom nezadovoljstvo i nesreću kakvi ih očekuju i kod kuće, gdje svoje nezadovoljstvo i nesreću svaljuju na druge. Posljedica toga je da svugdje gdje ljudi žive ili se okupljaju subota ima pogubno djelovanje. Kada je više ljudi na okupu, kao što je to u obitelji, oni ne mogu izdržati takvo stanje i tada dolazi do eksplozije, a jednako je strašno kada netko živi sam pa je dakle odbačen i osamljen. Zapravo su subote te koje ubijaju ljude; te nepodnošljive činjenice postajemo svjesni nedjeljom, a ponedjeljkom to nezadovoljstvo i nesreću zaboravljamo na tjedan dana do sljedeće subote, kada smo u još gorem duhovnom stanju. Ja osobno mrzio sam subotu i nedjelju jer sam se ta dva dana, kojih sam se bojao, morao suočiti s nemilosrdnom bijedom u kojoj smo kod kuće živjeli; devetero ljudi u tri sobe od ranoga si je jutra do kasno navečer išlo na živce i, budući da su ovisili o skromnim prihodima moga skrbnika i kulinarskom umijeću moje majke, stalno su bili gladni i nisu imali što odjenuti te su, koliko se sjećam, zbog pomanjkanja odjeće međusobno mijenjali cipele, suknje i hlače kako bi - da tako kažemo - mogli izaći na ulicu pristojno odjeveni. Moj je djed imao svoju sobu, koja je međutim bila toliko mala da se u njoj jedva mogao okrenuti. Ondje je stanovao u teškim uvjetima, odbačen od okoline i okružen svojim knjigama i neostvarenim idejama, i kako bi uštedio ono malo ogrjeva što smo ga imali, umatao se u staru, sivu deku od grube vune i tako umotan sjedio za pisaćim stolom, iako nije mogao raditi. Sjećam se da bi se zaključao u sobu iz koje nije izlazio danima, a njegova žena, moja baka, cijelo je vrijeme očekivala pucanj iz pištolja što ga je djed držao na svom pisaćem stolu; danju je pištolj držao na pisaćem stolu, a noću pod jastukom. Baka je strahovala da će se jednoga dana iz djedove sobe začuti pucanj, jer je djed i njoj i nama prijetio da će se ubiti. Više nije imao ni novca ni snage i sada se, na rubu gladi kao i svi mi ostali, dvije godine nakon završetka rata, u to najteže od svih vremena, prepustio potpunom beznađu. Plaća koju je moj skrbnik zarađivao svojim slabo plaćenim zanatom bila je više nego bijedna. Budući da u to vrijeme nigdje drugdje u kući nije bilo mjesta, ja sam spavao u hodniku iza vrata stana. Naravno da se ondje nije moglo niti pomišljati na miran san pa bih rano ujutro na posao išao uglavnom sasvim neispavan. A kada su se moj ujak i njegova supruga odselili, majka je, da bi zaradila nešto novca i tako prehranila sve one koji su od nje očekivali da za njih kuha - zamislite - u stan u kojem je živjelo nas sedmero, uzela kao podstanara nekog violinistu iz Tirola koji je neprekidno vježbao. Moj život kod kuće nije bio nimalo lak, a egzistencija sviju nas bila je izuzetno teška i bezizlazna; završetak rata sve nas je doveo u taj stan kako bi nam pokazao što je pravi užas. No sada nije vrijeme da ulazim u pojedinosti užasa u kojemu smo kod kuće živjeli i u ovom si trenutku nikako ne mogu dopustiti da ulazim u te pojedinosti niti da zapisujem sjećanja što se zapravo uopće ne mogu opisati. U usporedbi s time, sve drugo bilo mi je smiješno. Vjerojatno sam u podrumu uvijek bio dobro raspoložen jer sam znao od čega sam rano ujutro svakoga dana pobjegao; moj dom bio je moj pakao i svakodnevni odlazak u naselje Scherzhauserfeld, koje ovdje ponovo nazivam pretpaklom, za mene je bio spas. Moj je dom bio barem jednako strašan kao i svi takozvani domovi u naselju Scherzhauserfeld. I kao što sam ja odlazeći po Ulici Rudolfa Biebla na posao u naselje Scherzhauserfeld svakoga dana bježao iz svoga doma, tako su scherzhauserfeldski stanovnici, ako su za to uopće imali snage i prilike, odlazeći na posao bježali iz naselja Scherzhauserfeld. No većina nije imala snage da ode; moja majka i ostali ukućani, osim moga skrbnika, nisu imali snage za to niti ju je imala većina stanovnika Scherzhauserfelda. Oni su poludjeli ili propali, ili su poludjeli i propali, kao i moji ukućani. Ali to je priča za sebe. Subotom i nedjeljom spašavao bih se užasa koji je vladao kod kuće odlazeći na duge šetnje na Mönchberg s tada već smrtno bolesnim djedom, kada bi on za to, a to je bilo sve rjeđe, imao snage. Kakav li je to samo grčevit poduhvat bio da me usprkos užasnim okolnostima u našoj kući pošalju na gimnaziju. Još dugo nakon što sam prekinuo gimnaziju, sjećao sam je se kao perverzne noćne more. Zapravo je stanje u mojoj kući bilo stravičnije i užasnije nego u bilo kojoj kući u Scherzhauserfeldu; stanovnici pretpakla vjerovali su da su u paklu, ali nisu oni, nego sam ja živio u paklu, samo što o tomu nikomu nisam pričao jer bih tako uzdrmao povjerenje što su ga prema meni svi u podrumu vrlo brzo stekli. Nikomu nisam pričao da su u mojoj kući vladali kaotičniji odnosi negoli igdje drugdje; naprotiv, svojim sam kolegama, a posebno gospodinu Podlahi, svoju obitelj i naš dom opisivao u najljepšem svjetlu. Kako bih zaštitio sam sebe, iskrivljavao sam istinu o svom domu i nikada ničime nisam ni najmanje dao naslutiti kakav je život u mojoj kući doista bio: bijedan i bezizlazan. Prešutjeti nešto ne znači lagati, pa sam ja prešutio gotovo sve. Kad bih odlazio od kuće, u kojoj sam uvijek bio potišten, odahnuo bih i ubrzao korak i, kao da spašavam vlastiti život, svaki bih dan trčao niz Ulicu Rudolfa Biebla prema naselju Scherzhauserfeld. Iz kuće bih izlazio tužan i mrzovoljan, a u scherzhauserfeldsko naselje dolazio veseo. Put od kuće do posla bio je dovoljno dug da se moja tuga i zlovolja pretvore u veselje. Bio je to ugodan put što je vodio po laganoj nizbrdici i svježem zraku prožetom snažnim mirisom trava. Ponekad bih odlazio na Mönchberg, legao u travu i ispod krošnje stabla pisao pjesme ili bih se, onoga dana kada sam odlazio jednom tjedno na nastavu u Parsch, bavio gradivom iz strukovne škole: stotinama vrsta kava i čajeva iz svih dijelova svijeta, jednostavnim ili pak toliko složenim računima da je bilo pravo umijeće riješiti ih, kamatama i veletrgovačkom maržom te najnovijim uvjetima kreditiranja. Na zadnjim stranicama bilježnice crtao sam portale i unutrašnjost dućana koje sam zamišljao kao svoje buduće dućane. Bez teškoća sam naučio sve o riži i krupici, a sorte takozvanog ruskog čaja i brazilske kave zapamtio sam mnogo lakše od Aleksandra, Cezara, Vergilija i drugih. Na kraju tjedna postao bih svjestan nevjerojatne napetosti što je vladala između mog doma (jednog svijeta) i podruma (njemu sasvim suprotnog svijeta) te toga što znači moći izdržati tu napetost. Moj djed kretao je u svaki novi dan u tri ujutro; zbog Doline sedam imanja, njegovog petsto stranica velikog rukopisa, što ga je namjeravao podijeliti u tri dijela, godinama je ustajao u tri ujutro i započinjao borbu sa smrću. Iako je cijeli život bolovao od teške plućne bolesti, navikao je tako rano započeti dan i smrtonosno težak posao fanatičnog pisca i filozofa. Omotao bi se dekom od grube vune, opasao starim remenom i čuo bih ga kako u tri sata ujutro započinje borbu s nemogućim, borbu s potpunom bezizlaznošću pisanja. Ležeći u krevetu iza vrata što su vodila u stan, pozornošću osjetljiva unuka koji je djeda volio i još nije spoznao užas uzaludnosti i beznađa, osluškivao sam kako taj čovjek koga sam volio više od svih i koji je želio dovršiti svoje glavno književno djelo svakog jutra nanovo pobjeđuje strah od smrti i započinje svoju očajničku borbu. Tada još ništa nisam znao o besmislenosti i nedjelotvornosti takozvanih životnih književnih djela, no budući da sam većinu vremena provodio s djedom, već sam sa šesnaest-sedamnaest godina slutio koliko je težak spisateljski ili, općenito, umjetnički i duhovno-filozofski trud. Divio sam se djedovoj upornosti i izdržljivosti u odnosu na svoje zapisane ili još nezapisane misli, jer sam se divio svemu što je bilo u vezi s njim, ali sam istovremeno vrlo dobro vidio kakvo je užasno ludilo obuzelo tog čovjeka koji je luđačkom brzinom, što je graničila s bolešću, svoj život u ljudskom i filozofskom smislu doveo u slijepu ulicu. Trebao je postati svećenik i biskup, a prvobitno je, kao i svi, želio postati političar, socijalist i komunist te je, kao i svi koji su se okušali u pisanju, zbog razočaranja u sve te kategorije zanimanja postao pisac što filozofira o svim tim kategorijama, idiotarijama i filozofijama te naravno vuk samotnjak, izgubljen u svom pisanju. Čuo bih ga kako u tri sata ujutro iza tapeciranih vrata svoje sobe započinje suđenje samom sebi. Bio je u najbezizlaznijem položaju koji se može zamisliti, ali se borio; borio se i nakon četiri desetljeća potpuna neuspjeha zbog kojega bi na njegovu mjestu svatko drugi odavna odustao. Ali ne i on. I kako je njegov neuspjeh postajao sve veći i nepodnošljiviji, rasla je i djedova opsjednutost predmetom neuspjeha - svojim djelom. Djed nije bio razgovorljiv i mrzio je društvo. Povukao se u posao pisanja svog najvećeg književnog djela kao u tamnicu, ali si je pritom uzeo slobodu da bude sam i sve ostalo podredi sebi. Cijeli njegov život zbog toga je patila njegova okolina, najviše njegova žena, moja baka, ali i moja majka, koja je radeći podupirala to stanje potpune stvaralačke izolacije. Ono što su mu njih dvije davale, oduzimale su od svojih vlastitih života i za