Čarls Dikens-Posmrtni spisi Pickwickova kluba 1

First topic message reminder :




Posveta
originalnog izdanja
gospodinu
Serjeantu Talfourdu,
članu E. P., i t. d., i t. d.
Dragi gospodine,
Sve kad i ne bih uživao sreću vašeg osobnog prijateljstva, ipak bih vam posvetio ovo djelo, kao neznatno i sasvim nedovoljno priznanje vašim neprocjenjivim zaslugama, što ih iskazujete književnosti svoje zemlje, i trajnim dobrobitima, koje ćete udijeliti piscima sadašnjeg i budućih pokoljenja, osiguravajući njima i njihovim potomcima neprolazni udio u autorskom pravu njihovih djela.
Mnoga će grozničava glava i nemoćna ruka u časovima bolesti i nevolje sabrati nove snage iz vaših vrsnih nastojanja. Bolji život mnoge obudovjele majke i samohrana siročeta, koji bez vaših nastojanja ne bi dobili ništa od slave preminulog genija doli prečesto namrlu baštinu siromaštva i patnje, svjedočit će jasnije i glasnije o vrijednosti vašeg djelovanja, nego što bi to kadra bila najoduševljenija veličanja iz usta bilo kakva govornika ili iz pera bilo kojega književnika.
Pored takvih iskaza hvale i poštovanja, odista ne bi ništa djelovalo sve ono, što bih ja od srca rekao o djelu, kojemu ste posvetili sve svoje izvrsne sposobnosti govorničkoga dara, značaja i uma. Pa ipak, ovako javno dajući oduška svojoj dubokoj zahvalnosti i pokazujući, kako sam svjestan, koliko ste truda uložili za promicanje engleske književnosti i za dobrobit onih, koji se svim srcem predaju tome najnesigurnijem pozivu, ja tek djelomično izražavam, kako to duboko osjećam, premda vam time ne iskazujem nikakve usluge.
Ovih bi nekoliko rečenica obuhvatilo sve, što bih vam imao reći, kad bih vas poznavao samo kao javnog radnika. Ali, radi mojih prijateljskih osjećaja prema vama dopustite mi još koju riječ.
Primite, dragi gospodine, posvetu ove knjige kao znak najtoplijega moga osjećanja i štovanja, kao uspomenu na najdraže prijateljstvo, što sam ga ikad u životu sklopio, i na neke od najugodnijih časova, što sam ih uopće proveo, kao spomen moga usrdnog divljenja svim lijepim odlikama vašeg uma i srca, kao jamstvo istinitosti i iskrenosti, s kojima ću uvijek biti,
dragi gospodine.
Vaš najvjerniji i najiskreniji
Charles Dickens
48 Doughty Street
27. rujna 1837

ZGODA TRGOVAČKOG PUTNIKA

i ujak mi ju je pričao otprilike ovako:
»Jedne zimske večeri, oko pet sati podvečer, baš kad se hvatao mrak, mogao je svatko vidjeti nekog čovjeka u lakim dvokolicama kako tjera umorno konjče cestom, što vodi kroz brežuljastu ravnicu Malborough prema Bristolu. Mogao je vidjeti svatko velim, a svakako bi ga netko i vidio, da je kojim slučajem tuda prolazio, a da nije bio slijepac. No, vrijeme je bilo tako loše, a noć tako hladna i kišovita, da vani nije bilo ni žive duše; samo je pljuštala kiša, a putnik je, prilično osamljen i žalostan, odmicao gegajući se sredinom ceste. Da je koji tadašnji trgovački putnik ugledao male trošne dvokolice, s kolištem zamrljanim u ilovači i s crvenim kotačima, a u njih upregnutu rzavu mušičavu dorušu što grabi kao da je vjetar nosi, a izgleda kao križanka od mesarskog konja i ponija što vozi malu poštu, taj bi odmah znao, da taj putnik ne može biti nitko drugi nego Tom Smart iz veletrgovine Bilson i Slum, što se nalazi u ulici Cateaton u londonskom Cityju. Kako međutim tamo nije bilo nijednoga trgovačkog putnika, da bi to vidio, nitko nije ni slutio ništa o cijeloj toj stvari. Tako su zajedno odmicali Tom Smart i njegove ilovačom uprljane dvokolice s crvenim točkovima, i rzava kobila brza kroka, te su držali tajnu za sebe. I nitko nije ništa ni naslutio.
I na ovom svijetu, makar kako strašan bio, ima mnogo ugodnijih mjesta nego što je ravnica Malborough, kad zabrije grozna vjetrušina. Ako još usto zamislite mrklu zimsku večer, glibovit i kaljav drum, a pljuštavica pljušti kao da su se nebesa rastvorila, pa - da biste se uvjerili - iskusite sve to na vlastitoj koži, e onda biste spoznali svu silu i snagu gornje napomene.
Vjetar je brijao, ne u lice ni u leđa, premda i to dozlogrđuje, nego posve sastrane, šibajući kišu da pada kosimice poput crta, što se povlače u školskim pisankama, da bi djeca kako valja zaobljivala slova. Načas bi vjetrina jenjala, a putnik bi se počeo obmanjivati nadom, da ga je iscrpio prijašnje bjesnilo, te da će mirno utihnuti i prestati. Ali, jao! čuo bi ga kako u daljini zavija i zviždi, a zatim kako nadolazi bjesneći preko brežuljaka, kako prolijeće dolinom, postajući sve bučniji i bjesniji što se više približuje, a onda bi s golemom žestinom lupio u konja i čovjeka, oštrom ih kišom zapljuskujući u uši, svoj im studeni vlažni dah udahnjujući sve do same srži njihovih kostiju; napokon bi prošao mimo njih i uz zaglušljiv tutanj odjurio, kao da se ismjehuje njihovoj nemoći i kao da slavi slavlje, svjestan o svojoj snazi i moći.
Doruša je klempavih ušiju dalje trabala kroz blato i vodurinu. Kadikad bi stresla glavom, kao da želi izraziti negodovanje zbog tog veoma negentlemanskog vladanja prasnaga, ali je ipak dobrano odmicala, dok je ne bi najedanput zaustavio udar vjetra, koji bi jurišao žešće nego ikad prije, te bi sve četiri noge čvrsto ukopitila u zemlju, da spriječi vihoru, da je ne otpuhne. Na svu sreću da se tako uspriječila, jer da ju je zaista ponijela vjetrina, i hirovita kobila i dvokolice, a da i ne govorimo o Tomu Smartu, bjehu tako lagani, da bi se neminovno valjali jedno preko drugoga, dok ne bi prispjeli do na kraj svijeta, ili dok oluja ne bi utihnula. Ni u jednom ni u drugom slučaju vjerojatno ne bi ni grižljiva kobila ni ilovačom zamazane dvokolice s crvenim točkovima,a ni Tom Smart, bili više kadri da nadalje obavljaju svoju službu.
- Pa, dođavla i kola i kajase - povika Tom Smart (Tom bi znao pokatkad pokrupno opsovati) - Grom i pakao! - usu Tom - ako ovo vrijeme nije upravo divno! O, daj samo duni, lađane.
Vi ćete me po svoj prilici upitati, kako to, da je Tom Smart zaželio da opet navali na nj vjetar, kad ga je već jednom bio dobrano propuhao. Eh, to vam ja ne znam reći, ali znam svakako, da je tako rekao Tom Smart, ili je barem uvijek tako pričao mome ujaku, a to napokon izlazi na isto.
- Samo me otpuhni - doreče Tom Smart, a kobila zanjišta, kao da se potpuno slaže s njime.
- Đio, potegni, davori dorušo - podviknu Tom milujući kobilu bičalom po vratu. - Nema koristi da guramo naprijed po ovakvoj noći. Zastat ćemo kod prve gostionice, kojoj dospijemo. Đio, stara, što brže uziđeš, prije je nevolji kraj. Hej, stara dorko, daj lijepo polako, daj pokasaj!
Naravno, ja ne bih znao reći, da li je hirovita kobila bila dovoljno upoznata s tonom glasa svoga gospodara, pa da je razumjela, što on misli, ili je pronašla, da je studenije, ako stoji nego kada se kreće. No svakako je još Tom bio u riječi, kadli ona naćuli uši pa suknu naprijed s takvom brzinom, da su dvokolice uprskane od ilovače sa štropotom jurile, te bi čovjek rekao, evo sad će i jedan i drugi crveni kotač na ledinu ravnice Malborough. Pa ni sam Tom, makar da je bio vješt kočijaš, nije bio kadar da je ustavi niti da joj uspori kas, dok sama od sebe ne zastade ispred neke krčme na desnoj strani ceste, oko pol četvrti milje, pošto se iziđe iz ravnice.
Tom žurno pogleda gornji dio gostionice, pa dobaci uzde konjušaru i utače bič u kozlić. Bješe to čudnovata stara kućerina, sagrađena od neke vrste šindre, uklađene priječnicama, a prozori su imali iznad sebe zabate, koji su se potpuno nadnosili nad stazu; imala je niska vrata s mračnim trijemom, zatim nekoliko strmih stepenica, kojima se slazilo u gostionicu, umjesto da se uspinje po pet-šest niskih stepenica izvana, kako je sada običaj. Ipak se kuća činila udobnom, jer se kroz prozor točionice vidjelo jako, radosno svjetlo, koje je bacalo vesele zrake preko puta, pa je čak osvjetljavalo i živicu na drugoj strani. Iz suprotnog se prozora vidjela crvena treptava svjetlost, koja se načas tek jedva razaznavala, a onda bi opet snažno zablistala kroz navučene zastore, i tako nagovješćivala, da unutra bukti živahan oganj. Tom opazi ta mala svjedočanstva očima iskusna putnika, pa siđe s kola okretno, koliko je mogao sa svojim napola premrzlim udovima, i uđe u gostionicu.
Još nije prošlo ni pet časova, a Tom se već ušančio u sobi nasuprot točionici - u onoj istoj sobi, gdje je bio držao da bukti oganj - i tu je zbilja hučala izdašna vatra, koja se hranila po prilici jednim vagonom ugljena, a drva je bilo toliko, da bi iz njih doteklo za pola tuceta priličnih grmova ogrozda, te je sve to nagurano u kamin, do same polovice dimnjaka, tako da je buktjelo i pucketalo, te bi se od tog samog zvuka zagrijalo srce svakom razboritu čovjeku. To je bilo doduše ugodno, ali nije bilo u tome sve. Lijepo odjevena djevojka, žarka oka i lijepih nožica, neobično je čistim bijelim stolnjakom prestirala stol. Kako je Tom sjedio u papučama, s naslonjenim nogama na zaslonu od kamina, a leđima okrenut prema otvorenim vratima, vidio je divan odraz točionice u zrcalu nad kaminom. Mogao je opaziti divno poredane zelene boce sa zlatnim napisima, zatim staklenke s krastavcima i konzerviranim voćem, pa sireve, kuhanu šunku, goveđe butove: sve to bješe poslagano na policama u zamamljivu i krasnu redu. Istina, i to je bilo ugodno; no to nije bilo sve, jer je u točionici kraj najljepšeg stolića, što ga možeš zamisliti, privučena pred najveseliju vatricu, što je možeš poželjeti - sjedila uz čaj žustra udovica od kojih četrdeset i osam godina, ili tako otprilike, ljupka lica kao što je i točionica ljupka. Bila je to po svoj prilici gostioničarka i vrhovna gospodarica svega tog divnog imutka. Samo je jedna mračna točka kvarila ljepotu čitave te slike. S udovicom je uz čaj sjedio neki dugonja (veoma je bio visok) u suru kaputu sa sjajnim isprepletenim metalnim pucetima, s crnim zaliscima i valovitom vranom kosom. Ne treba osobite pronicavosti pa da čovjek vidi, kako je na najboljem putu da taj ljupki stvor nagovaranjem odvrati od udovičkog života i njemu dadne povlasticu dasjedi u toj točionici, i to za cijelog njegova preostalog života.
Tom Smart nije nipošto bio čovjek svadljive ili zavidne ćudi, no nekako ga je taj dugonja u surom kaputu i sjajnim metalnim isprepletenim pucetima toliko razjedio i uzbudio mu ono malo žuči, što je u sebi imao, da se osjećao neobično ozlojeđen, to više, što je sa svog sjedala pred ogledalom od zgode do zgode mogao opaziti izvjesne male ljubavne prijaznosti, što su ih međusobno izmjenjivali dugonja i udovica, a to je dovoljno svjedočilo, da je dugonjina naklonost kod udovice u razmjeru s njegovom visinom. Tom je volio vrući punch - štoviše, usuđujem se spomenuti, da ga je neobično volio - pa pošto se osvjedočio, da je njegova hirovita kobila namirena hranom i da je pod njom dobro nastrto, pa pošto je i sam do posljednjeg zalogaja pojeo toplu večericu, što mu je udovica pripremila vlastitim rukama, on naruči čašu toplog puncha, da ga okuša. Ako je u čitavom kuharskom umijeću bila ijedna stvar, koju je udovica znala prirediti bolje od druge, e to je svakako bilo upravo to piće. Ta je prva čaša bila tako po volji Tomu Smartu i tako je divno draškala njegov okus, da je gotovo odmah nakon prve naručio i drugu. Punch vam je nešto divno, gospodo moja, u svim je to prilikama neobično ugodno piće, no Tom Smart je došao do spoznaje, da je upravo božanski, kad se pije u toj udobnoj staroj gostinskoj sobi, kraj ognja što huči, dok vani tako zavija vjetrina, da od nje škripi svaka daščica te stare gostionice. Naruči drugu čašu, a za njom još jednu - nisam posve siguran, da nije i nakon nje naručio još jednu - no što je više srkao vrućega puncha, to je više mislio na dugonju.
»Prokleti bezobraznik! reče Tom u sebi, što on ima posla u toj udobnoj točionici? Pa kako je još gadan taj nitkov! Kad bi udovica imala imalo ukusa, svakako bi mogla naći nekog pristalijeg od njega.« Nato Tom svrati pogled s ogledala ponad kamina na čašu, koja je bila na stolu, pa kako je malo-pomalo postajao sve šutljiviji, isprazni četvrtu čašu i naruči petu.
Tom Smart je, gospodo moja, uvijek bio neobično odan gostioničarskom poslu. Odavno je snivao, kako bi mu divno bilo stolovati u vlastitoj točionici, odjeven u veliki zeleni kaput, hlače dostegnice i posuvraćene čizme. Neobično je dobro znao predsjedati veselim društvenim večerama, pa je često pomišljao, kako bi on divno predsjedao i držao govorancije u svojoj gostionici, a osobito bi se primjerom iskazao pred gostima u tome, kako valja piti. Sve su se te misli strelovitom brzinom rojile po glavi Tomu Smartu, dok je sjedio uz uzbuktalu vatru, pijući vrući punch, pa se osjećao posve opravdano ozlojeđenim protiv dugonje, koji je na najboljem putu da se dokopa te izvrsne gostionice, dok je on daleko od toga kao nebo od zemlje. Pošto je tako, dok je pio posljednje dvije čaše, razmišljao o tome, bi li imao opravdano pravo da zametne svađu s dugonjom, što mu je uspjelo zadobiti naklonost vesele udovice, Tom Smart konačno dođe do zaključka, da je zlosretno i progonjeno čeljade i da je bolje da ode leći.
Pred Tomom je uz prostrane i starinske stube išla zgodna djevojka, koja je rukom zakriljivala svijeću, da je zakloni od vjetra, koji je u tako prostranoj staroj kućetini mogao baš naći mnogo drugog prostora da provede svoje hirove, a ne da trne to vidjelo. No, ipak ga je utrnuo i time dao prigode Tomovim dušmanima, da tvrde, kako je svijeću ugasio on, a ne vjetar, i dok ju je tobože ponovo upaljivao, da je zapravo ljubio djevojku. Bilo kako bilo, nekako su smogli drugo svijetlo, i djevojka provede Toma kroz labirint soba i nedohodnika, dok ne dođoše u sobu, koja je bila za nj pripremljena. Tad mu djevojka poželje laku noć i ostavi ga sama.
Bješe to lijepa, prostrana soba, s velikim ugracima, a u postelju bi mogao stati čitav panzionat, a da i ne govorimo o dva hrastova ormara, u koje bi mogla stati prtljaga čitave jedne male vojske. No najviše je Tomovu maštu prenerazio nekakav čudnovati, grozoviti stolac s visokim naslonom, izrezuckan najfantastičnijim ukrasima, a na njemu dušek od damasta, izvezen cvjetićima, dok mu okrugli bapci na podnožju nogu bjehu brižljivo umotani u crvene platnene zavojke, kao da ih muči kostobolja u prstima. O svakom drugom čudnovatom stolcu Tom bi tek pomislio da je čudnovat, i na tome bi se sve razminulo. No na tom je posebnom stolcu bilo zaista nešto neobično, a on nije mogao nikako dokučiti, što bi to bilo. Tako čudesan bijaše, tako različit od svakoga drugog komada pokućstva, što ga je ikad vidio, te mu bi. kao da mu duh začara. Tom je sjedio ispred vatre i buljio u taj starinski stolac više od pol sata. Đavo neka nosi i taj stolac! Bila je to tako čudnovata starudija, da nije mogao skinuti oka s nje.
»Bogme, u svom vijeku nisam vidio čudnije stvari«, reče Tom u sebi polagano se svlačeći i čitavo vrijeme buljeći u taj stari stolac, koji je stajao kraj kreveta s nekim tajanstvenim likom. »Veoma čudnovato, neobično čudno«, reče Tom, koji je uz vrući punch postao prilično mudar. Tom odmahnu glavom uz izražaj neobične mudrosti, pa se opet obazre na stolac. Kako nije mogao stati tome na kraj, sprti se u postelju, pokri se toplim pokrivačem i zaspa.
Za pol sata probudi se, trgnuvši se iza sna, u kojem su se miješali dugonje i čaše puncha. Ima što i vidjeti: prvi predmet, koji iskrsnu pred njegovu razigranu maštu, bio je baš taj čudnovati stolac.
»Neću više da ga gledam«, reče Tom u sebi i zaklopi očne kanje, nastojeći se uvjeriti, da će ponovo zaspati. Ali zaludu! Pred očima su mu plesali sami čudni stolci, bacakajući se i skačući jedni drugima preko naslona i izvodeći svakakve budalaštine.
»Mogu napokon isto tako gledati jedan istinski stolac kao i dva ili tri niza umišljenih«, reče Tom u sebi pa izvuče glavu ispod pokrivača. Stolac je stajao na istom mjestu, isto onako izazivački kao i prije, a kako je na nj padalo svijetlo vatre, mogao se potpuno razaznati.
Tom je buljio u stolac; i iznenada, dok je tako u nj gledao, kao da je nastala na njemu nekakva čudna promjena. Rezbarije na naslonu postepeno poprimahu crte i izražaj stara smežurana ljudskoga lica; od svijetloružičasta dušeka postade starinski pršnjak s posuvracima; okrugli bapci izrastoše u noge, obuvene u crvene platnene papuče. Tako je stari stolac izgledao kao veoma gadan starac iz prošloga stoljeća, s podbočenim rukama. Tom se uspravi na postelji i protrlja oči, da odagna utvaru. Ali uzalud. Stolac je bio stari ružni gentleman, a da nesreća bude još veća, namigivao je Tomu Smartu.
Tom je po prirodi bio nagao i odvažan momak, a osim toga popio je bio pet čaša vrućega puncha. Premda se isprvice malko presenetio, posta postupno prilično zlovoljan, kad vidje kako stari gentleman neprestano na njega namiguje i tako mu se bezobrazno isprijeka smijulji. Odluči konačno, da to neće dulje podnositi, pa, dok je to staro lice neprestano namigivalo, da brže nije moglo, Tom očepi veoma ljutitim tonom:
- Kog mi vraga sveudilj namigujete?
- Jer mi se to sviđa, Tome Smarte - progovori stolac (ili stari gentleman, ako vam je milije da ga tako nazivam). No ipak prestade namigivati, kad ga je Tom pozvao na red, i poče se kesiti kao oklepani stari majmun.
- A odakle mi znate ime, vi rugobo stara, što vam je lice kao u krcaljke za orahe? - zapita Tom Smart, prilično pokoleban, iako se pretvarao, da to znalački izvodi.
- Hajde, hajde, Tome - odvrati stari gentleman - tako se ne postupa sa čvrstom španjolskom mahagovinom. Ne bi, dođavla, sa mnom s tako malo poštovanja postupao ni da sam obložen tankim oplatama.
Kad je to dorekao stari gentleman, pogleda tako goropadno, da Toma uhvati strah.
- Nisam imao nakane da vas uvrijedim, gospodine - protisnu Tom, ali sada mnogo poniznijim tonom nego što je govorio u početku.
- Dobro, dobro, nek ti bude - proslijedi stari dobričina - možda nisi, možda nisi, Tome...
- Izvolite, gospodine...
- Sve ja o tebi znam, Tome; sve u tanku dlaku. Ti si veliki siromah, Tome.
- Svakako da jesam - otpovrze Tom Smart. - No, otkuda vi to znate?
- Nije to važno - preuze stari gentleman. - Ti odviše voliš punch, Tome.
Tom Smart je upravo htio protestirati, da nije ni kapi okusio od svoga prošlog rođendana, kadli mu se oko susrete s pogledom starog gentlemana, a ovaj je izgledao tako znalački, da Tom pocrvenje i umuknu.
- Tome - nastavi stari gentleman - udovica je čestita žena, neobično čestita, zar ne, Tome?
Pritom stari gentleman podiže oči, uzbaci jednu od svojih bagavih nožica i činjaše se tako bezobrazno zaljubljen, da se Tomu upravo zgadi lakoumnost takva držanja, osobito u tim starim ljetima!
- Ja sam njezin skrbnik, Tome - proslijedi stari gentleman.
- Zbilja? - preseneti se Tom Smart.
- Poznavao sam joj majku, Tome - proslijedi kazivati stari; - i baku. Ona me neobično voljela; sašila mi je ovaj pršnjak, Tome.
- Zar zaista? - povika Tom Smart.
- I ove cipele mi napravila - nadostavi stari dižući jednu papuču od crvena sukna; - no to nikomu ne kazuj, Tome. Ne bi mi bilo drago, da se dozna, kako mi je bila tako sklona. Moglo bi to uzrokovati kakvih neugodnosti u porodici.
Kad je stari lupež to izrekao, izgled mu bješe tako pretjerano drzovit, da bi Tom Smart bio mogao sjesti na njega bez ikakve grižnje savjesti, kako je kasnije izjavio.
- Ja sam, Tome, u svoje vrijeme bio veliki ljubimac žena nastavi stari pokvareni razbludnik; - na stotine je lijepih žena cijele sate sjedilo na mome krilu. Što kažeš na to, a, momče?
Stari je gentleman htio nastaviti i ispričati još nekoliko junačkih dogodovština iz svoje mladosti, kadli ga obuze tako žestoka škripa, da nije mogao dalje ni prosloviti.
»Baš ti tako i treba, stara momčino«, pomisli u sebi Tom Smart, ali ne izusti ni slovca.
- Ah, sada mnogo patim zbog te proklete škripe - procvilje starac. - Starim, Tome, i pogubio sam gotovo sve priječke. I operaciju sam podnio (umetnuli su mi jedan komadićak u leđa). Bješe to za me grozno iskušenje, Tome!
- Veoma vjerojatno, gospodine - ironično će Tom Smart.
- No nećemo sada o tome, Tome! - nastavi stari gentleman. - Nego, ja bih želio da se oženiš udovicom.
- Ja, gospodine! - začuđeno će Tom.
- Da, baš ti - odvrati stari gentleman.
- Pozlatili vam se vaši časni čuperci (ostalo mu je tu i tamo nekoliko konjskih struna), neka bog blagoslovi vaše časne vlasi, ali ona mene ne bi htjela. - Pritom Tom i nehotice uzdahnu, kad pomisli na točionicu.
- Ona da ne bi htjela? - odlučno će stari gentleman.
- Ne bi, ne bi - odvrati Tom; jedan drugi muškarac je posrijedi. Neki dugonja, prokleto visoka ljudina, ima crne zaliske.
- Tome - nato će stari gentleman - neće ona nikad poći za nj.
- Ama šta neće - zajadikova Tom; - da ste vi, starino, bili u točionici, sada biste drugu pjesmu pjevali.
- Ha, ha - zahihota prezirno stari gentleman. - Znam ja bolan čitavu tu dogodovštinu.
- Kakvu dogodovštinu? - priupita Tom.
- Pa o ljubljenju iza vrata i o svim takvim sličnim stvarčicama, Tome - nacereno će stari gentleman. Pritom ga ponovo tako bezobrazno pogleda, da to Toma neobično razjari. Kao što svi vi to, gospodo moja, znate, veoma je neugodno slušati stara čovjeka, koji bi morao imati više mozga u glavi, kad priča o takvim stvarima - zbilja nema ništa neugodnije od toga.
- Znam ti ja sve, kako stoji s tim stvarima, Tome - razbrbljao se stari gentleman. - Ja sam u svoje vrijeme veoma često gledao takve pustolovine, a radili su ih toliki ljudi, da im ne bih htio ni broja spominjati. No, konačno nikad nije od tog brašna bilo pogače.
- Bit će da ste vidjeli čudnovatih stvari - upita ga radoznalo Tom.
- Tako je, pravo si rekao - odvrati starac i pritom namignu nekako veoma zamršeno. - Ja sam ti posljednji od svoje porodice, Tome, - reče starac i pritom turobno uzdahnu.
- A je li vam bila velika porodica? - upita ga Tom Smart.
- Bilo nas je dvanaest - stade pripovijedati starac; sve lijepi, naočiti momci, uspravnih, tvrdih naslona, da staneš, pa da nas se nagledaš. Nije na nama bilo nijedne vaše moderne nakaznosti: svi smo imali naslone za ruke, sjajno su nas ulaštili, premda se ja možda i ne bih trebao time hvaliti; da si nas vidio, srce bi ti zaigralo.
- A što se zbilo s ostalima, gospodine? - upita Tom Smart.
Stari gentleman zakrili laktom oko, pa žalosno odvrati:
- Nestalo ih je odavde, Tome. Teška je bila naša služba, Tome, a oni nisu bili čvrsto građeni kao ja. Uhvatila ih kostobolja u nogama i naslonima, pa su ih raznijeli po kuhinjama i bolnicama; jedan je od njih, zbog duge službe i okrutna postupka, jednostavno skrenuo pameću: tako je pomahnitao, da su ga morali spaliti. Grozno je to, Tome.
- Strašno! - suglasi se Tom Smart.
Starac šutijaše nekoliko časaka, boreći se po svoj prilici sa silnim svojim unutrašnjim uzbuđenjem, a onda će opet:
- No, ja sam zastranio od svoga pravog predmeta. Onaj dugonja, Tome, obični je lupež i pustolov. Onog časa, čim bi se oženio udovicom, rasprodao bi joj sve pokućstvo i nestao u nepovrat. A što bi bila posljedica toga? Od nje bi postala puštenica i propala žena, a ja bih samro od studeni kod kakva starežara.
- Dobro, ali...
- Ne prekidaj me - upade stari gentleman. - O tebi, Tome, imam sasvim drugo mišljenje; siguran sam, naime, kad ti jedanput zasjedneš u kakvoj krčmi, ti šale nećeš iz nje, dok god imadneš štogod popiti između njezina četiri zida.
- Neobično sam vam zahvalan na vašem dobrom mišljenju - nato će Tom Smart.
- Zato će - nastavi stari gentleman zapovjednim tonom - udovica biti tvoja, a ne njegova.
- A što će mu pomrsiti osnovu? - vatreno će Tom Smart.
- Otkriće, da je taj čovjek već oženjen - odgovori stari gentleman.
- A kako se to može dokazati? - reče Tom ustavši napola iz postelje.
Stari gentleman skide ruku s boka, pokaza njome na jedan hrastov ormar, pa je nato odmah vrati u njezin prijašnji položaj.
- On i ne sniva - nastavi stari gentleman - da je u desnom džepu hlača u onome ormaru ostavio pismo, u kojemu ga zaklinju da se vrati svojoj zdvojnoj ženi sa šestoro - čuješ Tome - sa šestoro dječice, i to sve sitne nejačadi.
Kad je stari gentleman svečanim glasom dorekao te riječi, njegove crte lica postajahu malo-pomalo sve nejasnije, a njegov lik sve mutniji. Oči Toma Smarta prekri tanka koprena. Nekako se činilo kao da se starac postepeno pretvara u naslonjač, da se pršnjak od svijetloružičaste svile razmeće u dušek, a crvene papuče da se stiskuju u crvene suknene bapke. Svijetlo je blago iščezlo, Tom Smart se opet zavalio na uzglavlje i tvrdo zaspao.
Jutro trže Toma iz mrtva sna, u koji je bio utonuo nakon starčeva nestanka. Osovi se u postelji i nekoliko je časaka uzalud nastojao dozvati u pamet događaje protekle noći. Najedanput sve mu iskrsnu. Pogleda na naslonjač. Nema zbora, da je to bio neobičan i grozan komad namještaja, ali čovjek ipak treba da ima vještu i bujnu maštu, pa da mogne otkriti bilo kakvu sličnost između tog naslonjača i starca.
- Kako ste, staro momče? - upitat će Tom. Po danu je naime (kao uostalom i većina ljudi) bio odvažniji.
Stolac ni da bi se maknuo ili slovcu prozborio.
- Gadna li jutra - nastavi Tom. Ali sve uzalud. Naslonjač se ne da u razgovor, pa ne da.
- Koji mi ono ormar kazaste? To mi barem možete reći - navlačio je Tom. Ali jok, moja gospodo, ni đavolje da bi stolac prozborio.
- Uostalom, bilo kako bilo, nije baš velike muke otvoriti ormar - reče Tom veoma odlučno skočivši iz postelje. Ode k jednome ormaru, a kako je ključ bio utaknut u bravu, zakrenu njime i otvori vrata. I zbilja, tamo ugleda hlače. Zavuče ruku u džep i izvuče isti onaj istovetni list, što mu ga je opisao stari gentleman.
- Ama, čudna je ovo stvar - u sebi će Tom Smart gledajući najprije na stolac, zatim na ormar, onda na list, pa opet na stolac. - Baš je čudna - ponovi. Ali kako ni na jednoj strani ne bješe ničega, što bi mu razjasnilo tu čudnovatost, pomisli u sebi, da bi bilo najpametnije da se on lijepo odjene, pa da odmah uredi čitavu stvar s dugonjom, da ga makne i tako dokrajči svoju neizvjesnost.
Tom je ispitivačkim očima kućedomaćina mjerio prostorije, kroz koje je prolazio slazeći niza stube. U sebi je smišljao, da nije isključeno, da će ubrzo zajedno s onim, što se u njima nalazi, postati njegovom svojinom. Dugonja je stajao u udobnoj maloj točionici, s rukama na leđima, posve kao da je u svojoj kući. Bezizražajno se isceri na Toma. Slučajni bi promatrač možda pomislio, da je to učinio samo zato, da pokaže svoje bijele zube. No Tom Smart je držao, da svijest o pobjedi prolazi onim mjestom, gdje bi trebao biti dugonjin mozak, samo kad bi ga i trunka imao. Tom mu se nasmija u lice i zazva gostioničarku.
- Dobro jutro, gospo - nazva joj Tom Smart zatvarajući vrata malog salona, pošto je udovica ušla.
- Dobro jutro, gospodine - odzdravi udovica. - Što biste htjeli doručkovati, gospodine?
Tom je mislio u sebi, kako bi načeo govor o namjeravanom pothvatu, pa ne odgovori ni cigle, a ona stade nabrajati:
- Ima predivne šunke i lijepa hladna kokoš nadjevena slaninom. Želite li, da vam to pošaljem na vaš stol, gospodine? - upita udovica.
Te riječi trgoše Toma iz njegova razmišljanja. Čim je udovica progovorila, poraste njegovo divljenje prema njoj. Kako to stvorenje na sve misli! Kako je ona čestita i brižljiva!
- Tko je onaj gentleman u točionici, gospođo? - upita Tom.
- Jinkins se zove, gospodine - odvrati udovica i malko porumenje.
- Neka ljudeskara - napomenu Tom.
- Krasan je ono muškarac, gospodine - priklopi udovica - a gentleman da mu para nema.
- Hm! - nekako će sumnjičavo Tom.
- Možda još štogod želite, gospodine? - upita udovica, prilično zbunjena Tomovim držanjem.
- Pa, želio bih - preuze Tom. - Draga moja gospo, hoćete li biti tako ljubazni da sjednete za časak.
Udovica se tome neobično začudi, ali ipak sjede, a Tom također, tik do nje. Ne znam, gospo, kako se to dogodilo - kunem vam se, da je moj ujak pričao, kako je Tom Smart tvrdio, da zbilja ni on nije znao, kako se to dogodilo - ele, da ne duljim, dlan se Tomove ruke spustio na udovičinu sudlanicu i tamo ostao, dok je s njome razgovarao.
- Draga moja gospo - reče Tom Smart (on je znao biti neobično ljubezan) - čestita moja gospo, vi zaista zaslužujete izvrsna muža!
- Zaboga, gospodine! - povika začuđeno udovica; imala je i razloga za to: Tom je započeo razgovor prilično neobično, da ne velim strašno, osobito kad ima čovjek na umu činjenicu, da on te žene prije prošle noći nije ni očima vidio. - Zaboga, gospodine, što vi to govorite!
- Prezirem laskanje, draga gospo - dalje će Tom Smart; no vi zaslužujete zbilja divna muža, i tko taj izabranik bio da bio, moći će se zaista sretnim nazvati.
Kad je Tom to dorekao, oči mu i nehotice kliznuše s udovičina lica na svu onu udobnost, što ga je okruživala.
Udovica se neobično zbuni i pokuša ustati. No Tom joj pritisnu lagano ruku, kao da će je zadržati, i tako ona ostade i dalje da sjedi. Moj bi ujak, gospodo, govorio, da udovice obično nisu plahe.
- Zaista sam vam neobično zahvalna, gospodine, na vašem dobrom mišljenju o meni - reče okretna gazdarica napola se smijući; - pa ako se ikad opet odlučim na udaju...
- Ako - upade Tom Smart veoma lukavo zirkajući desnim uglom svoga lijevog oka. - Ako...
- No, dakle - ispravi se udovica, sada se smijući grohotom - kad se udam, nadam se, da ću imati tako dobra muža kao što ga vi opisujete.
- Jinkinsa, na priliku - nato će Tom.
- Zaboga, gospodine! - povika udovica.
- Samo mi nemojte ništa bajati. Poznam ja njega dobro - odreza Tom.
- Tko god ga pozna, uvjerena sam, da ne može reći krive na nj - nato će udovica, podigavši glavu, uvrijeđena tajanstvenim tonom, kojim je govorio Tom.
- Hm! - progunđa Tom.
Udovici dođe pomisao, da joj je krajnje vrijeme da zaplače, pa izvadi ubrusac i upita, zar je Tom želio vrijeđati: zar to priliči gentlemanu, da blati karakter drugog gentlemana iza njegovih leđa; ako ima što reći, neka rekne njemu u lice, kao pravi muškarac, a nek ne plaši tako jadnu slabu ženu; i tako dalje.
- Ja ću njemu dobrzo već reći svoje - reče Tom - samo bi mi bilo drago, da vi to najprije čujete.
- A što? - upita udovica pozorno gledajući Tomu u lice.
- Začudit ćete se tome - reče Tom turajući ruku u džep.
- Ako mislite, da želi od mene novaca - nastavi udovica - to ja već znam, i zbog toga ne treba da se dalje trudite.
- Ama, glupost, to nije ništa - prihvati Tom Smart. - Pa i meni treba novaca. Ne radi se o tome.
- Oh, bože mili, što li bi to moglo biti? - povika uboga udovica.
- Nemojte se zaprepastiti - tješio je Tom Smart, pa polagano izvuče list iz džepa, razmota ga i sav u sumnji upita: - Nećete zavrisnuti?
- Neću, neću - odvrati udovica; - dajte mi list, da ga pročitam.
- A nećete se onesvijestiti ili počiniti kakvu drugu ludoriju? - upita je Tom.
- Neću, kad vam velim - nestrpljivo će udovica.
- A nećete istrčati i ispiriti ga - dalje će Tom - jer ću ja to učiniti namjesto vas; bolje da se vi ne trudite.
- Dobro, u redu, ali dajte mi konačno taj list, da ga pročitam - zamoli udovica.
- Evo vam ga - odvrati Tom Smart i uz te riječi dade list udovici u ruku.
Gospodo moja, čuo sam ujaka gdje priča, da mu je Tom Smart kazivao, kako bi udovičine jadikovke u času, kad je čula za to otkriće, ganule i srce od kamena, a kamoli ne bi Tomovo, koje bješe neobično nježno, pa mu njezin plač prodrije do sred srca. Udovica se od jada njihala amo-tamo, lamatajući rukama.
- O, kakva li varalice i nitkova! - povika udovica.
- Zbilja je gadnik; ali saberite se, draga moja gospo - mirio je Tom Smart.
- O, kako ću se jadna sabrati - vriskala je nemilo udovica; - nikad nikog neću naći, koga bih toliko voljela!
- Naći ćete već, dušo moja slatka - tješio je Tom Smart, a iz očiju mu je tekao čitav potok krupnih suza iz sućuti prema udovičinoj nesreći. Obuzela ga tako silna samilost, da je ovio ruku oko udovičina struka, a ona mu je, u zanosnoj boli, čvrsto stegla. Pogleda Tomu u lice, i kroz suze joj probi smiješak. Tom također pogleda u njezino lice, pa i njemu smiješak osvjetla suze.
Nikad, gospodo, nisam mogao doznati, da li je Tom u tom osobitom času poljubio udovicu ili nije. On je mom ujaku pričao, da nije, ali ja sve u to sumnjam. Neka to, gospodo, ostane među nama, ali ja sve nekako mislim, da jest.
Bilo kako bilo, Tom je nakon pol sata onom dugonji »pomogao izaći« na glavna vrata, a nakon mjesec dana oženio se udovicom. Još se dugo vozao po toj okolici u onim malim dvokolicama, koje su imale boju ilovače i crvene kotače, a kasom ih teglila hirovita doruša, sve dok se nije, nakon mnogo godina, Tom Smart okanio gostioničarstva i sa ženom otišao u Francusku. Nakon toga je srušena i drevna gostionica.«

*

- Biste li mi dopustili da vas zapitam, što je bilo s naslonjačem? - radoznalo će stari gentleman.
- Pa - nato će jednooki trgovački putnik - opazili su, da na dan vjenčanja neobično škripi; no Tom Smart nije znao posigurno reći, da li je to bilo od veselja zbog svadbe ili zbog tjelesne slabosti. Ipak je držao vjerojatnijim ovo potonje, jer naslonjač otada nije nikad više progovorio.
- I svi su povjerovali u tu priču, zar ne? - upita prljavko ponovo puneći lulu.
- Osim Tomovih dušmana - odvrati trgovački putnik. Neki od njih rekoše, da je izlaganje od početka do kraja plod njegove mašte; drugi opet, da je bio pijan i da je to sanjao, a da je prije spavanja zabunom došao do tuđih hlača. No, što mjesec haje, što psi laju.
- A je li Tom tvrdio, da je sve to istina?
- Svaka riječ.
- A ujak?
- Svako slovo.
- Mora da su obojica bili veoma fini ljudi - napomenu prljavko.
- Pa i bili su - odvrati trgovački putnik; - zaista neobično fini ljudi.

Petnaesto poglavlje

U njemu se iznosi vjerna slika dviju odličnih osoba - Zatim točan opis svečane priredbe u njihovoj kući i u parku - Kod te se priredbe prepoznaju dva stara znanca, a nakon toga dolazi početak novog poglavlja.

Ponešto je Pickwicka prekoravala savjest, što je u posljednje vrijeme zanemario svoje prijatelje kod Pauna, pa je baš bio nakanio da ode do njih trećeg jutra nakon završetka izbora, kad eto ti njegova vjernog sluge, koji mu turnu u ruku posjetnicu, na kojoj je bilo gravirano:

Gospođa Leona Huntera
DEN. EATANSWILL

- Neka osoba čeka - odsiječe nakratko Sam.
- Traži li ta osoba mene, Same? - upita Pickwick.
- Baš on traži vas i nikoga drugoga, kakono reče Đavlov osobni tajnik, kad je došao po doktora Fausta - odvrati učeno Weller.
- Velite on. Zar je to neki gentleman? - upita Pickwick.
- Ako nije baš gentleman, onda je barem veoma uspjela imitacija - nato će Sam Weller.
- Ali, čovječe, ovo je posjetnica neke dame - uporno će mu Pickwick.
- No ipak mi ju je dao neki gentleman - reče Sam - i on čeka u salonu; veli, da će čekati makar i čitav dan, samo da vas dočeka.
Kad je Pickwick čuo tu odluku, siđe u salon. Tamo je sjedio neki ozbiljan muškarac, koji na njegov dolazak smjesta ustade i reče uz izražaj duboka poštovanja:
- Gospodin Pickwick, predmnijevam?
- On glavom.
- Dopustite mi, gospodine, tu čast, da vam stisnem desnicu. Dopustite mi, gospodine, da se s vama rukujem - proslijedi ozbiljni čovjek.
- Svakako, veoma rado - odvrati Pickwick.
Neznanac stište pruženu ruku, a onda nastavi ovako:
- Vaša je slava doprla do nas, gospodine. Buka, što ju je uzdigla vaša arheološka rasprava, došla je do ušiju gospođi Lea Huntera - mojoj supruzi, naime, jer ja sam gospodin Leo Hunter - tu stranac zastade, kao da je očekivao, da će Pickwick kod toga otkrića biti izvan sebe; no videći, kako on ostaje potpuno miran, proslijedi dalje:
- Moja supruga, gospodine - gospođa Lea Huntera - ponosi se, što može među svoje poznanike ubrojiti sve one, koji su se proslavili svojim djelima i prirodnim sposobnostima. Dopustit ćete mi, gospodine, da na odličnu mjestu toga popisa napišem i ime gospodina Pickwicka i njegove subraće u Klubu, štono se prozvao njegovim imenom.
- Bit ću neobično sretan da upoznam tako odličnu damu, gospodine - nato će mu Pickwick.
- I upoznat ćete je zaista, gospodine - preuze dostojanstveni gospodin. - Sutra ujutro priređujemo svečanost u prirodi - fete champetre - velikom broju ljudi, koji su se proslavili svojim djelima i prirodnim sposobnostima. Dajte, gospodine, ispunite gospođi Lea Huntera želju, da vas vidi u Denu.
- Veoma rado - odgovori Pickwick.
- Gospođa Lea Huntera priređuje puno takvih svečanosti, gospodine - nastavi novi poznanik - to su vam, gospodine, »vesele gozbe i duševni izljevi«,52 kako je ono osjećajno i originalno rekao netko, štono spjeva sonet u čast gospođe Lea Huntera u povodu tih njezinih priredbi.
- A je li se i taj čovjek proslavio svojim djelima i sposobnostima? - upita Pickwick.
- Nego što, gospodine - odvrati dostojanstveni čovjek - pa sve su takvi ljudi poznanici gospođe Lea Huntera. Ona je tako častohlepna, gospodine, da uopće nema drugih znanaca.
- To je, bogme, veoma plemenito častohleplje - priklopi Pickwick.
- Kad obavijestim gospođu Lea Huntera, da je ta pohvala istekla iz vaših usta, gospodine, ona će zaista biti ponosna - odvrati na to dostojanstveni gospodin. - No, držim, da se u vašoj pratnji nalazi čovjek, koji je spjevao nekoliko lijepih pjesmica.
- Moj prijatelj, gospodin Snodgrass, ima mnogo pjesničkog ukusa - odgovori Pickwick.
- Gospođa Lea Huntera također, gospodine. Luda je za pjesništvom, gospodine. Upravo ga obožava. Ono je obuzelo i oblikovalo čitavu njezinu dušu i pamet. I ona je već spjevala nekoliko divnih pjesmica, gospodine. Možda ste, gospodine, već čuli za njezinu Odu žabi na izdahu?
- Mislim, da nisam - odvrati Pickwick.
- Čudno mi je to od vas, gospodine - nato će Leo Hunter. - Ta je pjesma izazvala ogromnu senzaciju. Bila je potpisana slovom L i usto je bilo osam zvijezda,53 a najprije je izišla u Ženskom mjesečniku.
Počinjala je ovako:

Can I view thee panting, lying
On thy stomach, without sighing;
Can I unmoved see thee dying
On a log,
Expiring frog!
(Zar te mogu gledati, kako dašćeš, ležiš;
Uzdah i ganuće zar da ne za vrijediš,
Na želucu kadno svom Smrti oči glediš?
Izdišeš na panjčiću
Mili žapčiću!)

- Divno - uskliknu Pickwick.
- Dražesno - dodade Leo Hunter - tako je jednostavno!
- Neobično - prisniti Pickwick.
- Druga je kitica još ganutljivija. Želite li, da vam je odrecitiram?
- Molim - odvrati Pickwick.
- Ovako ide - proslijedi dostojanstveni čovjek još dostojanstvenije:

Say, have fiends in shape of boys,
With wild halloo, and brutal noise,
Hunted thee from marshy joys,
With a dog,
Expiring frog!
(Zli, pogani zlotvori, u liku dječaka,
Divlji, bučni, skotski soj mladih veseljaka,
Istjera te iz bare, mjesta užitaka,
Nadrškavši pašče,
Jadno moje žapče!)

- Divno izrečeno! - oduševljeno će Pickwick.
- Sve je kako valja, gospodine - odvrati Leo Hunter - no čut ćete moju suprugu, kad vam ona to bude recitirala. Ona zna svojoj odi dati pravu boju i naglasak, gospodine. Ona će to recitirati sutra ujutro, i to pod krinkom, prerušena.
- Prerušena!
- Da, kao Minerva. Zbilja, to sam vam zaboravio reći, da će kod priredbe ljudi biti kostimirani.
- Bože sveti - preneraženo će Pickwick glednuvši na sebe... - pa ja nikako ne mogu...
- Što ne biste mogli, gospodine! - povika Leo Hunter. - Židov Salomon Lucas iz Glavne ulice ima na izbor tisuće krabuljnih odijela. Pomislite samo, gospodine, koliko vam prikladnih maski stoji na izbor: Platon, Zenon, Epikur, Pitagora - sve sami utemeljitelji klubova.
- Znam ja to sve - dočeka Pickwick - no kako se ja ne mogu nositi s tim velikanima, ne mogu ni zamisliti, kako bih obukao njihovu odjeću.
Ozbiljni se čovjek duboko zamisli nekoliko trenutaka, a onda će:
- Pošto sam razmislio, gospodine, uistinu sam u nedoumici, ne bi li gospođi Lea Huntera bilo možda milije, kad bi gosti tako slavna gentlemana kao što ste vi vidjeli u njegovu vlastitom uobičajenom odijelu nego kad biste se u tuđe prerušili. Držim, da vam smijem obećati iznimku u vašem posebnom slučaju, gospodine - da, sa sigurnošću vam to mogu obećati uime gospođe Lea Huntera, da će tako biti.
- U tom će mi slučaju - odgovori Pickwick - biti neobično milo da dođem.
- No ja tratim vaše dragocjeno vrijeme, gospodine - reče ozbiljni i dostojanstveni čovjek, kao da je najedanput došao k sebi. - Znam ja, koliko vam je dragocjeno, gospodine, pa vas neću zadržavati. Onda dakle smijem reći gospođi Lea Huntera, da vas može posigurno očekivati skupa s vašim odličnim prijateljima? Do viđenja, gospodine, ponosim se, što sam vidio tako odličnu ličnost. Ni koraka, gospodine; ni riječi.
I tako Leo Hunter iziđe ozbiljna i ponosna koraka, a da nije Pickwicku dao vremena ni da prigovori ni da odbije.
Pickwick ustače šešir i ode do Pauna, no Winkle je tamo donio prije njega vijest o krabuljnom plesu.
- Ide i gospođa Pott; - to su bile prve riječi, kojima je pozdravio svoga meštra.
- Zar zbilja? - radosno će Pickwick.
- I to kao Apolon - dodade Winkle. - Samo se Pottu ne sviđa tunika.
- Ima pravo. Ima potpuno pravo - krepko će Pickwick.
- E pa zato će biti obučena u bijelu svilenu haljinu sa zlatnim blistavim listićima.
- Zar neće onda ljudima biti teško odgonetnuti, što predstavlja? - upita Snodgrass.
- Ah, šta bi - odvrati ozlojeđeno Winkle. - Zar neće vidjeti njezinu liru, čovječe?
- Istina, na to sam zaboravio - pridoda Snodgrass.
- A ja ću - umiješa se Tupman - doći obučen kao harambaša.
- Što! - povika Pickwick i trže se iznenada.
- Kao harambaša - ponovi blago Tupman.
- Ne mislite valjda time reći - proslijedi Pickwick, svečanom ozbiljnošću buljeći u svog prijatelja - ne kanite time reći, da zbilja namjeravate obući zelen baršunast kaput, sa skutovima, što imaju tek dva palca?
- Uistinu namjeravam, gospodine - vatreno će nato Tupman. - Uostalom, a zašto ne bih, molim vas, gospodine?
- E pa zato, gospodine - odvrati Pickwick, koji se bio prilično uzrujao - zato, jer ste prestari, gospodine.
- Prestar! - povika ljutito Tupman.
- A ako vam je potreban osim toga još kakav dalji razlog prigovora - nastavi Pickwick - vi ste i predebeli, gospodine.
Žarki grimiz obli Tupmanovo lice, pa će nato:
- To je uvreda, gospodine.
- Gospodine - odvrati Pickwick istim tonom - nije to ni upol tolika uvreda, kao što bi bila za mene, kad biste se preda mnom pojavili u zelenom baršunastom kaputu s kratkim skutom.
- Gospodine, vi ste bezobraznik - prezirno će mu Tupman.
- Vi ste to, gospodine!
Tupman se približi korak-dva i stade divlje zuriti u Pickwicka. Pickwick mu odvrati istim bijesnim pogledom, koji je bio usredotočen u samo žarište njegovih naočari, da bi ga bolje vidio, te odisaše otvorenim prkosom. Snodgrass i Winkle samo se zgledaše i ostadoše kao okamenjeni, što moraju gledati takav prizor između dva tako odlična muža.
Nakon kraće šutnje poče Tupman niskim, tronutim glasom:
- Gospodine, vi ste rekli, da sam ja star.
- Jesam, rekao sam - odvrati Pickwick.
- I da sam debeo.
- I opet vam to velim.
- I da sam bezobraznik.
- I to ste!
Nakon toga nasta šutnja puna strave.
- Moja ljubav i odanost prema vašoj osobi, gospodine - nato će Tupman, govoreći glasom, koji je sav drhtao od uzbuđenja, i zasukujući usto suvratke na rukavima - velika je, neobično velika, ali ja se toj istoj osobi moram odmah osvetiti.
- Samo naprijed, navalite, gospodine! - odvrati Pickwick. Potaknut tim jetkim, razdražljivim razgovorom, junačina se ukoči, a nazočna dva promatrača nesumnjivo utvrdiše, da je to obrambeni položaj.
- Šta! - povika Snodgrass, kojemu se iznenada povratio dar govora, jer je bio zanijemio od tolikog silnog čuda, pa silovito jurnu među njih, izlažući se neposrednoj opasnosti, da ga i s jedne i s druge strane zdime u sljepočicu - šta ste to namislili! Vi, gospodine Pickwiče, na kojega su uperene oči čitava svijeta! I vi, gospodine Tupmane, kojega, kao i nas, osvjetljuje to besmrtno ime! Sramite se, gospodo; nek vas je sram.
Kao što nestaju tragovi olovke pod blagim utjecajem gume, tako su na riječi mladog prijatelja malo-pomalo iščezavale neobične bore, što ih trenutačni gnjev bješe nabrao na svijetlom i otvorenom Pickwickovu čelu. Još nije Snodgrass sve ni dorekao, a Pickwickovo lice opet obasja onaj njegov dobri i blagi izražaj.
- Prenaglio sam se, Tupmane - reče Pickwick - veoma sam se prenaglio; pružite mi ruku.
Tamni se oblak rasprši s Tupmanova lica, kad usrdno stište ruku svome prijatelju i prozbori mu:
- I ja sam se prenaglio.
- Niste vi, niste - upade nenadano Pickwick - Ja sam bio kriv. Vi ćete obući zeleni baršunasti kaput, zar ne?
- Neću, nipošto neću - odvrati Tupman.
- Učinit čete to, da meni ugodite - navaljivaše Pickwick.
- Onda dobro, obući ču ga - obeća Tupman.
Konačno se sporazumješe, da će Tupman, Winkle i Snodgrass obući krabuljna odijela. Tako je Pickwicka ona divna toplina njegovih nježnih prijateljskih osjećaja navela da pristane na nešto, što bi prema zdravom rasuđivanju bio odbio. Teško da bi se izmislio način, na koji bi se izrazitije osvijetlila njegova ljupka narav, sve kad bi događaji, izneseni na ovim stranama, bili potpuno izmišljeni.
Leo Hunter ne bješe pretjerao, kad je istakao, kako veliku zalihu robe ima Salomon Lucas. Ima odjeće velik broj, bezbroj. Nije, doduše, strogo klasična, a ni moderna, niti ima ijednog odijela, koje bi bilo skrojeno točno po modi za bilo koju dob ili bilo koje doba, ali sva su više-manje urešena blistavim listićima. A što može biti divnije od blistavih listića! Moglo bi se prigovoriti, da nisu prilagođeni danjemu svjetlu, ali svak živ zna, da bi se pri svjetiljkama blistali. Onda je jasno kao sunce, ako se daju krabuljni plesovi po danu, pa se odijela ne sjaje tako kao što bi se sjala po noći, da je krivnja jedino na ljudima, koji u to vrijeme priređuju krabuljne plesove, a nitko pametan ne može prigovarati blistavim listićima. Takvo bijaše uvjerljivo rasuđivanje gospodina Salomona Lucasa. Pod utjecajem takvih razloga Tupman, Winkle i Snodgrass zaista pristadoše da se preruše u onakvo ruho, kakvo im preporuči ukus i iskustvo trgovčevo, jer on najbolje zna, šta im najljepše pristaje za tu zgodu.
Da bi se pickwickovci udobno vozili, najmiše kočiju iz svratišta Gradski grb. Na istom mjestu naručiše paradnu kočiju, da bi se Pott i njegova gospođa odvezli na imanje gospođe Lea Huntera. Kao znak uljudna priznanja, što su i njega pozvali na priredbu, Pott je uvjerljivo prorekao u Itensvilskom vjesniku, da će imanje gospođe Lea Huntera biti »pozornica raznolike i raskošne čarobnosti, gdje će se očitovati rasipna i rastrošna gostoljubivost, a nadasve, bit će to neki sjaj, ublažen najbiranijim ukusom, i ures, prečišćen savršenim skladom i najfinijim društvenim tonom. Ako s time usporedimo i samu bajnu krasotu istočnjačkog vilinskog carstva, prikazanu u pričama Tisuću i jedna noć, ta će nam se krasota činiti kao da je previjena mračnim i sumornim bojama; koliko je tek mrakom ovijen duh onog hirovitog i nečovječnog bića, koje se drznulo otrovom svoje zavisti oskvrnuti pripreme čestite i neobično poštovane dame, kojoj pred žrtvenik polažemo ovaj skromni zalog svoga divljenja.« Ova je posljednja rečenica jetki sarkazam protiv lista Samostalne. Članove uredništva toga lista nisu uopće pozvali na svečanost, pa su stoga gledali da izvrgnu ruglu čitavu tu priredbu u posljednja četiri broja, i pisahu o tome najkrupnijim tiskom, a svi »ukrasni« pridjevi bijahu izneseni velikim slovima.

