Artur Konan Dojl - Baskervilski pas

Conan Doyle je često igrao golf sa prijateljem Fletcherom Robinsonom, koji je znao mnoge legende iz Dartmoora. Jedna od njih o golemom, tajanstvenom psu, toliko je zaokupila piščevu maštu da je 1901. godine obišao taj kraj i šetajući pustarom smislio osnovni zaplet svog romana: Mještani pripisuju naprasitu smrt Charlesa Baskervillea upravo tom psu-fantomu koji je još 1648. rastrgao pretka sir Charlesa i od kojeg je toj porodici, po vjerovanju praznovjernih mještana, dolazilo svako zlo.

Dragi moj Robinsone,
U legendi sa zapadnih strana koju ste mi Vi ispričali začetak je ove priče, pa Vam se na tome, i na pruženoj pomoći u povodu njene razrade, najusrdnije zahvaljujem.
Hindnead – Haslemere
Vaš odani
A. Conan Doyle

Poglavlje I: Gospodin Sherlock Holmes

Gospodin Sherlock Holmes, koji je obično ustajao kasno, osim u ne baš rijetkim slučajevima kad bi probdio na nogama cijelu noć, sjedio je za stolom i doručkovao. Ja sam stajao na prostirci pred kaminom, a u ruci mi je bio visoko podignut štap što ga je bio zaboravio sinoć naš posjetitelj. Bio je to lijep krupan komad drveta okrugle drške. Ispod drške bio je širok srebrn prsten s urezanom posvetom "Jamesu Mortimeru MGRS od njegovih prijatelja iz C. C. H 1884. godine". Bio je to štap kakav su nosili obiteljski liječnici: dostojanstven, solidan i pouzdan.
No, Watsone, što velite na to?
Holmes je sjedio okrenut leđima prema meni, a ja mu nisam nikakvim znakom bio dao na znanje da se bavim štapom.
Otkud znate što sad radim? Vi kao da zaista imate oči na leđima.
Nemam oči na leđima, ali imam pred sobom srebrn vrč za kavu – reče on. – No recite mi, Watsone, do kakvih ste zaključaka došli promatrajući štap našeg posjetioca? Kad smo već bili tako loše sreće da nam ode ostavivši nas da nagađamo o njegovim namjerama, onda i ovakva slučajno zaboravljena stvar dobiva na značenju. Nego, recite mi, možete li, ovom štapu zaključiti kakav je čovjek njegov vlasnik?
Služeći se što sam bolje mogao metodom svojeg prijatelja, odgovorih. – Mislim da je stari doktor Mortimer glasovit i cijenjen liječnik, kad mu njegovi znanici na takav način odaju priznanje.
Dobro, reče Holmes. – Odlično!
Postoji, nadalje, vjerojatnost da je posrijedi seoski liječnik koji velik broj svojih posjeta obavlja pješice.
Zašto?
Zato što se teško može pretpostaviti da taj štap, premda je nekada bio vrlo lijep, pripada nekom gradskom liječniku, jer je prilično
istrošen. Sudeći po njegovom željeznom vršku, jasno se vidi da s njime prevaljene velike udaljenosti pješice.
Savršeno logično – reče Holmes.
Pa onda, ti prijatelji iz C. C. H! Pretpostavljam da je riječ o nekom mjesnom lovačkom društvu, čijim je članovima taj čovjek možda pružao liječničku pomoć, a oni su mu se odužili tom malom uspomenom.
Zaista, Watsone, vi nadmašujete same sebe – reče Holmes odgurnuvši od sebe stolicu i pripalivši cigaretu. – Moram vam priznati da ste prema meni bili uvijek i suviše ljubazni, jer ste, opisujući moje pothvate, neprestano podcjenjivali svoje sposobnosti. Možda vi i niste pri tom pokazali da posjedujete neku osobitu umnu svjetlost, ali ste sasvim sigurno njezin vodič. Neki ljudi, iako nisu genijalci, imaju jaku moć poticanja genijalnosti kod drugih ljudi. Priznajem, dragi prijatelju, i ja sam u mnogome vaš dužnik.
Nikada mi prije nije toliko toga rekao. Njegove su riječi, priznajem, u taj čas ostavile jak dojam jer me često pogađala njegova ravnodušnost prema mojem divljenju njegovoj vještini i pokušajima da skrenem pažnju javnosti na njegov rad. Bio sam ponosan što sam tako dobro ovladao njegovim sistemom i što sam ga mogao tako uspješno primijeniti u ovom slučaju da mi i on sam odaje na tome priznanje. Uzme mi štap iz ruke i šutke ga promotri nekoliko trenutaka, zainteresira se, pa odloži svoju cigaretu i priđe štapom bliže prozoru, kako bi ga bolje pregledao pomoću svoje konveksne leće.
Zanimljivo, premda sasvim jednostavno – reče, vrativši se u svoj omiljeni kut na naslonjaču. – U svakom slučaju, ovaj štap pruža nekoliko podataka. Pruža osnovu za nekoliko zaključaka.
Nešto mi je promaklo? – upitah donekle samozadovoljno. – Mislim da nisam previdio ništa bitno.
Bojim se, dragi Watsone, da su vaši zaključci većim dijelom pogrešni. Iskreno govoreći, kad sam vam maločas rekao da vi čovjeka potičete, mislio sam zapravo reći da katkad dolazim do istine uočavajući vaše pogrešne zaključke. Taj je čovjek zaista seoski liječnik. Niste, dakle, ovoga puta bili na sasvim krivom putu. Osim toga, točno je i to da taj čovjek mnogo pješaci.
Znači li to da sam bio u pravu?
Da, donekle.
Ali, to je sve.
Ne, ne, dragi moj Watsone, nije to sve. Prije će biti da je liječnik dobio taj dar od neke bolnice nego od kakvog lovačkog društva. Ako se, naime, slova C. C. stave ispred H, to jest, prije riječi "Hospital", onda se može lako pretpostaviti da su ona prva dva slova kratica za Charing Cross.
Možda ste u pravu.
To je sasvim vjerojatno. Ako nam to bude polazna točka, imamo čvrst oslonac na osnovu kojega možemo stvoriti predodžbu o našem nepoznatom posjetitelju.
Dobro. Dakle, pretpostavljajući da je "CCH" kratica za "Charing Cross Hospital", kakvi su daljnji zaključci?
Zar ih ne uočavate? Vi poznajete moje metode. Primijenite ih.
Dolazim jednostavno do zaključka da je taj čovjek najprije radio u gradu, a potom prešao na praksu u selo.
Mislim da možemo poći i dalje. Promotrite sad predmet s ovog stajališta: kojom se prigodom daje takav poklon, odnosno, kad su njegovi prijatelji mogli takvim darom njemu odati priznanje? Zacijelo kad se doktor Mortimer povukao iz bolnice da nastavi raditi kao privatni liječnik. Znamo da mu je poklon uručen. Pretpostavljamo da je liječnik prešao iz gradske bolnice na privatnu praksu u selu. Jesmo li pretjerali ako ustvrdimo da mu je poklon bio uručen prilikom njegova preseljenja ?
To se čini sasvim vjerojatnim.
A sad, nadalje, zar vam nije jasno da on, po svemu sudeći, nije mogao biti jedan od glavnih bolničkih liječnika, jer takvo mjesto dobiva liječnik koji je već stekao dobru praksu u Londonu? A takav se ne bi povlačio na selo. Što je onda bio? Ako je radio u bolnici, a nije se ubrajao među glavne liječnike, onda je svakako služio kao asistent ili stažist, bio je, dakle, nešto više od studenta na završetku studija. Iz bolnice je morao otići prije pet godina – to se vidi po datumu koji je
ispisan na štapu. I tako je, dragi moj Watsone, ishlapio vaš sredovječni, ozbiljni, obiteljski liječnik, a pojavio se mlad, ugodan, nenametljiv, rastresen čovjek od kojih trideset godina, a k tome i vlasnik psa kojega jako voli, psa koji je, ugrubo, veći od jazavčara, a manji od doge.
Nisam mogao prikriti svoj sumnjičavi osmijeh. Sherlock Holmes se, međutim, dublje zavalio u svoj naslonjač i počeo izdisati prema stropu drhtave kolutiće dima.
Nemam mogućnost ustvrditi što je posrijedi – rekoh – ali, napokon, nekoliko podataka o godinama i dosadašnjem radu ovoga čovjeka neće biti teško naći.
Skidoh s police na kojoj su stajale moje knjige "Medicinski vodič" i otvorih imenik. Bilo je u njemu nekoliko Mortimera, ali ono što nam je bilo poznato o našem posjetiocu moglo se ticati samo jednog od njih. Pročitah Holmesu na glas bilješku.
"Mortimer James MRCS, 1882, Grimpen–Dartmur–Devon. Stažist kirurg od 1882. do 1884. u bolnici Charing Cross. Dobitnik Jacksonove nagrade za usporednu patologiju na osnovi radnje: "Je li bolest ponavljanje?". Dopisni član švedskog patološkog društva. Pisac djela "Nekoliko misli o atavizmu" (Lancet 1882), "Napredujemo li?" (Psihološki časopis – ožujak 1883). Općinski liječnik za Grimpen, Thorslev i Gornji Barrow."
Ni spomena o onom vašem lovačkom društvu, Watsone – nasmije se Holmes, zadirkujući me – ali točno je da se radi o seoskom liječniku; to ste dobro zaključili. Moje su pretpostavke, čini mi se, prilično potvrđene. Što se njegovih osobina tiče, rekao sam, ako me sjećanje ne vara: ugodan, nenametljiv i rastresen. Znam iz vlastita iskustva da samo ugodan i nenametljiv čovjek može dobiti priznanje na ovom svijetu, da samo nenametljiv čovjek napušta karijeru u Londonu kako bi postao seoski liječnik, i da samo rastresen čovjek ostavlja svoj štap umjesto posjetnice, budući da je, čekajući vas, odsjedio čitav sat.
A pas?
On je imao običaj da nosi štap za svojim gospodarom. A kako je štap težak, pas ga je nosio stegnuvši ga čvrsto po sredini, pa se na njemu sasvim jasno vidi otisak njegovih zuba. Sudeći po razmaku njegovih zuba, pas ima suviše široku čeljust za jazavčara, a preusku za
dogu. Možda je to ... pa jasno, očito je, to može biti isključivo kovrčavi pas – mješanac.
Holmes ustade i poče se šetati po sobi. Napokon je zastao pri prozorskom udubljenju. U njegovu je glasu, kad je izrazio tu tvrdnju, bilo toliko uvjerljivosti da sam iznenađeno podigao oči prema njemu.
Ali, dragi prijatelju, kako možete to tvrditi s tolikom sigurnošću?
Zato što taj pas stoji pred našim vratima, a njegov gospodar, evo, već zvoni. Ne odlazite, Watsone, molim vas. On je vaš kolega, pa mi vaša prisutnost može samo koristiti. Trenutak koji se sada, Watsone, odigrava, sudbonosan je i dramatičan. Niz stepenice dopiru koraci koji ulaze u vaš život, a vi ne znate nose li dobro ili zlo. Što želi učenjak, doktor James Mortimer, od Sherlocka Holmesa, stručnjaka za pronalaženje zločinaca? Naprijed!
Izgled našeg posjetioca me iznenadio, očekivao sam tipičnog seoskog liječnika. A radilo se o vrlo visokom, mršavom čovjeku, duga kljunasta nosa, koji mu je izbijao između dva oštra, duboko usađena, siva oka. Oči su mu sijale kroz stakla zlatom uokvirenih naočala. Odijelo je odgovaralo njegovu položaju, iako nekako neuredno, iznošeno; kaput mu je bio izlizan, a hlače na krajevima nogavica ofucane. Iako mlad, držao se malo pogrbljeno. U hodu bi ispružio glavu naprijed, ostavljajući dojam dobronamjerne radoznalosti. Pri ulasku mu je pogled pao na štap u Holmesovoj ruci, pa se požurio prema njemu i veselo uskliknuo.
Neizmjerno se veselim – reče – nisam bio siguran jesam li ga ostavio ovdje ili u brodarskoj agenciji. Nizašto na svijetu ne bih želio izgubiti taj štap.
Kako vidim, to je poklon – reče Holmes.
Da.
Od bolnice Charing Cross?
Od nekoliko mojih ondašnjih prijatelja, prigodom mojeg vjenčanja.
Ah, šteta – reče Holmes vrteći glavom.
Doktor Mortimer zažmiri pomalo začuđeno kroz svoje naočale: – A zašto bi to bila šteta?
Pa zato što ste malo poljuljali naše pretpostavke. Prigodom vašeg vjenčanja, kažete ?
Da. Oženio sam se i zato napustio bolnicu, a tako i svaku nadu za pristojnom praksom. Morao sam osnovati vlastiti dom.
E pa onda, sve u svemu, nismo ni pogriješili – reče Holmes. – A sada, doktore James Mortimere...
Samo gospodine James Mortimere, dragi gospodine, ja sam samo liječnik sa završenim medicinskim studijama, ali bez doktorata.
I očito čovjek oštra duha.
Samo učenik na polju znanosti, gospodine Holmes, čovjek koji sakuplja školjke na obali velikog nepoznatog oceana. Pretpostavljam da govorim s gospodinom Sherlockom Holmesom, a ne s...
Ne, ovo je moj prijatelj, doktor Watson.
Drago mi je što sam se upoznao s vama, gospodine. Čuo sam kako spominju vaše ime uz prijateljevo. Vi me jako zanimate, gospodine Holmes. Nisam nikako očekivao takvu dolikocefalnu lubanju i toliko izrazito razvijen njezin supraorbitalni dio. Imate li štogod protiv da prijeđem prstom preko vašeg tjemena? Odljev vaše lubanje, poštovani gospodine, bio bi ukras svakog antropološkog muzeja sve dok ne bude u mogućnosti da se dođe do originala. Ne želim reći ništa neprilično, ali priznajem, volio bih imati vašu lubanju.
Sherlock Holmes ponudi rukom našem posjetiocu stolicu da sjedne.
Vi ste, opažam, strasno vezani za vaše polje rada, baš kao i ja za svoje – reče. – Po vašem kažiprstu vidim da sami motate svoje cigarete. Slobodno zapalite.
Naš posjetilac izvadi duhan i papir, pa s iznenađujućom spretnošću zamota cigaretu. Prsti su mu bili dugi, drhtavi, pokretni i nemarni, poput pipaka kakva insekta.
Holmes je šutio, ali su njegovi kratki oštri pogledi na našeg čudnog gosta, pokazivali da ga taj čovjek zanima.
Pretpostavljam, gospodine – reče na kraju – da mi niste iskazali čast svojim sinoćnjim, pa i današnjim posjetom samo zbog moje lubanje?
Ne, gospodine, zaista nisam, mada sam sretan što sam imao prilike to vidjeti. Došao sam k vama, gospodine Holmes, jer sam, priznajem, nepraktičan čovjek, a neočekivano sam se spotaknuo o vrlo ozbiljan i čudan problem. A budući da ste vi po meni drugi autoritet po redu u Europi...
Zaista? A smijem li pitati tko ima čast biti prvi? – upita Holmes suhim glasom.
Na čovjeka izrazito znanstvena duha vrlo privlačno utječe rad gospodina Bartillona.
Zar onda ne bi bilo bolje da se njemu obratite za savjet?
Rekoh, gospodine, na čovjeka izrazito znanstvena duha. Ali što se tiče primjene, poznato je da vam nema premca. Nadam se, gospodine, da nisam nehotice...
Ostavimo se toga – reče Holmes. – Mislim, doktore Mortimere, da bi bilo pametnije kad biste bez okolišanja jasno, glasno i točno ispričali kakve je prirode problem u vezi kojeg tražite moju pomoć.

Poglavlje II: Baskervilsko prokletstvo

Imam u svom džepu jedan rukopis – reče doktor James Mortimer.
Opazio sam ga čim ste ušli u sobu – odvrati Holmes.
To je stari rukopis.
S početka osamnaestog stoljeća, ako nije falsifikat.
Kako možete to tvrditi, gospodine?
Promatrao sam ga cijelo vrijeme dok ste govorili, jer vam je za malčice virio iz džepa. Bijedan bi to bio stručnjak koji ne bi mogao utvrditi približnu starost jednog takvog dokumenta s najviše dva, tri desetljeća razlike pri utvrđivanju njegove starosti. Možda ste čitali moju malu raspravu o toj stvari. Rukopis potječe, mislim, otprilike iz 1730. godine.
Upravo iz 1732. godine. – Doktor Mortimer izvadi rukopis iz svojeg gornjeg džepa na prsima. – Ovaj obiteljski dokument povjerio mi je sir Charles Baskerville, čija je nenadana tragična smrt prije tri mjeseca uzbudila cijeli Devonshire. Iskreno govoreći, bio sam mu ne samo liječnik, već i osobni prijatelj. Bio je to čovjek snažna duha, lukav, praktičan i pomalo sklon maštanju, upravo kao i ja. Ipak, ozbiljno je shvaćao ovaj dokument i bio je pripreman upravo na takvu smrt kakva ga je snašla.
Holmes ispruži ruku i uze rukopis pa ga raširi na koljenu. – Opažate li Watsone, kako se slovo "s" ponavlja sad kao dugo, a sad kao kratko. To mi je, uz druge znakove, omogućilo da utvrdim vrijeme kad je rukopis nastao.
Bacih pogled preko njegova ramena na požutjeli papir i izblijedjeli rukopis. U zaglavlju je pisalo "Baskerville Hall", a ispod toga velikim krivim brojkama 1732.
Kao da je neka vrsta zapisa.
Da, to je zapis o legendi koja živi u obitelji Baskerville.
Ali, ako sam vas dobro razumio, željeli ste moje mišljenje vezano za neki suvremeniji događaj iz stvarnog života?
Da, radi se o sasvim suvremenom događaju. Stvar je hitna i konkretna, hitnija i konkretnija ne može biti, i mora se riješiti za dvadeset i četiri sata. Ali, rukopis je sasvim kratak i bitno povezan s događajem. S vašim dopuštenjem, pročitat ću vam ga.
Holmes se zavali u svoj naslonjač, osloni vrhove prstiju jedne ruke na prste druge i zatvori oči kao čovjek koji se predaje sudbini. Doktor Mortimer okrenu rukopis prema svjetlu, pa tankim hrapavim glasom pročita slijedeći, neobični, na starinski način napisan iskaz:
"O postanku Baskervilskog psa pričalo se svašta, ali, kako ja potječem u pravoj liniji od Huga Baskervillea, pa sam priču čuo od svojeg oca, kao što ju je i on čuo od svojeg, zapisao sam je u uvjerenju da se sve dogodilo onako kao što je ovdje i opisano. I molim vas, sinovi moji, vjerujte da Pravda, koja kažnjava grijeh, u svojoj velikoj milosti može i praštati, pa se prokletstvo, ma koliko teško bilo, može poništiti molitvom i pokajanjem. Naučite, stoga, iz ove pripovijesti ne plašiti se zlih plodova prošlosti i pazite da vam pogane strasti, koje su tako strašno pogodile našu obitelj u prošlosti, ne naškode i u budućnosti.
Znajte, dakle, da je u doba velike engleske revolucije, čiju je povijest napisao učeni lord Clarendon, a koju vam najozbiljnije preporučam pročitati, zamkom Baskerville gospodario Hugo istog roda i imena. Ne može se poreći da je taj čovjek bio obijestan, pokvaren i bezbožan. Susjedi su mu to mogli i oprostiti, jer u ovom kraju nije nikada bilo svetaca, ali je u njega bila nekakva drska, okrutna narav, zbog koje se njegovo ime pročulo po cijelom zapadnom kraju naše zemlje. Dogodilo se da se ovaj Hugo zaljubio (ako se tako svijetlom riječju uopće može nazvati tako mračna strast) u kćer jednog slobodnog seljaka čije je imanje bilo u blizini dobra Baskerville. No, mlada djevojka, inače smjerna i na dobrom glasu, sklanjala mu se s puta, jer se bojala njegova izvikana imena. I tako se dogodilo da Hugo, dobro znajući da djevojčin otac i braća nisu kod kuće, krišom upade s petoricom ili šestoricom svojih raskalašenih i bezbožnih drugova u seljakovo imanje i otme djevojku. Kad su je doveli u Hall, zatvore je u jednu sobu na gornjem katu, a Hugo i njegovi drugovi ostanu dolje, slaveći vjenčanje kako je i običaj. Jadna djevojka bila je izvan sebe slušajući pjevanje, viku i
strahovite psovke koje su dopirale odozdo, jer se za Huga Baskervillea tvrdilo da je u pijanstvu izgovarao kletve koje su mogle upropastiti svakoga tko bi ih slušao. U strahu i očajanju, ona se napokon ohrabrila učiniti nešto čega bi se plašio i najhrabriji i najspretniji čovjek. Grčevito se uhvatila za bršljan kojim je bio obrastao, kao što je i \ danas, cijeli južni zid zamka, pa se, na taj način, sa strehe spustila na zemlju i pohrlila preko močvare svojoj kući. Ali, trebalo je puna tri sata hoda od zamka do imanja njezina oca.
Dogodilo se to da je ubrzo zatim Hugo napustio svoje goste, kako bi na jelo, piće i na nešto još i gore doveo i svoju zatočenicu, ali pronašao je kavez prazan, jer je ptica bila odletjela. Zatim, kao da ga je sam vrag ušao u njega, sjuri se niz stepenice u blagovaonicu, skoči na velik stol, i to tako da su popadale sve zdjele i boce, pa na sav glas, pred cijelim društvom, povika kako će još iste noći predati tijelo i dušu paklenim silama, ako ne uhvati djevojku. I dok su drugovi zaprepašteno zurili u razjarena čovjeka, jedan, koji je bio još pokvareniji ili možda još pijaniji od ostalih, povika da treba za njom poslati pse. Hugo onda istrča iz kuće pa naredi konjušarima da mu osedlaju kobilu i puste pse. Zatim dade psima ponjušiti djevojčinu maramu, sve ih stjera u čopor i pusti da jurnu preko močvare obasjane mjesečinom.
Neko je vrijeme cijelo ono pijano društvo bilo zanijemjelo od čuda. Brzina kojom se sve to odigralo nije dopuštala da dođu k sebi. Ali malo–pomalo počelo se u njihovim nakvašenim glavama bistriti i oni shvatiše što će se odigrati u močvari. I tad se podiže grdna graja. Jedini su vikali i pri tom dizali svoje pištolje, drugi su podbadali konje, a treći tragali za novim bocama vina. Napokon dođoše malo k sebi, i cijelo društvance, njih trinaest, uzjaha konje i pođe u potjeru za djevojkom. Mjesec im je jasno pokazivao put, i oni su trkom jurili istim onim putem kojim je djevojka morala proći kad je krenula kući.
Jahali su kilometar–dva, kad susretoše jednoga od onih pastira koji tjeraju svoje ovce preko močvare. Zapitaše ga, vičući, je li vidio u tom kraju nekog konjanika koji je pošao u lov sa svojim psima. Predaja kaže da je pastir bio gotovo obamro od straha, pa su mu riječi zastajale u grlu. Napokon im ipak reče da je doista vidio nesretnu djevojku i pse na njenom tragu. "Ali vidio sam i nešto više", reče on, "jer je kraj mene projahao na svojoj crnoj kobili Hugo Baskerville, a za njim je jurila
neman, nekakvo pakleno pseto, ne dao mi dragi Bog da mi ikad takvo što bude za petama".
Pijana gospoda nagrdiše pastira, pa odjezdiše dalje. Ali uskoro im se naježi koža, jer se začu jurnjava preko močvare, a kraj njih projuri sva zapjenušana crna kobila. Uzde su se vukle za njom, a sedlo je bilo prazno. Ta se pijana družba stisnula u gomilu, i sve ih obuze strava. Usprkos tome produžiše jahati preko močvare, mada bi svatko od njih, da je bio sam, rado bio okrenuo svog konja natrag. Jašući lagano dalje, sustigoše pse. Iako poznati kao rasni i hrabri, psi se skupiše u gomilu, cvileći na ulazu u duboku jarugu ili jamu, kako mi zovemo tu udolinu u močvari. Nekoliko pasa čak pobjegnu u stranu, a drugi, nakostriješene dlake i izbuljenih očiju, gledali su dolje, u onu usku uvalu pred sobom.
Društvo se zaustavilo. Možete i sami zaključiti da su bili trjezniji nego na polasku. Većina nije htjela nikako dalje, ali njih trojica najhrabrijih, ili možda najpijanijih, zajahali su u jarugu. Jaruga se pred njima polako širila, a u njoj su bila dva velika kamena. To je kamenje još i danas ondje, a postavili su ga ljudi koji su već odavno zaboravljeni. Nad čistinom je jasno blistao mjesec, a posred nje je ležala nesretna djevojka, ondje gdje je pala mrtva od umora i straha. Pa ipak se ona trojica nisu uzbudila ugledavši njezin leš, pa ni ugledavši les Huga Baskervillea, koji je ležao pokraj njezinog, već tek kad spaziše kako se nad Hugom nadnijela nekakva grozna, golema, crna zvijer u obliku psa, veća od bilo kakva psa, kakva nikad nije vidjelo oko čovjeka. Dok su užasnuto gledali, psina iščupa grkljan Hugu Baskervilleu, pa se, krvave gubice i užarenih očiju zagleda u jahače. Na to sva trojica povikaše, pa vičući odmagliše usplahireni preko močvare. Za jednog kažu da je još iste noći umro od straha, a druga dvojica ostadoše oštećena duha i tijela do kraja života.
To je, sinovi moji, priča o podrijetlu psa za kojega se kaže da otada nemilosrdno progoni našu obitelj. Zabilježio sam to, jer poznate stvari zadaju manje straha od onih o kojima se šapće ili naslućuje. Ne može se, međutim, poreći da su mnogi iz naše obitelji izgubili živote zlokobnom smrću, naglo, tajanstveno i krvavo. No ipak, vjerujmo u beskrajnu milost Providnosti. Ona, kao što kaže Sveto pismo, nikad ne kažnjava nevine i ne ide dalje od trećeg ili četvrtog koljena. Toj providnosti, sinovi moji, ja vas preporučujem i savjetujem vam da
budete oprezni i da se čuvate močvare u onim tamnim satima kad caruju sile Nečastivog.
Hugo od Baskervillea napisao je ovo za sinove svoje, Rogera i Johna, s porukom da ništa o ovome ne govore svojoj sestri Elizabeth.
Kad je doktor Mortimer završio čitanje ove neobične pripovijesti, gurnu svoje naočale na čelo, pa pogleda Sherlocka Holmesa. Ovaj zijevnu i baci opušak cigarete u vatru.
Pa – reče. – Zar ne mislite da je stvar zanimljiva?
Za nekoga tko sakuplja bajke.
Doktor Mortimer izvadi iz svog džepa presavijenu stranicu novina.
Onda ćemo vam, gospodine Holmes, pokazati nešto što nije toliko staro. Ovo je "Devon Countv Chronicle" od 14. lipnja ove godine. Tu je kratak prikaz probranih činjenica o smrti sir Charlesa Baskervillea, koja je nastupila nekoliko dana prije.
Moj prijatelj se malo nagnu, a lice mu dobi izraz radoznalosti. Naš posjetilac ponovo namjesti svoje naočale i produži:
Skorašnja nenadana smrt sir Charlesa Baskervillea, za kojega se govorilo da će na slijedećim izborima biti kandidat Liberalne stranke, odjeknula je žalosno u cijelom okrugu. Premda je sir Charles odnedavno stanovao u Baskerville Hallu, njegova prijazna priroda i izuzetna širokogrudnost pridonijeli su da stekne naklonost i poštovanje svih ljudi koji bi došli s njim u dodir. U ovo doba bogatih skorojevića čovjeku je drago kad potomak neke stare obitelji toga kraja, koja je prošla teške dane, vlastitim snagama stekne imovinu i njom osvježi sjaj svoga roda. Kao što je dobro poznato, sir Charles zaradio je velike svote u južnoafričkim transakcijama. Bio je mudriji od ljudi koji su čekali da se kolo sreće okrene protiv njih, pa je unovčio cijelu svoju dobit i s njom se vratio u Englesku. Prije dvije godine se uselio u Baskerville Hall, a već je cijeli kraj već govorio o njegovim opsežnim planovima za obnovu i izgradnju zemlje, koje je prekinula njegova smrt. Nemajući djece, izjavljivao je otvoreno kako želi da se cijeli taj kraj, još za njegova života, okoristi njegovom imovinom. Mnogi će zbog toga imati i osobnih razloga oplakivati njegovu preranu
smrt. O njegovim velikim prilozima u dobrotvorne svrhe bilo je često riječi u našem listu.
Okolnosti pod kojima je umro sir Charles istraga nije mogla potpuno rasvijetliti, ali je utvrđeno dovoljno da se pobiju određene glasine koje potječu iz lokalnog praznovjerja. Nema ni najmanje osnove za pomisao o nekom zlodjelu, a još manje za pomisao da su posrijedi neke natprirodne sile. Sir Charles bio je udovac i čovjek o kojem se govorilo da je, u neku ruku, nastrane ćudi. I pored svog velikog bogatstva živio je skromno, a bračni par Barrymore bili su jedina posluga koja je živjela u Baskerville Hallu. Suprug je bio zaposlen kao poslužitelj, a žena kao domaćica. Prema njihovim iskazima, kao i prema svjedočenju nekoliko pokojnikovih prijatelja, sir Charles već je neko vrijeme bio slaba zdravlja i patio od srčane bolesti koja se očitovala u iznenadnim promjenama boje lica, u teškom disanju i u napadima duševne potištenosti. James Mortimer, prijatelj i kućni liječnik pokojnika, dao je isti iskaz.
Činjenice su u ovom slučaju jednostavne. Sir Charles Baskerville imao je običaj da svake večeri, prije nego što legne, prošeta poznatom alejom tisovine pred Baskerville Hallom. Da mu je to bio običaj, svjedoče i Barrymoreovi. Na dan 4. lipnja, sir Charles je izjavio, kako sutradan namjerava poći u London, pa je naredio Barrymoru da mu spremi prtljagu. Uvečer je izašao u svoju uobičajenu šetnju, za vrijeme koje je bio navikao popušiti cigaru. S te se šetnje više nije vratio. U dvanaest sati se Barrymore, vidjevši da su vrata predvorja još otvorena, uznemirio i krenuo s upaljenim fenjerom tražiti svoga gospodara. Noć je bila vlažna, pa su se tragovi sir Charlesa lako raspoznavali po aleji tisovine. Na sredini tog puta nalaze se mala vrata koja vode prema močvari. Po određenim znakovima može se zaključiti da je sir Charles stajao tu neko vrijeme, a da je potom produžio alejom, na kraju koje je pronađen njegov les. Nije objašnjena okolnost. Barrymore svjedoči da se tragovi, počevši od malih vrata koja su na sredini puta, mijenjaju, pa se čini kao da je njegov gospodar odande hodao na prstima.
Ciganin, po imenu Murphy, trgovac konjima, nalazio se u to doba blizu tih vrata, negdje uz močvaru, ali po vlastitom iskazu, prilično pijan. On izjavljuje da je čuo nekakve krikove, ali da ne može reći iz
kojeg su smjera dolazili. Tragovi nasilja na lesu nisu se mogli pronaći. Ipak su, sudeći po liječničkom nalazu, crte njegova lica bile nevjerojatno izobličene – toliko izobličene da doktor Mortimer u prvi mah nije mogao povjerovati da je pred njim tijelo njegova prijatelja i pacijenta. Međutim, to je česti simptom kad smrt nastupi zbog srčanih bolesti. To objašnjenje potvrđeno je obdukcijom, koja je utvrdila da je riječ o organskoj bolesti srca. Zato je istražna porota i donijela zaključak koji je suglasan s liječničkim uvjerenjem. Dobro je to što je sve ovako ispalo, jer je, razumije se, od najveće važnosti da i sir Charlesov nasljednik ostane u Hallu i da nastavi, ovako tužno prekinut, koristan rad. Da prozaično rješenje istražnog suca, zasnovano na liječničkom nalazu, nije ušutkalo romantičnu priču koja je kružila od uha do uha, moglo se dogoditi i to da bi teško pronašli novog stanara u Baskerville Hallu. Kako saznajemo, najbliži rođak je, pod pretpostavkom da je živ, gospodin Henry Baskerville, sin mlađega brata sir Charlesa. Taj mladi čovjek, prema posljednjim vijestima, boravi u Americi. Poduzete su mjere kako bi ga se obavijestilo o nasljedstvu koje ga čeka". Doktor Mortimer ponovo savi svoje novine i gurnu ih u džep.
To su, gospodine Holmes, službeno potvrđene činjenice u vezi smrti sir Charlesa Baskervillea.
Moram vam zahvaliti – reče Sherlock – što ste mi skrenuli pažnju na slučaj koji krije mnogo zanimljivih pojedinosti. Svojevremeno su mi zapeli za oko neki novinski izvještaji o tome, ali sam upravo tada bio zaokupljen sasvim neobičnim, neznatnim slučajem s vatikanskim kamejima, pa sam, u želji da zadovoljim Papu, izgubio vezu s raznim zanimljivim slučajevima iz engleskog života. Rekli ste da su činjenice spomenute u ovom članku službeno potvrđene.
Da.
E, sad mi recite što se neslužbeno doznalo. – Rekavši to, Holmes se zavali u naslonjač i spoji vrhove prstiju, a lice mu poprimi izraz nepokretnosti, izraz koji je uvijek upozoravao na to da nešto pažljivo razmatra i prosuđuje.
Reći ću vam nešto što dosad nisam još nikome povjerio. Čak sam i pred istražnim sudom to prešutio. Učinio sam to zato što znanstvenik
ne smije ostavljati dojam da pomaže narodno praznovjerje. Imao sam još jedan razlog: znao sam, naime, budući da i novine tvrde, da će Baskerville Hall svakako ostati nenastanjen ako se pogorša već ionako loš glas koji prati taj dom. Zbog ta dva razloga nisam htio reći sve što znam, ponajprije zato što od toga ne bi bilo nikakve koristi. Ali, prema vama nemam razloga da ne budem potpuno otvoren.
Močvara je sasvim rijetko naseljena, tako da su svi susjedi prilično upućeni u živote jedno drugih. Zato sam i ja prijateljevao sa sir Charlesom Baskervilleom. Izuzevši gospodina Franklanda iz Lafter Halla i gospodina Stapletona, prirodnjaka, u cijelom kraju nema obrazovanih ljudi. Sir Charles je bio povučen čovjek, ali nas je njegova bolest zbližila, a zbliženju je posebno pridonijelo naše obostrano zanimanje za znanost. Sa sobom je iz južne Afrike bio donio pregršt znanstvenih podataka, pa smo mnoge večeri ugodno provodili raspravljajući o usporednoj anatomiji Bušmana i Hotentota.
Posljednjih mjeseci bilo mi je sve jasnije da su živci sir Charlesa napeti do krajnjih granica. Legenda koju sam vam pročitao ostavila je na njega jak dojam – toliko jak da ga nikakva sila na svijetu nije mogla nagnati da noću kroči u močvaru, iako je to bio njegov posjed. Ma koliko vam se to činilo nevjerojatnim, gospodine Holmes, on je najozbiljnije vjerovao da se zla kob urotila protiv njegova roda, a primjeri koje je spomenuo o svojim precima nisu bili nimalo utješni. Neprestano ga je morila pomisao da ga progone zlodusi, pa me je nekoliko puta pitao jesam li noću, prilikom posjeta svojih bolesnika, ikad vidio neku čudnu spodobu ili čuo lavež psa. Posebno me često pitao za ovo drugo i pri tome bi mu glas uvijek zadrhtao od uzbuđenja.
Jedne večeri, sjećam se dobro tog događaja, otprilike tri tjedna prije njegove nesretne smrti, vozio sam se prema Baskerville Hallu. On se slučajno našao baš na malim vratima. Sišao sam s dvokolice i stao pred njega, kad mi se učini kao da su mu se oči zapiljile u nešto iza mog ramena i da prestrašeno zuri u tom smjeru. Okrenuo sam se i vidio kako je gornjim krajem puta prošlo nešto za što sam mislio da je veliko crno tele. Toliko je bio uzbuđen i usplahiren da sam morao otići do onog mjesta ne bi li ustanovio o kakvoj je životinji riječ. Međutim, ona je nestala. Ta pojava ga se teško dojmila. Ostao sam cijelu večer kod njega, i tom prilikom, ne bi li mi objasnio svoje uzbuđenje, dao mi je na
čuvanje ovu pripovijest koju sam vam upravo pročitao. Spomenuo sam ovaj mali događaj, jer ima posebno značenje u vezi s tragedijom koja ga je kasnije snašla. U to vrijeme, međutim, bio sam uvjeren da je posrijedi slučajna pojava i da je njegovo uzbuđenje lišeno bilo kakve osnove.
Sir Charles, na moj savjet, odlučio je otputovati u London. Znao sam da boluje od srčane mane. Stalno uzbuđenje u kojem je živio ozbiljno je narušilo njegovo zdravlje, iako je njegovo uzbuđenje bilo lišeno stvarne osnove. Mislio sam da će se nakon nekoliko mjeseci razonode u velikom gradu vratiti preporođen. Naš zajednički prijatelj, gospodin Stapleton, koji je također bio zabrinut za njegovo zdravlje, prihvatio je moje mišljenje. Nesreći ipak nije izbjegao.
Sluga Barrymore iste je noći, kad je našao leš, poslao k meni na konju Perkinsa, konjušara, da me o tome obavijesti i kako sam, premda je bilo već kasno, još bio na nogama, uspio sam sat vremena poslije događaja stići u Baskerville Hall. Ispitao sam i usporedio sve činjenice koje je istraga zabilježila. Pratio sam tragove nogu u aleji tisovine, vidio mjesto kraj malih vrata koja vode put močvare u kojoj je on, čini se nešto čekao, primijetio promjenu tragova na putu koji vodi od tog mjesta i utvrdio kako na mekom tlu, osim tragova koje je ostavio Barrymore, nije bilo drugih što bi ih ostavili ljudi. Napokon sam pažljivo pregledao leš, koji do mog dolaska nije bio nitko dirnuo. Sir Charles ležao je licem okrenut prema zemlji, ispruženih ruku, prstiju zarinutih u tlo i, zbog jakog uzbuđenja, toliko izobličena lica da sam jedva mogao prepoznati svojeg prijatelja. Tjelesnih ozljeda nije imao.
Ali je Barrymore dao u istrazi lažni iskaz. Izjavio je da na tlu u blizini leša nije bilo nikakvih drugih tragova. On ih nije bio opazio. Ali, ja sam malo podalje ustvrdio svježe i jasne tragove...
Tragove nogu?
Tragove nogu!
Muških ili ženskih?
Doktor Mortimer nas čudnovato pogleda, a zatim reče tiho, gotovo šapatom:
Gospodine Holmes, bili su to tragovi divovskog psa.