to plaćale najvišu cijenu. Djed je ustajao u tri ujutro s pekarima i željezničarima i sjedao za pisaći stol. Ja bih se tada još jednom okrenuo u krevetu kako bih mogao osluškivati i slušati djeda od kojega su me dijelila samo tapecirana vrata; znao sam da se djed već posvema zadubio u rad, tu, odmah iza vrata, i ta činjenica da je još živ svaki me dan rano ujutro nanovo razveselila. (bo,den) Njegov sin, moj ujak, izlazio je oko pet sati iz sobe koju su, odvojeni od njega velikim kartonskim paravanom, s njime morali dijeliti moja baka, moja majka, moji braća i sestre, pa bi me i on ponovo probudio. I tako godinama. Ujak bi sišao u podrum, preuređen u pokusni laboratorij, k svojim izumima što ih je cijelo vrijeme namjeravao prijaviti uredu za patente pa ih je na kraju patentirao nadajući se da će si tako osigurati bezbrižan i bogat život, što je naravno bila tlapnja i prava ludost. Ja bih ustao oko šest sati, obukao se i u kuhinji doručkovao s majkom i skrbnikom. Naš bi doručak ponekad naprasno prekinulo podrhtavanje kuhinjskog poda i zvuk eksplozije iz podruma koju bi izazvao neki ujakov neuspjeli pokus. No svi su se obično kretali najtiše što su mogli, vodeći računa o djedu koji je u to doba već satima radio pa se nitko od ukućana ne bi usudio govoriti glasnije ili izazvati šum koji bi mogao zasmetati djedu; svi smo hodali na vršcima prstiju kako ne bismo omeli dovršavanje Doline sedam imanja. Dobroćudnost moga djeda imala je svoje granice, i kada je bila riječ o njegovu pisanju nije imao obzira ni prema komu, pa se prema svima nama često ponašao kao pravi tiranin. Prema ženama, posebno prema supruzi, mojoj baki, i prema mojoj majci, svojoj kćerki, znao je biti gotovo razorno strog i nemilosrdan. Ali svi su ga poštovali i voljeli više od bilo koga drugoga te mu omogućavali da radi ono što želi. Vjerovali su u njega i činili sve da ga oslobode svih briga. Djed je bio čovjek sa sela, gotovo samoubilački nepovjerljiv prema svemu što je bilo gradsko pa su svi djedovi osjećaji, misli i sve ono što je ikada napisao izražavali njegovu mržnju prema civilizaciji. Podrijetlom sa sela, načinio je velik korak u svijet koji je u njemu izazivao nelagodu i odbacio ga pa se ubrzo vratio svojim tvrdoglavim načelima. Nije mogao vjerovati da je sve to isto. Oko sedam sati iz kuće je izlazio moj skrbnik. Tek je navršio tridesetu i sve nas je uzdržavao. Meni, šesnaest-sedamnaestogodišnjaku, po naravi stvari činilo se da ima mnogo godina i da je već gotovo starac. To je bila njegova nesreća. Tada nisam razumio da se od njega tražilo nešto neljudsko i nadljudsko: da svojim zanatom sam izdržava cijelu obitelj i mnoge druge koji su joj se priključili. Oko sedam i pol i ja sam kretao na posao u scherzhauserfeldsko naselje. Stanje u kući bilo je jednom riječju nepodnošljivo jer nije bilo izgleda da se poboljša: nesreća i bijeda ovladale su svim članovima obitelji tako da sam bio sretan što svaki dan putem kroz oranice, polja i livade mogu pobjeći od kuće. U Podlahi, o kojemu nisam znao ništa drugo osim da je podrijetlom iz Beča i da je želio postati glazbenik, a da je postao običan trgovac na malo i, koliko znam, to i ostao, iznenada i neočekivano ponovo sam našao za sebe prihvatljiva učitelja od kojega sam naučio sve ono čemu me nije mogao naučiti djed: okrenutosti sadašnjici i stvarnosti. Pozorno promatrajući njega i sve ono čega on vjerojatno nije bio svjestan, a imalo je veze s njim, naučio sam kako da izađem na kraj sa svakodnevnim životom i dokažem se, čemu me nije uspio naučiti ni vlastiti djed. Tomu da je neprestana samodisciplina i neprekidno dovođenje u red stvari u vlastitoj glavi, ali i stvari i sitnica što nas svakodnevno okružuju, uvjet da preživimo svaki novi dan. Podlaha mi je bio učitelj koji mi nije morao nametati ni svoju narav ni svoje znanje i od kojega sam dragovoljno primao sve što mi je davao, ne osjećajući se pritom ponižen i posramljen. Nije ni bio svjestan da me on učio onomu što je meni bilo najvažnije, a što nije imalo veze s trgovačkim naukom, jer budući da sam imao snažan trgovački instinkt koji mi je, kada je bila riječ o poslovima, bio od velike koristi, naučio sam vrlo brzo sve što se o trgovačkom poslu moglo naučiti. A najvažnije što sam od Podlahe naučio bilo je kako da prema ljudima budem potpuno otvoren i iskren, ali istovremeno i potpuno suzdržan; bio je pravi majstor u ophođenju s ljudima. Upravo me to djed nikada ne bi bio naučio jer se osamio i s vremenom potpuno odvojio od svoje okoline; svoje žene, moje majke, njezina muža, njihove djece pa i od mene. Moj je djed bio potpuno nesposoban za bilo kakve kontakte s ljudima i živio je odvojen od svih ljudi bez obzira na njihovo podrijetlo, društveni sloj kojemu su pripadali ili na njihovu narav, dok je Podlaha održavao kontakte sa svima. Njemu mogu zahvaliti što se kasnije nikada nisam mučio s uspostavljanjem veza s ljudima, a to je velika, za život važna prednost. Djed me naučio da ljude uzimam sa zadrškom, a Podlaha me dovodio u situacije u kojima sam se s ljudima morao izravno suočiti. Sada sam imao dvije mogućnosti. No Podlaha, za razliku od djeda, nikada nije izgubio samopouzdanje. Podlaha nije bio vuk samotnjak i uvijek je bio okružen ljudima, dok je moj djed bio potpuni individualist, iako je za razliku od Podlahe imao obitelj. Podlaha nije dopustio da ga unište oni koji su uništili njegove nade, a moga su djeda doista uništili oni koji su uništili njegove nade. No, ne želim uspoređivati djeda s Podlahom, jer to ne bi imalo smisla, jedan s drugim nisu imali nikakve veze i nikada se nisu upoznali niti su pokazivali zanimanje za to da se upoznaju. Podlaha je kao učitelj popunio rupe koje nije popunio moj djed. Kod Podlahe sam izučio trgovački nauk, ali to nije bila najvažnija stvar koju sam od njega naučio i tako izvukao korist za sebe. Podlaha mi je omogučio da godinama promatram ljudske mogućnosti, i to drugačije ljudske mogućnosti, za koje nisam slutio da postoje. Danas mi je netko rekao da će srušiti naselje Scherzhauserfeld i da su to svi šutke prihvatili. Na trenutak sam razmišljao da odem onamo i još jednom pogledam to naselje; godinama sam se bavio mišlju da iz Gaswerkgasse odem u naselje i posjetim podrumski dućan. Prije pet-šest godina, kroz rešetkasta vrata koja su još danas ondje i kroz visoke podrumske prozore bacio sam pogled u unutrašnjost podruma. U odavno napušten dućan, koji se očito više nije isplatilo držati otvorenim. Rešetkasta su vrata zahrđala, vrata iza njih bila su zaključana, a dućan je još uvijek bio namješten kao i prije.(BalkanDownload)) No, za razliku od vremena kada sam ja u njemu radio, sada je u dućanu vladala nezamisliva prljavština. Stojeći tako ispred dućana i razmišljajući promatra li me netko ili ne, pomislio sam kako je Podlaha jednoga dana odustao od dućana jer je vjerojatno uvidio da to nema smisla. U blizini je u međuvremenu otvoren cijeli niz velikih trgovačkih centara; na lehenskom sudu niknula takozvana samoposluživanja, a na livadama i zemljištu po kojima sam svaki dan išao u podrum izgrađene su sive betonske zgradurine u kojima sada žive deseci tisuća ljudi. Iako me u Scherzhauserfeldu nije bilo dvadeset godina, osjetio sam iste mirise i čuo iste zvukove. Stajao sam ondje, gledao dućan i razmišljao kako mi je uspijevalo devedeset kilograma teške vreće iznijeti iz podruma kuće preko puta u kojoj je bilo skladište te ih oko bloka zgrada odnijeti u podrumski dućan. Tim podrumskim stubama odnio sam stotine i ne samo stotine, nego tisuće vreća brašna, krupice i šećera. Nije mi bilo lako, ali sam uspio. Otvarao sam rešetkasta vrata i puštao u dućan gomilu ljudi što je već čekala. Sve te ljude koji ovdje stanuju ili žive u teškim uvjetima i od kojih su stotine i tisuće njih oni isti od prije, samo dvadeset godina stariji, ja sam posluživao: otvarao sam im vrata dućana, zamatao kruh u papir, rezao kobasice i trpao u torbe paketiće maslaca. Koliko sam samo puta u dane kada smo dijelili hranu na točkice pogriješio u računanju. U šefovu korist ili na njegovu štetu. Nakon dijeljenja hrane na točkice morao sam se suočiti s meni upućenim pritužbama kupaca. Mnogima sam iz samilosti dao više od onoga koliko su prema točkicama za hranu imali pravo. Nisam uvijek bio pravedan. Stajao sam ondje pitajući se je li stara gospođa Laukesch ili Lukesch još živa? Što se dogodilo sa svom onom djecom? Nekih sam se lica još uvijek sjećao do najsitnijih pojedinosti. Čuo sam glasove svih onih ljudi u dućanu, vidio sam njihove ruke kako broje novac i kroz podrumske prozore susjedne prostorije donji dio njihovih nogu dok su prolazili ispred dućana. Poneki od njih pojeo bi nedozvoljeno pokoju žemičku s kobasicom više, a ja bih nekim ženama tutnuo u torbu pokoju jabuku više. Tko se toga danas više sjeća. Sjetio sam se kako sam spretno natakao u boce sok od malina i o brid kuće nespretno okrznuo sedamdeset kilograma tešku vreću iz koje je na stube, mokre od kiše, iscurio sav kukuruz. I kako su šef i pomoćnik Herbert u krađi zatekli naučnika Karla te su ga još dva puta zatekli kako krade, nakon čega je Karl preko noći nestao, a njegova je očajna majka došla moliti šefa da ga primi natrag. Ali Karl se više nije pojavio.