Krabuljna svečanost kod gospođe Lea Huntera

I jutro dođe. Veselo je bilo gledati Tupmana u potpunoj opremi harambaše: neobično tijesan kaput napeo mu se na leđima i preko ramena kao šivaći jastučić; gornji dio nogu bješe stiješnjen u baršunaste kratke hlače, a donji povijen zamršenim uvijačima, što ih osobito vole svi harambaše. Upravo je milota bilo vidjeti njegovo otvoreno i plemenito lice, s dobro napravljenim brkovima i nagaravljeno izgorjelim plutom, kako gleda iz otvorene ogrlice na košulji; kakve li tek divote promatrati njegov stožasti šešir poput glave šećera, urešen vrpcama svih mogućih boja, a morao ga je nositi na koljenu, jer ne bi mogao stati ni u jedna natkrivena kola onaj čovjek, koji bi ga nosio između glave i krova. Isto je tako bio šaljiv i prijatan izgled gospodina Snodgrassa, s modrim atlasnim kratkim hlačama i s ogrtačem, s pletenim, uz tijelo i noge priljubljenim bječvama od bijele svile, s cipelama i, napokon s grčkom kacigom, a svatko zna (a ako baš svatko i ne zna, ono sigurno zna trgovac Salomon Lucas), da je to potpuna, prava pravcata, svakidašnja odjeća jednog trubadura, kakvu je nosio taj zaljubljeni pjesnik i pjevač od najranijeg doba pa sve dok nije konačno iščeznuo s lica zemlje. Sve je to dražesno, ali još nije ništa u usporedbi s vikom svjetine, kadno je kočija krenula, iza Pottove paradne kočije, koja se zaustavi pred vratima Pottove kuće. Vrata se širom otvoriše, i imaš šta i vidjeti: izlazi veliki Pott, prerušen u ruskoga carskog sudskog činovnika, a u ruci mu strahoviti bič od neučinjene kože, knut - ukusno izabrani simbol nepokolebljive i silne moći Itensvilskog vjesnika i strašnih bičevanja, namijenjenih javnim klevetnicima.
- Izvrsno! - povikaše iz prolaza Tupman i Snodgrass, kad ugledaše tu živu alegoriju.
- Odlično! - čulo se kako viče s prolaza Pickwick.
- Hej, hura Pott! - zagalami svjetina.
Praćen tim pozdravima, Pott uđe u kočiju, smiješeći se uz onaj njegov izražaj blagog dostojanstva, koje je dovoljno svjedočilo, da osjeća svoju moć i da zna način, kako će je pokazati.
Zatim se pomoli iz kuće gospođa Pott, koja bi bila neobično nalik na Apolona, da nije imala na sebi suknju. Pratio je Winkle, za kojega bi svak živ rekao da je sportist, jer je nosio svjetlocrven kaput - kad ne bi u toj odjeći bio isto toliko sličan poštanskom sluzi. Napokon se pojavi Pickwick, pa ga dječaci pozdraviše isto tako glasnim pljeskom kao i sve ostale, i to vjerojatno zbog toga, što su imali dojam, da njegove tijesne hlače i dokoljenice potječu iz prethistorijskog doba.
Tada obje kočije krenuše prema imanju gospođe Lea Huntera. Weller, koji je imao pomagati kod posluge, smjestio se na kozliću one kočije, u kojoj se vozio njegov gazda.
Sve, što se živo tamo skupilo, da vidi goste u krabuljnim odijelima: odrasli muškarci, žene, dječaci, djevojčice, pa čak i mala dječica, sve je urlikalo od veselja i zanosa, kad vidješe Pickwicka kako, s Harambašom s jedne strane, a s Trubadurom s druge, svečano pod ruke ide prema ulazu. No kad Tupman stade nabijati na glavu stožasti šešir, da bi tako unišao u vrt u potpunom stilu, svjetina ga pozdravi takvom urnebesnom vikom, kakve čovjek nije nikad u životu čuo.
Pripreme za svečanost bjehu izvedene u najraskošnijoj mjeri. Potpuno se obistinilo, što je Pott bio unaprijed prorekao, ciljajući na bajne krasote istočnjačkog vilinskog carstva. Ujedno su te pripreme dovoljno pobile zlobne tvrdnje podlog puzavca Samostalca. Imanje je bilo veće od jutra i četvrt, a bilo je krcato svijeta! Nikad nije čovjek vidio ljepotu, eleganciju i književnost u takvu sjaju. Mlada dama, koja je »uređivala« pjesničku rubriku u Itensvilskom vjesniku, bješe se prerušila u sultaniju, a naslonjena bješe na rame mlada gentlemana, koji je »uređivao« kritički dio lista. On bješe obučen u odoru feldmaršala, pa mu je neobično pristajala, samo da je još obuo čizme. Tu se bjehu skupile čitave čete takvih veleuma, i svaki bi pametan čovjek bio smatrao dovoljnom čašću da se samo tu nađe s takvim osobama. No, još više od spomenutih bješe pola tuceta literarnih veličina iz Londona - pisaca, pravih pravcatih pisaca, koji su napisali čitave knjižurine, što su poslije toga tiskane - eto takve ste ljude mogli tu vidjeti kako šeću tamo-amo kao posve obični ljudi, smiješeći se i razgovarajući; štoviše, govorili su također prilično velike besmislice, i to, bez sumnje, u dobrostivoj namjeri, da ih razumije obična svjetina, što se oko njih okupila. Bješe tu nadalje skupina svirača, a na glavama im kape od debela, kruta papira; i četiri nekakva pjevača u nošnji svoga zavičaja, pa dvanaestak najmljenih poslužnika, obučenih kako se nosi u njihovoj zemlji - uzgred budi spomenuto, da su im ta odijela bila veoma prljava. A kao kruna svemu bješe tu gospođa Lea Huntera, prerušena u Minervu. Topila se od ponosa i zadovoljstva pri pomisli, da je sabrala takve odličnike.
- Gospodin Pickwick, gospođo - reče neki sluga, kadli se taj slavni muž približi boginji, predsjednici te priredbe. U ruci je nosio šešir, dok ga je s jedne strane držao pod ruku harambaša, a s druge trubadur.
- Što ne velite, a gdje je? - povika gospođa Lea Huntera, trgnuvši se, gradeći se kao da je tobože ushićena od iznenađenja.
- Ovdje sam - odgovori Pickwick.
- Pa zar je moguće, da mi se zbilja ispunila želja da vidim glavom gospodina Pickwicka! - izusti gospođa Lea Huntera.
- Da, upravo njega, gospo - odvrati Pickwick, naklonivši se veoma duboko. - Dopustite, da autorici pjesme Žaba na izdahu predstavim svoje prijatelje: gospodina Tupmana, gospodina Winklea i gospodina Snodgrassa.
Veoma mali broj ljudi, izuzevši one, koji su to sami iskusili, zna, kako je teško klanjati se u zelenim baršunastim hlačama, u tijesnu kaputu i u stožastu šeširu; ili pak u plavim svilenim tijesnim hlačama i bijelim svilenim bječvama; ili u pamučnim dokoljenicama, i posuvraćenim čizmama, koje nisu nikad ni bile pravljene za onoga, koji ih nosi, nego su navučene bez ikakva obzira na razmjere između njega i njegova odijela. Nikad nije čovjek vidio takva krivljenja, kakvom je bio podvrgnut struk gospodina Tupmana, kad je nastojao da se pokaže neusiljenim i dražesnim - nikad nije čovjek vidio tako vještih položaja, u kakve su se smještali njegovi prijatelji u krabuljnim odijelima.
- Gospodine Pickwiče - reče gospođa Lea Huntera - morate mi obećati, da se nećete ni maknuti od mene čitav dan. Ima ovdje stotine ljudi, kojima vas moram predstaviti.
- Vi ste veoma ljubazni, gospođo - nato će Pickwick.
- Ponajprije, tu su moje male djevojčice; malo da nisam na njih zaboravila - proslijedi Minerva nehajno pokazujući na dvije odrasle mlade dame, od kojih je jednoj moglo biti dvadesetak godina, a druga je bila godinu-dvije starija; obje su, međutim, bile neobično mlađahno odjevene, no Pickwick nas ne izvješćuje točno, da li zbog toga, da se čine mlađima, ili da se njihova mati čini mlađom.
- Veoma su lijepe - napomenu Pickwick, kad djevojke odoše, pošto su bile predstavljene.
- Neobično sliče svojoj majci, gospodine - svečano će Pott.
- O vi opaki čovječe - povika gospođa Lea Huntera, onako od šale lako udarajući urednika mahalicom po ramenu (zamislite Minervu s mahalicom!).
- Pa nemojte sad tako, draga gospođo Hunter - nato će Pott, koji je obično obavljao službu trubača u Denu54 - vi veoma dobro znate, kad je prošle godine bio izložen vaš portret na izložbi Kraljevske akademije, da je svak živ pitao, da li prikazuje vas ili vašu mlađu kćer; tako ste, naime, bile slične, da nitko nije mogao da vas razlikuje.
- U redu, ako je i bilo tako, zašto treba da to ponavljate pred stranim ljudima? - upita gospođa Lea Huntera ponovo potreptavši dremljivog lava Itensvilskog vjesnika.
- Grofe, grofe - zavriska gospođa Lea Huntera nekakvu čovjeku u stranoj odori, s velikim zaliscima, kad je upravo mimo nje prolazio.
- Ah! to fi mene trepate? - odgovori grof vraćajući se.
- Željela bih međusobno upoznati dva veoma učena čovjeka - napomenu gospođa Lea Huntera. - Gospodine Pickwiče, neobično mi je drago da vas predstavim grofu Smorltorku. - Nato brzo prišapnu u uho Pickwicku - to vam je, znate, glasovit stranac, koji skuplja materijal za svoje veliko djelo o Engleskoj; to vam je glavom grof Smorltork, gospodine Pickwiče.
Pickwick pozdravi grofa sa svim strahopoštovanjem, što se duguje takvu velikanu, a grof nato izvadi svoju bilježnicu.
- Kako to felite, kospođo Lea Huntera? - upita grof, milo se smiješeći na zadovoljnu gospođu Lea Huntera - Pig Vig ili Big Vig... što velite; pravnik, sar ne? Rasumijem... onta je Big Vig... - i grof stade upisivati Pickwicka u svoju bilježnicu kao gentlemana s dugim sudačkim talarom, koji je dobio svoje ime po zvanju i staležu, kojemu pripada, kadli se umiješa gospođa Lea Huntera:
- Ali ne, grofe, nije Big Vig nego Pickwick.
- A tako, e sad rasumijem - odvrati grof - Peek mu je krsno ime, a Weeks55 prezime; topro, frlo topro. Onda Peek Weeks. Kako ste, takle, Weekse?
- Zahvaljujem na pitanju, veoma dobro - odgovori Pickwick svojom uobičajenom prijaznošću. - A jeste li odavno u Engleskoj?
- Otavno... frlo tugo frijeme... petnaest tana... fiše.
- A ostajete li još dugo ovdje?
- Tjetan tana.
- Imat ćete pune ruke posla - napovrnu Pickwick smiješeći se - da kroz tako kratko vrijeme skupite svu građu, koja vam je potrebna.
- E, pa feć sam je skupio - odgovori na to grof.
- Zar zaista? - začuđeno će Pickwick.
- Već je kotova - dodade grof značajno se kuckajući po čelu. - Kot kuće felika knjika, puna pilješaka o klaspi, slikarstvu, snanosti, pjesništvu, politici; sveka vam ima tamo.
- Riječ politika, gospodine - napomenu Pickwick - sama u sebi sadrži teško i nipošto neznatno proučavanje.
- Ah! - povika grof, ponovo izvlačeći svoju bilježnicu - frlo topro... - krasne riječi ta sapočnem novo poklavlje. Takle, poklavlje četrteset setmo: Poltika. Riječ poltika natraši56 sama po sepi...
I tako se Pickwickova napomena stanji u bilježnici grofa Smorltorka, sa svim onim promjenama i dodacima, na koje je grofa navela njegova bujna mašta, ili ih je uzročilo njegovo nepotpuno poznavanje engleskog jezika.
- Grofe - zazva ga gospođa Lea Huntera.
- Isvolite, kospođo Huntka - ozva se grof.
- Da vam predstavim gospodina Snodgrassa. On je Pickwickov prijatelj i pjesnik.
- Čekte - povika grof još jednom vadeći bilježnicu. - Naslov: pjesništvo... poklavlje knjiševni prijatelji... ime Snowgrass; frlo topro. Prestavljen Snowgrassu... velika pjesnik, prijatelj Peeka Weeksa... prestavila me kospođa Hunt, koja je napisala nješnu pjesmu... kako se samo ono svaše?... Švaba... Švaba na usdahu... frlo topro... saista frlo topro.
I tako grof zaklopi i spremi svoju bilježnicu, te se uz nekoliko naklona i izričaja zahvalnosti polako udalji, potpuno zadovoljan, što je svojoj zalihi obavijesti dodao još neke neobično važne i vrijedne.
- Kako je divan čovjek taj grof Smorltork - napomenu gospođa Lea Huntera.
- Dubokouman filozof - nato će Pott.
- Čovjek bistre glave i prodorna duha - dodade Snodgrass.
Čitava četa nazočnih uzvanika stade također klicati hvalu grofu Smorltorku, važno klimati glavom i u jedan glas vikati:
- Zaista!
Kako je oduševljenje u čast grofa Smorltorka neobično raslo, možda bi nazočni čak do kraja svečanosti pjevali hvalopojke u njegovu slavu, da se četvorica spomenutih pjevača ne poreda ispred malog jabukova stabla, da bude slikovitije, pa započeše pjevati svoje narodne pjesme. Čini se, da te pjesme nije uopće bilo teško izvoditi, jer kao da je čitava tajna bila u tome, da trojica od tih pjevača brundaju, a četvrti da zavija. Pošto se ta zanimljiva točka programa završi posred urnebesna pljeskanja čitava sakupljenog mnoštva, eto ti pred gledaocima nekog dječarca, koji se stade zaplitati među noge stolice, preskakivati je, provlačiti se ispod nje, padati s njom i izvoditi sve moguće majstorije, samo da ne sjedne na nju. Zatim stade od svojih nogu praviti kravatu, vezati ih oko vrata. Pokazivao je nakon toga, s koliko lakoće može ljudsko biće primiti lik goleme žabe krastače. Sakupljeni su gledaoci bili izvan sebe od veselja i zadovoljstva zbog svih tih umještava. A iza toga se čulo kako gospođa Pott cvrkuće tihanim glasom, samo su to iz uljudnosti nazvali pjesmom. No, mora se priznati, da je sve to njezino pjevanje bilo potpuno klasično i sasvim u skladu s njezinom ulogom Apolona, jer je, kako znamo, i Apolon bio skladatelj, a skladateljima veoma rijetko polazi za rukom kako valja izvesti bilo svoje bilo tuđe skladbe. Onda je gospođa Lea Huntera krasnoslovila svoju glasovitu Odu žabi na izdahu. Jedanput je morala ponoviti recitaciju, a i drugi bi put, da nije većina gostiju, koji su smatrali, da je krajnje vrijeme štogod založiti, izjavila, da je grdna sramota zloupotrebljavati dobrohotnost gospođe Lea Huntera. I tako, premda je gospođa Lea Huntera izrazila potpunu svoju spremnost, da će odu ponovo deklamirati - njezini mili i uvaženi prijatelji ne htjedoše nipošto ni da čuju o tome. Kako se u to vrijeme širom otvoriše vrata blagovaonice, sva čeljad, koja je prije bila dolazila u goste gospođi Lea Huntera, nagrnu unutra što je žurnije mogla. Znali su, naime, za navadu te poštovane dame, da bi pozvala na priredbu stotinu ljudi, a jela bi priredila samo za pedeset njih. Drugim riječima: nahranila bi samo one posebne, odlične uzvanike, lavove društva, a male bi zvjerke pustila, nek se snađu, kako znaju i umiju.
- Gdje je Pott? - zapita gospođa Lea Huntera, kad je posadila oko sebe gore spomenute lavove.
- Evo me - oglasi se urednik iz najudaljenijeg zakutka blagovaonice, a vidjelo se na njemu, da je izgubio svaku nadu, da će štogod lapnuti, ako se domaćica ne pobrine za nj.
- Zar nećete doći ovamo?
- Oh, molim vas, nemojte se toliko obzirati na njega - pripomenu gospođa Pott s najljubeznijim glasom - vi se previše bez potrebe uznemirujete, gospođo Hunter. Ti ćeš se tamo osjećati posve dobro, zar ne, dragi?
- Pa svakako da hoću, ljubavi moja - odgovori nesretni Pott uz trpak osmijeh.
Kuku, lele, a što bi od njegova knuta?! Jedan kratki pogled uzvišene gospođe Pott oduže snagu i moć onoj čvrstoj ruci, koja je s onako divovskom snagom udarala po javnim radnicima.
Gospođa Lea Huntera ogledala se oko sebe pobjedonosno. Grof Smorltork se sav dao na to da pobilježi sve jestvine. Tupman je salatom od jastoga častio nekoliko lafica, i to s takvom umilnom uslužnošću, kakve nije nikad pokazao nijedan harambaša. Snodgrass se upustio u vatrenu raspravu s onom mladom damom, što je uređivala pjesnički dio Itensvilskog vjesnika, pošto je prije toga istisnuo onog mladog gentlemana, štono nemilice kritizira knjige u istome listu. Pickwick bješe svima nadasve omilio. Čini se, da nije baš ništa nedostajalo, pa da taj izabrani krug bude potpun, kadli Leo Hunter - njegovo je pri takvim zgodama bilo da stoji do ulaznih vrata i da vodi razgovor s manje važnom čeljadi - povika iznenada:
- Draga moja, evo dolazi gospodin Charles Fitz-Marshall.
- Napokon - zanosno će gospođa Lea Huntera - kako sam ga samo željno očekivala. Molim vas, sklonite se, da prođe gospodin Fitz-Marshall. Daj, dragi, reci gospodinu Fitz-Marshallu, neka dođe ravno k meni, da ga izgrdim, što je toliko zakasnio.
- Eto me, predraga gospo - čuo se neki glas - što prije mognem... mnoštvo svijeta... puna dvorana... teško do vas doći... zaista.
Pickwicku ispadoše iz ruku nož i vilica. Zabulji se preko stola u Tupmana, koji je također spustio nož i vilicu, i tako je gledao, kao da će sad na propasti u crnu zemlju nevidom i netragom.
- Ah! - povika poznati glas, dok se njegov vlasnik gurao među posljednjih dvadeset i pet Turaka, oficira, vitezova i Karla drugih, koji su se još bili ispriječili između njega i stola - pa to je prava valjaonica... Bakerov patent... nemam na kaputu ni jednog jedinog nabora nakon svega ovog guranja... kad sam se ovamo uputio, mogao sam ostaviti i rublje neuglačano... ha ha! bogme nije loša misao... no ipak je čudo, da ti se valja, kad ti je na tijelu... tegotan postupak... zaista.
Uz te isprekidane riječi prokrči put do stola neki mlad čovjek, obučen u odoru pomorskog časnika, te se pred očima začuđenih pickwickovaca ukaza isti onaj lik i crte lica, što ih je imao gospodin Alfred Jingle.
Tek što je prestupnik imao vremena da prihvati pruženu ruku gospođe Lea Huntera, kadli se njegove oči susretoše s gnjevnim Pickwickovim pogledom.
- Ala! - oglasi se Jingle. - Posve sam zaboravio... ne dadoh uputa kočijašu... odmah idem, da mu reknem... u času sam opet ovdje.
- Ama, gospodine Fitz-Marshalle - molila ga gospođa Lea Huntera - pa to će vam u trenu obaviti moj sluga ili gospodin Hunter.
- Ne, ne... sam ću otići... neće dugo potrajati... eto me opet začas...
To promrsi i nesta ga među svjetinom.
- Dopustite mi, da vas upitam, gospo - razjareno će Pickwick dignuvši se sa svog sjedala - tko je onaj mladić i gdje prebiva!
- To vam je bogat gentleman, gospodine Pickwiče - reče gospođa Lea Huntera - te gorim od želje da i vas njemu kažem. Grof će biti ushićen, kad ga upozna.
- Dobro, dobro - žurno će nato Pickwick - a gdje mu je nastan...?
- Sada je odsjeo u svratištu Anđeo u Buryju.
- U Buryju?
- U Bury St. Edmunds, nekoliko milja odavde. Ali, bože sveti, pa, gospodine Pickwiče, valjda ne kanite otići od nas; bogme, ni pomisliti nemojte, gospodine Pickwiče, da ćete otići tako brzo.
No još je gospođa Lea Huntera bila u riječi, kad se već Pickwick probio između mnoštva i stigao u vrt, gdje mu se malo nakon toga pridružio Tupman, koji je u stopu pratio svoga prijatelja.
- Nema više koristi - napomenu Tupman. - Već je odmaglio.
- Znam ja to - odvrati Pickwick - no ja imam volje da idem za njim.
- Da idete za njim! A kamo? - zapita Tupman.
- U svratiste Anđeo u Buryju - odbesjedi mu Pickwick kao s konja. - Šta mi znamo, koga on sad tamo vara? Jednoć je već nasamario čestita čovjeka, a mi smo tome, i ne znajući, bili bezazlen povod. Ne smije to ponovo učiniti, ako mognem ikako spriječiti. Ja ću ga raskrinkati! Gdje mi je sluga?
- Evo mene, gospodaru - ozva se Weller pomaljajući se iz nekog tajnovitog mjestanca, gdje je bio vodio razgovor ugodni s bocom bijelog madeirskog vina, što ju je sat-dva prije kradom uzeo sa stola za doručak. - Evo sluge vašeg, gospodaru. On je ponosan na naziv taj, kakono reče Živi kostur,57 kad su ga pokazivali ljudima za pare.
- Odmah pođite za mnom - otržito će Pickwick. - Tupmane, ako ostanem u Buryju, možete i vi doći do mene, kad vam uspišem. A dotle, ostajte mi zdravo!
Nije bilo koristi opominjati i odgovarati. Pickwick bješe uzrujan, a njegova odluka čvrsta. Tupman se povrati u svoje društvo i već je nakon jednog sata utopio svaki spomen na Alfreda Jinglea, na Charlesa Fitz-Marshalla u veseloj kadrih i u boci pjenušca.
U to su se vrijeme Pickwick i njegov sluga Sam Weller vozili na izvanjoj strani poštanske kočije, te su svakog časa opažali, kako su sve bliže dobrom starom gradu Bury St. Edmunds.

Šesnaesto poglavlje

Prepuno dogodovština da bi se moglo iskazati ukratko

U čitavoj godini nema mjeseca, u kojemu bi priroda imala ljepše ruho nego u kolovozu. Proljeće ima mnogo ljepota, svibanj je svjež i cvjetan, ali čari toga godišnjeg doba pojačava opreka sa zimom. Kolovoz nema takve prednosti. Kad on nadolazi, već smo navikli samo na vedro nebo, zelena polja i mirisavo cvijeće. Spomen na snijeg, led i hladne vjetrove izblijedio je posve iz našeg sjećanja, kao što je iščeznuo i sa zemlje. A kako je to ipak ugodno doba! Od radnog brujanja odzvanjaju voćnjaci i žitna polja. Voćke se svijaju pod buljucima obilna voća i spuštaju grane sve do zemlje. Žito je povezano u milovidne snopove ili se pak povija na svaki lađahni dašak povjetarca, što ga gladeći dirka kao da mami srp - rekao bi, da se čitav krajolik prelijeva zlaćanom bojom. Kao da se čitavom krajinom razastrla nježna blagost; kao da se blagi utjecaj toga godišnjeg doba prenio i na sama teretna kola, koja lagano odmiču rujnim poljem, pa se samo očima zamjećuju, a uši ne povređuju oporim štropotom.
Dok kočija brzo promiče pokraj polja i voćnjaka, što obrubljuju cestu, skupine žena i djece pune voćem košare ili skupljaju razbacano klasje, popostanu časak i prestanu s poslom, zakrile suncem opaljeno lice još garavijom rukom i upiru znatiželjne poglede na putnike, dok kakav odebeli derančić, premalen da bi radio, a previše zločest, da bi ga sama ostavili kod kuće, četvoronoške puzi uz košaru, u koju ga je postavila mati zbog sigurnosti, pa se nogata i vrišti od veselja. Žetelac zastane u svom poslu, stoji skrštenih ruku i motri kočiju, dok juri mimo njega. Teški konji-vozači teretnih kola poglednu na kićene i okretne konje, zapregnute u kočiji. Taj njihov pogled - koliko to konjski pogled može jasno izreći - kao da zbori: »Sve je to lijepo gledati, ali je polagani hod po tegotnoj zemlji njive, na kraju krajeva, ipak bolji od zasopljenog kasa po prašnoj cesti.«
Kad putnici u kočiji bjehu na prvoj okuci ceste, obazreše se za sobom i vidješe: žene i djeca opet se prihvatili posla, žetelac se ponovo prignuo da žanje, konji-vozači nastavili svoj odmjereni hod - i sve je iznova u pokretu!
Takav je prizor morao djelovati na finu i primljivu Pickwickovu dušu. Sav u svojoj čvrstoj odluci, da otkrije pravo lice gnusnoga Jinglea, makar gdje taj varalica nastavljao svoje prljave osnove, ispočetka je starac sjedio šutljiv i zamišljen, mozgajući o sredstvima, kojima bi najbolje mogao postići svoju nakanu. No, stadoše ga malo-pomalo sve više zanimati okolni predmeti, a konačno je toliko uživao u vožnji, kao da se dao na taj put radi kakve najugodnije namjere na svijetu.
- Divna li pogleda, Same - započe Pickwick.
- Nadmašuje i kape od dimnjaka, gospodine - odvrati Sam Weller mašivši se šešira.
- Meni se nekako čini, da ste vi teško u svom čitavom životu vidjeli bilo što drugo osim kapa od dimnjaka, cigla i maltera - napomenu Pickwick smiješeći se.
- Pa nisam ja uvijek bio svratišni sluga, gospodine - odvrati Sam Weller i odmahnu glavom. - Bio sam nekad i vozački.
- A kad je to bilo - priupita Pickwick.
- Kad su me strmoglavce bacili prvi put u svijet, da se igram preskakivanja sa životnim patnjama i teškoćama - odgovori Sam. - Najprije sam bio taljigašev sluga, pa kirijašev, onda pomoćnik i konačno svratišni sluga. Sad pak služim gentlemanu. Možda ću i ja jednog dana, kojom lijepom srećom, postati gentleman s lulom u ustima i s ljetnikovcem u perivoju. Tko zna? Što se mene tiče, ja se tome nipošto ne bih začudio.
- Pa vi ste pravi filozof, Same - napomenu Pickwick.
- Držim, da je to odlika moje porodice, gospodine - odvrati Weller. - Moj vam je otac, recimo, neobično na tu žicu. Kad ga moja maćeha stane grditi, on vam samo zviždi. Ona se zatim razjari i razbije mu lulu, a on vam lijepo iziđi i donesi drugu. Zatim ona stane vrištati što je grlo nosi, pa je čak uhvati i histerija, a on i dalje mirno i udobno puši, sve dok ženska glava opet ne dođe k sebi. To vam je filozofija, gospodine, zar ne?
- U svakom je slučaju neobično dobra zamjena za nju - odvrati Pickwick smijući se. - Bit će da vam je neobično dobro poslužila u vašem skitničkom životu, Same.
- Poslužila, velite, gospodine? - uskliknu Sam. - Svakako. Ne varate se u tome. Pošto sam pobjegao od taljigaša, a još se nisam bio smjestio kod kirijaša, čitavih sam petnaest dana imao stan bez pokućstva.
- Stan bez pokućstva? - zapita u čudu Pickwick.
- Da, gospodine, pod suhim svodovljem Mosta Waterloo. Divno je ono mjesto, da čovjek prespava. Udaljeno svega desetak časaka hoda od državnih ureda.58 Jedino se može toj spavaonici prigovoriti, da je u njoj priličan propuh. A, tamo sam vam ja vidio čudnovatih prizora.
- E, i ja mislim, da ste vidjeli - preuze Pickwick uz izražaj velika zanimanja.
- Takvih prizora, gospodine - nastavi Weller - da bi svojom potresnošću prodrli u vaše dobrostivo srce i izašli na drugu stranu. Prave skitnice teško da ćete tamo naći. Budite sigurni, da oni znaju naći bolji zaklon. Tamo vam katkada prenoće mladi prosjaci, muškarci i ženske, koji još nisu odmakli u svom zanatu; no obično se u mračne zakutke toga osamljenog mjesta dovlače pohabana, izgladnjela stvorenja bez kuće i kućišta - jadni stvorovi, koji nisu kadri platiti ni konop od dva pennyja.
- Molim vas, Same, što to znači »konop od dva pennyja«? - upita Pickwick.
- »Konop od dva pennyja«, gospodine - odvrati Weller - to vam je isto što i jeftino konačište, u kojemu se za ležaj plaća dva pennyja na noć.
- A zbog čega nazivaju ležaj konopom? - priupita Pickwick.
- O nebesa! Pa vi ste, gospodine, kao kakvo nevino djetešce. To je tako jednostavna stvar - odvrati Sam. - Kad su gazda i gazdarica tog svratišta započeli poslovati, napravili su ležaje po podu. No to im nije bilo nimalo unosno, jer su gosti, namjesto da samo pristojno prespavaju, onako za dva pennyja, ljengarili sve do u po bijela dana. Onda su se gazde svratišta domislili, pa su preko čitave prostorije rastegli dva konopa, koji su bili jedan od drugoga u razmaku oko dva metra, a metar su bili odignuti od poda; preko tih su konopa rastegli ležaje, napravljene od ostrižaka gruba debela platna.
- A onda? - radoznalo će Pickwick.
- Onda vam je - nastavi Weller - jasna kao na dlanu prednost takve osnove. Svako jutro, točno u šest sati, odvežu konope na jednom kraju, i svi gosti popadaju na pod. Posljedica pada jest, da se ljudi pošteno razbude, potpuno se mirno poustaju i idu za svojim poslom! Oprostite, gospodine - nenadano će Sam, prekinuvši iznenada svoje bujno izlaganje - je li ovo Bury St. Edmunds?
- Jest - odvrati Pickwick.
Kočija je štropotala čestito popločenim ulicama ubava gradića, koji je, sudeći po izgledu, bio bogat i čist, te se zaustavi pred ovelikom gostionicom, što se nalazi u širokoj otvorenoj ulici, gotovo sučelice staroj opatiji.
- I ovo je - pridometnu Pickwick pogledavši natpis - svratište Anđeo! Ovdje ćemo sići. Ali treba da budemo na oprezu. Naručite posebnu sobu i mog imena ne spominjite, jeste li me razumjeli?
- U redu, gospodine - odvrati gospodin Weller, trenuvši okom u znak da je razumio, pa pošto izvuče Pickwickov torbak iz stražnje lubure od kočije, gdje ga je bio žurno bacio, kad su se dočepali kola u Eatanswillu, nestade ga, da izvrši nalog svoga gospodara. Začas unajmi zasebnu sobu, i tamo odmah uvedoše Pickwicka.
- A sada, Same - poče Pickwick - najprije treba da...
- Naručimo večeru, gospodine - uplete Weller. - Veoma je kasno, gospodine.
- E, zbilja je kasno - nadoveza Pickwick gledajući na svoju džepnu uru. Pravo imate, Same.
- I ako vas smijem svjetovati, gospodine - dodade Weller - ja bih, da sam na vašem mjestu, dobro prospavao nakon večere i ne bih se dao u potragu za onim nitkovom prije sutra ujutro. Ništa vas tako ne okrepljuje kao san, gospodine, kakono reče ona sluškinja, prije nego iskapi čitavu jajnu čašu tinkture opijuma.
- Držim, da imate pravo, Same - nato će Pickwick. - No najprije moram ustanoviti, da li je taj čovjek u svratištu i da možda ne kani kliznuti.
- To vi samo meni prepustite, gospodine - odvrati Sam. - Dajte da vam ja naručim toplu večericu i da se o svemu propitam dolje u kuhinji, dok se jelo zgotavlja. Evo da ću ja kroz pet časaka izmamiti sve tajne srca svratišnog sluge, gospodine.
- E, pa daj onda - odvrati mu Pickwick, a zatim učas nestade Wellera.
Nakon pol sata Pickwick je veoma ugodno večerao, a četvrt sata nakon toga eto ti Wellera s glasom, da je Charles Fitz-Marshall naredio, da mu se, dok drukčije ne rekne, ostavi i dalje njegova posebna soba; on da je otišao provesti večer u nekoj privatnoj kući u susjedstvu, kazavši svratišnom sluzi, da ga pričeka, dok se ne vrati, a svog je slugu poveo sa sobom.
- Dakle, gospodine - umovao je Weller, pošto je završio svoje izvješće - ako se sutra ujutru uzmognem upustiti u razgovor sa slugom toga pustolova, taj će mi izlajati sve o svome gospodaru.
- A kako vi to znate, da će vam »izlajati«? - upita Pickwick.
- Bog budi s vama, gospodine - pa uvijek su vam sluge takve - odvrati Weller.
- O pa da, zaboravio sam - odvrati Pickwick. - Dobro onda.
- A nakon toga vi možete razmisliti, što nam je najbolje da činimo, gospodine, pa ćemo prema tome raditi.
Kako se činilo, da je to najbolje rješenje, kod toga konačno ostadoše. Uz dopuštenje svoga gospodara Weller ode provesti tu večer, kako najbolje zna i umije. Nije dugo vrijeme potrajalo, i skupljeni ga gosti u pivnici jednoglasno izabraše stoloravnateljem. Tu je svoju časnu službu obavljao na tako veliko zadovoljstvo gentlemana, koji su se tu skupili, da je njihov grohotan smijeh i odobravanje dopiralo čak do Pickwickove ložnice, te je to njegov uobičajeni tjelesni počinak skratilo najmanje za tri sata.
Sutradan rano ujutro, baš Weller rastjerivaše grozničavu neistriježnjenost nakon sinoćne pijanke (taj je mamurluk razgonio tuširanjem za pol pennyja, ponudivši taj novčić mladom gentlemanu, koji je bio pristavljen odjelu štala, te ga je tako sklonio da mu crpe vodu na glavu i lice, dok se potpuno ne rastrijezni), kadli mu zape za oko neki mladić u livreji, koja bješe ljubičaste boje kao dud. Taj je neznanko sjedio na klupi u dvorištu i čitao kao iz nekog molitvenika. Kanda se nekako duboko zamislio, samo bi, uza svu tu zamišljenost, ipak zgodimice zirnuo na tog čudaka pod šmrkom, nekako radoznao, što li to radi.
»Šta gledaš tako na me, čudni svate!« u sebi će Weller, kadno mu se po prvi put susrete pogled s pogledom stranca, što bješe obučen u ljubičastu livreju. Imadijaše taj čudak veliko, blijedo i ružno lice, veoma upale oči i golemu glavurinu, s koje je visjelo čitavo čudo garave kose. »E baš si čudan svat!« pomisli Weller, pa pošto je to smetnuo s uma, nastavi pranje, ne obzirući se više na čudaka.
No onaj je sve jednako pogledao s molitvenika na Sama i opet sa Sama na molitvenik, kao da bi htio zapodjenuti razgovor. Da bi mu dao prigodu za to, konačno mu Sam povjerljivo kimnu glavom i upita ga:
- No, kako ste, gosparu?
- Sretan sam, što vam mogu reći, da sam prilično, poštovani gospodine - odvrati onaj veoma staloženo sklapajući molitvenik. - Nadam se, da ste i vi dobro i zdravo, gospodine?
- E, ne bi me jutros hvatala tolika vrtoglavica, kad se ne bih osjećao kao boca rakije, što hoda - odvrati Sam. - Jeste li i vi, starkeljo, odsjeli u ovome svratištu?
Čovjek u ljubičastom odgovori, da jest.
- Pa kako to da niste bili noćas u našem društvu? - upita ga Sam trljajući lice ručnikom. - Sve mi se čini, da ste vi jedan od vesele braće - nekako ste živahni kao živa pastrva u lipovu košu - dodade Weller nešto tiše.
- Vani sam bio sinoć sa svojim gospodarom - odvrati stranac.
- A kako se zove vaš gospodar? - upita Sam Weller neobično pocrvenjevši i od iznenadnog uzbuđenja i od trljanja ručnikom.
- Fitz-Marshall - odvrati čovjek u ljubičastom.
- Pružite mi ruku - odsiječe Weller pristupajući mu bliže; - imao bih želju da vas upoznam. Baš mi se sviđate, stari druže.
- E, pa to je zbilja veoma čudno - napomenu čovjek u ljubičastom držeći se neobično skromno. I vi se meni toliko sviđate, da sam želio govoriti s vama od prvog časa, kad sam vas vidio pod šmrkom.
- Šta ne velite?
- Na časnu riječ. Pa, nije li to zbilja čudnovato?
- E, zaista je to neobično - pripomenu Sam čestitajući sam sebi zbog strančeve dobroćudnosti. - A kako se vi zovete, moj patrijarho?
- Job mi je ime.

- Dobro ime, nema zbora - jedino, za koje znam da nema nadimka. A kako vam je prezime?
- Trotter - odvrati stranac, - A kako se vi nazivate?
Sam se spomenu, kako mu je gospodar prikričio da bude oprezan, pa odgovori:
- Ja se zovem Walker, a moj gospodar Wilkins. Hoćete li da gucnemo štogod naštesrca, gospodine Trotteru?
Trotter pristade na taj ugodan prijedlog: stavi knjigu u džep od kaputa, pa ode s Wellerom u točionicu. Doskora stadoše tamo živo raspravljati o izvrsnoj smjesi, koja se pravi tako, da se u kositrenoj posudi pomiješa određena količina holandske borovice, pravljene u Britaniji, s miomirisnim ekstraktom karanfila.
- A kakvu službu imate? - upita Sam, po drugi put puneći čašu svome drugu.
- Lošu - odvrati Job mljaskajući usnama - veoma lošu.
- Ma, šta velite, zar tako? - priupita sućutno Sam.
- Kad vam kažem; uistinu je tako. A da muka bude veća, hoće gospodar da se ženi.
- Ma nemojte.
- Pa da; a svrh svega zla, smjera da uteče s nekom neobično bogatom baštinicom iz ženskog konvikta.
- Ma, kakav je to poganjak! - reče Sam ponovo puneći čašu svome drugu. - Po svoj prilici je u ovom gradu neki ženski konvikt, zar ne?
Premda je Weller upitao to najnehajnijim tonom, što ga čovjek može pojmiti, ipak je Job Trotter potpuno jasno pokazao svojim kretnjama, da je progledao zabrinutost svoga novog prijatelja, da mu izmami odgovor na postavljeno pitanje. Trotter je iskapio piće iz čaše, tajanstveno pogledao na svog druga, namignuo najprije jednim, a onda drugim okašcem, i konačno zamahnuo rukom, kao da, tobože, okreće drškom nekog umišljenog šmrka. Time je natuknuo, da on (gospodin Trotter) smatra, da njegov drug, gospodin Samuel Weller, kani iz njega nešto ispipati.
- E, ne, ne - konačno će Trotter - to se ne može reći svakome. Tajna je to, velika je to tajna, gospodine Walkeru.
Dok je tako govorio čovjek u ljubičastom, posvrati svoju čašu, da bi time podsjetio druga, da mu nije ništa preostalo, čime bi utažio žeđu. Sam je opazio i razumio taj mig. Osjećajući finoću načina, na koji je to napravljeno, odredi, da se ponovo napuni kositrena posuda, a nato zasjaše očice čovjeka u ljubičastom.
I onda vi tako velite, da je to tajna? - ponovo će Sam.
- Ja bih prije rekao, da je bila - odvrati čovjek u ljubičastom, zadovoljna lica pijuckajući mješavinu.
- Ja sve mislim, da je vaš gospodar veoma bogat? - dalje će Sam.
Trotter se nasmiješi, pa držeći čašu u lijevoj ruci, desnom se udari četiri puta uzastopce po džepu svojih ljubičastih hlača, kao da bi htio time pokazati, da bi njegov gazda mogao to isto učiniti, a da nikoga živa ne uzbuni zvečanjem novca.
- Ah, tako li je to? - prisniti Sam.
Čovjek u ljubičastom značajno mahnu glavom.
- A ne dođe vam na pamet, stari druže - stade ga prekoravati Weller - da ste vi velika hulja, ako pustite, da vaš gospodar izvrši otmicu te mlade dame?
- Znam ja to - reče Job Trotter tiho jecajući i okrećući prema svome drugu lice puno skrušenosti. - Znam ja to. I to je baš ono, što mi tišti dušu. No, što da radim?
- Što da radite? - odvrati Sam Weller. - Otkrijte čitavu stvar gospođici i otiđite od svoga gazde.
- A tko bi mi vjerovao? - odgovori Job Trotter. - Mladu damu smatraju pravim uzorom nevinosti i uljudnosti. To bi zanijekala i ona i moj gospodar. Tko bi mi vjerovao? Izgubio bih službu i još bi me optužili zbog zavjere ili čega sličnoga. Eto, to je sve, što bih postigao, da to učinim.
- Ima nešto u tome - reče Sam razmišljajući, - ima nešto istine u vašem zaključku.
- Kad bih poznavao kakva ugledna gentlemana, koji bi preuzeo na se tu stvar - nastavi Trotter - mogao bih se ponadati, da ću spriječiti otmicu. Ali tu nailazim na istu teškoću kao i prije, gospodine Walkere. U ovom čudnom gradu ne poznajem nijednog takvog gentlemana, a kad bih ga i poznavao, kladim se, s deset prema jedan, da taj čovjek ne bi vjerovao, što bih mu rekao.
- Pođite sa mnom - reče Sam ustavši nenadano i uhvativši za mišicu čovjeka u ljubičastom. - Sad ja shvaćam, da je moj gospodar onaj pravi čovjek, kojega vi trebate.
Pošto se Job Trotter malko opirao, Sam odvede svoga novog prijatelja u Pickwickove odaje i tamo mu ga predstavi, ukratko ispričavši glavni sadržaj razgovora, što smo ga upravo iznijeli.
- Veoma mi je žao, što odajem svoga gospodara, gospodine - reče Job Trotter prinoseći očima ubrusac s crvenim kockicama, koji je imao oko šest četvornih palaca.
- Taj vam je osjećaj zbilja na čast - odvrati Pickwick, - no ipak vam je to dužnost.
- Znam, da mi je dužnost, gospodine - neobično će uzbuđeno Job. - Svi mi treba da nastojimo izvršiti svoju dužnost, gospodine, i ja ponizno nastojim, kako bih izvršio svoju, gospodine; no teško je to iskušenje, gospodine, odati gospodara, čije ruho nosiš i čiji kruh jedeš, makar on bio i hulja, gospodine.
- Vi ste veoma čestit momak - reče Pickwick veoma ganut - pošten ste vi čovjek.
- Dajte, dajte prestanite, šta se tu kreveljite - umiješa se Sam, koji je postao neobično nestrpljiv gledajući plačkava Trottera kako prolijeva suze - začepite ta kola za polijevanje. Na taj način nećete ništa postići, to ničemu ne koristi.
- Same - prekori ga Pickwick - žao mi je što vidim, da imate tako malo poštovanja prema osjećajima ovoga mladića.
- Svi su njegovi osjećaji neobično dobri, gospodine - odvrati Sam Weller; - i baš zato, što su tako fini, šteta je da ih izgubi. Ja sve mislim, da bi bilo bolje da ih zadrži u svojim grudima, nego da mu ishlape u vrućoj vodi, osobito kad ničemu ne koriste. Suze još nikada nisu navile nijedne ure niti su pokrenule kakva stroja. Kad pođete, mladiću, drugi put u društvo, onda napunite lulu ovim mojim razmatranjem, a zasada samo stavite u džep taj vaš crveni ubrusac, jer nije bogzna kako lijep, da mašete ovdje njime, kao da ste pelivan.
- Moj sluga ima pravo - obrati se Pickwick Jobu - premda on izražava svoje misli na malko grub način, a prigodice i nerazumljiv.
- On ima posve pravo, gospodine - reče Trotter - i ja ću nastojati da ne popustim više svojoj slabosti.
- Veoma dobro - reče Pickwick. - A gdje je, dakle, taj ženski konvikt?
- Golema je to stara zgradurina od crvenih opeka, tik do grada, gospodine - odvrati Job Trotter.
- A kad ima da se izvede tu podla osnova; kad kani oteti djevojku? - upita Pickwick.
- Noćas, gospodine - odvrati Job.
- Noćas! - povika Pickwick.
- Još iste ove noći, gospodine - odvrati Job Trotter. Zbog toga sam toliko i uznemiren.
- Valja najžurnije izvršiti sve, što treba - mudrovaše Pickwick. - Htio bih odmah posjetiti nadstojnicu zavoda.
- Oprostite, gospodine - reče Job - ali tim putem nećete ništa postići.
- A zašto ne bih? - upita Pickwick.
- Moj vam je gospodar veoma umiješan čovjek, gospodine.
- Znam ja to - nato će Pickwick.
- I on se tako umilio staroj nadstojnici i tako joj je srce opčinio, gospodine - nastavi Job - da ona ne bi povjerovala ama baš ništa od onoga, što je njemu na uštrb, makar klečali pred njom na golim koljenima i svoje riječi još i prisegom potkrijepili. Osobito kad nemate nikakva dokaza doli riječ sluge, koji je otpušten zbog neke krivice, pa čini to iz osvete (a sve će to nadstojnica doznati, jer će joj posigurno reći moj gospodar).
- Šta nam je onda činiti, pa da bolje uspije? - upita Pickwick.
- Staru damu neće ništa drugo ujveriti, gospodine, nego ako ga zatekne u samom činu otmice - odgovori Job.
- Sve te stare mačke baš vole lupiti glavom o zid - pripomenu onako uzgred Weller.
- Bojim se ja - nastavi Pickwick - da bi bilo veoma teško izvesti tu osnovu, da se, naime, uhvati pri samom činu otmice.
- Ne znam, gospodine - nato će Trotter nakon nekoliko trenutaka razmišljanja - ali ja sve mislim, da bi se to dalo veoma lako izvesti.
- A kako? - radoznalo zapita Pickwick.
- E pa ovako - stade raspredati Trotter: moj gazda i ja potajno smo se sporazumjeli sa dvije sluškinje, koje će nas u deset sati sakriti u kuhinji. Kad svi u kući pođu na počinak, mi ćemo izaći iz kuhinje, a mlada dama iz svoje ložnice. Poštanska će nas kočija čekati pred zgradom, i putuj, igumane.
- No, a onda? - nestrpljivo će Pickwick.
- Onda, gospodine, ja sam smišljao, kad biste vi vrebali u vrtu iza kuće sami...
- Sam - upade Pickwick - a zašto sam, kumim vas bogom?
- Smatrao sam posve naravnim - odgovori Job - da staroj nadstojnici ne bi bilo drago, da se takva neugodnost otkrije pred više svjedoka nego što je potrebno. A zamislite tek osjećaje mlade dame, gospodine.
- Imate posve pravo - složi se Pickwick. - Taj vaš obzir pokazuje nježnost i finoću vašega srca. Samo nastavite, potpuno pravo imate.
- E, pa, gospodine; ja sam ovako smislio: vi biste me čekali sami u vrtu iza kuće, a ja bih vas kroz vrata, što se na kraju hodnika otvaraju na vrt, pustio u kuću točno u jedanaest i pol sati, te biste tako pridošli baš u pravi čas, da mi pomognete omesti osnovu toga zlikovca, koji me, po mojoj nesreći, zapleo u svoje mreže.
Pritom Trotter duboko uzdahnu.
- Ne uznemirujte se zbog toga - tješio ga Packwick. - Kad bi onaj čovjek imao barem malko tankoćutnosti, kojom se vi odlikujete - (makar kako neznatan bio vaš položaj), ne bih ja izgubio svu nadu u njega.
Job Trotter duboko se nakloni, te mu se, usprkos maloprijašnjoj Wellerovoj opomeni, orosiše oči suzama.
- U svom životu nisam vidio takva plačljivca - reče Sam. - Bože prosti, ako sve ne mislim, da taj čovjek ima u glavi glavnu vodenu cijev, koja je neprestano odvrnuta.
- Same! - viknu Pickwick neobično strogo - jezik za zube!
- U redu, gospodaru - odvrati Sam Weller.
- Ne sviđa mi se ta osnova - reče Pickwick nakon duboka razmišljanja. - A zašto ja ne bih mogao razgovarati s prijateljima te mlade dame?
- E pa zato, gospodine, jer ti ljudi stanuju stotinu milja odavde - nato će Job Trotter.
»Što je taj dosjetljiv«, u sebi će Weller.
- Pa onda taj vrt - nastavi Pickwick. - Kako ću samo dospjeti u nj?
- Zid je veoma nizak, gospodine, a vaš će vas sluga pridići.
- Moj će me sluga pridići - nesvijesno ponovi Pickwick. - A hoćete li vi posigurno biti kraj onih vrata, što ih malo prije spomenuste?
- U vratima se ne možete zabuniti, gospodine; to su vam jedina vrata na vrt. Kucnite na njih, čim čujete, da je ura izbila jedanaest i pol sati, a ja ću vam tog trenutka otvoriti.
- Ne sviđa mi se ta osnova - opet će Pickwick; - no kako se ne mogu domisliti drugoj, primam je, jer je u pogibelji čitav život te mlade dame. Bit ću tamo posigurno u to vrijeme.
Tako je prirođena dobrota srca po drugi put uvukla Pickwicka u pustolovinu, od koje bi najradije bio stajao postrance.
- Kako se zove kuća? - zapita Pickwick.
- Westgate House, gospodine. Kad stignete na kraj grada, skrenite malko udesno; kuća je na osami, nešto udaljena od ceste, a na glavnim je vratima mjedena pločica s natpisom.
- Znam ja tu kuću - odvrati Pickwick. - Opazio sam je jedanput prije, kad sam bio u ovome gradu. Možete se pouzdati u mene.
Trotter se ponovo nakloni i okrenu se da ode, kadli mu Pickwick utisnu u ruku gineju.
- Dobar ste vi momak - reče Pickwick - i ja se divim dobroti vašeg srca. Nemojte mi ništa zahvaljivati. Ne zaboravite - u jedanaest sati.
- Ne bojte se, gospodine, da ću ja na to zaboraviti - odvrati Job Trotter. To rekavši ode iz sobe, a za njim i Sam.
- Čujte - priupita ovaj potonji - taj vaš plač nije baš tako loša zamisao. Ja bih po tu cijenu ridao, da bi mi lijevalo iz očiju kao kišnica iz oluka za vrijeme najvećeg pljuska. Dajte recite mi, kako vi to radite?
- Pa to dolazi iz srca, gospodine Walkeru - odvrati Job svečano. - Zbogom, gospodine.

»Plačljiva li svata, bože mili; no ipak sve izmuzosmo iz njega«, pomisli Weller, kad Joba nestade.
Ne možemo točno iznijeti, kakve su se misli rojile u mozgu gospodina Trottera, jer ih ne poznajemo.
Dan prođe, uto i večer dođe, a malko prije deset sati javi Weller, da su Jingle i Job zajedno izašli, da im je prtljaga već spremljena, i da su naručili kočiju. Sva je prilika, da se osnova već provodi, kako je već pretkazao Trotter.
Otkuca deset sati. Bilo je vrijeme da Pickwick pođe na svoj škakljivi posao. Da mu ne bi ništa smetalo, kad se uspenje preko zida, ne htjede uzeti dugački kaput, što mu ga je Sam bio ponudio, pa tako krenu na put, a za njim njegov sluga.
Svijetli se mjesec zakrio za oblake. Noć bješe lijepa i beskišna, ali je bilo tamno kao u rogu. Sve bješe obavijeno neprodornom tamom: staze, živice, polja, kuće i stabla. Zračište bješe vruće i sparno. Ljetni bi blijesak lako zatreptao na rubu obzorja, i to bješe jedina pojava, koja je unosila promjenu u mrklu tamu, kojom bješe sve protkano. Zvuka ne bješe čuti niodakle; samo se iz daljine čuo lavež nekoga nespokojnog psa čuvara.
Nađoše kuću, pročitaše napis na mjedenoj pločici, zaobidoše oko zida i stadoše kod onoga dijela, što ih je rastavljao od stražnjeg kraja vrata.
- Same, kad mi pomognete da prijeđem preko zida - prikriči Pickwick - onda ćete se povratiti u gostionicu.
- Veoma rado, gospodine.
- I tamo ćete probdjeti, dok se ja ne vratim.
- Svakako, gospodine.
- Držite me za nogu, a kad velim »diži«, polako me podignite.
- U redu, gospodine.
Pošto je uredio s tim prethodnim dogovorima, Pickwick se uhvati za vrh zida, poviknu »diži«, i Weller ga upravo doslovce posluša. Bilo da je Pickwickovo tijelo barem donekle sudjelovalo u elastičnosti njegova duha, bilo da su Wellerovi pojmovi o nalogu »podignite me polako«, bili nešto grublji od Pickwickovih, bilo kako bilo, neposredni je učinak Samove pomoći bio taj, da je besmrtnog gentlemana potpuno prevalio preko zida na gredicu iza njega, gdje je konačno pao koliko je dug i širok, pošto je prije toga izgazio tri grma ogrozda i ružin bokor.
- Valjda se niste pozlijedili, gospodine? - poče Sam glasnim šaptom, čim se oporavio od iznenađenja, što mu ga je prouzročio tajnoviti nestanak njegova gospodara.
- Ja se nisam pozlijedio, Same, o tome možete biti sigurni - odgovori Pickwick - prije držim, da ste me vi pozlijedili.
- Nadam se, da nisam - reče Sam.
- Ništa ne smeta - otpovrze Pickwick digavši se; - ništa do nekoliko ogrebotina. Hajdete, inače će nas tko čuti.
- Sretno vam bilo, gospodine.
- Zbogom, Same.
Weller se tihim korakom udalji, a Pickwicka ostavi sama u vrtu.
Svjetla bi se prigodice pojavljivala na različitim prozorima kuće, ili bi sijevnula sa stubišta, kao da ukućani kreću na počinak. Kako Pickwick nije želio da se prije urečenog vremena približi vratima, zguri se tako u jednom uglu kraj zida i čekaše da kucne ugovoreni sat.
U takvu bi položaju uzmalaksalo raspoloženje i odlučnost mnogom smrtniku. Pickwick, međutim, nije osjećao niti potištenosti niti nepouzdanja. On je bio uvjeren, da je njegova nakana u suštini dobra, te se neograničeno pouzdavao u plemenite osjećaje Joba Trottera. Dosadno mu je bilo, nema zbora; da ne velimo, i strašno. No, misaon je čovjek uvijek kadar zabaviti se razmišljanjem. Pickwick se bješe toliko zamislio, da je zadrijemao, kadli ga probudi skladna zvonjava sa zvonika susjedne crkve - otkucalo je jedanaest i pol.
»Vrijeme mi je«, pomisli Pickwick i oprezno se ustade. Razgleda gore po zgradi: svjetla iščezla, kapci zatvoreni - nema sumnje, svi već spavaju. Na prstima pođe do vrata i zakuca polako. Dva-tri časka minuše, a odaziva nema. Tad opet zakuca, ali malo jače, a zatim još jače.
Konačno začu šum koraka na stubama, a zatim kroz ključanicu vrata prosja svijetlo svijeće. Dosta je vremena prošlo, dok je skinut lanac s vrata i dok su otkračunana, pa se napokon polako i otvoriše.
Vrata su se otvarala van: što su se ona više rastvarala, to je Pickwick sve više iza njih izmicao. Zamislite njegovu zapanjenost, kad je, iz opreza samo malko virnuvši vidio, da osoba, koja ih otvara, nije Job Trotter nego sluškinja sa svijećom u ruci! Pickwick povuče glavu s brzinom, što je izvodi onaj izvrsni melodramski glumac Punch, kad u zasjedi vreba komičara plosnate glave s limenom kutijom za glazbala.
- Bit će da je to mačka bila, Saro - napomenu djevojka obrativši se nekome u kući. - Maca mala, mac - mic, mala, mic.
Kako tim milim zovom ne namami nikakve životinjice, sluškinja polagano zatvori vrata i opet ih zakračuna, dok Pickwick osta pripijen uza zid.
»Baš je to čudnovato«, pomisli Pickwick. Po svoj prilici su zasjeli više nego obično. Baš je golema nezgoda, što su izabrali za to ovu noć među tolikima - e baš je gadno i nezgodno.
Misleći te misli Pickwick se oprezno povuče u onaj ugao kraj zida, u koji se maloprije bio šćućurio, te odluči čekati, dok ne dođe čas, u koji mu se bude činilo da može bez opasnosti ponoviti ugovoreni znak.
Nije bio tu ni pet časaka, kadli bijesnu jasna munja, a za njom zagrmje bučna grmljavina, koja se lomljaše i rasprostiraše u daljinu uz strahovitu huku; onda sijevnu druga munja, blistavija od prve; iza nje opet riknu druga grmljavina, još bučnija nego prva; potom uli iz oblaka grozna pljuštavica s takvom snagom i žestinom, da je sve mela ispred sebe.
Pickwick je predobro znao, da je stablo neobično pogibeljan susjed za vrijeme grmljavine. A jedno je bilo njemu nadesno, drugo nalijevo, treće ispred njega, a četvrto iza njega. Ako ostane na tom mjestu, može slučajno poginuti, a ako se opet pokaže usred vrta, može se dogoditi, da ga izruče policajcu. Dva-tri puta pokuša se popeti uza zid, ali kako ovaj put nije imao drugih nogu osim onih, kojima ga je obdarila majčica Priroda, jedini je učinak tih njegovih očajnih nastojanja bio taj, da je na koljenima i golijenima zadobio čitavo čudo različitih veoma neugodnih ogrebotina te da ga je čitava oblio znoj.
»Strašna li položaja«, promuca u sebi Pickwick zastajući da otare znoj sa čela nakon toga mučnog gibanja. Pogleda na kuću - sve u tami. E, pa bit će da su sada ipak svi polegli. Ponovo će pokušati da se javi ugovorenim znakom.
Odmigolji na prstima preko vlažnog šljunka i pokuca na vrata. Suspregne dah i osluškuje na ključanici. Nitko se ne javlja. Opet zakuca. Začuje u kući tihi šapat, a iza toga vikne neki glas:
- Tko je tamo?
»Nije to Job«, pomisli u sebi Pickwick i ponovo se brže-bolje pripilji uza zid. - Ženski je glas.
Jedva je dospio da to zaključi, kadli se iznad stuba otvori širom prozor, a tri-četiri ženska glasa ponoviše pitanje:
- Tko je tamo?
Pickwick se ne usudi ni ganuti bilo čime. Bjelodano je bilo, da je čitav zavod budan. Odluči da se ne miče s mjesta, dok ne jenja galama, a tada će, uz nadčovječanski napor, prijeći preko zida ili poginuti pri tom pokušaju.
Kao sve ostale Pickwickove odluke, tako je i ta bila najbolja, na koju je mogao pregnuti u takvim prilikama. No, na nesreću ta se njegova odluka temeljila na pretpostavci, da se neće ženskinje usuditi ponovo otvoriti vrata. Kako li se razočarao, kad začu, da se skida lanac i izvlače zavornice, a vrata se (polagano doduše) otvaraju, ali sve više i više! Pickwick je uzmicao stopu po stopu u svoj ugao; no, što činio da činio, njegov je položaj između zida i vrata smetao, te se vrata nisu dala širom otvoriti.
- Tko je tamo? - zaciča iznutra sa stubišta mnogobrojan zbor piskutljivih soprana, a sastojao se od stare gospe nadstojnice konvikta, triju učiteljica, pet sluškinja i trideset pitomica, sve napola obučenih, s čitavom šumom papirnih zavojaka za kovrčanje kose.
Posve jasno, da Pickwick nije odgovorio na postavljeno pitanje, i sad se pripjev zbora promijeni u poklik:
- Bože dragi, blesava ili čeljadetu te naše kuharice!
- Kuharice, zašto ne izađete malo u vrt? - povika časna majka samostanka, koja je brižno pazila da bude navrh stepenica, iza svih ostalih.
- Oprostite, časna majko, ali nije mi drago - odvrati nato kuharica.
- Bože dragi, blesava li čeljadeta te naše kuharice! - povika u jedan glas trideset pitomica.
- Kuharice - izdere se časna majka, kao da je do neba sezala glavom - nema meni pogovora; kad vam velim, da ste odmah otišli i pogledali, što je u vrtu.
Tada kuharica udri u plač, a sobarica pripomenu, da je takav postupak »sramota«; nato joj časna majka zbog buntovništva dade smjesta jednomjesečni otkaz.
- Zar niste čuli, kuharice? - upita časna majka lupivši nogom od silne nestrpljivosti.
- Zar ne čujete svoju gospodaricu, kuharice? - priupitaše tri učiteljice.
- Što je ta kuharica bezobrazno stvorenje! - složno će trideset pitomica.
Kako su nesretnu kuharicu na tako odlučan način salijetali sa svih strana, ona zbilja popođe naprijed korak-dva, a svijeću je držala tako, da uopće ništa ne mogaše vidjeti, te jadnica izjavi, da nema ničesa, i da je to po svoj prilici bio vjetar. Tako upravo htjedoše zatvoriti vrata, kadli užasno vrisnu jedna radoznala pitomica, koja je provirila između vratnih stožera. Nato se odmah vrcnuše kuharica i sluškinja i sve koje su bile odvažnije.
- Što se desilo gospođici Smithersovoj? - upita časna majka nadstojnica, kad su spomenutu gospođicu spopali grčevi, koji bi oborili i četiri mlade dame, a nekmoli neće jednu.
- O, bože! Što je tebi, draga naša gospođice Smithersova - povika preostalih dvadeset i devet pitomica.
- Ah, muškarac... muškarac... za vratima! - vriskala je isprekidano gospođica Smithersova.
Čim je časnu majka samostanka čula prestravljeni krik svoje učenice, kao munja se vrcnu u svoju ložnicu, dvostruko zaključa vrata i onesvijesti se na udobnu mjestu, dok su pitomice, učiteljice i sluškinje popadale po stepenicama, i to jedne po drugima. Nikad nisi čuo takve cike, ni vidio takva onesvješćivanja i krčumanja. Usred te graje i gungule pomoli se Pickwick iz svog skrovišta i eto ga među njih.
- Gospe, drage moje gospe - započe umiljato Pickwick.
- Gle, još nas dragima naziva - povika najstarija i najružnija učiteljica. - Gle nitkova jednog!
- Gospe moje - hripao je Pickwick, očajan zbog tako pogibeljna položaja. - Saslušajte me. Nisam ja nikakav lupež. Ja samo tražim nadstojnicu zavoda.
- O, kakve li divlje nemani! - zaskiča druga učiteljica. - Traži gospođicu Tomkinsovu.
Tada nastade opća krika i buka.
- Neka netko zazvoni za uzbunu! - povika desetak glasova.
- Ma, okanite se zvonjave, drage moje dame, kumim vas bogom - povika jadni Pickwick. - Pogledajte me samo. Pa zar ja sličim lupežu! Možete mi svezati ruke i noge ili me zatvoriti u kakvu komoricu, ako vas je baš volja. Samo me najprije saslušajte, što vam imam reći... saslušajte me prvo.
- A kako ste dospjeli u naš vrt? - promuca sobarica.
- Zovite nadstojnicu zavoda, i ja ću joj sve reći po istini - preuze Pickwick naprežući pluća koliko je god više mogao. - Zazovnite je... samo se smirite i zovnite nadstojnicu, pa ćete sve čuti.
Ili Pickwickov izgled ili njegovo vladanje, ili možda napast, kojoj ženske glave ne mogu odoljeti, da čuju, naime, nešto, što im je zasad bilo prekrito tajanstvenošću, ele bilo kako bilo, svakako razumniji dio zavoda (četiri-pet njih) ipak se nekako konačno primiri. Da bi iskušale Pickwickovu iskrenost, predložiše, da se mora smjesta podvrći ograničenju lične slobode. Kako je gentleman bio pristao da će razgovor s gospođicom Tomkinsovom održati iz komorice, gdje su vanjske učenice za vrijeme obuke vješale šešire i torbe sa sandwichima, on svojevoljno uđe unutra i tu ga za svaku sigurnost zaključaše. Nakon toga živnuše i ostale uplašene ovčiče. Pošto je gospođica Tomkinsova došla do svijesti i do njih dolje,59 započe između nje i Pickwicka ovaj razgovor:
- Kakva ste vi, čovječe, posla imali u mome vrtu? - započe gospođica Tomkinsova slabim glasom.
- Dođoh vas opomenuti, kako je jedna od vaših mladih dama kanila noćas pobjeći - odvrati Pickwick iz komorice.
- Pobjeći! - začuđeno povika gospođica Tomkinsova, tri učiteljice, trideset pitomica i pet sluškinja. - A s kime?
- S vašim prijateljem, gospodinom Charlesom Fitz-Marshallom.
- S mojim prijateljem! Pa ja uopće ne poznam osobe tog imena.
- Dobro, onda s gospodinom Jingleom.
- Nikad u svom životu nisam čula to ime.
- E onda su me prevarili i obmanuli - odvrati Pickwick.
- Ja sam žrtva zavjere - i to gadne i podle zavjere. Draga gospo, ako mi ne vjerujete, onda pošaljite nekoga u svratište Anđeo, neka zovne Pickwickova slugu. Dajte učinite mi to, gospo, zaklinjem vas.
- Bit će da je ugledan gospodin, kad čak i slugu drži - pripomenu gospođica Tomkinsova učiteljici pisanja i računanja.
- Moje je mišljenje, gospođice Tomkinsova - otpovrze učiteljica pisanja i računanja - da on ne drži slugu, nego da sluga drži njega. Ja sve nekako mislim, da je to luđak, a njegov tobožnji sluga da mu je čuvar.
- Držim, da imate potpuno pravo, gospođice Gwynnova - odvrati Tomkinsova. - Neka dvije sluškinje odu do Anđela, a ostale nek ovdje ostanu, da nas štite.
I tako poslaše u svratište Anđelu dvije sluškinje, da potraže Samuela Wellera; preostale tri ostadoše, da budu zaštita gospođici Tomkinsovoj, trima učiteljicama i trideset pitomica. Gospodin je Pickwick sjedio u komorici, ispod čitavog gaja torbica sa sandwichima, i tu čekao povratak glasnika, skupivši svu filozofiju i snagu, što ih bješe kadar prizvati u pomoć.

Neočekivani »raspust« djevojačkog konvikta

Sluškinje se povratiše tek za sat i pol, a kad stigoše, gospodin Pickwick, uz glas Samuela Wellera, ču i dva druga, koji su nekako prijateljski zvučali njegovu uhu, ali čiji su to glasovi, ne bi se sjetio, pa da ga kolju.
Nakon toga nastade kratak razgovor. Zatim otključaše vrata, kadli iz zaklona izađe Pickwick, i ima šta i vidjeti: pred njim stoji čitavo osoblje zavoda Westgate House, pa Samuel Weller, i, zamislite - stari Wardle sa svojim budućim zetom Trundleom!
- Dragi moj prijatelju - prozbori Pickwick poletjev prema starome Wardleu i zgrabiv ga za ruku - mili moj prijatelju, kumim vas kao boga, rastumačite ovoj dami nesretni i strašni položaj, u koji sam zapao. Bit će da ste sve već dočuli od moga sluge. Recite svakako, čestiti moj druže, da nisam ni lupež ni luđak.
- Tako sam i rekao, dragi prijatelju. Ja sam to već ispričao - odvrati starina Wardle, stiskujući svome prijatelju desnicu, dok je Trundle stezao Pickwickovu ljevicu.
- A tko god to kaže, ili je kazao - umiješa se Weller stupivši malko naprijed - taj laže; ne samo da je ta njegova tvrdnja daleko od istine, nego je istina sasvim protivno. I ako u ovoj kući i u zgradama uz nju ima ne znam koliko muškaraca, koji su to rekli, osjećat ću se neobično sretnim, da im svima dadnem veoma uvjerljiv dokaz, da su se prevarili, i to ću učiniti u istoj ovoj prostoriji, ako ove poštovane dame imadnu dobrotu da odu odavde, a da njima nalože da gore dođu jedan po jedan.
Pošto je s neobičnom blagoglagoljivošću izrekao taj izazov, Weller krepko udari stisnutom šakom o pruženi dlan druge ruke i pritom obješenjački namignu gospođici Tomkinsovoj. Nemoguće je opisati, koliko je gnušanje obuzelo tu časnu majku, što može uopće taj čovjek zamisliti i samu mogućnost, da se u zgradama, koje pripadaju Djevojačkom zavodu Westgate House, mogu nalaziti bilo kakvi muškarci.
Kako je Pickwick već djelomično iznio svoje objašnjenje, njegova obrana bi naskoro gotova. No nisi mogao ni za boga, ni putem kući s njegovim prijateljima, a niti kasnije, dok je sjedio kraj razbuktale vatre i večere, što mu bijahu itekako potrebne, izmamiti iz njega ni jedne ciglovetne riječi. Kao da je bio sav smeten i zbunjen. Samo se, i to jedan jedini put, okrenuo prema starome Wardleu i zapitao ga:
- A koja vas dobra sreća nosi ovamo?
- Trundle i ja dođosmo ovdje u lov za prvi novoga mjeseca - odvrati Wardle. - Noćas smo stigli, pa smo se začudili, kad doznadosmo od vašeg sluge, tla ste i vi ovdje. Drago mi je, Što sam se ovdje namjerio na vas, reče starac, potreptav Pickwicka po leđima. Zbilja mi je milo. Prvoga ćemo imati veselo lovačko društvo i ponovo ćemo gospodinu Winkleu pružiti prigodu... zar, ne, stari druže?
Pickwick ne prozbori ni crne ni bijele. Nije se, štoviše, raspitao ni za svoje prijatelje u Dingley Dellu, te malo nakon toga pođe na počinak, zaželjevši da mu Sam donese svijeću, kad zazvoni.
Nakon nekog vremena zazvoni zvonce, i Sam se stvori pred svojim gospodarem.
- Same - zovnu ga Pickwick gledajući ispod pokrivača.
- Izvolite, gospodaru - ozva se Weller.
Pickwick zašutje, a Weller useknu svijeću.
- Same - opet će Pickwick, kao da mu se riječi od srca otkidaju.
- Izvolite, gospodine - ponovo će Weller.
- Gdje je onaj Trotter?
- Mislite Job, gospodine.
- Da.
- Odmaglio je, gospodine.
- Bit će sa svojim gospodarem?
- Je li mu prijatelj ili mu je gospodar, ili neki treći vrag, ne znam, ali je svakako s njim odmaglio - odvrati Weller. - Ono ti je, moj gospodaru, baš našla krpa zakrpu - loši sluga goreg gospodara.
- Jingle je naslutio moju osnovu, pa je poslao k vama onog klipana, da vam nabaja onu bajku, zar ne? - pripomenu Pickwick napola se gušeći.
- Upravo je tako, gospodaru moj - odvrati Weller.
Sve je ono, naravno, bila pusta laž, zar ne?
- Sve od reda, gospodaru - otpovrze Weller. - Prodadoše nam rog za svijeću; podmetnuše nam čavče pod goluba; podvališe nam.
- Mislim, da nam drugi put neće tako lako umaći, Same? - pripomenu Pickwick.
- I ja mislim, da neće, gospodaru moj.
- Kad god se i gdje god se ponovo susreo s tim Jingleom - zaprijeti Pickwick uspravivši se u postelji i strahovitim udarcem napravivši izdubak na uzglavlju - ne samo da ću ga raskrinkati, kako zbilja u najvećoj mjeri zaslužuje, nego ću ga i osobno kazniti. Hoću, bog mi i duša, ili se ja ne zvao Pickwickom.
- A ja, kad uhvatio da uhvatio onu cmizdravu hulju s garavom kosom - priklopi Sam - ako ja ne istjerao pravu vodu na njegove oči, ne zvao se ja Weller. Laku noć, gospodaru moj!

