Charlotte Rogan - U čamcu

U ljeto godine 1914., Grace bježi s mladim Henryjem Winterom u London, gdje će se par zbog neodobravanja njegove imućne obitelji potajno vjenčati. Kad na otmjenom putničkom brodu kojim se vraćaju kući u Ameriku dođe do zagonetne eksplozije, Henry žrtvuje vlastitu sigurnost i omogućuje Grace mjesto u čamcu za spašavanje, za koji će se ubrzo shvatiti da je preopterećen. Da bi neki preživjeli, neki će morati umrijeti, morat će sami skočiti u ledeni ocean. Ili biti gurnuti. No koji je to zakon, koje je to pravilo koje jasno kazuje tko mora umrijeti?
Na pučini nasred Atlantskog oceana, s vremenom koje se sve više pogoršava i zalihama hrane i vode koje se smanjuju, brodolomci su uhvaćeni u opako nadmetanje između nesmiljenog ali iskusnog mornara i zagonetne žene s iznenađujućim moćima uvjeravanja.
Grace je znala da će odabirom strane zapečatiti svoju sudbinu, ali morat će se snaći kako bi preživjela. Jer kad dođe vrijeme odluke tko mora napustiti čamac ona će biti podjednako teška kako za one koji ostaju tako i za one koji moraju otići u smrt.
U čamcu je majstorski prvijenac Charlotte Rogan, priča o teškim odlukama, častohleplju i izdržljivosti, ispričana krajnje neodoljivo, zastrašujuće i napeto i kao ocean po kojem plutaju brodolomci iz priče, duboko.

Za Kevina...

Oliviju, Stephanie i Nicka

S ljubavlju...


Pjevat ću o potopu svim ljudima. Počujte!

— Zadnji stihovi iz Poeme o Atrahasisu



PROLOG


Danas sam šokirala svoje odvjetnike. Doista me iznenadilo kako su reagirali. Kad smo otišli sa suda na stanku za ručak, odjednom se digla oluja. Oni su potrčali i sklonili se pod tendu obližnje trgovine, da im se odijela ne bi smočila, dok sam ja zastala nasred ulice i digla lice prema kiši, širom otvorenih usta, iako sam vidjela kako se približavaju još jači naleti gustog pljuska. Potpuno me smočilo, no tog časa, na ulici, prvi sam se puta ponovo prisjetila onog desetog dana u čamcu za spašavanje, kad je počela kiša.
Bila je to hladna kiša, no dočekali smo je radosno. Isprva je tek pomalo zarominjalo, no postupno je tijekom dana pojačavala, dok nije počelo ozbiljno padati. Podigli smo lica prema nebu, otvorili suha usta i pokušali ih navlažiti. Mary Ann nije mogla, ili nije htjela otvoriti usta, nije joj bilo ni do priče, ni do vode. Bila je mojih godina. Hannah, nešto starija od nas, snažno ju je pljusnula i rekla: »Otvaraj ta usta ili ću ti ih ja otvoriti!«. Tada joj je čvrsto začepila nos sve dok nije otvorila usta da udahne zraka. Tako su njih dvije ostale sjediti zajedno, u nekom nasilnom zagrljaju dok joj je Hannah držala usta tako otvorenima, ne bi li u njih pala po koja kap te sive, spasonosne kiše.
»Dođite, dođite!«, reče gospodin Reichmann, glavni u tom malom timu odvjetnika koje je uzela moja svekrva, ne zato jer joj je stalo do mene, nego zato što je mislila da bi se na cijelu obitelj loše odrazilo ako bi me osudili. Gospodin Reichmann i njegovi kompanjoni su me zvali s pločnika, no ja sam se pravila kao da ih ne čujem. Jako ih je naljutilo ne toliko to što ih ne čujem, koliko što na njih ne obraćam pažnju, a to teško pada onima koji su navikli govoriti s povišenih mjesta, koji uspijevaju držati pozornost i sudaca i porote i ljudi koji su prisegnuli da će govoriti istinu ili šutjeti i onih čija sloboda ovisi o tome koje će istine ti odvjetnici izreći. Kad sam se konačno maknula s kiše i pridružila im se, uzdrhtala i mokra do kože, ali dobro raspoložena i sretna što sam ponovo otkrila slobodu vlastite imaginacije, pitali su me: »Što to izvodite? Što je to bilo, Grace? Jeste li poludjeli?«
Gospodin Glover, najpristojniji od te trojice ogrnuo je moja mokra ramena svojim kaputom, no ubrzo je i taj svileni materijal bio sasvim natopljen i vjerojatno zauvijek upropašten. Doista me dirnulo što mi je gospodin Glover ponudio svoj kaput, no još bi mi bilo draže da mi je svoj kaput ponudio i na kiši ga upropastio onaj od njih najzgodniji, krupni William Reichmann.
»Bila sam žedna«, rekoh, iako sam i dalje bila žedna.
»Restoran je sasvim blizu. Niti ulicu dalje. Možete tamo popiti štogod želite za koju sekundu«, reče gospodin Glover dok su drugi pokazivali u tom smjeru i ohrabrivali me. No, ja sam bila žedna i kiše i slane vode, mogla sam popiti cijelo more.
»Baš je to zgodno«, rekoh nasmijana pri pomisli da mogu popiti štogod želim u trenutku kada mi se baš ništa posebno ne pije. Zadnja dva tjedna provela sam u zatvoru i sada sam bila slobodna samo braniti se sa slobode u sudskom procesu koji je i dalje trajao. Nisam mogla suspregnuti vlastite provale smijeha koje su dolazile u valovima. Nije mi bilo dopušteno da se pridružim svojim odvjetnicima u velikom prostoru za jelo, već su mi jelo donijeli u garderobu, gdje me neki neprijateljski raspoloženi činovnik promatrao dok sam jela svoj sendvič. Sjedili smo tamo kao nekakve dvije ptice, a ja sam hihotala sama za sebe, sve dok me desni nisu počele boljeti i kad sam već mislila da će mi pozliti.
»Dobro«, reče gospodin Reichmann kad su mi se odvjetnici pridružili nakon objeda, »razgovarali smo o ovome što se dogodilo i čini nam se da bismo obranu najbolje mogli temeljiti na vašoj neuračunljivosti«. Pomisao da je kod mene u pitanju neka vrsta mentalnog poremećaja ispunila ih je srećom i optimizmom. Prije ručka bili su uzrujani i pesimistični, a sada pale cigarete i čestitaju jedan drugome na slučajevima za koje ja nisam nikad čula. Očito su se sabrali, prokomentirali moje mentalno stanje i zaključili da je u pitanju neki poremećaj, pa su sada, nakon što je prošao onaj prvi šok, shvatili da bi se moje ponašanje moglo znanstveno objasniti, štoviše i iskoristiti za naš slučaj, pa su me naizmjenice milovali po ruci i govorili: »Ništa se ne bojte, draga djevojko. Konačno, vi ste toliko toga pretrpjeli. Prepustite to nama, ovakvim smo se slučajevima bavili već puno puta«. Pričali su i o doktoru Coleu i rekli: »Vidjet ćete da je on vrlo simpatičan« i tada krenuli nabrajati svu silu preporuka koje meni nisu ništa značile.
Ne znam kome je to palo na pamet, Gloveru ili Reichmannu ili čak onom sitnom Liggetu, da bi bilo dobro da pokušam rekonstruirati slijed događaja tijekom onog razdoblja od dvadeset i jednog dana i da bi taj »dnevnik« mogao poslužiti kao neka vrsta dokaza.
»U tom slučaju bolje bi bilo da je predstavimo kao zdravu osobu, jer inače cijela ta stvar neće imati nikakvog smisla«, pokuša gospodin Ligget, kao da govori nešto sasvim neumjesno.
»Mislim da si u pravu«, složi se gospodin Reichmann i počeše se po svom izduženom licu. »Vidjet ćemo prvo što će ona napisati, pa ćemo onda odlučiti«. Nasmijali su se i poigrali svojim cigaretama po zraku i razgovarali o meni kao da ja nisam bila prisutna dok smo se vraćali u zgradu suda, gdje sam s još dvije druge žene, Hannom West i Ursulom Grant, trebala biti sudionicom procesa o kojem je ovisio moj život. Imala sam dvadeset i dvije godine, od čega sam deset tjedana bila u braku, a nakon toga već više od šest tjedana sam bila udovica.

PRVI DAN


Prvog smo dana u čamcu za spašavanje uglavnom bili tihi. Dio nas je pokušavao priviknuti se na dramatične okolnosti u kojima smo se našli usred uzburkanog mora, a jedan je dio ljudi to uporno odbijao. John Hardie, snažan i spretan mornar i jedini član posade koji se našao na našem čamcu za spašavanje broj 14, odmah je preuzeo zapovjedništvo. Rasporedio nas je po sjedištima, ovisno o težini, a kako je čamac imao dubok gaz, zabranio je svako dizanje ili micanje bez dozvole. Nakon toga je izvadio kormilo koje se nalazilo ispod sjedišta, fiksirao ga na krmi i zapovjedio svima koji znaju veslati da se uhvate jednog od četiri duga vesla. Odmah su se tu našla tri muškarca i jedna malo jača žena koju su svi zvali gospođa Grant. Hardie im zapovjedio da se odmaknemo što dalje od broda koji je tonuo, govoreći: »Veslajte iz sve snage, ako ne želite da nas povuče za sobom!«
Hardie je stajao u raskoračnom stavu i oprezno osmatrao, vodeći nas tako da zaobiđemo sve što nam se nađe na putu, dok je onih četvero u tišini veslalo napinjući mišice. Još su neki drugi prihvatili krajeve dugih vesala da pomognu, ali kako tome nisu bili vični, vesla su se u tim naporima nekontrolirano dizala ili jedva doticala površinu vode. Ja sam nogama uprla o dno čamca i sa svakim sam se zaveslajem ramenima ljuljala naprijed i nazad, kao da time nekako mogu pomoći. Povremeno je gospodin Hardie prekidao tišinu, izgovarajući rečenice poput: »Još dvjesto metara i na sigurnom smo« ili »Još deset minuta i potonut će, najviše dvanaest« ili »Devedeset posto žena i djece je spašeno«. Njegove su riječi bile utješne, iako sam malo ranije vidjela jednu majku kako je bacila svoju malu djevojčicu u vodu, skočila za njom i nakon toga su obje nestale. Ne znam je li gospodin Hardie tome svjedočio ili nije, no mislim da jest, jer su njegove crne oči strijeljale uokolo, ispod gustih obrva, bilježeći svaku pojedinost u novonastaloj situaciji. U svakom slučaju, nisam ga ispravila, niti ga smatrala krivim jer je izrekao neistinu. Umjesto toga, vidjela sam u njemu vođu koji pokušava potaknuti samopouzdanje među svojim ljudima.
Kako je naš čamac bio jedan od zadnjih koji je spušten u vodu, oko nas je već bila velika gužva. Vidjela sam dva čamca koji su se sudarili u pokušaju da zaobiđu gomilu nekog plutajućeg smeća i onim mirnim dijelom svog uma shvaćala sam da je gospodin Hardie pokušavao izbiti na otvoreno more, što dalje od ostalih. Izgubio je kapu, a njegova raskuštrana kosa i grozničave oči upravo su od njega činile lik kakav bi se očekivao usred katastrofe od koje smo bili zgroženi. »Hajde, ljudi, navalite!«, vikao je, »pokažite mi koliko možete!«, a oni na veslima udvostručili bi svoje napore. Istovremeno, iza nas je odjekivala serija eksplozija, a urlici i zapomaganja ljudi koji su još uvijek bili na Carici Aleksandri ili u vodi blizu nje, zvučali su onako kako mora da zvuči pakao, ako tako što postoji. Pogledala sam unazad i vidjela ogroman trup prekooceanskog broda koji se tresao i okretao i prvi puta primijetila da narančasti plameni jezici ližu prozore nekih kabina.
Probijali smo se kroz drveno triješće, polupotopljene bačve i vijugavu užad koja je plutala na površini, nalik na velike zmije. Ugledala sam jednu palubnu ležaljku, slamnati šešir i nešto što je nalikovalo dječjoj lutki kako plutaju zajedno. Sjetilo me to onog lijepog vremena po kojemu smo još jutros uživali i prazničkog raspoloženja koje je prevladavalo na cijelom brodu. Kad smo se približili trima malim kutijama koje su se držale zajedno, gospodin Hardie je viknuo: »Aha!« i rekao muškarcima da ih podignu na čamac. Smjestio ih je ispod trokutastog sjedišta na samoj krmi. Umirivao nas je da je unutra pitka voda i govorio da ćemo nakon što se maknemo od vira koji će napraviti brod koji tone morati misliti na to da ne izginemo od gladi i žeđi. Ja, pak, nisam mogla misliti toliko unaprijed. Samo sam mislila o tome kako se naš čamac opasno ljulja i nadala se da će, ako to prestane, naše šanse da se maknemo dovoljno daleko od broda koji tone biti puno veće.
U vodi su oko nas plutala mrtva tijela, ali su se i neki živi ljudi pokušavali popeti na ostatke svega i svačega. Vidjela sam još jednu majku s djetetom i sasvim blijedog dječaka koji je zapomažući ispružio ruke prema meni. Kad smo došli bliže, vidjeli smo da je majka mrtva, da je njeno tijelo na nekoj drvenoj dasci beživotno i prameni njene plave kose rasute u zelenoj vodi. Dječak je na sebi imao minijaturnu leptir mašnu i naramenice i doista mi se učinilo smiješno kako ga je njegova majka tako neprilično mogla odjenuti, iako sam i sama voljela lijepu odjeću i na sebi imala korzet, lagani kaputić i lagane čizmice od teleće kože koje sam nedavno kupila u Londonu. Jedan od muškaraca je viknuo: »Još malo i možemo pokupiti dijete!«. No Hardie mu odgovori: »Odlično, a koji će od vas s njime zamijeniti mjesto?«
Gospodin Hardie je imao grub mornarski glas. Nisam ga uvijek razumjela što govori, ali ovo je samo još povećalo moju vjeru u njega. On je doista poznavao svoj svijet mora, govorio je tim jezikom i što sam ga manje razumjela, mislila sam da će ga bolje razumjeti more. Nitko mu se nije suprotstavio i ostavili smo dijete koje je zapomagalo. Čovjek koji je pored mene sjedio samo je promrmljao: »Barem smo mogli baciti one košare i uzeti dijete!«, ali to bi značilo da moramo okrenuti čamac, a naše suosjećanje prema djetetu koje se nakratko probudilo, već je bilo dijelom prošlosti određene potonućem broda, pa smo ponovo utonuli u tišinu. Samo je onaj isti čovjek ponovo nešto rekao, ovaj puta tankim glasom, koji se jedva čuo od ritmičke škripe vesala, paklene buke i kakofonije ljudskih glasova koji su kričali ili izdavali neke upute: »Pa to je bio samo mali dječak. Koliko je taj mali dječak mogao biti težak?« Kasnije sam saznala da je taj čovjek bio anglikanski svećenik, no tada još nisam znala ni imena ni zanimanja svojih suputnika. Nitko mu nije ništa odgovorio. Umjesto toga veslači su prionuli na svoja vesla, a mi ostali smo se ljuljali u njihovu ritmu, kao da je to bilo jedino kako smo im mogli pomoći.
Vrlo brzo poslije toga naletjeli smo na tri čovjeka u moru koji su plivali prema nama snažnim zamasima ruku. Jedan po jedan su se uhvatili za sigurnosno uže koje je bilo razapeto s vanjske strane čamca i tako svojom ukupnom težinom nagnuli čamac toliko da se voda počela prelijevati unutra preko ruba. Uhvatila sam pogled jednog od one trojice. Lice mu je bilo glatko izbrijano i već pepeljasto od hladnoće, a u njegovim svijetloplavim očima vidjelo se olakšanje. Na Hardiejevu zapovijed, veslač koji je bio najbliže jednom od plivača odbio je udarcem vesla one dvije ruke koje su nas prve dohvatile, prije nego što se okrenuo prema plavookome. Čula sam zvuk drvenog vesla koje je udarilo po kostima. Nakon toga je Hardie digao svoje teško kormilo i njime raspalio čovjeka po licu koji je iznenađeno kriknuo. Nisam mogla okrenuti glavu na drugu stranu. Nikad nisam osjetila više suosjećanja prema drugom ljudskom biću kao prema tom čovjeku kojemu nisam znala ni imena.
Ako krenem opisivati što se događalo s moje, desne strane čamca, ispast će da se oko nas, u uzburkanim vodama iza krme i ispred pramca nije događalo na tisuće drugih ljudskih drama. Negdje tamo bio je i moj suprug Henry, koji je ili sjedio u nekom čamcu i udarcima odbijao plivače da se ne penju, kao što smo to mi činili, ili je pak plivao nastojeći se domoći sigurnosti, pa su negdje njega odbijali istim takvim udarcima. Umirivalo me to što sam se sjećala kako je Henry bio odrješit kad mi je našao mjesto u čamcu, pa sam samu sebe uvjeravala da je sigurno jednako odrješito našao mjesto i za sebe; no da li je Henry mogao postupiti onako kako je to činio Hardie? Da li bih ja mogla tako? Stalno sam iznova mislila na okrutnost gospodina Hardieja. Bilo je to nešto strašno, sigurno nitko drugi od nas ne bi imao toliku snagu da u jednom trenu donese tako stravičnu odluku. No, to je bila odlika vođe i to nas je sasvim sigurno spasilo. Možda se čak to ne bi ni moglo nazvati okrutnim, jer bi svaka druga odluka za sve nas značila sigurnu smrt.
Nije bilo vjetra, ali čak i po mirnome moru, voda se povremeno prelijevala preko ruba preopterećenog čamca. Nekoliko dana ranije odvjetnici su izveli eksperiment dokazujući kako bi jedan odrasli čovjek prosječne težine preko dopuštenog broja sve doveo u izravnu opasnost. Nismo mogli spasiti sve, već samo sebe. To je gospodin Hardie znao i imao je dovoljno hrabrosti da u skladu s time donosi odluke. Upravo su nas njegovi postupci u tim prvim trenucima i satima izbavili od sudbine u zajedničkoj vodenoj grobnici. No ti postupci su najjaču i najglasniju od žena, gospođu Grant okrenuli protiv njega. »Divljak! Vratimo se i spasimo barem ono dijete«, rekla je, no i njoj mora da je bilo jasno da se nismo mogli vratiti, a da to ne platimo našim životima. Ipak, tim riječima gospođa Grant je postala humanitarkom, a Hardie grubijanom.
Bilo je tu i primjera plemenitosti. Snažnije žene su pomagale slabijima, a jedino smo veslačima morali biti zahvalni što smo se tako brzo odmakli od broda koji je tonuo. Gospodin Hardie je sa svoje strane bio odlučan u tome da nas spasi i on nas je odmah podijelio na one koji su se prepustili njegovoj brizi i one koji nisu. Nama ostalima je trebalo duže da uočimo te razlike. Prvih nekoliko dana nisam se osjećala ništa bliža ljudima s čamca nego drugim putnicima prvog razreda na Carici Aleksandri. Zašto i bih? Usprkos teškoćama zadnjih godina, bila sam navikla na luksuz. Henry je platio više od petsto dolara za putovanje prvim razredom, a ja sam još uvijek umišljala kako ću slavodobitno uploviti u luku grada u kojemu sam rođena, a ne kao sažvakana brodolomka koja je jedva preživjela. Nisam sebe doživljavala kao kćer propalog poslovnog čovjeka, već kao gošću na veličanstvenoj večeri dobrodošlice, odjevena u raskošnu haljinu i s draguljima koji su sada ležali u travuljagi na dnu dubokog mora. Zamišljala sam Henryja kako me predstavlja svojoj majci koja je ipak popustila mom šarmu sada nakon što je naš brak konačno ozakonjen. Zamišljala sam i ljude koji su izigrali moga oca kako se probijaju kroz gužvu samo da bi ih javno ignorirali svi s kojima se susretnu. Hardie se prilagodio novim okolnostima istoga časa, to je bilo njegovo prokletstvo, odnosno njegova najveća prednost. Pretpostavljam da je tome bila razlog njegova mornarska duša, ah i okolnost da je odavna izgubio svoje istančanije osjećaje, ako ih je ikada i posjedovao. Za pojas je zadjenuo nož i umjesto kape oko glave zavezao maramu nepoznata podrijetla, što je bilo sasvim u kontrastu prema zlatnoj dugmadi njegovog kaputa. No, i te promjene na njegovoj uniformi dokazivale su koliko je spreman i prilagodljiv da dokaže kako je zaslužio moje povjerenje. Kad sam konačno pogledala uokolo da vidim ima li i drugih čamaca za spašavanje, vidjela sam samo neke daleke mrlje, što mi se učinilo dobrim znakom. Otvoreno more izgledalo je relativno sigurnije nakon kaosa i meteža oko broda koji je tonuo.
Gospodin Hardie odredio je najslabijim ženama najbolja mjesta i sve nas oslovljavao s »gospođo«. Raspitivao se kako nam je kao da je on tu nešto mogao promijeniti i već su mu prve žene uzvratile lažući i govorile da su dobro, iako je svatko od nas vidio da zapešće gospođe Fleming visi pod neobičnim kutem i da je španjolska guvernanta Maria bila u jakom šoku. Gospođa Grant je bila ta koja je zamotala ruku gospođe Fleming i onda se naglas raspričala o tome kako se Hardie našao u našem čamcu. Poslije smo otkrili da su, usprkos tome što standardni postupak u slučaju opasnosti nalaže da se u svakom čamcu za spašavanje nađe po jedan iskusan mornar, kapetan Sutter i većina posade ostali na brodu i pomagali drugima da uđu u čamce i pokušavali održavati red nakon što je nastupila panika. Sami smo se mogli uvjeriti iz relativne blizine kako je grozničavost uz koju su se i posada i putnici nastojali rasporediti po čamcima bila kontraproduktivna, jer je brod dramatično tonuo sve brže pucajući iznutra, tako da se naš čamac nije ravnomjerno spuštao nego pri tome prilično dramatično tresao. Ne samo da je naš čamac stalno bio u opasnosti da tresne o bok broda, već su i ljudi koji su ga spuštali na koloturama imali velikih problema da ga jednoliko otpuštaju. Čamac koji su pokušali spustiti poslije nas se preokrenuo tako da su sve žene i djeca iz njega poispadali u more. Vidjeli smo kako urliču i bacakaju se po vodi, no nismo ništa poduzeti da im pomognemo, a da nije bilo Hardieja koji nas je poveo, vjerojatno bismo i sami doživjeli istu sudbinu. Nakon svega toga što se dogodilo, i sama mogu potvrditi, da gospodin Hardie nije onim udarcima odbio ljude od boka čamca, ja bih sama učinila to isto.

NOĆ


U čamcu za spašavanje bili smo već možda pet sati kad je ružičasto nebo dobilo prve plavičaste obrise, pa onda tamnocrvene, da bi se onda učinilo kako se sunce potopilo kad je zapalo za tamnu vodenu liniju zapadnog horizonta. U daljini smo vidjeli mračne obrise drugih čamaca za spašavanje koji su plutali baš kao i mi u tom ružičastom i tamnom beskraju, u kojem se nije moglo činiti ništa drugo nego čekati, a naša je sudbina bila u rukama nekih drugih posada i drugih kapetana koji su valjda do sada već čuli o našoj nesreći.
Jedva sam dočekala da padne mrak, jer sam htjela što prije isprazniti mjehur. Gospodin Hardie mi je objasnio kako ćemo to raditi. Žene će se koristiti jednom od tri drvene lopatice koje primarno služe izbacivanju vode iz čamca. Predložio je da jednu od tih lopatica kod sebe drži gospođa Grant i da se njoj obratimo kad osjetimo potrebu i da se tada, kad to obavljamo, zamijenimo s nekime tko sjedi uz rub čamca. »Aha!«, reče gospodin Hardie pogledavajući ispod tih svojih gustih obrva na način koji se činio gotovo komičnim. »Eto, to je to! Siguran sam da ćete se nekako snaći.« Samo nekoliko trenutaka ranije činio se sasvim sigurnim u sebe, no sada je krenuo provjeravati popis zaliha koje su trebale biti u svakom čamcu za spašavanje i sve mu je manje bilo do razgovora.
Kad je narančasti odsjaj sunca potpuno nestao, odlučila sam se poslužiti onom lopaticom uz rub čamca. Prilično sam se razočarala kad sam shvatila da se usprkos tome što se nebo smračilo i dalje dobro vidjelo, jer je i ta tama imala nijanse, neke svoje izvore svjetla i svoje sjene. Noć mi nije pružala zaklon kojemu sam se nadala, a i naš dio čamca je bio toliko pretrpan da nikako nisam mogla prikriti ono što sam namjeravala izvesti. Ipak, bila sam sretna što sam bila okružena uglavnom ženama koje su me razumjele, pa su se pravile kao da ne primjećuju što radim. Uostalom, sve smo se nalazile u istom položaju, pa nije bilo potrebno izgovoriti ni riječi da bi ostali odvratili pogled. Nužnost tog fizičkog okruženja nastojali smo ignorirati i očuvati zadnje ostatke uljuđenosti da nas nakon nesreće koju smo preživjeli ne bi upravo to slomilo.
Osjetila sam veliko olakšanje na više razina kad sam konačno završila s poslom koji me mučio. Bila sam toliko zauzeta mislima kako ću to izvesti da sam jedva obraćala pažnju na gospodina Hardieja koji je provjeravao naše zalihe. Tek tada sam vidjela da je svaki čamac imao na raspolaganju pet pokrivača, pojas za spašavanje s pripadajućim užetom, tri drvene lopatice za izbacivanje vode, dvije limenke suhih krekera, bure pitke vode i dvije limene šalice. Uz te zalihe, gospodin Hardie je odnekuda još nabavio i kolut sira, nekoliko vekni kruha i još dva dodatna bureta vode koja smo izvukli iz mora, a koji su vjerojatno bili na čamcima za spašavanje koji su se raspali. Rekao nam je da je na palubi Carice Aleksandre bila i kutija puna kompasa, ali da je nestala još na prethodnom putovanju. Kako je vlasnik broda pomakao datum odlaska zbog rata koji se spremao u Austriji, zaliha nije bila popunjena. »Možete reći štogod vam drago, ali mornari nisu ni više ni manje pošteni od drugih ljudi«, reče. Također nam je napomenuo da je samo zahvaljući tome što je on brzo mislio platno kojim je čamac bio natkriven na palubi broda i dalje ostalo s nama. »Ali što će nam?«, pitao je gospodin Hoffman, »Iznimno je teško i zauzima puno prostora«. Gospodin Hardie je odgovorio samo ovo: »U čamcu za spašavanje lako se možemo smočiti. Već ćete vidjeti, ako ovo potraje dovoljno dugo.« Većina nas je imala na sebi prsluke za spašavanje, ali kako je ta oprema stajala u kabinama, nisu svi stigli do njih u metežu nesreće, niti su se toga sjetili. Gospodin Hardie, dvije sestre koje su sjedile zbijene jedne do druge i jedva ište govorile i jedan stariji gospodin, Michael Turner, nisu imali prsluke.
Ubrzo nakon što sam se vratila na svoje mjesto, gospodin Hardie je otvorio jednu konzervu keksa tvrdih kao kamen, kockastog oblika, veličine nekoliko kvadratnih centimetara, ali koji su se prije jela morali razmočiti slinom ili vodom. Držala sam jedan keks među usnama dok se nije malo počeo mrviti i gledala u nebo koje nije bilo sasvim mračno i bezbroj zvijezda koje su treperile u beskraju prostranstva koje je jedino bilo veće od mora i molila se nekoj prirodnoj sili koja je dovela do svega ovoga, da spasi mog Henryja.
Nisam izgubila nadu, no oko mene su druge žene počele plakati. Gospodin Hardie se uspravio u čamcu koji se ljuljao i rekao: »Neki od vaših dragih možda su poginuli, no možda i nisu. Postoji mogućnost da su neki od njih i u drugim čamcima za spašavanje koji plutaju uokolo. Stoga, nemojte vodu iz vašeg tijela trošiti na suze.« Usprkos tim njegovim riječima, iz tame su se tijekom noći i dalje mogli povremeno čuti uzdasi i cvilež. Osjetila sam kad je mlada žena koja je sjedila do mene povremeno zadrhtala i jednom duboko, gotovo životinjski uzdahnula. Lagano sam je dotakla po ramenu, ali ta moja gesta kao da ju je dodatno uznemirila, pa sam povukla ruku i prepustila se osluškivanju valova koji su zapljuskivali bok čamca, kao da se radilo o nekoj glazbi. Gospođa Grant je pokušala utješiti one koji su bili u najgorem stanju, no onda ju je gospodin Hardie upozorio da sjedne i bude mirna i svima nam savjetovao da se smjestimo najudobnije što možemo i pokušamo se odmoriti. To smo i učinili, koliko je bilo moguće, naslonili se jedni na druge i uzajamno si pružili utjehu u skladu s mogućnostima i potrebama. Iako se to nije činilo vjerojatno, svi smo uspjeli zaspati.

DRUGI DAN


Kad smo se probudili, gospodin Hardie je već odredio smjene onih koji će se mijenjati na veslima. Gospođa Grant i svi muškarci, osim slabašnog gospodina Turnera, sjeli su uz osam ureza za vesla i izmjenjivah međusobno četiri vesla po zapovjedima gospodina Hardieja. Neko je vrijeme proučavao smjer vjetra i vodenu struju i onda sam ga čula kako jednom od muškaraca govori da će nam vesla poslužiti da ne otplutamo sa ovog mjesta, jer da je najbolje da ostanemo u blizini mjesta brodoloma. Mi ostali mijenjali smo se izbacujući lopaticama vodu iz čamca. Voda je dosezala prilično blizu ruba čamca, pa nas je svako malo, iako gotovo da nije bilo vjetra, zapljuskivalo i prijetilo da će nam smočiti i odjeću i ono što smo pokušah prekriti i nazivali svojim zalihama. Najgore je bilo onima što su sjedili na krajevima čamca ili na onim klupicama koje su se protezale dužinom čamca, uza sam rub. Oni su svojim tijelima napravili neku vrstu zaštitnog zida i tako štitili nas koji smo imali sreću i bili smješteni u sredini, na poprečnim klupicama.
Nakon što smo podijelili obrok tvrdih keksa i vode, gospodin Hardie nas je zamolio da rasporedimo voštano platno čamca i pokrivače na prednjem dijelu čamca, tako da platno štiti pokrivače od vode koja se skuplja na dnu čamca, ali i od zapljuskivanja. Tada je rekao da se tamo mogu odmarati po tri žene, u smjenama koje neće biti duže od dva sata. Kako nas je bilo trideset i jedna, ako se uz nas pribroji i mali Charles, ispalo je da će svako od nas imati pravo da se tamo skloni jednom na dan. Vrijeme koje preostane mogu iskoristiti muškarci koji to žele.
Kad smo to izveli, gospodin Hardie je naredio veslačima da održavaju što je moguće veću udaljenost od drugih čamaca za spašavanje. Ja sam si zadala da ću im pomagati, pa sam cijeli dan gledala u daljinu, zakrivajući oči rukama od sunca, kao i od ljeskanja mora. Tako sam imala dojam da i ja na neki način pomažem ostalima u čamcu. Gospodin Nilsson, čovjek koji je rekao da je radio za neku brodarsku tvrtku i koji se zanimao za pitanja organizacije, upitao je gospodina Hardieja koliko će trajati naše zalihe hrane. Gospodin Hardie mu je samo kratko odgovorio da hrana neće biti problem, osim ako nas ne spase, no nadao se da hoće. Najveći dio vremena nije bilo gotovo nikakvog razgovora, a iz tupih pogleda i razrogačenih očiju činilo mi se da su mnoge žene bile u šoku. Tada sam znala imena samo dvoje suputnika u čamcu. Jedan je bio pukovnik Marsch, pristali gospodin čija je supruga umrla prije nekoliko godina i koji je sjedio za kapetanovim stolom, zajedno s Henryjem i sa mnom, a druga je bila gospođa Forester, žena koju sam često viđala u šetnji po Carici Aleksandri, s knjigom ili pletivom. Pukovnik je kimnuo u mom pravcu, no kad sam se pokušala osmjehnuti prema gospođi Forester, ona je samo odvratila pogled.
Ostatak jutra i poslijepodne gledali smo na sve strane po moru ne bismo li uočili prisutnost kakvog broda, dok je gospodin Hardie naizmjence stoički šutio ili gorljivo pripovijedao o zemljopisnim činjenicama i tajnama mora. Kad je kratko progovorio o razlikama učinka sunca na vodu u području ekvatora i na zakrivljenijim dijelovima Zemljine površine na polovima, to mi je bilo sasvim nerazumljivo, ali jako se dobro sjećam nekih drugih stvari o kojima je pripovijedao. Spomenuo je kako je naš čamac za spašavanje, broj 14, kuter i da je napravljen kako bi se njime moglo i jedriti i veslati. Doista, na jednom je mjestu usred čamca bio okrugli utor u koji se moglo utaknuti jarbol, no mi nismo imali ni jarbola, ni jedara. Govorio nam je i da se brzina Zemljine rotacije razlikuje, da se Zemlja brže vrti na ekvatoru nego na polovima, pa tako onda pušu i drugačiji vjetrovi. Mi smo plovili otprilike na četrdeset i tri stupnja sjeverne geografske širine kad je brod potonuo. Tako smo se našli u području u kojemu uglavnom pušu zapadni vjetrovi. Objasnio je i zašto vjetrovi pušu više sa zapada nego na zapad i da se nalazimo na području frekventnih brodskih linija koje su određene još u ona doba kad se koristila prednost spomenutih vjetrova. Govorio nam je kako su i vjetrovi i struja udarali u pramac našeg broda koji je plovio od istoka na zapad i kako je s pojavom parobroda postalo moguće ploviti i sjevernom rutom, sasvim protiv vjetra. Toliko je govorio o raznim parobrodima da nam se učinilo kako bismo svakog časa trebali jednoga od njih ugledati kako prema nama šalje svoje spasilačke čamce. Jedino je gospodin Nilsson gorko primijetio: »Ta tko će sada ići u Europu? Pa tamo će rat!« Na spomen rata pukovnik je slegnuo ramenima i rekao: »Točno«, no gospodin Hardie ih je samo oštro pogledao i rekao: »Brodovi plove u oba smjera. Bolje bi vam bilo da pazite da nas neki od njih ne pregazi.« Dok smo svi zajedno gledali ne dolazi li kakav brod, onaj nas je mršavi gospodin koji se predstavio kao svećenik, poveo u molitvu.
Svećenik je imao prekrasan glas. Usprkos tome što nije bio od onih tipova koje biste zamijetili običnim prilikama, shvatila sam da teško odvajam pogled od njega kad progovori. Kasnije sam primijetila da se taj učinak gubio kad bi se našao pred nepoznatim predmetom, ali tijekom molitve, kad je bio na svom terenu, njegov se glas razlijegao morskom površinom i ujedinjavao nas riječima koje je izgovarao. On je sasvim jasno pronašao zvanje koje mu je odgovaralo. Pitala sam se, i to ne prvi puta, ne događaju li se životne tragedije onda kad se ljudi nađu u neobičnim situacijama za koje ih priroda nije pripremila. Kasnije sam promijenila mišljenje o svećeniku, jer se pokazalo da je taj njegov visoki tenor bio tek odraz njegovih posvemašnjih slabosti. No tada sam mirno promatrala kako ga vjera pokreće i slušala kako njegov glas unosi živost u riječi drevnih molitvi.
Usprkos zajedničkim naporima, pojavile su se i male nesuglasice. One koji su sjedili bliže rubu čamca češće je zapljuskivalo od onih koji su sjedili u sredini, a kad je gospodin Hardie odredio kojim ćemo se redom odmarati u skloništu, jedna je osornija žena, gospođa McCain, izričito zatražila da se prvo odmaraju starije žene. Nije pristala ni na što drugo, no izdržala je u skloništu jedva nekoliko minuta, nakon čega je rekla da je unutra kao u kusnici, da je vruće i da će se ona unutra odmoriti po noći. Kako nas je bilo puno, svako je kretanje u čamcu bilo otežano. Kad je gospođa McCain izgubila ravnotežu vraćajući se na svoje mjesto, čamac se zaljuljao i voda se prelila preko ruba, a gospodin Hardie je podviknuo: »Ostanite na svojim mjestima, osim ako vam ja drugačije ne kažem!«
Gospodin Hoffman je bio prvi koji je rekao ono o čemu smo svi razmišljali u sebi. Naš čamac nije bio predviđen za toliko puno ljudi. Nekoliko časaka poslije pukovnik Marsh je pokazao na mjedenu pločicu koja je bila pričvršćena kod drugog ureza za vesla, s desne strane čamca, na kojoj je napisano »Kapacitet 40 osoba«. Iako je nas bilo trideset i devet, svima je bilo jasno da je čamac preduboko gazio i da do sada nije bilo većih problema samo zato jer je dan bio miran. Sadržaj mjedene pločice privukao je pažnju svih nas, ali najviše pukovnika Marsha. On ne samo da je bio čovjek od reda, koji je neku vrstu vojničkog ustroja očekivao od cijelog svijeta, već i čovjek koji je očekivao da upotreba engleskih riječi mora uvijek odgovarati njihovu značenju. »Jedno je kad se nešto izgovori«, reče on, »ali netko se pomučio i da ugravira te riječi na ovu pločicu«. I dalje je prstima prebirao po slovima na pločici i ponovo prebrojavao trideset i devet glava u čamcu, a onda ponovo odmahivao svojom velikom glavom, sav u čudu. Pokušao je uvući i gospodina Hardieja u raspravu, no on mu je samo odgovorio: »Što predlažete da učinimo? Da napišemo pismo onima koji su napravili ovaj prokleti čamac i uložimo službeni prigovor?«
Kasnije smo premjerili da je čamac bio dugačak oko sedam metara, oko dva i pol metra širok na najširem mjestu i samo metar dubok u samoj sredini. Saznali smo i da su prvi vlasnici Carice Aleksandre uštedjeli novaca na čamcima za spašavanje koji su mogli ponijeti samo osamdeset posto od kapaciteta za koji se tvrdilo da su predviđeni. Pravo je čudo da se čamac nije potopio još prvog dana, vjerojatno zato što smo većinom u čamcu bile žene, znatno sitnije i lakše od prosječnih muškaraca.
Gospodin Hoffman i gospodin Nilsson često su se sjedeći dodirivali, čak i glavama, iz čega sam zaključila da su poznanici, ali kako su sjedili sasvim na kraju čamca, a ja sam bila u prednjem dijelu, nisam imala prilike porazgovarati s njima, niti čuti što su govorili. Svako malo su u svoje razgovore uključili i gospodina Hardieja, iako se Hardie uglavnom držao po strani. Nismo znali kako hodati po čamcu, pa su neoprezne žene koje su krenule u narednoj skupini prema skloništu, ponovo dovele do zapljuskivanja. Gospodin Nilsson se našalio kako bi se netko trebao dobrovoljno javiti da malo propliva, čak možda i dvoje, no pukovnik Marsh mu samo kratko odgovori: »Sjajna ideja. Zašto sami ne skočite sa čamca?«
»Ja sam ovdje jedini uz gospodina Hardieja koji nešto znam o čamcima«, reče gospodin Nilsson i nastavi nam pričati kako je odrastao u Stockholmu, gdje brodova ima koliko i automobila. »Ako me bacite preko ograde, sebi ćete naškoditi«, dodao je poraženo, što je bilo čudno, obzirom da je on sam započeo tu šalu.
»Ne razgovaramo o tome da nekoga bacimo u vodu«, reče gospodin Hoffman pomirljivo, »nego razgovaramo o dobrovoljcima«. U čamcu smo bili manje od četrdeset i osam sati. More je uglavnom bilo mirno i još smo uvijek bili sigurni da će nas netko spasiti. Tijekom poslijepodneva gospodin Hardie je ipak počeo razmatrati argumente gospodina Hoffmana nakon što ih je isprva odbacio. Kad je tog jutra netko predložio da pokušamo uspostaviti kontakt s drugim čamcima, on je bio prilično odsječan: »Nema potrebe za drastičnim akcijama. Sigurno ćemo uskoro ugledati neki parobrod ili ribarsku koču.« Ipak, tri su muškarca povremeno razgovarala ispod glasa među sobom, tako da je poslijepodne, kad je gospodin Hoffman ponovo iznio svoj plan za nuždu, Hardie kimnuo glavom i onda se zagledao u daljinu kao da vidi nešto što ja nisam bila u stanju zamijetiti.
»Ako se digne vjetar, nećemo imati vremena za raspravu«, čula sam gospodina Nilssona kako govori pukovniku Marshu. »Ako sačinimo plan, to ne znači da ćemo ga ikada morati sprovesti«. Gospodin Hardie nije bio od onih ljudi koji mogu primiti naređenje od bilo koga, tako da se meni učinilo kao da s nama pokušavaju na neki način manipulirati. No, moja je glava otupila od straha, tako da mi se jedino sada, misleći o svemu tome naknadno, i kad se nalazim pred drugom vrstom autoriteta, čini da je postojala neka mreža uzajamnih interesa i izdaje na tom čamcu od samog početka.
Čudno, no stvari su mi se tek se vremenom počele bistriti. Prvih sam sati bila odviše preplašena da bih zdravo mogla sagledati vlastiti položaj. Bilo mi je ili prevruće ili prehladno, bila sam ili odviše gladna ili odviše žedna, odviše sklona tome da vidim i ono čega nema, pa se nisam usuđivala mladu ženu pored sebe upitati, recimo: »Što je ono tamo, Mary Ann, u onom smjeru? Da li se ono sunce odbija od nečega?« Ili: »Kakva je ono tamna sjenka, Mary Ann? Da li to tebi izgleda kao neki brod?« Kako se približavala večer drugoga dana, a veliko narančasto sunce počeli tonuti poput neke teške lopte, ljudi kao da su se počelo buditi iz obamrlosti i počeli se žaliti kako ih bole mišići ili kako su im noge mokre. Gospodin Hoffman tada je rekao: »Ako ne bude dobrovoljaca, morat ćemo odlučiti izvlačenjem slamke«.
U tom je trenutku Anya Robeson, žena koja je govorila vrlo malo, ali koju je Mary Ann opisala kao neku »iz trećeg razreda«, oštro pogledala gospodina Hoffmana i zagrlila sina ispod svog kaputa. Nije željela da čuje ono što je slijedilo. »Pazite malo što govorite«, rekla bi svaki puta kad je netko od muškaraca progovorio o smrti ili opsovao. »Ovdje je i jedno dijete«. Ne znam zašto ju je to toliko brinulo, možda zato da odvrati pažnju od mora koje je i dalje bilo svuda oko nas, mijenjajući boju iz plave u sivu kako bi sunce zakrilio neki oblak, ili iz sive u grimiznu, kako bi se sunce počelo približivati horizontu. Njemačka djevojka po imenu Greta Witkoppen briznula je u plač i ja sam isprva pomislila kako ona plače jer će se uskoro smračiti ili možda zato jer je izgubila nekog voljenog, no tada sam shvatila da ju je plašio razgovor koji su vodili muškarci.
Gospođa Grant se nagnula do mjesta je Greta sjedila i pomilovala je po ramenu. »Nemoj se brinuti«, reče joj, »znaš kakvi su muškarci«. Greta je tada pokazala svoju prirodnu bistrinu rekavši vrlo glasno: »Vi me, ljudi, plašite. Nemojte govoriti takve stvari.« Jednom drugom prilikom rekla je izravno gospodinu Hardieju: »Mislila sam da vam je više stalo do toga što svijet misli o vama.«
»Svijet!«, naruga se Hardie. »Pa svijet ni ne zna da ja postojim.«
»Jednog će dana saznati«, usudila se odgovoriti. »I tada će vam suditi.«
»Ostavimo to povjesničarima«, viknu Hoffman i Hardie se nasmijao u vjetar koji je pojačavao. »Još uvijek nismo otišli u povijest, dragi Bože! Još nismo otišli u povijest«, podviknu.
Greta je bila, čini mi se, prva sljedbenica gospođe Grant. Čula sam kad joj je Greta rekla: »Ako ih nije briga za svijet, mislila sam da ih je barem trebalo biti briga Boga. Bog je svuda prisutan. Bog sve vidi.« Gospođa Grant odgovorila joj je jednostavno: »On je muškarac. Većina muškaraca za sebe misle da su bogovi.« Kasnije je, milujući Gretu po ruci tiho prošaptala: »Ti samo prepusti gospodina Hardijea meni.«
Tri Talijanke i guvernanta po imenu Maria bile su jedine koje nisu govorile engleski. Sve su tri Talijanke bile ogrnute u identične crne kapute i držale se čvrsto zajedno u prednjem dijelu čamca. Ili bi sve tri zapale u duboku tišinu ili bi iznenada iz sve tri provalila sva sila nerazumljivih riječi koje su iz samo njima znanog razloga morale biti strašno brzo izgovorene. Maria je putovala u Ameriku jer je trebala raditi za neku obitelj na Beacon Hillu. Stalno je bila na rubu histerije, ali nisam imala razumijevanja za nju. Čak i onima među nama koje su bile najsuosjećajnije bilo je jasno da je to što se ona ne uspijeva obuzdati podjednako opasno za sve nas. Isprva sam je pokušavala smiriti s nekoliko riječi španjolskog, koliko sam znala, no svaki puta kad sam joj se pokušala obratiti ona bi me čvrsto zgrabila i onda ustala i počela mahati rukama po zraku. Tako smo sve, nakon što nas je umorilo to što bismo je morali natjerati da sjeda nazad, zaključile kako je najbolje na nju se ne obazirati.
Priznajem da mi je tada palo na pamet kako bi bilo jednostavno da, dok sam bila na nogama i pokušavala je vratiti da sjedne, padnem prema njoj i odgurnem je iz čamca. Sjedila je tik do ruba i bilo mi je sasvim jasno da bi nam svima bilo bolje bez nje i njezina prenemaganja. Moram odmah dodati da nikad nisam učinila ništa slično i ovo spominjem samo da bih ilustrirala kako čovjek počne razmišljati u takvoj situaciji. Jedan dio mene razumio je slijed misli gospodina Hoffmana kad je spomenuo kako trebamo olakšati vlastiti teret, ono što je svatko od nas, nakon što je izgovoreno, teško mogao zaboraviti. Umjesto toga, zamijenila sam mjesto s Marijom kako bi, ako izgubi ravnotežu, pala ili na Mary Ann ili na mene, a ne van čamca, u more.
Sada sam i ja bila među onima koji su sjedili uskraj čamca i koje je zapljuskivalo veslanje dok smo zaveslajima nastojali oduprijeti se struji koja nas je nosila. Nakon što sam duže vremena o tome razmišljala, spustila sam ruku i dotakla vodu. Bila je vrlo hladna i imala sam dojam kao da mi je povukla prste prema sebi. Naravno da to nije imalo nikakve veze s vodom, već s gibanjem našeg čamca, kao i dobrim dijelom s mojom uskovitlanom maštom.

