Amelie Nothomb - Higijena ubojice

First topic message reminder :



Kada svijet dozna da je osamdesettrogodišnji dobitnik Nobelove nagrade za književnost, Prétextat Tach, obolio od raka i da mu preostaju još samo mjeseci života, medijski lešinari sjatit će se ne bi li od njega izvukli posljednji interview. Jedan po jedan novinar odustat će od tog pokušaja suočen s cinično okrutnim starcem čija je čudovišna debljina ravna samo njegovoj razini okrutnosti i mržnje prema svemu živom. Mlada novinarka Nina pokazat će se međutim dostojnim protivnikom u intelektualnom dvoboju u kojem će se ulozi povećavati vrtoglavom brzinom.

— Zašto?
— Ne biste si dali toliko truda da istražujete o meni kad vas neka nejasna veza ne bi vezala sa mnom.
— Uhvatila sam vas na djelu — upravo pokazujete znakove profesionalne deformacije, dragi gospodine! Kao opsesivni pisac, ne možete podnijeti pomisao da ne postoji nikakva tajanstvena veza između vaših likova. Pravi romanopisci su rodoslovci koji to ne znaju. Žao mi je što ću vas razočarati: ja sam za vas strana osoba.
— Sigurno se varate. Možda ni sami ne poznajete obiteljsku, povijesnu, zemljopisnu ili genetsku vezu koja nas spaja, ali nema nikakve sumnje da ta veza postoji. Da vidimo... Nije li se koji od vaših predaka utopio? Nije li bilo slučajeva davljenja među vašim pobočnim rođacima?
— Prestanite buncati, gospodine Tach. Uzalud biste tražili sličnosti između naša dva slučaja — pod pretpostavkom da te sličnosti imaju bilo kakvo značenje. Međutim, čini mi se znakovitom ta vaša potreba da utvrdite neku sličnost.
— Znakovitom za što?
— To je pravo pitanje, ali ono se postavlja vama.
— Shvatio sam, opet ću ja morati sve učiniti. U stvari, teoretičari novog romana bili su velike šaljivčine: istina je da se u stvaranju nije ništa promijenilo. Suočen s bezobličnim i besmislenim svemirom, pisac je prisiljen igrati se demijurga. Bez onog divnog reda koji unosi njegovo pero, svijet ne bi nikad bio sposoban dati obrise stvarima, a pripovijesti ljudi uvijek bi zjapile širom otvorene, poput onih čudnovatih španjolskih krčmi u koje sami morate donijeti sve ono što ćete jesti i piti. I, u skladu s tom višetisućljetnom tradicijom, evo gdje me vi preklinjete da glumim šaptača, da sastavljam vaš tekst, da stavljam interpunkcije u vaše odgovore.
— Pa, hajte, šapćite!
— Samo to i radim, dijete moje! Zar ne vidite da i ja preklinjem vas? Pomozite mi da dam neki smisao toj priči, i ne budite tako licemjerni da mi kažete kako nam ne treba smisao: treba nam više od svega drugog. Shvatite! Već šezdeset šest godina čekam da sretnem osobu poput vas — i zato, ne pokušavajte me uvjeriti da vas je puki slučaj doveo k meni. Ne poričite da postoji neki neobični zajednički nazivnik koji je morao dovesti do ovog susreta. Posljednji put ponavljam svoje pitanje — kažem zaista posljednji put, jer strpljenje nije moja jača strana — preklinjem vas, kažite mi istinu: tko ste vi?
— Žalim, gospodine Tach.
— Što znači to vaše žalim? Nemate mi ništa drugo odgovoriti?
— Imam, ali jeste li vi u stanju čuti taj odgovor?
— Miliji mi je i najgori odgovor od nikakvog odgovora.
— Upravo tako. Moj je odgovor da nema odgovora.
— Budite jasniji, molim vas!
— Pitate me tko sam. Ali vi to već znate, ne zato što sam vam ja rekla nego zato što ste to vi sami rekli. Jeste li već zaboravili? Maloprije, od stotinjak uvreda kojima ste me obasuli, jedna je bila točna.
— Hajde recite, nestrpljivo čekam.
— Gospodine Tach, ja sam jedna mala prljava gadura koja kopa po govnima. O meni se nema što drugo reći, vjerujte mi. Strašno mi je žao. Budite sigurni da bih voljela da vam mogu dati drugi odgovor, ali vi ste tražili istinu, a to je moja jedina istina.
— Nikad vam neću povjerovati.
— Griješite. O svom životu i svom rodoslovlju mogla bih vam reći samo banalnosti. Da nisam bila novinarka, ne bih nikad ni pokušala upoznati vas. Uzalud vam je tragati, uvijek ćete doći do istog zaključka: ja sam mala prljava gadura koja kopa po govnima.
— Ne znam jeste li posve svjesni svih strahota koje u sebi nosi taj odgovor?
