Hotel na uglu gorkog i slatkog - Jamie Ford

First topic message reminder :



Godina je 1986. Na ulazu u Japansku četvrt grada Seattlea nalazi se hotel Panama. Više od četrdeset godina zatvoren je daskama. Zatvoren je ne samo hotel, nego i mnoge uspomene, sjecanja i dragi predmeti skriveni u podrumu. U kutijama i sanducima nalaze se stvari japanskih obitelji koje su tijekom Drugoga svjetskog rata otjerane u prognaništvo. Nova vlasnica hotela sve ih želi pokazati, možda im čak i pronaći vlasnike. Kad izvuče i rastvori jedan japanski suncobran, Henryju Leeju, američkom Kinezu, navrijet će uspomene. Sjetit će se vlasnice suncobrana, žene koju nikada nije uspio zaboraviti. Bila je to Keiko Okabe, njegova prva ljubav, žena kojoj nije ispunio dano obećanje. No, suncobran nije jedini predmet koji mu mnogo znači. Četrdeset godina poslije Henry će ući u podrum hotela Panama i potražiti stvari obitelji Okabe. Ta će ga potraga odvesti na putovanje koje će ga podsjetiti na žrtve koje je podnio za svoju obitelj, ljubav i domovinu.

GODINE

(1945.)


Vraćajući se iz poštanskog ureda, Henry je skrenuo za ugao South Kinga i naletio na Chaza. Otkako ga je posljednji put vidio, Henry je narastao tridesetak centimetara pa je shvatio da svojega nekadašnjeg mučitelja ne gleda ravno u oči, nego da za nekoliko centimetara mora spustiti pogled. Chaz je djelovao sitno i slabašno, iako je bio teži od Henryja za desetak kilograma.
Kad su se susreli oči u oči, Chaz je samo mrzovoljno uspio reći bok. Nije se ni nasmiješio. Henry je samo zurio u njega, trudeći se izgledati hladno i zastrašujuće. S druge strane, Chaz je izgledao slabašno i bljedunjavo pa je skrenuo pogled i zaobišao Henryja.
– Moj otac će svejedno postati vlasnik tvoj cure, Henry – promrmljao je Chaz u prolazu, dovoljno glasno da ga Henry čuje.
– Što si rekao? – Henry je uhvatio Chaza za ruku i tako ga okrenuo da su se obojica iznenadili.
– Moj otac će kupiti ono što je ostalo od Japanske četvrti, a kad tvoju curu puste iz koncentracijskog logora u kojem se krije, neće se imati kamo vratiti. – Otrgnuo se Henryju i zakoračio unatrag, djelujući jadno i iritantno više nego zastrašujuće. – I što ćeš onda?
Bijesan, Henry ga je pustio da ode, gledajući kako se gega uzbrdo i nestaje iza ugla. Pogledao je niz ulicu i promatrao ono što je ostalo od Nihonmachija. Jedino što je ostalo bile su veće građevine, preskupe za kupnju, poput Hotela Panama, koji je stajao kao jedini preostali dokaz nekad živuće zajednice. Malo što nije bilo opustošeno ili srušeno. A ono što je ostalo preuzeli su Kinezi ili bijelci.
Henry gotovo nije mogao vjerovati da su prošle dvije godine. Za njegova oca bile su to dvije godine zračnih napada i vijesti o ratu – od Indokine do Iwo Jime. Za Henryja su to bila dvadeset četiri mjeseca pisanja Keiko, od koje bi katkad i dobio odgovor, možda svakih nekoliko mjeseci. Samo ga je izvještavala o životu u logoru, a briga za njegov život polako se smanjivala.
Svaki put kad je došao u poštanski ured, ista ga je mlada službenica gledala pogledom koji je Henry protumačio kao tužnu mješavinu sažaljenja i divljenja. – Sigurno je ona vrlo posebna, Henry. Nikad nisi odustao od nje, zar ne? – Službenica nije znala puno o Henryju, poznavala je samo njegov običaj pisanja i upornost. A možda je osjetila i tu prazninu u njemu, tračak usamljenosti kad bi Henry svakog tjedna iz poštanskog ureda otišao praznih ruku.
Henry je razmišljao da ponovno pođe na put autobusom. Natrag u trbuh velikog psa, kako je Sheldon govorio, na dugačko putovanje autobusom Greyhound preko Walla Walle do Minidoke. Ali prestao je razmišljati o tome. Bio je zaokupljen pomaganjem majci, a iz tih nekoliko pisama što je dobio od Keiko zaključio je da je ona dobro.
U prvim pismima, Keiko je jako zanimalo kakav je život u Seattleu. Kako je u školi, u staroj četvrti. Henry joj je malo-pomalo otkrivao da je malo toga ostalo od onog što je nekoć nazivala domom. No ona kao da nikad nije vjerovala da njezina četvrt može samo tako nestati, u tako kratkom razdoblju. Jako je voljela to područje, koje je bilo puno uspomena. Kako je ono moglo nestati? Kako da joj on to priopći?
Kad ga je ona pitala: »Što se dogodilo sa starom četvrti, je li još uvijek napuštena?« onje samo mogao odgovoriti: »Promijenila se. Otvorile su se nove radnje. Doselili su se novi ljudi.« Činilo se da je znala što to znači. A čini se da nikome nije bilo bitno što se dogodilo s ostacima Nihonmachija. Chaz je nekoliko godina ranije oslobođen svih optužbi za vandalizam, sudac ih uopće nije htio razmotriti. Henry je te vijesti zadržao za sebe, a Keiko je pisao o džez-sceni na South Jacksonu. Pisao je o tome kako Oscar Holden ponovno privlači publiku u Black Elks Club. O tome kako Sheldon redovito svira u njegovu bendu i čak izvodi nekoliko svojih skladbi. Život je išao dalje. Sjedinjene Američke Države dobivale su rat. Govorilo se o tome da će rat u Europi završiti do Božića. A potom i na Pacifiku. A onda će se možda i Keiko vratiti kući. Ali čemu se mogla vratiti? Henry nije znao, no znao je da će je i dalje čekati.
Henry je kod kuće uljudno razgovarao s majkom, koja ga je, kako se činilo, smatrala glavom kuće budući da je imao petnaest godina i pomagao plaćati račune. Radio je na pola radnog vremena u Min's BBQ, iako se nije osjećao pretjerano korisnim. Barem ne u okolnostima kad su njegovi vršnjaci lagali o godini rođenja i prijavljivali se u vojsku, kako bi se borili na crtama fronte. Ali to je bilo najmanje što je mogao učiniti. Unatoč majčinim najboljim namjerama i očevim željama, Henry je ostao kod kuće – školovanje u Kini će pričekati. Morat će pričekati. Obećao je Keiko da će je čekati, a to obećanje namjeravao je ispuniti. Čekat će koliko god bude trebalo.
Otac još uvijek nije razgovarao s njim. Ali nakon moždanog udara, ni s kim nije mnogo razgovarao. Doživio je još jedan moždani udar, blagi, nakon kojeg mu je glas postao tek malo glasniji od šapta. No svejedno, Henryjeva majka uključivala je radio pokraj očeva kreveta svaki put kad su bile vijesti o borbama na Filipinima ili na Iwo Jimi – a svaka bitka na Pacifiku vodila je sve bliže očekivanom napadu na Japan, što je bio jako težak zadatak budući da je premijer Suzuki izjavio da će se Japan boriti do samoga kraja. Kad bi vijesti završile, ona bi mu čitala novine i obavještavala ga o dobrotvornim aktivnostima u udrugama Kineske četvrti. Rekla mu je kako je Kuomintang proširio svoj ured u ispostavu u kojoj su izlazile tiskovine pomoću kojih se raspirivao nacionalni ponos kako bi se organiziralo prikupljanje sredstava za naoružanje i opskrba frakcija koje su se borile u domovini.
Henry bi katkad sjeo pokraj očeva kreveta i vodio s njim jednosmjerne razgovore. Jedino je tako mogao razgovarati s njim. Otac ga nije htio ni pogledati, ali Henry je bio siguran da ga čuje. Morao ga je slušati, bio je preslab da bi nekamo otišao. Tako mu se Henry tiho obratio, a otac je, kao i uvijek, zurio kroz prozor i pretvarao se da ga nije briga.
– Danas sam naletio na Chaza Prestona. Sjećaš li ga se? Henryjev otac nije se ni pomaknuo.
– On i njegov otac svratili su k nama prije nekoliko godina. Njegov otac trebao je tvoju pomoć pri kupnji nekih napuštenih građevina... onih koje su ostale nakon što su Japanci otišli.
Henry je nastavio iako otac nije ništa odgovarao. – Rekao mi je da će pokupovati ono što je ostalo u Nihonmachiju... možda čak i Hotel Northern Pacific. Možda čak i Panamu. – Unatoč tome što mu otac nije mogao govoriti i što je bio slabog zdravlja, i dalje je bio vrlo uvažen član Dobrotvorne udruge Bing Kung i Kineske trgovačke komore. Zbog dobi i narušena zdravlja bio je još cjenjeniji u određenim krugovima, u kojima se onima koji su toliko dali za zajednicu moraju odati počast i poštovanje. Nakon što je prikupio toliko novca u ratne svrhe, mišljenje Henryjeva oca i dalje se uvažavalo. Henry je često viđao kako istaknuti poslovni ljudi dolaze njegovu ocu tražiti blagoslov za poslovne pothvate u toj četvrti.
– Ne misliš valjda da će dopustiti Chazovoj obitelji... Prestonovima... da kupe Panamu, zar ne? – Henry se nadao da se hotel neće prodati do Keikina povratka ili da će ga u slučaju prodaje barem kupiti Kinez. Ali malo ih je imalo toliko novca da upute pristojnu ponudu.
Henry je pogledao oca, koji se okrenuo i po prvi put u nekoliko mjeseci namjerno pogledao Henryja u oči. To mu je bilo dovoljno. Čak i prije nego što mu je otac skupio snagu za iskrivljen osmijeh, Henry je znao. Nešto se spremalo. Prodat će Hotel Panamu.
Henry nije znao što da misli o tome. Čekao je Keiko gotovo tri godine. Volio ju je. Čekat će je još ako to bude potrebno. Ali istodobno je želio da se ima vratiti još nečemu osim samo njemu, žeho je da dio njezina starog života, njezina djetinjstva i dalje bude ondje kad se vrati. Da se vrati mjestima koje je nacrtala u crtanku, uspomenama koje su joj toliko značile.

SASTANAK KOD PANAME

(1945.)


