Anonimne ovisnice o cipelama

First topic message reminder :




Helene Zaharis ima muža političara koji financije drži čvrsto u svojim rukama i poništava njezine kreditne kartice kako bi je mogao kontrolirati. Lorna Rafferty je do grla u dugovima i ne može se riješiti ovisnosti o eBayu. Sandra Vanderslice bori se s agorafobijom i plaća račune za cipele radeći na seksi telefonu, a Jocelyn Bowen je baka u obitelji iz pakla. Ona pojma nema koja je razlika između platforme i potpetice, ali sve bi učinila da nakratko pobjegne iz zajedničkog kućanstva.
Naizgled nespojivo društvo od četiri potpuno različite žene koje povezuje samo strast prema fenomenalnim cipelama susreće se svakog utorka. Dok one trguju cipelama, nevidljive niti prijateljstva omataju im srca, i svaka od njih uspjet će, uz pomoć ostalih “anonimki“, pronaći način da se suoči sa svojim problemima.
Zabavna, osjećajna i inspirativna, knjiga Anonimne ovisnice o cipelama idealna je za svaku ženu koja se ikada suočila s traženjem idealnog para. A takvih nas je kao što znamo puno više nego što bismo htjele priznati.

Početna cijena im je 8,99 dolara i Lorna je na trenutak ostala bez zraka — 8,99 dolara za izvorne čizme Marc Jacobs? Ma mora da su lažne ili — ah, evo ga. S obzirom na brojne ponude, cijena je u međuvremenu narasla do 99,35 dolara. Ali to je opet ušteda od, koliko, petsto dolara otprilike.
Vrijedi. Stvarno vrijedi. Dragi Bože, kad bi morala, prodala bi ih ponovno, možda čak i dodatno zaradila na njima. Zasigurno će moći prodati i nešto drugo što posjeduje, ako baš bude morala.
Ova kupnja je prava bagatela. Ekvivalentno kupnji jeftine hrane naveliko. Željno je utipkala ponudu od 101,99 dolara kao gornju granicu do koje ide, nakon čega se poruka na ekranu promijenila pa je pisalo: VI STE SADA NAJVIŠI PONUDITELJ.
Ako se nitko drugi ne pojavi u roku od jednog dana, dva sata i četrdeset šest minuta, čizme će biti njezine. Po nevjerojatnoj cijeni. To je praktički krađa, ali barem je legalna.
Phil Carson će biti ponosan na nju.
Dobro, Phil Carson baš i neće biti ponosan. Vjerojatno će misliti da je to još jedno rasipanje novca uludo, ali on to jednostavno ne može shvatiti. Jeftinije je od terapije.
I te će čizme čuvati do svoje smrti.
Fenomenalan je eBay. Da ga je otkrila davno prije, vjerojatno nikada ne bi upala u ovakve financijske probleme.
Ostatak poslijepodneva Lorna se nije mogla odvojiti od računala i stalno je nanovo gledala stranicu da provjeri je li se cijena čizama promijenila. Svaki put kad bi to učinila, na ekranu je pisalo: Najviši ponuditelj, Shoeho927 (0). A sat je otkucavao.
Nije mogla dočekati da to ispriča ostalim obožavateljicama cipela večeras na sastanku.
Ali nešto malo poslije pet sati — kad su joj ostala još dvadeset tri sata i osamnaest minuta do kraja aukcije — poruka na ekranu se promijenila u: VAŠA MAKSIMALNA PONUDA JE PREKORAČENA.
Na jedan ružni trenutak, Lorna je sjedila ondje osjećajući se poput Snjeguljičine maćehe: “Vaša Visosti, vi ste u redu, ali da budem iskrena, pojavio se netko bolji.”
Tko je dao višu ponudu?
Lorna je pregledavala stranicu — ubrzo se pretvarala u eBay stručnjaka — i primijetila da je novi ponuđač pod imenom Shoegarpie (0). Naučila je da se nula u zagradi odnosi na korisnika koji još nije ništa kupio tim putem.
Znači da ju je pretekao novajlija! Nije važilo to što je i sama nova, ali sam pogled na nadimak Shoegarpie (0) izluđivao ju je. Osobito zato što je ponuda koja ju je srušila bila u visini od 104,49 dolara.
Bijednih dva dolara i pedeset centi više od njezine ponude.
Bez mnogo razmišljanja, povisila je ponudu na 104,56. Zgodan, čudan broj. Da je njezina nepoznata suparnica imala ponudu od 104, 50 dolara — kao svi normalni ljudi — onda bi je Lorna nadmašila za šest centi. Aha! Eto ti sad, Shoegarpie! I nosi svoju nulu (0) sa sobom!
Ali umjesto plavo ispisane poruke: VI STE SADA NAJVIŠI PONUDITELJ, pojavila se prljavosmeđa: VAŠA PONUDA JE PREKORAČENA.
Shoegarpie!
Natjecateljski duh, za koji nije ni znala da ga posjeduje, potpuno ju je obuzeo, pa je stavila maksimalnu ponudu od 153,37 dolara, i dalje s osjećajem da će joj čudni brojevi ići na ruku.
I jesu. Odmah je dobila poruku: VI STE NAJVIŠI PONUDITELJ, i, zadovoljno kimnuvši, udaljila se od računala kako bi se spremila za svoje gošće.
Kao i uvijek, Helene je prva stigla, besprijekorno odjevena u zeleno laneno odijelo u kojem se doimala stvarno živahno. Na nogama je nosila kožnate sandale s remenčićima u tamnozelenoj boji koja je bila tako tamna da je gotovo prelazila u crnu.
“Prada”, reče Helene, u odgovor na Lornino nepostavljeno pitanje.
“Predivne su.”
“Nove.” Helene se nasmiješila. “Možda ih ugledaš na stolu za nekoliko tjedana.”
Lorna se nasmijala. “Svakako se nadam tomu.”
Nastavivši u zelenom tonu, Sandra je pristigla sljedeća, s iznenađujuće zelenom kosom. Nije da je bila kričava ili išta tomu slično — ali bilo je dovoljno što je uopće zelena. I apsolutno spržena.
“Znam”, reče, prije nego što su Helene ili Lorna išta uspjele komentirati. No nije ni da su namjeravale. “Imala sam nezgodu prilikom bojenja.”
“Moja Denise bi ti to odmah sredila”, Helene se odmah javi “Radi u Bogiesu, u sjevernom dijelu Georgetowna. Mogu ti dati njezin broj...”
“Hvala”, Sandra je presiječe. “Ali ovo,” pokazala je prstom na kosu, “očito je ono što moram trpjeti sljedećih mjesec dana ako ne želim oćelavjeti. A vjerujte mi, odvagala sam sve mogućnosti. Zelena mjesec dana ili čekanje kose da mi naraste jedno dvije godine... osim ako vi znate nešto što ja ne znam. U suprotnom, ostajem zelena.”
“Sigurno postoji opasnost od uništenja kose ako je prečesto izlažeš tretmanima”, Helene će, kimnuvši. “Ali kad budeš spremna, obvezno zvrcni Denise. Ona radi čuda s kosom.”
A gledajući njezinu divnu kestenjastu kosu, tako savršeno podšišanu i koja je, bez obzira na to u kojem bi smjeru okrenula glavu, padala u jednakim slojevima, tko ne bi poželio iskoristiti priliku da posjeti istog frizera?
Da se Lorna nije upravo obvezala dati više od sto pedeset dolara za par samo jednih čizama — savjest ju je već lagano počela gristi, kao i većinu lakoumnih kupaca, pa se ipak potajno nadala da će Shoegarpie ponuditi višu cijenu dok ona nije on-line — sama bi se naručila kod frizera.
Za nekih petnaest minuta otprilike začulo se kucanje na vratima. Svi su pogledali u Lornu.
“Zaboravila sam spomenuti da nam večeras dolazi netko novi”, reče. “Jocelyn.”
“Nadam se da će ostati dulje nego ona od prethodnog tjedna”, Helene će, ispričavši potom Sandri o ženi/muškarcu koji je jednom na brzinu pogledao u stan, a zatim bez riječi pobjegao. “Privlačimo svakojake čudake”, zaključila je. “Mislim, jasno je da smo i mi same čudakinje, ali time očito privlačimo još veće čudake.”
Na sreću, to nije bio slučaj i ovog tjedna, pomislila je Lorna dok je otvarala vrata mladoj brineti svježeg, dobrog izgleda, u skladu s propisima svih američkih djevojaka iz susjedstva.
“Zdravo”, reče te se nakrivo nasmiješi, što ju je sveukupno učinilo još šarmantnijom. “Ja sam Joss Bowen.” U rukama je držala vrećicu tvrtke Pier 1. “Ovdje sam zbog ovisnosti o cipelama...?” Slijedila je Lornin pogled prema vrećici pa na brzinu dodala, “Ne brini se, nisu ispletene od pruća. To je jedina vrećica koju sam uspjela pronaći.”
Obje su se nasmijale, a Lorna, koja se opet prekasno sjetila da bi je trebala pozvati unutra, pomaknula se i dopustila joj da prođe u dnevnu dobu, gdje ju je upoznala sa Sandrom i Helene, objašnjavajući usput Sandrin problem s kosom, tako da ona ne bi morala ponovo sve prolaziti.
Unatoč činjenici što je bila vjerojatno desetak godina mlađa od svih, Joss se vrlo dobro uklopila pa se večer tako nastavila čavrljanjem o životima, ljubavima i poslovima. Joss radi kao dadilja za obitelj Oliver. Lorna je jednom kupila auto u Oliver Fordu — prije nego što su postali uobraženi pa počeli prodavati isključivo njemačke “automobile” — prilikom čega joj se toliko ogadio prodavačev pritisak na prodaju i totalni nedostatak pomoći kad se suočavala s mehaničkim problemima, da sad i sâm spomen imena Oliver proizvodi u njoj neugodne trnce. Nije se iznenadila kad je saznala da je sama obitelj Oliver jednako odvratna kao i njihovo prodajno osoblje.
“Zašto ne daš otkaz?” Lorna upita, iako je to zapravo jedino rješenje koje može ponuditi kad je u pitanju bilo kakav problem na poslu. Zato je ona radila u restoranu Jico umjesto u, recimo, nekom uredu u kojem bi imala neke koristi od diplome engleskog jezika koju je stekla na sveučilištu Maryland. “Kladim se da postoji stotinu obitelji na ovom području koje traže dadilju.”
“Ali pod ugovorom sam”, Joss reče, s jasno vidljivom težinom u očima pri spomenu na sam ugovor i svoj potpis kojim se obvezala.
“Prekrši ga!” OK, možda Lorna ipak nije najbolja osoba za davanje poslovnih savjeta. Donekle je bolje nego davanje financijskih savjeta, ali svejedno neprikladno.
Na sreću, bilo je tu i razumnijih glava, u obliku Sandre i Helene.
“Koliko ćeš dugo još biti pod ugovorom?” upita Sandra.
“Devet mjeseci. Četiri dana.” Joss se nasmiješila. “I otprilike tri i pol sata.”
“Jesi pokazala ugovor odvjetniku?” Helene će. “Možda bi on mogao pronaći rupu u zakonu koja će te izvući? Pretpostavljam da čišćenje, kupnja namirnica i prekovremeni sati ne spadaju u opis tvog radnog mjesta pa bi ti možda baš to mogla biti karta za van.”
Joss je na trenutak izgledala kao da joj se vratila nada, a zatim je ponovno odmahnula glavom i rekla: “Ne smijem prekršiti ugovor. Ako ga prekršim, tko će me onda htjeti zaposliti? Oliverovi bi me oblatili, pobrinuli bi se da me nitko nikada više ne primi na razgovor.”
“Onda se barem moraš pobrinuti da izađeš iz kuće svaki put kad dobiješ priliku, da te ne bi uspjela obasipati hrpom poslova”, Lorna je inzistirala.
“Slažem se”, Sandra će.
“Možda bismo mogle otići u kupnju—” Lorna se zaustavi usred rečenice. Kupnja nikako nije bila dio njezine bliske budućnosti. Ali što bi mogla predložiti a da ne zahtijeva trošenje novca? Bridž? Brzo hodanje?
Morala se sabrati.
“—ili nešto slično”, završila je rečenicu s nešto manje entuzijazma u glasu nego kad je započela.
Do kraja večeri Lorna je ubrala par zlatnih sandala Marilyn i jedne crne Jil Sander otvorenih prstiju s potpeticama, zbog čega se još više osjećala krivom zbog onih čizmica na eBayu. Uključila je računalo u nadi da je Shoegarpie zaradila jedinicu (1) kupnjom novih čizama.
Međutim, to se nije dogodilo. Čim se prijavila na stranicu, protiv volje, ugledala je čizme u skupini osvojenih predmeta. 153,03 dolara. Plus poštarina o kojoj uopće nije niti razmišljala ranije. To je negdje još dodatnih petnaest dolara.
Sranje.
Sranje. Sranje. Sranje.
Ponovno je kliknula mišem na fotografiju. Jesu lijepe. Vrlo lijepe. I pristaju gotovo uza sve. Čim stigne zima, bit će itekako sretna što ih ima.
Sad, kad se počela osjećati malo bolje, pretražila je stranicu u potrazi za adresom plaćanja. Već je bila spremna ispisati osobni ček kad je primijetila da prodavač prima isključivo gotovinu.
Drugo jutro je otišla u banku kako bi podignula potrebnu gotovinu. Hvala Bogu, nigdje nije bilo na vidiku Holdena Benningtona Umišljenog III. pa kad je došla do prozorčića blagajne, pomislila je kako će se uskoro izvući odande bez ikakvih problema.
Ali nakon što je službenik otvorio njezin račun, licem mu je preletio čudan izraz pa je odmah pozvao upravitelja.
Lorna nije stigla ni prigovoriti, a on je već bio otišao. Na trenutak je razmišljala da pobjegne, da samo istrči van iz poslovnice, a kad se službenik vratio s Holdenom, zažalila je što to nije učinila.
“Gospođice Rafferty.”
“Gospodine Bennington.”
“Možete li doći malo u moj ured?”
Kušnja za odbijanjem bila je neodoljiva, ali što joj je preostalo? Mora platiti te čizme. “Tako osobna usluga”, prokomentirala je i pošla za njim, putem kroz banku koji joj je već postao previše poznat.
“Što šezdeset osam dolara i tri centa”, reče, dok joj je pokazivao da sjedne na stolac koji su oboje bez sumnje mogli nazvati njezinim mjestom.
“Tako je.”
“Iznos vašeg bankovnog računa trenutačno iznosi dvjesto dvadeset dolara i četrdeset devet centi...”
Ravnodušno je slegnula ramenima. “Meni zvuči dobro.”
“Osim što vam je već odobreno—” tražio je po računalu, a Lorna se jedva uspjela oduprijeti porivu da mu predloži da njezin račun jednostavno stavi na popis svojih najdražih i najčešće posjećenijih mjesta. “—dvjesto četiri dolara i šest centi.” Pogledao ju je. “Od toga prethodno odobren dolar na benzinskoj postaji za benzin koji vjerojatno vrijedi više od jednog dolara. Stoga pretpostavljam da smo opet u minusu.”
Lorna je progutala knedlu. Nije joj se sviđalo živjeti ovako. I mogla bi biti bezobrazna prema Holdenu, ali kakve bi koristi imala od toga? Trebalo joj je da čovjek zadužen za njezin bankovni račun bude na njezinoj strani, a ne protiv nje.
“Gledajte”, reče. “Radim na tome. I neću lagati, nije mi lako. Sigurna sam da to i sami primjećujete.” Pokazala je prema monitoru njegova računala. “Ali potreban mi je taj novac odmah danas.”
“Ne mogu vam dati novac koji nemate.”
“Pa, mogli biste.” Nasmiješila se. “Nije li to ono čime se banke bave?”
Na njezino iznenađenje, uzvratio joj je osmijehom.
A na njezino još veće iznenađenje, shvatila je da razmišlja o lome kako je sladak dok se smije.
Čeprkao je još malo po računalu, djelujući kao da se zaista trudi riješiti problem, ali joj je onda rekao: “Žao mi je, ali stvarno ne mogu ništa učiniti.”
Pitala se kako će je eBay kazniti zbog toga. Vjerojatno će joj zabraniti ponovni pristup. A tek je spoznala taj predivni dio raja u kojemu je na popustu mogla kupovati dizajnerske cipele i već će ga se morati odreći.
A onda se sjetila novca od napojnica koji je držala u torbici. “O! Čekajte!” Kopala je po torbici dok je Holden u tišini čekao s druge strane stola. Onda je pronašla ono što je tražila: neurednu hrpu novca koji još nije ni prebrojila. “Želim položiti novac na račun.”
Izbrojila je — dvjesto četiri dolara, od čega šezdeset po jedan dolar — i predala svotu Holdenu.
“Sad mogu dobiti taj ček, zar ne?” upitala je.
Izgledao je uznemireno. “Da. Iako vam to ne bih preporučio.”
“Da, dobro, primljeno na znanje. Ali sad mi ga možete dati, je li tako?”
Uzdahnuo je, pogledao je u oči — ranije nije ni primijetila neobičnu zelenkastu u njegovim plavim očima — pa kimnuo. “Znam da će mi se ovo obiti o glavu”, rekao je. “Ali, legalno gledajući, ne mogu odbiti.”
Nasmiješila se. “Razvedrite se, Benningtone. Sve će biti u redu. Zaista.”

13


Poglavlje



“Ne mogu si pomoći... volim tebe i nikoga drugog...” Sandra obično nije bila tip osobe koja bi iskakala iz kreveta čim bi se probudila, ali jutros je bila odličnog raspoloženja i pjevušila je pjesmu koju odjednom nikako nije mogla izbaciti iz glave. Mike ju je nazvao sinoć dok je bila kod Lorne i ostavio poruku u kojoj ju je upitao želi li ići večeras s njim u Cosmos na večer karaoka.
Sandra nikada ne bi stala pred ljude i disala, a kamoli pjevala, ali joj je bilo drago što će imati priliku popiti pokoji martini s Mikeom. Zapravo, bila bi sretna da može raditi bilo što s Mikeom.
Kako ga se svih ovih godina nije niti jednom sjetila? I što je još bitnije, kako je samo sretna što se pojavio u njezinu životu onda kada ga je najviše trebala.
“... bez obzira na to koliko pokušavam, svoju ljubav ne mogu sakriti...” Uključila je računalo i otplesala prostorijom do telefona kako bi nazvala Mikea i potvrdila mu dolazak. Dobila je njegovu telefonsku sekretaricu pa mu je ostavila poruku. Zatim je nazvala Heleninu stilisticu. Najranije kad je može primiti bit će za mjesec dana. Igrala se mišlju da nazove nekoga drugog, ali ta zelena kosa joj je na neki način donijela sreću. Da je bila onakva kakva je uvijek, možda je Mike ne bi ni primijetio one večeri.
Osim toga, sviđala mu se njezina kosa.
Tako da... dobro. Neka ostane ovako još neko vrijeme. Zašto ne? Nije se baš često gledala u ogledalo, pa joj to ionako neće stvarati probleme.
Sjela je za računalo i započela s dnevnom rutinom klikanja. Najprije provjera pošte, zatim Zappos, pa Poundy.com, Washingtonpost.com, eBay i obično pretraživanje nečega na Googleu što je u njoj stvorilo znatiželju večer prije.
U zadnje vrijeme je stalno pretraživala internet u potrazi za informacijama o Mikeu Lemmingtonu. Na fakultetu je stekao nekoliko akademskih postignuća koja su još bila objavljena na web-stranicama fakulteta, skupa s njegovom kratkom biografijom i sićušnom fotografijom. Često je gledala u nju. Ispisala bi je već da se nije toliko bojala da bi je on negdje mogao slučajno vidjeti.
Dovršila je poslove na računalu, zatim učinila ono što je uvijek posljednje čuvala za srijedu — otišla je u kupaonicu, pomokrila se, skinula svaki komadić odjeće, uključujući ukrase za kosu, pa stala na vagu. Morala je to obaviti jednom u tjednu, a srijedu je odabrala zato što je onda imala dovoljno vremena da se oporavi od mogućeg debljanja kroz vikend. (Usamljenost petkom i subotom navečer obično bi rezultirala pretjeranim unošenjem kalorija.)
Duboko je udahnula i zakoračila na vagu. Mrzila je pogled na brojke. Osobito zato što u zadnje vrijeme baš i nisu išle prema dolje. Prije dva tjedna vaga je pokazivala da se udebljala dvjesto grama, a prošli tjedan nije mogla ni podnijeti pomisao stajanja na vagu.
Ipak, ovog tjedna je bilo drukčije. Sretna je. Uzbuđena. Optimistična. Bože, kad je zadnji put to uopće mogla reći? Stala je i pričekala da se brojevi smire.
Smršavjela je kilogram i osamsto grama.
Kilogram i osamsto! Sišla je s vage, pustila je da se resetira pa opet stala. Isti rezultat. Smršavjela je jedan kilogram i osamsto grama.
Nije mogla vjerovati. Znala je da nije previše razmišljala o hrani zadnjih dana, ali da je ovoliko smršavjela? Koje iznenađenje.
Odjenula se i ponovno stala na vagu pogledavajući brojke, tako prepuna samopouzdanja da je gotovo stala na nju odjevena.
Ali to bi bilo pretjerivanje. Gurnula je vagu natrag pod umivaonik i obećala si da će nastaviti dalje u istom ritmu sve do sljedećeg tjedna.
Sad kad je sve napokon u redu, te je spremna za večeras, Sandra je odlučila baciti se na posao. Nazvala je centralu i prijavila se, a zatim pričekala prvi poziv dok je gledala jutarnji talk show u kojem su se dvije žene prepirale s visokim mršavim muškarcem svijetle bradice.
Nije morala dugo čekati na prvi poziv.
“Penelope”, reče, dubokim nerazgovijetnim glasom. “Pen... el... o... peeeee. Toliko si me napalila.”
“Hej, srce”, gugutala je. “Tko si ti?”
“Samo me zovi Long Dong Silver13...” odvrati pa se dugo vremena nastavi smijati vlastitoj šali. Time je zaradila barem dolar i pol. “Žišku? Long Dong...” Opet se opalio smijati.
Odlično. S malo sreće, ovo će biti jedna od onih pijanih budala kojima se ne može dignuti, pa će joj trebati dugo vremena da ga zadovolji. Tim bi novcem mogla kupiti Mikeu cipele. Što se toga tiče, pokazalo se da mu nedostaje ukusa, ali i zaliha. Zahihotala se. “Baš si smiješan!”
“Ah, ma imam hrpetinu takvih bisera.”
Nastavio je s litanijom sirovih dosjetki, sve dok se dolari koji su kapali nisu pretvorili u desetice i dvadesetice... Napokon je zastao pa rekao: “Ti bi trebala govoriti meni. Uzbudi me, mala. Želim te osjetiti. Pričaj sa mnom, Pen-el-o-pee...”
Sandra se namjestila u naslonjaču, stavila noge na stolić za kavu pa rekla: “Imam na sebi visoke crne kožnate čizme...”
Bio je to dobar dan. Vrlo dobar dan. Nije shvaćala zašto je baš ova srijeda prepuna uzbuđenih muškaraca, ali kad je sat otkucao tri poslijepodne, isključila se nakon dobrih šest sati. To joj je više nego dovoljno da ode u Ormond i kupi Mikeu par svijetlih cipela od antilopa marke Hogan, za koje je smatrala da će mu savršeno pristajati. Nisu tako ležerne da bi se doimale jeftinima, a opet nisu svečane. Hogan je savršen, elegantan izbor.
Kad je stigla na odjel cipela, naišla je, naravno, na Luisa koji je radio ondje. Nikada mu neće oprostiti onaj ledeni, snishodljiv način na koji se ponio prema njoj kad ga je prvi put susrela. Kao da je, čim ju je ugledao, zaključio da je ova trgovina predobra za nju i da bi trebala otići u neku drugu, jeftiniju.
Ali taj njihov susret i kupnja koju je ona naposljetku obavila, očito je ostavio traga na njemu jer je, čim ju je ugledao na drugom kraju odjela, podignuo obrve i pozvao ju po imenu: “Gospođice Vanderslice. Već vas dugo nismo vidjeli! Ali uvijek nam je drago kad dođete”, dodao je, oklijevajući.
Ne baš uvijek, prisjeti se.
“Tražim par Hoganovih cipela za dečka”, reče. Upotrijebila je taj izraz jer joj je lakše tako nego objašnjavati da je to čovjek s kojim se viđa i nada da će razviti dublju vezu, ali joj se svejedno sviđalo kako je zvučalo dok je to izgovarala.
Dečko. Nikada zapravo nije imala dečka pa je jedan dio nje još uvijek ostao zarobljen u mentalitetu petog razreda, isprobavajući naglas “riječi za odrasle” da vidi kako zvuče.
“Hoganove”, odvratio je, s tračkom sjaja u oku. “Dobar izbor. I sâm sam im naklonjen. Recite mi, koji broj nosi vaš dečko?” Zbog načina na koji je to izgovorio pomislila je da nije baš siguran u tu njezinu vezu, ali možda je to samo bila njezina mašta.
“Nosi četrdeset tri.” Praveći se da odlazi u kupaonicu, provjerila mu je ormar neku večer kad su otišli k njemu nakon što su bili u Stetsonu.
Luis je pucnuo prstima i pokazao na Sandru. “Znate, baš smo dobili novu kolekciju Zendera. Mislim da bi vam se mogle svidjeti čak i više od Hogana. Sjednite, a ja ću vam donijeti nekoliko pari da ih pogledate.”
“Hvala.” Sjela je, a zatim gotovo poskočila od straha kad ju je s leđa upitao: “Želite li možda šalicu kave?”
Otresla je glavom. “Ne, hvala.”
“Čaj? Bilo što?”
Istini za volju, sad ju je već počeo vrijeđati njegov odviše zabrinut pristup, ali se nije namjeravala suprotstavljati. Umjesto toga, samo se trudila pokazati da joj uopće nije stalo. “Neću, hvala.”
Odjurio je, ali se ubrzo vratio s pet kutija. Stavio ih je dolje i skinuo poklopce, govoreći Sandri: “Zender je oko stotinu dolara skuplji od Hoganovih, ali kad je u pitanju kvaliteta, onda ni cijena nije upitna, zar ne?”
Sandra se ljubazno nasmiješila.
Stručno je postavio cipele, pokazujući ih kako treba isticanjem njihovih prednosti. “Boja ovih Maglijevih je stvarno veličanstvena, siguran sam da ćete se složiti.” Spustio je par tamnosmeđih cipela.
Lijepe su zaista, to mu je morala priznati. Ali malo presvečane, “Moj prijatelj — moj dečko, to jest, puno hoda na svome poslu, pa mislim da su ove ipak malo previše svečane. Volim Hoganove cipele jer su one stvarno udobne za hodanje.”
“Apsolutno.” Luis je pomaknuo kutije tako da su se one marke Hogan našle bliže Sandri. Također se pobrinuo za to da skuplji par stavi pred nju. “Čime se bavi? Vaš dečko, mislim.”
“Nekretninama.”
Luis je kimnuo bez imalo interesa. “Ove su savršene za svakoga tko ima imalo ukusa.” Tutnuo je skuplji par naprijed.
Sandra je namjerno uzela jeftiniji par. Zapravo joj se taj više i sviđao.
“Luis!” Starija žena koju Sandra nikad prije nije vidjela, pojavila se iz stražnje prostorije. “Javier je na telefonu. Opet.”
“Reci mu da ću ga nazvati poslije”, Luis reče odrješito. Zatim, shvativši da je možda pretjerao, objasni: “Pravila kuće su takva da ne smijemo ostavljati kupce nezbrinute.”
Sandra je pomislila kako je to čudno. “Mislim da ću se snaći, ako se želite javiti.”
“Ma ne, ne.” Razdraženo je uzdahnuo. “To su nova pravila.” Zatim je povjerljivo dodao: “To je zbog onoga što se dogodilo sa senatorovom suprugom.”
“Oprostite, zbog čega?” Nije mogla ni zamisliti što se to dogodilo sa suprugom senatora a da je spriječilo Luisa da se ode javiti na telefon. Zar joj se dogodila neka čudna nezgoda dok je bila sama? Možda ju je napao par salonki od krokodilske kože?
“Ne bih smio govoriti o tome”, Luis će, glasom onoga koji je već govorio o tome, što god to bilo. I koji, svakako, nije namjeravao prestati govoriti o tome. “Ali siguran sam da vama mogu vjerovati.”
Sandrin život je već bio prepun neugodnih muških tajni, tako da su joj riječi Mogu ti vjerovati, siguran sam, davale do znanja da se radi o nečemu što vjerojatno ne želi čuti. “Ne bih željela da upadnete u nevolju”, počela je. “Zaista, nije potrebno—”
“Uhvatili su je u krađi!” Stisnuo je usnice i kimnuo, očekujući Sandrinu reakciju.
“Koga to?” Sandra je bila zbunjena. Zar je nešto krivo shvatila? Zasigurno Luis nije govorio da je neka senatorova supruga—
“Senatorova supruga”, Luis će kazališnim šaptom. Očigledno je koliko je uživao u tome. “Helene Zaharis.”
***