— Svjesna sam, na žalost.
— Ne, vi toga niste svjesni, ili bar ne dovoljno. Dopustite mi da vam predočim te strahote; zamislite jednog starca na samrti, potpuno samog i bez nade. Zamislite da mu, nakon šezdeset šest godina iščekivanja, dolazi jedna mlada osoba i odjednom vraća nadu da će mu oživiti izgubljenu prošlost. Postoje dvije mogućnosti: ili je ta osoba arkanđeo koji je na neki tajanstveni način blizak starcu, i to je onda apoteoza; ili je ta osoba netko tko mu je potpuno stran i tko dolazi potaknut najnezdravijom znatiželjom, a u tom slučaju, dopustite mi da vam kažem, to je odvratno: jer to znači ne samo oskvrnuti grob i zloupotrijebiti povjerenje, nego i oduzeti jednom starcu na samrti njegovo najdragocjenije blago zabljesnuvši ga obećanjem neke čudesne nagrade, a onda mu, umjesto toga, dati veliku hrpu govana. Kad ste došli ovamo, našli ste starca koji umire među svojim lijepim uspomenama i koji se pomirio s tim da više nema sadašnjosti. Kad odete odavde, ostavit ćete starca koji umire usred truleži svojih uspomena, i koji je očajan što više nema sadašnjosti. Da ste imali malo srca ili pristojnosti, lagali biste mi, izmislili biste neku vezu između nas. Sad je kasno, zato, ako imate malo srca ili pristojnosti, dokrajčite me, prekinite ovo moje gađenje, jer ova patnja postaje nepodnošljiva.
— Pretjerujete. Ne vidim čime sam to mogla toliko pokvariti vaše uspomene.
— Mom romanu trebao je kraj. Svojim smicalicama naveli ste me da povjerujem kako mi vi donosite taj kraj. Nisam se više usuđivao nadati se tome, vraćao sam se u život nakon beskrajno dugog zimskog sna — i onda, bez stida, vi mi pokazujete svoje prazne ruke, niste mi donijeli ništa drugo do iluzornog povratka u život. U mojoj dobi, takve se stvari više ne mogu podnijeti. Bez vas, umro bih ostavljajući jedan nedovršen roman. Zbog vas, i sama će moja smrt biti nedovršena.
— Prekinite s tim stilskim figurama, molim vas!
— Zaista je riječ o stilskim figurama! Zar ste zaboravili da ste me lišili moje supstancije? Reći ću vam nešto, gospođice: ubojica nisam ja, ubojica ste vi!
— Molim?
— Vrlo dobro ste me čuli. Ubojica ste vi, a ubili ste dvije osobe. Dok je god Leopoldina živjela u mom sjećanju, njezina je smrt bila apstrakcija. Ali vi ste ubili njezinu uspomenu, upavši ovamo u svom lovu na senzacije, a ubivši tu uspomenu, ubili ste ono što je još ostalo od mene.
— Sofizam.
— Znali biste da to nije sofizam kad biste bar malo poznavali ljubav. Ali kako bi jedna mala prljava govnarka mogla shvatiti što je to ljubav? Vi ste osoba kojoj je ljubav posve strana i daleka, dalja nego ikome koga sam ikad sreo.
— Ako je ljubav to što vi kažete, lakše mi je kad znam da mi je strana.
— Očito, nisam vas ništa naučio.
— Pitam se zaista što biste me vi mogli naučiti osim daviti ljude?
— Htio sam vas naučiti da sam, zadavivši je, poštedio Leopoldinu jedine prave smrti, a to je zaborav. Vi me promatrate kao ubojicu, a ja sam jedno od vrlo rijetkih ljudskih bića koja nisu nikoga ubila. Pogledajte oko sebe, i pogledajte sami sebe: svijet je pun ubojica, to jest ljudi koji sebi dopuštaju da zaborave one za koje su tvrdili da ih vole. Zaboraviti nekoga: jeste li ikad pomislili što to znači? Zaborav je nepregledan ocean po kojem plovi samo jedan brod, a to je sjećanje. Za golemu većinu ljudi, taj brod se svodi na bijedan čamac koji i pri najmanjoj nepogodi propušta vodu, i čiji kapetan, osoba bez skrupula, misli samo na to kako da nešto uštedi. Znate li što znači ta sramna riječ? To znači svaki dan žrtvovati one članove posade za koje se drži da su suvišni. A znate li koji se smatraju suvišnima? Pokvarenjaci, dosadnjakovići, glupani? Ne, u more bacaju one koji im više nisu potrebni — one koji su svoje već odslužili. Oni su nam dali najbolji dio sebe, dakle, što bi nam još mogli dati? Hajde, bez milosti, očistimo kuću, i hop! Bace ih preko ograde i ocean ih proguta, nesmiljen i neutaživ. Eto, tako se, draga gospođice, posve nekažnjeno izvode najbanalnija ubojstva. Ja nisam nikad odobravao to užasno ubijanje, a u ime te nevinosti vi me danas optužujete, u skladu s onim što ljudi nazivaju pravdom, a što je neka vrsta upute za prokazivanje.
