Čuješ li nas Frido Štern - Goran Tribuson

There is no death, there is no death!

(natpis uklesan na spomeniku sestara Fox)



1.


SEANSA

Čuješ li nas, Frido Štern, čuješ li nas, zaboravljene i zagrižljive neženje, koji te zazivamo iz mraka ove staromodno namještene sobe, iz sobe u kojoj, nagnuti nad gladak, politiran stol, uz pomoć jedne table i jedne krhke čaše, pokušavamo vratiti ono staro, bolećivo, toplo vrijeme, vrijeme u kojem si bila tu, nama gotovo nadomak, tu u našem gradu, u našoj ulici N, koju sada popravljaju, raskapaju, ne bi li je osposobili za ovo novo i pomalo dosadno vrijeme. Još smo sami, još pomalo nervozni i mrzovoljni neženje, unatoč prevaljenih tridesetih, još izgubljeni, još uvjereni da je život zauvijek i definitivno potrošen, promašen... Čuješ li nas, Frido Štern? Čuješ li nas ti koja nas zapravo nisi ni znala, ni primjećivala, ti koja si, unatoč sve one bliskosti i otvorenosti, za nas uvijek bila odvojena nepremostivim staleškim i vjerskim bedemom. Ili, možda, samo bedemom koji smo mi sami oko tebe sazdali zbog nekog nesvjesna, pritajena straha da bismo te jednim jedincatim dodirom mogli uništiti, baš kao što se sitnim dodirom nepovratno uništi sapunični mjehur, krhki leptir ili kap svježe rose na netom ubranom cvijetu. Tu smo, Frido Štern, tu u mraku, iznad ploče označene slovima i brojkama i jedne čaše, koja s vremena na vrijeme nekako čudno i jedva zamjetno zasvjetluca, tu smo u mraku i jedva razaznajemo vlastite sjenke, ukočene, ukipljene oko ovog starog stola, koji, nekako istovremeno sa svjetlucanjem čaše, tupo, potmulo, misteriozno pucketa. Tu smo svi, zapravo svi živi, odnosno svi kojima je sudbina dozvolila da nakon onih divljih godina ostanu u Zagrebu, u našoj ulici N, ulici u čiji se kamen, u čiji se prah, opeku i beton i sami polako pretvaramo.
Ima li nade za tebe, Frido Štern, ima li nade za nas, ima li nade za ovaj život koji nam tako lagano, ali postojano izmiče pored rastvorenih ruku? Hoće li se čaša pomaknuti, hoćeš li nam se javiti, hoćeš li skoro umrijeti i biti samo naša? Hoće li se najednom sred ove ogromne i grozne propukle praznine stvoriti jedan stol, i jedna tabla, i jedna čaša, kao jedini putokazi u našim sasušenim i ocvalim »mladenačkim« godinama? Oprosti nam, Frido Štern, što tako sebično želimo tvoju smrt, nakon koje bi čaša morala krenuti preko magičnih polja, smrt nakon koje ćemo naposljetku, uz pomoć ove tajne i strašne vještine, zbog koje se i duša može izgubiti, uspjeti govoriti s tobom, govoriti na opasan i morbidan način, mnogo složeniji od onoga kojeg smo se tako djetinje nedozrelo bojali!
Ili, možda je neka krivnja i u ovoj prokušanoj vještini u kojoj smo, priznajemo, pravi amateri. Možda se pogreška krije u samom početku, u slučajnu zaobilaženju koje od obligatnih stepenica rituala, u nedovoljnu poznavanju crnog umijeća koje ima to strašno svojstvo, tu strašnu sposobnost da prene mrtve iz njihova gluhog sna i nagna ih da bace svoju sjen na stol i pokrenu malu staklenu čašu? Možda si ti već izdavna mrtva, bez groba, bez pomena... ipak ništa ne želimo promijeniti, glupo i naivno sigurni u to da je neizvjesnost ipak bolja od gorke istine.
Čuješ li nas, Frido Štern, čudiš li nam se?
Da, tu u mraku smo svi: onaj bivši kalfa iz Sladeove trgovine, koji remeti mračnu tišinu suhim, tuberkuloznim kašljem; zatim propali gimnazijski pjesnik koji se na onu zbirku soneta stidio napisati posvetu tebi, Frido Štern; pa onda ceremonijal-majstor, ezoteričar, mag, čarobnjak i folirant, sjećaš se, onaj suhi i pogureni koji je s roditeljima-čudacima stanovao iznad Ožboltove gostionice i naposljetku ja, mali i smiješno bojažljivi srednjoškolski profesor, koji je zbog neobjašnjive hipersenzibilnosti i brojnih fobija odustao od obavljanja tako jednostavna posla kao što je nastava književnosti na srednjoj školi. Svi smo tu, u ovom mraku, okrenuti ka tebi, tebi koja si sjenka, neizvjesnost, lepršavi oblačić, izmaglica, praznina, ti koja si slamčica za koju se pokušavamo očajnički uhvatiti, mi slabi i nepovjerljivi poklonici jedne neuvjerljive crne vještine, jedine vještine koja nam je preostala ...
Čuješ li nas Frido Štern? Vjeruješ li da i sad u tamnoj fijoci na vrhu kupa svojih najintimnijih stvari čuvam sepijastu kič-fotografiju iz 1936. godine, na kojoj je jelen što se sred smeđe mjesečine propinje pokraj nekakva gorskog potoka, dok mu iz podignute gubice kulja providna para, topli dah ... Iza usamljenog i ponosnog jelena pada jedna mala zvijezda, kao da moli gorske usamljenike da joj se obrate s kakvom željom. Iznad jelena kitnjastim slovima piše: »Izreci svoju najduševniju želju!« Na poleđini fotografije dječačkim je rukopisom napisano: »Samo za tebe, jedina moja Frido.« Duge sam noći držao tu fotografiju pod jastukom i u onim divnim trenucima, prije no što se utone u san, čvrsto nakanjivao da ti je već idućeg jutra spustim u poštanski sandučić. Nisam imao hrabrosti da to učinim, baš kao što nisam imao hrabrosti ni za jednu prokletu stvar u ovom traljavom životu. Da, ja sam uistinu onaj koji te nikada ne bi mogao zavrijediti, onaj koji je već u samom početku bio otpisan ...
No ostavimo to, Frido Štern! Bolje poslušaj što je značila ona 1936. godina za nas, onaj siječanjski dan kada ste doselili u Zagreb, ono proljeće kada je tvoj otac u našoj ulici otvorio veliki modni salon na čijem je izlogu bila ona fantastična firma:
Modni salon

HERMAN ŠTERN

Odijela Chic-kroj

Na skladištu velik izbor engleskih štofova

ono proljeće kada smo te primijetili, kada smo te počeli gledati, kada smo te počeli slijediti... Što se to događalo s nama, s nama momcima iz te grube i opore muške ulice? Osjetili smo nekakav nemir, nekakav srh duboko u nutrini, nešto se u nama slomilo, preokrenulo... Da li je moguće da se u tebe, u tebe koja si bila prva djevojka u našoj najužoj sredini, zaljubi čitava ulica? Svi, baš odreda svi! Da li je moguće da onaj klempavi, sušičavi Kos zbog tebe sašije ono besmisleno i užasno skupo »chicoddjelo«, da Muvrin napiše zbirku ljubavnih soneta, on — ljubitelj hermetičnog nadrealizma, da zaostali, debilni Palluo-Šmrkljo počini onaj užas u Ožboltovoj gostionici, da najbolji učenik naše muške gimnazije Abramović, onako glupavo izgubi godinu, da Šafarić prije same smrti ispiše tvoje ime na prljavom zidu jedne zagađene sobe, da Čop uči plesati foxtrot, tango, english valcer i druge plesne koještarije, da li je sve to moguće?
Tvoj novi zagrebački dom s očevim salonom postao je tako neko čudesno, gotovo mitsko središte naše ulice, našeg grada, naše mladosti... Dječačka znatiželja, potpomognuta našom čudnom, kolektivnom platonskom ljubavi, da, čudnom i jedinstvenom, jer takvo što nismo vidjeli čak ni u romanima, čak ni u filmovima, učinila je da ubrzo saznamo sve najvažnije o tebi i tvojima. Znali smo doskora da ste došli iz Bosne, da je tvoj otac modni krojač Herman Štern oženjen Anicom Tomislavić, bivšom službenicom iz državne uprave, da je tvoj stric, koji je došao s vama, iako se nikada nije previše slagao s tvojim ocem, liječnik dr Karlo Zvjezdanić, da u kući živi i sluškinja Olga Frank, da ... Sve smo ubrzo saznali. Znali smo tvoje navike, znali smo kada i kamo izlaziš, kakve sve haljine nosiš, znali smo vaše radno vrijeme, vaše otmjene mušterije, tvoju ljubav prema tenisu i lijepoj književnosti, znali smo gdje radi tvoj stric Karlo... Samo jednu stvar nismo znali — to da te se nećemo riješiti nikada, to da ćeš kao što se patetično kaže u nakinđurenim nekrolozima, zauvijek ostati u nama!
Čuješ li nas, Frido Štern, čuješ li o kakvim to fantastičnim stvarima govorimo mi, mi koji smo prepolovljena šačica mizantropa, kolerika, mitomana i zaljubljenika s neke druge planete, iz nekog drugog zaboravljenog kutka svemira. Čuješ li o našoj ljubavi koja je nakon 1936. rasla i umnažala se; naša zloćudna karcinomska ljubav koja će nas jednog dana proždrijeti do korijena, naša bolesna zajednička ljubav o kojoj smo tako nerado govorili, koju smo tako nerado povjeravali jedni drugima, besmislenim suparnicima, naša ljubav koju smo zapravo prešutjeli...
I eto nas sada, Frido Štern, nakon ovih bolećivih i burnih četrnaest godina, za ovim mračnim stolom u stanu Boleslava Javorovskog, koji sada živi sam, za stolom koji bi trebalo da nam, ma koliko bili svjesni svega ili barem sumnjičavi, donese glas od tebe — nekoliko sitnih pomaka staklene čaše. Evo tu smo mi, bijedni ostaci predratne ulice N, mi koji smo svoja tijela izvukli iz pakla i sabrali se oko stola predani toj očajničkoj spiritističkoj igri koja nam do sada nije dala ništa osim šutnje, ništa osim bezglasnog mraka ...
Čuješ li nas ti? Frido Štern!

2.


PAPIRNATA DJECA

Vjeruješ li nam, Frido Štern, da smo znali sve o tebi, da smo se ubrzo prometnuli u sakupljače sitnih detalja, nevažnih podataka koji su govorili o tvojim navikama, ukusu, ćudima... Bili smo tako svi one ljetne večeri 1937. kod mene, one ljetne večeri kada ste ugostili poznatog pjevača židovskih napjeva Arama Levyija. Da, bili smo svi u mojoj sobi, koja je gledala na tvoje prozore preko puta, svi, baš svi, i Krešimir Kos, i pokojni Palluo, i Muvrin, i cigan Tošo, i Ladislav Abramović, i Šafarić, i Javorovski, i Čop, svi od kojih su sada mnogi samo običan prah prosut ispod grobljanskih čempresa. Jasno smo čuli zvuke klavira i Levvijev promukli glas, koji je beskonačno dugo pjevao onu predivnu čeznutljivu židovsku pjesmu o papirnatoj djeci. Nijemi, sjedili smo u mraku i gledali kroz prozor na tvoju zgradu. Samo je izuzetno muzikalni Čop pokušavao slijediti napjev čije riječi nije razumio. Pjevušio je poluzatvorenih usta i bivao je samo nešto glasniji kada bi na red došao refren — »papierene Kinder« ...
U godinama poslije rata raskapao sam znatiželjno po prašnjavim stvarima nekog antikvarijata i odjednom se našao pred raskvašenom kartonskom kutijom u kojoj je bilo nekoliko gramofonskih ploča snimljenih na 78 okretaja, marke »His Master's Voice«. Dršćući od uzbuđenja, na jednoj sam etiketi pročitao naslov pjesme »Paper Children« (Papirnata djeca) i smjesta kupio ploču. Bila je pjevana na jidišu i jedina mana joj je bila ta (jasno ako se zanemari činjenica da nitko ne zna pjevati tu vrst pjesama kao Aram Levy) što se uz njezinu melodiju više nije mogao promatrati onaj dragi osvijetljeni prozor s druge strane ulice ...
Bolestan u svojoj samoći, na koju sam se pomalo i sam osudio, živeći bez rada, tj. samo od potpore koju mi, s prekidima, još od 1934. šalje teta Pepa iz Pittsburgha (USA), stavljam uvijek iznova na svoj jeftini i tisuću puta pokvareni gramofon, tu dobru staru melodiju iz prošlosti. Tekst, premda ga ne razumijem, znam napamet, pa mi nimalo ne smetaju ona mjesta na ploči koja su se toliko izlizala i poderala da se pojedine riječi više ni ne razaznaju.
Čuješ li nas, Frido Štern? Čuješ li zvuk umorne, na smrt bolesne ploče, kojoj svaki okretaj može biti posljednji? Čuješ li nas koji smo, zapravo, također bili neka vrsta papirnate djece, baš kao i ona o kojima je pjevala nerazumljiva ploča.
Da, papirnata djeca s narisanim crvenim srcem, crvenim poput ženskog crvenila za usne, papirnata djeca obješena o tanke končiće, papirnata djeca koja su se klatila i poslušno okretala prema vjetru.
Sjećaš li se naše prastare ulice, sjećaš li se nas neproporcionalnih kreatura s morem psihičkih i fizičkih »felera«, nas koji smo bili prava klapa, domoroci drugima neprijateljske i negostoljubive ulice N? Sjećaš li nas se barem malo?
Bio je tu Kos koji je radio kao trgovački pomoćnik u trgovini kolonijalnom robom Šiška Sladea. Znaš, onaj suhi s klempavim ušima, koji je kao podstanar živio iznad Sladeove trgovine i pola svoje plaće davao majstoru Sladeu za stanarinu. Zatim, naš vršnjak Emanuel Muvrin koji je stanovao na uglu naše ulice i ulice koja je vodila gore prema Jelačić placu i zajedno s nama išao u našu dragu, ruševnu mušku gimnaziju, dolje prema kazalištu, Muvrin koji je svakog slobodnog trena pisao dugačke, sulude, nadrealističke poeme, te slijedeći svoje interese 1938. zajedno s Javorskim, Čopom i sa mnom upisao studij književnosti na zagrebačkom filozofskom fakultetu. Onda jednako stari i razvojno ometeni Baltazar Palluo zvan Šmrkljo, koji nije uspio završiti ništa više od tri razreda osnovne škole i koji je s bolesnom majkom šveljom živio u iznajmljenom stančiću iznad Sladeove trgovine, vrata do Kosove sobice; Baltazar Palluo, snažni i nesmiljeni branitelj našeg kvarta i naše ulice, koji je jedinog i pravog uzdanika imao u sedam godina mlađem Ciganu Toši, desetgodišnjem čistaču cipela iz naše ulice. Cigan Tošo bio je, ako ga se uopće sjećaš, ako si ga uopće zamijetila, Frido Štern, jedan od sedmero sinova Cigana Bore, koji su čistili cipele u sedam različitih gradskih kvartova i kompletan utržak davali ocu, koji ih je škrto hranio i oblačio, a raskošno batinao. Cigan Tošo bio je onaj mali rudlavi sanjar koji je toliko volio pričati o fantastičnim američkim mašinerijama za mazanje i glancanje cipela, koje tamo preko bare valjda imaju, i koje će možda i on, kad jednom preuzme očev posao, imati i koristiti!
Sjećaš li ga se, Frido Štern? Sjećaš li se i ostale papirnate djece koja su se klatila bešumno na propuhu ludih predratnih godina!
Sjećaš li se Ladislava Abramovića, onoga koji je sve do ljeta 1938. išao zajedno s nama u mušku gimnaziju i bio osobito nadaren učenik, pravi »wunderkind«. Onog istog koji je s roditeljima, radnicima Građanske tvornice soda vode, stanovao u trećem i posljednjem iznajmljenom stanu iznad Sladeove trgovine kolonijalnom robom i koji je onog istog ljeta 1938. nenadano pao na popravni u završnom razredu gimnazije. On — najbolji učenik, on koji je bez problema čitao na francuskom i engleskom i znao s profesorima diskutirati o Schopenhaueru! Da, pao je jer se zaljubio u tebe, premda to nikada nije htio priznati, pao je jer mu se razum smutio...
Sjećaš li se zatim Šafarića, Tomislava Šafarića s ugla susjedne ulice, četiri godine starijeg propalog studenta Medicinskog fakulteta, visokog i ljepuškastog hrvatskog ekstremiste, čiji je otac, onih godina kada si došla i počela živjeti u našoj blizini, bio u emigraciji u ustaškom logoru u Liparima. I taj Šafarić te gledao i pratio, čak i onda kada ga je tatica, pošto se vratio iz Italije, ugurao u židovski odsjek Ustaškog redarstva, u kojem je ostao sve do rasformiranja Ustaške nadzorne službe (1943).
Zatim Boleslav Javorovski, prisjeti se njega, onog pogurenog momka, koji je, hereditarno opterećen nastranostima svojih roditelja čudaka, živio u stanu iznad Ožboltove gostionice. Išao je zajedno sa mnom, Muvrinom, Abramovićem i Čopom u mušku gimnaziju, a kasnije smo svi zajedno, osim Abramovića koji je pričao da ne želi pohađati nikakav studij u ovoj truloj, buržujskoj i profašističkoj državi, krenuli na studij književnosti. Studirao je književnost, a ipak se ponajviše zanimao nekim čudnim starim i prašnim knjigama, pisanim često na jezicima koje uopće nije razumio, knjigama koje su govorile o spiritizmu, mračnim sektama, tajnim društvima, ezoterijskim sistemima ... Da, više od književnosti volio je okultizam, a više od okultizma zapravo samo tebe, i u tebi vjerojatno spajao svoje okultizmom i književnošću iščašene strane.
I onda Vjekoslav Čop, vršnjak i gimnazijski i fakultetski sudrug iz dvorišne barake moje zgrade,, koji je nadasve volio, naravno — odmah poslije tebe, modne novitete i sport. Ludovao je za najmodernijim i basnoslovno skupim odijelima od kamilje dlake, finim engleskim mantilima, američkim šeširima i sportom, onim kicoškim, dendijevskim načinima bavljenja sportom. A jadnik, siromašan, jer roditelji su mu bili samo obični radnici u Zagrebačkoj dioničkoj pivovari i tvornici slada, oblačio se u staretinarnici, a trčao na takmičenjima bos. Bio je jedan od najboljih, ako ne i najbolji zagrebački atletičar srednjoškolac, i dovoljno je bilo kazati mu da si među publikom tamo na onom našem srednjoškolskom igralištu i ti, pa da onako bosonog potuče sve svoje konkurente koji su trčali u skupoj sportskoj opremi što se prodavala kod »Druckera« ili »Kaudersa«.
I naposljetku ja, ja za kojeg je najmanje vjerojatno da ga pamtiš, tvoj prvi susjed, iz kuće nasuprot tvojoj, ja koji sam još i sada bolesna i neurotična osoba puna fobija, ja koji sam ti 1936. napisao svoju »najduševniju želju«, a nikako je nisam mogao strpati u tvoj poštanski sandučić ...
Da, jedina moja Frido Štern, i danas sam »onaj isti od prekoputa«, koji je satima i satima iza zavjese promatrao tvoje prozore poput bestidnog voayera, ponajviše nenagrađen za svoj trud od kojeg se koče leđa i klecaju koljena. I danas sam isti uplašenik, isto papirnato dijete koje se boji svakog šuma, svake gužve, svake gomile, svakog razgovora. Padao sam na ispitima koje sam odlično pripremio, jer su mi se pred profesorom odsjekle noge i oduzeo jezik, izbjegavao tramvaj i išao pješice, jer sam se bojao pogledati kondukteru u lice, tražio te i čekao na ulici, a onda zamicao u veže, jer sam se bojao da ne primijetiš moju zbunjenost i ne ismiješ moje osjećaje... Jedina korist od svega ovoga, od ove urođene i bolesne osjetljivosti, stidljivosti i introvertiranosti bila je ta što su me negdje neposredno prije rata oslobodili služenja vojnog roka, zbog, kako je pisalo u rješenju, »psihičke neuravnoteženosti, kao i ravnih stopala«.
Čuješ li to, Frido Štern? Znaš li ti to? Znaš li da sam, nakon što sam 1949. ipak uspio završiti studij prekinut potkraj 1942, odbio mjesto srednjoškolskog profesora, jer sam mislio da neću preživjeti taj tren kada se pojavim pred ljubopitljivim i zlim pogledima učenika. Ostao sam radije u mraku svoje sobe, gdje živim od bijedne pomoći amerikanizirane tetke. I jedini ljudi s kojima saobraćam moji su istomišljenici, moji »istobolnici« — Kos, Muvrin i Javorski, koje viđam jednom mjesečno na ovim bezuspješnim, pomalo traljavim seansama u stanu Boleslava Javorovskog, iznad bivše Ožboltove gostionice, koja se sada zove »Narodno vinogorje«.
Ponekad donesem, dobro umotanu u meki ručnik i debelu, »His Master's Voice« ploču s »Papirnatom djecom«, koju onda, prije seanse, dugo, dugo slušamo! Nijemi i nekako zamišljeni.
Hoćeš li nas poslušati, hoćeš li nam odgovoriti, hoćeš li doći... Frido Štern?

3.