Nakon doručka, Henry je pomogao majci unijeti rublje u stan, koje je sušila u Canton Alleyju, a potom je sjeo pokraj njihova starog radija marke Emerson i slušao Texaco Star Theater, zabavni program, a ne uobičajeni program s vijestima koji je slušao njegov otac. Henry je podigao pogled kad je majka u kolicima ugurala oca u dnevni boravak i smjestila ga pokraj njegova starog naslonjača. Za uho je zataknula svježi crveni ljiljan koji joj je Henry kupio na tržnici.
– Stavi na program koji otac sluša – molila ga je na kantonskom. Henry je prvo stišao radio, a potom ga glasnim stiskom dugmeta ugasio.
– Moram s njim razgovarati o nečemu. O nečemu važnom, ako nemaš ništa protiv? – Henry je uljudno upitao. Majka je samo podigla ruke i otišla. Znao je da ona ne vidi nikakav smisao u njegovim jednosmjernim razgovorima.
Otac je na trenutak pogledao Henryja, a potom se ljutito zagledao u radio, kao da je Henry došao naplatiti dug ili je pak došao u goste i ostao puno duže nego što je primjereno.
– Doći ćemo do toga – rekao je Henry pogledavši u radio. No i dalje ga je držao ugašenim kako bi bio siguran da ga otac nesmetano sluša. – Samo prvo želim razgovarati o nečemu. – U rukama je držao putnu kartu kompanije China Mutual Navigation Co. – za put u Kinu.
Henry je dopustio da nastupi tišina – tišina koja se na kraju rečenice smjestila između narušenog odnosa oca i sina.
– Ići ću. – Kad je to izgovorio, Henry nije bio siguran je li ga otac čuo. Omotnicu s kartama je podigao kako bi je otac mogao vidjeti. – Rekao sam da ću ići.
Otac je pogledao Henryja i čekao.
Henry je razmislio o očevoj ponudi da ode u Kinu završiti školovanje. Sad kad je bio stariji, ondje bi morao ostati samo godinu ili dvije. Prekomorsko putovanje parnim brodom i početak iznova, daleko od svega što ga podsjeća na Keiko, činilo mu se kao razumna zamjena za dangubljenje po krcatim ulicama South Kinga.
No svejedno, dio njega mrzio je što popušta ocu. Njegov je otac bio tako tvrdoglav, tako zadrt. Ali što je Henry više razmišljao o tome, to je više uviđao kako bi iz cijele tužne priče mogao izvući nešto dobro.
– Ići ću, ali pod jednim uvjetom – rekao je Henry.
Sad mu je otac posvetio punu pozornost, koliko god slab i krhak bio.
– Znam da je Hotel Panama na prodaju. Znam i tko ga želi kupiti. A budući da si ti stariji član gradskih udruga, znam da se i tebe pita. – Henry je duboko udahnuo. – Ako budeš spriječio prodaju, ja ću postupiti u skladu s tvojim željama i otići završiti školovanje u Kini. Ovu školsku godinu završit ću u Seattleu, a onda u kolovozu parobrodom idem u Kanton. – Henry je proučio očevo paralizirano lice; moždani udar uzeo mu je mnogo od onoga što je nekad bio. – Ići ću.
Ruka Henryjeva oca počela je drhtati na krilu, a glava nagnuta u stranu uspravila se na slabašnom vratu. Usta su mu počela drhtati kad su se spremala izgovoriti riječi koje Henry godinama nije čuo. – Do jeh – hvala. A zatim je upitao: – Zašto?
– Nemoj mi zahvaljivati – rekao je Henry na kineskom. – Ne radim to zbog tebe, nego zbog sebe, zbog one djevojke koju si toliko mrzio. Ispunila ti se želja. Sada ja nešto želim. Želim da hotel ostane takav kakav jest. Neprodan. – Henry nije baš znao zašto to želi. Ili je pak znao? Hotel je za njega bila živuća uspomena. I to je bilo mjesto koje je njegov otac htio uništiti pa mu je nekako odgovaralo da ga se poštedi. Da nekako budu izjednačeni. Henry će otići u Kinu. Počet će iznova. A možda će, ako taj stari hotel ostane ondje, i Nihonmachi moći početi iznova. Ne zbog njega. Ne zbog Keiko. Nego zbog toga što mu je trebalo mjesto s kojeg će moći početi iznova. Jednom u budućnosti. Nakon rata. Nakon što gorke i slatke uspomene na njega i Keiko budu izblijedjele, imat će nešto što će ga podsjećati na nju. Znamen koji će u budućnosti biti ondje za njega.
Sutradan je Henry poslao posljednje pismo Keiko. Nije mu pisala već šest mjeseci. A i tada mu je pisala samo o tome kako voli ondje ići u školu, kako voli odlaziti na ples. Život joj je bio ispunjen i bogat raznim sadržajima. Kao da joj on nije bio potreban.
Svejedno ju je želio vidjeti. U stvari, nadao se da bi se to moglo i dogoditi. A tko zna, možda će mu se ta želja i ostvariti. Pričalo se da su mnoge obitelji puštene još u siječnju. Budući da je Minidoka bila poznata kao logor »odanih zatočenika«, Keiko je možda već i izašla. Ako nije, sigurno će se uskoro vratiti kući. Njemačka je gubila. Rat na obje fronte bit će vjerojatno brzo gotov.
Henry joj nije pisao nekoliko tjedana i ovo je pismo bilo drukčije.
Ovo pismo nije bilo samo »doviđenja« – njime joj je htio reći »zbogom«. Poželio joj je sve najbolje i rekao da za nekoliko mjeseci odlazi u Kinu te da se mogu naći posljednji put ako se uskoro vraća. Ispred Hotela Panama. Henry je odabrao dan u ožujku – za mjesec dana. Ako se uskoro vraća kući, dobit će poziv na vrijeme. A ako još bude u logoru, imat će dovoljno vremena da mu odgovori. To je bilo najmanje što je mogao učiniti. Na kraju krajeva, još uvijek ju je volio. Čekao ju je dulje od dvije godine pa je mogao čekati još jedan mjesec, zar ne?
Službenica je uzela pismo i zalijepila markicu vrijednosti dvanaest centa. – Nadam se da zna koliko ti je stalo do nje. Nadam se da ćeš joj reći. – Uzela je omotnicu i s puno poštovanja je stavila na hrpu odlazne pošte. – Nadam se da je vrijedna čekanja, Henry. Već te mjesecima gledam kako dolaziš i odlaziš. Ona je sretnica, čak i ako ne piše toliko često koliko bi ti htio.
Čak i ako nikad ne piše, pomislio je Henry i nasmiješio se kako bi prikrio tugu. – Ovo je vjerojatno zadnji put da me vidiš, jer ovo je moje zadnje pismo na tu adresu.
Službenica je izgledala shrvano, kao da je pratila sapunicu u kojoj se radnja dramatično pogoršala. – Ali zašto? Čujem da ljude naveliko šalju kući iz logora. Možda se uskoro vrati u Seattle, zar ne?
Henry je kroz prozor pogledao krcate ulice Kineske četvrti. Ako su ljudi uistinu napuštali logore, malo ih se vraćalo nekadašnjim domovima. Jer ih više nisu imali. A osim toga, nitko im ne bi iznajmio kuću ili stan. U trgovinama ih još nisu htjeli poslužiti. Japanci više nisu bili dobrodošli u Japanskoj četvrti.
– Mislim da se neće vratiti – rekao je Henry, okrenuo se prema službenici i nasmiješio joj se. – I mislim da je više ne mogu čekati. Za nekoliko mjeseci odlazim u Kanton završiti školovanje. Vrijeme je da gledam u budućnost, a ne u prošlost.
– Ideš završiti kinesku školu?
Henry je kimnuo, ali imao je osjećaj kao da se ispričava. Zato što je popustio, što se predao.
– Tvoji roditelji sigurno su ponosni...
Henry ju je prekinuo. – Ne činim to zbog njih. Uglavnom, drago mi je što smo se upoznali. – Usiljeno se nasmiješio i krenuo prema vratima te se još jednom osvrnuo, otkrivši više od tračka tuge na licu mlade službenice. Neke stvari jednostavno ne traju vječno, pomislio je Henry.
Mjesec poslije, baš kako je Henry i rekao, čekao je na stubama Hotela Panama. Iz te perspektive, pogled se potpuno promijenio. Više nije bilo lampiona ni neonskih reklama za brijačnicu Uji-Toko i fotografski studio Ochi. Na njihovu mjestu nalazili su se krojačnica Plymouth i restoran Cascade. Ali Panama je stajala kao utvrda protiv bujice oportunizma.
Henry je obrisao hlače odijela i poravnao kravatu. Bilo je pretoplo za sako pa ga je držao na krilu. Povremeno bi sklonio pramen s lica koji je vjetar ponovno vratio tamo gdje je bio. Odijelo koje mu je priuštio otac, a majka sašila, odlično mu je pristajalo – napokon je dovoljno narastao da bi ga popunio. Uskoro će ga nositi na putovanju u Kinu, gdje će živjeti s rođacima i pohađati novu školu. Na mjestu gdje će ponovno biti poseban.
Sjedeći ondje i gledajući zgodne parove koji su se držali za ruke i šetali, Henry si je dopustio da mu nedostaje Keiko. Te je osjećaje potisnuo još prije nekoliko mjeseci, kad su prestala stizati njezina pisma, znajući da vrijeme i daljina ne pogoduju srcu da ne zaboravi, nego upravo obrnuto. Pri pomisli da se Keiko neće vratiti ili onog čega se još više pribojavao, a što je bilo i više nego moguće – da ga je zaboravila ili krenula dalje – Henry se počeo manje brinuti i jednostavno očajavao. Nakon škole – ponekad sam, a ponekad sa Sheldonom, šetao bi Avenijom Maynard i gledao ono što je ostalo od nekoć živog Nihonmachija. Vrijeme koje je ondje proveo, šetnja s Keiko kući pa sjedenje i promatranje kako slika ili crta u crtanku – kao da se dogodilo prije cijele vječnosti, u nečijem tuđem životu. Nije uistinu mislio da će se pojaviti. Ali morao je pokušati, učiniti posljednju plemenitu gestu, pa kad se ukrca na taj brod, znat će da je dao sve od sebe. Posljednja nada. Nada je bila sve što je imao, a kako je gospodin Okabe rekao kad su on i njegova obitelj odlazili vlakom prije gotovo tri godine, nada ti pomaže da prebrodiš sve.
U džepu odijela nalazio se očev srebrni džepni sat. Henry ga je izvukao i otvorio, osluškujući kucanje kako bi bio siguran da radi. Radio je. Bilo je gotovo podne, kada je i rekao da će doći i čekati. Gledao je u svoj odraz na ulaštenom staklu džepnog sata. Izgledao je starije. Odraslije. Nalikovao je ocu u mladim danima i to ga je iznenadilo. Sekunde su otkucavale, a u daljini se začuo zvižduk na Boeing Fieldu, potom i jeka donesena vjetrom kad je Todd Shipyards oglasio stanku za ručak.
Vrijeme je dolazilo i prolazilo. Dosta je čekao.
A onda je čuo korake. Nepogrešivo lupkanje ženskih potpetica na pločniku. Dugačka, tanka sjena pala je na stube i prekrila njegov odraz na satu, otkrivajući veliku i malu kazaljku, jednu na drugoj, kako pokazuju dvanaest sati.
Stajala je ondje. Mlada žena, u elegantnim crnim kožnim cipelama na petu, golih nogu, u plavoj plisiranoj suknji koja joj se na prohladnom proljetnom zraku njihala na kukovima. Henry nije mogao podići pogled. Toliko je dugo čekao. Zadržao je dah i zažmirio, osluškujući zvukove krcate ulice, automobila koji su prolazili, žamor uličnih prodavača, zavijanje saksofona na obližnjem uglu. Osjetio je njezin parfem od jasmina.
Otvorio je oči, podigao pogled i ugledao bijelu bluzu kratkih rukava sa sitnim plavim točkicama i dugmima u obliku bisera.
Pogledavši je u lice, vidio ju je. Na trenutak je vidio Keikino lice. Bila je starija – duga crna kosa bila je počešljana na jednu stranu, a na licu je imala malo šminke, tek toliko da joj istakne meke obraze, što prije nikada nije vidio. Zakoračila je u stranu, a Henry je trepnuo, na trenutak gledajući u sunce, prije nego što je ona zaklonila blještavilo, a on ju je ponovno pogledao. To nije bila Keiko.
Sada ju je jasno vidio. Bila je mlada i lijepa, ali bila je Kineskinja. A ne Japanka. U rukama je držala pismo koje mu je potom pružila. – Jako mi je žao, Henry.
Bila je to službenica, djevojka iz poštanskog ureda. Ona koju je Henry dulje od dvije godine pozdravljao u svojim pohodima na poštu kad je slao pisma u Minidoku. Henry je nikada nije vidio tako dotjeranu. Izgledala je drukčije.
– Ovo je došlo, neotvoreno, prošli tjedan. Piše: »Vratiti pošiljatelju.« Bojim se da više nije ondje... ili...
Henry je uzeo pismo i proučavao ružni crni povratni žig na adresi koju je tako pažljivo napisao krasopisom. Tinta je bila razlivena u obliku suza. Kad je okrenuo omotnicu, primijetio je da je pismo otvoreno.
– Žao mi je. Znam da nisam smjela to učiniti, ali osjećala sam se grozno. A onda mi je bilo još gore pri pomisli da sjediš ovdje i čekaš nekoga tko nikad neće doći.
Henry je bio shrvan od razočaranja i pomalo zbunjen. – Znači, došla si mi donijeti ovo?
Ustao je i pogledao je u oči, koje je ovaj put vidio na drugi način. Primijetio je bolan izraz lica. – U stvari, došla sam ti donijeti ovo. – Dala je Henryju buketić crvenih ljiljana povezanih plavom vrpcom. – Vidjela sam kako ih s vremena na vrijeme kupuješ na tržnici. Pretpostavila sam da ti je to najdraže cvijeće i pomislila kako bi bilo vrijeme da ga za promjenu netko pokloni tebi.
Zapanjen, Henry je uzeo cvijeće i svaki cvijet pažljivo promotrio, udišući opojan miris i osjećajući njihovu težinu na rukama. Morao je primijetiti njezin iskren, nježan osmijeh pun nade.
– Hvala. – Henry je bio dirnut. Njegovo je razočaranje iščeznulo. – Ja... ja čak ne znam ni kako se zoveš. Ozarila se. – Ja sam Ethel... Ethel Chen.

