Bijesne lisice - Goran Tribuson

Kada privatnog istražitelja Nikolu Banića ugledna tvrtka poželi angažirati kao voditelja službe osiguranja neće ni slutiti kamo će ga odvesti nekoliko poslova koje bi trebao odraditi prije no što preuzme novu, odgovornu i dobro plaćenu funkciju…

Lik istražitelja Nikole Banića, koji se pojavljuje u romanima Zavirivanje, Siva zona, Dublja strana zaljeva, Noćna smjena, Bijesne lisice, Gorka čokolada i Susjed u nevolji pokušat će razriješiti neobičan slučaj u kojem će mu se na putu naći brojni živopisni likovi koje svaki dan susrećemo na stranicama crne kronike i žutog tiska: tajkuni, estradne zvijezde, privatizirane kompanije, frustrirani branitelji…

Hrvatska se zbilja na stranicama ovog romana prelila u uzbudljivu i duhovitu priču, a Goran Tribuson još je jednom dokazao svoju vodeću poziciju među hrvatskim pripovjedačima.

1.


Ta čarobna minijatura, čiji naslov govori o pariškom travnju, morala je zapravo biti skica iz Parkerova podsjetnika na francuske dane. Poentilistički raspršena i razigrana, elegantna, virtuozna i opasno šašava, kao da se na toj staroj snimci probijala kroz metež i žamor publike u dvorani, koja je u raj be-bopa ušla zabunom. Uistinu, s kovitlacem takve glazbe u glavi ne možeš kazati kako si normalan tip na kojega se može računati, pomisli Banić, znajući kako u tom već završenom odsječku velikoga doba, slomljen opijatima i alkoholom, Charlie puše u pisak, već pomalo nagnut na onu drugu stranu, kamo će preseliti koju godinu poslije. Sasvim pogrešan okvir za pregledavanje jutrošnje pošte, zaključi u sebi privatni istražitelj iz prolaza kina Apolo, pa ugasi svoj novi CD-player.
A pošta se, nažalost, sastojala samo od jednog jedincatog pisma u luksuznoj omotnici bež boje, s prozorčićem u kojem su se jasno vidjeli njegovo ime i adresa. Da, pošte je bilo sve manje, baš kao i poslova. Unatoč tomu što je zakonodavac posve legalizirao rad privatnih detektiva i njihovih agencija, donio kodeks ponašanja u toj djelatnosti i uveo detektivske iskaznice kojima se moglo mahati pred klijentelom kao u američkim filmovima, detektivske usluge kao da više nitko nije trebao. Od posljednjeg posla što ga je Nikola Banić obavio prošla su već dva mjeseca u kojima nije zaradio ni prebijene pare, ali je svejednako plaćao najamninu, režije, alimentaciju, porez i ostale proklete gluposti, smišljene samo radi toga da se poštena čovjeka što prije dotjera do prosjačkog štapa. A i taj je posao bio više katastrofa no poslovni uspjeh! Za nekakvog imućnog idiota, inače trgovca i nižeg političkog dužnosnika, trebao je izvidjeti vara li ga petnaestak godina mlađa žena. Svaki normalan čovjek, čim bi vidio zadriglog trbonju i njegovu mlađahnu suprugu playboyevski napuhana poprsja, rekao bi mu: Stari moj, nemoj uludo trošiti lovu na privatnog detektiva, ali je gospodin agnostik ipak htio cijelu stvar imati »crno na bijelom«. Nakon što je Banić desetak dana poput pseta njuškao za gospođinom bundom i visokim potpeticama, uspio ju je uhvatiti u trenu kada je skinula gaćice u sutonu jelenovačkog parka, te je iz potaje ovjekovječio jednu od njezinih preljubničkih romansa na cijelom jednom osjetljivijem filmu marke Ilford. Većina fotosa pripadala je dosta dobroj mekoj pornografiji što bi je objavili i poneki erotski časopisi kakvima su krcati kiosci Tiska. No dogodilo se upravo ono što je u ovovrsnim poslovima najveća opasnost. Nakon dramatične svađe supružnici Lelas ipak su se pomirili, ona je svojega idiota uvjerila u to »kako sve to nije ono što on misli«, on joj je oprostio, pali su si u zagrljaj, i preko nekog skupog odvjetnika za otmjeniju klijentelu tužili Banića zbog povrede članka 2. Pravilnika o obavljanju detektivskih poslova, prema kojem se vršitelj istražnih radnji ne smije služiti obmanama, prijevarama i krivotvorinama. Suvišno je i kazati da mu, osim simboličnog predujma, Lelas nije platio uslugu te da je, uz naknadu za pretrpljenu duševnu bol, tražio i povrat tog predujma.
Nikola Banić, koji od uredskog pribora nije posjedovao gotovo ništa, pa tako ni nož za otvaranje pošte, razdere grubo rub omotnice i izvadi iz nje bijeli papir poprilične gramature na kojemu su bila otisnuta zlatna kaligrafska slova. Na finom reljefnom papiru, zapravo mekšem kartonu, rasprostro se kitnjast, pompozan poziv:

Snovi koji u novom mileniju postaju
stvarnost

promidžba novih projekata Lucky holdinga


Ispod masno otisnutog poziva nalazilo se i kratko objašnjenje o čemu se tu zapravo, radi, kao i to da će se promocija »snova« održati u dvorani hotela Palace danas u dvanaest sati, i to samo za pozvane novinare i zainteresirane uglednike. Banić se iznenadi pitajući se po čemu bi on to trebao biti zainteresiran za tlapnje dolazećeg milenija, to više što je nekakav neotesani bedak u donjem lijevom uglu poziva utisnuo i krajnje nepristojnu napomenu: Tamno odijelo poželjno! Još jedanput uzme grubo razderanu poštansku omotnicu, pogleda logotip Lucky holdinga na njezinoj lijevoj gornjoj strani, a zatim spazi kako je u njoj zaostao još jedan manji kartončić. Izvuče ga i shvati da je to posjetnica stanovitog Romana Pešelja koji je, kako se dalo zaključiti, bio nekakav manager tvrtke, a ujedno i osoba koja je Banića pozvala na podnevni domjenak u otmjenom zagrebačkom hotelu.
Umjesto tamnog odijela koje, naravno, nije imao, Banić navuče tamne levisice i crni pulover, čiji V-izrez ukrasi nemarno zavezanom kravatom, pa potom priđe prozoru i zagleda se van pitajući se kakva se to tama navukla nad prolaz kinematografa Apolo. Bili su to zagasiti, olovni, kasnojesenski oblaci iz kojih se, dok je još stajao uz prozor, rasuo gusti pršić, prvi ovosezonski zagrebački snijeg. Skine s vješalice svoj podosta izblijedjeli montgomery, pitajući se neće li mu u baloneru ipak biti prehladno. U tome, u zimskom kaputu, a ne u tamnom odijelu, ležao je njegov najveći problem. Svoj osobni proračun nesmotreno je rasporedio na posve pogrešan način; kupio je rabljenu Technicsovu glazbenu liniju, tri kompleta najvažnijih CD-izdanja slavne etikete Blue Note, izdvojio je predujam za novi stari automobil i na zimski kaput sasvim zaboravio. Imao je, doduše, jedan stari, ali je on bio u tako nečuvenu stanju da mu je pri svakom neopreznom pokretu mogla otpasti kompletna podstava. Odjene ipak svoj stari baloner, zakopča ga do grla, podigne ovratnik, pa izađe van na snijeg, shvativši istoga trena kako je, nažalost, bio u pravu – montgomery je stvarno bio prelak odjevni predmet za ovo doba godine.
Žureći prema kafiću Kico, baci onako usput pogled na Pakov stan i nemalo se iznenadi. Iznad vrata ovdašnjeg kinooperatera i muljatora osvanula je zelena ploča, zacijelo odrezana od kakvoga prastarog stola za ping-pong, na kojoj je, ne baš urednim bijelim slovima, pisalo PREDSTAVNIŠTVO. Donji dio ploče bio je prazan, baš kao da se »predstavnik« još nije odlučio koga će i što predstavljati. Nagađajući kako se radi o još jednoj »poslovnoj« ludoriji njegova susjeda, Banić samo zavrtje glavom i uđe u kafić.
U ugodnoj toplini, stalnom žamoru i oblacima cigaretnoga dima staro je društvo već dežuralo za svojim stolom. Mali, pogrbljeni inkasator gospon Marijan i Pako imali su ispred sebe obvezne čaše gemišta, bivši štemer Kembra zadubio se u zeleni fascikl pun kojekakvih papirića, a do Kembre je sjedio tip povelike glave pokrivene šarenom vunenom kapicom, na čijem je vrhu bilo ono što Zagrepčani nazivaju coflek. Tip kojega Banić do sada nikada nije vidio u kafiću šutio je i pobožnom pozornošću pratio sve što su govorili drugi, kao da se radi o važnom gradivu koje i sam mora svladati.
– Bute pivo? – upita Banića šankerica Zdenka, a on promrmlja kako je prerano pa naruči samo kavu.
Sjedne potom za stol shvativši odmah kako se društvo dobro zabavlja zafrkavajući inkasatora Marijana, inače gorljivog pobornika aktualne vlasti.
– Kaj si već ispunil imovinski karton? – upita ga Pako namigujući Kembri koji se nije odvajao od svojeg fascikla s papirićima.
– Kakav karton?
– Je, pa to je sad u modi. Kaj to nisu već svi vaši ispunili?
– Jebo te karton! – promrmlja Marijan shvativši konačno na što cilja Pako.
– Pazi sam da te ne vlove na krivoj nozi! Napišeš da si, kak i svi vaši, bogec, a novinari skužiju da si oročil dvesto somova maraka.
Banić zapali Marlboro i prihvati kavu koju mu je donijela Zdenka, a zatim, kao da želi spasiti inkasatora Marijana, upita Paka:
– Kakvu si to ploču nabio iznad vrata?
– Otvaram predstavništvo.
– Kakvo predstavništvo? – srkne Banić malo vruće kave.
– Praf za praf, još se ne zna. Al nekaj bum već našel. To ti je danas jedina sigurna stvar.
– Kak sigurna? – umiješa se Marijan, očito željan osvete.
– Tak! Lepo! Nađeš nekog kog buš zastupal, dilaš mu stvari i sam bereš proviziju. Ak ide, ide! Ak nejde, jebe ti se! Ionak si pobral proviziju, pak si najdeš drugoga. Kaj te košta? Malo farbe da prefarbaš Sony i napišeš Benetton...
– Evo, mogel bi zastupat Kembru – nije odustajao inkasator.
– Koji ti je kurac!? – razljuti se Pako. – Kak bi ga zastupal?
– Lepo – cerekao se Marijan. – Furaš mu gemište i bereš proviziju. Tu Kembra ima veliki promet.
– Dečki, ovo je čista pizdarija! – javi se iznenada bivši štemer koji je, jedva prateći što se događa, završio proučavanje dokumentacije. – Stoput sam vam rekel da ti doktori nemaju pojma s pojmom!
Svi se sa zanimanjem okrenu prema njemu, osobito ga pozorno pogleda došljak s vunenom kapicom na glavi.
– Našli su mi nekakvu početnu cirozu – tumačio je Kembra. – Al se iz ovoga kaj su napisali jasno vidi da to ni ništ!
– Ti se razumiješ u liječničke papire? Znaš latinski? – upita ga Banić otresajući pepeo u pretrpanu pepeljaru.
– Ma kaj bi znal! – odmahne rukom Kembra. – Al zadnji bi bedak iz ovog skužil da se od te stvari nemre sam tak riknut.
– Dobio si lijekove? – upita istražitelj.
– Joj, baš sam te u vezi s tim štel pitat! – tresne se Kembra dlanom po čelu, hineći kako se baš sad sjetio te tako važne stvari. – Bil sam u apoteki, al nekakva nadrkana apotekarica traži akontaciju...
– Participaciju – ispravi ga Banić.
– E, to, to! Uglavnom, hoćeju dvajst kuna. I to, zamisli, baš u svim apotekama. Jebote, dokle smo došli! Treba ti za zdravlje, a oni bi zarađivali! Čuj stari, kaj bi ti mogel financirat moju jetru s te tri banke?
Banić se okrene i pozove šankericu Zdenku koja odmah priđe njihovu stolu.
– Molim vas, Zdenka, uzmite Kembrine recepte i ove novce, pa skoknite tu do apoteke...
– Pa mogel sam i sâm! – bunio se Kembra.
– Kurac si mogel! – ljutio se Pako. – Ti bi tam prek u onom rumlu drmnul litru i vodu, vratil se i izjavil kak u apoteki imaju inventuru. A dobro znaš da su ti rekli kak moraš manje pit!
– Pa i počel sam manje pit! Ti bedak! – razgoropadio se Kembra, koji je prije tridesetak godina bio strah i trepet ispred trnjanskog kina Romanija. – Još do jučer sam znal polokat i četri litre vina, a sad ne pijem više od pol litre džina s tonikom. A tonik ni ne smeš računat ko cugu! On je čista medicina!
Čuvši Kembrinu filozofiju, Banić pokrije oči dlanom desne ruke, pa gurne Zdenki u ruke novčanicu od pedeset kuna. Bilo mu je jasno kamo vodi ciroza jetre i žalio je Kembru, ali je znao da taj simpatični štemer, čak i u vremenima kada je mogao pretući svaku trojansku barabu, nije bio jači od jedne jedine banalne stvari, od svoje alkoholičarske naravi.
– Sad kad nema nikog za šankom – oglasi se prvi put glavati tip s vunenom kapicom – bi li si ja mogao natočiti jedan mentol liker?
Pako, koji je držao da je Zdenka big mama lokala, osoba koju se ni za živu glavu ne smije potkradati, pogleda ga strogo i prijekorno, a zatim se hitro okrene prema Baniću.
– Oprosti, detektiv! Nisam te ni upoznali Ovo je moj bratić iz Garešnice. Oduvek ga zovemo Flegma.
– Flegma – predstavi se bratić iz Garešnice pa, gledajući pomalo tupo i zbunjeno, pruži ruku prema Baniću i pritom nesmotreno prevrne Marijanov gemišt.
– Jebote, zakaj nisi ostal u Garešnici!? – protestirao je televizijski inkasator hitro spašavajući ono što se u čaši moglo još spasiti.
– Došel je jučer vlakom. Dočekal sam ga, ušli smo u tramvaj i... Zamisli, ja sam izišel tu na Britancu, a on ni skužil pa je ostal. Vozil se četri sata na relaciji Dubrava – Črnomerec i ni mu opće bilo dosadno. Kaj ne, Flegma?
– Flegma – još jedanput će došljak pružajući ruku Baniću kao da ono prvo upoznavanje nije sasvim uspjelo. Uplašivši se, Marijan brzo privuče sebi čašu s ostacima svoga gemišta.
– Flegma je došel u Zagreb na specijalizaciju i ostal bu kod mene bar do Božića.
Banić je htio upitati o kakvoj je specijalizaciji riječ, ali ga je prekinula šankerica koja se u taj čas vratila u lokal i bacila pred Kembru nekoliko raznobojnih kutijica na kojima je munjevitim apotekarskim rukopisom bio naznačen način uporabe. Vrati potom Baniću njegovu novčanicu, a on je pogleda s čuđenjem.
– Zdenka, pa niste valjda sami platili lijekove?
– Bedak ima nekakvo osiguranje za koje se opće ne plaća participacija. Lagal je, uopće ni bil u apoteki!
– Kaj bi lagali? – lupi Kembra šakom po stolu, prevrnuvši Marijanov gemišt. – To su valjda najnoviji propisi. Menjaju ih svaki dan tri puta!
– Ste vidli da Hadeze brine za najsiromašnije bolesnike! – ponosno će inkasator Marijan. – Čak i kad su cugeri kak Kembra!
Ne čekajući daljnji razvoj svađe, Banić ugasi cigaretu, ustane i krene prema vratima.
– Oprostite dečki, ali u podne moram biti u Palaceu.
– Kak ideš kad ti je »četvorka« definitivno riknula? – zanimao se Pako toliko sućutno, baš kao da on ima kola kojima bi ga prebacio.
– Pješice – nasmije se istražitelj i izađe van na snijeg koji mu se, nošen jakim sjevernim vjetrom, zalijetao u lice.

2.


Ušavši u polutamu i otmjeni mir skupog hotela, Banić priđe garderobi, svuče baloner i pruži ga garderobijeru koji mu doda okrugli metalni broj, pogledavši ga pritom tako prijekorno da je istražitelju odmah bilo jasno kako je primijetio njegovu sasvim nepriličnu odjeću. Obećavajući samome sebi kako će, čim to bude moguće, kupiti bar neki bolji sako i topli kaput, uđe polako u veliku hotelsku prostoriju namijenjenu prijamima. Naravno, odmah shvati da je ovdje, izuzmu li se ženske osobe, jedini živi stvor bez odijela, pa se stade suzdržano i pomalo stidljivo kretati samo onim tamnijim dijelovima prostorije. Nasred dvorane stajalo je nekoliko reflektorima osvijetljenih stolova s futuristički oblikovanim maketama i raznobojnim nacrtima, skicama i grafikonima ucrtanima u nekakvu foliju koja uopće ne reflektira svjetlost. Podalje, bliže zidovima, bili su rasprostrti stolovi s raznim jelima, među kojima je uspio prepoznati kavijar, dimljeni losos, jastoge i riblji aspik, dok dobar dio ostalih jestvina nije nikada ni vidio. Između stolova s jelom nalazili su se i oni s pićem, kojega je bilo toliko da bi se i čovjek poput bivšeg štemera Kembre zacijelo obeznanio. Budući da toga dana nije još ništa okusio, Banić uzme prazan tanjur pa priđe jednom od pladnjeva s kojega je neka mlada žena u srebrnastoj haljini grabila svjetlucave komade nekakva mesa.
– Oprostite, što je to? – upita je Banić.
Ona se okrene, odmjeri ga od glave do pete, pa, zacijelo nezadovoljna njegovim plebejskim izgledom, odgovori preko volje:
– Zar ne znate!? Kare s ananasom i ušećerenim trešnjama.
Sjetivši se naziva promocije, Banić se ispriča riječima kako on, čini se, još uvijek pripada dvadesetom stoljeću, pa krene dalje s praznim tanjurom u ruci, tražeći postoje li gdje stvari poput kobasica, ćevapčića ili hrenovki. Začudo, uspio je pronaći kobasice, doduše od veprova mesa, stavio dvije na tanjur, a zatim, sav ushićen, zastao ispred stola na kojem se ponosno raširilo dvadesetak vrsta uvoznog piva. Iz čiste obijesti odabere stout, irski Murphy’s, pa njime zalije toplu kobasicu koju je smazao nepriličnom brzinom, služeći se više prstima no vilicom i nožem. Murphy’s je bio mekan i nježan, za crna piva uistinu blag i dobro mu je legao na veprovinu, za koju se nije mogao nikako sjetiti kada ju je posljednji put jeo.
– Trebate li štogod? – iznenadi ga ljupkim i ljubaznim glasom hostesa u tirkiznoj haljinici koja joj je jedva sezala do polovice bedara. Bila je uistinu zanimljiviji dio »promidžbe«; vedra plavuša s ukusnom kapicom na kojoj je pisalo Lucky holding. Već po licu joj se vidjelo kako pripada onom soju o kojem se u posljednje vrijeme pričaju toliki vicevi.
– Kao što vidite, prijeko mi je potrebno tamno odijelo modernijega kroja.
Ona se nasmije; zacijelo je bila unajmljena cura s periferije koja se ni sama nije baš ponajbolje osjećala u ovako napadno uglačanom i ušminkanom ambijentu.
Kako je i dalje uporno stajala ispred njega, Banić joj tutne u ruku tanjur s preostalom polovicom veprove kobasice i čašu s pivom, pa počne kopati po džepovima.
Pronađe posjetnicu onog misterioznog »managera«, preda je hostesi, zamijetivši u jednom trenu kako je na besprijekornoj bjelini kartona ostao mastan trag kobasice. Ona mu vrati tanjur i čašu, pa se zagleda u zamašćenu posjetnicu na kojoj je zacijelo bilo ime nekoga tko je u holdingu velika zvjerka, što se dalo zaključiti po tome kako se djevojka iznenada uozbiljila i pogledala Banića pogledom kakvi su, valjda, bili namijenjeni samo iznimno važnim tipovima.
– Gospodin Pešelj vam je dogovorio sastanak? – upita ona, dok joj se lice namještalo u izraz službene ljubaznosti.
– Poslao mi je poziv i posjetnicu.
– Oh, da, svakako, svakako... – zacvrkuće mala. – Biste li se tu raskomotili, smjesta ću ga pozvati.
Smiješno, pomisli Banić, dok je ona odskakutala na visokim potpeticama. Da se »raskomoti«; treba li to značiti da skine pulover i ostane u košulji kad već nije došao u propisanom odijelu? Jedva je uspio odložiti tanjur i čašu te neprimjetno obrisati prste u jedan od stolnjaka, a Pešelj je već, vedar i nasmijan, stajao ispred njega.
Bio je to čovjek četrdesetih godina, blijeda lica kojem su stanovitu profinjenost naglašavali skupi, zacijelo zlatni okviri naočala. Bio je pravi izlog posvemašnje besprijekornosti. Savršeno izbrijan, kose začešljane prema gore, odijela kojem bi sofisticiraniji promatrač odmah pogodio zvučnu marku, azurno plave košulje i svilene kravate s pomalo staromodnom dijamantnom iglom.
– Vi ste sigurno privatni detektiv Nikola Banić – upita pozorno ga pogledavši svojim nježnim plavim očima.
– Jesam – kratko će Banić prešavši nehajno dlanom preko usta, kao da se boji da je na njima zaostao trag masne veprove kobasice.
– Ah, raduje me što ste došli! Jeste li već pogledali našu promociju kojom najavljujemo za Hrvate blistavo dvadeset prvo stoljeće? Ili treći milenij, kako već želite...
– O, pa to će im se svakako dopasti – veselo će istražitelj. – Imali su i previše loših stoljeća.
– Svakako! U pravu ste! – otpovrne manager ne znajući treba li se Banićevoj primjedbi nasmijati ili je zbog njezine ironičnosti jednostavno prešutjeti. – No, jeste li pogledali?
– Moram vam priznati – s nelagodom u glasu će Banić – da nisam. Predugo sam se gnjavio s nekakvom kobasicom od divlje svinje.
– Tada ću, ako dopustite, biti vaš vodič.
Rekavši to, Pešelj ga povede do središnjeg stola, oko kojega je bilo podosta mjesta, jer je već dobar dio gostiju marno prionuo na jarebice u karamelu i biserke u burgundcu. Pričao mu je nešto o tome kako je njihov holding jedna od najkrupnijih tvrtki u zemlji, koja ima značajan udio u cjelokupnoj proizvodnji, od konzerviranog mesa preko modernih građevnih materijala sve do visokosofisticirane farmaceutike. O uvozu i izvozu da se i ne govori! Na stolu pred kojim su zastali nalazio se komplicirani sklop raznobojnih kubusa, premrežen svijetlećim strelicama što su označavale tipove veza između pojedinih sastavnica.
– Znate li što je ovo?
Banić se zagleda u stol, zacijelo zatečen izravnošću Pešeljeva pitanja. Naravno, nije imao pojma o tome što bi mogao značiti taj šareni kaos, niti ga je to previše zanimalo.
– Lego kockice – bubne ravnodušno prisjećajući se kako se, dok je Nika još bila sasvim malena, mučio s tim kombinatornim užasom pokušavajući od stotina djelića sastaviti dvorac naslikan na kutiji intrigantne igračke.
– Ha, ha, ha! – nasmije se Pešelj usiljeno. – Vi ste čovjek sklon šali! Dopustite da vas časkom uvedem u svijet budućnosti kojemu nepogrešivo koračamo ususret. To vam je taj čuveni COL kojemu ste mogli toliko mnogo čitati u novinama.
Banić je uistinu slabo pratio novine i nikada ništa nije pročitao ni o kakvom COLu; ponajmanje da je to ono čemu »nepogrešivo koračamo ususret«. Dapače, prije mu se činilo kako svi skupa koračamo ususret mraku siromaštva, ali takvo što nije smio spomenuti pred čovjekom čiji ga je holding počastio veprovim kobasicama i pivom Murphy’s.
– Croatia On Line! – slavodobitnim će glasom Roman Pešelj, brzo i elokventno objašnjavajući o čemu je riječ. – Novi internet provider koji stostruko nadmašuje kapacitete današnjeg HPT-a. Golem broj servera umrežen optičkim kablovima koji vam dopuštaju da u trenu optrčite svijet i budete na razini globalnog znanja sutrašnjega društva.
– Fascinantno – promrsi Banić poželjevši popiti još jedan Murphy’s. – To će nam svima olakšati život. Znate, jebeni mi je telefon svaki čas zauzet zbog dvojnika...
Čuvši riječ koja nikako nije pripadala tom ambijentu, Pešelj se kiselo nasmije, a zatim nastavi:
– Znate, COL nema izravne veze s telefonskim linijama, ali smo unutar njega do 2002. godine zamislili otvoriti i internet telefoniju, sustav besplatnog pristupa telefonskim linijama, praktično za cijeli svijet.
Ne baš previše zadovoljan slabom Banićevom pozornošću, Pešelj ga povede do drugog stola, gdje je uz pomoć nečega što je također bilo sasvim nalik na lego kockice, bio predočen sustav »brze pošte« i nove mobitel mreže. Naravno, revni manager nije ni zamijetio kako mu se pratilac na tren izgubio među gostima, zgrabio još jedan Murphy’s i čašu i vrlo se brzo pridružio domaćinu.
Jasno, Banić nije pokazao dostatno zanimanje ni za taj velebni telekomunikacijski projekt, ali je s hinjenom strpljivošću odgledao ogledni primjerak restorana Chop-Stop ugostiteljske mreže, kakvu će holding već u dolazećem stoljeću postaviti na svim prometnicama koje su ovoga časa još u izgradnji.
Spašavajući se od novoga promidžbenog predavanja, Banić zastane pa sasvim izravno priupita svojega ljubaznog domaćina:
– Poštovani gospodine Špegelj...
– Pešelj – ispravi ga manager.
– Oprostite – zbuni se Banić. – Štovani gospodine Pešelj, vi me zasigurno niste pozvali ovamo zbog internet providera budućnosti, kao ni zbog nove mobitel mreže. Znate, svaka čast tom vašem budućem stoljeću, ali ja se, prije no što zasjednem u vaš Chop-Stop restoran, moram temeljito pobrinuti za financijsku konstrukciju kojom ću se probiti kroz ovih dvanaestak mjeseci što su nam preostali od tekućeg stoljeća...
Pešelj ga pogleda radoznalo, ali i pomalo prijekorno; on je zacijelo bio čovjek dugih uvoda, jedan od onih koji, prije no što zatraže uslugu, ispričaju cijelu osobnu povijest od prenatalne dobi.
– Znači, ne zanima vas budućnost? – nasmije se Pešelj, pa se bolje zagleda u njegov pulover i traperice. – No to mi je jasno. Vaš odjevni stil govori mi kako živite u vremenu Beatlesa i Boba Dylana.
– Moj bi vam odjevni stil trebao govoriti da sam u financijskoj gabuli i da me zanima imate li za mene kakav posao na kojem bih mogao nešto zaraditi. Bože moj, pa pozvali ste me kao privatnog istražitelja, a ne kao internetskog hackera.
Roman Pešelj ga još jedanput odmjeri od glave do pete, a zatim ga bez riječi povede u pokrajnju prostoriju, koja je bila svojevrstan na brzinu improviziran ured u kojemu se obavljaju poslovi za trajanja futurističke izložbene seanse. Banić sjedne na ponuđeno mjesto, u onu nespretnu i prenisku glupost koju birokrati nazivaju klupskom garniturom, pa s olakšanjem zapali cigaretu.
– Ovdje se, valjda, smije pušiti? – reče otpuhujući guste dimove, tako da Pešelj, na čijem se smrknutom licu jasno vidjelo da se ni ovdje ne smije pušiti, nije imao kamo. Uzdahne tek umorno, prekriži ruke, pa počne Baniću naširoko objašnjavati razloge zbog kojih ga je pozvao.
– Vidite, dragi gospodine Baniću, sa sve većom ekstenzivnošću našega poslovanja, sa širenjem mreže holdinga, s novoosvojenim poslovima u tuzemstvu i inozemstvu, mi se, kao i svaka respektabilna europska tvrtka, susrećemo s onim problemom koji nastaje kad prijeđete određene pragove rasta. Taj problem jest security, sigurnost dakle, posvemašnja sigurnost. I ona koja se odnosi na neometano komuniciranje, i ona koja se odnosi na poslovne tajne, i ona koja se odnosi, da tako kažem, na gornji dio personala. Trebali bismo stručnjaka koji bi nam projektirao model zaštićenog i sigurnog komuniciranja, ali se jednako tako pobrinuo i za zaštitu naše intimnosti, privatnosti i životne sigurnosti...
– Malo ste nejasni – primijeti Banić ispijajući pivo što ga je ponio sa sobom.
– Jednostavno, trebamo security managera, profesionalca koji bi za početak osigurao naše središnje poslovne prostore i naše domove. Protupožarna i protuprovalna osiguranja, moderni sustavi nadzora, televizijski monitoring, brza detekcija neželjenih osoba u privatnom posjedu i slično... Zemljom se sve više širi val kriminala, posvuda lutaju ucjenjivači, otmičari i reketaši kojima su poslovni ljudi prva meta...
– Trebate se samo malo strpjeti – zajedljivim će tonom Banić. – Nešto malo više od godine dana. Čim uđemo u milenij ostvarenih snova, te će neželjene stvari nestati kao da ih je tko gumicom obrisao.
– Ne budite ironični – uzrujanim će glasom Pešelj. – Recite mi samo, jeste li vi osoba koja bi mogla preuzeti takav zadatak?
– Mislim da nisam – otpovrne Banić, gaseći cigaretu. – Vama zapravo nije potreban privatni detektiv.
– Nego? – radoznalo ga pogleda Pešelj.
– Nego Kevin Costner.
Pešelj nije razumio aluziju, on je već sasvim živio u dolazećem stoljeću, u kojemu se, nažalost, nije prikazivao Bodyguard.
– Uza sve te stvari, obavljali biste i neke delikatne radnje, o kojima vam, naravno, dok ne potpišete, iz diskrecijskih razloga ne mogu ništa više kazati, Sa svoje strane holding bi vam osigurao ljude, novi auto po vašem izboru, proračun za rad, sva sredstva i ugovor s više nego pristojnom mjesečnom nadoknadom.
– Bi li holding mogao popraviti »četvorku« kojoj su se posve rasuli fergazer i getriba?
– Gospodine Baniću! – reče sad Pešelj već vidno ljutit. – Referencije što smo ih dobili o vama apsolutno su izvrsne. Okanite se tog detektivskog humora! Poslovna ozbiljnost od vas zahtijeva da bar posjetite središnjicu Lucky holdinga i vidite što bismo to od vas trebali. Uvijek možete odustati, čak i nakon što potpišete ugovor u koji, vama za uslugu, ne bismo stavljali nikakav otkazni rok. Naš većinski vlasnik, gospodin Krsto Lakota, osobno se zauzimao da angažiramo baš vas. I to unatoč mojemu protivljenju, koje je sada još veće...
– A zašto je veće? – upita Banić s tugom pogledavši u nepovratno ispražnjenu bocu piva Murphy’s.
– Zato što nikad nisam poklanjao povjerenje ljudima koji se ne znaju odjenuti adekvatno situaciji.
Banić se nasmije; bila je to rečenica zbog koje mu se taj besprijekorni čovjek prvi put svidio.
– Trebali ste onda otići na kakvu aukciju slika u Esplanadu. Ondje biste našli svu silu adekvatno odjevenih budućih security managera.
Pešelj namjerno prijeđe preko njegove zločeste primjedbe.
– Ako dođete i pristanete bar pokušati, već za usmeni predugovor isplatili bismo vam predujam od pet tisuća maraka, u što, naravno, ne ulazi nijedan od troškova koji ćete imati. No, hoćete li nas bar informativno posjetiti?
Banić se zamisli; mozak mu je šaptao: kloni se toga!, dok je prazan džep upravo vrištao: zgrabi tu priliku, idiote!
Vidjevši kako ga Roman Pešelj nestrpljivo promatra, on odluči odgovoriti:
– Vidite, gospodine manageru, ja sam oduvijek bio samotnjak koji se slabo snalazio sa suradnicima, skupim autima i sofisticiranim poslovima za idući milenij. Još sam se lošije snalazio i osjećao u društvu ljudi sa zlatnim naočalama i u odijelima s imenima iz modnih žurnala. Ali ipak ću doći i vidjeti...
– Odlično! – zadovoljno će Pešelj, baš kao da je prečuo žaoku u istražiteljevim riječima. – Gospodin Lakota bit će veoma zadovoljan. Ja, nažalost, već danas letim poslovno u Vaduz i München, ali sutra, ili prekosutra, dobit ćete jasnu obavijest o tome gdje i kome se trebate javiti. Biste li sad na kraju popili još jedno... to... crno pivo? Ne znam kako se zove.
– Bih. Zove se Murphy’s – reče Banić zadovoljan bar jednom stvari. On nije znao imena otmjenih odijela, a Pešelj nije imao pojma o otmjenom pivu!

3.


Nakon što je izašao iz uspinjače gore na Katarinskome trgu, Banića iznenadi za to doba dana neobična živost. Bilo je nekoliko minuta do podneva i trg je upravo vrio od ljudi koji su nailazili sa svih strana u manjim ili većim skupinama, da bi se zaustavili na trgu ispred muzeja, svađajući se i sporeći oko nekih samo njima znanih stvari. Kako su neki od njih nosili transparente, drugi pak državne zastave, podsjećali su pomalo na športske navijače, ali se po njihovu ogorčenom držanju moglo vidjeti da je riječ o sasvim drukčijoj vrsti adrenalina. Prišavši im bliže, Banić uspije pročitati tekstove s njihovih transparenata i odmah shvati da je riječ o prosvjednicima koji u posljednje vrijeme sve češće i redovitije pohode to mjesto, nadajući se da će uspjeti doći do vlade ili parlamenta i ondje naletjeti na kakvu dobru dušu koja će imati živaca saslušati sav njihov jad i udovoljiti njihovim zahtjevima. U toj patetičnoj vjeri da ondje gore sjede neki jako dobri ljudi koji su dušom i tijelom uz njih, ali nisu točno i potpuno obaviješteni o tome što se događa, bilo je nečega naivno folklornoga, i jedina stvar koja je opasno narušavala tu folklornost bio je sve veći broj policajaca koji su također nailazili iz okolnih ulica zauzimajući svoja mjesta, spremni da i za malu plaću razdvoje radnike od njihove voljene vlade i parlamenta.
Banić uđe u Tavernu, kafeteriju na uglu Ćirilometodske ulice, pronađe stol u blizini prozora s kojega se prilično dobro vidjelo što se događa vani, pa naruči pivo.
Ne, nije ga radoznalost zadržala na tome mjestu, nego nešto drugo, dogovoreni sastanak s automehaničarem Francom koji se trebao pojaviti oko pola jedan. Pivo što ga je dobio bilo je za njegov ukus previše mlako, a sa zabavnjacima što su treštali s male linije na šanku nije baš bio na ti. Otkako su iz domaćeg etera protjerana srpska hopsanja i bosanske sevdalinke, hrvatski su glazbeni majstori i pjevači svojski prionuli na posao i, danonoćno rintajući, uspjeli proizvesti zamamnu količinu domaćeg smeća koje je trebalo zamijeniti bolnu odsutnost Lepe Brene i Hanke Paldum.
Kako bi to bivši ideolozi kazali, situacija tamo vani pod prozorima kafića sve se više intenzivirala, postajući neugodnom i rizičnom, tako da se Baniću u jednom trenu učinilo kako je sastanak s Francom dogovorio na posve pogrešnome mjestu, ili bar u zao čas. I baš kad je čovjek za šankom, i sam već valjda iznerviran, stišao glazbu, izvana se začuje nejasno skandiranje, a zatim i prodorno fućkanje, baš kao da se pred radnicima pojavio netko koga su ponajmanje željeli vidjeti. Tko bi to mogao biti, Banić nije znao, jer je za takvo negodovanje bilo i previše visokih kandidata. Primakne se stoga prozoru, ali po onome što je odande mogao nazreti, nije bilo jasno tko se pojavio, i je li se uopće itko pojavio. Vidio je samo kako su ljudi podigli u vis svoje transparente s uobičajenim stereotipijama, od onih poput »Hoćemo posla« i »Tražimo kruha«, pa sve do onih u kojima se posve izravno tvrdi kako su predsjednik vlade, ministar financija i još neki drugi dužnosnici lopovi.
– Ne bi trebalo prezreti njihovu pučku neoriginalnost – rekao je čovjek koji je u taj čas posve nepozvan sjeo za Banićev stol. Istražitelj ga sumnjičavo pogleda, kao da ga želi upozoriti kako je, prije no što se sjedne nekome za stol, pristojno zatražiti dopuštenje, a potom se začudi kako je došljak na neki način pogodio sadržaj njegovih misli.
Čovjek je imao pomalo boemski izgled, premda je danas sve teže razlikovati boeme od običnih siromaha. Bio je pedesetih godina, visok i iznimno mršav, neobrijan i duge masne kose što mu je u pramenovima padala na ramena i mastila mu ovratnik iznošena sakoa. Raskopčani baloner koji ga je slabo štitio od iznenadne zime bio je lošiji od Banićeva. O svakom mu je ramenu bio obješen po jedan skupi fotografski aparat, po čemu se dalo zaključiti da je fotoreporter ili novinar na silaznoj životnoj putanji. Činilo se, naime, da je svaki od ona dva fotoaparata višestruko skuplji od svega što je čovjek imao na sebi. Usto, dok je prilazio stolu, blago je zateturao, po čemu se vidjelo kako je već djelomice pijan, što je, sudeći po njegovu općem izgledu, moralo biti stanje u kojem se nije baš rijetko nalazio.
– Joe Štakor – predstavi se čovjek pružajući Baniću ruku. – Novinar Magazina X. Čuli ste, valjda?
Ma koliko se trudio, Banić se nikako nije mogao prisjetiti da je negdje, osim možda u stripovima, zamijetio tako neobično ime i prezime, ili pseudonim, jer je zacijelo to i bilo. Premda ga nije čitao, za Magazin X je znao. Ako se nije varao, bilo je to nekakvo žuto bulevarsko smeće, revolverblatt koji se bavio pikanterijama iz života poznatih, proizvodeći podjednakim intenzitetom razne afere i sudske postupke kojima se procjenjuje novčana vrijednost danas toliko popularne »duševne boli«.
– Zamijetio sam kako promatrate prosvjed, pa mi se učinilo da ste zbunjeni i da vam nije jasno što se to vani događa. Mislio sam vam objasniti... i usput se preporučiti... da me počastite jednim duplim vinjakom...
– Znači, pada vam naklada – mrzovoljno će Banić pozivajući rukom konobaricu.
– Ne – preko volje se nasmije čovjek koji se predstavio kao Štakor. – Prije bi se reklo da mi raste potrošnja.
– Dupli vinjak i još jedno pivo – kratko će Banić konobarici.
– Joj, pa i vas je ulovili – sažali se postarija konobarica nad Banićem, a zatim neprijateljski pogleda novinara: – Koji ti je to dupli vinjak?
– Kaže se dvostruki, a ne dupli – odbrusi novinar, a zatim drsko doda: – I što te briga, stara frajla!
Uvrijeđena konobarica ode prema šanku, a novinar se nagne bliže Baniću.
– To su vam radnici Zagorke, jednog od nekada najvećih trgovačko-prehrambenih lanaca u gradu. Netko ih je kupio za male pare, namjerno ih upropastio, i sada će za desetostruke novce prodati upravne zgrade, zemljišta i lokale. Najprije su krenuli u štrajk, i dok su štrajkali, vlasnik je spretno ispraznio lokale i zapečatio ih. Sada idu pred vladu, i dok se tamo budu derali na sav glas, neće ni znati da je u tom trenu vlasnik možda već sve prodao. Naivci i pušači.
– Mislite da će ih pustiti do vladine zgrade?
– Nemojte biti naivni! Koliko god ih došlo, vlast će dovesti bar isto toliko policajaca. Pripustit će njihove predstavnike u vladu, gdje će ih neki niži činovnik ponuditi krafnama i toplim čajem i obećati im sve što požele. Zatim će otići lijepo kućama, sjediti bez posla i buljiti u televizore, sve dok im netko ne isključi struju. Zbog neplaćanja, naravno. Tako vam to biva.
– Vi ste ovdje zbog njih? – upita Banić, pokazujući prstom na jedan od Štakorovih fotoaparata.
– Zbog njih!? Taman posla! Ja sam ovdje zbog opće nesavršenosti stvarnosti i tragičnog osjećanja života. Drugim riječima... zbog alkohola!
– Nisam mislio na razloge zbog kojih ste tu u lokalu. Mislio sam da ste ih došli snimiti, napisati nešto...
– Koga to još zanima!? – odbrusi novinar, uzimajući čašu vinjaka od konobarice koja mu baš nije bila naklonjena. – Pisanje o socijalnim problemima čisto je prosipanje tinte, zloporaba tipkovnice koja se nekoć zvala tastaturom... Znate tko još jedino piše o socijalnim problemima?
Banić ga pogleda sa zanimanjem, što zbog pitanja, što zbog brzine kojom je sasuo vinjak u sebe.
– Državni mediji! Oni još jedini pišu o bokcima, beskućnicima, štrajkovima i socijalnom nezadovoljstvu. I to zato da bi ih učinili sveprisutnima, svakidašnjima i samim time posve nezanimljivima. Ha, ha, ha... Mene zanimaju uzvišenije teme! Preljubi, prevare, ubojstva s predumišljajem, čedomorstva, osvete, tko je kome preoteo ženu, koga zanimaju dječačići, tko se u hubertusu šulja parkovima, tko koga prisluškuje, tko kome prijeti, tko će koga za malo publiciteta oklevetati. Velegradsko podzemlje! Vrline javne, poroci tajni! Cloaca maxima! Frajla, daj još jedan dupli!...
Baniću se učini da je novinar neobična nadimka već prešao svoj alkoholičarski prag te da bi bilo dobro riješiti ga se. To više što automehaničar najvjerojatnije neće uopće moći doći na Gornji grad jer je atmosfera vani već bila kao u košnici. I baš kad mu se učinilo kako na trgu više nema mjesta ni za jednog novog prosvjednika, svjetina se zaljulja i u neredu krene dolje prema kuli Lotršćak.
Isprva polako, zatim sve brže, potom kao pravi stampedo što nosi sve pred sobom.
– Počeli su pendrečiti – objasni mu Joe Štakor koji se u takvim situacijama morao naći već nebrojeno puta. – U tom trenu većina njih obično odmah zaboravi na sve svoje zahtjeve i pojuri spasiti živu glavu. Oni užareniji, poneseni višim osjećajima pravde, suprotstave se drotovima i dobiju po piksi. Poslije se osjećaju kao heroji, ali nekoliko dana nose bubotke i imaju blagu vrtoglavicu.
– Mogu li mu dati? – upita konobarica, držeći na pladnju čašu s vinjakom i upitno promatrajući Banića.
Istražitelj kimne potvrdno, a novinar uzme čašu, pomiriši je, umoči prst u žutu tekućinu i lizne ga.
– Bojite se da bi vas mogla otrovati? – upita istražitelj, čudeći se što i drugu čašu nije ubacio u sebe istom hitrinom kojom je nestala prva.
– Ne, ne... guštam. Osjećam nekako da mi idući nećete platiti. Ali i ovo je u redu. I budite uvjereni da ću vam se već nekako odužiti. U ovom trenu možda obojica ne vjerujemo u takvu mogućnost, ali sam siguran da ćete i to doživjeti.
– Možda biste mi se mogli odužiti već sada – nekako misteriozno će Banić, povjerljivo se nagnuvši prema pijanom novinaru Magazina X.
Štakor ga pogleda poprilično mutnim pogledom.
– Osobno sumnjam. Znate, za konstruktivne sam stvari sposoban samo kad sam koliko-toliko trijezan. A to je uvijek prije devet ili deset sati ujutro. Oko podneva već imam sedam do osam vinjaka u guzici, a onda – adio realnosti!
– Trebao bih ući u stanoviti aranžman s tvrtkom Lucky holding. Vi ste novinar pa biste mogli biti upućen u takve stvari. Jesu li oni neka mutljavina kao i ta Zagorka, ili su solidna tvrtka?
– Lucky holding! Ha, ha, ha! – počne se suludo cerekati Joe Štakor. – Lucky holding! E, jesu lijepo ime našli! A zašto ne Kamenjar holding? Svi su ti klipani bosonogi i gologuzi nekoć tabanali po kamenjaru, a sad su vlasnici nekakvih holdinga, trustova, expoa, infoa, luckyja, transova, eura i što ja znam kakvih sve švarc-kinstleraja! Igraju tenis! I to reketima skupljim od Samprasova! A zašto ne bacaju kamena s ramena? Zamislite, bacanje kamena s ramena u tri dobivena seta, i to bez tie-breaka u zadnjemu, ha, ha, ha... Slušajte vi mene, ako želite ući u posao s tvrtkom čiji vas bonitet ne brine, onda radite samo za policiju! To je jedina tvrtka na čvrstim nogama, sa stručnjacima koji imaju bar tridesetogodišnje iskustvo. Vidite kako su vani sve uredno počistili.
Banić pogleda prema prozoru. Trg je bio posve ispražnjen, ako se ne računa onih nekoliko policijskih automobila i dvadesetak policajaca. Na pločniku su ležale izgubljene kape, u hitnji odbačeni transparenti, ostavljeni cekeri i najlonske vrećice; od svega onog pravednički nabijenog meteža ostao je samo prazan prostor s nešto malo smeća na vlažnom asfaltu.
Banić ustane, uredno plati konobarici i izađe, ne znajući uopće je li pijani novinar zamijetio njegov odlazak, ili je već posve pao u ono blaženo stanje kada je čovjeku svejedno je li sam ili u društvu.
Izlazeći iz lokala, kada se tome ponajmanje nadao, naleti na automehaničara Franca, zajapurenog i uzrujanog, u vječito raskopčanoj vjetrovci od podstavljene kože.
– Oprosti, al nisam mogel prije! Pak te jebene demonstracije! Ne moš ovuda, ne moš onuda! Svaki drot te legitimira, tak su mi već izlizali dokumente da bum moral zeti nove.
– Jesi li dovezao auto?
– Neg kaj! Pa zbog tog sam se tak i nazajebaval. Eno ga, parkiral sam ga ispred Palainovke.
Krenuli su polako prema mjestu gdje je Franc ostavio golfa što ga je kao posrednik kupio za Banića. Naravno, uzrujan i ljut kao i uvijek, Franc nije prestajao s objašnjenjima, prošaranima raznim priručnim psovkama.
– Čuj, na ciferblatu mu piše devet banki, al sam sto posto siguran da je frajer bar tri skinul. Jebi ga, svi tak delaju. Al unutra je kak nov. Zapraf, onakav kakav mora bit nakon devet let. A i koji će ti kurac novi auto!? Ni nova ženska ti ne vozi kak ona koju su frajeri već razlaufali. Kužiš? Zemi ga, furaj ga par dana, a onda dojdi k meni i izrecitiraj sve kaj mu škripi. Za tebe bum ga zrihtal. Smo frendovi, kaj ne?
– Ima li radiokasetofon? – reče Banić nešto što se automehaničaru moralo učiniti nezamislivom glupošću.
– Ima! Al zakaj ti je to važno? Jebo me pas, ti si ko onaj ginekolog Kukuljica koji me tražil da mu nabavim rabljenu mazdu s modernim presvlakama i kromiranim ratkapama!
Ispred Palainovke čekao ih je devet godina stari golf, sivi, dizelaš, samo malo trul na pragovima, ali stvarno lijepo razvožen i dosta dobro uščuvan.
– Obećal sam frajeru osam somova – tumačio je Franc. – To ti je super cena! Na sajmu, ii prek oglasa, ne bi ga ni u snu dobil ispod osam i pol.
Ne uvidjevši baš neku preveliku razliku u tih petsto maraka, Banić izvadi iz džepa plavu kuvertu u kojoj su bile njegove posljednje četiri tisuće maraka, tutne to automehaničaru u ruke, uzme od njega ključić, otvori auto i uđe u nj.
Spustivši se u to strano sjedalo i zagledavši se u nepoznati upravljač, Banić osjeti kako mu je veliki komad leda nalegnuo na srce. Petnaestak godina proveo je u renaultovoj »četvorki«, dakle više no u braku, a sada je morao preći na nešto drugo, na nešto što mu se uopće nije mililo, premda je i zadnja budala znala da je golf ipak bolji automobil.
– Kužiš kak idu brzine? – gnjavio ga je Franc, zavirujući kroz otvoreni prozor, premda je Banić u ovako teškom i složenom trenutku poželio biti sam.
– Nemoj me jebat, Franc! – opsuje Banić uzrujano. – Sve kužim!
– Dobro, dobro, sam pitam! Sad ti idem na nerve, a kad ti već sutra nekaj rikne, došel buš meni i cvilil: Franc, daj ovo, Franc, daj ono...
– Kada si obećao dati drugu polovicu love?
– Frajeru sam rekel da bu još četri soma dobil do polovice siječnja. Al, ak si u velikoj gabuli, možemo ga zajebat za jedno dva tjedna.
Banić okrene ključ, pritisne kvačilo, pa promaši mjenjač, koji se, naravno, nije nalazio gore kao u »četvorki«, nego dolje, između sjedišta. Ubaci potom u prvu i pritisne papučicu gasa, svjestan kako će mu još bar nekoliko dana ruka automatski tražiti nepostojeći renaultov kišobranski mjenjač.
Golf je vozio sasvim dobro, djelovao je snažno i poslušno, ali je imao ritam, zvuk i narav sasvim drugačiju od one kojoj se istražitelj, vozeći »četvorku«, već gotovo ovisnički prilagodio. Nagazio je na gas i isprobao mu brzinu na onom razmjerno ravnom dijelu Gornjeg Prekrižja, sjurio se niz Pantovčak, iskušao kočnice pokraj škole u Hercegovačkoj, a zatim mirno sišao na Britanski trg i parkirao auto u Rokovoj, desetak metara od mjesta na kojem je već tjedan dana mirovala njegova stara »četvorka«, s rasutom getribom koju se nije isplatilo promijeniti. Izađe iz golfa, zaključa ga i pogleda prema svom bivšem automobilu, osjetivši pritom silnu tugu, baš kao da se našao pred grobom neke drage osobe.
Oko »četvorke« su se vrzmala tri klinca i Baniću padne na pamet jedna dobra i plemenita namisao. Pozove ih, izvuče iz džepa ključ staroga renaulta i pruži ga jednome od dječaka.
– Evo, dečki, možete se svaki dan igrati u autu. Samo ga s vremena na vrijeme očistite.
Jedan od klinaca, onaj s najmasnijom kosom i najprljavijim hlačama, uzme ključ, otre rukavom kaputića šmrkavi nos i zahvali.
– Hvala vam, gospodine. Sigurno vam je taj auto mnogo značio.
Pobojavši se da bi mu pred tim šmrkavcem mogle zasuziti oči, Banić se brzo okrene i pođe prema prolazu kinematografa Apolo. Na tržnici je bila poprilična gužva i on, i ne nadajući se tome, u blizini štanda s peradi, naleti na bivšu ženu, koja se, sama i nekako izgubljena, vrzmala između zaklanih kokoši i pataka.
– Bok, Nikola! – reče ona, ne baš previše iznenađena, jer su stanovali tako blizu da je bila prava umjetnost ne naletjeti s vremena na vrijeme na bivšega muža. – Sve sam pregledala i nema ni jedne jedine guske.
– Oho! – nasmije se on. – Tražiš gusku? Znači neka svečana prigoda...
– Baš si nemoguć! – prekori ga ona. – Zar ne znaš koji je danas dan?
– Čekaj... dvadeset prvi studeni – promrmlja on zamišljen, pokušavajući se dosjetiti ne nailazi li kakav blagdan. Ali ništa mu nije padalo na pamet. Do Božića je bila još cijela mala vječnost.
– Ti me zbilja znaš baciti u bed! Prošli sam ti tjedan telefonirala da dvadeset drugoga dolazi Nika iz Londona.
– Isuse! – lupne se on po čelu, i sam se čudeći kako je tako što mogao zaboraviti. Uistinu je imala pravo, pokatkad je bio baš nikakav otac. – To je, dakle, prekosutra?
– To je, dakle, sutra! – odbrusi ona ljutito. – Već su na putu. Javili su se iz Pariza. Dolaze oboje. I ona... i Tim.
Da, to je bio taj problem s kojim se on intimno nikako nije mogao pomiriti, ali nije smio ništa kazati, pogotovo ne pred Lidijom. Kada mu je kći prije tri godine otišla u London, objasnila je kako će godinu ili dvije biti baby sitterica, te će se nakon toga vratiti. Ali stvari se u mladih gdjekad promijene tako iznenadno i hirovito da se čovjek na njih ne može ni naviknuti, a kamoli im se suprotstaviti. Mali su joj Englezi veoma brzo počeli ići na živce, u Zagreb joj se, sad zbog ovog, sad zbog onog, uopće nije vraćalo, zaposlila se najprije na nekakvom kiosku, potom u pakirnici parfema, u početku je stanovala kod jedne, zatim kod druge prijateljice i na kraju javila kako već šest mjeseci hoda s nekim Englezom kojemu je čak prije pet i pol mjeseci preselila. Eto, to je bio taj Tim kojega je Banić, premda uopće za tim nije čeznuo, morao sada i upoznati. I to na zajedničkoj večeri kod bivše žene, s pečenom guskom, štruklima i drugim glupostima koje ti Englezi tobože ne poznaju.
– U redu, Lidija! U redu! Priznajem, svinja sam! Sve sam zaboravio. Evo, iskupit ću se. Dopusti mi da ja kupim tu jebenu gusku.
– Dobro, ali, morat ćeš do Dolca – smekša se ona, zapravo još uvijek spremna na opraštanje i brzi zaborav, čak i kada je riječ o nepodopštinama bivšega muža. Ili možda baš zato!
Zaboravljajući već polako na gusku i Tima, Banić uđe u prolaz kina Apolo, baci letimičan pogled na prozor kafića Kico i uđe u svoj ured. Ne, nije se namjeravao zadržati u njemu. Čeznuo je za toplom kupkom i popodnevnim obrokom džeza. Odbacio je montgomeri na vješalicu, a zatim na podu spazio bijelu omotnicu koju je poštar, našavši zaključana vrata, ubacio kroz prorez za poštu.
U omotnici je bila službena poruka kojom ga pozivaju da se već sutra u deset sati svakako pojavi na »interviewu« u upravnoj zgradi Lucky holdinga, na nekoj od onih novih cesta što su se dizale od Krematorija prema jugoistočnim pristrancima Sljemena.

4.


Iako svijet ima četiri strane, smjer kojim se širio Zagreb doimao se nekako dvostranim, i u toj dvostranosti pravilnim: jug, s prekosavskim ledinama i močvarištima, godinama je osvajala sirotinja sa svojim divljim gradnjama i zgradurinama košnicama, dok se bogat i otmjen svijet polako penjao prema sjevernim, sljemenskim pristrancima. Zgrada koju su Baniću označili kao upravu Lucky holdinga pripadala je posljednjem valu te sjeverne migracije. Bila je podignuta uz posve novu cestu, koja je baš na tome mjestu imala proširenje za parkiranje, i utopljena u sklad pitomoga zelenila, naravno tek u proljeće i ljeto. Sada, u studenome, baš kao i sav okoliš, djelovala je pomalo sumorno. Na južnoj strani, uz samu cestu, bila je opkoljena povišom kovanom ogradom, ispred ulaza je imala manji travnjak presječen prilazom od žute ukrasne cigle, a sam ulaz činila su dva poveća ovalna stupa sa željeznim vratnicama koja su se otvarala automatikom iz kuće. Na sjevernoj je strani, čini se, cijeli kompleks bio otvoren prema padini kojom se, nakon poduljeg pješačenja, moglo stići do prvih sljemenskih šumaraka. Inače, sama je zgrada bila poveća bijela dvokatnica s ukusno izvedenim pročeljem i balkonima, te se stoga podosta . razlikovala od novobogataške arhitekture, preuzete izravno iz slikovnica s Andersenovim i Grimmovim bajkama. Vlasnik je, dakle, bio čovjek od ukusa, ili je bio bar toliko pametan da zna odabrati vrsna arhitekta i pustiti ga da radi po svojoj volji i savjesti.
Ostavivši svoj novi stari golf na parkiralištu među audijima, BMW-ima i cherokee džipovima, Banić priđe ulazu i na gornjem dijelu ovalnog stupa zamijeti malu kameru učvršćenu metalnim konzolama i usmjerenu prema prostoru ispred ulaza. Bio je to, dakle, dio alarmnog i sigurnosnog sustava koji je trebao pripadati u nadležnost budućeg security managera. Začudo, na samom ulazu nije bilo nikakvoga jasno istaknutog natpisa s imenom tvrtke, premda se, kako su mu to objasnili, ovdje trebala nalaziti uprava holdinga. Znajući da je kamera već morala registrirati njegovu nazočnost, Banić se sagne prema prenisko postavljenom tasteru zvonca i tek po pločici iznad njega shvati kako je došao na pravu adresu. Jer, na pločici je sitnim slovima pisalo:


Krsto & Bety Lakota

LUCKY HOLDING



I tad pomisli kako ovo pred njim i nije prava upravna zgrada s gomilom činovnika, šefova i podšefova, nego privatna Lakotina rezidencija, mjesto gdje živi i s kojega nadzire i vodi sve poslove tvrtki koje su sastavni dio tako zvučno imenovane središnjice. Kao čovjek koji nije gajio osobite simpatije prema bogatunima sa sjevera grada, bahatim šefovima s nepotpunom srednjom školom i novopečenim vlasnicima skupe teniske opreme, Banić pomisli kako se ovdje zacijelo sastaju u potaji i uz fina uvozna vina kojima ni ime ne znaju ponoviti, odlučuju o važnim poslovnim potezima, skriveni i anonimni, poput newyorških ili chicaških kumova iz američkih filmova.
Premda još nije stigao ni pritisnuti zvonce, vrata se otvore i Banić prijeđe onih petnaestak metara popločenih ukrasnom ciglom i uskoro se nađe u prvom krugu Lakotina poslovnoga carstva. Veliko predvorje, na čijem se ulazu nalazila svojevrsna futuristička recepcija, bilo je osvijetljeno diskretnim sustavom halogenih žarulja i ugodno zagrijano. Iznad pulta stajao je monitor na kojemu se mogla vidjeti crno-bijela slika ulaza, a iza police s gusto poslaganim videokasetama, na čijim su hrptima bili ispisani nadnevci. Za tim malim kontrolnim separeom sjedio je visok, posve ćelav čovjek šezdesetih godina, u odijelu od plavoga samta i s tamnim naočalama na nosu.
– Vi ste Nikola Banić, novi security manager? – obrati mu se čovjek brzo ustavši i pruživši mu ruku.
– Vidjet ćemo – reče Banić, čudeći se kako je tom krutom tipu nervoznih pokreta ruka hladna i vlažna poput uginule ribe.
– Drago mi je da ste stigli. Bit će dosta posla i trebat će vam pomagač... pa vam se u tom smislu preporučujem...
Banić shvati da mu se čovjek u plavom samtu, zacijelo uplašen za svoj posao, gura pod skute. Ako je tako, pomisli istražitelj, mogao je odabrati neki prijazniji izraz lica i bar malo zagrijati dlan.
– Koliko imate kamera? – upita potom pokazujući rukom prema monitoru iznad pulta. Ako i ne prihvati taj glupi posao, nije zgorega već od početka glumiti kompetentnu osobu.
– Samo jednu, ali u planu ih je još nekoliko... – s blagim će stidom ćelavi, baš kao da je on izravni krivac što se tako golem prostor nadzire samo jednim objektivom. – Ali se noću sve snima. Vidite ove kasete s datumima? Čuvaju se mjesec dana, potom se brišu. Naravno, ako sve prođe u redu.
Banić još jedanput pogleda regal koji je podsjećao na uzoritiju kućnu videoteku, a potom začuje tihu zvonjavu telefona koji se nalazio na pultu. Čovjek podigne slušalicu, a zatim se, nakon što je valjda shvatio zapovijed, okrene prema istražitelju.
– Gospodin Lakota vas očekuje u svojoj radnoj sobi. Tamo lijevo, druga vrata...
Pa prije no što će Banić otići, dometne:
– Ako pristanete, imajte me na umu. Ja sam Rudi Lepen. Imam trideset godina policijskog iskustva. Naravno, u poslovima nadzora.
Banić na čas pomisli kakvi bi to poslovi nadzora mogli biti, pa, ne odvrativši ništa, krene polako prema sobi vlasnika holdinga.
Krsto Lakota sjedio je u suzdržano elegantnom i posve funkcionalno namještenom uredu kojim je dominirao veliki ovalni stol s nekoliko kožnih fotelja što su se mogli okretati. Po posvemašnjoj odsutnosti papira, registratora, raznih pisaljki, klamerica, žigova i ostalih kancelarijskih gluposti moglo se odmah zaključiti kako je Lakotin temeljni posao razmišljanje i donošenje odluka. Bio je to čovjek srednjih četrdesetih godina, stasit, vrlo dobro uščuvan, čak i dopadljiv. Imao je čvrste crte lica i bistar pogled, jaku vilicu koja naglašava odlučnost karaktera, ali i bujnu, sjedinama prošaranu kosu, koja fizionomiji daje neku vrstu suptilnosti i mekoću. Govorio je polako, blagim glasom, vidjelo se kako zna biti pristojan, odmjeren i nenametljiv. U skladu s modom, odijelo mu je bilo vrlo komotno i meko, ali nijednim svojim detaljem nije vrištalo: pogledaj me, ja sam svjetska marka! Banić je, bar na televiziji, vidio svu silu tih nabijenih, kabastih i od gruba materijala istesanih novih bogataša, koje su, bar po njemu, posve neopravdano nazivali tajkunima. Jer, za Banića je slika tajkuna odgovarala onoj u poznatoj Fitzgeraldovoj knjizi, koju ga je, nekoć davno, Lidija natjerala da pročita. Dakle, ni s jednom od tih opskurnih gorštačkih fizionomija Krsto Lakota nije imao ništa zajedničkoga. Čak i kurtoazno upoznavanje uz obvezatne fraze »kako ste«, »izvolite sjesti«, »što ćete popiti« Lakota je izveo u posve nenamještenom i izvježbano pristojnom stilu, tako da se Baniću učinilo kako mjesto na kojemu se pomalo preko volje našao i ne djeluje tako loše.
– Vaš me je čovjek pozvao kako bismo porazgovarali o poslovima sigurnosti – počne Banić, kao da i nije previše siguran u to zna li vlasnik holdinga uopće zbog čega je došao. – Doduše, moram vam odmah priznati da u tim stvarima ne mogu jamčiti najsuvremenija i najbolja rješenja.
– Jasno mi je – nasmije se Lakota. – Razgovarali ste s gospodinom Pešeljem?
– Da. Mislim da se tako zove.
– Žalim vas – dometne Lakota. – Iz petnih se žila trudi da ostavi dojam yuppieja iz površnih američkih filmova. Nepodnošljivo je elokventan i dosadno ceremonijalan. Mora da vas je pošteno udavio.
– Pa, nisam ga previše ni slušao. Više sam se zabavljao s nekoliko boca Murphy’s piva.
– Za moj je ukus malo prelagano – primijeti Krsto Lakota, pa ustane i priđe velikom američkom hladnjaku koji se nalazio u kutu ureda, poluskriven mekom zavjesom što je prekrivala polovicu zida. – Imam nešto bolje za vas... Ako baš volite stout.
Lakota otvori vrata hladnjaka i izvadi dvije orošene tamne boce, otvori ih, pa jednu pruži Baniću.
– Iako sam desetak godina živio u Engleskoj, belgijski crni Leffe daleko mi je bolji od irskoga Guinessa i Murphy’sa.
Banić oprezno otpije malo piva, shvativši odmah da je posrijedi izvrsno piće. Lakota ulije pivo u svoju čašu, pazeći da ne napravi previše pjene. Zatim nastavi:
– Vidite, za te najsloženije poslove same izvedbe osiguranja namjeravao sam vam dovesti opremu i konzultante iz Londona. Ruku na srce, oni su u tim stvarima ipak daleko ispred nas. Ako to ne vrijeđa vaš profesionalni ponos, vi biste im bili nekom vrstom neobvezna pomoćnika, te biste tako i sami stekli neka korisna znanja. Od vas bih pak očekivao da mi, prije no što donesete konačnu odluku, obavite jednu drugu, vrlo diskretnu i pomalo neugodnu uslugu.
– Mogu li zapaliti? – upita Banić.
– Samo izvolite – mekim će glasom Lakota, pa mu preko glatka stola gurne keramičku pepeljaru. – Iako nisam pušač, veliki sam protivnik ovog pomodnog anti-duhanskog fašizma.
Banić pripali Marlboro ne skidajući pogleda s Lakote, tog valjda prvog bogataša koji je na nj počeo ostavljati sasvim povoljan dojam.
– Pešelj vam je zacijelo potanko objasnio one grozomorno zamršene stvari oko novog internet providera. Da vam odmah bude jasno, ja do te proklete novotarije ne držim baš nimalo, ali me poduzetnička logika tjera na ulaganja u profitabilne poslove budućnosti. To možda zvuči antipatično, ali uopće nije nepošteno.
– Slažem se – promrmlja Banić kojemu se Leffe počeo sve više sviđati.
Poduzetnik nastavi:
– Dakle, posredstvom američke agencije otkupili smo najmoderniju tehnologiju s rješenjima koja sežu možda i pet godina u budućnost. U svijetu informatike pet godina, navodno, jako mnogo znači. Ne možete ni zamisliti koliko smo novca dali za nešto malo papira, nekoliko manuala i softverskih diskova. I nakon toga dogodila se nečuvena glupost, posve prispodobiva sa žalosnim okolnostima vremena u kojemu živimo. Netko nam je to ukrao. Glupo, zar ne?
– Treba vam čovjek koji će pronaći lopova?
– Ah, ne! – nasmije se Lakota, kao da je u Banićevu pitanju vidio običnu naivnost. – Lopov nam se već javio rekavši kako je za stanovitu svotu spreman sve vratiti. Ionako ne zna kamo bi i što bi s tim. Pa neće se valjda sam upuštati u posao težak nekoliko desetaka milijuna dolara.
– Zašto se ne obratite policiji?
– Zato što ne smijemo – objasni Lakota odlazeći ponovno prema hladnjaku. Vidio je, naime, da je Banićeva boca već prazna. – Stvar mi je previše vrijedna da bih dopustio da je uprska kakav novopečeni policijski inspektor koji je možda do jučer bio vozač kombija ili monter centralnoga grijanja. Kradljivci o kojima nemamo gotovo nikakvih podataka traže vrlo složenu razmjenu koju bi izvela neutralna osoba. Po njihovu savjetu – odvjetnik ili privatni detektiv. U suprotnome će sve uništiti i nestati. No, dakle, vi, ili čovjek koga angažiramo, trebao bi otići noću na dogovoreno mjesto, dati im novce, te preuzeti... Zapravo, još nam ni samima nije jasno što bi trebalo preuzeti! Vjerojatno obavijest o tome gdje se nalazi naš paket, adresu, ključ ili nešto slično...
– Kada i gdje? – upita Banić paleći novu cigaretu. Marlboro i Leffe uistinu su se dobro slagali.
– Sve će nam javiti u idućih četrdeset osam sati. Čini se da su lukavi i iskusni. Zacijelo će uraditi sve da izbjegnu zamku ili kakvu drugu smicalicu. Zato je i teško povjerovati da će nam dokumentaciju dati u ruke prije no što budu sigurni u uzmak. Baš zbog toga mislim da ćete dobiti samo ključ ili adresu.
– Govorite kao da ste sigurni u moj pristanak.
– Ako pristanete, ponudit ću vas još jednom pivom – nasmije se Lakota.
– Zar samo to?
– Naravno, dobit ćete i pristojan honorar, ali o tome ćete razgovarati s gospodinom Pešeljem čim se vrati iz Vaduza. Imamo i ondje mnoštvo problema s našim tvrtkama. Gospodine Baniću, nemojte se nikad upuštati u poduzetničke vode! Čim vam nešto krene, eto odmah stotine nitkova koji vam žele oderati kožu, podmetnuti vam nogu, uništiti vas...
– To je dobar savjet – mirno će Banić. – Baš sam razmišljao o kupnji jedne aviokompanije.
– Bilo bi mi drago kada bih imao toliko vremena da s vama popijem još nekoliko boca piva, ali me, nažalost, zovu druge obveze – reče Lakota, kao da mu je neugodno zbog te sitne neljubaznosti, pa ustane i krene prema istražitelju pružajući mu ruku.
– Bilo mi je drago što smo popričali i što sam vas upoznao s jednim od pivskih bisera – dometne na kraju. – Vi ćete odlučiti hoćete li prihvatiti ovaj posao. Ako ga ne prihvatite nadam se da vam to ne moram posebno ni naglašavati, očekujem od vas apsolutnu diskreciju.
Koji trenutak poslije, ni sam ne znajući je li već pristao na neobičan posao ili će to tek učiniti, Banić pođe prema izlazu iz stožerne zgrade Lakotina holdinga koji je svojom svedosežnom rukom već obgrlio dobar dio zemlje. U predvorju više nije bilo ćelavca s tamnim naočalama. Na pultu iza njegova stolca svjetlucala je zelena kontrolna žaruljica skupog videorekordera, a gore na monitoru mirovala je plavičasta slika prostora ispred glavnog ulaza u dvorište. Spustio se niz onih nekoliko stuba i izašao na hladan i vlažan zrak, premda snijeg što su ga ponovno najavljivali još nije počeo padati.
I kad je pošao žutom stazom prema vratima, iza sjevernog ugla kuće spazi kako mu se približava visok, plećat muškarac u kožnom kaputu kakav su, prema pričanju, nekoć nosili viši dužnosnici Udbe. Čovjek je bio razmjerno mlad, zacijelo ne stariji od trideset pet godina, imao je azijatsku fizionomiju s iskošenim obrvama i sitnim očima, jake jagodične kosti i brkove blago povijene preko ruba usana. U jednoj je ruci držao snajpersku pušku, a u drugoj, na koju je navukao gumenu rukavicu, veliku ubijenu lisicu.
– Novi stručnjak za security? – upita, odmjerivši dobro Banića kao da ne vjeruje kako spodoba u starome montgomeriju može obavljati tako složene i odgovorne poslove. – Ja sam Siniša Smokovina, jedan od poslovnih tajnika. Za prijatelje Štriga.
– Štriga!? – začudi se Banić.
– Da. To je onaj opaki kukac za kojega se vjeruje da se može uvući čovjeku u uho i pregristi mu bubnjić.
– Dojmljiv nadimak – tiho će istražitelj, spreman da ode. Ipak zastane zainteresiran mrtvom lisicom koju je čovjek držao za rep.
– Ah, bio sam malo gore... tamo na rubu šume – objasni mu Štriga prepoznavši radoznalost u njegovim očima. – Stalno se spuštaju dolje prema gradu. Navodno ih je oko pedeset posto zaraženo bjesnoćom. Ovu treba poslati na ispitivanje.
– Prava epidemija bjesnoće – složi se Banić. – Na kraju će sve sići s brda i preuzeti grad.
– Hoće li tome itko moći stati na kraj?
– Mislim da neće – promrmlja Banić i pođe prema vratima koja se istoga trena automatski otvore.
Pola sata nakon toga ostavio je auto u Rokovoj i pod nadsvođem na kojemu je bio svijetleći naziv kinematografa Apolo zamalo se sudario s Nikom. Nije se pravo ni snašao, a ona mu se objesila oko vrata, poljubila ga i odmah počela komentirati njegov izgled govoreći kako je premršav, kako djeluje previše umorno, kako ne bi smio hodati po takvoj zimi u laganom baloneru, kako je znao imati i bolju frizuru... Uglavnom, čudila se koji se to vrag dogodio s njim otkako ga je posljednji put vidjela. On zapali cigaretu slušajući je strpljivo i gledajući je pozorno. Izgledala je izvrsno, prava mlada i lijepa žena, ni traga onoj hirovitoj štrkljavici kojoj je pokušavao sastaviti dvorac od lego kockica.
– Mama je rekla da ćeš prekosutra doći na večeru. A i Tim jedva čeka da te upozna. Znaš, njemu je to strašna fora što mi je tata private investigator. A mama mu je...
– Isuse! Prokleta guska! – reče on ljutit na sebe i na svoju zaboravnost.
Nika ga pogleda sva u čudu, a on se, brzo shvativši zabunu, nasmije i objasni:
– Nije to što misliš. Obećao sam Lidiji da ću za tu večeru nabaviti gusku... a ne znam...
– Naravno! – rugala mu se ona. – Znaš gdje u gradu trenutačno imaju najveći izbor Johna Coltranea, znaš gdje se mogu nabaviti rane ploče Charlieja Parkera i koja prodavaonica ima najveći izbor irskog piva, ali ti nije poznato gdje bi se to mogli kupiti guska, matovilac ili patlidžan.
– Hoćeš li ti to obaviti umjesto mene? – upita on krenuvši rukom prema džepu u kojem je držao novac.
– Guska je već kupljena – umiri ga Nika. – Mama te i predobro poznaje da bi se u takvim stvarima pouzdala...
– Odlično. Pao mi je kamen sa srca.
– Nego, ne pitaš me što sam ti donijela iz Londona?
On je pogleda radoznalo, znao je na što misli. Uvijek bi mu se tako obraćala kada bi ga htjela iznenaditi kakvom pločom za kojom je čeznuo.
– Kind of Blue.
– Isuse! Nije moguće! – uzbudi se on posve iskreno. Bila je to esencijalna ploča Milesa Davisa, nešto što treba istoga trena ubaciti u player.
– Please! – molio ju je – Skokni do kuće i donesi je odmah. Nešto u meni naprosto čezne za Milesom i Coltraneom.
Na licu joj je bio osmijeh u kojemu je odmah prepoznao banićevsku tvrdoglavost i svojeglavost. Nije bilo šanse da je nagovori!
– Nema ništa! Dobit ćeš je prije večere. Premda je uopće nisi zaslužio jer si zaboravio kupiti gusku.