Poglavlje III: Problem

Priznajem da sam se naježio kad sam čuo te riječi. I doktorov je glas podrhtavao, i sam je bio uzbuđen zbog svojih riječi. Holmes se uzrujano nagnu naprijed, a oči mu zasjaše suhim ukočenim sjajem, kakvim su mu sjale kad god bi ga neki slučaj posebno zainteresirao.
Vidjeli ste te tragove?
Jasno, kao što sada vidim vas.
I ništa niste rekli.
Kako objašnjavate da nitko drugi, osim vas, nije vidio te tragove?
Drugi su bili udaljeni dvadesetak koraka od leša, pa im ti tragovi nisu mogli upasti u oči. Ni ja ih vjerojatno ne bi bio opazio, da nisam znao legendu.
Ima li mnogo ovčarskih pasa uz močvaru?
Ima, ali to nisu bili tragovi ovčarskog psa.
Kažete da su bili veliki.
Golemi.
Ali, ta životinja nije prilazila lesu?
Nije.
Kakva je bila noć?
Vlažna i hladna.
Da li je u to vrijeme padala kiša?
Nije.
Kako izgleda aleja?
Sastoji se od dviju starih, gustih živica tisovine visokih četiri metra i potpuno neprovidnih. Put koji vodi sredinom aleje širok je tri metra.
Ima li još nešto između živice i puta?
Da, sa svake strane između puta i živice prostire se travnjak širok dva metra.
Pretpostavljam da je živica od tisovine na jednom mjestu probijena nekim vratašcima?
Da, vratašcima koja vode prema močvari.
Postoji li ondje još koji otvor?
Ne.
Da čovjek stigne u aleju tisovine, treba se, dakle, uputiti iz kuće ili krenuti iz močvarnog kraja i proći kroz ta vratašca?
Postoji još prolaz kroz paviljon na kraju aleje.
Zar jer sir Charles dotle stigao?
Nije, ležao je otprilike čedrdeset i pet metara daleko od paviljona.
E, recite mi sada, doktore – a to je važno – da li je istih takvih tragova, kakve ste vidjeli na putu, bilo i na travi?
Na travi se tragovi nisu mogli vidjeti.
Da li ih je bilo na onom mjestu puta gdje se nalaze vratašca s izlazom u močvarni kraj?
Da, bilo ih je na rubu puta, ondje gdje vratašca vode prema močvari.
Još me nešto neobično zanima. Jesu li vratašca bila zatvorena?
Zatvorena i pod zasunom.
Koliko su visoka?
Otprilike metar i dvadeset.
Znači, svatko ih je mogao preskočiti?
Da.
A kakve ste tragove opazili uz vratašca?
Nikakve.
Gospode bože! Da li je netko ispitao to mjesto?
Ispitao sam ga ja.
I niste našli ništa?
Zemlja je bila prilično izgažena. Sir Charles je također tu stajao pet-deset minuta.
Po čemu to zaključujete?
Po tome što je dva puta otresao pepeo sa svoje cigare.
Odlično. To je, kolega Watsone, po našem ukusu. A tragovi?
Na tom malom prostoru posvuda je bilo tragova njegovih nogu.
Druge nisam mogao otkriti.
Sherlock Holmes se nestrpljivo udari rukom po koljenu i poviknu:
Ah! Šteta što nisam bio tamo! Pred nama je neobično zanimljiv slučaj, koji bi stručnjaku otvorio oči. Taj komad zemlje, s kojega bih mogao čitati kao s komada papira, sad je, poslije toliko vremena, poravnan kišom i izgažen klompama radoznalih seljaka. Oh, gospodine Mortimere, gospodine Mortimere, zašto me niste pozvali? Veliku ste odgovornost natovarili na svoju dušu.
Nisam vas mogao pozvati, gospodine Holmes, jer bih time pred javnošću otkrio određene činjenice. Međutim, već sam vam iznio razloge zbog kojih to ne želim. Osim toga... Osim toga...
Zašto ste se ustručavali?
Postoji područje u kojem je i najoštroumniji i najiskusniji detektiv nemoćan.
Hoćete li reći da su posrijedi natprirodne sile?
Ne kažem to.
Ne kažete, ali sumnjate na to.
Od one noći, gospodine Holmes, saznao sam za razne slučajeve koji se teško mogu ubrojiti u prirodne.
Na primjer?
Još prije nego što se odigrao taj strašni događaj, razni su ljudi u močvari vidjeli neku spodobu koja odgovara opisu baskervilskog nečastivog duha, sigurno je da nije riječ o nekoj poznatoj životinji. Svi se slažu u tome da je to svjetlucavo stvorenje bilo golemo, jezivo i sablasno. Saslušao sam sve te ljude. Jedan je priglup poljodjelac, drugi potkivač, a treći napoličar. Sva trojica pričaju istu priču o strašnoj prilici koja odgovara opisu paklenog psa iz legende. Mogu vam reći da u cijeloj okolici vlada smrtni strah. Samo vrlo smion čovjek usuđuje se noću proći močvarom.
Zar vi, kao školovan čovjek, vjerujete da strah spada u natprirodno područje?
Ne znam što misliti o tome. Holmes sleže ramenima i reče:
Do sada sam svoja istraživanja ograničavao na ovaj svijet. Koliko su mi moje skromne snage dopuštale, borio sam se protiv zla. Ali napasti oca svog zla, to bi bio možda odveć častoljubiv pothvat. Morate ipak priznati da je trag nogu nešto sasvim stvarno.
I pojava one psine, koju sam vam prije spomenuo, stvarna je, jer je jednom čovjeku istrgla grkljan, a ipak je to vražje stvorenje.
Vidim da ste potpuno prešli u natprirodno. Kažite mi sada još nešto, gospodine Mortimere: Ako zastupate takva načela, zašto ste došli k meni po savjet? Kažete mi da ne vrijedi istraživati smrt sir Charlesa, a u isti mah želite da to ipak učinim.
Nisam rekao da to od vas želim.
Kako vam mogu onda pomoći?
Time što ćete mi dati savjet što da radim sa sir Henry Baskervilleom; on dolazi – i tu doktor Mortimer pogleda na svoju sat – točno za sat i četvrt na stanicu Waterloo.
Kao nasljednik?
Da. Poslije smrti sir Charlesa potražili smo mladog gospodina i saznali da živi u Kanadi kao poljodjelac. Prema obavijestima koje smo dobili, u svakom je pogledu odlučan mladić. Sad ne govorim kao liječnik, nego kao čuvar sir Charlesove oporuke.
Zar u suprotnom nitko drugi ne polaže pravo na to nasljedstvo?
Nitko. Jedini rođak, koji bi osim njega, mogao doći u obzir, bio je Roger Baskerville, najmlađi od trojice braće od kojih je sir Charles bio najstariji. Drugi brat, koji je u mladosti umro, bio je otac našeg sir Henryja. Treći, Roger, bio je crna ovca obitelji. U žilama mu je tekla ona stara, opaka baskervilska krv. Kako su mu pričali, bio je slika i prilika svoga pretka, starog Huga. Kad mu u Engleskoj poče gorjeti tlo pod nogama, pobjegao je u Srednju Ameriku i ondje je godine 1876. umro od žute groznice. Henry je posljednji Baskerville. Za jedan sat i pet minuta naći ću se s njim na stanici Waterloo. Primio sam njegov brzojav da je jutros stigao u Southampton. Dakle, gospodine Holmes, što mi savjetujete uraditi ?
Glupo je ne otići u dom svojih predaka.
To je prirodno, zar ne? Pa ipak, pomislite da je svakom Baskervilleu koji se tamo useli dosuđena strašna sudbina. Uvjeren sam da bi me sir Charles prije svoje smrti, da je mogao, savjetovao da posljednjeg potomka tako stare loze, nasljednika tako velikog bogatstva, ne pustim u tu zloduhu kuću. S druge strane, ne može se poricati da blagostanje cijelog onog čemernog kraja ovisi o njegovoj prisutnosti. Svo dobro koje je sir Charles činio bit će uzaludno, ako Baskerville Hall ne bude imao svog gospodara. Plašim se da će na mene utjecati interes koji osjećam za tu stvar, pa sam zato iznio cijeli slučaj i molim vas da me posavjetujete.
Holmes razmisli, pa reče:
Da vam kažem u nekoliko riječi: po vašem se mišljenju tu umiješala nekakva nečastiva sila, i Dartmoore je postao opasno mjesto za boravak jednog Baskervilla. Mislite li na taj način ?
Svakako. Rekao bih da postoji razlog za takvo mišljenje.
Tako je. Ali je sigurno i ovo: ako je točna vaša pretpostavka o natprirodnim silama, ona bi ovom mladiću i u Londonu mogla isto tako nauditi kao i u Devonshireu. Ne ide mi u glavu da vrag ima prostorno ograničenu moć koja vrijedi samo za jednu župu.
Vi uzimate tu stvar nešto šaljivije, gospodine Holmes, nego što biste to učinili da ste sami doživjeli ovaj slučaj. Ako sam vas dobro
razumio, vi mislite da je mlad čovjek isto toliko siguran u Devonshireu koliko i u Londonu. On dolazi za 50 minuta, što mi preporučujete?
Preporučujem vam, dragi gospodine, da uzmete kola, da pozovete svog psa mješanca, koji grebe po mojim vratima, da se odvezete do postaje Waterloo i dočekate sir Henrvja Baskervillea.
A onda?
A onda mu nećete o tom slučaju ništa govoriti sve dok mi stvar ne postane jasna.
Koliko će vam vremena za to trebati?
Dvadeset i četiri sata. Bit ću vam zahvalan, gospodine Motimere, ako me posjetite sutra ujutro u deset, a za moje buduće članove bit će mi od znatne pomoći ako dovedete k meni sir Henrvja Baskervillea.
Tako ću i učiniti, gospodine Holmes.
Mortimer zabilježi taj sastanak na manšetu svoje košulje, pa na svoj čudan, pomalo rastresen način, potrča prema vratima. No Holmes ga zovnu sa stepenica.
Još samo jedno pitanje, gospodine. Vi kažete da su prije sir Charlesove smrti neki ljudi vidjeli tu sablast u močvari?
Da, njih trojica.
Da li ju je netko vidio i poslije toga?
Nisam ništa o tome čuo.
Hvala vam i zbogom.
Holmes ponovo sjede na stolicu, gledajući ispred sebe mirnim pogledom punim zadovoljstva, kao da vidi pred sobom zadatak dostojan njegova uma.
Izlazite li danas, Watsone?
Izlazim, osim ako vam mogu pomoći.
Ne, dragi moj, obratit ću vam se za pomoć tek kad bude trebalo nešto raditi. Ovaj je slučaj divan, u nekom pogledu čak i jedinstven. Ako prođete pokraj Bradleyeve radnje, recite mu, molim vas, da mi pošalje funtu svog najjače sječenog duhana. Hvala. Dobro bi bilo da
nekako udesite da se ne vraćate prije večere. Meni će biti pravo zadovoljstvo ako budemo mogli usporediti svoje dojmove o ovom jako zanimljivom jutarnjem problemu.
Znao sam da su povlačenje u sebe i usamljenost potrebni mom prijatelju u tim trenucima intenzivnog razmišljanja, kad mjeri vrijednost svakog djelića dokaza i donosi zaključke o tome koje su okolnosti značajne, a koje beznačajne. Proveo sam zato cijeli dan u svom klubu i tek se uvečer vratio u Baker Street. Bilo je gotovo 21 sati kad sam ponovo ušao u našu sobu.
Čim sam otvorio vrata, prva mi je misao bila da je izbio požar, jer je soba bila toliko ispunjena dimom da se jedva vidjela svjetlost svjetiljke na stolu. Ipak, kad uđoh u sobu, uvidjeh da se varam. Bio je to samo ljut dim jakog duhana koji mi je stezao grlo i natjerao me na kašalj. Kroz dim ugledah nejasno Sherlocka Holmesa, koji je s crnom glinenom lulom u zubima, u kućnom ogrtaču, sjedio udobno zavaljen u svom naslonjaču. Oko njega je ležalo nekoliko svitaka papira.
Da niste nazebli, Watsone? – upita me.
Ne, nego je kriv ovaj otrovni zrak.
Hm! Imate pravo, i meni se čini da je gust.
Gust? Nepodnošljiv je!
Otvorite onda prozor. Vi ste, kao što vidim, cijeli dan proveli u svom klubu?
Ali, Holmes, zaboga!
Jesam li u pravu?
Da, ali kako ste...
Zaista, toliko ste bezazleni, Watsone, da me oduševljavate. Uživam što mogu svoje slabe sposobnosti malo iskušati na vama. Jedan gospodin izlazi po kiši. Uvečer se vraća i izgleda kao da je izišao iz kutije: šešir i cipele su mu besprijekorni. Cijeli je dan, dakle, proveo na jednom mjestu. Prisnih prijatelja nema. Gdje je onda bio? Zar to nije samo po sebi razumljivo?
Svakako, prilično je razumljivo.
Svijet je pun razumljivih stvari na koje nitko ne obraća pažnju. Što mislite gdje sam ja bio?
Isto tako, cijeli dan kod kuće.
Naprotiv, bio sam u Devonshireu.
Duhom?
Tako je. Moje je tijelo ostalo u ovom naslonjaču, kao što s žaljenjem primjećujem, za vrijeme moje odsutnosti je popilo dva velika vrča kave i uništilo Stamfordovu generalštabnu kartu tog dijela močvarnog predjela, a moj duh je cijelog dana lebdio nad tim komadom zemlje. Uvjeren sam da bih se mogao potpuno slobodno snalaziti po tom kraju.
Karta je, svakako, rađena u velikom mjerilu?
Vrlo velikom.
On razvi mapu i raširi je na svom koljenu.
Evo, to je kraj koji nas zanima. Usred njega je Baskerville Hall.
A okolo je šuma?
Da. Pretpostavljam da se aleja tisovine, mada nije unesena u kartu pod tim imenom, pruža u tom smjeru. Kao što vidite, močvarni kraj nalazi se desno odatle. Ovaj mali skup kuća je seoce Grimpen u kojem živi naš prijatelj Mortimer. U krugu od osam kilometara, kao što vidite, ima samo nekoliko rasturenih kuća. Tu je Lafter Hall, o kojem je u priči bilo riječi. Tu je ucrtana kuća, možda stan onog prirodnjaka, Stapletona, ako me sjećanje ne vara. Tu su, zatim dva majura, High Tor i Foulmire. Napokon, dvadeset i dva kilometara odavde nalazi se Princetown s velikim kaznenim zavodom. Između tih dalekih točaka, kao i oko njih, pruža se tužna, pusta močvara. To je, dakle, scena na kojoj se odigrala ova nemila stvar i na kojoj će se, možda, s našom pomoći ona i razviti.
Čini se da je kraj jezovit.
Da, priliči u potpunosti velikom zločinu. Kad bi vrag poželio da se umiješa u ljudske stvari...
Zar ste i vi skloni natprirodnim objašnjenjima?
I vražja oruđa mogu biti od krvi i mesa, zar ne? Moramo postaviti od dva pitanja. Prvo: je li počinjen uopće zločin? Drugo: o čemu se sastoji zločin i kako je počinjen? Razumije se, ako su Mortimerove pretpostavke točne i ako imamo posla sa zlim duhovima, koji su izvan prirodnih zakona, onda nam je posao uzaludan. Ali naša je dužnost da iscrpimo sve pretpostavke prije nego što nam ostane ova. Ako nemate ništa protiv, mislim da ponovo trebamo zatvoriti prozor. Prilično je čudno, ali koncentrirana atmosfera pomaže mi da sredim misli. Još nisam došao dotle da se zavučem u škrinju, pa da mislim, mada bi to bila logična posljedica mojeg uvjerenja... Jeste li i vi malo razmislili o tom slučaju?
Radi se o zbrkanom slučaju.
Ima u njemu nekoliko značajnih točaka: promjena tragova nogu, na primjer. Što mislite o tome?
Doktor Mortimer tvrdi da je Baskerville dio staze u aleji prešao nečujno, na prstima.
On samo ponavlja ono što je neki glupan rekao prilikom očevida. Zašto bi čovjek išao niz aleju na prstima? On je trčao, Watsone, očajnički je trčao, trčao u smrtnom strahu, sve dok ga nije pogodio infarkt, pa je pao licem na zemlju.
Trčao, ali zašto je trčao?
U tom je pitanju naš problem. Neki znakovi govore da je razum izgubio od straha još prije nego što je počeo trčati.
Kako znate ?
Pretpostavljam da je uzrok njegova straha dolazio prema njemu iz močvare. Ako je to tako, a čini se da jest, onda samo čovjek koji je izgubio razum može trčati od kuće umjesto da trči prema njoj. Ako se složimo da je Ciganinov iskaz istinit, onda je sir Charles, zapomažući, trčao upravo u smjeru odakle je najmanje mogao očekivati pomoć. I nadalje, koga je on čekao te noći i zašto je čekao u aleji tisovine, a ne u svojoj kući?
Mislite li da je on nekoga čekao?
On je bio već u godinama i boležljiv. Razumljivo je što je uvečer izlazio u šetnju, ali zemlja je bila vlažna, a noć hladna. Zar je prirodno da on pet do deset minuta stoji na istom mjestu, kao što je doktor Mortimer, s više dara za zapažanje nego što sam to od njega očekivao, zaključio po pepelu cigare?
Ali on je svake večeri izlazio.
Smatram kako nije vjerojatno da je svake večeri čekao kraj vratašca koja vode prema močvari. Svjedoci nas, naprotiv, uvjeravaju da je izbjegavao močvaru. A te je večeri čekao. Bila je to večer prije nego što je trebalo da otputuje u London. Stvar se već razvija, Watsone. Stvari se uklapaju. Smijeni li vas zamoliti da mi dodate violinu? Sva razmišljanja o toj stvari odgodit ćemo za sutra ujutro, kad će nam posjet doktora Mortimera i sir Henryja Baskervilla pružiti nove, korisne podatke.

Poglavlje IV:
Sir Henry Baskerville

Nakon doručka su raspremili stol prije nego što običavaju, pa je Holmes dočekao obećani posjet u kućnom ogrtaču. Naši su gosti bili točni, jer je sat otkucavao upravo deset kad je ušao Mortimer s mladim barunom. Bio je to omanji živahan čovjek, crnih očiju, u ranim tridesetima; vrlo snažne grade, gustih obrva i oštrih crta lica koje su odavale borbenost. Imao je smeđe vuneno odijelo, a cijela njegova pojava, preplanula na suncu i vjetru, odavala je čovjeka koji gotovo čitavo svoje vrijeme provodi pod vedrim nebom. U njegovu čvrstu pogledu i mirnom, sigurnom držanju nešto je odavalo džentlmena.
Ovo je sir Henry Baskerville – reče Mortimer.
Da, gospodine Holmes. U cijeloj toj priči neobično je to što bih vas ja i sam bio potražio, čak i da mi to prijatelj nije predložio. Vi ste, kako čujem, slavni odgonetač zagonetki, a ja sam jutros postavljen pred jednu zagonetku čijem rješenju nisam dovoljno dorastao.
Molim vas, sjednite, sir Henry. Ako sam vas dobro razumio, htjeli ste reći da ste doživjeli nešto neobično otkad ste u Londonu.
Nije to osobito važno, gospodine Holmes, bit će da je riječ o nekakvoj šali. Posrijedi je pismo, ako se to može nazvati pismom. Primio sam ga jutros.
On spusti na stol omotnicu, pa svi pridosmo bliže stolu. Bila je to prilično jednostavna omotnica sivkaste boje. – Na njoj je štampanim slovima, neispisanim rukopisom, evo vidite, ispisana adresa: "Sir Henry Baskerville, Hotel "Northumberland". Pismo ima poštanski pečat "Charing Cross", a pečat na marci je udaren sinoć.
Tko je znao da ćete odsjesti u hotel "Northumberland"? –upita Holmes našeg posjetioca, promatrajući ga oštrim pogledom.
Nitko to nije mogao znati. Za taj hotel sam se odlučio tek kad sam susreo doktora Mortimera.
Ali doktor Mortimer je, bez sumnje, već bio odsjeo tamo.
Ne, odsjeo sam kod jednog prijatelja – reče liječnik.
Sastavljača ovog pisma ništa nije moglo navesti na pomisao da namjeravamo odsjesti u ovom hotelu.
Holmes izvadi iz omotnice dvostruko presavijenu polovinu arka papira. Razvi ga i prostre na stol. Usred lista je bila napisana jedna jedina rečenica, složena pomoću nalijepljenih tiskanih riječi. Rečenica je glasila:
"Ako vam je stalo do života, držite se što dalje od močvare". Rukom je bila ispisana samo riječ "močvare", i to tiskanim slovima.
No, – reče sir Henry Baskerville – možda nam Vi možete reći što to znači, sto mu gromova, i tko je taj koji se brine o meni ?
Što vi mislite o tome, gospodine Mortimeru? U svakom slučaju, morate priznati da to pismo nije nešto natprirodno.
Ne, nije, ali možda ga je poslao netko tko je uvjeren da je cijela ta pripovijest natprirodna!
Kakva pripovijest? – upita sir Henry oštro – čini se, gospodo, da vi o mojim stvarima znate mnogo više od mene.
Prije no što napustite ovu sobu, sir Henry, uputiti ćemo vas u sve ono što znamo – reče Holmes. – To vam obećavam. Ali sad ćemo, s vašim dopuštenjem, ograničiti svoju pažnju na ovaj vrlo zanimljiv dokument. On je morao biti sastavljen i predan na poštu sinoć. Imate li jučerašnji "Times", Watsone?
Eno ga tamo u kutu.
Smijem li vas zamoliti da mi dodate unutrašnju stranicu lista, onu s uvodnicima. – Brzim je pogledom preletio preko stupaca. – Odličan članak o slobodi trgovine. Dopustite da vam iz njega nešto pročitam:
"Bez uvoza nema izvoza, jer svaka država teži k uravnoteženoj novčanoj bilanci. I zato, što dalje od mjera zaštite u privredi! Isto tako, svakom građaninu treba iskreno reći: 'Ako vam je stalo do života, do boljeg života, držite se privredne politike bez zaštitnih carina. Budite svjesni da je interes zemlje važniji od interesa pojedinaca'. To bi trebala biti izborna parola".
Što mislite, Watsone? – povika Holmes, trljajući oduševljeno ruke.
Zar ne smatrate daje to mišljenje dostojno divljenja?
Doktor Mortimer je promatrao Holmesa ispitivačkim pogledom zabrinuta liječnika, a i sir Henry Baskerville je upro, sasvim iznenađen, svoje crne oči u mene, i dobacio :
Ne razumijem se u carine i slične stvari, ali čini mi se da smo se, bar što se mojeg pisma tiče, malo udaljili od teme.
Naprotiv, mislim da smo već prilično blizu. Watson bolje poznaje moje metode od vas, ali čini mi se da ni on nije sasvim shvatio značenje ovog uvodnika.
Ne, priznajem da nisam našao nikakvu vezu.
_ Pa ipak, dragi moj Watsone, postoji tijesna veza, jer je ovo pismo izrezano iz ovog uvodnika: "Ako vam je stalo do života" i onda "što dalje od"... Zar ne vidite odakle su izvađene te riječi?
Grom i pakao, u pravu ste. To je umijeće! – povika sir Henry.
Ako ste iole sumnjali, sad više ne možete, kad vidimo da tih nekoliko riječi, zapravo čitavih dijelova rečenice, na primjer "ako vam je stalo do života", tvore cjelinu izrezanu kao jedan komad.
Zaista, tako je.
Zbilja, gospodine Holmes, to je previše za moju pamet – reče Mortimer i pogleda začuđeno našeg prijatelja.
Mogao bih razumjeti da mi je netko rekao: "Riječi su iz nekih novina". Ali da vi kažete i ime i broj tih novina i da dodate da je to mjesto u njihovu uvodniku, to zapanjujuće. Kako ste došli do toga?
Pretpostavljam, doktore, da vi na prvi pogled razlikujete lubanju Crnca od lubanje Eskima.
Naravno.
A kako to?
Kako? Jer sam proučavao lubanje. Razlika je velika. Uzvišenje iznad očnih duplji, ugao lica, zavod donje čeljusti...
E, a ja opet proučavam ovo, i tu su razlike goleme. Za moje oči, između prorijeđenog borgisa Timesova uvodnika i nečistog sloga nekog večernjeg lista od pola pennya postoji isto toliko velika razlika kao što je vi uočavate između crnačke i eskimske lubanje. Razlikovanje pojedinih tipova slova ubraja se u temeljno znanje kriminalistike. Ipak, moram vam priznati da sam jednom u ranoj mladosti pomiješao "Leeds Mercury" s "Western Morning News". Ali uvodnik u "Timesu" je nešto sasvim posebno. Kako je pismo sastavljeno jučer, pretpostavljao sam da su riječi, vjerojatno, uzete iz jučerašnjeg izdanja.
Ako sam vas razumio, gospodine Holmes – opazi sir Henry Baskerville – netko je ove riječi škarama...
Škarama za nokte. Kao što vidite, škare imaju kratke krake, pa su se duži isječci morali dva puta zarezivati.
Točno. Netko je, znači, tekst pisma izrezao škarama s kratkim kracima i zalijepio ga.
Gumiarabicom! – reče Holmes.
Gumiarabicom na papiru. Ali, htio bih znati zašto je riječ "močvara" ispisana crnom tintom.
Zato što je rijetko kada otisnuta. Sve su druge riječi jednostavne i mogu se naći u svakom broju novina, ali riječ "močvara" nije baš česta.
To je svakako dobro objašnjenje. Jeste li uspjeli iščitati još nešto iz ovog pisma, gospodine Holmes?
Ima još nekoliko sitnica, premda se pošiljalac trudi da izbriše sve tragove koji bi ga mogli odati. Adresa je, kao što vidite, ispisana nespretnim slovima. Ali "Times" je list koji čitaju uglavnom školovani ljudi. Možemo zato pretpostaviti daje pismo sastavio neki obrazovani čovjek, koji želi pobuditi dojam da pripada nekoj neobrazovanoj klasi, a njegov trud da iskrene rukopis nameće nam zaključak da vam je njegov pisac poznat ili da biste ga mogli prepoznati. Opazit ćete, dalje, kako riječi nisu zalijepljene u ravnini jedna do druge, već su neke više od drugih. Na primjer, riječi "držite se" stoje izvan reda. To bi moglo značiti nepažnju prilikom izrezivanja, a možda i daje onaj koji je izrezivao bio uzbuđen ili se pak žurio. Ipak, više vjerujem u posljednju pretpostavku, jer je sastavljanje ovog pisma bilo zacijelo važna stvar,
pa nije vjerojatno da bi sastavljač pri tom bio nepažljiv. Ako se, pak, žurio, onda ta okolnost dovodi do zanimljiva pitanja – zašto se žurio? Svakako, pismo koje bi do ranog jutra bilo predano na poštu moralo bi doći u ruke sir Henryja prije nego što on napusti hotel. Da li se sastavljač pisma plašio da ga netko ne prekine, i ako se plašio, koga se to mogao plašiti?
Nagađajući, stvari odlaze u nama nepoznata područja – reče Mortimer.
Recite radije da odlaze u područje u kojemu razmatramo sve mogućnosti i odlučujemo se za najvjerojatniju. Maštu upotrebljavamo za znanstvena zaključivanja. Ali zaključivanja uvijek zasnivamo na čvrstim, stvarnim postavkama. Možda mislite da govorim napamet, ali potpuno sam uvjeren da je na ovoj omotnici adresa napisana u nekom hotelu.
Kako, zaboga, možete reći tako nešto?
Ako pažljivo ispitate omotnicu, opazit ćete da su piscu i pero i tinta činili teškoće. Pero se u jednoj jedinoj riječi dva puta razmaknulo, a tinte je pri pisanju ove kratke adrese nestajalo tri puta, što je dokaz da je u tintarnici bilo malo tekućine. U privatnoj kući teško bi dopustili da tinta i pero budu u takvom stanju, pa se gotovo nikad ne događa da oboje nisu ispravni. Vi, zacijelo, svi znate da su tintarnice i pera po hotelima gotovo uvijek kritični. Da, evo, bez kolebanja vam kažem: kad bismo mogli pregledati koševe za papir po svim hotelima u blizini Charing Crossa, dok ne nađemo ostatke izrezana "Timesova" članka, uhvatili bismo osobu koja je poslala ovo neobično pismo... Oho, oho, a što je ovo?
On još jednom ispita papir s nalijepljenim riječima, držeći ga blizu očiju.
Dakle?
Ništa – reče ostavljajući papir. – Obična neispisana polovina arka, nema čak ni vodenog znaka. Mislim da smo iz ovog običnog pisma izvukli sve što se moglo. A sada, sir Henry, još nešto: – je li vam se dogodilo nešto vrijedno spomena otkada ste došli u London?
Ne, zaista nije, gospodine Holmes. Mislim da nije.
Niste li opazili da vas netko promatra ili slijedi?
Imam dojam da sam upao u bezvrijedni roman – reče naš posjetitelj. – Sto mu gromova, zašto bi mene netko slijedio ili promatrao?
O tome ćemo još popričati. To je sve što imate za reći prije nego što prijeđemo na stvar?
Hm, ovisi o tome što je po vama vrijedno spomena.
Sve ono što odstupa od uobičajenog toka života.
Sir Henry se osmjehnu, pa reče: – Zasad mi život u Engleskoj nije dobro poznat, kako sam od rane mladosti živio u Sjedinjenim Državama i u Kanadi. Ali nadam se da gubitak jedne cipele kod vas nije uobičajena stvar.
A vi ste izgubili cipelu?
Gospodine – uzviknu Mortimer – on ju je morao jednostavno negdje zametnuti. Naći ćete je kad se vratite u hotel. Kakvog smisla ima uznemirivati takvim sitnicama gospodina Holmesa?
Pa on je htio saznati sve što odstupa od uobičajenog života.
Tako je – reče Holmes: – i taj me neznatan događaj zanima, ma koliko se on činio beznačajnim. Rekli ste, dakle, izgubili ste cipelu.
Ili sam je zametnuo, ako hoćete. Sinoć sam stavio obje cipele pred vrata, a jutros sam našao samo jednu. Od dječaka koji je čistio cipele nisam mogao doznati ništa pametnoga. Najgore je što sam tek sinoć kupio na Strandu te cipele, tako da ih nisam bio još ni obuo.
Pa, kad ih niste ni obuli, zašto ste ih onda stavili pred vrata da ih očistite?
Bile su to žute cipele. Još nisu bile namazane, pa sam ih zato stavio pred vrata.
Znači, vi ste jučer odmah nakon dolaska u London kupili Par cipela?
Nakupovao sam mnogo stvari: pratio me je pritom doktor Mortimer. Znate, kad je čovjek plemić i posjednik mora se malo urediti, a ja sam se, može biti, na dalekom zapadu malo zapustio. Između
ostalih stvari, kupio sam žute cipele, dao sam šest dolara za njih... No, jedna je ukradena prije nego što sam je obuo.
Jedna cipela nije bogzna kakav plijen za lopova – reče Sherlock Holmes. Mislim da je Mortimer u pravu i vjerujem da će se izgubljena cipela ubrzo pronaći.
A sad, gospodo – reče odlučno mladi barun – čini mi se da smo dovoljno govorili o samo nekolicini stvari koje za sad znamo. Vrijeme je da i vi ispunite svoje obećanje i opširnije objasnite što sve to znači.
Vaša je želja opravdana – odgovori Holmes. – Gospodine doktore, mislim da ćete najbolje učiniti ako svojem prijatelju ispričate priču onako kao što ste je ispričali nama.
Tada učeni gospodin izvadi ispisani papir iz džepa i, služeći se njime, izloži sve kao i dan ranije. Sir Henry Baskerville slušao ga je veoma pažljivo i s vremena na vrijeme iznenađeno uzvikivao.
Ja sam, čini se, uz posjed naslijedio i osvetu kakvih mračnih sila – reče kad je liječnik završio svoju dugu pripovijest. Istina, još kao dijete neprestano sam slušao o nečastivu psu. To je omiljena legenda u našoj obitelji, ali nikad u nju nisam ozbiljno vjerovao. Ipak, tajanstvena smrt moga strica ... kao da me je sasvim zbunila. Ne ide mi u glavu što to znači. Ni vama nije, vjerujem, sasvim jasno tko bi trebao voditi ovaj slučaj, policajac ili svećenik?
Tako je.
A sad još ovo pismo koje sam dobio u hotelu. Čini mi se da je pismo u nekoj vezi s tragičnim događajem što se zbio u blizini močvare.
Čini se daje netko o tom događaju bolje obaviješten od nas – reče doktor Mortimer.
A zatim – reče Holmes – taj netko nije prema vama neprijateljski raspoložen, jer vas upozorava na opasnost.
Možda me on zbog vlastite koristi želi udaljiti odavde?
Moguće je, naravno, i to. Zahvaljujem vam, gospodine Mortimere, što ste me stavili pred problem koji dopušta razna zanimljiva rješenja.
A sad, najprije trebamo odlučiti o jednoj okolnosti, sir Henry. Mislite li da je preporučljivo nastaniti se u Baskerville Hallu ili nije?
A zašto ne bi bilo ?
Čini se da bi to moglo biti povezano s opasnostima.
Mislite li na opasnost našeg obiteljskog zloduha ili nekog ljudskog bića?
To tek moramo ispitati.
Bilo kako bilo, moj odgovor je jasan, gospodine Holmes: nema vraga u paklu ni čovjeka na zemlji koji bi me mogao spriječiti da se nastanim u kući svojih predaka. Toga ću se držati.
Crne mu se obrve pritom skupiše, a obraze mu obli snažno rumenilo. Vatrena narav Baskervillea nije se ugasila u posljednjem izdanku tog roda.
Međutim – produži on – još nisam imao vremena razmisliti o svemu što ste mi rekli. Teško je zahtijevati od čovjeka da se odmah odluči na nešto što jedva može shvatiti. Želio bih da o svemu tome mirno razmislim i da tada odlučim. Sad je već jedanaest i trideset. Vratit ću se u hotel. Kako bi bilo da vi i vaš prijatelj, doktor Watson, u 14 sati ručate sa mnom? Tada bih vam točno mogao reći što mislim o toj priči.
Da li vam odgovara prijedlog, Watsone?
U potpunosti.
Dobro, doći ćemo. Želite li da vam naručim kola?
Hvala vam. Više volim pješačiti jer me je ova priča poprilično uzbudila.
Dopustite mi da vas otpratim – reče Mortimer.
Naći ćemo se, dakle, u 14 sati. Au revoir!
Slušali smo korake naših posjetitelja, koji su silazili niz stepenice, a zatim, kad se vrata zatvoriše, Holmes se odjednom pretvori iz mislioca–sanjara u čovjeka od akcije.
Brzo se odjenite, Watsone; navucite cipele i uzmite šešir, brzo, ne smijemo gubiti ni trenutka.
On požuri u svoju spavaću sobu, zbaci sa sebe kućni ogrtač i smjesta se pojavi u kaputu. Pojurili smo niza stepenice i izišli iz kuće. Mortimer i Baskerville još su se nazirali oko stotinjak metara ispred nas, u blizini Oxford Streeta.
Da potrčim i da im kažem da nas pričekaju?
Ne, za ime Boga, dragi moj Watsone. Vi ste mi sasvim dovoljni, samo da vam ne bude dosadno sa mnom. Naši novi poznanici dobro su učinili što su se uputili pješice. Zaista je divan dan za šetnju.
On ubrza hod sve dok razdaljinu između nas i oba gospodina nije skratio otprilike na polovinu. Išli smo Orford Streetom, a onda niz Regent Streeet. Oni odjednom zastadoše ispred nekog izloga. Holmes učini isto. Najednom mu se ote usklik zadovoljstva. Slijedeći njegov brz pogled, spazih dvokolicu u kojoj je sjedio jedan čovjek. Dvokolica se lagano odmicala s mjesta na drugoj strani ulice, gdje je do maločas stajala.
To je naš čovjek, Watsone. Naprijed! Da ga malo bolje pogledamo, ako mu već ne možemo ništa.
Istog časa opazih čupavu, crnu bradu i par očiju prodorna pogleda koje su kroz prozor dvokolice gledale na nas. Smjesta se dignuo krov na kolima i putnik doviknu nešto kočijašu, a kola pojuriše niz Regent Street. Holmes se poče odmah osvrtati za nekom slobodnom kočijom, ali u blizini nije bilo slobodne. Onda, luđački pojuri niz ulicu za kolima. Nažalost, ona su bila već daleko odmakla i uskoro se više nisu mogla vidjeti.
Eto – reče Holmes gorko, kad se sav blijed i zadihan kroz gomilu kola progurao do mene. – Jeste li ikad vidjeli ljepšu priliku i manje sreće, Watsone. Ako ste savjestan čovjek, morate zabilježiti tu budalaštinu i suprotstaviti je mojim uspjesima.
Tko je bio taj čovjek?
Nemam pojma.
Uhoda?
Hm, prema svemu što sam čuo i vidio, netko poput sjene prati Baskervillea od samog trenutka kad je stigao u London. Kako bi, u suprotnom, tako brzo saznao da je mladi barun odsjeo u hotelu "Northumberland"? Budući da su ga slijedili prvog dana, zaključujem da će ga pratiti i drugoga. Možda ste opazili da sam dvaput prilazio prozoru dok je Mortimer čitao onu legendu.
Da, sjećam se.
Gledao sam da li netko vreba na ulici, ali nisam mogao otkriti nikoga. Imamo posla s vještim čovjekom, Watsone. Čitava je ta stvar vrlo ozbiljna. Istina, još ne znam točno imamo li posla s prijateljskim ili neprijateljskim stvorenjem, ali neprestano mi se vrte u glavi dvije stvari: "sredstvo" i "cilj". Kad su naši posjetioci otišli, pošao sam odmah za njima, u nadi da ću pronaći nevidljiva pratioca. To je, zacijelo, lukava glava. Nije se pouzdao u svoje noge nego je uzeo kola, pa je mogao na trenutak prolaziti kraj njih, na trenutak ići za njima, a da ga oni ne vide. Takav postupak ima prednost, čovjek koji tako postupa može pratiti ljude koje drži na oku čak i kad oni uzmu kola. Međutim, jedna strana tog postupka je loša....
Čovjek ovisi o svom kočijašu.
Tako je.
Nešto smo ipak zaboravili.
Dragi moj Watsone, istina je, budalasto sam postupio. Ali ne mislite valjda da sam zaboravio pogledati na broj kola? Naš nepoznati čovjek bio je u kolima broj 27704. No, zasad od toga nemamo nikakve koristi.
Ne mogu shvatiti da ste više od toga mogli učiniti.
Mogao sam, čim sa opazio kola, okrenuti se i poći u suprotnom smjeru. Bio bih tako i sam mogao mirno uzeti neka kola i na malom razmaku pratiti tog čovjeka, ili što bi bilo još bolje, otići do hotela "Northumberland" i sačekati ga ondje. Kad bi tako naš neznanac dopratio mladog Baskervillea do hotela, mi bismo ga potukli njegovim vlastitim oružjem i vidjeli bismo kamo dalje. Zbog naše nepromišljene žurbe nepoznati protivnik je brzo i odlučno iskoristio našu grešku, i mi smo ga izgubili u gužvi Sami smo si krivi.
Išli smo lagano Regent Streetom i razgovarali, a Mortimera smo i njegova pratioca već odavno prestali slijediti.
Nema smisla da ih dalje pratimo – reče Holmes. – Sjena je iščeznula i neće se više pojaviti. Moramo razmisliti o kartama koje su nam ostale u ruci i odlučno ih baciti na stol. Biste li pred sudom mogli reći kakvo je bilo lice onog čovjeka u kolima?
Mogao bih opisati samo njegovu bradu.
Zaključujem da je brada, po svemu sudeći, lažna. Pametnom čovjeku koji je pošao na tako tugaljiv posao potrebna je brada samo da bi sakrio lice. Dođite sa mnom, Watsone.
Holmes uđe u Ured kurirske službe u kojemu ga je poslovođa dočekao jako srdačno.
Vidim, Wilsone, niste zaboravili onaj mali slučaj kad sam bio u mogućnosti pomoći vam.
Naravno da nisam! Spasili ste mi tada čast, a možda i život.
Vi pretjerujete, dragi prijatelju!... Čini mi se, Wilsone, da među svojim kuririma imate nekog Cartwrighta koji se pokazao okretnim prilikom naše prethodne suradnje.
Da, gospodine, on je još kod nas.
Možete li ga pozvati? Hvala. Zatim, želio bih da mi usitnite ovih pet funti.
Poslovođa zazvoni, i čas zatim pojavi se četrnaestogodišnji dječak jakih crta lica i spoštovanjem stade pred slavnog detektiva.
Dajte mi, molim vas, adresar hotela – reče Holmes. Hvala... evo, Cartwrighte, ovdje su napisana imena 23 hotela, svi se nalaze u blizini Charing Crossa.
Vidim.
Obići ćeš ih redom, jedan za drugim.
Razumijem.
U svakome ćeš dati po šiling vrataru na vanjskim vratima. Evo ti 23 šilinga.
Razumijem.
Reći ćeš mu da želiš pogledati sve jučerašnje otpatke papira, jer tražiš važan telegram koji je pogrešno dostavljen. Jesi li me razumio?
Jesam.
Ti ćeš, zapravo, potražiti srednji arak jučerašnjeg "Timesa". U njemu su škarama izrezane rupe. Evo, to je broj tog "Timesa". A ovo je stranica koju tražimo. Prepoznat ćeš taj list, zar ne?
Hoću, gospodine.
Vratar s vanjskih vrata pozvat će vratara iz predvorja. Tom vrataru dat ćeš također šiling. Ovdje su ti još 23 šilinga. Na 20 mjesta od 23 reći će ti da je sadržaj koševa za papir spaljen ili nekako uništen. U tri hotela pokazat će ti papire, pa ćeš potražiti onaj boj "Timesa". Vjerojatnost da nešto nađeš jako je malena. Evo ti još 10 šilinga za nepredviđene izdatke. Pošalji večeras brzojavni izvještaj na moju adresu u Baker Street. A sad, Watsone, trebamo se još raspitati o vlasniku kola broj 27704. Zatim ćemo poći u neki umjetnički salon u Bond Streetu i utuci vrijeme do dolaska u hotel.

