Anonimne ovisnice o cipelama

First topic message reminder :




Helene Zaharis ima muža političara koji financije drži čvrsto u svojim rukama i poništava njezine kreditne kartice kako bi je mogao kontrolirati. Lorna Rafferty je do grla u dugovima i ne može se riješiti ovisnosti o eBayu. Sandra Vanderslice bori se s agorafobijom i plaća račune za cipele radeći na seksi telefonu, a Jocelyn Bowen je baka u obitelji iz pakla. Ona pojma nema koja je razlika između platforme i potpetice, ali sve bi učinila da nakratko pobjegne iz zajedničkog kućanstva.
Naizgled nespojivo društvo od četiri potpuno različite žene koje povezuje samo strast prema fenomenalnim cipelama susreće se svakog utorka. Dok one trguju cipelama, nevidljive niti prijateljstva omataju im srca, i svaka od njih uspjet će, uz pomoć ostalih “anonimki“, pronaći način da se suoči sa svojim problemima.
Zabavna, osjećajna i inspirativna, knjiga Anonimne ovisnice o cipelama idealna je za svaku ženu koja se ikada suočila s traženjem idealnog para. A takvih nas je kao što znamo puno više nego što bismo htjele priznati.

“Agorafobija.” Sandra se nakratko nasmije. “Zapravo, to je istina, ali samo polovično. Uvijek sam nekako bila... usmjerena na sebe. Ne volim baš previše izlaziti.”
“Zašto?” upita Joss.
Sandra pogleda u nju kao da pokušava shvatiti šali li se ili misli ozbiljno. “Cijeli život sam bila debeljuca. U školi su me svi ismijavali. A u stvarnom svijetu odrasli ljudi — ljudi za koje bi rekao da znaju bolje — činili su isto. Ljudi znaju biti tako jako okrutni.”
Helene stavi ruku na Sandrinu i ispreplete svoje prste s njezinima. “Nisi to zaslužila.”
Sandra se nasmiješila. “Počinjem to uviđati. Zapravo, otkako sam vas upoznala, stvari su se počele mijenjati. U proteklih nekoliko tjedana izišla sam više puta nego u proteklih pet godina. Srela sam Mikea” — zacrveni se — “i sve je nekako bolje.” Oči joj zasvjetlucaju. “O, ajme, sad ću se još i rasplakati.”
“Nemoj — onda ćeš rasplakati i nas ostale”, reče Lorna. Osjećala se kao da će joj srce pući.
Sandra šmrcne. “Dobro, dosta je. Ovo nije za plakanje. To je pozitivna promjena. Cipele su mi uvijek bile prijatelji. Mama mi je uvijek posebno naručivala školsku uniformu jer nisam mogla samo otići u trgovački centar i pokupovati svu modernu odjeću koja bi mi se svidjela, ali zato su mi cipele uvijek odgovarale. S police, iz kataloga, nije bilo važno. Bez obzira na to koliko bih se udebljala, bez obzira na to koji sam broj traperica nosila i u kojem sam ih dijelu robne kuće morala tražiti, broj obuće mi se nikad nije mijenjao.” Pucne prstima. “Kad bih naručivala cipele iz kataloga i tražila broj trideset osam, to ne bi ništa reklo o meni. Što se njih tiče, mogla sam biti Jennifer Aniston. Što je, kad razmislim, nekako nalik na ono što radim.”
“To onda vjerojatno nije slučajnost”, Helene prokomentira. “Uživaš li u svom poslu?”
“Ponekad.” Sandra se nasmije. “Nikada to nisam priznala nekome. Čak ni samoj sebi.”
“Ali to je dobro”, Joss je bila uporna. “Važno je voljeti svoj posao. Da je to barem moj slučaj.”
“I ja bih to htjela”, Lorna će. “Jedva čekam da obaviš razgovor sa Sandrinim prijateljem odvjetnikom.” Odjednom joj nešto padne na pamet. “Čekaj, taj odvjetnik... nije valjda on jedan od tvojih...” Podigne obrvu u znak pitanja.
“Dobro, tko je sljedeći?” upita Sandra, namignuvši Lorni. “Lorna, a imaš li ti skrivenog prljavog rublja?”
OK, tema je promijenjena.
“Skupa s cipelama, misliš?” Lorna kimne. “Zapravo, imam. Iskreno, i sama sam bila blizu toga da sakrijem par Fendijevih cipela pod majicu pa se iskradem iz Ormonda, prošli mjesec. Bile su tako divne—” prisjeti se crne kože, savršenih malih kopči “—kupila bih ih, jasno, da nisam bankrotirala.” Uslijedi trenutak potpune tišine. “Skroz, nemam više ništa. Osim duga od trideset i nešto tisuća dolara na kreditnoj kartici zbog kojeg sam morala otići k financijskom savjetniku koji mi je prerezao sve kartice i odredio daljnju potrošnju dok se ne riješim duga.”
“Jesi li sad dobro?” Helene je pobliže promotri. “Jer ako ti je potreban novac, bit ću sretna da ti pomognem. Stvarno.”
Lorni je postalo toplo oko srca. “Mnogo mi to znači, Helene, ali zapravo — moram kucnuti u drvo dok ovo izgovaram — mislim da počinjem stjecati kontrolu nad time. Neku večer sam opet računala pa odlučila staviti nekoliko pari cipela na prodaju preko interneta—”
“Gustice”, Sandra udahne.
“Aha.” Lorna se prisjeti kako je bila uzrujana kad je vidjela da Shoegarpie (1) želi njezine cipele i kako se razveselila kad ju je netko novi, shoeshoesheboogie (0), nadmašio u visini ponude, kupivši ih po nevjerojatnoj cijeni od 210,24 dolara. “Žao mi je što ih nisi uspjela dobiti. Ali, iskreno, platila sam ih sto sedamdeset pet u outlet trgovini u Delawareu. Bez poreza.”
“Vidim izlet u budućnosti”, reče Sandra, a zatim, bolje promislivši, doda: “To jest, u daljnjoj budućnosti. Kad opet budeš u mogućnosti kupovati po maloprodajnim cijenama.”
Lorna kimne. “Potreban mi je novi posao. To bi sve promijenilo. Ili bi mi barem omogućilo povremenu kupnju cipela u kutiji.”
“U međuvremenu si osnovala ovu grupu”, Helene će, kimnuvši. U njezinim se očima očitovalo divljenje, umjesto osude koju je Lorna očekivala — kao od Lucille — kad im je ispričala o nevjerojatnom dugu koji mora isplatiti. “Dobro si se toga sjetila.”
“Jesam, da se nisam istovremeno natjecala protiv Sandre na eBayu i odricala obroka da bih uštedjela za novi par cipela.” Lorna se nasmije i odmahne glavom. “Stvarno sam ovisna.”
“I ja”, Helene rezignirano odvrati.
“Ja isto”, Sandra doda.
“Hm... ja baš i nisam.” Javi se Joss. Gledala ih je širom otvorenih očiju i zarumenjenih obraza. “Kad već priznajemo tajne, imam i ja jednu.”
Lornino srce preskoči otkucaj. Pa neće im valjda reći da ne voli cipele!
“Pa, prije svega—” skine Miu Miu cipele koje je dobila od Sandre prošli tjedan pa izvuče rupčić koji je ugurala unutra. “—ja nosim broj 37.”
“Ali—” Lorna nije znala što bi rekla. “To sigurno nije udobno!”
“Zapravo, nije tako loše, za razliku od nekih cipela iz Super-Marta koje sam nosila. Sad razumijem zašto vam se sviđaju ovakve cipele. Ja jednostavno nikad prije nisam bila u prilici nositi ovako dobre cipele. Priključila sam se grupi jer sam morala pronaći način da pobjegnem od Oliverovih svakog utorka navečer, a sastanak ovisnica o cipelama činio mi se znatno boljim od grupe ljudi sa seksualnim problemima.” Dobaci pogled Sandri. “Bez uvrede.”
Sandra se glasno nasmije. “Donijela si ispravnu odluku.”
“Jesam.” Izraz Jossina lica opet postane ozbiljan. “Stvarno jesam. Vas tri ste tako divne da ne znam što bih da vas nisam upoznala!”
“Pa dobro, sad te ionako ne namjeravamo pustiti, bez obzira na veličinu noge”, reče Lorna. “Ali gdje si onda samo uspjela pronaći sve te sjajne cipele koje si donosila svaki put?”
“U second-hand buticima, retro trgovinama, Goodwillu.” Pogleda u Helene. “Kad si rekla da si imala onakav par zelenili sandala, užasno sam se prestrašila da si ih možda dala u Goodwill, a da sam ih ja sada otkupila pa ti ih donijela natrag.”
Helene se nasmije. “Ma daj!”
Joss kimne. “Ozbiljno, jesam.”
“Pa, mi nismo imale pojma da nisu tvoje vlasništvo”, odvrati Helene, još uvijek iznenađena zbog Jossina priznanja. “Što si onda radila s cipelama koje si dobila od nas?”
“Spremila sam ih u ormar. Osjećam se kao svraka sa svim tim lijepim stvarima koje sam prikupila. Ali sad, kad sam vam to napokon priznala, mogu vam ih i vratiti, jasno.”
“Rekla bih ti da ne trebaš, i zaista ne trebaš, ali što ćeš drugo s njima kad su ti prevelike?” Lorna će. “Mada ja ne bih imala ništa protiv da dobijem te Sandrine Miu Miu.” Kimne prema paru koji je Joss upravo izula, a zatim pogleda u Sandru.
“Uzmi ih”, reče. “Tvoje su.”
“Sandra, možda bi mi mogla posuditi čarape, kad se budem vraćala kući.” Joss preda cipele Lorni i svi se nasmiju.
“Imam ja još jednu tajnu”, Helene će kad su se sve tri već stišale.
“Oooo! Zar ćemo sad ispočetka” Lorna upita.
“Nadam se da nećemo”, Sandra će. “Stvarno ne želite znati što sam učinila s golf lopticom ravnatelja Breena u sedmom razredu. Što je, Helene? Reci nam.”
Helene pogleda od jedne do druge, s čudnim izrazom sreće i straha. “Mislim...” započne, a zatim duboko udahne i pokuša ponovno. “Mislim da sam trudna.”

20.