Zabava je bila užasna.
Naravno, sve dobrotvorne političke zabave su takve, ali ova se održavala u domu kontroverzne obitelji Mornini — za koju se priča da je upetljana u organizirani kriminal, premda je Helene u to iskreno sumnjala — što ju je trebalo učiniti malo zabavnijom.
Ali možda je jednostavno preumorna da bi joj bilo stalo do toga večeras. Sigurno će ona i Jim uskoro otići. Već je... Helene je pogledom potražila sat i ugledala jedan iznad okvira kamina. Osam i petnaest? Samo toliko??
Dragi Bože, bila je uvjerena da je već prošlo jedanaest.
Pokušala je otresti sa sebe umor pa se zaputila k otvorenom baru kako bi naručila svoj četvrti Red Bull večeras. Kofein će je bez sumnje stići tek za nekoliko sati, kad već bude vrijeme za spavanje.
“Još jedan”, reče barmenu smiješeći se i odmahujući glavom “Neka bude dupli.”
Uzvratio joj je šarmantnim osmijehom i izvadio malenu limenku čiji je sadržaj iskrenuo u nisku kristalnu čašu.
“Zaboga, čini se da ti je dosadno kao i meni!”
Helene se okrenula i ugledala Chiaru Mornini, zgodnu, sitnu. mladu talijansku suprugu patrijarha — i sedamdesetogodišnjaka — Anthonyja. Nisu se upoznale, ali se Chiarina fotografija redovito pojavljivala u rubrici “Moda” časopisa Washington Post i Washington.
“Chiara Mornini”, Chiara će, pružajući njegovanu ruku.
“Helene Zaharis”, odvrati Helene i pomisli kako je zamijetila nekakav treptaj u Chiarinu izrazu lica. Mogla se samo nadati da to nije zato što joj se ne sviđa Jimova politika. “Ispričavam se ako izgledam kao da mi je dosadno, samo sam stvarno umorna.” Inače je znala glumiti puno bolje i nitko je ne bi tako brzo pročitao.
“Ah, dušo, ovo jest dosadno”, Chiara će, nasmijavši se. “Mi samo radimo ono što trebamo raditi, za njih — muškarce.” Ushićeno se nasmijala.
“Pa, to plaća račune”, Helene se našalila, a zatim napravila jedan korak pa se spotaknula. Pogreška. To je bilo previše indiskretno. Mora popiti kavu prije nego što osramoti sebe, i ne daj Bože, Jima.
Ali Chiara uopće nije izgledala kao da je primijetila. Zapravo, Helenino joj je spoticanje samo privuklo pozornost na njezina stopala. “Moj Bože, jesu li to Stuart Weitzman?”
Helene ju je iznenađeno pogledala. “Da. Tako je.”
“Ah, obožavam ga! Umalo sam nagovorila Anthonyja da mi kupi njegove dijamantima optočene Pepeljugine cipelice, ali činilo mu se da je previše dati dva milijuna za par cipela.” Uzdahnula je. “Dao bi toliko za ogrlicu, ali ne i za cipele. Nisam mu mogla nikako objasniti da je to ista stvar, iako ih je Alison Krauss nosila na dodjeli Oskara, za ime Božje.”
Iako bi se i sama Helene teško složila s time, bila je zadivljena Chiarinim stavom. “Mislim da ni moj muž to ne bi odobrio.”
“Oni to jednostavno ne mogu razumjeti, zar ne?”
Ah, toliko je toga što Jim ne može razumjeti. “Ne”, Helene je jednostavno odgovorila.
“Dakle... ti voliš cipele?” upita Chiara.
Helene se nasmijala. “Može se reći da sam ovisnik.”
Chiara se nasmiješi. “Znala sam! Znala sam da imamo nešto zajedničko čim smo se upoznale. Više od jedne stvari, dam se kladiti. Zapravo,” Chiara zastane na trenutak, a zatim prošapće, “dođi gore na trenutak. Želim ti nešto pokazati.”
Helene nesigurno pogleda u Jimovu smjeru.
“Ah da, naravno da će se ljutiti. Anthony isto tako. Ali zaboravi njih.” Chiara uzme Helene pod ruku. “Ako nas već žele zadržati, bolje neka drugi put pozovu neke zgodne mlade dečke da nas zabavljaju.”
Helene se ova žena sviđala.
Otišle su na kat, kroz pozlaćeni hodnik, ukrašen više od ijedne crkve koju je Helene ikad vidjela, i Chiara ju je provela kroz crvenu sobu s masivnim okruglim krevetom i crvenim plahtama od satena, do onoga što je izgledalo kao velika prazna soba okružena vratima.
“Što je ovo?” Helene upita, razmišljajući o tome kako je onaj krevet sjajno izgledao i kako bi rado prilegla, samo nakratko.
“Ovo? Ovo je moj ormar.” Chiara se prošetala do jednih od vrata pa ih otvorila.
Uključila su se svjetla i zabljesnula malenu prostoriju, otkrivajući potom police, od vrha do dna ispunjene kutijama na izvlačenje.
Kutijama za cipele.
Svaka od njih imala je na sebi oznaku s nekakvim kataloškim brojem za lakše snalaženje. Chiara je otišla ravno do C-P-4 i izvukla najljepše stiletto sandale s remenjem u obliku slova “T” koje je Helene ikad vidjela.
“Pogledaj ih, draga. Nećeš vjerovati.”
“Zgodne su”, Helene ih je podcijenila, okrećući cipelu u ruci kako bi pobliže pregledala to umjetničko djelo.
Luk cipele nalikovao je na ljupki vodopad nataknut na petu tako izvrsno oblikovanu, kao da je od kristala. Koža je mekana i podatna poput egipatskog pamuka.
Helene je potražila etiketu ne bi li vidjela koje je marke, međutim nije je bilo.
“Gdje si nabavila ove?” upita.
Chiara se nasmiješi i podigne obrvu. “Izradio ih je moj nećak, Phillipe Carfagni.”
“Nećak?” Chiara nema više od dvadeset šest, dvadeset sedam, Koliko onda ima njezin nećak?
Chiara slegne ramenima. “Mojih je godina, ali moj se otac već jednom ženio, vidiš. Moja sestra, iz njegova prvog braka, već je u srednjim godinama.”
Što je mnogo govorilo o Chiarinu izboru supruga. Chiarin otac vjerojatno je Anthonyjevih godina.
“U svakom slučaju, moj nećak proizvodi ovakve cipele, prekrasne cipele. Hajde — isprobaj ih.”
“O, pa jasno. Imaš preveliko stopalo za njih.” Chiara pucne jezikom uza zube. “Šteta, jer ostavljaju dojam kao da ti stopala masira mnogo malih ruku.”
Helene se nasmije na tu sliku. “Gdje ih prodaje?”
Chiara odmahne glavom. “Ne prodaje ih. Zasad. Tek sam nedavno saznala za njegov talent, a Anthony—” Chiara prekine samu sebe te izbaci nekoliko riječi na talijanskom. “Anthony ne želi poduprijeti mladićev rad. To bi bila sjajna investicija, naravno—” pokaže na cipele. “—to vidiš i sama. Ali Anthony... mislim da je ljubomoran. Phillipe je vrlo mlad i vrlo zgodan.”
Odjednom je jedino što je Helene htjela imati bio par Phillipeovih cipela u svom broju. Nije ju čak bilo briga ni jesu li udobne; dovoljno su lijepe da se iskupe za svaku nanesenu bol i neugodu.
Uvijek joj je tako, još otkako je bila dijete. Kad bi joj netko rekao da nešto ne može imati, dala bi sve samo da im dokaže suprotno. Da dobije to nešto, što god to bilo.
Tako je dospjela tu gdje je danas — dokazivanjem ocu, čovjeku koji joj je rekao da nikad neće “imati ništa”, da si može priuštiti koje god materijalno zadovoljstvo poželi.
Nije uopće bilo važno to što joj je otac mrtav, ni to što je otišao davno prije nego što je i sama napustila dom.
I dalje mu je morala dokazivati neke stvari.
A sad je imala nešto za dokazati i Jimu, također.
Počela mu je govoriti o ideji ulaganja u Phillipeov dizajn dok su se vozili kući sa zabave.
Prva navala smijeha koja ga je obuzela govorila joj je da i neće biti pretjerano impresioniran njezinim prijedlogom. “Da tebi prepustim zarađivanje novca prodajom cipela.” Bacio je pogled na nju s vozačkog sjedala dok su ulična svjetla prelazila preko njegova lica tako brzo da ga nije uspjela pročitati. “Divim se tome, zaista.”
“I trebao bi. Sigurna sam da bi ti bilo draže da stvaram novac iz cipela, nego da ga trošim na njih.”
“Ili kradeš”, dodao je.
Taj ubod. Nikada joj neće dopustiti da zaboravi. Oboje su to znali. “Mislim da to nije pošteno”, kaže mu.
“To je istina, mala.” Posegnuo je i spustio ruku na njezino bedro. “Znaš da sam samo iskren.”
Sjetila se stidne dlake koju je ugledala među Paminim zubima prije nekoliko tjedana, ali odlučila je da neće razgovarati o tome s njim. Možda bi ga mogla nagovoriti da podupre plan, ali odjednom joj je palo na pamet da možda ne želi da on požanje sve nagrade ove ideje.
Učinit će to sama.
“Ovo mjesto čudno miriše!” Colin Oliver primijeti dovoljno glasno da dođe do ušiju nekolicini drugih kupaca.
“Coline!” Joss oštro prošapće. “To nije pristojno.”
Stavio je ruke na bokove i uspio, nekako, pogledati Joss svisoka, iako je bio niži od nje. “Moja mama kaže da je bolje biti iskren nego ljubazan.”
I evo Deene Oliver u minijaturi. Zloupotrebljava pojam “iskrenost”, umjesto da pokaže imalo obzira prema drugima, a zatim samu sebe tapše po leđima zbog toga.
Joss još jednom poželi da je mogla upoznati Oliverove prije nego što se ugovorom obvezala da će živjeti s njima godinu dana.
“Važno je i biti pristojan”, Joss reče, opredijelivši se za diplomatičnost umjesto opcije govorenja djetetu da mu je mama u krivu. “A posebno je važno biti ljubazan.”
Colin je slegnuo ramenima. “Ovdje smrdi.”
“Da.” Bart se složio, prstima začepivši nos.
“Onda ćemo požuriti.” Joss je uzela obojicu za ruke i odvukla ih kroz trgovinu do zida u drugoj prostoriji gdje je stajala obuća.
Dječaci su cijelim putem negodovali, stvarajući takvu galamu da su ljudi vjerojatno pomislili kako ih pokušava oteti. Gotovo im je predložila pogodbu, da će im dati nešto ako se počnu lijepo ponašati, ali jednostavno nije mogla podnijeti ideju nagrađivanja za ovakvo ponašanje.
Nije mogla pridonijeti svijetu time što će im isporučiti takvu djecu. Deena ionako radi već dovoljno štete; Joss se mora držati vlastitih principa.
Stigla je do cipela, i da, miris baš i nije bio ugodan. Što je još gore, cipele su samo nabacali na policu bez ikakvog redoslijeda, bez obzira na veličinu ili vrstu obuće.
Ovo neće biti dobro.
Na sreću, nekoliko metara dalje nalazio se odjel s igračkama pa ih je odvukla ondje da pronađu neku bakterijama ispunjenu igračku, kojom će se zabaviti dok ona bude pretraživala cipele.
Colin je uzeo radioprijenosnik sa slomljenom antenom, a Bart Tweety držač Pez bombona s nekoliko starih komadića zaglavljenih unutra.
Fino. Samo neka im nekoliko minuta zaokupi pažnju i Joss će biti sretna.
Izvukla je popis iz džepa. Prije nego što je došla, ispisala je imena nekih boljih dizajnera cipela. Na njezino iznenađenje, nije joj bilo tako teško pronaći nekog dizajnera. No veći je izazov bio pronaći ih u odgovarajućoj veličini i stanju. Većina potplata bila je iznošena, neke čak i potpuno. Pete su bile slomljene, koža ofucana, a kopče iskrivljene.
Nakon dvadeset pet minuta potrage, Joss je napokon uspjela pronaći jednu Guccijevu salonku u normalnom stanju. Veličina je bila odgovarajuća, ali nije bilo druge cipele.
“Oprostite”, reče prolazećoj, umornoj prodavačici kojoj su vrhovi kose bili u boji mahagonija, a korijen crn. “Znate li gdje mogu pronaći drugu ovakvu cipelu?”
“Tu stoji sva obuća”, reče, mlitavo pokazujući na zid s cipelama.
“Znam, ali našla sam samo jednu ovakvu pa sam se pitala znate li možda gdje bih mogla pronaći drugu.” Joss se namrštila. “Ne biste izložili samo jednu cipelu, zar ne?”
“Ne, ne radimo to. Osim ako je u pitanju ortopedska obuća ili nešto tomu slično.”
Joss se pitala što to znači, ali nije imala vremena ispitivati, “Dakle, druga bi trebala biti tu negdje?”
“Trebala bi.” Slegnula je ramenima i zabacila natrag svoju purpurnu kosu. “Osim ako ju je netko ukrao.”
Joss je palo na pamet da upita prodavačicu je li ovuda nedavno prošla jednonoga žena sa skupim ukusom, ali se njezine oči raširiše dok je gledala u nešto iza Joss.
“Je li to vaš mali?” upita. “Mislim da mu nije dobro.”
“Što?” Joss se okrenula i ugledala smrtno blijedog Barta izbečenih očiju kako se hvata za vrat. “O, moj Bože!” Potrčala je k njemu. “Bart! Što nije u redu?”
Nije odgovorio. Nije ispustio ni zvuk. Samo je nastavio paničariti i plavjeti.
Tad je Joss ugledala držač bombona s glavom Tweetyja kako leži na podu.
“Zar se gušiš?” jedva izgovori pa ga okrene ne čekajući odgovor i izvede Heimlichov zahvat.
Ništa se nije dogodilo.

Nije upalilo.
“Coline!” vikala je, nastojeći privući pažnju drugog dječaka koji se igrao s antenom. “Izvadi moj mobitel iz torbice. Nazovi 911.”
“Zašto?”
“Za ime Božje, Coline, samo to učini!” Ponovno je stisnula ruke, ovaj put jače, pa ih zarila u Bartov solarni pleksus.
Opet ništa.
Joss je osjetila kako je obliva hladan znoj. Colin se kretao kao u usporenom filmu, a prodavačica koja je ukazala na Bartov problem samo je stajala ondje, gledajući.
“Zovi jebenu hitnu!” Joss je vikala na nju, pritisnuvši, osnažena strašnom panikom i bijesom.
Ovaj put je Bart jedva čujno zakašljao, gotovo neljudski, a plastična glava ptice Tweety odletjela mu je iz usta i tresnula o betonski stup nekih tri i pol metra dalje.
Bart je zakašljao i počeo hvatati dah.
“Jesi li sad dobro?” Joss klekne pred njega. “Možeš li disati? Imaš li još nešto u grlu?” Znala je da je kašljanje dobar znak. To je značilo da dolazi do zraka.
Napokon se i kašljanje smirilo, a boja se vratila u njegove obraze.
“Možeš li disati?” Joss ga ponovno upita.
Kimnuo je, dašćući kao riba.
“U redu.” Privukla ga je u zagrljaj. “Sve je u redu. Ostani miran.” To što ga je držala uz svoje srce koje je ubrzano lupalo vjerojatno mu baš i nije donosilo mir.
“Bilo me strah”, rekao je tako slabašnim i ranjivim glasom da joj je srce gotovo puklo.
“Sad je sve u redu. Ali moram provjeriti da ti nije nešto ostalo u grlu, u redu?” reče mu. “Zato ostani tu. Nastavi duboko disati. Ja idem samo po igračku, može?”
Kimnuo je, a ona je otišla uzeti tijelo držača bombona i potražiti glavu, svako malo zastajući kako bi pogledala u Barta i uvjerila se da i dalje stoji, diše i dobiva na boji.
Znala je u kojem je smjeru plastični komadić odletio, te da se odbio o zid, pa ga je tražila na tom području sve dok ga nije ugledala na podu iza pohabanog naslonjača koji je smrdio na dim cigareta.
Joss se spustila na sve četiri pa posegnula ispod naslonjača kako bi izvukla Tweetyjevu glavu, ali je prije nje napipala nešto drugo, nešto tvrdo, krzneno od prašine. Izvukla je to van.
Druga Guccijeva salonka.
Nije imala vremena da je sad pregledava pa je ponovno ispružila ruku, pokušavajući ignorirati nakupine prašine, sve dok napokon nije osjetila malenu plastičnu glavu pod rukom.
Bila je puna prašine, ali se savršeno uklapala s tijelom držača. Dobro. Nije bilo drugih komadića plastike koji su se mogli zaglaviti u Bartovim plućima ili crijevima.
Stropoštala se niz stup s olakšanjem, ali premorena od svega.
“Oprostite, gospođo.”
Joss je pogledala u prodavačicu koja je stajala pred njom “Da?” Nadala se da je sad neće proglasiti herojem i napraviti veliku stvar od svega. U Fellingu bi ovakve stvari dospjele u vijesti, a posljednje što je Joss željela jest biti u centru pozornosti.
Međutim, nije se trebala brinuti oko toga.
Žena je pokazala na plastičnog Tweetyja kojeg je i dalje čvrsto držala u rukama. “Morat ćete to platiti, znate.”

14.


Poglavlje



“Stvar je u tome”, Lorna će Philu Carsonu koji je sjedio za barom za vrijeme njezine smjene u Jicou, “da plaćam račune i sve, ali mi ništa ne preostane da se malo zabavim.”
“Možda bi trebala navratiti do mene da porazgovaramo tijekom radnog vremena—”
“Ma daj, Phile.” Nije imala strpljenja za takve besmislice. “Vidiš čime se bavim.” Pokazala je naokolo. “Odrađujem duple, a ponekad i trostruke smjene ovdje. A ti samo sjediš s druge strane. Što ćeš izgubiti ako porazgovaraš sa mnom na minutu?”
“Nije da—”
“Što ćeš popiti?” Pogledala je u njegovu čašu. Imala je dara za to. “Rita-Tini s likerom od naranče?”
Pogledao je u napola praznu čašu. “Kako si znala?”
Zapravo, to piju svi muškarci koji se bave osrednjim menadžerskim poslovima. “Obraćam pažnju, Phile”, reče. “Dobra sam u onome što radim. A radim naporno koliko mogu. Stoga, možeš li mi dati mali savjet a da ne moram ići sve do tvog ureda?”
“Pa valjda mogu.”
“Sjajno.” Pogledala je u pipničara. “Boomeru!” Uprla je prstom u Phila. “Još jedno ovdje. Ja častim.”
“Ne moraš to raditi.” Phil je izgledao kao da se zacrvenio. “Zapravo, ne bi trebala to raditi. Ne možeš si to priuštiti.”
“Ja platim, a ti mi onda daš napojnicu.” Namigne. “Još ću profitirati ovdje, vjeruj mi.”
“Onda ponovi to još nekoliko stotina puta i tvoji će problemi biti riješeni.” Phil se iskrivljeno iscerio.
“Smiješno.” Lorna sjedne na barski stolac pokraj njega. “Moram znati možeš li kako dobiti nižu kamatnu stopu na bilo koju od mojih kreditnih kartica.”
“Već su snižene!”
“Discover je otišla samo na 9,9 posto”, reče. “Njihova početna stopa je daleko niža od toga!”
“Da, ali to je početna stopa. Navuku ljude, a onda — pa, znaš ostatak priče.”
Lorna je bila demoralizirana. Da, zna ostatak priče. Znala ga je jako, jako dobro. “Ali ne mogu si priuštiti čak ni cipele!”
Phil se počeo cerekati. “Ma daj, sad pretjeruješ. Imaš dovoljno da pokriješ osnovne potrebe. I trebala bi se osjećati dobro zbog napretka koji ostvaruješ.”
“Osjećam se dobro zbog toga”, reče. “Ali se ne osjećam dobro zbog nedostatka novca.”
“Ima li ovaj posao povlastice?” Phil upita. “Zdravstveno osiguranje, i te stvari?”
“Ne, to sama pokrivam.”
“Koliko si plaćena po satu?”
Rekla mu je, a on nije mogao vjerovati. “Ali to je samo zbog napojnica koje dobivam. S njima brojka ponekad dosegne iznos od petnaest ili dvadeset dolara po satu.”
“Svaki sat, svake večeri?”
“Ne”, prizna. “Svakako je promjenjivo.”
“Gospođice Rafferty—”
“Lorna.”
“—možda biste trebali razmisliti o tome da nađete pouzdaniji posao. Neki s povlasticama i mirovinskim, i plaćom na koju se u cijelosti može računati. Stekli ste fakultetsko obrazovanje, zar ne?”
Slegne ramenima. “Prvostupnik engleskog.” Čitanje se činilo kao odličan izbor, sve dok nije izišla u svijet i pokušala naći posao.
Stiglo je Philovo drugo piće pa je na brzinu popio ostatak prvog. “Mogli biste naći mnogo bolji posao.”
Boomer se zaustavio i dobacio Philu opominjući pogled, ali mu je Lorna mahnula da ode, dajući mu do znanja da je sve u redu.
“Ali jedva si hranu mogu priuštiti!” reče mu. “Mora postojati nešto što biste mogli učiniti.”
“No i dalje trošite, zar ne?” upita, pogledavši je pozorno kao nikad prije.
Osjećala je kako joj se obrazi crvene. “Kako to mislite?”
Kimnuo je kao onaj kojemu je sve jasno. “Prošli smo kroz vaš budžet vrlo detaljno. Čak i s ovako promjenjivim dohotkom, imate dovoljno novca da biste otplatili sve svoje dugove, kao i stanarinu, komunalije i hranu.” Odmahnuo je glavom. “Ali i dalje trošite. Već sam viđao takve slučajeve.”
Pokušala je progutati krivnju koja joj se gomilala u grlu. “Nisam već tjednima otišla u trgovački centar.”
“Pa kako onda trošite, preko interneta? Čekovnom knjižicom?” Znao je da je ima. “Koliko znam, to je jedino sredstvo plaćanja koje nismo uništili.”
Zar je ona njegov jedini klijent? Kako se tako jasno sjeća svakog detalja? “Ne, imala sam nekoliko neočekivanih troškova. Auto”, doda, radi vjerodostojnosti. Mada je to i bila istina, jer je tu ostavila značajnu svotu. “I također kućanski aparati.” Nije da se to sve dogodilo prošlog tjedna — ali nije mu ni mogla priznati da je bila na eBayu. Netko poput Phila Carsona nikada ne bi htio priznati pogodnosti virtualne kupnje koja, kad uzmemo u obzir nevjerojatne cijene, dobro dođe umjesto psihoterapije.
“Dobro.” Ispio je gutljaj pića koje mu je platila. “Očito vam je potreban dodatni prihod. Budžet koji smo postavili trebao bi funkcionirati, ali ako se to ne događa, znači da imate nekih propusta u trošenju, a jedini način na koji bi se to moglo riješiti jest da počnete više zarađivati.” Slegnuo je ramenima. “Zabrinut sam. Volio bih vam nekako olakšati, ali to je stvarno jedini način.”
“Hvala, Phile”, zazvučalo je iskreno kad je izgovorila, premda se nije tako osjećala.
No svakako, bio je u pravu. Troši iznad svojih granica. A ako kaže da joj ne može spustiti kamatnu stopu, onda mu mora vjerovati jer nema razloga zašto bi lagao, zar ne?
Ostatak večeri provela je u pokretu, smiješeći se i opisujući večernji specijalitet, dok je istovremeno pokušavala dokučiti kako će ili gdje ugurati još jedan posao u svoj raspored.
Uzela je pauzu od petnaest minuta usred večeri kako bi podignula noge i malo se opustila, usput pregledavajući gradske novine u potrazi za mogućim dodatnim izvorom prihoda.
Ali ništa.
Osim ako neće prihvatiti posao vozača autobusa ili kamiona, podučavati engleski kao drugi jezik, stvoriti dodatne sate iz zraka ili uzeti posao tajnice koji je plaćen manje od posla prosječnog konobara, onda ništa.
Uzalud je prelistala ostatak novina osjećajući se utučenije, bolnije i umornije nego ikad prije. Starim, žalosno je zaključila.
A što je još gore, i njezine prekrasne nove cipele Jimmy Choo je ubijaju. Uskoro će morati početi nositi velike bijele ortopedske medicinske cipele samo kako bi sačuvala leđa.
Oko jedanaest navečer, Lorna se iznenadila kad je ugledala Sandru kako ulazi kroz vrata restorana s vrlo privlačnim muškarcem. Spomenula je da izlazi s prijateljem iz srednje škole, ali ovaj frajer kao da je iskočio ravno sa stranica časopisa GQ.
Sandra je također bila iznenađena kad je vidjela Lornu, pa se nakon čudnog pozdrava povukla natrag kako bi joj predstavila svog prijatelja. “Ovo je Mike Lemmington, prijatelj iz srednje škole. Pričala sam ti o njemu.”
“Da!” Vau, Sandra je izgleda osvojila glavni zgoditak na lutriji. Ovaj frajer je totalno seksi. Možda čak i previše. Previše... njegovan. Ali, koga briga. Zatražit će kasnije Toda da ga provjeri, nije li kojim slučajem homo.
“Drago mi je”, Mike odvrati, nježno uhvativši Lorninu ruku. “Bože, predobre su mi tvoje cipele!”
“O.” Pogleda dolje u svoje nove Chooice pa se nasmiješi. “Hej, ti si mušterija. Možda to što si ih pohvalio znači da mogu dobiti popust na njih.”
“Zašto ne?” Nasmijao se, a zatim se i Sandra priključila. Možda malo preglasno. Činila se nervoznom.
“Nalazimo se ovdje s nekim Mikeovim prijateljima”, Sandra će. “Zatim odlazimo u Stetson. Bilo bi super kad bi nam se mogla pridružiti. Hoćeš li uskoro biti gotova s poslom?”
“Ne baš, moram odraditi još nekoliko sati.” To joj je bila stalna žalopojka. Lorna je obožavala družiti se tijekom posla, ali bi se u isto vrijeme, kad bi nenadano banuli neki njezini prijatelji koji bi se kasnije preselili na drugo mjesto, osjećala kao dijete koje mora u krevet u sedam, bez obzira na to što je ljeto i što se svi njezini prijatelji još uvijek voze biciklima u sumrak.
“Šteta”, Mike će. “Naći ćemo se s mojom prijateljicom Debbie. Pokušavam izvući ovu curu van da je upoznam s njom već godinama.” Privukao je Sandru jednom rukom u zagrljaj, a ona se nasmijala. “Večeras će se to napokon dogoditi.”
“Napokon”, Sandra se složila i uputila Lorni kratak Ne razumijem o čemu se radi, ali mislim da mi se sviđa pogled.
“Mike!”
Svi su se okrenuli da bi ugledali visoku, prelijepu ženu, odjevenu u haljinu Diane Von Furstenburg i cipele visokih peta na vezanje, koje Lorna nikako nije mogla identificirati, kako im prilazi.
“Margo.” Slatki Mike joj je prišao pa je zagrlio.
Lorna je primijetila da se Sandra nato ukočila. Nije joj mogla ni zamjeriti. Žena je prezgodna.
“Ljudi—” Mike je doveo svoju prijateljicu do Lorne i Sande. “—ovo je Margo St. Gerard.”
“Drago mi je”, Lorna će pružajući ruku.
Sandra je samo odzdravila i promatrala dok je Mike pogledavao prekrasnu plavušu, možda s malo previše osjećaja.
I stvarno, visoka je barem metar i osamdeset. Nema više od pedeset sedam kilograma, čvrsta je, u dobroj kondiciji i dotjerana, ravnih prsa kao manekenka. Nedostaju joj prirodne ženske obline, ali zato se iskupila prekrasnom koštanom strukturom lica.
Tako je upadljivo lijepa da je to uznemirujuće.
Lorna se bojala da je Sandri ovo sve skupa užasno.
“Veoma mi je drago što sam vas upoznala”, odvrati Margo glatkim, moduliranim glasom. Zvučala je kao radijski komentator.
Neugodan trenutak je prošao.
“Pa... Sandra mi je mnogo toga ispričala o tebi”, Lorna će Mikeu, nadajući se da će tako vratiti njegovu pažnju na ženu s kojom je došao. “Drago mi je što sam te napokon upoznala.”
“Ti si jedna od onih ovisnica o cipelama, zar ne?”
Nasmijala se. “O, da.”
“Ona je sve to i započela”, ubacila se Sandra.
Mike se nasmijao. “Koja fantastična ideja! Da nosim broj trideset osam, moje dame, i sam bih vam se priključio.”
“Već su nam se neki muškarci pokušali približiti”, reče, pokušavajući ga ne odbiti dok se istovremeno nadala da ne misli ozbiljno. “Ali nisu imali odgovarajuće uloške.” Bacila je pogled na njegova nesumnjivo široka stopala.
“Ah, onaj transvestit?” upita.
Sandra mu je očito mnogo toga rekla.

“Bolje vam je bez takvih”, dovrši šapnuvši. “Ako se ne ponose onime što jesu, iz toga će onda samo proizaći mnogo napetosti. Ne trebate se baviti tuđim problemima.”
“Potpuno se slažem.”
Još su nekoliko minuta tako stajali i razgovarali. Mike je stvarno sladak, a Sandra je očito jako zaljubljena u njega, pa je Lorna gurnula na stranu svoje neslaganje kad je spomenuo neke nedavne političke događaje.
“Ne znam baš, Mike”, reče, pokušavajući zvučati normalno. “Kad bismo svi imali jednako mišljenje, svijet bi onda bio prilično dosadan. Nesloga čini demokraciju.”
“Zar ne bismo trebali ići?” upita Sandra, već se osjećajući vidljivo nelagodno.
Lorna pogleda na sat iznad bara. Ona je definitivno morala ići. Ponovno mora ustati ujutro i odraditi smjenu.
“Pa, Lorna”, Mike će, srećom ne dureći se zato što se nije složila s njim. “Idemo u Stetson, želiš li nam se pridružiti? Volio bih ondje nastaviti debatu.”
Kao da ona ima snage debatirati.
“O, da!” Sandra je uzviknula. “Molim te!”
Lorna joj je stvarno htjela pomoći, ali već je bila iscrpljena. Uostalom, u restoranu je već od jedanaest ujutro. Stvarno joj je bila potrebna pauza. Postoji teorija o tome da je Bog stvorio svijet u sedam sati, a ne dana, pa ako je to bilo točno, a on se odmarao sedmi sat i htio da slijedimo njegov primjer, onda Lorna trenutačno ima pet i pol sati prekovremenog i debelo kasni za razonodom koju crkva preporučuje. “Žao mi je”, reče, najviše misleći na Sandru. “Voljela bih, ali toliko sam umorna da ne znam kako ću se odvesti kući. Nema šanse da odem u grad, ostanem budna još nekoliko sati pa se nakon toga odvezem kući.”
“Mogla bi ostati kod mene”, Sandra će uporno. “Ali razumijem da si umorna.”
“Drugi put”, Lorna obeća.
Opet se namjeravala ispričati, kad je Tod projurio pokraj njih. Pokušala ga je zaustaviti — smatrala je da bi volio upoznati barem Sandru i Mikea, ali izgledao je kao da ih je samo jednom na brzinu odmjerio i nestao, nosom parajući zrak.
Lorna je u glavi napravila mentalnu bilješku da se ne smije zaboraviti našaliti na njegov račun kasnije, zbog toga što se ponio kao razmaženo derište, ali toga se više nije ni sjetila nakon što su Sandra, Margo i Mike otišli, a Tod joj prišao na parkiralištu.
“Ti znaš tog kretena?” upita.
Lorna se ogleda, napola misleći da se obraća nekome drugom u blizini, a napola da govori o nekome tko je tu u blizini. “Koga?”
“Mikea Lemmingtona. Gospodina Živi, voli, smij se i ševi.” Tod s gađenjem frkne. “Nisam znao da je mislio na različite ljude svaku večer.”
“O.” Zatim se Lorna sjetila kako je Tod bio uzbuđen neku večer zbog izlaska. “O. On je — o, Tode, tako mi je žao. Sigurno ti nije bilo ugodno vidjeti ga.”
Tod je kimnuo stisnutih usana. “Osobito s njom.”
“Sandrom?”
“Ah, tako se zove? Vidio sam je u Stetsonu. Zlo mi je od nje.”
Sandra je spomenula Stetson, ali je Lorni bilo teško zamisliti kako je mogla izazvati takvo gađenje u nekome tko je tako drag kao Tod. Premda, ljubomora ljudima čini svašta.
Vjerojatno je zbog umora, ali usred sveg ovog mentalnog žongliranja, Lorni se učinilo da Tod govori da je muškarac s kojim Sandra izlazi homoseksualac. Ili barem biseksualac. “Jesi siguran da je to isti čovjek?” upita ga.
Tod je poražavajuće pogleda. “Čekaj, ne znam, Lorna. Daj da prođem kroz popis svih frajera s kojima sam se seksao te noći.” Stavio je prst na bradu i oponašao Mislioca. “Aha. Da, to je on. Kujin sin.” Zagrizao je usnu i otresao glavom prije nego što je dodao. “Nije li prekrasan?”
“Jako je seksi. Nema sumnje u to.”
“Takvi su uvijek najgori. Uvijek. Mrzim to.”
“Ja isto.”
Tod ju je zabrinuto pogledao. “Pogledaj sebe. Tako si dobra prema meni i puna razumijevanja za moj propali ljubavni život, a ja se čak nisam ni sjetio upitati te što se dogodilo s onim frajerom s kojim si izlazila.”
“S Georgeom? Georgeom Manningom?” Odmahnula je glavom. “To je završilo prije nekih mjesec i pol.” Bože, ima cijeli niz propalih i bezvrijednih veza iza sebe. Ta ju je pomisao naglo pogodila i učinila je duboko žalosnom.
Zasigurno joj se to ocrtavalo na licu jer je Tod izgledao vrlo zabrinuto.
“Gospode, koji sam ja sebični gad.” Tod se vratio samošamaranju, čime je dokazao da je u pravu. “Nisam čak ni znao.”
“Nema veze. Stvarno nije imalo smisla ičemu se nadati.” Istina je zapravo da se ničemu nije nimalo nadala već dugi niz godina. Izlazila je s Georgeom dva mjeseca i tek se sad uspjela sjetiti njegova prezimena. “Ali vratimo se Mikeu.”
Tod se podsmjehnuo.
“Jesi apsolutno siguran da je gay?”
“Dušo, znam previše muškaraca koji su tvrdili da su hetero čim bi zakopčali šlic. Mike nije jedan od njih. Ne može biti više homo nego što jest.” Uzdahnuo je. “I stvarno je dobar u tome.”
“Što onda radi sa Sandrom?” Lorna će. “I što je još važnije, trebam li joj to reći?”
“Zna ona”, Tod sveznajuće kimne. “Vjeruj mi, zna.”
“Što misliš o Mikeu?” Sandra željno upita na sljedećem sastanku. Umirala je za time da sazna što Lorna koja, čini se, ima odličan ukus po pitanju svega, misli o njezinu dečku.
“Stvarno je simpatičan”, Lorna će brzo. Zvučala je stvarno uvjereno.
“Nije li sladak?”
“Da, jako.” Lorna pogleda u Joss i Helene. “Zaista.”
Obično bi ovakve primjedbe Sandri bile čudne, ali ne i večeras, Večeras je tako dobro raspoložena. “Moram reći, stvarno bih voljela da me cure iz srednje mogu sada vidjeti!”
“Ah, svi to želimo”, Helene je mrmljala.
Joss se doimala nesigurnom.
“Ajme, ne i ja”, Lorna će. “Sve cure s kojima sam išla u srednju sada su liječnice ili odvjetnice ili direktorice u časopisu na Forbesovoj listi.” Otresla je glavom i otkrila tajnu koju je jedva priznavala samoj sebi. “Ponekad se pitam jesam li uvijek bila toliko ispod njih ili se to kasnije promijenilo, nakon što smo maturirale.”
“Ispod njih?” Helene ponovi, iznenađena. “Ti? Kako možeš reći tako nešto?”
Lorna se tužno nasmiješi. “Pa, možda to i nije najsretniji odabir riječi, ali nekad sam znala prolaziti pokraj onih slatkih ranč kućica niz ulicu River Road u Potomacu i misliti kako ću jednog dana biti puno bolja od njih. Sad se ta mjesta prodaju po cijeni od jedan ili dva milijuna, a ja jedva imam za pokriti stanarinu.” Zacrvenjela se, ali sad je to već bilo izrečeno pa nije znala kako bi povukla.
Ali nije ni morala, jer se Sandra ubrzo ubacila, zacvrkutavši.
“Bože, znam što misliš. Sve one cure s kojima sam išla u srednju, čak i one zle gadure za koje sam se nadala kako će kasnije ispaštati, završile su u braku s prezgodnim frajerima i žive u kućama koje bi se mogle naći na naslovnici magazina Architectural Digest.” Otresla je glavom. “Iskreno, nije da sam planirala postati jedna od njih, ikada, ali sam bila prilično sigurna da će ih barem nekoliko postati kao ja. Znate, same i...” Namrštila se. “U borbi. Ne toliko financijskoj, koliko...” Slegnula je ramenima. “... osobnoj.”
“Ali čini se da ti je sada dobro”, Joss će, očigledno začuđena spoznajom da Sandra to ne misli.
Lorna ju je iznenađeno pogledala. Potpuno je poštovala Sandru, ali ju je iznenadila Jossina začuđena reakcija na to što je Sandra htjela više od svog života.
“O, moj Bože, to je najljepše što mi je netko rekao”, Sandra će. “Zato što to uopće nije istina. Dobro, nije tako, ali ipak je sad bolje nego što je bilo. Vidite, prije nekoliko tjedana otišla sam k akupunkturistu i on mi je stavio malenu metalnu pločicu u uho.” Dotaknula je uho za koje je Lorna već primijetila da ga često dodiruje. Nije da ju je to šokiralo; ipak je imala samo dva uha.
“Jao!” Joss će. “Zar su ti stavili iglu unutra?”
“Aha, osjeti se. Kao ona kopčica od naušnice, samo manja i stavlja se na drugo mjesto.” Pustila je uho i slegnula ramenima. “Gledajte, bila sam jednako skeptična, ali prije nego što ju je slavio, bila sam toliko nervozna da sam se bojala izaći iz stana, a sad sam opet mnogo bolje.”
“Bila si agorofobična?” Helene upita.
“Jako.” Sandra kimne. “I sve sam isprobala — Prozac, Xanax, terapije, hipnozu. Iskreno, sumnjala sam da će mi išta pomoći, pogotovo ne ovo, ali sad stvarno mislim da djeluje. Ali nije da sam to očekivala, razumijete? Mislim da sam bila ciničnija od bilo koga po tom pitanju.”
“Što znači agorofobičan?” Joss će. “Oprostite, ne želim ispasti glupa, ali—”
“U redu je”, Sandra se brzo ubaci. “Bila sam tjeskobna u pogledu izlaženja iz stana. Bojala sam se biti u društvu ljudi. Čak i na ulici ili u trgovini.”
Joss kimne, ali joj se u izrazu jasno vidjelo da nikad nije čula za takvo što.
“A taj ti je čovjek stavio iglu u uho i sad si bolje?” Lorna upita skeptično. “Stvarno?”
Sandra slegne ramenima. “Ovdje sam, nisam li? Prije šest mjeseci me ne biste vidjele.” Lice joj je ponovno poprimilo ružičastu nijansu. “Nadam se da zbog toga ne mislite da sam neka gubitnica ili nešto slično.”
“O, ne!” sve su istovremeno prigovorile, a Lorna je nastavila: “Uvijek sam mislila da sam ja jedina koja ima problema s fobijama. Drago mi je sada čuti da nisam.”
“Dobro, a koje su vaše fobije?” Sandra ih izazove, pogledavajući u Helene i Joss u potrazi za potporom. Premda je Helene pogledala u drugom smjeru, a Joss se doimala tako nevino da je nemoguće povjerovati da postoji nešto što bi ona mogla iznijeti.
“Dobro.” Lorna se uspravi. “Imala sam jednog super dečka kad mi je bilo šesnaest, ali sam zabrljala i otad ne mogu pronaći nikoga s kime bih ga zamijenila.”
Helene duboko udahne. “Stvarno?”
Lorna kimne. “Chris Erickson. Znam da je lako idealizirati prvu ljubav, ali čak i ako objektivno razmišljam o njemu, stvarno mislim da je on bio onaj pravi. Ili barem netko s kime bih mogla provesti ostatak života.”
Sandra je izgledala kao da će se rasplakati. “Što se dogodilo s njim?”
Lorna proguta dobro poznatu knedlu u grlu. “Ah, zabrljala sam na glup, jadan, tinejdžerski način, pa smo prekinuli, a on se poslije oženio i sad ima novu bebu i život u kojem cvatu samo ruže.” Kratko se nasmije. “Sigurna sam da mu je bolje bez mene.”
“Kladim se da još uvijek misli na tebe”, Joss će, gledajući je svojim velikim plavim očima. “Najiskrenije. Moj dečko iz srednje, Robbie, i dalje se želi oženiti mnome.”
“I?” Sandra upita te podigne obrve, zbog čega joj se naočale spuste niz nos pa poprimi izgled učiteljice, jednako kao što je i zvučala. “Ne misliš mu se vratiti, zar ne?”
“Ne”, Joss prizna. “Bio bi to kompromis.”
Helene, koja je sve to zamišljeno promatrala u tišini, kaže: “Mislite li da je stvarno moguće upoznati srodnu dušu u srednjoj školi, a onda biti toliko blesav da to ne prepoznaš, pa si onda time potpuno upropastiš život?”
Sve tri je pogledaju.
Lorna ju je htjela upitati Jesi ti to učinila? Ali odgovor je bio tako očit da bi samo pitanje bilo uvreda. “Mislim da sve naposljetku ispadne onako kako bi i trebalo”, reče, stvarno to i misleći. “Čak i ako ne bude lako i ugodno.”
“Slažem se”, brzo doda Sandra, koja za razliku od Lorne nije imala ni tračka sumnje u očima. “Ako ti je neka osoba suđena, ona će se kad-tad vratiti u tvoj život.” Kimnula je, toliko sigurna da je ono što govori istina, da se njezina uvjerenost mogla gotovo osjetiti u prostoriji.
Iako se Lorna osobno pitala je li Chris bio onaj pravi kojeg je zbog gluposti uspjela izgubiti, u slučaju Sandre i Mikea to je bilo tako očigledno krivo, da će se očito na kraju za sve ipak morati pobrinuti sudbina.