5.


Postoji jedna stvar Archieja Sheppa u kojoj saksofon, truba i fluegelhorn, svaki na svoj fingirano nevješt način, pokušavaju pratiti kristalno jasan vokal koji u visokom registru oblikuje nekakav biblijski sadržaj. Kada tu stvar odslušaš više od sto puta, što je Baniću uspjelo, e, tada taj vokal, ma koliko sonoran bio, počneš doživljavati kao tišinu, a nadmudrivanje puhaljki kao pokušaj oblikovanja neke važne poruke koja stoji iza pravoga sadržaja. U tom združenom naporu, punom polomljenih tonova i raspalih riffova, saksofon gdjekad zazvuči kao da netko debelim usnama puše u napeti celofan, gdjekad pak kao da mu se slomio pisak, a koji put i tako kao da zračna struja jednostavno nije imala dostatnu silinu da iz instrumenta izmami jasan zvuk. Dakle, nakon što ju je nebrojeno puta preslušao, Baniću se počelo činiti kako baš ta Sheppova bolesna improvizacija na najdjelotvorniji način opovrgava onu bedastu i smiješnu tvrdnju neznalica po kojoj je saksofon jedini instrument nalik na ljudski govor. Jer, prava istina glasi da je on daleko iznad mogućnosti onih nesavršenih zvukovnih sastavnica koje nazivamo govorom!
Zadovoljan svojim patetičnim zaključcima koje ionako nije imao kome povjeriti, Banić ugasi player, ogrne se balonerom i izađe van na sitan suhi snijeg što je prštio između olovno sivih zidova kinematografskog prolaza. Iako je bilo prilično hladno, ipak se činilo kako se snijeg neće uspjeti održati, kako će nestati prije no što zabijeli okoliš. Osjećajući kako mu je život zapao u preveliki nered, poželio je da snijeg zapadne jače, jer mu se činilo da njegova besprijekorna bjelina ipak stvarima daje bar prividnu mekoću i red.
I baš kad je htio produžiti do Kica, zastane spazivši Paka kako se popeo na vrh sklopivih ljestava, s kojih je upravo dovršavao natpis na ploči što ju je postavio iznad vrata. Ispod već napisane riječi PREDSTAVNIŠTVO, pomalo klimavim, nesigurnim slovima dodao je ŠANEL.
– Koji ti je to vrag? – začudi se Banić.
– Pa Šanel! – raširi ruke Pako, prosuvši malo crvene boje što ju je umiješao u staroj konzervi od goveđega gulaša.
– Ne piše se tako.
– Kaj? Da dodam još jedno »l«? – upita kinooperater hvatajući kist.
– Piše se c-h-a-n-e-l – sricao je Banić. – Osim toga, slova su ti klimava kao da si se već napio.
– Neg kaj da jesam! – prizna Pako, pa nastavi vrlo uzrujan. – To me Flegma zajebal. On je u ŠUP-u završil za soboslikara i obećal je da bu mi to napisal. Al je već u osam prešel. Po celi se dan fura u tramvaju.
– Zašto?
– Ka’ ja znam! Valjda zato kaj tu pizdariju nemaju tam u Garešnici! – odbrusi Pako pa se polako i nesigurno spusti s ljestava. Uistinu se vidjelo da je doručkovao više od tri gemišta.
– Detektiv, odi bum ti pokazal ka’ je roba! – dometne ponosno pa otvori vrata svojega stana.
Ne ulazeći, Banić zaviri u Pakov hodnik, gdje ugleda devet kartonskih kutija na kojima je pisalo nešto na jeziku za koji mu se učinilo da bi mogao biti turski.
– Isuse, što ti je to? – snebi se istražitelj.
– Pa kaj nisi pročital? Otvoril sam predstavništvo Šanela. U svakoj kištri je po šesto paketa parfema.
– Ne mogu vjerovati! – zine Banić od iznenađenja. – Postao si predstavnik Chanela?
– Praf za praf, postal sam predstavnik predstavnika Šanela. Nekog Barbarovića iz Barutanskog jarka. On te stvari dobiva direkt iz Šanelove tvornice u Istambulu.
– Pa Chanel je francuska tvrtka!
– Kurac francuska! – razljuti se Pako pokazujući prstom prema natpisima na kutijama. – Kaj ti je ovo morti francuski jezik? Kaj je to vulevu kuše avekmoa? Iskopal sam pravu firmu, a ti me jebeš sa sitnicama! Odi, nekaj bum ti dal. Imaš bivšu ženu, imaš klinku, a svaki komad voli na sebe bacit nekaj kaj onak fest miriši. To im je kak nama muškima gembač, pivo ii vinjak. Kužiš?
Rekavši to, Pako podere poklopac jedne od kutija i izvuče dva bijela paketića na kojima je crnim slovima pisalo Chanel. Zatim doda:
– Kaj ne vidiš da sam dobro napisal? Ima samo jedno »l«.
Časak kasnije već su stajali za šankom Kica i pili svaki svoje piće slušajući nasrtljivog inkasatora Marijana kako ponovno na sva usta hvali vlast, govoreći nešto o tome kako sve nove ankete pokazuju da HDZ ponovno može računati na sedamdesetak posto glasova.
Pako, koji HDZ nije mogao smisliti ponajviše zbog toga što je promijenio ime kluba za koji oduvijek navija, otrese se ljutito na dosadnog gospona Marijana:
– Si čul neki dan onog tvog glavatog iz vlade ka’ je rekel da buju vratili ime Dinamu, a ukinuli TV pretplatu. Onda buš kurac ubiral po kućama! Ostal buš doma sa svojih osamsto kuna penzije, a u birtiji buš kuš! Ak buš opće imal zakaj dolazit u birtiju.
Marijan se snuždi i udubi u svoju čašu, unezvjereno kimajući glavom.
– Ne bi mogli takvu stvar napravit narodu... ne, to nikak ne bi mogli...
– Kaj ste vi inkasatori narod!? – i dalje se ljutio Pako na već rezigniranoga inkasatora. – Kad prvog krenete u ofenzivu, pred vama svaki pošten čovek zarigla vrata i proguta ključ! Ak vas koja budala i pusti u ganjak, zavirujete dal ko ima neprijavljen telkač! Kaj se nisi raspitival dal bi se oni cucki kaj na grani šnjofaju drogu mogli nekak izdresirat da traže neprijavljene telkače. Reci, kaj to ni istina?
Nakon što je popio četiri Amstela, Banić se vrati u ured, zavali se u fotelju, stavi noge na stol i nekako tup od piva odluči malo zadrijemati. U tom podosta neudobnom položaju spavao je do četiri poslije podne. Ponovno nitko nije navraćao u njegov ured, ponovno se pokazalo kako nikakva posla nema na vidiku. Baš kao da više nijedna žena nije varala muža, kao da nitko više nije tražio izgubljenu rodbinu, kao da nikome više nije trebao dokaz da mu neki od uposlenika neumjereno troši ukradeni ili pronevjereni novac. Sve, baš sve ga je tjeralo da, pritisnut oskudicom i preobiljem slobodna vremena, prihvati neobičnu ponudu Lucky holdinga. I tad, kao da je riječ o telepatiji ili kakvoj drugoj sličnoj nadnaravnoj pojavi, zazvoni telefon i iz slušalice se začuje poznati mu glas Rudija Lepena, ćelavog nadzornika Lakotine upravne zgrade.
– Gospodin Lakota izvolijeva pitati jeste li odlučili.
– Nije li mi dao četrdeset osam sati? – kao da je kupovao vrijeme Banić.
– Ne znam koliko vam je dao – jednoličnim će i bezličnim tonom Lepen – ali posao treba obaviti noćas poslije ponoći. S tim u vezi trebali biste doći u holding večeras oko jedanaest. Radi podrobnih uputa.
– Tako kasno? – upita istražitelj, još uvijek mučen onim što se zove pivski drijemež.
– Odustajete li?
– Ne odustajem – odvrati, i sam se začudivši kako je tako na brzinu pristao. Odloži potom slušalicu, zaključa vrata i popne se gore na kat, znajući da će ga mlaki tuš najbolje osvježiti.
Navečer, u jedanaest i nekoliko minuta, Banić zaustavi golf ispred samog ulaza podsljemenske centrale Lucky holdinga. U svjetlosti dviju kugla od bijeloga stakla, što su bile postavljene na vrhovima ovalnih stupova, prštio je sitni gusti snijeg, a nešto niže uporno je žmirkalo crveno kontrolno svjetlo videokamere kojom se nadzirao prilaz zgradi. Banić ugasi motor. Sve što se čulo bili su snažni huk vjetra koji se, silovit i hladan, spuštao odozgo sa Sljemena, te daleki i samotni lavež pasa.
Gospodin Roman Pešelj, manager tvrtke, i tajnik Štriga, inače stručnjak za hvatanje bijesnih lisica, izašli su istoga trena i obavili sve što je potrebno, brzo i spretno, kao da je riječ o precizno dogovorenom i jasno razrađenom poslu. Pešelj je donio kovčežić od crne kože, brzo ga otvorio, stavio u nj crnu plastičnu vreću, u kojoj su vjerojatno bili svežnjevi novčanica, zaključao ga, uhvatio jednim krajem policijskih lisica njegovu ručku, a drugi kraj provukao kroz metalnu sklopku kojom se iznutra otvaraju vrata automobila. Pružio je ključić lisica Baniću i rekao mu suhim, službenim glasom, u kojemu je bilo i prizvuka prijeteće ozbiljnosti:
– Dobro pazite! Iz ruke u ruku!
Potom je izvadio iz džepa mobitel, provjerio radi li, a zatim ga sklopio i pružio Baniću, kojega su sve više čudile tako brze i odlučne pripreme.
– Slušajte pažljivo! Ovaj je mobitel danas prijavljen. Njegov broj znamo samo mi i ljudi s kojima ćete se sastati. Točno u pola noći morate biti s autom na cesti kojom se iz Samobora ide prema Bregani. Tu ćete stati, ugasiti sva svjetla i čekati da vam se jave. Uz pomoć mobitela odvest će vas do mjesta gdje će se obaviti razmjena. Budite strpljivi, pretpostavljam da će vozikanje potrajati. Igrat će se s vama sve dok ne budu sigurni da nemate nikakvu pratnju. Tek tada će biti voljni obaviti razmjenu.
– Što ćemo razmijeniti? – upita Banić već ljut na takvu misterioznost.
– Dat ćete im novac iz kovčežića. Još uvijek ne znamo što ćete dobiti za novac, ali smo sigurni da će to biti nešto što će nam pomoći da se domognemo onoga što nam pripada.
– Koliko novca nosim?
– To vas se ne tiče! Ali budite uvjereni da je riječ o svoti na koju vrijedi pripaziti.
Ne postavljajući više pitanja, Banić mirno uzme mobitel i gurne ga u desni džep sakoa. Vani je sve jače puhao sljemenski vjetar, noseći oštre iglice snijega, kao što pobješnjela bura raznosi ledene kapi mora, ali se lavež pasa više nije čuo.
Sada mu s druge strane auta priđe Štriga i on spusti prozorsko staklo. U Štriginoj je ruci bilo nešto tamno, metalno...
– U ovoj ćete noći biti posve sami.
Banić prepozna predmet na njegovu dlanu, pa s nelagodom upita:
– Mislite da će biti toliko opasno?
– Nikad se ne zna. Niste valjda mislili kako ćete malom noćnom vožnjom zaraditi velike pare. Uzmite samokres.
– Ne vjerujem samokresima – odvrati Banić, kojemu je ta riječ zvučala kao da je riječ o pucaljkama iz davnih turskih ratova. – Radije nosim revolver. Rekavši to, neznatno pomakne lijevu stranu sakoa ispod kojega se mogla nazreti stara kožna futrola s dobro održavanim revolverom marke Smith&Wesson. Bio je to stari model, ali još uvijek vrlo prikladno i cijenjeno oružje.
Stara samoborska cesta bila je posve pusta i osvijetljena razmjerno slabašnom uličnom rasvjetom, tako da su joj pojedini dijelovi bili skriveni mrklim mrakom oblačne noći. Na tim se dijelovima vidio samo roj snježnih pahulja osvijetljen automobilskim farovima i blijeda, već potrošena linija kojom je označena razdjelnica ceste. Grijanje u autu dobro je radilo, unatoč snijegu cesta nije bila previše skliska, ali se Baniću ipak nekako činilo da mu je ovo jedna od onih sasvim suvišnih noći u životu.
Kada je zastao na desnom rubu ceste koja je vodila prema Bregani i pogasio svjetla, bilo je već pet do dvanaest. Izvadi mobitel i stavi ga na sjedište, kako bi bio siguran da će ga čuti kada se oglasi. Zapali potom cigaretu i zagleda se u mrak ispred sebe. Kroz zavjesu sve gušćega snijega vidio je vrlo mali dio ceste, i na njemu nije bilo ničega što bi privuklo njegovu pozornost. Tek kada je velika kazaljka prešla preko dvanaest, zamijeti kako mu se približava biciklist. Pomisli isprva kako je možda to neki originalni način kojim su kradljivci odlučili obaviti razmjenu, ali vrlo brzo odbaci tu mogućnost kao suludu. To više što se biciklist nekako previše zanosio i vrludao, po čemu se dalo zaključiti da je to okašnjeli povratnik s kakve pijanke.
Našavši se uz Banićev auto, biciklist s velikom mukom i krajnje nespretno zaustavi svoje vozilo, pa se nagne prema prozorčiću koji je istražitelj spustio tek toliko da može čuti što pijanac na dva kotača hoće.
– Kaj vam treba kakva pomoć? – upita biciklist koji je jedva mogao pomoći samome sebi.
– Ne – nevoljko promrmlja istražitelj.
– Mislim, ionak imam vremena... Ak vas treba pogurat...
– Ne, ne treba...
– A kaj tu delate po ovom pasjem vremenu?
– Filozofiram.
– No, to je lep poso! A o čem to filozofirate?
– O prolaznosti života i neprolaznosti pijanih biciklista! – odbrusi istražitelj pa zatvori prozor do kraja.
Pijani biciklist slegne ramenima, zajaši na bicikl i krene dalje, ali se odmah potom posklizne i uz nesnosnu buku rastepe se po snijegom prekrivenom asfaltu. Samo mi još to treba, pomisli Banić, predosjećajući kako ga oni s kojima se treba sastati odnekuda promatraju. Srećom, biciklist se ipak pridigne, sjedne na sjedalo i nestane u mraku.
U taj čas oglasi se mobitel!
S jezom koju je osjećao kao da mu je netko šakom stisnuo grlo, Banić uzme mobitel, pritisne zeleno dugme i prisloni ga uz uho.
– Ti si taj koji nosi novac? – začuje mutan glas čovjeka koji je govorio vrlo polako.
– Da. Gdje ćemo se sastati? Imam instrukcije...
– Čekaj! Smiješ samo odgo-ovarati! I to s da i ne. Ta-ako je dogovoreno – prekine ga glas s mobitela. – Pođi ravno i na trećem raskrižju skreni lijevo. Za-atim stani pokraj ružičastog raspela. I vozi pol-lako.
– Da – otpovrne Banić baš u času kada se veza prekinula.
Upali motor i krene uistinu polako. Sada je već padao tako gusti snijeg da je morao dobro paziti da ne previdi raskrižje. Na onom trećem skrene ulijevo, pa se nakon stotinjak metara počne polako uspinjati brežuljkom, utonuvši ubrzo u gustu šumu. Ubacio je brisače u najveću brzinu, sagnuo se bliže vjetrobranu, gledajući pomno ne nalazi li se u blizini nešto nalik na raspelo. Istodobno se trudio zapamtiti put. Cesta je vrludala kroz bregovitu šumu, ali raspela nigdje nije bilo, sve dok po razmjerno ravnoj cesti nije shvatio da se uspeo na vrh brijega. Na maloj čistini cesta se račvala na desni i lijevi odvojak i upravo je na tome mjestu uvis stršio bar tri metra visok križ na kojemu se nalazila raspeta figura natkrivena malim limenim krovištem. Iako je automobilsko svjetlo bilo prilično jako, s ovoga mjesta nije mogao utvrditi je li raspelo ružičasto ili ne. Zastane nadajući se ipak da je na pravome mjestu.
Tu je čekao beskonačno dugo, možda puna dva sata. I baš kad je pomislio kako je promašio raskrižje ili raspelo, mobitel ponovno zazvoni.
– Sada ćeš se tim golfom spu-ustiti do ceste koja ide uz prugu i sače-ekati sto metara ispred br-r-klje.
– Da – odvrati poslušno, pa ponovno upali motor i pojača grijanje. Prsti su mu se već ukočili, a noge gotovo zaledile. Po tome što je glas s mobitela spomenuo marku njegova vozila naslutio je da ga prate ili na neki drugi način nadziru. Ali i on je nešto znao o njima! Taj glas, da, taj glas bio je nešto što bi se poslije dalo sasvim lako prepoznati. Čovjek je mucao, ali je tu govornu manu pokušavao prikriti govoreći polako i odmjereno, praveći predahe baš u trenu kada se više nije mogao svladati.
Možda će se baš taj podatak, mislio je istražitelj, pokazati dragocjenim nakon što se obavi razmjena, odnosno kada Lucky holding cijelu stvar preda policiji.
Cestu što je išla usporedno s prugom našao je bez ikakvih problema. Brklju također. U petnaest do tri prošao je spori teretni vlak čija je lokomotiva otegnuto zapištala, baš kao da ga pozdravlja. A pet minuta nakon što se vlak izgubio u snijegu i tmini, još se jedanput oglasio mali mobilni telefon. Ovaj put glas je djelovao malo sigurnije, govorio je brže i zamucao samo jedanput.
– Pođi uz prugu i skreni lijevo u šu-šumarak. Nakon dva kilometra vidjet ćeš zapuštenu kapelicu. Skreni desno na šumski putić... tu ćemo obaviti razmjenu.
Osjetivši olakšanje što se to glupavo noćno vozikanje bliži kraju, Banić postupi onako kako se od njega tražilo. Odvojak koji je vodio u šumu pronašao je posve lako, a nakon dva kilometra vožnje po valovitu terenu ugledao je i nazubljeni obris polurazrušene kapelice. Skrenuo je na putić, ugasio motor i svjetla i zapiljio se u mrak nadajući da će mu se oči brzo sviknuti na nj. Čekao je strpljivo gotovo cijeli sat, ali se ništa nije dogodilo. Niti se tko pojavio, niti je mobitel zazvonio. Ništa, osim što je snijeg prestao padati. Ponovno ga načnu sumnje kako se možda zagubio, ali je ipak pretpostavljao da bi ga u tom slučaju već obavijestili. Pa i njima je moralo biti važno da što prije dobiju novac iz kovčežića! Gubeći već polako nadu da će do razmjene doći ove noći, gonjenom svojom prokletom profesionalnom radoznalošću, on još jedanput provjeri je li revolver na svome mjestu, a potom polako, gotovo nečujno, otvori vrata automobila i izađe. Pouzdavši se u svoj nesavršeni sluh čovjeka srednje dobi, on naćuli uši, ali osim vjetra u suhim krošnjama i dalekog treštanja vlaka ništa nije mogao čuti. Zatim krene prema deblu čija se mrka kontura ocrtavala u noći, osjeti kako mu se noga zapliće u granje koje je prekrio snijeg i on pade potrbuške opsovavši pritom. Odmah pokuša ustati, pridigne se na koljena, otrese snijeg s balonera, a zatim iznenada začuje krckanje grančica što su se lomile pod nečijim nogama. Životinjskim ili ljudskim? Što li je to, upita se i odmah dobije odgovor. Prije no što se uspio okrenuti, nešto tvrdo i snažno spusti se na njegov zatiljak i on ponovno pade potrbuške, zarivši glavu u hladnoću i svježinu meka snijega, pitajući se u jednom bezmjerno kratkom časku treba li nagli nestanak boli zahvaliti okrepljujućoj studeni ili nesvjestici.
Kada se probudio, osjećao se uistinu jadno. Zatiljak ga je strašno bolio, pred očima mu se mutilo, u želucu je osjećao mučninu, a udovi su mu bili toliko promrznuli da ih je jedva micao. Pogleda na fosforescentni brojčanik ručnoga sata i shvati da je u nesvijesti bio petnaestak minuta. Teškom mukom ustane i, teturajući, uspije se dovući do automobila. Sjedne, zabaci glavu preko naslona, duboko udahne, a zatim ga presiječe bol u želucu, pa se brzo nagne van i povrati nešto što je moralo biti samo obilje pjene. Znao je dobro da su glavobolja, vrtoglavica i mučnina sasvim pouzdan znak potresa mozga, ali ga je u ovom trenu zanimalo nešto posve drugo. Zavuče ruku pod sako, zaključi da je revolver još uvijek tu, a zatim upali svjetlo iznad vjetrobrana. Na sjedištu do njega ležao je mobitel, ali kovčežića s novcem više nije bilo. Netko ga je nasilno istrgnuo pokidavši mu pritom dio oplate vrata. S očajanjem shvati da nikakvu razmjenu nije uspio obaviti. Odnijeli su mu novac, a za uzvrat mu nisu ostavili baš ništa. To su okolnosti koje neće razveseliti Krstu Lakotu, ali će svakako razoriti ugled njegove detektivske prakse, pomisli Banić, boreći se protiv novog vala mučnine.

6.


Kada je sljedećega dana oko deset sati zaustavio auto ispred ulaza u Lucky holding, nije mu ni samome bilo sasvim jasno kako je uopće uspio stići do toga mjesta. Glava ga je, naime, boljela upornim tupim bolom, koji se u pojedinim trenucima, kao u kakvim napadajima, pojačavao gotovo do neizdržljivosti, a znoj mu je tekao niz čelo i vrat vlažeći mu ovratnik košulje. Posve razumljivo, bio je u vrućici; prespavati u tankom baloneru petnaestak minuta u snijegom zasutom šumarku nije bila samo bezazlena nestašnost.
– Oho! Novi security manager! – gotovo obradovan pozdravi ga Rudi Lepen, koji je za tu priliku, kao da se želi uvjeriti o kome je riječ, čak skinuo svoje tamne naočale. – Kako ste danas?
– Imao sam i boljih dana – s mukom će Banić, pa se, zateturavši pritom, uhvati za Lepenov pult. U jednom se trenu učinilo da će pasti na pod.
– Što vam je? – upita Lepen glasom u kojemu je bilo više iznenađenja no brige.
– Imam blago povišenu temperaturu i glavobolju. Negdje me dobrano propuhalo.
– U tom bih vam slučaju ponudio Ketonal – reče Lepen vadeći iz džepa sakoa kutijice s lijekovima.
Banić ga radoznalo pogleda; prije mu je djelovao kao hipohondar nego kao bolesnik kojemu sve to šareno smeće treba.
– Ne, neće biti potrebno.
– Bože, izgledate kao smrt na dopustu! – inzistirao je Rudi gurajući mu u ruku plavu tabletu i pružajući mu čašu vode.
Mučen sve jačom glavoboljom i smetnjama u vidnom polju, koje su mu se poput razigranih iskrica rojile pred očima kamo god bi pogledao, Banić se pokori, pa proguta lijek i zalije ga s nekoliko gutljaja vode. Zatim se objema rukama osloni na pult i zagleda u sitna svjetla video-rekordera koji je bio postavljen iza Rudijeva stolca. Trebao mu je taj časak predaha prije no što ode Krsti Lakoti i upozna ga sa žalosnim rezultatima noćašnje »razmjene«. I baš kada se činilo kako će mu Lepen ponuditi još koji od svojih lijekova, Banić duboko udahne, uspije se pribrati, pa krene prema vlasnikovu uredu, unatoč tomu što mu nitko nije kazao je li ga gazda uopće spreman primiti.
Kada je pokucao i ušao u njegovu radnu sobu, Krsto Lakota je stajao uz prozor i, odjeven u meki kućni ogrtač, gledao van prema zabijeljenoj sljemenskoj padini. U ruci mu je bila kristalna čaša u kojoj su se, okupani zlatnom tekućinom, bljeskali komadići leda. Promrmljavši nešto nalik na pozdrav, Banić sjedne u fotelj, prekriži noge i rukavom otre znoj s čela. S izrazom zabrinutosti i čuđenja vlasnik holdinga odloži čašu na stol i sjedne nasuprot istražitelju, čiji ga je opći izgled zacijelo morao nagnati na neugodnu pomisao kako noćašnja stvar nije dobro završila.
– Moj vas tajnik pokušava nazvati od pet ujutro – mirno će i polako Lakota. Stvarno nije bio čovjek kojega je lako uzbuditi. – Očekivali smo da ćete nam se javiti još noćas.
– Spavao sam. Probudio sam se prije pola sata.
– Ne zvuči baš poslovno – reći će Lakota s jedva primjetnom ironijom u glasu.
– Ne zvuči... osim u slučaju kad imate potres mozga i vrućicu.
I tad mu Banić ispriča sve, od trena kada su mu se prvi put javili, pa sve do onoga časa kada ga je netko, oko četiri ujutro, onesvijestio udarcem u glavu. Bila je to duga i složena priča, ali ju je već poslovično nerazgovorljivi Banić uspio ustrojiti u desetak jednostavnih rečenica. U tih nekoliko trenutaka Lakota se samo jedanput namrštio, ali se po njemu vidjelo da je odmah sve shvatio te da ni sam ne pripada onima koji rasipaju riječi ili uživaju u slušanju dugačkih brbljarija.
Saslušavši ga čudesnom strpljivošću, vlasnik holdinga ustane, vrati se svojoj čaši u kojoj se led već rastopio, pa se, udubljen u vlastite misli, ushoda po sobi kao da je koracima pokušava premjeriti. Konačno priđe zidu i nekako odsutno popravi sliku koja se bila nakrivila.
– Gospodine Baniću – reče nakon duge šutnje. – Vama svakako mora biti jasno kako bi svakome razumnom čovjeku pale na pamet dvije varijante... dva objašnjenja. Prema jednome, lopovi su nas obojicu prevarili. Zaskočili su vas, onesvijestili, oteli kovčežić s novcem, a da zauzvrat nisu ostavili baš ništa. Ako je tako, mogao bih vas kriviti zbog nebudnosti, aljkavosti, neprofesionalnosti i tomu sličnih stvari. Ta je varijanta za vas poprilično loša. Prema drugoj pak, lopovi nisu prevarili nas, nego ste vi prevarili mene. Uzeli ste novce, vozikali se noću i sada mi ovdje pokušavate prodati uvjerljivu priču, uvjerljivu glavobolju i uvjerljivu vrućicu. Ta varijanta nije za vas poprilično nego upravo katastrofalno loša. Po njoj vas, doduše, ne mogu kriviti za aljkavost, ali mogu za kriminalno djelo. A za takve se stvari ide u zatvor i u njemu ostaje do poprilične starosti. Gotovo da se čovjeku i ne isplati vraćati.
– Kojoj ste varijanti skloniji? – upita Banić, onoliko radoznalo koliko mu je to nesnosna glavobolja dopuštala.
– Nisam sklon nagađanjima. Vrlo ću brzo saznati što se zapravo dogodilo i u skladu s tim postaviti se prema vama. Naravno, mora vam biti jasno da u ovom trenu ne dolazi u obzir vaš honorar od pet tisuća maraka. Nemam vam ga za što platiti. Samo bi luđak platio nekome tko ga je lišio dvjesto pedeset tisuća maraka.
Banić zine od iznenađenja; podatak što ga je izrekao Lakota kao da je nadjačao njegovu glavobolju.
– Gospodine Lakota – reče i on jednako mirnim glasom trudeći se izbjeći i najmanji znak uzrujanosti. – Jasno vam je da i meni kao razumnu čovjeku padaju na pamet dvije varijante. Prema jednoj ste me poslali u tu glupu razmjenu zatajivši da se u kovčežiću nalazi bezobrazno mnogo love, onoliko koliko bih ja možda i odbio ponijeti. Prema toj varijanti postupili ste neodgovorno i lakomisleno, pa ste možda i zaslužili Božju kaznu kojom ste lišeni tih svojih disketa i sličnih kompjutorskih gluposti. Prema drugoj pak varijanti našli ste jeftinog detektiva koji je naivno povjerovao u vašu iskrenost, napunili ste mu kovčežić narezanim komadićima novinskog papira, provozali ga samoborskom okolicom i u mraku ga onesvijestili, natovarivši mu na grbaču dug koji on u idućih dvjesto godina neće moći vratiti. Naravno, niste to uradili sami, jer ste čovjek od ukusa i manira, čovjek koji se kreće po salonima, hotelskim apartmanima i nadzornim odborima. Vi ne baratate toljagama, nego rashlađenim viskijem i zlatnim nalivperima...
– Dobro – prekine ga Lakota, prišavši radnom stolu. – Previše riječi za moj ukus.
Potom se nalakti na stol, popravi ovratnik svoga svilenog kućnog haljetka, nasmije se kutovima usana i promotri ga pogledom u kojemu Banić prvi put zamijeti nešto opasno, odbojno i podmuklo, nešto što je u njemu u jednom sasvim kratkom djeliću vremena do temelja srušilo sliku Lakote kao dobronamjernog i prijaznog bogataša.
– Kad već spominjete Boga – govorio je vlasnik holdinga svejednako staloženim tonom – baš biste se njemu trebali pomoliti da nam se lopovi ponovno jave i objasne što se dogodilo, što namjeravaju i koliko još novca traže. U suprotnome ću vas držati dužnikom kod kojega je mojih četvrt milijuna maraka. Znate, ja sam svoj poslovni imperij, kako to nazivaju zavidni odrpanci iz takozvanih neovisnih žutih tiskovina, ostvario uglavnom legalno i pošteno. Ali nemojte to nikada smetnuti s uma, riječ »uglavnom« uvijek razumijeva i nekakav mali ostatak, nekakav promil u kojemu su sadržane sve one metode uz pomoć kojih ću znati vratiti sav svoj novac. Ili ga naplatiti na neki drugi način.
– U to ne sumnjam – odgovori Banić ustavši s fotelja. Začudo, sad mu se činilo kako ga glava ipak manje boli. Znači li to da Lepenova plava tableta nije bila hipohondrijska opsjena nego djelotvorno sredstvo? – Znam da svi vi imate te vaše male promile kojima se uspješno penjete ka vrhu, i taj vaš »uglavnom« koji skupi odvjetnici tumače kad vas tko pokuša zaskočiti u krivolovu.
– Razgovor je završen – odmahne Lakota rukom, a Baniću se učini da je to ona ista gesta kojom je okončavao razgovore u svim onim nadzornim odborima u kojima je logikom svoje moći morao sjediti.
Zatekavši ga kako se vraća iz vlasnikova ureda, Lepen ga presretne znatiželjnim pitanjem:
– Je li pomogao Ketonal?
– Čudesna stvar! Gotovo me više i ne boli – otpovrne Banić zadovoljno.
– Tad ću vam pokloniti cijelu kutiju – reče Lepen, pružajući mu paketić tableta. – Vi ćete me se već sjetiti kada postanete security manager. Zar ne?
– O, ta će stvar sada napredovati nešto sporije – primijeti Banić uzimajući lijek. – Ali nikad ne reci nikad!
Lepen se blago nasmije toj otrcanoj frazi, a Banić, uz određeno sažaljenje, pomisli kako tom čovjeku zacijelo gori pod nogama. Ipak, ako i izgubi posao, bar neće morati reći kako je nekome ostao dužan četvrt milijuna maraka. I kad je vani ulazio u automobil, padne mu na pamet kako poslodavcu još uvijek nije vratio mobitel. Isprva se pomisli vratiti i obaviti tu stvar, ali odmah potom odustane vjerujući kako će za to još biti prilike.
Kod kuće je popio još jednu Lepenovu tabletu, razmišljajući što bi bilo najpametnije poduzeti. Naravno, najjednostavnije bi bilo da se javi primarijusu Šariću koji je bio sasvim ugodna osoba kad bi se našli u birtiji i prisjećali se psina iz gimnazijskih dana. Ali kad bi se radilo o liječničkoj pomoći ili savjetu, kao nekadašnji pedant i štreber odmah bi iznio kakav, za Banića neostvariv plan, koji bi u njegovu sadašnjem stanju obuhvaćao rendgensku snimku glave, encefalogram, kompjutorsku tomografiju, dvotjedno mirovanje u mraku, fluorografiju pluća, krvnu sliku, bris grla, vitaminske injekcije, kuru antibiotika i tko zna što sve ne. Jasno, čovjeku kojega su zeznuli u šumi, klopili ga po glavi i tako otjerali u dug koji bi uzbudio i kakvu srednje jaku tvrtku, od cijelog tog liječničkog repertoara, dolazilo je u obzir samo mirovanje u mraku, ali ne dva tjedna nego najviše nekoliko sati. Skuha si na brzinu čaj, baci u njega Alka-seltzer, jedini lijek koji je redovito trošio, i to kad bi se zgodilo da popije više od sedam-osam piva, pa popivši to, legne i utone u san.
Kad ga je probudila zvonjava telefona, posve bunovan i smeten, uspio je nekako napipati slušalicu što je ležala na podu do kreveta, prinio je uhu i pogledao na sat koji je već pokazivao sedam i dvadeset.
– Detektivski ured Banić – reče službeno, onako kako je to uistinu rijetko radio.
– Slušaj me, detektivski uredu – začuo se s druge strane Lidijin glas. – Ovdje te se čeka na večeru. Juha samo što nije na stolu. Nemoj mi samo kazati kako si opet zaboravio!
– Kako bih mogao zaboraviti!? – odglumi on. – Upravo odabirem kravatu.
Znajući posve sigurno kako ga na nošenje kravate nisu mogle natjerati čak ni novonastale okolnosti u kojima se s ponosom tvrdilo kako su taj besmisleni odjevni rekvizit svekolikoj svjetskoj kulturi kao važan doprinos podarili baš Hrvati, Lidija spusti slušalicu.
Nemajući kamo, Banić hitro ustane, istušira se mlakom, gotovo hladnom vodom i odjene ono što je uvijek nosio, naravno bez kravate, koju, istini za volju, nigdje nije mogao pronaći. Glavobolja mu je donekle popustila, a tuširanje mlakom vodom povišenu mu je temperaturu spustilo na razmjerno podnošljivu razinu. Jedini problem bio je kašalj koji se, nakon što se probudio, pojavio kao novi znak teške prehlade. Počešlja se, navuče montgomeri, proguta za svaki slučaj još jedan Ketonal i izađe.
Da je bio pribraniji i zdraviji, ulazak u stan na Britanskom trgu, dakle u ambijent u kojemu je proveo popriličan dio svojega neuspjelog braka, zacijelo bi ga ispunio raznim prisjećanjima, od kojih bi neka bila i ugodna, jer je s Lidijom imao i lijepih trenutaka. No ovako načet opakom influencom i potresen udarcem u glavu, nevješto je odglumio srdačnost, nasmiješio se i poklonio Lidiji i Niki po kutiju Chanelova parfema što ga je dobio od Paka, a potom se kurtoazno upoznao s Timom, postidjevši se pomalo što i za njega nije ponio bar kakav poklončić. Tim je bio godinu dana stariji od Nike, djelovao je malo stidljivo i suzdržano, bio je visok i vitak, imao je gustu kovrčavu kosu i oksidiranu naušnicu u uhu, traperice i široku kariranu košulju koja mu je nemarno padala preko hlača. A kad su Lidija i Tim otišli u sobu iz koje se već širio miris toploga guščjeg pečenja, Nika mu tutne u ruke nekakav veliki paket, zamotan u šareni blagdanski papir.
– Oh, hvala! Baš lijepo od tebe – reče on bez prevelika oduševljenja, pa spusti paket na pod pokraj vješalice kako ga na odlasku ne bi zaboravio.
– Zar ga nećeš otvoriti? – upita Nika razočarano. – To je ono što si oduvijek želio. McGregorov duffel coat. S kapuljačom i bambusovim gumbima. Točno onakav kao u Trećem čovjeku, samo tamniji.
Uistinu je već dugo želio takav kaput, pogotovo sada kada je sve upućivalo na to da će zima biti duga i žestoka, ali mu se nekako nije dalo glumiti manekena, probavati ga i okretati se pred njezinim oduševljenim pogledom.
Naravno, otac kojega kći ne bi mogla nagovoriti na takvo što i ne bi bio pravi otac.
– Joj, fenomenalno ti stoji! – veselila se Nika, a zatim dodala tišim glasom, kao da joj je pomalo neugodno: – Znaš, bio... bio je dosta skup, ali me Tim natjerao da ga kupimo.
Znao je da najvjerojatnije laže, pokušavajući mu svog dečka predstaviti kao brižna čovjeka i budućeg zeta na kojega se čovjek može osloniti, ali ipak nije rekao ništa što bi zazvučalo ironično ili pakosno. Šutio je, pokušavajući suzbiti grebuckanje u ždrijelu što ga je tjeralo na kašalj.
– Stavi ruke u džepove – smijuckala se Nika – da vidimo jesu li na pravoj visini.
On gurne ruke u džepove i odmah shvati njezin mali trik. U desnom džepu bila je plastična kutija, onakva u kakve se pakiraju glazbeni diskovi. Izvadi je i odmah shvati da ga neki dan nije obmanjivala; bio je to Kind of Blue, remek-djelo Milesa Davisa, snimljeno u New Yorku 1959. Suludo važna stvar, dostatna da čovjek smjesta zaboravi čak i novi duffel coat, kaput koji je svojedobno proslavio Trevora Howarda. Htjede još jedanput zahvaliti, ali ga u tome spriječi jak i iznenadan kašalj.
– Vidiš, opet si prehlađen! – korila ga je kći. – U ovom ti se kaputu takve stvari više neće događati.
Večerali su pomalo ukočeno i suzdržano, što je bilo i posve razumljivo. Bivši supružnici koji se rijetko viđaju, kći s kojom nisi bio više od godine dana, njezin novi dečko koji govori samo engleski, svi za istim stolom čine dostatan broj prepreka za uspostavljanje opuštenije atmosfere. Lidija se trudila da popravi opći ugođaj, svomu bivšem mužu obraćala se jednostavno i srdačno, kao da se nikada nisu ni razvodili, Timu je svaki čas postavljala pitanja na svome skromnom engleskom, koja je Nika morala odmah prevoditi na pravi engleski, a Tim je odgovarao stidljivim, jednostavnim odgovorima kao što su oh, yes... no, never... I don’t mind... if you like it... Ipak, Lidija se baš nije doimala sretnom, bila je blijeda, jelo je jedva i okusila, a u pojedinim trenucima, dok su drugi razgovarali, Baniću bi se znalo učiniti kako djeluje bolesno i zabrinuto.
Najveseliji trenutak večeri između malo premasne guske i deserta zbio se kada su Nika i Lidija otvorile poklone koje im je on donio, mirise s Pakova tajnog skladišta. Zastale su s bočicama u ruci, kao da ne vjeruju u ono što vide. Prvi se snašao Tim, veselo uskliknuvši:
– Wow! What’s that!
Iako ni Lidijina u tom smislu nije zaostajala, bočica u Nikinoj ruci bila je pravo čudo. Chanelov logotip na njezinoj široj strani bio je umrljan, otisnut naopako, s dva, a ne s jednim l. Na vrhu je imala poklopac od gruboga lima, nalik na one kakvi su se nalazili na bočicama antibiotika iz pedesetih godina, a iznad tog, zapanjujuće aljkavo izvedenog poklopca bio je atomizer sličan onima sa spreja protiv komaraca i druge leteće gamadi. Susprežući smijeh, Nika prinese bočicu vratu, lagano pritisne atomizer, ne bi li provjerila miris ovog krajnje neobičnog Chanela. Na njezino veliko iznenađenje, atomizer se ponašao kao ručica soda-vode; iz bočice naglo prsne gotovo polovica njezina sadržaja ispunjavajući sobu slatkastim mirisom malina.
Svi prasnu u smjeh, a Banić, ozlojeđen i postiđen, pokuša Timu objasniti o čemu se zapravo riječ:
– I’ve bought it from Pako...
Iako je na spomen Pakova imena Lidiji i Niki odmah sve postalo jasno, Tim ga je i dalje gledao s čuđenjem i nerazumijevanjem.
– Pako is bootlegger – doda Banić, ne nalazeći bolje riječi u svom skučenom engleskom jeziku i svladavajući kašalj koji ga je iznutra razdirao.
– I would like to buy some – razveseli se Tim. – We’ll have a lot of fun in London.
Okruženi nesnosnim slatkastim mirisom, koji je čak uspio neutralizirati okus torte od oraha za koju je Lidija bila prava majstorica, nastavili su razgovarati. Govoreći brzo i oduševljeno, Nika je pričala o svemu što im se događalo proteklih mjeseci, kao i o planovima koji su pred njom i Timom. Banić je predmnijevao kako je cijela priča zapravo namijenjena njemu, jer je Lidiji sve to morala već ispripovijedati. Uglavnom, stigli su iz Londona u starom fordu koji im se putem četiri puta pokvario, što ih je koštalo više no da su došli avionom. Ondje su živjeli podosta boemski, u trosobnom stanu što ga je Tim naslijedio od pokojne tetke. On je zapravo suradnik jedne advertising agency i radi tek povremeno, a ona nešto zarađuje u privatnoj pakirnici voća i povrća, te u večernjoj smjeni kao prodavačica u trgovini s kavom. Njihov je veliki san da unajme razmjerno jeftin lokal u prizemlju susjedne zgrade i u njemu urede malu galeriju s radionicom za uramljivanje slika, jer su tajnama tog posla ovladali na nekakvu večernjem tečaju. Usto Niku jako zanima studij history of art, što bi joj, kako je mislila, bilo od neprocjenjive koristi u galerističkom poslu. Nažalost, za početak studija trebala bi uplatiti školarinu od tri tisuće funti, što joj je u ovom trenu nedostižno.
Slušajući optimističnu priču svoje kćeri, Banić se prisjeti kakvi su sve velebni planovi za budućnost kolali njegovom glavom dok je imao tridesetak godina manje. Besplatna odvjetnička kancelarija koja brani sirotinju pred nepravednim nasrtajima režima, zvijezda istražnog novinarstva koja razotkriva pokvarenost i gramzivost političara, privatna nakladnička kuća koja svojim subverzivnim izdanjima baca u očaj aktualnu vlast... Razmišljajući tako, posve slučajno pogleda svoju bivšu ženu koja se, snuždena i utihnula, doimala poput osobe koja pred drugima pokušava prikriti bol. U jednom času ona mu uzvrati pogled i nasmije se, kao da želi kazati kako joj nije ništa nego se samo malo zamislila. I kao da to želi dokazati, ona se uplete u Nikin dugi monolog.
– Nikola, zar ne bi bilo super kada bi stekla britansku naobrazbu? Možda bih ja mogla dignuti kredit za njezinu školarinu? To je zapravo samo desetak tisuća maraka.
– Mama, molim te! – prekine je Nika. – Od kolovoza nisi dobila plaću!
– Pa jest... – zamisli se Lidija, zacijelo suočena s gorkom stvarnošću. – Mnogi uopće i ne dobivaju plaću, ali to će se promijeniti...
– Promijenit će se na lošije! – odbrusi Nika. – Za godinu ili dvije više nitko neće ni dobivati plaću, osim onih nasmiješenih nitkova koji vam svaki dan lažu s televizijskih ekrana!
Osjećajući sasvim jasno kako se i od njega očekuje da nešto izjavi o Nikinoj školarini, Banić prozbori tihim glasom onoga na koga, nažalost, u ovom času ne bi trebalo računati.
– U ovom sam trenu dužan dvjesto pedeset četiri tisuće maraka – reče, a zatim, nakon što se susreo s njihovim preneraženim pogledima, kašlj ući doda: – Od toga četiri soma za novi stari golf.
– Isuse! – snebi se Nika. – Zar si kupio banku?
– Banke su, čini se, u takvom stanju da se mogu dobiti i za manju lovu – odvrati, a potom, ne želeći im ništa objašnjavati, zamoli čašu vode.
– Morao bih popiti tabletu – dometne. – Malo me boli glava. Valjda sam predugo buljio u televizor.
Morale su znati da laže, pripadao je onoj zanemarivoj manjinskoj skupini koja gotovo i ne uključuje televizijski prijamnik.

7.


Probudivši se, Banić pogleda prema prozoru i zaključi kako snijeg više ne pada. Po kapima što su ravnomjerno udarale o prozorsku dasku čak se činilo kako se počeo topiti. Nije loše, pomisli, jer ovako rani dolazak zime, s obilnim snijegom na kraju studenoga nikome ne bi donio ništa dobra. Umije se, odjene na brzinu i zaogrne novim engleskim kaputom koji se uistinu doimao pouzdanom obranom od hladne zime. Potom ga potrese takav napadaj kašlja da se morao pridržati za rub stola. Naravno, s kašljem se pojavi i glavobolja, ne previše jaka, ali sasvim dostatna da je čovjek u svakom trenu bude posve svjestan.
Ispred kafića Kico naletio je na bivšeg štemera Kembru koji je izlazio strašno ljut i gotovo trijezan. Banić se začudi; to nije bilo vrijeme kada Kembra odlazi iz lokala, prije bi se reklo da mu je to bilo vrijeme dolaska.
– Ak ti je stalo do života, nemoj opće ulazit! – gotovo je vikao Kembra. – Odi radije s menom na gembač tu prek u podrum.
– Što je bilo? – čudio se istražitelj.
– Onaj idiot Pako poklonil je Zdenki nekakvi jebeni parfem. Ona ga je blesača išla odmah probat. Jebate, kad ga je pritisnula sve ka’ je bilo u flašici je izletilo van. I sad sve smrdi po pekmezu od malina. A to ni za moju bolesnu jetru.
– Da, da, moraš se čuvati – promrmlja Banić, pa prođe pokraj kafića, ostavivši Kembru na trgu ispred kioska pa ode do mjesta gdje je obično ostavljao auto.
Ulazeći u golf, sa sjetom pogleda prema napuštenoj »četvorki«, a zatim sa zadovoljstvom shvati kako su klinci, kojima je stari auto služio kao igračka, već očistili snijeg s vozila, ulaštili lim i temeljito obrisali prozorska stakla.
Otprilike pola sata poslije već se polako vozio vlažnom cestom što vodi od Samobora prema Bregani. Danju mu je sve izgledalo nekako drugačije. Mogao je jasno vidjeti obiteljske kuće s čijih se krovova cijedio okopnjeli snijeg, njihova sumorna dvorišta s polegnutom travom, ogoljelim voćkama i drvenim kućicama za pse, raznobojne plotove i jarke što su se punili vodom. Sasvim lako je pronašao onaj odvojak koji je vodio gore prema brdu, skrenuo i pošao mnogo užom cestom na kojoj je još bilo mekoga, vlažnog snijega što je prštao i ugibao se pod kotačima vozila. Na malom je proplanku naišao i na raspelo. Sada, pri danjem svjetlu, jasno se vidjelo da je raspeti Krist obojen ružičastom bojom koja ga je lijepo izdvajala iz bijele šumske pozadine.
– Daj, pomozi da ne popušim tu silnu lovu! – promrmlja Banić više u sebi, pitajući se smije li uopće na takav način razgovarati s Božjim sinom ili je njegov tihi i ne baš usrdni zaziv samo mala blasfemija. Sjeti se jedne stare pjesme Woodyja Guthrieja, u kojoj se kaže da je Krist tesarev sin, dakle dijete iz radničke obitelji, pa se ponada kako netko takva podrijetla mora znati što znači »popušiti lovu«.
Ne zaustavljajući se, spusti se razmjerno lako niz padinu i izađe na cestu uz koju je išla nekakva sporedna, zacijelo industrijska pruga. Nakon nekoliko trenutaka već se vozio kroz šumarak, cestom koja se čas blago uzdizala, čas spuštala. Vidio je čak i ono što one snježne noći nije mogao vidjeti; u šumarku je bilo i stambenih objekata, uglavnom samostojećih kuća, što su se, tu i tamo, nazirale kroz nazubljene, ogoljele krošnje. Sada je shvaćao kako one noći i nije prevalio baš preveliki put nego su ga zapravo vozali naokolo, odnosno da je između mjesta s kojega je krenuo i onoga na koje je stigao sasvim mala zračna udaljenost. Naravno, u mrkloj noći, na labirintnom putu punom zavoja, takvo što nije mogao zamijetiti. Došavši do mjesta gdje se nalazila stara kapelica, zamijeti u snijegu tragove kotača, skrene nadesno i zaustavi se na onom istome mjestu gdje su ga iznenadili i udarili po glavi. Ugasi motor i osloni se o sjedalo iščekujući nov napadaj kašlja. A kad se neugoda u grlu smirila, izađe van, zaključa auto i počne pregledavati tlo. Nije bio Indijanac koji se lako snalazi među tragovima, ali je u djelomice otopljenom snijegu uspio nazreti uleknuće što je nastalo kada je pao na tlo, kao i mnoštvo tragova nogu. Nekoć, dok je još radio u bivšoj miliciji, u takvim se situacijama okupljala sva sila raznih eksperata koji bi najprije sav prostor omeđili žutim vrpcama, a zatim dugo i minuciozno slikali tragove, mjerili ih, crtali arabeske što bi ih u snijegu ostavile razne vrste potplata... Banić tako nešto nije mogao učiniti niti bi od toga imao bilo kakve koristi. Što bi mu sad značilo da zna kako onaj tko ga je mlatnuo nosi Borovo cipele broj četrdeset pet, s gumenim potplatom čiji otisak podsjeća na sustav meridijana i paralela?
Ipak, kako je jasno mogao vidjeti da jedan par tragova nečijih nogu vodi uzbrdo, krene za njim i uskoro se nađe na vrhu blagog brežuljka, pred novom nizbrdicom koja je završavala širokim iskrčenim prostorom na kojemu se nalazila velika, ali trošna, i zacijelo napuštena katnica. Na ovoj, južnoj strani brijega, snijeg se već gotovo istopio tako da se nije dalo odgonetnuti u kojem je smjeru otišao čovjek čije je tragove dovde mogao pratiti.
I tad, u nekoliko koraka udaljenom grmlju, Banić spazi nešto crno. Priđe radoznalo, sagne se i podigne ostatak polomljenog kovčežića kakvim inače paradira nadobudna poslovna gospoda. Fine šarke kojima su bila spojena njegova dva dijela bile su polomljene, oplata udubljena i popucala, a na dobrano istegnutoj dršci visjele su policijske lisice kojima je nekoć bio učvršćen o vrata Banićeva automobila. Naravno, crnoj plastičnoj vrećici u kojoj se nalazio novac nije bilo traga.
Gazeći po mekoj zemlji što se poput tijesta ugibala pod njegovim nogama, Banić krene polako niz padinu i za nekoliko se minuta nađe ispred zgrade koju je ugledao s vrha brežuljka.
Zgrada je imala nešto secesijsko i vjerojatno je bila izgrađena početkom stoljeća, zacijelo kao vila za odmor, što se dalo zaključiti po njezinoj udaljenosti od grada i šumskom okolišu. Pročelje joj se sastojalo od široka stubišta s kolonadom od šest oblih, zidanih stupova i reda prozora okruženih bogatim fasadnim ukrasima, što su se s vremenom dobrano oljuštili. Iste takve ukrase imao je i red prozora na katu koji se, upravo iznad onog dijela s kolonadom, širio u prostran balkon sa zidanom ogradom i drvenom nadstrešnicom. Po visokom krovu, kao i po brojnim ovalnim prozorčićima, vidjelo se da zgrada mora imati potkrovlje uređeno za stanovanje. Naravno, svakom je došljaku otprve moralo biti jasno kako je ta, nekoć otmjena kuća već dulje vrijeme napuštena. Ne samo zbog trošnosti fasade, nego i zbog lošega, popucanog crijepa na krovu, porazbijanih prozora, zapuštenih i šikarom obraslih prilaza, neobrezanoga zimzelenog raslinja i slomljenih, hrđavih oluka što su popadali po mrkome, sparušenom grmlju. Ipak, i takva kakva jest, morala je biti pravi raj za nekog od novih bogataša koji su uživali u kupnji starih otmjenih zgrada što su ih, uz pomoć pravog potoka novca, pretvarali u raskošna čuda nalik na vilinske nastambe iz slikovnica, radeći to s osobitim veseljem ako su pritom svojim intervencijama mogli upropastiti koju od zaštićenih spomeničkih vrijednosti.
Banić se zaustavi uz visoku ogradu na čijem je vrhu bila postavljena nova bodljikava žica kao jasan znak da je netko već bacio oko na tu kuću ili je čak kupio pa započeo radove na njezinoj obnovi. Da je u pravu, shvatio je čim je dolje iza stupova spazio veliku količinu uredno poslaganih vreća cementa, a malo podalje i improviziranu natkrivku od dasaka pod kojom su bile sklonjene dvije miješalice za beton, velika količina zapakiranog crijepa, nešto zidarskog alata i veliki koluti željeza za armiranje.
Ali nikakva traga živom stvoru nije se dalo nazreti. Iza svih prozora bio je mrak, nikakva automobila nije bilo u blizini, iz dimnjakâ se nije vio dim, a električne žice s križnog priključka na krovu visjele su niz zgradu i nestajale u niskom grmlju.
S druge strane kuće, dakle iza njezina zabata, podizao se još jedan neveliki brijeg, i na toj se strani mogao vidjeti ravan stup dima. Zgrada je, dakle, posjedovala nešto što se moglo nazvati bliskim susjedstvom i njezina je šumska samotnost bila tek privid.
Ne našavši pravoga puta, Banić krene blatnjavom šumskom stazicom polako se penjući ka vrhu brežuljka. Ono što bi možda u proljetnim danima bilo ležerna šumska šetnja, sred ovog zimskog blata bio je pravi pothvat, tako da se nakon pet minuta našao na uzvisini, sav zadihan, znojan i cipela prljavih od blata. Sretan što ipak nije nijedanput pao i upropastio si novi kaput u kakvom se nekoć razmetao sada već pokojni Trevor Howard, Banić duboko udahne hladni zrak, prepusti se potom snažnom napadaju kašlja, a onda se zagleda u kućicu koja je, obrubljena neurednim plotom od letava, stajala dolje, kojih dvjesto metara od njega. Ako je u onoj prvoj zgradurini s kolonadom nekoć stanovala zagrebačka ili samoborska gospoda, pomisli istražitelj, tad su u tom neuglednom starom kućerku mogli stanovati samo njihovi konjušari ili vrtlari. Kućerak je, naime, bio sav naheren, krivoga krova i trošnog pročelja nekakve sive, zapravo neodređene boje, a dvorište puno raznih dogradnji od lima, valovite ljepenke, žičane mreže i trošnih dasaka.
Kao da ćuti nailazak nepozvana gosta, dolje ispred kuće, na lancu, očito predebelom za njegovo slabašno kudravo tijelo, razlajao se neugledni psić mješanac na čijem bi »rodoslovlju« desetak kinologa imalo što raditi bar mjesec dana. Približivši se kući, Banić spazi visoka muškarca četrdesetih godina u prljavome mehaničarskom kombinezonu kako pomno guli kožu s mrtvog zeca obješenog o nisku granu gologa trešnjina stabla.
– Dobar dan – pozdravi Banić približivši se ogradi.
Zauzet svojim važnim poslom, muškarac se i ne osvrne. Natezao je kožu ispod koje se promaljala crvena sluzava muskulatura ubijene životinje.
– Dobar dan – odvrati mu žena koju je u taj čas spazio na otvorenim kućnim vratima. Bila je ne mnogo mlađa od muškarca, debela i potrošena onoliko koliko to znaju biti žene koje su velik dio života teško radile.
Kao da je pozdrav svoje gazdarice shvatio kao znak da se nije pojavio nitko opasan ili zlonamjeran, psić prestane lajati i uz zveket prevelikog lanca ode u toplinu svoje male drvene kućice na kojoj je pisalo Šarko. Pedeset posto seoskih pasa nosilo je to jednostavno i opisno ime.
– Dajte mu recite da baci tog prokletog zeca – obrati se žena Baniću kao da ga moli za uslugu. – Sav je kraj prepun bijesnih lisica. Ko može biti siguran da i zec nije zaražen.
– Odi, prosim te, nutra! – izdere se čovjek na ženu. – Zec je u redu. Čak da i nije, kuhanje sve izvuče! Kaj ne?
– Ne znam baš – slegne Banić ramenima. – Možda biste ga ipak trebali dati na pregled.
– Pa da ga oni tam veterinari požderu! – otpovrne čovjek, zacijelo više no uvjeren u vlastitu logiku. – A kaj vi tražite?
Banić se jako zakašlje i pridrži za dvorišnu ogradu. Zatim se pribere, otare nos i reče:
– Molim vas čašu vode. Moram popiti lijek.
– Kaj ste tlakaš, kak ja? – upita čovjek, spretno skidajući ostatke krzna s ubijene životinje.
– Hvala Bogu, nisam. Boli me glava.
– No, to ni nikakva bolest. Da živite s ovom mojom babom, bolila bi vas još i više, ha, ha, ha!
U međuvremenu je žena već iznijela plavi metalni lončić s vodom i pružila ga Baniću. I dok je on gutao tabletu Ketonala, ona se ljutito okrene prema mužu.
– Ni ja ni deca to ne bumo jeli! Si čul?
– Ruža, jebem ti Boga! Odi nutra i pusti me na miru! Sam bum ga jel, a vi žderite žgance s mlekom!
Nadajući se da će bar malo smiriti situaciju, Banić upita ono što ga je zanimalo:
– Ona velika kuća iza brijega... Čija je zapravo?
Čovjek odbaci zečju kožu u stranu i pogleda ga sumnjičavo, onako kako se gledaju njuškala i suvišni radoznalci. Pošuti nekoliko časaka, opere ruke u lavoru što je stajao na drvenom stolcu, obriše ih o kombinezon, i baš kad je zaustio da odgovori, žena ga pretekne.
– Od nekakvog Maruševskog.
– I gdje je sad taj čovjek?
Muškarac pogleda bijesno ženu kao da joj želi kazati kako je on tu da razgovara s radoznalim došljacima, pa počne tumačiti:
– On vam je bil inženjer tam u Zagrebu. I u nekom komitetu, vrag bi ga znal kakvom. Onda su ga optužili da je nekaj proneveril, pa se prek noći spakiral i zbrisal u Kanadu.
– To je bilo nedavno?
– Je, kak se zeme – mudrovao je muškarac. – Ak mislite da je deset let nedavno, onda je to bilo nedavno. Ak tak ne mislite, onda je bilo davno. Kužite?
– Znači, u kući već deset godina nema nikoga?
– Da, al se pripoveda da su je njegovi nasljednici proljetos prodali nekom za lepe novce. Taj se sad sprema za preuređenje. Angažirat je arhitekte, dovlekel mešalice, crep, drot, cigle...
– A tko ju je kupio?
Čovjek ga pogleda prijekorno, baš kao da ga Banić uzrujava glupošću svojih pitanja.
– Kak, ko ju je kupili? – gotovo da je vikao muškarac. – Kaj mislite da ju je kupil kakvi penzioner ii invalid Domovinskog rata? Sigurno ju je kupil neki od ovih bahatih hadezejskih bogataša kaj se razbacuju s našom lovom!
– Joža, daj se smiri! Znaš da si tlakaš! – umirivala ga je žena. – I kog se vraga sad pjeniš! Sam si glasal za njih i okolo pripovedal kak su oni jedina prava varijanta za Hrvatsku...
– Ruža, ovo ti je zadnja javna opomena! – izdere se on na ženu koja ga je zasigurno znala izbezumiti. – Ak sam glasal za njih dosad, to ne znači da bum i odsad! Taj film više ne buju gledali!
– Znači, ne znate tko ju je kupio? – upita istražitelj, još jedanput spašavajući debelu Ružu od muževa bijesa.
– Nemam pojma. Ak vas zanima, ote na katastar pa lepo pitajte. Znam sam to da ju je netko kupil. Motali su se tu ovih dana, merili nekaj, čak su ostali nekoliko noći tam u potkrovlju, ko da im je bilo teško vrnut se u Zagreb ili uzet sobu u hotelu...
– Bili su tu? – sa zanimanjem će Banić.
– Da, mislim da su prekjučer prešli nekam.
– Jučer! – ispravi ga žena.
– Kaj ti znaš!? – promrmlja on, razvezujući oguljena zeca.

8.