AUGUSTUS Jules Bouvier



Sedamnaesto poglavlje

U njemu se prikazuje, kako napadaj trgavice može katkada djelovati kao oživljavač dosjetljivu duhu.

Premda je tjelesna Pickwickova građa bila kadra podnijeti neobično mnogo napora i umora, ipak ne mogaše odoljeti tolikim raznovrsnim napadajima, što je snađoše one glasovite noći, koju smo opisali u prijašnjem poglavlju. Pogibeljno je i neobično skvasiti se do gole kože na noćnom zraku pa se onda, onako samo s odijelom na sebi, sušiti u komorici. I tako se jadan Pickwick morade uboljeti od trgavice.
Iako su time oslabile tjelesne snage našega velikana, njegova duševna energija zadrža prijašnju krepost. Njegov je duh bio elastičan te mu se opet povrati dobro raspoloženje. Nestalo, štoviše, i Pickwickova jada zbog nedavne pustolovine, te bi se, bez ikakve ljutnje i smetenosti, pridružio srdačnom smijehu gospodina Wardlea, kad bi god ovaj potonji štogod o njoj natuknuo. Još bi se i više dapače smijao. Za ona dva dana, dok je Pickwick morao ležati u postelji, Sam ga je neprestano dvorio. Prvog je dana nastojao razonoditi svoga gospodara pričajući mu zgodice i razgovarajući se s njime, a drugog dana zatraži Pickwick svoj pisaći sandučić, pero i tintu te se bješe zadubio u posao preko čitava dana. Kako je treći dan mogao već sjediti u svojoj ložnici, posla slugu k Wardleu i Trundleu s porukom, u kojoj im javlja, da će se veoma obradovati, ako te večeri dođu k njemu na čašicu vina. Uzvanici od sveg srca prihvatiše poziv. Dok su sjedili tako pijuckajući, Pickwick im, više se puta u pričanju zarumenjevši, ispriča ovu zgodicu, kako ju je on sam »uredio« za vrijeme svoje upravo minule boljetice, te napomenu, da ju je pribilježio prema nepatvorenom i bezazlenom pričanju gospodina Wellera.

ŽUPSKI UČITELJ
Priča o iskrenoj ljubavi

Živio nekad u malenu pokrajinskom gradiću, prilično udaljenu od Londona, neki mališa po imenu Nathaniel Pipkin, župski učitelj u tom mjestu; stanovaše u kućici, koja se nalazila u majušnoj Glavnoj ulici, svega desetak časaka hoda od crkvice. Svakog si ga dana mogao naći između devet prije podne do četiri iza podne kako uči dječačiće temeljno znanje. Bješe to bezazleno, mirno i dobroćudno stvorenje, zavrnuta nosa, a posvinutih nogu; škiljava oka, a šepava kroka. Vrijeme je provodio bilo u crkvi bilo u školi, tvrdo vjerujući, da na čitavu bijelom svijetu nema tako pametna čovjeka kao što je njegov župnik, ni tako viđenih odaja kao što je njihova vijećnica župskog zastupstva, niti tako dobro uređena sjemeništa kao što je njegovo. Jedan je jedincati put u svom životu Nathaniel Pipkin vidio biskupa - pravog pravcatog biskupa, s rukavima od batista i s vlasuljom na glavi. Vidio ga je kako hoda, čuo ga kako govori, kadno je biskup bio jedanput došao na krizmu. Tom je znamenitom zgodom obuzelo Nathaniela Pipkina takvo poštovanje i strahopočitanje, kad je spomenuti biskup položio svoju ruku na njegovu glavu, da se na mjestu obeznanio, te ga je crkvenjak morao na rukama iznijeti iz crkve.
Bješe to velik događaj, početak strahovite prekretnice u životu Nathaniela Pipkina i jedino, što mu se ikad dogodilo, tako da je namreškalo glatku struju njegova mirnog životnoga toka, kadno je jednoga lijepog poslijepodneva, u nastupu duševne rastresenosti, slučajno svrnuo oči s pisaće pločice, na kojoj je smišljao neki strahoviti problem iz složene zbrojidbe, što ga je imao riješiti neki zločesti deran. Oči mu se slučajno zaustavile na bujnu licu Marije Lobbsove, jedinice kćerke staroga Lobbsa, velikog sedlara preko puta. Pipkinove su se oči, istina, više puta i počesto i prije zaustavile na ubavom licu Marije Lobbsove, i to u crkvi i drugdje. No nisu mu se nikad činile tako sjajne, njezine jagodice nikad tako rumene kao baš u toj osobitoj prigodi. Nije onda nikakvo čudo, što Nathaniel Pipkin nije bio kadar svrnuti pogleda s lica gospođice Lobbsove. Nije ni to čudo, što je Marija Lobbsova, kad je opazila da mladić u nju zuri, povukla glavu s prozora, s kojega bješe ona zurila, te je zatvorila okno i spustila zastor. Pa još ni to nije nikakvo čudo, što je odmah zatim Nathaniel Pipkin napao na derančića, koji ga je prije rasrdio, pa je stao lupati po njemu šakama i mlatiti ga nemilice, dok god mu je srce željelo. Sve to bješe veoma naravno, i nema se tu čemu čuditi.
No, treba da se čudimo, što se takav čovjek, kao što je bio Nathaniel Pipkin - povučen, nervozan i neobično skromna prihoda - usudio od tog dana težiti za rukom i srcem jedinice kćerke naprasitoga starog Lobbsa, velikog sedlara, koji bi bio kadar jednim potezom pera kupiti čitavo selo, a da mu to ne bude nikakav izdatak; staroga Lobbsa velim, za koga su veoma dobro znali da u banci obližnjega trgovišta ima uložene čitave hrpe novca; staroga Lobbsa, za koga se govorilo da ima nebrojeno i neiscrpljivo blago, zgrnuto u maloj željeznoj blagajni s velikom ključaonicom, ponad kamina u stražnjem salonu, onoga starog Lobbsa, za kojega je bilo općenito poznato da u svečanim prigodama ukrašuje stol pravim srebrnim čajnikom, posudom za mlijeko i šećernicom od čista srebra, što će ih - običavao se ponosna srca hvaliti - pokloniti kćeri, kad nađe muža po svome srcu. Ponovo ističem, da se duboko zapanjujemo i neobično čudimo, što se taj i takav Nathaniel Pipkin drznuo zaškiljiti u tom smjeru. No, ljubav je slijepa, a Nathaniel bješe usitinu škiljav.60 Možda ga je to dvoje spriječilo, da nije vidio stvari, kakve jesu.
Da je, dakle, stari Lobbs makar izdaleka i najmanje slutio o osjećajima Nathaniela Pipkina, on bi školu upravo sa zemljom sravnio, a njezina bi učitelja jednostavno zbrisao s lica zemaljskog, ili bi počinio kakvo drugo nasilje i strahotu, što bi bili isto tako okrutni i grozni. Strašan je, naime, bio stari Lobbs, kad bi tko dirnuo u njegov ponos, ili kad bi mu uzavrela krv. A tek njegove psovke i kletve. Kad bi katkada stao zbog lijenosti koriti koštunjavog šegrta mršavih nogu, dopirale bi na drugu stranu ulice kletve s takvom bukom i tutnjavom, da bi se Nathaniel Pipkin stresao od užasa u svojim cipelama, a učenicima bi se sva kosa naježila od straha.
Usprkos svemu tome, kad bi svršio obuku, a učenici otišli, Nathaniel bi Pipkin sjeo kraj prozora na pročelju zgrade, i dok je tobože čitao kakvu knjigu, isprijeka bi zirkao preko ulice, ne bi li mu se pogled susreo sa sjajnim očima Marije Lobbsove. I nije tu sjedio mnogo dana, kadli se na prozoru gornjega kata pojaviše blistave oči, na izgled također duboko zanesene čitanjem. Bješe to radost i veselje srcu Nathaniela Pipkina. Već je i to bio užitak sjediti tamo čitave sate i gledati u ono krasno lice, dok su oči bile oborene; no kad je Marija Lobbsova stala podizati oči s knjige i bacati zrake u smjeru Nathaniela Pipkina, njegova radost i divljenje ne imadijahu ni konca ni kraja. Kad je jednog dana napokon doznao, da je stari Lobbs izašao, Nathaniel se Pipkin usmjeli i poljubi svoju ruku prema Mariji Lobbsovoj. Umjesto da ona zatvori prozor i spusti zastor, poljubi i ona svoju ruku prema njemu i nasmija se. Nato Nathaniel Pipkin odluči, da će bez daljeg odgađanja otkriti pravo stanje svojih osjećaja, pa bilo što bilo.
Zemljom, kojoj ukras bjehu, nikad ne skakutahu zgodnije nožice, veselije srce, jamičastije lice i finiji lik nego što to bješe u Marije Lobbsove, kćerke staroga sedlara. Tako bi obješenjački znalo zatreptati u njezinim svjetlucavim očima, da bi upalile i manje upaljivo srce nego što ga je imao Nathaniel Pipkin. Njezin je radosni smijeh tako veselo zvonio, da bi se nasmiješio i najmrgodniji čovjekomrzac, samo kad bi ga čuo. Pa čak se ni stari Lobbs, kad bi ga uhvatila najveća ljutina, ne bi mogao oduprijeti umiljavanju liepe svoje kćeri. A kad bi pak skupa sa svojom rodicom Katom - bješe to vragolančica, rekao bih bezočnica, mala čarobnica - navalila na staroga kakvom molbom (da pravo velim, često su to činile), ne bi im starac mogao uma baš ništa odbiti, pa makar zaiskale i jedan dio bezbrojnog i neiscrpljivog blaga, što ga sunce ne viđa, jer je sakrito u željeznoj blagajni.
Kad je jedne ljetne večeri Nathaniel Pipkin vidio to dvoje zamamnih stvorenjca pred sobom tek nekoliko stotina koraka, na onom istom polju, kojim je mnogo puta tumarao, sve dok nije zanoćilo, snatreći o ljepoti Marije Lobbsove - srce mu žestoko stade udarati u grudima. Iako je češće prije toga mislio, kako će hrabro pristupiti Mariji Lobbsovoj i otkriti joj svoju ljubav, samo da se može s njom sresti, sad, kad se iznebuha stvorila pred njim, osjeti kako mu sva krv iz tijela navire u lice, očito na veliku štetu njegovih nogu, koje su klecale pod njim, jer nisu imale u sebi uobičajenog dijela te tekućine. Kad bi one zastale, da uberu koji cvijet sa živice ili da poslušaju pjev ptice, Nathaniel Pipkin bi također zastao, kao da nešto duboko razmišlja. On je uistinu i razmišljao, što li će, zaboga, učiniti, kad se te ženske vrate - a neminovno je, da će se vratiti - pa se susretnu s njime licem u lice. Iako im se, naime, bojao primaći, ni za boga ne bi propustio da ih izgubi s oka: kad bi one pošle brže, i on bi pošao, kad bi se one zadržavale, i on bi se stao zadržavati, kad bi one stale, i on bi stao. Tako bi to išlo sve do mrkle noći, koja bi ih bila spriječila u tome natjeravanju, da se Kata ne obrnu prepredeno i ne potače Nathaniela pozvavši ga neka pristupi. U Katinu je načinu bilo nešto tako neodoljivo, da je Nathaniel Pipkin pristao na njezin poziv. Pošto se jadni učitelj dobrano nacrvenio, a vragolasta se mala rodica tome grohotom ismijala, Nathaniel Pipkin pade na koljena na rosnu travu i izjavi svoju čvrstu odlučnost, da će tu proklečati dovijeka, ako mu Marija Lobbsova ne dopusti da ustane kao njezin dragi. Nato se tihim večernjim zrakom razlijegnu veseli smijeh Marije Lobbsove - tako je zvonak bio, te, čini se, nije pomutio te tišine - vragolasta mala rodica prasnu u još neumjereniji smijeh nego prije, a Nathaniel Pipkin pocrvenje kao vampir. Kad je napokon ljubavlju moreni mališa stao upornije navaljivati, Marija Lobbsova obrne glavicu i prišapne svojoj rodici neka kaže - bilo kako bilo, Kata je to zbilja kazala - da se osjeća neobično počašćena udvaranjem gospodina Pipkina; iako njezinom rukom i srcem raspolaže njezin otac, da ipak nitko ne može biti bešćutan prema vrijednosti i valjanosti gospodina Pipkina. Kako je to sve veoma ozbiljno rečeno i kako je Nathaniel Pipkin pratio kući Mariju Lobbsovu, a na rastanku je svim silama nastojao i poljubiti, leže učo u postelju kao sretnik, pa udri sanjaj cijelu bogovetnu noć, kako umekšava starog Lobbsa, kako otvara čvrsto zatvorenu blagajnu i kako se ženi Marijom.
Sutradan opazi Nathaniel Pipkin kako je stari Lobbs izjahao na svom starom sivom malinu. Nakon toga mu vragolasta Katica pokaza s prozora neobično velik broj znakova, kojima nije pa nije nikako mogao razumjeti svrhu i značenje, kadli koščati tankokraki naučnik dođe odonud i reče, da gazde čitavu noć neće biti kod kuće i da gospođe očekuju gospodina Pipkina na čaj, točno u šest sati. Kako se tog dana svršila obuka, ne znadijaše to bolje od vas ni Nathaniel Pipkin ni njegovi učenici. Nekako prođe, i učenici se razidoše. Nakon toga se Nathaniel Pipkin oblačio sve do šest sati, da bi bio kako valja. Nije da bi utrošio mnogo vremena da izabere odijelo, koje će nositi, jer nije imao šta izabirati. Težak i važan zadatak bješe u tome, da obuče na sebe odijelo onako, kako će mu najbolje pristajati i da ga uredi, prije nego ga obuče.
U kući kod Lobbsovih zateče veoma pristalo društvance, koje se sastojalo od Marije Lobbsove i njezine rodice Kate, pa tri-četiri nestašne, vesele djevojke, rumenih obraza. Nathaniel Pipkin imađaše očevidan dokaz o činjenici, da glasine o bogatstvu staroga Lobbsa nisu nipošto pretjerane. Na stolu bjehu zaista čajnik, posuda za mlijeko i šećernica, sve od pravoga masivnog srebra; od čistog srebra bjehu također žličice, kojima se miješa čaj, čajne šalice bjehu od pravog porculana, a isto tako tanjuri, na kojima se poslužuju kolači i prženice. Jedini trn u oku Nathaniela Pipkina bješe Katin brat, rođak Marije Lobbsove, kojega je ova od milošte zvala Henry, a on kao da je uz jedan kutić stola tu djevojku sasvim svojatao za sebe. Divno je kad čovjek vidi naklonost među članovima porodice, ali i u tome se da pretjerati, te Nathaniel Pipkin nije mogao da ne pomisli, da Marija Lobbsova, kako se čini, veoma voli svoje rođake, ako je prema svima tako pažljiva kao prema Henryju. Pa i nakon čaja, kadno mala vragolasta rodica predloži, da se igraju slijepog miša, nekako uvijek slijepac bješe baš Nathaniel Pipkin, pa kad bi god položio ruku na onog rođaka, posigurno je znao, da ni Marija Lobbsova nije daleko od njega. I premda su ga mala vragolanka i ostalo ženskinje štipale, vukle za kosu, podmetale mu stolice, i što sve nisu radile od njega - Marija Lobbsova kao da mu se ni jedanput ni približila nije, a jedanput je, mogao bi se na to zakleti da je jedanput čuo, kako je cmoknuo poljubac, a nakon toga tihano karanje Marije Lobbsove i poluprigušen smijeh njezinih prijateljica. Sve to bješe čudnovato, veoma čudnovato, i čovjek ne zna pravo reći, što bi ili što ne bi učinio povodom toga Nathaniel Pipkin, da njegove misli ne bjehu iznenada usmjerene u novom pravcu.
Okolnost, koja bješe svrnula njegove misli u drugom smjeru, bješe glasno kucanje na uličnim vratima, a osoba, koja je tamo udarala, ne bješe nitko drugi doli glavom stari Lobbs, koji se neočekivano povratio, a kako nije bio večerao, lupao je kao da zakiva mrtvački lijes. Čim je tu uzbudljivu vijest saopćio koštunjavi tankokraki naučnik, moje ti djevojke na vrat na nos odcupkaše uza stupe u ložnicu Marije Lobbsove, dok rođaka i Nathaniela Pipkina nekako strpaše u dva ormara u obiteljskoj sobi, kako nisu imale boljeg mjesta da ih sakriju. Tek kad su ih tako sklonile i poredile sobu, otvoriše ulična vrata starome Lobbsu, koji je tamo sveudilj lupao, otkako je započeo.
Baš se nesreća zgodila, da je stari Lobbs bio neobično gladan, pa je bilo s njime zlo i naopako. Nathaniel ga je Pipkin čuo kako reži i gunđa kao kakva stara promukla psina, koju muči grlobolja. Kad god bi jadni tankokraki naučnik ušao u sobu, stari bi Lobbs počeo na nj grmjeti i psovati kao kakav Turčin i divljak, premda pritom, po svoj prilici, nije imao nikakva cilja ni svrhe, nego da mu bude lakše, kad istrese iz sebe suvišne psovke. Donesoše konačno na stol nešto podgrijane večere, a stari Lobbs udri jedi kao gladan vuk, pa pošto u tren sve počisti, poljubi kćer i zamoli je da mu donese lulu.
Priroda je inače veoma sublizu postavila koljena Nathaniela Pipkina, no kad je čuo, da stari Lobbs ište lulu, stadoše ta koljena tako šibati jedno o drugo, kao da će se razletjeti. Jadni je učo, naime, u posljednjih pet godina redovito svako poslijepodne i svaku večer viđao u ustima starog Lobbsa lulu, koja je u istome ormaru, u kome je on stajao, visjela na dvije kvake. Bješe to luletina srebrom okovana, sa smeđim kamišem. Obje djevojke poskočiše u potragu za lulom, sad u donje odaje, sad opet u gornje, svagdje samo ne ondje, gdje su posigurno znale da se lula nalazi; stari je Lobbs međutim grmio, da je prava milota. Napokon sedlar pomisli, da nije slučajno u ormaru, pa pođe tamo. Šta je koristilo čovječuljku, kakav je bio Nathaniel Pipkin, da povlači vrata unutra, kad je visoka i jaka ljudeskara, kakav je bio stari Lobbs, trzao van. Stari sedlar tržne, i vrata se širom otvore, a unutra imaš šta i vidjeti: Nathaniel Pipkin usukao se kao svijeća i sav drhturi od straha kao prut na vodi. O, budi bog s nama, kakvim li ga strašnim pogledom ošinu stari Lobbs, kad ga izvuče za ogrlicu pa ga držaše tako, ispruživši od sebe ruku.
- Kog vi vraga ovdje tražite? - zagrmje stari Lobbs strahovitim glasom.
Kako Nathaniel Pipkin nije proslovio ni cigle ciglovetne, stari Lobbs ga stade drmusati, kroz dva-tri časka, naprijed pa nazad, da bi tako pomogao jadnom uči da sredi svoje misli.
- Ama, što tražite ovdje? - urlao je Lobbs; - nije vraga, da ste upravo vi došli po moju kćer?
Stari Lobbs mu je to spomenuo, samo da mu se naruga, jer nije ni slutio, da bi Nathaniela Pipkina mogla tako daleko odvesti ljudska drskost. Kakav li je onda bio starčev gnjev, kad je ubogi učo odgovorio:
- Jesam, gospodine Lobbse. Ja sam uistinu došao po vašu kćer. Ja nju volim, gospodine Lobbse.
- Što, zar ti šmrkavi, namrđeni, slabašni nevoljniče - sopio je stari Lobbs, kao da ga je udarila kap nakon toga strašnog priznanja; - što mislite time reći? U lice mi recite! Proklet ja bio, ako vas ne zadavim!
Nipošto nije nevjerojatno, da ne bi stari Lobbs u svom prekomjernom bijesu zbilja i izveo tu prijetnju, da njegovu ruku ne zaustavi sasvim neočekivana pojava. Rođak je, naime, u taj čas izlazio iz ormara, u kojemu je bio sakrit, pa idući prema starom Lobbsu prozbori:
- Ne mogu, gospodine, dopustiti, da ta nevina osoba, koju su djevojke iz vragolije ovamo pozvale, na tako velikodušan način preuzme na sebe krivicu - ako tu uopće ima kakve krivice - za koju sam ja odgovoran i koju sam spreman i priznati. Ja ljubim vašu kćer, gospodine i ja sam ovamo došao da se s njome sastanem.
Nato stari Lobbs širom iskolači oči, a bogme ih nije manje izvalio ni Nathaniel Pipkin. Napokon Lobbs dođe nekako do daha pa zagrmje:
- Vi?
- Da, ja.
- A ja sam vam odavna zabranio da prijeđete preko praga ove kuće.
- Zabranili ste mi, gospodine; da mi niste zabranili, ne bih se ja ovamo ni morao prikrasti sinoć potajice.
Žao mi je, što to moram spomenuti o gospodinu Lobbsu, ali sve mislim, da bi ošinuo onog rođaka, da se starome ne ovi oko ruke njegova ljepotica kći, kojoj se iz blistavih očiju suze ćurkom ronjahu.
- Ne ustavljaj ga, Marijo - nato će mladić: - ako mu je baš volja da me udari, pusti ga samo. Ne bih ja, bože sačuvaj, povrijedio jedne vlasi na njegovoj sijedoj glavi za sva blaga na ovome svijetu.
Na taj prijekor starac obori oči, te mu se sretoše sa suznim očima njegove kćeri. Već sam prije jednom ili dvaput napomenuo, da su njezine oči bile neobično svijetle, pa ni sada njihov utjecaj, premda su ih oblile suze, ne bješe nipošto manji. Stari Lobbs svrnu glavu ustranu, kao da hoće izbjeći, da ga oči njegove kćeri odvrate od srdžbe, kadli, kao da je sudbina tako htjela, ugleda lice male vragolaste rodice, kojoj se - kako je bila napola u strahu zbog brata, a napola se smijala gledajući Nathaniela Pipkina - pokaza na licu tako čaroban izražaj, malko preliven bojazni, da bi je morao pogledati svaki čovjek, bio mladić ili starac. Zatim svojom rukom ogrli starčevu, umiljavajući mu se, i prišapnu mu nešto na uho. I, hoćeš-nećeš, stari Lobbs se ne može uzdržati da ne prasne u smijeh, dok mu u isti mah kliznu obrazom jedna suza.
Nakon pet časaka eto ti dolje i djevojaka, štono su se bile sakrile u ložnici. Neobično su hihotale srameći se. Dok se tako mladež neobično dobro zabavljala, stari Lobbs skide svoju lulu i zapuši. Značajno je, da starca nijedna lula, što ju je ikada popušio, nije tako umirila i nasladila kao baš ta osobita lula duhana.
Nathaniel Pipkin pomisli, da je najzgodnije svoju tajnu sačuvati za sebe, pa je tako malo-pomalo neobično ušao u volju starome Lobbsu, koji ga po vremenu nauči i pušiti. Kasnije su oni mnoge godine u vrijeme lijepih večeri sjedili zajedno u vrtu, te tu neobično dostojanstveno pušili i pili. Ubrzo se Pipkin oporavio od posljedica svoje nesretne ljubavi, jer njegovo ime nalazimo naskoro u matici vjenčanih, i to kao svjedoka kod udaje Marije Lobbsove za njezina rođaka. Iz drugih je pak isprava bjelodano, da su ga u noći nakon Marijine udaje zatvorili u mjesni zatvor, jer se bio strašno napio, pa je u takvu stanju počinio po ulicama svakakvih izgreda, a u svemu tome mu je pomagao i podjarivao ga tankokraki koštunjavi naučnik.

-------------------------------------------


Osamnaesto poglavlje

U njemu se nakratko osvjetljuje dvoje: - prvo, moć histerije, i drugo, sila prilika.

Nakon one svečanosti kod gospođe Lea Huntera pickwickovci su još dva dana ostali u Eatanswillu, zabrinuto očekujući, ne bi li došla kakva vijest od njihova poštovanog prvaka. Tupmanu i Snodgrassu bješe i ovoga puta prepušteno na volju, kako će prikratiti vrijeme, dok je Winkle, ne mogavši se oduprijeti silnome navaljivanju, i dalje stanovao u Pottovoj kući i posvećivao svoje vrijeme druženju s njegovom ljubeznom suprugom. Želeći im upotpuniti sreću, počesto je bio u njihovu društvu i gospodin Pott. Kako je taj velikan bio duboko uronio u svojska razmatranja o općem dobru i o uništenju Samostalca, nije mu bio baš običaj da sa svoga duhovnog vrhunca slazi do niske razine običnih umova. U spomenutom je slučaju - kao da hoće odati izričito priznanje kojem bilo Pickwickovu sljedbeniku - popustio, postao blaži, sišao sa svog pijedestala i hodao po zemlji, milostivo prilagođujući svoje opaske shvaćanju stada i pričinjajući se, barem izvana ako ne u duši, da i on pripada običnome puku.
Kad se tako taj glasoviti javni radnik vladao prema Winkleu, onda lako možemo zamisliti neobično iznenađenje, koje se zazrcali na licu ovoga potonjega, kad se, dok je sjedio posve sam u doručkovaonici, vrata žurno rastvoriše i isto tako zatvoriše, a ulazi gospodin Pott te veličanstvenim i ukočenim korakom stupa prema njemu, odbacuje ustranu njegovu ispruženu desnicu, pa zaškripi zubima, kao da kani dati ljuću oštricu onome, što ima reći, i povika glasom, nalik na piljenje pile:
- Zmijo!
- Gospodine! - zavika Winkle trgnuvši se sa stolice.
- Zmijo, gospodine - ponovo će Pott još povišenijim glasom, a onda ga nenadano snizi, pa će:
- Zmijo, gospodine, rekoh vam, a vi to shvatite, kako god vam drago.
Kad ste se u dva sata ujutro najprijateljskije i najdrugarskije rastali s jednim čovjekom, a onda se sastajete s njim ponovo u devet i pol sati, i on vas oslovljuje nazivom zmija, onda zbilja mora čovjek posve razumno zaključiti, da se u međuvremenu dogodilo nešto zaista neugodno. Tako je umovao Winkle. Zato na mrki i ledeni Pottov pogled odvrati isto takvim, pa stade - kakono je od njega zatražio taj gospodin - premišljati, što li bi značio onaj pozdrav »zmijo«; no kako se nikako nije mogao domisliti, nakon duboke šutnje od nekoliko časaka, Winkle priupita:
- Zmija, gospodine! Zmija, gospodine Potte! Što hoćete time da kažete, gospodine? To se vi, bit će, šalite.
- Ja da se šalim, gospodine! - povika Pott pa se maši rukom, po čemu bi čovjek rekao, da ga mori vraška želja, kako bi svome gostu zdimio u glavu čajnik od britanske kovine. - Da je to šala, gospodine...! Ne, ne, hoću da budem miran; hoću da se umirim, gospodine; - pa da bi pokazao taj svoj mir, Pott se složi u stolicu, a iz usta mu sve zasuklja pjena.
- Dragi moj gospodine - upade u riječ Winkle.
- Što, dragi gospodine! - nato će Pott. - Kako se samo usuđujete oslovljavati me s »dragi gospodine«, ha, vi gospodine? Kako mi se usuđujete gledati u lice i to mi govoriti, gospodine?
- E pa lijepo, gospodine, ako ćemo baš tako - odvrati Winkle - a kako se onda usuđujete vi meni gledati u lice i usto me nazivati zmijom, gospodine?
- Jer vi to uistinu jeste - odvrati Pott.
- Dokažite to, gospodine - vatreno će Winkle. - Dokažite to.
Neprijazan i mrk oblak prekri mudro urednikovo lice, kadno izvadi iz džepa jutrašnji Samostalac, i pokazav prstom na posebni jedan članak baci preko stola novine gospodinu Winkleu.
Taj gentleman uze novine i pročita ovo:
»Naš neslavni i besramni novinarski kolega drznuo se u nekoliko gnusnih napomena o nedavnim parlamentarnim izborima zastupnika za ovaj kotar oskvrnuti posvećenu nepovredivost privatnog života i iznijeti na svakome jasan način osobne stvari našega bivšeg kandidata, gospodina Fizkina - koji će, to uvijek želimo istaći, uza sav nezasluženi i podli poraz, biti sigurno naš budući zastupnik. Što time kani postići naš podli novinarski kolega? Što li bi taj lupež rekao, kad bismo mi, kao i on, prezreli svu pristojnost u društvenom općenju i otkrili zastor, koji, na svu sreću po nj, sakriva njegov privatni život od opće poruge, da ne velimo gnušanja čitava našeg svijeta? Što će pak biti, ako pokažemo i razjasnimo činjenice i prilike, koje svak među nama zna i vidi, samo ih ne opaža naš kolega, koji je na jedno oko ćorav, a na drugo ne vidi? Što će, napokon biti, ako otisnemo u našem listu ovu pjesmu-rugalicu, što smo je primili od jednoga našeg nadarenog sugrađanina i dopisnika, upravo dok smo pisali početak ovog našeg članka!

LINES TO A BRASS POT
(Pjesma bakrenom loncu)

Oh, Pott! if you’d known
How false she’d have grown,
When you heard the marriage hells tinkle;
You’d have done then, I vow.
What you cannot help now.
And handed her over to W*****
(Ao, Potte, da si znao,
Kad si s njom pred oltar stao,
Po zlu putu da će poći!
Jao, nema sad pomoći!
Druga bi ti miso nikla,
Predo bi je brizi W*****)

Gospodin Pott zagrmje svečano:
- A što se sriče s riječju nikla, vi huljo nijedna?
- Što se sriče s riječju nikla? - povika gospođa Pott, koja uđe u taj čas i preteče Winkleov odgovor. - Što se sriče s riječju nikla? Pa ja mislim Winklea - i dok je još u riječi bila, slatko se nasmija na zbunjenog pickwickovca i pruži prema njemu ruku. Uzrujani bi je mladić bio vjerojatno i prihvatio kako je bio smeten, da se srdito ne umiješa gospodin Pott.
- Odstupite, gospođo - samo odstupite! - glasno će urednik. - Zar se mislite rukovati meni pred nosom!
- Gospodine Pi! - iznenađeno će dama.
- Ded pogledaj, nevoljna ženo! - povika njezin suprug. - Pogledajte, što tu piše, gospođo: Pjesma bakrenom loncu61. »Bakreni lonac« to sam ja, gospođo, a »po zlu putu da će poći« - to se odnosi na vas glavom, gospođo.
Kipteći tako od bijesa, koji je pratilo kao neko drhturenje na licu njegove supruge, Pott joj baci pred noge posljednji broj Itensvilskog samostalca.
- Na moju riječ, gospodine - začuđeno će gospođa Pott prignuvši se da podigne novine. - Na moju poštenu riječ, gospodine!
Potta darnu u živac, kad mu se oči susretoše sa ženinim prezirnim pogledom. Očajno je nastojao ne bi li skupio hrabrosti, ali bi mu se dobrzo opet raspršila.
Naoko nema ništa strašno u toj maloj izreci »Na moju riječ, gospodine«, kad se ta izreka pročita. No, ton glasa, kojim bješe izrečena, zatim pogled, koji ju je pratio - i jedno i drugo je slutilo neku osvetu, koja će se iza toga survati na Pottovu glavu - imadijahu na nj potpun učinak. Pa i najvještiji bi promatrač na njegovu zbunjenu licu mogao otkriti, kako je taj čovjek pripravan odstupiti svoje čizme dokoljenke kojemu bilo valjanom zamjeniku, kad bi pristao da toga časa bude u njima.
Gospođa Pott pročita članak, glasno kriknu i baci se koliko je duga i široka na sag pred ognjištem, vrišteći i udarajući po sagu petama od cipela, i to na takav način, da nije bilo ni najmanje sumnje, kakva su je čuvstva obuzimala tom zgodom.
Pott se sav skamenio pa stade mucati:
- Nisam ja kazao, da vjerujem u to; ... ja...
No glas nesretnog supruga zagluši vriska njegove druge.
- Gospođo Pott, draga moja gospođo - stade je prizivati Winkle - dopustite mi da vas zamolim, da se priberete. - No i to bješe uzalud, jer krika i vika postajaše još žešća i češća nego prije.
- Mila moja - zaklinjao je Pott - veoma mi je žao. Ako se ti ne obzireš na svoje zdravlje, imaj barem obzira prema meni, mila moja. Svijet će nam se okupiti oko kuće.
No, što je gorljivije Pott preklinjao, to je njegova supruga žešće vriskala.
Ipak, na svu sreću, bješe osobi gospođe Pott pridijeljena neke vrste tjelesna straža, jedna mlada dama, kojoj bješe tobože dužnost da se brine za gospodaričinu toaletu, ali joj je zapravo bila na korist u svoj sili drugih prilika, no ni u čemu tako kao u posebnom zanatu, da svojoj gospi bude neprestano pri ruci i da je podbada u svakoj želji i sklonosti, što je u opreci s težnjama nesretnoga Potta. U pravi čas doprije mladoj dami do ušiju krika gospodarice, pa dohrli u sobu s tolikom brzinom, te je prijetila pogibelj, da će joj se posve poremetiti kapa i uvojci, što ih bješe namjestila s neobičnom pomnjom.
- Oh, draga moja gospo! - povika njezina pratilica kleknuvši sva izvan sebe kraj gospođe Pott, koja je ležala na sagu. - Oh, mila moja gospodarice, što vam se dogodilo?
- Vaš gospodar... skotski vaš gazda - promrsi bolesnicu.
Bješe očevidno, da je Pott postajao sve skršeniji.
- Sram ga bilo - povika službenica puna prijekora. - Znam ja, gospo moja, da će on skriviti vašu smrt. Ubogo milo stvorenje!
Potta još više obuze skršenost. Protivna stranka uporno nastavi napadaje.
- Oh, nemojte me ostaviti... nemojte otići od mene, Goodwino - promrmlja gospođa Pott stisnuv histeričnim stiskom za zapešćaj ruku spomenute Goodwine. - Vi ste jedina osoba, koja mi je dobra i odana.
Na taj dirljivi poziv Goodwina stade glumiti, kako ona već zna, svoju malu domaću tragediju, te joj suze stadoše ćurkom curiti.
- Nikada, gospo... nikada - odvrati Goodwina. - Oh, gospodine, morali biste paziti... zaista biste morali; vi i ne znate, kakvu sve štetu možete gospi nanijeti. Požalit ćete to jednoga dana, znam ja to. Uvijek sam ja to zborila.
Nesretni je Pott gledao ženu bojažljivo, ali ne probijeli ni ciglovetne.
- Goodwino - zazva gospođa Pott blagim glasom svoju pratilicu.
- Izvolite, gospo - ozva se službenica.
- Kad biste samo znali, kako sam voljela toga čovjeka...
- Ne uznemirujte se spomenom na to, gospo - reče joj službenica.
Pott je gledao veoma uplašeno. Došlo je vrijeme za odlučan udarac.
- A sada - stade jecati gospođa Pott - sada, nakon svega toga, da ovako sa mnom postupa; da me kori i obružuje pred trećom, gotovo bih rekla stranom osobom. E, ja neću tome da se pokorim! Goodwino - nastavi gospođa Pott dižući se u naručju svoje službenice - moj brat poručnik morat će se umiješati. Ja hoću da se rastavim, Goodwino!
- Zacijelo bi to i zaslužio, gospo - složi se službenica.
Makar kakve misli mogla u Pottovoj pameti izazvati prijetnja rastavom, on se čuvao da ih ne izrekne, pa se zadovolji da s velikom poniznosti izusti pitanje:
- Mila moja, hoćeš li me saslušati?
Jedinim odgovorom bješe nov niz jecaja, a kako je gospođa Pott postajala sve histeričnija, zamoli da joj kažu, zašto se uopće rodila, te zahtijevaše svakojake druge obavijesti slične prirode.
- Mila moja - prituži se Pott - nemoj popuštati takvim pretjeranim osjećajima. Ja nikad nisam ni pomislio, da taj članak ima bilo kakva temelja, mila moja! Nemoguće! Ja sam se samo razljutio, mila moja, mogu reći da sam se strašno ražestio na uredništvo lista Samostalac, što su se usudili da to uvrste. Eto, to je sve.
Nato Pott pogleda umilno na nevini uzrok svoje nesreće, kao da zaklinje Winklea, da ne bi šta proslovio o zmiji.
Videći Winkle, kako Pott gubi hrabrost, njemu stade sve više rasti, pa će ga zapitati:
- A što, gospodine, kanite učiniti, da dobijete zadovoljštinu?
- Oh, Goodwino - napomenu gospođa Pott - zar on to namjerava izbiti bičem urednika Samostalca ? Što ti misliš, Goodwino?
- Pst, stišajte se, gospođo - odvrati pratilica. - Sve mi se čini, da će ga izbiti, samo ako vi to, gospo, zaželite.
- Svakako - uzvrati Pott, jer mu žena pokazivaše odlučne znakove, da će se ponovo obeznaniti. - Naravski, da ću ga izbičevati.
- A kada, Goodwino, kada? - zapita gospođa Pott, koja bješe još neodlučna, bi li se onesvijestila ili ne bi.
- Pa, smjesta, naravski - pripomenu Pott; - još prije nego zamrkne.
- Oh, Goodwino - nastavi gospođa Pott - to je jedini način, da se stane na put potvori i da opet budem čista pred svijetom.
- Svakako, gospođo - odvrati službenica. - Nijedan pravi muškarac ne može, a da to ne učini.
Kako je sveudilj prijetila pogibelj, da će je uhvatiti grčevi, Pott još jedanput potvrdi svoju nakanu, da će izbičevati urednika Samostalca. Uza sve to, gospođa Pott bješe toliko utučena na samu pomisao, da su uopće mogli na nju posumnjati, te samo što joj se nije napadaj pet-šest puta povratio. Nema nikakve sumnje, da bi se posigurno složila na zemlju, da ne bješe neumornog nastojanja marljive Goodwine i da svladani Pott nije neprestano molio za oproštenje. Kad je taj nesretnik tolikim strahom i pokoravanjem došao na svoju uobičajenu mjeru, oporavi se gospođa Pott i tada pođoše na zajutrak.
- Vi, gospodine Winkle, nećete valjda dopustiti, da ova podla novinarska kleveta skrati vaš boravak kod nas? - zapita gospođa Pott smješkajući se kroz tragove suza.
- Nadam se, da neće - dodade Pott - a dok je to govorio, sve ga je spopadala želja, ne bi li se njegov gost zadavio komadićem suhe prženice, što ju je upravo toga časa prinosio ustima, i tako odista dokončao svoj boravak u njihovoj kući. To smišljajući ipak ponovi: - Nadam se, da neće.
- Vi ste veoma dobrostivi - otpovrze Winkle; - no jutros su mi na vratima moje ložnice predali obavijest gospodina Tupmana, da je stiglo pismo od gospodina Pickwicka, u kojemu nas moli, da danas dođemo k njemu u Bury, i tako moramo o podne otputovati kočijom.
- Ali vi ćete se vratiti, zar ne? - zapita gospođa Pott.
- Oh, posigurno - odvrati Winkle.
- A jeste li doista posve sigurni? - upita gospođa Pott nježno tajom pogledavši svoga gosta.
- Ma kad vam velim - uvjeravaše Winkle.
Zajutrak je prošao u tišini, jer su svi u društvu, i muškarci i gospođa Pott, mozgali, svatko o svojim jadima i nevoljama. Gospođa Pott je žalila, što gubi svoga udvarača; Pott, što se zaletio i obvezao se, da će izbičevati urednika Samostalca, a Winkleu bješe žao, što je ni kriv ni dužan zapao u tako nepriličan položaj.
Približilo se podne, te otište Winkle nakon mnogo pozdrava i uzastopnih obećanja, da će opet doći.
»Ako se ikad više pomoli, otrovat ću ga«, pomisli u sebi Pott, kadno okrenu u malu uredovnicu, gdje je pripremao svoje gromovne strijele.
»Ako se ja ikad povratio i s ovakvim ljudima opet sastao«, u sebi će Winkle, dok je skretao prema Paunu. »neka mene izbičuju... eto moje posljednje riječi.«
Njegovi prijatelji bijahu spremni za polazak, a i kočija otprilike isto tako, te su do pola sata odmicali istom onom cestom, kojom su nedavno prošli Pickwick i Sam. Kako smo o tom putu već nešto iznijeli, ne osjećamo se pozvani da donesemo izvatke iz pjesničkog i lijepog opisa, što ga je o njemu sastavio Snodgrass.
Weller je stajao na vratima svratišta Anđeo, da dočeka pickwickovce, te ih po dolasku uvede u gospodareve odaje. Tamo, na prilično Winkleovo i Snodgrassovo iznenađenje i na priličnu Tupmanovu zabunu, zatekoše staroga Wardlea i Trundlea.
- Kako ste? - upita starac i prihvati Tupmana za ruku. - Što ste tako kolebljivi i što mi tako sjetno izgledate, kao da su vam sve lađe potonule? Što je bilo, bilo je, prijane moj, tu više pomoći nema. Što se njezina dobra tiče, želio bih, da je pošla za vas, a kad mislim na vašu sreću, onda mi je drago, što se niste njome oženili. Takav momak kao vi uvijek će se dandanas na nešto bolje namjeriti, a, šta velite?
Uz te utješljive riječi Wardle potrepta Tupmana po leđima i od srca se nasmija.
- A kako ste mi vi, plemeniti moji drugovi? - upitat će stari gentleman, u isto se vrijeme rukujući i s Winkleom i sa Snodgrassom. - Baš sam govorio s Pickwickom, kako trebate svi k nama za Božić. Svadbovat ćemo... ovoga ćemo puta imati uistinu pravu svadbu.
- Svadbu! - začuđeno će Snodgrass problijedivši kao krpa.
- Da, svadbu, svadbu. No, nemajte straha - pripomenu dobroćudni starac; - radi se samo o našem Trundleu i Belli.
- O, otud mi dođite! - priuze Snodgrass izbavljen od mučne sumnje, koja mu pritiskivaše grudi poput more. - Bilo na sreću i na veselje, gospodine. A kako Joe?
- Veoma dobro - odvrati starina. - Pospan je kao uvijek.
- A vaša majka, pa velečasni i svi, što ih tamo ima?
- Svi su zdravo i veselo.
- A gdje je - upita Tupman zamuckujući - a gdje je ona, gospodine? - pa nato okrenu glavu i pokri rukom oči.
- Ona! - ponovi starina lukavo kimajući glavom. - Mislite li možda na moju neudatu sestru, a?
Tupman potvrdi kimanjem glave, da se to odnosi na razočaranu Rahelu.
- Oh, ona je otišla - reče stari gentleman. - Živi kod nekog rođaka, prilično daleko odavde. Nije nikako mogla podnijeti da gleda djevojkama u oči, pa sam je pustio neka ide. No, hajdemo sada. Večera je gotova. Bit će da ste izgladnjeli nakon tolikog puta. Ja sam, bogme, ogladnio, a da uopće nisam ni bio na putu; na posao, dakle!
Pošteno, baš onako kako treba, povečeraše, a nakon toga se poduže zadržaše kod stola. Pickwick ispriča pustolovinu, što mu se desila, i uspjeh, štono je okrunio podle spletke đavolskoga Jinglea. Njegovi se učenici nad tim strašno zgražahu i gnušahu.
- A od trgavice, što je uhvatih u onome vrtu - konačno će Pickwick - još i sada šepam.
- Pa i ja sam doživio neke vrste pustolovinu - prozbori Winkle smješkajući se. Na molbu gospodina Pickwicka potanko ispriča zlobnu osvadu Itensvilskog samostalca, zbog koje se bio toliko uzrujao njihov prijatelj, urednik Vjesnika.
Za vrijeme tog pripovjedanja namršti se Pickwickovo čelo. Opaziše to njegovi prijatelji, pa kad dovrši Winkle, svi su i dalje mukom mučali. Pickwick udari stisnutom šakom žestoko po stolu i prozbori ovako:
- Nije li to čudnovata činjenica - grmio je Pickwick - kao da nam je kletom sudbom dosuđeno, da ne možemo ući u kuću ni jednog jedinog čovjeka, a da ga ne zapletemo u veću ili manju nepriliku? Ja vas pitam, nije li to znak bezobzirnosti, ili, a to je još gore, grozote srca - kad moram da se tako izrazim! - mojih pristaša, da, pod koji god krov zađu, poremete duševni mir i sreću kakva čestitog ženskog stvorenja? Zar nije, velim...
Po svoj bi prilici Pickwick nastavio tako još neko vrijeme, da ne uđe Sam s pismom, i tako prekinu gospodarev rječiti govor. Pickwick prijeđe ubrusom preko čela, skine naočari, obriše ih i ponovo natakne, a uto mu i ton u glasu primi uobičajenu blagost, pa će zapitati svoga slugu:
- Što je to, Same?
- Upravo sam bio na pošti i tamo nađoh ovo pismo, koje čeka već dva dana - odvrati Weller. - Zapečaćeno je oblatkom i adresirano velikim, okruglim rukopisom.
- Ne poznajem ovog rukopisa - preuze Pickwick otvarajući pismo. - Bože, smiluj nam se! Što li je to? Bit će da je tek šala; ne... ne može biti istina.
- Što se dogodilo? - zapitaše svi u jedan mah.
- Da nije tko umro? - zapita Wardle, uzbuđen užasom, što se pokaza na Pickwickovu licu.
Pickwick na to ništa ne odgovori, nego gurnu pismo preko stola, zaželjevši da ga glasno pročita Tupman, a zatim se složi u naslonjač u bezizražajnoj zapanjenosti, tako da ga je bilo upravo strašno i pogledati.
Dršćućim glasom Tupman pročita pismo, koje ovdje donosimo u prijepisu:

Freeman’s Court, Cornhill, 28. kolovoza god. 1830.
Bardell tuži Pickwicka

Vaše blago rode!
Po nalogu gospođe Marte Bardell, da protiv vas podignemo tužbu, što ste prekršili obećanje, da ćete se njome oženiti - za to tužiteljica traži odštetu u iznosu od tisuću i pet stotina funti - slobodni smo vas obavijestiti, da je kod Suda za građanske sporove podnesena protiv vas tužba u ovom sudbenom postupku, pa vas molimo, da nam prvom poštom javite ime vašega pravnog zastupnika u Londonu, kojemu ćete povjeriti da vodi ovu parnicu.
Ostajemo,
blagorodni gospodine,
Vaše vjerne sluge
Dodson i Fogg
Gospodinu Samuelu Pickwicku.

Nijemo čuđenje, kojim je svaki od nazočnih pogledao najprije svoga susjeda, a onda Pickwicka, imadijaše u sebi nešto tako uzbudljivo, te se činilo, kao da se svatko boji pisnuti ijednu riječ. Napokon Tupman prekide šutnju i mehanički ponovi:
- Dodson i Fogg.
- Bardell i Pickwick - zamišljeno će Snodgrass.
- Duševni mir i sreća čestitih ženskih stvorenja - promrmlja Winkle uz izražaj zamišljenosti.
- Zavjera je to - poče Pickwick, koji opet konačno zadobi dar govora; - podla zavjera dvojice pohlepnih odvjetnika Dodsona i Fogga. Gospođa Bardell ne bi to nikad učinila... ona nema takvo srce pa da to učini... nema ona ni razloga za to. Smiješno je to... zbilja smiješno.
- U stvarima njezina srca - umiješa se Wardle osmjehnuv se - jamačno ste vi najbolji sudac. Što se pak tiče razloga parnici, ne želim vam ubijati hrabrost, ali ja bih sa sigurnošću ustvrdio, da su Dodson i Fogg daleko bolji suci nego što može biti ijedan između nas.
- To je njihov kukavni pokušaj da od mene izmuzu novac - nato će Pickwick.
- I ja mislim da je - prisnaži Wardle pa usto kratko i suho zakašlja.
- Tko me ikad čuo da govorim s njome drukčije nego što stanar govori sa svojom gazdaricom? - proslijedi Pickwick veoma žestoko. - Tko me uopće kad vidio s njome? Pa ni ovi moji prijatelji...
- Osim jednom prigodom - pripomenu Tupman.
Pickwick promijeni boju.
- Ah, tako - pripomenu Wardle. - Pa to je važno. Ali ja držim, da se onaj put nije ništa sumnjivo dogodilo?
Tupman bojažljivo pogleda svoga prvaka pa će;
- Nije, odista, bilo u tome ništa sumnjivo; nikako ne znam, kako se to desilo, ali ona bješe svakako naslonjena u njegovu naručju.
- O, nebesa! - povika Pickwick, jer mu spomen na onaj prizor s gospođom Bardell iskrsnu u pameti u svoj svojoj jasnoći; - kako li je to strahovit primjer sile prilika! Istina je, bila je naslonjena, živa je to istina.
- A naš je prijatelj blažio njezinu muku - prisniti prilično zlobno Winkle.
- Pa, jesam odvrati Pickwick. - Šta da poričem. Blažio sam.
- A tako! - javi se Wardle; - e, moj Pickwiče, nekako mi se prilično čudno čini to tvoje vladanje, ako nije bilo ništa sumnjivo. Kakono vele, podmuklo pseto najprije ugrize! - i nato se naduši smijati, da su sve odzvanjale čaše na ormaru za stolno posuđe.
- Kakva li strašna stjecaja prilika! - povika Pickwick naslanjajući podbradak na ruke. - Winkle... Tupmane... molim vas da mi oprostite na zamjerkama od maloprije. Svi smo mi što nas ima žrtve prilika, a ja, bogme, ponajveća.
Pošto se Pickwick tako ispričao, zarinu glavu u ruke i stade mozgati. Za to je vrijeme Wardle opisao čitavu pravilnu kružnicu kimanja glavom i namigivanja ostalim članovima društva.
- Bilo kako bilo, ja moram tu istu stvar izvesti na čistac - proslijedi Pickwick podigavši glavu i udarivši šakom po stolu. - Hoću da posjetim te odvjetnike, Dodsona i Fogga! Sutra idem u London.
- Ma, nemojte sutra; ta još hramljete - odvraćao ga Wardle.
- U redu, onda preksutra.
- Pa preksutra je prvi rujna, a obvezali ste se, da ćete svakako izići s nama na zaselak Sir Geoffreyja Manninga, te da ćete barem biti s nama na ručku, ako baš ne budete sudjelovali u samom lovu.
- Dakle, onda dan nakon toga - složi se Pickwick; - u četvrtak, Same!
- Molim, gospodaru - odvrati Sam Weller.
- Uzmite dva mjesta, za vas i za mene, s vanjske strane poštanskih kola prema Londonu, za četvrtak ujutru.
- U redu, gospodaru.
Weller ode iz sobe i polagano odgega za svojim poslom, s rukama u džepovima i s pogledom uprtim u zemlju.
»Čudan je, bogme, ovaj moj gazda«, govorio je u sebi Weller penjući se polako uz ulicu. »Tko bi i pomislio, da će on udvarati gospođi Bardell, koja još usto ima i dječarca! Uvijek se neki vrag dogodi tim starim momcima, premda bi čovjek, kad ih gleda, rekao, da su to razboriti ljudi. Kako bilo da bilo, nikad ne bih tako nešto ni pomislio o svome gospodaru! Ne bih, bog mi dušu!«
Sve tako moralizirajući Samuel Weller upravi svoje korake prema uredu poštanskih kola.

Devetnaesto poglavlje

Ugodno proveden dan s neugodnim završetkom

Ptice su pozdravile jutro prvoga rujna kao bez sumnje jedno od najljupkijih u to godišnje doba, jer su, srećom po svoj duševni mir i svoju udobnost, živjele u blaženom neznanju o pripremama ljudi, da ih prepadnu. Mnoga se mlada jarebica - samodopadno se šepireći među strnjikama sa svom gizdavom mladenačkom ludosti - i mnogo starija - koja je okruglim okašcem promatrala lakoumnost prijašnje, uz preziran izražaj mudre i iskusne ptice, ali i ona isto onako nesvijesna o nemilu udesu, što im se približavao - sunčala na svježem jutarnjem zraku, živahna i vesela, a nekoliko sati nakon toga već je usmrćena ležala na zemlji.
Ali dosta o tome! Vidim, da postajemo sve sentimentalniji. Nastavimo radije pripovijedanje!
Da se, dakle, izrazimo jednostavnim, svagdanjim, praktičnim načinom - bilo je krasno jutro, tako krasno, te biste teško vjerovali, da je već minulo ono nekoliko mjeseci engleskoga ljeta. Živice, polja i stabla, humak i močalina, milovahu ti pogled sve različitijim preljevima zagasitog raskošnog zelenila. Pogdjegdje pali list, mjestimično škropilo žutila, pomiješano u ljetne boje podsjeća te, da je započela jesen. Nebo bez oblačka, a sunce sja svijetlim i toplim zrakama. Zrakom struji cvrkut ptica i zujanje mirijada ljetnih kukaca. Vrtovi uz ladanjske kolibe, prepuni cvijeća svakakvih raskošnih i divnih boja, ljeskaju se od jake rose poput redova sjajnih alemova. Sve je još žig ljeta, i nijedna od njegovih krasnih boja ne bješe još izgubila svoga bojila.
Takvo bijaše jutro, kadno otvorena kočija - u kojoj su se vozila tri pickwickovca (gospodin je Snodgrass ostao radije kod kuće), starina Wardle i gospodin Trundle; pa Sam Weller, koji je sjedio na kozliću kraj kočijaša - stade pred vratima lovišta, kraj ceste. Tu ih je čekao visok, koštunjav čuvar divljači i neki dječak u niskim čizmicama i kožnim dokoljenicama. I jedan je i drugi imao u ruci golemu torbu, a uza njih bijahu dva ptičara.
- Čujte - prišapnu Winkle Wardleu, dok im je lugar spuštao stepenice na kočiji - ta valjda ovi ljudi ne misle, da ćemo poloviti toliko divljači, da bismo napunili torbe?
- Napuniti, pitate! - povika stari Wardle. - Bog budi s vama, čovječe, šta to uopće pitate! Ta, vi ćete napuniti jednu, a ja drugu; a kad torbe napunimo, još će nam toliko divljači stati u džepove naših lovačkih kaputa.
Winkle siđe s kočije ne odgovorivši ni riječi na tu Wardleovu napomenu; no svejedno je u sebi mislio, da se svi skupa izlažu velikoj pogibelji da se domognu čestite hunjavice, ako čitavo to društvo bude ostalo vani, dok on napuni jednu od tih torbi.
- Hej, Junono, ljenivice... hej, stara kerušo, lezi, Daphe, lezi - reče Wardle milujući pse. - Sir Geoffrey je naravno još u Škotskoj, Martine?
Visoki lugar odgovori, da jest, pa pogledaše začuđeno sad Winklea - koji je držao svoju pušku tako, kao da želi, ne bi li mu džep od kaputa prištedio trud, te on namjesto njega odapeo otponac - sad opet na Tupmana, koji je svoju držao kao da je se boji, a i nemamo zbilja nikakva čestita razloga da sumnjamo, kako mu je odista zadavala grdan strah.
Wardle opazi to lugarevo motrenje pa će mu:
- Moji prijatelji nisu baš još vješti u ovakvim stvarima, Martine. Ono ima stara riječ; »Čovjek se do smrti uči.« Izići će još naskoro od njih dobri strijelci. Uostalom, molim svoga prijatelja Winklea neka mi oprosti; ta on se već ponešto uvježbao.
Da zahvali na toj učtivosti, Winkle se malko osmjehnu iznad vratne marame, pa se u toj svojoj čednoj zbunjenosti tako tajanstveno zaplete sa svojom puškom, da bi se nedvojbeno na mjestu usmrtio, da je kojim slučajem bila nabita.
- Ne smijete, gospodine, tako baratati tom vašom lovkom, kad vam bude nabita - osorno će mu lugar - jer, proklet ja bio, ako na taj način iz kojega od nas ne napravite hladetinu.
Na tu opomenu Winkle naglo promijeni položaj svoje puške i pritom mu pođe za rukom da joj cijev dovede u prilično žestok dodir s Wellerovom glavom.
- Hej! - uzviknu Sam podižući šešir, koji mu bješe spao pri tom udaru, i trljajući se po sljepočici. - Hej, gospodine! Ako tako nastavite, e, bogme ćete napuniti jednu od ovih torbi jednim jedincatim hicem, i još vam neće sve ni stati.
Tada se onaj dječak u kožnim dokoljenicama grohotom nasmija, a onda se nastojaše pričiniti, kao da je to bio netko drugi, pri čemu Winkle dostojanstveno namršti čelo.
- Martine, gdje ste rekli, da nas nađe momak s ručkom? - upita Wardle.
- Kod brežuljka s jednim stablom, u dvanaest sati, gospodine.
- To nije na imanju Sir Geoffreyja, zar ne?
- Nije, gospodine, ali je tik do njega. To je zemljište kapetana Boldwiga; no tamo nas neće nitko smetati, a osim toga, na tom je mjestu krasna ledinica.
- U redu - reče stari Wardle. - A sada što prije krenemo, to bolje. Hoćemo li se onda sastati u podne, Pickwiče?
Pickwick bješe osobito željan da vidi taj lov, a navlaš je htio ići, jer je bio u priličnu strahu za život i zdravlje gospodina Winklea. Osim toga, prave su Tantalove muke vratiti se natrag, kad je jutro tako ugodno, i pustiti prijatelje neka se sami zabavljaju. Stoga Pickwick odgovori veoma turobnim glasom:
- E pa što ću, sve mi se čini, da tako mora biti.
- Zar gentleman nije lovac, gospodine? - zapitat će drugi lugar.
- Nije odvrati Wardle; - a još usto i hramlje.
- Neobično bi mi bilo drago da idem s vama - priklopi Pickwick - neobično drago.
Svi malko zašutješe, da time pokažu svoju sućut. Šutnju prekide onaj dječak rekavši:
- S druge su strane živice neka kolica. Kad bi ih gentlemanov sluga htio turati stazama, mogao bi se blizu nas držati, pa bismo ih mi prenosili preko nogostupa i sličnih prepreka.
- E ta ti valja - javi se Weller, kojega je to pitanje također zanimalo, jer je žarko želio da vidi kako se lovi. - Baš ti ta vrijedi. Izvrsno si se sjetio, kockasti mališane; eto mene u času s njima ovamo.
Ali tu iskrsnu jedna poteškoća. Dugi se lugar odlučno usprotivi, da bi se u lovačko društvo primio gentleman u kolicima, jer da bi to bila gruba povreda svih priznatih lovačkih pravila i običaja.
Bješe to velik prigovor, ali nipošto nesavladljiv. Pošto lugaru polaskaše i potkupiše ga, te pošto je osim toga i on iskalio srce lupnuvši po glavi domišljatog mladićka, koji bješe prvi svjetovao, da se upotrebi spomenuta sprava, smjestiše Pickwicka u kolica, i društvo krenu. Wardle i dugi lugar bjehu kao prethodnica, a zalaznica bješe Pickwick u kolicima, što ih je turao Sam.
- Stanite, Same - povika Pickwick, kad su prevalili polovicu prvoga polja.
- Što se opet dogodilo? - upita Wardle.
- Ne dam, da mi se kolica pokrenu ma i za jedan korak - odlučno će Pickwick - ako Winkle ne bude drukčije nosio svoju pušku.
- Kako napokon da je nosim? - upita jadni Winkle.
- Okrenite grlo puške prema zemlji - odvrati Pickwick.
- Ama to uopće nije na lovačku - dokazivaše Winkle.
- Šta je meni briga, da li je to na lovačku ili nije - odvrati Pickwick; - pa neću ja valjda da me netko ubije iz puške u ručnim kolicima, i to samo zato, da se sačuva vanjski oblik i da se netko drugima svidi.
- Uvjeren sam, da će taj gentleman sasuti naboj u jednoga od nas, prije nego što bi čovjek i očekivao - zagunđa dugonja.
- Dobro, dobro... meni je pravo - otpovrnu jadni Winkle okrenuvši kundak prema gore; - evo!
- Štošta moraš žrtvovati, samo da živiš u miru - napomenu Weller; nato krenuše dalje.