15.


Poglavlje



Helene je definitivno netko pratio.
Bila je vani cijelo poslijepodne, obišla nekoliko dobrotvornih organizacija, a između druge i treće postaje primijetila je neupadljivi plavi automobil.
Da joj Lorna nije rekla kako misli da je prate, Helene to vjerojatno ne bi ni primijetila. Nije da je bio vješt u praćenju, stalno je vozio tri automobila iza nje, ali ipak joj nije bilo ugodno.
Nije mogla jasno vidjeti kako vozač izgleda. Mogao bi biti Gerald Parks. S druge strane, možda je i Pat Sajak. Jednostavno ga nije uspjela pažljivije pogledati.
Ali nije bilo ni važno; vidjela mu je auto i dovoljno puta u posljednje vrijeme.
S jednim okom na cesti i jednom rukom na upravljaču, izvukla je mobitel i birala 411, policijski broj koji nije bio za hitne slučajeve. Nije željela zvati 911 jer joj se ovdje, usred prometa i u sigurnosti zaključanog auta, to nije činilo nužnim.
“Operaterka 4601, poziv se snima.”
Helene je bacila pogled u retrovizor. Auto je i dalje bio iza nje. “Zdravo”, izgovori to nekako čudno. “Zovem zbog.... pa, nije baš hitan slučaj, ali... u svakom slučaju, nalazim se na cesti broj 270 i vozim prema sjeveru, a netko me prati.”
“Je li vas vozač napao na bilo koji način?”
“Ne. Ali sam sigurna da me slijedi već neko vrijeme.”
“Možete li prepoznati vozača, gospođo? Je li to možda netko koga znate?”
“Mislim da je. Nisam sigurna. Ne vidim dobro.”
Helene se već počela osjećati budalasto, premda joj to nije odagnalo osjećaj tjeskobe.
Operaterka joj je odgovorila upravo ono što je i sama mislila: “Gospođo, oprostite, ali ne možemo poslati auto da zaustave nekoga samo zato što je na istoj cesti kao i vi. Ako vam itko počne fizički prijetiti ili vas ozlijedi na bilo koji način, onda nazovite 911.”
Krasan, općeniti odgovor. Helene je nije mogla okriviti pa joj je zahvalila i poklopila slušalicu, nadajući se da neće zabilježiti njezin broj i zapisati je kao luđakinju koju ne treba shvaćati ozbiljno ako slučajno opet nazove.
Skrenula je na izlazni trak dok ju je plavi automobil i dalje pratio, pa krenula natrag na pravac 355, koji je išao od sjevera Marylanda sve do Georgetowna, u Washingtonu.
U jednom je trenutku pomislila da ga je izgubila, ali ga je ubrzo ponovno primijetila i ovaj je put bio odmah iza nje. Pogledala je u vozača, pamteći podatke za policijsko izvješće, dok je istovremeno pokušavala pratiti zavojitu cestu ispred sebe. Očigledno je da je muškarac u autu Gerald Parks. Nosio je velike okrugle tamne naočale, a prstima je, kao hrenovkama, stisnuo volan.
Vozila je brzo kroz krivudavi obris Falls Roada, napola se nadajući da će je zaustaviti policija kako bi mogla pokazati na Geralda. Međutim, znala je da bi on vjerojatno samo nastavio voziti, dok bi ona zvučala, osim kao neoprezna vozačica, još dodatno kao luđakinja.
Kad je stigla do Potomac Villagea, projurila je kroz žuto svjetlo prema River Roadu, gdje bi inače skrenula.
U retrovizoru je vidjela da se plavi auto zaustavio na semaforima. Skrenula je na parkiralište trgovačkog centra i provezla se pokraj trgovina kako bi izišla na River Road i uputila se kući. Nakon dva-tri kilometra malo se opustila, iako joj je srce i dalje užurbano lupalo.
Nakon što je prešla liniju grada, duboko je udahnula, osjećajući se napokon slobodnom, kad ga je u tom trenutku opet ugledala. Skrenuo je s Little River Turnpikea — posve drugog pravca! — i ponovno završio iza nje.
Iako se nije uspijevao sakriti, bio je majstor u hvatanju svog plijena i prvi put je Helene osjetila nalet ljutnje koji se pomiješao sa strahom. Dio nje se htio zaustaviti i suočiti se s njim, premda je znala da bi to bilo izrazito glupavo.
Dok je skretala u Van Ness ulicu, u kojoj se nalazila njezina kuća, pitala se bi li trebala proći pokraj nje kako njezin lovac ne bi saznao gdje živi, ali, na kraju, to ionako nije bilo važno, jer je on baš prije toga skrenuo desno i nestao u prometu.
Zaustavila se na prilazu i ostala sjediti, tako zaključana unutra nekih petnaest minuta, pokušavajući se smiriti.
Onda je učinila ono na što ju je natjerao očaj.
Nazvala je Jima.
“Mislim da me netko prati”, rekla mu je nakon što se javio.
“Što?”
Ispričala mu je sve što joj je Lorna rekla, kako su je nekoliko puta pratili s parkinga, i to kako ju je danas pratio punih četrdeset pet minuta. Međutim, izostavila je onaj dio o pozivanju policije. Nema potrebe dati Jimu priliku da se izvuče tako što će citirati policiju. “Želim osobnu zaštitu”, završila je.
“To je ludo”, Jim će odmah.
Bol joj ispuni trbuh. “Misliš da je ludo to što se želim zaštititi od manijaka u gradu koji je vidio više otmica i političkih atentata od bilo kojeg drugog mjesta?”
“Ludo je što se toliko brineš oko toga. I sama si rekla da te nije slijedio do kuće, zar ne?”
“Da.”
“Ovo je ogroman grad. Ne možeš okriviti nekoga jer se našao na istoj cesti s tobom.”
“Čak i ako se nađe na deset istih cesta, točno iza mene, svih četrdeset kilometara?
“To je slučajnost. Stvarno si egoistična, misliš da se sve vrti oko tebe.”
E pa, to je sad nevjerojatno uvredljivo. “Ako me netko prati, onda se to vrti oko mene, zar ne?”
“Nitko te ne slijedi, Helene. Nemoj napraviti budalu od sebe.”
“Budalu od sebe?” glupo je ponavljala. “Kako?”
“Prije svega, nemoj da ti uopće padne na pamet da zoveš policiju.”
Dobro da mu to nije spomenula. “Zašto ne?”
“Zato što će se onda pročuti za to, pa će hrpetina gradskih sredstava otići na tebe dok budu kopali praznu jamu. Novinari će biti sretni da me mogu okriviti.”
“Ali što je s mojom sigurnosti?” upita, mrzeći samu sebe što je zvučala tako slabašno i djetinjasto. Ali stvarno se osjećala čudno. Očito je da je slijede; u policiji ne bi poduzeli ništa, čak i da su joj povjerovali, a nisu; a sama ne može unajmiti zaštitara jer joj je Jim prekinuo sav dotok prihoda, a osim toga ni on joj nije vjerovao. Ili mu nije bilo stalo.
Ovisila je o njegovoj milosti i on je bio njezina jedina nada.
“Ako se budem morao naći na meti javne kritike svaki put kad ti budeš imala ružne snove, e onda ću biti politički sjeban”, Jim će. “Nemoj mi to raditi.”
“Ovdje se ne radi o tebi!” Kako je muškarac za kojeg se udala postao tako hladan? “Bojim se, Jime. Stvarno se bojim.”
Proizveo je zvuk koji predstavlja verbalni ekvivalent kolutanja očima pa rekao: “Moram ići. Zaključaj vrata i pogledaj neki film. Razgovarat ćemo o tome večeras.”
“Navečer možda bude kasno”, reče, dok su joj nedavni naslovi novina protutnjali glavom.
No Jim nije slušao. Obraćao se nekome drugom u prostoriji, vjerojatno Pam. Vjerojatno će mu uskoro doći s tučenim vrhnjem i u tangama, spremna za akciju.
“Moram ići”, Jim će Helene. “Kasno ću doći, nemoj me čekati.”
Kreten. Razgovarat ćemo o tvojoj sigurnosti večeras — oh. ali neću doći, tako da možeš otići spavati. To je tako tipično za njega da je više ne bi trebalo ni dirati, ali ovaj put je poklopila slušalicu osjećajući se kao da će svaki čas zaplakati.
Štoviše, bila je neopisivo umorna. Možda je to bila postadrenalinska reakcija na potjeru, a možda samo ožalošćenost zbor nesretnog života koji živi i iz kojega ne vidi izlaz.
A možda nešto s njom ozbiljno nije bilo u redu.
O čemu god da se radilo, morat će to ostaviti za kasnije, a sada će malo prileći. Nije se probudila sve do sljedećeg jutra. A kad se probudila, bila je opet sama.
Bilo je lakše biti samo s Bartom, bez Colina koji bi utjecao na njega da bude zločest.
Dobra vijest je da je Colin otišao u kamp na dva tjedna, zbog čega je Joss mogla provoditi vrijeme nasamo s Bartom, odlazeći u šetnju parkom. Loša vijest je to što je Deena sada smatrala da previše plaća Joss za čuvanje samo jednog djeteta, pa se osjećala još slobodnijom tražiti od nje da obavlja dodatne poslove.
Kao što je dokazivao popis namirnica spremljen u Jossinu džepu. Pet artikala, pet različitih trgovina.
Barem smije koristiti auto kad je na službenoj dužnosti. Jednom prilikom, kad ju je Deena zamolila da “pokupi nekoliko stvari” dok je bila na putu kući sa skijaškog sastanka jedne nedjelje — živi užas, ne pitaj — završila je hrvajući se s dvije ogromne, teške papirnate vrećice u podzemnoj željeznici.
Ipak, na ovakav savršen, sunčani ljetni dan bilo je gotovo moguće zaboraviti sve loše što joj se dogodilo. Za razliku od većine drugih majki i dadilja, trčala je s Bartom po igralištu i spustila se s njim niz tobogan oko dvadeset pet puta.
“Ovo je zabavno!” Bart je ciknuo kad su ponovno stigli do dna tobogana. “Što ćemo sljedeće?”
“Što god želiš.” Pogledala je uokolo. “Ljuljačke?”
Bart se doimao uzbuđeno, ali mu je zatim sjena sumnje prešla licem. “Colin kaže da su ljuljačke za curice.”
Ah, taj Colin. Mogla bi ga zadaviti. Loše je utjecao na Barta. Sve više i više je počela vjerovati u to. “Vidiš li ti ijednu curicu na ljuljačkama?” upita ga. Jedino dijete koje se ljuljalo bio je dječak nekoliko godina stariji od Barta.
“Ne”, Bart prizna.
“Možda Colin to govori samo kako bi ispao cool zato što ne ide na ljuljačke”, reče. “Nije da ga itko tjera da se ide ljuljati, ali tko zna, možda se čak i boji ljuljački.” To je vjerojatno bilo nepošteno, prozivati Colina tako dok nije bio u mogućnosti obraniti se, ali bilo joj je dosta njegovih smicalica i toga kako je stalno negativno utjecao na Barta.
I zato što je, iskreno, Colin bio mamlaz.
“Meni se sviđaju ljuljačke”, Bart će, proučavajući ih.
“I meni isto — hajdemo.” Primi ga za ruku i odvede do njih, pomogavši mu da se uspne na jednu, a zatim stane iza njega gurajući ga, dok se on smijao i smijao, i vrištao: “Gledaj kako sam visoko, Joss!” stalno iznova.
Pa što ako je uvrijedila Colinov ego. Barem se Bart dobro provodio.
“Samo ti nastavi”, reče mu nakon nekog vremena, smijući se i hvatajući dah. “Ja ću se malo odmoriti.”
“Nastavi me gledati!” Bart vikne. “Moja stopala dodiruju nebo!”
“Cool!” Joss mu mahne, a on se ponovno vine u nebeska prostranstva.
“Jocelyn?”
Preplašena, Joss se okrene i ugleda visoku ženu crno-plave kose i iznenađujuće svijetlo plavih očiju. “D-da?”
“Ti si Jocelyn koja radi za obitelj Oliver, zar ne?” pokaže na Barta koji se ljuljao i vikao da opet ide gore.
Joss mu se nasmiješila i mahnula, pa se ponovno okrenula ženi. “Da. A tko ste vi?”
“Felicia Parsons. Ono je moj sin, Zach, tamo.” Pokaže na tamnokoso dijete, staro oko sedam godina, koje je, čini se, napalo manjeg dječaka dok ih je neka krupna žena nastojala rastaviti. “Potrebna mi je dadilja pa me zanima koliko naplaćuješ.”
“Oprostite, gospođo Parsons. Ja već imam posao.” Posao ko|i je, doduše, mrzila. Za koji bi dala sve da ga se riješi.

Ali nije mogla.
Felicia Parsons ju je pogledala kao da je Joss pala s Marsa, “Znam to. Samo sam te pitala radiš li za njih. Ono što želim znati jest koliko će me stajati da nadmašim njihovu ponudu.”
Joss nije mogla vjerovati da je ovo već drugi put da joj netko nudi posao, iako zna da ima ugovor s Oliverovima. Ugovor je ugovor i te žene bi to trebale razumjeti. Joss ne može samo preskočiti s jednog broda na drugi zato što je ovaj bolji, čak i da želi.
“Stvarno mi je žao”, reče, držeći na oku Barta koji se sad penjao na uže. Ženina sina je, s druge strane, fizički odvukla djevojka koja ga je ranije pokušala zaustaviti da ne napada drugog dječaka. “Ne mogu prekršiti ugovor.” Pokazala je prema djetetu. “Čini se da vas sin treba.”
Žena baci pogled u njegovu smjeru, a zatim ga vrati na Joss. “Ali, ona će se za to pobrinuti.”
Zato što je dadilja dadilja, čak i ako nije tvoja dadilja? Joss je htjela upitati. Ali nije.
“Molim te, imaj me na umu ako se predomisliš”, reče gđa Parsons. “Imaš li nešto po čemu mogu pisati?”
“Ne, žao mi je.”
Žena uzdahne dramatično i počne kopati po svojoj torbici kako bi izvukla kemijsku i komad poderane omotnice na čijoj je poleđini stajala adresa odvjetnika. “Ovo je moj broj mobitela. Zovi samo taj broj. Ni slučajno me ne zovi na kućni broj.”
Nema straha od toga. Joss nije uzela papirić. “Gospođo Parsons, stvarno ne želim da se nadate da ću vas nazvati jer sam iskreno angažirana sve do lipnja kod obitelji Oliver.”
“Sad mi to kažeš.” Gđa Parsons fizički zgrabi Jossinu ruku pa joj utisne papir u nju, “Ali možda se predomisliš.” Ode u smjeru svog sina, vičući nešto njemu ili djevojci koja se bavila njime.
Joss zadrhti na pomisao da mora raditi za takvu osobu. Okrene se prema Bartu, ali se on u tom trenutku igrao s crvenokosom djevojčicom po imenu Kate, a činilo se da nije htio imati posla s Joss za vrijeme tog druženja, pa mu je rekla da će sjesti na klupu i pričekati ga. Otišla je i pridružila se drugim dadiljama, budno motreći sve što se odvijalo između Barta i Kate.
“Je li te Felicia Parsons tražila da radiš za nju?” upitala ju je mlada afroamerikanka.
Joss se namršti. “Kako si znala?”
“Većinu nas je to već pitala.” Pogleda u djevojku koja je nastojala razdvojiti sina gđe Parsons od drugog dječaka. “Jadna Melissa. Usput, ja sam Mavis Kicks.” Ispruži ruku. “Mislim da se još nismo upoznale.”
“Joss Bowen.” Joss se rukuje s djevojkom. “Kako to misliš, jadna Melissa? Je li ona dadilja obitelji Parsons?”
Mavis kimne. “I stvarno je dobra, barem koliko ja znam. Ne misliš li i ti tako, Susan?” Potapše po ramenu čvrsto građenu ženu koja je imala trideset i nešto.
“Što?”
“Da je Melissa dobra dadilja.”
“Da.” Susan tek tad primijeti Joss. “Oh. Zar te Promjenjiva Felicia želi zaposliti?”
Joss kimne. “Da. Pokušala je upravo sad. Užasno mi je to.” Pogleda u Melissu koja se svim silama borila s tamnokosim nestaškom za kojeg je bila zadužena.
“Ne brini, ona zna”, Mavis reče Joss. “Ne događa joj se to prvi put. I sama će vjerojatno prihvatiti prvu ponudu koja naiđe.”
“Zar se to tako često događa ovdje?”
Susan i Mavis pogledaju je kao da nije s ovog planeta.
“Ti se šališ?” Susan upita.
“Pa... ne.” Nije imalo smisla pretvarati se da je upoznata s pravilima ove igre, jer joj je sve to ionako bilo novo. Novo i uznemirujuće. Ove bi joj žene stvarno mogle pomoći. “Ali već mi se to dogodilo dva puta. Jednom na zabavi koju su Oliverovi priredili.”
Susan slegne ramenima. “To se stalno dešava. Kad se pročuje za dobru dadilju, svi je onda žele.”
Joss je bila iznenađena. “Nisam imala pojma da gospođa Oliver govori išta lijepo o meni.”
“I ne govori”, Susan će jednostavno. “Dobar glas ne dolazi od poslodavaca. Riječ se širi kroz mrežu mama. Svaka od njih promatra što koja dadilja radi, a onda zaključe da njihova nije dovoljno dobra pa joj petljaju iza leđa pokušavajući zaposliti nekog novog.”
“Ali, nemaju li svi ugovore?” Joss upita. “Ne veže li to poslodavca jednako kao i posloprimca?” Već je razgovarala o tome s tatom i bila je prilično sigurna da ima zajamčenu plaću, uključujući smještaj na godinu dana.
Susan i Mavis prasnu u smijeh.
Zatim Susan uhvati Jossin pogled pa reče: “O, moj Bože, ti to ozbiljno?”
Ovo je suludo. “Da, ozbiljna sam.”
“Ah, srce. Ti ne znaš?”
Joss se počela osjećati kao da se nalazi u nekom bizarnom paralelnom svemiru u kojem svi sve znaju, osim nje. “Ne znam Što?”
Susan i Mavis razmijene poglede; zatim Susan kimne Mavis.
“Gospođa Oliver me prošli tjedan na zabavi pitala želim li raditi za nju”, Mavis će. “Mislila sam da znaš.”
Joss se pokuša sjetiti gdje su sve Oliverovi bili prošli tjedan pa joj odmah na um padnu tri zabave. Tri zabave tijekom kojih je Joss besplatno obavljala njihove roditeljske dužnosti.
A mislili su da mogu naći nekog boljeg? Koja bi druga dadilja na svijetu radila tako puno u svoje slobodno vrijeme? Koja bi druga dadilja kupovala hranu, vino, odlazila u kemijsku čistionicu, po djecu drugih ljudi i sve ostalo čega bi se Deena sjetila?
Koja druga dadilja bi dopustila da se tako odnose prema njoj, ali i dalje ostala odana toj obitelji umjesto da ostavi sve i da petama vjetra?
“Jesi li sigurna?” Upita Mavis. “Možda je nisi dobro razumjela.”
Mavis i Susan se opet pogledaju, pokretom koji je već jasno bio znak za ti joj reci ovo.
“Joss”, Susan će, ispruživši ruke i stavivši ih na Jossine.
“Sigurna je. Ja sam isto. Prije tri tjedna Deena Oliver mi je ponudila plaću i pol ako pristanem preseliti se kod nje u roku od tjedan dana.”

16.


Poglavlje



“O, moj Bože, jesi li bolesna?”
Sandra je bila uznemirena zbog načina na koji ju je sestra pogledala. “Kako to misliš? Nisam bolesna. Zašto?” Podigla je ruku do lica. Zar je izgledala tako grozno? Zar je izgubila boju?
Ili je to samo zbog te zelene kose?
“Tako si mršava!”
“Nisam!”
“Dobro, ne mršava kao manekenke”, Tiffany će, tako odvratno iskrena kao i uvijek. “Ali mršava za svoj pojam. Koliko si kilograma izgubila?”
“Ne znam.” Da, znala je. Jedanaest kilograma i tristo grama. Ali iz nekog ju je razloga bilo sram razgovarati o tome s Tiffany, Možda zato što je Tiffany oduvijek živjela tako lagodnim životom, da Sandra nije htjela priznati koliko sama ima poteškoća. “Samo nastojim razumno jesti.”
“Ne i ja.” Tiffany se potapša po lagano izbočenom trbuhu. Jedva da se vidio. “Takvo sam prase.” Uvela je Sandru u ogromnu blistavo bijelu kuhinju koja je gledala na rupu broj pet najnovijeg igrališta Coronado golf kluba.
Tiffany je izgledala kao prase i tijekom svoje prve trudnoće, prije sedam godina, ali na kraju je dobila, kako savršenu kćer — Kate — tako i svoju figuru natrag. To je izluđivalo Sandru.
“Želiš li kavu?” Tiffany upita, a zatim složi grimasu. “Bez kofeina je.”
“Naravno.” Sandra se smjesti na barski stolac podstavljen jastučićem. “Pa, kako je?”
“Super.” Tiffany stavi šalicu pred Sandru pa ode do hladnjaka izvaditi vrhnje, koje je također odložila na pult. “Napravila sam ultrazvuk za osamnaest tjedana neki dan i kažu da je dijete savršeno zdravo. Kate je uzbuđena do neba. Charlie također.” Oklijevala je malo dulje. “Ja isto.”
“To je prekrasno.” Sandra ulije malo vrhnja u kavu pa promiješa promatrajući kovitlanje. “Znaš li već je li dečko ili cura?”
“Zna se, ali Charlie želi da to bude iznenađenje, tako da nemam pojma. Premda, mislim da je dečko.”
“Vau, dečko! To bi bilo tako čudno, zar ne? Mi smo odrasle u kući punoj cura.”
“Znam. Ja—”
Sandra odloži žličicu sa strane i pogleda u sestru. Na njezino iznenađenje, Tiffany je počela plakati. “Što je bilo? Tif, što ne valja?”
Tiffany rukama prekrije lice i otrese glavom. “Ma ništa.”
“Je li beba stvarno dobro?” Sandra zagrli sestru, poželjevši tla im je majka tu da se pobrine za sve. Sandra nema nikakvog iskustva niti zna što bi napravila s nesigurnom Tiffany. “Postoji li nešto što mi nisi rekla?”
“Beba je dobro.” Tiffany šmrcne i pažljivo obriše suze da ne bi razmazala šminku. “Samo što... Ma to je tako sebično da ne mogu ni izgovoriti.”
“Što to?” Sandra je sad već i sama bila uznemirena. Namjerava li Tiffany otkriti aferu ili nešto slično? Mora da je to, Charlie je sigurno vara. Sandra mu nikad nije u potpunosti vjerovala. Uvijek je bio hladan. Pomalo zao. “Čuj, možda bismo trebale pozvati mamu da navrati malo.”
“Ne”, Tiffany odreže. “Zadnje što sad trebam je da mi ona govori kako je sve prekrasno, kako imam savršen život i tako dalje, i tako dalje.”
Kad malo bolje razmisli, ni Sandra nije bila naklonjena takvim razgovorima. Uhvati sestrina mršava ramena pa je pogleda ravno u oči. “O čemu se radi? Reci mi.”
Tiffany na trenutak zatvori oči, a usne joj počnu drhtati neizgovoreni užas, pa napokon prizna: “Ne znam...” Proguta knedlu. “Ne znam što da radim s penisom.”
Taj izraz Sandra još nikad nije čula pa joj je prva reakcija bila da nema reakcije. “Ne znaš što bi s penisom? Kako to misliš?”
“Beba. Ne znam kako bih se trebala ponašati s dječačićem Nismo imale ni braću ni ikakve muške nećake. Kad sam saznala da sam opet trudna, bila sam spremna na ružičaste zidove, nabranu posteljinu, lutke i Disneyjeve princeze...” Brizne u plač.
“O, Tif.” Sandra je pogladi po leđima, nesigurna što bi još rekla ili napravila. “Sve će biti u redu, stvarno.” Nije htjela dodati da misli kako je Tiffany sad samo žrtva hormona, ali je bila uvjerena da je to najmanji dio problema.
“Žao mi je”, Tiffany će kroz drhtave uzdisaje. “Volim to dijete — stvarno volim. Dio mene je razočaran što nije curica, ali najviše se bojim toga da mu neću biti dovoljno dobra majka jer ga neću znati naučiti kako da bude muško.”
“Sigurna sam da će to prirodno doći.”
“Ne nužno. Što je s higijenom? Kad će se početi brijati? Što je s mokrim snovima? Ne znam kako bih mu objasnila te stvari. Ne mogu ni zamisliti da moram voditi taj razgovor s njim.”
Sandra se malčice nasmije. “Pa, kao prvo, ne možeš to zamisliti jer ga još nisi ni upoznala. Sve će ti to prirodno doći s vremenom. A ne smiješ zaboraviti ni na Charlieja koji će biti tu da bi obavio te prave muške razgovore.”
“Ali što ako ga ne bude?” Tiffany počne tuliti.
Sandra oprezno upita. “Zar imaš nekog razloga misliti da ga neće biti?”
“Nemam.” Tiffany uzme maramicu iz kutije na pultu pa puhne. “Sigurno misliš da sam luda.”
“Ne, ne uopće. Mislim da je stvarno teško biti u drugom stanju. Sve ti je to novo.”
Tiffany kimne. “Ali to ne znači da nije stvarno.”
“Ne znači. Ali ne znači ni da mora biti tako strašno.”
“Bože.” Tiffany čvrsto zatvori oči i zatrese glavom. “Najradije bih sad popila martini.”
“Donijet ću ti jedan u bolnicu za četiri mjeseca. Koji ćeš, od jabuke?”
“Od brusnice.” Tiffany se uspije nasmijati. “Ali onda možda budem imala drugih želja.”
Obje se nasmiju, a nakon toga Tiffany opet reče: “Znaš što me najviše plaši?”
“Što?”
“Što će biti kad bude htio saznati nešto o obiteljskoj povijesti?”
Sandra se nasmije. “Ti se šališ? Tata će mu donijeti ono obiteljsko stablo koje je tri godine izrađivao u kongresnoj knjižnici. I—”
“Mislim na njegovu, znaš, obitelj po krvi.”
Sandra se namršti. “Ne slijedim te. Čiju obitelj po krvi?”
“Od djece!”
“Aha. Dobro, pa kako sam govorila, tata može—”
“Sandra, neću im lagati!”
“Kome?”
“Kate i djetetu!
“O čemu ti to govoriš?” upita Sandra, a potom joj nešto padne na pamet. “Čekaj, zar je Charlie posvojen ili tako nešto?”
“Ne Charlie”, Tiffany će nestrpljivo, oštro motreći Sandru. Zatim blago podigne pogled. “O, moj Bože, je 1' ti to mene zezaš??”
Ovo je skroz čudno. “O čemu?”
“Zar ne znaš?”
“Tako mi svega, Tiffany, nije me briga što si trudna, ali ako mi ne objasniš o čemu govoriš, istresti ću to iz tebe.”
“Sandra.” Njezine oči, koje su se trenutak prije samosažalijevale, sada pogledaju Sandru istim žaljenjem. “Nije Charlie posvojen. Ja sam.”
Draga stanarko, gđice Rafferty:
Uživali smo u vođenju Bethesda stanova i upoznavanju svih vas u proteklih petnaest godina. Kakogod, vremena su se promijenila i odlučili smo sve stanove pretvoriti u etažno vlasništvo. Vi, kao trenutni stanar, imate prvi pravo na odbijanje, kao i jedinstvenu mogućnost kupovanja stana po sniženoj cijeni.
Kupnja svih stanova bit će po cijeni od 3460 dolara po metru kvadratnom. Što će značiti da ćete vi koji se nalazite u jednosobnom stanu morati platiti otprilike 340.000 dolara, a oni u dvosobnom približno 416.000 dolara. Smatramo ovo vrlo povoljnom i poštenom cijenom, a s kamatnim stopama koje će uskoro postati još niže, zadovoljstvo vlasništva može postati vaše za neznatno povećanje cijene koju trenutačno plaćate.
Zadnji od vaših najmova istječe 1. listopada, a u znak pristojnosti prema svima vama, dopustit ćemo vam da iznajmljujete stanove mjesec po mjesec sve do tada, ako vam najam istječe ranije. Vjerujemo da će vam to vrijeme poslužiti za donošenje odluke i osiguravanje sredstava, ako se odlučite za kupnju ili, u suprotnom, pronalaženje novog mjesta na kojemu ćete živjeti.
Još jednom, bilo nam je drago upoznati vas i želimo vam sve najbolje prilikom vašeg odabira, koji god bio.
S poštovanjem,
Artie i Fred Chaikin,
Vaš rukovodstveni tim
Lorna očito više ne bi smjela otvarati poštu, jer uvijek — ali uvijek — dobiva isključivo loše vijesti.
Tristo četrdeset tisuća dolara. Kao da već nema dovoljno duga za otplatiti. Otišla je na internet i potražila kalkulator za izračunavanje hipoteke. S ništa novca na računu — a to je jedini način na koji bi uopće mogla uzeti u obzir bilo kakvu vrstu hipoteke trenutačno — mjesečno bi morala otplaćivati 2.200 dolara za stan. To je tisuću dolara više nego što sad plaća!
I njima je to “neznatno povećanje cijene”?
A nisu ništa rekli ni o troškovima održavanja, koliki god bili. Lorna je čula da se radi o velikim ciframa.
I što sad? Bila je u dugovima do grla, kreditna sposobnost joj je grozna, a sad će ostati i bez stana. Mora nešto poduzeti; nije da ima vremena samo razmišljati o tome i nadati se nekoj promjeni.
Ne, ne, to je sranje. Nema tu nikakve nade za promjenu, mora sama donijeti tu promjenu. Potreban joj je bolje plaćen posao ili neki dodatni posao.
Međutim, prije svega joj je potrebno novo mjesto na kojemu će živjeti.
Uzela je dnevne novine koje je već bila bacila u smeće, pa sjela na kauč i počela tražiti stanove za iznajmljivanje u ovom dijelu grada.
Ispada da su cijene stvarno porasle u ovih pet godina koliko ima da se ovdje doselila. Ako želi živjeti negdje u blizini, morat će plaćati minimalno tristo dolara više nego što sad plaća. A to se odnosi na lošije stanove.
Ako ne pronađe bolji posao, morat će se odseliti negdje dalje, primjerice u okrug Montgomery. Ili čak u Frederick. Ali pomisao da mora voziti dvadeset pet, trideset ili čak četrdeset kilometara na posao iz nekog mjesta Bogu iza nogu jednostavno je bila previše deprimirajuća.
Počela je pregledavati oglase za poslove u kojima traže pomoć za ovo ili ono i zaokružila nekoliko koji su se činili užasno dosadnima, ali barem obećavajući u pogledu isplate i dodatnih povlastica.
Sjela je za računalo i isprintala nekoliko kopija svog životopisu koje će kasnije poslati na adrese iz oglasa.
Zatim se ulogirala na stranicu eBaya kako bi se nagradila nečim zabavnim, nakon tako depresivnog zadatka kao što je traženje posla. Možda pronađe par Pradinih cipela za 4,99 dolara jer je prodavač greškom upisao Predas na njih. S vremenom je počela otkrivati te male trikove. Nažalost, jednako je bilo i sa Shoegarpie, pa su se opet natjecale oko uglavnom istih cipela. Ali Lorna više nije ponovila pogrešku prevelikog podizanja cijene.
Također je otkrila Paypal.com, preko kojeg je izravno mogla platiti svoje narudžbe a da ne mora odlaziti u banku i sramotiti se.
Pretraživala je svu obuću veličine 38, kad je naišla na jedan savršeni retro par Lemer oksfordica po cijeni od 15,50 dolara Potpetice su bile veličanstveno visoke, a luk tako savršeno svinut i da nisu zatvorene bile bi to jedne seksi sandale.
Zasad se čini da ih Shoegarpie još nije primijetila, ali kad je Lorna shvatila da je ostalo još manje od šest sati do kraja aukcije, njezine su se nade rasplinule.
A onda je došlo otkrivenje.

