Louis de Bernières - Crveni pas

Tijekom jednog od svojih putovanja u zapadnu Australiju 1998. godine, Louis De Bernieres pronašao je brončani kip Crvenog psa i poželio doznati kome je posvećen. Nije morao dugo tražiti. Kilometrima uokolo svi su znali priču o Crvenom psu, simpatičnom izjelici koji je s uživanjem jeo sve: vrećice, štapove, leptire, perje i čarape, i koji je pronašao svoj vlastiti način transporta, auto-stopiranje širom Australije. Na svojim putovanjima sretao je najrazličitije ljude, sretne i nesretne, ljubazne i one manje ljubazne, a svima njima bilo je zajedničko jedno, svi su htjeli prisvojiti tog samostalnog, pametnog i hrabrog psa. No on je htio samo jednog čovjeka, šarmantnog i mladog vozača čiji će ljubavni život patiti upravo zbog njega.

Louis de Bernières (1954) britanski je romanopisac koji se proslavio romanom “Mandolina kapetana Corellija”, koji je postao međunarodni bestseler, a prema njemu je snimljen i igrani film.

Piščeva bilješka


Pravi Crveni pas rođen je 1971., a uginuo je 20. studenoga 1979. Priče koje sam ovdje ispričao temelje se na njegovim stvarnim dogodovštinama, ali sve likove sam izmislio, djelomice zato što o ljudima koji su sudjelovali u životu Crvenoga psa znam vrlo malo, a djelomice i zato što ih ne bih želio povrijediti tako što bih ih pogrešno predstavio. Jedini "stvarni" lik jest John.
Život Crvenog psa zabilježen je dva puta. Prvi put zabilježila ga je Nancy Gillespie u knjizi koja je objavljena 1983. i koja se više ne dotiskuje. Jedan primjerak može se pronaći u gradskoj knjižnici u Perthu, u Zapadnoj Australiji. Drugu priču o Crvenom psu napisala je Beverly Duckett, 1993. U doba kada je napisana moglo je se dobiti u turističkom uredu u Karrathi, u Zapadnoj Australiji i u mjesnim knjižnicama. Gradske knjižnice u Dampieru i Karrathi imaju i isječke iz novina o Crvenom psu, i ovom bih prilikom želio zahvaliti knjižničarima tih knjižnica na njihovoj neprocjenjivoj i neuskraćenoj pomoći.

PRVI DIO


Tally Ho postaje Crveni pas



Smrdljivac


"Fuj," uzvikne Jack Collins, "taj pas je pravi smrdljivac! Ne znam kako trpi sam sebe. Da ja ispuštam takve vjetrove, hodao bih uokolo sa škartocom na glavi, da zaštitim sam sebe."
"Svakome se sviđaju vlastiti mirisi", rekla je gospođa Collins. Jack podigne obrve i naceri joj se, pa ona doda: "Barem tako kažu."
"E, meni je ovoga dosta, Maureen. Morat ćemo ga izbaciti na ulicu."
"To je zbog ishrane", reče Maureen. "Ako uzmeš u obzir što jede, nije ni čudo da smrdi. A kako sve stuče u sebe onako na brzinu, zacijelo se naguta i zraka."
"Ma, Tally bi prdio baš da ga hraniš i ružama", reče njezin muž odmahujući glavom, napola u čudu. "Šteta što se takva nadarenost ne može unovčiti. Svi bismo bili milijunaši. Znaš što ja mislim? Trebali bismo ga iznajmiti ratnom zrakoplovstvu. Možeš ga ubaciti na neprijateljski teritorij, on ga neutralizira u tri dana, dan više ili manje, i onda pošalješ padobrance. Bio bi to početak nove ere u zračno-desantnom ratovanju."
"Nemoj paliti šibice, evo ga opet", rekla je Maureen, lijevom se rukom držeći za nos, dok je desnom mahala gore-dolje ispred vlastita lica. "Tally, zločesti dečko."
Tally Ho pogleda je jednim svojim žutim okom, drugo držeći zatvoreno radi ekonomičnosti, te nekoliko puta udari repom o pod. Primijetio je ljubavlju prožet ton njezina glasa, te je zaključio kako mu je uputila riječi pohvale. Ležao je na boku, ponešto napuhan od glodanja jedne od svojih najstarijih kostiju. Bila mu je tek godina dana, tako da njegova najstarija kost i nije bila jako stara, ali je na njoj bez sumnje bilo mnogo okusa i svih onih tvari od kojih je dobivao vjetrove, a koje je posebno volio.
Tally je bio najpoznatija pseća kanta za smeće u cijelom naselju, a ljudi su se zabavljali nudeći mu najneobičnije predmete i huškajući ga da ih pojede. A on je s očitim uživanjem jeo papirnate vrećice, štapove, mrtve štakore, leptire, perje, kore jabuka, ljuske jaja, prljave papirnate rupčiće i čarape. Osim svega toga, Tally je jeo istu hranu kao i ostatak obitelji, pa je trenutno u želucu imao priličnu porciju jučerašnjeg pirea, odreska u umaku i pite od bubrega.
No, to ne znači da je Tally ikada obilazio kante za smeće ili da je prekapao po otpacima. To bi mu bilo daleko ispod časti, a osim toga, to mu nikada nije bilo nužno. Uvijek je bio uspješan kad je od ljudi trebalo iskamčiti savršeno dobru hranu, a i te neobične stvarce gutao bi s povjerenjem, samo zato što su mu ih ljudi nudili. Kasnije je sam odlučivao što se isplati kušati ponovno, pa je tako, iako bi sa zadovoljstvom iznova smazao ljuske jaja, dokle god u njima ima i trunke jaja, bio prilično siguran da još jedno pero ne bi ni probao.
"Odvest ću ga na aerodrom," rekao je Jack, "tamo može potrošiti nešto energije i ispustiti nešto vjetrova." On se zaputi prema vratima te se okrene. Tally Ho mu uputi pogled pun iščekivanja, ovaj put širom otvorivši oba žuta oka. Čuvši čarobnu riječ "aerodrom" bio je naćulio oba uha.
"Vrijeme je za istrčavanje", reče Jack, a Tally istoga trenutka skoči na noge, od zadovoljstva poskakujući gore-dolje, kao da stoji na trampolinu. Prikolica se zatrese, a čaše i jedaći pribor u ormaru zazveckaju. Tally Ho kao da se smješkao od zadovoljstva. Mahao je glavom amo-tamo i cviljugao.
"Vodi ga odavde prije nego uništi sve oko sebe", reče Maureen, a Jack se pomakne u stranu kako bi Tally Ho mogao izletjeti kroz vrata poput čepa izbačenog iz boce pjenušca. On izjuri iz malog dvorišta, a onda nastavi poskakivati oko auta. Jack otvori stražnja vrata i reče: "Upadaj", a Tally Ho uskoči na stražnje sjedište. Dok si rekao keks, već je sjedio na prednjem sjedalu. Jack otvori suvozačeva vrata i naredi: "Van!"
Tally ga ravnodušno odmjeri, a onda namjerno skrene pogled u stranu. Činilo se da je iznenada oglušio, te da mu se nešto što je ugledao u daljini učinilo strašno zanimljivim.
"Tally, van!" ponovi Jack, no Tally se pretvarao da promatra svraku koja je nadlijetala prikolicu.
Jack je nekada radio za australsku vojsku i volio je da se njegove zapovijedi slušaju. Neposlušnost podređenoga smatrao je vrlo ozbiljnim prekršajem. On podigne Tallyja s prednjeg sjedišta i položi ga na stražnje. "Miran!" reče, kažiprstom zaprijetivši psu koji ga je promatrao poput nevinašca koje nikada ne bi ni pomislilo izvesti bilo što iole nedolično. Jack zatvori vrata i obiđe automobil. Uđe u auto, otvori sve prozore, upali motor i dobaci preko ramena: "I da nisi ispuštao plinove u autu. Jasno?"
Tally pričeka da Land Rover krene niz cestu, a onda iznova lagano skoči na suvozačevo sjedište. Na brzinu sjedne i gurne glavu kroz prozor, na zrak, kako bi imao dobar izgovor da ne čuje gospodara kako mu zapovijeda da se vrati otraga. Jack podigne obrve, odmahne glavom i uzdahne. Tally Ho bio je, bez sumnje, tvrdoglav pas, i nije smatrao da je podređen bilo kome, pa čak ni Jacku. Oduvijek je sebe smatrao ravnopravnim partnerom te se moglo reći da je, što se toga tiče, bio nalik na mačku, iako se njemu samome ta usporedba vjerojatno ne bi svidjela.
Sedam kilometara dalje auto se zaustavi ispred ograde paraburdooške zračne luke i Tally Ho izađe iz auta. Pistom je poskakivala lagana Cessna te se ubrzo vinula u nebo. Tally stane ganjati njezinu sjenu na tlu, svako malo skačući na nju. Sjena je, međutim, nastavljala brzati naprijed, a Tally je oduševljeno trčao za njom, neprestano je zaskakujući i čudeći se njezinu bijegu.
Jack se vrati u auto i krene. Potrubi, a Tally naćuli uši.
Bio je pakleno vruć dan u veljači, što je u Australiji sredina ljeta, i sva je vegetacija izgledala kao da je osušena u pećnici. Jedan od onih dana kada izlazak iz kuće osjetite kao tjelesni šok, a sunce vas peče kao da vam je netko uz lice priljubio usijani nož njegovom plosnatom stranom. Zrak titra iskrivljujući slike na obzorju i ne možete vjerovati da je doista tako vruće, iako živite tu već godinama i trebali ste se već naviknuti na to. Ako vam je dio glave ćelav i ne nosite kapu, osjećate kao da vam je vrh glave izrađen od papira koji je netko upravo zapalio. Vrućina kao da vam prodire ravno kroz košulju, tako da brzate koliko vas noge nose od hladovine do hladovine, a sve se doima bijelim, kao da je sunce ukinulo i sam pojam boje.
Čak se i crveno tlo doima manje crvenim. Posjetitelji tog dijela Australije ne mogu vjerovati da je rudarskim poduzećima doista dopušteno ostaviti iza sebe sve te gomile crljenice i crvenog kamenja a da se uopće ne pobrinu za njih, ali neobična istina je zapravo sasvim drugačija: sve je te gomile i hrpetine tamo ostavila Priroda, kao da je iz hira odlučila oponašati najneurednije i najneodgovornije ponašanje ljudskoga roda. Razlika je samo u tome da je Prirodi to pošlo za rukom bez pomoći bagera, kopača i kamiona. Tim je neukroćenim krajolikom kaskao Tally Ho, ostavljajući iza sebe vlastiti oblačić crvene prašine, dok je jurio za većim oblakom iste te prašine koju je iza sebe ostavljao automobil Jacka Collinsa. Cijelo mu je tijelo podrhtavalo koliko je uživao u trčanju, iako je dan bio vruć do usijanja i iako je morao treptati kapcima kako bi zaštitio oči od prašine. Bio je mlad i snažan, s više energije u sebi nego što su njegovi mišići mogli potrošiti, a svijet je još bio svjež i prekrasan. Znao je kakva je uživancija dati sve od sebe kako bi se postiglo nemoguće, te je jurio za automobilom svog gospodara kao da bi ga s lakoćom mogao uhvatiti. Što se njega tiče, doista ga i jest uhvatio, jer nakon sedam kilometara - evo ga gdje stoji parkiran ispred prikolice, s motorom koji pucketa dok se hladi, odustao od jurnjave, preumoran da nastavi. A Tally - Tally bi mogao trčati još sedam kilometara, pa onda još sedam i uhvatiti auto još tri puta. Kad je stigao kući, on uleti unutra, zaputi se ravno prema svojoj posudi s vodom i halapljivo ispije sve do dna. A onda se, isplažena jezika s kojeg je voda kapala na linoleum, ponovno zaputi van i legne u hladovinu crnog malga1 drveta.
Te je večeri gospođa Collins otvorila golemu konzervu pseće hrane, a Jack je namjestio štopericu na nulu. Tally Ho posjedovao je poseban dar za gutanje hrane brzinom svjetlosti, a najbrže vrijeme u kojem je uspio progutati cijelu konzervu od sedamsto grama iznosilo je ravnih jedanaest sekundi. Tally Ho podigne se na stražnje noge i prednjima se osloni na stol kako bi promatrao kako mu se hrana slijeva u zdjelicu, na što ga gospođa Collins namještenim strogim glasom opomene: "Dolje, Tally! Lezi!"
On se stropošta na pod i namjesti svoj najjadniji i najžalosniji izraz, tako da joj se smilio, iako je znala da je sve to samo gluma. On uzdahne, a zatim podigne najprije jednu obrvu, a onda i drugu. Cijelim je tijelom drhtao od iščekivanja, a mišići u nogama samo su čekali trenutak u kojem će se moći baciti na svoju večeru.
"Spreman?" upita gospođa Collins, a Jack Collins kimne glavom. Ona položi zdjelicu na pod, Tally jurne prema njoj, a Jack pritisne gumb na svojoj štoperici. "Ti boga!" uzvikne. "Gladno stvorenje! Deset cijelih jedna sekunda. Zaista impresivno."
Tally savjesno počisti zdjelicu jezikom, pa onda još jedanput, za svaki slučaj. Kad u njoj više definitivno nije ostao ni atom hrane, on odšeta van i ponovno se izvali u hladovinu stabla, osjećajući ugodnu napetost želuca, te vrlo brzo utone u san. Sanjao je hranu i avanture. Kad se pola sata kasnije probudio, posve odmoren, ostao je još malo ležati, uživajući u večeri koja se hladila i razmišljajući o tome da se dade u obilazak. Zanimalo ga je što se sve događa u velikome svijetu, a pomisao da nešto propušta činila ga je napetim. Stoga se osovi na noge, ostane tako nepomičan neko vrijeme, još malo razmišljajući, a onda se zaputi pokraj kamp--prikolica prema divljini. Pronađe put koji su kroz šipražje utrli klokani, pa se veselo zaputi njime, uskoro izgubivši osjećaj za vrijeme, posve zaokupljen tajnovitim mirisima i zvukovima. Bio je siguran da će pronaći jazavičara2 ili quolla3.
Ujutro Jack Collins reče: "Mislim da je Tally ponovno zalutao u divljini", a Maureen Collins odgovori: "Bojim se da će jednoga dana nestati zauvijek."
"Nemoj tako", reče njezin muž. "Na kraju se uvijek vrati kući."
"To ti je nadmetanje zova divljine i zova zdjelice s večerom", nasmije se gospođa Collins.
"No, čini se da se uvijek vraća sasvim sit."
"Možda ga hrane i neki drugi ljudi."
"Ne bih se čudio", reče Jack. "Tally ne gubi vrijeme kad je u pitanju klopa."
Tri dana kasnije, baš kad je bračni par Collins izgubio svaku nadu da će ga ikada više vidjeti, Tally Ho se vratio kući, točno na vrijeme za večeru. Bio je prašan, želudac mu je bio lijepo pun, na nosu je imao dugu ogrebotinu - uspomenu na divlju mačku koju je sreo na klokanskom putu - i cerio se onim svojim samozadovoljnim osmijehom. Te je večeri veliku konzervu hrane slistio u ravno devet sekundi.

Crveni pas kreće u Dampier


Došlo je vrijeme kad su se Maureen i Jack Collins morali iz Paraburdooa preseliti u Dampier. Bilo je to dugo sparno putovanje od kojih tri stotine i pedeset kilometara, duž neugodnog, izbrazdanog makadama. Na nekim mjestima put je ispresijecan vodenim tokovima, pa vam vozilo može do osovina zaglibiti u blato, i možete tamo ostati zaglavljeni sve dok ne naiđe neki drugi auto koji će vas izvući.
Put vodi uz prugu kojom željezo iz planine Tom Price putuje u Dampier, pa se tamo često viđaju vlakovi toliko dugi da im se vagoni krcati crvenom zemljom ne mogu ni izbrojiti, a kroz tu beskrajnu divljinu polako ih vuku tri goleme lokomotive.


Prije nego što su iz Paraburdooa krenuli na tako dalek put, Jack Collins pobrinuo se otvoriti sve prozore automobila, kako bi propuh spriječio da se kabina pretvori u pećnicu, te je unutra nakrcao one osjetljivije i krhkije stvari. Sve što je bilo veće i teže spakirao je u prikolicu koju su zakvačili za kuku na stražnoj strani auta.
U kuhinjici kamp-prikolice Maureen Collins pripremila je sendviče i termosicu s hladnim pićem, jer usput nije bilo mnogo pristojnih mjesta gdje bi se čovjek mogao osvježiti, a iz istog se razloga sjetila staviti i rolu toaletnog papira u odjeljak za rukavice ispred suvozačeva sjedišta. Čovjek nikad ne zna kad će morati stati i krenuti na kratku šetnjicu u čupave nasade senina4 grmlja.
Kad su bili spremni za polazak, Jack pozove Tally Hoa i otvori stražnja vrata Land Rovera. "Upadaj, momče!" zapovjedi, a kad je pas uskočio u auto, Jack brže-bolje zatvori vrata i skoči na vozačevo sjedište, prije nego što ga Tally stigne zauzeti. Tally se doimao zlovoljnim, a jedno je vrijeme razmišljao o tome da se uspentra u Maureenino krilo. Međutim, bilo je protiv njegovih načela dijeliti sjedište bilo s kime, pa on uzdahne i pomirljivo se smjesti na stražnjem sjedištu, položivši glavu na nekakvu kutiju.
Na put su krenuli rano ujutro, jer je tada vani bilo mnogo hladnije. Tako su smanjili izglede da auto prokuha, a i ljepše je putovati kad je dan još svjež i nov.
Jedva da su prošli petnaest kilometara, kad je došlo vrijeme da se Tallvjev želudac da na probavljanje doručka, te dvoje nesretnika na prednjim sjedalima zapuhne nalet odvratna vonja. "O, joj," uzvikne Maureen, "otvaraj prozore. Tally je opet prdnuo!"
"Već su otvoreni", odvrati njezin muž, hvatajući se jednom rukom za nos, dok je drugom držao upravljač automobila koji je poskakivao po brazdama i rupama na cesti.
Maureen stane prekapati po torbici i pronađe bočicu s parfemom. Izlije malo na rupčić i prinese ga nosu. Jacku se učini kako pseći smrad i lavanda čine neobičnu mješavinu.
Tally ubrzo odvali još jednoga, čak i goreg, pa se Maureen okrene prema njemu i prekori ga. "Zločesti dečko!" vikne. "Smjesta da si prestao, čuješ me?" No, Tally je izgledao tek uvrijeđen i zbunjen, kao da kaže: "O čemu ona to?"
Nisu stigli mnogo dalje kad je Jack morao zaustaviti auto, iako su bili bogu iza leđa. On izađe iz vozila i otvori stražnja vrata. "Van!" zapovjedi, a Tally iskoči na tlo, misleći kako će se sada lijepo prošetati među eukaliptusima. Srce mu zaigra pri pomisli na sve one emue i zmije plosnata nosa.
Jack, međutim, zgrabi Tallyja ispod pazuha i digne ga u prikolicu, među namještaj i kutije sa svim i svačim, s riječima: "Oprosti, prijatelju, ali ako se ne možeš suzdržati, ne možeš s nama. Imaš sreće da nećemo ostaviti tebe i tvoj ogavan smrad tu u pustinji." On potapše Tallyja kažiprstom po nosu i reče: "Dobar dečko! Miran!"
Tally ga prijekorno odmjeri, nadajući se da će žalosnim izrazom na licu nagnati gospodara da ga pusti natrag u auto, ali bez uspjeha. Kad je automobil ponovno krenuo, Tally se smjesti između nogu kuhinjskoga stolca i stane promatrati svijet koji mu je prolazio pred očima. Ništa na svijetu nije toliko volio kao putovanja s jednog mjesta na drugo, čisto radi užitka koji bi osjetio kad bi vidio što se vani događa.
"Misliš da će biti u redu?" upita Maureen osvrćući se preko ramena. "Kotači podižu puno prašine."
Jack baci pogled u retrovizor, ugleda golem oblak prašine koji se vitlao iza njih i reče: "E, radije ću dopustiti da se Tally zaprlja, nego da moram podnositi njegove smradove."
Četiri sata kasnije, stigli su u Dampier. Oboje su vozili po dio puta, jer je bilo teško držati upravljač na tako lošoj cesti, pa su oboje bili ukočeni i bolnih ramena.
Iskobeljavši se iz auta, protegnu se, rukama mahnu pred vlastitim licima tjerajući vrućinu, i krenu vidjeti što im je s psom. Kad su ga ugledali, stave ruke na usta i prasnu u smijeh. Tally ih pogleda i žalosno mahne repom. Sve što su na njemu mogli prepoznati bila su dva oka boje jantara, jer je sve ostalo bilo prekriveno debelim slojem tamnosmeđe prašine.