Pošto su prevalili još nekoliko metara, opet će Pickwick:
- Stanite!
- Šta je opet? - zapita Wardle.
- Tupmanova lovka nije sigurna: dobro vidim, da nije - zaintačio Pickwick.
- Što? Kako? Da nije sigurna? - priklopi Tupman, a glas mu odavaše neobičan strah.
- Nije sigurna, kako je sada nosite - razjasni Pickwick. - Veoma mi je žao, što opet prigovaram, ali ja ne pristajem da se ide dalje, dok god i vi ne budete nosili pušku kao što i Winkle nosi svoju.
- I ja mislim, da bi to bilo pametnije, gospodine - oglasi se dugi lugar - jer je vjerojatno, da će vam se omaći puška i da ćete sasuti naboj u sebe ili u kojega od nas.
Tupman najuslužnije brže-bolje stavi svoju diljku onako, kako su od njeg tražili, a zatim krenu društvo opet dalje. Naša dvojica pickwickovaca, ljubitelji lova, iđahu s okrenutim oružjem kao dva obična vojnika pri kraljevskom pogrebu.
Najedanput psi stadoše kao ukopani, a društvo nečujno popođe još jedan korak naprijed te i ono stade.
- Što se ono dogodilo psima s nogama? - prošapta Winkle. - Gledajte samo, kako čudnovato stoje.
- Pst, zar nećete biti mirni? - odvrati tiho Wardle. - Zar ne vidite, kako upozoravaju na divljač.
- Upozoravaju! - ponovi Winkle zirkajući oko sebe, kao da očekuje, ne bi li pronašao štogod osobito lijepo u tom krajoliku, na što te pametne životinje napose upozoravaju. - Upozoravaju! A na što upozoravaju?
- Dobro sada otvorite oči - pripomenu Wardle, ne obzirući se, zbog uzbuđenosti u tom času, na Winkleovo pitanje. - A sad pali!
Začu se žestok šum krila, a Winkle se od toga zasupnu, kao da je on pogođen. Kres! Kres! planuše dvije puške; - dim se brzo odleluja poljem i uzvi u zrak.
- Gdje su? - neobično će uzbuđeno Winkle, vrteći se okolo naokolo kao đavo na ražnju. - Gdje su? Recite mi, kad da okinem. Gdje su? Gdje su?
Wardle podiže par ptica, što mu ih psi bjehu donijeli pred noge, pa će:
- Gdje su? Evo ih, čovječe.
- Ama ne mislim ja te; druge ja mislim - odvrati smeteno Winkle.
- E one su sada prilično daleko - otpovrze Wardle hladnokrvno puneći svoju lovku.
- Po svoj ćemo prilici za pet časaka dići koje drugo jatašce - upozori dugi lugar. - Ako gentleman započne sada pucati, možda će mu hitac iz cijevi izletjeti upravo onda, kad jarebice polete.
- Ha! ha! ha! - naduši se smijati Weller.
- Same! - oštro će Pickwick, kojemu se sažali učenik, što je zapao u toliku zbunjenost i nepriliku.
- Izvolite, gospodaru.
- Ne smijte se!
- Neću, neću, gospodaru.
Da bi naknadio uskraćeno veselje, Weller se stade iza kolica kreveljiti, a to tako obveseli mladićka s dokoljenicama, da prasnu u grohotan smijeh, zbog čega ga svojski ošinu dugi lugar, jer je i on gledao prikriti svoje veselje, pa mu to bješe dobar izgovor da se okrene.
- Živio, stari druže! - Wardle će Tupmanu; - ovaj ste put svakako vi pucali.
- Jesam - odvrati Tupman pun samosvijesna ponosa. - Okinuo sam.
- Izvrsno. Vi ćete drugi put nešto i pogoditi, samo ako budete čestito pazili. Veoma je lako, zar ne?
- Da, zbilja je lako - odvrati Tupman. - Samo gadno čovjeka gruhne u rame. Gotovo sam pao nauznak. Ni slutio nisam, da ove puščice tako trzaju.
- Ah - stari će gentleman smješkajući se; - malo-pomalo, pa ćete se na to priučiti. A sada... je li sve pripravno... jesu li kolica u redu?
- Sve je u redu, gospodine - odgovori Weller.
- Hajdemo onda dalje.
- Čvrsto se držite, gospodaru - pripomenu Sam dižući kolica.
- Dobro, dobro - odvrati Pickwick, i nato pođoše naprijed brzo, koliko god mogoše.
- Usporite sada ta kolica - povika Wardle, pošto su ih prenijeli preko nogostupa na drugo polje i opet u njih smjestili Pickwicka.
- U redu, gospodaru - reče Weller zastavši.
- A sada, Winkle - prikriči mu stari gentleman - idite polagano za mnom i nemojte ovaj put zakasniti.
- Ne bojte se - odvrati Winkle. - Upozoravaju li psi?
- Ne, ne; sad ne upozoravaju. Samo tiho sada, tiho.
Tako su se polagano naprijed šuljali, i bili bi se posve mirno naprijed prikrali, da Winkle - izvodeći neke veoma zamršene obrtaje svojom puškom - slučajno ne omače u najodsudnijem času iznad dječakove glave, upravo u ono mjesto, gdje bi bio dugonjin mozak, da je taj stajao na dječakovu mjestu.
- Ta što napraviste pobogu brate? - povika starina Wardle, kadno ptice odletješe neozlijeđene.
- E, bogme, u čitavu svome vijeku ne vidjeh ovakve puške - odvrati jadni Winkle promatrajući otponac, kao da će mu to biti nešto od pomoći. - Jednostavno se obori s nokta sama od sebe. Baš joj se hoće tako.
- Hoće joj se tako, velite! - ponovi Wardle malko ozlojeđen. - Ja bih htio, da ona što ubije sama od sebe.
- Bit će dobrzo i to, gospodine - napomenu dugonja dubokim, proročkim glasom.
- Što mislite reći tom vašom napomenom, gospodine? - zapita ljutilo Winkle.
- Nemojte se na to obzirati, gospodine, nije ništa - odgovori mu na to dugi lugar. - Ja, gospodine, nemam obitelji, a mati ovog dječaka dobit će čestitu nagradu od Sir Geoffreyja, ako momčić nastrada na njegovu zemljištu. Dajte opet napunite, gospodine, napunite samo opet šarku.
- Oduzmite mu pušku - povika iz kolica Pickwick, sav izvan sebe od straha zbog zlokobna lugareva nagoviještanja. - Zar me ne čujete, kad vam velim, ljudi, neka mu se oduzme puška!
Nitko, međutim, ne htjede dobrovoljno poslušati tu zapovijed, a Winkle nepokorno ošinu pogledom svoga učitelja i krenu s ostalima naprijed.
Prema Pickwickovu svjedočanstvu dužni smo istaći, da je Tupmanov postupak bio kudikamo razboritiji i promišljeniji od Winkleova. No time se nipošto ne umanjuje veliki ugled ovog potonjeg gentlemana u svim stvarima, koje se tiču lova. Kako, naime, lijepo napominje Pickwick, od pamtivijeka se na ovaj ili onaj način dešavalo, da bi mnogi ponajbolji i ponajsposobniji filozof, koji je bio prava znanstvena luč u teoriji, posve zatajio, kad bi tu teoriju trebalo primijeniti u praksi.
Poput mnogih naših najuzvišenijih otkrivenja, i Tupmanov postupak bješe neobično jednostavan. On je genijalnom hitrinom i pronicavošću odmah shvatio, da ima postići ova dva cilja - ponajprije: da pukne puškom a da sebi ne naudi, a zatim: da to učini bez pogibelji po ljude oko sebe. Pošto je, dakle svladao poteškoću, da uopće puca, svakako mu je najbolje bilo da čvrsto stisne oči i da opali u zrak.
Kad je Tupman izveo to junačko djelo, u času, kad je otvarao oči, opazi kako debela jarebica ranjena pada na zemlju. Upravo je htio čestitati Wardleu na njegovu lovačkom umještvu, kadli taj gentleman pristupi k njemu i srdačno mu stište ruku.
- Tupmane - reći će mu starina - vi ste odabrali baš onu jarebicu?
- Ama, nisam - branio se Tupman - nisam, gospodine.
- Bogme jeste - pritvrdi Wardle. - Ja sam vas vidio da jeste... promatrao sam vas kako ste se uprav na nju okomili... opazio sam, kako ste digli pušku da nišanite, pa hoću da vam velim, da to ni najbolji lovac na svijetu ne bi ljepše izveo. Vještije ste vi u tome ruke, moj Tupmane, nego što sam ja mislio. Vi ste sigurno prije bivali u lovu.
Uzalud se Tupman uz samoprijegoran osmijeh branio, da nije nikad prije lova ni primirisao. Čak i taj njegov osmijeh držahu dokazom, da je istina baš protivno. Otad je njegov ugled kao lovca bio utvrđen. Međutim, nije to jedini dobri glas, što ga je stekao na tako lak način, niti su se takve sretne okolnosti ograničile samo na lovljenje jarebica.
Winkleova je puška međutim sijevala, plamtjela i dimila se, ne postigavši nikakva stvarnog uspjeha, koji bi vrijedno bilo zabilježiti. Katkad bi ispalio hitac ravno u zrak, a drugi bi put klizila sačma tako blizu zemljinoj površini, da je život onih dvaju ptičara bio prilično nesiguran i nestalan. Uzmemo li njegovo pucanje kao izlaganje kako se puca nasumce i fantastično, e onda je bilo zbilja raznoliko i zanimljivo; ako pak gledamo na nj kao da se pokazuje pucanje s bilo kakvim određenim ciljem, onda je to, sve u svemu, bio možda potpun neuspjeh. Staro je utvrđeno načelo, da »svaki hitac ima svoj cilj«. Ako to u jednakoj mjeri primijenimo na sačme, onda moramo reći da su sačme gospodina Winklea bile nesretna nahočad, što su lišena svojih prirodnih prava, razbacana kojekuda po svijetu, stanjena u ničijoj zemlji.
- Sparna li dana, zar ne? - napomenu Wardle pristupivši kolicima i brišući mlazove znoja, što mu je kapao s vesela rumena lica.
- E baš je sparno - odvrati Pickwick. - Sunce je strahovito pripeklo, pa je čak i meni vruće. Ne znam, kako istom mora biti vama.
- Povruće mi je, bogme - nato će stari gentleman. - No, već je prošlo podne. Vidite li tamo onaj zeleni brežuljak?
- Kako ga ne bih vidio.
- Na onom ćemo mjestu ručati. Eno, bog mi i duša, dječaka s košarom; točan je kao ura!
- Jest, bogme - priklopi Pickwick i zasja se u licu. - Dobar je ono momak. Odmah ću mu, kad stignemo, dati jedan šiling. Hajde onda, Same, turajte naprijed.
- Dršte se, gospodaru - dostavi Weller okrijepljen izgledom na dobro pivo i jestivo. - Miči mi se s puta, žutokljuni kožogaćiću. Ako ti je mio moj dragocjeni život, nemoj me prevrnuti, kakono reče onaj gentleman vozaču, kad ga je vozio na pogubilište.62
Tada Weller ubrza korak do hitra trka, okretno otkotura svoga gospodara do zelenog brežuljka, spretno ga istrese tik do same košarice i s najvećom žurbom stade vaditi iz nje jelo i pilo.
»Teleća pašteta«, stade u sebi govoriti Weller redajući jestvine po travi. - Divna je to stvar teleća pašteta, samo kad poznaješ domaćicu, koja ju je prigotovila i kad si sasvim siguran, da mjesto telećeg mesa nije mačje. No, konačno, što to škodi, kad je mačetina tako nalik na teletinu, da ih ni sami paštetari ne znaju razlikovati.
- Zar ni oni ne znaju, Same? - upitat će Pickwick.
- Ne znaju, gospodine - odvrati Weller, dotakavši se svog šešira. - Jednom sam vam ja, gospodine, stanovao u istoj kući s nekim paštetarom - bješe dobričina, bistra glavica - i znao je praviti paštete od svega i svačega. Kad sam se već s njim sprijateljio, velim ja njemu jednom zgodom: »Koliko vi mačaka držite, gospodine Brookse.« - E pa... podosta ih imam - on će meni. »Bit će, da su vam mačke neobično mile«, dodadoh ja. - Drugim su ljudima mile - reče i namignu mi; - no sad im nije doba, dok god ne uzimi - pripomenu. »Kako to mislite, da im sada nije doba?!« priupitah ja. - E pa tako, nije. Voće zri, mačka mršavi - ima ono riječ. »A šta pak to opet znači«, zaintačio ja. - Šta znači, pitate? Znači, brajane, to, da ja nikad neću da budem članom Saveza mesara, da bih držao mesu visoke cijene - na to će mi on. I nastavi stisnuvši mi čvrsto ruku i šapćući mi u uho: - Gospodine Wellere, nemojte to dalje širiti, ali ja vam velju, da je sve u začinu i načinu. Sve ja svoje proizvode pravim od ovih plemenitih životinja (pritom mi pokaza neobično lijepu tigrastu, šarenu mačkicu) i ja vam ih prigotovim kao govedinu, teletinu ili bubrežnjak, prema tome, kako ljudi traže. Još to nije ništa: znam vam ja od teletine napraviti govedinu, a od govedine bubrežnjak, ili i od jednog i drugog bravetinu, i sve to što bi samo udario rukom o ruku, prema tome kako se mijenjaju tržište i tek.
- Mora da je to bio veoma domišljat mladić, Same - pripomenu Pickwick i malko protrnu.
Bogme, baš je bio, gospodine; i paštete su mu bile divne - odvrati Weller i nastavi dalje prazniti košaricu. - Ah, evo jezika: divna stvar, samo kad nije ženski... kruha... pršuta, kao na slici, prava pjesma od butine... hladna govedina u kriškama, izvrsno. Hej, ti mladi vjetrogonja, a što je u onim zemljanim vrčevima?
- U jednom je pivo, a u drugom hladan punch - odgovori dječak skidajući s ramena dva golema zemljana suda, svezana remenom.
- E, nema zbora, sve u svemu, ovo je bogovski smišljen ručak - pripomenu Weller neobično zadovoljno mjereći okom sve te raspoređene đakonije. - A sad, navali, svijete i narode, kakono rekoše Englezi Francuzima, kad su ovi potonji natakli bodeže.
Nisi trebao dvaput nukati društvo da čestito obračuna s obrokom, isto tako nije trebalo siliti Wellera, pa dugačkog lugara i dva momka, da se u maloj udaljenosti namjeste na travi i da smlave priličan dio jestiva. Stari je hrast davao društvu ugodan hlad, a pred njima se širio bujan krajolik oranica i livada, ispresijecanih razbujalim živicama, dok su šume bogato resile čitavu krajinu.
- Divno je... prekrasno je ovdje! - kliknu Pickwick, a kako mu izrazito lice bješe izloženo žarkom zvjezdanu, stade mu se s njega listom guliti koža.
- Jest, baš je divno, stari moj druže - odvrati Wardle. - Hajdete da popijemo čašu puncha!
- Veoma rado - odgovori Pickwick; zadovoljstvo, što se zrcalilo na njegovu licu, pošto je strusio tu čašu, svjedočilo je o iskrenosti njegova odgovora.
- Dobar je - potvrdi Pickwick mljaskajući usnama. - Baš je dobar. Popit ću ja još jednu čašu. Kako samo hladi, divno hladi. Hajdete, gospodo, da ispijemo zdravicu - nastavi Pickwick, još držeći vrč u ruci - u zdravlje naših prijatelja u Dingley Delhi.
Uz glasno radosno klicanje ispiše zdravicu.
- Hoću da vam kažem, što ću učiniti, da bih osvježio svoju spretnost u gađanju - javi se Winkle, koji je jeo kruh sa šunkom, režući ih nožićem. - Stavit ću ispunjenu jarebicu navrh stupa, i tako se vježbati na njoj u gađanju: isprvice izbliza, a onda malo-pomalo izdaljega. Kažu ljudi, da je to izvrsna vježba.
- Poznajem vam ja nekog gentlemana, gospodine - nato će Weller - koji je isto to uradio, a bio je počeo s dva koraka. No, ispalio je samo jedanput i više nije, jer je prvim pucnjem tako raznio pticu, da nakon toga nije od nje nitko ni perca vidio.
- Same - ljutito će Pickwick.
- Izvolite, gospodaru - odvrati Weller.
- Budite tako ljubezni pa zadržite svoje pričice za sebe, dok vas tko ne zamoli da ih ispričate.
- Razumijem, gospodaru.
Nato Weller tako vragolasto namignu onim okom, što ne bješe sakrito čašom piva, koju je upravo prinosio k ustima, da se oba momka nadušiše smijati, te se čak i dugonja udostoja osmjehnuti.
- E pa ovo je sigurno najizvrsniji hladni punch - proslijedi Pickwick ozbiljno pogledajući na zemljanu posudu; - a sunce božje vraški žeže; ej, Tupmane, prijatelju moj mili, zar nećeš da nas dvojica ocijedimo čašu puncha?
- S osobitim užitkom - odvrati Tupman.
Pošto je Pickwick krnuo tu čašu, iskapi još jednu, samo da se uvjeri, da nema u punchu narančine kore, jer mu odvajkada nije prijala. Kako je pronašao, da nema, okrenu još jednu naiskap u zdravlje njihova odsutnog prijatelja Snodgrassa, a jer je napokon osjećao po svojoj savjesti, da mora nazdraviti jednu i u čast nepoznatog priređivača puncha, izvrši konačno i tu dužnost.
To neprestano istrusivanje čaša znatno je djelovalo na Pickwicka. Presjajni osmijesi zasjaše na njegovu licu, smijeh mu stade poigravati oko usana, a razigrano mu se veselje kriješilo u očima. Popuštajući postupno utjecaju toga razdražljivog pića, koje vrućina učini još razdražljivijim, Pickwick izrazi žarku želju, ne bi li se sjetio neke pjesme, što ju je čuo još u djetinjstvu. Kako taj pokušaj nije uspio, gledao je potaknuti pamćenje novim čašama puncha, ali se pokaza, da to ima na njega sasvim protivno djelovanje. Ne samo da je, naime, zaboravio riječi pjesme, nego poče zaboravljati čak i to, kako se riječi uopće izgovaraju. Pošto se napokon digao na noge, da kićenim govorom pozdravi društvo, zavali se u kolica i odmah zaspa kao zaklan.
Pošto pospremiše stvari u košaru i uvidješe, da je posve nemoguće probuditi Pickwicka iz njegove obamrlosti, stadoše raspravljati, bi li bilo bolje za Wellera da opet tura svoga gospodara u kolicima ili da ga ostavi ondje, gdje je sada, dok ne bude sve spremno za povratak. Pregnuše napokon na ovo potonje. Kako pak novi lovački pothvat nije imao trajati dulje od jednoga sata i kako je Weller vruće molio da i on bude s njima u društvu, odlučiše neka Pickwick ostane i neka spava u kolicima, pa će oni pri povratku doći po njega. I tako vam oni odoše, a Pickwick ostade neobično udobno hrčući u sjeni staroga hrasta.
Naoko ne bješe nikakva razloga sumnji, da će Pickwick nastaviti hrkanje, sve dok se ne vrate njegovi prijatelji, ili, ako ne to, onda dok se večernje sjene ne rasprostru krajinom. No, svakako u pretpostavci, da će ga pustiti neka tamo počiva na miru. Ali ne pustiše ga na miru. Sad ćemo ispričati, što ga je smelo.
Kapetan Boldwig bješe naprasit čovuljak. Imadijaše ukočen crn ovratnik i plav ogrtač, a kad bi se udostojao da obiđe svoje imanje, onda bi ponio debeo štap trskovac s mjedenom jabukom; s njime bijahu vrtlar i njegov pomoćnik, obojica krotkih lica. Kapetan Boldwig bi izdavao zapovijedi (vrtlarima, ne štapu) s primjerenim dostojanstvom i krutošću. Kapetanova je, naime, svast bila udata za nekoga markiza, pa se prema tome njegova kuća zvaše vilom, a njegovo zemljište ladanjskim imanjem, i sve bješe neobično uzvišeno, silno i otmjeno.
Pickwick ne bješe snivao još ni pol sata, kad eto ti kapetana Boldwiga, a iza njega dva njegova vrtlara. Grabi ti on dostojanstvenim koracima, koliko god mu to dopuštaju njegov rast i njegova važnost. Kad stiže blizu hrasta, zaslade, duboko uvuče dah i pogleda po krajoliku kao da misli, te se krajolik ima osjećati osobito počašćenim, što se na nj obzire tako velik čovjek. Zatim krepko udari o zemlju štapom i viknu glavnog vrtlara:

Pickwick u općinskoj staji

- Hunte - zazva ga kapetan Boldwig.
- Izvolite, gospodine - odvrati vrtlar.
- Da ste mi ujutro rastjerali valjkom travu s ovog zemljišta, jeste li me čuli, Hunte?!
- U redu, gospodaru.
- I pobrinite se, da ovo mjesto bude uvijek čisto i uredno - čujete li me, Hunte?!
- Čujem, gospodaru.
- I nemojte me zaboraviti podsjetiti, da se stavi tabla s natpisom protiv prestupnika, da se zapnu gvožđa i da se načini sve, što je potrebno, da mi se odavde gubi kojekakav skot. Čujete li me, Hunte; nemojte to zaboraviti!
- Neću zaboraviti, gospodine.
- Oprostite, gospodaru - javi se pomoćni vrtlar pristupajući bliže i držeći šešir u ruci.
- No, Wilkinse, a šta vi pak hoćete? - upita kapetan Boldwig.
- Oprostite, gospodaru, ali ja sve nekako mislim, da su danas ovdje bili nekakvi prestupnici.
- Ha! - povika kapetan i mrkim okom stade mjeriti oko sebe.
- Jesu, bogme, gospodine, bili su; sva je prilika da su i ručali ovdje.
- Jesu, đavolji drznici, zaista jesu - pridoda kapetan Boldwig, kad ugleda mrvice i druge ostatke jela razasute po travi. - Zbilja su ovdje žderali. E da su mi te protuhe ovdje! - povika kapetan čvršće pograbivši svoj debeli trskovac.
- E da su mi te protuhe ovdje! - ponovi gnjevno kapetan.
- Oprostite, gospodaru - opet će Wilkins - ali...
- Ali što? Je li, momče? - zagrmje kapetan i prateći Wilkinsov pogled oči mu se sukobiše s kolicima i Pickwickom u njima.
- Tko ste vi, lupežu jedan? - razdere se kapetan i debelim štapom nekoliko puta bočnu u Pickwickovo tijelo. - Kako se vi zovete?
- Hladan punch - promrmlja Pickwick i opet utonu u san.
- Što to rekoste? - priupita kapetan Boldwig.
Odgovora nema.
- Kakono reče da se zove? - upita kapetan.
- Sve mi se čini, da reče Punch63 da se zove, gospodaru - odgovori Wilkins veoma bojažljivo.
- Bezobrazan je, bezobrazni smušenjak - napomenu kapetan Boldwig. - Sada samo hini, da tobože spava - nastavi kapetan, srdit do zla boga. - Ta on je pijan; to je neki pijani prostak. Oturajte ga, Wilkinse, dajte ga odmah oturajte.
- Kamo da ga oturam, gospodine? - upita Wilkins sav u strahu.
- Oturajte ga dovraga - osorno će kapetan Boldwig.
- U redu, gospodaru - nato će Wilkins.
- Stojte - razdera se kapetan. - Oturajte ga u staju za uhvaćenu marvu, pa ćemo baš vidjeti, hoće li se zvati Punch, kad k sebi dođe. Neće on mene zaluđivati, neću ja biti njegova budala. Oturajte ga!
Pokoravajući se tom uzvišenom nalogu Wilkins otura Pickwicka, a ponosni kapetan Boldwig nastavi svoju šetnju, sav se naduo od jeda.
Neizrecivo bješe čuđenje maloga lovačkog društva, kad se vratilo i utvrdilo, da je Pickwick iščeznuo, te da je čak i kolica sa sobom odvukao. Nikad nijesu u svome vijeku čuli tako tajanstvena i neprotumačiva slučaja. Ta već bi to bilo neobično i izvanredno, da se šepav čovjek osovi na noge bez ikakva znaka prije toga. No kada šeponja dođe do toga da od zabave tura pred sobom teška kolica, e onda je to pravo čudo. Pretražiše naokolo svaki kutak i zakutak, svi zajedno i svaki napose. Vikali su, zviždali, smijali se, zvali - sve zaludu, vazda jednak neuspjeh. Pickwicka nema te nema. Nakon nekoliko sati uzaludna traženja dođoše do nemile odluke, da im je ići kući bez svog prvaka.
Pomoćni je vrtlar oturao međutim Pickwicka do općinske staje za uhvaćenu marvu, tamo ga na sigurnu ostavio, dok je starac spavao kao zaklan u kolicima, na neizmjernu radost i zadovoljstvo ne samo svih seoskih dječaka, nego tri četvrtine čitava pučanstva, što se bješe okupilo oko njega, očekujući kada će se probuditi. Gledajući Pickwicka doturana u staju, svjetina je neobično silno uživala. No stostruko se poveća njezina radost, kad ga je gledala, kako je nakon nekoliko nejasnih povika »Same!«, sjedio u kolicima i u neopisivu čuđenju stao buljiti u lica ispred sebe.
Opća vika bješe, naravno, znak, da se probudio, a njegovo nehotično pitanje »Što je?« izazva graju još jaču od prve, ako je to uopće moguće.
- Gle hrome! - povika svjetina.
- A gdje sam ovo ja? - povika Pickwick.
- U staji za uhvaćenu marvu - uze svjetina uk.
- A kako sam dospio ovamo? Što sam uradio? Odakle su me dovezli?
- Boldwig! Kapetan Boldwig! - to bješe jedini odgovor.
- Van me pustite - razvika se Pickwick. - Gdje mi je sluga? Gdje su mi prijatelji?
- Kakvi su vas prijatelji spopali. Hura!
I nakon toga počastiše Pickwicka: tko repom, tko krumpirom, a tko opet jajem i s još nekoliko ostalih uspomena na šaljivo raspoloženje mnogoglava mnoštva.
Nitko ne bi bio kadar reći, dokle bi taj prizor potrajao, ili koliko bi pretrpio jadni Pickwick, da se kočija, koja je naglo jurila, iznenada ne zaustavi, i s nje ne siđoše stari Wardle i Sam Weller: prvi se od te dvojice u daleko manje vremena nego što bi to napisao, ako ne možda čak i pročitao, progura do Pickwicka, pa ga smjesti u vozilo, baš kad je Weller završavao treću i posljednju rundu dvoboja s mjesnim pandurom.
- Trčite po policiju! - zavika dvanaestak glasova.
- Ah, dajte trkom trknite - prisloni im Weller skačući na kozlić. - Pozdravite mi komesara, izručite mu pozdrave od gospodina Wellera i poručite, da sam mu smazao pandura, a zaprisegne li novoga, eto mene opet sutra, da mu i toga smažem. Vozi, čiča.
Čim kočija okrenu izvan mjesta, Pickwick stade prijetiti:
- Odmah kad stignem u London, izdat ću nalog da se povede sudski postupak protiv onoga kapetana Boldwigu, što me ni kriva ni dužna zasužnjio.
- Sve mi se nekako čini, da smo bili prešli na tuđe zemljište - pripomenu Wardle.
- Baš me je za to briga - odvrati Pickwick. - Ja ću ga optužiti.
- Ma, nećete, čovječe - nato će Wardle.
- Hoću, tako mi...
Kako uto opazi šaljiv izražaj na Wardleovu licu, presiječe se u besjedi pa priupita:
- A zašto ne bih?
- E pa zato - odgovori stari Wardle i pritom se naduši smijati - što bi se oni mogli okomiti na kojega između nas i reći, da smo odviše gucnuli hladnoga puncha.
Suzdržavao se ne suzdržavao, ne mogaše ni Pickwick a da se ne nasmiješi; smiješak se pretvori u smijeh, a smijeh u grohot. Tada se svi stadoše valjati od smijeha. Da bi ostali tako dobra raspoloženja, zaustaviše se kod prve krčme uz cestu te naručiše čašu rakije i vode za sve, a bocu od dva kvarta osobito ljute vjernomu sluzi Samuelu Welleru.

Dvadeseto poglavlje

U njemu se prikazuje, kako su Dodson i Fogg bili poslenici, a njihovi pisari veseljaci. - Opisuje se ganutljiv sastanak između gospodina Wellera i njegova oca, za kojega odavno nije znao. - Pripovijeda se također, kakva se duhovna elita skupljala u svratištima SVRAKA I PANJ te, napokon, kako će osobito biti drugo poglavlje.

U prizemlju ulične, prljave kuće, na samom kraju područja Freeman’s Court u Cornhilleu, sjeđahu četvorica pisara, namještenih kod gospode Dodsona i Fogga, dvojice kraljevskih odvjetnika pri sudištu King’s Bench64, pri Common Pleas65 u Westminsteru i nadodvjetnika pri High Court of Chancery. Ti su pisari za svojih uredovnih sati uživali ugodne zrake dana i sunca isto toliko, koliko bi čovjek gojio nadu, da će ga sunčana luč milovati, kad ga puste na dno prilično duboka zdenca. Oni čak nisu imali ni te prednosti - što je onome u zdencu donosi njegov posebni položaj - da imaju prigode motriti zvijezde u po bijela dana.
Pisarnica gospode Dodsona i Fogga bješe tamna, pljesniva i vlažna prostorija, koja imaše visoku pregradu od uklađenih dasaka, da zaklanja pisare od pogleda nepozvana svijeta. Bjehu tu dvije stare drvene stolice; zidna ura, koja je kucala veoma glasno; svečanik, stalak za kišobrane, čitav niz kuka za šešire, zatim nekoliko polica, na koje bješe postavljeno više obilježenih svežnjeva zamazanih spisa; bješe tu napokon nešto starih jelovih škrinja, a na njima cedulja s natpisom, te različitih okrhanih zemljanih tintarnica nejednaka oblika i veličine. Staklena su vrata vodila u hodnik, iz kojega se ulazilo u dvorište. U petak ujutru, nakon onog događaja, što ga ispričasmo u prijašnjem poglavlju, pojavi se s izvanjske strane tih vrata gospodin Pickwick, a odmah za njim Sam Weller.
Na čedno Pickwickovo kucanje na tim vratima, zatrešta neki glas iza pregrade:
- Slobodno, što se skanjujete!
Nato uđoše Pickwick i njegov sluga Sam.
- Je li, gospodine, u uredu gospodin Dodson ili gospodin Fogg? - upita smjerno Pickwick približujući se ogradi sa šeširom u ruci.
- Gospodina Dodsona nema, a gospodin je Fogg osobito zauzet - odvrati mu onaj isti glas, a glava, kojoj je glas pripadao, s perom iza uha, istovremeno proviri iznad pregrade na gospodina Pickwicka.
Bješe to neprikladna glava, na kojoj je crvenkasta kosa bila pomno nastranu razdijeljena i pomašću sploštena. Vlasi bjehu upletene u male polukružne kovrče oko plosnata lica, koje su krasile sitne očice, a resila ga veoma prljava ogrlica i otrcana crna kravata.
- Gospodina Dodsona nema, a gospodin je Fogg u veliku poslu - ponovi čovjek, kojemu je pripadala ta glava.
- A kad će se gospodin Dodson vratiti, gospodine? - zapita Pickwick.
- Ne znam vam reći.
- A hoće li dugo potrajati, dok gospodin Fogg bude slobodan od posla?
- Ne znam.
To rekavši stade pisar veoma pomnjivo zarezivati svoje pero, dok mu je drugi, miješajući Seidlitzov prašak šumavac, povlađivao, smijući se pod zaklonom poklopca svoga pisaćeg stola.
- Kad je tako, pričekat ću onda - reče Pickwick.
Kako na to ne dobi nikakva odgovora, on sjede, a da mu nisu ni ponudili, pa stade slušati glasno otkucavanje zidne ure i pisarski šapat u paprat.
- Zgodna šala, zar ne? - jedan će od gospode u smeđem kaputu s mjedenim pucetima, u suknenim hlačama, koje su bile tintom ocrnjene, i u starinskim niskim čizmama blüchericama - pri kraju tiha kazivanja o svojim sinoćnim dogodovštinama.
- Vraški dobra... e baš je šala - priklopi onaj sa Seidlitzovim praškom:
- Predsjedao je Tom Cummins - nadalje će onaj u smeđem kaputu. - Bješe već četiri i pol sata, kad stigoh u Somers Town. Tako sam se svojski nakresao, tako da nisam mogao staviti ključa u bravu, pa mi je valjalo lupati, da dođe stara. E, baš me zanima, što li bi rekao stari Fogg, da za to sazna. Sve nekako mislim, da bi mi bilo po onoj: »Kupi tralje, pa idi dalje!« - šta vi velite?
Na tu se šaljivu napomenu nasmijaše svi pisari kao jedan.
Zatim opet nastavi onaj u smeđem kaputu:
- E baš vam je jutros ovdje bilo šale s Foggom. Jack je gore sređivao spise, a vas dvojica bijaste otišli u biljegovni ured, dok je Fogg bio ovdje i otvarao pisma, kad eto ti onog svata iz Camberwella, protiv kojega ono poslasmo tužbu, ako se sjećate... kakono se zvaše, pomozite mi...
- Ramsey - upade pisar; štono je govorio s Pickwickom.
- Ah, da, Ramsey. Prekrasan klijent; kukavna izgleda kao zla godina.
»Dakle, gospodine - veli mu stari Fogg, bijesno ga promatrajući (znate vi njegov način) - vi dođoste da uredite svoje račune?
- Da, došao sam radi toga, gospodine - reče Ramsey utaknuvši ruku u džep i vadeći novac - dug mi iznosi dvije funte i deset šilinga, a troškovi tri funte i pet šilinga; - nato uzdahnu kao kovački mijeh i odmota komadić bugačice, u kojoj bješe novac zamotan.

Pickwick i Sam u odvjetničkoj u redovnici

Stari Fogg pogleda najprije novac, pa njega, a zatim se nakašlja na svoj čudnovati način, tako te sam znao, da se neki đavo sprema. I zaista starac upita:
- Sve mi se čini, da vi ne znate, da smo predali protiv vas novu tužbu, koja znatno povećava troškove?
- Ama što ne velite, gospodine - prihvati Ramsey trgnuvši se; - ta rok je tek sinoć istekao, gospodine.
- Ma, kad vam velim - nato će Fogg - moj je pisar upravo otišao da preda tužbu. Zar nije, gospodine Wickse, otišao gospodin Jackson da preda tužbu u sporu Bullman i Ramsey?
Ja, naravno, rekoh, da je otišao, a tada se Fogg ponovo nakašlja i pogleda na Ramseyja.
- Bože sveti! - povika jadni Ramsey; - eto sam gotovo s pameti sišao, dok sam prikupio ovo malo halavna novca, i eto ti ga, sve zaludu.
- Ma nije nipošto zaludu - hladno će mu Fogg; - najbolje da se vratite kući, da još malo prikupite i da mi ovamo na vrijeme donesete.
- Tako mi boga, nemam ga odakle više namaći! - ljutito će Ramsey, pa udari šakom po stolu.
- Ne galamite na me, gospodine - izdere se Fogg planuvši navlaš.
- Ne galamim ja na vas, gospodine - otpovrze Ramsey.
- Nego šta - reče Fogg; - van izdirite, van iz ovoga ureda, gospodine, i opet dođite, kad se naučite vladati kako valja.«
Ramsey se pokuša braniti, ali mu Fogg ne dade, i tako bi jadnik prisiljen staviti novac u džep i za vremena kliznuti. Jedva taj zatvori za sobom vrata, kadli se stari Fogg okrenu prema meni sa slatkim osmijehom na licu te izvadi tužbu iz džepa od kaputa, pa će mi:
- »Hajdete, Wickse, uzmite kočiju, odjurite brže-bolje do Templea pa predajte ovu tužbu. Troškovi su sigurni kao amen, jer je ono pouzdan čovjek s velikom obitelji, a plaća mu je dvadeset i pet šilinga na tjedan, pa ako nam dadne sudbenu punomoć - a to će na kraju krajeva morati - njegovi će se poslodavci pobrinuti, da on to i plati. Smijemo ga, dakle, gospodine Wickse, zakinuti, koliko god možemo. Time, uostalom, gospodine Wickse, činimo kršćansko dobro djelo, što čovjeku, koji ima tako veliku obitelj a malen prihod, dajemo korisnu pouku, da se ne zadužuje. Zar nije tako, gospodine Wickse?
Odlazeći nakon tih riječi tako se dobroćudno smiješio, da ga je bila milota gledati.
- To vam je izvrstan poslenik - dodade Wicks glasom najdubljeg divljenja - zar nije izvrstan?
Sva se trojica pisara od sveg srca složiše s tim mišljenjem te izraziše svoje preveliko zadovoljstvo zbog netom ispričane zgode.«
- Fini su to ljudi, gospodaru - šaptom će Weller Pickwicku; - kako samo imaju krasne pojmove o šali.
Pickwick kimnu glavom, u znak da se slaže u tome sa svojim slugom, pa se zatim nakašlja, ne bi li privukao pozornost mlade gospode iza pregrade, koja se - pošto se raspoložiše kratkim međusobnim razgovorom - udostojaše obazreti i na pridošlice.
- Rad bih znati, da li je Fogg sada slobodan? - javi se Pickwick.
- Idem pogledati - reče Wicks, dižući se na tenane sa svog stolca. - A kojeno prezime bješe, da najavim gospodinu Foggu?
- Pickwick - odvrati velikan ovih naših memoara.
Jackson ode uza stube, da obavi posao, pa se odmah vrati s porukom, da će gospodin Fogg primiti gospodina Pickwicka za pet časaka. To reče i opet sjede za pisaći stol.
- Kakono reče da se zove? - prošapta Wicks.
- Pickwick - odvrati Jackson. - Optuženik iz parnice Bardell - Pickwick.
Odmah se nakon toga začu iza ograde škripanje nogama, pomiješano s prigušenim smijehom.
- Šibaju vas, gospodaru - prošapta Sam Weller.
- Mene da šibaju, Same! - odvrati Pickwick; - a što vi to mislite reći, kad velite, da me šibaju?
Za odgovor Weller pokaza palcem preko ramena, te Pickwick pogleda nada se i spazi ugodnu činjenicu: sva četiri pisara izvirili glavama iznad drvenog zaklona; lica im se sjaju golemim veseljem, dok potanko promatraju lik i oblik čovjeka, za kojega vele da se poigrava srcima žena te da narušuje žensku sreću. Kako Pickwick gore poglednu, odmah iščeznu onaj niz glava, a začas se nakon toga začu kako strahovitom brzinom zastrugaše pera po papiru.
Glas zvona, što je visjelo u pisarnici, pozva Jacksona u Foggovu uredovnicu. Eto ti ga otuda dobrzo s porukom, da je Fogg pripravan primiti gospodina Pickwicka, pa neka se izvoli potruditi gore do njega.
Nato Pickwick pođe u prvi kat, a Sama Wellera ostavi dolje. Na vratima sobe u prvome katu sa stražnje strane bjehu čitljivim slovima ispisane naočite riječi: G. FOGG. Jackson pokuca na ta vrata, pa pošto bi odgovoreno da može slobodno ući, uvede Pickwicka pred svoga šefa.
- Je li se vratio gospodin Dodson? - zapita Fogg.
- Upravo je stigao, gospodine - odgovori Jackson.
- Zamolite ga, neka dođe ovamo.
- Molim, gospodine.
Nato Jackson iziđe.
- Sjednite, gospodine - započe Fogg; - izvolite novine, gospodine; moj će kolega odmah doći, pa možemo razgovarati o vašoj stvari, gospodine.
Pickwick sjedne i uzme novine, ali ih nije čitao, nego je kradom zirkao iznad njih i mjerio očima tog poslovnog čovjeka pred sobom: bijaše poštar, bubuljičava lica, vegetarijanskog izgleda; nosio je crn kaput, tamne šaro vite hlače i male crne dokoljenke. Sve bi čovjek rekao, da je to biće bitni sastavni dio stola, za kojim piše, te da isto toliko misli i osjeća koliko i taj stol.
Nakon nekoliko časaka šutnje eto ti Dodsona - gojazne i krupne ljudeskare, ozbiljna pogleda i gromka glasa; odmah po Dodsonovu dolasku otpoče razgovor.
- Ovo je gospodin Pickwick - reče Fogg.
- A, jeste li vi, gospodine, optuženik u parnici Bardell-Pickwick? - upita Dodson.
- Jesam, gospodine - odvrati Pickwick.
- E pa, kolega - nastavi Dodson - šta vi predlažete?
- Eh! - javi se Fogg mećući ruke u džepove od hlača i zavalivši se u naslonjaču - kakav prijedlog imate vi, gospodine Pickwiče?
- Šutite, Fogge - reče Dodson - dajte da čujem, što ima reći gospodin Pickwick.
- Došao sam, gospodo - zaveze Pickwick gledajući krotko obojicu odvjetnika - došao sam k vama, da izrazim svoje čuđenje, kojim sam primio vaše onomadnašnje pismo, i da vas upitam, kakvi su razlozi vašoj tužbi protiv mene.
- Razloge... - toliko uspije izustiti Fogg, ali ga Dodson prekide u besjedi.
- Ja ću govoriti, gospodine Fogge - reče Dodson.
- Oprostite, gospodine Dodsone - nato će Fogg.
- Za razloge tužbe, gospodine - nastavi Dodson s izražajem moralne uznositosti - ispitajte svoju savjest i svoje osjećaje. Mi se, gospodine, oslanjamo jedino na tvrdnju naše klijentkinje. Njezina tvrdnja, gospodine, može biti istinita, a može biti i lažna; vjerodostojna i nevjerodostojna. Ali, ako je njezina tvrdnja istinita i vjerodostojna, onda bez imalo oklijevanja tvrdim, gospodine, da su temelji naše tužbe jaki i nepokolebljivi. Možda ste vi, gospodine, čovjek nesretna usuda, a možda ste opet lukavac i prepredenjak. Kad bi me pozvali, da kao porotnik izjavim pod prisegom svoje mišljenje o vašem vladanju, gospodine, bez i najmanjeg krzmanja vam tvrdim, da bih o tome imao samo jedno jedino.
Pritom se Dodson, uz izražaj povrijeđene vrline, okrenu i pogleda na Fogga, koji zaturi ruke još dublje u džepove, stade mudro kimati glavom, pa će tonom potpune suglasnosti:
- Odista je tako.
- Kad je tako, gospodine - zabugari Pickwick, kojemu se licem preli teška bol - kad je tako, dopustite mi da vas uvjerim, kako me u toj stvari zadesila nesretnika najkobnija sudba.
- Nadam se, da je tako - odvrati Dodson; - ja vam vjerujem, da to može tako biti. Ako ste vi odista nevini u onome, zbog čega ste optuženi, onda ste vi nesretniji čovjek nego što sam mislio, da uopće može biti koji ljudski stvor. A što vi velite, gospodine Fogge?
- Potpuno isto što i vi - odvrati Fogg uz sumnjičav podsmijeh.
- Sudbeni poziv, kojim započinje parnica - nastavi Dodson - točno je i uredno otpravljen, gospodine. Gdje je urudžbeni zapisnik, Fogge?
- Evo, ovdje je ubilježeno - nastavi Dodson - Middlesex. Tužba udovice Marte Bardell protiv Samuela Pickwicka. Odšteta 1500 funti sterlinga. Za tužiteljicu: Dodson i Fogg. 28. kolovoza 1830. Eto, gospodine, sve je pravilno; bez ikakve zamjerke.
Dodson se nakašlja i pogleda na Fogga, a ovaj potonji također napomenu, da je sve kako valja. Tada obojica pogledaše u Pickwicka.
- Vi me, dakle - prihvati Pickwick - kanite urazumiti, kako je čvrsta vaša namjera da nastavite ovu parnicu?
- Da vas urazumljujemo, gospodine? Sa sigurnošću se možete sami urazumiti - odvrati Dodson, pa se usto malko nasmiješi, koliko mu to dopuštaše njegovo dostojanstvo.
- I tvrdite, da je odšteta zaista udarena na petnaest stotina funti? - priupitat će Pickwick.
- K tome možete još dodati moje uvjeravanje, gospodine, da bi taj iznos bio trostruko veći, samo da smo uspjeli nagovoriti našu klijentkinju - nato će mu Dodson.
- Mislim, da je gospođa Bardell još izričito istakla - pripomenu Fogg pogledavši na Dodsona - kako se ne bi htjela nagoditi ni za ciglovetnu paru manje.
- Neosporno - dodade na to Dodson osorno. - Ta parnica je tek započela. A bogme ne bismo ni dali gospodinu Pickwicku da se nagodi, sve kad bi on i bio pripravan na to.
- Kako, gospodine, ništa ne predlažete - nastavi Dodson razmotavajući smotak pergamene u desnoj ruci, a ljevicom nježno predajući Pickwicku prijepis toga na papiru - najbolje će biti, ako vas poslužim prijepisom ovoga spisa, kojemu je original u ovoj drugoj ruci.
- U redu, gospodo, u redu - odvrati Pickwick, a kako se on dizao sa stolice, tako se u njemu dizao jed;66 - čut ćete vi već od moga odvjetnika.
- Bit ćemo neobično sretni da to čujemo - odvrati Fogg trljajući ruke.
- Zaista ćemo biti - odvrati Dodson otvarajući vrata.
- A prije nego odem, gospodo - uzbuđeno će Pickwick okrenuvši se na potrjemku - dopustit ćete mi da vam velim, kako je od svih sramotnih i lupeških postupaka...
- Pričekajte, gospodine, pričekajte - umiješa se Dodson veoma uljudno. - Gospodine Jacksone! Gospodine Wickse!
- Izvolite, gospodine - odgovoriše oba ta pisara došavši do podnožja stuba.
- Samo bih želio da čujete, što govori ovaj gentleman - odvrati Dodson. - Nastavite, molim vas, gospodine... čini mi se, da spomenuste neke sramotne i lupeške postupke?
- Jesam, spomenuo sam - upadne Pickwick, kome bješe uskipjelo preko svake mjere. - Rekao sam, gospodine, da je od svih sramotnih i lupeških postupaka, što ih je itko ikad počinio, ovaj vaš najsramotniji i najlupeškiji. I to vam ponovo velim.
- Čujete li sve ovo, gospodine Wickse? - upita Dodson.
- Nećete zaboraviti izričaja, što ih izreče ovaj gentleman, gospodine Jacksone? - upita sa svoje strane Fogg.
- Možda biste željeli, gospodine, da nas nazovete varalicama - nastavi Dodson. - Molim vas, samo izvolite, ako vam je po volji; samo recite, gospodine.
- E pa baš mi je želja da vam to reknem - nato će Pickwick. - Vi ste varalice.
- Veoma dobro - otržito će Dodson. - Nadam se, gospodine Wickse, da vi čujete dolje, što veli ovaj gospodin?!
- Kako ne bih čuo, gospodine - javi se Wicks.
- Ako ne čujete, onda je bolje da se popnete stepenicu-dvije - dodade Fogg. - Vi, gospodine, samo nastavite; nastavite samo. Možda bi bolje bilo da nas nazovete lupežima; ili možda bi vam se prohtjelo da navalite na nas. Dajte, samo navalite, gospodine, ako želite. Mi se nećemo ni najmanje odupirati. Samo izvolite, gospodine.
Kako se Fogg bješe postavio veoma zavodljivo na dohvat stisnutoj šaci gospodina Pickwicka, nema sumnje, da bi mu taj gentleman ispunio njegovu vruću želju, samo da se ne umiješa Sam, koji je čuo za svađu, pa se pomoli iz pisarnice, uspe se uza stube i uhvati svoga gospodara ispod ruke.
- Okanite se zaboga, gospodaru moj; mičite se vi odavle - reče Weller. - Izvrsna je igra s pernatom loptom, samo da niste vi lopta, a ovi fiškali pale. A ovako je odviše uzbudljiva igra, gospodaru moj, a da bi bila ugodna. Bolje da se vi odmaknete. Ako vam je baš došla volja da koga izlemate, izađimo mi u dvorište, pa udrite po meni. Ovako biste se ovdje skupo proveli.
I tada Weller, bez ikakve ceremonije, odvuče svoga gospodara niza stube, pa preko dvorišta, i pošto ga je zdrava i čitava doveo do Cornhilla, povuče se smjerno iza njega, pripravan da ga prati, kamo god ga vodio.
Gospodin je Pickwick išao dalje rastreseno, prešao sučelice, rezidenciji gradskog načelnika i zaputio se prema Cheapsideu. Sama spopade radoznalost, kamo li to oni idu, kadli se njegov gospodar okrenu i reče:
- Same, hoću da odmah idem gospodinu Perkeru.
- To je ono pravo mjesto, kamo ste imali otići odmah sinoć, gospodaru moj - odvrati Weller.
- I ja mislim, Same - nato će Pickwick.
- Ja ne mislim, nego znam - dodade Weller.
- Dobro, Same, u redu - odvrati Pickwick - odmah ćemo tamo krenuti, ali, kako sam uzrujan, volio bih da popijemo čašu konjaka sa zaslađenom toplom vodom. Gdje bih to mogao dobiti; Same?
Za divno je čudo, kako je Weller poznavao svaki zakutak u Londonu. Stoga će kao iz puške, ni časka ne misleći:
- Druga uličica na desnu ruku, pretposljednja kuća na istoj strani. Zauzmite kutak, što stoji odmah do kamina, onaj stol koji nema noge u sredini, kao što ostali imaju, premda je to veoma nezgodno.
Pickwick se slijepo držao uputa svoga sluge, kojega zamoli da pođe i on s njime, i tako uniđoše u krčmu, koju mu bješe naznačio. Tu ga brzo poslužiše toplom vodom i konjakom, a Welleru, koji je sjedio za istim stolom, samo u pristojnoj udaljenosti, donesoše nešto više od pola litre portera.
Prostorija, u kojoj su se nalazili, bješe veoma jednostavna, i kao da se nalazila pod osobitim pokroviteljstvom kočijaša poštanskih kola. Tu je, naime, po različitim pregradama pilo i pušilo više gentlemana, a bilo je sasvim očevidno, da pripadaju tom učenom zvanju. Među njima se osobito isticao postariji, krupan i rumen ljudurina, koji je sjedio u pregradi, što se nalazila sučelice onoj naše dvojice pridošlica, te je ta ljudina osobito privlačio Pickwickovu pozornost. Neobično je žestoko pušio, ali bi nakon svakih pet-šest dimova izvadio lulu iz usta, pa omjerio najprije Wellera a onda Pickwicka. Zatim bi zagnjurio lice u vrč piva, koji je sadržavao pojaču litru, i to koliko god bi mu obujam posude dopuštao, a onda bi ponovo pogledao na Wellera, pa na Pickwicka. Iza toga bi opet, uz izražaj duboka razmišljanja, odbio pet-šest dimova te iznova zirnuo na njih. Napokon ta ljudeskara stavi noge na sjedalicu, nasloni se leđima uza zid te stade dimiti ne prestajući, a kroz dim je sveudilj gledao na došljake, kao da je nakanio da ih se nagleda do mile volje.
Isprva se Weller nije obzirao na pokrete te ljudeskare, ali kako je malo-pomalo vidio, da Pickwick od zgode do zgode na nj pogleda, stade i on buljiti u istom smjeru, stavivši ruku nad oči, kao da je već djelomice prepoznao to biće pred sobom, pa se samo želi potpuno uvjeriti, je li to zaista on ili nije. Međutim mu se sumnje brzo raspršiše, jer ona ljudetina najprije okadi debeo oblak dima iz lule, a onda mu ispod golemih šalova, kojima je ovio vrat i prsa, izbi hrapav glas, nalik na onaj čudnovati napor trbuhozborca, pa polako procijedi riječi:
- Zdravo, Sammy!
- Tko je to, Same? - upita Pickwick.
- E pa, ne bih vjerovao, gospodine - odvrati Weller raskolačenih očiju. - Pa to je stari.
- Stari - priupitat će Pickwick. - Kakav stari?
- Moj babo, gospodine - odvrati Weller. - Kako si mi, starino moj?
Nakon te dirljive provale sinovlje odanosti, Weller učini pokraj sebe na sjedalu mjesta za onog gorostasa, koji se, s lulom u ustima i s vrčem u ruci, primače, da pozdravi sina.
- E, pa kako si mi, Sammy - upitat će roditelj - nisam te vidio ima dobrane dvije godine.
- Bit će i pojače, starče moj - priklopi sin. - A kako maćeha?
- Dakle, reći ću ti nešto, Sammy - zabugari Weller stariji držeći se veoma svečano; - ne bješe ti ljepše žene, dok bijaše udovicom, od ove moje druge suđenice - ma šta da ti kažem, Sammy, bila je zlatno stvorenje. A sad ti sve u svemu mogu reći, da to bješe tako neobično mila udovica, te je prava pravcata šteta, što nije uvijek takvom ostala. Ne vlada se uopće kao žena, Sammy.
- Zar odista? - upita Weller mlađi.
Weller stariji kimnu glavom i uzdahnuvši odgovori:
- Jedanput sam na tanak led nagazio, Sammy; nagazih, sinko, pa što ćeš. Neka ti, dijete moje, očev primjer bude dobra pouka, pa se cijelog života dobro čuvaj udovica; osobito ako su krčmarice, Sammy.
Pošto je Weller stariji ganutljivom uzbuđenošću dorekao taj roditeljski savjet, ponovo napuni lulu iz limene kutije, što ju je nosio u džepu, upali je na pepelu stare, pa stade dimiti naveliko.
Nakon podobre stanke zaveze o istom predmetu i obraćajući se Pickwicku reče:
- Oprostite, gospodine. Nadam se, da vas osobno nisam povrijedio; držim, da se vi niste oženili udovicom, gospodine.
- Nisam - odvrati Pickwick prasnuv u smijeh; a dok se Pickwick smijao, Sam Weller obavijesti šaptom svoga roditelja, u kakvu je on odnosu prema tome gentlemanu.
- Oprostite, gospodine - opet će Weller stariji skidajući šešir; - nadam se, da se nemate šta potužiti na mog Sammyja, gospodine.
- Zbilja nemam ništa - odvrati Pickwick.
- Veoma mi je drago, što to čujem - odvrati starina; - dobrano sam se namučio oko njegova odgoja, gospodine; dok je bio još sasvim malen dječačić, pustio sam ga neka se izdovolji trčeći ulicama i neka se okrene kako zna i umije. To je jedini način, da dječak postane oštrouman.
- Nekako mi takav način izgleda prilično pogibeljan - napomenu Pickwick smiješeći se.
- A usto nije ni najsigurniji - dodade Weller mlađi; - neki me dan jedan čovjek ljuto prevari.
- Ma nemoj, šta ne veliš! - otac će mu.
- Jest, bog mi i duša, ćako - odvrati sin i u nekoliko riječi ispriča, kako je pošteno nasjeo podvalama Joba Trottera.
- Nije li jedan od tih čudnih svata tanak dugonja, s dugom kosom, a brblja kao prase po praznim naćvama?
Pickwick nije sasvim razumio posljednji dio toga opisa, ali kako je razumio ono prvo, nasumce će:
- Jest, jest.
- A nije li onaj drugi crnokos junak, u ljubičastoj livreji, s golemom glavurinom?
- Jest, jest, to je on - veoma će ozbiljno i Pickwick i Sam.
- Znam ja onda, gdje su, i to je dosta - reče Weller stariji; - obojica su u Ipswichu, zdravi i čitavi.
- Ma ta nisu?! - začuđeno će Pickwick.
- Jesu, bogme - odvrati Weller - a ja ću vam kazati i odakle to znam. Zgodimice ja kočijašim u Ipswich zamjenjujući jednoga svog prijatelja. Upravo sam tamo vozio sutradan nakon one noći, kadno vi uhvatiste rematiz, te ih kod svratišta Garavi dječak - tamo, naime, bijahu upravo stigli - u Chelmsfordu primih na kola, i to baš prema Ipswichu, pa mi sluga - onaj u ljubičastom - reče, da kane tamo ostati dulje vremena.
- Idem za njim - odmah će Pickwick; - ta možemo pohoditi isto tako Ipswich kao i svako drugo mjesto. Idem ja za njim.
- A jesi li ti sasvim siguran, da su baš oni bili, gazdo moj? - priupitat će Weller mlađi Wellera starijega.
- Ma siguran sam, posve, kad ti velju - odvrati otac - jer veoma čudnovato izgledaju. Osim toga, nekako mi je bilo začudo, kad sam vidio kako je gospodar onako prisan sa svojim slugom. A svrh svega toga, kako su sjedili sprijeda, odmah iza kozlića, čuo sam ih kako se smiju i međusobno govore, da su staroj raketi dali, što je ide.
- Kome to rekoste? Staroj...?
- Staroj raketi, gospodine; pod »starom raketom« nesumnjivo je mislio vas, gospodine.
Pravo govoreći, ne bješe ništa prosto ni strašno u nazivu stara raketa, iako, doduše, ne bješe baš častan i laskav. Čim je Weller stariji počeo govoriti o Jingleu, navrije Pickwicku u pamet sva sila jada, što ih je taj čovjek zadao. Trebalo je samo jedno perce, pa da se mjera prevrši. To perce bješe upravo naziv »stara raketa«.
- Ići ću za njim - srdito će Pickwick i žestoko udari šakom po stolu.
- Ja baš preksutra vozim u Ipswich - nato će Weller stariji - a krećem od svratišta Bik u Whitechapelu, pa ako zaista kanite ići, onda je najbolje da pođete sa mnom.
- Tako bi najbolje bilo - odvrati Pickwick - sasvim pravo imate. Ja bih mogao pisati u Bury i poručiti im neka dođu k meni u Ipswich. Idemo onda s vama. Samo, što se tako žurite, gospodine Wellere; zar nećete štogod gucnuti?
- Veoma ste ljubezni, gospodine - odvrati Weller i odmah zastanu. - Možda ne bi bilo zgorega da okrenem čašicu konjaka u vaše zdravlje, a na sreću i uspjeh Sammyja?
- Svakako da ne bi - odgovori Pickwick i viknu čašu konjaka.
Weller pozdravi Pickwicka naklonom, taknuvši se kose, a Sammyju kimnu glavom pa oturi konjak niz prostrano grlo, kao da mu ga u napršnjaku donesoše.
- Bravo, ćako - prihvati Sam; - pripazi samo, starino moj, jer će te inače opet uhvatiti stara tvoja kuknjava zbog kostobolje.
- E, Sammy, našao sam izvrstan i siguran lijek protiv te bole - reče Weller spuštajući čašu.
- Siguran lijek protiv kostobolje - užurbano će Pickwick vadeći brže-bolje svoju bilježnicu. - A kakav je to lijek, pobogu brate?
- Kostobolja, gospodine - odvrati Weller - to vam je bolest, koja dolazi otuda, što čovjek živi u odviše velikoj slasti i lasti. Ako vas kad spopadne ta bola, gospodine, samo se oženite udovicom, koju je priroda obdarila grlatim glasom, te ako ga još usto zna čestito upotrebljavati, nikad više nećete imati kostobolje. Izvrstan je to lijek, gospodine. Ja ga redovito uzimam i jamčim vam, da odgoni svaku bolest, što dolazi od vesela i bučna života.
Pošto je Weller odao tu dragocjenu tajnu, iskapi još jednu čašu, umiješno namignu, duboko uzdahnu i polako se odgega.
- Šta vi mislite o riječima vašeg oca, Same? - upita Pickwick nasmjehnuv se.
- Šta mislim, gospodine! - odvrati Weller; - ja sve mislim, da je on žrtva bračnog života, kakono reče kućni kapelan Plavobradomu67 kad ga je sahranjivao, roneći suze od žalosti.
Ne bješe nikakva pogovora tome neobično primjerenu zaključku, te tako Pickwick plati račun i nastavi put prema sudskoj četvrti Gray’s Inn. No baš u vrijeme, kad stiže u to samotno prostorje, okruženo zelenilom, izbi osam sati, te poteče prema različitim izlaznim ulicama neprekinuta rijeka gospode u prljavim visokim čizmama, sa zamazanim bijelim šeširima i u otrcanoj odjeći. To ga podsjeti, da je većina uredovnica taj dan već zatvorena.
Pošto se popeo na dva kata strmenitih i kaljavih stuba, spozna, da su mu se predviđanja obistinila. Vanjska vrata uredovnice gospodina Perkera bjehu zatvorena, a mrtva tišina, koja bješe odgovor na ponovno Wellerovo kucanje, navijesti, kako su činovnici završili svoj posao za taj dan.
- Baš kao prokleto, Same - napomenu Pickwick; - ne bih smio ni časa časiti da se vidim s tim čovjekom. Znam, da ni okom trenuti neću, ako ne steknem uvjerenje, da sam svoju stvar stručnjaku povjerio.
- Evo baš, gospodine, dolazi uza stube neka starica - odvrati Weller; - možda bi ona znala, gdje bismo mogli naći, koga tražimo. Hej, stara, gdje su Perkerovi činovnici?
- Perkerovi činovnici? - prihvati mršava, bijedna starica, koja zasta da dođe do daha nakon teška penjanja uza stube. - Otišli su, a ja idem da pospremim prostorije.
- Jeste li vi sluškinja gospodina Perkera? - upita Pickwick.
- Ja sam pralja gospodina Perkera - odvrati starica.
- Zanimljivo je - potiho će Pickwick Samu - da u ovim pravničkim kućama stare žene nazivaju praljama. Rad bih znati, zašto to čine!
- Ja sve mislim, gospodine - odvrati Weller - da je to stoga, što ti ljudi imaju vrašku odvratnost da bilo šta operu.
- Zaista će biti tako - reče Pickwick gledajući na staru ženu, koje je izgled isto kao i stanje uredovnice, koju je u taj mah otvorila, jasno svjedočilo ukorijenjenu nevoljkost prema upotrebi vode i sapuna. Tada će Pickwick zapitati staricu:
- A znate li, dobra starice, gdje bih mogao naći gospodina Perkera?
- Šta ja znam - odbrusi baba odsječito; - negdje je sada izvan grada.
- Baš je to nezgodno - preuze Pickwick; - a biste li mi znali reći, gdje je njegov pisar?
- Pa znam, gdje je, samo mi ne bi baš bio zahvalan da vam kažem - odvrati pralja.
- Imam s njime osobita posla - nadoda Pickwick.
- A ne biste to sutra mogli obaviti? - upita žena.
- Ne bi kako valja - reče Pickwick.
- E pa kad je nešto tako osobito, reći ću vam, gdje je - prihvati starica. - Mislim, da u tome nema ništa zlo, ako vam kažem. Ako pođete u krčmu Svraka i Panj i u točionici upitate za gospodina Lowtena (to je naime pisar gospodina Perkera), odvest će vas k njemu.
Pošto ih je starica tako uputila i usto ih obavijestila, da se ta gostionica nalazi u dvorištu i da je u dvostrukoj prednosti, jer je u blizini Clare Marketa i tijesno se prislanja uz stražnju stranu New Inna, Pickwick i Sam živi i zdravi siđoše niz trošne stepenice i pođoše da traže svratište Svraka i Panj.
Tu bi gostionicu - omiljelo svetište Lowtena i njegovih drugova, gdje bi priređivali noćne pijanke - obični puk nazvao krčmom. Činjenica, da je gostioničar malu daščaru, što se naslanjala na zid gostionice, ispod prozora točionice, po veličini i obliku sličnu nosiljci, iznajmio nekom krpi, svjedočila je o njegovoj promućurnosti. A da je bio i čovjekoljubivo čeljade, svjedoči okrilje, što ga je dao nekom paštetaru, da može bez straha od bilo kakve smetnje prodavati svoje poslastice na samom pragu krčme. Na donjim su prozorima, što bijahu urešeni zastorima šafranove boje, visjele dvije-tri tiskane oglasnice, koje su upućivale na devonširsku jabukovaču i danciško pivo od omorike, dok su bijela slova na golemoj crnoj ploči objavljivala prosvijetljenu svijetu, kako se u podrumima te kuće nalazi 500.000 buradi portera dvostruke jačine. Ta je obavijest budila u čovjeku ne baš neugodnu sumnju i neizvjesnost s obzirom na točan pravac u zemljinoj utrobi, u kome se ima prostirati ta golema spilja. Kad još dodamo, kako na trošnom cimeru bješe naslikana napola izlizana prilika svrake, što je namjerice buljila u smeđe naslikanu valovitu crtu, koju su susjedi još iz djetinjstva navikli nazivati »panjem«, onda smo rekli sve, što se ima reći o vanjskom izgledu te zgrade.
Kad se Pickwick pojavi u točionici, postarija ženska izmilje iza zaslona, stade preda nj i upita ga, što je po volji.
- Je li ovdje, gospođo, gospodin Lowten? - upitat će Pickwick.
- Da, ovdje je, gospodine - odvrati gazdarica. - Deder, Charles, odvedi gentlemana, do gospodina Lowtena.
- Sad baš ne može gentleman unutra - pripomenu crvenoglavi gegavi krčmarski pomoćnik - jer gospodin Lowten upravo pjeva neku šaljivu pjesmu, pa će ga smesti. Odmah će on otpjevati, gospodine.
Tek što je to dorekao, kadli jednoglasno udaranje u stolove i zveckanje čaša navijesti, da je pjesma upravo tog časa dovršena. Pickwick pusti Sama sa željom neka se tješi u točionici, a sam se dade odvesti do Lowtena.
Na najavu: »Gospodine, neki gentleman želi s vama govoriti«, bucmasti mladić, što je sjedio na čelu stola, nekako iznenađeno pogleda u pravcu, odakle je glas dopirao, a to mu se iznenađenje nipošto ne smanji, kad mu se oči zaustaviše na čovjeku, kojega nikad u svom vijeku nije još vidio.
- Oprostite, gospodine - reče Pickwick - a veoma mi je i to žao, što smetam drugu gospodu, no posao, po kojemu dolazim neobično je žuran, pa ako mi dopustite da vas pet časaka zadržim skraja ove sobe, neobično ćete me zadužiti.
Bucmasti mladić ustade, privuče stolicu u jedan tamni kutak prostorja blizu gospodina Pickwicka, pa pozorno sasluša njegovu jadovanku.
Kad Pickwick završi, ovaj će mu:
- E, Dodson i Fogg imaju gadnu praksu; to su izvrsni poslenici, ta dvojica, gospodine moj.
Pickwick mu potvrdi, da je žestoka praksa u one dvojice odvjetnika, a Lowten priklopi:
- Perker nije u gradu, a neće ni doći prije kraja drugog tjedna, ali ako želite, da preuzmemo obranu, izvolite ostaviti prijepis tužbe, a ja ću učiniti sve, što je potrebno, dok se on ne vrati.
- Stoga sam upravo i došao k vama - prihvati Pickwick predajući mu ispravu. - Ako se dogodi štogod osobito, možete mi pisati na poštu u Ipswichu.
- E pa dobro - odvrati Perkerov pisar. Kad je zatim vidio kako Pickwickov pogled radoznalo smjera prema stolu, dodade:
- Hoćete li k nama na jedno pol sata? Večeras se sastalo baš izvrsno društvance: tu je glavni pisar iz pisarnice Samkin i Green, pa kancelist iz uredovnice Smithers i Price, pa bivši pisar kod Pimkin i Thomas (taj vam pjeva jednu izvrsnu pjesmu), pa Jack Bamber i toliki drugi. Sve mi se čini, da ste vi iz pokrajine. Hoćete li u naše društvo?
Kako bi se Pickwick odupro tako zavodljivoj prigodi da proučava ljudsku prirodu. Dopusti da ga odvedu do stola, gdje ga predstaviše društvu kako valja, poslužiše ga sjedalom blizu predsjednika i naručiše mu čašu njegova omiljelog pića.
Nasta mrtva tišina, sasvim suprotno od onoga, što je očekivao Pickwick. Napokon prozbori njegov desni susjed, gentleman u šarovitoj košulji s mozaičastim pucetima i s cigarom u ustima, pa će upitati:
- Nadam se, gospodine, da vam nije neugodno što pušim?
- Ni najmanje - odvrati Pickwick; - volim ja miris duhana, iako nisam pušač.
- Meni bi gadno bilo, kad ne bih pušio - priklopi jedan drugi gentleman s protivne strane stola. - Na jednoj strani stan i hrana, a na drugoj pušenje, pa je meni kud i kamo milije ovo potonje.
Pickwick pogleda toga govornika, pa pomisli u sebi: »Eh, kad bi još pridodao, da ti je milije pušiti nego se prati, sve bi onda rekao kako valja.«
Opet šutnja. Kako Pickwick bijaše stranac, njegov je dolazak očevidno ohladnio veselo raspoloženje u društvu.
- Gospodin Grundy će razveseliti društvo jednom pjesmom - napomenu predsjednik.
- E bogme neće - odvrati Grundy.
- A zašto neće - upitat će predsjednik.
- Zato, jer ne može - ispriječi se Grundy.
- Radije recite, da nećete - nato će predsjednik.
- E pa dobro, onda neću - okosi se Grundy.
Kako je Grundy uporno odbijao da zadovolji društvo, opet nasta šutnja.
- Zar nas baš nitko neće da raspoloži? - zabugari predsjednik sav u očaju.
- A zašto nas vi ne raspoložite, gospodine predsjedniče? - zavika sa dna stola neki mlad škiljavac, sa zaliscima i s otvorenom, prljavom ogrlicom od košulje.
- Tako je! Živio! - povika onaj gentleman, što je pušio i nosio mozaičasta puceta.
- Ja neću pjevati zato, što znam samo jednu pjesmu, a već sam je otpjevao. Postoji kazna, da onaj, koji dvaput iste noći zapjeva istu pjesmu, mora svima nazočnima platiti da piju.
Na to se zbilja ne dade ništa odgovoriti, te opet zavlada šutnja.
Želeći Pickwick da zapodjene o nečemu, gdje bi cijelo društvo sudjelovalo, započe ovako:
- Večeras sam vam bio u mjestu, koje vi svi nesumnjivo veoma dobro poznajete, ali u kojem nisam bio ima već nekoliko godina i veoma malo o njemu znam. Mislim, gospodo, na jedan od četiri skupa pravničkih zgrada, na Gray’s Inn68. Zanimljiva su vam ta stara pravnička naselja, ti mali zakuci u velikom gradu Londonu.
- E, bogme ste se - prišapnu preko stola predsjednik Pickwicku - dotakli teme, o kojoj bi vam svaki od nas mogao pričati čitavu vječnost. Povući ćete time za jezik starog Jacka Bambera. Nismo vam mi čuli njega gdje govori ama ni o čem drugom osim o tim jazbinama, jer on vam je u njima živovao, dok nije napola šenuo.
Čeljade, na koje je Lowten nišanio, bijaše žut, plećat čovječuljak, kojemu Pickwick ne vidje dotad lica, jer bi uvijek, kad bi šutio, oborio glavu k zemlji. Kad pak starac podiže smežurano lice i upilji u njega sive oči, uz oštar i ispitivački pogled, začudi se Pickwick, da su njegovoj pozornosti mogle ma i za čas izbjeći tako značajne crte. Trpak osmijeh neprestano mu bješe urezan na licu. Na dugu koštunjavu ruku s neobično dugim noktima bješe naslonio podbradak, a kako je glavu nakrivio nastranu i oštro se zagledao ispod nakostrušenih sijedih obrva, bilo je neke čudne i divlje himbe u njegovu prijekom pogledu, te bi se čovjeku grstilo da na njem oči zaustavi.
Eto to je lik, što se sada isprsi i zaveze u razigranu bujicu riječi. No kako se ovo naše poglavlje oduljilo, a kako je taj starčić značajna ličnost, iskazat ćemo mu više poštovanja, a i nama će biti zgodnije, ako mu damo riječ u novome poglavlju.