Poglavlje



U Fellingu bi svatko primijetio ženu kad bi odlazila u ljekarnu kupiti test za trudnoću. Neizbježno bi se dogodilo da je blagajnica prepozna, pa bi se riječ o njoj proširila cijelim gradom. Ovdje vjerojatno nije postojala tolika pomama za pozornošću, barem je Joss tako mislila, osim možda u slučaju da se četiri žene skupa pojave u ljekarni tražeći test za trudnoću.
A to su i učinile, prateći Helene s boka, kao njezina vlastita tajna služba koja ju je štitila. Kad bi ih netko sa strane i promatrao, ne bi mogao ustvrditi za koga je test, a to je ono što su i htjele postići.
Vratile su se u Sandrin stan s dva dvostruka pakiranja testova, a petnaest minuta poslije na Sandrinu umivaoniku stajala su četiri štapića s pozitivnim rezultatom.
“Znači, to je definitivno pozitivno?” Joss je provjeravala.
“Pogledaj sliku.” Lorna joj doda jedan od papirića s uputama. “Jedna crtica znači negativno, dvije pozitivno.”
“Ovdje ih je osam”, Helene će tupo, zureći u štapiće. “Istina je.”
“Kako se to moglo dogoditi?” Sandra će. “Mislila sam da uzimaš pilule.”
“Jim ih je pobacao nakon što ih je pronašao.” Helene je i dalje zurila u testove za trudnoću. “Nabavila sam druge; ne smiješ ih preskočiti duže od tri dana, pa sam poduplala dozu, ali... Čini se da to nije bilo dovoljno. Očito je da to nije bilo dovoljno.”
“Pročitala sam da, ako preskočiš popiti čak i samo jedan dan, postaneš znatno ranjivija, što znači da trebaš udvostručiti zaštitu”, reče Sandra.
“Bože.” Helene pokrije lice rukama. “Nisam čak ni htjela voditi ljubav s njim. Osobito nakon onoga što je učinio.” Dršćući udahne. “Bilo mi je lakše pokoriti mu se i pustiti ga neko vrijeme dok ga to ne prođe, nego se svađati.” Odmahne glavom. “Zvučim kao stvarno budalasta žena, ha?”
Lorna priđe pa zagrli Helene. “Gledaj, svi mi ponekad radimo ono što ne želimo jer je to linija manjeg otpora. Život je ionako dovoljno težak — nitko ne želi nadodavati novo breme. Ne možeš se kriviti zbog toga.”
“Naravno da mogu”, Helene reče, blago se nasmijavši. “Moram. Ja sam kriva.”
“Zaboravi sve to”, reče Lorna. “Sad to više uopće nije važno. Pitanje je što sad planiraš učiniti?”
Helene proguta slinu. “Ne znam.”
“Ja ću uskoro ostati bez posla”, Joss će. “Mogu ti pomoći. Zaista. Imam hrpu iskustva s bebama.”
Helene je zahvalno pogleda. “Voljela bih to.” Zatim pogleda u druge žene. “A da izađemo iz kupaonice?”
To je probilo led pa su se vratile natrag na Sandrin mekani kauč, smještajući se uz Helene.
“Ali to sad komplicira planove koje si imala u vezi s brakom, zar ne?” Lorna će.
“To je prvo na što sam pomislila”, odvrati Helene. “I da vam iskreno kažem, nisam baš sigurna što ću u vezi s tim. Ovako ili onako, brak je gotov, ali je li zbog djeteta bolje ostati u njemu ili nije?”
“Mislim da je najbolje učiniti ono što će tebe usrećiti i što će ti donijeti mir u srcu”, reče Sandra. “Ako dijete odraste u napetom okruženju, to će na njega utjecati mnogo više nego da je odraslo u sretnom okruženju — ili dva — u kojemu će imati priliku posjećivati tatu vikendima, a s tobom biti ostatak vremena.” Uzdahnula je. “Moji su roditelji imali jako napet odnos. Odvojene sobe, koje nikada nisu objasnili, neugodna tišina, tata koji je mnoge večeri provodio na poslu. Danas se pitam.”
“Ajme, to i osjećaj da im je Tiffany draža od tebe, sigurno ti je zaista teško palo”, Joss je komentirala.
Sandra slegne ramenima. “Mnogima je bilo gore. Da sam bila samo malo snažnija, ne bih se sad našla u ovakvoj neurotičnoj komi.”
“Ali nisi!” Joss je mrzila kad je Sandra govorila takve stvari o sebi, posebno sada kad je počela dobivati mnogo više samopouzdanja, možda čak prvi put u životu.
“Ne, samo tapkaš kroz blato koje ti je život donio”, Lorna se složi. “Svi mi moramo proći kroz to.”
Helene na trenutak pogleda u Lornu, mršteći se. Zatim skrene pogled sa Sandre na Joss. “Imam ideju”, reče, i bilo je jasno da je neka pozitivna sila — nada, optimizam, što god — počinje obuzimati. “Mislim da imam stvarno dobru ideju.”
“O tapkanju kroz život?” upita Sandra.
“Zapravo, na neki način da. Lorna, tebi je potreban novi posao, zar ne?”
“Amen.”
“Joss, tebi će uskoro trebati novi posao.”
To zvuči obećavajuće. “Definitivno.”
“Sandra? Znam da si zadovoljna svojim poslom, ali, bi li te zanimao mali poduzetnički pothvat sa strane?”
Sandra se doimala znatiželjnom. “S vama svima? Naravno. Na što si mislila?”
“Bila sam na zabavi prije nekoliko tjedana, kod obitelji Mornini—”
“O, partijaš s mafijom?” Lorna upita.
“Te priče nisu točne”, Helene će. “Vjerojatno. Kako god, Chiara me odvela na kat i pokazala mi najljepše cipele koje sam ikad vidjela, bez iznimke.” Opisala ih je vrlo detaljno, a Sandra i Lorna su ciknule kad su čule. Joss je bila samo izgubljena. Cipele su cipele. Voljela je te žene, ali vjerojatno nikada u potpunosti neće shvatiti zašto su tako lude za cipelama.
“Gdje ih možemo nabaviti?” Lorna žudno upita.
“E, o tome se radi”, reče Helene. “Proizvođaču je potrebna financijska potpora. I američki distributer. Chiara je pitala svog supruga da se uključi, jer je smatrala posao vrlo profitabilnim, ali on nije htio imati nikakve veze s tom vrstom industrije. Nije mu dovoljno muževna, pretpostavljam.”
“I misliš da mi to možemo?” upita Lorna. “Zbilja? To zvuči kao nešto što bi jako puno stajalo.”
“Uzet ćemo zajam”, Joss će, sjetivši se predavanja s faksa. “Mi ćemo se uključiti, uzeti kredit, postaviti posao kao zaseban subjekt i sigurne smo. Naravno, lakše je to reći nego učiniti, ali tako to ide.”
Najedom Joss obuzme neobično uzbuđenje. Došla je u D.C. kako bi okusila život u velikom gradu. Dadiljanje je bilo samo prvi korak u njezinu planu. Nije bio kraj, tek početak. Namjeravala se ukorijeniti ovdje i pronaći nove prilike za stvaranje boljeg života od onoga koji bi imala da je ostala u Fellingu i udala se za dečka s kojim je išla u srednju školu.
Ovo je bila upravo jedna od tih prilika.
Kako god, morala se izboriti s dubokim osjećajem poraza jer neće moći ostati dulje i pokušati popraviti sve ono što nije valjalo u životima Barta i Colina. Od roditelja nisu primali nikakav nježan odgoj, toplinu ili ljubav. A bez čvrste ruke koja bi se ispriječila i zaštitila ih od neobazrivih roditelja, bili su osuđeni na to da pokupe loš utjecaj od nekog drugog.
Bart bi tu i tamo znao pokazati nježnost i ranjivost... Joss je zadrhtala na pomisao da bi to mogao izgubiti i postati strog i zahtjevan kao i njegova majka. Ili emocionalno otuđen od obitelji, kao njegov otac.
Ili — što je još gore, ali moguće — oboje.
Međutim Joss je učinila sve što je mogla. Nije uopće bilo sumnje u to da će, ako nastavi s time, stvari postati gore. Bez sumnje. Zato je ovaj novi posao bio — koja je prava riječ za to? — prst sudbine. Našla se na pravom mjestu u pravo vrijeme. I nije moglo ispasti bolje, niti je mogla upoznati bolje ljude.
Helene je sad pričala, još uzbuđenija nego prije, o mogućnostima ulaganja koje je predložila. “Imam mnogo kontakata u lokalnim trgovinama. Morala sam ih redovito koristiti radi donacija i tako dalje. Gotovo sam sigurna da bi pet velikih trgovina u gradu pristale prodavati Phillipeove cipele. Svakako sam ih spremna nagovoriti.”
“A što je s kućnim zabavama?” upita Sandra.
“Što, misliš nešto kao Tupperware?” Lorna upita.
“Pa... da. Ili bilo što drugo. Ali izravna prodaja s pravom klijentelom. To bi čak išlo brže nego maloprodaja.”
“Još bolje ako se se oboje kombinira”, Joss će. Već joj se počela sviđati ta ideja.
Helene zijevne.
Sandra to odmah primijeti. “Dobro, cure, bila je ovo duga večer, puna događaja. Bog zna što će biti. Nađimo se ponovno sutra, može?”
“Da”, Lorna će.
“Apsolutno”, Joss se složi. “Samo neka je poslije osam navečer.” Pogleda u druge. “Odgovara li vam to?”
“Meni da”, Helene će.
“Ako pomaknete bliže desetki, onda ću moći i ja”, reče Lorna, pa joj padne kamen sa srca kad svi kimnu u znak slaganja.
“Dogovoreno”, Sandra reče. “U međuvremenu, može li netko saznati što je sve potrebno za kredit za pokretanje posla?”
“Ja bih to vjerojatno mogla ugurati negdje u jutarnji raspored”, Helene započne.
“Ne”, Lorna je prekine. “Moraš se odmoriti. Ja ne idem na posao sutra sve do podneva. Prije toga ću otići u banku. Ionako imam nekoga tamo kog znam. Recimo to tako.”
I time se Jossina budućnost počela mijenjati.
Kao i budućnost ostalih.
Helene nikako nije mogla zaspati.
Imala je previše informacija koje je večeras trebala probaviti. Ne samo suprugovu izdaju, koja je vrijedna tjedana promišljanja, da nije važnijih stvari od toga, znatno važnijih stvari.
Trudna je.
A to nije ono što je htjela. Kad je vidjela prvi test i dvostruku liniju na njemu koja je ukazivala na pozitivan rezultat, osjećala je krivnju. Ali kako je nastavila raditi ostale testove u Sandrinoj kupaonici, došla je do zaključka da više nije važno što ona želi. Bila je trudna i ako ne odluči prekinuti tu trudnoću, ostat će u tom stanju sve dok ne rodi.
Zasad još nije odlučila što će.
Posljedično, provela je najdulju noć svog života, boreći se s nemirom u pokušaju pronalaženja odgovora na pitanje na koje, sve donedavno, nikad nije mislila da će morati odgovoriti.
U mračnom vrtlogu misli koje joj nisu dale razmišljati, stalno se iznova vraćala na svoje djetinjstvo. Život koji je ostavila iza sebe. Život kojeg se odrekla.
Nije u njemu sve bilo tako loše. Drveće, potoci, činjenica da je mogla mirisati zelenilo svako novo proljeće kad bi trava počela ponovno rasti. Dramatične zimske noći ispunjene zvijezdama, zbog čega je bilo nemoguće raspoznati koja je od njih istočna zvijezda, koja je odvela mudrace k malom Isusu.
To su bile misli koje su je izvukle iz kreveta u pet ujutro, kao žice marionetu, te je odvele do auta kojim je krenula odvesti se na sjever. Nije provjerila je li Jim kod kuće prije nego što je otišla. Nije joj bilo stalo. Jednostavno je ušla u svoj mali Batmobile, za koji je inzistirao da ga mora voziti pa je, izbjegavši prometnu gužvu na River Roadu, Beltway, 270. sjeverna, 70. zapadna, napokon stigla na cestu kojom je mislila da nikada više neće putovati, pravac 340 prema zapadu, u smjeru države Zapadna Virginija.
Glavne ceste su se promijenile. Na mjestima gdje su se nekad nalazile travnate površine, mračne sjene i prljavi puteljci, sad su stajale benzinske crpke, restorani i trgovine suvenirima. Sa svih strana znakovi su usmjeravali na Harper’s Ferry i različite druge hotele i motele, te restorane brze prehrane koji su se sada nalazili na nekadašnjim veličanstvenim brdima, sa šumama i rijekom u podnožju.
Helene osjeti neočekivanu navalu bola, kao da je njezina odgovornost bila održavati ovaj prekrasni, drevni krajolik, zbog čega je, napustivši ga, iznevjerila Majku Prirodu.
Ili se možda radilo o osobnom osjećaju gubitka jer je provela tako mnogo vremena izvan ovog područja, da nije ni znala koliko se sve nastavilo razvijati, a to ju je dovelo do ruba suza.
Kako god bilo, odvezla se kroz maglovito jutro prema kući u kojoj je odrasla. Majke joj nema već odavno, a od susjeda je čula, dok je još radila u Garfinkelu, da joj je tata poginuo u prometnoj nesreći prilikom sudara s drvetom. To nije iznenadilo Helene. A nije ju ni rastužilo.
Misao koja je izazvala najviše melankolije bila je ona o Davidu Priceu. Simpatični, slatki David koji ju je gađao grudama snijega kad su oboje imali deset godina, ostavljao joj poruke u školi kad su imali dvanaest, poljubio je s četrnaest, a razdjevičio sa šesnaest.
Zapravo je to obavio prilično dobro.
Posljednji put kad ga je vidjela bilo joj je devetnaest, a tad je odlučila trampiti zelene pašnjake za život u gradu. Bez obzira na sve ono čega se više nije sjećala i sve one uspomene koje su joj s vremenom izblijedjele, jedna se stvar čvrsto urezala u njezine misli, a to je bol koju je vidjela u njegovim dražesnim smeđim očima kad mu je rekla da je s njima gotovo.
Vozeći se kroz polupoznati krajolik zapitala se, živi li on još uvijek ovdje negdje, je li donijela ispravnu odluku kad je otišla i potpuno izgubila dodir s jedinom dobrom stvari iz svoje prošlosti.
Njezina stara kuća i dalje je stajala na svom mjestu, s ostacima debla još uvijek okrenutog prema naprijed. Ali napravljeno je nekoliko promjena, a na kolnom prilazu je stajao parkiran minikombi. Djelovao je kao da tu uopće ne pripada, kao kad bi netko umetnuo raketu u sliku građanskog rata.
Dobro. To joj mjesto nije donijelo ništa dobro u djetinjstvu. Bilo joj je drago vidjeti da sada izgleda drukčije.
Vratila se u auto, čudeći se koliko malo osjećaja u njoj izaziva mjesto na kojem je provela gotovo prva dva desetljeća svog života.
Premda, postojalo je još jedno mjesto koje će joj uskomešati emocije. I morala ga je posjetiti, iako je jako dobro znala da je to jednako diranju modrice, kako bi provjerila boli li još uvijek.
Davidova kuća.