TOUT VA MAL

Da, svi mi, Frido Štern, svi mi koji smo obitavali u onoj predratnoj ulici N, i bili zapravo prilično oprečne prirode, okupili smo se u jednom trenu oko tog, ako tako mogu kazati, zajedničkog interesa. Oko tebe!
Bila je čudna ta 1936. godina, godina tvog dolaska, godina u kojoj smo mi, uglavnom sedamnaestogodišnjaci, prestajali biti dječacima. Vrijeme naših prvih »muških razgovora«, prvih potajno popušenih cigareta, prvih seksualnih saznanja, koja smo prikupljali iz zabranjenog štiva, ili iz priča starijih i »prekaljenih« momaka koji su nas uvodili u tu tajnu mitologiju. Uglavnom, tvoja nas je pojava u tom misterioznom stadiju zrenja odvukla na staze nedosanjanog »ljubavnog avanturizma« u kojem se svaka slika iz mašte ubrzo pretvara u pogodni element novog sna. Da, sanjali smo o tebi, Frido Štern, o tebi, o našoj nesuđenoj ljubavi, koju smo toliko željeli željom od koje ništa nije bilo jače, ništa osim straha koji bi nas preplavio pri pomisli da bi se koja od naših želja mogla obistiniti.
Izlazili smo uveče iz naše muške gimnazije i brzali kući, kako bismo se što prije našli u našoj ulici u kojoj smo onda satima i satima, stojeći pred Sladeovim dućanom, razgovarali o najrazličitijim stvarima, znajući pri tom da je pravi razlog razgovora samo odugovlačenje. Jer, čekali smo zapravo da prođeš ti i da nas ugledaš, da nas zapamtiš ...
Pamtiš li nas ti, Frido Štern? Ti s kojom zapravo nikada nismo razgovarali. Pamtiš li nas iz muške gimnazije — Muvrina, pjesnika, pa mene, pa zatim Abramovića, Javorovskog i Čopa? Pamtiš li Tomislava Šafarića koji je u to vrijeme hodočastio našom ulicom s debelim svežnjem medicinskih knjiga pod rukom. Ne zato da bi učio iz njih, jer je bio veoma loš i neodgovoran student, nego zato da bi ga ti primijetila. Pamtiš li Baltazara Pallua s one dvije vječne šmrkave rijeke ispod nosa, pamtiš li Tošu koji je jedan jedini put u životu očistio cipele tvojem ocu, pamtiš li Kosa kojem su, kada je kroz izlog gledao u tvoje prozore, mogli okrasti cijelu radnju?
Onog ljeta 1937. nismo mogli znati da će ona diletantska, šeprtljava, spiritistička seansa, što ju je za nas upriličio »lažni mag i umišljeni medij« Boleslav Javorovski, na neki način anticipirati tajni sadržaj mnogih poslijeratnih godina, sadržaj koji će nas, naravno uz tebe, uz sjećanje, održati tako dugo na okupu. Jasno, one koji su se i mogli držati na okupu, to jest one koji su iz tog ludog rata izvukli živu glavu. U tim danima Boleslav Javorovski bio je upravo okužen raznim crnim meštrijama, zbog kojih bi nas gimnazijski ravnatelj Opačić, najvjerojatnije, zasvagda prognao iz škole. Jedna od njih bila je i taj famozni spiritizam. Javorski, koji se u tim danima nije razdvajao od Bazaline knjige »Tajanstvene pojave«, neprekidno nas je davio pričama o užasu koji je doživio nekakav Weckman u Americi, o kucanju duhova u Hvdesvillu, o prikazanju koje je doživio von Glumbkow, o materijalizacijama koje je vršio Schrenck-Notzig, o Kristovoj smrti kako je vidi Andrew Jackson Davies i sličnim stvarima... Čak je pisao engleskom društvu »Christian Spiritual League« i molio da ga prime za člana, a ukles sa groba sestara Fox — »There is no death, there is no death!« postao mu je omiljeni slogan.
U kolovozu te godine, kada mu roditelja nije bilo kod kuće, uvukao nas je u svoju sobu, zamračio dobro sve prozore, prem je napolju bio mrkli mrak, poredao nas oko stola i rekao da ćemo sada prisustvovati veličanstvenoj spiritističkoj seansi. Tako smo se za stolom zatekli, osim Javorovskog, Čop, Palluo, Šafarić i ja. Trebalo se samo dogovoriti o tome koga ćemo prizivati. Šmrkljo je užasno bazdio na alkohol i neprestano podrigivao. Stavili smo svi ruke na okruglu ploču stola, dodirujući se malim prstima. Šmrkljo je htio da pozovemo njegova djeda — austrougarskog leutnanta — ali na kraju smo se ipak dogovorili da zovemo njegovo pokojno kraljevsko visočanstvo Aleksandra Karađorđevića, koji je prije tri godine pao od mračne ruke VMRO-a u Marseillesu. Boleslav Javorovski je svečanim i patetičnim glasom, rabeći mnoge tajanstvene izraze za koje ni sam valjda nije znao što znače, pozvao duha pokojnog kralja. I u trenu kada mu je rekao »Duše, ako si tu, javi se nekim nenadanim zvukom«, pijani se Šmrkljo tako gromoglasno izbljuvao po spiritističkom stolu da je seansa smjesta morala biti prekinuta. Od tog dana je i Boleslav Javorovski bio mnogo umjereniji u svojim okultističkim euforijama i mnogo nas je manje gnjavio tim stvarima za koje se ionako nismo previše zanimali.
Znaš li, Frido Štern, da smo ipak znali, da smo ipak bili u pomalo prisnoj vezi s jednom osobom koja te je poznavala, koja je s tobom čak i razgovarala. Zavidili smo mu na tome, Frido Štern, užasno smo mu zavidili, premda je bio u biti nesretna, potpuno razjedena i promašena osoba. Zvao se Aleksandar Aschenreiter.
Godine 1936. minorni hrvatsko-francuski pjesnik Aleksandar Aschenreiter, autor jedne jedine zbirke francuskih pjesama »Tout va mal« ili »Sve ide naopako« (Pariz 1926. god.) hodao je već svojim »pomračenim stazama potamnjelog anđela«, kako je to volio kazati. Iza njega su ostale burne pariške godine, bančenje, zaludna ljubav, obiteljska razočaranja i koješta drugo. Za Aschenreitera je Emanuel Muvrin doznao iz teksta Grge Badalića, teksta koji je u jednom broju »Književnog godišnjaka« slavio Aschenreiterov povratak iz Pariza u »krilo domovine, majčice svoje...« Muvrinu, koji je već bio znani gimnazijski pjesnik, s ponekom pjesmom i u važnijim književnim časopisima, zgadio se rodoljubno-didaktički ton Grge Badalića, ali ga je zainteresirala neobična sudbina Aschenreiterova, koji je tako najednom za sebe odabrao gorku sudbinu pjesnika-emigranta koji pjeva na tuđem jeziku. Kako je u časopisu bila objavljena i slika tridesetdevet-godišnjeg pjesnika, Muvrin je uspio na ulici prepoznati Aschenreitera, te ga je tako nekoliko puta i slijedio. Ubrzo je vidio da se pjesnik ponajčešće zadržava u »Američkom baru« u Praškoj ulici, gdje samoubilačkom žestinom tamani najžešća alkoholna pića. Predivna su bila suluda pijanstva Aleksandra Aschenreitera, znao je govoriti Muvrin. A onda je jednogadana zatekaoMuvrin svog omiljenog pjesnika, od kojega ni stiha nije pročitao, u »Američkom baru« u društvu s tobom i tvojim stricem Karlom Zvjezdanićem. Aschenreiter je govorio nešto svojim hrvatskim, koji je, čini se namjerno bio iskvaren francuskom dikcijom, a ti si se nakon svake njegove replike dugo i srdačno smijala, pogledavajući u njegove duboke pseće oči.
Sjećaš li se, Frido Štern? Sjećaš li se barem njega, pjesničke protuhe, noćne ptice i ispičuture? Njega, Aleksandra Aschenreitera?
Netom navedena činjenica navela nas je na to da i mi poželimo upoznati pjesnika Aleksandra Aschenreitera, ne bismo li možda u njegovoj blizini osjetili i tvoje prisustvo, i tvoj miris.
Neki dalji Muvrinov rođak, koji je pomalo poznavao Aleksandra Aschenreitera i brata mu — Krešimira, upoznao je Muvrina s propalim poetom, a kasnije smo, posredstvom Muvrinovim, i mi upoznali Aschenreitera i proveli nekoliko vrućih srpanjskih večeri u njegovu društvu.
Čuješ li nas, Frido Štern? Sjećaš li se kako je Aschenreiter bio istovremeno izuzetno lucidan, ali i do zla boga nesređen i konfuzan?
Pričao je zbrkano, nepovezano, tako da su se njegove rečenice morale pomno pratiti i potom poput »puzzlea« slagati u nekakav sustav. Pričao je o ruskim anarhistima, kleo se da će dogodine u Španjolsku, u građanski rat da se bori protiv Franca, zatim nas uvjeravao kako za njega nema divnije ljubavnice od sitne kuglice ruleta... Potom je znao dugo i dugo pričati o nekakvoj Lizi, pri čemu je bio izuzetno sentimentalan i zanesen, a kada bismo ga upitali da li je ta Liza njegova žena, odgovarao bi da je to žena kipara Kowalskog. Kada bi se dobrano izopijao, vadio bi iz novčanika izgužvanu sličicu na kojoj se dobro vidjela Liza uz njegovu kicošku priliku. Uslikali su se ispred Eiffelove kule. Onako izopijan, počinjao bi u jednom trenu govoriti samo francuskim jezikom, po čemu bismo znali da je vrijeme da odemo i ostavimo ga na miru.
Takvog ga sigurno ne poznaješ, zar ne, Frido Štern?
Ono što nam je rekao bilo je uistinu malo, ali i uistinu strašno. Govorio bi o tebi kao o »slatkoj maloj« i »nježnom djetetu«. Govorio je još da si vjerojatno zaljubljena u njega, ali da on ne mari za to, jer previše je star i previše slomljen da bi nekoga volio. Jedino što još može jest to da mrzi, i to jednu jedinu osobu.
Da li je sve to istina? Čuješ li ti to, Frido Štern? Nije li mahniti pjesnik lagao?
U siječnju 1937. puknula je gradom vijest da je Aleksandar Aschenreiter ubio brata firentinskim bodežom kojim ga je negdje na mračnom Tuškancu udario u grudi. Ne znamo detalje sa suđenja, ali se još sjećamo da je negdje u kolovozu iste godine otišao na robiju.
Tako je iza njega ostao samo jedan primjerak knjige — »Tout va mal«, koji je, s posvetom, poklonio »perspektivnom i mladom« pjesniku Emanuelu Muvrinu, iz kojeg su nam Muvrin i Abramović preveli nekoliko stihova. Da, i isto tako, grozna i razjedajuća sumnja da ti voliš njega, pjesnika, a ne nas, prozračne sjenke iz ulice N.
Znaš li ti to, Frido Štern? Znaš li što se zbivalo s nama?
Te iste godine Tomislav Šafarić prekinuo je studij medicine, nakon što je u ljetnom roku pao na sedam od mogućih osam ispita, pri čemu valja napomenuti da ni osmi nije položio, nego odgodio. Stvari o kojima je u to vrijeme sve više pripovijedao bile su nam sve čudnije i nerazumljivi je. Nismo znali da je to rezultat sve češćih pisama koja su primali od oca obitelji iz Lipara.
Godine 1938. Ladislav Abramović pao je na popravni u završnom razredu. Pitao ga je netko zbog čega sve to, ima li to veze s Fridom. Abramović nije odgovorio, nego je bez riječi napustio školsku zgradu u koju se više nikada nije vratio. Imao je važnijih stvari, čitao je Marxa, Engelsa, Lenjina, Bakunjina, partijske brošure, prošvercane ruske listove i volio tebe. Pa kako onda uza sve to učiti, studirati, i još k tome u jednoj državi koju je mrzio, kojoj je javno objavljivao rat, koju je želio satrti do temelja. A te smo godine Muvrin, Javorovski, Čop i ja upisali studij književnosti i krenuli u novi životni period, samo prividno drugačiji od onih ranijih i kasnijih.
Čuješ li nas ti, Frido Štern? Razumiješ li nas? Snalaziš li se u ovom kaosu riječi što govore o vremenu koje si prošla, o ljudima koje vjerojatno nisi zamijetila? 0 drage i otrovne prošle godine! Shvaćaš li ti te naše godine, to vrijeme, ta ljeta u kojima se sve ovo odigralo, sve ovo o čemu pričamo? Tražili smo te, nalazili, pratili... Ništa drugo kao da za nas nije ni postojalo, ništa drugo nismo ni primjećivali, čak ni onaj kobni ožujski dan 1938. kada je Hitler ušao u Austriju i objavio svoj famozni »Anschluss« ...

4.


PAD PARIZA

Čuješ li nas, Frido Štern; zanimaju li te naši mali životi, zameteni u vremenu iz kojeg ništa ne izlazi čitavo i neoskvrnjeno, zanimaju li te naše nagrizene i prepukle sudbine koje se bore protiv posvemašnjeg zaborava, male treperave zvijezde u beskrajnoj kozmičkoj tmini?
Pomagala si nam, Frido Štern, da sred tih divljih godina, u kojima kao da je svijet silazio s uma, ostanemo u svojem malom svijetu, u svojoj tihoj oazi dobro zaštićenoj od sveg užasa koji je nastupao, koji je bio tu na pragu, užasa od kojeg smo naivno i pomalo glupo okretali glavu, misleći da ćemo ga tako odgoditi za neko hipotetično sutra ...
Sjećaš li se tog vremena, te vjetrovite 1939. godine? Novine su bile pune uzbudljivih ali i tjeskobnih naslova o svjetskim zbivanjima kojima smo pretpostavljali našu individualnu, intimnu historiju. Separatistički i profašistički krugovi u Slovačkoj tražili su nezavisnost Slovačke od Praga, tako da su Nijemci ubrzo okupirali Češku, koja je postala njemački protektorat, a Slovačka proglašena »Nezavisnom državom«. Ubrzo nakon toga Talijani su upali u Albaniju, a Hitler sklopio sporazum o nenapadanju, ni manje ni više nego sa Staljinom. A onda je 1. rujna napadom Njemačke na Poljsku, počeo i Veliki rat.
Koliko se sjećam, jedino je Ladislav Abramović, namjerno (?) propali učenik naše predratne muške gimnazije, sačuvao zdrav razum i otvorenost spram izvanjskog svijeta. Ne, ne znači to, Frido Štern, da te nije volio, da nije mislio na tebe! Prije bi se moglo kazati da je pomišljao kako će te svojim buntovništvom i gnjevom spram svih nepravdi ovog glupog svijeta, prije zavrijediti! Mislim da je već u to vrijeme bio povezan sa SKOJ-em i partijom, da je učestvovao u nekim tajnim akcijama, dijelio letke, govorio na mitinzima, bio u organizacijskim tijelima raznih štrajkova i demonstracija, bunio radnike ... Čak i ona crna masnica, što je početkom te godine krasila njegovo lice i koju je pokazivao svima, najvjerojatnije je potjecala od policijskog pendreka. Već u tim danima znao je banuti noću kojem od nas i zatražiti da prenoći negdje u hodniku, na kakvu rezervnom ležaju, u kupaonici... Pitali smo ga što je, ali nam nikad nije htio odgovoriti. Rječnik mu je bio sve više protkan izrazima koje smo teško razumijevali, izrazima poput »diktatura proletarijata«, »povijesna uloga radničke klase«, »proleterski internacionalizam« i si. Šafarić mu je govorio da je glup što se tako javno deklarira kao »crveni«, te da će jednom negdje u mraku naletjeti na policijsko tane. A policijska tanad namijenjena je u prvom redu »boljševicima«. Osim toga, pričao je propali medicinar, otac mu piše da se povijesna sudbina Hrvatske nazire u putovima sasvim druge vrste.
Boležljivi se Kos u to vrijeme bavio posve drugim stvarima, lude i pomalo kriminalne prirode. Imao je, kako nam je pričao, fantastičnu ideju kako da stupi u vezu s tobom. Naumio je, naime, da u salonu tvojeg oca da šivati odijelo po mjeri, jedno fino i otmjeno »chic-odijelo« od engleskog štofa, zbog kojega će morati barem četiri ili pet puta ući u kuću Šternovih. Ti ćeš ga svakako morati primijetiti, mislio je, a najbolje će biti ako ga vidiš za posljednjih probi tog otmjenog odijela. Tako ćeš steći dojam da je on — Kos — bogat i elegantan mladić. A tko zna, možda mu se čak i obratiš ...
Iznenađeni Kosovim planom, budno smo pratili njegovu realizaciju, ljubomorno priželjkujući, ma koliko to bilo sramno i sebično, da ne uspije, da te nikad ne sretne, da ga ne primijetiš ...
Odijelo u vašem prvoklasnom salonu za bogatu gospodu bilo je basnoslovno skupo za siromaha kakav je bio trgovački pomoćnik Krešimir Kos, podstanar. Možeš li nazrijeti koji je to razlog natjerao njega, izuzetnog poštenjaka, da početkom 1939. počne potkradati gazdu Sladea kako bi skupio pare koje će ostaviti u vašem salonu? Možeš li to nazrijeti? Smiješ pogađati samo jedanput!
Njegova mučna rabota, zbog koje nije mogao usnuti noćima i noćima, trajala je gotovo do kraja godine. A onda je u prosincu uzeo svežanj pokradena novca, umotao ga u čistu maramicu na kojoj su bili izvezeni inicijali njegove pokojne mame, i otišao do modnog krojača Hermana Šterna, tvojeg oca, i naručio jedno moderno odijelo krem boje od najfinije engleske tkanine. Kada mu je stari Štern uzimao mjere, tebe nije bilo u salonu. Do 15. siječnja iduće godine išao je, radi probi, u vaš salon četiri puta. Unezvjereno se osvrtao po salonu, nadajući se da će se otvoriti koja od vrata, da ćeš se pojaviti. Tvoj ga je otac opominjao da bude miran, kako bi se mogle otkloniti sve»falinge«na tek »priheftanim« dijelovima odijela. Krajem siječnja odnio je iz vašeg salona svoje otmjeno odijelo upakirano u fini crni papir, kakav su rabili samo otmjeni krojači, a da tebe niti jedan jedini put nije vidio. Postao je vlasnikom najbesmislenijeg odijela u povijesti čovječanstva, kako je duhovito primijetio pjesnik Emanuel Muvrin, besmislenog zbog toga što je bilo od samog početka očigledno da u njegovu životu bijednog »kalfe« neće biti prilike pogodne za oblačenje tog odijela. Svoje krem »chic-odijelo« obukao je prvi i jedini put u ljeto 1940. na proštenju u Mariji Bistrici, gdje se užasno opio. A onda je u pijanom klimaksu skinuo odijelo i poklonio ga nekakvu prosjaku, koji je umjesto nogu imao prastara, škripava ortopedska kolica, nakon čega se, onako polugol u prljavim gaćama i kariranoj košulji, vratio u Zagreb kolima nekakvog licitara i medičara, koji je na proštenju prodavao medicu i šarena srca s ogledalcem.
Znaš li ti to, Frido Štern; žališ li što nisi barem jedan jedini put ušla u modni salon svog oca i primijetila tuberkuloznog Krešimira Kosa u elegantnom odijelu najmodernijeg »evropskog kroja«?
Vjekoslav Čop, »elegantni sportsman«, na čijim su »luksuznim« odijelima kupljenim u periferijskim staretinarnicama bile desetine tajnih zakrpa i krojačkih intervencija, uspio je nakon dugih traganja otkriti knjižnicu u kojoj si posuđivala svoje omiljene knjige, jasno, samo one koje ti tvoj bogati otac nije mogao nabaviti kod »Kuglija«. Koliko smo te samo puta znali iz prikrajka promatrati kroz velike, osvijetljene prozore knjižnice! U pratnji majke, lagano si koračala između natrpanih polica i odabirala debele knjižurine. Cesto je i kiša po nama padala, dok smo tamo napolju cvokotali od hladnoće i pokisli kao miševi čekali da izađeš iz knjižnice i nestaneš u onom crnom »Adleru« što te vani čekao. Mislim da nas niste nikada primijetili; ni ti, ni tvoja majka, ni vaš šofer.
Vjekoslav Čop uspio se sprijateljiti s Anom Blažević, pogurenom knjižničarkom, i ona mu je ljubazno spremala sve knjige koje bi ti vratila. Čop bi veoma pažljivo i nježno uzeo knjige pod ruku, pazeći na njih kao na nekakve relikvije, izašao iz knjižnice i onda dugo hodao s tim istim knjigama po gradu. Ponajviše po našoj dobroj, staroj ulici N, nadajući se, vjerojatno, da ćeš ga zamijeniti, da ćeš shvatiti da i on čita i voli istu vrst literature. A knjige, knjige su sve bile na njemačkom jeziku, koji Čop nije uopće razumio ... Sve sami njemački romantičari, ili drugi pisci u njemačkom prijevodu: Novalis, Tieck, Goethe, Heine, Schiller, Hoffman, ili pak Nerval, Poe, Bertrand, Rousseau... Noćima je naš sportsman buljio u slova nerazumljivih knjiga, pokušavajući između rastvorenih stranica osjetiti tvoj miris, pronaći tvoje tragove. Volio je te knjige poput nastranog fetišista, samo zbog toga što su nekoć bile u tvojim rukama, ili u tvom krilu. Poneki put bi naučio i nekoliko njemačkih stihova, tek tako da ih, možda, ako se kojim slučajem nađe u tvojoj blizini, može glasno izustiti. Možda bi ga tada i zapazila, da mu se samo ukazala ta fantastična, nevjerojatna prilika?
Nije li tako, Frido Štern? Nismo li u pravu? Čuješ li nas?
Sjećamo se i one predratne »Kulise«, u kojoj je krajem mjeseca svibnja 1939. izašla tvoja slika. Bio je to izvještaj s konkursa za prvu damu novinarskog plesa održanog 15. svibnja te godine u velebnom hotelu »Esplanada«. Mnogo smo još godina čuvali sliku, tvoju sliku, sliku pobjednice i »prve dame«, sliku koju je tek ratna palež uspjela proždrijeti. Imala si na tom plesu tek osamnaest godina, a bila si već prva među najboljima. Uglavnom, nakon tvoje pobjede i mi smo »poludili« za plesom, pa smo se gotovo svi upisali u »Neralićevu plesnu školu za građanstvo s tjednim tečajevima modernih plesova i koterijama za djecu«. Motali smo se tamo po plesnom podiju i, onako nespretni i neprikladno obučeni, pružali zapravo jadnu, gotovo grotesknu sliku. Mislim da je uistinu prava sreća što nas tada nisi mogla vidjeti. Prvog je stari Neralić izbacio Šmrklju, koji je tako krvnički stao na nogu svojoj slučajnoj partnerici da je jadna djevojka najvjerojatnije za sva vremena zamrzila ples. Za Šmrkljom je, naravno, otišao njegov pas pratilac — Cigan Tošo, s kojim uostalom nitko nije ni htio plesati, pa je vježbao s metlom u ruci. Krešimira Kosa i mene stari je Neralić odgovorio od daljnjih vježbanja ljubaznim savjetom »da to nije za nas, jer da smo skroz netalentirani i nemuzikalni«. Muvrin je ipak nešto naučio, a Javorovski je morao odustati onog trena kada više nije imao novaca da plaća poduku. Abramović je sve to držao izuzetno neozbiljnim, a Šafarić i Čop su u to vrijeme već dobro znali plesati. Eto, tako je jadno završila naša plesačka avantura, vođena željom da se i mi dovinemo do onih plesnih »visina«, potrebnih onome tko bi poželio biti tvojim partnerom na idućem konkursu, koji, zapravo, nikada nije ni održan.
Tiha, titrava nada da ćeš ga primijetiti, zaigrala je u Muvrinovoj duši one snježne veljače 1940. kada mu je u nakladi »Kuglija« u biblioteci mladih pjesnika izašla zbirka ljubavnih soneta »Zvijezde«, naslova, dakle, kojem nitko od kritičara nije shvatio pravi smisao. Mlađa književna kritika, koja je pratila i časopisnu produkciju, bila je pomalo osupnuta Muvrinovim »Zvijezdama«, budući da ga je znala kao ortodoksnog sljedbenika francuskog nadrealizma. Zašto sada ovaj »salto mortale«, ovaj skok u neoromantizam, u prevladane obrasce ljubavne lirike, pitala se mlađa hrvatska književna kritika, ne mogavši pronaći odgovora. Naravno, da su znali za tebe, Frido Štern, sve bi im bilo jasno, da su samo znali za Muvrinovu namjeru da tebi posveti knjigu, da su samo znali za njegovu bolesnu nadu da će knjiga jednog dana biti prevedena na njemački i tako dobiti naslov »Die Sterne« ...
Jesi li vidjela ikada tu malu, nezapaženu i loše opremljenu knjižicu soneta našeg prijatelja, najvećeg pjesnika naše muške gimnazije — Emanuela Muvrina? Zbirku koja bi se na njemačkom zvala »Die Sterne«. čuješ li, Frido Štern?
Ubrzo nakon izlaska »Zvijezda« Muvrinu se dogodila i jedna velika privatna, intimna tragedija, događaj koji se njega toliko neobično dojmio, da smo čak u jednom trenu pomislili da namjerno patetizira i pretjeruje.
Četrnaestog lipnja 1940. pao je Pariz; prijestolnica, kako je govorio Muvrin, Francuske, svjetske kulture, umjetnosti i duha uopće, i bastion nadrealizma. U ,njega su umarširali hladni, odmjereni i bešćutni njemački krvoloci koji nisu razlikovali Rimbauda od Lautreamonta, Bretona od Eluarda, koji nisu ni znali za Bunuela, Dalija, Picabiju...
Pjesnik Emanuel Muvrin, koji je poznavao francuski jezik samo toliko da može uz pomoć rječnika čitati moderne francuske pjesnike, nije bio nikad u Parizu, ali je znao napamet gotovo čitav plan grada i gotovo sve poznatije i važnije lokalitete. Mogli ste mu pokazati bilo kakvu sliku ili razglednicu Pariza, pa da on točno kaže koji je to dio grada i što se još u tom dijelu mora vidjeti...
Onog dana kada je saznao za pad svoje prijestolnice, nije prestajao pričati o Parizu. Pričajući, neumjereno je pio, tako da mu je glas postajao sve drhtaviji, a oči se sjajile. Pokušavao je rekonstruirati posljednje sate slobodnog Pariza, atmosferu koja je vladala u najvažnijem gradu na svijetu. Pričao je o odjeku topovske paljbe što je dopirala iz predgrađa, o kolonama izbjeglica koje opsjedaju vlakove za Marseille, o slobodarima koji uvjeravaju one rezignirane da nije još sve gotovo... Zatim nam je pokušao dočarati jednu pravu parišku kavanu u kojoj gnjevni i pijani ljevičari, u tom pariškom sutonu, obuzeti eshatološkim primislima, pjevaju pjesme slavne Pariške komune i francuske revolucije. A onda je i sam sa suzama u očima zapjevao:
Allons, enfants de la Patrie

Le jour de glorie est arrive!

Contre nous de la tyrannie,

Le' etendard sanglant est leve'.

Le' etendard sanglant est leve'.

Glas mu je bio sve glasniji i patetičniji, rukama nas je pozivao da ga slijedimo:
Entendez — vous dans les campagnes

Mugir ces feroces soldats?

Oko pola noći vodili smo ga totalno pijanog našom ulicom kući, da ga predamo roditeljima. Napravio nam je toga dana užasne svinjarije. Pobljuvao se na fakultetu za predavanja, pjevao pred policajcima Internacionalu na izuzetno provokativan način, nokautirao Šafarićeva strica zbog toga što je hrvatski ekstremist, što njega, Muvrina, kao nadrealistički i lijevo orijentiranog internacionalca, jako, jako vrijeđa. Zatim je htio pred kipom bana Jelačića razviti francusku zastavu, ali je nije imao. Umalo da se ne potuče i sa svima nama, zadnjim kurvama koje mu nisu htjele nabaviti zastavu. Abramović ga je tješio, govoreći mu o budućoj sovjetskoj, socijalističkoj Francuskoj u kojoj će se vijoriti crvene zastave, koje će Francuzima darovati ruski vojnici. Potrebno je još samo malo pa će se velika Rusija probuditi i stati na rep podivljalim Nijemcima, govorio je Abramović. Dirnut Muvrinovim bolom, Cigan Tošo je neprekidno plakao, premda uopće nije znao gdje je taj slavni Pariz. On, mali i naivni čistač cipela, slijedećeg je dana besplatno čistio cipele svakom prolazniku koji je bio voljan glasno viknuti »Vive la France!«, uzvik kojem ga je naučio Muvrin. Šmrkljo je pak, sa svoje strane, u čast Pariza, istukao jednu kompletnu klapu iz susjedne ulice, zaradivši i sam nekoliko plavih masnica. Tukao ih je tako da se činilo da je on, divalj i pomalo retardiran besposličar iz ulice N, jedini čovjek na svijetu koji je 14. lipnja svojim šakama mogao spasiti Pariz pred njemačkom najezdom.
Tog dana doveli smo pijanog Muvrina pred vrata njegova stana na uglu naše ulice. Vrata je otvorio sanjivi otac koji je tupo pogledao u nas, očigledno ne shvaćajući o čemu se radi. »To je zbog Pariza«, rekli smo mu mi, nakon čega mu, vjerojatno, baš ništa više nije bilo jasno. Njegov sin Emanuel, koji mu je možda i mogao objasniti što se događa, već odavno je hrkao na našim rukama.
Mislim, Frido Štern, da je tog strašnog dana kada je pao najvažniji grad svijeta, grad koji se može ljubiti poput žene, Emanuel Muvrin na tren zaboravio na tebe. Oprosti mu zbog toga, ako je to uopće točno, ako nas uopće čuješ!

