Charlotte Rogan - U čamcu
Strana 2 od 2
Strana 2 od 2 • 1, 2
Charlotte Rogan - U čamcu
First topic message reminder :
U ljeto godine 1914., Grace bježi s mladim Henryjem Winterom u London, gdje će se par zbog neodobravanja njegove imućne obitelji potajno vjenčati. Kad na otmjenom putničkom brodu kojim se vraćaju kući u Ameriku dođe do zagonetne eksplozije, Henry žrtvuje vlastitu sigurnost i omogućuje Grace mjesto u čamcu za spašavanje, za koji će se ubrzo shvatiti da je preopterećen. Da bi neki preživjeli, neki će morati umrijeti, morat će sami skočiti u ledeni ocean. Ili biti gurnuti. No koji je to zakon, koje je to pravilo koje jasno kazuje tko mora umrijeti?
Na pučini nasred Atlantskog oceana, s vremenom koje se sve više pogoršava i zalihama hrane i vode koje se smanjuju, brodolomci su uhvaćeni u opako nadmetanje između nesmiljenog ali iskusnog mornara i zagonetne žene s iznenađujućim moćima uvjeravanja.
Grace je znala da će odabirom strane zapečatiti svoju sudbinu, ali morat će se snaći kako bi preživjela. Jer kad dođe vrijeme odluke tko mora napustiti čamac ona će biti podjednako teška kako za one koji ostaju tako i za one koji moraju otići u smrt.
U čamcu je majstorski prvijenac Charlotte Rogan, priča o teškim odlukama, častohleplju i izdržljivosti, ispričana krajnje neodoljivo, zastrašujuće i napeto i kao ocean po kojem plutaju brodolomci iz priče, duboko.
U ljeto godine 1914., Grace bježi s mladim Henryjem Winterom u London, gdje će se par zbog neodobravanja njegove imućne obitelji potajno vjenčati. Kad na otmjenom putničkom brodu kojim se vraćaju kući u Ameriku dođe do zagonetne eksplozije, Henry žrtvuje vlastitu sigurnost i omogućuje Grace mjesto u čamcu za spašavanje, za koji će se ubrzo shvatiti da je preopterećen. Da bi neki preživjeli, neki će morati umrijeti, morat će sami skočiti u ledeni ocean. Ili biti gurnuti. No koji je to zakon, koje je to pravilo koje jasno kazuje tko mora umrijeti?
Na pučini nasred Atlantskog oceana, s vremenom koje se sve više pogoršava i zalihama hrane i vode koje se smanjuju, brodolomci su uhvaćeni u opako nadmetanje između nesmiljenog ali iskusnog mornara i zagonetne žene s iznenađujućim moćima uvjeravanja.
Grace je znala da će odabirom strane zapečatiti svoju sudbinu, ali morat će se snaći kako bi preživjela. Jer kad dođe vrijeme odluke tko mora napustiti čamac ona će biti podjednako teška kako za one koji ostaju tako i za one koji moraju otići u smrt.
U čamcu je majstorski prvijenac Charlotte Rogan, priča o teškim odlukama, častohleplju i izdržljivosti, ispričana krajnje neodoljivo, zastrašujuće i napeto i kao ocean po kojem plutaju brodolomci iz priče, duboko.
Mustra- Broj poruka : 67793
Datum upisa : 09.11.2011
Re: Charlotte Rogan - U čamcu
ODLUKE
Nije me smetalo što su me tijekom sudskog procesa smatrali neodlučnom. Istina je da nisam jasno izrekla jesam li bila za to da ubijemo Hardieja ili ne. Radi toga su me osuđivale obje strane. Je li to bio danak onim danima u čamcu ili je naprosto u mojoj prirodi bilo da se nisam u stanju čvršće odrediti oko mnogih stvari, teško je reći. Čak i moj brak s Henryjem, koji me radovao iz cijelog niza razloga, nije u meni pobudio cijeli onaj niz provala osjećaja o kojima je govorila Mary Ann kad je govorila o Robertu. Neki puta sam se osjećala slično tome, ali tada mi to nije bilo ugodno, uspoređivala sam to s histerijom i smatrala da to moram suspregnuti ili barem kontrolirati. Usto, pogledajte što se dogodilo onima koji su svoje snažne osjećaje znali glasno iznijeti. Svećenik se bacio u more, Hardie i Mary su mrtvi, a gospođa Grant i Hannah su u zatvoru. Naravno, i ja sam bila u zatvoru, ali nikad nisam bila s njima bliska, niti sada ni nikad ranije.
Uostalom, tek kad je postalo jasno da će gospođa Grant uspjeti u svojim namjerama, ja sam se priklonila njezinoj strani, zajedno sa svim ostalima. Na koncu, jedino je gospodin Hoffman ostao uporan braneći Hardieja. Ali, nakon što sam donijela tu odluku, nisam se više kolebala, niti radi toga požalila. Nitko me nije na to natjerao. Usprkos nagovaranjima mog odvjetnika nisam u svom svjedočenju htjela reći da sam se pridružila ženama radi neke njihove izravne ili neizravne fizičke prijetnje. Morao se zadovoljiti time da to sam objasni. »Zamislite sebe na mjestu Grace, da ste okruženi tim moćnim ženama u čamcu dugačkom jedva sedam metara, a oko vas ničega osim otvorenog mora. Upravo ste vidjeli kako su te žene osudile čovjeka na smrt. Zar ne biste i vi, u strahu za vlastiti život, učinili sve što se od vas traži?«
Ne bih se mogla zakleti da je baš to prolazilo kroz moju glavu dok sam gurala gospodina Hardieja iz čamca. Čak sam se suprotstavila gospodinu Reichmannu kad je došao na mene red da svjedočim, no on se okrenuo prema poroti i rekao »Očito je da se ona tih žena još uvijek boji.«
Ova su se pitanja javljala nekoliko puta za vrijeme suđenja. Jednom me tužilac pitao je li ijednoj od žena gospodin Hardie izravno zaprijetio, na što sam ja morala odgovoriti da nije. Moj je odvjetnik to pitanje preokrenuo i upitao me jesu li ikada meni gospođa Grant i Hannah izravno zaprijetile, jasno želeći reći da bih ja doživjela istu sudbinu kao i gospodin Hardie, da nisam pristala uz njih. »Nije bilo izravne prijetnje«, odgovorila sam. »Jeste li se ikada pobojali za svoj život?«, pitao me nakon toga. »Jesam«, odgovorila sam, jer sam bila u neprestanom strahu još od prve eksplozije na Carici Aleksandri. No i nakon što sam mu odgovorila, on je nastavio postavljati pitanja neprijateljskim tonom. »Gospođo Winter, mislim da lažete. Jeste li se osjećali ugroženi?«, bio je uvijek iznova uporan, plašeći me svojom žestinom.
»Da!«, konačno sam viknula. »Osjećala sam se ugroženom svakoga dana!«. Tek sam kasnije shvatila da je ta genijalna tehnika gospodina Reichmanna smišljena kako porota ne bi mislila da smo unaprijed pripremili moj odgovor da sam se bojala Hanne i gospođe Grant.
Na sljedećoj pauzi me gospodin Reichmann poveo ustranu i rekao mi: »Preživjeli ste tamo u čamcu, a sada morate preživjeti i ovdje. I nemojte misliti da je sada situacija puno drugačija.«
»Kako to mislite?«, pitala sam.