Kada je podvukao crtu ispod poslovnog pothvata zvanog istambulski Chanel, Pakov je score bio sasvim loš. Dvije je bočice poklonio Baniću, jednu šankerici Zdenki, točnije, zamijenio ju je za tri gemišta, jednu je dao inkasatoru Marijanu na poček, šest je komada prodao Timu za funte koje je pijan izgubio, a četiri je paketića prodao nekim prigradskim tipovima koji su s curama naletjeli u lokal nakon kinopredstave. Dva od ta četiri morao je uzeti natrag i vratiti novce zbog neispravna atomizera koji je na pritisak izbacio sav sadržaj bočice. Možda bi prodao još kutiju, dvije da tog jutra u »predstavništvo« nije upala policija i zaplijenila svu preostalu robu, naredivši nesuđenom »predstavniku« da smjesta skine natpis s lokala, odnosno s ulaza unajmljenog stana. Dok su ga odvodili u policijsku postaju, s iskrenim užasom u glasu pozivao se na svoj »kinooperaterski imunitet« i derao se iz sve snage:
– Kaj vam je!? Kaj ste popizdili!? Ko bu večeras vrtil Godzilu?
Izbjegavši tu neugodnu aferu, koju je Kembra protumačio kao nečastan čin policije koja je, po njemu, bila potkupljena od proklete ljubomorne konkurencije, Banić se izvukao iz stana, sjeo u auto i odvezao se pod Sljeme, namjeravajući razgovarati s vlasnikom Lucky holdinga. Izašao je iz auta i stao pred ulaz, prateći žmirkanje kontrolne lampice na kameri što je nadzirala prilaz kući. Znao je da je ovdje nepoželjna osoba i sumnjao je da će mu uopće otvoriti vrata. Ipak, nakon nekog vremena, zapravo već u trenu kada se spremao otići, začuje kako je brava na vratima kvrcnula i on otvori vrata.
Rudija Lepena našao je baš u trenu dok je iz video-rekordera vadio kasetu snimljenu prošle noći. Kao da ga nije ni primijetio, Rudi nalijepi samoljepljivu vrpcu na hrbat kasete, pa na nju urednim, štreberskim rukopisom napiše 27. XI. i odloži je u regal gdje su ležale ostale snimke. Banić počne kašljati kao da će mu se rasprsnuti pluća. Rudi ga isprva pogleda kao da misli kako tim kašljem želi privući njegovu pozornost, a zatim, čini se, ipak shvati da je istražiteljev napadaj autentičan i bolan. Sagne se pod pult i izvadi kutiju u kojoj je bila bočica s natpisom Pholcodin, istrese iz nje na dlan dvije crvene kapsule i ponudi ih Baniću.
– Glavobolja vam je prošla?
Istražitelj kimne potvrdno.
– Onda će vam proći i kašalj. Popijte ovo! Djeluje na moždane centre i apsolutno ublažava suhi kašalj. Samo, bilo bi dobro da nakon toga ne vozite.
– Oh, hvala – reče Banić, pa pun povjerenja u čovjeka koji ga je spasio glavobolje, uzme crvene kapsule i proguta ih. – Neću voziti. Prepustit ću to osobnom šoferu. Hoćete li provjeriti bi li me gospodin Lakota primio? Raspolažem nekim novim...
– Neće vas primiti – kratko će Rudi. – Otišao je u Rukolu pokraj Dugoga Sela. Ondje je lijep prosvjed radnika ciglane koju je nedavno kupio.
– Prosvjed?
– Da – nešto će tiše Rudi, pa se nagne prema istražitelju kao da mu želi prišapnuti povjerljive stvari. – Po mom sudu, holding propušta vodu na sve strane. Morat će prodati brojne tvrtke i smanjiti broj zaposlenih. Sva je prilika da će u toj sječi glava pasti i moja. Osim... osim ako me vi odredite za pomoćnika u poslovima sigurnosti i nadzora...
Predosjećajući kako će mu taj čovjek još zacijelo trebati, Banić prešuti kako taj posao nikada nije ni namjeravao prihvatiti, te kako sada od njega, baš kada bi se i predomislio, ne bi bilo ništa. Razmišljajući o tome što da mu kaže, spasi ga novi napadaj kašlja.
– Za nekoliko minuta lijek će početi djelovati – tješio ga je Rudi, kao da mu je neugodno što mu već nije bolje.
Obrisavši nos i duboko udahnuvši, Banić spazi kako dolje pod prozorom prolazi Štriga, ponovno s puškom u jednoj, a ubijenom lisicom u drugoj ruci.
– On zbilja ne može bez tih bijesnih lisica? – upita istražitelj, pokazujući prstom prema prozoru.
– Možda bi bez lisica i mogao – mirno će Rudi Lepen – ali otkako se vratio iz rata, čini se da više ne može bez oružja. Što ćete, rat nas je sve promijenio.
– Da, da – promrmlja Banić – pogotovo u financijskom smislu.
– Što je, niste baš neki rodoljub? – namigne Lepen.
– Ne... rodoljub sam – ušeprtlja se Banić. – Ali nisam budala...
Rekavši to, kratko mahne Rudiju, pa, pazeći da ne naleti na Štrigu, oprezno napusti zgradu Lucky holdinga.
Nije imao pojma gdje bi se mogla nalaziti ta ciglana, ali se nadao da će mu netko u Dugom Selu već znati objasniti. Vozio je polako i oprezno, osjećajući kako mu se sve više spava. Rudi je imao pravo. Crvene su kapsule bile neobično djelotvorne, više ga ništa nije tjeralo na kašalj, ali mu se zato tako drijemalo da je morao otvoriti prozor i osvježiti se hladnim zrakom. Naravno, već prvi prolaznik uz kojega je zastao, došavši u Dugo Selo, pokazao mu je odvojak kojim se najbrže moglo stići do ciglane. Pošao je polako tom uskom sporednom cestom i nakon nekoliko minuta naletio na gužvu što se stvorila pred nevelikom zgradom zacijelo zastarjele i nerentabilne ciglane. Izašao je iz auta i pridružio se skupini od pedesetak ogorčenih radnika koji su čas fućkali, čas skandirali »hoćemo posla!, hoćemo kruha!«. Ispred radnika, na širokom prostoru prekrivenom utabanom crvenom šljakom, stajao je plavo-bijeli policijski automobil oko kojega su se vrzmala tri uzrujana i vjerojatno uplašena policajca. Nekoliko metara iza njih, pokraj neuredno naslaganih kupova cigle, bio je parkiran veliki audi A8, iz kojega su upravo izlazili Krsto Lakota, njegov pomoćnik Roman Pešelj i još jedan oniži, nabijeni čovjek velike glave i podužih majmunskih ruku.
Čim su izašli iz auta, iz pedesetak se grla prolome uzvici negodovanja pomiješani sa zvižducima. Sa svojega mjesta Banić je dobro mogao vidjeti kako se Lakota i Pešelj ponašaju sasvim mirno, po čemu je zaključio da su im takve situacije najobičnija svakodnevica. U jednom trenu Lakota da mig onom nabijenom tipu i on se, kao poslušno pseto kad začuje gospodarov glas, uspne na vrh onog nepravilnog kubusa cigle kako bi ga svi mogli vidjeti i čuti. A kad se našao na vrhu i uspravio, svjetina zaurla iz svega glasa:
– Lopovi, lopovi, lopovi!
Stojeći iznad njih, glavati je svojim dugačkim ručetinama davao znak masi da se stiša i sasluša ga. Konačno, kad su se ciglari umorili od vikanja, nastane tišina koju čovjek iskoristi i počne im glasno govoriti:
– Ja sam Jerko Soldo, vaš novi direktor! Htio bih vam objasniti situaciju i uvjeriti vas kako dolaze bolji dani za naš kolektiv.
Ljudi koji su već izgubili svaku nadu u budućnost i koji su priču o »boljim danima« doživljavali kao neku vrstu poruge, zažamore i počnu ponovno vikati:
– Hoćemo posla! Hoćemo kruha!
I sam izgubivši strpljenje, Soldo se počne s njima uporno nadvikivati. Začudo, iz te je svađe izašao kao pobjednik, tako da je nakon nekoliko minuta ponovno nastao mir sred kojega su njegove glasne riječi pune raznih lijepih obećanja upravo grmjele iznad utihnule gomile:
– Vi znate kroz kakav smo rat prošli i što smo njime dobili! Golema razaranja i patnje koje smo svi zajedno osjetili na vlastitim leđima uzrokovali su razne gospodarske probleme na svim stranama. Zajedno ćemo ih i složno prevladati! Dajem vam svoju riječ da nitko, baš nitko neće ostati bez posla. Dobit ćete pristojnu pomoć i pričekati nekoliko tjedana dok se ne završi restrukturiranje tvrtke i donesu planovi nove proizvodnje. Tada ćete se vratiti na posao i startati od nule. Onaj tko je imao tisuću kuna plaće tada će imati dvije, onaj tko je izgubio zdravlje uz lopatu ići će u ured, onaj koji je ovdje proveo dulje od deset godina dobit će plaketu, novčanu nagradu i srebrnjak s likom Svetog Oca, onaj...
Čak bi i idiot shvatio da čovjek majmunolikih ruku laže, pomisli Banić, pa se približi maloj skupini ciglara koji su stojeći postrance o nečemu razgovarali. Premda se Soldo derao iz svega grla, mogao ih je posve jasno čuti. Pričali su o tome kako je Lakota već otkupio cjelokupnu proizvodnju jedne velike ciglane negdje u Mađarskoj, te kako ovu namjerava zatvoriti i srušiti te na njezinu mjestu izgraditi veliki terminal za kamionski promet jer će ovuda, kako se govorkalo, prolaziti velika zaobilaznica autoceste za Mađarsku. A ako već i ne napravi robni terminal, nagađali su ciglari, sve redom mlađi dečki, zasigurno će napraviti nešto mnogo unosnije od stare, gotovo manufakturne ciglane.
– Možda Chop-Stop restoran – primijeti Banić, a oni mu uzvrate pogledima punim nepovjerenja, kao da žele kazati kako im nije drago što prisluškuje.
Shvativši kako uopće nije trenutak kad bi Lakoti trebao izići pred oči, Banić se vrati do automobila, spreman da napusti taj tužan skup, na kojemu se optimističkom retorikom ukida jedna stara ciglana zajedno s ljudima koji su od nje živjeli. Vraćajući se uskom cestom, u jednom je trenu morao skrenuti na nogostup kako bi propustio i auta sa specijalcima koji su očito žurili na »ceremonijal« zatvaranja spontanog prosvjeda.
U tri popodne pozvonio je na ulazu velike kuće na Britanskom trgu i sačekao da se Nika i Tim spuste. Obećao je da će ih izvesti na simbolični ručak u pizzeriju Mama. Premda je on svoj život mogao sasvim lijepo zamisliti i bez te talijanske gluposti, Nika je uvijek govorila kao u cijelom Londonu nema tako dobre pizze koja bi se mogla mjeriti sa zagrebačkom. Sišli su brzo, Tim mu je doviknuo jedno zafrkantsko Hi, dad, a Nika ga poljubila u obraz.
Časak nakon toga Nika i Tim rezali su goleme tople pizze prekrivene šampinjonima i šunkom, a Banić je, ispričavši se kako je netom bio prisiljen ručati s uvijek gladnim Komarom, naručio samo jedan hladni Heineken. Polako je pijuckao svoje pivo čudeći se brzini kojom je njegova kći tamanila pizzu. U jednom trenu ona ga pogleda i punim ustima prozbori:
– Ti bi je morao natjerati da ode liječniku!
– Koga!? – začudi se on.
– Pa mamu! Zar nisi vidio da s njom nešto nije u redu?
– Pa može i sama...
– Čekaj, Nikola – reče ona ljutito oslovivši ga imenom, što je činila uvijek kada bi ga za nešto htjela okriviti.
– You’ve called him Nikola!? - začudi se Tim koji je zacijelo razumio. – But, he’s your father!
– Šuti, Englez! – odbrusi mu ona pa se nagne bliže ocu.
– Stalno je boli nešto tu iznad želuca. Kaže da se osjeća... kao da joj je nešto zapelo u ždrijelu. I ne jede gotovo ništa. Samo loče Apaurine jer misli da je to od nervoze. A nije... To je sigurno nešto gore.
Banić je šutke pogleda. O Lidijinim tegobama nije znao baš ništa, što je bilo posve razumljivo. Čak i dok su bili u braku gotovo se nikad nije ni na što žalila. Jednom mu je čak prešutjela i akutnu upalu bubrega, praćenu temperaturom od četrdeset stupnjeva. Tek kad ju je vidio kako se trese u krevetu i govori besmislice, panično je odjurio po kućnog liječnika Šarića.
– Misliš li da bi to mogao biti rak? – reče Nika tihim, drhtavim glasom. Vidjelo se da ju je i zgrozila sama pomisao na takvo što.
– Isuse, pa valjda nije! – zabrine se Banić. – Mogu pitati doktora Šarića.
– Šarić je idiot! – odbrusi ona. – Preko telefona će ti ispričati cijelu internu medicinu na najstručniji način i ostaviti te u još većem neznanju. Moraš je nagovoriti da ode k liječniku. Mene ne sluša. Tebe će poslušati, ti si uvijek znao s njom.
Da, zato smo se i rastali, pomisli Banić, ali odustane od te uistinu neprikladne primjedbe.
– Lidia will have to see a doctor! – primijeti Tim, dovršavajući svoju pizzu.
– Isuse! – zakoluta Nika očima. – Inače je sasvim u redu, ali me koji put zna toliko iznervirati! Slušaj, tata, ako je nešto ozbiljno, ja je vodim u London! Ni po koju cijenu neću je pustiti u koju od ovih bolnica gdje više nemaju ni ferbande, ni aspirine, a rane zamataju u toaletni papir. I gdje liječnici rade za plaću za koju u Londonu nitko ne bi počistio pseći drek s ulice.
Uistinu, vijesti o domaćem zdravstvu što su u posljednje vrijeme punile stranice domaćeg tiska bile su više no zastrašujuće. Cijele klinike i bolnice najavljivale su prestanak rada, a velik dio medicinske opreme bio je ili u kvaru ili pred rashodovanjem zbog starosti.
– Predsjednik vlade kaže kako će se to već srediti... – reče Banić tiho i neodlučno, kao da ni sam ne vjeruje u tako fantastičnu mogućnost.
– Ma kakav predsjednik vlade! Dok je to govorio, sigurno mu je bila vaterpolska kapica na glavi! – ljutila se Nika. – Sve to sranje ne bi popravio ni David Copperfield, koji je izveo nestajanje Kipa slobode! Zar ne znaš da se svi oni liječe u Zürichu, da ih je pun Walter Reed i John Hopkins Hospital?
– Dobro, dobro! – umirivao ju je Banić. – Natjerat ću tvoju majku da ode k liječniku.
Nakon tog posve neugodnog ručka, mučen crnim slutnjama na koje ga je nagnala njegova kći, Nikola Banić uđe u prolaz kina Apolo koji je još uvijek mirisao na maline. Odustavši od posjeta kafiću Kico, požuri prema svom uredu i nemalo se začudi naletjevši na Paka, koji je, namjestivši drugu rolu Godzile, sišao malo na zrak.
– Nisi u zatvoru? – začudi se Banić.
– Si lud!? Kaj ti je? Pa znam ja s njima. Tko bi inače vrtil Godzilu?
– Da, da, ti si jedini koji to zna! Stručnjak za Godzilu i druge nemani! – zajedljivim će glasom istražitelj. – Hajde, kako su te pustili?
– Pa, prvo su mi rekli da moram otkucat onog od kog sam preuzel robu. Poslal sam ih u kurac i rekel da me mogu rastezat, nabijat mi čavle pod nokte, gazit mi kurje oči i čupat jaja... al da Pako ni cinkaroš.
– I onda?
– Je, nisam štel popustiti Onda su prešli na lukavu varijantu i rekli da me buju pustili da se branim sa slobode ak im rečem...
– I onda si popustio? – nasmije se Banić.
– Koji se kurac smiješ!? – ljutio se kinooperater. – Jasno da sam popustili Pa to su bile nove okolnosti! Prefrigana su me naveli na tanak led. Inače su me mogli oderat živog, a da im ja ne bi nikaj rekel.
– I što ćeš sad kad si popušio Chanelovo predstavništvo?
– Joj, detektiv, nemaš pojma kak se sve dobro poklopilo – reče Pako koji se uvijek znao radovati raznim poslovnim bedastoćama u koje se zaplitao kao muha u paukovu mrežu. – Sutra ili preksutra dolaze Casio ure. Koštale buju me dvajst marki po kili, a jedan komad se može frknut za pet banki. Čisti Diznilend!

9.


Tek što se snijeg istopio, negdje sa sjevera dovaljao se novi hladni val, prosuo po gradu svoje studene vjetrove i prekrio nebo gustim tamnim oblacima boje oksidirana olova. U čudesnoj, Baniću posve nejasnoj digitalnoj kutiji brzo se okretao svjetlucavi disk koji je prošao dug put od londonskog Camden Towna do kina Apolo. Evansov umorni klavir u lakim je potezima razbacao nešto od atmosfere pustih ulica, rijetke kiše i očajno turobne noći, sve dok ga nije presjekla Milesova truba, zavapivši tužno, pokislo, promrzlo, kao da meditira o tome kako život može biti sasvim zeznuta stvar. Takvih se turobnih pastelnih boja moglo naći još samo u Cheta Bakera. Iako se zvala Blue in Green, stvar je bila siva do kosti, čisti opijat, savršena mješavina emocija zbog kojih bi čovjek najradije skočio s mosta.
Vani na ulici, na sigurnoj distanci od Milesovih oporih lamentacija, radnici su spremali Ilicu za božićne i novogodišnje blagdane, premda je do njih ostalo još gotovo mjesec dana. Postavljali su nizove žaruljica, svijetleće zvjezdice i razne druge ukrase koji su trebali otopiti mučno sivilo grada na koji je, poput sporog sutona, padala jedna teška, zla zima. Tamo na Britancu umirovljenici su se nad prepunim kontejnerima nadali boljoj kakvoći predblagdanskih otpadaka, a profesionalni prosjaci, »opskrbljeni« bosonogom djecom, mekšim srcima užurbanih prolaznika.
U svojoj samotnjačkoj filozofiji Banić je uresima pretrpan grad i izvanjsku razdraganost držao dobrim razlogom za privatnu sjetu, baš kao što je sveopću tugu držao pravim povodom za privatnu ravnodušnost. Ma koliko i sâm u tom paradoksu nazirao jasan znak mizantropije i mrzovolje srednjih godina, nije bilo načina da si pomogne. Do kraja ispunjen takvim nezgodnim i neprikladnim osjećajima, ušao je u suteren svoje omiljene iličke prodavaonice nasuprot kinematografa August Cesarec i odlučio se opskrbiti nekim namirnicama koje su nedostajale u njegovu kronično praznom hladnjaku. Budući da je jeo uglavnom vani, gdje bi se našao, i to ponajviše brza jela koja se pojedu s nogu, ona koja Amerikanci zovu junk food, od prehrambenih je stvari uzeo nekoliko konzervi sardina, suhu kobasicu i kilogram vakuumiranog kikirikija, ali se na raskošnom odjelu piva i drugih pića zadržao, opčinjen kao hacker na izložbi novih računalnih dostignuća. Bio je to pravi pivopijski raj sa slobodnim razgledom i self-service prodajom, tako da je nakon pola sata premišljanja odabrao četiri limenke Plsen Urqella, dvije boce preskupog Murphy’s piva, dva Kilkenyja, tri konzerve devetpostotne Bavarije i četiri boce svijetlog Molsona. Uzeo bi i mnogo više, ali je od svega ponajviše mrzio tegljenje pretrpanih cekera i najlonskih vrećica, zbog čega je, dok je još bio u braku, uspio markirati gotovo sve odlaske u Trst ili Graz na koje ga je tjerala Lidijina prostodušna potrošačka narav.
Na Britancu je od svog »dilera« Cigle preuzeo u novinski papir i stare najlonske vrećice dobro zamaskirane dvije šteke dugoga Marlbora, koji je po kutiji bio četiri kune jeftiniji od onoga kratkoga, kakav se prodavao na kioscima, a zatim produžio do kolportera Robija da uzme bar neke od jutrošnjih novina.
– Kaj bute danas, gospon detektiv? – upita Robi skrivajući se pod velikom kapuljačom koja mu je bila dragocjena u gotovo cjelodnevnom stajanju na otvorenome.
Među šarenom salatom raznih dnevnika i tjednika Banić spazi novi broj Magazina X, čiji mu udarni naslov privuče pozornost. Magazin X nije imao ni lažne ni istinite nego članke promjenjiva karaktera. Njegove bi vijesti isprva zvučale istinito, no već bi drugoga dana bile opovrgnute kao laž, dok bi se trećega dana u ostalim tiskovinama pojavljivali napisi što su svjedočili o njihovoj istinitosti, da bi pak četvrtoga dana pljuštale tužbe zbog njihove izmišljenosti... Riječju, Magazin X živio je u toj čudnoj dijalektici istine i laži, i ipak nekako istrajavao u svojoj ne prevelikoj, ali ipak isplativoj nakladi. Vijest zbog koje je istražitelj spremno kupio novi broj senzacionalističkog tabloida bila je kratka, ali vrlo znakovita. Glasila je:
OTETA SUPRUGA TAJKUNA LAKOTE

Znajući da to mora pročitati na miru kod kuće, plati novine, nagura ih u vrećicu s konzervama piva i požuri prema kinu Apolo. Prolazeći pokraj Kica, kroz svježe oprano okno spazi kako se oko jednog stola svađaju Kembra, Pako i Flegma, pa požuri, bojeći se da će ga spaziti i natjerati da uđe u lokal. Naime, ta je čuvena trojka znala po cijeli dan vrebati neoprezne znance za koje su pretpostavljali da bi im mogli platiti piće.
Banić odloži pivo u hladnjak, svuče kaput, pa se nalakti nad otvorene novine koje je rasprostro po radnom stolu. Tko zna što je u svemu tome istina, a što bezočna laž, pitao se prelijećući preko redaka u kojima su se smjenjivale opće trivijalnosti s nevjerojatnim saznanjima tobožnjih informatora Magazina X. Raskošno razvedena i pikantno dorađena vijest imala je ipak neku srž u koju se moglo manje-više povjerovati. Stvari su otprilike stajale ovako.
Chriss ili Krsto Lakota otišao je 1983. u London. Prema riječima jednih, zbog financijskog skandala koji mu je prijetio robijom, po drugima, zbog već općepoznatih prohrvatskih ili protujugoslavenskih stavova. Ondje se počeo baviti uvozno-izvoznim poslovima u kojima su mu, prema jednoj verziji, pomagali neki engleski biznismeni koji su trgovali s balkanskim zemljama, a prema drugoj, jak je oslonac imao u krugovima oko jugoslavenske ambasade. I kako to u Magazinu X uvijek biva, prema jednima se uspio obogatiti, dok je prema drugima, financijski skrahirao. Kažu da je negdje oko 1989, dakle već potkraj svog britanskog egzila, upoznao Elizabeth Key, kćer vlasnika nekoliko prilično uglednih londonskih knjižara. Tada dvadesetpetogodišnja Bety nije uspjela odoljeti njegovu egzotičnom šarmu, ostavila je zaručnika i udala se, na užas roditelja, za deset godina starijeg Hrvata. Nakon uspostave hrvatske države rodoljubivi se Chriss odazvao zovu domovine i vladajuće stranke, pa se 1990. vratio u Zagreb, naravno, zajedno s mladom i prelijepom ženom. Koristeći se svojim britanskim vezama, uvelike je lobirao za Hrvatsku, organizirao dopremu humanitarne, ali i nehumanitarne pomoći, među kojom su morale biti i znatne količine oružja. Ali kako je država zapravo organizirani skup pojedinaca, kako to duhovito zamjećuje autor teksta, Lakota je, radeći za domovinu, sve više radio i za sebe sama, tako da je popis tvrtki što ih je, poput Građanina Kanea, osvajao brzo i lako, postao predugačak za skučeni prostor jednog lista kakav je Magazin X. No kako članak nije želio biti tek poslovni portret novopečenoga domaćeg bogataša, ono zbog čega je strpan na prvu stranicu nalazilo se u masnom okviru, ispod fotografije koja je sretne supružnike zatekla na nekoj dobrotvornoj aukciji slika koju su, kako je pisalo, gotovo u cijelosti počistili sami. U tom se tekstu tvrdilo kako je lijepa Bety Lakota oteta prije gotovo tri tjedna, te kako otmičari, zacijelo ljuti poslovni neprijatelji njezina muža, traže golemu otkupninu. Bojeći se za sigurnost svoje žene, u koju je oduvijek bio zaljubljen na uzoran i pomalo staromodan način, tajkun namjerno nije obavijestio policiju nego se upustio u pregovore s otmičarima nadajući se kako će uz pomoć novca sve riješiti sam.
U gusto otisnutom tekstu bilo je i raznih nevjerojatnosti, koje su zacijelo trebale biti šlag uz koji će čitateljstvo lakše progutati novinski kolač. Pisalo je, primjerice, kako je galantni bogataš svojoj ženi koja je voljela pjevati namjeravao izgraditi pravi kabare na Tuškancu, kako je, posredovanjem jake veze iz nekog muzeja za mali novac otkupio tri Kraljevićeva platna, kako je za svoj golemi ljetnikovac na Lošinju htio kupiti vlastiti kanader i slične bedastoće. I sam ponesen smionom analogijom domaćeg tajkuna i Wellesova fikcijskog lika, autor teksta kao da se u smiješnim pretjerivanjima nadahnjivao elementima iz slavnoga filma.
Ispod teksta je bio i novinarov potpis, zapravo pseudonim po kojemu je zacijelo postao slavan među ograničenom publikom ovoga lista. U dnu stranice sitnim je italicom pisalo Rattus Croaticus, i Baniću odjednom sine kako se iza tog smiješnog pseudonima krije ruka pijanog boema kojega je upoznao u gostionici na Gornjem gradu. Da, to je svakako morao biti Joe Štakor.
Iznenađen i vidno zainteresiran, istražitelj ode do hladnjaka, otvori bocu Molsona, zapali Marlboro, pa cijeli tekst pročita još jedanput. A zatim, premda nije očekivao da bi se u Magazinu X dalo pronaći još štogod zanimljivoga, počne prevrtati stranice i razgledavati uglavnom velike fotografije, praćene sitnim tekstovima u kojima se nešto nagađalo, lagalo ili podmetalo. Ipak, na posljednjoj stranici nađe i člančić koji je zasluživao da se nađe na prvoj. Ovdje je bio zacijelo samo zbog toga što je u redakciju stigao prije samog zaključenja lista. U članku su bili kratki odgovori na upit uredništva, koji su značili zaostali relikt novinarske profesionalnosti i poštenja na koje se u groznom tabloidu više nije moglo ni pomišljati. Tu je neki od brojnih policijskih glasnogovornika tvrdio kako nemaju nikakvih podataka o otmici gospođe Elizabeth Key-Lakota, te kako, u skladu s tim, nisu ni poduzimali policijsko-istražnu obradu. Ispod policajčeva iskaza bilo je i ono čime je prikaz cijele afere morao započeti: osobna izjava gospodina Krste Lakote koji tvrdi kako mu žena uopće nije oteta nego se trenutačno nalazi kod rodbine u Londonu. On je, navodno, jučer s njom dugo i potanko razgovarao, nakon čega su odlučili tužiti novine zbog zlonamjerne izmišljotine iskonstruirane radi pukog povećanja naklade.
Listajući pomalo odsutno novine, Banić je razmišljao kako iz perspektive te afere i pogled na neobičan posao što ga je trebao obaviti za Lakotu dobiva sasvim nove konture. Naravno, ako je sve bar u malom dijelu istinito! Jer, ako je lijepa Britanka uistinu oteta, tad bi i njegovo vozikanje samoborskom okolicom moglo biti dijelom neke radnje kojom se tajkun želio izvući iz nevolje. Možda je donekle i razumljivo što se bojao povjeriti stvar policiji, koja ionako ne bi ulazila ni u kakve noćne razmjene, nego bi svojim općepoznatim metodama nastojala uhititi počinitelje. Ali zašto mu onda nije sve rekao? Privatni je detektiv ipak neka vrsta odvjetnika za prljave i polulegalne poslove, i pred njim klijent nema što tajiti.
I tad mu, onako zamišljenom i pomalo zbunjenom, još jedan člančić zaokupi pozornost. Uistinu je ovaj broj lista bio više no koristan!
Na trećoj stranici, uz sliku bradatog čudaka, stajao je naslov:
COL — VELIKA OPSJENA

U članku je čovjek s fotografije, inače neki nepriznati stručnjak za telekomunikacije, objašnjavao čitateljima lista kako je nedavna prezentacija novog internet providera, upriličena u hotelu Palace, zapravo velika prijevara. Cijela stvar, bar onako kako je ondje prikazana, ne bi uopće mogla funkcionirati, te je bila neka vrsta tehnološke besmislice. Služeći se usporedbama s grafikama stanovitog Eschera, bradati je tip iznosio argumente koji su vrvjeli optičkim kablovima, tipovima umreženja servera, korisničkom propusnošću, transfer rateom i sličnim stvarima koje Banić, naravno, nije mogao razumjeti. Na kraju je tobožnji stručnjak optuživao Lucky holding kako raskošnom prezentacijom želi za sebe osvojiti najbolji polazni položaj u budućoj licitaciji, na kojoj će država, navodno, prodati svoje telekomunikacije najboljem privatnom ponuđaču.
Iako ovaj tekst nije bio potpisan pseudonimom Rattus Croaticus, Banić je znao da mora što prije pronaći Joea Štakora i porazgovarati s njim. Naravno, uz nekoliko čašica boljeg vinjaka!
Gore na Katarinskom trgu nije bilo nikakvih prosvjednika, ali ni u Taverni nije bilo novinara Joea Štakora, stručnjaka za poslovne, budoarske i druge skandale. Banić naruči pivo pa zasjedne za šank, polako postajući svjestan kako je ovakvo iščekivanje najobičnija glupost. U okolici je bilo bar tridesetak lokala u kojima je novinar mogao svoj pesimističan pogled na svijet utapati u vinjaku, a usto je čak zbog kakva razloga mogao i zaostati u uredništvu ili se pak kod kuće osvješćivati od sinoćnje pijanke. Ipak, popije pivo do kraja, plati i izađe. Znao je da je tu u jednoj od obližnjih gornjogradskih uličica i redakcija Magazina X, ali mu se tamo nikako nije išlo. Tad se sjeti kako u džepu kaputa još uvijek ima mobitel što ga je dobio uoči one neuspješne akcije, pa mu padne na pamet kako bi, uz malo sreće, već istoga trena mogao porazgovarati s novinarom. Kako je oduvijek prezirao razmetljivce koji hodaju ulicom s tom antipatičnom napravom prislonjenom uz uho, zađe u najbližu vežu, nazove informacije i reče:
– Molim vas broj uredništva Magazina X.
– Tog smeća – reče telefonistica, očito zaboravivši na poslovni kodeks.
– Ako vas čuju – prekori je Banić – napisat će kako ste kao agentica KOS-a silovali malodobnog nećaka.
Kao da je prečula njegovu zajedljivu primjedbu, telefonistica odvergla broj i prekine vezu.
Trudeći se da ne zaboravi tih sedam brojeva, Banić brzo nazove uredništvo.
– Magazin X! Izvol’te – začuo se ljubazan ženski glas.
– Trebam gospodina Štakora.
– Kakvog Štakora!? – čudila se ženska. Morala je znati o kome je riječ, ali je sigurno čekala da čuje pravo ime i prezime.
– Onog Rattusa Croaticusa... – zbuni se Banić.
– Sigurno trebate gospodina Ivu Stakorovskog. Pokušat ću vas prespojiti.
U slušalici nešto kvrcne i iz nje se razlije sintetička izvedba onog poznatoga glazbenog broja Scotta Joplina iz filma Žalac. Pola glupih tvrtki u ovoj zemlji imalo je taj telefonski »čip«.
U vežu uđe postariji čovjek u sivom kaputu koračajući ravnim ali drhtavim hodom prekaljena pijanca. Vidjevši Banića, usklikne:
– Jebate! I tu vas ima!
Zatim priđe zidu, raskopča kaput i hlače te počne mokriti.
– Ne može se čovjek više na miru ni popišati od vas mobitelaša!
Potom se otrese, zakopča i krene iz veže, svejednako kimajući glavom i gledajući u Banića, koji je još uvijek čekao vezu. Konačno se iz slušalice začuje novinarov glas, začuđujuće bistar i trijezan.
– Stakorovski, izvolite.
– Banić ovdje.
– Kakav sad Banić?
– Sjećate se, častio sam vas s nekoliko vinjaka u Taverni – reče istražitelj, ne bi li nekako osvježio pamćenje kroničnoga pijanca. – Onoga dana... za vrijeme prosvjeda onih trgovačkih radnika koje je policija razjurila. Vi ste mi objasnili bit tog događaja.
– Niste li vi onaj s pivom?
Baniću lakne. Piće je, dakle, bilo Štakorova memorijska sklopka.
– Htio sam porazgovarati o vašem današnjem članku. Sjećate se kako sam vam rekao da se i sâm nalazim pred određenim poslovnim aranžmanom s Lucky holdingom?
– Ne sjećam se – odvrati novinar, a potom ipak doda: – I što biste s tim člankom?
– Zanima me u kojoj je mjeri istinit.
– Dragi gospodine! Nama su novinarima želje naših čitalaca iznad svake istinitosti!
Nakon toga, shvativši valjda kako Banić ipak ne pripada plemenu njegovih čitalaca, nastavi:
– Kao i svi ostali, u jednom je dijelu istinit, a u svim ostalima neis... u svim ostalima pomalo literariziran.
– Učinilo mi se da ste novinski portret gospodina Lakote napravili po modelu Građanina Kanea...
– Niste valjda očekivali da ću ga napraviti po modelu Velikog Gatsbyja? – kratko će Štakor kojemu se, činilo se, nekamo žurilo. – Slušajte, čeka me sastanak uredništva. Recite brzo što vas zanima!
– Zanima me je li Lakotina žena uistinu oteta. Na kraju lista su demantiji – postavi Banić pitanje od kojega je najviše očekivao.
– To pitajte njega! – otpovrne novinar.
– Zašto?
– Zato što nam je on ispričao tu priču – reče Joe Štakor pa spusti slušalicu.
Svjestan kako je gdjekad korisno usputnom pijancu platiti pokoje piće, Banić zadovoljno spremi mobitel u džep kaputa, pa izađe iz veže koja je zaudarala na urin.

10.


U tri ujutro netko pozvoni dolje na vratima Banićeva ureda, isprva dva, tri puta kratko, poslije dugo i uporno. Banić se prene iz laka sna pitajući se tko bi to mogao biti. Pijanci iz Kica već su poodavno napustili poprište svoje vječite bitke s alkoholom, ljubavnice koje nenadano dolaze u sitne sate nije odavno imao, a pred policijom, koja u ovo doba voli privoditi ljude na informativne i druge razgovore, bar zasada nije bio ništa kriv. Pomisli zatim i na onu najgoru varijantu. Lidiji je moglo noćas pozliti, pa ne bi bilo nikakvo čudo da su Nika ili njezin Englez dolje pod prozorom. Prekoravajući se što je ponovno propustio otići do Nikine majke, ili je bar nazvati i porazgovarati o tome što je zapravo muči, pronađe u mraku šlape, priđe prozoru i otvori ga.
Kroz slabim svjetlom osvijetljen prolaz kinematografa hujao je jak sjeverni vjetar, kloparajući prozorskim krilom koje je netko u susjedstvu zaboravio zatvoriti. Dolje u sjenci, uz sama vrata, stajao je čovjek u dugom zimskom kaputu i s tamnim šeširom na glavi. Osjećajući kako mu u tankoj prugastoj pidžami biva sve hladnije, Banić upita neznanca što traži.
– Šef bi htio razgovarati s vama – otpovrne čovjek sa šeširom trudeći se da ne probudi susjedstvo.
Iako je po glasu odmah prepoznao Sinišu Smokovinu, Lakotina pasioniranog lovca na bijesne i ostale lisice, istražitelj mu odgovori drskim i odlučnim glasom:
– Neka dođe ujutro!
Rekavši to, zalupi prozorom i zavuče se pod topli pokrivač. Predmnijevao je da je Lakotina iznenadna potreba za razgovorom u nekakvoj vezi s člankom u jučerašnjim novinama, ali ipak nije htio pitomo i krotko udovoljavati njegovim željama. K vragu, mogao se strpjeti tih nekoliko sati i doći ujutro!
Sad se zvono oglasi dugim, otegnutim zvukom, po čemu se moglo zaključiti da se taster zaglavio, ili da onaj dolje ne skida prst s njega. Sve svjesniji toga da se Štriginoj upornosti i Lakotinoj ultimativnosti neće tek tako lako oduprijeti, Banić ponovno izađe na prozor.
– Čekam vas. Šef ima dobre vijesti za vas.
Misleći svejednako na onaj silan novac kojim mu je
Lakota mogao zagorčati život, Banić upali svjetlo i počne se odijevati. Naravno, zvono se više nije oglašavalo. Osokoljen svjetlom na njegovu prozoru, Štriga je zacijelo čekao, pocupkujući od hladnoće u vjetrom ispunjenom prolazu.
Nakon desetak minuta Banić izađe i krene za Štrigom koji ga je brzo vodio preko Britanskog trga do parkirališta pokraj autobusnog stajališta.
– Sjeverni vjetar i nekoliko stupnjeva ispod ništice najgori su znak. Ako sad zapadne snijeg, bit će ga do Uskrsa – govorio je Štriga, tek toliko da prekine mučnu tišinu.
Banić ne odgovori; uopće ga nije zanimala meteorologija jednog lovca na lisice. Svejednako je šutio, a zatim, kad mu je Štriga otvorio stražnja vrata BMW-a, spretno je ušao i zavalio se na stražnje sjedište.
Jednako brzo Štriga otvori i prednja vrata i sjedne do vozača, u kojemu Banić odmah prepozna Jerka Soldu.
– Oho, i direktor ciglane je ovdje! – reče ironično, pa zapali cigaretu.
Soldo se okrene prema istražitelju i pogleda ga očima punim nevjerice, kao da mu nije jasno odakle zna za tu neobičnu pojedinost.
– Molio bih vas da ne pušite! – upozori ga Štriga.
– Molite me uzalud! – odbrusi Banić. – Ako me vaš šef želi vidjeti u ovako neprilično vrijeme, kada se i psa pušta na miru, onda će to biti uz komfor koji meni odgovara!
Štriga samo slegne ramenima, a Soldo pokrene auto, napravi cijeli krug preko praznog trga i krene uzbrdo Nazorovom ulicom.
– Čekajte! – prosvjedovao je Banić tobože ozbiljnim glasom. – Rekli ste da idemo šefu, a ne predsjedniku!
– Suzdržite se od duhovitosti! – opomene ga Štriga koji je, znajući da se u toj ulici nalazi raskošna vila predsjednika države, shvatio Banićevu aluziju.
Nakon nekoliko minuta oni prođoše zavoje Nazorove ulice i nađoše se na Cmroku. Soldo zaustavi BMW ispred poznatoga gradskog sanjkališta, na mjestu gdje je danju stajao autobus za Prekrižje, a Štriga pokaže prstom prema stablima što su se nadvila iznad restorana Šumski dvor.
– Tamo vam je u autu. Želi da razgovarate u četiri oka.
Banić izađe iz automobila i boreći se sa snažnim vjetrom krene prema autu što se nazirao u mraku. Bio je to nekakav raskošan, golem i nevjerojatno skup mercedes kojemu istražitelj uopće nije znao oznaku. Sjećao se samo da je jednom na televiziji vidio taj tip vozila, i to ljetos, kada su njime dovezli Micka Jaggera u hotel Inter-Continental.
Krsto Lakota ga je dočekao mirno sjedeći na stražnjem sjedištu. Banić otvori vrata, uđe i sjedne do njega. Mercedes je uistinu bio toliko prostran da se u njemu moglo komotno sjediti i ugodno razgovarati, kao u povećem separeu kakvog boljeg lokala.
– Dobra večer, gospodine Baniću – pozdravi ga Lakota svojim apsolutno staloženim tonom.
– Prije bih rekao da je jutro.
– Ja sam probdio cijelu noć boreći se s prilično jakim uzbuđenjima. Zato na jutro još i ne pomišljam.
– Ali ste imali jakih razloga da me izvučete iz kreveta. Budući da mi vaši gorile nisu polomili prste, odbili bubrege ni slomili vilicu, pretpostavljam da još nije prošao rok u kojemu vam moram vratiti vaših »uglavnom« pošteno zarađenih četvrt milijuna.
Lakota duboko uzdahne, a Banić izvadi Marlboro i zapali. Nakon što je otpuhnuo prvi dim, vlasnik Lucky holdinga se zakašlje, a istražitelj zajedljivo primijeti:
– Taj vaš kašalj zacijelo je lagani laringitis. Koliko znam, vi ste veliki protivnik protunikotinskog fašizma.
– Znam da imate prava na ljutnju i ne zamjeram vam – reče Lakota, pa pokretom ruke rastjera oblačić dima koji mu je ušao u lice. – Dužan sam vam tisuću isprika i pet tisuća maraka honorara. Najbolje će biti da ih odmah uzmete.
Rekavši to, Lakota mu pruži podebelu plavu omotnicu u kojoj su se morale nalaziti sve same stotice.
– Otkud sad ta promjena? – začudi se istražitelj spremno uzevši omotnicu s novcem. Financijska situacija u kojoj se nalazio nije mu dopuštala dugotrajna kolebanja i razmišljanja o poslovnome moralu i ponosu.
– Ispričat ću vam sve po redu kako biste upoznali situaciju u kojoj se nalazim. To je jedini način da shvatite moje poteze i odluke.
Banić ga šutke pogleda, zatim ugasi cigaretu u pepeljari što se nalazila u vratima. Ne toliko zbog bogataša, koliko zbog sebe sama; i njegov je dušnik podnosio cigaretni dim tek pošto bi se dobro nakljukao Pholcodinom.
– Moja je supruga prije gotovo tri tjedna trebala poslovno otputovati u München. Na aerodrom je otišla sama, ali mi navečer nije javila da je sretno stigla. Sljedećeg sam dana nazvao zrakoplovnu kompaniju i otkrio da čak nije bila u avionu premda je imala rezerviranu kartu. Isprva sam se tješio misleći kako je riječ o kakvu nesporazumu ili ženskom hiru, ali sam nakon četiri ili pet dana shvatio da se dogodilo ono najgore. Bety je netragom nestala. Prije otprilike deset dana telefonom su mi se javili neki ljudi koji su tvrdili da se moja žena nalazi u njihovim rukama i da je zasada na sigurnome.
– Kako ste znali da ne lažu?
– Ne razumijem – gotovo se zbuni Lakota.
– Mislim, jesu li vam poslali neki dokaz za to?
– Ah da – dosjeti se on – poslali su mi njezinu avionsku kartu. No kazali su mi da ću je ponovno vidjeti samo ako im isplatim pola milijuna maraka.
– To vam se činilo prevelikom svotom? – upita istražitelj zajedljivo, pretpostavljajući kako samo vrijednost upravne zgrade holdinga višestruko nadmašuje tu otkupninu.
– Ah, ne poznajete vi mene – uzdahne bogataš, pa nastavi: – Nema tog novca koji ne bih dao za Betynu sigurnost! Pristao bih biti gol i bos, siromašan kao crkveni miš, samo da je ponovno vidim. No otmičari su cijelu stvar jako zakomplicirali, javljali su se rijetko i stalno mijenjali uvjete i način razmjene, po čemu mi se učinilo kako ni sami nisu sigurni na koji bi način okončali sve to, a da se pritom ne izlože opasnosti uhićenja.
– Niste obavijestili policiju?
– Nisam – odvrati Lakota. – Ne stoga što su mi oni to najstrože zabranili, nego zato što sam po svaku cijenu htio izbjeći rizik. Uostalom, oni nikada ne bi pristali raditi po mojim uputama niti bi se dogovarali s otmičarima. Sve bi svoje napore usmjerili na to da ih uhvate. Na taj bih način svoju ženu izložio prevelikoj opasnosti.
– I što je bilo dalje?
Lakota se zavali dublje u sjedalo i pokrije oči rukama. Vidjelo se da je silno zabrinut za ženu, te da mu čak i to što mora pričati o svemu nanosi bol.
– Prije tjedan dana su mi se javili rekavši mi kako samo u znak dobre volje moram isporučiti polovicu novca, a da za uzvrat ne dobijem ništa osim obećanja da će s njom dobro postupati. Bojeći se cjenkanja i prigovaranja, pristao sam i na tu nerazumnost.
– Tad ste potražili mene?
Odgovor je bio toliko očit da ga je Lakota prešutio.
– Tražili su da im novac donese neutralna osoba, odvjetnik ili privatni detektiv koji ima adresu i broj u imeniku, kako bi mu mogli provjeriti vjerodostojnost. Ostatak priče sa samoborskom cestom i mobitelom znate i sami, ali vam se kunem da ni u jednom trenu nisam znao da će novac pokupiti na onako brutalan način, da će vas napasti i ozlijediti. Da sam na to mogao i pomisliti, zacijelo ne bih pristao.
– Prije ste mi rekli kako sam im trebao dati novac i dobiti nešto za uzvrat.
– Da. To je bila njihova ideja. Tražili su od mene da vam o pravoj biti posla ništa ne kažem. Rekli su da za vas smislim nekakvu zgodnu, prikladnu priču, te da će vam oni već nešto dati. Kakav ključić, pismo, adresu ili neku drugu bezvezariju koju ćete vi donijeti kao rezultat dobro obavljena posla.
– Zgodno – nasmije se Banić gorko. – Lijepo ste se zabavili sa mnom. I vi i oni. Da su me ubili, stvar bi djelovala još uvjerljivije. Pa da, zašto se niste tako dogovorili? Za drugi dio novca mogli ste, za promjenu, unajmiti kakvoga odvjetnika.
– Znao sam da ćete o meni svašta misliti.
– To je rečenica kakvu izgovaraju uspaljenice nakon što su već skinule grudnjak i gaćice – odbrusi Banić nesvjesno vadeći novu cigaretu.
Drskost te primjedbe pomutila je Lakotin mir i on, prvi put te noći, povisi glas:
– Slušajte me, gospodine Baniću! Nismo se sastali kako bih cvilio pred vama, ispričavao se i slušao vaše drske primjedbe.
– Nego?
– Nego kako bismo nastavili započeti posao. Noćas su me ponovno nazvali i rekli kako je prvi dio posla uspješno obavljen, te kako žele da se sutra obavi i ostalo. Traže istog posrednika.
– Oho! Dopalo im se šutirati me u glavu!
– Za to sam spreman izdvojiti dvadeset tisuća maraka. Za vas to zasigurno nije svota koju biste tek tako odbacili – reče Lakota kao da se nada kako će priča o novcu umiriti istražiteljevu ogorčenost.
– Naravno da nije! Ali sam se na ovu glavu već poprilično navikao i ne bih je tek tako odbacio. Slušajte me, gospodine Lakota, toliki novac za jednu ženu! Zar vam se ne bi više isplatilo naći novu i prištedjeti četvrt milijuna maraka plus dvadeset tisuća? Za te se novce može kupiti bar pet, šest nerentabilnih ciglana.
– Ne dopuštam da tako razgovarate sa mnom! – prosikće Lakota. – Ako niste sposobni obaviti taj sitan posao, telefonski je imenik prepun odvjetničkih kancelarija.
– Ne bih vam baš savjetovao da za takav posao uzimate odvjetnika. Ako ga netko klopi po glavi i otme torbu s novcem, natezat ćete se s njim godinama i obilaziti razne sudove.
– Znači li to da ipak pristajete?
– Treba mi tih dvadeset somova. Dezinficirat ću ih u varikini i uvjeravati sama sebe da sam ih dobio na lutriji – reče Banić preko volje, razmišljajući ponajprije o Nikinoj školarini i Lidijinu eventualnom liječenju.– U velikoj nuždi, kakvu vi ne biste razumjeli, čovjek je spreman nosom zarovati po kojekakvim govnima. No kakav je sada plan? Hoće li biti vozikanja po karlovačkoj ili križevačkoj okolici?
Lakota se okrene ustranu, pritisne taster i spusti prozorsko okno, puštajući u auto hladan noćni zrak. Potom, ne gledajući više u Banića, odgovori:
– Zvat ćemo vas tijekom dana na mobitel, ali će se razmjena svakako obaviti noću. Dobit ćete ponovno kovčežić s novcem... mobitel već imate. Nazvat će vas samo jedanput i kazati vam mjesto sastanka i vrijeme u koje morate stići na odredište. Predat ćete im novac i dovesti moju jadnu Bety. Sve je prilično jednostavno, ali, nažalost, ne i posve bezopasno.

11.


U dva poslije ponoći mahniti je vjetar preko puste Avenije Bologne raznosio prašinu, sitne otpatke i poneku plastičnu bocu. S desne strane ceste širio se niz starih kustošijskih kuća, na čijim prozorima nije gorjelo baš nijedno svjetlo, a s lijeve, na vrhu pružnoga nasipa, mirovala je dugačka kompozicija teretnoga vlaka. Osjećajući se ponovno kao jedina budala koja radi u ovo doba noći, Banić je pritiskao papučicu svoga golfa, jer je za nekoliko minuta trebao biti ispod nadvožnjaka kojim završava ova dugačka ulica. U Lakotinu su mu holdingu dali kovčežić s novcem koji ovaj put nisu učvrstili policijskim lisicama. Cijelo je vrijeme pogledavao u retrovizor ne bi li otkrio prati li ga tko, ali nikog, baš nikoga nije bilo na cesti. Onih nekoliko automobila što ih je zamijetio iza sebe već je odavna skrenulo u pokrajnje ulice i otišlo svojim putem.
Onoga trena kada je prikočio nadsvođen tamnim lukom nadvožnjaka zazvonio je mobitel. U pomalo uzaludnoj nakani da im pokaže kako ove noći on vodi igru, pustio je mobitel da zvoni i uzeo ga u ruku tek nakon što se peti ili šesti put oglasio.
– Za pet minuta uđi u pod-odsusedsku cementaru! – bilo je sve što je čuo iz slušalice.
Banić odmah shvati da je to onaj isti glas, glas čovjeka koji pokušava prikriti govornu manu. Prije no što će krenuti dalje, on izvadi Smith&Wesson iz korica što ih je nosio pod sakoom, pa ga stavi na sjedište tako da mu bude nadohvat ruke.
Podsusedska cementara bio je golemi sivi objekt što je, nakon što su ga prije mnogo godina zatvorili, ostao kao prljavi ružni spomenik nepromišljenostima socijalističkoga gospodarstva. Izdizao se jasno i visoko nad okolišem, i svojim je golemim i prljavim konusima, redovima hrđavih prozora i metalnih konstrukcija, potamnjelim i umrljanim zidovima upropaštavao inače pitomi pejsaž kraja.
Nakon manje od pet minuta Banić skrene s ceste i prođe kroz širom otvorene i djelomice razvaljene vratnice napuštene tvornice cementa. Iako mu nitko nije rekao gdje treba stati, on zaustavi auto desetak metara od ulaza, ugasi motor, zatrepće svjetlima, pa onda i njih ugasi. Uzme potom revolver u desnu ruku, a kovčežić s novcem u lijevu, pa se mirno nasloni na sjedište. Znao je da sada treba samo oprezno i strpljivo čekati.
Iz tame u kojoj se skrivala jedna od pokrajnjih zgrada, zacijelo bivša portirnica ili čuvarnica, pojavi se visoka sjena muškarca. Imao je gotovo do zemlje dugačak kaput od tvrdog i nepromočivog materijala, koji je pri neznančevim koracima šuštao. Na glavi je nosio šešir poširoka oboda, nalik na one kakvi se mogu vidjeti u filmovima o Divljem zapadu. Šešir je tako nabio na čelo da mu se zacijelo ni danju ne bi moglo vidjeti lice. Hodao je polako i nekako paradno, baš kako običavaju činiti bahati i samouvjereni ljudi, oni koji su svjesni kako su sve stvari pod njihovim nadzorom.
Vidjevši ga kako se polako ali odlučno približava automobilu, Banić otvori prozor i čvršće stegne revolver što ga je svejednako držao u ruci. Bio je oprezan i sumnjičav; bilo je očito da neznanac sa šeširom dolazi po svojih četvrt milijuna maraka, ali otete žene nije bilo nigdje. Pet ili šest koraka od golfa muškarac zastane, odbaci opušak ustranu, pa se tihim i zapovjednim glasom obrati Baniću:
– Spusti torbu s novcem!
– Gdje je žena?
– Previše pitaš!
Banić ispruži lijevu ruku kroz otvoreni prozor i spusti kovčežić na tlo.
– Dobro. Sad vozi dolje do one nads-strešnice. Čeka te u toyoti.
I dok je promatrao visokog muškarca koji je čekao da golf ode, Baniću su padale na pamet svakojake misli. Mogao je mirne duše potegnuti revolver i napuniti mu trbuh sa šest metaka. Imao bi nakon toga niz neugodnih razgovora na policiji, ali bi na kraju, uz Lakotino svjedočenje i utjecaj, sigurno sve dobro završilo. Nitko nije volio otmičare pa bi i policija, unatoč tome što se nije radilo o nužnoj samoobrani, najvjerojatnije zažmirila. No uz njegovu narav još ga je jedna stvar sprečavala u tome da cijeli slučaj završi na takav način. Naime, postojala je vrlo velika opasnost da tip sa šeširom nije sam. U tom je slučaju netko iz tame mogao zapucati na Banića ili na otetu ženu. Isto se tako, tamo dalje u mraku, uz toyotu u kojoj je navodno čekala preplašena Bety, mogao nalaziti još netko tko promatra teče li razmjena u redu, netko tko bi mogao brzo sjesti u auto i pobjeći s otetom ženom.
Ne, to nije dolazilo u obzir, pomisli istražitelj, nije on Robin Hood pa da sam dijeli pravdu, nego profesionalac koji mora poštovati dogovorena pravila razmjene. Okrene stoga ključ, otpljune prezirno kroz otvoreni prozor i krene prema drugom kraju napuštene cementare. U retrovizoru je mogao jasno vidjeti kako je onaj sa šeširom zgrabio kovčežić, zavirio u nj, a zatim svom snagom potrčao prema izlazu iz cementare, gdje ga je morao čekati automobil pripremljen za bijeg.
Nakon stotinjak metara Banić upali svjetla i pod širokom nadstrešnicom, sagrađenom od starih dasaka i crnoga smolastog papira spazi parkiranu zelenu toyotu. Zaustavi se nekoliko koraka iza nje, strpa revolver u džep, izađe iz auta, zaključa ga i prijeđe u toyotu.
Otmičari su se ovoga puta očito držali dogovorenih pravila. Ispod upravljača Banić spazi ključ koji je bio na svome mjestu, okrene se i ugleda Bety, suprugu Krste Lakote. Sjedila je u toploj i zacijelo skupoj bundi, na glavi je imala šeširić, a na nosu velike tamne naočale. Po bljedilu njezina lica i po tome kako se opustila i zabacila glavu na naslon moglo se lako zaključiti kako je umorna i nasmrt uplašena.
– Ne brinite se, gospođo – pokuša je ohrabriti – za manje od pola sata bit ćete s mužem.
Rekavši to, on upali motor, pritisne papučicu gasa, napravi nagli zaokret, spreman da pojuri prema izlazu iz cementare. Čuvši tupi udarac, naglo zakoči, okrene se prema ženi i shvati da je ona pri tom naglom manevru izgubila ravnotežu i pala na sjedalo.
– Oprostite – reče postidjevši se zbog svoje neopreznosti. – Jeste li se udarili?
Nije mu odgovorila.
Banić brzo upali unutarnje svjetlo, okrene se i, koliko mu je to razmak između sjedišta dopuštao, nagne nad nesretnu ženu.
Pri padu su joj pale naočale i šeširić, a kosa joj se prosula preko blijedog lica. Oči su joj bile zatvorene, a usnice posve tamne. Banić joj dotakne ledeni obraz, a zatim prstima potraži vratnu arteriju, shvativši istoga trena kako je jedna jedina stvar posve sigurna: Bety Lakota bila je mrtva!
I tada, baš kao da im je nekakav nevidljivi ceremonijal-majstor dao znak, prostrano se dvorište cementare ispuni blještavim automobilskim farovima, podivljalim zavijanjem sirena i plavičastim žmiganjem rotacijskih svjetala. Policijski automobili, njih tri ili četiri, možda čak i više, pojavljivali su se sa svih strana i uz škripu guma zaustavljali se oko zelene toyote. Kroz vrata koja su se hitro i bučno otvarala, poput naglo izletjelih čepova šampanjca, iskakali su ljudi u odorama, s oružjem i palicama u rukama.
S čudnim i glupavim osjećajem kako je kao zadnja budala dopustio da ga dva puta ugrize zmija iz istoga grma, Banić brzo izađe iz toyote s visoko podignutim rukama.
– Ja sam privatni detektiv! – vikao je, ali se nitko nije obazirao ni na njegove riječi ni na službenu iskaznicu koju je držao u jednoj od podignutih ruku. Dva ili tri plavca sručila su se poput oluje na njega, nemilosrdno ga oborila na tvrdo, zaleđeno tlo, netko mu je svinuo ruke na leđa, drugi mu je na zglavke nataknuo lisičine, a treći oduzeo revolver iz džepa. Ostali su ga tek tu i tamo udarili nogom u slabine. Osjetio je kako ga podižu i odnose nekamo, čuo je povike i psovke, vidio bljeskalice fotoaparata kako razdiru tminu hladne noći, a potom se teško i bolno spustio na neku metalnu podlogu, shvativši kako su ga ubacili u »maricu«.
Pola sata kasnije, s rukama na leđima, sjedio je na neudobnome drvenom stolcu u prostoriji policijske postaje. Nisu mu uprli reflektor u lice, ali se ipak, sjedeći nasred sobe, obasjan usmjerenim snopom svjetiljke što je visjela iznad njega, osjećao poput entomološkog uzorka u koji su uprte radoznale oči onih koje skriva polutama rubnih dijelova prostorije. Znao je da u policiji, osim Dogana i Komara, više gotovo i nema ljudi s kojima je nekoć radio i na čije bi se povjerenje oslonio, tako da mu je bilo više no jasno kako razgovor što slijedi neće biti nimalo ugodan. To više što su ovi novi u njemu kao privatnom istražitelju mogli vidjeti samo neku vrstu smiješne i prezira vrijedne konkurencije.
U sobu uđe čovjek srednje visine, uredno izbrijan, valovite kose i s naočalama metalna okvira na nosu. Djelovao je gospodski odmjereno, baš kao da je u ovaj noćni posao nekom nevoljom zalutao. Kad bi se procjenjivalo po fizionomiji, prije bi se reklo da je agent turističke agencije ili viši bankovni službenik.
Rekavši kako se zove Mrkša, uzeo je Baniću osnovne podatke i potanku izjavu o tome kako se i zašto našao noću u pola tri u automobilu s mrtvom ženom. I još k tome u krugu napuštene tvornice cementa. Banić je rekao sve što je imao kazati, a potom zatražio nazočnost svog odvjetnika.
– Ovo je samo informativni razgovor.
– Nema informativnog razgovora bez poziva niti ga ima s lisicama na rukama.
– Onda ovo shvatite kao informativni razgovor s nekoliko proceduralnih pogrešaka – nasmije se Mrkša. – Moći ćete primijeniti sve pravne lijekove, ali tek kad odgovorite na sva pitanja.
– Pa u izjavi su vam odgovori na sva pitanja koja mi uopće možete postaviti! Odlučno tražim odvjetnika!
– Što je, traži odvjetnika!? – začuje se bijesni glas čovjeka koji se u taj čas pojavio na vratima. – Zadnja lopuža i lupež danas se poziva na ljudska prava, demokraciju i slične pizdarije!
Čovjek je bio nižega rasta, prilično ćelave glave i nekako uglata, kvadratična lica, kao da mu ga je netko istesao u tri, četiri poteza. Nosio je preusko odijelo boje cigle pod kojim se jasno nazirala njegova muskulatura. Priđe Baniću i zagleda mu se u lice opasnim, prodornim pogledom u kojemu se nisu baš mogle pročitati dobre namjere.
– Što je, odvjetnika bi? Hoćeš li i stjuardesu da te dvori dok budeš odgovarao? Je li?
Rekavši to, ošamari Banića iz sve snage punim dlanom, najprije s lijeve, a zatim i s desne strane. Jedva očuvavši ravnotežu, Banić opipa jezikom zube nadajući se da su još uvijek svi na mjestu.
– Recimo da sam se predomislio – reče, znajući da nijedan od njegovih zahtjeva neće biti prihvaćen. I predobro je znao taj soj inspektorâ. – Ne trebam odvjetnika. Možda bih se zadovoljio s tim da mi dok govorite ne pljujete u lice.
– Koji ti je taj!? – pogleda nabijeni tip Mrkšu iznenađen drskošću ispitanika, pa zgrabi ručetinom Banićevu kosu i dobro mu prodrma glavu.
– Gospodine Zadro, on je privatni detektiv Nikola Banić – odvrati Mrkša tonom po kojemu se dalo naslutiti da mu je taj Zadro šef. – Tvrdi da je u podsusedskoj cementari obavljao posao za svoga klijenta.
Mrkša pruži Zadri Banićevu službenu iskaznicu koja se nalazila na stolu, među oduzetim stvarima.
– Privatni detektiv! Srce ti ljubim! Ko u filmu! Jesi mu uzeo izjavu?
– Jesam – odvrati Mrkša i pruži Zadri gusto ispisan list papira.
Inspektor se zadubi u čitanje izjave. Pripadao je onim ljudima kojima se, dok čitaju u sebi, usnice lagano miču kao da čitaju naglas. Po tome koliko mu se naboralo čelo moglo se vidjeti kako s izjavom uopće nije zadovoljan.
– Nikada ti, moj Mrkša, nećeš naučiti hrvatski jezik. Ne reče se »prisutan«, nego »nazočan«... i nije »revolver«, nego »samokres«... – promrmljao je, a zatim se okrenuo Baniću kojega su već boljele ruke od uskih lisica.
– Ništa o tome da si je ubio. Jel’? Ni riječi.
Razdražen njegovom šutnjom, inspektor ga još jedanput lupi po glavi. Banić izgubi ravnotežu i zacijelo bi pao sa stolca da ga Zadro nije zadržao zgrabivši ga za kosu.
– Po plavilu usana i ukočenosti bila je mrtva mnogo prije no što sam stigao u Podsused – reče Banić dok mu je pred očima još uvijek iskrilo od udarca. – Zašto ne pričekate obdukcijski izvještaj?
– Ma nemoj! Ti ćeš me učiti! Ti to valjda znaš!
– Gospodin Banić je radio ovdje do devedesete na sličnim poslovima, pa... pa... pa donekle zna... – oprezno će Mrkša, koji kao da je bio na osumnjičenikovoj strani.
– Ma nemoj! – skoči Zadro kao da je baš na to čekao. – Kažeš radio do devedesete! Znači u SUP-u, a ne u MUP-u! E, pa, gospodo moja, nije to isto! Ako je radio u SUP-u, onda je proganjao Hrvate. Hajde, ptičice, reci koliko si Hrvata ukokao?
– Samo Brunu Bušića – promrmlja Banić, pa otpljune malo krvi što mu se nakupila u ustima.
Mrkša zakoluta očima pa pogleda prema stropu, zacijelo nezadovoljan tonom kojim je Banić odlučio razgovarati s goropadnim inspektorom.
– Ti ćeš se zajebavati sa mnom! – izdere se Zadro, pa krene prema uhićeniku kao da će ga ponovno udariti.
Zasigurno bi to i uradio da se u taj čas nije oglasio telefon na stolu. Umjesto toga, priskoči stolu i podigne slušalicu. Slušao je tiho i pozorno, i ono što je čuo sigurno ga je dobrano iznenadilo.
– Pa srce ti jebem, znaš li ti čija je to žena? Od Krste Lakote! A znaš li ti tko je Krsto Lakota? – snebivao se gledajući prema Baniću.
– Ne znam. Svi su ljudi pred zakonom jednaki.
– Nemoj ti meni citirati Ustav!
– To nije Ustav – otpljune Banić još malo krvi – nego Deklaracija o pravima čovjeka, Robespierreova i Dantonova tlapnja stara dvjesto godina. Da niste po izjavi tražili »nazočnost« i »samokrese«, mogli ste pročitati da se ubijena zove Bety Key-Lakota, te da sam noćas u Podsusedu bio po nalogu njezina supruga, nad čijim ste se imenom tako dirljivo raskokodakali. Ponudio mi je da za njega obavljam poslove security managera, ako nakon razgovora s vama budem sposoban obavljati ikakve poslove. Iako posve opravdano mislim da o tome što je security znate jednako toliko koliko i o Robespierreu i Dantonu, tražim od vas da istoga časa nazovete gospodina Lakotu i o svemu se obavijestite. Usto zahtijevam da o mom privođenju smjesta obavijestite gospodina Vinka Dogana, koji je moj prijatelj i, kako pretpostavljam, vaš nadređeni. Njemu ću se požaliti kako ste me uhitili u akciji koju sam obavljao posve u skladu s Pravilnikom o obavljanju detektivskih poslova i zamoliti ga da vas premjesti u Benkovac ili Kistanje, ako ne želi i u Zagrebu imati slučaj poput »šibenskoga«.
Na Mrkšinu licu zaigra diskretan izraz zadovoljstva, a na Zadrinu bijes pomiješan s nevjericom i čuđenjem. Stajao je tako časak, dva, a zatim je u njemu nešto prekipjelo, pojurio je prema uhićeniku i opalio nogom po stolcu na kojemu je on sjedio. Stolac odleti u kut sobe, a Banić se ispruži po podu. Zadro ga jedanput dohvati nogom u slabine, a nakon toga se okrene, ode do stola, sjedne na rub, izvadi češalj, pa njime nekoliko puta prođe kroz jadne ostatke kose.
Banić teškom mukom ustane, a Mrkša priskoči i donese mu stolac kako bi mogao ponovno sjesti.
– Vi ste velika dobit za policiju – reče hvatajući zrak i previjajući se od bolova – ali i velik gubitak za zoološki vrt.
Zadro spremi češalj u džep i krene prema Baniću. Začudo, ovaj se put Mrkša ispriječi između njega i uhićenika.
– Slušajte, Zadro, bilo bi bolje da nazovete Dogana! Prošli smo puta zbog slične stvari obojica bili na ledu.
Bijesni inspektor zastane. Bio je crven u licu, a na čelu su mu se nakupili veliki grašci znoja. U jednom se trenu činilo da će odgurnuti i Mrkšu, ali je onda ipak odustao, okrenuo se i pošao ka vratima odbrusivši glasom punim gorčine:
– Ti ga zovi! Jebem ja vama sve po spisku!
Nakon što je srditi inspektor otišao, Mrkša glasno uzdahne, izvadi iz džepa ključić lisica i Baniću oslobodi ruke. Zatim reče:
– Prilegnite tamo na trosjed. Ja ću odmah nazvati gospodina Dogana.
Glave pune noćašnjih događaja, Banić se ispruži na neudobnom i prekratkom trosjedu misleći kako je ipak dobro što je Mrkša odlučio nazvati Dogana, a ne Lakotu, jer mu je vlasnik velikog holdinga, ozlojeđen i potresen ženinom smrću, mogao i namjerno napakostiti. U Dogana se ipak mogao više pouzdati. Činjenica je da je i Dogan dok je bio mlađi pokazivao sličnu aroganciju, pa čak i brutalnost, ali je zasigurno bio mnogo inteligentniji i školovaniji. Usto, premda Banića baš i nije previše volio, cijenio je njegove sposobnosti i poštenje.
Dogan se pojavio gotovo dva sata kasnije, kada je premoreni Banić već utonuo u san.
– Znam, sve već znam! – govorio je uzrujan zbog toga što su ga probudili. – Pregledao sam spis i ne pada mi na pamet da bi ti bio ubojica. Zadro je primitivac koji misli da je kriv onaj tko prizna, a da prizna svatko koga se propisno pritisne. Dosad mi je već trojicu natjerao da priznaju nešto što su na sudu porekli i što se uopće nije dalo dokazati. Boga mu njegova! Već sam ga se toliko puta pokušao riješiti, ali ga netko odozgo podržava...
– Mogu kući? – upita Banić kao da još ne vjeruje da je slobodan.
– Što je? – nasmije se Dogan. – U financijskoj si gabuli pa bi malo ostao na zatvorskoj košti?
Dogan ga povede niz stubište i otprati do izlaza, a zatim mu, prije no što će se rastati, objasni:
– Kako mi Zadro ne bi podmetao da te protežiram, morat ću ti na neko vrijeme zadržati iskaznicu, revolver i putovnicu. Trebat ćeš nam u istrazi, pa je poželjno da ne napuštaš grad, a da nas prije ne obavijestiš.
A zatim, namignuvši, doda:
– Imaš valjda drugi revolver i kopiju iskaznice?