Poglavlje V: Tri prekinute niti

Sherlock Holmes se uspješno odmarao od svakidašnjih briga. Slijedeća dva sata kao da je potpuno smetnuo s uma zagonetan slučaj u čije smo se tajne bili zapleli i mirno je promatrao slike moderne belgijske škole. Čak i kad smo napustili galeriju, govorio je, sve dok nismo stigli do hotela, uglavnom o umjetnosti, o kojoj je, uzgred rečeno, imao barbarske pojmove.
Sir Henry Baskerville je gore i čeka vas – reče šef recepcije.
Zamolio me da vas, čim dođete, odvedem k njemu.
Nemate ništa protiv da najprije pogledam vašu knjigu gostiju? – upita ga Holmes.
Samo izvolite.
Iz knjige se vidjelo da su poslije imena Baskerville zabilježene još dvije grupe gostiju: "Teophilus Johnson s obitelji iz Newcastlea" i "Gospođa Oldmore sa služavkom, iz Nigh Lodgea, Alton".
Čini se daje taj gospodin moj stari poznanik – reče Holmes. – Odvjetnik, zar ne? Sijede kose i pomalo hrom?
Ne, ovaj gospodin Johnson je vlasnik rudnika ugljena; vrlo snažan gospodin, koji nije stariji od vas.
Da se ne varate što se tiče njegova zanimanja?
Ne, ne varam se, on odsjeda već nekoliko godina kod nas i dobro ga poznajem.
A tako, onda je sve u redu. Sad još o gospodi Oldmore. Čini mi se da se sjećam njezina imena. Oprostite što sam tako radoznao, ali kad se čovjek raspituje o nekom poznaniku, često ima prilike naići na drugog.
Gospođa Oldmore je boležljiva stara dama. Suprug joj je predsjednik općine Gloucester. Kada god dođe u London, odsjeda u našem hotelu.
- Hvala. Čini mi se da ju poznajem... Ovim pitanjima smo utvrdili značajnu činjenicu, Watsone – produži Holmes lagano, dok smo se penjali uz stepenice. – Sada znamo da ljudi koji se tako predano brinu o sir Henryju nisu uzeli stan u njegovu hotelu. Iz toga proizlazi da njima nije stalo samo do toga da ga Promatraju, kao što smo vidjeli, već i da oni sami ne budu viđeni. Ta okolnost govori sama po sebi.
Što, na primjer?
Govori najprije... Ej, dragi gospodine, što se to dogodilo?
Gore, na kraju stepenica, je naletio na nas sir Henry Baskerville. Bio je sav zajapuren od ljutnje, a u ruci je držao neku zaprašenu staru cipelu. Gušio se od gnjeva, a u njegovim se riječima razabirao razvučeni naglasak zapadne Engleske, koji tog jutra nismo opazili.
Ovi iz hotela misle, valjda, da sam balavac – vikao je. – Ali vidjet će oni na koga su nabasali. Ja se ne šalim. Grom i pakao, ako onaj magarac ne nade moju cipelu, bit će svega. Volim šalu, gospodine Holmes, ali ovo je već prešlo mjeru.
Vi još tražite svoju cipelu?
Tražim je, i moram je naći.
Ali rekli ste da je to bila nova, žuta cipela.
I bila je. A sad je tu jedna stara, crna!
Što! Nećete valjda reći...?
Da, baš to hoću reći. Sve u svemu imao sam tri para cipela: nove žute, stare crne i ove lakirane koje sad imam na nogama. Sinoć su mi uzeli jednu žutu, a danas prije podne, eto, ukrali su mi i jednu crnu. No, jeste li napokon stigli? Govorite, čovječe, što tako buljite u mene! – obrati se uzbuđeni sir Henry sobaru, Nijemcu, koji se upravo bio pojavio.
Ne, gospodine! – reče sobar. – Po cijelom se hotelu raspitujem, ali o tome nitko živ ništa ne zna.
Slušajte! Ili će se do večeri ta cipela pronaći ili ću vašem šefu reći da smjesta napuštam hotel.
Cipela će se pronaći, gospodine, obećavam da će se pronaći. Naći ćemo je, imajte samo malo strpljenja.
Pazite, ovo je posljednji put da mi nestaju stvari u ovoj razbojničkoj spilji... Gospodine Holmes, oprostite što vas zadržavam ovakvim sitnicama.
O, meni se čini da to nije sitnica.
Zar vi nestanak cipele smatrate toliko ozbiljnim?
Kako vi to tumačite?
Ne pokušavam ništa protumačiti. Nešto gluplje i neobičnije nije mi se, čini mi se, nikad dogodilo.
Neobično... da, može biti – reče Holmes zamišljeno.
Što mislite vi o tome?
Hm, ne mogu reći da sam dosad nešto razumio. Sir Henry, vaš je slučaj zamršen. Ako ga dovedem u vezu sa smrću vašeg strica, zaista ne znam da li sam između 500 prvorazrednih slučajeva, kojima sam se do sada bavio, još ikad imao tako čudnovati. Ali, držimo u ruci nekoliko niti, a ima nade da će nas ova ili ona dovesti do istine. Izgubit ćemo možda nešto vremena prateći neku pogrešnu nit, ali, prije ili kasnije, moramo naići na pravu.
Imali smo prijatan ručan na kome nismo ni spomenuli slučaj zbog kojega smo se bili okupili. Tek poslije ručka, kad prijeđosmo u susjedni salon, Holmes upita sir Henryja Baskervillea, što namjerava učiniti.
Idem u Baskerville Hall.
A kada?
Potkraj ovog tjedna.
Smatram – reče Holmes – daje vaša odluka mudra. Potpuno sam uvjeren da ovdje u Londonu motre na vaše korake, a u milijunskom gradu teško je utvrditi koji vas to ljudi prate i zašto. Ako imaju zle namjere, mogu vam učiniti nešto nažao, a ja to neću moći spriječiti. Vi vjerojatno ne znate, gospodine Mortimere, da vas je danas prijepodne netko pratio kad ste izišli iz naše kuće?
Mortimer skoči sa stolice i uzviknu: – Pratio nas je netko, a tko?
To vam, na žalost, ne mogu reći. Imate li medu svojim poznanicima i susjedima u Dartmooru nekog čovjeka s velikom crnom bradom?
Ne, Ili, čekajte... Imam. Da. Barrymore, sir Charlesov nadstojnik ima veliku, crnu bradu.
Ha! Što radi taj Barrymore?
On sada upravlja imanjem u Baskerville Hallu.
Uvjerit ćemo se najprije je li zaista tamo ili je možda u Londonu.
Kako mislite to učiniti?
Dajte mi formular za telegram. Uputit ćemo Barrymoreu telegram s ovim riječima: "Je li sve spremno za sir Henryja?" Tako, to je dovoljno. Koja je pošta najbliža? Grimpen. Vrlo dobro. Upravitelju pošte u Grimpenu poslat ćemo ovaj brzojav: "Telegram za gospodina Barrymorea treba predati samo njemu u ruke. Ako je odsutan, molimo da to javite telegramom sir Henryju Baskervilleu, Hotel 'Northumberland'". Tako ćemo još prije večere doznati da li je Barrymore na svojoj dužnosti u Devonshireu ili nije.
U pravu ste – reče Baskerville. – Uostalom, recite nam, gospodine Mortimere, kakav je čovjek taj Barrymore?
On je sin bivšeg, sad već pokojnog upravitelja imanja. Obitelj služi već četiri generacije. Koliko znam, on i njegova supruga neizmjerno su poštovani bračni par u cijeloj okolici.
Pa, ipak, jasno je – upade mu Baskerville u riječ – da sve dok nitko od obitelji ne živi u zamku, oni imaju na raspolaganju divnu kuću i ne rade ništa.
Tako je.
Je li Barrymore imao nekakve koristi od sir Charlesove oporuke?
upita Holmes.
On i njegova supruga dobili su po 500 funti.
Oho! A jesu li znali da će to dobiti?
Da. Sir Charles je volio govoriti o svojoj posljednjoj volji.
To je zanimljivo.
Nadam se – reče Mortimer – da vi ne gledate nepovjerljivim očima na svakoga koga se sir Charles sjetio u svojoj oporuci, jer je i meni ostavio tisuću funti.
Ta što kažete! A da li je i drugima što ostavio?
Ostavio je mnogo manjih legata pojedinim osobama i nekoliko većih javnim dobrotvornim ustanovama. Sve ostalo pripalo je sir Henryju.
A koliki je taj ostatak?
Sedam stotina i četrdeset tisuća funti.
Holmes iznenađeno podigne obrve. Mortimer nastavi:
Svi smo smatrali sir Charlesa vrlo bogatim čovjekom, ali ipak nismo ni slutili koliko je bogat sve dok nismo popisali njegove vrijednosne papire. Ukupna vrijednost njegove imovine doseže gotovo milijun funti.
Sto mu gromova! To je već ulog zbog kojega se netko može odlučiti na očajničku igru. Još jedno pitanje, gospodine Mortimere. Ako pretpostavimo da se našem mladom prijatelju dogodi nešto – oprostite mi, molim vas, zbog te neprijatne pretpostavke, sir Henry – tko bi onda naslijedio ovo imanje?
Kako je mladi sin sir Charlesov brat, Roger Baskerville, umro neoženjen, cijelo imanje pripalo bi obitelji Desmond. Oni su dalji srodnici. James Desmond je stariji svećenik u Westmorlandu.
Hvala. Sve su te pojedinosti od velike važnosti. Jeste li ikad osobno vidjeli Jamesa Desmonda?
Jesam. Došao je jednom u posjet sir Charlesu. To je čovjek dostojanstvena izgleda, koji živi pobožno. Sjećam se kako nikako nije htio pristati da od sir Charlesa primi neku rentu, koju mu je on gotovo naturao.
I taj čovjek, navikao da živi tako jednostavno, mogao bi, znači, naslijediti od sir Charlesa stotine tisuća!
On bi naslijedio Baskerville Hall, jer je to obiteljsko dobro. A naslijedio bi i novac, ako sadašnji vlasnik ne odluči drukčije, što, razumije se, ovisi o njegovoj volji.
A jeste li sačinili svoj testament, sir Henry?
Ne, gospodine Holmes, nemam. Tek sam jučer doznao kako stvari stoje, pa nisam imao za to vremena. Ali, po mom mišljenu novac treba pripasti onome tko dobije titulu i imovinu. Tako je mislio i pokojni stric. Kako bi vlasnik mogao uspostavi stari sjaj Baskervillea, kad ne bi imao novca da održava posjed u dobrom stanju? Kuća, imanje i novac trebaju ostati zajedno.
Tako je! I ja sam, dakle, sir Henry, vašeg mišljenja da morate oeodgodivo otići u Devonshire. Moram vam samo nešto napomenuti: nikako ne smijete putovati sami.
Gospodin Mortimer svraća se sa mnom.
Ali doktor Mortimer ima svoju praksu i živi nekoliko milja dalje od vas. I unatoč najboljoj volji, možda vam ne bi mogao pomoći. Ne, sir Henry, morate povesti nekog pouzdanijeg čovjeka koji će uvijek biti uz vas.
Bi li bilo moguće da vi osobno pođete sa mnom, gospodine Holmes?
Ako dođe do neke krize, potrudit ću se da budem prisutan. Ali razumjet ćete da se zbog svoje velike prakse i stalnih poziva za pomoć koje dobivam sa svih strana, ne mogu na neodređeno vrijeme udaljiti iz Londona. Sad su jedno od najčasnijih imena Engleske ugrozili neki bijedni ucjenjivači i samo ja mogu spriječiti taj skandal. Uvidjet ćete i sami da ne mogu poći u Dartmoor.
Koga biste mi onda preporučili? Holmes spusti ruku na moje rame i reče:
Ako je moj prijatelj voljan da vas prati, onda u trenutku opasnosti ne možete pokraj sebe imati boljeg čovjeka. Nitko to ne može reći pouzdanije od mene.
Prijedlog je bio došao iznenada, prije nego što sam imao vremena da nešto odgovorim. Baskerville me dohvati za ruku, stisnu je srdačno i uzviknu:
To je zaista ljubazno od vas, gospodine doktore! Vidite i sami što se sa mnom događa i znate o cijeloj toj stvari isto toliko koliko i ja. Ako me hoćete pratiti u Baskerville Hall i pomoći mi, to vam nikad neću zaboraviti.
Pustolovine su za mene uvijek imale veliku draž, a polaskale su mi i Holmesove riječi pune priznanja i radosti kojom me je mladi baron pozdravio kao svojeg pratioca. Zato rekoh:
Poći ću s vama. Ne bih svoje vrijeme mogao bolje upotrijebiti.
Vi ćete me tačno izvještavati o svemu – reče Holmes. – Ako nastupi kakva kriza (a da će nastupiti, u to sam uvjeren), uputit ću vas što treba da radite. Do subote ćete valjda posvršavati sve poslove u Londonu.
Slaže li se s tim i doktor Watson?
Potpuno.
Onda ćemo se naći, ako ne dobijete drugu obavijest, u subotu na postaji Paddington, na vlaku koji polazi u deset i trideset.
Ustadosmo da se oprostitmo, kad Baskerville iznenada radosno uzviknu i jurnu u kut sobe, u kojem ispod ormara izvuče jednu žutu cipelu.
Moja izgubljena cipela! – uskliknu.
Kad bi se samo sve teškoće mogle ovako lako svladati! – reče Sherlock Holmes.
Ali, to je ipak vrlo čudnovato – opazi Mortimer. – Prije doručka sam vrlo pažljivo pregledao ovu sobu.
I ja – reče Baskerville – svaku stopu.
Cipele u njoj zaista nije bilo.
Možda ju je sobar tamo stavio dok smo mi ručali.
Pozvaše Nijemca, ali on nije znao odgovoriti ni na jedno pitanje.
Bio je to još jedan sitan dodatak u nizu malih tajni ta kratka dva dana: dolazak onog pisma sa tiskanim slovima, bradati špijun, nestanak nove žute i stare crne cipele, te ponovna pojava žute cipele. Holmes je sjedio šutke u kolima kojima smo se vraćali u Baker Street, a ja sam po njegovim natmurenim obrvama i zamišljenom licu vidio kako se trudi, baš kao i ja, doći do nekog zaključka koji bi mogao obuhvatiti sve te prividno nepovezane događaje. Kad smo stigli kući, proveo je sjedeći cijelo poslijepodne i veliki dio večeri, sav obavijen u guste oblake duhanskog dima, zadubljen u svoje misli.
Prije nego što smo se sjeli večerati, stigla su dva telegrama. Prvi je glasio:
"Saznao da je Barrymore u Baskerville Hallu. Baskerville." Drugi je javljao:
"Po uputi obišao 23 hotela, ali traženi broj "Timesa" nisam našao.
Cartwright."
Dvije niti su mi se prekinule, Watsone! Ali ništa ne potiče čovjeka jače negoli razmišljanje koje nema mnogo uspjeha. Moramo potražiti drugi trag.
Ostaje nam fijakerist koji je vozio onog crnog špijuna.
Svakako. Brzojavio sam prijavnom uredu da mi javi ime i stan tog čovjeka... Ne bih se začudio kad bismo baš sad dobili odgovor na moje pitanje.
U tom trenutku zazvoni zvono na vratima, a to je bio nešto bolji znak od običnog odgovora, jer se vrata otvoriše i u sobu stupi neotesan čovjek, očito kočijaš.
Dobio sam obavijest od policije – reče kočijaš – da se gospodin koji stanuje ovdje u Baker Streetu raspituje za mene. Već sedam godina tjeram kola i nikada nisam imao posla s policijom Došao sam vas osobno upitati što imate protiv mene?
Protiv vas, dobri čovječe, nemam ništa – reče Holmes. –Naprotiv, spreman sam vam dati deset šilinga, ako mi jasno i točno odgovorite na neka pitanja.
E, to je onda nešto drugo – reče kočijaš, smiješeći se. – Što biste željeli znati, gospodine?
Kao prvo, vaše ime i adresu, kako bih vas, ako bude potrebno, mogao pronaći.
John Clayton, Terpey Street broj 3, u Borou. Vozim kola koja su vlasništvo Siprijeve kompanije, čije je sjedište pokraj stanice Waterloo.
Sherlock Holmes zabilježi adresu i nastavi:
Dakle, Claytone, recite mi sve što znate o čovjeku koji je jutros u devet sati u vašim kolima čekao blizu ove kuće, a onda vam naredio da vozite za dvojicom gospode kroz Regent Street.
Kočijaš se iznenadi i zbuni.
Pa – reče poslije kratka razmišljanja – možda nema smisla da vam pričam, jer vi, čini se o tome znate isto koliko i ja. Stvar je u tome što mi je gospodin rekao da je detektiv i da to nikom ne smijem reći.
Dragi prijatelju, posrijedi je ozbiljna stvar, i vi možete imati velikih neprijatnosti ako pokušate nešto prešutjeti. Kažete, vaš putnik vam je rekao da je detektiv?
Da, tako mi je rekao.
Kada?
Kad je odlazio.
–Je li još nešto rekao?
Da, rekao mi je svoje ime.
Holmes me likujući pogleda, pa reče:
O, rekao vam je svoje ime, zatim? To je obazrivo. A jeste li ga upamtili?
Kako da ne! – odgovori pošteni kočijaš. – Njegovo je ime Sherlock Holmes.
Nikad nisam vidio svojeg prijatelja toliko zgranutog, kao kad je čuo kočijašev odgovor. Nekoliko trenutaka je sjedio bez riječi. Onda se od sveg srca počeo smijati, pa uzviknu:
Opet poraz, Watsone, nesumnjivi poraz, naišao sam na čovjeka koji upravlja čamcem isto toliko brzo i vješto, kao i ja. Taj me je čovjek zaista dobro pogodio. Njegovo je ime, dakle, Sherlock Holmes, rekoste?
Da, gospodine, to mu je ime.
Odlično. Recite mi sada kad ste se s njim našli i ispričajte sve što vam se s njim dogodilo.
Oko devet i trideset susreo me je na Trafalgar Squareu. Rekao mi je da je detektiv i obećao mi je dvije gvineje, ako cijelog dana budem radio ono što mi naredi i ne budem ništa pitao. Pristao sam, razumije se, s oduševljenjem Najprije smo se odvezli do hotela "Northumberland" i čekali dok dvojica gospodina nisu izišla i ušla u jedna kola. Vozili smo za njihovim kolima sve dok se ovdje negdje, u blizini nisu zadržali.
Ovdje, pred mojim vratima! – upade u riječ Holmes.
Ne mogu točno reći, ali moj putnik je dobro motrio. Zaustavili smo se nešto podalje i čekali sat i po. Tada su oba gospodina prošla pokraj nas, pješačila Baker Streetom, a mi smo krenuli za njima, i onda...
To već znam – reče Holmes.
A onda smo prešli otprilike tri četvrtine Regent Streeta. Tada je gospodin u kolima odjednom dignuo krov i rekao mi da vozim što brže mogu na stanicu Waterloo. Otpustio sam kočnice i, nije prošlo ni deset minuta, a mi smo stigli do stanice. Dao mi je dvije gvineje i ušao u stanicu. Prije nego što je otišao, okrenuo se i rekao: "Možda će vas zanimati da čujete da ste vozili Sherlock Holmesa". Tako sam doznao njegovo ime.
Razumijem. I niste više ništa vidjeli?
Ušao je u stanicu i dalje ne znam ništa.
A kako biste mi opisali tog Sherlock Holmesa? Kočijaš se počešao iza uha.
E, pa, to i nije gospodin kojega čovjek može lako opisati. Čini mi se ima četrdesetak godina, srednjeg je rasta, valjda dvije-tri inče inače
niži od vas. Odjeven je vrlo fino, ima crnu bradu, koja je dolje široko podrezana, a lice mu je blijedo. Drugo ne bih o njemu znao reći.
A kakve su mu oči?
Ni to ne bih znao reći.
Zar se zaista ne možete sjetiti ničega drugog?
Ne, gospodine, to je sve.
Evo vam pola gvineje, a drugu polovinu dobit ćete ako mi javite nešto novo. Laku noć!
Laku noć, gospodine, i hvala vam lijepa.
John Clayton iziđe sav radostan, a Holmes slegnu ramenima pa se s mrzovoljnim osmijehom na usnama okrenu prema meni i reče :
Eto! I naša se treća nit prekinula, pa smo sad opet na početku. Lukav je taj nitkov. Znao je broj naše kuće, sjetio se da me sir Henry Baskerville došao pitati za savjet i prepoznao me u Regent Strettu. Pomislio je onda da sam vjerojatno opazio broj njegovih kola pa da ću lako pronaći kočijaša i zato mi je poslao po kočijašu tu drsku poruku. Kažem vam, Watsone, ovaj put imamo posla sa suparnikom koji je dostojan nas. Ja sam u Londonu matiran! Mogu još samo poželjeti vama više sreće u Devonshireu. Ali, brinem se...
Zbog čega?
Zbog toga što vas tamo šaljem. To je neugodna stvar, Watone, vrlo neugodna i opasna, i što je duže ispitujem, sve mi se manje sviđa. Da, dragi moj prijatelju, možda ćete mi se smijati, ali tako mi časti, veselit ću se kad vas opet budem vidio živa i zdrava ovdje, kod nas, u Baker Streetu.

Poglavlje VI: Baskerville Hall

Sir Henry Baskerville i doktor Mortimer bili su dogovorenog dana spremni za put. U dogovoreno vrijeme smo se odvezli na stanicu Paddington. Sherlock Holmes me je otpratio do stanice i na rastanku mi je dao posljednje upute i savjete.
Ne bih htio utjecati na vas slutnjama i sumnjama, Watsone. Od vas ne zahtijevam ništa drugo nego da mi što opširnije podnosite izvještaje o činjenicama. Prepustite meni da stvorim teoriju.
O kakvim činjenicama vas trebam izvještavati? – upitah ga.
O svemu što vam se čini da može biti povezano s ovim slučajem. Posebno o odnosima mladog Baskervillea sa svojim susjedima, kao i o svim onim okolnostima koje saznate u vezi smrti sir Charlesa. Posljednjih dana sam na svoju ruku tražio neke obavijesti, ali bojim se da je rezultat negativan. Nepobitno je, čini se, samo jedno: da je, naime, James Desmond, najbliži nasljednik, stariji gospodin, vrlo pošten i ljubazan, i da on nije krivac. Mislim da njega možemo isključiti iz svih pretpostavki. Onda ostaju još oni ljudi koji žive u okolici sir Henryja Baskervillea.
Zar ne bi bilo dobro da najprije otjeramo onaj bračni par Barrymore?
Ne, za Boga miloga ! Goru pogrešku ne biste mogli učiniti. Ako su nevini, bila bi to strašna nepravda, ako su pak krivi, izgubili bismo sve mogućnosti da dokažemo njihovu krivicu. Ne, ne, ostavit ćemo ih na listi sumnjivih, i ništa više. Osim njih, ako se dobro sjećam, na imanju živi još i konjušar. U blizini su, u močvarnom kraju, i posjedi one trojice seljaka. Imamo, zatim našeg prijatelja Mortimera, koji je, mislim, častan čovjek, i njegovu suprugu, o kojoj ništa ne znamo, a u obzir dolazi i onaj prirodnjak Stapleton i njegova sestra, koja je, govore, privlačna mlada dama. Za nas je nepoznanica i gospodin Frankland, iz Lafter Halla, a onda su tu još i dva–tri susjeda. To su ljudi koji trebaju postati posebnim predmetom vaše pažnje.
Potrudit ću se koliko god budem mogao.
Jeste li ponijeli kakvo oružje?
Da. Pomislio sam da mi može zatrebati.
Razumije se, neka vam revolver bude pri ruci danju i noću, i budite uvijek oprezni.
Naši poznanici su već zauzeli kupe prvog razreda i čekali nas na peronu.
Ne, nemamo ama baš ništa nova da vam kažemo – reče Mortimer, odgovarajući na pitanje mojeg prijatelja. – Ali mogao bih se zakleti u to da nas ova dva dana nitko nije pratio. Dobro smo pazili kad god smo izlazili, i nitko nam nije mogao promaći.
Vi ste, pretpostavljam, izlazili uvijek zajedno?
Da, osim jučer poslijepodne. Uvijek kad sam u Londonu, jedno poslijepodne posvetim stvarima koje me osobito zanimaju. Tako sam, ovoga puta, posjetio muzej kirurškog društva.
A ja sam malo promatrao svijet koji se šetao po parku – reče Baskerville. – I nisam imao nikakvih neprijatnosti.
To ipak nije bilo obazrivo – reče Holmes, vrteći glavom, s izrazom ozbiljnosti na licu. – Molim vas, sir Henry, nemojte izlaziti sami. Ako to budete činili, dogodit će vam se nesreća. Jeste li našli svoju drugu cipelu?
Ne, nema je nigdje.
Zaista, to je zanimljivo. E, pa sretan put! – reče, kad je vlak krenuo. – Uznite k srcu, sir Henry, savjet iz one stare priče koju nam je doktor Mortimer pročitao i čuvajte se močvare u mračne sate, kad se javljaju nečastive sile.
Kad smo se već bili prilično udaljili, osvrnuh se još jednom na peron i opazih visoku, ozbiljnu priliku Scherlocka Holmesa, koji je još uvijek stajao ondje nepomično i gledao za nama.
Put je prošao brzo i prijatno. Uspio sam se pobliže upoznati s dvojicom suputnika. Poslije nekoliko sati vožnje, nakon crne zemlje naiđe crvenica, a umjesto kuća od opeka ugledali smo granitene građevin.. Po lijepo ograđenim livadama, čija je sočna i bujna
vegetacija bila znak da je klima, unatoč vlazi, povoljna, pasle su žute krave. Mladi je Baskerville neprestano gledao kroz prozor, pa je radosno uzviknuo prepoznavši krajolik svojeg zavičaja.
Otkako sam otišao odavde, doktore Watsone, vidio sam pola svijeta, ali nikad kraj koji bi se mogao usporediti s ovim.
A ja još nisam susreo nikada čovjeka iz Devonshirea koji nije zaljubljen u svoj kraj – rekoh.
To se može objasniti i krajolikom, a ne samo ljudima – reče doktor Mortimer. – Ako letimično pogledamo lubanju našeg Prijatelja, utvrdit ćemo da je okrugla, keltska, i kao takva, krije keltsku sposobnost privrženosti, sklonost oduševljenju. Lubanja sir Charlesa bila je rijetkost. Glavne su joj crte bile djelomično galske, a djelomično irske. Ali vi ste, vjerujem, bili vrlo mlad kad ste posljednji put vidjeli Baskerville Hall, zar ne?
Kad mi je otac umro, bio sam još dječak, a kao dječak nisam nikada vidio posjed naše obitelji jer sam živio na jednom malom imanju na južnoj obali. Odatle sam otišao prijatelju u Ameriku Moram reći da mi je okolica Baskerville Halla isto toliko nova kao i doktoru Watsonu, pa jedva čekam da vidim močvaru.
Zaista? Onda vam se želja već ispunjava, jer odavde možete vidjeti močvaru – reče Mortimer.
Iza zelenih četvrtastih livada i niske šume dizali su se u daljini sivi, sjetni bregovi s neobičnim zupčastim vrhovima, tužni i neodređeni kao kakav fantastičan krajolik iz sna. Baskerville je sjedio očiju uprtih u tu sliku. Na njegovu sam izražajnom licu uvidio kako ga je duboko dirnuo prvi pogled na kraj kojim su tako dugo vladali njegovi preci, ostavivši na njemu tako duboke tragove. Sjedio je preda mnom čovjek s američkim naglaskom, u vunenom odijelu, sjedio je u kutu jednog sasvim običnog željezničkog kupea, pa ipak, kad sam se zagledao u njegovo tamno, izražajno lice uvjerio sam se, više nego ikad, da imam pred sobom pravog potomka onog starog roda čistokrvnih i fanta- stičnih gospodara. Ponos, hrabrost i snaga provirivale su iz njegovih gustih obrva, iz drhtavih nosnica te iz očiju boje lješnjaka. Ako nas je u tom močvarnom kraju možda i čekala neka teška i opasna zagonetka,
on je to svakako i sam osjećao, bio je to čovjek s kojim se moglo poći u opasnost, jer je bilo sigurno da će je on hrabra srca podijeliti.
Vlak se zaustavio na maloj stanici, i mi smo sišli. Vani, pred niskom, bijelo oličenom drvenom ogradom, čekala su nas lovačka kola s dva konja. Naš dolazak je bio zacijelo velik događaj jer nam je smjesta prišao šef stanice i nosač koji se pobrinuo za naše stvari. Bilo je to lijepo selo, ali opazih s čuđenjem da na izlasku iz stanice stoje dva čovjeka nalik vojnicima, u uniformama zagasite boje. Oslonjeni na svoje karabine, gledali su nas poprijeko dok smo prolazili pokraj njih. Kočijaš, snažan čovjek niska rasta i opaljena lica, pozdravi sir Henryja Baskervillea, a već smo nekoliko minuta poslije jurili širokom cestom. S obje strane ceste prostirale su se livade s valovitom travom, iz gustog granja provirivale su stare kuće sa zabatima, ali tamo dalje, iza mirne i suncem obasjane zemlje, pružala se, ocrtavajući se na večernjem nebu, duga turobna linija močvare koju su samo ponegdje prekidali zupčasti, oštri vrhovi brežuljaka.
Lovačka kola skrenuše s glavne ceste na sporednu, i sad smo prolazili vijugavim, poljskim putem koji su vozila već stotinama godina rovala, između obronaka obraslih svijetlom paprati. O zalasku sunca ljeskala se brončana bujad poprskana točkicama ine Polako smo se penjali uzbrdo i napokon stigli do uskog kamenog mosta pod kojim je, između krupnoga, sivog stijenja, šumio brzi potok. Dolina, kroz koju se blagim usponom provlačio put, bila je obrasla sitnim hrašćem i borovima.
Na svakom zavoju bi Baskerville glasno uzvikivao, oduševljeno Se osvrtao na sve strane i postavljao liječniku bezbroj pitanja. U njegovim je očima sve to bilo tako krasno, a ja sam ipak osjećao neku sjetu u tom kraju, nešto već obilježeno žigom jeseni. Kao po nekom debelom sagu, kotrljali su se nečujno kotači naših kola cestom pokrivenom žutim lišćem koje je padalo s drveća po nama. Tužan je bio doček koji je priroda pripremila nasljedniku doma Baskerville.
Hej! – uzviknu iznenada doktor Mortimer. – Što to znači?
Pred nama se na kraju močvare uzdignuo brežuljak obrastao vrijesom. Na njegovu vrhu, nalik na spomenik s postoljem, stajao je
vojnik na konju, mračan i ozbiljan, a u ruci je držao pušku. Motrio je na put kojim smo došli.
Naš kočijaš se malo okrenu na bok i odgovori:
Jedan je osuđenik pobjegao iz Princetowna, gospodine, pa se krije tu negdje već tri dana. Stražari kaznenog zavoda motre na svaku cestu i na sve željezničke kolodvore, ali ga dosad nisu uhvatili. Moram vam reći da se seljaci u okolici ne osjećaju baš ugodno.
Ali čujem da će svatko tko pruži kakve obavijesti o odbjeglom robijašu dobiti pet funti.
Dobit će, gospodine, ali slaba korist od toga, ako on prije toga nekome prereze grkljan. Taj čovjek nije običan zatvorenik. Taj se ne boji ničega.
A tko je to?
Seldou, ubojica iz Notting Halla.
Sjećao sam se dobro tog slučaja, jer se Holmes interesirao za njega zbog neobične okrutnosti kojom je zločin počinjen i zbog njegove krvoločnosti. Smrtna mu je kazna pretvorena u doživotnu robiju jer je zločin tog čovjeka bio toliko nečovječan da se donekle posumnjalo u potpunu uračunljivost osuđenika.
Naša lovačka kola stigla su do vrha jednog visa. Pred nama se sada pružala prostrana površina močvarnog kraja, posijana kamenim brežuljcima i oštrim stijenama. Odande je do nas dopirao hladan vjetar, prožimajući nas do srži. Negdje u toj strašnoj, pustoj ravnici vrebalo je to sotonsko stvorenje, krijući se kao divlja zvijer u nekoj spilji, srca puna gnjeva za čitav ljudski rod koji ga je bio odgurnuo. Samo nam je još to bila potrebno da upotpunimo jeziv osjećaj koji je u nama budila pusta močvara, na hladnom vjetru, pod mračnim večernjim nebom. I Baskerville je bio ušutio i uvio se u svoj ogrtač.
Iza i ispod nas prostirala se plodna zemlja. Osvrnuvši se, vidjeli smo kako kose zrake sunca na zalasku pretvaraju potoke u zlatne niti, obasjavajući nedavno preorana polja i šumu. Put pred nama vodio je kroz sve tužniji kraj, vijugajući se kroz maslinasto zelene obronke obasute gromačama. S vremena na vrijeme nailazili smo na poneku seosku kuću golih kamenih zidova i kamenih krovova bez imalo
zelenila. Odjednom smo opazili pred sobom kotlinu obraslu borovima i hrastovima čije su krošnje bili razbarušili vjetrovi. Dvije vitke, visoke kule dizale su se iznad drveća. Kočijaš podigne bič i reče:
Baskerville Hall!
Njegov gospodar ustade zarumenivši u obrazima i zagledavši se svijetlih očiju u vitke kule. Kroz vrata smo ušli u park. Od kovanog željeza, između dva stupa, fantastična su vrata bila obrasla mahovinom, a nad njima, na njihovu vrhu, isticala se glava divljeg vepra, amblem baskervilskoga grba.
Vratarova kućica, sva od crnoga granita, bila je prava ruševina, ali je nasuprot nje bila podignuta nova, upola dovršena, zgrada, uređena sir Charlesovim južnoafričkim zlatom. Od tih smo se vrata vozili glavnom alejom prema zamku. Opet su se kotači kotrljali po opalom lišću, a nad glavama nam se nadvio tamni svod povijenih, raskrštanih grana starog drveća.
Baskerville kao da zadrhta kad je na kraju aleje spazio kuću koja je sablasno provirivala između drveća.
Nesreća se ovdje dogodila? – upita.
Ne, ne, aleja tisovine je na drugoj strani.
Mladi čovjek se okrenu: – Nije ni čudo – reče – što je moj stric imao predosjećaj da će mu se dogoditi nesreća. Ovdje svakoga može obuzeti neugodan osjećaj. Neće proći ni šest mjeseci, a ja ću ovdje postaviti niz električnih svjetiljki, pa ovu aleju više nećete prepoznati. Tu, na ulazu u zamak svijetlit će velika svjetiljka "Swen i Edison" od tisuću svijeća.
Aleja je vodila preko širokog travnjaka. Na kraju aleje nalazio se zamak. U sutonu sam mogao razabrati srednji dio zgrade: masivan blok s portalom. Čitav prednji zid bio je obrastao bršljanom, pa se samo kroz prozore u njemu nazirao ponegdje prozor, ponegdje grb. Iznad srednjeg dijela zgrade dizale su se dvije stare kule s kruništem i puškarnicama. Desno i lijevo od kule bila su sagrađena dva novija krila, sva od crnog granita. Kroz poneki starinski prozor probijala je slaba svjetlost, a iz jednog visokog dimnjaka, koji se dizao iznad šiljastog strmog krova, izlazio je, lelujajući se, taman oblak dima.
Dobro došli, sir Henry! Dobro došli u Baskerville Hall!
Iz mračnog predvorja iziđe visok čovjek i otvori vrata na lovačkim kolima. Pri žućkastom svijetlu što je dopiralo iz predsoblja vidjela se ženska prilika koja pomaže suprugu skinuti s kola prtljagu.
Nećete se ljutiti ako odmah produžim do svoje kuće – reče doktor Mortimer – čeka me supruga.
Nemojte odmah otići. Večerajte s nama!
Ne, moram ići. Čeka me sigurno popriličan posao. Ostao bih inače da vam pokažem kuću, ali Barrymore će svakako biti bolji vodič od mene. Do viđenja, i nemojte se ustručavati da me pozvete – danju ili noću – ako vam čime mgu koristiti.
Lupa kotača gubila se u daljini dok smo sir Henry i ja ulazili u predvorje Baskerville Halla. Za nama su se tupo zatvorila vrata. Ušli smo u lijepu i prostranu odaju s teškim stropom od hrastovih greda, pocrnjelih od starosti. U velikom starinskom kaminu pucketala je i praskala vatra. Prilično prozebli od dugog putovanja, sir Henry i ja smo pružili ruke prema vatri, a zatim se osvrnuli na sve strane. Visok uski prozor od šarenog stakla, zidovi obloženi hrastovinom, jelenski rogovi i štitovi s grbom na njima, sve je to bilo mračno i tmurno u prigušenom svjetlu svjetiljke koja je visjela sa stropa nasred prostorije.
Upravo tako sam i zamišljao taj dvorac – uzviknu sir Henry, gledajući naokolo. – Nije li to uzor starinskoga plemićkog doma? Već sama pomisao da su u ovoj dvorani proteklih 500 godina živjeli moji preci dovodi me u svečano raspoloženje.
Opazih kako mu tamno lice obasjava mladenačko oduševljenje. Stajao je u punom svjetlu ispod svjetiljke, čije su duge crne sjene prekrivale zidove nadvivši se nad njim poput crnog svoda.
Smjestivši prtljagu u naše sobe, Barrymore se vratio u dvoranu. Stajao je pred nama u poniznom stavu dobro odgojenog sluge. Bio je to neobično lijep čovjek, visok, stasit, široke, ošišane brade i plemenita, blijeda lica.
Želite li da vam se jelo odmah posluži, gospodine?
Da li je gotovo?
Bit će za nekoliko trenutaka. U svojoj sobi naći ćete tople vode. Moja supruga i ja bit ćemo sretni ako nam dopustite da ostanemo kod vas, sir Henry, dok se ne smjestite, razumjet ćete, nove okolnosti u kući zahtijevaju više posluge.
Kakve to nove okolnosti spominjete?
Htio sam samo reći, gospodine, da je sir Charles živio povučeno i da smo mu mi bili dovoljni. Vi ćete, razumije se, imati veće društvo oko sebe i zato ćete morati mijenjati poslugu.
Hoćete li time reći da mi vi i vaša supruga otkazujete službu?
Ako se vi s tim složite.
Ali, vaša je obitelj kod nas već nekoliko pokoljenja, zar ne? Bilo bi mi žao kad bih morao svojim dolaskom u ovo mjesto kidati tako staru obiteljsku vezu.
Učini mi se kao da na blijedom nadstojnikovu licu vidim trag uzbuđenja.
Ja i moja supruga imamo isti osjećaj, gospodine – reče nadstojnik, ali, iskreno govoreći, mi smo oboje bili vrlo privrženi sir Charlesu. Njegova nas je smrt duboko pogodila i otada ova dolina budi u nama samo neugodne uspomene. Bojim se da za mene i za moju suprugu neće biti više radosti u Baskervilleu.
Pa što namjeravate?
Mislim da bih mogao imati uspjeha s otvaranjem neke radionice. Darežljivost sir Charlesa pružila nam je za to sredstva. A sada, gospodo, zar ne bi bilo najbolje da vam pokažem vaše odaje?
Oko dvorane, ispod stropa, protezala se široko ograđena galerija. Do nje su vodile dvostruke stepenice. Dva duga hodnika, u kojima je bilo nekoliko vrata, vodila su u spavaće sobe. Naše sobe, moja i sir Henryjeva, bile su u istom krilu, vrata do vrata. Te su prostorije bile mnogo suvremenije od onih u srednjem dijelu zamka, a njihove svijetle tapete i mnoge svjetiljke ublažavale su dojam tmurnosti koji me je bio obuzeo pri dolasku.
Blagovaonica, u koju se ulazilo iz predvorja, bila je, pak, kao i predvorje, tamna i tmurna, i u njoj je na uzvišici bio smješten sol za
kojim je ručala obitelj. Niži dio prostorije bio je određen za poslugu. Na njezinom kraju nalazila se galerija s bardima koji su pjevali. Od starosti pocrnjele grede podržavale su strop potamnio od dima. Osvijetljena nizom zapaljenih buktinja, ispunjena šarenim bojama slike srednjovjekovne gozbe, možda je ova blagovaonica djelovala i prisnije. Ali sad su u toj prostoriji, u malom kraju svjetla što je bacala stolna lampa, sjedila samo dva gospodina u crnim kaputima, pa je čovjek zato morao šaptati, a raspoloženje je bilo tmurno. Niz portreta sir Henryjevih predaka u svim mogućim kostimima, počevši od viteza Elizabethina herojskog doba pa sve do dendija iz kruga Princa Regenta, zurio je u nas u polumraku i još nas više zbunjivao svojim šutljivim društvom. Govorili smo malo, a ja sam se iskreno razveselio kad je večera bila gotova, pa smo se povukli u moderno namještenu sobu za biljar popušiti koju cigaru.
Čovjek ovdje nema dojam da je u nekoj veseloj kući – reče sir Henry. – Nadam se da ću se s vremenom naviknuti, ali zasada se osjećam još pomalo neprijatno. Ne čudim se što je moj stric bio, u neku ruku, osobenjak, kad je mogao živjeti potpuno sam u takvoj kući ... Pa ipak, ako nemate ništa protiv, večeras moramo rano leći. Sve je to možda vedrije pri jutarnjem svijetlu.
Prije nego što legoh u postelju, razmakoh zastore i pogledah kroz prozor koji je gledao na travnjak pred kućom. U daljini su šumila dva reda drveća, ljuljajući se na noćnom vjetru. Kroz otvore oblaka što su brzo promicali, pojavljivao se s vremena na vrijeme polumjesec. U njegovu hladnom svjetlu, iza drveća, iza sumorne močvare, pomaljale su se šiljate stijene. Toliko me se dojmio taj prizor da sam, spustivši zastor, pomislio kako je najbolje da se odmorim.
Niie to bio posljednji utisak toga dana. Bio sam umoran, ali nisam mogao zaspati. Vrtio sam se nemirno s jedne strane na drugu, ali nisam mogao zaspati. Svakih 15 minuta u daljini je zvonilo neko zvono, a u kući je vladala grobna tišina. Odjednom iz te duboke, grobne noćne tišine, dopre mi do usiju jasan razgovijetan glas. Bio je to prigušen plač, jecanje žene koju razdire bol i nevolja. Sjedoh na postelju i pažljivo osluhnuti. Plač nije mogao dopirati izdaleka. Bit će da je netko plakao u kući. Pola sata čekao sam napetih živaca, ah se ništa vise nije čulo, osim
zvona koje je brojilo sate i noćnog vjetra koji je šumio u bršljanu kojim je bio obrastao zid.