Tally Ho na roštilju


"Zašto ne odvedeš Tallyja na plažu da se malo istrči?" upita Maureen. Večer je sa sobom donijela ugodno niske temperature, a i privlačila ju je pomisao da će na neko vrijeme imati kuću samo za sebe.
Jack pogleda na sat. "Nije loša zamisao", reče. "Još imam vremena prije nego što mi počne smjena, a Tallyju bi dobro došlo da se malo rastrči. Nije li tako, prijatelju?" Tally kao da nije imao ništa protiv, iako se tek nedavno bio vratio s jednog od svojih višednevnih izleta, pa su se njih dvojica tako zaputili na dampiersku plažu, baš kad se nebo na zapadu počelo žariti na rubovima. Vodomar jarko plave boje s ovratnikom od narančastog perja pjevao je "pukiiii, pukiii, pukiii" leteći iznad njihovih glava, a jato čiopa glasalo se "ziii, ziii, ziii", obarajući se u raznim smjerovima, u potrazi za kukcima. Mnogo je pasa kretalo prema plaži, gdje su se blagi valići razlijevali po pijesku. Preko puta plaže nalazio se otok neobična imena: "Otok istočnog općenja", a jugozapadno od njega, u moru, šćućurio se takozvani "Pogrešan otok", iako nitko nije znao tko je to bio pogriješio i u čemu i kakve su bile izvorne okolnosti koje su tom otoku donijele tako neobično ime. Bili su tu i prekrasni otoci dampierskog arhipelaga, rasuti u oceanu.
Neki je čovjek pecao s plaže, nadajući se uhvatiti iglicu za večeru, ali ono što je pobudilo zanimanje Tallyja Hoa bio je zamaman, pun, sočan miris prženih odrezaka, janjećih medaljona i kobasica. On naćuli uši, na usta mu počne izbijati slina i svaka vijuga njegova mozga stane se baviti planiranjem raznih nepodopština. Jack Collins osjeti što se događa, te uhvati Tallyja za ogrlicu prije nego što je on uspio otrčati.
Dok su tako hodali među roštiljima, Jacka je začudilo i iznenadilo koliko ljudi već poznaje Tallyja Hoa. "Gledaj, evo Crvenog psa!" reče jedan muškarac, a drugi ga potapše po glavi s riječima: "Hej, riđane, šta ima? Dobro došao na roštilj." Jack Collins shvati da je Tally Ho zacijelo stvorio mnoga poznanstva na svojim izletima. Palo mu je na pamet da je Tally možda već bio na pokojem roštilju na ovoj istoj plaži, gdje su ljudi predvečer voljeli dolaziti pripremati hranu.
Samo je na trenutak popustio stisak, a Tally iskoristi priliku da mu se otrgne i odjuri naprijed. Jack ga je dozivao, ali Tally je bio prezauzet da čuje i pretvrdoglav da posluša. A sljedeći su prizori naveli Jacka da porumeni od neugodnosti.
Na plaži je stajao neki čovjek koji je vilicom podizao kobasice s rešetke roštilja i saginjao se da ih odloži na tanjur koji je stajao na prostirci pokraj njegovih nogu. Na tanjuru je već bilo nešto salate i nešto mladoga krumpira. Spustivši na tanjur i tri kobasice, on se uspravi kako bi s rešetke skinuo i pljeskavicu, a kad je ponovno spustio pogled, morao je protrljati oči.
Kobasica više nije bilo. On zastenje od iznenađenja i zbunjeno odmahne glavom. Počeše se po glavi i obazre se oko sebe. Svatko je gledao svoja posla. "Kobase!" reče. "Netko mi je maznuo kobase!" Zatim vikne čovjeku do sebe: "Hej, majstore, 'si mi ti maznuo kobase? Jer ako jesi, ja ih hoću natrag."
Čovjek nakratko okrene glavu: "Nisam ja, prijatelju. Ja imam svoje. Ako hoćeš, slobodno uzmi koju."
"Prokletstvo," reče prvi muškarac, "tu su bile i sad ih nema, nema."
Jack Collins pozove Tallyja, ali pas se samo oblizivao, skupljajući i posljednje ostatke masti kobasice s usana i kujući plan za novu pljačku. Spusti se na trbuh i položi glavu na pijesak, usmjerivši nos prema finom, sočnom odresku koji je netko upravo bio spustio na tanjur. Čovjek koji ga se spremao pojesti odvrati pogled na trenutak, a Tally se zaleti i zgrabi ga, ostavljajući svojoj žrtvi tek narezanu rajčicu i nekoliko tragova senfa. Proguta odrezak u jednom zalogaju, a onda se zaputi u potragu za pljeskavicom čiji je miris sasvim lijepo mogao razaznati, a dolazio je s drugog kraja plaže.
"Jesi li mi ti ukrao odrezak?" upita drugi čovjek svog susjeda. Prvi čovjek ponovno vikne: "Tko mi je maznuo kobase?", a uskoro im se pridružio i treći s: "Prokletstvo, gdje se dovraga djenula moja pljeskavica?"
Jack je sve to vidio, pa se odšuljao što je tiše i neupadljivije mogao. Znao je da će se Tally i sam znati vratiti kući i nije mu padalo na pamet ostati dulje i riskirati da ga optuže za ponašanje njegova psa. S ljutitim rudarom ne treba se svaditi.

Crveni pas susreće Johna


"Mislim da se ovaj put neće vratiti", reče Maureen Collins.
"Ovo je najdulje što je ikada ostao izvan kuće", reče Jack odmahujući glavom. Bili su ponešto tužni, ali kao da su oduvijek znali da će ga jednom izgubiti, samo su pokušavali ne misliti o tome.
"Nadam se da ga nije auto."
"Čuli bismo. U ovako malom mjestu svaka se novost pročuje dok si rekao keks. A to pseto ionako ima više života od mačke."
"Čula sam", reče Maureen, "da zna ići od vrata do vrata žicajući hranu."
"Taj nema problema s pronalaženjem klope, to je sigurno", reče Jack.
"Pa, onda je vjerojatno s njim sve u redu. Svejedno je šteta. Nedostaje mi mali druškan."
Tako je Tally naposljetku zauvijek otišao od kuće. Za razliku od većine pasa, koji sa zadovoljstvom provode dane spavajući ili promatrajući život kako prolazi pokraj njih, Tallyju je život bio previše zanimljiv da bi ga proveo na jednom mjestu. Htio je vidjeti kako izgleda svijet, htio je znati što se događa iza sljedećeg ugla, htio se uključiti u zbivanje.
Bio je prepametan da bi vrijeme provodio dosađujući se, a iako je bio sklon mnogim ljudima, još nije pronašao nikoga koga bi mogao istinski voljeti, onako kako se to od pasa očekuje. Nije imao nikoga kome je bio odan. S vremena na vrijeme svratio bi do Maureen i Jacka i uvijek bi mu bilo drago vidjeti ih. Ostao bi nekoliko dana, dobio jelo i piće, ali i on i oni znali su da se ovaj put iselio zauvijek.
Imao je sreće da je grad bio tako pun osamljenih ljudi. Prije nego što su s radom započele željezarije i solana, tamo je živjela šačica Aboridžina i tek pokoji bijelac, ali tek se nedavno grad počeo naglo i masovno razvijati. Gradili su se novi dokovi, nove ceste, nove kuće za radnike, nova željeznička pruga i nova zračna luka. Da bi se sve to izgradilo, u grad su iz svih dijelova svijeta stizale stotine i stotine muškaraca, noseći sa sobom tek svoju tjelesnu snagu, svoj optimizam i uspomene na udaljene domove. Neki su bježali od lošeg života, neki nisu imali pojma kakav bi život željeli imati, a neki su pak imali velike planove o tome kako će vlastitim radom izbjeći siromaštvo i steći bogatstvo.
Polovica ih uopće nije imala korijene, a druga polovica se odmetnula od svojih. Bili su iz Poljske, Novog Zelanda, Italije, Irske, Grčke, Engleske, Jugoslavije, ali i iz različitih dijelova Australije. Većina sa sobom nije dovela žene ni obitelji i privremeno je živjela u velikim barakama koje su dovučene prikolicama čak iz Perta. Neki su bili grubi, neki nježni, neki pošteni, a neki ne. Bilo je svađalica koji su pijani zapodijevali kavge, bilo je tugom shrvanih šutljivaca, a bilo je i onih koji su pričali viceve i koji bi bili veseljaci u bilo kojem di jelu svijeta. Budući da nisu imali žena koje bi ih pazile, lako su se pretvarali u čudake. Neki su znali obrijati glavu i pustiti golemu bradu. Neki su pak znali na tjedan dana otići u Pert, uživati u "protoku na otoku"5 i vratiti se s užasnim mamurlukom i gomilom bolnih tetovaža. Znali su nositi dvije različite čarape i hodati u hlačama punim rupa. Znali su ne prati se tjedan dana ili provesti noć čitajući knjige, tako da su ujutro na posao dolazili umorni i podlivenih očiju. Svi su oni bili pioniri i naučili su živjeti teškim i jednostavnim životom u ovom krajobrazu koji je bio na granici da ga se nazove pustinjom.
Ti bi mišićavi muškarci smjesta zavoljeli Tallyja. U njihovim je životima nedostajalo ljubavi i znali su se osjećati osamljenima čak i kad su bili okruženi kolegama radnicima, pa im je godilo imati psa kojeg mogu podragati i s kojim se mogu pojakariti. Godilo im je imati psa s kojim mogu razgovarati, koji im nikada ne opsuje i kojem je uvijek drago vidjeti ih. I Tally je volio njih, jer bi mu trljali uši, hrvali se s njim, i okretali ga na leđa kako bi mu golicali trbuh. Davali bi mu komadiće mesa iz svojih sendviča i tanjura, a znali su mu čak donijeti i posebnu poslasticu od mesara. Iako ga ponekad ne bi bilo danima, na polici bi, zajedno s alatom i uljem uprljanim krpama, uvijek stajala i limenka pseće hrane i uvijek bi ga čekao komadić kakvog odreska - ostatak nedjeljnog roštilja.
Nitko mu nije znao pravo ime i nije prošlo mnogo prije nego što su ga prozvali jednostavno Crveni pas. Psi vole imati mnogo imena, a Tallyju nije smetalo ako ga netko želi zvati Crveni. Zapravo je Tally i bio crveni pas. Vrstom je bio kelpie6, iz reda Crveni oblak, dobre stare australske pasmine ovčara, vrlo pametne i živahne, iako su neki tvrdili da Crveni pas u sebi ima i krv pastirskoga psa. U njegovu je leglu bilo tri psića, a Tally je ispao prekrasne tamnobakrene boje s jantarnožutim očima i uzdignutim ušima. Rep mu je bio malčice kitnjast, a na ramenima i prsima dlaka mu je bila poput grive. Čelo mu je bilo široko, a nos smeđ, malo prćast na vrhu. Tijelo mu je bilo čvrsto i snažno, a da ga podigne, čovjek bi se iznenadio koliko teži.
Crveni pas dobro se upoznao s ljudima iz Odjela za prijevoz željezarije Hamersley, jer ga je jedan od njihovih vozača autobusa posvojio, postavši tako jedinom osobom kojoj je Crveni pas ikada pripadao.
John nije bio golem i žestok muškarac poput nekih od rudara. Bio je sitan i prilično mlad i životinje je volio iznad svega. Imao je visoke jagodice jer je napola bio Maor, a pričalo se o njemu da je svima prijatelj. Jednoga je dana John sreo Crvenoga psa na ulici u Dampieru, dok je ispred autobusa čekao da stignu neki od njegovih svakodnevnih putnika. Kad je ugledao Crvenog psa, reagirao je nagonskim veseljem spustivši se na jedno koljeno i uzviknuvši: "Hej, momče! Dođi!", pucketajući jezikom i prstima. Crveni pas, zabavljen svojim mislima, zastao je i pogledao ga. "Dođi, druškane", rekao je John, na što je Crveni pas mahnuo repom. "Hajde dođi i lijepo pozdravi", rekao je John.
Crveni se pas približio, a John se sagnuo i posegnuo za njegovom desnom šapom. Uzeo ju je u ruku govoreći: "Drago mi je da smo se upoznali, majstore." Zatim mu je obuhvatio glavu objema rukama i zagledao mu se u oči. "Baš si ljepotan", rekao je, a Crveni pas odmah je znao da će mu od tog trenutka nadalje život krenuti novim smjerom.
Kad su se rudari pojavili da žutim autobusom pođu na posao, zatekli su Johna kako sjedi na vozačevu sjedištu i Crvenog psa koji se smjestio na sjedištu iza njega.

Crveni pas i Nancy Grey


Jednoga dana u autobusu se pojavila osoba koju nitko nikada prije nije vidio. Nancy Grey bila je nova u gradu; došla je raditi kao tajnica za željezariju Hamersley i nikada nije čula za Crvenoga psa.
Kad se svog prvog radnog dana popela u autobus koji će je povesti na posao, našla se okružena rudarima, a jedino slobodno sjedište bilo je ono iza vozača, no na njemu se bio smjestio nekakav crvenodlaki pas. Ona odmjeri redove nacerenih muškaraca, a onda se zagleda u crvenoga psa koji je okrenuo glavu kao da je uopće nije primijetio.
Nitko od muškaraca nije joj ponudio svoje sjedište, jer su svi željeli vidjeti što će se dogoditi kad Nancy pokuša pomaknuti Crvenog psa.
"Dolje!" reče Nancy, ne imajući namjeru trpjeti bezobraštine od nekakve životinje. Crveni joj pas uputi jedan pogled, a onda se još odlučnije smjesti na sjedištu.
"Zločesti pas!" uzvikne Nancy, a Crveni pas podigne laloke i potmulo zareži na nju. Nancy se osjeti pomalo šokiranom te se povuče, iako je u isto vrijeme bila gotovo sigurna da je pas nikada ne bi ugrizao. Izraz lica nekako nije mu bio dovoljno prijeteći. Muškarci u autobusu stanu joj se smijati. "Nema šanse da ga maknete odande!" reče jedan od njih.
"To je njegovo sjedište", reče drugi. "Ako ga Crveni želi, nitko drugi nema pristupa."
Nancy se okrene prema muškarcima porumenjevši. Bilo je to ponižavajuće da je nadigraju jedan običan pas i gomila rudara. Odlučna da ne popusti, ona se oprezno spusti na sam rub sjedišta, pazeći da ne uznemiri Crvenoga psa.
Međutim, Crveni se ipak uznemirio. Ta, to je njegovo sjedište i svi to znaju. Štoviše, njegovo je bilo cijelo sjedište, a ne tek polovica. Od trenutka kad je sreo Johna, vozio se koliko mu je drago autobusima željezarije, bez obzira na to tko je sjedio za upravljačem, i uvijek je na raspolaganju imao sjedište iza vozača. Bilo je to njegovo sjedište, njegovo i ničije više. On pokaže Nancy zube i ponovno zareži.
"Ma, vidi te, zar nisi sladak?" reče ona, ali se ne pomakne.


Crveni pas uvidje da prijetnje ne pomažu, te odluči izgurati je sa sjedišta. Okrene se, gurne njušku pod njezino bedro i gurne. Ona se začudi njegovoj snazi i zamalo padne. Iza nje muškarci se ponovno nasmiju, što je učini još odlučnijom.
"Ne mičem se odavde", reče ona psu ispod glasa, "prema tome, morat ćeš me otrpjeti."
No, ni Crveni se pas nije predavao, te je nastavio gurati Nancy sve dok joj na sjedištu ne bijaše ostao tek majušan dio stražnjice. Odluči daju je naučio pameti, te je ostavi tako skutrenu, u tom neudobnom položaju.
Sljedeći je dan Nancy ponovno bila u autobusu, a bio je tamo i Crveni pas, i opet na sjedištu iza vozača. "O, ne", pomisli ona, jer je autobus ponovno bio pun i svi su muškarci čekali da vide što će se dogoditi. Ljudi u uredu ispričali su joj o psu kad je dan prije stigla na posao i sada je znala da se radi o psu koji putuje uokolo kako mu se prohtije. Živio je uglavnom u radionicama odjela za prijevoz, pomno prateći što se zbiva oko njega i bio je punopravni član Sindikata transportnih radnika. Kad u radionicama ne bi bilo dovoljno živosti, stao bi se vozikati uokolo. Ponekad bi putovao cisternama, ponekad službenim kamionetima, a ponekad divovskim vlakovima.
Kako je upoznavao sve više ljudi, počeo se voziti i u osobnim automobilima. Čovjek je za upravljačem uvijek morao biti oprezan, jer Crveni pas nikada nije zaboravljao vozilo u kojem se jedanput vozio, pamteći ne samo boju, već i zvuk motora, te bi čekao uz cestu sve dok jedan od tih automobila ne bi naišao. Zatim bi prilično iznenada istrčao na cestu ispred auta, tako da je vozač morao uz škripu guma zaustaviti vozilo u mjestu i pustiti psa unutra. S vremenom ste se morali naučiti paziti da vam pred auto ne izleti Crveni pas, baš kao što ste morali paziti na valabije7 i crvenkaste goleme klokane. Crveni je pas uvijek zahtijevao prednje sjedište, pogotovo u službenim autobusima, naročito kad je John sjedio za upravljačem i to je bilo to.
Nancy sjedne malo bliže Crvenom psu nego što je to učinila dan prije, a on je odmjeri postrance dok su mu bjeloočnice sijevale, kao da je se sprema ugristi. No, umjesto toga, on ponovno gurne njušku pod njezino bedro pokušavajući je izgurati sa sjedišta. Nancy je bila svjesna smijuljenja muškaraca u autobusu pa je, skupivši sve dostojanstvo koje je imala u sebi, rekla: "Jedno je sigurno, a to je da nijedan od vas nije kavalir."
Činilo se da je Crveni pas ponešto zatečen tom izjavom, te se uspravio i stao se pretvarati da na njegovu sjedištu nema nikoga osim njega. Ako već ne može izgurati tu tvrdoglavu ženu, morat će se prema njoj odnositi s prijezirom koji njezino ponašanje zaslužuje. On joj čak dopusti da na sjedište smjesti malčice veći komad stražnjice.
Sljedeće je jutro Crveni pas uvidjeo da s veseljem iščekuje da Nancy sjedne na njegovo sjedište, a kad je ona to i učinila, nije s više trudio gurnuti je prema rubu. Pomislio je da bi se mogao ponašati pomalo rezervirano, kao da je ne primjećuje, ali kad je Nancy rekla: "Bok, Crveni!" i potapšala ga po glavi, nije si mogao pomoći a da se malčice ne nasmiješi, onako kako to psi već čine. Udari repom o sjedište, samo jedanput, a onda nastavi gledati kroz prozor, ne želeći odmah na početku previše popustiti.
Nancy se nije osvrnula preko ramena, ali je znala da su rudari impresionirani i da je više ne misle zadirkivati. Znala je da je, pobijedivši Crvenog psa, zabilježila pobjedu i nad muškarcima u autobusu.
Od tog trenutka nadalje, Crveni pas i Nancy postali su prijatelji. Nije bilo puno onih koji su to pokušali, ali Nancy je mogla sjesti pokraj njega kad god bi to poželjela.