12.


Ustao je u jedanaest, popio dva Ketonala i dvije kapsule protiv kašlja, a nakon toga se odvukao do kupaonice i zagledao se u zrcalo. Izgledao je uistinu loše; imao je tamne podočnjake, ozljede na nosu i licu te posjekotinu na donjoj usni, djelovao je strašno umorno i bio neobrijan. Pokuša oprati zube, ali ga na dodir četkice zaboli cijela vilica. Od brijanja odustane zaključivši kako će mu se na izbrijanom licu one modrice i posjekotine još više isticati. Vrati se potom u sobu i u ormaru pronađe berettu, svoj stari rezervni pištolj, pomišljajući kako bi Zadro zacijelo rekao: »Ne reče se rezervni nego pričuvni.« Dolje u ladici imao je i kopiju detektivske iskaznice koju je dobio oglasivši svojedobno onu prvu i pravu izgubljenom. Bio je to stari provjereni štos kojim se već godinama služe neodgovorni vozači automobila koji lako gube dozvolu. Znao je da bi sada morao otići do Krste Lakote, ali mu se tamo nikako nije išlo. Policija mu je morala kazati sve što se dogodilo u podsusedskoj cementari, njegovu je izjavu također najvjerojatnije dobio na uvid, tako da je odlazak u Lucky holding slobodno mogao odgoditi za neko prikladnije vrijeme. Konačno, kad za taj razgovor dođe vrijeme, Lakotine će sluge sasvim sigurno doći i pozvoniti, bez obzira na doba dana ili noći. Ono što je Banić osjećao da mu treba kao kruh nasušni bilo je hladno pivo i vruća kava. A to se moglo dobiti u kafiću Kico.
Ušao je u kafić i naručio kratku crnu i ledeni Plzenj od pola litre te sjeo za stol. Poput morskog psa koji nepogrešivo ćuti miris hrane, do njegova stola doplazi Kembra s praznom čašom i sjedne mu nasuprot.
– Kako jetra? – upita Banić tek toliko da pokaže nekakav oblik prijateljske brige.
– Super! Imam strašno jaku jetru. Doktor Jazbec kaže da je triput veća neg kod prosečnog čoveka – odvrati Kembra zagonetno kružeći kažiprstom po obodu svoje čaše.
Beskrajno mrzeći onaj ponižavajući trenutak u kojemu su pijanci prisiljeni užicati piće, Banić mu samoinicijativno naruči džin s tonikom.
Spazivši piće, Kembra se dobrodušno nasmije, otpije nekoliko gutljaja, a zatim iz džepa izvadi digitalni sat s jednostavnim remenom od crne plastike.
– Gle ka’ je Pako nabavili Casio! Ko pravi.
Banić preko volje pogleda sat jer su mu oduvijek išle na živce kinooperaterove kupoprodajne ludorije.
– A što mu fali?
– Gledaj! – reče Kembra pa mu tutne digitalni displej pod nos. Na satu su se vidjele brojke 11:45.
– A gle sad! – veselo će Kembra, pa poput mađioničara stavi ruke na leđa, protrese sat, počeka malo, a zatim ga slavodobitno pokaže istražitelju. Na displeju je pisalo 11:43.
– Što je to? – začudi se Banić.
– Kaj bi bilo!? Ide naopak! Natraške! – smijao se Kembra. – Dal mi ga je jučer i sad pijem svoj džin od prekjučer, ha, ha, ha!
Na ulazu u lokal pojavi se sitna Pakova figura u onoj svima dobro poznatoj smeđoj vinterici od strašno iznošena skaja i s plastičnim krznom na ovratniku. Približavajući se njihovu stolu, kinooperater već izdaleka shvati o čemu je riječ i to ga jako rasrdi.
– Kaj zajebavaš, Kembra!? Sam ti rekel da nejde naopak neg da si krivo stavil bateriju? Moraš promeniti polove!
– Probal sam, al onda opće nejde.
– Onda ga ostavi tak kak je! – još više se razljuti Pako.
– Bolje da ti nejde neg da ide naopak. Tak bar dvaput na dan imaš točno vreme.
– I kad ide naopak imam dvaput na dan točno vreme
– primijeti Kembra, a zatim se i sâm zamisli vjerojatno ispitujući točnost te tvrdnje.
– Pusti bedaka – nagne se Pako prema Baniću. – Neg da se nas dva onak ozbiljno porazgovaramo.
Banić se strese od nelagode; kad god bi Pako ovako započeo razgovor, redovito se radilo o nekakvom suludom planu u koji je pokušavao uvući i druge. Ili, točnije, njihov novac! Ne bi li se ohrabrio, popije nekoliko gutljaja ledenog piva, a zatim se počne koncentrirati na neki spretan i uvjerljiv odgovor kojim će se izvući iz Pakove klopke.
– Čuj me, detektiv – počne Pako povjerljivim glasom kao da se boji da bi ih Kembra mogao čuti. – Kaj bi mi ti mogel na jedno deset dana posudit šesto četrdeset somova kuna? Vraćam duplo.
Baniću se učini da će pasti u nesvijest. Od Paka je već čuo svašta, ali nikad nešto tako nevjerojatno.
– Što će ti?
– Jebate, znaš na kakvu sam zlatnu koku naletil? Imam nekakvog klinca tam na Trešnjevki. Ima cvikere kak ovo dno od krigle i celi dan bulji u kompjutor. E, on ti je napravil nekakav program s kojim se sto posto dobiva na lotu. Kužiš? On sam’ stisne gumbek i iz nekakve mašine za štampanje iscuri pol kile papira na kojem su sve moguće kombinacije za glavni zgoditak. To se onda ispuni, plati i sam’ se čeka.
– I to košta šesto četrdeset tisuća?
– Da. Zapraf šesto četrdeset dva soma. Obećal sam Kembrinu sinu dva soma da to sve prepiše na listiće. Imal bu bar pet dana kaj delat – tumačio je Pako, zacijelo već siguran kako je uspio Banića navući na tako sigurnu i primamljivu stvar.
– Nemam toliko novca.
– Tog sam se i bojal – uzdahne Pako. – A jel bi mogli uć u tu stvar fifti-fifti? Tristo dvajst somova ti, tristo dvajst ja.
– A otkuda tebi toliki novac?
– Kak otkud!? – ljutio se Pako kao da je ta stvar jasna sama po sebi. – Pa posudil bi! U tak sigurnu stvar svak bu ušel. Al ja bi ipak prvo htel ić na ruku frendovima.
– Ipak imaš praf! – prekine ih Kembra kojemu je zacijelo u tom trenu nešto dozorilo u glavi.
Obojica ga začuđeno pogledaju, a on im objasni:
– Ak stoji, onda zbiljam dvaput na dan pokaže točno vreme. Ak ide natraške, onda nijedanput ne pokaže. Kužite? To je zato kaj se prošlost i budućnost nikad ne mogu sresti.
– Joj, Kembra, samo mi ti nemoj filozofirati Ideš mi na jetra! – odmahne rukom Pako, a zatim, kao da se u tom trenu sjetio, izvadi iz džepa bočicu s nekakvom kao tuš tamnom tinkturom i pruži je Kembri.
– Ka’ je to? – začudi se Kembra.
– Pa pročitaj! Išel si u školu.
– Jet... Jetral-vit – promuca bivši štemer koji dulje vrijeme nije vježbao čitanje.
– To ti je superstvar za jetru. Leči sve, od raka pa do ciroze, i to na bazi peršina i koprive... Nabavil sam je kod nekog travara u Dubravi.
– Kupil si je za mene? – reče Kembra gotovo ganut.
– Kaj bi kupil? Dal sam mu jednu Casio uru. Još je nekaj vikal za menom, al sam brzo prešel.
– A tak – zamišljenim će glasom Kembra, pa otvori bočicu i ulije nekoliko kapi u čašu s džin tonikom.
Nakon tri piva koja su ga okrijepila, Banić izađe iz lokala, ode do kuće broj dvanaest na Britanskom trgu pa pritisne taster zvona iznad kojega je bilo napisano Lidijino ime. Bilo je krajnje vrijeme da ozbiljno porazgovara s njom i natjera je da ode liječniku. Kako se ništa nije dogodilo, pozvoni još jedanput i sagne se prema prokletom parlafonu koji je ili bio u kvaru ili je zvučao tako nejasno da se nijedna riječ nije mogla razumjeti. Pritisne zvonce još nekoliko puta, ali bez ikakva rezultata. Sigurno su svi troje nekamo otišli, pomisli, uvjeravajući se kako će ih popodne nazvati. Uostalom, možda je i bolje da ga ne vide s tim modricama i ozljedama!
Kod kolportera Robija spazi naslovnicu novog Magazina X, na kojoj je bio veliki naslov:
UBIJENA ŽENA ZAGREBAČKOGA
TAJKUNA

– Kaj bute danas, gospon Banić? – upita ga vječito nasmijani Robi. – Ak oćete nekaj otrovnoga, stigel vam je novi Feral!
Zamijetivši kako su i na prvim stranicama ostalih novina naslovi o otmici i smrti Bety Lakota, zavuče ruku u džep, izvadi novac i reče začuđenom kolporteru:
– Sve, Robi! Osim Glasnika i modnih pizdarija.
Malo poslije već je sjedio za svojim uredskim stolom po kojemu je raširio sve dnevne novine koje je uopće mogao kupiti. Uglavnom, u svima je bilo malo vijesti, jer je stvar bila previše svježa, pa se sve svodilo na ono malo što je policija dala u svom službenom priopćenju. Pisalo je kako je supruga uglednog poduzetnika Engleskinja, kako su se upoznali dok je on kao emigrant živio u Londonu, te kako je cijela drama započela prije gotovo tri tjedna, kada je Bety oteta. Bogati veleindustrijalac i trgovac platio je za svoje mogućnosti zapravo malu otkupninu, ali su otmičari ipak ubili nesretnu ženu. U nekim je novinama pisalo kako je nespretni suprug napravio neoprostivu pogrešku ne obavijestivši o svemu policiju, u drugima je pak biranim riječima opisana nježna romansa i uzoran brak to dvoje inače skromnih ljudi. Treće su pak nabrajale silne Lakotine zasluge za »hrvatsku stvar«, dok su četvrte indiskretno upozoravale na bolne rane golemog holdinga kojemu više ne cvjetaju ruže. Srećom, nijedne od njih nisu spominjale ime zlosretnog detektiva koji je kao posrednik trebao obaviti razmjenu. Nije bilo ni potankosti o noćašnjim nemilim događajima u napuštenoj podsusedskoj tvornici cementa.
Uz te dnevne vijesti u nekima od novina mogli su se naći i brojni članci o sve učestalijoj kriminalnoj djelatnosti u hrvatskome glavnom gradu, ali i šire. Spominjali su se već poznati slučajevi gangsterskih obračuna, otmice i ucjene, iznuđivanje reketa, snajperski hici i automobili bombe. Svi ti vrli kolumnisti, komentatori i esejisti združenim su snagama postavljali ono društveno važno pitanje: postoji li u Hrvatskoj organizirani kriminal? Iako su svi tekstovi bili pisani vještim stilom i zamjetnom lucidnošću, Baniću se ipak nekako činilo da im je u temelju jednaka glupost. Nabrojiti sve te ucjene, rekete, neobjašnjena ubojstva i atentate, i pritom postaviti pitanje postoji li organizirani kriminal bilo je jednako idiotski kao kad bi se stanovnici Sahare upitali »postoji li suša«.
Ni sam ne znajući je li riječ o čudnoj igri slučajnih okolnosti ili o prstu sudbine, oko pet poslije podne Banić uđe u Tavernu i za stolom u blizini šanka odmah spazi Ivu Stakorovskog, novinara Magazina X, kojega su prijatelji, onako od milja, zvali Joe Štakor. Novinar je sjedio sam i duboko zamišljen nad praznom čašom na čijem se dnu caklio ostatak vinjaka. Djelovao je izgubljeno, čak i depresivno, i bio je, kako se činilo, manje pijan no inače. Dok je Banić sjedao za njegov stol, nije pokazao nikakva zanimanja za došljaka, ali se činilo da ga je ipak prepoznao.
– Vi ste onaj koji pije samo pivo? – reče gotovo ga i ne pogledavši. – Onaj kojega je zanimala otmica Bety Lakota?
Banić potvrdi.
– A što ste ono po zanimanju?
– Ako vam to ne zvuči previše pretenciozno, privatni istražitelj.
– Oho! – reče Stakorovski, pa fućne iako se po njegovu ponašanju ne bi reklo da je bio previše impresioniran. – Mogao bih napisati o vama zanimljiv članak i uvaliti vam nekoliko senzacionalnih slučajeva koje ste tobože riješili. To bi vam podiglo rejting. Ili... čekajte, mogao bih vas angažirati. Koliko uzimate na dan?
– Tristo pedeset kuna plus troškovi. Ali za što biste me angažirali?
– Da me spasite od onog tipa tamo – reče Štakor, pa pokaže čovjeka koji je sjedio nekoliko stolova dalje. Imao je boksačku fizionomiju spljoštena nosa, nosio je francusku kapu i debeli kaput od kockasta sukna, onakav kakav se može vidjeti u američkim filmovima o životu na dalekom sjeveru. – Gledajte, stalno me fiksira. Mislim da se sprema prebiti me čim izađem iz lokala.
– Onda ostanite u lokalu što dulje. Koliko vas poznajem, to vam neće preteško pasti.
A zatim, shvativši da je pretjerao, pokuša popraviti dojam.
– Zašto mislite da bi vas napao?
– Zašto!? – slegne ramenima novinar. – Što ja znam zašto! Zbog mojih me članaka tužilo četrdeset šest ljudi. Polovica od njih žele me prebiti, polovica bi me pak najradije vidjela mrtva. No, hoćete li preuzeti taj posao iako vam u ovom trenutku ne mogu platiti?
– Nisam zaštitar – otpovrne istražitelj. – I mislim da pretjerujete. Zacijelo ste malo paranoični. Čovjek pije kavu i nekoga čeka.
– Nisam paranoičan nego depresivan.
Banić ga pogleda sa zanimanjem, činilo se da govori istinu.
– Gdjekad mi se čini kao da sam u nekom prokletom labirintu – nastavi novinar. – Ne znam pijem li zato što je sve ovo oko nas toliko sjebano, ili mi se baš zato što pijem čini da je takvo.
– Znate li što pobliže o otmici Bety Lakota? – upita Banić.
– Oho, pa vi ste na poslu! – cokne jezikom Štakor. – Mislite da ću vam bilo što kazati ovako na suho.
Istražitelj mu smjesta naruči dupli vinjak.
– Znam samo ono što je bilo u članku – reče novinar liznuvši rub čaše s pićem. – Mislim da sam vam rekao kako nam je on sam dojavio da mu je žena oteta premda je u istom broju sve demantirao.
– Zašto je to uradio?
– Tko zna – zamisli se novinar. – Pretpostavljam da je isprva pokušao sve riješiti sam, bez policije. A onda je zaglibio i usrao se od straha, pa je vijest o otmici na diskretan način pustio u javnost. Premda ni u to ne treba previše vjerovati jer se čini da je i s policijom u dobrim odnosima. No znam i to da mu je žena prekjučer pronađena mrtva. Ali to sigurno znate i vi.
– Znam. Nažalost, i predobro.
Štakor podigne pogled s pića i zagleda se u njega kao da očekuje objašnjenje. Ali Banić ipak nije bio toliko glup da bi se zalijetao pred novinarom površnog tabloida. Umjesto da odgovori, on postavi još jedno pitanje:
– A taj poslovni čovjek... taj Lakota, kakav je on uopće?
– Kako se uzme – zamisli se novinar. – Evo, sad dolazi vrijeme raskošnih i šarenih zimskih opsjena, od Krampusa i svetoga Nikole, pa do Kristušeka i Djeda Mraza. U tom bismo svjetlu mogli i Lakotinu poslovnu povijest oslikati blještavim bojicama: dobrotvor, spasitelj domovine, veliki poduzetnik, stup gospodarstva... Ovisi s koje strane gledate. Državni se mediji u slikanju njegova lika koriste raznobojnim lakovima, dok se oporbeni tisak za istu stvar koristi blatom, pokvarenima jajima i psećim drekom. Da dobijete pravu sliku, valjda biste trebali intervjuirati radnike iz svih tih tvrtki koje je na brzinu pokupovao. Imali biste što raditi mjesecima...
– I što bi oni rekli?
– Pitajte ih. Sada su uglavnom bez posla ili dirinče za trinkgelt. Projurio je kroz njihove tvrtke kao tajfun i oglodao ih do kosti. Kao mačka ribu.
– Kako je to moguće?
– Sasvim lako – odvrati Štakor dovršavajući svoj vinjak. – Izvučete lovu iz njih poput pijavice i transferirate je u svoje inozemne tvrtke i razne banke. Siguran sam da u inozemstvu ima bar deset tvrtki koje se sastoje od bankovnog računa i poštanskog pretinca ili opskurne sobice na kakve možete naići u romanima Dostojevskog.
Baniću pade na pamet davno školsko gradivo, ali u glavi nikako nije uspijevao evocirati nijednu sobicu iz ona dva romana što ih je pročitao. Nije čak bio ni siguran da je Mrtve duše napisao baš Dostojevski.
– A kakav je bio... mislim kao muž? Ako to nije glupo pitanje...
– Mi novinari privatni lik uglavnom izmislimo kako nam u taj čas odgovara – mirnim će glasom Joe Štakor kao da je riječ o najnormalnijoj stvari na svijetu. – Ipak, govorkalo se da je u tom smislu pomalo bolestan.
– Bolestan!?
– Pogledajte kako me tip mjerka – došapne Štakor istražitelju ponovno zagledan u čovjeka s kariranom jaknom. – Kažem vam, čeka da izađem van pa da me napadne.
Banić se dosjeti da će novinarovu paranoju najbolje odagnati naruči li mu još jedno piće. Kad je novi vinjak stigao na stol, Štakor nastavi:
– Ne bolestan, nego bolesno zaljubljen i ovisan. Znate, ta je ženska imala trideset i nešto, i uistinu je bila komadić za poklopati. Lakota je strašno uživao kada se mogao s njom pojaviti u javnosti. Držao se napuhano i ponosno, kao da ga je pod ruku uhvatila miss svijeta. Uopće mi nije jasno što će sad kad je nema.
– A kakva je ona bila prema njemu?
– Kao i svaki komad pred kojim muškarci padaju ničice. Koristila se onim što joj je Bog dao. Provodila se, laufala okolo i trošila silne količine novca. Na nju je trošio valjda tek nešto manje no za porez. Navodno je i ljubakala naokolo, ali za to nema dokaza, osim jednog...
– Osim jednog?
– Vi, znači, uopće ne čitate Magazin X?
– Ne, to jest ponekad – uzmota se Banić.
– Ljetos smo objavili njezinu sliku s ljubavnikom. Naš ih je reporter ukebao na nekoj privatnoj porečkoj plaži. Nakon toga oboje su nas tužili i zatražili nekoliko stotina tisuća maraka za pretrpljene duševne boli. Možete si misliti koje su to boli! Kronično sam bez love i mislim da bih dao da me za tri soma maraka provedu kroz duševne boli nižih krugova Danteova Pakla, a oni misle...
– Tko vas je tužio? Ona i ljubavnik?
– Ne – nasmije se novinar. – Ona i njezin muž Krsto.
– A tko je ljubavnik? – zanimalo je istražitelja.
– Ne znam. Idiot od fotoreportera uhvatio ga je s leđa. Slušajte, ako vas ta stvar zanima, fotokopirat ću sliku i člančić i poslati vam.
– Bio bih vam jako zahvalan – reče Banić, pa mu preko stola brzo gurne svoju posjetnicu, premda je pretpostavljao kako će je on najvjerojatnije izgubiti u kojoj od brojnih birtija u kojima je provodio gotovo sve svoje slobodno vrijeme. Vjerojatno i dobar dio radnoga.
– Nikola Banić, privatni detektiv – pročita Štakor s četvrtastog kartončića skromne izrade. – Zgodno. Vidite, da sam na vašemu mjestu, stavio bih na posjetnicu i neku prikladnu vinjetu. Recimo, revolver i povećalo... možda još i lulu... premda vidim da pušite cigarete...
Pomislivši na takav užas, Banić zakoluta očima, a zatim pokuša još nešto izvući iz novinara kojemu je konobarica upravo donijela novi vinjak.
– Recite mi, gdje bih mogao doznati još štogod o Bety? Mislim, s kim se družila, gdje se kretala... i takve stvari?
– E, tad biste morali biti bliski sa svijetom poznatih – odvrati Štakor. – Naravno, ne mislim na kardio-kirurge i atomske fizičare nego na pjevače, stiliste, športaše, vlasnike auta skupljih od sto somova maraka, stalne goste švicarskih skijališta... Snalazite li se u tom krugu?
– Pa tu, znate – zbuni se Banić – baš i nisam najjači. Malo bolje poznajem samo jednog zastupnika tvrtke Chanel...
– Sumnjam da bi to upalilo – zamišljenim će glasom novinar. – Chanel je za nju, posve sigurno, bio nešto prebanalno i previše stereotipno. A da pokušate s onom Sofijom... s onom modisticom... kako li se ono zove? Da, Sofija Hohnjec. Kod nje se oblačila. Mislim, onda kad baš nije imala vremena skoknuti do Pariza.
– A gdje bih mogao pronaći tu gospođu? – upita Banić, zapisujući modističino ime na unutarnju stranu poklopca Marlbora.
– Gospođicu – ispravi ga novinar. – Što ja znam!? Raspitajte se naokolo.
A zatim, kao da se iznenada sjetio, dometne:
– Kako mi to nije palo na pamet!? Baš na Svetoga Nikolu je u Sheratonu svečana promocija High Lifea. Ondje će biti svi ti tipovi s novčarkama dubljima od Marijanske brazde, pa pokušajte. Samo, bojim se da će vam trebati pozivnica i neko otmjenije odijelo.
– A što je to High Life? – upita istražitelj koji nije bio na ti s takvim stvarima.
Novinar ne odgovori, svu mu je pozornost zaokupio čovjek u kariranom kaputu koji je upravo ustao i krenuo prema njima. Izraz što ga je imao na licu nije djelovao baš prijateljski.
– Nadam se da neće tu unutra započeti sa sranjima – uplašenim će glasom Štakor, koji zaista nije imao nikakvih preduvjeta da se suprotstavi snagatoru spljoštena nosa. Čovjek boksačke fizionomije mirno zaobiđe njihov stol, plati na šanku svoj račun i izađe. Novinar odahne, vidjelo se da mu je težak kamen pao sa srca.
– Valjda se u zadnji čas ustrtario.
Banić se nasmije takvu komentaru pa ponovi pitanje o High Lifeu.
– To je nekakav časopis za bogataše. Prodaje se samo pretplatnicima. U njemu nećete naći ništa o štrajku željezničara, predsjednikovoj imovinskoj kartici i sirotinjskoj menzi kod Sestara milosrdnica. Ali se zato možete sasvim dobro informirati o povoljnoj kupnji apartmana na Sejšelima, o svim Versaceovim ljubavnicima, kao i o novom rolls-royceu koji ima pogon čak i na rezervnom kotaču.
– Reče se »pričuvnom« – dometne Banić, već posve zauzet svojim mislima. Pitao se, naime, kakvim bi se to houdinijevskim lukavstvom mogao uvući u krug čitatelja tako elitna časopisa.

13.


Ne uspjevši nikako odagnati iz glave onaj prizor iz češkog filma u kojemu disidentska glazbena kapela izvodi pogrebne skladbe, kuhajući pritom čaj na malom kuhalu, Banić uđe u Krematorij u trenu kada je dvorana bila toliko puna da se njome jedva moglo kretati. Premda ih gotovo nikad nije nosio, nabio je na nos oveće tamne naočale bojeći se da bi ga za vrijeme ceremonijala tkogod od Lakotine svojte mogao prepoznati i upriličiti mu nakon pogreba neugodan razgovor. Ostao je u onom kutu gdje je smješten jedan od dvaju velikih zvučnika, dakle pri samom ulazu, odakle je mogao dobro vidjeti sve što se događa. U tišini koju je remetio tihi žamor ljudi te kašljucanje i šmrcanje prehlađenih osoba kakvima ovo doba godine ne oskudijeva, otvorila su se kovana vrata kroz koja su livrirani pogrebnici ugurali kolica s lijesom. Iza njih su ušli ožalošćeni suprug, malobrojna, Baniću nepoznata rodbina i dva pristala mladića za koje je čuo da su Betyna braća koja su dan prije stigli avionom iz Londona. Ta dva momka, čija su lica bila blijeda i skrušena, a oči crvene od plača, stala su korak ili dva podalje od Krste Lakote, koji je ženinu smrt, sudeći po tome što se jedva držao na nogama, proživljavao s najdubljom boli. Uz lijes je polako koračao i svećenik u bijeloj odori, isti onaj koji je redovito obavljao taj tužni i nezahvalni posao. Banić nije znao je li pokojnica bila rođenjem katolkinja ili je zbog vjere svojega muža konvenirala, ali mu to i nije bilo važno, jer se u vjerske razlike i inače slabo razumio. Jednako tako nije imao pojma o tome kako se zove sumorna skladba što je dopirala iz zvučnika pokraj njega.
Pogleda zatim prema polukrugu ljudi koji su stajali odmah u prvom redu i začudi se koliko je među njima poznatih mu lica. Vidio je ozbiljnoga sijedog državnog pjesnika, nekog političara s namještenom bolnom grimasom na licu, nekoliko pjevača kojima do danas nije uspio popamtiti imena, jednu nogometnu zvijezdu koja nije djelovala osobito ganuto, zatim slavnog dobrotvora, mnogo bogatijega od zaklade kojom je upravljao, te nekoliko fizionomija koje je mnogo puta vidio u novinama, ali baš nije bio siguran u koju bi ih društvenu skupinu smjestio. Korak ispred jednoga od takvih stajao je i vrlo stari kaptolski dužnosnik, pomoćni biskup ili tomu slično, koji je prijateljima medija bio poznat po tome što je redovito blagoslivljao razne novootvorene stvari, od trafostanica pa sve do umjetnih bubrega. Nakon što je glazba utihnula, gore s galerije razlegne se neka tiha i umiljata zborna pjesma, koja je mogla biti i kakva engleska uspavanka.
Prije no što će engleske riječi pjesme utihnuti, a svećenik istupiti da izgovori svoje odavno naučene riječi, Banić se progura kroz skupinu radoznalaca koji su zakrčili vrata i izađe van, iznenađen naglom promjenom što se u međuvremenu zbila. Iz sivih oblaka koji su već nekoliko dana prijetili gradu sada je padao gusti snijeg, kao da svom žestinom želi pokazati kako se zima vraća u Zagreb, i to prije no što je kalendarski i započela. Skine brzo naočale, pod kojima su mu suzile oči, navuče kapuljaču svog novog kaputa i polako krene gore prema parkiralištu ne bi li izbjegao neugodnu gužvu koja će nastati čim obred bude završen. I tad, prije no što će stići do svog auta, spazi veliki mercedes s upravljačem na desnoj strani. Želeći potvrditi svoje sumnje, obiđe ga, sagne se i rukom makne snijeg koji mu je već bio prekrio tablicu. Njegova su nagađanja bila točna; registracija je bila britanska. Budući da je znao kako su Betyna braća stigla zrakoplovom, upita se čiji je to auto. Odmakne se stoga nekoliko koraka od vozila pa odluči pričekati, premda to na ovoj hladnoći i snijegu nije bilo nimalo ugodno.
Obred je trajao neuobičajeno dugo tako da se Baniću činilo da su mu se noge, unatoč tome što je neprekidno šetkao naokolo, pretvorile u neku vrstu ledenih proteza. Ipak, nakon više od pola sata, kroz gustu su se snježnu zavjesu ljudi u tamnome počeli vraćati na krematorijsko parkiralište, gdje je vrlo brzo nastala neugodna gužva vozila koja su pokušavala izaći. Desetak metara udaljen od engleskog mercedesa, Banić spazi čovjeka tridesetih godina u dugom kaputu pomalo staromodna kroja, kako traži nešto u džepu i približava se autu. I baš kad mu je htio prići, iznenada se uz mercedes stvori još jedan mlađi čovjek, u kojem Banić odmah prepozna jednoga od pokojničine braće. Razgovarali su pokraj snijegom već dobrano zasutog auta, te se činilo da u tom žustrom razgovoru prevladavaju svađalački tonovi. Betyn je brat mahao rukama i gotovo se prijeteći unosio u lice vlasniku mercedesa, koji je samo kimao glavom kao da želi što prije okončati taj neugodni razgovor i ući u svoj automobil. Naravno, Banić ih nije mogao čuti, a da je i mogao, njegov mu srednjoškolski engleski, na kojemu je mogao čitati stripove i shvatiti jednostavnije pjesme Cheta Bakera, ne bi pomogao da bogzna što razumije.
Kad se konačno srditi brat okrenuo i otišao, istražitelj brzo krene prema mercedesu, pa neodlučno pokuca na prozorčić, upravo u trenu kada je čovjek namjeravao krenuti. Uz tihi zvuk automatike, prozorsko se okno spusti, a Banić pretrne. Bila je to prilika da pokaže kako još uvijek zna nekoliko riječi engleskoga.
– Sorry for disturbin’ you... are you maybe Bety’s relative? – reče nadajući se kako je i to za početak dosta dobro. Valjda nije napravio previše pogrešaka, i valjda riječ relative tamo na Otoku još uvijek podrazumijeva rođaka.
– No. I’m her former friend from London. But why?
Gotovo ponosan što je sve razumio, Banić mu gurne pod nos svoju detektivsku iskaznicu istog trena shvativši kakav je kreten. Pa iskaznica je bila na hrvatskome!
– Oh, you are a private detective! That’s interesting – reče Englez, kojemu nije trebalo mnogo da shvati što znači sintagma privatni detektiv, napisana ispod Banićeve fotografije.
– Yes. I’m trying to find her killer – objasni Banić, mučen čudnom strepnjom da je sada pola onoga što je rekao posve pogrešno, te da je između stotine prokletih riječi koje engleski ima za ubojicu odabrao sasvim neadekvatnu. Da mu je sad Nika pri ruci! Zatim doda tiše:
– I want to talk with you.
– Why not!? That’s what interests me too – odvrati čovjek pa mu pruži svoju posjetnicu. – See you at Intercontinental hotel lounge, seven p. m. today!
Englez podigne prozorsko staklo, nagazi na gas i ode, a Banić ostane zagledan u posjetnicu na kojoj je pisalo da se čovjek zove Richard Blain, te da je londonski sales manager. Bože, svijet je prepun raznih »managera«, pomisli istražiteljeve svjesniji da taj komplicirani razgovor ni u snu neće obaviti bez kćerine pomoći.
Spustivši se s Mirogoja, nenaviknut na to da prima poštu, uđe u svoj ured i nagazi na poštansku omotnicu koju je poštar ubacio kroz prorez na vratima. Na omotnici je bio logotip Magazina X. Banićevo ime i adresa, te oznaka da je poštarina plaćena paušalno. Otvori je i iz nje izvuče presavijenu presliku. Upali potom svjetiljku na radnom stolu i udubi se u presliku koju mu je poslao redakcijski pijanac spomenutoga lista.
Na uobičajenom fotokopirnom formatu bila je preslikana donja polovica treće stranice lista od desetog srpnja ove godine. Na lijevoj strani papira nalazila se uspravna fotografija zanosne Bety Lakota u minimalnom kupaćem kostimu. U trenu kada je snimljena mlada je žena zacijelo popravljala grudnjak i smješkala se muškarcu koji je, okrenut leđima, ležao na šljunčanoj plaži. U dnu fotografije vidjeli su mu se samo zatiljak, lančić oko vrata i snažna, potamnjela ramena. U pozadini se nazirala pusta plaža po kojoj se razlijevala bujna pjena morskih valova. Uz sliku je stajao podosta zlobno i ironično intoniran tekst o tome kako je »mjestimice vjerna« supruga poznatog tajkuna pronašla novoga pratitelja, čija je prednost u tome što »radosti mora« pretpostavlja dosadi burze i nadzornih odbora. Pogledavši još jedanput obline oskudno odjevene kupačice, Baniću padne na pamet o kakvim se tu sve »radostima mora« moglo raditi, a zatim svrne pogled i na ostala dva članka što su se nalazila na istoj polovici stranice. U onom srednjem pisalo je nešto o novom, basnoslovno skupom ferrariju što ga je »nedužno djetešce« nekog političara uspjelo prošlog utorka temeljito razbiti, dok je na desnom dijelu preslike bila uokvirena slika ljepuškastog tridesetogodišnjaka, odjevenog u košulju od neke svjetlucave, estradi prikladne tkanine. Tip je bio glupavo nasmijan, u ruci je držao mikrofon, a tekst što je pripadao slici zacijelo se nalazio na gornjem dijelu koji Štakor nije fotokopirao. Krajnje nezainteresiran za domaće lakoglazbene pojave, Banić zaključi kako nedostatak teksta i nije neka šteta.
Znajući da je društvo na Britancu sada okupljeno oko ručka, odluči nazvati Niku, iako je bio siguran da se već ljuti na njega zato što nije pokazao baš preveliku volju da Lidiju nagovori na liječnički pregled. Odloži presliku, uzme telefonsku slušalicu i, dobivši Niku, veselo upita:
– Kako je mama? Nadam se da je bolje. Neki sam je dan tražio.
Ma koliko se pretvarao i glumio nevinu ovčicu, vlastitu kćer nije mogao prevariti. Nekoga drugoga da, ali Niku nikada.
– Ne znam što da ti kažem – reče ona glasom u kojemu nije bilo teško nazreti ljutnju – a da to istodobno bude i iskreno, i nešto što pristojna kći uopće smije kazati vlastitu ocu.
– Dobro, dobro – umirivao ju je. – Evo, sutra ću sto posto navratiti. Osim toga, imam mali poklon za tebe i Tima.
Premda više nije bila klinka, na riječ »poklon« uvijek je dobro reagirala.
– A što to? – upita radoznalo.
– Iznenađenje! Nego, zbog nečeg drugog sam te zvao. Imam u sedam u Inter-Continentalu poslovni razgovor s nekim Englezom, pa sam mislio da bi mi mogla biti tumač.
– A što je s tvojim engleskim?
– Ah, znaš – izmotavao se – nisam već dugo vježbao, a razgovor će biti zamršen.
– Dobro – pristane ona. – Mogu li povesti i Tima?
– Ne – otpovrne on.
– Ali, zašto? Pa on govori sto puta bolje od mene! – gnjavila ga je računajući, valjda, da će popustiti.
– Znam da je jako dobro ovladao engleskim. Ali na što će mi prevesti to što čuje? Na svahili?
– Nemoguć si! – odbrusi ona i spusti slušalicu.
Dok su se nekoliko minuta prije sedam vozili prema hotelu, razgledavajući Englezovu posjetnicu, Nika se veselo nasmije i upita oca:
– Znaš li tko se još zove Richard Blain?
– Ne bih se mogao sjetiti – odgovori Banić ne previše usredotočen na njezino pitanje. Morao je paziti na skliski kolnik, sužen zbog hrpi snijega što su ga napravile ralice.
– Bogart u Casablancil Zar se ne sjećaš? Ti i mama ste jako voljeli tu romantičnu starudiju.
On se lagano trgne jer ga je pecnuo taj izraz. Kao da je upućivao na to kako on i Lidija već pripadaju nečemu što je samo »romantična starudija«. Htio joj je otpovrnuti kako se još nije ni bio rodio kada je taj film snimljen, ali ga je u tome spriječio neoprezni vozač čiji se auto ispred njega opasno zanio na zaleđenom dijelu ceste.
Gospodin Blain već ih je čekao u predvorju hotela zavalivši se udobno u jednu od fotelja nanizanih oko niskog stolića. Pozdravio se s njima, ponudio ih pićem, pohvalio Nikin savršeni engleski, a zatim upitao Banića što bi ga zanimalo o njegovoj bivšoj djevojci. Da, rekao je baš tako, uporabivši izraz girlfriend.
– I would... I would like... when you... – počne on petljati, ne pronalazeći pravu riječ, kao da mu engleski ide samo na otvorenom prostoru.
Nika ga prekine blago ga gurnuvši laktom.
– Nisi li me pozvao radi prevođenja?
– Pitaj ga kada je točno bio s Bety u ljubavnoj vezi... – preda se on prepuštajući Niki vođenje razgovora.
Nika mu postavi pitanje, a on se pomalo sjetno nasmije i počne pričati kako je Bety bila njegova girlfriend od 1986. pa sve do 1989, kada se pojavio umišljeni i samodopadni »Jugoslaven«. Nasjevši na njegov egzotično-vitalistički šarm, Bety ga je napustila i već se sljedeće godine udala za čovjeka druge vjere i druge nacionalnosti, koji je usto bio siromašan kao crkveni miš. To je vjenčanje jako oneraspoložilo njezina oca i braću, pa su njega, Richarda Blaina, nagovarali da učini sve ne bi li je odgovorio od toga i privolio da mu se vrati. On je ponosno odbio tu ponižavajuću ponudu, što mu oni do danas nisu oprostili. Ali sada, nakon tolikih godina, pomalo zamjera samome sebi što bar nije pokušao. Jer cijelo ovo vrijeme, ma koliko to zvučalo apsurdno, on nije uspio posve zaboraviti Bety i trenutke što ih je s njom proveo.
– I’ve come here for old time sake – reče na kraju pomalo postiđen što je vlastitu intimu razotkrio pred nepoznatim ljudima.
Banić je razumio samo mah dio priče, sve ostalo morala mu je prevesti Nika. Ipak, ne bi li nekako popravio dojam, upita je:
– Što, zar i oni za siromašne ljude kažu church mouse?
Ona ga prijekorno pogleda, valjda stoga što se pleo u njezin posao. Vidjevši da joj takve stvari nisu drage, kratko je uputi u novo pitanje:
– Pitaj ga je li ju nakon toga vidio.
– Only once... – odvrati on, a Nika se, poput iskusne prevoditeljice, nagne bliže ocu i stade mu prevoditi Englezove riječi.
– Kaže da ju je vidio u proljeće 1991, kada se pojavila u Londonu radi očeve ostavine. Otac joj je, naime, umro potkraj 1990. i bio je vrlo bogat...
– How much rich! - omakne se Baniću, našto Nika zakoluta očima, a Blain se samo nasmije. Ipak, shvatio je što istražitelja zanima.
Pričao je kako je Betyn otac posjedovao dvije ili tri vrlo stare i ugledne knjižare, što su u vlasništvu obitelji Key bile već više od stotinu godina. Unatoč tome što se nikada nije intimno pomirio s njezinom brzopletom udajom, otac je cjelokupnu imovinu u jednakim dijelovima ostavio svojoj djeci, Bety i njezinoj dvojici braće. Ted i William odlučili su nastaviti obiteljski poslao i predložili Bety trećinu dobiti. Ona bi možda i pristala da se nije upleo drski i pohlepni »Jugoslaven«.
– He is not Yugoslav, he is Croat! – umiješa se Banić dikcijom prvoga stupnja brzinskoga dvomjesečnog tečaja.
– I don ’t see a difference – ravnodušno će Englez, pa nastavi: – And so, this haughty and primitive Yugoslav...
Kako mu je to Nika prevela, stvari su tekle ovako: drski i primitivni Blainov suparnik svoju je ženu nagovorio da ne pristane na trećinu dobiti. Utuvio joj je u glavu kako takva trećina nije ništa, jer je imala pravo i na trećinu vrijednosti svih lokala, i na trećinu obiteljske kuće, i na trećinu očeve kolekcije starih knjiga, i na trećinu imanja u Cornwallu... Nakon velike svađe, na mužev nagovor, Bety je zatražila svoju apsolutnu trećinu i tako natjerala braću, koji su htjeli izbjeći neugodan i skupi sudski spor, da prodaju dio imetka i isplate joj njezin dio.
– Don’t ask me »how much rich«! – nasmije se Englez gledajući u Banića, a zatim iz džepa izvadi veliku kožnu novčarku, rastvori je i pokaže im sliku svoje nekadašnje drage, koja je tada mogla imati dvadesetak godina.
– Look how beautiful she was.
– Želi da vidiš kako je bila zgodna – objasni mu Nika, a on joj odbrusi:
– Toliko valjda razumijem!
Na toj staroj fotografiji bila je uistinu lijepa, ali ni ono što je objavio senzacionalistički tabloid, pomisli istražitelj, u tom smislu nije bilo ništa manje intrigantno.
– Where is her money now, that’s the question!-izreče Blain rečenicu u kojoj Nika prepozna shakespeareovsku aluziju.
Naime, gospodin Blain je mislio kako je cijelo Betyno bogatstvo nestalo u ponoru bolesnih ambicija njezina muža, te kako je beskrajna šteta što nesretna djevojka nije ostala s njim.
– Reci mu da nije u pravu – gurkao je Banić laktom Niku. – I Lakota je prebogat čovjek. Vlasnik je polovice Hrvatske...
– On ti neće razumjeti takvu metaforu – bunila se ona. – Znam ja njih. Ili će ti svojom antipatičnom kolonijalnom samouvjerenošću kazati kako ta Hrvatska baš i nije neka zemlja čiju bi se polovicu isplatilo posjedovati.

14.


Snijegom zasut Jelačićev plac s okićenim borovima i brojnim svjetlucavim uresima djelovao je kao slatkasta čestitka kupljena u nekom staromodnom dućanu. U prolazu ispod Nebodera, Banić dobro otrese snijeg s kaputa i uđe u malu, pristojno zagrijanu poslovnicu Infotoursa. Znao je da je veliki grešnik i nepopravljivi samotnjak i nekako se morao iskupiti pred kćerkom, bivšom ženom, pa čak i pred tim mladim Englezom koji se, unatoč njegovim nagađanjima, pokazao sasvim zgodnim i pristojnim dečkom. Sutrašnji blagdan Svetoga Nikole bio je dobra prilika da ih obraduje kakvim poklončićem te se na Britanskom trgu pojavi kao pravednik sasvim čiste savjesti. Iako je honorar što ga se nadao naplatiti od Lakote čim prođe dovoljno korotnih dana, još uvijek bio obavijen velikom dozom neizvjesnosti, onih pet tisuća maraka koje je dobio samo zbog toga što je naivno dopustio da ga klope po glavi, bili su bar neka vrsta kratkoročne financijske izvjesnosti, tako da je dio tog novca mogao potrošiti za neki zgodan vikend za dvije osobe.
– Izvolite, gospodine – obrati mu se pomno dotjerana i ljupka žena, ne starija od trideset pet godina, prišavši visokom pultu na kojemu su bili poslagani šareni prospekti turističkih putovanja.
– Odabrao bih neko zgodno vikend putovanje za dvoje. Biste li mi mogli pomoći?
– Ovisi što želite – reče službenica zagonetno se nasmiješivši. – Razgled, egzotiku, kulturne sadržaje, skroviti kutak za zaljubljene?
– Pa, ovo posljednje ne zvuči loše... – zbuni se on i ne shvaćajući da se time legitimirao kao razuzdani ljubavnik srednje dobi.
– Imamo vrlo zanimljive apartmane u švicarskim Alpama. Naravno, skijanje nije obvezno, a u svakom je apartmanu romantični otvoreni kamin.
– Slušajte, gospođo... – oklijevao je on.
– Jadranka – predstavi se ona. – I ne gospođa nego gospođica!
– Gospođice Jadranka... to zapravo nije za mene...
– A zašto ne bi bilo? Pa ne osjećate se valjda prestarim za romantiku uz čarobno iskrenje kamina? Evo, kada bi mene netko pozvao, ja bih pošla bez premišljanja.
– To je za moju kćer i njezina dečka...
– Oženjeni ste, znači!
– Zapravo... bio sam. Htio bih možda nešto bliže i pristupačnije. Recimo u Sloveniji. Znate, dečko joj je iz Londona pa bi bilo zgodno da nešto više vidi.
– I vi ste mi neki domoljub! – priprijeti mu ona prstom. – Dođe vam iz Londona budući zet i vi ga odmah šaljete da vidi Bled i Bohinj! Zar ne bi bilo bolje da im uzmete tri dana u Opatiji.
K vragu, iz svakog te grma zaskoče obvezom domoljublja, pomisli Banić, pa zlovoljno odgovori:
– Moja je kći bar deset puta ljetovala u Opatiji.
– A Plitvice? Evo, imam zgodan trodnevni aranžman na Plitvičkim jezerima. Prijevoz, polupansion, svečana večera...
– To će biti sasvim u redu – složi se Banić vadeći novac.
Ona mu ispiše vouchere, stavi ih u agencijsku omotnicu, priloži uz to i lijepi prospekt Plitvičkih jezera, pa sve skupa stavi pred njega.
– I što još? – nasmije se Jadranka koketno.
– Kako!? – začudi se on.
– Pa tako. Kad oni odu, što ćete vi sami kod kuće? Možda bismo i za vas mogli pronaći nešto zanimljivo.
– Što ću sam?
– Bože dragi! – prekori ga ona. – Pa tko kaže da morate ići sami! Grad je pun usamljenih ženskih srca. Pozovite nekog, pa ako prihvati...
– Vi... vi biste se dali pozvati? – reče on pazeći dobro da to zazvuči kao šala.
– Na Plitvice baš ne! – nasmije se ona – ali na švicarske me Alpe ne biste trebali dugo nagovarati!
– O, hvala vam! Imat ću to na umu i prvom vas prilikom pozvati u švicarske Alpe.
– Ili bar na kavu – dometne ona sad već nešto ozbiljnija.
Banić zahvali, nasmije se, uzme omotnicu pa izađe van misleći kako ta Jadranka baš i nije slučaj preko kojega bi trebalo olako prijeći. Iza svake njezine dvosmislene šale krio se, bar koliko se on razumio u žene, signal brzog i lakog pristanka. Usto, zasigurno nije pripadala onim teškim osobama koje na svakog usputnog muškarca odmah istovare teret svoje cjelokupne privatnosti, od djevojačkih snova, preko raznih pogrešnih klipana kojima su naivno povjerovale, pa sve do bolesne mame koju dvaput na tjedan vode na dijalizu. Sigurno je vesela i jednostavno, a možda, nasmije se Banić samome sebi, voli slušati i Charlieja Parkera.
Dok je zvonio dolje na Britanskom trgu, pomisao na bolesnu Lidiju istoga trena iz njegove glave izbriše gospođicu koja bi baš sa svakim muškarcem bila voljna otputovati u švicarski apartman s otvorenim kaminom. Parlafon nesnosno zakrči, a vrata se otvore. Prokleo je glupo dizalo koje opet nije radilo i pješice se uspeo na treći kat. Zatim je zastao kako bi vratio dah ne želeći da ga vide zapuhana i umorna. Lidija mu otvori vrata i pusti ga u stan, začuđena, ali i zadovoljna što je svratio tek tako, nepozvan i bez nekoga važnog razloga. I baš u trenu kada je, čuvši kako su Nika i Tim upravo izašli, htio kazati kako će u tom slučaju doći kasnije, vrata se za njim zatvore i on, nemajući više kamo, pođe za Lidijom u dnevnu sobu.
– Zapravo – reče, ne znajući kako bi počeo – htio sam ih iznenaditi. Kupio sam im aranžman za vikend na Plitvicama... ako se po ovom snijegu uopće može tamo.
– Oh! – reče ona kao da je ugodno iznenađena. – To će ih jako razveseliti. Ionako po cijele dane ne znaju kamo bi.
Potom sjedne na trosjed, omota deku oko kukova i uzme album u čijem ju je pregledavanju prekinuo njegov dolazak. Ponudi ga da sjedne, a on, budući je velika fotelja bila pretrpana robom za glačanje, nemajući zapravo kamo, sjedne do nje na trosjed.
– Nisam te pitala, sviđa li ti se Tim?
– Pa, da – reče on nakon kraćeg premišljanja. – Odlično govori engleski.
Pa kako ga je ona začuđeno pogledala, on se pokuša na brzinu izvući:
– Mislim, vrlo je pristojan dok govori, i uopće... tako... Što to radiš?
– Pregledavam stare albume. Ormar je pun fotografija koje bi već jednom trebalo srediti. Ali, o tome smo već...
– Nika mi kaže da se loše osjećaš – prekine on njezinu uistinu prastaru priču o sređivanju mnogih stvari, pa tako i albuma s obiteljskim fotografijama.
– Ah, nije to ništa! – navuče ona odmah masku tobožnje bezbrižnosti.– Ponekad me boli tu nešto... onako kao da mi je nešto zastalo... I osjećam neugodan pritisak u ošitu. Ma, to su nekakve psihosomatske smetnje. Prenapeta sam, eto to je! Popijem Apaurin pa mi popusti.
On je pogleda ozbiljan i zabrinut, a ona ponikne pogledom kao da ju je iznenada počeo zanimati sadržaj albuma. Nikada nije znala uvjerljivo lagati.
Banić slegne ramenima pa se zagleda u prozor na kojemu se vidjelo kako snijeg sve jače pada. Uistinu, sasvim pogrešno vrijeme za vikend na Plitvicama, pomisli on, predbacujući samome sebi što se ipak nije odlučio za Opatiju. Ali, pri ovakvoj snježnoj nepogodi kroz Gorski se kotar čovjek može probiti jedva malo lakše nego kroz lička brda.
– Pogledaj ove fotografije – reče mu ona iznenada pokazujući prstom na jednu od stranica albuma.
On joj priđe i odmah shvati kako se zadubila u stare, srednjoškolske uspomene. Sklizak teren, pomisli Banić prepoznavši u mutnoj crno-bijeloj fotografiji sedamnaestogodišnju Lidiju u tamnoj dolčeviti i tada modernim lasteks hlačama što su pomalo podsjećale na trenirku.
– Koliko se sjećam, te sam glupe hlače oblačila radi tebe. Sviđale su ti se.
Nije se toga mogao prisjetiti, ali se zato prisjetio nečega drugog, i to joj je rekao:
– Ne znam. Ali ako je to bio treći razred, tada si hodala s onim idiotom Sertićem... Kako se ono zvao? Slavko?
– Možda, ali sam ipak bila zaljubljena u tebe.
– Demy Moore je udana za Brucea Willisa, a možda je zaljubljena u mene.
– Ne gluparaj se! – ukori ga Lidija. – Kao da ne znaš da sam bila zaljubljena u tebe!
On proguta veliku knedlu pa okrene list albuma i ugleda veliku fotografiju u prilično ispranom orwokoloru, na kojoj je bila Lidija u dvodijelnomu kupaćem kostimu snimljena na gradskom bazenu.
– Bože, gdje li je sada taj Slavko Sertić? – zamisli se on tobože, samo da ne mora prokomentirati njezinu pin up pozu. Dobro je znao da je taj glupi Sertić propao na pravnom fakultetu i otišao u Njemačku, gdje danas ima malu prijevozničku tvrtku u nekakvu zabitnom »Apffelstrudeldorffu«. Što je bilo još gore, i ona je morala znati da on to zna!
– Što se sad izvlačiš!? Što kažeš na ovo? Koji komad!
– Čudno je zapravo kako na tim starim slikama djevojke nikad ne izgledaju tako izazovno kao na ovim današnjima. Je li to stvar optike, tehnike razvijanja ili uopće fotografskoga stila? – meditirao je i ne primjećujući da je time ljuti.
Ona se dobrodušno nasmije i lupne ga dlanom po čelu.
– Dat ću ti ja optiku i fotografski stil! Zar si zaboravio kako su te dečki zezali kad si pred njima rekao da sam najbolji komad na školi? A nikad mi se nisi usudio prići...
– Ti si poludjela! – bunio se on. – Kako ti se ne bih usudio prići!? Pa išli smo u isti razred!
– Da, da! Usudio si mi se prići kada je trebalo prepisati lektiru, ali si na plesu uvijek stajao u kutu i samo me promatrao. Nadala sam se da ćeš doći po mene, a ti ništa! Gospodin »stidljivko« radije je cijelo vrijeme gledao i važno pušio, prepušten svojim snovima o najboljem komadu u školi.
– Imaš pravo – pokušavao se nekako izvući. – Stvarno se sjećam da sam od tebe uvijek prepisivao lektiru. U toj sam stvari od malih nogu bio katastrofalno loš. Zamisli, neki se dan nikako nisam mogao sjetiti je li Mrtve duše napisao Dostojevski ili... ili... onaj drugi...
– Gogolj – reče Lidija i zamisli se pa okrene još jednu stranicu albuma. Na toj je stranici bila velika fotografija snimljena negdje pri kraju četvrtoga razreda gimnazije, i na njoj su bili njih dvoje, mladi, zgodni i puni optimizma. Ona je bila u uskoj bijeloj majci i kratkoj suknji, koja je dobro naglašavala njezine lijepe noge, a on je imao na sebi kariranu košulju i malo preširoke talijanske traperice marke Super Rifle. On se smijao i desnom je rukom zagrlio, a ona je djelovala nekako stidljivo, ali zadovoljno.
– Zašto sam te tu zagrlio? – upita on posve glupavo. – Bio ti je rođendan?
– Ne – odvrati ona. – Tu smo već hodali, budalo!
Rekavši to, ona razmota deku, ustane, odloži album na stol i ode do prozora pa se zagleda u snježnu mećavu koja je posve zamela Britanski trg.
Ostao je sjedeći na trosjedu. Neko je vrijeme razmišljao bi li nastavio listati album ili štogod rekao, a potom je ipak polako ustao, prišao prozoru i zastao korak iza nje.
Predobro ju je poznavao, znao je da je sada istodobno i uzbuđena, i ljuta, i sjetna, i zabrinuta... Da, znao je u kakvom je stanju, ali je to mogao samo razumjeti, ali ne i opisati.
– Čudno je to što mi je palo na pamet – reče ona tiho kao da se i sama boji svojih misli. – Kad drugi ljudi gledaju slike iz mladosti obično zaključe kako su nekoć bili naivni, smiješni i bedasti. A meni, meni se upravo sad čini kako je s nama posve obrnuto. Kao da smo smiješni i bedasti sad kad bismo to najmanje trebali biti...
Ne znajući što bi, on joj priđe i uhvati je za ramena. Čudno, učini mu se da miriše kao nekoć, kao u danima kada je bila »najbolji komad« na školi. Da, ako se sve promijenilo, taj je miris ostao isti. I tada, trudeći se da ne bude patetičan, reče joj prostodušnim glasom:
– Lidija, kao Boga te molim, otiđi liječniku!
Iste je večeri kod kuće, kao osvjedočeni protivnik suvišnih lijekova, bacio u zahodsku školjku svu preostalu količinu Ketonala i Pholcodina te povukao vodu, kao da tim ceremonijalnim potezom želi sama sebe uvjeriti kako je definitivno prebolio posljedice nezgode što ju je imao u blizini Samobora. Potom se dobro istušira, odjene trenirku, sjedne za stol i baci se na čišćenje svoga starog pištolja koji je bio u strašno lošem stanju. Da je kojim nesretnim slučajem morao pucati iz njega, sva je prilika da bi mu eksplodirao u ruci. Kako je čišćenje pucaljke dug i pipav posao, uključi televizor pitajući se hoće li prokleta sprava uopće proraditi. Gotovo se nije mogao sjetiti kada je zadnji put gledao program. Naravno, ako se izuzme televizor u kafiću Kico koji je neprekidno bio uključen.
Na televiziji su išle redovite vijesti koje je slušao tek napola, ne nalazeći u njima ničega vrijednog pozornosti. Obećavalo se opet sve i sva, tvrdilo se da izvrstan život počinje već sutra rano ujutro, kudilo se sav svijet što ne pokazuje nikakva razumijevanja prema Hrvatskoj i istodobno se hvalilo nas same zbog toga što pokazujemo zavidan stupanj razumijevanja prema sebi samima. Sve nogometne utakmice bile su odgođene, a promet se, kao uostalom i sam život, odvijao otežano i uz velike zastoje. A zatim su najavili snijeg, snijeg i samo snijeg! I baš kad je namjeravao daljinskim upravljačem isključiti dosadnu elektronsku škrinjicu, nasmijana voditeljica reče kako imaju još jedan upravo pristigao i iznimno zanimljiv prilog na temelju kojega će zlonamjerni tvrditi kako je u Hrvatskoj u porastu opća stopa kriminaliteta te kako se širi organizirani kriminalitet. Uzrujan ponovno time što su dežurni jezični prosvjetitelji općepoznatoj riječi dodali još jedan bezvezni slog na kraju, Banić odloži pištolj i zagleda se u ekran.
Kamera je lagano prešla preko ambijenta u kojem je Banić odmah prepoznao novu cestu na kojoj se nalazila uprava Lucky holdinga i zaustavila se na nečem što je izgledalo kao zgnječeni i sagorjeli ostatak automobila. Ono o čemu je govorila spikerica učini mu se više no zanimljivim. Rano ujutro, negdje poslije ponoći, ispred Lucky holdinga odletio je u zrak veliki audi kojim se vlasnik često koristio kao osobnim vozilom. Naravno, radilo se o atentatu, o automobilu bombi koja je trebala usmrtiti bogatog vlasnika. Samo čudo spasilo je Krstu Lakotu, jer se ispred zgrade u navedeno vrijeme pojavio nepoznati lopov koji je pokušao otuđiti vozilo. Vješto je onesposobio alarmni uređaj, provalio u auto, spojio žice i odletio u zrak. Naravno, ostaci nesretnog lopova bili su u takvom stanju da je policija uvelike sumnjala u uspjeh identifikacije. Jedini trag što ga je nesretnik ostavio za sobom bio je alat za provaljivanje u automobile, ali kako je i on bio u vatri, nije se moglo ni pomišljati na daktiloskopsku obradu.
Potom je sućutna spikerica, prestavši se blesavo smijati, pročitala nekoliko pohvalnih redaka o velikom poduzetniku, dobrotvoru i zaslužniku, naglasivši kako je, eto, u tako kratko vrijeme već drugi put metom organiziranog kriminala i podzemlja, što joj, naravno, nije smetalo da na kraju postavi i ono briljantno problemsko pitanje: postoje li uopće u nas organizirani kriminal i podzemlje?
– Pa nisu to valjda uradili Jehovini svjedoci ili udruga mladih tamburaša! – promrmlja Banić, pa nastavi gledati prilog.
Nasuprot njegovu očekivanju, u prilogu se pojavi i sam Lakota. U tih nekoliko dana koliko ga Banić nije vidio činilo se da je prilično propao. Djelovao je nekako blijedo i ispijeno, oči su mu bile upale u duplje, čak se činilo da se nije ni obrijao. Govorio je vidno uzbuđen i pomalo smeten, zastajkujući s vremena na vrijeme kao da se pokušava pribrati. Izvijestio je gledateljstvo o strahoti koja mu se dogodila, o otmici i smrti voljene žene, a nakon toga prešao na jutrošnji događaj kojim ga se htjelo maknuti s ovoga svijeta. Sve u svemu, nije rekao ništa više od voditeljice. Zatim je za sve to optužio svoje osobne neprijatelje, kao i neprijatelje Hrvatske uopće, najavivši nesmiljen rat protivnicima reda, poretka, zakonitosti i demokracije, naglasivši kako će se ta bespoštedna borba voditi u granicama pozitivnih zakona. A kao prvi potez nakon te objave rata ponudio je nagradu od milijun kuna onome tko mu pruži podatke na temelju kojih bi se mogli pronaći otmičari i ubojice njegove supruge, odnosno podmetači eksploziva.
Nakon toga se na ekranu u krupnom planu pojavi zbunjeno lice inspektora Zadre. Gledao je čas na jednu, čas na drugu stranu, kao da ne shvaća da ga već snimaju. Zatim se pribere, napravi važnu facu i počne s izjavom:
– Mogu samo reći da je prava sreća što gospodin Lakota nije bio nazočan u kolima kada je došlo do detonacije...
Preko samouvjerenog lika inspektora Zadre pojavi se titl:
Mr. Berislav Mrkša
inspektor gradskog MUP-a.
Ah, ta televizija, pomisli Banić, pa se vrati čišćenju pištolja.

15.