Provezla se kroz mali gradski centar, koji je sad imao kafić i videoteku u ulici u kojoj je nekad bilo smješteno skladište niskog krova i razbijenih prozora. Lijevo u Church Street, desno u Pine, pa ravno niz dugu, zavojitu cestu, do osamljene kuće na kraju.
Samo što više nije bila tako osamljena. Sve se promijenilo, tu se sada nalazilo mnoštvo tanašnog drveća s velikim znakovima na kojima je pisalo: DOM ZA JEDNU OBITELJ PO NISKOJ CIJENI OD 300 DOLARA!
Helene je vozila zabezeknuta i zadivljena sve do kraja ulice, gdje se začudila kad je ugledala netaknutu Davidovu kuću, još uvijek na svom mjestu.
Naravno, to je uvijek bila jedna od ljepših kuća, za koju se govorilo da je nekad pripadala bratu Georgea Washingtona. Davidovi su roditelji bili mnogo imućniji od Heleninih, pa se već i tad pričalo o proglašenju mjesta kao povijesne znamenitosti, u porezne svrhe.
Helene je zaustavila auto s druge strane ceste pa nekoliko minuta ostala promatrati kuću. Izgledala je sasvim jednako. A opet, to je i normalno, jer su ta hrastova stabla i prije dvadeset godina bila preko sto godina stara, pa nije da su se u to malo vremena puno promijenila i narasla.
Izišla je iz auta pa polako prošetala do kuće, pokušavajući vidjeti kroz prozore, ali se sunce odbijalo o staklo, što joj je blokiralo pogled i zamutilo ga suzama.
Pitala se što će reći kad dođe do vrata, dok je polako gazila prema trijemu. Hoće li tražiti Davida ili upitati znaju li oni išta o njemu? Je li uopće spremna na odgovore?
Ne, zaključila je, kad ju je val mučnine gotovo preuzeo. Ne, nije ona spremna na ovo. Bila je to strašno loša ideja i još gori pokušaj. Nije imala što raditi ovdje u Zapadnoj Virginiji, a nakon dvadeset i nešto godina odsutnosti, znala je, jako dobro, da tu više nije ni poželjna.
Okrenula se i krenula natrag prema autu kad je začula poznato škripanje otvaranja ulaznih vrata.
“Mogu li vam pomoći?”
Okrenula se i ugledala plavokosu ženu s izraženim oblinama i crvenokosim djetetom smještenim na boku. Izgledala je kao da je u ranim tridesetima, a izraz njezina lica, iako umoran, bio je ljubazan.
Helene brzo duboko udahne, nesigurna što bi rekla, sve dok nije izgovorila: “Ne. Hvala. Zapravo... Ja... Poznavala sam nekoga tko je nekad živio ovdje.”
Žena zaškilji.
“Prije dvadeset godina, mislim”, Helene razjasni, da ne bi uvalila supruga te žene u nekakvu nevolju. “Bivšeg dečka”, blebetala je, “davno je to bilo. Oprostite što sam vam smetala.”
“Pričekaj malo. Jesi li ti... Helen?” Žena zakorači naprijed, a mrežasta se vrata zalupe posve jednakim zvukom kao i prije dvadeset godina, koji je još uvijek bio svjež u Heleninom sjećanju.
Helene se ukoči dok je slušala ženu kako tapka preko drvenog trijema prema njoj.
“Znala sam da si mi odnekud poznata”, žena će. “Nemoj otići — na pravom si mjestu.”
Helene se okrene natrag prema njoj. “Nisam baš sigurna da jesam”, reče, osmjehnuvši se, više sebi nego ženi.
“David će se vratiti za minutu”, žena će, požurivši prema njoj dok joj je dijete poskakivalo na boku. “Zaboravio je danas uzeti ručak. Možeš li to zamisliti? Uzme ga svaki dan, ali danas baš zaboravi. A on nikad ne zaboravlja. O Bože, bit će tako iznenađen. Ti jesi Helen, zar ne?”
Helene kimne, nesposobna izustiti riječ.
“O, moj Bože, čekaj samo da te David vidi. Usput, ja sam Laura. Davidova supruga. Ovo je Yolande.” Dotakne bebin nos.
“O. Dobro. Pa...”
“Čula sam tako mnogo o tebi! Stvarno si ostavila dojam na mog muža.” Reče to bez imalo naznake ljubomore ili nelagode. “Naravno, znali smo te vidjeti na TV-u tu i tamo. Ali tko nije?
Vrlo si lijepa, znaš. Zapravo, sigurna sam da si i sama toga svjesna. Vjerojatno ti to svaki dan govore. Misliš li da ćeš postati prva dama Sjedinjenih Američkih Država jednog dana?”
“N-ne, n-nisam sigurna.” Helene se pokuša nasmiješiti. “Znaš, stvarno loše stojim s vremenom jutros, pa ako bi mogla samo poručiti Davidu da sam navratila i pozdraviti ga u moje ime...”
“Eno ga ondje”, Laura će. “Vidi ti to, došao je baš na vrijeme. Takav je on, znaš. Pravi srećković. Uvijek mu sve ide od ruke.”
Helene je promatrala dotrajalu Toyotu Highlander kako se zaustavlja na poznatom kolnom prilazu. “Pretpostavljam.”
“Takav je David, uvijek...”
Helene ju je prestala slušati. Svako osjetilo koje je imala orijentiralo se isključivo na muškarca koji je upravo izlazio iz starog auta. Naravno, sad mu je već bilo trideset devet godina. Bio je odrastao čovjek koji je imao slatku, brbljavu ženu, te barem jedno crvenokoso dijete. Čovjek s poslom, domom i obitelji, i izblijedjelim sjećanjem na bivšu djevojku iz srednje škole koja je odjurila iz grada poput metka, a da se nije ni osvrnula.
Ali dok je koračao prema njoj, koncentriran i namršten, ugledala je i prepoznala, ne muškarca, nego blijedi duh dječaka koji je bio prvi koji ju je poljubio. Plave oči koje su je pomno promatrale bile su joj jednako poznate kao i vlastite, čak i toliko godina poslije.
Činilo se kao da mu je potrebna cijela vječnost da dođe do nje. Taman dovoljno vremena da joj suze kotrljajući se pobjegnu niz obraze, dok se plač pretvarao u tihe jecaje zbog svega što je izgubila.
S mukom se pokušavala sabrati kako bi se suočila s njim, ali i dalje je plakala. Nije mogla ispustiti ni glasa. Samo ga je gledala i divila se koliko od onog dječaka može vidjeti u ovom čovjeku.
“Pobogu, stvarno ti je trebalo dugo da se vratiš.” Povukao ju je u snažan zagrljaj koji je upio dvadeset godina suza u samo jednom dugom, iskrenom dodiru.
Kad se Helene napokon uspjela dovoljno sabrati da bi progovorila, povukla se natrag pa ga s osmijehom upitala: “Zašto nisi platio otkupninu?”
Odmah je shvatio. Kao što je i znala da hoće. Čak su još i kao klinci imali jednak, mračan smisao za humor.
“Znao sam da će te na kraju vratiti”, reče. “Bila si previše svojeglava da bi te netko zadržao zauvijek.”
Šmrcnula je i kimnula.
Ispružio je ruku, našto se Laura našla u njegovu zagrljaju. “Upoznala si Lauru? I moju kćer, Yolande?”
“Da.” Riječ je sišla s Heleninih usana bez njezine kontrole. “Obje su prekrasne.”
Helene i David razmijene značajan pogled.
“Uđi”, reče joj. “Kvragu s poslom, imamo mnogo toga za nadoknaditi.”
Kad se, tri sata poslije, Helene odvezla, osjećala se kao nova osoba. Praznina za koju nije bila ni svjesna da ju je toliko boljela, sada je napokon, napokon ispunjena. David je dobro. I ostao je u istoj toj kući, kao čuvar prošlosti.
“Ti si se stvarno dobro snašla”, rekao joj je uz Folgers kavu. “Izgleda da si bila u pravu što si otišla.”
Međutim, kad je govorio o svom životu, o ženi i djeci, moglo se vidjeti da je zaista sretan.
Za Helene je to bila prava bajka.
Odvezla se kući s ogromnim olakšanjem. Napokon se mogla pomiriti s prošlosti. Nije baš sve u potpunosti riješeno, vjerojatno nikada neće ni biti, ali barem je bilo mnogo bolje nego prije.
Kad je krenula to jutro na sjever, još uvijek nije bila sigurna što će učiniti po pitanju svoje trudnoće. Ali dok se vozila natrag, znala je da će joj poželjeti dobrodošlicu, kao i djetetu, bez obzira na sve promjene koje će to uzrokovati.
Dok je vozila, divila se novopronađenom miru koji je osjećala zbog svoje odluke, pitajući se ima li to veze s ovim posjetom ili s trudničkim hormonima o kojima svi toliko govore.
Sigurno je trudnoća donosila nešto sa sobom, što je odvraćalo misli od svega drugog, jer je tek nakon što je ponovno ušla u okrug Montgomery u Marylandu, shvatila da je Geraldov plavi auto opet iza nje. Ili možda bolje rečeno — i dalje iza nje. Mora da ju je slijedio sve ovo vrijeme, a ona to jednostavno nije ni primijetila, jer se nikako nije mogao samo stvoriti ovdje iza nje, odjednom, na sjevernom dijelu okruga, kao da je pao s neba.
Bijesna, skrenula je na izlaz s pravca 270 i uputila se prema trgovačkom centru Lakeforest, pazeći na to da vozi dovoljno sporo kako bi je mogao slijediti. Ovaj put ga nije htjela izgubiti; htjela ga je uhvatiti.
Odvezla se do parkirališta pokraj ulaza u restoran, a Gerald se zaustavio točno pokraj nje, i ne trudeći se sakriti činjenicu da je opet prati.
“Kog vraga opet radiš?” Helene je htjela znati, dok joj je srce prijetilo iskočiti.
Digne ruke ispred sebe. “Nemoj se ljutiti.”
“Mislila sam da si shvatio poruku.”
“Jesam! Ne slijedim te više.”
Pogleda ga u nevjerici.
“Dobro, dobro, slijedio sam te”, reče. “Priznajem to, ali samo zato što imam nešto za tebe.”
Odjednom je Helene palo na pamet da bi trebala biti opreznija u ovakvim situacijama, jer se ne brine više samo za sebe nego i za dijete. Pogledala je naokolo, zadovoljna što vidi par dvadesetineštogodišnjaka jedan red dalje, kako stavljaju antifriz u auto.
“Kako to misliš da imaš nešto za mene?” Helene upita, primivši se za bravu na vratima iza nje, za svaki slučaj. “Zašto bi imao išta za mene?”
On napola slegne ramenima. “Ja, hm, osjećao sam se loše zbog toga što sam te slijedio. Vidiš, na neki način sam stekao dojam kao da sam te uspio upoznati kroz sve ovo vrijeme dok sam te promatrao i, znaš, mislim da zaslužuješ bolje od onog ološa za kojeg si udana.”
Nije znala što bi mu rekla. Pretpostavljala je da joj je htio dati kompliment, ali je, s obzirom na okolnosti, zvučao nekako čudno. “Cijenim to što si se osjećao loše jer si me morao slijediti”, reče. “Ali opet me slijediš. Moraš prestati.”
“Apsolutno.” Kimnuo je. “Odmah. Pronto.”
“Dobro. Onda smo se dogovorili.” Primila je bravu i otvorila vrata auta.
“Pričekaj samo minutu.” Gerald podigne ruku, zatim se okrene i otvori vrata auta kako bi izvukao nešto s prednjeg sjedala.
Helene se sakrije iza otvorenih vrata auta, kao da bi joj to pomoglo kad bi on nekim slučajem uperio pištolj u nju.
“Evo.” Izvukao je omotnicu.
Pogleda ga skeptično. “Što je to?”
Približi joj se, pružajući joj je. “Samo nešto što bi ti moglo koristiti.” Protrese omotnicu pred njom. “Hajde, uzmi. Neće te ugristi.”
Posegne, polako, pa je uzme. “Hvala. Valjda.”
Brzo kimne pa prođe rukom ispod nosa. “Sačuvaj to za crne dane.”
Namršti se i počne otvarati omotnicu.
Gerald u međuvremenu uđe u auto, upali ga pa se odveze, ostavljajući iza svog malog plavog auta crni trag dima.
Omotnica je sadržavala nekakve papire. Fotografije, kad je bolje pogledala. Izvuče ih.
“O, Bože.”
Fotografije u boji, veličine 20x25, koje su prikazivale Jima i Chiaru Mornini, gole u Chiarinu ogromnom, okruglom crvenom satenskom krevetu. Posvuda su se vidjele ruke, noge, jezici i prilično detaljni prikazi ostalih dijelova tijela.
Nema sumnje u ono što se događalo.
Helene je pozlilo. Stavi ruku na prsa i sjedne na vozačevo sjedalo, zatvorivši i zaključavši vrata prije nego što je ponovno pogledala u fotografije.
Nije znala što ju je više uznemirivalo, vidjeti Jima za kojeg je znala da je ovisan o ženama i seksu ili Chiaru, koju je smatrala svojom prijateljicom.
Dugo vremena Helene je samo zurila u fotografije. Ako je netko u tom trenutku prošao pokraj njezina auta i pogledao unutra, pomislio bi da je neka bolesnica koja ima potrebu gledati pornografiju na javnom mjestu.
Da ima novca, otišla bi ravno u trgovački centar i ondje utopila tugu. Ali nije ga imala. Zahvaljujući Jimu.
Zahvaljujući Jimu.
Odjednom joj sine misao kao grom iz vedra neba. Gerald je upravo učinio Helene ogromnu uslugu. Kao i Chiara, premda kuja to sigurna nije namjeravala.
Zasigurno ni Jim ni Chiara ne bi htjeli da se mediji dokopaju ovih fotografija — ili, što je još važnije, Anthony Mornini.
Ako bude djelovala brzo, moći će i sama napisati brakorazvodnu pogodbu.
Joss je otišla kući i zaspala istog trena. Bila je to potpuno iscrpljujuća večer.
Sljedeće je jutro, nakon što ju je alarm probudio, ustala i napola hodajući, a napola spavajući, otišla nahraniti Barta, te ga odjenuti za odlazak k prijatelju Gusu. Srećom, Gus je imao super dadilju koja se zvala Julia i koja je, bacivši samo jedan pogled na Joss, rekla: “Dušo, idi doma. Izgledaš kao da bi ti dobro došao odmor.”
“Ma ne, dobro sam”, prigovorila je Joss, ali je u pola rečenice zijevnula, čime je pokazala da ne misli ono što govori.
Julia se nasmijala. “I ja sam nekad imala dvadeset-i-nešto. Idi kući. Jednog ćeš dana ti uskakati nekome kao što ja sad uskačem tebi. Hajde.” Potjera Joss. “Ne brini se, oni neće saznati. Nazvat ću te kad bude trebalo doći po Barta.”
Joss nije trebala dodatno uvjeravanje. Zapravo se iskreno bojala da će, ako ostane, zaspati u naslonjaču. “Hvala”, reče zahvalno. “Stvarno. Dugujem ti.”
“Zaboravi”, Julia će, odmahujući rukom. “I ja sam nekad bila mlada. Sjećam se kako je to bilo imati vlastiti život.”

