Čarls Dikens-Posmrtni spisi Pickwickova kluba 1

Posveta
originalnog izdanja
gospodinu
Serjeantu Talfourdu,
članu E. P., i t. d., i t. d.
Dragi gospodine,
Sve kad i ne bih uživao sreću vašeg osobnog prijateljstva, ipak bih vam posvetio ovo djelo, kao neznatno i sasvim nedovoljno priznanje vašim neprocjenjivim zaslugama, što ih iskazujete književnosti svoje zemlje, i trajnim dobrobitima, koje ćete udijeliti piscima sadašnjeg i budućih pokoljenja, osiguravajući njima i njihovim potomcima neprolazni udio u autorskom pravu njihovih djela.
Mnoga će grozničava glava i nemoćna ruka u časovima bolesti i nevolje sabrati nove snage iz vaših vrsnih nastojanja. Bolji život mnoge obudovjele majke i samohrana siročeta, koji bez vaših nastojanja ne bi dobili ništa od slave preminulog genija doli prečesto namrlu baštinu siromaštva i patnje, svjedočit će jasnije i glasnije o vrijednosti vašeg djelovanja, nego što bi to kadra bila najoduševljenija veličanja iz usta bilo kakva govornika ili iz pera bilo kojega književnika.
Pored takvih iskaza hvale i poštovanja, odista ne bi ništa djelovalo sve ono, što bih ja od srca rekao o djelu, kojemu ste posvetili sve svoje izvrsne sposobnosti govorničkoga dara, značaja i uma. Pa ipak, ovako javno dajući oduška svojoj dubokoj zahvalnosti i pokazujući, kako sam svjestan, koliko ste truda uložili za promicanje engleske književnosti i za dobrobit onih, koji se svim srcem predaju tome najnesigurnijem pozivu, ja tek djelomično izražavam, kako to duboko osjećam, premda vam time ne iskazujem nikakve usluge.
Ovih bi nekoliko rečenica obuhvatilo sve, što bih vam imao reći, kad bih vas poznavao samo kao javnog radnika. Ali, radi mojih prijateljskih osjećaja prema vama dopustite mi još koju riječ.
Primite, dragi gospodine, posvetu ove knjige kao znak najtoplijega moga osjećanja i štovanja, kao uspomenu na najdraže prijateljstvo, što sam ga ikad u životu sklopio, i na neke od najugodnijih časova, što sam ih uopće proveo, kao spomen moga usrdnog divljenja svim lijepim odlikama vašeg uma i srca, kao jamstvo istinitosti i iskrenosti, s kojima ću uvijek biti,
dragi gospodine.
Vaš najvjerniji i najiskreniji
Charles Dickens
48 Doughty Street
27. rujna 1837

Prvo poglavlje

Pickwickovci

Prva luča svjetla, što rasvjetljuje nevidjelicu i u blistav sjaj pretvara tamu, kojom kao da bješe obavijena prijašnja povijest javnoga djelovanja besmrtnoga Pickwicka, zraknula je iz pomnog pregledavanja ovog zapisnika o Raspravama u Pickwickovu klubu. Urednik ovih spisa s najvećim zadovoljstvom iznosi taj zapisnik pred svoje čitatelje kao dokaz, s kolikom je brižljivom pozornosti, neumornom marljivosti i finim rasuđivanjem istražio raznovrsne isprave, što mu bjehu povjerene.
Sjednica od 12. svibnja 1827. Pod predsjedanjem blagorodnog gospodina Josipa Smiggersa, stalnog potpredsjednika i člana Pickwickova kluba, jednoglasno su primljene ove odluke:
»Društvo je s osjećajima nepomućenog zadovoljstva i bezuvjetnog odobravanja saslušalo raspravu, što ju je čitao blagorodni gospodin Samuel Pickwick, predsjednik i član Pickwickova kluba, pod naslovom Istraživanja o podrijetlu hampsteadskih ribnjaka s nekoliko napomena o teoriji koljušaka. Društvo na tome predavanju najtoplije zahvaljuje spomenutome blagorodnom gospodinu Samuelu Pickwicku, predsjedniku Kluba pickwickovaca.
Društvo je duboko uvjereno o koristi, koju će znanosti neminovno pridonijeti upravo spomenuta rasprava i druga neumorna istraživanja blagorodnog gospodina Samuela Pickwicka, G. P. Č. P. K., u Hornseyju, Highgateu, Brixtonu i Camberwellu.1 Društvo je uvelike svjesno o neprocjenjivoj koristi za napredak znanosti i širenje znanja, što bi neminovno nastala, kad bi taj učeni čovjek prenio svoja istraživanja na šire područje te kad bi više putovao i tako proširio opseg svoga promatranja.
S obzirom na ono, što smo upravo spomenuli, Društvo je ozbiljno pretreslo prijedlog, koji je potekao od naprijed spomenutoga blagorodnog gospodina Samuela Pickwicka, G. P. Č. P. K. i trojice drugih pickwickovaca, koje ćemo kasnije poimence spomenuti, a sastojao se u tome, da se osnuje novi ogranak Združenih pickwickovaca pod nazivom Dopisna sekcija Pickwickova kluba.
Društvo je taj prijedlog potvrdilo i odobrilo.
Tako je utemeljena Dopisna sekcija Kluba pickwickovaca. Njezinim su članovima imenovani i postavljeni: blagorodni gospodin Samuel Pickwick, predsjednik i član Kluba pickwickovaca, zatim članovi Kluba: blagorodna gospođa Tracy Tupman, August Snodgrass i Nathaniel Winkle. Tima je članovima dužnost da od vremena do vremena Klubu pickwickovaca, kojemu je sjedište u Londonu, šalju vjerodostojna izvješća o svojim putovanjima i istraživanjima, o opažanjima s obzirom na karaktere i običaje ljudi, pa općenito o svim svojim zgodama, zajedno sa svim pričama i zapisima, na koje ih možda potaknu mjesni prizori ili uspomene u vezi s njima.
Društvo drage volje odobrava načelo, da svaki član Dopisne sekcije sam namiruje putne troškove. Uz te iste uvjete Društvo nema ništa protiv toga, da članovi Sekcije vrše svoja istraživanja, dokle god im srce želi.
Neka članovi Dopisne sekcije budu obaviješteni, da je Društvo vijećalo o njihovu prijedlogu, da će dopisni članovi sami plaćati poštarinu za pisma i za prijenos prtljage. Društvo takav prijedlog smatra dostojnim velikih duhova, od kojih je potekao, pa izjavljuje, da se s njime potpuno slaže.«

Pickwick govori klubu

Prigodan promatrač, dodaje tajnik (a tajnikovim bilješkama dugujemo ovo izvješće), ne bi možda opazio ništa izvanredno na ćelavoj glavi i na okruglim naočarima, koje za vrijeme čitanja spomenutih odluka bjehu nepomično uprte u njegovo (tajnikovo) lice. No prizor je bio doista zanimljiv onima, koji su znali, da ispod tog čela vri golemi Pickwickov mozak i da se svijetle njegove oči iskre ispod tih naočari. Tu je sjedio čovjek, koji je istražio goleme hampsteadske ribnjake sve do njihova podrijetla i uzbudio znanstveni svijet svojom Teorijom o koljušcima. Sjedio je mirno i nepokretno kao duboke vode spomenutih ribnjaka u mrazovit dan ili kao kakav osamljen uzorak koljušaka u najzabitnijem skrovištu zemljanog lončića. Kako je tek prizor postao mnogo zanimljiviji, kad je iz grla njegovih sljedbenika zaorio poklik Pickwick. Sav ustreptao od životnog zanosa i oduševljenja, taj se slavni muž polako usta na svoj jaki drveni predsjednički stolac, u kojemu je dotada sjedio, pa oslovi Klub, štono ga je sam utemeljio. Kakvu li je studiju za umjetnika predstavljao taj uzbudljivi prizor. Rječiti je Pickwick jednu ruku graciozno sakrio iza pola kaputa, a drugom mahao po zraku, da pojača svoju žarku deklamaciju. Njegov uzdignuti položaj otkrivaše pletene hlače i dokoljenice. Kad bi bile na običnu čovjeku, možda se ne bi ni opazile, ali na Pickwicku - ako se smijemo poslužiti tim izrazom - ulijevahu neprisiljeno strahopoštovanje. Oko njega se sabrali ljudi, koji su se dobrovoljno ponudili, da će dijeliti pogibelji njegovih putovanja, ali kojima je sudbina namijenila da sudjeluju i u slavi njegovih otkrića. S desne mu strane Tracy Tupman - prema ženskim čarima preosjetljivi Tupman, koji je mudrost i iskustvo zrelijih ljeta združio s oduševljenjem i žarom mladca u najzanimljivijoj i najoprostivijoj ljudskoj slabosti - ljubavi. Njegov nekad romantični lik i oblik raširiše vrijeme i dobra hrana. Crni svileni pršnjak sve mu se više i više širio; zlatni lanac, štono je visio na uri, iščezavaše malo-pomalo izvan dosega Tupmanova vida, a prostrani mu podvoljak prešao granice bijelog ovratnika. Iznutra se, međutim, Tupman nije nimalo promijenio: obožavanje lijepog spola bijaše još poglavita strast njegova srca. Na lijevoj strani svoga velikog prvaka sjedio Snodgrass, ljubitelj pjesništva, a do njega Winkle, ljubitelj lova. Prvi od te dvojice bješe pjesnički omotan tajinstvenim modrim plaštem s ovratnikom od pasje kože, a potonji još više davaše sjaj svome novom lovačkom kaputu, kockastom ovratku i kestenjastim hlačama, što su mu se tijesno priljubile uz tijelo.
Govor, što ga je u toj prilici izrekao gospodin Pickwick, i debata, koja se nakon toga rasprela, uneseni su u Zapisnike Kluba. I govor i debata neobično su slični raspravama drugih slavnih društava, a kako je vazda zanimljivo potražiti sličnost u raspravljanjima velikana, prenosimo zapisnik te sjednice na ove naše strane.
»Gospodin Pickwick« (veli tajnik) napominje, kako je slava draga srcu svakoga čovjeka. Pjesnička je slava mila srcu njegova prijatelja Snodgrassa, a isto je tako drugom njegovu prijatelju Tupmanu drag uspjeh u osvajanju ženskih srdaca. Najviše pak grudi njegova prijatelja Winklea nadima ponosom želja da stekne slavu u sportovima na kopnu, na vodi i u zraku. On (Pickwick) neće poricati, da i na nj ne utječu ljudske strasti i ljudski osjećaji (odobravanje) - a možda i ljudske slabosti (bučni povici: ne). No on bi htio istaći, ako je ikad vatra uznošljivosti izbila u njegovim grudima, da ju je odmah djelotvorno ugasila preča želja, naime: da koristi ljudskome rodu. Slava čovječanstva - to je njegov pokretač, čovjekoljublje - to je njegov Zavod za osiguranje (burno odobravanje). On je osjetio nešto ponosa - priznaje to otvoreno, pa neka to njegovi dušmani iskoriste, kako najbolje znaju i umiju - zaista je osjetio ponos, kad je iznio pred svijet svoju Teoriju o koljušcima, pa makar je ljudi slavili ili ne slavili (poklik: slave je, zatim burno odobravanje). On prihvaća tvrdnju poštovanog pickwickovca, čiji je glas upravo čuo, da je njegova teorija slavna. Ali, makar se slava o njoj raširila i u najudaljenije krajeve poznatog svijeta, ipak će ponos, kojim će on gledati na autorstvo toga djela, biti ništetan, ako se usporedi s ponosom, kojim gleda oko sebe u tome najponosnijem času u svome životu (odobravanje). On je tek neznatan pojedinac (ne, ne). Uza sve to, hoćeš-nećeš, osjeća, da ga je Društvo odabralo za službu, koja donosi sa sobom veliku čast, ali ima bogme s time u vezi i pogibelji. Prilike su za putovanja nesređene, a kočijaši nestaloženi. Neka samo pogledaju van i promotre prizore, koji se oko njih odigravaju: poštanske se kočije prevrću u svim pravcima, jure ražvaljeni konji, čamci se prevaljuju, a parni kotlovi rasprskuju (odobravanje - jedan glas povika: nije tako). Nije! (odobravanje). Neka poštovani pickwickovac, koji je onako glasno zaviknuo, da nije tako, iziđe naprijed i neka porekne, ako može (odobravanje). Tko je viknuo, da nije tako? (oduševljeno odobravanje). Je li to kakav tašt i razočaran čovjek - da ne reknem cjepidlaka (glasno odobravanje) - ljubomoran na pohvalu, koja je - možda nezasluženo - iskazana njegovim (Pickwickovim) istraživanjima, pa se, trpeći bol zbog ukora, štono se nagomilala na njegove slabe pokušaje u natjecanju, latio sada toga podlog i klevetničkog čina...
Gospodin Blotton (iz Aldgatea) prekide govornika, zamoli riječ po poslovniku i upita, da li je poštovani pickwickovac ciljao na njega (povici: na red! Predsjedniče! Da! Ne! Nastavite! Prekinite! itd.).
Gospodin Pickwick odbija uvredu i ne da se ušutkati vikom. Veli, da je uistinu nišanio na onoga poštovanog gospodina (velika uzrujanost).
Onda će gospodin Blotton reći jedino to, kako s dubokim prezirom odbija lažnu i sramotnu optužbu poštovanoga gospodina predsjednika (veliko odobravanje). Dodaje, da je poštovani gospodin varalica (veliki nered i glasni povici: predsjedniče! Na red!).
Gospodin A. Snodgrass prekida debatu i poziva na red. On se uzda u predsjednika (tako je!). Želi znati, hoće li se dopustiti da i dalje traje to sramotno pravdanje među dvojicom članova Kluba (tako je, bravo!).
Predsjednik je posve uvjeren, da će poštovani pickwickovac opozvati riječ koju je maloprije upotrebio.
Gospodin je Blotton čvrsto odlučio, da ne opoziva svoje riječi, uza sve poštovanje prema predsjedniku.
Predsjednik smatra svojom strogom dužnosti upitati poštovanog gospodina, da li je riječ, koja mu se maloprije omakla, upotrebio u njezinu običnom smislu.
Gospodin Blotton bez ikakva oklijevanja izjavljuje, da tu riječ nije upotrijebio u običnom, nego u - pickwickovskom smislu (tako je, bravo). Smatra svojom dužnošću da izjavi, kako osobno poštovanom gospodinu priznaje najveću čast i diku; on ga samo smatra varalicom s pickwickovskog stajališta (tako je, živio).
Pickwick se osjeća veoma zadovoljan iskrenim, poštenim i potpunim razjašnjenjem svoga poštovanog prijatelja. Moli, da svi odmah budu načistu s time, kako su i njegove napomene imale samo pickwickovski smisao (odobravanje).«
Ovdje se svršava zapisnik, a nesumnjivo se time dovršila i debata, pošto je došla do tako neobično povoljna i jasna zaključka. S obzirom na činjenice, što će ih čitatelj naći pribilježene u drugom poglavlju, nemamo službenog izvješća, ali su brižno skupljene iz pisama i drugih rukopisnih vjerodostojnih izvora, koji su tako neosporno istiniti, te je opravdano da ih ispričamo u povezanosti.

Drugo poglavlje

Putovanje prvoga dana i doživljaji prve večeri - Posljedice jednoga i drugoga

Sunce, točan sluga pri svakom poslu, upravo bješe granulo i počelo sipati svjetlost ujutro 13. svibnja 1827., kadno se Samuel Pickwick, poput kakva drugoga sunca, otrže iz zagrljaja sna, otvori širom prozor svoje odaje i pogleda na svijet oko sebe. Goswellska ulica2 ispod njega, Goswellska ulica nadesno, dokle god mu pogled dopire, nalijevo isto tako, a i sučelice se ispriječila suprotna strana te iste ulice. Tada pomisli Pickwick u sebi: »Kako su uski pogledi onih mudraca, koji se zadovoljavaju istraživanjem samo onih stvari, što su pred njima, a ne obziru se na istine, što su sakrite izvan toga. Tako bih se i ja mogao zadovoljiti da dovijeka buljim u Goswellsku ulicu, a da se uopće ne potrudim da doprem u skrovite predjele, što je sa svih strana okružuju. Pošto je dao oduška tome veličanstvenom razmišljanju, Pickwick se svojski prihvati posla da vrgne sebe u odijelo, a ruho da turi u putni kovčeg. Veliki su ljudi u rijetkim slučajevima prevelike cjepidlake, kad se uređuju i oblače. Tako se u kratku vremenu Pickwick obrija, obuče i popi kavu. Nakon jednog sata eto ti ga na postaji kočija Saint-Martin-le-Grand, s putnim kovčegom u ruci, s dalekozorom u džepu velikog kaputa i u pršnjaku s bilježnicom, pripravnom da primi na svoje strane bilo kakva otkrića, što su vrijedna da se    pribilježe.
- Kočiju! - povika Pickwick.
- Odmah, gospodine! - zaviče čudnovat uzorak ljudske rase u kaputu od gruba platna i u isto takvoj pregači. Kad ga gledaš s mjedenom pločicom i s brojem oko vrata, rekao bi, da je uvršten u zbirku rijetkosti. Bješe to, naime, napajač konja.
- Odmah, gospodine. Hej, prva kočija!
Pošto prvog kočijaša dozvaše iz krčme, gdje je pušio prvu lulu toga dana, strpaše u kočiju i Pickwicka i njegov putnički kovčeg.
- Golden Cross! - naredi Pickwick.
- Vožnja od pišivog šilinga, Tommy - doviknu zlovoljno kočijaš kao obavijest svome prijatelju vodonoši, kadno se kočija otisnu.
- Koliko je tome konju godina, dragi prijatelju? - zapita Pickwick, trljajući nos šilingom, što ga je pripremio za vozarinu.
- Četrdeset i dvije - dočeka kočijaš gledajući ga isprijeka.
- Što! - zaviče Pickwick i već mu je ruka bila na bilježnici.
Kočijaš ponovi prijašnju izjavu. Pickwick mu neobično oštro pogleda u lice, ali kako vozarev izgled nije odavao nikakve promjene, odmah pribilježi tu činjenicu.
- A kako ga dugo držite upregnuta? - zaintačio Pickwick nastojeći doznati dalje obavijesti.
- Dva-tri tjedna - odvrnu čovjek.
- Tjedna! - ponovi Pickwick začuđeno i opet izvadi bilježnicu.
- Konjušnica mu je u Pentonwilu3 - proslijedi kočijaš hladnokrvno - ali ga rijetko tamo vodimo, jer je podobro grohnuo.
- Grohnuo! - ponovi smeteno Pickwick.
- Uvijek padne, kad ga ispregnemo iz kočije - nastavi kočijaš. - Ali kad je upregnut, čvrsto ga pritegnemo uz rudo i zategnemo uzde, pa ne može ljosnuti tako lako. Osim toga imamo prekrasne velike kotače, pa kad konj krene, oni jurnu za njim, i mora naprijed! - hoćeš-nećeš.
Pickwick unese u bilježnicu svaku riječ toga kazivanja, da bi to priopćio Klubu kao jedinstven primjer životne upornosti kod konja u mučnim prilikama. Jedva je dovršio zapisnik, kad prispješe do svratišta Golden Cross. Kočijaš skoči sa sjedišta, a Pickwick iziđe iz kočije. Tupman, Snodgrass i Winkle, koji su zabrinuto čekali dolazak svoga slavnog prvaka, okupiše se oko njega, da bi ga veselo pozdravili.
- Evo vam za vozarinu - reče Pickwick pružajući kočijašu šiling.
Kako li se naš učenjak začudio, kad taj čudak baci novac na pločnik i slikovitim riječima zatraži, ne bi li mu dopustili užitak, da njega (Pickwicka) izlema šakama uime naplate za vozarinu.
- Pa vi ste poludjeli - povika Snodgrass.
- Ili ste pijani - dodade Winkle.
- Ili jedno i drugo - prisloni Tupman.
Pristupite! - izazovno će kočijaš automatski mašući stisnutim šakama. - Ovamote sva četvorica.
- Baš će biti vraške šale! - povika pet-šest najamnih kočijaša. - Daj raspali, Same - rekoše i okupiše se uz veliko veselje oko naših prijatelja.
- Kakva je to svađa, Same? - upita neki gospodin s rukavicama od crna katuna.
- Svađa - otpovrze kočijaš. - Čemu je tražio moj broj?
- Ja da sam tražio vaš broj? - začuđeno će Pickwick.
- A zašto ste ga onda zabilježili? - proslijedi kočijaš.
- Što bih ga bilježio - uzvrati ljutito Pickwick.
- Bi li itko živ vjerovao - nastavi kočijaš obraćajući se mnoštvu - bi li, velim, itko živ vjerovao, da se jedan doušnik vozi u tvojoj kočiji, i ne samo da ti uzme broj, nego ti još usto zapiše svaku izgovorenu riječ (sada sinu Pickwicku pa to se radi o njegovoj bilježnici).

Ratoborni kočijaš

- Zar je zaista to napravio? - upitat će drugi kočijaš.
- Jest, napravio je to - odgovori Sam; - a onda, kad me tako razjedio, da bih na nj jurišao, dovodi još tri svjedoka, da to dokaže. Ali dat ću ja već njemu, makar morao za to odležati šest mjeseci u zatvoru. Ovamote! - i kočijaš s bezobzirnim preziranjem vlastite svojine tresnu šeširom o zemlju, pa Pickwicku najprije otkresnu naočari, a iza toga jednim udarcem osinu našega filozofa po nosu, a drugim ga gurnu u prsi, trećim opet pogodi Snodgrassa u oko, a četvrtim - da bude promjene - Tupmana u pršnjak, pa odskoči na ulicu, a zatim opet na pločnik i konačno izbi čitavu privremenu pričuvu daha iz Winkleova tijela. Sve se to zbi u pet-šest časaka.
- Gdje je stražar? - upita Snodgrass.
- Dajte ih pod šmrk - predloži neki prodavač vrućih pašteta.
- Ljuto ćete se pokajati za to - soptaše Pickwick.
- Doušnici! - zaurla mnoštvo.
- Ovamote - vikaše kočijaš, koji je čitavo vrijeme neprestance mlatarao ispred sebe stisnutim šakama.
Svjetina je dotada pasivno promatrala taj prizor, ali kad se među nju proširi vijest, da su pickwickovci doušnici, stade neobično živahno raspravljati, kako bi bilo da se izvede prijedlog uzrujanog paštetara. Tko zna, do kakvih bi još osobnih napadaja došlo, da se nije u tu kavgu umiješao i neočekivano je dokrajčio neki došljak.
- Kakva je to šala? - upita neki prilično visok i vitak mladić u zelenu kaputu iskrsnuvši nenadano s mjesta, gdje su stajale kočije.
- Doušnici! - ponovo će mnoštvo.
- Ma nismo mi doušnici - zagrmje Pickwick takvim tonom, da je uvjerio svakog nepristranog slušaoca.
- Zar zbilja niste? - umiješa se mladić pozivajući Pickwicka i probijajući se kroz svjetinu prokušanim sredstvom: gurajući laktima lica sastavnih dijelova toga mnoštva.
Učenjak u nekoliko žurnih riječi izloži pravo stanje toga slučaja.
- Onda hodite sa mnom - napomenu onaj čovjek u zelenom kaputu vukući svom snagom za sobom Pickwicka i mlateći jezikom čitav put kao pliska. - Hej, broj 924, uzmite svoju vozarinu i gubite se. Ugledan gospodin, poznajem ga dobro. Dosta vaših gluposti. Ovuda, gospodine. Gdje su vaši prijatelji? Sve je nesporazum, kako vidim. Ništa za to. Svakomu se to dogodi. Do kavge dođe i u najsređenijim obiteljima. Samo odvažno! Prolazna nezgoda. Tužit ćemo mi njega sudu. Zapamtit će on to. Dolijat će oni svi. Proklete hulje. - I s oduljom brojanicom na sličan način istrganih rečenica, kazivanih s izvanrednom brzinom i okretnošću4, uđe stranac prvi u putničku čekaonicu, a odmah za njim Pickwick sa svojim sljedbenicima.
- Hej, konobaru! - viknu stranac, zvoneći zvoncem sa strahovitom žestinom - ovamo čaše svima: konjak s vodom, vruć i jak, neka je zaslađen, i neka ga je mnogo. Oko pozlijeđeno, gospodine? Konobaru, prijesan beefsteak za gospodinovo oko. Nema ništa bolje od prijesna beefsteaka za modricu, gospodine. Hladan stup ulične plinske svjetiljke, inače izvrstan, zna biti i nezgodan. Do zla boga dosadno stajati nasred ulice po sata, s okom oslonjenim o stup svjetiljke. Hej, izvrsna šala. Ha! Ha!
Nato stranac, i ne zastavši da preduši, sasu obličke kvarat konjaka s vodom, što se pušio, pa se zavali tako udobno u stolici, kao da se i nije desilo ništa neobično.
Dok su se njegova tri druga marljivo zahvaljivala svome novom poznaniku, Pickwicku se nadala zgoda da pobliže razgleda njegovu odjeću i omjeri mu pojavu.
Bješe osrednjeg stasa, ali se zbog mršava tijela i dugih nogu činio mnogo viši. Bit će da je zeleni kaput na njemu bio otmjena odjeća u ono vrijeme, kadno bijahu u modi lastavičji repovi, ali je tada taj kaput resio po svoj prilici mnogo nižeg čovjeka nego što je taj stranac, jer su njemu zamazani i izblijedjeli rukavi sezali jedva do ručnih članaka. Bješe ga zakopčao do same brade, uz očitu pogibelj, da će mu se rasparati na leđima. Strančev je vrat resio starinski ovratnik, a ogrlici košulje nigdje ni traga. Tijesne mu crne hlače otkrivahu tu i tamo one sjajne zakrpe, koje govore o dugu nošenju. Bješe ih veoma zategnuto navukao preko pokrpanih i popravljenih cipela, kao da bi htio njima pokriti zamazane bijele bječve, koje su se, uza sav oprez, ipak jasno vidjele. Duga mu crna kosa u neurednim uvojcima virila sa svih strana ispod zgužvana šešira. Mogao si vidjeti, kako mu goli članci blistaju između rukavica i zavrataka na rukavima kaputa. Lice mu bješe usko i mršavo, ali mu cijelo biće prožimaše neki neopisivi izražaj lakoumne bezobraznosti i potpune prisutnosti duha.
Eto takav bijaše čovjek, u kojega je Pickwick buljio kroz svoje naočari (srećom ih je bio našao). Pošto su se njegovi prijatelji iscrpli zahvalama, proslijedi sada Pickwick biranim riječima izricati najtopliju zahvalnost na strančevoj maloprijašnjoj pomoći.
- Pustimo to - preuze stranac i nakratko presječe zahvale pickwickovaca. - Dosta o tome. Ni slovca više. Okretan momak onaj kočijaš. Kako je samo divno baratao s onih svojih pet prsta. Da sam na vašem mjestu bio ja, vaš prijatelj u zelenom kaputu, proklet bio, ako mu ne bih razmrskao glavu. Bih, bogami, što bi samo rukom o ruku. I onome paštetaru. Bih bez šale.
Taj suvisli govor prekide ulazak rochesterskog kočijaša, koji najavi, da komodor5 polazi.
- Komodor! - promrmlja stranac trgnuvši se. - Moja kočija. Predbilježen za mjesto. Za vanjsko sjedalo. Ostavljam vama da platite konjak s vodom. Valjalo bi mi u sitno promijeniti pet funti. Kola loše srebro. Puceta iz Brummagema6. Što ćemo. Ništa se ne da pomoći, zar ne? - i pritom neobično prepredeno odmahnu glavom.
Međutim se desilo, da su Pickwick i njegova tri druga također odlučili, da će se zaustaviti u Rochesteru kao prvoj postaji. Pošto natuknuše svome novom poznaniku, da i oni putuju u isti grad, pristadoše da se smjeste na stražnjem dijelu kočije, gdje su mogla posjedati sva petorica.
- Hajdete, penjite se gore - reče stranac pomažući Pickwicku da uzađe na krov, i to s takvom žustrinom, da je veoma osjetljivo pozlijedio ozbiljno držanje toga gentlemana.
- Imate li kakve prtljage, gospodine? - upita kočijaš.
- Tko, ja? Ovaj svežanj u zamotnom papiru, to je sve. Ostala je prtljaga otišla vodenim putem. Zakovani sanduci. Golemi kao kuće, teški, vraški teški, do zla boga teški - usu stranac svom silom gurajući u džep svežnjić u zamotnom papiru, koji je pobuđivao veoma prozirna nagađanja, da se u njemu nalazi košulja i ubrusac.
- Glave, glave, čuvajte glave! - uzvikao se brbljavi stranac, dok su prolazili ispod niske nadsvođene kapije, koja je u ono vrijeme služila kao ulaz u dvorište za kočije. - Strašno mjesto, pogibeljno. Neki dan petero djece, majka, visoka dama, jedući sandwiche7, smetnula s uma svod. Prasak! Udarac! Djeca se ogledala. Majka bez glave. Sandwich u ruci. Nema usta, da ga metne u njih. Nestalo glave obitelji. Užasno, grozno! Gledate li to Whitehall8, gospodine? Divno mjesto. Prozorčić. Nečija glava tamo pala, je li, gospodine? Ni on nije bio dovoljno oprezan, zar ne, gospodine?
- Baš razmišljam - odvrati Pickwick - o čudnovatoj promjenljivosti svega što je ljudsko.
- Ah, razumijem; jedan dan na vrata palače unutra, a sutradan kroz prozor van. Filozof, gospodine?
- Promatrač ljudske prirode, gospodine - otpovrze Pickwick.
- Ah, i ja sam to; to je većina ljudi, kad imaju malo raditi, a još manje dobiti. Pjesnik, gospodine?
- Moj prijatelj Snodgrass ima jaku pjesničku žicu - odvrati Pickwick.
- Imam i ja - prisnaži stranac. - Epska pjesan; deset tisuća stihova; Srpanjska revolucija; ispjevao je tamo smjesta; Mars danju, Apolon noću; top ječi, lira zveči.
- Zar ste prisustvovali tome slavnom prizoru, gospodine? - zapita Snodgrass.
- Prisustvovao? Dakako da jesam.9 Pušku opalio, mišlju se upalio. U krčmu uletio, misao pribilježio. Opet natrag. Zzzz, bum! Druga misao. Opet u krčmu. Pero i tinta u akciji. Ponovo natrag. Sijeci i mlati. Krasno vrijeme, gospodine. Sportist, gospodine? - konačno će stranac naglo se okrenuvši Winkleu.
- Ponešto, gospodine - otpovrnu Winkle.
- Lijepo zanimanje, gospodine! Lijepo! Držite li pse, gospodine?
- Sada baš ne - odvrati Winkle.
- Ah! Trebalo bi da ih držite. Divne životinje, oštroumna stvorenja! Imao nekoć svog psa prepeličara. Imadijaše neobičan instinkt. Izišao u lov jednoga dana. Ušao u branjevinu. Zazviždim, pas stoji. Opet zazviždim! Ponto! Ništa ne koristi. Uopće se ne miče. Vabim ga: Ponto, Ponto! Ni da se makne. Kao prikovan. Bulji u nekakvu ploču. Pogledam gore, vidim natpis: Čuvar lova ima nalog da ustrijeli svakog psa, ako ga nađe u ovoj branjevini. Nije htio prijeći ograde. Divan pas. Vrijedan pas, zaista.
- Neobičan je to slučaj - napomenu Pickwick. - Dopustite mi, da to pribilježim.
- Svakako, gospodine, svakako. Još stotinu zgoda o istoj toj životinji. Lijepa djevojka, zar ne, gospodine (to je išlo Tracy Tupmana, koji je različitim protupickwickovskim pogledima obdarivao neku mladu djevu ukraj puta).
- Baš je lijepa - prisnaži Tupman.
- Engleskinje nisu tako lijepe kao Španjolke. Ove su krasna stvorenja: kosa garava kao ugljen, oči vrane, a oblici ljupki. Slatka stvorenja, ljepotanke.
- Jeste li bili u Španjolskoj, gospodine? - upita Tracy Tupman.
- Živio tamo godine i godine.

Oštroumni pas

- Sigurno ste mnoga srca osvojili, gospodine - priupita radoznalo Tupman.
- Osvojio! Na tisuće. Don Bolaro Fizzgig. Grande. Jedinica kći dona Cristina. Divan stvor. Zavoljela me do ludila. Otac ljubomoran. Kći plemenita. Englez pristao. Donu Cristinu zahvatio očaj. Cijanova kiselina. U mom putnom kovčegu želučana sisaljka. Operacija uspjela. Stari Bolaro sav izvan sebe. Pristao na naše vjenčanje. Ruke nam sastavio. Potoci suza. Romantična pripovijest, zar ne? Zaista romantična.
- A je li sada ta dama u Engleskoj, gospodine? - upita radoznalo Tupman, kojega se silno dojmio opis njezinih čari.
- Umrla, gospodine, umrla! - odvrati stranac, mećući na desno oko kratak ostatak veoma starog kambričkog ubrusca. - Nikad se više ne oporavi nakon želučane sisaljke. Podrovan tjelesni sastav. Podlegla kao žrtva.
- A njezin otac? - upitat će pjesnički obdareni Snodgrass.
- Grižnja savjesti i nevolja - odvrati stranac. - Iznenada ga nestalo. Brujao o tome čitav grad. Svugdje ga tražili. Uzalud. Javni vodoskok na glavnom trgu nenadano presušio. Protekli cijeli tjedni. Sveudilj začepljen. Najmili radnike, da ga očiste. Iscrpli vodu. Pronašli tasta sa zabodenom glavom u prednji dio glavne cijevi. U desnoj čizmi potpuna ispovijed. Izvadili ga van. Vodoskok opet proradio da ne može bolje.
- Hoćete li mi dopustiti da pribilježim taj mali roman, gospodine? - priupita Snodgrass duboko ganut.
- Svakako, gospodine, kako ne bih. Još pedeset, ako ih želite čuti. Čudnovat je moj život. Prilično zanimljiva životna povijest. Nije izvanredna, ali je osebujna.
Tako proslijedi stranac sa svojim pričanjem (tek bi prigodice ovda-onda prestao, da istrusi koju čašu piva, kad bi kočijaš mijenjao konje), dok ne stigoše do rochesterskog mosta, a za to su vrijeme potpuno ispisali svoje bilježnice izborom iz strančevih pustolovina i Pickwick i Snodgrass.
Kad ugledaše lijepe stare dvore, August Snodgrass uskliknu sa svim pjesničkim darom, kojim ga je priroda obdarila:
- Veličanstvenih li ruševina!
- Kakva li prizora za istraživača starina! - upravo se te riječi omakoše s usta Pickwicku, dok je namještao na oko dalekozor.
- Ah, divna li mjesta - pripomenu stranac - veličanstvena zgrada, natmureni zidovi, klimavi svodovi, mračni zakuci, ruševne stepenice. Stara katedrala, zadah zemlje, noge hodočasnika izlizale stare stube, mala vrata saske arhitekture, ispovijedaonice kao blagajnice u kazalištima. Čudni svati ti redovnici, pape i rizničari i sva ta razna stara čeljad, s velikim crvenim licima i zatubastim nosinama. Pojavljuju se svakog dana. Kratki kaputići od bivoljače, kremenjače, sarkofazi. Lijepo mjesto. Pa stare legende, čudnovate priče. Kao da si u devetom nebu - i stranac proslijedi svoj monolog, sve dok ne stigoše svratištu Bik, u Glavnoj ulici, gdje se kočija zaustavi.
- Zar vi ovdje ostajete, gospodine? - zapita Nathaniel Winkle.
- Ja ne ostajem ovdje, ali po vas bi bilo dobro da tu odsjednete. Svratište je dobro. Postelje čiste i udobne. Tik do ovoga nalazi se Wrightovo svratište. Skupo, do zla boga skupo. Pol krune više zaračunaju, ako samo pogledate konobara. Skuplje vam računaju, večerate li vani kod prijatelja negoli u svratišnoj blagovaonici. Čudni svati. Vrlo čudni.
Winkle se okrenu Pickwicku i promrmlja s njime nekoliko riječi. Šapat se od Pickwicka pronese Snodgrassu, od ovoga Tupmanu, i svi kimnuše glavama u znak pristanka. Tada Pickwick oslovi stranca:
- Jutros ste nam iskazali veoma važnu uslugu, gospodine. Hoćete li nam dopustiti, da vam pružimo tek malen dokaz svoje zahvalnosti, moleći vas da nas izvolite počastiti svojom nazočnošću na večeri?
- Veoma rado; ne mislim, razumije se, nalagati, ali pečena kokoš s pečurkama, divna stvar! A kada?
- Čekajderte - zamisli se Pickwick gledajući na džepnu uru; - sad će biti blizu tri sata. Pa, recimo u pet sati.
- Izvrsno, baš mi je tada zgodno. Dakle, točno u pet sati, a dotle vas prepuštam samima sebi.
To izreče stranac, podiže zgnječeni šešir nekoliko centimetara od glave, nemarno ga podosta naheri nastranu, pa pojuri dvorištem i okrenu u Glavnu ulicu, dok mu je sveudilj virila iz džepa polovina svežnjića u zamotnom papiru.
- Taj je čovjek po svoj prilici prošao mnoge zemlje i bit će da je pronicav promatrač ljudi i događaja - napomenu Pickwick nakon njegova odlaska.
- Tako bih želio vidjeti onu njegovu pjesan - dodade Snodgrass.
- A ja bih tako volio da sam vidio onoga njegova psa - preuze Winkle.
Tupman ne prozbori ni bijele ni crne, a na pameti mu je neprestano bila dona Cristina, želučana sisaljka i vodoskok, a oči mu bjehu pune suza.
Pošto su najmili poseban salon, pregledali ložnice i naručili večeru, četvorica se pickwickovaca uputiše zajedno, da razgledaju grad i okolicu.
Pomnjivo smo pregledali Pickwickove bilješke o četiri grada: Stroudu, Rochesteru, Chathamu i Bromptonu, pa smo pronašli, da se njegovi dojmovi o izgledu tih gradova ne razlikuju ni u jednoj bitnoj točki od opisa drugih putnika, koji prođoše istim područjem. Stoga mirne duše možemo skratiti Pickwickov općeniti opis.
»Čini se, bilježi Pickwick, da su glavni proizvodi tih gradova: vojnici, mornari, Židovi, kreda, račići, oficiri i brodogradilišni radnici. Roba, što je uglavnom izložena na prodaju po javnim ulicama, sastoji se od namirnica za mornare, dvopeka, jabuka, ribe iverka i kamenica. Ulice su živahna i vesela izgleda, a tome je glavni razlog društvenost i raspoloženje vojnika. Prava je radost čovjekoljubivu srcu, kad vidi, kako ti hrabri ljudi teturaju pod preobiljem životne radosti i žestokih pića, osobito ako se sjetimo, kako dječjem žiteljstvu pružaju jeftinu i bezazlenu zabavu time, što mališani grnu za njima i zbijaju šale. Ništa ne može (nadodaje Pickwick) nadvisiti njihova dobra raspoloženja! Upravo dan prije moga dolaska jednoga od tih vojnika najprostije uvrijediše u nekoj krčmi. Konobarica je naime odlučno odbila da mu još natoči. On nato (naravno samo u šali) potegne sablju i rani djevojku u rame. Pa ipak je taj čestiti momak drugoga jutra prije ikoga došao u tu krčmu i izjavio, kako je spreman prijeći preko te stvari i zaboraviti, što se desilo.
Potrošnja duhana u tim gradovima, nastavlja Pickwick, po svoj je prilici veoma velika, a miris, što se širi ulicama, bit će da je neizmjerno ugodan strastvenim pušačima. Površan bi putnik prigovorio možda nečistoći, koja je glavna značajka tih mjesta, no onima, koji u toj nečistoći vide dokaz prometa i trgovačkog blagostanja, na čast je i diku.«
Točno u pet sati eto stranca, a malo zatim i večere. Neznanac se riješio svežnjića u zamotnom papiru, ali mu na odjeći ne bješe nikakve promjene, te je bio, ako je to moguće, brbljaviji nego ikada.
- Što to imate? - upita stranac, kad je konobar digao poklopac s jedne zdjele.
- Listove, gospodine.
- Ah, listovi, predivna riba. Sva dolazi iz Londona. Vlasnici poštanskih kočija priređuju političke večere. Krcata kola listova. Na duzine košara. Okretna čeljad. Čašu vina sa mnom, gospodine?
- Veoma rado - odvrati Pickwick.
Stranac ispi najprije s njime, zatim sa Snodgrassom, pa s Tupmanom, zatim s Winkleom, a napokon obreda s čitavim društvom zajedno, a pio je isto onako brzo, kao što su bez prestanka sipale iz njega riječi poput pčela iz ulišta.
- Kakva je to vražja strka na stubištu, konobare - zapita stranac. - Klupe gore, drvodjelje dolje. Svjetiljke, pa čaše, pa harfe. Što li se to sve sprema?
- Ples, gospodine - odvrati konobar.
- Društveni ples, zar ne?
- Ne, nije u zatvorenu društvu. Ovaj se ples priređuje u dobrotvorne svrhe, gospodine.
- Znate li, da li ima u ovome gradu mnogo lijepih žena, gospodine - zapitat će Tupman s velikom radoznalošću.
- Prekrasnih, osebujnih. Kent, gospodine, Kent je u čitavu svijetu poznat. Na glasu je s jabuka, trešanja, hmelja i lijepih žena. Čašu vina, gospodine?
- Veoma rado - odvrati Tupman. Stranac natoči i iskapi na dušak.
- Ja bih tako rado išao na ovaj ples - prisniti Tupman, ponovo se vraćajući na svoju omiljelu temu - eh, baš bi mi drago bilo.
- Ulaznice se prodaju u točionici, gospodine - umiješa se konobar; - svaka pol gineje, gospodine.
Tupman ponovo izrazi svoju najozbiljniju želju da bi sudjelovao u toj svečanosti, ali kako nije naišao ni na kakav odziv, niti u mrkom oku Snodgrassovu niti u zamišljenom pogledu Pickwickovu, vrlo se revno dade na portugizac i na zasladu, što su je upravo stavili na stol. Konobar ode, a društvo ostade samo, da provede nekoliko ugodnih sati nakon večere.
- Oprostite, gospodine - priuze stranac - boca ne smije mirovati. Valja da kruži naokolo poput sunca. Oborite niz grkljan. Popijte sve do posljednje kapi! - i istrusi svoju čašu, što je bijaše napunio prije dva časka, pa natoči drugu držeći se kao pravi vinopija.
Kako je vina ponestalo, naručiše novu zalihu. Gost je bajao, a pickwickovci ga pozorno slušali. Kod Tupmana je svakog časa sve više raslo raspoloženje za ples. Pickwickovo se lice žarilo i prelijevalo u nekom izražaju općega čovjekoljublja, a Winkle se i Snodgrass uljuljaše u tvrd san.
- Oni gore već započinju - pripomenu stranac; - čujete li svirku. Kako samo gusle ciliču. Sad se čuje harfa. Eno već i plešu.
Različiti zvukovi, što dopirahu do njih dolje, najaviše zaista početak prve četvorke.10
- Kako bih volio otići da zaplešem - dopovezao se Tupman.
- I ja bih - preuze stranac; - prokleta prtljaga; kako polagano voze ti brodići, nemam u čemu ići na ples, gadno, zar ne?
Dobrotvornost prema svim ljudima jedno je od glavnih obilježja pickwickovske teorije, a nitko se nije više isticao u revnom ispunjavanju toga plemenitog načela od gospodina Tracyja Tupmana. Nevjerojatan je gotovo broj primjera, koji su navedeni u zapisnicima Društva, iz kojih izlazi, kako je taj dobričina slao ljude potrebne pomoći u kuće ostalih članova Društva, da bi te sirotane oni podarili polovnom odjećom ili im novčano pomogli.
- Bio bih veoma sretan, da vam posudim svoju preoblaku za tu prigodu - nadoveza Tracy Tupman - ali, vi ste prilično vitki, a ja sam...
- Prilično debeo - unese se u riječ neznanac - pravi dozreli Bakho, ali bez vijenca od vinove loze, spao s bureta i obukao gaće od grubog vunenog sukna, je li de, prijane? Bolje bi bilo, da imate rakije crkavice nego gaće stuparice.11 Ha! Ha! Naslužiderte vina, golubane.
Nije još potpuno utvrđena činjenica, da li se Tupman malko ljutnuo zbog odlučnog tona, kojim se od njega tražilo da doda vino, što ga je neznanac tako brzo i obličke cijedio ili se zbilja svojski rasrdio, što se jedan ugledni član Kluba pickwickovaca sramotno uspoređuje sa svrgnutim Bakhom. Ipak mu dodade vino, dvaput se nakašlja i gledaše nekoliko trenutaka strancu ravno u oči. No kako je taj čovjek ostao potpuno sabran i sasvim miran na njegov oštri pogled, i on se malo-pomalo primiri i opet svrnu razgovor na ples.
- Baš sam vam htio napomenuti, gospodine - proslijedi Tupman - ako bi vam moje odijelo bilo preširoko, možda bi vam bolje pristajala odjeća moga prijatelja Winklea.
Stranac omjeri okom Winklea, pa mu se lice zasja od zadovoljstva i uskliknu:
- Kao salivena.
Tupman pogleda oko sebe. Vino, štono je već bilo obrvalo i uspavalo Snodgrassa i Winklea, bješe sada potajice navalilo i na Pickwickova ćutila. Taj je gentleman prolazio postepeno kroz različite stadije, što nastaju prije mrtvila, koje uzrokuje obilna večera sa svojim posljedicama. Pickwick bješe prešao one redovite prijelaze od najvišega gozbenog veselja do najdublje potištenosti, i opet, od najdublje potištenosti do najvišeg veselja. Poput plinske svjetiljke na ulici, kojoj se prikrao vjetar u cijev, načas bi Pickwick pokazivao natprirodan sjaj, a onda opet utonuo tako duboko, da si ga jedva mogao raspoznati. Nakon kratke stanke ponovo bi planuo i časak svijetlio, a onda treperio nekim nesigurnim i nepostojanim svjetlucanjem, dok napokon sasvim ne ugasnu. Glava mu bješe klonula na prsi, a neprekidno hrkanje i od vremena do vremena prekidani dah bjehu jedini čutki znakovi nazočnosti toga velikana.
Tupmana spopade silna napast da pošto-poto ode na ples i da steče prve svoje dojmove o ljepoti kentskih dama. Isto ga tako obuze neodoljiva želja da sa sobom povede i stranca. Njemu su potpuno nepoznati i mjesto i njegovi stanovnici, a stranac je, kako se čini, izvrsno upućen i u jedno i u drugo, kao da je tu živio odmalena. Winkle je spavao. Kako je Tupman imao dosta iskustva u takvim prilikama, znao je, da će se njegov prijatelj, čim se probudi, po staroj navadi otkotrljati u postelju. No ipak je još bio neodlučan.
- Napunite svoju čašu i dodajte meni vina - opet će neumorni gost vinopija.
Tupman udovolji strančevoj želji, a dodatni ostan posljednje čaše nagna ga na konačnu odluku.
- Winkleova je ložnica odmah do moje - zapovrnu Tupman; - da ga sad budim, ne bih mu bio kadar razjasniti, što želim. Znam pak, da mu je odijelo u putnom kovčegu. Kad biste ga obukli za ples, a pošto se vratimo, svukli, mogao bih ga ja ponovo metnuti na mjesto, da time uopće Winklea ne uznemirujemo.
- Sjajno - odvrati stranac - divna je to osnova. Gadna li mog položaja. Četrnaest kaputa spremljenih u sanducima, što se voze morem, a ja moram nositi tuđu odjeću. No zamisao je izvrsna, zbilja je izvrsna.
- Valja nam kupiti ulaznice - upozori Tupman.
- Nije vrijedno mijenjati gineju - preuze stranac; - odlučimo bacanjem novca u zrak, tko će platiti za obojicu. Ja pogađam, a vi bacajte. Žena, žena, čarobna žena. - Kad pade zlatna funta šterlinga, ozgo bješe zmaj (samo su ga iz uljudnosti nazvali žena).12
Tupman pozvoni, kupi karte i naredi da donesu svijećnjake za sobu. Nakon četvrt sata stranac se bješe od glave do pete odjenuo kao pelivan u potpuno ruho gospodina Nathaniela Winklea.
- Nov je to kaput - pripomenu Tupman, dok se stranac veoma samodopadno ogledavao u velikom okretnom ogledalu; - prvi, koji je napravljen s pucetom našega Kluba (tada upozori svoga novoga druga na veliko pozlaćeno puce, na kome se isticalo poprsje gospodina Pickwicka u sredini, a s obje ga strane resila slova P. K.).
- P. K. - začudi se stranac; - čudna lozinka; slika starkelje i P. K. A mjesto čega, molim vas, stoje ova početna slova P. K.? Da to ne znači Poseban Kaput, što li?
S pojačanim negodovanjem i s velikom važnošću rastumači Tupman tajanstvenu lozinku Pickwickova kluba.
- Pokratak mi je u pasu, zar ne? - napomenu stranac, obzirući se, ne bi li u ogledalu uhvatio odblijesak puceta na pojasu, koja mu bjehu na polovini leđa. - Kao da je kakva pismonoše. Čudni su kaputi pismonoša. Napravljeni po istom kalupu i prema ugovorenoj cijeni. Bez mjere. Tajinstven je udes Providnosti: svi niski ljudi dobiju dugačke kapute, a visoki kratke.
Mlateći tako dalje novi Tupmanov drug ponamjesti svoje, ili bolje da reknemo, Winkleovo odijelo, pa u pratnji Tupmanovoj pođe uza stube, štono vode u plesnu dvoranu.
- Koja imena da najavim, gospodo? - upita čovjek na vratima.
Tracy Tupman htjede upravo stupiti naprijed i sasuti svoje titule, ali ga stranac u tome spriječi.
- Nikakvih imena - prihvati stranac, a zatim šanu Tupmanu: Neće imena biti ni od kakve koristi. Nepoznata su. Sama su po sebi dobra, ali nisu glasovita. Za kakvo društvance su izvrsna, ali na ovakvim javnim priredbama neće imati nikakva dojma. Najbolje je incognito: gospoda iz Londona, ugledni stranci, tako nešto.
Vrata se širom otvoriše, te Tracy Tupman i stranac uđoše u plesnu dvoranu.
Bješe to dugačka prostorija, s klupama, što su obložene grimizom, a voštane svijeće sijahu u staklenim svijećnjacima. Svirači bjehu brižno smješteni na povišenoj podnici, a dva-tri reda plesača sustavno su izvodila četvorke. U pokrajnoj sobi bjehu postavljena dva kartaška stola, gdje su se dva para starijih dama s isto toliko debele gospode igrali whista.
Pošto se završi posljednji takt, plesači se ušetali dvoranom, a Tupman se sa svojim drugom smjesti u kut, da promatraju društvo.
- Čarobne žene - izusti Tupman.
- Pričekajte časak - prihvati stranac - bit će naskoro grdne šale. Kaponje još nisu stigli. Čudnovato mjesto. Viši činovnici pomorskog brodogradilišta ne poznaju nižih; ovi pak ne poznaju nižeg plemstva, niže plemstvo opet neće da zna za trgovce i obrtnike, a vladin predstavnik ne poznaje uopće nikoga.
- Tko je onaj momčić s plavom kosom i žmiravim malim očima, kicoški odjeven? - zapita Tupman.
- Tiše, molim. Žmirave male oči, odjeća po modi, momčić, glupost, zastavnik u devedeset sedmoj pukovniji, poštovani gospodin Wilmot Snipe; ugledna obitelj, Snipeovi, veoma ugledna.
- Sir Thomas Clubber i gospođa Clubberka te gospođice Clubberove - pojavi se čovjek na vratima.
U čitavoj dvorani nasta veliko uzbuđenje, kadno uđe visok gospodin u modru kaputu sa sjajnim pucetima, krupna dama u modroj atlasnoj haljini i dvije gospođice slične veličine, u otmjenim haljinama iste boje.
- Vladin predstavnik, upravitelj brodogradilišta, veličina, neobična veličina - prišapta stranac Tupmanu na uho, dok je dobrotvorni odbor vodio na počasno mjesto u dvorani Sir Thomasa Clubbera i njegovu obitelj. Poštovani gospodin Wilmot Snipe i ostala ugledna gospoda skupiše se da odaju počast gospođicama Clubberovima. Sir Thomas Clubber stajaše uspravno kao svijeća i preko svoga crnog ovratka dostojanstveno promatraše sakupljeno društvo.
Gospodin Smithie, gospođa Smithijevka i gospođice Smithijeve - najaviše zatim.
- A što je gospodin Smithie? upitat će Tracy Tupman.
- Nešto je u brodogradilištu uzvrati stranac.