Ušavši u zadimljenu i jutros neobično živu prostoriju kafića Kico, Banić odmah spazi inkasatora Marijana kako se za šankom prepire s dva tipa u kombinezonima na kojima je bila oznaka nekakve elektroinstalacijske tvrtke. Bili su to, navodno, majstori koji su tog jutra promijenili razvodnu kutiju u kafiću i zadržali se nakon toga više od dva sata uz šank, premda su svaki čas tvrdili kako imaju posla preko glave. Koji metar od njih na šank se nalaktio bivši štemer Kembra, polako pijuckajući svoj džin s tonikom u kojemu se kupala tanka kriška limuna. Otkako je »iz zdravstvenih razloga« morao smanjiti potrošnju alkohola, nastojao je da mu dnevna doza što dulje potraje jer se nikako nije mogao naviknuti na apsurdnu situaciju da su mu u lokalu ruke prazne. Nastojeći izbjeći političke prepirke što ih je obično započinjao gospon Marijan, Banić se javi Zdenki, zatraživši kavu i pivo, pa sjedne za Pakov stol.
– Zašto se Marijan danas toliko ljuti? – upita gledajući kako se inkasator razmahao rukama.
– Kaj bi se ljutili? – odvrati Pako. – Sretan je ko prasad Gledal je sinoć na telki nekakvu sjednicu Hadezea i to mu je napunilo baterije.
– I što je bilo na njoj? – upita Banić, iako ga dnevna politika nije previše zanimala.
– Ka’ ja znam! Popljuvali su Amere, Europu, Daleki istok, Polineziju, domaće neprijatelje, novinare, komunjare... Zapraf, po onom kak Marijan priča, izgleda da su napali sve osim televizijskih inkasatora. Valjda je zato hepi.
Banić začuje kako se Marijan za šankom ljutito izderao na već polupijane električare vičući da su komunjare i da će već od Nove godine sve biti oko tristo posto bolje. Jedan od električara, onaj pijaniji, s prezirom mu je rekao kako u novinama piše da najnovije ankete pokazuju kako stranka na vlasti može računati samo na jadnih sedamnaest posto glasača. Vječito lakovjerni Marijan u jednom je trenu ostao bez teksta, ali se tad u cijelu priču, premda nije dijelio inkasatorove političke simpatije, umiješao bivši štemer Kembra ne bi li mu pomogao.
– Pa kaj!? I to je više neg dost! Mi Hrvati smo mali narod, nas ni nema više od dvajst pet posto!
– A gdje ti je Flegma? – upita Banić, iznenada se sjetivši kako Pakova bratića iz Garešnice nije vidio već danima.
– Jebote, taj je skroz popizdil! Celi se dan vozika u tramvaju. Već sam mu rekel da bum potegnul svoje veze i zaposlil ga u ZET-u.
To su silno jake veze, pomisli istražitelj, ali ipak prešuti tu primjedbu.
– Čuj, dobar je ko kruh, al je naivan ko konj – nastavi Pako. – Neki dan mu je Kembra utuvil u glavu kak te prek tramvajske šine može drmnut struja, pa si je odmah nabavil cipele s gumenim đonom. Opće ne znam otkud mu lova. Jedan dan je čist švorc, drugi pun kinte. Prekjučer je fantaziral da bu si kupil odelo tam dole u kineskom dućanu. Na rasprodaji. Jedva sam ga odgovoril.
– To je i moj problem – zamisli se Banić.
– Ka’ je tvoj problem?
– Idem navečer na nekakav prijam u Sheraton i treba mi prikladno odijelo. A skupa su ko vrag.
– To ti ja odma rešim! – spremno će Pako, koji je sa svakim problemom znao brzo izaći na kraj.
Banić ne odgovori. Pomislivši na kakav bi način Pako mogao to riješiti, gotovo mu se zavrtjelo u glavi. Prošle je jeseni u Varteksovoj robnoj kući na Trgu obukao novo odijelo i izašao van objasnivši da želi vidjeti kako boja izgleda na danjem svjetlu. Poslije su prodavačica i poslovođa trčali za njim sve do Dežmanova prolaza, ali ga nisu uspjeli uhvatiti.
– Kembrin stric ima kemijsku čistionicu – tumačio je Pako svoj genijalni plan. – Odemo tam, odabereš si nekaj najboljega, odeš u Sheraton skockan ko pičkica, zabljesneš elegancijom, pokupiš kakvog komada i sutra vratiš anjcug. Kužiš? Kaj buš kupoval?
– Ne bi to išlo – branio se istražitelj, ali je Pako, i sam oduševljen savršenošću plana, već glasno zvao Kembru.
Bivši štemer, nanjušivši valjda kako bi mu Banić mogao platiti još jedan džin, stvori se odmah za njihovim stolom.
– Čuj, Kembra – nagne se Pako prema njemu. – Kak ti dela ona čistionica od strica?
– Kaj si ponoril!? Pa stric mi je riknul još devedeset druge.
– Pa niš mi nisi rekel! – čudio se Pako.
– Kak ti nisam rekel? Pa bil si na sprovodu.
– Si lud?
– Dobro, bil si na karminama – popusti Kembra. – Još i sad se sećaju kak si se nadrvenil i pričal viceve o mrtvacima. Kaj se ne sećaš kak si mom nećaku Hinku obećal da buš ga svaki ponedeljak upelal zabadav u kino. A ni to nisi ispunili
– Jebi ga! Ti se sad izvlačiš na detalje, a čoveku treba anjcug! Kaj ne bi mogli otić u tu čistionicu?
– Baba ju je prodala pred pet let...
Ostavivši ih njihovu svakodnevnom prepiranju, Banić ustane i pođe van s jednom pomalo bizarnom, ali ostvarivom idejom u glavi. Morao je imati to odijelo, a kad nešto moraš, spreman si i na sitne koncesije, pa čak i na mala poniženja.
Lidija se nemalo iznenadila kada se, već drugi dan za redom, posve samovoljno i nenadano pojavio na njezinim vratima.
– Jesi li bila kod liječnika? – upita već s vrata, a zatim uđe u stan.
– Još ne. Malo mi je bolje.
– Nika i Tim nisu kod kuće?
– Ne. Odvela ga je na nekakvu izložbu. Jako ih je razveselio tvoj poklon.
– Aha – reče on, ovaj put čak i zadovoljan što je Lidija sama kod kuće. – Slušaj, imam veliki problem. Idem navečer na primanje u hotel Sheraton...
– O pa to je super! Kakav bi to problem bio?
– Znaš da nemam odijelo... – okolišao je kao da ga je stid. – Odnosno imam jedno, ali me u njemu ne bi pustili ni na kinološko natjecanje...
Gledala ga je začuđeno. Naravno, razumjela je njegov problem i poznavala odbojnost koju je pokazivao spram odijela i elegancije uopće, ali nije znala zašto je došao k njoj.
– Mislim... možda je od Tamarina ostalo koje. On je bio lud za takvim stvarima... mislim za odijelima, cipelama po petsto maraka, kožnim aktovkama...
– Isuse, Nikola, pa razvela sam se od njega prije šest godina. Mislim da je pokupio sve svoje stvari, a ako i nije...
Povela ga je do ormara i otvorila onaj najprazniji dio gdje su nekoć stajale Tamarinove stvari. Na dnu pregratka bilo je nabacano nekoliko pulovera, ali su zato gore na vješalici visjele dvije bijele košulje i jedno tamno odijelo.
– Skroz blesava situacija – reče on kao da mu je neugodno. – Dolazim bivšoj ženi da mi posudi bivše odijelo svoga bivšeg muža.
– Neka – nasmije se ona. – To je znak da si zaboravio i prešao preko svega.
– Tko zna, možda i jesam...
Ona ga značajno pogleda, a zatim izvuče iz ormara vješalicu s odijelom. Bilo je tamnoplavo, s možda malo preuskim nogavicama, posve pristojnim prslukom i kaputom s dvorednim kopčanjem te metalnim gumbima s pozlatom.
– Jao, pa to je skroz demode. Smijat će ti se u Sheratonu.
– Što ja znam – razmišljao je naglas. – Kažu da je moda ciklična. Da je svaki čas in nešto što se nosilo prije...
Ona se iznenada počne smijati, ali ne njemu nego nečemu čega se posve slučajno sjetila. Objasni mu razlog svojega smijeha:
– Nosio je to odijelo na nekakvom propalom plenumu SKH, a poslije na svečanoj sjednici gradskoga HDZ-a! Hoćeš li ga zbilja uzeti? Mogu ti ga provjetriti da se izgubi miris lavande.
– Zapravo ne znam – reče on paleći cigaretu. – Bojim se da ću s ovim zlatnim gumbima izgledati kao kapetan duge plovidbe.
– Pa mogu ti ih do navečer promijeniti.
– Ne bih te htio zamarati.
– Nikola! – prekori ga ona, pogledavši ga u oči. – Koliko sam ti u životu promijenila gumbi?
– Pa jest – prizna on. – Nekako ću ti se odužiti.
– Već jesi...
– Kada? – začudi se on, ne znajući na što misli.
– Pa jučer... – odvrati ona nekako plaho.
Kada je iste večeri ušao u dvoranu hotela Sheraton, Banića uhvati lagana jeza. Ma koliko se trudio, nikako nije mogao otjerati iz glave opsesivnu pomisao na to kako među svim nazočnima baš on ima najstarije odijelo, najizlizaniji ovratnik košulje, najjeftinije cipele i najtraljaviju kravatu od sintetike. Naravno, ušao je posluživši se sitnom prijevarom, rekavši čovjeku na ulazu kako se zapravo vraća, jer je morao izaći budući su ga upozorili kako mu je iznenada proradio alarm na novom cherokeeyju. Čovjek je samo slegnuo ramenima, jer propisi oko ulaska i nisu bili tako strogi.
Nasred dvorane nalazio se stol na kojem su bile poslagane hrpe novog broja High Lifea, iznimno luksuznog časopisa otisnutog na najfinijem papiru i s plastificiranim koricama. Uokolo su, u namjernoj asimetriji, bili postavljeni stolovi s raznim otmjenim jelima, koja uglavnom nitko nije ni kušao. Ne više od stotinjak ljudi razmiljelo se po dvorani; sa zanimanjem su listali časopis, komentirali ga i hvalili, razgovarali u manjim ili većim skupinama i pijuckali piće što ga je na velikim pladnjevima raznosilo nekoliko užurbanih konobara. Sred tihog žamora i kuckanja čaša svaki bi se čas začulo zvrckanje mobitela, koje su ljudi odmah vadili iz džepova i povlačili se u stranu obavljajući svoje važne i neodgodive razgovore.
Srećom, kada je Banić ušao u dvoranu, službeni je dio promocije već bio završen, tako da nije morao slušati zamorne pohvalnice silnoj važnosti i ekskluzivnosti ovog predivnog izdanja namijenjenog uskom krugu odabranih. Premda ga je već pomalo mučila glad, ne želeći biti crnom ovcom, zaobišao je stol s jarebicama, fazanima i srnećim kotletima, i teškom mukom pronašao konobara koji je na svom pladnju imao i pivo. Učini mu se da to piće baš i nije omiljeno među čitateljima High Lifea, pa stoga za svaki slučaj prije no što će konobar otići uzme dvije čaše. Prvu je popio gotovo naiskap, a s drugom u ruci počeo dokono šetati po dvorani. Šanse da tu naiđe na nekog poznanika bile su jednake očekivanju da će na Petoj aveniji naletjeti na tetka iz Ivanić Kloštra.
Morao je nešto poduzeti; trebala mu je ta gospođa Hohnjec, ali je nevolja bila u tome što nije znao čak ni kako izgleda. E, da mu je tu sad novinar Stakorovski, pomisli prilazeći stolu za kojim je troje ljudi listalo novi broj časopisa. Pridruži im se tobože slučajno i radoznalo, pa kad su oni zastali na stranici s novim modelima haljina za zimu, on plaho upita:
– Nisu li to Sofijine kreacije?
Muškarac koji je listao časopis pogleda ga s čuđenjem, ali njegova pratilja, pomislivši valjda kako je on znalac koji poznatu modisticu zove samo imenom, veselo odgovori:
– Nisu, premda je stil vrlo sličan.
– Šteta. Jako me zanima kolekcija koju je stara dobra Sofi smislila za zimu. Znate li možda hoće li biti u idućem broju?
– Zašto je ne upitate? – odvrati žena, dok je onaj drugi muškarac nešto progunđao, kao da mu smeta nazočnost glupana u dvorednom odijelu. – Eno vam je tamo!
– Oh, pa nisam je ni zamijetio! Krajnje je vrijeme da uzmem jače kontaktne leće! – usklikne Banić, zadovoljan što je problem modističina identiteta tako spretno riješio.
Sofija Hohnjec posve je odudarala od njegovih predodžbi o modisticama kao mladim, zgodnim i nevjerojatno elegantnim osobama. Bila je žena šezdesetih godina, podosta ružna lica, orlovskoga nosa, ravna poprsja i preširokih kukova, odjevena u nešto što je izgledalo kao kombinezon napravljen od fosforescentne tkanine. U takvoj je stvari, pomisli istražitelj, bez obzira na gustoću magle, nikada ne bi pregazio auto. Dakle, gospođa Hohnjec je, bez obzira što navukla na sebe, bila posve neprivlačna osoba.
Vidjevši je kako stoji sama sa šampanjskom čašom u ruci, Banić iskoristi priliku, odloži brzo svoje pivo na stol, pa joj priđe.
– Gospođo Hohnjec! – reče kao da se raduje što ju je našao. – Tako mi je drago što ste tu!
– Pardon... mi se poznajemo? – odmjeri ga ona od glave do pete, zadržavši pogled nekoliko časaka na njegovu dvoredu gumba.
– Ne. Ali sreća je što ćemo se sada upoznati. Ja sam Silvestar Klein!
On joj pruži ruku na pozdrav, a ona uzvrati mlako i neodlučno. Dlan joj je bio hladan i vlažan.
– Klein!? – reče ona, ničim ne pokazavši da joj to ime išta znači.
– Kako!? – tobože se čudio Banić. – Nisu vam ništa govorili o meni?
– Ne.
– Pa ja sam vam... – reče on grozničavo tražeći po glavi što bi to mogao biti. – Ja sam budući glavni urednik High Lifea.
– Zar su najurili Ranogajca?
– Ranogajec odlazi za direktora hrvatskog izdanja Gioie – objasni Banić glasom čovjeka koji prati kretanja te vrste. – Vidite, u novoj koncepciji časopisa ja sam odlučio poslove urednika modnih priloga ponuditi vama.
Predlagali su mi neka druga imena, ali sam u tom smislu bio tvrd.
Znao je da tim glupim lažima krši jebeni Pravilnik, ali ga je njezin smiješak primirio. Tašta kakva je morala biti, progutala je mamac. Sada je samo trebalo trgnuti štapom i izvući je na suho.
Povukli su se u kut, pijuckali i veselo pričali o raznim sitnicama, a zatim je ona počela preuzetno objašnjavati kako bi po njoj trebala izgledati rubrika mode u High Lifeu. Sada dolazi najteži dio večeri, pomisli istražitelj, koji o stvarima o kojima je ona oduševljeno brbljala nije imao nikakva pojma.
– Imate vrlo zgodno odijelo – zamijeti ona, iznenada prekinuvši svoje modno-koncepcijske besmislice. – Stalno govorim glupim muškim dizajnerima kako bi mušku modu s kraja devedesetih trebalo malo pomaknuti prema početku desetljeća.
Baniću je umalo izletjelo kako je ta grozota, koja u izvornom izdanju ima čak i zlatne gumbe, posuđena od bivšeg muža njegove bivše žene, ali se u pravom času ugrizao za jezik i prešutio poražavajuću istinu o svom »zgodnom odijelu«. Zatim je, tobože je slušajući, izvukao iz džepa kutiju Marlbora, premda se u dvorani uopće nije pušilo.
– Oh, i ja bih rado zapalila – veselo će ona. – Imaju separe za pušenje. Pođimo časkom tamo.
U nusprostoriji punoj pušača on joj pripali cigaretu, a zatim tobože sućutno prozbori:
– Vidite, ta strašna stvar koja se dogodila s našom Bety... i nju sam mislio angažirati.
– U čemu bi vam ona mogla pomoći? – začudi se gospođa Hohnjec.
– Bila bi izvrsna kolumnistica za britanske teme! – bubne Banić, pa nastavi: – Kolika je to samo tragedija za jadnog gospodina Lakotu!
– Nisam sigurna – zamisli se Sofija. – Koliko mi je poznato, nije bila baš presretna s njim.
– To ne znam.
Ona ga pogleda sumnjičavo kao da se čudi da netko tko je poznavao Bety ne zna za to.
– Mislim da ju je, jureći za poslom i novcem, previše zanemarivao. A zanemarena žena... znate već...
Ona se nasmije koketno, kao da time želi kazati kako i sama pripada istom jatu.
– Mislite li na onu groznu podvalu koju su ljetos smislili oni gadovi iz Magazina X?
– Oni svakako jesu gadovi – složi se ona – ali je vijest bila istinita.
– Znači, imala je ljubavnika?
– Gospodine Klein...
– Možete me zvati Silvestar – reče on nonšalantno.
– Dragi Silvestre – prekori ga ona blago. – Zar mislite da se takva ljepotica s mužem koji je zapostavlja nije znala i sama snaći? Meni bi možda bilo teže, ali ona...
– Joj, nemojte tako, Sofija – nasmije se on usiljeno i prevarantski. – Pa vi mora da ste s tim vašim šarmom i modnim imageom stalna meta slobodnih strijelaca, ha, ha, ha!
Ona se blesavo zacereka; sigurno od maturalne zabave nije čula takav kompliment. Znajući da je sada pravi čas, Banić upita:
– A tko joj je bio ljubavnik? Mislim, onaj čovjek čiji se potiljak vidio u novinama?
– Uistinu ne znam. Krila je to kao zmija noge. Vidjela sam ga onako ovlaš... i na daljinu... Ali ga nisam uspjela prepoznati.
– A gdje ste ga vidjeli? – inzistirao je Banić, polako se pretvarajući iz urednika mondenog časopisa u dosadno detektivsko njuškalo.
– Posjećivala sam s Bety fitness centar Pussycat. Koliko se sjećam, dva ili tri puta je došao po nju. Samo se navirio kroz staklena vrata, a ona je otrčala kao ispaljena iz topa, ha, ha, ha! Ali zašto vas to zanima?
– Tako... imam ženu koja me stalno gnjavi da joj nađem kakav dobar i dovoljno skup fitness. Išla je u jedan, ali to je bilo... znate već... malo para, malo muzike – pokušavao se Banić izvući na najapsurdniji način.
– E, ovaj vam je prva liga! Iznimno skup, ali daje baš sve. Od sprava i saune, pa do bazena i fizioterapeuta. Pokušajte vašu gospođu uputiti tamo, a vi skočite do mene na piće, ha, ha, ha!
Cerekala se glupo i lascivno dok se njemu pred očima u jednom času, u svoj grozoti, pojavio delikatan prizor na koji je aludirala.
– A gdje se nalazi taj centar?
– Silvestar, pa ti ne znaš gdje se nalazi Pussycat? – prijeđe ona odjednom na »ti«. – Na Srebrnjaku! Pa imaš u novom High Lifeu veliki prilog o njemu. Kao budući urednik to bi morao znati!
– Tek se uhodavam – nasmije se on s nelagodom u duši. – Oprosti, Sofi, pričekaj me ovdje, idem odmah zaviriti da vidim kako su obradili tu temu.
Rekavši to, on se vrati u središnju dvoranu, pokupi jedan primjerak časopisa, stisne ga pod ruku, a zatim, pognuvši se malo, prođe onim dijelom prostorije gdje je bilo najviše ljudi, pa se neopazice izgubi iz dvorane.

16.


Nikola Banić je o fitnessu znao jedva nešto malo više no o ruskom klasičnom slikarstvu i kineskoj keramici. Bilo mu je jasno da je riječ o nekakvom vježbanju što se ubraja u skupinu pomodnih disciplina, te da se njime bave osobe koje drže do dobre fizičke kondicije, odnosno osobe koje drže do toga da drugi dobro misle o njima. Stoga i nije baš znao što ga to čeka gore na Srebrnjaku, velebna športska dvorana ili na brzinu prilagođen stan. Kada je, slijedeći upute prometnog policajca s kružnog toka u Domjanićevoj, stigao do broja na kojemu se nalazio taj, navodno razvikani vježbački centar, shvatio je da je riječ o širokoj kućerini čiji je kat bio preuređen u velik, dugačkim balkonom opasan četverokut koji je umjesto zidova imao prostrane staklene površine i visoki krov pun prozora kroz koje je nesmetano prodirala danja svjetlost. Poput kakve vile, kuća je bila smještena na poširokoj ledini i okružena raznim raslinjem i drvećem, uglavnom lipama i divljim kestenima. U proljeće, kad ozelene krošnje, s ceste se vjerojatno nije mogla ni vidjeti.
Ulazna vrata iznad kojih se nalazio ružičast neon s natpisom Pussycat bila su otključana, po čemu se vidjelo da je centar otvoren već od ranih jutarnjih sati. Banić uđe u predvorje, pa kako u njemu nije bilo ni žive duše, krene na kat širokim stubištem obloženim brodskim podom. Čudna je tišina vladala u kući i Banić zaključi kako vježbači još nisu stigli. Bilo je tek petnaest do devet i on pretpostavi kako će se uskoro sav prostor ispuniti žamorom razigranih članova.
Uspevši se na kat, nađe se u velikom predvorju gdje su se nalazile uske i dugačke klupice pune raznobojnih jastučića, a nasuprot njima metalne kasete s malim elzet bravama. Kasete su bile naslagane u troredu, poput kakvih većih poštanskih sandučića, iznad bravica imale su pločicu s troznamenkastim brojem i zacijelo su bile namijenjene robi i ostalom priboru nužnom za vježbanje, što su ga članovi centra ostavljali u njima. Čekajući da se netko pojavi, Banić, onako iz dokolice, prebroji kasete. Ako se nije prevario, bilo ih je devedeset, po trideset u svakom redu. Vidjelo se da tu garderobu koristi podosta ljudi.
Na desnoj strani garderobe Banić spazi dvoja otvorena vrata. Stube iza jednih vodile su gore, stubama iza drugih moglo se spustiti u prizemlje. Iznad prvih vrata pisalo je SAUNA, iznad drugih BAZEN. Treća, široka dvokrilna vrata nalazila su se na suprotnom kraju garderobe i iznad njih nije pisalo ništa. Pa kako su im vratnice bile širom otvorene, Banić priđe i zaviri. Ono što je ugledao bila je velika vježbaonica s podom od parketa i zidom punim raznih sprava, među kojima je jedino uspio prepoznati takozvane švedske ljestve. Ostala tri zida bila su od stakla i kroz njih su se mogle vidjeti snijegom urešene krošnje lipa i divljih kestenova.
– Što tražite ovdje?– začuje strogi ženski glas iza leđa pa se okrene.
Žena koju je ugledao imala je manje od trideset godina, sasvim kratku crvenu kosu i atletsko tijelo koje se lijepo naziralo ispod ružičaste majice i uskog donjeg dijela trenirke. Banić pretpostavi kako to nije gošća, nego osoba koja je tu zaposlena.
– Ja sam istražitelj – reče on, namjerno prešutjevši ono »privatni«. Pretpostavio je da će ga držati policajcem i biti kooperativna. Da joj je pokazao iskaznicu u kojoj, doduše, stoji da je istražitelj, ali privatni, mogla mu je mirne duše pokazati vrata.
– Oho, zar se nešto dogodilo? – plaho će ona, po čemu se uistinu vidjelo da ga drži službenom osobom.
– Klein – reče on pružajući joj ruku.
– Ja sam Helen... Helen Kesterčanek – odvrati ona. – Vlasnica centra. Moji su papiri sasvim u redu.
On se nasmije. Trudio se ljubaznošću pridobiti njezino povjerenje.
– Nisam ni mislio da u ovakvoj prekrasnoj instituciji nešto ne bi bilo u redu. Htio sam vam samo postaviti nekoliko pitanja o pokojnoj Bety Key-Lakota.
– Ah, na tome radite! – padne njoj kamen sa srca. Očito se bojala policije, po čemu se moglo lako zaključiti kako njezini »papiri« uopće nisu u redu. – Što vas zanima?
– Vježbala je kod vas? Mislim, dolazila je na taj fitness?
– Da. Utorkom i četvrtkom. Osim kad je zbog nekog razloga izbivala iz Zagreba.
– Bili ste dobri s njom?
– Pa tako – zamisli se vlasnica centra. – Sa svim sam članovima dobra.
Banić izvadi presavijenu fotokopiju, pa je pruži gospođi Kesterčanek. Ona je razmota i zagleda se u fotografiju Bety i njezina nepoznata pratioca.
– To je ono iz Magazina X – reče, prepoznavši odmah sliku. – Bety se strašno ljutila, rekavši kako je na slici netko tko se sasvim slučajno našao u njezinoj blizini.
– Snimljeno je na privatnoj plaži u Poreču. Na privatne plaže obično ne zalaze nepoznati tipovi tek tako da bi upali u objektiv nečijeg fotoaparata.
– To ja ne znam – zbuni vlasnicu njegov odrješiti ton. – Bety mi je tako rekla.
– Slušajte, taj čovjek je nekoliko puta došao ovamo po nju. Nakon što je završila s tim... s tim fitnessom. Nemoguće je da ga niste vidjeli.
– Nisam. A da i jesam, kako bih ga prepoznala – branila se Helen. – Pa na toj mu se slici vide samo ramena i potiljak. Ne očekujete valjda...
– Ne očekujem – odvrati on, osjećajući kako ona ne zna baš mnogo.
– Kada je zadnji put bila ovdje?
– Oh – zamisli se ona. – Zapravo već poduže vrijeme nije dolazila. Možda od početka studenoga. Njezine su stvari još uvijek u kaseti. Biste li ih možda vi odnijeli...
– A ne, o tome obavijestite njezina muža – reče Banić koji nije znao što bi on sa ženskim trikoom i skupim tenisicama. – Sigurno ne znate tko je bio taj što je dolazio po nju? Znate, bio joj je ljubavnik i zasada ga vodimo kao razmjerno sumnjivu osobu. Ne bi bilo dobro da se prekasno sjetite, jer bismo ovo sada držali stanovitim obmanjivanjem.
Ona je svejednako šutjela, a Banić se razljuti na sebe sama. Nikada nije pripadao onima koji molećivo ponavljaju pitanja. Imao je onu vrstu intuicije koja mu je omogućivala da otprve dobro procijeni skriva li ispitanik što ili uistinu ne zna ništa.
Glave pune svojih smiješnih vježbica, Helen Kesterčanek sasvim je sigurno pripadala drugoj skupini.
Vraćajući se kroz garderobu prema glavnom stubištu, Banić još jedanput pogleda prema troredu kaseta, pa mu na pamet padne čudna pomisao. U jednom od tih pregradaka, baš kao na grobljima za urne, počivalo je nekoliko stvari nekad lijepe i bezbrižne Bety Lakota.
Kada se malo poslije našao kod kuće, učini mu se da je zašao u neku vrstu slijepe ulice. Ma koliko pokušavao iskopati neki trag o Betynu privatnom životu, sve mu se više činilo kako zalazi u duboki tamni labirint iz kojega se neće znati vratiti. Kada bi i doznao tko joj je bio ljubavnik, veliko je pitanje bi li mu to bilo od ikakve koristi i bi li to imalo veze s njezinom otmicom. Kao što je općepoznato, ljubavnici ne otimaju svoje ljubavnice, nego ih iskorištavaju na drugi način. Bez obzira na to hoće li mu ucviljeni muž isplatiti dogovorenu svotu, sve mu se više činilo kako bi tu stvar trebalo poslati k vragu i okrenuti se novim poslovima. Jasno, kada bi ih uopće bilo na vidiku.
Upravo u času kada se najozbiljnije uvjeravao kako svemu treba okrenuti leđa, telefon koji je toga trena zazvonio vrati ga slučaju Bety Lakota. Čuo je glas inspektora Berislava Mrkše koji ga je zamolio da sutradan svakako dođe u njegov ured kako bi dao još neke dodatne izjave u vezi s otmicom i ubojstvom, kojima je, na svoju nesreću, bio prisutan. Misleći kako Mrkša uistinu nikad neće naučiti »da se reče nazočan«, Banić obeća ono što je i morao obećati. U suprotnome su ga mogli privesti kad god to požele, bez obzira na to što rekli njegov labavi i nepouzdani prijatelj Vinko Dogan i Hrvatski helsinški odbor.
U dva poslije podne u Banićev je ured ipak ušao netko koga se na neki način moglo nazvati klijentom. Mladić je imao oko dvadeset godina, bio je visok i jak i tek mu je dječački naivno i nezrelo lice odavalo dob. Nosio je kratku kožnu jaknu podstavljenu krznom, široke traperice s velikim našivenim džepovima i visoke crne Martens cipele, koje je istražitelj uspio prepoznati jer je negdje pročitao kako se po boji vezica na takvim cipelama skin-headsi razlikuju od punkera. Ipak, bez obzira na cipele i vezice, mladić nije bio ni jedno ni drugo nego boksač, sudeći bar po golemoj športskoj torbi i velikim crnim rukavicama što su bile zavezane o njezinu dršku. Ili bar netko tko to pokušava postati. Imao je crnu kovrčavu kosu i inteligentno lice, još neunakaženo krošeima i aperkatima starijih kolega. Kako je rekao, zvao se Jurica Špiler, ali su ga svi zvali Mali, što ga nipošto nije veselilo, jer je u tom nadimku bilo nešto podcjenjivačko.
– Vi ste detektiv Nikola Banić? – reče, bojažljivo se pojavivši na vratima istražiteljeva ureda.
Banić kimne potvrdno.
– Znači li to da pronalazite izgubljene osobe?
– Ne znači! Znači samo da ih pokušavam pronaći. Katkad uspijem, katkad ne. Koga si izgubio?
Mladić sjedne na stolac, uzdahne i spusti torbu na pod.
– Brata – reče, pa iz njedara izvuče crno-bijelu fotografiju i stavi je istražitelju na stol.
– Zove se Igor Špiler, ali ga oduvijek svi zovu Igrač. Znate, to je zato što Špiler na njemačkom znači igrač.
– Korisno je s vremena na vrijeme naučiti pokoju njemačku riječ – reče Banić, uzme fotografiju pa se zagleda u nju. Uistinu se moralo raditi o braći: iste crte lica, ista kovrčava kosa, iste velike tamne oči. Samo što je nestali s fotografije morao biti desetak godina stariji, i što su crte gorčine i razočaranja njegovu fizionomiju učinile nekako tvrđom i ozbiljnijom.
– Koliko bi to koštalo? – upita mladić sa strahom u glasu.
– Ako mi ništa više ne namjeravaš kazati, možeš sliku lijepo odnijeti u Večernji list i objaviti oglas da tražiš brata i koštati će te između tristo i četiristo kuna. To ti je najjeftinija varijanta.
– Sve ću vam kazati – shvati on istražiteljevu ironiju. – Ima trideset tri godine, završio je školu za ugostitelje i neko je vrijeme radio kao šef smjene u restoranu. U ljeto 1991. otišao je u rat, isprva na Baniju, a poslije je sve do 1992. bio na slavonskim bojišnicama. Kada se vratio ostao je bez posla, pa se morao snalaziti na različite načine. I to mu je dobro išlo, tako da je prošle godine kupio stan za nas dvojicu. U Kosirnikovoj ulici. To je tu, dosta blizu.
– Čime se to bavio kad je tako brzo uspio kupiti stan? Meni to već desetljećima ne uspijeva.
– Ne znam – zbuni se Mali. – Nikada mi nije htio kazati.
– Dobro, pa morao si valjda vidjeti – reče Banić. – Boksač si. Sudeći po tome nisi slijep.
– Nisam vidio. Ja sam, naime, tek godinu dana ovdje.
– A gdje si bio prije?
– U popravilištu – proturi on poput učenika čija je nepodopština upravo otkrivena. – Zapravo u maloljetničkom zatvoru.
– Zbog čega?
– Nisam bio baš dobar – kratko će Mali, kao da mu se baš ne govori o tamnom dijelu vlastite nevelike biografije. – Ali ako vas čudi to što je Igor kupio stan, moram vam odmah kazati da se zadužio. Uzeo je posudbu od jednog kamatara i sada to vraća u ratama, svaka tri mjeseca.
– Ne moram ni pitati na kakvu je kamatu pristao?
– To ja ne znam – snuždi se Mali. – Ali bi mi bilo jako važno da ga nađete.
– Znam – reče istražitelj. – Sigurno te uzdržava.
Mali stidljivo kimne glavom.
– Uzdržava me. Ja nemam posao niti ću ga ikada dobiti. To je zbog toga što sam bio u zatvoru. A u klubu dobivam samo tenisice i dres. Bojim se da vam čak neću moći ni platiti. Ali Igor će sve podmiriti čim ga nađete. On je pošten i od riječi.
– Mogu si misliti – promrmlja Banić. – U posljednje mi vrijeme svi plaćaju u roku. Dobro, zašto ne odeš na policiju?
– Pa, tako... – zbuni se on još više. – Igor se bavio nekim unosnim poslovima. Ne mogu ga tražiti preko policije. Postoji opasnost da su ti poslovi nešto što se njima ne bi svidjelo.
– Taman posla! – usklikne Banić. – Dobar dio zemlje bavi se unosnim poslovima koji se policiji ne bi svidjeli. Pa nikom ništa! Dobro, a što kažu roditelji?
– Ništa – tiho će mladić. – Oni su mrtvi. Leže na osječkom groblju. Imam samo brata.
– Iz Osijeka ste?
– Da. To jest, živjeli smo ondje sve do 1993, kada je Igor otišao u Zagreb, a ja u maloljetnički zatvor.
Baniću se mladić učini zanimljivim slučajem, ali je, sudeći po svemu, toliko malo znao o bratu da se na njega uopće nije moglo osloniti. U takvim slučajevima novinski je oglas možda bolje rješenje od privatnog detektiva. Ali klinac, čini se, nije imao novca ni za oglas, ni za detektiva. Ćuteći kako polako postaje budala koja radi za bogataše koji ne žele platiti i za siromahe koji to nemaju otkuda, Banić podigne glas pa počne s Malim razgovarati onako kako to čine strogi profesori s učenicima koji ne znaju gradivo.
– Dobro, pucaj sve što znaš! Kada ti je nestao brat?
– Prošlog mjeseca nije ga bilo tri dana kod kuće. Mislim od četrnaestoga pa do sedamnaestoga.
– Ima li običaj nestajati sa ženskima, lokati s prijateljima, zakartati se s čudnim društvom?
– Ne, nije on takav – branio je mlađi Špiler starijega. – On to ne radi. Jedina Igorova mana je to što je pokatkad previše šutljiv i tajanstven. Kada se sedamnaestog vratio, rekao je da je bio na nekom poslu za koji treba dobiti veću lovu. Koja će nam biti dovoljna za život i od koje će platiti ratu za stan. Ali sam vidio da je jako neraspoložen. Kao da ga je brinuo taj posao...
– Kažeš da se sedamnaestoga vratio – poticao ga je Banić. – Kada je onda nestao?
– Prije tri dana...
– Dakle, četvrtoga.
– Da, četvrtoga prosinca. Pred večer se obrijao, obukao odijelo i otišao van.
– I otada ga nema? – pogleda istražitelj prema momku koji je prstima uzrujano lupkao po koljenima.
– Da, otada ga nema – potvrdi Mali. – Koliko bi me koštalo da ga nađete? Znate, to mi je jako važno. Ne zbog toga što me uzdržava, nego tako... brat mi je. Imam samo njega.
Banić se gotovo sažali nad njim, pa promijeni ton.
– Pusti sad plaćanje na miru – reče blažim glasom. – Reci mi najprije gdje ti se kretao brat, s kim se družio, koga je poznavao, imate li još kakve rodbine... K vragu, pa nešto valjda moraš znati!
Ni to nije bilo od osobite pomoći, Mali samo napravi izraz nemoćnog i neupućenog čovjeka, pa slegne ramenima.
– Kad god je nekamo išao, rekao bi kako to nisu mjesta za mene, kad god je bio s nekim, rekao bi da to nije društvo za mene. Govorio mi je samo da marljivo treniram i ni za što se ne brinem. Čak mi je znao reći kako u njemu nikada ne bih trebao gledati neki uzor... nego... nego da se ugledam u druge fine i poštene ljude.
– Rekao si da je i on pošten čovjek.
– Pa u nekom smislu da. I ljudi koji se bave, tako, nekim neobičnim poslovima, mogu biti pošteni. Bar prema braći.
Da, to je zapravo na neki način točna filozofija, pomisli Banić, ne znajući više na koji bi način iz dečka iscijedio nešto korisno.
– A taj kamatar od kojega je posudio novce za stan, znaš li bar njega?
– Mislim da se zove Bohutinski, ali ga nikad nisam vidio. Navodno živi negdje u Dubravi.
– Bohutinski!? – iznenadi se Banić, zadovoljan što je nešto ipak doznao.
– Koliko bi to koštalo? – još jedanput će Jurica Špiler, koji se zacijelo bojao da ne uleti u kakvu grozno skupu stvar, koju čak ni njegov brat neće moći platiti.
– Slušaj, klinac – priprijeti mu istražitelj. – To što ne znaš gotovo ništa o vlastitom bratu, mogu ti još nekako oprostiti. Ali to što si tako dosadan posve je neoprostivo!

17.


Sobu u koju ga je pozvao inspektor Mrkša pronašao je vrlo lako. Iako su tijekom proteklih osam godina više puta mijenjali sustav označavanja soba, Mrkšina je bila u istom hodniku, desetak koraka udaljena od one u kojoj je nekoć radio Banić. Pokucao je na vrata i ušao zatekavši Mrkšu zadubljena u sadržaj nekakvoga debelog fascikla. Mrkša ga ponudi da sjedne, a zatim ga upita hoće li kakvo piće, dometnuvši s blagom zluradošću kako ga ovdje pamte kao iznimno vješta istražitelja, ali i kao osobu koja voli potegnuti.
– Skinuo sam se s viskija – reče Banić ravnodušno, sjedajući na stolac ispred Mrkšina stola. – Osim toga, bilo je to prilično davno.
– Skinuli ste se s viskija na pivo – nasmije se Mrkša. – To je otprilike kao s heroina na heptanon.
– Možda... viski daje akceleraciju, a pivo vas spušta. Prikladnije je za moju dob. Zašto ste me zapravo pozvali? Znate, bez uvrede, nekako bih volio što manje vremena provesti ovdje. Mislim da mi je, bar za ovu godinu, dosta gostovanja u MUP-u.
– Ah, ne ljutite se na inspektora Zadru! On je pomalo prijeke naravi, ali je jako dobar istražitelj. Čista policijska NBA liga.
– Znam – nakašlje se Banić, vadeći cigarete. – Rekao mi je već Dogan. Uspijeva izvući gotovo sto posto priznanja, a to je fantastičan učinak. Pravi policijski Michael Jordan. Smijem li pušiti?
– Dakako – otpovrne inspektor Mrkša, pa iz stola izvuče malu kasetu kakve se rabe u diktafonima i telefonskim tajnicama. Stavi je u nekakav uređaj nalik na kasetofon i pritisne dugme.
Iz zvučnika na uređaju začuje se šuštanje, a potom i mutan glas snimljen zasigurno preko telefona:
– U vezi vaše sup-pruge imamo novi plan...
U uređaju nešto zakrči, a zatim se začuje razgovjetniji glas čovjeka koji je rekao samo »ali brzo, želim da se ta stvar čim prije okonča«. Banić odmah prepozna glas Krste Lakote. Nakon toga šuštanje potraje malo dulje, možda dvadesetak sekundi, a zatim se ponovno začuje onaj prvi glas:
– Ne brzajte. To je opas-sno za vašu ženu. Ona je na sigurnome, ako budete dovoljno pa-ametni.
Banić shvati o čemu je riječ. Bila je to snimka s Lakotine telefonske tajnice, snimka razgovora otmičara i tajkuna. Premda bi to Banić rado odslušao do kraja, Mrkša, očito ljubomoran na svoje istražno vlasništvo, ugasi uređaj i zagleda se u Banića koji je posve mirno tresao pepeo cigarete na pod.
– Kada ste dvadeset četvrtog navečer mobitelom razgovarali s čovjekom kojemu ste trebali isporučiti novac...
– Bilo je to dvadeset petog ujutro – ispravi ga Banić.
– Dobro! Nema veze! Dakle, zanima me jesu li ovaj glas i onaj s mobitela isti?
– Gotovo sam siguran da je to ista osoba.
– Odlično! – zadovoljno će Mrkša. – A onaj čovjek kojem ste u podsusedskoj cementari dali novce... je li vam se on uopće obratio?
– Jest. Ali to sam vam već rekao u izjavi.
– Kakav mu je bio glas?
– Isti ovakav. I on je, čini se, mucao... ili se trudio prikriti mucanje.
– Navodno idu na nekakve logopedske vježbe – reče inspektor. – Ondje ih uče kako da prevladaju mucanje. Naši dečki upravo pokušavaju doznati tko je sve u posljednjih petnaestak godina prošao taj tretman.
To će sigurno biti od velike koristi, pomisli zlurado Banić, zamišljajući ih kako danima saslušavaju stotine izliječenih, zaliječenih i neizliječenih mucavaca. Pravi prizor za urnebesnu filmsku komediju.
– Taj tip iz podsusedske cementare nosio je šešir – primijeti Banić ironično. – Kako bi bilo da vaši dečki iz cjelokupnoga muškog pučanstva u državi izuzmu one koji nose kačket, francusku kapu, skijašku kapicu i gologlave? Tada biste suzili krug sumnjivih na možda kojih sto do dvjesto tisuća ljudi.
– I? – pogleda ga Mrkša, ne skrivajući srdžbu.
– Zatim biste ih mogli pripustiti tom vašem NBA inspektoru Zadri. Siguran sam da bi bar polovica priznala. To bi bilo lijepo i veliko suđenje. Pravi spektakl! Idealno za hipodrom!
– Imali su pravo oni koji su me upozoravali da ste zajeban tip. Trebao sam vas prepustiti Zadri.
– Trebali ste – preko volje će Banić. – Tad bi slučaj već bio zaključen. Imam neki prokleti predosjećaj da bih i ja kapitulirao. Ipak, priznajem da mi je s vama ugodnije razgovarati.
– U to sam siguran – mirno će Mrkša. – Bar nećete morati zubnom protetičaru.
– Nego, gospodine inspektore – nagne se Banić onako povjerljivo prema policajcu – ako ne zadirem previše u vaše poslovne tajne, recite mi kako ste se to svi vi murjaci stvorili baš u pravi čas u podsusedskoj cementari. I to u tolikom broju.
– Zanima vas tko vas je otkucao?
– Upravo to.
– Dobili smo anonimnu dojavu, pa smo morali doći. Isto kao kad nam dojave da je negdje podmetnuta bomba.
– A toyota u kojoj je bila ubijena žena? Nije li vas ona navela na kakav trag? Znam da za manje od pola minute možete utvrditi vlasnika.
– Naravno – nasmije se Mrkša zagonetno. – Da nas je navela na kakav trag, ne bih vam to smio kazati. Ali nije. Bila je ukradena.
U sobu iznenada i bez kucanja uđe Vinko Dogan. Po tome kako je Mrkša hitro ustao vidjelo se kakav ugled i autoritet uživa stari Banićev poznanik i bivši kolega. Dogan brzo priđe stolu i pred Banića stavi papirnatu vrećicu.
– Dosta je gnjavaže! Evo, tu su ti revolver, iskaznica i pasoš. Potpiši da si preuzeo i briši! Posve si čist, premda nije isključeno da ćemo te još stotinjak puta pozivati.
– U to i ne sumnjam – promrmlja Banić pa potpiše primitak svojih stvari.
Kako mu se više ni časka nije ostajalo u policijskom uredu, pokupi vrećicu i izađe na hodnik. Nije napravio ni pet, šest koraka kad primijeti kako Dogan ide za njim.
– Moram ti nekoga pokazati – reče mu sad nešto prijaznijim tonom. – Ideš sa mnom!
Dok su koračali dugim hodnikom, Banić iskoristi priliku pa ga zapita:
– Kako to da su ovi tvoji tako brzo shvatili da sam čist? Vjerovao sam da će me na crnoj listi držati bar do Uskrsa.
Dogan ga pogleda poprijeko. Nije volio njegove zajedljive primjedbe na račun službe u kojoj je i sam proveo toliko vremena.
– Znanost, dragi moj, znanost! – odvrati ponosno. – Ono što ti u svojem jebenom dućančiću od šest kvadrata nikada nećeš moći raditi. Kada si je našao u onoj ukradenoj toyoti, bila je već najmanje pet dana mrtva. To te čini čistim i slobodnim čovjekom.
– A kako je ubijena?
– Hoćeš li možda da ti pošaljem kopije kompletnoga istražnog materijala? – reče Dogan, a zatim ipak odgovori:
– Slomljen vrat! Najvjerojatnije ju je neka snažna muškarčina ubila, slomivši joj onim komandoskim zahvatom šiju. Gledao si to u američkim filmovima?
– Jesam. Ali ti tipovi iz filmova... nekako su se suzdržavali da takve zahvate prakticiraju na ženama... Bar u onima što sam ih ja gledao.
– Da, da – nezainteresirano će Dogan. – Ali to su ipak samo filmovi! Vidiš, u životu se i takve stvari događaju. No što vi privatni detektivi znate o životu? Jedan dan njuškate za nevjernim ženama, drugi za nevjernim muškarcima...
– Ako ti se ikada učini da te vara žena, za tebe ću tu stvar učiniti s velikim popustom. Bude li nalaz pozitivan, čak i badava.
Dogan se okrene i pogleda ga bijesno; svi su znali da ima mladu ženu i da je ljubomoran kao pas. Vidjelo se da bi ga najradije udario ili primijenio na njemu spomenuti komandoski zahvat, ali se ipak nekako suzdržao.
– Daj, ne kenjaj! – reče grubo i dovede ga do malog proširenja u hodniku, gdje ih je čekao stari Banićev drug, nasmijani i strašno debeli Komar.
– Isuse, Komar! Pa prestigao si Orsona Wellsa! – posve će netaktično Banić. – Uskoro se nećeš moći ni kretati.
Komar ponikne pogledom, vidjelo se da se teško nosi sa svim tim kilogramima, te da bi mu bilo mnogo draže da je Banić primjedbu zadržao za sebe.
– Neće se ni morati kretati – spasi Dogan neugodnu situaciju. – Odlazi nam dobri stari Komar u mirovinu.
– Kada!? – zine Banić.
– S novom godinom – pomalo će stidljivo Komar. – Upravo imamo malu drugarsku večer sa zakuskom. Hoćeš li nam se pridružiti?
– Imate drugarsku večer u deset prije podne!?
– Bok, dečki! – uplete se Dogan. – Ja idem, a ti, Komar, svakako ga nagovori da ostane. Može sa Zadrom ispiti pokoji bruderšaft.
Rekavši to, Dogan im veselo mahne, pa ode prema stubištu.
– Čuj, Komar, radije ne bih – reče Banić, već požalivši što je u ovako važnom trenu za Komara izrekao onako zločestu primjedbu. – Ima tu tipova koji mi se sigurno ne bi razveselili... a ni ja njima... Kako bi bilo da tu veliku stvar proslavimo naknadno zajedničkim ručkom? Ti i ja, kako se to kaže for old times sake? Možemo evocirati sve uspomene iz službe...
– Mogli bismo sa ženama.
– Znaš – počeše se Banić iza uha – još uvijek nemam ženu...
– Isuse, još se nisi pomirio s Lidijom!? – zine Komar od iznenađenja. – Pravi si idiot!
– Pa... možda i jesam. Ostavi sad detalje...
– Dobro, kad već nećeš na zakusku, da te bar otpratim do izlaza.
Dok su se spuštali stubištem, uvijek radoznali Komar ga upita:
– Na čemu sad radiš? Čuo sam da su te zatekli u dosta neugodnoj situaciji prilikom otmice Lakotine žene.
– Nije to ništa! Sve se već raščistilo. Slušaj, jesi li imao kakav slučaj koji bi bio u vezi s Lakotinim holdingom?
– Bože! – iznenadi se Komar. – Pa taj je čovjek vrlo ugledna osoba.
– Da, da – mrzovoljno će Banić. – Svi su oni ugledni! Samo su okruženi raznim stjenicama od kojih se, kako se na kraju pokaže, baš i ne razlikuju previše.
– Još si uvijek pun gorčine – nasmije se Komar dok su se približavali stubama koje su vodile do samog izlaza. – Nisam imao takvih slučajeva. Kad je čovjek pred penzijom daju mu same koještarije.
A zatim, kao da se tog časa prisjetio, reče:
– Prije dva tjedna uhvatio sam dva klinca s nekoliko grama heroina. Nisu nikakvi dileri, ali kad ti se to nađe, nastaju problemi...
– I što s tim?
– Jedan od njih je i stanoviti Viktor Lepen. Stari mu, navodno, radi u upravi Lucky holdinga. Lakotin čovjek. Eto, to je jedina stvar o kojoj imam pojma, a tiče se Lakote...
– Klinac je u gajbi?
– Ne – odvrati Komar.– Pušten je, a njegov mi je spis još uvijek u ladici.
Nakon nekoliko časaka izašli su pred zgradu gdje je lako odjeveni Komar zadrhtao od hladnoće. Bio je tek koji stupanj iznad ništice i padao je gust snijeg.
– A što si dobio za odlazak u penziju? – upita Banić onako, reda radi. – Nekoć su poklanjali ruske satove.
– E, to je bilo davno! Gdje bi danas našli ruski sat!? Pogledaj!
Komar ponosno zavrne rukav i pokaže Baniću ručni sat marke Casio, sličan onima kakvima je trgovao Pako, ali pravi, sa štopericom i alarmom.
– I neku knjigu – doda, pa iz džepa izvuče tanku knjižicu na čijim je koricama pisalo U tom strašnom času. – Kažu da je super. Prevedena je već na sto pedeset jezika. Kad odeš u penziju, pravi je čas da se počneš kulturno uzdizati.
– Naravno – složi se Banić pitajući se hoće li on sâm, sa svim tim gnjavažama, nesređenim životom, turobnom glazbom, pivom i tolikim cigaretama ikada dogurati do mirovine.
Kada se nešto kasnije vratio kući, zatekao je ispred vrata ureda uzrujanoga i uplašenog Juricu Špilera kako šetucka sa športskom torbom o ramenu. Vrlo uzbuđen, teško pronalazeći prave riječi, mladić mu ispriča kako je jučer nakon treninga otišao djevojci, proveo kod nje noć, a kada je prije podne došao kući, zatekao je stan otvorenim i sasvim ispreturanim. Plašeći se ostati kod kuće, odmah je došao ovamo.
Banić ga strpa u auto i krene prema Kosirnikovoj ulici, koja je bila posve blizu i koju je predobro poznavao jer je, razvevši se od Lidije, neko vrijeme podstanarčio baš u njoj, u onom dijelu nasuprot parka Jelenovca.
Stan što ga je nestali Igor Špiler kupio za sebe i mlađega brata nalazio se na prvom katu novogradnje u sjevernom dijelu ulice. Bio je to lijep dvosoban stan, posve nov i nekako prazan, jer vlasnik zacijelo još nije pribavio dovoljno novca da ga u potpunosti opremi. Baš zbog te male količine pokućstva nered što ga je prošle noći napravio nepoznati provalnik i nije bio tako strašan.
Vidjelo se da su ormari otvarani, a njihov sadržaj pobacan po podu, da je posteljina pomno pregledana, a madraci izbodeni nožem uska sječiva, da je neznanac zavirio u svaki pregradak i prevrnuo sadržaj svake ladice, ali je sve to marljiva osoba mogla dovesti u red za tri ili četiri sata.
– Tražili su nešto određeno – zaključi Banić. – Je li u stanu bilo kakvih vrijednosti?
– Mislim da nije.
– Je li što nestalo?
– Čini se da nije – slegne Mali ramenima. – Pretpostavljam da bi odnijeli televizor...
Banić pogleda u veliki, desetak godina star televizijski aparat.
– Taj ne bi! Vjerojatno je jeftiniji od radne snage potrebne da ga se odnese.
– Dobro – složi se Jurica, pa priđe jednoj otvorenoj polici iza čijih je vratašca bio veliki mornarički colt s pet kartonskih kutija punih metaka. – Ali ovo bi sigurno uzeli. Vrijedi bar soma maraka.
– Sigurno neprijavljen – reče Banić, pa uzme u ruke fotografski album što je ležao rastvoren pokraj revolvera. Počne ga listati. Ničega posebnog nije bilo u njemu; nešto malo slika što su ih Špilerovi morali donijeti iz Osijeka: starac koji im je mogao biti djed, mlada nasmijana žena, valjda njihova majka snimljena u mladosti, i slične, uobičajene uspomene. Okrenuvši treću stranicu albuma, Banića iznenade prazni listovi na kojima se jasno vidjelo da je netko grubo istrgnuo šest fotografija.
– Ovo je i prije bilo ovakvo? – upita mladića.
Jurica priđe i zaviri u album. Zatim neodlučno odvrati:
– Ne. Bile su slike.
– Kakve slike?
– Pa tu su bile Igorove slike iz rata. Snimljene na bojišnici. On s puškom, u rovu, zajedno sa suborcima iz brigade.
– Ratne uspomene? – zamisli se Banić. – Nekome su trebale.
– Kome bi trebale!? – čudio se Jurica.
– To ćemo tek vidjeti – reče Banić, pa priđe komodi iz koje je netko izvukao svu posteljinu i ostavio je na podu. Zaviri u komodu, a zatim i u ladicu noćnog ormarića koji se nalazio uza sam krevet. Unutra je bilo nekoliko kutijica s lijekovima. Koliko se Banić razumio, uglavnom sedativa.
– On je to pio? – upita.
– Da. Otkako se vratio iz rata. Nije mogao zaspati.
Rekavši to, Jurica Špiler se okrene, priđe širokom fotelju, sjedne, podboči glavu rukama i zagleda se sasvim snužden u stol. I tad, kao da je nešto važno spazio, skoči i vikne, gotovo uplašivši istražitelja.
– Isuse, zašto je to napravio!?
Banić mu priđe ne shvaćajući još što je time htio kazati.
– On je bio ovdje! Ali zašto? Zašto je napravio takav nered? I kamo je otišao?
– Čekaj! Smiri se malo! Tko je bio ovdje?
– Igor! Pogledajte pepeljaru! Prije tri dana sam je ispraznio i očistio!
Banić priđe niskom stolu, uzme veliku ovalnu pepeljaru od smeđega stakla i zagleda se u nju.
Na dnu pepeljare bilo je nešto malo pepela i dva opuška od cigara. Uzme onaj dulji i pogleda ostatak male etikete kojom je bio obavijen. Na zelenom papiru dala su se pročitati sitna slova Dutch.
– On je pušio samo holandske cigare. Ali, zašto je napravio sav taj nered? Zar mu se nekamo žurilo?
– Ljudi kojima se žuri – nasmije se istražitelj njegovoj naivnosti – obično nemaju vremena koje je potrebno da se na miru popuše dvije velike holandske cigare.

18.


Promatrajući kroz prozor kafića opčinjavajuću igru snježnih pahulja u snopu svjetla što je dopiralo s ulaza u kino, Banić iznenada spazi kako lokalu prilazi njegova kći Nika. Ušla je, otresla na brzinu snijeg s ramenâ, zbacila kapuljaču, huknula u promrzle ruke i odmah ga ugledala kako sjedi za stolom koji je volio zvati svojim.
– Joj, kako možeš po takvoj zimi piti ledeno pivo? – rekla je, iako je dobro znala da ništa drugo i ne pije. – Možeš li mi naručiti kuhano vino? Mislim da me hvata viroza.
– Pa zar niste otišli na Plitvice? – upita je začuđen, pa tek potom naruči vino.
– Tata, ti si oduvijek bio Marsovac! – nasmije se ona. – Zar ne gledaš televiziju? Ceste su zaleđene, jezera su zaleđena, drveće također... Eno, na vijestima patetično javljaju kako nekakvi radnici nadljudskim naporima pokušavaju popraviti dalekovode i dovesti struju, dok drugi spašavaju putnike čiji su automobili ostali zameteni na cestama.
Šankerica Zdenka donese čašu kuhana vina, obraduje se spazivši Niku, uštipne je za obraz kao što je radila dok je bila klinka, pa joj postavi nekoliko pitanja o tome što se radi i kako se živi u Londonu.
Čim je otišla, Nika se uozbilji, pa nastavi:
– A da smo i mogli, ne bismo otišli zbog mame.
– Što je s mamom? – uozbilji se i on.
– Danas popodne smo je Tim i ja odvezli u bolnicu na preglede.
– Znači, poslušala me!
– Tebe je poslušala!? – pogleda ga ona srdito. – Prstom nisi maknuo!
– Ma jesam! Časna riječ! – branio se on sasvim iskreno.
– Tim ju je jutros nagovorio.
– Kako Tim?
– Pa na hrvatskome što ga je u ovih nekoliko dana naučio. S onih dvadesetak riječi koje po pravilu izgovara pogrešno. To je izgledalo tako blesavo i nevjerojatno smiješno da ga nije mogla odbiti.
Eto, sada je taj Tim ispao obiteljski junak, pomisli Banić zlovoljno.
– I što joj je?
– Još se ne zna – tjeskobnim će glasom Nika. – Uzeli su joj krv, napravili EKG, morat će na rendgen, gastroskopiju, ultrazvuk... Znaš kako to ide kad im dopadneš šaka. Uglavnom, rekli su kako je najbolje da nekoliko dana ostane u Zajčevoj na pretragama. Sumnjaju da bi moglo biti nešto sa žuči, ali još ne znaju što.
– Ostala je?
– Naravno, pokušavala se oduprijeti, ali smo je ipak nekako uspjeli nagovoriti. Dosta je potištena. Zapravo, najviše je pitala za tebe. Muči je jesi li neki dan dobro prošao s nekakvim odijelom na kojemu ti je mijenjala gumbe. Što je to bilo?
– Ah, ništa – odvrati on i glas mu pritom malo zadrhti.
– Morao bi otići do nje. Na trećem je katu, soba broj 309. Hoćeš li?
Budući da joj ništa nije odgovorio, ona mu se zagleda u oči, pa, trudeći se da djeluje kao odrasla i odgovorna žena, reče:
– Znaš, tata, istina je da ti je ona samo bivša žena, ali je ujedno i sadašnja majka tvoje sadašnje kćeri. Slažeš se s tim?
I baš kad je, zatečen njezinim riječima, razmišljao što da joj odgovori, za stolom se pojavi snijegom gotovo prekrivena prilika kinooperatera Paka, kojega je Nika voljela još od onih dana kada je s ocem dolazila na kino-predstave u Apolo. Držala je da je silno zabavan i smiješan, kakvi vjetropiri obično i jesu.
– Isuse i lepa curica je tu! – usklikne Pako, sagne se i poljubi je u obraz. – Čul sam da si zarobila nekakvoga zgodnog Engleza. Uvek sam govoril kak za našim curama luduje cela Europa.
– Ako je tako, jesi li ti našao koju?
– Ufuraval sam se nekim komadima – odmahne on rukom kao da je riječ o manje važnim stvarima – al nikad nemam dost vremena. Kad sam fort u nekakvom biznisu.
Iza Paka se pojavi i pogrbljena figura inkasatora Marijana, koji je Banićevu kćer jedva poznavao. To ga ipak nije omelo da se uplete u razgovor:
– Čujte, gospodična, dajte pitajte te Engleze zakaj tak mrziju nas Hrvate, a mi smo ih skorom šesto godina čuvali od Turaka i izumili im kravatu. Recite im da bi mogli malo manje sekirat našeg predsjednika.
– Joj, Marijan, opet kenjaš čavle! – ljutio se Pako. – Pa ne dela cura u onom foringofisu. Kaj se tebe opće tiče visoka politika!? Ti si tu za pretplatu, a ne da šalješ poruke engleskoj kraljici.
Zatim se nagne prema Baniću i došapne mu u povjerenju:
– Čuj, detektiv, ne bumo vas smetali. Al kad mala prejde, dojdi za šank. Imam jedan superposel. Na svaku uloženu marku vraća se deset!
Banić se strese od nelagode, što zbog toga što je nagađao kako je opet posrijedi nekakva suluda poslovna utopija, što zbog malo snijega koji mu je s Pakove vjetrovke pao baš za vrat.
Upravo stoga je, čim je Nika rekla kako mora kući jer je Tim čeka već dobra dva sata, i on pošao s njom, ponudivši se da će je otpratiti tih nekoliko koraka. Rastali su se ispred velike zgrade na Britancu, on joj je svečano obećao kako će otići do Lidije u bolnicu, a ona ga je kćerinski krotko poljubila u obraz.
Časak nakon toga u Rokovoj je sjeo u svoj golf. Prije no što će upaliti, pogleda sjetno prema onom dijelu ulice gdje je posljednji san snivala njegova »četvorka« i shvati da su je dobri klinci kojima je služila kao igračka i dalje držali u redu, čistili je od snijega i uopće je tetošili.
Kroz ulice gornje Dubrave, koje su čistili rijetko i površno, jedva se uspio probiti. Sred mraka i gustog snijega nekoliko je već puta pomislio kako je zalutao, ali je ipak na kraju uspio pronaći malu i neuglednu gostionicu Sunčani raj. U toj mrkloj ulici, koja je zasigurno morala biti nalik na one u južnom Bronxu ili Sohou, zasuta nanosima snijega, gostionica s tako neadekvatnim imenom djelovala je nekako nestvarno. Jer, čak ni usred ljeta u toj uskoj, sjenovitoj i posve zapuštenoj ulici nije bilo ničega što bi bar malo podsjećalo na sunčani raj.
Znajući otprije to mjesto, Banić otvori vrata i uđe u lokal u koji nikada nisu navraćali slučajnici, pogotovo ne oni iz drugih dijelova grada.
Gostionica je uistinu imala periferijski image, starinski drveni šank, daščani pod, stolove od jelovine s kariranim stolnjacima što se ne peru češće od jedanput na mjesec, i neispravni električni pikado. Da je netko umjesto pikada u kut prostorije postavio džuboks, čovjeku bi se učinilo da je iz snježne oluje, poput iritantnih junaka X-filesa, ušao izravno u rane šezdesete godine.
Gostionica je bila gotovo prazna izuzmu li se četvorica muškaraca koji su kartali za jednim od stolova i umorni šanker koji je drijemao glave naslonjene na aparat za točenje piva.
Banić priđe kartašima koji su istoga trena prekinuli partiju i zagledali se u došljaka. Znao je da je onaj najdeblji, s kratkom crnom bradicom i neukusnim šarenim puloverom Bohutinski.
Ne upitavši smije li, istražitelj sjedne na slobodni stolac, izvadi Marlboro, zapali cigaretu i zagleda se u Bohutinskog. Kartaši zanijeme, takve se drskosti nisu događale u ovoj birtiji.
– Bok, Kinta! – pozdravi istražitelj Bohutinskoga. – Valjda me se sjećaš?
– Inspektore Baniću! – iznenadi se Bohutinski. – Što ćete vi ovdje? Koliko znam, ne radite više u policiji.
– Ne. Otišao sam u privatne istražitelje. Ali i ti si avanzirao. Odavno te se ne viđa na uglu Draškovićeve i Adžijine.
Bohutinski se nasmije, a kartaši se primire shvativši, valjda, da je riječ o poznaniku njihova šefa.
Banić je znao Bohutinskog još od ranih osamdesetih, kada su ga svi zvali Kinta, i kada je na raskrižju spomenutih ulica od jutra do mraka trgovao devizama. Vječito je nosio prugastu mornarsku majicu, prljave traperice i, bez obzira na to kakve cipele imao na nogama, nikada nije nosio čarape. Dogovarao je poslove na ulici, novac mijenjao u obližnjem bifeu ili u zahodu velikoga pučkog restorana što se nalazio na samom uglu. Isprva je radio za druge, poslije se osamostalio, polako prešao na posuđivanje novca uz veliku kamatu, nakon toga je počeo otvarati male ali isplative bircuze po periferiji, obično u blizini većih tvorničkih pogona, i, moglo bi se kazati, uspio u životu. Ipak je izgledom ostao baraba iz susjedstva, iako je po novcu što ga je posjedovao bio pravi gospodin. Doduše, ne poput onih s promocije High Lifea, ali ipak netko kome su i viđeniji ljudi dolazili radi hitnih posudbi. Dok je još bio šmrkavi klinac koji trži za druge i sam snosi sav rizik takva posla, Banić ga je dva puta spasio od uhićenja, a jedanput ga je čak, nakon što ga je prebila konkurentska banda, svojim automobilom vozio u bolnicu. U tim se činjenicama krio razlog zbog kojega je Banić onako sigurno i drsko ušao u Sunčani raj i sjeo za kartaški stol.
– Htio sam s tobom popričati o čovjeku koji me zanima.
– Pitajte.
Banić pošuti, a zatim značajno pogleda kartaše koji su svejednako sjedili za stolom. Razumjevši njegovu neodlučnost, Bohutinski se izdere na svoje ljude:
– Dečki, razlaz!
Uistinu su ga poslušali otprve. Dvojica su nestala u pokrajnoj prostoriji, odakle se ubrzo začulo kotrljanje biljarskih kugli, treći je otišao na zahod, a četvrti obukao kaput i napustio gostionicu.
– Tko vas to zanima, inspektore? – upita Bohutinski kupeći sa stola razbacane karte za poker.
– Igor Špiler.
– Igrač? Što je s njim? – mirno će Bohutinski.
– Nestao je. Mlađi ga brat traži.
– I što hoćete da vam kažem? Hoćete li cijelu priču od početka ili ćete postavljati pitanja kao u dobrim starim policijskim danima?
– Od početka.
– Dobro – počne Bohutinski. – To da je otišao u rat kao dragovoljac sigurno znate. Prije rata radio je kao šef smjene u nekome osječkom restoranu. A kad se vratio, mjesto ga više nije čekalo. Zaposlili su nekakve druge tipove koji su, dok se on borio, češali jaja i grijali dupe uz peć. Inzistirao je da mu vrate njegovo mjesto, a oni su mu govorili kog će vraga on u restoranu. »Te ti si se borio, te tebe čeka nešto bolje, te tebi će dati posao u policiji ili vojsci, te ti ćeš dobiti visoki čin...« Jebi ga, ali on je htio biti samo šef smjene u restoranu i ništa drugo. Možda bi mu na koncu to mjesto i dali da nije napravio veliko sranje o kojemu su pisale i novine. Uzeo je kalašnjikov, otišao u nekakav jebeni ured za zapošljavanje i izrešetao im strop. Tada su ga hapili, stavili na dva mjeseca u gajbu, a kad su ga pustili, preselio je ovamo u Zagreb. Otada ga poznajem.
– Čime se bavi? – upita Banić ono na što mu mlađi Špiler nije znao odgovoriti. – Od nečega mora živjeti.
– Ha, ha, ha! On je veliki zajebant! U početku je krao rasne pse, a zatim ih uz nagradu vraćao vlasnicima. Jasno, onima koji bi oglasili gubitak džukele. Ostale je privikavao na nova imena, a zatim ih prodavao.
– A poslije?
– Za nekog švercera od kalibra furao je kamione robe iz Austrije. Ali onako, via Hercegovina. Poslije je polako prešao na ozbiljnije poslove u kojima je i danas, premda o tome nerado govori. Radi za tipove koji baš trebaju ljude poput njega. Znate, za neke su poslove ratni veterani strašno prikladni. Dođe do velikog sranja u kojemu se u nekom smislu pretjera, pa se na koncu sve lijepo objasni onim posttraumatskim stresom i otpiše.
– Kakvi su to poslovi?
– He, he, dragi moj inspektore – naceri se Bohutinski. – Premda više ne radite u policiji, sve vam baš ne mogu kazati. Ali uzmimo ovako. Kada bi vas žena varala, i kada biste vi tog njezina ljubavnika htjeli malo naučiti pameti, Igrač bi vam to sto posto sjajno izveo. Ili, recimo da vam je netko dužan novce koje odbija vratiti... ili vam ih ne želi posuditi... ili...
– Dakle, radi i za tebe?
– Ne baš prečesto – reče Bohutinski. – Ne prečesto, časna riječ! On mi je ipak na neki način prijatelj, pa ga ne bih htio uvaljivati u govna. Ionako ih je u životu imao i previše.
Banić pozove pospanog konobara pa naruči pivo. Bilo je samo Ožujskoga i Karlovačkoga, koja se istražitelju baš nisu sviđala. Ali što je mogao, pio je ono čega je bilo.
– A kada bih ja želio, recimo... kada bih želio – uzmota se Banić – nekoga ubiti. Bi li taj Špiler mogao to izvesti?
– Oho, zar je dotle došlo? – nasmije se Bohutinski.
– Pitam hipotetički.
– Ne, to on ne bi uradio – otpovrne Bohutinski premda je Banić bio siguran da ne zna značenje riječi hipotetički. – On je u biti nježan klinac u grubom tijelu. Sitnije stvari da, ali ubojstvo... u to najozbiljnije sumnjam.
– Radi li sam? – upita istražitelj, sjetivši se svih onih glupih naslova o tome postoji li u Hrvatskoj organizirani kriminal.
– Oduvijek. Premda bi mu bilo puno isplativije da se pridruži nekom klanu. Nudili su mu već, ali ih je uvijek odbio iako je to poprilično opasno.
– A tko mu je nudio?
– E, moj inspektore – pogleda ga Bohutinski prijekorno. – Nemojte me to pitati. I meni je moj život prilično lijep, a glava dosta draga.
Banić shvati da je zašao u zabranjeno područje u kojemu nema što tražiti. Jer, znao je to, nema toga što bi bivši sitni švercer devizama rekao ako bi time i na najmanji način ugrozio svoj posao i život.
– I ti si mu posudio neki novac?
– Jesam – prizna ovaj – ali ne s kamatom i ne pod strogim uvjetima. Posudio sam mu sto osamdeset somova za stan. Vraća mi to kvartalno i posve je uredan. Mi smo ipak frendovi. Umjesto kamata, s vremena na vrijeme obavi mi kakvu sitniju uslugu... ako netko jako kasni s ratom i slično...
– A njegov brat?
– Mislite na malog Juricu? E, to je posebno tužna priča. Radi njega je i kupovao taj stan. Želio ga je dobro udomiti i brinuti se za njega. Lud je za bratom. Mislim da bi zbog brata mogao živom čovjeku grkljan pregristi.
– A zašto?
– Pa zbog svega što je Mali napravio. Ne znate to?
– Ne – zbuni se istražitelj. – Znam samo da se prošle godine vratio iz zatvora... ili iz maloljetničkoga zatvora.
– Vidite, kada je Igrač 1993. otišao u Zagreb, ostavio je brata s majkom i ocem, strašnom i nasilnom pijandurom. Tukao je ženu i sina gotovo svakog dana. A kad ne bi bio pijan, zlostavljao ih je psihički neprekidnim vrijeđanjem, sumnjičenjima i predbacivanjem. Te iste godine, kada se jedne noći stari vratio iz birtije, počeo je tako žestoko tući ženu, da je ona vikom i kuknjavom probudila cjelokupno susjedstvo. Jurica ga je molio da prestane, plakao, pokušavao ga zaustaviti. A zatim, kad ništa od toga nije pomoglo, otišao je u sobu, uzeo jedan od pištolja što ih je njegov brat donio iz rata i sprašio starom šest metaka u trbuh. Kužite? Stari je ostao na mjestu mrtav, Malog su poslali u tu gajbu za klince, a majka je nakon dvije godine umrla od raka.
Iznenađen onim što je čuo o svom mlađahnom klijentu, Banić zašuti, ponovno začuđen kakvim sve sudbinama obiluje život.
– Dakle, vezan je za mlađeg brata zato što prema njemu ima osjećaj nekakva duga?
– Upravo tako – složi se Bohutinski. – Jer brat je napravio upravo ono što je i on sam želio, ali nikada za to nije imao dovoljno hrabrosti. Čudno vam je to! U ratu je, navodno, ubijao četnike, ali na nasilnu pijanduru od oca nije mogao ni dignuti ruku. Otišavši u Zagreb, prepustio je tu groznu zadaću mlađem bratu, petnaestogodišnjaku... Dobri su to dečki. Ako radite nešto s njima, budite obzirni. Život ih baš nije mazio.
– Sve što radim jest to da pokušavam pronaći Igora Špilera.
– A kada je nestao?
– Mali kaže da je četvrtog otišao od kuće. Otada ga nema.
Bohutinski se zagleda u kalendar s golim ženama, koji je visio na oljuštenom zidu birtije. Činilo se da u glavi nešto računa.
– Zanimljivo – reče napokon. – Baš četvrtog navečer bio je kod mene. Pričao mi je kako je obavio jedan vrlo zeznut posao te da ga baš te večeri trebaju isplatiti. Znate, dugovao mi je jednu ratu od dvadeset somova, pa mi je došao kazati da ne brinem i da će mi platiti u najkraćem roku.
– Nije rekao kamo ide?
– Ne – tiho će Bohutinski. – Znate da se o takvim stvarima ne govori niti se za njih pita. Ali ako ga ipak nađete, neka vam ne budete teško spomenuti kako i ja čekam lovu. Nije bitno, ali ipak...
Bili su prijatelji, pomisli Banić, ali je dug ipak bio dug. A zatim se sjeti tog već spominjanog »zeznutog posla« zbog kojega je Igor sredinom mjeseca izbivao iz Zagreba i s kojim je možda započela njegova zla kob, pa upita Bohutinskog zna li što o tome.
– Ne, ne znam – odvrati on. – Ali zašto o tome ne pitate Maloga?
– Maloga!? – začudi se Banić.
– Pa meni je rekao da je i njega poveo sa sobom.
To je nešto sasvim novo, zaključi Banić, sve više se ljuteći na mladića koji mu je lagao. Ali ništa više nije pitao Bohutinskog. Jest, na neki mu je način bio dužnik, ali je i njegovo dužničko strpljenje bilo pri kraju.
Vrativši se kući sa sviješću da je prošao još jedan osrednji dan od kakvih se sastoji život, Banić stavi u player jedan od diskova sa stvarima Cheta Bakera, čiji se koncertni Dear old Stockholm sasvim dobro uklopio u plavilo snježne noći što je u njegovu sobu virila kroz orošeni prozor. Uljuljkan tihim, prštavim tonovima Getzova saksofona i Bakerove trube, on iznenada pomisli kako možda baš sada, tamo u drugom dijelu grada, i Lidija gleda kroz bolnički prozor u istu ovu plavu noć nadajući se da će joj sutrašnji nalazi biti dobri.

19.