Poglavlje VII: Stapletonovi

Lijepo svježe jutro sutrašnjeg dana pridonijelo je da se u nama polako izbrišu mučni i turobni dojmovi na Baskerville Hall. Dok smo sir Henry i ja sjedili za doručkom, kroz visoke, dvostruke, zasvodene prozore ulazila je, poput bujice, sunčeva svjetlost, bacajući na zidove ina pod šarene odsjaje s grbova što su krasili okna. Zbog zlatnih zraka žarila se po zidovima, poput bronce, taman drveni oblog, pa smo teško mogli razabrati da sjedimo u onoj istoj sobi koja je prošle večeri izgledala onako žalosno.
Čini mi se da smo sami krivi za to, a ne kuća – uzviknu mladi barun. – Bili smo umorni od puta i prozebli od vožnje, pa nam se zato ova kuća učinila tako sumornom. Sad smo svježi i odmorni, pa je sve veselo.
Pa, ipak, nismo sve to umislili – rekoh. – Zar niste čuli, na primjer, da je netko noćas jecao? Rekao bih da je to bila neka žena...
Zaista čudno! I meni se učinilo kad sam tonuo u san da sam tako nešto čuo. Prilično sam dugo osluškivao, ali se više ništa nije čulo, pa sam pomislio da sanjam.
Ja sam uvjeren da je to bilo jecanje neke žene.
Trebamo se odmah raspitati.
Sir Henry pozove Barrymorea. Na glas zvona, sluga odmah dotrča. Meni se učini da su nadstojnikove blijede crte lica, u trenutku kad je čuo pitanje svojeg gospodara, postale još bljeđe.
U kući su samo dvije žene, sir Henry – odgovori. – Jedna je služavka, koja spava u prednjem krilu zgrade, a druga je moja supruga, a nju sigurno niste čuli plakati.
No, nije govorio istinu. Poslije doručka naišao sam, naime, u dugom hodniku na gospođu Barrymore. Pri punom sunčanom svjetlu mogao sam joj dobro osmotriti lice. Bila je to visoka, naizgled ravnodušna žena, grubih crta lica čvrsto stisnutih usana. Pogled ju je ipak izdavao. Gledala me podbulim, uplakanim očima. Bilo je očito da je plakala
cijelu noć. Ako je zaista plakala, onda je njezin suprug to morao znati. Rekao nam je, dakle, laž koju je bilo lako otkriti. Zašto? A zašto je njegova supruga ronila tako gorke suze? Taj naočiti, blijedi čovjek crne brade, već je ionako bio okružen nekakvom tajanstvenom mračnom atmosferom. On je prvi otkrio sir Charlesov leš. Samo na osnovi njegova iskaza saznali smo za mnoge okolnosti u vezi smrti starog gospodina. Postavljalo se sad pitanje nije li možda Barrymore bio onaj čovjek kojeg smo vidjeli u kolima u Regent Streetu? Sudeći po bradi, to je bilo moguće. Istina, prema opisu onog dobroćudnog kočijaša, čovjek u kočiji bio je znatno manji, ali u takvim situacijama čovjek lako pogriješi. Pitao sam se kako ću o svemu tome doznati nešto više. Bilo je očito da trebam, prije svega, posjetiti poštara u Grimpenu i provjeriti je li telegram doista predan Barrymoreu u ruke. Ma kakav odgovor bio, imat ću što javiti Sherlocku Holmesu.
Sir Henry je poslije doručka morao još pregledati mnoge papire, pa sam mogao iskoristiti to vrijeme za izlazak. Šetnja je bila ugodna. Prešao sam četiri kilometara. Hodao sam pokraj močvare i napokon stigao do sivog seoca u kojemu su se, među niskim kućicama, isticale veće zgrade – krčma i kuća gospodina Mortimera. Poštar, koji je držao i trgovinu živežnih namirnica, još se dobro sjećao telegrama, pa odgovori:
Da, gospodine, brzojav sam točno po uputi dostavio Barrymoreu.
Tko ga je odnio?
Ovaj moj dječak. Jamese, ti si odnio telegram prošlog tjedna u Baskerville Hall gospodinu Barrvmoru, zar ne?
Da, oče.
Jeste li mu ga predali u ruke? – upitah.
E, on je baš tada bio u potkrovlju, pa mu ga nisam mogao aredati, ali sam ga zato dao gospođi Barrymore, a ona mi je obećala da će brzojav odmah odnijeti suprugu.
Jeste li vidjeli gospodina Barrymorea?
Nisam, gospodine, kao što rekoh, on je bio u potkrovlju.
Pa njegova supruga mora znati gdje je bio – reče poštar namrgođeno. – Zar nije dobio telegram? Ako nešto nije u redu, trebalo bi da se gospodin Barrymore sam žali ...
Činilo mi se da nema smisla postavljati daljnja pitanja. U svakom slučaju, bilo je jasno da, unatoč lukavstvu Sherlocka Hollesa, nemamo nikakav dokaz da Barrymore nije bio u Londonu.
Pretpostavimo da je isti čovjek koji je posljednji vidio sir Charlesa živa i da je prvi počeo uhoditi novog gospodara kad je došao u Englesku. Što iz toga proizlazi? Radi li po nalogu drugih |ili on sam ima neke zle namjere?
Kakve bi koristi mogao imati da progoni obitelj Baskerville? Pade mi na um ona neobična opomena izrezana iz "Timesova" uvodnika. Je li to bilo njegovo djelo ili možda djelo nekoga drugog koji je želio pokvariti njegove planove? Jedini razlog kojega sam se mogao sjetiti bio je taj što ga je spomenuo i sir Henry: Barrymoreovi će do kraja života prijatno stanovati, ako im pođe za rukom zastrašiti i otjerati pokojnikovu obitelj. No, takva pretpostavka nije mogla opravdati sve te, tako duboko smišljene i vješto postavljene planove koji su mladog baruna bili ogradili, čini se, nekom mrežom. Holmes je rekao da zamršenijeg slučaja nije imao u svojoj, događajima bogatoj, praksi. Dok sam hodao sam, sivom cestom, molio sam Boga da mog prijatelja što prije oslobodi sadašnjih poslova kako bi mogao doći u Baskerville Hall i skinuti s mojih pleća težak teret odgovornosti.
Odjednom mi nešto prekine tok misli: za sobom sam osluhnuo brze korake i glas koji me dozivao imenom. Okrenuh se, misleći da ću ugledati doktora Mortimera, ali na moje iznenađenje, za mnom je hitao nepoznati čovjek. Bio je to omanji, mršav gospodin, nježna izbrijana lica, plave kose i koščate vilice, star tridesetak godina, odjeven u sivo odijelo, sa slamnatim šeširom na glavi. O ramenu mu je visjea botanička kutija, a u ruci je nosio zelenu mrežu za hvatanje leptira.
Oprostite što sam toliko slobodan, gospodine Watsone – reče u trenutku kad je sav zadihan stigao do mjesta gdje sam ga čekao. – Ovdje, u ovom kraju, ljudi ne paze mnogo na lijepo ponašanje i ne čekaju da budu uljudno predstavljeni kao što dolikuje. Možda ste već
čuli za moje ime od našeg zajedničkog poznanika, doktora Mortimera. Ja sam Stapleton iz Merripits Housea.
To su mi već odale vaše mreže i botanička kutija – odgovorih, jer znao sam da je gospodin Stapleton prirodnjak. – Kako ste me prepoznali?
Razgovarao sam s Mortimerom, a on mi vas je pokazao s prozora upravo u času kad ste onuda prolazili. Budući da idemo istim putem, palo mi je na pamet da potrčim za vama, da vam se predstavim. Nadam se da se sir Henry odmorio poslije puta.
Zdrav je, hvala na pitanju.
Svi smo se plašili da nakon tužnoga kraj sir Charlesa mladi barun možda neće htjeti stanovati ovdje. Nije lako bogatu čovjeku doći u ovaj kraj i ovdje se ukopati. Ne trebam vam reći od kolike je važnosti za cijelu ovu okolicu sir Henryjev dolazak u Baskerville Hall. Sir Henry valjda nije praznovjeran.
Sumnjam.
Vama je, razumije se, poznata legenda o nečastivom psu koji goni obitelj Baskerville?
Čuo sam za nju.
Čovjeku stane pamet od lakovjernosti ovdašnjih seljaka. Od prvog do posljednjeg, svi će se zakleti kako su vidjeli u močvari takvo stvorenje.
Govorio je to s osmijehom na usnama, ali po njegovim očima učini mi se da cijelu stvar ozbiljnije shvaća.
Ta je priča – produži – jako zanimala sir Charlesa i ja ne sumnjam da je ona bila uzrok njegove tragične smrti.
Kako to?
Njegovi su živci bili toliko narušeni, daje pojava bilo kakvog psa mogla biti uzrok njegove smrti. Po mom mišljenju, barun, koji je bio srčani bolesnik, vidio je one noći u aleji tisovine nešto slično. Odavno sam se plašio da će mu se dogoditi kakva nesreća jer sam jako volio starog gospodina, a znao sam da mu je srce slabo.
Od koga ste to saznali?
Pričao mi je to moj prijatelj Mortimer.
Vi, dakle, mislite da je neki pas pojurio za sir Charlesom, pa je on umro od straha?
Imate li vi kakvo bolje objašnjenje?
Nisam još o tome stekao neko određeno mišljenje.
A gospodin Sherlock Holmes?
Na spomen tih riječi zastade mi dah, ali brz pogled na bezazleno lice i spokojne oči mojeg pratioca uvjeriše me da me ne namjerava zbuniti i isprovocirati.
Ne poričem da ste nam poznati, gospodine Watsone – reče. – Izvještaji o pothvatima vašeg prijatelja detektiva stigli su i do nas. Vi ga možete proslavljati u svojim knjigama, a da pri tom vi sami ostanete nepoznati. Kad je Mortimer spomenuo vaše ime, nije mogao poreći da ste prijatelj gospodina Holmesa. Kad ste vi ovdje, jasno je da se i Sherlock Holmes zanima za tu stvar. Prirodno je što sam radoznao, zato bih želio čuti što on o svemu tome misli.
Na to vam pitanje, na žalost, ne mogu odgovoriti.
Smijem li vas upitati hoćemo li imati čast da nas posjeti ?
Zasad ne može napustiti London. Zauzet je drugim predmetima.
Kakva šteta! On bi možda unio više svjetla u ovu tamu koja nas okružuje. Ali, ako vam mogu biti od koristi u vašoj istrazi, molim vas, na usluzi sam vam. Kad biste me upoznali s vašim sumnjama ili mi bar rekli kako mislite voditi istragu, mogao bih vam, možda, već sad dati kakav koristan savjet.
Uvjeravam vas da sam došao samo u posjet svom prijatelju, sirHenryju, i da mi nikakva pomoć nije potrebna.
Odlično – reče Stapleton. – Potpuno ste u pravu što ste oprezni i šutljivi. Osjećam da ste mi dali dobru lekciju zbog moje neoprostive nasrtljivosti i obećavam vam da o tome više neću govoriti.
Stigli smo do mjesta gdje se uska, travom obrasla staza, odvajala od puta i, poput zmije, vijugala prema močvari. Desno se uzdizao strm
brijeg, sav u gromačama, koji je prije, vidjelo se po dubokoj rupi, služio kao kamenolom. S druge strane dizao se taman, stjenovit obronak iz čijih su pukotina i udubljenja rasli paprat i kupina. U daljini se lelujao na nebu, kao neko golemo pero, siv oblačak dima.
Mala šetnja ovom stazom dovodi nas do Merripits Housea.
Prvo što sam pomislio bilo je to da trebam biti uz sir Henryja. Ali tada se sjetih gomile papira i računa kojima je prekriven njegov pisaći stol. Znao sam da mu ne mogu pomoći, a Holmes mi je bio izričito rekao da proučim dobro susjede u tom močvarnom kraju. Zato sam prihvatio Stapletonov poziv, pa krenusmo zajedno uskom stazom.
Zaista je neobičan ovaj močvarni kraj – reče Stapleton, promatrajući dugi niz brežuljaka koji su se pružali poput golemih zelenih valova, načičkanih zupčastim granitnim krestama fantastičnih oblika. – Čovjeku nikada ne dosadi promatrati taj kraj, vi i ne slutite kakve čudnovate tajne on krije. Tako je širok, pust i tajanstven...
Vi ga, čini se, dobro poznajete?
Ovdje sam tek dvije godine. Ljudi me smatraju došljakom. Došli smo ovamo nedugo nakon sir Charlesa. Ali moja me je strast natjerala da dobro ispitam ovaj kraj, pa vjerujem da ima malo ljudi koji ga poznaju bolje od mene.
Mislite li da je čovjeku teško snaći se ovdje ?
Vrlo teško. Vidite li, na primjer, onu veliku zaravan tamo na sjeveru, s koje se dižu uzvišice neobičnih oblika? Opažate li nešto posebno?
Bilo bi to odlično trkalište.
Potpuno mi je jasno što mislite, ali ta je misao već mnoge ljude stajala života. Vidite li one svjetlozelene mrlje što se tako često javljaju na toj površini?
Da. Čini se da je ta zemlja plodna.
To je veliko Grimpensko blato. Pogrešan korak donosi smrt i čovjeku i životinji. I jučer sam vidio jednog ponija koji je tamo zalutao i nije se više odande izvukao. Dugo sam gledao njegovu glavu kako viri iz blata, sve dok nije nestao. Čak je i u sušno doba opasno prolaziti tim
močvarnim krajem, ali sada, poslije jesenskih kiša, to je mjesto strahovito. No ipak se snalazim, ne bojim se tajnovitih kutaka i vraćam se živ i zdrav. Gle, opet je, čini mi se, neki zlosretni poni upao u blato!
Nešto tamno valjalo se i skakalo po zelenom tršćaku. Potom se jedan vrat izdužio smrtno prestravljen, a užasan krik odjeknu močvarom. Mene obuze jeza, ali moj je pratilac imao sigurno jače živce.
Gotov je – reče. – Ščepalo ga je blato. Dva ponija u dva dana, a možda i više njih, jer oni lutaju i pasu po okolici, a ne znaju razlikovati blato od čvrstog tla, sve dok ne stradaju. Opasno je to veliko Grimpensko blato.
A vi kažete da ipak tuda prolazite?
Da, postoje dvije – tri staze kojima vješt čovjek može proći. Ja sam ih našao.
Ali zašto prolazite tim opasnim tlom?
Vidite li tamo one brežuljke? To su pravi otoci. Već su godinama okruženi blatom sa svih strana. Tu čovjek nalazi najljepše biljke i leptire, treba samo znati stići do njih.
Onda ću i ja slijedeći put okušati sreću. On me pogleda iznenađeno, pa uzviknu:
Za Boga miloga, izbijte sebi iz glave tu pomisao. Ne želim vas nositi na duši. Uvjeravam vas da nema ni najmanje nade da se odande vratite živ. Ja mogu tamo stići samo zato što sam zapamtio nekoliko znakova koje je teško opisati.
Hej! – uzviknuh. – A što je to?
Duboko, dugo i neopisivo tužno zavijanje odjeknulo je kroz močvarni kraj. Ispunjavalo je čitav onaj prostor, a ipak se nije moglo ustanoviti odakle dopire. Najprije se činilo da je šapat, a onda je naraslo sve do urlika, pa opet postepeno nestajalo kao sjetan drhtavi šapat. Stapleton me pogleda, a lice mu pritom poprimi neobičan izraz.
Neobičan je ovaj močvarni kraj – reče.
A što je to?
Narod kaže da je to baskervilski pas koji zavija očekujući plijen.
Čuo sam ga dosad jedanput–dvaput, ali nikad ovako glasno.
Od straha mi se stegnulo srce, i počeo sam se osvrtati promatrajući veliku zelenu i sivu ravnicu oko sebe. Na cijeloj toj širokoj površini ništa se nije kretalo osim nekoliko gavrana koji su grakćućisjedili povrh hridi iza nas.
Vi ste obrazovan čovjek – rekoh. – Ne vjerujete valjda u takve gluposti? Što je po vašem mišljenju uzrok tom čudnom zvuku?
Rupe u blatu odjekuju katkad nekim nesvakidašnjim glasom. To dolazi od mulja koji se spušta, od vode koja se penje ili od nečeg sličnog tomu.
Ne, ne, to je bio glas živa stvora.
Jeste li možda čuli bukačev glas?
Nisam nikad.
Bukač je sada u Engleskoj vrlo rijetka ptica, recimo da je izumrla, ali u močvari se možda zadržala. Ne bi me iznenadilo da je urlik koji smo čuli glas posljednjeg bukača.
Još nisam čuo tako sablastan i čudan glas.
Da, to je ugodan kraj! Vidite li obronak onog brežuljka? Što opažate na njemu?
Čitavu padinu prekrivalo je dvadesetak okruglih, kamenih građevina.
Kakve su to zgrade? Torovi?
Ne. To su kuće naših predaka. U pretpovijesno doba ovaj močvarni kraj bio je gusto naseljen, a kako kasnije nije nitko ovdje stanovao, utvrdili smo da su kuće onakve kakve su bile kad su napuštene. To su njihovi vigvami bez krova. Ako ste baš radoznali, možete i sada vidjeti njihova ognjišta i ležajeve.
Pa to je čitav grad. A kad je bio naseljen?
Iz neolitika. Datum nije poznat.
Čime se čovjek ovdje bavio?
Pasao je stoku. Zatim je naučio kopati cink, a onda je brončani mač zamijenio kamenom sjekirom. Vidite li one duboke tragove na onom drugom brežuljku? I to su ljudski tragovi. Da, vidjet ćete i naći ćete neobične stvari u našoj močvari, gospodine doktore! Oh, oprostite trenutak! To je sigurno ciklop!
Neka mala muha, ili mušica, preletjela je preko našeg puta, i Stapleton istog časa, spretno i brzo, pojuri za njom. Na moju žalost, buba je poletjela prema velikom blatu, a moj poznanik, ne premišljajući, poče skakati s jednog, travom obraslog otočića, na drugi, dok je pritom zelena mreža za leptire lepršala u zraku. Možda zbog sive boje njegova odijela, možda zbog njegova rascjepkana nepravilna kretanja po močvari, bio je, i on sam, poput neke velike mušice. Stajao sam i promatrao ga, diveći se toj njegovoj neobičnoj okretnosti, obuzet ujedno strahom, jer je svakog časa mogao izgubiti čvrsto tlo pod nogama i pasti u podmuklo blato.
Odjednom osluhnuh iza sebe šum koraka. Kad sam se okrenuo, ugledao sam na stazi ženu. Došla je iz smjera u kojem je, sudeći po dimu, ležao Merripits House, ali je ja, zbog valovita zemljišta, nisam bio opazio sve dok nije stigla do mene.
Bilo mi je jasno da preda mnom stoji gospođica Stapleton, sestra gospodina Stapletona, o kojoj sam bio već prije štošta čuo. Dame su, naime, bile rijetkost u ovom kraju, a sjećao sam se također da su mi o njoj govorili kao o pravoj ljepotici. Žena koja mi je u taj čas prišla bila je zaista ljepotica, i to ljepotica posebvrste. Između brata i sestre nije mogla zamisliti manja sličnost Stapleton je imao svijetlu kosu i sive oči, kakve se često viđaju a ona je bila najtamnija crnka koju sam ikad vidio u Engleskoj – vitka, visoka i elegantna. Njezino ponosno, fino lice bilo pravilno, kao da je isklesano, usne lijepe, a tamne, krasne oči pune života. Svojim besprijekornim stasom i lijepim haljinama zapanjila me, bila je to zaista neobična pojava na toj usamljenoj stazi usred močvarnog kraja. Kad se okrenuh, opazih kako joj oči prate brata. Ubrzavši korake, priđe mi. Skidoh šešir u namjeri da joj objasnim, ali njezine su mi riječi odvele misli na sasvim drugu stranu.
Vratite se – reče mi. – Vratite se odmah u London!
Promatrao sam je zbunjen i bez riječi. Blistavih očiju, ona nestrpljivo udari nogom.
Zašto da se vratim u London?
Ne mogu vam dati nikakva objašnjenja!
Govorila je brzo. U njenom dubokom glasu osjetih naglasak tipičan za tudinku.
Tako vam Boga, učinite što vas molim! Smjesta se vratite. Neka vaša noga ne stupi nikad više u ovo blato.
Ali ja sam tek stigao...
Čovječe, čovječe! – uzviknu ona. – Zar nećete poslušati opomenu koju vam dajem radi vašeg dobra? Vratite se u London! Otputujte još večeras! Udaljite se brže–bolje odavde... Pst! Dolazi moj brat. Ne spominjite pred njim da sam vas opomenula. Hoćete li biti tako dobri da mi uberete onu orhideju, tamo iza onog žbunja? Ovdje u močvari imamo mnogo orhideja. Došli ste, istina, malčice prekasno da vidite sve divote našeg kraja...
Stapleton je napustio lov, pa se sad vraćao rumenih obraza, sav zadihan.
Gle, tu je Beryl – reče.
Učinilo mi se da ton njegova pozdrava nije baš srdačan.
Oh, što si se oznojio, Jack!
Da, jurio sam jednog ciklopa. To je sasvim rijedak leptir, posebno kasno ujesen. Šteta što ga nisam mogao uhvatiti.
Govorio je ravnodušnim glasom, ali njegove male, svijetle oči šetale su neprestano od djevojke do mene.
Vi ste se sami upoznali, kao što vidim – produži.
Da, upravo sam rekla sir Henryju kako je prava šteta što je zakasnio, pa neće moći vidjeti sve neobične divote našeg močvarnog kraja.
SirHenry? Ti misliš daje gospodin... sir Henry?
Pa da, pretpostavljam da je to sir Henry Baskerville.
Ne, ne! – uzviknuh. – Ja sam obični građanin, ime mi je Watson. Djevojčino izražajno lice porumenje od nelagodnosti i ona reče:
Naš razgovor je.dakle, nastao zbog nesporazuma.
Pa, za razgovor baš niste imali mnogo vremena – reče njen brat, bacivši na nas još jedan ispitivački pogled.
Govorila sam kao da je doktor Watson stanovnik našeg kraja, a ne gost u njemu – reče ona. – Njemu može biti sasvim svejedno da li su u jesen tek procvale ili su već uvele orhideje... Ali, vi ćete svakako biti naš gost u Merripits Houseu – zar ne?
Kratki dio puta vodio je do prave seoske kuće sumornog izgleda koja je prije pripadala nekom imućnom stočaru, a sada je bila preuređena u moderan stan. Kuća je bila okružena voćnjakom, ali je drveće u njemu bilo zakržljale i oštećeno, pa je ostavljalo tužan i neugodan dojam. Vrata nam otvori neobičan služitelj naborana lica, odjeven u izblijeđenu uniformu, svojom jepojavom prilično odudarao od kuće.
Kuća je imala nekoliko prostranih, elegantno namještenih soba koje su odavale ukus lijepe djevojke. Pogledah kroz prozor. Beskrajni močvarni kraj, načičkan granitnim stijenama, pružao se pred mojim pogledom sve do dalekog horizonta. I nehotice sam samog sebe morao zapitati što je jednoga obrazovanog čovjeka i jednu lijepu djevojku natjeralo da izaberu živjeti u ovakvom kraju.
Neobičan kraj, nimalo zgodan za život, zar ne? – reče on kao da je pročitao moje misli. – A ipak smo ovdje sasvim sretni, zar ne, Beryl?
Vrlo sretni – odgovori ona, ali njezine riječi nisu zvučale uvjerljivo.
Imao sam jednu školu – nastavi Stapleton – tamo gore na sjeveru. Ali automatiziran posao nije zanimljiv, posebno ako se njime mora baviti čovjek kao što sam ja. Pa, ipak sam se osjećao sretnim u stalnom dodiru s omladinom, nastojeći da dječje duše podučim i ispunim svojim idealima. Na žalost, sreća mi nije bila dugo sklona. U školi je izbila opaka zaraza i tri su nam dječaka umrla. Od toga se udarca naš zavod nije više mogao oporaviti, pa je najveći dio mog kapitala nepovratno izgubljen. Najteže me je pogodio gubitak mojih dječaka
koje sam toliko volio. Ipak sam i u toj nesreći imao sreće, jer sam ovdje našao neograničeno polje rada u području botanike i zoologije, a i moja sestra voli prirodu kao i ja. Održao sam vam ovaj dugi govor, doktore Watsone, zato što ste se toliko zamislili promatrajući močvaru.
Zaista, upravo sam mislio kako je ovdje zacijelo dosadno... možda manje vama nego vašoj sestri.
Oh, meni nikad nije dosadno – uzviknu ona.
Imamo knjiga, bavimo se znanosti, a imamo i interesantne usjede. Doktor Mortimer je u svojoj struci vrlo učen. Jadni sir Charles bio je također vrlo društven čovjek. Lijepo smo se slagali pa nam je bez njega sada tako teško, ne mogu vam reći koliko nam nedostaje. Što mislite, hoću li smetati sir Henryju, ako ga već danas poslije podne posjetim u Baskerville Hallu?
Naravno da nećete, on će se, naprotiv, oduševiti vašem posjetu.
Onda budite tako dobri i recite mu da ću doći. Možda ćemo mu i mi moći pomoći da se što brže navikne na novu sredinu. Hoćete li poći sa mnom gore, gospodine doktore, da razgledate moju zbirku leptira? Mislim da je to najpotpunija zbirka ove vrste u jugozapadnoj Engleskoj. Za to će vrijeme i ručak biti gotov.
Ali, žurio sam se da se vratim sir Henryju. Sjetan močvaran kraj, smrt nesretnog ponija, onaj strašni glas koji me usred bijela dana podsjetio na jezivu legendu o nečastivom psu – sve me je to navodilo na tužne misli. Uz to se tim neodređenim utjecajima pridružila jasna opomena gospođice Stapleton, jasna i razgovijetna. Opominjući me, gospođica je bila toliko uporna i ozbiljna, da je za to, bez sumnje, imala važnih razloga. Zato sam se, unatoč njihovu navaljivanju, odbio zadržati i vratio sam se u Baskerville.
Išao sam stazom obraslom travom, istim putem kojim smo i došli. Međutim, vjerojatno je postojao i neki prečac, jer prije nego što sam stigao do ceste, ugledao sam na svoje veliko iznenađenje gospođicu Stapleton kako sjedi na velikom kamenu pokraj staze. Lice joj se zarumenilo od brzog trčanja, a to ju je činilo još ljepšom. Držala je ruku na srcu.
Trčala sam cijelim putem da vas stignem, gospodine doktore – reče. – Nisam imala ni toliko vremena da stavim šešir na glavu. Ne smijem se dugo zadržati, jer bi brat opazio da me nema kod kuće. Htjela sam vam reći da mi je žao što sam se onako glupo zabunila i pomislila da ste vi sir Henry. Molim vas, zaboravite moje riječi, one za vas nemaju nikakv značaj.
Ali ja ih ne mogu zaboraviti, gospođice Stapleton – odgovorih joj.
Prijatelj sam sir Henryja, pa mije njegovo dobro pri srcu. Recite mi zašto ste onako navaljivali da se sir Henry vrati u London!
Ženska ćud, gospodine doktore! Kad me budete bolje upoznali, vidjet ćete kako ne mogu uvijek objasniti svoje riječi i postupke.
Ne, ne! Još mi u ušima zvuči vaš glas, još mi je pred očima vaš pogled. Molim vas, budite iskreni prema meni, gospođice Stapleton. Otkako sam stigao ovamo, imam osjećaj da sam okružen nekim tajanstvenim sjenama. Život ovdje izgleda kao ovo veliko Grimpensko blato, s puno mulja u koji čovjek može utonuti. I nigdje nikoga da nam pokaže put! Molim vas, recite mi što znače vaše riječi, a ja vam obećavam da ću sve reći sir Henryju.
Preko njena lica je preletio načas izraz neodlučnosti, ali odmah su se zatim njezine oči ispunile hladnim sjajem, i ona odgovori:
Preveliko značenje pridajete mojim riječima, gospodine doktore. Mojeg brata i mene je potresla sir Charlesova smrt. Bili smo dobri prijatelji, a njegova ga je omiljena šetnja vodila k nama preko močvare. Mučilo ga je prokletstvo njegove obitelji. Kad ga je obuzeo strah, o kojemu je tako često govorio, on nije bio sasvim bezrazložan. Uplašila sam se pri pomisli da će opet jedan član njegove obitelji htjeti stanovati ovdje i imala sam osjećaj da ga moram upozoriti na opasnost koja mu prijeti. Moje riječi nisu imale nikakvo drugo značenje.
Ali u čemu se sastoji ta opasnost?
Zar ne znate legendu o psu?
U takve gluposti ne vjerujem!
Ali ja vjerujem! Ako možete utjecati na sir Henryja, odvedite ga što dalje od ovog mjesta koje je za njegovu obitelj bilo uvijek opasno. Zašto živjeti u tako opasnom kraju?
Upravo zato što je taj kraj opasan. Takva je priroda sir Henryja. Ako mi ne date neke bolje razloge, bojim se da ga neću uspjeti nagovoriti da ode odavde.
Ništa vam određeno ne mogu reći jer ne znam ništa.
Htio bih vam postaviti pitanje, gospođice Stapleton. Ako ste me svojim prvim riječima željeli samo opomenuti, zašto ste se onda toliko brinuli o tome da vaš brat ništa ne sazna? U tim riječima nije bilo ničega zbog čega bi vam on, ili itko drugi, mogao zamjeriti.
Mojem bratu je stalo do toga da Baskerville Hall ne ostane pust. On vjeruje daje to važno za naše siromašne seljake. Ljutio bi se kad bi čuo da sam rekla išta što bi sir Henryja moglo navesti da napusti ovaj kraj.... Ali ja sam obavila svoju dužnost i neću više ništa reći. Moram sad ići kući jer će u suprotnom moj brat opaziti da sam otišla i posumnjati da sam razgovarala s vama.
Onda se okrenula i za nekoliko trenutaka nestala iza granitnih stijena, a ja sam produžio u Baskerville Hall pun neodređenih strepnji.

Poglavlje VIII:
Prvi izvještaj doktora Watsona

Odsad ću pratiti događaje po pismima koje sam upućivao Holmesu. Pisma su preda mnom, na mojem stolu. Nedostaje samo jedno. Izložit ću ih točno onako kao što sam ih napisao, jer su u njima svi moji osjećaji i sumnje bolje zabilježeni negoli u mojem sjećanju, premda je i ono sačuvalo jasno i točno uspomene na sve ove tragične događaje.
Baskerville Hall, 13. listopada Dragi moj Holmes,
Moja dosadašnja pisma i telegrami uglavnom su vas točno obavještavali o događajima, pa znate za sve što se zbiva u ovom kraju iza božjih leđa. Što duže ostajem ovdje, to me više muči ova močvara i njezina pustoš, pa čak i njezina jeziva dražest. Kad čovjek dođe ovamo, potpuno je odsječen od suvremene Engleske, zato bolje upozna život i mjesto pretpovijesnih ljudi. Kud god krenem nailazim na kuće ovog davno nestalog naroda, na njegove grobove i velike stijene koje smatraju stupovima njegovih hramova. Kad čovjek bolje razgleda sive kamene kolibe na obroncima bregova, zaboravi na vrijeme u kojem živi. Kad bi kroz ona niska vrata izišao kakav dlakav čovjek ogrnut krznom, s lukom i strijelom, njegova bi se pojava učinila sasvim prirodnom. Najčudnije je to što su pretpovijesni ljudi mogli živjeti na ovom tlu koje je oduvijek bilo neplodno. Nisam arheolog, ali vjerujem da je to bio narod bez ratnih odlika, gonjen mnogim neprijateljima, pa se morao zadovoljiti onime čime se nitko drugi ne bi zadovoljio.
Ali sve to nema nikakve veze sa zadatkom koji ste mi povjerili, pa će, nesumnjivo, biti nezanimljivo vašem praktičnom duhu. Sjećam se vrlo dobro kako je vama bilo sasvim svejedno okreće li se Sunce oko Zemlje ili Zemlja oko Sunca. Stoga ću se vratiti činjenicama u vezi sir Henryja Baskervillea. Posljednjih dana niste dobili nikakav izvještaj jednostavno zato što vam nisam imao što javiti. Ali sada se iznenada pojavila okolnost s kojom ću vas ovim pismom upoznati.
Prije svega, moram vam javiti nekoliko stvari, koje će vas, vjerojatno, zanimati. Jedna je bijeg robijaša iz Princetovma, koji sam
dosad samo uzgred spomenuo. Robijaš se bio sklonio u ovaj močvarni kraj, ali se danas gotovo sigurno može vjerovati da ga je potpuno napustio, što za usamljene seljake koji u njemu žive znači velika briga manje. Od njegova bijega prošla su već dva tjedna, i za to vrijeme ga nitko nije ni vidio ni išta o njemu čuo. Gotovo je nemoguće da je ovih 14 dana mogao preživjeti u močvarnom kraju. Skriti se, razumije se, nije bilo teško. Svaka mu je kamena koliba mogla poslužiti kao sklonište. Ali vjerojatno je gladovao, osim ako nije uhvatio kakvu ovcu u močvari i zaklao je. Zato mislim da je otišao, pa seljaci u močvari sad mirnije spavaju.
Nas četvorica bismo u zamku lako odbili svaki njegov napad, ali priznajem da se brinemo za Stapletonove. Oni žive kilometrima udaljeni od ljudske pomoći. U njihovoj je kući samo četvoro ljudi: jedna služavka, stari sluga i Stapletonovi, brat i sestra. Stapleton nije osobito snažan čovjek, pa se ne bismo mogli obraniti kad bi u kuću upao očajnik poput tog ubojice iz Notting Halla. Sir Henry je isto tako shvatio opasnost njihova položaja, pa je htio poslati u Merripits House svog konjušara Perkinsa, no Stapleton nije htio ni čuti o tome.
Ne može se poreći da se naš prijatelj, mladi barun, jako zanima za našu lijepu susjedu. To nije čudno jer čovjeku koji je, kao sir Henry, navikao na rad, vrijeme ovdje zacijelo strahovito sporo prolazi, a ona je čarobno lijepa žena. Ima nešto toplo i egzotično u njezinoj pojavi, nešto što odudara od hladnog i proračunatog bića njezina brata. Pa, ipak mi se ponekad učini da u njemu tinja skrivena vatra. U svakom slučaju, njezin brat utječe na nju, jer sam opazio kako razgovarajući neprestano gleda u njega, kao da za svaku riječ koju kaže traži od njega odobrenje. Nadam se da s njom postupa lijepo. U njegovim se očima vidi nekakav hladan odsjaj, a usne su mu tanke i stisnute, i jedno i drugo odaje, kako odlučan, tako i okrutan karakter. Vi ćete ga pobliže moći proučiti.
Već prvog dana upoznao se sa sir Heryjem, a slijedećeg jutra poveo nas je do mjesta na kojemu se pretpostavlja da je izgubio glavu obijesni Hugo, čija je smrt i dala povoda legendi. To je mjesto nekoliko kilometara duboko u močvari i turobno utječe na čovjeka, pa mi je jasno kako je uopće mogla nastati legenda. Između zupčastih stijena našli smo jarugu koja je izbila na mekoj livadi obrasloj, ponegdje
bjeličastom travom. Usred jaruge se dižu dva velika sura i zlokobna kamena, čiji su oštri vrhovi nalik golemim očnjacima kakve divovske zvijeri. Mjesto u svakom pogledu odgovara sceni davne tragedije o kojoj govori legenda. Sir Henry je nekoliko puta zapitao Stapletna vjeruje li on natprirodne moći mogu umiješati u sudbinu smrtnika. Govorio je to u šaljivom tonu, ali se lako moglo opaziti da sve uzima ozbiljno. Stapleton je bio obazriv u odgovorima: iz obzira prema osjećanjima mladog barona zatajio je što o tome misli. Pričao je o sličnim slučajevima, o obiteljima koje su trpjele od takvih progona, i mi smo stekli dojam kako on u ovom slučaju potpuno prihvaća narodno praznovjerje.
Po povratku smo svratili na ručak u Merripits House, i tu se sir Henry upoznao s gospođicom Stapleton. Čini se da je od prvog trenutka osjetio naklonost prema njoj, i uvjeren sam da je taj osjećaj obostran. Dok smo se vraćali kući, neprestano je govorio o njoj, i otada nije prošao nijedan dan, a da mladi barun nije vidio brata i sestru Stapleton. Večeras će oni večerati kod nas, a već je bilo riječi i o tome da ćemo idućeg tjedna mi biti pozvani k njima. Čini se da bi Stapletonu takva partija odgovarala. Više puta sam, ipak na njegovu licu primijetio izraz očitog nezadovoljstva kad bi zapazio da sir Henry laska njegovoj sestri. Stapleton nju, nesumnjivo, jako voli, i život bi mu bio pust kad bi ga ona napustila, ali bio bi veliki egoist kad bi joj upropastio tako sjajnu priliku. Siguran sam samo ujedno: on ne želi da se to pri- jateljstvo pretvori u ljubav, pa se trudi ne ostavljati ih ni trenutka same. Uzgred rečeno, meni bi bilo puno teže obaviti zadatak koji ste mi povjerili – da sir Henryja nikad ne ostavljam sama – kad bi se ostalim teškoćama pridružila i ljubav. Ubrzo bih prestao biti mio, kad bih u tom pogledu doslovno slijedio vaše upute.
Jednom – u četvrtak – ručao je kod nas Mortimer. Pregledao je jedan grob u Long Downu i našao pritom nekakvu pretpovijesnu lubanju kojoj se razveselio. On je zanesenjak kakvog nema. Poslije ručka su došli Stapletonovi, pa nas je liječnik odveo do aleje tisovine, te nam, na molbu sir Henryja, točno objasnio kako je one zlokobne noći došlo do tragična događaja.
Aleja tisovine duga je i pusta staza između dvije visoke potkresane živice; staza je ograničena i s jedne i druge strane uskim travnjakom, a
na njezinom se drugom kraju ulazi u stari, trošni Paviljon. Otprilike na pola puta nalaze se vratašca koja vode prema močvari, i tu je stari gospodin bio stresao pepeo svoje cigare. Vratašca se sastoje od letava, a imaju i kvaku. Iza njih se prostire velika močvara. Sjetio sam se vaših pretpostavki, pa sam sebi dočarao sliku tragičnog događaja. Kad je stari gospodin, rekli ste, stajao blizu tih vrata, vidio je kako nešto dolazi iz Močvare, nešto čega se toliko prestrašio daje izgubio prisutnost duha, pa je trčao i trčao kroz dugi mračni tunel dok nije od straha i iznemoglosti pao mrtav. Što ga je to gonilo? Neki ovčarski pas iz močvare? Ili crni golem pas iz pakla? Jesu li u sve to bil umiješane ljudske ruke? Je li blijedi Barrymore znao više nego što je htio reći? Sve je nesigurno i neodređeno, ali iza zagonetke se naslućuje crna sjena zločina.
Od mog posljednjeg pisma upoznao sam se još s jednim susjedom, s gospodinom Franklandom iz Lafter Halla, mjesta udaljenog oko četiri kilometara od nas prema jugu. To je stariji gospodin crvena lica i sijede kose, po prirodi prgav. Strast mu je britansko pravo, pa je potrošio čitavo lijepo imanje u razne parnice. Parniči se zbog čista zadovoljstva i uvijek je spreman u nekom sporu zastupati jednu ili drugu stranu. Nije čudo što ga to zadovoljstvo skupo stoji. S vremena na vrijeme uskrati pravo služnosti na nekom putu; tada općina mora povesti parnicu kako bi postigla da se cesta opet otvori. Drugi put, opet, obori ogradu na nekom putu, da dokaže kako je tu od pamtivijeka postojala služnost puta, i onda vlasnik imanja mora voditi parnicu da bi pobio njegove tvrdnje.
Dobro poznaje stara općinska i posjednička pravila koja vrijede u ovom kraju i svoje znanje primjenjuje, čas u korist stanovnika Fernvortija, čas opet protiv njih. Zato ga mještani ponekad slave, a ponekad spaljuju njegovu lutku u znak negodovanja. Sad, kažu, vodi sedam parnica, koje će svakako progutati ostatak njegova imetka. To će mu oduzeti mogućnost da se dalje parniči, otrovni zubi bit će mu povadeni, pa će ubuduće biti bezopasan. Usprkos strasti za suđenjem, ostavlja dojam ljubaznog i dobronamjernog čovjeka, i ja sam ga spomenuo samo zato što ste vi od mene posebno zahtijevali da vam što točnije opišem sve osobe iz naše okoline.
Trenutno se bavi nekim čudnim poslom. On je amater astronom i ima odličan daJekozor, pa po cijeli dan leži s njim na krovu svoje kuće i promatra močvaru u nadi da će otkriti odbjegla robijaša. Kad bi se ograničio samo na to bilo bi dobro, ali ljudi pričaju kako namjerava povesti parnicu protiv doktora Mortimera koji je iskopao jednu neolitičku lubanju u Long Downu i to zato što je pritom, priča Frankland, bez dozvole najbližeg srodnika otvorio grob! Frankland tako unosi malo promjene i nešto veselja u naš jednolični život, a to nam je zaista potrebno.
A sad, kad sam vam ispričao sve što znam o odbjeglom robijašu, o Stapletonovima, o Mortimeru i Franklandu iz Lafter Halla, na kraju svojeg izvještaja javit ću vam najvažnije novosti – nešto više o Barrymoreu, a posebno o neobičnom događaju koji se odigrao prošle noći.
Najprije još nešto o onom brzojavu koji ste bili poslali iz Londona, kako biste mogli utvrditi je li Barrymore bio zaista ovdje ili nije. Kao što sam vam već javio, iskaz poštara pokazuje da vaša mjera opreza nije uspjela, jer se nikako ne može dobiti dovoljno dokaza ni za jednu, ni za drugu pretpostavku. Rekao sam sir Henryju kako stvar stoji, a on je postupio otvoreno i praedno, pa je odmah pozvao Barrymorea i zapitao ga je li primio telegram. Nadstojnik je na to pitanje odgovorio potvrdno.
Je li dječak predao telegram vama osobno? – upita ga onda mladi barun.
Barrymore se malo iznenadi, razmisli trenutak, pa zatim reče:
Ne, ja sam tada bio u potkrovlju, donijela mi ga je gore supruga.
Jeste li sami odgovorili?
Nisam, rekao sam supruzi što treba odgovoriti, i ona je sišla to i napisati.
Uvečer se Barrymore vratio na tu temu, premda ga nitko ništa nije pitao.
Ne mogu razumjeti – reče – s kakvom ste mi namjerom jutros postavili ona pitanja, sir Henry. Nadam se da nisam izgubio vaše povjerenje.
Sir Henry ga umiri i dade mu nešto od svojih starih stvari. Odijela koja je bio naručio u Londonu bila su već stigla.
Zanima me gospoda Barrymore. To je jednostavna i ograničena žena, ali časna i sklona puritanizmu. Ne može se lako raznježiti. Ipak, prve sam je noći ovdje čuo kako plače, to sam vam već javio, a otada sam na njezinom licu više puta opazio tragove suza. Neka duboka bol mori njezino srce. Ponekad se pitam ne muči li je možda savjet neke krivnje, a ponekad opet sumnjam u to da je Barrymore tiranin u kući. U početku sam imao osjećaj da ima neobičan i sumnjičav karakter, a ono što sam prošle noći doživio daje toj sumnji jasniji smjer, iako će se vama to možda činiti beznačajno.
Kao što znate, ne spavam čvrsto, a otkada sam u ovoj kući na straži, san mi je lakši no ikada. Noćas – bilo je to oko dva sata ujutro – probudio me šum pritajenih koraka u hodniku. Ustao sam i otvorio vrata. Kroz hodnik se provlačila duga, crna sijena. Bio je to neki čovjek sa svijećom u ruci koji se bio oprezno nekamo uputio. Bio je u košulji i hlačama, bosonog. Mada sam mu mogao vidjeti samo siluetu, odmah sam, po stasu, prepoznao Barrymorea. Kretao se vrlo lagano, neprestano se osvrtao, a njegovo je vladanje odavalo da nešto krije.
Kao što sam vam već napisao, hodnik je prekinut okruglim balkonom koji se diže iznad velikog predvorja, pa se opet nastavlja. Pričekao sam da Barrymore nestane, a onda sam pošao za njim. Kad sam prešao preko balkona, on se nalazio na drugoj strani hodnika i već je ušao, vidjelo se po svjetlu koje je dopiralo kroz otvorena vrata, u jednu od soba. Kako su sve prostorije prazne, bez namještaja, njegovo vladanje mi se učinilo još zagonetnijim. Svjetlo nije treperilo pa sam po tome zaključio da Barrymore stoji. Krenuo sam za njim što sam tiše mogao i provirio kroz odškrinuta vrata u sobu.
Barrymore je stajao na prozoru i držao svijeću na prozorskoj dasci. Bio je upola okrenut prema meni, pa sam opazio da mu je lice ozbiljno i ukočeno: zurio je u mrak iznad močvare. Čekao je nekoliko trenutaka, a onda je duboko uzdahnuo i ugasio svijeću. Odmah sam pošao u svoju sobu, a nekoliko trenutka poslije prošli su opet ti pritajeni koraci pokraj mojih vrata.
Poslije dužeg vremena, kad sam već bio zadrijemao, začuo sam kako se u jednoj bravi okreće ključ, ali nisam mogao utvrditi odakle taj zvuk dopire.
Ne znam što to znači, ali sigurno je da se u kući događa nešto tajanstveno. Prije ili poslije otkrit ćemo o čemu je riječ. Neću vam dosađivati teorijama jer ste me molili da vam javljam samo činjenice. Jutros sam dugo razgovarao sa sir Henryjem, pa smo, na osnovu onoga što sam prošle noći zapazio, ugovorili pravu ratnu akciju. Danas vam o tome neću ništa pisati, zato da moj idući izvještaj ne bude manje zanimljiv.