Pogledao me značajno, onako kako odvjetnici gledaju jedan drugoga dok traje ispitivanje, onako kako su se stalno gledale Hannah i gospođa Grant i u sudnici i u čamcu. Ovako mi je rekao: »Ako nekoga budete morali žrtvovati da biste se sada spasili, uvjeravam vas da vam radi toga neće nitko suditi.«
Dok me pripremao za svjedočenje, gospodin Reichmann je potrošio nekoliko dana postavljajući pitanja koja su pripremili gospodin Ligget i gospodin Glover. Ta dva mlađa pravnika povukli bi se u drugi plan, a onda bi jedan od njih zaigrao ulogu tužitelja koji bi postavljao drugačija, puno agresivnija pitanja. Dok je to trajalo, čak se i blijedi gospodin Ligget znao promijeniti. Njegove mlake kretnje postale bi čvršće, a njegove crvene usne iskrivile bi se u prestrašni podsmijeh. Tada bih bolno pogledala gospodina Glovera koji je uvijek prema meni bio blag i koji me uvijek pokušavao utješiti, no on bi samo izbjegao moj pogled, kao da me nije primijetio. Kad je na njega došao red da se pretvara da je on tužitelj i da mi on postavlja pitanja, otkrila sam kako je potiskivao da mu je zapravo drago što postaje gospodar situacije na neki način, kao da smo zamijenili uloge i kao da me on sada kažnjava za ono što sam učinila, da toga uopće nisam bila svjesna. Imala sam osjećaj da uopće nije bio mlaka osoba, kako sam ranije mislila, tako da mi je bilo veliko olakšanje kad je gospodin Reichmann ponovo preuzeo ispitivanje. On je ipak svaki puta bio pun poštovanja i dobar prema meni dok smo vježbali. Uvijek je bio to što jest, moj nepokolebljivi branitelj što se suprotstavlja tužitelju kojega tako vješto predstavljaju njegovi pomagači. U nekoliko navrata mi je pohvalio moj »dnevnik«, govoreći kako mu je bio od velike pomoći u pripremi cijelog slučaja. Ipak, svi su se složili da taj dnevnik ne bi trebalo uvrstiti među dokaze.
Nakon svih tih priprema znala sam da će me tužitelj pitati teška pitanja, da će me pokušati natjerati da sama sebe optužim, da izvalim neku neugodnu pojedinost u vezi onoga što sam učinila, a što do tada nisam navela. Naravno, nije bilo ničeg novog što sam mogla priznati. Iako me ispitivanje uznemirilo, sve je prošlo vrlo dobro. Ono na što nisam bila pripremljena bila je promjena kod gospodina Reichmanna koji za vrijeme priprema nije pokazivao nikakvih osjećaja i bio vrlo miran. Sada je navalio na mene žestinom koja me potpuno razbila. Njegov snažni glas uzdrmao je sve u dvorani, a jednom je toliko glasno opalio knjigom po stolu, da je sudac morao lupiti svojim batom da ga podsjeti da ja nisam svjedok optužbe i da se malo smiri.
Na kraju dana ja sam jedva bila u stanju hodati. Bila sam sasvim iscrpljena. Gospodin Reichmann zadovoljno mi se nasmiješio i izgovorio »Oprostite mi«, no ja nisam znala što da o tome mislim.
Ja sam od optuženih bila prva pozvana da svjedočim i laknulo mi je kad je to bilo gotovo. Ako i jesam ostavila dobar dojam na porotu, po izrazima njihovih lica to nije bilo moguće zaključiti. Izmoždena, na rubu suza, spustila sam pogled. Ruke su mi se tresle i shvatila sam da se sva ona moja snaga moju sam iscrpila u čamcu ipak još nije povratila i da sam u usporedbi s one dvije žene koje su također bile optužene ja djelovala jadno i slabo.
Kad se sada toga sjetim, jasno mi je da me gospodin Reichmann od samoga početka nastojao odvojiti od onih dviju žena i da je gospođa Grant doista djelovala zastrašujuće. Odijevala se jedino u crno, a kosu koju je u čamcu začešljavala u čvrstu punđu sada je ošišala sasvim na kratko. Iako je tijekom suđenja izgubila desetak kilograma, još je uvijek bila krupna i čvrsta i bilo je sasvim jasno zašto su je se svi držali kao da je bila utjelovljenje spasa. Niti jednom nitko nije spomenuo nekog gospodina Granta, niti neku djecu - ona je bila sama na svijetu. I tako sama nije plakala za onime što je izgubljeno. Niti je na suđenju ikad zaplakala, a to joj nisu uzeli za dobro. Hannah je bila visoka i mršava i u njezinom izgledu je bilo nečeg ljutitog i opasnog. Povjerila mi se da su je njezini odvjetnici nagovarali da malo ublaži svoj izgled pred sudom i da odjene haljine poput onih koje sam ja nosila, ali ona nije htjela ni čuti i nosila je na sebi samo hlače. Ja sam rado poslušala savjete svojih odvjetnika. Naizmjence sam oblačila svjetliji sivi kostim boje goluba i tamnoplavu haljinu visokog okovratnika, s čipkastim obrubom na rukavima, koje su mi oni kupili. S kojim novcem, to ne znam. Hannah mi je rekla da je imala nekoliko haljina koje joj je njezin suprug donio čak iz Chicaga, ali ona ih nije htjela odjenuti. Za mene je bio veliki šok kad sam otkrila da je udana, jer to nije niti jednom spomenula. Govorkalo se da se nije htjela s njim susresti, da se čak htjela razvesti, ali to mi nikada nije potvrdila. Niti je ikada pokušala sakriti crvenu liniju ožiljka preko cijelog obraza. Umjesto da pobudi simpatiju, taj ožiljak činio ju je još opasnijom, poput kakvog gusara. Kad sam joj to spomenula, odgovorila mi je: »Ako izgledam kao gusar, onda moj vanjski izgled točno odražava ono što nosim u srcu.«
Prije nego što sam se našla u onom čamcu za spašavanje, nikad nisam puno razmišljala o moru, čak ni kada smo plovili na Carici Aleksandri. More je tada bilo tek slikovita pozadinska kulisa za dio mog života s Henryjem. Bila je to tek plava boja koja je mi jenjala nijanse. Katkad je more bilo tek uzrokom mučnine, ali nikad ozbiljnijih problema. Neki puta mi se čini da mi je trebalo da izdržim tih dvadeset ijedan dan u čamcu za spašavanje kako više nikada ne bih pomislila da je priroda tek čovjeku ugodni okoliš. Kao što sam tada shvatila i da snagu nije predstavljao Henryjev skriveni ključ od trezora, niti uživani autoritet suca Pottera koji je vodio naše suđenje.
Kako s vremenom za mnoge događaje opadne zanimanje, dok se teorije, priče, nagađanja i svjedočanstva sve više gomilaju, bivalo je sve jasnije da više nije postojala objektivna realnost - ono što su ocean, nebo, glad ili hladnoća - već jedino neka mješavina salonskih komentara od strane novinara i dežurnih moralista. Nije postojao taj koji se nije izjasnio po našem slučaju, tako da se Hannah upitala imaju li mišljenja drugih ljudi uopće ikakvu težinu. Ne znam. Nisam si mogla pomoći i stalno sam se pitala što bi o svemu tome mislio Henry. On je znao donositi odluke. Dobro bi nam došao u čamcu. Često sam znala razmišljati kako bi se stvari razvijale da je bio u čamcu sa mnom. Sa suprugom uz mene, sigurno me ne bi optužili ni za što, pogotovo ne za ono što su u novinama formulirali kao »nečovječnost«.