— Tko vam govori o prokazivanju? Nemam namjeru prokazati vas.
— Zaista? Onda ste još gori nego što sam mislio. Obično su oni koji ruju po govnima toliko pristojni da izmisle neki razlog. A vi rujete po govnima tek tako, uživajući jedino u tome da zasmrdite zrak. Kad odete odavde, protrljat ćete ruke i pomisliti kako niste izgubili dan jer ste uprljali nečiji svijet. Zaista se bavite lijepim poslom, gospođice!
— Ako vas dobro razumijem, vi biste više voljeli da vas povlačim po sudovima?
— Svakako. Jeste li pomislili kakva će biti moja agonija ako me ne prijavite, ako me ostavite samog i praznog u ovom stanu, nakon svega onoga što ste mi učinili? Naprotiv, kad biste me odvukli pred lice pravde, to bi me zabavljalo.
— Žao mi je, gospodine Tach, ali morat ćete se sami prijaviti; ja se ne bavim takvim stvarima.
— Vi ste iznad takvih stvari, zar ne? Vi pripadate onom najgorem soju, onom koji radije kalja nego ruši. Možete li mi objasniti što se događalo u vašoj glavi onoga dana kad ste odlučili doći da me mučite? Kojem ste to gnusnom nagonu podlegli?
— Znate vi to od početka, dragi gospodine: zar ste zaboravili ulog naše oklade? Htjela sam vas vidjeti kako puzite preda mnom. Nakon ovoga što ste mi rekli, želim to još više. Puzite, dakle, jer ste izgubili!
— Izgubio sam, to je točno, ali milija mi je moja sudbina od vaše.
— To bolje za vas. Puzite!
— Želi li me to vaša ženska taština vidjeti kako puzim?
— Moja želja za osvetom. Puzite!
— Niste dakle ništa shvatili.
— Moji kriteriji neće nikad biti jednaki vašima, a shvatila sam sve vrlo dobro. Ja promatram život kao najdragocjenije dobro, nikakvi vaši govori neće u tome ništa promijeniti. Bez vas, Leopoldina bi živjela, sa svim onim strahotama koje donosi život, ali i sa svim ljepotama koje on u sebi nosi. Tome nemam što dodati. Puzite!
— Nakon svega, ne ljutim se ipak na vas.
— Još bi samo to trebalo. Puzite!
— Vi živite u svijetu potpuno drukčijem od mojega. Normalno je da ne možete ništa shvatiti.
— Vaše razumijevanje me je zaista ganulo. Puzite!
— U stvari, ja sam mnogo tolerantniji od vas: ja mogu prihvatiti da vi živite prema drugim kriterijima. Vi ne možete. Za vas postoji samo jedan način viđenja stvari. Vi imate skučen duh.
— Gospodine Tach, budite sigurni da me vaša egzistencijalistička razmatranja ne zanimaju. Nalažem vam da puzite, i točka.
— U redu. A kako biste htjeli da puzim? Zar ste zaboravili da sam nepokretan?
— To je točno. Pomoći ću vam.
Novinarka ustane, uhvati debeljka ispod pazuha i jedva ga baci na tepih, s licem okrenutim podu.
— U pomoć! Pomozite mi!

Ali, u tom položaju, lijepi romanopiscev glas bio je prigušen i nitko ga nije mogao čuti, osim mlade žene.
— Puzite!
— Ne smijem ležati na trbuhu. Liječnik mi je to zabranio.
— Puzite!
— Sranje! Mogu se svaki čas ugušiti.
— Tako ćete barem znati što je gušenje, na koje ste vi osudili jednu djevojčicu. Puzite!
— Bilo je to za njezin spas.
— A ja vas izlažem opasnosti da se ugušite za svoj spas. Vi ste odvratan starac kojeg želim spasiti od propadanja. To je dakle isto. Puzite!
— Ali ja sam već propao! Šezdeset pet i pol godina nisam radio ništa drugo nego propadao.
— U tom slučaju, želim vas vidjeti kako još više propadate. Hajde, propadajte!
— Ne možete tako reći, to je defektivan glagol.
— Kad biste samo znali koliko mi se za to fućka. Ali, ako vas smeta taj defektivni glagol, znam jedan drugi koji nije defektivan: puzite!
— To je strašno, gušim se, crknut ću!
— Gle, gle! Mislila sam da vi smrt smatrate dobročinstvom.
— Ona to i jest, ali ne želim umrijeti odmah.
— Ma nemojte. Čemu odgađati tako sretan događaj?
— Zato što sam upravo nešto shvatio, i želim vam to reći prije nego što umrem.