Doktor Slammer izaziva Jinglea

Gospodin se Smithie smjerno pokloni Sir Thomasu Clubberu, a ovaj uzvrati pozdrav ponosno i pokroviteljski. Lady Clubber teleskopski pogleda kroz očalin gospođu Smithijevku i njezinu obitelj, dok je ova opet buljila u gospođu Nekogovićku, kojoj muž uopće ne bješe namješten u brodogradilištu.
- Pukovnik Mulder, gospođa pukovnika Buldera i gospođica Bulderova - tako najaviše nove pridošlice.
- Zapovjednik posade - šapnu stranac kao odgovor na upitni Tupmanov pogled.
Gospođice Clubberove srdačno pozdraviše gospođicu Bulderovu. Pozdrav između gospođa Bulderovke i Clubberovke bješe tako srdačan, da se ne da opisati. Pukovnik Bulder i Sir Thomas Clubber ponudiše jedan drugome burmutice, i neobično su bili nalik na onu dvojicu iz priča Aleksandra Selkirka13 - i uzdigli nosove, kao da je njihov cio svijet.
Dok je mjesna aristokracija - Bulderovi, Clubberovi i Snipeovi - čuvala tako svoje dostojanstvo u gornjem kraju dvorane, ostale su društvene klase nasljedovale njihov primjer u drugim dijelovima prostorja. Manje aristokratski oficiri iz devedeset sedme pukovnije dođoše u društvo obiteljima nižih činovnika iz brodogradilišta. Supruge odvjetnika i žena trgovca vinom bijahu na čelu dalje klase (pivareva je žena posjećivala Bulderove), dok su poštaricu, gospođu Tomlinson, kako se čini zajedničkim pristankom, izabrale glavom trgovačke stranke.14
Jedna od najomiljelijih ličnosti u svome krugu bijaše mali debeljko, s vijencem uvis češljane crne kose oko glave i s golemom ćelom navrh glave - doktor Slammer, liječnik devedeset sedme pukovnije. Taj je doktor šmrkao burmut sa svakim, razgovarao sa svakim, smijao se, plesao, šalio se, igrao whist, svakakve stvari radio i svagdje se nalazio. Tim zanimanjima, makar koliko raznovrsna bila, mali doktor dodade još jedno, koje je bilo važnije od svih - neumorno je poklanjao najneprekidniju i najodaniju pozornost nekoj maloj staroj udovici, koja bogatom haljinom i obilnim nakitom odavaše, da bi bila veoma poželjan dodatak doktorovu ograničenu prihodu.
Neko su vrijeme i Tupman i njegov drug mjerili pogledima i doktora i udovicu, kadli stranac prekide šutnju:
- Grdne pare. Usidjelica. Gizdavi doktor. Nije loša zamisao. Divna šala - to bjehu razumljive rečenice, što su se prosipale s njegovih usana. Tupman mu radoznalo pogleda u lice.
- Idem da zaplešem s udovicom - zapovrze stranac.
- A tko je ona? - zapita Tupman.
- Ne znam. Nikad je u životu ni vidio. Istisnuti doktora. Naprijed, počnimo.
Tada stranac bez oklijevanja prijeđe preko dvorane, nasloni se na okružicu kamina i stade uz izražaj smjerna i sjetna divljenja piljiti u debelo lice male stare dame. Tupman to promatraše u nijemu čudu. Stranac je brzo napredovao. Mali je doktor međutim zaplesao s drugom damom. Udovica ispusti mahalicu, stranac je podiže i predade. Osmijeh, naklon, poklon prigibom koljena, nekoliko riječi razgovora.
Zatim stranac mirno priđe svečanosniku i povrati se s njime. Kratko pantomimsko predstavljanje, a nakon toga se stranac s gospođom Budgerkom uvrsti u četvorku.
Ma koliko se Tupman iznenadio tom kratkom postupku, još je neprispodobljivo veće bilo čuđenje doktorovo. Stranac je bio mlad, a to je udovici laskalo, pa se nije obzirala na doktorovo udvaranje, dok se doktorov gnjev potpuno razbio o nepokolebljivost njegova takmaca. Doktor Slammer bješe kao uzet. Njega, doktora Slammera, iz devedeset sedme pukovnije, da u jednom času istisne čovjek, kojega prije nije nitko nikad ni vidio, a čak ga ni sada nitko ne poznaje! Doktor Slammer - doktor Slammer iz devedeset sedme pukovnije - odbijen! Nemoguće! Ta ne može to biti! A ipak je tako: eno ih tamo. Što! Još predstavlja svoga prijatelja! Može li jadni doktor vjerovati svojim očima! Ponovo pogleda i morade, hoćeš-nećeš, bolno priznati pouzdanost svoje optike: gospođa Budgerka pleše s Tracyjem Tupmanom - previše je to pouzdana činjenica. Pred njim je udovica, jedro poskakuje tamo-amo s neobičnom krepošću, a Tracy Tupman oko nje poigrava, dok mu se na licu odražava najveća ozbiljnost, te pleše (kako to mnogi čine), kao da četvorka nije nešto, pri čemu se čovjek smije, nego kao da je to strogo iskušenje unutrašnjih osjećaja i kao da treba mnogo čvrste odlučnosti pa da čovjek tome odoli.
Doktor je šutke i strpljivo podnosio sva ona nuđenja vrućim pićem negusom,15 kucanje čaša, navalu na kolače, pa i očijukanje, koje je nakon toga nadošlo. Ali, nekoliko časaka pošto je stranac nestao, da otprati gospođu Budgerku do njezine kočije, doktor Slammer poletje brzo kao strijela iz dvorane, a u nastupu strasti svaki mu je djelić lica kiptio gnjevom, što ga je dotada prigušivao.
Stranac se vraćao zajedno s Tupmanom. Žuborkao je i smijuljio se. Mali je doktor bio žedan njegove krvi. Stranac je bio razdragan od radosti. Odnio je pobjedu!
- Gospodine - poče doktor groznim glasom vadeći posjetnicu i povlačeći se u jedan kut hodnika; - ja se zovem Slammer, doktor Slammer, devedeset sedma pukovnija, kasarna Chatam. Moja posjetnica, gospodine, evo vam moje posjetnice.
Još je htio što pridodati, ali od gnjeva obnijemlje.
- Ah! - nato će stranac hladnokrvno; - Slammer, baš mi je milo, uljudna pažnja s vaše strane. Nisam dosad bivao bolestan, Slammere, ali ako se razbolim, zvat ću vas.
- Vi... vi ste petljanac, gospodine - sopio je bijesno doktor; strašivica ste, kukavica, lažac, jedan, jedan... ta zar vas ne može ništa nagnati da mi dadnete vašu posjetnicu, gospodine?
- Oh! razumijem - otpovrze stranac napola u sebi - ovdje je prejak negus, domaćin darežljiv, veoma glupo, zaista, mnogo bolja limunada, u prostorijama zagušljivo, postarija gospoda skupo plaćaju ujutro. Gadno, grozno.
Nakon te brojanice udalji se stranac korak-dva.
- Vi stanujete u ovoj kući, gospodine - zaintačio gnjevno patuljak; - sada ste pri piću, gospodine; čut ćete sutra za me, gospodine. Pronaći ću ja vas, pronaći.
- Bolje da me pronađete nego da me doma ne nađete16 - dočeka mirno stranac.
Doktor Slammer ošinu stranca pogledom neizrecive ljutine, dok je s ozlojeđenim udarcem naticao šešir na glavu. I stranac i Tupman uziđoše u ložnicu potonjega, da povrate Winkleu pozajmljeno perje, premda taj jadnik ni o čemu ni slutio nije.
Spavao je kao zaklan. Tupman brzo povrati odijelo na staro mjesto. Stranac je zbijao svakojake šale. Kako je i Tracy Tupman bio sasvim omamljen vinom, negusom, blještavilom svijeća i damama, smatrao je cijelu tu pustolovinu odličnom šalom. Njegov novi prijatelj ode. Pošto je Tupman imao nekih malih poteškoća da nađe otvor u noćnoj kapici, koja prvobitno bješe određena da se u nju smjesti njegova glava, i pošto je prevrnuo svijećnjak nastojeći ustaći tu kapu na glavu, ukratko, nakon čitava niza zamršenih obrtaja konačno mu je pošlo za rukom dospjeti u postelju, a malo nakon toga utonu u san.
Sutradan je ujutro odbilo tek sedam sati, kadli kucanje na vrata Pickwickove ložnice probudi učenjakov intenzivni duh iz stanja neznani, u koju ga bješe uljuljao san.
- Tko je? - poviče Pickwick uspravljajući se na postelji.
- Poslužnik, gospodine.
- A što želite?
- Oprostite, gospodine, da li mi možete reći, koji gentleman iz vašeg društva nosi svijetloplavi frak s pozlaćenim pucetom, na kome se nalaze slova P. K.?
»Sigurno je dat kaput van, da ga očetkaju, pomisli u sebi Pickwick, pa je poslužnik smetnuo, čiji je.«
- Gospodine Winkle - povika Pickwick - treća soba nadesno.
- Hvala, gospodine - reče poslužnik i ode.
- Što se dogodilo? - povika Tupman, kad glasna lupa na njegovim vratima trže njega iz zaboravna sna.
- Mogu li govoriti s gospodinom Winkleom, gospodine? - upita poslužnik izvana.
- Winkle! Winkle! - uzvikao se Tupman zovući u susjednu sobu.
- Oj! - ozva se slab glas iz postelje.
- Traže vas. Netko je na vratima; - pa pošto se Tupman potrudio da toliko izgovori, okrenu se, i opet odmah zaveze u san.
- Mene da traže! - začudi se Winkle pa brže-bolje skoči iz postelje, nabaci na se nešto odjeće, pa će ponovo - mene da traže! A tako sam daleko od Londona. Tko me, zaboga, može ovdje tražiti?
- Traži vas neki gentleman u svratišnoj blagovaonici, gospodine - odvrati poslužnik, kad Winkle otvori vrata i stade preda nj; - gentleman veli, da će vas zadržati tek časak, gospodine, ali se ne da odbiti nikakvom isprikom.
- Veoma čudnovato! - napomenu Winkle - Eto me, odmah ću doći.
Zamota se brže-bolje u putnički ogrnjač i u kućnu haljinu pa pođe niza stube. Neka je stara žena sa dva konobara čistila svratišnu blagovaonicu, dok je kroz prozor gledao neki oficir u običnoj odori. Kad Winkle uđe, oficir se okrenu i usiljeno se nakloni. Pošto je služinčadi naredio da odu i pošto je brižljivo zatvorio vrata, prozbori ovako:
- Gospodine Winkle, ako se ne varam?
- Da, ja se zovem Winkle, gospodine.
- Nećete se iznenaditi, gospodine, kad vas obavijestim, da sam jutros došao ovamo uime svoga prijatelja doktora Slammera iz devedeset sedme pukovnije.
- Doktora Slammera! - začudi se Winkle.
- Da, doktora Slammera. Taj me gospodin zamolio da vam reknem njegovo mišljenje s obzirom na vaš sinoćni postupak prema njemu. Poručuje vam, da to ne bi bio kadar podnijeti nijedan gentleman i (dodade još) da se onako ne bi nijedan gentleman ponio prema drugome.
Winkleova začuđenost bješe prestvarna i preoštra, da bi izmakla pozornosti prijatelja doktora Slammera.
- Moj me prijatelj, doktor Slammer - proslijedi došljak - zamolio da pridodam, kako je on čvrsto uvjeren, da ste bili sinoć jedan dio večeri pri piću, pa da možda niste svijesni, kako ste ga teško uvrijedili. On mi je naložio, da vam reknem, kako bi bio voljan uzeti (u okolnost kao opravdanje za vaše vladanje, pa bi primio pismenu ispriku, koju biste vi napisali, a ja bih vam je kazivao u pero.
- Pismenu ispriku! - ponovi Winkle s najizrazitijim tonom najveće zapanjenosti.
- Vi, naravno, znate, što će inače biti - hladnokrvno će mu neznani posjetilac.
- A je li vam data ta poruka, da je izručite baš meni? - upita Winkle, kojemu se strašno pomuti razum tim začudnim razgovorom.
- Ja nisam osobno pri tome bio nazočan - proslijedi posjetilac - a kako ste odlučno odbili da date svoju posjetnicu doktoru Slammeru, taj me gospodin zamolio da utvrdim, tko je nosio onaj posve neobičan kaput: svijetloplavi frak s pozlaćenim pucetom, na kome se ističe nekakvo poprsje i slova P. K.
Winkle se sada zaista nađe u čudu, kad doču tako točan opis svoje odore. Prijatelj doktora Slammera proslijedi:
- Prema istrazi, koju sam upravo obavio u svratišu, uvjerio sam se, da je jučer poslije podne stigao ovamo s tri ostala gentlemana vlasnik takva kaputa. Odmah su me poslali gentlemanu, što su mi ga opisali, da će on po svoj prilici biti glava društva, a taj me smjesta uputio na vas.
Da se sama glavna kula tvrđave Rochester nenadano pokrenula iz svoga temelja i ustobočila se pred prozorom te prostorije, Winkleovo iznenađenje ne bi bilo ništa prema dubokom čuđenju, koje ga je obuzelo, kad je čuo te riječi. Najprije mu sunu u glavu, da mu je netko ukrao kaput, pa će zamoliti neznanca:
- Hoćete li me, molim vas, pričekati jedan čas?
- Kako ne bih? - odgovori neugodni posjetilac.
Winkle uzađe brzo u svoju sobu i drhtavom rukom otvori putni kovčeg. Kaput je bio na uobičajenom mjestu, ali kad ga je izvadio i pobliže pogledao, opazi vidljive znakove, da ga je netko prošle noći nosio.
»Bit će da je tako, u sebi će jadni Winkle i ispusti kaput iz ruke. Previše sam gucnuo vina nakon večere, a sasvim se mutno sjećam, kako sam se poslije toga šetao ulicama i pušio cigaru, živa je istina, da sam bio pijan kao čep. Bit će da sam preobukao kaput, nekamo otišao i nekoga uvrijedio. Nema sumnje. Ova je pak poruka strašna posljedica te moje uvrede.«
Govoreći tako u sebi Winkle se vrati istim putem u smjeru blagovaonice s neveselom i strašnom odlukom, da će primiti izazov ratobornog doktora Slammera, makar ponio najkobnije posljedice, što mogu iz toga proizaći.
Različiti razlozi skloniše Winklea na tu odluku. Prvi je svakako bio njegov ugled u Klubu. Njega su uvijek smatrali svijetlim uzorom u svim stvarima zabave i tjelesne vještine, bile one navalne, zaštitne ili bezazlene prirode. Kad bi sada, u tom prvom iskušenju, sramotno uzmakao s mejdana, i to pred očima svoga predsjednika, zanavijek bi odzvonilo njegovu imenu i ugledu. Osim toga se dosjeti, kako je često slušao nagađanje neupućenih u te stvari, da se svjedoci kod dvoboja potajno dogovore, pa samokrese rijetko napune nabojima. Usto je očekivao, ako Snodgrassa zamoli da mu bude svjedokom i zorno mu prikaže pogibelj, da će taj po svoj prilici upoznati s time Pickwicka, koji posigurno neće ni časa časiti da o tom obavijesti mjesne predstavnike oblasti i tako spriječi smrt ili osakaćenje svoga sljedbenika.
Misleći te misli vrati se u ono prijašnje prostorje i priopći svoju namjeru da prima doktorov izazov na dvoboj.
- Biste li me uputili na kojega od vaših prijatelja, da s njime ugovorim vrijeme i mjesto sastanka? - upita oficir.
- Nepotrebno je to sasvim - otpovrze Winkle; - recite vi to sve meni, a ja se kasnije mogu pobrinuti, da pri dvoboju bude nazočan koji od prijatelja.
- Što mislite, da uglavimo za večeras o smiraju sunca? - priupita oficir s nemarnim tonom.
- Vrlo dobro - odvrati Winkle, a u sebi je mislio, da je vraški loše.
- Znate li, gdje je tvrđava Pitt?
- Znam; jučer sam je vidio.
- Potrudite se i skrenite u polje, koje obrubljuje šanac, pa onda udarite stazom nalijevo, kad stignete do ugla tvrđave; onda idile ravno, dok ne ugledate mene. Ja ću onda ići pred vama na skrovito mjesto, gjde se može biti boj udvoj, bez straha da će nas tko prekinuti.
»Bez straha, da će nas tko prekinuti!« pomisli u sebi Winkle.
- Držim, da nemamo više što uglavljivati - nadoveza oficir.
- Ni ja ne znam, o čemu bismo se još imali dogovarati - prisniti Winkle. - Zbogom dakle ostajte.
- U dobri vam čas - otpozdravi odlazeći ožimice oficir i zazvižda neku veselu melodiju.
Toga je jutra zajutrak protekao nekako sumorno. Nakon nenavikla bančenja prošle noći Tupmanu se ne dade ustati rano iz postelje. Snodgrassa kao da je spopao neki unutrašnji pjesnički nemir. Čak je i Pickwick pokazivao neobičnu privrženost šutnji i sodnoj vodi. Winkle je pak željno čekao zgodan čas da se izjada - i nije dugo za tim čeznuo: Snodgrass predloži da posjete gradinu, a kako je Winkle bio jedini od članova društva, koji je imao volju da pođe u prošetnju, upute se njih dvojica zajedno.
- Snodgrasse - prozbori tužno Winkle, kad su skrenuli s ceste - Snodgrasse, mili moj prijatelju, mogu li se pouzdati u vašu šutljivost?
Čim je to dorekao, najusrdnije i najozbiljnije se ponadao, da Snodgrass neće biti kadar očuvati tajne.
- Možete se na me osloniti - odvrati Snodgrass. - Čujte moju prisegu...
- Ne, ne prisižite - prekide ga Winkle, zgrozivši se na pomisao, da bi njegov drug, ništa ne sluteći, zadao vjeru, kako neće odati tajne; - ne prisižite, jer je prisega sasvim nepotrebna.
Nato Snodgrass spusti ruku, koju je u pjesničkom zanosu bio pridigao prema nebesima, da mu ona budu svjedoci, a tada stade pozorno slušati svoga prijatelja.
- U dvoboju mi treba vaša pomoć, dragi moj prijatelju - protuži Winkle.
- Drage ću vam volje pomoći - uzvrati Snodgrass stiskajući prijateljevu ruku.
- Valja mi biti boj udvoj s nekakvim doktorom - doktorom Slammerom iz devedeset sedme pukovnije - poče kazivati Winkle želeći prikazati stvar što svečanijom; imam se pobiti u dvoboju s nekim oficirom, kojemu je svjedok drugi oficir, i to večeras o sunčevu smiraju na samotnu mjestu iza tvrđave Pitt.
- Pratit ću vas - pridoda Snodgrass, koji se čudom začudio, ali se nipošto nije preplašio.
Neobično je, kako su u takvim zgodama svi ostali hladnokrvni, samo nisu oni, koji imaju sudjelovati u dvoboju. Winkle bješe to zaboravio, jer je osjećaje svoga prijatelja prosuđivao po svojima.
- Mogle bi biti strašne posljedice - pripomenu Winkle.
- Mislim, da neće biti tako strašno - odvrati Snodgrass.
- Doktor je po svoj prilici neobično dobar strijelac - sa strahom će Winkle.
- Pa to je većina njih u vojsci - pripomenu hladnokrvno Snodgrass - ali i vi dobro gađate, zar ne?
Winkle to potvrdi; videći, kako nije dosta prestrašio svoga prijatelja, promijeni taktiku.
- Snodgrasse - drhtavim će glasom od uzbuđenja - ako poginem, onda ćete u zamotku, što ću vam ga uručiti, naći poruku za moga... za moga oca.
Ni taj napadaj nije Snodgrassa ganuo, ali obeća, da će poruku predati, i to s takvom spremnošću, kao da je cijeloga svog života bio pismonoša kod Londonskoga poštanskog ureda.
- Poginem li - nastavi Winkle - ili ako doktor pogine, vas će, dragi moj prijatelju, izvesti pred sud kao sukrivca u tom dvoboju. Zar da svoga prijatelja otjeram u progonstvo, možda doživotno!
To se Snodgrassa malo kosnu, ali njegovo junaštvo bješe ipak nepobjedivo.
- Kad se radi o prijatelju - uzviknu s pjesničkim zanosom Snodgrass - prkosio bih svakoj pogibelji.
Kako je samo ubogi Winkle proklinjao u sebi odano prijateljstvo svoga druga, dok su nekoliko časaka išli šutke jedan uz drugoga, svaki zaronio u svoje misli! Podne je odmicalo, a Winkle postajao sve zdvojniji.
- Snodgrasse - dočeka Winkle zaustavivši se iznenada - da mi, jadan, niste kvarili račune u ovome dvoboju; da mi niste, po nesreći, obavijestili predstavnike domaće oblasti; da niste pozvali redare, štono izvršuju naloge mirovnoga suca, da zatvore bilo mene bilo doktora Slammera iz devedeset sedme pukovnije, koji sada stanuje u chatamskoj kasarni, pa da ne bi tako spriječili naš dvoboj; - velim vam, da ni zaboga to ne činite.
Snodgrass srdačno uhvati prijatelja za ruku pa će mu oduševljeno:
- Neću, ni za što na svijetu.
Winklea obuze stravična jeza po cijelome tijelu, kad se konačno uvjeri, da mu se valja odreći svake nade u strah svoga prijatelja i da mu je suđeno postati živim nišanom.
Pošto je Winkle objasnio točno svome prijatelju čitav slučaj, te pošto su kod nekog trgovca u Rochesteru nabavili samokrese i dovoljnu količinu praha, sita i čahura, čime će se u dvoboju postići dostatna zadovoljština, dvojica se prijatelja povratiše u svratište: Winkle, da razmišlja o borbi, što se bliži, a Snodgrass, da pripravi ubojito oružje i da ga tako uredi, e da se može smjesta upotrebiti.
Bješe sumorno i nemilo predvečerje, kad se njih dvojica ponovo otisnuše po svom neugodnom poslu. Winkle se bješe zamotao golemim plaštem, da ga ne prepoznaju, a Snodgrass je pod svojim nosio od boja oružje.
- Imate li sve uza se? - uzbudljivo će Winkle.
- Imam sve, što treba - otpovrze Snodgrass; ima dosta praha i olova, u slučaju da prvi hici zataje. U kutiji je dvanaest deka praha, a u džepu imam i dvoje novine za naboje.
Bjehu to dokazi prijateljstva, na kojima bi zapravo svaki čovjek imao biti neobično zahvalan. Pretpostavljamo, da je Winkleova zahvalnost bila suviše silna, da bi se mogla riječima izreći, jer je mukom mučao kao stanac kamen i samo dalje išao - prilično sporo, doduše.
- Stigli smo u pravi čas - napomenu Snodgrass, kadno udariše uz ogradu prvoga polja; sunce se upravo smiruje za obzorjem.
Winkle pogleda na sunčev krug kako zalazi, pa mu se zavrže u glavi bolna pomisao, da će možda i njegovo sunce brzo zaći.
- Eno oficira - poviknu Winkle nakon nekoliko časaka hoda.
- Gdje je? - priupita Snodgrass.
- Eno ga tamo - onaj gentleman u modru plastu.
Snodgrass pogleda u smjeru, koji mu je pokazao kažiprst njegova prijatelja, i opazi zakukuljenu spodobu, kako mu je Winkle već prije opisa. Oficir malko mahnu rukom, kao znak da ih je opazio, a kad krenu, dvojica prijatelja u neznatnoj udaljenosti pođoše za njim.
Sve se više mračalo, a turobni je vjetar zavijao samotnim poljem, kao da kakav gorostas zviždukom iz daljine vabi svoga psa pokućara. Turobnost toga prizora obavi crnom tugom Winkleovo raspoloženje. Sav protrnu kad mimoiđoše ugao šanca, koji mu se činio poput kakva orijaškog groba.
Najedanput oficir skrenu sa staze, te pošto su se uzverali preko prošća i proverali kroz živicu, nađoše se na samotnu polju. Tu su već čekala dva gentlemana: jedan od njih omalen debeljko s vranom kosom, a drugi, stasita ljudina, s kaputom opšivenim gajtanima, sjedaše na sklopki potpuno ravnodušno.
- Po svoj je prilici ono protivnička stranka s liječnikom - napomenu Snodgrass; - dajte gucnite koju kapljicu konjaka!
Winkle zgrabi pletenku, koju mu je pružio prijatelj, pa potegnu poprilično tekućine, štono razveseljuje srce čovječje.
- Ovo je moj prijatelj, gospodin Snodgrass - kaza Winkle, kad se približi oficir.
Prijatelj se doktora Slammera nakloni i izvadi kutiju sličnu onoj, koju je nosio Snodgrass.
- Držim, da nemamo više u što gubiti riječi, gospodine - napomenu hladnokrvno ovaj potonji, dok je otvarao kutiju; - svaka je isprika odlučno uskraćena.
- Nemamo, gospodine - otpovrze Snodgrass, te i njega sada prilično zazebe pri srcu.
- Želite li poći naprijed, da izmjerimo razmak? - upita oficir.
- Svakako - odvrati Snodgrass.
Tada odmjeriše razmak i pripremiše sve, što je potrebno.
- Držim, da ove smatrate boljima od vaših - pripomenu protivnički svjedok vadeći svoje samokrese. - Vidjeli ste, kad sam ih punio. Imate li što protiv toga, da se ovima poslužimo?
- Nemam, ni najmanje - odvrati Snodgrass.
Ta ga ponuda izbavi iz velike neprilike, jer je njegovo dotadašnje znanje o nabijanju samokresa bilo prilično nejasno i neodređeno.
- Mislim, da sada možemo razmjestiti svoje borce - proslijedi oficir tako ravnodušno, kao da su ti duelisti šahovske figure, a svjedoci šahisti.
- Držim, da možemo - otpovrze Snodgrass; on bi bio pristao na bilo kakav prijedlog, jer o dvoboju nije imao ni pojma.
Oficir prijeđe doktoru Slammeru, a Snodgrass Winkleu.
- Sve je spremno - dostavi Snodgrass Winkleu pružajući mu kuburu. - Dajte mi vaš ogrtač.
- Jeste li uzeli sa sobom onaj zamotak, dragi prijatelju - potihano će jadni Winkle.
- Jesam - pritvrdi Snodgrass. - Čvrsto se držite i pazite da gađate u rame, ruku ili nogu.
Winkleu se učini, da taj savjet neobično nalikuje na onoga, što ga gledaoci svjetuju najmanjem dječaku u uličnoj tučnjavi, kadno mu prikričuju: »Samo odvažno, izmlati ga!« (divan savjet, kad bi samo čovjek znao, kako će ga izvesti!). Ipak šutke skide kaput (uvijek je trebalo dugo vremena, dok ga svuče) i primi samokres. Svjedoci se povukoše, onaj gentleman na sklopki također, a ratnici se jedan drugome primakoše.
Winkle se oduvijek odlikovao neobičnom čovjekoljubivošću. Po svoj je prilici mrskost da hotimično ozlijedi svoga bližnjega bila uzrokom, što je stisnuo oči, kad je došao na sudbonosno mjesto. Kako su mu oči bile zatvorene, nije mogao promatrati neobično čudnovato i nerazjašnjivo držanje doktora Slammera. Taj se gentleman, pristupivši protivniku, najedanput trže, pogleda u čudu na nj, uzmače, protrlja oči, ponovo pogleda i konačno podviknu:
- Stojte, stojte, čovječe!
- Što znači sve to? - upita doktor Slammer, kad pritrčaše njegov prijatelj i Snodgrass. - Pa to nije onaj pravi.
- Da nije pravi! - povika svjedok doktora Slammera.
- Da nije pravi! - priklopi Snodgrass.
- Šta, da nije pravi! - preuze gentleman sa sklopkom u ruci.
- Pa svakako, da nije - odvrati mali doktor. - To uopće nije ona osoba, štono me noćas uvrijedila.
- Baš je to čudnovato! - povika oficir.
- Zbilja čudnovato! - za njim će gentleman sa sklopnim sjedalom. - Sada je samo pitanje, da li se ovaj gentleman, koji je sada na mejdanu, ima formalno smatrati onim nitkovom, koji je sinoć uvrijedio našega prijatelja doktora Slammera, pa bio on onaj pravi ili ne bio.
Pošto je to pripomenuo, uz neobično mudar i tajanstven izražaj u licu, čovjek sa sklopkom uze među prste priličan štip burmuta i pogleda naokolo tako dostojanstveno, kao da je mjerodavan stručnjak u tim stvarima.
Nato Winkle rastvori oči, a naćuli i uši, jer je čuo, kako njegov protivnik viče, da se ima obustaviti svako neprijateljstvo. Kad je iz onoga, što je kasnije rečeno, uvidio, da je bez sumnje posrijedi nekakva zabuna, odmah predvidje, da će mu ugled neminovno porasti, ako prešuti pravi uzrok, zbog kojega je izašao na dvoboj. Stoga odvažno istupi i prozbori:
- Nisam ja ta osoba, znam ja to.
- Onda je to - upade čovjek sa sklopkom - uvreda prema doktoru Slammeru, a to je opet dovoljan razlog, da se dvoboj odmah nastavi.
- Smirite se, molim vas, Payne - uze doktorov svjedok. - Zašto mi jutros niste saopćili tu činjenicu, gospodine?
- Pa da, jasno - ljutito dodade čovjek sa sklopkom.
- Zaklinjem vas, Payne, da se primirite zapovrnu svjedok. Tada se obrati Winkleu:
- Smijem li vas, gospodine, ponovo upitati, zašto mi to jutros ne rekoste?
- Zato, gospodine - otpovrze Winkle, koji je dotle imao vremena da razmisli, što će odgovoriti - jer ste vi, gospodine, nazvali pijanicom i neuljudnim stvorom onoga, koji je nosio kaput, na koji se ja ne samo ponosim što ga nosim, nego što sam ga i izmislio. To je zamišljena i predložena odora Kluba pickwickovaca u Londonu. Osjećam svojom obvezom da branim čast te odore, te sam stoga, bez ikakva ispitivanja, primio izazov, što mi ga jutros ponudiste.
- Dragi gospodine - poče dobroćudni mali doktor pristupajući i pružajući Winkleu ruku - odajem čast vašoj srčanosti. Dopustite mi, gospodine, da vam kažem, kako se duboko divim vašem postupku te kako mi je neizmjerno žao, što sam vas ama baš ni za što zamučio na ovaj sastanak.
- Ništa, ništa, gospodine - uljudno će Winkle.
- Ponosit ću se, gospodine, vašim poznanstvom - proslijedi mali doktor.
- Neizmjerno ću se veseliti, što sam vas upoznao, gospodine - na to će Winkle.
Nakon toga najprije se rukovaše doktor Slammer i Winkle, zatim Winkle i poručnik Tappleton (doktorov svjedok), potom Winkle i čovjek sa sklopkom, a konačno Winkle sa Snodgrassom, koji se bješe uznio u zanosno divljenje zbog plemenitog držanja svoga junačkog prijatelja.
- Mislim, da se sada možemo vratiti - napomenu poručnik Tappleton.
- Svakako - dodade doktor.
- Osim ako se gospodin Winkle smatra uvrijeđenim zbog izazova; jasno je, da u tome slučaju ima pravo na zadovoljštinu - stade tumačiti čovjek sa sklopkom.
Winkle s velikom samozatajom izjavi, da mu je već data dostatna zadovoljština.
- Ili se možda - nastavi čovjek sa sklopkom - gentlemanov svjedok osjeća povrijeđenim zbog nekih riječi, koje su mi izmakle na početku ovoga našeg sastanka: u tom ću slučaju njemu veoma rado odmah dati zadovoljštinu.
Snodgrass se požuri da iskaže svoju veliku zahvalnost na velikodušnoj ponudi gentlemana, koji je posljednji govorio, te reče, da on ponudu otklanja samo zbog toga, jer je potpuno zadovoljan s čitavim postupkom.
Dvojica svjedoka ponovo urediše kutije za samokrese, te se čitavo društvo udalji s toga mjesta, mnogo veselije, nego što bijaše, kad je tamo stiglo.
- Ostajete li dugo u ovome mjestu? - upita doktor Slammer Winklea, dok su zajedno išli u najprijateljskijem raspoloženju.
- Mislim, da ćemo preksutra otići iz Rochestera - odvrati Winkle.
- Uzdam se, da ću imati čast, da vas i vašeg prijatelja dočekam u svom stanu te da ću nakon ovog neugodnog nesporazuma provesti s vama koje ugodno veče - proslijedi mali doktor; - a jeste li možda večeras slobodni?
- Ovdje smo s nekoliko prijatelja - odvrati Winkle - a večeras ne bih bio rado bez njih. Možda biste vi i vaš prijatelj došli k nama u svratište Bik.
- Veoma rado - otpovrze mali doktor; - hoće li biti prekasno, ako dođemo u deset sati samo na pol sata razgovora?
- Neće, dragi prijatelju - priuze Winkle. - Bit ću presretan, da vas kažem svojim prijateljima Pickwicku i Tupmanu.
- Veoma će mi biti drago, bez sumnje - odvrati doktor Slammer, premda ni pojma nije imao, tko je taj Tupman.
- Hoćete li posigurno doći? - upita Snodgrass.
- Posigurno.
Uto stigoše na cestu, srdačno se oprostiše i razidoše. Doktor Slammer ode sa svojim prijateljima u kasarnu, a Winkle sa svojim prijateljem Snodgrassom u svratište Bik.

Treće poglavlje

Novo poznanstvo - Priča lakrdijaškog glumca potukača - Neugodan prekid i nezgodan susret

Pickwick se bijaše nekako pribojavao zbog neuobičajene odsutnosti dvojice svojih prijatelja, a njihovo tajanstveno držanje čitava prijepodneva nipošto nije pridonijelo, da bi se njegova bojazan umanjila. Stoga se s neobičnim veseljem ustade da ih pozdravi, kad su se povratili. Također ih s neobičnim zanimanjem priupita, što se dogodilo, pa su toliko izbivali iz društva. Da bi odgovorio na Pickwickov upit, Snodgrass htjede iznijeti povijesno izvješće o događajima, što smo ih maloprije podrobno ispričali, ali najedanput zastade, jer opazi, da je nazočan ne samo Tupman i njihov jučerašnji drug iz kočije nego još nekakav stranac, isto tako čudnovata izgleda. Bješe to čovjek brigom ispijena i blijeda lica, a oči mu bjehu duboko utonule, više nego što su inače od prirode, jer mu je kruta crna kosa u neurednim pramenovima navrla do pol lica. Oči su gotovo neprirodno sjajne i prodorne, a jarmenice se izbočile i iskočile; vilice se oduljile i omršavile, te bi čovjek promatrajući ga pomislio, da je nekakvim stezanjem mišića na časak uvukao meso s obraza, kad ne bi njegova napola otvorena usta i nepokretan izražaj nagoviještali, da mu je to uobičajeni izgled. Oko vrata je nosio zelen šal, kojega su se veliki okrajci razvukli preko prsa i provirivali tu i tamo iza otrcanih zapučaka njegova starog pršnjaka. Gornja mu odjeća bješe dugačak crn kaput, ispod kojega je nosio široke hlače od smeđa sukna. Na nogama mu bjehu velike čizme, koje će se dobrzo sasvim raspasti.
Winkleov se pogled zaustavi na toj osobi čudnovata obličja, prema kojoj Pickwick pruži ruku rekavši:
- Ovo je prijatelj našega novog prijatelja. Jutros smo doznali da je onaj naš prijatelj član ovdašnjeg kazališta, premda ne želi, da to svatko zna, a i ovaj je gentleman također glumac. Upravo nas je htio obradovati nekom malom kazališnom pošalicom, kadno vi uđoste.
- Pun je priča kao šipak zrnja - pridoda jučerašnji stranac u zelenom kaputu prilazeći Winkleu i šapćući mu tihano i povjerljivo. - Čudan svat, samo je statist, nije pravi glumac, čudnovat stvor, sve mu ide naopako, na putovanju ga zovemo turobni Jemmy.
Winkle i Snodgrass uljudno pozdraviše gentlemana s pristalim nazivom »turobni Jemmy«, naručiše konjaka s vodom, da piju što i ostalo društvo, pa posjedaše za stol.
- No, gospodine - oglasi se Pickwick - hoćete li biti ljubezni i nastaviti svoju priču?
Turobni izvadi iz džepa zamazan smotak papira, okrenu se prema Snodgrassu, koji je upravo izvadio svoju bilježnicu, i upita muklim glasom, koji je potpuno pristajao njegovoj vanjštini:
- Jeste li vi pjesnik?
- Ja... ja se bavim ponešto pjesništvom - odvrati Snodgrass prilično zbunjen tako neočekivanim pitanjem.
- Ah! pjesništvo je životu ono, što su osvjetljenje i glazba pozornici. Oduzmete li jednome lažni ures, a drugome njegova maštanja, što onda zapravo preostaje, zbog čega je vrijedno živjeti i mučiti se?
- Baš je to prava istina, gospodine - odvrati Snodgrass.
- Onaj, koji se nalazi ispred svjetiljaka pred pozornicom nastavi Turobni - sličan je posjetniku, štono sjedi na velikoj dvorskoj svečanosti i divi se svilenim haljinama raskošnoga mnoštva. Oni, koji se nalaze iza rampe, to su radnici, koji pripravljaju taj sjaj, a zanemareni su i nepoznati, ostavljeni da potonu ili da isplivaju, da zlopate ili da prežive, kako god se to svidi hridima sudbine.
- Tako je - uzvrati Snodgrass: kako je upalo oko Turobnoga počivalo na njemu, smatrao je potrebnim da nešto rekne.
- Nastavi, Jemmy - nagovarao ga španjolski putnik - šta si vazda kao crnooka Suzana17; ne smatraj sve tragičnim; šta vazda naričeš; razveži jezik; razvedri se.
- Hoćete li ocijediti još jednu, prije nego počnete, gospodine? - upita Pickwick.
Turobni prihvati ponudu, smiješa čašu konjaka s vodom, polovicu polako proguta, razvi svitak papira i stade sad čitati, sad pripovijedati događaj, što smo ga našli među spisima Kluba pod naslovom

PRIPOVIJEST LAKRDIJAŠKOG GLUMCA POTUKAČA

- Nema ništa čudnovato u ovome, što ću vam ispripovijedati - proslovi Turobni. - Ni neobično to čak nije. Oskudica i bolest preobične su u mnogim životnim prilikama, da bi zaslužile više pozornosti nego što se daje najobičnijim promjenama u čovječjem životu. Složio sam ovo nekoliko crtica, jer sam mnoge godine dobro poznavao njihova glavnog junaka. Bio sam svjedok njegova postepenog pada, dok se konačno nije strovalio u tako strašnu bijedu, da se iz nje nikad više ne pridiže.
Čovjek, o kojemu pripovijedam, bio je glumac u malim pantomimskim ulogama, a usto, poput mnogih njegovih zanata, neizlječivi pijanica. U svojim boljim danima, dok ga još ne bješe oslabila razuzdanost i istočila bolest, imađaše lijepu plaću, te da bješe brižljiv i razborit, mogao bi je i dalje primati nekoliko godina - ali ne zadugo, jer takvi ljudi ili rano umru ili prekomjernim naprezanjem tjelesnih sila prerano izgube prirodnu snagu, od koje jedino zavisi njihov opstanak. Čovjeka, o kojemu je riječ, bješe porok tako čvrsto sputao, da se nije mogao upotrebiti u ulogama, u kojima je zbilja nešto vrijedio u kazalištu. Krčma ga je tako očarala, da se njezinoj zamamnosti nije bio kadar oduprijeti. Neminovno ga je čekala bolest bez ičije pomoći i beznadna bijeda, a konačno i sama smrt, samo ako ustraje u takvu načinu života. On je ipak ustrajao, a posljedice lako možete pogoditi. Nije mogao dobiti nikakva posla, te je bio željan korice kruha.
Tko god barem donekle poznaje kazališne prilike, zna, kolika se vojska odrpanaca i siromaha vrze oko pozornice kakva velikog kazališta - nisu to stalni redoviti glumci, nego plesači, statisti, lakrdijaši i slična čeljad, koju najme samo za vrijeme trajanja lakrdije ili koje uskršnje18 izvedbe, a onda ih otpuste, dok opet ne dođe vrijeme izvedbi kakva većeg djela s mnogo uloga, pa ih ustrebaju. I taj je čovjek bio prisiljen uteći se takvu načinu života. Obavljajući svake večeri taj svoj zanat u kakvu malom kazalištu, odjedanput bi zaradio više šilinga na tjedan, te je tako mogao udovoljavati svojoj staroj sklonosti. Dobrzo presahnu i to vrelo. Njegova je neurednost bila odviše velika, da bi mu od zarade što preostalo i za najbjednije uzdržavanje, koje bi mogao time pokrivati, te je dotjerao dotle, da je gotovo gladovao. Tu i tamo bi posudio kakvu sitnicu od kojega starog prijatelja ili bi nastupio u kojemu od najzabačenijih kazališta. No, čim bi što zaradio, propio bi to po svojoj staroj navadi.
U to vrijeme, kad je on već bio preturio preko godinu dana, a da nitko ne zna kako, imadoh kraće vrijeme gostovati u jednome od kazališta na surreyskoj19 strani Temze, i tu sretoh toga čovjeka, što ga neko vrijeme nisam viđao. Ja sam, naime, putovao po unutrašnjosti zemlje, a on se potucao od nemila do nedraga po londonskim uskim ulicama i drvoredima. Baš sam se bio obukao da izađem iz kazališta i upravo sam prelazio preko pozornice, kadli me on potrepta po ramenu. Nikad neću zaboraviti odvratne slike, što mi se ukaza pred očima, kad sam se okrenuo. Bio je obučen za pantomimu u svoj bezumnosti lakrdijaškog kostima. Sablasni likovi u Plesu smrti20, najgrozniji oblici, što ih je ikada i najsposobniji slikar bio kadar uhvatiti na platno, nikad nisu mogli prikazati ni upol tako groznu priliku. Podbuhlo mu tijelo i zgrčene noge - njihovu je izobličenost još stostruko povećavala čudnovata odjeća - staklene oči, u strahovitoj opreci prema debeloj naslagi bijela ličila, kojim mu bješe namazano lice; čudno nakićena glava, što dršće od uzetosti; duge, koštunjave ruke, namazane kredom - sve mu je to davalo grozan i nenaravan izgled, o kojemu nam nikakav opis nije kadar dati primjerena pojma, tako da se još i danas zgrozim, kad se toga sjetim. Glas mu je bio mukao i drhtav, kadno me povuče nastranu pa mi u isprekidanim riječima iznese čitavo dugo čislo bolesti i nevolja, završujući kao obično hitnom molbom, da mu pozajmim neznatan iznos novca. Spustih mu u ruku nekoliko šilinga, a kad se okrenuli, začuh grohotan smijeh, što ga bješe izazvala prva njegova lakrdija na pozornici.
Nakon nekoliko večeri neki mi dječak utisnu u ruku zamazan komadić papira, na kojemu je bilo olovkom nadrljano nekoliko riječi, kojima mi se javlja, kako je taj čovjek teško obolio, pa me moli, da ga dođem posjetiti u njegovu stanu u nekoj ulici (sada se više ne sjećam imena), nedaleko od kazališta. Obećah, da ću mu ispuniti želju, čim uzmognem izaći. Tek što se zastor spustio, krenuh da obavim svoj tužni posao.
Kasno je bilo, jer sam imao ulogu u posljednjem činu, a kako je osim toga te večeri bila predstava u korist glumaca, otegla se u beskonačnost. Bješe mrkla hladna noć, a studen vlažan vjetar žestoko nanosio kišu na prozore i pročelja kuća. Kako su se u tijesnim i zabitnim ulicama nakupile splake vode, a žestok vjetar pogasio mnoge i onako narijetko postavljene petrolejske svjetiljke, put je bio ne samo neugodan nego i vrlo nesiguran. Ipak sam na svu sreću pogodio pravi smjer, te mi je nakon neznatnih poteškoća pošlo za rukom naći kuću, koja mi je bila na papiriću označena. Bješe to nekakvo spremište ugljena, s jednim katom za stanovanje iznad njega, gdjeno je, u stražnjoj sobi, ležao čovjek, kojega sam tražio.
Neki bijedni ženski stvor, komedijaševa supruga, dočeka me na stubištu. Reče mi, kako ga je upravo obrvao san, polako me uvede i namjesti mi stolicu kraj kreveta. Kako je bolesnik ležao licem okrenut k zidu i nije se nimalo obzirao na moju nazočnost, imao sam zgode da pobliže razgledam prostoriju, u kojoj se nađoh.
Ležao je na nekoj staroj postelji, koja se preko dana sklapala. Dronjavi ostaci kockaste zavjese omotavahu gornje čelo kreveta, da bi zadržali vjetar, koji je uza sve to prodirao u neudobnu sobu kroz mnogobrojne pukotine u vratima i svakog časa pirkanjem micao zavjesu tamo-amo. Nešto je žeravice tinjalo u zarđalu nepritvrđenu roštilju, pred kojim je stajao star trouglast zamazan stol s nekoliko bočica lijekova, s jednom razbijenom čašom i nekoliko drugih kućanskih predmeta. Djetešce je spavalo na privremenoj posteljici, što bješe za nj napravljena na podu, a žena do njega sjedila na stolici. Na dvije police bješe smješteno nekoliko tanjura, šalica i tanjurića, a ispod njih su visjele kazališne cipele i dva tupa mača za mačevanje. Osim hrpica dronjaka i zavežljaja, što bjehu u neredu razbacani po kutovima sobe - bjehu to jedine stvari u tome jadnom prostoru.
Imao sam dosta vremena da opazim te sitne potankosti, da slušam bolesnikovo teško disanje i da gledam njegove grozničave trzaje, prije negoli je saznao za moju nazočnost. U neprestanim pokušajima da nađe što udobnije uzglavlje, ispruži iz kreveta ruku, koja mu pade na moju. Trže se i stade mi buljiti u lice.
- Johne, stigao je gospodin Hutley - zausti njegova žena; - znaš,onaj gospodin Hutley, po kojega si večeras poručio.
- Ah - potihano će bolesnik prelazeći rukom preko čela;
- Hutley, Hutley, čekaj da se sjetim.
Kao da je nekoliko časaka nastojao da sredi misli, a onda me grčevito pograbi za ručni zglob i prozbori mi ovako:
- Ne ostavljaj me, ne ostavljaj, stari moj druže. Ona me kani umoriti; znam, da će me umoriti.
- Je li odavna u ovako bunovnu stanju? - upitah obraćajući se njegovoj ženi, koja je ridala.
- Od sinoć - odvrati ona. - Johne, Johne, ta zar me ne poznaš?
- Ne daj joj da mi se približi - opet će bolesnik, sav dršćući, kad se jadnica nagnula nada nj. - Otjeraj je, ne mogu podnositi da mi se približuje.
Divlje je buljio u nju, s pogledom smrtne strave, a zatim mi šapnu u uho:
- Tukao sam je, Jeme, jučer sam je tukao, i mnogo puta prije toga. Zlostavljao sam i nju i dijete, a sad sam slab i nemoćan, Jeme, pa će me ona usmrtiti; znam, da hoće. Da si je ti čuo kako plače, kao što sam je ja slušao, i ti bi to znao. Samo dalje njom od mene.
Popusti mu stisak ruke, i iscrpen klonu na uzglavlje.
Predobro sam znao, što to znači. Da sam, makar i za časak, posumnjao u to, samo bi mi jedan jedini letimičan pogled na ženino bljeđahno lice i na njezino poharano tijelo dovoljno objasnio pravo stanje.
- Bit će bolje, da se sklonite - rekoh jadnome stvoru. - I onako mu ne možete ništa pomoći. Možda će se primiriti, ako mu ne budete pred očima.
Uklonila mu se sirotica s vida. On nakon nekoliko trenutaka otvori oči i pogleda uokolo.
- Je li otišla? - upita nestrpljivo.
- Jest, otišla je - odvratih ja; - neće ti ona ništa nažao učiniti.
- Reći ću ti nešto, Jeme - proslijedi bolesnik tihano; - ali ona mi ipak čini nažao. Ima nešto u njezinim očima, što izaziva tako grozan strah u mome srcu, da me tjera u ludilo. Cijele su prošle noći njezine velike izbuljene oči i blijedo lice bili tik pred mojima; kamo god bih se okrenuo, pratili me njezini pogledi, a kad bih se prenuo iza sna, ona bješe kraj moje postelje neprestano u me zureći.
Privuče me bliže k sebi pa će mi dubokim uznemirenim šaptom:
- Jeme, bit će da je ta žena zloduh, sam đavo! Pst! Posigurno znam, da jest. Da je žena od krvi i od mesa, odavno bi već bila mrtva. Nema žene, koja bi bila kadra podnijeti sve ono, što je ona podnijela.
Zgrozio sam se pri pomisli na dugi niz okrutnosti i zanemarenosti, koje su se morale desiti, kad su stvorile takav dojam kod takva čovjeka. Nisam mogao ništa odgovoriti. Ta tko bi mogao uliti nade ili utjehe tome odbačenom biću, što se preda mnom nalazilo?
Prosjedio sam uza nj više od dva sata. Čitavo se to vrijeme premetao gunđajući poklike boli i nestrpljivosti, nemirno lamatajući rukama tamo-amo i neprestano se prevrćući s jedne strane na drugu. Napokon utonu u stanje djelomične nesvjestice, kadno misli tjeskobno blude od prizora do prizora, od mjesta do mjesta, bez nadzora razuma, ali se uza sve to nisu kadre osloboditi od neopisiva osjećaja sadašnje patnje. Videći po njegovu neskladnu bulažnjenju, da je u njega takvo stanje, i znajući, da se po svoj prilici groznica neće odmah pogoršati, odoh od njega obećavši njegovoj nesretnoj ženi, da ću opet doći u pohode druge večeri, a ako ustreba probdjet ću uza nj i cijelu noć.
Održao sam obećanje. U posljednja dvadeset i četiri sata bolesnik se strašno promijenio. Premda su mu oči bile duboko upale i umorne, ipak su se iskrile nekim sjajem, što ga bješe grozota gledati. Usne mu se sasušile i raspucale na mnogo mjesta: suha opora koža žarila se od plamsave vrućine, a na licu mu se ocrtavao neki gotovo sablastan izgled divlje tjeskobe, koji je još jače pokazivao razorno djelovanje bolesti. Groznica je došla do najvećeg stupnja.
Sjedoh na istu stolicu kao i sinoć, i tu sam prosjedio čitave sate slušajući zvukove, koji bi morali dirnuti do dna srca i najokorjelije ljudsko stvorenje - slušao sam strašno bulažnjenje samrtnikovo. Po mišljenju, što sam čuo od liječnika, znao sam, da bolesniku više nema nade, te da sjedim uz njegov mrtvački odar. Gledao sam te satrte udove - koji su se još prije kratka vremena previjali i time zabavljali talabučnu galeriju - kako se sada svijaju pod mukama jarke groznice; čuo sam kako se grohotni lakrdijašev smijeh miješa s buncanjem umirućega.
Dirljivo je bilo slušati kako se bolesnikov duh vraća na uobičajene poslove i zanimanja, što ih je obavljao u zdravim svojim danima, a sada mu tijelo leži pred nama slabo i bespomoćno. Kad su ti poslovi takvi, da su u suštoj protivnosti sa svim onim, s čime čovjek združuje pojmove ozbiljnoga i dostojanstvenoga, onda je stečeni dojam kudikamo silniji. Kazalište i krčma bjehu glavne teme, o kojima je buncao taj nesretnik. Pričinja mu se, da je večer; te je noći imao odglumiti neku ulogu. Kasno je. Valja mu smjesta otići od kuće. Zašto ga ustavljaju i brane mu da ide? Izgubit će naplatu; mora ići. Ne, neće da ga puste. Sakriva lice u užarene ruke i malodušno oplakuje svoju slabost i okrutnost svojih progonitelja. Nakon kratka predaha deklamira nekoliko nesklapnih stihova - posljednjih, što ih bješe u životu naučio. Uspravlja se u postelji, lamata suhonjavim udovima, prevrće se amo-tamo u smiješne položaje. U kazalištu je, glumi. Časak šutnje, a zatim gunđa pripjev neke bučne vinske pjesme. Stigao je napokon u svoju staru kuću. Avaj, kako je u sobi sparno! Prije je bio bolestan, teško bolestan, a sad ga je ozarilo zdravlje i sreća. Natočite mu čašu! Tko mu je to izbi ispred usta? Isti onaj progonitelj, što ga je i prije progonio. Pada nauznak na uzglavlje i glasno stenje. Kratko vrijeme zaboravi, a onda lutanje kroz mučni labirint nisko osvođenih prostora, katkad tako niskih, da mora na nogama i rukama puzati, eda bi se nekako probio. Tijesno i mračno, kamo god se okrene. Neka mu nova zapreka ne da naprijed. Ima tu i kukaca, gadnih gmizavaca, što u nj bulje i ispunjuju čak i zrak naokolo: sablasno se iskre u gustu mraku toga prostorja. Po zidovima i stropu svuda mile gmazovi, a svod se otegao u beskonačnost; strašne sablasti lete tamo-amo, a između njih se pomaljaju lica znanih ljudi, izobličena od podrugivanja i kreveljenja. Prže ga usijanim okovima i vežu mu glavu užetima, sve dok ne šikne krv, a on se zdvojno bori za život.
Nakon jednoga od tih žestokih nastupa bolesti, kad sam ga s teškom mukom zadržao u postelji, utonu u neku vrstu drijemeža. Svladan bdijenjem i naprezanjem sklopih oči na nekoliko časaka, kadli osjetih, kako me netko snažno pograbi za rame. Odmah se trgoh: on se bješe uspravio, kao da će sjesti na postelji u licu se strašno promijenio, ali mu se svijest povratila, jer me, kako se čini, poznao. Dijete, što već odavna bješe uznemireno njegovim bulažnjenjem, diglo se sa svoje steljice i potrčalo svome ocu vrišteći od užasa. Majka ga žurno uze u naručaj, da mu ne bi što nažao učinio u svom žestokom ludilu. Ali, ustrašena promjenom na njegovu licu, zastade kraj kreveta kao ukopana. On me grčevito ščepa za rame, drugom se rukom stade udarati u prsa i očajnički pokuša ne bi li progovorio. Zaludu. Pruža ruku prema svojima i ponovo kuša istisnuti koju riječ uz silan napor. No, čuo se samo hropac, vidio se blijesak u očima, i nakon kratka prigušena jecaja zavali se - mrtav!«

Lakrdijaš na umoru

*

Veoma bi nas obradovalo, kad bismo mogli pribilježiti i pred svoje čitatelje iznijeti Pickwickovo mišljenje o gore spomenutoj pripovijesti. Mi bismo to bez sumnje i učinili, da se nije zgodio veoma nezgodan slučaj.
Pickwick je postavio na stol čašu, što ju je za vrijeme nekoliko posljednjih rečenica pripovijesti držao u ruci, te je upravo bio namjerio da govori - možemo s pravom tvrditi, da je već i zazinuo, jer o tome imamo vjerodostojno svjedočanstvo u Snodgrassovoj bilježnici - kadli poslužitelj uđe u prostoriju i najavi:
- Nekoliko gentlemana, gospodine.
Da ga tako ne prekidoše, Pickwick bi jamačno tom prilikom izrekao nekoliko napomena, koje, iako ne bi rasvijetlile Temzu, svakako bi prosvijetlile svijet.21 Pickwick se ljutio, što su ga tako prekinuli, jer strogo upilji pogled u poslužiteljevo lice, ali zatim pogleda unaokolo po cijelome društvu, kao da želi da ga obavijeste o pridošlicama.
- O! - uzviknu Winkle ustavši - to dolaze neki moji prijatelji; uvedite ih. Veoma su ugodni ljudi - dodade Winkle, pošto se poslužitelj udaljio; - oficiri devedeset sedme pukovnije, s kojima sam se jutros upoznao na prilično čudnovat način. Veoma će vam se svidjeti.
Pickwick se odmah primiri. Poslužitelj se vrati i uvede u prostoriju tri gospodina.
- Poručnik Tappleton - kaza Winkle; - poručnik Tappleton, gospodin Pickwick; doktor Payne, gospodin Pickwick; gospodina Snodgrassa poznate otprije; moj prijatelj gospodin Tupman, doktor Payne; doktor Slammer, gospodin Pickwick; gospodin Tupman, doktor Slam...
Tu se Winkle naglo zaustavi, jer se i na Tupmanovu i na doktorovu licu vidjelo neobično uzbuđenje.
- S ovim sam se gospodinom već prije vidio - napomenu doktor uz osobito oštar naglasak.
- Zar! - odvrati Winkle.
- I... s onom osobom također, ako se ne varam - dodade doktor i ispitivački pogleda stranca u zelenom kaputu. - Mislim, da sam baš onu osobu prošle noći veoma žurno pozvao na dvoboj, a ona je smatrala zgodnim da to otkloni.
Govoreći to doktor svisoka poprijeko pogleda stranca i prošapta nešto svome prijatelju poručniku Tappletonu.
- Ma što ne velite! - preuze potonji gentleman, kad se došaptavanje svršilo.
- Posve vam sigurno kažem - odvrati doktor Slammer.
- Onda ste dužni da ga smjesta podmažete nogom - promrmlja veoma važno vlasnik poljske stolice.
- Ma budi miran, Payne - umiješa se poručnik. - Hoćete li mi dopustiti, gospodine, da vas upitam - proslijedi oslovljujući Pickwicka, koji bješe neobično obmanut zbog toga vrlo neuljudna prizora - hoćete li mi dopustiti, da vas upitam, pripada li ona osoba vašemu društvu?
- Ne pripada, gospodine - odgovori Pickwick - on je samo naš gost.
- Ako se ne varam, on je član vašega kluba? - dalje će poručnik.
- Nipošto - odvrati Pickwick.
- I nikad ne nosi vaše klupsko puce? - zapita poručnik.
- Ne, nikada! - odgovori mu začuđeno Pickwick.
Poručnik se Tappleton okrenu svome prijatelju doktoru
Slammeru s jedva primjetnim slijeganjem ramena, kao da time želi istaći neku sumnju u prijateljevo pamćenje. Mali je doktor izgledao gnjevan, ali zbunjen, dok je Payne s divljim pogledom zurio u sjajno lice gospodina Pickwicka, koji o svemu tome nije imao ni pojma.
- Gospodine - napomenu doktor nenadano se obraćajući Tupmanu takvim tonom, te se taj gentleman tako oćutljivo trgnuo, kao da ga je netko lukavo ubo iglom u list noge - pa vi ste noćas bili u ovoj kući na plesu!
Tupman dašćući tiho priznade, čitavo vrijeme upirući veoma čvrst pogled u Pickwicka.
- Ona vas je osoba pratila proslijedi doktor pokazujući na stranca, koji je još bio nepomičan.
Tupman priznade.
- Onda, gospodine - doktor će strancu - još vas jedanput u nazočnosti ove gospode pitam, da li vam je milije da mi dadnete svoju posjetnicu te da postupim s vama kao s gentlemanom, ili ćete me prisiliti da vas smjesta osobno kaznim?
- Staniderte, gospodine - umiješa se Pickwick - ja zaista ne mogu dopustiti, da se u tom dalje ide, dok mi se nekako ne razjasni. Tupmane, ispričajte mi, što se dogodilo.
Kad su ga tako svečano zamolili, Tupman u nekoliko riječi iznese slučaj. Nakratko se dotakne, kako je pozajmljen kaput, a naširoko je raspleo, kako se to dogodilo »poslije večere«. Zaključi s malim kajanjem zbog svoga postupka, a strancu prepusti, neka se koprca, kako zna i umije.
Taj je po svoj prilici baš namjerio da to učini, kadli poručnik Tappleton, koji ga je dotada promatrao s velikom radoznalošću, upita vrlo prezirno:
- Nisam li ja vas vidio u kazalištu, gospodine?
- O da - odvrati stranac nepostiđeno.
- On je putujući glumac - nadoda prezirno poručnik, okrećući se doktoru Slammeru. - On glumi u komediji, što je sutra navečer priređuju u rochesterskom kazalištu oficiri pedeset druge pukovnije. Ne možete ništa više učiniti u toj stvari, Slammere - nemoguće je!
- Baš je nemoguće! - dostojanstveno će Payne.
- Žao mi je, što sam vas doveo u ovako neugodan položaj - proslijedi poručnik Tappleton oslovljujući Pickwicka; - dopustite mi da vas svjetujem, da je najbolji način, kako ćete se ubuduće očuvati da se ne ponove takvi prizori: budite izbirljiviji u izboru svojih drugova. Laku vam noć, gospodine! - i poručnik izletje kao strijela iz sobe.
- A sad dopustite meni da vam kažem, gospodine - prihvati jedljivi doktor Payne - da sam ja Tappleton ili Slammer, iščupao bih nos vama i svima iz vašega društva. Bih gospodine, uvjeravam vas, redom svima. Zovem se Payne, gospodine, doktor Payne iz četrdeset treće pukovnije. Laku vam noć, gospodine.
Pošto je završio taj govor i tri posljednje riječi izrekao s povišenim tonom, ponosito izađe iza svog prijatelja, a odmah za njim doktor Slammer, koji ne reče ni crne ni bijele, nego se zadovolji time da omjeri društvo prezrivim pogledom.
Uskiptjeli bijes i skrajna smetnja tako nadimahu plemenite Pickwickove grudi, te mu omalo ne prsnu grudnjak, dok su ga tako ljuto izazivali. Stajao je kao skamenjen na mjestu zureći u prazninu. Osvijesti se tek onda, kadno zatvoriše vrata. Tada jurnu naprijed bijesna pogleda i vatrenih očiju. Uhvati rukom kvaku na vratima. Još trenutak, i bio bi zgrabio za vrat doktora Paynea iz četrdeset treće pukovnije, da Snodgrass ne zgrabi za skut fraka svoga cijenjenog predsjednika i ne povuče ga natrag.
- Zaustavite ga - povika Snodgrass - Winkle, Tupmane - ne smije naš prvak izvrći pogibelji svoj dragocjeni život u takvoj stvari.
- Pustite me! - vikao je Pickwick.
- Držite ga čvrsto - derao se Snodgrass.
Sjedinjenim naporima čitava društva Pickwick bi prisiljen da sjedne u naslonjač.
- Pustite ga na miru - konačno će stranac u zelenom kaputu. - Konjak i voda. Veseli stari gentleman. Mnogo odvažnosti. Gutnite to! Ah, predivno piće!
Pošto je stranac već prije okušao izvrsnosti pune čaše, što mu je bješe smiješao Turobni, prinese je sada Pickwickovim ustima, te ostatka njezine sadržine nestade u tili čas.
Malko predahnuše. Konjak pomiješan s vodom izvede svoj učinak. Ljubazno Pickwickovo lice ubrzo poprimi svoj uobičajeni izražaj.
- Nisu oni vrijedni, da se uopće na njih obzirete - napomenu Turobni.
- Pravo imate, gospodine - odvrati Pickwick - zbilja nisu vrijedni. Stid me, što sam se toliko razgnjevio. Primaknite svoju stolicu bliže stolu, gospodine.
Turobni mu spremno udovolji želji. Posjedaše uokrug stola i ponovo zavlada sklad. Kao da je u Winkleovim grudima ostalo malko prikrivene ljutine, koju je možda uzrokovala privremena krađa njegova kaputa, premda je jedva razborito pretpostavljati, da je tako neznatna činjenica kadra ma i za čas uzbuditi osjećaj mržnje u srcu jednoga pickwickovca. Inače se potpuno povratilo društvu dobro raspoloženje, i večer se završi veselim gozbovanjem, kakono je i započela.