Nedostaje mi Henry. S njim nisam mislila da moram razviti čvrst karakter. On je, naime, sam bio dovoljno i čvrst i nepopustljiv. S Henryjem sam se, iznad svega, osjećala sigurno, što zvuči kao ironija, jer da se nismo upoznali ja nikad ne bih imala priliku ukrcati se na Caricu Aleksandru. Bez njega sam se osjećala potpuno izloženom, na milost i nemilost prosudbi drugih. O svemu je tome sigurno puno napisano - ne bih znala točno, jer nisam takve stvari čitala - no uvjerena sam da bi ljudi trebali živjeti i suočavati se s problemima zajedno, u paru, vjenčani. To je potvrdio i primjer gospođe Grant i Hanne koje su pronašle snagu jedna u drugoj, bez obzira što nisu bile vjenčane jedna za drugu niti bi to ikada mogle biti. U svakom slučaju, od svih nas one su ostvarile najčvršću vezu i od svog tog našeg iskustva najmanje su stradale. One jesu sada bile u zatvoru, čime će nadoknaditi sve ono što možda nisu propatile na moru, no čini mi se da su u samom čamcu propatile najmanje. Ipak, palo mi je na pamet, također, i da li bi ikada došlo do optužbe da je gospođa Grant bila muškarac.
Jedne noći u čamcu, dok sam gledala u daljinu, kad su iznad golemog crnog vodenog prostranstva blistale bezbrojne zvijezde, zadivilo me to sićušno iskrenje života u moru, jedva vidljivo da bi se moglo opisati drugačije nego tek u cjelini učinka te ogromne mase. Tada sam se prestala bojati. Oduvijek sam Boga zamišljala kao da nas gleda odozgo, da nam se osmjehuje ili se mršti iznad oblaka, ovisno o tome kako je raspoložen i je li s nama zadovoljan ili nije, pa nas shodno tome ogrije suncem ili pak raspuše olujom iz sve snage kako bi nas probudio, jer smo se ili uspavali ili nečime zanijeli. Sada sam, međutim, znala da se On nalazi u moru, da tamo vreba, držeći se ruku pod ruku s Hardiejem, da se diže iz tog mora i zajedno s valovima zapljuskuje naš čamac.
Nisam tijekom suđenja htjela ništa o tome govoriti, jer sam se osvjedočila kako takve osobne ispovijedi ljudi shvate ili kao heretične ili kao posljedicu ludila. Ipak, spomenula sam to jednom prilikom gospodinu Reichmannu koji je rekao kako je isticanje vjere u Boga strateški korisno, da to slobodno izložim koliko god želim, ali da se suzdržim od pretjeranih detalja, jer da porota dobro razumije vjeru. »Ne razumiju oni ništa«, htjela sam reći, ali sam se suzdržala.
Bez svećenika koji bi mi mogao pomoći u duhovnim pitanjima, morala sam ta pitanja riješiti sama. Pokušavala sam se sjetiti ulomaka iz Biblije ili propovijedi koje su na mene ostavile snažan dojam, ali nisam se ničega mogla sjetiti, jer baš nisam bila od onih koji pažljivo slušaju. Više sam bila vizualni tip, odnosno, bila sam od onih ljudi koji radije nešto naprave nego da o tome razmišljaju u nedogled. Sjetila sam se traka svjetla koje je padalo kroz obojeno staklo, blistave, tek oprane kose djevojaka u crkvenom zboru, djece koja su se meškoljila na svojim mjestima dok ih konačno ne bi pustili s nedjeljnog vjeronauka, iznenadne tišine koja bi nastupila po njihovu odlasku i svoje želje da odem za njima kad sam već bila odrasla. Sjetila sam se i grimiznih i bijelih odora ministranata i lijepih šešira koje su nosile župne dame, ali ne i onoga što se tada govorilo u crkvi.
Nakon tri tjedna u čamcu i još dva tjedna koja sam provela u sudnici tijekom kojih sam se borila za svoj život, sada sam puno pažljivije slušala. Tako sam čula, na primjer, i kad je gospođa Grant rekla Hanni da krene naprijed i potraži u buretu drvenu kutijicu, iako sam se pravila da nisam čula. Dobro sam čula i kad je sudac odbio dopustiti Hanni da govori o tome kako joj je Mary Ann rekla za neke dragulje za koje je mislila da ih se dočepao gospodin Hardie, napomenuvši da su to pusta, nedokaziva nagađanja. Čula sam i doktora Colea kad mi je rekao da sam slaba i podložna sugestijama, kao što sam čula i gospodina Reichmanna kad mi je rekao da pretpostavlja da nisu ni sve supruge iste. A kad je rečeno da me porota proglasila nevinom, i to sam čula vrlo jasno, baš kao onu brodsku sirenu sedmog dana u čamcu.
Hannu i gospođu Grant su proglasili krivima za ubojstvo s predumišljajem, no tek kad ih je nadzornica izvela, osjetila sam se oslobođena posljednje spone. Gledala sam za njima, a samo se Hannah okrenula. U njezinim je očima još bilo onog starog žara i bilo mi je žao što je vjerojatno vidim posljednji put. Sudac mi je rekao: »Gospođo Winter, vi slobodno možete ići«, no ja sam i dalje stajala na istom mjestu pored stola za kojim je sjedila obrana i gledala kako sudski stenograf skuplja svoje stvari i kako se oko mene prazne sudske klupe. To je trajalo dosta dugo, jer je sudnica bila krcata ljudima koji su željeli čuti presudu. Na koncu smo u velikoj i praznoj sudnici ostali samo ja i moji odvjetnici. Gospodin Glover me htio izvesti na ručak da to proslavimo. Ja sam se okrenula prema gospodinu Reichmannu, da ga pitam hoće li s nama, ali njegova stamena pojava više nije bila pored mene. Tada sam osjetila neki neobičan nemir pitajući se što je zapravo značila moja sloboda.
Mora da su se neki od tih osjećaja vidjeli na mom licu, jer je gospodin Glover ispružio ruku da me pridrži. I baš kad sam htjela prihvatiti njegovu ruku, gospodin Reichmann se materijalizirao u tamnom kutu sudnice, gdje je razgovarao s nekom elegantnom ženom koja se upravo dizala sa svog sjedišta. Koliko god da sam prije toga pokušavala zamisliti njezino lice, nikad mi ne bi palo na pamet da bi mogla biti nasmiješena, no ona jest sada bila nasmiješena. »Hvala vam, gospodine Glover«, rekoh, povukavši ruku da bih njegov zabrinuti pogled nagradila tek osmijehom. »Dobro se osjećam«. Pribrala sam se i pokušala svom silom ne obraćati pažnju na to koliko mi snažno udara srce. Zamišljala sam svoj ulazak u visoko društvo na razne načine, no sada sam se samo podsjetila da sam ja supruga Henryja Wintera i da ovo nije bilo ni mjesto ni vrijeme da svoga pokojnog muža osramotim.
Mustra- Broj poruka : 67793
Datum upisa : 09.11.2011
Re: Charlotte Rogan - U čamcu
SPAŠAVANJE
Nakon Hardiejeve pogibije, osvanuo je vedar i bistar dan. Gospođa Grant je izvadila češalj iz svoje torbe i zamolila Hannu da nam kosu uredi u pletenice i punđu, da nam ne leti u oči. Sunce je sjalo puna dva dana, pa smo uspjeli osušiti pokrivače, ali smo zato vrlo brzo gubili vodu znojenjem.
U čamcu nas je ostalo dvadeset i osam. Gospođa Grant je napravila novi plan sjedenja kako bi se bolje rasporedila težina i onda zamolila muškarce da podignu jedro. Usmjerili smo čamac prema Engleskoj ili možda Francuskoj. Vjetar je ravnomjerno puhao sa zapada i ubrzo smo krenuli lijepom brzinom. Ja sam bila smještena na krmi i tu sam trebala zamijeniti gospodina Nilssona na kormilu, iako sam do sada pokazala kako tome nisam bila dorasla. Ovo mi je bila prva prilika da promotrim gospodina Nilssona izbliza, i kao da sam tek tada vidjela da je on zapravo mladić koji se samo činio starijim radi toga što je zračio znanjem i autoritetom koji se sada potpuno izgubio. Kad sam ga zamolila da mi pokaže kako se upravlja kormilom, pogledao me poput zaplašenog zeca i rekao samo: »Moraš kormilo okrenuti u suprotnom smjeru od onoga kojim želiš poći.« Nakon toga mi je to i pokazao, napravivši blagi otklon od pravca kojim smo plovili. Kad sam mu rekla da mu curi krv i ponudila se da mu to obrišem, on se samo odmakao, da ga ne dodirnem, ponovo me gledajući onim uplašenim očima.