— U redu. Pristajem okrenuti vas na leđa, ali samo pod jednim uvjetom: morate prvo puziti preda mnom.
— Obećavam da ću pokušati.
— Ne tražim od vas da pokušate, nalažem vam da puzite. Ako ne uspijete, ostavit ću vas da krepate.
— U redu, evo puzim.
I debela, oznojena tjelesina odvuče se dva metra po tepihu, dašćući poput lokomotive.
— Uživate u tome, a?
— Da, uživam. A uživam još više kad pomislim da nekoga osvećujem. Kroz vaše raskvašeno tijelo čini mi se da vidim kako se ocrtava jedan nježan lik kojem vaša muka donosi olakšanje.
— Smiješno kao u teatru.
— Niste zadovoljni? Hoćete još puziti?
— Uvjeravam vas da je krajnje vrijeme da me okrenete. Svaki čas bih mogao ispustiti dušu, ako je imam.
— Iznenađujete me. Zar umrijeti da bi se umrlo, zar jedno lijepo ubojstvo nije bolje od polaganog umiranja od raka?
— Vi to nazivate lijepim ubojstvom?
— U očima ubojice, umorstvo je uvijek lijepo. Žrtva uvijek nalazi prigovore. Jeste li vi u stanju, u ovom trenutku, zanimati se za umjetničku vrijednost svoje smrti? Priznajte da niste.
— Priznajem da nisam. Okrenite me, smilujte se!
Novinarka uhvati tjelesinu za bok i pazuho i okrene je na leđa, ispustivši krik od napora. Debeli pisac je grčevito disao. Trebalo je nekoliko minuta da mu se preplašeno lice opet smiri.
— Što ste to, dakle, maloprije otkrili, i što ste mi toliko željeli priopćiti?
— Htio sam vam reći da je to gadan trenutak.
— I što još?
— Zar vam to nije dovoljno?
— Kako? To je sve što mi imate reći? Trebale su vam dakle osamdeset tri godine da biste saznali ono što svatko zna od rođenja?
— Pa, dobro, ja to nisam znao. Morao sam doživjeti taj osjećaj da crkavam, da bih shvatio užas, ne smrti, o kojoj ne znamo ništa, nego trenutka umiranja. To je gadan trenutak. Ako je drugima ta spoznaja prirođena, meni nije bila.
— Rugate mi se.
— Ne. Za mene je, do danas, smrt bila smrt, i točka. To nije bilo ni nešto dobro ni nešto zlo, to je značilo nestati. Nisam shvaćao da postoji razlika između smrti i trenutka smrti, koji je nepodnošljiv. Da, to je zbilja čudno: smrt me još uvijek ne plaši, ali ubuduće ću se preznojavati pri pomisli na trenutak prijelaza, pa makar on potrajao samo jednu sekundu.
— Stidite se dakle?
— I da i ne.
— K vragu! Moram li vas opet natjerati da puzite!
— Dopustite mi da vam objasnim. Da, stidim se pri pomisli da sam na takav trenutak osudio Leopoldinu. S druge strane, i dalje vjerujem, ili se barem nadam, da je njoj bilo dano da bude iznimka. Činjenica je da sam pomno promatrao njezino lice za one njezine kratke agonije, i da na njemu nisam pročitao nikakav strah.
— Obožavam iluzije kojima se uljuljkujete da biste sačuvali mirnu savjest.
— Baš me briga za moju savjest. Pitanje koje sam postavio pripada višoj razini.
— Bože moj!
— Izgovorili ste pravu riječ: da, možda Bog, nekim izuzetnim ljudskim bićima, daruje prijelaz lišen patnje i straha, neku ekstatičnu smrt. Mislim da je Leopoldina doživjela to čudo.
— Slušajte, vaša je priča već ionako dovoljno odvratna; hoćete li je učiniti još i grotesknom zazivajući Boga, ekstazu i čuda? Umišljate li možda sebi da ste izvršili nekakvo mistično umorstvo?
— Svakako.
— Potpuno ste ludi — trebalo bi vas strpati u luđačku košulju. Hoćete li da vam kažem kako izgleda stvarnost tog mističnog umorstva, vi bolesni stvore? Znate li koja je prva stvar koju napravi leš, nakon što je čovjek preminuo? Popiša se, gospodine, i posere ono što mu je ostalo u crijevima.
— Vi ste gnusni! Prekinite tu komediju, uznemirujete me.
— Uznemirujem vas, a? Ubijati ljude, to vas ne smeta, ali pomisao da vam žrtve pišaju i seru, to vam je nepodnošljivo, a? Voda u vašem jezeru mora da je bila jako mutna kad, vadeći iz vode leš svoje sestrične, niste vidjeli sadržaj njezinih crijeva kako se penje prema površini.
— Umuknite, smilujte se!
— Da se smilujem kome? Jednom ubojici koji čak nije u stanju podnijeti organske posljedice svoga zločina?