Četvrto poglavlje

Manevri i logorovanje - Novi prijatelji - Poziv na selo

Mnogi pisci imaju ne samo lud nego upravo nepošten zazor da navedu izvore, odakle crpu mnogu vrijednu obavijest. Mi nemamo takva osjećaja. Mi samo nastojimo da iskreno ispunimo odgovorne uredničke dužnosti. Makar koliko bismo častohleplje mogli osjećati u drugim prilikama, kad bismo prisvojili spisateljsko pravo na ove dogodovštine, ipak nam zabranjuje poštovanje prema istini da sebi pripišemo bilo kakvu drugu zaslugu osim te, da smo ih razborito sredili i da ih nepristrano prepričavamo. Spisi Pickwickova kluba naše su spremište vode, a mi bismo se mogli usporediti s Društvom Nove Rijeke.22 Radovi drugih pripremili su nam golemu spremnicu važnih činjenica. Mi ih samo postavljamo kao vodu u cijevi i objavljujemo u čistu i milu toku preko ovih nastavaka23 svijetu, koji žeđa pickwickovskog znanja.
Radeći u tom duhu i odlučno se dalje držeći te svoje odluke da priznamo svoje obveze prema vjerodostojnim izvorima, iz kojih smo crpli, otvoreno ističemo, da Snodgrassovoj bilježnici dugujemo potankosti, što ih spominjemo u ovome i u idućem poglavlju, te ćemo ih, pošto smo sada odteretili svoju savjest, iznositi odsele bez ikakva daljeg komentara.
S neobičnom bukom i uzbuđenjem sutrašnjeg se jutra poustade iz postelja u rane sate cjelokupno pučanstvo Rochestera i obližnjih gradića. Imala se obaviti velika smotra boračkih četa kod Tvrđave. Orlovsko oko vrhovnog zapovjednika imalo je nadzirati manevre šest pukovnija. Podigoše privremene utvrde. Imala se napasti i zauzeti tvrđava, a zatim zapaliti lagum.
Kao što su naši čitatelji mogli opaziti iz onoga kratkog izvatka, što smo ga donijeli iz Pickwickova opisa Chatama, predsjednik se s velikim oduševljenjem divio vojsci. Ništa mu nije moglo biti draže, ništa toliko u skladu s posebnim ukusom svakoga od njegovih drugova, kao baš takav prizor. Stoga su pickwickovci bili rano na nogama i uputili se prema mjestu, gdje su se imali obaviti manevri, kamo su već grnule mase svijeta s različitih strana.
Sudeći po izgledu svega onoga, što se moglo vidjeti na mjestu manevara, činilo se, da će svečanost, što se sprema, biti neobično veličanstvena i važna. Straže bjehu postavljene, da čuvaju prostor potreban za vojsku. Posebice je naređeno slugama da kod baterija čuvaju mjesta za gospođe. Podoficiri se ustrčali tamo-amo, a pod pazuhom im knjige vezane u kožu. Pukovnik Bulder, sav u paradnoj vojničkoj odori, poklopio konja pa ga tjera upropnice sad amo sad tamo, natraške ga nagoni među svijet, propinje ga na zadnje noge, nagoni ga da pruska dvojekročke, te se uzvikao i uzgalamio, da mu je od toga glas promukao i lice mu se zacrvenjelo - a sve bez ikakva određena uzroka ili razloga. Oficiri se uzmotali gore-dolje: najprije razgovaraju s pukovnikom Bulderom, zatim izdaju naloge podoficirima, a onda ih posve nestane. Štoviše, i obični se vojnici ukočili u ulaštenim ovratnicima s takvom tajanstvenom ozbiljnošću, da je već ona dostatno govorila o posebnom značenju te svečanosti.
Pickwick i njegova tri druga postaviše se u prve redove radoznale svjetine i strpljivo očekivahu, kad će počeli manevri. Gužva se svakog časa povećavala, a napori pickwickovaca da zadrže svoj položaj, što su ga u početku zauzeli, dovoljno zaposliše njihovu pozornost kroz iduća dva sata. Jedanput bi nastalo iznenada guranje otraga, i tada bi odrinuli Pickwicka za više koraka naprijed, te je letio tako brzo i elastično, da to ne bješe ni u kakvu skladu s uobičajenom ozbiljnošću njegova držanja. Drugog bi se časa opet čula s čela zapovijed, da odmiču natrag, pa bi tada kundak puške ili prignječio nožni prst jadnoga Pickwicka, da ga sjeti toga naloga, ili bi ga opet njime grunuli u prsi, kako bi bili sigurni, da će nalog poslušati.
Zatim nekoliko veselih gentlemana slijeva navre postrance u mnoštvo i tako stisnu ubogoga Snodgrassa, da mu je duša bila na jeziku, te htjedoše od njega doznati, »kamo se to dovraga gura«. Kad je pak Winkle kao svjedok toga neizazvanog napadaja izrekao svoj pretjerani gnjev, netko mu iza leđa natuče šešir na oči i zamoli ga da bude ljubezan pa da utakne svoju glavu u džep. Te i druge krupne šale, skopčane s neobjašnjenim nestankom Tupmanovim (bješe nenadano iščeznuo i nigdje ga ne mogoše naći) učiniše položaj pickwickovaca općenito prije nezgodnim negoli ugodnim i poželjnim.
Napokon se pronese mnoštvom tihi žagor mnogih glasova, a to obično navješćuje, da je blizu ono, što se očekuje. Sve se oči okrenuše prema provalnim vratima tvrđe. Nekoliko trenutaka željna iščekivanja, kadli zrakom veselo zavijoriše zastave, zablista prema suncu sjajno oružje, a kolona za kolonom stade izbijati na poljanu. Čete zastajale i u redove se postavljale. Čitavim se strojem prenese zapovijed, a kadno se diže oružje na počast, odjeknu zveket pušaka, i eto ti vrhovnog zapovjednika, u pratnji pukovnika Buldera i mnogih oficira, kako prokasa na konju u prve redove. Najedanput zajedno udariše vojničke glazbe svih pukovnija. Konji se propinjali, unatrag trusali i mahali repovima u svim smjerovima. Psi se uzlajali, svjetina se uzvrištala, a vojska se svrstavala. Dokle god ti oko dopire, na obje strane možeš vidjeti samo dug niz crvenih haljinica i bijelih hlača, ustaljenih i nepomičnih.
Pickwick bješe tako svojski zaokupljen guranjem i upravo čudesnim izmicanjem između konjskih nogu, da mu ne bi moguće naći vremena da promatra prizor ispred sebe, dok ne bješe onakav, kakav upravo sada opisasmo. Kad je konačno uspio čvrsto stati na vlastite noge, njegovu užitku i veselju ne bješe ni konca ni kraja.

Pickwick lovi svoj šešir

- Zar može na svijetu biti nešto ljepše i divnije? - upita Winklea.
- Ne može baš ništa - otpovrze taj gentleman, kojemu je neki čovjek neposredno prije toga stajao na objema nogama cijelu četvrt sata.
- Zbilja je uzvišen i veličanstven prizor - dodade Snodgrass, u čijim je grudima brzo buknuo pjesnički plamen - kad gledaš hrabre branitelje svoje domovine kako u sjajnom mimohodu promiču ispred svojih miroljubivih građana. Lica im sjaju, i to ne ratničkom surovošću nego uljudnom blagošću. Oči im sijevaju, ali ne ljutim ognjem pljačke ili osvete, nego blagim svjetlom čovječnosti i razumnosti.
Pickwick je potpuno pristao uz unutrašnju bit te pohvale, ali njezini vanjski izričaji nisu mogli kod njega naći posvemašnjeg odjeka, jer je blaga svjetlost razumnosti prilično slabo sjala u očima ratnika, čim je izrečena zapovijed: Mirno! Tada je svaki gledalac vidio pred sobom više tisuća vidnih organa, kako bulje ravno naprijed, potpuno lišeni bilo kakva izražaja.
Svjetina se pomalo porazišla iz neposredne blizine pickwickovaca, pa tako ostadoše gotovo sami.
- Sad smo na divnu mjestu - pripomenu Pickwick ogledajući se oko sebe.
- Baš je divno! - čuli su se kao jeka glasovi Snodgrassa i Winklea.
- Što ono sada rade? - upitat će Pickwick namještajući naočari.
- Ja... ja... sve nekako mislim - zamucao se Winkle mijenjajući boju - ja sve nekako mislim, da će sada pucati.
- Ma glupost - odsiječe Pickwick.
- Ja... ja... zbilja mislim, da hoće - prisnaži ozbiljno Snodgrass ponešto uznemiren.
- Nemoguće - uporno će Pickwick.
Jedva je izustio tu riječ, kadno svih šest pukovnija podiže puške, kao da imaju samo jedan zajednički nišan, a taj su - pickwickovci. Ispališe tada najgrozniju i najstrašniju salvu, što je ikad stresla zemlju sve do njezina središta ili postarijeg gentlemana prodrmala iz njegova težišta.
U tom mučnom položaju - izložen mrskoj vatri mrtvih naboja i uznemiren tim operacijama vojske, kadno jedan novi odred poče upadati na protivnoj strani - Pickwick pokaza onu savršenu hladnokrvnost i prisebnost, koje su stalni pratioci velikana duha. U tom času pograbi Winklea za ruku, postavi se između toga gentlemana i Snodgrassa te ih ozbiljno vruće zamoli, neka se sjete, kako nema nikakve neposredne pogibli, da će ih pucnjava zahvatiti, osim mogućnosti, da će oglušiti od buke.
- Ipak... ipak... recimo da se koji od vojnika zabuni pa opali pravim nabojima - prituži se jadni Winkle problijediv pri slutnji da mu se to pričinja. - Upravo sam sada čuo, kako je nešto prozviždalo zrakom - tako je oštro, a tik kraj moga uha.
- Bolje bi bilo da se bacimo na zemlju potrbuške, zar ne? - upita Snodgrass.
- Ne, ne - sad je već prošlo - tješio ih Pickwick. Makar mu je drhtala usna, a obrazi problijedjeli, preko usana tog besmrtnog muža ne prijeđe ni najmanji izražaj straha ili zabrinutosti.
Pickwick je imao pravo: pucnjava je prestala. No jedva je smogao vremena da sebi čestita na točnosti svoga mišljenja, kadli zapaziše brz pokret u vojničkim redovima: promukao povik zapovijedi pronese se vojskom, te prije nego je ijedan iz društva mogao odgonetnuti značenje toga novog manevra, navali jurišnim korakom svih šest pukovnija s nataknutim bodežima upravo na ono mjesto, gdje se postavio Pickwick sa svojim prijateljima.
Čovjek je ipak tek smrtno stvorenje. Ima granica, preko kojih ne prelazi ljudska hrabrost. Pickwick je načas piljio kroz svoje naočari na mnoštvo, koje je nadiralo - a onda ti, moj pobro, lijepo okrenu leđa i... nećemo reći, da je pobjegao: prvo zato, jer je to prosto, a drugo, jer Pickwickova pojava ne bješe nipošto prilagođena takvu načinu uzmaka. Da se bolje izrazimo, Pickwick je otkasao, i to što su ga noge nosile; tako brzo da je nepriličnost svoga položaja potpuno shvatio tek onda, kad već bješe prekasno.
Protivničke čete, kojih je nastup prije nekoliko trenutaka smutio Pickwicka, sada se povukoše, da odbiju tobožnji napadaj tobožnjih opsjedatelja tvrđave. Posljedica je bila, da su se Pickwick i njegova dva druga našli nenadano zatvoreni između dva veoma duga bojna reda: jednoga, koji je u jurišu napadao, i drugoga, koji je dušmanski i nepokolebljivo čekao na sukob.
- Hoj! - zavikaše oficiri iz bojnoga reda, koji se primicao.
- Maknite se s puta! - stade vriska oficira iz bojnog reda, koji je stajao.
- Kamo da se sklonimo? - zapištaše i zacičaše uzrujani pickwickovci kao guja u procjepu.
- Hoj... hoj... hoj..- bješe jedini odgovor.
Nasta trenutak silne pometnje: teško bahtanje koraka, grozna trešnja tla, a zatim prigušen smijeh. Šest pukovnija bješe već odmaklo pet stotina koraka, a još su uvijek potplati Pickwickovih čizama lebdjeli u zraku.
I Snodgrass i Winkle prisilno se premetnuše u kovitlac, i to veoma spretno. Prvo, s čim se susretoše Winkleove oči, dok je sjedio na zemlji i žutim svilenim ubruscem ustavljao rijeku života, što mu je izvirala iz nosa, bješe njegov poštovani vođa, koji je, nešto podalje od njega, trčao za svojim šeširom, što je šaljivo skakutao po pravilima perspektive.
Veoma je malo časova u ljudskome životu, kad čovjek upadne u tako smiješan škripac ili kad naiđe na tako malo milosrdne sućuti, kao onda, kad je u potjeri za svojim šeširom. Čovjek treba da ima veoma mnogo hladnokrvnosti i osobitu mjeru razbora, kad ga lovi. Ne smije biti prenagao jer će šešir preskočiti, a ni prespor opet, inače će ga potpuno izgubiti. Najbolja je sredina: otmjeno se podržavati isto kao i predmet potjere, biti oprezan i pomnjiv, vrebati dobro zgodnu priliku, postepeno proći pred šešir, brzo se sagnuti, uhvatiti ga za glavu i čvrsto ga nabiti na svoju glavu. Čitavo se vrijeme valja ljubazno smijati, kao da taj lov smatraš isto tako dobrom šalom kao i svi drugi.
Pirkao je ugodan vjetrić i veselo pred sobom kotrljao Pickwickov šešir. Vjetar zapuše, a Pickwick se zadiše, dok se šešir veselo zavalja kao živahna morska svinja po jakoj plimi. Mogao bi se bio otkotrljati daleko izvan Pickwickova domašaja, da se nije kao nekom providnošću zaustavio baš u času, kad je taj gentleman htio da ga prepusti njegovoj sudbini.
Kako rekosmo, siromah je Pickwick bio već potpuno iscrpen i baš se htio okaniti toga lova, kadno vjetar zapuhnu šeširom prilično snažno o kotač kočije, koja je stajala u redu s ostalih šest upravo na onome mjestu, kamo je Pickwick usmjerio svoje korake. Kad naš trkač uoči tu zgodu, džilitnu se kao strijela naprijed, domože se svoga vlasništva, nabi šešir na glavu i zastade, da odahne. Nije tako mirovao ni pol časka, kadli ču, kako ga netko žurno zove po imenu. Odmah prepoznade Tupmanov glas. Diže pogled i ugleda prizor, koji ga neobično iznenadi i obradova.
U otvorenoj kaleši24, iz koje bjehu ispregnuti konji, da bi se mogla bolje smjestiti na tom nabijenom prostoru, stajao je neki krupan stari gospodin u modru kaputu sa sjajnim pucetima, u baršunastim hlačama i posuvraćenim čizmama, zatim dvije mlade dame u ogrtačima i s perjanicama, pa neki mladi gentleman, po svoj prilici zaljubljen u jednu od tih mladih dama, pa još jedna dama dvojbenih godina, vjerojatno tetka spomenutih djevojaka, i napokon Tupman, koji se osjećao tamo tako lagodno i bezbrižno, kao da je članom te obitelji od svoga ranog djetinjstva. Iza kaleše bješe privezana košara veoma širokih razmjera - jedna od onih, što u kontemplativnu duhu, izazivaju primisli, koje su u vezi s hladnom piletinom, jezicima i bocama vina. Na kozliću je sjedio debeo i rumen momak dremovna izgleda, te ga nijedan spekulativni promatrač ne može ni načas promatrati, a da ne utvrdi, kako je on službeni djelitelj sadržine gore spomenute košare, samo kad kucne pravi čas da se ta sadržina troši.
Jedva je Pickwick na brzinu pogledao te privlačive stvarčice, kadli ga opet pozdravi njegov vjerni učenik.
- Pickwiče, Pickwiče - zazva ga Tupman - dođite gore. Požurite se.
- Dođite samo, gospodine. Dajte popnite se, molim vas - priklopi onaj krupni gospodin. - Joe! (Vražji momak, opet je zaspao!) Joe, spusti papuču.
Debeli se momak polako skotrlja s kozlića, spusti papuču na kaleši i prijazno otvori vrata kočije. U taj čas nadođoše i Snodgrass i Winkle.
- Ima, gospodo, za sve vas mjesta - napomenu ljudeskara. - Za dvojicu unutri, a za jednoga vani. Joe, napravi mjesta za jednoga od gospode na kozliću. Hodite, gospodine.
Tada ljudeskara pruži ruku i povuče sa svom snagom u kalešu najprije Pickwicka, a onda Snodgrassa. Winkle se pope na kozlić, debeli se momak odgega na isto sjedalo i odmah zaspa kao top.
- Onda, gospodo - poče krupni gentleman - veoma mi je milo, što vas vidim. Ja vas veoma dobro poznajem, moja gospodo, premda se vi mene možda ne sjećate. Ozimus sam proveo nekoliko večeri u vašemu klubu, a jutros se ovdje namjerih na svoga prijatelja gospodina Tupmana, pa sam bio presretan, što sam se s njim sastao. A kako ste mi vi, gospodine? Vjere mi, neobično dobro izgledate.
Pickwick se zahvali na udvornosti i srdačno se rukova s krupnim gentlemanom u posuvraćenim čizmama.
- No, a kako ste vi, gospodine? - upita ljudina, s očinskom se skrbi obraćajući Snodgrassu. - Čarobno, zar ne? E pa, lijepo, lijepo. A kako ste mi vi, gospodine? - upita Winklea. - No, drago mi je, kad čujem, da ste dobro i zdravo. Bogme mi je baš drago. Ovo su moje kćeri, gospodo, moje djevojčice. A ovo je opet moja sestra, gospođica Rahela Wardleova. Gospođica je, pa nije ni loša,25 zar ne, gospodine?
Pritom krupni gospodin sunu Pickwicka laktom u rebra i veoma se srdačno nasmija.
- Ali, zaboga, brate! - napomenu gospođica Wardleova uz molećiv osmijeh.
- Ma kad je tako - odvrati ljudina; - nitko to ne može poreći. Dopustite, gospodo, ovo je moj prijatelj Trundle. A sada, kad se svi poznamo, prepustimo se udobnosti i veselju, pa gledajmo, kako će dalje teći svečanost. Tako ja predlažem.
Nato krupni gospodin stavi naočari, a Pickwick izvadi dalekozor, pa su tako svi stajali u kočiji i jedan drugome preko ramena gledali različite pokrete vojske.
Bili su to strahoviti pokreti: jedan red vojnika puca iznad glave drugome, a onda bježi dalje. Tada ovaj potonji puca iznad glave idućemu, pa i on bjež dalje; postave se u četverokut s oficirima u sredini; slaze s jedne strane u šanac jurišnim ljestvama, pa opet istim sredstvom uzlaze na drugoj strani. Zatim ruše barikade od košara, i ponesoše se junački, koliko god je to moguće zamisliti. Tada stadoše nabijati sadržinu golemih topova na bateriji oruđem, što bješe nalik na kakve velike otirače. Mnogo su se spremali, prije nego će opaliti, a kad opališe, nasta tako strašna grmljavina, da je sav zrak odzvanjao od strahovite vriske dama. Gospođice su se Wardleove tako prestrašile, da je Trundle bio upravo prisiljen pridržavati jednu od njih u kočiji, dok je Snodgrass podupirao drugu. Wardleovu sestru spopadne tako strahovit živčani napadaj, da je Tupman smatrao prijeko potrebnim oviti joj ruku oko pasa, da bi se uopće održala na nogama. Svi bjehu uzbuđeni osim debeloga momka, koji je tako slatko spavao, kao da je rika topova njegova uobičajena uspavanka.
- Joe, Joe! - povika krupni gospodin, kad tvrđava bi zauzeta, pa su opsjedatelji i opsjedavani sjeli da objeduju. - (Vražji momak, opet je zaspao!) Molim vas, gospodine, budite tako ljubezni pa ga uštinite, i to za nogu, molim vas. Ništa ga drugo ne može probuditi. Hvala vam. Daj, Joe, otvori košaricu.
Debeljko se pošteno trgnuo, kad mu je Winkle stisnuo komadić nožnog lista između svoga palca i kažiprsta, opet se skotrljao s kozlića i dao se na raspremanje košare s mnogo većom žurbom nego što bi čovjek bio očekivao imajući na umu njegovu prijašnju tromost.
- A sad moramo subliže posjedati - napomenu krupni gospodin.
Nakon mnogih šala o zgužvanim rukavima dama i tolikog rumenjenja na svakojake šaljive prijedloge, kao primjerice, da bi dame imale sjediti u krilu gospode, svi se nekako zguraše u kalešu, a krupni je gentleman stao primati stvari od debelog momka, koji se u tu svrhu uspeo na stražnji dio kočije.
- A sad, Joe, noževe i vilice.
Momak dodade noževe i bode, te se opskrbiše tim korisnim spravama dame i gospoda unutra i Winkle na kozliću.
- Tanjure, Joe, tanjure!
Tako porazdijeliše i posuđe.
- Daj sada piliće, Joe. (Prokleti dečko, opet je zaspao!) Joe! Joe! (Udari ga nekoliko puta štapom po glavi, i debeljko se s teškom mukom trgnu iz mrtvila.) - Hajde, dodaj jestvine.
Bilo je nešto u zvuku te posljednje riječi, što trže to masno stvorenje. Skočio je, a njegove se teške olovne oči, što su mu žmirkale iza brdovitih tustih obraza, strašno požudno zagledaše u hranu, dok ju je vadio iz košare.
- No, žuri se - opomenu ga Wardle, jer je debeljko veoma čeznutljivo pogledavao kopuna, od kojega se, kako se čini, uopće nije mogao rastaviti. Debeljko duboko uzdahnu i žarko glednuv na pijetlovu pretilinu, preko volje ga dodade svome gospodaru.
- Daj, požuri se. Dodaj sad jezik, pa golubinju paštetu. Pazi na tu paštetu od teletine i šunke, ne zaboravi na jastoge, izvadi salatu iz platna, pruži mi umak.
To bjehu žurni nalozi, što su izlazili iz Wardleovih usta, dok je primao spomenute različite predmete i dodavao tolika nebrojena jela svakome, što u ruke, što na koljena.
- Zar nije divno? - upitat će veseljak Wardle, kadno se nemilice oboriše na jestvine.
- Divno! - oglasi se Winkle, koji je na kozliću rasijecao pile.
- Čašu vina?
- Veoma rado.
- Bilo bi bolje, kad biste vi gore imali čitavu bocu, zar ne?
- Veoma ste ljubezni.
- Joe!
- Molim, gospodine. (Ovaj put nije spavao, te mu je upravo uspjelo da uzme kradomice jednu teleću pašteticu.)
- Bocu vina gentlemanu na kozliću. U zdravlje vam bilo, gospodine.
- Hvala.
Winkle ispi čašu, a bocu stavi kraj sebe na sjedalo.
- Hoćete li mi dopustiti, da s vama ispijem, gospodine? - upita Trundle Winklea.
- Veoma rado - odvrati Winkle.
Nato ispiše ta dva gospodina, a onda svi redom naokolo, i dame i gospoda.
- Kako samo naša draga Emilija očijuka s onim stranim gentlemanom - prošapta s pravom usidjeličkom zavišću neudata tetka svome bratu Wardleu.
- E, pa što je na tome? - odvrati veseli stari gentleman; - meni je to, pravo da reknem, sasvim prirodno, ništa neobično. Malo vina, gospodine Pickwiče?
Pickwick se upravo zanio dubokim istraživanjem unutrašnjosti golublje paštete, ali se ipak spremno odazva.
- Draga moja Emilijo - pokroviteljskim će tonom tetka sustalica - nemoj tako gagoljiti, dijete moje.
- Zaboga, teto!
- Sve mi se čini, da teta i onaj mali stari gospodin žele u svemu imati posljednju riječ - prošapta gospođica Isabela Wardleova svojoj sestri Emiliji. Mlade se dame slatko nasmijaše, a starija je usto pokušala pokazati ljubezno lice, ali joj to nikako nije uspjelo.
- Djevojke su neobično živahne i raspoložene - pripomenu gospođica Wardleova Tupmanu s takvim izražajem plemenite sućuti, kao da je živahnost i dobro raspoloženje krijumčarena roba, a imati to, kao da je grozan zločin i prijestup.
- O, pa dakako - odvrnu Tupman, ne odgovoriv točno onako, kako se od njega očekivalo. - Upravo je to dražesno.
- Hm! - dočeka Wardleova prilično neizvjesno.
- Hoćete li mi dopustiti - preuze Tupman najumiljatije, dotičući se jednom rukom bajne Raheline zadlanice, a drugom otmjeno dižući bocu. - Hoćete li dopustiti?
- Ah, gospodine!
Tupman kao da bješe veoma uzbuđen, a Rahela izrazi svoju strepnju, da ne bi topovi opet zapucali, pa prirodno je, da će u tome slučaju opet trebati njegove pomoći.
- Smatrate li, da su moje drage bratične lijepe? - prošapta Tupmanu njihova ljubezna tetka.
- Smatrao bih, kad njihova tetka ne bi bila ovdje - odvrati okretni i udvorni pickwickovac strastveno u nju pogledavši.
- O, vi opaki čovječe - ja ozbiljno mislim, kad bi im put bila malko, malčice ljepša, zar mislite, da ne bi bile lijepe djevojke - pri svjetlu, mislim?
- Pa da, svakako, bile bi - nehajno će Tupman.
- O, pa vi se podrugujete... Znam ja, što ste vi kanili reći.
- A što? - priupita Tupman, koji ne bijaše odlučio da rekne bilo što određeno.
- Vi ste htjeli reći da se Isabela drži pogureno, znam, da jeste; vi muškarci imate vraški oštro oko. Pa, pogurena jest, nema zbora. Pa, zaista, ako išta nagrđuje djevojku, onda svakako to, da se ne drži ravno. Ja joj često velim, kad malo zađe u godine, da će strašno izgledati. No, vi ste baš pravi podrugljivi vragolan.
Tupman nije imao ništa protiv toga, da se tako jeftino domogne slave. Zato se držao veoma mudro, i tajanstveno se smješkao.
- Kakva li sarkastična osmijeha - nastavi Rahela, sva zadivljena. - Velim vam, da vas se upravo bojim.
- Mene da se bojite!
- O, preda mnom ne možete ništa sakriti. Znam ja veoma dobro, što znači taj smiješak.
- A što? - upita Tupman, koji sam o tome nije imao ni pojma.
- Vi smatrate - reče ljubezna tetka još niže spuštajući glas - vi smatrate, da Isabelina guravost nije tako strašna prema Emilijinoj drzovitosti. Da, ona je zbilja drzovita! Niste kadri ni pomisliti, kako sam katkada stoga nesretna. Vjerujte, da zbog toga proplačem čitave sate. Moj je mili brat tako dobar, ništa i ne sluti, pa to nikad i ne opaža. Da to opazi, znam sigurno, da bi mu prepuklo srce. Kako bih rado smatrala, da je to samo vanjsko, da je to moda. Nadam se, da možda ipak nije tako ozbiljno (pritom dobrostiva teta duboko uzdahnu i zdvojno potrese glavom).
- Sigurna sam, da nas tetka ogovara - prošapta Emilija Wardleova svojoj sestri. - Posve sam sigurna u to - izgleda tako zlobno.
- Zbilja? - odvrati Izabela, pa će: - Čujder, draga teto!
- Što je, dijete moje?
- Ja se tako bojim, da ćeš se prehladiti, draga tetiće; zaveži ovim svilenim rupcem svoju dragu staru glavu; ti bi zbilja trebala paziti na sebe: ta uzmi u obzir svoje godine!
Makar bila potpuno zaslužena ta mala odmazda, ipak je bila toliko ujedljiva, te nitko nije mislio, da će tako proći. Ne dohita nam pamet, u kakvu bi odgovoru izbilo tetkino negodovanje, da nije Wardle, i ne znajući o čem se radi, skrenuo pozornost društva drugamo, zovući Joea iza svega glasa.
- Prokleti momak - proglasi se stari gospodin - opet je zaspao.
- Baš je čudan momak - napomenu Pickwick - zar on uvijek tako zaspi?
- Zaspi! - nato će stari gospodin. - Pa on neprestano spava. On obavlja poslove i spava kao zaklan, a kad poslužuje kod stola, hrče da je milota.
- Baš čudnovato! - dodade Pickwick.
- Ah! uistinu je čudnovato - prisnaži stari gentleman. - Ponosim se ja tim momkom; ne bih se od njeg rastao ni za što na svijetu; ta on je čudo prirode! Ovamoder, Joe; hej, Joe, odnesi ove stvari i otvori još jednu bocu, čuješ li?
Debeljko se probudi, otvori oči, proguta golem komad paštete, koji je upravo bio počeo žvakati, kad je posljednji put začmao, i polagano izvrši, što mu je gazda bio naložio - tromo zureći u ostatke gozbe, uklanjajući tanjure i stavljajući ih u košaru. Donese novu bocu, te i nju brzo ispiše. Košaru ponovo privezaše na staro mjesto, debeljko se opet pope na kozlić, gospoda namjestiše naočari i dalekozore, a tada već otpočeše novi pokreti vojske. Nasta velika zuka i buka topova i pušaka, cika i vriska dama. Na opće zadovoljstvo ispale tada minu, a kad se rasprsla, povedoše se za njezinim primjerom vojsku i gledaoci, te se i oni razidoše.
- Dakle, ne zaboravite - prihvati stari gospodin, kad se rukovao s Pickwickom na kraju razgovora, što su ga vodili u razmacima između završnih vojničkih manevara - sve vas sutra očekujemo.
- Posigurno dolazimo - ljubezno će Pickwick.
- Jeste li zabilježili adresu?
- Vlasteosko imanje, Dingley Dell - odgovori Pickwick gledajući u svoju bilježnicu.
- U redu - odvrati stari gentleman. - Ali da znate, neću vas pustiti čitavu nedjelju dana. Obvežite se, da ćete vidjeti sve, što je vrijedno da se vidi. Ako vas zanima ladanjski život, dođite do mene, pa ćete ga se nauživati do mile volje. Joe! - Prokleti pospanac, opet se uljuljao! - Joe, pomozi Tomu upregnuti konje.
Upregoše konje, kočijaš se pope na kozlić, debeljko se uzvera do njega, oprostiše se, i kočija odjuri. Kad su se pickwickovci okrenuli, da je posljednji put vide, sunce na smiraju obasu obilnim žarom njihova lica i obasja lik debeloga momka na kozliću. Glava mu bješe klonula na prsi - opet je san zasnio.

Peto poglavlje

Kratko je - U njemu se, među ostalim, priča, kako je Pickwick pokušao kočijašiti, a Winkle jahati, i kako su oni to radili.

Nebo bijaše svijetlo i ljupko, zrak mirisan, izgled svih stvari unaokolo divan, kadno se Pickwick nasloni na ogradu rochesterskog mosta promatrajući prirodu i čekajući zajutrak. Prizor je zbilja bio takav, da bi očarao i manje refleksivan duh, nego što je bio ovaj, pred kojim se rasprostro.
Promatraču s lijeve strane ležaše ruševan bedem, na mnogim mjestima istrgan, a na drugima se opet nadnosio dolje nad uzanom obalom u gruboj i teškoj masi. Golemi su spletovi resine visjeli po nazubljenim i šiljastim stijenama, podrhtavajući pri svakom dašku vjetra, a zeleni se bršljan turobno hvatao oko mrkih i ruševnih kruništa. Iza toga su se dizali stari dvori, s kulama26 bez krova, s masivnim zidinama, što se raspadaju, ali ponosito zbore o svojoj moći i snazi, kao kad su, prije sedam stotina godina, odzvanjali zveketom oružja ili se orili od buke svečanosti i pirovanja. I na jednoj i na drugoj strani prostirahu se, sve dokle pogled dopire, obale Midwayja, prekrivene žitnim poljima i pašnjacima, samo bi tu i tamo iskrsla pokoja vjetrenjača ili crkvica u daljini. Pred gledaocem se pružao bujan i šaren krajolik, koji je postajao još ljepši, kad su se mijenjale sjene, što su brzale preko njega, dok su laki i rastrgani oblaci promicali u svijetlu jutarnjega sunca. Rijeka, u kojoj se zrcalilo svijetlo nebesko plavetnilo, blistala se i iskrila tiho otječući. Ribarska su vesla zaranjala u vodu uz jasan i bistar zvuk, dok su teški ali slikoviti čamci klizili polagano niz rijeku.
Iz divnog sanjarenja, u koje su ga uljuljale te slike, probudi Pickwicka dubok uzdah i dodir ruke po ramenu. Okrenu se i ugleda kraj sebe Turobnoga.
- Promatrate prizor? - upita Turobni.
- Da, promatrao sam ga - odgovori Pickwick.
- I čestitate sami sebi, što ste tako podranili?
Pickwick to potvrdi kimanjem glave.
- Ah, svi bi ljudi morali biti ranoranioci, da vide sunce u svemu njegovu sjaju, jer rijetko svijetli čitav dan. Jutro dana i jutro života odviše sliče jedno drugome.
- Istinu govorite, gospodine - pritvrdi Pickwick.
- Kakono se često veli: »Jutro je odviše lijepo, da bi potrajalo« - nastavi Turobni. - Kako bi se to moglo lijepo primijeniti na naš svakidašnji život. Bože, što sve ne bih dao, da mi se vrate dani moga djetinjstva ili da ih mogu zanavijek zaboraviti!
- Bit će da ste mnoge žalosti proživjeli, gospodine - sažalno će Pickwick.
- Jesam, proživio sam - prisnaži hitro Turobni. - Svakako više, nego što misle da je moguće oni, koji me sada vide. - Na časak zastade, a onda iznenada proslijedi:
- Je li vam kod ovakva jutra došla pomisao, da biste našli sreću i mir, kad biste se utopili?
- Nije, ne dao bog! - odgovori Pickwick, odmaknuvši se malko od ograde, jer mu je prilično snažno navrla misao, da bi ga Turobni, kao za pokus, mogao sunovratiti u vodu.
- Ja sam često na to pomišljao - proslijedi Turobni, a da nije opazio Pickwickova odmicanja. - Mirna voda studenica kao da me romonom poziva na pokoj i počinak. Skok, pljusak, kratka borba. Načas nastane vrtlog, koji postepeno splasne u nježne valiće. Voda vam se sklopi nad glavom, i svijet se sklopi nad vama sa svim svojim bijedama i nevoljama, i to zauvijek.
Upale oči Turobnoga žarko bljeskahu, dok je govorio, ali brzo nestade trenutačne uzbuđenosti, pa se smiri i reče:
- A sada, dosta o tome. Htio sam s vama govoriti o drugoj stvari. Preksinoć ste me pozvali, da vam pročitam onaj spis i pozorno ste me slušali, dok sam ga čitao.
- Jesam - odvrati Pickwick - i zbilja sam mislio...
- Nisam ja pitao ni za kakvo mišljenje - reče Turobni prekidajući ga - i ne treba meni nikakva mišljenja. Vi putujete radi zabave i pouke. Recimo da vam ja pribavim zanimljiv rukopis (ali pazite: nije zanimljiv zato, što bi bio pustolovan i nevjerojatan, nego stoga, jer je to isječak iz romana zbiljskog života), biste li ga objavili u Klubu, o kojemu ste tako često govorili?
- Svakako da bih - odgovori Pickwick - ako to želite; a poslije bi onda bio unesen među klupske radove.
- Dobit ćete to - odgovori Turobni. - Kako je vaša adresa? - Pošto mu Pickwick saopći, kamo će vjerojatno putovati, Turobni to brižljivo pribilježi u svoju zamazanu bilježnicu. Pickwick ga je zamolio, da s njime doručkuje, ali ovaj ne htjede, nego ostavi toga gentlemana u svratištu i polako se udalji.
Kad je Pickwick stigao, već su njegovi drugovi bili poustajali i čekali ga, da bi doručkovali. Zajutrak je već bio spreman i postavljen u zamamljivu sjaju. Čim sjedoše za stol, počeše čistiti prženu šunku, jaja, čaj, kavu i druge različite stvari, i to tako brzo, da je to u isto vrijeme bilo svjedočanstvo, kako je izvrsno bilo sve to jelo i pilo, a ujedno, kako su pickwickovci bili pri dobru teku.
- A sada moramo misliti na Vlasteosko imanje - napomenu Pickwick - kako ćemo dotamo stići?
- Možda bi najbolje bilo da upitamo poslužitelja - predloži Tupman, i tako ga pozvaše.
- Dingley Dell, gentlemani, petnaest milja, gentlemani, prečacem; poštansku kočiju, gospodo?
- U poštansku kočiju mogu stati samo dvojica - prihvati Pickwick.
- Istina je, gospodine; oprostite, gospodine. Veoma lijepa kočija s četiri kotača, gospodine; straga sjedalo za dvojicu, jedno naprijed za gentlemana, koji vozi; oh, oprostite, u nju mogu stati samo trojica.
- Što da se radi? - upita Snodgrass.
- Možda bi koji od gospode volio jahati, gospodine? - predloži poslužitelj gledajući prema Winkleu; - veoma dobri konji sedlenici, gospodine; može ih vratiti bilo tko od Wardleove družine, kad ide u Rochester, gospodine.
- To je baš dobar prijedlog - preuze Pickwick. - Winkle, hoćete li vi jahati?
U najskrovitijim dubinama Winkleova srca pobudiše se veoma zle slutnje u pogledu jahačke vještine. No, kako nije htio da bilo tko i nasluti štogod o tome, on smjesta odgovori veoma odvažno:
- Svakako. Pa to bi mi bilo od svega najdraže.
Winkle bješe izazvao na se sudbinu. Iz te kože više nikamo.
- Neka konji i kočija budu pred kućom u jedanaest sati - naredi Pickwick.
- U redu, gospodine - odgovori poslužitelj.
On ode. Gospoda svršiše zajutrak. Pođe svaki u svoju sobu, da pripremi presvlaku, što će je ponijeti sa sobom na ekspediciju, kojoj se vrijeme brzo primicalo.
Pickwick je posvršavao sve pripreme, pa je gledao kroz prozore blagovaonice na ulične prolaznike, kadno uđe poslužnik i javi, da je kočija spremna. To odmah potvrdi i sam dolazak kočije, koja se zaustavi pod gore spomenutim prozorima.
Bješe to zanimljiva zelena kočija na četiri kotača, s niskim sjedalom, poput vinskog sanduka, za dvojicu otraga, i s visokim sjedištem za jednoga sprijeda. Upregnut je bio golemi mrkov, potpuno simetričan u građi kostiju. U blizini je stajao sluga, koji je držao za uzdu neku krilatu bedeviju - po svoj prilici blisku srodnicu onome, što bješe upregnut u kočiju a bijaše opremljena i osedlana za Winklea.

Winkle umiruje nepokornu bedeviju

- Za boga miloga! - povika Pickwick, dok su stajali na pločniku oblačeći kapute. - Za boga miloga! Pa tko će kočijašiti? Ni pomislio na to uopće nisam.
- Oh, pa vi, naravno - reče Tupman.
- Naravno - priklopi Snodgrass.
- Zar ja? - povika Pickwick.
- Ne bojte se ništa, gospodine - umiješa se konjušar. - Ja vam jamčim, da je mrkov miran kao janje. Dijete bi moglo njime upravljati.
- Nije plašljiv? - upita Pickwick.
- Plašljiv velite, gospodine? - Ma ne bi se poplašio, kad bi kraj njega prošla puna kola majmuna sa zapaljenim repovima.
Prijedlog je bio neprijeporan. Tupman i Snodgrass uđoše u sanduk, Pickwick se pope u svoje povišeno sjedalo sprijeda, a noge stavi na dasku, koja je ispod sjedala upravo za to napravljena, te bješe prevučena navoštenim platnom.
- No, sjajni Williame - reče konjušar svome pomoćniku - daj gentlemanu vodice. - »Sjajni William« - tako su ga po svoj prilici zvali, jer je imao glatko učešljanu kosu, a lice mu se ljeskalo, kao da je namazano uljem - dade uzde Pickwicku u lijevu ruku, a kočijaš mu turnu bič u desnicu.
- Jo...o! - povika Pickwick, kad visoki četveronožac pokaza odlučnu sklonost, da zadre kolima straga u prozor kavane.
- Jo...o! - ponoviše kao jeka iz sanduka Tupman i Snodgrass.
- To se on samo poigrava, gentlemen - vragolasto će glavni konjušar hrabreći ih; - daj ga pridrži, Williame!
Pomoćnik ukroti žestinu životinje, a glavni konjušar skoknu da pomogne Winkleu uzjahati.
- S druge strane, gospodine, molim vas.
- Đavo me odnio, ako nije ovaj gentleman htio uzjahati s krive strane - prošapta cereći se poštanski sluga neizrecivo veselom poslužitelju.
Tako poučen Winkle posjede bedeviji u sedlo, s otprilike isto toliko teškoće, koliko bi imao, da se penje uz bok kakva prvoklasnog ratnog broda.
- Je li sve u redu? - upita Pickwick s nekim unutrašnjim predosjećajem, da je sve u neredu.
- Sve je u redu - malodušno će Winkle.
- Potjerajte - viknu kočijaš - pritegnite uzde, gospodine! pa krenu i kočija i jahalica: kočijom upravljaše s kozlića
Pickwick, a kobilu opkročio Winkle, na veselje i zadovoljstvo svega onoga svijeta, što se skupio u svratišnom dvorištu.
- Što joj je pa ide ustranu? - upita Snodgrass iz svog sanduka Winkleu na sedlu.
- Ne dohita mi pamet - odvrati Winkle. Bedevija je pod njim nekako veoma tajinstveno mjerila ulicu: glavom okrenuta na jednu stranu puta, a repom na drugu.
Pickwick nije imao vremena promatrati bilo tu bilo koju drugu potankost, jer je sve svoje sposobnosti usredotočio na upravljanje životinjom, što je upregnuta u kočiju. Taj je četveronožac pokazivao različite čudnovatosti, koje su možda veoma zanimljive za vanjskog promatrača, ali nisu nipošto zabavne za one, koji sjede u kolima. Osim toga što je veoma nezgodno i neugodno neprestance uzmahivao glavom i tako trzao uzdama, da je Pickwicku bilo veoma teško zadržati ga, imao je mrkov i tu neobičnu sklonost, da bi od zgode do zgode naglo skrenuo s puta, stao kao ukopan, a onda nekoliko časaka jurio takvom brzinom, da ga ne bi ni đavo obuzdao.
- Šta li to hoće time? - upita Snodgrass, kad je konj izveo taj manevar po dvadeseti put.
- Ne znam - odgovori Tupman; - sve mi se čini, kao da se plaši?
Snodgrass je baš htio odgovoriti, kadli ga prekide Pickwickov povik: »Jao, ispade mi bič.«
- Winkle - povika Snodgrass, kad je konjanik dokasao na bedeviji, s nabijenim šeširom preko ušiju, dršćući svakom žilicom u tijelu, kao da će se rasprsnuti na komade od tako silnih kretnja - Winkle, dobri moj prijatelju, podignite bič.
Winkle povuče bedeviju za uzde, a sve mu lice pocrnje od muke. Napokon mu uspije da je zaustavi, da sjaše i doda bič Pickwicku, a onda zgrabi uzde, da će opet uzjahati.
Da li je bedeviju iz prirodne obijesti njezine ćudi spopala želja, da se malko nevino ponašali s Winkleom ili joj je udarilo u glavu, da bi mogla izvesti to putovanje na svoje vlastito zadovoljstvo jednako bez jahača kao i s njime, to su pitanja, na koja, naravno, ne možemo dati određena i jasna odgovora. Bilo kakve pobude poticale životinju, jedno je sigurno: čim bi se Winkle dotakao uzde, kobila bi mu je zabacila preko glave i trznula natrag za čitavu duljinu dizgina.
- Vražice jedna - umirivaše je Winkle - vragolanko moja, dobra stara bedevijo.
»Vragolanki« nije bilo do laskanja i tepanja: što joj se Winkle pokušavao više približiti, to bi ona više uzmicala. Uza sve laskanje i umiljavanje, vrtjeli su se Winkle i kobila jedno oko drugoga čitavih deset časaka, a nakon toga bijahu na točno istoj udaljenosti jedno od drugoga, kao i kad su počeli tu igru. Vraški je to nezgodno uz bilo kakve prilike, a osobito na osamljenu putu, gdje ne možeš očekivati nikakve pomoći.
- Što da radim? - poviče Winkle, pošto se to obigravanje znatno oduljilo. - Što da učinim? Ne mogu da uzjašem.
- Najbolje da je povedete, dok ne dođemo do priječnice27 - odgovori mu Pickwick s kočije.
- Ama neće da ide! - vikao je jadni Winkle. - Dederte amo i pridržite je.
Pickwick je bio sama dobrota i čovječnost: baci vojke konju na leđa, siđe sa sjedala, brižljivo povuče kočiju u kraj, da cesta ostane slobodna za prolaz, a onda požuri natrag, da pomogne svom drugu u nevolji. Tupmana i Snodgrassa ostavi na kočiji.
Čim kobila opazi, kako se Pickwick približuje prema njoj s bičem u ruci, odmah zamijeni kretanje uvreten, na koje je prije bila sklona, skokom upropanj, i to tako odlučno, da je smjesta povukla Winklea, koji je još držao za kraj dizgina, i to dosta brže od brza hoda, u smjeru, odakle su upravo došli i on i kobila. Pickwick mu potrča u pomoć, ali što je on brže trčao naprijed, to je kobila brže uzmicala nazad. Tu se naveliko strugalo nogama i vitlala se prašina. Kako se napokon Winkleu gotovo istrgoše ruke iz zaglavaka, morade sasvim ispustiti uzdu. Kobila zastade, izbeči oči, strese glavom, okrenu se i mirno otkasa natrag kući u Rochester, a Winkle i Pickwick ostadoše u čudu, buljeći jedan u drugoga, a na licima im se vidio izgled zbunjenosti i zaprepaštenja. Bučan štropot u blizini pobudi njihovu pozornost. Pogledaše.
- Budi bog s nama! - poviče sav u muci Pickwick - eno nam bježi i konj.
Bila je živa istina. Životinju je uplašila buka, a vodice su joj bile na leđima. Lako vam je pogoditi, kakav je konac bio. Otisnula se s kočijom na četiri točka iza sebe, na kojoj su sjedili Tupman i Snodgrass. Trka je bila kratka. Tupman se baci u živicu, Snodgrass za njim, a konj tresnu kočijom o drvenu branu, odvoji točkove od osovine, sanduk od kozlića, i konačno ostade nepomičan, gledajući rasulo, koje je uzrokovao.
Prva briga dvojice prijatelja, koji nisu pali s kola, bješe da izvuku svoje nesretne drugove iz njihove postelje u glogovoj živici - a pri tom su poslu imali neizrecivo zadovoljstvo, kad su otkrili, da im prijatelji nisu pretrpjeli nikakve povrede, samo im je bila rasparana odjeća na različitim mjestima, a bilo je i raznih ogrebotina od kupina. Sad je trebalo ispregnuti konja. Pošto obavi taj zamršeni posao, družba krenu polako naprijed, vodeći konja između sebe, a kočiju prepustiše njezinoj sudbini.
Nakon sata hoda stigoše putnici do krčmice kraj puta. Pred njom su bila dva brijesta, korito za pojenje konja i putokaz. Iza nje bjehu dva razvaljena stoga sijena, sa strane povrtnjak, a svuda naokolo u čudnovatu neredu porazbacane natrule suše i trošne gospodarske zgrade. U vrtu je radio neki riđonja, kojemu Pickwick snažno doviknu:
- Hej, vi tamo!
Riđonja se uspravi, osjeni rukom oči, te dugo i ravnodušno stade mjeriti pogledom Pickwicka i njegove drugove.
- Hej, vi tamo! - opet će Pickwick.
- Oj! - oglasi se na to riđonja.
- Koliko ima do Dingley Della?
- Poviše od sedam milja.
- Je li put dobar?
- Nije.
Pošto je tako nakratko odgovorio i po svoj prilici zadovoljio radoznalost time, da još jedanput pogleda društvo, riđonja opet prione uz svoj posao.
- Htjeli bismo ovdje ostaviti konja - doda Pickwick; - držim da možemo, zar ne?
- Htjeli biste ovdje ostaviti konja? - ponovi riđonja naslanjajući se na lopatu.
- Pa da - odvrati Pickwick, koji je dotle, vodeći konja, bio već došao do vrtnih letava.
- Gospojo! - povika riđonja izlazeći iz vrta i gledajući veoma prijekim okom na konja. - Gospojo!
Ozva se visoka koštunjava žena, ravna kao svijeća, u grubu modru ogrtaču, a pas joj tek nekoliko centimetara ispod pazuha.
- Bismo li mogli ostaviti ovdje konja, dobra ženo? - upita Tupman približujući se i govoreći veoma zavodljivim glasom. Žena je veoma oštro šibala pogledom čitavo društvo, a riđonja joj međutim prišapnu nešto u uho.
- Ne možete - dočeka žena nakon kratka razmišljanja - bojim se ja toga.
- Boji se! - povika Pickwick - ta čega se boji ta žena?
- Dosta smo imali neprilike posljednji put - napomenu žena vraćajući se u kuću. - Neću ja više nipošto imati s time posla.
- To je zbilja najčudnija stvar, što sam je ikad doživio u svome životu - začuđeno će Pickwick.
- Ja... ja... zbilja držim - prošapta Winkle, kad se njegovi prijatelji skupiše oko njega - da oni ljudi misle, da smo mi do konja došli na nepošten način.
- Što! - povika Pickwick u uzbudljivu bijesu.
Winkle čedno ponovi svoje mišljenje.
- Hej, prijatelju! - gnjevno će Pickwick - da vi možda ne mislite, da smo mi konja ukrali?
- Kladio bih se, da jeste - odgovori riđonja pa se naduši smijati kao lud na sjekiru. Pošto to doreče, svrnu u kuću i zalupi za sobom vratima.
- Pa to je kao kad sanjaš - naglo će Pickwick - kad te mori kakav grozan san. Kad pomisliš, da moraš čitav dan okolo bazati s tom prokletom kljusinom, a ne možeš je se osloboditi!
Potišteni pickwickovci krenuše zlovoljno dalje, a visoki četveronožac, koji im se svima grdno ogadio, vukao se polako iza njih.
Bješe već kasno poslijepodne, kad četvorica prijatelja sa svojim četveronožnim drugom skrenuše na stazu, koja vodi do Vlasteoskog imanja. Premda su bili tako blizu odredištu ipak im je veselje, što bi ga inače osjećali, znatno oslabila pomisao o čudnovatosti njihove pojave i o bezumnosti njihova položaja. Poderana odjeća, ogrebotine na licu, prašne cipele, iscrpeni pogledi, a svrh svega jada - taj konj. Oh, što je Pickwick proklinjao toga mrkova! Od zgode do zgode šibao bi plemenitu životinju pogledima, koji su izražavali mržnju i osvetu; više je puta procijenio trošak, što bi ga navukao na se, kad bi toj živini prerezao grkljan. S deseterostrukom snagom spopadala ga je napast, da ga ubije ili da ga pusti neka ide u bijeli svijet. Iz razmišljanja o tim strahovitim namjerama trže ga iznenada pojava dviju prilika na zavijutku staze. Bješe to Wardle sa svojim vjernim pratiocem debeljkom.
- No, gdje ste, zaboga, bili tako dugo? - upita gostoljubivi stari gentleman. - Čekao sam vas cijeli bogovetni dan. No, vi ste, kako mi se čini, veoma umorni. Što? I ogrebotine? Nadam se, da nema ozbiljnijih ozljeda, a? Veoma mi je drago, što to čujem - zaista. Dakle, prevrnula vam se kočija, zar ne? Nije to tako strašno. Češće se to događa u ovim stranama. Joe! (opet je zaspao!) Joe, uzmi konja od gentlemana i odvedi ga u staju.
Debeljko se vodeći životinju lijeno vukao za njima. Stari gentleman jednostavnim riječima izrazi svoju sućut zbog događaja toga dana, koliko su smatrala gospoda zgodnim da ih ispričaju. Zatim ih povede u kuhinju.
- Najprije ćemo vas ovdje malo urediti - napomenu stari gentleman - a onda ću vas kazati ljudima u salonu. Emo, iznesi trešnjevače; Jane, donesi iglu i konca; ručnike i vodu, Mary. Dajte, cure, žurite se.
Tri-četiri okretne djevojke žurno se razidoše, da potraže različite predmete, za koje im je rečeno da ih donesu, dok dva glavata bucmasta muškarca ustadoše sa sjedala kraj kamina - jer im je, kako se čini, bilo ugodno sjediti kraj vatre, kao da je Božić, a ne majska večer - i iščeznuše u nekakve mračne zakutke, otkud iznesoše na svu žurbu bočicu s laštilom i pet-šest četaka za cipele i odjeću.
- Požurite se! - opet će stari gentleman, no opomena bješe sasvim nepotrebna, jer je jedna od djevojaka već točila trešnjevaču, druga donijela ručnik, a jedan od muškaraca naglo pograbio Pickwicka za nogu i malo da ga nije izbacio iz ravnoteže. Četkao mu je čizme, sve dok mu se kurje oči ne zacrvenješe. Drugi je opet teškom četkom za odijela strugao Winklea, a pri tom je poslu udario u zvižduk, kako obično čine konjušari, kad češagijaju konje.
Pošto je Snodgrass svršio umivanje, stade razgledati kuhinju, stojeći leđima okrenut prema kaminu, s velikim zadovoljstvom pijuckajući trešnjevaču. On opisuje tu kuhinju kao veliku prostoriju, s podom od crvenih opeka i s golemim kaminom. Strop joj urešen šunkama, svinjskim rebrima i vijencima luka. Zidove je resilo više lovačkih bičeva, dvije-tri uzde, sedlo, stara zarđala puška širokocijevka, a ispod nje je bio napis, koji je nagoviještao da je nabijena - a takva je, prema istom izvoru, bila barem pola stoljeća. U jednom je uglu ozbiljno kucala ura, koja se navijala svaki osmi dan, a držanje joj je bilo svečano i spokojno. Srebrna džepna ura, isto tako stara, visjela je na jednoj od mnogih kuka, koje su resile kuhinjski ormar.
- Gotovo? - upita stari gentleman, kad su mu se gosti oprali, pokrpali, očetkali i okrijepili trešnjevačom.
- Sve u redu - odgovori Pickwick.
- Hodite onda sa mnom - i zatim društvo povede kroz više mračnih hodnika, a pristiže ih i Tupman - koji bješe izostao, da ugrabi koji poljubac od Eme, a za to je bio dostojno nagrađen, jer ga je nekoliko puta odgurnula i ogrebla - i tako stigoše do vrata salona.
- Dobro mi došli, mili gosti - poče gostoljubivi domaćin otvarajući širom vrata i stupajući naprijed, da ih najavi - dobro došli, gentlemani, k meni u Vlasteosko imanje.