5.


BARSKI GARNIZON

Mislim da smo tokom 1940. godine počeli polako shvaćati da je sudbina svijeta već odlučena, te da će se olovni ratni oblak uskoro nadviti i nad nas, i nad našu zemlju. Naravno, tjeskoba i zabrinutost nad sutrašnjicom, nad svim tim »izvanjskim« zbivanjima, koja bi mogla zadesiti i našu zemlju, i naš grad, i našu ulicu, nisu se mogli porediti s užasnom pomišlju da bi ti mogla najednom napustiti grad. Da, dolazila su olujna vremena, Frido Štern. U proljeće je Hitler okupirao Dansku, a zatim kao po nekom dijaboličnom lancu Norvešku, Belgiju, Nizozemsku i Luxemburg. Onda je došla na red Francuska, da bi, kao što smo već rekli, sredinom lipnja te godine pao i Muvrinov Pariz. Tako je 22. lipnja 1940. vlada maršala Petaina potpisala kapitulaciju u Compiegneu, primivši njemačke uvjete. Istog mjeseca i Hitlerov rimski satelit objavio je rat Francuskoj, koji je jednako brzo završio. U srpnju te kobne godine počela je i čuvena bitka za Britaniju, a 27. rujna zaključen je u Berlinu i »Trojni pakt«, između Njemačke, Japana i Italije.
Uistinu, bilo je to jedno od onih rijetkih vremena kada novine nisu uopće dosadne, Frido Štern!
I u Zagrebu su to bile uzbudljive godine. Prvog svibnja 1940. poveo me Ladislav Abramović da prisustvujemo velikim prvomajskim demonstracijama kojima se htjelo pokazati opće nezadovoljstvo radnih masa. Krenuli smo rano izjutra prema Trešnjevci. Išli smo pješice jer su ZET-ovci štrajkali, što je bilo ključno, kako mi je kazao Abramović, za uspjeh kompletnih demonstracija. Čitali smo zatim letak s proglasom zagrebačkog Mjesnog komiteta. Kada smo došli do remize, spopao me silan strah od one gomile ljudi, među kojima je bilo i mnogo tramvajaca koji su odbili da rade. Pored nas je protrčao jedan debeljuškasti starkelja, vičući kako će svi biti otpušteni, na drugom kraju je netko prijetio policijom, premda je policajaca već bilo podosta svud oko nas, kao i predstavnika Hrvatske građanske zaštite. Kasnije, kada je organizirana povorka, krenuli smo svi zajedno prema Kazališnom trgu, kamo su se slijevale povorke iz drugih dijelova grada. Unatoč toga što smo hodali posve mirno, na nas su veoma brzo navalile one prodane duše iz policije i građanske zaštite, udarajući pendrecima i sabljama, na što smo morali uzvratiti. U jednom trenu, začudio sam se samom sebi što ja tu uopće radim, pitao sam se. A onda sam, ohrabren Abramovićevim prisustvom, dohvatio jedan kamen i zavitlao ga prema policajcu koji je bio desetak koraka ispred mene. Pogodio sam ga ... Policajac je pao, a Abramović iznenada skočio i poljubio me. Međutim, čim je počela pucnjava, dao sam se u paničan bijeg, ostavljajući i demonstrante, i Abramovića ...
Te noći, Frido Štern, dugo sam drhtao u svom krevetu, plašeći se, ne razumijevajući vlastiti gest, svoj sitni heroizam, tako neprimjeren mojoj plašljivoj prirodi.
Mjesec dana poslije, točnije 1. lipnja 1940, imali smo jedan veoma tužan događaj, jedan ispraćaj, koji u tim danima nije mogao obećavati ništa dobro. Naš stari drug iz muške gimnazije i kolega s fakulteta, Vjekoslav Čop otišao je u vojsku u daleku Crnu Goru, u Bar. Stvar se nije mogla nikako odgoditi. Njegovi siromašni roditelji, radnici iz drvene barake podignute u našem sivom i tmurnom dvorištu, dali su čitavu svoju bijednu ušteđevinu da s prijateljima proslavi odlazak. Putovao je tog dana uveče. Ujutro je uzeo trećinu tih novaca, ostalo vratio roditeljima, a onda krenuo s nama u obilazak gostionica. Obukao je svoje najbolje odijelo iz staretinarnice, lakirane bijele cipele koje je jednom neki pijanac zaboravio u kafani »Trilby«, na glavu stavio moderni bijeli šešir koji smo prije mjesec dana za njega ukrali na nekoj dobrotvornoj zabavi, a oko vrata zavezao sjajnu tirkiznu kravatu. Izgledao je božanstveno! Platio je onda jednom postarijem harmonikašu da čitavog tog dana bude uz nas i po našoj želji svira sve same starogradske i narodne pjesme, a i pokoju zabavnu ...
Pili smo i pjevali svuda pomalo, u »Meduliću«, »Astoriji«, »Lovačkom rogu«, »Varoškoj pivnici«, »Kolu«, a onda kasno poslije podne napravili konačni rusvaj u Ožboltovoj birtiji, rusvaj koji je stari, dobronamjerni Martin Ožbolt vjerojatno morao rezimirati na slijedeći način: razbijene četiri boce od litre, tri pehara — veća, sedam čaša od pola deci, tri čaše od pola deci — na stalku, sedamnaest čaša od dva deci, jedna staklena pepeljara, jedna keramička vaza za cvijeće, jedna kraljeva slika, jedno prozorsko okno-oberliht, jedna stolica kompletna, jedna stolica — drveni naslon, dva biljarska štapa i jedna biljarska kugla — bijela. To kako je razbijena biljarska kugla, nitko nikada nije uspio doznati! Uglavnom, da bi se sve to platilo, otišle su gotovo dvije trećine ušteđevine Čopovih roditelja, tj. one pare koje je »obazrivi« sin vratio.
Pijan kao zemlja, ali u besprijekorno čistom svijetlom odijelu, krenuo je Vjekoslav Čop kući, oprostio se od roditelja koji su se gušili od plača i suza, i krenuo ka željezničkoj stanici. Za njim smo išli mi, a za nama već pijani harmonikaš koji je, neprekidno griješeći, uvijek iznova svirao »Kad bi ove ruže male«.
Tebe, tebe nigdje nije bilo, Frido Štern! A trebalo je vidjeti posljednje veliko pijanstvo Vjekoslava Čopa, najboljeg lakoatletičara kojeg je muška gimnazija uopće dala. Kasnije, kada smo mu pisali u Bar, lagali smo mu da tebe prvog lipnja nije bilo u Zagrebu, da si bila na oporavku u nekom lijepom i zdravom slovenskom odmaralištu. Lagali smo mu, držeći da je bolje da, izgubljen i usamljen tamo u tom prljavom crnogorskom, barskom garnizonu, misli kako bi ti svakako primijetila njegov pretjerano patetičan i pretjerano strašan oproštaj sa Zagrebom.
Kada je Čopova glava, zajedno s jurećim vlakom, nestala u pari, dimu i mraku željezničkih perona, nismo ni slutili da smo ga, eto, posljednji puta vidjeli zdravog i normalnog.
Da, sigurno to ne znaš, sigurno ne znaš da smo još dugo nakon njegova odlaska čuvali kao dragu uspomenu njegov bijeli šešir, malo umazan čađom, koji mu je, onako pijanom, ispao iz vlaka što je napuštao stanicu.
Čuješ li nas,. Frido Štern, čuješ li što nam se događalo?
Tog ljeta i ja sam krenuo na taj neugodni, zapravo sudbonosni liječnički pregled o kojem je ovisio moj dalji život. Ili ostati kod kuće, ili otići u vojsku, u vremenu koje nije obećavalo ništa dobro, ponajmanje vojniku. A osim toga, napustiti grad u kojem ti živiš! Ja nisam bio tako jak kao Čop, kojem je uspjelo zatomiti i prešutjeti onaj najveći bol vezan uz rastanak, bol zbog toga što te sada više neće moći vidjeti. Ne, ja nisam bio tako jak, ja sam bio mnogo osjetljivije i nježnije prirode. I upravo to me spasilo od vojske. Nakon komisijskog pregleda proglasili su me nesposobnim kao psihički neuravnoteženu osobu koja boluje od različitih fobija, a uz to sam imao i katastrofalno ravna stopala (»blattfuss«) s početnom deformacijom kičme. Jadan sam ti ja muškarac! Sjećam se da sam bio oslobođen baš onog dana kada je poštar donio one dolare, mjesečnu potporu dobre stare tete Pepe iz Pittsburgha. Za više od pola mjesečnog iznosa napili smo se kao životinje, a pet dolara poslali Čopu u »barski garnizon«, kako smo mu napisali.
Da si vidjela kako se samo smijao pijani Šmrkljo, dok ga je njegov jednako pijani prijatelj Tošo, znaš onaj Cigan, onaj čistač cipela, mazao kremom za cipele po licu, a potom glancao velikim crnim četkama. Da si samo vidjela kako se te večeri zabavljala i smijala cijela Ožboltova birtija!
A onda, onda je negdje u rujnu uslijedilo ono gorko, ono uznemirujuće saznanje. Mislim da je prvi primijetio Šafarić.
Imala si mladića, imala si svog elegantnog, vitkog i lijepog, bogatog pratioca, koji te je izvodio u grad i vraćao kući sportskim »Bugattijem«. Kada biste se uveče vratili s kakvog prijema, iz kina, teatra, s plesa, šetnje ili tenisa, još ste dugo sjedili u automobilu, pred kućom. Pričali ste i netremice se gledali. Nikada zapravo nismo saznali tko je on i kako se zove. To je vjerojatno jedina važnija stvar iz tvog života koju nismo saznali. Ne zato što bi to bilo osobito teško, nego zbog toga što smo se bojali tragati i kopati po tako bolnim stvarima. Radije smo zažmirili, pokušavajući zamisliti da ga nema, da nema njega kojem ne smiješ pripadati, koji nema tu što tražiti...
Bili smo izgubljeni, bili smo otpisani! Koja li je samo suprotnost bio on, suprotnost nama bezimenim proleterima iz ove stare ulice. Da, s njim se nismo mogli mjeriti. Kako je samo blještava bila njegova elegancija prema lažnom dendizmu Čopovih odijela iz staretinarnice, njegov stas prema pogurenoj prilici Boleslava Javorovskog, njegova čista bijela put prema Tošinoj ciganskoj »preplanulosti«, njegova urednost prema Šmrkljinim vječno curećim nozdrvama, njegova profinjenost prema Abramovićevim oštrim, gorštačkim crtama lica!
Pratili smo vas poput tužnih, prozračnih sablasti. Gledali smo vas subotom ispred sinagoge, skrivali se u grmlju na Tuškancu, tamo pored onog privatnog igrališta za tenis, virili preko ograde bašte hotela »Esplanade«, čekali skriveni da izađete iz kina »Capitol«, pratili vas u gomili na sanjkalištima Cmroka, cvokotali pred onom knjižnicom u kojoj ste sada zajedno birali njemačke knjige ...
O onda je polako došao i onaj tužni doček Nove 1941, za koju se još rijetko tko nadao da će mu donijeti nešto dobra, doček koji smo upriličili u mojem stanu. Mislim da je to bila posljednja Nova godina koju smo dočekali onako na okupu, svi zajedno, jasno ako zanemarimo Čopa koji je Novu dočekao uz dva deci vina i puding od dvopeka u »barskom garnizonu«. Da, bili smo tu svi, posljednji put u životu svi zajedno. Bila je ta noć, na neki način, posljednja noć naše mladosti. Sutradan će početi trpko i jetko zrelo doba, sutra će početi sasvim nove brige, sutra će početi rat, mržnja, razaranje, rasulo i smrt... Bili smo tu svi: Krešimir Kos, koji je pomalo žalio što za ovu priliku nije sačuvao ono »chic-odijelo«; Emanuel Muvrin jednako razočaran i kritikama svoje knjige i, kako se činilo, definitivnom propašću francuske republike; Baltazar Palluo-Šmrkljo, kojem su za Novu godinu »iz heca« poklonili »Dr Dry Nose, sredstvo za pročišćavanje nozdrva i otklanjanje zapaljenja sinusa«; Cigan Tošo, koji je neprekidno govorio da će, kada se napije, izvesti pobunu i štrajk protiv svog oca tiranina, koji pljačka njega i braću mu; Ladislav Abramović, koji je odnekuda donio neko novije izdanje »Proletera«, koji je, kako smo kasnije doznali, štampala partijska štamparija na Sigečici; Tomislav Šafarić, koji se negdje poslije pola noći potukao s Abramovićem zbog političkih opredjeljenja, te su u tuči srušili i upropastili s mnogo truda okićenu jelku; zatim Boleslav Javorovski, koji je cijelo veče tražio »žrtvu« kojoj će detaljno pričati o ceremonijalu sklapanja ugovora s đavlom; i, na kraju, ja koji sam zapravo čitavu tu noć mislio o tebi, Frido Štern! Vjerojatno kao i svi ostali koji su, pričajući o sasvim marginalnim temama, sve vrijeme mislili samo na tebe.
Sjećam se da smo se negdje oko četiri izjutra Abramović i ja izdvojili iz pijane gomile i otišli u jednu sobicu u potkrovlju, koja je nekada pripadala mom pokojnom bratu. Naložili smo peć i sjedeći u mraku gledali preko, na tvoje neosvijetljene prozore. Padao je gusti snijeg koji se ponajbolje vidio« dolje na uglu, okupan svjetlom ulične svjetiljke. Gledali smo tvoje prozore, a da te nijednom nismo spomenuli. Abramović, kojega sam volio, jednako kao i njegove političke ideje (kojima se samo zbog vlastite bolesno strašljive prirode nisam mogao i sam baviti), počeo je iznenada pričati o Tomislavu Šafariću. Pričao mi je o jednom, kako je govorio, čudnom događaju iz djetinjstva. Jednom, kada je imao samo sedam godina, krenuo je sa starijim dečkima, među kojima je bio i Tomislav Šafarić, u krađu jabuka. Bila je noć. Tapkao je za starijima, i nakon nekog vremena našli su se pored jednog malog voćnjaka na Pantovčaku. Sve je vrijeme osjećao da ga ti stariji klipani zanemaruju, te da im nipošto nije drago što je i on, Abramović, krenuo s njima. Momci su preskočili ogradu i počeli brati jabuke, gurajući ih u džepove i njedra. Mali Abramović nije mogao preći visoku žičanu ogradu i sve mu je jasnije bilo da će ostati bez jabuka. Onda su odjednom svi momci ponovo preskočili ogradu i počeli se vraćati kućama, grizući pri tom glasno netom ukradene jabuke. Abramović je išao za njima i nitko se nije obazirao na nj. Onda se najednom Tomislav Šafarić okrenuo, izvadio iz njedara veliku jabuku i dao je malom Ladislavu Abramoviću, rekavši samo: »Na mali!« Taj gest Abramović nikada nije mogao zaboraviti. I sada, te novogodišnje noći, Abramović se strašno čudio što taj gest iz Šafarićeve prošlosti nikako nije u skladu s onim što ovaj danas radi i govori. Znaš, govorio mi je, u Šafarićevoj prirodi ipak ima nešto opasno i sve te njegove šuplje priče o hrvatskoj naciji, o Srbima koje treba vratiti natrag, o svježem vjetru koji puše od Lipara, mogu jednog dana poprimiti sasvim drugu dimenziju.
Govorio mi je tako, predmnijevajući strašnu budućnost svog starijeg prijatelja, kasnijeg velikog pregaoca Ustaške nadzorne službe.
Sjećaš li se novogodišnjeg jutra, Frido Štern, sjećaš li se one magle, one tišine, one poledice i one potmule, hrapave crkvene zvonjave?
Sjećaš li se?

6.


KLICA ZLA

Ti ljudi su pristupili tom banditskom paktu, ti ljudi su nas tamo u Beču sramno izdali!, govorio je Ladislav Abramović u ožujku 1941. No bila je to samo karika, nastavljao je, u sramnom lancu izdaja.
Znali smo tada, Frido Štern, da je sve gotovo i puni tjeskobe očekivali smo to novo vrijeme u kojem su se mogle dogoditi mnoge grozne stvari, u kojem su nas mogli, a toga smo se najviše užasavali, rastaviti od tebe.
Zatim su nas novine zasule vijestima o onom malodobnom kralju koji je još po mlijeku mirisao, pa onda o generalu Simoviću i njegovoj vladi koja je konačno zgasnula za onog burlesknog aprilskog rata, kada su u našu zemlju provalili valjda svi koji su uopće i mogli provaliti: Nijemci, Talijani, Mađari, Bugari... Sedamnaestog travnja general Janković i bivši ministar vanjskih poslova Aleksandar Cincar-Marković potpisali su bezuvjetnu kapitulaciju.
Pet dana nakon bombardiranja Beograda u naš Zagreb ušle su kolone njemačkih vojnika, uz čiju je naklonost istog dana proglašena ta famozna, tako zvana Nezavisna Država Hrvatska. Međutim, tri dana ranije, tj. 8. travnja, u našoj se neposrednoj blizini odigrao još jedan značajan događaj. Te večeri se, naime, nakon dugih liparskih godina, s dva drvena kovčega u rukama, u kuću na uglu naše ulice, vratio hrvatski emigrant Zvonimir Šafarić, otac našeg dotadašnjeg prijatelja, bivšeg studenta medicine — Tomislava Šafarića, koji će veoma brzo postati krupna zvjerka Ustaške nadzorne službe, u koju će nešto kasnije ugurati i svog sina.
Kada se sjetim svega toga, Frido Štern, kada se sjetim iz perspektive ovih desetak godina, sve mi je mnogo razumljivije. Ta Tomislav Šafarić je bio toliko pod utjecajem svojeg patrijarhalnog tatice da bi po njegovoj preporuci otišao i u samo grotlo pakleno. I kakvo li je onda čudo to što je tako voljko otišao u rabotu kojom će dobrano isprljati ruke srpskom, židovskom i komunističkom krvlju?
Sjećaš li se njega, Frido Štern, sjećaš li se njega koji je već od sredine travnja počeo naveliko pričati o tome kako Srbima nema mjesta u Hrvatskoj, kako su oni bili uvijek protivnici svake oslobodilačke borbe hrvatskog naroda, kako za njih važi samo ono »Ili mi se pokloni, ili mi se ukloni«, kako židovsko pitanje treba riješiti na isti način kako ga je riješila njemačka vlada, kako oni, to jest Židovi, nisu za arijsko društvo, te kako se židovstvo potpuno razlikuje od arijevstva i nema velikih duševnih emocija, ne poznaje žrtava i nema u sebi ništa što bi oplemenjivalo čovjeka... Tomislav Šafarić, kojega smo ubrzo svi odreda počeli izbjegavati, kao da se iznenada pretvorio u nekakva prenosnika stupidarija kojima su nas obasipala »novinska izvješća i krugoval«. Kasnije se ispostavilo da je u svojoj euforiji išao tako daleko da je maltene napamet znao »Zakonsku odredbu o rasnoj pripadnosti«, i ostale odredbe koje su zasijecale u područje rasne biologije, politike i higijene, što su sve redom bile »predivne znanstvene discipline«.
Da, Tomislav Šafarić je veoma brzo postao pravi, rasni, svjesni i dosljedni ustaša, arijevac, Hrvat, u biti, kako je naglašavao, slavnog i čeličnog gotskog podrijetla.
Međutim, te godine u ožujku, dakle nešto prije samog rata, dogodio se jedan, za nas, jednako strašan događaj. Oprosti nam, Frido Štern, što tako nekronološki preskačemo po ovim godinama, po ovom vremenu, i u posvemašnji kaos zbrkom vlastite "memorije unosimo još više bezređa i još više nesigurnosti! Oprosti nam, Frido Štern, ali, ta nije li sama priroda sjećanja kaotična, neuredna, nepočešljana...
Dakle, prije svega ovog što smo maločas kazivali, negdje u ožujku, Baltazar Palluo-Šmrkljo počinio je grozno samoubojstvo u nužniku Ožboltove gostionice. Pričat ćemo ti sada redom. Čuješ li nas, Frido Štern?
Nakon što smo shvatili da imaš stalnog pratioca koji ti znači više nego običan sudrug; nakon što nas je to bolno saznanje poput malja pogodilo posred čela, Baltazar Palluo povukao se gotovo potpuno u sebe. On, koji je i inače bio šutljiva i povučena osoba, pomalo frustriran svojim uistinu ograničenim intelektualnim sposobnostima, sada gotovo i nije više govorio. Mislim da je njegova ljubav prema tebi bila čudnija od naše. On te, čini mi se, nije želio za sebe, ali nije mogao podnijeti pomisao da bi ti mogla biti nečija, da bi mogla pripadati nekom drugome. Bilo je tu nečeg čudesnog, nečeg nestvarnog, nečeg što se nalazi samo u bajkama. Šmrkljo je znao da vas dijeli onaj mitski ponor, ponor koji u pričama uvijek propukne između ljepotice i zvijeri. Jer Šmrkljo je sigurno znao da prema tvojoj ljepoti on nije ništa drugo doli zvijer, doduše — zvijer čiste i naivne duše, ali ipak nakaznog, »zvjerskog« obličja! I onda se u njemu, samo u jednom trenu, zaista i probudila zvijer...
Sjećaš li se one tužne veljače, Frido Štern, one tužne večeri u danima pred sam rat, veljače sred koje je cijela Europa drhtala i sa strahom iščekivala svoju dalju sudbinu. Te večeri Baltazar Palluo-Šmrkljo, dočekao je tvojeg mladića, upravo u trenu kada se iz tvoje kuće vraćao u automobil, kojim te je dovezao iz kina, i bez riječi ga počeo tući. Kada je tukao klipane iz drugih kvartova, činio je to tako da je sve skupa izgledalo poput neke obijesne igre kakvu voli ratoborna dječurlija, međutim, ovoga puta njegovi su udarci bili ozbiljni, puni mržnje, u njima se osjećala Šmrklji nesvojstvena klica zla. Tvom bezimenom ljubavniku puknula je vilica, odijelo mu se rasparalo, a na oku se pojavila tamna modrica, onakva kakvu smo obično nazivali »šljivom«. Ubrzo je počeo plakati i moliti pomahnitalog Šmrklju da prestane, našto je on samo podvostručio žestinu i količinu udaraca. Taj bijednik je plakao i molio, Frido Štern, a mi, mi smo bili spremni zbog tebe krenuti i u vječno podzemlje, u Had, u kojem su muke i patnje neizrecive, neopisive...
Čuješ li nas Frido Štern? Opraštaš li to nedjelo Šmrklji, njemu kojeg više nema?
Kada se taj sretnik, tvoj odabranik, onesvijestio, više od straha negoli od udaraca, Šmrkljo je nogom počeo uništavati njegov automobil. Potpuno mu je izobličio desni blatobran, a onda je udario golom šakom po prednjem staklu i razbio ga u paramparčad, dobro razrezavši ruku... Zamisli, to je učinio baš on, on koji je poput tupave bene buljio sa strahopoštovanjem u svaki automobil, diveći se tom stroju koji se kreće sam, bez ikakve pomoći ljudske snage, kojom je njega — Šmrklju, priroda tako izdašno obdarila.
Mjesec dana nakon toga Šmrkljo je počinio samoubojstvo, objesivši se o kožnati remen u zahodu Ožboltove gostionice. Ni danas nam nije jasno u kojoj su vezi ta dva čudna događaja ...
Priređen mu je mali i neugledan sprovod, ispratili su ga samo svećenik, majka, gluhi ujak iz provincije i mi prijatelji iz stare, zaboravljene, predratne ulice N. Majka je sve vrijeme ridala, a ujak je vadio bocu rakije iz džepa i pio. Da li zbog »neutješne boli« ili samo zbog neizlječiva alkoholičarskog poriva? Mi smo šutjeli!
Priroda se ipak smilovala i potrudila da upravo katastrofalnu neuglednost pogrebne povorke popravi i dotjera prekrasnim sunčanim vremenom. Iako je nekoliko dana prije toga puhalo i sniježilo, na dan Šmrkljina sprovoda iznenada je granulo sunce, snijeg se počeo naglo topiti, a živa na termometru popela se za to doba godine nevjerojatno visoko. Bilo je to pravo lažno ljeto, prekrasan dan za ukop. Sjetili smo se koliko je samo Šmrkljo volio jedan kaubojski film u kojem nekakav indijanac, jednog isto tako lijepog dana, kaže: »It's a good day for dying!«
Cigan Tošo, kako smo kasnije saznali, toliko je duboko doživio smrt najboljeg prijatelja da je i sam odlučio umrijeti. Koračao je bez glasa za jeftinim jelovim sandukom, razmišljajući o tome kako će se te večeri ubiti. Koji li je samo najpogodniji način, titralo je Tošinom glavom. Spasila ga je jedna veoma čudna okolnost, okolnost koja može samo djecu spriječiti u njihovim samoubilačkim nakanama. Taj dan bio je petak, a petkom uveče su sinovi Cigana Bore davali ocu svoj tjedni utržak, pare koje su za sedam dana zaradili čisteći cipele u sedam zagrebačkih kvartova. E tog dana se nije nikako mogao ubiti, jer se bojao da bi to moglo strašno razbjesniti njegova oca — patrijarhalnog despota i poglavara velike ciganske obitelji.
Užasno je i pomisliti, ali možda bi bilo bolje da se toga dana ubio, jer je smrt, koja ga je čekala negdje u zasjedi onih mučnih i nesigurnih godina što su dolazile, bila mnogo strasnija!
Da, Frido Štern, možda bi bilo bolje da smo se, zapravo, te godine svi...
A onda, onda je nastao potpuni kaos, onda je. izbio i taj rat.
Sjećaš li se te smrti, tog sprovoda, tog lažnog ljeta, Frido Štern? Slušaš li nas?