TREĆI DAN


Trećeg dana je šok pomalo splasnuo. Zjenice Marijinih očiju suzile su se na normalnu veličinu i jednom je čak kreveljenjem pokušala razveseliti malog Charlesa kad je provirio ispod majčinog skuta. Sad smo već bili dovoljno odmakli da oko nas više nisu plutali ostaci nakon brodoloma, ili smo se mi pak zadržali na starom mjestu, dok su svi ti ostaci otplutali dalje. U svakom slučaju, od Carice Aleksandre nije ostalo ništa. Kao da nikada nije ni postojala, no kako smo mi onda onamo dospjeh? Razmišljala sam o tom brodu onako kako sam često razmišljala o Bogu koji je za sve odgovoran, no nigdje ga ne vidiš, kao da je dio svega, rasplinut po svemu onome što je stvorio.
Svećenik je rekao da je ovo iskustvo obnovilo njegovu vjeru u Boga. Ili, ako još nije, onda će se to svakako dogoditi. Gospođa Grant je rekla da je ovo samo pojačalo njezino uvjerenje kako Bog ne postoji, mala Mary Ann samo je dodala: »Tiho, tiho, nije važno« i povela na sve zajedno da zapjevamo o onima koje su zadesile nedaće na moru. Osjetili smo se poneseno, istovremeno i tragični i odabrani. Dirnulo me što nam se čak i gospođa Grant pridružila u pjesmi, pa je naš osjećaj zajedništva i sreće što smo ostali živi doista bio velik.
Ako je i bilo nečeg djetinjeg u tome kako je Mary Ann doslovce vjerovala u biblijske istine, ja sam bila praktična anglikanka. Ja sam mislila kako je sve što ohrabruje ljude moralno opravdano, ali nikad nisam nastojala razlučiti u koje zasade vjerujem, a u koje ne. O Bibliji sam razmišljala s puno poštovanja kao o glomaznoj knjizi koja je stajala u knjižnici moje majke, gdje smo se skupljali za čitanje priče prije spavanja. Imala sam ja i svoju Bibliju u kojoj sam označavala dijelove koje mi je učiteljica iz vjeronauka zadavala da naučim naizust, no ta je knjiga bila mala i nimalo dojmljiva, pa sam je nakon krizme u jedanaestoj godini, stavila u ladicu i više je nikad nisam otvorila.
Gospodin Hardie je i dalje bio samouvjeren i nepopustljivo dobro raspoložen. »Imamo sreću s vremenom«, reče. »Jugozapadni je vjetar vrlo blag. Što su oblaci viši, zrak je suši. Neko će vrijeme ostati ovako.« Nikad me ranije to nije mučilo i nikad poslije, ali toga dana sam se pitala zašto su oblaci bijele boje kad su navodno sačinjeni od vode koja je bezbojna. Postavila sam to pitanje gospodinu Hardieju, misleći kako bi on jedini među nama mogao znati odgovor, no on je samo odgovorio: »More zna biti plavo ili crno ili koje god druge boje, dok su valovi koji se lome uvijek bijeli, iako su i oni samo voda, također«. Gospodin Sinclair, kojega sam zapamtila kako se vozao palubom broda u svojim kolicima, iako s njime nikad nisam razgovarala, rekao mi je da on nije nikakav znanstvenik, ali da je negdje pročitao kako boja oblaka ima veze s lomljenjem zraka svjetlosti i da hladne temperature gornjih slojeva atmosfere pretvaraju sićušne kapi vode u ledene kristale.
Gospodin Hardie bolje je poznavao druge stvari. Pričao nam je kako je Carica Aleksandra bila opremljena s dvadeset čamaca za spašavanje od kojih je barem deset ili jedanaest uspješno spušteno u more, što je značilo da je gotovo polovica od ukupno osamsto ljudi s broda ipak spašena. Dva smo od tih čamaca vidjeli u daljini, ah nismo znali što se dogodilo s ostalima. Na početku je gospodin Hardie naredio veslačima da se ne približavaju drugim plovilima, no pukovnik Marsh je zagovarao da im se barem dovoljno približimo kako bismo ih mogli upitati ima li kod njih nekog od naših najdražih ili ljudi koje poznajemo. Srce mi je jače zakucalo pri pomisli da bih mogla vidjeti mog Henryja u nekom drugom čamcu. Međutim, Hardie mu reče: »Kakvog bi to imalo smisla, kad niti oni mogu ikako pomoći nama, niti mi njima?«
»Snaga prati velike brojeve«, reče gospodin Preston i to me nasmijalo, usprkos tome što je on govorio iskreno, zato jer je on po profesiji bio računovođa, pa mi se učinilo kao da se želio našaliti.
»Ne bismo li barem trebali vidjeti je li s njima sve u redu?«, i dalje se bunio pukovnik, zajedno s gospodinom Nilssonom, iako je ovaj bio jedan od onih koji su pomogli gospodinu Hardieju udarcima otjerati plivače od našeg čamca. On mi se nije nimalo činio kao netko tko se jako brine za druge ljude oko sebe.
»A što ako s njima nije sve u redu?«, zagrmio je Hardie. »Što onda? Hoćemo li onda pokušati riješiti njihove probleme kao da se radi o našima?« Nakon toga je promrmljao da i s ove daljine vidi kako je jedan čamac pretrpan poput našega, a da onaj drugi ima prilično plitak gaz.
»Kako to mislite?«, upita gospodin Hoffman.
»Nešto nije u redu, samo to.«
Iako se činilo sasvim prirodnim da se gospodin Hardie posavjetuje s ljudima koji su sjedili bliže njemu, činilo se kao da je važno jedino to što oni govore. Gospodin Sinclair koji se odavna nije mogao služiti svojim nogama i dalje je bio bistra uma, i svećenik, čiji se moralni integritet nije mogao zanijekati, sjedili su okrenuti prema pramcu i nisu bili naklonjeni gospodinu Hardieju. Upravo su govorili u prilog stajalištu žena. Gospodin Sinclair reče: »Možda bi neki željeli saznati jesu li njihovi muževi ili prijatelji u drugim čamcima.« Njegov je glas ugodno odzvanjao i to je dodatno naglasilo njegov uvjerljivi ton. Svećenik je dodao: »Još jučer ste govorili kako smo pretovareni. Ako ste u pravu što se tiče situacije u onom drugom čamcu, možda bi netko od nas mogao prijeći kod njih.« U njegovom glasu nije bilo snage, tako da se činilo kao da je ta njegova zamisao slaba i upitna, tako da je i prije nego što je dovršio rečenicu, gospodin Hardie samo odmahnuo glavom. »Kad bi bilo moguće da taj čamac primi još putnika, ne mislite li da bi netko od onih ljudi u onom drugom pretrpanom čamcu već prešao tamo do sada? Oni su puno bliže jedni drugima nego nama.«
»Mogli bismo barem porazgovarati s njima«, ustrajno je nastavljao pukovnik.
»Dobro«, reče gospodin Hardie nakon duge stanke. »Približit ćemo im se toliko da ih možemo čuti, ali ja odlučujem što ćemo nakon toga.«
»Veslači su se primili svojih vesala, a ja sam gotovo prestala disati kad smo se počeli približavati onim čamcima. Molila sam se da ugledam Henryja, iako se zapravo nisam usudila nadati. Mary Ann mi je prošaptala kako će baciti svoj zaručnički prsten u more ako njezina majka bude u jednom od čamaca, a ja sam znala da su i drugi oko mene davali slične zavjete. Gledali smo u pravcu sunca, tako da je od tog blještavila bilo teško raspoznati lica. Kad smo se još više približili, prepoznala sam Penelope Cumberland, osobu koju sam upoznala na Carici Aleksandri, no prebrojala sam samo četiri muškarca u čamcu od kojih niti jedan nije bio Henry. Čuli su se uzdasi razočaranja, a gospodin Hardie je viknuo: »To je dovoljno blizu. Odložite vesla.«
Neki čovjek s velikom bradom viknuo je preko vode raspitujući se je li kod nas sve u redu, pa su on i gospodin Hardie razmijenili nekoliko riječi. »Jeste li imali dodira s onim trećim čamcem?«, pitao ga je Hardie.
»Jesmo«, rekao je bradati čovjek, koji je očito kod njih preuzeo zapovjedništvo. »Čamac je poluprazan, ali na njemu je neki ludi brodski časnik koji govori da im je čamac probušen. Htio je neke od svojih ljudi prebaciti kod mene, a kad sam ja rekao da ih ne možemo primiti, on je dvoje izbacio iz čamca, pa smo ih ipak primili. Vidite i sami našu situaciju.« Doista, njihov je čamac izgledao pretrpano kao i naš.
»S vama nema niti jednog mornara?«, pitao je Hardie.
»Nema.«
»Jeste li našli sanduke sa zalihama ispod sjedala?« Čovjek odgovori da jesu. Onda im je gospodin Hardie objasnio da su poslani signali u pomoć i radio poruke prije nego što je brod potonuo, tako da vjerojatno mogu očekivati da će im neki drugi brod doći u pomoć u toku dvadeset i četiri, najviše četrdeset i osam sati. Čudio se zašto im treba toliko vremena da stignu i govorio kako je važno da držimo jedni druge na oku sve dok netko ne stigne i ne spasi nas.
Nisam razmišljala o tome zašto nama nije prije rekao za te radio poruke, no muškarci u čamcu su uzbuđeno počeli zapitkivati koji je bio sadržaj tih poruka i je li stigao na njih kakav odgovor. »Brod je zahvatio plamen, nije bilo vremena da se pričekaju odgovori«, odsječno je odgovorio Hardie, a onda upitao onog bradonju da li zna kako se zove časnik na onom trećem čamcu.
»Blake«, reče čovjek. »Časnik se zove Blake!« i onda pokaza prema čamcu za spašavanje koji se valjao na udaljenosti od otprilike četvrt milje prema istoku.
»Blake?«, reče Hardie više samome sebi nego onom čovjeku i meni se učinilo kao da mu je neka sjena pala preko očiju, kao da ga je ta novost iznenadila više nego što je htio pokazati. »Pazite da vam ne izmaknemo iz vida, a ako se vrijeme pogorša pokušajte veslima usmjeriti pramac čamca prema vjetru. To je najbolji način da veslate u oluji.« Nakon toga je naredio našim veslačima da ponovo povećaju udaljenost između nas i tog čamca.
»Zar nećemo pogledati tko je u onom trećem čamcu?«, upita pukovnik, a gospodin Hardie je samo rekao da ne i da je vidio sasvim dovoljno.
Pukovnik je gunđao, ali mu se nije suprotstavio, dok su drugi, čak i ako su se mislili staviti na stranu protiv Hardieja, ostali šutjeti po ovom pitanju. Sada mi se čini da je ta odluka da se ne povežemo s tim polupraznim čamcem bila naša najveća pogreška. Nije mi se činilo vjerojatno da bi gospodin Blake mogao izbaciti još nekog iz svog čamca, a to što ga je gospodin Hardie poznavao, činilo mi se da bi nam moglo samo pomoći. Od tada nadalje sam se pitala zašto gospođa Grant nije ništa rekla. Možda je čak i htjela nešto reći no preduhitrio ju je pukovnik raspitujući se o nečem sasvim drugom. »Kako vi znate tako dobro što se zbivalo u radio kabini Carice Aleksandre«, upita gospodina Hardieja.
»Blake mi je to ispričao. Kad je izbila vatra, svi mi koji smo bili na nižim palubama izišli smo na najgornju palubu da pomognemo ljudima da se ukrcaju u čamce. Tada sam vidio Blakea. Blake je bio taj koji mi je rekao: »Bolje pođi s ovim čamcem, druže. Trebat će im neki mornar ako žele preživjeti.« Tada sam se nejasno sjetila da sam na dan nesreće vidjela gospodina Hardieja kako razgovara s nekim drugim muškarcem. U nekim drugim, normalnim okolnostima rekla bih da su se nešto svadili, ali svuda su oko nas tada ljudi izvikivah kojekakve naredbe što glasnije, da ih se čuje. Obojica su bili slično odjeveni, osim što je kaput gospodina Hardieja imao obične rukave, rukavi onog drugog bili su prošiveni zlatnim brokatom. Činilo mi se da je Henry prvo prišao tom čovjeku sa zlatnim opšivima kad smo se popeli na palubu poslije eksplozije. Kad se gospodin Hardie pojavio, onaj časnik mi se izgubio iz vida, kao da mu je bilo drago što nas je predao brizi gospodinu Hardieja, da on može poći drugim poslom. Priznajem da je sva moja čula nadjačao kaos koji nas je okruživao, jer je sljedeće čega se sjećam kako me netko podigao snažnim rukama. Uspjela sam još jednom vidjeti zabrinuto Henryjevo lice kad se čamac za spašavanje počeo spuštati i nakon toga ga više nisam nikad vidjela.
Gospodin Hardie nam je govorio i druge ohrabrujuće stvari. Uz to što nam je rekao da se nalazimo na mjestu gdje vrlo često prolaze brodovi, rekao nam je i da smo plovili prema Newfoundlandu, što mi je zvučalo utješno, poput doverskih grebena ili poput zgrade optočene mramorom u kojoj je radio Henry. »Nalazimo se u vodama koje su na zemljopisnim kartama dobro poznate«, reče Henry. Ali što je to značilo dobro poznate? Razmišljala sam o tome dok sam se malodušno ogledavala. Po čemu se jedan dio oceana razlikovao od nekog drugog dijela? Nigdje nije bilo nikakvih oznaka ni kopna, samo plavo prostranstvo koje se širilo beskonačno u svim smjerovima oko našeg čamca koji nije bio ništa drugo nego nejasna mrlja.
Hardie me zadivio od samog početka. Jakih zubiju i čvrste brade sigurno bi bio zgodan da težak život na moru nije utjecao na njegov izgled. Imao je prodoran pogled, ali to ga nije činilo ni podmuklim ni sumnjičavim, kako bi to možda očekivah od čovjeka s mora. Čak i u ovim okolnostima na čamcu činio se neobično mirnim. Činilo se da ga more nimalo ne plaši, no imao je respekta. On je jedini među svima nama prihvatio situaciju u kojoj smo se našli. Svi ostali su se tome opirali. Mary Ann je stalno gnjavila sve koji su je htjeli slušati rečenicama: »Zašto baš mi? Zašto baš mi, dragi Bože? Zašto mi?«, dok se Maria isto to pitala na svom kastiljanskom narječju. Svećenik je pokušavao iskreno odgovoriti na ta pitanja, ali gospodin Hardie nije pokazivao strpljenja za ovakve razgovore. »Rodili ste se, mučite se i na koncu ćete umrijeti. Zašto mislite da ste zaslužili išta drugo?«, pitao se naglas dok je svećenik pokušavao ljude umiriti svojim tihim odgovorima. Pukovnik Marsh nakon ove Hardiejeve grube rečenice samo bi promrmljao: »Ovako ne bi mogao govoriti s vojnicima«, kao da smo se nalazili negdje drugdje, na kopnu, recimo, ili u sedlu i kao da nam svima zapovijeda upravo pukovnik.
Sve što je Hardie govorio bilo je sasvim određeno, dok je sve ono što su govorili pukovnik, svećenik i pogotovo gospođa Grant bilo puno općenitije i neodređenije. Hardie je tako rekao: »Ako budemo pažljivi, dostajat će nam hrane za pet, možda i šest dana« i meni je sada jasno da je tako nastojao bolje objasniti našu situaciju, kao što nas je želio održati između četrdeset i treće i četrdeset i četvrte paralele. A to što je bio sasvim lišen ikakve introspekcije, kao da je bilo izvor njegove snage. Suprotno njemu, gospođa Grant stalno je izgovarala neodređene riječi utjehe lišene ikakva značenja. Ipak, dopalo mi se kad se okrenula prema jednoj od žena i rekla: »Kako je vaše rame?« ili »Zatvorite načas oči i mislite na nešto lijepo.« Svećenik je na sebe preuzeo zadatak da potraži u vlastitom sjećanju prikladne citate iz Biblije i da ih podijeli sa svima nama. Silno me znalo razdražiti kad bi se Isabelle Harris, ozbiljna žena koja je putovala sa svojom bolesnom majkom, okretala prema njemu govoreći nešto poput: »Nema li nečeg sličnog u Ponovljenom zakonu?«, a onda bi joj svećenik udovoljio s citatom poput, »Svako mjesto na koje stupi vaša noga bit će vaše; od pustinje sve do Zapadnog mora, sterat će se vaše područje.«
Tog jutra u čamcu je prevladavao osjećaj drugarstva. Nakon što smo vidjeli kako izgleda čamac koji nema nekoga poput gospodina Hardieja, smatrali smo se sretnima što smo imali vođu koji je poznavao vjetrove i vremenske prilike. Nosio je nož koji mu je s pojasa visio u masnim koricama. Kad je spašavao one plutajuće bačve, to mi se učinilo nepotrebnim. Tko je od nas na išta drugo mislio tog dana kad se dogodila nesreća osim na to da sebe spasi i sljedećih desetak minuta. Samo su se svećenik i Anya Robeson mogli donekle podičiti time da nisu mislili samo na sebe. Svećenik se zauzeo za ono dijete, a svima je nama bilo jasno da bi Anya radije umrla tisuću puta samo da spasi svog malog Charlieja koji joj se skrivao pod kaputom. Možda je nesebična bila i gospođa Grant, jer je neprestano neku od žena grlila ili tješila svojim ozbiljnim brižnim pogledom punim duboke suosjećajnosti.
Kako sam već rekla, onaj šok nas je minuo, ili smo ga, bolje rečeno, uspjeli potisnuti. To dobro raspoloženje nastojali smo iskoristiti pjesmom, smijehom i razgovorom o svemu što nam je palo na pamet. Gospodin Hardie je započeo jednu od priča pitanjem: »Znade li itko od vas kako je Carica Aleksandra dobila ime?« Ispripovijedao je kako je brod kršten onog dana kad su Nikolaj i Aleksandra okrunjeni za ruskog cara i caricu. Gospodin Sinclair je dodao kako se tom braku protivio Nikolajev otac, no nakon što je on umro, par se ubrzo vjenčao. »Krunidba je, međutim, odgođena više od godinu dana. Kad je svečanost konačno održana, na tisuće je seljaka nasmrt izgaženo dok su se pokušavali domoći ponuđene hrane. Nikolaj je želio otkazati veliki bal koji se trebao održati u njegovu čast iz poštovanja prema žrtvama tragedije, no to se nije dogodilo jer su ga savjetovali da bi to moglo uvrijediti njegove francuske domaćine. Tako se tim događajem često dokazivala zlosretna Nikolajeva vladavina, kao i bešćutnost autokratske vlasti.«
»U svakom slučaju«, reče gospodin Hardie, »ovaj brod se svojom veličinom nije mogao mjeriti nekim sličnima, pa su vlasnici to htjeli nadoknaditi nekim velikim imenom. Ipak, bio je to dobro opremljen brod i trebao je nositi veliku zaradu...« Ovdje mu je glas prepukao, pa je izgubio nit priče. Počeo je gunđati o tome kako vlasnici brodova misle da će neko zgodno ime odraditi to što se mora, no onda mora da je shvatio da se pretjerano zanio, jer je iznenada rekao da je brod »na kraju prodan nekom Amerikancu koji ga je znao dobro iscijediti«.
Mary Ann je voljela slušati priče o vjenčanjima, pa je pitala gospodina Sinclaira je li Nikolajevo i Aleksandrino vjenčanje bilo veliko. »Znam samo da je vjenčanje održano u Zimskom dvorcu u Sankt Peterburgu«, odgovorio je gospodin Sinclair, »a Zimski dvorac jest velik«. Kad je ovo čula Mary Ann me podbola i prošaptala: »Ovaj je brod bio napravljen za tebe, Grace. Tvoje je ime Winter1 i netom si se vjenčala!« Iako je Henry bio u Londonu samo radi posla i odlučio me povesti tek u zadnji čas - jer me, kako je rekao, nije mogao ostaviti i jer je htio da se vjenčamo izvan dohvata kandži njegove majke koja mi se sve više činila poput neke orlušine - sada mi je godilo misliti da je Carica Aleksandra bila napravljena posebno za Henryja i mene. U danima koji su dolazili često sam sanjarila o tom fantastičnom mjestu koje se zove Zimski dvorac u kojem bismo Henry i ja živjeli. Zamišljala sam ga kao mjesto u kojem hladne sobe vode na sunčane verande i prozore nadsvođene lukovima koji gledaju na smaragdnozelene livade. Zamislila sam u svojoj glavi cijelu tu arhitektonsku cjelinu i satima hodala njezinim hodnicima, stalno mijenjajući pojedinosti unutarnjeg uređenja.
Za put do Londona Henry se odlučio za manji parni brod. Još nismo bili vjenčani, iako smo se predstavili kapetanu kao da jesmo, a Henry je želio izbjeći da sretnemo bilo koga poznatog prije nego što to obavimo, a to nismo mogli stići prije puta. Henryju se činilo zabavnim da se pretvaramo kako smo skromni i rekao da ćemo svoju garderobu obnoviti u Londonu. Nisam mu tada rekla da ja nemam gotovo nikakvu garderobu i bilo mi je smiješno što sam se sada tek morala pretvarati da sam siromašna!
Na tom je malom brodu bilo još sedam putnika od kojih je samo jedan bila žena. Jeli smo svi zajedno, s kapetanom, kao obitelj i posluživali se iz velikih plata koje su kružile s jednog na drugi kraj stola. Jednom je prilikom razgovor skrenuo na sufražetkinje, pa su onu drugu ženu pitali što misli o njima. »To nije nešto čime se ja bavim«, odgovorila je, u neugodi što se našla u žiži rasprave u kakvima obično nas dvije nismo sudjelovale. No ja sam odjednom rekla: »Mislim da bi žene trebale glasovati!« i to s velikim uvjerenjem, ali ne zato što sam bila čvrsta u svom načelu, već zato što mi se učinilo da su muškarci kukavički nastojali iskoristiti tu drugu ženu da bi dokazali vlastita stanovišta. Kasnije mi je Henry ponosno rekao: »Dobro si im odbrusila«. Ipak, uglavnom smo Henry i ja govorili vrlo malo, čuvajući se za trenutke kad smo bili sami.
Kad je gospodin Hardie završio sa svojom pričom, počeli su i drugi ljudi pričati svoje dogodovštine o eksploziji na brodu i nastojali se dovinuti uzroku. Mišljenja su bila podijeljena oko toga je li eksplozija uzrokovala potonuće broda ili je to bila tek popratna pojava nesreće. »Popratna pojava u kakvoj nesreći?«, upitao je pukovnik i nitko mu nije znao reći odgovor.
Gotovo je svatko znao ispričati neku priču o Titaniku koji je spektakularno potonuo tek dvije godine ranije. Mlađa sestra gospođe McCain je bila jedna od preživjelih, pa smo mi opčarani slušali sve štogod je ona ispripovijedala i tražili još dodatnih pojedinosti sestrinih iskustava. Na Titaniku je nedostajalo čamaca za spašavanje, no oni koji su se u njih uspjeli ukrcati spašeni su vrlo brzo. »Brod je potonuo tijekom noći, pa mnogi ljudi nisu bili dobro odjeveni«, reče gospođa McCain. »Kadgod je moja sestra o tome govorila, nasmijala bi se i rekla kako joj je najveća briga bila to što je na nogama imala lagane, draguljima ukrašene papuče i što su joj se vidjeli gležnjevi kad je ulazila u čamac i izlazila iz njega.« Sve žene u čamcu odmah su pogledale svoje noge i zarumenile se, što nas je zgodno podsjetilo da je negdje postojao svijet u kojem bismo o tome brinule prije svega drugog. Gospodin Nilsson, koji je bio uposlenik neke brodarske tvrtke, rekao je da je brod blizanac Titanika trebao biti nazvan Gigantic, ali da su nakon nesreće odlučili promijeniti ime, pa ga je tvrtka White Star nazvala Britannic. »Pretpostavljam da nisu ponovo htjeli iskušavati sudbinu tako arogantnim imenom.«
»Nije Titanik potonuo radi svog imena«, reče gospođa McCain. »Nego radi sante leda. Mislite li da se isto dogodilo i nama?«
»Mi nismo udarili u ledenu santu«, reče gospodin Hardie. »Nakon potonuća Titanika sve transatlantske rute su preusmjerene južnije, da se to ne bi ponovilo.«
Gospodin Sinclair je dodao kako je veliki broj čamaca za spašavanje s Titanika spašen za samo četiri sata, a upravo su nas takve priče, kao i ono što je govorio gospodin Hardie, hrabrile da vjerujemo kako je naš spas siguran, iako je već prošlo dosta vremena.
Gospodin Hardie nas je uvjeravao da su upravo iskustva s Titanika promijenila sigurnosne protokole, iako su se i dalje činile greške u provođenju tih protokola. Zbog požara koji je izbio na Carici Aleksandri postajalo je sve teže operirati sustavima za spuštanje čamaca, a nastala je i sasvim razumljiva zbrka po cijelom brodu dok su ljudi nastojali shvatiti što se događa i što im valja učiniti.
»Ja sam doslovno ispala iz kreveta«, reče gospođa Forester, tiha starija žena koje sam se sjetila još s broda. »Ja sam se nakon ručka povukla na počinak, a Colin je otišao nekamo kartati. Isprva sam pomislila da je opet došao u kabinu pijan i lupio u mene. Zabrinuta sam za njega, ali on je od onih tipova koji znaju preživjeti.« Zapravo, svi smo mi ovdje preživjeli, kao da je to bilo nešto sasvim jednostavno, ali iza fasade priča koje smo izmjenjivali sve je vrvilo od priča onih ljudi koje smo vidjeli kako bacaju svoju djecu u vodu nastojeći ih spasiti od plamena.
»Zašto su naš čamac počeli ponovo dizati nakon što je već gotovo bio spušten?«, upita Isabelle i okrene se prema gospodinu Hardieju. »Vi sigurno znate zašto su to napravili. Zar im vi niste pomagali oko spuštanja čamaca?«
Gospodin Hardie, koji je inače bio vrlo razgovorljiv, iznenada ušuti i samo kratko odvrati: »Ne, ne znam.«
A onda Isabelle opet upita: »Mislite li da je ona djevojčica koju je naš čamac udario pri ponovnom dizanju uspjela ući u sljedeći čamac?«
»Koja djevojčica?«, upita gospođa Fleming, koja je bila očajna što ne zna kako je završio ostatak njezine obitelji i nije gajila iluzije poput nas ostalih.
»Ona koja je bila u nesvijesti kad je naš čamac spušten.«
»Mi smo nekoga pri spuštanju udarili? Je li to bila Emma?« Gospođa Fleming je dodala da su njezin muž i kćer zaostali u ludoj gužvi oko čamaca za spašavanje, što ona nije primijetila dok nije bilo prekasno. »Oni su bili odmah iza mene. Ja sam nekako ozlijedila zglob i Gordon me gurao prema naprijed. Mislila sam da su odmah iza mene!«
Hannah je ozbiljno pogledala Isabelle i rekla: »Ona griješi. Nitko nije dobio udarac u glavu.« Nakon toga je nastavila pričati neku izmišljenu priču, kako je vidjela gotovo prazan čamac koji je vadio ljude iz vode. Gospođa Grant je ustrajavala na tome da je i ona vidjela taj čamac i nikome nije dopuštala da kaže išta protivno tome. Onda je iznenada promijenila temu i rekla kako je vidjela gospodina i gospođu Worthington zadnji puta kako sjede u ležaljkama na palubi i puše. »On je rekao: ‘Treba prvo spašavati žene i djecu’, a ona je dodala: ‘Nikad se nisam vozila čamcem bez Worthyja, pa neću ni sada.’« Kasnije sam čula sličnu priču o jednom paru s Titanika i pitala se je li se to uopće dogodilo ili je gospođa Grant jednostavno prilagodila tu priču kako bi odvratila pažnju gospođe Fleming od njezinih muka.
»To je prava ljubav«, reče Mary Ann zaneseno. Tako su sve te pogibije i sva ta strava naše nesreće postali romantični, dobili su neki smisao. Uostalom, Henry je slično postupio sa mnom, iako nije bilo nikakvih uzvišenih riječi ni paljenja cigareta. Pokušavala sam zaboraviti panični izraz njegova lica dok me predavao u Hardieve ruke i molio ga da me smjesti u čamac. Htjela sam tada Henryja poljubiti u obraz i natjerati ga da mi obeća kako će doći za mnom, ali on je morao tada reći nešto jako važno gospodinu Hardieju, neke posljednje upute koje se ja nisam usudila poslušati i tako se nisam ni oprostila od njega. Draže mi je da ga se sjećam kako mi maše s ležaljke na palubi, nego kako pliva u hladnoj vodi, nastojeći dohvatiti bilo kakav otpadak s broda. No još i više od toga bih ga htjela zapamtiti u odijelu, na našem vjenčanju i kako me dočekuje na dolasku u New York. Henry je uvijek znao kako doći do stola u pretrpanom restoranu ili kako nabaviti ulaznice za operu. Zaista je to bila ironije sudbine. Gotovo da se poslužio čarobnjačkim trikovima da nam osigura mjesta na Carici Aleksandri. Rat je bio na pomolu i mnogi su ljudi htjeli što prije se vratiti u Ameriku, pa karata prvog razreda više nije bilo nigdje. A kad sam pitala Henryja kako mu je to uspjelo, on je jednostavno rekao: »Pomoću trikova. Slično je čudo i tebe dovelo do mene baš kad sam se spremao oženiti s Felicity Close«.
Sada je gospodin Hardie rekao: »Bilo je više nego dovoljno čamaca za spašavanje za sve, dvadeset čamaca za po četrdeset osoba svaki«, ali čak smo i mi koji o tome ništa nismo znali vidjeli da čamci nisu bili za četrdeset ljudi. Ipak, bila je to tada korisna priča, jer me uvjerila da se i Henry spasio, usprkos tome što sam vlastitim očima vidjela kakav je kaos bio na Carici Aleksandri u njezinim posljednjim trenucima. Kasnije smo saznali da je većina čamaca s desne strane broda izgorjela u požaru, a da su se oni ostali spustili i otisnuli od plamtećeg broda popunjeni jedva do pola.
U četiri sata pojeli smo svoja sljedovanja kruha i sira. Pukovnik Marsh imao je veliki džepni sat i gospodin Hardie ga je zadužio da pazi na vrijeme. Svako malo bi mu doviknuo: »Vrijeme, gospodine!«, a pukovnik bi onda posegnuo u džep za svojim satom i rekao koliko je sati. Tada se činio vrlo važnim sam sebi istovremeno nastojeći svoju radnju prikazati skromnijom od onoga što je smatrao ključnim po opstanak našega čamca. Nešto ranije je gospodin Hardie rekao nešto o tome da bi se taj sat mogao iskoristiti da izračunamo naš položaj i nakon toga je uslijedila velika diskusija o tome kako bi se to moglo napraviti. Možda je upravo ta rasprava dovoljno ohrabrila pukovnika da upita: »Ne biste li nam mogli dati malo više hrane i pića od ovoga? Čini se da imamo puno toga na raspolaganju, obzirom da će se jedan od onih brodova s ove vrlo prometne trgovačke rute pojaviti svakoga časa.« Doista, činilo se da je limenki s biskvitima i vodom na krmi čamca bilo puno. No, gospodin Hardie nije promijenio svoj plan racionalizacije obroka vode i hrane. Isprva nam je to bilo smiješno. »Hardie je tvrdoglavi zapovjednik«, govorili smo gotovo sa simpatijom. Iako smo se međusobno jedva poznavali, polako se u čamcu počelo osjećati zajedništvo, s Hardiejem u centru svega, baš kao što i u sam0m središtu svakog bisera postoji sićušan trun gruboga pijeska.
Visoki su se oblaci blago zarumenili i pozlatili dok ih je naizmjence obasjavalo srebrnkasto svjetlo. »Pogledajte!«, vikne gospođa Hewitt, koja je bila vlasnica nekog hotela. Svi su utihnuli, a jedan je trak svjetla obasjao samo naš čamac i mi smo tako plutali, načas jarko osvijetljeni i sasvim zapanjeni, u potpunoj tišini, dok Mary Ann nije povela jednu nabožnu pjesmu. Sasvim predvidljivo, francuska je sobarica Lisette na to zaplakala, a čamac je ostao obasjan sve dok nije otpjevana i posljednja strofa, da bi nakon toga utonuo u sjenu oblaka.
Bilo je kasnije mnogo govora o značenju te prirodne ili natprirodne pojave. Svećenik je rekao: »Mislim da možemo povući paralelu između ovih zraka sunca i činjenice da smo upravo mi bili odabrani da se spasimo u ovom čamcu.«
»Još uvijek se nismo spasili«, reče Hannah, a ja sam htjela izustiti: »Bog pomaže onima koji si sami pomognu«, no zaustavila sam se nakon prve tri riječi vidjevši kako me gleda i procjenjuje gospođa Grant. Ovaj se puta suzdržala od pjevanja i kao da se malo povukla u sebe, izmaknuvši se zajedničkom osjećaju drugarstva koji se pojavio te veličanstvene večeri, kad je u svima nama prevladavao osjećaj zahvalnosti što smo se uspjeli spasiti. Čak i nakon što je gospodin Hardie detaljno provjerio stanje naših zaliha i zaključio za koliko će nam dana dostajati - još tri ili četiri - nismo očajavali. Činilo nam se to dovoljno.

NOĆ


Pjevalo se još i kad je pao mrak. Hannah se, kako se činilo, brzo sprijateljila s gospođom Grant, ili su se možda znale i otprije, a sada me uporno nekako čudno gledala, pa sam refleksivno popravila rukom kosu, zabrinuta kako izgledam. Hannah je imala sive oči i dugu, uvijenu kosu koja je lepršala i mrsila se na vjetru. Ogrnula je ramena nekom tanušnom tkaninom koja je lagano podrhtavala na povjetarcu, baš kao što bi krila neke ptice lepršala kad bi se neka boginja tako prerušila u pticu. Kad je došlo na Hannu vrijeme da zamijeni mjesto, ona pokaza na osobu koja je sjedila do mene da se s njom zamijeni i onda me zagrlila i prošaptala mi na uho, da joj se čak i ovdje činim jako lijepom. Bila sam jako blizu tome da budem sretna kao nikada, ali sretna na neki istinski, pravi način. Bila sam sretna što sam bila živa, ali i sretna što sam bila predmetom nečije pažnje. Osjetila sam topao dah na svom obrazu i kad se odvojila od mene, gledale smo se jedan vrlo dugi trenutak. Ispružila sam ruku i maknula joj uvojak kose koji joj je dolepršao do usana natrag iza ramena. Poželjela sam se osmjehnuti i reći joj ono što sam tada osjećala, ali mislim da to nisam učinila. Kad me toga dana ranije gospodin Hardie dugo gledao, osjetila sam strašnu hladnoću. S jedne je strane taj pogled bio strahovito prodoran i težak, a s druge neobjašnjivo lagan, jer on kao da je gledao kroz mene, kao da nisam bila ništa drugo nego zrak. Istovremeno, imala sam dojam da nastoji proniknuti u samu moju bit i osjetila se prestravljenom onako kako se morala osjetiti djevica Marija kad joj se pojavio anđeo Gabrijel. I Hannah me zastrašila, ali ni blizu kao gospodin Hardie i razveselila me pomisao da bismo Hannah i ja mogle postati prijateljice. Gospođa Cook je prekinula tišinu koja je nastupila među nama zapitavši: »Nije li ono bila Penelope Cumberland u onom drugom čamcu za spašavanje?« Nitko joj nije odgovorio, a nakon jednog časka ja sam joj rekla da sam je i ja prepoznala.
»Sjećate li se kako su se ona i njezin muž uspjeli ugurati za kapetanov stol? To su ti koji misle da su bolji od ostalih. Čujte ovo. Gospođa Cumberland je mislila kako mi ostali nismo vrijedni njezine pažnje, ali ono Što takvim ljudima nikad ne padne na pamet, jest da drugi tako misle i o njima. Jednog sam dana tako čula njih dvoje kako se svade i činilo se da njih dvoje nisu toliko financijski sigurni koliko su htjeli sve nas ostale uvjeriti da jesu. Gospođa je rekla: »Ali mi ne možemo tamo sjesti - ja nemam odgovarajuću haljinu!«, na što je on odgovorio: »Nitko neće ni primijetiti što imaš na sebi.« »Kao da ti išta znaš o tome što ljudi gledaju jedni na drugima!«, oštro mu je odbrusila i naljutila se.«
Nekoliko časaka kasnije gospođa Cook mi je šapnula na uho: »Naravno da se trudila biti ljubazna svaki puta kad bismo se našli licem u lice, ali ja dobro znam što je ona zapravo tada mislila. Ona je mislila kako ja ne sjedim za kapetanovim stolom. Mislila je kako je biti družbenica isto što i biti sluškinja i da nije bilo gospođe McCain, da ja nikad ne bih vidjela prvog razreda. Mislila je i da gospođi McCain treba družbenica samo zato jer se nikada nije udavala, a da neudata žena zauzima niže mjesto na društvenoj ljestvici, nego udana žena poput nje. I kako ju je kapetan gledao! Nešto se tu događalo, zapamtite što sam vam rekla.«
Nije mi se činilo pošteno da svu svoju odbojnost prema Cumberlandovima gospođa Cook istresa samo na račun nježne Penelope Cumberland, da iz nekog razloga gospodin Cumberland ostane pošteđen. Penelope mi se učinila vrlo ugodnom, za razliku od svog dosadnog muža, ali sam znala da su supruge uvijek primamljivija meta. Pokušala sam reći da su svi koji su sjedili za kapetanovim stolom tamo bili osobno pozvani, kao i da su tamo bili pozvani shodno svom društvenom statusu, što je onda u suprotnosti s time da su se Cumberlandovi našli u teškoj financijskoj situaciji ili da su se oko njih odvijale neke potajne radnje.
»Pa upravo to vam govorim!«, reče gospođa Cook koja ili nije uspijevala razmišljati racionalno ili nije željela suspregnuti svoje neprijateljsko raspoloženje. »Oni niti su imali odgovarajući društveni status, niti su bogati! Čula sam tog gospodina kako je jednom razgovarao s kapetanom Sutterom. Nisam baš čula točno što su govorili, ali sadržaj je bio jasan. Nakon toga su svakoga dana stizali u blagovaonicu prije ostalih i tražili da ih se posjedne prve. I vi ste bili za kapetanovim stolom, zar ne, Grace? Jesu li vam Cumberlandovi ikad objasnili kako je došlo do toga da oni tamo zasjednu?«
»Ne, meni nisu, ali ja ih ne bih to nikad ni pitala. Iz svog iskustva mogu reći da se možemo dovinuti čak pet razloga radi kojih mislimo da se nešto dogodilo, a istina uvijek ispadne drugačija.« Ja zapravo jesam ponešto znala o Cumberlandovima, ali sam se zaklela na šutnju i ne znam zašto bih obećanje prekršila s nekim toliko nametljivim kao što je bila gospođa Cook.
Dakako, pokušati zaustaviti gospođu Cook od nagađanja bilo je kao da pokušavate zaustaviti oceanski val u trenutku kad se prelama, tako da je ona samo dalje nastavila sa svojim uobičajenim kategoriziranjem i generalizacijama. Mislila je za sebe da lijepo pripovijeda, a ljudi oko nje bi je pobožno slušali. Kad bi joj postavili neko pitanje, ona bi dodavala nove pojedinosti i nove teorije, samo da im udovolji. »Ljudi koji su navikli imati novaca nasmrt su preplašeni pri samoj pomisli da bi se jednoga dana okolnosti mogle promijeniti. Vi i gospodin Winter vrlo ste dobro stajali, zar ne, Grace? Zar vas nije užasavala pomisao da to više ne bude tako?«
Mene su učili da se o novcu ne razgovara, pa sam odgovorila da se o financijskim pitanjima u našoj obitelji brinuo Henry i da sam ja rijetko ikada o tome razmišljala.
Priče gospođe Cook znale su biti intimne, pa ih je često pripovijedala povjerljivim šapatom na uho zainteresiranima koji su sjedili oko nje, pa samo se katkad morali i prignuti prema njoj kako bismo je čuli. Gospodin Sinclair, s druge strane, bio je vrlo obrazovan, pa nam je znao pričati o stvarima kojih se načitao. Imao je vrlo prodoran glas, tako da je često slušao cijeli čamac, posebno noću, kad zvuci kao da dopiru dalje nego za dana. Ne znam kako je došlo do toga da se priča o pamćenju, ali gospodin Sinclair nam je rekao da je još u četvrtom stoljeću prije Krista o tome vrlo stručno pisao Aristotel. »Aristotel je ustanovio da se pamćenje bavi samo prošlim vremenom, a ne sadašnjim ili budućim«, počeo je kad ga je prekinuo gospodin Hoffman koji mu se narugao: »Pa to sam vam i ja mogao reći!« No, ja sam zamolila gospodina Hoffmana da se stiša i gospodin Sinclair je nastavio.
»Aristotel je razlikovao ‘pamćenje’ u čemu su i priglupi ljudi dobri i ‘prisjećanje’ u čemu su bolji pametniji ljudi«. Ne sjećam se točno što je dalje govorio, ali sam shvatila da je još rekao da se ne može pamtiti sadašnjost, jer da su tu samo uključena naša osjetila i da pamćenje oživljava dojmove o nečemu što se dogodilo u prošlosti. Prisjećanje je, međutim, oživljavanje samo po sebi, istraživanje, ili mnemonički proces koji vodi do one vrste pamćenja koje nije moguće trenutno aktivirati. Razmišljam o tome upravo sada, jer u ovom mom pisanju ima puno prisjećanja. Ponekad se sjetim jedne stvari, a tek kasnije mi padne na pamet što se još tada dogodilo, a to me odvede opet do nećeg trećeg i tako dalje, u dugom nizu.
Jednom drugom prilikom gospodin Sinclair nam je pričao o Sigmundu Freudu koji je revolucionirao znanost o mišljenju i koji je puno pisao o tome kako, kad govorimo o pamćenju, govorimo o zaboravu i da je zaboravljanje uvijek u vezi s pokretačkim silama života, od kojih su najsnažniji nagon za reprodukcijom i odlaganjem smrti. U svakom slučaju, smatrala sam gospodina Sinclaira boljim pripovjedačem, no većina je žena više voljela gospođu Cook.
Te noći nije bilo mjeseca, a zrak je bio sve teži i vlažniji. Oni dobri osjećaji koji su me te večeri proželi postupno su nestali, iako se ništa posebno nije dogodilo, osim što je gospodin Hardie rekao gospodinu Hoffmanu da će prije jutra početi kiša. Čamcem se proširio iskreni smijeh, kad smo počeli shvaćati kakve će nam sve nove teškoće na čamcu donijeti ta kiša.
Nakon toga je razgovor zamro i ostali smo sami sa svojim mislima i zvucima nalik glazbi od vode što je zapljuskivala čamac odozdo. Prvih smo noći svi spavali, bez obzira jesmo li bili u zatvorenoj spavaonici, oslonjeni jedni o druge ili s glavom u nečijem krilu. To smo objašnjavali umorom i šokom, iako tada nismo znali da će rezultati umora i iscrpljenosti nastupiti tek kasnije. Tada smo još bili optimistični i razmišljah kako ćemo, kad se vratimo kućama, pričati o svemu što nam se izdogađalo.
Negdje oko ponoći probudili su me neki glasovi. Jedan je muški glas govorio da je u daljini vidio neka svjetla. Nitko to nije mogao potvrditi, a ni ja u toj nejasnoj noći nisam ništa vidjela usprkos tome što su mi se oči već privikle na tamu. Ponovo sam zaspala i probudila se pred zoru i ustala da se uputim prema malenom zahodu u koji smo Henry i ja odlazili na brodu prije nego što sam shvatila gdje sam i onda se poslužila lopaticom za izbacivanje vode, tek malo zadigavši odjeću, nastojeći privući što manje pažnje. Jedva da su me imalo smetali muškarci koji bi samo raskopčali hlače i naprosto slali svoje mlazove preko ograde čamca. Kako je vrijeme prolazilo, to je bio sve manji problem, jer smo pili sve manje vode, pa je i potreba za oslobađanjem tog viška bila sve rjeđa. Usprkos tome, sve nas je to i dalje smetalo. Samo su nijanse bile drugačije.

ČETVRTI DAN


Ona noćna epizoda o svjetlima u daljini, koja je netko vjerojatno uobrazio, različito je utjecala na nas. Ljudi su se prisjetili novih priča o zadnjim trenucima na brodu, ali romantika onog snopa sunčeva svjetla od popodneva prijašnjega dana i pjesme izgubila se u nepovrat s noćašnjim razočaranjem, da bi prevladala duboka potištenost. Novi je dan to stanje još samo dodatno pogoršao. Na sve strane oko nas sivilo neba se stapalo sa sivilom mora na horizontu koji nije bilo moguće razabrati. »Oblaci više nisu bijeli, zar ne, gospođice Winter?«, reče Hardie, a Maria je ponovo ustala i počela razvlačiti svoju odjeću. »Sjedi«, zagrmi Hardie, »ili ću te ja vezati.«
»Tko je vidio ona svjetla?«, upita gospođa Grant.
»Onaj tamo, Preston«, reče gospodin Sinclair. »Preston.«
»Vidio sam ih. Nisam ništa izmislio«. Gospodin Preston je bio ozbiljan čovjek, okrugla lica, koji je stalno bio bez daha.
»Kojim smjerom su se kretala svjetla?«, upita gospođa Grant kao da pita kojim putem treba ići do nekog hotela. »Možete li se sjetiti?« Činilo se da je gospodinu Prestonu prilično laknulo kad je rekao: »Pet stupnjeva od smjera vjetra. Gospodin Hardie nas je naučio kako da stupnjeve kruga i položaj kazaljki sata koristimo za određivanje smjera ako nešto vidimo, u odnosu prema vjetru ili na pramac. Tako smo svi odmah okrenuli glave prema krmi desne strane čamca, kao da se i tada tamo nešto nalazilo. Bilo je neke neodređene težine i ozbiljnosti u gospođi Grant, nečeg uzvišenog u njezinu držanju, pa se odmah vidjelo da je gospodin Preston upravo žudio za njezinom pažnjom.
»U posljednjih sat vremena vjetar je promijenio smjer za četrdeset i pet stupnjeva«, i pokaže u drugom smjeru.
»A, tako«, reče Preston obeshrabreno, kao da se boji da je njegov iskaz izgubio na vjerodostojnosti. »Iako sam ja ipak računovođa, a ne čovjek od mora, računovođe su poznati po preciznosti. Ja imam oko za detalje i pamćenje poput slona. Pitajte bilo koga tko me poznaje. Ako vam ja kažem da sam vidio svjetla, onda sam ih doista vidio.«
»Molim vas za malo pažnje. Poslušajte me svi!«, glasno je pozvala gospođa Grant, glasom koji su svi čuli. Iznenadilo me da može tako glasno govoriti, jer je sve do sada svoju snagu pokazivala vrlo tiho. »Gospodin Preston je vidio svjetla iz onog smjera.« Kimnula je glavom u smjeru koji je pokazao gospodin Hardie. »Moramo držati oči širom otvorene. Predlažem da vi, gospodine Hardie, odredite straže u smjenama, po četvero ljudi, od kojih će svaki biti odgovoran za svoj sektor od devedeset stupnjeva, po jedan sat.« Nastavila je nakon toga dijeliti ljude u smjene, izuzimajući gospodina Hardieja, dakako, ali i Hannu i sebe, napominjući da će se oni obavljati druge dužnosti i uskakati gdje bude trebalo. Primijetila sam da gospodin Hardie nije imao ništa protiv toga da ovakve prijedloge čuje od neke žene, jer se izraz njegova lica nimalo nije promijenio dok ju je slušao.
Tijekom tog jutra nekoliko se puta tražilo mišljenje o onim svjetlima od gospodina Hardieja, no on se nije izjašnjavao. Možda je bio uvrijeđen, jer je gospođa Grant propustila posavjetovati se s njime prije nego što je odredila ostalima koje su njihove zadaće. »Neće ovo još dugo«, bilo je jedino što bi rekao, no nitko od nas nije točno znao na što se to odnosi. Isprva sam mislila da govori o dolasku nekog broda koji će nas spasiti, a nakon što me zahvatila pjena vala, pomislila sam da možda govori o kiši koja nam je prijetila, ali nikako da padne. Tek sam puno tjedana kasnije shvatila da je tada vjerojatno govorio o nečemu sasvim drugom, možda 0 suparništvu između njega i gospođe Grant, o nekoj vrsti krize zapovijedanja ili o nekom trenutku kad će svima biti sasvim jasno da se trebaju povinuti njegovoj komandi. No, u tom trenutku nije bilo nikakve osnove da razmišljam na taj način.
Gospodin Hardie je razdijelio biskvite za doručak i punu limenu šalicu vode, upozoravajući svakoga od nas da ima pravo tek na jednu trećinu šalice. Popila sam samo taj svoj dio, ali ja sam bila među rijetkima koji su tako postupili. Hardie je smrknuto gledao ljude koji su se grabili oko šalice i pritom prolijevah dragocjenu vodu po podu. »Pogledajte se, ponašate se kao djeca«, reče. Od tada nadalje točno bi izmjerio količinu za svakoga pojedinačno i tek onda dodao šalicu.
Kad je gospođa Fleming ponovo naglas zapitala što se dogodilo s njezinom kćeri, Isabelle je glasno povikala: »Ona to ima pravo znati! Ja ne bih željela da mene itko štiti od istine.« Usprkos ozbiljnom upozorenju gospođe Grant, da Isabelle ne zna što govori, gospodin Preston je rekao: »I ja sam to vidio, također.« Gospođa Fleming je na to ustala i četveronoške, preko naših nogu se progurala bliže mjestu gdje su sjedili Isabelle i gospodin Preston. Zgrabila ih je za rukave i rekla: »Što ste vidjeli? Što? U koji je čamac uskočila? Nije uspjela uskočiti u onaj poslije nas, zar ne, onaj iz kojega su se svi prevrnuli u vodu?«. Gospodin Preston je nemirno pogledavao od gospođe Fleming do gospođe Grant i držao jezik za zubima.
»Recite mi, prokleti bili! Ne možete mi sada ne reći!«, zavrištala je gospođa Fleming mašući neprirodno onom ozlijeđenom rukom. »Čamac poslije nas se izokrenuo. Vidjela sam to svojim očima. Jesu li Emmy i Gordon bili u tom čamcu ili nisu?«
»Nije to...«, počne gospodin Preston.
»Hajde, ispričajte joj«, reče gospodin Hoffman. »Čuli smo da ste vrlo precizni u svom iskazu.«
»Da, recite mi!«, ponovo je zavrištala, pridižući se sa dna čamca, gdje je uvijek bilo malo vode, bez obzira koliko smo je marljivo izbacivali. Zagrlila sam je, pokušavajući joj pomoći, ali na kraju ju je Hannah uspjela stisnuti između Mary Ann i mene, dok joj je gospođa Grant ponovo smjestila ruku u povez i ogrnula je pokrivačem, jer je cijela drhtala u posve promočenoj haljini.
»Već je sasvim izvan sebe«, reče gospodin Hoffman. »Sada joj slobodno možete sve ispripovijedati do kraja.«
»I vi ste je vidjeli?«, reče gospođa Fleming sada već ludo gledajući gospodina Hoffmana koji joj odgovori: »Da, jesam.« Nakon toga nitko nije rekao ni riječi. Činilo se kao da se i sam svećenik skupio u svom širokom kaputu u tom prizoru krajnjega očaja koji se odigravao oko nas.
Gospodin Hoffman počeo je govoriti bez i jedne trunke ikakvog osjećaja. »Udario ju je ovaj naš čamac kad su ga podigli natrag i oborio je s palube. Vidio sam kako je pala u vodu. Vjerojatno se udavila.«
»To ne znamo pouzdano«, reče Hannah. »U to ne možemo biti sigurni.«
»Možda ju je netko spasio«, predloži svećenik blago, a ja sam bila sigurna da smo se svi tada sjetili djeteta koje nismo pokupili i Hardieja i Nilssona koji su udarcima vesala otjerali one ljude od našeg čamca. Gospođa Fleming se nekontrolirano tresla i stalno ponavljala: »Hvala vam, dobro je da znam«, ali ja sam se pitala kako je u toj pometnji itko mogao vjerovati onome što je gospodin Hoffman rekao.
Nešto prije mraka, iz nekog neobjašnjivog razloga, one dvije Talijanke koje su do tada uglavnom šutjele, odjednom su počele zapomagati i krstiti se, držeći se jedna druge. Gospodin Sinclair nam je preveo što su govorile, da mole i da su doživjele objavu u kojoj je rečeno da polovica ljudi u čamcu neće preživjeti. »Ali to znači i da druga polovica hoće preživjeti«, reče gospođa Grant jasno naglašavajući da ne želi više o tome raspravljati.
Gospođa Fleming donekle se oporavila, a ja sam se nadala da sam bila donekle zaslužna za to, jer sam je držala za ruku i govorila joj: »To samo oni pripovijedaju. To možda uopće nije istina.« Onda sam joj prepričavala svoj kratak i sretan bračni život s Henryjem i kako smo planirali svadbeni pir kad se vratimo kući, tako da me prilično iznenadilo kad je rekla: »Kad smo već toliko iskreni, valja reći da vi, Grace, uopće niste trebali biti u ovom čamcu.«
»Glupost«, reče Mary Ann svojim blagim tonom kojim se cijelo vrijeme obraćala gospođi Fleming.
»Možda vi to niste vidjeli, ali ja jesam. Upravo je Grace ta radi koje je ovaj čamac pretovaren. Jeste li čuli što je gospodin Hoffman rekao? Kako su već počeli spuštati čamac, a onda ga ponovo malo digli prije nego što su ga nastavili spuštati? Gospodin Hardie je pomagao ljudima da uđu u čamac i već je bio pun kad su se Grace i njezin muž pojavili i nešto mu rekli. Što ste mu govorili, Grace? Svi bismo to voljeli znati. Vidjela sam vas zato što sam očekivala da će moja Emmy ući u čamac. Bila je odmah iza mene. Meni su rekli da uđem prva radi moje ruke, ali nikad to ne bih napravila da nisam bila sigurna da moja kći neće ući poslije mene. Što je vaš suprug obećao gospodinu Hardieju? Podigli su čamac i tada su u njega uskočili gospodin Hardie i Grace. A gospodin Hoffman kaže da je tada Emmy dobila onaj udarac. Ako nam neće Grace ništa reći, možda gospodin Hardie hoće?«
»Ako su podigli čamac, onda su ga tako htjeli izravnati«, zareži Hardie. »Brod je već bio nagnut gotovo dvadeset stupnjeva, palube su bile skliske od ulja i ljudi su nastojali zgrabiti bilo koga tko je bio u uniformi. Volio bih vidjeti bilo koga od vas tko bi bio pribran u tim uvjetima!«
»Čamac su podigli radi vas i Grace - to je bio jedini razlog. Vidjela sam to svojim vlastitim očima!«
»Polako, polako«, rekoh, jer se nisam sjećala ničega oko tog ulaska u čamac, osim da sam vidjela kako s mosta kulja dim, svuda užas i smetenost, kako sam grčevito držala Henryja za ruku i slijedila ga naslijepo, korak po korak i kako sam radila ono što su mi govorili, sve dok me netko nije podigao i ubacio u čamac. Ništa mi sada nije padalo na pamet što da kažem, pa sam mumljala neke nerazumljive fraze i držala na grudima gospođu Fleming, dok je ona uporno govorila: »Jeste li vi krivi što je naš čamac pretovaren ili ne? Jeste li vi krivi što je moja Emmy stradala ili ne?« Glas joj je prepukao i utihnuo, a drugi su već počeli pričati o nečem drugom i vjerojatno više nisu ništa čuli. Jedino mi je Mary Ann pomagala s gospođom Fleming i nastojala je umiriti govoreći: »Dobro, dobro, draga. Jedna osoba manje ili više, nema tu neke razlike.«
»Nije bila u pitanju samo jedna osoba«, zapiskutala je gospođa Fleming, kao da objavljuje neku strašnu tajnu. »Ona i Hardie. To je dvoje, zar ne? Dvoje.«
»I hvala Bogu radi toga«, reče Mary Ann. »Bez gospodina Hardieja, bili bismo izgubljeni.«
»Izgubljeni smo i s njime«, zakriješti gospođa Fleming. »Zapamtite što sam vam rekla.«
Mary Ann i ja smo se pogledale, a gospođa Fleming iscrpljena utihne. Ja sam je i dalje držala zagrljenu i šaptala joj ohrabrujuće riječi kao da se obraćam djetetu. Činilo mi se da je nakratko i zaspala, no čim se probudila rekla je: »To se trebalo dogoditi tebi. Emmy je trebala sjediti pored mene, ali tebi je tvoj muž kupio kartu, zar ne? To je jedino objašnjenje. Da nije bilo tvog novca, naš čamac u prvom redu ne bi bio pretovaren. Da nije bilo tvog novca, mala Emmy ne bi bila mrtva.«
Ostala sam mirna, jer je ona u svom uzbuđenju govorila besmislice. Odgovorila sam joj da se nitko nije ukrcao na Caricu Aleksandru bez karte. »Vi krivo interpretirate ono što sam rekla«, nastavila je mirnim tonom, ali je ubrzo počela vrištati: »To je trebala biti ona! To je trebala biti ona!« Morala su priskočiti tri muškarca da je savladaju. Na koncu se smirila i uglavila između Hanne i mene, kao u nekom snu ili transu. Mary Ann me zamijenila kad je došao ne mene red da lopaticom izbacujem vodu, da je ne probudimo.
Bilo je oblačno, pa sunce nije zašlo, nego se naprosto gasilo. U tom nestajućem svjetlu vidjela sam da se gospođa Fleming nekako smirila. Kad je sama zatražila lopaticu, mislila sam da joj treba radi njenih privatnih potreba. Nije mi palo na pamet da je namjeravala piti morsku vodu. Nisam je vidjela da pije, ali noću sam osjetila kako drhti, pa sam popravila pokrivač koji joj je spao s ramena. Poslije smo je Hannah i ja naizmjenice držali priljubljenu uz sebe. Jednom je usred noći promrmljala još nešto nejasno, a ujutro više nije bila živa. Kasnije, nakon što se gospodin Hoffman svrstao uz Hardieja, gospođa Grant ga je optuživala da je gospođu Fleming ubio istinom.