Šesto poglavlje

Staromodna igra karata - Svećenikovi stihovi - Priča o kažnjenikovu povratku

Više gostiju, što su se okupili u starome salonu, ustade da pozdravi Pickwicka i njegove prijatelje, kad se pojaviše na ulaznim vratima. Dok se obavljala ceremonija predstavljanja sa svim određenim formalnostima, nadade se Pickwicku zgoda da promatra izgled osoba, koje su ga okruživale, i da nagađa o njihovim značajevima i zanimanjima, a on se toj navici odavao s velikim užitkom, poput mnogih drugih velikana.
Neka veoma stara dama, u visokoj kapi i u izblijedjeloj svilenoj haljini - to je bila glavom Wardleova majka - sjedaše na počasnom mjestu, u desnom kutu kraj kamina. Različita svjedočanstva, kako je odgajana u mladosti i kako nije od toga odstupala ni u starosti, ukrašavala su zidove u obliku staromodnih uzoraka za vezenje, isto tako starih krajolika, izrađenih vunenom pređom, a iz novijeg su vremena bili dršci za samovar izvezeni grimiznocrvenom svilom. Tetka, dvije mlade dame, pa domaćin Wardle, natisli se oko naslonjača stare dame pa se međusobno natječu, tko će revnije i više puta staricu poslužiti: jedno joj pridržava slušalo, drugo dodaje naranču, treće pruža bočicu s mirisima, dok četvrto marljivo tapka i lupka jastučiće, što su porazmješteni, da se starica može na njih nasloniti. Na protivnoj strani sjedio ćelavi stari gentleman, prijazna i dobrostiva lica - župnik Dingley Della; kraj njega njegova žena, krupna krepka stara dama, na kojoj se vidjelo, da nije samo neobično vješta umijeću i tajni da proizvodi mnoga domaća krepila na zadovoljstvo drugim ljudima, nego da ih od zgode do zgode dobrano povuče i sebi na užitak. U jednom se kutu razgovarao s nekim debelim starim gentlemanom neki omalen trom čovjek, s okruglim, rumenim licem kao ripstonske jabuke. I još dva-tri stara gentlemana i dvije-tri stare dame sjeđahu uspravno i nepomično na stolicama, veoma strogo buljeći u Pickwicka i u njegove suputnike.
- Gospodin Pickwick, majko - poviče Wardle koliko je ikad mogao.
- Ah! - na to će stara dama mašući glavom; - ne čujem.
- Gospodin Pickwick, bakice! - zavrisnuše u jedan glas obje mlade dame.
- Ah! - poviče stara dama. - U redu, nije to baš ni važno. Po svoj prilici mu i nije stalo za tako staru damu kao što sam ja.
- Uvjeravam vas, gospođo! - poče Pickwick primivši za ruku staru damu i tako žagoreći, da je njegovo dobrostivo lice od tolikog napora primilo grimiznu boju - uvjeravam vas, gospođo, da se ničem tako ne veselim, kao kad vidim damu vaših godina na čelu tako krasne obitelji, i kad je još tako mlađahna i zdrava.
- Ah! - odvrati stara dama nakon kratke stanke; - sve je to po svoj prilici veoma lijepo, no ja gospodina ama baš ništa ne čujem.
- Baka je nešto zlovoljna - napomenu potihano gospođica Wardleova; - no ona će dobrzo s vama govoriti.
Pickwick kimanjem glave izrazi svoju spremnost da shvati slabosti starih godina, pa se umiješa u opći razgovor s ostalim članovima društva.
- Ovaj posjed ima divan položaj - uze Pickwick.
- Divan! - ponoviše Snodgrass, Tupman i Winkle.
- Da, to je i moje mišljenje - priklopi Wardle.
- Nema ljepšega zemljišta u čitavu Kentu, gospodine - nadoda tromi čovjek s okruglim rumenim licem; - nema zbilja, gospodine, zaista vam velim.
Nato Tromi pogleda okolo pobjedonosno, kao da mu je netko uvelike protuslovio, pa ga je on napokon dotukao.
- Nema ljepšega zemljišta u čitavu Kentu - ponovo će Tromi nakon kratka oduška.
- Osim Mullinsovih livada - otpovrze svečano debeljko.
- Mullinsove livade! - s dubokim će prezirom drugi.
- Ah, Mullinsove livade - ponovi debeljko.
- Ovuda je redovito dobra zemlja - upade drugi debeljko.
- Da, tako je, svakako - pridoda treći debeljko.
- Ta svak to zna - napokon će krupni domaćin.
Tromi pogleda oko sebe sumnjivo, pa videći, da je u manjini, napravi sažalno lice i ne probijeli više ni cigle.
- O čemu zbore? - upita stara dama jednu od svojih unuka veoma glasno, jer, kao većina gluhih, nije, kako se čini, računala na mogućnost, da će drugi čuti, što ona govori.
- O zemlji, bakice.
- A što o zemlji? - nije se valjda ništa dogodilo, a?
- Nije, nije. Gospodin Miller je tvrdio, da je naša zemlja bolja od Mullinsovih livada.
- Kako on može znati što o tome? - upita gnjevno stara dama. - Miller je utvarana luda, i recite, da sam .mu ja to rekla.
Pošto je to izgovorila, potpuno nesvijesna da nije govorila šapatom, stara se dama uspravi i dušmanski ošinu pogledom tromog krivca.
- No, no - pripomenu žustri domaćin, trudeći se, ne bi li razgovor svrnuo na drugo. - Što velite na partiju whista, gospodine Pickwiče?
- Ja bih to volio nadasve - odvrati gentleman - ali molim vas, da to ne odlučujete samo zbog mene.
- Oh, ja vas uvjeravam, i majka veoma voli tu igru - odgovori Wardle - zar ne, majko?
Stara dama, koja je bila mnogo manje gluha, kad je riječ o toj igri nego o bilo čemu drugome, potvrdi, da je tako.
- Joe, Joe! - zovnu stari gentleman; - Joe (vražji...), a tu si; daj namjesti stoliće za igru.
Mlitavom mladiću uspije bez daljeg poticanja namjestiti dva stola za kartanje: jedan za Papisu Ivanu, a drugi za whist. Whist su igrali Pickwick i stara dama, Miller i jedan od debele gospode. Ostalo je društvo igralo društvenu igru.
Whist su igrali sa svom onom ozbiljnošću u vladanju i spokojnošću u držanju, kako se dolikuje poslu, što se naziva »whist«; to je svečan obred, kojemu su, kako se nama čini, bez ikakva poštovanja, sramotno dali naziv »igre«. Društvenu su igru, naprotiv, za drugim stolom igrali s takvim talabučnim veseljem, da je to bitno bunilo Millera u njegovu razmišljanju. Budući da se nije mogao udupsti u igru kako bi trebalo, počinio je različite velike pogreške i prekršaje, koji su neobično razgnjevili debelog gospodina, a u istoj mjeri razveselili staru damu.
- Eto! - povika ponosno krivac Miller, kad je podigao neparni »bod« na završetku izigranih karata; - laskam samome sebi, da se bolje nije moglo igrati; nemoguće je bilo napraviti još jedan bod!
- Miller je trebao sjeći adutom karo, zar ne, gospodine? - upita stara dama.
Pickwick potvrdi kimanjem glave.
- Zar sam zbilja trebao? - upita nesretnik obraćajući se u nedoumici svome suigraču.
- Pa jasno da ste trebali, gospodine - odvrati mu groznim glasom debeli gentleman.
- Veoma mi je žao - pokunjeno će Miller.
- Velika korist od toga - progunđa debeli gentleman.
- Dva smo boda dobili s pomoću gornjaka i tako imamo osam - dodade Pickwick.
Druga partija. - Možete li? - upita stara dama.
- Mogu - odgovori Pickwick. - Double, single i whist.
- Nikad nisam imao takve sreće - reče Miller.
- Nikad takvih karata - priklopi debeli gospodin.
Svečana tišina: Pickwick raspoložen, debeli gentleman svadljiv, a Miller bojažljiv.
- Još jedan double - reče stara dama slavodobitno ističući tu činjenicu time, što stavi ispod svijećnjaka komad od šest pensa i razlupani komad od pola penija.
- Jedan double, gospodine - napomenu Pickwick.
Poznato mi je, gospodine - odgovori oštro stari gospodin.
Igrali su još jednu igru sa sličnim ishodom, i to krivnjom nesretnog Millera, koji nije odgovarao na boju. Nato se debeli gentleman tako uzruja, da je bio izvan sebe. To je trajalo sve do kraja igre, a onda se povukao u kut i ostao tamo potpuno nijem od srdžbe čitav sat i dvadeset i sedam časaka. Nakon toga je izašao iz svoje osame i Pickwicka ponudio čupkom burmuta s izražajem čovjeka, koji je odlučio kršćanskim praštanjem prijeći preko nanesenih uvreda. Sluh stare dame znatno se popravio, a nesretni se Miller nevoljko osjećao kao riba na suhu.
Međutim je društvena igra za drugim stolom nastavljena u pravom veselju. Udružili se Isabela Wardleova i Trundle, a isto tako Emilija Wardleova sa Snodgrassom. Čak je i Tupman sa starom djevicom osnovao dioničko društvo za pecanje i laskanje. Stari je Wardle bio sav ustreptao od radosti. Bio je tako smiješan u upravljanju blagajnom kod igre, a stare dame tako lakome na dobitak, da su svi za stolom bučili od veselja i grohotom se smijali. Jedna je stara dama neprestano imala plaćati za pet-šest karata, a tome su se svi smijali, i to redovito, prigodom svakoga novog dijeljenja. Kad bi ta stara dama gledala poprijeko, što mora platiti, još bi joj se glasnije nadušili smijati. Nato bi se i njezino lice pomalo vedrilo, a na kraju bi hihotala glasnije od sviju. Kad bi tetka usidjelica dobila »ženidbu«, mlade bi se dame ponovo nasmijale, a tetka kao da bi postajala zlovoljna, dok ne bi osjetila, kako je ispod stola hvata za ruku Tupman, pa bi se onda i ona razvedrila i stala gledati unaokolo prilično samosvjesno, kao da ženidba zapravo nije tako nedokučiva kako misle neki ljudi. Nato bi se ponovo svi trgali od smijeha, osobito stari Wardle, koji je uživao u šali kao kakvo dijete. Što se tiče Snodgrassa, on je samo neprestance šaptao pjesničke osjećaje u uho svojoj partnerici - to je navelo nekog starog gentlemana, da se šaljivo na njih ogleda - o drugovanju u igri i drugovanju u životu. Sve je to bilo povod, da je spomenuti gentleman stavljao neke napomene, koje je popraćivao različitim namigivanjem i hihotanjem, a to je društvo neobično razdragalo, osobito suprugu starog gentlemana. Tada je i Winkle počeo pričati šale, koje su u Londonu već otrcane, ali u pokrajini nisu uopće za njih znali: a kako su im se slatko svi smijali i govorili, da su izvanredne, Winkle je bio u devetom nebu. I dobroćudni je svećenik izgledao zadovoljan, jer su sretna lica oko stola usrećila i toga dobrog starca. Premda je veselje bilo prilično talabučno, ipak je dolazilo od srca, a ne sa usana: a napokon, to i jest pravo unutrašnje veselje: radost.
Večer je brzo prolazila u veselim igrama i zabavi. Po svršetku domaće krepke večere društvance posjeda oko kamina. Pickwicku osječe pamet, da se nije nikad u svome životu osjećao tako sretan i da nikad nije bio tako raspoložen da uživa i da iskoristi prolazne životne časove.
- Eto - gostoljubivi će domaćin, koji je sjedio veoma uzbuđen kraj naslonjača stare gospođe držeći njezinu ruku čvrsto privijenu u svojoj - to je upravo ono, što ja volim - najsretnije sam časove svoga života proveo uz ovaj stari kamin: tako ga volim, da svake večeri raspirujem u njemu vatru, dok se toliko ne razgrije, da se gotovo ne može izdržati. Eto, moja je stara majka obično sjedila pred ovim kaminom, na ovoj stoličici, dok je još djevojka bila; zar ne, majko?
Suza, koja sama od sebe najedanput navre na oči pri spomenu na stara vremena i na sreću proteklih ljeta, prokrade se niz lice stare gospođe, kad s melankoličnim smiješkom klimnu glavom u znak potvrde.
- Valja da mi oprostite, gospodine Pickwiče, što govorim o ovome starom mjestu - nastavi domaćin nakon kraće šutnje - jer ga neizmjerno volim i jer za mene drugoga nema; stare zgrade i polja kao da su moji živi prijatelji, a isto mi je tako srcu prirasla i naša crkvica s bršljanom - da uzgred spomenem, naš je odlični prijatelj, kad je prvi put došao među nas, tome bršljanu u čast ispjevao pjesmu. Imate li što u čaši, gospodine Snodgrasse?
- Dosta, hvala vam - odgovori taj gentleman, kojega je uvelike uzbudila posljednja napomena njegova gostoprimca. - Oprostite, vi ste spomenuli pjesmu o bršljanu.
- Glede toga se morate obratiti na našeg prijatelja sučelice - reče lukavo domaćin, pokretom glave pokazujući na svećenika.
- Smijem li vam reći, da bih htio čuti, da ponovite tu pjesmu, gospodine? - upita Snodgrass.
- No, zaista je male vrijednosti. Jedina isprika, da sam je ikad spjevao, sastoji se u tome, da sam tada bio mlad. No, kakva je takva je, počujte je, ako vam je baš želja.
Radoznali žamor bješe odgovor na njegove riječi; stari gentleman poče - njegova mu je žena šaptala na mnogim mjestima - deklamirati stihove pjesme, kojoj je dao naslov

ZELENI BRŠLJAN

Ubava je bili na bršljan zeleni,
Što umilno puže po urvinam starim!
Tu osamljen boravi stanak studeni
I hrani se samotan jelom odabranim.
Zidine se mrve, kamenje satire,
Da ugode njegovu mušičavu hiru,
Kroz duga se ljeta prašina nastire,
Da bršljan blaguje u ponosnu miru.
Rijetka je biljka bršljan zimzelen,
Bitak njegov krasi život uništen.
Hitro se prokrada, ma da krilat nije,
Vjerno staro srce visovima žudi;
Plete uzan prijeplet, kud hrast granje vije,
Prijatelju golemom čvrsto se priljubi!
Mrežu svoju jedru zemljom isprepleće,
Dok mu lišće mesno umilno treperi,
Po obilnoj crnici veselo se šeće,
Prianja i puže, gdje su mrtvih dveri.
Vere se uz stane smrti sablasne,
Bršljan, biljka stara, zimzeleni jasne.
Prohujala stoljeća, strunula im djela,
Razišli se narodi na četiri strane;
Bršljanova zelen nije izblijedjela,
Zdrav, krepak i jedar vjekove ostane.
A kada mu dođu dani samovanja,
Hranit će ga prošlost, ljudskih ruku djela,
Jer čovjek podiže veličajna zdanja,
Da bršljanu bude obilata jela.
Po mjestima onim, gdje je vrijeme bilo.
Sad bršljan rastire svoje zelenilo.

Dok je stari gentleman po drugi put ponavljao stihove, da bi ih Snodgrass mogao zabilježiti, Pickwick je s velikim zanimanjem pomno gledao crte svećenikova lica. I pošto je stari gentleman završio diktiranje, a Snodgrass spremio svoju bilježnicu, nadoda Pickwick:
- Oprostite mi, gospodine, što nakon ovako kratka poznanstva pripominjem, ali zacijelo ste vi u svom zvanju kao evanđeoski sluga, kako se barem ja domišljam, zapazili mnogo prizora i događaja, koji su vrijedni da se pribilježe.
- Bio sam svakako očevidac koječega - odvrati stari gentleman; - no to su bili, i događaji i ljudi, obični i jednostavni, jer je krug moga djelovanja veoma ograničen.
- Držim, da ste zacijelo pribilježili nekoliko crtica o Johnu Edmundsu, zar ne? - upita Wardle, koji je, kako se čini, bio veoma željan da namami svoga prijatelja na pričanje, da bi poukom zabavio svoje nove posjetioce.
Stari gentleman malko kimnu glavom, u znak da na to pristaje, ali ipak htjede skrenuti razgovor na drugo, kadli ga predusrete Pickwick upitom:
- Oprostite, gospodine, ali molim vas, ako vas smijem zapitati, tko je to John Edmunds?
- Upravo sam i ja to htio pitati - radoznalo će Snodgrass.
- Sad ste u stupici - priklopi veseli domaćin. - Prije ili kasnije, svakako ćete morati zadovoljiti radoznalost gospode. Stoga će biti najbolje da iskoristite ovu zgodnu priliku i da to odmah učinite.
Stari se gentleman dobroćudno nasmiješi i pomače naprijed stolicu; ostali iz društva bliže primakoše sjedala, osobito Tupman i tetka usidjelica, koji su po svoj prilici bili malo i nagluhi. Pošto staroj dami točno namjestiše slušalicu, i pošto Millera, koji je bio zaspao za vrijeme deklamiranja stihova, iz sna probudi njegov bivši partner, dostojanstveni debeljko, koji ga je za opomenu uštinuo ispod stola - stari gentleman, bez ikakva uvoda, započe ovu pripovijest, kojoj smo bili slobodni dati naslov:

KAŽNJENIKOV POVRATAK

»Kad sam prvi put došao u ovo selo - očepi kazivati stari gentleman - upravo se sada navršilo dvadeset i pet godina - najzloglasnija ličnost među mojim župljanima bješe čovjek po prezimenu Edmunds, koji je uzeo pod zakup jedno malo gazdinstvo blizu ovoga mjesta. Bješe to mrzovoljast, okrutan, zao čovjek: lijen i raskalašen u svojim navikama, surove i okrutne ćudi. Osim nekoliko lijenih i bezbrižnih protuha, s kojima je tratio vrijeme po poljima ili se opijao po krčmama, nije imao ni jednoga jedinog prijatelja ni poznanika. Nikome nije bilo stalo da razgovara s čovjekom, kojega su se mnogi bojali, a svi ga mrzili - i tako se Edmundsu svak umicao.
Taj je čovjek imao ženu i sina, kojemu je, kad sam ja ovamo došao, bilo oko dvanaest godina. Nitko ne može imati dovoljna pojma o žestini patnja te žene, o blagom i ustrajnom načinu, kako ih je podnosila, o mukama i brizi, kojom je odgajala dječaka. Neka mi Nebo oprosti pretpostavku, ako je nemila, ali ja čvrsto i iz sve duše slutim, da je taj čovjek sustavno kroz više godina nastojao, da ženi prepukne srce od briga i žalosti. No ona je sve strpljivo podnosila zbog svoga djeteta, i, makar se mnogima činilo čudno, zbog njegova oca. Ma koliko, naime, bio surov i ma kako grubo s njome postupao, ona ga je nekad voljela, a uspomena na ono, što joj je bio, budila je u njezinim grudima, usprkos stradanju, osjećaje praštanja i blagosti, koji su tuđi svim stvorovima, samo ženama nisu.
Siromašni su bili - a nije drukčije ni moglo biti, kad je muž provodio takav život. No uza sve to, prave bijede nije bilo, zahvaljujući neprestanim i neumornim naporima žene, koja je radila i jadila od zore do mraka, te nije znala ni što znači omrknuti ni osvanuti. Slabo joj je to sve naplaćivano. Ljudi, koji su tuda prolazili uvečer, katkada i u kasne noćne sate, pričali bi, kako su čuli stenjanje i jecanje neke žene, što se previja u bolima, i potmulu jeku udaraca. Već bi prošla ponoć, a dečko je više od jedan put zakucao polako na vrata koje susjedne kuće, kamo ga je majka poslala, da bi umakao pijanom bijesu svoga zvjerskog oca.
Čitavo to vrijeme, pa i onda čak kad je to jadno stvorenje nosilo na sebi znakove zlostavljanja i nasilja (a bješe to često), kojih nije moglo potpuno sakriti, neprestano je dolazila u našu crkvicu. Redovito je svake nedjelje, ujutro i poslije podne, sjedila na istome mjestu sa svojim djetetom pokraj sebe. Iako je oboje bilo siromaški obučeno - još jadnije od mnogih njihovih susjeda, koji su bili gorega stanja - ipak su uvijek bili čisti i oprani. Svak bi je prijateljski pozdravio i rekao ljubeznu riječ »jadnoj gospođi Edmunds«. Katkada bi zastala u malom brestovu drvoredu, što vodi do crkvenog trijema, da se nakon službe božje malko porazgovori s kojom susjedom, ili bi se zadržala, pa bi s majčinskim ponosom i ljubavlju gledala za svojim zdravim sinčićem, dok se ispred nje igrao s kojim od svojih malih drugova - pa bi joj se brigom izjedeno lice zasvijetlilo od izražaja srdačne zahvalnosti; izgledala bi tada, iako ne vesela i sretna, a ono barem mirna i zadovoljna.
Prošlo je pet-šest godina. Od dječaka je postao snažan i stasit mladić. Ono isto vrijeme, koje je ojačalo krhko djetinje tijelo i slabe mu udove oplelo muškaračkom snagom, pognulo je tijelo njegove majke i oslabilo njezine korake. No, ruka, koja bi joj imala biti potporanj, nije više bila stisnuta u njezinoj; lice, koje bi je imalo razvedriti, nije više gledalo u njezino. I dalje je sjedila na svome starom sjedalu, ali je mjesto uz nju bilo prazno. Bibliju je brižno držala kao uvijek, tražila u njoj neka mjesta, označivala ih savijanjem listova, kako je to već običaj: ali ne bješe nikoga, da je s njom zajedno čita, pa bi joj se suze iz očiju omicale na knjigu i mrljale riječi pred njezinim očima. Susjedi su bili prema njoj ljubezni kao i prije, ali ona se ugibala njihovim pozdravima i okretala glavu. Sad se nije više zadržavala pod starim brijestovima, nije više bilo veselog uživanja sreće, koja tek ima doći. Samotna bi žena nabila kapu nad lice i žurno odlazila.
Zar vam moram reći, da se taj mladić - kad bi se osvrnuo na najranije svoje djetinjstvo, dokle dopire sjećanje i svijest, te kad bi prebrao uspomene sve do toga časa - ne bi mogao sjetiti ničega, iz čega se ne bi na ovaj ili na onaj način odmotavao dugi niz dragovoljnih nevolja, koje je njegova majka zbog njega podnosila, sa svim onim zlostavljanjem, porugom i nasiljem, koje je za nj trpjela. Zar vam moram reći, da se - bez ikakva obzira i hajanja, što se lomi njezino majčinsko srce, tvrdokorno i prkosno zaboravljajući sve, što je ona učinila i podnijela za nj - povezao s pokvarenim i odbačenim ološem, te ludo srljao strmoglavce u život, koji je za nj značio smrt, a za nju sramotu? Jadne li ljudske prirode! Tu ste promjenu već odavna predosjećali.
Došlo je vrijeme da se prevrši mjera bijede i nesreće te nesretne žene. U susjedstvu su izvršeni mnogi prestupci. Kako krivce nisu našli, njihova je drzovitost još više porasla. Jedno teže razbojstvo, izvršeno na veoma drzak način, izazva budnu potjeru i strogu istragu, kojoj se počinitelji nisu nadali. Osumnjičiše mladog Edmundsa i njegova tri druga. Uhvatili ga, zatvorili, sudili i osudili - na smrt.
Još mi i ovoga časa zvoni u ušima divlji i prodoran vrisak majčina glasa, koji je odzvanjao sudnicom, kad je izrečena svečana osuda. Njen poklik uli toliki strah u optuženikovo srce, koliki nisu izazvale ni sudbena rasprava, ni osuda, pa čak ni sama bliska smrt. Usne, koje su sve dotada bile stisnute u upornoj zlobi, zadrhtaše i nehotice se rastvoriše. Lice mu postade blijedo poput pepela, a leden mu znoj probi iz svake rupice. Zločinčevo prkosno lice zadrhta, i on zatetura u optuženičkoj klupi.
U prvoj žestini svoje duševne tjeskobe patnička majka pade preda me na koljena i stade se žarko moliti Svemogućemu, koji joj je dotle pomagao u svim njezinim nevoljama, da nju oslobodi iz nevoljnog i bijednog svijeta, a da poštedi život njezinu jedincu. Nakon toga je obrva takva bol i takva strašna borba, da zacijelo tako nešto dovijeka neću više doživjeti. Znadijah, da joj se tada srce počelo kidati, ali nikad više ne čuh, da bi kakva tužba ili mrmljanje prešlo preko njezinih usana.
Tužno je bilo gledati od dana do dana tu ženu u uzničkom dvorištu, kako željno i žarko pokušava, ne bi li ljubavlju i usrdnom molbom umekšala tvrdo srce svoga okorjelog sina. Ali zaludu! I dalje je ostao srdit, tvrdoglav i neganut. Čak ni neočekivana izmjena njegove smrtne kazne u progonstvo na četrnaest godina ni na čas ne umekša tvrdokornu drskost njegova držanja.
Međutim, duh odricanja i trpljenja, koji ju je tako dugo podržavao, ne bješe se više kadar boriti protiv tjelesne slabosti i nemoći. Razboljela se. Izvukla je iz postelje svoje klimave ude, da još jednom posjeti sina, ali je izdade snaga, i obeznanjena se sruši na zemlju.
Sad su hvastava mladićeva hladnoća i ravnodušnost došle u pravo iskušenje, i odmazda, koja ga je davila kao mora, gotovo ga dotjera do ludila. Prođe jedan dan, a majka mu ne dođe; i drugi prođe, a ona ga ne oblazi; stigla i treća večer, još je nije ugledao, a za dvadeset i četiri sata ima se rastati od nje, i to možda zauvijek. Oh, kako su mu iskrsle u duši davno zaboravljene uspomene na minule dane, da je, rekao bih, trčao tamo-amo po uskom uzničkom dvorištu - kao da će mu žuđena vijest brže stići, ako se on žuri - i s kolikom ga je gorčinom spopao osjećaj bespomoćnosti i očaja, kad je dočuo istinu! Njegova majka, jedini roditelj, kojega je uopće poznavao, ležala je bolesna, možda na samrti, tek milju udaljena od njega; kad bi bio slobodan i kad ne bi bilo okova, za nekoliko bi časova bio uz njezino uzglavlje. Nasrnu na vrata, zgrabi za željezne prečke snagom očajnika, tresao je njima, da su sve zvonile, bacao se na debeli zid, kao da će iznuditi prodor kroz tvrd kamen. No, čvrsta se gradnja rugala njegovim slabim naporima, te sklopi ruke i brižnu u plač kao dijete.
Prenio sam majčino oproštenje i blagoslov njezinu sinu u tamnicu, a opet sam k njezinoj bolesničkoj postelji donio njegovu svečanu odluku, da se kaje i da usrdno majku zaklinje da mu oprosti. Sa smilovanjem i sućuti slušao sam gdje pokajnik snuje tisuću malih osnova, kako će, kad se povrati, olakšati život svojoj majci i pomagati joj. No znao sam, da njegova majka neće više biti na životu, mnogo prije nego on uopće stigne na svoje odredište.
Izagnali su ga noću. Nekoliko tjedana nakon toga duša jadne žene odletje - pouzdano se ufam i tvrdo vjerujem - na mjesto vječne sreće i mira. Ja sam obavio pogrebni obred nad njezinim zemnim ostacima. Ona počiva u našem malom ukopištu. Nema spomenika na čelu njezina groba. Za njezine su boli znali ljudi, a za vrline Bog.
Prije nego je zatočenik otišao, bilo je uređeno, da će, čim dobije dopuštenje, pisati svojoj majci i da će pismu slati na moju adresu. Od časa, kad je sin uhvaćen, otac je odlučno odbio da se vidi s njime. Svejedno mu je bilo, hoće li ostati na životu ili će umrijeti. Proteklo je mnogo godina, a da se o sinu nije ništa znalo. Kad je prošlo više od polovice roka njegova zatočeništva, a ja nisam dobio nikakva pisma, zaključio sam, da je već umro, a gotovo sam i želio, da je tako.
Kad je Edmunds stigao u robijašku koloniju, poslaše ga daleko, daleko u unutrašnjost zemlje. Možda se toj okolnosti ima i pripisati činjenica, da mi nije stiglo nijedno njegovo pismo, premda ih je više poslao. Ostao je na istom mjestu čitavih četrnaest godina. Po isteku roka, držeći se čvrsto svoje stare odluke i riječi, što ju je zadao majci, uz bezbrojne se teškoće dade na put u Englesku i pješke se povrati u rodno mjesto.
Jedno lijepo nedjeljno popodne u mjesecu kolovozu John Edmunds uđe u selo, iz kojega je sa stidom i sramotom otišao prije sedamnaest godina. Najbliži mu je put bio preko groblja. Srce mu je snažno lupalo, kad je prelazio preko ograde. Visoki stari brijestovi, kroz kojih je grane tu i tamo sunce pri smiraju sipalo obilne zrake svjetlosti na sjenovitu stazu, budile su mu uspomene na njegovo djetinjstvo. Zamišljao je, kakav je bio onda, držeći se za majčinu ruku i mirno idući u crkvu. Sjećao se, kako je imao običaj gledati u njezino blijedo lice i kako su joj se oči katkada napunile suzama, kad bi mu gledala u lice - te bi vrele suze promicale na njegovo čelo, kad bi zastala da ga poljubi, pa bi onda i njega rasplakale, premda je on tada slabo znao, kako su njezine suze pune gorčine. Došlo mu je na pamet, kako je često veselo trčao niz tu stazu s kojim svojim drugom u igri, osvrćući se često natrag, ne bi li ulovio smiješak svoje majke ili čuo njezin mili glas. A onda kao da se najedanput skinuo veo s njegova pamćenja, da su navalile na njegovu svijest neuzvraćene mile riječi, prezrene opomene i prekršena obećanja. Od toga mu ponestade hrabrosti, i nije više bio kadar to podnositi.
Uđe u crkvu. Večernjica bješe završena i vjernici se bjehu razišli, no crkva još ne bješe zatvorena. Koraci su mu muklo odzvanjali niskim svodovljem; bješe tako tiho i mirno, da se gotovo bojao, što je sam. Pogleda oko sebe. Nikakve promjene. Prostorje mu se činilo manje nego prije, ali tu su bili stari spomenici, u koje je gledao tisuću puta s djetinjim strahopočitanjem; mala propovijedaonica s izblijedjelim jastukom; oltar, pred kojim je tako često izgovarao božje zapovijedi, koje je kao dijete poštovao, a kao odrasli zaboravio. Približi se starom sjedalu. Činilo mu se staro i zapušteno. Jastuk je bio uklonjen, a ni biblije nije bilo. Možda njegova majka ima sada koje siromašnije sjedalo, ili je možda toliko oronula, da nije kadra sama ni doći u crkvu. Nije se usuđivao ni pomisliti na ono, čega se bojao. Jeza ga spopade i silno zadrhta, kad se okrenu da izađe.
Neki starac ulazaše u predvorje, upravo kad je on tamo stigao. Edmunds ustuknu, jer ga je dobro poznavao; mnogi ga je put promatrao kako kopa jame ukopnice u groblju. Šta li će reći kažnjeniku, koji se vratio?
Starac se zagleda strancu u lice, zaželje mu »dobru večer« i ode polagano dalje. Zaboravio ga je.
Spusti se niz brežuljak i udari kroz selo. Vrijeme je bilo toplo, i ljudi su sjedili na pragovima svojih domova ili su se, dok je on prolazio, šetali po svojim vrtićima, uživajući u vedrini večeri i u počinku od napora. Mnogo ga je oko pogledalo, a i on se mnogo razgledao i desno i lijevo, sumnjajući da ga možda tko ne prepoznaje i ne ugiba mu se s puta. Gotovo u svakoj kući neka strana lica; u gdjekojem bi prepoznao krupni lik kojega od starih školskih drugova - taj je još bio dječak, kad ga je vidio posljednji put, a sad je okružen čitavom četom vesele djece; drugdje bi opet vidio kakva slaba i nemoćna starca kako sjedi u naslonjaču na vratima svoje kolibe, a sjeća ga se samo kao zdrava i krepka težaka. No oni su njega svi zaboravili, i on je prolazio mimo njih nepoznat.
Posljednje je blago svijetlo sunca na smiraju osvjetljavalo zemlju, sipajući obilat žar na žute snopove žita i produbljujući sjene voćaka, kadno Edmunds stade pred starom kućom, pred domom svoga djetinjstva, za kojim mu je tolike mučne godine sužanjstva i tuge srce čeznulo takvom žudnjom, da se opisati ne može. Ograda od kolja bješe niska, premda se on dobro sjećao vremena, kad mu se ta ograda činila visokim zidom. Preko ograde pogleda u vrt. Sad je u njemu bilo više nasada i krasnijeg cvijeća nego prije, ali drveće je još bilo ono staro - ono isto drvo, pod kojim bi se tisuću puta istegao, kad bi se umorio igrom na suncu, i osjetio kako se ljupko prikrada blagi san sretnoga djetinjstva. Iz kuće su se čuli glasovi. Osluhnu, ali se učiniše čudni njegovu uhu; nije ih prepoznao. Ti su glasovi bili također veseli, a on je veoma dobro znao, da njegova jadna stara majka ne može biti vesela, kad njega nema. Vrata se otvoriše, i izletje čitava skupina dječice, vičući i skačući. Otac se pojavi na vratima sa sinčićem u naručju, i djeca se skupiše oko njega, pljeskajući ručicama i potežući ga van, da se pridruži njihovim veselim igrama. Zatočenik pomisli, koliko je puta na tom istom mjestu umakao ocu s očiju. Prisjeti se, kako je često svoju drhtavu glavu zavlačio pod posteljinu i slušao mnogu osornu riječ, težak udarac i jadikovanje svoje majke. Premda je taj čovjek u duševnoj muci glasno jecao, dok je odlazio s toga mjesta, ipak je u divljem i groznom gnjevu stiskao pesnice i škrgutao zubima.
I takav mu eto bješe povratak, za kojim je čeznuo tolike mučne godine i radi kojega je podnio tolike patnje! Nijedno mu se lice ne raduje, nijedan mu pogled ne oprašta, nijedna ga kuća ne prima, nijedna mu ruka nije pomoćnica - i to se sve zbiva u njegovu starom rodnom selu. Što je prema tome bila ona osamljenost u divljim prašumama, koje nikad nisu ugledale čovjeka!
Osjećao je, kako je u dalekoj zemlji svoga progonstva i sramote zamišljao svoje rodno mjesto onakvim, kakvo je bilo, kad je iz njeg otišao, a ne, kakvo će biti, kad se u nj vrati. Tužna je stvarnost satrla njegovo srce i nestade mu duševne snage. Nije imao odvažnosti da se raspituje ili da se javi jedinoj osobi, koja bi ga po svoj prilici primila ljubezno i sućutno. Polako se odvukao i uklanjajući se s puta kao krivac skrenu na livadu, koje se dobro sjećao, i baci se na travu, pokrivši lice rukama.
Nije opazio, kako je kraj njega na humčiću ležao neki čovjek. Odijelo mu zašuška, kad se okrenu, da tajom pogleda došljaka; tada Edmunds diže glavu.
Taj se čovjek uspravio i sjeo. Tijelo mu bješe veoma pognuto, a lice navorano i žuto. Po odjeći se vidjelo, da je iz uboške radionice. Po izgledu je bio vrlo star, ali je to bila više posljedica razuzdanosti ili bolesti nego odmaklih godina. Oštro je zurio u stranca, pa premda su mu oči u početku bile mutne i tupe, nakon kratka vremena, pošto ga je njima uporno promatrao, zažariše se nekim nenaravnim i zbunjenim izražajem, tako da se činilo kao da će iskočiti iz očnica. Edmunds se polako uspravi na koljena, te je sve ozbiljnije i ozbiljnije gledao starcu u lice. Šutke su zurili jedan u drugoga.
Starac je bio mrtvački blijed. Protrnu i diže se na noge teturajući. Edmunds skoči. Starac ustuknu jedno dva koraka. Edmunds se primače.
- Da vam glas čujem - prozbori prognanik debelim, isprekidanim glasom.
- Natrag! - poviče starac, izustivši strašnu psovku. Prognanik mu se još više približi.
- Udaljuj se! - prodere se starac. Pomahnitao od užasa diže štap i strašno njime ošinu Edmundsa preko lica.
- Oče, vraže pakleni! - promrsi zatočenik kroz stisnute zube. Divlje jurnu naprijed i ščepa starca za vrat - ali kako mu to bješe otac, ruka mu nemoćno klonu kraj njega.
Starac zaviknu tako glasno, da odjeknu samotnim poljima kao zavijanje nečastivoga. Lice mu pocrnje: krv mu navrije iz usta i iz nosa i oboji travu tamnorumenom bojom. Posrnu i pade. Pukla mu je krvna cijev, i bio je mrtav, prije nego ga je sin mogao pridići.

*

- U onom kutku groblja - nastavi stari gentleman nakon predaha od nekoliko časaka - u onom kutku groblja, velim, o kome sam prije govorio, leži zakopan čovjek, koji je nakon toga događaja bio tri godine u mojoj službi. Ako je ikad bilo na svijetu zbilja skrušenika, pokajnika i pokornika, onda je to zaista bio on. Nitko osim mene za njegova života nije znao, ni tko je ni otkuda je - eto to je bio John Edmunds, prognanik koji se vratio.

Sedmo poglavlje

U njemu se pripovijeda, kako je Winkle, mjesto da puca na goluba i ubije vranu, pucao na vranu i ranio goluba. - Kako je Cricket-klub iz Dingley Della igrao protiv Udruženog Muggletona i kako je Udruženi Muggleton večerao na trošak Dingley Della, te ostale zanimljive i poučne dogodovštine.

Zamorne zgode i nezgode toga dana ili uspavljujući utjecaj svećenikove priče tako su snažno djelovali na sanane Pickwickove težnje, da je za nepunih pet časaka, pošto su mu pokazali njegovu udobnu ložnicu, usnio tvrd sanak bez snova. Iz sna ga probudi jutarnje sunce, puno ukora, prosipljući svoje luče po odajama. Kako Pickwick nije bio lijenčina, skoči iz svoga čadora-postelje poput kakva vatrena ratnika.
»O divne li krajine!«, uzdahnu oduševljeni gentleman, kadno otvori prozor s rebrenicama u svojoj odaji. »Tko li bi mogao od dan do dan gledati krovove, pokrite ciglom ili pločom, kad je jedanput osjetio i doživio ovakav prizor? Tko bi mogao živjeti, gdje nema krava osim kapa na dimnjacima;28 gdje ništa ne podsjeća na Pana osim crijepa u polužlijebnjaku,29 gdje nema druge ljetine osim biljke žednjaka.30 Tko bi podnio da životari u takvim mjestima? Pitam ja, tko bi to mogao izdržati?« Pošto je Pickwick tako svestrano, nadugo i naširoko ispitao samoću po najuvjerljivijim primjerima, promoli glavu kroz rebrenice i pogleda unaokolo.
Obilan, sladak miris stogova sijena dopiraše do prozora njegove sobe; na stotine ugodnih mirisa dolje iz malog cvjetnjaka osjećalo se naokolo u zraku; tamnozelene livade sjale se u jutarnjoj rosi, koja se ljeskala na svakom listu što je drhturio na ljupkom zraku, a ptice se raspjevale, kao da je svaka kaplja jutarnjeg bisera za njih vrelo nadahnuća. Pickwick utonu u čarobno i ugodno sanjarenje, iz kojega ga trže povik:
- Hej!
Pogleda nadesno, ali ne ugleda nikoga; oči mu zabludiše nalijevo i progleda obzorjem; zagleda se u nebo, ali ga otud nisu zvali; napokon učini ono, što bi razborit čovjek odmah učinio - pogleda u vrt i tamo smjeri okom Wardlea.
- Kako ste? - upita dobroćudni domaćin, sav bez daha pred veselim očekivanjem. - Divno jutro, zar ne? Drago mi je, što vas vidim tako rano. Požurite se dolje, izađite. Ja ću vas ovdje pričekati.
Nije trebalo dvaput zvati Pickwicka. Za deset časaka obuče se i uredi, i eto ga već kod starog gentlemana.
- Oho! - iznenađeno će Pickwick, videći svoga druga s jednom puškom o ramenu, a druga je ležala u travi. - Što se to sprema?
- Ama eto, vaš prijatelj i ja - odgovori domaćin - nakanismo poći u lov na vrane prije doručka. On je veoma dobar strijelac, zar ne?
- Čuo sam kako govore, da je izvrstan - odgovori Pickwick - ali ga nisam nikad vidio, da na što gađa.
- Ali, htio bih da već jedanput dođe - reče domaćin. - Joe! Joe!
Debeljko, koji kako se čini, zbog uzbudljiva djelovanja jutra ne bješe pospan kao obično, izmilje iz kuće.
- Pođi gore, zovni gentlemana i reci mu, da će mene i Pickwicka naći na vraništu. Pokaži gentlemanu put, jesi li čuo?
Momak ode da izvrši nalog, a domaćin, noseći obje puške kao drugi Robinson Crusoe, krene prvi iz vrta.
- Stigli smo na mjesto - napomenu stari gentleman, pošto je zastao u drvoredu nakon nekoliko časaka hoda. Ta je obavijest bila nepotrebna, jer je neprestano graktanje vrana, koje nisu ništa ni slutile, dostatno nagoviještalo njihovo skrovište.
Stari gentleman stavi jednu pušku na zemlju, a drugu napuni.
- Eno ih - povika Pickwick; dok je tako govorio, pojaviše se izdaleka Tupmanova, Snodgrassova i Winkleova prilika. Kako debeljko nije bio sasvim siguran, kojega mu je gentlemana gospodar naredio da pozove, on je s neobičnim oštroumljem pozvao svu trojicu, da bi spriječio mogućnost bilo kakve zabune.
- No dođite - povika stari gentleman, obraćajući se Winkleu; - tako vješt strijelac kao što ste vi morao bi se već davno ustati, makar lov bio ovako neznatan.
Winkle odvrati usiljenim smiješkom, pa uze ostavljenu pušku s takvim izražajem u licu, kakav bi po svoj prilici imao lupež mudrijaš, kad ga zahvati slutnja bliske nasilne smrti. Možda je to bila i smionost, ali je znatno sličilo nevolji.
Stari gentleman dade glavom znak i dva odrpana dječaka, koje je dotle predvodio Lambert31 u malom izdanju, odmah se stadoše penjati uz dva stabla.
- Što će oni dječaci? - upita iznenada Pickwick. Bio je prilično uznemiren, jer nije sasvim točno znao, da nije možda nevolja - koja je česta druga ratarima, a o kojoj je više puta mnogo toga slušao - prisilila dječačiće, koji su vezani uz zemlju, da žive od jadne i pogibeljne zarade: da služe kao nišan neiskusnim strijelcima.
- Samo da dignu ptice - odgovori smijući se Wardle.
- Što da dignu? - upita Pickwick.
- No, čisto i bistro rečeno, da poplaše vrane.
- O! Je li to sve?
- Jeste li time zadovoljni?
- Sasvim sam zadovoljan.
- U redu. Mogu li ja početi?
- Izvolite - reče Winkle, sretan da barem malo odgodi.
- Razmaknite se onda ustranu. No, sad dajte.
Dječak podviknu i zatrese granom, na kojoj je bilo vranje gnijezdo. Pet-šest mladih vrana u naglu čavrljanju izletje iz gnijezda, da upitaju, što se dogodilo. Mjesto odgovora stari gentleman opali. Jedna pade, druge odletješe.
- Dignite je, Joe - zapovjedi stari gentleman.
Mladićevo lice ozari smiješak, dok je išao da je podigne.
Maštom mu prođoše nejasne vizije vranje paštete. Smijao se, kad se s pticom vraćao - debela je bila.
- No, gospodine Winkle - prisnaži domaćin ponovo puneći svoju pušku. - Pucajte.
Winkle pođe naprijed i nanišani. Pickwick i njegovi prijatelji nehotice čučnuše, da uteku ispod teške tuče vrana, za koju su bili sasvim uvjereni da će početi padati, kad opali ubojnička puška njihova prijatelja. Nastade svečan muk - poklik mladića - udaranje krilima - škljocanje prazne puške.
- No, što je? - reče stari gentleman.
- Zar ne pali? - upita Pickwick.
- Slagala je - ispričavao se Winkle, koji je bio blijed kao krpa, po svoj prilici zbog razočaranja.
- Čudnovato - doda stari gospodin uzimajući pušku. - Nije nikad dosada nijedna moja puška slagala. Što to vidim, pa uopće nema užigača.
- Bože dobri, pa ja sam zbilja zaboravio užigač - pritvrdi Winkle.
Popraviše tu malu pogrešku. Pickwick ponovo čučnu. Winkle istupi odlučno i odvažno, a Tupman je virio iza jednog drveta. Dječak viknu; poletješe četiri ptice. Winkle opali. Začu se bolan krik, ali ne vrane, nego nekog čovjeka. Tupman je spasio život mnogobrojnim nedužnim pticama time, što je jedan dio naboja primio u svoje lijevo rame.
Nemoguće je opisati strku i zbrku, koja je nakon toga nastala. Samo da spomenemo, kako je Pickwick u svojoj prvoj uzrujanosti Winklea nazvao »jadnikom«, kako je Tupman blijed ležao na zemlji, kako je Winkle ukočen od straha klečao pokraj njega, kako je Tupman zbunjeno zazivao nekakvo žensko ime, otvorio jedno oko pa drugo, a nakon toga kušao da se pridigne, ali je odmah pao nauznak i zatvorio obadva. Sve bi to bilo teško opisati u pojedinostima, kao što je teško prikazati, kako se taj nesretnik pomalo oporavljao, kako su mu zavijali rame džepnim ubruscima i kako su ga polagano dopremili kući, a sve se upirao o ramena svojih zabrinutih prijatelja.
Primakoše se kući. Dame su bile kod vrtnih vrata i čekale lovce da dođu na doručak. Eno tetke usidjelice, smiješi se i domahuje gospodi neka se požure. Svakako da nije znala za nesreću. Sirota! Gdjekada je neznanje pravo blaženstvo.
Priđoše bliže.
- Ama što se to dogodilo malom starom gentlemanu? - upita Izabela Wardleova. Na to se tetka usidjelica nije ni obzirala, jer je mislila, da to ide Pickwicka. U njezinim je očima Tracy Tupman bio mladić. Ona je njegove godine gledala na umanjilo.
- Nemojte se plašiti - poviknu stari domaćin, od straha da ne uznemiri svoje kćeri.
Društvance se tako natislo oko Tupmana, da nije moglo jasno razabrati, što se zapravo dogodilo.
- Ne bojte se - hrabrio ih domaćin.
- Što se dogodilo? - zavrištaše dame.
- Mula nezgodu gospodinu Tupmanu, i to je sve.
Tetka usidjelica žestoko vrisnu, prasnu u histeričan smijeh i pade nauznak u naručje svojih bratična.
- Polijte je hladnom vodom - naredi stari gentleman.
- Ne, ne treba - promrmlja ona; - bolje mi je sada. Bella, Emilijo - liječnika! Je li ranjen? - Je li mrtav? - Je li... ha, ha, ha!
Pritom staru tetku zahvati ponovo grčevit, histeričan smijeh broj dva, pomiješan s vriskom.
- Umirite se - svjetovao je Tupman, gotovo do suza ganut tim izljevom sućuti prema njegovim bolima. - Draga, mila gospođice, umirite se.
- Pa to je njegov glas! - povika stara tetka, i odmah se sami od sebe pojaviše jasni znaci napadaja grča broj tri.
- Nemojte se uznemirivati, predraga gospo, zaklinjem vas - reče Tupman umirujući je. - Tek sam neznatno pozlijeđen, uvjeravam vas.
- Onda niste mrtvi! - uskliknu histerična dama. - Ah, recite, da niste mrtvi!
- Ne luduj, Rahelo - upade Wardle ponešto grublje nego što je bilo u skladu s tim pjesničkim prizorom. - Kakva ti je, dođavola, korist, ako ti rekne, da nije mrtav?
- Ne, ne, nisam - odvrati Tupman - Ne tražim ničije pomoći osim vaše. Dajte da se naslonim na vaše rame. - A onda dodade šapatom:
- Oh, gospođice Rahelo!
Uzbuđena dama pristupi i ponudi mu, da joj se nasloni na ruku. Skrenuše u doručkovaonicu. Tracy Tupman prinese umiljato njezinu ruku svojim usnama i složi se na počivaljku.
- Je li vam zlo? - upita brižna Rahela.
- Nije - otpovrze Tupman. - Nije ništa. Odmah će mi biti bolje.
On zaklopi oči.
- Spava - promrmlja tetka djevica. (Njegovi su vidni organi ostali tako zatvoreni kroz dvadesetak časaka.) - Dragi, dragi, gospodine Tupmane!
Tupman skoči. - Oh, još jednom recite te riječi! zavikne on.
Dama se trgnu. - Vi ih valjda niste čuli! - sramežljivo će ona.
- O da, čuo sam ih! - odvrati Tupman; - ponovite ih. Ako želite, da se oporavim, ponovite ih.
- Pst - napomenu dama. - Ide moj brat.
Tracy Tupman zauze svoj prijašnji položaj, a u sobu uđe Wardle s liječnikom.
Liječnik pregleda ruku, povi ranu i reče, da je veoma neznatna. Kad su se tako duhovi smirili, društvo priđe, da zadovolji tek, i opet se na licima svakoga od njih povrati veseo izgled. Samo je Pickwick bio šutljiv i uzdržljiv. Lice mu je odavalo sumnju i nepovjerenje. Jutrošnji su događaji uzdrmali - uvelike uzdrmali - njegovo povjerenje u prijatelja Winklea.
- Igrate li cricket? - upita gospodin Wardle strijelca.
U svako bi drugo vrijeme Winkle odgovorio da igra, ali je sada osjećao slabost svoga položaja, pa smjerno odgovori, da ne igra.
- A vi, gospodine? - upita Wardlea Snodgrass.
- Nekad sam igrao - odgovori domaćin; - ali sad sam to zapustio. Član sam ovdašnjeg kluba, ali ne igram.
- Ako se ne varam, danas je velika utakmica - napomenu Pickwick.
- Jest - odgovori domaćin. - Vi biste je naravno htjeli pogledati.
- Ja, gospodine - odgovori Pickwick - veoma rado gledam sve sportove, u kojima se može slobodno i spokojno uživati i gdje neznalački pokreti nespretnih ljudi ne ugrožavaju čovjeku život.
Pickwick zastade i uze postojano gledati Winklea, koji je sav drhtao od prodorna pogleda svoga predsjednika. Nakon nekoliko časaka skrenu s njega oči i dodade:
- Da ne učinimo krivo, ako našega prijatelja ostavimo na brizi damama?
- Ne možete me ostaviti u boljim rukama - reče na to Tupman.