Dvadeset prvo poglavlje

U njemu starkelja zavezao u svoju omiljelu temu i priča zgodu o čudnovatom klijentu

Aha! - povika starkelja, čije držanje i pojavu ukratko opisasmo u prijašnjem poglavlju. - Aha! Tko to nešto zboraše o pravničkim prebivalištima?
- Ja sam, gospodine, napomenuo, kako su to neobična stara mjesta - odvrati Pickwick.
- Vi ste to napomenuli! - staračac će prezirno. - A šta vi, molim vas, znate o onome vremenu, kad su se u te samotne sobe zatvarali mladići, pa čitali i čitali, sat za satom, noć za noći, dok im razum ne zabludje u ponoćnom učenju, dok im se ne iscrpi duševna snaga, dok im osvit dana nije više donosio svježine i zdravlja, dok ne klonuše, što svoje mladenačke snage pretjerano posvetiše suhoparnim starim knjižurinama? Da prijeđemo na kasnije vrijeme i na posve različite dneve, šta vi znate o postupnom propadanju, kad sušica izjeda, ili o brzoj pohari, kad groznica mori - šta vi znate o tim golemim posljedicama »života« i razuzdanosti, što su ih iskusili stanovnici istih tih sobica? Koliko ih je zaludu vapilo za milošću, pa su se skršena srca vraćali iz odvjetničkih uredovnica, da bi našli počivalište u Temzi ili utočište u tamnici? E, nisu to obične kuće. Nema ni ciglovetne daščice u tim starim ukladima, koja ne bi, samo da ima moć govora i pamćenja, iskočila iz drvenog zida i ispričala svoju jezivu priču, roman nekog života, gospodine, da, životni roman, gospodine! Makar kako se priprosta činila ta mjesta sada, ja vam po istini velim, da su ta stara mjesta toliko tajanstvena, te bih radije slušao mnogu legendu sa strašnim naslovom negoli pravu povijest samo jednoga niza tih soba.
U iznenadnoj starčevoj krepkoći i u predmetu, koji ju je izazvao, bješe nešto tako neobično, da Pickwick ne znadijaše, što bi odgovorio. Starac je, međutim, zatomljivao svoju žestinu i poprimao opet izražaj onoga licemjernog smiješenja, što mu bješe iščezao za maloprijašnje uzbuđenosti. Zatim proslijedi ovako:
- Pogledajmo sada na ta mjesta u drugome svjetlu, u svjetlu najobičnijem i najmanje romantičnom. Kako su to divna mjesta polaganih patnja! Zamislite ubogara, koji je spiskao sve svoje, božjakom postao, kumio, molio i nagnjavio svoje prijatelje, da bi ga uveli u zvanje, koje mu nikad ni mrvice kruha donijeti neće. Ono čekanje, nadanje, razočaranje, strahovanje, zlopaćenje, sirotovanje, uništenje nade i - konac trke života: možda samoubojstvo ili kukavan i neuredan život pijanice. Zar nemam pravo?
Nato starčić protrlja ruke i zirnu ispod oka, kao da uživa, što je pronašao novo stanovište, s kojega će promatrati svoj omiljeli predmet razgovora. Pickwick ga je veoma radoznalo promatrao, a ostalo se društvo smijuljilo i šutke ga pogledalo.
- Vi mi govorite o vašim njemačkim sveučilištima - nastavi starkelja. - Pf! Imamo mi dosta romantike i kod kuće; ne treba nam poći ni pol milje. Samo ljudi na to ne misle.
- Ja vam zbilja velim, da nisam nikad prije razmišljao o romantičnosti tih pravničkih jazbina - dodade Pickwick smiješeći se.
- Jasno da niste - odvrati staračac - naravno da niste. Isto mi je tako govorio jedan moj prijatelj: »Pa šta ima osobito u tim sobama? - Čudna su to stara mjesta, rekoh mu ja. - Ma šta bi bila, on će meni. - Samotna su, pridodadoh. - Ni najmanje, veli mi on.« Jednog jutra, upravo kad je nakanio da otvori vanjska vrata sobe, udari ga kap, te zahode glavom u vlastitu listovnu škrinjicu. Tamo je ostao čitavih osamnaest mjeseci. Svi su mislili, da je otišao nekamo iz grada.
- A kako su ga konačno našli? - zapita Pickwick.
- Kako nije platio stanarine za dvije godine, upravitelji tih pravničkih zgrada odlučiše, da će silom otvoriti vrata. I zbilja, tako učiniše. Obiše bravu, kadli u naručje vratara, što je otvarao vrata, pade neobično prašan kostur u modru kaputu, crnim hlačama dostegnicama i svilenim bječvama. Čudnovato je to. Prilično čudnovato, zar ne?
Tada starčić još više nakrivi glavu ustranu i uz neizrecivo veselje stade trljati ruke.
- Znam još jedan takav slučaj - nastavi starkelja, kad mu nekako jenja hihot. - Dogodilo se to u Clifford’s Innu. Neki se stanar u potkrovlju - bješe na zlu glasu - zatvorio u ormar svoje ložnice i ispio dozu sićana. Kućni upravitelj mišljaše, da je taj čovjek odmaglio, pa otvori vrata i stavi oglasnicu da se stan izdaje. Dođe neki drugi čovjek, unajmi stan, namjesti ga pokućstvom i tu se nastani. No nikako čovjek da spava kako valja. Neprestano ga spopada neki nemir i neugodnost. »Čudnovato, reče u sebi. Idem ja spavati u drugoj sobi, a ova neka mi bude kao radna.« Izmijeni čovjek sobe i mogaše po noći sasvim dobro spavati, no dobrzo vidje, da nekako ne može navečer čitati: uhvatila bi ga uzrujanost i nemir, pa bi neprestano samo useknjivao svijeću i zvjerao oko sebe. »Ja to ne shvaćam«, reče u sebi jedne noći, kad je došao kući iz kazališta i baš ispijao čašu hladnog groga, naslonjen na zid, da mu ne bi došla na pamet utvara, eda nije možda štogod iza njega. »Ja to zbilja ne shvaćam«, opet će sam u sebi, i upravo mu toga časa pogled zastade na jednom ormariću, što je neprestano bio zatvoren, te ga prođoše trnci od dlana do tabana. »I prije sam ćutio taj neugodni osjećaj, reče u sebi, pa se nikako ne mogu oteti dojmu, da ima neki vrag s tim ormarom.« Skupi snage, odvaži se, jednom-dvaput udari žaračem po bravi, otvori vrata, i ima šta i vidjeti: u kutu se ormara ukipio prijašnji stanar, u ruci čvrsto stisnuo bočicu, a lice mu - ali dosta o tome!
Pošto staračac završi, pogleda naokolo na pozorna lica svoga radoznalog slušateljstva i jarosno se nasmija.
- Kakve li nam to vi čudnovatosti pričate, gospodine - pripomenu Pickwick, svakog časa pomno promatrajući kroz naočari starkeljino lice.
- Čudnovatosti! - prihvati iznenađeno starkelja. - Glupost; vi držite, da su čudnovatosti, jer ništa o njima ne znate. To su vam smiješnosti, a nikakve čudnovatosti.
- Šta, da su to smiješnosti! - i nehotice će Pickwick.
- Pa zar nisu? - odvrati mu staračac, đavolski ga gledajući isprijeka, a nato, i ne čekajući Pickwickova odgovora, nastavi ovako:
- Poznavao sam opet nekog čovjeka - stante, kad ono bi - bit će tome četrdesetak godina - koji iznajmi neki star, vlažan, crvotočan stan u jednoj od onih najstarijih pravničkih jazbina. Taj vam je stan prije toga bio zatvoren i prazan godine i godine. O njemu kolalo čitavo čudo bapskih priča, no uza sve to bješe daleko od toga, da bismo ga mogli nazvati veselim dvorima. No kako je taj čovjek bio ubogar, a stan jeftin, niska cijena bijaše za nj dostatan razlog, makar ta rupetina bila i deset puta gora nego što je uistinu bila. Morao je preuzeti također ono nešto pljesnive ropotarije, što se u stanu nalazila, među ostalim neku tešku drvenu ormarinu za spise, s velikim staklenim vratima i zelenim zastorom iznutra. Bješe to za njega prilično nekorisno pokućstvo, jer spisa nije imao, a što se ruha tiče, sve bijaše na njemu, a ni tu ga nije baš bogzna kako otežalo. Useli, dakle, sav namještaj - sve bi mu ono jada stalo u male tarnice, a ni one ne bi pune bile - pa ga porazmjesti po sobi, tako da bi čovjek od one četiri stolice rekao da ih je čitava duzina. Dok je tako sjedio navečer pokraj kamina, ispijajući prvu čašu od dva galona69 whiskeyja, što ga bješe naručio na priček, pitajući sama sebe, hoće li to ikada platiti, a ako plati, kroz koliko će to godina uzmoći - kadli mu pogled zape o staklo na onome drvenom ormaru. Tada uzdahnu pa će u sebi: »Da nisam morao, po procjeni onoga starog starežara, uzeti ovu gadnu starudiju, za taj bih novac bio mogao kupiti nešto povoljnije. - Znaš šta, stari moj druže (poče se dalje glasno razgovarati s ormarom, kako nije bilo nikoga drugoga, da bi se s njime porazgovorio), kad me ne bi više stajalo da sasiječem tvoje truplo nego što bih imao od tebe koristi na vatri, odmah bih te, vjeru ti dajem, ognju povjerio.«
Tek što to doreče, kadli mu se učini, kao da iz unutrašnjosti te rbine čuje neki glas, nalik na slabo stenjanje. Najprije ga to zaprepasti, no nakon časka razmišljanja zaključi, da će to po svoj prilici biti neki mladić u obližnjoj sobi, koji se prevečerao. Stoga metnu nogu na zaslon kamina i uze žarač, da progarka vatru. U tom se času ponovi ono stenjanje, a jedno se krilo vrata stade polagano otvarati, i ukaza se blijed i mršav lik u zamazanoj i dronjavoj odjeći, što stajaše u ormaru kao ukopan. Prikaza bijaše visoka i tankovita, a lice joj izgrizla briga i tjeskoba. Ali na boji kože, na mršavoj i nezemaljskoj prilici čitava tog lika bijaše nešto, čega nitko ne vidje ni na kakvu biću od ovoga svijeta.
- Tko ste vi? - zapita novi stanar, poblijedjevši kao smrt, ali ipak popritisnuvši žarač u ruci i veoma ga spretno usmjerivši prema licu prikaze. - Tko ste, kad vas pitam?
- Ne bacaj tog ožega na mene - odvrati prikaza. - Makar kako sigurno njime naciljao, proći će kroza me, neće se zaustaviti i utrošit će svoju snagu u drvetu iza mene, jer ja sam duh.
- Molim vas, duše, a šta vi tražite ovdje? - promuca stanar.
- U ovoj je prostoriji - odvrati prikaza - izatkana moja ovozemna kob, jer ovdje ja i moja djeca postadosmo ubogari. U ovaj su ormar odlagani spisi jedne duge, duge parnice, što su se gomilali godine i godine. Kad ja svisnuh od boli i dugo odlagane nade, dvije gadne, nezasitljive i gramžljive nemani podijeliše među sobom blago, o koje sam se parbio cijeloga svog jadnoga života i od kojega napokon ne ostade mojoj nesretnoj djeci ni cigle prebite pare. Strahom sam ih otjerao s ovog mjesta te od tog vremena lutam ovim prostorjem noću - to je jedino doba, kad mogu opet na zemlju sići - i obilazim prizore moje bijede, koja se otegla od postanka do nestanka. Ovo je moje prebivalište, meni ga prepusti.
- Ako baš zahtijevate, da se ovdje pojavljujete - pripomenu stanar duhu, koji je za tog oduljeg izlaganja imao vremena da se pribere - ja ću vam sobu ustupiti neobično rado, samo bih vas htio zapitati jedno pitanje, ako mi dopustite.
- Samo kaži - strogo će prikaza.
- E pa dobro! No napomena, što je mislim izreći, ne odnosi se osobno na vas, jer se isto tako dade primijeniti na većinu duhova, o kojima sam čuo. Kako vi duhovi imate prilike da pohađate najljepša mjesta na zemlji (mislim, da za vas prostor ništa ne znači), nekako mi se čini nesklapno, da vi morate uvijek oblaziti točno ona ista mjesta, gdje vas je stizala najveća bijeda za života.
- Zaista je to zgoljna istina; nikad prije na to ne pomislih - odvrati mu duh.
- Eto sad uviđate, gospodine - nastavi stanar - to vam je veoma neudobna soba. Sudeći po vanjskome izgledu toga ormara, sve me nekako svrbi da kažem, kako su se u njemu zakotile stjenice. Zaista držim, da biste vi za sebe mogli naći daleko udobnije odaje, a da i ne govorim o londonskom podneblju, koje je do zla boga neugodno.
- Imate sasvim pravo, gospodine - uljudno će duh; - nikad mi to dosada ne dođe na pamet; smjesta ću pokušati promijeniti zrak.
Dok je prikaza tako govorila, poče uistinu nestajati: noge joj bijahu već sasvim iščezle, kadli je stanar zovnu:
- Ako biste bili tako dobri pa i ostalim gospođama i gospodi, što sada oblaze stare prazne kućerine, natuknuli, da će im po drugim mjestima biti mnogo udobnije, veoma biste veliko dobročinstvo iskazali društvu ljudskome.
- Hoću, reći ću im - odvrati duh; - bit će da smo mi duhovi tupoglavi stvorovi; zaista smo čudni svati. Ne mogu uopće zamisliti, kako smo mogli biti tako glupi.
To duh doreče i nestade ga.
- A što je prilično čudnovato - dodade na kraju starkelja i lukavo omjeri pogledom sve njih oko stola - nikad se više ta prikaza ne vrati.
- Pa ne bješe to loše, samo ako je istinito - priklopi čovjek s mozaičastim pucetima upaljujući novu cigaru.
- Ma šta ako! - uskliknu starac i osinu ga isprijeka pretjerano prezirnim pogledom. Zatim se starkelja okrenu prema Lowtenu pa dodade:
- Ne bi mi bilo začudo, kad bi onaj ustvrdio, da nije istinita ni moja priča o čudnovatom klijentu, štono ga imadijasmo, kad bijah u odvjetničkoj uredovnici.
- O toj se priči ne bih usudio reći bilo šta, jer je nikad čuo nisam - nato će vlasnik mozaičastih ukrasa.
- Ja bih želio, kad biste nam je ispričali, gospodine - prihvati Pickwick.
- Dajte - pridoda Lowten - nitko je osim mene nije čuo, i ja sam je gotovo zaboravio.
Starčić pogleda nazočne oko stola, zaceri se strašnije nego ikada, kao da slavlje slavi, što je toliku pozornost izazvao na licima sviju. Nato rukom protrlja bradu pa pogleda u strop, kao da bi htio dozvati u pamet sve zgode, pa očepi ovako:

STARKELJINA PRIPOVIJEST O ČUDNOVATOM KLIJENTU

- Malo je važno - započe starac - gdje i kako doznadoh ovu kratku pripovijetku. Kad bih je imao iznijeti onim redom, kako sam je ja doznao, morao bih početi u sredini, a kad bih došao, na kraj, trebao bih se vratiti na početak. Dosta je da spomenem, kako su se neke zgode iz nje dogodile pred samim mojim očima. Što se ostalih tiče, posigurno znam, da su se dogodile, a i sad ima živih osoba, koje će se tih potankosti predobro sjećati.
U glavnoj ulici londonskog predgrađa, blizu crkve svetoga Đure i na istoj strani ulice, nalazi se kako je većini znano, najmanja od naših dužničkih uza, Marshalsea. Bješe to nekad rupetina smrada i nečisti. Premda se kasnije dobrano izmijenila, ipak, uza sve to poboljšano stanje, ona je slaba napast za rasipnika ili utjeha za lakomislenika. Osuđeni ubojica u tamnici u Newgateu ima isto toliko prostora, da se naužije svježa zraka i da se kreće, koliko ga ima uznik u uzama Marshalsea, koji je tamo dopao, što ne može platiti duga.
Možda je samo umišljaj s moje strane ili ja vjerojatno nisam kadar odvojiti to mjesto od starih svojih uspomena, koje su uza nj vezane, ele bilo kako bilo, ne mogu da podnesem toga dijela Londona. Glavna je ulica široka, trgovine prostrane, vozila strahovito buče pri prolaženju, čuju se koraci neprestane rijeke ljudstva - od zore do ponoći odjekuje sva prometna huka i buka. No okolne su ulice loše i uske. Siromaštvo se i razuzdanost zagnojili po prenapučenim sokacima. Potreba se i nevolja zbile u tijesnim uzama kao u kakvu toru. Barem se mojim očima čini, kao da je neka sumornost i pustoš obavila čitavo to mjesto te da mu daje neku gnusnu obojenost.
Mnogo oko, koje se već odavno u grobu zaklopilo, gledalo je dosta olako na taj prizor, kad je čovjek prvi put prestupio prag glavnih vrata starog zatvora u Marshalsea. Očajanje, naime, rijetko dolazi s prvim žestokim udarom nesreće. Čovjek se još uzda u prijatelje, što ih nije u nevolji okušao, sjeća se, kako su mu dobri druzi obilno nudili tolike usluge, kad ih nije trebao. Miluje jadnik nadu, nadu blaženog neiskustva, makar ga i pogrbio prvi udarac, nadanje mu ipak niče u grudima, cvjeta u njima kratko vrijeme, dok ne povene pod poharom razočaranja i zaborava. Kako dobro iste te oči, duboko utonule u dupljama, bulje s obraza, što su glađu istrošeni i od sužanjstva požutjeli! To su dnevi kad dužnici trunu - nije to fraza ni govorna figura - jer im se izjalovila nada, da će se izbaviti, i očekivanje, da će im sloboda zasjati. Sva ta strahota nije više potpuna, ali je ipak dovoljna, da se događaju slučajevi, od kojih srce krvari.
Dvadeset je ljeta, otkako je neka mati sa svojim sinčićem išla ovim pločnikom i derala ga potplatima svojih postola. Dan za danom, čim bi jutro svanulo, eto njih pred glavnim tamničkim vratima. Često bi, nakon noći nespokojne nevolje i tugobnih misli, stigla čitav sat prerano. Tada bi se mlada mati krotko okrenula i povela svoje čedo k starom mostu, uzdigla djetešce na ruke i pokazivala mu kako se iskri voda, koja je obojena svjetlošću jutarnjega sunca i koja se biba uz sve moguće užurbane pripreme za posao i užitak, što ih pruža rijeka u taj rani sat. Tako je nastojala zanijeti djetinje misli predmetima, što ih je gledalo. No ubrzo bi čedo spustila na zemlju, pokrila svoje lice šalom i dala oduška suzama, što bi joj oči zastirale, jer na tom mršavom i boležljivom licu nikako da bi zasjao bilo kakav izražaj, iz kojega bi izbijalo, da se to siroče za što zanima ili da ga štogod zabavlja. Ta imalo je tako malo uspomena, a što ih je i imalo, sve bijahu iste vrste, sve vezane sa siromaštvom i bijedom njegovih roditelja. Sate i sate sjedio bi dječačić na majčinu krilu te s djetinjskom sućuti promatrao kako se prokradaju suze niz njezino lice, a onda bi se mirno povukao u kakav mračan kutić i tu se jecajima uspavao. Gorke zbilje života udomile se kod njega u prvim prosvitajima njegova razuma - i to baš mnoge od najgorih životnih nevolja: glad i žeđa, studen i neimaština. Još si na njemu vidio lik djeteta, ali u njemu ne bješe vedra srca, vesela djetinjeg smiješka ni sjajnih blistavih očiju.
Otac bi i majka pogledali na tog jadnog stvorića, a onda bi im se pogledi susreli, uz mučne misli, kojih se ne usuđivahu izreći riječima. Zdrava, jaka ljudina, koji bi mogao podnijeti gotovo svaki umor i radni napor, skapavaše tu u krutom sužanjstvu i u nezdravoj atmosferi prenatrpane tamnice. Na slabu se i nježnu ženu sručile i tjelesne i duševne boli, te pod njihovim teretom jadnica gine i vene. Mlado srce djetešceta pobolijevaše.
Uto nadođe i zima s hladnim, kišovitim nevremenom, koje je tjedne trajalo, te se jadna žena morade preseliti u bijedan stančić blizu mjesta, gdje joj bijaše utamničen muž. Premda je tu promjenu morala izvršiti zbog sve veće bijede, ipak je sada bila sretnija, jer je bila bliže njemu. Dva su cijela mjeseca svaki dan ona i njezin mali pratilac čekali kao i prije da se otvore glavna tamnička vrata. Jednoga dana po prvi put nije došla. Stiže drugog jutra, ali sama kao osušena grana, jer joj je djetešce preminulo.
Oni ljudi, štono, kad siromahu netko umre, hladno vele: »Pokojnik se sretno riješio muka, a preživjeli se milostivo izbavio daljeg troška«, slabo znaju, kakvu bol i muku ti gubici sa sobom donose. Kad se hladno od tebe odvrate svi drugi pogledi, kad te svi drugi ostave, onda ti šutljiv pogled ljubavi i pažnje, svijest, da neko biće gaji prema tebi sućut i naklonost - znače oslonac, potporu i utjehu u najdubljoj tuzi. Sve to ne možeš kupiti nikakvim blagom, niti ti može darovati bilo kakva vlast. Dijete bi sate i sate sjedilo uz noge svojih roditelja, strpljivo sklapalo ručice i podizalo prema ocu i majci svoje mršavo, bljeđano lice. Oni ga gledahu kako im naočigled gine i vene od dana do dana. Premda kratak život tog njihova miljenčeta bijaše neveseo i tužan, iako se njihovo čedo preselilo sada na mjesto mira i počinka, što ga za života nije nikada poznavalo, ipak su oni njegovi roditelji, te im se smrt rođenog djeteta duboko urezala u dušu.
Onima, koji su promatrali majčino promijenjeno lice, bijaše jasno, da smrt mora dobrzo dokrajčiti i njezine nevolje i kušnje. Zatvorenici, drugovi njezina muža, ne htijući još više mutiti njegovu bol i nevolju, povukoše se i njemu samom ostaviše sobicu, koju prije bješe dijelio s još dvojicom drugova. Žena sada bijaše zajedno s njime u toj prostorijici. Venula je bez patnje, ali i bez nade, te joj je tako život polagano otjecao.
Jedne se večeri obeznani u naručju svoga muža, a on je ponese k otvorenu prozoru, ne bi li se opojavila na svježem zraku. Mjesečevo svijetlo obilno obasja njezino lice. On se tako trže, kad vidje toliku promjenu na njezinim crtama, da stade poput nejaka djeteta posrtati pod dragim teretom.
- Spusti me na tle, George - reče mu žena slabašnim glasom.
On to učini pa sjede kraj nje, pokri lice rukama i brižnu u plač.
- Teško mi je, što te ostavljam, George - nastavi žena - ali Višnjega je volja, moraš podnijeti sudbu mene radi. Oh, tisuću puta hvala nebesima, što su nam uzela našega jadnog dječarca! On je sada tamo sretan. Ta šta bi na ovoj zemlji bez svoje majke!
- Nećeš ti umrijeti, Mary, nećeš! - povika muž ustajući. Stade žurno koračati amo-tamo udarajući se u glavu stisnutim šakama. Onda opet sjede pokraj nje, prihvati je u naručje pa dodade mirnije:
- Ohrabri se, milo moje zlato. Daj, molim te, preni se. Ti ćeš još živjeti.
- Nikad više, George; nikad više sunca ispred mojih vrata. Končam umornica - odvrati žena. - Pobrini se neka me zasada zakopaju kraj moga jadnog dječarca, ali mi obećaj, ako ikad odeš iz ovoga strašnog mjesta i postaneš bogat, da ćeš me prenijeti na kakvo mirno seosko groblje, daleko, daleko odavle, veoma daleko, gdje ćemo počivati u miru. Daj mi, dragi George, obećaj, da ćeš mi to učiniti.
- Hoću, hoću - odvrati muž pa se uzbuđeno baci na koljena preda nju. - Reci mi, Mary, samo još jednu riječ: pogledaj me, samo jednom!
Zastade mu riječ u grlu, jer se ruka; što se bješe grčevito ovila oko njegova vrata, ukočila i otežala. Dubok se uzdah vinu iz poharana lika pred njim; usne se pomakoše i na licu zaigra smiješak. No usne problijedješe, a osmijeh se pretvori u krut i mrtvački pogled. Tako jadnik ostade sam na svijetu.
U samoći i pustoši bijedne te sobice kleknu jadnik te noći pokraj mrtva tijela svoje žene i prizva boga za svjedoka svojoj strašnoj prisegi, da će se od toga sata dati na to, da osveti njezinu smrt i smrt svoga djeteta. Priseže, da će otada pa sve do posljednjeg časa svoga života sve svoje snage posvetiti tome jedinome cilju; da će mu osveta biti duga i strašna; da njegova mržnja neće nikada zamrijeti ni ugasnuti; i na kraju, da će predmet te mržnje progoniti do na kraj svijeta.
Predubok očaj i nadljudski bijes tako mu strašno poharaše lik i lice u toj jedinoj noći, da njegovi drugovi u nevolji od straha ustuknuše pred njim, kad je prolazio. Oči mu krvave i podbuhle, lice mrtvački blijedo, a tijelo pogrbljeno kao pod teretom mnogih, mnogih ljeta. Tako mu je žestoka bila duševna patnja, da je gotovo progrizao donju usnu, a krv; što je tekla iz rane, prokapljivala mu niz bradu i kaljala košulju i maramu. Nijedna suza da bi mu se omakla ili da bi se potužio ma i jednim jaukom i uzdahom; samo je mutno pogledao i u mahnitoj žurbi koračao amo-tamo po dvorištu, a po tome se vidjelo, da u njemu žari i peče grozna groznica.
Odmah je valjalo tijelo njegove žene iznijeti iz tamnice. On sasvim spokojno primi tu obavijest i priznade, da tako valja da bude. Skupiše se gotovo svi uznici, da prisustvuju kad se bude odnosilo. Kad se udovac pojavi, ugnuše se na obje strane. On žurno prođe naprijed te zastade sam u malom ograđenom prostoru blizu stražarske kućice kod ulaznih vrata, odakle se ljudi ukloniše iz nekog nagonskoga osjećaja uljudnosti. Pogrebnici su polagano naprijed odmicali noseći na ramenima grub lijes. Među mnoštvom vladaše mrtva tišina, koju je prekidalo jedino glasno jecanje žena i gegavo koračanje nosača lijesa na pločniku. Kad stigoše do mjesta, gdje je stajao sinji udovac, zastadoše. On samo položi ruku na lijes, nesvijesno popravi mrtvački pokrov, kojim je lijes pokrit, i dade ljudima znak neka idu dalje. Tamničari u tamničkom trijemu skidoše šešire, kad prođe kraj njih žalosna povorka, a zatim se zatvoriše teška tamnička vrata. George Heyling tupo pogleda po mnoštvu i sruši se na zemlju obeznanjen.
Mnoge, mnoge tjedne nakon toga moradoše bdjeti nad njim po danu i po noći, ali ni u najdivljijem bjesnilu groznice ni na čas nije smetnuo s uma, što je izgubio, niti je zaboravio zavjeta, kojim se zavjetovao. Prizori, mjesta, događaji, neprestano se mijenjahu pred njim u munjevitoj brzini grozničava buncanja. No sve to bješe nekako povezano s velikim ciljem, što ga je u duši imao. Jedrio je beskrajnim prostranstvima morskim: iznad njega nebo crveno kao krv, a ispod njega razbješnjeli valovi udaraju u divljem bijesu, ključaju i vrtlože se sa svih strana. Pred njima se jedan drugi brod mučno probija kroz oluju, što zavija: jedra mu u krpama lepršaju s jarbola, a na palubi sve vrvi ljudima, što su čvrsto užetima privezani za ogradu, preko koje se svakoga časa razbijaju golemi vali i povuku za sobom pokoje jadno stvorenje u zapjenjeno more. Brod, na kojemu je Heyling, probija se naprijed posred bučne vodene mase, i to takvom snagom i brzinom, da mu ništa odoljeti ne može. Udari u krmu onoga broda pred sobom, raskrha ga i potopi pod svojom kobilicom. Iz golema vrtloga, što ga uzrokova podrtina broda, koji je tonuo, dizaše se tako glasna vriska i zapomaganje - bješe to sliven, strašan samrtan krik stotine stvorenja što se utapahu - da to zagluši čak i ubojnu viku prasnaga, pa odjeknu i od jeke jeku stvori, tako te se činilo, kao da probija zrak, nebo i ocean. Ali štono vidi pred sobom? Stara sijeda glava izranja na vodenu površinu te se, s pogledima samrtne tjeskobe, vičući u pomoć, bori s valovljem! Samo što ga je ugledao George Heyling, skoči sa svog broda i snažnim zamasima pliva prema starcu. Dopliva do njega, sasvim mu je blizu. Da, njegove su to crte. Starac ga je vidio kako prilazi, ali se zaludu borio da izmakne, eda ga George ne ščepa. Ovaj ga čvrsto uhvati i povuče pod vodu. Dolje, dolje njime, pedeset hvati pod vodu. Starčevo je otimanje sve više slabilo, dok konačno potpuno ne prestade. Mrtav je. George ga je potopio i tako ispunio svoju prisegu.
Bosonog i samotan prolažaše po zažarenom pijesku beskrajne pustinje. Pijesak ga duši i zasljepljuje. Fina zrnca prodiru i u same kožne šupljinice te ga razdražuju do ludila. Vjetar pred sobom vija orijaške mase toga pijeska, a žarko sunce kroza nj prosijava, te se čini, kao da se u daljini koče stupovi živa ognja. Kraj nogu mu leže razasute kosti ljudi, što pogiboše u strašnoj pustinji. Sablasno neko svijetlo pada po svemu naokolo. Dokle god oko doseže, ništa ne vidi doli grozotu i užas. Zaludu nastoji kriknuti od užasa, jer mu se jezik prilijepio uz nepce, te samo mahnito srlja naprijed. Oboružan nekom nadnaravnom snagom probija se kroz živ pijesak, dok se konačno onesviješten ne sruši na zemlju, iscrpen od umora i žeđe. Kakva li ga to miomirisna svježina opet povrati životu? Kakv li se to žubor čuje? Voda je to! Prava izvor-voda! Bistar svjež potočić kraj nogu mu tecijaše. Požudnim gutljajima utaži žeđu, ispruži kraj potočića umorne udove i zasanja se u divan san. Trže ga šum koraka, što se približavahu. Neki sjedokosi starac srlja naprijed, ne bi li zagasio žeđu, što ga je presvojila pa od nje izgara. Opet on! Heyling obuhvati starca rukama oko tijela te ga ustavi. Uzalud se starac bori, vrišti za vodom, samo za jednom kapi vode, da život spasi! George ga čvrsto drži i požudnim okom gleda njegovu smrtnu borbu. Tek onda, kad starčeva glava mrtva klonu na grudi, odgurnu od sebe George nogama mrtvo njegovo tijelo.
Kad je groznica prošla, a svijest došla, probudi se George bogat i slobodan. Doznade, da su u krevetu našli mrtva njegova oca, koji ga je htio pustiti neka skapa u tamnici - šta velim htio, ta zaista je i pustio one, štono Georgeu bijahu daleko draži od vlastitoga života, neka pomru od oskudice i boli srca, što nikakav lijek izviđati ne može. U svom je okorjelom srcu Georgeov otac bio čvrsto odlučio, da mu sin bude prosjak, ali kako bješe ponosit čak i svojim zdravljem i snagom, odgađaše da ga razbaštini, sve dok ne bi prekasno; nek sada škrguće zubima na drugome svijetu pri pomisli, da je njegova nemarnost skrivila, te je ipak sinu dopalo sve njegovo bogatstvo. Eto to je doznao George Heyling, kad se probudio. No osvijesti se radi još nečega! Spomenu se cilja, za koji živi, sjeti se, da mu je dušmanin i punac, vlastiti otac njegove žene, onaj, štono je njega bacio u tamnicu, a vlastitu kćer i njezino dijete, kad ga na koljenima moljahu da im se smiluje, prezirno otjerao sa svoga praga. Oh, kako je jadni George proklinjao slabost, što mu smeta da ustane iz postelje i da se sav preda osnovi svoje osvete!

Posljednji Heylingov posjet starcu

Dade da ga prenesu u neko mirno prebivalište uz more, daleko od mjesta nevolje i bijede, gdje je izgubio ženu i dijete. Nije u novo boravište išao, što bi se nadao, da će tamo opet zadobiti svoj duševni mir i sreću, jer je i jedno i drugo odbjeglo od njega zauvijek. Išao je da povrati svoje porušene snage i da razmišlja o omiljelom svome naumu. I kao da mu neki zao duh nadade prigodu za prvu, najgrozniju odmazdu.
U ljetna rana predvečerja, zaronio u mrke misli, izlažaše često iz samotnog stana, pa bi se uskom stazicom podno stijena uputio k divljem i osamljenom mjestancu, koje mu za njegovih tumaranja najviše privuče maštu. Tu bi sjeo na koji odlomljeni komad stijene, zario lice u ruke i ostao tako sate i sate - katkada dok bi se noć sasvim unoćala; i dok duge sjene mrkih klisura iznad njegove glave ne bi razastrle debeo crn mrak na sve, što bješe oko njega.
Tako je on jedne tihe večeri sjedio tu u svom starom položaju, pa bi samo tu i tamo podigao glavu, da promatra let kojega morskog galeba ili da se zagleda u divnu grimiznu stazu, što je počinjala u sredini oceana, te kao da se protezala sve do samog obzorja, gdje je sunce uranjalo - kadli iznenada duboku tišinu toga mjesta prekide glasan krik »Upomoć!«. Heyling posluhnu, sve nekako sumnjajući, da nije čuo kako valja, kadli se krik ponovi s još većom žestinom nego prije, te on skoči i pojuri u pravcu, odakle je vapaj dopirao.
Prizor pred njegovim očima odviše mu jasno progovori: na žalu je ležala porazbacana odjeća; nad valima se, u maloj udaljenosti od obale, pomaljala neka ljudska glava, dok je neki starac, lomeći ruke od očaja, trčao amo-tamo i vapio upomoć. Kako se nemoćniku dobrano bješe povratila snaga, zbaci sa sebe kaput i srnu prema moru, htijući zaplivati i izvući na obalu utopljenika.
- Požurite, gospodine, za ime božje; pomozite, pritecite u pomoć, gospodine, ako boga znate. Ono je moj sin, gospodine, moj jedinac! - vikao je starac sav izvan sebe, dok mu je išao ususret. - Moj jedinak, gospodine, i eno ga gdje umire na oči svome ocu.
Na prvu riječ, što je starac prozbori, George zastade u svom zaletu, prekriži ruke na prsima i ostade nepomičan kao stijena.
- Veliki bože! - povika starac trgnuvši se. - Heyling!
George se nasmija i ne probijeli ni ciglovetne.
- Heylinže! - povika starac bezumno - pogledajte, Heylinže, ono je moj sin, milo moje dijete, pogledajte! - Jadni je starac, teško dašćući, pokazivao prema mjestu, gdje se mladić borio sa smrću za život.
- Slušajte! - ponovo će starac - eno još zapomaže. Još je živ. Heylinže, spasite ga, spasite!
Heyling se iznova nasmija i ostade nepokretan kao kip.
- Nepravdu sam vam učinio - povika starac te pade na koljena i sklopi ruke. - Osvetite se; uzmite mi sve imanje, pa i život; pred vašim me nogama bacite u more, pa ako je ljudska priroda kadra suspreći borbu, umrijet ću a da ni rukom ni nogom ne maknem. Bacite mene u vodu, Heylinže, utopite me, ali mi sina spasite, jer on je premlad da umre.
- Slušajte - započe Heyling zgrabivši žestoko starca za zapešćaj - ja hoću da bude život za život, a sad mi se nadala zgoda, da jedan život dobijem. Moje je dijete umrlo na oči svome ocu, i to daleko mučnijom i bolnijom smrću negoli onaj klevetnik časti svoje sestre, štono mu duša u nosu stoji, dok ja ovo govorim. Vi ste se cerili u lice vašoj kćeri, kad smrt već bješe na nju udarila svoj biljeg, smijali ste se nekoć našim patnjama. A što sada o njima mislite? Dajte samo pogledajte onamo!
Dok je George bio u riječi, pokazivao je na more, gdje se slab vapaj gubio na površini; posljednji žilavi napori utopljenika uzburkaše na nekoliko trenutaka smežurane vale, a nakon toga se mjesto, gdje nađe mladić svoj prerani grob, ne mogaše razaznati više od ostalog površja morskog.
Tri su ljeta minula, kadno neki gentleman siđe sa svoje kočije pred vratima nekoga londonskog odvjetnika, koji bješe tada veoma dobro poznat kao čovjek, koji u poslovnim stvarima nije baš bio izbirljiv i skrupulozan. Spomenuti gentleman zamoli, da bi s tim odvjetnikom imao važan poslovni razgovor. Premda bijaše očito, da taj neznanac ne bješe još prešao prvu muževnu dob, štono se kreće između dvadeset prve do dvadeset osme godine života, lice mu ipak bješe blijedo, mršavo i snuždeno. Odvjetniku ne bješe potrebno bogzna kakve pronicavosti, pa da odmah na prvi pogled raspozna, kako su bolest i patnja više izmijenile izgled toga čovjeka nego što bi sam zub vremena učinio i za dvostruko razdoblje cijelog njegova života.
- Htio bih da preuzmete za me jedan pravni posao - prozbori stranac.
Odvjetnik se veoma uslužno nakloni i pogleda veliki zamotak, što ga je gentleman nosio u ruci. Posjetilac opazi taj pogled pa nastavi ovako:
- Nije to običan posao; i ovi spisi nisu dopali mojih ruku bez dugotrajnih briga i velika troška.
Odvjetnik još radoznalije pogleda zamotak, a posjetitelj odveza vrpcu, kojom omot bješe zavezan, pa izvadi čitavo čudo obveznica s prijepisima ugovora i s drugim ispravama.
- Na ove je obveznice - napomenu klijent - kako ćete vidjeti, potpisnik kroz nekoliko godina dizao velike svote novca. Muče se sporazumio s ljudima, koji su te obveznice najprije imali - ja sam ih od njih malo-pomalo pootkupljivao, i to uz trostruku ili četverostruku nominalnu vrijednost - da će se te mjenice, kad istekne naznačeno razdoblje, od vremena do vremena produljivati. Pismenog ugovora nisu uglavili. Taj je čovjek od nedavna pretrpio gadnih gubitaka, pa ako mu se sve ove zadužnice odjedanput survaju na vrat, iz temelja će propasti.
- Čitav je iznos više tisuća funti - dodade odvjetnik razgledavajući isprave.
- Jest - odvrati klijent.
- Šta nam je onda raditi? - upitat će fiškal.
- Što vam je raditi! - priklopi klijent naglo se ražestivši.
- Pokrenite svaki kotačić zakona, upotrebite svaku smicalicu, kojoj se oštroumnost može dovinuti i koju lupeštvo može izvesti. Poslužite se svakakvim sredstvima, lijepima i ružnima; neka ga okrutni zakon pritisne svom snagom bezobzirce, a neka ga još dublje surva vještina najoštroumnijih pravnika. Želio bih da taj pas mučno i polagano umire. Upropastite ga, zaplijenite mu i rasprodajte zemlju i imanje, istjerajte ga iz kuće i kućišta, otjerajte ga neka pod starost prosjači i nek dotraje dane u bijednim dužničkim uzama.
- Ali troškovi, dragi moj gospodine, golemi su troškovi oko svega toga - mudrovao je odvjetnik, kad se pribra od časovita uzbuđenja. - Ako je optuženi tako novčano nesiguran, tko će troškove platiti, gospodine moj?
- Recite koji bilo iznos - uze stranac, a ruka mu od uzbuđenja tako drhtaše, da je jedva jedvice mogao držati pero, što ga je dohvatio, dok je bio u riječi. - Koji god iznos reknete, vaš je. Ne bojte se, čovječe, samo recite. Neće mi biti preskupo, samo ako mi to izvedete, pa ja dođem do svog cilja.
Odvjetnik spomenu nasumce neku veliku svotu, tobože kao predujam, što bi ga morao iskati, da se osigura protiv gubitka, ako bi nastao. No zapravo je to više uradio s namjerom da se uvjeri, dokle je uistinu spreman ići njegov klijent, nego da bi vjerovao, da će zaista i udovoljiti njegovu zahtjevu. Stranac napisa uputnicu svome bankaru na čitav zatraženi iznos i nestade ga.
Doznaka bješe isplaćena kako valja, a odvjetnik, videći, da se može potpuno osloniti na svoga čudnovatog klijenta, ozbiljno započe svoj posao. Nakon toga za više od dvije godine Heyling je sjedio u njegovoj uredovnici po čitav božji dan, zaduben nad spisima, što su se gomilali. Uvijek bi ponovo čitao i prečitavao - pritom bi mu se oči krijesile od veselja - opravdavanja, pa molbe da malko odgodi, zatim opisivanje sigurne propasti, koja neminovno čeka protivnu stranku, a sve su te stvari obilno pristizale, otkako je učestala tužba za tužbom, rasprava za raspravom. Na sve molbe, da bi malko popustio, bio je samo jedan odgovor: Ima se novac isplatiti! U mnogobrojnim ovrhama odoše po redu i zemlja i kuća i pokućstvo. I sam bi se stari našao onkraj brave, da ne izbježe budnosti redarstvenika i ne pobježe.
Ne samo da se neumoljiva Heylingova mržnja nije zasitila uspjehom progona, nego je još stostruko narasla starčevom propašću. Kad su ga obavijestili, da je starac pobjegao, beskrajno se razbjesnio. Od gnjeva je škripao zubima, trgao kosu s glave i strašnim psovkama napadao ljude, koji su ga imali uhititi. Nekako se primirio, kad ga više puta uvjeriše, da će posigurno naći bjegunca. U potragu za njim razaslaše tragaoce i izvidnike na sve četiri strane. Utekoše se svim mogućim lukavstvima, samo da bi otkrili njegovo skrovište, ali sve zaludu. Pol godine prođe, a još ga ne otkriše.
Eto ti konačno, u kasni sat jedne noći, Heylinga, kojega prije toga više tjedana ne bješe ni u rogu, iznebuha pred odvjetnikovim privatnim stanom, s porukom sluzi, neka javi gospodaru, kako neki gentleman želi smjesta s njime govoriti. Prije nego je odvjetnik, koji štićenika poznade ozgo po glasu, mogao i narediti sluzi neka gentlemana uvede, Heyling suknu uza stube i uđe u salon sav blijed i zadihan. Pošto zatvori vrata, da ga tko ne čuje, utonu u naslonjač pa će tihim glasom:
- Pst! Konačno sam ga pronašao.
- Ma šta ne velite! - začuđeno će odvjetnik. - Izvrsno, dragi gospodine, izvrsno.
- Krije se u nekom bijednom stanu u Camden Townu - napomenu Heyling. - Možda je sreća po nas, što mu se zameo trag, jer je tamo živio čitavo vrijeme u najprezrenijoj bijedi - siromah je, puki siromah.
- Izvrsno - dodade odvjetnik. - Vi naravno želite, da ga odmah sutra zatvorimo, zar ne?
- Da - odgovori Heyling. - Ali, pričekajte. Ne sutra! Preksutra. Vama je možda čudnovato, što to želim odgoditi - dodade klijent uz sablastan smiješak; - no nešto sam smetnuo s uma. Preksutra je jedna godišnjica: onda neka ga uhvate.
- U redu - nato će odvjetnik. - Hoćete li napisati upute za redarstvenika?
- Ne treba uputa, nego neka ovamo dođe u osam sati navečer, pa ću ga ja sam pratiti.
Sastadoše se ugovorene večeri, uzeše najamnu kočiju i uputiše kočijaša neka stane na onom uglu nekadašnjeg Pancras Roada, gdjeno se nalazi uboška radionica. Kad tamo prispješe, bješe se već posve umračilo. Pođoše kraj slijepog zida ispred Veterinarnice i uđu u pokrajnju uličicu, koja se (barem onda) zvaše Little College Street i u ono vrijeme (sad bila kakva bila) bješe prilično osamljen predio, okružen gotovo samim poljima i jarcima.
Pošto je putnu kapu nabio dobrano preko lica i zamotao se ogrnjačem, zastade Heyling pred najkukavnijom kućom u ulici i polako zakuca na vrata. Odmah mu otvori neka žena i uljudno ga pozdravi, po čemu se vidjelo, da joj je znan. Heyling šanu redarstveniku neka dolje ostane, a on se tihano odšulja uza stube, otvori vrata i najedanput se stvori u sobi.
Pri ulasku ima što i vidjeti: uz prazan jelov stol, na kojemu tek gori bijedna svijeća, sjedi nemoćan starac, cilj i predmet Heylingova traganja i njegove neumoljive mržnje. Pri ulasku stranca starac se trže i teškom se mukom osovi na noge.
- Što je opet, što je sad opet? - upita starac. - S kakvom mi novom nesrećom dolazite? Što tražite ovdje?
- Imao bih prozboriti s vama koju mučnu riječ - odvrati Heyling.
Dok je bio u riječi, sjede za drugi kraj stola pa odgrnu ogrtač i skide kapu, te tako pokaza pravo lice.
Starac kao da je tog časa zanijemio. Zavali se u stolac, sklopi ruke i stade buljiti u prikazu pogledom, u kojemu se sastadoše odurnost i strah.
- Današnjeg je dana prošlo šest ljeta - napomenu Heyling - otkako sam postavio zahtjev na život, što mi ga dugujete za život moga djeteta. Kraj mrtvog lika vaše kćeri, starče, zakleh se, da ću živjeti životom osvetnika. Ni za čas nikad ne odustadoh od svoje osvetničke nakane. Kad bih to i htio, osnažila bi me u mome zavjetu samo pomisao na onu, štono je bolno gledala, ali se nije tužila, dok je izdisala, potkrijepio bi me u mojoj odluci samo jedan spomen na ispijeno lice našeg nevinašca. I predobro se, starče, sjećate moga prvog čina odmazde: ovaj je sada posljednji.
Starac zadrhta kao šiba na vodi, a ruke mu nemoćno niz tijelo skliznuše.
- Sutra odlazim iz Engleske - dodade Heyling nakon kraće stanke. - Noćas vas predajem u ruke živoj smrti, na koju vi osudiste svoju kćer - na beznadno tamnovanje ...
Pritom uprije pogled u starčevo lice i prestade govoriti. Posvijetli mu lice, a onda polagano opet spusti svijeću i izađe iz sobe.
- Dobro bi bilo da obiđete starca - pripomenu Heyling ženi otvarajući vrata, pa dade redarstveniku znak da pođe s njime na ulicu. - Nekako mislim, da mu nije dobro.
Žena zatvori vrata, brže-bolje otrča uza stube i nađe starca - mrtva.

*

Na jednome od najmirnijih i najosamljenijih groblja u Kentu, gdjeno se divlje cvijeće s travom isprepliće i gdjeno je ubavi okolišni krajolik ponajdivnije mjesto u engleskom vrtu, tamo ispod jednostavna nadgrobnog spomenika počivaju kosti mlade majke i njezina umiljatog dječarca. No očev se pepeo s njihovim ne miješa, niti je odvjetnik od te noći uhvatio i najtanje niti o daljem životu svoga čudnovatog klijenta.
Kad starac dopriča priču, pođe do klinčanice, što se nalazila u kutu, skide s nje šešir i kaput, pa ih navuče, neobično u sebi zamišljen. Ne rekavši više nijedne, polagano izađe. Kako je onaj gentleman s mozaičastim pucetima zaspao, a većina ostalog društva bila svojski zabavljena šaljivim poslom: kapljući rastopljeni loj u čašu s konjakom i vodom, Pickwick se neopazice prokrade iz društva, podmiri svoj i Wellerov trošak, pa oba zajedno izađoše kroz portal svratišta Svraka i Panj.