Poglavlje IX:
Drugi izvještaj doktora Watsona

Ako sam vam prvih dana morao slati samo oskudne izvještaje o svojoj aktivnosti, morate priznati da sad nadoknađujem sve što sam propustio, jer događaji naprosto lete jedan za drugim. Vrhunac mog prošlog izvještaja bio je kad opisujem kako sam iznenadio Barrymorea kraj prozora. Danas opet imam punu vreću novosti koje, mislim, neće biti manje zanimljive. Događaji teku nepredviđeno. Svi odnosi postali su u posljednjih 48 sati donekle jasniji, ali i mnogo zamršeniji. Ja ću vam sve reći, pa ćete o svemu moći sami prosuditi.
Prije nego što sam slijedećeg dana pošao na doručak, krenuo sam hodnikom i ispitao sobu u koju je te noći bio ušao Barrymore. Prozor na istočnom zidu, uz koji je on stajao i s najvećom pažnjom gledao u noć, razlikuje se, kao što sam odmah opazio, od ostalih prozora na zgradi, jednom osobinom: odatle se pruža najbolji vidik na močvaru. Kroz njegov otvor ona se vidi između dva drveta sasvim jasno, a s ostalih prozora mogu se razabrati samo njezini udaljeni dijelovi, i to, slabo i nejasno. Kako je samo jedan prozor, kao što rekoh, tako smješten, nameće se zaključak da je Barrymore u močvari nekoga ili nešto tražio. Noć je bila vrlo mračna i zato mogu jedva pretpostaviti da se nadao kako će moći nekoga vidjeti u mraku. Pomislio sam da je možda posrijedi neka ljubav. To bi moglo objasniti njegovo prikradanje, a u isto vrijeme i utučenost njegove supruge. Svojom naočitošću taj je čovjek mogao dirnuti u srce neku seljančicu. Otvaranje vrata koje sam čuo kad sam se vratio u sobu moglo se objasniti njegovim izlaskom na tajni sastanak. Tim sam mislima bio jutros zaokupljen, pa vam ih želim reći, mada su događaji pokazali da one nisu odgovarale stvarnosti.
Međutim, nijedno me objašnjenje te Barrymoreove noćne šetnje nije moglo zadovoljiti, pa sam osjetio da bi mi savjest bila opterećena suviše teškom odgovornošću kad bih tu zagonetku zadržao za sebe sve dok ne našem nekakvo rješenje. Zato sam poslije doručka potražio mladog baruna u njegovoj radnoj sobi i rekao mu sve što sam te noći vidio. On se iznenadio manje nego što sam očekivao.
Znao sam već – reče mi – da Barrymore noću šeće po kući i trebao sam s njim razgovarati o tome. Dva ili tri puta, baš u doba koje ste vi spomenuli, čuo sam njegove korake u hodniku.
Možda on svake noći odlazi do onog prozora?
Možda. Ako je tako, mogli bismo ga krišom slijediti i vidjeti zašto to čini. Volio bih znati što bi sada učinio vaš prijatelj Holmes da je ovdje.
Svakako, isto to što ste vi sad predložili – odgovorih. – Krenuo bi za Barrymoreom da svojim očima vidi što on to radi.
Onda ćemo ga zajedno slijediti.
Ali on će nas sigurno čuti.
Malo je nagluh. Ali, bez obzira na to, moramo vidjeti što on to radi. Noćas ćemo ostati u mojoj sobi i čekati dok ne naiđe. – Sir Henry je zadovoljno trljao ruke. Očito se veselio ovoj pustolovini, koja je unosila promjenu u njegov tako miran život u ovom kraju.
Mladi barun odmah je stupio u vezi s arhitektom koji je pravio planove za sir Charlesa, a zatim i s jednim londonskim poduzetnikom. Možemo se, dakle, nadati da će tu brzo doći do velikih promjena. Već su ovamo došli trgovci namještajem i soboslikari iz Plymouta, pa se po svemu može vidjeti da naš prijatelj ima velike planove i da neće štedjeti ni novca ni truda kako bi obnovio stari sjaj svoje obitelji. Kad kuća bude popravljena i namještena, bit će potrebna još samo žena koja će je održavati u savršenom redu. Medu nama, po nekim se jasnim znacima može zaključiti da je ta žena već pronađena, samo se treba odazvati pozivu sir Henryja, jer sam rijetko kad vidio čovjeka toliko zaljubljena kao što je sir Henry zaljubljen u našu lijepu susjedu, gospođicu Stapleton. Ali ta se ljubav ne razvija tako glatko kao što se moglo očekivati. Danas je, na primjer, naš prijatelj bio toliko potresen jednim nenadanim događajem da je poslije toga ostao u velikoj nedoumici i bio neobično neraspoložen.
Poslije razgovora o Barrymoreu, sir Henry uze šešir i spremi se izaći. Ja, razumije se, učinih isto to.
Što, zar ćete i vi izići, Watsone? – upita me, gledajući me neobično.
Zavisi od toga jeste li se uputili prema močvari – odgovorih.
Da, idem tamo.
E, pa, vi znate kakve upute imam. Žao mi je što vam smetam, ali i sami ste čuli kako je Holmes odlučno zahtijevao da vas ne ostavljam sama, a naročito da vas ne puštam da sami idete prema močvari.
Sir Henry mi s prijateljskim osmijehom spusti ruku na rame:
Dragi prijatelju – reče – iako je Holmes mudar nije predvidio neke stvari koje su se dogodile za vrijeme mog boravka ovom kraju. Vi me razumijete. Nadam se da mi ne namjeravate kvariti zadovoljstvo. Moram ići sam.
To me je dovelo u neugodan položaj. Nisam znao ni što da mu odgovorim, ni što da učinim, a prije nego što sam išta odlučio, on je uzeo štap iz kuta i izišao.
Međutim, kad sam o tome dobro razmislio, počeo sam se optuživati što ga ipak nisam pratio. Kako bih vam mogao izići pred oči, pomislio sam, kad bih vam morao priznati da se nesreća dogodila zato što nisam poštovao vaša naređenja. Mogu vam samo reći da sam pri toj pomisli pocrvenio. Tada mi pade na pamet kako još nije kasno da ga stignem, i zato sam se bez oklijevanja uputio prema Merripits Houseu.
Žurio sam cestom što sam više mogao, ali sir Henryja nisam više vidio sve dok nisam došao do mjesta gdje se odvaja pješačka staza koja vodi prema močvari. Strahujući da nisam možda na krivom putu, popeo sam se na onaj brežuljak na kojem je kamenolom, odakle se nadaleko širi pogled. I zaista, preda mnom se u daljini pojavi sir Henry. Išao je onom stazom kroz močvaru, otprilike pola kilometara daleko od mene, u društvu dame koja je mogla biti samo gospođica Stapleton. Bilo je očito da među njima postoji neki sporazum; vjerojatno su se dogovorili tako. Udubljeni u razgovor odmicali su polako stazom. Ona je često, brzo i kratko, odmahivala rukom, kao da u govoru nešto ističe, a on ju je slušao s velikom pažnjom i samo je nekoliko puta energično zanijekao glavom. Skriven iza stijene, promatrao sam ih pažljivo i nisam jednostavno znao što učiniti. Poći za njima i umiješati se u njihov povjerljiv razgovor, bila bi to uvredljiva neljubaznost, a dužnost mi je, međutim, jasno naređivala da ga ni za trenutak ne napustim. Uhoditi prijatelja zbilja je bijedan zadatak. Nisam našao drugo rješenje
nego promatrati ih sa svojeg brežuljka i zatim mu sve priznati i time olakšati svoju savjest. Da se slučajno nađe u kakvoj opasnosti, ja bih, razumije se bio odveć daleko od njega da mu pomognem. I sami ćete priznati da sam bio u teškom položaju i da nisam mogao postupiti drugačije.
Naš prijatelj, sir Henry, i njegova dama zastali su i zacijelo su u razgovoru zaboravili da postoji i ostali svijet. Odjednom opazih da nisam jedini svjedok njihova sastanka. Nešto zeleno zaleprša u zraku, a kad sam bolje pogledao vidio sam da je ta zelena stvar pričvršćena o štap koji je nosio čovjek koji se brzo kretao preko močvare. Bio je to Stapleton sa svojom mrežom za leptire.
Nalazio se puno bliže mladom paru nego ja, pa se lijepo vidjelo kako ide ravno prema njima. U tom je trenutku sir Henry odjednom privukao mladu damu k sebi. Njegova je ruka zagrli, ali mi se učinilo da se ona pokušava, okrenuvši lice, odmaknuti od njega. On približi svoje lice njezinom, a ona podigne ruku kao da negoduje. Odmah zatim vidjeh kako se razdvajaju i brzo okreću. Uznemirio ih je Stapleton. Dok je trčao, njegova je mreža za leptire smiješno je lepršala za njim. Vidjeh ga kako gestikulira i gotovo poskakuje od ljutnje. Nisam mogao objasniti taj događaj. Činilo se da Stapleton nešto žestoko predbacuje sir Henryju. Ovaj mu je, vjerojatno, nešto objašnjavao, a onda se i sam naljutio, jer ga onaj drugi nije ni slušao. Dama se nije micala i ponosno je šutjela.
Najzad se Stapleton okrenuo i zapovjedničkim pokretom ruke dao znak sestri da krene s njim. Ona pogleda još jednom neodlučno sir Henryja, pa onda pode s bratom. Po ljutitim prirodnjakovim kretnjama zaključio sam da nije zadovoljan ponašanjem svoje sestre. Mladi barun je čitavu minutu gledao za njima, a zatim se, oborene glave, vratio putem kojim je i bio došao. Vidjelo se da je utučen.
Kao što sam već rekao, nije mi bilo jasno što što to znači, ali sam se posramio što sam kao nepoželjan svjedok prisustvovao tom prizoru. Požurih niz brežuljak i nađoh se dolje s mladim barunom. Lice mu je bilo crveno od ljutnje, a obrve natmurene, kao da ne zna na što bi se odlučio.
Zdravo Watsone – uzviknu kad me primijeti. Koji vas je vjetar ovamo donio? Nećete mi valjda reći da ste ipak pošli za mnom?
Izjavih mu otvoreno da nisam mogao ostati kod kuće i zato sam ga pratio i bio svjedok onog događaja. Najprije me je oštro pogledao, ali je moja iskrenost odmah razoružala njegov gnjev, pa je prasnuo u smijeh u kojem je, doduše, bilo i prizvuka tuge.
Mislio sam – reče – da se u ovoj pustinji čovjek može nesmetano sastati s djevojkom, a kad tamo, k vragu, kao da se cijelo susjedstvo diglo na noge da vidi kako izjavljujem ljubav. Odakle ste gledali, doktore?
Odande, s onog brežuljka.
Stajali ste, dakle, u posljednjem redu. Njezin brat je, međutim, ugrabio mjesto u prvom, gotovo pred samom scenom. Jeste li vidjeli kako je naletio na nas?
Vidio sam.
Je li vam se ikad učinilo da je njezin brat lud?
Ne bih to mogao reći.
Ni ja. Smatrao sam ga do danas potpuno normalnim, ali, vjerujete mi, ili meni ili njemu treba navući luđačku košulju. Kako stoji stvar sa mnom, što mislite? Vi ste sa mnom proveli nekoliko sedmica, Watsone. Recite mi, dakle, otvoreno: ima li u meni nešto po čemu bi se moglo zaključiti da ne mogu biti dobar suprug ženi koju volim?
To nipošto ne bih mogao reći.
Mojemu društvenom položaju ne može se naći zamjerka, prema tome, ja mu jednostavno nisam simpatičan. Što može imati protiv mene? Koliko znam, cijeloga života nisam učinio nikome ništa nažao. Pa, ipak mi on ne dopušta da dodirnem ni vrhove njezinih prstiju.
Je li to rekao?
To, i još mnogo više. Znate, Watsone, ja sam djevojku upoznao tek prije nekoliko tjedana, ali sam od prvog trenutka osjećao da je stvorena za mene, a i ona je bila sretna kad se sastala sa mnom, u to se mogu zakleti. Oko žene kaže više od riječi. Ali Stapleton nas nije nikada
ostavljao same. Danas nam se prvi put pružila mogućnost da izmijenimo nekoliko riječi, u četiri oka. I ona se veselila što će se naći sa mnom. Međutim, kad smo se susreli, nije htjela ni čuti da joj govorim, a još manje da sama govori o ljubavi. Ja sam joj tek bio počeo govoriti koliko je volim, ali odmah me je prekinula. Često se vraćala na to kako je ovaj kraj opasan i kako bi ona bila najsretnija kad bih odmah napustio to mjesto. Odgovorio sam joj da mi se, otkad nju znam, nimalo ne žuri da odem odavde i da, ako ona zaista želi da odem, nema drugog načina nego da pođe sa mnom. Otvoreno sam joj se ponudio za supruga, ali tada je, prije nego što je stigla odgovoriti, naišao njezin brat i skočio na nas kao luđak. Bio je blijed kao krpa, njegove svjetloplave oči sijevale su od ljutnje. Pitao me je što tražim od dame na takvom mjestu i kako se usuđujem nametati se, i mislim li možda da, kao barun, mogu činiti što me je volja? Da nije njezn brat, bio bih mu odgovorio kako je i zaslužio. Ovako sam se zadovoljio time što sam mu rekao da imam prema njegovoj sestri poštene namjene i da se nadam kako će mi ona ukazati čast da postane moja supruga. Međutim, to, čini se, nimalo nije popravilo situaciju. Onda sam i ja izgubio strpljenje, pa sam mu odgovorio oštrije nego što sam smio u njezinoj prisutnosti. Napokon je, kao što ste vidjeli, on otišao s njom, a ja sam ostao preneražen. Objasnite mi, zaboga, što sve to znači i bit ću vam vječno zahvalan.
Pokušao sam na neki način riješiti tu zagonetku, ali sam i sam bio zbunjen. Plemićka titula našeg prijatelja, njegovo imanje, njegove godine, karakter i vanjština – sve je to išlo njemu u prilog, pa zaista nisam znao što bi moglo biti protiv njega, ako se izuzme ono mračno prokletstvo što progoni njegovu obitelj. Čovjek se morao zaprepastiti pred činjenicom što su njegovu prosidbu tako oštro odbili, što se djevojka nije pitala za mišljenje i što se ona, uz to, sama tome pokorila, bez ijedne riječi.
Dok smo još tražili objašnjenje, pretekao nas je njezin brat koji je tog istog poslijepodneva došao u Baskerville Hall. Želio se ispričati zbog svoje neodgojenosti, i dugačak razgovor sa sir Henryjem u četiri oka, u njegovoj radnoj sobi, svršio se time što se sve opet izgladilo i što smo, u znak pomirenja, pozvani da u petak ručamo u Merripits Houseu.
Ne mogu tvrditi da on nije lud – reče mi sir Henry. – Ne mogu zaboraviti izraz njegovih očiju kad je jutros nasrnuo na mene, ali moram priznati da se nitko ne bi mogao bolje ispričati od njega.
Ja sam Henryja upitao je li mu Stapleton nekako objasnio svoje vladanje, a Henry mi je onda nastavio objašnjavati kako je došlo do sukoba između Stapletona i njega. Stapleton mu je rekao da mu je sestra sve što ima u životu, a Henry mu je onda odgovorio da ga potpuno shvaća i da mu je drago što cijeni sestru. Uvijek su bili zajedno, a on je živio usamljen i nije imao drugog društva osim nje – nastavio se Stapleton ispričavati sir Henryju – pa mu je pomisao da je sad izgubi strašna. Nije opazio da se između sir Henryja i djevojke javlja prisnija veza, a kad je to vidio i kad mu je postalo jasno da će mu sir Henry oduzeti sestru, to ga je toliko pogodilo da određeno vrijeme nije znao ni što govori ni što radi. Bilo mu je žao što je došlo do te neugodne upadice i priznao je da je ludo i sebično od njega zamišljati da će tako lijepu djevojku kao što je njegova sestra moći cijeloga života zadržati pored sebe. Ali, kad ga ona već mora napustiti, bilo bi mu draže da joj suprug bude susjed kao što je Henry, a ne netko drugi. U svakom slučaju, to bi bio za njega težak udarac, pa mu je potrebno neko vrijeme da se na to privikne. Spreman je odreći se svakog otpora, ako mu Henry obeća da tri mjeseca neće žuriti s vjenčanjem i da će se za to vrijeme zadovoljiti time što će njegovoj sestri iskazivati samo prijateljstvo, ne tražeći njezinu ljubav. To mu je Henry obećao i tako je to, zasad, riješeno.
Tako je, dakle, objašnjena jedna od malih tajni! I to nešto vrijedi kad u ovom blatu po kojemu se krećemo naiđemo bar na jednom mjestu na čvrsto tlo. Sad znamo zašto Stapleton tako poprijeko gleda na prosca svoje sestre, premda je prosac divan čovjek.
A sad prelazim na drugu nit koju sam bio izdvojio iz zamršenog klupka tajni: na noćne jecaje i tragove suza na licu gospođe Barrymore i na nadstojnikove skrivene noćne šetnje od njegove sobe do prozora, na zapadnoj strani kuće. Čestitajte mi na sreći koju sam pri tom imao, dragi moj Holmes, i recite mi da vas, kao izaslanik, nisam razočarao, pa da ne žalite što ste me poslali ovamo. Sve te mračne tajne objašnjene su u jednoj jedinoj noći.
Kažem "jednoj jedinoj noći", ali bile su nam za to potrebne dvije noći, jer nam je prvi put cijela muka bila uzaludna. Sjedio sam sa sir Henryjem do tri sata ujutro u njegovoj sobi, ali se niotkuda nije čuo glas. Jedino je na stepenicama otkucavao sat. Bila je to tužna noć, provedena na straži, pa smo na kraju obojica zaspali u naslonjačima. Na sreću, neuspjeh nas nije obeshrabrio već smo odlučili pokušati još jedanput. Sutradan uvečer opet smo uvrnuli fitilj svoje lampe i sjedili u potpunoj tišini, pušeći cigare. Sati su prolazili nevjerojatno sporo. Ipak nam je neka vrsta strpljive radoznalosti pomogla da izdržimo, imali smo osjećaj da smo lovci koji vrebaju pokraj klopke u koju treba upasti neka divlja zvijer.
Sat je otkucao jedan u noći, zatim i dva, već smo, izgubivši gotovo svaku vjeru u uspjeh, htjeli dići ruke od svega, kad smo se odjednom obojica u isti čas podigli iz svojih naslonjača.
Bili smo se pretvorili u uho. Iz hodnika je dopirao prigušen šum koraka.
Čuli smo kako se čovjek sasvim tiho prikradao sve dok taj šum nije nestao u daljini. Mladi barun je otvorio onda polagano vrata, i mi smo krenuli za čovjekom. Naš se čovjek već okrenuo prema hodniku, koji se pred nama prostirao u potpunom mraku. Krenuli smo tiho hodnikom prema drugom krilu. U posljednjem času spazismo dugu priliku, sa crnom bradom kako se na vršcima prstiju prikrada kroz hodnik. Prilika uđe, zatim, na ona ista vrata kroz koja je ušao prošli put, i u tamnom hodniku pri svjetlu svijeće ocrta se četvrtasti otvor. Pipajući pažljivo, krenuli smo i mi prema tom mjestu. Svaku smo dasku najprije ispipavali nogom, a tek je zatim opteretili svojom težinom. Zbog opreza smo bili izuli cipele još prije, ali su pod našim nogama stare daske ipak pucketale i škripale. Činilo nam se u trenucima da on čuje kako mu se približavamo. Ali taj je čovjek, na sreću, zaista nagluh, a osim toga, misli su mu bile zauzete nečim drugim. Kad smo napokon stigli do vrata i pogledali u sobu, vidjeli smo ga kako stoji uz prozor, sa svijećom u ruci, a lice, s izrazom najdublje pažnje, pritišće o okno. Bio je u istom položaju u kojem sam ga bio iznenadio prije dvije noći.
Nismo prije bili izgradili određen plan, ali prirodi mladog baruna odgovara da uvijek ide najkraćim putem. On uđe u sobu, a Barrymore, kriknuvši oštro i prigušeno, odskočio od prozora, zastavši i dršćući, sav
blijed, pred nama. Crne su mu oči blistale na blijedom licu poput kakve maske, i pune užasa i iznenađenja, gledale u sir Henryja i mene.
Što radite ovdje, Barrymore?
Ništa, gospodine.
Bio je toliko uzbuđen da nije mogao govoriti. Toliko je dahtao da je sjena svijeće naprosto skakala po zidu.
Došao sam ovamo zbog prozora, gospodine. Obilazim ih noću sve da vidim jesu li dobro zatvoreni.
Na drugom katu?
Da, gospodine, ja pregledavam sve prozore.
Slušajte, Barrymore – reče mu sir Henry ozbiljno. – Mi smo odlučili doznati istinu od vas. Uskratit ćete sebi puno neugodnosti, ako je budete odmah rekli umjesto da okolišate. Govorite, dakle! Ne lažite! Što ste tražili na prozoru?
Čovjek nas je gledao s bespomoćnim izrazom na licu i kršio ruke očajavajući.
Nikakvo zlo nisam učinio, gospodine. Držao sam samo svijeću na prozoru.
A zašto ste je držali?
Ne pitajte me za to, sir Henry, molim vas, ne pitajte me! Dajem vam riječ da to nije moja tajna, pa je stoga ne mogu reći. Da se to tiče samo mene, ne bih vam je ni pokušao zatajiti.
Odjednom mi pade na pamet jedna misao, i ja digoh svijeću s prozorske daske na koju ju je Barrymore bio ostavio.
Svijeću je sigurno držao na prozoru kao znak – pomislih. –Vidjet ćemo hoće li stići neki odgovor.
Držao sam svijeću isto onako kao što ju je on dotad držao i gledao u noćnu tamu. Nejasno sam nazirao krošnje drveća u vrtu, a iza njih svjetliju površinu močvare, jer se mjesec bio sakrio iza oblaka. Onda odjednom pobjedonosno uzviknuh, jer jedna točkica, sitna kao vrh iglice, raspori o crni veo mraka i zažari se, ostajući na istom mjestu u crnom četverokutu prozora.
Eto! – uzviknuh.
Ne, ne, gospodine, to nije ništa, zaista nije ništa – upade mi nadstojnik u riječ. – Uvjeravam vas, gospodine...
Pomičite svjetlom amo–tamo, Watsone! – narediti mi mladi barun. – Vidite, drugo svjetlo se također kreće. A sada, huljo, hoćeš li priznati da nekome daješ znak ? Govori! Što je to? Tko je taj tvoj zavjerenik vani i kakva se to zavjera ovdje kuje?
Barrymoreovo lice poprimi odjednom prkosan izraz.
To je moja briga – reče – a ne vaša. Ništa neću reći!
Onda napustite odmah moju službu!
Razumijem, gospodine. Kad je tako, otići ću.
Sramotno ćete napustiti moju kuću! Grom i pakao, trebalo bi vas biti sram ! Vaša obitelj već stotinu godina živi s mojom pod ovim krovom, a ja vas zatečem ovdje u nekoj mračnoj zavjeri protiv mene!
Ne, gospodine ne! Ne protiv vas!
Ženski glas izreče te riječi. Kad smo se okrenuli, vidjeli smo kako na vratima stoji gospođa Barrymore, još bljeđa i zbunjenija od svog supruga. Njezin nespretnilik, u marami i doljnjoj suknji, učinio se gotovo smiješnim, no izraz užasnog straha na njezinu licu govorio je drugo.
_ Moramo ići, Eliza! Tako se, eto, sve svršilo! Možeš spremiti naše stvari! – reče joj suprug.
Oh, Johne, Johne, zar sam te dotle dovela? To je moja krivnja, sir Henry, samo moja. On je to sve činio samo meni za ljubav, samo zato što sam ga ja za to molila.
Pa, govorite onda! Što to sve treba da znači?
Moj nesretni brat luta gladan i žedan po močvari. Nismo ga mogli pustiti da skapava od gladi pred našim vratima. Svjetlo je znak za njega da smo mu pripremili hranu, a ono svjetlo u noći označava kuda ćemo je odnijeti.
Znači da je vaš brat...
Odbjegli zatočenik, da, gospodine... Zločinac Seldou.
Tako je, gospodine – potvrdi Barrymore. – Rekao sam vam da to nije moja tajna i dalje vam nisam mogao ništa reći. Ali sada ste sami čuli i uviđate da to nije bila neka zavjera protiv vas, ako može biti riječi o zavjeri.
To je, dakle, bilo objašnjenje tog noćnog Barrymoreova prikradanja i svijeće na prozoru. Sir Henry i ja gledali smo zbunjeno u ženu. Zar je bilo moguće da ova očito ograničena, ali čestita žena bude od iste krvi i mesa kao taj najozloglašeniji zločinac kojemu nema premca u ovoj zemlji?
Da, gospodine – nastavi ona. – Ja sam se prije zvala Seldou, i to je moj mlađi brat. Razmazili smo ga još dok je bio dječak, i sve smo mu činili po volji, pa je na koncu umislio da je cijeli svijet njegov i da može činiti što ga je volja. Kad je odrastao, dospio je u loše društvo i vrag je zagospodario njime, dok naposljetku nije slomio srce mojoj majci i ukaljao naše ime. Tonuo je sve dublje i dublje, iz zločina u zločin, i samo ga je milost božja spasila od vješala. Ali za mene je on, gospodine, još onaj dječak kovrčave kose, kojega sam, kao starija sestra, čuvala i s kojim sam se igrala. Zato je i pobjegao s robije, gospodine. Znao je da sam ovdje i da ću mu pomoći. A kad se jedne noći gladan i iscrpljen dovukao do naših vrata, bježeći od gonitelja, koji su mu bili za petama
što smo mogli učiniti? Pustili smo ga unutra, dali mu hrane i njegovali ga. Tada ste vi došli ovamo, gospodine, i moj brat je pomislio da će biti sigurniji vani u močvari, dok se ne stiša prva buka i ne prođe potjera. Zato se krio vani. Ali, morali smo se svake druge noći uvjeriti je li još ovdje, pa smo zato stavljali svijeću na prozor, i kad bi on odgovorio na taj znak, moj suprug je iznosio kruh i meso. Svakoga smo se dana nadali da će otići, ali dok je ovdje, nismo ga mogli ostaviti bez pomoći. Sve je to istina, a vi ćete uvidjeti da se – ako već nekoga treba koriti – mojem suprugu ne može ništa predbaciti, nego samo meni, jer je sve to činio zbog mene.
Žena je govorila tako ozbiljno da smo joj morali povjerovati.
Je li to istina, Barrymore?
Da, sir Henry! Od prve do posljednje riječi!
Onda vas ne mogu optuživati što ste pomagali vlastitoj supruzi. Zaboravite što sam vam rekao. Vratite se sa svojom suprugom u svoju sobu. Sutra ćemo razgovarati.
Kad su se udaljili, pogledali smo opet kroz prozor. Sir Henry ga otvori, i hladan nas je noćni vjetar ošinuo po licu. U mračnoj se dolini još blistala žuta točkica svjetla.
Čudim se kako se usuđuje to raditi! – uzviknu «VHenry.
Možda je svjetlo tako postavljeno da se vidi samo odavde.
Vrlo vjerojatno. Koliko je, po vašem mišljenju, udaljeno odavde?
Čini se da je kod Cleft Tora.
Dakle, jednu ili dvije milje odavde.
Jedva toliko.
U svakom slučaju, ne može biti daleko jer je Barrymore morao nositi hranu. Tamo vani, taj zlikovac čeka kraj svijeće. Kvragu, Watsone, izići ću i uhvatiti ga.
I meni je to isto palo na pamet. Barrymoreovi nam nisu bili rekli da to učinimo. Tajna im je silom izvučena. Taj je čovjek bio opasan za društvo. Bio je to nemilosrdan zlikovac koji nije zasluživao ni milost ni opraštanje. Učinit ćemo zato svoju dužnost, pomislili smo, ako ga vratimo onamo gdje ne može štetiti ljudima. Ako toga okrutnog zločinca ispustimo iz ruku, stradat će nevini ljudi. Naši susjedi Stapletonovi, na primjer, bili su svake noći u opasnosti da ih napadne. Možda je upravo ova posljednja misao i navela sir Henryja na ovu pustolovinu.
Poći ću s vama – rekoh.
Uzmite onda svoj revolver i navucite cipele. Što prije pođemo, to bolje. Inače će ova hulja možda ugasiti svjetlo i otići.
Nije prošlo ni pet minuta, a mi smo bili već vani. Brzo smo prošli kroz mračni vrt. Noćni vjetar jednolično je zavijao, a lišće šuštalo. Zrak je bio pun magle. S vremena na vrijeme javljao se mjesec, ali su nebo pokrivali brzi oblaci i upravo u trenutku kad smo već bili blizu močvare, počela je sipiti kiša.
Jeste li naoružani? – zapitah.
Imam štap s olovnom drškom.
Moramo ga što prije napasti. Iznenadit ćemo tog opasnog zlikovca i onesposobiti ga prije nego što i pomisli na otpor.
Recite, Watsone – reče mladi barun – što bi na to rekao Holmes?
Što je ono rekao o noćnim satima kad caruju sile nečastivog?
U isti čas, kao odgovor na to pitanje, s mračne široke površine močvare odjeknu iznenada ono zlokobno zavijanje koje sam već jednom čuo na rubu velikog Grimpenskog blata. Na krilima vjetra je kroz noćnu tišinu doprlo do nas. Bilo je to dugo, duboko stenjanje, a onda sve jači urlik, pa opet jezivo jecanje koje se polako gubilo. Još jednom, a zatim i treći put, začulo se to zavijanje, koje kao da je ispunjavalo čitav svemir divljim, prijetećim, prodornim kricima. Mladi me barun uhvatio za rukav, a ja, usprkos mraku, vidjeh da mu je lice mrtvački blijedo.
Za ime Boga, što je to, Watsone?
Ne znam. To je glas koji se čuje u močvari. Ja sam ga već jednom čuo.
Glas umuknu, i oko nas zavlada najdublja tišina. Slušali smo napetih živaca, ali ništa se više nije čulo.
Watsone – reče mladi barun – to je bilo zavijanje nekog psa.
Krv mi se sledila u žilama, jer mu je glas bio sasvim tih. Osjećao sam da ga je odjednom obuzeo užas.
Kako ovdje nazivaju taj urlik? – zapita me.
–Tko?
Pa, ljudi u ovom kraju.
Ah, taj je svijet praznovjeran. Što vas briga što ljudi o tome govore?
Govorite, Watsone! Što kažu o tom zavijanju? Okrenuh se. Na to pitanje nisam mogao ne odgovoriti.
Kažu da zavija baskervilski pas.
On uzdahnu. Nekoliko je trenutaka šutio, pa onda izjavio :
Zaista je to bio pas, ali je to zavijanje dolazilo izdaleka. Odande, čini mi se.
Teško se može reći otkuda je dolazilo.
Čulo se sve jače, a potom je oslabilo, kao da ga je vjetar odnio. Zar nije u tom smjeru veliko Grimpensko blato?
Da.
Hm, glas je dolazio odande. Budite iskreni, Watsone! Zar niste i vi uvjereni da je to zavijao pas? Nisam dijete! Možete mi bez straha reći istinu...
Kad sam ga prošli put čuo, bio je sa mnom Stapleton. On kaže da bi to mogao biti glas rijetke ptice.
Ne, ne, to je pas. Bože, zar može biti istinita ta priča? Zar je moguće da i meni prijeti neka tajanstvena, mračna opasnost? Ne vjerujete li valjda i vi u to, Watsone?
Ne, ne vjerujem.
Eto, u Londonu smo se tome mogli smijati, ali je sve drukčije kad stojimo ovdje u tami, blizu močvare, i slušamo kako zavija pas. A moj stric! Pokraj mjesta gdje je ležao nađen je trag nekog divovskog psa. Sve se slaže. Mislim da nisam kukavica, Watsone, ali kad sa čuo onaj glas, učinilo mi se da mi se ledi krv u žilama. Dodirnite mi ruke!
Ruka mu je bila hladna kao led.
Sutra ćete se opet dobro osjećati.
Mislim da će mi to zavijanje još dugo brujati u ušima. Što bi, po vašem mišljenju, trebalo učiniti?
Hoćemo li se vratiti?
Za Boga miloga, neću! Krenuli smo uhvatiti tog zlikovca i uhvatit ćemo ga. Mi smo pojurili za robijašem, a nečastiv je pas, bez sumnju, pojurio za nama. Krenimo! Završit ćemo priču, pa makar svi vragovi iz pakla jurili u ovu močvaru.
Krenuli smo polagano kroz tamu. Oko nas se uzdizao vijenac stjenovitih brežuljaka, a pred nama je, još na istom mjestu, sjala ona žuta točka. Ništa čovjeka ne može toliko prevariti koliko udaljenost neke svjetlosti u tami. Sad je bila daleko, a sad blizu. Napokon smo vidjeli odakle dolazi i bili smo sasvim blizu nje. Svijeća, s koje je kapao vosak, bila je postavljena u procijep stijene, čiji su zidovi sa svih strana štitili plamen od vjetra, i svjetlo se vidjelo samo iz Baskerville Halla. Jedna granitna gromača omogućila nam je da se neopaženo prikrademo. Puzali smo iz tog zaklona i pažljivo gledali u svijetlost. Čudna je bila ta usamljena svijeća koja je gorjela usred močvare. Okolo nije bilo ni znaka života, već samo taj žuti plameni odsjaj svjetla koje je obasjavalo zaklon.
Što ćemo sad? – prošapta sir Henry.
Čekat ćemo ovdje! On mora biti negdje u blizini svoje svijeće.
Vidjet ćemo hoće li se pojaviti pred nama.
Bio sam tek izgovorio te riječi kad ga obojica ugledasmo. Iznad stijene u procijepu, u kojemu je gorjela svijeća, pojavi se kukavno, strašno, odvratno lice, puno brazgotina, unakaženo niskim strastima. Prljavo i obraslo u oštru bradu i zamršenu kosu, nalikovalo je na lice jednoga od onih pretpovijesnih divljaka koji su živjeli po spiljama na obroncima bregova. Svjetlost koja je gorjela ispod njega titrala je u njegovim malim očima, koje su bijesnim pogledom zurile malo udesno malo ulijevo u mrak, kao oči divlje zvijeri koja je čula korak lovca.
Bilo je jasno da je nešto u njemu izazvalo sumnju. Možda je Barrymore davao neki znak, za koji mi, razumije se, nismo znali, a možda je taj čovjek imao i neki drugi razlog da pomisli kako nije sve u redu. Njegovo zločinačko lice jasno je odavalo strah. Svakog trenutka mogao je jednim skokom nestati iz područja dotle je dopirale svjetlo i nestati u mraku. Zato skočih na njega, sir Henry pođe za mnom. U tom trenutku robijaš riknu, opsova glasno i baci o gromaču, koja nam je dotle služila kao zaklon, veliki kamen koji se razbi u komade.
Tad skoči na noge, pa se dade u bjesomučni bijeg, a ja stigoh samo baciti pogled na njegov mali, ali snažan stas. U isti se čas, na sreću, između oblaka pojavio mjesec. Nas dvojica jurnusmo. Uspevši se na vrh brežuljka, vidjeli smo kako robijaš bježi s druge strane niz brijeg,
preskačući hitro, poput divokoze, kamenje koje mu je bilo na putu. Dobar pogodak iz mog revolvera mogao ga je raniti, ali oružje sam uzeo za obranu, a ne zbog pucanja na nenaoružana čovjeka koji bježi.
Obojica smo bili dobri trkači i obojica zdravi i snažni, ali uskoro smo shvatili da ga nećemo sustići. Dugo smo ga na mjesečini gledali kako bježi ispred nas, dok napokon nije, poput sitne točkice, nestao u brzom trku među gromačama, na obronku udaljenog brežuljka. Tražili smo i trčali dok nam nije ponestalo daha, ali razmak između njega i nas postajao je sve veći i veći. Napokon smo napustili gonjenje i sjeli zadihani na dva velika kamena. On se izgubio u daljini.
U taj tren dogodi se nešto neobično i posve neočekivano. Ustali smo s kamenja i odlučili se vratiti kući, jer smo gonjenje, kako je bilo beznadno, potpuno napustili. Desno od nas, nisko na nebu, sjao je mjesec, a šiljati vrh jedne granitne hridi dizao se do doljnjeg dijela srebrnoga mjesečevog koluta. Oštro ocrtanu, crnu poput kipa od slonove kosti, ugledali smo jasno na svijetloj pozadini mjesečinom obasjanu priliku čovjeka koji je stajao na vrhu hridi.
Nemojte misliti, Holmes, da su me oči prevarile! Uvjeravam vas da u životu nikad nisam vidio ništa jasnije i sigurnije. Koliko sam mogao ocijeniti, bio je to lik nekog visokog vitkog čovjeka. Stajao je raširenih nogu, prekrštenih ruku i oborene glave, kao da promatra zamišljeno beskrajnu, pustu močvaru pred njim. Uzbuđena je mašta zamišljala tako zla duha koji caruje nad ovim strašnim mjestom. Nije to bio robijaš. Taj je čovjek stajao daleko od mjesta gdje je nestao Seldou. Osim toga, bio je puno viši. Oteo mi se usklik iznenađenja, i pružih ruku da ga pokažem mladom barunu, ali u isti čas, kad se okrenuh prema sir Henryju, njega više nije bilo. Oštri vrh granitne stijene dizao se pred nama još ispod samog mjeseca, ali onoj nijemoj nepomičnoj prilici nije bilo više traga.
Rado bih bio otišao tamo malo bolje pogledati onu hrid, ali bila je prilično daleko od nas. Živci mladog baruna bili su nakon onog zavijanja prilično rastrojeni, sjetio se mračne povijesti svoje obitelji pa nije bio raspoložen da se upušta u nove pustolovine. Nije ni opazio čovjeka na vrhu hridi i nije osjetio jezu koja je mene bila prožela pri pogledu na tu neobičnu i čudnu figuru.
Nema sumnje da je to bio jedan od stražara koji progone Seldoua!
reče on. – Otkako je taj zlikovac pobjegao, ima ih mnogo oko močvare.
Možda je to objašnjenje i bilo točno, ali volio bih imati za to joj koji dokaz.
Danas namjeravamo obavijestiti činovnike u Princetownu gdje tražiti bjegunca, ali strašno nam je krivo što nismo imali sreće dovesti ga kao zarobljena.
To su pustolovine koje smo doživjeli noćas, dragi moj Holmes. Priznat ćete da sam vas o svemu iscrpno obavijestio. Nema sumnje da vam se štošta od toga što sam vam ispričao neće učiniti posebno zanimljivim, ali ipak mislim daje najbolje zabilježiti sve činjenice bez izuzetaka, a vama prepustiti da birate i zaključite. Nesumnjivo je da napredujemo. Što se tiče Barrymoreovih, čini nam se da smo donekle objasnili njihove postupke, a to je sigurno uvelike razjasnilo situaciju.
Ali, močvara sa svojim tajnama i svojim stanovnicima ostaje i dalje zagonetka, kao što je i bila. Možda ću u slijedećem pismu malo rasvijetliti i tu tamu. Najbolje bi bilo da vi dođete ovamo.

Poglavlje X:
Izvadak iz dnevnika doktora Watsona

Do ovog trenutka moje priče mogao sam prepisivati samo izvještaje koje sam u početku svog rada u Baskerville Hallu slao Sherlocku Holmesu. Ali sada se više ne mogu služiti tim metodama već moram crpiti podatke iz svojih uspomena, pomažući se pri tom i bilješkama koje sam svaki dan unosio u svoj dnevnik. Dat ću vam najprije kratak izvadak iz mog dnevnika, a onda ću odmah preći na događaje koji su se nezaboravno urezali u moje sjećanje. Počet ću od jutra nakon one naše bezuspješne potjere za osuđenikom i drugih neobičnih pojava u tom močvarnom kraju.

Šesnaesti oktobra. Turoban i maglovit dan sa stalnom sitnom kišom. Kuća je obavijena teškim oblacima koji se s vremena na vrijeme razmiču i otvaraju pogled na pust, valovit močvarni kraj. Na obroncima brežuljaka vide se tanke, srebrno–bijele žilice, a granitne gromače u daljini, s vremena na vrijeme, zablistaju kad na njihov mokar kamen padne svjetlo. Tužno je raspoloženje i vani i u kući. Obeshrabren sam i imam osjećaj da nam prijeti neka opasnost ne baš neposredna, ali to strašnija zbog toga što ne znam u čemu je.
A zar nemam razloga za takvo strahovanje? Za nama je niz događaja, i svi, bez izuzetka, navode na mišljenje da u našoj blizini vlada neka tajanstvena sila. Tu je, prije svega, smrt bivšeg vlasnika zamka, događaj koji se u potpunosti uklapa u obiteljsku predaju. Zatim, imam iskaze mnogih seljaka koji su vidjeli nekakvo jezivo stvorenje u močvari. Dva puta sam osobno čuo onaj glas koji podsjeća na zavijanje nekog golemog psa. Nevjerojatno je, čak i nemoguće, da bi taj glas mogao biti natprirodan. Razumije se da nema sablasnog psa koji ostavlja tjelesne tragove nogu i ispunjava zrak svojim lavežom. Neka Stapleton vjeruje tom praznovjerju i neka mu se Mortimer pridružuje, ali, ako ja imam koju dobru osobinu, onda je to trezven i zdrav razum, i ništa me neće navesti na to da povjerujem u takvo što. Kad bih u to povjerovao, spustio bih se do onih jadnih seljaka koji se ne zadovoljavaju čak ni nekim običnim užasnim psom nego ga opisuju
kao životinju kojoj iz čeljusti i očiju izvire pakleni plamen. O takvim maštarijama Holmes ne bi htio čuti, a ja sam ovdje njegov zamjenik. Ali činjenice ostaju; dva puta sam čuo zavijanje psa u močvari. Pretpostavimo da po močvari zaista luta neki golemi pas – time bi se sve dalo objasniti. Ali gdje se krije takav pas, gdje se hrani, odakle je došao, i kako to da ga nitko danju nije vidio? Moram priznati da je prirodno objašnjenje gotovo isto toliko teško prihvatiti kao i natprirodno. No, bez obzira na psa, ostaje činjenica da se i u Londonu u to umiješao neki čovjek; imamo onu ličnost u kolima i ono pismo koje je pozivalo sir Henryja da ostane daleko od močvare. To je pismo, doduše, zaista poslano, ali ono može potjecali, koliko od dobronamjernog čovjeka, toliko i od neprijatelja. Gdje je u ovom trenutku taj prijatelj ili neprijatelj? Je li ostao u Londonu ili nas je dopratio ovamo? Da li je on., da li je on onaj stranac kojega sam vidio na hridini?
Istina, ja sam ga samo letimično pogledao, ali u vezi toga događaja mogu ipak izvesti zaključke. Mogao bih se zakleti da onaj stranac ne spada u krug ljudi koje sam ovdje upoznao, a do sada sam ovdje upoznao puno ljudi. Bio je puno viši od Stapletona, puno vitkiji od Franklanda. Mogao je to biti Barrymore, ali njega smo ostavili kod kuće, pa sam uvjeren da nas nije mogao neprimjetno pratiti. To znači da nas ovdje netko prati, upravo kao što nas je onaj stranac uhodio po Londonu. Za svo to vrijeme nismo ga se oslobodili! Kad bih ga se mogao dočepati, našim bi teškoćama bio kraj. Moram sada upotrijebiti sve svoje snage da postignem taj cilj. Prva mije pomisao bila da kažem srrHenryju svoje planove. Druga, pametnija, dovela me je do odluke da radim sam i da svoje namjere što je moguće manje otkrivam. Sir Henry je šutljiv i rastresen čovjek. Živci su mu neobično oslabili otkad je u močvari čuo ono zavijanje. Neću mu reći ništa što bi moglo povećati njegov strah, ali ću poduzeti što god bude u mojoj moći kako bih postignuo cilj.
Jutros se, poslije doručka, odigrala mala scena. Barrymore je zamolio sir Henryja da mu dopusti da razgovara s njim, i ostali su kratko vrijeme nasamo u njegovoj radnoj sobi. Sjedeći u bilijarskoj sali, čuo sam ih nekoliko puta kako dižu glas, pa sam mogao zamisliti o čemu su govorili! Poslije nekog vremena, mladi barun je otvorio vrata i zamolio me da uđem.
Barrymore smatra kako ima razloga da se požali – reče mi. – Misli da smo, goneći njegova šurjaka, nepošteno postupili jer nam je on svojevoljno i iskreno otkrio tajnu svojeg noćnog obilaska.
Nadstojnik je stajao pred nama blijed, ali potpuno pribran.
Možda sam i suviše oštro govorio, gospodine – reče. – Molim vas da mi oprostite. Bio sam vrlo iznenađen kad sam čuo da su se oba gospodina vratila tek jutros rano i da su gonili Seldona. Jadni čovjek dovoljno je prepatio, pa nije trebalo da ga još netko stavlja na muke.
Da ste nam odmah otkrili tajnu, onda bi to, razumije se, bilo drukčije – odgovori mladi barun. – Ali vi ste nam je otkrili tek ... ili, bolje rečeno, vaša nam ju je supruga otkrila tek kad nije više bilo drugog izlaza.
– Ali, ja nisam mislio da ćete se vi time poslužiti, sir Henry. Na to nisam ni posumnjao !
Taj je čovjek opasan za društvo. Svugdje u ovom kraju ima usamljenih kuća, a on je zločinac koji ne preže ni od čega. Treba samo na trenutak vidjeti njegovo lice, pa da čovjeku to bude jasno. Uzmite, na primjer, kuću gospodina Stapletona. Tu bi samo on mogao braniti svoje sustanare. Ne, čitav je kraj u opasnosti dok god se Seldou ne nađe opet iza rešetaka.
Neće on napasti nijednu kuću, gospodine. Dajem vam časnu riječ. Neće on dirnuti u ovom kraju živa čovjeka. Uvjeravam vas, sir Henry, da će za nekoliko dana biti završene sve pripreme, i moj će šurjak poći u Južnu Ameriku. Tako vam Boga, nemojte ga prijaviti gospodine, nemojte otkriti policiji da je još tu, u ovom močvarnom kraju. Prestali su ga tražiti, i ako bude miran, moći će tu pričekati brod i krenuti u svoje novo prebivalište. Ako ga odate, dovest ćete sigurno i mene i moju suprugu u težak položaj. Molim vas, gospodine, ne prijavljujte ništa policiji–
Što mislite o tome, Watsone? Slegoh ramenima i odgovorih:
Ako ode iz zemlje, mirni porezni obveznici bit će oslobođeni jednog opterećenja.
Ali, ako još nekoga napadne prije nego što otputuje?
Takvu ludost neće nikako učiniti, gospodine. Mi smo ga opskrbili svim stvarima. Ako, ipak, počini kakav zločin, otkrit će ga tu, u močvari.
U pravu ste – reče sir Henry. – Ako je tako, Barrymore ...
O, neka vas Bog blagoslovi, gospodine! Hvala vam od svega srca.
Moja bi jadna supruga svisnula od muke kad bi joj opet uhitili brata.
Čini mi se, Watson, da možemo odgovarati još i za prikrivanje zločinca, ali, poslije svega što smo čuli, nemam srca odati tog čovjeka. Sve je u redu, Barrymore, možete ići.
Barrymore promuca nekoliko riječi zahvalnosti i pođe. Ali, odjednom zastade oklijevajući, vrati se i reče:
Bili ste tako dobri prema nama, gospodine, pa bih vam se želio odužiti koliko mogu. Znam nešto, sir Henry, i bio bih to možda rekao i prije, ali sam za to doznao poslije sudske rasprave i očevida leša sir Charlesa. Dosad nisam nikome ni riječi o tome rekao. Tiče se smrti mog jadnog bivšeg gospodara.
Mladi barun i ja smo skočili istoga trena iz svojih naslonjača.
Znate li možda kako je poginuo?
Ne, gospodine, to ne znam.
Pa, što onda znate?
Znam zašto je u ono doba stajao pokraj malih vrata. Imao je sastanak s jednom ženom.
Što?
Da.
A kako se zvala?
To vam ne mogu reći, ali znam da su u njenom imenu i prezimenu bila početna slova L.L.
Otkud to znate, Barrymore?
Vidite, sir Henry, vaš stric je onoga jutra dobio pismo. Obično je dobivao puno pisama, jer je u ovom kraju bio istaknuta ličnost, a
dobrota njegova srca bila je svima poznata. Zato se svatko kome je nešto trebalo obraćao sir Charlesu. Ali onoga jutra dogodilo se da je stiglo samo jedno pismo, pa mi je upravo zato i palo u oči. Pismo je bilo predano na pošti u Coombe Tracvju, a adresa je bila ispisana ženskom rukom.
Dalje!
Više o tome nisam razmišljao, gospodine, i ne bih se kasnije bio toga sjetio. Međutim, prije nekoliko tjedana moja je supruga pospremala sir Charlesovu radnu sobu – poslije njegove smrti nije u njoj ništa taknuto – pa je u kaminu našla pepeo spaljenog pisma. Najveći dio pisma bio se raspao u komade, ali se jedan dio donjeg kraja jedne stranice bio sačuvao, pa se nekoliko riječi moglo pročitati, jer su se slova isticala na crnoj podlozi. Pomislili smo da je to neki post scriptum. Riječi su glasile: "Molim vas, molim vas kao džentimena, spalite ovo pismo i budite u 22 sata pokraj malih vrata!". Ta je rečenica bila potpisana slovima L.L.
Jeste li sačuvali taj komadić pisma?
Nismo, gospodine. U rukama nam se raspao u pepeo.
Je li sir Charles i prije primao pisma istoga rukopisa ?
Ne znam. Inače nisam obraćao pažnju na njegova pisma. Ne bih ni o ovome, da nije stiglo samo.
A nemate pojma tko je ta L.L?
Ne, gospodine, baš kao ni vi! Ali, pretpostavljam da bismo, kad bismo uspjeli naći tu damu, mogli saznati nešto više o sir Charlesovoj smrti.
Ne razumijem, Barrymore, kako ste mogli kriti od nas tako važnu okolnost.
Pa, sir Henry, mi smo našli pismo upravo onih dana kad smo zbog šurjaka i sami bili veoma zbunjeni. A onda, gospodine, oboje smo voljeli sir Charlesa. Zar je i moglo biti drukčije poslije svega što je za nas učinio? Da smo potegnuli tu stvar, to našem jadnom starom gospodinu ne bi bilo ni od kakve koristi, a kako je riječ o dami, bolje je da čovjek bude obazriv...
Mislite li da bi to moglo naškoditi njegovu dobru glasu?
Pa, mislio sam da u svakom slučaju nikakvo dobro ne može iz toga izići. Ali, vi ste sada bili toliko dobri prema nama, pa, osjećam da ne bi bilo nimalo lijepo kad vam ne bih rekao sve što znam o tome.
Vrlo dobro, Barrymore! Možete ići.
Kad je Barrymore izišao, sir Henry se okrenu prema meni i reče:
No, Watsone, što mislite o ovom novom svjetlu koje pada na tajnu smrti mojegstrica?
Čini mi se da je mrak još gušći nego što je bio.
To je i moje mišljenje. No, kad bismo pronašli tu L.L., sve bi se objasnilo. Što sad treba učiniti po vama ?
Odmah obavijestimo Holmesa o svemu. Za njega će to biti oslonac koji je tako dugo tražio.
Otišao sam odmah u svoju sobu napisati izvještaj o jutarnjem razgovoru. Zacijelo je posljednjih dana bio zatrpan poslom, jer sam iz Baker Streeta dobio samo nekoliko redaka u kojima nije bilo riječi o mojim izvještajima. Čak je i zadatak koji sam trebao obaviti u Baskerville Hallu spomenut samo uzgred. Nema sumnje da je zauzet istragom koju vodi u vezi one ucjene.
Ali novoj okolnosti za koju smo danas saznali morat će pokloniti punu pažnju, a to će oživjeti njegov interes. Volio bih daje i on ovdje.