- Dabome! - pripomenu Snodgrass.
I tako odlučiše, da Tupman ostane kod kuće na brizi damama, a ostali gosti da pod Wardleovim vodstvom pođu na mjesto, gdje se imao održati ispit vještine, koji je čitav Muggleton pokrenuo iz njegova mrtvila, a Dingley Dell zarazio groznicom uzbuđenja.
Kako je put, koji ne bijaše dulji od dvije milje, vodio hladovitim stazama i samotnim priječcima, i kako se razgovor kretao o divnu krajoliku, kojim su bili okruženi s obje strane, gotovo dođe Pickwicku da požali brzinu, kojom su išli, kadno se nađe u glavnoj ulici grada Muggletona.
Tko god ima smisla za topografiju, taj neobično dobro zna, da je Muggleton samoupravni grad s načelnikom, gradskim zastupnicima i građanima izbornicima. Tko god je čitao govore gradonačelnika građanima ili čestitke građana gradonačelniku ili njih obojih gradskom vijeću ili svih triju parlamentu, taj će saznati, što je već i prije morao znati, da je Muggleton stari, vjerni gradić, koji je revnu obranu kršćanskih načela spojio s odanom sklonošću prema trgovačkim pravima. Kao dokaz tome služi, da su gradonačelnik, gradsko vijeće i ostali stanovnici u različita vremena podnijeli ništa manje od tisuću četiri stotine i dvadeset predstavki protiv produženja trgovine crnačkim robljem u vanjskome svijetu, a isto toliki broj predstavki protiv bilo kakva miješanja u sistem zaposlivanja djece u tvornicama kod svoje kuće; šezdeset i osam predstavki u prilog prodaje nadarbine u crkvi, a osamdeset i šest, da se ukine trgovanje na ulici nedjeljom.
Pickwick je stajao u glavnoj ulici toga slavnoga grada te s radoznalošću i zanimanjem promatrao sve oko sebe. Bješe tu otvorena tržnica, a u sredini velika krčma, kojoj nad vratima bješe prikazano nešto, što je obično u umjetnosti, ali se veoma rijetko susreće u prirodi: plav lav, s tri savijene noge u zraku, a drži se u ravnoteži na krajnjem dršku srednje pandže četvrte noge. Na vidiku bjehu uredi za dražbe i za osiguranje protiv požara, zatim dućani trgovca žitom, trgovca platnom, sedlara, pecara, trgovca mješovitom robom, cipelara - ovaj je posljednji dućan bio podesan i za prodaju šešira, kapa, odjeće, pamučnih suncobrana, te za dobivanje korisnih obavijesti. Bješe tu crvena kuća od cigle, koja je sprijeda imala malo popločeno dvorište, a svak je živ mogao znati, da je odvjetnikova. Osim nje bješe tu i druga kuća od cigle s rebrenicama na prozorima i s velikom mjedenom pločom na vratima, na kojoj je stajao veoma čitljiv natpis, da kuća pripada liječniku. Nekoliko se mladića žurilo na utakmicu cricketa, dok su dvojica-trojica trgovaca stajali na vratima svojih trgovina, pa kao da bi i oni rado pošli na igralište, a po svoj bi prilici i mogli to učiniti da ne izgube baš puno mušterija. Pošto je Pickwick zastao, da sve to točno promotri, i da kasnije, u zgodnije vrijeme, pribilježi, požuri se da stigne svoje prijatelje, koji su bili krenuli iz glavne ulice i već bjehu nadomak bojnoga polja.
Vratašca već bjehu postavljena i razapeta dva šatora, da igrači u njima otpočinu i da se okrijepe. Igra još ne bješe započela. Dvojica-trojica iz Dingley Della i iz Udruženog Muggletona, dostojanstvena držanja, zabavljaju se nehajno bacajući loptu iz ruke u ruku. Nekoliko druge gospode, obučene kao i oni: u slamnim šeširima, kratkim haljecima od flanela i u bijelim hlačama (u takvoj su odjeći veoma slični amaterskim zidarima) razmiljelo se tu i tamo po šatorima. Jednome od tih šatora povede Wardle svoje društvo.
Nekoliko desetaka »kako ste?« pozdravi dolazak staroga gentlemana. Nastade opće skidanje slamnih šešira i prigibanje flanelastih kaputa, pošto gospodin Wardle predstavi svoje goste kao gentlemane iz Londona, koji su neobično željni prisustvovati svečanostima toga dana, te će im se bez sumnje veoma i svidjeti.
- Držim, da bi bilo bolje, gospodine, kad biste otišli pod šator - reče neki veoma krupan gospodin, kojemu su trup i noge bili poput pole ogromne trube flanela iznad dvije napuhane jastučne navlake.
- Tamo će vam biti ugodnije, gospodine - navaljivaše drugi krupan gentleman, koji je neobično nalikovao na drugu polu spomenute trube flanela.
- Veoma ste dobrostivi - napomenu Pickwick.
- Ovuda - reče prvi govornik: - ovdje rovaše trkove, ovo je najbolje mjesto na čitavu igralištu. - Tada kriketaš dašćući pođe pred gospodom u šator.
- Odlična igra, prekrasan sport, divna tjelovježba, zaista divna - to su bile riječi, štono su doprle do uha Pickwicku, kad je ušao u šator. Najprije njegove oči ugledaše prijatelja u zelenom kaputu, onoga iz ročesterske kočije. Siplju iz njega riječi kao pčele iz ulišta, a sve na veliko veselje i pouku izabranoga kruga izabranika iz Udruženog Muggletona. Odijelo mu je bilo sada nešto bolje, i nosio je čizme, ali ga pickwickovci odmah poznadoše kao slijepac rđav novac.
I stranac odmah prepoznade svoje prijatelje pa poletje naprijed kao strijela, zgrabi Pickwicka za ruku i svojom ga uobičajenom naglošću odvuče do sjedala, neprestano meljući, kao da su sve te pripreme pod posebnim njegovim pokroviteljstvom i upravom.
- Ovuda, ovuda; divna zabava; piva koliko vam srce zaželi, čitave bačve; goveđe butine, čitavi junci; gorušice, čitavi vozovi; uzvišen dan; sjedite, osjećajte se kao da ste kod svoje kuće; drago mi je, što vas vidim, e baš mi je drago.
Pickwick sjede, kao što je bio zamoljen, a Winkle se i Snodgrass također pokoriše nalozima svoga tajanstvenoga prijatelja. Wardle je samo promatrao u nijemu čudu.
- Gospodine Wardle, moj prijatelj - kaza Pickwick.
- Vaš prijatelj! Kako ste, dragi moj prijatelju, odnosno prijatelju moga prijatelja; pružite mi ruku, gospodine.
Tada stranac uhvati Wardlea za ruku sa svom usrdnošću prisnoga starog znanca, a zatim ustuknu korak-dva, da bi potpuno razgledao njegovo lice i obličje, pa mu opet stisnu ruku, i to, ako je moguće, još srdačnije nego prije.
- No, a kako vi dođoste ovamo? - upita Pickwick sa smiješkom u kojem se natjecala dobroćudnost s iznenađenjem.
- Kako dođoh? - odvrati stranac. - Odsjeo u Kruni, muggletonskoj Kruni, nabasao na društvo; haljeci od flanela, bijele hlače; sendviči od inćuna; zapapreni i na ražnju pečeni bubrezi; divni drugovi; sve prekrasno.
Pickwick je bio dovoljno upućen u strančev stenografski sustav, pa je iz te brze i rastrgane obavijesti zaključio, kako je stranac ovako ili onako, vrag će znati kako, sklopio poznanstvo s ljudima iz Udruženog Muggletona, to poznanstvo njemu svojstvenim načinom pretvorio u tako dobro drugarstvo, da se na tomu temeljio opći poziv na utakmicu. Pošto je tako Pickwick zadovoljio svoju radoznalost, stavi naočari i stade se spremati da promatra igru, koja je upravo započela.32
Prvi je bio na redu Udruženi Muggleton. Zanimljivost neobično poraste, kadno Dumkins i Podder, dva najglasovitija igrača toga najuglednijeg kluba, s palama u rukama stigoše svaki svojim vratašcima. Luffey, perjanica Dingley Della, imao je loptom rušiti vratašca, koja je branio strašni Dumkins, a Strugglesa su izabrali, da iskaže istu ljubeznu uslugu dotada nepobijeđenom Podderu. Na različitim dijelovima igrališta postavljeno je više igrača, »da budno paze«, pa se svaki postavio u onaj pravi položaj kod cricketa, stavivši ruke na oba koljena i veoma se pognuvši, kao da »grbi leđa« za početnika u igri žabice. Svi pravi kriketaši rade tako. Zbilja se općenito drži, da je posve nemoguće paziti na loptu kako valja u bilo kakvu drukčijem položaju.
Suci su se postavili iza vratašca. Rovašari bjehu spremni da urovaše trkove na rovašu. Nasta mrtva tišina. Luffey uzmače nekoliko koraka iza vratašca Poddera (koji još nije bio u igri) te je desnim okom nekoliko trenutaka mjerio mjesto, kamo će baciti loptu. Dumkins ju je s pouzdanjem očekivao, upirući oči u Luffeyjeve pokrete.
- Igra! - iznenada povika bacač lopte. Lopta ravno i brzo iz njegove ruke odletje prema srednjem stupiću vratašca. Pažljivi Dumkins bješe na oprezu. Lopta pade na vršak pale, pa odskoči daleko iznad glava trkača, koji se upravo bjehu dovoljno sagli, da preleti iznad njih.
- Trk, trk, još jedan. No dakle, bacaj visoko; visoko je bacaj; stoj; još jedan; ne; da; ne; bacaj više, bacaj više!
Tako su vikali nakon udaraca. Na kraju je Udruženi Muggleton urovašio dva. Ni Podder nije zaostao da stekne lovorike, kojima će ovjenčati sebe i čitav Muggleton. Sumnjive je lopte zaustavljao, loše propuštao, a dobre prihvaćao i slao ih te su letjele na sve strane igrališta. Trkači su bili znojni i umorni. Bacači su se izmjenjivali i bacali lopte, dok ih ruke nisu zaboljele. Samo Dumkins i Podder ostadoše neumorni. Kad bi koji stariji gentleman pokušao zaustaviti loptu, otkotrljala bi mu se između nogu ili bi skliznula između prstiju. Kad bi je ipak pokušao uhvatiti koji mršavko, udarila bi ga u nos, a onda s udvostručenom snagom od njega odskočila, dok bi se mršavkovo oko oblilo suzama, a lice se iskrivilo od boli. Kad bi lopta bila bačena ravno u vratašca, Dumkins bi stigao tamo prije lopte. Ukratko, kad je Dumkinsu lopta uhvaćena, i time ispao iz igre, a Podderu loptom izbijena vrata, Udruženi je Muggleton urovašio četrdeset i četiri, dok je rovaš igrača iz Dingley Della ostao prazan kao i njihova lica. Broj na protivničkom rovašu odveć bješe velik, da bi se dao nadoknaditi. Uzalud su revni Luffey i oduševljeni Struggles činili sve, što ih je mogla svjetovati vještina i iskustvo, da bi promijenili ishod igre. Dingley Dell je konačno izgubio tu utakmicu. Ništa više nije pomagalo, te se na početku odlučnog dijela igre predadoše kriketaši iz Dingley Della i priznadoše nadmoćniju igru Udruženog Muggletona.
Stranac je međutim neprestano jeo, pio i mlatio jezikom kao govedarka repom. Na svaki dobar udaračev udarac izrazio bi mu svoje zadovoljstvo i odobravanje, i to veoma prijazno i pokroviteljski, čime je bez sumnje dotična momčad imala biti neobično nagrađena. Na svaki pak neuspjeli pokušaj kod hvatanja lopte, ili kad je ne bi koji zaustavio, sasuo bi stranac dotičnome na glavu svoje osobno nezadovoljstvo ovakvim poklicima: Ah, ah! Glupo! Gle nespretnjakovića! Šeprtlja! Glupost! i tako dalje. Čini se, da su ga te izjave podigle u očima svih nazočnih kao najodličnijeg i najneospornijeg suca u čitavu umijeću i vještini plemenite igre cricketa.
- Krasna igra, divno igrali, nekoliko vanrednih udaraca - poče nabrajati stranac, kad se po završetku igre obje stranke skupiše u šator.
- A jeste li kad igrali cricket, gospodine? - upita Wardle, kojega je neobično zabavljala govorljivost toga neznanca.
- Još pitate! Pa dakako da sam igrao, tisuću puta; ne ovdje; Zapadna Indija; uzbudljivo, vraški naporno, kad vam velim.
- Bit će da je prilično toplo čovjeku, kad igra pri tamošnjoj klimi - pripomenu Pickwick.
- Toplo! Upravo usijano; prži, žari. Jedanput igrah utakmicu. Samo jedna vratašca. Prijatelj pukovnik Sir Thomas Blazo. Tko će napraviti najveći broj trkova? Mene zapalo da počnem. Prva igra u sedam sati ujutro. Pazi šest urođenika. Započeli. Nije mi dao oduška. Pripekao božji zvjezdan. Svi se urođenici onesvijestili. Odnijeli ih. Poručeno po novih šest. I oni se obeznanili. Blazo baca loptu. Pomažu mu dva urođenika. Ne može me izbaciti iz igre. I njemu pozlilo. Odnijeli pukovnika. Nisam htio nipošto popustiti. Vjerni sluga, Quanko Samba, jedini još preostao. Sunce strahovito upeklo. Pala se potprištila. Lopta potamnjela, tako je bila opaljena. Zabilježeno pet stotina i sedamdeset trkova. Prilično iscrpen Quanko napregao još posljednju snagu. Loptom mi srušio prečku i tako me izbacio iz igre. Ja se okupao i otišao na večeru.
- A što bi s onim, kakono se zvaše, gospodine? - upita neki stari gentleman.
- S Blažom, mislite?
- Ne, nego s onim drugim.
- S Quankom Sambom?
- Da, s njime.
- Jadni Quanko! Nikad se više ne oporavi. Radi mene igrao, a sebe izigrao. Namrtvo umro, gospodine.
Nato stranac zagnjuri lice u tamni vrč, ali ne možemo točno posvjedočiti, da li je to učinio stoga, da sakrije svoje uzbuđenje, ili da ispije, što je bilo u vrču. Znamo samo to, da je nenadano zastao, dugo i duboko uzdahnuo, zabrinuto pogledao, kadno se dvojica između najuglednijih članova iz Dingley Della približiše Pickwicku i rekoše:
- Baš smo, gospodine dragi, nakanili otići na skromnu večericu u svratište Plavi lav. Nadamo se, da ćete nam se i vi pridružiti sa svojim prijateljima.
- Pa naravno - pridoda Wardle - a među svoje prijatelje ubrajamo i gospodina... - tada pogleda na stranca.
- Jingle - dočeka okretni gospodin odmah razumjevši mig. - Jingle, Alfred Jingle, plemeniti od Neznanovca iz Svetoga Nikuda.
- Bit će mi zaista veoma milo - umiješa se uljudno Pickwick.
- I meni će - odvrati Alfred Jingle, uhvativši jednom rukom Pickwicka, a drugom Wardlea, te povjerljivo šapćući u uho prvome gentlemanu:
- Vraški dobra večera, hladna, ali božanstvena; jutros sam virke pogledao u kuhinju; pilići i paštete, i sve što ti srce želi; ovo su ugodni drugovi, k tome imaju dobre manire, zaista.
Kako nije više trebalo nikakvih prethodnih dogovora, društvo pođe prema gradu raštrkano u grupicama po dvojica-trojica, i eto ih za četvrt sata kako svi do jednoga sjede u velikoj dvorani gostionice Plavi lav u Muggletonu, gdje je Dumkins predsjedao, a Luffey vršio dužnost potpredsjednika.
Tada nastade opće čavrljanje i štropot noževa, vilica i tanjura. Ustrčala se tri poslužitelja s teškim glavurinama, a izdašna jela počeše brzo iščezavati sa stola. Šaljivi je Jingle kod te opće zbrke pomagao barem za šestoricu drugih. Kad se svi dosita najedoše, spremiše stol i metnuše na nj boce, čaše i poslastice, a poslužitelji se povukoše, »da počiste«, ili, drugim riječima, da prisvoje za svoju vlastitu upotrebu i korist sve ostatke jela i pila, što ih se domognu.
U općenitom žamoru i razgovoru, što se nakon toga razvezao, samo je ostao miran jedan omalen čovjek, s nadutim izražajem na licu, kao da ti veli: »A šta tu pričaš, nije tako«. Kad bi razgovor nešto jenjao, on bi se katkad ogledao oko sebe, kao da bi želio ubaciti nešto neobično važno, pa bi od zgode do zgode kratko zakašljucao u nekom neizrecivom dostojanstvu. Napokon, kad je nastao čas razmjerne šutnje, mali poče veoma glasno i svečano:
- Gospodine Luffeyju!
Svi nazočni mukom zamukoše, kadli pozvani odgovori:
- Gospodine!
- Želio bih, gospodine, upraviti vam nekoliko riječi, ako umolite gospodu, da napune svoje čaše.
Jingle povika pokroviteljski »na posluh, na posluh«, a to prihvatiše i drugi iz društva; pošto su čaše bile napunjene, potpredsjednik uze veoma mudar izgled usred najveće pozornosti i prozbori:
- Gospodine Staple.
- Gospodine - započe mali dižući se; - ja bih, što imam reći, želio upraviti vama, a ne našem vrijednom predsjedniku, jer je naš vrijedni predsjednik u neku ruku - mogao bih reći u velikom stupnju - predmet onoga, što imam reći, ili radije, što imam...
- Spomenuti - prišapnu Jingle.
- Da, spomenuti - prisniti drobnjak. - Zahvaljujem svome poštovanom prijatelju, ako mi dopusti, da ga tako nazovem (četiri »tako je«, a jedan je svakako izgovorio Jingle), što mi je prišapnuo. Gospodine, ja sam iz Della - iz Dingley Della (odobravanje). Ne mogu svojatati čast, da sam član naroda iz Muggletona. Niti, gospodine, da iskreno kažem, žudim za tom čašću; i reći ću vam zašto, gospodine -(čujmo!); ja Muggletonu spremno priznajem sve one počasti i odličja, kojima se on s pravom može ponositi; odviše ih je mnogo i odveć su dobro poznata, da bih ih ja trebao ponavljati. No, gospodine, dok smo mi svijesni, da je Muggleton rodno mjesto Dumkinsa i Poddera, ne smijemo nikad zaboraviti, da se Dingley Dell može ponositi Luffeyjem i Strugglesom. (Burno odobravanje.) Neka nitko ne misli, da ja time želim umanjiti zasluge prije spomenute gospode. Gospodine, ja im zavidim na bujnosti njihova čuvstva ovom prigodom. (Odobravanje.) Svaki gentleman, koji me sluša, po svoj prilici zna, kakav je odgovor dao onaj čovjek, koji je - da se poslužim običnom govornom figurom - »virio« iz bačve, dao caru Aleksandru: »Da nisam Diogen, htio bih biti Aleksandar.« Ja mogu veoma dobro misliti kako i ta gospoda govore: »Da nisam Dumkins, htio bih biti Luffey; da nisam Podder, htio bih biti Struggles«. (Oduševljenje). No, gospodo iz Muggletona, zar su se samo u cricketu proslavili vaši sugrađani iz Muggletona? Zar niste nikada čuli o Dumkinsovoj odlučnosti? Zar se niste naučili, da s Podderovim imenom združujete pojam vrlina i odlike? (Burno odobravanje.) Zar ste ikad u borbi za svoja prava, za svoje sloboštine i svoje povlastice bili prisiljeni da, ma i za cigli čas, sumnjate i očajavate? A kad ste bili tako potišteni, zar nije Dumkinsovo ime u vašim grudima ponovo raspalilo oganj, koji je upravo gasnuo? I zar ga nije riječ toga čovjeka rasplamsala, kao da se nije nikad ni gasio? (Veliko odobravanje.) Gentlemani, molim vas, da ovjenčamo slavom oduševljenog »Živjeli!« sjedinjena imena Dumkins i Podder.«
Tu trčuljak prestade, a društvo stade bučiti i lupati po stolovima, i to uz male prekide potraja cijelu ostalu večer. Ispili su i druge zdravice. Luffey i Struggles, Pickwick i Jingle, svaki je po redu bio predmetom neobično pohvalnih besjeda, i svaki se kako treba zahvalio na iskazanoj časti.
Budući da smo oduševljeni plemenitom stvari, kojoj smo se posvetili, bili bismo veoma ponosni, da to iskazati ne možemo, i bili bismo svijesni, da smo učinili nešto, što bi zaslužilo besmrtnost, koje smo sada lišeni, kada bismo pred naše vatrene čitaoce mogli iznijeti i najbljeđe obrise tih govora. Snodgrass je po svom običaju neobično mnogo toga pribilježio, i te bi nam njegove bilješke bez sumnje dale najkorisnije i najvrednije obavijesti, da žarka rječitost u riječima i grozničavi utjecaj vina nisu učinili tako nestalnom ruku toga gentlemana, da mu je rukopis bio gotovo nerazumljiv, a i stil isto tako. S postojanim istraživanjem uspjelo nam je odgonetnuti neka slova, koja imaju nekakvu slabu sličnost s imenima govornika; možemo također razabrati početak neke pjesme (po svoj prilici ju je pjevao Jingle), u kojoj se često, u kratkim razmacima, ponavljaju riječi pehar, pjenušavo, crveno kao rubin, prozirno i vino. Mislimo također, da smo na samom kraju bilježaka uspjeli razabrati nekakvo nejasno smjeranje na podgrijane ostatke pečenja, a zatim susrećemo riječi hladno i bez,33 no kako bi svaka pretpostavka, koju bismo temeljili na tim riječima, nužno počivala na pukom nagađanju, ne bismo se htjeli dati na razmatranja, na koja bi nas one pobudile.
Stoga ćemo se vratiti Tupmanu; samo ćemo još dodati, da se nekoliko časaka prije ponoći čulo, kako zbor odličnika iz Dingley Della i Muggletona veoma čuvstveno i zanosno pjeva lijepu i ganutljivu narodnu pjesmu:

Ne idemo doma, doma
Ne idemo doma, doma,
Ne idemo do-ma
Haj do zore.34

Osmo poglavlje

U njemu se temeljito tumači, kako tok prave ljubavi nije ravan kao željeznička pruga.

Mirna osama Dingley Della, nazočnost tolikih uzoraka krasnoga spola, pa skrb i zabrinutost, što su ih pokazale prema Tracyju Tupmanu - sve je to podjarilo porast i nabujalost onih nježnijih osjećaja, što ih je priroda duboko usadila u njegove grudi i kojima je sada, kako se čini, bilo suđeno, da se usredotoče na jednom ljupkom stvoru. Mlade su dame bile doduše zgodne, njihovo vladanje privlačivo, njihova ćud nezazorna, no kod stare sustalice bješe nekog dostojanstva u izražaju, neke nepovredivosti u hodu, nekog veličanstva u pogledu, čime se druge vrle žene u svojim mladim ljetima nisu mogle ponositi, i što je staru djevicu uznosilo nad sve ostale ženskinje, koje je Tupman ikada vidio. Očevidno je između njezine i Tupmanove naravi bilo nešto srodno; nešto je slično bilo u njihovim dušama, nešto tajanstveno skladno u njihovim grudima. Njezino je ime bilo prvo, što se otelo s usana Tupmanu, dok je ležao ranjen na travi; a njezin je histerični smijeh bio prvi zvuk, koji mu je dopro do ušiju, kad su ga podupirući doveli kući. Je li pak njezina uzbuđenost potekla od ljubezne i ženske osjetljivosti, koju isto tako ne bi mogla spriječiti kod bilo koje zgode, ili ju je izazvao vatreniji i strastveniji osjećaj, koji je mogao izazvati jedini on od svih živih ljudi? To su bile sumnje, koje su napinjale njegov mozak, dok je ležao protegnut na počivaljci, sumnje, koje je odlučio riješiti odmah, jedanput zauvijek.
Bila je večer. Izabela i Emilija otišle na šetnju s Trundleom; gluha stara dama zaspala u naslonjaču; iz daleke je kuhinje dopiralo duboko i jednolično hrkanje debeljka; nestašne su sluškinje besposličile na pobočnim vratima, uživajući u ugodnosti večernjeg sata i u veselom primitivnom bockanju s izvjesnim tromim životinjama, koje su pripadale gazdinstvu.35 U salonu je sjedio zanimljiv par - za koji nitko nije mario, niti je on za koga mario - samoživo sanjajući jedino o sebi. Tu su, ukratko rečeno, sjedili, poput brižljivo složenih finih rukavica od jareće kože, stisnuti jedno uz drugo, Tupman i tetka usidjelica.
- Zaboravila sam zaliti cvijeće - zacvrkuta stara djevica.
- Zalijte ga sada - nato će Tupman nagovarajući je.
- Prehladit ćete se na večernjem zraku - nježno će u brizi stara usidjelica.
- Neću, neću se prehladiti - uzvrati Tupman ustajući; - bit će mi još dobro od njega. Dopustite mi da vas pratim.
Dama zastade, da namjesti zavoj, u kome bješe zamotana neženjina lijeva ruka, uhvati ga za desnicu i povede u vrt.
Na gornjem je kraju bila sjenica s kukavičnjakom, jasminom i povijušama - jedan od onih slatkih zakutaka, koje dobri ljudi podižu na udobnost paucima.
Sustalica uze veliku posudu za zalijevanje, koja je bila u jednom kutu, i upravo htjede otići iz sjenice. Tupman je zadrža i povuče da sjedne na klupu kraj njega.
- Gospođice Wardle! - šanu joj neženjak.
Stara tetka zadrhta, a nekoliko kamenčića, koji su slučajno upali u veliku posudu za zalijevanje, zaštropota kao dječja čegrtaljka.
- Gospođice Wardle - opet će Tupman - vi ste anđeo.
- Gospodine Tupmane! - povika Rahela, crvena poput posude za zalijevanje.
- Da, da - otpovrze rječiti pickwickovac - ta ja to odviše dobro znam.
- Muškarci vele, da su sve žene anđeli - prošapta nestašno dama.
- A što ste onda tek vi, ili s čime vas mogu usporediti - odvrati Tupman - a da ne budem drzak? - Tko je ikada vidio ženu, koja sliči vama? Ta gdje se drugdje mogu nadati, da ću naći na tako rijedak način spojene duševnu uzvišenost i tjelesnu ljepotu? Gdje bih drugdje mogao tražiti... Oh!
Tu Tupman zastade i stisnu ruku, koja je držala rucelj sretne posude za zalijevanje.
Dama okrenu glavu nastranu i slatko prošapta:
- Muškarci su strašne varalice.
- Jesu, jesu - izusti Tupman - ali nisu svi takvi. Živi barem jedno biće, koje se ne može nikad izmijeniti; to bi biće bilo zadovoljno da posveti čitav svoj život vašoj sreći; ono živi samo u vašim očima, diše samo u vašim osmijesima, samo radi vas snosi i samo breme života.
- Kad bih se mogla namjeriti na takva čovjeka - priuze dama.
- Ali možete se namjeriti na njega - vatreno će Tupman upadajući u riječ. - Našli ste ga. Pred vama je, gospođice Wardleova. - I prije nego je dama bila svijesna njegove namjere, Tupman pade na koljena kraj njezinih nogu.
- Ustanite, gospodine Tupmane - reče Rahela.
- Nikada! - odlučno će joj on. - O, Rahelo! - Uhvati je za podatnu ruku, a posuda za polijevanje pade na zemlju, kadno pickwickovac istu tu usidjeličinu ruku primače svojim usnama. - O, Rahelo, recite, da me ljubite.
- Gospodine Tupmane - prisniti stara sustalica glave okrenute nastranu. - Teško mi je izgovoriti te riječi; ali... ali... niste mi sasvim ravnodušni.
Čim je Tupman čuo to priznanje, odmah se dade na ono, na što su ga poticala njegova oduševljena čuvstva, i što, koliko mi znamo (jer mi nismo bogzna kako upućeni u takve stvari), obično ljudi čine u takvim prigodama. Skoči na noge, ovi ruku oko vrata staroj usidjelici i utisnu na njezine usne bezbroj poljubaca, a ona ih, nakon tobožnje borbe i opiranja, kako se to već dolikuje ženama, primaše tako strpljivo, da čovjeku pamet ne dohita, koliko bi joj ih još podario, da se dama nije trgla na veoma neusiljen način i prestrašenim glasom povikala:
- Gospodine Tupmane, netko nas gleda! Otkrili su nas!
Tupman pogleda naokolo. Vidje debeljka, potpuno nepomična, kako svojim velikim okruglim očima bulji u sjenicu, ali na njegovu licu ne bješe nikakva, pa ni najmanjeg izražaja, po kome bi i najvještiji fiziognomist mogao nazreti začuđenost, radoznalost ili koju drugu poznatu strast, što se burka u ljudskom srcu. Tupman je zurio u debeljka, a debeljko je buljio u njega. Što je Tupman dulje promatrao potpunu prazninu na licu debeljka, sve je postajao uvjereniji, da taj čovjek niti zna, niti razumije bilo što od onoga, što se događalo. S tom pretpostavkom upita ga veoma odlučno:
- Šta vi tražite ovdje, gospodine?
- Večera je gotova, gospodine - ovaj usu kao iz topa.
- Jeste li upravo sada došli ovamo, gospodine? - upita Tupman oštro u nj gledajući.
- Upravo sada - odgovori debeljko.
Tupman ga ponovo pogleda veoma oštro, ali ovaj ni da bi okom trenuo ili licem ganuo.
Tupman uze za ruku staru usidjelicu, pa pođoše kući, a debeljko se gegao za njima.
- On nema pojma, što se dogodilo - prošapta Tupman.
- Posve ništa - pridodade stara djevica.
Iza sebe začuše neki glas, nešto kao nevješto prigušen hihot. Tupman se brzo okrenu. Ne, nije to mogao biti debeljko. Na čitavu njegovu licu ni tračka radosti ili bilo čega drugog osim utovljenosti.
- Bit će da je spavao kao zaklan - prošapta Tupman.
- Ni najmanje ne sumnjam o tome - odgovori stara tetka.
Oboje veselo zahihotaše.
Tupman se grdno prevario. Debeljko ovaj put nije tvrdo spavao. Budan je bio, sasvim budan taj pospanac, i dobro je vidio sve, što se događalo.
Večera prođe, a da nitko nije ni pokušao otvoriti opći razgovor. Stara je gospa otišla spavati. Izabela se Wardleova isključivo posvetila Trundleu; usidjeličina pozornost bješe sva posvećena Tupmanu, dok je Emilijine misli zanijelo neko daleko biće, po svoj prilici nenazočni Snodgrass.
Jedanaest sati, dvanaest, već je jedan sat izbio, a gospode nema. Na svakom se licu odražavala strava. Da ih nisu napali iz zasjede i orobili? Da pošalju ljude sa svjetiljkama u svim pravcima, kojima bi se po prilici mogli vratiti kući? Ili da... Posluhni! Idu. Što li je uzrok, da tako kasno dolaze? Čuje se i neki nepoznat glas! Čiji li je? Pohitaše u kuhinju, kamo su skitnice otišle, i odmah im zasja pred očima pravo stanje stvari.
Pickwick stavio ruke u džepove, a šešir sasvim naherio preko lijevog oka, pa se naslonio na kuhinjski stol, kimajući glavom sad na jednu sad na drugu stranu, neprestano se milo i veoma dobroćudno smiješeći, a da za to nije imao bilo kakva vidna uzroka ili izlike. Stari Wardle, neobično zažarena lica, hvataše za ruku stranog gentlemana, mrmljajući svečana uvjeravanja o vječnom prijateljstvu. Winkle se podupro o zidnu uru, koja se navija svakih osam dana, pa muklim glasom zaziva prokletstvo na svakoga člana obitelji, koji bi se usudio podsjetiti ga, da te noći ide spavati. Snodgrass je utonuo u naslonjač, uz izražaj najprezrenije i najbeznadnije bijede, što je ljudski um kadar zamisliti, a zrcalila se u svakoj crti njegova izražajna lica.
- Da se nije što dogodilo? - upitaše tri dame.
- Ništa se nije dogodilo - odgovori Pickwick. - Nama, nama je svima dobro. Čujte, Wardle, nama je dobro, zar ne?
- Pa ja držim, da jest - odgovori veseli domaćin. - Dragi moji, ovo je moj prijatelj gospodin Jingle. Prijatelj gospodina Pickwicka; gospodin Jingle je došao, da nas malo obiđe.
- Da se nije što dogodilo gospodinu Snodgrassu, gospodine? - upita veoma tjeskobno Emilija.
- Ama ništa mu nije, gospo - odvrati stranac. - Nakon cricketa svečana večera, divno društvo, prekrasne pjesme, staro vino iz Oporta, tamnocrveni bordeaux, dobro, veoma dobro, vino, gospo, vino.

Prenuo se tvrdosani debeljko

- Nije krivo vino - progunđa Snodgrass isprekidanim glasom. - Losos je kriv. Požegao nas slan losos. (Bilo kako bilo, u takvim slučajevima vino nije nikad krivo.)
- Zar ne bi bilo bolje, gospo, da odu spavati? - upita lima. - Dvojica momaka odnijela bi ih gore.
- Ja neću da idem spavati - odlučno će Winkle.
- Nema toga momka na svijetu, koji bi mene odnio - uporno će Pickwick, pa se opet nasmiješi kao i prije.
- Hura! prosopta slabo Winkle.
- Hura! - odazva se Pickwick, skinuvši šešir i tresnuvši njime o pod, pa u istom veselom ludilu baci naočari usred kuhinje. Na taj se šaljivi podvig naduši smijati.
- Ispijmo još jednu bocu - vikao je Winkle, na početku veoma glasno, a na kraju jedva čuo. Glava mu klonu na prsi. Mrmljajući svoju nepokolebljivu odluku, da neće u postelju, i krvoločno žaljenje, što nije jutros »obršio sa starim Tupmanom«, zaspa kao zaklan. U tom ga stanju dva mlada diva odnesoše u njegove odaje, i to pod osobnim nadzorom debeljka, čijoj štićeničkoj brizi malo nakon toga i Snodgrass povjeri svoju osobu. Pickwick primi ponuđenu Tupmanovu ruku i mirno iščeznu, smijući se na sva žvala. Wardle se tako nježno oprosti s čitavom obitelji, kao da je naređeno da ga odmah vode na stratište, pa Trundleu iskaza čast da ga povede gore, te tako nestade napokon i on, s neuspjelim pokušajem, da djeluje što svečanije i dostojanstvenije.
- Odvratna li prizora! - otrže kritizirati stara djeva.
- Gnusno! - viknuše jednoglasno obje mlade dame.
- Strašno, strašno! - pridoda Jingle, veoma ozbiljna izgleda; on je bio istrusio otprilike bocu i pol više od ijednoga svoga vinskog brata. - Grozan prizor, zaista!
- Kako je ovo ugledan čovjek! - prošapta Tupmanu tetka usidjelica.
- I lijep je! - prošapta Emilija Wardleova.
- O, svakako - pripomenu stara tetka.
Tupman pomisli na udovicu iz Rochestera i smuti mu se u duši. Ni razgovor slijedeće pole sata nije bio takav, da bi smirio njegov uznemireni duh. Novi je gost bio veoma razgovorljiv, te je broj njegovih pričica nadmašila samo njegova pretjerana udvornost. Tupman je osjećao: što više raste Jingleova popularnost, to on (Tupman) pada sve više u zasjenak. Stoga mu je smijeh bio usiljen, a veselost hinjena. Kad je napokon u postelji smirio svoje bolne sljepočice, uz grozan užitak pomisli na zadovoljstvo, koje bi imao, kad bi u taj čas Jingleova glava bila između perine i strunjače.
Drugog jutra neumorni stranac ustade rano, pa se, premda su njegovi drugovi ostali u postelji, svladani bančenjem prošle noći, uspješno trudio da nazočnu čeljad potakne na veselost za vrijeme doručka. Njegovi su napori bili tako uspješni, da je čak i gluha stara dama navalila, da joj kroz trubu potanko ispričaju jednu-dvije od njegovih najboljih šaljivih kazalica. Štoviše, udostojala se pripomenuti staroj tetki da je »on« (mislila je na Jinglea) »bezobrazan momak«. U tom se sudu odmah potpuno složi sav njezin nazočni rod.
Stara je dama imala običaj u lijepa ljetna jutra odlaziti u sjenicu, u kojoj se Tupman već bio proslavio. Pripreme za taj odlazak bile su ove: ponajprije bi debeljko s klinčanice iza vrata ložnice stare dame skinuo tijesnu crnu svilenu kapu, topli laneni ogrtač i debeli štap sa širokim drškom. Onda bi stara dama ustakla kapu i ogrnula se ogrtačem, sve onako natenane, a zatim bi se jednom rukom poštapala, a drugom oslanjala o rame debeljka, i tako polako išla u sjenicu, gdje bi je debeljko ostavio, da uživa svježi zrak cijelo pola sata. Kad bi to vrijeme isteklo, on bi došao po nju i opet je odveo kući.
Stara je dama bila veoma točna i vrlo oprezna; a kako se ta ceremonija obavljala kroz tri ljeta za redom, a da se nije ni za tanku dlaku odstupalo od uobičajene forme, prilično se začudi toga čudnovatog jutra, kad je vidjela kako debeljko, mjesto da ode iz sjenice, pođe nekoliko koraka izvan nje, oprezno se ogleda oko sebe u svim pravcima, a zatim se s neobičnim tajom i s izgledom najveće tajanstvenosti povrati natrag u sjenicu.
Stara je dama bila bojažljiva, kao što je većina starih žena, pa je najprije pomislila, da joj debeljko kani nanijeti kakvu težu tjelesnu ozljedu, da bi se dokopao njezina sitniša. Bila bi vikala upomoć, ali su je njezina dob i slabost odavno lišile sposobnosti da zavrišti. Stoga je s golemim strahom pratila njegove pokrete, a taj se strah nije nimalo umanjio, kad joj je debeljko bliže pristupio, pa joj kriknuo u uho uzrujanim, i kako se njoj činilo, prijetećim tonom:
- Gospojo!
U taj je čas Jingle slučajno šetao vrtom, i to baš pokraj sjenice. I on je čuo poklik »gospojo«, pa se zaustavi, da čuje još dalje. Tri su razloga, zašto je on to činio. U prvom redu: bio je besposlen i radoznao; drugo: nije se nimalo ustručavao, a treći je napokon razlog: nije ga nitko mogao vidjeti iza rascvjetala grmena. Tako je tu stao i slušao.
- Gospojo! - povika opet debeljko.
- Slušajte, Joe - ubrza stara dama sva dršćući. - Uvjerena sam, da sam vam bila dobra gospodarica, Joe. S vama se u svakoj zgodi ljubezno postupalo. Nikad niste morali previše raditi, a imali ste uvijek dosta jesti.
Ta je posljednja rečenica dirnula debeljka u živac. Čini se, da je bio ganut, jer je zanosno odgovorio:
- Znam ja, da je tako bilo.
- Pa što još sada hoćete? - upita stara dama, postavši odvažnija.
- Hoću da vam se koža naježi - odgovori bucmasti momak.
To je zvučalo kao veoma krvoločan način, da se nekome pokaže zahvalnost; a kako stara dama nije točno razumjela, čime debeljko kani postići taj učinak, opet je obuze prijašnja strepnja.
- Što mislite, da sam sinoć vidio u istoj ovoj sjenici? - upita debeljko.
- Što, zaboga miloga? - povika stara dama prestrašena svečanim vladanjem gojaznoga momka.
- Strani gentleman, onaj s ranjenom rukom, cjelivanje i grljenje.
- S kime, Joe? Valjda nije s kojom sluškinjom.
- Gore od toga - trubio je debeljko u uho staroj dami.
- Da nije s kojom od mojih unuka?
- Još gore.
- Još gore, Joe! - povika stara dama, koja je smatrala, da je to krajnja granica ljudske grdobe. - S kime, Joe? Svakako hoću da znam.
Debeljko oprezno pogleda naokolo, pa kad je završio pregled, podviknu u uho staroj dami:
- Gospođica Rahela.
- Što! - kriknu stara gospođa. - Recite glasnije.
- Gospođica Rahela - debeljko će iz svega glasa.
- Moja kći!
Od neprestanih kimanja glavom, kojima je potvrđivao svoju tvrdnju, debeljku se stadoše tresukati obrazi kao hladetina od bijelog mesa.
- I ona mu je to dopustila?! - povika stara dama.
Cerenje se prikrade na licu debeljka, kad reče:
- Vidio sam, kako i ona njega ljubi.
Da je Jingle iz svog skrovišta mogao vidjeti, kako je izgledalo lice stare gospođe, kad je čula tu obavijest, po svoj bi prilici iznenada prasnuo u smijeh i time odao, da se nalazi u neposrednoj blizini hladnika. Pozorno je dalje slušao. Dopriješe mu do ušiju ovakvi odlomci rečenica: »bez moga dopuštenja«... »u njezinim godinama«... »jadne li mene, stare žene«... »mogla je baš pričekati, dok ja umrem«... i tako dalje. Zatim Jingle začu škripu šljunka pod petama debeljkovih cipela, kad se vraćao, a staru damu ostavio nasamo.
Možda je to bila značajna slučajnost, ali svakako je činjenica, da je Jingle već u prvih pet časaka, pošto je sinoć stigao na Vlasteosko dobro, odlučio u sebi, da bez odlaganja opsjeda srce stare djeve. Imao je dosta dara opažanja pa da vidi, da njegovo odvažno vladanje nije nipošto neugodno lijepom cilju njegova napadaja. Osim toga, bio je gotovo siguran, da stara usidjelica ima ono najpoželjnije od svega, što se traži: vlastiti mali imutak. Prijeka potreba da istisne svoga takmaca bilo kakvim sredstvima, sinu mu u glavi, te on odmah odluči, da će bez ijednog časka odlaganja upotrebiti sve sile, da postigne svoj cilj. Fielding kaže, da je muškarac vatra, a žena kučine, a Knez Tame da to potpaljuje. Gospodin Jingle je znao, da su mladići za djevojke usidjelice isto, što je upaljen plin za barut, pa odluči da bez odgađanja okuša učinak eksplozije.
Sav u mislima oko te važne odluke odšulja se iz svog skrovišta te se pod zaštitom gore spomenutog grmena približi kući. Kao da je i sreća išla naruku njegovim osnovama. Kad je pogledao na pobočna vrtna vrata i vidio, kako upravo Tupman s ostalom gospodom ode iz vrta, a kako je znao, da su mlade dame odmah nakon doručka same izašle van, da se prošeću, vidio je, da nema nikakve opasnosti.
Vrata doručkovaonice bjehu odškrinuta. On proviri unutra. Stara je djeva plela. On se nakašlja, a ona skide oči s pletiva i nasmiješi se. Oklijevanje ne bješe svojstveno značaju Alfreda Jinglea. On tajanstveno stavi prst na usta, uđe i za sobom zatvori vrata.
- Gospođice Wardle - otvori Jingle razgovor hinjenom ozbiljnošću - oprostite, što se miješam, kratko poznanstvo, nema vremena za ceremonije, sve je otkrito.
- Gospodine! - nato će stara usidjelica, prilično iznenađena nenadanom pojavom i nekako u sumnji, da nije Jingle šenuo pameću.
- Pst! - nato će Jingle šapatom, štono se daleko čuje; - snopit momak, bucmasta lica, okruglih očiju, lopov! - Tada izrazito kimnu glavom, a stara tetka protrnu od uzbuđenosti.
- Držim, da ciljate na Josipa, gospodine? - proslijedi gospa, naprežući se da izgleda pribrana.
- Da, gospo, prokleti Joe! Podmuklo pseto, taj Joe. Izbrbljao staroj gospi. Stara gospa bijesna, pomamna, izvan sebe. Sjenica, Tupman. Ljubljenje i grljenje. Sve takve stvari. Što velite, gospo, a?
- Gospodine Jingle - nastavi stara tetka - ako ste ovamo došli, da me vrijeđate...
- Nipošto, ni govora o tome - ubrza postiđeni Jingle. - Načuo kako se priča. Došao vas opomenuti, da ste u pogibelji. Biti vam na usluzi. Otkloniti metež. No ništa za to. Vi to smatrate uvredom. Ja ću otići iz sobe - i zaista se okrenu, kao da će izvesti prijetnju u djelo.
- Što da radim! - upita jadna usidjelica i brižnu u plač. - Moj će se brat pomamiti na me.
- Naravno da hoće - dodade Jingle malo zastavši - bit će bijesan kao ris.
- O, gospodine Jingle, što da kažem na to?! - poviče stara sustalica, i zahvati je novi val očaja.
- Kažite, da je to sanjao - hladnokrvno će na to Jingle.
Na taj prijedlog sinu u duši stare tetke tračak olakšanja. Jingle to shvati i nastavi ustrajno, ne bi li iskoristio svoju prednost.
- Ha, ha! ništa lakše: momak nitkov, žena ljupka, debeljko išiban jahačkim bičem, vama će se vjerovati; tako će se završiti sve u najboljem redu.
Ne znamo, da li je usidjelicu obradovala vjerojatnost da će umaći posljedicama toga nezgodnog otkrića ili se ublažila oštrica njezine tuge, što je čula kako ju je Jingle nazvao »ljupkom ženom« - elem svakako je pocrvenjela i zahvalno Jinglea pogledala.
Umiljavajući se, taj gentleman duboko uzdahnu, dva časka uprije oči u lice stare djeve, melodramatski se trže i naglo ih obori.
- Kao da ste nesretni, gospodine Jingle - pripomenu dama s plačljivim glasom. - Smijem li vam pokazati svoju zahvalnost zbog vašeg ljubeznog posredništva i upitati vas, kakav je tome uzrok, a ako je moguće, da taj uzrok pokušam i otkloniti?
- Ha! - poviknu Jingle ponovo se trgnuvši - ukloniti! Da ćete ukloniti moju nesreću, a poklonili ste ljubav čovjeku, koji je bešćutan prema tome blaženstvu, koji čak i sada stvara osnovu, kako bi zadobio naklonost bratične onoga stvorenja, koje - ali, neću, on je moj prijatelj; neću da iznosim njegove mane. Zbogom, gospođice Wardle!
Pošto je dorekao taj govor, najsuvisliji, što ga je ikada izrekao, Jingle stavi na oči ostatak ubrusca, što smo ga prije spomenuli, i krenu prema vratima.
- Ostanite, gospodine Jingle! - odsiječe mu krepko stara tetka. - Vi ste smjerali na gospodina Tupmana; objasnite mi to.
- Nikada! - uzviknu Jingle s izražajem svoga zanata (tj. glumački). - Nikada! - i da pokaže, da ne želi, da ga dalje pita, privuče svoju stolicu bliže tetkinoj i sjede.
- Gospodine Jingle - reče tetka - ja vas kumim i molim, ako ima kakva strašna tajna u vezi s gospodinom Tupmanom, otkrijte mi je.
- Zar mogu - otržito će Jingle upirući oči u tetkino lice - zar mogu gledati kako se ljupko stvorenje žrtvuje na žrtveniku nemilosrdne pohlepe!
Kao da se kroz nekoliko časaka borio s različitim suprotnim osjećajima, a onda će tihim dubokim glasom:
- Tupmanu je samo do vašeg novca.
- Bijednik! - povika stara usidjelica u silnu gnjevu. (Tako bješe riješena Jingleova sumnja: usidjelica posigurno ima novaca.)
- A što je još gore - proslijedi Jingle - voli drugu.
- Drugu! - povika usidjelica. - A koju?
- Djevojčicu crna oka, bratičnu Emiliju.
Nastade muk.
Na čitavu svijetu ne bješe stvora, prema kome je stara tetka gajila tako smrtnu i ukorijenjenu ljubavnu sumnju, kao baš prema toj nećakinji. Krv joj šiknu u lice i u vrat, pa šutke stade klimati glavom, uz izražaj neizreciva prezira. Grizući usne i zabacivši glavu konačno reče:
- Ne može to biti. Neću da to vjerujem.
- Promatrajte ih - odsječito će Jingle.
- Hoću - oštro će tetka.
- Pripazite na njihove poglede.
- Hoću.
- I što šapću.
- Hoću i to.
- Sjest će pokraj nje kod stola.
- To može.
- Laskat će joj.
- Pa nek laska.
- Iskazat će joj svaku moguću pažljivost.
- I to može.
- I odreći će se vas.
- Mene da će se odreći! - vrisnu stara djevica. On da se mene odrekne; zar tako! - i sva zadrhta od bijesa i razočaranja.
- Hoćete li da se uvjerite? - upita Jingle.
- Hoću.
- Hoćete li pokazati prema njemu negodovanje?
- Hoću.
- I poslije nećete htjeti čuti za njega?
- Nikad, ni dovijeka.

Wardle i njegovi prijatelji pod utjecajem »Lososa«

- Obećat ćete se nekomu drugomu?
- Hoću.
- Pa drugo vam i ne preostaje.
Tada Jingle pade na koljena i tako ostade pet časaka, a tada se diže kao primljeni ljubavnik tetke usidjelice, i to pod uvjetom, ako se nedvojbeno dokaže Tupmanova nevjera.
Cijelo breme dokaza tištalo je Alfreda Jinglea, i on ih istrese još istoga dana kod večere. Stara je djevica jedva vjerovala svojim rođenim očima: Tracy Tupman sjedio je kraj Emilije, namigivao joj, šaptao, smijao se s njome, natječući se u tome sa Snodgrassom. Ponosu svoga srca od prijašnje večeri ne pokloni ni cigle riječi, pogleda ili treptaja.
»Prokleti momak!« mišljaše Wardle u sebi. Čuo je, naime, bio pripovijest od svoje majke. »Prokleti momak! Bit će da je uistinu spavao. Sve je samo tlapnja.«
»Nevjernik!« mislila je opet u sebi stara tetka. »Dragi gospodin Jingle nije me prevario. Uh! što mrzim onoga bijednika!«
Neka razgovor, što ćemo ga sada ispričati, posluži kao tumačenje našim čitaocima, kako se zbila ta naoko neprotumačiva promjena u držanju Tracyja Tupmana.
Vrijeme: večer. Prizor se odigrava u vrtu. Pokrajnjom stazom šeću dva čovjeka. Jedan je onizak i podebeo, a drugi povisok i pomršav. To su Tupman i Jingle. Debeli otrže govoriti:
- Kako sam ono odglumio? - upitat će.
- Sjajno, izvrsno, ni ja ne bih bolje; valja vam sutra ulogu ponoviti. Svake večeri, dok vam ne dam drugu uputu.
- Želi li to Rahela još uvijek?
- Naravno da joj to baš nije drago, ali valja da se tako radi. Treba odstraniti sumnju. Boji se brata. Kaže, da se tome ne da pomoći. Još sam nekoliko dana, dok starci ne budu sasvim zaslijepljeni. Onda će doći kruna vašoj sreći.
- Je li mi što poručila?
- Da vas voli. Neobično voli. Da vas najljubeznije pozdravlja. Da vas nepokolebljivo ljubi. Hoćete li vi njoj što poručiti?
- Dragi moj druže - nato će Tupman, ništa ne sluteći i žarko stiskajući »prijateljevu« ruku - izručite joj moje najsrdačnije pozdrave, recite joj, kako mi je strašno, što se moram pretvarati, recite joj sve, što je lijepo; no dodajte, kako uviđam potrebu savjeta, što mi ga je jutros po vama poručila. Recite, da odobravam njezinu mudrost i da se divim njezinoj opreznosti.
- Poručit ću joj. Ima li još što?
- Ništa više, samo dodajte, kako žarko čeznem za vremenom, kad ću je moći nazvati svojom, i kad više neće trebati nikakva pretvaranja.
- Svakako, svakako. Ima li još štogod?
- Oh, dragi moj prijatelju! - besjedio jadni Tupman ponovo hvatajući za ruku svoga druga - primite moju najsrdačniju zahvalnost za vašu nesebičnu ljubeznost i oprostite mi, ako sam vam ikada, makar i u mislima, nanio nepravdu, da biste mi vi mogli uopće stajati na putu. Hoću li vam to moći ikada naplatiti, dragi prijatelju?
- Nemojte o tome ni zboriti - odvrati mu Jingle. Malko zastade, kao da se odjedanput nečega sjetio, pa će:
- Ovaj, biste li mi mogli posuditi deset funti? Trebaju mi u osobitu svrhu. Vratit ću vam za tri dana.
- Mislim, da mogu - odgovori Tupman u obilju svoga srca. - Za tri dana, velite?
- Samo za tri dana. Tada će sve biti prebrođeno. Neće me više trti poteškoće.
Tupman je brojio novac u ruku svome prijatelju, a ovaj je, dok su se vraćali kući, komad po komad spuštao u džep.
- Budite oprezni - pripomenu Jingle - nijednog pogleda.
- Ni miga - prisniti Tupman.
- Ni slovke.
- Ni šapta.
- Svu pozornost posvetite bratični. Prema tetki radije grub nego kakav drukčiji. Jedino ćete tako zavarati starce.
- Trsit ću se - pritvrdi glasno Tupman.
»I ja ću se trsiti« u sebi će Jingle; uto uđoše u kuću.
Prizor toga popodneva ponovi se iste večeri, i još tri druga popodneva i večeri. Četvrte je večeri domaćin bio veoma raspoložen, jer se uvjerio, da nije bilo nikakva temelja osvadi protiv Tupmana. I Tupmanu je sjelo srce na mjesto jer mu je Jingle rekao, da će njegova stvar biti naskoro privedena kraju. Pickwick je bio zadovoljan, jer je on uopće rijetko kada i bio nezadovoljan. Samo je Snodgrass bio sjetan neveseo, jer je postao ljubomoran na Tupmana. Odobrovoljila se čak i stara gospa, jer je dobila na whistu. Zahvatila napokon radost i Jinglea i staru djevicu Wardleovu, s razloga, koji su toliko važni u ovoj pripovijesti, prepunoj događaja, da ćemo ih ispričati u drugom poglavlju.

Deveto poglavlje

Otkriće i progon

Večera je bila postavljena na stol, stolice oko stola namještene, boce, vrčevi i čaše poredane na stolu za posuđe, i uopće sve navješćivaše, da se približuje najdruževniji trenutak u čitava dvadeset i četiri sata.
- Gdje je Rahela? - upita Wardle.
- Da, a Jingle? - dodade Pickwick.
- Bogme - reče domaćin - čudno mi je, te prije nisam opazio, da ga nema. Zbilja, mislim, da mu ne čuh glasa ima barem dva sata. Emilijo, drago dijete, zazvoni.
Zvonce zazvoni, i debeljko se pojavi.
- Gdje je gospođica Rahela?
Nije znao reći.
- A gdje je gospodin Jingle?
Ni to nije znao.
Svi se začuđeno zgledaše. Kasno je bilo. Već je prošlo jedanaest sati. Tupmanu se srce smije. Sigurno negdje bazaju i o njemu govore! Ha, ha! divne li spoznaje - šaljivo.
- Ništa - projavi se Wardle nakon kratke šutnje; - po svoj će se prilici odmah vratiti. Nikad ja nikoga ne čekam s večerom.
- Odlično je to načelo - priklopi Pickwick - upravo divno.
- Posjedajte, molim vas - uze domaćin.
- I ja velim - prisniti Pickwick.
I tako posjedaše da blaguju.
Na stolu je bio golem hladan goveđi but, od kojega Pickwicku dadoše podobar komad. Prinio naš filozof vilicu ustima i upravo da će ih otvoriti i staviti u njih komadić govedine, kadli se najedanput začu iz kuhinje žamor mnoštva glasova. Pickwick prestade jesti i odloži vilicu, Wardle također prestade i neprimjetljivo pusti držak noža isjekača, koji ostade zaboden u govedinu. Pogleda na Pickwicka, a Pickwick na njega.
U hodniku se začuše teški koraci; vrata se salona naglo širom otvoriše, i unutra nahrupi onaj sluga, štono je Pickwicku čistio cipele, a za njim debeljko i sva služinčad.
- Što to znači, dovraga? - povika domaćin.
- Je li se to zapalio dimnjak, Ema? - upita stara dama.
- Bog nas opčuvaj, bako! Nije - zavrištaše mlade dame.
- Što je? - zagrmje domaćin.
Sluga uhvati daha pa će slabim glasom:
- Otišli, gospodaru, odmaglili, gospodine!
(Na taj izvještaj vidješe, kako je Tupman odložio nož i vilicu te problijedio kao krpa.)
- Tko je otišao? - bijesno upita Wardle.
- Gospodin Jingle i gospođica Rahela, poštanskim kolima, od Plavog lava u Muggletonu. Bio sam tamo, ali ih nisam mogao zaustaviti; dotrčao sam, da vam javim.
- Ja sam mu platio troškove! - reče Tupman i pomamno skoči. - Uzeo mi je deset funti! Držite ga! Prevario me! Neću to trpjeti! Tražit ću svoje pravo, Pickwiče! Neću ja to tako pustiti! - i uz mnoge nesuvisle slične povike nesretni se gentleman vrtio gore-dolje po sobi, kao da ga je zahvatilo ludilo.
- Bože, zakloni nas! - poviknu Pickwick, sav prestrašen i iznenađen, gledajući neobične kretnje svoga prijatelja. - Poludio je! Što da radimo!
- Radimo! - reče krupni stari domaćin, koji se obazro samo na posljednju riječ gornje rečenice. - Upregnuti konja u dvokolice! Uzet ću kočiju kod svratišta Lav i odmah za njima. - Gdje... - povika, dok je sluga otišao izvršiti nalog.
- Gdje je onaj lopov Joe?
- Evo mene, ali ja lopov nisam - ču se glas. Bio je glas debeljkov.
- Pustite me Pickwiče, da mu ja pokažem, što je podmita - povika Wardle i nasrnu na nesretnog momka. - Podmitio ga je Jingle, ona hulja, da me zavede na krivi put, bajajući mi dugu nevjerojatnu bajku o mojoj sestri i vašem prijatelju Tupmanu! (Pritom se Tupman složi u stolicu.) - Dajte da tome mitniku dadnem mito po glavi!
- Ne puštajte ga! - zavrisnu sve ženskinje, a iznad svih povika jasno se čula dreka debeljka.
- Neću da me zadržavate! - povika starac. - Gospodine Winkle, odmaknite ruke. Pustite me, gospodine Pickwiče!
Divno je bilo u tom času muke i zbrke promatrati miran i filozofski izražaj na licu Pickwickovu, premda mu je u nj udarila krv zbog napora, dok je stajao s čvrsto obavijenim rukama oko širokog struka svoga krupnog domaćina, obuzdavajući tako žestinu njegove strasti, a za to su vrijeme sve skupljene ženske drapale, potezale i iz sobe gurale debeljka. Netom je Pickwick pustio Wardlea, kad eto ti uđe čovjek i najavi, da dvokolice čekaju.
- Ne puštajte ga samoga! - povikahu ženskinje. - Još će koga ubiti!
- Ja ću s njime - dočeka Pickwick.
- Vi ste zbilja dobar drug, Pickwiče - uze domaćin hvatajući ga za ruku. - Ema, dajder gospodinu Pickwicku šal, neka sveže oko vrata, daj požuri, ženska glavo. Pazite na baku, djevojke; onesvijestila se. Jeste li gotovi?
Pošto je Pickwick žurno zamotao usta i bradu u veliki šal, ustakao šešir na glavu i veliki kaput prebacio preko ruke, reče, da je gotov.
Skočiše u dvokolicu.
- Pusti uzde, Tome - povika domaćin; i otisnuše se niz tijesne putove među živicama, truskajući tamo-amo po kolniku i udarajući o živice i na jednoj i na drugoj strani, kao da će se svakog časa raspasti u komade.
- Koliko su odmakli? - povika Wardle, kad se dovezoše do vrata svratišta Plavi lav, oko kojih se skupilo nešto svijeta, premda je već bilo kasno.
- Oko tri četvrt sata - odgovoriše svi u jedan glas.
- Odmah kočiju i četiri konja! Brzo ovamo! Dvokolicu ćete smjestiti kasnije.
- Hajdete, momci! - poviče gostioničar - kočiju i četiri konja, žurite se, žustro!
Razletješe se konjušari i momci. Svjetiljke zatreptaše, a ljudi se uštrcaše tamo-amo; konjska kopita zalupaše po neravnom popločanom dvorištu; kočija zatropota, kad je izvukoše iz spremišta; svagdje galama i štropot.
- No, šta je! Hoće li stići ta kočija još noćas? - poviče Wardle.
- Eno baš slazi niz dvorište, gospodine - odgovori konjušar.
Izvedoše kočiju, upregoše konje, momci se popeše, putnici uđoše.
- Upamtite, do druge poštanske postaje ima sedam milja, i to morate prijeći za manje od pol sata! - povika Wardle.
- Idemo!
Momci upotrebiše bič i ostruge, poslužitelji zavikaše, konjušari pozdraviše, i kočija krenu u bijesnom trku.
- Krasan položaj - pomisli Pickwick, kad je uhvatio časak vremena za razmišljanje. - Krasan položaj za predsjednika Pickwickova kluba. Vlažna kočija, tuđi konji, petnaest milja na sat, i sve to noći o ponoći!
Prve tri-četiri milje nijedan gentleman nije ni riječi progovorio, jer je svaki od njih bio odviše uronio u svoja razmišljanja, da bi bilo što napomenuo svome drugu. Međutim, kad su već dosta odmakli, i kad su konji, potpuno zagrijani, stali ugađati kas u zaista lijepom stilu, Pickwick se odviše raspoloži brzinom vožnje, a da bi i nadalje ostao kao olovom zaliven.
- Držim, da ćemo ih sigurno stići - započe Pickwick.
- Nadam se - odvrati suputnik.
- Lijepa noć - pridoda Pickwick gledajući na mjesec, koji je jasno svijetlio.
- To gore po nas - dometnu Wardle - jer su oni potpuno iskoristili mjesečinu, da nam odmaknu, a mi je nećemo imati. Zamrčat će nam za jedan sat.
- Bit će prilično neugodno juriti ovakvom brzinom po mraku, zar ne? - napomenu Pickwick.
- I ja mislim - suhoparno će njegov prijatelj.
Privremeno Pickwickovo uzbuđenje poče pomalo hladnjeti, kad pomisli na nezgode i opasnosti puta, na koji se dao tako lakomisleno. Trže ga glasan poklik poštanskog sluge na konju prednjaku.
- Jo... ho... ho... hoj - viknu prvi sluga.
- Jo... ho... hoj... - za njim će drugi.
- Jo... ho... hoj... - uskladi s njima i stari Wardle neobično krepko, provirujući glavu i polovinu tijela kroz prozor od kočije.
- Jo... ho... hoj...! - povika Pickwick, preuzevši teret vike, premda nije imao ni pojma, što se to viče i zašto se viče. Pri tom hojkanju sve četvorice kočija se zaustavi.
- Što je? - upita Pickwick.
- Priječnica je tu - odgovori stari Wardle. - Čut ćemo štogod o bjeguncima.
Pošto je proteklo pet časaka u neprestanom lupanju i vikanju, neki starac u košulji i hlačama izmilje iz cestarnice i diže priječnicu.
- Koliko je vremena proteklo, otkad je ovuda prošla poštanska kočija? - upita Wardle.
- Koliko vremena?
- Da!
- Zbilja, ne bih vam znao točno reći. Dugo baš nije, otkad je prošla, a ni kratko - možda će baš biti nekako između toga dvoga.
- Je li uopće prošla kakva kočija?
- Da, nekakva je prošla.
- Prije koliko vremena je prošla, dragi prijatelju - umiješa se Pickwick - ima li već jedan sat?
- Pa otprilike bi moglo biti - odvrati čovjek.
- Ili dva sata? - upita čovjek na stražnjem konju.
- Pa, moglo bi i to biti - neodlučno će starac.
- Vozite dalje, momci - mrzovoljasto će stari gentleman; - ne gubite više vremena s tom starom budalom!
- Budalom! - povika starac cereći se, dok je stajao posred ceste s poluzatvorenom priječnicom, gledajući za kočijom, koja mu se brzo gubila iz vida, kako se udaljivala. - Ne, nisam baš tolika budala; ovdje ste izgubili deset časaka, a konačno ste otišli isto tako pametni, kao što ste i došli. Ako svaki cestar, kojemu je data gineja, i upola ovako zasluži novac kao ja, onda nećete stići one kočije do Miholjdana, stari debeli majmune.
I onda se još jednom naceri, i to dulje nego prvi put, spusti priječnicu, vrati se u kuću i zasunu iza sebe vrata.
Kočija je međutim dalje išla, a da nije smanjivala brzine, sve do prve poštanske postaje. Kao što je Wardle već rekao, mjesec je brzo zalazio. Veliki nizovi surih teških oblaka, koji su od nekog vremena postepeno prekriljivali nebo, razvili su sada nad glavom crnu masu, a velike kapi kiše, koje su tu i tamo lupkale o prozore kočije, kao da su opominjale putnike, da se primiče olujna noć. I vjetar, koji je puhao izravno u njih, jurio je u bijesnim udarima niz uski put i turobno zavijao kroz drveće, koje se nalazilo uzduž staze. Pickwick se još više omota kaputom, pribi se još više u kut kočije i zaspa dubokim snom, iz kojega se trže, kad se kočija zaustavi, kad začu zvek konjušareva zvona i glasan povik: »konje odmah!«
Ali tu im se nešto dogodilo, te su opet otegli polazak: Sluge su spavale tako tajanstveno tvrdim snom, da je trebalo po pet časaka, dok se svaki od njih probudio. Konjušar je negdje zametnuo ključ od staje, a i kad ga je našao, pospani su pomagači metali krive hamove na krive konje, pa se čitava oprema konja morala izvesti ponovo. Da je Pickwick bio sam, te bi mnogostruke prepreke potpuno dokrajčile progon, ali staroga Wardlea nisu mogli tako lako zastrašiti; i on je uređivao oko sebe s tako srdačnom dobrohotnošću, udarajući ovoga, a gurajući onoga, ovdje pritvrđujući zaponac, a ondje skapčajući lanac, te je kočija bila gotova u mnogo kraćem vremenu, nego što bi se, uz tolike poteškoće, moglo očekivati.