Otišao je u Legiju stranaca. Nakon toga šef više nije uzimao naučnike; ja sam bio posljednji. Pomoćnik Herbert osamostalio se i otvorio je u gradu vlastitu pržionicu kave. Polovicu svoga naukovanja u dućanu proveo sam samo sa šefom, ali tu nije bilo problema jer smo dobro surađivali. Slagali smo se. I uzajamno se poštovali. Ja sam bio u dućanu i ondje obavljao sve poslove - u dane racionirane opskrbe s lakoćom sretna i samosvjesna čovjeka svladao bih navalu stotina mušterija - dok je šef nabavljao robu. Izašao bih na kraj i s najtežim mušterijama. S gospođom Laukesch ili Lukesch čiji je sin zapao u slijepu ulicu glumačke karijere u pučkom kazalištu u već spomenutom pivskom podrumu pa se jednog dana ubio. Ubrzo nakon toga ubila se i gospođa Laukesch ili Lukesch. Dvadeset godina nakon što sam završio nauk, u novinama sam pročitao da su i samohranu majku koja je stanovala preko puta dućana našli zadavljenu. Podigao sam pogled prema prozorima njezina stana. Možda sada ondje žive njezina djeca. Vidio sam je u bluzi hrđavo-crvene boje i pomislio kako nikada nije izlazila bez šešira. Glas joj je bio promukao. Ženu koja je stanovala u kući pored dućana prepoznao sam jednom u plašljivoj garderobijerki u Festspielhausu. Pogledao sam u dućan i vidio samog sebe kako stojim za pultom; čuo sam sebe kako se glasno smijem i kako nakon toga mušterije udaraju u još glasniji smijeh. I škripu automobilskih guma iza leđa. Šef se kolima vraćao u dućan. Ja bih potrčao iz dućana da mu pomognem istovariti robu, koju bismo zajedno odnijeli u dućan. Šef bi mi govorio kako je opet kupio previše luka, previše rajčica, previše jabuka, i kako je sve istrulilo. I da mora ponovo otići, jer se brašno danas prodaje po dobroj cijeni. Gdje je nabavljao brašno, to ne znam. Sjedio je u susjednoj prostoriji čija su vrata bila širom otvorena, a ja sam čistio dućan, meo i prao podove te u plitkim kutijama od letvica provjeravao ima li trulih rajčica i krumpira. Trulo bih voće i povrće u kanti odnio iza ugla i istresao u kontejner za smeće. Je li skladište zaključano? Provjerio bih vanjsku bravu i vratio se s praznom kantom u ruci u dućan. Šef bi sjedio u susjednoj prostoriji i sređivao blagajnu. Ponekad bismo pola noći proveli u toj prostoriji lijepeći prema propisima točkice za hranu na velike komade papira za umatanje. Gledajući u dućan u kojemu više nije bilo ničega - sve je govorilo da u dućan već godinama nitko nije ušao - vidio sam žene kako teturajući stubama teškom mukom silaze u dućan, a zatim uz nevjerojatan napor na pult stavljaju bocu s rumom koju bih ja napunio, iako mi je šef naložio da nekim mušterijama ne prodajem alkohol jer su ionako bile prezadužene ili su, nakon što bi iskapile novu bocu, preglasno galamile po naselju, a Podlaha svojim poslom nije na sebe želio skretati pozornost niti biti povod nesuglasicama. Kada nekim mušterijama ne bih htio prodati alkohol, prijetile bi da će se ubiti, na što bi ih šef izbacio iz dućana pa bi se one psujući četveronoške popele stubama, ali bi se sljedeći dan ponovo vratile. Kad bi netko umro, a u naselju je gotovo svaki tjedan netko umro, šef bi, ne odjenuvši crno odijelo, ali s crnom kravatom oko vrata, odlazio na pogreb. Crna je kravata visjela u susjednoj prostoriji u ormaru s radnim kutama; šef ju je trebao samo staviti i krenuti. Tko god bi ovdje umro bio je njegova mušterija. Dućan je bio mjesto gdje su se svi sastajali. Prijepodne je iza ograde na vrhu stuba stajalo šest ili sedam dječjih kolica, a majke su bile u dućanu i razgovarale. Ja bih im radio sendviče od zemički i kobasica te malo-pomalo prodavao sve moguće slatkiše. Čas bi jednoj, čas drugoj palo na pamet da mora još nešto kupiti. Zimi bi ih privukle naše dvije termoakumulacijske peći, jer je većini kod kuće bilo hladno. Stajao sam ondje i gledao u dućan i tek sam tada primijetio da stojim u hrpi istrunula lišća što je palo sa scherzhauserfeldskih stabala i što ga je vjetar godinama ovamo nanosio, ali to nikomu nije smetalo. Ovaj dućan očito više nikoga nije zanimao. Više nije bio isplativ. Podlaha je od njega odustao prije mnogo godina i, otišavši, nije sa sobom ponio ni termoakumulacijske peći, ni praktične regale, ni pulteve na koje je bio posebno ponosan jer ih je sam osmislio. Po zidovima dućana visjele su reklame za proizvode kojih na tržištu nije bilo već dvadeset godina. Podlaha je imao veze među Amerikancima, ali kakve su to veze bile - ne znam. Ponekad bi se u dućanu pojavio Crnac koji bi nestao u susjednoj prostoriji i nakon četvrt ili pola sata izašao iz nje. Podlahina je majka, uredna i čista žena - moglo joj je biti šezdeset godina, što nije neka starost, ali za mene je ona bila starica - tada još živjela u Beču i kod nje bi Podlaha provodio Božić, a ona bi ljeti dolazila u Salzburg i ondje ostala nekoliko dana ili tjedana. Pomislio sam kako sam Podlahi bio drag; i on je meni bio drag. Sa starijim naučnikom Karlom imao je velikih teškoća; nakon pet-šest godina Karl se vratio iz Legije stranaca i odjednom se pojavio usred Salzburga te me odmah prepoznao. Odonda o njemu više ništa nisam čuo. Pomoćnik Herbert od početka mi je bio sklon. Nikada me nije mučio. Nitko od ljudi u podrumu nije bio sadist. Ljeti je u podrumu bilo hladno, a zimi se zbog dvije termoakumulacijske peći podrumom širila ugodna toplina. Po naravi stvari morao sam raditi najteže i zapravo najniže poslove, ali bio sam čvrste građe te sam bez teškoća na leđa mogao natovariti i nositi sedamdeset kilograma teške vreće kukuruza. Ni jedan od stotina i tisuća poslova koje sam u podrumu radio nisam doživljavao kao ponižavanje. Uvijek kada bih oprao prozore na dućanu tako da su blistali, kroz lokvu ispred ulaznih vrata prošao bi auto i cijeli je moj posao opet bio uzaludan. Da sam ušao u samo jedan od stambenih blokova prepoznao bih mnoge stanovnike Scherzhauserfelda, koji bi sasvim sigurno prepoznali i mene, ali nisam to učinio. Nekoliko mi se puta učinilo da sam prepoznao glas nekog čovjeka koji mi je stajao iza leđa. Na što sve ovo nalikuje, u podrumu više nema ničega osim prljavštine, pomislio sam. Čak su se i miševi i štakori koji su dolazili u podrum dok sam ja ondje radio povukli. Ni za njih u podrumu više nije bilo ničega. Gdje kupuju hranu starci sada kada podrumskog dućana više nema, a samoposluživanje im je predaleko? Djeca koja su se tada loptala, pomislio sam, odavno su odrasla. Što li je bilo s njima? Koliko je ljudi koji su tada bili stariji još živo? Znao sam napamet gotovo sve pukotine u zidovima što su se u međuvremenu produbile. Netko je dozivao djecu istim imenima od prije, ali to su bila druga djeca. Možda je netko iz naselja nešto postigao u životu? Mrlju koju su scherzhauserfeldski stanovnici nosili zbog toga što su iz Scherzhauserfelda i što su ljudski otpad, kao što se za njih obično govorilo, nose i danas. Ni jedna gostionica u gradu ne bi bila namjestila konobaricu iz Scherzhauserfelda. Ni jedan dućan u gradu ne bi uzeo u nauk za prodavača nekog muškarca iz Scherzhauserfelda. Koliko se sjećam, u moje je doba nekoliko njih postalo željezničarima i to je bilo najviše što je netko u Scherzhauserfeldu uspio postići. Ako su scherzhauserfeldski stanovnici bili članovi neke stranke, onda je to bila komunistička stranka. Ali komunistička je stranka u ovom gradu uvijek bila smiješna manjina, udruga izložena prijeziru i poruzi. Stanovnici Scherzhauserfelda sasvim sigurno nisu bili ni članovi vatrogasnog društva. Sjećam se jednoga koji je uspio postati kondukter u autobusu ili takozvanom trolejbusu. Ako su bili zaposleni, muškarci su navečer nakon završetka radnog vremena, a prije odlaska kući, dolazili u dućan kupiti pivo, kobasice i rotkvice. Ulazili bi u dućan odjeveni u bravarske kute, a do kasne jeseni bosi ili samo u drvenim natikačama, i onako se polupijani raspitivali za svoje žene. Nedorasle djevojke provodile su se dan i noć s Amerikancima. Amerikanci bi svoje djevojke iz Scherzhauserfelda obasipali čokoladom, najlonkama, najlonskim bluzama i svim onim luksuznim smećem što su ga donijeli sa sobom i što je odjednom preplavilo cijelu Europu. Djevojke su se mazale tako da su izgledale kao kineske lutke, a u cipelama visokih potpetica hod im je istovremeno bio drzak i smiješan. Oholo bi silazile u dućan koji njima, sretnicama što su Ijubovale s Amerikancima, više nije trebao. Roditelji bi svoje kćeri, ako već to same nisu učinile, slali Amerikancima - sjećam se takozvane Dugine divizije što je bila stacionirana u Salzburgu - pa bi cijela obitelj bila zbrinuta, ali bi zato stekla neprijatelje u onima koji su im zavidjeli na toj sreći. Amerikanci su pogubno djelovali i na naselje Scherzhauserfeld. Djevojčice bi se preko noći pretvorile u Amerikanke. Neke djevojke iz naselja Amerikanci su ubili. Američki vojni sud u takozvanoj lehenskoj vojarni pokrenuo je nekoliko sudskih postupaka što su pobudili pozornost javnosti i osudio ubojice u uniformi koji su nakon toga netragom nestali i bili vraćeni u Ameriku. Znakovito je bilo da u Scherzhauserfeldu nije bilo nacionalsocijalista, ali ni činjenica da su stanovnici Scherzhauserfelda bili protivnici nacizma nakon rata, naravno, nije promijenila njihov položaj, što je i dalje bio bijedan i izazivao odbojnost kod većine ljudi koji nisu bili iz naselja. Nacionalsocijalisti su i u Scherzhauserfeldu istrijebili ono malo komunista i neke ljude koje su smatrali asocijalnim tipovima; nacisti su iz scherzhauserfeldskog ološa odabrali one za koje su vjerovali i usudili se govoriti, kao što se i danas ponovo usude govoriti, da su najgori elementi te su ih poslali u plinske komore ili ubili na neki drugi način. Manjina se ponovo boji. Ali onaj tko to kaže može biti siguran da će ga optužiti za klevetu i laž. U naselju Scherzhauserfeld nije bilo nacionalsocijalista, ili ih je možda bilo? Izopćenike izopće i iz politike. Život nekoliko desetaka scherzhauserfeldskih obitelji zahvaljujući Amerikancima neizmjerno se poboljšao. Po cijenu lijepih i manje lijepih, tužnih djevojaka. U naselju Scherzhauserfeld, u pretpaklu što je bio pakao, nikada nisam čuo da netko nije bio vrijedan Hitlera, ali sam to uvijek nanovo mogao čuti posvuda u gradu. Čujem to i danas. U Scherzhauserfeldu stanuju i u teškim uvjetima žive obilježena djeca. Neprestano su na udaru i bez ikakve zaštite. Prepuštena su sama sebi i toga su svjesna. Ne postavlja se pitanje jesu li ljudi u Scherzhauserfeldu bili nesretniji od drugih ljudi u gradu, jer se na to pitanje uopće ne može odgovoriti, kao što se na pitanje o sreći nikada ne može odgovoriti; mi uspoređujemo, pretpostavljamo, ali se ne smijemo dati navesti na neki odgovor. Sreća je u svima i ni u kome, kao i nesreća. Govori li nam išta ono što vidimo? Često si postavljamo pitanje o sreći, jer je to jedino pitanje na koje cijeli život neprestano pokušavamo odgovoriti. Ali ako smo pametni i ako se ne želimo još više nego što smo to već učinili uprljati vlastitim smećem, nećemo na njega odgovoriti. Tražio sam promjenu, nešto nepoznato, možda i nešto uzbudljivo i napeto, a to sam našao u naselju Scherzhauserfeld. Na scherzhauserfeldski svijet u koji sam odlazio nisam gledao sa sažaljenjem, jer sam oduvijek mrzio sažaljenje, a pogotovo samosažaljenje. Nisam si dopuštao da nekoga sažalijevam i sve što sam radio činio sam da bih preživio. Bio sam jedan korak od toga da iz svih tih razloga okončam vlastiti život, kada mi je pala na pamet ideja da prekinem ići putem na koji su me, nošeni svojim otužnim ambicijama, poslali moji odgojitelji i kojim sam godinama hodao u bolesnoj ravnodušnosti i nemaštovitosti pa sam se, potrčavši Reichenhallskom ulicom, okrenuo natrag, ni sam ne znajući kamo natrag. Sada već