— Kunem vam se, kunem vam se da to nije bilo tako kako vi kažete.
— Ma nemojte? Leopoldina nije imala mjehur i crijeva?
— Jest, ali... nije to bilo tako kako vi kažete.
— Recite radije da vam je ta pomisao nepodnošljiva.

— Ta mi je pomisao zaista nepodnošljiva, ali to nije bilo tako kako vi kažete.
— Namjeravate li ponavljati tu rečenicu do smrti? Bilo bi bolje da to pokušate malo objasniti.
— Na žalost, ne uspijevam objasniti to uvjerenje. Pa ipak, znam da to nije bilo tako kako vi kažete.
— Znate li kako nazivaju tu vrstu uvjerenja? Autosugestijom.
— Gospođice, budući da ne uspijevam biti dovoljno jasan da biste me shvatili, dopuštate li mi da pristupim tom pitanju iz drugog aspekta?
— Vjerujete li vi zaista da postoji neki drugi aspekt?
— Sklon sam u to vjerovati.
— Onda, dobro... tamo gdje smo stali.
— Gospođice, jeste li već nekog voljeli?
— To je vrhunac! Evo nas u rubrici “Ljubavna pošta”.
— Ne, gospođice. Da ste već voljeli, znali biste da to nema nikakve veze. Jadna Nina, vi niste nikad nikog voljeli!
— Ne izvodite tu komediju sa mnom, molim vas! Osim toga, ne zovite me Nina, osjećam se neugodno.
— Zašto?
— Ne znam. Čuti svoje ime kako ga izgovara jedan ubojica, koji je uz to još i debeo, u tome ima nečeg odvratnog.
— Šteta. A ja sam vas tako želio zvati Nina. Čega se bojite, Nina?
— Ne bojim se ja ničega. Vi mi se gadite, to je sve. I ne zovite me Nina.
— Šteta. Osjećam potrebu da vas zovem imenom.
— Zašto?
— Jadna moja mala, vi tako prekaljena, tako zrela, a još ste, u nekim stvarima, poput janjeta koje se upravo izleglo. Zar ne znate što znači potreba da neke osobe zovemo imenom? Mislite li da mnogi obični smrtnici izazivaju u meni tu potrebu? Nikad, dijete moje. Ako duboko u sebi osjećate želju da zazivate ime neke osobe, to znači da je volite.
— ...?
— Da, Nina. Ja vas volim, Nina.
— Hoćete li uskoro prestati govoriti gluposti?
— To je istina, Nina. Predosjećao sam to, maloprije, a onda sam pomislio da sam se prevario, ali nisam se prevario. To sam vam zapravo htio reći onda kad sam bio tako reći na pragu smrti. Mislim da više ne bih mogao živjeti bez vas, Nina. Volim vas.
— Probudite se, slaboumniče!
— Nikad nisam bio lucidniji.
— Lucidnost vam nimalo ne pristaje.
— Nije važno. Ja više ne značim ništa, potpuno pripadam vama.
— Prekinite s tim buncanjem, gospodine Tach. Ja vrlo dobro znam da me ne volite. Ja nemam ništa što bi se vama moglo svidjeti.
— I ja sam to mislio, Nina, ali ova je ljubav daleko iznad svega toga.
— Smilujte se, nemojte mi reći da me volite zbog moje duše, jer ću se nasmijati do suza.
— Ne, ova ljubav je još nešto više.
— Odjednom ste postali tako eterični.
— Zar ne shvaćate da se neko biće može voljeti izvan svih poznatih okvira?
— Ne.
— Šteta, Nina. Ipak, ja vas volim, i osjećam svu dubinu tajne koju u sebi nosi taj glagol.
— Prestanite! Shvatila sam: vi tražite doličan kraj za svoj roman, zar ne?
— Kad biste znali koliko mi taj roman malo znači od prije nekoliko minuta!
— Ne vjerujem vam ni riječi. Taj nedovršeni roman vas muči. Zgrozili ste se kad ste doznali da nemam nikakve osobne veze s vama, pa sad pokušavate pošto-poto stvoriti tu osobnu vezu, izmišljate ljubavnu priču u posljednjem trenutku. Toliko mrzite beznačajnost da biste bili sposobni i za najnevjerojatnije laži da biste dali neki smisao onome što nikad neće imati smisla.
— Kakva zabluda, Nina! Ljubav nema nikakvog smisla, i upravo je zato sveta.
— Ne pokušavajte me obmanjivati svojom retorikom. Vi ne volite nikoga osim Leopoldinina leša. Morali biste se, uostalom, stidjeti što oskvrnjujete jedinu ljubav svoga života govoreći mi tako nevjerodostojne stvari.
— Jaje ne oskvrnjujem, naprotiv. Voleći vas, dokazujem da me je Leopoldina naučila voljeti.
— Sofizam.