DAN POBJEDE NAD JAPANOM

(1945.)


Pet mjeseci. Toliko je Henry hodao s Ethel. Ona je išla u drugi razred srednje škole Garfield High i živjela ja u Osmoj aveniji, zajedno sa svojom obitelji, kojom su Henryjevi roditelji odmah bili zadovoljni. Henry je u mnogočemu osjetio da je Ethel njegova druga šansa. Nadao se, čak se i molio da se Keiko vrati ili da mu barem napiše pismo i objasni kamo je otišla i zašto. Živjeti u neznanju bilo je jednako bolno kao i izgubiti je – jer zapravo nikad nije doznao što se dogodilo. Valjda se život zakomplicirao, pretpostavio je. Ali na neki čudan, brižan način, nadao se da je sretna gdje god bila i s kim god da je.
S druge strane, Henry je sada bio s Ethel. S vremena na vrijeme družio se i sa Sheldonom, naravno, kao i uvijek. Svejedno, Henry nije mogao zaboraviti Keiko. U stvari, svakog jutra bi se probudio, mislio na nju i patio zbog onoga što je izgubio. A onda bi se podsjetio da ima Ethel i zamislio vrijeme u budućnosti kad bi mogao zaboraviti Keiko na jedan dan, tjedan, mjesec ili možda duže.
On i Sheldon sjedili su na klupi na uglu South Kinga i Avenije Maynard i uživali u toplom kolovoškom poslijepodnevu. Njegov prijatelj nije više često svirao na ulici. Od sviranja u Black Elks Clubu zarađivao je dovoljno da podmiri sve troškove, a ni ulice više nisu bile iste, žalio se Sheldon. Čak se uputio i sjeverno, uz dok, u potrazi za novim uglom na kojem će svirati novim turistima, ali to ga nije ispunjavalo. Sada je njegovo mjesto bilo u klubu.
– Nedostajat će mi to što te neću više viđati ovdje, Henry – rekao je Sheldon ljušteći prženi kikiriki. Ljusku je bacio na ulicu i pružio vrećicu svojemu prijatelju.
Henry je uzeo šaku kikirikija. – Vratit ću se. Ovdje je moj dom. Baš ovdje. Otići ću u Kinu i ondje naučiti što više mogu, vidjet ću neke stare rođake, ali ja ne pripadam onamo. Ja pripadam ovdje. Ovo je moj dom. No svejedno je teško zamisliti da ću za tjedan dana krenuti na put za južnu Kinu, u neko selo puno rođaka čija imena ne mogu ni izgovoriti.
– Shvaćaš ironiju u tome, zar ne? – upitao je Sheldon, ispljunuvši komad ljuske od kikirikija.
– U tome što sam čekao Keiko, a sad molim Ethel da čeka mene? Znam, nema baš smisla, ali rekla je da će me čekati, a ja joj vjerujem. Čekat će me. Moji je roditelji vole. A koliko god ne podnosim to što je moj otac sretan s obzirom na okolnosti, tako je kako je. Ali i on je odradio svoj dio. Rekao sam mu da ću ići ako mi zauzvrat učini jednu uslugu i održao je riječ. Sada sve vrijeme želi razgovarati, ali ja jednostavno ne znam...
– Ne znaš kako da se ponašaš prema svom starom?
– Živjeli smo pod istim krovom, a nismo razgovarali dvije, gotovo tri godine... barem on nije razgovarao sa mnom, pravio se da me nema. A sada želi svoga ponosnog sina natrag, a ja ne znam kako da se osjećam. I onda samo pustim Ethel da razgovara s njim i čini se da to funkcionira.
Sheldon je otvorio još jedan kikiriki, odmahnuo glavom i isisao sol iz ljuske prije nego što ju je bacio. – Mi o vuku...
Henry je podigao pogled i ugledao kako Ethel trči ulicom i prelazi cestu.
Počeli su hodati onog dana kad je Henry čekao ispred Hotela Panama. Častila ga je ručkom, a on nju večerom. Iako su išli u različite škole, viđali su se koliko god su mogli. Nedjelje su uvijek provodili zajedno – držali su se za ruke i šetali dokom ili su pak autobusnom linijom 6 odlazili do parka Woodland, gdje su se prskali u bazenu i hvatali se po zoološkom vrtu. Poljubili su se na Smith Toweru, čak na trideset petom katu, dok su gledali kako sunce zalazi nad gradom i osvjetljava luku i sjenovite planine u daljini. Henry je u novčaniku sačuvao ulaznicu vrijednu pedeset centa, koja ga je podsjećala na savršenu večer.
Ali Henry nikada nije odveo Ethel u Black Elks Club. Nikada joj nije ni spomenuo zadimljenu gostionicu gdje je nastupao Oscar Holden, a Sheldon svirao pratnju. To je sjećanje Henryju bilo posebno, nešto što nije mogao olako podijeliti s nekim drugim. Sheldon ga nikada nije ispitivao o tome. Kao da ga je shvaćao i nije trebao nikakvo objašnjenje.
Kad je Henry ustao, ona mu se bacila u zagrljaj, počela ga stiskati, tresti. Istodobno je izgledala mahnito i ushićeno.
– Hej, hej... čemu žurba? Jesam li nešto propustio? Što je bilo, jesi li dobro? – rekao je Henry dok je ona pokušavala nešto reći.
– Pssst... – bilo je jedino što je mogla izustiti. Držala je Henryja za ruku i bila je gotovo histerična, jako ushićena. – Slušajte! Slušajte! Čujete li to? – I Sheldona je uhvatila za ruku.
Henry je začuđeno i zapanjeno pogledao niz ulicu. Svi automobili na South Kingu nepomično su stajali. Neki i usred križanja sa Sedmom avenijom. Ljudi su istrčavali na ulice, slijevali se iz trgovina i poslovnih zgrada.
U daljini, svuda oko sebe, Henry je čuo zvona i trubljenje auta. Trajekti koji su stajali na pristaništu trubili su svojim sirenama. Čuli su se pokliči iz stanova i trgovina. Ali nije se čula zavijajuća sirena koja oglašava vježbu u slučaju zračnog napada. Nije se čula ona prodorna, prijeteća sirena s krovova, nego klicanje – koje je kao val nadiralo u sve dijelove Kineske četvrti, Međunarodnog okruga i cijeloga Seattlea.
Vijesti su se širile s jedne osobe na drugu, iz kuće u kuću, iz bloka u blok – Japanci su se predali. Svugdje gdje je Henry pogledao, ljudi su se slijevali na ulice, plesali na haubama parkiranih automobila. Odrasli muškarci vikali su kao dječaci, a odrasle žene, pa čak i Kineskinje koje su sve stoički podnosile, plakale su od sreće.
Sheldon je izvadio saksofon, namjestio usnik i počeo zavijati, paradirajući nasred South Kinga, između kamiona za mlijeko i policijskog auta, čija su rotacijska svjetla stvarala spore, lijene krugove.
Ethel je zagrlila Henryja. On ju je pogledao i poljubio. Svi su to radili; čak su potpuni stranci plakali i grlili se. Drugi su iznosili čaše vina, čaše sa svakojakim pićem.
U dubini duše, Henry je znao da se bliži kraj rata. Svi su to znali. Svi su to predosjećali. Pitao se što će osjećati. Radost? Pitao se čime će otac zaokupiti svoje vrijeme sad kad je Japan kapitulirao. Ali s druge strane, znao je da će se rat u očevim mislima nastaviti. Sad će to biti Kuomintang, borba nacionalista protiv komunista. Borba Kine će se nastaviti, kao i borba u glavi njegova oca.
Bez obzira na godine školovanja u Rainieru i horde kineske djece koja su mu svako jutro dok je išao u školu vikala »bijeli vrag«, Henry se osjećao većim Amerikancem nego ikad prije, slaveći najveću pobjedu u povijesti. To je bila jednostavna, neočekivana sreća koja je donijela i spokoj. Bio je to sretan završetak koji je obećavao novi početak. Pa kad ga je Ethel napokon pustila, a usne su joj još bile vlažne i meke od Henryjeva poljupca, riječi su mu izašle poput tajnog priznanja. I nekako su imale smisla. Nekako su bile prikladne. Ako je Henry prije i imao dvojbi, one su sada bile izgubljene u zvonjavi crkvenih zvona i u galami, buci sretne gomile.
– Ethel...
Ona je namjestila kosu i izravnala haljinu, pokušavajući izgledati smireno u kaosu oko njih.
– Hoćeš li se udati za mene? – im je Henry to upitao, uspaničio se. Shvatio je da se s riječima ne igra i da se radi o ljudskim osjećajima. Nije mu bilo žao što je to pitao, ali bio je malo iznenađen zbog toga. Ipak su bili mladi. Ali ništa mlađi od mladenki koje su došle iz Japana. Osim toga, za tjedan dana će otići u Kinu. Neće ga biti najmanje dvije godine i rekla je da će ga čekati. Sada će barem imati razloga za to.
– Henry, mogla bih se zakleti da si me pitao hoću li se udati za tebe.
Džez-glazbenici počeli su se slijevati na ulice iz klubova u South Jacksonu – neki su klicali, a neki improvizirali na svojim instrumentima.
– I jesam. Pitam te opet. Hoćeš li se udati za mene?
Nije rekla ni riječ. Suze koje su joj tekle niz obraze zbog najsretnijeg dana u povijesti Seattlea opet su potekle, ali zbog posve drugog razloga.
– Znači li to da ili ne? – upitao je Henry, iznenada se osjećajući ogoljeno i ranjivo.
Ethel je, s druge strane, djelovala poneseno. Henry ju je gledao kako se penje na haubu policijskog auta prije nego što je policajac uspio izaći i spriječiti je. Okrenula se prema gomili ljudi na ulici i povikala: – Udajem se! – Ljudi su je usklicima podržali, a muškarci i žene podigli su čaše i nazdravili joj.
Nakon što joj je policajac pomogao sići, pogledala je Henryja u oči i kimnula. – Da – rekla je. – Da, čekat ću te... I da, udat ću se za tebe. Pa je bolje da se što prije vratiš, neću te vječno čekati.