7.


ŽIDOVSKA PLOČICA

Da je rat veoma ozbiljna stvar, shvatio sam već prvih mjeseci kada mi je, iz meni posve nepoznatih razloga, prestala stizati potpora iz Pittsburgha, potpora koja mi je bila jedina materijalna osnova za ovaj spori i besciljni život. Kako sam preživio sve te godine, Frido Štern, ne znam ni sam; jedino čega se sjećam jest uporna i posvemašnja bijeda i strah, strah malog i bespomoćnog studenta književnosti.
U tim smo danima shvatili još jednu stvar, shvatili smo da si ti zapravo Židovka, te da biti Židov u jednom određenom trenu može postati veoma opasnim i rizičnim poslom. Jasno, sve do tada tvoja židovska pripadnost nije za nas imala nikakva značenja; bila je to samo gola i samorazumljiva činjenica, jedva da je i probijala do naše svijesti. Međutim, onog trena kada si prošla našom ulicom sa žutom židovskom pločicom na grudima, onog trena kada je na salonu tvog oca osvanuo natpis »Židovska tvrtka«, zajedno s obaveznim žutim oznakama, mi smo u punoj mjeri postali svjesni te izmišljene, smiješne i sablasne razlike koja nas je »dijelila«, razlike koju je smislio taj zločinački režim.
Toga se moraš sjećati, Frido Štern! Tih dana i te pločice koja ti je obećavala skoro stratište!
S nekim čudnim osjećajem, s nekom mješavinom bijesa, žalosti i bola, sjećamo se tog proljeća, te godine, tog vremena u kojem je počeo teror, koji se u knjigama tako neutralno naziva »progonom Židova«. Kako su se pojavljivali oni sramotni zakoni, uredbe i naredbe, tako ste se i vi sve više povlačili u lažnu i prividnu sigurnost svog ogromnog doma u ulici N. Da, od tog mjeseca za tebe nije više bilo tenisa, kućnih zabava, plesova, za tebe više nije bilo ni izlazaka u klubove i kavane, ni ljubavnih filmova u zagrebačkim »slikokazima«, kako se to sada zvalo, ni šetnji po Zrinskom trgu, Cmroku, Prekrižju, Maksimiru ...
Salon tvog oca ubrzo je dobio arijevskog povjerenika s kojim je poslovao dva ili tri tjedna, i nakon toga bio zauvijek zatvoren. Tvoj mladić nije valjda uspio ni zaliječiti čvoruge i masnice koje mu je nanio pokojni Šmrkljo, a već je bio odveden u neki neznani, bezimeni logor, a nakon toga deportiran u Njemačku. Zbog neke glupe ustaške naredbe i tvoj stric dr Karlo Zvjezdanić morao je u lipnju te godine promijeniti prezime, postavši tako ponovo Štern, dr Karlo Štern.
Tomislav Šafarić koji je u ovim novonastalim vodama plivao poput ribe, i koji je neprekidno ponavljao da u NDH nema mjesta Židovima, govorio nam je kako je dr Ante Pavelić izjavio da Židovi šire lažne vijesti da bi uznemiravali pučanstvo, te svojim poznatim spekulativnim načinima ometaju i otežavaju opskrbu pučanstva pa se zbog toga smatraju kolektivno odgovornim. Zato ih treba, povrh kazneno-popravne odgovornosti, otpremiti u zatočenička zbirališta pod vedrim nebom. Mislim da smo u to vrijeme već mrzili Tomislava Šafarića, i njegove monstruozne ideje koje je dijelio s tim svojim Antom Pavelićem. Pa ipak, nikako nam nije bilo jasno zašto noću još korača sam kroz našu ulicu i zastajkuje pod tvojim prozorima. Isto kao i prije, isto kao i onih godina u kojima još nismo ni znali šta je to »antisemitizam«. Zašto, zašto je to činio, Frido Štern?
Vrijeme koje je dolazilo donosilo je nove i nove pogubne opasnosti za tebe i tvoju židovsku obitelj. Iz dana u dan sramotni genocid, kojeg se i danas grozim, poprimao je sve krvavije razmjere. Zabrane, pljačke, deportacije. Rasno političko povjerenstvo, Ured za obnovu privrede, ispostava Ustaškog redarstva za nadzor nad Židovima, pokrštavanja, protužidovske kampanje i izložbe, rasturanje svetilišta, sramne insignije, RAVSIGUR, sabirališta, logori, kontribucije, prisilni radovi, progoni, egzekucije, smrt i tama! Sjećaš li se, Frido Štern, sve su to bile karike u ogromnom lancu jednog nečasnog odsječka prošlosti. Sjećaš se? Glupo je i pitati! Tko ne pamti vlastitu patnju, stid i bespomoćnost! Tko ne pamti vlastiti put na stratište i klatno smrti nad vlastitom glavom!
Zabranili su vam da se slobodno krećete, zabranili su vam da slobodno radite, zabranili su vam osobnu imovinu, zabranili su vam da se volite, zabranili su vam ubrzo sve, oduzevši vam veoma brzo ono najvažnije — status i dignitet ljudskih bića.
Kako smo kasnije saznali, prvom valu smrti uspjeli ste izbjeći samo zbog toga što je tvoja majka bila »arijevka«, i što je tvoj otac ulagao ogromne napore ne bi li preko Židovske bogoštovne općine i enormnog mita koje je davao nekim ustaškim funkcionarima, nekako umanjio mogućnost skore deportacije. A kada je svu svoju imovinu, što »legalnim putem«, što potkupljivanjem onih za koje se nadao da će mu moći pomoći, izgubio; praznih džepova i prazne kuće, zanašao se varljivom nadom da će mu švicarski konzul pomoći da emigrira iz ove proklete zemlje. Onaj isti švicarski konzul koji je tako izdašno tajnim kanalima pomagao zagrebačku Židovsku općinu. Stari Herman Štern nije još shvaćao da Židovu u čistoj arijevskoj Hrvatskoj ne može pomoći ni žena arijevka, ni promjena vjeroispovijesti, ni Židovska općina, ni »odbor za podavanje«, ni mito, ni veze ... On, bogati, ali nesretni modni krojač, nije znao ono što su znali svi oni silni Wolfovi, Schwartzovi, Rosenbergi, Sternovi koji su nakon dolaska Nijemaca odabrali za sebe samoubojstvo kao oblik relativno lake i ležerne smrti. Da, tvoj jadni otac razumio se jedino u engleske štofove i »chic-odijela«, surova »endehazijska« stvarnost zauvijek mu je ostala nepoznanicom.
Čuješ li nas, Frido Štern, čuješ li nas ti koju smo u tim danima mogli vidjeti samo sa židovskom pločicom, koja je na tako neumitan način podijelila naše svjetove, razdvojila naše putove ...
Da, sve rjeđe i rjeđe smo te mogli promatrati kako prolaziš našom ulicom, sve manje i manje smo te mogli slijediti. No, iz sasvim jasnih i određenih razloga i mi smo prestajali biti pravom klapom koja se drži na okupu. Čop je otišao u vojsku, Šafarića više nitko nije trpio, Abramović je često izbivao i još češće šutio, Tošo je sve manje čistio cipele i sve više se skrivao, jer ni prema njemu rasni zakoni nisu bili ništa blaži, Šmrkljo je već nekoliko mjeseci ležao pod grobljanskom zemljom tamo na Mirogoju, a ja, zbog straha, nisam gotovo ni izlazio iz kuće...
Sjećam se da me je jedne vruće rujanske jeseni 1941. posjetio Tomislav Šafarić i tutnuo mi u ruke
»Deutsche Zeitung in Kroatien«, koji sam odmah odbio čitati, ispričavši se mizernim poznavanjem njemačkog jezika, što je u biti i bila istina. On je slegnuo ramenima i počeo me daviti svojim pričama o budućnosti čiste arijevske Evrope, o neviđenim uspjesima njemačkih snaga u Rusiji, o tome kako genijalni vođa hrvatskog naroda dr Ante Pavelić objavljuje rat svemu i svakome tko je protiv Hrvatske ... Veoma brzo sam ga posve prestao slušati, te sam buljeći odsutno u zid, pokušavao samom sebi objasniti zašto i kako si ti to protiv te naše Hrvatske? A kada me je napustio, ja sam umorno legao u krevet i pokušao usnuti. Za kojih pola sata ustao sam i prišao prozoru. Dolje na ulici, ispod tvojih prozora, mogao sam vidjeti Tomislava Šafarića kako sporim koracima premjerava pločnik. Po tko zna koji put...
U to vrijeme Tomislav Šafarić se već naveliko družio s nekoliko godina starijim njemačkim oficirom Arnoldom Reichom iz Gestapoa, koji je, kako nam je sam Šafarić govorio, mrzio sve što je bilo nearijevsko, a nadasve Židove i Cigane, dok je s druge strane bio upravo lud za Wagnerom, Shakespeareom i djecom. Imao je tamo u Njemačkoj, mislim u Heidelbergu, petero djece kojima je svakog tjedna barem jedanput pisao. Često bi, pričao nam je kasnije Šafarić, vodio na sanjkalište Cmroka djecu svojih zagrebačkih prijatelja, uglavnom ustaških glavešina, koja su ga sva redom zvala »Gute Onkel Arni«. Šafarić je znao o Reichu govoriti tako toplo i nježno, namjerno zanemarujući neke tamne strane ujaka Arnija, koje su se ispoljavale u njegovim postupcima, i prema potoinjenima, i prema svim onim nesretnicima koji su zbog rasne, vjerske ili političke pripadnosti pali u ruke ovom njemačkom krvoloku. A i o tome je Šafarić mnogo znao. Bio sam siguran u to, i dok je šetao dolje pod tvojim prozorima, želio sam da istog trena umre, da se na njega sruši vaš balkon, da ga netko iz mraka izrešeta, da ga pogodi munja iz ovog tmurnog zimskog neba.
Ali sve je bilo mirno, kao da je cijeli grad usnuo. Međutim bio je to samo privid. Ne, Frido Štern, Zagreb u to vrijeme nije spavao. Iz novina, oglasa o strijeljanjima, iz priča koje su kolale po gradu, moglo se zaključiti da se nešto događa, nešto bitno i važno, nešto što se službeno nazivalo »banditizmom i terorom«. Gorilo je tako sijeno u Kustošiji, skladište padobranske svile u tvornici »Trebich i sin«, sokolski stadion na Sveticama, izvršen je napad na odred Poglavnikova tjelesnog zdruga u Runjaninovoj ulici... Jednom mi je Ladislav Abramović u najstrožem povjerenju, zaklevši me prije toga, priznao da je i sam učestvovao u nekima od tih strašnih akcija. On je bio jedan od onih koji su ostali u Zagrebu, jedan od onih koji su bdjeli... I kada bih doznao o napadu na ustašku sveučilišnu satniju, paljenju benzina, likvidiranju agenata, krađi oružja iz vojnih magazina, napadima na njemačke oficire, pitao sam se da li je i moj prijatelj Ladislav Abramović učestvovao u tom opasnom podvigu. Divio sam mu se, moram priznati, divio i proklinjao vlastiti kukavičluk.
Negdje u jesen uspjeli smo doznati da je Vjekoslav Čop u ratnom zarobljeništvu u Njemačkoj. Nakon kapitulacije napustio je barski garnizon i krenuo kući. Uhvatili su ga negdje u Bosni, strpali ga u stočni vagon zajedno s mnogim drugim nesretnicima i deportirali ga u nekakvo malo mjesto nedaleko Frankfurta na Odri. Iz logora se javio jednom unificiranom zarobljeničkom dopisnicom; »tek toliko da ne brinu za njega«. Nakon toga ponovo dugo nismo čuli nikakvih vijesti o njemu, nekadašnjem velikom srednjoškolskom atletičaru i modnom entuzijastu.
Krajem te iste godine iz Zagreba je nestao i Boleslav Javorovski. Uspio se javiti samo gostioničaru Ožboltu, čija je gostionica još poslovala. Ožbolt je kazao da je Javorovski s hrpom knjiga pod rukom otišao nekamo na selo, gdje će se, kako je mislio, lakše izvući živa glava. Kamo je to zapravo otišao, nije htio kazati nikome. Kasnije smo uspjeli doznati da je gotovo četiri godine živio na nekakvom salašu u Slavoniji, gdje danima ništa nije radio, osim što je, naravno, mnogo čitao, prevrćući stranice svojih mračnih, okultističkih knjiga. Ponio je i tvoju fotografiju, onu koju je još u ljetu 1938. ukrao iz malog reklamnog izloga majstora umjetničke fotografije Luje Paskvalija, razbivši prije toga skupo brušeno staklo što je čuvalo Paskvalijevu kolekciju najuspješnije snimljene klijentele.
Emanuel Muvrin se pak bacio na pisanje pjesama. Zatvoren u svojoj sobi, u tom vremenu koje je najvjerojatnije bilo pogodnije za bilo koji drugi posao, Muvrin je ispunjavao listove papira ravno, precizno pisanim stihovima i odlagao ih u ladicu pisaćeg stola, ne znajući da njegove pjesme iz ratnog perioda nikada neće ugledati svjetlo dana.
Znače li ti išta naše riječi, Frido Štern? Govorimo li prazne riječi tebi koja nas vjerojatno nisi ni zamijetila, tebi kojoj sva ova imena zasigurno ne znače ništa i ne podsjećaju te ni na što...
Imamo li uopće prava govoriti o svojoj čežnji i boli tebi koja si jednako tako izgubila nekoga koga si voljela? Imamo li pravo govoriti o svom užasu tebi, koja si morala iskusiti trostruko veći užas. Užas noćnog brzovlaka koji odvodi do logora i njegovih strašnih krematorija, plinskih komora, dubokih anonimnih raka u kojima se mrtvi ni ne broje...
Hoće li se pokrenuti ova čaša, Frido Štern, hoćeš li nam odgovoriti...
Sjećamo se te godine, jasno se sjećamo. Te godine su Nijemci, Mađari, Rumunji, Finci, Talijani i Španjolci napali Sovjetsku Rusiju i osvojili Baltičke zemlje, Bjelorusiju, gotovo cijelu Ukrajinu, Krim... te godine počela je moskovska bitka... te godine napadnut je Pearl Harbour, nakon čega su SAD i Velika Britanija objavili rat Japanu... te godine, jedne prosinačke večeri, zaustavila su se njemačka kola pred tvojom kućom. Iz njih su izašla dva mlada, stasita oficira, grubo otvorili vaša ulazna vrata i ušli u kuću. Nisu izlazili gotovo dva sata, a kada su se napokon pojavili na ulici, jedan od njih je zakopčavao uniformu, dok mu je drugi popravljao kapu. Smijali su se, govorili nešto njemački, a onda uskočili u automobil i odjurili prema Jelačić placu. Pola sata nakon toga, sa suzama u očima, tvoja je majka, kao da protestira protiv nečega ili prkosi nekom, iznijela na vaš balkon tvoju rasparanu haljinu i objesila je preko balkonske ograde. Baš kao da je željela kazati, — eto, neka svijet vidi! Haljina sa žutom židovskom pločicom njihala se cijelu noć na laganom vjetru.
Zbilja, što se dogodilo te prosinačke večeri u tvom stanu? Hoćemo li to ikada doznati? Frida Štern!
Strah nas je i pomisliti, bojimo se nagađati... Da, ponekad se bojimo čak i sjećati, premda od sjećanja zapravo i živimo, boreći se divlje protiv posvemašnje korozije zaborava, koja ipak polako razjeda našu memoriju i odvodi nas u smrt. Jer, život bez sjećanja, život bez prošlosti nije ništa doli smrt!

8.


SREBRNI PIR

Novu 1942. dočekali smo Abramović, Tošo, Kos i ja u mojem stanu, moglo bi se slobodno kazati, posve slučajno. Negdje pred veče, ako se ne varam, oko osam sati, bez ikakva prethodnog dogovora i najave, banuli su u moj stan i kazali kako su došli da zajedno dočekamo Novu godinu. Abramović je držao u rukama dvije opletene boce u kojima je bilo oko deset litara najlošijeg vina, Kos je donio nekakav jeftin kolač (mislim »kuglof«) umotan u novine, a Cigan Tošo ponosno je pokazivao čak tri boce njemačkog šampanjca koje je uspio dignuti iz jednog privatnog luksuznog automobila. Moj doprinos ovom tužnom slavlju bila je vrećica s nekih trideset deka krasnog, kao cekin žutog duhana. Zabrinuti i neraspoloženi, obilno smo pili, ali se nitko nije uspio napiti. Negdje oko deset sati uveče dogodio se pomalo neobičan incident. Naime, kada je o prozor lupio kamenčić kojeg je netko bacio dolje s ulice, i kada smo otvorili oba krila i pogledali napolje, ugledali smo nasmrt pijanog Tomislava Šafarića. Njihao se dolje na nesigurnim nogama; odijelo mu je bilo mokro od vlažnog snijega, kosa posve raščupana, a debeli kaput vukao je za sobom po pločniku. Baš kao da vodi psa. Šafarić je, gledajući u naš prozor, vikao kako će nas sve dati otpremiti na Ksaver u »Sing-Sing«, kako će Abramoviću nabiti crveni klin u to njegovo tupavo boljševičko čelo, a
Toši oderati tu cigansku kožu s leđa i napraviti od nje novčanik u kojem će držati tvoju sliku, Frido Štern.
Da li si i ti mogla čuti njegove glasne i bijesne pijane riječi, Frido Štern? Da li te je uplašio gnjev pijanog ustaše Tomislava Šafarića, idolopoklonika liparske vizije Hrvatske?
S ne manje bijesa, Abramović mu je odvratio jednako glasno da se čuva mraka, jer u mraku će mu, nastavljao je, ta crvena boljševička ruka zavrnuti šiju ustašku.
Ubrzo, nakon što je uplašeni Tošo ugasio svjetlo, Tomislav Šafarić se odgegao prema Jelačić placu, vukući svejednako kaput po vlažnom pločniku. Čudimo se i danas, Frido Štern, kako taj svjesni i nepokolebljivi arijevac gotskog porijekla nikada nije prokazao Abramovića, prem je morao znati da surađuje s partizanima, prem je morao znati da je komunist, i prem je isto tako morao znati gdje se skriva... Nikada, Frido Štern, ne nikada ga nije prijavio...
Malo prije ponoći, Kosu je palo na pamet da bismo Novu godinu mogli dočekati u tvojoj kući, u hodniku vaše zgrade... Obukli smo se, uzeli bocu šampanjca, izašli napolje i polako poput duhova prešli na drugu stranu ulice. Abramović je otpiračem otvorio ulazna vrata vaše zgrade i za tren smo se našli u vašem hodniku. Nismo palili svjetlo, stisnuli smo se i naslonjeni o zid pili polako šampanjac iz boce, čekajući da prođe ponoć.
A tu u tvom hodniku, sred trošnog stepeništa, poluotpale žbuke i mirisa štakora, vrijeme kao da je stajalo; kao da se sve, sav ratni užas i neizvjesnost, svi ovi naši prema beskraju posve nevažni životi, da, baš kao da se sve utopilo u jednu postojanu, zaleđenu vječnost. Bio je to neobičan događaj, posve čudno i ekstatično iskustvo ...
Čuješ li nas Frido Štern, sad znaš da smo ti te novogodišnje noći bili tako blizu, da nas je samo jedan debeli zid dijelio od tebe, od tebe koju ćemo zasigurno, znali smo to te hladne novogodišnje noći, zauvijek izgubiti.
Nekoliko dana kasnije Cigan Tošo, kojem je već dojadilo to beskrajno skrivanje pred policijom, taj ludi strah pred izvršiteljima famoznih rasnih zakona, obratio se za pomoć Ladislavu Abramoviću. Pitao ga je treba li tamo tim partizanima u šumi jedan dobar čistač cipela, Ciganin po rasi! Nadao se, jadnik, da u partizanima ne postoje Rasno političko povjerenstvo i rasni zakoni, te da im je, budući da neprekidno vrludaju blatnim šumama i poljima, svakako potrebno mnogo čistača cipela. On će im, pričao je, čistiti cipele posve besplatno, samo bi mu trebalo davati, koliko je to moguće, za materijalne troškove — paste, četke i te stvari...
Abramović mu je odgovorio da partizani za sada ne trebaju čistace cipela, ali ako uspije gdje dignuti koji par dobrih i cijelih zimskih cipela, da će se tome zasigurno jako veseliti.
Ne, Frido Štern, Tošo nije nikada uspio otići u partizane, čak im nije uspio nabaviti koji par visokih zimskih cipela. Ubila ga je u svibnju te godine grupica polupijanih ustaša, tu u našoj ulici, kada je bježao iz jedne veže s ukradenih pedeset dekagrama kruha u rukama. Naime, kako su mu u siječnju roditelji i veći dio braće odvedeni u Jasenovac, i kako više nije mogao po ulicama obavljati svoj posao, mogao se uzdržavati samo krađom, sitnim potkradanjem onih koji su hranu ipak imali. Tako je tog dana ukrao tu polovinu kruha iz jednog otvorenog stana. Domaćica ga je spazila i pojurila za njim, vičući »Drž'te Cigana, drž'te lopova!«, a on je izletio pravo na ustaše koji su izlazili iz Ožboltove gostionice.
Ustašama, koji su ionako nakanili manje-više regularnim putem istrijebiti sav židovski, srpski i ciganski kukolj iz svog nezavisnog hrvatskog žita, nije bilo teško, za njih to zaista nije mogao biti nekakav moralni problem, da tu, na ulici, kundacima umlate malog uličnog čistača cipela koji je grdno pogriješio što se rodio pod »ciganskim stijegom«.
Te iste večeri, nesuđenog partizanskog čistača cipela, kojeg ionako nije imao tko sahraniti, pokupio je Ladislav Abramović, strpao ga u veliku vreću od krumpira, odnio dolje preko pruge, i sahranio ga pedesetak metara dalje od sanitetskog smetlišta, što je unekolike bilo dobro, jer je iz plodne zemlje smetlišta, pod kojom je ležao Tošo, ubrzo niklo krasno poljsko cvijeće, tako da mu je grobište bilo ljepše od mnogih skupih i elegantnih mirogojskih.
Mislio sam, da mnogo sam puta posve zaludno i beznadno mislio kako ću te jednog dana možda povesti sa sobom i pokazati ti mjesto gdje spava moj bivši ciganski prijatelj.
Ali ostavimo sad uzaludne nade, jer one su uvijek okrenute budućnosti, a mi, Frido Štern, do kraja, do najdubljeg korijena, pripadamo prošlosti ...
Negdje sredinom kolovoza te godine, u onim najtoplijim ljetnim danima, došao je do mene Ladislav Abramović s jednim sitnim čovjekom četrdesetih godina čiji je dug, povijen nos odavao židovsku fizionomiju. Bio je to Moric Altman iz Bjelovara, koji se nekako dokopao Zagreba, gdje je trebalo da mu Ladislav Abramović nabavi propusnicu za Hrvatsko primorje, u kojem su bili Talijani koji su sa Židovima ipak nešto blaže postupali. Zamolio me da Altmanu pružim sklonište za nekoliko dana.
Bojao sam se, užasno sam se bojao, ali sam ipak pustio tog smiješnog Morica da ostane tri dana u onom istom potkrovlju u kojem je nekad živio moj pokojni brat. Te noći Moric Altman, nekada vlasnik trgovine vina u Bjelovaru, pričao mi je kakva su užasna stradanja morali podnositi u toj mračnoj provinciji, ne znajući, valjda, da ni ovdje u Zagrebu nije bilo ništa bolje.
Tamo su mu, pričao je Altman, odmah trećeg dana okupacije njemački vojnici i ustaše napravili premetačinu i pokupili sve živežne namirnice, odjevne predmete, knjige, nakit, novac, oba radioaparata, mašinu za pisanje i automobil. Zabranili su im onda da se kreću glavnim ulicama, da posjećuju kino, kazalište, javno kupalište, gostionice i kavane, a na tržnicu su smjeli doći tek poslije deset sati, kada se tu ionako ništa više nije moglo kupiti. Poslije osam sati uveče više nisu smjeli izlaziti iz kuće. Tjerali su ih i na prisilan rad, na neke besmislene poslove, a osim toga neka zvijer od gradonačelnika nametnula im je kontribuciju od 300.000 dinara koju su morali platiti gradskoj blagajni. Tih 300.000 bile su nezamislivo velike pare, ali su ih Židovi, doduše s ovećim prekoračenjem roka, ipak uspjeli prikupiti. Sinagogu su im pretvorili u magazin u koji su odlagali svu opljačkanu židovsku imovinu. U srpnju 1941. počela su i masovna hapšenja i deportacije u Jasenovac,Danicu,Loborgrad...Moric Altman uspio je sve to preživjeti i sada je pobjegao iz »židovskog logora«, kako su Bjelovarčani zvali jednu poveću kuću u koju su bili smješteni oni koji su »imali sreću« da izbjegnu deportaciju. Sjećam se da mi je pričao nešto i o užasnim uvjetima u kojima su živjeli u tom »logoru«, nešto o gladi, hladnoći, zlostavljanjima...
Kada je usnuo, obuzeo me silan strah i već sam se vidio u jasenovačkom logoru u odjelu za one neardijievske svinje koje su paktirale sa Židovima. Vidio sam se iza bodljikave žice s velikom tablom oko vrata na kojoj je pisalo »Ich habe mit Juden paktiert«.
Pa ipak, Frido Štern, sve je dobro prošlo. Za tri dana došao je Ladislav Abramović, doduše bez propusnice, i odveo Morica Altmana čija nam je dalja sudbina, jednako kao i tvoja — posve nepoznata!
Početkom jeseni Emanuel Muvrin, usamljen i otuđen između svoja četiri zida, dobio je neodgodivi poziv za vojsku. Bio je to kraj jedne bezumne i euforične produkcije stihova, koje je pisao iz sata u sat, iz dana u dan. Bio je to kraj njegova pjesničkog perioda, znao je to Emanuel Muvrin. Drugog dana po primitku poziva još je očajavao, trećeg dana potražio je Ladislava Abramovića, četvrtog dana nabavio je par visokih cipela i izvadio iz naftalina svoj debeli zimski kaput. Petog dana, mislim, preko »borongajske veze« otišao je u partizane da bi se kasnije priključio nekom žumberačkom odredu.
U to vrijeme, Frido Štern, da u to vrijeme ste još bili na slobodi, na slobodi krhkoj poput tankog stakalca, slobodi koja je mogla svakog trena prsnuti i raspasti se u nepovrat.
Kako smo kasnije saznali, u jesen 1942. tvoji su roditelji skromno i nenametljivo proslavili 25-godišnjicu braka — svoj srebrni pir — osjećajući vjerojatno da im je to posljednja godišnjica. Netko od malobrojnih gosti donio im je na poklon aranžman •od srebrnih listića na vrhu kojeg je bila izvezena velika srebrna brojka 25. Na lijevoj strani metalnog cvjetnog aranžmana bilo je upleteno i nekoliko zlatnih listića, vjerojatno znak želje da dočekaju i zlatni pir, što je u tim godinama bilo, u najmanju ruku — ironično. Jasno, i »srebro« i »zlato« bile su jeftine imitacije.
Posljednja slamka u tim zlim godinama, za koju se tvoj otac hvatao poput davljenika — arijevska pripadnost njegove supruge, nestala je te iste jeseni, otprilike mjesec dana nakon proslave srebrnog pira. Tvojoj majci — Hrvatici Anici Tomislavić pukla je visoka peta na vrhu stepeništa, točno pred stanom jednog državnog funkcionera kojem je nosila mito, i nesretna se žena strmoglavila preko nekih trideset stepenica. Pri padu joj je, uz to što joj je pukla kičma, glava udarila u debelo željezo ograde tako snažno da je ostala na mjestu mrtva.
Sjećamo se, Frido Štern, tog sprovoda, sjećamo se tvoje crnine i tvojih suza. Da se to dogodilo samo dvije godine ranije, tvoja bi majka kao pripadnik jedne bogate i ugledne obitelji imala veličanstven sprovod, a ovako se za jeftinim lijesom vuklo samo nekoliko ljudi u crnini, po čijim se žutim pločicama moglo zaključiti tko se to pokapa... Da, sjećamo se živo tog sprovoda, jer dan tog sprovoda bio je ujedno i dan kada smo te posljednji put vidjeli.
20. prosinca 1942. tvoj otac Herman Štern prešao je na rimokatoličku vjeru, što su i novine objavile, a 25. prosinca, dakle svega pet dana kasnije, na sam katolički Božić, koji se prvi put u životu spremao proslaviti, zajedno s bratom dr Karlom Šternom, sluškinjom Olgom Frank i s tobom, s tobom, Frido Štern, uhapšen je i deportiran u neki daleki, nepoznat logor.
Ne, nismo to vidjeli, nismo to znali sve do drugog jutra, kada smo primijetili da nekakva komisija za popis imovine harači tvojim stanom. Negdje oko podne popis je bio završen. Nakon toga su pristigli snažni, uprljani radnici koji su počeli tovariti vaše stvari na kamion i odvoziti ih nekamo. Potom je stan bio zatvoren i zapečaćen.
Tako si otišla, Frido Štern, tako si nas ostavila! Pitali smo se vrijedi li živjeti i dalje, pitali smo se — ima li nade? Ne pronašavši odgovora, vjerojatno samo zbog vlastita umora i inertnosti, ostali smo ipak tu, u ulici N u kojoj još i sada živimo, ponajprije u onim trenucima kad nam se leđa povinu oko okruglog spiritističkog stola.
Kada je nekoliko dana prije nove godine Tomislav Šafarić uspio uhvatiti vezu i ući u vaš stan, zatekle su ga tamo sve same prostrane i prazne sobe. Samo je u vašoj blagovaonici našao jedan malen stol, i na njemu, kojeg li čuda, raskošan i jeftin aranžman od srebrnih listića, koji su tvoji roditelji dobili za svoj srebrni pir. Kao da se radi o nekoj relikviji, o nježnom i svetom predmetu, polako i oprezno, uzeo je Tomislav Šafarić taj posrebreni aranžman, umotao ga u košulju i odnio kući. Ustaša koji je bio s njim, i koji je zasigurno bio iskusan u pljačci židovske imovine, smijao se Šafarićevoj »plienidbi« očigledno bezvrijednog suvenira, ne znajući da je Šafariću stalo samo do toga da sačuva nešto iz tvog doma.
Da, tako si otišla, Frido Štern, tako si nas napustila. Da, Frido Štern, s tim danom započeo je novi period našeg života, novi period zagrebačke povijesti, novi period svjetske historije koju smo pokušavali »naseliti« svojim malim željama i htijenjima, svojim nevažnim i marginalnim sudbinama.
U tim danima nazirao se već temeljiti preokret ovog krvavog rata, u tim danima Nijemci su gubili inicijativu na istočnom frontu, u tim danima jaki angloamerički kontingenti iskrcali su se u Alžiru i Maroku, opkoljavajući osovinske armije. U tim danima partizani su već uspjeli osloboditi teritorij veći od, primjerice, švicarskog teritorija, u tim danima, unatoč svega ovog, »endehazijske« novine bile su pune optimizma, veličajući Treći Reich i sile osovine, u tim danima i ja sam napustio studij književnosti ...
Zbog rata, straha, tjeskobe, revolta? Ne znam ni sam! Uglavnom, napustio sam studij koji ću nastaviti tek poslije rata.
A ti, što je bilo s tobom? Čuješ li nas, Frido Štern?