Svu svoju energiju trošila sam pokušavajući kormilom držati pravac, ali ne mogu reći da sam doista kormilarila. Jednom mi se, radi nečega što sam napravila, ručka kormila gotovo izvukla iz ležišta i malo je nedostajalo da je izgubimo u moru. U nekoliko navrata mi se tako zavrtilo u glavi da bih se prevrnula van iz čamca da me gospodin Nilsson nije uhvatio za ramena i povukao natrag. Ovo me zaduženje potpuno iscrpljivalo, i fizički i psihički, pa uopće nisam bila svjesna ostalih ljudi u čamcu. Nakon nekog vremena zamijenila me Greta, a onda sam kasnije opet ja zamijenila nju.
Čudesno, ali je vrlo malo vode prodiralo u čamac. Onu rupu u trupu začepili smo najbolje što smo mogli, čamac je sada bio znatno lakši s manje ljudi, a i ovi koji su bili u njemu bili su tek sjene samih sebe od ranije. Kad je vjetar oslabio, naše napredovanje je usporeno i svi smo polijegali po čamcu bez snage i volje da čak i pogledamo oko sebe. Jedino je gospođa Grant sjedila uspravno i na horizontu tražila znak prisustva nekog broda i preko ograde čamca pokušavala ugledati neku ribu u sada sasvim mirnoj vodi.
Jednom smo u daljini spazili kita. »Oh«, rekla je Hannah sablasno se osmjehujući. »Kit bi nam dugo potrajao«. Sklopila je oči i ispružila ruke nad vodom. Počela je mumljati neke riječi kojima je prizivala hvatanje kita, iako bi nas, naravno, taj kit mogao samo prevrnuti i potopiti jednom i za svagda. Pukovnik Marsh nazvao ga je levijatanom, golemom grdosijom i onda nastavio pričati o knjizi takvog naziva i o nekome tko se zvao Thomas Hobbes, tko je vjerovao da ljude potiče jedino želja za vlašću i strah od drugih. »Hobbes je vjerovao da se sve što se događa može znanstveno objasniti i da takvi zakoni upravljaju i ljudskom prirodom i tjeraju ljude da sebično spašavaju sami sebe«, rekao je.
»Ne vidim od kakve nam je to koristi«, odgovorila mu je gospođa McCain i nakon toga smo svi utonuh u vlastite, tihe komore u kojima smo provodili većinu vremena. Mislim da više nitko nije razmišljao o onome što je bilo prije čamca. Konačno smo prihvatili činjenicu da je ovo bilo to mjesto koje je za nas bilo unaprijed određeno.
Ja sam malo sjedila pored gospodina Nilssona, gdje sam se držala kormila ili pak na svom starom mjestu, pored Mary Ann. Još uvijek ima praznina u mom prisjećanju, iako sam ih nastojala popuniti dok sam čekala porotu da donese presudu. Mislim da je to bilo dva ili tri dana nakon Hardiejeve smrti, kad se Mary Ann razboljela. Mora da sam i ja bila bolesna, jer se sjećam kako sam drhtala zajedno s njom, priljubljena uz njezino koščato rame, oslonjena na nju baš koliko je i ona bila oslonjena na mene. Svako malo ustanovili bismo da je netko novi umro, a oni koji su još imali snage bacili bi ga preko ograde čamca. Ne znam tko je prvi primijetio kako se Mary Ann dugo nije pomaknula, no tako se i ona jednog jutra pridružila ostalima koje smo prepustili moru.
U jednom trenutku gospodin Nilsson je predložio da bismo tijela mrtvih mogli iskoristiti kao hranu, no gospođa Grant je prekinula svaku dalju diskusiju o tome, pa to više nije nitko spominjao. Sjetila sam se što je gospodin Preston rekao o preživljavanju i volji za životom i pitala se je li išta od toga preostalo u bilo kome od nas. Govorili smo vrlo malo, a kad se sada nastojim toga prisjetiti, čini mi se da su sve te riječi koje su bile izgovorene bile čiste halucinacije. Moj je jezik bio natekao, a kako mi u ustima nije bio dovoljno vlage, slina mi je postala gusta i ljepljiva, kao da je više uopće nije ni bilo. Jezik mi se u ustima sklupčao poput neke crknute životinje, više nije bio ni gibak ni savitljiv, već smežuran i raspuknut, poput nekog sasušenog, olinjalog miša. I moje su oči bile ljepljive i suhe. Kad sam ustala u čamcu da krenem naprijed prema pokrivačima ili natrag prema kormilu, više nisam bila u stanju reći što je bilo gore, a što dolje. Bljeskovi svjetla i neke tamne mrlje izmjenjivali su mi se pred očima, kao da sam počela lebdjeti tamnim, zvjezdanim nebom. Često sam gubila svijest, pa sam tako jednom pala u naručje gospođe McCain i oborila je. Ostale smo tako ležati u tom čudnom zagrljaju. Nismo bile u stanju dignuti se i tako bismo bile i ostale da nas gospođa Grant vikom nije prizvala svijesti.
Granica između sna i jave postala je nejasna i ja više nisam bila nikad posve sigurna što sanjam, a što se uistinu događalo. Najstrašnije mi je bilo kad sam pomislila da je Henry s nama u čamcu bio cijelo vrijeme, ali da smo svi mi mislili da je to bio netko drugi. Shvatila sam, prestravljena, da je on odjenuo mornarsku uniformu i preuzeo ime gospodina Hardieja, kako bi se ukrcao u čamac zajedno sa mnom. To je značilo da je onaj čovjek kojega sam pomogla da ga ubiju zapravo bio Henry! Vukla sam se uz ogradu čamca sve dok nisam dospjela do Hanne i sjela do nje. Drhtala sam u panici kakvu do tada nikad nisam iskusila i rekla: »Mislim da gospodin Hardie uopće nije bio u brodskoj posadi«.
»A tko je to bio onda?«
»To je bio Henry«, prošaptala sam, jedva izgovarajući riječi svojim ukrućenim jezikom. »Mislim da smo ubili Henryja!« Tada bih sasvim sigurno i zaplakala, ali u mom tijelu više nije bilo ni suza.
»Ne, ne«, tiho mi je zapjevušila i dodirnula me svojom ogrubjelom rukom po licu. »Nismo mi ubile Henryja. Henry nije bio u našem čamcu.« Sve se to dogodilo kad sam se probudila, ako sam uopće spavala, ili kad sam se malo pribrala, ako sam već bila budna. Sjedila sam pored Hanne koja je bila naslonjena na mene, sklopljenih očiju, kao što sam i ja bila naslonjena na nju. Ostatak dana lutala sam hodnicima Zimskog dvorca, poput nekog duha.
Kasnije, te iste večeri, ili možda sljedeće, nebo se otvorilo i zalilo nas gustom i blistavom kišom. Trebalo nam je nekoliko časaka da shvatimo što se događa, ali onda i još gotovo pola sata da spustimo jedro i pomoću njega usmjerimo vodu u prazne bačve, kako nas je to naučio Hardie. Bili smo toliko iscrpljeni da smo to jedva izveli. Kad je prolom završio, svi smo se uspjeli napiti koliko god smo mogli i još nam je ostalo doista puno vode u rezervi za ono što nas je još čekalo.