U tom trenutku u Henryjevim mislima sve je zanijemjelo. Gomila ljudi, trube i sirene su se stišali. Prvi put je u gomili primijetio nekoliko japanskih obitelji. Trudili su se da se neprimijećeno drže svojega posla, opterećeni nesrećom da ih se na neki način povezuje s gubitničkom momčadi ili time što dolaze iz pogrešne strane grada, zbog nesretnog spleta okolnosti na koje nisu mogli utjecati. Neke japanske obitelji, u stvari mnogo njih, posljednjih mjeseci počele su se vraćati. Ali malo toga što su ostavili za sobom ih je čekalo, a još je manje bilo mogućnosti da tu počnu iznova. Čak i uz pomoć kvekera, koji su pomagali japanskim obiteljima pronaći dom i unajmiti stan, malo ih je ostalo.
U tom ukradenom trenutku, u toj točki tihe melankolije, Henry je vidio ono što je najviše želio i ono čega se najviše pribojavao. S druge strane ulice u njega su gledale prekrasne kestenjasto smeđe oči. Što je vidio u njima? Nije znao. Tugu i radost? Ili je vidio ono što je bilo u njegovu srcu? Nepomično je stajala ondje. Sada je bila viša, a kosa joj je bila mnogo duža i lepršala je na svježem ljetnom povjetarcu.
Henry je protrljao oči i ona je nestala, izgubila se u veseloj gomili koja je preplavila ulice.
Ali to nije mogla biti Keiko. Pisala bi mu.
Dok je kući šetao pločnikom po kojem je bilo razbacano smeće i konfeti od vrpce telegrafskog aparata, Henry se pitao kako je njegov otac primio vijesti. Znao je da će majka vjerojatno pripremiti gozbu – tijekom razdoblja nestašice rijetko se nešto slavilo. Ali otac, tko bi ga znao?
U tišini svojih misli, Henry je i dalje razmišljao o Keiko. O tome što bi bilo. Što bi bilo da joj je rekao nešto drugo? Što bi bilo da ju je pitao da ostane?
Ali nije mogao zaboraviti na ljubav, na Etheline iskrene osjećaje dok je uživala u svojim zarukama i privila se uz Henryja, tako mu nesebično dajući svoje srce.
Kad su zašli iza ugla, Henry je pogledao u prozor svojega stana u Canton Alleyju – sljedeći tjedan će ga napustiti i otići u Kinu. Dok je razmišljao o tome kako će majka podnijeti njegov odlazak, čuo je kako ga doziva. Kako viče. Nije to bilo klicanje poput drugih ljudi na ulici, ovo je bilo drukčije.
– Henry! Tvoj otac... – Henry ju je ugledao kako mahnito maše kroz otvoren prozor, kroz isti onaj koji nije voljela da on otvara.
Potrčao je.
Trčao je ulicom i stubama do stana. Ethel ga je pokušala slijediti, ali onda mu je samo povikala da nastavi bez nje. Znala je, čak i prije Henryja. S Henryjevim ocem provela je puno više vremena od svih, izuzev Henryjeve majke.
U stanu u kojem je živio s roditeljima, Henry je ponovno vidio doktora Lukea. Zatvarao je crnu torbu i izgledao slomljeno i shrvano. – Žao mi je, Henry.
– Što se događa?
Henry je uletio u sobu svojih roditelja. Otac je ležao u krevetu, bio je blijed. Stopala su mu bila u nemogućem položaju, a noge ukočene i beživotne od koljena nadolje. U plućima mu je škripalo. Jedino što se još čulo bio je plač Henryjeve majke. Zagrlio ju je, a ona se privila uz njega i potapšala ga po licu.
– Neće još dugo, Henry – liječnik mu je tužno objasnio. – Htio te vidjeti posljednji put. Drži se još zbog tebe.
Ethel je stigla i stala na ulaz. Ostala je bez daha i bila tužna kad je vidjela u kakvom je stanju njezin budući svekar. Potapšala je po ruci Henryjevu majku, koja je u očima imala onaj odsutan pogled tihog prihvaćanja.
Henry je sjeo pokraj krhke olupine koja je ostala od nekoć dominantnog oca.
– Ovdje sam – rekao je na kineskom. – Sada možeš mirno poći, preci te čekaju... Ne moraš me više čekati. Japanci su se predali, a ja sljedeći tjedan idem u Kinu. I oženit ću Ethel. – Ako se netko i iznenadio zbog toga, nitko to nije pokazao.
Otac je otvorio oči i pogledao Henryja. – Wo wei ni zuo. – Riječi je jedva izgovorio uz otežano disanje. Učinio sam to za tebe.
U tom je trenutku Henry shvatio. Njegov otac nije govorio o Henryjevom odlasku u Kinu ili o njegovim namjerama da oženi Ethel. Njegov je otac bio praznovjeran i htio je umrijeti čiste savjesti, tako da ga ništa ne proganja u sljedećem životu. Otac je priznavao što je učinio.
– Ti si to sredio, zar ne? – Henry je to izgovorio rezignirano. Nije mogao biti ljut na oca koji je umirao. Htio je, ali za razliku od svojega oca, nije si mogao dopustiti da ga određuje mržnja. – Iskoristio si svoj položaj u dobrotvornim udrugama i sredio da Keiko ne dobije moja pisma. Ni da ja dobijem njezina. To je tvoje djelo, zar ne?
Henry je promatrao oca očekujući da će umrijeti svaki čas, bez odgovora na njegovo pitanje. Ali njegov je otac posljednji put duboko udahnuo i potvrdio ono što je Henry pretpostavio. Na izdahu je kimnuo i ponovio: – Wo wei ni zuo – učinio sam to za tebe.
Henry je gledao kako se očeve oči šire dok je zurio u strop, a iz usta mu izlazi dugačak, polagan izdah od kojeg mu je zaškripalo u plućima. Henryju je djelovao gotovo iznenađeno kad je zauvijek zatvorio oči.
Majka se privila uz Ethel i obje su plakale.
Henry ih nije mogao pogledati. Umjesto toga maknuo se od očeve postelje i pogledao kroz prozor. Uzbuđenje zbog kapitulacije Japana još uvijek se moglo osjetiti u zraku, a ljudi su šetali ulicama tražeći mjesto gdje će nastaviti slavlje.
Henryju nije bilo do klicanja, bilo mu je do vrištanja. Ali nije učinio ni jedno ni drugo.
Izjurio je iz roditeljske sobe i projurio kroz ulazna vrata, pokraj tužnog doktora Lukea te se brzo spustio stubama i Ulicom King trčao prema jugu, u smjeru Avenije Maynard, u smjeru onoga što je nekoć bio Nihonmachi.
Ako je ono na ulici uistinu bila Keiko, sigurno će otići onamo po svoje stvari.
Prvo je otrčao do njezina nekadašnjeg stana, onog koji je napustila prije više od tri godine. Stanovi u toj četvrti sad su se iznajmljivali talijanskim i židovskim obiteljima. Nije joj bilo ni traga. Usred slavlja i buke, nitko nije primijetio da Henry trči ulicom. Gdje god je pogledao, svi su izgledali tako sretni. Tako zadovoljni. Suprotno od onoga kako se on osjećao.
Nastavio je tražiti, ali jedino mjesto kamo se sjetio otići bio je Hotel Panama. Ako je njezina obitelj spremila neke stvari ondje, morat će otići po njih, zar ne?
Trčeći niz South Washington, pokraj nakladništva Nichibei gdje se sada nalazila Rooseveltova banka, Henry je ugledao stube Paname i jednog jedinog radnika koji je ponovno pribijao daske na hotel.
Bio je prazan, pomislio je Henry.
Jedino je mogao zadržati dah, a zajedno s njim i bijes koji je osjetio prema ocu te tražiti japanska lica na ulici. Tražio je gospodina Okabea, zamišljajući ga u vojnoj uniformi. Keiko je u posljednjem pismu napisala da je napokon dobio dozvolu da se prijavi u vojsku. On je sigurno bio jedan od tisuću muškaraca iz Minidoke koji su se pridružili 442. pukovniji i borili u Njemačkoj. Odvjetnik. Japanskog odvjetnika poslali su u Francusku da se bori protiv Nijemaca.
Henry je htio izvikivati Keikino ime. Htio joj je reći da je kriv njegov otac, a ne ona ili on. Da se sve može popraviti, da nije morala otići. Ali nije se mogao natjerati išta kazati. Bilo bi to kao da uzburkaš mirno jezero – neke stvari bolje je ne dirati.
Henry je zakoračio na rub ulice. Ako načini još jedan korak prema hotelu, znao je da će slomiti Ethelino srce, a bilo mu je jasno da ona to nije zaslužila.
Kad se okrenuo, prisjetivši se da bi trebao disati, ugledao je Ethel kako stoji tri metra dalje i probija se kroz gužvu. Sigurno je zabrinuta za mene, pomislio je Henry. Zamislio ju je kako trči za njim, uzrujana zbog Henryjeva oca i zbog Henryja. Približila mu se, ali na određenoj distanci, kao da ne zna što je Henryju potrebno. No Henry je znao. Uhvatio ju je za ruku i ona se opustila, a oči su joj se ovlažile suzama zbog burnih emocija toga dana. Ako je i sumnjala ili razmišljala o tome, nije rekla ni riječ. A ako je slučajno i sudjelovala u gubitku Henryjevih pisama, nikada o tome nije govorila. No Henry je poznavao njezino srce – bilo je suviše nevino da bi se uplelo u dramu njegova oca. Jednostavno je dopustila Henryju da osjeća što želi i nikad ništa nije ispitivala. Samo je bila ondje kad ju je trebao.
Vraćajući se kući s Ethel, Henry je mislio o tome koliko toga mora još učiniti. Morao je pomoći majci da organizira pogreb. Morao se spakirati za putovanje u Kinu. I morao je naći odgovarajući zaručnički prsten. A to će učiniti s određenom tugom.
Učinit će ono što je uvijek činio – u osjećaju gorčine pronaći će nešto slatko.