Izvrnula se kočija

Opet nastaviše putovanje, a izgled im ne bješe nipošto povoljan. Razmak do druge postaje iznosio je petnaest milja, noć bješe mrkla, vjetar oštar, a kiša lijevaše kao iz kabla. Kad se udružiše sve te prepreke, teško se bilo brzo probijati; bio je gotovo jedan sat po ponoći; ostavili su gotovo dva sata, dok su prešli udaljenost do druge postaje. No tu primiše obavijest, koja rasplamtje njihove nade i ponovo ohrabri njihovo malaksalo raspoloženje.
- Kad je stigla ova kočija? - povika stari Wardle, skačući iz svog vozila i pokazujući na jednu kočiju, što bješe sva zablaćena i stajaše u dvorištu.
- Nema ni četvrt sata, gospodine - odgovori konjušar, kojemu pitanje bješe upućeno.
- Dama i gentleman? - upita Wardle, gotovo bez daha od nestrpljivosti.
- Da, gospodine.
- Visoki gentleman, u fraku, krakat, vitak.
- Da, gospodine.
- Ostarija dama, uska lica, pomršava, a?
- Da, gospodine.
- Neba mi, to je njih dvoje, Pickwiče - povika stari gentleman.
- Stigli bi oni ovamo prije - reče konjušar - ali im je pukla štranjga.
- To su! - reče Wardle - jesu, bogme! Odmah četveropreg! Stići ćemo ih, prije nego dospiju do iduće postaje. Momci, svakom po gineju, samo živo, žustro, tako valja, momci.
Uz takve poklike sokoljenja stari se gentleman uzlijetao gore-dolje po dvorištu, uzbučao se tamo-amo, i to s tolikom uzbuđenošću, da je prešla i na Pickwicka. Taj se gentleman zapleo u konjsku opremu kao pile u kučine, upao među konje i kotače kočije na neobično čudnovat način, tvrdo vjerujući da time pomaže u pripremama za nastavak putovanja.
- Brzo u kočiju, brzo unutra! - povika stari Wardle, uspinjući se, dižući potege i prilupnuvši vratima za sobom. - Hodite! Žurite se!
I prije nego je Pickwick točno znao, čime se bavi, osjeti kako ga uguraše na druga vrata, kako ga poteže stari gentleman, a porinu konjušar; i tako opet krenuše.
- Ah! sad zbilja krećemo - radosno će stari gentleman.
Zaista su se kretali, u tom se dovoljno uvjeri Pickwick, jer se neprestano sudarao ili s tvrdom drvenom oplatom na kočiji ili s tijelom svoga druga.
- Držite se! - reče krupni stari Wardle, kad se Pickwick zabuši glavom u njegov prostrani pršnjak.
- Nisam zbilja nikad u svom životu doživio ovakvo truskanje - napomenu Pickwick.
- Ne obzirite se na to - otpovrze njegov drug - naskoro će to proći. Ustrajno, samo ustrajno!
Pickwick se posadi u kut što je čvršće mogao, a kočija je jurila naprijed brže nego ikada.
Vozili se tako oko tri milje, kadli gospodin Wardle, koji je kroz dva-tri časka gledao kroz prozor, najedanput povuče unutra lice poštrapano blatom i povika hitro bez daha:
- Eno ih!
Pickwick promoli glavu kroz prozor, i zbilja ima šta i vidjeti: nedaleko ispred njih juri četveropreg u najvećem trku.
- Naprijed, naprijed - gotovo zavrišta stari gentleman. - Momci, svakome dvije gineje, ne dajte da nam umaknu. Ne malaksajte, tjerajte brzo!
Konji upregnuti u prvoj kočiji zagrabiše što ih noge nose, a oni u Wardleovoj kočiji nadadoše svom žestinom za njima.
- Vidim mu glavu - viknu jedoviti starac. - Proklet bio, ako mu glave ne vidim.
- Pa i ja je vidim - prihvati Pickwick - on je glavom!
Pickwick se nije prevario. Jingleovo lice, potpuno namazano blatom, što je štrcalo s točkova, sasvim se moglo razaznati na prozoru kočije, koja je bila ispred njih. Pokreti ruke, kojom je silovito mahao kočijašima pred sobom, jasno pokazivahu, kako ih sokoli, da povećaju napor.
Nastade silna napetost. Polja, stabla i živice kao da su prolijetala mimo njih brzinom vihora: tako je brz bio kas, kojim su jurili. Bili su već tik uz prvu kočiju. Uza svu buku točkova jasno se mogao razaznati Jingleov glas, kako požuruje momke. Stari se Wardle sav zapjenio od bijesa i uzbuđenosti. Glasno je Jingleu dobacivao na duzine povika: »hulja«, »prostak«, stiskao šaku i izrazito njome prijetio prema predmetu svoje ozlojeđenosti. No Jingle je odgovarao tek prezirnim smiješkom, a na njegove prijetnje odvraćao vikom pobjednog slavlja, kad njegovi konji, na povećanu primjenu biča i ostruga, udariše u brzi skok i ostaviše za sobom progonitelje.
Upravo je Pickwick uvukao glavu u kola, a i Wardle, iscrpen tolikim vikanjem isto tako, kadli ih strahovit udarac odbaci na prednju stranu vozila. Nenadan mukao udar, glasan prasak, jedan kotač odletje, i kočija se izvrnu.
Nakon nekoliko trenutaka smetenosti i zabune, u kojoj se nije dalo ništa razabrati doli propinjanje konja i mrskanje stakla, Pickwick oćutje, kako ga snažno trgoše iz ruševine kočije; i čim se bio osovio na noge i izvukao glavu ispod skutova velikog kaputa, koji su mu znatno sprečavali upotrebu njegovih naočari, u punom mu obliku iskrsnu pred oči nesreća, koja ih je zadesila.
Stari Wardle, bez šešira, s poderanom odjećom na mnogim mjestima, stajaše postrani, a komadi kočije ležahu razasuti kraj njegovih nogu. Kočijaši, kojima je uspjelo presjeći štranjge, stajali su konjima do glava, izobličeni od blata i klonuli od naporna jahanja. Stotinjak koraka pred njima bješe druga kočija, koja se zaustavila, pošto je do nje došao prasak. Kočijaši razvalili usta od cerenja, pa zlurado pogledavaju na protivničku stranku sa svojih sjedala, a Jingle s očitim zadovoljstvom promatraše podrtine. Upravo se rasvitalo, pa se čitav prizor mogao sasvim dobro vidjeti pri sivom jutarnjem svijetlu.
- Hej! - povika besramni Jingle - je li se tko pozlijedio? Ostarija gospoda, nije baš lak teret, opasna rabota, zaista.
- Vi ste lupež! - zagrmje Wardle.
- Ha, ha! - odvrati Jingle; a onda dodade lukavo namigujući i upirući prstom prema unutrašnjosti kočije: - Čujte, ona je dobro i zdravo; pozdravlja vas i moli da je ne uznemirujete, pozdravlja Tuppyja; zar ne kanite uzjahati, vi straga? Tjerajte, momci.
Kočijaši se valjano namjestiše, sa štropotom pođe kočija, a Jingle, da se naruga, stade mahati bijelim ubrusom s prozora kočije.
U cijelom tom događaju ništa nije moglo pomutiti spokojno i jednolično raspoloženje Pickwickovo, pa ni to, da su se izvrnuli. Međutim, prevršila je njegovu mjeru strpljivosti podlost, da je onaj čovjek najprije posudio novac od njegova vjernog sljedbenika, a onda mu skratio ime u Tuppy. Teško uzdahnu i zacrvenje se sve do samih rubova naočari, a onda će polagano i s osobitim naglaskom:
- Ako ikad sretnem toga čovjeka, ja ću...
- Lijepo, lijepo - upade u riječ Wardle - sve je to lijepo, ali dok mi ovdje sjedimo i naklapamo, oni će pribaviti dopusnicu i vjenčat će se u Londonu.
Gospodin Pickwick privremeno zatomi svoju osvetu i zatvori je u sebi.
- Koliko ima do druge postaje? - upita Wardle jednoga od momaka.
- Šest milja, zar ne, Tome?
- Malo poviše.
- Nešto više od šest milja, gospodine.
- Nema druge - reče Wardle - moramo pješke, Pickwiče.
- Nema drugog izlaza - odvrati ovaj zaista veliki čovjek.
Tako poslaše naprijed jednoga od momaka na konju, da naruči novu kočiju i konje, a drugoga ostaviše, da pazi na slomljenu, dok Pickwick i Wardle muški krenuše naprijed na noge, pošto su najprije zamotali šalove oko vrata i natukli šešire, da se, koliko je moguće, zaklone od pljuska, koji bješe malko preušćanio, a onda opet ukišilo.

Deseto poglavlje

U njemu se raščišćavaju sve sumnje (ukoliko ih je bilo) s obzirom na nesebičnost Jingleova značaja

U Londonu ima više starih gostionica,36 glavnih stanova glasovitih kočija u ono vrijeme, kad kočije putovahu dostojanstvenije i svečanije nego dandanas. Sad su te gostionice spale na nešto više od mjesta, gdje čekaju i konače seoska teretna kola. Čitatelj će zaludu tražiti bilo koje od tih starih svratišta među Zlatnim Križevima, Bikovima, Ustima, što izdižu svoja gizdava pročelja u poboljšanim londonskim ulicama. Hoće li tko da nabasa na jedno od tih starih mjesta, mora poći u zabitnije gradske četvrti i tamo će ih više naći u osamljenim uglovima, kako stoje s nekom sjetnom postojanošću među modernim novotarijama, koje ih okružuju.
Napose je u predgrađu Borough ostalo još oko pola duzine starih gostionica, koje su sačuvale nepromijenjen vanjski izgled, i koje su umakle isto tako modi za uljepšavanjem javnih mjesta kao i uzurpaciji privatnih spekulanata. Velike su to, razvučene, čudnovate stare zgradurine, s dugim galerijama, hodnicima i stubištima, toliko prostrane i starodrevne, da nam daju građe za stotinu priča o duhovima, ako bi nas kad nagnala žalosna nevolja, da ih izmišljamo, i uz pretpostavku, da bi svijet dovoljno dugo postojao, da iscrpe nebrojene istinite legende, koje su vezane uz stari Londonski most i njegovu bližu okolicu prema Surreyju.
Bješe to u dvorištu jedne od tih gostionica, koja se zvala ništa manje nego Bijeli jelen. Drugoga jutra nakon onih događaja, što smo ih ispričali u prošlome poglavlju neki je čovjek u tome dvorištu marljivo četkao blato s čizama. Imao je na sebi pršnjak s krupnim strijekama, s rukavima od crnog katuna i modrim staklenim pucetima; nosio je hlače od smeđega sukna i dokoljenice. Oko vrata svezao na veoma neodređen i neusiljen način svijetlocrvenu maramu, a nekakav stari bijeli šešir bezbrižno naherio na jednu stranu glave. Pred njim dva reda čizama; jedan čist, drugi zamazan, pa kad bi god koju očistio i primetnuo je čistome redu, otpočinuo bi od svoga posla i s vidljivim zadovoljstvom promatrao učinak svoga rada.37
U dvorištu ne bješe huke ni prometa, kao obično u velikom kočijaškom svratištu. Pod visoko podstrešje, koje je prekrivalo jedan kraj dvorišta, bjehu sklonjena troja-četvora nezgrapna teretna kola, a na svakima gomila robe pod golemim arnjevima, koji bi inače sezali do prozora u drugom katu kakve obične kuće. Jedna kola bjehu izvučena na slobodan prostor, jer su po svoj prilici imala krenuti toga jutra. Dvostruki red galerija ispred spavaonica sa starim nezgrapnim ogradama, opasivao je s dvije strane razvučeni prostor, a dvostruki je red saobraćajnih zvona zaštićenih od nevremena nagnutim krovom visio iznad vrata, koja vode u točionicu i blagovaonicu. Dvoje-troje lake dvokolice i kočije polukrovnice bjehu oturane pod različite male potkrovnice i suše, dok su povremeni teški topot konja vozača, ili zveket lanca dalje u dvorištu svakome radoznalici kazivali, da se staja nalazi u tome smjeru. Ako još dodamo, da je nekoliko momaka u težačkim haljincima spavalo na teškim svežnjima, balama i drugoj robi razbacanoj po hrpama slame, opisali smo, koliko je potrebno, opći izgled dvorišta gostionice Bijeli jelen u High Streetu, Borough, toga jutra, o kojemu je sada riječ.
Na glasnu zvonjavu jednoga od zvona na gornjoj se galeriji pojavi pristala sobarica, koja pokuca na jedna vrata, pa pošto iznutra ču nalog, zovnu preko ograde:
- Same!
- Oj - ozva se momak s bijelim šeširom.
- Broj dvadeset i dva hoće svoje čizme.
- Pitajder broj dvadeset i dva, hoće li ih odmah, ili će pričekati, dok mu ih donesem - otpovrze ovaj.
- Hajde, Same, ne budali - reče mu djevojka mazno - gentleman hoće da mu odmah doneseš čizme.
- No, ti si zbilja lijepa mlada ženica, da se zajedno navečer pozabavimo - otpovrnu čistač cipela. - Pogledajder na ove čizme - ima ih jedanaest pari; a još je tu i cipela onoga gosta s broja šest, štono ima drvenu nogu. Jedanaest pari čizama donijet ću u osam i pol, a cipelu u devet. Tko je taj broj dvadeset i dva, što hoće istisnuti sve ostale? Nema ništa! Sve po redu, kakono reče Jack Ketch38, kad je vješao ljude. Žao mi je, što me morate pričekati, gospodine, ali odmah ću vas poslužiti.
Govoreći tako čovjek u bijelom šeširu dade se s pojačanom marljivošću na posao oko čišćenja posuvraćene čizme.
Opet zvono snažno zazvoni, a na protivnoj se galeriji pojavi žustra gazdarica gostionice Bijeli jelen.
- Same! - povika gazdarica - gdje je samo ta lijenčina, pustahija - no, Same - o, tu ste; a zašto se ne ozovete?
- Zar je uljudno da odgovaram, dok vi ne prestanete govoriti - odgovori Sam mrzovoljasto.
- Odmah da ste očistili ove cipele za broj sedamnaest pa ih odnesite u privatni salon, broj pet, prvi kat.
Gazdarica baci jedne ženske cipele u dvorište i vrcnu se.
»Broj pet« u sebi će Sam, kad podiže cipele, pa uze iz džepa komadić krede i na potplatama napisa bilješku o njihovu odredištu. - Ženske cipele i privatni salon! Ta dama po svoj prilici nije došla teretnim kolima.

Prvi se put pojavljuje Samuel Weller

- Stigla je jutros rano - povika djevojka, koja je još stajala uz prislon galerije - s gentlemanom u najamnoj kočiji, i on želi svoje čizme, pa će biti najbolje, da mu ih odneseš, i sad znaš sve.
- Što mi to nisi prije rekla? - okosi se Sam neobično srdit, izdvajajući one čizme iz hrpe pred sobom. - Meni se učinio jedan od običnih gostiju, što plaća za poslugu tri pensa. A tu ti je privatni salon! K tomu dama! Ako je ikakav gentleman, onda mi valjda ne gine šiling na dan, ne računajući u to, što ću okolo obavljati za njega narudžbe i poruke.
Potaknut tom pobudnom mišlju gospodin Samuel stade četkati s takvim srdačnim raspoloženjem, da su u malo časova i čizme i cipele bile pred vratima broja pet, a tako su se sjale, da bi pobudile zavist u duši dobroga proizvođača laštila za cipele Warrena (jer su u Bijelom jelenu upotrebljavali laštilo tvrtke Day and Martin).
- Unutra! - povika muški glas kao odgovor na Samovo kucanje na vrata.
Sam se preduboko pokloni, pošto stupi unutra i vidje damu i gentlemana kako sjede za doručkom. Pošto je službeno položio gentlemanove čizme nadesno i nalijevo kraj njegovih nogu, a damine cipele isto tako nadesno i nalijevo od njezinih nogu, okrenu se prema vratima da će izaći.
- Poslužniče - zazva ga gentleman.
- Sir - ozva se Sam, zatvarajući vrata i držeći kvaku u ruci.
- Znate li vi, gdje je - kako se ono zvaše - Doktorski dom?39
- Znam, gospodine.
- A gdje?
- U dvoru crkve Svetog Pavla, gospodine; nisko nadsvođe na onoj strani, kuda kočije prolaze; najednom uglu knjižara, na drugom svratište, a u sredini su dvojica slugu, koji domamljuju ljude za dopusnice.
- Domamljuju za dopusnice! - u čudu će gentleman.
- Domamljuju za dopusnice - ponovi Sam. - Dva momka u bijelim pregačama, mašaju se za šešir, kad prolazite. - Dopusnicu, gospodine, dopusnicu? - Čudna vam je to čeljad, gospodine, i oni i njihovi gospodari; isti su kao proktori Glavnog kriminalnog sudišta Old Baily; posigurno jesu.
- A šta oni zapravo rade? - upita gentleman.
- Što rade! Vama se bave, gospodine. No ni to nije najgore. Oni vam u glave stare gospode uvrte stvari, o kojima nikada ni sanjali nisu. Moj vam je otac, gospodine, bio kočijaš. Udovac je bio, a debeo, da deblji ne može biti, neobično debeo, uvjeravam vas. Umrla njegova gospodarica i ostavila mu četiri stotine funti. On vam pođe u Doktorski dom, da nađe odvjetnika i da digne gotovinu. Ljudski se dotjerao, navukao posuvraćene čizme, u zapučak zadjenuo kitu cvijeća, ustakao šešir široka oboda, prebacio zeleni šal - šta da vam pričam, pravi gentleman. Ide vam on ispod nadsvođa, prebirući u mislima, u što bi uložio taj novac, kad eto mamioca, maša se za šešir i govori: »Dopusnicu, gospodine, dopusnicu? - Kakvu dopusnicu? zavika moj otac. - Pa dopusnicu, gospodine, opet će on. - Ama kakva vas je dopusnica spopala! - proslijedi moj otac. - Ama, dopusnicu za ženidbu, izjasni se mamilac. - Dođavla i ženidba, odvrati moj otac, nikad na to nisam ni pomišljao. - Držim, da bi vama trebala jedna dopusnica, gospodine, zaintačio mamitelj. Moj otac zastade i malo se zamisli. - Nikako, otpovrze mu, prestar sam dođavla, a osim toga sam i predebeo. - Ništa to ne smeta, gospodine, odvrati mu mamitelj. - Mislite da ne smeta? priupita moj otac. - Pa jasno da ne smeta, pritvrdi ovaj; prošlog smo ponedjeljka vjenčali jednog gentlemana, koji je bio dvaput deblji od vas. - Zbilja, radoznalo će moj otac. - Ma kad vam velim, da jesmo, odvrnu mamitelj; pa vi ste djetešce prema njemu; ovuda, gospodine, ovuda!«
I zaista, moj vam otac pođe za njim, kao što pripitomljeni majmun ide za organcem, pa uđoše u malu uredovnicu straga, gdjeno je među zamazanim papirima i limenim kutijama sjedio neki gulikoža, praveći se da ima pune ruke posla. »Sjednite, molim vas, dok vam napravim očitovanje, gospodine, napomenu odvjetnik. - Hvala, gospodine, uljudno će moj otac i sjedne buljeći raskolačenim očima i širom otvorenih usta u imena na kutijama. Kako se zovete, gospodine? upita odvjetnik. - Tony Weller, odvrati moj otac. - Iz koje ste župe? dalje će. - Iz Belle Savage, otesa moj otac. Tu je naime zastajao; kad ne bi imao koga voziti, a on inače nije imao ni pojma o župama. »A kako se dama zove? proslijedi odvjetnik. Mome ocu bješe, kao da ga je netko ofurio. »Proklet bio, ako znam, otpovrze mu. - Ne znate! začuđeno će odvjetnik. - Isto toliko, koliko i vi, odgovori moj otac; a mogu li to naknadno umetnuti? - Ne može se to! dočeka odvjetnik. - Pa u redu, veli moj otac, pošto je časak razmislio, zapišite gospođu Clarke. - Koju Clarke? upita odvjetnik zamočivši pero u tintarnicu. - Susan Clarke, svratiste Markiz od Granbyja, Dorking, usu moj otac; ona će po svoj prilici poći za me, ako je zaprosim; nisam joj doduše o tome nikad ništa govorio, ali znam ja, poći će ona za me«.
Odvjetnik napisa dopusnicu, i ta je žena zaista pošla za mog oca; štoviše, ona je i sad za njim; ali ja, sreću mu grbavu, nikad ne vidjeh ni pennyja od onih četiri stotine funti. - Oprostite, gospodine - priklopi Sam, pošto je završio - ali kad mi se misao navrati na tu nepravdu, onda mi jezik ide kao po loju, kao nove tačke s namazanim kotačima.
Pošto se tako ispričao i načas popostao, ne bi li ga još za što upitali, ode Sam iz sobe.
- Devet i pol, pravo vrijeme, odmah na posao - napomenu gentleman, kojega mislim ne treba da predstavljamo kao gospodina Jinglea.
- Vrijeme, a za što? - dopadljivo će stara djevica.
- Dopusnicu, mili moj anđele, da nas oglase u crkvi, da te sutra nazovem svojom - pridoda Jingle i snažno stisnu ruku usidjelici.
- Dopusnicu! - Rahela će pocrvenjevši.
- Da, dopusnicu - ponovi Jingle.

Dopusnicu, brže, brže
U trenu se Jingle vrže!

- Kako vam se samo žuri - pripomenu Rahela.
- Žuri; šta su sati, dani, tjedni, mjeseci, godine, kad budemo sjedinjeni; proteći će, prohujat će, kao strijela, kao munja, kao parobrod, kao tisuću konjskih snaga, ništa tako brzo neće proći.
- Bismo li - bismo li se mogli vjenčati prije sutra ujutro? - upita Rahela.
- Nemoguće, ne može biti, oglašivanje u crkvi, danas podići dopusnicu, vjenčanje sutra.
- Ja se tako bojim, da nas ne bi našao moj brat! - povika Rahela.
- Našao? Besmisao. Previše uzdrman padom s kočije. Osim toga, skrajnja opreznost. Sišli s poštanske kočije, išli pješke, uzeli unajmljenu kočiju, stigli u Borough, gdje je bog rekao laku noć, gdje se ni vrag ne bi sjetio, da nas traži, ha! ha!, predivna zamisao, zaista.
- Ne ostaj tamo dugo - umiljato će usidjelica, kad je Jingle ustakao na glavu zgnječeni šešir.
- Da ostanem dugo od tebe? Okrutna čarobnice? I Jingle skoknu razigrano staroj djevici, utisnu djevičanski cjelov na njezine usne i odskakuta iz sobe.
»Draga li čovjeka!« u sebi će usidjelica, kad se za njim zatvoriše vrata.
»Čudne li babetine«, mišljaše Jingle idući hodnikom.
Mučno se osvrtati na himbenost našega ljudskog roda; stoga nećemo pratiti dalje Jingleove misli, koje su mu se rojile glavom, kad je skrenuo prema Doktorskom domu. U našu će svrhu biti dosta, ako reknemo, da je Jingle spretno izmakao zamci onih zmajeva u bijelim pregačama, što čuvaju ulaz u taj začarani predio, te je dobro i zdravo stigao u uredovnicu Generalnog vikara i kod njega pribavio neobično laskavu ispravu na pergamentu, i to od nadbiskupa od Canterburyja, upućenu »vjernom i ljubljenom Alfredu Jingleu i Raheli Wardleovoj, uz blagoslov«. Tu je tajanstvenu ispravu brižno pohranio u džep te se istim putem pobjedonosno vraćao u Borough.
Još je bio na putu prema Bijelom jelenu, kadno dva debela gospodina i jedan mršavko uniđoše u dvorište i ogledahu se okolo, ne bi li našli kakvu ovlaštenu osobu, kojoj bi mogli postaviti nekoliko upita. Slučajno je upravo u taj čas Samuel Weller bio uposlen laštenjem već namazanih posuvraćenih čizama, osobnog vlasništva nekog seoskog gazde, koji se u to vrijeme krijepio lakim doručkom, štono se sastojao od kilograma do kilograma i pol hladne govedine i vrčom-dva piva, nakon umora i truda na sajmu u Boroughu. Čistaču se cipela ravno uputi mršavi gospodin.
- Prijatelju započe on.
»Taj ti je također jedan od onih, koji bi htjeli nešto badava doznati, pomisli Sam, inače ne bi odmah bio sa mnom tako neobično ljubezan«. Ali to pregrize pa samo odgovori:
- Izvolite, gospodine.
- Prijatelju - nastavi mršavi gospodin hmkajući nekako pomirbeno - imate li mnogo gostiju? Prilično ste zaposleni, zar ne?
Sam kradomice pogleda na ispitivača. Bješe to omalen, suhonjav čovjek, s tamnim ispijenim licem i malim nemirnim crnim očima, koje su neprestano žmirkale i treptale s obje strane njegova radoznalog nosića, kao da su se neprestano igrale skrivača s tim dijelom njegova lica. Sav bješe obučen u crno, a cipele mu se sjale kao i oči; imao je nisku bijelu ogrlicu i čistu košulju s naborima na prsima. Iz džepića mu visio zlatan lanac od sata s pečatima. Nosio je crne kožne rukavice, ali ne na rukama nego u rukama. Dok je govorio, turao je ruke ispod skutova kaputa, a izražaj mu je bio kao u čovjeka, koji je navikao zadavati temeljita i zagonetna pitanja.
- Prilično ste zaposleni, zar ne? - opet će mali čovjek.
- O, pa tako, prolazi se, gospodine - odvrati Sam - nećemo propasti, a nećemo ni obogatiti. Jedemo kuhanu ovčetinu bez kopra, pa nam nije ni stalo za hren, dok imamo govedine.
- O - reče mali čovjek - vi ste šaljivčina, zar ne?
- Moj je najstariji brat bolovao od te bolesti - dočeka Sam; možda sam je i ja ulovio, jer sam obično s njime spavao.
- Čudnovata je ova vaša stara kućerina - napomenu drobnjak ogledavajući se oko sebe.
- Da ste nam poručili, da dolazite, mi bismo je bili popravili - oplete Sam, ne dajući se smesti.
Čini se, da je trčuljak bio prilično osupnut nakon tih nekoliko neuspjelih pitanja, te se kratko posavjetova s dvojicom debelih gentlemana. Kad završiše vijećanje, mali čovjek uze u prste burmuta iz duguljaste srebrne kutije, i po svoj je prilici baš htio opet započeti prekinuti razgovor, kadli ga preteče jedan od gojnih gentlemana, koji je osim dobroćudna lica imao naočari i crne dokoljenice.
- Stvar je u tome - otpoče dobroćudni gentleman - da će vam ovaj moj prijatelj (pritom pokaza na drugoga debelog gentlemana) dati pola gineje, ako odgovorite na jedno ili dva...
- Ali, dragi moj gospodine, dragi gospodine - prekide ga mali čovjek - oprostite, molim vas, dragi gospodine. Prvotno načelo, kojega se treba držati u ovakvim slučajevima, jest: »Ako neku stvar prepustite u ruke stručnjaku, onda se vi nipošto ne smijete miješati u dalji njezin tok; onda morate imati u stručnjaka bezuvjetno povjerenje. Zaista, gospodine...« Tada se okrene prema drugome debelom gospodinu govoreći: - Zaboravio sam, kako se ono zvaše vaš prijatelj.
- Pickwick - odvrati Wardle, jer to bješe glavom baš ta dobroćudna osoba.
- Ah, Pickwick; zaista, gospodine Pickwiče, dragi moj gospodine, oprostite; ja ću biti sretan da primim bilo kakve vaše privatne savjete, koje ćete mi dati kao amicus curiae40 ali morate uvidjeti, da je u ovom slučaju nezgodno da se miješate u moj postupak s takvim argumentom ad captan-dum,41 kao što je ponuda pola gineje. Zaista, dragi moj gospodine, zaista.
Nato trčuljak uze važno među prste čupak burmuta i izgledaše neobično dubokoumno.
- Jedina moja želja, gospodine - napomenu Pickwick - bijaše u tome, da ovu veoma neugodnu stvar što prije privedeni kraju.
- Posve pravo, posve pravo - prihvati mali.
- Imajući to pred očima - nastavi Pickwick - poslužio sam se argumentom, za koji me moje iskustvo s ljudima naučilo, da u svakom slučaju najvjerojatnije uspijeva.
- Da, da - reče mali čovjek - veoma dobro, veoma dobro, zaista; ali to ste morali meni savjetovati. Dragi moj gospodine, ja sam potpuno uvjeren, da vi veoma dobro znate, koliko pouzdanje mora čovjek imati prema stručnjacima. Ako je u tome potreban kakav autoritet, dragi gospodine, dopustite mi da vas podsjetim na dobro poznati slučaj iz Lillove tragedije George Barnwell i...
- Šta nas se tiče George Barnwell - upade Sam, koji je neprestano s čuđenjem slušao taj kratki razgovor; - svatko zna, kakav je to slučaj bio, premda je moje mišljenje, znate, uvijek bilo, da je mlada žena mnogo više zaslužila da je objese negoli on. No, bilo kako bilo, to ne spada ovamo. Vi mi nudite pola gineje. Veoma dobro, pristajem; zar vam mogu, gospodine, učiniti nešto bolje od toga? (Pickwick se nasmiješi). A dalje vas pitam, što dođavola želite od mene, kako ono reče onaj čovjek, kad vidje duha?
- Htjeli bismo saznati... - poče Wardle.
- Ali, dragi moj gospodine, dragi gospodine - pretrže ga u riječi poslovni čovjek.
Wardle sleže ramenima i ušutje.
- Željeli bismo saznati - svečano će trčuljak; - i pitamo baš vas, da ne bismo pobudili kakve sumnje u svratištu - željeli bismo doznati, koga sada imate u svratištu.
- Koga imamo u svratištu! - ponovi Sam, u čijoj je pameti goste uvijek predstavljao onaj osobiti dio njihove odjeće, koji je dolazio pod njegov neposredni nadzor. - Imamo jednu drvenu nogu u sobi broj šest, jedne visoke čizme u sobi broj trinaest; dvije čizme do lista u sobi za trgovačke putnike; ove ovdje namazane-posuvraćene čizme u prijatnoj sobici iza točionice, i još pet pari posuvraćenih čizama u svratišnoj blagovaonici.
- I ništa više? - upita mali.
- Stanite malo - odgovori Sam odjednom se dosjetivši. - Da, ima u sobi broj pet par prilično ponošenih čizama dokoljenki i par ženskih cipela.
- Kakve su to cipele? - upita žurno Wardle, koji se, zajedno s Pickwickom, bio izgubio i smeo u tom čudnovatom popisu posjetitelja.
- Pravljene su u provinciji - odgovori Sam.
- Ima li na njima cipelarovo ime?
- Ima, Brown.
- Odakle?
- Iz Muggletona.
- Pa to su oni - uskliknu Wardle. Neba mi, našli smo ih.
- Pst! - prisniti Sam. - Čizme dokoljenke su otišle u Doktorski dom.
- Ma, ta nisu? - priupita mali.
- Jesu, po dopusnicu za vjenčanje.
- Stigli smo na vrijeme - poviknu Wardle. - Pokažite nam sobu; ne smijemo ni trena izgubiti.
- Molim, dragi moj gospodine, molim - napomenu mali - oprez, oprez!
Tada izvuče iz džepa crveni svileni novčanik i pogleda oštro na Sama, kad izvadi iz njega zlatnik.
Sam se izrazito naceri.
- Uvedite nas odmah u tu sobu, a nemojte nas najavljivati - nastavi mali - i taj je novac vaš.
Sam baci namazane posuvraćene čizme u kut i pođe pred njima kroz tamni hodnik, a onda uz prostrane stepenice. Na kraju drugog hodnika zaustavi se i ispruži ruku.
- Evo ti - prošapta odvjetnik i stavi novac u ruku vodiču.
Sam pođe naprijed još nekoliko koraka, a za njim dvojica prijatelja i njihov pravni savjetnik. Zaustavi se kod jednih vrata.
- Je li ovo ta soba? - promrmlja mali gentleman.
Sam klimnu glavom.
Stari Wardle otvori vrata, te sva trojica stupiše u sobu upravo u času, kad je Jingle, koji se baš taj čas vratio, pokazivao staroj djevici dopusnicu za vjenčanje.
Usidjelica glasno vrisnu, baci se na naslonjač i pokri lice rukama. Jingle zgužva dopusnicu i utače je u džep od kaputa. Neželjeni posjetioci promaknuše u sredinu sobe.
- Vi, vi ste prava hulja! - povika Wardle, bez daha od bijesa.
- Dragi moj gospodine, dragi gospodine - uplete se mali stavljajući šešir na stol. - Pazite, molim vas. Mislite, što zborite. Uvreda časti: tužba za odštetu. Umirite se, dragi gospodine, molim vas...
- Kako ste se usudili odvući moju sestru iz moje kuće? - upita starac.
- Tako, tako, veoma dobro - priklopi mali gentleman - to možete pitati. Kako ste se usudili, gospodine? Odgovarajte, gospodine?
- A koji ste vi đavo? - upita Jingle s tako bijesnim tonom, da je mali gentleman hoćeš-nećeš ustuknuo korak-dva.
- Tko je on, vi huljo - umiješa se Wardle. - On je moj pravni zastupnik, gospodin Perker iz Gray’s Inna. Perkeru, tražim sudbeni postupak protiv ovoga čovjeka, da ga prijavite, da ga... da ga uništite. A ti - nastavi Wardle, naglo se okrenuvši prema svojoj sestri - ti, Rahelo, koja si u dobi, kad bi mogla imati više pameti, šta tebi pada na um, da bježiš s jednom protuhom, da sramotiš svoju porodicu i da sebe unesrećuješ. Kapu na glavu i idi kući.
Naručite ovamo kočiju, i to odmah, i donesite račun ove dame, čujete li - jeste li me čuli?
- Svakako, gospodine - odvrati Sam, koji je na Wardleovo žestoko zvonjenje odgovorio s takvom brzinom, da bi joj se morao svatko zadiviti, kad ne bi znao, da je čitav taj razgovor pratio Sam jednim okom, što ga je upiljio s vanjske strane ključanice.
- Uzmi svoju kapu - ponovi Wardle.
- Ne čini to - uplete Jingle. - Idite iz sobe, gospodine, nemate ovdje nikakva posla, dama je slobodna da radi što joj je volja, ima više od dvadeset i jedne godine.
- Više od dvadeset i jedne godine! - poviknu Wardle prezirno. - Ima više od četrdeset i jedne!
- Nemam - otržito će stara djeva, kod koje je srdžba bila jača od odluke da padne u nesvijest.
- Imaš - odvrati Wardle - imaš ih pedeset koliko jednu.
Tada stara tetka glasno vrisnu i obeznani se.
- Čašu vode - povika čovjekoljubivi Pickwick zovući gazdaricu.
- Čašu vode! - dočeka razgnjevljeni Wardle. - Donesite čitavo vjedro i svega ga izlijte na nju; dobro će joj to doći, a to potpuno i zaslužuje.
- Uh, vi bešćutni čovječe! - povika dobroćudna gazdarica. - Sirotica. - I uz različite druge uzvike kao: - Hajdete, evo vašeg dragog; pijte malko; dobro će vam činiti; nemojte se tako prepuštati jadu, tu je vaša ljubav, itd. itd. - gazdarica, uz pomoć sobarice stade trljati usidjeličino čelo octom, udarati je po rukama, golicati je po nosu, odrešivati joj steznik i posluživati je ostalim okrepljujućim sredstvima, što ih obično upotrebljavaju milosrdne žene kod dama, koje nastoje da se uzbude do histerije.
- Kočija je spremna, gospodine - otržito će Sam, pojavivši se na vratima.
- Hajdete - povika Wardle - ja ću nju snijeti dolje.
Na taj prijedlog spopade usidjelicu dvostruka histerija.
Gazdarica je upravo htjela žestoko prosvjedovati protiv takva postupka i već je sebi dala oduška u ogorčenom pitanju, da li gospodin Wardle misli, da je on gospodar i stvoritelj svega, kadli se umiješa Jingle;
- Poslužitelju, zovite stražara!
- Stanite, stanite - reče mali gospodin Perker. - Promislite, gospodine, promislite.
- Nemam ja tu što promišljati - odgovori Jingle. - Ona je gospodar same sebe; baš bih htio vidjeti deliju, koji bi je odveo odavle, osim ako to ona želi.
- Neću ja da me vode - promrmlja stara djevica. - Ne želim ja to nipošto. (Pritom joj se stanje ponovo pogorša.)
- Dragi moj gospodine - potiho će mali gentleman uzevši na stranu Wardlea i Pickwicka. - Dragi moj gospodine, mi smo u veoma nepriličnom položaju. Pogibeljan je ovo slučaj, veoma pogibeljan. Ja pogibeljnijeg još nikada nisam doživio. No, zaista dragi moj gospodine, zaista mi nemamo vlasti ograničavati slobodnu volju ove dame. Prije nego smo došli, opomenuo sam vas, dragi moj gospodine, da moramo samo gledati da se nagodimo.
Nastade kratak muk.
- Kakvu biste nagodbu vi preporučili? - upita Pickwick.
- Pa, dragi moj gospodine, naš je prijatelj u neugodnu, veoma neugodnu položaju. Moramo se time zadovoljiti, da pretrpimo kakav novčani gubitak.
- Pretrpjet ću ja bilo kakav gubitak radije nego se pokoriti ovoj sramoti i pustiti ovu ludu da se unesreći za čitav život - dodade Wardle.
- Ja sve nekako mislim, da bi se to dalo izgladiti - uze žustri mali gentleman. - Gospodine Jingle, biste li htjeli načas s nama u drugu sobu?
Jingle pristade, i sva četvorica odoše u praznu sobu.
- Dakle, gospodine - prisnaži mali čovjek, kad je brižljivo zatvorio vrata - ima li ovdje puta i načina, da se ta stvar nekako izgladi; dođite ovamo načas, gospodine - kraj ovoga prozora, gdje možemo biti nasamo - ovamo, gospodine, ovamo, molim vas da sjednete, gospodine. Dakle, dragi moj gospodine, među nama dvojicom budi rečeno, znamo mi veoma dobro, dragi moj gospodine, da ste vi pobjegli s onom damom zbog njezina novca. Nemojte se mrštiti, gospodine, nemojte se mrštiti. Čujte, među nama budi rečeno, samo mi to znamo. Nas obojica svjetski smo ljudi, a znamo veoma dobro, da to nisu ovi naši prijatelji ovdje, zar ne?
Jingleovo se lice pomalo razvedri i nešto nejasno, nalik na namigivanje, načas zatrepta u njegovu lijevom oku.
- Veoma dobro, veoma dobro - proslijedi mali čovjek promatrajući dojam, koji je izazvao. - No, činjenica je, da ta dama, osim nekoliko stotina funti, ima malo ili ništa, sve dok joj ne umre majka, a majka joj je, dragi moj gospodine, zdrava i jedra stara dama.
- Stara - ponovi Jingle kratko ali izrazito.
- Ma da - proslijedi odvjetnik malko kašljući. - Imate pravo, dragi moj gospodine, ona je prilično stara. Doduše, ona potječe iz stare porodice, i to stare u svakom smislu riječi. Osnivač te porodice dođe u Kent, kadno je Julije Cezar upao u Veliku Britaniju. Samo jedan jedini član te porodice nije doživio osamdeset petu godinu, a njega je smakao jedan od Henrika. Staroj gospi nema još sedamdeset i tri, dragi moj gospodine.
Mali gentleman zastade i uze među prste štip burmuta.
- Pa onda - povika Jingle.
- Dragi moj gospodine, vi dakle ne šmrkate! ah, i bolje vam je. Skupa je to navika. Onda, dragi moj gospodine, vi ste lijep mladić, svjetski čovjek, sposobni da ostvarite svoju sreću, samo kad biste imali kapitala, zar ne?
- No, pa onda - ponovo će Jingle.
- Razumijete li me?
- Ne sasvim.
- Zar ne smatrate - dakle, dragi moj prijatelju, ja vam to sada predlažem - zar ne smatrate, da bi bilo bolje imati pedeset funti i slobodu, negoli gospođicu Wardleovu i iščekivanje?
- Nije dosta, ni upola nije dosta! - odvrati Jingle ustajući.
- Dapače, dapače, dragi moj gospodine - usprotivi se mali odvjetnik hvatajući Jinglea za puce. - Lijepa okrugla svota, takav čovjek kao što ste vi može je začas potrostručiti - mnogo se toga da učiniti s pedeset funti, dragi moj gospodine.
- No još se više da učiniti sa sto pedeset - odvrati hladno Jingle.
- U redu, dragi moj gospodine, nećemo tratiti vrijeme u cjepidlačenju - nastavi mali čovjek - pa recimo, recimo sedamdeset.
- Nije dosta - opet će Jingle.
- Ama nemojte odlaziti, dragi moj gospodine; molim vas, nemojte se žuriti - uze mali čovjek. - Hajdete za osamdeset: odmah ću vam napisati ček.
- Nije dosta - zaintačio Jingle.
- Dobro, dragi moj gospodine, dobro - proslijedi mali još ga zadržavajući; - pa recite mi, koliko će vam biti dosta.
- Skup posao - preuze Jingle. - Otišao mi sav novac iz džepa; poštanska kola: devet funti; dopusnica: tri funte, to je skupa dvanaest; odštete: stotinu funti, to je stotinu i dvanaest; a onda kršenje časne riječi i gubitak dame.
- Dobro, moj gospodine, dobro - prihvati mali gentleman uz prepreden pogled - izostavimo posljednje dvije točke. To je stotinu i dvanaest; no recimo stotinu.
- I dvadeset - dometnu Jingle.
- Hajdete, hajdete, napisat ću vam ček - konačno će mali i sjedne za stol, da to napravi.
- Napisat ću, da se isplati preksutra - napomenu i pogleda Wardlea; - a mi, međutim, možemo odvesti damu.
Wardle nujno kimnu glavom u znak pristanka.
- Onda stotinu - poče mali.
- I dvadeset - opet dometnu Jingle.
- Dragi moj gospodine - usprotivi se odvjetnik.
- Dajte mu ih - upade u riječ Wardle - i nek nam se kine s očiju.
Mali gentleman napisa ček, a Jingle ga stavi u džep.
- A sada se odmah nosite iz ove kuće! - reče Wardle, sav nakostriješen.
- Dragi moj gospodine - umirivaše ga mali.
- I zapamtite - proslijedi Wardle - da me ništa na svijetu ne bi navelo na tu nagodbu - pa ni obzir prema mojoj obitelji - kad ne bih znao, da ćete onog časa, kad vam zazveči novac u džepu, brže otići đavlu, nego biste možda otišli bez novaca.
- Dragi moj gospodine - stade ga ponovo umirivati mali.
- Prođite me se, Perkeru - nastavi Wardle. - Nosite se iz sobe, gospodine.
- Evo odmah - nepostiđeno će Jingle. - Zdravo, Pickwiče.
Da je kakav nepristran gledalac mogao za vrijeme posljednjeg dijela razgovora gledati lice toga slavnog čovjeka, čije je ime glavna značajka naslova ovog djela, taj bi se zbilja morao bio začuditi, da vatra gnjeva, što mu je sijevala iz očiju, nije otopila stakla na njegovim naočarima - tako je veličanstven bio njegov gnjev. Nosnice mu se širile, a šake mu se nehotice stiskale, kad je čuo pozdrav onoga prostaka. No uzdržao se - i nije ga smrvio u prah.
- Evo vam - nastavi okorjeli nevjernik bacajući dopusnicu Pickwicku pred noge - samo promijenite ime, odvedite damu kući, pa uredite za Tuppyja.
Pickwick je filozof, ali i filozofi su na kraju krajeva tek ljudi u oklopu. Strijela je dobro pogodila, probila njegov filozofski oklop i doprla ravno do srca. U mahnitosti svog bijesa, kao lud hiti tintarnicu, a i sam nadade za njom. Ali Jingle bješe iščeznuo, i Pickwick se nađe u Samovu naručju.
- Hej - poviknu čudnovati sluga - kao da je u vašem kraju pokućstvo jeftino, gospodine. Ovdje tinta sama piše. Ostavila je vaš biljeg na zidu, stari gentlemane. Primirite se, gospodine. Kakva vam je korist trčati za čovjekom, koji je sretno umakao, i već je sigurno sada na drugom kraju Borougha.
Pickwickov duh, kao i duh svih pravih velikana, bješe pristupačan razlozima. On je brzo i duboko rasuđivao. Tako mu je bio dostatan samo časak razmišljanja, pa da ga podsjeti na nemoć njegova gnjeva. Isto se tako brzo stišao kao što bješe brzo planuo. Uzdahnu i blago pogleda svoje prijatelje naokolo.
Zar da sada još govorimo o jadikovkama, koje su nastale, kad je gospođica Wardleova vidjela, da ju je ostavio nevjerni Jingle? Zar da donesemo izvadak iz majstorskog opisa toga prizora, što ga je sastavio Pickwick, koji je tako žalostiv, da čovjeku srce para? Pred nama je njegova bilježnica, zamrljana suzama sažalnog čovjekoljublja. Samo jednu riječ, i ona bi bila u slagarevim rukama. Ali, nipošto! Bit ćemo postojani u svojoj odluci! Nećemo da mučimo srca naših čitalaca opisom tako groznih muka!
U teškim se muggletonskim poštanskim kolima vraćahu sutradan polako i turobno dva prijatelja i napuštena dama. Tamne sjene ljetnog sumraka zastirahu mrklim mrakom čitavu krajinu, kad opet stigoše u Dingley Dell i bjehu nadomak Vlasteoskog gazdinstva.

Jedanaesto poglavlje

Sadrži još jedno putovanje i otkriće jedne starine - Izvješćuje se o Pickwickovoj odluci da prisustvuje izborima - Rukopis staroga svećenika

Noć mira i počinka u dubokoj tišini Dingley Della, pa i drugoga jutra jedan sat udisanja njegova svježeg i miomirisnog zraka, potpuno oporaviše Pickwicka od posljedica nedavnog umora njegova tijela i duševne njegove tjeskobe. Čitava je dva dana taj slavni muž bio rastavljen od svojih prijatelja i sljedbenika. Jasno je onda, da obična mašta ne može potpuno shvatiti, s kolikim je veseljem i radošću pohitao da pozdravi Winklea i Snodgrassa, kad ih je susreo pri povratku sa svoje jutarnje šetnje. Veselje je bilo uzajamno. Ta tko bi i mogao pogledati u blistavo Pickwickovo lice, a da ga pritom ne obuzme radost? No još kao da se suri oblak nadvijao nad njegovim drugovima. To je velikan morao opaziti, a nije se mogao dovinuti uzroku.
Pošto se rukovao sa svojim drugovima i pošto su međusobno zaželjeli srdačnu dobrodošlicu, upitat će Pickwick:
- A kako Tupman?
Winkle, kojega je to pitanje u prvome redu išlo, ne probijeli ni jedne. Okrenu glavu ustranu i kao da je sav uronio u sjetne misli.
- Snodgrasse - ozbiljno će Pickwick - kako naš prijatelj? Da nije bolestan?
- Nije - odgovori Snodgrass; i suza mu zadrhta na tužnoj trepavici kao kapca kiše na prozorskom okviru. - Ne, nije bolestan.
Pickwick zastade pa poče gledati sad u jednog sad u drugog prijatelja.
- Winkle, Snodgrasse - povika Pickwick - što to znači? Gdje je naš prijatelj? Što se dogodilo? Govorite, ja vas zaklinjem, ja vas molim - ne, ja vam zapovijedam, govorite!
U Pickwickovu držanju bješe toliko svečanosti i dostojanstva, da se nije dalo odoljeti.
- Otišao je - reče Snodgrass.
- Otišao! - povika Pickwick. - Zar otišao!
- Otišao - ponovi Snodgrass.
- A kamo? - uzdahnu Pickwick.
- Možemo samo nagađati iz ove obavijesti - odgovori Snodgrass vadeći iz džepa pismo i dajući ga u ruke svome prijatelju. - Kad je jučer ujutro stiglo pismo od gospodina Wardlea, s obaviješću, da ćete se kao sinoć vratiti s njegovom sestrom, opazili smo, da se znatno pojačala sjeta, koja je obuzimala našeg prijatelja čitav prijašnji dan. Kratko vrijeme nakon toga jednostavno ga je nestalo. Nije ga bilo čitav dan, a navečer nam je sluga iz svratišta Kruna u Muggletonu donio ovo pismo. Već mu je bilo dano ujutru, ali mu je strogo naloženo, da ga ne preda, dok ne zanoći.
Pickwick otvori pismo. Bio je to rukopis njegova prijatelja, a pisalo je u njemu ovo:
»Dragi moj Pickwiče!
Vi ste, dragi moj prijatelju, daleko izvan domašaja mnogih zemaljskih mana i slabosti, kojima obični smrtnici ne mogu umaći. Vi ne znate, što to znači, kad vas najednom ostavi milo i čarobno stvorenje, i kad padnete kao žrtva varki jednoga nitkova, koji je pod krinkom prijateljstva skrivao nacereno lice himbenika. Nadam se, da to nećete nikad iskusiti.
Bit će mi predano svako pismo, ako ga pošaljete na adresu: Mješina, Cobham, Kent, ali uz uvjet, ako još budem na životu. Žurim da se kinem s očiju ovome svijetu, što mi se ogadio. Odem li s njega posve, smilujte mi se i oprostite mi.
Život mi je postao nepodnošljiv, dragi moj Pickwiče. Duševna snaga, što plamti u nama, slična je jastučićima na nosačevim ramenima, na kojima počiva teško breme zemaljskih briga i nevolja. Kad nas izda ta snaga, breme postaje preteško, da bismo ga mogli nositi. Klonemo pod njim. Možete reći Raheli... Ah, to ime...!