Za vrijeme tih zadnjih dana u čamcu više nije bilo čvrstih pravila. Gospođa Grant više nije nikoga tjerala na one dužnosti koje je ustanovio još gospodin Hardie. Ako je nešto trebalo napraviti, učinila bi to sama, ili bi to obavila Hannah. Kad bi zamolila nekoga od nas ostalih, mi smo ionako bili odviše slabi da pomognemo. Više nismo ni pokušavali jedriti, kao da je potreba gospođe Grant za jedrenjem bila uvjetovana tek suprotstavljanjem gospodinu Hardieju.
Ili tog ili sljedećeg dana na horizontu se pojavio islandski ribarski brod i pokupio nas. Oko ovoga je bilo puno pitanja tijekom suđenja. Koliko je vremena prošlo od dana kad je Hardie bačen u more pa do spašavanja? Koliko smo dana izdržali bez vode? Teško mi je reći točno, no nakon što sam ispisala ovaj dnevnik čini mi se da se ribarski brod pojavio oko tjedan dana nakon Hardiejeve pogibije. Hannah je tvrdila da je prošlo devet dana, i to pod zakletvom. U konačnici je tužitelj zaključio, temeljem toga što se oko vremena nismo mogli složiti, pa je i to iskoristio za optužnicu, da je to vrijeme bilo znatno kraće, možda tek dan ili dva. To je Hardiejevu smrt učinilo »nepotrebnim i neozbiljnim i van svake sumnje kriminalnim činom«.
Sve dok ih islandski ribari nisu pokušali podići iz čamca, nitko od nas nije primijetio da su dvije Talijanke također bile mrtve. Treća ih se držala kao da su bile nerazdvojne, no nakon što joj je gospođa Grant nešto rekla, ona je konačno dopustila islandskim ribarima da smrdljive leševe bace preko ograde. Sjećam se kako su me neke snažne ruke podigle i kako nisam htjela pustiti kormilo za koje sam bila zadužena. Sjećam se i jakog vonja ribe koji je dopirao s ribarskoga broda i vrlo brižnog kapetana i njegove posade koji su onako grubi i neobrijani za nas bili predstavnici najdivnijeg viteštva i najviših civilizacijskih dometa.
Ribari su bili zabrinuti za naše zdravlje i dali su nam najbolje od onoga što su imali za jesti. Dva smo dana proveli na tom ribarskom čamcu pokušavajući naći još koji čamac za spašavanje, čekajući na poštanski brod koji nas je prebacio do Bostona. Gospodin Nilsson je ostao na ribarskom brodu, rekavši da će s njima do Islanda i onda natrag do svog Stockholma. Mi ostali proveli smo još pet dana na tom drugom brodu, pa smo do Bostona uspjeli povratiti dio snage.
To je također utjecalo na suđenje. Na službene osobe koje su nas dočekale nismo ostavili dojam ljudi koji su umalo pomrli od gladi. Kad je sudski proces počeo, oni ribari su već davno bili natrag na Islandu, a mi smo imali samo pisani izvještaj kapetana koji nikad nije ni pomislio da će nas itko hapsiti i dovesti pred sud.
Kad me doktor Cole zamolio da mu pripovijedam o spašavanju, bilo mi je teško naći prave riječi za ono što sam osjetila kad sam ugledala ribarski brod koji se pojavio iz magle, kao u nekom snu. Rekla sam mu da ću to zadržati u sjećanju za one dane kad mi se život učini teškim, jer tada sam osjetila takvu sreću i radost kakvu nisam osjetila nikad, ni prije ni poslije. »Nadate li se da će se i sada na suđenju pojaviti ribarski brod s Islanda?«, upitao me. Odgovorila sam mu da se to već dogodilo, zar nije svjestan da je on kapetan tog broda?
Isabelle je, onako vrlo ozbiljna i pobožna, uvijek tražila da prije nego što okusimo i najmanju mrvicu hrane, iskažemo riječi zahvale. Tako smo u vrijeme obroka puno vremena proveli pognutih glava iznad tanjura u kojima se hrana hladila i slušali njezine bezbrojne zahvale. Zahvaljivala je moru koje nas je poštedilo iako nam je dobrano zaprijetilo, ribama i pticama koje su nam se ponudile da nas spase i konačno svim onim ljudima koji su morali umrijeti da mi ostanemo živi. Ja sam tome samo još u sebi dodala molitvu kojom sam poželjela čudo, da se i Henry uspio spasiti.
I drugi su izgovarali neke svoje zahvale i molitve, praznovjerno čineći posljednje napore da spase svoje voljene. Kao da nisu htjeli da izgleda da su se prestali nadati.
Pitala sam se koliko će ta novonastala pobožnost potrajati, jer me to podsjetilo na ono što je jednom rekao gospodin Sinclair: »Oni koji božanstvo stvore moraju ga i uništiti«. Na to je dodao i da čovjekov odnos prema Bogu oponaša ciklus života. »Kad smo djeca«, rekao je, »treba nam autoritativna figura koja će nas povesti i brinuti o nama. Taj autoritet ne dovodimo u pitanje i mislimo da su okolnosti našeg malog obiteljskog kruga granica cijelog univerzuma i da ono što vidimo oko sebe postoji svuda i da tako i treba biti. Kako odrastamo, naši se horizonti šire i počinjemo postavljati pitanja. To se tako nastavi sve dok ne svrgnemo one koji su nas stvorili - naše roditelje - i to zauvijek. Tada ili zauzmemo njihovo mjesto i preuzmemo njihovu kreativnu snagu za vlastiti život ili nađemo za njih neku zamjenu, u slučaju da su odgovornost i teškoće preveliki. Ljudi krenu jednim ili drugim smjerom, a slično se događa pri svim velikim osobnim, kao i političkim dilemama u ljudskom životu.«
Dopadala mi se uvjerljivost ove njegove tvrdnje, kako je njom obuhvatio sve ljude u povijesti čovječanstva, bez ikakvih iznimaka ili dodatnih pojašnjenja. Nakon što smo spašeni, vidjela sam kako smo nakon velikog iskušenja kroz koje smo prošli, svi postali poput nejake djece. Ipak, u vrijeme svog razgovora s gospodinom Sinclairom povezala sam ono što je govorio sa mojom sestrom Mirandom i našom obitelji, ali nisam dalje uopćavala. Miranda je pokušala naše roditelje nadomjestiti drugim, izvanjskim autoritetom, dok sam ja bila sretna što sam se toga oslobodila. Kad sam to rekla gospodinu Sinclairu, odgovorio mi je: »Vi posjedujete neobičnu snagu«. Bez obzira je li imao pravo ili nije, već to što mi je rekao me silno osnažilo. Takva je bila težina njegovih riječi.
Dan kasnije, gospodin Sinclair je ponovo progovorio o istome, kao da smo nastavili razgovor bez prekida, iako se mnogo toga dogodilo u međuvremenu, uključujući i dramatično spašavanje Rebecce Frost.
»Ali, Grace«, rekao je, »ako ste toliko neovisniji od svoje sestre, kako onda objašnjavate vašu vezu s Henryjem?« Smatrala sam do tada gospodina Sinclaira svojim prijateljem i imala visoko mišljenje o njemu, jer su mi njegove riječi govorile da sam mu draga. Sada mi se činilo da je nešto propitivao o meni, a nisam bila sigurna o čemu se radi.