Ako odluči pogledati na sve ovo s objektivne strane — što je ponekad i činila — mora si priznati da je uistinu ovisna o cipelama. Nema niti malo kontrole nad sobom i svojim nagonom kad je u pitanju kupovanje cipela. Nema veze je li u pitanju plaćanje gotovinom, kreditnom karticom ili nečim trećim, i to ju je uništavalo.
Osnivanje kluba anonimnih ovisnica o cipelama nije bila loša startna točka. Nije bila ovisna ni o kakvim supstancama, pa joj cipele same po sebi nisu mogle naštetiti. Ali ono što ju je moglo uništiti, bilo je trošenje... trošenje iznad svojih mogućnosti. Zbog čega je eBay bio... dobar. Zar ne?
Nije baš bila toliko sigurna u to, međutim, u jednu stvar je bila sigurna: vrijeme je da učini ono što je već odavno trebala učiniti.
Otišla je do zamrzivača, pa izvukla kutiju sladoleda koju je kupila još prije šest mjeseci za večernju zabavu koju je priređivala. Stavila ju je u sudoper, podignula poklopac i pustila vruću vodu sve dok se sladoled nije otopio i otkrio skriveno blago:
Njezinu Nordstorm kreditnu karticu.
Možda se iz razloga što je Nordstorm kreditna kartica pripadala robnoj kući, nije pojavila na Philovu popisu zabranjenih kartica. Tako ju je zadržala, za svaki slučaj, kao neku emocionalnu maloprodajnu štaku koju će upotrijebiti u slučaju najveće potrebe.
Otad ju je već dvaput upotrijebila, samo za online kupnju, jer je broj odavno naučila napamet.
Sakrila ju je u sladoled samo zato što je bilo neurednije i teže da je upotrijebi u trgovini.
Ali sve je to sad moralo završiti. Mora se riješiti posljednjeg užeta koje ju financijski veže za njezinu ovisnost.
Prošetala je do telefona i polako počela birati broj s poleđine kartice. Srećom, netko se odmah javio pa je Lorna bila prisiljena govoriti prije nego što se stigla predomisliti.
“Želim otkazati račun”, reče.
Odsad će se služiti gotovinom ili ničim.
Taj plan nije savršen, jasno, ali je barem neki početak.
Nakon što su ovisnice o cipelama stigle kasnije u njezin stan, ovaj put je zvijezda večeri bila Joss, koja je donijela par famoznih Guccijevih salonki. Lorna joj je za njih dala svoje tamnoplave cipele marke John Fluevogs, ali je vrijedilo. Te Guccijeve su bile otprilike iz šezdesetih, ali su bile savršeno očuvane. Jedna od njih je uništena malo više od ove druge, premda se činilo kao da je bila popravljena. Nije bitno. Lorna ima poseban sapun koji će to skinuti.
Sandra je svima ispričala o sestrinoj trudnoći i činjenici da joj je sestra zapravo posvojena, što je i sama prvi put čula.
“Zašto bi rekli njoj, a ne meni?” razmišljala je naglas.
“Možda nisu htjeli da se osjećaš superiornije”, Lorna reče, ali nakon što je Helene probode oštrim pogledom, slegne ramenima i doda: “Ne kažem da bi, ali možda su se samo brinuli da bi tako moglo ispasti.”
“Možda si u pravu”, složi se Sandra. “Ali što je najčudnije, odrasla sam s potpuno suprotnim osjećajima. Nikada nisam mogla razumjeti zašto joj toliko gledaju kroz prste kad je već ionako imala sve. Mislim stvarno, prelijepa je. Visoka, plava. Mislim da sam djelomično počela nositi visoke pete samo da bih smanjila ogromnu razliku među nama. I zato što se broj cipela ne mijenja čak i kad dobiješ na kilaži.”
“Nisam baš sigurna u to”, Helene će. “Nedavno sam se udebljala par kilograma i već su mi cipele potijesne.”
“Trebaš li uskoro dobiti mjesečnicu?” upita Lorna. “Ja nateknem kao balon prije toga.”
Helene kimne. “I ja zapravo mislim da su u pitanju hormoni, Zadržavanje vode. Iako sam počela uzimati šećerne pilule uz kontracepciju pri kraju mjeseca, nisam dobila mjesečnicu.”
“To se meni jednom dogodilo tri mjeseca zaredom”, Sandra će. A zatim, odgovarajući na privučenu pažnju, nastavi: “Uzimala sam ih da bih regulirala ciklus. Naposljetku je upalilo, ali ta prva tri mjeseca ništa. Zapravo bih uživala u tim danima da se nisam bojala da ću je dobiti svakog trenutka.” Nasmiješi se. “Stalno sam nosila uloške u to vrijeme. Bilo mi je kao da ponovno nosim pelene.”
“Mrzim što vam ovo moram reći, cure, ali mislim da se u mom slučaju radi o peri-menopauzi.” Helene mrgodno kimne. “Može se dogoditi bilo kad u razdoblju od trideset pete godine pa nadalje. Možda posljednje tri godine koristim posuđeno vrijeme.”
“Nema šanse, premlada si”, Joss prigovori. “Ne vjerujem u to.”
Helene slegne ramenima. “Imam sve simptome. Umorna sam stalno, dobila sam na težini, s jedne strane tamanim hranu kao luda, a s druge imam averziju prema njoj — što je? Zašto me svi tako gledate?”
“Zato što su to također simptomi trudnoće”, Sandra će nježno. “Vjeruj mi, prolazim kroz to sa sestrom već pet mjeseci.”
Helene otrese glavom. “Vjeruj ti meni, da ne uzimam pilule, i sama bih to pomislila.”
“Onda je pilula!” Lorna će. “Nikad se nisam osjećala gore nego kad sam uzimala te tablete. Mrzila sam ih! Možda bi ipak trebala posjetiti liječnika.”
Helene je odbacila tu ideju. “O dajte, dosta o meni. Samo cendram. Što ima s vama? Joss? Ti si nekako užasno tiha.”
Jossino lice lagano porumeni, ističući njezinu mladolikost. “Zapravo, postoji nešto u vezi s čim bih htjela čuti vaše mišljenje. Sjećate se da sam vam pričala kako mi drugi ljudi nude poslove?” Svi kimnu. “Neki dan sam saznala da gospođa Oliver jednako tako nudi moj posao drugim dadiljama.”
Lorna uzdahne. “Misliš, nudi drugima tvoj posao tebi iza leđa?”
Joss kimne. “Nije li to čudno?”
“To je osnova za razvrgavanje ugovora”, Lorna frkne.
“Slažem se”, Sandra će. “To je jednako spoznaji da ti se dečko viđa s nekim drugim. Sigurno boli.”
Joss se okrene prema njoj, sa zahvalnošću u očima. “Da. Iako mi gospodin i gospođa Oliver nisu naročito dragi, mislim da dobro obavljam svoj posao. Dječaci me prihvaćaju. Radim sve što trebam i ne trebam.” Uzdahne. “A onda dobijem pljusku u lice.”
“Ali već si imala neke ponude”, Helene je podsjeti. “Jesu one bile od ljudi kao što je gospođa Oliver, koji već imaju dadilje ili?”
“Mislim da jesu”, Joss će žalosno. “Zapravo, Lois Bradley možda nema nikoga.”
“Onda razmisli o njoj”, Helene će iskreno. “Za svaki slučaj. Ne želiš raditi za nekoga tko vara dadilju koju već ima.”
“Ne”, Joss se složi. “Ali što je s onima koji pokušavaju ukrasti tuđu dadilju?”
“Zgazi ili budi zgažen, tako je to u ovom svijetu”, Lorna reče.
“Amen.” Javi se Sandra, kimajući svojom i dalje zeleno-plavom glavom u znak slaganja.
“To je pomalo cinično”, odvrati Helene, a zatim slegne ramenima. “Istinito, ali cinično. Slušaj, Joss, molim te otiđi odvjetniku. Daj da barem pogleda ugovor i vidi postoji li kakav legalan način da se izvučeš iz toga.”
“Pa...” Joss se doimala nesigurno.
“Zar ćeš radije čekati da te zaskoči i objavi ti da je zaposlila nekog drugog, zbog tko zna kakvog izmišljenog razloga?” Lorna nema strpljenja za ljude poput Deene Oliver. Svakodnevno ih viđa u restoranu i još ni jednom nije ugledala iskru ljudskosti u njihovim očima. “Idi odvjetniku. Zatim odluči što ćeš s time kasnije.”
“Nemaš što izgubiti”, Sandra nadoda.
Napokon im Joss odvrati da će razmisliti o tome, možda nazvati nekog od onih odvjetnika s TV-a kod kojih je prvo savjetovanje besplatno.
Međutim, Lorna je stekla dojam da Joss to ipak neće učiniti.
“Žao mi je što vas prekidam, ali moram ići”, reče Sandra, negdje blizu jedanaest navečer. “Moram se naći s nekim.”
Lorna podigne obrvu. “Važan spoj?”
Sandra se zacrveni, ali ne izbjegne odgovoriti. “Da”, reče, dok joj je iz glasa pucao ponos. “Da, je.”
“Ah! S kim?” Joss je htjela znati.
“Netko s kim sam išla u srednju školu. Smiješno je to što ga nikada nisam gledala na taj način, ali sad...” Uzdahne. “Stvarno je zgodan. Često se viđamo u zadnje vrijeme.”
Svi vrisnu u znak razumijevanja zbog ovog pozitivnog obrata u Sandrinu životu.
Sandra se ponovno zarumeni. “Ajme, zadaje mi vrtoglavicu. Tako me sram.”
“Neka te ne bude”, Helene će, položivši ruku na Sandrinu podlakticu. “Jako smo sretne zbog tebe. I mislim da si i sama jednako sretna. Vidi se na tebi.”
“I prilično si smršavjela”, Joss doda.
“Jedanaest kilograma”, Sandra odgovori, a zatim stisne šaku u zraku. Nije joj to uopće karakteristično, pa se Lorna nasmije na njezinu radost. “Stvarno sam se naporno trudila da to postignem.”
“Čestitam!” Lorna će iskreno, našto se druge dvije slože, komentirajući kako je spektakularna i vidljiva ta promjena.
Večer je završila u tom radosnom tonu. Svi su bili tako sretni vidjeti Sandru, prethodno nesigurnu i sramežljivu, kako sad izlazi iz svoje ljušture, da su stavili na stranu sve svoje brige i odlučili s njom proslaviti.
Nakon što su sve tri otišle, Lorna je počistila suđe i oprala čaše, pa se vratila natrag svom računalu i ulogirala na eBay.
Shoegarpie je bila tamo!
Najviša ponuda za Lemersice je sada 37,50 dolara.
Lorna se sama sebi zaklela da neće nuditi više od dvadeset dolara, mada je čak i to bilo previše za njezin trenutni budžet.
Međutim, dobit će novi posao; sve što se događalo ovog tjedna upućivalo je na to. Tako da će uskoro imati znatno pouzdaniji prihod. Zadržat će noćnu smjenu u restoranu, pa će onda ostvarivati dvostruki prihod. Uskoro. Jer nitko ne bi objavio oglas za posao ako nije imao slobodno mjesto.
Kad će opet pronaći ovakve Oksfordice? I to retro. Ovo joj je posljednja prilika da si priušti takvo što.
Već se mogla zamisliti kako ih ponosno pokazuje ovisnicama.
Vrijeme je polako curilo. Imala je još pet minuta i četrdeset šest, četrdeset pet, četrdeset četiri sekunde...
Utipka iznos od 61,88 dolara pa pričeka.
VAŠA PONUDA JE VEĆ PREKORAČENA, pojavi se na ekranu.
“Sranje!” Utipka iznos od 65,71 dolar.
VAŠA PONUDA JE VEĆ PREKORAČENA.
Pogleda na ekran. Shoegarpie opet. Pa jasno. Sa četiri minute i manje od deset sekunda, Shoegarpie možda čak i osvoji cipele, osim ako Lorna ne pogodi iznos.
99,32 dolara.
VI STE SADA NAJVIŠI PONUDITELJ.
“Aha! Eto ti sad, Shoegarpie!”
Osvježi stranicu. I dalje je najviši ponuditelj. Dobro. Nastavila je gledati dok je sat otkucavao. Tri minute i deset sekunda... dvije minute i pedeset sekunda... dvije minute i trideset pet sekunda... dvije minute i deset sekunda...
Bum! Evo ga opet!
VAŠA MAKSIMALNA PONUDA JE PREKORAČENA
Pamet je u trenu napustila Lornu. Potući će tu Shoegarpie, makar joj to bilo zadnje.
Izluđujuće je da neka žena — ili muškarac — sjedi tamo negdje ispred ekrana i unosi ponude koje Lornu stoje cijelo bogatstvo.
A sve to zbog čega? Nema šanse da će prepustiti pobjedu Shoegarpie.
Utipka maksimalnu ponudu od 140,03 dolara.
VI STE SADA NAJVIŠI PONUDITELJ.
Cijena je skočila sa 110,50 dolara — Shoegarpien maksimum, očito — ali se čvrsto držala.
Dok joj je srce ubrzano lupalo, Lorna je nastavila osvježivati stranicu i provjeravati iznos na ekranu da bi se uvjerila kako je i dalje najviši ponuditelj. Približavala se svom cilju. Za samo nekoliko sekunda njezina pobjeda bit će službena.
Deset, devet, osam — Lorna ponovno osvježi stranicu — pet, četiri, — i dalje je najviši ponuditelj! — tri, dva, jedan — pritisne isti gumb opet, posve sigurna u svoju pobjedu.
I evo ga.
152,53 dolara. Pobjednik: Shoegarpie.
Lorna nije mogla vjerovati. Bilo joj je mučno. Shoegarpie je doslovce uskočila u posljednjoj sekundi i nadmašila Lorninu najvišu ponudu. Za pukih 12,50 dolara! Samo ju je 12,50 dolara dijelilo od savršenih retro Oksfordica! Tako mali iznos.
Shoegarpie je ukrala Lornine cipele.
Nakon što ju je napustio početni bijes i uvreda zbog gubitka, Lorna je shvatila da cipele koje je izgubila ne stoje samo 12,50 dolara. Bila je spremna platiti ih sto i nešto plus poštarinu, unatoč činjenici da će uskoro ostati bez krova nad glavom.
To nije nimalo racionalno.
Morala se pod hitno pribrati. To je sve započelo zvanjem i... Zastala je i razmislila. Tri, pronašla je tri oglasa za posao. Obavit će pozive, poslati životopise — i to bosonoga ako treba — dok ne obavi sva tri razgovora i ne sazna na čemu je.

17.


Poglavlje



“Ne želiš raditi na Capitol Hillu”, Helene reče Lorni. Helene je prva stigla na sastanak pa joj je Lorna ispričala da sljedeće jutro ide na razgovor za posao k senatoru Howardu Arpegeu. “Za sve okrive svoje administrativne pomoćnike. A kad ih ne krive, onda ih ševe.”
“Uh.” Lorna složi grimasu. “Mislim da se to neće dogoditi.”
Helene zamisli Howarda Arpegea pa osjeti stezanje u želudcu. “Neće, ali bit će ti jednako strašno i kad ti se počne nabacivati. Možda čak i gore.”
“Ma daj, nema šanse da je taj starac zainteresiran za seks.”
Helene podigne obrvu. “Iznenadila bi se kad bi znala što sam sve čula.”
“O Bože, nemoj mi reći.”
Začuje se kucanje, nakon čega se vrata lagano otvore. “Smijem li ući?” upita Joss, vireći iza ugla.
“Naravno.” Lorna ustane. “Moram u toalet. Samo ostavi vrata otvorena da Sandra može ući kad stigne.”
Lorna nestane u drugom dijelu stana, a Joss sjedne pokraj Helene na kauč.
“Što si donijela ovaj tjedan?”
Joss izvuče kutiju cipela iz torbe i izvadi iz nje par sandala marke Noel Parker boje limete.
“Hej, imala sam jednom takve. Daj da ih vidim.” Helene uzme cipele pa ih detaljno pregleda. Da, imala je ovakve sandale. Imala je skroz ovakve. Uključujući trajnu mrlju od crnog vodootpornog flomastera koji joj je slučajno ispao na sandalu pa ga poslije nikako nije mogla isprati.
Zato ih je dala u Goodwill.
“Fantastične su”, reče toplo te ih preda natrag Joss koja je izgledala pomalo uznemireno. “Nedostaju mi moje. Tako sam ih puno nosila da su bile skroz iznošene.”
Joss je odahnula s olakšanjem. “Ali dobre su, zar ne?” upita, sa zanimanjem u očima.
“O da. Sjajne su.”
Lorna se vrati natrag u dnevnu sobu pa se iznenadi kad ugleda Sandru, koja je upravo stigla. Napokon je pronašla odjeću koja pristaje njezinoj novoj figuri. Večeras su to bile traperice i odgovarajući crni top. Na nogama je nosila divan par oksfordica s užasno visokom potpeticom.
“Ne mogu vjerovati!” Helene uzdahne. “Jesu to Lemerice?”
Sandra se isceri. “Da, nisu li fenomenalne?”
“Prekrasne. Taj model su proizvodili samo dvije godine, znaš.” Helene potiho zazviždi. “Oksfordice Lemer. Gdje si ih samo uspjela pronaći?”
“Što?” Lorna dotrči u sobu. “Oksfordice Lemer? Daj da vidim.”
Sandra ispruži palac i pokaže cipele.
“Ti vrapca”, Lorna udahne.
“Znam!” Sandra zablista. “Nikad nećete pogoditi gdje sam ih našla.”
“EBay”, Lorna će.
Sandra je zaprepašteno pogleda. “Kako si, za ime Božje, pogodila?”
“O, moj Bože, ne mogu vjerovati. Ti si Shoegarpie?” Lorna upita, a glas joj je poprimio visoku, histeričnu notu.
Sandra se namršti na trenutak, a onda sjena razumijevanja prijeđe njezinim licem. “Shoeho927.”
“Da!” Lorna krikne. “Znaš li ti uopće koliko si me novca stajala?”
“Ja? Ti si dignula njihovu cijenu preko sto dolara!”
Lorna se počne smijati pa ispruži ruku. “Pa, daj da ti osobno čestitam. Da sam znala da su tako dobre, vjerojatno bih ponudila još više.”
Sandra se isto nasmijala. “Hvala Bogu da nisi. Jedva sam si ih i ovako priuštila. Ti si znači dobila one čizme Marc Jacobs, ha?”
Lorna kimne. “Pokazat ću ti ih.”
“O čemu to vas dvije govorite?” Joss upita, potpuno zbunjena “Zar smo si trebale nadjenuti nadimke?”
Nato se Sandra i Lorna počnu još više smijati, a kad su se napokon uspjele smiriti, objasnile su Helene i Joss da su se nadmetale na eBayu a da nisu ni znale.
Sandra je pokušala dati oksfordice Lorni, ali joj Lorna to nije dopustila, pa su se umjesto toga dogovorile da će dijeliti vlasništvo nad oksfordicama i čizmama Marc Jacobs.
To je odredilo ton cijele večeri koja im je bila jedna od najopuštenijih do tada. Smiješno je zapravo — Helene je na ovo gledala isključivo kao na bijeg od stvarnosti; nikad nije ni sanjala da bi tu mogla steći prave prijatelje.
“Pričaj nam o onom frajeru zbog kojeg si toliko smršavjela”, Joss će Sandri, tamaneći čips i ispitivački promatrajući Sandru.
“Kao prvo, maknite taj čips od mene.” Sandra se nasmiješi i odgurne zdjelu.
“Pečeni su”, Lorna ponudi.
“Stvarno?” Sandra posegne za njima, ali se zaustavi na pola puta. “Ne smijem. Ako počnem, neću moći stati. Umjesto da stanem na tri, ja ću završiti na trideset komada.”
“Ja isto”, Helene odvrati, mada je istina da je uvijek imala osjetljiv želudac, pa bi joj bilo zlo kad bi pojela bilo čega previše. Neki su bili ljubomorni na njezinu vještinu da naizgled bez napora postigne takvu liniju, ali nije bilo lako osjećati se stalno kao da si na rubu povraćanja.
A živci su sve samo pogoršavali.
Večeras je bila užasno nervozna.
“Hajde, Sandra”, Helene reče, nastojeći svim silama zvučati i izgledati normalno. “Nećeš nam odvući pažnju brbljajući o čipsu. Pričaj nam o dečku.”
“U redu.” Sandra prilično pocrveni, mada je to, uz još uvijek zelenu kosu, učini manje privlačnom. “Znam ga zapravo još od srednje škole. Oboje smo bili debeljuce. Nitko na nas baš i nije obraćao pažnju, pretpostavljam. Ali bili bi očarani kad bi danas negdje ugledali Mikea.”
“Tako se zove, Mike?” Joss upita.
Sandra kimne. “Mike Lemmington.” Ponovno pocrveni. Cura se stvarno ozbiljno zatreskala, ako samo zbog pomisli na njega ili izgovaranja njegova imena uspijeva toliko pocrvenjeti. “Nevjerojatno dobro izgleda. Mislim stvarno, kao muški model.”
“Mogu tomu posvjedočiti”, reče Lorna, smiješeći se očigledno ponosnoj Sandri. Ali nešto je u tom osmijehu izgledalo kao... sažaljenje? “Vidjela sam ga u restoranu. Vrlo zgodan. I drag, također.”
“To je najbolji dio. Tako je mio i emotivan, razgovaramo i smijemo se satima.” Digne palac gore kao znak da je sve OK. “Potpuno je u dodiru sa svojim osjećajima.”
“Ne misliš li da je možda malo previše u dodiru sa svojom ženskom stranom?” Lorna oprezno upita. Helene je bilo jasno da je Lorna vidjela nešto što Sandra nije.
“Na što točno misliš?” upita Sandra, djelujući iskreno zbunjeno.
“Oh, ma ništa, stvarno.” Lorna nije znala kako bi se ponijela. “Izlazila sam jednom s nekime tko je naizgled bio savršen. Znate, sav osjećajan, zgodan, cijeli paket. Ali je na kraju ispalo da je gay.”
“O Bože!” Sandra je izgledala zaprepašteno. “Kako užasno.”
“Da, bilo je. Stvarno. Stvar je u tome što sam previdjela sve znakove. A bili su tako očiti.”
“Ne želim zvučati neinteligentno, ali ako je bio gay, zašto je onda izlazio s tobom?” Joss upita.
Lorna slegne ramenima. “Valjda me koristio samo kao izliku.”
“Kao što?”
“Za skretanje pažnje”, Helene objasni. “Bila mu je potrebna žena s kojom će izaći kako drugi ne bi shvatili da je homoseksualac.”
“Ahaaa.” Joss kimne. “Shvaćam. Ajme, to je vjerojatno stvarno bilo uznemirujuće.”
“Da”, Lorna će odsječno. “Voljela bih da sam to barem prije shvatila.” Susretne Helenin pogled.
Helene se najprije uvjerila da nitko ne gleda pa je onda ustima oblikovala riječi Je li Mike gay?
Lorna složi grimasu i potvrdno kimne.
Helene se ražalosti. Jadna Sandra. Sjedi tu, sva u oblacima zbog tog muškarca, i vjerojatno misli da je on Gospodin Pravi, dok je zapravo očekuje slomljeno srce.
“Ne mogu ni zamisliti kako ti je bilo, Lorna”, reče Sandra. “Iskreno da ti kažem, da ne poznajem Mikea toliko dugo, jednako bih se zabrinula.”
“Je li izlazio s curama u srednjoj školi?” Helene upita.
“Ne, ali samo zato što je bio debeo. Odnosno, kako on kaže, imao je problem s težinom. Djevojke u školi nisu obraćale pažnju na dečke koji nisu bili ili zgodni ili bogati, a kako je većina bila nešto od toga, on se jednostavno izgubio u masi.”
“Barem si ga sada pronašla”, Joss će. “Ima li on možda kakvih slobodnih prijatelja?”
Sandra odmahne glavom. “Koliko ja znam, svi su mu prijatelji žene. To me izluđuje.”
“Ajoj, to bi i mene izluđivalo”, Joss se složi. “Draži su mi samotni tipovi. Znaš, mračni, zamišljeni.”
“To se zove izazivanje nevolje”, Helene će, razmišljajući o svom mračnom, zamišljenom suprugu. Ali njezin je brak tamni dio njezine psihe u koji večeras ne želi zalaziti. “Vjeruj mi, mnogo toga bi se moglo reći o pristojnom računovođi koji vozi praktičan auto i ne zaboravlja tvoj rođendan.”
“Amen”, Lorna se složi.
“Za takvog se udala moja sestra”, Sandra će. “Dobro, on je bankar. A njegov auto nije tako praktičan kao oni njemački. Ali je pristojan.”
“To se traži. A to je i dobro, budući da ti je sestra trudna, zar ne?”
Sandra kimne. “Ah! Sjećate se da sam vam pričala kako sam saznala da je posvojena?”
“Da.”
“Pa, ispalo je da je često igrala na kartu ‘ne volite me kao Sandru zato što sam posvojena’, da bi dobila što je htjela od naših roditelja.”
“Rekla ti je to?” Lorna upita.
Sandra posegne za čipsom i kimne. “Priznala je.” Zagrize čips pa reče: “Bila je skroz iskrena.”
“Je li te to razljutilo?” Lorna će.
“Ne. Bilo mi je drago. Sve ove godine mislila sam da nju vole više od mene, a ispalo je da su se samo brinuli za nju da ne ispadne obrnuto.”
Nasmijala se. “Nije čak bila ni potištena zbog toga; samo je izigravala žrtvu da je ne bi kažnjavali kad bi pogriješila u nečemu, ili da bi joj povećali džeparac kad bi joj to bilo potrebno. Tako su svi bili zadovoljni.”
“A ti sve ove godine nisi znala ništa o tome?” Joss odmahne glavom. “Zvuči kao neki loš film. Kako se takve stvari mogu događati u stvarnosti.”
“O, iznenadila bi se kad bi znala kroz kakve sve čudne stvari ljudi prolaze u svojim životima”, Helene će.
“Nije li to istina?” Lorna ustane. “Tko želi još vina? Sandra, imam mineralnu vodu pa možemo pomiješati s vinom koje je Joss donijela, onako kako ti voliš. Ja ću si smiješati.”
“Rado ću to isprobati”, Helene reče.
“Ja neću”, Joss će. “Dugo sam čekala da napunim dvadeset jednu. Želim čisto vino.”
“Nema problema, curo.” Lorna se nasmije pa ode u kuhinju po vino.
“Reci mi nešto”, Sandra će Helene. “Čini li mi se to ili si ti sve mršavija u posljednje vrijeme? Nadam se da nisi ni na kakvoj dijeti.”
“Ne, ne”, Helene reče, pokušavajući zvučati veselo, iako se zapravo osjećala kao da će joj pozliti. Duboko je udahnula iz dijafragme, kako ju je naučila instruktorica joge. “To su samo...” Slegnula je ramenima. “Živci.”
Svi su se premještali bliže, uključujući Lornu, koja je donosila poslužavnik s čašama vina. “Evo ga”, reče, spustivši ga na stolić i pružajući jednu čašu Helene. “Što se događa?”
“Ništa.”

Lorna pogleda u druge, a zatim kaže: “Ne izgledaš dobro, srce. Prošli tjedan si izgledala umorno, ali sad izgledaš umorno i uznemireno. Nešto se događa?”
“Možeš nam vjerovati ako želiš razgovarati i izbaciti to iz sebe”, Joss reče pa se pomakne bliže k Helene te joj stavi ruku na rame.
Ta je gesta bila tako slatka i umirujuća da se Helene skoro rasplakala.
“O ne, ma sve je u redu.” Sandra se pomakne i također je zagrli, i prije nego što se uspjela snaći, Helene je počela ridati i jecati usred grupnog zagrljaja.
Iako se osjećala užasno, dobro joj je došlo da izbaci sve to iz sebe. Napokon. Pustila je sve van, svu bol koja se godinama nagomilavala unutar nje.
“Žao mi je”, reče, povukavši se natrag. “U totalnom sam kaosu.”
Šest zabrinutih očiju je pogleda.
“Kako ti možemo pomoći?” upita Lorna.
Helene je oklijevala. Ovo joj je bila prilika da im ispriča o muškarcu koji ju je slijedio, a da joj ne odvrate smijanjem i ignoriranjem problema. Naposljetku, Lorna je to prva i primijetila.
Ali ako im kaže, onda će se i one brinuti, a to nikako nije željela.
“Povlačiš se”, Sandra će joj, zagrlivši je ponovno. “Viđala sam to prije. Htjela si nam reći što te muči, a sad si se predomislila.”
Helene nije mogla a da se ne nasmije. “Trebala bi raditi kao psihić. Ljudi bi te nazivali i zaradila bi cijelo bogatstvo.”
Sandra je trenutačno porumenjela, a Helene je požalila što je njezinu zabrinutost uzela zdravo za gotovo.
Ali prije nego išta uspije izreći, Lorna upita: “Zašto se toliko bojiš govoriti o tome?”
“Ne bojim se”, Helene započne, a zatim pogleda u sve tri žene. Njezine prijateljice.
One su stvarno bile njezine prijateljice.
“Bojim se”, ipak prizna. “Lorna, sjećaš se da si me prije nekoliko tjedana nazvala jer si mislila da me netko prati?”
“Naravno.”
“Imala si pravo.”
“Jesam?” Oči joj se rašire. “Znala sam! Taj kujin sin je uvijek ispred zgrade kad dođeš ovdje, a ja sam se svaki put uvjeravala da je to slučajnost, ili da se Thugs R Us isto sastaju ovdje utorkom navečer.” Odmahne glavom. “Tko je on? Hajdemo ga van ščepati.” Stvarno je izgledala kao da je spremna to učiniti.
“Samo malo, o čemu vi to?” Sandra će; a zatim joj se usta otvore i padne vilica. “O onom čovjeku za kojeg si me pitala prvu večer kad smo se našle ovdje i kad sam se vratila natrag po torbicu?”
Lorna kimne.
Sandra potiho zazviždi.
“Dobro, tko je on?” Joss želi znati. “Zašto bi te netko slijedio, tek tako?”
“Helene ima prilično moćnog supruga”, Sandra strpljivo započne. “Jednog se dana možda kandidira za predsjednika.”
Helene osjeti novi val slabosti.
“Znam tko je on”, Joss će neobrambeno. “Mislite da netko slijedi Helene da bi je uhvatio u kompromitirajućem položaju?” Pogleda svojim dječje plavim očima u Helene. “Je 1’ to mislite?”
“Ne znam. Sve što znam jest da on zna gdje živim. Kad odlazim od kuće, pojavi se svaki put nakon nekoliko ulica, a kad se vraćam, nestane prije nego skrenem na kolni prilaz. Uvijek je iza mene pa ga ne mogu nikako zaobići da bih vidjela kud on ide.”
“Ne ako nisi sklona ludorijama na cesti”, Joss se složi, mršteći obrve. “Znam momka iz Fellinga koji je odličan u takvim stvarima. Kad su u gradu do nas snimali film Runaway Truck, on je izveo sve kaskaderske vožnje.”
Helene se nije mogla suzdržati a da se ne nasmiješi na pomisao kako su ljudi u Jossinu gradiću bili uzbuđeni zbog snimanja nekog takvog filma kao što je Runaway Truck. Jednako je bilo i u gradu iz kojeg je Helene dolazila. Naravno, bilo je i tamo inetelektualaca, umjetnika i raznih drugih ljudi, ali u manjem broju od ostalih. Da se Runaway Truck snimao u njezinu gradu, u to bi vrijeme mogao provaliti u bilo koju kuću a da te ne uhvate.
“Pretpostavljam da ti nemaš iskustva s kaskaderskom vožnjom?” Sandra je pogleda.
“Teško.” Joss se nasmijala. “Ali jako dobro zapažam.”
“To može dobro doći.” Sandra podigne čašu vina i približi je usnama u namjeri da popije, ali je naglo zaustavi Lornin uzvik.
“Čekajte! Nitko da nije pio.”
Sandra spusti čašu natrag, kao da je upravo ugledala žohara u njoj.
Joss otpije malo iz svoje prije nego što je spusti natrag.
A Helene nije mogla otpiti ni gutljaj a da joj ne bude zlo.
“Što je?” Sandra će. “Nasmrt si me uplašila.”
“Oprosti. Ali imam jednu ideju. Sjajnu ideju.” Požuri u kuhinju pa ugasi svjetla dok je ulazila.
“Zar si poludjela?” upita Sandra. “Što radiš tamo?”
Ali Helene je već počela naslućivati što Lorna namjerava. “Je li on vani?”
Lorna bane iz kuhinje izgledajući kao mačka koja je stjerala kanarinca u kut. “Pa, gle čuda, zapravo i jest.”
“Što misliš učiniti, izaći van i suočiti se s njim?” Sandra reče.
“Ne”, Lorna će.
“Pobjegao bi”, Helene brzo doda.
Lorna kimne. “Upravo tako.”
“Koji je onda plan?” Joss žudno upita. “Nazvati policiju?”
“Već sam pokušala”, odvrati Helene. “Ne mogu ništa dok me ne osakati ili ubije.”
“Ali ne smijemo to dopustiti!” Joss počne cviliti.
“I nećemo”, Lorna je uvjeri. “Uhvatit ćemo ga njegovim vlastitim mamcem.”
“Aaaa.” Sandra kimne. “Mislim da shvaćam što misliš.”
“Kako?” Joss je bila posve zbunjena. “Osjećam se tako glupo jer ništa ne razumijem!”
“U redu, evo plana”, Lorna reče, sjedajući pred njih i potiho objašnjavajući iako ih on nikako nije mogao čuti izvana. “Prvo ćemo uspostaviti konferencijski poziv između svojih mobitela.” Helene se već počela sviđati ideja. “Dobro...”
“Onda će se Helene prva izvesti. On će je slijediti, je 1’ tako?”
“Definitivno”, Helene će suho.
“Savršeno.” Lorna pogleda u Joss. “Imaš li auto?”
Odmahne glavom. “Ne, vozim se autobusom.”
“Dobro, onda možeš s Helene jer ćeš imati bolji pogled od nje.”
“Ali hoće li je htjeti slijediti ako vidi da nije sama u autu?” upita Sandra.
“Dobro pitanje.” Lorna pogleda u Helene. “Što ti misliš?”
“Nemam pojma. Nikad se još nitko nije vozio sa mnom. Ali možda ne bismo trebale riskirati.”
“Ja sam pomalo živčana kad je u pitanju vožnja”, Sandra se javi. “Možda bi Joss mogla voziti moj auto. To jest, ako nemaš ništa protiv, Joss.”
“Naravno.”
“Sjajno.” Lornine oči zasvijetle od uzbuđenja. “Dakle, vas dvije idete druge i pazit ćete na svaki njegov pokret koji Helene neće moći zamijetiti sprijeda, a ja ću voziti iza, kako bih ga mogla pratiti ako skrene s pravca.”
“To je ludo”, reče Sandra. “Ali mi se sviđa.”
“I meni”, Lorna će. Zatim pogleda u Helene. “Misliš da će te htjeti slijediti sve do River Roada, po Esworthyju? To je dosta daleko.”
“Slijedio me po pravcu 270 do Fredericka pa je skrenuo na 355 prema Germantownu iza mene, te me uspio držati na oku kroz svaki prokleti semafor na aveniji Wisconsin.” Kimne. “Prilično sam sigurna da će me slijediti i u Potomac. Dječja igra.”
“Tako i zvuči”, Lorna se složi. Ponovno ustane pa uzme komad papira i olovku te počne crtati osnovnu kartu. “Je li svima poznato područje pokraj brane?”
“Išla sam nekada ondje na jahanje”, reče Sandra.
“A ja sam ondje išla na spojeve s Jimom”, Helene će. “U vrijeme dok smo to još radili.”
“Dobro, onda vam je poznat dio na Siddons Roadu koji ide ovako?” Nacrta neobičan dupli uzorak u obliku slova D i svi kimnu. “Mislila sam da napravimo ovako; Helene ti parkiraš ovdje.” Nacrta X na karti. “Sandra i Joss će ga blokirati na istoku, a ja ću doći sa zapada. Neće imati drugog izlaza osim da se zabije u zid ili odveze ravno u rijeku Potomac.”
“Što ako odluči razbiti auto?” upita Joss.
“Hm.” Lorna protrlja bradu. “Dobro pitanje.”
Helene se svidjela ideja, sve dok Joss nije istaknula taj očito ozbiljan problem. Sigurno nije htjela da netko nastrada zbog nje.
“Onda ćemo ili Joss ili ja imati slobodnu vezu kako bismo mogle nazvati 911 u slučaju potrebe.”
Lorna pucne prstima. “Savršeno.”
“Ja sam za”, Joss zacvrkuće.
Helene je bila spremna otrpjeti da im ništa ne kaže, a gle ih sada, udružene zajedno kao zaneseni štenci u Bog zna čemu.
“Kao najstarija dama ovdje, stvarno mislim da bih vas trebala pokušati odgovoriti od ovoga”, Helene reče, osjećajući novu navalu suza.
“Iako vam ne mogu ni opisati koliko znači to što ste spremne ići tako daleko za mene.”
“Šališ se, zar ne?” Sandra se opet zarumenjela. “To je nešto najuzbudljivije što sam doživjela. Idemo!”
Sve četiri ustanu i sakupe svoje stvari, uzbuđeno komentirajući kako će time jednom zauvijek riješiti problem.
Helene je pričekala dok Lorna nije izašla iz stana.
“Hvala ti puno”, reče joj, boreći se sa suzama. Nije joj bilo jasno zašto je toliko emotivna u posljednje vrijeme, ali ako postoji pravo vrijeme i razlog za plakanje, onda je to sad.
Lorna se doimala iznenađenom. “Na čemu?”
“Na svemu. Što si se sjetila ove ideje i ujedinila nas u tome?” Evo ga opet, stiže vodopad suza. “Što si uopće započela ovu grupu ovisnica. Stvarno. Hvala ti.”
Lorna je zagrli i ostane tako dovoljno dugo kako bi joj pokazala da je iskrena. “Nema na čemu.”
“U takvoj sam komi.”
“Ma nisi. Iako imaš razloga biti. Hajde,” reče kao general koji zapovijeda vojskom, “idemo srediti tog gada. Bit će mu žao što te uopće dirao.”
“Sigurna sam da hoće. Usput”, reče Helene, a Lorna zastane pa je pogleda. “Ovo je samo slutnja, ali sigurno si kao mala često gledala crtić Scooby-Doo, zar ne?”
Lorna se nasmiješi pa kimne. “Svake subote ujutro.”

18.