— To bi bio sofizam kad se ljubav ne bi pokoravala pravilima koja su daleko od svake logike.
— Slušajte, gospodine Tach, napišite te gluposti u svom romanu, ako vas to zabavlja, ali prestanite me koristiti kao zamorca.
— Nina, to me ne zabavlja. Ljubav ne služi za zabavu. Ljubav ne služi ničemu drugom osim tome da volimo.
— Zanosno.
— Naravno. Kad biste mogli shvatiti smisao te riječi, bili biste isto tako zaneseni kao što sam ja u ovom trenutku, Nina.
— Poštedite me svog zanosa, molim vas! I prestanite me zvati Nina, inače ne odgovaram više za svoje postupke.
— Nemojte više odgovarati za svoje postupke, Nina. I dopustite da vas volim, kad već vi niste sposobni voljeti mene.
— Voljeti vas? Samo bi još to trebalo. Čovjek bi zaista morao biti perverzan da voli vas.
— Budite onda perverzni, Nina, bio bih tada sretan.
— Gadilo bi mi se učiniti vas sretnim. Nitko nije nedostojniji toga od vas.
— Ne slažem se s vama.
— Naravno.
— Ja sam odvratan, ružan, zao, mogu biti najpodlija osoba na svijetu, a ipak imam jednu vrlo rijetku vrlinu, tako lijepu da ne smatram sebe nedostojnim da budem voljen.
— Dopustite mi da pogađam: skromnost?
— Ne. Moja je vrlina sposobnost da volim.
— I u ime te uzvišene vrline htjeli biste da vam okupam noge suzama i da vam kažem: “Pretextat, ja vas volim.”
— Izgovorite još jedanput moje ime, to je tako ugodno čuti.
— Prestanite, tjerate me na povraćanje.
— Vi ste divni, Nina. Imate izvanredan karakter, imate vatren temperament i uz to ledenu grubost. Oholi ste i drski. Imali biste sve što je potrebno da budete sjajna ljubavnica, samo kad biste bili sposobni za ljubav.
— Dopustite mi da vas upozorim da se varate ako me smatrate Leopoldininom reinkarnacijom. Ja nemam ništa zajedničko s onom ekstatičnom djevojčicom.
— Znam. Jeste li kad doživjeli ekstazu, Nina?

— To pitanje čini mi se potpuno neumjesnim.
— Ono je neumjesno, u pravu ste. Sve je neumjesno u ovoj priči, počevši od ljubavi koju budite u meni. Zato, kad smo već tu gdje jesmo, Nina, ne oklijevajte i odgovorite mi na pitanje, koje je čednije nego što vi mislite: jeste li već doživjeli ekstazu, Nina?
— Ne znam. Ali sigurno je da nisam u ekstazi u ovom trenutku.
— Vi ne poznajete ljubav, vi ne poznajete ekstazu: vi ne poznajete ništa. Mala moja Nina, kako vam je toliko stalo do života kad ga čak i ne poznajete?
— Zašto mi to govorite? Zato da bih poslušno dopustila da me ubijete?
— Neću vas ubiti, Nina. Maloprije sam namjeravao to učiniti, ali otkad sam puzio, ta je želja nestala.
— To je da umreš od smijeha. Dakle, umišljali ste sebi da ste sposobni ubiti me, takvi stari i nemoćni kakvi jeste? Mislila sam da ste odvratni, ali zapravo ste naprosto glupi.
— Ljubav čini ljude glupima, to je dobro poznato, Nina.
— Za Boga miloga, nemojte mi govoriti o svojoj ljubavi, osjećam kako se u meni javljaju ubilačke želje.
— Je li to moguće? Ali, Nina, to tako počinje.
— Što tako počinje?
— Ljubav. Zar sam ja u vama probudio tu ekstazu? Neizrecivo sam ponosan, Nina. Želja da ubijem upravo je umrla u meni, a evo gdje se ponovno rađa u vama. U ovom trenutku vi počinjete živjeti: jeste li vi toga svjesni?
— Svjesna sam samo dubine svoje razdraženosti.
— Upravo prisustvujem izvanrednom prizoru: vjerovao sam, kao i većina smrtnika, da je reinkarnacija fenomen post mortem. A evo gdje pred svojim očima, još za života, vidim kako se vi pretvarate u mene!
— Nikad nisam ni od koga čula tako sramotnu uvredu.
— Dubina vašega bijesa potvrđuje početak vašega života, Nina. Odsada ćete uvijek biti tako bijesni kao što sam bio i ja, bit ćete alergični na licemjerje, eksplodirat ćete od kletvi i zanosa, bit ćete genijalni poput gnjeva, više se ničega nećete bojati.
— Jeste li završili, naduta mješino?
— Eto, vidite da sam u pravu.
— To je laž! Ja nisam vi.
— Još niste sasvim, ali i to će se uskoro dogoditi.