Boksački klub u Dubravi bio je zapravo dugačka baraka kakve se privremeno podižu na većim gradilištima, gdje služe kao upravne zgrade, ostave za građevni materijal i alate, ponekad čak i kao stambeni objekti za sezonske radnike. Na duljoj strani baraka je imala šest prozora, a na niskom krovu dva dimnjaka iz kojih se pušilo, po čemu se vidjelo da se prostor za trening zagrijava najstarijim od svih načina. Veliko parkiralište nije bilo očišćeno od snijega, tako da je prostor između barake i ceste bio urešen arabeskama nastalim od brojnih stopa i automobilskih guma. Banić teškom mukom uđe na parkiralište, ugasi motor golfa i izađe, osjećajući kako mu noge propadaju u visok snijeg. Iz dvorane, za boksače zacijelo pretijesne, dopirali su različiti zvukovi, udarci rukavica, dahtanje, toptanje nogu i povici trenera. Nastojeći da ga tkogod ne primijeti, istražitelj uđe u dvoranu i nađe se usred pravoga boksačkog treninga. U dva su ringa poskakivali borci sa zaštitnim kacigama na glavi, dva ili tri tipa, očito teže kategorije, mlatila su nemilice obješenu vreću od već istrošene kože, neki je velteraš preskakao preko konopca, dok je nekoliko boksača u dnu prostora za trening radilo s utezima. Posvuda su se osjećali vlaga i smrad sagorjelog ugljena pomiješani s vonjem znojnih boksača, tako da taj sirotinjski prostor nije imao baš ništa zajedničkoga s onim otmjenim fitness vježbalištem na Srebrnjaku.
– Što radite ovdje? – iznenadi ga Jurica Špiler koji mu je, već odjeven i posve mokre kose, prišao s leđa. Bilo je jasno da je za njega trening završio i da je spreman za odlazak.
– Došao sam po tebe – odgovori Banić, pa ga primi za nadlakticu i povede prema izlazu. Pa kad su već bili pred vratima, pogleda ga i upozori:
– Imaš mokru kosu. Ne bi li navukao kapuljaču?
Jurica ga pogleda začuđeno. Primjedba je bila iz glupavog repertoara roditeljske skrbi, a on sasvim sigurno nikada nije imao roditelje, bar ne oca koji bi se na takav način brinuo o njegovu zdravlju. Ipak posluša, navuče kapuljaču, pa izađe za Banićem van na snijeg.
Časak nakon toga već su se površno očišćenim ulicama vraćali prema središtu grada. Golf je još uvijek imao ljetne gume za koje je takva podloga bila puna iskušenja.
– Imaš li love? – upita Banić dok je pretjecao staru škodu koja se zanosila na skliskoj cesti.
– Ne – odgovori Mali. – Molio sam da me pričekate s plaćanjem sve dok se Igor ne vrati.
– Ne pitam te zato! – razljuti se istražitelj. – Zanima me od čega živiš.
Mladi boksač ne odgovori ništa, što je možda bilo rječitije od bilo kakva odgovora.
– Što si danas jeo?
– Surla mi je dao sendvič. A kod kuće imam deset jaja.
– Tko je Surla?
– Teškaš. Poslije treninga pojede po šest, sedam sendviča. Danas ga je mučio želudac.
Banić uspori, zavuče ruku u džep, izvadi novčanicu od petsto kuna i, ne gledajući uopće Juricu, gurne mu je u ruku.
– Čekajte! – branio se Mali. – Pa ja bih trebao vama... a ne vi meni...
Glas mu je bio drhtav, podosta uzbuđen; situacije u kojima bi mu netko, zabrinut za njega, davao novac sigurno su bile rijetkost. Ipak promuca jedno hvala pa spremi novčanicu u džep vinterice.
Spazivši slobodno mjesto ispred restorana Kod Stavka, Banić naglo skrene, poskoči preko rubnjaka koji nije vidio zbog snijega, pa zaustavi auto na samom rubu pločnika. Mladić ga pogleda upitno, ali ne reče ništa.
– Idemo, moraš nešto pojesti!
Časak kasnije već su sjedili za stolom ugodno zagrijanoga restorana koji je sav mirisao na razna topla jela.
– Izvolite – obrati im se debeli konobar u bijeloj kuti, po čijim se mrljama mogao rekonstruirati gotovo cijeli jelovnik, čak i za jučerašnji dan. Banić naruči samo hladni Heineken, pa se okrene prema dečku koji se vrpoljio u stolici. Uistinu je djelovao kao čovjek koji bi mogao smazati svašta, samo kad ga ne bi bilo stid.
– Hamburger... i pomfrit... i Colu– neodlučno će Mali.
Uistinu je još dijete, pomisli Banić pa se nasmije u sebi. Pravi klinački izbor! Samo je još nedostajala šaum-pita na kraju.
– Dajte mu dva hamburgera i dvije porcije pomfrita – doda Banić kao da licitira u pokeru znajući koliko hrane mogu smlatiti mladi boksači, pogotovo ako cijelog dana gotovo ništa nisu okusili.
S pogledom zahvalnosti spram večerašnjeg dobrotvora, Jurica Špiler zgrabi meki hamburger proždirući ga velikim zalogajima, i ne pazeći mnogo na kečap koji je kapao po tanjuru, a gdjekad i po stolnjaku.
– Kad unajmiš privatnog detektiva, bez obzira na to imaš li novac kojim ćeš ga platiti, postoji jedno sveto pravilo o kojemu ovisi hoće li on dobro obaviti posao ili sve uprskati.
Mladić prestane žvakati topli hamburger i radoznalo se zagleda u istražitelja.
– To sveto pravilo je iskrenost – nastavi Banić. – Treba kazati baš sve, i ono što je možda neugodno ili čak utuživo. Jer detektiv nije drot koji će odmah procijeniti što je za prijavu, a što ne. Detektiv ti je neka vrsta ispovjednika koji zna šutjeti o onome što je čuo.
Jurica odloži hamburger, obriše prste papirnim ubrusom što se raspao u dodiru s ljepljivim ostacima sira i kečapa, a lice mu poprimi zabrinut izraz. Kao da je nazirao što zapravo istražitelj želi kazati.
– Sasvim mi je prihvatljivo to što si prešutio razloge zbog kojih si bio u maloljetničkom zatvoru, ali mi nikako nisi smio zatajiti da si sredinom prošloga mjeseca bio s bratom u onome što si, ako se još dobro sjećam, nazvao »zeznutim poslom«.
– Odakle to znate? – upita Jurica dok mu se licem razlijevalo crvenilo dječaka uhvaćenog u laži.
– Rekao mi je stari lisac Bohutinski. Poznajem ga još iz vremena kada se zvao Kinta i kada je, dilajući devize, zarađivao jadnih pet posto od tuđega profita. On zna da se Igor uvalio u taj tvoj »zeznuti posao« i da je uvukao i tebe. Sigurno te namjeravao polako uvesti u svoje »zeznute poslove« od kojih se bolje živi nego od kolportaže, činovnikovanja i rintanja na »baušteli«.
– I što sad? – upita Mali. – Otkazat ćete mi?
– Ne budi smiješan! – naceri se Banić pa obriše pivsku pjenu s usnica. – Kako bih mogao otkazati takvoj zlatnoj koki! Sad ćeš pojesti svoje jebene hamburgere i sve mi ispričati! Ali baš sve!
– Ništa nećete kazati policiji?
– Oh, mogao bih ti satima pričati u kakvom smo idealnom braku ja i policija. Ono čime su me neki dan nagradili mnogo je gore od onoga što ti dobijaš u toj svojoj boksačkoj baraci.
Nešto smireniji, Jurica nastavi jesti svoj drugi hamburger, a zatim, kako zasigurno nije mogao tajnu dulje držati u sebi, počne pričati punim ustima:
– Prošlog mjeseca Igor je morao obaviti nekakav posao u Gorskom kotaru. Rekao je da je stvar komplicirana i da je ne može obaviti sam. Trebao mu je vozač. Budući da je cijela stvar morala ostati u strogoj tajnosti, rekao je da ću ga ja odvesti tamo i vratiti natrag.
– Zar on ne vozi?
– Vozi, ali nije stvar u tome – reče Mali, pa odloži ostatak hamburgera na tanjur i otpije malo Coca-Cole. – Slušajte pa će vam biti jasno.
– Dobro, samo pucaj!
– Nije želio voziti svoj auto – nastavi on – nego mi je dao novac da na lažno ime unajmim auto u rent a caru. Međutim, ja sam lovu izgubio...
– Kako si je mogao izgubiti? Sigurno na pokeru?
– Ne, na belotu – prizna Jurica nakon kraćeg premišljanja. – Izgubio sam je istoga dana kada smo trebali poći u Gorski kotar. I tad... što sam mogao... uzeo sam...
– Hoćeš reći da si ukrao drugi auto.
On potvrdi kimnuvši glavom.
– Odakle ti znaš kako se kradu auti?
– Znate, u tom maloljetničkom... u tom zatvoru se svašta može naučiti...
– Ah, razumijem – kao da se dosjetio Banić.
– Ukrao sam auto i došao navrijeme po njega. Pohvalio me zbog točnosti i rekao kako će od mene sigurno nešto biti.
– Kamo sreće da ne bude!
Ne shvativši Banićevu ironičnu primjedbu, Mali nastavi:
– Pošli smo navečer u deset. Vozili smo se karlovačkom autocestom, prošli smo Zdihovo i Severin na Kupi, a onda nam je pukla guma. Igor je pošizio. Vikao je na mene zašto nisam uzeo neki bolji auto, kao da i na boljim autima ne pucaju gume.
– Na boljem su autu obično bolje i gume – primijeti sasvim ispravno Banić pogledavši prema ulazu na kojemu se pojavio čovjek u sirotinjskom kaputu. Imao je na glavi zamazanu kapu s izlizanim porubom. Sagnuo se prema ljudima za jednim od stolova kao da nešto moli, a nakon toga pošao do onih koji su bili za drugim stolom. Banić je znao da će doći i do njih.
– Promijenili smo gumu i nastavili put. Oko ponoći, negdje prije Delnica, skrenuli smo s glavne ceste. Spuštali smo se zavojima, prošli ono jezero, zatim nekoliko puta skrenuli...
– Bi li danas znao proći tim istim putem?
– Nisam siguran – zamisli se Jurica. – Bilo je strašno mnogo skretanja. Igor je vodio i govorio mi gdje ću poći lijevo, a gdje desno.
Čovjek u sirotinjskom kaputu zastane pokraj njihova stola i sagne se prema Baniću.
– Oprostite, gospodine, mogu li vas nešto pitati?
– Ne možete! – odbrusi Banić. – Nemam novca!
Već ga je izluđivao taj prosjački štos. Nitko više nije znao jednostavno i skromno ispružiti ruku i zatražiti milodar, nego su svi redom pokušavali uvući čovjeka uvijek u jedne te iste zamršene priče o kući koja je baš jučer izgorjela, o gladnom djetetu koje upravo plače za mlijekom ili kiflom, o samo nekoliko novčića koji im nedostaju da bi kupili autobusnu kartu za Novi Marof i slično.
Čovjek bojažljivo ustukne, a Mali nastavi priču:
– Poslije nekog vremena zašli smo u duboku šumu. Nakon nekoliko kilometara morao sam zastati na proplanku s kojega se mogla nazreti stara vila na kojoj je bilo nekoliko osvijetljenih prozora. Igor je izvadio iz džepa mobitel i nekoga nazvao. Rekao je tom čovjeku neka smjesta izađe i ode do odvojka za Rijeku, jer ga ondje čekaju ljudi koji žele s njim ozbiljno porazgovarati. Čudilo me to jer se uopće nismo nalazili ni blizu odvojka za Rijeku.
– Koga je to zvao?
– Pojma nemam! Ništa mi ni o čemu nije htio kazati. Ja sam bio samo vozač.
– I dalje? – požurivao ga je istražitelj.
– Onaj s druge strane valjda ga je pitao o čemu bi to trebali razgovarati, a Igor se samo izderao »Znaš ti već, a zna i ona!« Čekali smo desetak minuta, a zatim mi je naredio da polako krenem prema vili.
– Oprostite, gospodine – raskuraži se ponovno onaj siromah – samo sam vas htio pitati...
– Što vam je, čovječe!? – ljutio se Banić što ga ometa na najvažnijem mjestu. – Zar ne vidite da razgovaramo?
Siromah se povuče i ode do izlaza stisnuvši se nekako bojažljivo uz vješalicu na kojoj je visjelo pravo brdo zimskih kaputa. Umjesto da prosi, mislio je Banić, bilo bi mu profitabilnije da drmne neki bolji kaput s vješalice i zbriše van.
– Zatim je Igor izašao iz auta, zapovjedio mi da ga pričekam i otišao u vilu. Čekao sam ga na cesti i ubrzo me spopao strah. Cijela mi je stvar nekako smrdjela. No nakon dvadesetak minuta on se vratio. Ali ne sam. S njim je bila i nekakva žena, čini se mlađa. Imala je dugi jesenski kaput, široki šešir i tamni veo preko lica. Baš kao da ga je morala nositi kako je nitko ne bi prepoznao. Premda je bilo između jedan i dva poslije ponoći i nikoga tko bi je uopće mogao vidjeti...
– Možda je ti nisi smio vidjeti?
– Možda – slegne Jurica ramenima. – Uglavnom, hodala je polako i djelovala uplašeno. U ruci je imala putnu torbu, mislim smeđu, i sama ju je nosila. Kada su stigli do automobila, Igor joj je uzeo tu torbu i ubacio je u prtljažnik. Sjeli su potom oboje na stražnja sjedišta, Igor tik uz nju...
– Nisu razgovarali?
– Nijednom. Igor mi je samo rekao neka vozim natrag. Ja sam upalio svjetla i brzo krenuo... I tad se pred autom stvorio neki dosta mlad čovjek koji je iz sve snage vikao i trčao nam ususret. Zbunio sam se i htio prikočiti, ali mi je brat naredio da dodam gas. Pojurio sam i silno se uplašio da ću pregaziti čovjeka. Međutim, on se ipak u posljednji čas bacio ustranu i otkotrljao niz padinu.
– Dobro si ga vidio?
– Da. I predobro! Mislim da bih ga prepoznao u bilo koje doba dana ili noći. Nekako mi se taj trenutak urezao u pamćenje... mislio sam da ću ga ubiti.
– I što je bilo dalje?
– Ništa. Cijelo su vrijeme šutjeli. Dovezao sam ih, oni su izašli iz auta, a meni je brat zapovjedio da odem kući i čekam ga. Vratio se nakon tri dana i o svemu tome uopće nije htio razgovarati.
– Rekao si da je žena djelovala uplašeno i da je sve vrijeme šutjela. Nije li je on prisilio na to da bude mirna i tiha? Recimo, mogao je tijekom puta držati revolver u džepu, ili slično...
– Moguće je – prizna Jurica. – Vidjeli ste kakav revolver ima. Sigurno ga je nosio sa sobom.
Zadovoljan što si je olakšao dušu, mlađi Špiler nastavi jesti već hladan hamburger s pomfritom, a Banić se duboko zamisli. Zar je moguće da je taj misteriozni Igor Špiler neka karika u otmici Bety Lakota? Ne, ne, to nema nikakva smisla, pokušavao je uvjeriti sebe sama, to su dvije posve odvojene stvari!
Vidjevši kako je Mali sve pojeo i iskapio bocu Coca-Cole, Banić ustane i ponudi mu da ga odveze do kuće. Ta ionako su išli istim smjerom. Približavajući se izlazu, spazi upornog siromaha koji ga je onako gnjavio, sažali se vidjevši u kako trošnom kaputu hoda po svijetu, pa mu pri prolasku tutne u ruku novčanicu od deset kuna.
– Što vam je? – rasrdi se čovjek.
– Pa zar niste tražili novac?
– Gospodine! – povikne čovjek, vraćajući mu novac. – Samo sam htio provjeriti je li ono vaš golf. Dovezli su mi dvije tone ugljena, a auto je tako parkiran da kamion ne može prići podrumskom prozoru.
– Oprostite, molim vas! – mekim će glasom istražitelj. – Grad je prepun ljudi koji tako žicaju novac! Žao mi je, zar mi se niste mogli obratiti na neki drugi način?
Izašao je iz lokala, sklonio auto tako da kamion može prići bliže podrumu, a zatim pričekao da Mali uđe u vozilo.
I tad mu, ma koliko to izgledalo suludo, jedna čudna misao padne na pamet. Upali svjetlo iznad upravljača, izvuče iz unutarnjeg džepa kaputa presavijenu fotokopiju koju je dobio od novinara Magazina X, razmota je i pruži Malom.
– Nije li to bio taj čovjek?
– Kako, koji!? – zbuni se mladi boksač uzimajući papir.
– Onaj koji je trčao prema tvom autu.
Mladić se zagleda u fotokopiju, a zatim sigurna glasa odvrati:
– Jest! Bio je! Sto posto sam siguran! Nikada ga neću zaboraviti!
– Čekaj! – upozori ga Banić. – Kako možeš biti tako siguran kad mu se ovdje vide samo potiljak i ramena?
Špiler zašuti, a istražitelj se radoznalo okrene prema njemu. On uopće i nije gledao u fotografiju Bety Lakota s njezinim anonimnim ljubavnikom! Njegova je pozornost bila usmjerena na drugu stranu fotokopije, na portret nasmijana mladića s mikrofonom u ruci.

20.


Te je noći prestao padati snijeg, a temperatura je pala na trinaest stupnjeva ispod ništice. Kako su to kazali na radiju, iznenadna surova anticiklona sa sjevera natjerala je distributere električne energije da prestanu iskopčavati struju takozvanim kroničnim neplatišama, znači sirotinji, umirovljenicima i nezaposlenima. Svečano je objavljeno kako će se iskopčavanje nastaviti tek nakon božićnih i novogodišnjih blagdana, dakle kad malo zatopli. To je navelo inkasatora Marijana da u lokalu ponosno izjavi kako je vlast jako dobra i humana, osobito na temperaturama ispod ništice i za vrijeme anticiklonalnih kretanja, te da im je to nemjerljivo veliki plus u predizbornoj godini. Suprotno njemu, Pako je kao vječita oporba svim režimima držao da je ta studena nepogoda jedina stvar za koju možda vlast nije kriva, a štemer Kembra, koji je iskopčavatelje već odavna preduhitrio skinuvši sam brojilo i prodavši ga za pedeset kuna mudro je zaključio, rekavši samo: »Jebeš politiku!« Flegma je, pak, zbog iznenadne hladnoće nešto ranije otišao na beskrajnu vožnju toplim tramvajima.
S neodgovarajućim dizelskim gorivom, ljetnim gumama, bez iskustva s golfom, Banić je jedva, tek nakon desetak pokušaja, uspio upaliti motor. Zatim se odvezao do Kosirnikove ulice, zastao ispod prozora Špilerova stana i nekoliko puta otegnuto zatrubio. Jurica se pojavio na prozoru, protrljao snene oči i nakon desetak minuta, koliko mu je trebalo da se odjene, sišao na ulicu.
Jedna je stvar sve više mučila privatnog istražitelja: zanimalo ga je gdje je mlađi Špiler one važne noći iskrcao brata i tajanstvenu ženu.
– Krenite prema Samoboru, mislim da ću uspjeti pronaći – reče Mali nakon što mu je Banić rekao što želi.
S osjećajem onog lakog uzbuđenja što ga čovjek ćuti kao toplinu koja se spušta niz jednjak do želuca, Banić krene zaleđenom i posve neugodnom cestom. Kod Selske je skrenuo nalijevo i spustio se do autoceste, za koju je pretpostavljao da je očišćena i posuta solju.
– Trebali ste staviti lance – reče mu Mali kad se auto počeo zanositi i sklizati u zavojima.
– Dobro bi došle i zimske gume – promrmlja Banić preko volje.
– Zar nemate ni zimske gume?
– Kad dođeš u moje godine – mudrovao je istražitelj – shvatit ćeš da je to životni zakon. Nikad nemaš ono što ti u danom trenutku najviše treba!
Špiler ga začuđeno pogleda; bio je u dobi kada se za »životne mudrosti« ne daje ni pišljiva boba.
Kad su nakon punog sata nekako došli do Samobora, Mali mu reče da skrene lijevo, pa ga nakon toga povede nekom cestom što je vijugala među brežuljcima. Banić s razočaranjem shvati da to nije onaj put kojim ga je navodio neznanac čiji je mucavi glas slušao preko mobitela. Usto, mladić baš i nije bio vičan geografiji samoborske okolice, pa su na raskrižjima počesto stajali i čekali da se on prisjeti kamo treba skrenuti, a nekoliko su se puta morali i vraćati, pri čemu se Mali ispričavao kako se zabunio te kako danju stvari djeluju sasvim drukčije nego noću.
I kada je već uzrujani Banić pomišljao kako su se definitivno izgubili u samoborskoj okolici, mlađi Špiler odjednom pokaže rukom prema zavoju iza kojega je cesta nestajala među kupastim snježnim brežuljcima.
– Eno, tamo! Siguran sam!
Banić ga posluša, dođe do zavoja i skrene nalijevo.
Pred njima je stajala trošna, visoka katnica s kolonadom iznad ulaza, omeđena visokom ogradom, na čiji je vrh netko postavio bodljikavu žicu. Banić gotovo nije mogao doći k sebi od iznenađenja. Bila je to ona ista zgrada kojoj je onoga dana prišao s druge strane skližući se niz brežuljak mekan od već okopnjela snijega. Da, bila je to baš ta napuštena kuća za koju mu je čovjek koji je gulio divljega zeca rekao kako je nekoć pripadala stanovitom Maruševskom.
Banić izađe iz automobila i približi se visokim kovanim vratnicama što ih je netko osigurao lancima i debelim letvama učvršćenima o betonske držače. Skližući se po zaleđenom tlu, Mali se vukao za njim, očito i ne shvaćajući zbog kojeg je to razloga jedna trošna zgradurina toliko zainteresirala istražitelja. Zapitkivao je i dosađivao, ali mu Banić nije odgovarao. Razmišljao je samo o tome kako bi mogao ući i zaviriti u kuću.
Konačno pronađe uski dio ograde na kojemu nije bilo bodljikave žice, dobro ga odmjeri i prouči pitajući se je li još uvijek u tolikoj fizičkoj pripravnosti da se može uspeti na ogradu i prebaciti na drugu stranu. Morao je i to isprobati. Uhvati se čvrsto za mrežastu ogradu, odupre se nogama, dašćući se uzvere do vrha, opkorači ga i prebaci se u dvorište, osjetivši pritom onaj poznati zvuk paranja tkanine. Uspije se nekako održati na nogama, a zatim, shvativši što se dogodilo, opsuje najružnije što je znao.
– Što je bilo? – upita Mali koji je prišao ogradi spreman da je i sam preskoči. Naravno, kao mladi nabildani boksač on bi sve to učinio mnogo lakše, brže i spretnije.
– Poderao sam rukav o jebenu ogradu! – ogorčeno će Banić zagledan u svoje rame, gdje se novi duffel coat rasparao baš po šavu. Pa naravno, prepametni Trevor Howard nije se suludo pentrao po kojekakvim željeznim ogradama.
Vidjevši Špilera kako se sprema poći za njim, Banić mu naredi da ga pričeka u toplom autu, a sam pođe prema ulazu u zgradu koračajući kroz duboki snijeg prekriven ledenom korom.
Budući su vrata bila otključana, lako je ušao u veliko predvorje koje ga odmah podsjeti na ambijente iz američkih trilera. Otpala žbuka, vrata otvorena i deformirana od vlage, stubište s kojega je otpao rukohvat, gole električne žice na kojima su nekoć visjeli lusteri, izbijene utičnice i zamotani tepih koji se doslovce raspadao od starosti i vlage. Da, baš bi se u takvom ambijentu našla glavna junakinja filma u času kad joj se manijakalni ubojica približio na najmanju razdaljinu.
Banić zaviri u okolne sobe. U jednoj je bilo nešto novoga, neraspakiranoga građevnog materijala, gomila paketa s talijanskim keramičkim pločicama, naslaganih kutija s lakom za parket, kolutova kabla za nove instalacije i sličnog materijala. Sve ostale sobe bile su prazne, izuzme li se nešto malo otpadaka po podu, i izgledale su kao da u njih godinama nije kročila ljudska noga.
Pomalo u strahu da bi mu se stubište moglo raspasti pod nogama, Banić krene gore na kat. I tu je sve bilo posve nalik na ono što je mogao vidjeti dolje: otpaci, razbijene žarulje, deformirani okviri vrata, valoviti parket... Iz kupaonice je, uplašeno njegovim dolaskom, prhnulo dvadesetak golubova i izletjelo kroz razbijeni prozor. Osim stare prljave kade u kojoj je bilo desetak centimetara leda i ružnih ostataka kupaonske armature, ni tu nije bilo ničega, pogotovo ne onoga što bi privuklo pozornost radoznalog istražitelja.
I tad se sjeti da mu je kolerični ljubitelj divljih zečeva pričao kako je proteklih dana netko boravio u potkrovlju, pa krene polako uzanim stubama prema najvišem dijelu zgrade. Potkrovljem je vodio hodnik u kojemu su se nalazila tri okvira za vrata. Na dvama nije bilo vrata, dok su na trećemu bila postavljena sasvim nova vrata. Banić potegne kvaku i shvati da su vrata zaključana. Razmišljajući nekoliko časaka o tome je li tkogod unutra, još jedanput pogleda svoj tužno rašiveni rukav, a potom, bijesan zbog te nezgode, pritisne ramenom vrata i svom snagom nalegne na njih. Naravno, nisu popustila nova vrata nego stari okvir. Začuo je kako se lomi drvo, izletio je dio brave koji se nalazio na trulom okviru i vrata su se otvorila.
Oveća soba u koju je ušao bila je puna tragova nečijega skorašnjeg boravka. U jednom se kutu nalazio sklopivi paravan kakav se rabi u ambulantama, a skriven iza njega bio je i krevet s novim madracem i razbacanom posteljinom. Drugi je krevet bio uza sama vrata i na njemu je ležala gruba vojnička deka i šareni jastučić kakvim se ukrašavaju trosjedi. Nasred sobe stajao je mali stol od polirane jelovine, na kojemu je bilo malo ostataka hrane, nekoliko praznih konzervi, pet-šest plastičnih tanjura i pepeljara s nekoliko opušaka na čijim se bijelim filtrima vidjela tanka zlatna crta. Takve se cigarete obično nazivaju damskima. Pokraj desne strane prozora bio je niski ormarić s kliznim vratima iza kojih se nalazila gomila nepotrošene konzervirane hrane i nekoliko boca boljega, buteljiranog vina. Na drugoj, lijevoj strani stajala je pećica od lijevana željeza, čiji se dugi limeni dimnjak uspinjao prema uskoj rupi na stropu. U peći je bilo podosta pepela, a do nje je stajalo starinsko postolje s lavorom i keramičkim peharom koji je puknuo zbog leda što je bio u njemu.
Banić priđe prozoru i lako ga otvori. S tog mjesta dobro je vidio cestu, ali ne i ono mjesto na kojemu je ostavio auto. Uz cestu nije bilo kuća, i sve što je mogao vidjeti bio je pitomi pejsaž šumovitih brežuljaka posve utonulih u debeli snježni pokrivač. U jednom trenu, mučeći se sa skliskom ledenom pokoricom, iz obližnjeg šumarka istrči lisica, zastane malo, a zatim nestane među pobijeljelim grmljem.
Banić izviri kroz prozor i pogleda prema tlu. Zid na toj visini bio je pun ukrasnih izbočina, stropna deka kata imala je desetak centimetara veliko proširenje, a ispod nje, što je utvrdio još onoga dana kada se prvi put našao tu, nalazile su se naslagane vreće cementa. Od prozora u potkrovlju pa do tih vreća bilo je možda kojih šest ili sedam metara, ali se mlada i spretna osoba, uz pomoć svih onih izbočenja, udubljenja i proširenja, mogla spustiti dolje. Zagleda se tad i u drvenu podlogu prozora i zamijeti kako je na jednome mjestu otkrhnuta. Otare rukom snijeg i pokuša bolje proučiti to mjesto. Naravno, cijela je kuća bila puna najrazličitijih oštećenja, tragova neumoljivog starenja i dugogodišnje nebrige, ali mu se ipak učini da je to otkrhnuće novijega datuma. Ali to nije mogao sa sigurnošću utvrditi, kao što nijednu stvar nije mogao u pravom smislu policijski obraditi. S ogorčenjem pomisli kako bi sad na tome mjestu Doganova ili Mrkšina ekipa imala sate i sate posla, kako bi uzimali otiske prstiju, proučavali tragove na jastucima i posteljini, ispitivali starost pepela, kako bi u male vrećice stavljali ostatke hrane, a u velike rabljeno posuđe... Ništa on od toga nije mogao učiniti, a da je i mogao, ne bi znao što bi s tim.
Što bi mu značili otisci prstiju ili prema pronađenoj dlaci utvrđen DNA?
I baš kada se spremao napustiti taj priručni potkrovni apartman, ispod onog kreveta na kojemu su bili samo deka i ukrasni jastučić spazio je odloženu praznu konzervu nekakvoga gulaša. Uzme je s poda i zaviri u nju. Konzerva je bila oprana i nekome je poslužila kao pepeljara. Jer, bila je puna opušaka smeđih holandskih cigara.
Kada su se nakon nekoliko minuta praznom cestom vraćali prema Samoboru, Mali se zagleda u istražitelja i posve naivnim glasom primijeti:
– Dobro je što vam je kaput pukao po šavu. To će vam žena lako sašiti.
Jasno, Banić mu nije htio objašnjavati kako nema ženu, odnosno da je i ta koju nema sada u bolnici, te da je i nju propustio posjetiti, unatoč tome što je to obećao kćerki... Uistinu, bila bi to predugačka i presložena priča za jednog boksača čija je prva briga kako naći brata, a druga kako uzvratiti na kontragard protivnika.
Došavši do raskrižja, Banić ne produži prema Zagrebu, nego skrene u Samobor, prijeđe preko mostića na središnjem trgu i zaustavi auto na velikom parkiralištu samoborske pivnice, zadovoljan što je tu i previše mjesta, po čemu je bilo jasno da u vječito pretrpanom lokalu danas nema previše ljudi.
– Izlazi, moramo nešto pojesti! – reče Banić, premda se za pivnicu odlučio zato što je s mladim boksačem nakanio ozbiljno porazgovarati.
Sjeli su za masivan stol od debelih dasaka na kraju dvorane, i na Banićevu preporuku naručili svinjske koljenice s krumpirovim policama te dva krigla točenog piva. Pivo je odmah došlo na stol, ali se na koljenice moralo dobrano čekati.
Želeći što prije tu posve mutnu stvar istjerati na čistac, Banić odluči temeljito pretresti klinca i pokazati mu da ne može tek tako zbijati šale s privatnim detektivom. Morao je biti odlučan i strog, bez obzira na teško djetinjstvo, traume iz zatvora i druge pedagoške defekte koji su od mladog Špilera učinili to što su učinili.
– Dakle, Igora i onu žensku odvezao si točno do one kuće. Jesi li vidio kada su ušli?
– Nisam – premišljao je Mali. – Ali mislim da se gore u potkrovlju vidjelo svjetlo.
– S ulaza se ne može vidjeti taj prozor u potkrovlju!
– Znam. Ali ja sam ih ostavio dvadesetak ili tridesetak metara od kuće. Otuda se vidi. Svejedno nisam baš sto posto siguran. Možda sam se i zabunio...
– I što ti je brat rekao na odlasku?
– Pa to sam vam već kazao... da odem kući i da ga čekam.
– Ništa više ti nije rekao? – inzistirao je istražitelj.
– Ne... ne znam točno – kao da se pokušavao sjetiti boksač. – Možda i je, ali nisam... nisam razumio.
– Kako nisi razumio? Zar je govorio portugalski?
– Ne... – neodlučno će Jurica kao da mu je o tome teško govoriti. – Znate, on je malo mucao... To jest, kada bi bio ljut ili uzbuđen... tada je mucao više nego...
No, krasno, pomisli Banić pa dlanovima pokrije lice. Zatim uzdahne pa saspe u grlo pola krigle piva. Potom gotovo zavapi:
– Klipane, zašto mi to odmah nisi rekao?
– Pa niste me ni pitali – kao da se uplašio Mali. – Rekao sam vam sve što ste pitali... osim onog... osim onog za Gorski kotar...
Očajan zbog svega, još jedanput Banić zaroni u krigl s pivom.
– Morao si mi to red! Svaka mi je pojedinost važna, ali te zbog posve razumljivih razloga ne mogu pitati muca li ti brat, ima li ravne tabane, mokri li noću u krevet, ima li pravilno spuštene testise i hrče li uvijek ili samo dok spava na leđima. K vragu, trebao si mi odmah reći da muca!
Zatim otare pjenu s usta i odmjeri mladića strogim pogledom.
– Slušaj, cijela stvar postaje jako, jako opasna i na sve moguće načine zajebana! Mislim da ti ja neću moći pronaći brata i da sve treba prepustiti policiji.
– Policiji!? – sa strahom i čuđenjem će Mali.
– Da! Inače bismo obojica mogli nastradati. Stvar je mnogo jednostavnija no što sam pretpostavljao. Brat ti se zbilja uvalio u »zeznut posao« koji bi mogao platiti dobrim dijelom života. Naravno, bude li imao sreće da padne u ruke policiji. U suprotnome bi ga mogli naći Lakotini pit bulli i tad bi cijena mogla biti mnogo veća.
– Ne razumijem – zbuni se Jurica. Po njegovoj dječačkoj upitanosti vidjelo se da mu zbilja ništa nije jasno, te da se u tu nečasnu pustolovinu nije uvalio dublje no što je sâm priznao.
– Odmah ćeš sve shvatiti – nastavi Banić. – Tvoj brat Igor oteo je Lakotinu ženu Bety, zatvorio je u ono grozno potkrovlje i uspio iskamčiti od bedastog muža dva puta po dvjesto pedeset somova maraka. Dakle, pola milijuna. Možda je mogao dobiti i mnogo više, ali je zasigurno pretpostavljao kako bi znatno veća svota lakše natjerala tajkuna da se obrati policiji. Zatim je, dobivši novac, isporučio otetu ženu koju je, zbog tko zna kojeg razloga, već ubio. To je, zapravo, najgori i najnerazumniji dio priče. Uistinu je nije trebao ubiti. I bez toga je mogao sasvim lako nestati s lovom.
– To nije istina! – lupi Mali šakom po stolu tako jako da su krigle s pivom poskočile.
– Samo malo! Samo malo! Još nekoliko minuta! – doviknula je s druge strane pivnice konobarica, misleći zacijelo kako gosti lupaju po stolu zato što jelo još nije stiglo.
– Igor bi za lovu uradio svašta, ali ne bi ubio! Pogotovo ne ženu! Pa znam valjda svog brata! – bunio se Špiler već sa suzama u očima.
– Ma otkuda ga znaš? – povisi Banić glas. – Pet godina ga nisi vidio. Želiš li kazati kako ti je pisao u zatvor nježna pisma u kojima te uvjeravao da nikad ne bi mogao ubiti čovjeka?
– Nikada mi nije pisao, ali sam siguran da ne bi nikoga mogao ubiti!
– Bio je u ratu...
– Znam. Bio je. Ali to je ipak nešto drugo. U ratu ubijaš da ne bi ubili tebe! Ali ubiti zbog novca ženu... Ne, to Igor nije napravio!
Dosta ispravna logika, pomisli Banić, koja, nažalost, funkcionira sve dok se u određenim okolnostima ne napravi presedan. Nakon toga kreće lavina i sve odlazi k vragu!
– Vi ga morate naći! Zato sam vas i angažirao! – pokušavao ga je uvjeriti Mali.
– Da, mnogo si uložio u mene – ironično će Banić. – Osim toga, kako da ga nađem? Slušaj, ja na tu stvar gledam ovako! Domogao se love s kojom bi, bude li pametan, jako lijepo mogao odživjeti ostatak života. Uzeo je pola milijuna maraka, iste noći prešao granicu, i sada negdje u Francuskoj ili Italiji sjedi u otmjenom hotelu, puši nizozemske cigare i razmišlja o tome na koji bi način počeo trošiti svoju prljavu lovu. Sva je prilika da će ti se nakon mjesec ili dva javiti razglednicom iz kakvog mondenog zimovališta. Potpisat će se kao Krešo ili Zdenko, ali ćeš ti po dvosmislenostima u tekstu moći razabrati o kome je riječ. A sudeći po tome kako se zdušno brinuo za tebe, ne bi se trebao iznenaditi ako ti oko Uskrsa pošalje i ček s lovom. Tako da si možeš kupiti uskrsnog zečića od čokolade.
Uz neugodnu škripu kolica stolu priđe konobarica, pomalo ljuta što su je lupnjavom požurivali, pa pred njih stavi veliki pladanj s rumenim koljenicama i zapečenim ploškama krumpira.
Ne taknuvši jelo, Banić prijeđe na ono što je u cijeloj priči držao najvažnijim:
– Osim toga, reci mi kako si odlučio da tražeći brata pokucaš baš na moja vrata.
– Zašto to pitate? – pocrveni Jurica kao da mu to pitanje nije drago.
– Pa tako... Na toj sam stvari radio po narudžbi Krste Lakote. Trebao sam odnijeti novac otmičaru i preuzeti ženu. Dva sam puta, kako biste to vi klinci kazali, popušio, i sva je prilika da mi Lakota uopće neće platiti. I onda se na vratima mog ureda pojaviš ti i tražiš da ti nađem brata. Dva odvojena slučaja, jednako blesava i suvišna! U prvome sam zaradio potres mozga, virozu i pet somova maraka, u drugome baš ništa. Naivan i bedast, kakav već jesam, sažalim se nad tobom i počnem ti tražiti brata. I što se onda dogodi? Hop! Stvari se poklope i otkrije se da su obje stvari dva pola jedne te iste prljave i odvratne igre. Kako to? Zar misliš da vjerujem u duhove, telepatiju, nadnaravne pojave, nevjerojatne slučajnosti i nagradne igre kojima su pretrpane novine? Hajde, reci!
Vidjelo se da će Mali još jedanput kapitulirati. Crvenio se sve više, poniknuo je pogledom, a prstom je gotovo nesvjesno kvrckao po rubu praznog tanjura.
– Čuo sam brata kako mobitelom razgovara s nekim koga je oslovio kao gospodina Lakotu – reče konačno spreman da sve prizna. – Čuo sam i kako spominje Lucky holding...
– O čemu su razgovarali?
– Ne znam. Nisam shvatio. Čim sam ušao u sobu, prekinuo je vezu i počeo vikati da zabadam nos u njegove stvari.
– Kada je oteo Bety, morao je više puta nazvati Lakotu i kazati mu što zapravo želi. To što si načuo, sigurno je bio ucjenjivački razgovor. Posve je razumljivo zašto se naljutio na tebe.
– Ali ako je tad ucjenjivao... Lakotu – sasvim logično će Jurica – tko je onda bio s Bety?
– Možda nitko... možda je već bila mrtva...
– Ne znam – reče Mali – ali ne mogu ni pomisliti da je nekoga ubio.
– Još mi nešto nisi objasnio!
– Nakon što je Igor nestao, sjetio sam se tog razgovora. Pomislio sam kako je možda radio nešto za tog Lakotu, pronašao sam adresu holdinga i otišao tamo upitati ih znaju li možda gdje je Igor.
– Jako inventivno! – naruga mu se Banić. – Kad ne bi bilo naivno i glupo.
– Rekli su mi kako nemaju pojma o mom bratu... zapravo, nisu uopće znali tko je Igor Špiler.
– Naravno da nisu znali. Otkud bi znali ime čovjeka koji ih je želio olakšati za pola milijuna maraka!
– Zatim sam pošao van. Sjećam se kako me od svega toga strašno boljela glava. Na njihovoj je porti bio neki čovjek koji je, čim me vidio, upitao što mi se to dogodilo. Rekao sam mu kako tražim brata koji je nestao i kako mi nije dobro. E, on mi je zatim rekao kako sam došao na posve pogrešno mjesto, te kako postoje detektivi koji za određeni honorar pronalaze izgubljene osobe i dao mi vaše ime i adresu...
– Sigurno ti je dao i tabletu protiv glavobolje. Malu, plavu.
– Da, da – iznenadi se Jurica. – Kako znate?
– Svašta ja znam – reče Banić, pa se zamisli baš nad onim što nije znao. Ako je Igor Špiler oteo Bety, kako je cijelu tu složenu akciju mogao izvesti sam? A ako pak nije bio sam, tko je još bio s njim?

21.


Ivu Stakorovskog zatekao je na izlasku iz njegove gornjogradske redakcije, i to, kojeg li čuda, posve trijeznoga! To je s jedne strane bilo dobro jer se moglo s njim normalno razgovarati, dok je s druge bilo poprilično loše jer je Štakor u trijeznom stanju teško prepoznavao ljude s kojima se upoznao dok je bio pijan. Trebalo mu je nekoliko dobrih minuta da shvati kako je Banić onaj privatni detektiv kojemu je poslao fotokopiju sa slikom Bety Lakota i njezina tajanstvenog pratitelja. Začudo, na Banićev poziv nije htio ući ni u jedan od gornjogradskih lokala, ali je dopustio istražitelju da ga prati do uspinjače. Površno očišćen od snijega, pločnik je bio zaleđen i sklizak, tako da su morali hodati oprezno i polako.
– Taj Lakota zasigurno ima više kuća? – počne Banić, ne bi li na neki način potaknuo novinara da mu ispriča sve što zna o vlasniku Lucky holdinga.
– Opet vi s tim Lakotom! – gotovo ga je korio novinar. – Stalno tražite da vam dajem informacije o njemu, a ništa ne dobivam za protuuslugu.
Znači, sve one vinjake nije držao »protuuslugom«, pomisli Banić, smišljajući kako ga udobrovoljiti.
– Vi ste privatno njuškalo i zbog nekih vas razloga zanima taj tip. Ali, dajte vi meni recite nešto, nešto što bi se dalo novinski eksploatirati. Mi novinari živimo od takvih sitnih indiskrecija, dojava, pa čak i objeda.
– Žao mi je, ovoga časa nemam ništa što biste mogli iskoristiti – slaže istražitelj, sa strahom pomislivši kakve bi sve fantastične priče smislilo ozloglašeno zavirivalo u tuđu intimu samo da je znao bar četvrtinu onoga o Igoru Špileru, samoborskoj vili, prošlosti mladoga boksača i nestanku pola milijuna maraka. Zgrozi se pri pomisli na senzacionalne naslove otisnute masnim slovima, što bi osvanuli na prvoj stranici njegovih novina:


UTJERIVAČ DUGOVA SILOVAO I UBIO SUPRUGU TAJKUNA



MALODOBNI ROBIJAŠ POMAGAO PRI OTMICI



TAJKUN ODBIO POMOĆ MUP-a NAMJERNO SKRIVIVŠI ŽENINU SMRT



MUČENA GLAĐU, SIROMAŠNA OBITELJ POJELA ZECA OBOLJELOG OD BJESNOĆE



Kao da se odjednom smilovao, Štakor ipak odgovori na njegovo pitanje:
– Nema ljepšeg dijela zemlje u kojemu Lakota nema kakav osmerosobni kućerak ili skromnu troetažnu vilu. U ružnijim pak dijelovima radije kupuje tvornice ili pak otvara banke. To vam je neka vrsta legalne kleptomanije. Kleptoman drmne sve što vidi jer mu to po nekom unutarnjem imperativu treba sve do onoga časa kada postane njegovim. Iz istih poriva Lakota to isto kupuje novcem koji uopće nema ili koji za njega više nema neki očitiji smisao. Mislim da na takve tipove ne bi trebalo ići pravnim sankcijama, nego bi ih trebalo trpati u umobolnice i liječiti ih. Ako je to uopće izlječivo.
– Ima li što u Gorskom kotaru?
– Mislim da ima neke pilane, dva do tri trgovačka poduzeća...
– Mislio sam na kuće.
Dakle, kada je Igor Špiler došao po nju, Bety je bila s ljubavnikom u vili svojega muža, pomisli Banić, pa se okrene prema novinaru spreman na još jedno gnjavatorsko pitanje. Međutim, stavši neoprezno na zaleđeni dio pločnika, Štakor se posklizne, noge mu polete naprijed i on svom snagom bubne leđima o tlo.
Iako je sve djelovalo smiješno poput banalnoga gega iz slapsticka, ozbiljna lica Banić mu pomogne ustati.
– Jebem mu mater! – kleo je novinar. – To je zato što sam trijezan! Sto puta sam prošao pijan preko leda i nijedanput nisam pao! Zbilja nije zdravo dulje vrijeme biti trijezan. Poneki put da, ali ovako pretjerivati... Od jutra nisam popio ni čašice!
Krenuli su prema gornjoj postaji uspinjače. Kao da je bijesan zbog nespretnog pada, novinar nastavi ljutito:
– I nemojte me više ništa pitati za Lakotu! Pun mi je kufer Lakote i njegove subraće koja se poput termita razmiljela ovom državom. Imao sam deset somova maraka u njegovoj banci koja je od jučer blokirana. A zašto je blokirana? Podijelio je svu silu kredita svojim intimusima i sada će, tobože zbog nepovoljnih financijskih prilika, otići u stečaj. Država će godinama obećavati malim štedišama povrat, veliki će riknuti, a on je već posve sigurno sklonio lovu negdje van. Svi kenjaju kako su oni tajkuni, a zapravo su tajfuni što su se obrušili na ovu nesretnu zemlju, tajfuni iza kojih će ostati samo ruševine. Skinite mi se već jedanput s tim Lakotom.
Iako Baniću nije djelovao poput čovjeka koji bi u banci imao išta osim duga, po njegovoj se srdžbi činilo da ne laže. Bijesno se razmahao, zasigurno zbog neizvjesne sudbine vlastite ušteđevine, a zatim se još jedanput poskliznuo, i sasvim bi sigurno ponovno pao da ga Banić nije zadržao hitro ga zgrabivši za ruku.
– Okružen je samim lopovima! – ljutio se čim je nekako vratio ravnotežu. – Svi su njegovi ljudi sumnjivi do srži.
– Ma koji to ljudi!? Nemojte pretjerivati! – reče Banić kao da ga želi primiriti.
– Recimo, onaj njegov Smokovina! Tobožnji osobni tajnik, a zapravo gorila!
Baniću odjednom postane zanimljivo. Znao je za plećatog čovjeka kojega je nekoliko puta vidio kako paradira sa snajperom i ubijenim lisicama. Stvari koje mu je novinar mogao kazati o njemu nipošto nisu bile za odbaciti.
– Taj je navodno odgovoran za brojne pljačke i nasilja nad civilima što ih je počinio na slavonskim bojištima kao pravi »pozadinski heroj«. Platile su i srpske i hrvatske glave! Bila je već podignuta optužnica na temelju koje je uhićen, ali je nakon mjesec dana pušten zbog nekakve pravne proceduralne pogreške. Ti boga, kao u američkim filmovima s Michaelom Douglasom ili Clintom Eastwoodom! Poslat ću vam njegove fotose iz 1991! Imam ih punu ladicu! Vidjet ćete tu pitomu fizionomiju i taj umilni pogled, pa će vam sve biti jasno.
– Ne trebate. Upoznao sam Štrigu – umiri ga Banić.
– Svejedno ću vam poslati. Nitko pod kapom nebeskom ne može kazati da je u potpunosti upoznao Štrigu!
Kad su ulazili u postaju zagrebačke uspinjače, već se malo primirio. Otresao je s hlača ostatke prljavoga zaleđenog snijega, pružio službeniku ZET-a pokaznu kartu i ušao u kabinu. Ostavljajući auto na Gornjem gradu, Banić kupi kartu i pođe sa Štakorom, nadajući se da će tako možda još štogod korisno doznati.
U kabini su bili sami, uz jednoga golobradog školarca koji se, ližući sladoled, naslonio na prednju stjenku kabine.
– Kako možeš lizati jebeni sladoled na minus dvanaest? – okomi se na njega novinar koji je, čini se, bio ljut na cijeli svijet. Baniću se učini da je onako dobrano pijan ipak malo ugodnija osoba.
– Stari, skini mi se! – odvrati klinac drsko, pa nastavi lizati sladoled.
Stakorovski ustane kao da će obračunati sa školarcem, ali ga trzaj kabine koja je upravo krenula baci natrag na sjedalo.
– Uveli su im vjeronauk, a sve su gori – rogoborio je novinar ljutito. – Znate što su im trebali uvesti u škole? Ne vjeronauk nego inkviziciju!
Iznenada se kabina uspinjače zatrese i zastane negdje na polovici puta. Bilo je to uistinu neobično. Banić se nije mogao sjetiti kada se takvo što dogodilo, iako su početkom stoljeća zbog prečestih kvarova Zagrepčani to vozilo od milja zvali zapinjača.
– Evo, ni to nije u redu! – srdio se Štakor. – Ništa više ne štima i sve ide k vragu! Mora da je i jebena uspinjača Lakotino vlasništvo.
– Strpite se. Sigurno će brzo ukloniti kvar – pokušavao ga je primiriti istražitelj. I tad, misleći kako je za to najprikladniji čas, Banić zavuče ruku u džep i izvadi onu fotokopiju koju je prije nekoliko dana dobio baš od njega.
– Prepoznajete li muškarca na slici?
Novinar ga bijesno pogleda, pa odbrusi:
– Pa rekao sam vam da to nitko ne zna! Sve što mogu reći jest da ima razvijena ramena i pravilan potiljak.
– Ne tog – objasni mu Banić, pa prstom upre u drugi kraj fotokopije gdje se nalazio nasmiješeni mladić s mikrofonom u ruci.
– Kako ne bih znao!? – pogleda ga Štakor sav u čudu.
– Pa to je Bruno Bekić!
– Nažalost, nisam čuo – slegne ramenima istražitelj.
– Tko je Bruno Bekić?
– Ništarija koja nikad u životu nije podigla težu stvar od žlice i vilice. Glupan, hohštapler i bonvivan. Bogato čedo koje iskorištava sve nesavršenosti ovoga društva. Radnim danom nosi Armanija i Hugu Bossa, a blagdanom Versacea. Premda mu je, koliko radi, svaki dan blagdan. Utuvio si je u glavu da je pjevač i sad pokušava snimiti disk koji se neće prodati u više od četiri primjerka. Otac mu je platio najbolje skladatelje, aranžere, tekstopisce i nekakvog učitelja pjevanja za kojega se priča kako je u Egiptu naučio dvogrbu devu da otpjeva Yellow Submarine.
– Gdje bih ga mogao naći?
– Vi baš ne birate društvo – primijeti Štakor. – Ulazite u poslovne aranžmane s Krstom Lakotom, upoznali ste Štrigu, vucarate se naokolo s najvećom novinarskom ispičuturom u ovom dijelu Europe, a sad biste se upoznali i s Brunom Bekićem! O čemu biste s njim razgovarali? O broju okretaja novoga mercedesa M klase ili o cilindrima još novijeg BMW-a? Osim toga, sumnjam da će napirlitani dripac u Armanijevu odijelu uopće htjeti razgovarati s nekim tko se fura na Trevora Howarda, i to još s rašivenim rukavom.
– Oh, moram to što prije zašiti – ispriča se Banić, pokušavajući rašiveni rukav nekako utisnuti pod rame. – Znate, krojač mi je na godišnjemu.
– Ah, ti luksuzni krojači za otmjenu klijentelu! Sigurno je na Sejšelima ili na skijanju u Cortini d’Ampezzo.
Uspinjača se malo zatresla, nešto je zaškripalo dolje ispod kabine, ali je ipak ostala na mjestu.
– Znate li gdje je Homesound? – upita na koncu Stakorovski.
– Ne. To je neki butik?
– Zbilja ste upućeni! To je najskuplji zagrebački privatni tonski studio. Nalazi se na Srebrnjaku.
– U blizini fitness centra? – upita Banić jer je to bila jedina adresa koju je u tom dijelu grada poznavao.
– Ne, gore, mnogo dalje. Sada Bekić ondje snima disk. Koliko je darovit, sumnjam da će iz njega izvući prvi pravi ton prije ljetnih praznika. Ako baš nemate drugog posla, otiđite i pokušajte razgovarati s njim. Ali, ima i boljih načina da čovjek ubije vrijeme. Recimo, kudikamo je ugodnije skočiti sa Savskoga mosta. Ili se kod Keglbajsa baciti pod putnički vlak Zagreb – Zabok.
– Nemate baš neko osobito mišljenje o tom Bekiću?
– Nemam više dobro mišljenje ni o kome! Dopodne mrzim cijeli svijet, a popodne i sebe.
– Možda biste ipak trebali popiti bar nekoliko duplih vinjaka?
– Jasno da bih! Ali kako kad je jebena uspinjača krepala?
– A znate li – pokuša ga zaintrigirati Banić – da su ovaj tip kojemu se vide ramena i potiljak i ovaj s mikrofonom jedna te ista osoba?
Štakor ga pogleda sav preneražen.
– Hoćete reći da je Bruno Bekić bio ljubavnik Bety Lakota?
– Upravo to! – nasmije se pobjedonosno istražitelj. – Evo vam materijala za vaš list. O tom nalazu možete pisati i izmišljati do mile volje bar dva mjeseca.
– Što vi znate o tome? – upre Štakor u njega pogled pun prezira, onoga kojim profesionalac gleda nevježu i amatera.
– Želite reći da to nije dovoljno senzacionalno?
– Dovoljno je senzacionalno – prizna novinar. – Ali nije u tom štos. Takvu stvar ne smijemo napisati jer je Bekićev otac tajni vlasnik Magazina X.
– Pa čuo sam da imate tri vlasnika!
– Da, imamo tri vlasnika – reče Štakor – ali su sva tri smiješne lutkice iz vitrine kojoj je generalni vlasnik stari Bekić. Što se tiče njegova sina, smijemo pisati samo o njegovoj zvjezdanoj pjevačkoj budućnosti. Zar mislite da smo i ovu sliku objavili zato što ga držimo važnom medijskom osobom i pjevačem koji ima budućnost? Dobili smo je u omotnici. Donio ju je jedan od tobožnjih vlasnika, zajedno s tekstom koji je morao biti objavljen uz sliku. Zgodno, zar ne?
– Da, zgodno – zamisli se Banić. – To je ta priča o neovisnosti novinâ.
– Pa novine i jesu neovisne! – pljune Štakor na pod uspinjače baš u trenu kada se kabina pokrenula. – Neovisne su od svih onih koji im nisu vlasnici!
Kad su izlazili iz uspinjače, klinac koji je već odavno pojeo svoj sladoled, okrene se prema novinaru, pokaže mu »bosanski grb«, pa brzo potrči dolje prema Ilici.
– I tom balavcu otac ima konto s više od dvjesto tisuća maraka!
– Po čemu to sudite? – začudi se istražitelj.
– Po tipu odgoja – mirno odvrati Štakor. – Oni čiji starci imaju više od petsto somova nasrću šakama, a oni iznad milijuna vade revolver ili vas gaze porscheom. Kužite?
Banić se okrene i pođe gore prema stubama, jer je na Gornjem gradu ostavio automobil, a Štakor naglo skrene prema bivšem Vinkomiru. Bilo je krajnje vrijeme da popije sve one redovite vinjake i vrati se u normalu.
Kada se nakon dva sata vratio u svoj ured, Banić na podu spazi cedulju koju mu je netko ubacio kroz prorez na vratima. Uzme je i pogleda; bila je to vrlo zajedljiva poruka, posve u stilu njezina pošiljatelja odnosno potpisnika. Telegrafski šturo, pravilna velika slova govorila su sljedeće:
MAMA IMA UPALU ŽUČNE VREĆICE STOP TO SE ZOVE CHOLECYSTITIS ACUTA STOP TERAPIJA ANTIBIOTIKA STOP KAD SE UPALA SMIRI NUŽNA OPERACIJA STOP AKO SI SE VRATIO IZ JUŽNE AFRIKE NAVRATI OVIH MJESECI U BOLNICU STOP ZOVEM SE NIKA BANIĆ STOP

Banić ljutito izgužva papirić i baci ga u koš, pa, sjetivši se onoga što mu je kazao novinar, zaključi u sebi: sudeći po odgoju, otac te balavice teži je od dva milijuna maraka! Zatim se zavali u stolac, uključi glazbu i počne razmišljati o svim onim stvarima koje je dosad uspio zabrljati. Iz te grozomorne niske jedini je spas bio u lakom popodnevnom snu.

22.


Ustavši tog jutra, odluči ispraviti propuste što ih je ovih dana učinio. Pobojavši se kako bi ga društvo iz Kica moglo zarobiti i uvući u beskonačnu polupijanu raspravu, zaobiđe u velikom luku lokal, ukrca se u auto i dolje u Deželićevu prilazu kupi dvije jeftinije zimske gume.
– Zašto niste kupili Micheline? – pitao ga je malo kasnije vulkanizer dok mu je mijenjao gume na pogonskim kotačima.
– Zašto ne pijete Chivas Regal? – uzvratio mu je loptu Banić kada je vulkanizer, završivši posao, trgnuo dva gutljaja Badelova vinjaka.
Potom se odvezao u Samobor i na sudskom odjelu zemljišnih knjiga pokušao otkriti kome pripada stara derutna vila u blizini koje su ga prošloga mjeseca klopili po glavi. Nakon što je pomno pretražio prašne knjige, stari mu je službenik u tamnoj kuti kazao ono što je znao i prije. Vlasnik je bio famozni Maruševski koji je u Kanadi bio već tako dugo da je mogao zaboraviti i materinski jezik.
– Ali čuo sam da je prodana – pripomenuo mu je Banić, kao da na taj način želi ukoriti cijeli ured zbog neažurnosti.
– Sasvim je moguće – odvrati čiča u kuti, koji je morao imati toliko godina da su ga od mirovine dijelile samo sekunde. – Ali dok se ne obavi prijepis, za nas postoji samo dosadašnji vlasnik.
Odmah se vidjelo kako pripada birokratima staroga kova, onima za koje nešto nije kako jest nego onako kako u službenim knjigama stoji. Da je kojim slučajem katastrofalni potres poharao cijeli grad, za njega bi sve bilo nepromijenjeno sve dok se na propisan način ne unese u zemljišne knjige.
Vraćajući se sa suda, zamijeti krojačku radionicu, tako malenu da je pomalo podsjećala na zidni ormar koji se otvara s ulične strane. Stari se majstor ispričavao kako ima posla sve do Bogojavljenja, ali kada je Banić izvukao iz džepa stotku i kazao mu kako žuri na općinu radi sastanka u vezi s utvrđivanjem novog poreza za obrtničke usluge, uzeo je istražiteljev duffel coat i sredio ga za manje od deset minuta.
– Hoćete li smanjiti porez? – upita ga na koncu stari obrtnik drhtavim glasom.
Odlazeći, Banić mu veselo mahne i reče:
– Prijedlog je da ga podignemo na četrdeset sedam posto. Mislim da je to sasvim razumna opcija.
Vrativši se u Zagreb, kupio je na Britancu mali buket bijelih ruža i krenuo ka Zajčevoj bolnici misleći usput kako se, eto, danas stvari odvijaju na koliko-toliko zadovoljavajući način.
Ušao je u bolničku zgradu, skrenuo nadesno i pošao dugim hodnikom gdje se, kako su ga uputili, nalazilo dizalo. Uspeo se do gastroenterološkog odjela na trećem katu, baš onako kako mu je Nika objasnila, ali je, na nesreću, zaboravio u kojoj se sobi nalazi Lidija.
Zastao je na hodniku, ne znajući više što bi ni kamo bi. Mogao je otići do sobe glavne sestre ili dežurnog liječnika i upitati gdje mu je bivša žena ili im slagati pa reći kako zapravo traži sestričnu, ali ga je sve više ispunjavao nekakav neobjašnjivi strah. Nije znao što je to, plaši li ga zapravo svenazočnost bolesti što se uvukla u ovaj hodnik neobična zadaha ili to što će, posjetivši Lidiju, osporiti neku svoju čvrstu odluku koju je donio jednom davno, a da više nije bio svjestan gdje, kada i zašto...
Hodnikom prođe žena u bijeloj kuti gurajući kolica na kojima su zveckali tanjuri i šalice. Iz sobe u dnu hodnika izađe neki visoki, strašno mršav muškarac držeći u ruci tamnu vrećicu iz koje je uska plastična cijev vodila prema njegovu trbuhu. Treba što prije odlučiti, mislio je, prije no što ga se rođena kći odrekne preko novina i drugih javnih medija.
Nespretno se okrene s onim cvijećem u rukama i zamalo se sudari s gorostasnim liječnikom koji je bio u svom laganom radnom odijelu bijele boje.
– Što tražite ovdje? – upita ga liječnik pomalo ljut na njegovu nespretnost.
Banić slegne ramenima pa nemoćno raširi ruke, tako brzo i grčevito da je jedna ruža izletjela iz buketa i pala na pod. Sagne se brzo, podigne je i pokuša ugurati natrag nabovši se pritom u prst.
– Što vam je, čovječe? – pogleda ga liječnik s čuđenjem, kao da je netko tko je ovamo zalutao s psihijatrijskog odjela. – Kome nosite to cvijeće?
– Nikome – nasmije se Banić. – Upravo sam ga dobio od rodbine.
– Od rodbine!? A zašto?
– Maločas sam nakon duga liječenja uspio pobijediti rak bubrega! Idem kući. Zar to nije lijepo?
Liječnik samo odmahne rukom i pođe prema svojoj sobi. Banić odahne pa rukom otare znoj sa čela. U hodniku je uistinu bilo vruće, ali je imao osjećaj da to nije jedini razlog zbog kojega se preznojio.
Iz one sobe u kojoj je nestao liječnik uskoro izađe medicinska sestra, zacijelo glavna, što se dalo zaključiti po njezinoj dobi i sigurnom uznositom držanju. Što li će biti sada, pomisli, ali sestra samo prođe pokraj njega kao da ga nije ni primijetila. Iznenada se u njemu nešto prelomi, okrene se i zabrza za sestrom.
– Gospođo sestro! – reče, premda mu se osloviti nekoga na taj način odmah učini skroz blesavim.
Ona se polako okrene i sumnjičavo ga odmjeri od glave do pete.
– Izvolite!
– Tražim ženu... zapravo bivšu ženu...
– Kako se zove? – odgovori ona glasom punim poslovne rutine.
– Zove se Lidija... – reče on, pa se odmah zamisli pitajući se treba li kazati Lidijino djevojačko prezime. Glupost, shvati u jednom trenu, prisjetivši se kako ona nikad nije odustala od njegova prezimena. Čak ni kad je bila u braku s Tamarinom.
– Što je, zaboravili ste joj prezime? – nasmije se sestra i s njezina lica odmah iščezne onaj službeni autoritativni izraz. – Koliko znam, na odjelu trenutačno imamo dvije Lidije.
– Zove se Lidija Banić.
– Ah, gospođa Banić! Pod antibioticima je, ali joj je temperatura već pala. Eno vam je tamo u sobi tristo devet – reče sestra, spremajući se otići za svojim poslom.
– Ne biste li provjerili spava li... znate, ako spava...
Ona samo slegne ramenima, pa ponositim, uspravnim hodom, kakav dolikuje glavnoj sestri, ode do Lidijine sobe.
Vrati se nakon nekoliko časaka.
– Trenutačno spava.
– Super! – ote se Baniću.
– Hoćete li da je probudim, ili ćete to sami učiniti?
– Ne... znate... nikako ne bih htio... Njoj je potreban san. Vidite, ta upala... te žučne...
– Slušajte, gospodine! – naglo se uozbilji ona. – Ne morate mi tumačiti što je cholecystis acuta! O tome valjda znam više od vas! Ako je probudite, nećete ugroziti njezino zdravlje. Ionako vremena za spavanje ima na pretek. Sigurno će joj biti drago. Pričala mi je da joj je muž nekakav vražji detektiv, što li, ali nije mi rekla da ste joj bivši.
Banić se još više zbuni, pa tutne buket ruža sestri u ruke, ali tako nespretno da je sada nju ubo u dlan.
– Dajte joj kad se probudi i recite da je bio njezin bivši muž.
Ona ga ljutito odmjeri, lizne mjesto uboda na dlanu pa ponovno krene prema Lidijinoj sobi. On je ipak zaustavi:
– Ne, recite samo da je to od Nikole.
Vraćajući se s gastroenterologije, proklinjao je sebe sama zbog niza cirkusarija što ih je napravio. Obuzeo ga je silan stid, i već je u mislima vidio kako glavna sestra predaje ruže raznježenoj Lidiji govoreći joj pritom:
– Gospođo Banić, rekli ste mi da je vaš bivši muž detektiv, a on je zapravo idiot!
Činilo mu se potom da jasno vidi kako na te riječi Lidija pada licem u jastuk i grčevito plače, dok zlobna sestra dodaje još pakosnijim tonom:
– Šteta što vam je bivši. Ovo bi bio divan povod da mu date nogu.
Valjda stvar neće ispasti tako strašno, tješio se sjedajući za upravljač golfa i očajnički tražeći po džepovima kutiju s cigaretama.
Ozlojeđen je bio i oko tri poslije podne, kada je u njegov ured ušao nasmijani Jurica Špiler, koji je sav sijao od neke čudne sreće što ga je obasjala. Tresnuo je športskom torbom o pod, sjeo na stolac ispred Banićeva radnog stola i svečano izjavio:
– Vaš je posao završen. Molim vas da mi kažete koliko vam dugujem.
Ništa ne shvaćajući, Banić podigne svoje iznenađeno lice. Ako nije jutros poludio, mora da se dogodilo nešto fantastično!
– Imali ste pravo! Sto puta ste imali pravo! Igor je živ! Pogledajte što sam jutros pronašao u poštanskom sandučiću.
Mali baci pred istražitelja tvrdu kuvertu razderanu s gornje strane.
Banić se sa zanimanjem zagleda u nju. U njezinu gornjem desnom kutu bile su tri poštanske marke s portretom neke povijesne ličnosti, a preko njih žig na kojemu se ime grada nije moglo pročitati. Na sredini je nevještim verzalnim slovima bilo ispisano Juričino ime i prezime te adresa u Kosirnikovoj ulici. Na papiru koji se nalazio unutra bila je istim onakvim verzalom ispisana kratka poruka u kojoj Igor Špiler obavještava brata kako je s njim sve u redu, kako se ne treba uopće brinuti, kako se nalazi u jednom lijepom njemačkom hotelu te, konačno, kako se radi osobne sigurnosti morao na kraće vrijeme skloniti u inozemstvo. Poruka nije bila datirana, ali je u njezinu dnu bio Igorov potpis.
– Vidite, ipak se nije potpisao kao Krešo... ili Zdenko...
– Da, da – zamisli se istražitelj pa bolje pogleda pismovni papir što je u gornjem lijevom kutu imao logotip stanovitog Barbarossa hotela iz Rosenheima.
– I ovo je bilo u kuverti! – reče ponosno Mali, pa iz džepa izvadi pet novčanica od tisuću njemačkih maraka.
– Eto, nije se prestao brinuti za mene! Idući ću tjedan otići u taj Rosenheim, čim izvidim gdje je to i kako je najjednostavnije putovati... No, recite koliko sam vam dužan?
Baniću se učini da je cijela stvar nekako prejednostavno i preidilično završila, i nad njegovom se glavom navuku crne slutnje.
– Je li to Igorov rukopis? – upita, premda je znao da je po verzalnim slovima teško identificirati nečiji rukopis.
– Je...– zbuni se Mali. – Zapravo, morao bi biti! Tko bi mi drugi poslao pet somova maraka?
– Znači, nikad nisi vidio Igorov rukopis! – shvati Banić mladićevu neodlučnost.
– Nemojte sad komplicirati! Recite koliko sam vam dužan.
Istražitelj shvati da ga se neće tako lako riješiti, a pogotovo da neće uspjeti stišati njegov nenadani optimizam.
– Slušaj, moram najprije izračunati sve troškove, obračunati porez i razna davanja, režije i slične stvari... pa ću ti nakon nekoliko dana moći kazati. Tako to ide. Detektivske usluge pune su kompliciranog računanja, knjigovodstva i ispunjavanja formulara. Zato se toliko malo ljudi bavi tim bezveznim poslom.
– A tako... – reče J urica kao da shvaća.– Valjda neće biti preskupo?
– Neće – umiri ga Banić. – Samo, jednu stvar bih te molio...
Mali je pažljivo slušao.
– Molio bih te da mi na dan ili dva ostaviš to što si dobio iz... iz tog Rosenheima...
– Zar i novac!?
– Glupane! – prekori ga istražitelj. – Kakav novac! Samo kuvertu i pismo. Želio bih to malo proučiti.
– Nema problema – odvrati mladić. – Doći ću za dva dana kada sve izračunate... Ali ako hoćete, mogu vam dati akontaciju...
– Zakasnit ćeš na trening! – zaključi Banić taj glupi razgovor.
Malo kasnije, nakon što se dobro ispavao i prije no što će svratiti u Kico na večernje pivo, Banić postavi jaku svjetiljku na stol, iz ladice izvuče veliko povećalo kakvim se služe filatelisti, pa se zagleda u poštansku omotnicu. Sada, pod povećalom, uspio je pročitati ime brkatog velikana na marki, ali mu ono ništa nije značilo. Premalo je znao o njemačkoj kulturi i povijesti. Odmakne još malo povećalo od kuverte ne bi li dobio bolje povećanje, pa stade razgledati žig. Još, se nije dalo pročitati kojem je gradu pripadao. Bio je slabe kvalitete ili ga je netko razmazao prstom. Ali tko? Pošiljalac, poštanski službenik, poštar što je donio pismo, mladi Špiler ili možda netko deseti? Usmjeri sad svoju pozornost na onaj dio žiga koji nije bio utisnut na marke nego na omotnicu. I on je bio posve mutan, kao da je po njemu netko brljao još više nego po markama. U jednom mu se času učini kako je taj drugi dio žiga malo drugačije boje, ne crn nego tamnoplav. I tad mu na pamet padne jedan posve čudan zaključak: žig na kuverti bio je nacrtan, a poštanske marke skinute s nekog drugog pisma. Ako je tako, a sve mu se više činilo da jest, onda pismo uopće nije stiglo poštom iz Njemačke, nego ga je netko jednostavno ubacio u poštanski sandučić Špilerovih. I za tu je stvar, naravno, potrošio dosta truda i punih pet tisuća maraka. Zagleda se potom u pismo koje je bilo u omotnici. Logotip na papiru doimao se autentičnim, ali je i on mogao biti napravljen kojim od grafičkih kompjutorskih programa i otisnut pisačem u boji. Uzme papir i stavi ga ispred žarulje. Otkriće je bilo neobično; papir je imao vodeni žig tvrtke Neusidler te je pripadao onoj vrsti koja se može kupiti u gotovo svakoj boljoj knjižari. Zar njemački hoteli za svoje memorandume kupuju papir u knjižari? Ako im je to već i praksa, onda je to prije kakvo jeftino svratište nego dobar hotel!
Ali ako je sve to netko napravio ovdje i ubacio u Špilerov poštanski sandučić, potrošivši na tu obmanu pet tisuća maraka, kakve su mu zapravo bile namjere?
Odgovor koji mu se nametao bio je posve mračan i tjeskoban. To je mogao napraviti samo netko kome je bilo važno da mlađi Špiler povjeruje u to kako mu je brat uspio zbrisati i kako je nekakav veliki novac kod njega. A ako je pak to točno, tad je posve evidentno da pola milijuna maraka nije kod Igora Špilera, nego na nekome drugom mjestu!
Banić polako dohvati telefonsku slušalicu i nazove poštu tražeći nekoga tko radi na dnevnoj isporuci pisama.
– Galjer ovdje – reče mu jedan dosta neljubazan i užurbani glas nakon brojnih prespajanja. – Što želite?
– Zanima me biste li mogli provjeriti je li danas ili jučer na određenu adresu isporučeno jedno pismo iz Rosenheima?
– Je li bilo preporučeno?
– Ne – odvrati Banić kratko pogledavši omotnicu.
– E, onda vam ne bih mogao pomoći – reče čovjek u čijem je glasu rasla uzrujanost. – A kada bih i mogao, ne bih vam pomogao!
– Ali zašto!?
– Zašto!? Pitate zašto!? – vikao je poštanski službenik. – Zato što smo doslovce zatrpani prokletim čestitkama. Četiri i pol milijuna Hrvata čestitaju jedni drugima Božić i novu godinu. I to svak svakome, dakle u oba smjera! Pokušajte pomnožiti četiri i pol milijuna sa četiri i pol milijuna, pa ćete dobiti broj čestitki koje uručujemo i koje ljudi istoga dana bacaju u smeće. Nema besmislenijeg posla na svijetu! A vi me jebete s pismom iz Majnkamfa!
– Rosenheima – ispravi ga Banić u času kada je kolerični poštar već spustio slušalicu.