Nancy, Crveni pas i John


Tih dana u okolici nije bilo mnogo neudanih djevojaka, pa je, ako bi se koja pojavila, to u mladih neoženjenih muškaraca rađalo golemo uzbuđenje i zanimanje. Nagađali su kakva bi djevojka mogla biti i ima li tko izgleda da je izvede van. Kad bi koga primijetili kako čavrlja s djevojkom, drugi bi ga muškarci zbog toga zadirkivali: "Iskušavaš izglede, ha, majstore?" ili: "Zašto misliš da bi pošla za takvog mršavka kakav si ti, pokraj poštenih momaka poput nas?"
John je površno upoznao Nancy jer joj je Crveni pas dopuštao da u autobusu sjedi pokraj njega iza vozačeva sjedišta, tako da je u vožnji uspijevao s njom razmijeniti pokoju riječ. Prvi su put pošteno porazgovarali jednoga dana kad je Crveni pas ispustio tako užasan smrad da su morali evakuirati cijeli autobus, sve dok se nije dovoljno provjetrilo da se popnu natrag. Čak je i Crveni pas sišao i strpljivo čekao, umiljato mašući repom, kao da očekuje da mu tko čestita.
John stidljivo pogleda Nancy, a ona mu se osmjehne. Zatim se oboje prignu kako bi Crvenog psa potapšali po glavi, te im se ruke dodirnu. Oboje se nasmiju, pomalo s neugodom, a onda John reče: "Jeste li čuli što se dogodilo jučer? Autobusom je upravljao novi vozač, pa je pokušao izbaciti Crvenog."
"Zaista?" reče Nancy.
"Da, ali Crveni pas to nije htio trpjeti, pa je režao na tog vozača, a onda su i dečki stali vikati na njega i izrugivati mu se."
"I onda?"
"E, onda su mu momci objasnili kako stoje stvari, pa je novi vozač morao dopustiti Crvenom da ostane. U svakom slučaju, kad je stigao u garažu i počeo postavljati pitanja, rekli smo mu za Crvenog, tako da je sada malo osvješteniji."
"I ja sam neki dan vidjela nešto smiješno, pomalo poput toga", reče Nancy. "Crveni je bio u trgovačkom centru, a znate da na vratima stoji znak 'Zabranjen ulaz psima', a on je ležao tamo na ulazu jer je vani bilo kao u pećnici, a on voli klimatizirani zrak i nitko ga nikada ne pokušava istjerati jer on nije bilo kakav pas."
"Da, znam", reče John.
"E, sad u trgovačkom centru radi jedna nova žena, znate? Ime joj je Patsy ili tako nešto i nije znala ništa o Crvenom. I vidi ona njega kako tako leži na ulazu, a unutra je sve bilo puno momaka jer je bilo vrijeme ručka, pa su svi sjedili uokolo i žvakali svoje sendviče i pileće batke. No, vidi Patsy tako Crvenog psa i zapovjedi mu da izađe, no on se i ne pomakne. I zgrabi ona njega za ogrlicu, pa ga izvuče van, dok se on, odlučan da ne ode, šapama divljački upinjao o popločeni pod. Patsy zatvori vrata, ali nije prošla sekunda, kad evo ti Crvenoga ponovno unutra, leži izvaljen na istom onom mjestu na kojem je ležao i prije. I sad Patsy počne dizati frku, pokuša ga iznova izvući van, a dečki se stanu buniti, zviždati joj i bacati na nju pileće kosti i narančine kore, tako da ona naposljetku odustane. Sada je i ona prosvijećena."


"Pravi si ti pas", reče John, a onda ga jedan od rudara potapše po ramenu: "Slušaj, majstore, mi moramo na posao, pa hajde, budi dobar i provjeri može li se unutra preživjeti." John gurne glavu u autobus i onjuši. Zatim objavi: "Žao mi je, momci, ali još je malko oporo.
Morat ćete se još malo strpjeti."
Rudari stanu gunđati, a John se obrati Nancy: "U ljetnom kinu prikazuju novi film. Biste li ga voljeli pogledati?"
"Koji film?" upita ona.
"Ne sjećam se", reče John. "Ali kažu da je dobar."
"Dobro, onda", reče Nancy. "Vjerovat ću vam na riječ."
Te večeri, kad su se imali sastati, John je oprao svoj automobil i poprskao unutrašnjost osvježivačem zraka i tekućinom protiv komaraca. Pažljivo se brijao, tako da se ne poreze, nanio na lice ponešto previše losiona poslije brijanja i odjenuo čistu novu košulju i svježe izglačane hlače. Toga se poslijepodneva bio ošišao i ulaštio cipele. Sve što je još morao učiniti bilo je uteći Crvenom psu i otići po Nancy. Pokupiti Nancy neće biti teško, ali Crveni će mu pas zacijelo stvarati poteškoće, jer mu je bio toliko odan da ga je slijedio gotovo cijelo vrijeme i teško je podnosio duga razdoblja tijekom kojih mu John nije bio na oku. Kad bi John igrao nogomet, Crveni pas utrčao bi na igralište i pridružio se igri, a kad bi John igrao kriket, Crveni bi pas za to nekako doznao pa bi i tada utrčao na igralište, domogao se loptice prije nego što bi do nje uspjeli doći igrači u polju, te bi se s njom u ustima stao igrati lovice.
John je bio čvrsto odlučio da neće dopustiti da mu Crveni pas pokvari izlazak s Nancy, pa ga je pozvao i rekao mu neka uskoči u auto. Odvezao ga je skroz do Odjela za prijevoz željezarije Hamersley, gdje ga je ostavio, upozorivši vozače da ga zabave pod svaku cijenu. Zatim je pošao po Nancy i odvezao se s njom do Karrathe, u ljetno kino.
Parkirao je automobil pokraj ostalih, a uskoro su se svjetla ugasila i počeo je film. John je bio otvorio krov auta, pa su mogli vidjeti zvijezde koje su svjetlucale na nebu iznad njih. Večer je bila lijepa i topla, a zrikavci su zrikali u visokoj travi oko njih. John ponudi Nancy limenku piva i reče: "Biste li popili malo? Fino je i hladno."
"Ne, hvala, Johne", reče Nancy odmahujući glavom. "Nikada nisam voljela pivo."
John se osjeti razočaranim, jer je sam volio pivo, ali je znao da nije baš ugodno poljubiti nekoga tko ga je pio, ako ga niste i sami kušali. Poljubac tad ima užasan i ustajali okus. Kako se nadao da će kasnije uspjeti poljubiti Nancy, s oklijevanjem odluči da ni sam neće piti. Pretvarao se da gleda film, dok je zapravo smišljao kako da rukom ovije Nancyna ramena a da to ne bude posve očito. Pričekao je strašan dio filma, a kad je Nancy vrisnula, on položi ruku na njezina ramena, tobože samo da je utješi.
Sljedeći je problem bio kako je poljubiti. Činilo se da se prava prilika baš nikako ne ukazuje. Pomislio je da će vjerojatno morati pričekati onaj trenutak ispunjen nelagodom kad je bude otpratio do vrata, gdje će joj poželjeti laku noć.
Ona spusti glavu na njegovo rame i malčice se promeškolji, pa joj John uspije utisnuti poljupčić na sljepoočnicu. Stvari su bez daljnjega išle kako treba. Baš se spremao riskirati pošteni poljubac, kad začuju silno grebanje po vratima automobila. John je na njima već imao nekoliko ogrebotina, i to takvih da je boja bila u potpunosti izgrebena.
"O, ne", reče on.
" Što je to bilo?" upita Nancy.
"Crveni", odvrati John. "Pronašao nas je."
Crveni pas iznova zagrebe po vratima, a John uzdahne.
"Zar ga nećeš pustiti unutra?" upita Nancy.
"Ne ako baš ne moram. Znaš već kakav je."
"Ne budi zločest, Johne. Pusti ga unutra."
"Dolazi na sve filmove", reče John, "i uvijek želi sjediti s nekim koga poznaje. Zacijelo ga je netko povezao."
"Ja ću ga pustiti unutra", reče Nancy. Otvori stražnja vrata i Crveni pas uskoči unutra, veselo mašući repom i s obješenim jezikom.
"Nisi to smjela učiniti, Nance", reče John.
Neko se vrijeme činilo kao da će sve biti u redu. Crveni pas smjestio se na stražnjem sjedištu i gledao film, uzbuđujući se samo kad bi se na platnu pojavila kakva životinja, a John je uspio oviti ruku oko Nancynih ramena tijekom novog strašnog prizora. I ponovno je njezina glava počivala na njegovu ramenu, i ponovno je John lagašno poljubi u sljepoočnicu. Uto se Crveni pas prednjim nogama osloni na sjedišta ispred sebe i gurne glavu između njih. "Pa on je ljubomoran!" uzvikne Nancy, a John mu zapovjedi da se vrati na stražnje sjedište i da se umiri. Na filmu se razvijala romantična scena, pa John odabere taj trenutak da poljubi Nancyne usne, kad iz stražnjeg dijela automobila dopre do njih odvratan smrad.
"Fuj", uzvikne John, a Nancy otvori vrata i iskoči van. "Crveni," reče John umorno, "ti si prava gnusoba od psa."
Crveni pas doimao se zadovoljan samim sobom, a John i Nancy te se večeri nisu uspjeli poljubiti. Bila je to još jedna od onih romantičnih priča koje samo što se nisu odigrale. John je običavao govoriti da zacijelo neće smjeti imati djevojku sve dok se bude družio s Crvenim psom.

Crveni i psi iz visokog društva


Jednoga je dana Crveni pas ležao ispod radne klupe u Odjelu za prijevoz željezarije Hamersley, kad je osjetio nekakav unutarnji nemir. Oko njega se nije zbivalo bogzna što, a danas nekako nije bio raspoložen ni voziti se uokolo autobusima. Bio se sprijateljio s jednim od strojovođa onih golemih lokomotiva koje su prevozile željeznu rudaču od Mt. Tom Pricea do Dampiera, pa se već nekoliko puta bio provezao cijelim tim putem i natrag. Trebalo mu je za to mnogo vremena, ali uživao je sjediti u kabini strojovođe i promatrati krajolik kako mu prolazi pred očima. U večernjim satima vidio bi klokane i njihove male rođake, valabije, a volio je i izgled jezeraca zasjenjenih bijelim eukaliptusima na mjestima gdje su protjecali potoci.
Danas, međutim, Crveni pas nije bio raspoložen provesti nekoliko sati u vlaku, iako je kasnije mogao posjetiti Paraburdoo, kamo ga je mogao povesti neki od rudara. Danas je Crveni pas imao osjećaj da se događa nešto zanimljivo. Bio je sjajan kad je trebalo naslutiti da će se nešto zanimljivo dogoditi, pa se tako znao pojaviti kako bi nadzirao operacije nečijeg useljenja u novu kuću, nakon čega bi se, naravno, iznova pojavio nekoliko dana kasnije, na zabavi priređenoj u čast novoga doma.
Crveni se pas ukrca na jedan od dugih žutih autobusa koji voze u Dampier. Netko je sjedio na njegovu mjestu, pa je morao režati sve dok čovjek nije rekao: "U redu, u redu, Crveni, sve mi je jasno", te mu je bez pogovora prepustio sjedište pomaknuvši se u stražnji dio vozila. Na križanju s glavnom cestom, Crveni pas povuče vozača za rukav i stane izvoditi ludorije sve dok on nije zaustavio autobus. Crveni siđe i zaputi se pričekati neki od poznatih automobila.
Uskoro je prepoznao buku motora Patsyna auta. Imao je labave podizače ventila i malu rupu na ispušnoj cijevi. Čim se pojavio, Crveni istrči pred njega, a Patsy proklize zakočivši.
"Zamalo sam doživjela srčani udar zbog tebe", reče ona posežući prema suvozačevim vratima da ga pusti unutra. Crveni pas uskoči i stane glavom mahati na neobičan način, što Patsy ispravno protumači kao zahtjev da otvori prozor na njegovoj strani. Zatim se zajedno odvezu, on s glavom izbačenom kroz prozor kako bi uhvatio zraka, a ona oporavljajući se nakon tako iznenadnog zaustavljanja.
"Jednoga dana", reče ona Crvenom psu, "netko će te pregaziti."
Crveni pas ne pokaže da je uopće čuo tu primjedbu. Bio je naviknut na grdnju pa ju je prihvaćao s onom zabavljenom indiferencijom s kojom bi slon slušao zanovijetanje miša. I Patsy je prihvaćala činjenicu da Crveni pas ima vlastitu logiku. Naučila je to na vlastitoj pogreški, jer ga je upravo ona bila pokušala izbaciti iz klimatiziranog supermarketa. Crveni joj je pas odonda prirastao srcu i poštovala ga je koliko i svi drugi, te je uvijek bila na oprezu za slučaj da mu zatreba vožnja autom. Jedanput ga je čak vozila i veterinaru, ali to je već druga priča.
Prolazili su pokraj blistavih bijelih bazena soli dampierske solane i pokraj uskoga korita Potoka od sedam milja. Crvenom psu činilo se kao da na vjetru njuši tek naznaku mirisa mnogih drugih pasa.
Patsy je željela skrenuti nadesno prema industrijskoj zoni Karrathe, ali Crveni pas imao je drugačije zamisli. Natjerao ju je da stane na skretanju, pa je iskočio kroz prozor, prešao cestu i otrčao prema središtu grada. Neko se vrijeme zabavljao natjeravajući sjene ptica i zaskakujući ih, a onda je iznova osjetio miris pasa.
Crveni pas volio je neke pse, ali se s onima koje nije volio često upuštao u borbe. Nikada se nije bojao okršaja, ali mu je išlo na živce da ga poslije premazuju antisepticima od kojih su ga ozljede pekle, pa je svađe izbjegavao ako se nije radilo o zaštiti osobne časti ili o izrazitom neslaganju s kakvim psom. U ovom slučaju nije u zraku namirisao nijednog od svojih neprijatelja. Slijedio je svoj nos sve dok nije stigao do ledine na kojoj će jednoga dana izrasti parkiralište za trgovački centar Karrathe. Ondje, na vlastito oduševljenje, ustanovi da se doista zbiva nešto zanimljivo.
Većina je ljudi imala pastirske pse ili kelpije ili mješance, ali neki su ljudi u Pilbari imali pse s rodovnicima. Oni su se svojim životinjama silno ponosili te su žalili što nikada nemaju prilike pokazati ih i drugim ljudima, pa su tako osnovali pseći klub pod čijim su pokroviteljstvom počeli organizirati izložbe i natjecanja. Sastajali bi se unaprijed dogovorenim danima, unaprijed bi izabrali suce i otisnuli rozete i svjedodžbe, a natjecateljima su mahnito podrezivali pokoju neposlušnu dlaku, šamponirali im i češljali krzno, nastojeći prikriti nesavršenosti, te ih podvrgavali strogim režimima dresure.
I evo ih ovdje. Bilo je tu trkaćih pasa iz Whim Creeka, rotvajlera iz Roebournea, pudla iz Pord Hedlanda, terijera iz Carnarvona, pekinezera iz Paraburdooa, buldoga iz Pannawonice, korgija iz Coral Baya, dalmatinera iz Dampiera, engleskih ovčara iz Exmoutha, a bio je tamo čak i jedan mješanac iz Mungaroona, za kojeg je vlasnik tvrdio da pripada nekoj novoj pasmini.
Procedura je stigla do trenutka u kojem su svi natjecatelji bili postrojeni u vrstu, čekajući da istupe po svoje nagrade, dok su se suci dogovarali jedni s drugima kako bi zbrojili sve bodove i donijeli konačne odluke.
Crveni pas promotri taj čudnovat prizor s velikim zanimanjem i odluči da su, od svih prisutnih ljudi, suci zacijelo oni najvažniji. Kako bi ostavio trag, Crveni pas dostojanstvena držanja priđe njihovu stolu i popiški jednu od njegovih nogu. Ostavivši tako svoju posjetnicu, on se polako prošeće duž vrste ušminkanih pasa i njihovih jednako ušminkanih vlasnika. Pse je potpuno ignorirao, ali je prepoznao mnoge kuje kojima se udvarao diljem Pilbare i koje je posjećivao kad god bi ga netko poveo u tom smjeru. On ih veselo pozdravi njuškanjem i pozivom na igru, na užas vlasnika na čije se upravo smiješne i panične pokušaje da ga otjeraju jednostavno nije obazirao.


Suci koji su u međuvremenu promatrali intervenciju Crvenog psa doimali su se zabrinutima, ali i zabavljenima. Neki od njih vozili su Crvenoga u vlastitim automobilima i znali su da se radi o mjesnoj atrakciji. Kasnijih su godina čak izglasali i odluku da se slika njegove glave stavi na službenu značku njihova kluba, ali tog su se časa s nelagodom pitali što učiniti. Crveni pas prištedio im je, međutim, daljnje nevolje jer se, nakon što je paradnim korakom prošao duž vrste pasa u jednom smjeru, sada okrenuo zaputivši se u suprotnom, kao da je i sam sudac koji treba donijeti tešku odluku.
Napokon ponovno priđe sudačkom stolu i iznova ga zapiša, iako ovaj put drugu nogu, a onda odluči poći kući. Odskakuće natrag na cestu da pričeka kakav poznati automobil. Natrag u Dampier povela ga je Nancy Grey, posebno pazeći na to da svi prozori na njezinu autu budu sasvim spušteni.
Jedan od Johnovih prijatelja nazvao ga je te večeri na telefon i ispričao mu čime se njegov pas bavio to poslijepodne. John pogleda Crvenog psa, koji je čvrsto spavao u kutu, i nasmije se. Reče: "Čudim se da nije jednostavno skočio na taj stol i dodijelio sam sebi sve nagrade."