9.


ČAROBNA JABUKA

Početkom 1943, iščekivajući skori kraj rata, mnoge smo večeri proveli u slušanju stranih radio stanica. Nije nam ni na kraj pameti bilo da će to svjetsko krvoproliće trajati još čitave dvije i po godine. Ladislav Abramović, koji se počesto skrivao kod mene, okretao je dugme radioaparata, tražeći slabi, šuštavi glas savezničkih stanica. Potom se okretao prema meni i Kosu i potvrdno kimao glavom, odobravajući itako sve ono što je spiker netom rekao. Nijemci su se povlačili s Kavkaza, Rusi su polako uništavali njemačku Šestu armiju opkoljenu kod Staljingrada, Churchill, Roosevelt i de Gaulle su iz Casablanke postavljali Njemačkoj zahtjev za bezuvjetnu kapitulaciju, Crvena armija deblokirala je Lenjingrad, britanska Osma armija zauzela je Tripolis, maršal Paulus kapitulirao kod Staljingrada ...
Zatim smo jedne noći na nekoj od tih zabranjenih stanica slušali emisiju o genealogiji progona Židova, i tada smo, čini mi se, prvi puta čuli i za onu čuvenu »Kristalnu noć« u kojoj su porazbijani toliki židovski dućani, tvornice i radnje, pobijeni ljudi, popaljene sinagoge, pohapšeni toliki nesretnici od kojih su mnogi kasnije dopali logora.., Često smo puta pričali o tebi i tvojoj obitelji, nagađajući gdje biste sada mogli biti. Kolale su glasine kako su se neki pohapšeni Židovi uspjeli spasili logora, kako su mnogi prebjegli u Primorje i Dalmaciju, kako su neki uspjeli emigrirati u Švicarsku i Sjedinjene države. Da li si među njima bila i ti? Čuješ li nas, Frido Štern?
Početkom te godine, u kojoj je bilo toliko bitnih promjena na frontovima, mi nismo više bili ona stara ulična klapa. Desetkovani, razbacani, pogođeni vremenom i događajima, sveli smo se na dva ili tri usamljenika osuđena na dugo čekanje i neizvjesnost ... Da, Frido Štern, gruba i krvava stvarnost nije nas poštedila. Emanuel Muvrin, o kojem tada nismo znali baš ništa, prolazio je svoja prva vatrena krštenja sa žumberačkim partizanima, Baltazar Palluo-Šmrkljo osipao se u svojoj mirogojskoj jami, Cigan Tošo snivao je pored sanitetskog smetlišta, nedaleko pruge, Boleslav Javorovski brojao je spore slavonske dane, Vjekoslav Čop dirinčio za nepoznate ljude u nekakvoj njemačkoj selendri, Tomislav Šafarić potpuno se otuđio od nas, koračajući sada krvavim stazama »novog poretka«, Krešimir Kos pokušavao je slabom hranom u svojoj gotovo uvijek hladnoj sobi izboriti koju varljivu pobjedu u borbi protiv te svoje jednako uporne tuberkuloze, dok je Ladislav Abramović dugo izbivao, a kada bi se vratio, s njegova uvijek zabrinutog čela uzalud smo pokušavali doznati gdje je bio i što je radio. Ja sam pak životario u svom stanu. Za najveće studeni ložio sam peć posljednjim ostacima drvenog namještaja, nosio ono nešto malo garderobe koja se još nije razderala od starosti i iznošenosti, a hranio se ostacima jela koje mi je davala jedna dobra susjeda.
Da, ponekad, ponekad Frido Štern, čudili smo se kako se tako nešto uopće moglo dogoditi, kako se mogla raspasti ta naizgled vječna i nesalomljiva predratna ulična klapa, klapa koju su vezale tolike zajedničke stvari, koju je vezala i jedna zaludna i očajnička ljubav, koja je od pubertetske sentimentalnosti polako prerasla u neku vrst emocionalnog karcinoma...
U rano proljeće 1943. vrata vaše kuće otpečaćena su i u nju je uselila obitelj nekog veoma važnog ustaškog pukovnika, jednog od glava tzv. Ustaške vojnice. Mir i mrak, kojima je odisao vaš stari obiteljski dom, zamijenila je sada svjetlost, buka i veselje neprekidnih prijema, sjedeljki, prijateljskih domjenaka koji su se redovito, gotovo svakog tjedna, održavali u novom domu gospodina pukovnika. Gledali smo s mog prozora kako svake subote, a i drugim danima, u vašu kuću, s cvijećem, bombonjerama, bocama skupih pića u ruci, ulaze ustaški i njemački oficiri, elegantni civili i gospoda različitog soja. Gospođa pukovnica dala je čak srušiti i zazidati izlog vaše radnje, pretvorivši tako modni salon u dvoranu za biljar i kartanje. Da, život i veselje, razblud i opijanje, zamijenili su sada nenametljivost i odmjerenu ćudorednost vašeg židovskog obitavališta.
Ladislav Abramović, lica pripijena uz staklo mog prozora i pogleda uperena u rasvijetljena okna tog okupatorsko-izdajničkog cirkusa, kako je sada nazivao vašu bivšu kuću, škrgutao je zubima i nemoćno stiskao pesti. On je od kraja 1942, dakle od vremena vašeg hapšenja, kako nam je priznao nešto prije kraja rata, u proljeće 1945, postajao sve žešći i nesmiljeniji prema Nijemcima i njihovim domaćim slugama i doušnicima. Nije više propuštao nijednu pogodnu priliku da noću upuca kakvog okašnjelog njemačkog oficira, polupijanog ustašu, policijskog agenta, provjerenog neprijateljskog konfidenta i cinkaroša i slične mračne persone... U svemu tome, čini mi se, mada to nikada nije htio priznati, nije ga vodila samo njegova komunistička, antifašistička i revolucionarna svijest, nego i želja za odmazdom, želja da se osveti onima koji su skrivili tvoje hapšenje, deportaciju i eventualnu smrt. Da, mislim da je i tebe osvećivao, Frido Štern, jer je svakim danom bez tebe naša čežnja postajala sve jača, a naš pad sve dublji i temeljitiji...
Diverzije koje je u tim danima izvodio imale su ponekad i elemente samovolje, to jest bile su izvedene počesto onako »na svoju ruku«, tako da je bio, saznali smo kasnije, pozivan i na partijsku odgovornost, gdje su mu stariji i mudriji drugovi govorili kako nije baš svaka njegova bomba i boca s benzinom u interesu revolucije. Tek ukorom i najozbiljnijim prijetnjama uspjeli su ga urazumiti.
U studenom te godine osvanuo je najzad jedan radostan dan, iako je radost bila posve prividna i posve prolazna. Tog dana, s drvenim kovčegom u rukama, s kovčegom na kojem je jasnim bijelim slovima goticom pisalo »Kr. Gefangener«, vratio se u Zagreb, nakon više od dvije godine izbivanja, naš stari prijatelj, lakoatletičar i kicoš — Vjekoslav Čop. Bilo je toliko zagrljaja, suza i poljubaca, a Ladislav Abramović se od veselja i oduševljenja naglavačke bacio u veliku hrpu zgrnutog snijega. Slikao sam ga zatim svojim jeftinim njemačkim fotoaparatom ispred njihove barake u dvorištu naše zgrade. Opili smo se te noći, opili smo se te noći, Frido Štern, kao posljednje svinje!
Međutim ubrzo smo vidjeli da s našim starim prijateljem nije baš sve u redu. Govorio je polako i prilično teško, a onda bi dugo i dugo šutio. Nekim veoma ozbiljnim stvarima o kojima smo govorili znao se luđački bezrazložno smijati. Kad smo mu ispričali kako su tebe i tvoje odveli, umjesto odgovora, naizust je izdeklamirao sve njemačke stihove kojih se još sjećao iz onih knjiga koje si ti čitala. Onda bi ga nešto uhvatilo, pa bi danima govorio samo u stihovima. Ubrzo smo shvatili da je Vjekoslav Čop u ove tri teške godine obolio, da je pomjerio pameću. Njegovo stanje se, nažalost, iz dana u dan pogoršavalo, i on je polako tonuo u strašno i neizlječivo ludilo. Da, Frido Štern, bio je to još jedan veliki, teški danak ovom prokletom ratu.
Onda je iznenada počeo oblačiti kojekakve smiješne šarene krpe, praveći od sebe neku vrst karikature otmjeno odjevenog čovjeka. A kada je negdje oko Nove godine pred nama upitao Tomislava Šafarića hoće li ga primiti u ustaše, jer bi vrlo rado sudjelovao u pljačkama židovske muške garderobe, znali smo da je njegovom razumu definitivno odzvonilo. U siječnju 1944. zatekli smo ga kako brza prema Jelačić placu s velikim plakatom pod rukom. Plakat na kojem je pisalo:
JA — VJEKOSLAV ČOP

pozivam sve ustaške i njemačke vojne

snage na maratonsku utrku od Zagreba

do Vrbovca. Trčat ćemo bosi po snijegu,

a svakom tko me pobijedi isplatit ću po

100.000 kuna

Hulje, ako imate hrabrosti, prihvatite

ovaj izazov najboljeg zagrebačkog

lakoatletičara!

htio je objesiti nasred Jelačić placa, što bi ga zasigurno koštalo života. Jedva smo ga nekako spriječili. No, iako smo osujetili njegovu ludu nakanu, on je iznenada počeo trenirati, trčeći svakodnevno u svojoj poderanoj, predratnoj trenirci po svim mjestima pogodnim za vježbanje.
Inače, Frido Štern, upravo ta njegova bolest, da ne kažem ludilo, spasilo ga je od domobranstva, pa ga više nisu zvali u vojsku. Po tim njihovim vojnim sistematizacijama, nije nigdje bilo potrebe za ludim lakoatletičarima. Vjekoslav Čop mogao je, znači, mirno odživljavatd svoj civilni život.
U listopadu 1944, sam mi je kasnije pričao, Ladislav Abramović je izveo svoju posljednju veliku akciju. Odmah poslije ponoći, sačekao je ispred njegova privatnog stana gospodina Marijana Blažeka, inače policijskog doušnika, zbog kojega je mnogo ljudi dopalo »Sing-Singa«, Jasenovca i različitih drugih zatvora i logora. Abramović je čekao u jednoj veži nedaleko od Botaničkog vrta, a gospodin doušnik je u pratnji njemačkog oficira Arnolda Reicha, šofera i još jednog nepoznatog civila izašao iz svog stana i krenuo ka parkiranom automobilu. Abramović je punim plućima zagrabio zrak, izletio na cestu i počeo pucati. Blažeka je pogodio u ključnu kost i želudac, šofer je uspio zamaknuti za ulični ugao, a »gute Onkel Arni« se srušio prostrijeljena čela. Onda se Abramović, zamaskirana lica, okrenuo prema nepoznatom civilu koji je s aktovkom u ruci mirno stajao na sredini ceste, podigao ruku i nanišanio ... Ruka mu je zadrhtala, a dlanovi se počeli znojiti. Tren u kojem je prepoznao Tomislava Šafarića trajao je, činilo mu se, čitavu vječnost. Premda je znao da Tomislav Šafarić već ima na duši tolike nevine ljude, prem je bio svjestan da Tomislav Šafarić više ne zavređuje da živi, prem je znao da ubiti tog tipa ne predstavlja nikakav moralni problem zbog kojeg bi čovjek kasnije imao nemiran san, nije mogao pucati u njega, u čovjeka koji mu je prije toliko godina, kada je još bio dijete, dao jednu veliku, zrelu, crvenu jabuku. I tako je ta davna čarobna jabuka spasila život Tomislavu Šafariću, koji valjda nikada nije saznao tko je bio zakrabuljeni atentator koji je one noći u pustoj ulici nedaleko od Botaničkog vrta spustio ruku s revolverom i tako ga pomilovao unatoč svim njegovim zlodjelima.
Čuješ li ti to, Frido Štern? Vidiš li kakve je krvave igre u tim danima naša predratna ulična klapa igrala? Shvaćaš li u kakvom smo svijetu živjeli otkako si ti otišla, u svijetu u kojem su jabuke spašavale ljudima inače jeftin, gotovo bezvrijedan život.
Čuješ li nas, Frido Štern? Ponovo te pitamo, ponovo te uznemirujemo, mi desetkovana i degradirana šačica okorjelih mizantropa, kolerika, nervoznih neženja, ponovo te zazivamo pognuti nad glatkom plohom stola, u mraku i tišini, očiju uperenih u staklenu čašu i ploču s jasnim, pravilnim crnim slovima i brojkama. Čuješ li nas ti, razumiješ li našu upornu i beznadnu ljubav, koju nitko ne može shvatiti, kojoj nitko ne može povjerovati. Nitko osim tebe! Frido Štern ...
Da, u tim danima ponovo smo često nagađali i nabacivali se kojekakvim pretpostavkama o onom uskom prolazu, o onim tajnim vratima spasa, kojih si se i ti možda mogla dokopati. Pričali su tako neki, što najvjerojatnije nije bilo točno, da poneke Zidove puštaju iz logora. Zatim se govorkalo da su se pojedine mlađe Židovke uspjele spasiti jer su bile regrutirane u neke internacionalne organizacije za skrb i pomoć. Nismo mogli provjeriti takve informacije, ali smo ih ipak prihvaćali, jer su nam otvarale sitan prostor nade. S vremena na vrijeme pronosile su se glasine o tome kako su iz sablasnih noćnih vlakova smrti uspjeli pobjeći neki spretni sretnici. Zatim su neki govorili o tome kako u svim sabiralištima i logorima ima sporadičnih pokušaja bijega, od kojih su neki i uspješni. Ima i bjegunaca, pričalo se, koji se onda uspijevaju dokopati Primorja, Švicarske, broda za Ameriku ...
Ne, u tim danima, Frido Štern, nismo još ni slutili kakvim će strašnim rezultatom posjedovati ova internacionalna antisemitska zavjera, koliko će leševa, praha i pepela ostati u mučilištima Evrope, u Dachau, Mathausenu, Auschvvitzu, Ravensbrucku, Treblinki, Buchenwaldu, Bergen-Belsenu, Stutthofu ... Ne, nismo slutili da volimo nekog, da mislimo o nekom tko je već zasigurno krenuo mračnim ponorom bezumnih sjena!
Čuješ li nas, Frido Štern?
Da li si u tim danima već izašla van ovog podmuklog svijeta koji je na sva svoja vrata i ulaze istaknuo sramnu parolu: »Za Židove zabranjeno!«

10.