23.


Tonski studio Homesound bio je visoka betonska prizemnica obojena u plavo, široka desetak, a duga petnaestak metara, te je podsjećao na minijaturne tvornice ili pogone kakvi se obično postavljaju na prilazima gradu. Banić zaustavi auto na poširokom parkiralištu ispred same zgrade, pa hitrim i sigurnim korakom požuri unutra, ostavljajući tako dojam užurbana, zaposlena čovjeka. Tek se jednim letimičnim pogledom udostojao dvojice snažnih tipova koji su tjelohraniteljskom lažnom mirnoćom šetkali oko novog audija, kakvog se možda još nije moglo vidjeti ni u autožurnalima. Ipak ga nisu zaustavili. Ili su pomislili da je stvarno zaposlen u tonskom studiju, ili su pak držali da osoba sa starim golfom ne može biti dostojna njihove pozornosti.
Banić uđe u široko predvorje puno velikih uokvirenih postera raznih pjevača i glazbenika, od domaćih aktualnih zvjezdica, pa sve do Elvisa Presleyja i Boba Dylana. Široka staklena vrata na desnoj strani predvorja vodila su prema malom baru, u kojem je bio uski šank i nekoliko okruglih stolova okruženih visokim i neudobnim barskim stolcima, na kojima se čovjek osjeća kao da se uspeo na drvo. Bar je bio prazan, a za šankom je visoki tip sjede kose čitao dnevne novine.
– Dobar dan! – pozdravi Banić, ali se činilo da ga čovjek nije čuo. Podigao je glavu tek kad ga je još jedanput pozdravio, ovaj put mnogo glasnije.
– Dobar dan – odvrati šanker, odmah se ispričavši: – Oprostite, malo sam nagluh. Šanker u tonskom studiju možete biti samo ako ste nagluhi. U suprotnome, mogli biste poludjeti od užasnih zvukova koje proizvode bogati i razmaženi antitalenti.
– Tražim gospodina Brunu Bekića.
– Molim?
– Tražim Brunu Bekića – ponovi istražitelj mnogo glasnije.
– Ah, da. Razumijem. Prođite kroz predvorje u garderobu za izvođače. Tamo vam je ploča s rasporedom snimanja.
Banić se vrati u predvorje, prođe kroz ulaz za izvođače i tu spazi četiri mladića s čudnim irokeškim frizurama, odjevena uglavnom u kožne jakne i uske tamne hlače. Trojica od njih držala su u rukama futrole s gitarama, dok su četvrtome iz džepa virile palice za bubnjeve.
– Zna li tko od vas Brunu Bekića? – upita Banić.
S izrazom gađenja na licu, jedan od mladića odgovori:
– Bekić je šlagerska ljiga. Mi smo GPB. Čuli ste valjda za nas?
– Djelomice – otpovrne Banić.– To je neka kratica?
– Garage Punk Band – spremno će drugi klinac. – Mi drapamo čisti anarhoprotest pun žuči i vitriola. Najveći nam je hit Tenisač vrati vlast! Čuli ste to na Stojedinici?
– Ah, to je vaše! – pretvarao se Banić da mu je jako draga ta stvar i još jednom zaokružio pogledom po njima. Nosili su skupe kožne jakne, u rukama su im bile skupe futrole, a u njima još skuplje gitare koje su im kupili imućni roditelji, a oni su svirali teški ogorčeni protest protiv svega postojećeg. To je bilo gotovo isto kao kad bi članovi vlade uzeli u ruke transparente i izašli na ulicu, prosvjedujući protiv visokih poreza, niskih mirovina te pregolemog broja nezaposlenih.
– A gdje bih mogao pronaći Bekića?
Jedan od klinaca pokaže mu gore prema satu pričvršćenom o zid, ispod kojega je bila crna ploča s upisanim rasporedom snimanja. Na njoj je pisalo:
BRUNO BECKY 18.00 – 21.00 sati
GPB 21.00 – 24.00 sati

Sat iznad ploče pokazivao je da je Bekiću, ili umjetnički Beckyju, preostalo još nešto više od pola sata studijske gnjavaže.
– Ako već ne možete živjeti bez ljigavca, možete kroz ovaj hodnik doći do studija – objasni mu mladić iz čijeg su džepa virile bubnjarske palice.
Banić otvori vrata i pođe dugim hodnikom sve do staklenih vrata iznad kojih je gorjela crvena žarulja. Kako se približavao studiju, unatoč dobroj izolaciji, glazba se čula sve bolje i razgovjetnije. Bila je to banalna melodija, jednostavne ritamske strukture, možda prikladna za najniži plasman na kakvom provincijskom lakoglazbenom festivalu ili za ispadanje u domaćim eurovizijskim pretkvalifikacijama. A kad su se gitare i klavijature popele do klimaksa, začuo se i slabašan Bekićev vokal koji je podsjećao više na stidljivi recital no na pjevanje.
Banić priđe staklu i ugleda čovjeka s one slike objavljene u Magazinu X, kako se, sa slušalicama na ušima i mikrofonom pred ustima, znoji trudeći se da iz svoga govornog aparata izvuče nešto bar nalik na napjev.
– Stop, stop, stop! – zaurlao je nečiji glas, nakon čega su svirka i ono nalik pjevanje odmah utihnuli. – Pogrešan tonalitet, pogrešno tempiranje i pogrešna melodija!
Vrata studija se otvore i na njima se pojavi tonac s gomilom traka u rukama, koji zamalo nagazi na neopreznog istražitelja.
– Što je? Ne možete dočekati izlazak diska? – primijeti ironično tehničar, pa spretno zaobiđe Banića.
– A kada će biti gotov?
– Kada će biti gotov!? Kad kreten pristane da ga sinkronizira koji od Trešnjevačkih mališana!
– Tri minute pauze za pušenje i pišanje!– vikne netko u studiju, nakon čega se crvena žarulja iznad ulaza ugasi.
Nadajući se da će imati toliko sreće, Banić brzo pronađe vrata muškog zahoda, uđe u nj i stane ispred jednog od pisoara. Postojala je bar mala mogućnost da će u zahod ući i Bekić. Iako to u životu rijetko biva, njegove se nade ispune i nakon nekoliko časaka u zahodu se pojavi bogati pjevački antitalent, stane ispred jednog pisoara i počne mokriti.
– Jako mi se dopadate, gospodine Becky – reče Banić žuboreći u bijeli keramički oval.
Bekić se okrene i pogleda ga sumnjičavo preko ramena. Kad ti neki muškarac u pisoaru kaže kako mu se sviđaš, trebaš biti na velikom oprezu. Banić odmah shvati njegovu zbunjenost, pa se nasmije, trudeći se da popravi posve pogrešan dojam.
– Oprostite! Mislio sam kazati kako imate savršen glas i nepogrešiv osjećaj za ritam. Zapravo, imate sve kvalitete jednog Trickyja D. Jamesa!
– Zbilja!? – veselo će Bekić, koji se u životu baš nije naslušao komplimenata te vrste. Nije čak ni shvatio da je taj »Tricky« Banićeva brzinska izmišljotina. – Vidite, a ovi mi glupi snimatelji stalno prigovaraju!
– Ah, što znaju o glazbi obični elektrotehničari!? Vidite, kod nas nema tonskoga majstora bez elektrotehničkog fakulteta i glazbene akademije.
– Kod vas!?
– Oprostite! – odglumi Banić srdačnu zbunjenost. – Nisam se ni predstavio. Ja sam Silvestar Klein, glazbeni agent Virgina za srednju Europu...
– Oh, tako mi je drago! – usklikne Bekić pa mu pruži ruku.
– Možda poslije... – primijeti Banić, kojemu se činilo da se muškarci ne bi trebali rukovati prije no što nakon pišanja operu ruke.
Bekić shvati njegovu suzdržanost pa se nasmije, a Banić nastavi:
– Obilazim studije i diskografske kuće i tražim nešto što bismo mogli plasirati u Europi, a poslije možda i u Americi. Obišao sam sve glavne gradove zemalja bivše Jugoslavije.
– I jeste li što našli?
– O, kako ne!? – veselo će Banić. – U Sarajevu smo pronašli vrsnog soul pjevača, stanovitog Michaela Mahmutefendića. Zlatan glas, ali za zapad neizgovorljivo prezime! Lansirali bismo ga kao Michaela Fendyja. S vama ne bi bilo tih problema, vaše prezime Becky marketinški je upravo savršeno. Biste li bili spremni pjevati na engleskome?
– Što, uzeli biste i mene!? – iznenadi se Bruno, dok mu se licem razlio izraz neizmjerne sreće.
– Možda bismo vas pustili u zvjezdanu orbitu na zajedničkom CD-u. S jedne strane vi, s druge on!
Bekić se naglo uozbilji, ali ne stoga što se dosjetio kako CD zapravo nema dvije nego samo jednu stranu. Druge su mu se stvari vrzmale glavom.
– Vidite, gospodine Klein – reče bojažljivo, kao da ne želi brzopleto upropastiti krasnu priliku. – Vi sigurno ne poznajete trenutačnu političku situaciju ovdje kod nas. Mislim da bi za mene bilo pomalo nezgodno da... da debitiram... s jednim Muslimanom...
– Joj, oprostite! Smetnuo sam s pameti vaša domoljubna osjećanja. No to bolje! Dat ćemo vam onda samostalni promo singl. Četiri stvari. Ali morate znati da u tom slučaju nećemo ići u rizik s nakladom većom od dvjesto tisuća nosača zvuka.
– Dvjesto tisuća! – zaigraju njegove očice od uzbuđenja. – Kada bismo mogli o tome potanje porazgovarati?
– Ako nemate ništa protiv, čekat ću vas u baru. Možemo odmah sklopiti i predugovor, ako takve stvari običavate raditi bez osobnog odvjetnika ili agenta.
– Becky u studio! – začuje se glas s malog zvučnika na stropu. On veselo mahne Baniću pa otrči prema dvorani za snimanje.
Još jedna teška povreda Pravilnika o radu detektiva, pomisli Banić, opere ruke pa se vrati u bar.
Nakon što je već gotovo ispio drugu bocu Kilkenyja, veselo trljajući ruke, u bar uđe i Bruno Bekić, sjedne na visoki stolac nasuprot istražitelju, pa naruči čašu irskog Tullamore Dewa. Srkne malo viskija, a zatim se dječački radoznalo zagleda u Banića kao da očekuje kako će mu sad izložiti sve nebeske planove što ih kuća Virgin ima s njim.
– Ovako ja zamišljam vaš prvi nosač zvuka – tumačio mu je istražitelj. – Najprije omotnica. Vaš nasmiješeni portret u plavom tonu, u pozadini snježne pahulje kao u onim starinskim staklenim kuglama, a u donjemu desnom kutu naslov Moja draga Bety.
On se zagrcne, malo mu viskija izleti iz usta, zatim se uozbilji spreman da ode.
– Kakva sad Bety?
– Zar ne znate? Pa Bety Lakota! Razumije se, ne? Ako je Elton John posvetio pjesmu pokojnoj Lady Di, zašto vi ne biste mogli...
– Tko ste vi? – skoči on od stola, zamalo prevrnuvši i viski i pivo. – Jeste li Lakotino pseto?
– Nisam. Ali, na vašu žalost, nisam ni Virginov. Ja sam samo običan privatni istražitelj s Britanskog trga.
– U tom slučaju nemamo o čemu razgovarati! – reče on srdito, pa krene kao da će otići.
Banić ga zgrabi za ruku i strogo ga pogleda.
– Ako sada odete, uvalili ste se u velika govna! U veća od onih u koja ćete se uvaliti kad vam izađe ovaj diletantski CD! Sredinom studenoga bili ste s Bety Lakota u njezinoj vili u Gorskom kotaru. One noći kada je oteta. I niste to prijavili policiji. Niti ste poslije otišli i sve im ispričali. Kada bi ih netko upoznao s tom činjenicom, morali bi vas tretirati kao mogućeg sudionika. A vidite, ja sam takav gad da bih vas zbilja mogao otkucati.
– Što... što vi znate o tome? – uzmuca se on. Vidjelo se da je načet strahom i da će surađivati i više no što je potrebno.
– Oh, znam gotovo sve! Znam da ste joj bili ljubavnik, da je slika vašeg potiljka objavljena u novinama, da ste nakon njezine smrti šutjeli kao zadnja guzica...
– I što hoćete od mene?
– Ništa. Samo priču. Za uzvrat imate moju šutnju. Nažalost, bez promo singla.
On ponovno sjedne za stol, slomljen i jadan. Od veselja s kojim je banuo u bar više nije bilo ni traga. Iznenada se odande gdje je bio studio začuje grmljavina bubnjeva i zaglušujuće režanje električnih gitara.
– To je Garage Punk Band na djelu – objasni mu Banić. – Iako zvuče kao preturirani buldožer, imaju veću glazbenu budućnost nego vi.
To ga je gotovo dotuklo, i on proguta svoj viski, spreman da otvori dušu.
– S Bety sam bio u ljubavnoj vezi od srpnja pa sve do one noći u Gorskom kotaru. Započelo je to nekako spontano i više na njezin poticaj. Morali smo se skrivati poput lopova, i to je davalo neodoljivu draž našoj vezi. Lagala je mužu kako mora otputovati zbog kojekakvih razloga, a zatim smo odlazili u razne slovenske motele, švicarska skijališta, talijanska ljetovališta, u vile mojega oca ili njezina muža... Ljetos nas je snimila teleobjektivom nekakva prokleta budala na privatnoj plaži u blizini Poreča, ali se, srećom, na slici nije moglo razabrati tko je s njom. Taj me slučaj strašno uplašio, pa sam je počeo nagovarati da ostavi muža ili prekine sa mnom. U rujnu je njezin muž sve doznao i uhvatio nas na djelu, baš u privatnom porečkom apartmanu. Poslao je tamo jednog od svojih razbijača, koji je mene nokautirao, a nju nasilu odveo u Zagreb. Ona i muž strašno su se posvadili, on ju je navodno čak i nekoliko puta ošamario, a ona je zatražila razvod. Ali prokleta je budala nije htjela pustiti, nešto zbog ljubomore, ali više zato što se užasavao svega što će govorkati njihovi poznanici, što će pričati svijet i što će se kotrljati po stranicama žutoga tiska.
Na vratima bara pojavi se jedan od onih snažnih tipova koji su čekali vani uz veliki audi. Pogleda ispitivački prema njima, pa upita:
– Bruno, sve je u redu?
On pošuti kao da premišlja, a zatim razmjerno sigurno odvrati:
– Sve je u redu. Razgovaram s impresarijem Virgina.
Čovjek pričeka nekoliko časaka na vratima, a zatim ode.
– Otac im je naredio da paze na mene. Boji se Lakotinih ljudi.
– No, samo nastavite gdje ste stali – potakne ga istražitelj.
– Nakon tog nemilog incidenta Bety je tvrdila kako Lakota za nju više ne postoji, pa je inzistirala da se nastavimo viđati. Pristao sam. Bilo mi je to s jedne strane strašno mučno, a s druge pak intrigantno. Znate, ima neke čari u tome kada se zavučete ženi u krevet, pribojavajući se pritom da će netko provaliti vrata i prebiti vas namrtvo...
– O da, to je veliki užitak – doda Banić ironično.
– Odlazak u onu vilu bio je strašno nepromišljen. To nismo smjeli napraviti! Negdje poslije pola noći zazvonio je moj mobitel i netko mi je rekao kako mora sa mnom razgovarati na riječkom odvojku. O nekim vrlo važnim stvarima. Premda se ona protivila, obukao sam se i izašao. Približno na pola puta i samome mi se učinilo da je sve to namještaljka, pa sam se vratio, baš u času kada su nju odveli. Potrčao sam prema automobilu ne bih li ih zaustavio, ali su me gotovo pregazili. Mislio sam da su je ponovno odveli ljudi njezina muža, pa nisam išao na policiju. Poslije, kad sam doznao da je oteta, činilo mi se da je već za sve kasno.
– Kažete da vas ovi vani čuvaju od Lakote? Zašto?
On uzdahne, svjestan da mora kazati sve.
– Nakon što su je pronašli mrtvu – reče on i glas mu zadrhti kao da mu još uvijek nije svejedno – dolazio mi je stanoviti Smokovina...
– Štriga?
– Da, Štriga. Dolazio je i tražio od mene da mu kažem gdje se nalazi nekakav spis koji je Bety ukrala iz ureda obiteljskog odvjetnika.
Banić se trgne, bilo je to nešto sasvim novo i vrlo zanimljivo. I u stanu Špilerovih netko je sve raskopao tražeći nešto!
– Štriga mi je rekao kako pouzdano znaju da je Bety taj papir imala uza se te kako sam ja posljednji koji je bio s njom. Tražio je da mu to dam, ili bar kažem gdje se nalazi. Zaprijetio je da će me u suprotnome najprije prebiti, a nakon toga i ubiti.
– I što se dogodilo?
– Sve sam ispričao ocu koji je s Lakotom u mnogim poslovnim odnosima i on je organizirao sastanak s vlasnikom Lucky holdinga na kojemu su se sve stvari trebale raščistiti i izgladiti. Otac je rekao Lakoti kako mu je strašno žao zbog te nepromišljene veze u koju sam se dao uvući, prisegnuvši mu svečano kako ni on ni ja ne znamo ništa ni o kakvu tajnom spisu. Lakota je to nekako preko volje prihvatio i obećao da me više neće progoniti. Ali kako mu moj otac nikada nije do kraja vjerovao, za svaki mi je slučaj dao stalnu pratnju.
Da, pomisli Banić, to je sasvim jasna stvar, nitko od njih nije vjerovao nikome. Ulazili su u kojekakve partnerske pothvate, nastojeći pritom jedan drugoga prevariti. Poslovno vrzino kolo u kojemu svaki od nitkova drži figu u džepu.
– Bety je zbilja ukrala nekakav spis iz odvjetničke kancelarije?
– Nije – reče on nakon duljeg premišljanja. – Zapravo, nije izravno... Ukrao sam ga ja... uz pomoć drugih...
Banić pokuša prikriti vlastito iznenađenje. Ako je želio doznati sve, morao je glumiti ravnodušnost.
– Otprilike tjedan dana prije zamolila me da organiziram tu krađu. Rekla mi je kako joj je to jako važno i kako time može strašno kompromitirati svog muža. Objasnila mi je da se kancelarija nalazi u Gundulićevoj ulici, rekla mi je u kojem je ormaru i pregratku spis, a ja sam sve organizirao. Našao sam dva provalnika koji su to za nekoliko tisuća maraka obavili brzo, spretno i čisto.
– Što je bilo u spisu? – upita istražitelj, nadajući se odgovoru od kojega će biti bar nekakve koristi.
– Čudno, bio je to snop papira ne deblji od nekoliko milimetara, zapečaćen u crnoj foliji. Dao sam ga Bety i ne pogledavši ga. Uistinu ne znam što je u njemu! A ona mi nije htjela kazati.
– I gdje je sada taj spis?
On se nasmije s gorčinom.
– E, moj gospodine, kada bih znao, sasvim bih sigurno rekao Krsti Lakoti. Život bi mi bio mnogo jednostavniji i mirniji.
– A ti ljudi što su ga ukrali?
– Njihova imena ne bih smio kazati. Osim toga, to su anonimni provalnici koji uopće ne znaju što su ukrali niti ih je to zanimalo. Da sam im platio da ukradu luster, oni bi ukrali luster!
Banić se zamisli; činilo mu se kako stvari postaju jasnije. Lakota se nije uspaničio zbog ženine otmice nego zbog tajanstvenog spisa koji je cijelo njegovo poslovno carstvo mogao srušiti na koljena. Ta ideja bacala je i novo svjetlo na sudbinu nestalog otmičara.
– Nakon te noći u Gorskom kotaru više niste vidjeli Bety? – upita Banić, i sam sumnjajući u razložnost takva pitanja. Pa nakon otmice nije je nitko vidio osim otmičara!
– Ne... zapravo... – promrmlja on kao da još nešto krije.
– No, no, recite – stezao je Banić omču oko vrata lakomislene budale. – Olakšajte si dušu! Znate, ako padnete u ruke policiji, oni vam imaju jednog tipa koji će vas natjerati da kažete i više no što uopće znate.
– Jednoga dana ujutro...
– Budite ozbiljni! – reče istražitelj. – Nismo u bajci! Kojega dana?
– Mislim da je bio dvadeset drugi studenoga. Nazvala me mobitelom koji joj je otmičar, čini se, zaboravio oduzeti. Ili se dočepala njegova. Strašno sam se iznenadio i obradovao shvativši da je živa. Imala je malo vremena i nije mi mogla odgovoriti ni na jedno pitanje koje sam joj pokušao postaviti. Zamolila me samo da dođem autom u osam navečer na jedno mjesto i pričekam je nekoliko minuta. Rekla je da će doći tamo i poći sa mnom.
– Kako!? – nije bilo jasno istražitelju. – Pa bila je oteta! Kako je onda mogla doći u točno određeno vrijeme?
– Ni meni to nije jasno. Uglavnom, došao sam nekoliko minuta prije osam na mjesto koje mi je na brzinu opisala i čekao je sve do pola deset. Nakon što sam dobro promrznuo, vratio sam se u Zagreb.
– Znači, to mjesto nije bilo u Zagrebu!
– Ne – zamisli se Bekić kao da još jedanput proživljava sve te trenutke. – Bila je to neka prastara zapuštena vila s kolonadom ispred ulaza. Na osami, nekoliko kilometara od Samobora.

24.


Posao što ga je Banić dogovorio s Krstom Lakotom zapravo je bio sklopljen one noći na Cmroku u velikome mercedesu i u četiri oka. O tome nisu postojali nikakvi svjedoci i nikakva pismena zabilješka, čak je i obveznu pismenu punomoć propustio zatražiti, što za detektiva poput Banića, dakle sasvim aljkava prema birokratskom dijelu vlastita posla, i nije bilo neko čudo. Tako je sve ovisilo o Lakotinoj dobroj volji, mogao je platiti, mogao je i ne platiti, a mogao je Banića čak i prijaviti zbog kršenja Pravilnika. Iako je istražitelj učinio sve što se od njega tražilo i za što mu je obećano dvadeset tisuća maraka, Lakota se, evo, već više od tri tjedna nije javljao, kao da odbija ili izbjegava isplatu. No trebalo je i Lakotu razumjeti; tko bi i bio zadovoljan uredno obavljenim poslom čiji je jedini opipljiv rezultat suprugin leš? Premišljajući još uvijek treba li vlasnika Lucky holdinga upoznati s obiljem novonastalih činjenica oko Betyne otmice, sve to malo poslije podastrijeti Vinku Doganu ili čak dalje čeprkati i čačkati po još nesastavljenoj slagalici, Banić sjedne u auto i krene prema upravnoj zgradi holdinga.
Da još uvijek nije postao dokraja nepoželjna osoba, shvatio je kada su čvrsta kovana vrata škljocnula i otvorila se.
U predvorju zateče svoga starog znanca Rudija Lepena, koji je, bar kako se Baniću činilo, bio još ćelaviji i nosio još veće tamne naočale, kao da iza njih nastoji skriti svu silu problema koji ga muče.
– Gazda je naredio da vas ne puštamo k njemu. Ni po koju cijenu i ni zbog kakva razloga!
– Pa naravno – kiselo se nasmije Banić. – Kako uopće razgovarati s čovjekom koji ti je ubio ženu i olakšao te za pola milijuna maraka?
Rudi ga pogleda kao da mu nije jasno što želi kazati, a zatim se nasmije, shvativši da je riječ o šali. Zacijelo nije pripadao onima koji lako i otprve shvate humor i ironiju.
– Zašto ste mi onda uopće otvarali vrata? – upita istražitelj.
– Zato što je gospodin Lakota ostavio nešto za vas.
Rudi se sagne pod pult, izvuče sjajnu metalnu blagajnu, ne veću od kutije za cipele, pa iz nje izvadi zatvorenu omotnicu. Banić s olakšanjem shvati da je u njoj novac, pa spremno strpa omotnicu u unutarnji džep kaputa.
– Lijepo od njega. Nadam se da ovaj mjesec neće morati stezati remen. Čujem da mi šaljete mušterije?
– Ah, da – reče Rudi nakon kraćeg premišljanja. – Bio je tu neki momak koji je pokušavao pronaći brata. Sažalio sam se nad njim, pa sam ga poslao k vama. Pa vi ste privatni detektiv, zar ne?
– Naravno. Zahvalan sam vam. Taj mi je slučaj donio sasvim pristojnu zaradu.
Bilo mu je drago što je Banić tako zadovoljan, pa se nagnuo prema njemu i namignuo.
– Doznao sam da ste nekoć radili u policiji, baš kao i ja. Znate, bivši se kolege moraju držati zajedno i pomagati se.
– I to je točno – zaključi Banić, s užasom se prisjetivši s kakvim je sve tipovima radio i koliko je bio sretan onoga časa kada više nije morao svakodnevno promatrati njihove njuške. Zatim upita:
– Koji je zapravo vaš problem, gospodine Lepen?
– Možete me slobodno zvati Rudi. Moj problem je to što ima i previše naznaka kako moj poslodavac polako tone u glib. Blokirane su mu dvije banke, morao je pod hitno prodati neke od najprofitabilnijih tvrtki, počeli su ga u novinama prati sve u šesnaest, a jedno će mu jutro i politika okrenuti leđa.
– Nemojte tako! – smirivao ga je Banić. – To je velik brod kakvi dugo tonu. Sudeći po tome koliko traje film, ni Titanik nije nestao pod površinom baš u hipu.
– Evo, sad i radnici nekakvog Ekona prijete kako će doći ovamo i blokirati upravu. Navodno ih je kupio, prodao strojeve, radnike otpustio, a halu iznajmio kao skladište. Katastrofa za katastrofom! Sve se bojim kako će se vrlo brzo ustanoviti da to što se dogodilo s gospođom Bety ide u red njegovih manjih nevolja.
– Ako sam vas dobro razumio, vaše radno mjesto opasno visi?
– Već je izvisilo – snuždi se on. – Ostajem ovdje do Božića, a zatim... tko zna... Možda biste mi vi na neki način mogli pomoći. Mislim da bih čak pristao vratiti se u policiju, ako imate tamo kakvih veza.
Baš bi mu se jako obradovali, pomisli Banić, sjetivši se što je sve Komar morao pretrpjeti od ovog novoga mladog ešalona.
Lepen izvadi iz džepa svoju posjetnicu i pruži je istražitelju.
– Molim vas, gospodine Baniću... U mojim se godinama nije lako snaći na ulici... Osim toga, imam sina o kojemu se brinem i koji mi radi mnogo problema. Ako se nešto nađe, nadam se da ćete me obavijestiti.
Baniću sve to postane neugodno. Superiorni Lakotin kerber sada je cvilio u prašini moleći malo posla. Iako nije znao što bi s tim glupim kartončićem, uzme Lepenovu posjetnicu pa je strpa u džep. Zatim se nagne prema prozoru kao da želi skrenuti razgovor u druge vode.
– A onaj vam više ne lovi bijesne lisice?
Lepenu Štriga nije bio ni na kraj pameti. I ne pogledavši prema prozoru, on pređe dlanom preko ćelave glave, pa preko volje proturi:
– Lovio, ne lovio, one će na kraju ipak preplaviti grad.


Napuštajući zdvojnoga Rudija Lepena, istražitelj se vrati u auto i izvuče iz džepa kovertu u kojoj se trebao nalaziti novac što ga je zaslužio radeći za Lakotu. Izbrojio je deset tisuća maraka, dakle samo polovicu onoga što mu je tajkun obećao. Uz novce je bio priložen i papirić na kojemu je urednim rukopisom bilo navedeno kako poslodavac nije u cijelosti zadovoljan njegovom uslugom te drži kako će i ova svota biti više no dostatna. U dnu cedulje bila je i Lakotina ironična poanta, u kojoj je napisao kako se nada da će dobiti račun koji mu treba zbog poreznog obračuna.
Iako bi u svakoj drugoj prilici držao kako je zaradio više no pristojno, Lakotina ga je napuhana drskost razljutila. Isprva je pomislio vratiti se i baciti tu omotnicu skupa s novcem pred Lepena, ali mu dramatično financijsko stanje nije dopuštalo takve patetične geste. Zapalio je brzo cigaretu, premda je sumnjao da bi mu nikotin mogao vratiti mirnoću, i pogledao na sat. Bilo je deset do dvanaest, a on je sinoć obećao novinaru Stakorovskom, nakon što ga je on nazvao telefonom, kako će se točno u podne naći s njim u onom lokalu na Gornjem gradu. Iako mu se nije išlo na razgovor s čovjekom koji je, bez obzira no to je li pijan ili trijezan, bio nemoguć na dva različita načina, novinar je tvrdio kako ga mora vidjeti poradi jako, jako važne stvari. E sad, je li riječ o stvarno jako važnoj stvari ili o tipično novinarskoj mistifikaciji, trebalo je tek utvrditi.
Malo poslije dvanaest ostavio je auto u Vranicanijevoj ulici, pokraj mjesta gdje se do prije nekoliko godina nalazio veliki akvarij, te pošao prema Taverni, gotovo se sudarajući sa sindikalnim povjerenicima koji su se očito spremali na još jedan prosvjedni pohod. Marševi onih s malim plaćama ili onih bez plaća, na tom su mjestu postajali gotovo svakodnevnom pojavom i nekom vrstom velesajamskog alter ega. Jer, na velesajamskom su se prostoru u raskošnom svjetlu mogle vidjeti sve te silne domaće tvrtke, a ovdje na Gornjem gradu njihovi siromašni radnici koji se nadaju kako će dobri dužnosnici shvatiti njihove jade »budući smo svi mi, kaj ne, na posljetku samo Hrvati«. No, kako obično biva, policajci su opet bili najbrži. Pristigavši u velikom broju, već su zatvorili sve prilaze onoj vrhovnoj državnoj instituciji iznad koje je blaženo drijemao sam gospod Bog. Što će biti, pitao se Banić, kad jednoga dana i drotovi shvate kako bi i njima dobro došla nešto veća plaća, kako bi i oni znali kamo s lovom od božićnice ili regresa za godišnji odmor? Tko će njih zaustaviti? Hoće li dobra vlast poslati komunalce, električare ili slastičare da je ograde barikadama od željeza i vlastitim tijelima?
Oko pola dva, kada je dovršio treće pivo i ispraznio kutiju Marlbora, konačno je shvatio da ga je Štakor prevario i da neće doći. Znao je da je za taj promašeni sastanak sam kriv, te da ozbiljan radni čovjek bez prijeke potrebe ne dogovara sastanke s pijancima. Tko zna gdje li je zaglavio, tumačio si je Banić. Krenuvši od redakcije ovamo, morao je proći bar pokraj tri ili četiri birtije, od kojih je svaka bila preteško iskušenje. Znao je da pijanci gdjekad zakasne i po pet, šest sati, pa se onda do neba čude zašto ih se nije čekalo. Ali on ovoga puta nije imao na raspolaganju tih pet ili šest sati.
Ustao je spreman platiti piće, i u tom trenu spazio čovjeka koji je upravo čitao jutrošnji Magazin X. Njegovu pozornost odmah privuče veliki naslov na prvoj stranici:
RATTUS CROATICUS NOĆAS
BRUTALNO PRETUČEN!

Plati ona tri piva, izjuri van, probije se kroz gužvu sindikalaca i na obližnjem kiosku kupi novi broj Magazina X. U skladu s redakcijskom praksom, tekst je bio mnogo manji i neugledniji od naslova. U njemu je stajalo kako su novinara Ivu Stakorovskog noćas između dva i tri, kada se vraćao iz redakcije, napali nepoznati ljudi i tako ga pretukli da je završio u Zajčevoj bolnici koja je te noći bila dežurna. Cijeli je tekst, što se i Magazinu gdjekad događalo, mogao biti čista istina, osim onoga da se vraćao iz redakcije. Znajući o kome je riječ, Banić zaključi kako se sigurno totalno pijan vraćao iz birtije. U tekstu je bio i niz glupih pohvala na račun velikog borca za istinu koji je, izvješćujući općinstvo, stekao mnoštvo neprijatelja, koji su ga konačno zaskočili i divljački obračunali s njim. Ali ne bi on bio pravi novinar, nastavljala se glupa i patetična tirada, kada ne bi nastavio sa svojim časnim poslom još žešće i prilježnije... Hodajući polako prema uspinjači, istražitelj prelista novine i na trećoj stranici uoči vrlo zanimljiv napis u crvenom okviru. Bila je to nepotpisana isprika kojom redakcija izražava veliko žaljenje što se prije dva dana u njihovu listu pojavio neprovjereni članak o navodnom ljubavniku pokojne Bety Lakota, pa se ovom prilikom ispričava čitateljima, ožalošćenom g. Krsti Lakoti, te mladom pjevaču Bruni Bekiću.
Dakle, ipak je to objavio, pomisli Banić, shvativši odmah razlog zbog kojega je nepromišljeni novinar završio u bolnici.
Ostavljajući auto na Gornjem gradu, istražitelj se ovaj put sigurno spusti uspinjačom do Ilice i krene prema prolazu ispod nebodera. Trebao je nešto u čemu mu je mogla pomoći gospođica Jadranka, ona ista dobra duša koja ga je navela da kupi vikend aranžman na Plitvicama baš u trenu kada je ondje bilo hladnije i snježnije nego na Aljasci.
Banić uđe u poslovnicu Infotoursa i susretne se s pogledima nepoznatih ljudi. Neki mlađahni čovjek u tamnom odijelu i s kravatom na kojoj je bio znak tvrtke, ispunjavao je voucher starijoj gospođi u krznenom kaputu, koja se neprekidno cerekala govoreći kako, eto, već treći put ide na tu neponovljivu Floridu, gdje je najbolje provesti ova dva najgroznija mjeseca u godini. S druge strane pulta, otprilike jednako mlada djevojka razvrstavala je šarene prospekte za austrijska i talijanska zimovališta, uopće ne primjećujući Banićevu nazočnost.
– Trebao bih gospođicu Jadranku – reče Banić dosta glasno ne bi li zaokupio njihovu pozornost, a oni ga oboje pogledaju s izrazom čuđenja na licu. Čak se i debela gospođa u bundi ljutito okrenula, kao da joj nije pravo što je prekinuo njezin razdragani solilokvij o ljepotama »neponovljive Floride«.
– Što, ne radi više ovdje?
– Ne, ne – zbuni se mladić koji je ispunjavao voucher za Floridu. – Tu vam je preko u uredu. Izvolite ovuda!
Banić zaobiđe pult i uđe u mali, ugodno namješten ured, elegantan kakav u boljim turističkim agencijama i mora biti. Jadranka je sjedila za kompjutorom, i čim ga je spazila, razveselila se kao da je ušao netko drag i znan.
– Gospodine Baniću, tako mi je drago što ste došli! Sigurno me vodite na obećanu kavu.
– Joj, to sam zapravo mislio uraditi sutra – pokuša se on nekako izvući.
– Znači, danas imate nešto važnije. Pustite da pogodim. Vašoj se mlađariji dopao romantični ljubavni kutak na Plitvicama, pa biste i vi rado uzeli nešto slično.
– Nije baš tako – nakašlje se on pa sjedne. – Premda i u tome ima trunka istine.
Ona se veselo okrene na pomičnom stolcu pa prebaci nogu preko noge, tako da joj se kratka suknja visoko zadigla, a čarape zasvjetlucale pod neonom što je bliještao gore na stropu. Uistinu ima dobre noge, pomisli istražitelj, premda joj u tom smislu ni ostali dijelovi tijela baš ne zaostaju. Samo, upita se on, nudi li se tako baš svakom kupcu zimovanja, skijanja i shoping aranžmana?
– Trebao bih rezervaciju hotelskog smještaja u Njemačkoj. Samo, za početak bi me zanimala cijena. O terminu bih odlučio, recimo, sutra.
– Dakle, kada me povedete na kavu.
– Da, to bi bio još jedan odličan povod da se nađemo.
– A u kojem vas gradu zanima hotelski smještaj?
– U Rosenheimu. Imamo tamo nekakvo savjetovanje poslije Nove godine. Čuo sam da je hotel Barbarossa u tom pogledu savršen.
– Znači, Rosenheim... – govorila je ona zamišljeno, kuckajući po kompjutorskoj tipkovnici. – Samo časak... Sad će... Evo ga... Ali, gospodine Baniću, u Rosenheimu uopće nema hotela s tim imenom...
– Kako nema!? – reče on kao da ga to čudi, premda je tako nešto i očekivao.
– Nema. Evo što ima: Parkhotel Crombach, Alpenhotel Wendelstein... i, konačno, Hotel Goldner Hirsch. Ovaj prvi je najskuplji pa će biti i najbolji. Napisat ću vam adresu, telefon i cijenu, a vi do sutrašnje kave razmislite.
Ona uzme otmjenu pozlaćenu penkalu, iz stola izvuče papirić, pa na njemu ispiše adresu hotela, broj telefona i iznos od sto petnaest maraka, koliko je koštala jednokrevetna soba. Stavi to pred njega i pogleda ga zagonetnim pogledom u kojemu razborit muškarac može svašta pročitati. Nije mu trebalo mnogo pa da shvati kako mu je tih nekoliko suvišnih hotelskih podataka napisala na poleđini svoje posjetnice, na kojoj su bili njezin privatni telefonski broj i kućna adresa.
Kao da želi provjeriti je li to uradila slučajno ili namjerno, on je još jedanput pogleda, pa po izrazu njezina lica shvati da o slučajnosti ne može biti ni govora.
– Gospođo Jadranka! – izdere se onaj mladić koji je u prednjem prostoru radio sa strankama. – Imate muža na telefonu! Da mu kažem da pričeka?
– Neka pričeka! – promrsi ona iznenada pocrvenjevši u licu, pa ustane kako bi ispratila gosta.
Pošla je uz njega, i Baniću se učini kako bi joj, onako vitkoj i skladnoj, čovjek bez ikakva premišljanja oprostio tu nesavršenost koja se zove muž.
– Javlja se iz Berlina – reče ona tiho kao da se ispričava. – Neka samo čeka, telefon mu ionako plaća tvrtka. Gospodine Baniću, bilo mi je drago! Sve što vam treba napisano je na papiriću pa se samo javite!
Kad je izašao, nije znao je li mu se to zavrtjelo u glavi od svježega i hladnog zraka ili od drske nedvosmislenosti jedne lažne gospođice.
Vratio se potom uspinjačom na Gornji grad i ondje zatekao gomilu bijesnih sindikalaca koji su se skupili na Katarinskom trgu, gdje su držali miting jer ni njih policija nije pustila do Sabora. Jedan se ogorčeni sindikalni vođa popeo na krov automobila i govorio masi preko pokvarenoga megafona. Iako se gotovo nijedna riječ nije dala razabrati, prosvjednici su kraj svake njegove rečenice nagrađivali urlicima odobravanja i pljeskom.
Pobojavši se kako će uskoro doći i policija, te ovaj trg dovesti u stanje skladnoga reda i mira, dakle u ono stanje u koje je svaka vlast naprosto zaljubljena, Banić uđe u svoj golf i krene nastojeći što prije napustiti zbrkane i uske uličice Gornjega grada.
Mladog Špilera zatekao je u Kosirnikovoj ulici, na samom ulazu u zgradu. Upravo se vraćao iz trgovine s dvije plastične vrećice u rukama.
– Što si to kupio? – upita ga strogim glasom roditelja koji upravo provjerava nije li dijete nepromišljeno rasipalo novac na gluposti.
– Neke sitnice za put. Idem sutra u Rosenheim. Skužio sam kako se ide. Prvo vlakom do Salzburga, zatim...
– Nikamo ti ne ideš! – razljuti se Banić izvlačeći se iz automobila.
Iako je bio viši i snažniji od Banića, još od onoga trena kada se pojavio u njegovu uredu mladić se prema istražitelju odnosio plaho i krotko, kao sin prema strogom, ali pravednom ocu.
– Naravno, mislio sam vam najprije platiti... ako ste izračunali. Nisam mislio zbrisati.
– Nije riječ o tome! Nemaš zbog čega putovati! U Rosenheimu nema nikakvog hotela Barbarossa niti ti je brat ondje... niti je on poslao ono pismo i lovu!
– Kako!? – zbuni se mladić. – Pa tko se onda zezao na takav način? Pet somova nije mala lova!
– Kako za koga! Za tebe nije, za nekoga jest! Postoje tipovi koji svom derištu za svaku jebenu trojku u školi daju pet somova maraka. Da se malo proveseli sa škvadrom. To ti je poslao netko kome tih pet novčanica nije uopće važno. Ali mu je važno nešto drugo.
– Što mu je važno?
– Važno mu je da te uvjeri kako ti je brat u Njemačkoj i kako je negdje dignuo pozamašnu lovu.
– Ali ako me i uvjeri kako je Igor u Njemačkoj, što bi imao od toga? Tko sam ja za njega?
– Posve ispravno! – pohvali Banić njegovu logičnost. – Ništa ne bi imao od toga! Ali bi, recimo, imao koristi od toga da uspije uvjeriti policiju kako je Igor zbrisao u Njemačku.
– Ali ja neću obavještavati policiju! – bunio se mladi boksač.
– Naravno da nećeš! Sve dok ti ih on ne natovari na vrat. A po mome mišljenju, to će se dogoditi vrlo brzo.
Jurica Špiler zanijemi. Vidjelo se da je prihvatio Banićevu logiku, ali da mu još uvijek mnogo toga nije jasno.
– Pa gdje je onda Igor? – upita Mali i glas mu zadrhti.
– To znaju samo on i dragi Bog – reče istražitelj. – Ali ako mi daš još dva, tri dana, imam predosjećaj da ću ja biti treći koji će znati.
Mladić ga radoznalo pogleda, ali mu istražitelj više nije htio kazati ni riječi. Premda mu je Mali bio nekom vrstom klijenta, Banićevo je detektivsko pravilo bilo da se čak ni klijentima ne govore stvari koje još nisu provjerene.
Istražitelj se vrati u auto i zapali cigaretu, dok je mladić još uvijek stajao vani i drhtao u laganoj vesti. Krenuo je maloprije do trgovine, a sada se zadržao u duljem razgovoru, prelagano odjeven za ovu groznu studen.
– Ulazi u auto! Smrznut ćeš se! – zapovjedi mu Banić baš u trenu kada se zdvojni mladić namjeravao vratiti kući.
Pa kad je Mali ušao u auto, Banić pojača grijanje i iz automobilskog pretinca izvuče formular punomoći, pa ga pruži momku zajedno s penkalom.
– Što ću s tim?
– Potpiši mi punomoć. To smo trebali napraviti već prvoga dana.
– Ali, što ćete s tim? – odvrati on upisujući nevještim rukopisom svoje ime i prezime.
– To je zbog policije. Ako dođu, reci im sve što znaš, čak i ono što se dogodilo u Gorskom kotaru. Tu si posve čist. Nisi imao pojma da se radilo o otmici. Nikakvih znakova po kojima bi mogao zaključiti da nešto nije u redu nije bilo. Jednostavno, vozio si brata i neku ženu. Mislio si da mu je to cura...
– Ali, zašto punomoć!?
– Budalo! – prekori ga Banić. – Morat ćeš i mene spomenuti. Ako me uhvate da sam radio bez punomoći, ode mi dozvola bar na šest mjeseci.
– A to da sam ukrao auto? Da i to kažem? – upita Špiler sasvim naivno.
– Isuse, to ne! – shvati Banić da je na tu nezgodnu činjenicu i sam zaboravio. – Reci da ste išli njegovim autom. Nadam se da te u toj laži neće uhvatiti.
A zatim mu nešto padne na pamet, pa nastavi:
– Zapravo, kakav si to auto ukrao? Nije li to bila toyota?
– Ne. Ukrao sam neku već dosta staru škodu. Favoritku.
Isuse, pomisli Banić, princeza na zrnu graška prvi se i zadnji put u životu vozila u škodi.
– I što si poslije uradio s autom?
– Pa, ništa. Najprije sam ga mislio vratiti tamo gdje sam ga i uzeo. Ali, onda... Nakon što sam Igora i ženu ostavio u Samoboru, ostrugao sam ih neoprezno o nekakav zidić u blizini Podsuseda. Zapravo, upropastio sam im cijelu lijevu stranu zajedno s branikom. Zanijelo me...
– Dobro, nismo sad u Sigetu na procjeni štete! I gdje si ih ostavio?
– Odvezao sam ih na Bundek i ostavio na ledini, između nekakvoga grmlja, blizu jezera... Poslije sam se sjetio da je Igor u žurbi zaboravio iz prtljažnika uzeti ženinu torbu, pa sam se htio vratiti, ali me bilo strah...
Banićevim leđima prođe ledeni srh i on se u sebi zakune kako u ured više nikada neće primati osobe mlađe od trideset godina, a kamoli raditi za njih. Pokrije oči dlanovima kao da ga boli glava, a zatim, premda se htio dobro izderati na Malog kako mu takvo što nije smio prešutjeti, samo uzdahne, zapali cigaretu, pa umorna glasa reče:
– Ti si mi najteži slučaj u životu. Briši sad gore po kaput i da si se za pet minuta vratio!
– Ali zašto?
– Zato što iz ovih stopa idemo na Bundek!

25.


Staze oko jezera Bundeka, koje se od omiljenoga zagrebačkog kupališta u šezdesetim godinama s vremenom pretvorilo u baruštinu, bile su prekrivene zaleđenim snijegom koji tijekom cijele zime nitko nije čistio. Golf je zapinjao, sklizao se, propadao, jedva nekako mileći gotovo neprohodnim okružjem jezera.
– Tamo lijevo – reče Jurica Špiler u trenu kada su se kotači golfa počeli bjesomučno okretati u mjestu.
Znajući po Banićevu držanju da je nešto teško sagriješio, mladić iskoči iz vozila i pogura ga. Bio je mlad, nabildan boksač i njegova je snaga bila dragocjena.
Malo poslije zaustavili su se na uzvisini iznad jezera. Iako je u gradu snijeg već bio uvelike očišćen ili pretvoren u prljave zaleđene gromade, ovdje je sve bilo nekako idilično čisto i bijelo, gotovo kao na božićnoj čestitki ili pomno odabranoj zimskoj razglednici. Na dvanaest stupnjeva ispod ništice, naravno, jezero je bilo posve zaleđeno, prevučeno tako debelim slojem leda da je podalje od Banića i Špilera desetak lokalnih klinaca, ne starijih od petnaestak godina, igralo hokej. Posve razumljivo, igralište im nije bilo omeđeno nikakvim linijama, golovi su bili napravljeni od letava zabijenih u led, palice uglavnom od kojekakvih prikladnih batina, samo je pak kojim su igrali, čini se, bio pravi. Dječaci su se stalno svađali i, oslobođeni roditeljske paske, neprekidno psovali, te svi u jedan glas vikali »dodaj«.
Ostavljajući klince njihovoj igri, Mali povede istražitelja do snijegom zatrpana grmlja, među kojim je onoga jutra ostavio »favoritku«. Kao što se moglo i očekivati, razbijeni auto više nije bio tu. A kako bi i bio!? Sigurno ga je netko zamijetio i obavijestio policiju, ili ih je kakav klipan nalik na Juricu prisvojio, vozio ga neko vrijeme, pa ga ostavio tko zna gdje.
– Ne igraju tako loše – reče Mali zagledan u djecu na drugoj strani jezera.
Banić promrmlja nešto ljutito i nerazgovijetno, a mladić se polako spusti do zaleđene površine, kao da se i on želi iskušati u hokeju na ledu.
– Dođite brzo! – poviče odozdo.
Jedva se održavajući na nogama, Banić se spusti za njim i zastane gotovo ne vjerujući vlastitim očima. Tamo uz samu obalu, kao okovan mutnim staklom, vidio se stražnji dio sive škode. Vozilu su zacijelo popustile kočnice, polako se spustilo do jezera i utonulo u plitku vodu koja se prije nekoliko dana zaledila pod surovim anticiklonalnim valom hladnoće. Banić stane na led i počne proučavati situaciju. Da bi se auto izvukao iz zaleđene vode, trebalo je mnogo toga: radnici s pneumatskim bušilicama, vozilo s dugačkom sajlom ili električno vitlo, sve u svemu, posao za pet do šest dobro mehaniziranih ljudi! Ne, to nije dolazilo u obzir. Ipak, shvati nakon pomnijeg pregleda, nekakvim bi se tvrdim metalnim predmetom možda moglo razbiti nešto leda i nasilno otvoriti prtljažnik vozila.
– Idi gore i donesi iz prtljažnika polugu! – zapovjedi Banić Špileru.
– Kakvu polugu?
– Kakvu polugu! Onu koju svi zovu pajser.
– Oho, vi imate pajser! – primijeti Jurica kao da ta alatka legitimira njezina vlasnika kao obijača.
– Ostao je od bivšeg vlasnika – odgovori istražitelj, ali ga Mali više nije mogao čuti, jer se već otputio prema golfu.
Držeći da će to utreniranome mladom boksaču biti lakše, Banić mu pokaže gdje i kako treba razbiti led, a Mali navali svom snagom. Istražitelj zapali cigaretu, zadovoljno ga promatrajući. Bio je to pravi simboličan prizor razdiobe poslova: mudri puše sa strane, a snažni liju znoj mučeći se kao tegleća marva.
Nije prošlo ni pet minuta, a oko njih su se već okupile cijele dvije malodobničke hokejaške ekipe. Iako je hokej igra puna neodoljivih čari, razbijanje leda oko potopljenog automobila za klince, je čini se bilo mnogo zanimljivije.
– Striček, a čiji je to auto? – upita jedan od dječaka koji je ispod nosa imao dva zaleđena potočića slinâ.
– Moj – odvrati istražitelj. – Idem navečer u Križevce pa ga moram hitno izvaditi.
– A tako – shvati dječak. – Mislim da ste ga predugo držali u jezeru. Trebali ste ga izvaditi prije nego se zaledilo.
– Zajebava nas! Nije njegov auto – reče najviši među dječacima, onaj koji je jedini imao pravu hokejašku palicu.
– Koji vam je kurac? Idemo igrati! – prosvjedovao je drugi dječak, po čijim se hlačama moglo zaključiti kako je veći dio utakmice proveo padajući i valjajući se po ledu.
– A zašto psujete? – upita ih Banić.
– Kaj!? – ustoboči se onaj najviši. – Koji te kurac briga!?
– Kako me ne bi bilo briga – okrene se istražitelj prema njemu i s daljine mu pokaže svoju detektivsku iskaznicu – kad radim u policiji na suzbijanju maloljetničkog kriminala i psovanja u djece mlađe dobi.
Među klincima zavlada muk. Onaj, isprva najhrabriji, kao da se sada najviše uplašio. Doskliže do istražitelja i krotko ga pogleda.
– Oprostite, striček policajac...
– Inspektor – ispravi ga Banić.
– Oprostite, striček inspektor. Znate kaj, mi bi vam mogli pomoći.
– A kako kad nemate pajsere?
– Sa sličuhama se može dosta toga razbiti – reče klinac pa pokaže kako klizaljke lako razbijaju led.
– Hajde klinci, sad malo vi! – reče Jurica Špiler pa se, već znojan i umoran, skloni u stranu.
Poput vrijednih mrava, dječaci navale na posao tako da je led prštao na sve strane.
– Kaj ga zbilja morate izvući iz leda? – upita jedan od klinaca koji se očito prvi umorio.
– Ne – nasmije se Banić. – Moramo samo otvoriti prtljažnik i izvaditi iz njega jednu torbu.
– Dečki, treba samo osloboditi gepek! – vikne dječak gotovo radosno, nakon čega svi još zdušnije prionuše na posao.
Nakon desetak minuta Jurica im naredi da se razmaknu, priđe autu straga, zabije pod poklopac prtljažnika metalnu šipku i svom se snagom navali na nju. Radoznali se dječaci okupe oko njega, diveći se njegovoj snazi. U jednom se trenu začuje snažan prasak i poklopac naglo poleti uvis.
Jedva se probivši kroz skupinu radoznale djece, Banić zaviri u prtljažnik, gdje je bilo malo alata, trokut, pribor prve pomoći i sve ono što revni vozač ima uvijek uza se. Na desnoj strani, odmah do kutije u kojoj su bili nekakvi sprejevi i bočice šampona, stajala je smeđa putna torba od fine kože, onakva kakvu si ne može priuštiti baš svatko.
– To je! – reče mladi boksač odlažući metalnu polugu. – To je njezina torba.
Banić zgrabi torbu, potegne je snažno ne bi li je odvojio od zaleđene podloge, a zatim je još jedanput pogleda. Imala je patentni zatvarač i kožni preklop zatvoren bravicom koja, kako se odmah uvjerio, nije bila zaključana.
– Da vidimo što je unutra! – reče Jurica kao da ne može svladati radoznalost.
Banić ga pogleda prijekorno, a desetak klinaca, koji, čini se, nisu bili ništa manje radoznali, odmah podrži boksača:
– Da vidimo! Da vidimo!
Banić odloži torbu, izvadi novčanicu od sto kuna i pruži je najmanjem od dječaka.
– Dečki, to vam je za trud. Pravedno podijelite i odmah natrag na hokej!
Na taj znak, sretni zbog nenadano dobivena novca, klinci pojure prema onom dijelu jezera gdje im se nalazilo igralište, svađajući se i psujući pritom, kao da su u trenu zaboravili da ih sluša »inspektor za suzbijanje psovanja«.
– Mislite li da će uspjeti pravedno podijeliti lovu? – upita Jurica.
– Neće. Najjači će ispljuskati nekolicinu, odnijeti lovu i sam je spiskati. To ti je životni zakon po kojemu se sve odvija, od ovih šmrkavaca, pa do onih gore.
Unatoč tome što je i mladoga Špilera zanimalo što je u torbi, Baniću nije padalo na pamet da je pred njim otvara. Odvezao ga je do njegova stana u Kosirnikovoj ulici, još ga jedanput uputio što da radi dođe li mu policija, a nakon toga se vratio kući.
Stavio je torbu na radni stol, zavalio se u stolac, razmišljajući treba li je otvarati sada ili bar malo pričekati.
Naravno, stvari od kojih mnogo očekuješ znaju te vrlo često razočarati. Puko ga je praznovjerje tjeralo na čekanje. Kao da je vjerovao kako je u njemu ona čarolija koja će torbi pridati smisao i njezinu unutrašnjost ispuniti nečim važnim.
Konačno, nakon što je popušio cigaretu, nasmije se samome sebi, podigne onaj kožni preklop i jednim potezom ruke rastvori patentni zatvarač.
U torbi je bilo uglavnom sve ono što žena nosi sa sobom kada ide na kraći put, pogotovo ako je taj put preljubničke naravi. Roba je bila nabacana kojekako, bez ikakva reda. Vidjelo se kako Igor Špiler nije imao nimalo razumijevanja za sporost koju žena pokazuje prilikom pakiranja. Na vrhu su bile dvije ili tri fine spavaćice, čiji je kroj bio više sračunat na ostavljanje dojma nego na funkcionalnost, ispod njih dva meka pulovera i nekoliko gaćica kakve se mogu prije vidjeti u erotskim filmovima nego u domaćim trgovinama rublja. Bilo je tu još i nekoliko grudnjaka, neotvorenih vrećica s čarapama i jedan svileni kombine, a svuda među odjevnim predmetima bile su razasute brojne bočice i kutijice kozmetičkih preparata koje je nesretna žena zacijelo morala na brzinu pobacati u torbu. U jednoj od kutijica bio je nekakav sedativ, u drugoj do polovice potrošene kontracepcijske pilule. Na samom dnu torbe bile su posve nove crvene traperice, malo sušilo za kosu i dvije sasvim jednake bluze. Po svemu tome mogao je točno detektirati koju je noćnu kremu rabila Lakotina žena, koji miris i marku laka za nokte, odnosno koji je broj grudnjaka nosila i čime je depilirala dlačice ispod pazuha. Da, sve je to bilo savršeno ustvrdivo, ali i savršeno beskorisno; u torbi nije bilo nijedne proklete stvari koja bi upućivala na nešto važno, čak ni osobnih dokumenata!
S lakom, jedva tinjajućom nadom, zavuče ruku u jedan od džepova torbe i u njemu napipa kutijicu glupih bombona za osvježavanje daha, čijim je slikama bila oblijepljena bar polovica grada. U drugom džepu bio je samo privjesak s dva ključića. Oba su bila malena, znatno manja od onih kakvima se zaključavaju elzet brave na kućnim vratima. Na prvome su bila urezana nekakva slova, a na drugome samo stilizirana silueta mačke. Prvim se ključem mogla otključati i zaključati torba, a drugi je bio malo prevelik da bi ušao u bravu torbe. Taj je otvarao tko zna što, pomisli Banić, sav jadan zbog tako traljavih rezultata onoga napornog razbijanja leda na Bundeku.
Iznenada zazvoni telefon. On automatski spremi ključić u džep, pa podigne slušalicu. Bila je to Nika, za koju je već povjerovao kako ga je prekrižila s liste osoba s kojima još komunicira.
– Bok, tata, to sam ja – kazala je prilično dobre volje. – Mama te pozdravlja. Kaže da su je raznježile tvoje bijele ruže i da ih ne miče s noćnog ormarića. Navodno si joj takve kupio kad ste imali prvi sudar. Smijala sam se. Nikad nisam ni pomislila da si bio tako šašavo romantičan.
Isuse, zar je moguće da je to istina, pomisli on, ponovno osjetivši stid zbog svih onih cirkusarija što ih je izveo u bolničkom hodniku.
– Sutra ili prekosutra bit će operirana. Liječnik je rekao da ništa ne trebamo brinuti, da će izvesti laparoskopiju, i da je to nešto malo složenija stvar od odlaska zubaru. Super, zar ne?
– Drago mi je, stop. Javi čim bude operirana, stop...
– Baš si zlopamtilo – ljutila se ona. – Između ostaloga, zovem te i da bih ti se ispričala zbog te blesave poruke. U jednom si me trenu stvarno izbacio iz ravnoteže.
– Prihvaćam ispriku – reče on podosta službeno.
– A ne, ne može to tako! Sutra ćemo to proslaviti. Tim i ja pozivamo te na večeru, na pravu kasnu englesku večeru. Napravit ćemo ono što Englezi najradije jedu. Dolaziš?
– Da – reče on, premda je mislio »možda«.
– Znači, čekamo te u devet!

26.