smiren, pomislio sam da od ovog trenutka nadalje sve mora biti drukčije i potpuno suprotno od onoga što sam dosad radio. A ured za zapošljavanje u Gaswerkgasse baš je bio u suprotnom smjeru i ni po koju se cijenu više ne bih bio vratio iz tog suprotnog smjera. Naselje Scherzhauserfeld bilo je krajnja točka tog suprotnog smjera i krajnja točka suprotnog smjera bila je moj cilj. Na toj krajnjoj točki nisam više smio doživjeti neuspjeh. I nije samo u zemljopisnom, nego je i u svakom drugom smislu naselje Scherzhauserfeld bilo krajnja točka suprotnog smjera. Ondje nije bilo ničega što bi me i najmanje podsjećalo na grad i na sve ono što me u gradu godinama mučilo, zbog čega sam očajavao i gotovo cijelo vrijeme razmišljao o samoubojstvu. Ovdje nije bilo profesora latinskog i grčkog, ni despotskog direktora od čije bi mi same pojave ponestalo daha; ovdje nije bilo smrtonosne institucije. Ovdje se nisam morao cijelo vrijeme svladavati, ovdje nisam morao lagati, ulagivati se i biti poslušan da bih preživio. Ovdje nisam neprestano bio izložen kritičkim pogledima koji su već postali smrtonosni i ovdje se od mene nije tražilo da činim nevjerojatno nečovječne stvari i budem nečovječan. Ovdje me nisu pretvorili u stroj za razmišljanje i učenje, nego sam mogao biti ono što jesam. I svi su drugi mogli biti ono što jesu. Ovdje ljude nisu kao u gradu svakog dana na profinjene načine neprestano ukalupljivali i činili izvještačenima. Scherzhauserfeldske su stanovnike ostavljali na miru, pa su i mene od prvog trenutka ostavili na miru. Niste samo smjeli misliti što ste željeli, nego ste onda kada ste to željeli, onako kako ste željeli te onoliko glasno koliko ste željeli mogli reći što ste mislili. Niste bili u neprestanoj opasnosti da vas napadaju zbog svojeglavosti i odjednom više nije bilo pravila koja je čovjeku nametnuo poguban građanski društveni aparat i koja bi uništila i satrla svačiju osobnost - užasne i glupe veličine poput Salzburga neprestano su, tresući njime i čupkajući po njemu, dotjerivale čovjeka udarcima i brušenjem, i tako ga dugo dotjerivale udarcima i brušenjem dok ga ne bi pretvorile u odurnu i neukusnu izvještačenu tvorevinu. Bez obzira na male gradove u kojima je sve groteskno, u gradovima srednje veličine sve je usmjereno na to da ljude načini izvještačenima; sve je u tim gradovima protiv ljudske naravi pa su čak i djeca potpuno izvještačena. Današnji čovjek može opstati još samo na stopostotnom selu ili u stopostotnom gradu, i samo pod ta dva jednaka preduvjeta, na stopostotnom selu kakvo još postoji i u stopostotnom gradu kakav još postoji, ima prirodnih ljudi. U Europi takvih ljudi, naprimjer, vjerojatno ima još jedino iza Hausrucka i u Londonu, jer danas je još jedino London, iako nije na kontinentu, ali je ipak u Europi, jedini europski velegrad, a pravo se selo po meni može naći još jedino iza Hausrucka. Svugdje drugdje danas se u Europi mogu naći još samo izvještačeni ljudi kakvima ih je učinila škola, i kojeg god čovjeka u Europi pogledamo, vidjet ćemo da imamo posla s izvještačenim čovjekom, s odbojnim, umjetnim ljudskim bićem, kakvih ima na milijune i - tko zna - kakvih će uskoro biti na milijarde i kakve proizvode divovski školski sustavi što cijelo vrijeme nesmiljeno gutaju ljude, pa ako još uopće možemo čuti, u ušima nam tutnji glas obične industrijske marionete, a ne glas prirodna čovjeka. Naselje Scherzhauserfeld vjerojatno je na mene djelovalo kao što bi na mene djelovao Hausruck ili London; tada još nisam toga bio svjestan, nego sam vođen vlastitim instinktom krenuo u suprotnom smjeru. Na vrhuncu očaja i gađenja instinktivno sam krenuo i - kao što sam već rekao - konačno se okrenuvši iz pogrešnog smjera, potrčao te pobjegao u pravom smjeru. Pobjegavši od svega što me okruživalo, pobjegao sam od onoga što me vezalo, od škole i učitelja, od grada u kojem je bila moja škola i iz kojega su bili moji učitelji, od voljenih i nevoljenih osoba koje su me odgajale i mnome upravljale, od osoba koje su mi cijeli život dosađivale i iritirale me, od svoje zamršene životne priče. Onaj tko se okrene i bježi u suprotnom smjeru bježi, bježi i bježi, ne znajući kamo bježi. Ja sam bježao u naselje Scherzhauserfeld, ali nisam znao kakvo je to naselje; pretpostavljao sam da je naselje takvo i takvo, dok nisam vidio da je onakvo kakvim sam ga smatrao. Moj bijeg mogao je isto tako biti i potpuno samouništenje i samorazaranje, ali imao sam sreću. U pravom trenutku dospio sam u ruke pravim ljudima. Sve sam stavio na jednu kartu, kao što sam to i poslije uvijek činio, i posrećilo mi se. Jer ni jedan trenutak nisam popustio i nisam se želio predati. Pitam se što bi se dogodilo da sam poslušao službenicu u uredu za zapošljavanje koja je moju namjeru odmah shvatila kao ludost i poslala me kući te da joj se nisam suprotstavio nego da sam je poslušao. Rekao sam sebi da ne izlazim iz sobe dok mi ne dade pravu adresu, i to suprotnu adresu. Nije me razumjela, ali ja sam znao da će mi, prije nego što izađem iz njezina ureda, dati adresu iz suprotnog smjera. Ili ne izlazim iz njezine sobe. Odlučio sam je prisiliti da mi dade pravu adresu iz suprotnog smjera. Bio bih upotrijebio silu. Vjerojatno joj se često događalo da u njezin ured uđe očajan učenik koji želi promijeniti svoj zatrovani život i užasnu egzistenciju, ali se odmah preda. Svi ti uništeni ljudi oko nas u odlučujućem su se trenutku predali i popustili, a u odlučujućem se trenutku ne smije popustiti. Službenica je tako odjednom izvukla iz kartoteke pravu adresu, moj glavni zgoditak. Karl Podlaha, naselje Scherzhauserfeld, blok B. Sa srećkom u ruci otrčao sam onamo i morao sam imati sreće. Moram priznati da je početak u podrumu bio težak. Pitao sam se hoću li moći ispuniti i dobro napraviti sve ono što se u takvom dućanu odjednom tražilo od nadasve osjetljiva mladića kakav sam bio?

Nisam li upravo ja bio potpuno nevičan fizičkom radu i jedva jedvice po Reichenhallskoj ulici kroz Neutor odnio školsku torbu do gimnazije? Hoću li moći izaći na kraj s tim meni nepoznatim i na svoj način čudnim ljudima? I nije li računanje bilo moja slaba točka? Računanje napamet, kakve li ludosti! Zar bih ja teškom željeznom lopatom mogao istovariti kamion prepun krumpira što su se u slapovima kotrljali s kamiona? I još ih prenijeti u skladište? Ili kante masti, umjetnog meda i šećera odnijeti iz podrumskog skladišta u podrumski dućan u drugoj kući? Zar bih se ja, nedorastao mladić, mogao prepustiti na milost i nemilost potpuno nepoznatu majstoru čije se stroge crte lica nisu mogle ne primijetiti? Kako ću se izboriti za svoje mjesto pored grubosti trgovačkog pomoćnika i neprijateljstva naučnika Karla koje sam odmah primijetio? I pored svih tih ljudi koji su mi se, čim su ušli u dućan, učinili bezobzirnima i odvratnima? I kako su se samo ponašali u dućanu! No sve sam zadaće na kraju uspio riješiti i za sve se teškoće ispostavilo da se mogu svladati. Izvukao sam glavni zgoditak. Svjestan toga i iznenađen svojim tjelesnim i duhovnim sposobnostima, započeo sam svoj nauk sa silnim zanosom. I isplatilo se. Način života i rada trgovaca na malo nije mi bio stran; djedova sestra po majčinoj strani, Rosina, vodila je u roditeljskoj kući u Henndorfu takozvanu trgovinu mješovitom robom pa su najljepši trenuci moga djetinjstva bili trenuci u tetinom dućanu mješovitom robom, dok je ona posluživala mušterije. Tada se još prodavao šećer u kuglicama zamotan u plavi papir; bilo je to vrijeme prije trideset osme, vrijeme rudarskih prslučića i petrolejskih svjetiljaka. U dobi od tri, četiri, pet godina i kao i sva djeca lud za slatkišima te obdaren istančanim darom zapažanja, za boravka u Henndorfu vrijeme bih najradije provodio u tetinom dućanu mješovitom robom, osim kojega je vodila i poveću gostionicu i malo poljoprivredno dobro. Nakon što je njegov stariji brat, šumar u gospodskom lovištu na takozvanom Zifankenu, počinio samoubojstvo, moj je djed odbio preuzeti posjed što ga je naslijedio od brata, jer je želio živjeti u njemačkim gradovima, a ne na nekom posjedu koji bi ga u tome sprečavao, pa je posjed prepustio svojoj sestri Rosini. O djedovom su mi bratu, šumaru u gospodskom lovištu, čijih sam nekoliko slika imao, pričali da se na najvišem vrhu Zifankena ustrijelio vlastitom puškom i da je na mjestu samoubojstva ostavio papirić na kojem je - kako kažu - vlastitom rukom napisao da si je oduzeo život, tj. da se ustrijelio jer više nije mogao podnijeti ljudsku nesreću. Moja je teta Rosina znala da će me najlakše imati na oku ako me pusti da u dućanu neprestano otvaram i zatvaram ladice, iznosim boce iz dućana u skladište i donosim iz skladišta u dućan i da - moglo bi se reći - kao vrhunac svega, mušterijama prodam pokoju sitnicu. Iz tog razdoblja potječe moja sklonost ka trgovačkom poslu. Ali podrum Karla Podlahe nije imao baš ništa zajedničkog s dućanom mješovite robe moje tete; podrumski mirisi bili su drugačiji od mirisa trgovine mješovitom i kolonijalnom robom i u njemu nije bilo kuglica šećera i petrolejskih svjetiljaka, a rudarski su prslučići već odavno izašli iz mode i svi su ih zaboravili. Ni o onome miru kojim je moja teta Rosina nudila i hvalila robu u podrumu nije moglo biti govora, jer je dućan mješovitom robom u Henndorfu - dućan je bio vrlo skromno namješten, tek drvenim policama i drvenim ladicama - morao opskrbiti samo nekoliko stotina vjernih mušterija iz sela, dok je podrumski dućan u naselju Scherzhauserfeld opskrbljivao tisuće kupaca; a lukavi se Podlaha, rođen u velikom gradu, nije, naravno, mogao usporediti s mojom pomalo tromom i dobroćudnom tetom Rosinom u Henndorfu. Jedino želim reći da je trgovačka tradicija u mojoj obitelji vrlo duga: otac moje tete Rosine, dakle otac moga djeda, a moj pradjed, doista je bio, kao što to piše na njegovoj nadgrobnoj ploči u Henndorfu, takozvani trgovac na veliko koji je na bečku tržnicu delikatesama dopremao maslac i mast flachgauskih seljaka te zahvaljujući tom poslu nije samo u cijelom flachgauskom okrugu bio poznat kao Masni Joža, nego se i obogatio. Mnogi stanovnici Flachgaua i danas znaju što znači Masni Joža, i onim Flachgaucima koje zanima tko sam i odakle sam ta riječ odmah objašnjava moje podrijetlo i izaziva u njima strahopoštovanje. U podrumu nisam bio na udaru, nego na sigurnom. Izloživši se potpuno i bezgranično utjecaju scherzhauserfeldskog naselja kao nečemu što je bilo iskustvo i način odgoja iz suprotnog smjera, osjećao sam se zaštićenim i u tom potpuno drugačijem svijetu odjednom sam bio kod kuće; svaki od stotina i tisuća poslova u podrumu, koje nije potrebno navoditi, bio je moj spas. Razumski gledano, sve je upućivalo na to da će me moja odluka odvesti u propast, ali dogodilo se suprotno. Budući da sam bio uvjeren u potpunu besmislenost svoje egzistencije gimnazijalca i čovjeka kakvim se u gimnaziji postaje i mora postati, odvažio sam se na taj korak u neizvjesno. Samo ako ste sto posto u nešto uvjereni možete se spasiti. Ali rad u podrumu za mene nije uvijek bio samo veselje. Ispunjen gađenjem zbog užasnih prilika u podrumu te zbog ljudi i predmeta vezanih uz podrum, često bih bježeći iz dućana našao sklonište u skladištu, jer bih se inače slomio ili bi me drugi slomili. Kao osjetljiv dječak kakav sam još bio, a koji je tek počeo stasati u mladića, okružen surovim kupcima, jednako tako surovim Podlahom te općom podlošću, često bih izvukao kraći kraj bez obzira na to jesam li ili nisam za nešto bio kriv. Često bih vukući teške kutije i vreće gurnuo glavu u veliku drvenu kutiju s brašnom kako nitko ne bi vidio da sam na rubu plača, a daleko od toga da počnem psovati. Zbog boce Maggija koju nisam dokraja napunio Podlahu bi uhvatio bijes što