Poglavlje



Sandri je bilo drago što Joss vozi jer se, čak i dok je sjedila na suvozačevu mjestu, osjećala kao da će joj srce svaki čas iskočiti iz grudi.
Mnogo je napredovala u posljednjih nekoliko mjeseci po pitanju izlaženja i susretanja s ljudima, ali još nije došla na razinu automobilskih potjera.
Mada je, istini za volju, bila uzbuđena što je dio ovog. Nikad prije nije bila dio nečega ovako uzbudljivog i važnog. Čak i kad je odgovarala na pozive — možda je bolje reći, osobito kad je odgovarala na pozive svojih mušterija — osjećala se kao da troši svoje i njihovo vrijeme uzalud, te da bi trebala raditi nešto značajnije u životu, samo kad joj ne bi bio potreban novac.
“Ovo je najzabavnije što sam radila u posljednje vrijeme”, Joss reče.
“Kladim se da jest. Mora da je strašno dosadno stalno glumiti Pepeljugu u onoj velikoj kući.”
Joss slegne ramenima. “Ne volim se žaliti...” Oklijevala je. “Ali da, zna biti prilično grozno. Premda zaista osjećam kao da mogu pomoći dječacima.” Razmisli o tome na trenutak. “Dobro, barem mlađem od dvojice. Stvarno mislim da sam počela dopirati do njega.”
“Koliko je još žena reklo nešto slično kako bi opravdalo svoju tešku situaciju?” upita Sandra. “Istina, obično su u pitanju muškarci, ali poanta je ista. Ne možeš se žrtvovati na oltaru lošeg roditeljstva Deene Oliver jer, bez obzira na uspjeh, ti si i dalje samo zaposlenica.”
“Ali—”
“Ne možeš popraviti ono što je krivo u njihovoj obitelji.”
“Ma znam.” Joss uzdahne. “Ponekad se pitam da li im više šteti ili koristi kad vide kako se njihova mama odnosi prema meni kao prema nogometnoj lopti. Može li dobro koje činim nadvladati ono loše što čini njihova majka u odnosu prema meni?”
Sandra je pokušala doći do zaključka, ali nije uspjela pronaći odgovor na to pitanje.
“Čuj, možda bi stvarno trebala shvatiti da to nije posao za tebe.”
“Možda i nije, ali vezana sam ugovorom.”
“Znam da smo već razgovarale o tome i stvarno je časno s tvoje strane što se unatoč takvim uvjetima želiš držati ugovora, ali gledaj, ako se tvoja šefica ne namjerava držati ugovora, zašto bi ti?”
Joss je na trenutak utihnula, a Sandra je stekla dojam da Joss možda prvi put stvarno razmišlja o onome što joj je rekla. “Možda si u pravu”, reče napokon.
“Jesam. I nemoj zaboraviti da od tebe traži, možda te čak i sili, da radiš nešto što nije u skladu s opisom tvog radnog mjesta. To zasigurno nije prema ugovoru.”
“Ne. Te stvari svakako ne stoje tamo.”
“Imam ideju. Znam odvjetnika koji će sigurno htjeti porazgovarati s tobom preko telefona.” Ovo će biti najčudnija razmjena ikad, ali Sandra je zaista imala redovitog pozivatelja — jedan od onih pričljivih — koji je radio kao odvjetnik. Bila je prilično sigurna da neće biti teško uspostaviti anonimni poziv kako bi dao neki savjet Joss. “Jesi li možda zainteresirana?”
Joss je pogleda. “Ti si jedna od najboljih prijateljica koju sam ikad imala.” Reče potpuno bezazleno. “Ne mogu vjerovati da bi to učinila za mene.”
Sandra je bila iznenađena koliko ju je to zaista dirnulo. Ni sama nikada nije imala nekih bliskih prijateljica, a donedavno nije ni shvaćala koliko joj je to nedostajalo.
Nevjerojatno je koliko joj se život promijenio u ovih proteklih nekoliko mjeseci. Mike. Weight Watchers. Onaj iskreni razgovor s Tiffany.
Sandra još nikad nije bila tako sretna.
“Drago mi je što ti mogu pomoći”, reče. Zatim, posramljena vlastitim osjećajima, pogleda na cestu pa doda: “Skrenut ćemo lijevo za nekih pola kilometra.”
Plavi auto je i dalje bio ispred njih, iako se netko ispriječio između njega i Sandrina auta s Land Roverom, a kad su skrenule na zavoju, Sandra je ugledala Helenin crni BMW otprilike četiri auta ispred njega.
Sandrin mobitel zazvoni i ona ga otvori pa se javi.
To je bila Lorna. “Hej, ja sam. Helene, jesi još uvijek na vezi?”
“Ovdje sam”, začuje se Helenin glas.
“Super! Dobro sam to izvela!” Lornin glas je odražavao ushićenje koje je Sandra mogla vidjeti i na Joss. “U redu, dakle sve smo tu. Je li uhoda i dalje tu?”
“Vidim ga”, Sandra će. “Malo je iza Helene.”
“Ovo je ludo”, Helene se javi. “Ima li netko išta što bi nam moglo poslužiti kao oružje ako nam zatreba? Kišobran? Bilo što?”
“Imam ja kemijsku sa sprejem za samozaštitu”, reče Sandra.
“Ma daj, stvarno?” Joss će, iznenađena.
Sandra pokaže na olovku koja se nalazila na lancu s ključem ispod upravljača.
“Ja imam lanac ogrlice za pse u pretincu za rukavice”, Lorna će. “Ako malo jače zamahneš, stvarno može poslužiti kao oružje.”
“Lorna, želiš li nam možda nešto reći?” Sandra se našali “Zašto bi držala lanac za pse u pretincu za rukavice?”
“Što?” upita Joss.
Sandra se nasmije i šapne: “To je za zaštitu.”
“Upravo za ovakve slučajeve”, Lorna će. “Nikad ne znaš kad će te prijateljica natjerati u potjeru za svojim progoniteljem.”
Sve se nasmiju.
“OK, ja ću skrenuti”, Helene će. “Ovo vam je posljednja prilika da pobjegnete.”
“Nema šanse”, reče Lorna.
“Uz tebe smo”, reče Sandra i na njezino krajnje iznenađenje, nestanu svi tragovi straha koji je osjećala. “Do kraja.”
Ulica pred njima bila je mračna, a noćno nebo ispunjeno zvijezdama, koje je moguće vidjeti samo izvan grada.
Morale su brzo djelovati.
Kao što je i planirano, Helene se odveze i zaustavi auto postrance, Joss ukliže pokraj nje — tako blizu da se Sandra iznenadila kako nije udarila u branik Helenina auta. Lorna se zaustavi, jednako blizu, blokirajući nesretnog progonitelja koji nije imao mjesta ni za okrenuti se, a kamoli pobjeći negdje, tako da mu je jedini izlaz bio jurnuti u rijeku i otplivati.
Sve tri su ostavile upaljena svjetla pa je Sandra vidjela da čovjek izgleda kao da zaista razmatra bijeg kroz vodu.
Ono što je uslijedilo dogodilo se tako brzo, da uopće nije bilo vremena za razmišljanje. Iskočile su iz svojih automobila i okružile muškarca.
Joss je bacila ključeve Sandri, rekavši: “Ne znam kako se radi s tim.”
Sandra je skinula čepić s kemijske i bila spremna za napad.”
“Znala sam da si ti.” Helene bijesno drekne. “Zašto me slijediš?”
Čovjek iziđe iz auta, s rukama gore da ih svi vide. Ili se našao već prije u ovakvoj situaciji, ili je pogledao previše policijskih serija na televiziji. Kao i svi ostali.
“Vau, dobre ste.” Bio je visok oko 188 cm, a imao je prilično lijepe crte lica, kao oni glumci iz sapunica, plave kose koja mu je bila gotovo iste boje kao i koža.
Nije izgledao kao neka velika prijetnja.
“Tko si ti?” Lorna je zahtijevala.
“Zove se Gerald Parks”, Helene će. “Fotograf koji me ucjenjuje.”
“Ja nisam fotograf, nego privatni istražitelj.”
“Otkad to?” Helene upita, pomalo šokirana.
“Cijelo vrijeme. Uloga fotografa je bila kamuflaža.”
“Mislim da istražitelji ne bi trebali ucjenjivati ljude”, reče mu Sandra.
“Ucjena nije bila za stvarno. Unajmili su me i rekli mi da to kažem.”
“Dobro.” Lorna priđe bliže i ispruži ruku. Debeli lanac zasvjetluca na svjetlima farova. “Tko te unajmio?”
Sandra je morala suspregnuti osmijeh kad je vidjela kako Lorna uistinu prijeteće djeluje s tim lancem.
Namrštio se kad je ugledao lanac. “Jesi luda?”
Joss otvori mobitel i podigne ga ispred sebe.
Lorna zamahne lancem uokolo kao neki matador.
“Sranje, ti jesi luda”, odvrati Gerald Parks. “Ili to ili imaš PMS.”
Lorna zamahne bliže njemu. “Nema ničega opasnijeg od luđakinje koju je neki neandertalac upravo optužio da je u PMS-u.” Toliko mu je blizu prišla s lancem, i to takvom brzinom, da je vjerojatno osjetio strujanje zraka.
“Prestani!” krikne.
“Tko te je unajmio da slijediš Helene?” upita Lorna pa ga dodirne lancem.
“Neću ti reći. Možeš me mlatiti tim prokletim lancem koliko hoćeš. Informacija je povjerljiva.” Muškarac pogleda uokolo pa zastane na Joss. “A što ti dovraga radiš? Ako misliš nazvali policiju, znaj da si ti ta koja će upasti u nevolju. I to gadnu.”
“Ne zovem policiju”, Joss će, posve smirenim glasom. “Još gore od toga. Snimam te kako kukavički uzmičeš pred nekoliko bespomoćnih žena. I moram ti reći, Geralde, da to baš i nije dojmljiv prizor. Zapravo, izgledaš vrlo smiješno. Mislim da će video, ako ga stavim na internet, postići veliku gledanost.” Zatim izvuče drugi as iz rukava. “Sjećaš se klinca iz Zvjezdanih ratova? Bio je posvuda. Svi su prosljeđivali njegov posramljujući video.”
“Dobro, dobro, dobro”, Gerald će, ponovno podižući ruke. “Ništa nije vrijedno toga.” Okrene se k Helene. “Reći ću ti istinu.”
Sandra se sjetila Luisove priče o Heleninoj krađi. Ako je stvarno istražitelj, ima li nekakve veze s time? Bi li ga Sandra trebala zaustaviti prije nego što išta izgovori pa svi saznaju što se dogodilo? Ukočila se sa željom da pomogne i potpunom nesigurnošću kako bi to izvela.
“Hajde”, Helene će naposljetku.
Sandra ustukne, predosjećajući odgovor.
“Ne znam zašto mi je rekao da te ucjenjujem. Vjerojatno zato da te uplašim. Zadovoljim? Tko zna? Ne postavljam pitanja. Samo radim ono za što sam plaćen.”
“Tko ti je platio za to?” Helene upita. Izgledala je kao da će joj pozliti. “Tko te unajmio?”
“Tvoj suprug.”
“Moj suprug”, tupo ponovi, s napokon potvrđenim sumnjama.
“Da, Demetrius Zaharis.”
Sandra požuri k Helene kako bi je zagrlila i poslužila joj kao oslonac.
“Baš”, Lorna će. “Zašto bismo ti vjerovale da te njezin suprug unajmio kako bi je ucjenjivao?”
“Zato što je to istina”, Gerald odbrusi. “Gle, imam zapisan njegov osobni broj u svom mobitelu.” Posegne u džep.
“Polako”, Sandra mu reče, napola se uživjevši u cijelu tu priču, kao da je detektivka iz tv-serije Cagney & Lacey. “Stavi ga na zemlju i gurni prema njoj.” Bila je to dobra mjera opreza.
Joss se zahihoće, ali okrene to u kašalj.
Sandra se jednako pokušavala suzdržati od smijeha, budući da je Gerald učinio upravo ono što je tražila te joj dobacio mobitel.
Helene ga podigne i pogleda. “To je doista taj broj.”
“Nazovi ga, Parks”, Lorna će. “Neka Helene čuje kako razgovaraš s njim.”
“Da, nazovi ga”, Helene reče usiljeno.
Sandra uzme mobitel od Helene pa ga baci natrag Geraldu.

“Što želiš da mu kažem?” upita Lornu.
“Što mu inače kažeš na kraju svakog dana?”
“Izvijestim ga o tome gdje je bila i što je radila.”
“Onda učini to i sad. Samo izostavi ovaj dio.” Pogleda u Joss. “Snimaš li još uvijek?”
Joss kimne. “Već se učitao prvi dio pa sad snimam ponovno.”
Lorna pogleda u Geralda. “Nije li tehnologija sjajna stvar?”
On zakoluta očima, nazove broj pa ga stavi na razglas.
“Hoće li ti smetati ako svi budemo slušali?” Sandra šapne Helene. Ona odmahne glavom.
“Zaharis.”
“Parks ovdje.”
“Što imaš za mene?”
“Ništa previše važno. Jesi kod kuće?”
“Ne... kod prijatelja sam. Što te briga?”
Sandra osjeti kako se Helene ukočila.
“Pa, ona je sad kod kuće. Najprije je otišla kod one ženske Rafferty, pa ostala tamo neko vrijeme.”
“Je li se dogodilo nešto neuobičajeno?”
Čak i na slabašnom osvjetljenju farova auta, Sandra je mogla primijetiti kako se Gerald crveni. “Ne. Čini se da je bilo kao i svaki put dosad.”
U pozadini se čuo ženski glas, mada je bilo nemoguće razlučiti što je govorila.
Gerald pogleda Helene. “To je sve.”
“Shvatio. Bok.” Jim Zaharis prekine vezu.
Sandri se smučilo. Kako je odvratan taj Zaharis! Imao je ženu za poželjeti, a svejedno je spavao uokolo s drugima. I još je uz to imao obraza unajmiti detektiva da prati Helene dok je to činio.
Prasac.
A taj ljigavi pozdrav bok — to ga je stvarno označilo.
“Ne želim ići kući”, reče Helene tiho.
“Dođi k meni”, Sandra odmah predloži. “Kako bi bilo da svi dođete pa da budemo uz Helene večeras.”
Gerald, na kojeg je na trenutak zaboravila, odvrati: “Može.”
“Ne ti”, Lorna odbrusi. “Jesi lud?”
Helene pogleda u Geralda. “Što si mu sve ispričao o meni?”
Susretne njezin pogled. “Samo ono što radiš, kamo ideš, s kim se viđaš i kako dugo. To je i tražio.”
“Jesi li...” Oklijevajući pročisti grlo. “Jesi li mu rekao išta drugo?”
“Misliš na činjenicu da se ne zoveš Helene i da nikad nisi ni bila u Ohiu, a kamoli da si ondje rođena?” Odmahne glavom, i dalje zadržavajući njezin pogled. “Nisam mu ispričao taj dio. Zasad.”

19.


Poglavlje



“Jesi za čaj?” Sandra ponudi. Usmjerila je svoju pažnju na Helene. “Izgledaš kao da bi ti dobro došla jedna umirujuća šalica.”
“Hvala.” Helene kimne. “Voljela bih.” Pogleda u Joss i Lornu koje su sjedile pokraj nje na Sandrinu ogromnom kauču.
“Nekoliko puta duboko udahni”, Lorna predloži. “Imala si vraški napornu noć.”
“Dobro sam”, Helene se nije dala.
Sandra se vrati sa šalicom čaja i pruži je Helene prije nego što sjedne na pod ispred nje. “Slušaj, možeš ovdje ostati koliko god želiš, u redu?”
Helene se nasmiješi. “Hvala, ali vraćam se natrag večeras. Morat ću se suočiti s time prije ili poslije.”
“Nije li Jim taj koji bi se trebao baviti suočavanjem?” Joss upita. “On je taj koji je unajmio detektiva da te prati.”
Helene slegne ramenima. “Bilo bi mi lakše da detektiv nije saznao toliko sočnih stvari o meni.” Podignula je obrvu. “Sad se nemojte pretvarati da vas ne zanima o čemu je govorio.”
“Ne trebaš nam reći ništa što ne želiš”, Lorna će, premda je zapravo umirala od znatiželje da sazna na što je Gerald mislio kad je rekao da Helene nije... pa, Helene.
“Stvarno ne trebaš”, Sandra se složi, a Joss kimne.
“Lažete.” Helene se slabašno nasmiješi. “Ali istini za volju, moram vam priznati da bi mi godilo napokon skinuti taj teret sa srca. Skrivam ga već neko vrijeme.” Otpije gutljaj čaja, a sve tri su čekale, praktički zadržavajući dah, da nastavi pričati. “Gerald je u pravu. Ime koje su mi dali kad sam se rodila bilo je Helen. Helen Sutton.”
“To je gotovo isto!” Joss prigovori.
“Nije to cijela priča. Odrasla sam u Charles Townu, u Zapadnoj Virginiji, pokraj trkaće staze. Nije baš bilo... glamurozno. Mnogo sam puta doslovce bosonoga pješačila do škole.”
“Auuu.” Joss je izgledala kao da će zaplakati.
Lorna se jednako tako osjećala.
Ali Helene ispruži ruku. “Ne, ne. Ne želim sažaljenje. Samo vam govorim istinu. A sada, kao što znate, živim vrlo privilegiranim životom, tako da nemate razloga zašto biste me žalile. U svakom slučaju, dovoljno je reći da je to bio prilično ružan život. To jest, za moju obitelj, ne nužno za sve ostale u našem gradu. Međutim, moj je otac bio alkoholičar i bio je vrlo brutalan prema mami i meni. Kad mi je mama umrla, liječnik je rekao da je od kapi, ali kunem se da mislim da je umrla zato što ju je tata prejako gurnuo taj put.” Helene otpije još jedan gutljaj čaja, a Lorna primijeti da joj se ruke tresu.
“Je li on ikada imao problema zbog toga?” Sandra upita.
“O, naravno da nije”, Helene reče, pomalo otresito. “Nije to tamo išlo tako. I naravno da ne mogu dokazati da je on kriv. Premda je zasigurno kriv za jadan život koji je imala dok su bili u braku.” Slegne ramenima. “S druge strane, sama je to odabrala. Svi mi imamo pravo na izbor.”
Lorna pomisli na sve svoje prethodne veze, od kojih je u nekima ostala predugo, samo zato što je bila lijena obračunati se s problemima ili zato što se bojala ostati sama. “Sigurno imamo”, složila se.
Sandra je kimnula s odsutnim pogledom u očima.
A Joss ih je samo sve skupa promatrala.
“I to je to? To je sve što Gerald ima o tebi?” upita Lorna. “Jer, istini za volju, moram priznati da sam se nadala nečemu skandaloznijem od ovoga.”
Helene se nasmijala. “Pa, nisam ubila nikoga. Ali sam izmislila cijelu jednu priču koja nema veze sa mnom. Izmislila sam da sam odrasla na Srednjem Zapadu, roditelje koji su bili normalni i puni potpore. U tom svom izmišljenom svijetu bila sam navijačica i prva pratilja kraljice škole u četvrtom razredu srednje škole.”
“Prva pratilja?” Sandra će. “Zašto nisi išla do kraja i proglasila se kraljicom?”
Helene se nasmijala. “Morala sam ostati koliko-toliko realna. Dodaj tomu izmišljeno razočaranje mom savršenom izmišljenom životu.”
“Meni to zvuči zabavno!” reče Joss. “Svi bismo to trebali učiniti, izmisliti što želimo biti. Ljudi bi tada vjerojatno bili mnogo sretniji.”
“Znači, kad se Jim pojavio, ti si radila u Garfinkelu, je 1’ tako?” upita Lorna.
Helene kimne. “I školovala se.”
“I stvarno se na kraju uklapaš u Pepeljuginu priču”, reče Lorna. “Mislim, na neki način. Imaš dvorac, iako ne i princa.”
“Ah, izgledao je i on kao princ na početku”, reče Helene, smiješeći se dok se prisjećala neke lijepe uspomene. “Nije baš tako jako loš, čak ni sad. Dobar je čovjek, većinu vremena. Samo nije baš sjajan suprug.”
Lorna je htjela viknuti Ali unajmio je istražitelja da te prati! međutim nije, jer nije bila njezina stvar ako je Helene htjela ostati u braku s gadom koji joj je učinio tako nešto. Nije na Lorni da joj očitava bukvicu.
Lorna je i sama povukla mnogo krivih poteza i upoznala mnogo sličnih frajera, od kojih je zauzvrat dobila mnogo manje novca i prestiža, za razliku od Helene.
“I dalje mislim da si mogla izmisliti nešto dramatičnije i šokantnije”, Lorna ju je zadirkivala. “Ne bih nikad kupila tabloid zbog takvog naslova.”
“A što s time što sam uhvaćena u krađi u Ormondu tijekom lipnja?” Helene je upitala podignutih obrva.
Joss je zaustavila dah.
Lorni je pala vilica po drugi put.
Sandra... Čudno, ali Sandra nije izgledala kao da je iznenađena. “Dobro, zaboravimo čaj. Za ovo nam treba nešto žešće. Jeste li za margarite?”
Svi su bili za.
“Ti to ozbiljno?” Joss je upitala Helene nakon što se Sandra premjestila u kuhinju, gdje je lupkala pripravljajući toliko potrebne alkoholne napitke.
Helene kimne. “Radilo se o užasno lošoj procjeni. I o trenutku bijesa, jer mi je Jim otkazao kreditne kartice pa sam ga odlučila poslati kvragu, misleći kako neću zbog njega ostati bosonoga, pa sam išetala iz trgovine s parom cipela Bruna Maglija. Ostavila sam im par svojih Chooica, ali očigledno da Ormond nije zainteresiran za razmjenu.” Pokušala je to nehajno ispričati, ali joj je lice gorjelo. “Tko bi rekao?”
“I uhvatili su te?” Lorna će, u nevjerici.
Helene zadrhti. “O, da. Kao što sam već rekla, glupa ideja, od početka do kraja. I eto ga” — prekriži ruke — “sad znate moje najgore tajne. I jasno vam je zašto ću biti u problemima ako — kad — Jim sazna. Bit će javno ponižen kad svi saznaju da je životopis njegove žene, koji je posvuda ispisan i dostupan, potpuna laž.”
“Razmišljaš li kad o tome da ga ostaviš?” Sandra će oprezno, ulazeći u sobu s tri čaše. Jednu pruži Helene. “Ne kažem da bi trebala.” Druge dvije margarite pruži Joss i Lorni.
“Ah, ma naravno da bih trebala”, Helene reče, zamahnuvši rukom i uzevši margaritu. Otpije veliki gutljaj prije nego će nastaviti dalje. “Bože, da sam ja na vašem mjestu i da sad slušam ovu priču, pitala bih se zašto ga ta glupača nije ostavila davno prije, umjesto da toliko pati i bude pod stresom zbog života u laži.” Suho se nasmiješi. “A odgovor na to je da sam jednostavno slaba. Ili sam bila. Jako sam puno o tome razmišljala u posljednje vrijeme. Razvod više nije tako strašan, politički gledajući, kao što je nekad bio. Kad bismo se Jim i ja sad razveli, on bi se i dalje mogao natjecati za bolji politički položaj na nekim sljedećim izborima.”
Sandra se vrati natrag u sobu sa svojim pićem, sjedne i otpije gutljaj.
“Jasno. Ti bi bila njegova Jane Wyman”, Lorna će. “Nitko o njoj ne razmišlja kao o prvoj supruzi Ronalda Reagana. Ona je samo Angela iz Falcon Cresta.”
“Tako je”, reče Sandra, spuštajući čašu. Trećina pića je već nestala. “Pokušavala sam se sjetiti u kojoj je seriji ona glumila.”
“Poznajem ja svoj Falcon Crest”, odvrati Lorna, razmišljajući o tome kako bi se trebala ponuditi da donese još pića, jer se činilo kao da će im trebati.
Sandra je očito razmišljala o istoj stvari jer je odmah rekla: “Trebat će nam još margarita.” Htjela je ustati, kad ju je Lorna zaustavila.
“Ti se odmori, ja ću ih napraviti. Je li sve već vani?”
Sandra je izgledala zahvalno. “Da, na pultu.”
“Odmah se vraćam.” I zaista, Sandra je imala sjajnu bocu tekile, soka od limete, Triple Sec14 i liker Grand Marnier. Cura je znala kako partijati.
Smiješala je sve sastojke skupa s ledom iz Sandrina hladnjaka od nehrđajućeg čelika, pa se vratila natrag u sobu, gdje je Sandra već počela pričati svoju priču.
“Budući da već dijelimo tajne, i ja imam tajni identitet”, reče, pa opet otprije gutljaj margarite. “Zapravo, nekoliko njih.”
“OK, na sunce s tim”, Lorna će, ponovno ulijevajući piće u Sandrinu čašu, kako bi je potaknula da nastavi s pričom. “Tko si ti?”
“Ja sam”, Sandra pročisti grlo pa sjedne uspravno, nabrajajući imena na prste, “dr. Penelope, seksualni terapeut; Britney, zločesta školarka; Olga, švedska dominatrix—”
To je čudno.
“—Teta Henrietta, zla stara teta koja uvijek tuče po guzi; i vječno popularna Lulu, francuska sobarica.” Nasmiješi se. “Uz sve ostale. Ja sam operaterka vruće linije.”
Ovo je daleko — daleko — šokantnije od Helenine priče. Sandra? Seksi telefonistica? A čini se tako sramežljivom! Tako konzervativnom! Tako — tako — aseksualnom.
Lorna je iskapila pola čaše.
“Što to znači?” Joss upita. “Jesu li to oni oglasi na poleđini gradskih novina čije brojeve ljudi zovu i za čije pozive plaćaju hrpu novca po minuti?”
“Upravo tako. Zarađujem dolar i četrdeset pet centi po minuti.”
“Vau!” Lorna se odmah upitala bi li ona mogla tako pričati prostote strancima preko telefona.
Plaća je bogme bila dobra.
“Dakle, to su te komunikacije na koje si mislila kad smo te pitali čime se baviš, ha?” Helene joj zaprijeti prstom. “Sram te bilo. Što nam nisi rekla ranije. Mislim. Super mi je to. Tako je neumjesno!”
“I zna biti.” Činilo se da Sandru nije pogodila ta primjedba. “Neki pozivatelji su stvarno jako perverzni, ali iznenadile biste se da saznate koliko njih zapravo želi samo razgovarati. Čak i za dva dolara i devedeset devet centi po minuti.” Joss zbunjeno pogleda pa joj Sandra objasni: “Tvrtka za koju radim uzima više od pola, a meni ide ostatak.”
“Da, shvaćam to”, Joss će. Svijet je postajao prilično klimav što se ticalo Lorne, ali Joss se i dalje činila potpuno trijeznom. “Samo sam pokušala izračunati koliko je to prihoda za tvrtku, budući da imaju cijeli tim žena koje rade za njih dvadeset četiri sata dnevno, sedam dana u tjednu. E to se zove posao.”
Lorna nije mogla vjerovati da mala slatka Joss nije uopće šokirana Sandrinim poslom, već ga umjesto toga promatra kao dobar biznis. “Ti mala poduzetnice”, Lorna joj reče, smiješeći se. “Još malo pa ćeš se i ti početi baviti time.”
“Zarada je svakako dobra”, Joss će potpuno ozbiljno. “O, moj Bože, stara gospođa Cathell, iz Fellinga, zaradila je cijelo bogatstvo na tomu. A davala je zajednici, stavljala novac u crkvenu košaricu i nitko se nikad nije požalio da je to neprikladno.” Zatim, u odgovor na tišinu koja je nastala, doda: “Ali mene zanima samo poslovni plan, ne i sam posao.” Djelovala je posramljeno pa je još rekla: “Ja sam studirala poslovanje i web dizajn.”
Sandra se složila. “Dobivam čekove iz banke na Kajmanskom otočju. Ne bih imala ništa protiv toga da ležim negdje na plaži, dok mi novac samo sipi na tekući račun.”
“Kako si uopće došla do takvog posla?” Lorna je upitala, fascinirana.

“Agorafobija.” Sandra se nakratko nasmije. “Zapravo, to je istina, ali samo polovično. Uvijek sam nekako bila... usmjerena na sebe. Ne volim baš previše izlaziti.”
“Zašto?” upita Joss.
Sandra pogleda u nju kao da pokušava shvatiti šali li se ili misli ozbiljno. “Cijeli život sam bila debeljuca. U školi su me svi ismijavali. A u stvarnom svijetu odrasli ljudi — ljudi za koje bi rekao da znaju bolje — činili su isto. Ljudi znaju biti tako jako okrutni.”
Helene stavi ruku na Sandrinu i ispreplete svoje prste s njezinima. “Nisi to zaslužila.”
Sandra se nasmiješila. “Počinjem to uviđati. Zapravo, otkako sam vas upoznala, stvari su se počele mijenjati. U proteklih nekoliko tjedana izišla sam više puta nego u proteklih pet godina. Srela sam Mikea” — zacrveni se — “i sve je nekako bolje.” Oči joj zasvjetlucaju. “O, ajme, sad ću se još i rasplakati.”
“Nemoj — onda ćeš rasplakati i nas ostale”, reče Lorna. Osjećala se kao da će joj srce pući.
Sandra šmrcne. “Dobro, dosta je. Ovo nije za plakanje. To je pozitivna promjena. Cipele su mi uvijek bile prijatelji. Mama mi je uvijek posebno naručivala školsku uniformu jer nisam mogla samo otići u trgovački centar i pokupovati svu modernu odjeću koja bi mi se svidjela, ali zato su mi cipele uvijek odgovarale. S police, iz kataloga, nije bilo važno. Bez obzira na to koliko bih se udebljala, bez obzira na to koji sam broj traperica nosila i u kojem sam ih dijelu robne kuće morala tražiti, broj obuće mi se nikad nije mijenjao.” Pucne prstima. “Kad bih naručivala cipele iz kataloga i tražila broj trideset osam, to ne bi ništa reklo o meni. Što se njih tiče, mogla sam biti Jennifer Aniston. Što je, kad razmislim, nekako nalik na ono što radim.”
“To onda vjerojatno nije slučajnost”, Helene prokomentira. “Uživaš li u svom poslu?”
“Ponekad.” Sandra se nasmije. “Nikada to nisam priznala nekome. Čak ni samoj sebi.”
“Ali to je dobro”, Joss je bila uporna. “Važno je voljeti svoj posao. Da je to barem moj slučaj.”
“I ja bih to htjela”, Lorna će. “Jedva čekam da obaviš razgovor sa Sandrinim prijateljem odvjetnikom.” Odjednom joj nešto padne na pamet. “Čekaj, taj odvjetnik... nije valjda on jedan od tvojih...” Podigne obrvu u znak pitanja.
“Dobro, tko je sljedeći?” upita Sandra, namignuvši Lorni. “Lorna, a imaš li ti skrivenog prljavog rublja?”
OK, tema je promijenjena.
“Skupa s cipelama, misliš?” Lorna kimne. “Zapravo, imam. Iskreno, i sama sam bila blizu toga da sakrijem par Fendijevih cipela pod majicu pa se iskradem iz Ormonda, prošli mjesec. Bile su tako divne—” prisjeti se crne kože, savršenih malih kopči “—kupila bih ih, jasno, da nisam bankrotirala.” Uslijedi trenutak potpune tišine. “Skroz, nemam više ništa. Osim duga od trideset i nešto tisuća dolara na kreditnoj kartici zbog kojeg sam morala otići k financijskom savjetniku koji mi je prerezao sve kartice i odredio daljnju potrošnju dok se ne riješim duga.”
“Jesi li sad dobro?” Helene je pobliže promotri. “Jer ako ti je potreban novac, bit ću sretna da ti pomognem. Stvarno.”
Lorni je postalo toplo oko srca. “Mnogo mi to znači, Helene, ali zapravo — moram kucnuti u drvo dok ovo izgovaram — mislim da počinjem stjecati kontrolu nad time. Neku večer sam opet računala pa odlučila staviti nekoliko pari cipela na prodaju preko interneta—”
“Gustice”, Sandra udahne.
“Aha.” Lorna se prisjeti kako je bila uzrujana kad je vidjela da Shoegarpie (1) želi njezine cipele i kako se razveselila kad ju je netko novi, shoeshoesheboogie (0), nadmašio u visini ponude, kupivši ih po nevjerojatnoj cijeni od 210,24 dolara. “Žao mi je što ih nisi uspjela dobiti. Ali, iskreno, platila sam ih sto sedamdeset pet u outlet trgovini u Delawareu. Bez poreza.”
“Vidim izlet u budućnosti”, reče Sandra, a zatim, bolje promislivši, doda: “To jest, u daljnjoj budućnosti. Kad opet budeš u mogućnosti kupovati po maloprodajnim cijenama.”
Lorna kimne. “Potreban mi je novi posao. To bi sve promijenilo. Ili bi mi barem omogućilo povremenu kupnju cipela u kutiji.”
“U međuvremenu si osnovala ovu grupu”, Helene će, kimnuvši. U njezinim se očima očitovalo divljenje, umjesto osude koju je Lorna očekivala — kao od Lucille — kad im je ispričala o nevjerojatnom dugu koji mora isplatiti. “Dobro si se toga sjetila.”
“Jesam, da se nisam istovremeno natjecala protiv Sandre na eBayu i odricala obroka da bih uštedjela za novi par cipela.” Lorna se nasmije i odmahne glavom. “Stvarno sam ovisna.”
“I ja”, Helene rezignirano odvrati.
“Ja isto”, Sandra doda.
“Hm... ja baš i nisam.” Javi se Joss. Gledala ih je širom otvorenih očiju i zarumenjenih obraza. “Kad već priznajemo tajne, imam i ja jednu.”
Lornino srce preskoči otkucaj. Pa neće im valjda reći da ne voli cipele!
“Pa, prije svega—” skine Miu Miu cipele koje je dobila od Sandre prošli tjedan pa izvuče rupčić koji je ugurala unutra. “—ja nosim broj 37.”
“Ali—” Lorna nije znala što bi rekla. “To sigurno nije udobno!”
“Zapravo, nije tako loše, za razliku od nekih cipela iz Super-Marta koje sam nosila. Sad razumijem zašto vam se sviđaju ovakve cipele. Ja jednostavno nikad prije nisam bila u prilici nositi ovako dobre cipele. Priključila sam se grupi jer sam morala pronaći način da pobjegnem od Oliverovih svakog utorka navečer, a sastanak ovisnica o cipelama činio mi se znatno boljim od grupe ljudi sa seksualnim problemima.” Dobaci pogled Sandri. “Bez uvrede.”
Sandra se glasno nasmije. “Donijela si ispravnu odluku.”
“Jesam.” Izraz Jossina lica opet postane ozbiljan. “Stvarno jesam. Vas tri ste tako divne da ne znam što bih da vas nisam upoznala!”
“Pa dobro, sad te ionako ne namjeravamo pustiti, bez obzira na veličinu noge”, reče Lorna. “Ali gdje si onda samo uspjela pronaći sve te sjajne cipele koje si donosila svaki put?”
“U second-hand buticima, retro trgovinama, Goodwillu.” Pogleda u Helene. “Kad si rekla da si imala onakav par zelenili sandala, užasno sam se prestrašila da si ih možda dala u Goodwill, a da sam ih ja sada otkupila pa ti ih donijela natrag.”
Helene se nasmije. “Ma daj!”
Joss kimne. “Ozbiljno, jesam.”
“Pa, mi nismo imale pojma da nisu tvoje vlasništvo”, odvrati Helene, još uvijek iznenađena zbog Jossina priznanja. “Što si onda radila s cipelama koje si dobila od nas?”
“Spremila sam ih u ormar. Osjećam se kao svraka sa svim tim lijepim stvarima koje sam prikupila. Ali sad, kad sam vam to napokon priznala, mogu vam ih i vratiti, jasno.”
“Rekla bih ti da ne trebaš, i zaista ne trebaš, ali što ćeš drugo s njima kad su ti prevelike?” Lorna će. “Mada ja ne bih imala ništa protiv da dobijem te Sandrine Miu Miu.” Kimne prema paru koji je Joss upravo izula, a zatim pogleda u Sandru.
“Uzmi ih”, reče. “Tvoje su.”
“Sandra, možda bi mi mogla posuditi čarape, kad se budem vraćala kući.” Joss preda cipele Lorni i svi se nasmiju.
“Imam ja još jednu tajnu”, Helene će kad su se sve tri već stišale.
“Oooo! Zar ćemo sad ispočetka” Lorna upita.
“Nadam se da nećemo”, Sandra će. “Stvarno ne želite znati što sam učinila s golf lopticom ravnatelja Breena u sedmom razredu. Što je, Helene? Reci nam.”
Helene pogleda od jedne do druge, s čudnim izrazom sreće i straha. “Mislim...” započne, a zatim duboko udahne i pokuša ponovno. “Mislim da sam trudna.”