Kad bi samo znala. Ipak, Joss je bila zainteresiranija za to da se vrati natrag i odspava još koji sat, nego da joj objašnjava gdje se sinoć zadržala tako dugo. Zahvalila je Juliji pa se odvezla natrag u kuću Oliverovih.
Sama. Napokon je sama. To je prvi put u, koliko, tri mjeseca? Bila je veoma uzbuđena dok se zaustavljala na kolnom prilazu.
Primijetila je tamnozeleni Saab parkiran vani na ulici, ali, budući da je bio bliže susjedovu zemljištu nego kući Oliverovih, nije previše obraćala pažnju na to.
Sve dok nije ušla unutra i čula glas nepoznatog muškarca — zapravo ne, to nije točno, bilo je više nalik na jecanje nego na pričanje (premda je ton glasa bio primjetno viši od glasa Kurta Olivera) — koji je dolazio iz spavaće sobe bračnog para Oliver, što je bilo dvoja vrata niže od Jossine sobe.
Na trenutak se ukočila, pitajući se što da radi.
Evo ga, dokaz da je za ono za što je optuživala Joss — pokušala je osuditi — bilo ono za što je sama odgovorna. Teoretski, Joss bi mogla mobitelom snimiti nekoliko fotografija Deene u akciji. To bi joj život učinilo znatno lakšim.
Ali... uh.
Ne može to učiniti. Bez obzira na to kako se Deena odurno odnosila prema njoj — a Deena definitivno jest bila odurna — Joss nije mogla otići do vrata i fotografirati je dok se seksa s nekim tipom.
S druge strane, ne može ni ostati ovdje i praviti se kao da nije primijetila ništa neobično. Očito Deena nije očekivala da će netko biti ovdje, jer je ostavila vrata sobe napola otvorena.
Joss se tiho, kao miš, ušuljala natrag u svoju sobu pa nazvala Sandru.
“Upomoć.”
“U čemu je problem?” upita Sandra, bez propitivanja tko je na drugoj strani linije.
Lijepo je što su postale tako dobre prijateljice da se više ne trebaju predstavljati jedna drugoj kad nazovu.
“Ostavila sam Barta kod prijatelja da se igraju”, Joss šapne, udaljivši se što je više mogla od vrata i zida. “I vratila se kući kad sam čula da se u spavaćoj sobi Oliverovih netko seksa.”
“Fuj”, bila je Sandrina prva reakcija. Zatim: “Ali pretpostavljam da imaju pravo na to, jer je to ipak njihova kuća i vjerojatno su mislili da ni tebe ni Barta neće biti cijelo poslijepodne.”
“Nije on”, Joss brzo šapne. “Čula sam muškarca koji nije gospodin Oliver. Mislim da ima ljubavnika. I bez obzira na to koliko bih je voljela uhvatiti na djelu i poniziti, ipak bih mnogo, mnogo, mnogo radije pobjegla odavde i pravila se da ništa ne znam.”
“Samo malo, čekaj sad”, Sandra će. “Kako se ona ponijela prema tebi... znaš da bi ti ovo moglo koristiti.”
“Znam, ali—” Joss zadrhti. “—nema šanse. Što da radim?”
“Ako je tako,” Sandrin glas je bio čvrst i odlučan, “drži telefon na uhu cijelo vrijeme pa, ako netko uđe, počni pričati kao da si cijelo vrijeme slušala mene, a ne njih. Ja ću pričekati na drugoj strani linije da te slučajno ne bi netko drugi neočekivano nazvao.”
“OK”, Joss duboko udahne. “Dobro. Otvaram vrata...” Joss otvori vrata svoje sobe. “I tiho ulazim u hodnik.”
“Aaah!” začulo se iz spavaće sobe Oliverovih malo prije nego što su se vrata naglo širom otvorila, a mršav muškarac blijedoplave kose i bijele, bijele kozje bradice našao se u hodniku, potpuno gol i zaigran, s penisom u gotovo komično tvrdoj erekciji. “Dođi i uhvati me, muškarčino”, reče, očigledno nesvjestan Jossine prisutnosti, “ako se usuđuješ.”
“Ako se usuđujem!” Šokantno, glas nije pripadao Deeni Oliver. Bio je to Kurt Oliver.
Joss je znala jer je dotrčao u hodnik odmah poslije plavokosog, jednako gol, s jednakom erekcijom, ali ni približno tako velikom.
Sve što je Joss pomislila u tom trenutku, dok se panično povlačila natrag u sobu, jest da je vidjela previše.
Puno previše.
“Joss?” Sandra je dozivala s druge strane linije. “Jesi li dobro?”
“Jesam”, Joss je pokušavala doći do zraka, mada ju je potpuno nadvladalo iznenađenje, uz dodatak panike. “Ali to je gospodin Oliver:”
“O, gospodin Oliver i gospođa Oliver?” Sandra upita.
“Ne”, Joss šapne. Ovo je sve previše čudno. Takve se stvari nikad ne događaju u Fellingu. Ili, ako su se i događale, ljudi su ih onda jako dobro skrivali. “Gospodin Oliver s nekim muškarcem.”
“O!” To privuče Sandrinu pozornost. “Onda, za ime Božje, daj to ovjekovječi nekim fotografijama.”
“Fotografijama! Bože, ti to želiš vidjeti?”
“Ne, to je za tebe. Zadrži ih za poslije, ako ti zatrebaju, u slučaju ucjene ili tako nečeg.”
“Ali—”
“Ništa ali. To ti je možda najbolja obrana protiv Deene Oliver, ako te još za nešto optuži. Ozbiljno, Joss, znam da to ne želiš, ali izađi i snimi nekoliko fotografija. Ne moraš ih iskoristiti, ali samo da ih imaš, za svaki slučaj.”
“Ne mogu. Ne želim ni pogledati!”
“Ne moraš gledati, samo ispruži mobitel. Vjeruj mi,” Sandra ju je nagovarala, “moraš to učiniti. Za vlastitu dobrobit.”
“Dobro, dobro, ali kako ću onda izaći a da me ne primijete?”
Sandra se nasmijala. “Dušo, iz onoga što si mi rekla, mogu zaključiti da im nije nimalo stalo do toga što se događa oko njih.”
To je bila istina. Nakon što je završila razgovor, Joss je provirila iza ugla kroz vrata, i kao što je Sandra pretpostavila, ispostavilo se da su dvojica muškaraca bili prezauzeti jedan s drugim da bi primijetili išta drugo. Brzo se povukla natrag, zatvorila oči na prizor koji će odsad biti vječno urezan u njezinu sjećanju, pa ispružila mobitel i snimila dvije fotografije.
Nisu prestajali proizvoditi zvukove pa je zaključila da je uspjela proći nezapaženo. Kako god, sumnjala je da će se sada moći izvući iz sobe, jer su cijelo vrijeme bili u hodniku.
Dakle, morala je pričekati da završe. Ili da se premjeste negdje drugdje. Srećom, hodnik je vodio prema dva različita stubišta koja su vodila u dva različita dijela kuće. Nažalost, muškarci su se trenutačno nalazili točno na sredini.
Naslonila se natrag uza zid, skrivajući se i čekajući i — kako ironično — nadajući se da je neće uhvatiti.
Činilo joj se kao da to sve skupa traje satima, ali u stvarnosti im je trebalo deset minuta da se pokrenu i odu dolje u kuhinju.
Joss se šuljala niz stepenice kao dijete na Badnjak koje pokušava uhvatiti Djeda Mraza na djelu, samo što je u ovom slučaju ona izbjegavala bradate muškarce koji su se trenutačno nalazili u kući.
Otvori vrata i pogleda ravno u iznenađene oči Deene Oliver.
Zasigurno je primijetila jednako iznenađenje i u njezinim očima. Ili barem dio njega. Premda je ono što bi Deena uskoro mogla vidjeti, bilo daleko šokantnije.
“Što ti radiš ovdje?” Deena je zahtijevala. “Trebala si odvesti Barta k prijatelju.”
Joss se, potpuno izvan sebe, pitala bi li trebala govoriti glasno, da upozori muškarce da netko dolazi, ili se pretvarati da nema pojma ni o čemu.
Odlučila je da ovo nije nešto usred čega se htjela naći.
“Odvezla sam Barta, ali mi je Gusova dadilja rekla da ima sve pod kontrolom pa sam se vratila ovdje kako bih uzela—” Nije joj smjela priznati da je zapravo došla spavati; Deena bi joj otkinula glavu. “—uzeti nešto.”
Deena ju je neprijateljski pogledala. “Ostavila si moje dijete da se za njega brine neka strankinja?”
Pa, zašto ne? To je i Deena napravila, deset minuta nakon što je upoznala Joss. “Ona je dadilja, apsolutno je sposobna pobrinuti se za Gusa i Barta.”
Deena stavi ruku na bok. “Što je to tako važno zbog čega si se morala vratiti natrag, ha?”
Joss brzo razmisli. “Mobitel. Htjela sam ga imati ako mi zatreba.”
“E pa, to je potpuno nedopustivo.” Deena odmahne glavom, s gađenjem, kao da joj se Joss upravo ispovraćala na cipele.
“Idem odmah natrag”, reče Joss, krenuvši prema autu.
“Pričekaj malo”, Deena zalaje.
Joss se okrene. “Što je?”
Deena suzi oči kao gušter. “Nekako si mi nervozna.”
Ironično, ovo je prvi put da je Deena uopće primijetila kako se Joss osjeća.
“Nisam nervozna”, Joss slaže. “Očigledno vam nije drago što je Bart ostao sam kod Gusa bez mene, pa ja—”
“Pričekaj ovdje”, Deena odsiječe. “Nazvat ću Maryanne kako bih se pobrinula da netko ima Barta pod nadzorom dok se ti ne vratiš.” Zakoluta očima. “Ne mogu vjerovati da se i s time moram gnjaviti, uz sve drugo kroz što moram prolaziti.”
“Čujte, idem natrag, to je samo petnaest minuta vožnje—”
“Pričekat ćeš ovdje jer je to ono što sam ti rekla da učiniš”, Deena zlobno odbrusi prije nego što se okrene i uđe unutra.
Dragi Bože, Joss stvarno ne želi biti dio ovoga. Ne želi samo stajati ovdje i čekati da započne vatromet. Koliko bi uopće trebala čekati? Jer to će očigledno potrajati još neko vrijeme—
Deena se vrati za nekoliko minuta, sva blijeda i uzdrmana. Joss na trenutak osjeti žaljenje zbog nje, ali samo na trenutak. Toliko je bilo potrebno prije nego što se ponovno počela otresati na Joss. “Tvoj dečko je unutra”, reče. “Sad znam zašto si se vratila, za jedan podnevni randevu.”
Joss je bila zapanjena. “Gospođo Oliver, znate da to nije istina, zar ne?”
“Znam što sam vidjela”, reče, dok joj je glas podrhtavao.
Joss je također znala što je vidjela.
“Još samo jedan ovakav prekršaj”, Deena nastavi, izgledajući kao da se vraća natrag u život sa svakom ljutom riječi koju je izgovarala, “i odletjet ćeš odavde tako brzo da će ti se zavrtjeti u glavi. I završit ćeš na sudu, budi sigurna u to.”
Sad je tek Joss shvatila da je Sandra vjerojatno bila u pravu kad joj je rekla da snimi one fotografije kako bi se osigurala. Ali nije mogla ni zamisliti da bi s time otišla pred sud. Naposljetku bi se za to pročulo, a dječaci bi platili najvišu cijenu.
Nije im to mogla učiniti.

21.


Poglavlje



“Gospođice Rafferty”, Holden Bennington bio je iznenađen što vidi Lornu.
“Nisam znao da imate problema s računom.”
“Nisam ovdje zbog toga”, reče, a zatim kazališnim šaptom doda, “i mogli biste biti malo diskretniji kad se obraćate klijentima u predvorju.”
Holden pogleda naokolo. “Ovdje nema nikog osim zaposlenika”, istakne.
Mogla se sad prepirati s njim i pitati ga znaju li ovdje svi za njezine financijske probleme, ali je odlučila da ipak neće. “Došla sam razgovarati o kreditu.”
Nasmijao se na sav glas. Od srca. A onda, kad je primijetio da se ona ne smije, pogledao ju je, ozbiljno, pa rekao: “Ne mislite valjda ozbiljno.”
Podigne visoko glavu. “Potpuno sam ozbiljna.” Zatim, prije nego što ju je stigao odbiti, nadoda: “Nadala sam se da ću moći dobiti koji savjet od vas. Molim vas.”
Razmisli o tome na trenutak, zatim duboko udahne i kaže: “Naravno. U redu. Ali mislim da će mi trebati kava za to. Želite li i vi šalicu kave?”
“Može. Običnu crnu, hvala.”
Kimnuo je. “Otiđite slobodno u moj ured. Dolazim za minutu.”
Otišla je u njegov ured, kako joj je predložio, pa sjela u neudoban stolac. Na stolu se nalazila uokvirena fotografija dječaka u bejzbolskoj opremi, a Lorna se pitala je li to dijete njegovo. To bi mu dalo jednu sasvim novu osobnu notu, kojoj se Lorna nije nadala, ali bi zasigurno razjasnilo zašto je tako prokleto didaktičan.
“Oprostite što sam se toliko zadržao.” Holden uđe pa stavi punu stiropornu čašu kave s vrhnjem na stol pred Lornu, a ona se razlije preko ruba i prolije po stolu. Opsuje pa posegne za maramicom iz kutije kako bi obrisao mrlju, ali ga Lorna zaustavi.
“U redu je, ja ću.”
“Aparat za kavu je bio potpuno prazan pa sam morao staviti novi lonac da se kuha.”
Kimne pa otpije gutljaj guste tekućine.
“Tražili ste crnu, zar ne?” Holden se udari po čelu. “Čovječe, žao mi je. Idem po drugu.”
“Ma ne, ne treba. Dobra je i ova.” Otpije još jedan gutljaj. “Premda vam moram reći da smo sad otkrili kako ipak postoji nešto što ja znam bolje od vas.”
Slegne ramenima. “Izgubljen sam u kuhinji.”
“Možda vi meni možete objasniti kako da dođem do početnog poslovnog kredita, a ja ću vas naučiti kako da napravite dobru kavu.”
“Dogovoreno.” Otpije gutljaj vlastite kave pa napravi grimasu.
“Je li to vaš sin?” Lorna upita pokazujući na fotografiju Odjednom se ponadala da će reći kako nije.
Imala je sreće. Odmahnuo je glavom. “Nećak. Nemam djece. Ni ženu.”
Zašto ju je to sad radovalo?
“Ni ja”, reče nesigurno.
Nasmijao se. “Napokon imamo nešto zajedničko.” Mada je, čim je to izgovorio, izgledao kao da je požalio što je postao čak i tako malo osoban. “Dakle, o čemu ste točno željeli razgovarati? Nešto što doslovce planirate ili je to samo teorija?”
“Doslovno planiram.”
Podigne obrve. “O.”
“Zvučite iznenađeno.”
“I jesam.”
Nije mogla vjerovati da je tako otvoren. Nije čak pokušao ni prikriti čuđenje. “Dobro, ne morate sad umotavati stvari u celofan.”
Naslonio se natrag i prekrižio ruke. “Vi niste žena koja voli umotavanje.”
Bio je u pravu. “Osim ako je u pitanju čokolada”, složi se. “U svakom slučaju, prijeđimo na stvar. Recimo da želim započeti vlastiti posao s nekoliko drugih ljudi, ali potreban nam je kredit s kojim ćemo krenuti. Što trebam učiniti?”
“O kakvoj se vrsti posla radi?”
“O uvozu. Otprilike. Uvoz i distribucija.”
“Zašto mi ne kažete na što točno mislite?”
“Dobro, imam prijateljicu koja ima prijateljicu na vrlo visokom položaju, prepoznali biste njezino ime da vam ga kažem, pa ne smijem. Uglavnom, njezin nećak je talijanski dizajner cipela. Stvarno dobar dizajner. A vjerujte mi, ja se razumijem u cipele.”
Holden ozbiljno kimne. “To vam vjerujem.”
Naravno. Vidio je sve račune iz Ormonda, Nordstroma, Zapposa, DSW-a i ostalih mjesta. “Dobro, on proizvodi stvarno predivne cipele koje bismo mi željele uvoziti. Kao jedini distributer. Najozbiljnije.”
Zatim se dogodilo nešto nevjerojatno. Holden Bennington III. se nasmijao. I pritom je izgledao stvarno dobro. “U redu, dakle, već imate poslovni plan?”
“Osim ovoga što sam upravo ispričala?
“Nešto formalno. Pismeni opis namjeravanog posla, s predviđenim troškovima, mogućim profitom i tako dalje.”
“Da. Joss, jedna od mojih”, oklijevala je, “poslovnih partnerica upravo radi na tome.”
“Dobro. Jeste li razmislili o pronalaženju ulagača?”
Čini se da vrijeme koje je provela na faksu i nije bilo potpuni gubitak vremena. “Mislite na ljude koji bi uložili u nas?”
“Aha. Sad, većina ljudi misli da to znači odlaziti k velikim, etabliranim tvrtkama kako bi došli do investitora, ali su u krivu. Velike, etablirane tvrtke ne trebaju ulagati u početnike. Morate se obratiti uspješnim novim tvrtkama koje nisu starije od pet godina.”
“Pa tako zaobići bankovni kredit?”
“Ne baš sasvim. Ali ulagači bi vam zasigurno puno pomogli. To bi vas također učinilo privlačnijima i za bankare.”
Holden joj se sad počeo više sviđati.
Nastavio joj je entuzijastično objašnjavati sve kreativne načine pomoću kojih bi mogla riješiti financiranje i pronaći investitora. Predložio je hipotekarni zajam kojim bi mogle uravnotežiti početne troškove ako Lorna ili bilo koja od njezinih suradnica uloži nešto vrijedno, poput neke nekretnine. Ispalo je da je biznis njegova stvarna ljubav, ali, budući da mu je bio potreban posao, prihvatio je ovaj bankovnog službenika, kad mu se već nudio.
Nakon približno sat vremena brbljanja, Holden pogleda na sat pa reče: “Ajme. Moram na sastanak.” Pogleda u Lornu pa, iznenađen vlastitim pitanjem, reče: “Želite li možda izaći na večeru? Pa da još malo porazgovaramo o tome.”
Lornu također iznenadi vlastiti odgovor. “Voljela bih.”
Otišla je kući s lakoćom u koraku, kakvu još nikad nije osjećala prilikom izlaska iz banke.
Holden Bennington.
Ide na večeru s Holdenom Benningtonom. Nije mogla vjerovati. S druge strane, bilo joj je teško povjerovati u većinu stvari koje su joj se dogodile u posljednje vrijeme. Jednako iznenađujuće kao i to da je Sandra operaterka vruće linije. Lorna to ni za milijun godina ne bi pogodila.
To je samo pokazalo kako je moguće ne znati ništa o ljudima, iako možda misliš da si stručnjak u čitanju drugih, nakon toliko godina u ugostiteljskom poslu.
Poslije se Lorna jedva mogla sjetiti onoga što se dogodilo za vrijeme večere kod Clydea, jer joj je ono što je uslijedilo poslije, izbrisalo sva sjećanja.
Otišli su k Lorni u stan i ona je Holdenu ponudila pivo.
“Može”, rekao je. “Ali ostani sjediti, mogu ga i sam donijeti. Ne trebaš me služiti.”
“Nije mi problem”, reče mu, sjetivši se svega onog posramljujućeg što bi mogao pronaći u njezinu hladnjaku — kartonske kutijice s napola pojedenom kineskom hranom, ostaci pite od maslaca s kikirikijem koju je donijela iz restorana, gotovo sve moguće vrste sira, te konzerve Slim-Fasta koje su bile toliko stare da su još uvijek stajale u prethodnoj verziji ambalaže.
Ispalo je da nije bilo važno, jer su oboje ustali u isto vrijeme i krenuli prema kuhinji, tako da su se zabili jedno u drugo u tom stiješnjenom prostoru, a onda — Lorna nikako nije mogla shvatiti kako se to točno dogodilo — završili jedno drugome u naručju, ljubeći se tako strastveno da bi se i voštane usne rastopile.
Holden je bio spretan i znao je točno koje pokrete treba izvesti da bi uzburkao strasti u što kraćem roku.
Prije dva tjedna nikada ne bi ni pomislila na to da ode s njim u krevet. A sad nije mogla dočekati da mu skine odjeću.
To je ludo.
Ne bi se više trebala toliko povoditi za svojim nagonima.
Povuče se natrag i, hvatajući dah, reče: “Što mi to radimo? Možda bismo trebali razmisliti o svemu prije nego što odemo dalje od ovog.”
Kratko se nasmijao, a ona nije mogla da ne primijeti način na koji mu te prekrasne plave oči zablistaju kad bi se smiješio. “Želim ovo još otkako sam te upoznao”, odvrati joj pa je ponovno poljubi.
“Ali...” povuče se natrag. Posljedice, podsjeti samu sebe. Mora razmisliti prije nego što nešto učini.
“Ušuti”, reče, osmjehnuvši se, a zatim ponovno potraži njezine usne, otapajući je.
“Pričekaj samo minutu.” Ponovno se odvoji od njega. Ovo nije u redu. Trebala bi ga pitati što njemu ovo znači, imaju li kakvu zajedničku budućnost. Ako im krene, hoće li onda on biti jedan od onih koji će joj odobravati džeparac? “Ma kvragu s tim”, naposljetku reče, shvaćajući da sad nije vrijeme za razmišljanje o posljedicama, nego vrijeme za akciju.
Za posljedice uvijek ima vremena.
Ako se izuzme činjenica da se Sandrin odvjetnik, govoreći o njoj, pozivao na “Penelope”, cijeli razgovor koji je Joss obavila s njim prošao je jako dobro. Uvjerio ju je u to da, ako radi poslove koji ne stoje u opisu njezina radnog mjesta, onda apsolutno nema nikakvog razloga zadržati se na tom poslu.
Bilo bi obzirno od nje unaprijed im najaviti svoj odlazak, rekao je, ili ostati dok ne pronađu nekog novog, premda nema nikakvu obvezu to učiniti ako ne želi.
Pa ipak, Joss nije bila toliko sigurna u cijelu tu ideju kad je krenula potražiti Deenu Oliver kako bi joj objavila vijest.
Deena je manikirala nokte i gledala poslijepodnevni talk show na TV-u.
“Gospođo Oliver.” Joss bi voljela imati više samopouzdanja, ali se nikad nije našla u prilici da da otkaz jer joj se posao nije sviđao, već isključivo zato što je morala natrag u školu, pa se sad baš i nije veselila onome što slijedi. “Mogu li razgovarati s vama na trenutak?”
Deena Oliver pogleda u TV pa u Joss. “Usred sam emisije.”
“Da, ali dječaci su trenutačno odsutni, a ja bih stvarno trebala razgovarati s vama nasamo.”
S dubokim uzdahom, Deena usmjeri daljinski upravljač prema TV-u pa se, zamrznuvši sliku, okrene prema Joss, s čeličnom hladnoćom u pogledu. Joss nikako nije mogla shvatiti kako se jedno ljudsko biće moglo osjećati dobro u svojoj koži, iako se odnosilo s takvim nepoštovanjem prema drugom ljudskom biću.
“Što je?” upita Deena, teško uzdahnuvši.