Dvadeset drugo poglavlje

Pickwick putuje u Ipswich i tamo doživljava romantičnu pustolovinu s damom srednjih godina, što imadijaše žute papirne uvojke za kosu

Je li to gazdina prtljaga, Sammy? - zapitat će Weller stariji svoga dobrostivog sina, kadno ovaj potonji uđe u dvorište gostionice Bik u Whitechapelu, s putnim kovčegom u jednoj, a s malim torbakom u drugoj ruci.
- Mogao si biti i gori prorok, starkeljo moj - priklopi Weller mlađi, odlažući breme u dvorištu i sjedajući na nj. I gospodar će namah stići ovamo.
- Bit će da se on kočijom vozi? - pripomenu babo. - Dabome, prevaljuje dvije milje neprestane pogibli za osam pensa.70 Nego, ćako, kako je maćehi jutros?
- Nekako je čudnovata, Sammy - odvrati Weller stariji s uzbudljivom ozbiljnošću. - Nedavno se odvrgla u metodiste, pa je, vjeruj mi, neobično pobožna. Predobro je to stvorenje za mene, Sammy. Ja sve mislim, da je nisam vrijedan.
- Ah, to je samoprijegor s tvoje strane, babajko moj.
- Baš i jest - odvrati roditelj uzdahnuvši. - Nedavno se opet kao pijan plota uhvatila neke novotarije, Sammy moj; naime, da se odrastao svijet ponovo rađa. Sve mislim, da to zovu novim rođenjem, što li. Oh, kako bi mi bilo drago doživjeti i vidjeti, kako je taj sustav proradio. Kako bih se samo radovao, da se tvoja maćeha ponovo rodi. S užitkom bih je predao dojilji! Šta misliš, što te babe neki dan napraviše - nastavi stari Weller nakon kratke stanke, u kojoj je neko pet-šest puta kažiprstom protrljao značajno jednu stranu nosa. - Šta misliš, što onomadne napraviše, Sammy?
- Odakle bih ja to znao - uze Sammy - a što su napravile?
- Otišle ti one i priredile veliku užinu s čajem nekakvu svatu, što ga pastirom zovu - poče pričati stari Weller. - Baš ti ja stojim i buljim u onaj slikarski izlog dolje, gdjeno mi čekamo s kočijama, kadli ugledah jednu malu oglasnicu, na kojoj bješe napisano: Karte po pola krune. Sve molbe upraviti odboru. Tajnica, gospođa Weller. Kad stigoh kući, već odbor zasjeda u stražnjoj sobi. Četrnaest žena. Da si ih samo čuo, Sammy, kako donose odluke, izglasavaju priloge i šta ti ja sve znam. Tako se i ja zapisah za jednu ulaznicu, nešto zbog toga, jer je tvoja maćeha navaljivala da pođem, a nešto i stoga, jer sam očekivao, da ću tamo vidjeti čudnovatih stvari. Tako ti se ja u petak u šest sati poslije podne obukoh veoma lijepo i krenuh tamo sa svojom babom. Uspesmo se na prvi kat, gdjeno bješe već priređen čajni pribor za trideset osoba. Čitavo se čudo žena stade sašaptavati i gledati na me, kad uđoh, kao da nikad prije nisu vidjele prilično opuna gospodina s pedeset i osam godina. Dobrzo se začu neka velika graja na stubama, kadli banu unutra neki mršavko s crvenim nosom i bijelom kravatom, pa odgudi: »Evo pastir dolazi, da posjeti svoje vjerno stado«, a za njim se pojavio debeljko u crno odjeven, s golemim bijelim licem, smiješeći se kao kakav automat. Da si vidio, Sammy, što se zatim zgodi! »Da vam dadnem poljubac mira«, veli pastir pa izljubi sve žene redom, a kad on dovrši, poče crvenonosi. Baš sam bio u misli, ne bi li bilo bolje da i ja započnem ljubljenjem - osobito stoga, jer uza me sjedaše neka veoma lijepa gospođa - kad eto ti čaja i tvoje maćehe, koja ga je dotada kuhala dolje u kuhinji. I onda se baciše na čaj na vrat na nos. Kakve li su divne, Sammy, crkvene pjesme pjevali, dok se čaj prigotovljao, pa one molitve, jelo i pilo! Da si samo vidio pastira, kako je nasrnuo kao gladan vuk na šunku i žemičke. Nikada u svom životu ne vidjeh takva svata da toliko jede i pije; nikad, velim ti. I crvenonosi nije bio od one sorte ljudi, koje bih uzeo pod pogodbu na hranu, ali on je prema pastiru bio kud i kamo manji proždor. Ele, pošto prođe čaj, otpjevaše još jednu pjesmu, a tada pastir započe propovijed. Veoma dobro mu je i uspjela, kad imamo na umu, kako su žemičke u njem zabrečale. A onda najedanput zastade i razdera se: »Gdje je grešnik, gdje je onaj bijedni grešnik?« Nato se sve žene zgledaše na me i stadoše jecati i jadikovati kao da su na umoru. Učini mi se to prilično čudnovato, ali uza sve to ništa ne rekoh. Tada se pastir ponovice zaustavi, mrkogledice me omjeri, pa će opet: »Gdje je grešnik; gdje je onaj bijedni grešnik?« i nato sve ženskinje ponovo zacvilje, desetorostruko glasnije nego prije. Ja se na to prilično razbješnjeh, koraknuh korak-dva naprijed i priupitah: »Prijatelju, tiču li se te vaše riječi mene?« Mjesto da me zamoli za oproštenje, kao što bi učinio svaki gentleman, on me stade obasipati pogrdama: nazva me posudom gnjeva, Sammy - i kakvih mi sve drugih imena ne priši. Tad mi zbilja uskipje krv, pa najprije počastih njega, a onda onoga crvenonosog s dvije-tri i izgubih se. Da si samo čuo ciku i kriku ženskinja, dok su izvlačile pastira ispod stola... - Hajde, sine, eno ti dolazi gazda u svoj svojoj veličini.
Dok je još Weller stariji bio u riječi, Pickwick siđe s kočije i uđe u dvorište.
- Lijepo jutro, gospodine - poče Weller stariji.
- Zaista je divno - uze Pickwick.
- Zaista je divno - ozva se kao jeka neki riđokosi čovjek, radoznalac, s plavim naočarima, štono je sišao s kočije u isto vrijeme kad i Pickwick. - Putujete li u Ipswich, gospodine?
- Putujem - odvrati Pickwick.
- Izvanredne li slučajnosti. I ja sam tamo namjerio.
Pickwick ga pozdravi.
- Vozite li se s izvanjske strane? - zaintačio riđokosi.
Pickwick ga ponovo pozdravi.
- Duše mi, baš je to čudnovato. Ja također sjedim na vanjskoj strani kočije; - opet će riđokosi - dakle svakako putujemo zajedno.
Riđokosi bijaše osoba važna izgleda, usiljena nosa i tajanstvena govora, a imađaše običaj, da pri svakoj riječi ispruži glavu poput vijoglavke. Sada ga uhvati smijeh, kao da je otkrio najčudnovatije otkriće, što ga je mogla dostići mudrost ljudska
- Sretan sam pri pomisli, da ću biti u vašem društvu, gospodine - napomenu Pickwick.
- Ah, ja mislim, da ćemo se obojica ugodno osjećati - dodade pridošlica. - Društvo vam je, znate... društvo vam je... nešto sasvim različito od samoće, zar ne?
- Ta se istina ne da poreći - priklopi Weller, uz ljubezan se smiješak priključivši razgovoru. - Ta se tvrdnja razumije sama po sebi, kakono reče živoder, kad mu sluškinja kaza, da nije gentleman.
- Ah - pripomenu riđokosi omjerivši s visoka Wellera od glave do pete. - Je li to vaš prijatelj, gospodine?
- Pa prijatelj baš nije - odvrati Pickwick tihim glasom. - Zapravo je to moj sluga, ali ja mu dopuštam mnogo kojekakvih sloboština. Među nama budi rečeno, ja mislim, da je on osebujan čovjek, pa se prilično njime ponosim.
- E, pa to je, znate, stvar ukusa. Meni se ne mili ništa osebujno. Ja to ne volim; ne osjećam za tim potrebe. A kako se zovete, gospodine?
- Izvolite moju posjetnicu, gospodine - odvrati Pickwick, kojemu se neobično dopadahu strančeva nagla pitanja i posebno njegovo vladanje.
- Ah, Pickwick; veoma dobro - odvrati riđokosi stavljajući posjetnicu u džepnu bilježnicu. - Volim vam ja znati čovjeku prezime; mnoga se neugodnost time uštedi. A evo vam moje posjetnice, gospodine; Magnus mi je prezime, kako ćete razabrati. Ja mislim, da je to zgodno prezime, gospodine, zar ne?
- Zaista je veoma zgodno - nato će Pickwick ne mogavši potisnuti smijeha.
- Pa i ja mislim, da je zgodno - prihvati Magnus. - A još ćete i to opaziti, kako je zgodno i ime pred prezimenom. Dopustite, gospodine - ako posjetnicu držite malko nakoso, evo ovako, vidjet ćete i ova tanka slova. Evo ovdje vam piše:
Peter Magnus; ja držim, da to lijepo zvuči, zar ne, gospodine?
- Odlično - reče Pickwick.
- Zanimljiva su vam ta početna slova, gospodine - pripomenu Magnus. Ona, kako vidite, glase P. M., post meridian71. Kad želim što u žurbi napisati kojemu prisnom poznaniku, onda se katkada potpišem Popodne. To neobično razveseli moje prijatelje.
- I ja bih rekao, da je to zaista smišljeno za njihov najveći užitak - prihvati Pickwick, prilično zavideći Magnusovim prijateljima, što ih mogu lako razveseliti tako bezazlene šale.
- Izvolite, gospodo, kočija je spremna - javi se konjušar.
- Je li unesena moja prtljaga? - upita Magnus.
- Sve je u redu, gospodine.
- Je li unutra crvena torba?
- Jest, gospodine.
- A prugasta?
- Sprijeda, gospodine, u prostorju za prtljagu ispod kočijaševa sjedala.
- A onaj svežanj u zamotnom papiru?
- Ispod sjedala, gospodine.
- A kožna kutija sa šeširom?
- Sve je unutra, gospodine.
- Hoćete li se sada popeti? - upita Pickwick.
- Oprostite - odvrati Magnus sveudilj stojeći na kotaču. - Oprostite, gospodine, ali ne mogu pristati da se popnem gore pri ovakvoj neizvjesnosti. Po držanju onoga čovjeka potpuno sam uvjeren, da moju kožnu kutiju za šešire nije metnuo unutra.
Ni od kakve koristi ne bjehu svečana konjušareva uvjeravanja, jer morade sa dna prostorja za prtljagu izvući kožnu kutiju za šešire, da bi se riđokosi osvjedočio, kako je posigurno tamo spremljena. Pošto ga je o tome uvjerio, obuze Magnusa ozbiljna slutnja, ponajprije, da je crvena torba metnuta na krivo mjesto, a da je ona prugasta ukradena, i, napokon, da se onaj svežanj u zamotnom papiru razvezao. Pošto se na svoje oči uvjerio, kako ni jedna jedina njegova sumnja nema temelja, pristade da se popne na krov kočije, napomenuvši, kako je izbio iz glave, što ga je mučilo, te da se osjeća udobno i sretno.
- Vi kanda se nešto razdražiste, gospodine? - upitat će Weller stariji gledajući stranca poprijeko, dok se uspinjao na svoje mjesto.
- Pa, uvijek me prilično uzbude ove sitne stvarčice - dodade stranac - no sad je sve dobro... posve je u redu.
- E sreća po vas, bogme - nadoveza Weller. - Sammy, pomozi svome gospodaru da se popne na kozlić: drugu nogu, gospodine, tako; sad mi pružite ruku, gospodine. Hop. E, moj gospodine, lakši ste bili, kad još bijaste dječarcem.
- Jamačno je to istina, gospodine Wellere - odgovori Pickwick, sav zadihan, ali dobro raspoložen, sjedajući na kozlić pokraj kočijaša.
- Skoči sprijeda, Sammy - poviknu Weller stariji. - A sad, potjeraj, Williame. Čuvajte se, gospodo, ispod oblučnika. »Pazite glave«, kakono reče onaj paštetar. Dostaje, Williame. Sad im pustite uzde.
I tako zaštropota kočija uz Whitechapel, na divljenje cijelog naroda te prilično gusto napučene četvrti.
- Nije ovo baš lijepo susjedstvo, gospodine - napomenu Sam dotakavši se šešira (uvijek bi to učinio prije nego bi zapodjenuo razgovor sa svojim gospodarem).
- Odista nije, Same - odvrati Pickwick mjereći pogledom natrpanu i prljavu ulicu, kojom su se vozili.
- Veoma je čudnovata činjenica, gospodine - nastavi Sam - da siromaštvo i oštrige uvijek, rekao bih, idu zajedno.
- Ja vas ne razumijem, Same - nato će Pickwick.
- Time hoću reći, gospodine - nastavi Sam - da je to veća potražnja oštriga, što su ljudi u mjestu siromašniji. Evo recimo, baš ovdje, gospodine: na svakih šest kuća otpada jedna prodavaonica pašteta. Bože prosti, ali ja sve nekako mislim, kad čovjek dođe na prosjački štap, da onda sukne iz svoje kuće i od samog se očaja najede oštriga.
- Bog mi i duša, baš je tako - dodade Weller stariji; - a posve je ista stvar i sa soljenim lososom!
- Te su dvije činjenice veoma važne, a nikad ih prije ne čuh - napomenu Pickwick. - Pribilježit ću ih na prvome mjestu, gdje se zaustavimo.
Uto stigoše do priječnice u Mile Endu. Duboka je tišina vladala, dok ne odmakoše odatle dvije-tri milje, kadli se Weller stariji nenadano okrenu Pickwicku pa će mu:
- Veoma je čudnovat život ovih priječničara, gospodine.
- Čiji to život? - priupita Pickwick.
- Priječničara.
- Što mislite označiti riječju priječničar? - zapita Peter Magnus.
- Tom riječi moj stari naziva maltara, gospodine - protumači Samuel Weller.
- A tako mi recite - priklopi Pickwick - e pa jasno; veoma je čudan i vrlo neudoban.
- Sve su vam to odreda ljudi, koji su se negdje u životu razočarali - dodade Weller stariji.
- Zaista? Šta ne kažete? - prihvati Pickwick.
- Da, da. A posljedica je toga, da se povlače iz svijeta i zatvaraju se u malte: koje zbog toga, da tamo budu osamljeni, a koje zato, da se osvete čovječanstvu uzimajući ljudima cestarinu.
- Bože sveti - povika Pickwick - nikad to prije ne znadijah.
- Istina vam je to živa, gospodine; - nastavi Weller - kad bi gospoda bili, mizantropima bi ih zvali, a kako su obični ljudi, onda su tek priječničari.
Takvim razgovorom, koji imadijaše neprocjenjive draži, jer se bješe u njemu spojila zabava s poukom i ugodno s korisnim, ubijao je Weller dosadu putovanja veći dio dana. Predmeta razgovoru nikad ne bi ponestalo, jer kad bi kadgod i presušila Wellerova govorljivost, obilno bi je nadomjestila želja gospodina Magnusa, da mu suputnici potanko ispripovijedaju svoj život, a osim toga bi taj pridošlica na svakoj postaji naglas izricao svoju tjeskobu s obzirom na sigurnost i stanje svojih dviju torbi, kožne kutije za šešire i svežnja u zamotnom papiru.
U glavnoj ulici mjesta Ipswich, na lijevu stranu ceste, pošto ste malko prošli otvoreni trg ispred Gradske vijećnice, nalazi se gostionica, nadaleko i naširoko poznata pod nazivom Veliki bijeli konj. Još je uočljivija po tome, što je nad glavna ulazna vrata postavljen kameni kip neke razuzdane životinje, što joj leprša griva i rep, a izdaleka naliči na luda konja-vozača. Zbog svoje je goleme prostranosti gostionica Veliki bijeli konj isto tako glasovita u okolici kao i vo, što je iznio nagradu, ili kakva repa, što je opisana u novinama grofovije, ili kakva teška svinja. Nikad ni pod kakvim krovom nisi vidio takvih labirinata od hodnika bez sagova, tolikog niza vlažnih, napol osvijetljenih soba, tako velikog mnoštva malih jazbina: spavaonica i blagovaonica - kao što se sve to skupilo među četiri zida gostionice Veliki bijeli konj72 u Ipswichu.
U isti se sat svake večeri pred vratima te orijaške gostionice zaustavljahu poštanska kola iz Londona. One posebne večeri, na koju se odnosi ovo poglavlje našega pripovijedanja, siđoše s tih kola Pickwick, Sam Weller i Peter Magnus.
- Odsjedate li ovdje, gospodine? - upita Peter Magnus, kad mu staviše u hodnik prugastu i crvenu torbu, pa svežanj u zamotnom papiru i kožnu kutiju za šešire. - Zar i vi ovdje ostajete?
- Da - odvrati Pickwick.
- Bože sveti - nato će Magnus - nikad u svome vijeku ne doživjeh ovakvih izvanrednih slučajnosti. Pa i ja ću ovdje odsjesti. Po svoj ćemo prilici zajedno večerati?
- Veoma rado - prihvati Pickwick. - Samo nisam posve siguran, jesu li mi stigli ovamo prijatelji ili nisu. Je li ovdje neki gentleman, momče, po imenu Tupman?
Krupna ljudina, štono pod pazuhom držaše otarak, nepran već petnaest dana, a na nogama imadijaše bječve, koje bjehu već u upotrebi isto toliko vremena, na Pickwickovo se pitanje lijeno nakani prekinuti svoj dotadašnji zanat da bulji na ulicu, pa promjerivši gentlemanovu pojavu s vrha šešira do najdonjeg puceta njegovih dokoljenica odsječito odvrati:
- Nije.
- A ni gentleman po imenu Snodgrass? - upita Pickwick.
- Nije ni on.
- A niti Winkle?
- Nije.
- Moji prijatelji ne stigoše danas, gospodine - proslijedi Pickwick. - Sami ćemo, dakle, večerati. Uvedite nas u posebnu blagovaonicu, poslužitelju.
Pošto je izrečena ta želja, gojna se ljudina udostoja narediti poslužniku, neka unese gospodi prtljagu, a on pođe pred njima dugačkim tamnim hodnikom te ih uvede u golemo slabo namješteno prostorje, gdje je iza zamazane rešetke vatrica bijedno pokušavala ne bi li se veselo razgorjela, ali je gotovo gasnula zbog sumorna utjecaja te prostorije. Po isteku čitava jednog sata poslužiše putnike donesavši im malko ribe i režanj mesa, a kad svršiše večeru, Pickwick i Magnus primakoše kaminu stolice, pa, na veselje gostioničaru, naručiše bocu najgoreg portugisca uz najveću cijenu, a za svoj užitak stadoše pijuckati konjak s vodom.
Peter Magnus bješe po naravi veoma povjerljiv čovjek, a konjak s vodom izvede divan učinak, jer pod vrućinom toga pića isklijaše najskrovitije tajne njegova srca. Nakon različitih obavijesti o samome sebi, pa o obitelji, o znancima, o prijateljima, o šaljivim zgodama, o poslovima, o braći - većina razgovorljivaca puno priča o svojoj braći - Peter Magnus gledaše kroz svoje plave naočari nekoliko časaka gospodina Pickwicka, a zatim će čedno upitati:
- A što mislite, gospodine Pickwiče, radi čega sam ja ovamo došao?
- Poštene mi riječi - odgovori Pickwick - posve mi je nemoguće da to pogodim; možda nekim poslom.
- Pa, djelomično je tako, a u isto vrijeme opet djelomično nije, gospodine; gonetajte opet, gospodine Pickwiče.
- E, zaista vam se predajem na milost i nemilost, da mi reknete ili ne reknete, kako god mislite da je najbolje; ta ne bih ja to odgonetnuo, pa makar cijelu bogovetnu noć time glavu razbijao.
- E, pa onda, hi... hi... hi...! - ushihota sramežljivo Peter Magnus - što biste mislili, gospodine Pickwiče, kad vam reknem, da sam ja ovamo došao u prosidbu, gospodine, a? Hi... hi... hi!
- E pa što da mislim! Da ćete po svoj prilici i isprositi - priklopi Pickwick uz jedan od onih svojih sjajnih osmijeha.
- Ah! - proslijedi Magnus. - Mislite li zbilja, da hoću, gospodine Pickwiče? Mislite li odista?
- Posigurno - odvrati Pickwick.
- Nemojte; pa vi se samo šalite sa mnom.
- Ne šalim se, kad vam velim.
- Onda ću vam - proslijedi Magnus - otkriti jednu malu tajnu: i ja mislim, da ću je isprositi. Još vam se ne ustručavam reći, gospodine Pickwiče, premda sam od prirode strašno ljubomoran (prava je to grozota), da se dama, moja odabranica, nalazi u ovoj kući.
Tada Magnus skide naočari, da bi namignuo, pa ih onda ponovo natače.
- A zato ste vi onda prije večere tako često izlijetali iz sobe - vragolasto će Pickwick.
- Pst! Da, pravo imate, zato je to bilo; no ipak ne bjeh tako lud pa da k njoj idem.
- A zašto joj niste otišli?
- E pa nisam; ne bi to, znate, bilo dobro odmah nakon puta. Do sutra ću pričekati, gospodine: onda ću dvostruko bolje izgledati. Moj gospodine Pickwice, imam vam ja u onom putnom kovčegu jedno odijelo, a u klobučnici šešir, pa očekujem, da će biti neprocjenjiv učinak, što će ga te stvari imati na moj izgled.
- Zar zaista? - priupita Pickwick.
- Jest, tako je. Bit će da ste opazili, kako sam se danas uzrujavao zbog njih. Držim, gospodine Pickwiče, da se takvo odijelo i takav šešir ne može novcem kupiti.
Pickwick čestita sretnom vlasniku, što je došao do tako neodoljive odjeće, a Peter Magnus kanda bješe zamišljen nekoliko časa ka, pa nakon kratka oduška započe:
- Lijepo je to stvorenje.
- Zar? - upitat će Pickwick.
- Veoma lijepo - proslijedi Magnus - veoma. Stanuje dvadesetak milja odavde. Čuo sam, da će ovdje prenoćiti te ostati cijelo sutrašnje prijepodne, pa sam došao da iskoristim tu prigodu. Držim, gospodine Pickwiče, da je krčma zgodno mjesto da se zaprosi djevojka. Djeva po svoj prilici na putovanju više osjeća osamljenost nego kad je doma. Što vi o tome mislite, gospodine Pickwiče?
- Držim to veoma vjerojatnim - nato će filozof.
- Oprostite mi, gospodine Pickwiče - dalje će Peter Magnus - ali ja sam vam po naravi prilično radoznao; a zbog čega vi ovamo dođoste?
Rumenilo obli Pickwickovo lice pri samom spomenu na svrhu, radi koje je došao, pa uze kazivati:
- Mene dovede ovamo daleko manje ugodan cilj. Dođoh, gospodine, da otkrijem izdaju i himbu jednog nitkova, u čiju sam vjernost i čast imao neograničeno povjerenje.
- Bože sveti - nato će Peter Magnus - zaista je to veoma neugodno. Bit će da je po srijedi neka dama? Eh? Ah! Žensko vam je lukavo, gospodine Pickwiče, prave su to lije. Ne bih ja, gospodine Pickwiče, pa da mi nude cijeli bijeli svijet, htio iskušavati vaše osjećaje. Bolne su to stvari, gospodine, veoma bolne. Ne obzirite se na me, gospodine Pickwiče, ako vam je želja da izjadate jade svoga srca. Znam ja, gospodine, što znači biti ljubljen pa ostavljen. Ja sam tu bolu prepatio već tri-četiri puta.
- Veoma sam vam zahvalan na vašoj sućuti zbog moga ljubavnog čemera, kako vi to držite - dodade Pickwick navijajući uru i stavljajući je na stol - ali...
Nemojte, nemojte ni riječi više - utače se Magnus filozofu u riječ - bolno je to, razumijem ja vas potpuno. A koliko je sati, gospodine Pickwiče?
- Ponoć je prošla.
- Bože sveti, pa već je vrijeme da se ide spavati. Ne valja da dulje sjedimo. Blijed ću sutra biti, gospodine Pickwiče.
Pri samoj pomisli na takvu nevolju Peter Magnus zazvoni sobarici, pa pošto mu prugastu i crvenu torbu, zatim kožnu klobučnicu i svežanj u zamotnom papiru odnesoše u ložnicu, i on krenu s pokošćenim svijećnjakom na jedan kraj kuće, dok Pickwicka s drugim svijećnjakom od japanskog pokosta provedoše na drugi kraj kroz čitavo mnoštvo vijugavih i zavojitih hodnika.
- Evo vam vaše ložnice, gospodine - napomenu sobarica.
- U redu - kaza Pickwick, ogledajući se po sobi.
Bješe to prilično prostrana odaja s dvije postelje i s vatrom u kaminu. U jednu riječ, Pickwicku se to prostorje učini daleko udobnije nego što je mogao očekivati po kratkom svom iskustvu o udobnostima svratišta Veliki bijeli konj.
- U drugoj postelji nitko, naravno, ne spava - priupitat će Pickwick.
- O, bože zakloni, gospodine.
- Onda dobro. Recite mome sluzi, da ga noćas više ne trebam, nego neka mi ujutru u osam i pol sati donese nešto vruće vode.
- Molim, gospodine.
Uto sobarica zaželje Pickwicku laku noć pa ode, a njega ostavi sama.
Tada Pickwick sjede u naslonjač kraj kamina i utonu u čitav niz različitih misli. Najprije pomisli na svoje prijatelje, pitajući se, kadli će mu stići; zatim mu se misli vratiše na gospođu Marthu Bardell, a od te gospe naravnim tokom dođoše u tamnu uredovnicu Dodsona i Fogga. Odatle naglom tangentom odskočiše u samo središte pripovijesti o čudnovatom klijentu; napokon se ponovo vratiše Velikom bijelom konju u Ipswichu, i to dovoljno jasno, da ga uvjere, kako ga je već san obrvao te je svojski zakunjao. Ustade dakle, i poče se svlačiti, kadli mu navrije u spomen, kako je zaboravio uru na stolu sobe, gdjeno je večerao.
Ta ura bješe osobito prirasla srcu Pickwickovu, jer ju je u zasjenku svoga pršnjaka nosio veći broj ljeta nego što se mi osjećamo pozvanima da ih čitatelju u ovaj čas reknemo. Naš filozof nije nikad mogao ni zamisliti, da bi uopće mogao poći spavati, a da ne čuje njezino milo kuckanje pod uzglavnicom ili u džepiću za uru nad glavom na zidu. Kako tad bješe prilično kasno, a nije mu se dalo zvoniti u taj kasni noćni sat, ogrnu se kaputom, što ga upravo bješe sa sebe skinuo, pa uze pokošćeni svijećnjak u ruku i polako krenu niza stube.
Što je više stuba jadnik prelazio, činilo mu se, da ih ima još više, što mu ih valja prijeći. Kad god bi dospio u kakav tijesni hodnik i htio sebi čestitati, što je konačno dospio u prizemlje, pred njegovim bi začuđenim pogledom iskrsle koje nove stube. Dospije napokon u trijem, obložen kamenim pločicama i sjeti se, da ga je vidio pri ulasku u kuću. Stade istraživati jedan hodnik za drugim, zirne u svaku sobu, i najposlije se sav u očaju htjede okaniti traženja, kadli otvori vrata iste one sobe, u kojoj je proboravio večer i ugleda na stolu zaboravljenu svojinu.
Pobjedonosno zgrabi uru i stade se istim putem vraćati prema svojoj ložnici. Istina je, da je njegov silazak bio popraćen velikim teškoćama i neizvjesnostima, ali mu je uzlazak bio neizmjerno zapleteniji. Viđao je, kako se u svim mogućim pravcima granaju redovi vrata, ukrašenih čizmama i cipelama svakakva oblika, izradbe i veličine. Desetak je puta tihano zakrenuo kvakom kakve ložnice, što nalikovaše na njegovu, a iznutra bi se čuo grub poklik: »Tko je to, dođavola« ili »Što tražite ovdje?«, našto bi se starac kriomice na prstima odšuljao s nekom potpuno čudnovatom okretnošću. Već je bio u krajnjem očajanju, kadli mu neka otvorena vrata privukoše pozornost. Pickwick proviri unutra. Napokon je nabasao na pravu! Unutra su bile dvije postelje: točno se sjećao, kako su bile smještene, a vatra je u kaminu još gorjela. Svijeća ne bješe baš bogzna kako dugačka ni kad ju je dobio, a kako se topila i gasnula na tolikim promajama, kroz koje je naš starac prolazio, posve se smirila utonuvši u cijev svijećnjaka, kad je Pickwick zatvorio za sobom vrata. »Ne smeta«, reče starac u sebi, »mogu se svući i pri svjetlu vatre«.
Postelje bijahu jedna s lijeve, a druga s desne strane vrata. S unutrašnje strane, između svake postelje i zida, bješe stazica, a na kraju te stazice stajaše stolica od rogoza. Taj je prolazić bio upravo toliki, da bi osoba, bilo to muško ili žensko, mogla s te strane uzaći u krevet ili s njega saći, kad bi joj se prohtjelo. Pošto je pomno povukao zastore na prednjoj strani postelje, sjede Pickwick na rogozovu stolicu i stade natenane izuvati cipele i dokoljenice. Zatim svuče kaput, pršnjak i vratnu maramu, pa polako navuče na glavu noćnu kapu s resama, čvrsto je pritvrdi na glavi, ispod podbratka je zavezavši vrpcama, što bi ih uvijek pričvrstio uz taj komadić odjeće. U tom mu trenutku dođe na pamet sva bezumnost njegove maloprijašnje zabune, pa se zavali u rogozovu stolicu i naduši se tako od srca smijati, da bi bio pravi užitak svakome prostodušnome čovjeku, kad bi motrio smijanje, što je razgalilo mile Pickwickove obraze, tako da su se blistali ispod noćne kapice.
»Tko bi ikad mogao čuti i zamisliti tako smiješnu stvar«, u sebi će Pickwick, tako se smijući, da mu se gotovo raskidoše vrpce na noćnoj kapi, »tko bi, velim, mogao zamisliti, da ću se ja izgubiti u ovome svratištu i da ću toliko lutati stubama. Smiješne li lakrdije, bože tebi hvala. E baš je to smiješno.«
Pritom se Pickwick ponovo nasmija, i to s većim grohotom nego prije, i baš je, u najboljem raspoloženju, bio nakan da se i dalje svlači, kadli ga netko sasvim iznenada prekide: u sobu, naime, uđe neka osoba sa svijećom u ruci, pa pošto zatvori za sobom vrata, pođe k stoliću za ličenje i metnu na nj svjetlilo.
Smiješak, što igraše na Pickwickovim obrazima, začas se prometnu u pogled najbeskrajnijeg i najzapanjenijeg osupnuća. Neznana je osoba ušla tako nenadano i tihano, da Pickwick nije imao vremena da podvikne ili da se usprotivi njezinu ulasku. Tko bi to samo mogao biti? Da nije kakav razbojnik? Ili je možda kakva zlohotna osoba, koja ga je vidjela kako ide s lijepom urom u ruci? Što li će sada!
Jedini način, na koji je Pickwick mogao uočiti svog tajanstvenog posjetitelja, a s najmanje pogibli, da ovaj potonji njega ne opazi, bješe taj, da se sprtlja u postelju pa da proviri između zastora na protivnoj strani. I tako se dade na taj pothvat. Brižno sabrav zastore jednom rukom, da mu se između njih ne vidi ništa osim lica i noćne kape, i natakavši naočari, sabra snagu i proviri.
Pickwick se gotovo onesvijesti od užasa i straha. Imao je što i vidjeti: dama srednjih godina sa žutim papirnim uvojcima za kosu stoji pred ogledalom, što je postavljeno na stol za ličenje, pa revno četka svoje pletenice. Makar kako bezazleno ušla gospa u tu sobu, bješe posve jasno, kako je namjerila tu prenoćiti. Donijela je, naime, svjetiljku sa stijenjem od site i zaslonom, pa ju je, s hvalevrijednom opreznošću pred vatrom, stavila u neku posudu na podu, gdjeno je svjetlucala kao kakav golemi svjetionik u kakvu neobično malenu moru.
»Bože me opčuvaj, kakve li strahote!« pomisli u sebi Pickwick.
- Hm! - kašljuknu dama, a nato Pickwickova glava automatskom brzinom iščeznu iza zastora.
»Nikad u svom vijeku ne doživjeh takve strahote«, pomisli u sebi jadni Pickwick, a noćna mu kapica postade sva mokra od hladnih kapi znoja. »Nikad za nikad to ne doživjeh. Baš je to strahota.«
Nemoguće bješe našem filozofu odoljeti silnoj želji, da vidi, što će se dalje dogoditi. Tako opet izviri glavu, ali prizor bješe još gori od onoga prije. Dama srednje dobi baš bješe uredila kosu i brižljivo je uvila u noćnu kapicu od muslina s malim naboranim rubom, pa otužno i zamišljeno gledaše u vatru.
»Bogme je uzeo vrag šalu; stvar postaje ozbiljnom«, umovaše u sebi Pickwick. »Ne mogu dopustiti, da tako ide dalje. Po mirnoći ove dame jasno mi je, da sam zabasao u krivu sobu. Ako se javim, uzbunit će žena cijelu kuću, a ako ovako ostanem, bit će posljedice još strašnije.«
Posve je nepotrebno i spominjati, kako je Pickwick bio jedan od najčednijih i najtankoćutnijih smrtnika. Zbunio se na samu pomisao, da će se u noćnoj kapi pokazati pred jednom damom. One je proklete vrpce, međutim, svezao u takav čvor, da ga ne bi razuzlao, pa da boguje. A ipak se mora ženi javiti. Preostao mu je samo jedan način da to učini. Povuče glavu iza zastora i veoma se glasno nakašlja:
- Hm ... hm!
Posve je jasno da se dama trgla na taj neočekivani zvuk, jer se spotakla prema zaslonu svjetiljke, a isto je tako bilo jasno, kako se uvjerila, da je to po svoj prilici tek proizvod mašte, jer se Pickwick - pod dojmom da se onesvijestila i skamenila od straha - usudi zirnuti ponovo iza zastora te vidje, kako dama zamišljeno gleda u vatru kao i prije.

Dama srednjih godina u sobi s dvije postelje

»Posve je to neobično žensko čeljade«, pomisli u sebi Pickwick povlačeći glavu unutra, pa opet zakašlja:
- Hm... hm!
Ti posljednji glasovi, tako slični onima, kojima je, kako priče kazuju, okrutni div Blunderbore73 obično izražavao svoje mišljenje, da je vrijeme prostrijeti stol, bjehu tako jasno čujni, da ih ona ženska glava nije sada više mogla zamijeniti djelovanjem mašte.
- Sveti bože! - zaviknu dama - što je to?
- Sa... a... mo jedan gentleman, gospo - uzmucao se jadni Pickwick iza zastora.
- Gentleman! - dama će uz strahoviti vrisak.
»E sad je sve gotovo«, pomisli u sebi Pickwick.
- Strani čovjek u mojoj ložnici! - vriskala je dama.
Još časak i sva bi se kuća uzbunila. Haljine šuškale gospi, kako je nahrupila prema vratima.
- Gospo! Gospo! - proslovi Pickwick, u krajnjem očaju pomolivši glavu.
Premda Pickwick nije imao nikakva određena cilja, kad je glavu van pomolio, ipak to istoga časa izvede dobar dojam. Dama je, kako spomenusmo, bila kod vrata. Morala ih je otvoriti i na njih izaći, da se domogne stuba; bila bi to jamačno tada i napravila, da se nenadano ne pomoli iza zastora Pickwickova noćna kapa, te od toga osupnuta ustuknu jadnica u najudaljeniji kutak odaje pa tamo stade, bezumno buljeći u Pickwicka, dok je ovaj opet smeteno zurio u nju.
- Što tražite ovdje, nesretniče? - odslovi mu dama zakrilivši lice rukama.
- Ništa, gospo; ama baš ništa, gospo, ne tražim - promuca ozbiljno Pickwick.
- Ništa! - otpovrnu dama gledajući gore.
- Velim vam, gospo, časti mi moje, da zbilja ništa ne tražim - proslijedi kazivati Pickwick, tako odlučno kimajući glavom, da mu ponovo zaigraše rese na noćnoj kapici. - Gotovo mi je da od pusta stida u crnu zemlju propanem, gospo, jer sam tako zbunjen, što govorim s jednom damom, a noćna mi je kapica sveudilj na glavi (kod tih riječi dama brže-bolje zdrlji svoju noćnu kapicu s glave), ali nisam kadar da je snimim, gospo draga (pritom Pickwick strahovito povuče za kapu, da bi dokazao, kako istinu besjedi). Sad mi je jasno kao bijeli dan, gospo, da sam zabunom unišao u vašu ložnicu namjesto u svoju. Tek sam pet časaka tu bio, kadno vi iznenada uniđoste.
- Ako bi u toj nevjerojatnoj bajci, gospodine, imalo biti istine - odvrati gospa žestoko jecajući - onda ćete smjesta iz sobe otići.
- Hoću, gospo, veoma rado - pritvrdi Pickwick.
- I to odmah, gospodine - nadoda gospa.
- Svakako, gospo - veoma se žurno Pickwick utače u riječ. - Pa da da hoću, gospo. Me... e... ni je... me... e... ni je neobično žao - mucao je jadni Pickwick pomaljajući se uz podnožje kreveta - što sam ni kriv ni dužan bio povodom, te ste se toliko uzbunili i uzrujali; duboko žalujem stoga, gospo.
Dama mu pokaza vrata. U taj čas, i u najmučnijim prilikama, divno izbi na vidjelo jedna izvrsna osobitost Pickwickova značaja. Premda je brže-bolje ustakao šešir preko noćne kapice, kakono činjahu stare ophodnje; premda je u ruci nosio cipele i dokoljenice, a preko ruke zabacio kaput i prsluk; uza sve to, velim, ništa ne mogaše potisnuti njegovu prirođenu uljudnost.
- Neobično mi je žao, gospo - prisnaži Pickwick, veoma se duboko klanjajući.
- Ako vam je žao, gospodine - pridoda dama - odmah ćete izaći iz sobe.
- Odmah, gospo, ovog časa - proslijedi Pickwick otvarajući vrata, a pritom mu obje cipele s praskom padoše na tle.
- Ufam se, gospo - nastavi Pickwick dižući cipele i okrećući se, da se ponovo pokloni - ufam se, velim vam, da će moj neoskvrnjeni značaj i odano poštovanje, što ga gojim prema lijepom spolu, biti barem neka isprika za...
No nije jadnik ni dospio doreći tu rečenicu, kadli ga ona ženska glava odgurnu na hodnik, pa zaključa i zakračuna vrata.
Makar koliko Pickwick imao razloga da sebi čestita, što je na tako miran način uspio umaći iz tako neprilična položaja, ne bi mu podnipošto čovjek pozavidio ni na sadašnjem njegovu stanju: sam, samcat, na otvorenu hodniku, u tuđoj kući, noći u ponoći, napol obučen. Kako će pretpostaviti, da je kadar naći put do svoje ložnice u toj potpunoj nevidjelici, kad nije mogao do nje doći s posvjetom u ruci. Ako u svojim bezuspješnim pokušajima, da nađe svoju ložnicu, počini i najmanju buku, sva je prilika, da će koji budan putnik na njega zapucati, a možda ga i ubiti. Nema druge, nego ostani, gdje jesi, dok se zapozna dan. Stoga pipajući u mraku odmače niz hodnik nekoliko koraka, na svoj se neizmjerni užas spotičući o čizme ispred vrata, te se iza toga zguri u maloj izdubini u zidu, da tako dočeka jutro s filozofskim mirom, ukoliko je u tim prilikama moguć.
No ne htjede sudba, da njegova strpljivost moradne podnijeti tu novu kušnju. Ne bješe dugo sakrit u tome sadašnjem skrovištu, kadli se na kraju hodnika, na neizrecivi njegov užas, ukaza neka ljudska spodoba s posvjetom u ruci. No taj se Pickwickov užas odjednom prometnu u veselje, kadno prepozna lice i obličje vjernoga svog sluge. Bješe to glavom Samuel Weller, koji je dokasna sjedio u razgovoru sa svratišnim slugom - ovaj je morao pričekati, dok stignu poštanska kola - pa je upravo sada krenuo na počinak.
- Same - zapomaga siromah Pickwick nenadano banuv pred svoga slugu - gdje je moja ložnica?
Weller stade buljiti u svoga gospodara u neobično izrazitu iznenađenju. Tek pošto mu starac tri puta uzastopce ponovi pitanje, okrenu se sluga i povede ga u dugo traženu spavaonicu.
- Same dragi, nema pamćenika, da itko tako čudno zabludje kao što sam ja noćas - potuži se Pickwick legnuvši u postelju.
- Ništa se ja tome ne čudim - otpovrnu mu suho Weller.
- Ama to me naučilo pameti, Same - proslijedi Pickwick - pa se ne bih ufao drugi put sam lunjati ovim labirintom, makar ostao u svratištu i cijelih šest mjeseci.
- E, to vam je, gospodaru, najpametnija odluka, kojoj ste se ikad mogli domisliti - preuze Weller. - Treba vama netko, gospodaru moj, koji će paziti na vas, kad vam pamet ode u pohode.
- Šta mislite time reći, Same? - zaruži Pickwick. Pripodiže se u postelji i ispruži ruku, kao da je nakan još nešto kazati, ali se najedanput obuzda, okrenu se i zaželje svome sluzi dobru noć.
- Laka vam bila noć, gospodaru - otpozdravi mu Weller. Kad Weller izađe pred vrata, malko popostade, potrese glavom, popođe, opet popostade, useknu svijeću, ponovo zatrese glavom i konačno se dokono odgega do svoje ložnice, a sve se nekako čini, da mu mozak pritiskuju preduboke misli.

Dvadeset treće poglavlje

U njemu se Samuel Weller počinje iz sve snage truditi, kako će Trotteru vratiti žao za sramotu

U osvitak jutra, štono se objutrilo nakon Pickwickove pustolovine s damom srednjih godina, koja imadijaše žute papirne uvojke za kosu, u malom je prostorju blizu konjušnice sjedio stari Weller i spremao se za put u London. Sjedio je s takvim savršenim držanjem, kao da mu je slikar izrađivao portret.
Veoma je moguće, da je u kojem prijašnjem razdoblju Wellerova života njegov profil imao odvažne i odrešite crte. Međutim, po vremenu mu se raskvasilo lice pod utjecajem dobra življenja i one njegove ćudi, koja je strpljivo primala sve, što došlo da došlo. Mesnati mu pregibi toliko prešli granice, koje im u početku odredi majčica priroda, da je mučno bilo raspoznati išta - osim ako se nisi sprijeda dobrano zagledao u lice - doli vrška kao glavnja crvena nosa. S istog mu je razloga podbradak dobio onaj ozbiljni i dostojanstveni oblik, štono se općenito opisuje tako, da se ispred tog izražajnog dijela ljudskog obličja primetne pridjevak »dvostruk«. Put mu odavaše onu osobitu šarovitu složenost boja, što se jedino može vidjeti kod ljudi njegova staleža i kod nedopečenog roastbeefa. Oko vrata nošaše grimiznu putničku maramu, koja se tako nezamjetljivim stupnjevanjima slila s podbratkom, da nisi mogao razaznati bore ovratka od bora podbratka. Preko šala obukao dug pršnjak sa širokim crvenim strijekama, a po njemu opet navukao zelen kaput sa širokim skutima, urešen velikim žutim mjedenim pucetima; ona dva puceta, štono ukrašivahu leđa u struku, bjehu tako razdaleko, da ih ni jedan smrtnik nikad ne mogaše vidjeti obadva u isto vrijeme. Starčeva se kratka, glatko očešljana crna kosa jedvice nazirala ispod širokog oboda niska smeđa šešira. Noge mu zataknute u kratke hlače dostegnice i u šarene posuvraćene čizme. S golemog mu se pojasa slobodno njihao bakren lanac od ure, štono se svršavaše pečatnjakom i ključićem od iste kovine.
Rekosmo već, kako se Weller baš pripremao na put u London - da se sada jasnije izrazimo: on se zapravo krijepio. Pred njim na stolu vrč piva, podobra komadina goveđeg stegna i popriličan hljeb kruha, pa udario stari, s najstrožom nepristranošću, sad po jednom, pa po drugom, pa po trećem, svakom svoju milost iskazujući, da, veli, nijednom ne bude krivo. Baš bješe odvalio dobru krišku kruha, kadli netko zatabana ulazeći k njemu, te starac pridiže glavu i ugleda svoga jedinka, pa mu se projavi očinski:
- Uranio, Sammy!
Sinak umjesto odzdrava ode vrčem k vrču pive, obješenjački namignu ćaki pa podobro povuče.
- Dobro li ti to upijaš, sinko moj - zaokupi stari Weller gledajući u vrč, kadno ga njegov prvorođenac napol prazna metnu na stol. - Neobično bi fina kamenica bio, da si se rodio u takvu rodu.
- E pa, po svoj prilici bih znao priskrbiti, da pristojno živim - otpovrze Sam i navali na hladnu govedinu tako snažno kao da ga mori vučja glad.
- Veoma mi je krivo, Sammy - dočeka stari Weller mućkajući pivo prije nego će ga popiti, opisujući tako vrčem kružiće - krivo mi je do boga, velim ti, sinko - što sam čuo iz samih tvojih usta, kako te bez britve obrija onaj nitkov u ljubičastoj odjeći. Vazda sam do onomadne mislio, da se riječi Weller i prevaren nikad za nikad sastati neće.
- Naravno, osim kad je u vezi s kakvom udovicom - prisnaži Sam.
- Udovicom, veliš, Sammy - odvrati Weller malko promijenivši boju. - E, udovice su, sinko, iznimku od svakog pravila. Čuo sam ja od ljudi, koliko treba običnih žena pa da te kao jedna jedina udovica žedna preko vode prevedu. Ja sve mislim, da ih treba dvadeset i pet, ali ne znam pravo, da ih i više ne dođe na jednu.
- E pa, i to je gadno - pretrže Sam.
- Osim toga je to s udovicama sasvim druga stvar - proslijedi Weller i ne opazivši, kako ga je sin prekinuo. - Znaš li ti, što je rekao onaj odvjetnik, Sammy, kad je branio gentlemana, koji je, kad god bi se nakresao, mlatio svoju ženu žaračem po glavi. Ovako je rekao: »Konačno, gospodine predsjedniče, to je tek ljubezna slabost.« Tako ti ja isto reknem s obzirom na udovice, sinko, a i ti ćeš tako zboriti, kad ostariš kao i ja.
- E pa priznajem - otpovrnu Sam na onaj očev prijekor - trebao sam biti pametniji.
- Vidi, vidi, »trebao sam biti pametniji!« - srdito ponovi stari udarivši šakom po stolu. - Jasno, da si trebao. Ta poznam ti ja nekog momčića, koji nema ni u pola, ama šta kažem, ni četvrtinu tvoga nauka - taj nije ni šest mjeseci spavao po tržnicama - eto taj bi mladić od pusta stida u crnu zemlju propao, da mu je tko podvalio, kao što je onaj tebi, Sammy moj.
U silnoj uzrujanosti, što mu je izazva ta mučna pomisao, stari Weller naruči još po litre piva.
- E, nema koristi da sada o tome zborimo - preuze Sammy. - Bilo pa prošlo i više tome nema lijeka. A i to ti je neka utjeha, kakono uvijek vele u Turskoj, kad odrube glavu pravu zdravu čovjeku mjesto onome, koji je zaista skrivio. No sad je na meni red, gazdo moj, pa čim se dočepam onog skota Trottera, znat će, kad mu je crni petak svanuo.
- Nadam se, da ćeš ga urediti, kako je zaslužio - otpovrze stari. - E, u tvoje zdravlje, Sammy, pa gledaj da što prije opereš sramotu, što si je nanio imenu Weller.
U čast izrečenoj zdravici starina ispi na dušak barem dvije trećine novopridošla piva iz vrča, a potom predade vrč sinu, neka on s ostatkom obračuna, i ovaj zaista u času s time obrši.
- A sad je, Sammy - proslijedi starina gledajući na veliku srebrnu uru s dvostrukim poklopcem, štono mu je visjela na kraju bakrenoga lanca - sad je, sinko, vrijeme da odem u uredovnicu poštanskih kola, da podignem popis predbilježenih putnika i da ondje budem, kad se budu punila, jer ona su ti, Sammy, isto kao i topovi - brižljivo ih treba napuniti, prije nego krenu.
Mlađi se Weller sinovskim osmijehom osmjehnu na tu očinsku i stručnu šalu, a njegov časni roditelj svečanim tonom proslijedi ovako:
- Ja ću sada otići od tebe, Samuele, sinko moj, i nitko živ ne zna, kad ću te opet vidjeti. Može mi dozlogrditi tvoja maćeha, a može se dogoditi i tisuću drugih stvari, dok uščuješ bilo kakvu vijest o slavnome Welleru iz Bell Savagea. Prezime Weller ovisi dobrim dijelom o tebi, sine Samuele, pa se nadam, da ćeš pronijeti rodu glas. Glede svih malih sitnica u vladanju, znam ja, da se isto tako mogu pouzdati u tebe kao i u sebe sama. Samo bih te želio nešto svjetovati. Ako dočekaš pa prijeđeš pedesetu i dođe ti volja da se kojom oženiš, makar koja bila, odmah se zatvori u svoju sobu, ako je imadneš, i smjesta se otruj. Prostota je da se objesiš, pa stoga to ne čini. Otruj se, Samuele, sine moj, otruj, pa će ti poslije biti drago, što si to napravio.
Dorekavši te dirljive očinske riječi stari Weller ozbiljno pogleda svoga sina, polagano se okrenu na peti i nestade ga.
Kad otac ode, Samuel Weller krenu od svratišta Veliki bijeli konj, duboko zamišljen nad očevim riječima i uputi se prema crkvi svetoga Klementa, ne bi li, vršljajući po tome drevnom okolišu, rastjerao kakogod svoj čemer i tugu. Neko je vrijeme tako bazao i dangubio, kadli se nađe na samotnu mjestu, u nekom dvorištu, po izgledu štovanja dostojnu, i uvidje, da mu nema drugog izlaza, doli da se vrne putem, kojim je i došao. Baš je nakanio da se vrati, kad najedanput ostade kao skamenjen na mjestu, nenadano ugledavši neku spodobu, koje ćemo svojstva i držanje sada opisati.
Premda Sam bijaše duboko zamišljen, ipak bi od zgode do zgode zirnuo na stare kuće od opeka i namignuo kojoj jedroj i rumenoj sluškinji, što bi podizala rebrenice ili rastvarala prozor spavaonice, kadno se najednom otvoriše zelena vrtna vrata u dnu dvorišta i kroz njih promilje čovjek, koji brižno za sobom zatvori zelena vrata i odrešito se uputi baš prema onome mjestu, gdje je stajao Weller.
Uzmemo li tu činjenicu samu za se, bez ikakvih popratnih okolnosti, onda u tome nema ništa tako izvanredno: ta na mnogo strana u svijetu ljudi izlaze iz vrtova, zatvaraju za sobom zelena vrata, pa i idu odrešito, a da se javnost na to osobito ne obzire. Jasno je dakle, da je na tome čovjeku, ili u njegovu držanju, ili u oboma, bilo nečega, što je privuklo osobitu Wellerovu pozornost. Je li toga bilo, nije li, moramo to prepustiti čitatelju neka on odluči, pošto vjerno iznesemo držanje čovjeka, o kojemu je riječ.
Već dvaput rekosmo, kako se taj čovjek, pošto je zatvorio za sobom zelena vrtna vrata, odlučnim korakom zaputio uz dvorište. No čim ugleda Wellera, zakoleba i stade, kao da začas ne znade, kuda bi udario. Kako zelena vrata iza njega bjehu zatvorena, a ne bješe drugoga izlaska doli sprijeda, nije trebao dugo mudrovati pa da shvati, kako hoćeš-nećeš, mora proći kraj Samuela Wellera, želi li van izaći. Onda opet pođe odlučnim korakom naprijed, buljeći ravno preda se. Najčudnovatije bješe, što je taj čovjek kreveljio lice u najstrašnije i najčudnije prekretaje, što ih je ikada ljudsko oko vidjelo. Nikad ne bješe tako izvanrednim umjetničkim rezbarenjem prerušeno djelo prirode, kao što u jednom jedinom času promijeni taj čovjek svoje lice.
»Bog mi i duša«, u sebi će Weller, kadno mu se onaj čovjek približavao, »baš je to čudnovato! Prisegao bih, da je on glavom«.
Onaj je čovjek sveudilj išao, a lice mu se sve jače kreveljilo, što se više primicao.
»Ama priseći bih mogao na njegovu crnu kosu i na ljubičasto odijelo«, proslijedi dalje Weller; »samo do dana današnjega onakva lica ne vidjeh«.
Dok je to Weller u sebi zborio, lice se onoga čovjeka otegnu u takve nenaravne i nakazne iskrivljenosti, da je bilo upravo ogavno. Kako bješe prisiljen da prođe tik uz Sama, ispitivački pogled ovog potonjeg bi kadar, uza sve ono gadno izvrtanje crta neznančeva lica, otkriti nešto odviše nalik na žmirkave očice Joba Trottera, a da bi se u tome mogao Side prevariti.
- Hej, vi gospodine! - razbješnjelo će Sam.
Onaj stade.
- Hej! - ponovo se raskrivi Sam još grublje.
Čovjek strašnoga lica u najvećem čudu pogleda uz dvorište, pa niz dvorište, pa u prozore kuća, svakamo, samo ne u Sama Wellera, pa opet pokroči naprijed, dok ga nov povik ne zaustavi, jer je Sam zagrmio po treći put:
- Hej, gospodine!
Kako ne bješe više nikakve izlike, da se vara u smjeru, odakle glas dolazi, ne znajući ni kud će ni kamo će, konačno stranac pogleda ravno u lice Sama Wellera.
- Ne koristi vam to ništa, Jobe Trottere - dočeka Sam. - Dajte okanite se tih ludorija! Niste baš tako kršni, pa da možete nagrđivati svoju ljepotu. Dajte vi te svoje oči smjestite onamo, gdje im je mjesto, ili ću vam ih izbiti iz glave. Jeste li me čuli?
Kako se činilo, da je Weller potpuno pripravan svoje riječi potvrditi djelom, Trotter se udostoja te malo-pomalo povrati svome licu prirodan izražaj, a zatim, sav ustreptao od radosti, poviknu:
- Što ja to vidim? Pa to je gospodin Walker!
- Ah - otpovrze Sam - vama je veoma drago, što me vidite, zar ne?
- Da mi je drago! - povika Job Trotter; - oh, gospodine Walkere, kad biste samo znali, koliko sam čeznuo za ovim sastankom! Previše je to, gospodine Walkere; ne mogu izdržati toliku radost, uistinu ne mogu.
Uz te riječi obli Trottera prava poplava suza pa ovi ruke oko Wellerovih, čvrsto ga obujmiv u pravom veselom zanosu.
- Šape k sebi! - zaruži Sam, ljutit zbog toga postupka i uzalud se trudeći, ne bi li se kako istrgnuo iz zagrljaja oduševljenog poznanika. - Šape k sebi, kad vam kažem. Šta ste se tu usplakali nada mnom kao ručna vatrogasna štrcaljka?
- Pa jer mi je milo, što vas vidim - otpovrnu Job Trotter, malo-pomalo puštajući Wellera, kako se pokazaše prvi znaci opadanja njegove ratobornosti. - Oh, gospodine Walkere previše je to!
- Previše! - preuze Sam. - I ja doista mislim, da je previše. A što mi imate reći, a?
Trotter ne odgovori ni crne ni bijele, jer mu je crveni džepni ubrusac bio u potpunoj upotrebi.
- Pitam vas, što mi imate reći, prije nego vam razbijem tu vašu glavurdu - ponovo će Weller prijeteći.
- Što? - upitat će Trotter uz pogled vrla iznenađenja.
- Što mi imate reći, pitam vas.
- Ja, gospodine Walkere?
- Ne zovite me Walkerom; ja se zovem Weller; vi to predobro znate. Što mi imate reći, pitam vas.
- Bože sveti, gospodine Walkere, hoću reći, gospodine Wellere, puno vam toga imam reći, samo kad biste sa mnom pošli nekamo, pa da nasamo nesmetano razgovaramo. Kad biste samo znali, kako sam čeznuo za vama, gospodine Wellere...
- Bit će da vam je odista bilo teško bez mene? - suhoparno mu se Weller utače u riječ.
- E da, veoma teško, dragi moj gospodine - odvrati Trotter ne trenuvši ni jednim jedinim mišićem na licu. - Ali, zar nećete da se rukujemo, gospodine Wellere?
Sam nekoliko trenutaka promjeri svoga druga, a onda kao da ga potače neka nenadana pobuda, udovolji njegovoj želji.
Kada popođoše, zapovrnu Job Trotter:
- A kako je vaš dragi, dobri gospodar? O, vr’o je ono gospodin, dragi gospodine Wellere. Nadam se, da nije prezebao one strašne noći.
Dok je to Job Trotter govorio, zaiskri mu se načas u oku pogled duboke zlobe, a nato prođe drhat stisnutom Wellerovom desnicom, jer je gorio od želje da je iskuša na rebrima onoga nitkova. Ipak se Sam svlada i odgovori, da je njegov gospodar zdravo i veselo.
- Oh, baš mi je drago - nato će Trotter - a je li ovdje?
- A je li vaš ovdje? - upitat će Sam mjesto odgovora.
- O da, ovdje je, samo mi je žao, gospodine Wellere, što moram reći, da je pošao gorim putem nego ikada.
- Ah, ah, šta ne velite? - dočeka Sam.
- Oh, nečuveno, strašno!
- Je li u konviktu? - priupita Sam.
- Nije u konviktu - otpovrze Job Trotter uz isti onaj zlobni pogled, što ga je Sam prije opazio; - nije u konviktu.
- Onda u onoj kući sa zelenim vratima? - nadoveza Sam pozorno motreći svoga druga.
- Nije ni ondje, nije - prihvati Job s brzinom, što za nj bijaše veoma neobična; - nije ni ondje.
- A što ste vi ondje radili? - zapovrnu Sam i neobično oštro pogleda Trottera. - Bit će da ste se ondje slučajno stanili?
- E pa, gospodine Wellere - preuze Job - neću se ustručavati i odat ću vam svoje male tajne, jer smo se, kako znate, veoma zavoljeli, kadno se prvi put susretosmo. Sjećate li se, kako ugodno provedosmo ono jutro?
- Da - odreza Sam nestrpljivo - sjećam se. A što onda?
- E pa - proslijedi Job govoreći veoma točno i potiho, kao da objavljuje neku važnu tajnu; - eto u onoj kući sa zelenim vratima drže, gospodine Wellere, veoma mnogo služinčadi.
- U to ne sumnjam, čim na kuću pogledam - ispriječi se Sam.
- I tako - proslijedi Trotter kazivati - među njima ima jedna kuharica, koja je, gospodine Wellere, uštedjela malko novca, i želja joj je, ako se uzmogne okućiti, da otvori, znate, malo trgovinice.
- No pa onda?
- Onda, gospodine Wellere, onda sam vam se ja, gospodine, sastao s tom ženskom u kapelici, što u nju odlazim; to vam je veoma zgodna kapeličica u ovome gradu, gospodine Wellere. U njoj pjevaju iz četvrtog sveska zbirke crkvenih pjesama, koju ja obično nosim sa sobom (možda ste je već i vidjeli u mene u ruci), pa sam se, gospodine Wellere, malčice zbližio s tom kuharicom, i otuda je nastalo među nama, poznanstvo, te se usuđujem reći, gospodine Wellere, da sam nakanio postati trgovac mješovitom robom.
- E, baš ćete biti veoma ljubezan trgovac - nato će mu Sam mjereći ga postrance pogledom silna negodovanja.
A zatim Trotter proslijedi kazivati očiju punih suza:
- Od toga ću imati tu veliku korist, gospodine Wellere, što ću biti kadar da se okanim sadašnje svoje sramotne službe onome zlobniku, pa ću se dati na bolji i kreposniji život, koji će biti prikladniji mome odgoju, gospodine Wellere.
- Bit će da ste veoma lijepo odgojeni? - zaokupi ga Sam.
- Oh, još kako, gospodine Wellere, još kako - odvrati Job.
Spomenuv se nevinosti svojih mlađahnih dana, izvadi Trotter ubrusac karanfilove boje i rasplaka se kao zla godina.
- Mora da ste bili neobično vr’o dječarac i da je bilo milota biti vam suučenikom - otpoveza Sam.
- Da, bio sam - odvrati Trotter duboko uzdahnuvši. - Bio sam kumirom u svome mjestu.
- Ah - prihvati Sam - tome se ja ne čudim. Kakva li ste utjeha morali biti svojoj pokojnoj majci!
Na te riječi Job Trotter umetnu po jedan rogalj svoga crvenoga ubrusca najprije u kutak jednoga pa drugoga oka i stade grozne suze roniti.
- Što vam je, čovječe - ogorčeno će mu Sam; - vodovodna centrala u mjestu Chelsea mačji je kašalj prema vama. Šta se tu sada rastapate? Da vas ne progoni savjest zbog lopovluka?
- Ne mogu da zatomim svojih osjećaja, gospodine Wellere - promuca Job nakon kratka oduška. - Oh, gospodine Wellere, sav protrnem, kad pomislim, kako je moj gospodar naslutio razgovor, što sam ga s vama vodio, pa me odvukao u poštanskoj kočiji, i pošto je nagovorio milovidnu gospođicu da rekne, kako ona ne zna ništa o njemu, te podmitio nadstojnicu zavoda da isto to učini, ostavio ono dražesno stvorenje radi boljeg nekog posla!
- A tako je to, velite, bilo? - pridoda Weller.
- Doista tako - odvrati Job.
Kako u tom razgovoru pristigoše blizu svratišta, Sam će:
- Želio bih s vama malo pročavrljati, Jobe, pa ako niste osobito zauzeti, htio bih da se večeras oko osam sati sastanemo u svratištu Veliki bijeli konj.
- Posigurno ću doći - odvrati mu Job.
- Da, bit će bolje da dođete - odvrati Sam uz veoma značajan pogled - jer ću vas inače možda potražiti s onu stranu zelenih vrata, a onda bih vas mogao, znate, na komadiće isjeći.
- Svakako ću doći na sastanak, gospodine - prihvati Trotter, pa veoma usrdno stište Samu desnicu i ode.
»Pazi se, pazi, Jobe Trottere«, podviknu mu Sam gledajući za njim, »ili ću te ovoga puta bogme nadmudriti«.
Dorekavši to u sebi i gledajući za Jobom, dok ne zamače, Weller brže-bolje pojuri u ložnicu svoga gospodara.
- Sve je u pripremi, gospodine - započe Sam.
- Što je to u pripremi, Same? - zapita Pickwick.
- Pronašao sam ih, gospodine - veselo će Sam.
- Koga si, bolan ne bio, pronašao?
- Onoga čudnog svata i njegova turobnoga crnokosog momka.
- Nemoguće, Same! - veoma će odrešito Pickwick - a gdje su, Same, gdje su?
- Pst, pst! - odvrati mu Weller, i dok je Pickwicku pomagao pri oblačenju, iznese mu u pojedinostima osnovu, što ju bješe predložio da se izvede.
- A kada imamo to izvesti, Same? - zapita Pickwick.
- Sve u pravo vrijeme, gospodine - odvrati Sam.
Kasnije ćemo vidjeti, da li je to izvedeno u pravo vrijeme.

Dvadeset četvrto poglavlje

U njemu se prikazuje, kako je Peter Magnus postao ljubomoran, a dama srednjih godina zapala u strah, što je dovelo pickwickovce pod zahvat zakona.