— Što hoćete time reći?
— To ćete uskoro saznati. To je sjajno. Govorim stvari koje se ispunjavaju pred mojim očima kako ih izgovaram. Evo, postao sam proročica sadašnjosti, ne budućnosti, sadašnjosti, shvaćate li?
— Shvaćam da ste izgubili razum.
— A vi ste ga preuzeli, kao što ćete preuzeti i sve ostalo. Nina, nikad nisam doživio ovakvu ekstazu!
— Gdje su vam tablete za umirenje?
— Nina, imat ću čitavu vječnost da budem miran, čim me vi ubijete.
— Što kažete?
— Pustite me da govorim. To što vam imam reći previše je važno. Htjeli vi to ili ne, vi se upravo pretvarate u moju inkarnaciju. Pri svakoj preobrazbi moga bića čekala me jedna osoba dostojna ljubavi: prvi put bila je to Leopoldina, i ja sam nju ubio; drugi put, to ste vi, i sad ćete vi ubiti mene. Pravedan obrat stvari, zar ne? Kako sam sretan što ste to vi: zahvaljujući meni, vi upravo otkrivate što je ljubav.
— Zahvaljujući vama, ja upravo učim što je zaprepaštenje.
— Vidite li? To ste vi rekli. Ljubav počinje zaprepaštenjem.
— Maloprije ste rekli da počinje buđenjem želje za ubojstvom.
— To je isto. Slušajte što se to javlja u vama, Nina: osjećajte tu silnu zapanjenost. Jeste li već čuli tako dobro skladanu simfoniju? Isprepletanje motiva suviše je uspjelo i suviše istančano da bi ga ostali zamijetili. Jeste li svjesni nevjerojatne raznolikosti instrumenata? Iz njihova neskladnog suzvučja mogla bi se roditi samo kakofonija — a ipak, Nina, jeste li već čuli nešto ljepše? Ti deseci pokreta koji se preklapaju u vama, i koji vašu glavu pretvaraju u katedralu, i koji vaše tijelo pretvaraju u beskonačnu rezonantnu kutiju, i koji vašu mršavu put dovode u trans, i koji opuštaju vaše hrskavice — eto kako vas je obuzelo nešto neopisivo.
Tišina. Novinarka zabaci glavu.
— Glava vam je teška, zar ne? Poznajem taj osjećaj. Vidjet ćete da se na to nećete nikad naviknuti.
— Na što?
— Na to nešto neopisivo. Pokušajte dići glavu, Nina, koliko god vam bila teška lubanja, i pogledajte me.
Stvorenje jedva izvede taj pokret.
— Priznajte da je, unatoč poteškoćama, to božanski ugodno. Kako sam sretan što ste naposljetku shvatili. Zamislite, dakle, što je bila Leopoldinina smrt. Maloprije, trenutak umiranja činio mi se nepodnošljivim, jer sam puzio, u dvostrukom značenju te riječi. Ali prijeći iz života u smrt u punoj ekstazi, to je obična formalnost. Zašto? Zato što u takvim trenucima čovjek čak i ne zna je li mrtav ili je živ. Bilo bi netočno reći da je moja sestrična umrla bez boli, ili da je nije bila svjesna, poput onih koji umru u snu: istina je da je ona umrla a da nije umrla, jer više nije bila živa.
— Pazite, to što ste upravo rekli smrdi po tachovskoj retorici.
— A to što vi osjećate, to je tachovska retorika, Nina? Pogledajte me, dražesni mali avataru! Morat ćete se naviknuti na to da ubuduće prezirete logiku drugih. Morat ćete se, dakle, naviknuti da budete sami — ali ne žalite zbog toga.
— Nedostajat ćete mi.
— Kako je ljubazno od vas što ste to rekli.
— Vi dobro znate da ljubaznost nema veze s ovom pričom.
— Ne brinite se, naći ćete me u svakoj ekstazi.
— Hoće li mi se to često događati?
— Istini za volju, ja nisam osjetio ekstazu već šezdeset pet i pol godina, ali ova koju doživljavam u ovom trenutku briše izgubljeno vrijeme kao da ga nikad nije ni bilo. Morat ćete se naviknuti i na to da se ne osvrćete na kalendar.
— To obećava.
— Ne budite tužni, dragi avataru! Ne zaboravite da vas volim. A ljubav je vječna, vi to dobro znate.
— Znate li da takva opća mjesta dobivaju neodoljiv okus u ustima jednog dobitnika Nobelove nagrade za književnost?
— Vi i ne znate kako ste to dobro rekli. Kad netko dosegne moj stupanj sofisticiranosti, ne može više izgovoriti nijednu banalnost a da je ne izobliči, da joj ne da prizvuk najneobičnijeg paradoksa. Koliko je pisaca izabralo taj životni put s jedinim ciljem da jednoga dana dospiju s onu stranu toposa, u svojevrsni no man’s land, gdje je riječ uvijek djevičanska. Možda je bezgrešno začeće upravo to: izgovoriti riječi najbliže lošem ukusu ostajući u nekoj vrsti čudesnog stanja milosti, zauvijek iznad gužve, iznad smiješne dreke. Ja sam posljednja osoba na svijetu koja može reći “Volim vas” a da ne bude opscena. Kakva sreća za vas!