Joss je primijetila da joj nije ponudila da sjedne. Očekivano. Dobro. Tako će joj barem biti lakše otići kad završi s onime zbog čega je došla. “Želim razgovarati s vama o svom poslu.”
“Što je s njim?” žustro je turpijala nokte. “Isprika neće ništa promijeniti, znaš.”
Isprika? “J-ja nisam zadovoljna s poslom.” Ne, to je zvučalo krivo. Zadovoljan nije bila ispravna riječ. “Hoću reći—”
Greb greb greb. “Kako to misliš da nisi zadovoljna? Zar bi trebala biti zadovoljna?” Deena odmahne glavom, sama odgovorivši na svoje pitanje. “Ti si dadilja, a ne neka zvijezda.”
Joss brzo udahne. “Dobro, ono što zapravo želim reći jest da nisam — ovaj — volim dječake, ali mislim da im više ne mogu pomagati. Možda im nikada nisam ni mogla pomoći.” Ovo joj nije bilo lako, a to što ju je gđa Oliver namjerno odbijala pogledati, činilo je stvari još gorima. “Zato dajem otkaz.”
Deena prestane manikirati nokte. Nekako pogleda u Joss svisoka, mada se fizički nalazila ispod nje, jer je i dalje sjedila. “Otkaz? Imaš ugovor na godinu dana.”
“Pa da, imali smo ugovor.” Već je ovo vježbala u svojoj sobi mnogo puta, ali je uživo to bilo neopisivo teže izvesti. “U uvjetima stoji da, ako jedna strana smatra da druga strana ne ispunjava uvjete ugovora, može zatražiti sporazumni raskid i, pa, ja mislim da ne obavljam posao koji bih trebala.”
Deena frkne. “Oko toga se možemo složiti.”
“Hoću reći”, Joss će, sad već pomalo ljutita, “kako mislim da tražite od mene da radim mnogo više od onoga što stoji u mom ugovoru.” Uslijedi neugodna tišina pa Joss odluči nastaviti dalje, unatoč tomu što nije trebala: “I zato dajem otkaz. Tako da možete pronaći nekoga tko će vam više odgovarati.”
“U redu.” Deena podigne obrvu. “Narednih devet mjeseci smatram razumnim otkaznim rokom, jer smo se tako i dogovorile.”
“To je predugo”, Joss će. “Mislila sam na dva tjedna ili tako nekako.”
“Dva tjedna mi ništa ne znače”, Deena ispljune. “Zaposlila sam te i, tako mi svega, ostat ćeš ovdje i ispuniti sve što si potpisala.”
Joss odmahne glavom. “Ne mogu ostati. Žao mi je.”
Nakon pomnog promatranja Joss, Deena ponovno reče: “Ozbiljna si, zar ne? Isuse Kriste, nakon svega što smo učinili za tebe!”
“Nakon sv—?”
Deena je istog trena postala histerična, ubacivši suze i sve. “Otvorili smo ti vrata svog doma, povjerili ti živote svojih dječaka, a ti nam ovako uzvraćaš!”
Joss je stvarno htjela prigovoriti, istaknuti sve dodatne poslove koje je obavljala, sve prekovremene sate koje je uložila, ali nije imalo smisla. Deena Oliver je bila vrsta osobe s kojom bi se moglo prepirati do smrti, bez obzira na to koliko je bila u krivu.
Stoga je Joss, umjesto prekoravanja i nabacivanja suprugova ludiranja s Djedom Mrazom i činjenice da je Deena za to okrivila nju, progutala svoj ponos pa rekla: “Mislim da biste, kad biste se smirili i racionalno razmislili, shvatili razloge zbog kojih ne mogu više ostati.” Joss je bila iskrena te se nadala da će Deena shvatiti što time želi reći, ali si nije mogla pomoći a da ne doda: “Žao mi je.”
“Žao”, Deena je ponovila.
“Da”, Joss će iskreno. “I bilo bi sjajno kad bih se i dalje mogla povremeno viđati s dečkima i—”
“Želiš ih viđati.” Deena se nasmijala. “Ne želiš se više brinuti za njih, ali im želiš uskakati u živote kad ti padne na pamet i praviti se kao da imaš nekakvog utjecaja.” Nasmije se hladno i neiskreno. “Mislim da neće ići.”
“Molim vas, nemojte tako, gospođo Oliver. To nema veze s nama. Dječaci bi zaista trebali znati da su voljeni i da ništa od ovoga nije njihova krivica.”
“Ništa od čega?” upita Deena nepovjerljivo. “Daješ otkaz, usprkos ugovoru, i želiš da ispadne kao da svi mi imamo udjela u tome?”
Joss se morala ugristi za jezik kako bi se zaustavila prije nego kaže nešto ružno Deeni, premda to svakako zaslužuje, o njezinu životu, suprugu i tankom sloju savršenstva za koji je vjerovala da je njezin život. “Želim da dječaci znaju koliko mi je stalo do njih”, reče umjesto toga. “Mislim da je to važno.”
“Želiš reći da se ovdje radi o tebi”, Deena će s istinskom mržnjom u glasu.
“Ne mislim!” Joss prigovori. “Kriste, zar ne mislite da bi mi bilo lakše samo se pokupiti i otići? Da mi iskreno nije stalo do njih i da im ne želim najbolje, ne bih vas ni tražila da mi dopustite povremeno viđanje.”
“Želiš reći da si najbolja?” Deena upita nabusito, kao kraljica od Sabe.
“Želim reći da bi svatko tko se ikada brinuo za njih trebao ostati nekako prisutan u njihovim životima, da znaju da oni nisu razlog zbog kojeg ljudi odlaze.” Joss je sad već bila bijesna. “Ne radi se o meni, niti o vama. Barem ne bi trebalo.”
“Samo idi.” Deena odmahne. “Nazvat ću supruga i javiti mu da odmah trebamo zamjenu. Hvala ti puno, Jocelyn, hvala puno.”
Joss proguta. Nije bila navikla na ovakvo dramatiziranje. “Čujte, stvarno mislim da bi dječaci trebali biti na prvom mjestu, pa da ih samo pokupim—”
“Rekla sam ti da odlaziš!” Deena vrisne. “Pod time mislim odmah ili ću nazvati policiju ovog časa, kunem se da hoću.” Opako je pogleda. “Uzmi stvari i gubi se iz kuće. Ne želim te više nikada vidjeti.”
“Ali — danas?”
“Odmah!”
Sranje. Kamo da ode? Što će sada?
Zar je to ionako važno? Svugdje joj je bolje nego ovdje.
“Imaš sat vremena”, Deena nastavi. “Što god ostane, odlazi u dobrotvorne svrhe. Ili, još bolje, u smeće.”
Samo bi Deena smatrala kontejner prikladnijim mjestom za odjeću od dobrotvorne ustanove. Bila je u iskušenju da joj kaže kako silno kaska za suprugovim potrebama.
Ali bez obzira na ljutnju koju je osjećala, Joss nije bila u stanju oblikovati riječi.
Umjesto toga, u grlu joj se stvorila knedla. Ovo je stvarno užasno, jer je ta žena majka dvojice dječaka do kojih je Joss bilo stalo. I jednog za kojeg se stvarno vezala. “Mogu li se barem pozdraviti s dječacima? Ne želim da pomisle kako sam ih samo ostavila.”
“Opet se radi o tebi, zar ne?” Deena pukne.
“Ne, želim da znaju da mi je stalo do njih. Zbog njih.” Joss pogleda u ogavno Deenino podsmjehivanje i pomisli što bi njezini prijatelji iz visokog društva rekli da je sada mogu vidjeti. “Važno je da znaju kako je ljudima koji su dio njihovih života stalo do njih, čak iako odlazim.” Mrzila je preklinjati, ali je bila uvjerena u svoje stajalište. “Molim vas, gospođo Oliver.”
Deena ustane, s još uvijek svježe nanesenim ružičastim lakom na nožnim prstima, pa šepajući pojuri prema Joss. Bila je niža od nje, ali je njezina prisutnost svejedno bila zastrašujuće ogromna. “Slušaj, gospođice. Rekla sam ti da se gubiš odavde. Ne učiniš li tako u roku od sat vremena, nazvat ću policiju. Zar ti to nije dovoljno jasno?”
“Savršeno.” Joss kimne i proguta knedlu. Nema šanse da će pokazati gđi Oliver kako se osjeća.
Okrenula se pa odšetala iz sobe što je hladnije i smirenije mogla. Čim je nestala s vidika gđe Oliver, požurila je na kat nazvati Sandru kako bi je zamolila da je pokupi i omogući joj smještaj na dan ili dva, dok se ne snađe.
Trebalo joj je vrlo malo vremena da skupi sve stvari. Nadajući se da Deena neće postati znatiželjna i potražiti je, otišla je do sobe s računalom pa se spojila.
Brzo je tipkala i nervozno bacala pogled iza ramena svakih nekoliko sekunda, dok je pisala poruku dječacima.
Dragi Coline i Barte:
U trenutku kad budete čitali ovu poruku ja ću već biti daleko i stvarno ne znam što će vam mama ispričati o tome zašto sam otišla. Upravo vam iz tog razloga i pišem ovo — želim da znate da, iako sam otišla jer ovdje nije sve ispalo kako je trebalo, to nije bilo zbog vas. Vi ste sjajna djeca i stvarno mi je teško otići, jer mi je veoma stalo do vas.
Coline, znam da ti se nisam uvijek sviđala, ali se nadam da ćeš ovu poruku također prenijeti Bartu i reći mu koliko je poseban te koliko sam voljela provoditi vrijeme u njegovu društvu.
Ako vam ikada išta zatreba ili ako se nađete u bilo kakvoj nevolji ili jednostavno samo poželite razgovarati, molim vas da mi se javite na mobitel: 240-555-3432. Također mi možete pisati na e-mail adresu: NewShuz@greglist.biz.
Čuvajte se, dečki. Nikada vas neću zaboraviti!
S ljubavlju, Joss
Kliknula je na POŠALJI pa požurila niz stube, nadajući se da će pobjeći bez ponovnog susreta s Deenom.
Međutim, trebala je znati da to neće biti tako lako.
“Stani!” Deena drekne. Stajala je nekoliko metara od ulaznih vrata, i dalje bosonoga, samo što je skinula pjenasti umetak za razdvajanje prstiju.
“Završila sam s pakiranjem.” Joss podigne svoju torbu. “Upravo odlazim.” Uputi se prema vratima, ali joj se Deena nađe na putu.
Drhtaj straha prostruji Jossininim grudima. Najednom se prisjeti svake scene iz svakog filma strave koji je ikad pogledala.
“Je li povišica ono što uistinu želiš?” Deena upita.
S obzirom na činjenicu da se Joss napola prepala kako će Deena odnekud izvući nož i nasmrt je izbosti, trebalo joj je nekoliko trenutaka da shvati o čemu govori. “Povišica? Kako to mislite?”
“Mislim, želiš li veću plaću? Zar se o tome radi u ovoj igri?”
“Oprostite, ali ne razumijem. Kakvoj igri?”
“Ovoj igri davanja otkaza. Ne odlaziš za stvarno, zar ne?” To je to, Deena je pokazala svoje pravo lice. Joss pogleda torbu u svojoj ruci.
“Da, odlazim.”
“Povisit ću ti plaću za deset posto.”
“Molim?”
“Dobro, dvadeset. Plus,” Deeni se oči malo rašire dok je razmišljala, “dodat ću tomu bonus za praznike. Veliki bonus.”
“Pa, to je zaista... velikodušno... od vas.” I stvarno čudno. Stvarno, stvarno čudno. “Ali mislim da to neće funkcionirati.”
Deena prebaci težinu s jedne noge na drugu, doimajući se odjednom kao nadurena tinejdžerica. “Što sad, zar želiš da preklinjem ili što?”
Ovo je nadnaravno. “Ne.”
“Dobro. Molim te nemoj otići. Zadovoljna?”