»Ja volim Henryja«, rekoh. »Sigurna sam da, bez obzira na podjele o kojima govorite, i u jednom i u drugom slučaju ima mjesta za ljubav i prijateljstvo.« Htjela sam još dodatno to naglasiti, ali kako nisam uvijek brza na jeziku, trebalo mi je neko vrijeme prije nego što sam nastavila. »Mislim da nije nužno da svijetu pokažemo koliko smo hrabri samo tako da ostanemo sami.«
»Niti ja to ne mislim. Ali morate priznati da jedino sami i u teškim prilikama pokazujemo svoju pravu prirodu.«
»Čini li se vama da smo se mi našli u dovoljno teškim prilikama?«, pitala sam ga lukavo, a on mi je odgovorio potvrdno. Pognula sam glavu ne bih li sakrila vlastitu zbunjenost, a kad sam ponovo digla pogled, iznenadila me Hannah koja je zurila ravno u mene. Osjetila sam kako mi se koža zažarila i odmah ohladila. Gotovo da sam zaboravila gospodina Sinclaira koji me također gledao, no nimalo nepristojno. Hannin me pogled obuzeo i ja sam jedva promucala nešto, kao da nisam tako vješta riječima poput njega, ali da sam mu zahvalna što me pokušava naučiti da ozbiljno mislim. »Svi smo mi na kušnji, gospodine Sinclair, a ja se samo nadam da vam se moja prava priroda, za koju sam sigurna da je već sasvim došla do izražaja, ipak dopada.« Ipak, tog dana nisam se njemu željela dopasti.
Hannah me promatrala cijelog poslijepodneva i onda u jednom trenutku samo rekla: »Grace«. Samo tu jednu riječ - moje ime - i ništa drugo s time, jednostavno »Grace.«
Na poštanskom brodu bih se pridružila ostalima u obraćanju Bogu i molila ga da pomogne Henryju da se spasi, kao što je pomogao i meni. Postupno smo obnavljah snagu i zadnje večeri prije nego što smo doplovili do Bostona umjesto uobičajene molitve Isabelle je tražila da se sjetimo našeg svećenika i gospodina Sinclaira koji su se svojevoljno žrtvovali za nas. U spomen na svećenika počela je govoriti »Pjesmu o moru« koju nas je učio, sada se činilo kao pred cijelu vječnost, da bismo je mogli recitirati kad se spasimo. Jedini dio kojega se sjećam je: Od daha iz tvojih nosnica vode narastoše, valovi se u bedem izdigoše, u srcu mora dubine se stvrdnuše. To je bio dobar opis onoga što smo doživjeli i ja sam bila sretna da se Isabelle toga sjetila, jer smo mi ostali na to bili zaboravili. Na brodu kojim smo tada plovili bilo je još deset putnika i oni su se okupili oko nas dok smo mi recitirali tu pjesmu. Njima se to vjerojatno činilo tek kao krvavi zapis onog slijeda događaja kad je Bog spasio Mojsija i Izraelce, a podavio sve ostale. No, pretpostavljam da je u čovjekovoj prirodi da se osjeti posebnim i u tom smislu se nismo nimalo razlikovali od Izraelaca.
Kopno je izronilo iz vode kao uz pomoć neke čarolije i dok su se svi okupili oko brodske ograde, ja sam se povukla, pitajući se hoće li me itko tamo dočekati. Kapetan poštanskoga broda bio je u stalnom kontaktu s vlastima i tada smo već dobro znali tko je preživio brodolom, a tko nije. Majka od Mary Ann spašena je gotovo dva tjedna ranije, ali nitko nije spominjao ni Henryja Wintera, ni Briana Blakea. Iako sam znala da Henryjevo ime nije bilo na popisu preživjelih, jedan dio mog uma bio je opsjednut idejom da će me on ipak čekati kad pristanemo s brodom.
Kopno je bilo plavkasto-zeleno, isprva skriveno u nekoj izmaglici. Onda se ta plavozelena rastvorila u druge boje. Pojavio se svjetionik crvene boje i bijele usidrene brodice. Oko mene svi su počeli klicati. »Bože, smiluj se!«, netko je viknuo, a gospođa McCain je projurila pored mene do ograde i viknula »Konačno, civilizacija!« No, ono što sam ja vidjela pred sobom nisu bili ni neki stupovi društva, ni kulturni dosezi. Vidjela sam nešto prirodnije i puno teže objašnjivo. Nije to bilo ništa što bi se moglo smatrati suprotnošću moru, onako kako život može biti suprotan smrti, već prije nekom vrstom prirodnog nastavka. Možda sam ja unaprijed zamislila što ću vidjeti ili je sve ono što sam vidjela zasjenila moja zabrinutost onime što me tek čekalo. Hoće li me prihvatiti Henryjeva obitelj? Ako me odbace, gdje ću se smjestiti? Pretpostavljala sam da bih se mogla vratiti u onu kuću u kojoj sam živjela s majkom. Dok sam razmišljala o svemu tome svladavala me utučenost, iako sam se tješila time da barem nisam poginula i da će se sa životom pojaviti i nada. Iako, nadu sam oduvijek smatrala emocijom slabića, nekom vrstom pasivnog ponašanja i čekanja da se nešto dogodi. Kako se plaža oivičena drvoredom sve više bližila i širila pred nama, poput Mojsijeve obećane zemlje, odlučila sam da neću prihvatiti ulogu žrtve. Rečeno nam je da su nam rezervirane sobe u hotelu i da će nas pregledati liječnici, pa sam znala da imam dan ili dva da isplaniram gdje ću i kako dalje. Nisam mogla ni sanjati kako će se dalje razvijati događaji.
Ja sam bila posljednja od svih spašenih putnika koja je sišla s broda. Kad sam zakoračila na sivo i istrošeno drveno bostonsko pristanište, imala sam dojam kao da sam stala na čamac koji se jako ljuljao. Bili smo se sasvim odvikli hodanja po čvrstome tlu. Komično je bilo gledati sve nas koji smo pokušavali održati ravnotežu. Smijali smo se i veselili što smo napokon na kopnu, ali i bili svjesni koliko nam je bilo teško normalno hodati. Zastala sam u jednom trenutku, na pola puta, i okrenula se da još jednom pogledam lučku lagunu koja je blistala. Poviše mene je kapetan poštanskog broda stajao za ogradom prije nego što će se obratiti svojoj posadi da krenu raditi što već moraju. Stajao je s obje ruke na bokovima i gledao u jutarnje sunce koje se zlatnim zrakama probijalo kroz oblake. Pogledavao je i za nama, možda baš za mnom, nadala sam se. Gledali smo se jedan dugi trenutak i ja sam u njemu vidjela gospodina Hardieja, iako njih dvojica nisu imali ništa zajedničko. Hardie je bio taman i grub, dok je kapetan poštanskog broda bio visok i imao onu vrstu profinjenosti koja je Hardieju nedostajala. Pogledi su nam se susreli i ja sam podigla ruku da ga pozdravim, dok je on, zauzvrat, na neki način salutirao. Bila je to upravo ista ona kretnja koju je izveo i Hardie kad se pozdravljao s Henryjem onog dana kad je potonula Carica Aleksandra i kad su njih dvojica izmijenili onih nekoliko riječi koje nisam uspjela čuti. Sigurno se, međutim, radilo o nekom dogovoru, jer je Henry izgledao vrlo koncentrirano, baš kao kad mi je po londonskim trgovinama kupovao dragulje i haljine, sve ono što je sada bilo izgubljeno. Nakon toga se Henry povukao i mahnuo rukom, kao što sam ja sada mahnula, a gospodin Hardie mu je salutirao jednom rukom, dok je drugu sakrio ispod svojega kaputa. Zlatni gumbi uniforme blistali su na suncu. Mornarska kapa čvrsto mu je prianjala na glavu. Na njegovu svježe obrijanom licu obrazi su izgledali upalo, a duboko usađene, tamne oči, zagonetno su me gledale.