Skupa ozljeda Crvenog psa


Jednoga jutra Nancy drhtavih prstiju okrene broj Odjela za prijevoz željezarije Hamersley. Nazvala je u doba stanke za čaj, pa joj se gotovo isti trenutak netko javio. "Je li John tamo?" upita. "Zaista je važno."
John se javi, a dok je slušao Nancyne riječi, problijedi u licu. "Radi se o Crvenom", reče Nancy.
"Što se dogodilo? Što je?"
"Gledaj, Johne. Žao mi je što ti to moram reći, ali Crveni je nastrijeljen."
"Nastrijeljen? Kako to misliš - nastrijeljen?"
"Upravo sam ga pronašla. Ovaj čas. Vukao se duž ceste nedaleko od Potoka od sedam milja. Netko ga je nastrijelio."
Što je John nakon toga izrekao, o čovjeku koji mu je nastrijelio psa, ostavljam mašti čitatelja. Psovao je i psovao, a onda, uvidjevši da je Nancy još na vezi, reče: "Oprosti zbog ovoga, Nance, nisam si mogao pomoći."
"Sve je u redu, Johne", reče ona. "I ja mislim isto. Čovjek mora biti bolestan u glavi da hoda okolo pucajući u pse."
"Gdje je?" upita John.
"Ovaj, sa mnom je u autu bila Patsy, pa je ona ostala s njim tamo kod Potoka od sedam milja, a ja sam pošla potražiti telefon. Vidi, još malo pa će se veza prekinuti. Vratit ću se onamo i čekati te, može?"
John spusti slušalicu pa se onako blijed, zabrinut i ljut okrene dečkima koji su slušali njegovu stranu razgovora, šalice s čajem napola prinesene ustima. "Gdje je najbliži veterinar?" upita.
"U Port Hedlandu", reče Jocko koji je porijeklom bio Škot, a u Pilbari je živio već nekoliko godina.
"Uh, to je četiri sata vožnje", uzvikne John. "Mogao bi iskrvariti prije nego što stignemo."
"Idem ja s tobom, prijatelju," reče Jocko, "pružit ću mu prvu pomoć." Jocko je honorarno radio za ekipu prve pomoći Bolnice St. John i znao je gotovo sve o zaustavljanju krvarenja.
"Idem i ja", reče Giovanni, kojeg su svi znali po nadimku Vanno.
"I ja", reče Piotr, poznat pod nadimkom Peeto.
John ode k voditelju smjene i vrati se nakon nekoliko minuta. "Dobra vijest: možemo ići, a on će organizirati skupljanje novca za troškove veterinara. Nazvat će neke dečke, tako da ima dovoljno vozača autobusa. Loša vijest je da će nam današnju dnevnicu oduzeti od plaće."
Lica se muškaraca malo izduže, ali nijedan od njih ne odustane od polaska. Crveni pas ipak je bio poseban, a sada je bio u životnoj opasnosti. Crveni se vozio sa svakim od njih, voljeli su ga i ponosili se njime, pa izgubiti dnevnicu na račun Crvenog psa nije za njih bila prevelika žrtva.
Jocko je "posudio" jednu od kutija prve pomoći iz radionice, pa oni istrče van i natrpaju se u Johnov Holden8. Zatim odjure velikom brzinom, ostavljajući iza sebe oblak crvene prašine sve dok nisu stigli do asfalta autoceste.
Kod Potoka od sedam milja opaze Nancyn auto, dok su Patsy i Nancy klečale pokraj njega, bdijući nad tužnom gomilom crvenoga krzna koje je ležalo među kamenjem. Oni poskaču iz automobila, a John ispruži ruku i podraga Crvenog psa po glavi s riječima: "Zdravo, momče". Crveni pas slabašno mahne repom na zvuk gospodareva glasa. "Što su ti to učinili?" upita John. Crveni pas držao je glavu na tlu kao da je već preumoran da razmišlja o bilo čemu. Osjećao je groznu oštru bol u nozi, a misli su mu postajale mutne i nepovezane. Kao da je dio nečijeg tuđeg sna, sna u kojem ne možeš shvatiti što se zbiva, jer nije tvoj.
"Isuse, pogledaj ovo", reče Peeto. On pokaže rukom prema stražnjoj nozi Crvenog psa. Krzno boje hrđe bilo je natopljeno zgrušanom tamnocrvenom krvlju, a svježa je pritjecala odnekud ispod dlake. John jedva da je mogao progovoriti. Mislio je da će Crveni zacijelo iskrvariti i ta ga je pomisao toliko rastuživala da je imao osjećaj kako mu se grlo više nikada neće opustiti. Nije želio plakati pred prijateljima, ali oni su znali kako se osjeća, jer su se oni osjećali jednako tako. Taj je pas postao dijelom njihovih života pa su i sami duboko u želucu osjećali onu strepnju koju donosi spoznaja da ćeš izgubiti biće koje voliš.
"Što misliš, Jocko?" upita John.
Jocko se spusti na koljena i otvori kutiju prve pomoći. Iz nje izvadi male škare i stane šišati krzno oko rane. Zatim ga pažljivo ukloni i uskoro su mogli vidjeti dvije tamne rupice iz kojih je pri svakom udaru psećeg srca tekla crvena krv. On očisti ranu antiseptičkom tekućinom i nagne se da je bolje prouči. "Moramo zaustaviti krvarenje, da bi se krv mogla zgrušati i pretvoriti u krastu", reče, gotovo sebi u bradu, a onda od vate načini dva mala tampona, natopi ih liječničkim alkoholom i nježno ih utakne u rupice. Crveni pas trgne se od boli, ali se ne pobuni. Zatim Jocko preko rane zalijepi dva velika jastučića od gaze. Potom ustane i pogleda ostale. "To bi trebalo pomoći", reče.
Nancy upita: "Možemo li mi sada stvari prepustiti vama, dečki? Hoćete li moći sami?"
"Trebali bismo", reče John. "Slušajte, vas dvije ste stvarno bile sjajne. Ne znam kako da vam zahvalim. Stvarno ne znam."
"Učinile bismo i više za tog crvenog vraga", reče Patsy pa se nagne nad Crvenog psa i protrlja mu uši. "Bit će sve u redu", reče.
Dvije se žene odvezu, mašući im kroz prozore, a John baci ključeve auta Peetu. "Ti vozi, majstore. Ja ću sjesti otraga s Crvenim." On podigne psa u naručje, a Jocko mu otvori vrata automobila. On uđe uz male poteškoće, a Jocko se ukrca s druge strane. Crveni pas ležao je preko njih dvojice, s glavom u Johnovu krilu dok je Jocko bdio nad njim spreman nositi se s bilo kakvom komplikacijom koja bi mogla nastupiti.
Peeto je vozio nešto brže nego što je bilo dopušteno. Uglavnom su šutjeli, ali bi svako malo jedan od njih dao oduška gnjevu što su ga osjećali prema onome tko je nastrijelio Crvenog psa.
"Ja bih ga strpao u drobilicu rudače u rudniku", reče Vanno. "Da znate da bih."
"A ja bih volio da mi se pruži prilika zgaziti ga autom", reče Peeto. "Volio bih se naći na pješačkom prijelazu baš u trenutku kad on naiđe, pa da mu lijepo i uljudno stanem, a onda da nagazim na gas i pretvorim ga u palačinku."
"A ja bih ga samo volio udariti šakom u lice", reče Jocko. "Samo jedanput. Za zadovoljštinu. I onda bih jednostavno odšetao dalje."
John je samo zurio u Crvenog psa, koji je teško disao u njegovu naručju, pa reče: "Nemoj umrijeti, ti gnusobo od psa, samo mi nemoj umrijeti." Neprestano je gledao u ranjenu nogu, kao da će od toga psu biti bolje.
Peeto je vozio na gornjoj granici snage motora pa su uskoro jurili Sjevernoobalnom autocestom. Prošli su kroz Roebourne, nekoć tako važan grad, sada napušten i oronuo, preko presušenih korita potoka, prema Sherlock Homesteadu. Muškarci nisu mogli ne primijetiti u kolikom su broju automobili ubijali klokane i valabije, koji su u užasnom stanju mrtvi ležali uz cestu.
"Trebali bi učiniti nešto u vezi s tim", reče Vanno. "Upravo sam izbrojio deset strvina u pet kilometara."
"Trebali bi podići ograde", reče Peeto.
"Oni ti preskoče ograde", reče Jocko. "A farmeri ionako likuju što ih se više pregazi, pa tko će onda podići ograde?"
"Samo se pitam," reče Vanno, "kako to da ih još uopće ima, kad ih toliko nastrada na autocestama."
"Zato što ih je jedno mnoštvo", reče Jocko. "Neiscrpno mnoštvo."
"Ma," reče Vanno, "kad su tako glupi. Vide auto s upaljenim svjetlima i skoče ravno preda nj i bum, to je to. Gomila krvi i mesa i nema više klokana. Znate, jedanput sam vidio valabija uz cestu. Bilo je rano, jako rano pa sam usporio i pustio ga da odskakuće preko ceste. I taman kad sam ponovno stao na gas, on ti skoči natrag, ravno preda me i što sam mogao učiniti? Baš ništa. Što da čovjek učini s tako glupim stvorom?"
Jocko podraga Crvenog psa po leđima i reče: "Ti bolje pripazi na sebe, staro momče, jer kako ti iskačeš pred automobile, jednom ćeš završiti poput svih ovih klokana."
Sa sunca se na povaljenu travu slijevalo kipuće svjetlo od kojeg su se u zraku iznad otoka koji su plutali na vodi stvarali čudesni oblici. Zrak je od vrućine titrao i nad cestom ispred njih, pa Peeto katkada nije znao je li sigurno ili nije preteći traktore i natovarene kamione. Činilo se da će se putovanje otegnuti unedogled, a Johna je neprekidno mučilo pitanje hoće li Crveni pas živjeti dovoljno dugo da uopće stigne do veterinara. Bio je vrlo tih i miran, a disanje mu je postalo plitko i nepravilno. Njegov je vlasnik u trbuhu još osjećao grozomoran strah od kojeg mu je bilo mučno, a razmišljao je o tome kako su se sjajno zabavljali on i njegov pas i kako su ti dani možda zauvijek prošli. Kad su napokon stigli u Port Hedland nakon što su gotovo četiri sata vozili tim negostoljubivim krajolikom, osjećao se kao da je već bio na Mjesecu i natrag.


Peeto doveze automobil ravno do stare gradske jezgre, uz more, i zaustavi ga ispred trgovine tiskovinama u Ulici Wedge. Vanno iskoči iz auta i utrči u trgovinu. "Gdje je veterinar?" upita iz vedra neba, a žena posegne pod pult i izvadi telefonski imenik. Pruži mu ga, a Peeto ga stane užurbano listati, zapamti adresu tako što ju je ponovio sam sebi nekoliko puta i potrči natrag do auta. "Hvala i vama", dobaci žena za njim sarkastičnim tonom.
Imali su sreće da su u Port Hedland stigli u operativno vrijeme i da veterinar nije bio prezauzet drugim pacijentima. Kad je John ušao u ordinaciju s Crvenim na rukama, veterinar je upravo obrađivao zadnjeg pacijenta tog dana, mačku koju su doveli na redoviti pregled.
"Što imamo ovdje?" reče veterinar promatrajući četvoricu zabrinutih muškaraca u odorama vozača željezarije Hamersley, s otrcanim kapama na glavama. "Unesite ga, momci."
Veterinar zamoli Johna da položi psa na stol, pa podigne gazu koja je sada bila gotovo crna od zgrušane krvi. "Dobar posao", reče veterinar. "Tko te sredio?"
"Ja, majstore", reče Jocko. "Nadam se da nalikuje na nešto."
"Niste mogli učiniti ništa bolje", reče veterinar. "U pogrešnoj ste profesiji."
"Drago mi je da nisam posve začepio ranu." Jocko se doimao kao da je ponosan na samoga sebe, a Vanno ga udari po leđima. "Bravo", reče mu.
"Hoće li se oporaviti?" upita John.
"Ne možemo još znati", reče veterinar. "Najprije moram izvući te metke." Zatim se veterinar podrobnije zagleda u životinju i usklikne: "E, pa ako ovo nije Crveni pas..."
"Isuse," reče Peeto, "kako znate?"
"Ovog psa" , reče veterinar, "znaju svi. Prvi put kad sam ga susreo, bilo je to u Pretty Poolu, čekali smo stubište do Mjeseca9 i svi smo ponijeli ponešto za okretanje na roštilju, a ovaj ovdje druškan pojeo je moju salamu, a mojem je susjedu maznuo odrezak. Svi znaju Crvenog psa."
"Zar se mnogo motao ovuda?" upita John zaprepašteno. Crveni pas većinu vremena provodio je vjerno slijedeći gospodara i bilo je teško zamisliti da je imao vremena za tako duga putovanja.
"Kad god bi se spremao kakav događaj," reče veterinar smijući se, "Crveni pas stigao bi vlakom i otišao nakon što bi događanje završilo. Mislim da u okolici ima i nekoliko djevojaka, jer sam primijetio da moji najmlađi pacijenti ponešto nalikuju na njega."
"Dobar momak", reče Jocko milujući ga po njušci.
Muškarci su sjedili u čekaonici dok su veterinar i medicinska sestra vadili metke. Nisu imali bogzna što reći jedno drugome, pa su samo razmjenjivali poglede i nadlanicama brisali znoj s čela. Iščekivanje je bilo nepodnošljivo, jer se činilo da se Crveni pas bori za život i da bi lako mogao i izgubiti bitku.
Nakon otprilike pola sata veterinar izađe iz ordinacije i reče im: "Mislim da će biti sve u redu. Na sreću, meci nisu pogodili kost. Vjerojatno je izgubio dosta krvi, ali da je snažan i tvrdoglav, to je sigurno. Dajte mu malo vremena da se probudi, pa ćemo vidjeti kako ide." On pruži ruku i spusti dva izobličena metka na Johnov ispruženi dlan.
John ih odmjeri pogledom i odmahne glavom. "Ono što ne mogu shvatiti", reče, "jest zašto bi itko hodao uokolo pucajući u pse."
"Iznenadili biste se", reče veterinar. "Takve se stvari stalno događaju, a ja vadim mnogo više metaka iz životinja nego što bi čovjek očekivao. To su vam farmeri i stočari. Ustrijelit će sve što je slično lisici, dingu ili psu. Reći će vam da to čine kako bi zaštitili stoku, ali ako mene pitate, polovica ih je kretena lakih na okidaču koji to čine iz zabave. To vam je ona vrsta ljudi koji još jedu beskvasni kruh i misle da glume u kakvom westernu. Čuo sam da ima takvih koji se vozaju uokolo s lovačkim puškama gurnutima kroz prozor automobila i pucaju na sve što se miče. Da poludiš. Jedino što je gore od toga jest kad uokolo postave otrovne mamce. To je ono što me zaista dovodi do bijesa. Kad vidite psa koji umire od strihnina, to je da umrete od boli. Da samo vide kako je psu strašno umrijeti od otrova, ne vjerujem da bi se mogli natjerati da ga postavljaju."
Nije prošlo mnogo kad su muškarci pozvani u ordinaciju gdje su zatekli Crvenog psa, s debelim zavojima na rani, kako nepomično leži na stolu. Bio je nepomičan, ali budan. "Sumnjam da će se moći pomaknuti," reče veterinar, "ali će vas zacijelo prepoznati."
Četiri muškarca uskomešaju se oko njega, a Crveni pas sretno uzdahne. "Moram ga zadržati još dva sata," reče im veterinar, "pa bi bilo dobro da vas četvorica odete nešto pojesti i vratite se kasnije. Meni nije teško ostati. Ionako moram srediti neke papire u uredu."
John baci pogled na sat i reče: "Pa, čini se da je vrijeme za klopu."
Jocko iskrivi lice u grimasu: "Upravo sam se sjetio da nisam svojoj gospođi rekao kamo sam otišao."
"Baš si glup", reče Vanno. "Kladim se da ti upravo sprema nešto fino za večeru."
"Nazvat ću je", reče Jocko.
Muškarci se okrenu da odu, a Crveni se pas, u strahu da će ga ostaviti, s mukom osovi na noge i krene da će skočiti sa stola. "Hej, ti," reče veterinar, "ti ne ideš nikamo." On reče Johnu neka ga uhvati, pa mu injekcijom uštrca još jednu dozu sredstva za umirenje. "Iskreno da vam kažem," reče veterinar, "nikada prije nisam vidio ovako bolesnog psa da je pokušao učiniti tako nešto."
Momci se zapute u kafić gdje naruče gomilu hrane. Jeli su s tekom muškaraca koji dugo nisu ništa okusili, a hrana im popravi raspoloženje. "Što kažete da pronađemo kakav bar?" reče John. "Ja častim. To je najmanje što mogu učiniti."
Svaki je od njih počeo s dva piva, a onda Peeto objavi da ga je uhvatila želja za rumom, "da presiječe." Ostali to proglase izvrsnom zamisli pa svaki naruči po jedan rum. "U zdravlje Crvenog psa", reče Vanno. "Živjeli."
"Da živi dugo u dobrom zdravlju", doda Peeto.
"S mnogo prijateljica i štenaca", reče Jocko.
"A ovo je u vaše zdravlje, momci, što ste mi pomogli", reče John.
Oni trgnu svoj rum i zadovoljno uzdahnu. "Samo još jedan", predloži Peeto.
"Popijmo po viski", reče Jocko oblizavši usne i podigavši obrve. "Ta ovo je posebna prilika, nije li, a nema ničeg boljeg od viskija."
Sat vremena kasnije isteturaju iz bara, sretni i omamljeni, puni piva i ruma, te se zapute natrag u veterinarsku ordinaciju. Tamo zateknu Crvenog psa u gotovo jednako dobrom raspoloženju kao što je bilo njihovo, a bili su tako veseli da su sumu na dnu veterinarskoga računa morali pročitati nekoliko puta prije nego što su shvatili kolika je. "Biste li se ljutili" , upita John, "kad bismo vam platili kasnije? Dečki skupljaju novac."
"Nemamo toliko", reče Peeto.
"Ako vam platimo sad, nećemo imati dovoljno za benzin da se vratimo kući", reče Vanno. "Morali bismo ga gurati od Whim Creeka."
Veterinar se zagleda u njihova zabrinuta pripita lica i odluči da može riskirati odgodu plaćanja, ali ih upozori: "Mislim da nijedan od vas ne bi smio voziti. Popili ste malko previše."
No, njihovo je samopouzdanje, nadahnuto alkoholom i olakšanjem, bilo toliko da su ipak odlučili odvesti se kući. Negdje u blizini mosta preko rijeke Sherlock, međutim, ustanove da im se straga velikom brzinom približava automobil s upaljenim rotirajućim svjetlom.
"O, Bože," reče Peeto, "murjaci."
"Pomoći ćemo ti platiti kaznu", našali se Vanno - šala koju je i te kako požalio.
Peeto zaustavi automobil i izađe dok mu se policajac približavao s već pripremljenim blokićem. "Bok, Bille", reče Peeto.
"Nisam ti ja Bili kad sam na dužnosti, majstore", reče policajac, koji je bio jedan od Peetovih susjeda.
Peeto ne uzmogne a da ne odgovori: "A dok si ti na dužnosti, ni ja tebi nisam majstor. Zovi me 'gospodine'."
Bila je to Peetova velika greška. Nitko s imalo mozga ne bi zauzeo tako oholo držanje prema prometnom policajcu koji je odradio smjenu od šest sati i kojem je tako dojadilo sjediti uz cestu da je bio baš dobro raspoložen da se na nekome iskali.
U Peetovu je dahu pronađen alkohol, a policajac mu nije imao namjeru dopustiti da se izvuče, premda je on bio jedan od spasitelja poznatog Crvenog psa.
Sljedeći dan, za vrijeme stanke za čaj, izračunali su koliko ih je sve to stajalo, gubitak dnevnica, trošak benzina, hrane i pića, račun veterinara i kazna zbog vožnje pod utjecajem alkohola.
"Hej," reče Vanno snuždeno, "što kažete da drugi put pošaljemo helikopter po veterinara? Bit će sigurno jeftinije od ovoga."

Crveni pas i žena iz Pertha


Jedne je večeri John sjedio u svojoj baraci pijući čaj kad je začuo grebanje po vratima. Zvučalo je poput Crvenog psa, pa on ustane da ga pusti unutra. Samo što nije uhvatio kvaku, kad se oglasi i kucanje. "Pazi ovo," pomisli John, "Crveni je naučio novi trik."
On otvori vrata i ugleda Crvenog psa s nekim koga nikad prije nije vidio. Bila je to žena gotovo u srednjim godinama, s trajnom na glavi i zabrinutim, ali odlučnim izrazom na licu.
"Oprostite što vam smetam," reče, "ali došla sam zbog psa."
"Ne želim ga prodati", reče John. "Zapravo, radije bih prodao vlastitu majku. Da je još živa, to jest."
"Ma, ne želim ga ja kupiti", reče žena. "Došla sam jer sam zabrinuta za njega, a znam da je vaš."
"Zapravo je svačiji," reče John, "ali ja sam mu najbolji prijatelj. O čemu se radi?"
"O krpeljima", reče žena.
"Krpeljima?"
"Da. Gledajte, ja sam Ellen Richards i upravo sam se doselila iz Pertha. Dobila sam posao u Hamersleyju, u administraciji i čula sam da ovdje ima problema s krpeljima."
"Da," reče John, "spalite ih vrućom iglom, a kad otpadnu, ubijete ih u alkoholu."
"Da", reče Ellen. "Samo što me večeras posjetio Crveni pas i nisam mogla ne primijetiti da je pun krpelja."
"Ponekad ih dobije", reče John. "Ali ja ga pregledavam svakih nekoliko dana."
"E, vidite, i ja sam ga pregledala," reče žena, "i našla sam mu ih nekoliko na ušima, jednoga na leđima i spalila sam ih, ali na trbuhu ima neke neobične krpelje, smeđeružičaste, i njih ne mogu skinuti; a kad sam ih pokušala spaliti, samo je cvilio. Brine me to, a budući da je pas vaš, mislila sam da vam moram reći."
Sad je John bio na redu da se zabrine. "Da ima krpelje na trbuhu?"
"Da, na obje strane."
John pozove Crvenog psa i polegne ga na leđa. Crveni je ležao sa šapama u zraku pitajući se hoće li ga gospodar početi škakljati i barušiti mu krzno, što je bilo vrlo prihvatljivo, ili će ova žena ponovno krenuti na njega užarenim iglama, što je bilo posve neprihvatljivo. "Gdje su mu ti krpelji?" upita John.
Žena klekne i pokaže ih prstom. "Pogledajte," reče, "ima ih četiri ili pet na svakoj strani."
Johna obuzme užas. "Niste ih valjda bušili vrućim iglama."
"Jesam," odgovori ona, "ali nisu htjeli otpasti."
John se s nevjericom počeše po glavi. "A on je cvilio, zar ne?"
"O, da. Grozno. Mislim da ga, kad ih pokušavam spaliti, oni još jače grizu. Možda biste ga trebali odvesti veterinaru."
"Slušajte, gospođo," reče John, "ne znam kako bih vam to rekao na lijep način, ali to nisu krpelji." On zastane, smišljajući kako da se najbolje izrazi. "Vi, dakle, nikada niste imali psa?"
"O, jesam, jesam. Nekoliko."
"Jesu li bili muški ili kuje?"
"Oboje. Imala sam i jedne i druge."
"I nikada niste primijetili?"
"Nikada nisam primijetila što?"
"Da svi imaju... ovaj... da svi imaju bradavice. Čak i muški. Ne koriste ih, ali ih imaju."
Ellen rukom prekrije usta. "Mislite?"
John kimne glavom: "To nisu krpelji, već bradavice."
Ona problijedi i sjedne na Johnovu jedinu stolicu; "O, Bože," reče, "a ja sam ih bušila vrućim iglama." Zaboravivši da je John uopće u prostoriji, ona se spusti na koljena, ovije ruke oko vrata Crvenog psa i zaplače: "O Crveni, oprosti mi što sam te mučila. Tako mi je žao, žao, žao..."
Crveni pas podigne pogled prema Johnu, dijeleći s njim taj trenutak nelagode. Crveni je, poput svih pasa, volio da ga ljudi grle, ali ne nužno oni koji su mu zavijali i urlali u lijevo uho i koje uopće nije dobro poznavao.
Sljedeći je dan, na svoju veliku sramotu, i na veliko zadovoljstvo radnika u željezariji Hamersley, Ellen ustanovila da je vijest o njezinoj pogreški stigla na posao još i prije nje. "Čuvajte bradavice, momci", vikali su muškarci prekrivajući prsa rukama i pretvarajući se da bježe od nje.
Prošle su godine prije nego što je epizoda zaboravljena, ali je Crveni pas i dalje posjećivao Ellen, jer je mogao oprostiti svakome tko se pokazao velikodušan kad se radi o hrani, a ona se ionako uskoro ostavila onog bolnog posla s usijanim iglama i alkoholom.