CARICA ALEKSANDRA


Drugi ljudi u čamcu govorili su o tome kako su još na Carici Aleksandri vidjeli gospodina Hardieja kako svoje dužnosti obavlja natmuren i neraspoložen, no ja ga prije nesreće nisam zapazila. Osoblje s palube i poslugu doživljavala sam poput uniformiranoga pokućstva, uvijek na usluzi putnicima, a pod tim putnici, mislim na Henryja i sebe. Ja sam bila opčinjena, ali ne veličinom broda, nego Henryjem koji se svojom osobnošću dokazao baš onoliko koliko se moglo očekivati od njegova podrijetla, kao i od njegovih namjera prema meni. U Londonu me poveo da kupim novu garderobu i ja sam kružila palubama poput neke princeze, tek djelimice svjesna svog okruženja, primjećujući lijepe svijećnjake i kristalne čaše za šampanjac, zalaske sunca koji su razlijevali nebom najljepše boje, ali nije me zanimala sama mehanika zbivanja, kako su se jela posluživala uvijek na vrijeme ili što je držalo brod na točnom kursu. Već sam spomenula kako sam vidjela na brodu i pukovnika i gospođu Forester. Sjećam se i gospođe McCain, jer je često igrala bridž ili sama sjedila u biblioteci s nekim romanom na prvoj palubi. Ipak, ne mogu reći da se od tamo sjećam njezine družbenice, gospođe Cook, niti njezine sluškinje Lisette.
Kasnije sam imala dosta vremena za razmišljanje o brodu, o onome što sam zapamtila, a što nisam, i pokušala sam primijeniti ono što nam je gospodin Sinclair govorio o pamćenju i zaboravljanju. Doktor Cole mi je rekao da um može potisnuti neke traumatične doživljaje i pretpostavljam da je to istina, ali ja neki puta mislim da to što se nečega više ne mogu sjetiti nije toliko patološka potreba koliko prirodni slijed nužnosti, jer u svakom trenutku ima stotinu stvari koje mogu nekome privući pažnju, no naša osjetila uspiju zamijetiti tek jednu ili dvije.
Sjećam se, ipak, jednog nemilog slučaja vezanog uz posadu s Carice Aleksandre. Dok se brod pripremao za isplovljavanje u Liverpoolu, stajala sam na ogradi i gledala sa zanimanjem gomilu ljudi koja nas je došla ispratiti i mahati. Tada sam vidjela kapetana koji je brzo hodao palubom, jedva se susprežući da ne potrči. Glasno se čuo odjek njegovih čizama, a za njim je hodalo nekoliko mornara koji su se savijali pod teretom dva velika drvena sanduka s teškim bravama. Kapetan ih je pogledavao preko ramena i rekao: »Glupani!« i onda opet gledao pred sebe i glasno upozoravao: »Oprostite, oprostite«, kako bi oslobodio prolaz kroz gomilu putnika koji su željeli pozdraviti one koji su im mahali odozdo, s pristaništa.
»Zašto to odmah niste odnijeli u prostoriju gdje se čuvaju dragocjenosti?«, ljutito im je govorio kapetan dok su prolazili pored mene. »Mogli ste izvjesiti i oglas kako bi svakom lopovu bilo lakše da ovo pronađe!«
Slijedila sam ih na odstojanju, praveći se da gledam koga ima u onom mnoštvu kad god se kapetan osvrnuo da požuri svoje ljude, no on je bio odviše time zaokupljen da bi me primijetio. Kad je kapetan nekamo nestao po stepenicama, ja sam već zaostala i srce mi je snažno lupalo, ali sam ipak uspjela čuti što je odjekivalo sa stubišta. Cijela grupa je zastala kod vrata, tik do brodskog ekonomata kad kapetan je upitao: »Gospodine Blake, jeste li ponijeli ključ?« Ja sam se okrenula i požurila natrag uza stepenice da me ne bi otkrili kad uskoro završe sa svojim poslom. Pretpostavljala sam da su ono bila vrata prostorije gdje su se čuvale dragocjenosti, u kojoj je bila i kutijica s ogrlicom koju mi je Henry kupio u Londonu, kao i moje naušnice i vrijedni sat koji je Henry nasljedio. Zato sam znala da je ono što mi je Penelope Cumberland poslije rekla o dvije škrinje pune zlata bila istina.
Henryja su više zanimali drugi putnici nego mene, ali je uvijek bio prema meni pažljiv i više nego dovoljno ispunjavao moju potrebu za druženjem koja nikada nija bila osobita. Nikada nije ostajao dokasna kartati niti politizirao u prostoriji gdje se pušilo, ako bih ga ja tako zamolila, iako nikad nisam ni morala. Voljela sam neko vrijeme biti sama u kabini da uredim kosu i sredim sama neke druge stvari prije nego što Henry dođe u krevet. Voljela sam gledati kroz prozor kabine odraz mjeseca na vodi i zahvaljivati sretnoj sudbini što sam upoznala Henryja baš kad je izgledalo da ću postati nečija guvernanta. Iz sigurne samoće u svojoj kabini s belgijskom posteljinom i porculanskim umivaonikom mogla sam u miru razmišljati o onome što mi se i kako izdogađalo tijekom prošle godine. No, jedino što sam o svemu tome mogla zaključiti bilo je da su mi roditelji bili slabići.
Poslovni partneri koji su prevarili moga oca vrlo su brzo okončali njegov život. Kad se ispostavilo da patenti na kojima se zasnivao njegov posao nisu u njegovu vlasništvu, posao u koji je uložio ne samo svoje poslovne prostore, nego i kuću u kojoj smo živjeli - on se ustrijelio. Što je tata mislio, kako će njegova supruga s dvije kćeri preživjeti bez njega? A moja je majka digla ruke od svega. Kose raspuštene neuredno oko lica, na putu do trgovine i nazad privlačila je pažnju djece prosjaka koji su počeli upirati prstom u nju i bojati je se. Moja sestra Miranda odmah je zasukala rukave i našla si posao kao guvernanta, no kad me počela nagovarati da se i sama toga prihvatim, ja sam oklijevala. Možda je tome bio razlog majčina pasivna reakcija na cijelu situaciju i iskušenje da i sama dignem ruke od svega dok me netko drugi ne spasi. Ipak i u meni je bilo neke odlučnosti kao u Mirandi, možda one iste odlučnosti koja je natjerala našeg oca da se radije ustrijeli nego da se suoči s poniženjem u siromaštvu. To nam pokazuje kako su neke crte karaktera kojima se divimo u isto vrijeme i negativne, kad dođu do izražaja u drugoj situaciji. U svakom slučaju, ta osobina nije u meni toliko bila izražena kao kod moje sestre. Moram priznati da mi je mama često govorila da sam tvrdoglava kad sam bila dijete. Tek što smo pokopali tatu, a Miranda se već prihvatila učenja francuske gramatike i matematike i otišla za Chicago kamo je prethodno poslala nekoliko zastrašujućih pisama u kojima je opisivala tegobne i mučne pojedinosti koje su nužne pri svakodnevnom odgoju djeteta, a za njegov napredak u učenju. A možda, pak, ja nisam uopće bila odlučna. Možda sam bila beznadno romantična, poput moje majke, koja je bila sretna pa izbjegla dalji razvoj te lude zanesenosti našavši ljubav i sigurnost za kojima je čeznulo njezino srce.
Tek nakon što smo se Henry i ja otisnuli prema Londonu, nadvojvodu i prijestolonasljednika Austro-ugarske monarhije ubili su srpski nacionalisti u posjetu glavnom gradu Bosne. Nakon toga je Austro-ugarska zaprijetila Srbiji objavom rata i nama su savjetovah da skratimo svoj boravak u Londonu i vratimo se što prije u New York. Najveći dio putnika na Carici Aleksandri odlučio su se za put u zadnji čas kako bi što prije napustili Europu, kao da nas je sve zajedno zgrabila neka viša sila kojoj se nismo bili u stanju oduprijeti. I prije brodoloma, sve te velike igre što su se odigravale na europskom kontinentu i koje su nas tjerale da požurimo kući samo su naglašavale taj jaki kontrast između luskuza i razloga postojanja prekooceanskoga broda i nesigurnosti u kojoj sam živjela tek nekoliko tjedana ranije. Penelope Cumberland i ja smo na brodu jednim uhom slušale ozbiljne muške razgovore, ali smo i same među sobom razgovarale o stvarima o kojima ranije nismo ništa znale. Kapetan je redovito dobivao radio telegrame o kojima nas je izvještavao za večerom, što bi izazvalo veliku raspravu među muškarcima koji su voljeli damama objašnjavati i događaje iz proteklog mjeseca. Kad smo Penelope i ja saznale da je ustrijeljena i nadvojvodina trudna supruga Sofija, i to kroz trbuh, i same smo izrazile svoje zgražanje pred cijelim stolom, jer smo bile žene, jer žene su se tako rijetko spominjale u razgovorima u politici. No, razgovor je ubrzo skrenuo na napade i objave rata koje su brzo uslijedile.
»Zamisli, toliko se prašine diglo oko jednog mrtvog vojvode«, prošaptala sam Penelopi.
»Nadvojvode«, ispravila me Penelope, na što smo se obje nasmijale. Uglavnom smo razgovarale o našim vjenčanjima, jer se i ona sama nedavno udala. Bile smo svjesne da je naš razgovor puno manje važan od onoga što se razgovaralo za stolom, ali smo se složile da bi svijet bio puno bolji kad bi se ljudi više brinuli o svojim vjenčanjima, a držali što dalje od rata.
Nakon što smo se sprijateljile, Penelope mi se nagnula malo bliže na uho nego inače i rekla: »Ti se vjerojatno pitaš zašto gospodin Cumberland i ja nismo odmah smješteni za kapetanov stol, nego tek naknadno.« Ja se jesam tome čudila, no nisam joj priznala. »Moj je suprug namještenik Britanske banke«, nastavila je, »i odgovoran je za veliku pošiljku zlata koja ide u New York.« Rekla mi je i da je on oko pojasa cijelo vrijeme nosio poseban ključ i da je zato morao biti u bliskim odnosima s kapetanom, kao i s drugim bankarima na brodu. Tako su se nadali da drugi ljudi na brodu neće postavljati dodatnih pitanja. »Naravno«, prošaptala je, »To ima i nekakve veze s ratom.« Henry mi je rekao da se zbližim s Penelope, nadajući se da će sklopiti neku poslovnu vezu s bankom za koju je radio njezin muž. Jednom mi je rekao da njegovi kolege bankari s velikom pažnjom gledaju na zbivanja u Europi, jer se u ratu uvijek ostvaruje najveći profit.
Čini mi se da mi je nakon toga Penelope još bila draža, no dok sam se ja osjećala kao da sam našla svoje pravo mjesto na svijetu, ona je i dalje bila prilično ustrašena, pa sam je ja stalno morala uvjeravati da pripada za kapetanov stol jednako kao i mi ostali. Zajedno smo uvježbavale ponašanje za stolom. Posudila sam joj dvije svoje haljine i naučila je kako da šuška haljinom i hoda s ramenima zabačenima unatrag, kao da gleda nekamo u daljinu. Govorila sam joj da izgleda raspoloženo i da se smije, iako nikad raskalašeno, kad ne zna što, a kapetan joj je pomagao tako što bi je pustio da dođe na večeru prije drugih, kao da je to nešto najprirodnije na svijetu. »Čak i kad ti se čini da to nije u redu«, rekoh joj, »Uvijek se možeš pretvarati da jest.«
Jedini put kad smo se Henry i ja porječkali bilo je na Carici Aleksandri. On me pustio da vjerujem kako su njegovi roditelji znali pravi razlog prekida njegovih zaruka s Felicity Close, a kad god sam ga pitala za dodatne pojedinosti, on bi samo rekao: »Oni sve znaju« ili »Ne mogu se oženiti s Felicity Close, jer je ne volim. To ne bilo pošteno prema njoj i tako sam im rekao«, ali na koncu je postalo jasno da im je izostavio onaj dio o meni. »Ali što će se dogoditi kad stignemo u New York?«, htjela sam znati. »Kako ćeš im objasniti tko sam ja? Sigurno bi bilo bolje unaprijed obavijestiti tvoje roditelje.«
»Trebat će mi nekoliko dana da sve sredim, ali želio bih im to reći izravno«, reče Henry. »I naravno, moram nam naći neko mjesto gdje ćemo živjeti, ali nemoj brinuti. Ti ćeš odabrati i zavjese i sav namještaj.« Nastojao mi je odvratiti pažnju opremanjem stana, kao kad ribari bacaju u vodu svjetlucavi mamac da privuku glupe ribe, ali ja nisam zagrizla. »Ali što ću ja raditi u međuvremenu? Gdje ću ja stanovati?«
»Ne možeš li biti kod mame? Mislio sam da možeš tamo stanovati.«
»Ona je otišla živjeti sa svojom sestrom u Philadelphiju. Osim toga, želim stanovati s tobom!«
Henry mi je stavio ruku na rame i rekao: »Draga moja«, i tako tri, četiri puta, no ja sam ga se otresla. »Ti me se želiš riješiti!«, viknula sam tako da je odjeknulo puno značenje tih mojih riječi. Kad je vidio da se ne kanim predati, nerado je tog poslijepodneva otišao do radiotelegrafista i poslao svojoj majci poruku da se vraća kući oženjen. Tek sam kasnije shvatila koliko je to bilo važno. Da Henry tada nije poslao poruku, a ja sam se pitala je li je poslao ili nije, ispalo bi da se nikad nismo oženili, jer je svaki dokaz o tome potonuo zajedno s Henryjem u more. Naravno, u Londonu je na sudu postojao zapis koji je potvrđivao brak, ali to je bilo jako daleko i to u zemlji koja je bila u ratu.
Penelope i ja smo govorile jedna drugoj kako se čini da naš svijet postaje sve veći i opasniji, kad nas zemlje za koje nikad nismo čule uvlače u svoje probleme. Dok sada ovo pišem čini mi se da se cijeli svijet počeo urušavati, a u čamcu za spašavanje sam se pitala koja bi bila idealna veličina svijeta uravnoteženih dimenzija, svijeta koji ne bi mogao uzavrijeti i u kojem bismo bili sigurni. Kao dijete mislila sam da sam u svojoj obitelji sigurna, a onda je moj otac izgubio sav svoj novac i ispalio si hitac u glavu. Moja je majka ugledala zgrušanu krv na ulaštenom podu, ispustila paketić s tek kupljenom ukrasnom posteljinom i gotovo istog časa potpuno poludjela. Ja sam pak mislila kako je ta Carica Aleksandra sigurna. U jednom naivnom trenutku imala sam sve što mi je trebalo - i više nego što mi je trebalo; ali i to je, dakako, bila tek ugodna iluzija. Pitala sam se, da li je jedino čemu se čovjek treba nadati iluzija i sreća, jer sam zaključila da je svijet u svojoj biti silno opasan. To mi je bila lekcija koju nisam nikad zaboravila.

PETI DAN


Tek nakon što je svećenik izgovorio molitvu za gospođu Fleming čije su tijelo spustili u vodu gospodin Hardie i pukovnik, shvatili smo da vidimo još samo jedan od onih spasilačkih čamaca. Onaj drugi se izgubio tijekom noći. Bilo mi je jasno da nikome nije bilo do još loših vijesti odmah nakon smrti gospođe Fleming, ali Hardie je bio neobično dobro raspoložen i naglas objavio kako se sprema uloviti ribu. Izvadio je iz korica svoj dugi nož koji je nosio o pojasu, nagnuo se preko ruba čamca i zagledao u vodu, držeći nož iznad glave. Oblaci su se razišli i sunce je osvijetlilo ocean koji je bljesnuo poput dragulja. Prošlo je sigurno više od sat vremena prije nego što je Hardie zamahnuo nožem u vodu i izvadio veliku ribu u čamac. Bila je dugačka oko pola metra, smećkasto šarena i vrlo tanka. Bacakala se na dnu čamca sve dok je Hardie nije rasporio po cijeloj dužini, nakon čega se presavila još samo dva puta i umirila.
»Večera«, reče Hardie, držeći ribu koja se ljeskala na suncu.
Isabelle je upitala: »Hoćemo li je jesti sirovu?«, a Hardie joj je odgovorio: »Ne, pirjat ćemo je u sosu od maslaca i češnjaka.« Pitala sam se kako je to moguće, jer sam načas povjerovala da je i to izvedivo samo zato što je to Hardie rekao. Ta je iluzija još bila živa i kad nam je već dodavao komade sirovog ribljeg mesa rukama koje su još uvijek bile crvenkasto sluzave. Jela sam tu sirovu ribu bez ustezanja, iako je Greta jedva stigla skočiti do ruba čamca, pored gospođe Grant, da povrati u more. Mary Ann nije htjela jesti sve dok joj ja nisam rekla da zamisli da smo na njezinu vjenčanju i da se upravo spremamo navaliti na neku riblju deliciju.
Ja sam pojela svoj dio ribe žvačući je polako, svjesna koliko je važna radi kaloričnosti i proteina za naša iscrpljena tijela. Po okusu je bila slankasta, možda zato jer ju je gospodin Hardie proprao u oceanu nakon što ju je rasjekao, ali ono što me najviše iznenadilo bila je kakvoća ribljeg mesa. Nije se raspadalo kao kad se riba raskuha, već je bilo čvrsto i žilavo, kao da je živa. Ja sam, naravno, bila ranije na farmama i vidjela kako se uzgajaju krave i svinje, a čak je i u gradovima bilo moguće kupiti živo pile ili vidjeti kako se kolje, tako da sam ipak donekle znala nešto o tome kako od žive stoke nastaje hrana koju jedemo. S ovom ribom sam, međutim, osjetila kako sam se sasvim približila tankoj granici koja dijeli živo od mrtvoga i da bez obzira na sva lijepa imena kojima nazivamo jela, kao što je to pijetao u vinu, ili pijani šaran - život ovisi samo o tome jesmo li u stanju podjarmiti i za sebe iskoristiti druga živa bića.
Riba je među nas unijela prazničko raspoloženje. Kad je Anya Robeson rekla Charlieju da se pretvara da jede kolač s krupnim zrnevljem, to nam je svima dalo poticaja da se pravimo kao da jedemo svoju omiljenu hranu. Pukovnik je rekao nešto duhovito o vojničkim porcijama, a gospođu McCain morali su zaustaviti u nabrajanju svih jela koja su se nizala za tipičnim nedjeljnim ručkom u njihovoj kući. Mary Ann je samo ponovila ono što sam joj predložila o njezinoj svadbenoj večeri, no kad je došao red na mene, ja sam samo rekla: »Trenutno se ne mogu sjetiti ničega puno boljeg od sirove ribe i sve mi je ukusnija.«
»To je dobro, jer ćete je dobiti i sutra«, reče gospodin Hardie. Kad je to rekao, zaustavio je svoj pogled na meni i neko smo se vrijeme tako gledali. Počešao se po bradi tako da mi se učinilo kao da mu je nešto bilo drago, a ja sam mu kimnula zauzvrat i cijelu sam večer kasnije mislila samo o tome. Bilo je to ono na što sam čekala, ali sam već odavna prestala očekivati. Poslije sam ponovo pokušala uhvatiti njegov pogled, ali on to ili nije primjećivao ili se samo tako pretvarao. Da sam se barem zadovoljila tim prvim mrvicama priznanja, da barem nisam tražila još.
Hvatanje ribe pridonijelo je jačanju samopouzdanja koje smo izgubili u onoj dogodovštini sa svjetlima. Činilo se to prejednostavno, kao da je u jednom času Hardie isukao svoj nož, samo se nagnuo ustranu, a već u idućem izvadio hranu iz vode. Kad se isto ponovilo i toga dana malo poslije, i Maria i Lisette, služavka gospođe McCain naizmjence su ga zahvalno gledale u podjednakim vremenskim razmacima.
Svećenik je izrekao neku vrstu usmene zahvale za ribu i bez obzira što nitko od nas nije pojeo više od nekoliko malih zalogaja, osjetili smo neku vrstu tjelesnog zadovoljstva, jer nas je to podsjetilo na milostivog Boga i zato što smo znali da Hardie samo mora zamahnuti nožem da svi mi preživimo. Međutim, nakon te dvije ribe više nije ulovio ni jednu. Svakog smo dana očekivali da će nam ocean udijeliti nešto od svoga obilja, ali kako nam u tome Hardie više nije mogao pomoći, činilo nam se kao da on to više namjerno ne želi, a ne da više nemamo sreće ili da je radi vjetra i valova bilo nemoguće vidjeti ima li u vodi ikakve ribe. Ta uspomena na mirni ocean kakav smo uživali prvih pet dana kasnije se javljala puno češće nego što smo mi onako kratkovidni mogli pretpostaviti.
Ta je riba postala simbolom onoga što je Hardie želio, onoga što je mogao za nas učiniti, samo da mi nismo stalno preispitivali kakve je on planove imao za nas ostale. To što nije uspio nabaviti hranu nije bio jedini razlog rastućeg nezadovoljstva. Hardie je i dalje naviještao promjenu vremena i govorio: »Kad dođe do promjene, i sami ćete vidjeti da u čamcu ima previše ljudi«, ali mi smo se pravili kao da to ne čujemo. Ljutili smo se, jer nismo znali što oko toga možemo poduzeti, čak i da je to bilo točno. Jesmo li jednostavno trebali nestati, kao gospođa Fleming? Svi ti osjećaji srdžbe i nedoumice postupno su se gomilali, no uvečer petoga dana još smo uvijek bili zahvalni Hardieju na čudu s ribom.
Svećenik je volio prepričavati biblijske priče, a ovom prilikom se sjetio govoriti o tome kako je Isus nahranio ljude ribom i kruhom. Onog trenutka kad bi počeo pripovijedati ili se sjetio nekog psalma, Mary Ann i Isabelle prestale bi štogod da su radile, a Anya Robeson pustila bi malog Charlesa da joj sjedne u krilo i pustila ga da sluša sve što bi svećenik govorio. Moram priznati da je i meni godilo slušati te poznate priče, usprkos tome što su bile prilično mračne. Ljudi vole ponavljanja. Vole znati kako priča završava, čak i kad završi tako da se svi osim Noe podave u općem potopu. Svećenik bi ispričao neku priču koja je bila poznata svima nama, a onda tražio paralele između te priče i naše situacije u čamcu, a za to se priča o arci činila osobito pogodna. Svećenik je znao biti i kreativan, pa je tako Mojsijeva iskušenja u pustinji i prolaz kroz Crveno more također prilagodio našoj situaciji. Naučio nas i je i »Pjesmu o moru« koja je govorila o tome kako je Bog spasio odabrane, iako je neprijatelje potopio poput kamenja, kako bi je mogli recitirati kad nas konačno spase.
Gospodin Sinclair je svima rekao da je priča o Noinoj arci u kršćanskoj tradiciji preuzeta iz starijih vremena. »Babilonske priče o potopu sadržavale su tako osim same poplave i druge poznate elemente, kao na primjer gavrana i golubicu. To ne može biti slučajno«, rekao je, no svećenik je odmah odbacio svaku heretičku misao. Mary Ann je izgledala zabrinuto, ne toliko radi hereze, nego na čiju stranu da se prikloni u toj raspravi, na stranu svećenika ili na stranu gospodina Sinclaira za koga sam ja odabrala. Srećom, gospodin Sinclair nije bio samo učen, nego i miroljubiv čovjek.
Sve nas je zajedno umirio citirajući Boccaccia koji je govorio o tome kako ljudi radije povjeruju u nešto loše nego u dobro i kako ne bismo imali pjesništva da nije bilo mitova.
Kako su dani prolazili, pitala sam se je li Hardie doista ulovio ribe ili smo svi zajedno imali kolektivnu halucinaciju. Sadašnjost se činila nepromjenjiva, a prošlost sažeta i daleka, podložna interpretacijama poput nekog gustog teološkog teksta. Činilo nam se kao da smo se rodili u tom čamcu, jednako kao što je svatko od nas imao i neku samo svoju prošlost i pretke, neku krvnu vezu s prošlim vremenima. A što se tiče budućnosti, ona se činila nedokučivom, čak i našim mislima. Gdje je bio dokaz da budućnost postoji i da će je uopće biti? Baš kao s ribama, bilo je to samo pitanje dobre vjere.

NOĆ


Bilo je zanimljivo kako je to malo hrane što smo je imali u svojim želucima utjecalo na naš način mišljenja. Uvečer, kad smo se svi tješnje stisnuli, jer je postalo prohladno, gospođa Cook je počela jednu od svojih tračerskih priča, punu kojekakvih osobnih detalja o kraljevskoj obitelji koje nije imala priliku ni od kuda saznati. No, ipak nas je zabavila, a ja sam pažljivo upijala svaku njezinu riječ, kao i sve druge žene u našem dijelu čamca. Kad je iscrpila temu, Mary Ann je počela pričati o ljudima iz njezina društvenog kruga, ali njezinim je pričama nedostajalo povezanosti. U njima je bilo toliko uzdaha i povika koliko i riječi.
Još je jedna vrsta priča bila popularna u čamcu, posebno navečer, kad smo se trudili da nam vrijeme prođe što brže. Bile su to priče koje smo pripovijedah u tajnosti, koje smo šaptali, natruhe koje su se temeljile ne nekom dojmu ili dijelu razgovora koji bi netko načuo ili onome što bi netko razabrao iz tuđeg pogleda. Isabelle je tako bila stručnjak za dijagnozu pogleda. »Jeste li vidjeli kako me gospodin Hardie pogledao?«, rekla je stresavši se ramenima. »Samo netko potpuno neciviliziran može tako pogledati nekog drugog.« Tako bi jedan jedini pogled otvorio cijele knjige nagađanja, a upravo su ta nagađanja najviše zanimala tužilaštvo, jer su ih tretirali kao činjenice. Isabelle je tako optužila Hannu i gospođu Grant da su izmislile tajni komunikacijski kod bez riječi, samo pogledima, a koji je Isabelle razumjela i objašnjavala svakome tko je sjedio pored nje. Tako mi je jednom rekla da je gospođa Grant posebno ružno pogledala gospodina Hoffmana, kao da ga je htjela ukleti. Kad je gospodin Hoffman kasnije zateturao i gotovo pao sa čamca, ona me značajno pogledala i promrmljala: »Jesi vidjela?«
Neki puta bi onaj koji bi čuo neku takvu povjerljivu priču odmah to prenio dalje kao svoju i tako bi se te priče mijenjale. Priča koju sam ispripovijedala Mary, o tome kako sam planirala dopasti se Henryjevoj majci, vratila se do mene kao priča o tome kako me Henryjeva majka odbila upoznati. Nitko se od nas nije mogao suprotstaviti lažnim glasinama, a da pri tome ne bi načinio sebi još veću štetu, tako da se nisam ni trudila ispraviti tu priču, već sam odlučila od tada nadalje svoje osobne stvari zadržati za sebe.
Prečula sam kad je gospođa Cook govorila gospođi McCain, da je svjedočila razmirici između gospodina Hardieja i kapetana Suttera onog dana kad smo isplovili. Tada ona nije znala tko je gospodin Hardie i tek se kasnije toga sjetila, no činilo se da je malo nedostajalo da gospodina Hardieja ne otpuste. Incident je završio tako da je gospodin Hardie očito pristao na neke uvjete koje je kapetan zahtijevao, jer mu je rekao: »Ako se s time ne budete slagali, sam ću vas baciti u more.« Dvije su žene cijelo jedno popodne raspravljale o važnosti tog događaja, kao da je u njemu bilo neke osobite težine, kao da bismo iz toga mogli o Hardieju saznati nešto što već nismo mogli zaključiti iz svega što se događalo na našem čamcu. Nekoliko dana kasnije, dok sam se odmarala na pokrivačima pored gospođe Cook, istu je tu priču rekla i meni, ali ju je još dodatno ukrasila novim pojedinostima. Bilo je to nakon što nam je gospodin Hardie ispričao ponešto o čovjeku koji se zvao Blake, jer je ona tada bila uvjerena da je upravo taj gospodin Blake bio razlogom svađe kapetana i gospodina Hardieja. Još je k tome dodala komentar tipičan za nešto čega se prisjećamo: »Nisam tada nimalo sumnjala da će se naši putevi ponovo ukrstiti.«
Pukovnik Marsh je tako prišapnuo nekolicini ljudi da je jednom vidio kako gospodin Hardie dodaje bocu viskija jednom od časnika bez ikakva ustezanja. Je li to bio Blake? Je li Blake na neki način bio nadređen Hardieju? Jesu li dva čovjeka bila u dosluhu vezano za neki tajni posao? Jesu li bili suparnici? Priče su se širile čamcem i tjerale svakoga da prizove svoja sjećanja, a sve su te priče, kad ih se uzme zajedno, dokazivale da je gospodin Hardie imao nejasnu i mračnu prošlost. Priče o Hardieju smatrale su se najvrjednijima i o njima se najviše raspredalo, no svi su ih vrlo pažljivo prepričavali, kako on sam ne bi saznao da se o njemu toliko govori. Svaki novi podatak ili nova izmišljotina spajali su se s dijelovima drugih priča i o svemu se tome opsesivno raspravljalo i interpretiralo, kao da će ta neka konačna priča konačno objasniti kako smo se našli sami nasred tog nepreglednog oceana.
Još prvoga dana je gospodin Preston, čovjek sklon pojedinostima vezanima uz brojke, ispričao gospodinu Sinclairu da se sprijateljio s brodskim blagajnikom i otkrio da je vlasnik broda bio u velikim dugovima. To je gospodina Prestona nagnalo da se upita nije li brod bio u lošem stanju radi takvog imovinskog stanja i nisu li, radi naglog isplovljavanja, neki nužni popravci izostavljeni. S vremenom se ova priča izmijenila u priču u kojoj je vlasnik Carice Aleksandre sam dogovorio potapanje vlastitoga broda kako bi zaradio na osiguranju. Nakon što je gospodin Hardie ispričao da je brod prodan nekome tko je bio u stanju bolje zaraditi, gospodin Preston je ponovo istaknuo ono što je saznao od blagajnika. Od svih ljudi u čamcu, gospodin Preston je bio najmanje suzdržan. Nikad mu nije palo na pamet da postoje nijanse i načini, a ja ga nikad nisam vidjela da se nekome prignuo ili progovorio imalo nižim glasom. Kad je nešto želio reći, izrekao je to izravno, pa je tako te noći pukovniku glasno rekao: »Mislio sam da je Carica Aleksandra prodana novom vlasniku koji je bio u stanju ostvariti s njom zaradu! Mislite li da je gospodin Hardie možda izmislio onaj dio o novom vlasniku?« Gospodin Hardie ga je naravno čuo i bacio na njega lopaticu za izbacivanje vode i izderao se na njega. »Teško da bih dalje radio za onog škrtog prevrtljivca koji je bio zadnji vlasnik broda. Dosta sam svoje krvi prolio za njega!« Gospodin Preston nije se usudio reći je li mu ovo bilo dovoljno uvjerljivo.
Ne mogu previše prigovarati ljudima zato što su kratili vrijeme pričajući te svoje priče, bez obzira jesu li bile istinite ili nisu, jer smo ponekad i Mary Ann i ja činile to isto. Govorila sam joj o danu kad sam prvi puta susrela Henryja i prepričavala joj satima pojedine detalje - kako je bio odjeven, kako se zaustavio pred ustanovom u kojoj je radio u svom blistavom automobilu, kako se polako otkrivao, kao kad netko laganim potezima kista tek skicira nečiji portret. Bila sam u stanju taj dio pripovijedati deset minuta, čak i duže, ako je Mary Ann bila raspoložena postavljati pitanja o pojedinostima koje sam izostavila. Izgubila sam tada petu s cipele i šepala pločnikom kad se Henry galantno ponudio da mi pomogne da je potražimo po odvodnom kanalu, ako treba i s druge strane ulice. Kad je nismo uspjeli pronaći, odvezao me kući svojim automobilom. »Baš kao Pepeljuga«, kliknula je Mary Ann. To je bila jedna od rijetkih prilika kad sam se nasmijala u našem čamcu za spašavanje, jer je ona bila bliže istini nego što je mislila. Nisam joj rekla da tog dana nisam prvi puta srela Henryja, baš kao da ni Pepeljuga i njezine posestrine nisu prvi puta čule za princa kad su došle na njegov bal, no pustila sam je da u to vjeruje. U svakom slučaju, tada je Henry prvi puta onim svojim plavim očima ugledao mene, a i priča tako bolje zvuči. Ne volim se sjećati cijelog onog tjedna koji sam provela promatrajući ga i pamteći njegov dnevni raspored kao i kad sam ga jedne večeri čekala, također sa slomljenom potpeticom, samo što se on nije pojavio.
Mary Ann je, pak, meni pričala o kupovini svoje vjenčane oprave u Parizu, o svom zaručniku Robertu i kako mu je dopustila da joj oduzme djevičanstvo na nekom prelijepom šumskom proplanku uz pjev ptica i miris poljskog cvijeća. Bilo je to tjedan dana prije nego što su ona i njezina majka otplovile za Europu, kad je Robert došao u njihovu ladanjsku kuću da se oproste.
»Nije ti on oduzeo djevičanstvo!«, rekla sam joj u zadnji čas, snizivši glas da zaštitim njezinu privatnost. »Ti si svoje djevičanstvo njemu darovala«. Nakon što sam malo promislila, dodala sam da, koliko ja znam, oni koji dijele darove, obično nešto slično ili čak vrjednije znaju dobiti zauzvrat, no Mary Ann se bojala da je možda zatrudnila i da možda neće imati prilike ispraviti svoj grijeh pred Bogom ako nestane na moru. Čak nije bila sigurna je li možda i zaslužila da umre. Pitala me što mislim o tome, a mene je iznenadilo koliko je bila gorljiva u svojoj želji da sazna gdje je točna granica između onoga što jest grijeh, a što nije, kao da postoji neka napeta membrana koju moramo probiti i kroz koju sam grijeh ne može prodrijeti. Priznala mi je da se boji više iz praktičnih nego iz duhovnih razloga, a grižnju savjesti nije osjećala samo radi istočnoga grijeha. »Trebala bih se bojati radi Boga«, reče, »no, ja sam najviše zabrinuta radi sebe i kako ću izgledati ako na vjenčanje dođem trudna, ako ne budem mogla odjenuti vjenčanicu ili kako će to izgledati ako me Robert napusti i ja moram roditi vanbračno dijete.«
Dok sam je slušala, postalo mi je jasno da Mary Ann nije znala baš puno o tome kako se zatrudni i kako bi mogla znati je li zatrudnjela ili nije, no nastojala sam je utješiti. »Vjenčanica je izgubljena, zar ne? Tako da o tome ne moraš brinuti. Kad se budeš udavala za Roberta, morat ćeš kupiti novu, a možete to obaviti kao Henry i ja, bez pompe i bez ikakvih priprema. Nije da ja nisam željela imati lijepu haljinu i veliko vjenčanje, ali neki puta je brzina važnija od romantike. A što se tiče onog drugog što te muči, ima ljudi koji će ti pomoći ako budeš trebala podizati dijete.« Rekla sam joj da most valja prijeći tek kad se dođe do njega, ne ranije. »Sada se više ništa ne može učiniti.« Ipak, Mary se nije tako lako mogla osloboditi onoga što ju je mučilo i bila je uvjerena da se našla u čamcu zato što ju je Bog tako želio kazniti.
»Ali to nema nikakvog smisla! Zašto bi Bog kažnjavao sve nas ostale za ono što si napravila ti?« Pogledala me kao da misli da ću ja lakše odgovoriti na to pitanje od nje, dok sam joj ja govorila da mislim kako nije počinila nikakav grijeh, da sam i ja imala odnose s Henryjem prije našeg puta i odlaska u vijećnicu i da je ta spoznaja 0 prijestupu učinila našu pustolovinu još zabavnijom. Ipak, moje riječi nisu se mogle mjeriti s tisućljetnim učenjem Crkve. Mjesec je kupao naš čamac srebrnim svjetlom kad se Mary Ann nagnula prema malom svećeniku, prislonila svoje lice na njegovo uho i ispripovijedila mu cijelu svoju priču. Gledala sam kako je svećenik obujmio svojim rukama njezino mršavo lice i palcem joj načinio križ preko čela. Prije toga je rukom posegnuo preko ograde čamca kao da je ocean bio posuda sa svetom vodicom koja se našla nadomak ruke baš u tom času kad mu je zatrebalo. Nakon toga se Mary Ann naoko malo umirila, a nakon što je prošlo još nekoliko dana, dobila je i fizički dokaz da nije bila trudna.
Od tako mnogo žena u čamcu, neke su sigurno morale imati problema s krvarenjem, no ako je to i bio slučaj, niti jedna to nije naglas spomenula. Pitala sam se, ako smo radi šoka i dehidracije poremetili rad žlijezda koje luče slinu, je li to također utjecalo i na protok krvi. U svakom slučaju, kad me Mary Ann povukla za lakat i šapnula da krvari, nisam bila sigurna što da joj kažem. Čekala sam pravi trenutak da privučem Hanninu pažnju, a onda mi je ona dala nekoliko komada tkanine od stare podsuknje, koje je Mary Ann onda iskoristila za svoje potrebe. Nakon što se Mary Ann smirila, znakovima sam se zahvalila Hanni. Drugi put tijekom našeg putovanja zagledale smo se jedna u drugu duže nego što je to bilo nužno. Njezin gotovo nasmiješeni izraz lica koji se isprva činio prijateljski, kao odgovor na moje zahvale, brzo je iščezao i pretvorio se u nešto sasvim drugo, kao da ju je uznemirilo nešto što je vidjela ili na mom licu ili preko moga ramena, a ja sam isprva čak imala potrebu okrenuti se i obraniti od tog nečeg što je bilo iza mene. Međutim, nismo htjele prekinuti naš kontakt koji je bio istovremeno i uzbudljiv i uznemirujući, pa je na kraju Hannah bila ta koja je odvratila pogled nakon što ju je gospođa Grant pozvala imenom i zamolila da joj doda svoju torbu koja je sadržavala one komade tkanine.
Te noći, naše pete noći u čamcu, muškarci su se stalno iznova pitali je li ili nije vlasnik Carice Aleksandre brod dobro održavao ili nije. Gospodin Preston je ustrajavao na tome da je to bilo ključno. Nije nikako razumio stajališta onih koji su bili u manjini i govorili da to uopće nije bilo važno. Ne sada kad se oko toga više ništa nije moglo učiniti. Da bi to dokazao, gospodin Sinclair nas je zamolio da se uključimo u neku vrstu misaonog eksperimenta. »Pokušajmo riječ ‘brod’ zamijeniti riječju ‘svijet’. Da se svijet ne održava, kako bismo mi to mogli znati? Štoviše, tako nam nešto nikad ne bi palo na pamet. I zašto bi to bilo bitno?« Načinio je stanku da bi nam dao vremena da promislimo o tome što je rekao. »No pretpostavimo da smo ustanovili da se o svijetu sasvim besramno ne brine onaj tko je za njega odgovoran, što bi to promijenilo? Da li bi to izmijenilo naš način života na zemlji? Meni se čini da smo i u slučaju svijeta i u slučaju Carice Aleksandre suočeni sa svojom situacijom sada i ovdje i da nas je u nju doveo niz nepoznatih i nepromjenjivih događaja koji nam sada i ovdje ne samo da više nisu važni, nego nas se više uopće ne tiču.«
Isabelle je upitala, da tko je odgovoran za cijeli svijet, jer ako je gospodin Sinclair mislio na Boga, da bi to onda tako trebao i reći. Jer bi, ako su odgovorni ljudi, tada naravno trebalo ustanoviti njihove pogreške i nešto promijeniti. Insitiktivno sam pogledala svećenika, sigurna da će on oko ovoga imati nešto za reći, no on se zamišljeno zagledao preko ruba čamca, zadržavajući za sebe ono što je u tom trenutku mislio. Umjesto njega progovorio je Hardie. »Sve ovisi o tome hoćete li tu svinju imati priliku ponovo susresti ili nećete. Što se mene tiče, ako ja ikada budem bio u prilici da se susretnem licem u lice sa svojim stvoriteljem, onda ću mu i te kako reći par stvari o tome kako stvari ovdje na zemlji funkcioniraju.«