bi u meni izazvao strah i očaj. Kupci su prema meni znali biti jednako surovi kao i ljubazni. Podlaha bi velike pogreške vrlo često previdio, a zbog malih se mogao sasvim neprimjereno naljutiti; bio je razdražljive naravi i bijes bi ga obuzimao sasvim nenadano. Mrzio je nepristojnost i nije podnosio neiskrenost. Bio je tašt kada je bila riječ o odjeći - rijetko sam ga viđao bez radne kute i, da tako kažem, u civilu - ali, koliko znam, vrlo skroman u svojim egzistencijalnim zahtjevima. Nije imao razloga pretvarati se da je nešto što nije. Kao i svi Bečani volio je izlete u prirodu i druženje, ali o tomu sam čuo samo iz priča. Za trgovca namirnicama bio je zapravo suviše inteligentan pa je vjerojatno to bio razlog zbog kojega je od podruma odustao prije vremena, dakle već pedesetih godina. Volio je Brucknera i Brahmsa i revno je posjećivao koncerte. Glazba je bila tema o kojoj smo često razgovarali. Možda je baš Podlaha, neostvareni glazbenik i prijatelj klasične glazbe, bio povod da sam se nakon nekoliko mjeseci nauka u podrumu ponovo sjetio glazbe kao mogućnosti egzistencije. Za vrijeme Ljetnih salzburških svečanih igara već je prijepodne dolazio u dućan u crnom odijelu kako bi nakon posla odmah mogao otići na koncert i ne svraćajući kući, a sa sobom bi obavezno nosio i partituru koncerta na koji je išao. Nakon svake koncertne večeri osjećao se - kako se to kaže - drugačijim čovjekom, i ono što je čuo na koncertu u njemu bi odzvanjalo još danima. Danas mi je jasno da je bio dobar poznavatelj glazbe, možda i veći od nekih teoretičara glazbe koje poznajem. Ni u podrumu ne bih bio preživio bez nečega što je bilo suprotnost podrumu; sjećam se glazbe i svoje neslavno okončane violinističke karijere. U međuvremenu sam isprobao novo glazbalo: svoj glas. Mutacija mi je podarila bas-bariton. Kad bih bio sam, vježbao sam glas pjevajući poznate ili izmišljene operne melodije koje sam pokušavao svirati na violini, a koje sam sada pjevao u potpuno mračnom skladištu, sobi pokraj dućana ili na Mönchbergu. Iako nisam imao baš nikakvu predodžbu o svojoj budućnosti, nisam namjeravao cijeli život provesti u podrumu; podrum nije bio nešto što sam sebi nametnuo za cijeli život niti je bio doživotni zatvor na koji sam sebe osudio. Nisam znao hoću li cijeli svoj život morati provesti u tom ili u nekom drugom podrumu pa je tim više bilo potrebno da u mom životu postoji nešto što je bilo suprotnost podrumu. A glazba je bila suprotnost što je odgovarala mojoj naravi, mojem daru i mojim sklonostima. Ne sjećam se više da li je navlastitu ili moju inicijativu djed dao oglas u novine u kojem je za mene tražio učitelja pjevanja; već je u meni vidio neku vrstu salzburškog Šaljapina pa je šifra oglasa bila riječ Šaljapin, o kojem je moj djed često pripovijedao kao o najslavnijem basistu svog vremena. Djed je mrzio operu i sve što je imalo veze s operom, ali iznenadna mogućnost da njegov ljubljeni unuk možda postane poznat pjevač za djeda je bila golema sreća. Posebno je volio Antona Brucknera, i to više zato što mu je Brucknerova seljačka narav bila bliska, nego zato što je bio oduševljen njegovom glazbom. Djedovo je poznavanje glazbe jednom riječju bilo vrlo skromno i, ukratko, onakvo kakvo ima ljubitelj glazbe koji na koncerte odlazi povremeno. Djed je, kao i svi moji rođaci, imao dara za glazbu, ali glazba u njegovu životu nije imala važnu ulogu. Ali sada mu se vjerojatno činilo da je moje prijašnje sviranje violine pogodan temelj za moju pjevačku izobrazbu, za koju se, čim se ta ideja pojavila, žestoko zalagao. Osjećao je - meni je to bilo svejedno, a zapravo mi je možda čak i odgovaralo - da ću bez nečega što je suprotnost podrumu propasti i sve se u njemu što je imalo veze sa mnom usredotočilo na moju pjevačku izobrazbu. Zaključio je da imam upotrebljiv glas koji se još može razvijati i od tog trenutka nadalje za njega više nisam zauvijek bio izgubljen u gnusnom, pukom materijalizmu - za što je, naravno, već bio uvjeren da se dogodilo - pa je njegov cilj u vezi sa mnom sada bio: trgovca pretvoriti u nešto više, u pjevača, što je značilo da mi se odjednom ukazala mogućnost da postanem umjetnik. Trgovac je odmah srušen s postolja i na njegovo je mjesto postavljen umjetnik, iako se pitam što zapravo nedostaje trgovačkom poslu? I što uopće govori u prilog pjevačkoj karijeri? No mogućnost da postanem pjevač, makar i operni pjevač kakve je cijeli život prezirao, bila mu je draža od pomisli da sam samo trgovac. Kad bi govorio o trgovcima, odjednom bi počeo govoriti on je samo trgovac, dok bi o pjevačima sada naprotiv govorio s golemim divljenjem i odjednom s jednakom uvjerljivošću i jednakim oduševljenjem s kakvima je ranije uvijek govorio o trgovcima, pa se zadubio u povijest glazbe ne bi li o glazbenicima saznao baš sve i po mogućnosti samo ono najbolje. Opisujući Šaljapinov, Carrusov, Tauberov i Giglijev svijet, koji mu se zapravo gadio, pokušao je kod mene izazvati snažan dojam i zapravo me nagovoriti na karijeru pjevača. Ali nije me na to trebao nagovarati; ja sam odjednom bio potpuno uvjeren u to da ću napraviti pjevačku karijeru, nakon što je Maria Keldorfer iz Pfeifergasse, koja je u Dresdenu pjevala prvu postavu Sofije u praizvedbi Kavalira s ružom Richarda Straussa, pristala davati mi poduku u pjevanju i više-manje mi obećala pjevačku karijeru. Djedov oglas s lozinkom Šaljapin dojmio se stare dame pa sam otišao u Pfeifergasse i staroj dami nešto otpjevao, nakon čega me ona -da tako kažemo - uzela pod svoje glazbeničko okrilje. I tako sam od nekog ponedjeljka ili četvrtka svaku večer nakon posla odlazio na satove pjevanja; dogovor je bio da ih plaćam od svoje naučničke plaće, koja je tada iznosila trideset pet šilinga mjesečno, a i djed me novčano pomagao. S jedne strane Podlahi nije bilo drago da odsad u mojoj glavi postoji i glazba, posebno pjevanje, ali sam s druge strane primijetio da mu je bilo zanimljivo sa mnom voditi razgovore o glazbi koji su se nadopunjavali s glazbenom podukom što sam je dobivao. Odlazeći na satove pjevanja na kojima sam odmah postigao golemi napredak, činilo mi se da je moja egzistencija konačno sređena, a moj život u podrumu - moglo bi se reći - poput stupa nosača podupirala je čarolija glazbe. Sada sam u podrum odlazio s još većim oduševljenjem nego ranije. Moja ljubav prema glazbi, koja je cijeli život bila i ostala moja najveća ljubav, odjednom je dobila svoje temelje u pravom studiju glazbe: suprug Marije Keldorfer, poznati hannoveranski profesor Theodor W. Werner, glazbeni teoretičar i kritičar, također me uzeo pod svoju zaštitu i nakon svakog me sata pjevanja kod svoje žene besplatno podučavao teoriji glazbe, a kasnije gotovo isključivo glazbenoj estetici, predmetu što ga je predavao na Mozarteumu, tako da sjajno glazbeno znanje koje imam i dan-danas zahvaljujem njemu, iako su mi glazbu poslije predavali mnogi nastavnici glazbe, a na našim akademijama i mnogi poznati profesori glazbe. Ono na što u gimnaziji nisam mogao ni pomišljati, a to je baviti se glazbom ne samo s ushićenjem i strašću, nego konkretno i egzaktno istražiti njezine osnove na kojima bih mogao dalje razvijati svoju glazbenu naobrazbu, sada je bilo nešto samo po sebi razumljivo. Svoja sam glazbena znanja usavršavao kao da glazba nije ništa drugo doli viša matematika i, budući da sam bio bezuvjetno spreman na učenje, ubrzo sam postigao izuzetne rezultate. Preduvjeti su za to sada s jedne strane bili moja beskrajna volja da muziciram i studiram glazbu, a s druge strane u svemu neobične i osobite ličnosti mojih novih nastavnika koji su živjeli u Pfeifergasse, u kući u kojoj je bidermajerski slikar Stief, otac moje profesorice pjevanja, naslikao ulja na platnu što su visjela po mnogim salzburškim crkvama, palačama i građanskim kućama; u toj sam trokatnici s višekutnim trijemovima i sobama vidio najjednostavnije i istovremeno najotmjenije svodove te umjetnički izrađene štukature. Kuća je od podruma do tavana bila namještena skupocjenim empireskim i bidermajerskim namještajem, a u salonu je bio najvredniji komad namještaja: Steinway-glasovir. Godinama sam odlazio u tu kuću i sjedao za taj Steinway za kojim sam upoznao sve ljepote i strahote studija pjevanja. Danas znam da sam mogao postati pjevač oratorija: Purcell, Händel, Bach i Mozart bez daljnjega su mogli biti sadržaj moga života. Nisam imao samo tu sreću da me u pjevanju, dakle u prvom od svih praktičnih glazbala, podučava nesumnjivo najškolovanija i istovremeno najprofinjenija učiteljica pjevanja kakva je bila Maria Keldorfer; najveća prednost bilo je i istovremeno stjecanje discipline u glazbenoj teoriji, a treći, najvažniji razlog toj sreći bio je vjerojatno taj što nisam studirao samo pjevanje i teoriju glazbe, nego sam osim toga išao u trgovački nauk. To troje: pjevanje, teorija glazbe i trgovački nauk, načinili su od mene čovjeka koji je neprestano živio u golemoj napetosti i doista bio opterećen do granica izdržljivosti te me tako doveli u idealno duhovno i tjelesno stanje. Odjednom i sasvim neočekivano sve su se okolnosti u mom životu poklopile. S jedne strane naselje Scherzhauserfeld, dakle podrum i pretpakao kao pakao, te moj dom i Pfeifergasse s druge strane; te su me suprotnosti morale spasiti i nisu me samo spasile, nego su i otvorile put svemu onomu što je kasnije došlo. Čini mi se da sam u naselju Scherzhauserfeld radio već godinu dana kada je moj djed dao u novine oglas s lozinkom Šaljapin. Volio sam tu suprotnost, kao što i danas nadasve volim suprotnosti; suprotnost u kakvoj su naselje Scherzhauserfeld, dakle podrum i pretpakao kao pakao, te moj dom bili s glazbom i Pfeifergasse; suprotnost u kojoj su međusobno bile sve te salzburške nespojivosti moje mladosti spasila me, i toj suprotnosti sve zahvaljujem. Sada sam učio posao trgovca, što je bila moja slobodna volja, i studirao glazbu, što je isto tako bila moja slobodna volja; ono prvo učio sam jednako temeljito i s najvećom odlučnošću koja postoji, kao što sam s najvećom odlučnošću studirao ono drugo. I što je bilo najvažnije - dobrovoljno. Ništa nisam poklonio sam sebi, i to me spasilo te na određeni način usrećilo. Vrijeme kada mi nitko ništa nije poklonio bilo je razdoblje sreće. Učio sam trgovački zanat i istovremeno studirao glazbu i ni jedna od te dvije smrtno ozbiljne stvari nije ugrožavala onu drugu. Bilo mi je svejedno hoću li postati pjevač, kao što mi je bilo svejedno hoću li postati trgovac. Moje zanimanje i oduševljenje za obje mogućnosti koje su tada bile odlučujuće za moj život nije popuštalo. Ako nisam želio ponovo se naći uhvaćen u zamku svoje nesreće, nisam si mogao dopustiti da popustim. Moj studij glazbe koristio je mojem životu trgovačkog naučnika i obrnuto, moj život naučnika koristio je mojem studiju glazbe; našao sam svoju unutarnju ravnotežu. Moj je djed ponovo mogao odahnuti. Zahvaljujući svojoj naravi stekao sam novo samopouzdanje. Odjednom sam dobio poklon o kakvome mnogi sanjaju cijeli svoj život a da ga nikada ne dobiju. Odjednom se pojavilo nešto čemu se ni najmanje nisam nadao i što uopće nisam mogao zamisliti; smionost da vjerujem u darove prirode odavna sam izgubio. Da sam htio, mogao sam svima pokazati da sam već postao umjetnik: pjevao sam najsloženije kolorature u najtežim pasijama i oratorijima, Simona u Godišnjim dobima, Rafaela u Stvaranju, Kaleba u Handlovu Jošui. Strogost moje profesorice, kojoj je bio poznat položaj u kojem sam se nalazio, omogućila mi je brz napredak; glas mi više nije pucao i tonovi se ne bi otkotrljali jedan za drugim u grlo jer bi mi usta bila previše otvorena; tonove sam proizvodio sve profinjenije, efektnije i sa sve većom lakoćom, a istovremeno sve prirodnije.