“Gospođo Oliver, stvarno ne želim da me molite. Ovo jednostavno ne funkcionira.”
Deena problijedi. Kao da je tek sad zaista shvatila da je sve ono što joj je Joss govorila istina, te da će stvarno otići kao što je i rekla.
Samo bi netko kao što je Deena gledao na otkaz kao na izliku za traženje povišice.
“Ne mogu to sama”, reče Deena, tako tiho da je gotovo šaptala. “Ne mogu se nositi s djecom.”
Krivnja zapljusne Joss i na jedan divlji trenutak pomisli da bi stvarno trebala ostati i zaštititi djecu od ove ekscentrične žene. Ali ne može. Nitko ih ne može zaštititi od Deene. Ili Kurta, kad smo već kod toga. “Oni su dobri dečki”, Joss će. “Posebno Bart. Colinu je potrebno malo više discipline.” To je bilo umanjivanje problema. “Ali obojica imaju toliko potencijala.”
“Ne mogu ja to!” Deena se opet počela približavati histeriji. “Nemoj otići! Ti si jedina osoba koja je ostala dulje od tri tjedna! Mislila sam da smo se dogovorile.”
“Stvarno mi je žao”, Joss će odlučno. Sad joj je već postajalo neugodno. “To neće uspjeti.”
“Dati ću ti povišicu od pedeset posto!”
“Ne, hvala.” Mora izaći odande. Ovo je jednostavno previše čudno. “Moram ići, gospođo Oliver—”
“Ne znam što da radim sama s dečkima! Čekaj!”
Nema šanse da ostane. Okrenula se i požurila van iz kuće, dok je Deenin glas i dalje odjekivao iza nje. “Ne! Joss, nemoj ići!”
“Imam dogovoren spoj večeras”, reče Sandra dok je vadila jedan od Jossinih kovčega iz prtljažnika. “Ali mogu ga otkazati ako želiš da ostanem s tobom.”
“O, ma ne, ne budi smiješna!” Joss je bila tako zahvalna Sandri da je gotovo triput zaplakala na putu do njezine kuće. “Bit ću dobro. Nazvat ću agenciju pa ću ih pitati imaju li nekoga tko traži dadilju. Ljudi obično žele da odmah započneš s poslom.”
Teglile su torbe uz stepenice u Sandrinoj zgradi, kad se pojavio neki muškarac i dotrčao do Sandre pa joj uzeo kovčeg iz ruke.
“Daj da ti pomognem s time, Sandy.” Bio je zgodan. U kasnim dvadesetima, vjerojatno. Malo niži, smeđe kose koju je konzervativno počešljao u stranu i velikih plavih očiju koje su mu lice činile zanimljivim. Ali gledao je u Sandru kao da je božica.
“Hvala, Carl, mogu ja to.” Pokaže na Joss. “Usput, Carl, ovo je moja prijateljica Joss. Živjet će sa mnom neko vrijeme.”
“O. Drago mi je.” Ispruži ruku. Topla je i mekana. “Carl Abramson. Živim iznad Sandy.”
“Drago mi je.” Joss pogleda u Sandru u potrazi za nekom naznakom da je i ona zainteresirana za njega, ali je izgledala kao da ga uopće ne primjećuje.
“Nadam se da ćemo se viđati.”
Kimnuo je. “Cure, jeste li sigurne da vam nije potrebna pomoć?”
Sandra odmahne glavom. “Sve je u redu. U svakom slučaju, hvala.”
“Eh, čuj, Sandy.” Primakne se bliže k Sandri pa progovori sniženim tonom, tako samosvjestan da je gotovo kružio nožnim palcem po podu pred sobom. “Pitao sam se jesi li možda slobodna da odemo u kino ovaj vikend.”
Doimala se iznenađenom. “Carl, to je jako lijepo od tebe”, bio je pun nade na trenutak, “ali moj bi dečko mogao biti ljubomoran. Stvarno mi je žao.”
“O, ma to je u redu. Barem sam pokušao. Trebao sam znati da imaš dečka.”
Sandra se zacrvenjela dok mu je s osmijehom odgovarala: “Hvala, Carl.”
Uputi joj još jedan oklijevajući pogled, a zatim nestane niz ulicu.
“Vau”, Joss šapne. “Gadno se zapalio za tebe.”
“Misliš?” Sandra pogleda za njim. “Smiješno je, zapravo, sviđao mi se neko vrijeme nakon što sam se tek uselila ovdje, ali nikad nisam stekla dovoljno hrabrosti da mu priđem. Sad više uopće i ne razmišljam o tome, a on me odjednom obasipa pažnjom sa svih strana.”
“Jadničak. Slomila si mu srce.”
Sandra frkne. “Sumnjam u to. Hajde. Idemo.”
Kad su napokon došle do vrata stana, Sandra se okrene k Joss pa reče: “Znaš, razmišljala sam o nečemu. Oprosti ako ovo što ću sad reći nije na mjestu, ali možda više ne želiš raditi kao punovremena dadilja.”
Joss se nasmijala. “Pa, ne želim! Sve je na mjestu što se toga tiče. Ali mislim da je to jedini posao koji će mi dati sobu i hranu i plaću u tako kratkom roku kao sad.”
Sandra se namrštila. “Pa imam i ja dodatnu sobu, znaš. Ako želiš raditi negdje drugdje, možeš ostati ovdje koliko god trebaš.”
Joss je bila dirnuta. “Ajme, stvarno to cijenim, ali ne želim se nametati.”
“Zapravo bih stvarno voljela da ostaneš sa mnom. Dugo sam vremena provela sama u ovoj spilji, ionako.” Sandra se nasmijala.
“Povrh svega toga, trebamo te zbog posla s cipelama. Moraš biti dostupna. Ti si jedina koja zna nešto o web-dizajnu.”
Joss osjeti kako joj se lice rumeni. “Stvarno bih to voljela. Takve se prilike pružaju samo jednom u životu.”
“Onda je dogovoreno. Ostaješ ovdje. Možda pronađeš honorarni posao kao web-dizajner u gradu, ali ostatak tvog vremena pripada nama.” Ispruži ruku. “Dogovoreno?”
Joss nikad u životu nije bila sretnija. “Dogovoreno.” Reče i pruži ruku Sandri.
“A sad”, Sandra će. “Moram ići. Već kasnim. Poželi mi sreću. Mislim da bi se Mikeu i meni večeras moglo posrećiti.”
Posrećiti? O ne. “Stvarno smetam”, Joss reče. “Mogu otići van, možda k Lorni kad se vrati s posla—”
Sandra podigne ruku. “Ne brini se oko toga. Mike ima svoj stan. Samo mi poželi sreću.”
Joss se i dalje brinula da smeta Sandri, ali se ipak nije htjela prepirati. “Sretno!”
“Debbie dolazi večeras”, reče Mike, promatrajući Sandru preko ruba čaše u Zebri kasnije te večeri.
Spominjao je Debbie svake večeri kad bi izašli. Večeras nije ni tri minute pričekao da joj to objavi. Zar joj je time pokušavao nešto reći? Morala ga je pitati. Stara Sandra bi se previše bojala, ali nova Sandra je bila potpuno iskrena. Ravno u glavu.
S potpunim pouzdanjem. Recimo.
“Mike, namjeravala sam te pitati nešto u vezi s tim.”
“U vezi s Debbie?” Izgledao je kao da je znao što se sprema. Kao da je to cijelo vrijeme čekao.
“Da. Ne mogu a da ne primijetim da govoriš o Debbie na tako poseban način. Pokušavaš li mi nešto reći?”
Odjednom je djelovao zbunjeno. “Ja... nisam siguran na što točno misliš?”
Pouzdano.
Hrabro.
Izravno.
“Jeste li ti i Debbie u kakvoj vezi?”
“Jesmo li—?” Izgledao je kao da je upravo preskočio jednu stepenicu silazeći. “Kako to misliš, jesmo li u vezi?”
“Mislim, je li ona tvoja djevojka? Je li to razlog zbog kojeg je stalno spominješ?”
Počeo je pomalo shvaćati. Ako ne bude pažljiv, mogao bi prenagliti.
“Ne... Debbie nije moja djevojka.” Sad je slijedio najgori dio — doda svojim najumirujućim glasom, bio je uvjeren: “Mislio sam da biste se vas dvije mogle naći.”
“Nas dvije?” Kao žrtva Titanica koja se hvatala za posljednji komad broda prije nego što se suočila s realnošću hladne vode, Sandra se djelomično pitala je li on jedan od onih muškaraca koji voli gledati svoju curu kako se mazi s drugom ženom.
Ali znala je da nije.
On je bio jedan od onih koji nije htio da njegov dečko bude s drugom ženom.
Da, Sandra je bila puna nade — budalasto puna nade — ali ipak nije bila glupa.
Mike je pocrvenio. “Ti nisi gay.”
“A ti jesi.”
Kimnuo je i prekrio lice rukama, jaučući: “Sandy, tako mi je jako žao”
“Zašto si, za ime Božje, uopće pomislio da jesam?” Njezino razočaranje polako je uzmicalo i počelo nalikovati na negodovanje. “Zar sam tako nepoželjna muškarcima?”
“Ne, naravno da ne! Ne, ne, a čak i da jesi,” nadoda, “to ne bi značilo da si automatski privlačna lezbijkama.”
Uvijek joj je nešto išlo na jetra kod njega, a sad je napokon znala i što. Mrzila je njegovu političku korektnost. Uvijek je morao tako generalizirati.
“Ali nije stvar u tome”, reče brzo, iskupljujući se za nekoliko osjetljivih primjedbi.
“Ne, stvar je u tome što sam cijelo vrijeme mislila da ti i ja izlazimo, dok si me ti zapravo samo pokušavao namjestiti nekoj ženi.” Sandra šmrcne. “Nije čak toliko ni privlačna.”
“Margo misli da je.”
“Margo? Margo je njezina djevojka?”
“Pa... ne. Margo je... Margo je moja djevojka—”
“Ali mislila sam—”
“Nekad se zvala Mark.”
Sandra ga odmjeri na trenutak u tišini, pokušavajući se sjetiti je li slučajno negdje uzela tabletu na kojoj je pisalo POJEDI ME, što ju je sada dovelo u ovaj bizarni, bizarni svijet.
S druge strane, čak i da je pronašla jednu od tableta Alice iz Zemlje čudesa, ne bi točno znala o kome se radi niti što znači...
“Dobro. Shvaćam.” Reče, premda baš i nije bilo tako. “Želiš reći da je Debbie lezbijka”.
“Točno.”
“A ti si homoseksualac.”
“Nesumnjivo.”