Je li tko vidio Johna?


John je kupio krasan i snažan motocikl, jer mu se, premda je već imao auto, sviđala pomisao da će se za vrućih dana voziti uokolo s vjetrom u lice. Motocikl je sjajan za kratka putovanja, dokle god nemate mnogo prtljage, a znate već, djevojke vole momke na motociklima, ako nisu ludi vozači. Jedanput ili dvaput posjeo je Crvenog psa na sjedište ispred sebe, sa šapama na spremniku s gorivom, ali činilo se da Crveni baš ne uživa i da mnogo više voli udobna sjedišta u kamionima, autobusima i automobilima. Kad bi John kresnuo motor, Crveni nije pokazivao ni najmanju želju da mu se pridruži, kako je obično činio kad bi gospodar upalio motor automobila. Umjesto toga, ostao bi ležati ispred vrata čekajući da se gospodar vrati ili bi zavirio u svoje enciklopedijsko pamćenje i prošetao do jedne od kuća gdje ga je netko jednom davno nahranio. Ponekad bi, za paklenih vrućina, otišao u trgovački centar, odakle ga je Patsy jedanput pokušala izbaciti, pa bi tamo ležao u klimatizaciji jednog od dućana, nagonski osjećajući trenutak Johnova povratka.
Jedne je večeri John pošao na večeru u kuću nekih prijatelja, i to motociklom; iako je bio srpanj, noći su doista bile vrlo hladne. Crveni pas bio je vani u ophodnji, tražeći druge pse s kojima bi se mogao potući i mačke koje bi mogao natjeravati, a kad se vratio kući, John je već bio otišao.
Što se dogodilo nakon te večere zauvijek će ostati tajna. John je popio nekoliko piva, ali nije bio pretjerano pijan za vožnju. Bio je dobro raspoložen, jer je večer proveo u društvu prijatelja i u dobrom jelu i piću, a činilo se da je s motociklom sve u redu kad ga je upalio i zaputio se njime niz cestu. Prijatelji su mu mahnuli, a onda se vratili u kuću raščistiti nered i spremiti se za krevet.
Na cesti za Dampier bio je jedan oštar zavoj, a skretanje na mjestu gdje je John trebao skrenuti također je bilo oštro. U šipražju duž rubova ceste skriva se golemo crveno kamenje koje krajolik Pilbare čini tako posebnim.
John nikada nije dospio na drugu stranu tog zavoja. Možda je pogrešno procijenio brzinu ili je na cesti bio kamen zbog kojeg se odsklizao, ili mu je možda pivo pomutilo moć prosuđivanja više nego što je mislio. Možda se zaglavila sajla na gasu. A jednako je moguće da mu je na cestu iskočio klokan, te ga je on pokušao izbjeći.
Kako bilo da bilo, John je izgubio kontrolu nad motociklom, udario u rub ceste i poletio zrakom. Loša sreća i sudbina htjele su tako da padne na kamen koji mu se zabio u prsa.
Nitko ne zna koliko je dugo te hladne noći John ležao pokraj ceste i umirao, prije nego što je itko osim Crvenog psa primijetio da ga nema. John se pokušao dovući natrag do ruba ceste, i možda bi ga, da je u tome uspio, na vrijeme i pronašli. Međutim, bio je preslab i preteško ozlijeđen. Nakon nekog vremena taj je nježan ljubitelj životinja, koji je svima bio prijatelj, umro posve sam u tom stjenovitom šipražju. Možda je, u toj hladnoj zvjezdanoj noći, tonući u posljednji dugi san sanjao Crvenoga psa.
Sljedeće se jutro John nije pojavio na poslu pa su se Jocko i Vanno zapitali što li mu se dogodilo.
"Bojim se da mu se nije što dogodilo", reče Vanno odmahujući glavom.
"To nije slično Johnu", reče Peeto. "On nazove ako ne namjerava doći."
"Dajmo mu vremena do stanke za čaj, a ako ga ni onda ne bude, ja ga idem tražiti", reče Jocko.
John nije došao do dnevnog odmora pa se Jocko otputio do njegove barake. Tamo je zatekao Crvenog psa kako čeka pred vratima. Pas ustane i pozdravi Jocka s dozom olakšanja. "Gdje ti je gazda?" upita Jocko, a Crveni pas spusti uši i mahne repom. Uvijek mu je bilo drago kad bi netko spomenuo njegova gazdu.
Jocko ponovno pokuca i malo pričeka. Da je John unutra, ne bi zaključao vrata svome psu. Johnov je Holden bio parkiran ispred barake, ali motocikla nije bilo naslonjenog na zid iza kuće. S nelagodom u srcu, Jocko se prisjeti kako je John večer prije bio rekao da će večerati s prijateljima. Jocko se vrati u garažu i nazove ih. "John je otišao oko jedanaest", rekli su mu. "Zašto? Što se dogodilo?"
"Je li bio na motoru?"
"Da."
"Nije se vratio kući", reče Jocko.
Zatim Jocko posudi službeni kamionet i odveze se do kuće Johnovih prijatelja. Tamo s njima kratko porazgovori, a zatim se zaputi natrag, u smjeru Johnove nastambe. Razmišljao je
0 vremenima kad je i sam vozio motocikl te je promatrao cestu okom iskusnoga vozača. Uvijek je bilo mjesta koja su posebno opasna za motocikliste, kao što su rupe ili šljunak na cesti, ili mjesta na kojima klokani noću prelaze cestu. Kad je došao do onog oštrog zavoja, on zaustavi auto i izađe. Prošeće do druge strane i baci pogled u dubinu.
U ono doba bila je to vrlo mala zajednica u kojoj je svatko poznavao svakoga. John je bio vrlo omiljen, pa su nekoliko dana svi osjećali teret šoka i gubitka. Ljudi su otupjeli. Nisu željeli razgovarati. Raspravljati o svakodnevnim stvarima činilo im se odveć sitničavo, a ako bi se netko pokušao našaliti, netko drugi bi mu rekao neka umukne. John je bio tako mlad, zaista premlad da umre tako iznenadnom i besmislenom smrću.
Ovako, nitko nikada neće saznati što je John mogao postići u životu, bi li ili ne bi počeo neki svoj poslovni projekt, bi li se oženio i imao djecu ili bi se vratio na Novi Zeland gdje bi počeo novi život džepova punih gotovine koju je zaradio u Hamersleyju. Umro je dok je pred sobom još imao najbolji dio života, a iza sebe je ostavio ožalošćene prijatelje koji će ga zauvijek čuvati u prekrasnim uspomenama, i odanog psa koji nije imao pojma što se dogodilo
1 koji to nikada neće shvatiti.
Usred sve te tuge i priprema za pogreb, Crveni je pas ostao posve zaboravljen, pa je prošlo tri dana prije nego što je itko primijetio da on i dalje čeka ispred Johnove barake. Johnovi su mu prijatelji donosili hranu, a Crveni bi jeo da bi zatim s teškim uzdahom ponovno legao u prašinu i čekao. Tamo je čak provodio i hladne noći, a ujutro bi se budio sav blistav od jutarnje rose.
Nakon tri tjedna, Crveni pas došao je u garažu provjeriti nije li John tamo. Vozači su se prema njemu odnosili kao prema starom prijatelju, pa je stao pola vremena provoditi u garaži, a pola u čekanju ispred Johnove garaže.
Kad se John nije pojavio, Crveni pas razmišljao je samo o jednome. Nitko ne zna koliko ljudskoga jezika psi znaju ili kako točno razmišljaju, ali u glavi Crvenog psa motalo se samo jedno jedino pitanje: "Gdje je John?"
Samo je jedna stvar na svijetu gora od gubitka osobe koju najviše voliš, a to je gubitak osobe koju najviše voliš a da ne znaš ni zašto. A ako si pas, onda ti je gospodar nešto poput boga i bol od gubitka onda je još i veća. Srce Crvenog psa bilo je ispunjeno bolnom čežnjom, imao je samo jednu želju i samo jedan plan. Obišao je svako mjesto na kojem su on i John ikada bili zajedno i njuškao je u svakom kutku ne bi li osjetio gospodarev miris. Kad su mirisi ishlapjeli, podizao je pogled prema licu svakog čovjeka kojeg bi susreo, nadajući se da će neki od njih dokučiti u čemu je njegova nevolja i da će ga izbaviti. Da je mogao govoriti, govorio bi uvijek iste riječi: "Je li tko vidio Johna?"
Od toga je vremena Crveni pas postao lutalica Pilbare, Pas sjeverozapada, koji je pripadao svima, jer nije mogao pronaći čovjeka kojeg je najviše volio, a nije želio pristati na manje od toga.

DRUGI DIO


Pas sjeverozapada



U potrazi za Johnom


Crveni pas doživio je svoje najveće avanture nakon Johnove smrti. Oduvijek je uživao u slobodi, ali je uvijek imao Johna kojem se mogao vratiti. Sada je bio posve slobodan i odbijao je odreći se te slobode. Bio bi je se odrekao, bez sumnje, da je uspio pronaći gospodara. Činjenica da su ga u okolici svi poznavali i voljeli značila je da ga je gotovo svaki tjedan netko pokušao usvojiti, utopliti ga i nahraniti, kako bi ostao. Crveni pas volio je sve te ljude i ako bi im djeca bila bolesna, znao je čak čekati pokraj njihova kreveta dok im ne bi bilo bolje. A onda bi jednoga dana izašli iz kuće i zatekli Crvenog psa pokraj automobila kako čeka da ga se odveze u neki novi veliki pothvat. S tugom u srcu, ljudi koji su se nadali da će mu postati vlasnici, odvezli bi ga kamo je već želio ići i znali su proći i mjeseci dok jedne večeri ne bi začuli ono nestrpljivo grebanje na vratima koje je označavalo njegov privremeni povratak. Crveni pas prema ljudima se odnosio onako kako se ljudi odnose prema svojim prijateljima - navraćao je, a onda nastavljao put.
Crveni pas putovao je kao i obično autobusima željezarije Hamerslev, njihovim kamionetima, te vlakom do planine Tom Price. Pozorno je promatrao svakog prolaznika. Ljudi su primjećivali da on i dalje traži.
Crveni pas proputovao je devet stotina kilometara do Broomea, čarobnoga tropskoga grada gdje vam gušteri šarenim repovima mašu pa pa svakih nekoliko sekundi, gdje se prostire plaža Cable, čije su vode ljeti tople poput kupelji, gdje su kapi kiše veličine šljiva, gdje ronioci s morskoga dna izranjaju bisere i gdje, u muljevitim obalama obraslim mangrovim šumama žive slanovodni krokodili kojima ništa nije draže nego progutati slasnog debelog psa.
Crveni pas onamo je stigao vlakom i zadržao se dva tjedna, hraneći se svake večeri u mjesnom hotelu. Tražio je svuda, ali nije uspio pronaći Johna, pa se vratio vrlo polako, u nekom prastarom automobilu koji je do vrha ispunjavala jedna aboridžinska obitelj.
Jednoga dana našao se pred Patsynom kućicom dok je ona ukrcavala stvari u automobil spremajući se za godišnji odmor. Bila je sredina ljeta i tropska je vrućina bila nesnošljiva za većinu ljudi koji su živjeli na dampierskom otočju. Obadi su ubadali svakoga tko bi se drznuo izaći iz kuće, a izdavana su i upozorenja o tome kako ne valja ostavljati spremnike s gorivom na izravnom udaru sunčanih zraka. U prošlosti se znalo dogoditi da eksplodira, a posljedice su bile smrtonosne. Patsy se bila sprijateljila s Ellen, onom nesretnicom koja je pogriješila pri dijagnozi krpelja u Crvenog psa i njih su dvije planirale poći u Pert, zajedno s Nancy Grey, jer se Pert ipak nalazi tri tisuće kilometara južnije, pa je zrak svježji i ima više vjetra. Budući da je Ellen odrasla u Pertu, namjeravale su odsjesti kod njezinih rođaka, a žene se ponekad ionako vole zabaviti same, neometane od muškaraca.
"Bok, Crveni", reče Patsy, a on joj uputi svoju pseću inačicu osmijeha. "Zauzet si?" upita ona.
"Zašto ga ne bismo povele sa sobom?" predloži Ellen. "Možda će mu se svidjeti."
"Ideš s nama u Pert?" upita Nancy. "Ako budeš imao sreće, možda te povedemo i u Freo." Ona potapše sjedište pokraj sebe i pas uskoči u automobil. Žene su lijepo mirisale i obično bi mu dale i nešto slatko za jelo, pa mu se odlazak na izlet s njima učinio kao dobra zamisao. Zbog žena je Crveni pas postao ljubitelj čokolade.
Tri su prijateljice posve zaboravile da Crveni pas nije najbolje društvo u zatvorenim prostorima, pa su dva dana puta provele u pravljenju grimasa gađenja i uzvicima: "Fuj! Fuj! O, Bože, ne mogu vjerovati! Ne opet!" Pas bi gurnuo glavu kroz prozor i uživao u povjetarcu koji mu je milovao lice, a tako je bilo lakše i paziti ne bi li gdje ugledao Johna, tako da nije imao pojma kakvo su mučenje proživljavale tri žene, koje će taj izlet pamtiti do kraja života, i to ne samo zbog vonjeva.
Dogodilo se da su otišle na plažu Cottesloe, dugu prekrasnu pješčanu plažu preko puta otoka Rottnest, kamo su ljudi često odlazili na šetnje, na trčanje ili na kupanje poslije posla. Neki su ustajali rano i odlazili na doručak u jedan od kafića pokraj mora. Ponekad prijateljstva nastaju jer čovjek uvijek iznova susreće iste ljude, pa tako vlasnici pasa najprije upoznaju ljubimce drugih vlasnika, a tek nakon toga upoznaju jedni druge.
Patsy, Ellen i Nancy sunčale su se na plaži nakon plivanja u morskim valovima. Crveni je pas volio valove i uložio je mnogo vremena i energije pokušavajući skupiti pjenu na hrpu, kao da je on sam ovčarski pas, a pjena neka čudna vrsta ovaca. Također je zaskočio nekoliko sjena galebova, a jednoga je maloga dječaka vrlo rastužio zamijenivši njegov model zrakoplova za pticu. Već je bio skočio na njega i dobro zagrizao, kad je uvidio pogrešku, ali bilo je prekasno. Uključio se u igru bacanja frizbija, u partiju odbojke i u utakmicu kriketa na plaži u kojoj je uspio nakratko zaplijeniti loptu natjeravši igrače da ga ganjaju plažom.
Tri su se žene obrisale nakon kupanja i polijegale na suncu. U to doba nitko se nije posebno brinuo o tome je li sunce zdravo za kožu ili nije, pa su njih tri planirale pocrnjeti što više mogu prije nego što se vrate kući, gdje je bilo prevruće za sunčanje. Često su uspoređivale podlaktice nastojeći ustanoviti koja je dobila najbolju boju.
"Hajdemo sutra na Rotto", predloži Nancy.
"O, da", uzvikne Patsy. "Umirem od želje da vidim quokke10. Kažu da su stvarno slatke."
"Pa, jesu," reče Ellen koja ih je vidjela već mnogo puta, "ali nisu baš pametne. Slatke su i glupe, eto."
"Nije dopušten prilaz psima, zar ne?" reče Nancy. "Što ćemo s Crvenim?"
Ellen se iznenada uspravi. "A gdje je on uopće?"
Pretražile su cijelu plažu uzduž i poprijeko i raspitivale se kod svakoga na koga su nabasale, posebno kod vlasnika pasa. Nitko nije vidio Crvenog psa. Zviždale su i dozivale, a onda su obišle mjesne kafiće i hotele, za slučaj da se sprijateljio s kakvim kuharom. Zatim su pošle u Freemantle i pretražile park Mosman.
"Znate li što smo učinile?" upita Patsy. "Otišle smo i izgubile najpoznatijeg psa u Zapadnoj Australiji."
"Vjerojatnije u cijeloj Australiji", ispravi je Ellen.
"Ubit će nas kad se vratimo kući", zastenje Nancy. "Što da radimo?"
"Sjetite se samo" , reče Ellen razrogačenih očiju, "Jockoa, Peeta, Vanna i drugih vozača; poludjet će."
Godišnji je odmor propao. Otišle su pogledati quokke, ali to nije bilo dovoljno da ih razveseli. Odlazile su u ponajbolje riblje restorane duž obale, ali su ustanovile da nemaju teka. Kupovale su suvenire, ali su shvatile da im se zapravo ne sviđaju.
Na kraju su skratile boravak i odvezle se kući. Za to im je ponovno trebalo dva dana. Smjenjivale su se za upravljačem i uglavnom šutjele. Prisjećale su se Crvenog psa, njegove glave gurnute kroz prozor i užasnih smradova koje je proizvodio i bile su potpuno slomljene.
Kad su naposljetku stigle kući, kasno uvečer, zatekle su Crvenog psa kako ih čeka ispred Patsyne kućice. Dovezao ga je neki vozač kamiona koji ga je prepoznao. Ipak mu Pert nije bio posve po volji, s onim grmovima mirte u obliku četke za pranje boca i stablima peperminta, s prilično požutjelom pustikarom, bljutavom i hrapavom travom, s norfolčkim borovima vojničkog izgleda i onim blistavim modernim zgradama. Više je volio ovaj grublji život sjevera, njegovo jalovo grmlje, crvenkaste lunje, njegove srebrnkaste riječne eukaliptuse, valabije, njegove lobode rubinove crvene boje i njegovo crveno kamenje. Osim toga, već je jedanput bio u Pertu, s Johnom, na toj istoj plaži, ali ovaj put njemu nije bilo ni traga ni glasa.
Tri su se žene užurbale oko njega i nahranile ga, s osjećajem olakšanja kakav su rijetko osjetile u prošlosti, a nakon toga su ga izgrdile što im je pokvario odmor i što im je priuštio tolik osjećaj krivnje i zabrinutosti. Zatim Nancy istakne da im je ostalo još nekoliko slobodnih dana, pa predloži: "Zašto ih ne bismo iskoristile i otišle u Exmouth?"
"Da, zašto ne?" slože se ostale dvije. Zatim spuste pogled na Crvenog psa, a Ellen upita: "Vodimo li Crvenog?"
"Ni u ludilu", reče Nancy.
"Ni pod razno", potvrdi Patsy.
Ujutro su se ponovno potrpale u automobil i iznova se zaputile prema jugu Sjeverozapadnom obalnom autocestom.
Crveni pas posjetio je novog veterinara u Roebourneu, da bi se zatim zaputio u Point Samson i Cossack. Posjetio je Jockoa, Peeta i Vanna u Hamersleyju, a onda je jednu noć odsjeo u hotelu Walkabout u Karrathi, gdje je kuhar bio jedan od njegovih opskrbljivača. Naposljetku je iznenadio i zaprepastio tri žene pojavivši se, tri dana kasnije, u Exmouthu. Spazile su ga dok su pile frape u jednom kafiću. Činilo se da mu je drago vidjeti ih, ali već je prije sljedećeg jutra zaustavio nekoga da ga poveze u Onslow.