Sjećam se Dettinger- Tedeuma, sjećam se Mesije. Händla sam volio od ranog djetinjstva; Bachu sam se divio, ali njegova me glazba nikada nije posve osvojila; Mozart je bio meni prirođen svijet. Moja učiteljica pjevanja, inteligentna predstavnica svoga ceha, moje je glasnice, moje grlo i sve druge pjevaču potrebne organe postupno dovela u savršeno stanje, a njezin muž, glazbeni teoretičar, pobrinuo se za moje glazbeno znanje. Nitko me nije morao tjerati da idem na tu nastavu; odlazio sam onamo s lakoćom i bez ikakva otpora, a činjenica da učiti, studirati i obrazovati se može pričinjati veliko veselje iznenadila me i usrećila. Prednost je bila ta da sam nesumnjivo nevjerojatna znanja koja sam iz sata u sat stjecao u teorijskom dijelu nastave u Pfeifergasse odmah mogao primijeniti u praksi i tako od toga izvući prednost i dobit; ono što sam naučio kod profesora Wernera odmah mi je koristilo kod njegove žene, i obrnuto. Svaki drugi put na nastavi pjevanja u Pfeifergasse sakupilo bi se kod moje učiteljice pjevanja više nas učenika; u sjećanje mi se najsnažnije urezao sin proizvođača karoserija, Petschka, iz Glockengasse, bariton s kojim sam godinama pjevao duete, zatim kći najuglednijeg i svjetski poznatog prijevoznika iz Salzburga, koja bi nam se na kraju tjedna pridružila svojim nježnim sopranom, te jedna altistica iz Bavarske. Pjevali smo spomenute duete, tercete i kvartete te smo za vlastitu zabavu i na veselje rođaka i poznanika učenika s kojima sam pohađao nastavu pjevanja često nastupali u salonima roditeljskih kuća mojih kolega na koncertima na kojima smo se (po našoj učiteljici) trebali osloboditi treme i naučiti što prirodnije ponašati pred publikom. Werner, muzikolog iz Hannovera, koji je, kao što sam već negdje spomenuo, izgubio u ratu svu svoju imovinu, ali ne i ljubaznost, svaki bi dan kasno popodne, noseći u ruci kritiku napisanu urednim i lijepim rukopisom - kritika je uvijek bila malo remek-djelo - odlazio iz Pfeifergasse preko Mozartplazta, kroz Judengasse, preko Staatsbrücke u Pariz-Lodron Straße, u uredništvo Demokratskog narodnog lista što je objavljivalo njegove izvanredne misli. On je bio ni manje ni više nego glazbeni teoretičar i filozof, što su urednici i čitatelji Demokratskog narodnog lista, jedinih socijalističkih dnevnih novina u gradu, istina, nadasve cijenili, ali nikada nisu shvatili. On, Werner, uvijek je bio pristojno odjeven u odijelo sašiveno po mjeri i prslučić; bilo mu je izuzetno važno da cipele uvijek budu ulaštene, a na upadljivo dugačku lancu što mu je visio preko prslučića nosio je džepni sat. U prostoriji što je od kuhinje bila odvojena staklenom pregradom te zimi i ljeti služila kao ugodan dnevni boravak popio bi predvečer četvrt litre vina, a zatim nestao u radnu sobu gdje je skladao. Odnos to dvoje potpuno različitih ljudi i njihov sretan brak, kojemu, barem što se mene tiče, nisam mogao naći nikakve zamjerke, bio je savršen. Opća ratna katastrofa i njima dvoma je donijela prednosti. Zidovi njihove kuće, roditeljske kuće moje učiteljice pjevanja, govorili su o njihovu vremenu koje je u ono doba zapravo već odavna prošlo. Svidjela su mi se ulja na platnu i mnogi bakrorezi; sve u kući bilo je netaknuto, i to u vremenu kada više ništa nije ostalo netaknuto. Sve u toj kući bilo je suprotnost. Kad sam odlazio u Pfeifergasse osjećao sam se kao da kroz kaotičan i ogavan svijet odlazim u netaknut svijet koji taj kaos nije dotaknuo. Ali vjerojatno sam se varao. Kad bih se kamenim stubama penjao u golo i hladno predvorje osjećao sam se kao da se pročišćavam, kao da se cijelo moje biće pročišćava. Tada bih pozvonio, i gospođa Werner, rođena Keldorfer, otvorila bi mi vrata, držeći pritom desni kažiprst na usnama kako bi me upozorila da što tiše govorim jer muzikolog sklada. Zatim bismo na vršcima prstiju otišli u salon i sjeli za Steinway. Upute mi je davala šapćući pa je u stanu - kako se kaže - vladala mrtvačka tišina. Nakon nekog vremena čulo bi se kucanje na vratima; muzikolog je završio s radom, možda upravo napisao kritiku o zadnjem koncertu, pa bismo otvorili note nekog klavirskog ulomka i započeli sat. Imao sam snažan glas pa sam bio uvjeren da bi od njega, ovisno o okolnostima, bez daljnjega mogla popucati sva stakla u salonu, što je bilo u itekakvoj suprotnosti s mojim mršavim tijelom, koje se naglo protegnulo i u to doba, možda kao znak ludila i puberteta, stalno bilo prekriveno osipom. Volio sam Pfeifergasse i ljude u njoj. Moja učiteljica napravila je - kako se govorilo - izvanrednu karijeru, i pjevanje nije morala poučavati radi zarade; satove pjevanja nije davala iz koristoljubivosti. Ubrzo me preporučila mnogim crkvama u gradu pa sam nedjeljom prijepodne pjevao na misama. Govorila je da budem li ustrajan, discipliniran i neumoran, mojoj karijeri ništa ne stoji na putu. I da će to trajati još nekoliko godina, ali da, kao što i sam znam, vrijeme leti. I da mnogo ljudi ima lijepe i dobre glasove, ali nemaju osobnost. Jesam li ja imao takvu osobnost? Nikada međutim nije rekla da je imam. Bila je nepopustljiva, točna i čula bi i najmanju pogrešku. Dok tu pogrešku nismo iskorijenili, ne bismo nastavljali s radom. Ponekad bi mi prijetila da će prekinuti nastavu i da me više neće podučavati jer joj je dosta moje nemarnosti i lijenosti. Ali njezine se prijetnje nikada nisu obistinile. Moje ponovno otkrivanje glazbe, dakle moje drugo otkrivanje glazbe, kod kuće su dočekali s odbijanjem; moj su trud smatrali rasipanjem vremena i novca pa ih nisu mogli uvjeriti ni argumenti moga djeda koji mi je, kada god je mogao i gdje god je mogao, pružao bezuvjetnu podršku. Rekli su da su već povjerovali kako sam konačno na pravom putu, što je značilo da sam na putu što se pristoji jer su ga oni mogli shvatiti i zamisliti, kadli sam se ponovo izgubio u nekoj, kako su je zvali, ludoriji i opet sve pokvario. Zbog nedostatka sposobnosti predviđanja i, zapravo, zbog svoje neukosti bili su nepovjerljivi prema svemu što bih učinio i u čemu bih se okušao. Ali ja sam u međuvremenu skupio suviše snage da bi me mogli pokolebati i tako slomiti. Skupio sam svu svoju snagu volje i sve svoje druge snage i odlučio da me odsad više ništa neće iritirati. Svi su me vukli i potezali te smišljali za mene sve moguće prepreke, ali ja sam bio nepokolebljiv. U podrumu sam zarađivao naučničku plaću i njome plaćao svoj studij glazbe; u ono sam vrijeme uostalom bio bez ikakvih zahtjeva ne bih li izašao iz položaja u kojem sam se nalazio i nastavio dalje, a odakle sam morao izaći i kamo nastaviti, to si pitanje više nisam morao postavljati niti sam dopuštao sam sebi gledati unatrag. Morao sam odlaziti u naselje Scherzhauserfeld i u podrum da bih došao do Pfeifergasse i ondje mogao pjevati arije i biti sretan. Navečer bih se popeo na Mönchberg, sjeo pod krošnju drveta i, ne misleći ni na što, promatrao svijet oko sebe i bio sretan. Moje omiljeno mjesto bilo je iznad Felsenreitschule\'7b4\'7d i s tog sam mjesta mogao slušati opere što su se ondje izvodile. Prva opera koju sam u životu vidio i čuo bila je Čarobna frula, a u njoj sam pjevao čak tri uloge: Sarastra, govornika i Papagena. U toj operi, što sam je u životu vidio i slušao nebrojeno puta, na savršen su se način ispunile sve moje glazbene želje. Sjedio bih ispod stabla i slušao, te nizašto na svijetu ne bih bio mijenjao osjećaje što bi me tada preplavili. Ili one kad bih slušao Gluckova Orfeja i Euridiku, operu koju sam obožavao do ludila. Godinama sam se penjao na Mönchberg kako bih slušao probe što su se održavale u Felsenreitschule. Na taj sam način godinama mogao obogaćivati, produbljivati i usavršavati svoj studij glazbe. Kasnije sam i sam sudjelovao u tim probama i na Ljetnim salzburškim svečanim igrama nastupao u mnogim izvedbama, misama i oratorijima. Ali tada je između ondašnjeg i sadašnjeg vremena nastupilo jedno drugačije vrijeme. U trećoj godini trgovačkog nauka morao sam jednog listopadskog dana istovariti kamion natovaren s nekoliko tona krumpira. U snježnoj vijavici što nije prestajala navukao sam prehladu. Posljedica te prehlade bila je teška gripa. Nekoliko tjedana proveo sam u krevetu u vrućici, dok mi to izvanredno stanje nije dojadilo. Iako sam imao vrućicu, ustao sam iz kreveta i otišao na posao pa sam morao platiti tu nesumnjivu glupost. Vratila mi se bolest što me više od četiri godine okovala za bolnice i lječilišta te sam - može se reći - ponekad u manjoj, ponekad u većoj opasnosti, lebdio između života i smrti. Od djeda sam za cijeli život preuzeo naviku da ustajem rano i gotovo uvijek prije pet sati. Ritual se ponavlja: svakodnevnom, uvijek istom disciplinom te sviješću da je sve što činimo besmisleno borimo se protiv godišnjih doba i neumornih snaga lijenosti. Izolacija je dugo vremena potpuna izolacija tijela i duha; tako što