Kimnula sam glavom. Kapetan poštanskog broda uzvratio je na isti način i nakon toga ga više nikad nisam vidjela. Okrenuli smo se, ja na svoju, a on na svoju stranu, da bih ja nakon toga nastavila nesigurnim koracima za ostalima koji su već sišli. Kad sam prešla cijeli dok i konačno kročila nogom na zemlju, moj hod je postao sigurniji. Shvatila sam da me nitko nije dočekao, no krenula sam čvrstim korakom prema onome što me čekalo.
Mustra- Broj poruka : 67793
Datum upisa : 09.11.2011
Re: Charlotte Rogan - U čamcu
EPILOG
Moje oslobađanje nije riješilo sve moje probleme, ali Hannah i gospođa Grant prošle su puno lošije. Osudili su ih na doživotnu robiju. Doktor Cole mi je predložio da proširim bilješke koje sam načinila za svoju obranu i rekao da mi treba i neka vrsta psihološkog rasterećenja. »Koliko vam puta moram reći da se ne osjećam kriva?!«, viknula sam, doista već bolesna od tog dobrog liječnika. Naravno da je bilo stvari koje sam željela zaboraviti, ali nisam bila sigurna da li sam se njima dalje željela baviti. Da sam samo mogla zaboraviti onu zaglušujuću buku vjetra i valova, udaranje drvenog čamca o beskrajnu morsku površinu, duga vesla s kojima nismo nikamo mogli stići, kao i tamnozeleno prostranstvo koje je prijetilo da će nas progutati. Željela sam zaboraviti kosu koja se raširila po vodi prije nego što je Rebecca potonula i olakšanje koje sam osjetila kad se više nije pojavila na površini. Najviše od svega sam željela zaboraviti vlastito iskušenje suočenja sa sudbinom i ona teška tijela koja sam osjetila u svom krilu, prvo gospođe Fleming, a poslije i Mary Ann. Dok su Hannah i gospođa Grant stalno smišljale neke planove i pokušavale ih provesti, ja nisam bila sposobna ni za teške ni za nagle odluke. Više nego jednom sam poželjela da me Anya Robeson sakrije pod svoje skute kao što je skrivala svog malog Charlesa.
Dok ovo pišem, šire se glasine da su prekooceanski brod Lusitaniju potopile njemačke podmornice koje su patrolirale vodama Irskoga mora. Te novosti su me nagnale da se upitam nije li i naš brod možda bio rana ratna žrtva, iako su vlasti brzo to negirale. I vrijeme i mjesto nisu odgovarali, no čak i da je to bilo istina, što bi to promijenilo? Nasmijala sam se samoj sebi pri pomisli kako bi gospodin Sinclair rekao svoje »Ne!«, no nisam sigurna da bih se s njime složila. Vlasti nisu uvijek u pravu, a i činim se samoj sebi važnija pri pomisli da sam gotovo umrla našavši se na udaru velikih sila, a ne radi nečije nepažnje ili pohlepe.
Nakon što sam gurnula Hardieja iz čamca, na mene je bio red da onako iznurena legnem, s glavom u krilu Mary Ann. Spavala sam grčeći se i iznenada se trgla, misleći da mi je Mary Ann nešto rekla. »Samo sam se pretvarala da sam se onesvijestila«, čula sam je kako govori. »Nikada nikoga ne bih mogla ubiti, ali naravno da gospođa Grant nije imala nedoumica oko tebe. Reći ću svima tko je to napravio, ako se ikada spasimo«, dodala je još te večeri. »Reći ću svima da si to bila ti i reći im za dragulje, da si kupila svoje mjesto u čamcu.«
»Nije bilo nikakvih dragulja, Mary Ann«, rekla sam joj ili možda nisam, jer sam bila u takvom stanju da nisam bila sigurna što su bili ružni snovi, a što se uistinu događalo.
Već gotovo godinu dana me doktor Cole ispitivao o svemu što se događalo u tom čamcu. Počeo mi je zvučati poput odvjetnika koji je zastupao optužbu. Rekla sam mu da više ne želim razgovarati o tim događajima. Naravno da je sve to ostavilo na meni traga, ali ne onako kako je on mislio! A on to nije želio prihvatiti. Nije mi bilo jasno zašto bi svakodnevno nizanje novih pojedinosti s čamca otkrilo uzroke mog nemira, jer je moje duševno stanje bilo uzdrmano sudskim procesom i brigama o vlastitoj budućnosti, a ne onime što se dogodilo na čamcu. Nije more bilo okrutno, nego ljudi. Zašto bi se netko oko toga trebao uzbuđivati? Zašto su članovi porote sjedili na svojim mjestima širom otvorenih usta i razrogačenih očiju? Zašto su nas novinari slijedili kao gladni psi? Kao djeca! Pomislila sam. Nikad više neću biti dijete.
Više ne vjerujem u predodžbu nekog nevažnog ljudskog bića - koje se postavilo iznad nas, bez obzira radi se o nekom svećeniku, liječniku ili sucu, nekome tko misli da ima pravo na nas vikati iz ovog ili onog razloga. Čim netko počne deklamirati na taj način, ja ga ili prekinem ili napustim tu prostoriju ili pak, ako sve to ne mogu jednostavno izvesti, navučem onaj svoj lijepi, prazni osmijeh koji mi je toliko pomogao tijekom suđenja i koji je toliko ljutio doktora Colea. Uostalom, ja sam dovoljno dobro procijenila vlastitu nevažnost - i ostala živa.
Kad bih rekla nešto od svega ovoga, doktor Cole bi počeo svoja predavanja o osjećaju krivnje, da ljudi ne mogu biti odgovorni za dobro ili zlo koje ih zadesi. Ja sam mu stalno iznova govorila da me ono »Zašto se to dogodilo meni?« ne muči ništa više od datuma rođenja. U pogledu svega toga se osjećam podjednako sretno i nesretno, s nekom dozom zadovoljnog ispunjenja, jer je sve to otvorilo jedan potpuno novi svijet za mene, lišen i straha od smrti i vjere u Boga, iako je to možda bilo ono što ga je zbunjivalo. Palo mi je na pamet da je doktor Cole možda sebe želio izliječiti jednako koliko i mene.
Danas sam rekla doktoru Coleu da odlazim, iako još nisam bila sasvim sigurna kamo. »Ali mi nismo završili naš posao!«, zavapio je. Ja sam mu rekla da se upravo spremam na novu veliku pustolovinu, sada kad je ova prethodna završila. »Vjenčat ćete se!?«, rekao je.
»Nemate mašte! Pa tu je beskrajno mnogo drugih mogućnosti. Zasad još ne znam za što bih se mogla odlučiti«, rekoh, pri čemu sam se osjetila sasvim slobodna. Međutim, bojim se da je ovaj svijet jednako nemaštovit i da ću pristati na brak s gospodinom Reichmannom koji me zaprosio, u nedostatku boljeg plana. Henryjeva majka me molila da je dođem posjetiti u New York, što ću svakako jednom napraviti, iako to za sada odlažem. Čudno je bilo samo to što se ono što se činilo presudnim za moju budućnost pokazalo sada sasvim nevažnim.
»Nikada nećete naći unutarnji mir ako ne riješite svoje osjećaje prema čamcu... prema meni«, počeo je doktor Cole, no ja sam mu odgovorila samo da sam pronašla svoj unutarnji mir. Život mi se u tom trenutku opet učinio poput igre, igre u kojoj bih mogla čak i pobijediti, vjerojatno zato jer sam bila oslobođena i zato jer do sada nisam nikad napravila neku nepopravljivu odluku. Nema sumnje da će se i to uskoro dogoditi. Može se dugo hodati po samom oštrom rubu, a da se ne sklizne ni na jednu stranu, baš kao što je pokazalo moje iskustvo iz čamca. Osjećam li se doista presretno u Williamovom društvu? Ne, ali on mi je obećao sreću i mene to raduje.