Crveni pas i Crveni mačak


Crveni pas znao je često posjetiti naselje kamp-prikolica u kojem su Nancy, Patsy i Ellen živjele dok su se nove kuće tek gradile. Bilo je to zgodno mjesto, s cvijećem posađenim duž puteljaka i čistim rubljem koje se sušilo na konopcima.
Jedino što nije valjalo bilo je pravilo o zabrani posjedovanja pasa i podvornik koji se brinuo o naselju, koji ne samo da nije volio pse, već je bio odlučan u svojoj namjeri da se pobrine da se pravilo i poštuje. Zvao se gospodin Cribbage i kad god bi ugledao Crvenog psa, nastojao ga je otjerati. Poslije će Crveni pas gospodinu Cribbageu zadati mnogo muka, ali je za početak zadao mnogo muke Crvenom mačku.
Crveni je mačak apsolutno podržavao pravilo o zabrani pasa. Zapravo, Crveni mačak toliko je mrzio pse da bi, da je bio diktator Australije, vjerojatno dao pogubiti sve pse. U naselju nije bilo pravila protiv mačaka, pa je Crveni mačak tamo i te kako uživao. Crveni je mačak bio gazda svih mačaka u Dampieru.
Bio je prugast, crvenkasto-žućkaste boje, velik, mišićav i opasan. Imao je zelene oči i čupave uši; imao je kosi ožiljak na nosu, bijeli podbradnik na prsima i rep na kojem su se izmjenjivale tamnije i svjetlije pruge. Imao je velike moćne šape, a kad bi ih rastegnuo, pandže bi mu iskočile poput zaobljenih mačeva isukanih iz korica. Kad bi vam sjedio u krilu i preo, osjećali biste vibracije od kojih bi vam podrhtavale kosti u glavi. Kad biste mu uzicom mahnuli pred nosom, nastojeći ga nagnati na igru, dobro biste pazili da vam prsti budu izvan dohvata njegovih šapa. Kad bi ulovio štakora, čuli biste kako mu krčkaju kosti dok bi ga Crveni mačak žvakao. Kad bi noću zavijao i mijaukao ne bi li dozvao koju od mačkica koje su kotile njegove mačiće, zvučalo bi to kao da netko nasmrt muči novorođenče. Kad bi jeo večeru, mogao ju je, kad je htio, proždrijeti jednako brzo kao i Crveni pas. Crveni mačak nikad nije bio poražen u borbi.
Ako bi Crveni mačak ugledao psa, strategija mu je bila skočiti mu na leđa, zariti mu pandže u meso i natjerati ga u trk oko kamp-prikolica, sve dok ovaj ne bi bio preumoran da dalje trči. Tada bi Crveni mačak skočio na tlo i opaučio psa po nosu ostavljajući četiri usporedna traga iz kojih bi počela navirati krv. Zatim bi, kad bi pas pao na leđa i predao se podigavši sve četiri šape u zrak, ponosno odšetao, zadovoljno previjajući vrh kitnjastog repa. Tako pobijeđen pas uglavnom se više ne bi vraćao u naselje i izlagao se opasnosti da još jedanput bude počašćen istim tretmanom.
Crveni je pas pak volio naganjati mačke i imao je na njušci gomilu ogrebotina koje su mu služile kao dokaz. Iako je bio pametniji od mnogih pasa, ni on, kao ni mnogi drugi, nije nikada uspio naučiti da pas uvijek gubi bitku s mačkom, jer će se mačka na koncu konaca uvijek okrenuti i zamahnuti pandžama. Crveni je pas bio optimist i iskreno je vjerovao da ga sama činjenica što mačka počinje bitku bijegom čini konačnim pobjednikom. Bilo kako bilo, ganjati mačke bilo je tako zabavno da je, što se njega tiče, bilo vrijedno onih nekoliko ogrebotina koje bi uslijedile.
Kad je Crveni pas prvi put istraživao naselje kamp-prikolica šetao je stražnjim dijelom Nancyna terena, te se našao oči u oči s Crvenim mačkom. Istoga ga je trenutka obuzelo uzbuđenje, te on skoči naprijed ne bi li nagnao mačka u bijeg. Međutim, već sekundu kasnije zastane, budući da se Crveni mačak nije okrenuo i potrčao. Naprotiv, sjedio je posve miran, a onda je otvorio usta i siknuo. Crvenog su se psa dojmili njegov ružičasti jezik i dva reda sjajnih bijelih zuba.
On ponovno poskoči, ali Crveni mačak ne potrči. On spusti uši i ponovno sikne, ovoga puta čak i glasnije. Crveni pas se zapita hoće li to uopće upaliti, ali ne uzmogne odoljeti još jednom pokušaju. Crveni mačak ustane, izvije leđa, povije uši i sikne još jedanput, još glasnije. Na to Crveni pas sjedne, zbunjen tim neobično smionim mačkom, ali nešto ga natjera da pokuša još jedanput. Crveni mačak nakostriješi rep i dlaku na leđima, povije uši, sikne i udari šapom tako brzo da Crveni pas nije ni znao što mu se dogodilo sve dok ga nos nije počeo peći i dok s njega nije počela kapati krv.
No, baš kao što Crveni mačak nije imao namjeru prestrašiti se Crvenoga psa, tako se ni Crveni pas nije imao namjeru prestrašiti Crvenoga mačka. Stoga on iskesi zube i zareži. Crveni mačak na to iskesi zube i sikne. Crveni pas ljutito zalaje. Crveni mačak pljune.


Crveni mačak pokuša skočiti na leđa Crvenome psu, kako bi ga, pandži dobro zarivenih u pseće meso, jahao uokolo, ali Crveni se pas izmakne u pravi čas. I tako, s njuškom na njušci, režeći i sikćući, nijedna životinja nije popuštala. Crveni mačak ponovno ogrebe Crvenoga psa. Crveni ga pas pokuša ugristi, ali promaši. U tom času iza ugla se pojavi Nancy i prekine dvoboj.
Sada je u Roebourneu postojao novi veterinar, mnogo bliže nego što je bio onaj u Port Hedlandu, a nova klinika nije još bila ni posve dovršena. Mladi je veterinar pregledao duboke razrezotine na nosu Crvenog psa, te je zacoktao usnama dok ih je čistio i šivao. "Čudno," reče, "ali točno sam ovakvoga psa pregledao prošli tjedan. Imao je trn u šapi. Ali doveo ga je drugi vlasnik. A pretprošli tjedan je netko treći doveo baš ovakvoga psa na cijepljenje. Čudno. Teško je povjerovati da postoji toliko istih pasa."
Nancy se nasmiješi sama sebi. Crveni je pas sada pripadao svima i svatko bi ga odveo veterinaru kad bi to bilo potrebno. Ljudi su se kladili na to koliko će veterinaru trebati da shvati kako su svi ti Crveni psi koji toliko nalikuju jedan na drugoga zapravo jedan te isti Crveni pas. Do sada je kliniku posjetio pet puta, a veterinar još nije zbrojio dva i dva.
Kad se Crveni pas vratio u naselje kamp-prikolica, stao je njušiti uokolo sve dok nije pronašao najsvježji trag koji je Crveni mačak ostavio iza sebe. Bilo je nečeg u tom mačku što ga je zaintrigiralo. Naposljetku ga je pronašao u grmu loboda, kako vreba zečeve, pa su pas i mačak ponovili predstavu rezanja i puhanja od ranije.
Na kraju se i jednom i drugom učinilo da sve to iziskuje previše truda. Nešto kasnije, ljudi su ih s iznenađenjem vidjeli kako sjede jedan pokraj drugoga, promatrajući kako se spušta večer i osluškujući klokane kako nogama udaraju o tlo u daljini; poput dvaju staraca na verandi bungalova.
Bilo je teško pomisliti da će njih dvojica postati prijatelji, ali upravo se to dogodilo. Crveni mačak i dalje je mrzio pse, ali Crveni pas bio je iznimka u tom pravilu. Kad bi se Crveni pas pojavio u naselju, Crveni mačak doskakutao bi do njega, udario ga pod bradu vrhom glave i stao vijugati među njegovim nogama, izvodeći osmice, dok bi pas samo stajao i s nelagodom ga promatrao. Crveni pas i dalje je ganjao mačke, ali Crveni mačak bio je iznimka u tom pravilu. Ako bi tko zaprijetio njegovu prijatelju, Crveni pas režeći bi ga dotrčao obraniti. On i Crveni mačak natjerali su priličan broj pasa i lisica da zažale što su im se ikada našli na putu.
Jedne je večeri Nancy uspjela slikati Crvenog psa kako spava ispod grma buganvile, s Crvenim mačkom koji mu je spavao na leđima. Razvila je dvije fotografije: jednu je poslala u neki časopis, a drugu je uramila kako bi je objesila na zid.

Crveni pas, Don i redarstvenik


Crveni pas lutao je oko pet godina nakon Johnove smrti prije nego što je upoznao ljude u dampierskoj solani, a i onda se to dogodilo posve slučajno.
Bio je uskočio u Peetov auto da se odveze iz Port Hedlanda natrag u Dampier i putovanje je počeo bez problema, na prednjem sjedištu Ford Falcona s glavom, već po običaju, izbačenom kroz prozor. Problem je bio u tome što je u hotelu u kojem se sprijateljio s kuharom bio pojeo tri kobasice, jedan janjeći odrezak, ostatke šnicla i pite od bubrega, nešto pečenoga graha i posudu kupusa u umaku. Uslijedio je, naravno, još jedan od njegovih poznatih napada opako smrdljivih vjetrova, te ga je Peeto prebacio u malu prikolicu koju je vukao automobilom.
Prikolica je bila puna platnenih torbi i ostale opreme za kampiranje, jer se Peeto vraćao s ribarenja u mangrovim močvarama Broomea, bogato nastanjenih krokodilima, pa je Crveni pas bio primoran sjediti na vrhu te lelujave gomile, pokušavajući se održati na njoj svaki put kad bi vozilo zakočilo ili kad bi skrenulo ulijevo ili udesno. Kad su stigli do križanja gdje su trebali skrenuti za Dampier, Peeto pokuša skrenuti brzo, kako ne bi morao čekati nadolazeći auto. Crveni pas bio je nespreman za taj manevar, jer je baš u tom trenutku maštao o zečevima, pa on posve iznenada izleti iz prikolice i uz dobar bolan udarac sleti na cestu, uganuvši stražnju nogu. Automobil nestade u daljini, budući da vozač nije opazio da ga je njegov poznati suputnik napustio, a Crveni pas na tri noge odskakuće do ruba ceste.
Crveni je pas bio prilično naviknut ispadati iz prikolica i stražnjih dijelova kamioneta, jer su takve nevolje bile uobičajene za pse Zapadne Australije i znao je da će se uskoro osjećati mnogo bolje. Ako baš bude nužno, tri će noge zasada dostajati za hodanje.
Čovjek koji je spazio Crvenog psa kako šepa uz cestu prema Dampieru zvao se Don. Don je radio za dampiersku solanu, tvrtku koja je izmijenila krajolik ovog dijela Australije iskopavši u njemu goleme, plitke pravokutne bazene koje je punila morskom vodom. Voda bi zatim isparila, ostavljajući za sobom blistavobijele sagove soli koja je svjetlucala i sjajila se na žarkom suncu. Stojeći na uzvisini malo podalje od Dampiera, gledajući preko bazena soli, mogli ste vidjeti golemu bijelu planinu u daljini, gdje je tvrtka gomilala svoj ulov koji je čekao na obradu.
Don je znao sve o Crvenom psu i često ga je viđao u okolici, ali nikada se do sada nisu bili upoznali, što je bio razlog da Crveni pas nije skočio pred Donov auto i pokušao ga zaustaviti. Crveni pas zaustavljao je samo ljude koje je poznavao ili vozila koja bi prepoznao.
Don, međutim, zaustavi auto i izađe. Crveni pas ležao je uz rub ceste, obješena jezika. On dopusti Donu da ga okrene na bok. Don nježno opipa ozlijeđenu nogu i reče: "Momče, ja ne vidim da nešto nije u redu, ali čini mi se da ipak ideš veterinaru."
"Ah," reče novi veterinar kad je Don doveo ozlijeđenog psa, "opet Crveni pas."
"Dakle, poznajete ga", reče Don.
"Sada da", reče veterinar. "Dugo sam mislio da postoji nekoliko pasa koji nalikuju jedan na drugoga. A onda sam shvatio da se radi o jednom psu s devet života koji pripada svakome pomalo. Nikada prije nisam čuo ništa slično. Zapravo bi se moglo reći da ga prilično dobro poznajem."
"Kako to?" upita Don.
"Jer se momak zaljubio u moju kujicu, pa se stalno motao oko kuće, a onda je odlučio kampirati na mojem trijemu. Pa sad, meni to nije smetalo, osim što je počeo moju kuću smatrati svojom i tada su počele nevolje. Kad god bi se pojavio kakav mužjak, Crveni bi ga pokušao otjerati, a onda je jedan dan jedan pas došao samo po injekciju, a otišao je s pet šavova."
"Crveni čini se ne voli kad mu neki drugi pas otme dragu", nasmije se Don.
"Baš tako", složi se veterinar kimajući glavom. "I tako sam ga morao otjerati, jer si ne mogu dopustiti da mi napada mušterije. I otišao je. Sada samo navraća pozdraviti nas. Dobije nešto klope i odspava na trijemu, a onda nestane. Znate li što radi? Zna prepoznati sve aute iz Dampiera i onda vam sjedne pokraj auta i čeka dok se ne vrati vlasnik." Veterinar pošušuri uši Crvenog psa i doda: "Bez uvrede, ha, majstore?"
Veterinar pregleda ozlijeđenu nogu Crvenog psa, ali ne nađe nikakvih prijeloma, pa zaključi da se samo dobro ugruvao. "Samo bih nešto želio provjeriti", reče on Donu i ode do ormarića odakle izvadi novu iglu, pažljivo je izvadivši iz sterilnog plastičnog omota.
"Što ćete sada, doktore?" upita Don. "Dati mu nešto protiv bolova?"
"Ne," odgovori veterinar, "radi se samo o tome da sam primijetio kako u zadnje vrijeme Crveni nije posve onaj stari."
"Pa sad, malo je i ostario, ne? Ima sjedina na njušci. Zna li itko koliko mu je godina?"
"Oko osam, mislim."
"Što mislite da bi mu moglo biti?"
Veterinar se zamisli pa reče: "Osam mu je godina, cijeli je život proveo u pokretu i nije mu uvijek bilo lako, tako da ima pravo biti malo umoran. Ali snažan je on momak, a u posljednje je vrijeme počeo gubiti bitke i dobivati malo teže ozljede nego što bi trebalo. Testirat ću ga na srčane gliste."
"Fuj," reče Don, "što je to?"
"Upravo to što sam rekao", reče veterinar. "To je glista koja cirkulira krvlju dok je larva, a kad odraste, živi u srcu. Ponekad ih se u srcu naseli cijela šaka i pas može uginuti. I sve su češće, a ja imam osjećaj da ih Crveni ima. Problem je u tome što ću ga morati zadržati neko vrijeme, a ova klinika nije još ni dovršena. Još nisam postavio kaveze. Možete li ga vi držati pod ključem dok ne dobijem rezultate?"
"Nema problema", reče Don.
Poslije je veterinar razmazao kap krvi Crvenog psa na stakalce koje je stavio pod mikroskop. Vodio je vlastitu manju kampanju protiv srčanih glista i cijeli je postupak, detekciju, a onda i istrijebljenje tog parazita smatrao prilično uzbudljivim. Na sjeveru je ta pojava bila poprilično dobro znan problem, ali u ovom je području on bio neka vrsta pionira, a bolest se činila raširenijom nego što je itko sumnjao. On izoštri sliku izbočenim kolutom i ugleda desetke i desetke larvi srčane gliste kako plivaju u krvi Crvenog psa. "Imam te!" reče.
Veterinara nije baš oduševljavala pomisao na to da Crveni pas živi s njim dok bude na terapiji, jer mu se nije nimalo sviđala pomisao da mu Crveni ugrize koju od mušterija. Također je razumio da Don neće biti u stanju držati Crvenog pod nadzorom, jer će pas uhvatiti prvu priliku za bijeg, a to bi pokvarilo učinkovitost lijeka. A onda mu sine i on okrene broj redarstvenika.
Redarstvenik je bio zadužen da skuplja pse lutalice i da ih drži u kavezu sve dok po njih ne dođe vlasnik.
"Da, prijatelju," reče redarstvenik kad mu je veterinar ispričao što želi od njega, "ali, vidiš, Crveni pas nije baš lutalica, zar ne? On je više nekako profesionalni putnik."
"Ali on ne pripada nikome, pa je onda zacijelo lutalica."
"Vidim na što ciljaš, ali ja mogu pse držati samo dok vlasnici ne dođu po njih, a onda moraju platiti za boravak. A tko će platiti za Crvenog psa?"
Veterinar je bio blago šokiran. "Crveni pas ne mora platiti! Crveni pas je zajednički!"
Na drugoj strani linije nastupi stanka, a onda redarstvenik uzdahne. "No, hajde," reče, "držat ću ga u živodernici dok ne završiš tretman. Ne mogu reći da me to veseli, jer je s lovom knap i ovako, ali budući da se radi o Crvenom psu..."
I tako je Crveni pas zatvoren u živodernicu sa svim psima lutalicama okruga Roebourne i to mu se, začudo, sasvim svidjelo. Nekako kao da je znao da je, za razliku od ostalih pasa ovdje, koji su bili tek ponizni zatočenici, on počasni gost i tako je bezočno kraljevao nad ostalim psima uvijek im dajući do znanja gdje im je mjesto i odlučno postupajući s njima ako bi mu se ikada drznuli suprotstaviti. Odrekao se nakratko svoje žudnje za neprestanim putovanjima te se opustio kao da je na dopustu. Bio je tako dobar da je čak s redarstvenikom odlazio tražiti pse lutalice, na prednjem sjedištu njegova žutog kamioneta, dok su lutalice bivali vezani u stražnjem dijelu. U međuvremenu se dobrovoljno podvrgavao svim testovima i injekcijama, kao da dobroćudno nastoji udovoljiti veterinaru.
U samačkom naselju muškaraca zaposlenih u dampierskoj solani pak, Don je rekao ostalima kako Crveni pas odsjeda u živodernici dok mu traje terapija. Netko iz solane prenio je nekom drugom vijest da je Crveni pas u živodernici, a na kraju je to netko rekao Vannu u željezariji Hamersley.
Peeto, Vanno i Jocko bili su užasnuti. "Isuse," reče Peeto, "zar to nije mjesto gdje ubijaju pse lutalice?"
"Samo ako im ne uspiju pronaći vlasnika", reče Jocko.
"Ali Crveni pas - taj nema vlasnika", reče Peeto. "Crvenog psa posjeduje jedino on sam."
"Ma, ne bi valjda uspavali Crvenog psa", reče Vanno.
"Svijet je pun ljudi koji bi uspavali Crvenog psa", reče Peeto. "Svijet je gadan i postaje sve gadniji."
Muškarci su neko vrijeme razmišljali o situaciji, a onda su ih uskoro savladali briga i bijes.
"Samo je jedno rješenje", reče Jocko napokon.