ŠESTI DAN


Prvih smo dana u Hardieja gledali kao u nekog proroka. Nije nas ohrabrivao ni pretjerano, ni često, a kad se pokazalo da se njegova predviđanja nisu ostvarila (nisu nas odmah spasili i lijepo se vrijeme oko nas ipak zadržalo), to nas nije pretjerano uznemirilo. Međutim, neki su ga ljudi počeli gnjaviti pitanjima poput: »Puše li ovo sa zapada ili jugozapada?«, ili: »Je li ovo ili ono dobar ili loš znak?«, ili »Što ono kažu da znači crveno nebo u zoru?« ili »Zašto je oko mjeseca ružičastožuti prsten?«
»To naviješta promjenu vremena«, odgovorio bi Hardie i doista, šestog dana plavo su nebo zastrli gusti oblaci koji su tek povremeno propuštali sunčeve zrake. Vjetar je pao preko noći, no onda se opet namreškalo more koje je intenzivno mijenjalo boju, ovisno o tome koliko se sunce uspijevalo probiti. Više nije bilo ni zeleno, ni blistavo, niti kobaltno mutno, već neke tamne boje na granici sivog i plavog. Počeli su se stvarati i mali valovi koji su zapljuskivali čamac, na što je gospodin Hardie odredio još dvoje ljudi da počnu u šalicama iz kojih smo do tada pili izbacivati vodu iz čamca, usprkos upozorenju gospodina Nilssona da bismo tako mogli zagaditi solju vodu koju pijemo. Podsjetio nas je i na precizan raspored dužnosti. Uz petero koji su izbacivali vodu, četvero koji su bili raspoređeni da paze ako se nađe koji brod u prolazu, dvoje koji su gledali gdje je onaj drugi čamac za spašavanje koji se ljuljao na priličnoj udaljenosti, tu je bilo i četvero ljudi na veslima koji su nastojali držati pramac prema valovima kako bi nas što manje zapljuskivalo. Šest je žena gledalo u vodu, za slučaj da se pojave neke ribe, no radi namreškane površine nije se ništa vidjelo. U jednom je trenutku Joan viknula: »Vidim jednu!«, no to je bila ona riba koju je gospodin Hardie već bio ulovio i držao je u vodi sa svoje strane čamca kako bi meso ostalo što duže jestivo u hladnom oceanu. Svakog je sata pukovnik izvikivao »Vrijeme!« i mi bismo se tada mijenjali na svojim dužnostima ili se pak krenuli odmarati na sjedištima ili pod onim dekama na pramcu koje nismo uspjeli sačuvati suhima usprkos voštanom platnu kojim smo ih prekrili. Gospodin Hardie je dobro raspoređivao obroke, iako su nam se već prilično smanjile zalihe vode, uz koje smo dobivali tek po komadić ribe i tvrdog brodskog dvopeka. Dva puta dnevno bi nas svećenik poveo u molitvu, a te je večeri Hardie izvadio i drugu ribu da se na njoj zahvalimo nebu.
Hannah tog dana nije bila dobro raspoložena. Šutnula je Mary Ann u nogu zato što se našla na mjestu koje je smatrala svojim teritorijem, pa je Mary Ann samo tiho zaplakala u svoj rukav. Kad smo krenuli doručkovati, upitala je: »Ako će nas tako brzo spasiti, zašto nas onda izgladnjujete?« Možda je bilo neizbježno da se baš Hardieja optuži što smo gladni ili čak i za naš položaj, ali ja sam imala osjećaj da ga Hannah zapravo nije ni za što htjela optužiti. Umjesto toga sam imala dojam da nastoji ostale ohrabriti, jer mi se činilo da suspreže osmijeh kad je kimnula u pravcu gospođe Grant kad su i ostali počeli prigovarati kao da se radilo o nekoj vrsti jeke. I ja sam sama gledala onu ribu i burad s vodom i pitala se zašto ih Hardie toliko čuva.
Usprkos odredbi da nitko ne smije mijenjati mjesta bez dopuštenja, Hannah je, ne snizivši glasa rekla: »Daj, molim te, Mary Ann, prestani cmizdriti. Zamijenimo mjesta«, i nakon toga se stisla uz gospođu Grant na mjestu gdje je bila Mary Ann koja je povrijeđeno pogledala Hardieja. No, Hannah ga je također oštro pogledala, spremna na svaki izazov, i on nije reagirao. Čini mi se da je Hardie tog dana izgubio nešto od svoga autoriteta. Morao je Hanni zapovjediti da se vrati na svoje mjesto, ali nije, a poslije je bilo kasno.
Bez ičije pomoći Mary Ann se nije mogla suprotstaviti Hanninoj odlučnosti, tako da se još pomaknula do slobodnog mjesta uz ogradu i sjela na suprotnu stranu od gospodina Prestona. Nakon toga je Hannah naslonila glavu na gospođu Grant i do večere su svi nešto nezadovoljno mumljali, iako se nije dalo razabrati što.
Vjetar je tijekom dana prilično ojačao, i baš kad su se Hannah i još dvije žene digle sa svojih mjesta da priđu bliže Hardieju, zahtijevajući da se porcije za večeru povećaju, veliki je val udario u čamac postrance smočivši sve na lijevoj strani i bacio jednu od žena koje su ustale u more. Hannah se spasila samo zato što je čvrsto zgrabila gospođu Hewitt, veliku i tihu ženu koja je kriknula i zajedno s njom pala na dno čamca. Čuo sam da netko viče ime Rebecce Frost, jedne od namještenica na Carici Aleksandri, koja je do sada mirno sjedila na svom mjestu, straga u čamcu. Nisam razmijenila s Rebeccom ni jednu riječ, no vidjela sam kako Hanni upućuje poglede divljenja i kako joj je ova uzvraćala osmijehom. No, sada se Rebecca borila s vodom iza čamca prije nego što je nestala u krijesti vala koji se nad njom prelomio. I još se jedan val prelomio iznad nje, ali ona je ponovo izronila iz tamnoplave vode i sjećam se kako je, kako mi se tada činilo, pogledala pravo u mene. »Učinite nešto!«, viknula sam. U svojoj izjavi, na koju je prisegnula kasnije, Hannah je tvrdila da su ona i gospođa McCain natjerale Hardieja da nešto poduzme, a da sam ja samo bespomoćno to promatrala, no to samo govori da Hannah ni blizu nije bila svjesna onoga što se oko nje događalo kao što je tvrdila da jest.
Gospodin Hardie je stajao na krmi, a iza njega su se oblaci činili modrima, obasjani poluzastrtim suncem. Iz tamne je vode Rebecca virila jedino još nosom, a pramenovi kose vijugali su preko njezina lica poput crnih jegulja, dok je svojim bijelim rukama nastojala zagrabiti zraka. »Sjedi dolje!«, zaurlao je Hardie i Hannah je, nakon što je umalo pala, odmah sjela i smirila se, kad sam ja viknula: »Zar joj neće netko pomoći?« Dvojica muškaraca su se tada dignuli, spremajući se baciti pojas za spašavanje do Rebecce. Čamac se prilično ljuljao dok se težina putnika po njemu nanovo rasporedila, a svaki puta kad bi se jače zaljuljao, čamac bi zapljusnulo još više vode.
»Izbacujte vodu iz čamca!«, vikao je Hardie. »Tko je zadužen za izbacivanje vode? Prestanite zapomagati i bacite se na posao!« Čim je to rekao, zgrabio je pojas za spašavanje od onoga koji ga je držao. Gospođa Grant je viknula: »Eno je tamo!« i pokazala Rebeccu koja je divljački mlatarala rukama po zraku i pokušavala vikati gotovo pod vodom. Njezina je haljina plutala oko nje, dok joj je kapa i dalje bila čvrsto vezana iza ušiju. Prsluk za spašavanje joj je pomagao da održi glavu iznad vode, ali valovi su i dalje zapljuskivali preko nje, a vodena ju je struja sve više udaljavala od čamca. Izraz njezina lica odavao je više neko iznenađenje nego strah, a meni se učinilo da je čujem kako viče: »Ovamo, gospodine Hardie, ovamo«, kao da se trudila i dalje biti pristojna. Bila je sigurna da ćemo je spasiti, kao što smo u to bili sigurni i svi mi. More je bilo sve nemirnije, a vode je u čamcu bilo više sve više. Hardie je utrošio nekoliko dragocjenih minuta upućujući ljude da paze kako izbacuju vodu, jer su svi ili gledali Rebeccu ili pokušavali ne skliznuti sa svojih sjedala u nemirnom čamcu. Tada mi je postalo jasno da ćemo sasvim sigurno spasiti Rebeccu.
Nakon cijele vječnosti, kako se činilo, Hardie je uspio usmjeriti veslače prema njoj i kad ju je napokon izvadio iz vode, više nisam imala osjećaj da se radi o nekom junačkome činu. Hardie je još jače isijavao snagom i voljom da i prirodu i sve što se događa povine svojoj volji, iako se u svemu tome osjećalo i malo zlobe. Narednih sam dana razmišljala o tome kako je ono oklijevanje oko spašavanja Rebecce na neki način proisteklo iz čiste neodlučnosti o tome kako obaviti to spašavanje najsigurnije, obzirom na nemirno more, gužvu u čamcu i komešanje onih koji su skočili na noge umjesto da ostanu na svojim mjestima, kako im je rečeno. U isto vrijeme, palo mi je na pamet, a očito je jednako tako palo na pamet i gospodinu Hardieju, da se upitam nije li Rebecca umalo postala žrtvom prirodne selekcije i nije li taj njen pad preko ograde zapravo bio dobrodošao. Nakon toga sam se sjetila da je Hardie više pazio na nas u čamcu nego na one van njega. A palo mi je na pamet i da nam je na taj način svima možda želio očitati nekakvu lekciju. No, ja sam već tada znala da je moja sudbina bila u njegovim rukama. Nije mi bila potrebna nikakva lekcija da to shvatim.
Mislim da nisam bila jedina s takvim mislima, obzirom na neugodnu i upadljivu tišinu koja je uslijedila kad su mnogi od putnika nepomično zurili u Hardieja nakon što je napokon izvukao Rebeccu, a Talijanke joj skinule svu odjeću i stisnule je između sebe ogrnutu pokrivačima. Ti su pogledi odražavali i strahopoštovanje i zahvalnost, iako ga tako nisu gledale ni Hannah ni gospođa Grant. Naravno, možda je tako bilo i radi vjetra koji kao da nas je stisnuo niže u čamac, možda je posrijedi bila i glad ili pak činjenica da su mnogi od nas bili sasvim mokri. Da ne govorimo da smo svi zajedno gledali kako se Rebecca umalo udavila. Drhturili smo na svojim mjestima poput šugavih pasa, gospođa Grant pažljivo se probijala do Rebecce ne bi li je utješila, a čamac se ljuljao dok je gospodin Hardie vikao da se izbacuje voda iz čamca, a Talijanke zborski naricale u opernom tonu gledajući svojim tragičnim licima prema nebu. Gospođa Cook je, kad nije pričala priče, bila čudnovato krotka, a sada je svo to vrijeme bez ikakva učinka mrljala po Rebeccinoj kosi nekom mokrom krpom. Hardie je držao limenku s tvrdim keksima kao da su hostije okrenutu prema tamnom poslijepodnevnom nebu, a svećenik je s naglašeno lažnim entuzijazmom spominjao ime Isusa Krista, sve dok konačno svi onako obeshrabreni nismo dobili i pojeli svoj dio dvopeka koji je bio tvrd poput željeza.
Ne znam što je u to vrijeme mislila Rebecca, ako je uopće išta mislila. Dugo je ležala stisnuta u našem utočištu i ništa nije govorila. Tek je u jednom času rekla: »Da je barem mali Hans ovdje«. Vidjelo se kako je zadrhturila pod vlažnim pokrivačem. »No, za njega ne bi ni bilo mjesta«, rekao je Hardie odsječno, ali on nije bio jedini koji je bio ljut. Gospodin Hoffman i njegov prijatelj Nilsson pričali su nešto potiho i s vremena na vrijeme pogledavali od Rebecce prema rubu čamca koji je bio vrlo blizu morske površine. Nije čamac gazio ništa dublje no ranije, no meni se činilo kao da su oni mislili da je Hardie donio pogrešnu odluku kad je odlučio spasiti Rebeccu iz mora.
Preko noći je vjetar popustio, no pojavila se gusta magla. Kad se ta magla digla dan i pol kasnije, drugog čamca za spašavanje više nigdje nije bilo na vidiku. Ne mogu vam opisati koliko mi je nedostajao. To što sam znala da su neki drugi ljudi tamo negdje nije bilo isto kao kad sam ih gledala kako plutaju više ili manje u našem dosegu, katkad dovoljno blizu da smo se mogli čuti, iako im nikada nismo prišli dovoljno blizu da bih prepoznala njihova lica ili razumjela što su govorili.

SEDMI I OSMI DAN


Za vrijeme ona dva dana magle, svi smo čuli zvuk brodske sirene, kao upozorenje u magli. U to nije bilo nikakve sumnje. Gospođa Grant je zapitala je li možda drugi čamac ponio sirenu, a Hardie joj je odgovorio: »Moguće, ali meni je ovo zvučalo kao sirena koja se čuje s broda.«
Svi smo bili uzbuđeni, ali i silno nesretni što se ništa nije vidjelo. Vikali smo koliko god smo mogli, lupali o stranice čamca veslima, lopaticama za izbacivanje vode i svime što je moglo proizvesti buku, ali do podneva su zvukovi sirene utihnuli. Kad se magla konačno digla i drugog čamca više nije bilo na vidiku, osjećali smo se kao da je netko s naših duša uklonio neki zaštitni pokrov. Odjednom smo sasvim jasno spoznali ozbiljnost situacije u kojoj smo se našli. Svi smo čuli zvuk sirene i oko toga nije bilo dvojbe, kao u slučaju svjetla koja je vidio gospodin Preston. Nakon velike rasprave tijekom koje je gospodin Hardie šutke mjerio pod kojim se uglom nalazilo sunce, gospodin Preston je zaključio da su putnici s drugog čamca spašeni i da više nema šanse da nas na sličan način spase. No, na to je gospodin Nilsson rekao: »Ako smo mi vidjeli drugi čamac za spašavanje, sigurno su i oni vidjeli nas. Nikad ne bi dopustili spasilačkom brodu da napusti ovo naše područje a da ne poduzmu ozbiljnu potragu.«
»Vi ne poznajete Blakea«, promrmljao je Hardie. »Nema toga što Blake ne bi bio u stanju učiniti.«
»Blake«, reče gospodin Preston. »On je izišao iz prostorije u kojoj je bio radio aparat. On nam je pomagao da spustimo naš čamac.«
»On je bio drugi časnik na Carici Aleksandru, doda Greta.
»Točno«, reče gospodin Hardie. »Najgora stoka koju je ikad netko smatrao čovjekom.«
Gospodin Preston se okrenuo prema meni i rekao: »Vi ste poznavali gospodina Blakea, zar ne?« Ja sam mu odgovorila da ga nisam znala. »Onda ga je poznavao vaš suprug, jer sam siguran da sam vas vidio zajedno na palubi.«
Upitno sam ga pogledala, a on je samo svrnuo pogled na Mary Ann i rekao: »Onda mora da sam pogriješio«, ali činilo mi se kao da je još nešto zadržao za sebe. Pitala sam se o čemu se radi i je li mu možda Mary Ann ispripovijedala jednu od onih priča koje su kružile čamcem i koje su se neprestano svakim novim prepričavanjem mijenjale.
»Kako znate da je onaj drugi čamac koji smo zadnji gledali bio baš Blakeov, a ne onaj treći?«, želio je znati pukovnik. »Još od samoga početka nismo se dovoljno približili jedni drugima da bismo se jasno vidjeli.«
»Bio je to Blake, sigurno«, reče Hardie. »Drugi je čamac bio pun, a onaj koji smo mogli vidjeti nije bio. Uostalom, primijetili ste da nam se niti jednom nisu približili.«
»Ali ni vi niste htjeli da im priđemo!«, vikne Hannah.
»Blake se ponaša poput bijesna psa. Zar se ne sjećate da nam je onaj bradonja ispripovijedao kako je Blake izbacio iz svog čamca dvoje ljudi? Sada, kad nema kapetana, ubio bi me čim bi me spazio. Bolje je da smo ostali daleko od njih.«
»Ili sigurnije«, reče Hannah.
»Sigurnije je i bolje. Niste svoj život proveli na moru, kao ja. Ljudi koji se odluče na takav život, obično bježe od nečega.«
»Mislite li time i na sebe?«, upita Hannah, no ja sam bila uvjerena da se Hardie držao podalje od Blakeova čamca da bi zaštitio sve nas. Hannah je bila ta koja je proširila po čamcu da je Hardie tako postupio da zaštiti sebe.
»Mi ne znamo zašto je Blake izbacio one ljude sa svog čamca. Možda su mu radili neke probleme. Što ako je na onom čamcu bilo mjesta za neke od nas?«, bila je ustrajna gospođa Grant, izgovorivši naglas ono što je meni palo na pamet još prije nekoliko dana, baš kao vjerojatno i drugima. »Čak i da je njihov čamac bio oštećen, mogli smo im pomoći da se popravi i onda kod njih prebaciti nekoliko ljudi. Trebali smo barem pokušati. Možda sada ne bismo bili u tako opasnoj situaciji da smo to tada učinili.« Kao i s toliko drugih stvari o kojima je gospođa Grant govorila i ta ideja o popravku drugog čamca bila je vrlo nejasna. Kako bismo mi to izveli bez ikakvog alata ili materijala, no misao da je Hardie to učinio sam i iz vlastitoga interesa počela se uvlačiti među nas. Kad je već bio toliko precizan oko drugih pojedinosti, zašto nam nije želio ispričati povijest njegova odnosa s Blakeom još na samom početku? Možda je on sve to izmislio da bi opravdao svoju pogrešku. Možda je zapravo gospodin Hardie bio taj koji je želio sakriti vlastitu prošlost.
Pukovnik je pokušao skrenuti razgovor u smislenijem smjeru. »Kladio bih se da je drugi čamac u magli udario i potopio onaj brod u prolazu«, reče. Da je i jedan od ljudi s čamca bio spašen, sigurno bi nas spomenuo, bez obzira što bi Blake o tome mislio.«
»Zar na brodu ne bi osjetili sudar? Sigurno bi znali da su udarili o nešto i onda pokušali otkriti što je to bilo«, reče gospođa McCain, dok je gospođa Cook, koja je toliko u početku govorila, sada izgledala kao da je bila u nekom transu.
Hardie ništa od svega ovoga nije želio komentirati. Sve što bi rekao bilo je »Možda« ili »Možda ne«, kad bi ga netko izravno pitao što o tome misli. Konačno se oglasila gospođa Grant. »Sva ova priča o tome da će nas netko spasiti svodi se na to da smo ovisni o drugima«. Ta mi je rečenica istoga časa podigla nadu. Bilo je to toliko jednostavno i jasno da sam se zapitala kako to nismo spomenuli ranije. Neizbježna je bila činjenica da nismo spašeni, dakle, činilo se da nije bilo razloga da ostanemo u blizini mjesta potonuća broda.
»Pa, naravno!« kliknula sam glasno i drugi su prihvatili. »Bog pomaže onima koji si sami pomognu!« Bio je to princip po kojemu sam i sama živjela. Možda je neki puta izgledalo da je onaj tko izgovori ovu rečenicu sebičan i teološki neobrazovan, ah ljudi koji nisu željeli živjeti po tom načelu meni su se činili slabima i uvijek ovisnima o drugima. Kad se sunce prvi puta probilo kroz maglu, gotovo da ga nisam htjela prihvatiti, kao da sam se privikla na to da mi je bolje u mraku, kad manje vidim. Oni kristalno jasni dani, kad smo vidjeli u nedogled, ili barem do one granice na kojoj svijet nestaje ni u što, opsjedali su me zato jer nismo imali što vidjeti. No sada, kad se pojavio neki plan, bilo mi je opet drago da je vidljivost jasna sve do horizonta, jer smo imali svoju destinaciju - na zapad!
Bog pomaže onima koji sami sebi pomognu, rekla sam sama sebi puno puta, baš kao što sam to rekla i Felicity Close kad je ono došla do mene. Jednog je dana slijedila Henryja i tako saznala gdje stanujem. Ona je bila lijepo odjevena, ali joj je nedostajalo pravog držanja i mislim da bismo postale dobre prijateljice da nismo bile suparnice. Rekla sam joj da smo obadvije praktične osobe i da praktičnost uvijek pobjeđuje, no uglavnom sam ja nju slušala. Jedna od stvari koje mi je rekla jest da je Henry držao do tradicije do te mjere da ja to ne mogu razumjeti i da će jednom, bojala se, zažaliti što više nisu zajedno. A rekla je i »Ovo nije tipično za njega. Henry nije ni brzoplet, a ni strastven«, a ja sam se tada zapitala govorimo li mi uopće o istom čovjeku. Rekla mi je što je imala i otišla. Bilo mi je žao nje, no bilo mi je jasno da sam na neki način oslobodila Henryja i od tradicija i od susprezanja osjećaja, što Felicity sa svojim besprijekorno uspravim držanjem nikad ne bi uspjela. Upravo mi je ta spoznaja uklonila svaki trag grižnje savjesti, ako je toga uopće i bilo.
Gospođa Grant kao da je neprestano bila budna. Cijela odjevena u crno, kose stegnute na potiljku tako čvrsto da je ni jaki vjetar, ni valovi nisu uspjeli raskuštrati, neumorno je osmatrala prazninu oko nas. Lice joj je izgorjelo. Nakon što joj se zgulila koža, dobila je tamno među boju i tako nastavila neumorno osmatrati more. Imala sam dojam, da se neki brod pojavio sada na horizontu, nakon toliko vremena, da bi se to dogodilo jedino zbog snage njezine volje i odlučnosti. Imala je snažan utjecaj na neke ljude u čamcu, koji su znali naći razne izgovore da joj se približe ili joj dotaknu rame dok je ona odrađivala svoje dužnosti. Mislim da je i ona toga bila svjesna, iako sam ja i dalje gledala u Hardieja kao u čovjeka koji je meni bio oslonac.
A Hardie je i dalje mislio da je bilo pametno zadržati se u blizini mjesta brodoloma, jer su od tamo poslani signali u pomoć, a tamo smo čuli i brodsku sirenu za maglu. Ipak, gospođa Grant nije popuštala i kad se oko podneva ponovo digao vjetar, Hardie se prihvatio platna koje je pokrivalo čamac da ga pretvori u jedro koje je pričvrstio za dva vesla trakama koje je svojim nožem isjekao od jednog pokrivača. Nakon toga je odrezao i dio sigurnosnog užeta kojim je čamac bio opasan i iskoristio ga za zatezanje, odnosno popuštanje jedra, ovisno o jačini i smjeru vjetra. Nakon što je jedno od vesala utaknuo u rupu predviđenu za jarbol, odredio je pravac kretanja koji mu se, kako pretpostavljam, činio dobrim. Nama ostalima, horizont sprijeda se nimalo nije razlikovao od horizonta iza nas, ili sa strane. Ipak, hrabrilo me to što mi se činilo da je gospodin Hardie imao neki plan. Ruke su mu rijetko mirovale. Ako je gospođa Grant bila primjer tihe snage, on je bio slika i prilika čovjeka od akcije.
Veslači su se prihvatili veslanja i uskoro smo se počeli kretati toliko brzo da je pola nas očekivalo da će se obale Amerike svaki čas ukazati pred nama. Držeći dugačak držak, nalik štapu koji je bio pričvršćen za kormilo, Hardie je usmjeravao čamac u vjetar koliko je god mogao, tako da je oko nas puhalo više nego prije, a voda se činila uzburkanijom. Kako je jedro pritiskalo čamac prema vodi, morali smo radi naginjanja drugačije rasporediti težinu. To je od svih nas tražilo da budemo na oprezu. Bila je opasna igra u kojoj smo morali paziti da prečke na ogradi ne dotaknu vodu i da se cijeli čamac ne prevrne.
Rebecca je nakon pada u ocean stalno imala temperaturu i groznicu, no sada se počela ogledati oko sebe staklenim pogledom. U jednom je trenu zaustavila pogled na gospodinu Hardieju i viknula: »Tata, tata! Mali je pas otrčao niz cestu!« Gospođa Grant je dala sve od sebe da je smiri, a Hannah je dodala: »Nema ovdje nikakvog psa, Rebecca. Sjetila si se nečega što ti se dogodilo davno prije.« Rebeccu je to samo dodatno razljutilo i uznemirilo. Suze su joj navirale iz očiju. »Ti ga nikad nisi volio, zar ne? Ti si ga malom Hansu kupio samo radi mame.«
Iako je to sve bilo upućeno njemu, Hardie nije odgovarao i dalje usredotočen na mnoge poslove koje je obavljao, a koje nitko od nas ostalih nije razumio. Konačno je gospođa Grant zgrabila neku krpu iz zamotuljka koji je držala pod nogama, napravila od nje loptu i stavila je u Rebeccine ruke govoreći: »Evo, sad je na sigurnom, draga. Tvoj pesek je na sigurnom.« Rebecca se ljuljala naprijed natrag na dnu čamca, ne obazirući se što sjedi u vodi, grleći cijelo poslijepodne ono za što je mislila da je njezin pas.
Vjetar je i dalje pojačavao i nije prošlo puno vremena kad je naš čamac počeo ploviti velikom brzinom. Ljudi su stalno izbacivah lopaticama vodu iz čamca, no vode je stalno bile sve više, pa mi je palo na pamet da čamac na nekom mjestu propušta. Kad je na mene došao red da izbacujem vodu, dobro sam pregledala obje strane čamca oko mojih nogu tražeći negdje neku rupu ili nešto tome nalik. U jednom trenutku sam se uhvatila kako zurim u vodu koja se ljeskala oko mojih gležnjeva. Kao da sam se iznenada probudila iz dubokoga sna. Ne znam koliko sam tako zurila u prazno, ali kad sam se »probudila«, osjetila sam slabost u cijelome tijelu. Nisam mogla usredotočiti pogled ni na što, a čula sam tek dijelove razgovora koji su se odvijali oko mene. Na primjer, čula sam vrlo jasno Hannu koja je govorila: »Nešto se dogodilo između Hardieja i onog brodskog časnika, Blakea. Mogli smo do sada već biti spašeni«, no čula sam samo dio odgovora gospođe Grant, »...ništa osim jedrenja... valja se strpiti...«
Kad je Hardie spustio jedrio govoreći: »Vjetar je prejak« i »Preteški smo za jedrenje radi vode u čamcu« i sam se prihvatio izbacivanja lopaticom, čak se ni gospođa Grant nije pobunila, jer se čamac odmah ispravio i voda se prestala toliko prelijevati preko ograde. Učinio je to u pravi čas, jer mi se voda u čamcu već popela do goljenica. Pokušavala sam brže izbacivati vodu, ali slabost koja mi je obuzela um usporila je i moje udove. Tada sam čula kako je Hardie progovorio, tiho, čini mi se, no imala sam dojam da smo ga svi čuli, što je značilo da je morao vikati da ga se čuje po onom vjetru, uz jedro koje je slobodno lamatalo na krmi gdje smo čekali da se osuši. »Ako ne olakšamo čamac, potonut ćemo kao kamen.«
Nije bilo nikakva razloga da mu ne povjerujemo. Gledala sam gomilu nakvašenih pokrivača, burad s vodom i čvrste limenke koje je Hardie čuvao skrivene pod svojom poprečnom klupom, nešto malo osobnih stvari koje su bile pod sjedalima ili u vodi. Bio je tu mali zavežljaj gospođe Grant na kojemu je odmarala noge, pukovnikova tvrda kutija, plišani medvjedić malog Charlieja i ja sam pomislila: »Pa mogli bismo bez svega toga«, no kao da nisam bila svjesna da bez hrane, vode i pokrivača ne možemo preživjeti, da sve ovo ostalo teži najviše desetak kilograma i da se na tome ne može temeljiti pitanje našeg opstanka.
Drugi mora da su ranije od mene shvatili što je Hardie rekao, jer je val konsternacije jednako pridonio otrežnjenju kao i hladna voda koja bi nas povremeno zapljusnula. Počelo je neko tiho mrmljanje. Svojom sam nogom dodirivala svećenika koji se okrenuo na svom mjestu kako bi licem gledao u ono što je počeo nazivati svojim stadom. Kao da je neki električni šok prostrujio od njega do mene kad sam ja konačno shvatila da je gospodin Hardie zapitao ima li dobrovoljaca.
»Javite se dobrovoljno vi sami!«, reče ljutito Hannah, kao da je problem nadiruće vode bio samo Hardiejev i kao da mi ostali s time nismo imali ništa.
»Čamac je pretežak da bismo s njime jedrili. Ne stižemo izbaciti dovoljno vode. A k tome, vjetar jedva da sada uopće puše. Čak i ako odustanemo od jedrenja, kad nas pogodi veliki val bit će kasno.«
Svi su se ogledali oko sebe po moru. Ja sam izbacivala vodu lopaticom i gledala gotovo stalno u dno čamca zadnjih sat vremena, tako da nisam imala pravu predodžbu o kojoj vodi govorimo. Do tada sam gledala u bazenčić dubok dvadesetak centimetara, zelenkaste, uglavnom bistre vode u kojoj su plivale smočene kožne cipele raznih vrsta. Sada sam shvatila svoju pogrešku. Voda o kojoj je govorio bila je tamno plava i oko nas se valjala poput beskrajno velikogkrda kitova. Naš čamac za spašavanje naizmjenice se dizao visoko na leđa tih nemani da bi nakon toga utonuo u duboke provalije među njima.
Iznad nas oblake je vjetar tjerao po nebu. Svećenik je zatvorio oči, sklopio ruke pod bradom i mumljao: »Pa da mi je i dolinom smrti poći, zla se ne bojim, jer si ti sa mnom.« Zadrhtala sam i po prvi puta nakon brodoloma osjetila istinski strah. Bili smo osuđeni na propast. Bila sam sigurna u to, ili gotovo sigurna, no i dalje sam gledala u Hardieja koji je stajao straga u čamcu gledajući nas sve zajedno i strpljivo čekao da shvatimo našu situaciju i na neki način se postavimo prema onome što je upravo rekao.
Prvi je progovorio svećenik, ali on je zapravo samo nastojao kupiti još malo vremena: »Kako to mislite? Molim vas da sve potanko objasnite. Kad shvatimo između čega možemo birati, siguran sam da ćemo donijeti racionalnu odluku.«
»Mislim da vam je jasno«, odgovori Hardie. »Ako vrijeme ostane ovakvo, do sutra će nam voda brže prodirati u čamac nego što ćemo je stići izbaciti. Ja bih rekao da će se čamac potopiti za manje od minute ako voda dosegne ovu visinu.« Prstom je pokazao mjesto tek nekoliko centimetara iznad linije do koje je voda u čamcu već došla. Naravno da je to bila tek pretpostavka, ali ja sam prihvaćala kao istinito sve što bi Hardie rekao.
Sada, dok ovo pišem, jasno mi je da sve ovo zvuči kao da smo mi tamo razgovarah kao što razgovaraju ljudi u kavanama, uz čaj i kekse. Zapravo, ljudi su u čamcu morali vikati da bi ih itko čuo radi vjetra i udara valova. Nekoliko ljudi bi vikalo istovremeno, a njihove bi se riječi gubile u vjetru i gotovo da je bilo nemoguće išta razumjeti.
»Ako se ne spasimo«, reče svećenik očajno. »Vi ste sami rekli da će nas pronaći.«
»Znam da sam to rekao, ali još nas nisu našli, zar ne?« Hardie je nastavio tumačiti kako je on doživio one brodske sirene. »Siguran sam da je to bila sirena s velikog broda. Ako je taj brod naletio na onaj drugi čamac za spašavanje, a ja ne tvrdim da jest, ljudi na brodu ne bi primijetili da se to dogodilo, kao što mi ne bismo primijetili da naletimo na kakvu grančicu ili šibicu. A ako su ljude s tog drugog čamca nekim čudom spasili i ako su i nas pokušah naći, činjenica s kojom se moramo pomiriti jest da im to nije uspjelo.«
Nakon toga je u čamcu nastupila tišina, pa ljutito mumljanje. I ja sam bila silno razočarana. Činilo mi se kao da smo nešto krivo napravili, iako je dio mene shvaćao da je Hardie pristao dignuti jedro jer je njegova nada da će nas spasiti bila poljuljana. U tom času sam i zamrzila Hardieja i dalje ga voljela, jer sam ga trebala i poželjela sam da on toga postane svjestan. Kako bih mu se dopala ili barem privukla njegovu pažnju, viknula sam: »Nemojte kriviti gospodina Hardieja što nam iznosi istinu«, na što je gunđanje u čamcu, na moje olakšanje, prestalo. Sigurna sam da me Hardie zahvalno pogledao i moje se raspoloženje uskovitlalo i podiglo znatno više nego što je bilo nekoliko sekundi ranije. Uhvatila sam pogled jadnoga malog svećenika i osjetila kako su mi se grudi nadigle od trijumfa. »Tvoj štap i palica tvoja, utjeha su meni«, rekoh da bi me širokim osmijehom nagradio ne samo svećenik, nego i gospođa Cook koja se nakratko trgla iz svoje odsutnosti i pomilovala me po ruci.
Hardie na to reče: »Čak i ako vjetar odmah padne i mi uspijemo izbaciti vodu iz čamca, ostalo nam je još samo malo ribe i par kapi vode. A bez vode nećemo izdržati još šest dana.«
»Šest dana! Svašta se još može dogoditi u šest dana!«, reče svećenik s nešto od svog starog žara. »Pa i svijet je nastao u šest dana!«
»Ja samo kažem da o tome moramo razmisliti«, viknuo je Hardie i nakon toga pozvao ljude da promijene smjene i dužnosti. Uputio je gospodina Nilssona da pridrži kormilo kako bi pramcem išli prema vjetru, dok se sam žustro bacio na izbacivanje mirne zelene tekućine s dna našeg čamca kako bi se nanovo sjedinila s tamnim oceanom. Nakon toga je uslijedilo još sedam smjena. Prošlo je sedam sati, a ja sam bila svjesna svake sekunde, svakog udara vjetra u moje lice, svakog trenutka tog neprekidnog užasa, svake, pa i najsitnije pojedinosti u tom neutješnom prizoru. Pa ipak, gledajući unatrag, vrijeme je prošlo u trenu. Val za valom je udarao preko pramca, u sekundi poništavajući ono što smo s tolikom mukom satima radili, a Hardie je još uvijek neumorno radio odbijajući bilo kome manje sposobnom dati svoju lopaticu.
Ja sam pak upala u letargično raspoloženje do te mjere da mi se činilo da se mogu suočiti sa svime što će se dogoditi sasvim mirno. Ne znam je li se to dogodilo zato što sam povjerila svoj život u ruke gospodina Hardieja ili zato što sam znala da ću se, ako umrem, tada sjediniti s njime. Štogod da se dogodi, neka se dogodi, mislila sam. No oko mene drugi nisu bili toliko spremni na odustajanje. Gospođa Grant je nasred čamca stala govoriti o ljudskoj volji, što je potaklo svećenika da nas podsjeti na božansku volju, pa je čak i mala Mary Ann prestala cmizdriti dovoljno dugo da se glasno i ljutito obrati gospodinu Hoffmanu kojega je optužila da mu je nestalo vjere onda kad nam je vjera bila najpotrebnija.
U jednom trenutku te večeri sam ipak zaspala iako mi je to izgledalo nemoguće. No, već nakon nekoliko minuta me probudila Mary Ann koja se nekontrolirano tresla. »Rebecca«, reče. Vidjela sam kako joj jedna od Talijanki miče zamršene pramenove s očiju. Usta su joj bila razjapljena, a oči preokrenute unazad.
Svećenik je izgovorio molitvu, a pukovnik je njezin prsluk za spašavanje dao jednoj od sestara. Tada su je pukovnik i gospodin Hardie prebacili preko ograde i spustili u more. Haljina koju smo joj obukli kad se napokon osušila sada je plutala oko nje održavajući je na površini još koju minutu. Nakon toga je potonula, a sa njom je nestao i zadnji tračak moje nade.

HENRY


Henryja sam prvi put vidjela na fotografiji, na društvenim stranicama New York Timesa. »Sin... radi u... zaručen za...« i tako dalje i tako dalje, s puno pojedinosti o raskošnoj svečanosti povodom zaruka, kao i o impresivnom obiteljskom stablu buduće mlade. Bile su to informacije koje su me zaintrigirale, u vrijeme kad mi se činilo da je preda mnom sve izgledniji bio posao guvernante, kao što ga je dobila moja sestra Miranda. Odgojili su me tako da vlastite izglede treba potražiti i tako sam rasla od samog djetinjstva do sve većih raskrižja i labirinta raznih prilika, do trenutka kad sam se našla u plodnoj delti gdje su se susretale široke rijeke da bi uronile u široki ocean najrazličitijih mogućnosti. To sada izgleda kao neka sudbonosna metafora, ali tada mi se činila sasvim prikladnom. Tu neku sunčanu i blistavu destinaciju zamišljala sam kao odraz vječne sreće svog bračnog života. U vrijeme kad su naše roditelje zadesile one nesreće, Miranda se družila s jednim mladim liječnikom, no njihova veza nije nadživjela burnu godinu u kojoj je moj otac umro. No, umjesto da je odlazak mladog liječnika slomi, Miranda se samo nakratko zastrašila. Razmotrila je svoje mogućnosti, nabavila pisma preporuke i rekla mi da svoju sudbinu nikad ne prepustim nekom muškarcu.
»Ti si se odlučila zaposliti!?« Zaprepastila me u mojoj nevjerici da bi ta odluka za nju mogla biti sjajna.
»Sama ću odlučivati o svojoj sudbini«, odgovorila mi je.
»Bit ćeš jedva nešto više od sluškinje«, suprotstavila sam joj se. Bez obzira je li ona tada slijedila neki svoj princip ili je taj princip usvojila kasnije, kako bi si pomogla prihvatiti jedinu soluciju za sebe koje se mogla dosjetiti, nikada se nije prepustila sudbini i smjesta otišla u Chicago. Tako me ostavila da nađem smještaj koji smo si mogli priuštiti, za majku i mene, na zadnjem katu kuće koju je posjedovao netko koga je poznavao naš odvjetnik. Veći dio pokućstva smo prodali, a ostatak onoga što smo još posjedovali spakirali smo u kutije. Smatrala sam to privremenim rješenjem i poslije otpakirala samo ono što nam je trebalo za svakodnevni život, dok sam ostale kutije smjestila u kutak sobe koja nam je bila višak.
To što je Henry već bio zaručen, činilo mi se tek manjom preprekom. Smatrala sam to čak dobrim, jer kako bih ga inače primijetila da nije bilo tog članka o zabavi u Timesu. U tim istim novinama koje sam ugledala dok sam raspakiravala kutiju s kristalnim čašama koje su nekako izmakle prodaji, ugledala sam i tekst pod naslovom »Slavlje na londonskoj burzi« koji je govorio 0 zlatu i o kratkoročnim pozajmicama. Bio je to tekst u kojem se spominjala ista ona tvrtka za koju je onaj drugi članak tvrdio da u njoj radi Henry. Sasvim sam zaboravila nastaviti otpakiravanje i požurila naći kada su novine koje držim izašle. Ustanovila sam da su bile stare preko tri mjeseca.
Bio je tek treći put što smo se počeli viđati kad je Henry spomenuo teoriju koja kaže da je svaki čovjek predodređen za jednu veliku ljubav, no da je on za svoga života nije uspio prepoznati. Rekla sam mu da neki ljudi imaju sreću roditi se u isto vrijeme kad i njihova velika ljubav, no da se oni manje sretni znaju roditi puno prije ili puno poslije razdoblja koje bi im bolje odgovaralo. Tu sam mislila na svoju majku koja je propustila priliku da je obori s nogu neki stasiti konjanik nekoliko stoljeća ranije, dakako, na nekom drugom kontinentu. Nedugo nakon ovog razgovora Henry se nije pojavio na ranije dogovorenom mjestu, a ja sam, koliko god da sam se trudila naći druga objašnjenja, posumnjala da je bio sa svojom zaručnicom. »Zabrinula sam se«, povikala sam bacivši mu se u zagrljaj kad se pojavio sljedećeg dana. »No, znam da je sigurno bilo nešto važno, jer bi ti inače došao.«
»Bilo je važno«, rekao je mrko i ostatak večeri proveo neraspoložen i tih. Štogod da sam mu govorila, činilo se kao da me nije čuo. Rekao mi je da mora otputovati na neko vrijeme i da će doći po mene kad se vrati. Međutim, već nakon tri dana se pojavio na mom dovratku, prilično unezvjeren, kao da je bio bolestan. Bila sam presretna što ga vidim. Moj posao guvernante postajao je sve izvjesniji, već sam dobila neka imena i datume i već mi se činilo da ću umjesto da nastavim prema novim mogućnostima zaglaviti u glibu ropskoga rada.
»Nisam bio iskren prema tebi!«, provalilo je iz Henryja kad smo već izašli. Ja sam ogrnula šal i bili smo sami, odnosno, koliko je to bilo moguće u sirotinjskom dijelu grada gdje smo majka i ja sada živjele. Neka odrpana djeca su se igrala u dvorištu i svako malo bi dolazila moliti Henryja da im da novaca, no Henry koji je inače bio vrlo veseo i darežljiv, sada kao da ih nije primjećivao.
»Sigurno si imao za to razloga«, rekla sam mu, no to što sam mu se sasvim predala i što me nije bilo briga je li bio prema meni nepošten još je više pojačalo njegovu muku. Bacio se na koljena u onoj prljavštini i rekao mi da se neće maknuti s tog mjesta ako mu ne obećam da ću se udati za njega. Pomilovala sam ga po kaputu i rekla: »Naravno da ću se udati za tebe!«, ali to kao da nije bilo ono što je on želio čuti. I dalje je ostao pognut prema mnom, sve dok ja nisam viknula: »Henry! Što se dogodilo?«, što sam glasnije mogla, bojeći se da nešto s njime nije u redu, da je bolestan ili možda na umoru ili da se zabrinuo da moje obećanje da ću se udati za njega nije bilo iskreno.
Na kraju, kako više nisam znala što bih drugo, i ja sam spuznula na koljena i tako smo tamo zajedno klečali sa znatiželjnom djecom koja su nas okružila, otirući prljavštinu sa svojih cipela, sa željom da od Henryja izvuku neki od novčića za koje su znali da ih drži u džepu. Zadržavali su ih jedino osjećaji koji su se širili oko nas dvoje, jaki poput magnetskog polja koje odašilje zemlja iz svoje utrobe. Mora da su bili prilično iznenađeni, jer sam sasvim sigurna da nikad nisu vidjeli dvoje odraslih ljudi da se tako ponašaju.
Henryjeve su se oči smračile. Sada bih ih mogla usporediti s bojom mora kad se na nebu skupe gusti oblaci, ali naravno da mi takva usporedba nije mogla pasti na pamet u onome času. Bila sam uplašena. Ništa mi nije bilo jasno. Nisam nikako mogla shvatiti što je tog prezgodnog i rječitog mladog čovjeka dovelo do toga da klekne. I to u prljavštinu koja nije od bogatih zemaljskih naslaga nastalih prirodnim procesima, već je to bila mješavina konjske balege, vode za pranje, blata pootpadalog s čizama i kojekakvih kuhinjskih ostataka koji su bili u takvom stanju da ih nisu više htjele jesti ni ulične mačke. Tada sam shvatila, preneražena kao da me pogodila primordijalna vatra iz Henryjevih očiju, da sam razlog njegovom klečanju u ovom prljavom dvorištu bila ja.
Obgrlila sam ga s obje ruke, već lišena svakog straha, ali još uvijek nesigurna kolika je moja moć i rekla: »Ja sam našla svoju istinsku ljubav.« Svojim hladnim rukama uhvatila sam njegove koje su bile vrele i rekla mu da mi nije važno što mi je lagao, ako je za to imao dobar razlog, a doista sam i vjerovala u to. »Ne bih voljela da mi netko laže bez ikakva razloga«, rekoh, nastojeći se pri tome osmjehnuti, no Henry je izgledao zaista jadno. Izgledao je mršavo i nježno, nimalo nalik nekakvom svjetskom bankaru kakvog sam ga ja zamišljala.
»Dva puta sam ti lagao«, prizna Henry. »Nisam nigdje otputovao, ali to nije tako strašno. Još je veća laž to što sam već zaručen i što te zaruke nisam razvrgnuo. Htio sam to napraviti, ali kad je bila prilika...«
Naravno da sam ja znala da je on bio zaručen, ali kad je on to prevalio preko svojih beskrvnih usana, mene kao da je grom pogodio, kao da sam to čula prvi puta tek toga časa. »Kako si me onda mogao zaprositi...« I baš kad sam htjela zaustiti: »Kako da onda ja...« zastala sam nesigurna tko bi trebao biti objekt, a tko subjekt rečenice koju sam htjela izgovoriti. Je li on meni učinio nešto loše ili ja njemu? Sada, nakon što je on svoje priznao, da li da i ja priznam što sam izvela? Htjela sam to napraviti. Htjela sam se baciti pred njega i zamoliti ga za oproštenje, jer sam od samoga početka samog Henryja zavoljela više od njegova položaja i životnih perspektiva, no stalno sam razmišljala o tome da li bi Henry bez tog svog položaja i privilegija bio ista ta osoba. Jer, isto to je vrijedilo i za mene. Da li bih ja bila ista ova Grace ako bi neku od mojih osobina Henry iznenada odbacio ili smatrao lažnom?
Činilo mi se da je Henry nešto trebao od mene, a to što je trebao bila je moja snaga. Razmišljala sam o tome što se dogodilo mojoj obitelji kad su se moji otac i majka razišli, kad niti jedno od njih nije moglo donijeti odluku niti da se izbori za sebe, niti za svoj dom, niti za svoju djecu. Svi smo radi toga propatili. Bilo je sebično od njih što su se tako predali, a ja tako nisam željela postupiti ni prema Henryju ni prema sebi.
Rekoh Henryju da ću ga uvijek voljeti, ali da ćemo razgovarati o vjenčanju kad se malo oporavi, jer da ne želim iskorištavati njegovu bolest ili štogod da je uzrokovalo njegovu trenutnu slabost. Poljubila sam ga i i poslala kugi s obećanjem da ću uvijek biti uz njega onoliko koliko on odluči biti uz mene. »Svaku svoju, pa i oprečnu odluku morat ćeš donijeti sam«, rekoh mu. »Ja ću ti pomoći, ali neću utjecati na tebe.« Drhtala sam naprežući se da sve to izgovorim, no nisam u tom času uopće mogla pretpostaviti što se događalo u Henryjevom izmučenom umu.
Nakon što je otišao, popela sam se u svoj tavanski sobičak i sastavila odgovor mom budućem poslodavcu, napominjući da bih mogla biti u Baltimoreu narednoga tjedna. Nisam još proučila raspored vlakova, niti druge vrste prijevoza, ali gdje ima volje, nađe se i načina, mislila sam, sjetivši se svoje sestre koja je već radila u Chicagu. I dok mi se u jednom času činilo da bih to i ja mogla, u drugom sam bila sigurna da ne bih. Adresirala sam pismo i umetnula ga među zadnje stranice Biblije koju više čak ni moja majka nije otvarala. Mislim da je pismo ostalo tamo do dana današnjega.
Kad se Henry pojavio sljedećeg dana poslijepodne, bio je gotovo opet sasvim onaj stari. Kad sam ga ugledala, prvi sam tren malo oklijevala, ne očekujući previše, ali nisam željela niti sasvim odbaciti obećanja koja smo dali jedno drugome. U isto vrijeme u sebi sam strahovala da sam možda krivo procijenila cijelu situaciju i da je Henryjev odnos sa mnom zapravo bio odraz nervoze i nesigurnosti koje muškarci osjete kad se nađu pred kritičnim odlukama u svom životu. Strahovala sam također da je možda bolestan ili da se radi o nekom duševnom poremećaju, tako da sam umjesto da postavim neko od silnih pitanja koja su mi se vrzmala po glavi, odlučila šutjeti, svjesna da ću do istine doći jedino ako o njoj on sam odluči progovoriti.
Na sebi sam imala neku svijetlu haljinu, a šminkom sam istaknula oči koje su se činile još većima na mom pepeljastom licu. Nije to bila neka posebna kostimografija, već određeni oblik komunikacije. Htjela sam da jasno vidi da ću nastojati obogatiti njegov osobni i profesionalni život, da neću biti svojeglava, niti da će sa mnom biti teško izići na kraj.
»Dužan sam ti jednu ispriku, štoviše, nekoliko isprika«, počeo je Henry vrlo službeno, bez gotovo ikakvog traga one groznice u njegovim očima. »Ponio sam se vrlo ružno i to se više neće ponoviti«. Zastao je, a ja sam se pobojala da će to biti sve što je namjeravao reći i da će ipak otići na ono vjenčanje koje je bilo najavljeno u onom članku u Timesu, za manje od četiri tjedna. Da će se vratiti svojoj zaručnici nakon što je razriješio sve svoje nedoumice i da ću ja na svoj vlak za Baltimore u kojem ću moći samo sanjati o onome što se moglo dogoditi... No, Henry mi je gledao ravno u oči i taj me njegov pogled toliko ohrabrio, da sam se usudila ponadati. Imala sam potrebu potrčati prema njemu i nasilu iz njega izvući ono što se nije usuđivao izgovoriti, bez obzira što to bude. No zastala sam kao ukopana, na metar do njega, osjećajući kako iz njegova tijela zrači toplina kad je rekao: »Iako ću dovijeka biti proklet radi toga što sam napravio Felicity, ipak sam se odlučio vjenčati s tobom.«
Henry mi je rekao da se mora pažljivo izvući, jer da su njihove obitelji davnašnji prijatelji. Nisam imala ništa protiv da neko vrijeme o meni nikome ništa ne govori, jer smo se prelijepo provodili, sasvim izdvojeno od cijelog svijeta. Nisam ništa zapitkivala o djevojci za koju je bio zaručen, neka mi bude oprošteno - ili neka ne bude - ali nadala sam se da je i ona na neki način bila rob pogrešnih iščekivanja i da će osjetiti olakšanje ovim razvrgnućem kao i on, iako toga možda ne bude odmah svjesna. Kad sam ja to tek natuknula on mi se učinio, s nadom u očima, poput dječaka kojemu je navratila najdraža tetka s poklonom koji skriva iza leđa. Niti jedno od nas zapravo nije u to vjerovalo ni sekunde, ali ipak je ta pomisao pomogla Henryju da preispita koji su bili motivi Felicity i da si tako olakša ono što je namjeravao učiniti.