20.


Poglavlje



U Fellingu bi svatko primijetio ženu kad bi odlazila u ljekarnu kupiti test za trudnoću. Neizbježno bi se dogodilo da je blagajnica prepozna, pa bi se riječ o njoj proširila cijelim gradom. Ovdje vjerojatno nije postojala tolika pomama za pozornošću, barem je Joss tako mislila, osim možda u slučaju da se četiri žene skupa pojave u ljekarni tražeći test za trudnoću.
A to su i učinile, prateći Helene s boka, kao njezina vlastita tajna služba koja ju je štitila. Kad bi ih netko sa strane i promatrao, ne bi mogao ustvrditi za koga je test, a to je ono što su i htjele postići.
Vratile su se u Sandrin stan s dva dvostruka pakiranja testova, a petnaest minuta poslije na Sandrinu umivaoniku stajala su četiri štapića s pozitivnim rezultatom.
“Znači, to je definitivno pozitivno?” Joss je provjeravala.
“Pogledaj sliku.” Lorna joj doda jedan od papirića s uputama. “Jedna crtica znači negativno, dvije pozitivno.”
“Ovdje ih je osam”, Helene će tupo, zureći u štapiće. “Istina je.”
“Kako se to moglo dogoditi?” Sandra će. “Mislila sam da uzimaš pilule.”
“Jim ih je pobacao nakon što ih je pronašao.” Helene je i dalje zurila u testove za trudnoću. “Nabavila sam druge; ne smiješ ih preskočiti duže od tri dana, pa sam poduplala dozu, ali... Čini se da to nije bilo dovoljno. Očito je da to nije bilo dovoljno.”
“Pročitala sam da, ako preskočiš popiti čak i samo jedan dan, postaneš znatno ranjivija, što znači da trebaš udvostručiti zaštitu”, reče Sandra.
“Bože.” Helene pokrije lice rukama. “Nisam čak ni htjela voditi ljubav s njim. Osobito nakon onoga što je učinio.” Dršćući udahne. “Bilo mi je lakše pokoriti mu se i pustiti ga neko vrijeme dok ga to ne prođe, nego se svađati.” Odmahne glavom. “Zvučim kao stvarno budalasta žena, ha?”
Lorna priđe pa zagrli Helene. “Gledaj, svi mi ponekad radimo ono što ne želimo jer je to linija manjeg otpora. Život je ionako dovoljno težak — nitko ne želi nadodavati novo breme. Ne možeš se kriviti zbog toga.”
“Naravno da mogu”, Helene reče, blago se nasmijavši. “Moram. Ja sam kriva.”
“Zaboravi sve to”, reče Lorna. “Sad to više uopće nije važno. Pitanje je što sad planiraš učiniti?”
Helene proguta slinu. “Ne znam.”
“Ja ću uskoro ostati bez posla”, Joss će. “Mogu ti pomoći. Zaista. Imam hrpu iskustva s bebama.”
Helene je zahvalno pogleda. “Voljela bih to.” Zatim pogleda u druge žene. “A da izađemo iz kupaonice?”
To je probilo led pa su se vratile natrag na Sandrin mekani kauč, smještajući se uz Helene.
“Ali to sad komplicira planove koje si imala u vezi s brakom, zar ne?” Lorna će.
“To je prvo na što sam pomislila”, odvrati Helene. “I da vam iskreno kažem, nisam baš sigurna što ću u vezi s tim. Ovako ili onako, brak je gotov, ali je li zbog djeteta bolje ostati u njemu ili nije?”
“Mislim da je najbolje učiniti ono što će tebe usrećiti i što će ti donijeti mir u srcu”, reče Sandra. “Ako dijete odraste u napetom okruženju, to će na njega utjecati mnogo više nego da je odraslo u sretnom okruženju — ili dva — u kojemu će imati priliku posjećivati tatu vikendima, a s tobom biti ostatak vremena.” Uzdahnula je. “Moji su roditelji imali jako napet odnos. Odvojene sobe, koje nikada nisu objasnili, neugodna tišina, tata koji je mnoge večeri provodio na poslu. Danas se pitam.”
“Ajme, to i osjećaj da im je Tiffany draža od tebe, sigurno ti je zaista teško palo”, Joss je komentirala.
Sandra slegne ramenima. “Mnogima je bilo gore. Da sam bila samo malo snažnija, ne bih se sad našla u ovakvoj neurotičnoj komi.”
“Ali nisi!” Joss je mrzila kad je Sandra govorila takve stvari o sebi, posebno sada kad je počela dobivati mnogo više samopouzdanja, možda čak prvi put u životu.
“Ne, samo tapkaš kroz blato koje ti je život donio”, Lorna se složi. “Svi mi moramo proći kroz to.”
Helene na trenutak pogleda u Lornu, mršteći se. Zatim skrene pogled sa Sandre na Joss. “Imam ideju”, reče, i bilo je jasno da je neka pozitivna sila — nada, optimizam, što god — počinje obuzimati. “Mislim da imam stvarno dobru ideju.”
“O tapkanju kroz život?” upita Sandra.
“Zapravo, na neki način da. Lorna, tebi je potreban novi posao, zar ne?”
“Amen.”
“Joss, tebi će uskoro trebati novi posao.”
To zvuči obećavajuće. “Definitivno.”
“Sandra? Znam da si zadovoljna svojim poslom, ali, bi li te zanimao mali poduzetnički pothvat sa strane?”
Sandra se doimala znatiželjnom. “S vama svima? Naravno. Na što si mislila?”
“Bila sam na zabavi prije nekoliko tjedana, kod obitelji Mornini—”
“O, partijaš s mafijom?” Lorna upita.
“Te priče nisu točne”, Helene će. “Vjerojatno. Kako god, Chiara me odvela na kat i pokazala mi najljepše cipele koje sam ikad vidjela, bez iznimke.” Opisala ih je vrlo detaljno, a Sandra i Lorna su ciknule kad su čule. Joss je bila samo izgubljena. Cipele su cipele. Voljela je te žene, ali vjerojatno nikada u potpunosti neće shvatiti zašto su tako lude za cipelama.
“Gdje ih možemo nabaviti?” Lorna žudno upita.
“E, o tome se radi”, reče Helene. “Proizvođaču je potrebna financijska potpora. I američki distributer. Chiara je pitala svog supruga da se uključi, jer je smatrala posao vrlo profitabilnim, ali on nije htio imati nikakve veze s tom vrstom industrije. Nije mu dovoljno muževna, pretpostavljam.”
“I misliš da mi to možemo?” upita Lorna. “Zbilja? To zvuči kao nešto što bi jako puno stajalo.”
“Uzet ćemo zajam”, Joss će, sjetivši se predavanja s faksa. “Mi ćemo se uključiti, uzeti kredit, postaviti posao kao zaseban subjekt i sigurne smo. Naravno, lakše je to reći nego učiniti, ali tako to ide.”
Najedom Joss obuzme neobično uzbuđenje. Došla je u D.C. kako bi okusila život u velikom gradu. Dadiljanje je bilo samo prvi korak u njezinu planu. Nije bio kraj, tek početak. Namjeravala se ukorijeniti ovdje i pronaći nove prilike za stvaranje boljeg života od onoga koji bi imala da je ostala u Fellingu i udala se za dečka s kojim je išla u srednju školu.
Ovo je bila upravo jedna od tih prilika.
Kako god, morala se izboriti s dubokim osjećajem poraza jer neće moći ostati dulje i pokušati popraviti sve ono što nije valjalo u životima Barta i Colina. Od roditelja nisu primali nikakav nježan odgoj, toplinu ili ljubav. A bez čvrste ruke koja bi se ispriječila i zaštitila ih od neobazrivih roditelja, bili su osuđeni na to da pokupe loš utjecaj od nekog drugog.
Bart bi tu i tamo znao pokazati nježnost i ranjivost... Joss je zadrhtala na pomisao da bi to mogao izgubiti i postati strog i zahtjevan kao i njegova majka. Ili emocionalno otuđen od obitelji, kao njegov otac.
Ili — što je još gore, ali moguće — oboje.
Međutim Joss je učinila sve što je mogla. Nije uopće bilo sumnje u to da će, ako nastavi s time, stvari postati gore. Bez sumnje. Zato je ovaj novi posao bio — koja je prava riječ za to? — prst sudbine. Našla se na pravom mjestu u pravo vrijeme. I nije moglo ispasti bolje, niti je mogla upoznati bolje ljude.
Helene je sad pričala, još uzbuđenija nego prije, o mogućnostima ulaganja koje je predložila. “Imam mnogo kontakata u lokalnim trgovinama. Morala sam ih redovito koristiti radi donacija i tako dalje. Gotovo sam sigurna da bi pet velikih trgovina u gradu pristale prodavati Phillipeove cipele. Svakako sam ih spremna nagovoriti.”
“A što je s kućnim zabavama?” upita Sandra.
“Što, misliš nešto kao Tupperware?” Lorna upita.
“Pa... da. Ili bilo što drugo. Ali izravna prodaja s pravom klijentelom. To bi čak išlo brže nego maloprodaja.”
“Još bolje ako se se oboje kombinira”, Joss će. Već joj se počela sviđati ta ideja.
Helene zijevne.
Sandra to odmah primijeti. “Dobro, cure, bila je ovo duga večer, puna događaja. Bog zna što će biti. Nađimo se ponovno sutra, može?”
“Da”, Lorna će.
“Apsolutno”, Joss se složi. “Samo neka je poslije osam navečer.” Pogleda u druge. “Odgovara li vam to?”
“Meni da”, Helene će.
“Ako pomaknete bliže desetki, onda ću moći i ja”, reče Lorna, pa joj padne kamen sa srca kad svi kimnu u znak slaganja.
“Dogovoreno”, Sandra reče. “U međuvremenu, može li netko saznati što je sve potrebno za kredit za pokretanje posla?”
“Ja bih to vjerojatno mogla ugurati negdje u jutarnji raspored”, Helene započne.
“Ne”, Lorna je prekine. “Moraš se odmoriti. Ja ne idem na posao sutra sve do podneva. Prije toga ću otići u banku. Ionako imam nekoga tamo kog znam. Recimo to tako.”
I time se Jossina budućnost počela mijenjati.
Kao i budućnost ostalih.
Helene nikako nije mogla zaspati.
Imala je previše informacija koje je večeras trebala probaviti. Ne samo suprugovu izdaju, koja je vrijedna tjedana promišljanja, da nije važnijih stvari od toga, znatno važnijih stvari.
Trudna je.
A to nije ono što je htjela. Kad je vidjela prvi test i dvostruku liniju na njemu koja je ukazivala na pozitivan rezultat, osjećala je krivnju. Ali kako je nastavila raditi ostale testove u Sandrinoj kupaonici, došla je do zaključka da više nije važno što ona želi. Bila je trudna i ako ne odluči prekinuti tu trudnoću, ostat će u tom stanju sve dok ne rodi.
Zasad još nije odlučila što će.
Posljedično, provela je najdulju noć svog života, boreći se s nemirom u pokušaju pronalaženja odgovora na pitanje na koje, sve donedavno, nikad nije mislila da će morati odgovoriti.
U mračnom vrtlogu misli koje joj nisu dale razmišljati, stalno se iznova vraćala na svoje djetinjstvo. Život koji je ostavila iza sebe. Život kojeg se odrekla.
Nije u njemu sve bilo tako loše. Drveće, potoci, činjenica da je mogla mirisati zelenilo svako novo proljeće kad bi trava počela ponovno rasti. Dramatične zimske noći ispunjene zvijezdama, zbog čega je bilo nemoguće raspoznati koja je od njih istočna zvijezda, koja je odvela mudrace k malom Isusu.
To su bile misli koje su je izvukle iz kreveta u pet ujutro, kao žice marionetu, te je odvele do auta kojim je krenula odvesti se na sjever. Nije provjerila je li Jim kod kuće prije nego što je otišla. Nije joj bilo stalo. Jednostavno je ušla u svoj mali Batmobile, za koji je inzistirao da ga mora voziti pa je, izbjegavši prometnu gužvu na River Roadu, Beltway, 270. sjeverna, 70. zapadna, napokon stigla na cestu kojom je mislila da nikada više neće putovati, pravac 340 prema zapadu, u smjeru države Zapadna Virginija.
Glavne ceste su se promijenile. Na mjestima gdje su se nekad nalazile travnate površine, mračne sjene i prljavi puteljci, sad su stajale benzinske crpke, restorani i trgovine suvenirima. Sa svih strana znakovi su usmjeravali na Harper’s Ferry i različite druge hotele i motele, te restorane brze prehrane koji su se sada nalazili na nekadašnjim veličanstvenim brdima, sa šumama i rijekom u podnožju.
Helene osjeti neočekivanu navalu bola, kao da je njezina odgovornost bila održavati ovaj prekrasni, drevni krajolik, zbog čega je, napustivši ga, iznevjerila Majku Prirodu.
Ili se možda radilo o osobnom osjećaju gubitka jer je provela tako mnogo vremena izvan ovog područja, da nije ni znala koliko se sve nastavilo razvijati, a to ju je dovelo do ruba suza.
Kako god bilo, odvezla se kroz maglovito jutro prema kući u kojoj je odrasla. Majke joj nema već odavno, a od susjeda je čula, dok je još radila u Garfinkelu, da joj je tata poginuo u prometnoj nesreći prilikom sudara s drvetom. To nije iznenadilo Helene. A nije ju ni rastužilo.
Misao koja je izazvala najviše melankolije bila je ona o Davidu Priceu. Simpatični, slatki David koji ju je gađao grudama snijega kad su oboje imali deset godina, ostavljao joj poruke u školi kad su imali dvanaest, poljubio je s četrnaest, a razdjevičio sa šesnaest.
Zapravo je to obavio prilično dobro.
Posljednji put kad ga je vidjela bilo joj je devetnaest, a tad je odlučila trampiti zelene pašnjake za život u gradu. Bez obzira na sve ono čega se više nije sjećala i sve one uspomene koje su joj s vremenom izblijedjele, jedna se stvar čvrsto urezala u njezine misli, a to je bol koju je vidjela u njegovim dražesnim smeđim očima kad mu je rekla da je s njima gotovo.
Vozeći se kroz polupoznati krajolik zapitala se, živi li on još uvijek ovdje negdje, je li donijela ispravnu odluku kad je otišla i potpuno izgubila dodir s jedinom dobrom stvari iz svoje prošlosti.
Njezina stara kuća i dalje je stajala na svom mjestu, s ostacima debla još uvijek okrenutog prema naprijed. Ali napravljeno je nekoliko promjena, a na kolnom prilazu je stajao parkiran minikombi. Djelovao je kao da tu uopće ne pripada, kao kad bi netko umetnuo raketu u sliku građanskog rata.
Dobro. To joj mjesto nije donijelo ništa dobro u djetinjstvu. Bilo joj je drago vidjeti da sada izgleda drukčije.
Vratila se u auto, čudeći se koliko malo osjećaja u njoj izaziva mjesto na kojem je provela gotovo prva dva desetljeća svog života.
Premda, postojalo je još jedno mjesto koje će joj uskomešati emocije. I morala ga je posjetiti, iako je jako dobro znala da je to jednako diranju modrice, kako bi provjerila boli li još uvijek.
Davidova kuća.

Provezla se kroz mali gradski centar, koji je sad imao kafić i videoteku u ulici u kojoj je nekad bilo smješteno skladište niskog krova i razbijenih prozora. Lijevo u Church Street, desno u Pine, pa ravno niz dugu, zavojitu cestu, do osamljene kuće na kraju.
Samo što više nije bila tako osamljena. Sve se promijenilo, tu se sada nalazilo mnoštvo tanašnog drveća s velikim znakovima na kojima je pisalo: DOM ZA JEDNU OBITELJ PO NISKOJ CIJENI OD 300 DOLARA!
Helene je vozila zabezeknuta i zadivljena sve do kraja ulice, gdje se začudila kad je ugledala netaknutu Davidovu kuću, još uvijek na svom mjestu.
Naravno, to je uvijek bila jedna od ljepših kuća, za koju se govorilo da je nekad pripadala bratu Georgea Washingtona. Davidovi su roditelji bili mnogo imućniji od Heleninih, pa se već i tad pričalo o proglašenju mjesta kao povijesne znamenitosti, u porezne svrhe.
Helene je zaustavila auto s druge strane ceste pa nekoliko minuta ostala promatrati kuću. Izgledala je sasvim jednako. A opet, to je i normalno, jer su ta hrastova stabla i prije dvadeset godina bila preko sto godina stara, pa nije da su se u to malo vremena puno promijenila i narasla.
Izišla je iz auta pa polako prošetala do kuće, pokušavajući vidjeti kroz prozore, ali se sunce odbijalo o staklo, što joj je blokiralo pogled i zamutilo ga suzama.
Pitala se što će reći kad dođe do vrata, dok je polako gazila prema trijemu. Hoće li tražiti Davida ili upitati znaju li oni išta o njemu? Je li uopće spremna na odgovore?
Ne, zaključila je, kad ju je val mučnine gotovo preuzeo. Ne, nije ona spremna na ovo. Bila je to strašno loša ideja i još gori pokušaj. Nije imala što raditi ovdje u Zapadnoj Virginiji, a nakon dvadeset i nešto godina odsutnosti, znala je, jako dobro, da tu više nije ni poželjna.
Okrenula se i krenula natrag prema autu kad je začula poznato škripanje otvaranja ulaznih vrata.
“Mogu li vam pomoći?”
Okrenula se i ugledala plavokosu ženu s izraženim oblinama i crvenokosim djetetom smještenim na boku. Izgledala je kao da je u ranim tridesetima, a izraz njezina lica, iako umoran, bio je ljubazan.
Helene brzo duboko udahne, nesigurna što bi rekla, sve dok nije izgovorila: “Ne. Hvala. Zapravo... Ja... Poznavala sam nekoga tko je nekad živio ovdje.”
Žena zaškilji.
“Prije dvadeset godina, mislim”, Helene razjasni, da ne bi uvalila supruga te žene u nekakvu nevolju. “Bivšeg dečka”, blebetala je, “davno je to bilo. Oprostite što sam vam smetala.”
“Pričekaj malo. Jesi li ti... Helen?” Žena zakorači naprijed, a mrežasta se vrata zalupe posve jednakim zvukom kao i prije dvadeset godina, koji je još uvijek bio svjež u Heleninom sjećanju.
Helene se ukoči dok je slušala ženu kako tapka preko drvenog trijema prema njoj.
“Znala sam da si mi odnekud poznata”, žena će. “Nemoj otići — na pravom si mjestu.”
Helene se okrene natrag prema njoj. “Nisam baš sigurna da jesam”, reče, osmjehnuvši se, više sebi nego ženi.
“David će se vratiti za minutu”, žena će, požurivši prema njoj dok joj je dijete poskakivalo na boku. “Zaboravio je danas uzeti ručak. Možeš li to zamisliti? Uzme ga svaki dan, ali danas baš zaboravi. A on nikad ne zaboravlja. O Bože, bit će tako iznenađen. Ti jesi Helen, zar ne?”
Helene kimne, nesposobna izustiti riječ.
“O, moj Bože, čekaj samo da te David vidi. Usput, ja sam Laura. Davidova supruga. Ovo je Yolande.” Dotakne bebin nos.
“O. Dobro. Pa...”
“Čula sam tako mnogo o tebi! Stvarno si ostavila dojam na mog muža.” Reče to bez imalo naznake ljubomore ili nelagode. “Naravno, znali smo te vidjeti na TV-u tu i tamo. Ali tko nije?
Vrlo si lijepa, znaš. Zapravo, sigurna sam da si i sama toga svjesna. Vjerojatno ti to svaki dan govore. Misliš li da ćeš postati prva dama Sjedinjenih Američkih Država jednog dana?”
“N-ne, n-nisam sigurna.” Helene se pokuša nasmiješiti. “Znaš, stvarno loše stojim s vremenom jutros, pa ako bi mogla samo poručiti Davidu da sam navratila i pozdraviti ga u moje ime...”
“Eno ga ondje”, Laura će. “Vidi ti to, došao je baš na vrijeme. Takav je on, znaš. Pravi srećković. Uvijek mu sve ide od ruke.”
Helene je promatrala dotrajalu Toyotu Highlander kako se zaustavlja na poznatom kolnom prilazu. “Pretpostavljam.”
“Takav je David, uvijek...”
Helene ju je prestala slušati. Svako osjetilo koje je imala orijentiralo se isključivo na muškarca koji je upravo izlazio iz starog auta. Naravno, sad mu je već bilo trideset devet godina. Bio je odrastao čovjek koji je imao slatku, brbljavu ženu, te barem jedno crvenokoso dijete. Čovjek s poslom, domom i obitelji, i izblijedjelim sjećanjem na bivšu djevojku iz srednje škole koja je odjurila iz grada poput metka, a da se nije ni osvrnula.
Ali dok je koračao prema njoj, koncentriran i namršten, ugledala je i prepoznala, ne muškarca, nego blijedi duh dječaka koji je bio prvi koji ju je poljubio. Plave oči koje su je pomno promatrale bile su joj jednako poznate kao i vlastite, čak i toliko godina poslije.
Činilo se kao da mu je potrebna cijela vječnost da dođe do nje. Taman dovoljno vremena da joj suze kotrljajući se pobjegnu niz obraze, dok se plač pretvarao u tihe jecaje zbog svega što je izgubila.
S mukom se pokušavala sabrati kako bi se suočila s njim, ali i dalje je plakala. Nije mogla ispustiti ni glasa. Samo ga je gledala i divila se koliko od onog dječaka može vidjeti u ovom čovjeku.
“Pobogu, stvarno ti je trebalo dugo da se vratiš.” Povukao ju je u snažan zagrljaj koji je upio dvadeset godina suza u samo jednom dugom, iskrenom dodiru.
Kad se Helene napokon uspjela dovoljno sabrati da bi progovorila, povukla se natrag pa ga s osmijehom upitala: “Zašto nisi platio otkupninu?”
Odmah je shvatio. Kao što je i znala da hoće. Čak su još i kao klinci imali jednak, mračan smisao za humor.
“Znao sam da će te na kraju vratiti”, reče. “Bila si previše svojeglava da bi te netko zadržao zauvijek.”
Šmrcnula je i kimnula.
Ispružio je ruku, našto se Laura našla u njegovu zagrljaju. “Upoznala si Lauru? I moju kćer, Yolande?”
“Da.” Riječ je sišla s Heleninih usana bez njezine kontrole. “Obje su prekrasne.”
Helene i David razmijene značajan pogled.
“Uđi”, reče joj. “Kvragu s poslom, imamo mnogo toga za nadoknaditi.”
Kad se, tri sata poslije, Helene odvezla, osjećala se kao nova osoba. Praznina za koju nije bila ni svjesna da ju je toliko boljela, sada je napokon, napokon ispunjena. David je dobro. I ostao je u istoj toj kući, kao čuvar prošlosti.
“Ti si se stvarno dobro snašla”, rekao joj je uz Folgers kavu. “Izgleda da si bila u pravu što si otišla.”
Međutim, kad je govorio o svom životu, o ženi i djeci, moglo se vidjeti da je zaista sretan.
Za Helene je to bila prava bajka.
Odvezla se kući s ogromnim olakšanjem. Napokon se mogla pomiriti s prošlosti. Nije baš sve u potpunosti riješeno, vjerojatno nikada neće ni biti, ali barem je bilo mnogo bolje nego prije.
Kad je krenula to jutro na sjever, još uvijek nije bila sigurna što će učiniti po pitanju svoje trudnoće. Ali dok se vozila natrag, znala je da će joj poželjeti dobrodošlicu, kao i djetetu, bez obzira na sve promjene koje će to uzrokovati.
Dok je vozila, divila se novopronađenom miru koji je osjećala zbog svoje odluke, pitajući se ima li to veze s ovim posjetom ili s trudničkim hormonima o kojima svi toliko govore.
Sigurno je trudnoća donosila nešto sa sobom, što je odvraćalo misli od svega drugog, jer je tek nakon što je ponovno ušla u okrug Montgomery u Marylandu, shvatila da je Geraldov plavi auto opet iza nje. Ili možda bolje rečeno — i dalje iza nje. Mora da ju je slijedio sve ovo vrijeme, a ona to jednostavno nije ni primijetila, jer se nikako nije mogao samo stvoriti ovdje iza nje, odjednom, na sjevernom dijelu okruga, kao da je pao s neba.
Bijesna, skrenula je na izlaz s pravca 270 i uputila se prema trgovačkom centru Lakeforest, pazeći na to da vozi dovoljno sporo kako bi je mogao slijediti. Ovaj put ga nije htjela izgubiti; htjela ga je uhvatiti.
Odvezla se do parkirališta pokraj ulaza u restoran, a Gerald se zaustavio točno pokraj nje, i ne trudeći se sakriti činjenicu da je opet prati.
“Kog vraga opet radiš?” Helene je htjela znati, dok joj je srce prijetilo iskočiti.
Digne ruke ispred sebe. “Nemoj se ljutiti.”
“Mislila sam da si shvatio poruku.”
“Jesam! Ne slijedim te više.”
Pogleda ga u nevjerici.
“Dobro, dobro, slijedio sam te”, reče. “Priznajem to, ali samo zato što imam nešto za tebe.”
Odjednom je Helene palo na pamet da bi trebala biti opreznija u ovakvim situacijama, jer se ne brine više samo za sebe nego i za dijete. Pogledala je naokolo, zadovoljna što vidi par dvadesetineštogodišnjaka jedan red dalje, kako stavljaju antifriz u auto.
“Kako to misliš da imaš nešto za mene?” Helene upita, primivši se za bravu na vratima iza nje, za svaki slučaj. “Zašto bi imao išta za mene?”
On napola slegne ramenima. “Ja, hm, osjećao sam se loše zbog toga što sam te slijedio. Vidiš, na neki način sam stekao dojam kao da sam te uspio upoznati kroz sve ovo vrijeme dok sam te promatrao i, znaš, mislim da zaslužuješ bolje od onog ološa za kojeg si udana.”
Nije znala što bi mu rekla. Pretpostavljala je da joj je htio dati kompliment, ali je, s obzirom na okolnosti, zvučao nekako čudno. “Cijenim to što si se osjećao loše jer si me morao slijediti”, reče. “Ali opet me slijediš. Moraš prestati.”
“Apsolutno.” Kimnuo je. “Odmah. Pronto.”
“Dobro. Onda smo se dogovorili.” Primila je bravu i otvorila vrata auta.
“Pričekaj samo minutu.” Gerald podigne ruku, zatim se okrene i otvori vrata auta kako bi izvukao nešto s prednjeg sjedala.
Helene se sakrije iza otvorenih vrata auta, kao da bi joj to pomoglo kad bi on nekim slučajem uperio pištolj u nju.
“Evo.” Izvukao je omotnicu.
Pogleda ga skeptično. “Što je to?”
Približi joj se, pružajući joj je. “Samo nešto što bi ti moglo koristiti.” Protrese omotnicu pred njom. “Hajde, uzmi. Neće te ugristi.”
Posegne, polako, pa je uzme. “Hvala. Valjda.”
Brzo kimne pa prođe rukom ispod nosa. “Sačuvaj to za crne dane.”
Namršti se i počne otvarati omotnicu.
Gerald u međuvremenu uđe u auto, upali ga pa se odveze, ostavljajući iza svog malog plavog auta crni trag dima.
Omotnica je sadržavala nekakve papire. Fotografije, kad je bolje pogledala. Izvuče ih.
“O, Bože.”
Fotografije u boji, veličine 20x25, koje su prikazivale Jima i Chiaru Mornini, gole u Chiarinu ogromnom, okruglom crvenom satenskom krevetu. Posvuda su se vidjele ruke, noge, jezici i prilično detaljni prikazi ostalih dijelova tijela.
Nema sumnje u ono što se događalo.
Helene je pozlilo. Stavi ruku na prsa i sjedne na vozačevo sjedalo, zatvorivši i zaključavši vrata prije nego što je ponovno pogledala u fotografije.
Nije znala što ju je više uznemirivalo, vidjeti Jima za kojeg je znala da je ovisan o ženama i seksu ili Chiaru, koju je smatrala svojom prijateljicom.
Dugo vremena Helene je samo zurila u fotografije. Ako je netko u tom trenutku prošao pokraj njezina auta i pogledao unutra, pomislio bi da je neka bolesnica koja ima potrebu gledati pornografiju na javnom mjestu.
Da ima novca, otišla bi ravno u trgovački centar i ondje utopila tugu. Ali nije ga imala. Zahvaljujući Jimu.
Zahvaljujući Jimu.
Odjednom joj sine misao kao grom iz vedra neba. Gerald je upravo učinio Helene ogromnu uslugu. Kao i Chiara, premda kuja to sigurna nije namjeravala.
Zasigurno ni Jim ni Chiara ne bi htjeli da se mediji dokopaju ovih fotografija — ili, što je još važnije, Anthony Mornini.
Ako bude djelovala brzo, moći će i sama napisati brakorazvodnu pogodbu.
Joss je otišla kući i zaspala istog trena. Bila je to potpuno iscrpljujuća večer.
Sljedeće je jutro, nakon što ju je alarm probudio, ustala i napola hodajući, a napola spavajući, otišla nahraniti Barta, te ga odjenuti za odlazak k prijatelju Gusu. Srećom, Gus je imao super dadilju koja se zvala Julia i koja je, bacivši samo jedan pogled na Joss, rekla: “Dušo, idi doma. Izgledaš kao da bi ti dobro došao odmor.”
“Ma ne, dobro sam”, prigovorila je Joss, ali je u pola rečenice zijevnula, čime je pokazala da ne misli ono što govori.
Julia se nasmijala. “I ja sam nekad imala dvadeset-i-nešto. Idi kući. Jednog ćeš dana ti uskakati nekome kao što ja sad uskačem tebi. Hajde.” Potjera Joss. “Ne brini se, oni neće saznati. Nazvat ću te kad bude trebalo doći po Barta.”
Joss nije trebala dodatno uvjeravanje. Zapravo se iskreno bojala da će, ako ostane, zaspati u naslonjaču. “Hvala”, reče zahvalno. “Stvarno. Dugujem ti.”
“Zaboravi”, Julia će, odmahujući rukom. “I ja sam nekad bila mlada. Sjećam se kako je to bilo imati vlastiti život.”