Te su se noći, u dva ujutro, trojica muškaraca odvezli u Roebourne. Ispred živodernice oni navuku rukavice, a Vanno iz prtljažnika izvadi goleme škare. Imale su u sebi gotovo metar, mogle su rezati debele željezne šipke i činilo se da teže cijelu tonu.
Osjećali su se poput komandosa dok su se šuljali prema žici. S obližnjega bora oglasi se sova, a njima trojici srca gotovo iskoče iz prsa. Peeto se spotakne o Vanna, pa svi zasikću jedan drugome: "Psssst!". Psi stanu lajati, a Peeto reče: "Moramo se požuriti."
Vanno presiječe preklopac lokota svojim škarama i uvuče se u prostoriju. Na brzinu izvuče ručnu svjetiljku iz džepa i stane njome prelaziti s jednoga psa na drugog. Svi su lajali kao ludi, stvarajući golemu buku i metež, pa Vanno požali što se uopće upustio u taj pothvat. Padne mu na pamet da ne samo da ga mogu uhvatiti, već da bi ga svaki od tih džukela mogao pošteno izgristi. "Crveni," prošapće, "Crveni, gdje si?"
On osjeti kako mu nečija njuška gurka ruku, pa je brzo povuče prestrašivši se da ga koji od pasa napada. Spusti pogled i ugleda jedinstvenu robusnu sjenu Crvenog psa. Gurne svjetiljku u džep, podigne psa, gurne ga pod ruku i istrči van, pazeći da zajedno s njime ne pobjegne nijedan od ostalih zatočenika živodernice.
Njegovi ga suučesnici potapšu po leđima i prošapću riječi hvale, a zatim se svi potrpaju u auto i odjure u smjeru Dampiera, klikćući od olakšanja i sreće, a Crveni pas stane im lizati obraze i grickati ih za ruke. Kad su stigli u Dampier, iskrcaju se kod Peetove barake gdje navale na pivo, prepričavajući najnapetije trenutke svog pothvata.
"Isuse," reče Peeto, "ona me sova zamalo u grob otjerala. Umalo sam se popisao od straha."
"Ja sam mislio da nam je odzvonilo," reče Jocko, "kad su psi počeli lajati."
"Hej," reče Vanno tapšući Crvenog psa po glavi i hvatajući ga za bradu, "vidiš ti što su tvoji prijatelji spremni učiniti za tebe."
Sljedeće jutro redarstvenik mrzovoljno nazove veterinara i obavijesti ga da je Crveni pas otet tijekom noći.
"O, ne," reče veterinar, "pa to je strašno. Terapija je tek napola gotova."
"Morat ćemo ga pronaći i vratiti", reče redarstvenik.
"Da, ali kako? Znaš i sam kakav je to pas. Dosad je mogao stići sve do Carnarvona ili dolje do Tom Pricea."
"Morat ćemo se raspitati uokolo", reče redarstvenik, "i slijediti svaki trag."
"Zašto bi ga itko oteo?" snebivao se veterinar u očaju. "To je tako prokleto glup potez."
"Otmičar je vjerojatno mislio da ga namjeravamo uspavati", reče redarstvenik. "Taj momak ima mnogo prijatelja."
Dvojica se muškaraca pomire s činjenicom da su izgubili pacijenta i da će pas ostati pun smrtonosnih crva sve dok se ponovno ne pojavi, a onda redarstvenik spusti slušalicu. Uzme ključeve iz kuhinje, ispije do kraja šalicu kave i izađe na blistavo sunce. U daljini ugleda prekrasan prizor (čitaj priviđenje): jedrenjak kako razvijenih jedara lebdi nad obzorom, pa na trenutak zastane ispunjen divljenjem. Zatim uđe u auto i odveze se prema Miaree Poolu. Tamo se zaustavi natočiti benzin, a onda uđe u postaju platiti službenici na blagajni.
Kad je ponovno izašao, gurne novčanik natrag u džep i zaputi se prema svom žutom kamionetu. A tamo jedva povjeruje vlastitim očima - jer je pokraj suvozačevih vrata sjedio nitko drugi do Crveni pas tražeći da ga se pusti unutra. Redarstvenik prinese ruku čelu, odmahne glavom i nasmije se.
I tako je Crveni pas dovršio terapiju protiv srčane gliste, te je još jednom zdrav zakoračio u život. Pošao je potražiti Dona u dampiersku solanu, pa se tako sprijateljio i s drugim muškarcima ondje. Pripadali su istoj vrsti ljudi kao i oni u željezari Hamersley: izgnanici, stranci, privremeni stanovnici - ljudi koji žele na brzinu zaraditi kako bi započeli novi život negdje drugdje. Rijetko su ostajali dugo, ali su se tradicija i običaj vođenja brige o Crvenom psu održavali.
Bilo mu je dopušteno odsjesti u kojoj god bi baraci poželio; trebao je samo zagrepsti po vratima i bio je uvijek dobrodošao gost. Momci su ga učlanili u sindikat, te sportski i društveni klub, bilježili su mu radne sate i davali mu blok bonova za menzu. Posao mu je bio smazati ostatke hrane. Don mu je u banci Wales otvorio bankovni račun, pod imenom "Crveni pas", na koji su momci polagali novac kad god bi organizirali davanje dobrovoljnih priloga za njegove veterinarske troškove. Don ga je također prijavio kod okružnih vlasti, kako ga više nitko ne bi mogao proglasiti lutalicom, a službeni mu je naziv glasio: "Pas sjeverozapada".
To mu je možda bio službeni naziv, ali u dampierskoj solani dobio je posve drugačije ime. U Australiji, tko god ima crvenu kosu, dobije nadimak "Riđan", pa su tako nazvali i njega.

Crveni pas i omraženi Cribbageovi


U doba kad u Karrathi još gotovo da i nije bilo kuća, a postojala su samo dva naselja kamp-prikolica, Crveni je pas volio posjećivati one koje su pripadale nekom od njegovih brojnih prijatelja i dobročinitelja. Očekivao je da će ga tamo oprati, očistiti od krpelja i nahraniti, te da će mu ponuditi da ostane nekoliko dana dok se ne osjeti dovoljno odmornim za novo putovanje.
Crveni pas posebno je volio jedno od ta dva naselja, jer je u njemu živio njegov prijatelj Crveni mačak, a bile su tamo i Nancy i Patsy, ali (a bilo je to jedno veliko ALI), postojao je tu jedan problemčić. Zapravo, postojala su tu dva golema problema i bili su vjenčani jedno s drugim.
Gospodin i gospođa Cribbage brinuli su se za naselje. Živjeli su od golemih sendviča, slatkog čaja s mlijekom i cigareta. Zadaća im je bila držati naselje čistim i urednim. Rješavali su sve probleme koje su stanovnici imali s vodom ili strujom. Ako bi u nužniku pregorjela žarulja, gospodin Cribbage razdraženo bi uzdahnuo i promijenio je. Ako bi Crveni mačak, prekapajući po smeću, prevrnuo kantu, gospođa Cribbage bila je ta koja bi razdraženo uzdahnula i ponovno je uspravila. Sve to govori kako su gospodin i gospođa Cribbage bili tipični podvornici - rijetko ih je usrećivalo kad bi im slobodno vrijeme bivalo prekinuto kakvim poslićem koji treba obaviti ili kad bi šalicu čaja morali ostaviti napola ispijenu.
Problem s gospodinom i gospođom Cribbage bio je u tome što su voljeli cjepidlačiti o poštivanju pravila. Važilo je to i za ona glupa pravila koja bi svatko normalan ignorirao, kao na primjer: 'Zabranjen ulaz psima'.
Kad je gospođa Cribbage prvi put srela Crvenog psa, on se upravo spremao zagrepsti na vrata Patsyne kućice. "Hej, ti!" grakne gospođa Cribbage, jurnuvši prema njemu i mašući mu pred nosom krpom za prašinu. "Odlazi odavde! Iš! Iš!"
Crveni pas pogleda tu debelu ženu i njezinu krpu za prašinu i zaključi kako je nesretnica vjerojatno luda. Znajući što je red, on ne obrati pažnju na nju i još jedanput zagrebe na Patsyna vrata.
"Odlazi otale! Marš!" zaurla gospođa Cribbage, a u tom trenutku Patsy otvori vrata. Ona odmjeri pogledom najprije psa, a onda i ženu i upita: "Što se događa?"
"'Zabranjen ulaz psima!'" objavi gospođa Cribbage.
Patsy joj uputi suosjećajan pogled i reče: "To nije bilo koji pas. To je Crveni pas."
"Pas je pas," reče gospođa Cribbage, "a meni je svejedno, pa da je baš i jedan od onih kraljičinih korgija. To je pas i kraj priče. 'Zabranjen ulaz psima'." Patsy primijeti da je glas gospođe Cribbage veoma sličan glasanju kookaburre11.
"Crveni pas ima povlastice", reče Patsy. "To svi znaju."
"Ako ovoga časa ne otjerate tog psa," reče gospođa Cribbage glasom koji je postajao sve viši, "odgovarat ćete meni i gospodinu Cribbageu."
"A vi ćete, ako pokušate otjerati Crvenog psa, odgovarati cijeloj Pilbari", odgovori Patsy. "Da sam na vašem mjestu ja se ne bih prerano radovala."
Gospođa Cribbage ljutito otpuhne: "A ako se vi ne riješite tog psa, mi ćemo ga ustrijeliti, a vas izbaciti. Tako da znate. I nemojte poslije reći da vas nismo upozorili."
Gospođa Cribbage okrene se na peti i osorno se udalji uvjerena da je ona, i samo ona, kraljica u tom malom kraljevstvu. Sljedećih joj se nekoliko dana nekoliko puta učinilo da je krajičkom oka ugledala Crvenog psa, pa je to spomenula i gospodinu Cribbageu, sitnom čovječuljku s brčićima nalik na Hitlerove. Brkovi i prsti bili su mu ružne žuto-smeđe boje, poput stropa u gostionici, jer je kadio danju i noću. Sam je sebi motao tanke, čvrste cigarete. Čim bi dovršio jednu, razmotao bi opušak i istresao nepopušen duhan kako bi ga mogao zamotati u novu cigaretu. Razvio je stoga kroničnu promuklost, i stoga ste mogli znati kad god se gospodin Cribbage približava, jer ga je uvijek pratio suhi kašalj.
Bračni se par zaputio u Dampier gdje su, u papirnici u trgovačkom centru, kupili šablonu za ispisivanje slova, pa su cijelo jutro proveli veselo ispisujući gomile i gomile natpisa: 'Zabranjen ulaz psima'. Prikucali su ih zatim na gotovo svako drvo u naselju kamp-prikolica. Činilo im se da su se i te kako naradili. Stanovnici naselja odmahivali su glavama, a onda su dogovorili tajni kod za uzbunu, tako da ih podvornici nikada ne uhvate kad je u blizini Crveni pas. Patsy je predložila da im tajna riječ bude "mačkica" i to je uskoro usvojeno.
Gospodin i gospođa Cribbage prilično su se dugo pitali kako to da ljudi bez ikakva povoda viču "mačkica" kad god bi koji od njih prošao vukući vjedra i kante za smeće. "Ako mene pitaš, svi su prolupali", primijetio je gospodin Cribbage.
"Kad smo već kod prolupavanja, meni se i dalje čini da stalno viđam onog psa", reče njegova žena.
Sad, slučajno se poklopilo tako da su se i Patsy i Nancy bojale mraka. A u ono doba gotovo da uopće nije bilo svjetla od kojih bi nebo dobilo onaj narančasti odsjaj i čovjek je na nebu mogao vidjeti svaku zvjezdicu tako jasno kao da mu svijetli na vrhu prsta. Mjesec bi se zavalio na oblake kao da je na praznicima, prosipajući zemljom svoju hladnu bljedunjavu svjetlost. Ako bi, međutim, bilo oblačno, čovjek nije vidio ni prst pred nosom ako bi mu pregorjela ručna svjetiljka i mnogi su se nesretnici znali smrzavati vani do zore, posve izgubljeni, iako su možda bili tek nekoliko koraka od vlastitih vrata.
Crveni pas po mraku se snalazio uz pomoć njuha, kao da mu je nos dodatni par očiju, ali kao da je razumio da se i Patsy i Nancy boje tmine. Prema tome, kad bi noću morale u nužnik, on bi se kao čarolijom pojavio pokraj njih, a onda bi ih otpratio natrag do njihovih kućica. Žene su mu bile zahvalne na pomoći i izražavale su svoju zahvalnost obasipajući ga ljubavlju i hranom. Prije pojave Crvenog psa, glavni je zaštitnik naselja bio Crveni mačak, ali on nikada nije pružao tako dobru besplatnu uslugu.
Loša je sreća tako htjela da je jedne noći gospođa Cribbage morala na zahod u isto vrijeme kad i Patsy, pa ju je uhvatila na mjesečini kako s Crvenim psom izlazi iz nužnika. Na trenutak se ukopala na mjestu, napuhala obraze i pričekala da joj u glavu navre dovoljna količina bijesa da je učini gnjevnom poput zmije ljutice. "Što je to?" zaurla. "Što je to? Još uvijek imate tog psa. A što sam vam ja rekla? Smatrajte se izbačenom, draga moja, da. Tako."
Patsy je znala da nema kamo poći izbace li je iz naselja, ali u tom joj je trenutku bilo svejedno. Bilo joj je na vrh glave Cribbageovih i njihove kampanje protiv pasa. Bilo joj je hladno i htjela se samo vratiti u krevet. Iznenada začuje samu sebe kako progovara: "Joj, daj malo nestani, ha?"
"Kravo!" uzvikne gospođa Cribbage. "Kučko! Čekaj, čekaj samo!"
"Čekat ću", reče Nancy. Ona spusti pogled na Crvenog psa čije su žute oči svjetlucale na mjesečini. "Dođi, Crveni. Idemo natrag u krevet." Ne uputivši gospođi Cribbage više nijedne riječi, ona se okrene i hladno odšeta u svoju kućicu.


Sljedeće jutro, dok je doručkovala, Patsy začuje nekakvo šuštanje, a onda ugleda da joj netko gura cedulju ispod vrata. Poruka je bila ispisana sitnim urednim rukopisom:


Buduči da ste nerasumno ustrajali u povrjedi pravila koja se odnose na pse, ovim vas obaviještavamo da ste od sutra ujutru izbačeni iz ovog naselja, pa ču vas u 9:30 doći autom odvuči odavde. S poštivanjem, gospodin i gospođa Cribbage.


Patsy dvaput pročita poruku, a onda je odnese k Nancy, s riječima: "Što da radim? Gdje ću sad živjeti? To je tako grozno! Otjerat će me na ulicu i to zbog običnog psa!"
Nancy se ugrize za usnicu i odmahne glavom. "Kakve budale. A pogledaj samo taj njihov pravopis!" Ona položi ruku na Patsynu. "Ništa se ti ne brini", reče, "i nemoj se još pakirati, jer ću se ja pobrinuti za to da se ne moraš iseliti." Ona uzme poruku i krene od kućice do kućice pokazati je kome god je stigla.
Sljedećeg jutra u 9:20 gospodin Cribbage poravna svoju umrljanu staru kravatu, počešlja hitlerovske brčiće i prebaci nekoliko pramenova kose preko ćelavog tjemena. "Jutros se ovuda vozi jako puno ljudi", primijeti gospođa Cribbage koja je stajala pokraj prozora. "Pitam se što li spremaju."
Gospodin Cribbage uzme ključeve sa stola, ispravi ramena, zakašlje i otvori vrata. Osjećao se zadovoljno i ispunjeno, jer se upravo spremao pokazati svoju moć i vlast. "Sad će me napokon početi uzimati za ozbiljno", mislio je.
No, čim je izašao iz kućice, njegovo veselje splasne i pretvori se u gorčinu.
Na trenutak nije mogao vjerovati svojim očima. Neki su stanari naselja ostavili svoja vozila oko njegova, tako da je ostao posve zatvoren, a ostali su parkirali posvuda na cestici koja je vijugala između kamp-prikolica. Ali što je možda bilo još i gore, ljudi su stajali uokolo u grupicama, smješkajući se i likujući nad njegovim porazom.
"Mislio si odvući Patsy van, zar ne?" dovikne mu netko, gurnuvši susjeda laktom.
"Trebaš pomoć?" dobaci netko drugi. "A meni se čini da imaš sitan problem", primijeti treći.
Gospodin Cribbage osjeti kako mu se prsa nadimlju od bijesa i frustracije. Usne mu zadršću, oči zasuze, na čelu mu izbiju grašci znoja i srce mu zatuče. On napokon progovori: "Dobro. Nek' vam bude. Taj pas je lutalica i ja iz ovih stopa zovem redarstvenika. Tamo će ga uspavati i to će biti kraj."
"To ti nije neka strategija", vikne netko. "Crveni je redarstvenikov kompić. A nije ni lutalica. Registriran je."
Podvornik je neko vrijeme stajao posve miran, a onda se okrenuo na peti i uletio natrag u svoj ured.
Ljudi su se baš pitati što li se sprema, kad je podvornik ponovno izjurio van. Ovoga puta u rukama je imao dvanaest-kalibarsku sačmaricu. On otvori cijev, izvadi iz džepa dva metka i gurne ih u komore. Zatim zatvori cijev i prijeđe pogledom preko stanara naselja, kojima sada više nikako nije bilo svejedno. On gurne pušku pod lijevu ruku i potapše je desnom. "Kad prvi put ugledam tog psa," objavi, "slijede mu oba ova metka." Zatim se okrene i ponovno nestane u kućici. Tamo izvadi metke i prisloni pušku na zid u kutu. Sav je drhtao od bijesa i jala kad je rekao gospođi Cribbage: "Morat ću ubiti tog psa."
"Kad si već kod toga, mogao bi ubiti i par ovih idiota", reče gospođa Cribbage pušući od gnjeva. "Smeće, obično smeće. Nemaju nikakvog, nikakvog poštovanja."
Vani su se stvari počele događati velikom brzinom. "Ne mogu vjerovati," govorili su ljudi jedan drugome, "taj gad stvarno hoće ubiti Crvenog psa."
"To ne može biti legalno", govorili su drugi. "Ne može to učiniti."
"Ja zovem Društvo za zaštitu životinja", objavi Patsy.
"Ja zovem dečke iz Hamersleya", reče Nancy.
To popodne stigao je predstavnik Društva za zaštitu životinja i bez ustezanja zaprijetio Criggabeovima kaznenim gonjenjem. Ali to nije bilo najgore. Još malo kasnije pristigao je i žuti autobus željezarije Hamersley. Radnici u njemu samo što su završili smjenu, pa ih je umor činio dvostruko uzrujanijima. Neki su bili prekriveni čađom, neki crvenom prašinom, a neki motornim uljem. Bili su to snažni, grubi muškarci i bili su osim toga veo ma srditi. Bez kucanja su nahrupili u ured gospodina Cribbagea, a bračni je par ostao zatečen, sa šalicama s čajem napola prinesenim ustima. Bili su u potpunom okruženju. Jocko položi ruku na stol i nagne se naprijed: "Ti si, dakle, ono malo govno o kojem smo čuli priče?"
Sljedeće jutro, vrlo rano, Patsy zakuca na Nancyna vrata i reče joj: "Nećeš vjerovati, Nance, ali Cribbageovi su nestali."
I zaista. Ostavili su svoj posao bez otkaza, ne pobravši čak ni zadnju plaću. Njihova je parcela ostala tek goli pravokutnik smeđega cementa usred otrcanog travnjaka s nekoliko loše održavanih cvjetnjaka.
"Osjećam se užasno", rekla je Patsy poslije. "Istjerali smo ih iz grada. To se baš ne može nazvati civiliziranim, zar ne?"
"Sada je prekasno za kajanje", reče Nancy. "Otišli su. A nikome neće nedostajati."
"Svejedno," odvrati Patsy, "nisam baš ponosna na svoje postupke."
Njihova je pobjeda doista imala gorak okus pa u njoj nije sasvim uživao čak ni Crveni pas. I tako se zaputio u još jednu potragu za Johnom, izmolivši vožnju do Adelaidea na poluprikolici za kampiranje i vratio se dva mjeseca kasnije vlakom. Kad je sljedeći put zagrebao na Nancyna vrata, u naselju su živjeli novi podvornici s novim pravilima.