KLJENUT SRCA

Početkom 1945. osjećali smo da rat doživljava istinsku agoniju. Premještala su se krvava ratišta, mijenjale su se granice stare Evrope, čije smo uzdahe budno osluškivali, naravno samo putem stranih stanica: Crvena armija probila njemačku frontu na Visli, Crvena armija prodrla u istočnu Prusku, Crvena armija oslobodila Varšavu, Britanci započeli ofanzivu na donjoj Rajni, njemački otpor u Budimpešti prestao...
Ladislav Abramović skakao je u zrak od veselja, lupao po radioaparatu, tako da smo se bojali da će ga uništiti; oduševljavao se i uzbuđivao toliko da smo mu morah nositi hladnu vodu da otpije malo i smiri razigrano srce.
A što su tek radili Amerikanci u Evropi! Nismo smjeli ni taknuti tu temu, jer bi se Abramoviću toliko razvezao jezik da nitko nije mogao doći do riječi... Kasnije nam je pričao da su nekako u to vrijeme bile formirane i jugoslavenske armije — Prva, Druga i Treća.
Da, rat je bio na izmaku, Frido Štern, a čim završi, bacit ćemo se u luđačku, paničnu, temeljitu potragu za tobom. Ako se već sama ne vratiš! Zanosila nas je u tim danima jedna slika, slika tvog povratka. Vidjeli smo te kako se vraćaš s gomilom tog već zaboravljenog svijeta, vidjeli smo te lijepu, razdraganu, dotjeranu, vidjeli smo te u kamionu s tvojim Židovima, vidjeli smo te kako pjevaš, smiješ se i plačeš od veselja ...
Baš kao da su ono hapšenje i ona deportacija bile samo obične, recimo — administrativne zabune.
Ali, život je ipak imao sasvim druge tokove...
U siječnju te godine, za velike studeni i snijega, otevši se nekako našem nadzoru, Vjekoslav Čop uspio je ugovoriti svoju veliku, životnu trku. Posrijedi je bila oklada, oklada koju može sklopiti samo poluluda osoba. U nekakvoj periferijskoj gostionici okladio se s jednim bogatim zagrebačkim trgovcem i mešetarom, koji je stekao silne novce nelegalnom prodajom, zapravo švercom, onih potrepština kojima je ratom hendikepirano tržište najviše oskudijevalo, okladio se, dakle, da će bos, po studeni i snijegu, trčati do Vrbovca i natrag, i cjelokupnu razdaljinu savladati za manje od pet sati. Kako je bistri trgovac znao da se razdaljina od osamdesetak kilometara ne može pretrčati za pet sati ni u najidealnijim uvjetima, okladio se zapravo na sigurno. Okladi je s podvostručenom sumom pristupio i trgovčev brat, isto tako mračna osoba koja se bavila jednako nečasnim i jednako opasnim poslom. No jednu su stvar smetnuli s uma — to da, izgubi li, Vjekoslav Čop neće imati čime platiti. Međutim, tu »nevažnu« okolnost zaboravio je i Čop, koji je u svojoj uzavreloj glavi, bio siguran da može izvesti takav podvig.
I Čop i braća trgovci zaboravili su zatražiti dozvolu od vlasti, jer nije baš lako izvesti takvu sportsku manifestaciju na teritoriju koji je sve nesigurniji i nesigurniji. No, kako se u okladama razumu ne pridaje baš neka prevelika važnost, na to nitko nije obraćao pažnju!
Ugovoreni detalji bili su slijedeći: Čop će trčati bos, u gaćicama i majci, od Dubrave do Vrbovca. Tamo ima pravo na petnaest minuta odmora u toploj prostoriji, zatim pravo na jedan topli obrok i pola litre osvježavajućeg pića. Nakon toga trči natrag do cilja na Jelačić placu. Sve vrijeme trke braća trgovci ga prate na svom »Harlevu« s prikolicom, kao i jedan, Čopu čini se sličan, željezničar koji će cijelo vrijeme biti u njegovoj najvećoj blizini, prateći ga s torbicom prve pomoći na nekakvom pretpotopnom biciklu.
Priče o neobičnoj okladi stale su kružiti gradom i tako došle i do ustaškog redarstva. Čim smo saznali za Čopovu nakanu, smjesta smo ga počeli odgovarati i uvjeravati da je to ludost, te da mu ni vlast neće dozvoliti da tako nešto sprovede u djelo. Kako bi se obranio od nas, iznenada je potpuno nestao. Kasnije smo saznali da je sve te dane do trke boravio kod onog željezničara — manijakalnog bicikliste, koji ga je bodrio da izdrži i ne odustane od trke.
12. siječnja ujutro, pred kojih stotinjak znatiželjnika, pojavio se Vjekoslav Čop u Dubravi sa svojina drvenim koferom ratnog zarobljenika u kojem je donio sportski dres. Obukao se i onako samo u tankom sportskom dresu i bos počeo trčati prema Dugom selu. Pratila su ga braća na motorkotaču i željezničar na biciklu. Barem pedeset znatiželjnika trčalo je za njima da vide što će se dogoditi. »Harley« je brektao, a željezničar na biciklu padao, jer je snijegom pokrivena cesta bila preskliska za njegove glatke gume. Da si to mogla vidjeti, Frido Štern. Čop je pretrčao dva kilometra, a onda su se pored njega zaustavila redarstvena i bolnička kola.
Redari i bolničari su iskočili napolje, zgrabili ga, i dok su ga redari tukli pendrecima, bolničari su mu navlačili luđačku košulju preko glave. Braća trgovci i željezničar na biciklu tužno i razočarano su gledali kako ljudi u uniformama odvode glavnog aktera najveće sportske manifestacije održane u ove četiri okupacijske godine.
Eto, Frido Štern, tako naš Vjekoslav Čop, zapravo, nije uopće izgubio tu unaprijed izgubljenu trku i okladu, koju su vlasti spriječile na uobičajeno energičan način — odvevši glavnog protagonista u zagrebačku umobolnicu »Vrapče«.
Tri mjeseca kasnije, u travnju 1945. nastavio se veliki lanac umiranja, nepresušni koloplet smrti. Otišao je onaj koji mi je vjerojatno najviše značio — Ladislav Abramović. Obavivši svoj zadatak zagrebačkog ilegalca, diverzanta, Ladislav je Abramović, skrivajući se na različitim i različito sigurnim mjestima, čekao kraj rata i dan pobjede, pobjede u koju je uložio toliko vlastitog znoja i krvi. A onda, 15. travnja uveče, u kući nekog Čopova rođaka, pao je iznenada potrbuške, povratio nekakvu bijelu pjenu, zaškrgutao zubima i umro. Bila je to kljenut srca, buntovnog, revolucionarnog srca, koje je eto tako čudno, gotovo apsurdno, na samim vratima slobode, novog svijeta i doba — jednostavno otkazalo! Imao je tešku srčanu manu, imao je manu za koju je znao, ali o kojoj prije nikada nikom nije htio govoriti. Jednostavno, bila mu je strana svaka pomisao o tome da bi ga netko mogao žaliti zbog te mane, zbog te teške srčane bolesti uslijed koje je neprekidno držao glavu u torbi. Da, Frido Štern, naš prijatelj neprekidno se igrao sudbinom, hazardirajući na veliki ulog s ta dva strašna neprijatelja, jednim političkim, a drugim fiziološkim. Pa kad ga sreća u političkoj borbi nije iznevjerila, iznevjerilo ga je to bolesno, umorno srce ...
Abramovićev sprovod bio je još jedan u nizu skromnih, bijednih sprovoda na koje smo već bili navikli. Za lijesom, gotovo nikog, nikog osim roditelja, mene, Kosa, Kosova bratića Pepija, nekoliko poznanika i dva-tri neznanca koji su najvjerojatnije bili njegovi partijski drugovi.
Čuješ li, Frido Štern, čuješ li ti kako se sudbina licemjerno poigrala s našim prijateljem, koji je, kako nam se činilo, više od svih nas i više od svih vas, imao prava da dočeka oslobođenje i ulazak oslobodilačkih trupa u Zagreb.
No vratimo se, Frido Štern, vratimo se prošlosti? Bacili smo po grumen u raku iskopanu u žutoj ilovači i počeli se razilaziti. Bilo je prilično kasno i po mirogojskim stazama već se polako razlijevao sumrak. Išli smo uzbrdo prema izlazu, a kod arkada skrenuli nadesno. Bio sam s Kosom i njegovim bratićem. Iznenada me Kos mune u rebra i glavom pokaže prema arkadama. Nisam mogao povjerovati! Tamo iza jednog debelog stupa, sav u sjeni, stajao je u visoko zakopčanom kožnom kaputu nitko drugi nego Tomislav Šafarić! Znaš li možda ti što ga je nagnalo da se tog kasnog poslijepodneva pojavi na groblju? Da li je to bila neka vrst čežnje zbog toga što se već od početka rata tako naprasno izdvojio iz našeg društva i krenuo putem kojim mi nismo htjeli gaziti? Ili je, jednostavno, iz gole kurtoazije htio iz prikrajka pogledati sprovod bivšeg prijatelja? Ili je, možda, došao ovdje zbog nekog od onih neznanaca kameno ozbiljnih lica, koji su morali biti Abramovićevi partijski prijatelji, komunisti ...
Kada smo izlazili s groblja, u daljini smo mogli primijetiti kako je Šafarićeva prilika izronila iz sjene, napustila arkade i krenula ka onom mjestu gdje je pokopan Abramović.
Te noći Kosov bratić Pepi, koji se valjda smatrao dužnim da nas izvuče iz depresije, odveo nas je na jednu nezaboravnu pijanku kod nekakvog Hadžiabdića, inače veoma čudne i tajanstvene osobe. Hadžiabdić je, naime, bio osoba koja je užasno mnogo pripovijedala, a iz tog nesuvislog pripovijedanja nikako nisi mogao zaključiti što i tko je on zapravo. Ćas ti se činilo da je nekad bio nekakva velika riba u Ustaškoj mladeži, zatim si mislio da je bio u Bosni s »Handžar divizijom«, onda je u razgovor ubacivao partizane i nekakvu silnu pomoć koju im je pružao, nakon toga se ispostavljalo da ima strašne veze u pojedinim ministarstvima, a malo poslije je govorio kao saveznički špijun. Uglavnom, onaj tip čovjeka s kojim ni za živu glavu nećeš prozboriti ni riječ o politici, nego ga samo slušaš i tu i tamo kažeš: »Ne pačam se ja u to.«
U Hadžiabdićevu gornjogradskom stanu sabrala se te večeri sva sila jednako čudnog svijeta. Pepi, Kos i ja, zajedno s još dva, po svemu sudeći apolitična tipa, povukli smo se u jedan kut velike primaće sobe. Iza ogromne fotelje sakrili smo desetak boca različitih, veoma skupih pića, koje smo do jutra popili. Iza ponoći počele su se redati pijane, burleskne scene. Jedna mlađa ženska, koja se predstavljala kao Lela iz ministarstva, plesala je na stolu u crnom kombineu. Neki pijani tip popio je vodu iz akvarija zajedno sa zlatnim ribicama. Druga neka ženska, studentica, skinula se gola i umotala u zavjese. Dva mladića jašila su na nekakvom debelom šezdesetogodišnjaku koji je četveronoške obišao čitav stan, neprekidno govoreći kako sad glumi svog konja Ferdu s kojim je prohujao Galicijom. Hadžiabdić je pak sjeo u svom finom odijelu na nekakvu kremu koju su tko zna gdje nabavili. A mi, mi smo sjedili pijani kao tuke u kožnom trosjedu i gledali pijane bakanalije koje kao da su označavale suton tog endehazijskog, skroz nesavršenog univerzuma. Ali nije to važno, Frido Štern, važnije je drugo jutro, jutro u kojem smo pijano bauljali našom starom dobrom ulicom.
Tog smo jutra pred tvojom bivšom kućom nabasali na neobičan prizor. Točno pred tvojim vratima bila su parkirana dva vojna kamiona u koje su uznojeni domobrani tovarili namještaj, garderobu i ostale stvari dosadašnjih stanara kuće. Da si samo to mogla vidjeti, Frido Štern! Gospodin pukovnik i njegova nalickana damica nekamo su selili. Kamo? Da li prema zapadu? Prema Austriji? Prema Njemačkoj? Uglavnom, uznojeni, zajapureni domobrani i nervozni gospodin pukovnik koji ih je požurivao, podsjećali su neodoljivo na štakore koji napuštaju brod koji tone.
Pijani Pepi se drznuo i prišao pukovniku, te ga upitao seli li na kratko ili nepovratno. Pukovnik mu je odalamio takvu pljusku da su svi domobrani na tren zastali s onim teškim ormarima. Glupi Pepi se, čini se, trenom otrijeznio i, prije no što se itko mogao snaći, odjurio poput vjetra nekamo prema Zrinjskom trgu. Jednako kao i Pepi, i mi smo zbrisali u prvu otvorenu vežu. A gospodinu pukovniku se valjda toliko žurilo da nije mogao gubiti vrijeme na obične ulične drznike, kakvi smo bili mi.
Da, Frido Štern, već po tom pukovniku shvatili smo da je čitav taj lažni svijet koji nas je okruživao postao užasno nervozan, da je polako silazio s uma ... Da, po pukovnikovoj nervozi i zakrvavljenim očima mogli smo zaključiti da se konačno polako zatvara jedna mračna stranica povijesti...
U tim danima ponovo smo na radioaparatu, koji će veoma brzo prestati biti »krugovalom«, tražili strane stanice i slušali. Jasno, sada bez Ladislava Abramovića zbog čije je odsutnosti taj glupi aparat sve više postajao samo strašna i glupa kutija čija je osnovna namjena da podsjeća na mrtve. Ipak slušali smo: opća ofenziva Crvene armije na Berlin, Nijemci kapitulirali u Ruhru, Amerikanci i Rusi u Čehoslovačkoj, oslobođen Nurnberg, njemačka fronta na Odri i Nisi slomljena, osnivačka skupština Ujedinjenih nacija u Friscu, talijanski partizani strijeljali Mussolinija, samoubojstvo Hitlera i Goebelsa u berlinskom bunkeru, i naposljetku — ultimatum Eisenhowera, Nijemcima da obustave borbu na svim frontovima do 8. svibnja...
I tako smo konačno bili na kraju.
Tih noći, tih besanih noći, Frido Štern, mučilo nas je jedno nevažno i suvišno pitanje — zar se nije moglo i bez toga, bez svih tih paklenih godina...

11.


SMRT U RIJECI

Nešto kasnije iz jednog vremenskog odmaka uspjeli smo rekonstruirati ono što se zapravo događalo u toj ranosvibanjskoj endehazdjskoj ludnici. Saznali smo tako za onu poglavnikovu suludu odluku da zakonskom odredbom anulira sve rasne zakone i propise donijete na temelju tih zakona, čime je vratio legitimitet i dignitet ljudskih bića čitavom nizu pokojnika. Život im, nažalost, nije mogao vratiti! Saznali smo i to da je petog svibnja dao naređenje za polazak, koji će zapravo značiti samo trenutnu odsutnost iz hrvatske prijestolnice. Došlo je do stanovitih promjena na frontama, ali se priprema separatni mir između Nijemaca i Anglo-amerikanaca, nakon kojeg će herojski hrvatski narod u izvjesnim postrojbama nastaviti sveti rat protiv crvenih đavola — sovjetskih boljševika, govorilo se naveliko među ustašama. Slijedećeg dana, za svaki slučaj, opljačkali su Hrvatsku državnu banku i krenuli kroz Sloveniju prema Austriji, ne bi li se dočepali američke zone. Gospodin doktor poglavnik morao je sa svojom svitom negdje u Austriji napustiti motoriziranu kolonu, te se nakon četrnaest dana tumaranja po šumama Tauernskih alpi uspio dokopati američkih jedinica, kojima se predao i tako nastavio svoj jalovi život političkog emigranta.
Poglavnikov bijeg bio je signal za opće rasulo i paniku. Šestog svibnja poslije podne oformljena kolona za povlačenje prema Sloveniji potpuno je zagušila cestu prema črnomercu. Sve je bilo puno vojnih kamiona, topova, luksuznih automobila, seljačkih kola. U svjetini je bilo civila, ustaških službenika s porodicama, ustaško-damobransikih vojnika, crnogorskih četnika. Bijesni i pijani vojnici divljački su pucali po prozorima susjednih zgrada, civili se svađali, prevrtala se kola s namještajem, usput se pljačkalo i tuklo, vikalo i pjevalo, psovalo i bljuvalo... Pravi bošovski inferno! A strah je bio opravdan, jer se Zagrebu, preko slavonskog područja, posve približila Prva armija, dok su s juga nadirale jedinice Druge armije, koje će 8. svibnja i osloboditi naš grad. Dan kasnije, Zagrepčani će na svojim ulicama pozdraviti jedinice čuvenog Desetog zagrebačkog korpusa.
No ostavimo ove suhe riječi povijesti, Frido Stern, ostavimo njoj da govori o svojim važnim datumima i događajima, i vratimo se nekoliko dana unatrag.
Dio noći s trećeg na četvrti svibnja proveo sam promatrajući jasne zvijezde vedrog proljetnog neba, pitajući se, ne bih li iz njihove konstelacije, da sam kojim slučajem astrolog, recimo, mogao odgonetnuti budućnost svih sudbina koje su me trenutno zanimale. Jadno sam se osjećao, jer mi je u jednom trenu postalo jasno da se pitam o budućnosti, a ne znam zapravo ništa ni o sadašnjosti. Što je s Muvrinom? Što je s Javorovskim? Što se događa tamo u ludnici s Čopom? Što je s tobom? Da, što je zapravo s tobom, Frido Štern?
U jednom trenu začuo sam dolje na ulici tihe, umorne, jedva čujne korake. Pogledao sam napolje i skamenio se od iznenađenja. Dolje ispred vašeg ponovo zapečaćenog stana koračao je s noge na nogu, polako i nekako rezignirano, zamišljeni i izgubljeni ustaški podanik Tomislav Šafarić. Koračao je tako desetak koraka, onda se okretao i vraćao natrag, da bi ponovo započeo istu besciljnu i besmislenu putanju, koja stvarno više nije mogla voditi nikamo... Koračao je neumorno poput Ahasvera koji se nikada neće smiriti zbog svojeg čudnog prokletstva, zbog nepromjenjivosti svoje sudbine ... Ne znam što se te noći dogodilo sa mnom, ali se jasno sjećam da sam, pošto sam ga otprilike jedan sat promatrao s prozora, ogrnuo neku staru jaknu i izašao napolje.
Bivši prijatelj Tomislav Šafarić prišao mi je polako i neodlučno, a onda me pogledao suznim i zakrvavljenim očima. Zadrhtao sam, znao sam da moram biti čvrst i nepopustljiv. Onda je iznenada zaplakao i počeo govoriti o svom jadu, o tome kako je izgubio rat, kako je izgubio domovinu, zrelu i mirisnu voćku u koju će sada navaliti crvi, o tome kako će njegovim gradom za koji dan haračiti poludivlje, prljave horde crvenih, boljševičkih sinajita, kako će hrvatska živalj biti prepuštena na milost i nemilost osvetničkim rukama srpskih partizana, kako će sada nevine katoličke glave poklopiti komunistički čekić. Predskazivao je svima nama koji ćemo ostati u tom vječnom gradu — bezređe, krv, osvetu, rasulo, paljenje crkvi, ubijanje popova, skrnavljenje grobova hrvatskih otaca, nemoral, prah i smrt, a onda je iznenada ponovo zaridao i kroz plač drhtavim glasom rekao: »Da je samo Abramović živ, on bi me izvukao! Ovako, vi neopredijeljeni hermafroditi...«
Bio sam začuđen, zbunio me njegov plač. Sjećam se samo da sam rekao, ni sam ne znajući zašto: »Bježi, možda se spasiš!«
On se onda iznenada smirio — jasno, ne zbog mojih riječi — uspravio se, duboko udahnuo zrak i izrekao rečenicu koju neću nikada zaboraviti: »Neka, ne radi se tu samo o sudbini Hrvatske, sve je to pomalo i neka vrst sportske igre.«
Nikad ga više nisam vidio. Nikada, Frido Štern!
Dan prije oslobođenja, sav uplašen i znojan od straha, posjetio me Krešimir Kos. Uzbudila su ga govorkanja o tome kako su partizani već nadomak zagrebačkih predgrađa, partizani koji će ga zasigurno, kako je govorio, strijeljati. Pokušao sam ga smiriti, govoreći mu kako partizani nemaju nikakva razloga da ga strijeljaju. Ta, ničim se nije ogriješio, nikog ni taknuo nije... Nije koristilo, netko mu je napunio glavu time kako su partizani krvoločni Srbi koji namjeravaju osnovati nekakvu svoju monstruoznu socijalističku državu u kojoj će spaliti crkve, zabraniti privatno vlasništvo i posjedovanje bilo čega, oduzeti ljudima najosnovnija prava, te ljubav i instituciju braka zamijeniti sveopćim razvratom i beščašćem. A njega, Krešimira Kosa, strijeljat će već zato što je za sve četiri godine Nezavisne države Hrvatske mirno radio u različitim firmama. Nisam ga mogao shvatiti. On koji je oduvijek mrzio ustaše i NDH, sada je govorio takve gluposti da sam se u jednom trenu morao nasmijati. Čak i meni, plašljivcu, Kosov strah činio se običnom besmislicom bez ikakva pokrića.
Kada je uvidio da mu neću pomoći, dao mi je jednu staru kič-razglednicu na kojoj su se dvije zaljubljene prilike — muškarac i žena — gledale u nekom nježnom polusvjetlu. Bila je to razglednica za tebe, Frido Štern; tražio je da ti je predam kada se vratiš, jer vjerovao je da ćeš se, nakon što ga strijeljaju, zasigurno vratiti u svoj stari dom u našoj ulici N. On ti je za života ne bi mogao predati, ne bi imao hrabrosti za to ... Ovako, kada bude mrtav, nema veze, neka se obznani ... Uzeo sam tu karticu čija je poleđina bila iščrčkana njegovim sitnim ljubavnim slovima i obećao mu da ću ti je svakako predati. Izljubili smo se kao da se rastajemo zauvijek.
Kada mu nakon uspostavljanja narodne vlasti nije uzmanjkala ni dlaka na glavi i kada je u novoj državi dobio za njegove kvalifikacije izuzetno dobro mjesto poslovođe općetrgovačkog poduzeća »Bratstvo«, priznao mi je da se užasno stidi svog euforičnog straha koji ga je obuzeo pred sam kraj rata, te svih onih kleveta kojima je nasjeo, slušajući zlonamjerne.
Pričalo se nakon devetog svibnja da rat još nije završen, te da se neprijateljske snage, ubijajući, pljačkajući i paleći, polako probijaju prema Austriji, ne bi li nekako, sred tog sveopćeg mraka, u kojem se bilo gotovo nemoguće orijentirati, napipali Amerikance kojima su se htjeli predati. Divizije Treće jugoslavenske armije potpomognute sa sedam divizija Druge i Prve armije trebale su prekinuti onaj njihov tanani, krhki san o spasu u emigraciji. Ova je operacija okončana petnaestog svibnja, i tog dana je ratu i u mašim krajevima konačno odzvonilo.
U kolovozu iste godine, umoran, prašnjav, pet kilograma mršaviji, iznenada se u Zagreb, u našu ulicu, vratio politički komesar ne znam već koje partizanske jedinice, bivši pjesnik Emanuel Muvrin. Nisam vjerovao svojim očima kada sam ga ugledao kako s rancem na leđima dolazi dolje od Ožboltove gostionice, tj. »Narodnog vinogorja«. Zagrlili smo se tako snažno da smo izgubili ravnotežu i pali na pločnik, pravo pred noge začuđenih prolaznika. Cijele te noći Kos i ja morali smo mu pričati o svemu što se u Zagrebu događalo za njegova izbivanja. Šutio je i gutao naše riječi, a onda je negdje pred jutro, nećkajući se, nekako bojažljivo upitao: »A ona, da li se ona vratila?«
Čuješ li ti to, Frido Štern? Slušao nas je cijele noći, a prvo pitanje koje je postavio bilo je to, to da li si se ti vratila!
Nije znao da (te još nema, da su u tvojoj kući sada kancelarije državne ustanove u kojima neki nama nepoznati činovnici za dnevne pauze grizu svoje jeftine sendviče. Ne, ništa nije znao, Frido Štern!
Nekoliko dana kasnije Emanuel Muvrin upoznao nas je sa sudbinom Tomislava Šafarića, s njegovim mračnim i zasluženim padom, kojem je Muvrin posve slučajno prisustvovao. Ne znamo zašto nam to nije ispričao prvog dana, zašto je tako odlagao tu vijest, kada se radilo o starom poznaniku?
Tomislav Šafarić je zajedno sa svojim mnogim drugovima i istomišljenicima bio zarobljen polovinom svibnja u šumi negdje kod Dravograda. Bili su razoružani i sprovedeni u nekakvu napuštenu kuću, gdje su ostali dva ili tri dana. Bilo ih je toliko da su se unutra jedva kretali, spavali su na slami, na boku, a nuždu vršili u jednu veliku kantu koja nije imala poklopca. Dobivali su male i neredovite obroke, uostalom, hrane jedva da je bilo i za partizane... Ipak, u tojstrašnojkući, Tomislav Šafarić, govorio je Muvrin, zasigurno je morao znati da je život u logorima, u onim istim logorima u koje je i on slao ljude, bio mnogo gori i strasniji. Isto tako je morao znati da je, eto, došao ne samo kraj njegovoj Nezavisnoj državi Hrvatskoj, nego i njegov kraj, kraj života kojeg je tako suludo prokockao na nešto posve pogrešno. Posljednje noći pokušao je pobjeći. Tko zna da li zbog očajničke želje da se dokopa slobode, ili zbog najobičnije rezignacije. Stražari su ga primijetili, digli uzbunu i dali se u potjeru. Kažu da im je u onom mraku, u onoj gustoj šuma, možda mogao i pobjeći, ali je svoj pokušaj bijega izveo tako nevjesto, tako traljavo ... Dotrčao je do obale Drave, zastao malo, a onda skočio u duboku vodu i utopio se. Preduhitrio je pravdu i stratište koje ga je čekalo, zamijenio ih ovom prohladnom dravskom vodom. Drugi dan pronašli su njegov leš zapleten u granje, svega stotinjak koraka nizvodno od mjesta s kojeg je skočio u rijeku. Kada je tog jutra jedan od stražara ušao u kuću, gdje su bili zarobljenici, kako bi pokupio Šafarićev ranac, iznad mjesta gdje je spavao pronašao je slova izgrebana nekim tvrdim predmetom u vlažnom zidu. Bilo je to jedno ime i jedno prezime. Pisalo je — FRIDA ŠTERN. Da, tvoje ime je bilo ispisano, Frido! Ime koje je Šafarić morao te noći, dok su drugi spavali, dubsti satima, ležeći na boku među svim tim ustašama, domobranima, Nijemcima, četnicima... Zašto je to uradio? Zašto je odlučio da baš to bude posljednja stvar koju će uraditi u životu koji se zapravo već gasio? Ne znamo, Frido Štern, ne odobravamo mu ništa, ne želimo ga pravdati, ali nam se čini da je tako, eto, u svom životu okorjela ustaškog zlikovca u jednom jedinom trenu, prije samog kraja, uradio i jednu tako lijepu stvar.
Krajem kolovoza, jedne sparne ljetne večeri uspinjali smo se Kos, Muvrin i ja stepeništem moje kuće. Na mojim vratima, prije no što sam otključao, zamijetili smo jednu malu plavu kuvertu, koju je netko zataknuo točno iznad kvake. Uzeo sam je i, kako je bila slijepljena, razderao sa strane. Iz nje sam izvukao izgužvanu fotografiju na kojoj su se vidjele stotine otisaka prstiju. Bila je to tvoja fotografija, Frido Stern, ona ista koju je prije toliko godina ukrao jedan član naše klape iz reklamnog izloga majstora Paskvalija. Stajali smo nijemi, a onda je meni prvom doprlo do svijesti značenje ove neobične poruke. Skočio sam i viknuo: »Boleslav se vratio!«

Poletjeli smo sva trojica niz stepenište, izjurili na ulicu, srušili jednu staru ženu koja nam se, na svoju nesreću, ispriječila na putu i nastavili trku do stana iznad »Narodnog vinogorja«. Stan Boleslava Javorovskog bio je zaključan i mi smo se, teško razočarani, morali spustiti natrag niz stepenište.

Boleslav Javorovski, koji je kroz staklo gostionice vidio kako smo projurili, čekao nas je dolje na pločniku. Stajali smo nekoliko trenutaka bez riječi, a onda su njemu navrle suze na oči. Kako bi spriječio dirljive zagrljaje i poljupce, pozvao nas je jednim pokretom ruke u gostionicu. Tamo je već imao svoj stol po kojem je rasprostro valjda svu hranu koju je donio iz bogate Slavonije. I umjesto da se, radosni zbog njegova povratka, dobro napijemo, mi smo se te večeri tako prežderali kulena, slanine, čvaraka, suhog mesa i luka, da na koncu nismo mogli ustati od stola.

Tako smo počinjali živjeti u tom novom vremenu u kojem je bilo mnogo rada, poleta i entuzijazma, u vremenu u kojem više nije bilo ni straha, ni prolijevanja krvi, ni one užasne tjeskobe i neizvjesnosti vezane uz nesigurno sutra ...

U vremenu u kojem, nažalost, nije bilo ni tebe, Frido Štern!

Sakupivši se ponovo, dakako bez mrtvih, bolesnih i posrnulih, polako smo počinjali spremati potragu za tobom, dugu, detaljnu, minucioznu, gotovo detektivsku potragu, jer ubrzo nam je postalo jasno, da se tek tako, sama od sebe, nećeš vratiti. Trebalo je onda, dakle, tražiti... I vjerojatno baš zbog toga i naša je čežnja za tobom postajala sve veća...