Kad bi samo znala. Ipak, Joss je bila zainteresiranija za to da se vrati natrag i odspava još koji sat, nego da joj objašnjava gdje se sinoć zadržala tako dugo. Zahvalila je Juliji pa se odvezla natrag u kuću Oliverovih.
Sama. Napokon je sama. To je prvi put u, koliko, tri mjeseca? Bila je veoma uzbuđena dok se zaustavljala na kolnom prilazu.
Primijetila je tamnozeleni Saab parkiran vani na ulici, ali, budući da je bio bliže susjedovu zemljištu nego kući Oliverovih, nije previše obraćala pažnju na to.
Sve dok nije ušla unutra i čula glas nepoznatog muškarca — zapravo ne, to nije točno, bilo je više nalik na jecanje nego na pričanje (premda je ton glasa bio primjetno viši od glasa Kurta Olivera) — koji je dolazio iz spavaće sobe bračnog para Oliver, što je bilo dvoja vrata niže od Jossine sobe.
Na trenutak se ukočila, pitajući se što da radi.
Evo ga, dokaz da je za ono za što je optuživala Joss — pokušala je osuditi — bilo ono za što je sama odgovorna. Teoretski, Joss bi mogla mobitelom snimiti nekoliko fotografija Deene u akciji. To bi joj život učinilo znatno lakšim.
Ali... uh.
Ne može to učiniti. Bez obzira na to kako se Deena odurno odnosila prema njoj — a Deena definitivno jest bila odurna — Joss nije mogla otići do vrata i fotografirati je dok se seksa s nekim tipom.
S druge strane, ne može ni ostati ovdje i praviti se kao da nije primijetila ništa neobično. Očito Deena nije očekivala da će netko biti ovdje, jer je ostavila vrata sobe napola otvorena.
Joss se tiho, kao miš, ušuljala natrag u svoju sobu pa nazvala Sandru.
“Upomoć.”
“U čemu je problem?” upita Sandra, bez propitivanja tko je na drugoj strani linije.
Lijepo je što su postale tako dobre prijateljice da se više ne trebaju predstavljati jedna drugoj kad nazovu.
“Ostavila sam Barta kod prijatelja da se igraju”, Joss šapne, udaljivši se što je više mogla od vrata i zida. “I vratila se kući kad sam čula da se u spavaćoj sobi Oliverovih netko seksa.”
“Fuj”, bila je Sandrina prva reakcija. Zatim: “Ali pretpostavljam da imaju pravo na to, jer je to ipak njihova kuća i vjerojatno su mislili da ni tebe ni Barta neće biti cijelo poslijepodne.”
“Nije on”, Joss brzo šapne. “Čula sam muškarca koji nije gospodin Oliver. Mislim da ima ljubavnika. I bez obzira na to koliko bih je voljela uhvatiti na djelu i poniziti, ipak bih mnogo, mnogo, mnogo radije pobjegla odavde i pravila se da ništa ne znam.”
“Samo malo, čekaj sad”, Sandra će. “Kako se ona ponijela prema tebi... znaš da bi ti ovo moglo koristiti.”
“Znam, ali—” Joss zadrhti. “—nema šanse. Što da radim?”
“Ako je tako,” Sandrin glas je bio čvrst i odlučan, “drži telefon na uhu cijelo vrijeme pa, ako netko uđe, počni pričati kao da si cijelo vrijeme slušala mene, a ne njih. Ja ću pričekati na drugoj strani linije da te slučajno ne bi netko drugi neočekivano nazvao.”
“OK”, Joss duboko udahne. “Dobro. Otvaram vrata...” Joss otvori vrata svoje sobe. “I tiho ulazim u hodnik.”
“Aaah!” začulo se iz spavaće sobe Oliverovih malo prije nego što su se vrata naglo širom otvorila, a mršav muškarac blijedoplave kose i bijele, bijele kozje bradice našao se u hodniku, potpuno gol i zaigran, s penisom u gotovo komično tvrdoj erekciji. “Dođi i uhvati me, muškarčino”, reče, očigledno nesvjestan Jossine prisutnosti, “ako se usuđuješ.”
“Ako se usuđujem!” Šokantno, glas nije pripadao Deeni Oliver. Bio je to Kurt Oliver.
Joss je znala jer je dotrčao u hodnik odmah poslije plavokosog, jednako gol, s jednakom erekcijom, ali ni približno tako velikom.
Sve što je Joss pomislila u tom trenutku, dok se panično povlačila natrag u sobu, jest da je vidjela previše.
Puno previše.
“Joss?” Sandra je dozivala s druge strane linije. “Jesi li dobro?”
“Jesam”, Joss je pokušavala doći do zraka, mada ju je potpuno nadvladalo iznenađenje, uz dodatak panike. “Ali to je gospodin Oliver:”
“O, gospodin Oliver i gospođa Oliver?” Sandra upita.
“Ne”, Joss šapne. Ovo je sve previše čudno. Takve se stvari nikad ne događaju u Fellingu. Ili, ako su se i događale, ljudi su ih onda jako dobro skrivali. “Gospodin Oliver s nekim muškarcem.”
“O!” To privuče Sandrinu pozornost. “Onda, za ime Božje, daj to ovjekovječi nekim fotografijama.”
“Fotografijama! Bože, ti to želiš vidjeti?”
“Ne, to je za tebe. Zadrži ih za poslije, ako ti zatrebaju, u slučaju ucjene ili tako nečeg.”
“Ali—”
“Ništa ali. To ti je možda najbolja obrana protiv Deene Oliver, ako te još za nešto optuži. Ozbiljno, Joss, znam da to ne želiš, ali izađi i snimi nekoliko fotografija. Ne moraš ih iskoristiti, ali samo da ih imaš, za svaki slučaj.”
“Ne mogu. Ne želim ni pogledati!”
“Ne moraš gledati, samo ispruži mobitel. Vjeruj mi,” Sandra ju je nagovarala, “moraš to učiniti. Za vlastitu dobrobit.”
“Dobro, dobro, ali kako ću onda izaći a da me ne primijete?”
Sandra se nasmijala. “Dušo, iz onoga što si mi rekla, mogu zaključiti da im nije nimalo stalo do toga što se događa oko njih.”
To je bila istina. Nakon što je završila razgovor, Joss je provirila iza ugla kroz vrata, i kao što je Sandra pretpostavila, ispostavilo se da su dvojica muškaraca bili prezauzeti jedan s drugim da bi primijetili išta drugo. Brzo se povukla natrag, zatvorila oči na prizor koji će odsad biti vječno urezan u njezinu sjećanju, pa ispružila mobitel i snimila dvije fotografije.
Nisu prestajali proizvoditi zvukove pa je zaključila da je uspjela proći nezapaženo. Kako god, sumnjala je da će se sada moći izvući iz sobe, jer su cijelo vrijeme bili u hodniku.
Dakle, morala je pričekati da završe. Ili da se premjeste negdje drugdje. Srećom, hodnik je vodio prema dva različita stubišta koja su vodila u dva različita dijela kuće. Nažalost, muškarci su se trenutačno nalazili točno na sredini.
Naslonila se natrag uza zid, skrivajući se i čekajući i — kako ironično — nadajući se da je neće uhvatiti.
Činilo joj se kao da to sve skupa traje satima, ali u stvarnosti im je trebalo deset minuta da se pokrenu i odu dolje u kuhinju.
Joss se šuljala niz stepenice kao dijete na Badnjak koje pokušava uhvatiti Djeda Mraza na djelu, samo što je u ovom slučaju ona izbjegavala bradate muškarce koji su se trenutačno nalazili u kući.
Otvori vrata i pogleda ravno u iznenađene oči Deene Oliver.
Zasigurno je primijetila jednako iznenađenje i u njezinim očima. Ili barem dio njega. Premda je ono što bi Deena uskoro mogla vidjeti, bilo daleko šokantnije.
“Što ti radiš ovdje?” Deena je zahtijevala. “Trebala si odvesti Barta k prijatelju.”
Joss se, potpuno izvan sebe, pitala bi li trebala govoriti glasno, da upozori muškarce da netko dolazi, ili se pretvarati da nema pojma ni o čemu.
Odlučila je da ovo nije nešto usred čega se htjela naći.
“Odvezla sam Barta, ali mi je Gusova dadilja rekla da ima sve pod kontrolom pa sam se vratila ovdje kako bih uzela—” Nije joj smjela priznati da je zapravo došla spavati; Deena bi joj otkinula glavu. “—uzeti nešto.”
Deena ju je neprijateljski pogledala. “Ostavila si moje dijete da se za njega brine neka strankinja?”
Pa, zašto ne? To je i Deena napravila, deset minuta nakon što je upoznala Joss. “Ona je dadilja, apsolutno je sposobna pobrinuti se za Gusa i Barta.”
Deena stavi ruku na bok. “Što je to tako važno zbog čega si se morala vratiti natrag, ha?”
Joss brzo razmisli. “Mobitel. Htjela sam ga imati ako mi zatreba.”
“E pa, to je potpuno nedopustivo.” Deena odmahne glavom, s gađenjem, kao da joj se Joss upravo ispovraćala na cipele.
“Idem odmah natrag”, reče Joss, krenuvši prema autu.
“Pričekaj malo”, Deena zalaje.
Joss se okrene. “Što je?”
Deena suzi oči kao gušter. “Nekako si mi nervozna.”
Ironično, ovo je prvi put da je Deena uopće primijetila kako se Joss osjeća.
“Nisam nervozna”, Joss slaže. “Očigledno vam nije drago što je Bart ostao sam kod Gusa bez mene, pa ja—”
“Pričekaj ovdje”, Deena odsiječe. “Nazvat ću Maryanne kako bih se pobrinula da netko ima Barta pod nadzorom dok se ti ne vratiš.” Zakoluta očima. “Ne mogu vjerovati da se i s time moram gnjaviti, uz sve drugo kroz što moram prolaziti.”
“Čujte, idem natrag, to je samo petnaest minuta vožnje—”
“Pričekat ćeš ovdje jer je to ono što sam ti rekla da učiniš”, Deena zlobno odbrusi prije nego što se okrene i uđe unutra.
Dragi Bože, Joss stvarno ne želi biti dio ovoga. Ne želi samo stajati ovdje i čekati da započne vatromet. Koliko bi uopće trebala čekati? Jer to će očigledno potrajati još neko vrijeme—
Deena se vrati za nekoliko minuta, sva blijeda i uzdrmana. Joss na trenutak osjeti žaljenje zbog nje, ali samo na trenutak. Toliko je bilo potrebno prije nego što se ponovno počela otresati na Joss. “Tvoj dečko je unutra”, reče. “Sad znam zašto si se vratila, za jedan podnevni randevu.”
Joss je bila zapanjena. “Gospođo Oliver, znate da to nije istina, zar ne?”
“Znam što sam vidjela”, reče, dok joj je glas podrhtavao.
Joss je također znala što je vidjela.
“Još samo jedan ovakav prekršaj”, Deena nastavi, izgledajući kao da se vraća natrag u život sa svakom ljutom riječi koju je izgovarala, “i odletjet ćeš odavde tako brzo da će ti se zavrtjeti u glavi. I završit ćeš na sudu, budi sigurna u to.”
Sad je tek Joss shvatila da je Sandra vjerojatno bila u pravu kad joj je rekla da snimi one fotografije kako bi se osigurala. Ali nije mogla ni zamisliti da bi s time otišla pred sud. Naposljetku bi se za to pročulo, a dječaci bi platili najvišu cijenu.
Nije im to mogla učiniti.

21.


Poglavlje



“Gospođice Rafferty”, Holden Bennington bio je iznenađen što vidi Lornu.
“Nisam znao da imate problema s računom.”
“Nisam ovdje zbog toga”, reče, a zatim kazališnim šaptom doda, “i mogli biste biti malo diskretniji kad se obraćate klijentima u predvorju.”
Holden pogleda naokolo. “Ovdje nema nikog osim zaposlenika”, istakne.
Mogla se sad prepirati s njim i pitati ga znaju li ovdje svi za njezine financijske probleme, ali je odlučila da ipak neće. “Došla sam razgovarati o kreditu.”
Nasmijao se na sav glas. Od srca. A onda, kad je primijetio da se ona ne smije, pogledao ju je, ozbiljno, pa rekao: “Ne mislite valjda ozbiljno.”
Podigne visoko glavu. “Potpuno sam ozbiljna.” Zatim, prije nego što ju je stigao odbiti, nadoda: “Nadala sam se da ću moći dobiti koji savjet od vas. Molim vas.”
Razmisli o tome na trenutak, zatim duboko udahne i kaže: “Naravno. U redu. Ali mislim da će mi trebati kava za to. Želite li i vi šalicu kave?”
“Može. Običnu crnu, hvala.”
Kimnuo je. “Otiđite slobodno u moj ured. Dolazim za minutu.”
Otišla je u njegov ured, kako joj je predložio, pa sjela u neudoban stolac. Na stolu se nalazila uokvirena fotografija dječaka u bejzbolskoj opremi, a Lorna se pitala je li to dijete njegovo. To bi mu dalo jednu sasvim novu osobnu notu, kojoj se Lorna nije nadala, ali bi zasigurno razjasnilo zašto je tako prokleto didaktičan.
“Oprostite što sam se toliko zadržao.” Holden uđe pa stavi punu stiropornu čašu kave s vrhnjem na stol pred Lornu, a ona se razlije preko ruba i prolije po stolu. Opsuje pa posegne za maramicom iz kutije kako bi obrisao mrlju, ali ga Lorna zaustavi.
“U redu je, ja ću.”
“Aparat za kavu je bio potpuno prazan pa sam morao staviti novi lonac da se kuha.”
Kimne pa otpije gutljaj guste tekućine.
“Tražili ste crnu, zar ne?” Holden se udari po čelu. “Čovječe, žao mi je. Idem po drugu.”
“Ma ne, ne treba. Dobra je i ova.” Otpije još jedan gutljaj. “Premda vam moram reći da smo sad otkrili kako ipak postoji nešto što ja znam bolje od vas.”
Slegne ramenima. “Izgubljen sam u kuhinji.”
“Možda vi meni možete objasniti kako da dođem do početnog poslovnog kredita, a ja ću vas naučiti kako da napravite dobru kavu.”
“Dogovoreno.” Otpije gutljaj vlastite kave pa napravi grimasu.
“Je li to vaš sin?” Lorna upita pokazujući na fotografiju Odjednom se ponadala da će reći kako nije.
Imala je sreće. Odmahnuo je glavom. “Nećak. Nemam djece. Ni ženu.”
Zašto ju je to sad radovalo?
“Ni ja”, reče nesigurno.
Nasmijao se. “Napokon imamo nešto zajedničko.” Mada je, čim je to izgovorio, izgledao kao da je požalio što je postao čak i tako malo osoban. “Dakle, o čemu ste točno željeli razgovarati? Nešto što doslovce planirate ili je to samo teorija?”
“Doslovno planiram.”
Podigne obrve. “O.”
“Zvučite iznenađeno.”
“I jesam.”
Nije mogla vjerovati da je tako otvoren. Nije čak pokušao ni prikriti čuđenje. “Dobro, ne morate sad umotavati stvari u celofan.”
Naslonio se natrag i prekrižio ruke. “Vi niste žena koja voli umotavanje.”
Bio je u pravu. “Osim ako je u pitanju čokolada”, složi se. “U svakom slučaju, prijeđimo na stvar. Recimo da želim započeti vlastiti posao s nekoliko drugih ljudi, ali potreban nam je kredit s kojim ćemo krenuti. Što trebam učiniti?”
“O kakvoj se vrsti posla radi?”
“O uvozu. Otprilike. Uvoz i distribucija.”
“Zašto mi ne kažete na što točno mislite?”
“Dobro, imam prijateljicu koja ima prijateljicu na vrlo visokom položaju, prepoznali biste njezino ime da vam ga kažem, pa ne smijem. Uglavnom, njezin nećak je talijanski dizajner cipela. Stvarno dobar dizajner. A vjerujte mi, ja se razumijem u cipele.”
Holden ozbiljno kimne. “To vam vjerujem.”
Naravno. Vidio je sve račune iz Ormonda, Nordstroma, Zapposa, DSW-a i ostalih mjesta. “Dobro, on proizvodi stvarno predivne cipele koje bismo mi željele uvoziti. Kao jedini distributer. Najozbiljnije.”
Zatim se dogodilo nešto nevjerojatno. Holden Bennington III. se nasmijao. I pritom je izgledao stvarno dobro. “U redu, dakle, već imate poslovni plan?”
“Osim ovoga što sam upravo ispričala?
“Nešto formalno. Pismeni opis namjeravanog posla, s predviđenim troškovima, mogućim profitom i tako dalje.”
“Da. Joss, jedna od mojih”, oklijevala je, “poslovnih partnerica upravo radi na tome.”
“Dobro. Jeste li razmislili o pronalaženju ulagača?”
Čini se da vrijeme koje je provela na faksu i nije bilo potpuni gubitak vremena. “Mislite na ljude koji bi uložili u nas?”
“Aha. Sad, većina ljudi misli da to znači odlaziti k velikim, etabliranim tvrtkama kako bi došli do investitora, ali su u krivu. Velike, etablirane tvrtke ne trebaju ulagati u početnike. Morate se obratiti uspješnim novim tvrtkama koje nisu starije od pet godina.”
“Pa tako zaobići bankovni kredit?”
“Ne baš sasvim. Ali ulagači bi vam zasigurno puno pomogli. To bi vas također učinilo privlačnijima i za bankare.”
Holden joj se sad počeo više sviđati.
Nastavio joj je entuzijastično objašnjavati sve kreativne načine pomoću kojih bi mogla riješiti financiranje i pronaći investitora. Predložio je hipotekarni zajam kojim bi mogle uravnotežiti početne troškove ako Lorna ili bilo koja od njezinih suradnica uloži nešto vrijedno, poput neke nekretnine. Ispalo je da je biznis njegova stvarna ljubav, ali, budući da mu je bio potreban posao, prihvatio je ovaj bankovnog službenika, kad mu se već nudio.
Nakon približno sat vremena brbljanja, Holden pogleda na sat pa reče: “Ajme. Moram na sastanak.” Pogleda u Lornu pa, iznenađen vlastitim pitanjem, reče: “Želite li možda izaći na večeru? Pa da još malo porazgovaramo o tome.”
Lornu također iznenadi vlastiti odgovor. “Voljela bih.”
Otišla je kući s lakoćom u koraku, kakvu još nikad nije osjećala prilikom izlaska iz banke.
Holden Bennington.
Ide na večeru s Holdenom Benningtonom. Nije mogla vjerovati. S druge strane, bilo joj je teško povjerovati u većinu stvari koje su joj se dogodile u posljednje vrijeme. Jednako iznenađujuće kao i to da je Sandra operaterka vruće linije. Lorna to ni za milijun godina ne bi pogodila.
To je samo pokazalo kako je moguće ne znati ništa o ljudima, iako možda misliš da si stručnjak u čitanju drugih, nakon toliko godina u ugostiteljskom poslu.
Poslije se Lorna jedva mogla sjetiti onoga što se dogodilo za vrijeme večere kod Clydea, jer joj je ono što je uslijedilo poslije, izbrisalo sva sjećanja.
Otišli su k Lorni u stan i ona je Holdenu ponudila pivo.
“Može”, rekao je. “Ali ostani sjediti, mogu ga i sam donijeti. Ne trebaš me služiti.”
“Nije mi problem”, reče mu, sjetivši se svega onog posramljujućeg što bi mogao pronaći u njezinu hladnjaku — kartonske kutijice s napola pojedenom kineskom hranom, ostaci pite od maslaca s kikirikijem koju je donijela iz restorana, gotovo sve moguće vrste sira, te konzerve Slim-Fasta koje su bile toliko stare da su još uvijek stajale u prethodnoj verziji ambalaže.
Ispalo je da nije bilo važno, jer su oboje ustali u isto vrijeme i krenuli prema kuhinji, tako da su se zabili jedno u drugo u tom stiješnjenom prostoru, a onda — Lorna nikako nije mogla shvatiti kako se to točno dogodilo — završili jedno drugome u naručju, ljubeći se tako strastveno da bi se i voštane usne rastopile.
Holden je bio spretan i znao je točno koje pokrete treba izvesti da bi uzburkao strasti u što kraćem roku.
Prije dva tjedna nikada ne bi ni pomislila na to da ode s njim u krevet. A sad nije mogla dočekati da mu skine odjeću.
To je ludo.
Ne bi se više trebala toliko povoditi za svojim nagonima.
Povuče se natrag i, hvatajući dah, reče: “Što mi to radimo? Možda bismo trebali razmisliti o svemu prije nego što odemo dalje od ovog.”
Kratko se nasmijao, a ona nije mogla da ne primijeti način na koji mu te prekrasne plave oči zablistaju kad bi se smiješio. “Želim ovo još otkako sam te upoznao”, odvrati joj pa je ponovno poljubi.
“Ali...” povuče se natrag. Posljedice, podsjeti samu sebe. Mora razmisliti prije nego što nešto učini.
“Ušuti”, reče, osmjehnuvši se, a zatim ponovno potraži njezine usne, otapajući je.
“Pričekaj samo minutu.” Ponovno se odvoji od njega. Ovo nije u redu. Trebala bi ga pitati što njemu ovo znači, imaju li kakvu zajedničku budućnost. Ako im krene, hoće li onda on biti jedan od onih koji će joj odobravati džeparac? “Ma kvragu s tim”, naposljetku reče, shvaćajući da sad nije vrijeme za razmišljanje o posljedicama, nego vrijeme za akciju.
Za posljedice uvijek ima vremena.
Ako se izuzme činjenica da se Sandrin odvjetnik, govoreći o njoj, pozivao na “Penelope”, cijeli razgovor koji je Joss obavila s njim prošao je jako dobro. Uvjerio ju je u to da, ako radi poslove koji ne stoje u opisu njezina radnog mjesta, onda apsolutno nema nikakvog razloga zadržati se na tom poslu.
Bilo bi obzirno od nje unaprijed im najaviti svoj odlazak, rekao je, ili ostati dok ne pronađu nekog novog, premda nema nikakvu obvezu to učiniti ako ne želi.
Pa ipak, Joss nije bila toliko sigurna u cijelu tu ideju kad je krenula potražiti Deenu Oliver kako bi joj objavila vijest.
Deena je manikirala nokte i gledala poslijepodnevni talk show na TV-u.
“Gospođo Oliver.” Joss bi voljela imati više samopouzdanja, ali se nikad nije našla u prilici da da otkaz jer joj se posao nije sviđao, već isključivo zato što je morala natrag u školu, pa se sad baš i nije veselila onome što slijedi. “Mogu li razgovarati s vama na trenutak?”
Deena Oliver pogleda u TV pa u Joss. “Usred sam emisije.”
“Da, ali dječaci su trenutačno odsutni, a ja bih stvarno trebala razgovarati s vama nasamo.”
S dubokim uzdahom, Deena usmjeri daljinski upravljač prema TV-u pa se, zamrznuvši sliku, okrene prema Joss, s čeličnom hladnoćom u pogledu. Joss nikako nije mogla shvatiti kako se jedno ljudsko biće moglo osjećati dobro u svojoj koži, iako se odnosilo s takvim nepoštovanjem prema drugom ljudskom biću.
“Što je?” upita Deena, teško uzdahnuvši.

Joss je primijetila da joj nije ponudila da sjedne. Očekivano. Dobro. Tako će joj barem biti lakše otići kad završi s onime zbog čega je došla. “Želim razgovarati s vama o svom poslu.”
“Što je s njim?” žustro je turpijala nokte. “Isprika neće ništa promijeniti, znaš.”
Isprika? “J-ja nisam zadovoljna s poslom.” Ne, to je zvučalo krivo. Zadovoljan nije bila ispravna riječ. “Hoću reći—”
Greb greb greb. “Kako to misliš da nisi zadovoljna? Zar bi trebala biti zadovoljna?” Deena odmahne glavom, sama odgovorivši na svoje pitanje. “Ti si dadilja, a ne neka zvijezda.”
Joss brzo udahne. “Dobro, ono što zapravo želim reći jest da nisam — ovaj — volim dječake, ali mislim da im više ne mogu pomagati. Možda im nikada nisam ni mogla pomoći.” Ovo joj nije bilo lako, a to što ju je gđa Oliver namjerno odbijala pogledati, činilo je stvari još gorima. “Zato dajem otkaz.”
Deena prestane manikirati nokte. Nekako pogleda u Joss svisoka, mada se fizički nalazila ispod nje, jer je i dalje sjedila. “Otkaz? Imaš ugovor na godinu dana.”
“Pa da, imali smo ugovor.” Već je ovo vježbala u svojoj sobi mnogo puta, ali je uživo to bilo neopisivo teže izvesti. “U uvjetima stoji da, ako jedna strana smatra da druga strana ne ispunjava uvjete ugovora, može zatražiti sporazumni raskid i, pa, ja mislim da ne obavljam posao koji bih trebala.”
Deena frkne. “Oko toga se možemo složiti.”
“Hoću reći”, Joss će, sad već pomalo ljutita, “kako mislim da tražite od mene da radim mnogo više od onoga što stoji u mom ugovoru.” Uslijedi neugodna tišina pa Joss odluči nastaviti dalje, unatoč tomu što nije trebala: “I zato dajem otkaz. Tako da možete pronaći nekoga tko će vam više odgovarati.”
“U redu.” Deena podigne obrvu. “Narednih devet mjeseci smatram razumnim otkaznim rokom, jer smo se tako i dogovorile.”
“To je predugo”, Joss će. “Mislila sam na dva tjedna ili tako nekako.”
“Dva tjedna mi ništa ne znače”, Deena ispljune. “Zaposlila sam te i, tako mi svega, ostat ćeš ovdje i ispuniti sve što si potpisala.”
Joss odmahne glavom. “Ne mogu ostati. Žao mi je.”
Nakon pomnog promatranja Joss, Deena ponovno reče: “Ozbiljna si, zar ne? Isuse Kriste, nakon svega što smo učinili za tebe!”
“Nakon sv—?”
Deena je istog trena postala histerična, ubacivši suze i sve. “Otvorili smo ti vrata svog doma, povjerili ti živote svojih dječaka, a ti nam ovako uzvraćaš!”
Joss je stvarno htjela prigovoriti, istaknuti sve dodatne poslove koje je obavljala, sve prekovremene sate koje je uložila, ali nije imalo smisla. Deena Oliver je bila vrsta osobe s kojom bi se moglo prepirati do smrti, bez obzira na to koliko je bila u krivu.
Stoga je Joss, umjesto prekoravanja i nabacivanja suprugova ludiranja s Djedom Mrazom i činjenice da je Deena za to okrivila nju, progutala svoj ponos pa rekla: “Mislim da biste, kad biste se smirili i racionalno razmislili, shvatili razloge zbog kojih ne mogu više ostati.” Joss je bila iskrena te se nadala da će Deena shvatiti što time želi reći, ali si nije mogla pomoći a da ne doda: “Žao mi je.”
“Žao”, Deena je ponovila.
“Da”, Joss će iskreno. “I bilo bi sjajno kad bih se i dalje mogla povremeno viđati s dečkima i—”
“Želiš ih viđati.” Deena se nasmijala. “Ne želiš se više brinuti za njih, ali im želiš uskakati u živote kad ti padne na pamet i praviti se kao da imaš nekakvog utjecaja.” Nasmije se hladno i neiskreno. “Mislim da neće ići.”
“Molim vas, nemojte tako, gospođo Oliver. To nema veze s nama. Dječaci bi zaista trebali znati da su voljeni i da ništa od ovoga nije njihova krivica.”
“Ništa od čega?” upita Deena nepovjerljivo. “Daješ otkaz, usprkos ugovoru, i želiš da ispadne kao da svi mi imamo udjela u tome?”
Joss se morala ugristi za jezik kako bi se zaustavila prije nego kaže nešto ružno Deeni, premda to svakako zaslužuje, o njezinu životu, suprugu i tankom sloju savršenstva za koji je vjerovala da je njezin život. “Želim da dječaci znaju koliko mi je stalo do njih”, reče umjesto toga. “Mislim da je to važno.”
“Želiš reći da se ovdje radi o tebi”, Deena će s istinskom mržnjom u glasu.
“Ne mislim!” Joss prigovori. “Kriste, zar ne mislite da bi mi bilo lakše samo se pokupiti i otići? Da mi iskreno nije stalo do njih i da im ne želim najbolje, ne bih vas ni tražila da mi dopustite povremeno viđanje.”
“Želiš reći da si najbolja?” Deena upita nabusito, kao kraljica od Sabe.
“Želim reći da bi svatko tko se ikada brinuo za njih trebao ostati nekako prisutan u njihovim životima, da znaju da oni nisu razlog zbog kojeg ljudi odlaze.” Joss je sad već bila bijesna. “Ne radi se o meni, niti o vama. Barem ne bi trebalo.”
“Samo idi.” Deena odmahne. “Nazvat ću supruga i javiti mu da odmah trebamo zamjenu. Hvala ti puno, Jocelyn, hvala puno.”
Joss proguta. Nije bila navikla na ovakvo dramatiziranje. “Čujte, stvarno mislim da bi dječaci trebali biti na prvom mjestu, pa da ih samo pokupim—”
“Rekla sam ti da odlaziš!” Deena vrisne. “Pod time mislim odmah ili ću nazvati policiju ovog časa, kunem se da hoću.” Opako je pogleda. “Uzmi stvari i gubi se iz kuće. Ne želim te više nikada vidjeti.”
“Ali — danas?”
“Odmah!”
Sranje. Kamo da ode? Što će sada?
Zar je to ionako važno? Svugdje joj je bolje nego ovdje.
“Imaš sat vremena”, Deena nastavi. “Što god ostane, odlazi u dobrotvorne svrhe. Ili, još bolje, u smeće.”
Samo bi Deena smatrala kontejner prikladnijim mjestom za odjeću od dobrotvorne ustanove. Bila je u iskušenju da joj kaže kako silno kaska za suprugovim potrebama.
Ali bez obzira na ljutnju koju je osjećala, Joss nije bila u stanju oblikovati riječi.
Umjesto toga, u grlu joj se stvorila knedla. Ovo je stvarno užasno, jer je ta žena majka dvojice dječaka do kojih je Joss bilo stalo. I jednog za kojeg se stvarno vezala. “Mogu li se barem pozdraviti s dječacima? Ne želim da pomisle kako sam ih samo ostavila.”
“Opet se radi o tebi, zar ne?” Deena pukne.
“Ne, želim da znaju da mi je stalo do njih. Zbog njih.” Joss pogleda u ogavno Deenino podsmjehivanje i pomisli što bi njezini prijatelji iz visokog društva rekli da je sada mogu vidjeti. “Važno je da znaju kako je ljudima koji su dio njihovih života stalo do njih, čak iako odlazim.” Mrzila je preklinjati, ali je bila uvjerena u svoje stajalište. “Molim vas, gospođo Oliver.”
Deena ustane, s još uvijek svježe nanesenim ružičastim lakom na nožnim prstima, pa šepajući pojuri prema Joss. Bila je niža od nje, ali je njezina prisutnost svejedno bila zastrašujuće ogromna. “Slušaj, gospođice. Rekla sam ti da se gubiš odavde. Ne učiniš li tako u roku od sat vremena, nazvat ću policiju. Zar ti to nije dovoljno jasno?”
“Savršeno.” Joss kimne i proguta knedlu. Nema šanse da će pokazati gđi Oliver kako se osjeća.
Okrenula se pa odšetala iz sobe što je hladnije i smirenije mogla. Čim je nestala s vidika gđe Oliver, požurila je na kat nazvati Sandru kako bi je zamolila da je pokupi i omogući joj smještaj na dan ili dva, dok se ne snađe.
Trebalo joj je vrlo malo vremena da skupi sve stvari. Nadajući se da Deena neće postati znatiželjna i potražiti je, otišla je do sobe s računalom pa se spojila.
Brzo je tipkala i nervozno bacala pogled iza ramena svakih nekoliko sekunda, dok je pisala poruku dječacima.
Dragi Coline i Barte:
U trenutku kad budete čitali ovu poruku ja ću već biti daleko i stvarno ne znam što će vam mama ispričati o tome zašto sam otišla. Upravo vam iz tog razloga i pišem ovo — želim da znate da, iako sam otišla jer ovdje nije sve ispalo kako je trebalo, to nije bilo zbog vas. Vi ste sjajna djeca i stvarno mi je teško otići, jer mi je veoma stalo do vas.
Coline, znam da ti se nisam uvijek sviđala, ali se nadam da ćeš ovu poruku također prenijeti Bartu i reći mu koliko je poseban te koliko sam voljela provoditi vrijeme u njegovu društvu.
Ako vam ikada išta zatreba ili ako se nađete u bilo kakvoj nevolji ili jednostavno samo poželite razgovarati, molim vas da mi se javite na mobitel: 240-555-3432. Također mi možete pisati na e-mail adresu: NewShuz@greglist.biz.
Čuvajte se, dečki. Nikada vas neću zaboraviti!
S ljubavlju, Joss
Kliknula je na POŠALJI pa požurila niz stube, nadajući se da će pobjeći bez ponovnog susreta s Deenom.
Međutim, trebala je znati da to neće biti tako lako.
“Stani!” Deena drekne. Stajala je nekoliko metara od ulaznih vrata, i dalje bosonoga, samo što je skinula pjenasti umetak za razdvajanje prstiju.
“Završila sam s pakiranjem.” Joss podigne svoju torbu. “Upravo odlazim.” Uputi se prema vratima, ali joj se Deena nađe na putu.
Drhtaj straha prostruji Jossininim grudima. Najednom se prisjeti svake scene iz svakog filma strave koji je ikad pogledala.
“Je li povišica ono što uistinu želiš?” Deena upita.
S obzirom na činjenicu da se Joss napola prepala kako će Deena odnekud izvući nož i nasmrt je izbosti, trebalo joj je nekoliko trenutaka da shvati o čemu govori. “Povišica? Kako to mislite?”
“Mislim, želiš li veću plaću? Zar se o tome radi u ovoj igri?”
“Oprostite, ali ne razumijem. Kakvoj igri?”
“Ovoj igri davanja otkaza. Ne odlaziš za stvarno, zar ne?” To je to, Deena je pokazala svoje pravo lice. Joss pogleda torbu u svojoj ruci.
“Da, odlazim.”
“Povisit ću ti plaću za deset posto.”
“Molim?”
“Dobro, dvadeset. Plus,” Deeni se oči malo rašire dok je razmišljala, “dodat ću tomu bonus za praznike. Veliki bonus.”
“Pa, to je zaista... velikodušno... od vas.” I stvarno čudno. Stvarno, stvarno čudno. “Ali mislim da to neće funkcionirati.”
Deena prebaci težinu s jedne noge na drugu, doimajući se odjednom kao nadurena tinejdžerica. “Što sad, zar želiš da preklinjem ili što?”
Ovo je nadnaravno. “Ne.”
“Dobro. Molim te nemoj otići. Zadovoljna?”