Tracy Tupman.«

- Moramo smjesta otići odavde - napomenu Pickwick smotavajući pismo. Nakon onoga, što se desilo, ni uz kakve okolnosti ne bi bilo od nas pošteno da ovdje ostanemo. A sad nam je i dužnost da potražimo svoga prijatelja. - Pošto je to rekao, pođe pred njima u kuću.
Odmah saopći svoju odluku. Domaćin ih je kumio i molio, da ostanu, ali je Pickwick bio nepokolebljiv. Reče, da ga čekaju važni poslovi i da smjesta mora biti na određenom mjestu.
Tu je bio i stari svećenik.
- Pa niste valjda odlučili da uistinu odete? - zapitat će Pickwicka povukavši ga nastranu.
Pickwick ponovi svoju prijašnju odluku.
- E, kad je tako - reče stari gentleman - evo vam jedan mali rukopis. Bio sam se nadao, da ću imati užitak, da vam ga sam pročitam. Našao sam ga nakon smrti jednoga mog prijatelja, nekog liječnika, koji je radio u Grofovijskoj bolnici za umobolne. Rukopis se nalazio među različitim drugim papirima, koje sam, po slobodnom izboru, mogao uništiti ili sačuvati, kako mi se učini zgodnijim. Jedva mogu vjerovati, da je rukopis izvoran - da ga je, naime, napisao neki umobolnik - premda opet sigurno znam, da ga moj prijatelj nije napisao. Bilo kako bilo, pročitajte ga i sami prosudite, da li je to zaista napisao koji umobolnik, ili se temelji na buncanju kojega nesretnog bića. Ovo mi se potonje čini vjerojatnijim.
Pickwick primi rukopis i rastade se s dobrohotnim starim gentlemanom uz mnoge izraze naklonosti i poštovanja.
Mnogo se teže bilo rastati od ukućana Vlasteoskog gazdinstva, koji su ih bili dočekali tako gostoljubivo i ljubazno. Pickwick poljubi mlade dame - baš htjedosmo reći kao da su mu rođene kćeri, no usporedba ne bi bila sasvim na mjestu, jer je, kako se čini, ulio nešto više topline u taj pozdrav. Staru je damu zagrlio sa sinovskom srdačnošću. Rumene obraze ženske posluge potrepta na najpatrijarhalniji način, dok u ruke svakoga tog čeljadeta turnu malo stvarniji dokaz svoje pohvale. Još je srdačniji i duži oproštaj bio s njihovim krasnim starim domaćinom i s gospodinom Trundleom. Trojica se prijatelja uspješe otkinuti od svojih prijateljskih gostoprimaca tek onda, pošto su nekoliko puta zvali Snodgrassa, koji napokon izbi iz tamnog hodnika, a malo nakon njega Emilija (kojoj, inače svijetle oči, kao da bjehu neobično zamućene). Još su mnogi pogled svrnuli na Gazdinstvo, dok su polako odmicali. Sve dok nisu na okuci staze izgubili iz vida staru kuću, Snodgrass je slao mnogi poljubac zrakom kao zahvalnost i uzvrat za nešto, što bješe veoma nalik na ženski ubrusac, kojim je netko mahao s jednoga prozora na gornjem katu.
U Muggletonu naručiše kola prema Rochesteru. Dok stigoše u to mjesto, žestina njihove boli dovoljno je popustila, da su tu mogli izvrsno objedovati. Pošto su pribavili potrebne obavijesti o putu, trojica prijatelja ponovo krenuše poslije podne šetnjom u Cobham.
Šetnja je bila ugodna, jer je bilo divno lipanjsko poslijepodne, a put ih je vodio kroz duboku i sjenovitu šumu, koju je rashlađivao povjetarac, što je šuškao debelim lišćem, a oživljavao ju je pjev ptica, što su sjedile po granama. Bršljan i mahovina puzahu u debelim buljucima preko starih stabala, a meka zelena tratina prekrivaše zemlju poput svilena saga. Izbiše na otvoreni perivoj, usred kojega su se dizali stari dvori, s fantastičnom i slikovitom arhitekturom iz Elizabetina vremena. Sa svake se strane pružali dugi drvoredi ponosnih hrastova i brijestova. Jeleni i srne pasli svježu travu u velikim čoporima. Tu i tamo preletio bi uplašen zec s brzinom sjene, što je bacaju svijetli oblaci, koji promiču sunčanim krajolikom kao prolazni ljetni dašak.
- Kad bi na ovo mjesto došli svi oni, koje muči nevolja našeg prijatelja - pripomenu Pickwick ogledajući se oko sebe - meni se čini, da bi im se veoma brzo povratila ljubav prema ovome svijetu.
- I ja mislim - priklopi Winkle.
- Zaista - dodade Pickwick, pošto su nakon pola sata hoda stigli u selo - zaista je za čovjekomrsca ovo jedno od najljepših i najzgodnijih mjesta, što sam ih ikad vidio.
To Pickwickovo mišljenje odobriše također Winkle i Snodgrass. Pošto ih uputiše prema Mješini, čistoj i udobnoj seoskoj krčmi, tri putnika uđoše i odmah upitaše za gentlemana, koji se zove Tupman.
- Povedi gentlemane u salu, Tome - reče gazdarica.
Jedar seoski momak otvori vrata na kraju hodnika, i trojica prijatelja uđoše u dugu prostoriju s niskim krovom, u kojoj je bio velik broj stolica fantastičnih oblika, s visokim zastoljem i kožom presvučenih. Bješe ukrašena veoma raznolikim starim portretima i grubo koloriranim bakrorezima, koji su imali na sebi neki biljeg starine. U gornjem kraju prostorije bješe stol, prekrit bijelim stolnjakom, na stolu u izobilju pečene piletine, šunke, piva i svega ostaloga, a za stolom sjedi Tupman, baš nimalo nalik na čovjeka, koji se rastao sa svijetom.
Pri ulasku svojih prijatelja taj gentleman odloži nož i vilicu i žalosna izgleda pođe im ususret.
- Nisam očekivao, da ću vas ovdje vidjeti - reče stežući Pickwickovu ruku. - Veoma je ljubezno od vas.
- Ah! - istisnu Pickwick sjedajući i brišući s čela znoj, koji mu je uzrokovao toliki hod. - Svršite objed i izađite sa mnom van. Htio bih s vama nasamo govoriti.
Tupman učini po njegovoj želji, a Pickwick se osvježi obilnim gutljajem piva i čekaše na prijatelja. Objed je bio brzo gotov, i tako njih dvojica izađoše.
Moglo se vidjeti, kako njihovi likovi promiču grobljem tamo-amo čitavo pola sata. Za to je vrijeme Pickwick svojski nastojao razbiti odluku svoga druga. Beskorisno bi bilo ponavljati njegove dokaze, jer koji bi jezik mogao prenijeti onu silu i snagu, što im je dao njihov veliki začetnik? Nije važno, da li je Tupmanu bilo već dosta osame ili je bio potpuno nesposoban da se opre rječitom pozivu, koji mu je uputio njegov drug, ali istina je, da se konačno nije opirao.
Reče, da mu je malo stalo, gdje će proživjeti tužan ostatak svojih dana, a kako je njegovu prijatelju toliko stalo do njegova skromnog drugarstva, voljan je i dalje sudjelovati u njegovim dogodovštinama.
Pickwick se osmjehnu. Stisnuše jedan drugome ruku i vratiše se natrag, da se pridruže svojim drugovima.
Tada je Pickwick izveo ono besmrtno otkriće, koje je postalo ponos i dika njegovih prijatelja i pobudilo zavist svakom istraživaču starina u toj ili u ma kojoj drugoj zemlji. Prošli su mimo vrata svoje gostionice i malko odmakli niz selo, te se tek onda sjetiše točnog mjesta, na kojem se nalazi gostionica. Kad su se vraćali nazad, zape Pickwickov pogled o jednu razbijenu stijenu, koja je djelomično bila zakopana u zemlju ispred vrata jedne seoske kolibe. Pickwick zastade.
- Ovo je veoma čudno - napomenu Pickwick.
- Što je čudno? - upita Tupman, koji je radoznalo promatrao sve predmete oko sebe, samo ne onaj pravi. - Bože sveti, a o čemu se radi?
Te su posljednje riječi bile usklik nesavladiva čuđenja, koje je obuzelo Tupmana, kad je vidio Pickwicka, kako je pao na koljena pred malim kamenom i džepnim ubruscem stao s njega brisati prašinu.
- Ovdje ima jedan natpis - napomenu Pickwick.
- Je li moguće? - upita Tupman.
- Mogu raspoznati - nastavi Pickwick, otirući sa svom snagom i pozorno gledajući kroz naočari - mogu nazreti križ, slovo B i zatim slovo T. To je važno - nastavi Pickwick ustajući. - To je neki veoma stari natpis, koji je postojao možda davno prije starih sirotinjskih kućica u ovome mjestu. Nipošto se ne smije izgubiti.
Pokuca na vrata kolibe. Otvori mu ih neki radnik.
- Prijatelju, znate li, kako je ovaj kamen došao ovamo - upitat će dobroćudni Pickwick.
- Ne, ne znam, gospodine - uljudno će mu taj čovjek.
- Ovdje je bio davno prije nego sam se rodio ja ili bilo koji od nas mještana.
Pickwick pogleda pobjednički na svoga druga.
- Vama... vama... nije, po svoj prilici, baš puno stalo do njega - reče Pickwick dršćući od radoznalosti. - Ne bi vam ga bilo mrsko prodati, zar ne?
- Ah! Ama tko će ga kupiti? - upita čovjek s izražajem u licu, za koji je po svoj prilici držao da je veoma lukav.
- Odmah ću vam dati za njega deset šilinga, samo ako mi ga iskopate.
Možete zamisliti zapanjenost čitavoga sela, kad je Pickwick (mali su kamen izvalili jednim trzajem lopate), uz veliki osobni napor, vlastitim rukama odnio kamen u gostionicu, brižljivo ga oprao i stavio na stol.
Klicanju i radosti pickwickovaca nije bilo konca ni kraja, kad su okrunjene uspjehom njihova strpljivost i marljivost, njihovo pranje i struganje. Kamen je bio neravan i napukao, slova raštrkana i nepravilna, ali se ipak ovaj fragment natpisa mogao jasno odgonetnuti:

+
B I L S T
U M
P S H I
S . M .
A R K

Pickwickove su se oči krijesile od radosti, dok je sjedio i zurio u blago, što ga je otkrio. Postigao je jedan od najvećih ciljeva svoga častohleplja. U grofoviji, koja, kako je poznato, obiluje ostacima iz prijašnjih stoljeća, u selu, gdje još ima nekoliko spomenika iz starog vremena, otkrio je on, predsjednik Kluba pickwickovaca, čudan i zanimljiv natpis neosporne starine, a uopće ga nisu opazili mnogi učenjaci prije njega. Jedva može vjerovati svjedočanstvu svojih sjetila.
- Zbog ovoga sam - reče - stvorio konačnu odluku. Sutra se vraćamo u London.
- Sutra! - povikaše u čudu njegovi sljedbenici.
- Da, sutra - odvrati Pickwick. - Ovo se blago mora odmah pohraniti na mjesto, gdje se može potpuno istražiti i u pravom smislu protumačiti. Za tu odluku imam još jedan razlog. Za nekoliko će dana biti parlamentarni izbori u gradu Eatanswillu.42 Gentleman, zove se Perker, s kojim sam se nedavno upoznao, zastupnik je jednoga od kandidata. Promatrat ćemo i potanko ispitati prizor, koji je tako zanimljiv za svakog Engleza.
- Voljni smo - oduševljeno se zaori iz sva tri glasa.
Pickwick pogleda oko sebe. Privrženost i revnost njegovih učenika razbukta mu u srcu žar oduševljenja. On je to osjetio kao njihov vođa.
- Proslavimo ovaj sretni sastanak veselom gozbom - predloži on. I taj novi prijedlog primiše s jednodušnim pljeskom. Pošto je znameniti kamen položio u mali drveni sandučić, koji je posebno u tu svrhu kupio od gazdarice, uvali se u naslonjač u začelju stola. Čitavu večer posvetiše veselju i razgovoru.
Bješe prošlo jedanaest sati - kasni sat za malo selo Cobham - kad Pickwick pođe u ložnicu, koja je bila pripravljena za njega. Širom otvori rešetkast prozor, stavi svijetlo na stol, pa utonu u dugo razmišljanje o događajima, koji su se s munjevitom brzinom odvijali u protekla dva dana.
Vrijeme i mjesto bjehu pogodni za razmišljanje. Ura s crkvenog tornja, koja je odbijala ponoć, trže Pickwicka iz njegova razmišljanja. Prvi udarac svečano zabruja u njegovu uhu, ali kad zvono prestade, tišina mu se učini nepodnošljivom. Bi mu gotovo kao da je izgubio dragog druga. Bio je uzrujan i uzbuđen. Brže-bolje se svuče, stavi svjetiljku na kamin i pođe u postelju.
Svatko je iskusio ono neugodno duševno stanje, kad se osjećanje tjelesne umornosti uzalud bori protiv besanice. U takvu je upravo stanju bio tada Pickwick. Premetao se sad na jednu sad na drugu stranu, ustrajno sklapao oči, da bi tako izazvao drijemež. No, uzalud. Je li to bila posljedica nenaviklog napora, što ga je pretrpio, ili vrućine, ili konjaka s vodom, ili tuđe postelje - bilo kako bilo, njegove su se misli veoma neugodno navraćale na jezive slike dolje u dvorani i na stare priče, na koje su ga te slike sinoć podsjećale. Pošto se pola sata vrtio tamo-amo, dođe do nemila zaključka, da uzalud kuša da zaspi. Stoga ustade i djelomično se obuče. Uvjerio se, da je bolje bilo što drugo raditi nego ležati u postelji i u mislima preturati tolike strahote. Promoli glavu kroz prozor - vani gust mrak. Šetao je gore-dolje po sobi; osjećao se neobično osamljen.
Prešao je nekoliko puta od vrata do prozora i od prozora do vrata, kadli mu sada po prvi put dođe na pamet svećenikov rukopis. Dobra misao. Ako ga ne bude zanimalo, možda će ga uspavati. Izvadi ga dakle iz džepa od kaputa, privuče stolić krevetu, useknu svijeću, metnu naočari i namjesti se da čita. Rukopis čudan, papir veoma zamazan i uprljan. I naslov ga prenerazi. Nije se mogao suzdržati a da ne pogleda pozorno oko sebe po sobi. Razmišljajući o tome, kako je bezumno da se prepušta takvim osjećajima, ponovu useknu svijeću i pročita ovo:

LUĐAKOV RUKOPIS

»Da! Baš luđakov! Kako bi me, prije mnogo godina, na spomen te riječi zazeblo pri srcu! Kako bi u meni pobudila strah, koji me katkada spopadao. Krv bi mi stala šiktati i kipjeti žilama, dok se ne bi hladna rosa straha u velikim kapljama osula kožom, a koljena mi od straha zaklecala! A sad je još i volim. Krasna je to riječ. Dajte pokažite mi kralja, čijeg se mrka pogleda ikad itko toliko pobojao kao ukočena luđakova piljenja, čiji su konop i sjekira bili i upola toliko sigurni, kao kad vas luđak ščepa. Hej! hej! Velika je to stvar biti luđak. Da te gledaju kroz željezne šipke kao kakva divljeg lava. Da škripiš zubima i zavijaš kroz dugu tihu noć, uz jasan zveket teškog lanca, a da se onda, zanesen tom veličajnom glazbom, valjaš i uvijaš na slami. Živjela ludnica! Divno je to mjesto!
U sjećanju su mi dani, kad me obuzimao strah, da ne poludim, kad bih se trzao iza sna, padao na koljena i molio se, da me nebesa poštede od kletve što je pala na moj rod; kad sam jurio glavom bez obzira, samo da ne vidim veselja i sreće, da se sakrijem na kakvu osamljenu mjestu i da pročamim mučne sale, promatrajući kako sve jačom postaje groznica, koja mi je imala rastočiti mozak. Znao sam, da se ludilo upilo u samu moju krv, da grize srž mojih kostiju; da je jedno moje koljeno preživjelo pošteđeno od te pošasti, a da sam ja prvi, u kome će ponovo oživjeti. Znao sam, da mora biti tako, da je tako uvijek bilo i da će uvijek biti. Kad bih se sjadio u kakvu mračnu zakutku dvorane pune svijeta, kad bih čuo kako šapću, vidio kako pokazuju na me i okreću svoje oči prema meni, bio sam svijestan, da govore o luđaku, kojemu je to sudba dosudila; opet sam se odšuljao, da u samoći prebirem tužne misli.
Tako sam činio godine i godine; bjehu to duge, duge godine. I ovdje su mi noći katkada duge, veoma duge, ali što je to prema onim nespokojnim noćima, prema groznim snima, što su me tada mučili. Protrnem, kad se toga sjetim. Goleme mračne utvare, s podmuklim i podrugljivim licima, uvijahu se noću po zakucima sobe i nadvijahu mi se nad postelju, napastujući me do ludila. Govorahu mi tihim šaptom, da je pod stare kuće, u kojoj je umro moj djed, uprljan njegovom krvlju, koju je prolio svojom rukom u nastupu ludila. Začepio sam uši prstima, ali dusi su tako drečali, da se sva soba od toga orila; kako se u jednom koljenu prije njega ludilo pritajilo, ali da je njegov djed godine živio s rukama prikovanim o zemlju, da bi ga tako spriječili, eda se ne rastrga na komade. Znao sam, da govore istinu, i predobro to znao. Ja sam to bio otkrio davno, iako su nastojali da to od mene sakriju. Ha! ha! Bio sam prelukav za njih, iako su me smatrali luđakom.
Napokon me spopade ludilo i začudih se, kako sam se toga mogao ikad uopće bojati. Tad sam mogao izlaziti među svijet, smijati se i veseliti se s najvećim veseljacima. Ja sam znao, da sam lud, no oni to ni slutili nisu. Kako sam se u sebi radovao s pomisli, da sam ih majstorski zaluđivao nakon onoga, što su nekad pokazivali na me prstom i licemjerno se smiješili, kad još nisam bio lud, samo sam se bojao, da ću jednog dana to postati! Kako sam se smijao od radosti, kad sam bio sam i razmišljao, kako izvrsno čuvam svoju tajnu, i kako bi brzo otišli od mene moji dobri prijatelji, kad bi saznali istinu. Bilo mi je da zaciktim od zanesenosti, kad bih objedovao s kojim divnim, bučnim drugom, pa pomislio, kako bi on problijedio kao smrt, kako bi ga brzo nestalo, kad bi znao, da je njegov dragi prijatelj, koji sjedi uz njega, oštreći sjajan blistavi nož - luđak, koji ima svu snagu, a napola i volju, da mu taj nož zarine usred srca. Oh, kako je to bio veseo život!
Zapade me bogatstvo, pritjecalo mi je blago, i plivao sam u radostima, koje je tisuću puta povećavala svijest, da dobro čuvam tajnu. Naslijedih imanje. Zakon - sam zakon orlovskoga oka - i on se prevario pa je u luđakove ruke predao prijeporne tisuće. Gdje se stanila dosjetljivost oštroumnih ljudi sa zdravom pameti? Gdje ona vajna okretnost pravnika, koji hlepe da otkriju najmanju pogrešku u ispravama? Sve ih je nadmudrila lukavost jednoga luđaka!
Imao sam novca. Klanjali su mi se! Sipao sam ga i kapom i šakom. Kako su me slavili. Kako su se preda mnom ponizivala ona tri prkosna brata! I onaj stari sjedokosi njihov otac - kolika li štovanja, obzira, odana prijateljstva, što da kažem - obožavanja! Starac je imao kćer, a mladići sestru: sve petero puki siromasi. Ja sam bio bogat, pa kad sam se oženio djevojkom, vidio sam kako trijumfalan osmijeh igra na licima te njezine uboge rodbine pri pomisli na dobro zasnovanu osnovu i na lijep zgoditak. Došlo mi je da se osmjehnem. Zar samo osmjehnem? Da se grohotom smijem, da raskuštram kosu od veselja, da se valjam po zemlji, uz veselo klicanje. Ni slutili nisu, da su je udali za luđaka.
Čekajder časak. Pa sve da su to i znali, zar bi je bili htjeli spasiti? Ta što je sestrina sreća prema muževljevu zlatu! To ti je sićušna perušinica, što je otpuhneš u zrak, prema blještavom lancu, što krasi moje tijelo!
Usprkos svoj svojoj lukavosti, prevarih se u jednome. Da nisam bio lud - iako smo mi luđaci prilično oštroumni, ipak se katkad zabunimo - bio bih znao, da bi ta djevojka bila voljela, da je ukočenu i hladnu polože u tamni olovni mrtvački sanduk, nego da je uvedu u moju bogatu, sjajnu kuću kao nevjestu, kojoj će svatko zavidjeti. Bio bih znao, da je njezino srce kod crnooka mladića, čije je ime jednom šaptala u nemirnu snu; znao bih, da je meni žrtvovana, da ublaži siromaštvo sjedokosog starca i ohole braće.
Ne sjećam se više obličja ni lica, ali znam, da je ta djevojka bila lijepa. Sigurno znam, da je bila, jer za svjetlih, mjesečinom obasjanih noći, kad se trgnem iza sna, i kad je oko mene mrtva tišina, vidim vitku i ispijenu prikazu, kako mirno i nepomično stoji u jednom kutu ove ćelije: niz leđa joj se osula duga crna kosa, koju ne draška nikakav ovozemni vjetar, a oči joj netremice zure u mene; nikad da bi zažmirile ili se sklopile. Pst! Krv mi se ledi u srcu, kad ovo pišem - to je sigurno njezin lik: lice joj je neobično blijedo, oči imaju staklenast sjaj, ali ja ih dobro poznam. Ta se prikaza nikad ne miče, nikad se ne mršti niti krevelji kao druge prikaze koje su katkada na tom mjestu. No ipak, ta mi je strašnija nego druge, štoviše nego i oni dusi, koji su me napastovali prije mnogo godina, jer je ta prikaza upravo ustala iz groba, pa je zato toliko nalik na smrt
Gotovo sam godinu dana promatrao, kako joj lice postaje sve bljeđe, gledao, kako joj se suze prokradaju niz tužne obraze - a ne saznadoh tome uzroka. Napokon ga ipak pronađoh. Nije mi to moglo biti dugo sakrito. Ona me nije nikad voljela: nisam ni mislio, da jest; ona je prezirala moje bogatstvo i mrzila sjaj, u kome je živjela: to nisam očekivao; ona je voljela drugoga: to mi nije nikad ni na pamet palo. Spopadoše me neki čudni osjećaji, a misli, što mi ih je nametala neka tajna sila, rojile mi se mozgom. Nju nisam mrzio, premda sam mrzio mladića, za kojim je neprestano plakala. Sažalio mi se, uistinu mi se sažalio onaj bijedni život, na koji ju je osudila njezina hladnokrvna i sebična rodbina. Znao sam, da ne može dugo živjeti, ali me dovede do konačne odluke misao, da bi još prije smrti mogla poroditi kakvo zlosretno biće, kojemu je suđeno da preda ludilo svome potomstvu. Odlučih da je ubijem.
Više sam tjedana mislio da je otrujem, zatim da je utopim, a napokon da je spalim. Veličanstvena li pogleda na palaču u plamenu, a u njoj u prahu i pepelu tinja luđakova žena. Zamislite i tu šalu, kako raspisuju ogromnu nagradu onome, tko nađe palikuću i kako se nekakav čovjek, ni kriv ni dužan, njiše na zraku zbog zlodjela, što ga nije nikad učinio, i to sve zbog lukavstva jednoga luđaka! Često sam o tome mislio, ali sam to napokon ipak smetnuo s uma. Oh, kakva li užitka dan za danom navlačiti britvu, pipkati joj oštricu i misliti na otvorenu ranu, što bi je načinio samo jedan potez toga tankog svijetlog čelika!
Napokon mi stari dusi, koji su prije bili sa mnom tako često, šapnuše u uho, da je kucnuo čas, i utisnuše mi u ruku otvorenu britvu. Ja je čvrsto zgrabih, tiho ustadoh iz postelje i nagnuh se nad svoju ženu, koja je spavala. Lice bješe zakrila rukama. Ja ih polako odmakoh i padoše joj nehajno na grudi. Bila je plakala, jer su se još raspoznavali vlažni tragovi suza na obrazima. Lice joj je bilo mirno i spokojno; dok sam ga gledao, čak i miran smiješak obasja joj blijede crte lica. Polako joj položih ruku na rame. Ona se trže, no to bješe samo prolazan san. Ja se ponovo nagnuh. Ona vrisnu i probudi se.
Samo jedan pokret moje ruke, i ona ne bi nikad više dala od sebe povika ni glasa, ali ja se zabezeknuh i ustupih nazad. Njezine oči bjehu čvrsto uprte u moje, i ja malaksah pred tim pogledom. Ona ustade iz postelje, sve čvrsto i uporno gledajući u me. Zadrhtah; britva mi je bila u ruci, ali nisam mogao ni maknuti njome. Ona udari prema vratima. Kad im se približi, okrenu se i skide oči s moga lica. Opčine nestade. Skočih naprijed i ščepah je za ruku. Ona klonu na zemlju uz neprestane krikove.
Tad sam je mogao ubiti bez borbe; no uzbunila se čitava kuća. Začuh stupaje koraka na stubištu. Britvu ponovo stavih u njezinu uobičajenu ladicu, otvorih vrata i glasno zovnuh u pomoć.
Dođoše, podigoše je i položiše na postelju. Čitave je sate ležala u neznani. Povratiše joj se život, pogled i govor, ali je bila svrnula s uma, te poče divlje i pomamno trabunjati.
Pozvaše liječnike, glasovite ljude, koji se dovezoše do mojih vrata u udobnim kočijama, s divnim konjima i gizdavim lakejima. Tjedne i tjedne bijahu uz njezinu postelju. Održaše veliki dogovor i vijećahu u drugoj sobi tihim i svečanim glasom. Jedan između njih, najpametniji i najglasovitiji, uze me nastranu, zamoli me, da budem spreman na najgore i reče mi, meni luđaku, da je moja žena luda. Stajao je tik uz mene, kraj otvorena prozora, očiju uprtih u moje lice, a ruku položenih meni na rame. S malo truda mogao sam ga strovaliti na ulicu. Kakve li rijetke zabave, da sam to učinio; no kako je moja tajna bila u pogibli ostavio sam ga na miru. Nakon nekoliko dana rekoše mi, da je moram držati pod paskom: moram joj uzeti čuvara, ja luđak. Odoh u polje, gdje me nitko ne čuje, i stadoh se tako smijati, da se sve unaokolo razlijegalo od grohota.
Sutradan je preminula. Sjedokosi ju je starac otpratio do groba, a ohola braća kanuše pokoju suzu nad mrtvim tijelom one, koje su patnje, dok je živjela, promatrali mirno, kao da su im mišići od željeza. Sve je to bila hrana za moju tajnu radost, pa sam se smijao iza bijelog ubrusca, što sam ga držao na licu, dok smo se vozili kući; tako sam se smijao, da su mi navrle suze na oči.
Premda sam izveo svoju osnovu i ubio je, ipak nisam imao mira ni pokoja, jer sam slutio, da će moja tajna morati dobrzo izići na vidjelo. Nisam mogao kriti onu divlju radost i veselje, što su ključali u meni, pa sam se, kad sam bio sam kod kuće, uskakao od veselja, udarao rukom o ruku, neprestano plesao okolo-naokolo i rikao kao lav. Kad sam izašao van i vidio kako se zaposlen svijet žuri ulicama; ili kad sam otišao u kazalište i čuo zvuke glazbe, ili gledao kako svijet pleše, obuzela me takva radost, da bih mogao nahrupiti među njih, trgati im udove na komadiće i urlikati u zanosu. No škripao sam zubima, udarao nogama o pod, oštre nokte zabadao u ruke. Čuvao sam tajnu, i nitko još nije znao, da sam luđak.
Sjećam se - premda je to jedna od posljednjih zgoda, koje se još mogu sjetiti, jer mi se sada brka realnost sa snovima, a kako imam toliko toga učiniti i kako sam ovdje uvijek u žurbi, nemam vremena da to dvoje razmrsim i rastavim iz neke čudnovate zbrke, u koju se zaplelo - sjećam se, kako je konačno izašlo djelo na vidjelo. Ha! ha! Kao da i sada vidim njihove prestrašene poglede! Kao da osjećam lakoću, kojom sam ih od sebe odbacio i kako sam stisnutom šakom lupio u njihova problijedjela lica, a onda odjurio poput vjetra, a njih ostavio daleko iza sebe u vrisci i vici. Kad na to pomislim, uskiptim divovskom snagom. Gle, kako se ona željezna prečaga savija pod bijesnim trzajem mojih ruku! Mogao bih je prelomiti kao grančicu, ali tu su dugi hodnici s mnogo vrata, ne znam, bih li se mogao kroz njih probiti; a kad bih i mogao, znam, da su dolje željezna vrata, koja drže zaključana i zasunuta. Znaju oni, kako sam ja pametan luđak i ponosni su, što me imaju, da me mogu pokazivati.
Pričekajte; da, vani sam bio. Noć je već bila dobrano poodmakla, kad sam stigao kući i zatekao najoholijeg od trojice ohole braće kako me čeka - i to, kako reče, zbog neke žurne stvari, sjećam se toga kao danas. Mrzio sam toga čovjeka svom mržnjom jednog luđaka. Koliko su me puta svrbjeli prsti, da ga ščepam i na komade rastrgam. Rekoše mi, da je u kući. Ja brže-bolje pohitah u gornje odaje. Imao mi je nešto reći. Odstranio sam služinčad. Bilo je kasno, a mi smo bili zajedno sami - prvi put.
Ispočetka sam oprezno skrivao od njega svoj pogled, jer sam znao, što njemu nije bilo ni na kraj pameti - a ja sam bio ponosan tim svojim znanjem - da mi kriješ ludila žari iz očiju poput ognja. Sjedili smo šutke nekoliko časaka. On napokon prozbori. Reče mi, kako moja razuzdanost i čudna govorkanja tako brzo nakon smrti njegove sestre nanose uvredu njezinoj uspomeni. Kad sada u mislima spoji mnoge okolnosti, koje su ispočetka izmakle njegovoj pozornosti, misli, da nisam s njom postupao kako valja. Želio bi znati, ima li pravo, kad zaključuje, da ja kanim osramotiti njezinu uspomenu i poniziti njezinu porodicu. Čast vojničke odore, koju nosi, zahtijeva, da u tome bude načistu.
Taj je čovjek imao oficirsku diplomu - tu je diplomu kupio mojim novcem i bijedom svoje sestre! Taj je čovjek bio kolovođa zavjere, kojoj je bio cilj, da mene uhvate u zamku i da se dokopaju moga bogatstva. To je bio glavni krivac, koji je prisilio svoju sestru da pođe za me, a dobro je znao, da je ona svoje srce dala onom plačljivom mladiću. Čast vojničke odore! Odjeća njegova poniženja! Nisam se mogao suzdržati i svrnuh oči na njega, ali ne izustih ni cigle ciglovetne.
Od mojega pogleda nastade na njemu nenadana promjena. Bio je neustrašiv čovjek, ali mu izblijedje boja na licu i pomače nazad stolicu. Ja privukoh svoju uza nj, pa kad se nasmijah - bio sam tada veoma veseo - vidjeh ga kako protrnu. Osjetih, kako me podilazi ludilo. Njega obuze strah.
- Vi ste veoma voljeli svoju sestru, dok je još bila u životu? - upitah ja; - zar ne, mnogo ste je voljeli?
On nevoljko pogleda oko sebe, i vidjeh, kako je zgrabio rukom naslon stolice, ali ne reče ništa.
- Nitkove - rekoh ja - pročitao sam ja vas; otkrio sam vašu paklensku zavjeru protiv mene. Znam ja, da je ona svezala svoje srce za nekoga drugoga, prije nego ste je prisilili da se uda za me. Znam ja to, znam.
On najedanput skoči sa stolice, zamahnu njome visoko i zamoli me da ustuknem, jer sam, dok sam govorio, nastojao da mu priđem što bliže.
Više sam vrištao nego govorio, jer sam osjećao, kako se uzbunjene strasti burkaju u mojim žilama, kako mi stari dusi šapuću i bockaju me, da mu iščupam srce.
- Proklet bio, gadni skote - rekoh ja, ustadoh i navalih na njega; - ja sam je ubio. Ja sam luđak. Umri, skote. Krvi, žedan sam tvoje krvi!
Jednim udarcem odbih ustranu stolicu, što ju je u svom strahu hitio na mene, i pobih se s njime. Uz potmuli se prasak zavaljasmo po podu.
Bila je to žestoka borba: on je bio visok, jak čovjek, koji se borio za goli život, a ja snažan luđak, žedan njegove krvi. Znao sam, da ničija snaga ne može mojoj odoljeti. Imao sam pravo. Pravo sam imao, iako sam bio lud. Njegov je otpor slabio. Klekoh mu na prsi i njegov žilavi vrat čvrsto ukliještih objema rukama. Lice mu primaše ljubičastu boju, oči mu buljile iz glave, i kao da mi se rugao isplaženim jezikom. Ja sam stiskao sve jače.
Najedanput se s velikom bukom rastvore širom vrata i nahrupi unutra mnoštvo ljudi, glasno vičući: »Uhvatite luđaka!«
Moja je tajna postala javna, i meni se bilo sada boriti samo za to, da se dokopam slobode i čistine. Ustadoh na noge, prije nego me zgrabila čija ruka, nahrupih među napadače i snažnom rukom prokrčih sebi put, kao da sam nosio bradvu u ruci i posijecao ih pred sobom. Dočepah se vrata, preskočili preko stubišne ograde i u tili sam čas bio na ulici.
Trčao sam ravno i brzo, i nitko se ne usudi da me zaustavi. Kako sam čuo bat koraka za sobom, udvostručih brzinu. Taj je šum sve više zamirao u daljini, dok na kraju sasvim ne zamrije. No ja sam dalje grabio preko močvara i potočića, preskakivao plotove i zidove, uz divlju viku, što su je primala čudnovatu biča, koja su grnula oko mene sa svake strane, te je buka tako ojačala, da je upravo parala zrak. Nosile su me ruke demona, što su jurili na vihoru i pred sobom rušili nasipe i omeđe, vretenali me naokolo s takvim šuštanjem i brzinom, da mi se zamutilo u glavi, dok me konačno ne odbaciše od sebe strašnim udarom, i ja potmulo grunuh o zemlju. Kad sam se probudio, našao sam se ovdje, u ovoj sivoj ćeliji, gdje svijetlo sunca rijetko dopire, a mjesec se prokrada i pomalja svoje zrake, da obasja tamne sjene oko mene i ovu šutljivu prikazu u njezinu starom kutu. Kad ležim budan, mogu pokatkada čuti čudne vriske i jauke iz udaljenih dijelova ove goleme zgradurine. Što je to, ne znam; samo znam, da to ne dolazi od ove blijede prikaze, niti se ona na to obzire. Od prvih sjena mračanja pa do prvih svjetlucanja prosvitaja stoji ona nepomična na istom mjestu, osluškujući glazbu moga željeznoga lanca i moje prevrtanje na slamnjači.«
Na kraju je rukopisa neka druga ruka napisala ovu napomenu:
»Nesretnik, čije smo bulažnjenje gore iznijeli, žalostan je primjer pogubnih rezultata, do kojih ga je doveo loš odgoj u djetinjstvu i razuzdanost, koja je dotjerala dotle, da se njezine loše posljedice nisu više dale popraviti. Lakoumna raskalašenost, rasipnost i razuzdanost njegove mladosti - sve je to dovelo do groznice i delirija. Prva posljedica delirija bješe čudna opsjena, da u njegovoj porodici postoji nasljedno ludilo. Ta opsjena, koja se temelji na poznatoj liječničkoj teoriji, koju jedni liječnici brane, a drugi pobijaju, imadijaše za posljedicu neku mirnu turobnost, koja pomalo dovede do boležljive duševne poremećenosti i konačno se svrši u bijesnu ludilu. Svi su razlozi za to, da su se uistinu zbili događaji koje je on iznio, samo ih je njegova bolesna mašta iskrivila, dok ih je opisivao. Jedino se čude oni ljudi, koji su znali za poroke u njegovoj mladosti, kako to da ga njegove strasti, kada su se već bile izoglavile iz oglavi razuma, nisu dovele do toga, da počini još strašnije zločine.«

*

Upravo je dogorijevala svijeća u svijećnjaku, kad je Pickwick završio pregledavanje rukopisa starog svećenika, a kad se svjetlo nenadano utrnulo, bez prethodnog titraja kao opomene, to učini znatan dojam na njegove ionako već uznemirene živce. Brže-bolje zbaci sa sebe ono odjeće, što je bješe nabacio na se, kad se ono digao iz neudobne postelje, strašljivo pogleda po sobi, brzo se zavuče među ponjave i naskoro tvrdo zaspa kao okupani.
Kad se probudio, sunce je već blistavim sjajem osvjetljivalo njegovu sobu, a jutro dobrano odmaklo. Sumornost, koja ga je morila protekle noći, iščeznu s mračnim sjenama, koje su bile zaklanjale krajolik, pa mu misli i čuvstva postadoše poletna i vesela kao i samo jutro. Nakon krepka doručka četvorica gentlemana krenuše pješke u Gravesend, a za njima je išao čovjek, koji je nosio kamen u drvenom sanduku. U taj grad stigoše oko jedan sat. Bili su naredili, da im se prtljaga odmah iz Rochestera pošalje u City. Kako su imali sreću da ulove mjesta na vanjskom dijelu poštanske kočije, isto to poslijepodne zdravo i veselo stigoše u London.
Iduća tri-četiri dana bjehu zauzeti potrebnim pripremama za put u grad Eatanswill. No, kako sve, što se odnosi na taj prevažni pothvat, zahtijeva posebno poglavlje, mogli bismo u ovo nekoliko redaka, što nam još preostaju na kraju ovoga, ispričati veoma kratko povijest Pickwickova arheološkog otkrića.
Iz klupskih se zapisnika vidi, da je Pickwick održao predavanje o tome otkriću na sastanku svih članova kluba, koji je sazvan sutradan uvečer nakon njihova povratka, i da se upustio u svakovrsne umne i učene hipoteze o značenju toga natpisa. U zapisniku sam našao i mnoge druge činjenice. Tako, da je neki vješt umjetnik izveo vjeran crtež toga znamenitog natpisa, što je bio urezan u kamenu, a kopije poslao Kraljevskom arheološkom društvu i drugim znanstvenim ustanovama; da su suparnička prepiranja, koja su se razvila o toj stvari, uzročila neizrecivo mnogo mržnje i zavisti; da je sam Pickwick napisao raspravicu od devedeset i šest sitno tiskanih strana s dvadeset i sedam različitih tumačenja natpisa; da su tri stara gentlemana svoje prvorođence lišili baštine i svakom dali samo po šiling,43 što su bili drski pa su posumnjali u starinu toga natpisa; da je neki oduševljeni ljubitelj starina prerano kidisao na svoj život od očaja, jer nije mogao dokučiti značenja tome fragmentu; da je Pickwick zbog toga otkrića izabran počasnim članom sedamnaest domaćih i stranih društava; da nijedno od tih sedamnaest učenih društava nije moglo natpisa odgonetati, ali se svih sedamnaest složilo, da je upravo izvanredan.
Samo Blotton44 - to će ime biti osuđeno na vječit prezir od svih onih, kojima je na srcu tajanstvenost i uzvišenost - ponavljam, Blotton, sumnjivac i cjepidlaka, kako to već jesu podle duše, drznu se iznijeti mnijenje o toj stvari, koje je i sramotno i smiješno. U niskoj želji da potamni sjaj besmrtnog imena Pickwick, taj gospodin Blotton zaista osobno ode u Cobham. Kad se otale vratio, zajedljivo je spomenuo u jednom govoru u Klubu, da je vidio čovjeka, od kojega je kamen kupljen, i da taj čovjek predmijeva, da je sam kamen odavna, ali svečano opovrgava, da bi natpis bio iz starine, jer ga je, po njegovim riječima sam on u dokonim časovima grubo urezao, i kaže, da ta slova, kad se sastave, ne znače ni više ni manje nego: BILL STUMPS, HIS MARK.45 Kako je gospodin Stumps slabo navikao na samostalne sastavke i kako mu je u krvi, da se više ravna po zvuku riječi nego po strogim pravilima pravopisa, izostavio je konačno L u svom krsnom imenu.
Klub pickwickovaca (kako se moglo i očekivati od tako prosvijetljene ustanove) primi taj izvještaj sa zasluženim prezirom, izbaci iz svoga društva uobraženog i pokvarenog Blottona, a kao znak svog povjerenja i odobravanja izglasa Pickwicku zlatne naočari; kao uzvrat za to, Pickwick dade naslikati svoj portret i objesiti ga u klupskoj sobi za sastanke.
Premda su Blottona izbacili iz Kluba, on se ipak nije smatrao pobijeđenim. On također napisa knjižicu, koju posla na sedamnaest domaćih i stranih učenih društava. Tu ponovi tvrdnju, koju već bješe izrekao u Klubu, i dosta jasno natuknu svoje mišljenje, da je tih sedamnaest učenih društava čista prijevara i obmana. To uzbudi pravedni gnjev kod tih sedamnaest domaćih i stranih učenih društava, i tako izađe više novih brošura. Strana se učena društva stadoše dopisivati s domaćim učenim društvima; domaća stadoše prevoditi na engleski raspravice stranih; strana su učena društva prevodila raspravice engleskih učenjaka, i to na sve moguće jezike. I tako započe slavno znanstveno raspravljanje, cijelom svijetu poznato pod nazivom »Pickwickova prepirka«.
Taj sramotni pokušaj, da se okalja Pickwickov dobar glas, surva se na glavu klevetničkog začetnika te drskosti. Sedamnaest učenih društava uobraženog Blottona jednodušno proglasi neukim petljancem i odmah se dadoše na posao da napišu više rasprava nego ikada. I taj je kamen do dana današnjega ostao kao nečitljivi spomenik Pickwickove veličine i trajan znak pobjede nad sićušnošću njegovih dušmana.

Dvanaesto poglavlje

U njemu se opisuje veoma važna Pickwickova odluka, kojom se počelo posebno razdoblje i u njegovu životu i u ovoj pripovijesti.

Pickwickov stan u ulici Goswell - premda prilično skroman - bješe ne samo veoma lijep i udoban, nego upravo kao stvoren, da u njemu stanuje čovjek njegove genijalnosti i dara opažanja. Salon mu se nalazio u prvom katu s ulične strane, a ložnica u drugom katu, isto tako s ulične strane. Tako je Pickwick, bilo da je sjedio za stolom u radnoj sobi ili stajao pred ogledalom u ložnici, uvijek imao jednako prigode da promatra ljudsku narav u svim mnogobrojnim mijenama, u kojima se ona pokazuje u toj ulici, koja je isto tako narodu mila kao što je i narodom obilna.46 Njegova gazdarica, gospođa Bardell, udovica i jedina izvršiteljica oporuke nakon smrti svoga muža, carinskog činovnika, bješe mila žena, žustre ćudi i ugodne vanjštine, s urođenom kuharskom sposobnošću, koju je revnošću i dugom praksom dotjerala do neobična savršenstva. Nisu imali ni djece, ni služinčadi ni živadi. Jedini ostali ukućani bjehu neka krupna ljudeskara i jedan dječarac: prvi je bio stanar, a potonji izdanak gospođe Bardell. Ljudeskara je uvijek dolazio kući točno u deset sati noću, a onda bi se redovito sprtio u gecavi željezni krevet, koji je bio smješten u stražnjem salonu. Gospodičić je Bardell svoje dječje sportove i gimnastičke vježbe ograničio isključivo na pločnike ispred susjednih kuća i po susjedskim kanalima. Čistoća i tišina vladahu kućom, a Pickwickova volja bješe zakonom.
Za svakoga, koji poznaje kućni red u tom kućanstvu i vičan je divnoj duševnoj sređenosti gospodina Pickwicka, učinit će se veoma tajanstven i nerazjašnjiv njegov izgled i držanje onoga jutra uoči ugljavljenog odlaska u Eatanswill. Užurbanim je koracima išao po sobi gore-dolje, svaka bi tri časka izvirivao glavom kroz prozor, neprestano pogledao na džepnu uru, te pokazivao mnoge druge znakove nestrpljivosti, što inače nije običavao. Bez sumnje mu je bilo na pameti nešto veoma važno, ali što je to bilo, nije uspjela otkriti čak ni gospođa Bardell.
- Gospođo Bardell - progovori konačno Pickwick, dok je ta ljubezna ženska glava bila pri kraju brisanja prašine u stanu, koje se ovaj put bilo nekako oteglo.
- Izvolite, gospodine - ozva se Bardellka.
- Vaš dječarac je veoma dugo vani.
- E pa ima prilično popoići do Borougha, gospodine - prituži se gospođa Bardell.
- E istina je, tako je - suglasi se Pickwick.
Pickwick nanovo zašutje, a gospođa Bardell nastavi brisanje prašine.
- Gospođo Bardell - opet će Pickwick nakon nekoliko časaka.
- Izvolite, gospodine - ponovo će mu gospođa Bardell.
- Smatrate li, da je mnogo veći trošak uzdržavati dvije osobe nego jednu?
- Jao, gospodine Pickwiče - otržito će gospođa Bardell, pocrvenjevši sve do samog ruba svoje kapice, jer joj se pričinilo, kao da je opazila neko ženidbeno svjetlucanje u očima svoga stanara; - jao, što me to pitate!
- No, zbilja, što mislite? - zaintačio Pickwick.
- To zavisi... - proslijedi gospođa Bardell, približujući otirač tik do Pickwickova lakta, što ga bješe oslonio o stol... - to zavisi, naime, uvelike od osobe, gospodine Pickwiče, da li je ta osoba štedljiva i marna, gospodine.
- To je živa istina - složi se Pickwick - no držim, da osoba, na koju ja mislim (pritom veoma oštro pogleda na gospođu Bardell) ima sve te odlike; a osim toga prošla je kroz sito i rešeto, poznaje ljude u dušu, a usto je neobično okretna; to bi mi bilo od velike koristi.
- Jao, gospodine Pickwiče - proslijedi gospođa Bardell, i crvenilo joj se opet uzdiže do ruba kapice.
- Ja sam o tom uvjeren - nastavi Pickwick, postajući sve odlučniji, kako je to već bila njegova navada, kad je govorio o predmetu, koji ga je zanimao; - ja sam uistinu o tom uvjeren, i da vam kažem pravo po istini, ja sam to čvrsto odlučio.
- Ma ta niste, zaboga, gospodine - povika gospođa Bardell.
- Vama će se to učiniti sada veoma čudno - nastavi prijazno Pickwick, dobroćudno zirnuvši na svoju kućanicu - što vas nikad nisam pitao za savjet o toj stvari, štoviše, nisam vam to nikad ni spomenuo, dok nisam jutros poslao van vašeg dječarca, zar ne da hoće?
Gospođa je Bardell mogla odgovoriti samo pogledom. Ona je odavno onako izdaleka obožavala Pickwicka, ali je sada njegove riječi uzdigoše do takva vrhunca, za kojim se ona nije usudila težiti ni u svojim najzanesenijim i najpretjeranijim nadama. Pickwick joj je kanio nešto predložiti, i to po unaprijed smišljenoj osnovi, zato je i poslao njezina dječarca u Borough, da ne bi smetao... Kako je samo pažljiv, kako je obziran!
- No - opet će Pickwick - što mislite?
- O, gospodine Pickwiče - odvrati gospođa Bardell, sva dršćući od uzbuđenja - vi ste veoma ljubezni, gospodine.
- Tako će vam mnoga briga biti skinuta s vrata, zar ne? - upita Pickwick.
- Ah, nikad ja nisam mislila na brige, gospodine - odgovori gospođa Bardell - ta posve je prirodno da ću se brinuti da vam onda ugodim više nego ikada; no tako je ljubezno od vas da imate toliko obzira prema mojoj samoći.
- Bogme da - prisnaži Pickwick; - nikad nisam ni pomišljao na to. Kad sam ja u gradu, imat ćete uvijek nekoga da s vama sjedne i porazgovara. Bogme baš je tako.
- Zaista se moram osjećati veoma sretnom ženom - nadoveza gospođa Bardell.
- A vaš dječarac... - pripomenu Pickwick.
- Bog mu dobro dao! - upade u riječ gospođa Bardell uz majčinski uzdisaj.
- I on će imati druga - nastavi Pickwick - i to vesela druga, koji će ga, kladio bih se, naučiti više majstorija u tjednu, nego bi ih on naučio za godinu. - Nato se Pickwick blago osmjehnu.
- O vi dragi... - uskliknu gospođa Bardell.
Pickwick se trže.
- O vi ljubezni, dobri, nestašni dragi - iskiti gospođa Bardell i bez ikakvih daljih ceremonija ustade sa stolice i ovi ruke Pickwicku oko vrata s čitavim slapom suza i s čitavim korom jecaja.
- Za boga svetoga - povika začuđeno Pickwick; - gospođo Bardell! Dobra moja gospođo. Zaboga, kakva li nezgodna položaja! Budite prisebni, molim vas! Nemojte, gospođo Bardell... ako tko slučajno uđe...
- Ah, što smeta, neka samo uđu - povika Bardellka, sva u nekoj pomami; - nikad vas ja neću ostaviti, draga, ljubezna, dobra dušo; - uz te se riječi gospođa Bardell pritište uz Pickwicka kao krpuša uz kožu.
- Bože, smiluj mi se - povika Pickwick žestoko se trzajući - čujem kako netko uzlazi stubama; nemojte, dobri stvore, dajte pustite me!
No, sva su zaklinjanja i opomene bile utaman, jer se gospođa Bardell onesvijestila u Pickwickovu naručju, te prije nego je dospio da je položi na stolicu, eto ti već u sobi gospodičića Bardellčića gdje uvodi gospodu Tupmana, Winklea i Snodgrassa.
Pickwicku bi kao da se skamenio i da je zanijemio. Stajao je ukočeno, sa svojim milim bremenom u naručju, tupo buljeći u lica svojih prijatelja, ni najmanje ne pokušavajući da bi ih pozdravio ili im stvar protumačio. Oni su opet zurili u njega, a gospodičić je Bardellčić piljio u sve redom.