SLOMLJENE PLOČE

(1986.)


Henry se sa sinom nije čuo već cio tjedan. Marty nije zvao da posudi nekoliko dolara. Nije čak ni svratio da dođe oprati rublje ili ulaštiti Hondu. Henry je mislio na svoga sina Kineza, koji je bio zaručen bjelkinjom i vozio se u japanskom autu. Henryjev otac sigurno se okretao u grobu. Pri toj se pomisli nasmiješio. Malo.
Marty u sobi nije imao telefon, a zajednički telefon u hodniku samo je zvonio i zvonio svaki put kad ga je Henry pokušavao nazvati.
Nakon posjeta Parku Kobe, Henry je prešao na južnu stranu Capitol Hilla i prošao recepciju doma Bellarmine Hali Sveučilišta u Seattleu. Čuvar na recepciji bio je zaokupljen učenjem pa se Henry samo odšetao do dizala i pritisnuo brojku šest – zadnji kat. Henry je bio sretan što mu se sin prije završne godine preselio s četvrtog kata – četiri je bio nesretan broj. Na kineskom se riječ za broj četiri rimovala s riječju smrt. Marty nije bio praznovjeran poput svojega oca, ali Henry je svejedno bio sretan.
Henry se pristojno nasmiješio kad je izašao iz dizala i gotovo naletio na dvije studentice u kućnim ogrtačima koje su se vraćale s tuširanja.
– Tata! – povikao je Marty s druge strane hodnika. – Što radiš ovdje?
Henry je ležerno došetao do Martyjeve sobe, zaobišavši dvojicu mladića koji su u kolicima gurali bačvu piva i prošavši pokraj djevojke koja je nosila rublje.
– Jesi li dobro? Nikada ne dolaziš ovamo – rekao je Marty i proučavao Henryja koji je stajao na ulazu u sobu i osjećao se kao da ne pripada tu. – Mislim, za tjedan trebam diplomirati, a ti se sada pojaviš, kad svi drugi bježe. Sigurno ćeš misliti da je ona teško zarađena školarina ovdje protraćena.
– Samo sam došao donijeti ovo. – Henry je sinu dao malu čestitku. – Za Samanthu. Zato što nam je pripremila večeru.
– Ah, tata, nisi trebao...
– Molim te – rekao je Henry. Bio je to prvi put nakon Etheline smrti da je došao u posjet Martyju. Dok je bio na prvoj godini, Ethel je smatrala važnim da mu osobno donese pakete sa slasticama kad joj je zdravlje dopuštalo izići van. Za razliku od nje, Henry nikad nije dolazio sam.
Razgledavajući Martyjevu sobu, Henry je vidio Keikine crtanke raširene na stolu. Nije ništa rekao. Pred Martyjem nije volio razgovarati o Keikinim stvarima – kao da su njegovo uzbuđenje i radost zbog pronalaska tih stvari nekako oskvrnule sjećanje na Ethel. Prebrzo. Bilo je to prebrzo.
– Tata, žao mi je zbog onoga što je Samantha rekla u vezi s Keiko. Malo ju je ponijelo, ako znaš što hoću reći?
Henry je znao. I to je bilo razumljivo. Stvari u Hotelu Panama privlačile su pozornost nekih mjesnih povjesničara. I očekivao se određeni zanos.
– Nema veze – rekao je Henry.
– Ali u pravu je, zar ne?
– U vezi s tim da se crtanke trebaju vratiti njihovoj vlasnici...
– Ne, nego u vezi s tim da trebaš doznati je li živa i gdje se nalazi.
Henry je promotrio Martyjeve police. Na njima je stajao kineski set za čaj i set porculanskih zdjelica za rižu koji su on i Ethel dobili na dar za vjenčanje. Bili su istrošeni – boja je bila ostrugana i bili su puni napuklina.
– Imao sam priliku.
– Kada, tijekom rata? Odveli su je od tebe. Ona nije htjela otići, a ti nisi htio da ode. A sve ono što je Yay Yay učinio i rekao, način na koji se umiješao... kako to možeš prihvatiti?
Martyjevo staro kuhalo za rižu koje je stajalo na stolu pokraj prozora počelo je vreti. Henry ga je odmaknuo od zida i izvadio utičnicu za svaki slučaj, pustivši da se hladi. Pogledao je sina, ne znajući što da odgovori.
– Mogli ste biti zajedno...
Henry ga je prekinuo, brišući ruke i ručnik dok je govorio. – Imao sam priliku. Pustio sam je. Ona je otišla. Ali i ja sam je pustio da ode. – Objesio je ručnik na kvaku ormara, sad su mu ruke bile čiste. Toliko je često mislio na Keiko tijekom minulih godina. Čak i tijekom onih praznih, usamljenih noći dok je Ethel bila na dugačkom, sporom putu prema konačnom odredištu. Gotovo je nije mogao držati u naručju jer ju je sve boljelo, a kada je i mogao, ona je bila toliko omamljena lijekovima da nije ni znala da je on ondje. Bio je to težak put pun gorčine, koji je prošao sam, kao i onaj put kojim je kao dječak išao u Osnovnu školu Rainier. Keiko, ah koliko je želio da je uz njega u tim trenucima. Ali ja sam svoju odluku donio, pomislio je Henry. Mogao sam je pronaći nakon rata. Mogao sam povrijediti Ethel i dobiti ono što sam želio, ali to nije bilo ispravno. Ne tada. I ne u posljednjih nekoliko godina.
– Imao sam priliku – rekao je, okončavši svoju životnu čežnju.
– Imao sam priliku koju nisam iskoristio, a ponekad u životu ne dobiješ drugu priliku. Vidiš ono što imaš, a ne ono što nemaš i ideš dalje.
Henry je gledao kako ga sin sluša – po prvi put u mnogo godina Martyju je bilo dovoljno da sluša. Ne da se svađa.
– Poput one slomljene ploče koju smo našli – rekao je Henry.
– Neke se stvari ne mogu popraviti.

HEARTHSTONE

(1986.)


Henry si nije mogao dopustiti da baš trči kroz uspavane, lijepo uređene hodnike Hearthstone Inna. To bi bilo kao da nasrće na tiho dostojanstvo neobičnog i elegantnog doma za stare i nemoćne. A osim toga, mogao bi naletjeti na kakvu staricu i njezinu hodalicu.
Star – kakav relativan pojam. Osjećao se starim kad god je pomislio na to da se Marty ženi. Osjećao se starim kad je Ethel preminula, ali ovdje se osjećao kao dijete koje bi mogli prekoriti zato što trči hodnicima.
Kad su Henryju javili da se Sheldonovo stanje pogoršalo, nije uzeo ni kaput ni novčanik ni bilo što drugo. Uzeo je samo ključeve i izjurio kroz vrata. Malo toga uspjelo ga je usporiti u vožnji do doma – čak je dvaput prošao kroz crveno. I prije je znao primiti poziv i već je navikao na lažnu uzbunu, ali znao je da ovaj put nije tako. Prepoznao je smrt kad je čekala i vrebala. Nakon što je čuo kako se Ethelino disanje mijenja, kad je vidio kako joj se mijenja stanje uma, znao je. A sada, kad je išao u posjet prijatelju, znao je da se bliži kraj.
Sheldon se nekoliko puta razbolio, uglavnom zbog neliječenog dijabetesa. Kad je počeo voditi brigu o sebi i kad je došao u ruke pravih liječnika, već je bilo kasno.
– Kako je on? – upitao je Henry medicinsku sestru u obližnjoj sestrinskoj sobi, pokazujući na vrata Sheldonove sobe, iz koje je druga sestra gurala aparat za dijalizu. Više nema koristi, pomislio je Henry. Skidaju ga sa svega.
Sestra – punašna crvenokosa žena koja je bila približno Martyjevih godina, gledala je u računalo, a onda je pogledala u Henryja. – Bliži se kraj. Supruga mu je upravo bila ovdje... otišla je po ostale članove obitelji. To je čudno. Nakon svih tih malih moždanih udara moraš otjerati posjetitelje kako bi se bolesnik odmorio, u nadi da će se brzo oporaviti. No kad dođe vrijeme, kad je ovako blizu kraju, onda je bolesnik okružen samo obitelji i prijateljima. Bojim se da je došlo to vrijeme.
Henry joj je u očima vidio iskrenu zabrinutost.
Pokucavši na poluotvorena vrata, ušao je u sobu. Tiho je hodao po pločicama, promatrajući niz opreme koja je inače bila priključena na Sheldona. Većina te opreme sada je bila isključena i smještena u kut.
Sjeo je na stolicu s kotačićima uz krevet svoga prijatelja, koji je bio malo podignut tako da može lakše disati, a glava mu je počivala na jastuku i pala na stranu prema Henryju. Tanka, prozirna cijev bila mu je omotana oko nosa. U sobi se čulo samo šištanje kisika.
Blizu Sheldonova kreveta nalazio se CD-player. Henry je podesio dugme na tiho i uključio ga. Lagani bebop ritam Floyda Standifera ispunio je tišinu prazne sobe kao što pijesak ispunjava dno pješčanog sata. Svake sekunde sve je manje vremena.
Henry je prijatelja potapšao po ruci, pazeći na infuziju koja mu je bila priključena na ruku. Primijetio je krastice koje su svjedočile o njegovom zdravstvenom stanju i nedavnom uklanjanju ostalih cijevi i monitora na koje je bio priključen.
Sheldon je otvorio oči, kapci su mu zatitrali, a brada mu se pomaknula s jedne strane na drugu. Napokon je pogledom pronašao Henryja. Henry je bio tužan zbog svoga prijatelja, a tuga je bila ublažena kad je opazio slomljenu ploču pokraj njegova kreveta.
Bio sam ovdje mnogo puta, pomislio je Henry. Prolazio sam to godinama sa suprugom, a sada ponovno sa starim prijateljem. Sve se to događa prerano. Prošao je jedan životni vijek, ali ipak je to prerano. Henryja je shrvala tuga i žalost kad je Ethel umrla, a sad se dogodilo ovo.
U Sheldonovim očima vidio je zbunjenost. Prepoznao je taj odsutni pogled kad ne znaš gdje se nalaziš ni zašto si tu.
– Kući... vrijeme je da pođem kući – bilo je sve što je Sheldon neprestano govorio, tihim glasom kao da je molio.
– Ovo je sada tvoja kuća. Mislim da će se Minnie vratiti s ostalim članovima obitelji.
Henry je godinama poznavao Sheldonovu drugu ženu Minnie, ali nije ih stigao posjećivati toliko često koliko je htio.
– Henry... popravi to.
– Što da popravim? – upitao je Henry, neobično zahvalan zbog teških posljednjih mjeseci koje je proveo s Ethel. Zbog tog iskustva razgovor sa Sheldonom izgledao mu je normalno. Onda je Henry vidio u što je Sheldon gledao – u staru vinilnu ploču na 78 okretaja, slomljenu napola. – Aha, ploču. Želiš da ti popravim ploču Oscara Holdena, zar ne?
Sheldon je zažmirio i čvrsto zaspao, što može postići samo osoba u takvom stanju. Tako je otežano disao. Potom se probudio. Otvorio oči. Opet je bio lucidan, kao da se probudio ujutro i pred njim je bio novi dan.
– Henry...
– Ovdje sam...
– Što radiš ovdje? Je li nedjelja?
– Nije. – Henry je pogledao starog prijatelja i nasmiješio se, pokušavajući biti vedar unatoč okolnostima. – Ne, nije nedjelja.
– To nije dobro. Ti posjeti usred tjedna. Sigurno je vrijeme za moj posljednji nastup, ha, Henry? – Sheldon se malo nakašljao i mučio da mu bolna pluća rade kako treba.
Henry je gledao starog prijatelja, koji je još uvijek bio tako visok i dostojanstven, čak i na umoru. A onda je skrenuo pogled na staru slomljenu ploču koja je stajala na noćnom ormariću pokraj kreveta. – Maloprije si mi rekao da nešto popravim. Pretpostavljam da si mislio na staru slomljenu ploču, možda da potražim neko mjesto gdje je mogu...
Promatrajući Sheldona, Henry nije bio siguran može li se on u tom stanju prisjetiti razgovora koji su započeli prije nekoliko minuta.
– Mislim da je vrijeme da to popraviš, Henry. Ali nisam govorio o staroj ploči. Ako možeš slomljene dijelove sastaviti tako da opet sviraju, onda to moraš učiniti. Ali nisam govorio o ploči, Henry.
Henry je gledao u ploču Oscara Holdena – onu za koju se godinama nadao da se nalazi u prašnjavom podrumu starog hotela.
Sheldon je uhvatio Henryja za ruku. Njegovi stari, usahli smeđi prsti Henryju su i dalje djelovali snažno. – Obojica – Sheldon je zastao uhvatiti zrak – znamo zašto si uvijek tražio tu staru ploču. Oduvijek smo to znali. – Disanje mu se usporilo. – Popravi to – uspio je reći Sheldon prije nego što je ponovno utonuo u san, a riječi su mu nestale u šištanju kisika.