— Sreća? Nije li to prokletstvo?
— Sreća, Nina. Shvatite: bez mene bi vam život bio užasno dosadan!
— Što vi o tome znate?
— To bar bode oči. Niste li sami rekli da ste mala gadura koja ruje po govnima? S vremenom biste se toga zasitili. Prije ili kasnije, treba se prestati zanimati za tuđa govna, treba stvarati vlastita. Bez mene, ne biste nikad bili za to sposobni. Ubuduće, o avataru, imat ćete pristup božanskim pobudama stvaralaca.
— Istina je da osjećam kako se u meni rađa nekakva pobuda koja me zbunjuje.
— To je normalno. Sumnja i strah su pomoćna sredstva velikih pobuda. Malo-pomalo, shvatit ćete da je taj strah dio užitka. A vama je potreban užitak, Nina, zar ne? Svakako, ja sam vas sve naučio i sve vam donio. Počevši od ljubavi: dragi avataru, zadrhtim pri pomisli da bez mene nikad ne biste upoznali ljubav. Prije nekoliko minuta govorili smo o defektivnim glagolima: jeste li znali da je glagol voljeti najdefektivniji od svih glagola?
— O čemu to govorite?

— Konjugira se samo u jednini. Njegovi oblici u množini uvijek su samo prerušeni oblici jednine.
— Teoretski gledano.
— Nikako: nisam li vam dokazao da, kad se dvije osobe vole, jedna od njih mora nestati da bi se ponovno uspostavila jednina?
— Nećete mi valjda reći da ste ubili Leopoldinu zato da biste poštovali svoj gramatički ideal?
— Taj razlog vam se čini potpuno beznačajnim? Poznajete li vi nešto što se nameće s većom nužnošću od konjugacije? Znajte, mali avataru, da, kad ne bi postojala konjugacija, mi čak ne bismo bili ni svjesni da smo odvojeni pojedinci, i ovaj bi uzvišeni razgovor bio nemoguć.
— Jao, kad bi bar nebo dalo!
— Hajde, ne uskraćujte sebi taj užitak.
— Užitak? U meni nema ni traga užitku, ne osjećam ništa osim užasne želje da vas zadavim.
— Pa niste baš brzi, avataru srca moga. Već najmanje deset minuta, prozirno da prozirnije ne može biti, trudim se da vas navedem na to. Razdražio sam vas, dotjerao vas do kraja, ne bih li vas oslobodio posljednjih skrupula, a vi još niste prešli na djelo. Što čekate, nježna moja ljubavi?
— Teško mi je povjerovati da vi to zaista želite.
— Dajem vam svoju riječ.
— Osim toga, nisam navikla na to.
— To će već doći.
— Bojim se.
— Utoliko bolje.
— A ako to ne učinim?
— Atmosfera će postati neizdrživa. Vjerujte mi, stigli smo dotle da više nemate izbora. Osim toga, vi mi pružate jedinstvenu priliku da umrem u jednakim okolnostima kao i Leopoldina: znat ću napokon što je ona doživjela. Hajde, avataru, spreman sam!
Novinarka je obavila zadatak besprijekorno. Izvela ga je brzo i čisto. Klasicizam nikad ne čini pogreške kad je posrijedi ukus.
Kad je to obavila, Nina isključi magnetofon i sjedne na sredinu divana. Bila je vrlo mirna. Što je počela govoriti sama sa sobom, nije bilo posljedica nekog mentalnog poremećaja. Govorila je kao što se govori prisnom prijatelju, s pomalo veselom nježnošću:
— Draga moja stara ludo, zamalo ste me pobijedili! Vaše riječi iznervirale su me toliko da se to ne može opisati; samo što nisam poludjela. Sad se osjećam mnogo bolje. Moram priznati da ste bili u pravu: davljenje je vrlo ugodna dužnost.
I avatar pogleda svoje ruke zadivljeno.


Putovi koji vode do Boga nedokučivi su. Još su nedokučiviji putovi koji vode do uspjeha. Nakon tog nemilog događaja, nastala je prava navala na djela Pretextata Tacha. Deset godina kasnije bio je klasik.

1 Ne bacajte biserje pred svinje (lat.).
2 Taština nad taštinama i sve je taština (lat.).
3 Poslije toga, dakle zbog toga (pogreška u zaključivanju) (lat.).
4 Glas naroda, glas božji (lat.).
5 To više; to većma; upravo zbog toga (lat.).
6 Sva je žena u maternici (lat.).