“A Margo je nekad bila homoseksualac, ali je sada heteroseksualna žena koja je s tobom u vezi. Iako je tehnički gledajući ona žena, a ti muškarac.”
“D-da.” Mike kimne u znak slaganja. “Pretpostavljam da se to i tako može gledati. Mada sam to zapravo učinio promjene radi, nadajući se da će upaliti, pa da mojoj mami sve to skupa bude lakše prihvatiti. Istina je zapravo da više volim prave muškarce, koji tako i izgledaju.”
“Ja isto”, Sandra će. O Bože, ne može vjerovati da je ovo istina. Ali nije htjela uvrijediti Mikea. Naposljetku, nije on kriv jer je ona svojevoljno ignorirala njegov status. Sandra prekriži ruke pa slegne ramenima. “Oprosti, samo nastojim sve posložiti.”
Mike suspregne osmijeh. “Sumnjam da će to ovdje ići.”
Sandra se pokušala oduprijeti, ali nije mogla a da se ne nasmije skupa s njim.
“Dobro, dobro, ali ono što mi nije jasno jest to kako si se mogao toliko prevariti u vezi sa mnom. Hoću reći, mislila sam da ti i ja—”
Mike podigne ruku. “Znam, znam, stvarno se osjećam užasno zbog toga. Što da kažem? Isključila mi se sposobnost prepoznavanja gayeva. Mislio sam valjda, zbog onog kad si davno prije rekla da izlaziš s ženama, da to i dalje činiš. Uzeo sam zdravo za gotovo pretpostavku staru petnaest godina, umjesto da sam stvarno pogledao u ono što se nalazilo preda mnom.”
“Kad sam rekla — što?” Nije mogla vjerovati. Zar je Mike cijelo vrijeme mislio da je ona netko drugi? Povrh toga što uopće nije bio zaljubljen u nju — čak ni zainteresiran da mu popuši — on je mislio da je ona neka LeeLee McCulsky ili što već?
“Rekla si da ti je zlo od muškaraca i da ćeš za promjenu probati izlaziti sa ženama.”
Pogledala ga je, posve zbunjena. “O čemu, dovraga, govoriš, Mike?”
“Ono poslije sata tjelesnog. U trećem srednje? Dobro, možda je bilo i u četvrtom. Nadala si se da će te Drew Terrango pozvati van, međutim nije, pa si onda rekla da možda izađeš s Patty Reed.”
Drewa se sjećala. I da, bila je zacopana u njega svojedobno. Ali to je bilo prije milijun godina.
Vrtila je podatke u glavi pokušavajući ih posložiti. “Drew je izlazio s Patty, zar ne?”
“Aha.”
“A ja sam rekla...” Odjednom se sjeti svega, mada, istini za volju, nije znala da je Mike bio ondje. “Rekla sam da ću možda probati s Patty.”
“Tako je.”
“Jer je to najbliže što mogu prići Drewu.”
U njegovu obranu, Mike je to čuo i shvatio na svoj način. Kimne. Sad je shvaćao. “Sarkazam”, reče.
“Aha.”
“A sve ove godine sam mislio da imamo tako puno zajedničkog.”
“Očito ne dovoljno da bismo izlazili jedno s drugim.”
Nasmijao se pa je zagrlio. “Uopće nisam znao da je to ono što želiš. Sad sam stvarno polaskan.”
Podsmjehne mu se.
“Ne, ozbiljno”, reče joj, s potpuno iskrenim izrazom lica. “Stvarno to mislim. Svatko bi bio sretan da ima tebe za djevojku.”
“Osim ako ne želi frajera kao što je Margo”, dovrši, a zatim trenutačno zažali zbog svoje žaoke.
Srećom, Mike ju je razumio. Kao što je i mislila da je razumije sve ovo vrijeme.
Samo što ona nije bila ono što je on htio.
“Da ne želim Margo, da ne želim muškarca kao što je Margo, definitivno bih htio curu kao što si ti”, Mike će nježno, spuštajući ruku kako bi pomilovao Sandru po kosi. “Najiskrenije.”
To joj je iz nekog razloga pomoglo. Nije popravilo slomljeno srce, ali se ipak osjećala puno, puno bolje. Možda zato što se pokazalo da je Mike nije odbio zbog nje same, nego zbog sebe i činjenice da on želi nešto što mu ona nikad neće moći pružiti.
Sandra nikad nije imala previše samopoštovanja, ali je bila dovoljno mudra da ostane realna. Da ju je hetero Mike odbio, našla bi milijun stvari kao objašnjenje za to.
Ali kad ju je homo Mike odbio... pa, tu postoji samo jedna stvar na koju se može uprijeti prstom.
“Dobro onda.” Sandra se dlanovima pljesne po bedrima, čime je poručila idemo dalje, pa reče: “Dakle, Margo izlazi s tobom, ne Debbie. Postoji li još nešto što bih trebala znati?”
Mike kimne. “Debbie se vratila natrag Tigrici”, reče, vrlo ozbiljan.
I da nije bio tako ozbiljan, Sandra bi vjerojatno prasnula u smijeh. Ali je umjesto toga zabila nokte u dlanove pa upitala: “Tigrica?”
Mike kimne. “Njezina bivša djevojka. O tome sam zapravo htio razgovarati s tobom. Ponovno su zajedno.”
Dakle... ni Debbie sad više nije bila dostupna.
Koja je Sandra gubitnica.
“Dobro, daj da razjasnimo nešto”, reče. “Daj da to razjasnimo dokraja. Ne samo da si mi htio smjestiti ženu, nego si također planirao okončati tu zamišljenu vezu tako što bi mi večeras objavio da ona izlazi s nekim drugim.” Nije mogla vjerovati. Imala je loših trenutaka u životu — kao ono kad se jednom išla upucavati frajeru odjevenom u tortilju ili kad je razbila prednje staklo svoje nove VW Bube, dok ju je nastojala izvesti s parkirališta — ali ništa se nije moglo usporediti s ovim. Ovo je stvarno bilo koma.
Nogirala ju je žena s kojom nikad nije ni izašla i muškarac s kojim je htjela izlaziti, ali se na kraju ispostavilo da je on homoseksualac.
Mike kimne, veličanstveno, skromno baš kao pravi homoseksualac, u znak slaganja. “Bojim se da je tako.”
I sve dok joj to nije izravno rekao, nije mogla u potpunosti povjerovati da je stvarno tako. Kao budala, i dalje se nadala da je nekako pogriješila.
“Hej”, reče joj. “Svi mi samo pokušavamo živjeti, voljeti, smijati se i poševiti s vremena na vrijeme. To je jedini način da se provučemo kroz život.”

22.


Poglavlje



“Dakle, pokušao ti je namjestiti lezbijku”, Lorna će, pokušavajući sažeti nevjerojatnu priču koju im je Sandra upravo ispričala.
“Da. Da, upravo tako. Mogu li sad isprati kosu?”
Helene pogleda na sat. “Još pet minuta. I dalje mislim da si trebala otići k Denise.”
Sandra odmahne glavom. “Čim sam shvatila da izgledam kao zelenokosa lezbijka, odlučila sam da se takva više ne mogu pojavljivati u javnosti. Osim toga, prošlo je već nekoliko tjedana. Vjerojatno je sigurno. A ako i nije, koliko može biti loše ošišati se na kratko? Ako ništa drugo, barem više neću biti zelena.”
Zadrhtala je “Bože. Ne mogu vjerovati.”
“Nisi imala pojma da je homo?” upita Lorna.
“Pa, kad sad pogledam unatrag, pretpostavljam da je bilo nekih naznaka tomu. Čupanje obrva, na primjer. Piling kože.” Uzdahne. “To što je tri puta sa mnom pogledao Ponos i predrasude.”
Lorna podigne obrvu. “Colin Firth, Matthew Macfadyen ili Laurence Olivier?”
“Firth.”
Lorna udahne kroz stisnute zube. “To je znak. Muškarci koji imaju ukusa po pitanju drugih muškaraca, uvijek je znak za uzbunu.”
“Razvedri se”, Joss će. “Barem još uvijek imaš Carla.”
Sandra pocrveni. “Premda se morate upitati kakav je on pak muškarac kad mu se sviđa zelenokosa lezbijka.”
“Ali ti nisi lezbijka!” Joss prigovori. “A za deset minuta kosa će ti ponovno biti boje kestena.”
U prostoriji nastane napeta tišina.
“O! I nećeš više biti lezbijka”, Joss doda s cerekom na licu.
“Znaš, Sandra”, Helene započne, promatrajući je. “Stvarno si to dobro primila. Mislila sam da će te to uništiti. Mislim, svakoga bi.”
Sandra kimne. “Znam. Ne znam što nije u redu sa mnom. To je kao... Dobro, isprva me jako pogodilo. Prilično je razočaravajuće kad shvatiš da muškarac tvojih snova nije zainteresiran za tebe, ali, s druge strane, nije zainteresiran za ni jednu drugu ženu, što nekako ublaži udarac.”
“To je istina”, Lorna će. “Ne moraš se pitati što si učinila da ga odbiješ, razlog je jednostavan — nemaš penis.”
“Tako je.” Sandra će oduševljeno. “Ovo je prvi i jedini put da nema veze sa mnom. Ali opet, ne znam, s druge strane sam se nekako i sama promijenila. Toliko se toga promijenilo u posljednje vrijeme, i to nabolje, da zaista počinjem vjerovati u to da se ponekad sve posloži samo od sebe.”
“Što nas dovodi do tog Carla”, Lorna će. “Tko je on? Zar nam skrivaš nešto?”
“Totalno nam skriva”, Joss će uzbuđeno. “Carl živi iznad Sandre i potpuno je lud za njom. Vidi mu se u očima čim je pogleda.”
“Zar te pozvao van?” Helene upita. Gledajući pozitivne promjene u Sandrinu životu, Helene je i sama na neki način počela vjerovati u sudbinu. Žudno je željela čuti još dobrih vijesti.
“Pozvao ju je neki dan”, Joss će.
Sandra dobaci Joss razigran pogled. “Hoćeš li mi dati da dođem do riječi?”
“Oprosti.” Joss se nasmiješi pa doda sniženim tonom: “Ali stvarno je sladak.”
“Znači pozvao te van i ti si pristala, je li tako?” Lorna podigne obrvu.
Sandra uputi Joss upozoravajući pogled pa odvrati: “Pozvao me, a ja sam ga odbila jer nisam htjela svog homo dečka učiniti ljubomornim.”
“O.” Lorna pucne jezikom. “Loš potez.”
“Tako je ispalo”, složi se Sandra.
“Pa reci mu onda da si pogriješila”, Helene predloži. “Reci mu da si razmišljala o njemu i da ga stvarno želiš bolje upoznati.”
Sandra s divljenjem pogleda Helene. “To je dobro. To je stvarno dobro.”
“Učini to!” Lorna je počne nagovarati. “Kvragu s tvojim homo dečkom!”
“Amen. Sad sam se sjetila, moram vam nešto pokazati.” Helene posegne za torbom pa počne preturati po njoj.
“Izgledaš kao Mary Poppins”, Sandra primijeti. “Zar ćeš sad izvući lampu?”
“Još bolje od toga.” Helene izvuče fotografiju tamnokosog muškarca. Lice mu je izgledalo kao da je isklesano u kamenu, a oči tako talijanski smeđe. Bio je prekrasan. Apsolutno predivan. “Ovo je”, reče pobjednički, “Phillipe Carfagni.”
Kolektivni uzdah isisao je sav kisik iz prostorije.
A zatim je zazvonilo zvonce.
“Vrijeme za ispiranje”, Lorna će Sandri, i dalje zureći u fotografiju.
“Dobro.” Sandra ustane pa skupi frotirni ogrtač oko sebe dok je koračala preko Joss. “Kad me ponovno ugledate, bit ću — kako ono? — nešto nalik na kesten.” Nestane u dnu stana.
“Daj da vidim tu fotografiju”, reče Lorna, a Helene joj je pruži.
“Znaš što moramo učiniti, zar ne?”
Helene kimne. “Upoznati ga s javnošću. Već radim na tome. Sljedeći tjedan održava se velika večera u Willardu. To uvijek privuče filmske zvijezde, što opet privlači novinare, a ja ću ga nastojati do tada dovesti ovamo.”
“Moramo to priopćiti javnosti, možda izmisliti nekakvu cool priču—” Lorna zastane. Imala je ideju. “Samo malo. Ljudi ništa ne vole više od sočnih tračeva, zar ne?”
Helene se namršti. “Na što ciljaš?”
“Možda bismo trebale pustiti da objave vijest u gradskim novinama? Nije isto što i Post, ali može poslužiti svrsi.”
Helene je problijedjela. “Kakvu vijest?”
Na trenutak Lorna nije mogla shvatiti što je moglo toliko uzrujati Helene, a onda se sjetila. “O ne, ništa o tebi”, uvjeri je. “Mislila sam da damo napisati nešto o Phillipeu. Priča se da nam u grad dolazi zgodan mladi dizajner cipela koji će se pojaviti na velikoj svečanosti... Tako nešto. Morale bismo smisliti nešto bolje od ovoga, ali otprilike u tom tonu.”
“Sviđa mi se”, reče Joss.
“Ali kako ćeš nagovoriti nekoga da to objavi?”
Lorna se nasmije. “Zar nisi nikad čitala tu kolumnu? Ponekad doslovce pišu o kućnim ljubimcima političara. Bit će sretni da dobiju neku sočnu, novu vijest.” Ako bude potrebno, izmislit će već nešto.
“Predstavimo ga kao romantičnog junaka”, Helene će.
Lorna pokaže na fotografiju. “A što bi drugo mogao biti? On je Romeo. A tu” — okrene se prema Joss — “ti ulaziš u priču.”
“Ja?” Joss stavi ruku na srce. “Želiš da ga pokupim na aerodromu ili što?”
“Zapravo, to bi bilo dobro.” Helene se nasmije. “Ali ono što želimo jest da mu budeš pratilja na večeri.”
“O, ma dajte, ja?”
Lorna i Helene razmijene poglede pa Lorna reče: “U čemu je problem Pepeljugo? Zar ne želiš izaći van s princom?”
Joss pogleda fotografiju doslovnog božanstva. “Nema šanse da izađem s nekime tko tako izgleda. Rastopit ću se. Skroz. Pretvorit ću se u žele u svojim jeftinim cipelama.” Odmahne glavom. “Nema šanse.”
“Bit ćeš savršena”, reče joj Helene, a zatim se okrene prema Lorni. “Zar ne?”
Lorna kimne znalački. “Vas dvoje ćete biti savršen par. Fotografi će poludjeti.”
Jossino lice poprimi ljubičasto-crvenu boju. “Fotografi! Znate li vi s kim imate posla? Čekajte da vam pokažem svoju fotografiju s vozačke dozvole.”
“Nemoj se truditi, plaćeno im je da od tebe naprave rugobu”, Helene će, vadeći mobitel iz torbice. “Ugovorit ću ti hitni tretman kod Denise. Što te prije izvedemo pred ljude kao našeg glasnogovornika, to bolje. A onda, kad se Phillipe pojavi.” Pucne prstima. “Čarolija.”
cipele — nešto na čemu je Lorna inzistirala — pretražujući gomilu ne bi li negdje ugledala njegovo lice.
Kad se napokon pojavio, shvatila je da nema razloga za potragom. Bilo je to kao da traži mjesec na nebu prepunom zvijezda. Uživo je bio još ljepši nego na fotografiji, a ljudi su se nekako razilazili oko njega, možda pokušavajući ga bolje pogledati.
Nasmiješio se čim je ugledao Joss pa joj prišao vedro i melodično se nasmijavši. “Cipela”, reče, s jasno prepoznatljivim naglaskom, čak i u toj jednoj maloj riječi. “Lijepa je. Dobra.”
Uzvrati mu osmijehom. “Dobro.”