Sedamnaesti oktobra. Danas je cijelog dana lijevala kiša, šumila u bršljanu na staroj kući i žuborila u žljebovima. Mislio sam na odbjeglog zločinca koji luta bez krova po pustoj i hladnoj močvari. Jadnik! Ma koliko je bio strašan njegov zločin, on je patio, pa se time donekle iskupio. Mislio sam tada i na onoga drugog čovjeka, čije smo lice vidjeli u kolima i čija se prilika pokazala na mjesečini u močvari. Je li i on, ta nevidljiva uhoda, taj čovjek iz mraka, sad na kiši?
Kad se spustila večer, obukao sam kišnu kabanicu i krenuo pun turobnih misli prema močvari, izlažući se hladnoj kiši, koja mi je šibala lice, i vjetru koji mi je svirao oko ušiju. Bog neka se smiluje onima koji
sad idu kroz močvaru, jer se i čvrsta zemlja pretvorila u blato. Stigao sam do one crne hridi na kojoj sam vidio onoga usamljenog čovjeka, popeo se na nju i s visine pogledao turoban krajolik. Na sve strane samo pusta zemlja, kiša koja se slijevala i sivi, tromi oblaci. S lijeve strane, daleko, utonuli u maglu, nazirali se iznad drveća veliki tornjevi Baskerville Halla. Bili su to jedini znaci da tu žive ljudi. Inače, svuda okolo su jedina prebivališta – pretpovijesne kamene kolibe na obroncima bregova. Nigdje ni traga usamljenom čovjeku kojega sam noćas vidio na tom mjestu.
Kad sam krenuo kući, sustigao me doktor Mortimer u svojem jednopregu. Vozio je lošim putem preko utrine, dolazeći s imanja Foulmire. On je pažljiv prema nama. Gotovo da nema dana da se ne pojavi u Baskerville Hallu, te da se ne raspita o našoj istrazi. Zamolio me da se popnem u njegova kola, želio me je odvesti do kuće. Bio je neraspoložen i rastresen, jer mu je pseto bilo pobjeglo u močvaru i nije se više vratilo. Pokušao sam ga utješiti, ali sam neprestano mislio na onog ponija, kojega sam vidio kako nestaje u Grimpenskom blatu, pa sam bio uvjeren da više nikada neće ugledati svog malog prijatelja.
Ah, recite Mortimere – upitan ga, dok smo se vozili izrovanim putem – u ovom kraju sigurno nema čovjeka kojega vi ne poznajete?
Nema, mislim da nema.
Znate li možda neku ženu čije ime i prezime počinje slovima L.L?
On razmisli na čas, a onda odgovori:
Ne znam. Ima nekoliko Cigana i nekoliko nadničara, kojima ne znam točno ime, ali od seljaka i gospode što ih poznajem nitko nema takvo ime i prezime. Nego, čekajte, čekajte malo – produži on nakon kratke stanke. – Postoji Laura Lyons. Eto u njenom su imenu i prezimenu početna slova L.L. Sada ne stanuje ovdje već u Coombe Tracyju.
Tko je ta žena? – upitah ga.
To je kći gospodina Franklanda.
Što, zar starog Franklanda, parničara?
Tako je. Udala se za slikara Lyonsa, koji je dolazio ovamo slikati krajolike. Poslije se ustvrdilo da je to prava bitanga. Napustio ju je. Po
svemu što sam čuo, krivnja možda i nije bila samo na njemu. Njezin otac se nije brinuo za nju. Ona se, znate, udala protiv njegove volje – a možda je imala i drugih razloga...! tako joj je bilo loše i kod oca i kod supruga.
A od čega sad živi?
Čini mi se da joj je stari Frankland dao neku malu svotu. Puno u svakom slučaju nije, jer je i on bio u teškom stanju. Bez obzira na to da li je sama kriva za svoju nesreću ili ne, nismo je mogli gledati kako propada. Razgovarali smo o njezinom položaju, pa su joj razni ljudi u ovom kraju pomagali da dođe do pristojne zarade. Stapleton je za nju nešto učinio, sir Charles također, a i ja sam nešto priložio, pa je nabavila pisaći stroj i sad živi od prijepisa.
On me potom upitao zašto me to zanima. Uspio sam zadovoljiti njegovu radoznalost, a da mu pri tom ne kažem mnogo, jer se nije bilo pametno povjeriti većem broju ljudi. Sutra ujutro poći ću u Coombe Tracy, pa ću pokušati naći tu gospođu Lyons. Kako je na sumnjivu glasu, možda ću uspjeti u razgovoru s njom objasniti mnoge, poprilično tajanstvene događaje. Za sebe mogu reći da sam danas bio lukav kao zmija, jer sam Mortimera, kad me počeo salijetati pitanjima, upitao sasvim uzgred kojem zapravo tipu pripada glava starog Franklanda. Posljedica tog mog pitanja bila je ta da sam cijelim putem morao slušati čitavo predavanje o kraniologiji. Nisam uzalud godinama živio sa Sherlockom Holmesom.
Mogu zabilježiti još jedan događaj koji se u odigrao danas, u turobnom raspoloženju kišnog dana. U razgovoru s Barrymoreom izvukao sam odličnu kartu koja će se pokazati dragocjenom kad dođe vrijeme da je bacim na stol.
Mortimer je ostao kod nas na ručku, i poslije ručka su on i mladi barun kartali. Ja sam otišao u biblioteku i zamolio Barrymorea da mi onamo donese kavu. Iskoristio sam priliku da mu postavim nekoliko pitanja.
Upitao sam ga: – Je li vaš divan rođak otišao ili se još krije u močvari?
Ne znam, gospodine. – Nadam se da je otišao, jer nam je zadao već mnogo muka. Nisam o njemu čuo ništa više otkako sam mu posljednji put odnio hranu, a to je bilo prije tri dana.
Jeste li ga tada vidjeli?
Ne, ali kad sam slijedeći put pošao da mu poneseni hrane, nije je više bilo.
Onda je svakako morao navratiti onamo.
Trebalo bi biti. Ali postoji i druga mogućnost, možda je namirnice uzeo netko drugi.
Htio sam upravo prinijeli šalicu kave usnama, ali u isti čas pogledah Barrymorea.
Netko drugi? Vi znate, dakle, da tamo živi i netko drugi?
Da, gospodine. U močvari se krije još jedan čovjek.
Jeste li ga vidjeli?
Nisam.
Otkada onda znate za njega?
Seldou mi je pričao o njemu. Ima otada tjedan dana, a možda i više. I on se krije, ali, po svemu što sam mogao doznati, nije odbjegli robijaš. To mi se ne sviđa, gospodine doktore, iskreno vam kažem, to mi se nimalo ne sviđa.
Osjetio sam odjednom neobičnu ozbiljnost u Barrymoreovu glasu.
Slušajte, Barrymore! U svemu ovome meni je stalo samo do interesa vašega gospodara. Došao sam ovamo da mu budem od pomoći. Kažite mi iskreno: što vam se ne sviđa?
Barrymore je trenutak oklijevao, kao da žali što se prepustio svojim osjećajima, pa ne može naći prave riječi. Napokon, pokazujući rukom na prozor koji je gledao na močvaru, a o čija je okna udarala kiša uzviknu:
Ne sviđaju mi se svi ti događaji, gospodine! Posrijedi je zločin, sprema se strašna nevolja, u to bih se mogao zakleti. Bio bih zaista sretan kad bih znao da će se sir Henry vratiti u London.
Ali što vas to uznemiruje?
Sjetite se samo smrti sir Charlesa! Sve su okolnosti zbog kojih je došlo do nje vrlo sumnjive, usprkos svim tvrdnjama istražnog suca. Pa, onda ono zavijanje noću u močvari... Nitko živ se iz ovoga kraja ne usuđuje noću prijeći preko močvare, makar mu platili ne znam koliko. A onda taj stranac koji se krije vani, posvuda luta i njuška. Što on traži? Što to znači? Nikakvo dobro ne čeka nikoga tko se zove Baskerville. Bio bih iskreno sretan kad bi sir Henry našao novu poslugu, pa da ja sa svim ovim nemam više nikakve veze.
Ali kako stoji stvar s tim strancem? – upitah ga. – Biste li mi mogli reći štogod o njemu? Što vam je rekao o njemu Seldou? Da li vam je otkrio gdje se taj čovjek krije i zna li se kakav mu je cilj?
Vidio ga je samo jedanput ili dvaput. Radi se o vrlo šutljivom čovjeku, nimalo razgovorljivom. Seldou je najprije mislio da je to policajac, ali je uskoro opazio da taj čovjek ima neke osobite namjere. Kakve, to nije mogao otkriti, ali je uvjeren da je riječ o otmjenom gospodinu.
Ali je li vam rekao gdje živi taj gospodin?
U staroj kući na brežuljku, zapravo u prastaroj kolibi.
A kako nabavlja hranu?
Seldou je opazio da ima dječaka koji se brine o njemu i nabavlja mu sve što mu treba. Vrlo je vjerojatno da mu on to donosi iz Coombe Tracyja.
Lijepo, Barrymore, još ćemo jednom o tome porazgovarati.
Kad je sluga otišao, prišao sam prozoru i kroz okna, zamućena od kiše, pogledao u oblake i drveće koje se savijalo pod jakim vjetrom. Noć je bila neprijatna i u kući, a kako li je tek morala biti vani, u tom močvarnom kraju, u nekoj kamenoj kolibi? Neka strašna mržnja vjerojatno muči čovjeka koji se u ovo godišnje doba krije u takvom skrovištu? Čemu stremi čovjek koji se izlaže tolikim naporima? Zacijelo je riječ o ozbiljnom i važnom cilju. Tamo, u kamenoj kolibi, u tom močvarnom kraju, nalazi se problem koji me tako strašno muči. Kunem se, neće proći ni jedan jedini dan, a ja ću učiniti sve što je u ljudskoj moći da proniknem u tu tajnu.

Poglavlje XI: Čovjek na hridi

Izvadak iz mog dnevnika iznesenog u prošlom poglavlju završava
17. oktobra. Tog su se dana počeli brzo razvijati neobični događaji koji su vodili ka jezivom kraju. Događaji koji su se odigrali slijedećih dana ostali su mi neizbrisivo urezani u pamćenju, tako da se, pričajući o njima, ne moram služiti svojim tadašnjim dnevnikom.
Zato počinjem od slijedećeg dana, kad sam doznao dvije činjenice velika značaja. Prvo, da je gospoda Laura Lyons iz Coombe Tracyja pisala sir Charlesu Baskervilleu i ugovorila sastanak s njim na mjestu i u vrijeme njegove nenadane smrti. Drugo, da se čovjek koji se krije u močvari može naći u kamenim kolibama na obronku brijega. Kad sam sagledao te dvije pojedinosti, učinilo mi se da bi mi samo nedostatak inteligencije ili hrabrosti mogao onemogućiti da osvijetlim tu mračnu zagonetku.
Te večeri nisam mogao reći sir Henryju što sam saznao o gospođi Lynos, jer je Mortimer do kasno u noć ostao s njim za zelenim stolom. Za doručkom mu ipak rekoh svoja otkrića i upitah ga bi li me želio pratiti u Coombe Tracy. On se najprije oduševi time, ali nam se poslije obojici učinilo da ću bolje obaviti posao ako budem išao tamo sam. Lako nam se moglo dogoditi da manje saznamo, ako posjet bude odveć formalan. Zato, premda grižnje savjesti, ostavih sir Henrya i krenuh sam svojim putem.
Kad stigoh u Coombe Tracy, naredih Perkinsu da ispregne konje, pa se raspitah za damu kojoj sam došao u posjet. Bez velike muke, našao sam njezin stan: nalazio se u kući usred mjesta. Služavka me uvela u lijepo namještenu dnevnu sobu. Za pisaćim strojem sjedila je dama. Ugledavši me, ustala se, nasmiješila i ljubazno me pozdravila. Gotovo je u isti čas nestalo s njena lica izraz ljubaznosti kad ugleda u meni nepoznata čovjeka. Opet se sjedne i upita što želim.
Gospođica Lyons se na prvi pogled činila neobično lijepom. Tamna kosa i oči, malo pjegavi obrazi, ali crnka divne puti s rumenilom koje se krije usred cvijeta žute ruže. Prvi osjećaj koji mi je ulila bilo je
divljenje, ali se odmah zatim javila kritika. Lice joj je imalo čudan izraz koji nije privlačio čovjeka: možda su čvrstina pogleda i oštrina usana smetale savršenstvu njezine ljepote. Istina, sve te misli javile su mi se tek kasnije. U prvom trenutku imao sam samo osjećaj da stojim pred vrlo lijepom ženom. Upitala me što želim. Tek mi je to pitanje dalo otkrilo delikatnost moga zadatka.
Imam tu čast – počeh – poznavati vašeg oca.
Bio sam zaista nesretno započeo razgovor, i gospoda mi je to dala do znanja.
Između mog oca i mene – reče – nema nikakve veze. – Ja mu ništa ne dugujem, a njegovi prijatelji nisu i moji prijatelji. Da nije bilo pokojnog sir Charlesa Baskervillea, i da nisam našla još nekoliko dobrih duša, mogla sam umrijeti od gladi – moj se otac ne bi bio pomaknuo.
Ja sam i došao k vama upravo zbog pokojnog sir Charlesa Baskervillea.
Dama se zacrvenila, i pjege na obrazima su postale jasnije.
Što želite saznati o njemu, gospodine? – upita, a prsti joj nervozno zaigraše po pisaćem stroju.
Vi ste ga poznavali? Zar ne?
Kao što sam vam već rekla, njegovoj ljubaznosti dugujem golemu zahvalnost. Zbog njegove sućuti prema mojem nesretnom položaju danas mogu sama zarađivati za svoj kruh.
Jeste li se dopisivali s njime?
Ona me brzo pogleda, a u njezinim se smeđim očima javi odbljesak ljutnje.
Zašto me to pitate?
Želim izbjeći skandal. Bolje je da vas to pitam ovdje nego na nekom drugom mjestu, na kojemu bi cijela stvar krenula drugim putem.
Ona zašuti, a lice joj problijedi. Napokon podigne glavu, i u njenom stavu osjetih lakomislen, izazivački prkos.
Dobro, odgovorit ću! – reče. Pitajte!
Jeste li se dopisivali sa sir Charlesom?
Jesam, u dva pisma zahvalila sam mu se na ljubaznosti i brizi.
Znate li datume tih pisama?
Ne.
Jeste li se ikad s njim sastali?
Da, jedanput ili dvaput ovdje, u Coombe Tracyju. Živio je vrlo povučeno, i kad bi nekom učinio dobro, volio je da za to nitko ne dozna.
Ali, ako ste mu tako rijetko pisali i ako ste tako malo s njim govorili, kako je onda mogao znati za vaše neprilike i biti spreman da vam pomogne, kao što je to i učinio, po onom što ste mi i sada rekli?
Na tu primjedbu odmah odgovori:
Više je ljudi znalo za moju tužnu sudbinu, pa su mi odlučili pomoći. Jedan od njih bio je i gospodin Stapleton, sir Charlesov susjed i blizak prijatelj. On je bio vrlo ljubazan, i sir Charles je, zahvaljujući njemu, doznao u kakvim sam prilikama živjela.
Znao sam da je sir Charles Baskerville nekoliko puta molio Stapletona da mu kaže kome je u njegovu kraju potrebna novčana pomoć. Prema tome, riječi ove dame činilo su se istinitima.
Jeste li ikad pismeno predložili sastanak sir Charlesu? – produžih. Gospođa Lyons je pocrvenila od ljutnje.
Zaista, gospodine, to je posve neobično pitanje!
Žao mi je, gospodo, ali moram ga ponoviti.
Onda ću vam odgovoriti: "Ne! Nikada!"
Čak ni onoga dana kad je sir Charles umro?
U isti čas nestade rumenila s njenih obraza, a lice joj postade mrtvački blijedo. Usne su joj bile tako suhe da nije uspjela izustiti ni riječ "ne", pa sam je mogao samo naslutiti nego što sam je mogao čuti.
Pamćenje vas svakako vara! – rekoh. – Mogu vam čak citirati jedno mjesto iz tog vašeg pisma. Ono glasi: "Molim vas, molim vas kao džentlmena, spalite ovo pismo i budite u 22 sata kraj malih vrata".
Mislio sam da će pasti u nesvijest, međutim, ona ostade i, uz najveći napor, promuca:
Nema, dakle, više džentlmena!
Nepravedni ste prema sir Charlesu. On je zaista spalio pismo, ali ponekad se pismo može pročitati čak i kad se spali. Vi priznajete da ste to pismo pisali?
Da, pisala sam mu! – uzviknu, i njeno uzbuđenje izbi sad u bujicu riječi. – Pisala sam. Zašto kriti ? Nemam se čega sramiti. Htjela sam od njega zatražiti pomoć. Vjerovala sam da ću u tome sigurno uspjeti ako se s njim sastanem, pa sam mu zato predložila sastanak.
Ali zašto u to doba?
Zato što sam kasno doznala da sutradan putuje u London i da se možda mjesecima neće vratiti. Zbog nekoliko razloga nisam mogla tamo prije otići.
Ali zašto sastanak umjesto posjeta?
Mislite li da žena može u to doba otići sama u stan neoženjena čovjeka?
Pa, što se dogodilo kad ste stigli do malih vrata?
Nisam otišla tamo.
Gospođo Lyons!
Ne! Kunem vam se svim što mi je najsvetije! Nisam otišla!
Dogodilo se nešto što me je u tom spriječilo.
A što je to bilo?
Osobna stvar. To vam ne mogu odati.
Vi, znači, priznajete da ste sir Charlesu zakazali sastanak dan prije njegove smrti, i to baš u vrijeme i na mjestu gdje je nastradao, ali poričete daje taj sastanak održan?
Tako je.
Još sam je dugo i dugo ispitivao, ali je nisam mogao navesti na to da o tome kaže nešto više. Napokon ustadoh i prekinuh taj dugi i bezuspješni razgovor.
Gospođo Lyons – rekoh ustajući – imate veliku odgovornost i stavljate sebe u neugodan položaj time što nećete svojevoljno reći sve što znate. Ako budem morao pozvati policiju u pomoć, vidjet ćete u kakvoj ste ozbiljnoj opasnosti. Ako ste nevini, zašto ste u prvi mah poricali da ste onoga dana pisali sir Charlesu?
Zato što sam se plašila da ćete moje priznanje pogrešno protumačiti, a to bi me umiješalo u skandal.
A zašto ste od sir Charlesa uporno zahtijevali da uništi vaše pismo?
Ako ste ga čitali, znate i sami!
Nisam tvrdio da sam pročitao cijelo pismo.
Pa, citirali ste nešto iz njega.
Da, post scriptum. Pismo je, kao što sam vam već rekao, bilo spaljeno i nije se moglo pročitati cijelo. Još jednom vas pitam: zašto ste tako uporno molili sir Charlesa da uništi vaše pismo koje je primio na dan svoje smrti?
Stvar je bila sasvim osobna.
Zbog toga se onda još više morate potruditi da izbjegnete javnu istragu.
Onda ću vam reći. Ako ste čuli nešto o mojem nesretnom životu, znate da sam se nepromišljeno udala, pa sam imala razloga da se zbog toga kajem.
Čuo sam za to.
Od tog dana me suprug, kojeg prezirem, neprestano progoni. Zakon je na njegovoj strani, i znam da sam svakog dana izložena tomu da me sud može natjerati na zajednički život s njim. U času kad sam sir Charlesu pisala ono pismo, saznala sam da bih mogla ponovo steći svoju slobodu, pod uvjetom da imam određenu svotu novaca. Sve je zavisilo od toga – moj duševni mir, moj ponos, moja sreća – jednom
riječju, sve! Velikodušnost sir Charlesa bila mi je dobro poznata, pa sam se nadala da će mi, ako sve čuje iz mojih usta, sigurno pomoći.
Ali zašto onda niste otišli na sastanak?
Zato što sam u međuvremenu dobila pomoć s druge strane.
Ali zašto to niste javili sir Charlesu?
Bila bih to učinila da sutradan u novinama nisam pročitala vijest o njegovoj smrti.
Tvrdnje te žene bile su logične, i nisam svim svojim pitanjima uspio poljuljati njezine iskaze. Nije mi preostalo ništa drugo nego da se još raspitam je li ona zaista u vrijeme kad se dogodila tragedija u Baskerville Hallu poduzela korake da se razvede od supruga.
Pretpostavljam da ne bi mogla poreći svoj dolazak u aleju tisovine u Bakerville Hallu, ako je tamo zaista i bila otišla, jer bi se za tako nešto morala poslužiti kolima, koja se prije ranog jutra ne bi bila mogla vratiti u Coomb Tracy. Za takvo nešto bi se sigurno doznalo. Zato sam mogao slobodno povjerovati u to da je rekla istinu, ili bar djelomičnu istinu. Osjećao sam da nisam uspio, pa sam se sav utučen vraćao iz Coombe Tracvja. Opet sam došao ispred onog neprobojnog zida na kojega sam, čini se, nailazio kud god bih krenuo. Pa ipak, što sam duže mislio na izraz lica i vladanja te dame, to mi je bilo jasnije da je od mene nešto krila.
Zašto je tako problijedjela? Zašto sam je morao prisiliti na svako priznanje? Zašto je u dane kad se dogodila tragedija bila tako suzdržljiva? Razumije se da to nisam mogao objasniti onako jednostavno kao što je ona to bila učinila. U tom trenutku, međutim, nisam mogao ništa učiniti, već sam se morao okrenuti drugom tragu, koji se nalazio u kamenim kolibama močvarnoga kraja.
I to je bio sasvim nesiguran trag! Shvatih to tek na povratku kući, kad ustanovih da na svim brežuljcima ima tragova pretpovijesnog naroda koji je ondje živio. Barrymore mi je mogao reći samo da onaj nepoznati čovjek živi u jednoj od tih napuštenih koliba, a sad sam vidio da ih u tom močvarnom kraju ima na stotine. Ipak sam, kao polaznu točku, imao vlastiti noćni doživljaj, jer sam tog čovjeka vidio na vrhu Black Tora. Jedino što sam mogao učiniti bilo je to da krenem iz tog
središta, pa da ispitujem svaku kolibu, dok ga ne nađem. Ako ga pronađem u jednoj kolibi, morat će mi priznati – pa makar i pod prijetnjom revolverom – tko je i zašto nas tako uporno uhodi. U gužvi Regent Streeta mogao nam je pobjeći, ali to će mu ovdje, u usamljenoj močvari, teško poći za rukom. Zatim, ako pronađem kolibu, a čovjek ne bude u njoj, morat ću ga pričekati dok se ne vrati, pa makar to čekanje dugo trajalo. U Londonu je pobjegao Holmesu. Bio bi to trijumf za mene, doista, pobjedonosno uhvatiti čovjeka koji je izmakao majstoru.
Sreća nam dosad nije bila sklona. Ali odjednom mi je došla u pomoć, zaslugom starog Franklanda, koji je, crvena lica, stajao na vratašcima svoga vrta, na putu kojim sam se vozio.
Dobro jutro, doktore Watsone – uzviknu dobro raspoložen. – Morate malo odmoriti konje i svratiti k meni na čašicu vina.
Nisam gajio nimalo prijateljske osjećaje prema čovjeku koji je, kako se pričalo, tako loše postupao sa svojom kćeri, ali bilo mi je stalo do toga da Perkinsa s kolima pošaljem kući, pa mi je ta prilika bila dobro došla. Zato sidoh, a po kočijašu poručih sir Henryju da ću navečer biti kod kuće. Zatim udoh s Franklandom u njegovu blagovaonicu.
Danas je za mene velik dan, gospodine doktore. Jedan od rijetkih dana u životu koje mogu podcrtati crvenom olovkom! – uzviknu smijući se. Naučit ću ja ove ljude da je zakon – zakon i da ovdje živi čovjek koji se ne plaši pozvati zakon u pomoć. Dokazao sam da je kroz sredinu parka starog Middletona vodio službeni put, i to baš sredinom parka, nema ni stotinu metara do njegovih kućnih vrata. Što kažete na to? Pokazat ćemo mi tim bogatašima kako oni ne mogu nekažnjeno gaziti pravo nas građana, vrag ih odnio! A onda, zatvorio sam i šumicu u kojoj Fernworthyjevi priređuju svoj piknik. Ta vražja obitelj smatra da samo ona ima pravo na tu šumu i da se svojevoljno može svugdje kretati po njoj sa svojim bocama i papirima u koje zamata sendviče. Obje parnice su završene, doktore Watsone, i to u moju korist. Takav dan nisam doživio otkad sam uspio osuditi sir Johna Morlanda zato što je pucao u vlastitom kunićnjaku.
A kako ste, zaboga, uspjeli?
Čitajte o tome u knjigama! Vrijedi to pročitati. Frankland protiv Morlanda na sudu u Queens Benchu. To me je stajalo dvije stotine funti, ali vrijedilo je.
Jeste li od toga imali kakve koristi?
Nikakve koristi, gospodine doktore, nikakve! Ponosim se što u tome nisam imao nikakve osobne koristi. Postupam samo iz osjećanja dužnosti prema općem dobru. Ne sumnjam, na primjer, u to da će me Fernworthyjevi večeras spaliti "in effigie". Kad su to prošli put učinili, rekao sam na policiji da se takvi sramotni postupci moraju spriječiti. U našem je okrugu policija, gospodine doktore, zaista u bijednom stanju, pa mi nije pružila zaštitu koju sam od nje zatražio. Krivična parnica po mom prijedlogu iznijet će to pred javnost. Rekao sam onima iz policije da će zažaliti što su prema meni tako postupili, a moje riječi su se već gotovo obistinile.
Kako to?
Starac poprimi tajanstven izraz, pa prošapta:
Eto, kako! Mogu sad njima reći nešto zbog čega su, trčeći naokolo i tražeći, već propali. Međutim, ništa me na svijetu neće prisiliti na to da tim nevaljalcima pružim ikakvu pomoć.
Već sam tražio izgovor koji bi me spasio njegova brbljanja, ali, posljednje njegove riječi izazvaše u meni želju da doznam nešto više. Vidio sam prkosan duh tog starog grešnika, pa sam bio uvjeren da će se odmah svladati ako pokažem interes. Zato rekoh sasvim ravnodušno:
Posrijedi je, zacijelo, nekakav lopov ?
Ha, ha, mladiću, ne, već nešto mnogo, mnogo važnije! Pa da! Tiče se robijaša koji se krije u močvari.
Trgoh se:
Ne tvrdite, valjda, da znate gdje je taj čovjek?
Ne znam možda baš sasvim točno gdje je, ali potpuno sam uvjeren kako bih mogao pomoći policiji da ga uhvati. Zar niste nikad pomislili da se odbjegli robijaš najlakše može uhvatiti ako se pronađe osoba od koje dobiva hranu? Treba samo pratiti taj trag, i on će biti uhvaćen.
Stari gospodin bio je, kako se činilo, blizu istine, što mi u prvi mah nije bilo baš ugodno.
Nema sumnje da ste u pravu – rekoh – ali otkud znate da se on krije u močvari?
Znam, jer sam svojim očima vidio jataka koji mu nosi hranu. Uplaših se za Barrymorea. Nije bila šala doći pod zub starom gadu.
Ali, kada je nastavio, pao mi je kamen sa srca.
Iznenadit ćete se kad vam budem rekao da mu hranu donosi dječak. Gledam ga svakoga dana s krova pomoću dalekozora. Uvijek ide u isto vrijeme i istim putem, a kome bi drugome mogao ići, osim odbjeglu robijašu?
To je zaista mogao biti sretan slučaj. Razveselio sam se, ali nisam razotkrio ničim svoju radoznalost. Dječak! Barrymore mi je bio rekao kako onog našeg neznanca poslužuje dječak. Frankland je, dakle, bio ušao u trag neznancu, a ne odbjeglom zločincu. Ako ga navedem na to da mi kaže sve što zna, možda neću morati u dug i naporan lov. Da bih to postigao, najbolje će biti da glumim kako me se sve to ništa ne tiče.
Po mom mišljenju, mogao bi to biti i sin nekakvog pastira iz močvare koji svom ocu nosi ručak.
Kad bi mu tko i najmanje proturječio, stari bi samodržac odmah planuo. Dobaci mi otrovan pogled, a sjedi mu se zalisci pritom nakostriješiše kao brci bijesne mačke.
Pa, što govorite! – uzviknu pružajući prst prema močvari. –Vidite li stjenku Black Tor? A vidite li iza nje onaj niski brežuljak prekriven žbunjem? To je najkamenitiji dio u cijeloj močvari. Zar tu može kakav pastir pasti stado? To je potpuna besmislica...
Odgovorih poluglasno da sam to rekao ne poznavajući činjenice. Moja mu se poniznost svidjela i navede ga na daljnje povjerljive izjave.
Vjerujete, doktore, uvijek imam jake razloge prije nego što o nečemu iznesem mišljenje. Neprestano viđam dječaka sa zavežljajem. Svakoga dana, a ponekad i dva puta dnevno mogu... Ali čekajte, doktore Watsone! Varaju li me oči ili se baš sada netko penje na brežuljak?
Brežuljak je bio udaljen nekoliko kilometara, ali sam sasvim jasno mogao vidjeti na tamnozelenom i sivom tlu crnu točku.
Dođite, dođite! – uzviknu Frankland i pođe uza stepenice. – Možete vlastitim očima vidjeti i sami prosuditi.
Na krovu njegove kuće nalazio se dalekozor, veliki instrument postavljen na tri noge. Frankland prisloni oko uz leću, pa uzviknu sav zadovoljan:
Brzo, doktore Watson, brzo. Inače će nestati jer prelazi preko brežuljka.
Zaista, dječak je koračao sa zavežljajem preko ramena. Penjao se polagano uz brežuljak, a kad stiže gore, vidjeh njegov lik kako ide plavom nebu. Dječak se pažljivo osvrnu, kao da se boji da bi ga tko mogao pratiti, a zatim nestade na drugoj strani brežuljka.
No, jesam li u pravu?
Da, taj se dječak, kako mi se čini, krije i pritom nešto kriomice radi.
A što radi, to bi mogao pogoditi svaki policajac iz našeg okruga! Ali, od mene policija neće ni riječi saznati, a zahtijevam i od vas, doktore Watsone, da šutite. Ni riječi! Jeste li me razumjeli?
Kako god vi želite.
Oni su se sramotno ponijeli prema meni, sramotno. Ako u krivičnoj parnici činjenice iziđu na svjetlo dana, naš će svijet biti ogorčen. Ništa me neće navesti na to da ikako pomognem policiji koja bi bila spremna mirno gledati kako ti nitkovi na lomači spaljuju i mene, a ne samo moju lutku. Što, vi već idete. Zar mi nećete pomoći isprazniti bocu vina povodom ovog događaja?
Nakon upornog odbijanja svih njegovih poziva, napokon mi pođe za rukom da ga odvratim od namjere da me otprati do Baskerville Halla. Išao sam cestom sve dok me je starac mogao pratiti pogledom, a tada skrenuh prema močvari i uputih se prema brežuljku na čijem sam vrhu vidio dječaka. Sve su se okolnosti bile okrenule u moju korist: bio sam svjestan svoje snage i svog strpljenja, pa nisam sumnjao u uspjeh svog pothvata.
Sunce se već bližilo zapadu kad sam stigao do vrha brežuljka. Duge jaruge podno mojih nogu blistale su, na jednoj strani u zlatno–zelenim tonovima, a na drugoj ih je već pokrila siva sjena.
Iz sloja magle, koji je u daljini prekrivao horizont, dizale su se stijene nevjerojatnih oblika. Na cijeloj toj širokoj površini nije se mogao čuti glas, ni vidjeti pokret! Samo jedna velika siva ptica lebdjela je visoko nada mnom na plavom nebu. Tužni krajolik, osjećaj potpune usamljenosti, tajanstvenosti i važnost mojeg zadatka – sve mije to ispunilo srce ledenom jezom. Dječaku nigdje ni traga. Ali dolje, poda mnom, u jednoj jaruzi, ugledah čitav krug starih kamenih koliba, medu kojima se isticala jedna, prilično očuvana, koja je mogla pružiti zaklon od nevremena. Srce mi silno zakuca kad mi pogled zapene za nju. To je moralo biti sklonište našeg neznanca. Napokon ću ga ugledati izbliza – njegova je tajna bila preda mnom.
Pažljivo pridoh kolibi – nalikovao sam u tom trenutku Stapletonu kad svojom mrežom hvata leptira koji se spustio na neku biljku – pa opazih sa zadovoljstvom kako to mjesto služi zaista nekome kao stan. Između gromača vodila je do ulaza u kolibu jedva vidljiva staza. U njoj se čuto glas. Možda se neznanac krio u njoj? A možda sad luta po močvari? Napetih živaca uzbuđeno bacih cigaretu, izvadih revolver i brzim koracima pridoh vratima. Zavirih unutra. Prostorija je bila prazna.
Ali u njoj je bilo odveć znakova koji su govorili o tome da nisam na krivom putu. Nije bilo nikakve sumnje da je neznanac stanovao ondje. Vuneni pokrivači, uvijeni u kišnu kabanicu, ležali su na kamenoj ploči koja je neolitičkom čovjeku služila kao krevet. Primitivno ognjište bilo je pokriveno gomilom pepela. Pokraj njega opazih nekoliko lonaca, te uz njih vrč s vodom. Razbacane prazne kutije konzervi govorile su o tome da u kolibi već dugo netko stanuje, a kad su mi se oči navikle na polutamu, ugledah u kutu još jedan lonac i načetu bocu rakije.
Usred kolibe bio je ravan kamen koji je služio kao stol, a na njemu je ležao zavežljaj, onakav kakav sam kroz dalekozor vidio na dječakovu ramenu. U zavežljaju je, osim komada kruha, bilo nekoliko konzervi. Pažljivo razgledah sve te predmete, a kad opet sjedoh, s uzbuđenjem opazih ispod zavežljaja komad ispisana papira. Uzeh odmah papir i pročitah slijedeće riječi, nevjesto ispisane olovkom:
"Doktor Watson odvezao se u Coombe Tracy".
Čitavu minutu sam skamenjen stajao ondje s papirom u ruci. Što je značila ta kratka poruka? Da taj tajanstveni čovjek ne uhodi samo sir Henryja već i mene? Nije me pratio sam, već je na mene poslao nekog agenta, možda dječaka, a to je bio izvještaj? Možda od dolaska u močvaru nisam napravio ni korak, a da me netko nije pratio i o tome javljao?
Sve jače sam osjećao kako me okružuje neka nevidljiva snaga koja neobično vješto i pažljivo plete oko nas mrežu, tako laku i tanku da je opažam samo u odlučnim trenucima, kad smo se već zapleli u nju.
Kad je neznanac dobio tu pismenu obavijest, morao je postojati još netko. Pretresoh čitavu kolibu, ali ne nađoh nikoga. Isto tako, ne otkrih ništa što bi mi moglo pobliže opisati karakter ili namjere čovjeka koji je bio izabrao tako neuobičajen stan. Jasno je bilo samo jedno: taj je čovjek navikao na spartanski život, pa mu nije stalo do kućnih udobnosti. Kad sam se sjetio pljuskova posljednjih dana i kad sam vidio rupe na krovu, postalo mi je sasvim jasno da ga je na tako negostoljubivu mjestu mogla zadržati samo nepokolebljiva volja. Je li taj čovjek naš smrtni neprijatelj ili možda naš anđeo čuvar? Čvrsto odlučih da tu kolibu neću napustiti dok to ne razjasnim. Vani je sunce upravo zalazilo i rasipalo po cijelom zapadnom dijelu horizonta zlatno–rumeni sjaj. Odbljesak tog sjaja titrao je u crvenkastim barama dalekoga velikog Grimpenskog blata. Jasno sam razabrao obje kule Baskerville Halla, a nejasan stup dima pokazivao mi je gdje je selo Grimpen. Između te dvije točke, iza brežuljka, vidio sam Stapletonovu kuću. Sve je to u zlatnom, večernjem sjaju sunca počivalo tiho i mirno, ali moja duša, dok mi je pogled lutao po tom krajoliku nije osjećala taj mir nego je drhtala, obuzeta neodređenom jezom prije sastanka koji se svakog časa sve više približavao. I tako uzbuđen, ali odlučan, sjedio sam u mračnom skrovištu kolibe i s turobnim strpljenjem očekivao povratak čovjeka koji je u njoj stanovao.
Napokon sam čuo oštar udarac cipela kojom se korača po kamenom tlu. Još jedan udarac, još jedan i opet jedan, sve bliže i bliže. Povukao sam se u najmračniji kut, otkačio revolver u džepu, s namjerom da svoju prisutnost ne odam prije negoli uspijem pogledati
neznanca. Tada nastupi duga stanka. Bio je zasigurno zastao. Koraci su se zatim opet počeli približavati, i neka je sjena ušla kroz vrata.
Večer je lijepa, dragi moj Watsone – čuo sam kako mi se javlja dobro poznati glas. – Zaista, čini mi se, ljepše bi vam bilo da sjedite vani nego da čamite tu unutra.