Posljednje putovanje



Za svakoga od nas dođe vrijeme kad nas sreća napusti. Kad nam se sudbina prestane smiješiti i kad se moramo suočiti s posljednjom bitkom. Neki su od nas u trenutku smrti fizički sami, neki nisu; no, bilo kako bilo, ionako nije moguće u društvu se zaputiti kroz onaj posljednji, mračni tunel na kraju života.
Crvenom je psu bilo tek osam godina, ali mu je život bio naporan; nije lako putovati diljem Zapadne Australije u potrazi za gospodarom, zapadati u tučnjave, jesti ponekad previše, ponekad premalo, bivati ustrijeljen, padati sa stražnjih dijelova kamiona i kamioneta, smrzavati se noću i kuhati se danju. Tamnocrvenu su mu njušku prošarale sijede dlake, noge su mu izgubile gipkost i ponekad je osjećao da je malčice preumoran da bi ganjao sjene ptica. Kad je putovao u potrazi za Johnom, tu i tamo mu je bila potrebna pomoć pri skakanju u kombije, aute i vlakove kojima se želio voziti. No, najgore su od svega ipak bile nasumične zlobe ljudskih bića s kojima bi se slučajno susreo. Nitko ne zna zašto nekim ljudima okrutnost čini zadovoljstvo; sve što znamo jest da takvih ljudi ima i da su im žrtve vrlo često životinje.
Jednoga dana dok ga je češljala, Nancy otkrije rupe od metaka u uhu Crvenog psa. Očito je još jedanput za dlaku izbjegao smrt. No onda je, jedne subote u studenome, Peeto vozio svoj kamionet iz Karrathe u Dampier, kad mu se učinilo da je krajičkom oka ugledao nešto tamnocrveno među kamenjem uz rub ceste. Što god da je to bilo, ležalo je na zemlji i drhtalo.
On se vrati i izađe iz auta. Bio mu je dovoljan jedan užasnut pogled prema dolje da shvati kako nešto mora učiniti. Poteškoća je bila u tome što se Crveni pas toliko trzao i izvijao da ga Peeto nije mogao držati. Crveni pas kao da je poludio ili kao da je potpuno izgubio kontrolu nad sobom. U očima boje jantara ogledali su mu se užasna bol i očaj.
"O, Isuse, o, Isuse", mrmljao je Peeto sebi u bradu, s mukom nastojeći umiriti psa i podići ga u svoj kamionet. Uzalud. Crveni pas bio je težak, masivan i još uvijek vrlo jak.
Na Peetovu sreću uskoro naiđe policajac Bili, koji primijeti Peetov automobil parkiran uz rub ceste i Peeta kako se očito s nečim nateže pokraj njega. Bili i Peeto nisu se zapravo slagali još od dana kad je Bili kaznio Peeta za vožnju pod utjecajem alkohola dok su se, prije mnogo godina, vraćali iz Port Hedlanda nakon što je Crvenog psa netko nastrijelio. Bili su, istina, prvi susjedi, ali policajcu je teško uspostaviti normalan društveni život kad svako malo mora provoditi zakon nad vlastitim prijateljima.
Međutim, Bili ipak pomisli kako će najbolje biti da stane, za slučaj da je Peeto u kakvoj nevolji. To je obrazac ponašanja u cijeloj ruralnoj Australiji i svi ga se drže. Sada su Bili i Peeto istoga časa posve zaboravili vlastite nesuglasice.
Dvojica su se muškaraca borila da utovare Crvenog psa na kamionet. Bilo je to zastrašujuće iskustvo: pokušavati obuzdati životinju koja je istovremeno stari i dragi prijatelj, a koja se bacaka u njihovim rukama kao da je sam vrag ušao u nju. Peeto i Bili psovali su i trzali se od boli kad bi ih pandže Crvenog psa zaderale po licu, a onda su psovali još i jače kad je Crveni pas počeo povraćati.
Napokon su ga uspjeli podići u kamionet, pa su na trenutak zastali uhvatiti dah. "Što li mu je, dovraga?" upita Peeto pokazujući rukom prema ispaćenoj životinji.
"Otrov, majstore", reče Bili. "Strihnin. Vidio sam to već. Prvo ih uhvate ti grčevi koji traju satima, a onda uginu."
"Pa, tko bi, zaboga, otrovao Crvenog psa? Ta on je svačiji ljubimac."
Bili napući usta i mudro odmahne glavom. "Što sam sve vidio otkad nosim uniformu, ne bi vjerovao. Kažem ti, majstore, na cijelom prokletom svijetu nema takve životinje kao što je čovjek."
Oni bace pogled na psa u agoniji, pa Peeto reče: "Odvezimo ga u postaju, pa ćemo poslati po veterinara. Sumnjam da će mu dobro činiti da ga vozimo skroz do Roebournea."
I tako su Crvenog psa odvezli u policijsku postaju i položili na stol gdje ga je Bili pokušavao zadržati dok je Peeto zvao veterinara. Glasom u kojem se osjećala hitnost govorio je u telefon, a onda se vratio smrknuta lica.
"Veterinara nema", reče. "Ostavio sam poruku, ali ne znaju kad će se vratiti."
Peeto zatim preuzme Billov zadatak držanja Crvenog psa. Uhvati ga za prednje noge, a onda postrance baci pogled na policajca. Zatim reče:
"Možemo učiniti samo jedno. Ne možemo dopustiti da se ovo nastavi. Ne mogu to podnijeti."
"U pravu si, majstore," reče Bili, "ali ne želim to učiniti."
"Moraš, prijatelju", reče Peeto nježno. "Ako nastavi ovako, lomit će si vlastite kosti. Ne možeš ga gledati u ovom stanju i vjerovati da postoji nada."
"Ja odgovaram za svaki metak", reče Bili. "Nisam siguran da bih smio ubijati pse."
"Slušaj, svi ćemo te podržati. Nitko te neće grditi zato što si pomogao sirotom starom psu."
"Ma, da, vjerojatno si u pravu", reče Bili. "Vjerojatno si u pravu. Ali svejedno..."
"Moraš, prijatelju. Crveni bi ti bio zahvalan."
"Iznijet ćemo ga van", reče Bili. "Ne možemo to učiniti unutra. Toliko znam."
Oni zajedno podignu psa kojeg su potresali grčevi i iznesu ga van na sunce. Polože ga na crvenu zemlju. U obližnjoj palmi oglasi se jato malih golubova, kao da zadirkuju jedni druge. Bili otkopča futrolu. Izvadi pištolj, ubaci dva metka u šaržer i na trenutak zastane u tišini. Peeto opazi da mu se oči pune suzama.
Zatim klekne pokraj psa i pogladi ga nadlanicom po glavi. "Oprosti, prijatelju," reče, "ne želim to učiniti, a ti mi moraš oprostiti."
Crveni pas bio je previše prožet otrovom da bi uopće znao što se događa, a kamoli da razumije ili da oprosti. Činilo se kao da mu je otrov oduzeo karakter i identitet. Bio je sveden na živuću hrpicu grčevite boli.
Bili klekne i prisloni cijev Crvenom na čelo, između očiju, ali ga ne uspije umiriti, budući da se pas previše trzao. "Moramo ga držati na miru", reče Bili. "Inače ne mogu."
"Ne mogu mu držati glavu", reče Peeto sav očajan. "Toliko se miče da bih ja mogao dobiti metak u ruku."
U taj čas Crveni se pas na trenutak umiri pa Bili još jednom prisloni cijev uz glavu. Lagano stane stiskati obarač i zatvori oči. Peeto zagrize usnicu i okrene glavu u iščekivanju pucnja. Zatim se Bili iznenada spusti na vlastite pete. "Žao mi je," reče, "ne mogu. Jednostavno to ne mogu učiniti."
I tako je Peeto sazvao prijatelje Crvenog psa, a oni su jedan po jedan dolazili i smjenjivali se držeći ga i zatomljujući grčeve tijekom dugih sati koji su prošli do dolaska veterinara.
Nitko nije gajio nikakvu nadu da će Crveni preživjeti pa su se, pijući čaj u pretrpanoj policijskoj postaji, prisjećali dogodovština svog starog prijatelja kojeg samo što nisu izgubili.
"Sjećam se" , pričala je Nancy, "da sam jedanput s obitelji išla u Miaree Pool i nekako smo završili s mačkom u autu. No, kako god, kad smo stigli, eto ti Crvenoga gdje spava na obali. Drveće je bilo puno bijelih kakadua, a voda kao stvorena za kupanje. Bilo je stvarno krasno. Proveli smo dan izležavajući se uokolo u kupaćim kostimima, plivajući i jedući na plaži, a onda smo se, kad je postalo kasno, spremili da pođemo kući. E, sad je Crveni odlučio da ga povezemo pa je pokušao skočiti na stražnje sjedište. Nismo mu dali, jer smo mislili kako je to nepošteno prema mački. Znate kako je Crveni volio ganjati mačke, osim Crvenog mačka u naselju kamp-prikolica. Nije nam bilo lako, jer smo znali da Crvenom treba prijevoz i bilo nam je krivo što smo ga izbacili.
A znate kako je cesta do plaže prilično loša, pa smo vozili jako polako, a onda smo nakon nekog vremena shvatili da Crveni kaska pokraj auta, još uvijek moleći da ga povezemo, pa smo ga pokušali otjerati, ali nije išlo.
Napokon smo zaustavili auto i rekli mu: 'U redu, Crveni, nek' ti bude, ali možeš ući samo ako obećaš da ćeš ostaviti mačku na miru.' I tako je Crveni uskočio u auto i sjedio je tamo dobar kao sunce, s glavom gurnutom kroz prozor, cijelim putem do Dampiera. Mačku nije ni pogledao. A najsmješnije od svega je da ga mačka nije šljivila ni pet posto."
"Znao je stvarno biti uporan", reče Patsy. "Ja se sjećam kako mu je jedanput pobjegao autobus za Dampier, pa je umjesto toga istrčao pred moj auto i zaustavio me. Mislila sam ga odvesti k sebi, ali kad smo stigli, nije htio izaći iz auta. Samo je sjedio i postrance me promatrao, tako da su mu se vidjele bjeloočnice. I tako sam sjela natrag za upravljač i pojurila za autobusom i ulovila ga već blizu terminala. Rekla sam Crvenom da izađe, ali nije htio ni čuti. Mislim da je htio da ga odvedem skroz do kantine. Bilo kako bilo, otišla sam do autobusa, pokucala na prozor i rekla vozaču: 'Učinite mi uslugu; jurim vas još od Karrathe, a moram skuhati ručak. Možete li izvući onog psa iz mog auta?'
A vozač prinese prste ustima i zazviždi i eto, Crveni skoči van, dobar kao sunce, i lijepo se posjedne iza vozača; nisam ga više vidjela do devet navečer kad mi je zagrebao na vrata. Naravno, nakon sve te muke ipak je odlučio doći k meni."
"Ja sam ga jednom povezla", reče Ellen. "Bilo je dva ujutro, jer sam bila otišla po svoju kćer u diskoteku. Nije htio izaći kod kampa Poon, a onda nije htio izaći ni kod dampierske kantine i mogu vam reći da nam je već bilo svega dosta, a bile smo i umorne. Napokon smo ga odvezle do samačkog naselja željezare Hamersley i tu je iskočio. I pritom je ispustio stvarno odvratan smrad, kao da nam time hoće zahvaliti."
"Njegova su crijeva uvijek bila rizična", reče Peeto. "Znate, jednom kad je htio od mene izmoliti prijevoz, stavili smo ga u šefov kamionet i ostavili ga tamo. Šef još uvijek ne zna tko mu je to smjestio. Nije mu se baš svidio onaj smrad koji ga je zapuhnuo kad je otvorio vrata."
"A ja se sjećam" , reče Bili, "kako je znao uskočiti u patrolni auto dok bismo testirali brzinu nakon servisa. Bilo mu je posve svejedno kako se brzo vozimo. Samo bi, kao i obično, gurnuo glavu kroz prozor, a uši bi mu vijorile na vjetru."
"Da, ali nije bio glup", reče Vanno. "Jedan dan, vidim vam ja nekog pijanca za upravljačem kako leluja po cesti s jedne strane na drugu, s Crvenim na suvozačevom sjedištu. I nakon nekog vremena taj pijanac stane da se popisa, znate, onako na cesti, jer je tako pijan da mu je svejedno, a Crveni jednostavno iskoči kroz prozor i odskakuće u grmlje. A onda ponovno izađe i izmoli vožnju od prvog sljedećeg auta. Pametan je to pas."
"Svatko ima neku priču o Crvenom psu", reče Jocko. "Netko bi ih trebao zapisati."
Neko su vrijeme sjedili u tišini, na smjenu držeći Crvenog psa, nastojeći umiriti njegove trzaje i drhtaje. Kad se veterinar napokon pojavio sljedeće jutro, svi su bili iznemogli i iscrpljeni od sažaljenja.
Veterinar stetoskopom posluša srce Crvenog psa i odmahne glavom. "Strihnin", reče potvrdivši Billovu dijagnozu. "Bit će da je pojeo otrovni mamac za pse dingo."
"Ovdje nema pasa dingo", reče Peeto. "Barem ja nisam nikad vidio nijednoga."
"Ljudi svejedno postavljaju otrov", reče veterinar uzdahnuvši. "Farmeri krive divlje pse i pse dingo gotovo za sve, a danas ima ljudi koji će postaviti otrov i za mačke, jer nisu autohtona vrsta. Zlo mi je od toga. A ja se moram boriti s posljedicama."
"Pa, kad pogledaš," reče Peeto, "ni nitko od nas nije autohtona vrsta."
Veterinar spusti žalostan pogled na svog prijatelja na stolu, a Patsy upita: "Hoćete li ga uspavati?"
"Trebao bih", reče veterinar. "Ali snažan je to stari pas, pa ću mu dati priliku da se možda oporavi. Znate što? Jako će mi nedostajati ako ugine. Jedanput sam morao otići bogu iza leđa da se pobrinem za nekog starog bolesnog divljeg konja i kad sam stigao ugledao sam Crvenog kako sjedi pokraj njega na slami. Uvijek je znao gdje se nešto događa." On zastane i reče: "Morat ću zamoliti četvero vas da ga držite dok mu ne dam injekciju. Uopće se ne smije micati. Ne smije mi se dogoditi da mi pukne igla. Razumijete?"
Životinju je bilo gotovo nemoguće držati na miru, ali veterinar je naposljetku ipak uspio zabosti mu iglu u mišić i brzo mu ubrizgati tekućinu. Prijatelji Crvenog psa s gorčinom su promatrali kako se njegovi trzaji i drhtaji postupno smiruju dok napokon nije ležao posve miran. "Hej, doktore," reče Vanno prigušenim glasom punim divljenja, "pa to je pravo čudo."
"Sredstvo protiv grčeva", reče veterinar. "Trebao sam prvo izazvati povraćanje, da izbaci ostatak otrova iz organizma, ali mislim da bi ga to ubilo." On prijeđe pogledom preko prijatelja Crvenog psa i reče: "Svi mi vi izgledate prilično umorni. Zacijelo ste se dobro naradili. Sad se možete malo odmoriti. Držat ću ga bez svijesti sve dok se grčevi ne smire, a to bi moglo potrajati i nekoliko dana."
Veterinar je držao Crvenog psa bez svijesti dva i pol dana, ubrizgavajući mu male doze sredstva protiv grčeva svaki put kad bi trzaji i drhtaji ponovno počeli, a nakon toga Crvenom je trebalo još dvanaest sati da stane na noge. U međuvremenu se okrugom proširila priča da je Crveni pas uginuo, pa su mjesne novine objavile članak izvješćujući o trovanju, ali i o njegovu oporavku.
I tako se zaista činilo. Bio je nespretan i nestabilan, ali je ispraznio svoju zdjelicu s hranom, mahao je repom kad bi mu prijatelji došli zaželjeti brz oporavak, a čak je i pobjegao do hotela Walkabout gdje je, znao je, bilo ljudi koji su šakom i kapom dijelili razne delicije. No, odlazak mu je bio preveliki napor, pa je veterinar otišao po njega, da ga doveze natrag.
Svi su bili oduševljeni oporavkom Crvenog psa pa su mu čak na adresu veterinarske postaje počele stizati čestitke, ali veterinaru je cijela stvar bila sumnjiva, pa se nije nimalo iznenadio kad se nespretnost Crvenog psa počela pogoršavati. Stao se zalijetati u pokućstvo, padati na bok i onda se herojski, ali uzaludno nastojati ponovno osoviti. I dalje je imao dobar apetit, ali na kraju je to bilo jedino što mu je ostalo. Veterinar je pozvao njegove prijatelje.
"Prvo je samo padao, ali sada više uopće ne može ustati. Očito je da mu je mozak oštećen. Nije više onaj stari i nikada neće biti. Znate, treba samo pogledati životinji u oči i kad tamo nestane svjetla, znate da je vrijeme da se predate. Stvarno mi je žao. Pokušali smo, ali sada to moramo završiti. Sve bi drugo bilo preokrutno."
Patsy, Ellen, Nancy, Bill, redarstvenik i neki od momaka iz dampierske solane i željezarije Hamersley - svi su došli oprostiti se od Crvenog psa. Muškarci su nastojali ne pokazati osjećaje, jer takvi su australski muškarci, ali im je u grlima stajao takav čvor tuge da nijedan nije mogao progovoriti niti riječ. Potapšali su Crvenog na njegovu ležaju s kojeg više nije mogao ustati i posljednji ga put počeškali po ušima. U tišini su izlazili, nesposobni pogledati jedan drugoga u oči, bojeći se da će tako izgubiti kontrolu nad sobom. Samo je Vanno plakao, jer on je bio Talijan, a u Italiji muškarci smiju plakati, pa ga nitko nije mogao za to kriviti. Između jecaja Vanno se kleo da će, sazna li ikad tko je otrovao Crvenog psa, ubiti boga u njemu i to sigurno.
Žene su ulazile i ljubile Crvenog psa u glavu, plakale i gladile ga po vratu. Jedna po jedna padale bi na koljena i grlile ga, osjećajući takvu bol i tugu kao da su izgubile dijete. Kad su svi otišli, u prostoriju uđe veterinar s injekcijom punom morfija i obrije komadić krzna na desnoj prednjoj nozi Crvenog psa. I on se sam oprostio od tog psećeg lika koji je igrao tako veliku ulogu u njegovu životu od trenutka kad se doselio u taj okrutni, ali čarobni dio Australije. Pomislio je koliko se sve promijenilo u ovih nekoliko godina života Crvenog psa.
Sada su ljudi živjeli u kućama umjesto u kamp-prikolicama, vozili po asfaltu umjesto po makadamu. Činilo mu se kao da smrt Crvenog psa simbolizira smrt starog okruga Roebourne.
Sjetio se kako je nekada mislio da je Crveni pas zapravo mnogo različitih pasa koji svi nalikuju jedan na drugoga, kako je mnogo puta morao izlaziti na kraj s ozljedama Crvenog psa, s lakšim i onim težim, i kako zapravo većinu puta uopće nije bio plaćen za to. Pomislio je kako će mu jako nedostajati ta tvrdoglava, junačka duša - tipični zapadni Australac, iako samo pas. On pogleda u tužne, umorne i izmučene oči Crvenog psa i reče: "Vrijeme je da se pođe, prijatelju stari, vrijeme je da se pođe." Zatim nekoliko puta duboko udahne da svlada vlastito žaljenje i umiri um, a onda mu da smrtonosnu injekciju. Promatrao je kako oči Crvenog psa postaju staklaste. Onda nježno spusti pseće tijelo dok je Crveni pas, ispružen postrance, tonuo u svoj posljednji dugi san.
Tko zna što je prolazilo snovima Crvenog psa dok je tako ležao i umirao. Možda je ponovno bio mlad i jurio natrag s aerodroma u Paraburdoou. Možda je ganjao sjene ptica ili je u grmlju jurcao za klokanima ili je u naselju kamp-prikolica s Crvenim mačkom promatrao grimizni zalazak sunca. Nakon što je pola života tragao za Johnom, možda ga je, u tom posljednjem snu, napokon i pronašao.
Bili i veterinar pokopali su Crvenog psa u jednostavan grob u grmlju između Roebournea i Cossacka. Položili su ga u crvenu zemlju i prekrili ga njome. Dan je bio vruć, dan koji bi Crveni pas inače proveo ispružen u predvorju trgovačkog centra u Dampieru ili putujući vlakom koji prevozi rudu do planine Tom Price. Nitko se ne sjeća gdje se točno nalazi taj grob, a nadgrobna ploča nije nikada ni podignuta. Njegovi su mu prijatelji na kraju podigli brončani spomenik u Dampieru, ali osim toga, od Crvenog psa ostale su samo priče i ogrlica na kojoj s jedne strane piše: "Crveni pas - Riđan", a s druge: "Prijatelju, nema gdje nisam bio."

Zabilješke


1 mulga tree - sitno australsko drvo ili grm iz porodice akacija, sivog lišća, tvori gusto grmlje australske divljine; Acacia aneura, na jeziku australskih domorodaca malga.
2 Bilby - australski tobolčar sličan glodavcima, posebno zecu zbog svojih ušiju.
3 Sitni tobolčar sličan mišu, kratkih nogu i bijelog krzna s mrljama.
4 Ili kasija (Cassia senna) - tropski i suptropski grm; listovi i plodovi služe u razne medicinske svrhe npr. kao purgativ ili kao krma za stoku

5 U izvorniku: "Blotto on Rotto" - opijanje na otoku Rottnest, parku prirode ispred Fermantlea, poznatom po svojoj koloniji (quokka), malih tobolčara sličnih štakorima Setonix brachyurus.
6 Križanac škotskog ovčara.

7 Vrsta malog klokana.
8 Marka australskih automobila

9 Pojava kad je Mjesec vrlo nisko kod Pretty Poola, nedaleko od Port Hedlanda, pa mjesečina na valićima izgleda poput stubišta na čijem je vrhu Mjesec.
10 Sitni kratkorepi valabiji kratke njuške i okruglih ušiju na vrhu glavu; naseljavaju otoke i močvarne predjele jugozapadne Australije; na jeziku australskih domorodaca kwaka.
11 Kookaburra - velika ptica iz porodice vodomara čije bučno glasanje podsjeća na raskalašeni smijeh.