se potpuno i nepodmitljivo pokoravam svojim potrebama izlazim na kraj sam sa sobom. Razdoblja apsolutne reprodukcije izmjenjuju se s njezinom suprotnošću; rob svih mogućih promjena vlastite ćudi i svemira ili čega sve ne, snalazim se samo s pomoću točno propisanog dnevnog rasporeda. Samo zato što se suprotstavljam sam sebi i što sam doista uvijek protiv samog sebe, sposoban sam postojati. Kad pišem, ništa ne čitam; kad čitam, ništa ne pišem, a ne čitam i ne pišem duga razdoblja, jer mi je i jedno i drugo istog časa odvratno. Dugo vrijeme mrsko mi je i pisanje i čitanje pa se predajem neradu, a to znači s jedne strane mozganju o vlastitoj katastrofi kao kuriozitetu i s druge strane o svemu što potvrđuje ono što danas jesam i što sam postao svakodnevno živeći u neprirodnim i umjetnim, štoviše, perverznim uvjetima. Podmuklosti na koje nalijećem, zbog kojih očajavam i svaki dan gotovo poludim ništa mi ne mogu, kada s njima potpuno raščistim, kao što me više ništa ne može iznenaditi ili slomiti kada s tim potpuno raščistim. Objasniti egzistenciju, ne samo je prozreti, nego je svaki dan razjasniti u najvećoj mjeri koja postoji jedini je način da izađem na kraj sam sa sobom. Prije nisam mogao zadrijeti u svakodnevnu, smrtonosnu igru egzistencije, nisam za to imao ni duhovne ni fizičke snage, a danas se taj mehanizam pokreće sam. To je svakodnevno dovođenje stvari u red, pospremanje u glavi: svaki se dan svaka stvar mora staviti na svoje mjesto. Ono što je neupotrebljivo odbacujem i jednostavno izbacujem iz glave. I bezobzirnost je znak starenja. Da bi se preživjele mode, izolacija i nepokolebljivost duha jedini su spas. Kolike su samo duhovne mode prošle pokraj mene. Odvratni prerađivači ostataka uvijek su na djelu. Ali oni koji preplavljuju tržište svojim jeftinim proizvodima lako se prepoznaju; s vremenom ugaze u prljavštinu što su je sami napravili. Onaj koji preživljava mora za svoja osvajanja stvoriti prikladan kutak u zaleđu. Zrak je rijedak, ali ja sam na to naviknut. Ili/ili već su dulje vrijeme u ravnoteži. Što je vrednije: fraza ili ono elementarno? Besmisleno je jedno i drugo. Sve sam slušao, ali nikoga nisam poslušao. Eksperimentiram i dan-danas; vuka samotnjaka kakav sam ponovo postao uvijek zadivljuje to da se nikada ne zna kako će nešto završiti. Već se dugo nisam pitao koji je smisao riječi što sve učine još nerazumljivijim. Život po sebi, egzistencija po sebi, otrcane su fraze. Kad se prisjećamo svog života, kao što to ja sada činim, sve se malo-pomalo rješava samo od sebe. Cijeli smo život s ljudima koji o nama baš ništa ne znaju, ali neprestano tvrde da o nama znaju sve; ni naši najbliži rođaci ni naši prijatelji o nama ništa ne znaju, jer i mi o sebi samima malo znamo. Cijeli se život spremamo istražiti sami sebe i uvijek nanovo nailazimo na granice svojih duhovnih mogućnosti pa odustajemo od te namjere. Naši napori završavaju u potpunoj nesvijesti i fetalnoj, uvijek smrtonosnoj tjeskobi. Ono što se nikad ne usudimo sami sebi priznati, jer za to zapravo nismo mjerodavni, usuđuju se predbaciti nam drugi, a oni namjerno ili nenamjerno previde sve na i u nama. Drugi nas neprestano odbacuju i svi mi svaki dan moramo ponovo naći sami sebe, skupiti sve svoje djeliće i ponovo ih sastaviti. Što smo stariji, donosimo strože presude i isto to moramo i sami podnijeti. U svim odnosima vlada nemjerodavnost što s vremenom, naravno, dovodi do ravnodušnosti. Nakon tolikih godina ranjivosti i osjetljivosti postali smo gotovo neranjivi i neosjetljivi; primamo uvrede, ali danas više nismo onako pretjerano osjetljivi kao prije. Zadajemo teže udarce, ali i možemo izdržati teže udarce. Život govori jezgrovitijim i razornijim jezikom kakvim i mi sami danas govorimo; više nismo tako sentimentalni da bismo se nadali. Beznađe nam je pomoglo da jasnije vidimo ljude, predmete, odnose, prošlost, budućnost i tako dalje. Došli smo u dob u kojoj smo sami dokaz svega onoga što nam se dogodilo u životu. Što se mene tiče, ja sam proživio tri iskustva: iskustvo svoga djeda, iskustvo svih drugih za mene manje važnih ljudi s kojima sam živio i moje vlastito iskustvo. Sva ta iskustva zajedno poštedjela su me prijemljivosti za sporedno. Ne smijem poricati da sam oduvijek vodio dvije egzistencije: jednu koja je bila najbliže istini i koju doista imam pravo nazvati stvarnošću te jednu glumljenu; iz te dvije egzistencije, što su naizmjence prevladavale jedna nad drugom, nastala je s vremenom egzistencija koja me održavala na životu, ali - da se razumijemo - još uvijek vodim obje egzistencije. I danas. Da doista nisam prošao sve ono što je danas moja egzistencija, vjerojatno bih to izmislio i došao do istog zaključka. Položaj u kojem sam se protiv svoje volje našao svaki me dan i svaki trenutak tjerao dalje; bolesti i, naposljetku, smrtonosna bolest, spustile su me na zemlju, na tlo sigurnosti i ravnodušnosti. Poprilično sam siguran - iako znam da je danas sve krajnje nesigurno - da ništa nije u mojoj moći, da je sve samo bila i još uvijek jest neprestana opčinjenost egzistencijom koja mi je preostala; danas mi je gotovo sve svejedno pa sam u toj unaprijed izgubljenoj igri u svakom slučaju dobio zadnju partiju. Nisam gajio iluzije kakve je gajio moj djed; nisam uspio izbjeći zablude koje ni on nije uspio izbjeći. Svijet nije tako važan kao što je on to mislio i ništa na ovom svijetu nema vrijednost koje se on cijeli život bojao, a velike riječi i puste riječi uvijek sam shvaćao onakvima kakve jesu: nemjerodavnošću na koju ne treba obraćati pažnju. Siromaštvo u čiju je klopku upao moj djed i koje mu je zagorčilo život nije me se dojmilo, jednako kao što me se nije dojmilo bogatstvo o kojem je on sanjao. Išao sam putovima kojima je prije išao i on, moj djed, i to je bila i još uvijek jest moja prednost: mogao sam intenzivnije studirati. Neduhovitu frazu o bogatašu i siromahu, i obrnuto, vrlo sam rano nadopunio novom neduhovitom frazom o gluposti pripadnika intelektualne kaste. Netko zbunjen mogao je razbijanjem i uništavanjem rekvizita i rekvizitera te svih glumaca okončati predstavu kojoj je cijeli život nasjedao, ali nije za to imao snage. Moj je djed mrzio operu, a divio se kazalištu, no ne možemo niti mrziti operu niti se diviti kazalištu, kao što ne možemo mrziti neke ljude, a diviti se drugima. Razdirani osjećajima između mržnje i divljenja gotovo svi ljudi unište sami sebe pa su i moga djeda u njegovih šezdeset osam godina života smlavili osjećaji između mržnje i divljenja. Svatko drugi, osim mene, išao bi putem koji mi je utro moj djed, ali ja nikad nisam bio čovjek koji ide nekim putem. Zapravo nikada i nisam išao nekim putem vjerojatno zato što sam se bojao ići nekim od tih beskrajnih i time besmislenih putova. Uvijek sam sebi govorio: da želim, mogao bih ići nekim putem. Ali nisam. Do danas. Nešto se dogodilo, ostario sam, nisam stao, ali nisam išao ni jednim putem. Govorim jezikom koji ne razumije nitko drugi osim mene, kao što svi mi govorimo svojim vlastitim jezikom, a svi oni koji misle da ga razumiju glupani su i varalice. Bez obzira na to jesam li ozbiljan, bez obzira na to je li riječ o šali koju nitko nije razumio ili ju je, naravno, razumio krivo, za uzvišene šale, čini se, nema recepta. Svakoga od nas, bez obzira na to što je i što radi, grubo odgurnu natrag sebi samom i on postaje noćna mora upućena na samu sebe. Da se pitalo druge, ja više ne bih postojao, a to dokazuje svaki dan koji nadolazi i koji je prošao. Ponekad mi se čini da postojim poput rašljara u vlastitoj glavi. Pitam se jesam li dio ili žrtva egzistencijalne mašinerije što se okreće sve brže te drobi i satire sve što uhvati. Odgovora nema. Moj karakter sačinjavaju svi karakteri, moje su želje sve želje, jednako kao što su moje nade, moja očajavanja i moji potresi nade, očajavanja i potresi drugih. Ponekad me spašava samo pretvaranje, a zatim opet suprotnost tom pretvaranju. Ondje gdje tražimo utočište, nalazimo nemjerodavnost. Trčanje onoga koji je u bijegu odražava stanje njegova duha. Vidimo ga kako neprestano bježi, ali ne znamo od čega bježi, iako se doima da bježi baš od svega. Čim se rodi, čovjek bježi od života koji od prvog trenutka poznaje i, budući da ga poznaje, bježi u smrt koju ne poznaje. Svi mi cijeli život tvrdoglavo bježimo u jednom smjeru. Predstava koju sam započeo igrati sa svojih četiri, pet i šest godina i koju sam igrao cijeli život postala je kazalište zaluđeno stotinama tisuća svojih likova; nakon premijere svaka je predstava sve bolja, rekviziti se mijenjaju, glumce koji ne razumiju predstavu koju glume izbacujemo iz predstave; uvijek je bilo tako. Ja sam svaki od tih likova, ja sam svaki taj rekvizit, ja sam direktor drame. A gledaoci? Pozornicu možemo proširivati beskonačno ili je smanjiti na televizor veličine naše glave.