“Gospođo Oliver, stvarno ne želim da me molite. Ovo jednostavno ne funkcionira.”
Deena problijedi. Kao da je tek sad zaista shvatila da je sve ono što joj je Joss govorila istina, te da će stvarno otići kao što je i rekla.
Samo bi netko kao što je Deena gledao na otkaz kao na izliku za traženje povišice.
“Ne mogu to sama”, reče Deena, tako tiho da je gotovo šaptala. “Ne mogu se nositi s djecom.”
Krivnja zapljusne Joss i na jedan divlji trenutak pomisli da bi stvarno trebala ostati i zaštititi djecu od ove ekscentrične žene. Ali ne može. Nitko ih ne može zaštititi od Deene. Ili Kurta, kad smo već kod toga. “Oni su dobri dečki”, Joss će. “Posebno Bart. Colinu je potrebno malo više discipline.” To je bilo umanjivanje problema. “Ali obojica imaju toliko potencijala.”
“Ne mogu ja to!” Deena se opet počela približavati histeriji. “Nemoj otići! Ti si jedina osoba koja je ostala dulje od tri tjedna! Mislila sam da smo se dogovorile.”
“Stvarno mi je žao”, Joss će odlučno. Sad joj je već postajalo neugodno. “To neće uspjeti.”
“Dati ću ti povišicu od pedeset posto!”
“Ne, hvala.” Mora izaći odande. Ovo je jednostavno previše čudno. “Moram ići, gospođo Oliver—”
“Ne znam što da radim sama s dečkima! Čekaj!”
Nema šanse da ostane. Okrenula se i požurila van iz kuće, dok je Deenin glas i dalje odjekivao iza nje. “Ne! Joss, nemoj ići!”
“Imam dogovoren spoj večeras”, reče Sandra dok je vadila jedan od Jossinih kovčega iz prtljažnika. “Ali mogu ga otkazati ako želiš da ostanem s tobom.”
“O, ma ne, ne budi smiješna!” Joss je bila tako zahvalna Sandri da je gotovo triput zaplakala na putu do njezine kuće. “Bit ću dobro. Nazvat ću agenciju pa ću ih pitati imaju li nekoga tko traži dadilju. Ljudi obično žele da odmah započneš s poslom.”
Teglile su torbe uz stepenice u Sandrinoj zgradi, kad se pojavio neki muškarac i dotrčao do Sandre pa joj uzeo kovčeg iz ruke.
“Daj da ti pomognem s time, Sandy.” Bio je zgodan. U kasnim dvadesetima, vjerojatno. Malo niži, smeđe kose koju je konzervativno počešljao u stranu i velikih plavih očiju koje su mu lice činile zanimljivim. Ali gledao je u Sandru kao da je božica.
“Hvala, Carl, mogu ja to.” Pokaže na Joss. “Usput, Carl, ovo je moja prijateljica Joss. Živjet će sa mnom neko vrijeme.”
“O. Drago mi je.” Ispruži ruku. Topla je i mekana. “Carl Abramson. Živim iznad Sandy.”
“Drago mi je.” Joss pogleda u Sandru u potrazi za nekom naznakom da je i ona zainteresirana za njega, ali je izgledala kao da ga uopće ne primjećuje.
“Nadam se da ćemo se viđati.”
Kimnuo je. “Cure, jeste li sigurne da vam nije potrebna pomoć?”
Sandra odmahne glavom. “Sve je u redu. U svakom slučaju, hvala.”
“Eh, čuj, Sandy.” Primakne se bliže k Sandri pa progovori sniženim tonom, tako samosvjestan da je gotovo kružio nožnim palcem po podu pred sobom. “Pitao sam se jesi li možda slobodna da odemo u kino ovaj vikend.”
Doimala se iznenađenom. “Carl, to je jako lijepo od tebe”, bio je pun nade na trenutak, “ali moj bi dečko mogao biti ljubomoran. Stvarno mi je žao.”
“O, ma to je u redu. Barem sam pokušao. Trebao sam znati da imaš dečka.”
Sandra se zacrvenjela dok mu je s osmijehom odgovarala: “Hvala, Carl.”
Uputi joj još jedan oklijevajući pogled, a zatim nestane niz ulicu.
“Vau”, Joss šapne. “Gadno se zapalio za tebe.”
“Misliš?” Sandra pogleda za njim. “Smiješno je, zapravo, sviđao mi se neko vrijeme nakon što sam se tek uselila ovdje, ali nikad nisam stekla dovoljno hrabrosti da mu priđem. Sad više uopće i ne razmišljam o tome, a on me odjednom obasipa pažnjom sa svih strana.”
“Jadničak. Slomila si mu srce.”
Sandra frkne. “Sumnjam u to. Hajde. Idemo.”
Kad su napokon došle do vrata stana, Sandra se okrene k Joss pa reče: “Znaš, razmišljala sam o nečemu. Oprosti ako ovo što ću sad reći nije na mjestu, ali možda više ne želiš raditi kao punovremena dadilja.”
Joss se nasmijala. “Pa, ne želim! Sve je na mjestu što se toga tiče. Ali mislim da je to jedini posao koji će mi dati sobu i hranu i plaću u tako kratkom roku kao sad.”
Sandra se namrštila. “Pa imam i ja dodatnu sobu, znaš. Ako želiš raditi negdje drugdje, možeš ostati ovdje koliko god trebaš.”
Joss je bila dirnuta. “Ajme, stvarno to cijenim, ali ne želim se nametati.”
“Zapravo bih stvarno voljela da ostaneš sa mnom. Dugo sam vremena provela sama u ovoj spilji, ionako.” Sandra se nasmijala.
“Povrh svega toga, trebamo te zbog posla s cipelama. Moraš biti dostupna. Ti si jedina koja zna nešto o web-dizajnu.”
Joss osjeti kako joj se lice rumeni. “Stvarno bih to voljela. Takve se prilike pružaju samo jednom u životu.”
“Onda je dogovoreno. Ostaješ ovdje. Možda pronađeš honorarni posao kao web-dizajner u gradu, ali ostatak tvog vremena pripada nama.” Ispruži ruku. “Dogovoreno?”
Joss nikad u životu nije bila sretnija. “Dogovoreno.” Reče i pruži ruku Sandri.
“A sad”, Sandra će. “Moram ići. Već kasnim. Poželi mi sreću. Mislim da bi se Mikeu i meni večeras moglo posrećiti.”
Posrećiti? O ne. “Stvarno smetam”, Joss reče. “Mogu otići van, možda k Lorni kad se vrati s posla—”
Sandra podigne ruku. “Ne brini se oko toga. Mike ima svoj stan. Samo mi poželi sreću.”
Joss se i dalje brinula da smeta Sandri, ali se ipak nije htjela prepirati. “Sretno!”
“Debbie dolazi večeras”, reče Mike, promatrajući Sandru preko ruba čaše u Zebri kasnije te večeri.
Spominjao je Debbie svake večeri kad bi izašli. Večeras nije ni tri minute pričekao da joj to objavi. Zar joj je time pokušavao nešto reći? Morala ga je pitati. Stara Sandra bi se previše bojala, ali nova Sandra je bila potpuno iskrena. Ravno u glavu.
S potpunim pouzdanjem. Recimo.
“Mike, namjeravala sam te pitati nešto u vezi s tim.”
“U vezi s Debbie?” Izgledao je kao da je znao što se sprema. Kao da je to cijelo vrijeme čekao.
“Da. Ne mogu a da ne primijetim da govoriš o Debbie na tako poseban način. Pokušavaš li mi nešto reći?”
Odjednom je djelovao zbunjeno. “Ja... nisam siguran na što točno misliš?”
Pouzdano.
Hrabro.
Izravno.
“Jeste li ti i Debbie u kakvoj vezi?”
“Jesmo li—?” Izgledao je kao da je upravo preskočio jednu stepenicu silazeći. “Kako to misliš, jesmo li u vezi?”
“Mislim, je li ona tvoja djevojka? Je li to razlog zbog kojeg je stalno spominješ?”
Počeo je pomalo shvaćati. Ako ne bude pažljiv, mogao bi prenagliti.
“Ne... Debbie nije moja djevojka.” Sad je slijedio najgori dio — doda svojim najumirujućim glasom, bio je uvjeren: “Mislio sam da biste se vas dvije mogle naći.”
“Nas dvije?” Kao žrtva Titanica koja se hvatala za posljednji komad broda prije nego što se suočila s realnošću hladne vode, Sandra se djelomično pitala je li on jedan od onih muškaraca koji voli gledati svoju curu kako se mazi s drugom ženom.
Ali znala je da nije.
On je bio jedan od onih koji nije htio da njegov dečko bude s drugom ženom.
Da, Sandra je bila puna nade — budalasto puna nade — ali ipak nije bila glupa.
Mike je pocrvenio. “Ti nisi gay.”
“A ti jesi.”
Kimnuo je i prekrio lice rukama, jaučući: “Sandy, tako mi je jako žao”
“Zašto si, za ime Božje, uopće pomislio da jesam?” Njezino razočaranje polako je uzmicalo i počelo nalikovati na negodovanje. “Zar sam tako nepoželjna muškarcima?”
“Ne, naravno da ne! Ne, ne, a čak i da jesi,” nadoda, “to ne bi značilo da si automatski privlačna lezbijkama.”
Uvijek joj je nešto išlo na jetra kod njega, a sad je napokon znala i što. Mrzila je njegovu političku korektnost. Uvijek je morao tako generalizirati.
“Ali nije stvar u tome”, reče brzo, iskupljujući se za nekoliko osjetljivih primjedbi.
“Ne, stvar je u tome što sam cijelo vrijeme mislila da ti i ja izlazimo, dok si me ti zapravo samo pokušavao namjestiti nekoj ženi.” Sandra šmrcne. “Nije čak toliko ni privlačna.”
“Margo misli da je.”
“Margo? Margo je njezina djevojka?”
“Pa... ne. Margo je... Margo je moja djevojka—”
“Ali mislila sam—”
“Nekad se zvala Mark.”
Sandra ga odmjeri na trenutak u tišini, pokušavajući se sjetiti je li slučajno negdje uzela tabletu na kojoj je pisalo POJEDI ME, što ju je sada dovelo u ovaj bizarni, bizarni svijet.
S druge strane, čak i da je pronašla jednu od tableta Alice iz Zemlje čudesa, ne bi točno znala o kome se radi niti što znači...
“Dobro. Shvaćam.” Reče, premda baš i nije bilo tako. “Želiš reći da je Debbie lezbijka”.
“Točno.”
“A ti si homoseksualac.”
“Nesumnjivo.”

“A Margo je nekad bila homoseksualac, ali je sada heteroseksualna žena koja je s tobom u vezi. Iako je tehnički gledajući ona žena, a ti muškarac.”
“D-da.” Mike kimne u znak slaganja. “Pretpostavljam da se to i tako može gledati. Mada sam to zapravo učinio promjene radi, nadajući se da će upaliti, pa da mojoj mami sve to skupa bude lakše prihvatiti. Istina je zapravo da više volim prave muškarce, koji tako i izgledaju.”
“Ja isto”, Sandra će. O Bože, ne može vjerovati da je ovo istina. Ali nije htjela uvrijediti Mikea. Naposljetku, nije on kriv jer je ona svojevoljno ignorirala njegov status. Sandra prekriži ruke pa slegne ramenima. “Oprosti, samo nastojim sve posložiti.”
Mike suspregne osmijeh. “Sumnjam da će to ovdje ići.”
Sandra se pokušala oduprijeti, ali nije mogla a da se ne nasmije skupa s njim.
“Dobro, dobro, ali ono što mi nije jasno jest to kako si se mogao toliko prevariti u vezi sa mnom. Hoću reći, mislila sam da ti i ja—”
Mike podigne ruku. “Znam, znam, stvarno se osjećam užasno zbog toga. Što da kažem? Isključila mi se sposobnost prepoznavanja gayeva. Mislio sam valjda, zbog onog kad si davno prije rekla da izlaziš s ženama, da to i dalje činiš. Uzeo sam zdravo za gotovo pretpostavku staru petnaest godina, umjesto da sam stvarno pogledao u ono što se nalazilo preda mnom.”
“Kad sam rekla — što?” Nije mogla vjerovati. Zar je Mike cijelo vrijeme mislio da je ona netko drugi? Povrh toga što uopće nije bio zaljubljen u nju — čak ni zainteresiran da mu popuši — on je mislio da je ona neka LeeLee McCulsky ili što već?
“Rekla si da ti je zlo od muškaraca i da ćeš za promjenu probati izlaziti sa ženama.”
Pogledala ga je, posve zbunjena. “O čemu, dovraga, govoriš, Mike?”
“Ono poslije sata tjelesnog. U trećem srednje? Dobro, možda je bilo i u četvrtom. Nadala si se da će te Drew Terrango pozvati van, međutim nije, pa si onda rekla da možda izađeš s Patty Reed.”
Drewa se sjećala. I da, bila je zacopana u njega svojedobno. Ali to je bilo prije milijun godina.
Vrtila je podatke u glavi pokušavajući ih posložiti. “Drew je izlazio s Patty, zar ne?”
“Aha.”
“A ja sam rekla...” Odjednom se sjeti svega, mada, istini za volju, nije znala da je Mike bio ondje. “Rekla sam da ću možda probati s Patty.”
“Tako je.”
“Jer je to najbliže što mogu prići Drewu.”
U njegovu obranu, Mike je to čuo i shvatio na svoj način. Kimne. Sad je shvaćao. “Sarkazam”, reče.
“Aha.”
“A sve ove godine sam mislio da imamo tako puno zajedničkog.”
“Očito ne dovoljno da bismo izlazili jedno s drugim.”
Nasmijao se pa je zagrlio. “Uopće nisam znao da je to ono što želiš. Sad sam stvarno polaskan.”
Podsmjehne mu se.
“Ne, ozbiljno”, reče joj, s potpuno iskrenim izrazom lica. “Stvarno to mislim. Svatko bi bio sretan da ima tebe za djevojku.”
“Osim ako ne želi frajera kao što je Margo”, dovrši, a zatim trenutačno zažali zbog svoje žaoke.
Srećom, Mike ju je razumio. Kao što je i mislila da je razumije sve ovo vrijeme.
Samo što ona nije bila ono što je on htio.
“Da ne želim Margo, da ne želim muškarca kao što je Margo, definitivno bih htio curu kao što si ti”, Mike će nježno, spuštajući ruku kako bi pomilovao Sandru po kosi. “Najiskrenije.”
To joj je iz nekog razloga pomoglo. Nije popravilo slomljeno srce, ali se ipak osjećala puno, puno bolje. Možda zato što se pokazalo da je Mike nije odbio zbog nje same, nego zbog sebe i činjenice da on želi nešto što mu ona nikad neće moći pružiti.
Sandra nikad nije imala previše samopoštovanja, ali je bila dovoljno mudra da ostane realna. Da ju je hetero Mike odbio, našla bi milijun stvari kao objašnjenje za to.
Ali kad ju je homo Mike odbio... pa, tu postoji samo jedna stvar na koju se može uprijeti prstom.
“Dobro onda.” Sandra se dlanovima pljesne po bedrima, čime je poručila idemo dalje, pa reče: “Dakle, Margo izlazi s tobom, ne Debbie. Postoji li još nešto što bih trebala znati?”
Mike kimne. “Debbie se vratila natrag Tigrici”, reče, vrlo ozbiljan.
I da nije bio tako ozbiljan, Sandra bi vjerojatno prasnula u smijeh. Ali je umjesto toga zabila nokte u dlanove pa upitala: “Tigrica?”
Mike kimne. “Njezina bivša djevojka. O tome sam zapravo htio razgovarati s tobom. Ponovno su zajedno.”
Dakle... ni Debbie sad više nije bila dostupna.
Koja je Sandra gubitnica.
“Dobro, daj da razjasnimo nešto”, reče. “Daj da to razjasnimo dokraja. Ne samo da si mi htio smjestiti ženu, nego si također planirao okončati tu zamišljenu vezu tako što bi mi večeras objavio da ona izlazi s nekim drugim.” Nije mogla vjerovati. Imala je loših trenutaka u životu — kao ono kad se jednom išla upucavati frajeru odjevenom u tortilju ili kad je razbila prednje staklo svoje nove VW Bube, dok ju je nastojala izvesti s parkirališta — ali ništa se nije moglo usporediti s ovim. Ovo je stvarno bilo koma.
Nogirala ju je žena s kojom nikad nije ni izašla i muškarac s kojim je htjela izlaziti, ali se na kraju ispostavilo da je on homoseksualac.
Mike kimne, veličanstveno, skromno baš kao pravi homoseksualac, u znak slaganja. “Bojim se da je tako.”
I sve dok joj to nije izravno rekao, nije mogla u potpunosti povjerovati da je stvarno tako. Kao budala, i dalje se nadala da je nekako pogriješila.
“Hej”, reče joj. “Svi mi samo pokušavamo živjeti, voljeti, smijati se i poševiti s vremena na vrijeme. To je jedini način da se provučemo kroz život.”

22.


Poglavlje



“Dakle, pokušao ti je namjestiti lezbijku”, Lorna će, pokušavajući sažeti nevjerojatnu priču koju im je Sandra upravo ispričala.
“Da. Da, upravo tako. Mogu li sad isprati kosu?”
Helene pogleda na sat. “Još pet minuta. I dalje mislim da si trebala otići k Denise.”
Sandra odmahne glavom. “Čim sam shvatila da izgledam kao zelenokosa lezbijka, odlučila sam da se takva više ne mogu pojavljivati u javnosti. Osim toga, prošlo je već nekoliko tjedana. Vjerojatno je sigurno. A ako i nije, koliko može biti loše ošišati se na kratko? Ako ništa drugo, barem više neću biti zelena.”
Zadrhtala je “Bože. Ne mogu vjerovati.”
“Nisi imala pojma da je homo?” upita Lorna.
“Pa, kad sad pogledam unatrag, pretpostavljam da je bilo nekih naznaka tomu. Čupanje obrva, na primjer. Piling kože.” Uzdahne. “To što je tri puta sa mnom pogledao Ponos i predrasude.”
Lorna podigne obrvu. “Colin Firth, Matthew Macfadyen ili Laurence Olivier?”
“Firth.”
Lorna udahne kroz stisnute zube. “To je znak. Muškarci koji imaju ukusa po pitanju drugih muškaraca, uvijek je znak za uzbunu.”
“Razvedri se”, Joss će. “Barem još uvijek imaš Carla.”
Sandra pocrveni. “Premda se morate upitati kakav je on pak muškarac kad mu se sviđa zelenokosa lezbijka.”
“Ali ti nisi lezbijka!” Joss prigovori. “A za deset minuta kosa će ti ponovno biti boje kestena.”
U prostoriji nastane napeta tišina.
“O! I nećeš više biti lezbijka”, Joss doda s cerekom na licu.
“Znaš, Sandra”, Helene započne, promatrajući je. “Stvarno si to dobro primila. Mislila sam da će te to uništiti. Mislim, svakoga bi.”
Sandra kimne. “Znam. Ne znam što nije u redu sa mnom. To je kao... Dobro, isprva me jako pogodilo. Prilično je razočaravajuće kad shvatiš da muškarac tvojih snova nije zainteresiran za tebe, ali, s druge strane, nije zainteresiran za ni jednu drugu ženu, što nekako ublaži udarac.”
“To je istina”, Lorna će. “Ne moraš se pitati što si učinila da ga odbiješ, razlog je jednostavan — nemaš penis.”
“Tako je.” Sandra će oduševljeno. “Ovo je prvi i jedini put da nema veze sa mnom. Ali opet, ne znam, s druge strane sam se nekako i sama promijenila. Toliko se toga promijenilo u posljednje vrijeme, i to nabolje, da zaista počinjem vjerovati u to da se ponekad sve posloži samo od sebe.”
“Što nas dovodi do tog Carla”, Lorna će. “Tko je on? Zar nam skrivaš nešto?”
“Totalno nam skriva”, Joss će uzbuđeno. “Carl živi iznad Sandre i potpuno je lud za njom. Vidi mu se u očima čim je pogleda.”
“Zar te pozvao van?” Helene upita. Gledajući pozitivne promjene u Sandrinu životu, Helene je i sama na neki način počela vjerovati u sudbinu. Žudno je željela čuti još dobrih vijesti.
“Pozvao ju je neki dan”, Joss će.
Sandra dobaci Joss razigran pogled. “Hoćeš li mi dati da dođem do riječi?”
“Oprosti.” Joss se nasmiješi pa doda sniženim tonom: “Ali stvarno je sladak.”
“Znači pozvao te van i ti si pristala, je li tako?” Lorna podigne obrvu.
Sandra uputi Joss upozoravajući pogled pa odvrati: “Pozvao me, a ja sam ga odbila jer nisam htjela svog homo dečka učiniti ljubomornim.”
“O.” Lorna pucne jezikom. “Loš potez.”
“Tako je ispalo”, složi se Sandra.
“Pa reci mu onda da si pogriješila”, Helene predloži. “Reci mu da si razmišljala o njemu i da ga stvarno želiš bolje upoznati.”
Sandra s divljenjem pogleda Helene. “To je dobro. To je stvarno dobro.”
“Učini to!” Lorna je počne nagovarati. “Kvragu s tvojim homo dečkom!”
“Amen. Sad sam se sjetila, moram vam nešto pokazati.” Helene posegne za torbom pa počne preturati po njoj.
“Izgledaš kao Mary Poppins”, Sandra primijeti. “Zar ćeš sad izvući lampu?”
“Još bolje od toga.” Helene izvuče fotografiju tamnokosog muškarca. Lice mu je izgledalo kao da je isklesano u kamenu, a oči tako talijanski smeđe. Bio je prekrasan. Apsolutno predivan. “Ovo je”, reče pobjednički, “Phillipe Carfagni.”
Kolektivni uzdah isisao je sav kisik iz prostorije.
A zatim je zazvonilo zvonce.
“Vrijeme za ispiranje”, Lorna će Sandri, i dalje zureći u fotografiju.
“Dobro.” Sandra ustane pa skupi frotirni ogrtač oko sebe dok je koračala preko Joss. “Kad me ponovno ugledate, bit ću — kako ono? — nešto nalik na kesten.” Nestane u dnu stana.
“Daj da vidim tu fotografiju”, reče Lorna, a Helene joj je pruži.
“Znaš što moramo učiniti, zar ne?”
Helene kimne. “Upoznati ga s javnošću. Već radim na tome. Sljedeći tjedan održava se velika večera u Willardu. To uvijek privuče filmske zvijezde, što opet privlači novinare, a ja ću ga nastojati do tada dovesti ovamo.”
“Moramo to priopćiti javnosti, možda izmisliti nekakvu cool priču—” Lorna zastane. Imala je ideju. “Samo malo. Ljudi ništa ne vole više od sočnih tračeva, zar ne?”
Helene se namršti. “Na što ciljaš?”
“Možda bismo trebale pustiti da objave vijest u gradskim novinama? Nije isto što i Post, ali može poslužiti svrsi.”
Helene je problijedjela. “Kakvu vijest?”
Na trenutak Lorna nije mogla shvatiti što je moglo toliko uzrujati Helene, a onda se sjetila. “O ne, ništa o tebi”, uvjeri je. “Mislila sam da damo napisati nešto o Phillipeu. Priča se da nam u grad dolazi zgodan mladi dizajner cipela koji će se pojaviti na velikoj svečanosti... Tako nešto. Morale bismo smisliti nešto bolje od ovoga, ali otprilike u tom tonu.”
“Sviđa mi se”, reče Joss.
“Ali kako ćeš nagovoriti nekoga da to objavi?”
Lorna se nasmije. “Zar nisi nikad čitala tu kolumnu? Ponekad doslovce pišu o kućnim ljubimcima političara. Bit će sretni da dobiju neku sočnu, novu vijest.” Ako bude potrebno, izmislit će već nešto.
“Predstavimo ga kao romantičnog junaka”, Helene će.
Lorna pokaže na fotografiju. “A što bi drugo mogao biti? On je Romeo. A tu” — okrene se prema Joss — “ti ulaziš u priču.”
“Ja?” Joss stavi ruku na srce. “Želiš da ga pokupim na aerodromu ili što?”
“Zapravo, to bi bilo dobro.” Helene se nasmije. “Ali ono što želimo jest da mu budeš pratilja na večeri.”
“O, ma dajte, ja?”
Lorna i Helene razmijene poglede pa Lorna reče: “U čemu je problem Pepeljugo? Zar ne želiš izaći van s princom?”
Joss pogleda fotografiju doslovnog božanstva. “Nema šanse da izađem s nekime tko tako izgleda. Rastopit ću se. Skroz. Pretvorit ću se u žele u svojim jeftinim cipelama.” Odmahne glavom. “Nema šanse.”
“Bit ćeš savršena”, reče joj Helene, a zatim se okrene prema Lorni. “Zar ne?”
Lorna kimne znalački. “Vas dvoje ćete biti savršen par. Fotografi će poludjeti.”
Jossino lice poprimi ljubičasto-crvenu boju. “Fotografi! Znate li vi s kim imate posla? Čekajte da vam pokažem svoju fotografiju s vozačke dozvole.”
“Nemoj se truditi, plaćeno im je da od tebe naprave rugobu”, Helene će, vadeći mobitel iz torbice. “Ugovorit ću ti hitni tretman kod Denise. Što te prije izvedemo pred ljude kao našeg glasnogovornika, to bolje. A onda, kad se Phillipe pojavi.” Pucne prstima. “Čarolija.”
cipele — nešto na čemu je Lorna inzistirala — pretražujući gomilu ne bi li negdje ugledala njegovo lice.
Kad se napokon pojavio, shvatila je da nema razloga za potragom. Bilo je to kao da traži mjesec na nebu prepunom zvijezda. Uživo je bio još ljepši nego na fotografiji, a ljudi su se nekako razilazili oko njega, možda pokušavajući ga bolje pogledati.
Nasmiješio se čim je ugledao Joss pa joj prišao vedro i melodično se nasmijavši. “Cipela”, reče, s jasno prepoznatljivim naglaskom, čak i u toj jednoj maloj riječi. “Lijepa je. Dobra.”
Uzvrati mu osmijehom. “Dobro.”

“Ti biti... Jocelyn. Da?”
Zbog načina na koji je izgovorio njezino ime, cijela se naježila. “Da. Phillipe?”
Nasmiješio se. Zasljepljujuće. Opčinjavajuće. Zavrtjelo joj se. Čuje li ona to glazbu u pozadini? “Phillipe Carfagni.” Uzme joj ruku pa je podigne do svojih usana, cijelo vrijeme držeći njezin pogled u ravnini sa svojim. Zakoračio je unatrag pa je ponovno pogledao, zaustavivši se, naravno, na stopalima. “Imaš trideset osam stopala?”
Obrazi su joj gorjeli. “Ne? Ne. Dva.” Nervozno je tapkala nogama i podigla dva prsta. “Dva.”
Ponovno se nasmiješio pa prošao rukom kroz blistavu tamnu kosu čiji su mu kovrčavi uvojci padali preko ovratnika. “Ne, ne, cara mia... misura.” Podignuo je svoju nogu pa je potapšao.
Nije ga razumjela. “Misura?”
“Scarpa.” Podignuo je ruke kao da joj objašnjava kako je veliku ribu upecao. “Numero.”
“Numero... O, veličina!” Izula je cipelu pa pokazala odštampanu brojku 615 na dnu. “Veličina. Šest. Ne trideset osam.” Dragi Bože, nije mogla ni zamisliti kakva su to stopala veličine trideset osam. Nije valjda stvarno mislio da nosi taj broj. Zasigurno se šalio. Čudna šala.
Ali što onda? Bio je prekrasan.
Namrštio se, zbog čega se stvorilo maleno udubljenje na njegovu inače savršenom čelu, pa slegnuo ramenima.
“Nema veze”, Joss će. “Dobre cipele mi ionako nikad ne pristaju.”
“Ne... pristaju?” ponavljao je, odmahujući glavom.
Kimnula je pa napravila rukama razmak kao da mjeri ribu. “Preveliko.” Sjetila se predavanja iz španjolskog u drugom srednje pa je pokušala iskoristiti ono što je znala, nadajući se da će biti otprilike točno. “Grande.” Složila je grimasu pa odmahnula glavom.
“Grande?” nasmijao se. “Ne, bella. Moje cipele... za tebe.” Poljubio si je vrhove prstiju. “Perfezione.”
E pa, to je razumjela.
I tako se bajka nastavila. Kad cipela pristaje, znači da je pronađen i princ.
Samo što je u njezinu slučaju ona prvo morala pronaći princa, da bi joj i cipela odgovarala.
Kad se Helene vraćala natrag u grad na ručak, već je bila umorna od svega što se dogodilo tog dana. Toliko emocija, pitanja, toliko posla... bila je iscrpljena.
Zato je vjerojatno trebala otići ravno kući i odspavati koji sat, ali je umjesto toga mislila da je najbolje zaustaviti se kod Jima u uredu i objasniti mu što se točno događa. Ako on bude znao što ona planira, poslovno govoreći, a ona što on planira, politički govoreći, možda uspiju uspostaviti suradnju, kako bi još neko vrijeme zavarali oči javnosti.
To nije bio njezin prvi izbor, ali sad je imala dijete o kojem je morala razmišljati, a za njega je možda bolje da barem prve godine svog života provede u kakvom-takvom kućanstvu koje je uključivalo oba roditelja, umjesto samo jednog.
U svakom slučaju, o tome je Helene razmišljala prije nego što je došla do Jimova ureda. Obmana. To će zasad biti dovoljno.
Kad je stigla na njegovo radno mjesto, pronašla je potpuno prazan prijamni ured. Svatko je mogao ući unutra, ostaviti šaku antraksa na stolu i jednostavno otići.
Ali nakon što je čula idiotsko smijuljenje koje je dolazilo iza vrata glavnog ureda, Helene je shvatila da ipak nisu svi otišli. A imala je i prilično dobru predodžbu o tome tko je mogao ostati.
Očekivala je navalu bijesa — svatko bi — ali on se nije pojavio. Umjesto toga obuzela ju je potpuna mirnoća. To je bio odgovor na svako njezino pitanje. U trenutku je potpuno odbacila misao stvaranja fasade od zajedničkog života s Jimom.
Nije bila stvar samo u tome što je švrljao uokolo i varao je s tajnicama, ili Chiarom, ili bilo kime tko bi mu se našao na putu — to je značilo kraj braka, jasno, ali nije bio razlog zbog kojeg je bila nevoljka pretvarati se.
Ne, radilo se o potpunom nedostatku poštovanja zbog kojeg je postao ovoliko indiskretan i to ju je gurnulo preko ruba.
Upala je u njegov ured — nezaključan, naravno — i pronašla ga s hlačama oko gležnjeva, nagnutog nad djevojku koja je izgledala kao da joj je osamnaest.
Bio je toliko šokiran kad ju je ugledao da se Helene morala nasmijati. “Očito me nisi očekivao”, Helene je ustvrdila.
“Sranje! Helene, kog vraga radiš ovdje?”
Kao da je ona kriva za ovo.
“Razlog zbog kojeg sam došla više uopće nije bitan”, smireno mu odgovori. “Ovo znatno mijenja stvari.”
Borio se s navlačenjem hlača.
“O, ne moraš se truditi oko toga”, Helene će. “Neću se dugo zadržati. S druge strane, ako me pamćenje dobro služi, neće ni to.”
Pogledala je u djevojku koju nikad prije nije vidjela. Valjda nova pripravnica. “Oprosti dušo, ali možeš li se pokriti i nestati odavde, da popričam nakratko sa svojim suprugom?”
Djevojka usplahireno kimne pa se osvrne u potrazi za odjećom. Nije se čak ni potrudila odjenuti, samo je zgrabila odjeću i izjurila iz ureda.
Helene usmjeri svoju pažnju natrag na uvenulog Jima. “Želim razvod.”
“Molim?” Pogleda je, potpuno zabezeknut.
“Zacijelo nisi iznenađen!”
“Znaš li ti koliko će mi to politički naštetiti?”
Helene pucne jezikom. “No, no, dragi, ništa ne brini, jednog ćeš dana opet zavoljeti.”
“To će me uništiti.”
“O, ma neće”, reče mu. “Ono što ti i tvoje kolege morate naučiti jest da ljudi mogu razumjeti kad se netko nađe u situaciji kao što je razvod, ili čak nevjera. Ali ono što ne mogu pojmiti jest laganje.”
“Znala si da postoje druge žene.”
Podigne obrve. “Jesam li?”
“Ne zajebavaj se sa mnom.”
Helene se nasmije. “Čini se da sam ja jedina koja to nije znala. A sad ćemo ovako. Želim razvod i želim kuću. Također želim dva milijuna dolara, čistih, što znači da ćeš na njih platiti porez prije nego što mi ih daš.”
Pogledao ju je s otvorenim neprijateljstvom. “Kujo.”
Zaškiljila je. “Ah, nisi ti još ništa vidio. Samo me probaj nasamariti pa ću tvoje prljavo rublje iznijeti pred javnost i tek onda nećeš imati budućnost.”
Izvinuo je usne u samozadovoljan osmijeh. “Rekla si da javnost oprašta nevjeru.”
“Ne mislim na političku budućnost. Mislim doslovno na tvoju budućnost — zahvaljujući detektivu kojeg si unajmio da me slijedi, sad imam stvarno sjajne fotografije tebe i Chiare Mornini. U njezinu crvenom svilenom krevetu. Sjećaš se te noći, zar ne?”
Jim je problijedio za tri nijanse.
“Sumnjam da bi Anthony primio vijesti ovako dobro kao što sam ih ja primila.” Helene ustane. “Dakle, mogu očekivati da ćeš se složiti s mojim uvjetima?”
Smrknuto ju je pogledao. “A mogu li ja očekivati da ćeš biti diskretna?”
Kimnula je, kao da su se upravo dogovorili za spoj. “Apsolutno. Na tvoju sreću, ja znam biti daleko diskretnija od tebe.” Okrenula se da će otići pa još rekla preko ramena: “Javi mi gdje ćeš odsjesti tako da te moj odvjetnik može kontaktirati.”
Nije ostala da čuje njegov odgovor. Nije joj više bilo stalo. Pobijedila je i to je znala.
Odlazi visoko uzdignute glave.
I to ravno u Ormond, po one cipele Bruno Magli.

Epilog


godinu dana poslije



“Imam ga!” Lorna je vikala jureći u novoproširene urede SAA, Inc. Držala je u rukama listopadski primjerak časopisa Women in Business, nacionalnog mjesečnika koji je prije nekoliko mjeseci intervjuirao Lornu, Helene, Sandru i Joss, za svoje listopadsko izdanje. Ovo koje je držala u rukama.
Sandra i Lorna požure do Helene koja je u naručju držala šestomjesečnu Hope Sutton Zaharis, usprkos Armanijevu odijelu od dvije tisuće dolara.
“Koji je naslov?” Helene će, prebacujući dijete kako bi mogla prići bliže i pogledati preko Lornina ramena.
Lorna je listala kroz stranice. ‘“Ekskluzivni distributer’.” Kimne s odobravanjem. “Lijepo. Točno.”
“Gdje je Joss?” upitala je Helene. “Trebala bi čuti ovo.”
“S Phillipeom, naravno.” Sandra se nasmijala. Gdje bi drugdje bila?
Joss i Phillipe su provodili jako puno vremena zajedno, a posljedično, ne samo da je Joss sjala od zaluđenosti nego joj se i ukus, što se tiče cipela, nevjerojatno poboljšao. Phillipe je čak svoju posljednju kreaciju, prekrasne satenske salonke otvorenih prstiju i kožom obloženim stiletto potpeticama, nazvao Jocelyn.
“Oni bi se jednostavno trebali vjenčati”, Lorna će, dok je proučavala članak. “Bio bi to sjajan publicitet. Ah! Ah! Pogledajte ovo — ‘rekordne narudžbe iz Nordstorma, Macy’sa, Bergdorfa, Saksa, i tako dalje, i tako dalje.’ Evo ga. ‘S kreativnim okom bivše senatorove supruge Helene Zaharis i potrošačkim smislom nekadašnje rasipnice Lorne Rafferty, tim se urezao u srca i umove ovisnica cipela posvuda.’ Jedva čekam da pokažem Holdenu kako Business Week smatra moje prijašnje potrošačke navike dobrima za tvrtku.”
“A što je sa mnom?” Sandra ih je zadirkivala. “Neće ništa reći o meni, samo zato što ne spavam s nekim moćnikom i ne radim prekoračenja na karticama?”
“Ne brini se, evo te ovdje: ‘Sandra Vanderslice, rođena u Potomacu, zaslužna je za ulogu moralnog kompasa tvrtke, koja ih drži ekološki osviještenima i zagovara pravednu trgovinu.’ Što kažeš na to?” Lorna zamigolji obrvama. “Ti si naš moralni kompas!”
“Mnogi bi se, od mojih bivših pozivatelja, složili s time.”
Lorna se nasmijala pa nastavila čitati. “‘Jocelyn Bowen, naoružana samo statusom prvostupnice iz Felling-Garver (VA) Veleučilišta, sastavila je poslovni plan koji je oduševio mnogobrojne investitore, tako da su dionice razgrabljene u samo sat vremena.’ To je nevjerojatno.” Lorna prokomentira, a zatim nastavi dalje s čitanjem: “‘Ona je sad u stabilnoj vezi s dizajnerskom zvijezdom Phillipeom Carfagnijem, koji Jocelyn naziva svojom muzom i nadahnućem za proljetnu kolekciju koja slijedi.’ Ah. Nije li to slatko?”
“Ona to zaslužuje”, Sandra će, bez imalo zavisti. “Barem je jedna od nas dobila bajku, a da prije toga nije morala poljubiti hrpetinu žaba.”
“A dobila je i cipele”, Lorna će sjetno. “Savršeno odgovarajuće, predivne Carfagni cipele kakve bi samo mogla poželjeti.”
“I ti si isto”, Helene reče, gurnuvši je laktom. “To je jedna od velikih povlastica posjedovanja ove tvrtke.”
“U pravu si.” Lorna se nasmije. “Besplatne cipele do kraja života. Čini se da smo se sve našle u bajci. Izgleda da te ovisnosti ili ubiju ili obogate.”
“Ja glasam za bogatstvo”, reče Helene.
“Također, također.” Sandra se složi.
A tako je i bilo.

Beth Harbison




Prije nego što je književnu slavu stekla svojim romanom Anonimne ovisnice o cipelama, Beth Harbison napisala je četiri kuharice i dvadeset dva ljubavna romana pod pseudonimom Elizabeth Harbison. Godine 2007. roman Anonimne ovisnice o cipelama mjesecima je bio na top listi najprodavanijih knjiga New York Timesa, a trenutno se adaptira za veliko platno u režiji Paula Weilanda s Halle Berry u glavnoj ulozi.


Endnote




1
Brooks Brothers — najstariji i najprestižniji američki lanac muške odjeće, datira u 1818. godinu, kada je započeo kao obiteljski posao koji se naposljetku proširio i na žensku odjeću.
2
The Washington Monument — obelisk sagrađen u čast prvog američkog predsjednika Georgea Washingtona.
3
Potomac East — dio parka Potomac u gradu Washingtonu.
4
Organizacija koja da je informacije o poslovanjima tvrtki, te rješava pritužbe kupaca.
5
5 Valjkasti, smrznuti, kremom ispunjeni kolači koje proizvodi tvrtka Hostess i distribuira ih po svim američkim državama.
6
Okrugli čokoladni kolač, također ga proizvodi tvrtka Hostess.
7
Little Debbies su proizvodi prvenstveno u obliku kolača i torti, proizvodi ih McKee Food Corp.
8
Američki kolačić poznat po reklami “Zlatni spužvasti kolač s kremastim punjenjem”. Proizvodi ga tvrtka Hostess.
9
Bivša osobna tajnica bivšeg američkog predsjednika Billa Clintona.
10
Diskontni maloprodajni lanac trgovina obućom, poznat po niskim cijenama.
11
The Brady Bunch — američka televizijska serija u kojoj glavne uloge imaju Robert Reed, Florence Henderson i Ann B. Davis, a u kojoj se radnja vrti oko velike mješovite obitelji.
12
Dubonnet — aperitiv, mješavina vina, bilja, začina i kinina; fermentacija je zaustavljena dodatkom alkohola.
13
Long Dong Silver — umirovljeni porno glumac, poznat po svom lažnom penisu od sto centimetara.
14
Triple Sec — piće za koktele od kore naranče.
15
Američki broj 6 je jednak europskom broju 36.