DEVETI DAN


Sljedećeg je jutra Lisette pokazala na nešto što je plutalo u vodi s desne strane čamca. Ispalo je da je to bila Rebeccina kapa i ja sam zažmirila bojeći se da ćemo sljedećeg trenutka ugledati i Rebeccino tijelo.
Mary Ann je zaplakala i počela zapomagati. Bilo je to teško i sigurno bi mi zaparalo srce da već davno nisam otupila na ikakvo sažaljenje i da nisam bila svjesna i olakotne strane, da je bez tih dvoje preminulih naš čamac bio za toliko lakši nego ranije. Usto, oko ovoga nismo učiniti baš ništa, pa sam osjetila najobičniju razdraženost i potrebu da Mary Ann dovedem u red. Gospođa Grant je sjedila dva reda ispred no sada nam je prišla i stisla se između nas i zagrlila je. Prošla su dobra dva sata, gotovo dvije smjene su odradile izbacivanje vode iz čamca, kad se Mary Ann konačno smirila i zaspala na ramenu gospođe Grant, no mene je takvo ponašanje i dalje smetalo. Zbog čega smo slabiće ovako nagrađivali? I ja sam se htjela nasloniti na gospođu Grant, no ja sam je se malo previše bojala i nikad je se ne bih usudila to zamoliti. Prema različitim se ljudima različito odnosila, a još se nije odlučila što da misli o meni.
Nastojim biti poštena. Mary Ann pamtim samo kao veliki teret. Bila je krhka i vrlo lijepa. Njen dijamantni zaručnički prsten beskorisno se vrtio oko njezinog mršavog prsta, plave žile na njezinoj ruci podsjećale su na neku istančanu kaligrafiju, a njezina koža na kakvu bijelu pergamenu. U drugim okolnostima možda bismo postale dobre prijateljice, ali u ovom čamcu nisam imala nikakva razumijevanja za nju. Bila je slabić koji vjerojatno neće preživjeti, niti će pomoći drugima da sačuvaju svoje živote.
Mislim da su slično mislile i Hannah i gospođa Grant, jer sam ih kasnije vidjela kako sjede na ogradi priljubljenih glava, kako zabrinutih lica povremeno pogledavaju prema Mary Ann. Nisam mogla ni naslutiti o čemu su razgovarale. Bilo bi neistinito kad bih sada napisala da sam znala, ali zapisat ću samo da sam čula riječi »najslabiji« i »strategija«. Ne tjerajte me da tim riječima pridodam ikakav značaj. Čak i sada, kad znam što se kasnije dogodilo, ne znam što su pod time mislile.
To je bio naš prvi dan kad nismo ništa jeli. Više nije bilo ni kockice dvopeka, niti komadića ribe, a kad je Hardie razdijelio sljedovanja vode, svakoga je dopalo jedva gutljaj po šalici. Gospođa McCain glasno se upitala je li vode nestalo, no gospodin Hardie je rekao da nije. Uz to nas je uvjerio da čamac nigdje nije probušen i da sva voda u čamac ulazi preko ruba. Željela sam mu vjerovati, ali nisam. Ponovo sam posumnjala da je to rekao samo zato da bi spriječio paniku. Usprkos dobrim namjerama, ja nisam voljela da mi itko laže. Jedini put kad smo se Henry i ja posvadili bilo je kad me uvjeravao da je svojima u obitelji ispripovijedao sve o meni. »Ja znam da ćeš ti to svojoj obitelji reći kad misliš da treba«, rekla sam mu kad smo se odlučiti vjenčati, ali kad je prsten već bio na mojoj ruci, željela sam znati istinu i oko toga smo se posvadili. U čamcu za spašavanje sam na sličan način željela znati točno na čemu sam i što moramo poduzeti, iako se činilo da ni gospodin Hardie nije bolje od mene znao ni našu situaciju, ni što treba poduzeti. Samo je nagađao, no u tome je svakako bio bolji od mene. Usprkos tome i ja i svi ostali krivili smo ga kao da je znao istinu i da ju je od nas skrivao. Kao da je to činio iz inata, kao da nas je tako kažnjavao za neke naše grijehe.
Čudno, ali ja sam voljela lopaticom izbacivati vodu. Tako sam se činila korisnom, ili je to pak bila moja ženska potreba da vladam situacijom u kojoj se nalazim. Tako sam barem radila još nešto, a ne samo zurila u to zastrašujuće crno i prazno more. Dok sam izbacivala vodu, pregledavala sam dno čamca tražeći neku rupu za koju sam znala da se tamo nalazi, no nikad je nisam našla. Neki put sam sanjarila da čistim kuću koju smo Henry i ja jednom trebali imati, a koja se u mojoj mašti sjedinila sa Zimskim dvorcem kakav sam zamislila u svojoj glavi. Zamislila sam radnu sobu u koju bih stavila bakin mali otoman iz doba Luja Petnaestog, otoman koji bih dobila kao vjenčani poklon da ga nismo morali prodati kad smo preselili. Henry je volio plavu boju, pa sam za boju zidova odabrala nježnu svijetloplavu, ništa grubo, niti hladno. Henry me upozorio da možda od njegove majke nećemo dobiti ništa, jer nije odobravala naš brak, no ja sam bila uvjerena da ćemo je s vremenom pridobiti.
Anya Robeson nije htjela izbacivati vodu iz čamca. Ona je jedina bila oslobođena svih dužnosti, jer nije htjela samog ostaviti malog Charlieja niti na trenutak. Njih dvoje sjedili su u samom središtu čamca, poput nekog nepomičnog središta u kojemu je bio postavljen žiroskop. Ona se bojala da će joj se haljina smočiti, jer se mokra tkanina danima sušila radi slane vode. Bilo je prilično hladno, no bilo je teško reći koliki je bio utjecaj straha i vjetra, kao i vlažne odjeće na našu ogrubjelu i slanu kožu, a koliko je tom osjećaju pridonosila spoznaja da je na neki neodređeni način svaki od nas bio podjednako odgovoran za našu situaciju.
Gospođa Grant je predlagala da ponovo zajedrimo, no već smo znali da se čamac jako naginje kad se jedro jako napne i da se tada voda prelijeva sa strane. Svjesni svega toga, njezin prijedlog nismo ozbiljno shvatili, no bilo mi je jasno da je ona samo nastojala doći do nekog rješenja, a ne samo sjediti i nadati se. Nakon njezina prijedloga uslijedila je duga i malodušna tišina koju je naposljetku prekinuo gospodin Nilsson rekavši: »Onda moramo veslati.«
Gospodin Hardie ispustio je nešto nalik smijehu i rekao da nam nije bilo lako ni odolijevati struji, na što je gospodin Nilsson rekao: »Nisam mislio da bismo trebali veslati do New Yorka, iako nam je to najbliže kopno, već sam mislio na veslanje natrag do Engleske.« Nakon toga je počeo pričati o dva Norvežanina koji su preveslali Atlantik u šestmetarskom čamcu nekoliko godina ranije.
»Ali to su bili iskusni veslači«, objašnjavao je pukovnik. Istina je bila da su od osam ljudi koje je gospodin Hardie odredio za veslanje, samo dvojica pokazala da im to nije sasvim strano.
»I bili su u punoj formi«, doda svećenik.
»Onda nam preostaje jedino da ovdje plutamo čekajući da pomremo«, reče gospodin Nilsson i Hardie se s time složi. »Još uvijek možemo susresti neki brod u prolazu«, reče, a moje se srce odmah ispunilo nadom, no tada je dodao: »No, i ne moramo.« Dodao je i da je možda Carica Aleksandra odlutala s uobičajene brodske linije i da je možda rat smanjio broj brodova koji plove. I jedno i drugo je moglo biti razlogom što nas još nitko nije pokupio.
Pukovnik i gospodin Nilsson su određeni da nas ostale pouče vještini veslanja, no mnoge su žene i neka starija gospoda, kao Michael Turner, bili ili preslabi da bi veslali ili iz drugih razloga nisu mogli prionuti tom zadatku. No, kad smo počeli veslati, naše se raspoloženje popravilo i čamac je zaplovio s vjetrom u leđa. Prestali smo se truditi da ostanemo na svom položaju uprkos silama kojima se nismo bili kadri suprotstaviti. No, čak su se i oni koji su izgledali dovoljno snažni da bi veslali, brzo umarali. Nakon samo deset minuta pukovniku je veslo ispalo iz ležišta i palo u vodu, pa smo izgubili i dragocjeno vrijeme i dosta snage da ga spasimo. On, gospodin Nilsson i gospođa Grant izdržali su veslanje i do sat vremena, dok smo mi ostali nakon svega para zaveslaja gubili ritam. Na rukama smo počeli dobivati žuljeve usprkos povezima koje je gospodin Hardie napravio od pokrivača. A kad je gospodin Preston preuzeo veslo od mene, uronila sam ruku u ocean, misleći da će voda ublažiti bol, no zaboravila sam na učinak soli. Istoga časa sam je trgnula van i skoro zaplakala, što mi se nije dogodilo od onda kad sam gledala kako Carica Aleksandra nestaje pod valovima. Do večeri je postalo jasno da nemamo snage da nastavimo dalje. Gospodin Nilsson i gospođa Grant su bili zadnji koji su podigli vesla, pazeći da ih uglave tako da ih ne izgubimo. Gospođa Grant nije pokazivala nikakvih osjećaja, ali gospodin Nilsson je poraženo iskrenuo glavu ustranu i nije ništa odgovorio gospodinu Hoffmanu koji ga je tucnuo po ramenu i rekao mu: »Bila je to dobra ideja. Sutra ćemo probati ponovo.«
Gospođa Grant je rekla da ako ne možemo veslati do Europe, da onda morao do tamo odjedriti, a gospodin Hoffman je samo slegnuo ramenima. Nije nas ponovo morao podsjećati da je čamac odviše pun ljudi da bi se moglo jedriti, tako da je rečenica koja je trebala biti optimistična zazvučala vrlo oporo.

NOĆ


Noći su bile hladne, a kako smo bili sve mršaviji, naša su nas tijela sve teže grijala. Gledala sam druge oko sebe i iznenadila se kad sam vidjela koliko su im oči upale, a obrazi usahli. Sve su se promjene događale postupno, no sada sam na tom svjetlu koje je sve više slabilo vidjela kako su ljudima usne ispucale kao da će prepuknuti, kako su im oči postale staklaste i prazne, kao i da je odjeća na svima visjela kao da je bila obješena na same kosti. Gospodinu Hoffmanu se tik do kose sasušila krv od udarca veslom, no on kao da toga uopće nije bio svjestan. Nema nikakve sumnje da je do sličnih promjena došlo i u mom izgledu, no ja sam sebe i dalje zamišljala kao onog zadnjeg jutra na brodu, kad me Henry gledao dok sam uređivala kosu pred ogledalom. Više nije bilo nikakvih priča, a povremeno se mogao čuti tek poneki uzdah ili suhi kašalj gospođe Cook koji je počeo dan ranije i sve se više pogoršavao. Znala sam da smo svi odlutali u vlastita sjećanja kako bismo se izmakli iz grozne situacije u kojoj smo se našli.
Kako se Carica Aleksandra približivala New Yorku, primijetila sam da je Henry postajao sve poduzetniji. On i gospodin Cumberland sve su češće odlazili van da budu nasamo, što je vjerojatno imalo veze s bankarskim poslovima o kojima mi je Henry pričao, jer su obojica često spominjali »svoju veliku odgovornost«. Večer ranije on je ostao piti u društvu nekog čovjeka za kojega sam shvatila da pripada društvenom krugu njegovih roditelja. Gledajući njegov odraz u ogledalu, pomislila sam kako je taj osjećaj da mu dosađuje vjerojatno posljedica umora. Tek kasnije, kad me Henry poveo do zaklonjenog dijela palube na kojem sam mogla uživati na suncu, a da nisam bila izložena i vjetru, shvatila sam radi čega se doimao zabrinuto. »Pokušao sam sastaviti poruke svojim roditeljima«, rekao mi je, Što je potaklo moju znatiželju i sumnju da još nije poslao telegram u kojem ih je obavijestio da smo se vjenčali.
Isprva me to uznemirilo, jer smo već nekoliko puta o tome razgovarali i on me uvjeravao kako je to već napravio. Nisam si mogla pomoći, no imala sam dojam kako na medenom mjesecu ne bismo trebali razgovarati ni o kakvim stvarnim problemima. Trebali smo se smijati neozbiljnim stvarima. Tome što se čini kao da je gospođa Forester uvijek na rubu suza ili kako je gospodin Cumberland uvijek ozbiljan u svojoj novoj ulozi bogatog bankara. Trebali smo uživati u tišini gledajući jedno drugo u oči, ili otkrivati teške istine jedno o drugome, gradeći tako uzajamno povjerenje. Zaustila sam da kažem kako sam mislila da je to već obavio, no Henry je tada stavio prst na usta, sve dok neki jako dobro raspoloženi par nije otišao dalje od nas u šetnju palubom.
Kad smo ponovo bili sami, Henry reče: »Jutros sam dobio telegram od majke gdje navodi da će povesti Felicity da nas zajedno dočekaju na pristaništu.«
»Ali neće valjda to napraviti!«, viknula sam, a onda mi se srce steglo kad sam shvatila što mi Henry zapravo pokušava reći. »Pa ona i dalje misli da te Felicity može ponovo osvojiti!«, rekoh, a glas mi je prepukao kad me savladalo nešto između ljutnje i žaljenja, jer sam bila svjesna da je njegova majka tako nešto mogla izvesti jedino ako je mislila da je njezin sin još uvijek neoženjen.
Nekoliko trenutaka smo stajali, svjesni oceana koje se protezao na sve strane oko nas. S jedne je strane bila Europa, gdje sam bila toliko sretna, a s druge je bio New York, u kojem nisam znala što me čeka. »Predugo si to odgađao«, rekoh. »To nije bilo lijepo ni prema Felicity, ni prema tvojoj majci, a ni prema meni.«
Henry se doimao poput ukorenog školarca. Složio se sa mnom i rekao da će to ispraviti odmah nakon ručka. Ja sam mu rekla da ručak može pričekati i neka odmah pošalje taj telegram. Zajedno smo složili prikladan tekst i nakon toga me Henry otpratio do naše kabine nakon čega je nekamo odjurio. Nisam znala je li to bilo zato što se napokon riješio tereta što ga je mučio ili zbog nečeg drugog. Kad se vratio, morali smo požuriti za stol, pa nije bilo vremena da o tome popričamo sve do poslije večere. »Sve sam obavio«, rekao mi je, a kad sam ga ja htjela upitati o pojedinostima, netko ga je lupio po ramenu. Bio je to gospodin Cumberland koji kao da je imao nešto važno porazgovarati s njime. Činilo se da je Henryju bilo drago da ga vidi i pitao me da li bi se sama mogla vratiti do naše kabine. To mi se učinilo čudnim, jer smo na brodu bili već pet dana. »Naravno«, rekoh, no i dalje mi to nije bilo jasno, kao što mi nije jasno ni danas. Sada mi se čini da je Henry još uvijek radi nečega bio uznemiren, no možda je u pitanju bilo nešto vezano za posao, čime se morao pozabaviti. »Sve sam obavio«, rekao mi je, no dok sam sada gledala igru mjesečeva svjetla u moru i sve više stezala prsluk za spašavanje uz tijelo, pitala sam se je li to doista napravio.
Pokušala sam se sjetiti što mu je gospodin Cumberland rekao kad su odlazili. Spominjao je telegraf i kako ne radi, pa radi toga nije mogao srediti nešto oko posla i o tome je želio porazgovarati s Henryjem. »Pa ja sam sad bio tamo i sve je bilo u redu«, odgovorio mu je Henry. Nakon toga se osvrnuo i kimnuo mi prije nego što su njih dvojica otišla da nasamo o nečem porazgovaraju.
Dok sam se udaljavala prema stepenicama koje su vodile do naše kabine, srce mi je snažno udaralo. Ako sam ih dobro čula, to je značilo da je Henry doista poslao telegram svojoj majci. A bilo je to doista u zadnji čas, jer je tog dana poslijepodne Carica Aleksandra potonula. Sada sam se u čamcu pitala je li Henry ono izgovorio radi gospodina Cumberlanda ili radi mene. No sinulo mi je također da su riječi gospodina Cumberlanda, ako sam ih dobro zapamtila, mogle biti važne i u mnogo širem kontekstu od informiranja Henryjeve obitelji o našem vjenčanju. To je moglo značiti i da radio nije bio ispravan u vrijeme brodoloma i da u tom slučaju nije bilo moguće poslati radiom nikakve pozive u pomoć. A ako nismo poslali nikakve pozive u pomoć, onda smo bili u puno goroj situaciji nego što nas je uvjeravao gospodin Hardie.
Dugo sam tako sjedila u mraku zaklopljenih očiju, zanijemjela od straha i hladnoće. Povremeno sam svoje ranjave ruke močila u vodu kako bih osjetila učinak soli. Željela sam osjetiti još nešto osim straha koji me sve više obuzimao. Mary Ann je ležala u mom krilu, a ja sam pokušavala prebaciti težinu ne samo da bih našla neki ugodniji položaj, nego i da bih je probudila ako je tek lagano spavala. Duboko je uzdahnula, no nije se pomakla. »Mary Ann«, rekoh, »da li spavaš?«
»Što je bilo?«, reče, kao da me nije dobro čula i doda kad se malo razbudila: »Što se dogodilo?« Tada sam ja već izgubila potrebu da joj kažem o čemu sam razmišljala, pa joj samo rekoh: »Nije ništa. Samo spavaj.«
Pokušavala sam se prisjetiti samo lijepih stvari o Henryju i kako smo provodili vrijeme u Londonu, no nije mi uspijevalo. Već je gotovo svanulo kad sam napokon zaspala.

DESETI DAN, UJUTRO


Osvanuo je vjetrovit i hladan deseti dan. More se pod nama valjalo u ogromnim valovima, koji se usprkos svojoj veličini nisu prelamali, pa smo nekako uspijevali držati razinu vode u čamcu pod kontrolom. Gospođa Grant je i dalje nastavila svoje tiho ohrabrivanje ljudi, a tek jednom ili dvaput je glasno izrazila žaljenje što gospodin Hardie radi straha od prevrtanja ne dopušta da dignemo jedro. Ona je bila sigurna da se možemo spasiti jedino ako budemo dalje napredovah prema nekoj dalekoj obali.
Gospodin Hardie me nikako nije htio pogledati u oči, a ja sam mu se svako malo osmjehnula, pokušavajući ga malo ohrabriti. Nisam znala je li mu to potrebno ili nije. Počela sam o njemu razmišljati kao o nekome tko jedva da je ljudsko biće ili je pak puno više od toga. Toliko je bio različit od svih nas ostalih. Ipak, najveću sam pažnju posvetila samoj sebi, nastojeći tek jedan trenutak pretočiti u drugi, štogod da se dogodilo, dobro ili loše. Jedva da sam primijetila da se išta događalo u čamcu tog jutra, jer mi je bilo silno neugodno sjediti u vlažnoj odjeći usred svog tog ništavila koje je za nas istovremeno bilo sve, sve što nam je išta značilo. Nastojala sam mjeriti vremenske razmake između drhtaja vlastita tijela ili otkucaja srca, pokušavala ustanoviti je li bolje da ruke držim stisnute između nogu ili mi je bolje da ih uvučem pod zaštitni prsluk i stisnem uz grudi.
Sjetila sam se razloga koji su me brinuli prethodne večeri i dva puta sam o tome htjela razgovarati. Prvi puta s Mary Ann, a onda poslije i sa svećenikom koji je uhvatio moj pogled kad Hardie još nije odlučio podijeliti vodu. Ipak, nisam izgovorila ni jednu riječ i pitala sam se kakve bi koristi bilo od toga da posijem sjeme sumnje protiv jedinog čovjeka koji nas je mogao spasiti. Usto, nisam imala nikakvih dokaza da radio nije bio baš sasvim ispravan. Kao da sam svoje sumorne misli nastojala usmjeriti na neku drugu misaonu ravan.
Gospodin Hardie je napomenuo da je gospodin Blake bio u sobi s radiom sve dok vatra nije sve natjerala da se popnu na palubu. Tada je Blake potvrdio da su poslani signali u pomoć. Doista, sjećam se da sam vidjela gospodina Hardieja s nekim brodskim časnikom, kad sam se s Henryjem tog poslijepodneva popela na palubu. Možda je to bio upravo Blake. Stoga nije nemoguće da je Blake rekao Hardieju da je poslao signale u pomoć. No, ako je radio bio pokvaren, onda je ili gospodin Blake lagao gospodinu Hardieju ili je sada gospodin Hardie lagao nama. Ako je Hardie lagao nama, pretpostavljam da je to činio samo zato da nam podigne samopouzdanje. Ipak, činilo mi se da je i gospodin Hardie bio uvjeren da su signali poslani. Zašto bi inače toliko ustrajao u tome da ostanemo na mjestu potonuća broda da je znao da nas niti jedan brod neće potražiti. No palo mi je na pamet da su gospodin Blake, a možda i gospodin Hardie bili negdje drugdje nakon eksplozije i da je gospodin Hardie samo pretpostavljao da je već netko poslao poziv u pomoć iz prostorije u kojoj je bio radio odašiljač, jer je to logičan postupak u slučaju nesreće. Ako je bilo tako, onda on nije samo lagao u vezi poziva u pomoć, već i u vezi onoga što je - možda zajedno s Blakeom - radio u tim prvim trenucima nakon eksplozije. Iako sam neprestano o tome razmišljala, nisam se ničemu mogla dosjetiti.
Umjesto toga sam počela misliti o tome što ću reći Henryjevoj obitelji. Smišljala sam razne priče o neizbježnoj sudbini, o tome kako sam cijelog života sanjala o tetama i sestričnama i kako se usrdno nadam kako ću ih sve upoznati. Htjela sam im reći kako ih već odavna volim, radi svega onoga što mi je o njima ispripovijedio Henry, no to mi nije zvučalo iskreno, pa sam odlučila da to ipak neću izgovoriti. Za vrijeme one naše svađe Henry mi je ispričao koliko su njegovi roditelji zavoljeli Felicity Close, da je znaju od malih nogu i da je njezina majka najdraža prijateljica njegove majke. »Henry«, prošaptala sam prema vodi koja nas je okruživala sa svih strana, »nemoj me sada ostaviti«. U svakoj od situacija koje sam nastojala zamisliti, Henry je stajao uz mene. Zaista nisam znala kako ću se pojaviti pred njegovom majkom sama samcata. Bojala sam se da će me okriviti za njegovu pogibiju, da će misliti da sam ja Henryja nekako navabila u Europu, iako je zapravo bilo obrnuto, i da sam ja kriva što smo se vraćali upravo na Carici Aleksandri, a ne nekakav tamo rat koji je izbio i s kojim nisam imala baš ništa.
Tog je jutra napokon počela padati kiša. Isprva su kapi bile sitne i lepršave, kao u magli, pa nitko od nas nije mogao prikupiti vode ni za naprstak, ali onda su počele padati sve krupnije kapi, da bi uskoro svi bili mokri do kože. Upravo sam se te kiše sjetila onog dana u Bostonu kad je gospodin Reichmann pomislio da sam poludjela. Svi oko mene su se licem okrenuli prema gore da uhvate vodu. Mary Ann je i dalje pravila probleme. Sada nije htjela otvoriti usta, tako da ju je Hannah morala pljusnuti i uhvatiti za nos da bi konačno popustila. Gospodin Hardie je rukom pokazao u daljinu u nešto što nitko od nas nije vidio i rekao da će uskoro vrijeme postati još gore i da nećemo izdržati ako se ne postavimo prema tome kako valja. Već smo bili sasvim mokri i promrzli i nije nam bilo jasno na što je mislio.
Gospođa Cook se vratila iz našeg natkrivenog skloništa i taknula me po ramenu. »Nemoj zaboraviti navući voštano platno, tako da se pokrivači ne smoče«, reče. Nisam mislila da je već na mene došao red, ali kako se nitko nije bunio, probila sam se prema naprijed i zavukla među pljesnive pokrivače i tamo uživala ne toliko u spavanju koliko u nekoj vrsti uranjanja u vlastitu dušu. Znala sam se tamo i ogrijati. Nisu to bila neka određena sjećanja, nego se radilo o mjestima gdje životni uvjeti nisu bili toliko grubo određeni i nepromjenjivi. Možda jesam htjela razmišljati o sebi, ali mi to nije uspijevalo, jer sam bila zapravo lišena svake volje. Ostalo mi je samo moje tijelo. Radila sam sve što mi se reklo gotovo automatski, kao da sam upala u neko stanje transa nalik gospođi Cook. Sve što se mene same ticalo privuklo bi mi pažnju iako je možda bilo sasvim sporedno; no ono što se događalo s drugima nije na mene ostavljalo baš nikakav dojam. Kad me Mary Ann prodrmala iz tog stupora, da zauzme moje mjesto među pokrivačima, vratila sam se na svoje mjesto i ustanovila da se, dok sam ja spavala, gospođa Cook sama bacila u vodu. Žrtvovala se. Nisam u pogledu toga ništa osjetila osim neznatne znatiželje o tome zašto je to učinila. »Naredio Hardie«, prošaptala je Hannah, a Greta je rekla: »Znaš da je gospođa Cook uvijek radila ono što bi joj se reklo.« Uplašilo me da bi se isto to moglo reći i za mene.
Ne mogu ni potvrditi, niti zanijekati je li Hardie bio odgovoran za smrt gospođe Cook. Moji su me odvjetnici stalno iznova ispitivali po tom pitanju, ali ja sam im mogla reći jedino da sam u to vrijeme spavala. Hannah im je očito izjavila da je na mene došao red za spavanje ranije tog dana i da nitko nije imao pravo na dodatni boravak među pokrivačima, osim u slučaju bolesti, a to se nije nikada dogodilo. I gospođa Cook koja me dotakla po ramenu i poslala naprijed i Mary Ann koja je kasnije zauzela moje mjesto bile su mrtve i očito se nitko drugi nije sjećao kakvu sam ulogu ja imala tom prilikom. Ne znam da li bi se išta promijenilo da sam bila budna, ali nisam bila. Gospodin Reichmann je rekao da su odvjetnici Hanne i gospođe Grant pokušavali dokazati da je bilo razloga da se svi boje gospodina Hardieja i da je ono što se dogodilo s gospođom Cook dalo valjani motiv za ono što se dogodilo kasnije. Međutim, kako god da me gospodin Reichman salijetao s pitanjima, govorila sam mu da ću, kad na mene dođe red da svjedočim, reći da nisam imala nikakvih motiva i da nisam bila prisutna kad je gospodin Hardie možda nešto rekao gospođi Cook.
U svakom slučaju, kad sam ustala ispod zaklona od voštanog platna, gospođa Hewitt, ona hotelijerka, lamatala je rukama i drhtala cijelim tijelom. Rekla mi je da je ona zadnja razgovarala s gospođom Cook i ja nisam imala nikakvog razloga da u to posumnjam, sve dok drugi nisu počeli pričati da joj se gospodin Hardie zadnji obratio. Gospodin Hardie nije imao običaj pojedinačno razgovarati sa ženama, tako da sam pomislila kako se ta priča vjerojatno promijenila prepričavanjem ili da su Hannah i Greta sve to namjerno preuveličale ili čak i slagale. No, kako ničemu nisam sama svjedočila, nisam ni nudila svoje mišljenje o svemu tome. Iako je gospođa McCain bila družbenica gospođe Cook na ovom putovanju, nije se udostojala pokazati nikakvih osjećaja. »Više se tu ništa ne može učiniti, zar ne?«, rekla je.
Kiša je jenjavala i jutro je odmicalo. Jedva da se ičega sjećam, osim da je nešto prije podneva gospodin Hardie pokazao u daljinu i rekao: »Olujni vjetar«. Prošlo je par časaka, a onda je nastavio: »Dok ne stigne do nas moramo se odlučiti što ćemo napraviti.« Pogledala sam oko sebe. U čamcu nas je preostalo još trideset i šest. Moji su gležnjevi bili u barici, a ona uzburkana voda koju je vjetar dizao u daljini polako nam se približavala. U meni je rastao strah kao da sam se nečega sjetila, a ne kao da tako što vidim prvi put. Kad je to što nam se približavalo bilo oko petnaest minuta daleko od nas, kako nam je govorio Hardie, konačno sam uhvatila njegov pogled. »U vašim smo rukama«, pokušavala sam mu reći pogledom. »Samo nam recite što da radimo.« Njegov se pogled dugo zadržao na meni i to me uzbudilo. Po prvi sam puta za svih ovih dana osjetila toplinu. Znala sam da će nas Hardie spasiti ako ikako bude mogao.
Sada je već toliko valova zapljuskivalo preko ograde čamca, da nitko to više nije posebno isticao, no nebo je postalo zeleno-žuto, što do tada nikad nismo vidjeli. Hardie je rekao: »Pomolite se, društvo«, i sve moje nade koje su trenutak postojale sada su se raspršile. Oko mene su ljudi bjesomučno lopaticama izbacivah vodu iz čamca. »Prestanite s tim!«, viknula sam, jer je vode u čamcu bilo sve više i više, usprkos svim njihovim naporima. »Potopit ćemo se!«, vikala sam, ne vidjevši da je išta drugo moguće. Sama sam sebe čvrsto stisnula rukama. »Nema nam spasa«, vikala sam prema drugima ili možda samo do Mary Ann. »Zar ne vidite da ćemo svi pomrijeti?«
»Pa, još uvijek postoji nada«, rekao je gospodin Hoffman razumno. »Već smo o tome razgovarali. Neki od nas mogu se baciti u more da olakšaju čamac.« Zastao je da svi shvate značenje tih riječi. »To nam je jedina šansa.« Pogledala sam Hardieja da vidim njegovu reakciju, ali on je gledao kako nam se nevera približava nepromijenjenog izraza lica. Pukovnik Marsh vikne prema njemu: »Je li to istina, gospodine Hardie?«. Hardie nas je sve redom pogledao, kao da nas je osvjetljavao reflektorskom svjetiljkom. »Da, tako je, ukoliko ne želite da se svi podavimo.« Njegove riječi kao da su oslobodile neku zvijer iz kaveza. Sada, kad ju je pustio, ponovo sam mogla disati. »Naravno«, rekoh mirno. Moga je straha sasvim nestalo. Osjetila sam se poput muškarca koji važe svoja ulaganja temeljem ponuđenih brojki i mogućnosti.
Mary Ann je bila prestravljena. »Da skočimo?«, upita. »Sami da skočimo?«
»Naravno da sami moramo skočiti!« Nisam željela vikati na nju, ali iznenada više taj skok nisam povezivala sa smrću, nego sa životom. Nije mi pri tome palo na pamet da bih sama sebe mogla žrtvovati. Sve dok se mom ocu nisu dogodile sve one nedaće, meni su uvijek sva vrata bila otvorena, a obroke su mi posluživale lijepe djevojke poput Mary Ann. Mora da je ona to osjetila, jer joj se lice silno napelo, puno straha i gađenja.
Meni se činilo da su slabići poput Mary Ann ili Marije bili logičan odabir, no kad je jedan od muškaraca - je li to bio gospodin Nilsson - naglasio kako su muškarci u ovim uvjetima potrebniji i da bi, ako bi se netko trebao žrtvovati, to trebale biti žene, to me prestravilo. Iako je donekle bio u pravu. Možda mi je to toliko teško palo zato što je to bila istina. Kad mi se Mary Ann približila, gotovo onesviještena, odgurnula sam je i šapnula joj na uho: »A zašto ne, Mary Ann? Da se baciš sada u more, to bi te spasilo daljih patnji. Ti ćeš umrijeti svakako, a ja sam čula da je utapanje puno ugodnije od umiranja od gladi ili od žeđi.«
Može li mi netko ovo zamjeriti? Mi ne prizivamo u svoju glavu neke ideje, a da pri tome govorimo drugima da nas se okane. Mislim da su ljudi odgovorni za ono što čine, ali ne i za sadržaj svojih misli. Stoga mi se čini, da me se jedino može smatrati odgovornom što sam katkad dopustila nekim svojim mislima da se pretvore u izgovorene riječi. Mogu samo reći da sam ja morala sjesti do Mary Ann. Ja sam bila ta kojoj se prvoj počela žaliti i plakati. U svakom slučaju, kad je došla k sebi, rekla je da je sanjala vrlo jasan san u kojem nas je sve spasila tako što se bacila u more.
»Još deset minuta!«, viknuo je gospodin Hardie. Ja sam izbrojala šezdeset sekundi i rekla »Devet!«, više samoj sebi, nego Mary Ann. Gospodin Preston se silno uzbudio. »Muški!«, viknuo je. »Svi muški neka se skupe ovdje!«
»Zašto?«, upita gospodin Nilsson, a gospođa Grant je samo rekla: »Sigurna sam da postoji i drugi način.« Nakon toga je utihla i prihvatila se lopatice za vodu koju je otela nekom drugom.
»Hardie je u pravu! Mi muški moramo vući slamku koji će skočiti!«, reče gospodin Preston svojim visokim, drhtavim glasom, a Hardie je samo dodao: »Osam.« U meni je odjednom narasla neka nova strava. Jasno sam je bila svjesna, kao što sam bila svjesna da mi zubi cvokoću, da mi kiša šiba u lice, da mi se voda slijeva niz vrat, da mi srce sve jače lupa.
Nilsson reče: »Zašto samo muški? Zašto samo muški?«
Mary Ann me pitala: »A što sa ženama? Da li još uvijek žele da se baci jedna od nas?«
»Naravno da ne«, rekoh. »Pa što si ti mislila? No, mislim da ne bi spriječili niti jednu ženu ako bi se javila dobrovoljno.« Tada nisam bila svjesna kako smo obje vjerovale u to »oni«, u neke druge koje donose odluke i preuzimaju zasluge, ali i odgovornost ako su u krivu. Ipak, primijetila sam da je Mary Ann laknulo kad je čula da nju nije nitko prozvao da se junaci, tako da me samo prihvatila tom svojom sitnom, beskorisnom rukom.
Hardie je podigao ruku punu drvenog iverja koje kao da se odnekuda stvorilo uz pomoć neke čarolije. »Samo muški«, rekao je. »Dvije su slamke kratke, šest ih je dugih.« Ne znam zašto smo mislili da će nas baš dvoje ljudi manje spasiti, ali to nitko nije doveo u pitanje. Ako je Hardie rekao da je čarobni broj bio dva, onda smo to tako prihvatili. Mislili smo da Hardie zna sve.
Prošla je još jedna minuta. Uzburkana tamna voda koja se približavala bila je svega dvadeset i pet do trideset dužina čamca od nas. U daljini su munje parale nebo.
»Ja nikoga neću prisiljavati«, reče Hardie i povuče jednu od slamki. Pogledao ju je bez imalo zanimanja, ali po izrazu lica ljudi oko njega činilo se da je izvukao dugačku. Gospodin Nilsson je sljedeći vukao, no po izrazu njegova lica činilo mi se da uopće nije bio svjestan što radi.
Pukovnik Marsh izgledao je mirno i odsutno kad je na njega došao red, a Michael Turner se čak i našalio rekavši: »Ako dobijem na ovoj lutriji, to će biti prvi puta da sam išta dobio u životu.« On je bio jedan od onih koji nikad na sebi nije imao sigurnosni prsluk, što ga je činilo još mršavijim. Tek što je izvukao slamku, ustao je, luđački se nasmijao i skočio u more. Ostale su još četiri slamke od kojih je samo jedna bila kraća. Gledala sam gospodina Prestona kako je izvukao slamku s olakšanjem, no svećenik je bio sasvim u panici kad je na njega došao red. Ostali su još samo on, Sinclair i Hoffman od muških. Hoffman je slegnuo ramenima i povukao, gledajući Hardieja ravno u oči. Ponovo sam stekla dojam da su njih dvojica imah neku zajedničku tajnu. »Gospode, pomozi«, reče svećenik. Kleknuo je na dno čamca, licem okrenut prema Hardieju, a leđima od nas, ruku dignutih prema nebu. »Gospode«, zavapio je, »Spreman sam se žrtvovati za ovu tvoju dragu djecu, ali zašto mi je to toliko teško?« Gledao je izbezumljen u valove, kao čista inkarnacija straha, vjerojatno svjestan da se ono »draga djeca« teško može reći za nas u čamcu. Začepila sam uši da ga ne čujem i još se jače stisnula uz Mary Ann. Bili smo ogoljeni do kostiju. Nitko od nas nije bio vrijedan ni pišljiva boba. Sva naša ljudskost je nestala. U svima nama kao da je nestalo svo dobro ili plemenito onog časa kad više nismo imali što jesti, niti se gdje skloniti.
Svećenik pogleda s beskonačnim žaljenjem u smjeru gospodina Sinclaira i uzme oba štapića. »Pitam se, računa li se ovo kao samoubojstvo. Doista, nije li raj odavno izgubljen?« Okrenuo se da potapša gospodina Sinclaira po leđima i otvorio šaku s oba štapića koja je odmah odnio vjetar. Ustao je polako na noge i rekao: »Neka vas Bog blagoslovi i spasi.« Nakon toga je skinuo svoj spasilački prsluk, skočio i nestao pod vodom. Gospodin Sinclair je viknuo za njim: »Vratite se! To sam trebao biti ja!«, no na njega nitko nije obraćao pažnju. I kad se podigao svojim neobičnim rukama i privukao rubu čamca, nitko ga nije zaustavio. Najtužnije je u cijeloj stvari bilo to što su se svi oni žrtvovali za ljude poput nas. No, nisam stigla tada više o tome misliti, jer nas je oluja napokon zahvatila.

DESETI DAN, POSLIJEPODNE


Sada sam shvatila što je mislio gospodin Hardie kad je govorio da je sve ono što je do tada puhalo bilo tek nalik povjetarcu, no činilo mi se da je i njega iznenadila žestina vjetra. Maleni je čamac letio poput ljuske na valovima koji su bili veliki poput prekooceanskog broda. Sjetila sam se svećenika i gospodina Sinclaira i kako Hardie nije morao postati ubojicom - da, baš sam na tu riječ mislila - jer se činilo da broj ljudi u čamcu neće vjerojatno značiti baš ništa. Svi ćemo poginuti i ovako za nekoliko sekundi i žalila sam jedino što nisam uspjela sačuvati svoje ljudsko dostojanstvo. U svih svojih dvadeset i dvije godine života vjerovala sam da je čovjek sam po sebi dobar i nadala se da ću to uvjerenje ponijeti sa sobom u grob. Htjela sam vjerovati da svi ljudi mogu dobiti ono što žele, da ne postoje sukobi i suprotstavljene strane sami po sebi i da, ako se tragedije dogode, to nije nešto nad čime ljudi imaju ikakve moći.
Mislila sam o svemu tome, ali ne tog poslijepodneva i nimalo sustavno. Naš se čamac propinjao i valjao, uspinjući se po uspjenjenim visokim valovima i onda opet nestajao u paklenim procijepima kad bi nas sa sve četiri strane okružili zidovi tamne vode. Sve je to bilo sasvim zastrašujuće gledati. Gospodin Hardie i gospodin Nilsson uhvatili se se svaki po jednog vesla, dok su se pukovnik i gospodin Hoffman borili s trećim. Zajedno su nas pokušavah držati pramcem okrenute prema vjetru, jer smo se mogli nadati da ćemo uspjeti savladati te valove jedino ako ih zajašimo.
Gospođa Grant i gospodin Preston radili su što su mogli sa zadnjim veslom, no oni se nikako nisu mogli nositi s pobješnjelom olujom. Ipak, bila sam im zahvalna što se trude i divila se kako su se hrvali s velikim valovima, lako nitko od njih nije uspio puno postići, nitko nije odustajao. Ja sam se jednom rukom držala sjedalice da me ne zbaci kao što jahači lete s divljih konja, a drugom sam se držala Mary Ann, koja je sjedila tik do mene i s obje me se ruke grčevito držala, kao da sam ja bila neka plutajuća daska koja će je spasiti.
Uza sve to još nas je zalijevala i jaka kiša, a munje su parale nebom. Jedva da se mogla nazrijeti dužina čamca, pa kad bih rekla da su valovi bili visoki i do sedam, osam metara, to bi bilo čisto nagađanje. Hardie nam je kasnije rekao da su valovi dostizali visinu od barem petnaest metara, ali kako je to procijenio, ne znam. Neki puta se čamac zadržao na krijesti vala jedan dugi trenutak prije nego što bi se sjurio dolje s te visine poput sanjki na ledenoj strmini. Želuci su nam zavijali i okretali se, no katkada i nismo baš bili sretne ruke, pa bi nas valovi odalamili po ramenima i napunili čamac s još više vode koja je sada već dosezala do koljena. Ipak, naše malo plovilo nije tonulo.
Desetak minuta prije nego što nas je oluja sustigla, gospodin Hardie je podijelio prazne limenke od krekera Hanni i Isabelli koje su odmah furiozno počele izbacivati vodu. Nakon toga je skinuo poklopce s dva drvena bureta koje je ljubomorno čuvao, kao da je u njima još uvijek bilo vode, a pukovnik Marsh i gospodin Hoffman jedva su ih tako skliske uspijevali čvrsto držati dok su s njima izbacivah vodu iz čamca. Svo to vrijeme Hardie je junački uspijevao kormilom držati pravac prema valovima, dok su mu veslači pokušavali pomoći koliko su mogli. Čamac se toliko snažno propinjao da bi tek jedan od pet pokušaja da se izbaci voda uspio, ali nitko od njih nije posustajao, tako da sam se pitala što bismo mi da nije bilo tih pet snažnih muškaraca. Što bi se dogodilo da je pukovnik Marsh izvukao kraću slamku, ili gospodin Nilsson, ili pak sam Hardie? Michael Turner je bio najstariji od svih, svećenik je bio mršav i slab, a gospodin Sinclair je imao jake mišiće na rukama, ali se nije mogao kretati po čamcu jer su mu noge bile nepokretne. Tada me prestravila pomisao da možda u toj lutriji i nije bilo sreće, iako sam sama gledala izvlačenje. Hardie nije ništa prepustio slučaju, on je odabrao tko će ostati na životu, a tko će umrijeti. Nisam se mogla osloboditi pomisli da je u našem malom čamcu bilo zlo i da me na životu održao sam đavo.
Nije trebalo dugo da gospodinu Hoffmanu ispadne burence i istog časa nestane u oluji. Hardie nije rekao ni riječi, već mu je dodao svoje veslo, a on je skinuo poklopac sa zadnjeg bureta. Ovaj puta ga je sam uhvatio i počeo izbacivati vodu. Prije nego što je to počeo, vidjela sam da unutra više nije bilo kišnice, samo neka kutijica koju je Hardie žurno spremio u svoju jaknu. Nisam na to u taj čas obratila pažnju. Pomislila sam samo kako je Hardie jako dobro uspio rasporediti naše zalihe vode, dok su trajale.
Samo se jedan događaj izdvojio tijekom te prestrašne, užasne oluje. Mračni se dan samo pretvorio u još mračniju noć, a kiša nije prestajala. Nebo i more kao da su se spojili. Čamac se i dalje propinjao i padao ili pak udarao u krijeste valova koji bi se prelomili na nama. Usprkos bolesnom strahu da ćemo propasti u tu beskonačnu dubinu, hvalila sam Boga i gospodina Hardieja svaki puta kad nas voda nije zauvijek poklopila.
Baš sam izgovarala svoju zahvalu nakon još jednog propinjanja, kad smo začuli jaki udarac o dno čamca, nakon čega je uslijedilo komešanje i silna vika onih koji su sjedili s desne strane čamca. Hardie je na trenutak prestao izbacivati vodu iz čamca da vidi o čemu se radi. »Udarili smo u nešto!«, stigao je odgovor, ili »Nešto nas je udarilo!«, nešto u tom smislu. Je li bio u pitanju neki teret izgubljen s Carice Aleksandre ili nešto što nam je poslao Bog da nas uništi, to nismo znali reći.Na koncu je vjetar pomalo popustio, a oni monstruozni valovi smanjili su se i postali samo jako veliki, dok je kiša nastavila padati još dugo u noć. Gospodin Hardie je osovio dvije preostale bačve između jedne strane čamca i hrpe pokrivača i rekao onima koji su sjedili blizu da usmjere vodu koja se skupljala na voštanom platnu u te bačve. To mi ne bi palo na pamet, a i da mi je palo na pamet, ne bih to znala izvesti. Shvatila sam da je Hardie sigurno bio veliki optimist, osim ako nisu u pitanju bile refleksne radnje osobe kojoj je bilo suđeno da preživi.

NOĆ


Gospođa Forester, koja je cijelo vrijeme bila tiha i pažljiva, te je noći poludjela. Počela je zapomagati za svojim suprugom koji je na dan brodoloma negdje pio i sada je vjerojatno bio izgubljen. »Ako me se usudiš sada dotaknuti«, rekla je, »zaklat ću te noću tvojim vlastitim nožem.« Tek kad se obratila pukovniku Marshu koji je sjedio pravo ispred nje, misleći da je Colin i počela mu prijetiti šakom, priskočili su ostali i pokušali je obuzdati. Žena po imenu Joan koja je dvadeset godina bila njezina sobarica, privila ju je k sebi i prodrmala da se pribere. »To nije Colin, gospođo«, rekla je razumno. »Ovdje vam nema Colina.«
»Sirotica«, reče Hannah kad je iz nje provalilo suosjećanje, no svaki pokušaj da se dođe do gospođe Forester ili ju se utješi bio je bezuspješan. Konačno je izgubila svijest, a Joan ju je, uz pomoć gospodina Prestona i gospođe Grant, prebacila naprijed i pokušala je što udobnije smjestiti na mokrim pokrivačima, iako na njima nitko više nije mogao zaspati. Gospodin Hoffman je predložio da je bacimo preko ograde, no Hannah i gospođa Grant su je zaštitile, rekavši kako su je upravo muškarci napravili takvom kakva je sada i da sada mogu uživati u tom rezultatu.
Uspjela sam povremeno zaspati. Kad nisam razmišljala o onome što se događalo tog strašnog dana, onda sam o tome sanjala. Budila sam se misleći da padam preko ograde čamca, a ponekad bih i doista pala, ali samo na Mary Ann ili na gospodina Prestona koji je sjedio pored mene, bliže ogradi.
Te sam noći razmišljala o tome kako vrlo rijetko imamo priliku birati između pravog i krivog, između dobrog i lošeg. Vrlo sam jasno vidjela kako se ljudi uglavnom nađu u situaciji kad je puno teže izabrati, a da nigdje ne bude nikakvih uputa kamo je bolje krenuti. Je li gospodin Hardie bio u pravu kad je namjestio onu lutriju? Mogu samo reći da dobro i loše s time nisu imali nikakve veze. Što se mene tiče, moju je savjest progonilo jedino kad je prvog dana pustio ono dijete da se utopi.
Ne znam koliko je u onom trenutku bilo teško doći do njega. U jednom času mi se učinilo da smo ga mogli spasiti bez ikakva problema, a već u sljedećem je između nas u čamcu i njega bilo sve prepuno kojekakvih opasnih predmeta. Stalno sam se pitala je li moja mašta nastojala uvećati ili smanjiti opasnosti koje su priječile da tada promijenimo smjer kretanja. Ako je mene i sve ostale u čamcu radi nečega trebalo suditi, onda je to bilo radi tog dječaka.
Sasvim ojađena, sjedila sam u potpuno mokroj odjeći i dok su me tako mučile te turobne misli i sjećanja na onog dječaka, odjednom sam shvatila da gospođa Grant sjedi s druge strane Mary Ann i gleda preko ograde u nebo na kojemu je zasjalo nekoliko zvijezda. Kako je Mary Ann ležala u mom krilu, gospođa Grant je također taj čas vidjela da ni ja ne spavam i po prvi puta se nagnula prema meni i uhvatila me za ruku. Rekoh joj da mislim na ono dijete, a ona mi samo reče: »Nema smisla. Što je bilo, bilo je.« Nakon toga sam joj iznijela svoju sumnju u pogledu radija i da nam gospodin Hardie možda nije rekao istinu o pozivima u pomoć. Ona mi je zahvalila, a onda zagonetno dodala: »Da sam to znala...«, no nije mi dovršila svoju misao. Da je znala što? Zar bi onih prvih dana učinili nešto drugo? Da li bismo koji dan ranije počeli bacati ljude iz čamca i pokušali jedriti ili veslati prema Europi, dok smo još imali snage? Nije mi bilo jasno što smo drugačije mogli napraviti.
Ubrzo nakon što je svanulo otkrilo se da onih dviju sestara koje su uvijek mirno sjedile na stražnjem dijelu čamca više nema. Nitko nije vidio kako su nestale. Iako Mary Ann nije s njima prozborila ni riječi, to ju je jako pogodilo. Možda zato jer su bile približno naših godina, ona je to shvatila kao upozorenje da bi se tako što moglo i nama dogoditi. Okrenula se prema meni gledajući me ludim očima i upitala: »Da li ti misliš da ćemo mi umrijeti?« U tom trenutku i ja sam očekivala da nećemo ostati žive i to sam joj željela i reći. I mene su sasvim shrvali događaji od prethodnoga dana, baš kao i Mary Ann i nimalo mi nije bilo drago što je očekivala od mene neke odgovore ili podršku. »Naravno da ćemo umrijeti! One dvije sestre su sretne, jer za njih je sve već gotovo!« Tako sam joj htjela reći, ali nisam. Stavila sam joj ruku na rame onako kako sam priželjkivala kad bi i meni netko napravio i rekla joj nekoliko riječi utjehe. Mislim da sam rekla nešto kao »Bog će nas čuvati«, no mogla sam reći i »Gospodin Hardie čini sve što može. I dalje se možemo na njega osloniti.«
Kad smo bolje pogledali u kakvom je stanju čamac, vidjeli smo da je ono što nas je udarilo ostavilo na desnoj strani čamca rupu veličine šake odmah ispod ograde. Kroz rupu je stalno utjecala voda, a gospodin Hardie je proveo cijelu noć pokušavajući je začepiti. Nismo, što se toga tiče, dakle, bili ništa sigurniji nego ranije.