Poglavlje XII:
Smrt u močvari

Nekoliko sam trenutaka sjedio kao skamenjen. Zastao mi je dah. Nisam mogao povjerovati vlastitim ušima. Odjednom osjetih kako mi sa srca pada težak teret odgovornosti. Taj hladni, ironični, odsječni glas mogao je biti samo glas jednog čovjeka. I ja uzviknuli: – Holmes!
Iziđite – reče on – ali pazite na revolver.
Izvukoh se iz kolibe. Vani je na jednom kamenu doista sjedio Holmes. Sive mu oči zaigraše od zadovoljstva kad mu pogled pade na moje zaprepašteno lice. Bio je smršavio, ali je izgledao svježe i zdravo, premda mu je oštro oblikovano lice bilo pocrnjelo na vjetru i suncu. Zbog vunenog odijela izgledao je kao običan turist koji je posjetio močvaru, a bio je obrijan i rublje mu je bilo čisto kao da je u svojem stanu u Baker Streetu.
Nikad se u životu nisam toliko razveselio nekom čovjeku! – uzviknuh rukujući se s njirn.
I još se nikada niste toliko iznenadili, zar ne?
Da, moram i to priznati.
Moram vam reći da se niste iznenadili samo vi. Nisam mogao slutiti da ste otkrili gdje se krijem, a još manje da ste i sami tu, sve dok nisam stigao na dvadesetak koraka ispred ovih vrata.
Opazili ste, zacijelo, trag mojih nogu?
Ne, Watsone, moj dar zapažanja nije još stigao dotle da mogu razlikovati trag vaših nogu od tragova ostalih ljudi. Ali, ako ste me zaista željeli namamiti u klopku, trebali ste kupiti cigarete nekoga drugog prodavača duhana. Ovako, kad nađem opušak na kojem piše adresa tvrtke "Bradley, Oxford Street", onda znam da je moj prijatelj Watson u blizini. Opušak vaše cigarete možete vidjeti tamo pokraj staze. Sigurno ste ga bacili u posljednjem trenutku prije nego ste krenuli u napad na praznu kolibu.
Tako je!
To sam odmah pomislio. A kako poznajem vašu, divljenja dostojnu izdržljivost, bio sam uvjeren da s oružjem u ruci sjedite u zasjedi i čekate da se vrati čovjek koji u njoj stanuje. Jeste li doista mislili da ćete otkriti zločinca?
Nisam znao koga čekam, ali sam čvrsto odlučio to otkriti.
Odlično, Watsone! A kako ste otkrili moj stan? Da li ste me vidjeli one noći kad ste gonili zločinca? Tada nisam bio obazriv prema vama, pa sam stao ispred mjeseca.
Da, vidio sam vas one noći.
I zacijelo ste pretresli sve kolibe dok ste došli do ove?
Ne, vidjeli su vašeg dječaka, pa sam tako doznao odakle treba početi potragu.
Vjerojatno ga je opazio stari gospodin s dalekozorom ! Otkrio sam ga kad sam vidio kako se sunce odbija od leće njegova instrumenta.
Holmes je ustao, zavirio u kolibu i rekao :
Ah, vidim, Cartwright je opet donio malo hrane. Nego, što treba značiti ova cedulja? Ah, vi ste, dakle, doista bili u Coombe Tracyju?
–Da.
Posjetili ste gospođicu Lauru Lyons.
Tako je.
Odlično. Naša su ispitivanja, dakle, tekla paralelno. Kad budemo ispričali jedan dugome svoje doživljaje, uvjeren sam da ćemo imati prilično jasnu sliku o cijeloj stvari.
U svakom slučaju, veselim se od sveg srca što sam vas našao ovdje. Moji bi živci jedva mogli dulje podnijeti odgovornost u vezi čitave te tajne. Ali zašto ste, zaboga, došli ovamo i što radite ovdje? Mislio sam da sjedite u Baker Streetu i razbijate glavu razmišljajući o onim ucjenjivačima...
To ste i trebali misliti!
Vi me, znači, koristite u svom poslu, ali mi ne vjerujete? – uzviknuh prilično ogorčeno. – Mislio sam da zaslužujem bolje vladanje prema meni...
Dragi mladiću, vi ste mi u ovom, kao i u mnogim drugim slučajevima, bili od neprocjenjive koristi, pa sad molim vaš oprost, ako vam se čini da sam se s vama malo našalio. U stvari, sve je to samo u vašem interesu, a došao sam ovamo da slučaj ispitam izbliza, jer sam osjećao veličinu opasnosti koja vam prijeti. Da sam uz sir Henryja i vas, gledao bih zacijelo na čitavu tu stvar s vašeg stajališta, a moja bi prisutnost opomenula na oprez naše vrlo opasne neprijatelje. Međutim, radeći na svoju ruku, mogao sam se kretati slobodnije nego što bi mi bilo moguće da sam bio u zamku. Ovako sam ostao onaj nepoznati činilac koji se u datom trenutku može odjednom pojaviti.
A, zašto mi niste ništa javili?
Da ste znali da sam u močvari, od toga ne bismo imali nikakve koristi, a možda bi me napokon i otkrili. Poželjeli biste mi nešto reći, ili mi, u svojoj dobronamjernosti, učiniti kakvu uslugu, a to bi bio nepotreban rizik. Poveo sam sa sobom Cartwrighta – sjećate ga se zacijelo – to je onaj dječak iz biroa kurirske službe. On se brine za moje osnovne potrebe – za malo kruha i čist ovratnik. Što čovjeku više treba? On mi je bio drugi par očiju i drugi par vrlo hitrih nogu, a i jedno i drugo bilo mi je od neprocjenjive vrijednosti.
Znači, moji vam izvještaji nisu bili ni od kakve koristi?
Glas mi je i nehotice bio zadrhtao, jer sam pomislio koliko su me truda stajali i s kolikom sam ih ponosno pisao.
Holmes izvadi iz džepa svežanj papira i reče:
Evo vaših izvještaja, dragi moj mladiću. Dobro sam ih proučio, to mi možete vjerovati. Vaši su mi izvještaji puno pomogli, stizali su mi samo s jednim danom zakašnjenja. Moram vam čestitati na marljivosti i inteligenciji koju ste pokazali u ovom neobično teškom slučaju.
Bio sam pomalo ljutit zbog komedije koju je Holmes bio odigrao na moj račun, ali sam se odmah smirio, toliko su me bile ganule njegove riječi. Iskreno sam osjećao kako je u svemu što je rekao bio u pravu.
Bio sam sad uvjeren da je za naše namjere bilo zaista bolje što nisam ništa znao o njegovoj prisutnosti u močvari.
Sad je sve u redu – reče Holmes kad vidje kako s mog lica nestaje sjena ljutnje. – Pričajte mi kako je bilo u posjetu gospođi Lauri Lyons. Da ste bili kod nje, nije teško pogoditi, jer je ona jedina osoba u Coombe Tracyju koja nam može biti od koristi. Zaista, da je vi danas niste posjetili, po svoj prilici bih sutra otišao do nje.
Sunce je bilo već zašlo, i na močvaru je padao suton. Bilo je zahladilo. I mi smo se povukli u kolibu u kojoj je bilo toplije. Tu smo u polumraku sjedili jedan pokraj drugoga, pa ispričah Holmesu svoj razgovor s damom koju sam bio posjetio. On me sasluša s velikim interesom: neke sam mu pojedinosti morao čak ponavljati, pa bih tek onda mogao nastaviti pričanje.
Sve je to od najveće važnosti! – uzviknu on kad završih. – U ovom vrlo zamršenom slučaju postojala je dosad praznina koju nisam mogao premostiti. Sad je ispunjena. Vi možda znate da između te dame i Stapletona postoji intimna veza.
O toj vezi ništa ne znam.
O tome nema nikakve sumnje. Oni se sastaju, pišu jedno drugome, medu njima postoji potpun sporazum. Sad smo, vašim razgovorom, dobili u ruke moćno oružje. Kad bih ga samo mogao upotrijebiti tako da njegovu suprugu odvojim od njega...
Njegovu suprugu?
Da. Sad ćete čuti nešto novo, u zamjenu za sve ono što sam ja čuo od vas. Dama, koju ovdje smatraju gospođicom Stapleton, u stvari je njegova supruga.
Zaboga, Holmes! Jeste li sigurni u to? Kako je onda mogao dopustiti sir Henryju da se zaljubi u nju?
To što se sir Henry zaljubio u nju moglo je naškoditi samo njemu. Zato je Stapleton s najvećom pažnjom motrio da sir Henry tu svoju ljubav ne provede u djelo, to ste sigurno i sami opazili. Ponavljam, ta je dama njegova supruga, a ne sestra.
Ali čemu ta smišljena varka?
Jer je Stapleton pretpostavljao da će mu ona, kao neudana, biti od velike koristi.
Svi moji neizrečeni razlozi za sumnju poprimili su odjednom određene oblike, sve je govorilo protiv prirodnjaka. Činilo mi se da u tom blijedom čovjeku bez strasti, sa slamnatim šeširom i mrežom za leptire, vidim sada čudovište, nekakvo beskrajno strpljivo i vješto stvorenje nasmijana lica, a zločinačka srca.
On je, znači, naš neprijatelj? On nas je uhodio u Londonu?
Mislim da je to rješenje zagonetke.
Onda je zacijelo opomena došla od nje?
Svakako.
Strašno zločinačko djelo, upola viđeno, upola samo naslućeno, pojavljivalo se iz mraka kojim sam tako dugo bio okružen.
Jeste li uvjereni u to što govorite, Holmes. Otkuda znate da je ona njegova supruga?
Reći ću vam. On se u jednom trenutku toliko bio zaboravio da vam je na prvom sastanku ispričao istinit dio povijesti svojeg života, i, vjerujte, on se otada nekoliko puta pokajao zbog toga. Zaista je bio učitelj u sjevernoj Engleskoj. Ništa lakše nego saznati štogod o nekom učitelju! Postoje posrednici za učiteljska mjesta i pomoću njih se može utvrditi identitet svakog čovjeka koji je nekada bio učitelj. Malom istragom doznao sam da je jedna škola pod strašnim okolnostima propala, a njen vlasnik, čije je ime bilo lažno, iščeznuo zajedno sa svojom suprugom. Osobni opis potpuno je odgovarao. Kad sam doznao da se bjegunac zanima za leptire, više nije moglo biti sumnje.
Tama se polako spuštala, ali su se u sjeni mnoge stvari još razabirale.
Ako je ona dama zaista njegova supruga – upitah – što je onda gospođa Laura Lyons?
To je točka koju ste vi rasvijetlili svojim ispitivanjem. Vaš razgovor s tom damom razjasnio je situaciju. Nisam znao za vjerojatan razvod od njena supruga. Ali kad stvari već tako stoje, onda je, nema
sumnje, računala da će se udati za Stapletona, jer ga je smatrala neoženjenim.
A kad sazna da se prevarila?
Onda će možda postati korisnim oruđem u našim rukama. Sutra ćemo je zajedno posjetiti, to je prvo što moramo učiniti. Zar vam se ne čini, Watsone, da već predugo niste na svom stražarskom mjestu. Trebalo bi da ste u Baskerville Hallu...
Ugasili su se i posljednji zraci na zapadu i noćna tama se spustila na močvaru. Na ljubičastom nebu naziralo se nekoliko zvjezdica.
Još jedno, posljednje pitanje, Holmes! – rekoh ustajući. – Zacijelo nećemo imati jedan pred drugim tajni. Što sve to znači?
Holmes mi odgovori šapćući:
Posrijedi je ubojstvo, Watsone, podlo, hladnokrvno, smišljeno ubojstvo. Ne pitajte me za pojedinosti! Moja mreža lebdi nad zločincem, kao što njegova lebdi nad sir Henryjem, i vašoj pomoći mogu zahvaliti što mi je zločinac predan u ruke na milost i nemilost. Prijeti nam samo jedna opasnost: da on svoje djelo ne počini prije nego što ga uhvatimo. Još jedan dan, najviše dva, i ja ću prikupiti sav dokazni materijal, ali vi dotle ustrajte u svom poslu i bdijte nad sir Henryjem poput majke nad bolesnim djetetom. Vaše je današnje putovanje bilo opravdano mnogim okolnostima, pa ipak bi mi bilo draže da ga niste ostavljali sama... Slušajte! Što je to?
Užasan krik, dug, prodoran, pun strave i užasa dopre do nas iz puste i nijeme močvare. Od tog mi se jezivog glasa bila sledila krv u žilama.
Oh, bože! – uzviknuh – Što je to?
Holmes skoči. Tamna silueta njegova atletskog stasa ocrtala se na vratima kolibe. Stajao je povijenih ramena, pognute glave. Oštrim pogledom zurio je u mrak.
Pst! – šapne Holmes. – Pst!
Krik je dopro do nas, jer je bio neobično snažan, a kad mu se jeka izgubila, bilo nam je jasno da se ugasio negdje u močvari. Tada do naših ušiju dopre i drugi krik – bliži, glasniji, još prodorniji od prvoga.
Gdje se to zbiva? – prošapta Holmes. Po drhtaju njegova glasa razabrah da je taj čelični i željezni čovjek potresen do dna duše. – Gdje se to zbiva, Watsone?
Tamo, čini mi se!
Pokazah rukom negdje u mrak.
Ne, tamo!
Smrtni jauk prolomi se još jednom kroz noć i tišinu, i to još glasnije i bliže nego prije. S njim se, čini se, bio pomiješao novi glas, nalik na duboko mumljanje, glas, sad zvučan i pun prijetnje, sad opet slabiji, kao da jenjava, nalik na neprestani šum mora.
Pas! – uzviknu Holmes. – Dođite, Watsone! Naprijed! Bože, samo da ne zakasnimo!
On potrča preko močvare. Pratio sam ga u stopu. Ali odjednom, s druge strane, gdje je močvara bila izbrazdana jarugama, dopre do nas posljednji, očajnički krik, a zatim uslijedi tup i težak pad. Zastadosmo i osluhnusmo. U teškoj tišini noći bez vjetra nije se više čuo glas.
Vidjeh kako se Holmes udara pesnicom u čelo, kao daje poludio.
Odjednom lupi nogom o zemlju i uzviknu:
Pobijedio je, Watsone! Zakasnili smo!
Ne, ne, nismo!
Oh, bio sam lud! Zašto ga nisam odmah udario po glavi?! Watsone, vidite sad posljedice toga što ste napustili stražu! Ali, tako mi Boga, makar se i najstrašnije zbilo, mi ćemo ga osvetiti!
Jurnuli smo slijepo u mrak. Udarali smo o stijene, probijali se kroz žbunje, zadihano se penjali uz brežuljke i u velikim skokovima preskakali jaruge, idući prema mjestu odakle su se bili čuli oni strašni krikovi. Kad god bismo se našli na nekoj visini, Holmes bi pogledao oko sebe, ali močvara je bila mračna, a na njezinoj se pustoj površini ništa nije pomicalo.
Vidite li štogod?
Ništa.
Slušajte, što se to čuje?
Do naših ušiju doprlo je stenjanje. A onda se začulo još jednom: sad je dopiralo s lijeve strane. Čitav lanac stijene završavao se ovom visokom hridi koja se, poput zida, bila nadnijela nad jednu jarugu. Na dnu jaruge, na njenoj hrapavoj površini, iz koje su stršile stijene i gromače, pomoli se tamna spodoba neobičnih obrisa. Kad smo pritrčali do nje, neobične su joj linije poprimile jasniji lik. Pred nama je ležao čovjek, okrenut licem prema zemlji. Glava mu je u strahovitom nagibu pala pod tijelo, ramena su mu se bila zaoblila, a trup skupio kao da se čovjek prevrnuo preko glave. Položaj u kojemu je bilo njegovo tijelo bio je tako neprirodan i neshvatljiv, da u prvom trenutku nisam bio svjestan da sam, osluhnuvši njegov posljednji uzdah, čuo i kako je izdahnuo. Kada mu nismo čuli više ni dah, ni hropac, premda smo se bili nagnuli nad njegovo tijelo, Holmes ga dodirnu, ali se odmah povuče. Onda upali žigicu. Slabo svjetlo pade na čovjekove okrvavljene prste i na jezivu lokvu krvi koja je lagano tekla iz razbijene lubanje nesretne žrtve. Ali to svjetlo osvijetli prizor koji nas zaboli i dovede gotovo do nesvjestice – ugledasmo leš sir Henryja Baskervillea.
Ni na čas nismo posumnjali: prepoznali smo odmah neobično, crvenkasto, polu vuneno odijelo, ono isto koje je imao onog prvog jutra kad smo ga upoznali u Baker Streetu. Pri kratkotrajnom svjetlu žigice mogli smo ga samo letimično pogledati, ali bio je to pogled koji ne vara. Žigica je zaplamsala i ugasila se, kao što se ugasila i nada u našim srcima. Holmes je uzdahnuo, a ja, usprkos mraku, vidjeh njegovo posve blijedo lice.
Zvijer! Zvijer! – uzviknuh stežući šake. – O, Holmes, nikada neću sebi oprostiti što sam sir Henryja ostavio bez zaštite njegovoj sudbini.
Treba više optuživati mene nego vas, Watsone. Da bih ovaj slučaj lijepo zaokružio i imao potpune dokaze, proigrao sam život svog klijenta. To je najteži udarac koji me je ikada u karijeri pogodio. Ali kako sam mogao znati, kako sam mogao znati da će on, usprkos mojim opomenama, lutati sam po močvari i staviti život na kocku?
Ah, a mi smo čuli njegove krikove, bože, kakvi krikovi, i nismo ga mogli spasiti! Gdje je taj zvjerski pas koji gaje otjerao u smrt? Možda sada leži sakriven ovdje između stijena. A gdje je Stapleton? Zaista, treba položiti račun za svoje nedjelo!
I položit će ga! Pobrinut ću se za to. Ubijeni su stric i nećak. Jednog je otjerala u smrt sama pojava psa, životinje koju je smatrao natprirodnim bićem, drugi je u divljem bijegu pred tom istom životinjom pao u provaliju! Ali mi sad trebamo dokazati kakva je veza između Stapletona i te životinje. Mi smo uvjereni da ta veza postoji, ali se pred sudom ne bismo mogli zakleti da ona postoji, jer je do smrti sir Henryja došlo zacijelo zbog pada. Pa ipak, tako mi Boga, ma kako lukav bio taj nitkov, uhvatit ću ga još prije negoli prođu dvadeset i četiri sata.
Ogorčeni smo stajali kraj leša, svladani iznenadnom nenadoknadivom nesrećom koja je tako neočekivano završila sve naše napore da spasimo čovjeka koji je pao kao žrtva stravičnog zločina.
Kad se mjesec pojavio, popeli smo se na vrh stijene s koje je pao naš jadni prijatelj. Odande smo promatrali prostranu močvaru na kojoj su se smjenjivale mračne sjene i srebrnasta mjesečina. Kilometrima daleko, prema Grimpenu, gorjelo je samo jedno jedino žuto svjetlo, uvijek na istom mjestu. Moglo je dopirati samo iz usamljena Stapletonova stana. Pun mržnje, zamahnuo sam šakama u tom smjeru, proklinjući zločinca.
Zašto da ga odmah ne uhapsimo?
Naši dokazi još nisu potpuni. Taj je čovjek oprezan i lukav. Ne radi se o tome što mi znamo nego o tome što možemo dokazati. Ako učinimo jedan jedini pogrešni korak, ta nam hulja čak i sada može pobjeći
Što učiniti ?
Sutra će biti posla u izobilju. Večeras možemo samo obaviti posljednju uslugu svom jadnom prijatelju.
Sišli smo niza strm obronak. Pred nama se oštro ocrtavao leš poput tamne mrlje na stijenama osvijetljenim mjesečinom. Pogled na ono zgrčeno tijelo u smrtnom hropcu sasvim me svladalo. Niz obraze mi potekoše suze.
Moramo nekoga pozvati u pomoć, Holmes. Ne možemo ga nositi cijelo vrijeme putem do zamka. Bože, jeste li poludjeli?
Nagnuvši se nad leš, Holmes odjednom uzviknu. Skoči, zavrti se oko sebe, grohotom se nasmiješi, pa mi prodrma ruku. Zar je to mogao biti
onaj moj ozbiljni povučen prijatelj? Da, da, u ljudima zaista tinja neka podmukla vatra.
Brada! Brada! Ovaj čovjek ima bradu!
Bradu!
To nije mladi barun... To je... Da, zaista, pa to je moj susjed, odbjegli robijaš!
U grozničavoj žurbi okrenusmo leš na leda. I doista, pri hladnoj, sjajnoj mjesečini vidjela se oštra brada. Nije bilo sumnje, to je bilo isto ono istaknuto čelo, iste one utonule životinje oči koje su me promatrale pri svjetlu svijeće iza stijene, bio je to zločinac Seldou!
I odmah mi sve postade jasno. Sjetih se da mi je mladi barun pričao kako je dao Barrymoreu svoju staru odjeću. Barrymore ju je poklonio Seldou da mu pomogne u bijegu. Cipele, košulja, kapa – sve je to prije pripadalo sir Henryju. Tragedija je uvijek strašna, ali ovaj je čovjek po zakonima svoje zemlje ipak bio zaslužio smrt. Ispričah Holmesu otkuda Seldou to odijelo, a srce mi je pritom snažno zakucalo od radosti.
Tako je odijelo sir Henryja otjeralo u smrt ovog čovjeka! –uzviknu Holmes. – Sad je jasno da je netko dao psu ponjušiti neku stvar koju je sir Henry nosio. Bila je to, po svemu sudeći, ona cipela koja je nestala u hotelu, pa je stoga pas proganjao tog čovjeka sve do provalije. Međutim, jedna neobična okolnost još nije objašnjena, otkud je Seldou znao u mraku da ga goni pas ?
Čuo ga je.
Ako okorjeli zločinac kakav je bio ovaj čovjek, čuje da ga neki pas goni, to ga ne bi dovelo do tolikog užasa da zapomaže jer zna da će time dovesti sebe u opasnost i biti uhvaćen. Sudeći po zapomaganju koje smo čuli, moramo zaključiti da je pretrčao veliki komad puta, jer je već bio opazio za sobom psa. Otkud je znao za tog psa?
Ako pretpostavimo da su naše sumnje točne, za mene je još veća tajna zašto je taj pas...
Ja ništa ne pretpostavljam!
Dobro... Htio sam reći, zašto taj pas slobodno luta noću po močvari? Mislim da ga ne puštaju uvijek slobodno juriti močvarom. Stapleton ne bi pustio tu zvijer da nije bio uvjeren da je sir Henry u močvari.
Dva nas pitanja muče, a na moje je puno teže odgovoriti. Na vaše ćete, naime, u to sam uvjeren, ubrzo dobiti odgovor, a moje će ostati bez njega ... Ali sada se pitam što da radimo s lešom tog nesretnika? Ne možemo ga ostaviti ovdje da ga jedu lisice i kljuju gavrani.
Predlažem da ga prenesemo u neku kolibu dok ne prijavimo policiji.
Vrlo dobro. Ne sumnjam u to da ćemo ga nas dvojica moći odnijeti... Hej, Watsone, tko je to? On osobno... To je zaista velika drskost. Nijednom riječju ne smijete odati svoju sumnju, nijednom riječju, inače će otići k vragu svi moji planovi!
Preko močvare dolazio je prema nama čovjek. Ugledah crvenkast žar njegove cigare. Na mjesečini prepoznah odmah prirodnjakov mršav stas i njegov brz korak. Kad nas je ugledao, zastade, a onda nam priđe i uzviknu:
Doktore Watsone, niste to valjda vi! Nikada se ne bih nadao da ću vas vidjeti u ovo doba noći vani, u močvari! Ali... Bože, što je to? Netko je nastradao? Nije valjda... Tako vam Boga, nije to valjda sir Henry!
Priskočivši do mene, nagnu se nad mrtvaca. Odjednom uzviknu, cigara mu ispade iz ruke, i u isti čas upita, mucajući prigušenim glasom:
Tko je... Tko je to? – promuca.
To je Seldou, robijaš koji je pobjegao iz Princetowna!
Stapleton se tada okrenuo licem prema nama. Bio je smrtno blijed, ali s velikim naporom volje svladao je iznenađenje i razočaranje. Pogleda oštro najprije mene, a onda Holmesa i reče:
Grom i pakao! To je strašno! A kako je to poginuo?
Čini se da je slomio vrat kad je pao sa stijene. Moj prijatelj i ja šetali smo po močvari, pa smo odjednom čuli jedan krik.
I ja sam čuo taj krik. Zato sam i izišao. Bio sam u brizi zbog sir Henryja.
Zašto baš zbog sir Henryja? – nisam mogao odoljeti.
Zato što sam mu predložio da večeras dođe k nama. Kako nije došao, iznenadio sam se i, razumije se, uplašio zbog njega čim sam čuo jauke u močvari. Uostalom – reče, prenoseći svoj oštri pogled s mog lica na Holmesovo – zar niste čuli ništa drugo osim tog jadnog jauka?
Ne – odgovori Holmes. – A jeste li vi štogod čuli?
Nisam.
A na što ste pomislili kad ste me to zapitali?
Oh, znate, jednostavni ljudi pričaju svakakve priče o nekom nečastivom psu, i tako dalje. Priča se da se noću čuje u močvari. Pomislio sam da nije tko noćas čuo ili vidio tog psa.
Ništa slično nismo čuli – odgovorih.
A kako je, po vašem mišljenju, poginuo ovaj nesretnik?
Ne sumnjam u to da su mu strah i opasnost pomutili razum. U napadu manije gonjenja, potrčao je preko močvare i strovalio se ovdje, te slomio pritom vrat.
Boljeg objašnjenja zaista nema – reče Stapleton, uzdahnuvši pritom, rekao bih s olakšanjem. – Kakvo je vaše mišljenje o tome, gospodine Holmes?
Vidim da ste me odmah prepoznali! – odgovori moj prijatelj, poklonivši se.
Otkako je doktor Watson stigao, očekivao sam da ćete i vi doći u ovaj kraj. Došli ste u prvi čas da vidite tu tragediju.
Da, u pravu ste. Ne sumnjam da se objašnjenje mojeg prijatelja poklapa s činjenicama. Vratit ću se sutra u London s jednom neprijatnom uspomenom.
O, zar se već sutra vraćate?
Da, namjeravam se vratiti.
Nadam se da je vaš posjet unio nešto svjetla u te zagonetne događaje koji nas zabrinjavaju. Holmes slegne ramenima:
Ne može čovjek uvijek postići uspjeh kojemu se nada. Za istragu su potrebne činjenice, a ne bajke i legende. Cijeli mi taj slučaj nije jasan.
Moj prijatelj je govorio, po svom običaju, otvoreno i bez okolišanja.
Stapleton ga oštro pogleda, pa mi se obrati:
Predložio bih da tog jadnog čovjeka odnesemo u moju kuću, ali bi se moja sestra odveć prestrašila, pa mi se čini da to nije dobro. Uvjeren sam da će do sutra ostati netaknut, ako mu nečim prekrijemo lice.
Prihvatili smo taj prijedlog. Stapletonov smo poziv da se koristimo njegovim gostoljubljem odbili, pa smo se Holmes i ja uputili u Baskerville Hall, a prirodnjak se vratio sam svojoj kući. Jednom smo se osvrnuli, pa smo ga vidjeli kako polako odmiče po prostranoj močvari, a iza njega, u jaruzi osvijetljenoj mjesečinom, ležala je crna mrlja – leš čovjeka koji je poginuo tako jezivom smrću.
Napokon se borimo prsa u prsa! – reče Holmes dok smo zajedno išli preko močvare. – Kakvi su živci tog čovjeka! Kako se odmah pribrao unatoč užasu koji je morao osjetiti kad je odjednom vidio da je sasvim drugi čovjek pao kao žrtva njegova prepada! Rekao sam već u Londonu, Watsone, a sad vam još jednom kažem: nikad nismo imali neprijatelja koji nam je toliko dorastao.
Žao mi je što vas je vidio.
I meni je u početku to bilo neprijatno. Ali tu nema pomoći...
On sada zna da ste vi ovdje. Kako će to utjecati, po vašem mišljenju, na njegove planove?
Možda će ga navesti na najveći oprez, a možda natjerati na očajničke mjere. Kao većina pametnih zločinaca, odveć se uzda u vlastitu pamet i umišljen je da nas je nadmudrio.
Zašto ga odmah ne bismo uhapsili?
Dragi moj Watsone, vi ste rođeni za djelo! Vi se po instinktu uvijek brzo odlučujete. Ali pretpostavimo, primjera radi, da ga uhapsimo još noćas. Kakve bismo imali koristi od toga? Ne bismo mu
ništa mogli dokazati. U tome baš i jest vražja lukavost tog zločinca! Da se služi nekim čovjekom kao svojim oruđem, mogli bismo računati da će taj čovjek svjedočiti protiv njega, ali ako toga velikog psa izvučemo na svjetlo dana, time još ne možemo svezati omču oko vrata njegovu gospodaru.
Ali pred nama je nesumnjivo slučaj koji je zreo za sud!
Naprotiv! Sve su to samo pretpostavke i sumnje. Bili bismo ismijani pred sudom kad bismo istinitost svoje priče htjeli potkrijepiti ovakvim dokazima.
A smrt sir Charlesa?
Sud je mišljenja da je to bila prirodna smrt, bez ikakva znaka nasilja na njegovu tijelu. Vi i ja znamo da je on umro od straha i znamo što mu je ulilo taj strah. Ali, kako možemo to svoje duboko uvjerenje uliti u glave dvanaestorice ograničenih porotnika? Postoje li tragovi koji upućuju na nekog psa? Gdje su tragovi njegovih očnjaka? Mi, razumije se, znamo da pas ne ujeda leš i da je sir Charles bio mrtav prije nego što je do njega stigla ta zvijer. Ali sve to treba dokazati, a mi to ne možemo.
A večerašnji slučaj?
Ni on nam ne može koristiti. Opet nije bilo neposredne veze između psa i smrti tog čovjeka. Psa nismo ni vidjeli. Čuli smo ga, ali ne možemo dokazati da je gonio tog čovjeka. Nedostaju dokazi da se radi o zločinu. Moramo se pomiriti, dragi moj mladiću, s tim da, zasad, krivično djelo još nije dokazano, pa vrijedi podnijeti rizik da to dokažemo.
A što namjeravate učiniti?
Polažem velike nade u to da će nam gospoda Laura Lyons pomoći čim sazna kako stvari stoje. A osim toga, imam svoj plan. Mi ćemo još sutra istjerati tu stvar načistac.
Nisam više ništa mogao saznati od njega. Hodajući pored mene, utonuo je u misli. Napokon stigosmo do Baskerville Halla.
Hoćete li i vi sa mnom?
Da, nemam više razloga kriti se. Ali još nešto, Watsone. Ne govorite sir Henryju ništa o psu. Pripišite Seldouovu smrt uzroku koji nam je htio nametnuti Stapleton. Imat će onda jače živce za kušnju koja ga sutra čeka. Ako se, naime, dobro sjećam vašeg izvještaja, sutra je on pozvan na večeru kod tih ljudi?
Da, i ja s njim.
Vi ćete se onda ispričati, a on će morati poći k njima sam. To će se lako urediti. A sada – mi smo, istina, propustili ručak, ali ćemo slasno večerati.

Poglavlje XIII:
Bacanje mreže

Sir Henry se više razveselio nego začudio kad je ugledao novog gosta, jer je već nekoliko dana iščekivao da će Holmes, ponukan nedavnim događajima, naići iz Londona. Samo se iznenadio kad je vidio da je Holmes stigao bez ikakve prtljage i da ne pokušava objasniti tu neobičnu okolnost. Sir Henry i ja smo mu pomogli da dođe do najnužnijih stvari, tako da je u blagovaonicu ušao u večernjem odjelu.
Za vrijeme večere ispričali smo mladom barunu što se dogodilo toga dana, ali nismo spomenuli baš sve. Prije toga smo imali neugodnu dužnost da Barrymorea i njegovu suprugu obavijestimo o Seldouovoj iznenadnoj pogibelji. Barrymore je pritom osjetio olakšanje, a njegova je supruga počela gorko plakati, krijući lice pregačom. Za sve druge, Seldou je bio ubojica, stavljen izvan zakona, ali za nju je on bio čovjek kojega ne oplakuje nijedna žena.
Otkada je Watson rano jutros otišao, vrtio sam se cijeli dan po kući – rekao je mladi barun, pa sam zaslužio da me pohvalite što sam održao obećanje. Da nisam dao riječ da neću izlaziti, mogao sam provesti zanimljivu večer, jer me je Stapleton bio pozvao da navratim malo do njih.
Ni najmanje ne sumnjam u to da biste bili proveli zanimljivu večer – reče Holmes suho. – Ali ono što sam htio reći... Vi možda i ne slutite da smo vas mi oplakali. Bilo nam se učinilo da vidimo pred sobom vaš leš sa slomljenim vratom.
Sir Henry razrogači oči od čuđenja i uzviknu:
Kako to?
Onaj nesretnik je imao na sebi vaše odijelo. Čini mi se da mu ga je poklonio vaš sluga. Zbog toga možete imati neprijatnosti s policijom.
Sumnjam. Koliko se sjećam, nijedan dio tog odijela nije bio obilježen.
To je sreća za vašeg slugu, i ne samo za njega nego i za sve vas, jer ste se vi, u ovom slučaju, ogriješili o zakon. Ne znam, možda mi je
dužnost,, kao savjesnom detektivu, da prije svega pozatvaram sve ljude koji stanuju u ovoj kući. Watsonovi izvještaji teško terete sve.
A kako stoji stvar s našim slučajem? – upita ga sir Henry. – Jeste li bar malo razmrsili konce? Watson i ja nismo ništa pronašli.
Uskoro ću vam, vjerojatno, moći objasniti cijelu situaciju. Slučaj je neobično težak i zamršen. Još ima točaka koje zahtijevaju razmišljanje. Ali se nadam da ćemo uskoro uspjeti sve objasniti.
Imali smo vrlo značajan doživljaj o kojem vam je Watson, bez sumnje, već pričao. Čuli smo zavijanje psa u močvari. I mogu se zakleti da nas nije mašta prevarila. Ja sam tamo preko oceana, na Divljem Zapadu, imao mnogo posla s psima, pa mogu o njima suditi čim im čujem lavež. Zato ću vas pred svima okruniti najvećim detektivom svih vremena, ako ovom psu uspijete nataknuti brnjicu ili lanac.
E, ja vjerujem da ću psu, po svim pravilima vještine, nataknuti i brnjicu i lanac, ako ste mi vi spremni pomoći.
Učinit ću sve što mi kažete.
Odlično! Ja bih vas u isto vrijeme zamolio da to što vam kažem činite slijepo, bez pitanja.
Kako god želite.
Ako mi pomognete, imat ćemo, čini mi se sve uvjete da povoljno riješimo naš mali problem. Nimalo ne sumnjam ...
Holmes iznenada zašuti, kao da je nekoga vidio iza mene. Puno svjetlo svjetiljke padalo je na njegovo izrazito lice, koje je u taj čas ličilo na lice nekog klasičnog kipa, na ostvarenje budnog iščekivanja.
Što je? – uzviknusmo sir Henry i ja u isti mah.
Holmes spusti pogled svladavši unutrašnje uzbuđenje. Crte njegova lica su sačuvale miran izraz, ali mu u očima zablista divlja radost.
Oprostite što se ljubitelj umjetnosti načas zaboravio, diveći se umjetničkim djelima – reče pokazujući rukom na slike koje su visjele na suprotnom zidu. – Watson, istina, tvrdi da se ja ni najmanje ne razumijem u umjetnost, ali to je čista ljubomora, jer se moja načela ne slažu s njegovima. Ali, tu vidim zaista zbirku veoma lijepih slika.
Kako? Radujem se što to čujem – reče sir Henry, gledajući naše prijatelja s iznenađenjem. – Ne mogu reći da sam veliki poznavalac tih stvari, razumijem se svakako više u goveda i konje nego u slike. Nisam ni slutio da ste našli vremena i za umjetnost.
Kad vidim slike, znam reći jesu li dobre ili ne, a ove su vrlo dobre. Kladio bih se daje onu damu u plavoj svilenoj haljini, tamo u uglu, slikao Neler, a debeli gospodin s vlasuljom zacijelo je od Revnoldsa. To su, dakako, sve same obiteljske slike.
Da, sve, bez izuzetaka.
Znate li imena naslikanih ličnosti?
Barrymore mi je rekao, pa mi se čini da bih njegovu lekciju mogao prilično točno ponoviti.
Tko je onaj gospodin s dogledom?
To je kontraadmiral Baskerville koji je služio u zapadnoj Indiji po Rodnvjem, a onaj čovjek u plavom fraku s ovitkom papira, to je sir William Baskerville koji je u Pitovo doba bio jedan od najistaknutijih članova Donjeg doma.
A onaj vitez preko puta mene, u kaputu od crnoga samta, s čipkastim ovratnikom?
Ah, znao sam da će vas on zanimati! To je praotac sveg zla, tobožnji Hugo, kojemu Baskerville treba zahvaliti što ih progoni nečastivi pas. Tog čovjeka nećemo tako lako zaboraviti.
Okrenuh se radoznalo i prilično iznenađeno pogledah sliku.
Gle, gle! – uzviknu Holmes. – Izgleda sasvim mirno i blago, ali u njegovim očima kao da tinja neka vražja iskra. Zamišljao sam sir Huga kao snažnijeg čovjeka, kao čovjeka okrutna izgleda.
Nema sumnje da je slika vjerna, jer je na poleđini platna njegovo puno ime i datum nastanka slike – 1647. godine.
Za vrijeme večere Holmes više nije ništa rekao, ali se činilo da ga slika viteza raspusnika neobično privlači, jer ju je cijelo vrijeme uporno promatrao. Tek kasnije, kad se sir Henry bio povukao u svoju sobu, rekao mi je na što misli. Sa svijećom u ruci povede me još jednom
u blagovaonicu i osvijetli od starosti potamnjeli portret koji je visio na zidu.
Pogledajte tu sliku! Zar ništa ne opažate?
Promatrao sam sliku pažljivo. Šešir sa širokim obodom i perom, duge kovrče, čipkast ovratnik i duguljasto, ozbiljno lice; izraz lica nije bio brutalan, ali sasvim neprirodan, leden, jeziv, tanke su usne bile čvrsto stisnute, a oči su gledale hladno, zapovjednički.
Ne podsjeća li vas ta slika na nekog čovjeka koji vam je poznat? – upita me Holmes.
Brada me podsjeća malo na sir Henryja.
Hm, možda malo. Ali pričekajte trenutak... On se pope na stolicu i savijenom desnom rukom pokri na portretu šešir i kovrče, a lijevom prinese svijeću bliže slici.
Bože! – uzviknuh zaprepašteno.
S platna me je gledalo Stapletonovo lice.
Aha, sad i vi vidite! Ja sam izvježbao oči, pa one na licu gledaju samo crte, a ne ukrase. Tko hoće tragati za zločinom mora, prije svega, prodrijeti u prerušavanje.
Ali, čudesna je to sličnost! Rekao bih da je pred nama Stapletonov portret.
Da, to je zanimljiv primjer prirodnog nasljedstva, i to, kako tjelesnih, tako i duševnih crta. Čovjek treba samo proučiti neku zbirku porodičnih slika i odmah će prihvatiti teoriju nasljedstva. Ona hulja je čistokrvni Baskerville, to je nesumnjivo, sa svim lošim crtama toga roda u svojoj krvi.
Točno.
Slučajan pogled na tu sliku uvjerio me da sam našao najvažniju kariku koja je još nedostajala u lancu mojih dokaza. Uhvatili smo ga, Watsone, uhvatili! Mogao bih se zakleti da će se on još prije sutrašnje večeri bespomoćno koprcati u našoj mreži, isto kao nekakav njegov drag leptir. Jedna igla, komadić pluta, mali karton – i imat ćemo ga u svojoj zbirci u Baker Streetu.
Govoreći to, Holmes okrenu leda slici i prasnu u smijeh. Rijetko se kad smijao, a kad bi to činio, to nije bilo dobro za onoga kome bi se smijao.
Sutradan ustadoh rano, ali je Holmes bio ustao još ranije.
Da, imamo još mnogo posla – reče trljajući zadovoljno ruke kad me susrete. – Sve mreže su razapete, sad može početi posljednji čin. Prije nego se dan završi, znat ćemo jesmo li uhvatili tu svoju štuku šiljaste glave ili nam je promakla kroz neku rupu.
Jeste li već bili u močvari?
Poslao sam iz Grimpena izvještaj u Princetown o Seldouovoj smrti. Mislim da vam mogu obećati da nitko od vas neće zbog toga imati neprijatnosti. Obavijestio sam i Cartwrighta. Inače bi dobar dječak sigurno legao na prag moje kolibe, kao pas koji na grobu svojeg gospodara čeka smrt. Zato sam ga morao obavijestiti da sam živ i zdrav.
Što trebamo učiniti ?
Posjetit ćemo sir Henryja. Ah, evo ga!
Dobro jutro, Holmes – uzvikne mladi barun. – Nalikujete na vojskovođu koji sa šefom svojeg generalštaba govori o planu neke bitke.
Usporedba je točna. Watson je zatražio da mu izdam naređenja.
I ja sam došao po njih.
Drago mi je. Ako sam vas dobro razumio, vi ste danas pozvani na večeru kod svojih prijatelja Stapletonovih?
Nadam se da ćete mi se pridružiti. To su ljubazni ljudi, pa sam uvjeren da će im biti drago ako i vas vide.
Bojim se da ćemo Watson i ja morati otputovati u London.
U London?
Da, kako sada stvari stoje, čini mi se da ćemo tamo biti od veće koristi.
Lice mladog baruna se izduži.
Nadao sam se – reče – da ćete ostati sa mnom sve dok se čitav taj slučaj ne rasvijetli. Baskerville Hall i močvara nisu najugodnije boravište kad je čovjek sam.
Dragi prijatelju, morate imati puno povjerenja i činiti sve što vam kažem. Ispričajte nas svojim prijateljima. Recite im da je hitan posao zahtijevao od nas da budemo danas u gradu, pa nam je neobično žao što nismo mogli doći s vama, ali se nadamo da ćemo se brzo vratiti u Devonshire. Nećete im zaboraviti to kazati?
Ako vam je do toga...
Uvjeravam vas daje to prijeko potrebno.
Vidio sam kako se mladi barun namrštio, pa sam zaključio da je duboko uvrijeđen našim odlaskom koji smatra bijegom.
Kad namjeravate otputovati? – upita napokon hladno.
Odmah nakon doručka. Odvest ćemo se najprije do Coombe Tracyja, ali Watson će ovdje ostaviti svoje stvari. Eto vam zaloga da će se on vratiti? Watsone, vi ćete Stapletonovima napisati nekoliko redaka i u njima reći kako žalite što ih ne možete posjetiti.
Dopustite mi da otputujem s vama u London – doda mladi barun.
Zašto ostati ovdje?
Zato što vam je mjesto ovdje! Zato što ste mi dali riječ da ćete učiniti sve što vam naredim. A ja zahtijevam od vas da ostanete ovdje.
Dobro, ostat ću.
Još nešto. Želim da se odvezete kolima do Merripits Housea. Ali, onda vratite kola i recite Stapletonovima kako se namjeravate vratiti kući pješice.
Pješice preko močvare?
Da.
Ali, vi ste me nekoliko puta opomenuli da to ne činim.
Ovaj put možete to učiniti bez ikakve opasnosti. Da se u potpunosti ne pouzdajem u vaše živce i u vašu hrabrost, ne bih vam to predlagao. A sve zavisi od toga hoćete li pješice prijeći preko močvare.
Onda ću vas poslušati.
Ali, ako vam je život drag, idite samo pješačkom stazom koja od Meripits Housea vodi prema grimpenskoj cesti. Uostalom, to je i najbliži put za Baskerville Hall.
Učinit ću kao što mi kažete.
Vrlo dobro. Volio bih da što prije otputovati, da budem već poslije podneva u Londonu.
Iznenadile su me Holmesove naredbe, premda sam se sjećao kako je prošle večeri rekao Stapletonu da će se već sutradan ujutro vratiti u London. Ipak, nisam mogao slutiti da će i mene povesti u London, a najmanje sam mogao shvatiti zašto trebamo u ovom kritičnom trenutku obojica otputovati. Ali, razumije se, ništa mi drugo nije preostalo nego slijepo poslušati. Oprostili smo se stoga, od našeg neobično neraspoloženog prijatelja, sir Henryja, i nekoliko sati poslije stigli smo do željezničkog kolodvora u Coombe Tracyju, odakle smo vratili kola u Baskerville Hall. Jedan dječak, koji je stajao pred stanicom, prišao je Holmesu čim nas je opazio.
Imate li kakvu naredbu, gospodine?
Sjest ćeš na ovaj vlak, Cartwrighte, i otputovati u London. Čim stigneš, poslat ćeš još s kolodvora brzojav sir Henryju Baskervilleu, potpisan mojim imenom, slijedećeg teksta: ako nade bilježnicu koju sam izgubio, neka mi je preporučeno pošalje na moju adresu u Baker Street.
Razumijem, gospodine.
I upitaj ovdje šefa stanice je li došlo štogod za mene.
Dječak se vrati s telegramom koji je bio upućen Holmesu. Brzojav je glasio:
"Telegram primio, Dolazim s nepopunjenim nalogom za uhićenje.
Stižem u 16,45. Lestrade".
To je odgovor na moj jutarnji telegram – reče Holmes. – Lestrade je, po mom mišljenju, najbolji profesionalni policijski istražitelj, a nama će, možda, biti potrebna njegova pomoć. A sad ćemo, Watsone, najbolje
iskoristiti svoje vrijeme ako posjetimo poznanicu, gospodu Lauru Lyons.
Njegov mi je ratni plan bivao jasniji. Htio je pomoću mladog baruna uvjeriti Stapletonove da smo otputovali. No, zapravo, kad naša prisutnost bude potrebna, bit ćemo na licu mjesta. Kad sir Henry spomene Stapletonovima telegram koji je primio iz Londona, prestat će sumnjati, ako su nešto i sumnjali. Činilo mi se da vidim naše mreže kako se sve više skupljaju oko štuke šiljaste glave.
Gospođu Lauru Lyons zatekli smo u njenoj sobi. Sherlock Holmes poče razgovor bez uvoda, otvoreno, pa je potpuno smete.
Bavim se – reče on – ispitivanjem okolnosti u kojima je nastupila smrt sir harlesa Baskervillea. Moj prijatelj, doktor Watson, rekao mi je već što ste mu ispričali i što ste mu prešutjeli.
Što sam ja to, navodno, prešutjela? – upita.
Priznali ste da ste zamolili sir Charlesa da vas u 22 sata čeka kraj malih vrata, kroz koja vodi put za močvaru. Mi znamo da je on u to vrijeme i na tom mjestu umro. Prešutjeli ste kakva je veza između te dvije stvari.
Nema nikakve veze.
U tom slučaju, podudarnost je vrlo čudna. Ali vjerujem da ćemo ipak utvrditi tu vezu. Htio bih biti iskren prema vama, gospođo Lyons. Po mojem mišljenju, posrijedi je ubojstvo. I prilikom istrage neće u to biti upleten samo vaš prijatelj, gospodin Stapleton, nego možda i njegova supruga.
Gospoda Lyons skoči sa stolice i uzviknu:
Njegova supruga?!
Nije to više tajna. Osoba koju on predstavlja kao svoju sestru, zapravo je njegova supruga.
Gospođa Lyons opet sjede. Rukama se grčevito držala za naslon od stolice, tako grčevito da su joj od pritiska ružičasti nokti bili pobijeljeli.
Njegova supruga – ponavljala je. – Njegova supruga! On nije oženjen!
Holmes sleže ramenima.
Dokažite mi, dokažite mi, i ako mi dokažete...
Munje koje su sijevale iz njenih očiju govorile su više od riječi.
Očekivao sam da ćete zatražiti dokaz i zato sam se pripremio za ovaj posjet – reče Holmes, vadeći pri tom razne papire iz džepa. – Ovo je fotografija bračnog para snimljena prije četiri godine u Yorku. Na poleđini piše "gospodin i gospođa Vandeleur", ali vi ćete ga lako prepoznati, pa i nju, ako je poznajete iz viđenja. Ovdje su iskazi vjerodostojnih svjedoka s opisima kako su izgledali gospodin i gospoda Vandeleur, koji su tada držali privatnu školu u St. Oliveru. Pročitajte ih, pa mi onda recite sumnjate li još u identitet ovog bračnog para.
Ona preletje pogledom preko papira, a onda nas pogleda. Lice joj se bilo ukočilo od očaja.
Gospodine Holmes – uzvikne napokon. – Ovaj mi je čovjek obećao da će se vjenčati sa mnom, ako se razvedem! Lagao je, hulja jedna, lagao je kako ne možete ni zamisliti! Neprestano je lagao! Ali zašto, zašto? Mislila sam da sve to čini mene radi. A sad vidim da sam uvijek bila oruđe u njegovim rukama. Zašto da mu budem vjerna, kad me je uvijek varao? Zašto da ga spašavam od posljedica njegovih zlodjela? Pitajte me o svemu što želite znati! Ništa, ama baš ništa neću prešutjeti. Ali, kunem vam se, kad sam pisala ono pismo starom gospodinu, nisam mu mislila učiniti ništa nažao, jer on je uvijek bio moj velikodušni prijatelj.
U to sam potpuno uvjeren, gospođo – odgovori Sherlock Holmes.
Bit će vam teško ako mi ispričate sve što se zbilo, možda bi vam bilo ugodnije da vam ja sve ispričam, a vi me ispravite, ako pritom pogriješim. Stapleton vam je predložio da pošaljete pismo, zar ne?
On mi ga je diktirao.
Svakako je spomenuo da će vam sir Charles nekim zajmom pomoći platiti troškove oko razvoda braka ako to učinite.
Tako je.
Kad ste poslali pismo, on vam je rekao da ne odete tamo.
Rekao mi je kako to što će mi netko drugi dati novac, potreban za troškove oko razvoda, vrijeđa njegov ponos, kako je on, istina, siromah, ali će mi dati i posljednji šiling da uklonim prepreke koje nas dijele.
Dosljedan karakter – reče Holmes ironično. – Onda niste više ništa o tome čuli, sve dok u novinama niste pročitali izvještaj o smrti sir Charlesa.
Nisam.
A tada je zahtijevao od vas da mu se zakunete da nećete nikad nikome ništa reći o sastanku koji ste bili zakazali sir Charlesu.
Da. Rekao mi je kako je ta smrt tajanstvena i da bi, kad bi se doznalo da sam sir Charlesu predložila sastanak, sumnja svakako pala na mene. Uplašila sam se pa sam šutjela.
To sam i mislio. Ali i vi ste pomalo sumnjali?
Oklijevala je i oborila oči. Poslije određenog vremena odgovori:
Poznavala sam ga. Ali da je održao svoju riječ, ni ja ne bih nikad bila pogazila svoju.
Čini mi se da možete biti sretnom što ste se tako lako izvukli iz svega toga – reče Sherlock Holmes. – Imali ste ga u rukama. On je to znao. Ali, eto, još ste živi. Mjesecima ste bili na rubu ponora... Sad moramo ići, gospođo Lyons. Do skorog viđenja...
Opet smo stajali na stanici, čekajući brzi vlak iz Londona.
Krug se sve više zatvara i teškoće nestaju jedna za drugom – govorio mi je Holmes. – Uskoro ću moći dati jednostavan i jasan prikaz jednog od najčudnijih i najuzbudljivijih zločina sadašnjice. Tko se posebno bavi kriminalistikom, sjetit će se sličnog događaja koji se 1866. godine dogodio u Grodnu u Ukrajini. Tom događaju nalikuju, naravno, i Andersonovi zločini u Sjevernoj Karolini. Ali naš se slučaj ističe određenim crtama koje su svojstvene zločinima te vrste. Iako nemamo još jasnih dokaza protiv ovog neobično lukavog čovjeka, čini mi se nemogućim da se sve to neće potpuno razjasniti prije nego što večeras pođemo na spavanje.
U isti tren u stanicu uletje glasno bučeći londonski vlak i zaustavi se. Nizak, čvrst čovjek, sličan buldogu, iskoči na peron iz vagona prve klase. Rukovali smo se. Po pogledu punom poštovanja, kojim je Lestrade gledao mog prijatelja, razabrah da je od našeg prvog zajedničkog posla ipak nešto naučio. Sjećam se jako dobro prezriva osmijeha kojim je taj čovjek iz prakse pratio naše teorijske postavke.
Imate li dobrih novosti? – upita nas Lestrade.
Imamo. Izvijestit ćemo vas o neobično zanimljivom slučaju, kakav niste imali godinama – odgovori Holmes. – Dva sata koja imamo još na raspolaganju najbolje ćemo iskoristiti, čini mi se, ako se sad okrijepimo dobrim obrokom. Potom će vam se pružiti prilika da udahnete malo čistog zraka u Dartmooru i pročistite grlo od londonske magle. Nikad niste bili ovdje? Čini mi se da ćete teško zaboraviti svoj prvi posjet.