Hodali su polako blagom padinom ograđenom betonskim stupcima o koje je bila pričvršćena razmjerno nova žičana ograda. Čemu tako dobrom ogradom čuvati prastare, razbijene i zapuštene automobile na kojima vrstan mehaničar ne bi satima uspio pronaći jednu jedinu uporabljivu ili iole vredniju stvar, svejednako se pitao Banić, razgledajući to automobilsko groblje. Kako je s prošlom noći naišao i val toplijega zraka, snijeg se počeo polako topiti, pa su se ispod nataložena snijega počele promaljati konture napuštenih vozila, poslaganih u razmjerno uredne redove, baš kao na pravom groblju.
Inspektor Vinko Dogan hodao je naprijed, kao i uvijek ljut na razne gnjavaže što mu ih je znao prirediti bivši kolega, za Doganom je skakutao njegov novi pomoćnik, valjda dojučerašnji polaznik policijske škole, a Banić se vukao na kraju, jer on i nije točno znao gdje se nalazi ono što traže. Banić pogleda novog inspektorova pomoćnika, prisjećajući se svih onih nadobudnih mladaca koje je nekoć i sam morao uvoditi u taj ne posla. Dolazili su puni školskoga gradiva koje se obično nije dalo uporabiti na pojedinačnim slučajevima, a kad se dalo, rabili bi ga na posve pogrešan način, sto posto uvjereni u ispravnost i djelotvornost vlastite mladenačke zablude.
– Kog me vraga tjeraš po tom prokletom otpadu!? – mrmljao je uglavnom mrzovoljni Dogan, ni sam ne znajući baš ponajbolje gdje se nalazi olupina koju je Banić želio vidjeti.
– Inspektore! Tamo je! – uzvikne veselo mladi pomoćnik, pokazujući prstom prema kraju reda.
– Dobro je, Krešo, dobro je! Vidim da brzo napredujete – reče Dogan podosta ironično. – Nadam se da ste ponijeli metlu.
– Inspektore, tu je! – spremno će Krešo. – Nikad ne zaboravljam važne stvari.
– Baš dirljivo – promrmlja inspektor koji, koliko je Banić znao, ni s jednim mladim pripravnikom nije uspio izdržati dulje od dva do tri mjeseca.
Uskoro su se našli ispred olupine s koje je preuzetni pripravnik za manje od minute uspio počistiti sav snijeg. Uistinu se svojski trudio, pokušavajući odobrovoljiti po ćudljivosti poznatog šefa.
Pred njima se pokaže olupina uništena i izgorjela automobila. Bila je posve crna, nijedna joj limena površina više nije bila ravna, a po sredini je bila nekako prelomljena, kao da ju je neka golema šaka udarila snažnim karate udarcem. Djelovala je, učini se Baniću, poput velikoga zgaženog žohara. Jasno vidiš o kojem je kukcu riječ, ali ništa više nije kao u pravoga kukca!
– Eto, to ti je ostatak Lakotina audija. Policijski je obrađen u potpunosti i ne znam što bi se tu još moglo naći – reče Dogan.
Banić zapali cigaretu pa se zagleda u tužni ostatak skupoga auta, s nelagodom pomislivši kako će se i njegova stara »četvorka« jednoga dana zacijelo naći na kojemu od takvih groblja.
– Šef ne voli da se u njegovoj nazočnosti puši – primijeti Krešo. – Tek je nedavno uspio ostaviti cigarete.
– Krešo, nemojte biti preagilni! – otrese se na njega inspektor. – To usporava karijeru.
– Što je bilo s lešom? – upita Banić.
– Ništa. Pokopan je. Ustanovili smo samo opće stvari, ali se identifikacija nije dala uspješno provesti. Mlađi muškarac visok oko metar i devedeset, zdravi zubi, pravilan oblik lubanje, krvna grupa A... i slične gluposti. Ništa što bi bilo od koristi. Neka je budala postavila previše eksploziva, količinu kojom se mirne duše mogao raznijeti bager. Eksplozija je bila strašna i auto se doslovno raspao, a nakon toga izgorio.
– Tko je vodio istragu?
– Zadro... I Mrkša je nešto malo prtljao, ali je Zadro bio glavni.
Banić baci cigaretu u snijeg pa zaviri u unutrašnjost automobila.
– Kada se to točno dogodilo? – upita glave uvučene u unutrašnjost izgorjelog audija.
– Petoga, u dva ujutro. Koju minutu prije ili kasnije.
Banić izvuče glavu iz auta, pa obriše malo čađi što mu se uhvatila na ramenu. Desetak dana na hladnom zraku izvjetrilo je iz auta miris paljevine, ali je na izgorjelim prednjim sjedištima ugledao nešto što mu se učinilo nelogičnim.
– Donji dijelovi prednjih siceva nisu izgorjeli do kraja – reče pa upitno pogleda Dogana.
– I što s tim?
– Pa ništa... – zamisli se Banić kao da u glavi propituje neke nove mogućnosti. – Čini se kao da je u trenutku eksplozije čovjek ležao na sjedištima.
– Mogao je i pasti... nakon što se auto razletio.
– Mogao je... ali po onome gdje su postavili eksploziv to je manje vjerojatno. Mislim da ga je tlak trebao prikovati uz naslon.
– Što želiš time kazati?
– Ništa... – ponovno se zamisli privatni detektiv. –
Ja to više... onako za sebe. No ipak pregledaj Zadrin izvještaj... On je vodio istragu, ali ti si mu šef.
– Gospodine, vi kao da sumnjate u policijski izvještaj! Morate znati... – isprsi se mladac kao da brani profesiju.
– Krešo! Možete li biti kuš? – razljuti se Dogan.
– Kažeš da ste uz leš našli i pribor za provaljivanje u auto?
– Da – potvrdi Dogan.
– I s tim je bilo sve u redu?
– Pa, jest... Premda mi se po onome što piše u izvještaju čini...
– No, što ti se čini? – požurivao ga je Banić.
– Da ga je bilo malo previše. Kao da je krenuvši od kuće premišljao hoće li orobiti banku, provaliti u nečiji stan ili ukrasti auto. No mogao je biti i pacer koji za svaki slučaj nosi sve što ima.
– Mislim da nije bio pacer.
– Nego?
– Mislim da uopće nije bio kradljivac automobila.
– Što, tebi tu nešto smrdi? – pogleda ga Dogan sada i sam zainteresiran.
– Kako mi ne bi smrdjelo!? – raskuraži se Banić. – Taj Krsto Lakota ima sve najbolje na svijetu, naravno, osim karaktera. U autu je morao imati alarmni uređaj jedva nešto manje savršen od onoga u galeriji Louvre. I onda dođe pacer s punom torbom raznog alata i provali mu u auto! I zašto je uopće auto bio vani pred zgradom kad ima podzemnu garažu veliku kao protuatomsko sklonište? Tebi tu ništa ne smrdi!? Ti si ili posenilio, ili uopće nisi pročitao izvještaj svojih podčinjenih.
– Još ću ga jedanput analizirati – reče Dogan tiho, kao da priznaje sve svoje šefovske propuste. A zatim se okrene Baniću, provjeri sluša li ih golobradi pripravnik, pa reče podosta važnim tonom:
– Ti kao da znaš nešto više o toj stvari?
– Nešto znam – odvrati Banić glasom po kojemu je inspektor mogao lako zaključiti kako to što zna, bar zasada, neće reći.
– Naravno, ni na što te ne mogu prisiliti. Ali ako ikada odlučiš otpjevati ariju, molim te da je otpjevaš meni, a ne Zadri.
– To je neki vaš profesionalni rivalitet?
– Ne, ne... – zamisli se Dogan. – Sve me više muči osjećaj da je cijelo vrijeme bio nekako predobronamjeran prema tom Lakoti. Katkad mi se učini da bi mogao biti...
– Na njegovoj platnoj listi?
– To si ti rekao – kiselo se nasmije Dogan, pa pođe gore prema širokoj rampi što je stajala na ulazu u groblje bivših metalnih mezimaca.
– Šefe, treba li još štogod uraditi? – trčkarao je za njim servilni pripravnik koji se raspadao od silne ambicioznosti.
– Krešo, ako vam se baš da, možete snijeg vratiti na njegovo mjesto – reče Dogan pa nervozno otpljune.
– Nikad nisi bio dobar pedagog! – nasmije se Banić.
– Kao da si ti bio bolji – odvrati mu istom mjerom bivši kolega.
Oko podneva na vrata Banićeva ureda pokucala je starija mršava žena, odjevena u izlizani kaput od nekakvoga jeftinog materijala i sa šarenim rupcem na glavi. Djelovala je poput stare frajle koja silnom mrzovoljom upravo odrađuje posljednje sate svoga radnog staža. Rekla je da se zove Zora te da radi kao dostavljačica kod prokletnika iz Magazina X, koji su joj dužni tri plaće i regres za godišnji odmor, a o božićnici da se i ne govori. U ruci je držala smeđu kuvertu srednjega formata, na kojoj su se jasno vidjeli Banićevo ime i adresa.
– To su našli u stolu onog pijanca Stakorovskog pa su mi dali da vam odnesem.
– A gdje je on?
– Oporavlja se u Zajčevoj bolnici. Dobro mu je. Ne kažu uzalud da Bog čuva te odvratne pijance.
– Zbilja mu je dobro?
– Čujte, kažu da je već počeo lokati.
– To još ništa ne znači – primijeti istražitelj, znajući da Štakor pripada onom soju ljudi koji i nakon posljednje pomasti smognu snage za još jednu čašicu.
Nakon što je ljutita dostavljačica otišla, Banić raspara kuvertu i iz nje izvuče desetak fotografija, po svemu sudeći snimljenih u drugoj polovici 1991. godine, kada je bjesnio najžešći rat. Na jednoj se vidio Siniša Smokovina pokraj izgorjeloga srpskog tenka, na drugoj kako pije s društvom ispred spaljene kuće, na trećoj ga je kamera uhvatila pri čišćenju oružja... Bilo je to Baniću nezanimljivo smeće koje nije ni tražio od pijanog novinara. I baš kada se spremao vratiti slike u omotnicu, i sve skupa baciti u košaru za otpatke, jedna od fotografija privuče njegovu pozornost. Odvoji je od ostalih i prinese prozorskoj svjetlosti.
Bila je uistinu senzacionalna! Na njoj su bila zagrljena dva vojnika u maskirnim odorama, snimljena ispred nekoga neobranog slavonskog kukuruzišta. Stajali su pokraj malog minobacača i poljskoga kazana, smijali se i obojica u ustima imali zapaljene cigare. Jedan od njih bio je Siniša Smokovina zvani Štriga, a drugi Igor Špiler zvani Igrač. Dakle, ta su dva tipa bili stari ratni drugovi!
Ta važna spoznaja posve je zakomplicirala sve Banićeve pretpostavke i otvorila toliko novih mogućnosti da mu se gotovo zavrtjelo u glavi. Najvjerojatnijom mu se ipak činila ona varijanta prema kojoj su Štriga i Špiler sve obavili u dosluhu i zajedno olakšali Štrigina gazdu za pola milijuna maraka. Ali što se dogodilo nakon toga? Nije li Štriga ubio Igora i ubacio ono lažno pismo u poštanski sandučić njegova mlađeg brata? Nije li već možda u Štriginim rukama onaj tajanstveni dokument što su ga Bekićevi ljudi ukrali iz odvjetničke kancelarije u Gundulićevoj ulici, dokument koji bi Lakotu mogao koštati novih pola milijuna? Sve je imalo svoju logiku, ali i brojne rupe.
Želeći bar na čas pobjeći od tog neugodnog labirinta nagađanja, Banić ostavi sve, spusti zavjese na prozorima i legne nauznak, prepustivši se dirljivoj međuigri Milesove trube i Coltraneova saksofona u skladbi što se zvala Freddie Freeloader i zvučala baš kao da je smišljena za tjeskobne trenutke iz života jednog zagrebačkoga privatnog detektiva.
Kada se probudio, player je mirovao, a zelena slova na njegovu displeju pokazivala su broj skladbi i duljinu trajanja diska. Ustao je, više i ne misleći na vrtoglave kombinacije što su se rojile oko otmice i ubojstva tajkunove žene, podigao telefonsku slušalicu, izvukao iz džepa posjetnicu koju je dobio u turističkoj agenciji i odlučio provjeriti jednu zgodnu mogućnost koja nije imala baš nikakve veze s prokletim slučajem u koji se zapleo poput muhe u paukovu mrežu.
– Izvolite – začuo se glas gospođe Jadranke.
– Banić – reče kratko, pitajući se još uvijek koliko je pametno to što radi.
– Oh, vi ste! – razveseli se ona. – Jeste li se odlučili za onaj hotel u Rosenheimu?
– Nisam... – zbuni se on. – Ali sam odlučio o kavi.
– Znači, vodite me na kavu?
– Da. Kada bi vam odgovaralo?
– Pa kada vi želite...
Njemu zapne glas u grlu. Sada je trebao kazati ono najvažnije, ono nakon čega slijedi uspjeh ili lagana kišica poraza.
– Bi li vam oko devet navečer odgovaralo?
– Svakako – živne lažna gospođica. – U svakom slučaju to je bolje nego prije podne.
– A gdje bismo se našli?
– Pa... napisala sam vam – reče ona prostodušno, kao da je to nešto što ne treba ni pitati.
Dakle, zvala ga je u stan, pomisli on sav uzbuđen, zvala ga je k sebi, a na kavu zacijelo nije ni pomišljala.
Zadovoljan što je sve tako sjajno prošlo, on ustane razmišljajući kako utući vrijeme što ga je dijelilo od zanimljiva sastanka s ljupkom turističkom radnicom. Zatim se prisjeti stvari koju je odlučio provjeriti još onoga časa kada je na groblju automobila vidio spaljeni Lakotin audi. Do devet navečer uistinu je imao dosta vremena; navuče kaput, izađe iz stana i ode do Rokove, gdje mu je bio automobil. U džepu je imao još jednu posjetnicu, onu s imenom i adresom Rudija Lepena, Lakotina psa čuvara pod otkaznim rokom. Kartončić s logotipom Lucky holdinga govorio je kako bivši policijski djelatnik stanuje na trećem katu neke zgrade u Tomašićevoj ulici.
Lepen je bio sam kod kuće i nemalo se iznenadio spazivši Banića na svojim vratima.
– Samo uđite! Nešto ćemo popiti.
– Jako žurim – odgovori istražitelj, pogledavši preko Rudijeva ramena unutra. Stanje djelovao više no pristojno te se činilo da Lepen ni u čemu ne oskudijeva. Ipak, činjenica je bila da je mnoštvo sasvim pristojno situiranih ljudi, ostavši bez posla, veoma brzo padalo u ponor siromaštva, rasprodajući stvari i obiteljske uspomene, pridružujući se neizbježno novodobnim parijama što se potkraj radnog vremena tržnica okupljaju oko smrdljivih kontejnera.
– Sigurno ste došli radi mojega posla. Jeste li možda pronašli nešto prikladno?
– Zapravo i nisam, ali se stvari već sutra mogu pokrenuti s mrtve točke. Došao sam zbog jedne usluge koju biste vi meni mogli učiniti.
Rudi ga pogleda sav u čudu; takvo što najmanje je očekivao.
– Ako sam dobro shvatio, tamo u Lucky holdingu čuvate vrpce koje kamera ispred ulaza zabilježi tijekom noći.
– Da... da... – nevoljko će Lepen, očito nezadovoljan smjerom u kojemu je krenuo razgovor.
– Vidite, meni bi trebala ona koja je snimljena noću s četvrtoga na peti prosinca. Biste li je mogli ukrasti za mene?
– Vi ste poludjeli! – bijesno će Rudi zatvarajući brzo vrata.
Banić hitro postavi nogu između vratnica i vrata.
– Možete je jednostavno zamijeniti praznom kasetom. Nitko to ne bi ni primijetio.
– Slušajte, gospodine Baniću, takva bi stvar bila previše opasna.
– Što, mogli biste izgubiti posao? – ironično će istražitelj.
– Samo se vi šalite! Ne znate na što su sve spremni ti fini i nalickani tipovi!
– Još ne znam – složi se istražitelj. – Ali se spremam saznati. Ako mi pomognete, možda ih uspijem smjestiti onkraj brave.
– Kada biste mi mogli zajamčiti diskreciju i radno mjesto, možda bih i... – kao da je premišljao Lepen, popuštajući polako pritisak na vrata.
– Diskreciju vam mogu zajamčiti, ali posao ne! Međutim, imam jednu drugu stvar za vas. U stolu mog prijatelja Komara nalazi se spis o tome kako je kod vašega sina Viktora pronađeno nešto heroina. Kako se to i zašto našlo kod njega, mene uistinu ne zanima. E, vidite, taj moj prijatelj s prvim siječnja odlazi u mirovinu. Spis s imenom vašega sina može proslijediti svom nasljedniku, a može ga, kad bude čistio svoje ladice, i baciti u koš.
Lepen ga je promatrao kroz svoje tamne naočale, zacijelo premišljajući kakvu odluku donijeti.
Banić nije mogao dugo čekati.
– Onda, jeste li odlučili? Što da napravi sa spisom? Da ga baci?
– Da ga baci – pomirljivim će glasom Rudi, nakon čega istražitelj povuče nogu.


U osam navečer ušao je pod tuš i ostao dugo pod mlazom vruće vode, kao da je želio sa sebe temeljito sprati mirise svih tih Lakota, Špilera, Štriga, Bekića... Izašavši iz kupaonice, nađe jednu čistu, još neraspakiranu košulju, pa se počne odijevati. Iako mu je nakon vreloga tuša bilo pomalo hladno, osjećao se sasvim dobro i svježe. Obuče potom ono odijelo što ga još uvijek nije stigao vratiti Lidiji i pogleda se u zrcalo. Slika koju je ugledao bila je više no porazna; izgledao je kao pravi pravcati dvoredni idiot s početka desetljeća! Baci to smeće sa sebe, spreman da ode u najbliži butik i kupi nešto prikladno, ali je, nažalost, već sve bilo zatvoreno. Tješeći se tlapnjom da žene najviše vole muškarce u casual odjeći, izvadi iz ormara posljednji par čistih traperica i navuče onaj isti pulover u kojemu je bio na promociji novog internet providera. Nije izgledao bogzna kako, ali je već u tome što u ovoj dobi nije imao trbuha i što je imao gotovo svu kosu na glavi vidio, kako se to često kaže, svoju komparativnu prednost.
U devet i petnaest, prošavši gotovo na prstima pokraj kafića Kico, požuri prema Britancu i zastane pred prvom od onih nekoliko cvjećarnica razmišljajući o tome pripada li ta Jadranka ženama kojima svakako treba donijeti cvijeće. I kada se već gotovo odlučio za jedan mali aranžman od suhoga cvijeća i nekih biljaka, prene ga panični ženski glas:
– Ne cvijeće! Zar si poludio!?
Ustuknuo je korak, dva, spazio vlastitu kćer i s užasom se sjetio kako je obećao da će u devet doći na večeru. Kako se sad izvući iz toga nevjerojatnog škripca, pitao se, ali mu ništa djelotvorno nije padalo na pamet. Jest, bio je slobodan, razvedeni muškarac koji po volji može upadati u razne veze, ali je sve to bila čista, neuporabljiva teorija. Da je rekao Niki kako upravo odlazi stanovitoj veseloj gospođi Jadranki čiji je muž trenutačno u Berlinu, višestruko bi poludjela. Prvo stoga što je obećao doći na pravu englesku večeru, drugo zbog mame, treće zbog toga što se upušta u takve stvari baš u času kad Lidija tamo u bolnici iščekuje operaciju, četvrto... Nije znao što je bilo četvrto, ali je bio siguran da bi se već nešto našlo.
Mislio sam – zausti da kaže kako neizostavno mora do Komara, ali ga ona sa smiješkom na licu prekine:
– Ma što si mislio!? Ne dopuštam ti da kupuješ cvijeće! Osim toga, ja bih ga tebi trebala kupiti jer sam bila nepristojna...
– Nema veze! Tu smo stvar već izgladili. Slušaj, večeras bih...
– Mamu će ipak operirati sutra, ali rano ujutro. Prva je na redu. Baš se veselim što si održao riječ. Znaš, Tim je rekao kako ćeš ti već naći načina da se izvučeš...
Još je jedan časak u njemu tinjala nada kako će se uspjeti spasiti engleske večere, ali je i taj plamičak zgasnuo kad ga je Nika primila pod ruku i požurila, rekavši kako će se večera ohladiti.
– Hi, dad! – rekao je veselo Tim dočekavši ga u kuharskoj kecelji. – The supper’s done!
Sjeli su za stol, on je još jedanput pogledao na sat razmišljajući o tome kako sad Jadranka zacijelo stoji uz prozor čekajući da dolje na cesti ugleda njegov auto, a nakon toga je potonuo predavši se čarima prave engleske večere.
Prvo je na stol stigao pladanj s pitom nalik na one iz crtanih filmova i starih stripova o Bimu i Bumu.
– Steak and kidney pie! – najavio je ponosno Tim i razrezao vrelo tijesto ispod kojega se pojavila grozna crna smjesa koja je zaudarala na urin.
– Ja ću te poslužiti – reče Nika, pa mu na tanjur izvadi dvije velike žlice toga nemogućega gulaša od šnicli i bubrega.
On bojažljivo zagrabi vilicom malo tog britanskog čuda i stavi ga u usta. Strukturom je podsjećalo na staklarski kit, a okusom ni na što jestivo.
– Ova lijepa crna boja, to je gravy – tumačila mu je Nika punim ustima. – Nije li ukusno?
– Što? Pita ili taj gravy?
– Mislim onako ukupno?
– Pa jest... Mislim, čovjek se brzo navikne – odvrati on dvosmisleno, pa krene rukom prema zdjeli s pomfritom ne bi li tako bar malo popravio užasan okus u ustima.
– Sorry! I almost forgot! – preduhitri ga Tim pa po pomfritu prospe pola šalice octa.
Banić se strese i naglo odustane od pomfrita, a Nika, koja je odmah shvatila da je za sve kriv Tim, pogleda sažalno oca, pa mu objasni:
– Englezi nikad ne jedu pomfrit bez octa.
– To je svakako zgodan izum – zamisli se Banić. – Mora da je jako fino, ali me danas već muči kiselina.
– Kome foliraš, tata? – pogleda ga ona ljutito. – On te ionako ne razumije, a ja te i predobro poznajem!
Premda mu je večer bila upropaštena, nije mu bilo do svađe. Ostavio je na miru onaj užas od bubrega i na tanjur si izvadio komadić velike crne kobasice koja je u međuvremenu stigla na stol zajedno s još nekim novim britanskim delikatesama.
– Evo, na primjer, ovo mi je jako fino – reče on, trudeći se da ga izraz lica ne izda. Prokleta engleska krvavica imala je okus kao da je punjena piljevinom i mljevenim stiroporom, naravno nezasoljenim i nepopaprenim.
– Black pudding – namigne mu Tim. – It’s delicious!
– Yes, yes... very much delicious – promrmlja on nečim nalik na engleski jezik, a Nika ga još jedanput zlovoljno pogleda.
– I što ima novo? Pričajte! – upita Banić svečano kao da na taj način želi kazati kako je, bar što se njega tiče, večera sretno okončana.
– Ima još oslića kuhanog u mlijeku... sa zelenim graškom – reče ona, premda nije imala ni najmanjeg razloga ponadati se kako će mu se baš ta stvar dopasti.
– Pa, ako baš ima previše – sasvim pristojno će on – to bi mi mogla zamotati za sutrašnji doručak.
– What did he say? – upita Tim.
– He asked what’s new? – prevede Nika svom dečku.
– Oh, what’s new pussycat! – reče on veselim, pjevnim glasom.
Baniću odjednom proleti nešto glavom i on se sav ukipi. Da, to je bilo to, pomisli, i sam se čudeći kako mu prije nije palo na pamet!
– Što je rekao? – upita brzo Niku ustajući od stola.
– Što ti je, tata!? – začudi se ona. – Prenavlja se. To je aluzija na onu pjesmu. Što je novo, mačkice?
– Tako je! – pljesne on rukama, pa požuri prema predvorju, gdje mu je visio kaput.
Ona potrči za njim misleći valjda kako je iznenada poludio.
– Oprosti, mala! Nešto mi je palo na pamet. Moram odmah provjeriti.
Znala je da je to nenadano ludilo sasvim sigurno u vezi s njegovim poslom, ali je ipak ostala nasred predvorja, začuđena i nemoćno raširenih ruku, dok je on tiho zatvorio vrata i nestao u mračnom stubištu.

27.


Dok je jurio autom kroz noć nije mu više padala na pamet ni grozna britanska smjesa napravljena od svinjskih bubrega, ni crna kobasica slična slavonskoj krvavici, ali ni vesela zavodnica iz turističke agencije koju je tako glupo i nesmotreno propustio posjetiti. Krenuo je gore prema Cmroku, odvezao se do Mirogoja i izbio na Srebrnjak s gornje, sjeverne strane. Posvuda su se topili snijeg i led i cesta je bila posve prazna. Iz studija Homesound, pokraj kojega je prošao negdje oko ponoći, nisu se čuli ni vidjeli znaci glazbenoga niti bilo kojeg drugog života. Razmišljao je samo o tome kako da se uvuče u fitness centar i uzme ono što ga je zanimalo. A to je mogao samo noću, tiho i potajno, ni od koga zamijećen.
Cijela je stvar bila u dosjetki, u štosu, i ma koliko inače mozgao i mučio se, razmišljajući logično nikada ne bi došao do rješenja. Naprosto, bio je potreban onaj »klik«, onaj iznenadni okret sklopke u glavi nakon kojega stvari postaju očite. I stoga je bio više no siguran da ključić sa siluetom mačke, onaj isti koji je dvadesetak dana čamio u mraku potopljene škode, otvara jedna jedina vratašca, vratašca Betyne kasete u garderobi centra Pussycat.
Banić veselo zafućka tu glupu staru pjesmicu, What’s New Pussycat, pa, nastojeći da ga nitko ne primijeti, zaustavi auto i ostavi ga na pločniku pedesetak koraka od zgrade koju je tražio. Nakon toga mirnim korakom bezbrižnoga noćnog šetača krene prema fitness centru. Srećom, ni tu nije bilo nikoga na ulici; ni okašnjelih pijanaca, ni djece koja baš u ovo doba odlaze u neki od svojih omiljenih diskoklubova ili lokala, ni noćnih pozornika koji u sjevernim, elitnijim dijelovima Zagreba baš i nemaju previše posla.
Ulaz do ulice bio je zaključan. Iako noć nije bila vedra, tamo podalje jasno je vidio u tamu utonuli kubus velike zgrade na čijem je pročelju svjetlucao ružičasti neonski logotip mondenog vježbališta. Uz samu zgradu, među ogoljelim lipama i divljim kestenovima, urešeno raznobojnim žaruljicama, titralo je neko crnogorično drvo kojemu nije znao naziva. Bilo mu je samo jasno da to nije bor niti jela.
Osvrnuvši se na sve strane i pazeći na integritet svoga novog engleskog kaputa ugledne marke McGregor, Banić lako preskoči onižu ogradu i pođe prema zgradi. Posve očekivano, ulaz je bio zaključan, i to sigurnosnom bravom koja je svojom ozbiljnošću nadilazila mogućnosti njegova džepnog nožića. Nasilno razbiti stakleni ulaz i pritom probuditi mnoge usnule susjede, činilo mu se posve suludim. Lakoćom i brzinom obazrivijeg tata, Banić krene oko kuće nadajući se da će imati toliko sreće i otkriti »slabo mjesto« zgrade kroz koje bi se mogao uvući. No ta se nada ubrzo pokaže sasvim jalovom. Male izbočine na zidovima bile su prevelik izazov i za free-climbera, da bi se doskočilo do balkona kojim je bio opkoljen kat, bila je potrebna vještina boljega motkaša, a za provlačenje kroz niski podrumski podrum konstitucija cirkuskog patuljka. Da je imao penjačke sposobnosti petnaestogodišnjeg klipana, još bi se možda i uspio popeti na visoku krošnju vlažne lipe i s njezina se vrha nekako prebaciti na skliski krov, na kojemu je još bilo malo snijega, ali bi i ta akrobacija vrlo lako mogla završiti obradom u traumatološkoj stanici.
Pa ipak, kružna potraga oko prizemlja kuće imala je smisla! Uz rub zgrade, pokraj zimzelena grmlja, neka je neoprezna budala ostavila prave pravcate ljestve. Zacijelo čovjek koji se njima poslužio dok je po onom crnogoričnom stablu vješao ukrasne žaruljice. Banić uzme teške ljestve, dašćući ih podigne i sa zadovoljstvom otkrije da sežu do balkona na katu.
Popevši se na balkon, sagne se i krene uzduž zgrade, otkrivši vrlo brzo kako je vlasnica imala dobar običaj noćnog provjetravanja dvorane za vježbanje. Naime, jedan od prozora bio je malo odškrinut, ali se kroza nj čak ni čovjek sasvim malena rasta ne bi mogao provući. Klekne brzo na tlo balkona, zavuče ruku unutra i naporom očajnika pokuša onesposobiti mehanizam za otvaranje prozora. Nakon desetak minuta naporna posla, kada mu je već curak znoja krenuo niz vrat pod košulju, mehanizam popusti i prozor tresne na parket razbivši se uz prilično glasan, izdajnički prasak. I sam uplašen tom nenadanom i neželjenom bukom, Banić legne na mokar balkon i počne pozorno promatrati hoće li na kojoj od susjednih zgrada zasjati prozorsko svjetlo. Ništa se nije događalo, osim što mu je novi kaput bivao sve vlažniji i prljaviji.
Časak kasnije uvukao se u dvoranu za vježbanje i pošao preko škripavog parketa prema vratima iza kojih je bila garderoba s metalnim kasetama, znajući kako taj tihi zvuk vani ionako nitko ne bi mogao čuti.
Tek kada se našao pred onim troredom kaseta, dosjeti se jadu. Bilo ih je devedesetak, imale su redne brojeve, ali na ključiću sa siluetom mačke nije bilo nikakva broja niti bilo kakve oznake. Žene su zacijelo dobro znale koja je kaseta čija i nepogrešivo ih otvarale, a on je sada, poput laboratorijskog majmuna koji treba otvoriti kutiju pod čijim je poklopcem banana, morao krenuti redom. Nakon što je, pipkajući u mraku, provjerio cijeli donji red ne otvorivši pritom nijedan od pregradaka, opsuje poluglasno pa se zamisli, sve više siguran kako na taj način neće napraviti ništa. Svjestan da je to krajnje rizično, ali nemajući drugoga izlaza, upali svjetlo pa počne brzo provjeravati srednji red. Sada je sve išlo bar pet puta brže, ali ključić i dalje nije otvarao nijedan od pregradaka. Osjećao se već poput onog sudionika igre Čovječe, ne ljuti se koji satima baca kocku koja se nikako ne želi zaustaviti na broju šest. Prokleta večer, razmišljao je ljutito. Najprije je čari koje mu je nudila slobodoumna turistička djelatnica zamijenio groznom engleskom večerom, a sada se s ovim prokletim bravicama uvalio u još veću nevolju, premda se činilo da od black puddinga i pomfrita s octom veće nevolje i nema.
Ipak, bravica predzadnje kasete popusti, vratašca se otvore i pred njim se pojavi posljednja Betyna tajna. Kopao je brzo po pregratku bacajući na pod sve što ga nije zanimalo: dva para skupih talijanskih tenisica, fini triko za vježbanje, ručnik s izvezenim monogramom, tanku svjetlucavu trenirku marke Nike...
Na kraju, uz samu stražnju stijenku pregratka, nalazio se crni plastificirani fascikl, zatvoren nečim što je moglo biti odvjetnički pečat. Raskopča vlažni kaput, podigne pulover, stavi pod njega taj dragocjeni predmet pa ugasi svjetlo i požuri van. A kada je već bio na ulazu u dvoranu, s pravom mu se učini da je ipak bio previše neoprezan. Što će biti ako već sutra vlasnica Pussycata obavijesti Krstu Lakotu kako je netko provalio u centar i obio Betyn pregradak? Vrati se stoga pa brže-bolje potrpa stvari na njihovo mjesto, zatvori vratašca i zaključa ih.
Spustio se brzo niz ljestve, položio ih među grmlje, a časak nakon toga preskočio ogradu i zamalo srušio čovjeka s bocom u ruci, koji je upravo teturao tim dijelom pločnika.
– Jebote, kaj si me prepali – vrisne čovjek, a boca mu ispadne iz ruke.
Čudom, ili srećom, nije se razbila. Pijanac se sagne, podigne je i pogleda u svjetlu obližnje ulične svjetiljke, pa s olakšanjem zaključi:
– Skorom si mi sjebal gorivo! A svud je već fajront. O, Bože, kakav horror od noći!
Ali Banić ga više nije slušao; brzim korakom, gotovo trčeći, žurio je prema svom automobilu.
Bilo je oko tri izjutra kada je, sam u svojoj radnoj sobi, stavio nađeni fascikl pod snop jakoga svjetla, otvorio ga i iz njega izvukao dva arka sitno ispisana papira, jedan na hrvatskom, drugi na engleskom jeziku. Bio je siguran da je riječ o nečemu silno važnom, o nečemu što je zakompliciralo više života, i kao prljav i nečastan trag ostavilo za sobom čak i nekoliko leševa. Ali što je to, upitao se, dok su mu ruke lagano zadrhtale.
Na dva arka papira, ispisan sitnim kompjutorskim slovima bez proreda, nalazio se svojevrstan bračni ugovor sklopljen u travnju 1992. godine. Iako su se Krsto Lakota i njegova žena Bety Key vjenčali još 1990. u Londonu, ugovor je bio stanoviti aneks koji je regulirao njihov budući bračni odnos nakon što je Bety unijela u brak svotu od petsto tisuća engleskih funti.
Banić se odmah dosjeti o čemu je riječ! Bila je to tvarna potvrda priče što ju je one snježne večeri čuo u hotelu Inter-Continental od Engleza koji je dijelio ime i prezime s čuvenim junakom Casablance. Ugovor se, dakle, odnosio na Betyno nasljedstvo koje je dobila natjeravši braću da prodaju dio imetka što su ga naslijedili od pokojna oca.
U to vrijeme Krsto Lakota, koji je upravo započinjao svoj pobjedonosni put kroz labirinte pretvorbe, služeći se svim sredstvima što su se u takvoj operaciji pokazivala djelotvornima, nije mogao ni sanjati da će mu gotovo s neba kapnuti tako pozamašan početni kapital. Ako su toliki štićenici za javnost anonimne moći i ljubimci zvijezda s neba dnevne politike ostvarili prave poslovne imperije, uloživši u ostvarenje svojega sna tolike papire, među kojima nije bilo nijedne novčanice, tada je Krsto bio na najboljem putu da ženinim novcem stekne bar pet puta više od njih.
Ali mudra Bety, koja je znala da ništa nije vječno, da propadaju države, moćnici, režimi i ljubimci naroda, vjere, filozofije, pa čak i cijele civilizacije, te da u skladu s tim može propasti i obični brak, htjela je nekako zaštiti sebe i svoje nasljedstvo. U to vrijeme, još uvijek znatno bogatija od svog supruga, sklopila je s njim poseban ugovor kojim mu je dopustila da za svoje poslovne interese angažira cjelokupno njezino naslijeđe, bez njezina nadzora i posebna dopuštenja, ali ga je istim ugovorom i obvezala da joj u slučaju raskida braka, bez obzira na to tko za nj bio kriv ili tko ga zatražio, vrati svotu koju je unijela u bračnu zajednicu.
Nakon te odredbe dolazio je i članak što se pokazao kobnim za mnoge koji su se u tom vrzinu kolu zatekli. U slučaju da u trenutku razvoda imovina znatno nadmaši njezinih pola milijuna funti sterlinga, Krsto Lakota dužan joj je prepustiti stvarnu polovicu imetka. Dakle, polovicu tvrtki, sredstava s bankovnih računa, vrijednosnih papira, kuća, umjetnina, automobila, svih nekretnina i pokretnina, jednom riječju, polovicu cijele »galaksije Lakota«!
Na taj je način racionalna Engleskinja, poslušavši zacijelo savjet kakvoga dobrog odvjetnika, željela izbjeći moguću beskonačno dugu sudsku gnjavažu u kojoj bi, u slučaju razvoda, morala godinama dokazivati što je unijela u brak, što je naknadno stekla i slično, te na kraju možda i ne dobiti ništa više od uloga ili za njezin životni stil beznačajne alimentacije.
Stvar je bila više no jasna! Bety je namjeravala napustiti muža te je zatražila ispunjenje ugovora. Kako su imetak Krste Lakote neki mediji procjenjivali i na više od milijardu maraka, polovica tog bogatstva, što bi ga trebao prepustiti Bety odvela bi ga ravno u propast. I tad je nastala suluda trka za ugovorom koji je, možda već gotovo i zaboravljen, osam godina čamio u pretincu odvjetničkog ureda i koji su, prema posebnoj odredbi, mogli podignuti samo ako se kod odvjetnika pojave istodobno. Mala prednost bila je na Betynoj strani. Prije no što je zatražila razvod, dokopala se ugovora kako bi ga provela u djelo, dok ga se njezin muž nastojao domoći kako bi ga uništio. Na kraju se dogodilo ono što zacijelo ni ona ni on nisu željeli: niti je Bety uspjela ostvariti odredbe ugovora, niti ga je Lakota uspio uništiti!
Naravno, sada kada je Bety bila mrtva, Lakota se nije trebao bojati kako će s nekim morati podijeliti svoje carstvo, ali je ugovor svejednako imao svoj smisao: bio je jasan optužni materijal koji ga je činio temeljito sumnjivim i odgovornim za ženinu strašnu sudbinu.
Ali, upita se Banić posve opravdano, nije li se Lakota, uspinjući se vrtoglavim stubištem bogatstva i moći, već našao iznad one stube gdje dokazi te vrste nemaju nikakve djelotvornosti? I kome uopće postaviti to pitanje? Doganu, Zadri, čitaocima Magazina X ili onima koji negdje tamo u nebeskim izmaglicama mudro šute pod svojim obrazinama?
Predbacujući samome sebi što se uvijek iznova bavi poslovima u kojima zabadanje nosa u tuđe stvari donosi samo nevolju i potištenost, Banić vrati ugovor u fascikl, odloži ga u ladicu stola, a zatim uključi player i pusti sjajnu skladbu I Know About The Life, i to sasvim tiho, u skladu s ovim dijelom noći u kojem treba poštovati tuđe pravo na san. I premda je na kraju iz garderobe jedne glupe vježbačke institucije uspio iščeprkati jednu tako važnu stvar, ipak mu se sve više činilo da je odmah, otprve, trebao otići tamo kamo je i krenuo, lažnoj gospođici Jadranki.
Zaboravljajući da je već gotovo pola četiri, on okrene njezin broj, razmišljajući o svim mogućim duhovitim isprikama kojima bi se mogao oprati i najaviti joj se za sutra.
– Izvolite – čuo je njezin sneni glas.
– Banić ovdje – hitro će on, spreman sve brzo okrenuti na šalu.
– Žao mi je... pogriješili ste broj – začuo je njezin ravnodušan glas prije no što mu je spustila slušalicu.

28.


Snijeg što se brzo topio gore na krovu curio je preko loših oluka zgrade u prolazu kinematografa Apolo tako jako da se čovjeku koji bi, zabavljen svojim pićem, sjedio uz prozor kafića Kico moglo učiniti kako vani lijeva kiša. Za jedno obično radno dopodne u lokalu je bilo i previše živo, tako da je Zdenka jedva uspijevala poslužiti sve te ljude koji su je salijetali najrazličitijim narudžbama. Osobitu je nervozu i galamu u cijelo ozračje unosio gospon Marijan, koji je, osokoljen novinskim napisima, bojovnički pozivao na zbijanje svih hrvatskih redova i obranu vjekovnih nam interesa koji su bili ugroženi bošnjačkim posezanjem za stanovitim Martin Brodom.
– Pa, pizda mu materina! – psovao je beskrajno ljut televizijski inkasator. – Ne buju nam valjda ti Muslići zdipili najlepše delove Hrvatske!
Nakon toga je, budući su i tu stvar jutrošnje novine problematizirale, oštro i bespoštedno napao Haški tribunal, tvrdeći kako tamo treba poslati Clintona, za što je imao vrlo neobične argumente.
– Pa kaj ni ratni zločinac tip ka’ je ženskoj dal da mu dvanajst put popuši, a nijemput je ni šiknul!?
Šankerica Zdenka, koja je znala uzrok cijele te predstave pune bijesa, prišapnula je Baniću kako je gospon Marijan danas nemoguć samo zato što su mu, unatoč svečanim obećanjima u novinama, jutros iskopčali struju koju zbog mizerne mirovine nije plaćao još od svibnja. Beskrajno vjeran svojoj stranci, imao je i previše ponosa da bi takvo što priznao, pa se radije bacio na herojsku obranu hrvatskih granica i teško sotoniziranje međunarodne zajednice. Baš kao da mu je struju isključio NATO na nagovor Ejupa Ganića!
Slušajući stalne jadikovke Kembre koji se žalio kako ga danas žiga jetra, te kako nikad više u džin s tonikom neće stavljati jebeni limun, Banić je pijuckao svoju prijepodnevnu kavu promatrajući mladoga policajca koji je prilično dugo ispitivao Paka o stanovitom Zvonku Brdariću, pomno bilježeći sve izjave. Na kraju je policajac pregledao dramatično upropaštene ostatke Pakove osobne iskaznice, unio i njegove podatke u notes, upozorio ga kako svakako mora izvaditi nove dokumente i otišao za svojim poslom.
– Tko ti je taj Zvonko Brdarić? – upita ga Banić čim se vratio k stolu.
– Kak ko!? – začudi se Pako kao da je to samo po sebi jasno. – Pa Flegma, moj bratić.
– Kaj drotovi imaju s njim? – upita Kembra.
– Ućorkirali su ga.
– Zakaj? Zato ka’ je fort u tramvaju.
– Nikaj ti ne razmeš, Kembra! – ljutio se Pako. – Hapili su ga kad je kral geltašle u devetki.
– Znači, to je bilo to usavršavanje zbog kojega je došao iz Garešnice – zaključi Banić.
– Kaj si ti, morti, na strani murije!? – protestirao je kinooperater. – Kral je geltašle, al onak na pošten način! Nikad ni kral bokčiji, a bogati se ionak ne voze u tramvaju neg u svojim kolima. Osim toga, bil je stopostotni pehist. U ponedjeljak je drmnul tri geltašla s ukupno tristo dvajst kuna, al su ga zato dvaput hapili kak se vozi bez karte. A to ti je četri stotke globe, moj Kembra. Četri stotke! Kad si zadnji put imal četri stotke u žepu?
– Znači, bil je osam banki u pasivi – zaključi Kembra.
– Neg kak! Prošlu subotu imal je takvu smolu da su njemu drmnuli geltašl i uru...
– Kakvu sad uru? – zanimalo je Kembru koji se stalno desnom rukom pridržavao za ono mjesto gdje mu se nalazi jetra.
– Casio! Ja sam mu je prodal. Dečko je čist u redu, al zbiljam nema sreće! Časna reč!
– Sada će dobiti bar godinu dana bezuvjetno – primijeti Banić.
– Al bu se vrnul za šest meseci. Pazi kaj ti velim! – veselo je tumačio Pako. – U gajbi se uvek dobro ponašal! Zadnji put je naučil košarački zanat. Uzme hrpu šiba i za čas splete fotelju kak iz dućana.
I baš u trenu kada je Pako najžešće branio moralni lik svog zlosretnog bratića iz Garešnice, za stolom se pojavi šankerica Zdenka.
– Gospon Banić, tu vas vani treba nekakav dečko. Bil je kod vas, al veli da vam je kancelarija zaključana.
Banić ustane i priđe vratima pokraj kojih je stajao momak, najvjerojatnije mlađi od dvadeset godina, držeći u ruci predmet nalik na knjigu, dobro zamotan u šarenu najlonsku vrećicu.
– Vi ste Nikola Banić? – upita mladić čim ga je spazio, pa mu tutne u ruke paketić. – Rekli su mi da vam ovo dam.
– Tko vam je rekao? Što je unutra?
– Rečeno mi je da ćete odmah sve shvatiti – preplašeno će došljak, pa, gledajući nije li tko vidio što je uradio, klisne brzo prema Ilici.
Banić razmota najlon i pred njegovim se očima pojavi kutija s videokasetom na čijem je hrptu bio flomasterom napisan nadnevak 4/5. XII.
– Kaj si dobil porniće? – upita ga Pako koji je upravo izlazio iz kafića.
Ne obazirući se na kinooperatera koji je baš u tom kinu, prije no što ga je zaskočila duhovna obnova, odvrtio bar nekoliko stotina američkih tvrdih pornića, Banić krene prema svom uredu shvativši da je dječak bio teklić Rudija Lepena, možda čak i njegov sin. Uđe u sobu, uključi televizor, ubaci kasetu u videorekorder, pa se s daljinskim upravljačem u ruci zavali u fotelj i pritisne taster s oznakom play.
Na ekranu se pojavi crno-bijela slika ulaza u upravnu zgradu Lucky holdinga. Kamera iznad vrata imala je poprilično širok objektiv, ali ono što je uspjela snimiti nije bilo osobito zanimljivo. Vidio se dio ceste ispred holdinga, pločnik na suprotnoj strani, malo zimzelene živice i gusti snijeg koji je pomalo zastirao taj škrti prizor. U donjem desnom kutu vidio se datum, dakle četvrti prosinca, a ispod datuma točno vrijeme: osam sati i dvije minute. Nakon petnaestak minuta, za kojih se ispred zgrade baš ništa nije dogodilo, Baniću se učini da se nalazi na festivalu avangardnog filma i gleda djelce čija je jedina dinamika u brzom protoku sekundi na brojčaniku u dnu ekrana. Kaseta je imala oznaku E-300, bila je snimljena LP-tehnikom, što je značilo da za njezino detaljno pregledavanje treba utrošiti punih deset sati. Nemajući živaca zuriti u taj statični prizor, Banić zaustavi traku i prebaci video na brzo premotavanje. Znao je da će se ono što se dogodilo oko dva poslije ponoći moći vidjeti kad brojka na displeju pokaže da se premotalo oko šest sati snimljenog materijala. Zaustavi video malo prije toga i ponovno pritisne play.
Snijeg je i dalje padao, možda nešto slabije, a na cesti ispred zgrade nije se dala zamijetiti nikakva promjena, osim datumske. Sada je, naime, već bio peti prosinca. U jedan sat i pedeset šest minuta, preko snijegom dobrano zametene ceste, pretrčalo je nešto nalik na lisicu. Ili je to možda ipak bila samo mačka? Nakon toga ponovno zavlada nezanimljiva bezličnost. I baš kada je pomislio kako se domogao beskorisna materijala ili kako su mu podvalili pogrešnu vrpcu, na ekranu nešto tako jako bljesne da je slike na nekoliko sekundi posve nestalo. Odmah s bljeskom začuje se i snažna eksplozija koju je, zacijelo nekvalitetan, mikrofon odmah pretvorio u glasno krčanje. Ali kako je automobil bio negdje podalje, dakle posve izvan vidnog polja kamere, ništa se bitno nije moglo vidjeti, čak ni dolazak navodnog lopova. Nakon nekoliko časaka slika se vrati na ekran, treperava, mutnija i svjetlija, što je zasigurno bilo posljedica požara koji je negdje u blizini proždirao automobil i tijelo nesretnika koji je u nj ušao.
Ćuteći da više nije sam u sobi, Banić se okrene i ugleda Juricu Špilera kako, stojeći mu za leđima, radoznalo promatra sliku na ekranu. Ušao je u stan tiho poput lopova i zabuljio se u prizor koji je i Banić promatrao.
Razočaran što na traci nije bilo ništa korisnoga, Banić ugasi video i pusti vrpcu da se premota na početak.
– Bili su jutros kod mene – reče Mali, koji je najvjerojatnije baš zbog toga došao istražitelju, sve više ga doživljavajući kao svog mentora. – Dvojica. Jedan u civilu, drugi u odori...
– I što si im rekao?
– Sve što sam znao o Igoru... osim... osim onoga u vezi s Gorskim kotarom.
– No, krasno! – primijeti Banić. – Ako to otkriju, ne piše ti se dobro. Jesi li mene spominjao?
– Jesam – potvrdi on. – Ali im nisam ništa rekao o onoj torbi iz prtljažnika.
– To možda i nije loše – zamisli se istražitelj.
– Je li vam torba pomogla?
Ne želeći mu ništa kazati o tome kako je, provalivši u glupi mondeni centar za skidanje sala i celulita, prekršio sve profesionalne regule, Banić kimne potvrdno, a zatim mu ukratko objasni:
– Našao sam dokaz iz kojega se vidi da Igor nije oteo Lakotinu ženu. On ju je, doduše, prisilno odveo iz one vile, ali je sva prilika da su ga za to angažirali Lakotini ljudi. Čini se da se nije radilo o pravoj otmici nego o obliku zastrašivanja. Bety je bila malo zločesta i Lakota ju je, kao pravi patrijarhalni muž, samo htio dovesti pameti.
– Ali otkuda onda u novinama sve one priče o otmici? – s pravom je pitao Jurica Špiler.
– To je malo prekomplicirana priča za tvoje uši! – nadmoćno će Banić kojemu su još uvijek nedostajali djelići nužni da se cijela mutna storija potpuno rekonstruira.
– A je li prekomplicirano za moje uši i to gdje mi se sada nalazi brat? – upita Mali glasom punim gorčine. – Četvrtoga navečer otišao je od kuće i otada ga nema. Mislio sam da je u Njemačkoj, ali ste me baš vi uspjeli razuvjeriti. Kad već znate da nije u Rosenheimu, onda recite gdje je!
Da, četvrtog prosinca navečer, kako je to posvjedočio kamatar Bohutinski, Igor Špiler krenuo je po zasluženu plaću. Krenuo je onome za koga je i obavio posao, krenuo je, dakle, Krsti Lakoti, s kojim ga je morao povezati njegov stari ratni drug Štriga. Razmišljajući tako, Banić shvati da je maločas teško pogriješio. Pregledao je pogrešni dio vrpce!
Stoga ponovno uključi videorekorder i počne pregledavati vrpcu od početka. Sada je bio miran i strpljiv, znajući da će mu trud biti nagrađen.
I baš u trenu kada je oznaka u donjem desnom kutu pokazala da je osam sati i četrdeset šest minuta, na ekranu se pojavi onaj kome se i nadao. Upravo u taj čas pred vratima se pojavio Igor Špiler u dugom kaputu i s tamnom vunenom kapicom na glavi. Pozvonio je, počekao malo, protrljao ruke kao da mu je hladno, a zatim je brava škljocnula, Igor je otvorio vrata i ušao. Banić počne ubrzano premotavati ostatak vrpce, ali na njoj, osim onoga bljeska i detonacije, nije bilo zabilježeno ništa važno. Dakle, Igor Špiler ušao je na glavni ulaz upravne zgrade, ali iz nje nije izašao...
Banić ugasi videorekorder i duboko uzdahne. Trebalo je sada smoći dovoljno snage i upoznati Juricu sa svim nepovoljnim značenjima te videopredstave.
– Nije dobro... – reče duboko zamišljen.
Mali je sve vrijeme šutio; vidjelo se da i sam shvaća kako taj videozapis ima neki zloguki smisao.
– Ušao je u Lakotinu zgradu, ali nije izašao...
– Znači li da je još tamo?
Da stvar nije bila tragična, Banić bi se možda i nasmijao tom naivnom pitanju.
– Ja sam ti stručnjak za pesimizam i crne varijante – počne istražitelj izokola. – Stoga sve što ću ti kazati nemoj uzeti zdravo za gotovo, bar dok se ne potvrdi. Lakotini su ljudi najvjerojatnije ubili tvoga brata.
– Zašto bi ga ubili!? – kao da je prosvjedovao Mali. Bila je to tipična reakcija. Verbalnim prosvjedom ljudi obično žele poništiti užas koji im se odjednom uvukao u život.
– U kriminalističkim bi se filmovima reklo kako im je bio opasan zato što je previše znao. U životu se to obično kaže na neki drugi, pametniji način, premda znači isto. Pretpostavljam da su ga potom stavili u Lakotin audi, pobacali oko njega nešto obijačkog alata, izvezli auto iz podzemne garaže, izašli iz dvorišta onom stranom gdje nema kamere i jednostavno raznijeli automobil eksplozivom. Kako naša policija s takvim stvarima nema baš prevelikih iskustava, ideja i nije bila loša. Sve je ispalo kako su htjeli da ispadne. Eksploziv je Lakoti tobože podmetnula njegova konkurencija, a zaglavio je nepoznati kradljivac automobila čije se tijelo nije moglo identificirati. Sad ti je jasno zašto su ti podmetnuli ono pismo s logotipom nepostojećega hotela.
Jurica Špiler i dalje je stajao bez riječi, samo što su mu sada oči bile pune suza, a šake stisnute kao da se sprema izdevetati nekoga. Kako je Banić bio osoba kojoj se s vremenom naučio vjerovati, bilo je više no jasno da je prihvatio njegovo objašnjenje.
– Ah, što je to Igor znao... – promuca pokušavajući svladati plač posve nepriličan jednom tvrdom boksaču.
– Pitaš što je znao!? – reče istražitelj, paleći Marlboro. – Znao je da nije bilo nikakve otmice, da je sve namještaljka.. . namještaljka u kojoj će on ispasti najvećom žrtvom, a ja najvećom budalom.
Špiler pogleda časkom Banića, kao da ga zanima kako je to on ispao najvećom budalom, a zatim još jedanput stisne šake i prosikće:
– Platit će to gadovi! Platit će!
– Ah ti nisi taj koji će isporučivati račune! Ja ću razgovarati s inspektorom Doganom i sve mu objasniti. Ova vrpca i ono što sam našao među Betynim stvarima skupo će ih koštati. Za tebe je najbolje da šutiš i neko se vrijeme kriješ. Možda kod one cure... Mogao bi i kod mene, ali se bojim da ja više i nisam neka osobito sigurna adresa...
Ali, Mali ga više uopće nije slušao. Gledao je nekamo ustranu i neprekidno ponavljao kako će to gadovi već platiti. A zatim se iznenada okrenuo i bez pozdrava izjurio van.
Točno u dvanaest našao se Banić s Komarom ispred restorana Split, gdje su trebali zajedno ručati i proslaviti Komarov odlazak u mirovinu. Iako su se u tom restoranu posluživala dalmatinska jela s kojima je Komar oduvijek pretpostavljao čvrstu kontinentalnu kuhinju s masnim pečenjima, buncekom, koljenicom i puricom s mlincima, Banićev je bivši kolega bio posve dobre volje.
Čim su naručili hladno predjelo od plodova mora, razne školjke, brancina i velike jadranske lignje, Komar je s veselom prostodušnošću počeo evocirati zgode kojih se Banić uglavnom nije mogao prisjetiti. »Sjećaš li se ovoga«, »pamtiš li ono kada«, »nisi li zaboravio kada je onaj«, verglao je Komar kao da je na proslavi godišnjice mature, a Baniću je sve to bivalo sve nepodnošljivije i mučnije. Uistinu se nije mogao sjetiti kada mu je neka svečana zgoda poput ovog ručka sa starim i dobronamjernim kolegom, pala u tako neprikladno vrijeme.
– Da, sjećam se – preko volje će Banić kada je Komar počeo evocirati njemu strašno smiješnu zgodu kad su neki početnici uhitili tipa koji je, izgubivši ključ, provaljivao u vlastiti stan ne bi li stigao na novi nastavak neke popularne televizijske serije...
– Čega se sjećaš? – začudi se Komar, prebirući prstima po pladnju punom oštriga. – Pa nisam još pravo ni počeo...
Banić odloži tanjur s plodovima mora, u koje još nije stigao ni zabosti vilicu, pa zaroni licem u dlanove.
– Nikola, što ti je?
– Ništa, ništa... – branio se od njegovih sućutnih pitanja. – Lidija je danas na operaciji...
– Isuse, pa trebao si mi kazati! – prekori ga Komar. – Mogli smo ovaj ručak odgoditi za drugi tjedan.
– Ma, nema veze! – odmahne rukom Banić, kojemu su druge brige dahtale za vratom. – Slušaj, prije no što prijeđemo na ribu, nešto ćeš mi obećati.
Komar ga radoznalo pogleda.
– Onaj spis... znaš, onog malog Lepena kojega ste uhvatili s nekoliko grama heroina...
– Da.
– E, to ću te zamoliti da lijepo baciš u smeće.
– Da bacim u smeće!? Nagovaraš me na protuzakonit postupak!
– K vragu, Komar, gdje ti živiš? U zemlji Andersenovih bajki! Pa prije nekoliko mjeseci pušteni su tipovi uhvaćeni s pola tone kokaina!
– U redu. Bacit ću. Ionako odlazim u mirovinu.
– A zatim – nastavi Banić. – Zatim ćeš obavijestiti Dogana da pokrene sve što je potrebno za ekshumaciju onog čovjeka koji je odletio u zrak s Lakotinim audijem.
– Ali, zašto? Pa identifikacija se uopće nije mogla provesti. Od čovjeka su ostali nepravilni komadi ugljena!
Rekavši to, Komar se zagleda u tamne lignje sa žara, pa napravi grimasu po kojoj se vidjelo da se ni njemu više ne jede.
– Ovaj put će se identifikacija provesti.
– Što, ti znaš o kome je riječ? – podigne Komar pogled s pladnja.
– Znam – odvrati Banić. – I to ne samo o kome, nego i o čemu je riječ!

29.


Bilo je to gotovo pravilo; kao da su ukleti, ručci s Komarom nikada nisu uspijevali! Komar je bio dobra, prostodušna, možda čak i malo prejednostavna osoba, ali je u Baniću zacijelo budio ona najlošija sjećanja na dane što ih je proveo radeći kao policijski inspektor. Kada se Banić, ne pojevši gotovo ništa, vraćao u svoj ured, već ga je s vrata zatekla uporna zvonjava telefona. Priskočio je do telefona, podigao hitro slušalicu i smirio se shvativši da je s druge strane njegova kći.
– Pa dobro, gdje si ti? – rekla je uzrujano. – Zovem te već cijeli sat!
– Na ručku s Komarom.
– Uvijek imaš perfektne isprike! Kladim se da te Komar nije vidio mjesecima!
– Časna riječ! – reče on, znajući da je to apsolutno beskorisno. Što su starija, djeca postaju sve nesnosnija.
– Mama je jutros operirana. Sve je u najboljem redu. Operacija je u potpunosti uspjela – zvučala je Nika poput pretjerano optimistične radijske reklame.
– Odlično! – reče on zadovoljno, predbacujući si što u posljednje vrijeme nije pokazao veće zanimanje za bolest bivše žene.
– Upravo idemo u bolnicu. Pretpostavljam da bi bilo u redu da pođeš s nama.
– Može – odvrati on, bojeći se kako bi u suprotnome ona kazala kako za Komara ima vremena, a za svoju bivšu ženu, odnosno njezinu aktualnu majku nema.
Izađe smjesta van na Britanac i zateče se kako razgleda cvijeće izloženo na pultovima staklenih kioska. I tad mu padnu na pamet gluposti što ih je u Zajčevoj bolnici izveo s buketom bijelih ruža, pa odustane od kupnje cvijeća, premda mu je obližnja cvjećarica nutkala nekoliko prikladnih aranžmana.
Misleći kako ipak ne bi trebao osvanuti praznih ruku u Lidijinoj bolničkoj sobi, odluči se za nešto drugo, uđe u Konzumovo samoposluživanje i kupi veću kutiju čokoladnih bombona s pepermintom, onu zelenu koja se zove After Eight. Da, to će valjda biti dobro, mislio je, znajući kako je Lidija oduvijek voljela baš tu vrstu slatkiša. Platio je na blagajni, pustio prodavačicu da zamota zelenu kutiju u tanki bijeli papir, a zatim izašao iz trgovine, spazivši odmah Niku i Tima koji su ga već čekali ispred kućnoga ulaza.
Dok su se autom uspinjali Nazorovom, Nika spazi u bijelo zamotani paketić, uzme ga i upita:
– Što ti je ovo?
– After Eight! – odvrati on i ne osvrćući se. – Pusti, to je za Lidiju!
Ona se odjednom počne glasno smijati, toliko srdačno i dugo da ga je to ubrzo počelo nervirati.
– What’s going on? – pitao je Tim, koji je sjedio iza njih na stražnjem sjedištu golfa.
– Bože, tata, ponekad si stvarno izvanzemaljac! – smijala se i dalje. – Pa mama je operirala žuč! Hrane je kroz cjevčicu u veni. Nekoliko dana neće ništa jesti, a zatim će tjednima biti na dijeti. A ti kupio After Eight!
On se kiselo nasmiješi pa ubrza, premda je Nazorova bila puna oštrih zavoja. Kao ni drugi očevi, nije trpio kada mu se djeca podsmjehuju.
Nika raspara papir, otvori zelenu kutiju pa uzme jedan slatkiš. Nije Lidija bila jedina koja je voljela tu čokoladnu glupost! Okrene se Timu pa ponudi i njega.
– What’s going on? - upita on još jedanput, žvačući čokoladnu pločicu.
– It’s nothing! – odgovori ona, u pravi čas shvativši kako njezinu ocu uopće nije drag sav taj cirkus.
– Hoćeš li i ti? – upita ga blagim glasom. Vidjelo se da joj je već žao što mu se tako smijala.
– Ne – odvrati on preko volje. – Prejeo sam se s Komarom.
Nekoliko minuta nakon toga on zaustavi golf na pločniku preko puta bolničkog ulaza, baš u trenu kada su Nika i Tim posve počistili zelenu kutiju s britanskim slatkišima.
Prošli su onim istim dugim hodnikom do predvorja s dizalima, a kad su bili pokraj bolničke kantine, među pacijentima koji su kupovali sokove, novine, peciva i slične stvari Banić iznenada spazi poznatu osobu u prugastoj pidžami, zaogrnutu kućnim haljetkom. Imao je ruku u gipsu, već podosta zaliječene rane na lijevom obrazu, jako natečen i pomodrijeli očni kapak te mrežasti povez preko glave. Stajao je u kutu kantine i nešto pijuckao iz sasvim male boce.
– Oh, to ste vi! – reče čovjek, pošavši prema Baniću.
– Gospodine Stakorovski, zar ste još ovdje? – zastane Banić i uđe u kantinu.
– Tata, idemo! – dovikne mu Nika.
– Samo pođite! – odvrati on. – Doći ću za nekoliko minuta.
Zatim se okrene prema Štakoru.
– Imam i neke unutarnje ozljede, pa su me zadržali – objasni mu novinar. – Zamislite, cijela je prokleta kantina bez alkohola. Jedva sam uspio pronaći ovo.
Rekavši to, pokaže mu bočicu. Bio je to domaći rum kakav kućanice obično kupuju za kolače.
– Tko vam je to mogao napraviti? – upita istražitelj.
– A tko nije!? – slegne Štakor ramenima. – Na sudu je četrdeset šest tužbi protiv mene. Kao što vidite, velik je broj kandidata.
– Kad izađete, dat ću vam lijepih materijala o Krsti Lakoti. Moći ćete pisati bar pola godine.
– Ako nađem kakvu drugu novinu – tužno će on.
– Zašto?
– Dobio sam nogu. Nije im se dopalo ono što sam napisao o Bekićevu sinu.
Banić se sućutno nasmije, pa krene kao da će otići, ali ga Stakorovski uhvati za ruku.
– Nije li ovo prava prilika da me počastite jednim rumom za kolače?
Nakon nekoliko časaka ušao je u Lidijinu sobu gdje su već sjedili Nika i Tim.
Ležala je na krevetu, pokraj nje je bio stalak s bocom iz koje je uska cjevčica vodila do njezina potamnjelog pregiba na lijevoj ruci. Djelovala je umorno, pospano i smeteno, što je zacijelo trebalo pripisati narkozi. Spazivši ga, blago se osmjehnula, sigurno zadovoljna što je i on došao, i što je cijela ta gnjavaža s operacijom konačno iza nje. Pokaže mu prstom desne ruke prema stolcu, ali se on samo nasmije, izjavivši kako će radije stajati.
– Jesi li čuo? – reče mu Nika radosno. – Za dva ili tri dana ide kući.
– That’s wonderful – dometne Tim.
– Ostat ćemo još nekoliko dana dok se ne oporaviš – reče Nika, gledajući u majku koja se na to samo namršti i slabašnim glasom izusti:
– Samo... samo vi idite.
Po njezinu se pogledu vidjelo kako želi kazati da će se već nekako snaći, ali nije imala snage da dovrši rečenicu. Zatim se i sama nasmije vlastitoj slabosti, pa još jedanput pogleda prema svomu bivšemu mužu, kao da je baš njemu htjela zahvaliti što je došao.
Čudno, učini se Baniću, tek tu, u sumornoj bolničkoj sobi, djelovali su svi zajedno kao razmjerno dobra i pristojna obitelj. Svi, čak i taj mladi Englez koji je uživao u piti od bubrega i jeo zakiseljeni pomfrit. Možda bi čak i rekao nešto u tom smislu da ga Nika nije preduhitrila:
– Oprosti mama, pojeli smo tvoj After Eight!
Kad su izlazili iz bolnice vani je već padao mrak. Izašavši prije kćeri i Tima, Banić iznenada spazi kako se neki visoki muškarac naglo odmakao od njegova golfa i krenuo brzo dolje prema Petrovoj ulici. Ma koliko bila nevjerojatna, jedna posve neugodna pomisao proleti mu glavom i on izjuri na pločnik i pogleda za tim čovjekom. Ali njega više nigdje nije bilo; zasigurno je brzo zamaknuo u nečije dvorište ili se sklonio u koju od obližnjih veža. Učini mu se potom kako se mogao i prevariti, kako je sve mogla biti obična slučajnost, ali je stvar ipak bila toliko ozbiljna da ništa nije smio prepustiti slučaju.
– Što ti je!? Izjurio si kao da si poludio? – upita ga Nika, približavajući se autu.
– What’s going on? – još će jedanput Tim, ovaj put ne zbog slatkiša u zelenoj kutiji.
– Imaš li zrcalo?
Ne znajući o čemu je riječ, Nika otvori torbicu i pruži mu zrcalo kakvo žene obično nose uza se.
On klekne na vlažan pločnik, osloni se o lakat, stavi zrcalo ispod vozila pa počne pomno razgledavati donji dio golfa.
– Upropastit ćeš hlače! – korila ga je s pravom Nika.
– I kaput...
Nije se obazirao na nju. Svejednako je gledao, a zatim, kada je valjda sve provjerio, ustane i naredi im da se odmaknu od auta bar dvadeset metara.
– Ali zašto!? – bunila se Nika.
– Smjesta se odmaknite! – izdere se on na nju. Uistinu ga je malo kad imala priliku vidjeti tako bijesna.
Kad su se dovoljno daleko odmaknuli, Banić polako stavi ključ u bravu, okrene ga i otvori vrata. Potom pritisne polugu koja oslobađa poklopac motora, podigne ga i zagleda se u spojeve, spletove žica, dijelove motora... Trajalo je to dobrih desetak minuta, za kojih ga je ono dvoje zapanjeno promatralo. Shvativši da po motoru nije nitko ništa pipkao, Banić uđe u auto i okrene ključić. Motor proradi, mirno i pravilno. Tek se tada okrene prema kćeri i Englezu i rukom im pokaže da mogu prići.
– Taj će te tvoj posao uništiti! – ljutila se Nika. – Postao si paranoičan! Gotovo te ne prepoznajem! Nikada te nisam vidjela takvog!
– Otkako si odrasla, mnoge su se stvari promijenile – mirno će on pritišćući gumb radiokasetofona.
Kaseta se počne vrtjeti, ali na njoj nije bilo nikakve glazbe. Čuo se samo nekakav čudan šum nalik na nepravilan rad automobilskog motora. A zatim se sa sva četiri zvučnika začuje zvuk snimljenoga telefonskog razgovora:
– Sada ćeš se tim golfom spu-ustiti do ceste koja ide uz pru-ugu i sačeka-ti sto metara ispred br-rklje...
– Da – potvrdi drugi, jednako mutan glas.
Shvativši o čemu je riječ, Banić odmah ugasi kasetofon. Netko ga je snimao one noći kada je, razgovarajući mobitelom, tumarao samoborskom okolicom, netko tko je bio vrhovni meštar cijele parade. I sada su mu tu kasetu ubacili u auto, valjda zato da ga upozore kako sve znaju, kako su moćni i kako na njega još uvijek nisu zaboravili.
– Koji je to vrag? – upita Nika.
– Stari istražni materijal – kratko će on, pa nagazi na gas, želeći čim prije stići kući. Mučila ga je čudna slutnja da se, njuškajući naokolo i sam našao u nekoj vrsti klopke.
Našavši se u prolazu kinematografa Apolo, odmah shvati da nešto nije u redu. Vrata njegova ureda bila su širom otvorena, a ispred njih je o nečemu važnom živo razgovarala i gestikulirala skupina ljudi. Prepoznao je odmah Paka i bivšeg štemera Kembru te dva tipa koja su razmjerno često navraćala u kafić Kico. No uz njih su bila još dvojica koje nikada nije imao prilike vidjeti.
– Dobro da si došel, detektiv! – već izdaleka će Pako. – Kembra je zaštemal nekog tipa kaj ti je provalil u ured! Je l’ tak, Kembra?
– Je, je! – potvrdi Kembra s velikom tamnom modricom na oku.
– Kako ga je zaštemao? – čudio se istražitelj kojemu još uvijek ništa nije bilo jasno. – Odakle mu onda ta šljiva na oku?
– No ak baš hoćeš precizno, skorom ga je zaštemal! Zapraf, zaštemal bi ga da ni fulal. Tip je strgal bravu, ušel nutra, a kad se vraćal, Kembra je zamahnut, tip je onak eskiviral...
– Ovak, ovak! – govorio je Kembra, izvodeći nešto nalik na pravu boksačku eskivažu.
– No, da – tumačio je Pako. – Da si sam’ videl kak je Kembra potegnul! Tip bi otišel u tri pizde materine! Al se nekak izmaknul i drmnul Kembru u bulju. Dosad je imal oblog kaj mu ga je Zdenka dala...
– Sam da se pizdek ni izmaknul, bi videl svog boga! – govorio je Kembra kao da mu je žao što ta stvar nije bolje ispala.
– A tko je to bio?
– Ma, onaj tvoj balavac. Kaj ti hipt dolazi s boksačkim rukavicama. Napuhani pizdek! Gde je on bil dok je Kembra haral po Trnju! Kembra, se sećaš kad si se pred Romanijom šoral s braćom Cividini?
– Aha – odvrati ponosno bivši štemer, premda se ta čuvena »šora« morala dogoditi negdje u vrijeme Prve konferencije nesvrstanih zemalja.
Polako i zlovoljno, Banić uđe u stan želeći provjeriti samo jednu stvar. Otvori ladicu svog radnog stola, pogleda unutra, a zatim je polako zatvori.
Naravno, dogodilo se ono čega se najviše bojao, mladi boksač Jurica Špiler odnio je videokasetu i bračni ugovor što su ga Bety Key i Krsto Lakota sklopili prije šest godina. Možda bi bijesno opsovao, možda bi rastjerao sve te radoznale njuške koje su se kroz vrata navirivale u ured da se u tom času nije oglasio prokleti telefon, sprava koja je izmišljena samo radi prenošenja loših vijesti.
Priđe telefonu, podigne slušalicu i okrene leđa vratima na kojima su još uvijek stajali radoznalci predvođeni Pakom i Kembrom.
Ono što je čuo bio je odmjereni i dostojanstveni glas Krste Lakote, čovjeka koji je za svaku nevolju imao u pripravi bar dva rješenja.
– Gospodine Baniću, želim vas ljubazno obavijestiti kako sutra na Zelenjaku otvaramo novi restoran. Nešto zbilja vrijedno i vrlo reprezentativno. Bila bi mi velika čast kada biste točno u podne došli na otvorenje. To bi ujedno bila i prilika za ugodan i sadržajan razgovor.
– Hoće li biti puno ljudi na tom otvorenju? – upita Banić koji se grozio svečanosti toga tipa.
– Neće – odvrati Lakota. – Samo vi i ja.