KARTE

(1986.)

Kad je ušao u dućan »Budove džez-ploče«, Henry je osjetio miris duhana s vanilijom, Budov omiljeni okus. Vlasnik dućana pušio je i žvakao staru lulu i čitao primjerak Seattle Weeklyja, koji je bio umrljan kavom. Novine je spustio tek toliko da kimne Henryju, a lula mu se opasno ljuljala u kutu obješenih usta. Kao i uvijek, izgledao je kao da se trebao obrijati još prije tri dana. U pozadini je neka žena pjevala dražesnu staru pjesmu. Helen Humes? Iz tridesetih? Henry nije bio siguran.
Henry je pod rukom držao smeđu papirnatu vrećicu. U njoj se nalazila slomljena ploča Oscara Holdena. Henry je godinama dolazio u Budovu trgovinu u potrazi za njom. Naravno, malo se osjećao loše što ju je uzeo iz Sheldonove sobe, ali njegov stari prijatelj je spavao, a i kad je bio budan, bio je sve dezorijentiraniji. Tiha lucidnost ustupila je mjesto trenucima zbunjenosti i smetenosti. Kao trabunjanje o popravljanju onoga što je slomljeno. Je li mislio na ploču? Na Henryja? To je ostalo nerazjašnjeno.
No svejedno, nakon svih tih godina, Henry je htio čuti pjesmu urezanu na ta dva slomljena komada vinila – a možda bi i za Sheldona bilo dobro da je čuje posljednji put. Henry nije imao pojma o popravljanju gramofonskih ploča, ali Bud je tu oduvijek. Ako itko može usmjeriti Henryja po tom pitanju, onda je to Bud.
Henry je prišao pultu i stavio vrećicu na napuklo staklo iza kojeg su se nalazile stare note i vinilne i voštane ploče koje su bile previše lomljive da se njima rukuje.
Bud je odložio novine. – Vraćaš nešto, Henry?
Henry se samo nasmiješio, uživajući u posljednjim tonovima pjesme koju je ženski glas pjevao u pozadini. Oduvijek su mu bili draži promukli tenori, ali katkad bi ga melankoličan, hrapav glas poput ovoga mogao održati budnim cijelu noć.
– Henry, jesi li dobro?
– Moram ti nešto pokazati.
Bud je istresao lulu. – Zašto imam osjećaj da to ima neke veze s onim starim, oronulim hotelom u Ulici Main?
Henry je iz vrećice izvadio ploču, koja je još uvijek bila u izvornom papirnatom omotu. Osjećao je određenu težinu u ruci. Kroz prorez omota jasno se vidjela naljepnica sa žutim, izblijedjelim natpisom »Oscar Holden & the Midnight Blue«.
Henry je gledao kako se Budove teške oči šire, a duboke bore na starčevu čelu izravnale su se poput jedra na vjetru kad se zapanjeno nasmiješio. Pogledao je Henryja, a potom ponovno ploču kao da želi reći: »Smijem li je dotaknuti?«
Henry je kimnuo. – Samo naprijed, prava je.
– To si pronašao tamo dolje, zar ne? Nikad nisi odustao od potrage, zar ne?
Nikada nisam odustao. Znao sam da ću ju jednom pronaći. – Bila je ondje sve ove godine i čekala.
Bud je izvukao ploču, a Henry je gledao kako mu popušta u ruci. Slomljene polovice objesile su se svaka na svoju stranu, a zajedno ih je držala samo naljepnica. – Jao, ne, ne, ne, ne. Pa ne možeš mi to napraviti, Henry! Slomljena je, zar ne?
Henry je samo kimnuo i bespomoćno slegnuo ramenima. – Mislio sam da mi možda možeš pomoći s time. Tražim nekoga tko bi mi je mogao popraviti.
Bud je izgledao kao da je doznao da je dobio na lotu, ali da će mu se zarada doživotno isplaćivati u novcu kojim se igra Monopoly. To je bilo zanimljivo, ali beskorisno. – Da nije posve prelomljena, mogao bi je poslati na jedno mjesto gdje bi ti laserom presnimili svaku notu. Ne bi je ni dodirnuli tradicionalnom iglom, čak ni dijamantnom. Da se dodatno ne izgrebe i ne ošteti. Mogli bi ti skinuti svaki detalj snimljen na ploči i sačuvati u digitalnom obliku. – Bud se protrljao po čelu. Bore su se vratile. – S uništenom pločom ništa se ne može učiniti, Henry. Kad jednom ode, nema povratka.
– Zar je ne bi mogli zalijepiti ili nešto...
– Henry, gotovo je. Nikad više neće svirati, nikad više neće zvučati isto. Mislim, sviđa mi se držati je i to, i njoj je svakako mjesto u muzeju. Ona je sigurno dio povijesti. Osobito zato što znalci nikad nisu bili sigurni je li uistinu snimljena.
Ali Bud je znao. Duboko u sebi, i Henry je znao. Neke se stvari ne mogu vratiti. Neke stvari nikada se neće moći popraviti. Dva slomljena dijela više se nikad neće moći iskoristiti. Ali barem je imao slomljene dijelove.
Henry je pješke krenuo kući. Morao je prijeći više od tri kilometra – po South Kingu prema Beacon Hillu, nasuprot Međunarodnom okrugu. Puno bi lakše bilo voziti, čak i uz gužvu u prometu, ali htio je prošetati. Djetinjstvo je proveo istražujući četvrt, a sa svakim korakom pokušavao se prisjetiti što je nekoć bilo na tom mjestu. Dok je šetao, skrenuo je u South Jackson i promatrao građevine u kojima su se nekoć nalazili Ubangi Club, Rocking Chair te čak i Black Elks Club. Držeći pod rukom slomljenu ploču i gledajući u jednostavna pročelja banke Seafirst i All West Travel, pokušao se sjetiti pjesme koju je nekoć neprestano slušao u mislima.
Gotovo je nestala. Malo se sjećao pripjeva, ali melodija je iščeznula. No nju nije mogao zaboraviti, nije mogao zaboraviti Keiko. I kako joj je jednom rekao da će je čekati cijeli život. Svako je ljeto mislio na nju, ali nikada ni s kime to nije podijelio, čak ni s Ethel. Naravno, nije dolazilo u obzir da to podijeli s Martyjem. Pa kad je njegov nagli sin svake godine silno htio ići na sajam u Puyallup, a Henry je rekao da ne može, za to je postojao jedan razlog. Bolan razlog. Onaj o kojemu nije razgovarao ni s kime osim katkad sa Sheldonom, kad bi njegov stari prijatelj to spomenuo. A sad je došao red i na Sheldona. Još jedan bivši stanovnik male zajednice u Seattleu koje se više nitko nije sjećao. Poput duhova koji se pojavljuju na praznom zemljištu jer je zgrada koja se ondje nalazila davno nestala.
Kad je stigao kući, iscrpljen od dugačke šetnje prljavim, onečišćenim ulicama, Henry je objesio jaknu, otišao u kuhinju po čašu ledenog čaja i ušetao u spavaću sobu koju je nekoć dijelio s Ethel.
Iznenadio se kad je na krevetu ugledao svoje najbolje odijelo. Položeno na krevet kao prije mnogo godina. Njegove stare crne kožne cipele bile su ulaštene i postavljene na pod pokraj staroga kovčega. Na trenutak, Henry se osjećao kao da mu je ponovno petnaest godina, kao da stoji u onom starom stančiću u Canton Alleyju u kojem je živio s roditeljima. I gleda u opremu putnika koji putuje prema nepoznatim lukama. U daleku budućnost.
Zapanjen, osjetio je kako ga prolaze trnci kad je okrenuo rever sakoa i poput priviđenja u unutarnjem džepu ugledao omotnicu s kartom. Sjeo je na rub kreveta, izvadio je i otvorio. Unutra se nalazila povratna karta za New York. Nije bila karta za Kanton, nego za drugo udaljeno mjesto. Mjesto gdje nikad nije bio.
– Čini mi se da si pronašao moj poklon. – Na vratima je stajao Marty i držao očev šešir, onaj izlizanog oboda.
– Većina djece svoje stare roditelje šalje u dom, a ti mene na drugi kraj države – rekao je Henry.
– I više od toga, tata, šaljem te natrag u prošlost.
Henry je pogledao odijelo i pomislio na oca. Poznavao je samo jednu osobu koja je govorila o New Yorku, a ona se nikad neće vratiti. Otišla je prije mnogo godina. U nekom drugom vremenu.
– Šalješ me u ratne godine? – upitao je Henry.
– Šaljem te tamo da pronađeš ono što ti nedostaje. Šaljem te da pronađeš ono što si pustio. Ponosan sam na tebe, tata, i zahvalan sam ti na svemu, posebno na tome što si se tako brinuo o mami. Za mene si učinio puno toga pa je sada vrijeme da ja učinim nešto za tebe.
Henry je pogledao kartu.
– Pronašao sam je, tata. Znam da si uvijek bio vjeran mami i da nikad sam to ne bi učinio. Pa sam ja to učinio umjesto tebe. Spakiraj kovčeg. Ja ću te odvesti na aerodrom, odlaziš u New York...
– Kada? – upitao je Henry.
– Večeras. Sutra. Kad god. Moraš biti na nekom drugom mjestu?
Henry je izvadio potamnjeli srebrni džepni sat. Često je pokazivao pogrešno vrijeme i morao ga je neprestano navijati. Otvorio ga je, duboko uzdahnuo i onda zatvorio.
Prošli put kad mu je netko pripremio odijelo i svečane cipele s kartom za neko daleko mjesto, nije htio ići.
Ovaj put Henry nije htio ostati.