Poglavlje XIV: Baskervilski pas

Sherlock Holmes nije bio sklon o svojim planovima govoriti prije nego ih je ostvario. Kao čovjeku koji je bio u svom poslu uvijek obuzet osjećajem nadmoći, volio je u svakoj zgodi istupiti kao gospodar i majstor koji iznenađuje svoju okolinu. Činio je to i zbog svoje urođene, a zbog posla još i pojačane obazrivosti; nepredviđene slučajnosti za njega nisu postojale. Takav način rada stavljao je njegove pomagače i suradnike na tešku kušnju. Radeći s njim, često sam to bio iskusio, ali nikada toliko kao te noći, za naše duge zajedničke vožnje. Pred nama se nazirao kraj naših napora. Zagonetku je napokon trebalo riješiti. Holmes je zašutio, a meni je preostajala samo slutnja o tome što ćemo dalje raditi. Napeto sam promatrao, desno i lijevo od naše uske ceste, široke, turobne površine, a po hladnom vjetru, koji mi je šibao lice, osjećao sam da smo dospjeli u močvaru. Koraci naših konja i okreti kotača naših kola vodili su nas sve bliže kraju jedne od naših najvećih pustolovina.
Kako je kočijaš s boka kola, koja smo bili iznajmili, mogao čuti svaku riječ, razgovarali smo samo o beznačajnim stvarima, što nam nije bilo lako, jer smo bili nestrpljivi i uzbuđeni. Napokon smo se približili Baskerville Hallu, a time i pozornici na kojoj se trebao odigrati posljednji čin drame. U glavnoj aleji siđosmo, isplatismo kočijaša, pa se pješice uputismo prema Merripits Houseu.
Imate li oružja, Lestrade? Detektiv odgovori smiješeći se:
Otkad imam na sebi duge hlače, nosim uza se, u stražnjem džepu, oružje.
U redu. I mi smo se, za svaki slučaj, opskrbili oružjem.
Vi ste veoma rezervirani, gospodine Holmes. O kakvoj je to igri ovdje riječ?
Igra u kojoj se stavlja na kušnju strpljenje.
Ovaj mi se kraj ne čini posebno veselim – opazi detektiv, uvijajući se s jezom u svoj ogrtač i promatrajući turobne brežuljke i gustu maglu koja je bila ovladala Grimpenskim blatom. – Čini mi se da do nas dopire svjetlo iz neke kuće.
To je Merripits House, cilj našeg puta. Molim vas da se sad šuljate na prstima i da govorite samo šapatom, ako baš morate nešto reći.
Krenuli smo, šuljajući se prema onoj kući. Bili smo se približili kući na razmaku od dvjestotinjak metara, kad nam Holmes naredi da stanemo.
Tu ćemo stati – reče. – Ove stijene s desne strane pružit će nam odličan zaklon.
Hoćemo li ovdje čekati?
Da, ovdje ćemo stati u zasjedu. Sklonite se u ovo udubljenje, Lestrade. Vi ste bili u toj kući, Watsone, zar ne? Kakvi su ono prozori s rešetkama?
Čini mi se da su to kuhinjski prozori.
A onaj prozor tamo, koji najjasnije svijetli?
To je, svakako, jedan od prozora blagovaonice.
Zastori nisu spušteni. Privucite se polako i pogledajte što se unutra zbiva, ali pazite, tako vam Boga, da vas tko ne opazi.
Krenuh stazom na prstima, pa se sagnuh iza niskog zida koji je ograđivao bijedni voćnjak. Idući uza zid, stigao sam do mjesta s kojega sam mogao zaviriti kroz prozor.
U sobi su bili samo sir Henry i Stapleton. Sjedili su za okruglim stolom, jedan prema drugome, pa su im se lica mogla vidjeti u profilu. Obojica su pušila, srkala kavu i pijuckala vino. Stapleton je govorio živo, a mladi ga je barun promatrao blijeda i rastresena lica. Barunu je možda teško padala pomisao da će se morati vratiti sam preko puste i zloglasne močvare.
Stapleton odjednom ustade i napusti sobu. Sir Henry napuni sebi čašu, zavali se u stolicu i počne iz cigarete praviti guste oblake dima. Tad su se jedna vrata otvorila i po šljunku, s druge strane zida iza
kojega sam stajao zgrčen, zaškripali su koraci. Kad se škripa udalji, pogledah preko zida i ugledah prirodnjaka. Zastavši pred vratima jedne sporedne zgrade koja je bila u dnu dvorišta, je otvorio je vrata ključem, a kad je ušao u nju, iz nje dopre do mene neobičan šum, sličan struganju nogu. Ostao je ondje najviše nekoliko minuta, a onda čuh kako je opet okrenuo ključ. Koraci su prošli pokraj mene, i Stapleton ude u svoju kuću. Spazih ga još kad je ušao u sobu u kojoj ga je čekao sir Henry, a onda se privukoh pažljivo do svojih prijatelja i rekoh im što sam vidio.
Vi kažete, Watsone, da dama nije sjedila s njim? – upita me Holmes kada završih svoju priču.
Nije.
Gdje bi mogla biti? Svjetlo ne gori ni u jednoj ni u drugoj prostoriji već samo u blagovaonici i u kuhinji.
Nemam pojma.
Veliko Grimpensko blato bila je, kao što sam već prije rekao, pritisnula gusta, bijela magla. Ona nam se sve više približavala i napokon zastala na određenoj udaljenosti, nalik na nizak zid. Mjesec ju je obasjavao, pa su vrhovi stijena koji su iz nje virili nalikovali na goleme granitne blokove. Holmes je promatrao maglu i nezadovoljno gunđao, jer nam se ona sve više približavala.
Magla nailazi, Watsone!
A zar je to važno?
Još kako! To je jedini činitelj koji može utjecati na moje planove. Sir Henry ne može ostati tu još dugo jer su već 22 sata. Naš uspjeh i njegov život zavise od toga hoće li kuću napustiti prije nego što magla prekrije cestu.
Nad nama se odjednom razvedri nebo. Sad su zvijezde blistale jasnim sjajem, a polumjesec je prekrivao čitav kraj blagom, čarobnom svjetlošću. Pred nama se pojavi kuća obasjana mjesečinom: njezin se krov, sa zabatom i visokim dimnjacima oštro ocrta na srebrnastom noćnom nebu. Široki mlazovi zlatnog svjetla prosuše se kroz prozore prizemlja na vrt i močvaru. Odjednom nestade jednog od tih mlazova: posluga je bila napustila kuhinju. Još je samo blagovaonica bila
osvijetljena. U njoj su sjedila ona dvojica čovjeka, ćaskajući uz vino: domaćin koji je smišljao ubojstvo i gost koji nije ništa slutio.
Svakog trenutka bijeli se oblak magle, koja je prekrivala već polovinu močvare, sve više i više približavao kući. Tanki prethodnici magle već su se uvijali pred zlatnim četverokutom osvijetljenog prozora. Zid koji je ograđivao voćnjak sve više je tonuo u maglu, samo je drveće još stršilo iz nje, kao iz neke bijele pare. Sve gušći pramenovi magle već su bili opkolili kuću i pretvarali je polako u gust oblak iz kojega je virio samo gornji kat s krovom kuće, nalik na sablasni brod što plovi morem.
Holmes udari uzbuđeno šakom o stijenu iza koje smo se bili sakrili i tresnu nestrpljivo nogo o tlo.
Ako za četvrt sata ne iziđe, put će biti prekriven maglom. Za pola sata nećemo vidjeti ni prst pred okom.
Da se povučemo malo natrag, tamo gdje se zemljište penje
Da, to će biti najbolje.
Povukli smo se pola kilometra od kuće, a gusta, bijela masa, obasjana mjesečinom, valjala se polako prema nama.
Ne smijemo dopustiti da bude svladan prije nego što stigne do našeg zaklona – reče Holmes.
On kleknu i prisloni uho na zemlju.
Hvala Bogu! Čini mi se da ga čujem kako dolazi!
Zaista, u močvari, zaronjenoj u tišinu, začuli su se nečiji brzi koraci. Priljubljeni uz stijenu, promatrali smo napeto greben magle koji se bjelasao pred nama. Odjednom, iz bjeline guste magle iziđe čovjek kojega smo čekali. Ugledavši pred sobom jasan, zvijezdama obasjan kraj, iznenadi se i osvrnu. Brzim korakom požuri stazom uz naše sklonište i dalje, uz brežuljak koji se iza nas blago dizao. Žurio je i neprestano se osvrtao. Očito se nelagodno osjećao.
Pst! – šapnu odjednom Holmes, i ja čuh nekakav zvuk. Holmes je bio otkačio svoj revolver. – Pazite! Dolazi! – opomenu nas.
Iz sloja guste magle čulo se odjednom oštro i ritmično tapkanje. Oblak magle bio je pedesetak metara ispred nas, i mi smo, sva trojica, buljili u nj. Bili smo obuzeti strahom da nas odjednom ne zaskoči neko čudovište. Ležeći uz Holmesa, promatrao sam ga: lice mu je bilo blijedo. Oči su mu na mjesečini blistale, vjerojatno se u duši radovao. Odjednom pogleda užasnuto preda se: usne su mu se rastvorile od zaprepaštenja. U isti čas Lestrade kriknu od užasa i uroni lice u zemlju. Ja skočih. Ruke su mi stezale revolver, ali nisam mogao pucati, ukočio sam se od straha. Pred nas je, iz magle, iskočila strahovita životinja.
Bio je to ogroman pas, crn kao ugljen, pravo čudovište, kakvo oko čovjeka nikad nije vidjelo. Otvorene čeljusti, oči, nozdrve, vrat, griva, sve je na njemu podrhtavalo kao u plamenu. Ni luđak ne bi bio mogao u svojim grozničavim snovima zamisliti strasnije i gadnije nakaze od te crne zvjerske prilike koja je u taj tren pojurila prema nama.
Divovski je pas u velikim skokovima hitao uskim puteljkom. Dodirujući njuškom zemlju, pratio je u stopu našeg prijatelja. Njegova nas je pojava bila naprosto ošamutila. Još nismo ni bili došli k sebi, a životinja je već bila projurila pokraj našeg zaklona. Holmes i ja smo tada opalili hitac gotovo u isto vrijeme. Strašan nas urlik uvjeri da ga je bar jedan hitac pogodio. Ali pas se, premda ranjen, nije zaustavio, već je odjurio dalje, nesmanjenom brzinom. Sir Henry je već bio prilično odmakao. Blijed kao krpa, bio se odjednom zaustavio i osvrnuo kao da očekuje našu pomoć. Podignutih ruku buljio je užasnuto i bespomoćno u jezivo čudovište koje je jurilo prema njemu.
Bolan urlik psa oslobodi nas straha. Ako je ranjen, pomislili smo, znači da je ovozemaljski stvor. Ako smo ga, ipak, ranili, moći ćemo ga i ubiti. Nikad nisam vidio čovjeka koji tako juri kao što je u ovom presudnom trenutku jurio Sherlock Holmes. Mene smatraju osobitim trkačem, ali u tom trenutku nisam mogao dostići svog prijatelja, a iza nas je, zaostajući isto toliko za mnom, jurio londonski detektiv. Čuli smo krik za krikom, jauke straha mladog baruna, a zatim dug i dubok lavež psa. Zvijer je bila skočila na svoju žrtvu, bila je oborila na tlo sir Henryja i već ga uhvatila za grlo. Tada, Holmes ispali pet metaka u psa. Razjapivši čeljusti, pas je zalajao još jednom i srušio se na leda, još je jednom zamahnuo šapama, a zatim se izvalio i utihnuo. Zadihan, skočih do psa i prislonih revolversku cijev na njegovu strašnu glavu,
obasjanu mjesečinom. Nisam više morao pucati, jer je divovski pas bio mrtav.
Sir Henry ležao je bez svijesti na mjestu na kojem je pao. Raskinuli smo mu ovratnik, i Holmes zahvali Bogu kad uvidi da nije ranjen i da je naša pomoć stigla u pravi čas. Uskoro naš prijatelj otvori dršćući oči i učini slab napor da se pokrene. Lestrade gurnu mladom barunu među zube svoju pljosku s rakijom, a dva nas prestrašena oka pogledaše.
Bože – prošapta sir Henry. – Što je to bilo? Zaboga, što je to bilo?
Što god to bilo, sad ga više nema! – odgovori Holmes. – Vašoj obiteljskoj sablasti smrsili smo konce jednom zauvijek.
Životinja koja je ležala opružena kraj naših nogu bila je strašna i po veličini i po snazi. Nije to bio ni čistokrvni ptičar, ni čisti mastif, nego, kako se činilo, neki njihov mješanac – čupav stvor veličine lava. I sada, dok je ležao mrtav, iz njegovih velikih čeljusti kao da je gorio nekakav plavičasti oganj, a duboko usađene, male zvjerske oči bile su okružene plamenim prstenjem. Kad sam svojim rukama otvorio životinji strašne čeljusti, one su zasjale u mraku.
Fosfor! – uzviknuh.
Da, preparat fosfora, i to veoma vješto pripremljen – reče Holmes, nagnuvši se da pomiriše glavu ubijene životinje. To je nekakva otopina bez mirisa, da psu ne bi oslabiloosjetilo mirisa... Od sveg srca vas molim da mi oprostite, sir Henry, što smo vas izložili opasnosti. Očekivao sam psa, ali ne ovakvog. A zbog magle jedva smo ga uspjeli dočekati s nekoliko metaka.
Vi ste mi spasili život!
No, najprije sam vas doveo u opasnost. Jeste li dovoljno jaki da se držite na nogama?
Dajte mi još jedan gutljaj rakije, pa ću biti sposoban za sve! Tako! Hoćete li mi, molim vas, sada pomoći da ustanem? Što ćete najprije učiniti?
Ostavit ćemo vas zasad ovdje. Vi niste više u stanju da ove noći doživljavate još neke pustolovine. Ako nas pričekate, netko će vas od nas odvesti do zamka.
Sir Henry se pokuša uspraviti. Ali još je bio blijed kao mrtvac: drhtao je čitavim tijelom. Poveli smo ga do jedne stijene.
Moramo vas sada ostaviti ovdje sama! – reče Holmes. –Imamo još posla, a svaki trenutak je važan. Zločin je potpuno objašnjen, sada još tražimo samo zločinca.
Dok smo žurili putem koji je vodio prema Merripits Houseu, Holmes nastavi:
Kladio bih se o što god hoćete da ga nećemo zateći kod kuće.
Pucnjevi su mu morali reći da je izgubio bitku.
Bili smo prilično daleko od kuće, a magla je mogla ublažiti zvuk – reče Lestrade.
Pratio je psa u stopu, kako bi ga mogao odmah dozvati, ako zatreba, u to možete biti uvjereni. Ne, ne, odavna je on pobjegao. Ali ćemo, za svaki slučaj, pretresti kuću.
Kućna su vrata bila otvorena. Jurnusmo stoga unutra, na veliko zaprepaštenje starog sluge koji nas je bio susreo u predsoblju i sav drhtao. Svjetlo je gorjelo samo u blagovaonici, ali Holmes uze svjetiljku pa pregleda svaki kut. Nigdje nije bilo čovjeka kojega smo tražili, nigdje ni najmanjeg traga o njemu. Ali vrata sobe na katu su bila su zaključana.
Netko je unutra! – uzviknu Lestrade. – Čujem da se netko kreće.
Otvorite vrata!
Začusmo iznutra slabo stenjanje i šuštanje haljina. Holmes razvali nogom vrata i s revolverom u ruci sva trojica jurnusmo u sobu.
Ali velikom zlikovcu, kojega smo tražili, nije bilo traga. Umjesto njega, pred nama je bio neobičan i neočekivan prizor, pa u prvi mah zastadosmo bez riječi, kao okamenjeni.
Soba je bila pretvorena u neku vrstu malog muzeja. Duž zidova su se nalazili izlozi puni zbirki leptira i buba. Ti su kukci bili glavna razonoda tog opasnog i neobičnog zlikovca. Usred sobe je stajao drven stup, oslonac stare crvotočne grede na kojoj je počivao krov. Za taj je stup bila vezana ljudska figura, možda čovjek, možda žena, to nismo mogli odmah razabrati, jer je bila omotana plahtama. Jedan joj je
ručnik bio prebačen oko vrata, pa vezan za redu, a drugi joj je pokrivao donji dio lica. Dva su nas crna oka promatrala, dva oka puna bola, sramote i straha. Odmah smo joj izvukli čep iz usta, odvezali joj ruke, i gospođa Stapleton klonu onesviještena pred nama. Lijepa joj je glava pala na grudi, a na njezinom vratu razabirali su se jako crveni tragovi prouzročeni jahaćim bičem.
Okrutni nitkov – uzviknu Holmes. – Ovamo, Lestrade, brzo bocu s rakijom. Onesvijestila se od zlostavljanja i iscrpljenosti.
Nakon nekoliko trenutaka, ona ponovo otvori oči i upita:
Je li se spasio? Je li izvan opasnosti?
Neće nam pobjeći.
Ne, ne pitam za svog supruga. Što je sa sir Henryjem? Je li izvan opasnosti?
Jest.
A pas?
Mrtav je.
Hvala Bogu, hvala Bogu! – uzviknu ona, uzdahnuvši duboko od olakšanja. – Ah, taj nitkov! Vidite li što je učinio sa mnom?
Podigla je rukav. Obje su joj ruke bile prekrivene krvavim modricama.
Ah to nije ništa, ništa ... a kako mi je tek dušu mučio i prezirao... I sve sam to podnosila... tako dugo dok sam se mogla nadati da me voli... Ali sad znam da me je varao, da sam bila samo oruđe u njegovim rukama.
Rekavši to, poče grčevito plakati.
Vidim da niste prijateljski raspoloženi prema njemu, gospodo – reče Holmes. – Recite nam onda gdje ga možemo naći. Ako ste mu pomogli u njegovim zlodjelima, pomozite nam sada i time ćete svoje grijehe iskupiti.
Postoji samo jedno mjesto na koje se mogao skloniti – odgovori. Na jednom otoku usred Grimpenskog blata stari je rudnik cinka. Ondje
je držao svoga psa i spremio sve što mu je moglo zatrebati ako se tamo skloni. Zacijelo je tamo pobjegao.
Magla je, poput bijele vunice, bila pritisnula prozorska okna.
Holmes približi svjetiljku prozoru i reče:
Vidite! Nitko noćas ne može naći put kroz Grimpensko blato.
Ona se nasmijala i pljesnu rukama: bijeli zubi joj zablistaše, a oči zasjaše divljom radošću kad uzviknu:
Put do blata će možda naći, ali nikako put koji bi ga mogao spasiti. Kako će noćas vidjeti znakove koje smo oboje, on i ja, zaboli da označimo usku stazu kroz živo blato? Oh, da sam ih samo mogla počupati! Tad bi pao u vaše ruke.
Uvidjeli smo da ga ne možemo goniti dok je magla na močvari. Ostavili smo zato Lestradea u Merripits Houseu, a Holmes i ja smo se vratili Baskervilleu. Više nismo mogli kriti istinu o Stapletonovima, ali on je bio hrabar kad je čuo da je žena koju voli supruga ubojice.
Pustolovine koje je bio doživio te noći bile su odveć uzdrmale njegove živce, tako da je do zore ležao u bunilu lake groznice, pa smo ga morali povjeriti njezi doktora Mortimera. Odlučili smo da njih dvojica pođu na putovanje po svijetu, kako bi se Henry Baskerville okrijepio, ozdravio i postao bodar kakav je bio prije nego je postao gospodar ovog zlosretnog posjeda.
Došao je kraj ovoj zaista nesvakidašnjoj priči. Njome sam pokušao upoznati čitatelja sa svim stravama i slutnjama koje su nas tako dugo obuzimale. Napokon je i njima došao kraj.
Sutradan je jutarnje sunce rastjeralo gustu maglu, i gospoda Stapleton nas je odvela do mjesta gdje je započinjala uska staza kroz blato. Tu su stazu bili otkrili njezin suprug i ona. Po njezinoj oduševljenoj spremnosti da nas dovede na trag svojeg supruga, vidjeli smo kakav je pakleni život s njim imala.
Vodila nas je do posljednjeg dijela čvrstog tla koje se u obliku uskog poluotoka pružalo u tresetno zemljište, a od toga mjesta išli smo dalje. Od busena do busena, između baruština, pokrivenih zelenim slojem smrdljivih barica, krivudav je put, tu i tamo, bio označen ponekim štapićem. Iz bujne trske širio se gust smrad truleži i zagušljiva kužna
para šibala nam je lice. S vremena na vrijeme upadali smo do bedara u crni glib što se na nekoliko stotina metara valovito pružao prema nama. Ta ljepljiva masa kao da nas je grabila i otežavala nam korake. Osjećali smo kako nas drži i ne pušta, kao da nas zlokobna ruka nekog napasnika neodoljivo vuče u tamne dubine. Samo smo na jednom mjestu opazili trag koji je upozoravao na to da je jedan čovjek prije nas prošao tim opasnim putem. Na trski se bio zadržao jedan taman predmet. Kad je Holmes skrenuo s puta da uzme taj predmet, utonuo je do pasa u blato. Da nije bilo nas, njegova se noga nikada više ne bi dočepala čvrstog tla. U ruci je držao staru crnu cipelu. U njoj smo našli pečat "Mevers", Toronto.
Zbog toga je vrijedilo okupati se u blatu! – uzviknu Holmes. – To je cipela koja je nestala našem prijatelju sir Henryju.
Stapleton ju je u bijegu bacio u blato!
Tako je. Držao je u ruci cipelu, koju je najprije upotrijebio da navede psa na trag. Bježeći, kad je već bio svjestan da je izgubio igru, nesretnik je još držao cipelu u ruci. Na tome ju je mjestu bacio. Bar sad znamo da je stigao dovde.
Ali, o Stapletonovoj sudbini ništa više nismo saznali. Bili smo upućeni samo na pretpostavke, a ništa sigurno nismo mogli utvrditi. Nismo se mogli nadati da ćemo u blatu naći tragove nogu, jer bi ih voda iz močvare odmah ispunila i za nekoliko minuta poravnala površinu. Kad smo napokon stigli do čvrstog tla, sva trojica smo počeli tražiti tragove. Ali nije ih bilo. Stapleton nije stigao do spasonosnog otoka u blatu, prema kojem je žurio kroz noć i maglu. Negdje usred Grimpenskog blata, duboko u močvari, ležao je zauvijek čovjek s najhladnijim srcem ubojice.
Zločinac i njegov pas ostavili su za sobom puno tragova na putu kroz more blata. Od napuštenog rudnika cinka ostalo je poluzatvoreno okno s vitlom. Pokraj njega dizali su se porušeni zidovi rudarskih koliba čije je nekadašnje stanare sigurno odande udaljio smrad mulja usred kojega su živjeli. U jednoj takvoj kolibi bio je sigurno svojevremeno vezan i onaj divlji pas, jer smo u njoj našli lanac, jednu kuku i gomilu oglodanih kostiju. Tu je bio i kostur s pramenjem smeđe dlake. Taj je kostur, usred tih bijednih ostataka, privukao našu pažnju.
Gle, pseto! – uzviknu Holmes. – Tako mi Boga, pa to je onaj rudlavi mješanac. Siromah Mortimer nikad više neće vidjeti svog ljubimca. Nisam ni slutio da to mjesto krije i takve tajne. Stapleton je mogao sakriti svog psa, ali ne i ušutkati ga. Otuda ono urlikanje koje je bilo neprijatno i po danu. Samo u slučaju nužde mogao je držati svojeg psa u sporednoj zgradi svojega posjeda u Merripitsu, ali je i to iz raznih razloga za njega bilo opasno. Odlučio se na to tek posljednjeg dana, kad je bio naumio završiti svoje napore. A ta smjesa u limenci, to je, bez sumnje, ona svjetlucava materija kojom je psu namazao njušku i ostale dijelove glave. Na tu je pomisao svakako došao slušajući legendu o nečastivom psu što progoni članove obitelji Baskerville, pa je bio odlučio usmrtiti sir Charlesa time što će ga prestrašiti. Kad je i onaj bijedni robijaš bježao i zapomagao, sigurno bi se i sir Henry od straha dao u bijeg, a možda bismo i mi to bili učinili da smo odjednom ugledali onu neman kako iskače iz mračne močvare, pa nas u stopu goni. Zaista briljantan izum, jer je pomoću njega mogao svoju žrtvu nagnali u smrt, a da se nitko od seljaka ne drzne da izbliza promotri čudovište, premda su ga mnogi prije bili vidjeli.
Holmes mi je već u Londonu rekao: – Još nikad nismo vidjeli., opasnijeg čovjeka. Sad je taj čovjek ležao mrtav ondje. Holmes pokaza svojom dugom rukom na prostor poprskan krupnim zelenkastim mrljama blata. Bio je to golem prostor koji je širio i gubio na crvenkasto–smeđim obroncima, tamo na horizontu gdje se završava močvara.

Osvrt

Desilo se to jedne hladne i maglovite večeri potkraj studenog. Sjedili smo pokraj rasplamtjele vatre, Holmes s jedne, a ja s druge strane kamina, u našoj dnevnoj sobi u Baker Streetu. Poslije tragičnog ishoda našeg posjeta u Devonshireu, istraživao je dva složena slučaja. U prvom je nastojao raskrinkati okrutno vladanje pukovnika Upwooda u vezi s ozloglašenim kartaškim skandalom u Nonpareil klubu, u drugom je branio nesretnu gospođu Montpensier od optužbe za ubojstvo. Ta je gospoda bila oklevetana da je ubila svoju pastorku, gospođicu Carere, mladu damu za koju se, kao što je poznato, nakon šest mjeseci utvrdilo da je živa i da se udala u New York. Iskoristio sam priliku kad je moj prijatelj bio u izvanrednom raspoloženju zbog postignutih uspjeha u nizu teških i značajnih slučajeva, i naveo sam ga na razgovor o pojedinostima neobičnog baskervilskog slučaja. Strpljivo sam čekao tu priliku. Znao sam, naime, da on ne dopušta da se njegova jasna i smišljena umna djelatnost ometa prepletanjem raznih slučajeva i skakanjem iz sadašnjosti u prošlost. No, kako su Henry i doktor Mortimer, poslije dugog putovanja, preporučenog Baskervilleu radi oporavka njegovih rastrojenih živaca, upravo stigli u London i za tu večer nam najavili posjet, bilo je sasvim prirodno da će se povesti riječ i o tom slučaju.
Čitav tok događaja – reče Holmes – sa stajališta čovjeka poznatog pod imenom Stepleton bio je jednostavan i neposredan, iako se nama, koji u početku nismo raspolagali činjenicama na osnovi kojih bismo mogli utvrditi pod kakvim se okolnostima zločinac odlučivao na zločin, jer smo ih tek upoznavali, činio krajnje složan. Koristilo mi je što mi se u dva maha pružila prilika popričati s gospodom Stapleton, jer mi je to uvelike objasnilo slučaj, tako da sam bio siguran da tu za nas nema više nikakvih tajni. O cijeloj toj stvari naći ćete nekoliko bilježaka u mom indeksu slučajeva pod slovom "B".
Možda biste mi mogli dati pregled čitavog tog događaja po sjećanju?
Svakako, premda ne mogu jamčiti da su mi baš sve činjenice ostale u sjećanju. Kao što i branitelj, koji ima svoj slučaj u malom prstu,
potpuno samouvjereno raspravlja o predmetu pred sudom, često već za desetak dana pozaboravlja sve, tako i ja osjećam mi svaki novi slučaj istisne prošli. Slučaj gospođice Carere pritisnuo je u zaborav baskervilski slučaj. Naići će zatim neki drugi beznačajni problem koji će me sasvim zaokupiti, pa će pred njima izblijedjeli slučaj ljupke Francuskinje i nepoštenog Upwooda. Stoga ću vam i u vezi crnog psa moći izložiti tok događaja samo ako ga se budem sjećao, a vi me podsjetite ako što zaboravim.
Moja je istraga neoborivo dokazala da obiteljski portret nije lagao i daje onaj zlikovac zaista potjecao iz obitelji Baskerville. On je bio sin sir Charlesova mlađeg brata, Rogera Baskervillea, koji se, zbog raznih svojih ispada, morao skloniti u Južnu Ameriku. Govorilo se da je tamo umro neoženjen. Ali to je bila zabluda. On se oženio, i u tom mu se braku rodio sin koji se zvao Roger, kao i njegov otac. To je bio naš zločinac. On se oženio najljepšom djevojkom Kostarike, nesretnom Garciom Beryl. Kad je pronevjerio znatnu svotu, pobjegao je sa svojom suprugom u Englesku, u kojoj je, pod imenom Vandeleur, držao školu u Vorkshireu.
On je naučio posao, jer je na putu u svoj stari zavičaj upoznao jednog sušičavog učitelja i iskoristio njegove sposobnosti, što je na tom polju pokazao određen uspjeh. Međutim, u zavodu brzo i sramno završava svoju učiteljsku karijeru. Vandeleurovi tada uzimaju lažno ime Stepleton. Zločinac prenese na jug, u Englesku, ostatke svoje imovine, svoje planove za budućnost i svoju strast za entomologiju. Čuo sam da ga u Britanskom muzeju smatraju uvaženim stručnjakom u toj grani i da je ime Vandeleur zauvijek vezano uz određenu vrstu mušica o kojima je za vrijeme svog boravka u Vorkshireu dao stručni prikaz.
Sad stižemo do razdoblja u njegovu životu koje je izazvalo naš interes. Taj se nesretnik, zacijelo, vrlo dobro raspitao o basnoslovnom imanju obitelji Baskerville i saznao koji su ljudi prepreka da se tog imanja dokopa. Vjerujem da je otišao u Devonshire s posve neodređenim planovima, ali je od samog početka imao nepoštene namjere, pa je svoju suprugu predstavio ondje kao sestru. Već tada je u njemu bila sazrela ideja da se posluži njome kao nekom vrstom mamca, iako u to vrijeme, vjerojatno još nije imao jasnu predodžbu o
svojoj zamisli. Cilj mu je bio dokopati se imanja, pa je bio spreman poslužiti se svim sredstvima i izložiti se svim mogućim opasnostima da to ostvari. Prva mu je misao bila da se nastani u neposrednoj blizini svojeg pradjedovskog doma, a odmah zatim je počeo održavati prija- teljske veze s sir Charlesom i sa svojim susjedima.
Govoreći mu o psu koji progoni njegovu obitelj, starije barun iskopao sebi jamu. Stapleton – u daljnjem izlaganju događaja nazivat ću zločinca tim imenom – je znao da starac ima slabo srce, te da ga strah može ubiti. U to ga je uvjerio još više doktor Mortimer. Potom se i sam uvjerio da Charles, kao praznovjeran čovjek, vjeruje u tu mračnu legendu. Kako je bio pronicljiv, ubrzo je došao i na misao kako bi se sir Charles mogao usmrtiti, a da se pri tom ubojica ne otkrije.
Kad je u njemu čitav plan sazrio, počeo ga je ostvarivati s duhovitom prepredenošću. Neki nespretnjaković bio bi se zadovoljio time da upotrijebi pri tom kakvo pomamno pseto. On, međutim, dolazi na genijalnu zamisao da umjetnim sredstvima da sablasni izgled životinji. Kupio je psa kod firme Ross & Manleš u londonskoj ulici Fulham Road. Bio je to njihov najsnažniji i potpuno neukroćen primjerak. Dovezao ga je željeznicom preko sjevernog Devona, a zatim ga je pješice odveo svojoj kući, tako da je ostao nezapažen. Još prije je, loveći leptire, naučio se krećetati po Grimpenskom blatu i tako je pronašao svom psu sigurno skrovište. Namjestio mu je štenaru i čekao pogodan trenutak.
Morao je biti strpljiv jer se stari gospodin nije dao tako lako namamiti da iziđe noću iz svog zamka. Vrebao ga je nekoliko puta, ali uzalud. Za vrijeme takvih pokušaja seljaci su ga vidjeli, bolje reći, vidjeli su njegova saveznika, a to je oživljavalo i potvrđivalo legendu o psu. Nadao se da će njegovoj supruzi poći za rukom da namami starog gospodina u zamku, ali odjednom, sasvim neočekivano, ona nije pristala. Nije htjela čuti o tome da upliće sir Charlesa u neku ljubavnu igru kojom bi bio predan na milost i nemilost svom neprijatelju. Ni prijetnjama, pa čak ni udarcima nije ju uspio pridobiti za svoj plan. Zbog takva njezina držanja, Stapleton je morao privremeno odustati od svog pothvata.
Međutim, slučaj mu je pošao za rukom, i on prebrodi i tu teškoću kad mu sir Charles, koji je s njim držao prijateljske odnose, povjeri da
provede u djelo njegovu zamisao i vjenča se s nesretnom gospođom Lyons. On joj se tada predstavi kao neženja, dokopa se potpuno utjecaja i obeća joj da će se vjenčati, ako se ona razvede. Kad je saznao da sir Charles, po savjetu liječnika, namjerava napustiti Hall, požuri ostvariti plan. S jedne strane pretvarao se kao da se s tim savjetom slaže, a s druge strane morao je odmah prijeći na djelo, da mu žrtva ne izmakne. Zbog toga prisili gospođu Lyons napisati ono pismo u kojem je preklinjala starca da joj uvečer, prije odlaska u London, omogući sastanak. U posljednjem trenutku pronađe dobar izgovor kojim je spriječi da ode na taj sastanak, i tako mu se ukazala prilika na koju je dugo čekao. Iste večeri, kad se iz Coombe Tracyja odvezao kući, imao je još vremena da ode po psa, da ga namaze onom vražjom masti i da ga odvede do malih vrata gdje je znao da će starac čekati gospođu od koje je primio pismo.
Nahuškao je psa, ovaj preskoči mala vrata i poče goniti nesretnog starca koji je bježao niz aleju. Prizor je morao biti strašan. Pod gustim drvećem jedna je golema, crna životinja užarenih očiju, plamene grive i čeljusti napadala svoju žrtvu. Na kraju aleje prestrašena žrtva pade mrtva od udara kapi. Sir Charles je bio potrčao stazom, a pas je jurnuo za njim po travnjaku pokraj njega, tako da se na stazi mogao razabrati samo trag čovjeka. Ugledavši starca na zemlji, pas ga je vjerojatno samo onjušio, ali kad je ugledao da je mrtav, okrenu se i nestade, no ostavi na tlu trag svojih šapa koje je kasnije pronašao doktor Mortimer. Kad ga je gospodar pozvao, pas potrča prema njemu, a ovaj ga odvede u jazbinu koju mu je bio uredio u Grimpenskom blatu. Taj zagonetni događaj zbuni vlast, uzbudi čitav ovaj kraj, a nama posluži kao povod da ga i mi razmotrimo.
Toliko o smrti sir Charlesa Baskervillea. Uviđate li tu vražju dosjetljivost ? Bilo je sasvim nemoguće sastaviti neku ozbiljnu optužbu protiv stvarnog ubojice. Njegov jedini suučesnik nije ga mogao odati, a sasvim neobična, gotovo neshvatljiva priroda njegova plana samo je pridonijela tome da se zamisao lakše ostvari. Jedino su obje žene upletene u ovaj slučaj, gospođa Stapleton i gospođa Laura Lyons, odmah posumnjale daje starčevu smrt skrivio Stapleton. Njegova je supruga znala za njegove namjere, a znala je i za psa. Gospoda Lyons nije znala ni za jedno ni za drugo, ali zabrinula ju je činjenica što je barun umro upravo tada kad se ona s njim trebala sastati i što je ona,
po Stapletonovoj izričitoj želji, morala izostati s tog sastanka. Međutim, obje su žene bile pod jakim utjecajem Stapletonove snažne volje, pa ih se nije plašio. Prvu polovinu zadatka bilo je lako ostvariti, ali je sad trebalo prijeći na njegov drugi dio.
Stapleton nije znao da u Kanadi živi nasljednik sir Charlesa, ali uskoro sazna to od Mortimera, koji ga potanko obavijesti o dolasku sir Henryja. Najprije pomisli da mladog stranca iz Kanade već u Londonu pošalje na drugi svijet, prije nego što i stigne u Devonshire. Nije imao povjerenja u svoju suprugu otkada se ona usprotivila pomoći mu u likvidiranju starog baruna, a nije se usuđivao ni ostavljati je duže vremena samu, jer se plašio da bi se mogla osloboditi njegova utjecaja. Zato je i nju poveo u London. Stanovali su u "Mexborough" hotelu u Craven Streetu, jedno od onih hotela čije je koševe za papir, po mom nalogu, pretresao Cartwright. Kao što znate, ta su istraživanja ostala bez uspjeha. On je svoju suprugu bio zaključao u sobu, a sam je, zamaskiran lažnom bradom, pratio Mortimera do moga stana, a zatim i do željezničkog kolodvora i hotela "Northumberland".
Njegov supruga slutila je kakvim se on mislima bavi, ali ga se u isto vrijeme, zbog njegova brutalnog postupka s njom, i plašila, pa se nije usuđivala opomenuti mladog baruna kakva mu opasnost prijeti. Bojala se opomenuti mladog baruna da se čuva, jer bi, kad bi to pismo dospjelo Stapletonu u ruke morala strepiti za svoj život. Napokon joj pade na um, kao što se sjećate, neobično sredstvo: izreže iz novina riječi za svoju opomenu, pa izmijenjenim rukopisom adresira pismo. Tako mladi barun primi prvu opomenu da se čuva, jer mu prijeti velika opasnost.
Stapleton je smatrao potrebnim dočepati se bilo kojeg dijela garderobe sir Henryja : kad bi se morao poslužiti psom, time bi mogao usmjeriti psa, svojeg saveznika, na pravi trag. U tome je, njemu svojstvenom brzinom i smjelošću, brzo uspio. Netko je, bez sumnje, bio potkupljen, možda neki čistač cipela ili neka hotelska sobarica. Međutim, slučajno je ispalo da je cipela bila nova, pa mu stoga nije mogla poslužiti za tu svrhu koju joj je bio namijenio. Stoga je vrati i dobije drugu. Za mene je to bila značajna okolnost, jer me je uvjerila da imamo posla s običnim živim psom: nijedna mi druga pretpostavka nije mogla objasniti nastojanje da se pošto–pošto dođe do jedne stare
cipele. Što je neki slučaj neobičniji, briljantniji, treba ga pažljivije ispitati. Upravo ta neobičnost, koja neku okolnost čini prividno i odveć zapletenom, ako se pravilno razmotri i do kraja sagleda, može pružiti najvjerojatnije objašnjenje nečije tragične smrti.
Sutradan ujutro, nakon tog naoko beznačajnog događaja, posjetili su nas prijatelji koje je Stapleton potom slijedio u fijakeru. S obzirom na to da je imao adresu našeg stana, a imao sam na umu čitavo ponašanje, počeo sam pretpostavljati da taj baskervilski slučaj nije prvi u njegovoj zločinačkoj karijeri. Na to su me navele činjenice da su se u posljednje tri godine dogodile četiri velike provale u zapadnim krajevima, i da ni u jednom slučaju provalnik nije otkriven. Posljednja je provala bila u maju, u Folkestone Courtu. Tom je prilikom sluga, koji je bio iznenadio zamaskiranog i usamljenog provalnika, bio najhladnokrvnije ustrijeljen. Ne sumnjam da je Stapleton, koji je godinama bio opasan čovjek, spreman na sve, tako dopunjavao svoju blagajnu, koja je već bila siromašna.
Svoju nam je spretnost i drskost dokazao onoga jutra kad nam je tako uspješno pobjegao, a zatim po kočijašu poručio da se zove upravo kao i ja. Od toga trenutka znao je da sam taj slučaj preuzeo te da neće moći počiniti ubojstvo u Londonu. Vratio se zato u Dartmoor i čekao da tamo stigne mladi barun.
Molim vas samo trenutak – uzviknuh. – Vi ste, nema sumnje, točno izložili niz događaja, ali jedna je točka ostala neobjašnjena. Što je bilo s psom dok je njegov gospodar boravio u Londonu?
Ozbiljno sam se zabavio tom svakako važnom točkom i ne sumnjam da je Stapleton imao nekog povjerenika, mada ga, vjerojatno, nije toliko uputio u tajnu da bi mu tako mogao ugroziti sigurnost. U Merripits Houseu imali su Stapletonovi nekog starog slugu po imenu Antony, koji je čini se, došao s njima ovamo, a bio je i prije kod njih u službi. Taj je sluga, prema tome, mogao znati da Stapletonovi nisu brat i sestra, već supruzi. No, nestao je i nije se više nikada pojavio. Pada u oči i njegovo ime: u Engleskoj se malo ljudi zove tim imenom, a u Španjolskoj i Latinskoj Americi, Antony je često ime. On je, kao i gospođa Stapleton, vrlo dobro govorio engleski, ali sa stranim naglaskom. Toga sam starca viđao često kako ide kroz Grimpensko blato, i to stazom koju je Stapleton bio označio; vjerojatno je u
odsutnosti svog gospodara, hranio psa, premda možda nije znao čemu treba poslužiti ova životinja. Stapletonovi su se zatim vratili u Devonshire, a za njima ste, nešto kasnije, tamo došli sir Henry i vi. A evo što je bilo sa mnom.
Možda se sjećate da sam papir onog pisma koje je opominjalo mladog baruna točno pregledao, ne bi li otkrio vodeni žig. Kad sam ga približio očima, osjetio sam slab miris parfema. Bio je to miris cvijeta bijelog jasmina. Postoji 75 raznih parfema. Tko se profesionalno bavi otkrivanjem zločina, mora znati razlikovati jedan od drugog; nekoliko puta mi se dogodilo da neku, naizgled, neobjašnjivu zagonetku otkrijem zahvaljujući osjetilu mirisa. Parfem me je i ovog puta doveo na pomisao da je posrijedi dama, pa sam, sasvim prirodno, pažnju obratio bračnom paru Stapleton. Da je za zločin bio upotrijebljen pas, u to nisam ni najmanje sumnjao, još prije nego što sam napustio London, a pogodio sam i tko ga je počinio.
Moja je dužnost bila, prema tome, motriti Stapletonove. Ali, kako je bilo očito da u tome ne bih bio uspio da sam bio neprestano uz vas, jer bi se on tada jako čuvao, morao sam se kriti od vas, ali sam kradomice otišao bliže zločincu, a prije toga sam sve uvjerio da sam u Londonu. Nisam živio u oskudici kao što ste vi to možda zamišljali. Uzgred napominjem da tako beznačajne stvari pri provedbi istrage nikada ne smiju biti smetnja. Stanovao sam uglavnom u Coombe Tracyju, a onom sam se kolibom u močvari koristio samo kad je bilo prijeko potrebno da se nađem na mjestu događaja. Sa mnom je bio Cartwright, koji mi je, preodjeven u dječaka, bio od velike koristi. On me je opskrbljivao hranom i rubljem. Dok sam ja motrio na Stapletona, on je bdio nad vama, tako da sam neprestano držao sve niti u rukama.
Rekao sam vam da su mi vaši izvještaji stizali uvijek na vrijeme, jer su mi ih iz Baker Streeta upućivali odmah u Coombe Tracy. Mnogo su mi pomogli, posebno onaj u kojem ste uzgred ubacili potpuno vjerne biografije Stapletonovih. Ubrzo mi je pošlo za rukom da utvrdim identitet supruga, i napokon sam vidio na čemu sam. Slučaj se bio prilično zamrsio pogibijom odbjeglog robijaša, zbog njegovih odnosa s Barrymoreovima. Na osnovi zapažanja uspio sam napokon razmrsiti sve konce tog klupka.
U to vrijeme vi ste me bili otkrili u močvari. Tada sam već bio potpuno razjasnio čitav slučaj, ali ga nisam mogao iznijeti pred porotu, jer nisam bio prikupio sve dokaze. Čak ni Stapletonov napad na sir Henryja one noći, koji se završio pogibijom robijaša, nije nam mogao pomoći da ga optužimo za ubojstvo. Preostajalo nam je samo da ga uhvatimo na djelu, a da bismo u tome uspjeli, morali smo se poslužiti sir Henryjem kao mamcem. Trebao se pojaviti sam, bez ikoga, prividno bez zaštite. Postupili smo tako, pa nam je, po cijenu teškog živčanog sloma dragog klijenta, pošlo za rukom da rasvijetlimo taj slučaj, namjestivši klopku Stapletonu. Moram priznati da moju zamisao o izlaganju sir Henryja takvoj opasnosti treba osuditi. Međutim, nismo mogli nikako predvidjeti kakav će strašni prizor izazvati onaj čudovištan pas, a ni to da će se odjednom spustiti magla, u kojoj će pas moći nezapaženo projuriti pokraj nas. Mi smo svoj cilj postigli po cijenu nezgode za koju, na sreću, liječnik specijalist i doktor Mortimer tvrde daje samo privremena. Na tom dugom putovanju naš će se prijatelj oporaviti ne samo od živčanog potresa, nego i od ljubavne rane. On je prema toj dami osjećao duboku i istinsku ljubav, tako da je u cijeloj toj mračnoj pripovijesti njemu najteže palo to što se prevario u njoj. Ostaje mi još samo pobliže odrediti ulogu koju je u čitavoj toj stvari imala ta dama. Nema sumnje da je Stapleton nad njom imao golemu moć. Je li se ona zasnivala na ljubavi ili strahu? To ne znam. Možda i na jednom i na drugom, jer se ta dva osjećaja na isključuju. U svakom slučaju moć je postojala i djelovala. Na njegovu zapovijed, ona je pristala predstaviti sebe kao njegova sestra; samo kad ju je htio natjerati da surađuje u ubojstvu, njegova je moć naišla na granice. Pokušala je opomenuti sir Henryja, koliko je to mogla učiniti bez opasnosti za svog supruga. Opomenu nije uputila sir Henryju samo jedanput nego ju je i ponovila. Stapleton je, čini se, bio ljubomoran: kad je vidio da se mladi barun udvara njegovoj supruzi, u njemu je izbila sva divlja strast, mada mu je i ljubav sir Henryja dobro došla pri izvedbi njegova ubilačkog plana. Kad je kasnije pristao na njihovo prijateljstvo, znao je sigurno da će sir Henry dolaziti često u posjet Merripits Houseu, pa će on tako, prije ili kasnije, moći počiniti zločin koji je bio zamislio.
Od tog dana njegova se supruga odjednom izjasnila protiv njega. Čula je nešto o smrti odbjeglog robijaša, a znala je i da je istog dana,
kad je sir Henry bio pozvan na večeru, pas doveden u sporednu zgradu u Merripits Houseu. Otvoreno je predbacila suprugu da priprema zločin. Došlo je do žučne rasprave, i Stapleton joj je, u gnjevu, odao da ima ljubavnicu. Njezina se vjerna ljubav tada u isti čas pretvorila u mržnju, i on je uvidio da će ga izdati. Zato ju je vezao i zatvorio joj usta da ne bi opomenula mladog baruna. On se zacijelo nadao da će mu se ona vratiti i ponovo ga zavoljeti kad okolina bude pripisala obiteljskom prokletstvu i život mladog baruna. Nije sumnjao u to da će se pomiriti sa svršenom stvari, pa neće odati strašnu tajnu. Tu se, po mom mišljenju, sudeći po svemu, prevario u računu. Njemu ne bi bilo spasa, čak da se mi i nismo umiješali. Žena u čijim žilama teče španjolska krv ne oprašta tako lako strašno poniženje. I to bi uglavnom bilo sve što vam mogu reći o tom slučaju.
Ništa vam drugo, dragi moj Watsone, ne bih znao o tom zločinu reći, a to sam vam izložio naći ćete u mojim bilješkama. Ne znam da li je još nešto, donekle važno, ostalo neobjašnjeno.
Ali, Stapleton se nije mogao nadati da će mladi, snažni sir Henry umrijeti od straha kad ugleda psa, kao što se dogodilo sa starim barunom koji je bio srčani bolesnik – rekoh Holmesu.
Ne, nije. Ali, pas je bio krvožedan i izgladio. Izgled divlje životinje vatrenih čeljusti morao je mladom barunu oduzeti snagu volje – odgovori mi Holmes.
Još nešto – nastavih – ako je Stapleton htio da se dokopa nasljedstva, zar se nije plašio da će izazvati sumnju time što on, nasljednik, godinama živi pod tuđim imenom ovdje u neposrednoj blizini svog imanja? Zar nije mogao pomisliti da će to pobuditi sumnju, pa će vlastima dati povoda da povedu istragu?
To vam zaista ne mogu objasniti. Područje mojega djelovanja proteže se samo na prošlost i sadašnjost. Zato vam na pitanje što bi netko mogao učiniti u budućnosti ne mogu odgovoriti. Gospođa Stapleton, koju sam, razumije se, pitao i o tome, rekla mi je da se njezin suprug u razgovoru nekoliko puta dotakao i tog pitanja. Postojale su tri mogućnosti: mogao je zatražiti nasljedstvo iz Južne Amerike i svoj identitet dokazati kod nekog britanskog konzula, pa bi tako došao do posjeda, a da se i ne pojavi u Engleskoj; za ono kratko vrijeme koje bi
mu bilo potrebno da obavi u Londonu formalnosti, mogao se vješto prerušiti; mogao je napokon dokumente i papire predati nekom suučesniku koji bi primio nasljedstvo, a njemu kasnije predati veći dio prihoda.
Po svemu što smo vidjeli, možemo zaključiti da bi se već bio snašao u svim tim teškoćama. A sad, dragi moj Watsone, nakon toliko tjedana napornog rada usmjerimo jednu večer naše misli i na nešto ugodnije. Imam ložu za "Leš Hugvenots". Večeras pjeva De Reszkes. Smijem li vas zamoliti da budete moj gost? Prije predstave navratit ćemo na malu večeru u restoran "Marcini".