Gospođa se Bardellka obeznanila u Pickwickovu naručju

Pickwickovce je obuzela takva zapanjenost, a Pickwick je bio tako smeten, da bi oni po svoj prilici ostali u potpuno istim položajima, dok onesviješćena dama ne bi došla ponovo k sebi, da nije njezin mlađahni sinak na tako prelijep i predirljiv način pokazao svoju sinovsku odanost. Taj je dječarac, odjeven u tijesnu pamučnu odjeću, iskićenu golemim mjedenim pucetima, ispočetka stajao na vratima, začuđen i neodlučan. No postepeno u njegovu napol razvijenu mozgu prevlada dojam, da je njegova mati pretrpjela neki osobni kvar. Kako je Pickwicka smatrao napadačem, uhvati ga ustravljena i nečovječja vika i dreka, podvi glavu kao june i suknu naprijed, pa stade nasrtati na tog besmrtnog gentlemana ostraga i po nogama, i to gruhajući ga i štipajući svom snagom svojih ruku i svom žestinom svoje razdraženosti.
- Odbijte to prosto vižle, pobješnjelo je - povika Pickwick, sav u muci.
- Što se zapravo desilo? - promucaše sva tri pickwickovca, kojima se od zaprepaštenosti bio zajazio jezik.
- Što ja znam - zlovoljno će Pickwick. - Vodite ovog dječaka (tada Winkle odnese zanimljivog dječaka u drugi kraj sobe. Tako je drečao i nogatao se, da je bilo nepodnošljivo). - A sad mi pomozite, da odvedemo dolje ovu ženu.
- Oh, sad mi je bolje - slabim se glasom projavi gospođa Bardell.
- Dopustite da vas odvedem dolje - javi se Tupman, koji je uvijek bio udvoran.
- Hvala vam, gospodine, velika vam hvala - povika gospođa Bardell u histeričnu uzbuđenju.
Nato je Tupman odvede dolje, u pratnji njezina gorljivog sina.
- Ne mogu shvatiti - otpoče Pickwick, kad se vrati prijatelj - ne mogu pojmiti, koji je bijes bio onoj ženi. Ja sam joj samo natuknuo svoju namjeru, da ću uzeti jednog muškarca za slugu, kad ona pade u strašnu neznan, u kojoj ste je zatekli. Neobično čudno!
- Zbilja neobično - pritvrdiše sva tri njegova prijatelja.
- Dovela me u veoma neugodan položaj - nastavi Pickwick.
- Zbilja - rekoše njegovi sljedbenici, pošto se malko nakašljaše i zgledaše se nekako u sumnji.
To njihovo vladanje ne izmače Pickwicku. On opazi njihovo nevjerovanje. Očigledno je, da su ga sumnjičili.
- Dolje je na hodniku neki čovjek - napomenu Tupman.
- To je onaj čovjek, o kojem sam vam govorio - proslijedi Pickwick. - Jutros sam poslao po njega u Borough. Budite tako dobri, Snodgrasse, pa ga pozovite gore.
Snodgrass izvrši Pickwickovu želju, i eto ti odmah gore Samuela Wellera.
- O, držim da me se sjećate - započe Pickwick.
- Čini mi se nekako tako - odgovori Sam uz neko pokroviteljsko žmirkanje. - Bilo je ono gadno uzrujavanje, no on je bio odviše prepreden za vas, zar ne? Svim je mastima premazan, i što bi čovjek rukom o ruku, on je već odmaglio, jel’te?
- Pustimo to sada - žurno će Pickwick. - O nečem drugom bih s vama sada htio govoriti. Sjednite.
- Hvala vam, gospodine - reče Sam i sjede, a da ga nije više trebalo nuditi, pošto je prije toga svoj stari bijeli šešir metnuo na potrijemak ispred vrata. - Na izgled nije bogzna kakav - reče Sam - ali nositi ga prava je divota; prije nego mu je otišao obod, bio je to prekrasan poklopac. No ovako bez oboda ima dvije prednosti. U prvom redu, lakše ga je nositi, a onda, svaka rupica propušta malko zraka - ja ga zovem svilenim šeširićem za zračenje.
Pošto je izrekao takvo mišljenje o svom šeširu, ljubezno se osmjehnu na sakupljene pickwickovce.
- No, sada prijeđimo na stvar, radi koje sam vas pozvao, uz privolu ovih gentlemana - preuze Pickwick.
- A u tom li grmu leži zec, gospodine - uplete mu se u riječ Sam; - van s tim, kakono reče otac djetetu, kad je progutalo novčić.
- U prvom bismo redu željeli znati - proslijedi Pickwick - da li imate kakva razloga, da budete nezadovoljni s vašim sadašnjim mjestom.
- Prije negoli, gentlemani, odgovorim na to vaše pitanje - odvrati Weller - rado bih doznao, da li mi vi kanite dati bolje mjesto.
Sunčana zraka blage dobrodušnosti zaigra na Pickwickovu licu, kadno reče:
- Ja sam se gotovo odlučio, da vas najmim.
- Zar zbilja? - upita Sam.
Pickwick kimnu potvrdno.
- A plaća? - upita Sam.
- Dvanaest funti na godinu - odgovori Pickwick.
- A kako je s odjećom?
- Dva odijela.
- Kakav je posao?
- Da mi služite i da putujete sa mnom i s ovim gentlemanima.
- Potpišite obveznicu - oduševljeno će Sam. - Pristajem da ću služiti samcu-gentlemanu i slažem se s uvjetima.
- Vi dakle primate mjesto? - priupita Pickwick.
- Svakako - odgovori Sam. - Ako mi odjeća bude i upol pristajala kao mjesto, onda će biti u redu.
- Karakteristiku ćete naravno donijeti? - pridoda Pickwick.
- Za moje vladanje, za duševne i moralne vrline pitajte gazdaricu svratišta Bijeli jelen; ona će vam sve reći, gospodine - odvrati Sam.
- Možete li večeras započeti službu?
- Obući ću se ovoga časa, ako je tu odijelo - veoma će pripravno Sam.
Javite se večeras u osam sati - reče Pickwick - pa ako obavijesti o vama budu povoljne, poskrbit ću vam se za odjeću.
Izvještaj o Wellerovu vladanju bješe tako besprijekoran - osim jedne jedine bezazlene nesmotrenosti, u kojoj je isto tako sudjelovala jedna pomoćna sluškinja - da je Pickwick smatrao potpuno opravdanim, da još te iste večeri zaključi ugovor. Brzinom i odlučnošću, koja je značajna ne samo za javne poslove nego i za privatni rad toga izvanrednog čovjeka, Pickwick odmah odvede svog novog slugu u jedno od onih pogodnih skladišta, gdje se mogu kupiti nova i polovna gotova muška odijela, a da se čovjek oslobodi dosadne i neugodne formalnosti, da uzima mjeru. Prije nego je zanoćalo, Weller je već imao siv haljinac s pucetom, na kome je pisalo P. K., zatim crn šešir s trakom, pršnjak s ružičastim strijekama, svijetle hlače i dokoljenice, pa svu silesiju ostale potrebne odjeće. Odviše je toga bilo, da bismo sve nabrajali.
Kad je sutrašnjega jutra taj nenadano prerušeni čovjek sjeo na izvanjsko sjedalo kočije, koja ih je vozila u Eatanswill, reče u sebi: »Baš bih htio znati, da li sam sluga-skoroteča, ili konjušar, ili čuvar divljači, ili sijač. A pa što smeta. Čovjek promijeni zrak, mnogo vidi, malo radi: sve je to kao stvoreno za moju nemoć. Zato kličem: »Živjeli pickwickovci!«

Trinaesto poglavlje

Nekoliko riječi o Eatanswillu - O stanju stranaka u njemu - O izboru člana parlamenta, koji će zastupati taj drevni, vjerni i rodoljubivi grad

Iskreno ćemo priznati, da nikad nismo čuli za Eatanswill, sve dok se nismo zadubili u opsežne spise Pickwickova kluba. Isto ćemo tako iskreno priznati, da smo uzalud tražili dokaze, da zbilja dan današnji postoji takvo mjesto. Znajući, kako moramo imati duboko pouzdanje u svaku bilješku i tvrdnju gospodina Pickwicka, a kako nismo toliko drski, da bismo svoje sjećanje stavili u opreku zabilježenim izjavama toga velikana, prekopali smo glede tog podatka sva mjerodavna vrela, do kojih smo mogli doći. Pregledali smo svako ime u dodacima A i B Izbornog zakona, i nigdje nismo naišli na ime Eatanswill. Podrobno smo istražili svaki kutić džepnih karata grofovije, što su ih na dobrobit društvu izdali naši odlični izdavači, ali se naše istraživanje završilo istim rezultatom. To nas dovodi do slutnje, da je Pickwick - u gorljivoj želji, da ne bi bilo koga uvrijedio, i iz onih tankoćutnih osjećaja, kojima se osobito odlikovao, kako to veoma dobro znaju svi oni, koji su ga poznavali - namjerno uzeo izmišljeno namjesto pravog imena mjesta, u kojemu je pisao svoja opažanja. U tom nas mišljenju potkrepljuje jedna mala činjenica, naoko sitna i beznačajna sama sobom, ali kad je gledamo s tog stajališta, ne bi nam je valjalo odbaciti. Možemo razabrati, kako je Pickwick unio činjenicu, da su on i njegovi pratioci imali uplaćena mjesta za kočiju, koja vozi u grad Norwich. No tu je bilješku Pickwick kasnije precrtao, a zbog kakva bi to drugog razloga učinio nego da zataji čak i smjer, u kome se nalazio taj grad. Stoga se mi nećemo upuštati u dalja opasna nagađanja o toj stvari, nego ćemo nastaviti pripovijedanje, zadovoljivši se s onom građom, koju su nam pružile osobe ovoga romana.
Čini se, da su Itensviljani, kao i čeljad mnogih drugih gradića, smatrali sebe neobično velikima i važnima, i da se svaki pojedini u Eatanswillu, svijestan važnosti svoga primjera, osjećao obvezanim, da se dušom i tijelom pridruži jednoj od dviju velikih stranaka, koje su dijelile grad - Plavima ili Žutima.47 Ni Plavi ni Žuti nisu propustili ni jedne jedine prigode, da se jedni drugima usprotive. Posljedica je toga bila: kad god bi se Žuti i Plavi našli zajedno na javnom zboru, u gradskoj vijećnici, na sajmu ili na trgu, dolazilo bi među njima do prepirki i nemilih riječi. Suvišno je i spominjati da su Itensviljani kraj takve nesloge od svega pravili stranačko pitanje. Kad bi Žuti predložili, da se nad tržnicu metne novi stakleni krov, Plavi bi sazivali javne zborove i žigosali taj prijedlog. Kad bi pak Plavi predložili, da se sagradi još jedna česma u Glavnoj ulici, Žuti bi se digli svi kao jedan i bili bi zasupnuti nad takvom strahovitom osnovom. Bilo je plavih i žutih trgovina, plavih i žutih gostionica, štoviše, i u samoj su crkvi bile posebna plava, a posebna žuta lađa.
Naravno da je bilo bitno i prijeko potrebno, da svaka od tih moćnih stranaka ima svoje odabrano glasilo, koje će zastupati probitke te stranke. Tako su u gradu opstojala dva lista: Itensvilski vjesnik i Itensvilski samostalac; prvi je zagovarao načela Plavih, a potonji je bio potpuno u žutim vodama. Divnih li novina, i jednih i drugih! Odlični uvodnici i duhoviti napadaji! »Vjesnik, naš nedostojni protivnik... - Onaj sramotni i podli list Samostalac... - Ono lažljivo i prostačko piskaralo Samostalac... - Onaj kukavni i klevetnički Vjesnik...« Tim i sličnim krepkim optužbama izdašno su se međusobno obasipali, i takvih si masnih izričaja mogao naći u svakom retku, u svakom broju. To je pobuđivalo najjače osjećaje užitka ili ogorčenja u srcima građana.
Kako je Pickwick uvijek bio vidovit i oštrouman, izabrao je neobično pogodan trenutak da pohodi taj grad. Nije bilo takve suparničke borbe od pamtivijeka. Kandidat Plavih bio je časni Samuel Slumkey iz Slumkey Halla, dok su blagorodnog gospodina Horacija Fizkina iz Fizkin Fodgea, blizu Eatanswilla, sklonili njegovi prijatelji, da zastupa interese Žutih. Vjesnik je opomenuo birače Eatanswilla, da su u njih uprti pogledi ne samo Engleske nego čitava civiliziranog svijeta, dok je Samostalac odlučno pitao, da li su itensvilski birači oni dični ljudine, kakvima su ih odvajkada držali, ili su tek nisko i ropsko oruđe, koje nije vrijedno ni engleskog imena ni blagodati slobode. Nikad prije nije u gradu vrelo i ključalo kao tada.
Bješe već kasno veče, kad Pickwick i njegovi drugovi, uz Samovu pomoć, siđoše ispod krova itensvilske kočije. S prozora svratišta Gradski grb vijorile svilene zastave, dok su na svakom prozorskom oknu visjeli plakati, koji su golemim slovima objavljivali da tu svaki dan zasjeda odbor časnog Samuela Slumkeyja. Čitavo mnoštvo radoznala svijeta skupilo se na putu i zuri u nekog promuklog čovjeka na balkonu, koji po svoj prilici navija za Slumkeyja, pa se već od silne vike sav zajapurio u licu. Fizkinov je odbor, međutim, postavio na ugao te iste ulice četiri bubnjara, koji neprestano udaraju u ogromne bubnjeve i time ponešto otupljuju snagu i oštricu govornikovih argumenata. Kraj govornika stoji neki žustar čovuljak, koji od zgode do zgode skida svoj šešir i time daje svjetini znak, da viče ili pljeska, što je ona redovito činila s neobičnim oduševljenjem. Kako je zajapureni gentleman nastavljao svoj govor, dok nije pocrvenio kao vampir, čini se, da je on svoje provodio, kao i da ga je tko čuo.
Tek što su pickwickovci sišli s kola, okruži ih jedan dio te bučne skupštine poštenjaka i nezavišnjaka, koji odmah zavikaše tri puta »Živjeli!«, tako da ti uši para. Nato prihvati glavnina, pa udri u viku (ta uopće nije svjetini važno da zna, kome viče i zašto kliče), i zaori tako strašna vika i klicanje, da čak zajazi i onog govornika na balkonu.
- Hura! - povika na koncu svjetina.
- Još jednom hura - zavriska mali začinjač48 na balkonu, a svjetina udri ponovo u galamu, kao da su joj pluća od lijevanog željeza s perima od nada.
- Živio Slumkey! - stade vika čestitih samostalaca.
- Živio Slumkey! - odjeknu iz grla gospodina Pickwicka, koji je skidao šešir.
- Dolje Fizkin! - zagrmje mnoštvo.
- Dolje! - pridruži se Pickwick.
- Hura!
I tada ponovo nasta takva rika, kao da urliče cijeli cirkus, kad slon zazvoni zvonom za hladan obrok.
- Tko je taj Slumkey? - zapita šapatom Tupman.
- Ne znam - odvrati isto tako potiho Pickwick. - Pst! Ne pitajte! U ovakvim je zgodama najbolje raditi ono što i svjetina.
- Ali, recimo da su dvije skupine svjetine? - natuknu Snodgrass.
- Onda viči s onom, koje više ima - odvrati Pickwick.
Cijeli svesci knjiga ne bi mogli o tome više reći.
Dok su ulazili u kuću, svjetina se razmače nalijevo i nadesno, da ih propusti, i klicaše im iza svega glasa. Najvažnije je bilo, da nađu prenoćište.
Pickwick zazva poslužitelja i upita ga:
- Možemo li ovdje prespavati?
- Ne znam, gospodine - odvrati upitani; - sve se bojim, da je popunjeno; no, propitat ću još, gospodine.
Ode i začas se vrati pa upita, da li su gentlemani Plavi.
Kako ni Pickwick ni njegovi drugovi nisu imali bogzna kakva zanimanja ni za jednog ni za drugog kandidata, na postavljeno je pitanje bilo prilično teško odgovoriti. U tom se škripcu Pickwick sjeti svoga novog prijatelja Perkera.
- Poznajete li vi gentlemana po imenu Perker - upita Pickwick.
- Kako ga ne bih poznavao, gospodine; pa to je korteš časnoga gospodina Slumkeyja.
- Sve mi se čini da je on Plavi, zar ne?
- O, pa dakako, gospodine.
- Onda smo i mi Plavi - priklopi Pickwick.
No kako je Pickwick opazio, da taj čovjek gleda s prilično sumnje na tu njegovu neodređenu izjavu, dade mu svoju posjetnicu i zaželje, da je odmah preda gospodinu Perkeru, ako je on kojim slučajem u kući. Poslužitelj ode i, što bi rukom o ruku, eto ti ga opet, pa moli Pickwicka, da pođe za njim; odvede ga u golemu prostoriju u prvom katu, gdje nađe Perkera kako sjedi za dugim stolom, pretrpanim knjigama i papirima.
- Ah, ah, dragi moj gospodine - uze čovuljak idući mu ususret; - veoma mi je milo, što vas vidim, dragi moj gospodine, baš mi je milo. Molim vas da sjednete. Tako ste vi dakle izveli svoju namjeru. Došli ste, da prisustvujete izborima, zar ne?
Pickwick odgovori potvrdno.
- Žučljiva borba, dragi moj gospodine - proslijedi čovuljak.
- Veoma mi je drago, što to čujem - preuze Pickwick trljajući ruke - tako mi je milo vidjeti postojano rodoljublje, izazvano makar na kojoj strani; onda velite žučljiva borba?
- O, pa da, - odvrati čovuljak - neobično žučljiva. Mi smo zauzeli za sebe sve krčme u mjestu, a svojim smo protivnicima ostavili samo pivarnice; to je majstorski politički potez, zar ne, dragoviću moj? - čovuljak se pritom usrdno namija i uze podobru prstovet burmuta.
- A kakvi su izgledi za ishod borbe? - upita Pickwick.
- Ama, sumnjivo je, dragi moj gospodine; zasad je prilično sumnjivo - odgovori čovuljak. - Fizkinovci imaju trideset i tri birača, što su ih zatvorili u kolnicu kod Bijelog jelena.
- U kolnicu! - u čudu će Pickwick, neobično iznenađen tim drugim političkim potezom.
- Drže ih tamo zaključane, dok ih ne ustrebaju - izloži čovuljak. - Posljedica je toga, znate, da je nama spriječeno da ne dođemo do njih; pa kad bismo i mogli, ne bi nam ništa koristilo, jer su neprestano pijani kao sjekire. Fizkinov korteš je prepredenjak - razumije se on dobro u svoj posao.
Pickwick je buljio u njega, ali ne probijeli ni jedne ciglovetne.
- Uza sve to, mi imamo prilično pouzdanje - proslijedi Perker spustivši glas gotovo do šapta. - Sinoć smo imali malu čajanku, bilo je četrdeset i pet žena, dragi moj gospodine - i svakoj smo pri odlasku dali po jedan zeleni suncobran.
- Suncobran! - začuđeno će Pickwick.
- Jest, dragi moj gospodine, živa istina. Četrdeset i pet zelenih suncobrana, svaki po sedam i pol šilinga. Sve žene vole, kad imaju što lijepo, a ti su suncobrani imali na njih neobičan dojam. Time smo predobili sve njihove muževe i polovicu njihove braće. To je lako natkrililo čarape, robu od flanela i sve takve stvari. To vam je potpuno moja zamisao, dragi gospodine. Padao grad ili kiša, sjalo žarko sunce, ne možete kročiti deset koraka po ulici, a da ne nabasate na pet-šest zelenih suncobrana.
Nato čovuljak udari u tako grčevit smijeh, da se povrati sebi tek dolaskom neke treće osobe.
Bješe to visok mršavko, riđokos, nešto proćelav, a na licu mu se svečana važnost spajala s pogledom nedokučive dubine. Bio je u dugačku smeđu gornjem kaputu, pršnjak mu bio od crna platna, a hlače od smeđa sukna. S pršnjaka mu visio binokl, a na glavi je imao veoma nizak šešir sa širokim obodom. Došljak se predstavi Pickwicku kao gospodin Pott, urednik Itensvilskog vjesnika. Nakon nekoliko uvodnih riječi Pott se okrenu Pickwicku pa će mu svečanim glasom:
- Ova izborna borba pobuđuje veliko zanimanje u prijestolnici, zar ne, gospodine?
- Ja mislim - odvrati Pickwick.
- Zbog toga imam razloga slutnji - nastavi Pott gledajući prema Perkeru, da ga u tome potkrijepi - imam, velim, razloga nagađati, da je tome pridonio, barem u nekom stupnju, i moj članak od posljednje subote.
- Bez ikakve sumnje - potvrdi mu čovuljak.
- Novinstvo je silno oružje, gospodine - napomenu Pott.
Pickwick se potpuno složi s tom tvrdnjom.
- Ali, ja se uzdam, gospodine - preuze Pott - da nisam nikad na zlo upotrebio veliku vlast, kojom se služim. Uzdam se, gospodine, da plemenito oruđe, koje mi je dato u ruke, nikad nisam uperio protiv nepovredivog okrilja privatnog života, ili protiv nježnih grudi ugleda pojedinca. Uzdam se, gospodine, da sam posvetio sve svoje snage... nastojanjima... makar kako skromna bila, a znam, da su skromna... da usadim ona načela... koja... su...
Tu kao da se urednik Itensvilskog vjesnika izgubio, pa mu Pickwick priteče u pomoć i reče:
- Svakako.
- A dopustite mi, gospodine, da vas upitam - reče Pott - vas kao nepristrana čovjeka, kakvo je opće mišljenje u Londonu s obzirom na moju polemiku sa Samostalcem.
- Bez sumnje veoma uzbudljivo - umiješa se Perker, uz lukav pogled, koji je vjerojatno bio slučajan.
- Dok je u meni zdravlja i snage - zaveslao Pott - i dok raspolažem s ovo talenta, kojim me priroda obdarila, nastavit ću tu borbu. Makar ona uznemirivala ljudske duhove, uzbuđivala im osjećaje i onesposobljavala ih da vrše svakidašnje dužnosti običnog života; neću, gospodine, odustati od te borbe, dok ne stanem nogom za vrat Itensvilskom samostalcu. Želim, gospodine, da narod Londona, narod ove zemlje zna, da se može pouzdati u mene, da ga ja neću ostaviti i da sam spreman stajati uza nj sve do posljednjeg časka.
- Vaše je držanje neobično plemenito, gospodine - reče Pickwick i uhvati za ruku velikodušnoga Potta.
- Vi ste, gospodine, kako vidim, razuman i sposoban čovjek - napomenu Pott, gotovo bez daha radi žestine te domoljubive izjave. - Neobično sam sretan, gospodine, što sam upoznao takva čovjeka.
- A ja se - odvrati Pickwick - osjećam dvostruko počašćenim zbog toga vašeg mišljenja. Dopustite mi, gospodine, da vam predstavim svoje suputnike, ostale dopisne članove Kluba, kojim se ponosim, što sam ga utemeljio.
- Neobično će mi biti drago - pripomenu Pott.
Pickwick ode, i eto ti ga začas sa svoja tri prijatelja, koje na doličan način predstavi uredniku Itensvilskog vjesnika.
- A sada, dragi Potte - prozbori čovuljak Perker - nastaje pitanje, što ćemo s ovim našim prijateljima.
- Smatram, da možemo ostati u ovoj kući - odvrati Pickwick.
- Nema slobodne postelje ovdje, dragi gospodine - ama baš ni jedne jedincate.
- Veoma neprilično - doda Pickwick.
- Zbilja - potvrdiše njegovi suputnici.
- Baš mi je o tome došlo sada nešto na pamet - reče Pott - i mislim, da bi se to moglo uspješno prihvatiti. Kod Pauna su dvije postelje, a ja uime gospođe Pott mogu otvoreno reći, da će joj biti milo smjestiti gospodina Pickwicka i jednoga od njegovih prijatelja, ako druga dvojica gentlemana sa slugom pristanu da se smjeste kod Pauna, kako najbolje znaju i umiju.
Pošto je Pott ponovo salijetao, a Pickwick ponovo prosvjedovao, da ne može ni pomisliti, da bi dosađivao njegovoj ljubeznoj ženi ili je uznemirivao, ipak odlučiše, da je to jedini mogući izlaz. I tako zaista i bi. Pošto zajedno večeraše u gostionici Gradski grb, prijatelji se razidoše: Tupman i Snodgrass odoše u svratište Paun, a Pickwick i Winkle pođoše naprijed u kuću gospodina Potta. Prije rastanka dogovoriše se, da će se ujutro svi sastati kod Gradskog grba i da će odatle pratiti povorku gospodina Samuela Slumkeyja do birališta.
Kućni Pottov krug bijaše ograničen samo na njega i na njegovu ženu. Svi ljudi, koje je svemoćni genij uzdigao na kakvo odlično mjesto u svijetu, obično imaju kakvu malu slabost, koja je još uočljivija kad je stavimo nasuprot javnom i općem značenju dotične ličnosti. Ukoliko je Pott imao kakvu slabost, onda se ona, po svoj prilici, sastojala u tome, da je bio prilično prepokoran nekako prezrivoj vlasti i moći svoje žene. Nije baš opravdano, da to ovom prilikom ističemo, jer je sad gospođa Pott upotrebila sve svoje Čari, da bi što bolje dočekala dvojicu gentlemana, koji joj dođoše u goste.
- Draga moja - kaza Pott - ovo je gospodin Pickwick iz Londona.
Gospođa Pott bajnom ljupkošću primi očinski stisak Pickwickove ruke, dok se Winkle, kojega uopće nisu predstavili, bojažljivo uvijao i klanjao u jednom tamnom kutu sobe, sasvim neopažen.
- Dragi Pi49... - reče gospođa Pott.
- Što je, srce - upita Pott.
- Molim te, kaži i drugog gentlemana.
- Molim tisuću puta za oproštenje - ispričavao se Pott. - Dopustite: gospođa Pott, gospodin...
- Winkle - pomože Pickwick.
- Winkle - ponovi Pott; i tako bi gotova ceremonija predstavljanja.
- Dužnost nam je da vam se ispričamo, gospođo - poče Pickwick - što nakon tako kratka poznanstva remetimo vaš kućni red.
- Molim vas, ne govorite o tome, gospodine - živo će ženska polovica bračnog para Pott. - Menije velik užitak vidjeti nova lica, uvjeravam vas, kad živim ovako od dana do dana, od tjedna do tjedna, u ovom dosadnom mjestu, gdje ne vidim ni žive duše.
- Zar zbilja ni žive duše, draga! - vragolasto će Pott.
- Nikog osim tebe - odvrati osorno gospođa Pott.
- Moram vam reći, gospodine Pickwiče - prihvati domaćin, da bi objasnio jadikovku svoje supruge - da smo mi nekako otrgnuti od mnogih užitaka i radosti, koje bismo mogli inače uživati. Moj javni položaj urednika Itensvilskog vjesnika, položaj, što ga taj list ima u zemlji, moje neprestano poniranje u politički vrtlog...
- Dragi Pi... - ispriječi se gospođa Pott.
- Što je, srce... - upita urednik.
- Željela bih, dragi, da bi nastojao pronaći koji drugi predmet razgovora, što bi ove gentlemane zbilja zanimao.
- Ali, ljubavi moja - reče Pott veoma ponizno - ovo zanima gospodina Pickwicka.
- Sretan on, ako ga zanima - zanosno će gospođa Pott. - Meni je za čitav život dosta te tvoje politike, tih svađa sa Samostalcem i svega toga besmisla. Ja se upravo čudim, Pi, da tako pokazuješ svoju glupost.
- Ali, draga... - umiljato će Pott.
- Ama besmisao; ne govori mi više o tome - odreza mu gospođa Pott. - Igrate li ecarte50, gospodine?
- Bit ću neobično sretan, da s vama naučim.
- U redu onda, privucite onaj stolić ovamo k prozoru i neću više ni da čujem o toj dosadnoj politici.
- Jane - prikriči Pott sluškinji, koja je unijela svijeće - otiđi dolje u uredovnicu pa mi donesi svežanj Vjesnika iz godine tisuću osam stotina dvadeset osme. - Pročitat ću vam - napomenu urednik okrenuvši se Pickwicku - sad ću vam pročitati nekoliko uvodnika, što sam ih te godine napisao o špekulaciji Žutih da namjeste novog maltara na ovdašnjoj malti. Držim, da će vam to biti na veselje.
- Zaista bih neobično želio da to čujem - odgovori Pickwick.
Pošto sluškinja donese svežanj, urednik sjede, a Pickwick do njega.
Zaludu smo pozorno prelistali Pickwickovu bilježnicu nadajući se, da ćemo naići barem na opći sadržaj tih divnih sastavaka. Sva je prilika, da je Pickwick bio potpuno zanesen snagom i svježinom Pottova stila; i zbilja, Winkle nam je zabilježio činjenicu, da je cijelo vrijeme čitanja Pickwick držao zatvorene oči kao od neke prekomjerne radosti.
Kad bi javljeno, da je večera na stolu, prestade i kartanje i čitanje odabranih dijelova iz Itensvilskog vjesnika. Gospođa Pott bijaše veoma raspoložena i neobično razdragana. Winkle joj je već bio dobrano ušao u volju, pa se nije susprezala da mu onako u četiri oka šapne, da je Pickwick »ugodan stari dobričina«. U tome izričaju ima neke familijarnosti, koju bi se teško drznuo izreći malo tko od onih, koji su intimnije poznavali toga čovjeka s tako orijaškim duhom. Uza sve to mi smo ga zadržali, jer nam u isto vrijeme svjedoči dvoje: ponajprije nam daje dirljiv i uvjerljiv dokaz o ugledu, što ga je taj čovjek uživao u svakom društvenom sloju, a onda je dokaz, s kolikom je lakoćom taj čovjek krčio sebi put do ljudskih srdaca i osjećaja.
Bješe već kasni noćni sat - već su odavno Tupman i Snodgrass bili zaspali u najtajnovitijim skrovištima svratišta Paun - kad dvojica naših prijatelja pođoše na počinak. Drijemež je već pao na Winkleova osjetila, no osjećaji mu bjehu uzbuđeni, a divljenje razbuđeno; mnoge se sate, pošto ga je san učinio neosjetljivim za zemaljske stvari, uvijek nanovo i nanovo njegovoj razigranoj mašti javljahu lice i stas čarobne gospođe Pott.
Graja i metež, što najaviše jutro, bjehu dostatni da iz glave i najromantičnijeg sanjara rastjeraju povezivanje bilo kakvih pojmova i predočaba u mišljenju osim onih, koji su bili u vezi s izborima, što bjehu nadomak. Udaranje u bubnjeve, puhanje u rogove i trube, vika ljudi, bahtanje konja - sve to odjekivaše ulicama već od pomola dana. Povremeni okršaji među čarkašima jedne i druge stranke najedanput bi oživjeli izborne pripreme i unijeli u njih ugodnu promjenu.
- A, Same - napomenu Pickwick svome sluzi, kad se taj pojavio na vratima ložnice, upravo kad je filozof dovršavao oblačenje - danas je, ja mislim, sve kao u mravinjaku.
- To vam je prava utrka, gospodine - odvrati Weller; - naši vam se skupljaju dolje pred svratištem Gradski grb, pa viču što ih grlo nosi, tako da su već svi promukli.
- A - priupita Pickwick - čini li vam se, da su odani svojoj stranci, Same?
- Takve odanosti u svom životu nisam vidio, gospodine.

- Odlučna čeljad, zar ne? - upita Pickwick.
- Neobično - odvrati Sam; - nikad nisam prije vidio, da ljudi toliko jedu i piju. Sve se čudim, kako ih nije strah da ne puknu.
- To oni pogrešno shvaćaju prijaznost ovdašnje otmjene gospode - prisnaži Pickwick.
- Po svoj prilici - na to će odsječito Sam.
- Kao da su lijepi, svježi i krepki momci - napomenu gospodin Pickwick gledajući s prozora.
- Još i kako su svježi! - odgovori Sam; ja i još dvojica poslužitelja iz Pauna držali smo pod šmrkom birače nezavisne stranke, koji su tamo sinoć večerali.
- Držali pod šmrkom birače nezavisne stranke! - povika Pickwick.
- Da - odvrati sluga - svaki je zaspao tamo, gdje se pijan složio. Jutros smo ih dovlačili, jednog po jednog, pa sa svakim pod šmrk, i sad su »svježi«, kao da im ništa ni bilo nije. Za taj nam je posao odbor platio šiling po svakoj glavi.
- Ma zar je moguće, da se događaju takve stvari! - uzviknu zapanjeno Pickwick.
- Bog budi s vama, gospodine - reče Sam - pa zar ste vi nedokršteni? To još nije ništa.
- Kako ništa? - upita začuđeno Pickwick.
- Ama baš ništa, gospodine - odvrati sluga. - Uoči zadnjeg dana posljednjih izbora u ovom je mjestu protivnička stranka ponukala mitom konobaricu svratišta Gradski grb, pa je »začinila« konjak s vodom četrnaestorici birača, koji su prenoćili u svratištu, a još nisu bili išli glasovati.
- Šta vi to mislite pod tim, kad kažete, da je »začinila« konjak s vodom? - priupita Pickwick.
- Stavila je u to piće alkoholnu tinkturu opijuma - odvrati Sam. - Proklet ja, ako ih nije sve uspavala, sve dok nije prošlo dvanaest sati, otkako su minuli izbori. Jednoga su od tih, dok je spavao kao zaklan, uzeli iz postelje i u kolicima ga odvezli na biralište, da pokušaju sreću, ali zaludu im bješe trud - nisu mu dali glasovati. Onda su ga odvezli natrag i opet ga spratili u postelju.
- Čudne su to spletke - reče Pickwick napola govoreći sebi, a napola Samu.
- Moj gospodine, to još nije ništa prema čudnovatom slučaju, koji se dogodio mome ocu za vrijeme jednih izbora u istom ovom gradu - prisniti Sam.
- Što je to opet bilo? - upita Pickwick.
- Dok je on još nekad vozio ovamo poštansku kočiju - proslijedi Sam - došlo vam vrijeme izbora, i njega unajmi jedna stranka, da doveze njezine birače iz Londona. Uoči dana kad je imao poći po njih, potajno poruči po nj odbor druge stranke, i on vam pođe s glasnikom, koji mu bi vodič. I ima vam što i vidjeti: golema prostorija, čitava vojska gentlemana, hrpe papira, pera, tinte i svega ostaloga. »O, gospodine Wellere, reče predsjednik, drago mi je, što vas vidim; kako ste? - Zahvaljujem, veoma dobro, gospodine, odvrati moj otac. Nadam se, da ste i vi prilično. - Hvala, gospodine, prilično dobro, odvrati gentleman. Sjedite, gospodine Wellere, sjedite, molim vas, gospodine.« Tako vam moj stari sjedne, te on i gentleman pogledaše veoma oštro jedan drugome u lice. »Vi me se ne sjećate? reći će gentleman. - Pa baš ne mogu posigurno reći, da vas se sjećam, odgovori moj otac. - O, ja vas poznajem, reče gentleman; poznajem vas još odonda, dok ste bili dječarac, veli on. - Možda, ali ja se vas ne sjećam, odvrati mu moj stari. - Ama, to je zbilja čudnovato, nastavi gentleman. - Zaista jest, reče moj otac. - Bit će da vi imate slabo pamćenje, gospodine Wellere, pripomenu gentleman. - Zaista se ne mogu baš njim pohvaliti, veoma je slabo, nato će mu moj stari. - Slutio sam to, nadoveza gentleman«. Tada mu natoči čašu vina i stade ga zadirkivati zbog kočijašenja, pa ga zaista udobrovolji, i konačno mu turi u ruku novčanicu od dvadeset funti. »Veoma je loš put odavde do Londona, pripomenu onaj gentleman. - Pogdjegdje je upravo gadan, nadoveza moj otac. - Osobito kod prokopa, mislim, dalje će gentleman. - E, ono je vraški nezgodan dio puta, veli moj otac. - Dakle, gospodine Wellere, reče mu gentleman, vi ste neobično spretan kočijaš, i mi znamo, da vi možete izvesti s vašim konjima, što vas je volja. Svi smo vam mi veoma naklonjeni, gospodine Wellere, pa dogodi li vam se nezgoda, kad budete ovamo vozili birače, i moradnete li ih prevrnuti u prokop, a da ih ne ozlijedite, e onda je ovo vaš novac, reče mu gentleman. - Gospodo, vi ste veoma ljubezni, reče moj otac, pa ću u vaše zdravlje ispiti još jednu čašu vina«. I zaista je iskapi, a onda turnu novac u njedra, nakloni se i izađe. - Ne biste vjerovali, gospodine, nastavi Sam, neizrecivo bezobrazno gledajući u svoga gazdu, da mu se kočija, upravo onoga dana, kada je ovamo vozio birače, prevrnula upravo na onome mjestu, i svi se birači strovalili u prokop.
- I opet su izašli? - žurno će Pickwick.
- Pa - Sam će polagano - sve mi se čini, da nije bilo jednog starog gentlemana; znam, da su mu našli šešir, ali nisam posve siguran, da li je u šeširu bila i njegova glava ili nije. Ali ne ide mi iz glave ta izvanredna i čudnovata slučajnost, da se poslije onoga, što je rekao onaj gentleman, prevrnula kočija moga oca upravo na onome mjestu, i to baš onaj dan.
- Nesumnjivo je to veoma izvanredna slučajnost - odvrati Pickwick. - No, očetkajte mi šešir, Same, jer čujem kako Winkle zove na zajutrak.
Rekavši to, Pickwick siđe u salon, gdje je već čekao gotov doručak, a obitelj na okupu. Brzo doručkovaše. Šešire svakoga od gospode zakitiše ogromnom plavom vrpcom, što je napraviše lijepe ruke same gospođe Pott. Kako je Winkle preuzeo na se dužnost, da će pratiti tu damu na neku terasu, u neposrednoj blizini birališta, Pickwick i Pott pođoše sami prema svratištu Gradski grb. Tu je sa stražnjeg prozora jedan iz odbora gospodina Slumkeyja govorio šestorici dječačića i jednoj djevojčici, pa ih je, u svakoj drugoj rečenici, častio svečanim nazivom »itensvilskih muževa«; na to bi tih šest dječaka podigli neobičnu graju.
Odbor je odavao neosporive znakove slave i snage Plavih u gradu Eatanswillu. Bješe tu prava vojska plavih zastava, jednih s jednim, a drugih s dva drška; na njima se isticahu prikladni napisi, ispisani zlatnim slovima, visokim preko jednog metra, s razmjernom širinom. Bješe tu i mnogo glazbara, poredanih po četvorica usporedo, i to: trubači, fagotisti, bubnjari, koji su bili svojih para vrijedni, osobito bubnjari, koji bjehu same mišice. Mogao si vidjeti skupine redara s plavim štapovima, dvadeset odbornika s plavim tkanicama i mnoštvo birača s plavim kokardama. Bilo je među biračima i konjanika i pješaka. Tamo bješe otvoreni četveropreg za časnog gospodina Samuela Slumkeyja, i opet četiri dvoprega za njegove prijatelje i pomagače. Zastave su vijorile, glazba je svirala, redari psovali, dvadeset se odbornika pravdalo, svjetina galamila, konji se propinjali, kočijaši se znojili. Svaka osoba i svaka stvar, što god se tada tu našio, bješe smješteno u posebnu svrhu, na korist, čast i slavu poštovanog Samuela Slumkeyja, iz Slumkey Halla, jednoga od kandidata za predstavništvo grada Eatanswillea, u Donjem domu Ujedinjene kraljevine.
Kad svjetina odozdo opazi na jednom prozoru crvenkastu Pottovu glavu, urnebesnom klicanju nije bilo ni kraja ni konca, dok su u isto vrijeme silno zalepršali zastavom, na kojoj se vidio napis SLOBODA ŠTAMPE. Oduševljenje je bilo golemo, kad je sam časni Samuel Slumkey, u posuvraćenim čizmama i s plavom maramom oko vrata, pošao naprijed i primio za ruku spomenutog Potta, pa pokretima na melodramski način posvjedočio svjetini svoje neizbrisive obveze prema Itensvilskom vjesniku.
- Je li sve spremno? - upita Perkera časni Samuel Slumkey.
- Jest, sve, dragi gospodine - odvrati čovuljak.
- Nadam se, da nije ništa propušteno - reče časni Samuel Slumkey.
- Ništa nismo izostavili, dragi moj gospodine, ama baš ništa. Na uličnim vas vratima čeka dvadeset opranih ljudi, da se s njima rukujete; zatim šestoro djece u naručjima svojih majki; tu ćete djecu pogladiti po glavi i raspitati se za njihovu dob. Pazite osobito, da bude kako valja ono s djecom, dragi gospodine, jer takve stvari uvijek neobično dobro djeluju.
- Pazit ću na to - odvrati časni Samuel Slumkey.
- I kad biste možda - oprezno će čovuljak - kad biste mogli (ne ističem, da se to mora), nego kad biste mogli poljubiti jedno između te djece, e to bi izazvalo neobično velik dojam na svjetinu.
- Zar ne bi bio isti dojam, kad bi to učinio predlagač ili onaj, koji podupire taj prijedlog? - zapita časni Samuel Slumkey.
- Pa sve se bojim, da ne bi - odvrati korteš; - kad biste to učinili baš vi, time biste narodu neobično omiljeli.
- U redu - reče časni Samuel Slumkey nekako rezignirano. - Kad se mora, mora se. Nema druge.
- Svrstajte povorku - povika dvadeset odbornika.
Uz klicanje sakupljenog mnoštva, svi zauzeše svoja mjesta u povorci: glazbari, redari, odbornici, birači, konjanici i kočije. U dvoprežnim kočijama bješe nakrcano toliko gentlemana, koliko ih je god moglo stati stojećke. U onoj kočiji, što bješe određena Perkeru, osim Pickwicka, Tupmana i Snodgrassa bješe oko pola tuceta odbornika.
Bio je to trenutak svečane napetosti, kad je povorka čekala, da časni Samuel Slumkey stupi u svoju kočiju. Najedanput svjetina neobično zagraja.
- Izašao je - povika majušni gospodin Perker, neobično uzbuđen; to više, jer ta gospoda nisu mogla vidjeti sa svojih mjesta, što se zbiva sprijeda.
Opet svjetina zagraja, još jače nego prije.
- Rukovao se s ljudima - povika mali korteš.
Opet graja, ali daleko žešća.
- Pomilovao je djecu po glavi - reče gospodin Perker, sav dršćući od tjeskobe.
Sad se prolomi zrakom pravi urnebes odobravanja.
- Poljubio je jedno dijete! - povika čovuljak, sav izvan sebe od radosti.
Opet urnebes.
- I drugo je poljubio - sopio je ushićeni korteš.
Po treći put nasta urnebesna graja.
- Sve ih ljubi! - zavrisnu zaneseni mali gentleman, i tada krenu povorka, praćena zaglušnim urlanjem mnoštva.
Kako se i na koji način ta povorka pomiješala s drugom, i kako se uopće iskoprcala iz gužve, koja je nakon toga nastala, e to prelazi našu moć, da bismo opisali, jer je u samom početku te gungule jednim zamahom zastave Žutih šešir gospodina Pickwicka prekrio njegove oči, nos i usta. On sam opisuje, kako je, kadno mu je uspjelo brzim pogledom obuhvatiti prizor, bio sa svih strana okružen ljutitim i okrutnim licima, golemim oblakom prašine i gustom četom boraca. On sam priča, kako ga je silom strgla s kola neka nevidljiva sila i kako je osobno bio upleten u šakački dvoboj; no, s kime, kako i zašto, uopće ne može utvrditi. Tada je oćutio, kako ga osobe iza njega silom guraju uz nekakve drvene stepenice, te kad skide šešir, nađe se među svojim prijateljima, na samom pročelju lijeve strane birališta. Desnu su stranu držali Žuti, a u sredini je bio načelnik i njegovi činovnici. Jedan je od tih činovnika, debeli itensvilski telal, zvonio golemim zvonom, da bi se ljudi stišali. U isto su se vrijeme gospodin Horatio Fizkin i časni Samuel Slumkey, s rukama na srcu, neobično prijazno klanjali uzburkanom moru glava, što su preplavile otvoreni prostor sprijeda, odakle se dizala oluja jecanja, dernjave, vriske i urlikanja, da bi to služilo na čast i samom potresu.
- Eno Winklea - pripomenu Tupman potežući svoga prijatelja za rukav.
- Gdje? - upita Pickwick vadeći naočari, koje je, na svu sreću, dotle držao u džepu.
- Eno tamo, na krovu one kuće - odvrati Tupman.
I zaista, u olovnom žlijebu krova, pokrita crijepom, bjehu Winkle i gospođa Pott. Udobno su sjedili u dva naslonjača i mahali rupcima kao znak, da su ih prepoznali. Na taj pozdrav uzvrati Pickwick rukoljubom gospođi, i to ljubeći svoju ruku.
Izborni govori još ne bjehu započeli, a kako je dokona svjetina većinom pripravna za smijeh i šale, taj sasvim nevini pokret bješe dostatan da uzbudi njezinu veselost.
- O, gledaj ti obijesnog starog lisca, kako samo gleda djevojke, zar ga ne vidiš? - ču se neki glas.
- O, vi poštovani grešniče - povika drugi.
- Još meće naočari, da gleda udatu ženu! - dodade treći.
- Vidim ga kako namiguje na nju vragolastim starim okom - stade dreka četvrtoga.
- Pripazi ti na svoju ženu, Potte - poče zavijati peti.
Na te se riječi sve orilo od smijeha.
Kako su ta bockanja bila popraćena mrskim poredbama između Pickwicka i starog praza, pa s više sličnih doskočica, i kako su osim toga prilično smjerala na to, da se posumnja u čast jedne nevine dame, možemo zamisliti, kako je Pickwickov gnjev prevršio svaku mjeru. No, budući da je baš u taj čas naređeno da se ljudi stišaju, Pickwick se zadovoljio time da opahne pučinu samilosnim pogledom, što je zavedena u bludnju. Nato svijet udari u grohotan smijeh.
- Tišina! - zagrmješe načelnikovi sluge.
- Whiffine, objavite tišinu - reče načelnik svečanim izgledom, kako dolikuje njegovu uzvišenom položaju.
Izvršavajući nalog, telal izvede još jedan koncert zvonom. Uto neki gentleman iz mnoštva povika »Svježe žemičke«, a nato nasta ponovo grohotan smijeh.51
- Gospodo - započe načelnik, što ga je grlo nosilo - gospodo! Braćo birači gradića Eatanswilla! Danas smo se ovdje sastali, da izaberemo predstavnika umjesto našeg prijašnjeg...
Tu prekide predsjednika neki glas iz mnoštva.
- Neka prati sreća našeg predsjednika! - oglasi se taj glas - i neka on samo uvijek ostane kod trgovine klincima i tavama, od čega se i obogatio.
To smjeranje na stručni govornikov posao izazva urnebesno veselje, a kad dodamo još telalovu zvonjavu zvonom, onda je jasno, da se ostali dio govora nije mogao čuti, osim zaključne rečenice, u kojoj je predsjednik sudionicima zbora zahvalio na strpljivoj pozornosti, kojom su ga slušali za vrijeme svečane besjede. To zahvaljivanje ponovo izmami kod nazočnih pravu provalu veselja, što potraja čitavo četvrt sata.
Nakon toga, neki visok i mršav gospodin, s veoma krutim ovratnikom, pošto je svjetina u nekoliko navrata od njega zahtijevala, »da pošalje kući dječarca, da upita, nije li zaboravio svoj glas pod jastukom«, zamoli za dopuštenje, da može imenovati prikladnu i sposobnu osobu, koja će ih zastupati u Parlamentu. Kad reče, da bi to bio blagorodni gospodin Horatio Fizkin, iz Fizkin Lodgea, iz blizine Eatanswilla, fizkinovci stadoše odobravati, a slamkinovci rogoboriti, i to tako dugo i tako glasno, da su i predlagač i podupiratelj mogli mirne duše pjevati šaljive pjesme mjesto da drže govore, a da od toga ne bi nitko postao nimalo pametniji.
Pošto su se izredali prijatelji blagorodnog gospodina Horacija Fizkina, stupi naprijed neki gnjevljivi, rumeni čovuljak, da predloži drugu prikladnu i sposobnu osobu, koja će u Parlamentu zastupati itensvilske birače. Taj bi rumenko veoma glatko mogao nastaviti svojom govorancijom, da nije bio nekako odviše jedovit, a da bi imao dovoljno smisla za šaljivu ćud svjetine. On je, naprotiv, nakon nekoliko kićenih rečenica stao grditi one, koji su ga prekidali u publici, a iza toga udri u izazov s onima na kandidatskoj tribini. Nato nastade takva buka i metež, da je napokon bio primoran izraziti svoje osjećaje ozbiljnim nijemim kretnjama, a poslije toga predade riječ svome zamjeniku, koji pročita pisani govor, koji je trajao puno pola sata. Govornik se nije nipošto dao prekidati, jer je sav taj govor već bio poslan Itensvilskom vjesniku, i ovaj je to već bio tiskao od riječi do riječi.
Tada istupi blagorodni gospodin Horatio Fizkin, iz Fizkin Lodgea, blizu Eatanswilla, da će govoriti biračima. U isto vrijeme stade bubnjati glazba, Loju je najmio časni Samuel Slumkey, i to tako snažno, da je ono jutrošnje udaranje bilo mačji kašalj prema ovome sada. Žuti za uzvrat stadoše mlatiti Plave po glavama i po leđima, a Plavi su opet nastojali da se riješe neugodnog susjedstva Žutih. Možete zamisliti taj prizor opiranja, guranja i bitke, koji ne bismo ni mi mogli ništa bolje izgladiti nego što je i načelnik, premda je izdao strogi nalog dvanaestorici redara, da uhvate kolovođe, kojih je moglo biti otprilike dvjesta i pedeset. Blagorodni gospodin Horatio Fizkin iz Fizkin Lodgea, i njegovi prijatelji razbješnješe se i razgnjeviše zbog svih tih sukoba. Konačno, blagorodni gospodin Horatio Fizkin, iz Fizkin Lodgea, ozbiljno zapita svoga protivnika, časnog Samuela Slumkeyja iz Slumkey Halla, da li s njegovim odobrenjem svira glazba. Kad časni Samuel Slumkey nije htio odgovoriti na to pitanje, tada blagorodni gospodin Horatio Fizkin, iz Fizkin Lodgea, zaprijeti šakom časnom Samuelu Slumkeyju, iz Slumkey Halla, a na to ovome tako uzavrije krv, da izazva na smrtnu borbu blagorodnog gospodina Horacija Fizkina. Na tu povredu svih poznatih pravila i običaja izbornoga reda načelnik naredi telalu da odsvira još jednu fantaziju na zvonu, te izjavi, da će dati dovesti preda se i blagorodnog gospodina Horacija Fizkina, iz Fizkin Lodgea, i časnog Samuela Slumkeyja iz Slumkey Halla, i da će ih obvezati zakonskim odredbama, da budu mirni. Na tu strahovitu prijetnju sukobiše se pristaše jednog i drugog kandidata, te su se tako prijatelji svake stranke svađali tri četvrti sata, sve u parovima. Napokon, blagorodni gospodin Horatio Fizkin pozdravi skidanjem šešira časnog Samuela Slumkeyja, a ovaj njemu uzvrati na isti način. Glazba prestade, svjetina se djelomično smiri, i tako je konačno blagorodni gospodin Horatio Fizkin mogao nastaviti svoj izborni govor.
Premda su se govori obojice kandidata razlikovali u svakom drugom pogledu, u jednom su ipak bili zdušni, naime, i jedan i drugi su kovali u zvijezde valjanost i plemenitost itensvilskih birača. Svaki je istakao svoje uvjerenje, da svijet nije nikad vidio nezavisnijeg, prosvjećenijeg, domoljubnijeg, plemenitijeg, nesebičnijeg soja ljudi od onih, koji su obećali, da će glasovati za njega. Svaki je od njih nejasno natuknuo svoju sumnju, da birači druge stranke boluju na nekim životinjskim nastranostima, da su ćaknuti te da su tako sasvim nesposobni da vrše važne dužnosti, za koje su pozvani. Fizkin je izrekao svoju spremnost, da će izvršiti sve, što god od njega ustraže, a Slumkey pak čvrstu odluku, da neće učiniti ništa, što budu od njega zahtijevali. Obojica su rekli, da će im obrt, industrija, trgovina i blagostanje Eatanswilla biti draži od svega ostaloga na svijetu. Na koncu je mogao svaki potpuno sigurno ustvrditi, da će baš on biti izabran.
Zatim je došlo do glasovanja dizanjem ruku. Načelnik odluči u prilog časnog Samuela Slumkeyja iz Slumkey Halla. Blagorodni gospodin Horatio Fizkin, iz Fizkin Lodgea, postavi zahtjev, da se izbroje glasovi. To usvojiše. Zatim izglasaše načelniku zahvalnost na njegovu spretnom vodstvu prilikom izbora. Načelnik im se na tome zahvali, dok je u sebi žarko želio, da su mu bili dali naslonjač, da sjedećke pokaže svoju sposobnost kod toga posla (stajao je, naime, cijelo vrijeme izbora).
Povorke se ponovo svrstaše, kočije su polagano drndale kroz svjetinu, a mnoštvo je iza njih zviždalo i galamilo, prema osjećajima, ili prema hirima.
Cijelo je vrijeme glasovanja tresla grad neprestana uzbudljiva groznica. Svagdje se osjećao veoma plemenit i veoma prijazan postupak. U svim su gostionicama alkoholna pića i drugi artikli, na koje se plaća trošarina, bili neobično jeftini.

Izbori u Eatanswillu

Gradom su krstarila velika teretna kola na pera, da bi bila na pomoći biračima, koje je zahvatila privremena vrtoglavica. Ta je pošast harala među biračima za vrijeme izborne borbe, i to u upravo grozovitim razmjerima, tako da si mogao često naići na ljude, koji su pod utjecajem te zaraze ležali po pločniku potpuno onesviješćeni. Jedna je skupinica izbornika ostala neprebrojena sve do posljednjeg dana. Bili su to račundžije i mudraci, koje još nisu mogli uvjeriti dokazi ni jedne ni druge stranke, premda su se često već dogovarali i s jednom i s drugom. Sat prije zaključka prebrajanja glasova Perker zamoli za čast, da smije neslužbeno razgovarati s tim pametnim, plemenitim i domoljubnim muževima. Primiše prijedlog. Njegovi su dokazi bili kratki, ali dovoljni. Skupinica pođe korporativno na glasovanje. Kad su izašli iz birališta, izašao je i časni Samuel Slumkey, iz Slumkey Halla, kao izabrani itensvilski predstavnik u Parlamentu.

Četrnaesto poglavlje

U njemu se ukratko opisuje društvo, koje se sastalo kod PAUNA. - Zatim donosimo priču nekoga trgovačkog putnika.

Ugodno je, kad se čovjek nakon promatranja borbe i trzavica političkog života vrati spokojnom miru domaćega ognjišta. Premda zapravo Pickwick nije bio gorljiv pristaša ni jedne ni druge stranke, ipak ga je Pottovo oduševljenje toliko raspalilo, te je sve svoje vrijeme i svoju pozornost usredotočio na događaje, koje smo opisali u prošlome poglavlju, a napabirčili smo ih iz njegovih zapisaka. Dok je on bio tako zauzet, nije ni Winkle bio besposlen, nego je čitavo svoje raspoloživo vrijeme upotrebio na ugodne šetnje i kraće izlete u okolicu u društvu gospođe Pott, koja nije propustila nijednu prigodu, kad god bi joj se nadala, da se oslobodi od dosadne jednoličnosti, na koju se neprestano tužila. Dok su se tako ta dva gospodina potpuno udomaćila u urednikovu domu, Tupman i Snodgrass bjehu većinom prepušteni sami sebi. Kako ih je malo zanimala politika, oni su uglavnom provodili vrijeme u zabavama, kakve su mogli naći kod Pauna, a te su se ograničavale na biljar u prvome katu i na odijeljenu kuglanu u stražnjem dvorištu. Kako je Weller bio neobično vješt u tim razbibrigama, postepeno ih je uvodio u umješnost i ljepotu tih zabava, koje su kudikamo tajanstvenije nego što misle obični ljudi. Tako im je ipak pošlo za rukom utući vrijeme i riješiti se dosade u dokonim časovima, premda su uvelike bili lišeni udobnosti i koristi, koje su imali, kad su se nalazili u društvu s Pickwickom.
Navečer bi pak svratiste Paun bilo toliko privlačno, te su ta dvojica prijatelja bili kadri odoljeti čak i pozivima darovitoga, ali dosadnoga novinara Potta. Uvečer bi, takozvana trgovačka soba, to jest prostorija za sastanke trgovačkih putnika s njihovim mušterijama, bila tako krcata ljudima iz tog društvenog kruga, kojih je značajeve i vladanje Tupman promatrao s pravim užitkom, a Snodgrass je opet imao običaj da bilježi njihove riječi i doživljaje.
Većina ljudi zna, kako obično izgledaju te trgovačke sobe. Ni ona kod Pauna nije se bitno razlikovala od većine takvih prostorija. Bješe to naime velika, neukrašena prostorija, kojoj oskudno pokućstvo nije bez sumnje bilo bolje ni kad je bilo novije. U sredini je bio prostran stol, a po kutovima raznovrsni stolići, zatim znatno mnoštvo stolica različita oblika, jedan turski sag, koji je bio u istom razmjeru prema veličini te prostorije kao što je ženski ubrusac prema podu kakve stražarnice. Zidovi su bili ukrašeni s jednim ili dva golema zemljovida, a na dugom nizu drvenih klinčanica u jednome kutu visjelo je više oštećenih grubih velikih kaputa sa zgužvanim vratnicima. Ploča od kamina bješe urešena drvenom tintarnicom, s jednim kusatkom od držala i polovinom oblatka. Bješe tu vodič i adresar, pa povijest grofovije bez korica, i napokon smrtni ostaci jedne pastrme u staklenom sandučiću. Zrak je mirisao dimom duhana, od kojega je bilo tamno obojeno čitavo prostorje, a osobito prašni crveni zastori, što zasjenjivahu prozore. Po buffetu je ležalo izmiješano čitavo mnoštvo različitih stvari, od kojih se osobito isticalo nekoliko veoma zamazanih gostarica s umakom za ribu, par kočijaških jastučića, dva-tri biča, isto toliko putničkih ogrtača, pa poslužavnik s noževima i vilicama i lončić s gorušicom.
Tu su sjedili, pušeći i pijući, Tupman i Snodgrass onu večer nakon završetka izbora, s još nekoliko drugih privremenih stanovnika toga svratišta.
- Onda, gospodo - povika krupna, zdrava ljudina od kojih četrdeset godina, ćorav u jedno oko, ali mu je ono, kojim je vidio, bilo blistavo i crno, pa je njime obješenjački namigivao, da se sve iz njeg iskrila šala i dobro raspoloženje - u zdravlje našeg plemenitog društva, gospodo. Ja uvijek predlažem zdravicu u zdravlje društva, pijem u Maričino zdravlje a sebi u grlo. Zar ne, Marice!
- Mani me se, vraški vraže - odvrati sluškinja, kojoj po svoj prilici ipak ne bješe nemilo to laskanje.
- Ne bježi, Marice - reče crnooki.
- Pusti me na miru, bezobrazniče - djevojka će mu.
- Ništa za to - proslijedi jednooki vičući za djevojkom, koja ode iz sobe. - Eto i mene za koji čas, Marice. Ne tuguj, draga.
Nato namignu društvu svojim osamljenim okom - nije mu to bilo teško izvesti - na neobičnu radost neke starije osobe sa zamazanim licem i sa zemljanom lulom.
Nakon kratke stanke prihvati prljavac:
- Baš su žene čudnovata stvorenja!
- E, u tom se zbilja ne varate - procijedi iza svoje cigare neki rumenko.
Nakon tih malih filozofskih refleksija nasta opet stanka.
- Samo upamtite, da na ovom svijetu ima i mnogo čudnijih stvari od žena - napomenu crnooki, polako puneći holandsku lulu goleme glave.
- Jeste li se vi oženili? - upita prljavko.
- Pa baš ne mogu reći, da jesam.
- I ja sam mislio, da niste.
Nato prljavko stade grcati od smijeha zbog svoga odgovora, a u tome mu se pridruži još neki čovjek umiljata glasa i blaga lica, kojemu je bilo načelo da se sa svakim slaže.
Tada će oduševljeno Snodgrass:
- Žene su, gospodo, ipak velika utjeha i okrepa u našem životu.
- Zbilja jesu - priklopi blagostivi gentleman.
- Da, ali samo kad su dobre volje - umiješa se prljavko.
- I to je živa istina - dodade blagostivi.
- Odbijam to ograničenje - priuze Snodgrass, kojemu se misli povratiše brzo Emiliji Wardleovoj - prezirno i ljutito ga odbacujem. Pokažite mi čovjeka, koji ima nešto reći protiv žena kao žena, i ja ću mu otvoreno skresati u lice, da nije čovjek.
Nakon tih riječi Snodgrass izvadi cigaru iz usta i stisnutom šakom žestoko lupi po stolu.
- To je pametan i jak dokaz - nadoveza blagostivi.
- Ali u njemu je tvrdnja, koju ja niječem - prekide ga prljavko.
- E, svakako ima veoma mnogo istine i u tome, što ste vi napomenuli, gospodine - ulagivački će blagostivi.
- U vaše zdravlje, gospodine - povika jednooki trgovački putnik i odobravajući kimnu na Snodgrassa.
Snodgrass se zahvali na toj udvornosti.
- Ja uvijek volim čuti dobar razlog - nastavi trgovački putnik - i ovako oštar kao što je ovaj; onda je veoma poučan. No ta me raspravica o ženama podsjetila na jednu priču, koju sam čuo od jednoga svog starog ujaka, pa me upravo sjećanje na nju ponukalo, te sam maloprije kazao, da katkada ima na ovome svijetu i čudnijih stvari od žena.
- Ja bih htio čuti tu priču - preuze onaj rumenko s cigarom.
- Zar zbilja? - lakonski će trgovački putnik, koji je žestoko i dalje pušio.
- I ja bih - javi se Tupman, koji tada prvi put progovori. On je uvijek žudio za tim da uveća zalihu svoga znanja.
- Zar i vi? E onda u redu, ispričat ću vam je. Ali, ipak neću. Znam ja, da mi vi nećete vjerovati, što vam ispričam - bockao ih tako čovjek s vragolastim okom, koje mu je bilo tada vragolastije nego ikada.
- Ako kažete, da je zgoda istinita, onda je naravno da ću vjerovati.
- E, kad je tako, uz taj ću je uvjet pričati - odvrati putnik. - Jeste li vi ikad čuli za veliku trgovačku kuću Bilson i Slum? Uostalom, nije tako ni važno, jeste li ili niste, jer je već odavno, otkako su pustili posao. Ova se zgoda desila prije osamdeset godina jednome trgovačkom putniku te kuće, a on je bio prisni prijatelj moga ujaka, a moj ujak je opet meni to pričao. Čudno joj je ime, ali ju je obično zvao