Kad Pickwick siđe u sobu, u kojoj su on i Peter Magnus proveli sinoćno veče, ima šta i vidjeti: zateče gospodina Magnusa kako se ushodao tamo-amo po sobi u najvećem uzbuđenju i nespokoju, te razvio po sebi, što je zgodnije mogao, veći dio sadržaja dviju putničkih torbi, kožnoga klobučnika i svežnja u zamotnom papiru.
- Dobro jutro, gospodine - uze Peter Magnus. - Što mislite kako sam se odjenuo, gospodine?
- Zaista neobično djeluje - odvrati Pickwick uz prostodušan smijeh omjerajući odjeću gospodina Petera Magnusa.
- I ja mislim, da će upaliti - priklopi Magnus; - ja sam, gospodine Pickwiče, poslao gore svoju posjetnicu.
- Ama zar jeste? - preuze Pickwick.
- I sluga mi je donio poruku, da me je dama voljna primiti u jedanaest sati - u jedanaest, gospodine; fali još samo četvrt sata.
- Već se vrijeme dobrano približilo - pripomenu Pickwick.
- Da, prilično je blizu - odvrati Peter Magnus - malo je i preblizu, da bi mi bilo ugodno, a, moj gospodine Pickwiče?
- Samopouzdanje je velika stvar u takvim slučajevima - napomenu Pickwick.
- Držim, da jest, gospodine - preuze Peter Magnus. - Imam ja, gospodine, puno pouzdanja. Ja uistinu, gospodine Pickwiče, i ne vidim, zašto bi se čovjek uopće plašio u takvoj prilici. Pa što je na tome? Tu se nema čovjek čega sramiti. Samo valja da se ljudi sporazume, i ništa drugo. Suprug s jedne strane, a supruga s druge. Takvo je moje stanovište o toj stvari gospodine Pickwiče.
- Mudro je to stanovište, nema zbora - odvrati Pickwick. - No, hajdemo, gospodine Magnuse, čeka nas zajutrak.
Posjedaše da zajutarkuju, ali se jasno vidjelo, kako Peter Magnus, usprkos svome hvastanju, pati od prilična stupnja živčane razdraženosti, kojoj među glavnim znakovima bijahu: gubitak teka, sklonost da ruši pribor za čaj, neki nenaravan pokušaj da pravi dosjetke i, napokon, neodoljiva sklonost da svakog drugog trenutka pogleda na sat.
- Hi... hi... hi - zahihota Magnus hineći veselost i sopćući od uzbuđenja. - Još samo dva časka, gospodine Pickwiče. Jesam li blijed, gospodine?
- Pa niste baš tako - odvrati Pickwick.
Tada otpuhnu mrvu pa će upitati:
- Oprostite, gospodine Pickwiče, što vas pitam, a jeste li vi kada u svoje vrijeme ovako nešto radili?
- Mislite kazati, jesam li išao u prosidbu? - prihvati Pickwick.
- Da, to vas pitam.
- Nisam nikad - dočeka Pickwick veoma odrešito - nikad za nikad.
- Onda vi nemate pojma, kako bi bilo najbolje započeti, kad se prosi djevojka? - proslijedi ženjenik.
- E pa - otpovrnu Pickwick - ja sam stvorio neke sudove o tome, ali kako ih nisam nikad u praksi iskušao, veoma bi mi žao bilo, kad biste se u svojoj prošnji vladali po njima.
Ženjenik Magnus opet zirnu na sat, kojega kazaljka samo što ne pokazivaše pet časaka preko jedanaest, pa opet zaintači:
- Veoma bih vam bio zahvalan na svakom savjetu, gospodine.
- Dakle, moj prijane - stade ga svjetovati Pickwick s dostojanstvenom svečanošću, kojom je taj velikan, samo kad je htio, bio kadar potkrijepiti svoje preporuke, tako da bi se duboko slušaoca dojmile - ja bih, da sam na vašem mjestu, ponajprije iskazao čast ljepoti i odličnim vrlinama gospođice, a zatim bih, gospodine, svrnuo na svoju nevrijednost.
- Veoma dobro - prihvati Magnus.
- Ali zapamtite, gospodine, ja bih rekao, da sam samo nje nevrijedan - proslijedi svjetovati Pickwick. - Da pak pokažem, kako općenito nisam baš sasvim nevrijedan, ja bih joj ukratko ispričao svoj prijašnji život i sadašnje stanje. Zatim bih analogijom izveo, kako bih za koju bilo drugu osobu bio veoma slastan zalogaj. Iza toga bih nadugo i naširoko stao gonetati o žarkoj svojoj ljubavi i kako je duboka moja odanost prema izabranici srca moga. Tada bih možda došao u napast i prihvatio je za ruku.
- Da, shvaćam - pridoda Magnus; - bio bi to veoma važan korak.
- A onda bih je ja - proslijedi Pickwick, koji postajaše sve vatreniji, što mu tema iskrsavaše u žarčim bojama - onda bih je, velim vam, jasno i glasno zapitao: »Hoćete li poći za me?« Mislim, da imam pravo, kad tvrdim, da bi ona nakon toga odvrnula glavu.
- Vi držite, da je to posigurno? - priupitat će Magnus; - ako to ne bi, naime, napravila na pravom mjestu, bilo bi smetnje i neprilike.
- Mislim, da će to učiniti - pritvrdi Pickwick. - Nato bih je, gospodine, jako stisnuo za ruku, te mislim, gospodine Magnuse - velim vam, mislim - da bih nakon toga (uz pretpostavku da se ne bi protivila) polako otkučio maramicu, što bi je ona (pretpostavljam to sudeći po svom slabom poznavanju ljudske prirode) u tome času prinijela očima, pa bih joj ukrao smjeran poljubac. Mislim, da bih je poljubio, gospodine Magnuse. Ako bi gospa bila nakana da uopće pode za me, odlučnog sam mišljenja, da bi mi u tome osobitom času sramežljivo šapnula u uho da pristaje.
Magnus skoči na noge, kratko vrijeme šutke promatraše Pickwickovo umno lice, a onda (kazaljka je već pokazivala deset časaka preko jedanaest sati) srdačno stisnu Pickwickovu desnicu i odjuri iz sobe, da ga ne bi top zaustavio.
Pickwick nakon toga prohoda nekoliko puta gore-dolje, a mala se kazaljka na satu povede za njegovim primjerom pa pristiže na brojku, koja označivaše pol sata, kadli se vrata iznenada otvoriše. Okrenu se Pickwick misleći, da će vidjeti Petera Magnusa, a ono se mjesto toga susrete s veselim licem Tupmanovim, vedrim obličjem Winkleovim i umnim crtama Snodgrassovim. Dok je Pickwick pozdravljao svoje prijatelje, docupka u sobu i Peter Magnus.
- Prijatelji moji, ovo je gospodin Peter Magnus, gentleman, o kome sam vam upravo govorio - predstavi ga Pickwick.
- Vaš sam sluga, gospodo - nato će Magnus, očito izvan sebe od uzbuđenja; - dopustite, gospodine Pickwiče, htio bih vam nešto načas reći.
Na te riječi Magnus zatače svoj kažiprst u Pickwickov zapučak, povuče ga k obluku prozora i usu:
- Čestitajte mi, gospodine Pickwiče; do posljednjeg sam slovca poslušao vaš savjet.
- I sve je išlo kako valja, zar ne? - upita Pickwick.
- Išlo je, gospodine, tako da bolje ne bi moglo biti - odgovori Peter Magnus. - Ona je moja, gospodine Pickwiče.
- Od sveg srca vam čestitam - odvrati Pickwick stiskajući ruku svome novom prijatelju.
- Morate je pošto-poto vidjeti, gospodine - uze Magnus; - ovuda, molim vas. Oprostite, gospodo, začas ćemo se mi vratiti.
Jurnuvši naznačenim smjerom Peter Magnus povuče Pickwicka iz sobe, zaustavi se kod susjednih vrata u hodniku i tihano zakuca.
- Slobodno - oglasi se neki ženski glas, i nato oba uđoše.
- Gospođice Witherfieldova - započe Peter Magnus - dopustite mi da vam predstavim osobitog svoga prijatelja - gospodina Pickwicka. Gospodine Pickwiče, dopustite da vas upoznam s gospođicom Witherfieldovom.
Dama bijaše na gornjem kraju sobe. Pickwick se pokloni pa izvadi naočari iz džepa od pršnjaka te ih natače. Tek što je to svršio, kadli povika od iznenađenja i ustuknu više koraka, a gospa, uz poluprigušen krik, zakri lice rukama i složi se u naslonjač. Na to Peter Magnus ostade kao skamenjen na mjestu pa stade buljiti sad u jedno sad u drugo, dok mu lice izražavaše krajnju zaprepaštenost i uzbezeknutost.
Bješe to, po svoj prilici, potpuno čudno držanje, ali svakako je činjenica, da je Pickwick, čim je natakao naočari, odmah u budućoj gospođi Magnuski prepoznao damu, u koje se sobu onako nedopušteno uvukao prošle noći. Gospođa je opet, čim su naočari prekrižile Pickwickov nos, poistovetila njegovo lice s onim, štono bješe okruženo svim strahotama noćne kapice. Zbog toga je dama zakriknula, a Pickwick ustuknuo.
- Što ima to da znači, gospodine Pickwiče?! - podviknu Magnus, sav izvan sebe od zapanjenosti; - pitam vas, gospodine, što ima to da znači - zagalamio se prijeteći Magnus.
- Odbijam da odgovorim na to pitanje, gospodine - reče srdnuv se Pickwick, ponešto ogorčen zbog veoma neočekivana načina, na koji je Magnus tako zapovjednički nastupio.
- Vi odbijate, gospodine? - srdito će Magnus.
- Da, odbijam - potvrdi Pickwick. - Bez pristanka i dopuštenja ove dame protivim se da reknem bilo šta, što bi moglo nauditi njezinu dobrom glasu ili joj u srcu probuditi neugodan spomen.
- Gospođice Witherfieldova - zapita Peter Magnus - poznajete li vi ovu osobu?
- Da li ga poznajem! - ponovi oklijevajući gospođa srednjih godina.
- Da, poznajete li ga, gospođice. Pitao sam vas, da li poznajete ovog čovjeka - okrutno se dopovezao Magnus.
- Pa, vidjela sam ga - odvrati dama srednjih godina.
- A gdje? priupita Magnus - a gdje ste ga vidjeli?
Nato će dama srednjih godina ustavši sa sjedala i otklonivši glavu:
- Ne bih vam to odala ni za čitav svijet.
- Shvaćam ja vas, gospo - prihvati Pickwick - i poštujem vašu finoću i stidljivost; ja to posigurno nikad za nikad otkriti neću, na to otrova možete uzeti.
- Časne mi moje riječi, gospo - dočeka Magnus - vi čitavu ovu stvar podnosite prilično hladnokrvno... velim vam, prilično hladnokrvno, gospo, ako se ima na umu moj odnos prema vama.
- O Magnuse, okrutniče, koji si! - povika gospa srednjih godina, a nato je obliše suze.
- Predbacujte meni, gospodine - uplete se Pickwick; - ako se uopće ima tu tko kuditi, onda sam samo ja za kuđenje.
- Ah, tako, samo ste, dakle, vi za kuđenje, gospodine? - proslijedi Peter Magnus; - sad... sad... sve shvaćam, gospodine. Sad vam je žao, što ste odlučili, zar ne?
- Što sam odlučio! - priupita Pickwick.
- Da, što ste odlučili, moj gospodine. Hajdete, šta tako buljite u mene, gospodine - dalje će Magnus; - sjećam se ja, što ste vi sinoć zborili, gospodine. Vi ste, gospodine, ovamo došli, da iznesete na vidjelo izdaju i himbenost neke osobe, u istinoljubivost i čast koje ste imali neograničeno pouzdanje... zar nije tako?
Pritom Peter Magnus dade sebi oduška u podrugljivu podsmjehivanju, koje prilično potraja, a zatim skide zelene naočari (za koje je po svoj prilici smatrao da su mu suvišne u nastupu tolike ljubavne sumnje), pa stade tako prevrtati očicama, da bješe strahota pogledati ga.
- Zar ne? - još će jednom Peter Magnus, a onda se stade još podrugljivije podsmjehivati. - No, vi ćete odgovarati za to, gospodine.
- A za što bih odgovarao? - upita ga Pickwick.
- Neka, neka, gospodine - odsiječe Magnus, koračajući gore-dolje po sobi. - Pa šta onda?
Bit će da fraza »Never mind«74 (pa šta onda) ima u sebi nešto neobično sadržajno, jer se ne sjećamo, da smo ikad prisustvovali kojoj svađi na ulici, u kazalištu, na kome javnome mjestu, ili bilo gdje, a da to ne bješe klasičan odgovor na sva ratoborna pitanja. Tako netko pita:
- Nazivate li se vi gentlemanom, gospodine?
- Što se to vas tiče, gospodine - odgovara mu drugi.
- Zar sam ja kanio nešto reći mladoj dami, gospodine?
- Nije važno, gospodine.
- Da ne želite, da vam tresnem glavom o onaj zid, gospodine?
- Molim, gospodine.
Vidljivo je također, kao da ima nekog skrivenog bockanja u tom općem »Never mind«, jer izaziva više gnjeva u grudima čovjeka, kojemu se kaže, nego što bi to izazvala najrječitija grdnja.
Ne kanimo tvrditi, da je primjena te jezgrovite izreke uzbudila isti onaj gnjev u Pickwickovoj duši, kakav bi posigurno pobudila kod obična kakva čovjeka. Mi samo bilježimo činjenicu, da je Pickwick otvorio sobna vrata i nenadano pozvao Tupmana neka gore dođe:
- Tupmane, dođite ovamo!
Eto odmah Tupmana gore, a na licu mu se vidjelo znatno iznenađenje. Pickwick mu prozbori:
- Ponešto škakljiva tajna, koja se odnosi na ovu damu, uzrok je razmirici, što se upravo pojavila između ovog gentlemana i mene. Kad mu u vašoj nazočnosti tvrdim, da se to uopće ne odnosi na njega te da to nema ama baš nikakve veze s njegovim odnosima, jedva je potrebno da vas zamolim i upozorim - ako on i dalje bude osporavao moju tvrdnju - da time izriče sumnju u moje istinoljublje, a to ću ja smatrati krajnjom uvredom.
Tako je zboreći gledao Pickwick Petera Magnusa pogledima, koji govorahu više od svih enciklopedija.
Pošteno i časno druženje Pickwickovo, udruženo s onom snagom i odrešitošću u govoru, što su ga osobito odlikovale, uvjerilo bi svakog čovjeka pri zdravoj pameti; no, na nesreću, baš u tome času Peter Magnus bijaše svakakav samo ne pri zdravoj pameti. Prema tome, mjesto da shvati Pickwickovo razjašnjenje, kako je trebalo, on udri i dalje u uzrujavanje: zajapurio se kao vatra, raspalio se, živ se izgrizao, strast ga svega razdirala, pa počeo naklapati o tome, što se pristoji njegovim osjećajima i slično. Da bi potkrijepio svoju deklamaciju, krstario je tamo-amo po sobi, čupao kosu, a tu bi svoju zabavu, promjene radi, prekidao time, što bi Pickwickovu čovjekoljubivu licu prinio katkada stisnutu pest.
Ni Pickwick ne bješe onako spokojan, kako je inače u takvim slučajevima bivao (premda je bio svijestan, da je njegova stvar nevina i pravična), jer je bio uzrujan, što je u takvu neugodnost uvukao damu srednjih godina. Tako su između njega i Magnusa riječi ječale, a glasovi odjekivali. Na kraju Magnus zaprijeti Pickwicku, da će on već čuti od njega, što ga ide, a nato Pickwick dočeka s hvalevrijednom uglađenošću: »Što prije, to bolje.« Uto dama srednjih godina suknu od straha iz sobe, iz koje i Tupman izvuče Pickwicka, te unutra osta sam Peter Magnus, prepušten samome sebi i svome razmišljanju.
Da se dama srednjih godina kojom srećom mnogo družila s poslovnim svijetom ili da se uopće bila koristila običajima i navadama onih ljudi, što kroje zakone i prednjače u promjeni mode, znala bi jadnica, da je takva vrsta ljutine najnedužnija stvar na svijetu. No kako je većinom živjela u pokrajini i nije čitala parlamentarnih rasprava, slabo je bila upućena u te posebne profinjenosti civiliziranog života. Stoga, čim se dočepa svoje ložnice, zakračuna se i stade razmišljati o prizoru, kojemu je upravo bila svjedokom. U mašti joj iskrsoše najstrašnije slike pokolja i uništenja, a među njima bješe još najmanje krvava ona slika, na kojoj ugleda Petera Magnusa u naravnoj veličini, kako ga nose kući četiri čovjeka, a za ures mu u lijevu stranu sasuta čitava tona puščanog praha i olova. Što je više promišljala, to je više jeza obuzimala, dok na kraju ne odluči da pođe u kuću glavnog sudskog činovnika u tome gradu i od njega zatraži, da bez ikakva odlaganja uhvati i zatvori Pickwicka i Tupmana.
Različiti je razlozi natjeraše na tu odluku, a najglavniji je bio, što bi time pružila nepobitan dokaz o svojoj odanosti prema Peteru Magnusu i o svojoj skrbi za njegovu sigurnost. Odviše je dobro poznavala njegovu ljubomornu ćud a da bi se usudila ma i u najmanjoj mjeri natuknuti pravi uzrok, zašto se uzbudila, kad je ugledala Pickwicka. Pouzdavajući se u svoj utjecaj i u moć uvjeravanja, mislila je, da će stišati žestoki ljubomor patuljka, samo ako ukloni Pickwicka i ako ne bude nove svađe. Te misleći misli ustače i namjesti šešir, zagrnu se maramom, pa vrčem u dom gradskog načelnika.
Blagorodni gospodin George Nupkins, glavni predstavnik vlasti u Ipswichu, bješe uzvišena ličnost, da je takve ne bi mogao pronaći ni najbrži pješak između izlaska i zalaska sunca, i to dvadeset prvoga dana mjeseca lipnja, kad bi naravno, imao najdulje vrijeme da ga traži, jer svečanici vele, da je to najdulji dan u godini. Toga je osobitog jutra Nupkins bio neobično uzbuđen i uzrujan, jer je u gradu nastala pobuna: vanjski učenici najveće škole listom se urotili i porazbijali prozore nekom mrskom voćaru, izviždali školskog podvornika i obasuli kamenjem i blatom redarstvenog predstavnika - nekog postarijeg gospodina u posuvraćenim čizmama, koji bješe pozvan da uguši pobunu, a bio je čuvar mira i reda u najmanju ruku pol stoljeća, ako tu ubrojimo i njegove muževne i mladenačke godine. Sjedio tako gospodin gradonačelnik Nupkins u svom udobnom naslonjaču, veličanstveno se mrgodeći i od bijesa kipteći, kadli mu najaviše neku damu, koja je došla žurnim, povjerljivim i osobitim poslom. Nupkins, postav učas hladnokrvan i strahovit, naredi neka je uvedu. Odmah podređeni posluša zapovijed, kao što se slušaju svi nalozi vladara, poglavara i ostalih velikih glava po bijelome svijetu, pa uvedoše gospođicu Witherfieldovu na zanimljiv način uzbuđenu.
- Muzzle! - ognjevito će načelnik.
Muzzle bijaše načelnikov zakržljali sluga, duga trupa a kratkih nogu.
- Muzzle! - opet podviknu načelnik.
- Izvolite, vaša milosti.
- Dajte dami jednu stolicu i iziđite iz sobe.
- Molim, vaša milosti.
- Dakle, gospo, hoćete li mi reći, kakvim poslom dođoste? - poče načelnik.
- Veoma je mučne prirode, gospodine - nato će gospođica Witherfieldova.
- Posve je to vjerojatno, gospo - napomenu načelnik i dodade:
- Umirite se, gospo.
U taj je čas izgledao dobrostiv, da bi ga na rane privijao, pa proslijedi:
- Recite mi, dakle, gospo, kakav vas to pravni problem dovodi k meni.
Pritom je Nupkins-načelnik iznio pobjedu nad Nupkinsom-čovjekom, te mu opet pogled postade mrk.
- Neobična me bol obuzima, gospodine, kad vam ovo javljam - proslijedi drhtavim glasom gospođica - ali se sve bojim, da će u ovome gradu doći do dvoboja.
- Ovdje, gospođice? - priupita načelnik. - Zar u ovome gradu, gospo?
- Da, u Ipswichu.
- Zar u Ipswichu, gospo! Zar dvoboj u Ipswichu! - u čudu će načelnik, potpuno zaprepašten na samu tu pomisao. - Nemoguće, gospo; uvjeren sam, da se takvo što ne može ni pomisliti u ovome grdu. Za boga miloga, gospo, pa vi sigurno ne znate za djelatnost naše gradske uprave? Možda ste čuli, kako sam četvrtog svibnja ove godine, u pratnji samo šezdeset izabranih redarstvenika, nahrupio u šakačko borilište, te, uz pogibelj da padnem žrtvom razjarenih strasti pobješnjelog mnoštva, spriječio šakačku borbu između Dumplinga, prvaka iz Middlesexa, i Bantama iz Suffolka? Pa onda mi govorite o dvoboju u Ipswichu, gospođice! - »Ne mislim, zaista ne mislim, načelnik će, umujući sam u sebi, da bi se mogla naći dvojica ljudi, koji bi imali smjelosti da snuju o takvoj povredi mira u ovome gradu.«
- Moja je obavijest, po nesreći, odviše točna - uze kazivati dama srednjih godina - ta ja sam bila nazočna pri svađi.
- Neobično je to izvanredna stvar - napomenu zapanjeni načelnik pa zovnu slugu:
- Muzzle!
- Izvolite, vaša milosti.
- Odmah mi ovamo pošaljite gospodina Jinksa! Smjesta!
- Molim, vaša milosti.
Muzzle ode, a eto ti u sobu blijeda, šiljatonosa, napol ishranjena, kukavno odjevena činovnika srednjih godina.
- Gospodine Jinkse, gospodine Jinkse - uzrujano će načelnik.
- Izvolite, gospodine - odvrati Jinks.
- Ova je dama, gospodine Jinkse, došla ovamo da nas obavijesti kako u ovome gradu smjeraju neki dvoboj.
Kako jadni Jinks nije znao, što bi kako li bi, nasmija se osmijehom podređenoga.
- Čemu se smijete, gospodine Jinkse? - zapita načelnik.
Jinks se odmah uozbilji.
- Gospodine Jinkse, vi ste budala - reče mu načelnik.
Jinks smjerno pogleda velikana i gricnu vršak svoga pera.
- Vi u ovoj obavijesti možda vidite štogod veoma smiješno, gospodine, ali ja vam mogu reći, gospodine Jinkse, da imate veoma malo razloga da se tome smijete - pripomenu načelnik.
Izgladnjeli Jinks uzdahnu, kao da je bio posve svijestan činjenice, da zaista ima vrlo malo razloga da bude veseo, pa kad mu načelnik naredi, da obavijest gospođice uzme u zapisnik, odgega se do stolice i počne zapisivati.
Kako vidim, taj je Pickwick prvi dvobojnik - napomenu načelnik, kad bi zapisnik gotov.
- Jest - preuze dama srednjih godina.
- A drugi buntovnik... kakono se zvaše, gospodine Jinkse?
- Tupman, gospodine.
- Tupman je svjedok?
- Da.
- Drugi je dvobojnik tajom kliznuo, velite, gospođo?
- Da - odvrati gospođica Witherfieldova malko kašljucnuvši.
- U redu - proslijedi načelnik. - To su dva lopova iz Londona, što su došli ovamo k nama, da zatiru podanike njegova veličanstva, misleći, da je u ovoj udaljenosti od glavnoga grada mišica zakona slaba i uzeta. Njihova kazna ima da bude primjer drugima. Napišite uhidbene naloge, gospodine Jinkse... Muzzle!
- Izvol’te, vaša milosti.
- Je li dolje Grummer?
- Jest, vaša milosti.
- Recite mu, neka dođe.
Ode pokorni Muzzle i odmah se vrati vodeći sa sobom postarijeg gentlemana u posuvraćenim čizmama, koji bijaše upadljiv po svome rakijaškom nosu, po hrapavu glasu, po ogrnjaču burmutove boje i po nestalnu pogledu.
- Grummer! - podviknu načelnik.
- Vaša milosti.
- Je li sad u gradu mirno?
- Prilično, vaša milosti - uzvrati mu Grummer. - Svijet se dobrano primirio, jer su se dječaci razišli, da se igraju cricketa.
- U ovim se vremenima mora snažno zahvatiti - odlučno će načelnik. - Kad se ne poštuje vlast kraljevskih službenika, onda smo morali onim đacima očitati Zakon o pobunjenicima75. Ako građanska vlast nije kadra zaštititi ovih prozora, Grummere, onda vojska ima da zaštiti i građansku vlast i prozore. Držim, gospodine Jinkse, da je to ustavno načelo.
- Svakako da jest, gospodine - uzvrati Jinks.
- Veoma dobro - dodade načelnik potpisujući uhidbenice. - Grummere, danas poslije podne dovest ćeš mi te osobe. Naći ćeš ih u svratištu Veliki bijeli konj. Ti se sjećaš, Grummere, slučaja s Dumplingom iz Middlesexa i s Bantamom iz Suffolka?
Grummer osvrćući se kimnu glavom i time natuknu, da to neće nikada zaboraviti - a uisitnu se i činilo, da neće, dok god mu to bude spominjano svakoga bogovetnog dana.
- Dvoboj je čak još više protiv ustava - napomenu načelnik - to je dapače još veće narušavanje mira, još grublje presizanje u povlastice njegova veličanstva. Mislim, gospodine Jinkse, da je dvoboj jedna od najneospornijih povlastica njegova veličanstva?
- Izričito je to uglavljeno u Magni Charti76 - pridoda Jinks.
- Da, u Magni Charti, jednome od najsvjetlijih dragulja u britanskoj kruni po mome mišljenju, štono ga velikaši silom istrgoše njegovu veličanstvu.
- Posve točno rekoste, gospodine - pritvrdi Jinks.
- Veoma dobro - proslijedi načelnik ponosito se uspraviv - na ovome se području podaništva njegova veličanstva ne smije kršiti ta povlastica. Pobrinite se, Grummere, za pomoć i izvršite uhidbene naloge sa što manje oklijevanja... Muzzle!
- Izvolite, vaša milosti.
- Izvedite damu.
Gospođica se Witherfieldova povuče duboko potresena načelnikovom učenošću i njegovim znanstvenim marom; gospodin se Nupkins povuče na ručak, a gospodin Jinks u sama sebe, jer mu to bješe jedino pribježište osim divana u malome salonu, ali je taj preko dana upotrebljavala obitelj njegove gazdarice. Napokon, gospodin se Grummer povuče, da izvrši načelnikov nalog i da tako opere sramotu, koja je jutros prionula za nj i za onog drugog predstavnika njegova veličanstva, školskoga podvornika.
Dok su trajale te odlučne i određene pripreme, da se održi kraljevski mir, Pickwick sasvim spokojno, nemajući ni pojma o golemim događajima, što su se spremali, zasjeo sa svojim prijateljima za večerom, pa se svi raspričali i druževno zabavljali. Upravo je Pickwick kazivao svoju pustolovinu, što je doživio prošle noći, na veliku zabavu svojim pristašama, napose Tupmanu, kadli se otvoriše vrata i u sobi se pomoli odvratno neko lice. Oči na tome odbojnome licu više su trenutaka veoma ozbiljno mjerile Pickwicka, te se po svemu činjaše, da su zadovoljne svojim istraživanjem, jer se i tijelo onoga, kojemu pripadaše ono odbojno obličje, polako unese u prostorje, i tako se pokaza lice i obličje postarije osobe u posuvraćenim čizmama - da reknemo ukratko te da ne držimo više čitatelja u neizvjesnosti, one vrcave oči bjehu Grummerove, a opisano tijelo također bješe njegovo.
Grummerov postupak bijaše stručan, ali osobit. Najprije je iznutra zakračunao vrata, zatim glavu i lice veoma brižljivo obrisao pamučnim ubruscem; treća mu je stvar bila, da je na najbližu stolicu postavio šešir, s pamučnim ubruscem u njemu, a četvrta, da je iz džepa na prsima kaputa izvadio kratak štapić, s mjedenom krunom na vrhu, te njime domahnuo Pickwicku ozbiljna izražaja poput kakve nespodobe.
Snodgrass prvi prekide iznenadnu šutnju. Kratko je vrijeme nepokolebljivo gledao u Grummera, a onda će odrešito:
- Ovo je, gospodine, privatna soba. Privatna je ovo soba.
Grummer zatrese glavom i odgovori:
- Kada se jedanput prijeđe prag vrata, što na ulicu vode, nema onda nikakvih privatnih soba za predstavnike njegova veličanstva. To je zakon. Neki ljudi drže, da je Englezu njegova kuća tvrđa. Glupost je to!
Pickwickovci se zgledavahu začuđenih očiju.
- Tko je gospodin Tupman? - upita Grummer.
O Pickwicku je imao zoran pojam; njega je odmah prepoznao.
- Ja se zovem Tupman - odvrati gentleman.
- A ja se zovem Zakon - odbrusi mu Grummer.
- Kako se to zovete? - priupita Tupman.
- Zakon - odvrati Gummer - zakon, građanska i izvršna vlast; to su moji naslovi, u tome je moja moć. Tupman i Pickwick (imena nisu ispisana)... - narušili mir našega vrhovnog gospodara kralja... tvrdnje u ovoj optužbi provjerene i utvrđene... sve je po propisu. Pickwice i malo prije spomenuti Tupmane, vi ste uhićeni!
Nato Tupman skoči na noge pa će:
- Što kanite tom vašom drskošću? Van iz sobe!
Grummer veoma brzo ustuknu prema vratima, malko ih priotvori pa zovnu:
- Hej, Dubbley!
- Tu sam - ozva se nekakav dubok glas s hodnika.
- Ovamo dođite, Dubbley.
Na tu se zapovijest ugura i uniđe u sobu kroz poluotvorena vrata (lice mu se pritom strašno zacrvenjelo) neki čovjek prljava obličja, nešto preko šest stopa visok a prema tome i širok.
- Jesu li ostali redari vani, Dubbley? - upita Grummer.
Dubbley bijaše čovjek od malo riječi pa samo kimnu, da jesu.
- Naredite odredu, kojim vi zapovijedate, neka uđe - zapovijedi Grummer.
Dubbley učini po želji, kadli nagrnu u sobu šest ljudi, a svaki od njih imaše redarski štapić s mjedenom krunom. Grummer utače u džep svoj štapić i pogleda Dubbleyja, Dubbley opet zatače svoj i pogleda na odred, a momci odreda, napokon, zatakoše svoje štapove i pogledaše na Tupmana i Pickwicka.
Pickwick i njegovi sljedbenici ustadoše kao jedan čovjek.
- Što ima da znači ta provala u moju privatnu sobu? - oštro će Pickwick.
- Tko li se to usuđuje da me uhiti? - priklopi Tupman.
- Što vi tražite, ovdje, hulje? - dodade Snodgrass.
Winkle ne reče ni crne ni bijele, ali bješe upiljio oči u Grummera i tako ga ošinuo pogledom, da bi mu bio probo mozak, samo da je taj imao bilo kakva osjećaja. Kako ga pak nije imao, ne imadijaše to na nj nikakva vidljiva učinka.
Kad izvršni organi vlasti shvatiše, da su Pickwick i njegovi prijatelji skloni da se odupru ugledu zakona, veoma važno zasukaše rukave od kaputa, kao posve jednostavnu stvar, obični službeni čin, da prekršitelje zakona ponajprije poobaraju na pod, pa ih zatim dignu. Ta priprema ne izmače Pickwicku. Na strani se nekoliko časaka porazgovori s Tupmanom, a zatim izjavi, kako je pripravan da pođe u načelnikovo prebivalište, samo da moli stranke, što su se u to vrijeme i na tome mjestu skupile, neka imaju na umu, kako je čvrsto nakanio, da će se onoga časa, čim bude na slobodi, osvetiti zbog takva nečuvena kršenja povlastica, na koje kao Englez ima pravo. Na to svi nazočni prasnuše u grohotan smijeh osim Grummera, koji, kako se čini, smatraše, da je bilo koja mala povreda božanskoga prava predstavnika vlasti neka vrsta svetogrđa, koje se trpjeti ne može.
No pojavi se nova teškoća, koje nitko ne bješe predvidio. Uza sve to što je Pickwick obznanio, kako je spreman da se pokori zakonima svoje zemlje - baš kad su se poslužitelji, konjušari, sobarice i kočijaši, razočarani i nezadovoljni, razlazili, jer su očekivali, da će biti vesele gungule, kad bude ugrožena njegova tvrdoglavost - naš se junak odlučno opre (uza sve strahopoštovanje prema postavljenim vlastima), da će se on javno na ulici pojaviti u pratnji i pod stražom službenika reda i poretka, kao da je kakav obični zločinac. Kako javnost bješe tada uznemirena (ta bio je gotovo praznik, a đaci još ne bjehu otišli kućama), Grummer je odlučno odbio, da bi Pickwicka pustio suprotnom stranom ulice i uvažio njegovu časnu riječ, da će otići vrčem u načelnikovo prebivalište. S druge opet strane, neumorno se opirali i Pickwick i Tupman, da bi oni platili kočiju, premda to bješe jedino časno prijevozno sredstvo, koje se moglo nabaviti. Prepirka bijaše žestoka, i dugo bijahu u škripcu. Kako se Pickwick i dalje protivio da ide u gradsko poglavarstvo, izvršna vlast baš bješe nakanila da svlada to protivljenje otrcanim svagdanjim sredstvom, naime da ga tamo odnesu, kadli se sjetiše, da se u dvorištu gostionice nalazi nosiljka sa sjedalom, koja najprije bješe načinjena za nekog rentijera, koji bolovaše od kostobolje, a u nju bi se mogli smjestiti i Pickwick i Tupman, te bi im tu bilo barem onako ugodno kao u modernoj poštanskoj kočiji. Nosiljku iznajmiše i donesoše u prostorije kod izlaza. Pickwick se i Tupman stiskoše unutra i povukoše zastore. Brzo nađoše dvojicu nosača, te tako povorka krenu u divnom redu: redari okružili nosiljku, Grummer i Dubbley pobjedonosno stupali sprijeda, Snodgrass i Winkle ispod ruke išli otraga, a, kao zalaznica bjehu zamazanci iz Ipswicha.
Premda trgovci u tome gradu imađahu veoma mutan pojam, kakav je prestupak, što su ga počinili Pickwick i Tupman, ipak se ne mogahu razminuti a da ih taj prizor dobrano ne privuče i ne razveseli. Imali su šta i gledati: na prekršitelje iz same prijestolnice spustila se teška ruka zakona, koja je po svojoj snazi ravna pritisku, što ga izvodi dvadeset stanjivača zlata u najtanje listiće; tim snažnim strojem upravlja njihov načelnik, a zapovijedi mu izvršuju njihovi službenici, te su tako obadva zločinca, sjedinjenim naporima načelnika i redarstvenika, zatvoreni na sigurnu mjestu, u uskom prostorju nosiljke sa sjedalom. Svijet pozdravljao mnogim poklicima odobravanja i divljenja gospodina Grummera, dok je sa štapom u ruci stupao na čelu povorke; poklici zamazanaca orili se i dugo razlijegali, dok je povorka polagano i dostojanstveno prolazila, praćena tim jednodušnim svjedočanstvima javnog odobravanja.
Upravo se Weller, u jutarnjem haljincu s rukavima od crna pamučnog latka, prilično očajan vraćao s neuspješnog izviđa tajanstvene kuće sa zelenim vratima, kadli podiže oči i spazi svjetinu kako je pogmiljela niz ulicu te okružila neki predmet, koji neobično nalikovaše na nosiljku. Nakan da skrene misli od neuspjeloga svog pothvata, svrnu ustranu, da gleda kako mnoštvo ide vrvom. Čuvši, kako ljudi nečemu kliču i viču, njemu se to neobično svidje, pa i on udari u galamu (samo da se raspoloži) i stade vikati iza glasa.
Prošao Grummer, prošao Dubbley, prošla nosiljka, prošla tjelesna straža redarstvenika, a Sam još uvijek uzvraća na oduševljeno klicanje svjetine i maše šeširom, kao da je na vrhuncu najobjesnijeg veselja, iako naravno nije imao ni pojma, što se to događa, kadli iznenada zastade, jer se neočekivano pojaviše Winkle i Snodgrass, te će ih Sam zapitati:
- Kakva je ovo gungula, gospodo? Koga su to strpali u tu tužnu stražaru?
Oba gentlemana u isti mah odgovoriše, ali se njihove riječi izgubiše u onolikoj graji.
- Koga to velite? - uzvikao se Sam.
Još jedanput mu skupno otpovrnuše, pa premda im ne razabra riječi, ipak po micanju njihovih usana shvati, kako su izgovorili čarobnu riječ »Pickwick«.
Bješe mu to dosta. U času se Weller probi kroz svjetinu, zaustavi nosače i suoči se s dostojanstvenim Grummerom.
- Hej, starče! - povika Sam. - A koga ste to vi strpali u ovu nosiljku?
- Odstupite! - zagrmje Grummer, čije se dostojanstvo izvanredno povećalo, kad je zadobio malko popularnosti, kako to već biva i kod mnogih drugih velikana.
- O zemlju s njime, ako neće - zaruži Dubbley.
- Neobično sam vam zahvalan, starino - otpovrze Sam - što se skrbite za moju udobnost, a još sam više zahvalan onome drugome gentlemanu (koji je, rekao bih po izgledu, upravo pobjegao iz nekog divovskog zvjerinjaka), što daje tako lijep savjet; no bilo bi mi draže, kad biste mi dali odgovor na moje pitanje, ako vam je pravo... Kako ste, gospodine? Ovo je potonje pitanje uz pokroviteljski izražaj uputio Pickwicku, koji je zirkao kroz prednji prozorčić nosiljke.
Grummer bješe zanijemio od ljutine, pa pograbi štapić s mjedenom krunom iz onog svoga posebnog džepa i stade njime šarati ispred Samovih očiju.
- Ah - zapovrnu Sam - veoma je zgodan, a osobito mu je kruna zgodna, jer neobično nalikuje na pravu.
- Odstupite! - opet se uzvikao razbješnjeli Grummer. Da bi svoju zapovijed potkrijepio, zadjenu mjedeni znamen kraljevstva jednom rukom za kravatu, a drugom Sama zgrabi za ogrlicu. Na tu udvornost odvrati Sam time, što Grummerom tresnu o zemlju, a kako je bio neobično obziran, prije toga je oborio jednoga nosača, da bi Grummeru bila mekša prostirka.
Je li Winklea zahvatio onaj posebni bijes, štono izlazi iz osjećaja nepravde, ili ga je osokolila pokazana Wellerova hrabrost, nije baš sigurno. Izvjesno je samo to, da je odmah, čim je vidio kako je Grummer ljosnuo, strahovito navalio na nekog dječarca, koji je stajao pokraj njega. Nato je Snodgrass, potaknut pravim kršćanskim duhom, i da ne bi tko rekao, da ga je napao iznebuha, veoma grlato navijestio, da kani početi, pa stade neobično brižljivo svlačiti kaput. Odmah ga opkoliše i uhvatiše. Da ne bismo učinili krivo bilo njemu bilo Winkleu, ističemo, da ni najmanje nisu pokušali da izbave ni sebe ni Wellera, kojega nakon neobično snažna otpora sila svlada i zarobi. Povorka se opet uredi, nosači zauzeše svoja prijašnja mjesta i skup se povrzma.

Sam Weller napada organe izvršne vlasti u Ipswichu

Neograničena bijaše Pickwickova ogorčenost za vrijeme cijeloga tog prizora. Mogao je samo vidjeti Sama kako prevrče redare i leta tamo-amo u svakome smjeru. Ništa drugo ne bješe kadar vidjeti, jer se vrata od nosiljke ne mogahu otvoriti ni zastori odgrnuti. Konačno mu, uz pomoć njegova tamničkoga druga, uspije da otvori krov, pa se pope na sjedište, oslanjajući se, koliko god je mogao, rukom o rame Tupmanovo, i stade govoriti mnoštvu, ističući nepravedan način, na koji su s njime postupili i pozivajući sakupljenu svjetinu za svjedoka, da je njegov sluga bio prvi napadnut. Ovako je čitava povorka došla do načelnikova prebivališta: nosači kasali ožimice, zatvorenici za njima sustopice, Pickwick besjedi nemilice, a svjetina viče neštedice.

Dvadeset peto poglavlje

U njemu se prikazuje, među različnim zabavnim dogodovštinama, kako se dostojanstveno i nepristrano držao gradonačelnik Nupkins, zatim, kako je Weller Jobu Trotteru vratio milo za drago, a ima i drugih zgoda, koje ćete naći, gdje im je mjesto.

Snodgrass i Winkle sjetnim poštovanjem slušahu bujicu riječi, što ih je njihov vođa sipao s nosiljke, a sva Tupmanova najusrdnija zaklinjanja, da zatvori poklopac toga prijevoznog sredstva, ne bjehu kadra ustaviti ni za jedan čas brzu bujicu Pickwickove rječitosti. Žestoko bijaše Samovo ogorčenje, dok su ga nosili; počesto je jetko smjerao na izgled i držanje Grummera i njegova druga; davao je oduška svome nezadovoljstvu u smionom prkosu prema šestorici prisutne gospode. No njegov jed ustupi mjesto radoznalosti, kadno povorka skrenu u isto ono dvorište, u kojemu se sreo s Jobom Trotterom, kadno je bježao; radoznalost se opet prometnu u najveselije iznenađenje, kad umišljeni Grummer zapovjedi nosačima neka stanu, a on dostojanstvenim i zloslutnim koracima promače do samih zelenih vrata, odakleno se bio pojavio Job Trotter, pa snažno poteže za ručicu zvona, štono je visjela sa strane tih vrata. Na zvonjavu se javi veoma hitra i ljepušna sluškinja, koja u čudu stade lamatati rukama, kad vidje buntovan izgled zatvorenika i začu uzbudljivi Pickwickov govor, pa zovnu Muzzleu. Ovaj otvori jedno krilo vrata i propusti nosiljku, zatvorenike i redarstvenike, pa odmah njima prilupnu pred nosom svjetini, koja se ozlojedi, što nju ne puštaju, a kako bješe željna da vidi, što će dalje biti, davaše oduška svojim osjećajima, tako da je lupala na vrata i udarala u zvonjavu još sat-dva izatoga. Svi su redom sudjelovali u toj zabavi osim trojice-četvorice sreća, koji otkriše rešetku na vratima, kroz koju nisu mogli ama baš ništa vidjeti, a ipak su s neumornom ustrajnošću buljili kroza nju, kao što ljudi pripilje nosove na prednje prozore ljekarnice, dok u stražnjoj prostoriji, kamo njihov pogled ne može da dopre, liječnik pregledava kakva pijanca, preko kojega su prešla laka lovska kolica.
Nosiljka se zaustavi kod podnožja stepeništa, kojim se prilazilo kućnim vratima, što ih je sa svake strane čuvao po jedan američki aloj u zelenom čabru. Pickwicka i njegove drugove odvedoše u trijem. Pošto ih je najavio Muzzle i gradonačelnik naredio da se uvedu, uđoše pred uglednu ličnost rodoljubivog predstavnika vlasti - načelnika, gospodina Nupkinsa.
Prizor bijaše uzbudljiv, izvrsno sračunat da ulije strah u srca optuženika i da im utuvi primjeren pojam o okrutnom veličanstvu zakona. Ispred golemog ormara s knjigama, u velikom naslonjaču, za krupnim pisaćim stolom, ispred povelike knjige sjedi gospodin načelnik Nupkins, za čitavu duljinu veći od svih tih predmeta zajedno, makar koliko golemi bili. Stol ukrašen svežnjima spisa, a iznad daljeg kraja stola proviruju glava i ramena gospodina Jinksa, koji se zabavio nekim poslom, te bi čovjek rekao, da ne može više. Kad svi uđoše, Muzzle brižljivo zatvori vrata i postavi se iza naslonjača svoga gospodara, da čeka njegove naloge. Gospodin se Nupkins s potresnom svečanošću zavali u stolcu i stade prodornim pogledom mjeriti lica svojih posjetilaca, koji k njemu preko srca dođoše.
Pickwick kao predstavnik svojih prijatelja stajaše sa šeširom u ruci, s najvećom se uljudnošću i poštovanjem klanjajući načelniku Nupkinsu, koji pokaza na nj i zapita:
- Grummere, tko je ta osoba?
- Ovo je Pickwick, vaša milosti - uzvrati Grummer.
- Hajde miči se otale, stara tvrda tikvo - uplete Weller prolaktivši se u prednji red, pa očepi ovako:
- Oprostite, gospodine, ali ovaj vaš službenik u žutim posuvraćenim čizmama nikad za nikad neće poživjeti bilo gdje kao majstor ceremonija. Ovo je ovdje, gospodine - proslijedi kazivati Weller odgurnuvši Grummera ustranu i ljupkom prijaznošću oslovivši načelnika - ovo je blagorodni gospodin Samuel Pickwick; ovo opet gospodin Tupman, a ono gospodin Snodgrass; onamo pak dalje, odmah do njega s druge strane, gospodin Winkle - sve su vam to neobično fini gentlemani, gospodine, te će vam biti veoma drago, što ste se s njima upoznali. Što prije pošaljete ove svoje službenike neka mjesec-dva za kaznu tjeraju na robiji suhi mlin s kotačima, to ćemo se prije početi mi i vi ugodno sporazumijevati. Najprije svidi posao, a onda uživaj radost, kakono reče kralj Rikard Treći, kad je probo onoga drugog kralja u Toweru i prije nego je podušio nejačad.77
Po završetku toga govora Weller desnim laktom očetka šešir te dobroćudno namignu Jinksu, koji ga je čitavo vrijeme slušao s neizrecivim strahopočitanjem.
- Tko je taj čovjek, Grummere? - znatiželjno će gradonačelnik.
- Veoma drsko stvorenje, vaša milosti - otpovrze Grummer. - Pokušao je osloboditi zatvorenike i napao je službenike. Stoga smo ga uhvatili i ovamo doveli.
- Posve ste pravo uradili - otpovrnu načelnik. - Bit će da je nekakav grozan lupež.
- To je moj sluga, gospodine - ljutito će Pickwick.
- A tako! To je vaš sluga, je li? - odsiječe Nupkins. - Onda je to urota, da se osujete namjere pravde i da se ubijaju pravdini službenici. Dakle, Pickwickov sluga. Zabilježite to, gospodine Jinkse.
Jinks posluša zapovijest.
- A kako se zovete, momče? - zagrmje Nupkins.
- Weller - otpovrze Sam.
- Vrlo zgodno ime za popis utamničenika u Newgateu78 - nadoda Nupkins.
Kako je to bila šala, i Jinks, i Grummer, i Dubbley, i svi birani redarstvenici, i Muzzle nadušiše se smijati, pa to potraja čitavih pet časaka.
- Zabilježite mu prezime, gospodine Jinkse - naredi načelnik.
- Ne zaboravite dva I, stari druže - dočeka Weller.
Na to se po nesreći jedan redarstvenik opet zasmija, a načelnik mu priprijeti, da će ga smjesta zatvoriti. U takvim se zgodama pogibeljno kesiti nepravomu.
- Gdje prebivate? - zapita dalje načelnik.
- Gdje god mogu - odbrusi Sam.
- Zabilježite to, gospodine Jinkse - proslijedi načelnik, koji se bješe gotovo naduo od srdžbe.
- Ne zaboravite podvući - prisniti Sam.
- To je neka protuha, gospodine Jinkse - preuze načelnik. - Po njegovu vlastitom priznanju, nije ništa nego protuha; zar nije, gospodine Jinkse?
- Svakako da je protuha, gospodine.
- Onda ću ga zatvoriti. Kao protuhu ću ga zatvoriti - prisnaži Nupkins.
- Veoma je ovo nepristrana zemlja što se tiče pravde - napomenu Sam. - Nema činovnika, koji sebe barem dvaput ne osramoti, prije negoli osramoti druge.
Na tu dosjetku udario u smijeh jedan drugi redarstvenik, a nakon toga pokušao da se tako nenaravno uozbilji, da ga načelnik odmah otkri.
- Grummere - zagrmje Nupkins sav crven od bijesa - kako ste se usudili uvrstiti među odabrane redarstvenike ovakva jednoga nitkova i prostaka? Kako ste se to drznuli, gospodine?
- Veoma mi je žao, vaša milosti - uzmucao se Grummer.
- Veoma vam je žao! - odsiječe bijesno načelnik. - Požalit ćete, što ste tako zanemarili svoju dužnost. Kaznit ću vas kao primjer drugima. Oduzmite štapić onome nitkovu. Pijan je. Vi ste pijani, momče.
- Nisam ja pijan, vaša milosti - branio se redarstvenik.
- Jeste pijani - dočeka načelnik. - Kako se samo, gospodine, usuđujete tvrditi, da niste pijani, kad vam ja velim, da jeste? Zar ne zaudara po alkoholu, Grummere?
- Strašno, vaša milosti - dostavi Grummer, koji imađaše nejasan dojam, da negdje miriše rumom.
- Znao sam ja, da je pijan - dodade Nupkins. - Vidio sam ja, da je nakresan, čim je stupio u sobu, jer su mu se iskrile oči. Zar niste opazili kako mu se iskre oči, gospodine Jinkse?
- Svakako da sam opazio - uzvrati Jinks.
- Ni kap se alkohola nije dotakla moje usne jutros - branio se redarstvenik, koji bješe trijezan momak, da ga takva valja tražiti.
- Kako se samo usuđujete da preda mnom lažete? - upita Nupkins. - Zar nije sada pijan, gospodine Jinkse?
- Svakako da jest, gospodine - odvrati Jinks.
- Gospodine Jinkse - odsiječe načelnik - ja ću zatvoriti onoga redarstvenika zbog prkosa. Napravite uhidbeni nalog, gospodine Jinkse.
Zatvorili bi bili toga redarstvenika, samo da nije Jinks, koji bijaše načelnikov pravni savjetnik - bio je, naime, tri godine pisar kod nekoga odvjetnika u pokrajini pa se uputio u pravne poslove - prišapnuo načelniku, da to, po njegovu mišljenju, ne bi bilo dobro. I tako načelnik održa govor, u kojemu napomenu, da će samo javno ukoriti i otpustiti onoga redarstvenika, i to iz obzira prema njegovoj obitelji. Prema tome, načelnik žestoko izgrdi krivca - grdio ga je cijelu četvrt sata - i posla ga neka ide za svojim poslom, dok su Grummer, Dubbley, Muzzle i ostali redarstvenici šaptali diveći se Nupkinsovoj velikodušnosti.
- A sada, gospodine Jinkse, zaprisegnite Grummera - proslijedi načelnik.
Grummer bi odmah zaprisegnut, ali kako je uduljio, a Nupkinsova večera bješe skoro gotova, načelnik presiječe i poče s Grummerom od debeloga kraja, a na njegova pitanja odvraćao ovaj kao iz topa, potvrđujući mu, koliko je ikad mogao. Tako je ispitivanje teklo veoma brzo i ugodno, te Welleru dokazaše dva napadaja, Winkleu jednu prijetnju, a Snodgrassu, da se gurao. Kad se sve to, na načelnikovo zadovoljstvo, završilo, stadoše šaptom vijećati Nupkins i Jinks.
Nakon vijećanja, koje je trajalo desetak časaka, Jinks se povuče na svoj kraj stola, a načelnik najprije kašljuknu, pa se zavali u naslonjač i taman da će započeti govor, kadli ga preteče Pickwick veleći:
- Oprostite, gospodine, što vam utječem u riječ, ali prije nego izreknete svoj sud, na temelju ovdašnjih izjava, i prije nego vaša osuda postane djelom, valja da se pozovem na svoje pravo, da budem saslušan, ukoliko se vaša presuda mene osobno tiče.
- Jednu manje, gospodine - odlučno će načelnik.
- Treba da vam se pokorim, gospodine - nato će Pickwick.
- Jezik za zube, gospodine - presiječe mu u riječ gradonačelnik - jer ću inače dati nalog jednome od službenika, da vas ukloni!
- Možete vi narediti svojim službenicima, što vas je volja, gospodine - proslijedi Pickwick; - a po onome, što sam vidio od podređenosti, koja se očuvala među njima, ni najmanje ne sumnjam, gospodine, da će oni izvršiti, što god vi naredite. No ja ću biti tako slobodan, gospodine, te ostati pri svome pravu da budem saslušan, i to sve dok me silom ne uklonite.
- Pickwick i načelo! - povika Weller gromotno.
- Mirni budite, Same - prikriči mu Pickwick.
- Umuknut ću kao bubanj, kad ga probuše, gospodine - odvrati Sam.
Nupkins pogleda Pickwicka veoma začuđeno, kad pokaza tako neobičnu drzovitost i baš mu je po svoj prilici htio veoma ljutito odbrusiti, kadli ga Jinks povuče za rukav i šapnu mu nešto u uho. Na to načelnik odgovori nešto poluglasno, a zatim se stadoše ponovo sašaptavati. Očito se Jinks nešto protivio.
Načelnik na kraju veoma nemilo proguta svoje neraspoloženje da još nešto sluša, pa se okrenu Pickwicku i oštro će mu:
- A što biste htjeli reći?
- Ponajprije - preuze Pickwick, pogledavši kroz naočari takvim pogledom, da je njime ukrotio i samoga Nupkinsa - ponajprije bih, velim vam, htio znati, zbog čega smo dovedeni ovamo ja i moj prijatelj?
- Jesam li dužan da mu to reknem? - šaptom će načelnik Jinksu.
- Ja sve mislim, da bi bolje bilo, gospodine, da mu reknete - odvrati šapćući Jinks načelniku.
- Stigla mi je prijava, na koju je dotična osoba prisegla - odveza načelnik - kako se ljudi boje, da se vi kanite pobiti u dvoboju, te da je drugi optuženi, Tupman, vaš pomagač i podbadač. Zato... a, šta velite, gospodine Jinkse?
- Svakako, gospodine.
- Zato vas obojicu pozivam... mislim, da tako valja, gospodine Jinkse?
- Dakako, gospodine.
- Da... da... štono bi, gospodine Jinkse? - priupita načelnik zlovoljno.
- Da nađete jamce, gospodine.
- Tako je. Zbog toga vas obojicu pozivam - kakono sam baš bio htio da reknem, kad me prekinu moj činovnik - da nađete jamce.
- Dobre jamce - prišapnu mu Jinks.
- I to ću zahtijevati dobre jamce - proslijedi načelnik.
- Građane - natuknu mu Jinks.
- Ti jamci valja da budu građani - razvezao načelnik.
- Svaki treba da položi pedeset funti jamčevine i, naravno, treba da budu kućevlasnici - dodade mu ispod glasa Jinks.
- Zahtijevat ću dva građanina, koji će se za vas podjamčili svaki po pedeset funti - uzvikao se načelnik držeći se veoma dostojanstveno - i moraju, naravno, da budu kućevlasnici.
- Ali, bog budi s vama, gospodine - branio se Pickwick, koji bješe poput Tupmana sav obuzet zapanjenošću i gnjevom - pa mi smo sasvim strani u ovome gradu. Isto tako malo imam i pojma o bilo kakvim ovdašnjim kućevlasnicima, kao što mi nije namjera da bilo s kime zametnem boj udvoj.
- I ja mislim - odvrati načelnik - i ja mislim, zar ne, gospodine Jinkse?
- Svakako, gospodine.
- Imate li još štogod reći - upita načelnik Pickwicka.
Mnogo je toga imao još Pickwick da rekne, a bez sumnje bi to bio i izrekao, veoma malo u svoju korist ili na zadovoljstvo načelnikovo, da ga nije, u času kad je prestao govoriti, potegao za rukav Weller, s kojim je odmah zavezao u tako ozbiljan razgovor, te je sasvim prečuo posljednje načelnikovo pitanje. Nije Nupkins bio čovjek, koji bi takva pitanja dva puta pitao, pa opet kao za pripravu kašljuknu i, posred smjerna i zadivljena muka redarstvenika, stade izricati osudu.
Po toj bi osudi imao Weller platiti dvije funte globe zbog prvog napadaja, a tri funte zbog drugoga; Winkle dvije, a Snodgrass jednu funtu. Osim toga, po toj se presudi od njih traži, da se obvežu na mir prema svim podanicima njegova veličanstva, osobito prema njegovu odanom sluzi, Danielu Grummeru. Već je bilo prije odlučeno, da će Pickwick i Tupman morati pribaviti jamstvo.
Čim je načelnik prestao govoriti, Pickwickovim se licem, koje opet postade dobroćudno, razastre smiješak, pa stupi naprijed i prozbori:
- Oprostite, gospodine načelniče, ako bih vas smio zamoliti, da se s vama nekoliko časaka porazgovorim nasamo o jednoj stvari, koja je za vas od goleme važnosti.
- Što? - povika načelnik.
Pickwick ponovi svoju molbu.
- Veoma je to čudnovata molba - otrese se načelnik. - Privatan razgovor želite?
- Da, privatan razgovor - odlučno će Pickwick; - samo bi mi bilo drago, kad bi i moj sluga prisustvovao tome razgovoru, jer njemu dugujem jedan dio obavijesti, koju bih vam rad priopćio.
Načelnik se zabuljio u Jinksa, Jinks se zablenuo u načelnika, a službenici se u čudu zgledavali. Nupkins najedanput problijedje kao krpa. Da nije onaj Weller, u času grižnje savjesti, odao kakvu tajnu urotu, da će ubiti načelnika?
Strašna bješe ta misao. Ta on je javni radnik; još ga strašnije bljedilo spopade, kad pomisli na Julija Cezara i na Percevala79.
Načelnik opet pogleda Pickwicka pa namignu Jinksu.
- Što vi mislite o ovoj molbi, gospodine Jinkse? - promrsi Nupkins.
Kako Jinks nije točno znao, što bi mislio o tome, a kako se bojao, da ne bi koga uvrijedio, samo se neodlučno pomalko smješkao, zadigavši uglove usta, te stao polagano mahati glavom.
- Gospodine Jinkse, vi ste magarac - ozbiljno će mu načelnik.
Na taj lakonski izražaj načelnikova mišljenja Jinks se ponovo nasmiješi, i to podosta neodlučnije nego prije, te se polagano povuče u svoj kutak.
Nupkins je nekoliko trenutaka o Pickwickovu prijedlogu u sebi razmišljao, a onda se diže s naslonjača, zamoli Pickwicka i Sama neka pođu za njim i povede ih u malu prostoriju, koja se nalazila tik uz sudnicu. Pošto je zaželio, da Pickwick ode u gornji kraj te male odaje, držeći ruku na poluzatvorenim vratima, kako bi mogao odmah kliznuti, u slučaju da se kod njegovih subesjednika pokaže i najmanja sklonost k pokazivanju kakva neprijateljstva, Nupkins reče kako je pripravan saslušati obavijest, makar kakva bila.
- Ja ću odmah bez okolišanja prijeći na stvar, gospodine - preuze Pickwick; - činjenica, što ću vam je iznijeti, bitno pogađa vas i vaš dobar glas. Imam, gospodine, sve razloge da vjerujem, kako vi u svojoj kući dajete okrilje jednome prostom varalici!
- Dvojici - uplete Sam. - Nema na bijelome svijetu čovjeka, koji bi u suzama i nevaljalstvu nadvisio onoga čovjeka u ljubičastoj livreji.
- Same - dočeka Pickwick - ako ja imam da na shvatljiv način ispričam sve ovome gospodinu, valja da vas zamolim, da suspregnete svoje osjećaje.
- Veoma mi je žao, gospodaru - ponizno će Sam - ama kad pomislim na onoga Joba, ne mogu a da mrvu ne otvorim poklopac.
- U jednu riječ, gospodine - proslijedi Pickwick - ima li moj sluga pravo, kada sumnja, da u vašu kuću zalazi neki kapetan Fitz-Marshall? Jer - dodade brže-bolje Pickwick, videći, da mu Nupkins kani veoma ozlojeđeno pretrgnuti riječ - jer, ako moj sluga zaista ima pravo, onda ja poznajem tu osobu kao...
- Pst, pst - stišavao ih Nupkins zatvarajući vrata. - Poznajete je, gospodine, kao kakvu?
- Poznajem ga kao pustolova bez ikakvih načela, kao osobu nečasna značaja, kao stvorenje, koje društvo smatra svojim plijenom, te lakovjerne ljude nasamaruje kao bene, gospodine; postaju njegovim smiješnim, glupim i kukavnim benama - sasu uzrujano Pickwick.
- Bože mili - povika Nupkins neobično pocrvenjevši i odmah promijenivši cijelo svoje držanje. - Bože mili, gospodine...
- Pickwiče - pomože mu Sam.
- Pickwiče - dodade načelnik - bože sveti, gospodine Pickwiče... molim vas da sjednete... ma šta mi ne velite? Zar kapetan Fitz-Marshall?
- Ne zovite ga kapetanom - prisniti Sam - a ni Fitz-Marshallom; nije on ni jedno ni drugo. Ono je glumac potukač, a zove se Jingle. Ako je ikad vuk mrcinjak bio odjeven u ljubičastu odjeću, onda je to Job Trotter.
- Zgoljna je to istina, gospodine - preuze Pickwick odgovarajući na začuđeni načelnikov pogled; - jedini je moj posao u ovome gradu da raskrinkam osobu, o kojoj je sada riječ.
Pickwick proslijedi puniti Nupkinsove uši skraćenim izvješćem o Jingleovim grozotama, nad kojima se načelnik gnušao. Pripovijedao mu je, kako se najprije upoznao s tim nitkovom, zatim, kako je pobjegao s gospođicom Wardle, pa kako se draga srca odrekao te dame za novčanu otkupninu, te napokon, kako je samoga njega (Pickwicka) namakao u stupicu, kad je u pola noći banuo u djevojački konvikt. Konačno Pickwick napomenu, kako sada osjeća svojom dužnošću, da raskrinka Jingleovo drsko svojatanje njegova sadašnjeg imena i društvenog položaja.
Kako se pripovijedanje nastavljalo, vrela je krv u tijelu Nupkinsovu navirala u same vrške njegovih ušiju, te ga ljuto svrbjela. S tim se tobožnjim kapetanom upoznao za neke konjske utrke u susjedstvu. Kako gospođa i gospođica Nupkins bjehu očarane dugim imenikom njegovih aristokratskih poznanika, pa velikim njegovim putovanjima i otmjenim držanjem, stadoše javno pokazivati kapetana Fitz-Marshalla, navoditi njegove riječi i rjekove, puniti njime priproste glave izabranog kruga svojih poznanika, sve dok nisu njihovi prisni prijatelji: gospođa i gospođica Porkenham, pa brat ove potonje: Sidney Porkenham, gotovo popucali od ljubomora i očaja. I da sada, nakon svega toga, dočuju, da je taj vajni kapetan Fitz-Marshall tek nekakav bijedni pustolov, nekakav glumac potukač, pa ako nije varalica, ono je nešto tako nalik na to, da bi teško bilo reći, kakva je razlika. O nebesa! Što će reći Porkenhamovi! Kakvo li će slavlje slaviti mladi gospodin Sidney Porkenham, kad dozna, kako je njegovo udvaranje prezreno zbog takva takmaca! Kako će on, načelnik Nupkins, pogledati u oči starome Porkenhamu, na idućoj četvrtgodišnjoj sjednici mjesnih mirovnih sudaca! A ako se pročuje, kakva li će to podrška biti protustranci u gradskom poglavarstvu.
Nakon duge šutnje razvedri se načas načelnik Nupkins, pa će:
- No konačno, to je tek puka tvrdnja. Kapetan Fitz-Marshall je čovjek veoma ugodna vladanja, pa će po svoj prilici imati dosta dušmana. Kakav dokaz imate, kojim ćete potvrditi istinitost toga svog kazivanja?
- Suočite me s njime - dočeka Pickwick - to je sve, što od vas tražim. Samo da ga suočite sa mnom i s mojim prijateljima, koji se ovdje nalaze, pa vam neće biti potreban nikakav drugi dokaz.
- E pa to je - uzvrati Nupkins - veoma lako izvesti, jer će taj čovjek biti večeras ovdje, te tako neće biti prigode da to javnost dozna. To je, znate, samo... samo radi mladića. Ja... ja... bih ipak rad da se ponajprije posavjetujem s gospođom Nupkins o prikladnosti toga pothvata. Bilo kako bilo, gospodine Pickwiče, moramo obaviti ovaj pravni posao, prije negoli započnemo što bilo drugo. Stoga vas molim da se ponovo vratite u obližnju dvoranu.
Tako se sva trojica vratiše u sudnicu.
- Grummere - strašnim glasom zaurla načelnik.
- Izvolite, vaša milosti - ozva se Grummer umilnim smiješkom ljubimca.
- Hajdete, hajdete, gospodine - strogo će mu načelnik - neću da vidim ovdje takve neozbiljnosti. Nedolično je to, a osim toga vas uvjeravam, da se imate veoma malo čemu smijati. Pripazite, dakle, gospodine i recite mi, da li je sve po pravdi, što mi maloprije rekoste?
- Vaša milosti - uzmucao se Grummer - ja...
- O, pa vi ste nešto zbunjeni, zar ne? - uplete načelnik. Gospodine Jinkse, opažate li vi onu zbunjenost?
- Svakako da opažam, gospodine - odvrati Jinks.
- Ponovite dakle svoju tvrdnju, Grummere - proslijedi načelnik - ali opet vas opominjem da dobro pazite. - Gospodine Jinkse, pišite sve, što bude rekao.
Nesretni Grummer stade ponovo kazivati svoju tužbu. Ali kako mu je Jinks bilježio riječi, a načelnik ih dočekivao, te kako je po naravi naginjao da bunca nesuvislosti i još usto bio zbunjen do krajnosti, u tri se časka uspio splesti u takvo klupko zapleta i protivurječja, da je Nupkins odmah izjavio, kako mu ne vjeruje. Tako bjehu globe oproštene, a Jinks u času nađe dva jamca. Pošto cio taj sudski postupak bi dokončan na zadovoljstvo obiju stranaka, Grummera sramotno izbaciše - eto strašna primjera nestalnosti ljudske veličine i nepostojana držanja velikana prema njihovim ljubimcima.
Gospođa Nupkins bijaše veličanstvena pojava: na glavi joj turban od blijedocrvenkaste prozirne tkanine, a ispod njega svijetlosmeđa vlasulja. Gospođica Nupkins imađaše svu majčinu nadutost bez turbana i svu njezinu zlobu bez vlasulje, pa kad god bi vršenje tih dviju ljupkih vrlina dovelo majku i kćer u kakav neugodan škripac - a to bi se počešće događalo - obje bi se složile te svu sramotu svalile na leđa gospodinu Nupkinsu. Prema tome, kad gospodin Nupkins potraži svoju gospođu i u potankosti joj ispriča obavijest, što mu je priopćio Pickwick, gospođa se Nupkins najedanput sjeti, da je ona vazda očekivala tako nešto, pa kako je uvijek zborila, da će se tako zbiti, te kako nikad ne slušaju, što im ona svjetuje, da zbilja ne zna, šta gospodin Nupkins misli, tko je ona, itd.
Gospođica Nupkins u kutiću svakog oka izbi suzu veoma oskudnih razmjera, pa će žalostivo:
- Kad samo pomislim, da je od mene napravio takvu budalu!
- Ah, draga moja, možeš zahvaliti svome ocu - pridoda gospođa Nupkins; - kako sam samo kumila i molila toga čovjeka, da se propita o kapetanovim obiteljskim odnosima, kako sam ga salijetala i zaklinjala, da odlučno pregne! Posve sam sigurna, da to sada ne bi nitko vjerovao... nitko živ!
- Ali, draga - zausti gospodin Nupkins.
- Daj ne zbori mi, ti nepodnošljivi stvore! - prekide ga gospođa Nupkins.
- Ljubavi moja - branio se jadni Nupkins - pa ti si sama rekla, da ti je kapetan Fitz-Marshall veoma mio. Neprestano si ga, milje moje, pozivala u našu kuću te nijedne prigode nisi propustila da ga i drugima kažeš.
- Nisam li ti rekla, Henrietto? - uzvikala se gospođa Nupkins, prizivljući svoju kćer, uz izražaj veoma uvrijeđene žene. - Nisam li ti rekla, da će tvoj otac sve po miloj volji iskrenuti i svaliti na mene? Zar ti nisam to kazala?
Pritom zarida gospođa Nupkins.
- Oh, tatice! - prituži se gospođica Nupkins pa i ona udri u plač.
- Zar to nije odviše, kad je on svalio svu tu sramotu i ruglo na nas, da sada mene obružuje kao uzročnika tome?
- Kako se ikad više možemo pokazati u društvu! - kroz plač se tužila gospođica Nupkins.
- Kako možemo pogledati u obraz Porkenhamovima! - uzvikala se gospođa Nupkins.
- Ili Griggsovima! - prislonila uz njezinu viku gospođica Nupkins.
- Ili Slummintowkenovima! - uzrakolila se gospođa Nupkins. - Ali što je do toga stalo tvome ocu! Šta je to njemu!
Na tu strašnu pomisao od duševne pečali stade grozne suze valjati, a gospođica Nupkinsova udari plakati u jedno grlo s njome.
Gospođi Nupkins i dalje tekle suze ćurkom, s takvom brzinom, da jedna drugu sustizaše, sve dok ne dobi malko vremena da razmisli o stvari. Tada u sebi odluči, da će biti najbolje zamoliti Pickwicka i njegove prijatelje da ostanu, dok kapetan ne dođe, te će tako dati Pickwicku prigodu da se s njime suoči, kakono je zahtijevao. Ako istina bude po Pickwickovoj tvrdnji, kapetana mogu najuriti iz kuće a da se o tome vani ne pravi nikakva buka ni galama, dok Porkenhamovima mogu lako objasniti njegov nestanak tako da reknu, kako je, vezama svoje obitelji na Dvoru, imenovan glavnim guvernerom u zapadnoafričkoj koloniji Sierra Leone ili na Rtu Saugur, ili na kojem drugom od onih zdravih podneblja, koja tako očaravaju Evropljane, da se, kad tamo jednom dođu, jedva odlučuju ikad više na povratak.
Kad gospođa Nupkins ubrisa suze, gospođica Nupkinsova utre također svoje, a gospodin se Nupkins neobično obradova, što može dokrajčiti tu stvar onako, kako je predložila gospođa Nupkins. Pošto su dakle Pickwick i njegovi prijatelji uklonili sve znakove svoga nedavnog sukoba, predstaviše ih damama, a malo nakon toga povedoše ih na večeru. Načelnik je svojom posebnom pronicavošću kroz ciglih pola sata otkrio u Welleru najdivnijega momka na svijetu, te ga povjeri brizi i skrbništvu gospodina Muzzlea, kojemu napose prikriči, neka ga odvede dolje i neka mu bude u svemu pri ruci.
- Pa, kako ste, gospodine? - upitat će Muzzle, dok je vodio Wellera niza stube u kuhinju.
- E pa u mome sistemu nema znatnije promjene od maloprije, kadno sam vas vidio kako se šepirite u sudnici iza naslonjača vašega gospodara - otpovrnu mu Sam.
- Vi ćete mi oprostiti, što se onda nisam mnogo na vas obzirao - ispričavao se Muzzle - ali, znate onda nas gospodar ne bješe još upoznao. O nebesa, da znate samo, gospodine Wellere, koliko vas taj čovjek voli!
- Nema zbora, ugodan je on čovjek - napomenu Sam.
- Zar ne? - prisloni Muzzle.
- I kako samo zameće šalu - dodade Sam.
- A kako tek govori - uze Muzzle. - Kako mu samo misli teku, zar ne?
- Divno - odvrati Sam; - siplju iz njega riječi kao iz ulišta pčele, pa se tako brzo sudaraju jedna o drugu, kao da će se podušiti, a na kraju jedva da i slutiš, što je htio da kaže, zar ne?
- U tom baš i jest velika odlika njegova načina govora - odgovori Muzzle. - Pazite, sada je posljednja stuba, gospodine Wellere. Zar ne biste rado oprali ruke, gospodine, prije nego dođemo u društvo dama? Tu je izlivnik i pipa s vodom, gospodine, a za vratima imate obješen čist ručnik.
- E mogao bih se malko oplaknuti - dodade Weller pa natrlja podosta žutoga sapuna na ručnik, pa udri ribaj se, dok mu lice ne zadobi stari sjaj. - A koliko dama ima? - priupitat će Weller.
- U našoj su kuhinji samo dvije - odslovi Muzzle - kuharica i sobarica. Imamo još jednoga dječarca za prostiji posao i još jednu djevojku za potrk, ali njih dvoje jedu u praonici.
- Pa zar zaista oni jedu u praonici? - upita Weller.
- Kad su došli - odvrati Muzzle - pokušali smo da jedu za našim stolom, ali nismo ih naprosto mogli zadržati. Djevojka se strašno prostački vlada, a dječak tako strašno puše, kad jede, da smo vidjeli, da je nemoguće sjediti s njim za istim stolom.
- Kao mladi dupin! - primijeti Weller.