JEDANAESTI DAN


Ubrajajući one dvije sestre, ali ne i gospođu Forester koja je umirala na pokrivačima još dva dana, izgubili smo osmero ljudi, od trideset i devet, koliko nas je bilo na početku. »Nismo morali ubiti ni gospodina Turnera, ni svećenika, ni gospodina Sinclaira, zar ne?«, urlala je Mary Ann. »Mogli smo pričekati još samo jedan dan!«
»Začepi, glupačo!«, viknuo je gospodin Hardie prema njoj. »Noćas smo se umalo potopili, ili možda to nisi primijetila? Zar ne vidiš da nam još uvijek prodire voda tamo gdje smo dobili onaj udarac? To znači da nas još uvijek ima previše. A umjesto ono malo hrane, sada više uopće nema ničega za jesti.« Primijetila sam da je Hardie nekako izgledao manje krupan nego ranije. Bio je silno mršav i kao da se nekako skupio u sebe. Prvi puta mi se učinilo da je silno umoran i da katkad ništa ne radi. Lijevom se rukom držao sa strane, kao da se ozlijedio tijekom noći. Nije mi bilo drago što ga vidim takvog, ali to kao da je oslobodilo Hannu koja se vrzmala po čamcu pokušavajući što više toga dovesti u red. Hardie ju je gledao kao što bi ranjeni pas gledao gladnu divlju mačku.
Znala sam da svi polako umiremo. Čudilo me jedino to što već nismo poumirali. Tijekom dana osjetila sam neku jasnu vezu sa svim onim muškarcima i ženama kroz svu povijest koji su došli do iste spoznaje o sebi samima, da je život postupno utapanje i da na koncu svi završimo u vodi do vrata i da se od životinja razlikujemo jedino po tome što smo to u stanju spoznati.
Drugim riječima, tek sam se jedanaestog dana osjetila istinski živom. Konačno sam uspjela više ne misliti na prazni želudac i mokre noge. Prestala sam vjerovati da će nas spasiti neki brod i da će me Henry čekati kad stignemo na obalu. Gledala sam svoje ruke, ogrubjele i izderane i na nov način shvatila onu uzrečicu, da Bog pomaže samo onima koji i sami sebi pomognu. Je li Bog bio nužan u toj jednadžbi, pitala sam se. Zar ljudi ne mogu sami biti dovoljno snažni i dobri, a da ne pripisuju Bogu zasluge za svoju snagu i dobrotu? Tijekom noći napadalo je dovoljno kiše da smo uspjeli napuniti dva bureta s vodom, zahvaljujući Hardiejevoj domišljatosti i sada smo imali dovoljno vode.
Osvanuo je vedar dan, s malo vjetra, a valovi su bili vrlo mali. Više su se valjali, nego prelamali. Kako nas je sada bilo manje, lakše smo bili u stanju rasporediti težinu u čamcu da smanjimo naginjanje. Hardie je začepio onu rupu najbolje što je mogao, sastavio jedro od vesala i ponovo smo zaplovili znatno brže. Gospodin Nilsson je bio na kormilu, a mi ostali smo raširili pokrivače po sebi, da se osuše na suncu koje nas je konačno ogrijalo iako nam se koža sušila i pucala do krvi. Moji žuljevi su počeli zacjeljivati, a ja sam se divila vlastitom tijelu koje je i dalje nalazilo životne snage i funkcioniralo, iako smo već gledali smrti u oči. Sada smo konačno imali dovoljno vode, no nismo imah više nikakve hrane, pa smo svi počeli razmišljati kako ćemo umrijeti od gladi. Upitala sam gospodina Prestona koliko čovjek može izdržati bez hrane, a on mi je rekao da to može potrajati od četiri do šest tjedana. »Ako imate dovoljno vode«, rekao je.
»Onda je pred nama još dosta vremena«, rekoh, s čime se on složio, onako bezvoljan, a ja sam još dodala: »Mislim da ćemo izdržati«, iako nije baš tako izgledalo.
Tada mi je gospodin Preston rekao nešto što je jednom čuo od nekog poznanika koji je bio liječnik. »Smrt od gladi ne ovisi samo o čovjekovu tijelu«, reče. »Ovisi i o čovjekovu umu. Ljudi koji se odluče oduprijeti smrti vjerojatnije prežive nego oni koje volja napusti.«
»Onda se moramo oduprijeti«, rekoh, iako mi je srce tada zadrhtalo.
»Razmišljam o Doris«, reče. »Doris mi daje snage.« Mislim da je Doris bila njegova supruga, iako sam to nije izgovorio. »Nije me toliko briga za mene, no moram preživjeti radi nje!«
»Ali zar ne biste u svakom slučaju htjeli dalje živjeti?«, upitala sam ga, iznenađena njegovom naglom žestinom. »Zar ne biste htjeli živjeti i radi sebe?«
Vidjela sam kako su mu usne ispucale i istanjile se napola, a dlanovi izranjavani i krvavi od veslanja za vrijeme oluje. Stalno je držao šake stisnutima, tako da sam rane vidjela tek kad se čamac nagnuo i kad se uhvatio za ogradu. Malo su mu ramena zadrhtala, ali njegov tanak glas je bio čvrst kad mi je počeo pričati o tome kako je odlazio na posao u negrijano skladište u kojem je pod slabašnim svjetlom ispisivao duge redove brojki u knjigu salda. Kad je tako mogao raditi iz dana u dan, iz godine u godinu, tako da bi on i Doris imali što jesti i mogli pristojno stanovati, onda može bilo što. Ja sam se sjetila svoje sestre Mirande i kako nisam ni slutila koliko je u njoj bilo snage. Ona se meni činila kao kombinacija gospodina Prestona i Mary Ann i pitala sam se koliko bi dugo preživjela u ovom čamcu da je bila na mom mjestu.
Kad smo prodali našu veliku kuću, Miranda me natjerala da je odemo još jednom zajedno vidjeti. Stajali smo u pokrajnjoj ulici i gledali kuću kroz ogradu i veliko grmlje u vrtu, sve dok se Miranda nije osmjelila, pa smo onda prišli prednjem ulazu u kuću, nastojeći izgledati što opuštenije. Tada je Miranda stala nasred ulice koja je bila točno nasuprot ulazu u kuću i viknula: »Kako su nam mogli uzeti tu kuću?« Odgovorila sam joj da nam je nisu uzeli, već da smo im je mi prepustili. Mirandini su osjećaji bili vrlo bolni, a ja sam se zapravo razljutila. No, ne na one ljude koji su bili u životu uspješniji od mojih roditelja, nego sam se razljutila na svoju sestru.
Dok smo tako stajale na ulici poput prosjakinja, neka je mlada djevojka izašla na glavna vrata u pratnji čovjeka koji joj je mogao biti otac. Udaljili smo se niz ulicu, i malo zašli u sjenu krošnji, pa mislim da nas nisu primijetili, no njezin dolazak je, čini se, malo urazumio Mirandu. Uspjela sam je nagovoriti da se maknemo, no tek nakon što je novim vlasnicima uputila pogled pun mržnje. I ja sam se osjetila drugačije. Jedan dio mene im se divio, a pogled na mladu djevojku odjevenu u dugu bijelu haljinu, ukrašenu plavim vrpcama, dao mi je neku vrstu nade.
Nešto me učvrstilo u tom razgovoru s gospodinom Prestonom. Jesam li ja tada doista odlučila da želim preživjeti ili sam osjetila suparništvo prema ostalima, teško mi je reći. Ogledala sam se oko sebe po čamcu, dohvatila najbližu lopaticu za izbacivanje vode od onoga koji ju je držao i počela izbacivati vodu takvom brzinom kao da mi je u tom trenutku život ovisio o tome. Tko zna, možda i jest.
Odlučili smo zajedriti prema Europi, iako nam je to bilo dalje od Amerike. Povremeno je gospodin Hardie rekao nešto kao »Otpuštam«, ili »Zatežem«, Što je značilo da mijenja pravac kretanja ovisno o vjetru, a mi smo morali mijenjati mjesta sjedenja radi rasporeda težine na čamcu u odnosu na jedro. Nakon jednog takvog manevra našla sam se na sjedalu ispred Mary Ann koja je našla mjesto između gospođe Grant i Hanne. Zvjerala je očima naokolo između te dvije starije žene, kad sam je čula da kaže: »On nije sebe izostavio. I sam je vukao slamku.«
Hannah je cinično odgovorila: »Zar misliš da nije znao koja je koja slamka? On je sve to imao pod kontrolom. Što bi bilo jučer da nije bilo gospodina Nilssona, gospodina Hoffmana i pukovnika Marsha? Čak je i gospodin Preston jači od većine žena. Izgubili smo samo one muškarce koji su bili najslabiji. Misliš da se to dogodilo slučajno?« Učas sam se sjetila da je to isto i meni palo na pamet dan ranije, ali da sam to potpuno zaboravila. »Ako on to jest namjestio, to je bilo samo da bi spasio sve nas.«
»Dakle«, reče Hannah hladno, »ti prihvaćaš ubijanje sve dok to spašava tvoju kožu?«
Nisam znala što bih odgovorila. Nisam znala zašto se Hannah odjednom tako okomila na mene, no gospođa Grant me odmjerila od glave do pete, onako s visoka, u svom stilu i rekla: »Ne brini radi Grace, Hannah. Ona će nam još biti od koristi.«
Mary Ann je kasnije otišla sjesti pored Grete, mlade Njemice koja je silno poštovala gospođu Grant i vidjela ih priljubljenih glava, kako nešto povjerljivo razgovaraju. Javila se klica sumnje. I nije se dopuštalo da se na nju zaboravi. Kasnije je toga dana gospođa Grant pitala gospodina Hardieja je li siguran u pravac našeg kretanja. »Jedrimo ukrug«, rekla je. »Prvo idemo u jednom smjeru, onda u drugom.« Na to se Hardie samo podsmjehnuo i pitao: »A što vi o tome znate?« Ponovo sam primijetila da se on sigurno ozlijedio tijekom oluje, jer je privezao lijevu ruku uz rame nakon što je skinuo prsluk za spašavanje. Ipak, bilo mi je drago kad sam vidjela da u ruci drži nož, spreman, i gleda hoće li se na površini pojaviti kakva riba. To je bio onaj stari Hardie. Možda čak uopće nije bio ozlijeđen.
»Mislila sam da smo odlučili krenuti na istok, da iskoristimo vjetar i morsku struju, ali da sada, iz nekog razloga idemo prema jugu«, reče Hannah. Doista, sunce je krenulo padati iz zenita i sada su strane svijeta bile sasvim jasne. Mary Ann je opet počela zavijati. Nikome od nas nije bilo drago Što se vodi taj razgovor, bez obzira tko je bio u pravu. Hardie je odgovorio samo: »Volio bih vas vidjeti kako jedrite pravo u vjetar. Da išta znate, onda bi vam bilo jasno da je to nemoguće.«
»Ali ja sam mislila da vjetar puše iz pravca Amerike«, reče Hannah.
Nakon toga Hardie više iz tvrdoglavosti nije želio razgovarati i počeo obavljati niz malih poslova kojima se neprestano zanimao. Ipak, nisam propustila primijetiti da je nakon toga malo popravio kurs i okrenuo nas istočnije. Gospođa Grant uvijek nam se obraćala s »dragi moji« na taj svoj tmuran način, a sada nas je uvjeravala da ništa nije izgubljeno i da ćemo, ako se budemo držali istoka, prije ili kasnije stići do Engleske ili do Francuske. Razilaženje gospođe Grant i gospodina Hardieja je trajalo već duže vrijeme i meni je sada jasno da je ona odigrala nekoliko situacija sebi u korist, još otkako smo krenuli, otkako je pridobila naklonost želeći spasiti ono dijete. A ona je i prva predložila da počnemo jedriti, što se svima učinilo kao dobra zamisao, bez obzira što je čamac bio pretežak da bi nam to uspjelo. A nakon toga je stalno prigovarala onoj lutriji, iako se ni na koji način nije odredila prema tome što bi bilo da se tako nije postupilo. To što su baš oni muškarci pomrli odgovaralo je svima nama, no gospođa Grant je uspjela nakon tog incidenta izvojevati viši moralni status.
Dok je Hardie gledao ima li ribe, ramena su mu se skupila, što mu je još više dalo neki životinjski izgled. Očiju upalih u duplje svako malo se sumnjičavo osvrtao. Instinktivno sam znala da više nije siguran da je i dalje zapovjednik. Bio je i fizički sve slabiji, baš kao i svi mi, pa svoje zapovijedi koje su nas na početku hrabrile, više nije izdavao onako glasno. Žene su počele zapitkivati o raznim stvarima gospođu Grant koliko i gospodina Hardieja, a kad je on čvrsto zaspao nadoknađujući to što se nije uspio odmoriti prošle noći, gospođa Grant je drsko otišla do mjesta gdje smo držali zalihe vode i pogledala unutra. »Nema onoliko koliko sam mislila«, odgovorila nam je kad smo je pitali koliko je ostalo. Nakon toga je nešto šapnula Hanni koja je na to zaškiljila poput mačke. »On misli da mi ništa ne razumijemo«, reče Hannah, a kad se Hardie probudio, izravno ga je upitala koliko je vode ostalo u bačvama. »Ima dovoljno za još četiri dana«, reče Hardie, a mi smo svi posumljali da to nije bila istina, jer je gospođa Grant sama vidjela koliko je ostalo.
»Nemojte nam lagati«, viknu Greta. »Nismo djeca!«
Hardie je bio iznenađen, ali se držao toga što je rekao.
»Onda otvorite bačve i pokažite nam«, reče Hannah.
»Ovdje nema demokracije«, on odgovori i ponovo krene mjeriti kut sunca. Vjetar je puhao lagano i jednoliko i lijepo smo jedrili, ali onaj incident s vodom i jutarnja pogreška u određivanju smjera ozbiljno su ugrozili Hardiejev autoritet. A kako su među nama sada bila tri muškarca manje, izgubio je svoje važne prirodne saveznike. Da nam je tada jasno sve objasnio, možda bi učvrstio svoj položaj, no on je osorno počeo pričati o pravom i prividnom vjetru, o nedostatku kompasa i kronometra i ljudima koji imaju previše novca, ali premalo pameti da bi mogli logično misliti. Mi smo mislili da je jedrenje nešto što netko zna ili ne zna. Nismo htjeli slušati o atmosferskim promjenama ili koje su morske struje jake, ni kako se vjetrovi mijenjaju, niti je li to sve Božja volja.
Te su večeri gospođa Grant i Hannah, a Mary Ann za njima, krenule prema stražnjem dijelu čamca i tražile da se otvore bačve s vodom kako bismo mi sami mogli procijeniti težinu svoje situacije. Gospodin Hardie je to ponovo odbio. Nisam dobro vidjela Hardiejevo lice, jer su ga zaklanjale one tri žene. Nisam ni dobro čula, možda zbog neuhranjenosti, a možda i zbog ostalih prilika, pa mi je bilo vrlo teško shvatiti što se tamo događalo, iako mi je danas sve jasnije kad se prisjetim tih dana. S jedne sam strane željela vjerovati Hardieju, da je bilo dovoljno vode za naredno vrijeme, za još možda tih dan ili dva, jer sam bila sigurna da ćemo svi za dan ili dva biti mrtvi. S druge strane, zanimalo me što je prava istina. Bila sam isto tako i ljuta na gospođu Grant i Hannu što su u čamac unijele novu napetost, kao i na Hardieja radi svih njegovih laži i možebitnih grešaka koje je napravio. A iznad svega, nisam željela gledati onaj strah koji se načas pojavio u Hardiejevim očima. Nisam htjela vidjeti nikakve znake slabosti, jer sam sve svoje nade u opstanak polagala baš u njega. Osjetila sam istu vrstu straha i kod ostalih. Gospođa Grant je možda bila u pravu, ali mi smo se radije držali svojih iluzija ili barem onoga što je od njih ostalo.

DVANAESTI DAN


Dvanaestog dana u čamcu na nas se odjednom s neba stuštilo cijelo jato ptica.
»Ovo je znak da ćemo preživjeti!«, kliknula je gospođa Hewitt.
»Ovo je znak da ćemo svi pomrijeti!«, vrisnula je Mary Ann koja je sada već stalno bila na rubu panike.
»Naravno da ćemo svi pomrijeti«, reče Hardie veselo kao da odgovara na pitanja koja se postavljaju po cijelom čamcu. »Samo je pitanje kada.«
»To je bio dar Božji«, reče Isabelle koja je uvijek bila vrlo ozbiljna i pobožna, a Maria se na to odmah prekrižila. A gospodin Hoffman i gospodin Nilsson odmah su zgrabili svoja vesla i primakli nas bliže pticama kako bi ih izvukli u čamac.
Tužilac je rekao gospodinu Reichmannu da je on ovu zgodu planirao iskoristiti kao dokaz da nismo morali ubijati jedni druge, jer da nas je Bog opet tako mogao obdariti. »Kako smo to mogli ponovo očekivati?«, upitala sam zaprepašteno, »Pa nitko od nas nikad nije čuo da se tako što ikada dogodilo.«
Cijelog smo se dana prepirali o kojoj se vrsti ptica radilo. Hannah je preuzela svećenikovu dužnost posvećenja hrane i izgovaranja molitvi. Ona je tvrdila da se radi o golubovima, iako možda samo na simboličkoj ravni, u smislu da su sve ptice ili glasnici ili golubovi ili jastrebovi. A kako smo svi htjeli vjerovati da smo sve bliže kopnu, taktično smo pristali zvati ih golubovima čak i dok smo čerupali njihovo žučkasto smeđe perje i žvakali sirovo meso koje smo kidali s njihovih tankih kostiju.
Jedino je Hardie pokvario veselje kad je rekao: »Ove ptice nisu nam pale u krilo zato što je kopno blizu, već zato što nije blizu. Zato su one ovdje pale crknute. Od iscrpljenosti.«
Svi smo ga čuli. I razumjeli smo ga, kao da sami nismo znali da se nalazimo usred oceana, daleko od svakog kopna. No, nismo se baš željeli na to podsjećati u trenutku ove velike sreće. Kad smo pojeli koliko smo mogli, gospođa Grant je predložila da nešto mesa osušimo kako bismo imali što za jesti i sutradan. »Nije vjerojatno da će nam se ovakvo čudo dogoditi dva puta«, reče, pa smo se prihvatili posla. Uskoro su na sve strane frcali koža, drob i perje, kao da smo se našli u nekoj velikoj klaonici. Gospođu McCain svi smo smatrali ukočenom i nesklonom šali od samoga početka, no sada nas je sve iznenadila rekavši: »Da me sada sestra vidi!?« Svi smo se nasmijali kad smo čuli da je jedna tako ozbiljna osoba izustila nešto što je očito trebala biti šala.
Meso tih ptica bilo je masno i mirisalo po ribi. Na trenutak mi je palo na pamet da se ponašam kao neki grabežljivac, a onda sam pogledala oko sebe i shvatila da smo svi mi zapravo bili grabežljiva i da smo takvi oduvijek. Stalno mi je na pameti bilo ono što mi je gospodin Preston rekao, koliko ljudsko tijelo može izdržati bez hrane. Sada smo dobili priliku da odgodimo vlastitu smrt od gladi za još dan ili dva, što mi se činilo tada kao najviše čemu smo se mogli ponadati. Kad se sada ponovo prisjetim tog dana, sjetim se da smo se tada već prestali nadati da će nas itko spasiti i da smo postali svjesni da spasiti možemo jedino sami sebe. Tada nisam bila jedina koja je osjetila iznimnu ljubav prema svemu što je bilo oko mene. Prema nebu, prema moru i prema ljudima koji su sjedili u punom čamcu, ljudima kojima se krv cijedila s lica, čije su usne bile sasvim suhe i koje su pucale i krvarile čim bi se pokušale razvući u osmijeh.

NOĆ


Možda nije bilo pametno onoliko jesti, jer je neke od nas počela boljeti utroba, a cijele noći su se čuli prigušeni zvukovi obavljanja velike nužde. Ja nisam imala nikakvih problema, a kako je svjetlo slabilo, u meni je sve više rasla ljubav prema ljudima koji su me okruživali. Ne znam kako bih drugačije nazvala taj osjećaj nego optimizmom. Kad je Mary Ann stavila svoje majušne ruke na moja ramena i privukla me u zagrljaj, ja sam joj uzvratila čvrstim stiskom.
Kako nas je gospodin Hardie još prvog dana rasporedio da sjednemo jedna prema drugoj, Mary Ann je stekla naviku da me pita za savjet za svaku sitnicu. To se dogodilo vjerojatno i zato što je gospodin Hardie bio hladan i nepristupačan. Činilo se kao da te netko treba najaviti da bi mu se obratio. Za razliku od mene, Hannah i gospođa Grant stalno su za to imale neku potrebu. Početkom večeri, kad je sunce zapadalo za horizontom, cijeli je čamac bio obasjan jakim rumenilom, pa su naša ranjava lica dobila demonski izraz. Hannah je umočila neku krpu u more i počela ljudima u čamcu sapirati krv s lica. Mary Ann je iznenada postala svjesna kako mora da i ona izgleda strašno. Jer, ako je svima ostalima na licima bilo slijepljeno ptičje perje i skorena krv, onda je bilo jasno da i sama sigurno tako izgleda. »Grace«, šapnula je skrivajući rukama lice, »Imaš li kakav komadić krpe?«
»Što će ti?«, pitala sam je.
»Htjela bih si oprati lice! Izgledam strašno, zar ne?«
»Rekla sam joj da nemam nikakvu krpu, ali da ima Hannah i da će joj već ona pomoći, kao što je pomogla i ostalima.
»Hoću to sama napraviti!«, vikne. »Možeš li mi barem pomoći da se približim ogradi? Mogu se nagnuti preko i umiti se u moru.« Pokazala je na prazno mjesto pored gospodina Prestona, pa sam je pustila da se pridrži za mene dok se pokušavala prebaciti. To joj nije bilo dovoljno, nego je i dalje bila uporna. »Ne, dođi i ti sa mnom. Možete li se zamijeniti s Grace, gospodine Preston?«
U tom času Mary Ann me gotovo povukla na njega i on gotovo da nije imao izbora nego da se makne. No, kad smo se smjestili, Mary Ann reče: »Sada možemo oprati jedna drugu. Ti ćeš biti moje ogledalo, a ja tvoje.« Tada je već sunce zašlo za horizont i počelo se mračiti. »Za koji čas više ništa nećemo vidjeti«, rekoh. »Kad je mrak, nema koristi od ogledala«.
»Zato se moramo požuriti«, reče Mary Ann.
Pomislila sam da ju je brinulo što bi, dok Hannah dođe do nje, već pao mrak, pa je ne bi mogla dobro oprati. Palo mi je na pamet da i Mary Ann boli želudac i da je samo tražila ispriku da sjedne bliže ogradi kako bi joj kasnije bilo manje neugodno. Tek kad je pola sata kasnije Hannah došla do nas i ponudila se da nam opere lica, shvatila sam zašto je Mary Ann htjela da odmah jedna drugoj pomognemo oko pranja. Kad sam digla pogled prema Hanni i čula je kako govori: »Dobro. Izgleda da ste vas dvije gotove«, shvatila sam da je posrijedi bila ljubomora. Mary Ann je sigurno primijetila kakve smo poglede razmjenjivali Hannah i ja i htjela nam uskratiti još jednu takvu priliku. Doista me na trenutak obuzela ljutnja kad sam shvatila da me na neki način izigrala.
Naravno, možda sam bila i u krivu. Tražeći racionalno objašnjenje za tek jedan od postupaka Mary Ann, zaboravila sam bezbroj drugih prilika kad je sve to što je radila bilo prije svega posljedica dubokog emocionalnog šoka. Niti ja nisam mogla objasniti sve svoje postupke dok sam bila u čamcu, pa onda ne bi bilo pravo niti tražiti objašnjenja za postupke osobe koja je nesumnjivo tada već bila poremećna uma. No, tako sam u to vrijeme razmišljala i sada sam to zapisala samo zato što želim iznijeti istinu. Ovog sam se događaja sjetila i da bih istaknula kako se tijekom tih beskonačnih sati nismo imali čime baviti, pa smo se počeli zabavljati izmišljanjem koječega, kako to već rade ljudi u sličnim situacijama.
Kad je malo kasnije izišao mjesec, čamac je obasjalo njegovo hladno svjetlo. Znam da su nekada ljudi obožavali mjesec, jer si ga nisu znali objasniti, no mene je potakao da se nakratko pomolim za spas sviju nas. Neko vrijeme sam se pitala da li bi ta moja molitva bila učinkovitija za punog mjeseca nego za mlađaka koji se te večeri pojavio na nebu. Nakon toga sam se pomolila i za Henryja, posramljena što ga se dugo nisam sjetila.
U tom dijelu noći gotovo sam bila sigurna da je Mary Ann još uvijek sjedila uz mene, do ograde, no tada me to nije zanimalo. U svakom slučaju, kad je sutradan ujutro svanulo, ona je sjedila pored gospodina Prestona koji je sjedio na mjestu gdje sam inače ja sjedila. Oboje su bili budni, nešto potiho razgovarali i razdvojili se kad je Mary Ann primijetila da ih gledam. Sjetila sam se njezine želje od prethodnoga dana, da sjedne bliže ogradi i da ja dođem s njom. Sada mi se činilo da su za to postojali drugi razlozi. Pomislila sam da Mary Ann nije sve to poduzela radi Hanne i mene, nego samo da bi nasamo mogla porazgovarati s gospodinom Prestonom. Ipak, pobojala sam se da mi je mašta postala odviše bujna. Ljudi su se u čamcu počeli meškoljiti, a sve ono što se dogodilo kasnije toga dana odagnalo mi je iz glave misli o sitnim motivima i postupcima Mary Ann.

TRINAESTI DAN


Dan nakon što su na nas popadale ptice, jedan se od naših spasilačkih čamaca pojavio u daljini. Nije bilo moguće sa sigurnošću reći je li to bio jedan od onih čamaca koje smo ranije vidjeli ili neki drugi, iako se Hardieju učinilo da je to bio upravo jedan od ta dva čamca. Gospodin Hoffman je bio odgovoran za taj, sjeverozapadni dio obzora i on ga je prvi ugledao. Ipak, vrlo brzo je ponovo nestao tako da smo mu morali vjerovati na riječ, sve dok ga kasnije nismo svi ugledali. Tada se već za slične vijesti mislilo da su čista halucinacija i nitko se nije na to posebno obazirao. Pojavilo se stanovito zanimanje, ali nitko u to nije previše vjerovao.
Ona rupa u čamcu činila je naš položaj opasnim, jer smo se svi bojali, iako nitko naglas, da ćemo, ako se ponovo pogorša vrijeme, morati dodatno olakšati čamac. »Ne može li se to bolje popraviti, gospodine Hardie?«, pitala je gospođa Grant čim se sunce pojavilo na obzoru. »Pa vi sigurno možete nešto smisliti!« Koliko god se trudio začepiti rupu s pokrivačima, nije mogao potpuno zaustaviti prodiranje vode. »To nije obična, okrugla rupa«, reče. »I sami vidite kako se drvo razmrvilo.« Ipak, svako malo, gospođa Grant je uporno ponavljala: »Pa sigurno biste se mogli nečeg dosjetiti, pa vi ste toliko iskusni i spretni.« Na kraju je on izgubio živce i zaurlao: »Začepite sami onda tu rupu! I pobrinite se i za sve ostalo!«
Iznenadilo me kad sam vidjela da je izgubio svoju mirnoću na tako sitnu provokaciju, pogotovo sada, nakon što smo se prethodnoga dana uspjeli najesti i kad je još bilo mesa koje smo sušili na raširenom voštanom platnu i koje smo namjeravali pojesti za doručak. Pogledala sam ispitivački Hannu, no ona je bila sva u svojim mislima, potpuno nesvjesna onoga što se događalo oko nje, sve dok je gospođa Grant nije zamolila da svakome od nas podijeli nekoliko komada sušena ptičjeg mesa. Uglavnom je gospodin Hardie određivao kada i koliko će se vode uzeti, no sada je samo promrmljao nešto gospodinu Hoffmanu koji je onda sam podijelio vodu limenim lončićem od jednog do drugog. S onako malo sline u ustima bilo je teško gutati komade mesa. Vidjela sam da je Isabelle namočila svoj komad mesa u ocean. Morska voda svakako je meso učinila mekšim i lakše ga je bilo sažvakati i progutati, ali morska sol sigurno je pojačala njezinu žeđ i dodatno lišila njezino tijelo važnih zaliha vode.
Valovi koji su nailazili imali su na nas hipnotički učinak. Ravnomjerni pomaci gore-dolje bili su uglavnom nečujni, a jedini zvuk koji smo opažali činile su lopatice kojima su ljudi izbacivali vodu iz čamca kako su najbolje znali. Bili smo uljuljani i omamljeni tim ritmičkim gibanjem, sve dok se, nekim čudom, oba čamca nisu istovremeno pojavila na dva različita vala. Vidjeli smo drugi čamac otprilike na pola milje od nas, a onda je opet nestao kad smo mi utonuli u podnožje prvo jednog, a onda i još jednog divovskog zelenog vala.
Ovaj puta čamac je vidjelo nekoliko ljudi. »Na vesla!«, viknuo je pukovnik, prekidajući muklu tišinu. »Pokrenimo se!« Odjednom su se svi uzvrpoljili nastojeći shvatiti ove novosti, kao da su pokušavali shvatiti što one nose, što od toga znaju, a čemu se možda mogu ponadati. S puno lupe i natezanja vesla su dignuta iz svojih ležišta u kojima su ležala još otkako je stala oluja. Odjednom je Hardie ustao i raširio ruke poput Krista na križu i viknuo: »To je Blakeov čamac! Neka me vrag odnese ako nije! Ostavite vesla!«
»Nije me briga da je i sam vrag!«, reče pukovnik. »Veslajte!«
U tom se trenutku Hannah polako pokrenula, pognuta, držeći se da ne padne ili ne izgubi ravnotežu. Pažnja gospodina Hardieja bila je na drugoj strani i on je nije primijetio sve dok se nije dočepala jedne od one dvije bačve za vodu koje su nam sada preostale, nakon što smo jednu izgubili u oluji.
»Vrati se na svoje mjesto, prokletnice!«, vikne Hardie, svjestan da ju je prekasno vidio i da je više ne može zaustaviti. »Svi ćemo radi tebe poginuti«, viknu prema njoj, no Hannah je dohvatila bure i izvadila malenu drvenu kutijicu koja je bila čvrsto omotana komadom konopa.
»Vi se ne bojite nikoga i ničega osim tog Blakea«, vikne ona. »Je li tu unutra razlog?« Ona je izgleda znala da se kutijica tamo nalazila, jer ju je vjerojatno gospođa Grant vidjela kad je gledala koliko je još ostalo vode.
»Vrati to natrag«, reče Hardie. »Ti ne znaš što radiš!« No Hannine ruke su pokušavale maknuti konop i rasplesti čvor. Za trenutak smo zaboravili na onaj drugi čamac, kako ga nismo vidjeli iza visokih valova koji su nas ritmično dizali i spuštali, kao da je negdje netko odredio neki viši red, ne obazirući se na naše male ljudske drame u čamcu. Lako je bilo povjerovati da čamca nikad nije ni bilo. »Uzmi njegov nož«, predloži gospođa Grant. »Gospodine Hardie«, zapovjedi ona, »dajte joj svoj nož.«
Hardie nas je sve pogledao. Iscrpljena lica, očima je nervozno zvjerao oko sebe. Posegnuo je rukom prema koricama, no umjesto da pruži nož Hanni ili njime prereže konop, on ga je i dalje prijeteći držao u ruci. »Dobro, ako mi ne vjerujete, onda mi daj tu kutijicu.«
Prije nego što je gospođa Grant išta stigla reći, čamac se ponovo propeo i naglo otklizao niz divovski val, a onaj drugi čamac se iznenada našao prijeteći iznad nas. »Na vesla!«, viknu Hardie, a dva su se čamca u tom trenutku našla gotovo na par centimetara jedan od drugoga. Hardie i Hannah su pali jedno prema drugome, a nož je slučajno ili namjerno duboko zasjekao postrance Hannino lice. Ona je kriknula, ispustila kutijicu i pala na Hardieja. On ju je nekako uspio uhvatiti, da bi nakon toga, slučajno ili ne, nož odletio preko ograde čamca, vjerojatno zajedno s kutijicom, jer više je u čamcu nikad nismo vidjeli. Samo zahvaljujući Božjoj volji Hannah i Hardie nisu također odletjeli iz čamca. Hardie nam se kasnije zakleo - a vjerojatno je to bila istina - da ne bi mogao spasiti i Hannu i kutijicu. Kako smo mislili da je on gotovo svemoćan, vjerovalo se da je isprovocirao upravo ovakav slijed događaja, kako bi njegova tajna nestala zajedno s kutijicom.
Hannah je sjela na dno čamca, a Hardie je zgrabio veslo od gospodina Hoffmana i usprkos tome što mu je jedna ruka bila ozlijeđena snažno potegao, ne bi li se što više udaljili od drugog čamca. »Da li i dalje mislite da bismo im trebali biti što bliže?«, vikne Hardie, no to je bilo retoričko pitanje. »Da li i dalje mislite da bismo lijepo mogli ploviti u paru, jedni do drugih?«
Nejasno se sjećam ljudi u onom drugom čamcu. Mnogi su bili nepokretni, pa je bilo teško reći jesu li bili mrtvi, ranjeni ili bolesni. Samo ih je četvero ili petero pokazalo neke znakove života, lica sasvim prestravljenih što smo se umalo sudarili. Jedna je žena ispružila ruke prema nama, jedan je čovjek nešto viknuo, ali nije ga bilo moguće razumjeti. Jedino što je bilo sasvim jasno jest da je u drugom čamcu bilo mjesta napretek.
Kad je Hardie zgrabio Hoffmanovo veslo, gospodin Preston je sjeo do mene, da ublaži poremećenu ravnotežu radi izmjene mjesta. Sada se nagnuo prema meni i tiho rekao: »Štogod da je bilo u toj kutijici, imalo je veliku vrijednost«.
»Svi ljudi smatraju svoje osobne stvari vrijednima«, rekoh. »Mislim da je to najočitije baš u situaciji u kojoj smo se našli, kad je većina nas izgubila baš sve.«
»Ali zašto bismo tako što tajili? Pitam se zašto nam gospodin Hardie nije rekao što je bilo u toj kutijici. Možda bi ga, kad se sve malo smiri, netko mogao mirno to pitati, a ne da iz njega nasilu izvlačimo njegove tajne.«
»Sada baš nije najbolje vrijeme za to!«, rekla sam i dodala: »Ovaj je čovjek upoznao najrazličitije vrste ljudi. Nije ni čudo da se nikome ne usudi vjerovati.«
»To je istina«, reče gospodin Preston i ja sam tada po drugi put pomislila kako on o toj kutijici zna više nego što želi reći.
Nakon što smo se dovoljno udaljili od onog drugog čamca, gospodin Hardie je naredio da se vesla ponovo dignu i uglave. »Ili ona ili ja«, reče, pokazujući zdravom rukom na gospođu Grant. »Ili hoćete da zapovijeda ona ili hoćete mene. Odlučite se!« Rekao nam je da je ta kutijica bila njegova i da se nikoga ne tiče što je bilo u njoj i nakon toga ušutio. Ja sam se sjetila da je za vrijeme oluje stavio neku kutijicu u njedra, ali mislim da to nije bila ta ista. Ako je bilo tako, onda je zaista silno pazio da tu drugu nitko ne vidi, no to sam zapažanje zadržala za sebe.
Gospođa Grant se ogledala po čamcu kao da nam da je priliku da kažemo što nam je na pameti, no ona je ipak prva progovorila. Rekla je da je gospodin Hardie iskoristio svoj položaj i namjerno nas držao podalje od drugih čamaca radi svog osobnog neprijateljstva prema tom čovjeku po imenu Blake. To nas je možda moglo koštati naših života, a možda i nije, jer nikad nismo imali priliku pokušati prebaciti nekoga od nas u drugi čamac. Nakon toga ga je napala u vezi lutrije, za koju je rekla da ju je Hardie namjestio i time ubio troje ljudi, a možda i više, no rekla je da nju više zanima što mi ostali mislimo o svemu tome. Pukovnik se uspravio u svoj svojoj visini i rekao da nas je gospodin Hardie ugrozio kad nije želio prići trećem čamcu onih prvih dana i da je svojim postupcima i krivim procjenama izgubio silom prilika ukazano mu povjerenje i vodstvo. »Bilo je ludo prilaziti onom čamcu po ovako uzburkanom moru, kao danas, ali trebali smo to učiniti dok se moglo.« Pukovnik na to sjede kao da je učinio neko junaštvo. »Oni jadni ljudi koje smo maloprije vidjeli sigurno bi imali koristi od nas da smo im pokušali pomoći.«
Samo je gospodin Hoffman govorio u obranu gospodina Hardieja, ističući kako smo sami izgubili samo osam ljudi. Još nas je uvijek bilo trideset i jedan, a osim gospođe Forester koja je neprimjetno preminula sljedećeg dana, svi smo bili relativno dobroga zdravlja. Iako se nismo mogli složiti je li onaj čamac što smo ga upravo vidjeli bio Blakeov ili je njime upravljao onaj bradonja, ljudi su u njemu bili u puno lošijem stanju od nas. Mi smo znali da je jedan od onih dvaju čamaca bio prekrcan. Ako je to bio taj čamac, onda se u njihovom čamcu puno više umiralo nego u našem. Gospodin Hoffman je bio uvjeren da je upravo gospodin Hardie bio zaslužan zato što smo još uvijek bili živi. Gospodin Nilsson samo je mirno sjedio i nije rekao ni jednu riječ, ni za ni protiv.
Gospodin Hardie je promrmljao da je svakako u onome čamcu što smo ga vidjeli bilo puno mjesta, koji god da je bio. »Ako se netko od vas želi prebaciti na taj drugi čamac, siguran sam da to možemo organizirati«, reče, no gospođa Grant je rekla da bi, ako se netko treba prebaciti na drugi čamac, to morao biti upravo on. Na taj prijedlog Hardie se zbunio i okrenuo prema gospodinu Prestonu, zgrožen kako netko može u sebi imati toliko različitih lica. U svakom slučaju, tog drugog čamca nigdje više nije bilo na vidiku, pa je to pitanje postalo besmisleno, čak i da je bilo načina da se prebaci gospodina Hardieja.
Lisette je počela pričati ono o čemu smo šaptali još od trećeg dana, kad smo saznali da je gospodin Blake bacio dvoje ljudi sa svog čamca u more. Čula sam tu priču nekoliko puta, uvijek s novim pojedinostima koje su dijelom bile istinite, a dijelom i plod bujne mašte. Lisette je rekla da je čamac gospodina Blakea imao neobičan gaz zato jer je u njemu bilo nešto jako teško, nešto što je ukradeno iz zaključane sobe na Carici Aleksandri.
Greta je bila sasvim pod utjecajem Hanne i gospođe Grant i razvila je iracionalnu odbojnost prema gospodinu Hardieju. Ona je rekla da su vjerojatno Hardie i Blake zajedno to smislili i da je Hardie na neki način pomagao Blakeu tako što je držao naš čamac udaljen od njegova. »Ali kakve dokaze imate za te svoje tvrdnje?«, viknula sam prije nego što sam postala svjesna da želim i ja progovoriti. Pukovnik me, međutim, prekinuo. »Ako je ova optužba pogrešna, onda će nam gospodin Hardie to sam reći.« Gospođa Grant je uzvratila naklonost Greti i rekla: »Greta je zaslužila da je čujemo baš kao i sve ostale.« Nakon toga se okrenula gospodinu Hardieju i upitala: »Imate li što reći u svoju obranu?«
Hardie joj je odgovorio: »Da smo Blake i ja ukrali nešto što bi inače potonulo na dno oceana i tamo ostalo zauvijek, ja bih vas pitao što vi uopće znate o tome što znači nemati. Vi koji ste oduvijek imali sve. Siromaštvo je baš kao i brodolom. Lako je živjeti po moralnim normama kad su sve vaše potrebe zadovoljene. Da nismo ništa ukrali, rekao bih vam samo, da jesmo!«
»Vi niste samo optuženi za krađu, bez obzira da li se radi o onoj kutijici ili o nečem mnogo vrjednijem, a što se nalazi u drugom čamcu«, nastavi gospođa Grant. »Što imate reći na to da ste nas namjerno držali podalje od drugih i tako nam umanjili šanse za spas?«
»Kako sam umanjio šanse? Niste slušali Hoffmana, no dokaz njegovih tvrdnji pluta u ovom čamcu zajedno s nama.«
Kad je došao red na Mary Ann, ona je samo odmahnula glavom kao da nema ništa za reći, ali se nagnula prema meni i šapnula: »Ne mogu zaboraviti ono što je gospođa Fleming rekla, da je tvoj muž platio gospodinu Hardieju da te uzme u čamac. Možda je to bilo u kutijici. Možda mu je kutijicu dao tvoj muž, možda je nije ukrao. Je li ti ta kutijica bila poznata? Jesi li je uspjela dobro pogledati? Reci ako ti je poznata od prije!«
Odgovorila sam joj da je gospođa Fleming bila izvan sebe i da moj muž nije bio od onih tipova koji bi plaćali ono što mogu dobiti besplatno. Uostalom, kad brod tone, onda se samo zadnji lopov može baviti nečim toliko nevažnim kao što su dijamanti ili zlato.
»Ali čamac se već bio spuštao kad si ti ušla u njega«, reče Mary Ann. »Zaustavili su spuštanje radi tebe. To i ja znam. A tada se i Hardie popeo u čamac. Možda mu je tvoj muž platio, a da ti nisi vidjela.«
»Iznenađena sam što se toga tako jasno sjećaš, Mary Ann. Ja sam bila potpuno u panici. Završila sam u čamcu i drago mi je radi toga, ali se doista ne sjećam kako je do toga došlo.«

NOĆ


Te noći nisam uopće spavala, a ako i jesam, onda je to stalno bilo na granici sna i jave, u stanju kad sam bila opterećenija mentalnim i fizičkim naporima nego kad sam bila sasvim budna. Svi smo se bojali da ćemo završiti preko ograde kad zaspimo, pa su ljudi u bunilu vikali ako bi osjetili da će zaspati. Gospodin Preston se vratio na svoje mjesto kod ograde, no bio je i dalje dovoljno blizu da me dohvati šakom kad se počeo buditi i viknuo: »Sve vam mogu objasniti!« Nakon toga je poslije počeo mumljati: »Ta kutijica nije mogla biti moja! Ja sam samo računovođa, otkuda meni dragulji?«
Prišla sam mu sasvim blizu, da ga razbudim, bojeći se da bi se tako mogao ozlijediti dok spava. »Gospodine Preston!«, viknula sam. »Smirite se!« No i sama nisam baš bila pribrana. U jednom trenutku mi se činilo da stojim ispred naše stare kuće s Mirandom i zapomažem da nam je vrate, radi nje, a već u drugom trenu mi se činilo da za ruke držim Henryja koji nestaje pod valovima. Kad sam nakon nekoliko sati što sam se trudila sjediti uspravno osjetila da popuštam, tada nisam mislila da ću pasti na dno našeg čamca, nego preko palube Carice Aleksandre, u more puno kojekakvih ostataka i ljudskih leševa. Ugledala bih lice nekog djeteta koje me gledalo i ispružilo ruke prema meni, no kad bih ga pokušala uhvatiti, oči bi mu planule i zacrvenile se, a iz njega bi provalio demonski smijeh.
Razlog naše velike uznemirenosti te noći sasvim sigurno su jednim dijelom bile i napetosti koje su postojale i ranije, ali koje su sada izbile na površinu. Gospođa Grant je naglas rekla ono što su mnogi u čamcu mislili u sebi, da gospodin Hardie više nije u stanju biti vođa, da je donio nekoliko odluka koje su samo njemu bile jasne i da bi onih nekoliko nedužnih ljudi koji su stradah možda ostali živi da je postupio drugačije. Je li gospođa Grant bila u pravu što se tiče sumnje da je gospodin Hardie postupao sebično, iz nekih vlastitih motiva, to se moralo razjasniti, nakon što je izrečeno. Kakva god bila istina, naša je situacija sada bila opasnija nego ikad ranije, jer smo osjećah da nam osim sila prirode, prijete i ljudi s kojima smo dijelili čamac.
Noć je bila duga. Oblaci su zaklonili mjesec i tako je učinili još mračnijom. Nije se vidjelo ni tko je na kormilu, niti tko zapomaže. Pretpostavljam da je gospođa Grant zadužila onih nekoliko ljudi koji su sjedili najbliže gospodinu Hardieju, da paze na njega. Pred samu zoru, kad je zavrištala jedna od žena koja je sjedila blizu njega, bila sam sigurna da joj je život u opasnosti. Trenutak kasnije začulo se komešanje i osjetilo se ljuljanje čamca. Tada se čuo i umirujući glas gospođe Grant koja je nekome govorila da je to bio samo san. Naposljetku nas je sunce obasjalo sivim jutarnjim svjetlom i naš svijet rasvijetlilo do nevjerojatnih razmjera. Ipak, nade da će novi dan izbrisati jučerašnju dramu, bile su uzaludne.