SHELDONOVA PJESMA

(1986.)


Sheldonu nije ostalo još puno vremena, Henry je sada bio siguran u to. S obzirom na loše zdravstveno stanje njegova prijatelja, Henryjeva želja da ode u New York pronaći Keiko morat će malo pričekati. Čekao je četrdeset godina pa može još malo – morat će pričekati.
U Hearthstone Innu, Sheldona su posjećivali svi – obitelj, prijatelji, bivši kolege s posla. Čak i nekoliko odanih obožavatelja koji su prepoznali njegovo mjesto u zaboravljenoj povijesti nekoć žive džez-scene Seattlea.
No sada su gotovo svi već otišli. Odali su posljednju počast čovjeku kojeg su voljeli. Ostala je samo njegova obitelj i svećenik iz Sheldonove crkve, koji se trudio utješiti Sheldonovu obitelj.
– Kako je on? – Henry je upitao Minnie, sjedokosu ženu koja je deset godina bila mlađa od saksofonista.
Zagrlila je Henryja na vratima, a potom ga uhvatila za laktove. Njezine su naborane oči bile otečene i crvene zbog silnog plakanja, a obrazi su joj još bili vlažni. – Neće još dugo, Henry. To znamo. Ja znam. Spremni smo na to da pronađe svoj mir, da više ne bude u boli – rekla je.
Henry je osjetio kako mu usna podrhtava, što je i njega iznenadilo. Ugrizao se za jezik i uspravio se, ne želeći svojim suzama otežati Minnie.
– Je li ovo tvoje djelo? Mislim, glazba? Ploča?
Henry se osjećao užasno. Uzeo je ploču, a sada su svi znali da je nema. Čvrsto ju je držao pod rukom, ispod kaputa kako bi je zaštitio od kiše koja je sipila nad Seattleom. – Ja... mogu to objasniti.
– Ne moraš ništa objašnjavati, Henry, mislim... – tražila je prave riječi – to je nevjerojatno, stvarno poput čuda. Slušaj. Čuješ li? Meni zvuči poput čuda.
I prvi put u četrdeset godina, Henry ju je čuo. U Sheldonovoj sobi svirala je davno zaboravljena pjesma koju je prvi put čuo u Black Elks Clubu. Pjesma Oscara Holdena koja je bila njegova i Keikina. Bila je to njihova pjesma, ali i Sheldonova. A sada je svirala, jasno i glasno.
Ušavši u sobu, Henry je unutra ugledao jednu ženu. Na trenutak je pomislio da bi to mogla biti Keiko, njezin brižan osmijeh bio je tako vedar. No to je bila Samantha, koja je sjedila pokraj staroga prijenosnoga gramofona, onakvog u kutiji kakav se prije mnogo godina mogao posuditi u knjižnici. Na njemu se vrtjela cijela vinilna ploča s izgubljenim klasikom Oscara Holdena »The Alley Cat Strut«, pjesma koju je posvetio Henryju i Keiko.
Sheldon nije bio pri svijesti, lebdio je u onoj sivoj praznini između života i onoga što mu je sudbina pripremila. Pokraj njega stajala su njegova djeca i unuci, a Henry je većinu poznavao s prijašnjih druženja ili s fotografija koje je Sheldon ponosno pokazivao kad su se on i Henry sastajali.
– Sviđa mi se djedova ploča – rekla je jedna curica. Henry je procijenio da ima oko šest godina, možda mu je to bila praunuka.
– Prekrasna je, Henry – rekla je Samantha i nasmiješila se vedrim očima koje su bile vlažne, ali pune nade. – Trebali ste ga vidjeti kako se smiješi kad smo je prvi put pustili. Kao da nije mogao dočekati da je čuje, kao da je morao to čuti i čekao to sve ove godine.
– Ali... – Henry je izvadio slomljenu ploču koju je držao ispod kaputa. – Odakle?
– Ona ju je poslala – Samantha je rekla s dubokim poštovanjem, kakvo nepoznat svirač gaji prema slavnom glazbeniku koji upravo izlazi na pozornicu. – Marty je doznao da živi na istočnoj obali i stupio u kontakt s njom. Pitala je za vas, za sve pa i za Sheldona. Čim je doznala da je bolestan, odmah je poslala ploču. Možete li vjerovati? Čuvala ju je sve ove godine, taj sveti gral za koji ste znali da postoji. – Dala je Henryju poruku. – Ovo je došlo za vas.
Henry je oklijevao – nije mogao vjerovati da to čuje. Nježno je otvorio omotnicu. Imao je osjećaj da sanja dok je čitao riječi koje je napisala Keiko.

Dragi Henry, nadam se da ćeš ovu poruku primiti dobra zdravlja, dobra raspoloženja, okružen dragim prijateljima. Posebno mislim na Sheldona, kojem će, nadam se, ova ploča pružiti utjehu. To je u stvari naša ploča – pripadala je svima nama, zar ne? No što je još važnije, pripadala je tebi i meni. Nikad neću zaboraviti trenutak kad sam te ugledala na željezničkom kolodvoru ni kako sam se osjećala dok sam na kiši stajala iza ograde od bodljikave žice. Kakav smo samo par bili! Dok slušaš ovu ploču, nadam se da ćeš misliti na dobre stvari, ne na loše. Na ono što je bilo, a ne na ono što nije bilo suđeno. Na vrijeme koje smo proveli zajedno, a ne na vrijeme koje smo proveli razdvojeni. A najviše se nadam da ćeš misliti na mene...
Henryju su drhtale ruke kad je preklopio pismo, nije mogao nastaviti čitati. Bilo mu je teško otkriti što se krije iza pronađenih stvari u prašnjavom podrumu Hotela Panama. Imao je osjećaj da će se time smanjiti u Martyjevim očima ili da će to okaljati uspomenu na njegovu majku. Ali na kraju, kao i u mnogim slučajevima u odnosu oca i sina, Henry se prevario. Marty je želio da on bude sretan. Henryju je Keiko bila izgubljena prije mnogo godina, no Marty ju je pronašao nakon nekoliko sati provedenih na računalu i nekoliko telefonskih poziva – i eto, bila je živa i zdrava i nakon toliko godina nalazila se u New Yorku.
Henry se nasmiješio i uhvatio Samanthu za ruku. – Nevjerojatni ste. – Mučio se pronaći prave riječi. – Marty je dobro postupio. Odlično.
Henry je pogledao Sheldona i sjeo na rub njegova kreveta pa uhvatio prijatelja za ruku i promatrao kako otežano diše. Tijelo mu je bilo na izdisaju, borilo se za svaki dah. Sheldon je bio vruć i izgledao grozničavo, tijelo mu više nije moglo regulirati temperaturu. Izgarao je.
Dok je Henry gledao prijatelja na umoru, slušao je ploču i čekao solažu saksofona koju nije čuo četiri desetljeća. Kad je bend usporio, uz pucketanje se začula melodija, a Sheldon je otvorio oči. Podigao je pogled, kao da gleda Henryja.
Sheldon je pomaknuo usta, naprežući se da nešto kaže. Henry mu se približio i prislonio uho na njegova usta kako bi čuo što Sheldon šapuće. – Popravio si je.
Henry je kimnuo. – Popravio sam je. – A uskoro ću popraviti i sve drugo.
Nakon tri sata, uz Minnie, brojnu obitelj i unuke, Sheldon je ponovno otvorio oči. Henry je bio ondje, zajedno s Martyjem i Sahmanthom. Melodija pjesme Oscara Holdena i grupe Midnight Blue odzvanjala je u zamračenim kutovima sobe. Pluća koja su nekoć proizvodila zvuk što je odjekivao South Jacksonom na oduševljenje cijele jedne generacije sada su posljednji put udahnula i prošaptala posljednje tonove njegove pjesme.
Henry je gledao kako se Sheldonove oči zatvaraju, a tijelo mu postaje lakše, kao da im polagano maše »zbogom«.
Uz zvuke melodije koja je svirala, Henry je šapnuo duhu svoga prijatelja: – Hvala, mladiću, i ugodan vam dan želim.

NEW YORK

(1986.)