U tim danima, u rujnu, ako se ne varam, počela mi je pristizati i pomoć iz Amerike. Od one stare dobre tete iz Pittsburgha, koja je lice rata vidjela samo u šarenim američkim novinama.

12.


GODIŠNJICE SMRTI

»Nema odmora dok traje obnova!«, vikalo se pod našim prozorima, Frido Štern. Tutnjali su kamioni natovareni znojnim udarnicima, vijorile su se zastave, mahalo se lopatama, čekićima i pijucima. Eksproprirala se i konfiscirala građansko-kapitalistička imovina, svi su se borili za novu, narodnu, socijalističku privredu. Diskutiralo se i pisalo naveliko o privrednoj obnovi, planskoj ekonomici, prvom petogodišnjem planu ...
Svojom inertnom, bojažljivom i povučenom prirodom bio sam hendikepiran u ovom novom vremenu u kojem su se upravo kovitlali mišićavi udovi, raspjevana grla, usijane alatke. Dane i dane proveo sam u polumraku svoje sobe, ostajući nijem na sva kucanja i zvonjavu koji su se čuli s mojih ulaznih vrata. Bojao sam se, Frido Štern, bojao sam se ponovo nesnalaženja i izgubljenosti u ovoj vrevi. Svega sam se plašio, čak i vlastitog straha. Moglo se dogoditi da me proglase i lijenčinom li neprijateljem naroda, moglo se dogoditi da me prezru, da me otjeraju u kakav zatvor. U taj vreli, šareni svijet napolju izveo me Emanuel Muvrin, čovjek koji ni u tom zadihanom, žurnom vremenu nije gubio strpljenje. Uskoro sam se pridružio masovnim javnim radovima, uskoro sam i ja počeo posjećivati nekakava predavanja i sastanke, ne znam više kakve ...
Čuješ li nas, Frido Štern, čuješ li nas koji smo ostali! Znaš li što se s nama dogodilo, znaš li kako smo surovo bili uništeni i razbacani naokolo, znaš li koliko nas je zapravo ostalo?
Znaš li, ponovo te pitamo, da je Baltazar Palluo-Šmrkljo završio u stegnutoj omči napravljenoj od vlastita opasača, Baltazar Palluo, najusamljeniji čovjek na svijetu koji je za posljednje časove odabrao smrdljivi klozet neuredne Ožboltove birtije znaš li da su Tošu naočigled ljudi umlatili pijani, bolesni reptili kundacima, kundacima Frido Štern, tvrdim, nesmiljenim ustaškim kundacima, znaš li da je Abramovićevo srce prije samog kraja rata, nadomak slobode, prestalo kucati i zaustavilo tako njegovo kratko, ograničeno vrijeme, da se Tomislav Šafarić smirio naduven u hladnoj dravskoj vodi? Znaš li ti sve to?
Polovinom svibnja 1946. razriješena je konačno još jedna duga nepoznanica, jedna neizvjesnost. Neizvjesnost našeg starog, dobrog, izludjelog prijatelja Vjekoslava Čopa. Da, tog jutra, Frido Štern, na vratima »Narodnog vinogorja« osvanula je crna parta na kojoj se moglo pročitati da je Vjekoslav Čop u svojoj dvadesetsedmoj godini preminuo u gradskoj umobolnici »Vrapče«. Izljev krvi u mozak, kazali su oni koji su znali, oni obaviješteni.
Noć prije sprovoda, Muvrin, Javorovski i ja proveli smo u grozničavoj potrazi za najelegantnijim odijelom koje se moglo naći u našem gradu. Da, u to odijelo htjeli smo ga obući; u tom smo ga odijelu htjeli sahraniti. Moram priznati, da vrijeme obnove nije bilo baš prikladno za traženje elegantnog odijela, ali što smo mogli — htjeli smo sada, sada kada je bilo uistinu prekasno, ispuniti jedan njegov stari san, san blistavog džentlmena... Jasno, čitava potraga ostala bi posve uzaludna da Muvrin nije uspio jednom vezom političkog karaktera otkupiti u kazalištu elegantno odijelo, odijelo iz njihova stalnog fundusa. Dao sam za to odijelo polovinu moje mjesečne američke potpore, tako da sam drugu polovinu svibnja odgladovao.
Drugog dana krenula je mala, mirna pogrebna povorka prema Mirogoju. Bili smo ukleti, bili smo, čini se, osuđeni na te jeftine, neugledne sprovode. Hodao sam polako, s noge na nogu, iza lijesa, odmah iza ožalošćene porodice i držao u ruci crveni jastučić na koji su bile položene njegove tri jeftine srednjoškolske trkačke medalje. Oproštajni govor održao je pjesnik partijac Emanuel Muvrin, kojeg nitko nije razumio, ali su ipak svi osjetili da govori nešto lijepo, veliko i svečano o pokojniku. A kada su ga počeli ukapati, posve samovoljno sam bacio one tri medalje u njegovu duboku raku. Metal je oštro zveknuo o drveni lijes, ali se i taj zvuk odmah izgubio u snažnoj lupi debelog grumenja ilovače koja je zasula lijes.
Tako je zauvijek otišao i Vjekoslav trenu, prije samog kraja, uradio i jednu tako lijepu stvar.
Krajem kolovoza, jedne sparne ljetne večeri uspinjali smo se Kos, Muvrin i ja stepeništem moje kuće. Na mojim vratima, prije no što sam otključao, zamijetili smo jednu malu plavu kuvertu, koju je netko zataknuo točno iznad kvake. Uzeo sam je i, kako je bila slijepljena, razderao sa strane. Iz nje sam izvukao izgužvanu fotografiju na kojoj su se vidjele stotine otisaka prstiju. Bila je to tvoja fotografija, Frido Stern, ona ista koju je prije toliko godina ukrao jedan član naše klape iz reklamnog izloga majstora Paskvalija. Stajali smo nijemi, a onda je meni prvom doprlo do svijesti značenje ove neobične poruke. Skočio sam i viknuo: »Boleslav se vratio!«
Poletjeli smo sva trojica niz stepenište, izjurili na ulicu, srušili jednu staru ženu koja nam se, na svoju nesreću, ispriječila na putu i nastavili trku do stana iznad »Narodnog vinogorja«. Stan Boleslava Javorovskog bio je zaključan i mi smo se, teško razočarani, morali spustiti natrag niz stepenište.
Boleslav Javorovski, koji je kroz staklo gostionice vidio kako smo projurili, čekao nas je dolje na pločniku. Stajali smo nekoliko trenutaka bez riječi, a onda su njemu navrle suze na oči. Kako bi spriječio dirljive zagrljaje i poljupce, pozvao nas je jednim pokretom ruke u gostionicu. Tamo je već imao svoj stol po kojem je rasprostro valjda svu hranu koju je donio iz bogate Slavonije. I umjesto da se, radosni zbog njegova povratka, dobro napijemo, mi smo se te večeri tako prežderali kulena, slanine, čvaraka, suhog mesa i luka, da na koncu nismo mogli ustati od stola.
Tako smo počinjali živjeti u tom novom vremenu u kojem je bilo mnogo rada, poleta i entuzijazma, u vremenu u kojem više nije bilo ni straha, ni prolijevanja krvi, ni one užasne tjeskobe i neizvjesnosti vezane uz nesigurno sutra ...
U vremenu u kojem, nažalost, nije bilo ni tebe, Frido Štern!
Sakupivši se ponovo, dakako bez mrtvih, bolesnih i posrnulih, polako smo počinjali spremati potragu za tobom, dugu, detaljnu, minucioznu, gotovo detektivsku potragu, jer ubrzo nam je postalo jasno, da se tek tako, sama od sebe, nećeš vratiti. Trebalo je onda, dakle, tražiti... I vjerojatno baš zbog toga i naša je čežnja za tobom postajala sve veća...
U tim danima, u rujnu, ako se ne varam, počela mi je pristizati i pomoć iz Amerike. Od one stare dobre tete iz Pittsburgha, koja je lice rata vidjela samo u šarenim američkim novinama.
Te iste godine Krešimir Kos postao je poslovođa općetrgovačkog poduzeća »Bratstvo«, on koji se bojao strijeljanja. Primili ga i u partiju. Jadnik, bio je lud od sreće. Odjednom je postao poslovođa, a do sada je uvijek bio posljednji u svim poslovima kojih se prihvaćao. Nije znao što da uradi od sreće. Prvo je htio zapaliti svijeću »kao noga debelu« na Kamenitim vratima, a onda je napisao pismo puno zahvalnosti i vjere u novu vlast, koje je poslao Narodnoj skupštini FNRJ, nadajući se ludo da će to tamo biti pročitano ...
Boleslav Javorovski, koji je do kraja potonuo u svoje okultne nauke, nije nikada završio fakultet, ali mu je Muvrin uspio pronaći posao u jednoj zagrebačkoj tvornici cipela. Radio je kao službenik, slušao starije po stažu i položaju i, uopće, postao veoma brzo izrazito neomiljen zbog dodvoravanja pretpostavljenima. Ne, Frido Štern, dodvornost nije bila u njegovoj prirodi, u njegovu karakteru, prije bi se moglo kazati da je bio žrtvom posve krive slike novog sistema, novih odnosa. Neprekidno se bojao da će mu netko, ne bude li dovoljno poslušan i dodvoran, zalupiti vratima pred nosom i ostaviti ga napolju bez posla. Čak se i njegov odnos prema starom prijatelju Muvrinu promijenio, Javorovski se prema njemu ponašao kao prema nekom uvaženom i politički jakom strancu. Trebalo je mnogo živaca da ga od toga odviknemo, ali ipak nam je uspjelo, pa se sada barem prema Muvrinu ponašao relativno normalno.
Negdje početkom 1947. Emanuel Muvrin uspio je doći do nekih dokumenata Komisije za utvrđivanje ratnih zločina. Mislim da nam je pričao da je gotovo čitav dan proveo listajući stranice debelih fascikala punih čudesnih, monstruoznih podataka. o zločinima za koje ti se u prvi mah učini da ih ljudsko biće ne može ni smisliti, a kamoli počiniti. Tu smo doznali i dio grozne istine o »endehazijskim« danima i poslovina Tomislava Šafarića. Sjećamo se još toga, Frido Štern, jasno se sjećamo svega što nam je pričao Muvrin.
Tomislav Šafarić, onaj isti Tomislav Šafarić, koji je često kasno u noći hodao pod tvojim prozorima, onaj isti koji je u noći u kojoj će umrijeti napisao tvoje ime na provlažnom zidu kuće u kojoj je bio zatočen, prisustvovao je divljačkom mučenju zatvorenika koji su bili osumnjičeni kao komunisti, simpatizeri partizana, židovski pomagači i slično. Teretili su ga da je od njegove ruke u takvim mučenjima stradalo barem trideset ljudi. Zatim je, prema Muvrinovim riječima, osobno učestovao u paleži, pljački i strijeljanju Srba koji su mirno živjeli po nekim okolnim zagrebačkim selima. Činio je to počesto samovoljno, na svoju ruku, tek tako, izgleda zabave radi! Jasno, ovu Šafarićevu samovolju, njegovi su pretpostavljeni držali manje neposluhom, a više »pohvalnom samoinicijativom« u rješavanju »srpskog pitanja«. Uz sve to bio je i do grla umiješan u neke malverzacije s konfisciranom imovinom uhapšenih. Od toga se, prema podacima Komisije, silno obogatio, ali to mu nije mnogo koristilo, jer je, sklon kocki i piću, te svoje krvave pare jednako brzo i rastepao. Nekoliko zločinačkih zabava dopustio si je isključivo radi toga da zabavi dokonog njemačkog oficira Arnolda Reicha.
Jedna je stvar izuzetno čudna u svim ovim podacima: na nju me je i Muvrin upozorio. Premda je dosta dugo bio u Židovskom odjelu UNS-a, o vas rođene pod Davidovom zvijezdom, da o vas, Frido Štern, najmanje se ogriješio. Zašto, dugim smo se noćima pitali zašto ...
Da, to je bio naš dični prijatelj Tomislav Šafarić, onaj isti s kojim smo se u prijeratnim godinama zabavljali, pili, čekali karte pred kinematografom, igrali šah figurama koje mu je otac poslao iz Italije...
Teško je to povjerovati, Frido Štern, teško... Kako je samo taj glupi rat mogao od pojedinih ljudi napraviti prave pravcate zvijeri? Zašto, zašto, Frido Štern?
U tim poslijeratnim godinama počeli smo hodočastiti po grobljima, počeli smo obilaziti posljednja počivališta pripadnika naše klape. Slavili smo praznike smrti, tužne godišnjice, dane na koje smo, idući u onim bijednim pogrebnim povorkama, pokopali svoje mrtve. Koliko ih je samo bilo! I previše za jednu godinu, za tih hitrih dvanaest mjeseci koji prolete kao ništa! Da, Frido Štern, pohađali smo ih s ono malo cvijeća i na godišnjicu smrti i na godišnjicu ukopa.
Šmrkljina smrt i ukop!
Tošina smrt i put u vreći do rake pored smetlišta!
Abramoviceva smrt i pogreb!
Čopova smrt i kicoško odijelo iz kazališta!
Gdje je sahranjen Šafarić, to nismo znali. Naime, onog dana kada je izvađen iz Drave, nije više imao nikog svoga. Majika mu je umrla od infarkta 1943, otac nestao kao dobrovoljac Hrvatske legije, negdje kod Staljingrada, a stric poginuo u okršaju s partizanima negdje na Kalniku. Najvjerojatnije je bio sahranjen na licu mjesta, odmah nakon što su ga izvadili mrtvog iz vode. Da smo znali gdje je sahranjen, i njega bismo posjetili, sjećajući se, naravno, onih lijepih prijeratnih godina kada je još znao nabaviti kino kartu, dati jabuku, pričati o nogometu i gromoglasno navijati za Čopa na srednjoškolskim lakoatletskim takmičenjima.
Blistava, obećavajuća politička karijera Emanuela Muvrina naglo se prekinula negdje potkraj 1948. Muvrin je iznenada nestao iz Zagreba; uzalud smo se raspitivali za nj, uzalud tražili informacije. Šuškalo se i govorkalo nešto o njegovim navodnim partijskim grijesima, o grijesima u koje nismo mogli povjerovati. Uglavnom, nismo ga vidjeli sve do početka 1950, kada se iznenada, jednako kao što je i nestao, vratio. Nikada nije ni riječ prozborio o tome što se zapravo zbilo, nikada nam nije govorio gdje je to više od godinu dana izbivao... Kad bi netko onako usput spomenuo tu kobnu godinu, Muvrinovim bi licem zaigrala čudna grimasa koja je bila neka mješavina negodovanja i stida i on bi okrenuo glavu, jasno stavljajući do znanja da o tome neće ni riječi prozboriti.
Ne, Frido Štern, nikada zapravo nismo saznali da li je u tom politički klizavom trenutku, u jednom času povjerovao da pripada »partiji koja sakriva istinu od naroda, partija koja se boji svjetlosti i kritike, tj. partiji koja i nije partija, već klika varalica osuđena na propast«, nikada nismo saznali da li je u tom času stvarno želio slijediti one koji su tvrdili da će se njegova zemlja »izroditi u običnu buržoasku republiku, u koloniju imperijalističkih zemalja«, te da je partijsko rukovodstvo samo »klika unajmljenih špijuna i ubojica«.
Ne nikada nismo uspjeli zagrepsti ispod površine i doći do istine. Ostalo nam je samo golo, jalovo nagađanje. Da li se stvarno u tom trenu poveo za informbiroovskom propagandom, da li zbog obične pjesničke tvrdoglavosti nije samo tako, preko noći, htio prestati vjerovati u nešto u što je tolike godine vjerovao, ili je sve bila samo zabuna, grozna zabuna koja je slomila još jedan život, još jednog sudionika naše predratne klape?
Emanuel Muvrin koji je 1940. toliko duboko doživio pad Pariza, sada je imao priliku da jednako duboko proživi i vlastiti pad, pad posrnulog partijca informbiroovca!
Za koji mjesec uspio se zaposliti u kiosku na uglu naše ulice. Dijalektički materijalizam, plansku privredu i zauzimanje stavova o različitim pitanjima zamijenio je dnevnim novinama, duhanom, šibicama i cigaretama »na paklo i komad«. Pa ipak je ostao onaj dobri stari prijatelj, veseo, duhovit, pametan, jasno, osim u onim trenucima kada netko od prisutnih nije mogao zatomiti radoznalost. Da, Frido Štern, o svemu se moglo razgovarati s Emanuelom Muvrinom, o svemu osim o zabranjenom dijelu proskribirane kominformovske prošlosti.
Te iste godine pokušao je posljednji put srediti ona brda ratnih stihova. Radio je do kasno u noć, nervirao se, znojio, grickao olovku... Mnogo smo ga puta vidjeli kroz nečisto staklo kioska kako na radnom mjestu sređuje svoju, kako je govorio, pjesničku zaostavštinu. Da, Frido Štern, govorio je o svojoj književnoj produkciji kao o zaostavštini, po čemu se može zaključiti da se u tim danima već smatrao »pjesničkim pokojnikom«. Onda je neke nedjeljne večeri, u proljeće 1950. učinio dostojanstven i silno patetičan gest. Ležernim pokretom ruke bacio je u kamin cijelu svoju ratnu produkciju, sve u svemu oko dvije kile stihova... Mislim da je bio svjestan tužne činjenice da mu te stihove, popravi li ih i dotjera ne znam kako, neće nitko štampati samo zbog tog političkog neopreznog koraka u stranu.
Godine 1949. nastavio sam studij književnosti, koji sam prekinuo još za rata. Učio sam bez greške, ali sam se grozno mučio na ispitima. Nikako nisam mogaoizdržati prodorni pogled profesora koji je zurio u mene kao u nekog okrivljenika. Da, Frido Štern, mučio sam se na tim ispitima, mučio i zaludno borio protiv osjećaja stida, straha i krivnje, osjećaja koji su me upravo preplavljivali za tih dugih i neizdrživih ispita.
Ipak sam uspio završiti studij i diplomirati. Ni sam ne znam kako; neke više sile su se morale upetljati u tu krvavu proceduru. Ubrzo nakon diplome kandidirao sam se za mjesto srednješkolskog profesora koje sam bez po muke dobio. A onda je uslijedila ta užasna noć, noć nakon koje sam se morao javiti na posao. Uplašen, sav znojan od straha, okretao sam se po krevetu i mislio o užasu koji me sutra čeka. Iz mraka sobe vrebale su na mene tisuće radoznalih, zlobnih učeničkih očiju. Kako da izađem pred njih, kako da ostanem pred njima cijeli radni vijek?
Ne, Frido Štern, nisam otišao na taj posao, nisam otišao u tu školu, tako da je sve bilo veoma brzo stornirano i zaboravljeno. Ostao sam radije u svojoj sobi, u svojem polumraku, u sigurnosti...
Čuješ li nas, Frido Štern, čuješ li nas koji ni u ovom novom vremenu nismo mogli odrasti i postati zdravim, uspješnim ljudima. Čuješ li nas vječne otpadnike, čuješ li nas neizlječive i neprilagodljive spodobe mraka, nas koji smo već dobrano na mučnom putu koji vodi van svijeta, u mrak, u vječni prisni, blaženi mrak ...
Tražili smo te, sve ovo vrijeme smo te tražili, čak ni vlastiti porazi i padovi nisu nas mogli spriječiti u tome.
Davali smo oglase u novine, oglase kojima smo molili da nam se jave svi koji nešto znaju o tebi i tvojima, pisali smo različitim arhivima, pokušavali doznati nešto od Komisije za utvrđivanje ratnih zločina, slali upit međunarodnom Crvenom križu, tražili podatke od Švicarskog konzularnog predstavništva i zagrebačke Židovske bogoštovne općine, preko veze smo pokušavali doznati od ureda gradske uprave u malim dalmatinskim i primorskim gradovima niste li se možda tamo sklonili, pokušavali smo stupiti u kontakt i s mnogim preživjelim očevicima jasenovačkih i loborgradskih užasa ... I na koncu ništa nismo doznali; vrijeme i prostor kao da su te progutali, jedina naša Frido Štern!
Ah, da, čuvamo i jedne švicarske novine koje je na željezničkom kolodvoru u jesen 1947. pronašao Boleslav Javorovski. U novinama je reklama neke putničke agencije. Na reklami je slika muškarca i djevojke koji se, držeći teške kofere u rukama, smiju i u onim strip-oblačićima govore nešto na njemačkom. Ta djevojka na slici si zapravo ti, uporno i tvrdoglavo je tvrdio Javorovski. Otisak je bio loš, tako da je sličnost bila stvarno diskutabilna. Pisali smo i tim švicarskim novinama, ali nismo dobili nikakva odgovora.
Uistinu, Frido Štern, gdje si bila, gdje si se skrivala sve ove godine?

13.