ČETRNAESTI DAN


Kad se sasvim razdanilo, svi su bili neobično mirni, a gospođa Grant je pozvala da glasamo o tome treba li gospodin Hardie napustiti čamac. Tu mirnoću koja je zavladala mogu objasniti jedino povjerenjem koje su gospođi Grant ukazali svi ostali u čamcu, ali i činjenicom da je osvanuo siv i miran dan, bez daška vjetra. Samo je Anya Robertson pokazala neku naglu uzrujanost, kao da je tek tada postala svjesna što se oko nje događa. »A što je s drugim čamcem?«, pitala je, nastojeći sinu rukama začepiti uši. »Ako ga ne želite u ovom čamcu, zašto se ne bi prebacio u onaj drugi?«
Kad se sada toga sjetim, mogu samo pohvaliti Anyu što je došla s nekim pomirujućim prijedlogom, no tada se to činilo vrlo nerealno, gotovo van pameti. S jedne strane, drugog čamca nigdje nije bilo na vidiku, tako da nije bilo stvarne mogućnosti da zatražimo od njih pomoć. S druge strane, mislim da smo se već toliko navikli na to da funkcioniramo sami za sebe, van dodira s ostatkom ljudskoga svijeta, da je svaka ideja o tome da nam odnekuda može stići pomoć odavna bila prošlost. Gospođa Grant je pristojno odgovorila Anyi, sjećam se njezina tona, ali ne i njezinih točnih riječi. »Glas za znači da on umire«, dodala je Hannah, kako ne bi bilo nikakve zabune oko čega se glasovalo. Mary Ann se panično okrenula prema meni i pitala, »Što? Što ona to govori?«
Bila sam sve grublja prema Mary Ann koja je i dalje umišljala da ljudi trebaju brinuti o njoj bez obzira na sve njezine optužbe i emocionalnu poremećenost. Cijelo vrijeme mi je njezina neodlučnost davala snage, ali pritom sam mislila kako mi je ona veliki teret, a ne neki poticaj. Situacija je bila gadna i ja je nisam mislila toga poštedjeti. Nije u mojoj naravi bilo da smišljam neke posebne metafore koje bi ona mogla shvatiti ili prihvatiti, kako bi to možda učinila Hannah. Njezina sam pitanja smatrala bedastima i nepotrebnima, no kako je mislila da netko od nas uvijek ima za nju spreman odgovor, pažljivo je slušala svaku moju riječ. Često ona ne bi, nakon što bih joj poklonila pažnju, izgovorila ni riječi, ili bi se ponadala novom odgovoru bez da je postavila naredno pitanje. I ja sam bila gladna konačnih odgovora i istina i bilo je dana kad bi me samo depresija Mary Ann priječila da i sama ne potonem, jer bih se tome onda oduprla nekom dječjom logikom. Kad bi gospodin Hardie rekao: »Vjetar je promijenio smjer i sada puše sa zapada«, ona bi pitala: »Zapada? Je li rekao sa zapada?«
»Da«, odgovorila bih, ili »Ne«, ovisno o slučaju, no uglavnom sam joj govorila istinu.
»Što to znači?«, pitala bi. »Na koju stranu je zapad?«
Ja bih tada govorila ono malo što sam znala o našem položaju i rekla bih tek suhe činjenice. »To znači da nas vjetar vraća natrag u Englesku«, rekla bih onih prvih dana kad smo još pokušavali ostati na istom mjestu. »Gledaj na to iz vedrijeg ugla«, dodala bih. »Ako nas vrati natrag dovoljno daleko, možeš si nabaviti novu haljinu za vjenčanje«. Hannah bi na to rekla nešto kao: »Gledaj na to kao na poteze pilom, Mary Ann. Opet će se vjetar promijeniti i vratiti nas gdje smo bili.«
Sada smo morali donijeti tešku odluku o smrtnoj kazni Hardieju, a meni se činilo kao da je problem u tome što u Mary Ann nije bilo baš nikakve čvrstine. »Daj, molim te«, rekoh. »Ne možemo se praviti da se brčkamo kod kuće u kadi, Mary Ann. Žao mi je ako ne voliš donositi odluke, ali činjenica je da je gospodin Hardie postao opasan za sve nas ostale. Izgubio je svoj autoritet i sposobnost donošenja zdravih odluka. Ili će preko ograde ili ćemo se svi zajedno podaviti. Vrlo jednostavno.«
Iako sam to sama izgovorila, nisam bila sigurna da je baš sve to bila istina. Niti sam tada to znala, niti znam danas. Kad sam tog jutra pogledala gospodina Hardieja, jedva sam prepoznala onog nadčovjeka iz prvih dana u čamcu. Da je gospodin Hardie i bio bog, sada je bio pred nama u svom ljudskom obličju, a vrlo dobro znamo što se takvim slučajevima događa bogovima. Ih se promijenio on, ili smo se možda promijenili mi, ili je naprosto naša situacija zahtijevala da poduzmemo nešto ozbiljno. No, koliko god da se gospodin Hardie promijenio, gospođa Grant kao da je bila još postojanija, pouzdanija i čvršća nego što je bila na početku. Ali i bez obzira na odnos ovih dvoje ljudi, raspoloženje u cijelom čamcu je bilo poljuljano. Dok sam govorila Mary Ann prvo što mi je palo na pamet, cijelo sam vrijeme pažljivo promatrala lica ostalih ljudi u čamcu i pitala se o čemu sada misle.
Jesam li unaprijed znala kojim ćemo redom glasovati? Mary Ann je morala glasovati prije mene. No to je bilo zapravo sasvim predvidljivo. Kad smo se mijenjali na dužnostima ili dodavali jedno drugom šalicu s vodom, uvijek smo kretali u smjeru kazaljke na satu, od mjesta na kojemu je sjedio gospodin Hardie redom dalje. Stoga je bilo sasvim prirodno da i sada krenemo na isti način. Mary Ann je sjedila meni zdesna i zato je trebala glasovati prije mene. To je tako bilo dok je gospodin Hardie bio glavni, iako je sada svime rukovodila gospođa Grant. Nije zapravo bilo pravog razloga da pretpostavimo kako će ona slijediti tu naviku, na koju smo već svi bili navikli. Kad sada to analiziram, a to onda onako slaba sigurno nisam mogla, čini mi se da je gospođa Grant željela da se sve odvija što normalnije, kako bi nas uvjerila da će to biti tek jedna od mnogih rutinskih stvari koje se traže od svakoga tko je bio u čamcu.
U svakom slučaju, Mary Ann je doista glasovala prije mene. Nakon onoga što sam joj rekla - a rekla sam joj nešto kao: »Nemoj misliti samo na sebe. Sjeti se Roberta. Misli na nas, ili, ako baš moraš, misli na sebe, kako se koprcaš u tamnoj vodi i boriš za svoj život još koju besmislenu minutu ili dvije, ne zato što to ima smisla, nego što je to u našoj životinjskoj naravi.« Na to je Mary Ann zaklonila lice i patetično procijedila: »Ja nisam životinja«, a nakon toga digla ruku i kimnula glavom u znak da se slaže.
Onda je došao red na mene. Mary Ann je i dalje skrivala lice iza stisnutih šaka. Njena lijepa kosa sva je bila zamršena u nekakvom velikom čvoru. Već je bilo dovoljno glasova da prijedlog o uklanjanju Hardieja prođe, no kad su me gospođa Grant i Hannah pogledale, ja sam prošaptala: »Suzdržana sam. Ne treba vam moj glas. Radite što hoćete.« Nisam sigurna da me Hardie čuo, jer je sjedio malo dalje, ali kako sam odmahnula glavom, nadam se da je mislio kako sam glasovala ne. Još uvijek sam bila sklonija muškarcu kao vođi, muškarcima općenito, kao što sam i Boga smatrala muškarcem. Doduše, tada sam ga već zamišljala kao vodu koja se dizala i spuštala oko nas prijeteći da će nas potopiti, ali i održavala na životu ne bismo li izdržali još tih božanskih hirova.
Hannah je prosiktala nešto ispod glasa, a cijelo joj se lice skupilo u grimasu. Njezina rana bila je duboka posjekotina preko cijelog obraza. Nisam je razumjela, ali i sada vidim njezine usne, koje su krvarile onako ispucane, poput još jedne otvorene rane koja kao da je bila usječena iznad njezine brade. »Kukavico«, kao da je rekla, no gospođa Grant ju je smirila blagim dodirom i nakon toga me nakratko prostrijelila svojim prodornim pogledom. Kako sam i ja bila djelomice pod njezinim utjecajem, to me donekle smirilo. Bio je to vrlo neobičan dar gospođe Grant. Ona je uspijevala razviti uzajamno razumijevanje. Još je veći utjecaj imala na druge žene. One su s njom izmjenjivale ozbiljne poglede, a neke su osjetile toliki poticaj da su bez ikakvog straha počele gledati u samog Hardieja.
Ako ubrojimo i Talijanke koje su samo digle ruke i nastavile zapomagati, tako da smo se svi pitali jesu li uopće shvaćale o čemu se radi, sve su žene osim Anye i mene glasovale da ubijemo gospodina Hardieja, a svi su muškarci bili protiv. I dalje nisam sigurna kako bih glasala da sam se morala odlučiti. U jednom sam kratkom trenutku uhvatila pogled gospodina Hardieja. Gledao me netremice i vrlo ružno. U tom trenutku došlo mi je da sve pošaljem dođavola, sve te muškarce i sve te žene, sva ljudska bića u mojoj blizini.
Ponavljam, svi smo bili vrlo iscrpljeni. Svega se toga slabo sjećam, iako sam stalno bila prisebna. Sudski službenici kao da nisu shvaćah okolnosti u kojima smo se mi nalazili, no, kako bi i mogli shvatiti? Krivim ih jedino radi toga što nisu prihvatili da to nisu u stanju shvatiti. Sve što sam tada vidjela kao da je na neki način titralo, poput jeke. Slike koje su se preda mnom nizale miješale su se s kasnijim slikama, s iznenadnim crvenim i žutim bljeskovima, kao da su se u vodi miješala lica i pojave s nečujnim blještavilom sunca koje se presijavalo u moru. »Prijedlog je prihvaćen«, reče gospođa Grant. Talijanke su izgledale spremno, kao da su dobile dopuštenje da nas spase. Mary Ann je počela cmizdriti pored mene i povremeno glasno uzdisati. Mogla sam je ubiti. »Prestani!«, viknula sam. »Što imaš od toga? Zar nije dovoljno što stalno moramo slušati neprekidno zavijanje vjetra?« No tada me opet svladala bezizlaznost našeg položaja, baš poput jednog od tih velikih zelenih valova i ja sam je zagrlila. Držale smo se jedna druge, a njezina plava kovrčava kosa padala je po mojim obrazima baš kao što su i moji crni uvojci padali po njezinim obrazima.
Gospodinu Hardieju je, dakle, bilo suđeno da umre. Sada je problem bio kako ga izbaciti iz čamca. Čučao je na krmi, iskeženih žutih zubi, teško hvatajući zrak, poput kakvog prosjaka. »Još me niste sredili. Još me niste sredili«, više je lajao nego vikao. Da smo tek tada glasovali, prva bih ustala i vikala da ga se baci.
Gospodin Hardie je skinuo poklopac s jednog bureta i držao ga pred sobom poput štita. Hannah je dopuzala do njega, uhvatila poklopac i pokušala mu ga oteti, ali nije imala dovoljno snage. Kako mu je prišla blizu, gospodin Hardie je gurao štit od sebe, pokušavajući je njime udariti, ali njegova je ozlijeđena ruka bila beskorisna, a on toliko slab da se prevalio unatrag, do samog ruba čamca.
»Grace! Mary Ann!«, vikala je gospođa Grant. »Pomozite Hanni!« Do danas ja ne znam zašto je baš mene odabrala, no pogledala me onim svojim pokroviteljskim pogledom i nježno izgovorila moje ime, kao da je bila sigurna da ću je podržati. Ja sam bila jedina koja nisam glasovala i palo mi je na pamet da je na ovaj način i mene uključila u zajedničku odluku. Svoj sam pristanak dala izravnom akcijom, iako ranije nisam htjela glasovati. Osjetila sam kako me gleda onim svojim okruglim licem i očima boje ametista, kao da me prati snop nekog crvenog svjetla. Krenula sam za Hannom kroz uspjenjenu vodu na dnu čamca u kojoj je još uvijek bilo ptičjih kostiju, perja i zaostalih komada istrunula mesa. Zažmirila sam i pokušala se sabrati. Odjednom mi je bilo hladno kad sam se odvojila od Anne, a gospodina Hardieja sam čula kako govori: »Nećete me dohvatiti samo tako. Nećete, ako je prvi vas dohvatim!«
»Poludio je«, reče Hannah. »Sve će nas pobiti! Moramo se spasiti. Uhvatite ga!«
Otvorila sam oči jer sam gubila ravnotežu, ali i zato da vidim da li mi prijeti. Da me tada gospodin Hardie pogledao u oči ili pozvao imenom ili na bilo koji način pokazao da me prepoznaje, vjerojatno bih samo sjela pored Grete i ne bih mu se dalje približavala. No u mene je gledala Hannah, a gospođa Grant me zvala po imenu i ohrabrivala. Kako sam mu se dalje približavala, prignuta, pridržavajući se ramena ostalih, da ne padnem, jer smo se počeli ljuljati, u ušima su mi pulsirale molitve onih Talijanki koje su zapomagale iza nas. Uspravila sam se pridržavši se za pukovnika koji se skupio na svom sjedalu, kao da ga nema. Pred očima mi je titralo još nešto, veliko i crno. Mislila sam da je to bio anđeo smrti, ali nije mi još bilo jasno na koga se namjerio. Tek kad se Hardie digao prema Hanni, taj je anđeo pristupio bliže i pokazalo se da je to bila jedna od Talijanki koja je slomljenim krilom ptice pokušavala dohvatiti oči gospodina Hardieja. Mislim da sam tada izviknula ime gospodina Hardieja, dajući mu zadnju šansu da se pribere. On je samo nasumce zvjerao očima koje kao da su postale dvije slijepe mramorne lopte, nemoćan da progovori išta suvislo.
Odjednom se pored mene našla gospođa Grant i svojim mi prisustvom dala snage. U tom trenutku vrijeme kao da je potpuno stalo, a ja sam se stopila s tom glatkom i blještavom površinom vode na kojoj se zrcalilo sunce. Činilo mi se da bi se svaki onaj koji bi sada morao krenuti tom zaleđenom površinom osjetio slobodnim i mogao otići s tog našeg čamca kamo god poželi, što dalje od svih tih odurnih ljudi koji su u njemu sjedili. Ne znam što su tada radili ostali, no meni se činilo kao da sam sama upravljala moćima sudbine. Ja sada znam da to mora da je bio vrhunac mog samoljublja, kad sam umislila da imam nekakvu moć, ali u tom sam trenutku bila sigurna da stojim na strani sila dobra. Odnekuda je čak do mene dopirao glas gospođe Grant koji je govorio: »Ti si odlična djevojka«, no sigurna sam da zapravo nije ništa govorila. Tih nekoliko sekundi koje kao da nisu bile dio istog dana stajala sam bez ičije pomoći, u čamcu, i gledala licem u lice gospodina Hardieja u kojem više nije bilo ničega ljudskog.
A onda se vrijeme ponovo pokrenulo, prema naprijed. Ne mogu reći što sam tada mislila i jesam li uopće mislila. Znam samo da sam bez obzira na sve opasnosti s kojima smo se susretali mislila da je ovo preda mnom bilo još veće iskušenje. Kao da je na meni bila odluka, ne da li će gospodin Hardie dalje živjeti ili neće, nego hoćemo li svi mi ostali preživjeti. Hannino je lice bilo strašno, sasvim blijedo, osim one tamnocrvene brazgotine od noža, čak su joj i oči izgubile boju, a prameni crne kose izvijali su se poput zmija. Hannah i gospođa Grant zgrabile su svaka po jednu Hardiejevu ruku, a Hannah je vikala: »Grace, zgrabi ga za vrat!«
To sam i učinila. Zgrabila sam s obje ruke tanki Hardiejev vrat. Bio je hladan poput ribe, tvrd i žilav, kao da su na njemu bile samo ogoljene kosti. Prije nego što sam ga stisnula, osjetila sam njegov dah na svojem licu. Taj smrad kao da je odražavao ono što je od njega preostalo, tek trulež i sama smrt. Stisnula sam ga koliko sam najjače mogla i osjetila pod prstima njegov dušnik i adamovu jabučicu koja je pulsirala silnom brzinom.
»Stegni jače, draga«, reče gospođa Grant začuđujuće mirnim glasom. U njoj nije bilo ni Hannine hladne srdžbe ni lude histerije kao u Talijanke koja je sada zabijala ono ptičje krilo u Hardiejevo lice. U Hardiejevim očima vidjela sam čisto ludilo i bojala sam ga se pustiti, jer da jesam, sigurno bi me ubio.
Hannah je stajala pored mene, visoka i uspravna, a Hardie kao da se pred njom smanjio. Osjetila sam novu snagu u mišićima i toga se sjećam vrlo dobro do danas. Nekako smo uspijevali održati ravnotežu u čamcu koji se jako opasno ljuljao. Ne znam je li to bilo radi valova ili radi borbe, no činilo se kao da su u pitanju bili različiti aspekti iste životne sile koja će postojati sve dok i zadnje ljudsko biće bude pokazivalo znakove života. Sablasno lice gospodina Hardieja bilo mi je sve bliže dok smo ga Hannah i ja pokušavale dići na noge. Osjetila sam kako me grebe njegova brada po licu, ali i smradni dah koji je podsjećao na one trule ptice i koji je bio jači od mog vlastitog smrada. Talijanke su i dalje naricale i vikale iza nas, a netko se nadvio nad onesviještenu Mary Ann, milovao po glavi i ljubio u obraz. To mi je privuklo pažnju, pa sam na trenutak odvratila pogled od Hardieja. Srećom sam čula gospođu Grant koja je viknula moje ime, pa sam uspjela izbjeći udarac koji bi me sigurno oborio u more. »Udaraj ga u noge!«, viknula je Hannah i onda smo ga kao jedna obje udarile. Hardie je posrnuo prema nama i oslonio se na naša ramena. Bio je iznenađujuće nesiguran, ili sam ja bila snažnija nego što sam mislila da jesam, iako je moja snaga silno oscilirala, kao da je dolazila na mahove. Jačala bi i slabila, pa sam tako čak uspjela posegnuti u njegovu jaknu za kutijicom za koju sam mislila da je tamo skriva, iako je tamo nije bilo, kako sam se kasnije zaklela svojim odvjetnicima. I tek smo ga tada, s velikim zajedničkim naporom, bacili u zapjenjene valove. Jedinog među nama koji je išta znao o brodovima i o moru.
Gledali smo ga punih nekoliko minuta. Topio se i ponovo isplivavao više nego jednom i svaki puta nas iznova gadio kad bi se našao na površini. Proklinjao nas je, riječima poput »Crknite, psi jedni«, a onda bi se opet zagrcnuo i nestao pod površinu, u more koje kao da je sve gutalo. Gledali smo na mjesto gdje je potonuo, sve dok se nije preko njega nadvio još jedan veliki val. Naš se mali čamac propeo na tom istom valu, u sivilu dana koji kao da je uranio sutonom, no mi smo i dalje gledali u more, nošeni zajedničkom potrebom da shvatimo što smo to zapravo napravili, da to nekako opravdamo ili zaboravimo. Tada bi nam to možda i uspjelo, možda bismo se tek okrenuli da vidimo kako je Mary Ann ili bismo se pridružili Talijankama koje su pjevale nešto nalik crkvenim pjesmama ili bi porazgovarali o tome kako je nebo nešto svjetlije na, možda, istoku - je li možda još uvijek bilo jutro - ili o tome kako su oblaci izašli iz sivila i divno obasjani suncem, možda bi se nešto od toga i dogodilo da se gospodin Hardie ponovo nije pojavio na površini, s glavom i rukama, dovoljno blizu da smo mogli vidjeti kako mu se iz ustiju izlijeva voda kroz one njegove žute, rijetke zube. Možda je on već odavna prestao ličiti čovjeku, ali sada je izgledao poput onih paklenih prikaza iz prastarih pobožnih priča koje ljudi čitaju djeci ne bi li ih zastrašivanjem potakli da budu bolja.
I tada je, hvala Bogu, konačno nestao zauvijek, a mi smo se okrenuli jedni drugima. Grupa koja se maločas stvorila, ponovo se razbila na pojedince. Gospođa Grant vratila se u stanje svoje uobičajene racionalnosti, a Hannah se ponovo počela baviti drugim putnicima u čamcu. Uostalom, pa radi njih smo ubili tog čovjeka. Zar to nije bio dovoljan dokaz koliko smo o njima brinuli? Nisam htjela ni sa kime razgovarati, niti razmišljati o tome što smo napravili. Umjesto toga počela sam skupljati ostatke ptica s dna čamca i bacati ih preko ograde.
Još mi se jedna slika usjekla u pamćenje. To se dogodilo nakon što je Hardie nestao pod vodom, no prije nego što se ponovo pojavio. Stajala sam pored ograde čamca i dalje prestravljena onim što smo učinili i gledala mjesto gdje je Hardie nestao i gdje se vrlo brzo ponovo našao. Hannah je bila blizu mene, slijeva, a postupno sam postala svjesna i prisutnosti gospođe Grant koja mi je bila zdesna. Imala sam dojam da sam se našla između dva snažna stupa, u situaciji u kojoj sam vidjela mnoge druge žene ranije u čamcu, ali koju ja ranije nisam iskusila. Usudila sam se pogledati Hannu, dijelom se bojeći da ona zapravo nije tamo i da će nestati kad je pogledam, a dijelom se bojeći da ću se uplašiti onoga što vidim. Posječena strana njenoga lica bila je na drugoj strani, a kosu je skupila u dugu i urednu pletenicu. Vatre više nije bilo u njezinim očima, a odmijenila ju je hladna i gotovo svetačka jarost. Učinilo mi se da mi se nasmiješila, ali zapravo su to više bile stegnute usne nego osmijeh. To kao da je bio znak odobravanja i u jednom sam se trenu osjećala kao ratnik koji je savladao neprijatelja i time spasio cijeli svoj rodni grad. Osjetila su mi bila razdražena, sasvim suprotno od onoga stanja otupljenosti kad sam prišla gospodinu Hardieju, samo par trenutaka ranije. Čak i kad sam se koncentrirala na Hannu, bila sam također svjesna pogleda odobravanja gospođe Grant, no nije mi jasno kako sam istovremeno mogla gledati i ulijevo i udesno. Osjetila sam kako me dodiruju svojim ustreptalim rukama i dodiruju se iza mojih leđa i znala sam da će me zagrliti i ugrijati onako kako su to ranije činile s drugim ženama. Tada sam shvatila što su to druge žene željele od njih, shvatila sam što su to Hannah i gospođa Grant mogle dati, jer sam to konačno i sama osjetila. Preplavilo me olakšanje kad sam osjetila njihov snažniji dodir, tako da sam gotovo izgubila ravnotežu. Tada se na površini pojavila Hardiejeva glava posljednji put, što nas je sve prenerazilo, bez obzira u kakvom smo stanju trenutno bili.
Nakon toga smo se ponovo prihvatili svojih uobičajenih poslova, ali ipak nešto grozničavije. Čistili smo, izbacivah vodu, uglavljivali okove vesala, upletali krajeve konopa koje smo koristili za jedro i pokušavali ponovo pokrenuti kolo života. Nisam siguran jesmo li bili u stanju istu takvu borbu ponoviti s gospodinom Hoffmanom, ali kad sam ga se sjetila i pokušala naći pogledom po čamcu, više ga nije bilo. Kad sam upitala gdje je nestao i rukama pokazivala prema muškima praveći se da brojim, Talijanke su još glasnije počele zapomagati i pokazale prestravljeno prema vodi. Gospodin Preston i pukovnik sjedili su u tišini, sasvim otupjeli i više se nisu oglasili ni oko čega. Gospodin Nilsson, prijatelj gospodina Hoffmana, izgledao je poput lovca koji se uhvatio u vlastitu zamku na koju je u međuvremenu zaboravio.
I dok smo tako pokušavali ponovo zavesti red na našem čamcu, gospođa Grant je provjerila kakve su naše zalihe. Baš kad je objavila da više nemamo pitke vode, Hannah je veselo uskliknula i izvukla smotuljak voštanog platna koji je bio skriven u samoj krmi, gdje je sjedio gospodin Hardie. Odmah je dodala smotuljak gospođi Grant koja ga je razmotala i unutra našla nekoliko komada sušene ribe skrivenih u pojedinim pregradama. Gospođa Grant je sjela na Hardiejevo mjesto i razdijelila hranu svima, počevši od kraja čamca, a onda slijedom kazaljke na satu i ostalima. »Ipak je sakrivao hranu«, rekla je Greta i svi su se s time složili, iako nikome nije bilo jasno je li je sakrio radi sebe ili radi svih nas, kad nam bude najviše trebalo. Neke od žena su pokazale neobično olakšanje, kao da smo se oslobodili nekog tiranina ili se pak primakli konačnom spasu. Ja sam bila suzdržanije optimistična, no već prije nego što se spustio mrak taj nas je napad neljudske snage ipak napustio.
Hannah nas je sve povela u molitvu, ali bez svećenika koji bi te riječi činio ozbiljnima, cijeli se ritual doimao neistinito, kao neka molitva moru kojemu smo malo prije prinijeli žrtvu. No, san spašenih je isti kao i san prokletih. Kad je svanula zora, površina oceana je bila mirna, obzor jasan, a nakon što smo iskoristili voštano platno da njime začepimo onu rupu, uspjeli smo iz čamca izbaciti svu vodu.

ZATVOR


U ovom trenutku sjedim na svom zatvorskom krevetu, a oko mene su tri siva zida. Umjesto četvrtog zida stoji niz rešetaka, a kroz te rešetke vidim s druge strane hodnika ćeliju u kojoj je žena po imenu Florence koja je radije podavila svoju djecu nego da ih pusti da žive s ocem koji ih je tukao. »Zašto ih nisi odvela da žive s tobom?«, pitala sam je jednog dana, da nekako započnem razgovor. »Živjeli su sa mnom, ali kako sam ih mogla prehraniti?« Silno ljutitim glasom, Florence je dodala: »Sudac mi je rado prepustio skrb nad djecom, ali nisam dobila pristupa muževu novcu. Tako stoji u zakonu, rekao mi je onako važan. A što mislite tko je napisao taj zakon, upitala sam ja njega. Na to me on samo pitao želim li ja djecu ili ne.« U njoj je bilo bijesa, ali ni za čime nije žalila. Kad sam je pitala je li imala dečke ili cure, samo se počela nervozno smijati i rekla: »Cure, dakako! Moja je velika sreća da su bile samo cure.« Svaki puta kad sam joj se nakon toga obratila samo bi pitala: »A što mislite, tko piše zakone?«, tako da sam je počela izbjegavati. Čak i kad je stajala za rešetkama i gledala prema meni, pravila sam se da je ne primjećujem. Moje vlastito duševno zdravlje bilo je dovoljno načeto. Nisam se željela dodatno naprezati u razgovorima s nekim poput nje.
Taj kontakt s Florence me uznemirio na drugi način. Kad je spomenula novac, to me sjetilo moje vlastite situacije i nekih problema koje sam morala riješiti, ako uspijem na sudu dokazati da sam nevina. Prošlog tjedna moji odvjetnici su mi u zatvoru predali pismo od moje svekrve koje mi je dalo neke nade, ali i dalje mi je bilo nejasno kako će me primiti ako se odbace optužbe kojima su me teretili. Nije također ni objasnila zašto je toliko dugo odgađala da mi se javi, no pretpostavljam da je vjerojatno željela doći do neovisnog dokaza da smo se vjenčali. Ponovo sam se pitala je li joj Henry uopće poslao onaj telegram. Na sudu je dokazano da je radio oprema na Carici Aleksandri bila pokvarena u trenutku brodoloma, no ja i dalje nisam znala je li Henry uspio ranije poslati svoj telegram ili nije. Također se uspostavilo da operater na radio telegrafu nije bio iz brodske posade, već namještenik tvrtke Marconi. To me navelo da povjerujem kako gospodin Blake nije imao veze sa slanjem poziva u pomoć u vrijeme eksplozije. U to nisam sumnjala. Ali mislila sam si, ako Henry nije mogao poslati onaj telegram, onda je gospođa Winkler saznala da joj se sin oženio prvi puta tek kad je čitala popis preživjelih putnika u novinama. Usprkos svih posljedica takve situacije po mene, morala sam se nasmijati tom šoku koji mora da je dobrano razdrmao njezino hladno i nadmeno lice.
Moja svekrva nije u svom pismu otkrila što misli, jedino je natuknula da bi moji odvjetnici mogli organizirati da se vidimo. Preko gospodina Reichmanna sam joj odgovorila da mislim kako ne bi bilo u redu da je uznemiravam sve dok ova optužba baca sjenu na mene i da ne bih htjela da ta sjena padne na bilo koga iz njezine obitelji. Moram priznati da sam pri tome malo mislila i na sebe, jer nisam htjela upoznati nikoga iz Henryjeve obitelji pognute glave, u trenutku kad bi bilo tko od njih mogao pomisliti da radi nečega osjećam krivicu ili sram. Nisam osjećala niti jedno niti drugo, no htjela sam da naš prvi susret bude lišen ikakvih nedoumica o mojoj nevinosti. Kad je već plaćala moju obranu, kako sam mislila, morala sam biti vrlo zahvalna, ali nisam htjela da ta zahvalnost bude jedini temelj odnosa koji sam nadala da ćemo razviti. Iz moje obitelji jedino je mojoj sestri Mirandi bilo jasno u kakvoj se situaciji nalazim. Napisala mi je da se majka osjeća vrlo loše i da ne dolazi u obzir da joj prenosi takve vijesti. Morat ću joj kasnije napisati pismo, no sada sam bila sretna što nisam imala obiteljskih obaveza.
Gospodin Reichmann mi je došao danas u posjet i predala sam mu bilježnice u kojima sam ispisala što se događalo onih dana u čamcu. Zahvalio mi se i u zamjenu mi ostavio novu bilježnicu i svježu zalihu tinte. Bila sam iznenađena i sretna radi toga, jer sam se veselila što ću ponovo sjesti u miru i početi se koječega prisjećati, kako bi to rekao Aristotel. Ne sjetim se svega, ali jedno me dovede do drugog, pa sam se tako prisjetila mnogo toga više nego što sam mislila da je moguće, kad mi je to i predložio gospodin Reichmann. Kad mi je preko stola za kojim smo morali sjediti gurnuo novu bilježnicu, naše su se ruke slučajno dodirnule. To ga je toliko prenerazilo da se naglo povukao i pokušao od te incidentne situacije skrenuti pažnju na to kako će se moj slučaj razvijati na sudu. »Pravda zna biti spora«, reče, a ja sam dodala: »Ako je uopće ima«. Moj je glas bio vrlo siguran i čvrst i to ga je ponovo iznenadilo. Nakon toga sam se nasmijala da odagnam dojam da sam preozbiljna, a preko njegovog čela kao da je pala sjena, što mi je dalo znak da taj istinski samouvjeren čovjek više nije bio do kraja siguran u sebe. Taj moj smijeh nije naišao na odobravanje ni kod nadzornice koja se nalazila u drugom kutu prostorije. Taj njen pogled oboje nas je nagnao da se veselo nasmijemo i to je gospodina Reichmanna ponovo vratilo u uobičajeno raspoloženje. Nema sumnje da smisao za humor rijetko dolazi do izražaja u zatvoru, ali doista mi se činilo da je glupo tretirati odrasle ljude kao djecu, nagrađivati ih ili kažnjavati i postavljati sve u neke okvire koji će ih označiti ili kao kreposne ili kao zločince.
Naravno da ne prođe niti jedan dan a da se ne sjetim čamca za spašavanje i ne zapitam se da li bih radije bila tamo nego u zatvoru, ali nije u pitanju neka morbidna opsesija, koja bi dobro poslužila doktoru Coleu. Pohodim ta svoja prostranstva sjećanja, onako kao što bih pohodila crkvu, predano, osjećajući strahopoštovanje. I u crkvi bude svjetla, ali ne mislim na ono neukusno blještavilo oko slike Isusa na križu, već mislim na ono svjetlo nalik morskome, zelenkasto i tmasto, hladno poput Đavolova srca.
Može li se uopće pisati o svjetlu, a da ne znamo što je ono? Henry bi rekao da ne može, a gospodin Sinclair bi me, pak, poučio o čemu se radi. Stoga sam zamolila gospodina Glovera, Reichmannova pomoćnika, da mi donese knjiga koje govore o svjetlu. Pomaže li nam što znamo da je svjetlo samo dio znatno šireg spektra valova, kako bi znanstvenici rekli, ili da svjetlo putuje u valovima. Jer, valove smo ipak dobro upoznali. Dizali su se oko nas visoki poput kuća. Uspinjali smo se na njihove krijeste i s tih visina nakratko bismo uspjeli promotriti svu veličajnost i nepreglednost te morske pustoši. Već u idućem trenu sunovratili bismo se i ponovo našli između vodenih zidova koji su skrivali svaki pogled.
Kad sam u svom pismu Greti Witkoppen spomenula svjetlo, ta mi je njemačka djevojka, koja se tako brzo zbližila s gospođom Grant i produžila svoj boravak u Americi kako bi prisustvovala suđenju, odgovorila: »Nemoj mi pisati o ovakvim stvarima. Zapravo, odvjetnici su me savjetovali da ti uopće ne bih trebala pisati, jer da bi to moglo izgledati kao da se nešto dogovaramo. Ipak, reci gospođi Grant da se ne brine. Mi svi znamo što nam je činiti! Što se svjetla tiče, to nastojim zaboraviti, no sumnjam da će mi to uspjeti. Bilo je to sasvim zastrašujuće. Svi su mislili da je to bio neki Božji znak, ali ja si i dalje ne mogu pomoći, mislim da je to nekako izvela Hannah. Je li ti ikada palo na pamet da je ona možda vještica?« Mislila je na one neobične snopove svjetla koji su se pojavili šesnaestog dana i kretali vodom usred noći. Ni ja to neću nikada zaboraviti, kao što nikad neću zaboraviti Hardiejevu glavu koja se pojavila na površini kad smo već mislili da je odavno potonuo. Bili smo sasvim opčinjeni, nismo vjerovali vlastitim očima, ali među nama nije bilo prijepora. Svi smo vidjeli iste snopove svjetla, jedino se nismo mogli složiti čega je to bio znak. Mary Ann je tada rekla: »To je ono svjetlo koje ugledaš prije nego što ćeš umrijeti.«
»A kako ti to znaš«, pitala ju je Isabelle, ona ista koja je gospođi Fleming ispripovijedala da je jedna mlada djevojka dobila udarac u glavu kad se naš čamac spuštao u more. Isabelle je tada već sjedila pored Anye Robeson koja ju je ukorila. »Nemoj govoriti takve stvari. To nije zdravo za dječaka«. Nitko od nas, međutim, nije na nju obraćao pažnju. Mary Ann je samo dodala: »Moja se majka jednom gotovo utopila i rekla mi je da to uopće nije izgledalo kao da se davi u vodi, već kao da se davi u svjetlu. Ako se moja majka nije spasila nakon ovog brodoloma, onda se nadam da je tako umrla.«
»Ali, mi se ne utapamo«, rekla je gospođa McCain, »zar ne, Lisette?« A Lisette, koja je znala što joj je činiti, odmah se složila sa svojom poslodavkom.
Ti valovi svjetla bili su poput refula na vodi. Dolazili su svaki za sebe i kretali se jedan za drugim po toj crnoj vodenoj praznini. Kretali su se jako brzo, prema istoku, kako je Hannah tvrdila, a onda, bez ikakva razloga, u suprotnom smjeru, od istoka na zapad. Bilo je to toliko brzo da je svaki od njih tek nakratko osvijetlio čamac. I ranije nas je svjetlo znalo iznenaditi, ali za razliku od svih dotadašnjih prilika, ovo je bilo potpuno neobjašnjivo. Sve je to trajalo oko nekih pola sata i onda iznenada prestalo.
Tijekom svega toga gospođa Grant je bila sasvim tiha, no Hannah je pričala o svjetlu kao metafori razumijevanja, što me podsjetilo na svećenika koji je bio vrlo sumnjičav prema ikakvom konceptu razumijevanja. On je govorio da nije na nama da prihvatimo i shvatimo sve zemaljske stvari, baš poput ledenih santi, zato jer ih nikada nećemo moći upoznati u njihovoj cijelosti. Jednom mi je rekao da vjera ne smije tražiti ništa zauzvrat, pa ni objašnjenje, zato jer objašnjenje podrazumijeva razumijevanje, a razumjeti može samo Bog.
No svećenika više nije bilo s nama, već je tu bila Hannah koja je izgledala poput neke visoke svećenice kad bi se uspravila u čamcu i podigla svoje ruke prema snopovima svjetla i zapitala može li nas nakon ovoga blagosloviti kiša. Nisam to govorila pred drugima, ali ja sam u vezi tih snopova svjetla mislila da smo se našli usred jata anđela koji su nas došli ispratiti na nebo i da je Mary Ann bila u pravu kad je rekla da umiremo. Kad je počela vikati: »Ovamo, ovamo!«, bila sam sigurna da je i ona mislila da su to bili anđeli, sve dok netko nije rekao da su to reflektori spasilaca koji tragaju za nama. »Spašeni smo! Spašeni!«, ponavljala je stalno iznova Mary Ann, vrišteći luđački i gotovo skočila u vodu u silnoj želji da se popne na brod koji nam se približavao u noći.
Bilo mi je dosta te histerije Mary Ann. Nitko je nije mogao urazumiti. Kad je sa sebe strgnula haljinu i odlučila naglavačke se baciti u more i zaplivati prema brodu koji si je zamislila, nitko je nije spriječio, čak ni gospođa Grant. Ipak to nije učinila, no te se noći sklupčala na mokrom dnu čamca i stravično zapomagala. Kosa joj se lijepila po licu poput morske trave, usne su joj poplavile od hladnoće, a obrazi se silno zarumenili od groznice. Njezini su krici bili nesnosni, a na koncu ju je Hannah onesvijestila udarcem. Nitko drugi se nije ni pomaknuo. Nismo imali snage da napravimo i ono što je doista trebalo, tako da se oko nevažnih stvari nitko nije brinuo.
Žućkasto je svjetlo dopiralo u moju ćeliju s hodnika, a samo je jedan mali prozorčić bio visoko, na vrhu zida. Bio je previsok da bih išta vidjela van, no znala sam da gleda na istok, jer bi ujutro probudilo jarki snop srebrnog svjetla kad bi vani bilo sunčano, a nešto slabiji snop kad nije bilo. Bilo je to vrlo predvidljivo i umirujuće, a u ovom razdoblju svog života bila sam sretna kad sam bila mirna. Sada je svjetlo bilo sve slabije i uskoro više neću moći razabirati slova.

DOKTOR COLE


Doktor Cole je psihijatar kojega su odredili moji odvjetnici da odredi moje duševno stanje, tako da sam ga viđala jednom tjedno. Nije mi bilo sasvim jasno koliko će to trajati. Ja njega nisam shvaćala ni blizu toliko ozbiljno koliko je on shvaćao sebe, no ti su mi njegovi posjeti bili prilika da napustim ćeliju, tako da sam mu se veselila. Palo mi je na pamet da te stvari koje sam mu govorila nije baš sasvim zadržao za sebe, iako me u to uvjeravao. Sve sam to shvaćala kao neku vrstu igre, tako da sam tražila dodatno značenje svakog njegovog pitanja i u skladu s time nudila mu odgovore. On je već imao i puno spremnih odgovora za mene koje mi je nudio. Na primjer, volio je reći: »To mora da je bilo strašno!«, ili se, naravno, svaki puta složio da je bilo kako sam rekla. Trebalo mi je nekoliko tjedana da bih shvatila da je on ovu igru nastojao učiniti što jednostavnijom, ali i da je čak i takav čovjek, okruglasta lica i debelih naočala morao imati nekakvog iskustva sa ženama. Isprva sam mislila da se pretvara da je glupav kako bi me opustio, no poslije mi je palo na pamet da i nije baš bio odviše bistar. Jednog sam dana sama otkrila pravi odgovor. Shvatila sam da me on nastojao što više opustiti, u nadi da ću u nekom trenutku izreći neku ključnu pojedinost uz pomoć koje će on onda lako odgonetnuti cijelu moju psihu. Rekla sam mu što mislim i dodala: »Moja psiha nije neosvojiva tvrđava, doktore Cole. Kod mene nema skrivenog blaga, niti mračnih tajni. Kad biste sa mnom razgovarali jednostavnije, dala bih sve od sebe da vam odgovorim iskreno i sigurna sam da biste otkrili sve što želite.«
»Kao iz otvorene knjige, zar ne?«, uskliknuo je. Činilo se da ga je oduševila ta zamisao, pa je predložio da se vratimo na moje roditelje. Ispripovijedala sam mu o našoj obiteljskoj nesreći, pri čemu nisam ništa zatajila. Trebalo mi je dosta vremena da iznesem sve pojedinosti vezane uz propast mog oca i kako je mama izgubila dodir sa stvarnim svijetom. Jedva sam počela pričati o svojoj sestri Mirandi kad je on pogledao na sat i rekao: »Žao mi je, ali vrijeme nam je isteklo«. U tonu njegova glasa vidjelo se da mu radi toga nije bilo nimalo žao. Činilo se kao da je to bila samo još jedna od divnih stvari koja je sačinjavala njegov dan. Zanimalo me kamo je išao poslije mene i s kime će razgovarati, ali sam se zaustavila, misleći da bih svojom znatiželjom mogla upasti u neku zamku i da mi je bolje držati se plana da metodično iznesem što mi se sve izdogađalo u životu.
Na našem sljedećem susretu započeo je s jednostavnom tvrdnjom, »Dakle, gospođa Grant je za vas predstavljala lik idealne majke.«
»Ja sam udana žena, doktore Cole. Ja više nemam potrebu za majkom.«
»Ali vaša vas je majka razočarala.«
»Pretpostavljam da jest, no život je pun razočaranja, zar ne? U to vrijeme sam se već savršeno dobro znala brinuti o sebi«.
»Kako to mislite?«
Ispričala sam mu kako sam preko našeg odvjetnika našla stan koji smo iznajmili, kako sam obavila rasprodaju naših stvari i kako sam se na koncu udala za Henryja.
»Da«, reče doktor Cole. Čekala sam da još nešto kaže, ali to se nije dogodilo. Je li on uspio dokučiti da se žene nađu u boljoj financijskoj situaciji nakon udaje? »Vratimo se malo na vašu sestru«, promijenio je temu. »Je li vas netko u čamcu podsjećao na nju?«
Zabavljalo me to što je pokušavao ljude iz čamca povezivati s pripadnicima moje obitelji. Pretpostavljam da je ciljao na Mirandu, koja je bila beznačajna, kako bi onda mogao izokola doći do gospodina Hardieja i navesti me da me on podsjećao na mog oca. Apsurdnost takvog razmišljanja me gotovo nasmijala, ali nisam vidjela razloga da ne sudjelujem u toj igri. A već ranije sam primijetila kako me doktor Cole navodio da su Miranda i Mary Ann bile po mnogo čemu slične. Naravno, Mary Ann je bila puno osjećajnija od Mirande, no meni jest palo na pamet da je Mary Ann u duši bila guvernanta. »Ako bih morala odabrati nekoga tko me podsjećao na moju sestru«, rekoh, »onda je to bila Mary Ann. Zavoljela sam je, no često me znala ljutiti, baš kao i Miranda. Ja sam htjela da moja sestra postigne više nego što je ona sama imala namjeru. Tako se ni Mary Ann nije namjeravala udati za Roberta da time postane bogata, već da se dovede u osrednju sigurnost, baš kao što se i Miranda uvijek zadovoljavala malim stvarima, ne želeći riskirati da postigne nešto veće.«
»Volite li se vi kockati?«, upitao me doktor Cole, na što sam se samo osmjehnula.
Razgovarali smo nakratko o Mary Ann i kako sam, zato što me podsjetila na Mirandu, mislila da znam kako će na što reagirati. Mislila sam tako i da znam što bih odgovorila da sam je pitala da li voli djecu. Da li voli da joj sjede u krilu i da li bi im voljela čitati priče. Nisam bila daleko od istine. Njezine su oči zasjale dok je odsutno gledala u daljinu i rekla: »Robert i ja planiramo imati djece...«, no onda joj je glas utihnuo, jer je shvatila da se to možda nikada neće dogoditi. Znala sam da se boji da će stradati na moru, no pravila sam se kao da je ne razumijem i da mislim kako se ona boji da je Robert neće čekati ili da je neće više htjeli nakon svega što smo prošli. Odgovorila sam joj: »Uvijek se možeš zaposliti kao guvernanta. Tako ćeš oko sebe, na neki način, uvijek imati puno djece.« Ona me samo začuđeno gledala, dok je jedna mala suza ostavila trag na njenom slanom obrazu. Kasnije me pitala jesmo li Henry i ja željeli djece, a ja sam joj odgovorila, naravno da jesmo. No ja sam željela dijete onako kako ga želi neka kraljica, više kao nasljednika nego kao nekoga s kime ću se igrati.
Rekla sam doktoru Coleu da znam da sam bila nepristojna, ali da me Mary Ann provocirala i da su naši živci bili prilično načeti, tako da sam joj često znala odgovoriti razdraženo, što inače nije sa mnom slučaj.
»Koju vrstu iritacija inače susprežete?«, pitao je, a ja sam iz nekog razloga to doživjela kao silno iritantno pitanje.
»Pretpostavljam da me ovo sada iritira«, rekoh. »Da me niste to pitali, vjerojatno bih suspregnula potrebu da vam kažem kako me podsjećate na mog oca koji je uspijevao skrbiti za život jedino dok su njegovi poslovni partneri bili uz njega, ali koji se nije znao nositi s njihovim prljavim igrama.«
Ne znam što sam ovim priznanjem htjela postići, jer je pola onoga što sam rekla bilo motivirano činjenicom da sam ove naše susrete doživljavala kao neku vrstu igre, a ne kao način poniranja u moju nutrinu. Susreti s doktorom su pomogli da mi vrijeme brže prođe i uvijek sam se poslije vraćala osvježena u svoju ćeliju, zadovoljna što sam imala priliku porazgovarati s nekime tko nije Florence. Ona je, naime, počela misliti da je cijeli sustav kažnjavanja bio postavljen kao bi nju uhvatili u zamku. Znala je šaptati mi rečenice kao: »Žao mi je što si se i ti ulovila, ali tebi je jasno što se događa, zar ne? Oni ne prezaju ni od čega. Vidiš kako me progone od samog početka.«
Jednom me upitala jesam li nekoga ubila, a ja sam joj odgovorila da mislim da jesam. Uglavnom sam je nastojala izbjegavati, no bilo je dana kad bi satima držala lice stisnuto uz rešetke i šaptala koješta o svojoj djeci ili o mužu ili o sucu koji je vodio njezin slučaj. Ponekad bi nešto od toga zaokupilo moju pažnju. Upravo sam se jednom vratila u ćeliju nakon kupanja i učinilo mi se da je Florence rekla nešto o doktoru Coleu, nakon što je nadzornica zaključala vrata za mnom. Odmah sam je pažljivije počela slušati i na trenutak se zamislila što da joj odgovorim i da li da joj uopće odgovorim. Na koncu sam je pitala: »Oprosti? Jesi li nešto rekla?«, no ona je već počela pričati nešto drugo, kako se branila ludilom i kako će je premjestiti u ludnicu. Nisam je htjela pitati ništa pobliže, jer bih joj tako morala reći više o sebi nego što sam htjela da zna. Sledila me pomisao da su Florence možda smjestili u ćeliju preko puta moje da od mene izmami koješta i onda to prenese doktoru Coleu. Mislila sam da je doktor Cole bio angažiran samo da meni pomogne, no tada sam shvatila da on možda viđa i druge zatvorenike. Ako je viđao i Florence, onda mu je ona mogla štošta reći o meni.
Bila je to zastrašujuća pomisao, pa sam se nakon toga satima nastojala sjetiti jesam li rekla Florence nešto što me moglo teretiti. Ipak, nisam se toliko zabrinula dok mi nije palo na pamet da je Florence mogla biti u dosluhu s doktorom Coleom i da joj je on mogao reći stvari koje bi me izbacile iz ravnoteže, ne bi li tako u našim razgovorima otkrila više od onoga što bih doista željela. Te su me misli držale budnom cijele noći, tako da sam znojem potpuno namočila cijelu spavaćicu. A koliko god da sam razmišljala o tome, istovremeno mi je bilo jasno da su takve misli čisto ludilo. Ali, ako su me počele zaokupljati lude misli, je li to značilo da sam počela gubiti pamet? Sve te misli su mi se vrtile u krug i stalno i uvijek iznova vodile jedna do druge.
Ležala sam tako budna, slušala odjeke raznih zvukova koji su se čuli po zatvoru i pokušala racionalno misliti. Taj mi je napor pomogao da shvatim kako boravak u zatvoru djeluje na ljudsku psihu jednako kao i onaj boravak u čamcu. Sve do tada mi nije bilo teško gubiti vrijeme u zatvoru, sve dok me konačno ne puste. Nikad nisam posumnjala da bi optužbe koje su podigli protiv mene mogle ozbiljno izmijeniti tijek moga života, da će me možda osuditi na smrt ili doživotni zatvor. Sjećam se da sam jednom Mirandi govorila da je život neka vrsta igre i sjetila se kako su me zabavljale igre s doktorom Coleom, no u tom sam trenutku bila ozbiljno uzdrmana. Nije bilo pametno ni o čemu misliti noću, što sam naučila još u vrijeme nevolja u koje je bila zapala moja obitelj, a i kasnije, u čamcu. Sljedećeg jutra opet sam povratila prijašnju staloženost, a samo jedan pogled na Florence naveo bi me da pomislim što bi od mene moglo nastati ako me ne oslobode. Prvi puta sam ozbiljno razmislila o svojoj majci i zapitala se nosim li možda neki njen skriveni, preosjetljivi gen.
Postala sam, također, opreznija što govorim doktoru Coleu. Pomislila sam da bih od njega mogla saznati više o Florence. Nakon što sam mu rekla neke stvari o njoj, pitala sam jesu li takvi ljudi neuravnoteženi od rođenja ili je njihovo stanje posljedica onoga što im se dogodilo.
»A što se dogodilo Florence?«, pitao me, ne odajući ni na koji način je li ju poznavao od ranije ili nije.
»Pa, ona je u zatvoru, jer je optužena da je ubila svoju djecu«, viknula sam, možda prežestoko, jer sam mu već sve to objasnila i nisam htjela ponovo govoriti o tome.
»Te okolnosti su prilično slične tvojima«, reče. Oči su mu bile gotovo sklopljene, pa je izgledalo kao da je utonuo u duboke misli i da razgovara sa samim sobom. Nisam htjela pred njim otkriti vlastite osjećaje, već sam samo razdražena podigla ruke u zrak. No tako je to bilo s doktorom Coleom. Sve ono čega bismo se dotakli u razgovoru opet bi se vratilo na mene.