Henry nikad nije bio u New Yorku. Ah, naravno, bio je ondje jednom ili dvaput u snovima. U pravoj, budnoj stvarnosti, o tom je mjestu često mislio, ali nikada se nije usudio posjetiti ga. Kao da je bio udaljen cijelu vječnost. Ne samo da je bio na drugoj strani zemlje, na drugoj obali, nego kao da je bio iza obzora, izgubljen u nekom drugom vremenu.
Tijekom četrdeset dolara vrijedne vožnje taksijem iz zračne luke La Guardia, Henry je na krilu držao cijelu ploču Oscara Holdena. Svirala je na Sheldonovu pogrebu. Tu je istu ploču nosio tijekom leta iz Seattlea – bio je to njegov jedini komad ručne prtljage i tema razgovora kamo god da je pošao.
Dok je objašnjavao odakle ploča dolazi, njezinu jedinstvenu prošlost i okolnosti pod kojima se živjelo u to vrijeme, ljudi su se iščuđavali. Čak ni mlada plavuša koja je sjedila pokraj njega u zrakoplovu i poslovno letjela u New York nije mogla vjerovati da on nosi jedini preostali ispravan primjerak. Zaboravila je kako je zatočenje Japanaca bilo strašno. Čudila se kako je Hotel Panama preživio. Mjesto osobnih stvari, dragocjenih uspomena i zaboravljenog blaga.
– Prvi put u gradu? – upitao ga je vozač taksija. Gledao je Henryjev odraz u retrovizoru, ali njegov je putnik bio zamišljen te je zurio kroz prozor i gledao pejzaž od opeke i žbuke. Pokraj njega stalno su prolazili žuti taksiji, blistave limuzine i pješaci koji su preplavili pločnike.
– Prvi put – bilo je sve što je Henry uspio izustiti. Marty i Samanta htjeli su da je prvo nazove. Da se najavi. Ali nije se mogao natjerati uzeti telefon. Bio je previše nervozan. Baš kao i sada.
– Tu smo, 1200 Waverly Place – rekao je vozač, a rukom je, koja mu je visjela kroz prozor, pokazao na malu stambenu zgradu.
– Ovo je Greenwich Village?
– Gledaš ga, kompa.
Henry je platio vozaču dodatnih trideset dolara da mu odveze prtljagu kilometar i pol dalje do hotela Marriott i ostavi je nosaču. Čudna pomisao, da vjeruje nekome u tako velikom gradu, primijetio je Henry. Ali o tome se i radilo na ovom putovanju, zar ne? O slijepom vjerovanju. Osim toga, nije imao što izgubiti. Što je bila prtljaga i dodatna odjeća u usporedbi s pronalaskom i popravkom slomljenog srca?
Stambena zgrada izgledalaje staro i skromno, ah stan ondje vjerojatno je koštao cijelo bogatstvo u usporedbi s kućicom u kojoj je Henry u Seattleu proveo posljednjih četrdeset godina.
Pogledavši u adresu koju mu je dao Marty, Henry je ušao u zgradu i došao na osmi kat, što je Kinezima bio sretan broj. Stajao je u hodniku i gledao u vrata Kay Hatsune, koja je već tri godine bila udovica. Henry nije znao što se dogodilo njezinu suprugu. A Marty mu, ako je i znao, nije ništa rekao.
Samo to da je Kay stvarno bila... Keiko.
Henry je pogledao u ploču koju je držao u ruci. Kad ju je dopola izvadio iz omota, vinilka je izgledala nevjerojatno novo. Sigurno se besprijekorno brinula o njoj tijekom proteklih godina.
Spremivši ploču, Henry je namjestio odijelo koje mu je pripremio sin, provjerio kako mu stoji kosa i pogledao jesu li mu cipele ulaštene.
Dodirnuo je bradu, koju je obrijao u zrakoplovu. A onda je pokucao.
Pokucao je dvaput prije nego što je čuo kako netko unutra vuče noge. Na špijunku u vratima pala je sjena, a potom je čuo kako se otključavaju brave.
Kad su se vrata otvorila, Henry je osjetio toplinu iz prozora u stanu, koji su osvjetljavali mračni hodnik. Ispred njega stajala je žena u pedesetima, a kosa joj je bila kraća nego što je se sjećao i gdje-gdje prošarana sijedima. Bila je mršava, a vrata je držala tankim prstima s manikiranim noktima. Njezine kestenjasto smeđe oči, unatoč godinama koje su joj se mogle iščitati iz prekrasnih bora na licu, i dalje su bile sjajne i bistre kao nekoć.
Bile su to iste one oči koje su zavirile u njegovu dušu prije mnogo godina. Oči pune nade.
Na trenutak je zastala, nije ga odmah prepoznala... Onda je stavila ruke na usta, a potom, iznenađena, i na obraze. Keiko je uzdahnula, a u osmijehu joj se vidjelo priznanje. – Gotovo... gotovo sam odustala od tebe... – Širom je otvorila vrata i pustila Henryja da uđe.
Na zidovima maloga stana visio je niz akvarela i ulja na platnu. S prikazom trešnjina cvijeta i drveta ume. S usamljenim prerijama i bodljikavom žicom. Henry je znao da su sve slike Keikine. Bila je to ista ruka, samo su ove slike bile odrasla verzija njezina načina izražavanja koje je imala kao djevojčica. Načina na koji se sjećala prošlosti.
– Hoćeš li nešto popiti, možda ledeni čaj?
– To bi bilo lijepo, hvala – odgovorio je Henry. Nije mogao vjerovati da razgovara s njom i da taj razgovor zvuči tako normalno, kao prirodni nastavak onoga otprije četrdeset godina, kao da nisu cio život živjeli odvojeno.
Dok je bila u kuhinji, Henryja su privukle fotografije na kaminu – na njima su bili ona i njezin suprug, njezina obitelj. Dotaknuo je uokvirenu sliku njezina oca u vojničkoj uniformi, kao član slavne 442. pukovnije. On i skupina vojnika japanskog podrijetla stajali su u snijegu, smiješili se i ponosno držali osvojenu njemačku zastavu, na kojoj su bile napisane riječi: »Sve ili ništa!« Blizu te slike Henry je pronašao mali srebrni okvir. Podigao ga je i sa stakla obrisao tanak sloj prašine. Bio je to crno– bijeli crtež njega i Keiko iz logora Minidoka. Na licu je imao spokojan, zadovoljan osmijeh. Ona je plazila jezik.
Minidoke više nije bilo. Godinama. Ali ona je zadržala crtež.
Pokraj prozora spazio je stari gramofon. Pokraj njega nalazila se mala kolekcija ploča džeza iz Seattlea – bila je tu vinilka na 78 okretaja Palmera Johnsona, Wande Brown i Leona Vaughna. Henry je pažljivo izvadio ploču koju je nosio i nježno je stavio na gramofon. Podigao je staru tonsku ručku i gledao kako se ploča okreće dok on nježno stavlja iglu na vanjsku brazdu. U srcu mu je počela svirati glazba – Sheldonova ploča. Njegova i Keikina pjesma. Neravna i izgrebena.
Bila je stara, pucketala je, nije bila savršena.
Ali to je bilo dovoljno.
Kad se okrenuo, Keiko je stajala ondje. Odrasla žena u koju se Keiko pretvorila – majka, udovica, umjetnica – davala mu je čašu ledenoga zelenog čaja s okusom đumbira i meda.
Stajali su ondje i smiješili se jedno drugome, kao i prije mnogo godina kad su bili razdvojeni bodljikavom žicom.
– Oai deki te... – Zastala je.
– Ureshii desu – tiho je rekao Henry.

NAPOMENA AUTORA

Iako je ovo djelo plod mašte, mnogi su se događaji, osobito oni vezani uz internaciju američkih Japanaca, dogodili kako je opisano u knjizi. U ulozi autora, potrudio sam se što bolje prikazati to povijesno okruženje, ne osuđujući dobre ili loše namjere onih koji su u to bili upleteni. Nije mi bila namjera napisati dramu s moralnom poukom, nego prepustiti čitatelju da na temelju činjenica prosudi što je dobro, a što loše. Iako sam se trudio da te činjenice budu točne, kriv sam za bilo koju povijesnu ili geografsku pogrešku.
Budući da je mnogo ljudi to pitalo, moram reći da je Hotel Panama stvarno zdanje. I da, ondje su uistinu pohranjene stvari trideset sedam japanskih obitelji, i to uglavnom u prašnjavom, slabo osvijetljenom podrumu. Ako slučajno dođete u posjet hotelu, svakako pođite u čajanu, gdje su izloženi mnogi od tih predmeta. Preporučujem i čaj od ličija – on vas nikada neće razočarati.
Dućan »Budove džez– ploče« također postoji, u središtu Trga Pioneer u Seattleu. Lako ga je zaobići, ali teško ga je zaboraviti. Jednom sam navratio tamo da nešto fotografiram. Vlasnik je jednostavno pitao: – Je li to za dobre ili loše svrhe? Ja sam, naravno, rekao: – Za dobre. – Onda dobro – smireno je odgovorio.
No, ako na tim mjestima budete tražili davno izgubljenu ploču Oscara Holdena, vjerojatno vam se neće posrećiti. Iako je Oscar nedvojbeno bio jedan od začetnika džez– scene na sjeverozapadu SAD– a, koliko ja znam, vinilna ploča ne postoji.
Ali, nikad ne znate...


ZAHVALE

Pisanje je, kako se kaže, vrlo usamljen posao. Srećom, imam suprugu Leeshu i našu djecu: Haley, Karissu, Taylor, Madi, Kassie i Lucasa koji mi prave društvo. Slobodno zapjevajte melodiju iz serije Brady Bunch – mi to stalno radimo. Hvala vam što ste mi dopustili da pišem te čudne stvari po imenu knjige, iako nam je televizor u odličnom stanju.
A izvan pošaranih zidova moje kuće, zahvalan sam ovim ljudima:
Predavačima i polaznicima posljednjeg boemskog uporišta, Zajednice pisaca u Squaw Valleyju – čiji sam ponizan član. Osobito zahvaljujem Louisu B. Jonesu, Andrewu Tonkovichu i Leslie Daniels. I, naravno, veliki doh je kolegi Yunshi Wangu koji mi je provjerio kineski jezik.
Zahvaljujem Orsonu Scottu Cardu i kolegama iz njegove radionice: Scottu Andrewsu, Aliette de Bodard, Kennedyju Brandtu, Pat Edsen, Danielle Friedman, Mariko Gjorvig, Adamu Holwerdi, Garyju Mailhiotu, Brianu McClellanu, Alex Meehan, Joseu Mojici, Pauli »Rowdy« Raudenbush i Jimu Workmanu. Hvala vam na vašoj ljubavi.
Čitateljima Anne Frasier, Jimu Tomlinsonu, Ginu Pettyju i Lawsonu Inadi, pjesniku iz Oregona i bivšem zatočeniku, hvala na dragocjenom vremenu i velikodušnoj pohvali rukopisa.
Hvala Marku Pettusu i Lisi Diane Kastner iz novog časopisa Picolata Review što su prihvatili dio priče iz koje je kasnije nastala ova knjiga.
Povjesničaru i aktivistu Dougu Chinu hvala na karizmatičnom i nadahnjujućem pristupu.
Jan Johnson, vlasnici Hotela Panama, hvala na trosatnom vodstvu kroz podrum i na njezinoj neumornoj predanosti da očuva duh Nihonmachija. Bez nje bi Hotel Panama odavno bio srušen i zaboravljen.
Osoblju i dragovoljcima iz Wing Luke Asian Museuma u Seattleu hvala na tome što se sjećaju onoga što bi drugi možda zaboravili.
Zahvaljujem i Grace Holden, koja mi je dopustila da oživim duh njezina oca.
Mojoj odličnoj agentici, Kristin Nelson, hvala na neumornom optimizmu. (I Sari Megibouw, jer što bi Batman bio bez Robina? Što bi maslac od kikirikija bio bez džema? Što bi KISS bio bez šminke?)
Na kraju zahvaljujem divnoj Jane von Mehren, Libby McGuire, Brianu McLendonu, Kim Hovey, Allyson Pearl, Porschi Burke i nevjerojatnom timu izdavačke kuće Ballantine – što su Henryja i Keiko dočekali raširenih ruku.


\'7b1\'7d likovi iz crtića
\'7b2\'7d službeni nadimak Seattlea od 1982. godine