Sva sreća da smo uvijek sve promatrali s ironijom, ma koliko smo sve shvaćali ozbiljno. Mi, to sam ja. Odbacili smo predrasude kako bismo stvorili još veće predrasude; dopustili smo si taj luksuz. Razumijemo o čemu ljudi govore kad govore o oholosti, aroganciji i uobraženosti. Istina je sve što se kaže, jer sve je istina i ništa što se kaže ne mora se povući; unovčavamo sve, bilo da je mjenica ili sram. Nije se obistinilo ništa od onoga što su nam prorekli. Odavno se ispostavilo da je ono čemu su nas učili prijevara. Bili smo opsjednuti idejama i prepustili se ludilu i ludosti; isplatilo se. Kamo bismo dospjeli da smo slušali ljude koji su bili naši takozvani bližnji? Jer život nam je donosio uvijek nešto drugo i, ma koliko možda bio smiješan način na koji se odvijao - kao što se vidi - ipak smo preživjeli. Pa makar nam je život bio obična noćna mora, isplatilo se živjeti ga. Ponekad tvrdimo da nam je život tragedija, a ponekad suprotno, pa kažemo da je komedija, iako ne priliči čas govoriti da je tragedija, čas da je komedija. Glumci su, istina, znali da su moja tragedija i moja komedija besmislene. A glumci uvijek imaju pravo. Kad im naložite da na pozornicu dođu slijeva, oni će doći zdesna, i obrnuto, ali oni to nikada nisu primijetili, jednako kao što im je promaklo ono bitno u našoj predstavi. Glumci ne razumiju komad koji igraju, jer ni ja sam ne razumijem ono što se igra. Što vam znači gledati u karte luđaka? Makar on sam ne poriče da nije lud. Dijete je uvijek impresario, a ja sam vrlo rano postao impresario. Najprije sam glumio u stopostotnoj tragediji, zatim u komediji te ponovo u tragediji, a nakon toga su se sve predstave u tom kazalištu pomiješale i više nije bilo jasno je li riječ o tragediji ili komediji. Gledaoce to zbunjuje. Pljeskali su mi, a sada se kaju. Šutjeli su i prezirali me, a sada se kaju. Uvijek smo ispred drugih pa ne znamo trebamo li pljeskati ili ne. Naše je duhovno stanje neuračunljivo. Mi smo sve i ništa. Baš na pola puta, prije ili kasnije nesumnjivo propadamo. Sve druge tvrdnje su glupost. Proizašli smo iz kazališta u pravom smislu riječi. Priroda je sama po sebi kazalište. A ljudi su na toj pozornici prirode sami po sebi glumci od kojih se ne može previše očekivati.
Jednog dana prije tri-četiri godine na početku takozvanog Staatsbrücke ispred arkada vijećnice gdje je i dan-danas poznati dućan kišobranima, a pored njega ništa manje poznata zlatarnica, čuo sam kako me zove neki muški glas, okrenuo se i ugledao muškarca od svojih pedesetak godina koji je, gol do pojasa, trbuha obješenog preko plavih hlača bravarske uniforme, znojan, bez zuba i gotovo ćelav, ali prodornih očiju koje su - kao što sam odmah vidio - odavale pijanca, stajao naslonjen o pneumatski čekić što ga je upravo isključio, dok je njegov jednako star kolega potpuno drugačijeg izgleda, suhonjav, visok muškarac sa zamašćenom kapicom za jedrenje na glavi, nastavio raditi; lopatom je zgrtao komade kamenja što ih je debeli, razbijajući pneumatskim čekićem asfalt, izbio iz tla mosta. U sklopu rekonstrukcije Staatsbrücke obojica su popravljala gradske plinske i vodovodne instalacije. Debeloga koji me očito prepoznao pogledao sam u lice, ali nisam ga prepoznao; zastao sam u prijepodnevnoj gradskoj vrevi i nisam se mogao sjetiti tog čovjeka koji je mene znao niti sam se mogao sjetiti odakle sam ga poznavao. S druge sam strane znao da sam to lice nekad davno negdje vidio i pomislih: ovaj me čovjek zaista poznaje. Prišao mi je i rekao da je za svoju majku u dućanu Karla Podlahe u scherzhauserfeldskom naselju kupovao rum koji sam mu ja točio u bocu i da sam jednom uzeo zavoje iz ormarića u prostoriji pokraj dućana te mu na stubama što su vodile u podrumski dućan zavio ozlijeđenu glavu. Nisam se sjetio tog događaja, ali sam se sjetio dječaka koji je prije dvadeset pet godina taj čovjek bio i kojega sam se i danas sjećao. Rekao je da je tada bio tako malen da je glavom jedva dosezao do pulta. Pretjerao je, ali zapravo je sve točno opisao. Činilo se da se rado sjećao razdoblja svoje mladosti, kao što sam se i ja odmah s radošću sjetio tog vremena te smo nekoliko trenutaka šutjeli i bez riječi se gledali, dok nam je sjećanjem proletjela naša mladost. Nije ništa znao o meni niti sam ja išta znao o njemu, i usred vreve na početku Staatsbrücke obojica smo zaključili da smo i jedan i drugi proživjeli mladost u naselju Scherzhauserfeld i svaki na svoj način preživjeli. I da smo svaki na svoj način s nevjerojatnim naporom, svojstvenim svakom starenju, ostarjeli za dvadeset pet godina. I nakon što o naselju Scherzhauserfeld već godinama nisam razmišljao, čovjek s pneumatskim čekićem odjednom mi je prizvao u sjećanje naselje Scherzhauserfeld, tu sramotnu mrlju iz koje je grad u sebe usisavao ljude i dopuštao im da rade samo najniže poslove. Pomislio sam kako ljudi iz Scherzhauserfelda i danas rade najniže poslove u gradu, dok ih oni koji pored njih prolaze i ne primjećuju. Zanimalo ga je što se dogodilo s Podlahom i kako je završio, ali ja o tomu ništa nisam znao. Raspitivao se za pomoćnika Herberta i naučnika Karla. Rekao sam mu da je Herbert otvorio svoju pržionicu kave u Ulici Ernesta Thuna i da je Karl bio u Legiji stranaca, ali se već odavno vratio. I da je, koliko znam, nekoliko puta bio u zatvoru, što mi je rekla žena koja je stanovala iznad dućana. Dodao je da je on bio taj što je cijelu godinu, i ljeti i zimi, hodao bos. Nisam se toga sjećao. Kad je rekao da mi je u ona teška vremena jednom pomogao istovariti krumpir s kamiona, sjetio sam ga se; često je sam ili s ujakovim psom bio na sportskom igralištu gdje je za razbibrigu satima psu bacao grančicu. Spomenuo je još mnoga imena i sva su mi bila poznata; bila su to imena mušterija što sam ih u dućanu čuo svakodnevno, a nakon toga ih nisam čuo dvadeset pet godina. Rekao je da su neki umrli, prirodnom ili neprirodnom smrću. Imao je sestru koja je s nekim Amerikancem otišla u Ameriku, u New York, i ondje u bijedi propala. Pitao me sjećam li se njegove poput slike lijepe sestre. Podlahe se, što ga je jednom uhvatio u krađi nekoliko jabuka, bojao. Ali nije krao samo jabuke, dodao je. Današnja mladež i ne sluti kako se nekad teško živjelo. Kad bi im netko samo spomenuo rat, poratno vrijeme, naciste i Amerikance i cijeli taj pakao, ništa ne bi razumjeli. Rekao je i da je u dućanu godinama kupovao rum i nosio ga majci koja, teško bolesna, nije mogla ustati iz kreveta u kojemu je i skončala. Ali da je imala tako dobro srce da je - iako se zbog raka od koga je bolovala pretvorila u kostur - živjela još godinama, i to isključivo od ruma u koji je umakala zemičke. Dodao je da je bila pobožna žena, ali da nikada nije išla u crkvu. Bogobojazna, ali ne i katolkinja, rekao je. Zatim me upitao što ja radim. Pišem, odgovorio sam, ali budući da mu to nije ništa značilo niti je mogao zamisliti što bi to bilo, prestao me o tome ispitivati. Upitao me imam li cigaretu. Zanijekao sam. Rekao je da se Podlahi divio; s jedne ga se strane bojao, a s druge mu se strane divio jer je bio sposoban trgovac. Bečani su uvijek bili bistriji od drugih, dodao je. Kao i svi provincijalci, i on je prezirao Bečane. I ne rekavši što pod time razumijeva - pod tim se zapravo ništa nije moglo razumijevati - rekao je da je zadovoljan položajem u kojem se nalazio, iako je to nikakav položaj. I da je čovjeku njegove dobi sve svejedno, da se ne može odvojiti od života, ali da mu je svejedno i kad dođe kraj. To je bilo to: sve mu je bilo svejedno. To je pitanje starosti. Svejedno. I meni je u tom trenutku bilo sve svejedno. Lijepa, jasna, kratka, dojmljiva riječ: svejedno. Razumjeli smo se. Pozvao me na ručak pa sam, iako mi to nije bilo usput, otišao s njim na vrtnu terasu pivnice Stem na pivo i kobasice s kruhom. Ne baš tim riječima, ali otprilike u tom smislu, rekao je da je život zamišljao drugačije od života kojim je doista morao živjeti. Ni sa mnom nije bilo drugačije. Oživjeli smo sjećanja na scherzhauserfeldsko naselje, a najviše na Karla Podlahu. Prisjetili smo se mnogih stvari. Servus i sve je svejedno, rekao je na kraju tako kao da sam ja to rekao. Danas je moja istaknuta osobina ravnodušnost i svijest o tome da je sve što je bilo, što jest i što će biti jednako vrijedno. Nema velikih, većih i najvećih vrijednosti; s tim je gotovo. Ljudi su takvi kakvi jesu; ne mogu se promijeniti kao ni predmeti koje su napravili, koje rade i koje će napraviti. Priroda ne razlikuje vrijednosti. Samo ljude sa svojim slabostima te svakodnevnom tjelesnom i duševnom prljavštinom. Svejedno je očajava li netko za pneumatskim čekićem ili pisaćim strojem. Jasno je da osakaćuju jedino teorije, filozofije i znanosti što svojim neupotrebljivim spoznajama sve samo zamagljuju. Prošli smo gotovo sve što tek dolazi; ništa nas ne može iznenaditi jer sve su mogućnosti već dobro poznate. Tko je mnogo griješio, iritirao, smetao, razarao, uništavao, mučio se, studirao, često se nasmrt iscrpljivao, gotovo se ubio, lutao, ustručavao se pa se opet nije ustručavao, i ubuduće će lutati, griješiti, iritirati, smetan, razarati, uništavati, mučiti se, studirati, nasmrt se iscrpljivati i gotovo se ubiti, i tako sve do kraja. Ali na kraju krajeva sve je svejedno. Sve su karte malo-pomalo otkrivene. Ideja je bila da uđem u trag egzistenciji, svojoj i tuđoj. Prepoznajemo se u svakom čovjeku, i bez obzira na to tko je taj čovjek osuđeni smo da cijelu svoju egzistenciju budemo svaki od ljudi oko nas. Mi smo sve te egzistencije zajedno i svi oni koje vode te egzistencije; tražimo se, ali ma koliko se trudili, ne možemo se naći. Sanjali smo o iskrenosti i jasnoći, ali to su bili i ostali snovi. Često smo odustajali i ponovo počinjali i još ćemo često odustajati i ponovo počinjali. Ali sve je svejedno. Muškarac s pneumatskim čekićem rekao je riječ koju sam i sam tražio: sve je svejedno. U biti je prirode da je sve svejedno. Servus i sve je svejedno, još uvijek čujem njegove riječi, iako bi njegove riječi jednako tako mogle biti moje i iako sam i ja često govorio servus i sve je svejedno. Ali u tom trenutku on je morao izgovoriti te riječi. Ja sam ih već zaboravio. Zbog jednog ili više zločina što ih - tko zna - nismo počinili ili koje ćemo ponovo počiniti za druge nakon nas, osuđeni smo na život, i to doživotno. Na ovaj svijet nismo došli svojom odlukom; odjednom smo se našli ovdje i osim toga postali odgovorni. Postali smo otporni, ništa nas više ne može slomiti, ne žudimo više toliko za životom niti ga jeftino rasipamo, htio sam mu reći, ali nisam. Ponekad podignemo glavu, uvjereni da moramo reći istinu ili ono što se čini da je istina, ali zatim glavu ponovo pognemo. To je sve.

Bilješke

\'7b1\'7d Vrsta višecijevnog minobacača kojim su se koristile sovjetske vojne snage u Drugom svjetskom ratu.
\'7b2\'7d Malo svetište koje je redovnicima služilo kao kapelica, a vjerojatno je već u pretkršćansko vrijeme služilo kao sunčani opservatorij. U Sacellumu u Salzburgu za Ljetnih salzburških svečanih igara odvijaju se glazbene izvedbe.
\'7b3\'7d Viša škola općeobrazovnog smjera u pokrajini Salzburg.
\'7b4\'7d Kamenolom na obroncima Mönchberga iznad Salzburga preuređen u ljetnu jahačku školu, a od 1926. za Ljetnih salzburških svečanih igara služi za izvođenje opera na otvorenom.