ZAKON


Danas sam bila na saslušanju pred sucem Potterom na kojemu su tri skupine odvjetnika pokušale odbaciti optužbe protiv nas. Gospođa Grant, Hannah i ja smo optužene za ubojstvo s predumišljajem, što znači ne samo da smo nekoga ubile, već da smo to prethodno i isplanirale. Svaka se strana obratila sudu, zagovarajući, odnosno odbacujući optužnicu, na što je onda sudac jednim i drugim odvjetnicima postavio nekoliko pitanja. Sjedila sam na istoj klupi s Hannom i gospođom Grant, odakle smo mogli gledati i slušati što se događa, ali nismo smjele ništa govoriti.
Uslijedila je poduža rasprava o tome može li se ubojstvom smatrati kad čovjek koji se uhvatio daske kako bi se održao na površini vode odbije drugog čovjeka koji je došao iza njega na taj isti komad drveta. Može li se umorstvom smatrati ako onaj drugi uspije otjerati prvog? Može li se uopće nekoga optužiti za ubojstvo u takvom slijedu događaja? Je li onaj koji preživi unaprijed osuđen da ostatak života provede u zatvoru ako ga uhvate ili ako se nađe svjedok onoga što je počinjeno?
»Naravno da ne može«, reče gospodin Reichmann. »U ovom slučaju nitko nije izravno stradao i onaj koji je izgubio ima još uvijek šansu da pronađe drugu dasku.«
»Mislim da je pravo prvenstva ovdje presudno«, reče Hannin odvjetnik, ispijen i blijed čovjek koji je izgledao kao da nikada nije vidio sunca.
»A što ako netko izravno strada?«, upita odvjetnik gospođe Grant koji se oštro usprotivio Hanninom odvjetniku. On je bio robustan do te mjere da je stalno zatezao kopčanje na svom kaputiću. Lice mu je bilo veselo, a boja lica rumena, no prečesto se smijao, obzirom na ozbiljnost optužbi protiv nas.
»Ali mi ne govorimo o daski, zar ne?«, umiješao se tužitelj koji je bio puno premlad da bi imao ikakva životnog iskustva, odviše uštogljen i nagao da bi išta o životu znao. »Kad govorimo o dasci, onda se i sam spomen čamca čini kao veliki luksuz. To bismo jedva mogli usporediti. U slučaju daske, ljudi su u vodi, pri čemu je borba na život i smrt puno izravnija nego što je slučaj s ljudima u čamcu. Vi kažete da onaj koji izgubi još ima šansu pronaći drugu dasku. Kakve šanse ima onaj kojega izbace s čamca da pronađe drugi čamac? Ja mislim, nikakve.«
»Valja reći da je zapravo drugi čamac bio u blizini«, reče gospodin Reicbmann. »Spasilački čamac broj četrnaest gotovo se s njima sudario koji sat prije nego što je gospodin Hardie bačen u more.« Toga se sama nisam sjetila. Doista se mora priznati gospodinu Reichmannu i njegovom timu da su lišeni svake strasti istražili sve kuteve gledanja, do najstinije pojedinosti ovog slučaja. Pokušala sam uhvatiti njegov pogled, da mu dam do znanja koliko cijenim što radi, no nakratko sam samo izmijenila pogled samo s Hanninim odvjetnikom koji je svoje ovalno lice bez kapi krvi stalno okretao prema meni, izvijajući svoj dugi vrat pod takvim kutem da se činilo kao da mu je glava nasađena naknadno. Toliko mi se činio zainteresiran za mene da sam se pitala što mu je to Hannah ispripovijedala o meni.
»Osim toga«, nastavi gospodin Reichmann, »znamo da je barem deset spasilačkih čamaca uspješno spušteno u more. Gospodin Hardie je imao šanse, iako ne prevelike, da nabasa na jednog od njih. Jesu li šanse o drugoj dasci iz onog ranijeg scenarija veće? I kako mi uopće možemo govoriti o šansama bilo kojeg od tih scenarija iz ove sudnice? Ono što se mi pitamo može se svesti na sljedeće: je li jedini način za osobu koja se nađe na pretrpanom čamcu za spašavanje, a koji će joj garantirati da ju se ne osudi, taj da odluči da se jedino svi zajedno mogu potopiti ili spasiti. Znači li to da toj osobi nije dopušteno da išta poduzme da bi ikoga spasila, pa ni sebe? Nije li takvo pasivno ponašanje sasvim protivno suštini ljudske prirode i instinktu za preživljavanje?«
»Pretpostavljam da postoje i toliko plemeniti ljudi koji bi u takvom slučaju dobrovoljno napustili čamac«, reče tužitelj, agresivno isturivši bradu.
»Jesu li mogli potražiti dobrovoljce?«, upita odvjetnik gospođe Grant.
»Mogli su ih potražiti, mislim, ali nisu smjeli to ni od koga zahtijevati, ni vršiti bilo kakav pritisak.«
Sudac je rekao da je pritisak sadržan već u samom upitu i da postoji poseban odnos između mornara i putnika, s čime su se svi složili. »Međutim, nikakvih posebnih odnosa nema između pojedinih putnika«, dodao je odvjetnik gospođe Grant.
»Ili od strane putnika prema posadi«, doda gospodin Reichmann značajno. »No, ja se vraćam na ono što sam govorio tako što ću postaviti ispravnije pitanje koje glasi ‘Hoće li itko preživjeti?’, a ne ‘Hoće li netko umrijeti?’ Ako se složimo s time da će svi pomrijeti ako se ništa ne poduzme, ne bi li onda trebalo nešto poduzeti da se barem netko spasi? To je, mislim, pravo pitanje i ja ne vidim kako možete osuđivati mog klijenta koji je na to pitanje odgovorio potvrdno, bez obzira što bi netko drugi na to pitanje mogao odgovoriti niječno.«
»Vi pretpostavljate da se nekako moralo moći ustanoviti«, reče tužitelj, »da li se doista nekoga u čamcu moglo spasiti, ako se poduzme bilo što. Čini mi se da se radilo o produženju, a ne spašavanju života. Tko je mogao predvidjeti kad će doći spasioci? Mogućnost da se spasioci pojave već sat vremena nakon neke takve neopozive odluke bila je jednaka mogućnosti da se pojave nakon jednog dana ili nakon jednog tjedna!«
»Zaboravili ste oluju«, reče odvjetnik gospođe Grant koji kao da se slabije pripremio od ostalih. »To je u određenom trenutku bilo iznimno važno. Za vrijeme oluje nije bilo nikakve mogućnosti da ih itko spasi, jer čak da se neki brod i nalazio u blizini, po tako lošem vremenu ne bi ih mogli ni primijetiti, a pogotovo im ne bi mogli prići bliže. Usto je bilo vrlo vjerojatno, ako ne i sigurno, da će sama oluja uništiti tako pretrpani čamac. Ta je oluja situaciju u čamcu svela na onu priču o ljudima na dasci, jer je borba na život i smrt bila toliko sigurna kao da su putnici čamca već počeli padati u vodu.«
»Možda je tako bilo, a možda i nije, ali sada ne govorimo o postupcima gospodina Hardieja«, reče tužitelj, ukazujuću na nelogičnost u slijedu iznošenja koju sam čak i ja uočila. Do tada sam sažalijevala Hannu radi toga što je izabrala onog odvjetnika s produženim vratom, no sada mi je bilo žao i gospođe Grant jer je njezin odvjetnik izgleda zaboravio da je oluja već bila gotova prije nego što smo ubili gospodina Hardieja. Tako je tužitelj mirno nastavio, »Gospodin Hardie je još uvijek bio zapovjednik u vrijeme oluje. Je li on lutriju namjestio ili nije ostaje otvoreno pitanje, ali to ovaj sud ne namjerava razmatrati.«
»Sasvim točno«, reče Hannin odvjetnik. Svojim dugačkim prstima prebirao je po velikoj hrpi papira dok nije izvadio jedan list sa samoga dna. Podignuo ga je prema svjetlu i njegovo je izduženo, blijedo lice poprimilo proračunati izraz. »Ali ako možemo zanemariti ono što je radio gospodin Hardie, možemo onda zanemariti i ono Što su napravile ove žene koje su samo nastavile raditi ono što je ranije započeto. Nemojte zaboraviti da je čamac oštećen u oluji i da je u njega još jače prodirala voda.«
»Mislim da je tu jačinu prodiranja teško moguće ustanoviti«, reče tužitelj.
»Ako su ekstremni uvjeti postojali i u slučaju oluje kao što pošto je i u zamišljenom slučaju s daskom, a ti uvjeti zahtijevaju ekstremne postupke, onda su takvi uvjeti postojali i nakon oluje, jer je šteta koja je nastala na čamcu promijenila odnos gospodina Hardieja i ostatka grupe. Želeći žrtvovati druge ljude u čamcu gospodin Hardie je postao izravnom prijetnjom.«
Sada sam već potpuno promijenila mišljenje o Hanninom odvjetniku, jer je uspio iskoristiti pogrešnu logiku odvjetnika gospođe Grant i pretvoriti je u našu zajedničku prednost. Zadivila me njegova sposobnost da vidi nekoliko koraka unaprijed, dok sam ja jedino mogla slijediti njegovu argumentaciju, nadajući se da se neću izgubiti u nekom logičkom ili pravnom rukavcu. Ipak, taj se čovjek polagano kretao i izgledao kao da je nečim napunjen. Bilo mi je drago da je mene predstavljao gospodin Reichmann, sa svojim čvrstim stavom, brzim reakcijama i brojnim pomoćnicima. Onaj bljedoliki čovjek kao da je ispuštao paru dok je govorio, tako da je bez obzira na svoju slabašnu, boležljivu vanjštinu govorio sve uvjerljivije. Njegovo isprano lice bi zasjalo, a crvene bjeloočnice i njegove poput ugljena crne oči kao da su odražavale unutarnji žar. Završio je govoreći: »Ne možemo li reći da je ubojstvo gospodina Hardieja bilo zapravo svrgavanje samovoljnog i pakosnog zapovjednika, tiranskog autokrata koji je dovodio u opasnost živote onih koje je predvodio?«
»Nije li gospodin Hardie izrazio negodovanje, štoviše izrazito protivljenje žrtvovanja života žena?«, suprotstavio se tužitelj. Ako jest, kako su onda njegovi postupci oko izvlačenja slame predstavljali opasnost?« Na to je odmah reagirao moj gospodin Reichmann. »A što se dogodilo s gospođom Cook? Nije li je upravo gospodin Hardie svojim komentarima i sugestijama naveo da si oduzme život? Nije li oklijevao spasiti život Rebecce Frost? Nije li tim svojim postupcima ipak stavio i žene na popis onih koji su bili u izravnoj životnoj opasnosti dok je on bio u čamcu?«
Tužitelj je bio snalažljiv čovjek koji je brzo baratao riječima, kao da se kotači pravde moraju okretati žurno. Stalno je ubrzavao tempo. »Imamo kontradiktorne izjave vezane uz okolnosti pod kojima je stradala gospođa Cook, a što se tiče Rebecce Frost, mislim da se ne može tako nepromišljeno pretpostaviti da je on namjerno otezao s time da joj pomogne da se ponovo popne u čamac«, izgovorio je gotovo bez daha. »Pri prepričavanju ovog događaja moguće je više ili manje naglasiti pojedine aspekte, tako da se lako izgubi objektivna slika cijele situacije.«
Nakon možda sat vremena ovakvog razgovora sudac Potter je rekao sljedeće. »U ovoj raspravi mi smo možda nužno morali od općeg prelaziti na pojedinačno i ja moram zaključiti da ne postoji opći princip po kojemu je moguće voditi se u donošenju odluke, je li dopustivo ili nije riješiti se ili odbaciti neke putnike da bi se spasili drugi. Morat ćemo se ograničiti na razmatranje upravo ovog slučaja i onoga što je upravo tada bilo dopustivo, jer doista nije vjerojatno da bi se ovako neobične okolnosti ikada više igdje mogle ponoviti. Svaki ovakav slučaj mora se razmotriti slijedom činjenica koje su utjecale na ono što se događalo, bez da nastojimo primijeniti neka univerzalnija načela.« Sudac je izgovorio svoje. Zakon nam se u svojoj preuzvišenosti obratio i pokazao što možemo očekivati.

NEVINOST


Možda je ono bila tek teoretska diskusija kad se spominjala daska ili neki drugi čamac za spašavanje, no to je potaklo glasine koje su govorile da je gospodin Hardie još uvijek bio živ. Pojavio se o tome i članak u novinama koji mi je gospodin Glover donio u zatvor, suprotno odredbi da se zatvorenicima donosi nešto što nije prethodno pregledano.
»Ako je ovo istina, ne mogu vas optužiti za ubojstvo.«
»Zašto ne?«, pitala sam, iznenađena da je netko mogao pomisliti da je gospodin Hardie isplivao na površinu i nekako se dočepao kopna.
»Zato jer u tom slučaju niste nikoga ubili!«, reče pomalo iznenađen. Tek kad sam malo promislila, shvatila sam da je u pravu, da nas optužuju samo za smrt gospodina Hardieja, a ne za pogibiju ostalih ljudi iz čamca, iako sam katkad mislila kao da su nas optužili da smo krivi baš za sve što se dogodilo. I za brodolom i za sve ostalo. Kad sam shvatila o čemu govori, ispunila me neka iracionalna nada, no onda sam se sjetila kako je Hardie nekoliko puta dospio na površinu prije nego što nam je konačno nestao iz vida. Još uvijek sam jasno imala pred očima tamnu vodu koja se cijedila s njegovog mrtvačkog lica. Kao da je neki vihor uznemirio moju dušu. Doista nisam mogla povjerovati da je gospodin Hardie ikako negdje mogao uskrsnuti.
»Postoji takva mogućnost«, reče gospodin Glover. »Pojavili su se u New Yorku neki dragulji koji su navodno bili na Carici
Aleksandri. To još nije potvrđeno, ali gospodin Reichmann mi je povjerio da to istražim.«
»Ako on i jest živ«, rekoh, »ne vjerujem da je na bilo koji način naklonjen bilo kome od nas. Ne mogu zamisliti da bi se on mogao pojaviti na sudu i reći ‘Evo, ja sam živ, nikome ništa. Možete te žene pustiti kućama.’«
»Ne, pretpostavljam da se neće pojaviti«, reče gospodin Glover, »ali niti ne mora. Bilo bi dovoljno činjenično dokazati da je živ.«
»Tada bi nas vjerojatno mogli osuditi samo za pokušaj ubojstva«, rekoh. »Kolika je kazna za to? Ne bi li se onda moglo progoniti i samog gospodina Hardieja? Sudac je jasno rekao da on kao član posade nije imao prava tražiti ni od kojeg putnika da skoči u more, onako kako je to učinio.« Nisam tada rekla da je Hardie bio divlji čovjek, savršeno pogodan za situacije u kojima su na kocki bili život ili smrt, koliko god bio civilizacijski neprilagođen. Nisam rekla niti da je štitio sve one koji su pristali da on o njima brine, kao što nije prezao niti da ubije one druge, ali i da smo odavna prekinuli tu vezu koja nas je činila privilegiranima. Ipak, napomenula sam da bi Hardie imao još štošta za ispričati, vjerojatno i hrpu laži, o tome što se sve izdogađalo nekima drugima. »Ja ga ne bih odviše revno tražila«, rekoh uzdrhtalo. »Konačno, mi ga jesmo bacili iz čamca.«
»Tu imate pravo«, reče gospodin Glover, gledajući me zabrinuto. Shvatila sam da sam se počela tresti nekontrolirano i da gospodin Glover nije znao kako da me smiri, pa sam mu rekla: »Iako ga nikad više ne bih htjela vidjeti, nadam se da je ostao živ.« To sam izgovorila samo zato jer sam pomislila da je gospodin Glover poželio da nešto tako kažem. To bi on želio da kažem zato jer bi u slučaju da je Hardie živ, to značilo da nisam nikoga ubila. Imala sam jak osjećaj da je gospodin Hardie želio misliti kako nisam okrvavila ruke. Ranije tog jutra sam razmišljala da ga pitam da odnese do Felicity Close pismo koje sam joj napisala, no onda mi je palo na pamet nešto bolje. Htjela sam joj objasniti koliko sam voljela Henryja. Iako me isprva privuklo njegovo bogatstvo, zavoljela sam ga svim srcem. Htjela sam joj to objasniti radi Henryja, ne radi sebe. Ali moji nagoni što da kažem, a što da preskočim bili su jaki, pa gospodinu Gloveru nisam rekla ništa za Felicity. Kasnije sam to pismo istrgala i bacila ga. Umjesto toga sam nekoliko puta ponovila: »Nadam se da je gospodin Hardie ostao živ!«, najgorljivije što sam mogla, pa me gospodin Glover samo utješno uhvatio za ruku.
Sljedećeg dana je gospodin Reichmann došao k meni u zatvor s dva pitanja. Prvo je želio znati jesam li pomogla izgurati gospodina Hardieja s čamca. A ako jesam, kad sam to odlučila. »Mislim da sam im pomogla u naguravanju«, odgovorila sam nesigurno. Pitala sam ga je li pročitao moj dnevnik koji sam mu dala tjedan dana ranije. Odgovorio mi je da jest, ali da me moli da mu prepričam još jednom koji su sve događaji doveli do pogibije gospodina Hardieja, jer da mu nije bilo jasno jesam li ja krenula prema krmi čamca da pomognem Hanni ili da pomognem gospodinu Hardieju. »Možda ste krenuli u želji da pomognete čovjeku koji vas je zadivio i za kojega ste mislili da vam je spasio život. Možda je gospodin Hardie krivo protumačio vaše namjere i zato nasrnuo na vas. Možda ste tek tada odlučili pomoći Hanni.«
»U pravu ste kad kažete da mi nije bilo jasno što ću napraviti dok sam se kretala po čamcu.«
»Znači li to da ste se kretali gotovo automatski, kao da ste slijedili nečije upute?«
»Mislim da to nije bilo automatski. Znam da sam se trudila misliti, no nisam znala što bi bilo ispravno napraviti.«
»Znači htjeli ste postupiti ispravno.«
»Da! Željela sam pomoći osobi koja...«, tu sam zastala, zato jer mi je bilo jasno da bih mogla zvučati proračunato, da sam rekla kako sam htjela pomoći osobi koja je bila najjača u čamcu. No bila sam svjesna i da me gospodin Reichmann gledao pomalo čudno. Na njegovom se licu vidjelo da mu se sve to pomalo dopada i da ga zabavlja. Shvatila sam da mi je svojim pitanjem ponudio odgovor i nije mi bilo jasno zašto mi je trebalo toliko puno da to shvatim. Kad sam iznenada prestala govoriti, na njegovo lice kao da se nadvila sjena razdraženosti. Ipak, nisam bila sigurna je li ga razdražilo to što sam presporo shvaćala na čemu će se temeljiti moja obrana ili to što sam samu sebe kočila da ne izreknem kakvu nepriličnu istinu. Ili je već bio razdražen jer je bilo kasno, jer je baš tada posegnuo za svojim džepnim satom. Tada je rekao koliko je sati, da je kasno i da mora na sastanak s drugim klijentom. »Moramo bolje iskoristiti vrijeme koje provodimo zajedno«, rekao je i zazvučao tada vrlo slično doktoru Coleu. Tada je to pak mene razdražilo, jer mi se doktor Cole nije sviđao, dok mi je gospodin Reichmann bio sve miliji.
»Prespavajte ovo«, reče. »Mislim da je vjerojatno da niste imali nikakvu namjeru sudjelovati u ubijanju gospodina Hardieja i da ste tek u zadnji čas odlučili pomoći Hanni. No, ako jest tako, onda bi to bilo dobro znati prije sutrašnjeg saslušanja. Sutra iznosimo svoju obranu. Ostale optužene namjeravaju reći da se radilo o samoobrani, što znači da će priznati da su ga ubile, ali samo zato jer su gospodina Hardieja shvaćale kao prijetnju sebi, svojim životima, kao i životima ostalih ljudi u čamcu. Morate se odlučiti jeste li nevini zato što ste to učinili u samoobrani ili zato jer vam to uopće nije bila namjera. Porazgovarat ćemo o tome još ujutro prije odlaska na sud.«
Nakon toga sam provela vrlo nemirnu noć stalno razmišljajući o tome što se dogodilo, pokušavajući se prisjetiti nečega što sam možda zaboravila ili pronaći neku novu interpretaciju onoga što se onog dana dogodilo. Nije bilo nikakve dvojbe oko toga da su gospođa Grant i Hannah imale namjeru ubiti gospodina Hardieja. Što se tiče tvrdnje da nas je on sve dovodio u opasnost, mogu samo reći da je to bio jedini argument na koji su se mogle pozvati. No je li to bila istina? Mi jesmo bile u smrtnoj opasnosti, no je li tome pridonio i gospodin Hardie? Mislim da su se jednom te dvije žene izjasnile protiv njega i da je situacija u čamcu postala opasna, no je li za to kriv bio Hardie, ili žene koje su stalno nametale drugačije odluke? Ako one jesu bile krive, znači li to da bi za njih jedino bilo ispravno da su pasivno sjedile u čamcu i činile ono što im se reklo, bez da kažu što misle da je bilo najbolje za spas svih nas? No, na koncu, nije na meni bilo da to razjašnjavam. Ja sam samo morala odlučiti što da gospodin Reichmann kaže u moje ime pred sucem.
Sljedećeg jutra na sudu sam ja bila zabrinuta za vrijeme. Saslušanje je bilo zakazano za deset sati, a u četvrt do deset gospodin Reichmann još nije stigao. Hannah i gospođa Grant su već otišle unutra sa svojim odvjetnicima, a ja sam ostala na klupi u dugom predvorju s nadzornicom, misleći načas kako gospodin Reichmann ne bi učinio ništa da mi naškodi, a načas dovodila to u sumnju. »Gdje je moj odvjetnik?«, zapitkivala sam nadzornicu, a ona mi je samo svojim mekim irskim naglaskom odgovarala: »Doći će on. poznajem ja gospodina Reichmanna, on je vrlo pouzdan.« Kad se konačno pojavio, progutala sam svoju knedlu gnjeva i rekla: »Jeste li dobro? Zabrinula sam se da vam se nešto dogodilo!«
On je bio dobro raspoložen, bez ikakvih nedoumica od prethodnoga dana. »Ne brinite, saslušanje je prebačeno za podne«, rekao mi je, polažući torbu na pod pored svojih nogu. Činilo mi se da me netko baš i mogao obavijestiti o toj promjeni, no osjetila sam toliko olakšanje da sam ubrzo zaboravila ljutnju koju je izazvalo njegovo kašnjenje. Nadzornica nas je ostavila nasamo, a on je sjeo pored mene na klupu i rekao: »Jeste li razmislili o onome što sam vas zamolio?« Rekao je to tako da se činilo kao da je u pitanju bio sadržan i odgovor, što me zbunilo, jer nisam znala što očekuje da mu kažem. Pogledala sam ga u oči u kojima se više nije vidjelo da se zabavlja, nego da je pažljiv i koncentriran i rekla: »Kad sam krenula prema gospodinu Hardieju i Hanni, nisam bila sigurna što da napravim. Mislim da sam željela napraviti nešto što bi razriješilo situaciju u čamcu i vratilo onu atmosferu koja je vladala prije nego što je gospođa Grant poželjela dokazati kako je gospodin Hardie zbog nečega bio kriv. To je vjerojatno s moje strane bilo prilično budalasto, jer se ja nisam ni sa kime od njih mogla mjeriti i nikako nisam mogla ispraviti ono što nam je svima počelo prijetiti.«
»Onda ćemo se izjasniti da se ne osjećamo krivi!«, vikne gospodin Reichmann i lupi se dlanom po koljenu. Kad sam vidjela da je zadovoljan, i sama sam se poveselila na neki čudan način, iako je moju sreću poremetilo to što sam se na neki čudan način osjetila kao da sam se ponovo našla u onom čamcu. Kao da sam ponovo morala donijeti odluku, iako nisam bila svjesna posljedica koje će uslijediti. Ipak, taj je osjećaj izblijedio i ja sam ušla u sudnicu mirno, zadovoljna što ne moram više ništa učiniti, nego samo sjesti i pustiti gospodina Reichmanna da obavi svoj posao.
Cijelu jesen i zimu je gospodin Glover krijumčario članke o brodolomu Carice Aleksandre. Jednom mi je donio navodnu cijelu listu preživjelih, a kako na toj listi nije bilo Hardieja, složili smo se da nema načina da se uđe u trag onome tko nije želio da ga se pronađe. Drugom prilikom mi je donio članak koji je govorio samo o posadi potopljenog broda. Članak je većim dijelom govorio o kapetanu Sutteru koji je u svojih četrdeset i dvije godine veći dio života proveo na moru i koji je iza sebe ostavio dvije kćeri i suprugu. Baš kad sam prema tim kćerima osjetila suosjećanje, pred mene je nakon nekoliko rečenica iskočilo ime Briana Blakea.
Zamolila sam gospodina Glovera da mi ostavi novine i obećala da ga neću odati ako mi ih nadzornica pronađe. Kad je on otišao, sjela sam i pažljivo pročitala odlomak koji sam prepisala prije nego što je došlo vrijeme večere.

Kapetan Sutter je bio poput očinske figure svojoj posadi. Ako si bio dobar prema kapetanu i on bi prema tebi bio pravedan«, rekao je Wiliam Smith, časnik s Carice Aleksandre i jedan od rijetkih članova posade koji je preživio. »Naravno, s njime se nije bilo pametno zakačiti.«
Smith se sjetio kako je jedan časnik, po imenu Brian Blake uhićen u Londonu nekoliko godina ranije, radi optužbi da je posjedovao neku ukradenu robu. »Kapetan je sam garantirao za Blakea i ukazao da su dokazi govorili protiv nekog drugog. To je pokazalo kakav je bio kapetan. A kad je onaj drugi pušten iz zatvora, kapetan Sutter mu je ponudio posao«, rekao je.«
Nije mi odmah palo na pamet da je taj neimenovani čovjek bio nitko drugi nego John Hardie. Te sam noći razmišljala pokušavajući objasniti tu priču Williama Smitha i povezati je s onime što sam već znala o Hardieju i Blakeu. Je li bilo zle krvi između te dvojice zato što je Hardie optužen za ono za što je bio kriv Blake ili su možda ta dvojica nešto izveli zajedno, pa je Blake imao sreću da ga oslobode, a Hardie nije? Ako su nekada bili partneri, jesu li se možda ponovo udružili kad im se pružila prilika da ukradu kovčeg sa zlatom iz kabine koja je bila brodski trezor na Carici Aleksandri? Ja sam znala iz prve ruke da je Blake imao ključ od te kabine, no on nije mogao prenijeti teški kovčeg sam. Ako su se ta dvojica time bavili, onda nisu mogli biti ni blizu sobe s radioni i nisu mogli znati je li radio bio u kvaru i je li poziv u pomoć uopće odaslan. To bi moglo objasniti zašto se nisu htjeli maknuti s mjesta potonuća broda. I konačno, pitala sam se jesu li oni spašavali zlato po vlastitu nahođenju ili po nečijem nalogu. Zapravo ih nisam osuđivala ako su pokušali ukrasti zlato, ako je to bilo ono što su učinili.
Odmah nakon što je svanulo, presavinula sam novinske isječke u mali kvadrat i sakrila ga pod svoj madrac. Prekasno sam shvatila da je Florence već bila budna i da me gleda iz mraka. »Što je to«, prosiktala je. »Ako mi ne kažeš, pozvat ću nadzornicu.«
»O čemu pričaš, Florence?«, odgovorila sam joj što sam mirnije mogla. Nikako nisam htjela da mi uzmu taj članak. Pomislila sam da ću u njemu možda pronaći neki odgovor, ili sam naprosto osjetila, kao i mnogi drugi zatvorenici, potrebu i da ovdje posjedujem nešto svoje. U svakom slučaju imala sam se čime zabaviti.
»Stavila si nešto ispod svog madraca«, reče Florence, gurajući svoje izduženo lice među rešetke. »Vidjela sam te. Vidjela sam te vlastitim očima.«
»To znači da ti se opet priviđa«, odgovorila sam pokušavajući zvučati zabrinuto. Znala sam da Florence očajnički želi da joj se vjeruje, pa sam dodala: »Nadzornica će doći i vidjeti da ovdje nema ničega i onda će imati još jedan razlog da vjeruje kako si poludjela.« Florence me bolno pogledala i onda utihnula, upravo na vrijeme, jer je za par časaka prošla nadzornica lamatajući svojim zvonom.
S vremena na vrijeme sam vadila taj članak s mjesta na kojemu je bio skriven i pokušavala ga odgonetnuti onako kako se rješavaju zagonetke. Tako mi je lakše prolazilo vrijeme, no nisam uspjela zaključiti jesu li Hardie i Blake bili suparnici ili saveznici. Mislim da su bili malo jedno i malo drugo.

SVJEDOCI


Prošlo je nekoliko tjedana tijekom kojih su naši odvjetnici prikupljali dokaze i pripremali naš slučaj. Za to vrijeme sam Hanu i gospođu Grant vidjela tek kad su nas pozvali na saslušanje, jer su njih dvije bile smještene u drugom dijelu zatvora. Sada, kad je proces počeo, viđam ih svakodnevno dok nas prebacuju do sudnice i natrag u zatvorskim kolima. Vrlo malo smo razgovarali i za vrijeme tih vožnji, a na sudu sam primijetila da me gospođa Grant promatra. Katkad mi se činilo da se došaptavala s Hannom o meni, ali bilo je i dugih razdoblja kad je samo gledala preda se, ni u što. Pitala sam rese li je još uvijek one velike i duboke misli, kako mi se činilo dok smo bili u čamcu.
Svakog jutra vozili smo se istim putem, preko mosta popločanog kamenom, pored crkve s visokim tornjem, dugom i uskom ulicom koju su činile zgrade od cigala što su se presijavale u krvavom crvenilu, obasjane suncem koje je tek izlazilo. Popodne smo se vraćali istim putem, ali tada bi sve te kuće izgubile boju, kao da su bile opterećene više nego što su njihovi temelji mogli izdržati. Ljudi su se zadržavali u svojim vežama i čekali ishod vlastite sudbine. O čemu su razmišljali? Je li ljubav ili što drugo nagnalo drskog mladića da djevojku s kojom je šetao iznenada povuče u dovratak i tamo joj izljubi usta?
Osim u rijetkim prilikama, nisam razgovarala ni s Hannom, ni s gospođom Grant. Moji su me odvjetnici savjetovali da ne razgovaram o svom slučaju i toga sam se uglavnom pridržavala. Jednom sam učinila iznimku kad smo se vraćali u zatvor nakon prvog dana suđenja. Dvije nadzornice koje su bile s nama su razgovarale i tada je Hannah iskoristila priliku da mi se obrati ponešto sarkastičnim tonom: »Što misliš o poroti, Grace? Sviđaju ti se?«
Naravno da sam sa znatiželjom promatrala lica ljudi koji će nam presuditi, no osim toga što mi se činilo da izgledaju sasvim obično, nisam primijetila u vezi s njima ništa posebno. Odvratila sam joj da mi se čine u redu i da se nadam da će saslušati sve što im se kaže bez predrasuda i s dozom suosjećanja.
»Kako to da ti se čine tako u redu? Je li to radi toga što ti se neki od njih posebno sviđaju? Radi toga?«
»Kad sam rekla u redu, mislila sam na to da pažljivo prate i da izgledaju inteligentno, pretpostavljam. Ljudi kakve bi na tom mjestu mogli i očekivati.« Nakon toga sam prenijela Hanni ono što mi je gospodin Reichmann rekao, da su među porotnicima i dvoje čiji su rođaci nestali na Titaniku.
»Ah, da. To je velika sreća!«, reče Hannah. Nije mi pri tome bilo jasno što je time mislila, ali sada znam da nisam ja bila predmetom njezina gnjeva. Bila sam samo prikladna meta. Kad god bih pogledala Hannu, bilo mi je teško povjerovati da je to bila ona ista žena iz čamca. Osoba koja mi se činila da je bila neovisna i snažna duha, sada je izgledala potišteno i postala tek sklona prepiranju. Možda su okolnosti potisnule ono što mi se kod nje najviše sviđalo, a možda je to sve bila tek moja uobrazilja. Moje su se misli o cijeloj stvari mijenjale iz dana u dan. Mene su sada mučila važnija pitanja i Hannah mi se više nije činila onako važnom kao ranije.
»Ne obraćaj pažnju na Hannu«, reče gospođa Grant. »Ona je samo uznemirena zato jer u poroti nema žena.«
Prilično glupo, rekla sam. »Pa kako bi ih i bilo! Samo je glasačima dopušteno da budu porotnici, a žene nemaju pravo glasa!« Trebao mi je samo trenutak da bih shvatila što je mučilo Hannu.
I sama sam utihnula, pa smo se neko vrijeme vozile bez ikakva razgovora. Bili smo već gotovo kod onog mjesta gdje sam vidjela onaj par kako se ljubi, kad je Hannah prošaptala: »Sigurna sam da tebi muška porota sasvim odgovara, zar ne?« Ja sam samo gledala kroz prozor i pustila da njena bude zadnja. Nije ona bila ljuta na mene. No da bi ona postala zadovoljna, u svijetu je moralo doći do velikih promjena. Mogla sam joj samo poželjeti da se to dogodi.
U jednoj od tih naših vožnji natrag Hannah se nagnula prema meni da bih je bolje čula od lupe kotača kola i šapnula mi na uho: »Nisi ti tako slaba kako si se pretvarala da jesi.«
Prije nego što sam dospjela u onaj čamac za spašavanje nikad nisam razmišljala o fizičkoj snazi, pogotovo ne o svojoj vlastitoj. Ipak, iznenadila me izdržljivost kojom sam bila obdarena. Dakako, oni koji su pukli, mentalno ili fizički, nisu dospjeli na optuženičku klupu. Hannah i gospođa Grant su isticale kako smo mi optužene i zato jer smo, na neki način, tako bile kažnjene jer smo bile snažne, no ja nisam tako gledala na to. Kad sam imala priliku obratiti se sudu na jednom od saslušanja, zahvalila sam Gospodu jer me tako dugo čuvao i rekla da i dalje imam povjerenja i u njega i u porotu da će pažljivo odvagnuti iznesene dokaze i donijeti valjanu odluku. Odvjetnici su istaknuli da nas tri teško možemo biti prijetnja društvu. Nas nije trebalo ni rehabilitirati niti nas se bojati, jer je zaista bila mala vjerojatnost da ćemo se ponovo naći u takvoj situaciji.
Onih dvadeset i jedan dan sam bila okružena ljudima koji su gubili pamet i nestajali preko noći, no ništa od toga nije se meni dogodilo. Nisam znala zašto. U svojoj uvodnoj riječi tužitelj je zapitao: »Zašto ste vi preživjele? Zašto se niti jedna od vas tri nije slomila? Zašto i vi niste oslabile i oboljele poput ostalih? Zar ne bi onaj tko je toliko jak trebao odabrati plemenitiju ulogu i skočiti u more kako bi spasio ostale?«
»A tko je tako plemenit?«, ponudila je pitanje umjesto odgovora gospođa Grant. »Vi?« Kako ona uopće nije trebala tada ništa odgovoriti, sudac je lupio svojim batom, zatražio tišinu i rekao poroti da zanemari ono što je rekla. Kad smo krajem toga dana napuštali sudnicu, gomila novinara nas je presrela. »Kako ste uspjele preživjeti?«, vikali su. »Možete li nam reći u čemu je tajne vaše snage?«
Kasnije je Hannah lupila nogom po zatvorskom podu i vrisnula: »Što je ovo, lov na vještice? Zar bismo svoju nevinost dokazale jedino tako da smo se podavile?« Odgovorila sam joj da bi se o nevinosti moglo reći još nešto. Možda nitko ne može istovremeno biti i živ i nevin. Hannah me samo hladno pogledala i ponovo se obratila gospođi Grant. Možda je bila ljuta zato što sam ja bila ta koja je novinarima odgovarala na pitanja o tome kako smo uspjeli preživjeti. Odgovorila sam im onako kako sam jedino mogla, iako sam odavna izgubila svaki privid svojih tradicionalnih uvjerenja, »Samo milošću Božjom«. Sljedećeg su dana u novinama osvanuli veliki naslovi tipa »Spašena milošću«, a ispod toga kratki tekstovi koji su se bavili značenjima mog imena Grace, kao što su »mila«, »dražesna« ili »milostiva«.
Od samoga početka i novine i svi drugi su bili skloniji meni nego gospođi Grant i Hanni koja je to vrlo rano primijetila rekavši: »Budimo pošteni, Grace. Ti si u dovoljnoj mjeri nevina da ćeš se izvući.« Kad ti netko kaže tako nešto, onda se moraš braniti. Odgovorila sam joj da su ona i gospođa Grant same odlučile obraćati se javnosti tako što su se stalno suprotstavljale očekivanjima. Ja sam sa svoje strane shvatila da bismo sve tri trebale znati kad je vrijeme za borbu protiv ustaljenih konvencija, a kada nije i da se u tome ne bismo trebale razlikovati.
Glavni svjedoci protiv nas bili su gospodin Preston i pukovnik Marsh. Pukovnikova uniforma bila je puna blistavih odličja i oznaka njegova čina. Zakleo se na Bibliju da će govoriti istinu i nakon toga iznio cijeli niz notornih laži. On je tvrdio da je pokušao zaštititi gospodina Hardieja od nas, ali da je bio u manjini, prestravljen od žena koje bi krenule i na njega da se dalje nastavio suprotstavljati. Imala sam potrebu ustati, jer sam mislila da bi sudac trebao saznati kako se pukovnik Marsh više no jednom svadio s gospodinom Hardiejem i govorio da smo se trebali približiti drugim čamcima za spašavanje i da se izjasnio protiv njega na suđenju koje je potakla gospođa Grant. No, gospodin Glover me zadržao da sjedim, pa sam i dalje šutke saslušala pukovnika. Rekao je i da smo nakon gospodina Hardieja gurnuli i gospodina Hoffmana. »Gospodin Hardie je možda bio prijetnja, ali ne u odnosu na sigurnost žena već u odnosu na njihovu želju za moći. Bilo je od samog početka jasno da je Ursula Grant htjela zapovijedati čamcem i da su joj u tome smetali jedino gospodin Hardie i gospodin Hoffman koji ga je bezrezervno podržavao«, rekao je pukovnik.
Očekivala sam da će gospodin Preston reći istinu i navesti točne razloge našeg postupka i koja je u svemu tome bila pukovnikova uloga, no kad je on konačno počeo svjedočiti, ruke su mu se vidno tresle dok je pokušavao popraviti naočale. Bio je silno nesiguran. U svakom slučaju, o tome nije ništa rekao, pa sam pretpostavila da mu je tužilac rekao da izostavi sve ono što sam pukovnik ne kaže. Nakon nekog se vremena pribrao i gotovo da je bio opet onaj stari dok je pokušavao s tužiteljem ustanoviti slijed događaja. Iznosio je datume i trajanja vrlo sigurno, no kako događaje nije uspijevao suvislo povezati pričom, njegovo mi se svjedočenje nije činilo smislenim. Vidjela sam da je i glavni predstavnik porote odmahivao glavom ne uspijevajući slijediti iznošenje svih tih činjenica i brojki.
Tužitelj je iznosio optužnicu nekoliko dana, nakon čega je došao red na obranu. Jedina preostala Talijanka se vratila u Italiju.
Nitko nije znao je li baš ona bila ta koja je ptičjim krilom ubadala gospodina Hardieja u oči ili je to bila jedna od onih Talijanki koje su umrle, no ni tužitelj ni obrana nisi za to pokazali nikakvo zanimanje. Uz nas tri preživjelo je još četrnaest žena, od kojih je dvanaest ili osobno svjedočilo ili poslalo svoje pisane izjave. Svih dvanaest žena je izjavilo da ne bi preživjele da nije bilo Hanne i gospođe Grant. To su rekle i one koje nisu mogle pouzdano reći što se zbilo onog dana u kolovozu, jer su bile ozbiljno mentalno i tjelesno iscrpljene. Njihove su izjave bile vrlo jasne, a sve su se služile istim riječima i rečenicama, poput »Gospodin Hardie je nesumnjivo poludio i bio je prijetnja svima«, ili »Gospođa Grant je tamo bila jedini snažni oslonac«, dok je »Hannah bila njezina velika uzdanica.« Sve su bile složne i u tvrdnji da »nitko nije digao ruku na gospodina Hoffmana koji je svojom voljom skočio sa čamca.«
Dok sam ih slušala, činilo mi se kao da slušam pripadnice neke vjerske sekte koji hvale svog voljenog predvodnika, pa su ih novine, radi njihove bezrezervne podrške, nazvale »dvanaest apostolki«. Kako su se nizala svjedočenja, gospođa Grant ih je promatrala s dužnom pažnjom, dok ih je Hannah strijeljala svojim karakterističnim, oštrim cerekom, poput kakve visoke svećenice. To je impresioniralo čak i samog suca, jer sam primijetila kako ih obadvije gleda, osupnut i gotovo omađijan. Nisam si mogla pomoći, a da ne pomislim kako je cijela ta predstava dobro pokazivala kakvu je moć gospođa Grant imala nad ljudima u čamcu i mogla sam se samo složiti sa svojim odvjetnikom koji je tvrdio da je ona i nada mnom imala određenu moć.
Isprva je tužitelj prekidao žene pitanjima, pokušavajući stati na kraj litanijama tipa »ne sjećam se« ili isticanja »oslonca i velike potpore«. No, kad je treća žena kolabirala u suzama, prestao je s time, jer je, pretpostavljam, shvatio da je ispalo kako sada još samo dodatno muči one koji su već dovoljno propatili. Jednako je tako svima moralo biti jasno da se tih dvanaest žena držalo zajedno i da su uskladile svoje iskaze, jer su mislile da nam treba njihova pomoć. Ali, ako nismo učinile ništa loše, zašto bi nam onda trebala njihova pomoć? To je bilo logično pitanje i više nego jednom su članovi porote izrazom lica pokazali da ih upravo to muči. S druge strane je vrlo uvjerljiva bila lavina laži pukovnika Marsha. Odjeven u onu svoju paradnu vojnu uniformu, bio je impresivan svjedok, kojemu bih i sama povjerovala da nisam znala istinu.
Jedini put kad se odstupilo od dogovorenog bilo je kad je gospodin Reichmann pozvao Gretu i upitao je o njezinom odnosu s Hannom i gospođom Grant. »Sve vi ste govorile o Hanni West i Ursuli Grant kao da su jedna osoba«, rekao je.
»One su jednako mislile o mnogim stvarima i štošta zajedno radile, brinući se o ostalim ženama«, reče Greta.
»A što je bilo s muškarcima? Jesu li se brinule i o muškarcima?«
»Mislim da su pretpostavljale da se muškarci mogu pobrinuti sami za sebe.«
»Ovdje imamo, međutim, tri optužene. Možete li reći da je Grace Winter također tijesno surađivala s njih dvije?«
»Upravo suprotno. Grace se držala sasvim po strani. Činilo se da je ona bila naklonjenija gospodinu Hardieju nego gospođi Grant. Mislile smo da njoj nije bila draga zamisao o ženskom zapovjedniku. Ona je bila udana za utjecajnog bankara, znate, možda radi toga. Mislila sam, također, i da se osjećala krivom radi svega što se događalo zato jer je došla u čamac kad je već bio pun. Ako je bila s nekime bliska, onda je to bila Mary Ann.«
Nakon toga je gospodin Reichmann Greti pokazao ono pismo koje mi je poslala, a u kojem je stajalo ‘Odvjetnici su me savjetovali da ti uopće ne bih trebala pisati, jer da bi moglo izgledati kao da se nešto dogovaramo. Ipak, reci gospođi Grant da se ne brine. Mi svi znamo što nam je činiti!’
Tada ju je upitao: »Jeste li vi s drugim ženama koordinirali vaše iskaze?«
»Naravno da nisam«, reče Greta. Gospodin Reichmann je bio briljantan. Doista nije bilo važno što je Greta odgovorila na ovo pitanje. Njezin niječni odgovor potakao ga je da se obrati poroti i kaže: »Vidite li kakvu moć imaju Ursula Grant i Hannah West nad ovim ženama? Nije li i i Grace bila pod istim takvim utjecajem?«
Nitko nije mogao pretpostaviti da će se posljednjeg dana iznošenja optužnice pojaviti Anya Robeson i iznijeti najgori mogući dokaz. Ona nije sudjelovala ni u čemu. Nije ni prstom makla da bi izbacila vodu iz čamca ili pomogla nekom bolesnom, no kad je to ispripovijedala pred porotom, to nije zazvučalo neobično, jer je kao ispriku imala svog malog Charlesa.
Tužilac je donio model čamca za spašavanje, s četrdeset okruglih izbušenih rupica u koje je onda na svoja mjesta umetnuo trideset i devet figurica. Figurice su nosile imena putnika koji su preživjeli brodolom. Uzeo je nekoliko figurica, dodao ih Anyi i zamolio je da ih postavi kako se sjedilo kad je održano suđenje Hardieju. Gospodin Reichmann je prigovorio cijelom tom postupku govoreći da tih četrdeset izdubljenih mjesta navodi da je čamac bio predviđen za četrdeset osoba, iako je već i ranije utvrđeno da su čamci za spašavanje rađeni za manje ljudi nego što je to bilo predviđeno planom za evakuaciju. Nakon što je taj prigovor odbijen, Anya je postavila figuricu Mary Ann odmah pored figurice koja je predstavljala mene. Našla je i mjesta za Hannu, gospođu Grant i gospodina Hardieja i nakon toga smjestila sebe samu na mjesto odmah iza Mary Ann. »Oni su mislili da ja nisam znala što se događa, zato jer sam bila zaokupljena sinom«, reče, »ali ja sam sve vidjela.« Nakon toga nas je krenula optuživati. Opisala je kako smo, po naredbama gospođe Grant, Hannah i ja zapodjenule borbu sa gospodinom Hardiejem, kako smo ga šutale po koljenima i nogama sve dok nije pao prema nama. Ispričala je i kako je Mary Ann pala i onesvijestila se i kako smo nas dvije bile jače od gospodina Hardieja koji je već ranije ozlijedio ruku. U jednome je bila u pravu. Mi jedva da smo bili svjesni da je ona bila u čamcu. Ipak, kad sada o tome promislim, ona je uspjela spasiti svog sina, a to je bilo i jedino što je željela.
Gospodin Reichmann ju je nakon toga naveo da kaže kako ja nisam glasala da osudimo gospodina Hardieja, za razliku od većine žena. Nakon toga je još dodala da sam se vratila na svoje mjesto, pored Mary Ann nakon pogibije gospodina Hardieja i da sam poslije jedva imala ikakve veze s Hannom i gospođom Grant. Rekla je da nas je obje dobro vidjela i čula što smo međusobno razgovarale.
»I, što su razgovarale?«
»Svadile su se, čini mi se, jer je Mary Ann bila silno uzrujana. No, mora da su izgladile to oko čega su se posvadile, jer su uglavnom zadnjih dana bile zagrljene, osim kad je Grace pomagala gospodinu Nilssonu oko kormila. Štoviše, kad je umrla, glava Mary Ann bila je u Graceinu krilu. Mary Ann mora da je rekla Grace da uzme njezin zaručnički prsten za spomen Robertu - Robert je bio zaručnik Mary Ann - jer ga je Grace natakla na svoj prst prije nego što smo se riješili tijela Mary Ann.«
Ovaj dio iskaza sam saslušala vrlo pažljivo, jer jedva da sam se ičega sjećala iz tih dana koji su uslijedili nakon Hardiejeve pogibije, pa sve do spašavanja koje je uslijedilo gotovo tjedan dana poslije. Neki puta sam se pitala što se zapravo dogodilo s Mary Ann. Sjećam se kroz maglu da sam mislila o tome kako bi Robert vjerojatno želio imati prsten Mary Ann. Međutim, čak i ako sam skinula prsten s njezina prsta, mora da sam ga izgubila, jer sada nije bio kod mene. Kad smo tog dana završili sa suđenjem, osjetila sam svu težinu tih iskaza i rekla gospodinu Reichmannu: »Gotovi smo. Nema šanse da me oslobode nakon svega ovoga!« Njegove su oči blistale iz meni nejasnog razloga kad me povukao ustranu na hodniku i rekao: »Kako to mislite? Ovo svjedočanstvo o glasovanju je bilo vrlo sretno po nas! I gospođa Robeson i Greta su puno napravile za nas kad su postavile razliku između vas i druge dvije optužene. Zašto mi niste rekle za Mary Ann?
»Što u vezi s njom?«
»Da vam je ležala u krilu kad je umrla!«
»Možda i jest. Ali tog se dana ja uopće ne sjećam. Imate moj dnevnik. U njemu se nalazi sve čega sam se sjetila. Da sam se mogla sjetiti još nečega, to bih i napisala, ali ne sjećam se gotovo ničega što se dogodilo tih zadnjih dana.«
»Vrijeme je da prestanete biti toliko pasivni«, reče gospodin Reichmann, oblačeći kaput. Spremao se poći tamo gdje je već išao na kraju svakoga dana.
Pokušala sam se pribrati onako kako to već dugo nisam učinila. Kad je gospodin Reichmann završio sa zakapčanjem kaputa pogledala sam ga sasvim izravno u oči. »Mislite li vi da ja nešto izvodim, gospodine Reichmann?« Načas me oštro pogledao, a onda mi namignuo i rekao: »Ne, ne, ovo danas nije moglo proći bolje nego što jest.« Nije mi odgovorio na moje pitanje, no njegove su me riječi ispunile nekom neobjašnjivom nadom. Zaželjela sam mu ugodnu večer prije nego što sam se sjetila da čak i ako imam razloga za optimizam, još uvijek nisam bila slobodna. »Pretpostavljam da sada idete kući svojoj dragoj supruzi, na dobru večeru«, rekoh, nastojeći izbjeći gorčinu u svom glasu, jer sam se sjetila svega onoga što smo Henry i ja izgubili.
»O, zaboga, ne!«, reče. »Žena bi mi samo smetala.«
»To onda znači samo da još niste upoznali pravu osobu. Svima je poznato da iza svakog uspješnog muškarca stoji jedna žena. To je bio jedan od razloga zašto se Henry vjenčao sa mnom.«
»Pustimo mene, vama je da se brinete o sebi. Vrijeme je da donesete neke važne odluke o svojoj budućnosti.«
Usprkos teškoj naravi svih optužbi protiv mene, morala sam se nasmijati. Gospodin Reichmann je bio briljantan i zaista jako dobar u svom poslu, ali on je i dalje bio muškarac, a muškarci rijetko shvate je li žena donijela neku odluku ili nije.