CRNA VJEŠTINA

I tako, Frido Štern umjesto na kraju, evo nas ponovo na početku, evo nas ponovo u mraku ove staromodno namještene sobe u kojoj, nagnuti nad glatki, politirani stol, uz pomoć jedne table i jedne krhke čaše, vraćamo ono staro, bolećivo toplo vrijeme, vrijeme u kojem si bala tu, nama gotovo nadomak, tu u našem gradu, u našoj ulici N ... Ponovo te zazivamo, ponovo vraćamo vrijeme koje nam onda polako u koncentričnim krugovima izmiče, da bismo mu se potom još jednom primakli i još jednom ga izgubili, tako ad infinitum. »There is no death! There is no death!« ponovo uzvikuje Boleslav Javorovski i golom šakom lomi krhku čašu, da bi nakon toga krvavom rukom uzeo novu, koju će jednog dana isto tako polomiti.
Što se događalo s nama, Frido Štern? Zašto tako uporno tonemo u mrak, gubimo vezu sa svijetom i klizimo ka nekoj vrsti ludila u kojem više nitko neće moći pronaći one čvrste koordinate što određuju svijet. Zar nije bilo dovoljno bijednih sprovoda, dovoljno mrtvih, posrnulih, izludjelih? Zar nismo platili dovoljno visoku cijenu toj gruboj stvarnosti u kojoj se sve manje i manje snalazimo?
Tko da povjeruje našoj bolesnoj ljubavi, tko da joj povjeruje, kada se i nama čini isuviše nevjerojatnom, isuviše fantastičnom?
Negdje u proljeće 1950, razočarani poraznim rezultatima svih naših potraga (ili možda radosni što je nakon svega ipak ostao sitan prostor nade!), sjetili smo se jednog starog eksperimenta, okultne vještine koju nam je prije toliko godina, doduše bez ikakva uspjeha, pokušao demonstrirati naš ulični vrač Boleslav Javorovski.
Mislili smo ovako: ako si uistinu mrtva, ako nisi uspjela izmaći onim tisućama mogućih smrti koje su u tim godinama vrebale sa svih strana, onda ćeš se vjerojatno odazvati vještom spiritistu koji će te zazvati glasom što prodire u vaš beskrajni svijet mrtvih. Jasno, ako u tom spiritizmu nečeg ima, ako i on nije jedna od onih mnogih prevara, na koje smo tokom ovog kratkog života nasjedali, i ako se Javorovski uopće može držati pogodnim medijem, a ne nekom vrstom samoukog šarlatana.
Ne, Frido Štern, ne znam da li smo vjerovali, d da li sad vjerujemo toj sumnjivoj vještini, ili smo samo poput ostalih očajnika bili spremni da se prihvatimo bilo kakvog sredstva koje nam je nudilo cilj kakav smo željeli... Jer nikada nismo bili previše praznovjerni, nikada nismo baš previše vjerovali u onostrano ...
Sa svoje strane, Javorovski, uvijek spreman da izvede takav eksperiment, upozoravao nas je na tekstove pojedinih teologa i na službeni stav crkve, koji tvrde da se pomoću tog crnog umijeća ne može kontaktirati s dušama pokojnika, nego sa zlim i prijetvornim demonima.
Ma, boli nas briga, odgovarali smo mu, za tekstove teologa, za crkvu. Odgovarali smo mu tako, jer više nismo vjerovali ni u šta što je bilo izvan nas samih?
Pa ipak, sjeli smo za taj spiritistički stol, puni skepse, nepovjerenja i podsmijeha prema vještini koju smo nakanili iskušati.
Oprosti nam, Frido Štern, oprosti nam ovu opću konfuziju, jer naprosto nismo kadri opisati onu gomilu osjećaja koji su nas razdirali, sve one motive, koji su nas istovremeno i vodili i odbijali od ovog glatkog stola s tablom i čašom. I najveća besmislica može čovjeku pružiti nadu, nadu koju ni sumnja ni prezir prema toj istoj besmislici ponekad ne mogu umanjiti. Saplićemo se već o riječi, Frido Štern, govorimo pomalo besmisleno, upadamo u kontradikcije, lijepimo se u gomile vlastitih iskaza, koji se, baš zbog želje za iskrenošću, ponajčešće pretvaraju u lažljive fraze.
Pa ipak, dalje, idemo dalje!
Spiritističke seanse u kojima smo pokušavali stupiti u vezu s tobom, nisu dale nikakva rezultata. Dva su odgovora bila moguća: ili nešto nije u redu sa samim sredstvom, ili si ti živa negdje u tom širokom, prostranom svijetu. Dvojbu smo mogli veoma lako riješiti — trebalo je samo zazvati nekog tko je zasigurno mrtav i sve bi bilo jasno. Ipak, to nismo učinili, radije smo ostali živjeti u neizvjesnosti, misleći i nadajući se da si i danas živa.
Onda smo polako, iz mjeseca u mjesec, nakon tolikih bezuspješnih seansi, postajali sve svjesniji jedne neugodne činjenice. Ako si živa, postoji velika opasnost da zapravo više nikada ne stupimo u vezu s tobom, da te zauvijek izgubimo ... Tako nam je tvoja smrt, kojeg li paradoksa, nakon nešto vremena, postala zapravo jedinom nadom. Tonuli smo, znači, polako u neku vrst prijatnog i morbidnog osjećaja, kako bi se to patetično kazalo, u onaj čudesni prostor u kojem se ljubav i smrt izmiruju ...
Da, Frido Štern, tonuli smo, čini se, u bolesno, nepovratno ludilo, sve zbog želje za tobom, želje koju smo i sami sve manje razumijevali. I tako srna sve manje živjeli, a sve više osjećali da netko drugi živi nas. Postajali smo neka vrst šupljih lutaka koje tuđa ruka pokreće i daje im nezgrapan i groteskni privid života.
Da, bili smo samo male drvene lutke s jeftinim papirnatim srcem u šupljoj utrobi! Bili smo obična papirnata djeca iz plačljive pjesme Arama Levvija!
Hoćeš li nam odgovoriti? Čuješ li nas, Frida Štern? Ima li još nade za život, ili možda za smrt? Svejedno je, jer od tvoje smrti počet će tihi, titravi hod ove sitne čaše.
Naše seanse, kojima smo započeli 1950. godine uvijek su bile tajne, i za njih nitko nije znao osim. Muvrina, Javorovskog, Kosa i mene. Stidjeli smo se da netko ne sazna, ponašajući se poput kojekakvih manijaka i pervertita, koji imaju uredan i normalan javni život, a kada ostanu sami, ili sa sebi sličnima, počinju sa svojim privatnim porocima. Ne, Frido Štern, nitko nije znao kamo odlazi trafikant Emanuel Muvrin nakon što zaključa zeleni drveni kiosk; nitko nije znao zbog čega Krešimir Kos dolazi na posao umoran, krvavih očiju i tamnih podočnjaka; nitko nije znao što se noću događa iza debelih zidova Boleslavove sobe, i nitko nije znaa kamo to uveče brzam sa starom »His Masters Voice« pločom pod rukom.
Kada ćemo izaći iz ovog mračnog kolopleta u koji nas je bacilo ne znamo više što? Ljubav, nedozrela dječačka ljubav, koja se, kao što neprekidno ponavljamo, pretvara u zloćudni emocionalni karcinom. Ili možda sveopći rasap koji nas je tokom ratnih godina više nego prepolovio, ovaj lanac smrti i jeftinih sprovoda, ovo stepenište posrtanja, bolesti, ludila, umiranja...
Hoćemo li jednom odrasti, Frido Štern, hoćemo li se ikada spasiti?
Zašto se ne vratiš?
Čuješ li nas?
Završavamo s još jednom seansom, s još jednom neuspjelom vježbom iz zabranjene serije crnih vještina. Palimo svjetlo, ustajemo polako jedan za drugim. Uzimam s gramofona ploču koja se već davno prestala okretati, Javorovski sprema spiritističku tablu i čašu, Muvrin pali svoju oporu »Dravu«, Kos traži kaput i šal na visokoj kancelarijskoj vješalici. Spremamo se. Dolje iz »Narodnog vinogorja« izlaze posljednji pijanci. »Fajrunt je za sve«, nasmije se Muvrin i otrese pepeo u pretrpanu pepeljaru. Izlazimo na ulicu i gledamo napuštene skele, razasute prometne znakove za radove na cesti i parni valjak koji ju utihnuo i sad miruje u ovoj hladnoj prosinačkoj noći. Javorovski je gore već pogasio svjetla i legao. Kos, Muvrin i ja koračamo lagano kroz noć i za koji čas primjećujemo da pada snijeg. Isprva sitno, jedva primjetno, a onda sve žešće i gušće. Stajemo na uglu naše ulice i bez riječi gledamo u slabu, tinjavu uličnu svjetiljku.
»Zar je sve to moguće?«, kaže tiho Muvrin zagledan u prštave pahulje, »sve to što smo prošli!« Ne odgovaram; Kos, pomalo pripit, otvorenim ustima hvata pahulje u letu.
»Toliki mrtvi, toliki sprovodi!«, nastavlja trafikant, bivši pjesnik, govoreći sada sa samim sobom.
Svjestan je da ga slušamo, ali da mu nećemo odgovoriti. Uzaludno je odgovarati i on to zna.
I onda, iznenada, u jednom trenu primjećujem žensku priliku u dugu svijetlu kaputu kako ulazi u vežu vaše kuće. Ili je to samo privid, varka slabog svjetla i gustog snijega? Ipak, pojurim prema tvojoj kući, nadajući se — to si ti! Kos i Muvrin, misleći valjda da sam poludio, potrče za mnom. Otvorim vrata i pritisnem prekidač. Hodnik zabliješti.
Dočeka nas ono isto trošno stepenište s vlažnom i poluotpalom žbukom, s onim istim neugodnim mirisom štakora. Nigdje nikog, čak ni mokrih tragova snijega. Samo tišina ometana tihim zujanjem automata za svijetlo.
Muvrin me prima za lakat, pita me što je.
»Ništa, ništa«, prošapćem u bradu, »samo mi se učinilo.«
Izlazimo napolje u snijeg. Uskoro će Nova godina, kaže netko tek tako da prekine tišinu. Na tvojim ulaznim vratima još se vide rupe u kojima su bili vijci što su držali malu metalnu pločicu s natpisom HERMAN I ANICA ŠTERN. Eto, to je sve što je ostalo!
Razilazimo se. Kos i Muvrin rade, sutra moraju rano ustati. Kos prvi nestaje. Otključavam velika ulazna vrata. Osvrćem se. Dolje na uglu, sred gustih pahulja, stoji Muvrin i maše mi. Sutra ujutro čeka ga njegov neugledni drveni kiosk s novinama, cigarama, kremenčićima za upaljače ...
A ja, ja se vraćam u svoj stan, vraćam se tebi, Frido Štern, čuješ li, vraćam se tebi! Liježem u hladni krevet i u žmirkavom svjetlu noćne svjetiljke promatram onu staru razglednicu na kojoj je napisana moja »najduševnija želja«. Gasim svjetlo i polako tonem u san. Vraćam se zapravo tebi, zapravo tebi...
Samo, čuješ li ti to uopće? Frido Štern!


* * *


Unatoč toga što se često, a i opravdano, kaže da pisca treba najviše sažaljevati u epilogu, jer se upravo tu latio mučna i jalova posla da na nekoliko stranica popravi sve ono što je prije toga dobrano zabrljao, prihvatio sam se te nezahvalne zadaće ponajviše zbog toga što nisam pisac i što karakter moje epiloške naznake proizlazi baš iz tog neprihvaćanja spisateljske pozicije i statusa. Naravno, uz ove, postoje i još neki razlozi koji će se, da to kažem onako ležerno, u tekstu razjasniti nekako sami.
Dakle, u ovom namjerno nenaslovljenom epilogu htio sam isprva slučajnom čitaocu podastrijeti neka dodatna objašnjenja i podatke vezane uz »geografiju« i »historiju«, koje se poput dva čvrsta svijeta rasprostiru ispod onog što literaturom odgojeni i opsjednuti nazivaju »sižeom«. Odustao sam na vrijeme od ovog suvišnog prosipanja tinte najprije zbog toga što mi se činilo da će daljnje umnažanje ovih subjektivno obojenih detalja samo pojačati privid »literarnosti« i »fikcionalnosti«, a od samog početka, moram priznati, najviše me užasavala pomisao da bi netko ovih stotinjak stranica mogao pročitati kao literaturu. Ne, nikako nisam želio da dođe do ovog prešutnog kompromisa između moje neobične 'intencije i čitaočeve pomalo inertne podešenosti na to da svaki pročitani tekst trpa u literarnu ladicu.
Nakon toga htio sam odmjerenom deskripcijom projasniti slikovni materijal, priložen na kraju knjige, zadržavajući se najviše na njegovu podrijetlu, da tako kažemo — genezi. Pri sređivanju starih, prašnih slika i ostalih dragih stvari, zapanjilo me to koliko je zapravo malo toga ostalo za ovim zlim godinama što neprekidno proviruju kroz tekst. Zadovoljio sam se stoga s onih nekoliko preko volje napisanih rečenica pored pojedinih slikovnih jedinica, nadajući se da ni čitalac neće imati većih prohtjeva. Neke pak slike nisam uvrstio u knjigu posve namjerno. Dozvolite mi da razlozi za to ostanu i dalje moja privatna stvar.
Umjesto svega toga, dakle, odlučio sam napisati jednu pomalo uzaludnu obranu pred onima koji će mi nešto zamjeriti (ponajprije pred onima koji će ovih trinaest odsječaka čitati kao literaturu), uzaludnu zbog toga što je teško povjerovati da ću ih epilogom preduhitriti ili pokolebati.
Što se tiče inzistiranja na jednoj vrsti sirovog patosa, zbog kojeg će mi se vjerojatno najviše zamjerati, moram napomenuti da on proizlazi iz beskonačnih ponavljanja, koja se, onima koji ne pročitaju ili ne pristanu na ovaj pogovor, mogu učiniti promašenim rovanjem po ropotarnici izlizanih retoričkih figura i drugih rekvizita. U stvari ponavljanja u ovom tekstu prije su ono što zovemo inzistiranjem na kontaktu, na konativnosti poruke. Jer na očajničko interuptiranje govornog toka prisiljeni ste u onom trenu kada vas razjeda sumnja da vas onaj kojem se obraćate uopće ne sluša.
S druge strane, mjestimične povjesne i lokalne neautentičnosti i nekorektnosti ili zabune kronološke prirode nisu toliko posljedica djelomičnog zaborava, koliko svjedoče o namjernoj aljkavosti prema elementima manje bitnim za solilokvij ovog tipa.
Dalje, zamjerite li mi to što se zapravo o toj Fridi Štern, oko koje se kao oko nekog magičnog središta sve okreće, govori malo ili gotovo ništa, što se ne može pouzdano zaključiti čak ni to kako je izgledala, opravdat ću se odmah nekom vrstom autorskog diskrecionog prava, prava prešućivanja. Osim toga, ova je nedostatnost pomalo i logičke, i običajne prirode, jer kada se obraćate nekom, zdrav razum i pristojnost nameću vam to da ga ne zama rate onim što mu je već poznato.
Što se pak tiče morbidnosti, koju će možda netko, opravdano ili neopravdano, apostrofirati — svu krivnju energično svaljujem na sumorni ambijent sobe Boleslava Javorovskog, sobe u kojoj zapravo živimo, kao i na pjesmu »Papirnata djeca« čiji ugođaj ovaj tekst pomalo nastoji imitirati.
Zamjerite li mi umor, pretjeranu sentimentalnost, pesimizam, defetizam, zamjerite li mi bilo što drugo, neću se više moći obraniti; premalo sam argumenata smislio, premalo ih pripremio ... Radije ću vas zamoliti da mi oprostite, da se ne ljutite, priznajući pri tom da to ne radim iz dodvornosti,, nego iz letargije i bezvoljnosti.
No, da budem jasniji, nisam napisao ni roman,, ni ispovijed, namjera mi nije bila ni literarna, ni konfesionalna. Ne, ne radi se o literaturi, nego o očajničkom pokušaju da se obrati nekom »s druge strane Zida«, radi se, vulgarizirajte ako baš hoćete do kraja, o »spiritističkom prizivu«, koji zapravo nije namijenjen ni vama ni meni, nego njoj,, kako je to, uostalom, u tekstu jasno naznačeno.
Jedino što jest literatura, jedino čemu ne odričem tu pomalo perverznu nakanu, nekoliko su posljednjih odlomaka zadnjeg poglavlja u kojima se opisuju jedan svršetak seanse, jedna snježna noć i jedna optička varka. Međutim, i tu se dakako radi o reminiscenciji subjektivnog, autobiografskog tipa, samo što je ona prelomljena kroz sumnjivo svjetlo literarnog oblikovanja, to jest, ako mi dozvoljavate — falsificiranja! Slično je i s romantičnom gestom podmetanja autentičnih fotografija, samo što se njima zbog slikovne prirode ne može nadjenuti pridjev »literarnog«.
I na kraju jedna sasvim namjerna digresija, kojoj je povod, kako će se vidjeti, mala, nedužna krađa. Opsjeda me, naime, rečenica jednog vrsnog talijanskog pisca koji je svoje djelo, u potpunosti satkano od »prošlosti, drage, slatke, čiste prošlosti«, završio riječima »... neka tim riječima, a ne drugim, bude zapečaćeno ono malo čega se srce znalo sjetiti«, opsjeda me samo stoga što bih je, bez ikakvih zlih namjera, htio parafrazirati i završiti ovu knjigu riječima kojima je prvotni smisao, čini mi se, uvelike pomaknut. Dakle, neka tim riječima, a ne drugim, bude zapečaćeno ono malo što srce nije moglo prešutjeti!

ALBUM IZ MLADOSTI




Emanuel Muvrin u punom sjaju svog pjesničkog »imagea«, kojemu je u prijeratnim godinama posvećivao podosta pažnje. Sliku je za potrebe Kuglijeve edicije, a na Muvrinov zahtjev, načinio u mjesecu studenom 1939. majstor umjetničke fotografije Lujo Paskvali — trebalo je da bude otisnuta na koricama Muvrinove zbirke »Zvijezde«. U posljednji tren slika je izbačena jer bi njezino štampanje, ako se oni iz »Kuglija« nisu izmotavali, povisilo cijenu izdanja za nekih 20%.
Inače,nakon onog poratnog pjesničkog suicida, kada je stradalo oko dvije kile pjesama, ipak je ostalo nekoliko zaboravljenih papirića sa stihovima Emanuela Muvrina. Oni koji su ih vidjeli kalu da je njihov nadrealizam pomalo »aschenreiterovskog tipa«!
I na kraju, pjesnik je nježan i mladalački izgled (vidljiv i na ovoj slici) sačuvao još mnogo godina, samo što mu je nakon 1948. nekoliko dubokih bora proparalo čelo.

Zrinjevac, 21. veljače 1940. Krešimir Kos u svom novom i elegantnom »chic-odijelu« proizvedenom u salonu Hermana Šterna. Obukao ga je specijalno za ovu snimku — već pola sata pošto je fotos načinjen, skinuo ga je i odložio u ormar pun starih krpa i naftalina. Krombi je posuđen od Tomislava Šafarića, a borsalino od Emanuela Muvrina koji je, čini se, imao glavu jedan broj veću od Kosove.
Prava je šteta što je izrezana ona polovina fotografije u koju se ugurao samovoljno i nepozvano — Baltazar Palluo-Šmrkljo, pokvarivši svojom pomalo neandertalskom pojavom Kosov modni šarm kojim slika upravo iskri.

Importna kič-dopisnica koju je Krešimir Kos negdje prije samog kraja rata namijenio Fridi Štern. Mislim da bi bilo krajnje nepristojno i potpuno »unfair« da vam otkrijem i poleđinu ove karte kojoj je vrijeme, nažalost, oduzelo onaj patetično-romantični »štih«, koji je imala kada je Kos žvrljao po njoj. Ipak, ni danas ne znam kako bi jedna obrazovana i profinjena djevojka, koja je gutala Novalisa, Heinea i Nervala, reagirala na ovaj traljavi ukus (ili neukus!) jednog pomoćnika u trgovini kolonijalnom robom.

Šiško Slade, trgovac kolonijalnom robom i stanodavac iz naše ulice, u svom prijeratnom izdanju (godina mi nije. poznata!). U kuću Šternovih zalazio je sve do proljeća 1941, a navodno ih je i nakon toga novčano pomagao kako bi mogli redovito davati mito onim ustaškim funkcionarima koji su ih trebali protežirati. Čini se da se nakon deportacije Šternovih pročulo za tu njegovu »mračnu kolaboraciju« sa Židovima, ali se Slade ipak uspio na vrijeme vratiti u svoj Zadar, odakle je još 1923. bio doselio u Zagreb.
Krešimira Kosa dugo je mučila savjest zbog toga što je nakon onih njegovih potkradanja, kojima je trebalo namaknuti pare za odijelo, Slade otpustio drugog trgovačkog pomoćnika Živorada Tomića-Žižu, inače posve nedužnog...

Aleksandar Aschenreiter 1924. u dvorištu iznajmljene kućice, negdje u Latinskoj četvrti. To je obitavalište stanovito vrijeme dijelo s nekoliko emigranata umjetnika koji su u Pariz došli vođeni različitim, motivima i ciljevima. Stanovali su tako s njim kipari S. P. Dailonette (zapravo Talijan imenom Dalloni) i P. Kowalski sa ženom Lizom, zatim srpski pjesnik Ljubiša K. Ristić, a neko vrijeme i jedan čudan i zagonetan Aleksandrov sugrađanin, Nikolas Sram. Baš je taj Sram navodno snimio i ovu sliku. Fotos mi je ustupila pok. udova gospođa Ojdana Aschenreiter rođ. Prpić. A na slici, kako ona tvrdi, njezin sin Aleksandar upravo završava zbirku»Tout va mal«, onu istu koje će jedan primjerak mnogo godina kasnije pokloniti i našem prijatelju —mladom i perspektivnom« pjesniku Emanuelu Muvrinu.
Koliko se sjećam, svi mi koji smo se na neki način bavili književnošću nismo baš osobito voljeli Aschenreiterovu poeziju, ali smo u njegovoj pikarskoj sudbini vidjeli pravi arhetipski obrazac pjesničkog življenja.

U periodu od 3. do 9. rujna 1940. Zagrepčani su mogli razgledati savršen zrakoplov tipa »Blenheim« koji je, kako je pisalo na plakatima, bio »izložen na slobodan razgled građanstvu i ostalima«. Najviše je fasciniran tom letećom spravom bio Cigan Tošo, što je i bilo posve primjereno njegovu uzrastu. Inače, na gornjoj slici u prvom planu (donji desni ugao) možete primijetiti Tosinu priliku snimljenu s leđa. Mislim da je to prvi i posljednji put da se mali čistač cipela našao u vidokrugu fotografske kamere.
Jasno, sasvim slučajno,, baš kao što mu je i život u velikoj mjeri bio ispunjen slučajnostima!

Ladislav Abramović (drugi slijeva), koji je 1938. prekinuo školovale i odustao od bilo kakva sudjelovanja u svim institucionaliziranim djelatnostima te pokvarene države, radio je povremeno u maloj klesarskoj radnji Leopolda Krovića. Predstavljao se lažnim imenom, govorio je za sebe da je »Karlo Nagy, klesarski pomoćnik na proputovanju«, baš kao da se eto tako priprema za skori nesigurni život ilegalca. Radio je jer je trebao novac, ali je svaki tren iskoristio da i na onih nekoliko Krovićevih radnika prenese dio svojeg ogromnog znanja. Mislim da je to uskoro postala marksistički najobrazovanija klesarska ekipa u zemlji. Čak je i Mađar Janosz (prvi zdesna) na velikoj pomičnoj plohi rezača za kamen ili gatera čitao »tu krasna i pametno knjiga komunistički manifes«.

Ovaj crtež Tomislava Šafarića napravio je 12. veljače (nije navedena godina, ali je potpuno jasno da se radi o vremenu NDH) kafanski nadrislikar i»horvatski umetnik« Vinko Jerbić, kralj loših portreta, kiselih gemišta i kroničnog kapavca, koji je za sebe neprekidno tvrdio da bi za bačvu prave graševine oslikao kompletnu unutrašnjost kaptolske katedrale. Portreti su mu uistinu bili užasni, tako da je, potucajući se za mirisom vina od gostionice do gostionice, uspijevao portretirati samo one koji su bili pijaniji od njega. Kako je uspio »uhvatiti« Tomislava Šafarića, koji je prilično dobro poznavao slikarstvo — nije mi ni danas jasno!
Vinko Jerbić je u prosincu 1944. nestao netragom iz Zagreba, dva dana nakon što je u gostionici ispričao Tomislavu Šafariću jedan vic u kojem se spominju žute gaće poglavnikove. Neki su bili skloni tome da ova dva odjelita događaja dovedu u vezu: Jerbićev vic i Jerbićev nestanak.

Cvjetni aranžman izrađen od jeftinih metalnih listića, koji su Šternovi u jesen 1942. dobili za svoj srebrni pir i koji je Tomislav Šafarić nešto kasnije uspio »zaplieniti«iz njhova opustošenog stana.
Inače, sama proslava, mirna i dostojanstvena, završila je, nakon što su se gosti povukli, jednom nama čudnom svađom između supružnika sa srebrnim bračnim stažem. Po onom što smo s druge strane ulice mogli čuti, činilo se da su se u odnose gospodina i gospođe Štern uvukli nemir i nervoza, te da je Anica Štern rodj. Tomislavić, pritisnuta neprijatnim endehazijskim okolnostima, posve neopravdano, zamjerala svom mužu njegovo židovsko podrijetlo. Ne znam da li se njihov brak, ako to ne zvuči ironično, očuvao samo zbog tog djeteta, zbog Fride?

Vjekoslav Čop snimljen 5. travnja 1938. pred vratima komisione radnje »Brudić i sinovi« u novokupljenom odijelu čija je prvoklasna kvaliteta samo fotografski privid. Naime, slika je napravljena veoma pomno, tj. tako da rakurs veoma dobro sakriva veliku zakrpu na koljenu lijeve nogavice, i dužinu hlača koje sežu jedva do gležnja. Uz to, i lula u Čopovim ustima, samo je rekvizit za snimanje, jer Vjekoslav Čop nikad u životu nije pušio lulu. Nekoliko dana prije no što je snimljena ova fotografija, ako me pamćenje ne vara, Čop je pobijedio na srednjoškolskom atletskom turniru svih zagrebačkihsrednjih škola utrkama na 800 i 5000 metara. Sjećam se da mu je prolazno vrijeme na 400 metara bilo negdje blizu onog koje je obećavalo čak državni seniorski rekord. No, kako se to često događa u životu, u drugom je krugu posustao!

Vjekoslav Čop snimljen 12. studenog 1943. ispred svoje barake točno na dan povratka iz njemačkog zarobljeništva, neposredno prije početka velike pijanke. Mnogo se toga vezanog uz njegovo izbivanje nije razjasnilo ni do dana današnjega na primjer to što je ostao tako dugo u zarobljeništvu, premda su se ostali »krigsgefangeneri« iz Hrvatske vratili već krajem 1941. i početkom 1942. godine. Na naše radoznale upite nije odgovarao, načinjao bi radije neku drugu temu i tako skretao razgovor s onog što je htio sačuvati kao vlastitu tajnu.

Ova Čopova slika napravljena je koji minut kasnije, a zanimljiva je stoga što ćete, naravno ako je pažljivije promotrite, na prstu njegove lijeve ruke vidjeti prsten. Vjekoslav Čop, unatoč svog dendizma, kicoštva, nikada nije volio nakit. Čak ni sat nije htio nositi. A ipak se iz njemačkog zarobljeništva vratio s prstenom na ruci, s prstenom na kojem su gotičkim slovima bili ugravirani inicijali »FL«. O porijeklu prstena nije htio ništa kazati, jednako tako nije odao ni čiji su to inicijali.
Da li se radilo o nekoj ženi ili možda o prijatelju iz dalekog svijeta? Ili je posrijedi bila obična krađa?

Na slici je službena dopisnica (Antwort — Postkarte) koju je ratnom zarobljeniku Vjekoslavu Čopu poslao Kosov bratić Pepi. Dopisnica je otišla u Lager — Bezeichnung Stalag III B/22, u Sorau N/L, Arb. Kdo 527, da bi konačno završila u velikoj metalnoj kutiji »Wolfovih keksa« u kojoj je Vjekoslav Čop čuvao svoje ratne uspomene.
Sadržaj dopisnice je nevažan, moglo bi se kazati neutralan; trebalo je da tih nekoliko ohrabrujućih riječi i veoma banalnih i neduhovitih dosjetki podignu moral ratnom zarobljeniku s Gefangenennummerom 57465.

Na ovoj su zlatom uokvirenoj slici autor 'ovih stranica i njegov djed po ocu — dr Egon Lavrin. Jasno, ne sjećam se koje je godine napravljena slika, ali, sudeći po rastu, nije mi moglo biti više od pet, šest godina. Inače djed Egon bio je pravi despot, sve je konce našeg obiteljskog života držao u rukama, te je svake večeri izdavao direktive za ono što će svatko od nas uraditi slijedećeg dana. Pravi »capo di mafia«, jasno, bez kriminalnih sklonosti! Morali smo ga oslovljavati s »vi« i obraćati mu se samo s »doktor Egone«. I on je nas sve oslovljavao s »vi«, čak i najmlađe! Slušali su ga svi: i pokojna baka, i pokojni otac, i pokojna majka, i pokojni stric i pokojni brat, dok sam ja upravo strepio pred njim. Ne znam da li dio mojih strahova i frustracija imam zahvaliti njemu, mojem djedu, koji mi je i na najmanji neposluh ili čak živost znao kazati: »Nikola, sada ćete klečati jedan sat na kukuruzu, a onda ćete dvije stotine puta napisati — Ja moram slušati dr Egona!«
Čudno, njegove metode represije nisu nikada uključivali ni povišen ton, ni batinu.
Stradao je 4. siječnja 1929. u saobraćajnom udesu nedaleko od Kranja. Dva dana kasnije, na dan njegova ukopa diktatura dr Egona, koje smo se konačno riješili,bila je zamijenjena onom »šesto januarskom«.