Čula sam se ponovo s Gretom koja mi je rekla da su žene s čamca skupljale novac za žalbeni postupak, za Hannu i gospođu Grant. Pitala me da li želim u tome sudjelovati. Štoviše, htjele su iskoristiti moj utjecaj na gospodina Reichmanna, ne samo da preuzme njihove slučajeve, nego i da umanji svoj honorar. Neki dan sam dugo sjedila nad svojom bilježnicom i pokušavala sastaviti odgovor, zapravo nekoliko odgovora. U jednom od odgovora nudila sam se koliko je u mojoj moći, a u drugom sam pitala kako to oni koji su me natjerali da s njima sudjelujem u zločinu i koji su se još poslije okrenuli protiv mene, sada mogu tražiti moju pomoć. U trećem pismu sam im pristojno, no suzdržano zaželjela sve dobro, bez ikakva obećanja. Rekla sam doktoru Coleu za sva tri pisma i pitala koje bih trebala poslati. »Koje biste pismo vi željeli poslati?«, upitao me on, baš kao što sam i mislila da će učiniti.
»Naravno, nemam novaca koje bih im mogla dati«, rekoh. Doista sam im iskreno željela sve dobro, ali nisam htjela da se William cijele prve godine našeg braka bavi događajima koji su sada već bili iza mene.
Nimalo nalik vlažnoj zatvorskoj prostoriji u kojoj smo se upoznali, ured doktora Colea bio je prostran i prozračan, s nizom velikih prozora koji su gledah na luku. Naše zadnje zajedničke trenutke provela sam gledajući vodu koja je bila namreškana, s bijelim krijestama valova. U daljini se flota malih jedrilica skupila poput jata ptica koje se suprotstavlja vjetru. »Nasmijani ste«, reče doktor Cole. »Da«, odgovorila sam. »Pretpostavljam da jesam.«
Na sebi sam imala novu svilenu haljinu koja je predivno zašuštala kad sam se digla prije nego što je završio naš dogovoreni termin. »Morat ćete do svojih odgovora doći bez mene«, rekla sam, a on je sklopio svoje nalivpero tako brzo i snažno da je na njegove bilješke kapnula velika mrlja tinte. Da mi ga nije bilo žao, nasmijala bih se toj njegovoj potrebi da sve zapisuje. Njegovoj naivnosti, djetinjoj potrebi da sazna baš sve.
Mustra- Broj poruka : 67793
Datum upisa : 09.11.2011
Re: Charlotte Rogan - U čamcu
ZAHVALE
Prije svega moram odati zahvalnost svojoj dragoj obitelji, mojim roditeljima što su me upoznali s brodovima i oceanima, mojoj braći i sestrama koji su moja putovanja činili zabavnima i mom suprugu i djeci koji su me bodrili dok sam na veliku hrpu papira dodavala stranicu po stranicu i spremala sve to po kutijama, iako nisu baš uvijek bili sigurni što ja to točno radim.
Bez Sare Mosle te kutije bi vjerojatno i danas ostale zatvorene. Sara je bila ljubazna i pročitala ono što sam napisala i predstavila me izvrsnom književnom agentu, Davidu McCormicku. David, ti si mi junački pružio podršku i doveo me pred čitalačku publiku.
Little, Brown, s vama sam se zbližila na prvi pogled. Moje urednice Andrea Walker, Ursula Doyle i Reagan Arthur nisu nalazile samo pametne i pronicljive primjedbe, već su bile i zabavne i s njima je bilo divno raditi. Hvala i svima ostalima čiji su mi entuzijazam i stručnost pomogli da završim U čamcu. Zahvaljujem redom svima, Marleni Bittner, Heather Fain, Zoei Hood i Amandi Tobier što su me bodrile, Mariju Puliceu hvala što je sa mnom podijelio sve što zna o prekooceanskim brodovima; Emmi Grave hvala na predivnom omotu za knjigu; Victoriji Pepe i Debri Jacobs hvala na silno vrijednim savjetima u oblikovanju teksta, a Susan Hobson, Sarah Murphy, Bridget McCarthy i Pilar Queen zaslužne su za razradu cijelog niza mojih metafora.
Također sam zahvalna i svojim učiteljima pisanja, Andrewu Kaufmanu, Leonardu Kriegelu, Haroldu Brodkeyu i Marshallu Terryju. Njihove riječi i njihova pamet stalno su sa mnom. Hvala i mojoj prijateljici Angeli Himsel, hvala joj za bodrenje koje je trajalo dvadeset i četiri godine. Hvala i mnogim piscima čija su me djela godinama učila kako da pišem. Njima želim istu vrstu inspiracije koju su i sami meni podarili.
I na koncu, hvala Reaganu Arthuru i Michaelu Pietschu što su mi pružili šansu.
Endnote
****************************
1 Winter je ovdje prezime, ali na engleskom znači i »zima, zimski«, igra riječi, (op. prev.)
Prije svega moram odati zahvalnost svojoj dragoj obitelji, mojim roditeljima što su me upoznali s brodovima i oceanima, mojoj braći i sestrama koji su moja putovanja činili zabavnima i mom suprugu i djeci koji su me bodrili dok sam na veliku hrpu papira dodavala stranicu po stranicu i spremala sve to po kutijama, iako nisu baš uvijek bili sigurni što ja to točno radim.
Bez Sare Mosle te kutije bi vjerojatno i danas ostale zatvorene. Sara je bila ljubazna i pročitala ono što sam napisala i predstavila me izvrsnom književnom agentu, Davidu McCormicku. David, ti si mi junački pružio podršku i doveo me pred čitalačku publiku.
Little, Brown, s vama sam se zbližila na prvi pogled. Moje urednice Andrea Walker, Ursula Doyle i Reagan Arthur nisu nalazile samo pametne i pronicljive primjedbe, već su bile i zabavne i s njima je bilo divno raditi. Hvala i svima ostalima čiji su mi entuzijazam i stručnost pomogli da završim U čamcu. Zahvaljujem redom svima, Marleni Bittner, Heather Fain, Zoei Hood i Amandi Tobier što su me bodrile, Mariju Puliceu hvala što je sa mnom podijelio sve što zna o prekooceanskim brodovima; Emmi Grave hvala na predivnom omotu za knjigu; Victoriji Pepe i Debri Jacobs hvala na silno vrijednim savjetima u oblikovanju teksta, a Susan Hobson, Sarah Murphy, Bridget McCarthy i Pilar Queen zaslužne su za razradu cijelog niza mojih metafora.
Također sam zahvalna i svojim učiteljima pisanja, Andrewu Kaufmanu, Leonardu Kriegelu, Haroldu Brodkeyu i Marshallu Terryju. Njihove riječi i njihova pamet stalno su sa mnom. Hvala i mojoj prijateljici Angeli Himsel, hvala joj za bodrenje koje je trajalo dvadeset i četiri godine. Hvala i mnogim piscima čija su me djela godinama učila kako da pišem. Njima želim istu vrstu inspiracije koju su i sami meni podarili.
I na koncu, hvala Reaganu Arthuru i Michaelu Pietschu što su mi pružili šansu.
Endnote
****************************
1 Winter je ovdje prezime, ali na engleskom znači i »zima, zimski«, igra riječi, (op. prev.)
Mustra- Broj poruka : 67793
Datum upisa : 09.11.2011
Strana 2 od 2 • 1, 2
Strana 2 od 2
Dozvole ovog foruma:
Ne možete odgovarati na teme u ovom forumu