“Ti biti... Jocelyn. Da?”
Zbog načina na koji je izgovorio njezino ime, cijela se naježila. “Da. Phillipe?”
Nasmiješio se. Zasljepljujuće. Opčinjavajuće. Zavrtjelo joj se. Čuje li ona to glazbu u pozadini? “Phillipe Carfagni.” Uzme joj ruku pa je podigne do svojih usana, cijelo vrijeme držeći njezin pogled u ravnini sa svojim. Zakoračio je unatrag pa je ponovno pogledao, zaustavivši se, naravno, na stopalima. “Imaš trideset osam stopala?”
Obrazi su joj gorjeli. “Ne? Ne. Dva.” Nervozno je tapkala nogama i podigla dva prsta. “Dva.”
Ponovno se nasmiješio pa prošao rukom kroz blistavu tamnu kosu čiji su mu kovrčavi uvojci padali preko ovratnika. “Ne, ne, cara mia... misura.” Podignuo je svoju nogu pa je potapšao.
Nije ga razumjela. “Misura?”
“Scarpa.” Podignuo je ruke kao da joj objašnjava kako je veliku ribu upecao. “Numero.”
“Numero... O, veličina!” Izula je cipelu pa pokazala odštampanu brojku 615 na dnu. “Veličina. Šest. Ne trideset osam.” Dragi Bože, nije mogla ni zamisliti kakva su to stopala veličine trideset osam. Nije valjda stvarno mislio da nosi taj broj. Zasigurno se šalio. Čudna šala.
Ali što onda? Bio je prekrasan.
Namrštio se, zbog čega se stvorilo maleno udubljenje na njegovu inače savršenom čelu, pa slegnuo ramenima.
“Nema veze”, Joss će. “Dobre cipele mi ionako nikad ne pristaju.”
“Ne... pristaju?” ponavljao je, odmahujući glavom.
Kimnula je pa napravila rukama razmak kao da mjeri ribu. “Preveliko.” Sjetila se predavanja iz španjolskog u drugom srednje pa je pokušala iskoristiti ono što je znala, nadajući se da će biti otprilike točno. “Grande.” Složila je grimasu pa odmahnula glavom.
“Grande?” nasmijao se. “Ne, bella. Moje cipele... za tebe.” Poljubio si je vrhove prstiju. “Perfezione.”
E pa, to je razumjela.
I tako se bajka nastavila. Kad cipela pristaje, znači da je pronađen i princ.
Samo što je u njezinu slučaju ona prvo morala pronaći princa, da bi joj i cipela odgovarala.
Kad se Helene vraćala natrag u grad na ručak, već je bila umorna od svega što se dogodilo tog dana. Toliko emocija, pitanja, toliko posla... bila je iscrpljena.
Zato je vjerojatno trebala otići ravno kući i odspavati koji sat, ali je umjesto toga mislila da je najbolje zaustaviti se kod Jima u uredu i objasniti mu što se točno događa. Ako on bude znao što ona planira, poslovno govoreći, a ona što on planira, politički govoreći, možda uspiju uspostaviti suradnju, kako bi još neko vrijeme zavarali oči javnosti.
To nije bio njezin prvi izbor, ali sad je imala dijete o kojem je morala razmišljati, a za njega je možda bolje da barem prve godine svog života provede u kakvom-takvom kućanstvu koje je uključivalo oba roditelja, umjesto samo jednog.
U svakom slučaju, o tome je Helene razmišljala prije nego što je došla do Jimova ureda. Obmana. To će zasad biti dovoljno.
Kad je stigla na njegovo radno mjesto, pronašla je potpuno prazan prijamni ured. Svatko je mogao ući unutra, ostaviti šaku antraksa na stolu i jednostavno otići.
Ali nakon što je čula idiotsko smijuljenje koje je dolazilo iza vrata glavnog ureda, Helene je shvatila da ipak nisu svi otišli. A imala je i prilično dobru predodžbu o tome tko je mogao ostati.
Očekivala je navalu bijesa — svatko bi — ali on se nije pojavio. Umjesto toga obuzela ju je potpuna mirnoća. To je bio odgovor na svako njezino pitanje. U trenutku je potpuno odbacila misao stvaranja fasade od zajedničkog života s Jimom.
Nije bila stvar samo u tome što je švrljao uokolo i varao je s tajnicama, ili Chiarom, ili bilo kime tko bi mu se našao na putu — to je značilo kraj braka, jasno, ali nije bio razlog zbog kojeg je bila nevoljka pretvarati se.
Ne, radilo se o potpunom nedostatku poštovanja zbog kojeg je postao ovoliko indiskretan i to ju je gurnulo preko ruba.
Upala je u njegov ured — nezaključan, naravno — i pronašla ga s hlačama oko gležnjeva, nagnutog nad djevojku koja je izgledala kao da joj je osamnaest.
Bio je toliko šokiran kad ju je ugledao da se Helene morala nasmijati. “Očito me nisi očekivao”, Helene je ustvrdila.
“Sranje! Helene, kog vraga radiš ovdje?”
Kao da je ona kriva za ovo.
“Razlog zbog kojeg sam došla više uopće nije bitan”, smireno mu odgovori. “Ovo znatno mijenja stvari.”
Borio se s navlačenjem hlača.
“O, ne moraš se truditi oko toga”, Helene će. “Neću se dugo zadržati. S druge strane, ako me pamćenje dobro služi, neće ni to.”
Pogledala je u djevojku koju nikad prije nije vidjela. Valjda nova pripravnica. “Oprosti dušo, ali možeš li se pokriti i nestati odavde, da popričam nakratko sa svojim suprugom?”
Djevojka usplahireno kimne pa se osvrne u potrazi za odjećom. Nije se čak ni potrudila odjenuti, samo je zgrabila odjeću i izjurila iz ureda.
Helene usmjeri svoju pažnju natrag na uvenulog Jima. “Želim razvod.”
“Molim?” Pogleda je, potpuno zabezeknut.
“Zacijelo nisi iznenađen!”
“Znaš li ti koliko će mi to politički naštetiti?”
Helene pucne jezikom. “No, no, dragi, ništa ne brini, jednog ćeš dana opet zavoljeti.”
“To će me uništiti.”
“O, ma neće”, reče mu. “Ono što ti i tvoje kolege morate naučiti jest da ljudi mogu razumjeti kad se netko nađe u situaciji kao što je razvod, ili čak nevjera. Ali ono što ne mogu pojmiti jest laganje.”
“Znala si da postoje druge žene.”
Podigne obrve. “Jesam li?”
“Ne zajebavaj se sa mnom.”
Helene se nasmije. “Čini se da sam ja jedina koja to nije znala. A sad ćemo ovako. Želim razvod i želim kuću. Također želim dva milijuna dolara, čistih, što znači da ćeš na njih platiti porez prije nego što mi ih daš.”
Pogledao ju je s otvorenim neprijateljstvom. “Kujo.”
Zaškiljila je. “Ah, nisi ti još ništa vidio. Samo me probaj nasamariti pa ću tvoje prljavo rublje iznijeti pred javnost i tek onda nećeš imati budućnost.”
Izvinuo je usne u samozadovoljan osmijeh. “Rekla si da javnost oprašta nevjeru.”
“Ne mislim na političku budućnost. Mislim doslovno na tvoju budućnost — zahvaljujući detektivu kojeg si unajmio da me slijedi, sad imam stvarno sjajne fotografije tebe i Chiare Mornini. U njezinu crvenom svilenom krevetu. Sjećaš se te noći, zar ne?”
Jim je problijedio za tri nijanse.
“Sumnjam da bi Anthony primio vijesti ovako dobro kao što sam ih ja primila.” Helene ustane. “Dakle, mogu očekivati da ćeš se složiti s mojim uvjetima?”
Smrknuto ju je pogledao. “A mogu li ja očekivati da ćeš biti diskretna?”
Kimnula je, kao da su se upravo dogovorili za spoj. “Apsolutno. Na tvoju sreću, ja znam biti daleko diskretnija od tebe.” Okrenula se da će otići pa još rekla preko ramena: “Javi mi gdje ćeš odsjesti tako da te moj odvjetnik može kontaktirati.”
Nije ostala da čuje njegov odgovor. Nije joj više bilo stalo. Pobijedila je i to je znala.
Odlazi visoko uzdignute glave.
I to ravno u Ormond, po one cipele Bruno Magli.

Epilog


godinu dana poslije



“Imam ga!” Lorna je vikala jureći u novoproširene urede SAA, Inc. Držala je u rukama listopadski primjerak časopisa Women in Business, nacionalnog mjesečnika koji je prije nekoliko mjeseci intervjuirao Lornu, Helene, Sandru i Joss, za svoje listopadsko izdanje. Ovo koje je držala u rukama.
Sandra i Lorna požure do Helene koja je u naručju držala šestomjesečnu Hope Sutton Zaharis, usprkos Armanijevu odijelu od dvije tisuće dolara.
“Koji je naslov?” Helene će, prebacujući dijete kako bi mogla prići bliže i pogledati preko Lornina ramena.
Lorna je listala kroz stranice. ‘“Ekskluzivni distributer’.” Kimne s odobravanjem. “Lijepo. Točno.”
“Gdje je Joss?” upitala je Helene. “Trebala bi čuti ovo.”
“S Phillipeom, naravno.” Sandra se nasmijala. Gdje bi drugdje bila?
Joss i Phillipe su provodili jako puno vremena zajedno, a posljedično, ne samo da je Joss sjala od zaluđenosti nego joj se i ukus, što se tiče cipela, nevjerojatno poboljšao. Phillipe je čak svoju posljednju kreaciju, prekrasne satenske salonke otvorenih prstiju i kožom obloženim stiletto potpeticama, nazvao Jocelyn.
“Oni bi se jednostavno trebali vjenčati”, Lorna će, dok je proučavala članak. “Bio bi to sjajan publicitet. Ah! Ah! Pogledajte ovo — ‘rekordne narudžbe iz Nordstorma, Macy’sa, Bergdorfa, Saksa, i tako dalje, i tako dalje.’ Evo ga. ‘S kreativnim okom bivše senatorove supruge Helene Zaharis i potrošačkim smislom nekadašnje rasipnice Lorne Rafferty, tim se urezao u srca i umove ovisnica cipela posvuda.’ Jedva čekam da pokažem Holdenu kako Business Week smatra moje prijašnje potrošačke navike dobrima za tvrtku.”
“A što je sa mnom?” Sandra ih je zadirkivala. “Neće ništa reći o meni, samo zato što ne spavam s nekim moćnikom i ne radim prekoračenja na karticama?”
“Ne brini se, evo te ovdje: ‘Sandra Vanderslice, rođena u Potomacu, zaslužna je za ulogu moralnog kompasa tvrtke, koja ih drži ekološki osviještenima i zagovara pravednu trgovinu.’ Što kažeš na to?” Lorna zamigolji obrvama. “Ti si naš moralni kompas!”
“Mnogi bi se, od mojih bivših pozivatelja, složili s time.”
Lorna se nasmijala pa nastavila čitati. “‘Jocelyn Bowen, naoružana samo statusom prvostupnice iz Felling-Garver (VA) Veleučilišta, sastavila je poslovni plan koji je oduševio mnogobrojne investitore, tako da su dionice razgrabljene u samo sat vremena.’ To je nevjerojatno.” Lorna prokomentira, a zatim nastavi dalje s čitanjem: “‘Ona je sad u stabilnoj vezi s dizajnerskom zvijezdom Phillipeom Carfagnijem, koji Jocelyn naziva svojom muzom i nadahnućem za proljetnu kolekciju koja slijedi.’ Ah. Nije li to slatko?”
“Ona to zaslužuje”, Sandra će, bez imalo zavisti. “Barem je jedna od nas dobila bajku, a da prije toga nije morala poljubiti hrpetinu žaba.”
“A dobila je i cipele”, Lorna će sjetno. “Savršeno odgovarajuće, predivne Carfagni cipele kakve bi samo mogla poželjeti.”
“I ti si isto”, Helene reče, gurnuvši je laktom. “To je jedna od velikih povlastica posjedovanja ove tvrtke.”
“U pravu si.” Lorna se nasmije. “Besplatne cipele do kraja života. Čini se da smo se sve našle u bajci. Izgleda da te ovisnosti ili ubiju ili obogate.”
“Ja glasam za bogatstvo”, reče Helene.
“Također, također.” Sandra se složi.
A tako je i bilo.

Beth Harbison




Prije nego što je književnu slavu stekla svojim romanom Anonimne ovisnice o cipelama, Beth Harbison napisala je četiri kuharice i dvadeset dva ljubavna romana pod pseudonimom Elizabeth Harbison. Godine 2007. roman Anonimne ovisnice o cipelama mjesecima je bio na top listi najprodavanijih knjiga New York Timesa, a trenutno se adaptira za veliko platno u režiji Paula Weilanda s Halle Berry u glavnoj ulozi.


Endnote




1
Brooks Brothers — najstariji i najprestižniji američki lanac muške odjeće, datira u 1818. godinu, kada je započeo kao obiteljski posao koji se naposljetku proširio i na žensku odjeću.
2
The Washington Monument — obelisk sagrađen u čast prvog američkog predsjednika Georgea Washingtona.
3
Potomac East — dio parka Potomac u gradu Washingtonu.
4
Organizacija koja da je informacije o poslovanjima tvrtki, te rješava pritužbe kupaca.
5
5 Valjkasti, smrznuti, kremom ispunjeni kolači koje proizvodi tvrtka Hostess i distribuira ih po svim američkim državama.
6
Okrugli čokoladni kolač, također ga proizvodi tvrtka Hostess.
7
Little Debbies su proizvodi prvenstveno u obliku kolača i torti, proizvodi ih McKee Food Corp.
8
Američki kolačić poznat po reklami “Zlatni spužvasti kolač s kremastim punjenjem”. Proizvodi ga tvrtka Hostess.
9
Bivša osobna tajnica bivšeg američkog predsjednika Billa Clintona.
10
Diskontni maloprodajni lanac trgovina obućom, poznat po niskim cijenama.
11
The Brady Bunch — američka televizijska serija u kojoj glavne uloge imaju Robert Reed, Florence Henderson i Ann B. Davis, a u kojoj se radnja vrti oko velike mješovite obitelji.
12
Dubonnet — aperitiv, mješavina vina, bilja, začina i kinina; fermentacija je zaustavljena dodatkom alkohola.
13
Long Dong Silver — umirovljeni porno glumac, poznat po svom lažnom penisu od sto centimetara.
14
Triple Sec — piće za koktele od kore naranče.
15
Američki broj 6 je jednak europskom broju 36.