Job se Trotter susreće sa Samom u kuhinji

- A, strašno - odvrati Muzzle; - najgore je baš zbog toga kod ove posluge sa sela, gospodine Wellere; mladež je uvijek tako grozno divlja... Ovuda, gospodine, molim vas, ovuda.
Idući pred Wellerom s najvećom uljudnošću odvede ga Muzzle u kuhinju.
- Mary - proslovi Muzzle ljepušnoj sobarici - ovo je gospodin Weller; gentleman, što nam ga je poslao gospodar, da ga dočekamo i da mu ugodimo što bolje možemo.
- Mudra je glava vaš gazda, pa me poslao baš na pravo mjesto - stade prosipati Weller i šibnu Mary udivljeno očima. - E kad bih ja bio domaćin u ovoj kući, uvijek bih ja našao kakvu ugodnost ondje, gdje je Mary.
- Nemojte zaboga tako, gospodine Wellere - otpovrze Mary zarumenjevši se.
- Dobro, a mene ne mislite kazati gospodinu? - uđe u riječ kuharica.
- Bogme sam, kuharice, na vas zaboravio - ispričavao se Muzzle. - Gospodine Wellere, dopustite mi da vas predstavim.
- Kako ste, gospođo - otvori Weller. - Zaista mi je neobično drago, što vas vidim, pa se nadam, da će naše poznanstvo dugo potrajati, kakono reče onaj gentleman novčanici od pet funti šterlinga.
Kad prođe to ceremonijalno predstavljanje, kuharica i Mary odoše iza kuhinje, da se desetak časaka nagrohoću i nahihoću, a onda se vrnuše, nasmijuljene i zajapurene, te svi sjedoše za večeru.
Neusiljeno Wellerovo držanje i njegova razgovorljivost tako se neodoljivo svidješe njegovim novim prijateljima, da nisu bili još ni upola večerali, a već su bili sasvim prisni jedni s drugima, i Weller im je potpuno prikazao prestupke Joba Trottera.
- Nikad nisam mogla podnositi toga Joba - uze Mary.
- Ne bi vam se to ni pristojalo, slatka jagodo - odvrati Weller.
- A zašto ne bi? - upita Mary.
- Jer se rugoba i licemjerstvo nikada ne smiju družiti s otmjenošću i krepošću - preuze Weller. - Je li da ne smiju, gospodine Muzzle?
- Dabome da ne smiju - priklopi Muzzle.
Nato se Mary zasmija i reče, da ju je kuharica nasmijala. Tada se kuharica naduši smijati, veleći, da ona nije kriva, što je Mary udarila u smijeh.
- Gle, pa ja nemam čaše - prituži se Mary.
- Pijte iz moje, milje moje - uslužno će Weller; - Stavite usne na ovu čašu, pa ću vas onda poljubiti preko zastupnika.
- Sram vas bilo, gospodine Wellere! - reče srdnuv se Mary.
- A zašto bi me bilo sram, ružo moja rumena?
- Pa što tako govorite.
- Glupost; nikome to ne udi. Ta to je prirodno, zar ne, kuharice?
- Ne pitajte mene bezobraznosti - dočeka kuharica sva obeznanjena i razdragana.
Nato se kuharica i Mary opet nadušiše smijati, dok se ova potonja dama što od piva, što od hladna mesa, što opet od grohota umalo ne zaduši. Iz toga uzbudljivog i odsudnog stanja oslobodi je Samuel Weller, i to tako, da ju je obasuo različitim bubocima po leđima te joj na otmjen način pokazao i druge potrebne pažnje.
Posred te zabave i vesele gozbe začuje se na vrtnim vratima glasna zvonjava, te odmah ode da otvori onaj momčić, štono se hranio u praonici. Weller se zanio u svom pridvaranju lijepoj sobarici; Muzzle se užurbao časteći svoga gosta; kuharica se upravo prestala smijati i baš prinosila k ustima podobru komadinu, kadli se otvoriše vrata od kuhinje i unutra stupi Job Trotter.
Rekosmo, da je unutra stupio Job Trotter, ali ta se tvrdnja ne odlikuje onom našom uobičajenom pomnjivošću, kad riječi potpuno pristaju činjenici, koju prikazuju. Vrata su se uistnu otvorila, a Trotter se zbilja pojavio. On je htio da unutra uđe i upravo je nakanio da to i izvrši, kadli spazi Wellera, pa hoćeš-nećeš ustuknu korak-dva i stade buljiti u neočekivani prizor pred sobom, skamenivši se zablenuto od čuda i zaprepašćenja.
- A, dolijao je! - poče Sam ustajući sav ustreptao od radosti. - Mi o vuku, a vuk na vrata. Kako junačko zdravlje? Gdje ste to bili? Hajdete uđite samo.
Weller stavi ruku na Jobovu ljubičastu ogrlicu, pa kako se nije opirao, povuče ga u kuhinju, zaključa vrata te ključ dade Muzzleu, koji ga veoma hladnokrvno utače u džep i onda džep zakopča.
- Kolike li radosti! - povika Sam. - Pomislite samo, kako se moj gospodar obradovao, što ga sreća nadesila te se sastao gore u gornjim odajama s vašim gazdom, a kako je mene opet ogrijalo sunce, što sam se ovdje s vama sreo. Pa, kako ste mi, i kakvi su vam izgledi s obzirom na trgovinicu? Eh baš mi je milo, što vas vidim. Kako vam samo na licu blista sreća. Pravi je užitak, kad vas čovjek gleda; zar nije tako, gospodine Muzzle?
- Baš je tako - uzvrati Muzzle.
- Kako je samo veseo kao da mu je dan svanuo! - usu Sam.
- I raspoložen kao pas na piru! - priši Muzzle.
- I kako mu je samo drago, što nas vidi... to ga je još više razdragalo - zaveze Sam. - Sjednite, sjednite, roćko.
Trotter pristade da ga silom posjednu u stolac kraj vatre. Svojim malim očima najprije blenuo u Wellera, pa onda u Muzzlea, ali je šutio kao olovom zaliven.
- Dakle - razveze Sam - ja bih vas onako iz radoznalosti htio zapitati pred ovim damama, da li vi sebe možda smatrate finim i dobro odgojenim mladim gospodinom, štono je uvijek nosio ružičasti kockasti ubrusac i zbirku crkvenih pjesama broj četiri?
- I koji je neprestano govorio, kako je nakan da se oženi nekakvom kuharicom, a, prostačino jedna! - uzvikala se gnjevno kuharica.
- I da će se okaniti svoga grešnog života te nakon toga otvoriti trgovinicu - dočeka sobarica.
Muzzleu prekipjelo na te dvije posljednje aluzije, pa će svečano:
- Dakle, ja ću vam reći, što je na stvari, mladiću: ova dama (pokaza na kuharicu) sa mnom druguje; zato me, kad ste tako drski, gospodine, te zborite, kako će vam ona biti drugom u trgovini, ljuto vrijeđate, dirate me u jedno od najosjetljivijih mjesta, u koje je kadar čovjek čovjeka bocnuti. Razumijete li me, gospodine?
Tu Muzzle, koji je imao veliko mišljenje o svojoj rječitosti, poput svoga gospodara, zastade, da sačeka odgovor; ali kako je Trotter mukom mučao, on i dalje svečano nastavi:
- Veoma je vjerojatno, gospodine, da vas u gornjim odajama neće trebati za nekoliko časaka, jer moj gospodar baš ovoga trenutka ima važan posao: obračunava, gospodine, s vašim gospodarem; zato ćete imati vremena, da sa mnom, gospodine, nasamo porazgovorite. Jeste li me shvatili, gospodine?
Muzzle ponovo pričeka na odgovor; kako ga je Trotter opet razočarao, nastavi dalje:
- Kad je dakle tako, veoma mi je žao, što mi se valja izjasniti pred damama, no kako se radi o žurnu poslu, bit ću time ispričan. Komorica iza kuhinje je prazna, gospodine. Ako biste htjeli da prijeđete tamo, gospodin će nam Weller biti nepristran sudac, te možemo jedan drugome pružiti zadovoljštinu, prije nego zvonce zazvoni. Za mnom, gospodine!
Kad to doreče Muzzle, zakoraknu jednom-dvaput prema vratima, a da bi prištedio vrijeme, stade usput svlačiti kaput.
Tek što je kuharica čula zaključne riječi toga očajnog izazova i vidjela, kako je Muzzle nakan da ih i u djelo provede, raskrivi se glasno i prodorno pa navali na Joba Trottera, koji se u taj tren digao sa stolice, te ga stade grepsti i pljuskati po golemom plosnatom licu, i to s onakvom energijom, koja je svojstvena razjarenim ženama. Zatim mu zaplete ruke u dugu crnu kosu te iščupa iz nje toliko vlasi, da bi dostajalo za pet-šest duzina ponajvećih žalobnih prstenova. Pošto je izvela to junačko djelo sa svim žarom, što joj ga nadahnu odana ljubav prema Muzzleu, posrnu i za tren pade onesviješćena pod stol, jer bješe dama neobično razdražljivih i finih osjećaja.
U tome času zazvoni zvonce.
- To po vas zvone, Jobe Trottere - napomenu Sam, i prije nego je Job i dospio da se brani ili da odgovori (čak nije imao kada ni da ustavi krv na ranama štono mu ih zadade ona bešćutna ženska glava), već ga zgrabiše Sam za jednu ruku, a Muzzle za drugu, pa ga je jedan vukao, a drugi otraga gurao, dok ga tako ne dopremiše u gornji kat i ne strpaše u salon.
Tu im se ukaza uzbudljiv prizor. Blagorodni gospodin Alfred Jingle, alias kapetan Fitz-Marshall, stoji blizu vrata sa šeširom u ruci i smiješkom na licu, kao da ga ništa ne dira taj njegov veoma neugodan položaj. Sučelice njemu stoji gospodin Pickwick, koji je bez sumnje utuvljivao onome u glavu nekakvu uzvišenu moralnu pouku, jer mu je lijeva ruka ispod skuta kaputa, a desnicu protegao u zrak, kako mu bješe običaj, kad bi držao kakav dirljiv govor. U maloj udaljenosti od Pickwicka stoji gospodin Tupman ozlojeđena lica, a brižljivo ga suzdržavaju dva mlađa njegova prijatelja. U daljem kraju tog prostorja udubili se gospodin Nupkins, gospođa Nupkinska i gospođica Nupkinsova u sumornoj veličajnosti i divljoj srdnji.
- Što me priječi - govoraše Nupkins s načelničkim dostojanstvom, kad uvedoše Joba Trottera - što me, velim, priječi, da pritvorim ove ljude kao skitnice i varalice? Ta to je glupo milosrđe. Što me u tome priječi?
- Ponos, stari druže, ponos - odvrati Jingle sasvim mirno. - Ne bi dobro bilo; loš dojam; zatvoriti kapetana, a? ha, ha! veoma dobro; mužića za kćerkicu; gorak zalogaj; da se to dozna; ne bi kabulili za cio bijeli svijet; bruka bi ispala; zaista!
- Huljo - dočeka gospođa Nupkinska - ne marimo mi za vaše niske podvale.
- Uvijek sam ga mrzila - pridoda Henrietta.
- E pa jasno - otpovrze Jingle. - Momak visok kao jablan; onaj prijašnji dragan, Sidney Porkenham; dobrostojnik, krasan mladić; ipak nije bogat kao kapetan, a? Iznevjerila mu se; van s njime; sve bi dala za kapetana, nigdje njemu premca; sve djevojke zaludio, zar ne, Jobe?
Tada se Jingle od sveg srca zasmija, a Job, trljajući ruke od veselja, javnu se prvi put, otkako je u kuću unišao - i to tihim prigušenim hihotom, koji kao da nagoviješta, da on odviše uživa u svome smijehu, a da bi se njime glasnuo.
- Gospodine Nupkinse - javi se starija dama - nije zgodno da ovaj razgovor slušaju sluge. Neka se uklone te hulje.
- Dakako, draga - prihvati načelnik... Muzzle!
- Izvolite, vaša milosti.
- Otvorite glavna kućna vrata.
- Molim, vaša milosti.
- Van iz moje kuće! - odreza Nupkins odrešito dajući rukom znak Jingleu i njegovu sluzi.
Jingleu se odvali posmijeh s lica i krenu prema vratima
- Stojte! - povika Pickwick.
Jingle stade.
- Mogao bih vam - prozbori Pickwick - na mnogo gori način vratiti šilo za ognjilo zbog postupka, što sam ga iskusio dopavši vaših šaka i toga vašeg licemjernog prijatelja. (Nato se Job Trotter veoma uljudno pokloni stavivši ruku na srce.) - Mogao bih vam, velim vam - proslijedi Pickwick, postajući sve ujedljiviji - na mnogo gadniji način vratiti žao za sramotu, ali se zadovoljavam samo time, da vas raskrinkam, kao što osjećam svojom dužnošću prema društvu. Nadam se, gospodine, da ćete se sjećati te blagosti. (Kod tog mjesta Job Trotter sa smiješnom ozbiljnošću prinese ruku k uhu, kao da ga mori želja, da ne bi izgubio ni slovca Pickwickova govora). - Samo bih imao dodati - proslijedi Pickwick sav kipteći od gnjeva - da vas smatram huljom i... lupežem, kakva nije moje oko vidjelo niti je moje uho za gorega čulo, osim toga pobožnog i posvećenog skitnice u ljubičastoj odjeći.
- Ha! Ha! - zagrohota Jingle - dobra li svata, ovog Pickwicka; duša od čovjeka; debeli stari djevac; samo se jediti ne smije; e, to je zlo, veliko zlo; zbogom, zbogom; do vidova jednog lijepog dana; ostajte mi zdravo i veselo; a sad, Jobe, kasom!
To doreče, po staroj navadi nabi šešir i ožimice ode iz sobe. Job Trotter zastade, pogleda naokolo, nasmiješi se, s podrugljivom se svečanošću pokloni Pickwicku, namignu Welleru s tako drskom himbom, da se to opisati ne da, pa napokon krenu sustopice za svojim nadobudnim gospodarem.
- Same! - povika Pickwick, kad Weller pristade za njima.
- Izvolite, gospodaru.
- Ovdje ostanite.
Weller kao da bi neodlučan.
- Kad vam velim, da ovdje ostanete - opet će Pickwick.
- Zar ne bih smio dolje u vrtu pogladiti onoga Joba, gospodaru? - ponizno će Weller.
- Nipošto - dočeka Pickwick.
- Zar mu ne smijem pomoći nogom da izađe kroz vrata, gospodaru - zaklinjaše Weller.
- Podnipošto - odbrusi mu gospodar.
Prvi put, otkako je u službi Pickwickovoj, kao da bješe Weller nezadovoljan i nesretan. No ubrzo mu se razvedri lice, jer se lukavi Muzzle sakrio iza vrata, što vode u vrt, u pravi čas žestoko iza njih srnuo te neobično spretno uspio da premetne i Jinglea i njegova slugu niza stube pa ravno u čabrove s američkim alojima, štono su se nalazili pod stepeništem.
- Pošto sam ispunio svoju dužnost, gospodine - prozbori Pickwick Nupkinsu - želja mi je da se, skupa sa svojim prijateljima, od vas oprostim. Zahvaljujući vam na gostoprimstvu, što ste nam ga iskazali, dopustite mi da vas uime svih nas uvjerim, da ga mi ne bismo bili prihvatili, niti bismo pristali da se na ovaj način iskoprcamo iz maloprijašnjega škripca, da nas nije na to nagnao snažan osjećaj dužnosti. Mi se sutra vraćamo u London. Čuvat ćemo vašu tajnu kao zjenicu.
Pošto je tako Pickwick prosvjedovao protiv jutrošnjeg postupka, duboko se pokloni damama pa, uza sve molbe cijele obitelji Nupkins, ode sa svojim prijateljima iz sobe.
- Uzmite svoj šešir, Same - napomenu Pickwick sluzi.
- Ostao mi je dolje, gospodine - odvrati Sam pa ode u kuhinju da ga potraži.
U kuhinji ne bješe nikoga drugoga doli zgodne sobarice. Kako se Samov šešir bješe negdje zametnuo, morade ga potražiti, a ljepušna mu je sobarica držala posvjet. Morali su prekopati čitavu kuhinju, da ga nađu. Milovidna je sobarica gorjela od tjeskobne želje, da bi se domogla šešira, te je klekla i isprevrtala sve stvari, što bjehu na hrpi u kutiću kraj vrata. Bješe to nezgodan kutić, jer nisi mogao do njega doći, ako nisi najprije zatvorio vrata.
- Evo ga - proglasi se pristala sobarica. - Je li ovo?
- Dajte da pogledam - odslovi Sam.
Prikladna sobarica postavi svijeću na pod; kako je svijeća mrčila, i Sam morade pokleknuti, prije nego bi bio kadar vidjeti, je li zaista njegov šešir ili nije. Kako to bješe neobično malen kutak (tome je samo kriv graditelj), Sam i lijepa sobarica moradoše se, hoćeš-nećeš, stisnuti jedno uz drugo.
- Da, ovo je - reče Sam pa sprti da će poći rekavši;
- Zbogom ostaj!
- U dobri čas! - odreče mu djevojka.
- Zbogom! - opet će Sam, pa dorekav to spusti šešir, rad kojeg je vidio tolike muke, dok ga je našao.
- Kako si nespretan - uze ga koriti ljepojka. - Opet ćeš ga izgubiti, ako ne uspaziš.
Da ga opet ne bi izgubio, ona mu ga ustače na glavu.
Bješe li to zbog toga, što je lišće ljepušne sobarice izgledalo još zgodnije, kad se pridiglo prema Samovu, ili je to bila slučajna posljedica, jer su bili sublizu jedno drugome, to do današnjega dana ne znamo - ali svakako je činjenica, da je Sam djevojku poljubio.
- Valjda ne kaniš reći, da si to namjerice učinio - zaguče mu ljupka sobarica sva porumenjevši.
- Ono ne bjeh namjerio, ali ovo baš hoću namjerice - otpovrze Sam.
Nato je opet poljubi.
- Same! - zazva ga Pickwick preko rukohvata.
- Eto me, gospodaru - odslovi Sam i pojuri uza stepenice.
- Puno si se zabavio! - priruži ga Pickwick.
- Bio je neki vrag za vratima, gospodaru, pa ih nismo mogli zadugo otvoriti - branio se Sam.
Bješe to prvo poglavlje prve Wellerove ljubavi.

Dvadeset šesto poglavlje

U njemu se ukratko izvješćuje, kako dalje napreduje parnica Bardell-Pickwick

Pošto je postigao glavni cilj i svrhu svoga puta u Ipswich raskrinkavši Jinglea, Pickwick odluči da se smjesta povrati u London, da bi se upoznao s daljim parbenim postupkom, što ga povedoše protiv njega Dodson i Fogg, odvjetnici gospođe Bardell. Kako je na to pregnuo svom snagom i odlučnošću svoga značaja, uspe se na stražnje sjedalo prve kočije, koja je polazila iz Ipswicha sutradan po onim spomena vrijednim događajima, što smo o njima nadugo i naširoko razvezali u prijašnja dva poglavlja. Tako još iste večeri, u pratnji trojice svojih prijatelja i svoga sluge Samuela Wellera, stiže Pickwick zdravo i veselo u engleski glavni grad.
Prijatelji se po dolasku u London na kratko vrijeme rastadoše. Gospođa se Tupman, Winkle i Snodgrass razidoše svaki svome domu, da pripreme, sve što bude potrebno za skorašnji posjet Dingley Dellu, dok se Pickwick sa svojim slugom nastani zasada u veoma dobru i udobnu starinskom prebivalištu, u točionici i svratištu Đuro i jastreb, George Yard, u ulici Lombard.
Taman Pickwick bješe večerao, poiscijedio litru posebnog portugisca, prekrio se preko glave svilenom maramom, stavio noge na zaslon od kamina i zavalio se u udoban naslonjač, kad eto ti na vrata Wellera s putnom torbom, i uto se Pickwick trže iz mirnoga svoga razmišljanja.
- Same - zovnu ga Pickwick.
- Izvolite, gospodaru - odzva se Weller.
- Baš sam razmišljao, Same - napomenu Pickwick - kako sam mnogo svojih stvari ostavio kod gospođe Bardell, u ulici Goswell, pa bih morao nekako urediti, da se odonud iznesu, prije nego ponovo otputujem iz Londona.
- Veoma dobro, gospodine - odvrati Weller.
- Mogao bih zasada poslati sve to kod gospodina Tupmana, Same - nastavi Pickwick - ali prije nego se otpreme, trebalo bi ih pregledati i srediti. Stoga bih želio, Same, da odete u ulicu Goswell i da to uredite.
- Odmah, gospodaru? - upita Weller.
- Da, odmah - odvrati mu Pickwick. - Ali staniderte, Same - proslijedi Pickwick vadeći novčanik. - Ima nešto stanarine da se plati. Rok izlazi zapravo tek o Božiću, ali možete platiti već sada, da smo s time načistu. Mjesečnim se otkazom završava trajanje mojega najma. Evo vam napisana otkaza. Predajte ga gospođi Bardell i poručite joj, da može izvjesiti obavijest da iznajmljuje stan, kad god joj je volja.
- U redu, gospodaru - odvrati Weller; - zapovijedate li još što, gospodaru?
- Ništa više, Same.
Weller se uputi kao spuž prema vratima, kao da je očekivao još kakav nalog gospodarev; polako ih otvori, tihano izađe i popolako ih gotovo zatvori, kadli ga zovnu Pickwick.
- Same!
- Izvolite, gospodaru - priuze Weller brzo se povrativ natrag i zatvoriv za sobom vrata.
- Ne protivim se, Same, da se nastojite osvjedočiti, kako je prema meni raspoložena gospođa Bardell te da li je zbilja vjerojatno, da će tjerati do kraja tu ogavnu i bestemeljnu parnicu. Opet vam velim, da ja nemam ništa protiv toga da to izvidite, samo ako vas, Same, za tim želja mori - završi Pickwick.
Sam kratko kimnu glavom, da je razumio, i izgubi se iz sobe. Pickwick ponovo povuče svilenu maramu preko glave i namjesti se da malo pospava. Sam se smjesta zaputi, da izvrši nalog svoga gospodara.
Bješe gotovo devet sati, kad Sam stiže u ulicu Goswell. Dvije su svijeće gorjele u prednjem salončiću prizemlja i dvije kape bacahu sjenu na prozorske zastore. Gospođa je Bardell imala društvo.
Weller zakuca na vratima, pa potraja prilično vremena, dok sagom na hodniku ne zatoptaše dječje cipelice (za to je vrijeme Sam vani zviždukao nekakvu melodiju, a gospođa Bardell unutra pokušavala nagovoriti nepokornu svijeću u noćnome svijećnjaku, ne bi li se udostojala upaliti) - i eto ti gospodičića Bardella.
- No, mali žapčiću, kako ti je mati? - upita Sam.
- Prilično - preuze gospodičić Bardell - a i ja također.
- Hvala nebesima - reći će mu Sam; - recider ti majci, da bih ja htio s njome govoriti, hoćeš li, delijo moj?
Kad ga je Sam tako zamolio, stavi gospodičić Bardell noćni svijećnjak s neposlušnom svijećom na najdonju stepenicu i nestade u salon, da prenese poruku.
One dvije kape, štono se odražavahu sjenom na prozorskim zastorima, nošahu na glavi dvije najprisnije prijateljice gospođe Bardell, koje su upravo stigle k njoj, da na miru popiju koju šalicu čaja i da založe malko tople večere, štono se sastojala od dva para nožica od odojka i nekoličak pržena sira. Sir je, da je prava divota, polagano zujkao i tamnio u pomičnoj pećici od metala, kojoj bi otvorena strana okrenuta prema vatri; nožice odojka divno su napredovale u limenoj tavici na rešetkastoj ploči uz kamin; a i gospođa Bardell i dvije njezine prijateljice također su dobro napredovale u tihom mirnom čavrljanju o svojim prisnim prijateljicama i poznanicama, kad eto ti gospodičića Bardella, koji se već bješe vratio s poziva na vratima i donio poruku, što mu je povjeri Samuel Weller.
- Sluga gospodina Pickwicka! - povika gospođa Bardell sva problijedjela.
- Sveti bože! - priklopi gospođa Cluppins.
- E baš ne bih to vjerovala, da se slučajno nisam ovdje desila! - pridodade gospođa Sanders.
Gospođa Cluppins bješe malena, žustra i na izgled poslena žena, dok gospođa Sanders bješe krupna, gojna osoba gnjecava lica; njih dvije bjehu druge.
Gospođa je Bardell smatrala umjesnim da se uzruja. Kako pak nijedna od sve tri nije točno znala, smiju li se u tadašnjim prilikama podržavati bilo kakve veze s Pickwickovim slugom osim preko odvjetnika Dodsona i Fogga, sve su se našle u priličnu čudu. U takvu neodlučnu stanju svakako da se najprije morao izlemati dječarac, što je našao Wellera na vratima. Majka ga dakle izdeveta, a dječačić pociknu tanko glasovito.
- Prestani s krivnjavom, ništarijo jedna! - povika mu majka.
- Daj ne muči svoju jadnu majku - priklopi gospođa Sanders.
- Dosta je njoj jadnici i sebe, a ne da je i ti kinjiš, Tomica - dodade gospođa Cluppins uz sućutan prijekor.
- Ah, baš je halavnica hude sreće! - napomenu još gospođa Sanders.
Na sva ta moralna razmišljanja udario gospodičić Bardell u sve jaču kuknjavu.
- Što mi je dakle činiti? - upita gospođa Bardell gospođu Cluppins.
- Po mome mišljenju valjalo bi da se s njime sastanete - odvrati joj gospođa Cluppins. - Ali nipošto bez svjedoka.
- Ja opet mislim, da bi bilo zakonitije, kad bi to bilo pred dva svjedoka - pridoda gospođa Sanders, koja je, poput one druge prijateljice, htjela prsnuti od radoznalosti.
- Možda bi bolje bilo da on dođe ovamo - predloži gospođa Bardell.
- Pa naravno - prisnaži gospođa Cluppins svom dušom pristajući na taj prijedlog. - Uđite, mladiću, samo zatvorite najprije, molim vas, ulična vrata.
Weller odmah razumjede mig, pa pojavivši se u salonu razjasni svrhu svoga dolaska gospođi Bardell ovako:
- Veoma mi je žao, gospo, što vam smetam, kakono reče onaj provalnik staroj gospi, kad ju je pricvirio uz vatru. No kako smo ja i moj gospodar tek stigli u grad i nakani smo odmah opet otići, to druge pomoći nema, znate, gospo.
- Pa naravno da mladić nije kriv za pogreške svoga gospodara - uteče se u riječ gospođa Cluppins, koje se neobično dojmi pojava i razgovor gospodina Wellera.
- Jasno da nije - suglasi se gospođa Sanders, koja je, rekao bi po nekim zamišljenim pogledima na limenu tavicu, u sebi računala, kako bi se protegle nožice odojka, u slučaju da Sama zamole neka ostane na večeri.
Sam se uopće nije obzirao, što su ga te dvije dame prekinule, pa proslijedi ovako:
- Evo zašto ja dođoh: prvo, da vam predam otkaz svoga gospodara, i evo vam ga. Drugo, da vam platim stanarinu, pa evo vam i nje. Treće, da skupite sve gospodareve stvari, što su kod vas, te da ih predate osobi, koju ćemo mi po njih poslati. Četvrto, da stan možete iznajmiti, kad god vas je volja - eto to je sve.
- Usprkos onome, što se dogodilo - žalostivo promuca gospođa Bardell - uvijek sam ja zborila i vazda ću to ponavljati, da se gospodin Pickwick u svakom pogledu osim u jednome uvijek ponio kao pravi gentleman. Uvijek je on plaćao točno kao banka, uvijek.
Na te riječi primače gospođa Bardell rubac na oči i izađe iz sobe, da donese namiru.
Sam je veoma dobro znao, da on samo ima ostati na miru, a žene će već razvesti razgovor, o tome on nema brige. Tako on mučeći kao kamen pogledaše sad na limenu tavicu, sad na prženi sir, pa na zid, te na strop, kadli očepi gospođa Cluppins:
- Sirotica!
- Jadnica! - preuze gospođa Sanders.
Sam ni crne ni bijele. Opazio je kako su zagrizle meku.
- Zaista se ne mogu suzdržati - proslijedi gospođa Cluppins - kad pomislim na takvu nevjeru. Vama, mladiću, ne želim reći ništa neugodno, ali vaš je gospodar stara životinja, pa bih rado da je ovdje i da mu to u oči reknem.
- I meni bi to drago bilo - pridoda Sam.
- Užasno je vidjeti kako bolno jaduje, kako sjetno tumara okolo i ni u čemu drugome ne nalazi veselja to jadno stvorenje, osim kad joj u pohode dođu njezine prijateljice, iz čistog milosrđa, da s njome prosjede i da je utješe - nabrajaše gospođa Cluppins, sve pogledajući na tavicu sa svinjskim nožicama i pokretnu pećicu s prženim sirom.
- Barbarski je to od njega - dodade gospođa Sanders.
- A vaš je gospodar, mladiću, čovjek pri novcu - razglagoljala se gospođa Cluppins - ima ga na pretek, pa mu se ama baš ništa ne bi na džepu poznalo, kad bi uzdržavao i ženu; stoga nema ni najmanje isprike, što se tako vlada! Zašto se ne oženi gospođom Bardell?
- E, to je zbilja pitanje - napomenu Sam.
- Pitanje, dakako da je pitanje - ujedljivo će gospođa Cluppins; da je ona moje pameti, davno bi mu to pitanje postavila. Ali, na svu sreću, ipak postoji zakon i za nas žene, ta bijedna stvorenja, kakvima bi nas htjeli učiniti, samo da mogu; taj će zakon, moj mladiću, iskusiti vaš gazda o svom trošku, prije nego bude šest mjeseci stariji.
Na to utješno razmišljanje gospođa Cluppins oholo uzbaci glavu i nasmiješi se prema gospođi Sanders, a ova joj smiješkom odvrati.
»Nema sumnje, parba se nastavlja«, mišljaše u sebi Sam, kad eto i gospođe Bardell s namirom.
- Evo vam namire, gospodine Wellere - umiljato će udovica - a evo vam i ostatka, pa se nadam, da ćete maličak štogod založiti, da ugrijete želudac, pa makar to bilo samo zbog starog našeg prijateljstva, gospodine Wellere.
Sam uvidje prednost, koju će od toga imati, pa odmah pristade. Nato gospođa Bardell iz maloga ormara izvadi jednu crnu bocu i vinsku čašu; no tako je jadnica bila rastresena, da je u dubokoj svojoj duševnoj potištenosti, pošto je napunila Wellerovu čašu, iznijela iz ormara još tri vinske čaše te i njih napunila.
- Gle, gospođo Bardell - povika gospođa Cluppins - pogledajte samo, što to uradiste!
- A pa dobro je! - izlanu gospođa Sanders.
- Ah, jadna moja glava! - nato će gospođa Bardell uz slabašan osmijeh.
Sam je sve to, naravno, razumio, pa odmah izjavi, da on nikad ne može piti prije večere, osim ako s njime pije kakva dama. Nato se svi nadušiše smijati, a gospođa Sanders pristade da udovolji Samu pa pijucnu malčice iz svoje čaše. Tada Sam izjavi, da se sve moraju obredati, i tako sve trusnuše po kapac vina. Iza toga majušna gospođa Cluppins predloži zdravicu, i to: U dobar uspjeh parnice gospođe Bardell protiv gospodina Pickwicka. Tada nazočne gospe iscijediše čaše na iskap u čast te želje, a izatoga odmah stadoše mlatiti jezikom kao pliska repom.
- Bit će da ste čuli, što se sprema, gospodine Wellere? - zapovrnu gospođa Bardell.
- Nešto sam načuo o tome - odvrati Sam.
- Strašno vam je to, gospodine Wellere, kad nekoga na takav način povuku pred javnost - proslijedi kazivati gospođa Bardell; - ali sada uviđam, da mi to jedino preostaje, a moji mi odvjetnici Dodson i Fogg vele, da moramo uspjeti s onim dokaznim materijalom, što ćemo ga iznijeti. Ne znam, gospodine Wellere, šta bih radila, kad mi to ne bi pošlo za rukom.
Sama pomisao, da bi gospođa Bardell mogla izgubiti parnicu, tako se duboko kosnu gospođe Sanders, da je osjetila potrebu da odmah još jedanput napuni i na iskap popije svoju čašu vina. Kako je kasnije priznala, osjećala je u tome času, da bi se sigurno onesvijestila, da nije bila toliko prisebna i istrusila tu čašu.
- A kad se misli, da će puknuti parnica? - zapita Sam.
- U veljači ili u ožujku - odvrati gospođa Bardell.
- Koliko će samo svjedoka izići pred sud! - povika gospođa Cluppins.
- E, hoće dosta bogme! - pritvrdi gospođa Sanders.
- A što bi gospoda Dodson i Fogg pobješnjeli, da tužiteljka ne dobije - nastavi gospođa Cluppins - kad tjeraju ovu parnicu samo iz spekulacije!
- A, šta velite! - preuze gospođa Sanders.
- Ali tužiteljka mora dobiti - pritvrdi gospođa Cluppins.
- Ja se nadam - priklopi gospođa Bardell.
- Oh, o tome nema nikakve sumnje - pridruži se gospođa Sanders.
- E pa - javi se i Sam ustajući i spuštajući na stol čašu - sve, što vam ja mogu reći, jest, da želim, da biste mogli parnicu dobiti.
- Hvala vam, gospodine Wellere - usrdno će gospođa Bardell.
- A što se tiče tih Dodsona i Fogga, koji tjeraju takve parnice u spekulativne svrhe - proslijedi Weller - kao i druge sorte tih plemenitih ljudi istoga zanata, koji među svijetom zameću kavgu, da se ljudi međusobno kolju ni za što, kao paščad oko gole kosti, i još usto podgovaraju svoje pisare na smutljiv posao da pronalaze zadjevice među svojim susjedima i znancima i da ih nagovaraju, kako bi se parničili - sve, što sam kadar reći o takvoj pasmini ljudi, jest moja želja, da budu onako nagrađeni, kako bih ih ja nagradio.
Nato će gospođa Bardell sva ustreptala od radosti:
- Ah, ja bih im željela nagradu, što im je pripravno dati svako ljubezno i plemenito srce!
- Amen - na to će Sam - e, baš će onda imati živovanje u slasti, lasti i masti! Laku vam noć želim, gospođe.
Na veliko olakšanje gospođe Sanders, domaćica pusti Sama da ode, a da mu nije ni natuknula bilo što o svinjskim nožicama i prženom siru: tim se jestvinama sve tri dame, uz mladenačku pripomoć gospodičića Bardella, svojski odužiše odmah nakon Samova odlaska, i zaista, sve iščeznu pred njihovim gorljivim nastojanjima, kao da je vjetar otpuhnuo.
Weller se vrati u svratište Đuro i jastreb te po istini ispriča svome gospodaru sve obavijesti o žestokom pravnom zahvatu gospode Dodsona i Fogga, štono ih je doznao prilikom svoga posjeta gospođi Bardell. Sutrašnji sastanak s gospodinom Perkerom još jače utvrdi Wellerovo izvješće. Pickwick se morade pripremiti za svoj božićni posjet Dingley Dellu, uz ugodno i radosno očekivanje, da će se do dva-tri mjeseca nakon toga javno održati parnica pred Sudištem za građanske sporove, koja je podignuta protiv njega radi odštete zbog kršenja ženidbenog obećanja; tužiteljka usto ima sve prednosti, koje proistječu ne samo iz sile prilika nego, povrh toga, iz spretnosti i žestokog pravnog zahvata odvjetnika Dodsona i Fogga.

Dvadeset sedmo poglavlje

Samuel Weller ide na poklonstvo u Dorking i tamo se sastaje s maćehom

Kako je još preostajao razmak od dva dana, prije nego dođe ugovoreno vrijeme za odlazak pickwickovaca u Dingley Dell, Weller se skutri u jednoj stražnjoj sobi svratišta Đuro i jastreb, pošto je prije objedovao, i stade razmišljati, kako bi najbolje iskoristio slobodno vrijeme. Bješe osobito krasan dan. Nije o tome premišljao ni deset časaka, kadli ga najedanput obuze čuvstvo sinovske nježnosti i odanosti. Osjećaj dužnosti, da ode i obiđe oca te da iskaže štovanje maćehi tako ga snažno obuze, da se čudom začudio zbog svoga nemara, što nije prije nikada mislio na tu moralnu obvezu. Željan da časa ne časeći okaje svoj prijašnji nemar, ode vrčem uza stube Pickwicku i zamoli ga za dopust, da bi izveo tu svoju hvale vrijednu namjeru.
- Pa to se razumije, Same, svakako - odvrati mu Pickwick, čije se oči zakrijesiše od radosti, što njegov sluga pokazuje takvu sinovsku odanost; - od svega srca rado, Same.
Weller se zahvalno nakloni.
- Veoma sam veseo, što vidim, da imate tako velik osjećaj sinovske dužnosti, Same - pripomenu Pickwick.
- Pa ja sam ga oduvijek imao, gospodine - odvrati Weller.
- Čovjeku je vrlo ugodno, kad na to pomisli, Same - proslijedi Pickwick odobravajući.
- Nema zbora, gospodine - preuze Weller; - kad sam god što želio od svoga oca, uvijek sam ga smjerno i uslužno zamolio. Nije li mi željenu stvar dao, ja sam je jednostavno uzeo, bojeći se, da ne dođem u napast pa da ne načinim štogod nevaljalo, zato što toga ne bih imao. Tako sam mu, gospodine, prištedio premnogo briga.
- Tako baš nisam mislio, Same - pridodade Pickwick kimajući glavom i malko se nasmjehnuv.
- Sve sam ja to radio s najboljim osjećajima, gospodine, u najboljoj namjeri, kakono reče onaj gospodin, kad je pustio svoju ženu, jer da je tobože ona uza nj nesretna - raspričao se Weller.
- Možete ići, Same - pripomenu mu Pickwick.
- Hvala, gospodaru - odvrati Weller.
Pokloni se tada gospodaru što je bolje znao i umio, odjenu se u najbolju odjeću, što je imao, smjesti se na krov arundelske poštanske kočije i vozi u Dorking.
Markiz od Granbyja bijaše u Wellerovo vrijeme pravi uzor gostionice bolje vrste uz cestu - dosta prostrana, da bude udobna, a opet dosta malena, da se u njoj čovjek osjeća kao da je kod kuće. S protivne strane ceste nalazio se velik cimer na visoku stupu, a na njemu naslikano poprsje nekakva gentlemana s licem, koje je udarila kap. Na poprsju crven kaput s tamnoplavim posuvracima, a iznad trorogljasta šešira sloj isto takva plavetnila, što prikazuje nebo; iznad toga još, dvije zastave. Ispod posljednjeg puceta na kaputu bjehu naslikana dva topa. Sve to odavaše izrazitu i nesumnjivu sličnost sa slavnim markizom od Granbyja.
U izlogu točionice poredana čitava izabrana zbirka ždralinjaka i čestito oprašen red boca s alkoholnim pićima. Na otvorenim kapcima čitavo čudo natpisa, ispisanih zlatnim slovima, kojima se veličaju izvrsne postelje i nemiješana vina. Izabrana družba seljaka i konjušara ushodala se oko stajskih vrata i konjskog pojila, a to bješe vjerojatan dokaz, kakve je izvrsne kakvoće pivo i ostala pića, što se u toj krčmi prodaju. Kad je Sam Weller sišao s kočije, zastade, da okom iskusna putnika omjeri sve te male znakove uspješna poslovanja. Nakon toga uđe odmah unutra, neobično zadovoljan svime, što je opazio.
- No, što želite, mladiću? - zapiskuta ciktav ženski glas, u času kad je Sam pomolio glavu na vrata.
Sam pogleda prema smjeru, odakle je glas dolazio. Izvirao je iz prilično opune dame udobna izgleda, štono je sjedila kraj kamina u točionici i puhala u vatru, ne bi li uzavrela voda za čaj. Nije bila sama. Na drugoj je, naime, strani kamina okomito kao svijeća u stocu s visokim naslonom sjedio neki čovjek u crnu odijelu, na kome su se vidjele prolizine, a leđa mu bjehu isto onoliko duga i onako ukočena kao i stolac, u kojemu je sjedio. Sam se odmah u nj nekako posebno i osobito zagledao.
Bješe to čovjek ukočena lica, crvena nosa i dugih, mršavih obraza; oči mu, kao u strašne zmije čegrtaljke, prilično oštroumne, ali svakako zloslutne. Na njemu veoma kratke hlače i crne pamučne bječve, koje mu, kao i ostala njegova oblaka, bješe sasvim otrcana. Pogled mu ukrućen, dok ovratak to ne bješe, nego mu se dugi mlohavi okrajci veoma nezgrapno i neslikovito razgranali preko pršnjaka, što bješe sve do grla zakopčan. Iznošene stare rukavice parice od dabrove kože, pa šešir široka oboda, i izblijedjeli zeleni kišobran, s čitavim čudom kitovih kosti, što strše kroz platno na dnu, kao da hoće držati ravnotežu, jer nema drška na vrhu - sve je to ležalo na stolici pokraj toga čudaka, te bješe raspoređeno vrlo pristalo i brižno, i kao da taj red stvari želi natuknuti, kako crvenonosi, tko bio da bio, ne kani tako žurno otići.
Da opravdamo crvenonosoga: ta on bi bio veoma daleko od mudraca, da je uopće gajio namjeru da odatle ode, jer bi, sudeći po svim pojavama, morao bio imati najodabranije poznanike, pa da može razložno očekivati, da će mu biti udobnije bilo gdje drugdje nego što mu je tu. Vatra je veselo plamtjela pod duhanjem gazdaričinih pluća, a kotlić je veselo pjevuckao i pod utjecajem vatre i gazdaričina puhanja u nju. Na stolu po malom poslužavniku bješe raspoređen čitav pribor za čaj, pladanj vruće prženice, namazane maslacem, ljupko je žmiruckao pred vatrom, dok je crvenonosi goso dugačkom mjedenom vilicom pržio veliku krišku kruha, da bude isto onako jestiva kao i druge. Kraj njega se pušila od vrućine čaša ananasova ruma s vodom i s kriškom limuna unutra, pa kad god bi crvenonosi prinio okruglu krišku kruha k očima, da se uvjeri, koliko se ispržila, nakvasio bi grlo s kap-dvije vrućega ananasova ruma s vodom i pritom se nasmiješio na odebelu gospu, štono je puhala u vatru.
Sam bješe tako zaronio u promatranje ugodnog prizora, da je prečuo prvo pitanje opune gospe, te pustio da prođe neopaženo. Tek kad ga je dva puta ponovila, i to svaki put vrištavijim glasom, postade svijestan, kako je njegovo držanje nepristojno.
- Je li gazda kod kuće? - upita Sam umjesto odgovora na postavljeno pitanje.
- Nije - odreza gospođa Weller (podebela gospa ne bješe naime nitko drugi nego nekadašnja udovica i jedina izvršiteljka oporuke pokojnog gospodina Clarkea). - Nije kod kuće, a ja ga baš i ne čekam.
- Bit će da danas vozi? - pripomenu Sam.
- Možda vozi, a možda i ne vozi - odbrusi gospođa Weller, mažući maslacem kolut prženice, što ga je crvenonosi upravo ispržio. - Ne znam, a što je još važnije, ni brige mi nije. Molite molitvu, gospodine Stigginse.
Crvenonosi se pomoli bogu, kako je gospa željela, pa odmah navali na prženicu s divljom proždrljivosti kao gladan kurjak.
Odmah je na prvi pogled pojava crvenonosoga navela Sama da više nego napola posumnja, da je taj čovjek pastirov zamjenik, o kojemu mu je pričao njegov poštovani roditelj. No u času kad ga vidje kako jede, rasprši se svaka sumnja, te odmah uvidje, ako kani u toj kući privremeno ostati, da odmah mora pripraviti čvrsto tlo. Dajući se stoga na svoj pothvat, stavi ruku na vrata točionice, hladnokrvno ih otvori, bez žurbe uđe unutra i mirno pozdravi:
- Kako ste, maćeho?
- Bog mi i duša, to je neki Weller! - povika gospa podigavši oči prema Samovu licu, a ne pokazujući na svome bogzna kakvo zadovoljstvo.
- I ja mislim, da jest - proslijedi nepokolebljivo Sam; - a nadam se, da će ovaj velečasni gospodin oprostiti, ako velim, da bih ja želio biti onaj Weller, koji se može nazvati vašim, maćeho moja lijepa.
Tako je Sam jednim hicem pogodio dva zeca. Svojim je udvornim pozdravom natuknuo ponajprije, da je gospođa Weller veoma prikladna ženska glava, a zatim, da gospodin Stiggins ima duhovnički izgled. Da stekne još više milosti, Sam poljubi svoju maćehu.
- Okanite se, ako ste božji! - povika gospođa Weller gurajući ga od sebe.
- Stid vas bilo, mladiću! - dočeka crvenonosi.
- Nema tu zamjerke, gospodine, ama baš nikakve - preuze Sam; - ali, kad promislim, imate vi ipak pravo, jer mi je maćeha mlada i lijepa, zar ne, gospodine?
- Sve je to taština - pobožno će duhovnik.
- Istina je - pridodade gospođa Weller uzdahnuvši i namjestivši kapu.
I Sam je u sebi mislio, da je taština, ali je pregrizao i šutio.
Čini se, da pastirov zamjenik nipošto ne bješe prezadovoljan Samovim dolaskom, a i gospođa Weller kao da bi bez ikakve štete pregorjela Sama, čim prođe prvo uzbuđenje nakon onako laskava pozdrava. Ali, kako je već tu, pristojnost im brani da ga istjeraju, te sve troje tako sjedoše da piju čaj.
- Pa kako je babajko? - upitat će Sam.
Na taj upit gospođa Weller podiže i ruke i oči uvis, kao da time želi reći, kako je ta tema odviše bolna, a da bi se na nju nišanilo.
Velečasni Stiggins zastenja.
- Šta je ovome gospodinu? - priupita Sam.
- Zgraža se zbog puta, kojim kroči vaš otac - odvrati gospođa Weller.
- Ah, tako, zar zbilja? - dopovezao se Sam.
- A ima i te kako razloga - ozbiljno će gospođa Weller.
Stiggins uze novi komad prženice pa teško zastenja.
- Strašno je to okorjeli grešnik - uskukala se gospođa Weller.
- Čovjek, kojega čeka božja kazna! - povika Stiggins. Zagrize ovelik polukružni ogrizak prženice pa ponovo zastenja.
Sama spopade neodoljiva želja da velečasnome gospodinu Stigginsu dadne po glavi, da zbilja ima zbog čega stenjati, ali se ipak suzdrža pa samo upita:
- A kakvo to zlo radi moj stari?
- Baš je zlo! - pritvrdi gospođa Weller. - Tvrda je srca. Noć na noć ovaj uzoriti čovjek (ne mrštite se, gospodine Stigginse; hoću da kažem, kako ste vi zaista uzorit) dolazi u ovu kuću i sjedi ovdje cijele sate, a to nema nikakva utjecaja na onoga moga sreću.
- Čudnovato je to zbilja - otpovrze Sam; - da sam ja na njegovu mjestu, na mene bi to imalo golem učinak. Znam, da bi posigurno.
- Činjenica je, mladi moj prijatelju - svečano će Stiggins - da je vaš otac okorjela srca. Tko bi se inače, mladiću moj, bio kadar oprijeti molbi šesnaest naših najpoštenijih sestara i odoljeti njihovim opomenama, da se obveže na prinos našemu plemenitom društvu, kako bismo crnačku djecu u Zapadnoj Indiji opskrbili flanelastim pršnjacima i moralnim džepnim ubruscima?
- Kakve vi to moralne džepne ubrusce spominjete? - upita Sam; - nikad ja u svome vijeku ne čuh o tome dijelu pokućstva.
- To su vam, mladi moj prijatelju, ubrusci, na kojima je spojena zabava i pouka; na njima su ispisane odabrane priče, ilustrirane drvorezima.
- A, pa znam ja onda - preuze Sam; - takvi vam vise u trgovinama platnom, a na njima su izvezene prosjačke molbe i sve te priče, zar ne?
Velečasni Stiggins nače treću prženicu i kimnu glavom, da je tako.
- I nisu ga dame mogle predobiti? - zaintačio Sam.
- Nikako - otpovrze gospođa Weller; - samo je sjedio i pušio lulu, veleći, da su crnačka djeca... šta ono reče da su, gospodine Stigginse?
- Male varalice - Stiggins će duboko potresen.
- Da, rekao je, da su crnačka djeca male varalice - ponovi gospođa Weller, i tada oboje zastenja zbog okrutnog držanja staroga gentlemana.
Otkrilo bi se tu još mnoštvo takvih opačina, samo da nisu sve prženice nestale, kao da si ih vjetrom pomeo, a i čaj došao natanko, dok Sam nije pokazivao nikakvih znakova da kani otići; tada se velečasni Stiggins nenadano sjeti, kako ima žuran sastanak s pastirom i nestade ga.
Tek što je pribor za čaj pospremljen, a ognjište pometeno, dođe poštanska kočija iz Londona i doveze Wellera starijega pred vrata gostionice; njegove ga noge donesoše u točionicu, a oči mu pokazaše sina.
- Gle, Sammy! - povika otac.
- Zdravo, starino! - uskliknu sin. Tada srdačno stiskoše jedan drugome ruke.
- Baš mi je drago, što te vidim, Sammy - nastavi stari Weller - samo mi je za divno čudo, kako si s maćehom izišao na kraj. Želio bih, da mi napišeš recept za to.
- Pst! - upozori ga Sam - kod kuće je ona, starino.
- Ah, ne čuje nas - odvrati Weller; - ona ti uvijek poslije čaja ode dolje pa psuje i kara po jedno dva sata. Možemo mi dotle malko navlažiti grla, Sammy.
Rekav to Weller pomiješa dvije čaše groga i donese dvije lule, a zatim otac i sin posjedaše sučelice jedan drugome: Sam s jedne strane vatre u stolac s visokim naslonom, a Weller stariji u drugi, koji bješe isto onako udoban, pa se tako obadva razveseliše, ne pregoneći ipak, kako i zahtijeva primjerena ozbiljnost.
Nakon duge šutnje zapitat će resko Weller stariji:
- Je li bio tko ovdje, Sammy?
Sam izražajno kimnu glavom.
- Onaj crvenonosi svat? - zapita Weller.
Sam opet kimnu.
- Prijazno ljude, zar ne, Sammy - napomenu starac duhaneći da se sve dimilo.
- Sva je prilika - prisniti Sam.
- Razumije se u račun - proslijedi stari.
- Zar? - priupita Sam.
- U ponedjeljak dođe da uzajmi osamnaest pensa, u utorak traži još šiling, da namiri pola krune; eto ti ga opet u srijedu po drugu polu krune, da ima pet šilinga; i tako ciganči dalje, dok u kratko vrijeme ne uprosi novčanicu od pet funti. Tako ti dolazi do velikih iznosa kao da zbraja po onome načinu, kakono djeca zbrajaju u računici klince na konjskim potkovama, Sammy.
Sam kimanjem glave natuknu, kako se sjeća problema, na koji cilja njegov otac.
- A zato se ti nisi htio obvezati na dobrovoljni prinos za flanelaste dječje pršnjake? - dodade Sam, pošto je ponovo odbio nekoliko dimova.
- Pa jasno da nisam - odvrati Weller; - ta koja je korist crnčadi od flanelastih pršnjačića? Nego ću ti reći nešto, Sammy - proslijedi Weller tišim glasom i nagnuvši se preko ognjišta - da skupljaju za luđačke steznike nekom našem svijetu, eh, onda bih ja bogme usuo i kapom i šakom.
Pošto to doreče starina, vrati se polako u svoj prijašnji položaj i mudro namignu svome prvorođencu.
- Svakako mi se čudnovato čini slati džepne ubrusce ljudima, koji ne znaju, što bi s njima - pripomenu Sam.
- I tako ti vazda učine koju takvu glupost, moj sinko - tužio se otac. - Idem ti ja jedne nedjelje cestom, i koga ti vidim kako na vratima crkvice stoji s modrim dubokim pladnjem u ruci nego upravo tvoju maćehu! Da ti istinu velim, sve mislim, da je u pladnju bilo sitniša barem za dva zlatnika, a sve u novčićima od pola penija. Kad je pak narod nagrnuo iz crkve, pljuštale, sinko, pare u pladanj kao prava tuča, tako da ne bi vjerovao, da jedan ovozemski pladanj, što je ikad izrađen u porculanskoj radionici, može izdržati onoliku tupu i lupu.
- A šta misliš, zašto su to skupljali, sinko? - upita stari.
- Možda za drugu čajanku - odvrati Sam.
- Ni govora - otpovrze otac; - to su ti kupili dobrovoljne priloge, da bi pastiru platili porez na potrošak vode, moj Sammy.
- Šta to veliš, zar porez na potrošak vode pastiru! - začudio se Sam.
- Jest, pobro moj - nastavi Weller stariji; - taj ti je čovo bio dužan porez na vodu za tri tromjesečja i nije za to vrijeme platio ni prebijene pare - možda je nije plaćao stoga, jer je nije puno pio, kako on veoma malo troši tu vrstu pića! Velim ti, sinko, sasvim malo troši tu tekućinu; zna ti on čarolije, koje su mu deset puta vrednije od toga. Dakle, bilo kako bilo, nije platio, i oni mu lijepo zatvorili vodene cijevi. Snašo ti se moj pastor: ode ti on u crkvu, te se izda za progonjenog sveca i veli, da se nada, kako će se umekšati srce vodovodnog službenika, koji je obustavio vodu, te da će se on vratiti na pravi put, samo ipak misli, da mu se zlo piše u knjigama nebeskim. Nato ti žene sazovu sastanak, otpjevaju jednu crkvenu pjesmu, izaberu tvoju maćehu za predsjednicu, upriliče skupljanje u drugu nedjelju, i sve pare odnesoše popi. Ako nije toliko dobio, da bi mu bilo dosta platiti vodovodno društvo, dok je živ - konačno će stari Weller - onda sam ja jedan magarac, a ti drugi... i što da ti više pričam.
Stari je Weller šutke pušio nekoliko časaka, a onda proslijedi:
- Najgore ti je, dijete moje, da ovi naši pastiri listom zavrtješe mozgom svim našim mladim gospođama. Bog neka se smiluje njihovim srdašcima, ali one misle, da tako valja, da je sve zlato, što se šija, i ne znaju za bolje; a one su ti Samujlo moj, žrtve prijevare, pastori ih jednostavno žedne preko vode prevode.
- Bit će da su zbilja njihove žrtve - pritvrdi Sam.
- Ništa nego žrtve - proslijedi Weller ozbiljno kimajući glavom; - a još mi je teže, kad gledam, kako ta stvorenja kradu bogu dane i svoj trud ulažu praveći odjeću za svijet bakrenaste boje, koji te odjeće uopće ne treba, a i ne obziru se na kršćane naravne boje, koji to potrebuju. Kad bi mene pitali, Samuele, odmah bih ja upregao te lijene pastire neka cio dan potiskuju teške tačke gore-dolje po dasci tridesetak centimetara širokoj. Ako bi išta, a ono bi im to istjeralo iz glave njihove gluposti.
Pošto je veoma krepko izrekao taj ljubezni recept, što ga još nadopuni čitavim čudom namigivanja i kreveljenja očima, isprazni čašu bez preduška i s prirođenim dostojanstvom stade istresati pepeo iz lule.
Još je bio pri tom poslu, kadli se u hodniku začu vrištav glas.
- Eto ti maćehe, zle utjehe, Sammy - napomenu stari, i u isti čas nahrupi u sobu gospođa Weller.
- O, ti si se već vratio - proslovi Wellerica.
- Jesam, dušo - odvrati joj Weller puneći novu lulu.
- A je li se vratio gospodin Stiggins? - zanimala se gospođa Weller.
- Nije, slatka moja jagodo, nije se vratio - otpovrze stari Weller paleći vješto lulu, držeći povrh nje među mašicama usijani komadić ugljena s vatre pokraj sebe; - a još ti, slatka dušo, pripominjem, da će mi nekako poći za rukom da preživim, makar se on nikad ne vratio.
- Uh, nesretniče! - okomi se Wellerica.
- Hvala, ljubavi moja - nato će joj stari Weller.
- Hajde, hajde, oče - prihvati Sam - nastranu s tim nježnostima i umiljavanjem pred strancima. Evo baš dolazi velečasni.
Na tu najavu gospođa Weller brže-bolje utre suze, što ih je upravo počela silom roniti, a stari Weller zlovoljno povuče svoj naslonjač u kutak kraj kamina.
Lako bješe skloniti gospodina Stigginsa da ocijedi još jednu čašu vrućega ananasova ruma s vodom, pa i drugu, pa i treću, a onda da se osvježi lakom večerom, prije nego opet stane pripijati. Sjedio je na istoj strani, gdje i Weller stariji, pa bi ovaj potonji gentleman, kad god bi ulučio priliku, da ga ne vidi žena, pokazivao svome sinu skrivena čuvstva svoje nutarnjosti stiskujući pest nad glavom pastirova zamjenika. To pružaše njegovu sinu nepomućeno veselje i zadovoljstvo, to više što je gospodin Stiggins i dalje cijedio mirno topli rum od ananasa s vodom, potpuno nesvjestan onoga, što se događa.
Veći se dio razgovora vodio između gospođe Weller i velečasnoga gospodina Stigginsa. Predmet toga razgovora bjehu uglavnom pastirove vrline, vrijednost njegova stada, pa golema zločinstva i loše vladanje svega ostalog svijeta izvan toga njihova kruga. Te bi rasprave od zgode do zgode prekidao stari Weller poluprigušenim nišanjenjem na nekakva gospodina Walkera80 i drugim uzgrednim peckavim napomenama.
Kad je već bilo više nesumnjivih znakova, da se velečasni Stiggins nakvasio ananasova ruma s vodom, koliko god mu je srce željelo, a želudac podnio, uze šešir i oprosti se, a odmah nakon toga pokaza Samu njegov otac, gdje će spavati. Časni je starina usrdno stiskao ruku svome sinu, i sva je prilika, da mu je htio nešto napomenuti, ali kako je baš dolazila gospođa Weller, kao da se starac okani te namjere te samo nenadano zaželje Samu laku noć.
Sam se sutradan rano ustade, na brzu ruku okusi nešto za zajutrak i spremi se na put u London. Jedva što je iznio nogu preko kućnog praga, presrete ga otac.
- Zar ideš, Sammy? - upitat će stari.
- Odmah - odvrati Sam.
- Baš bih želio, da zamotaš u što onoga Stigginsa, ako ikako možeš, i da ga sa sobom uzmeš.
- Mene je stid zbog tebe, oče! - Sam će prekoravajući staroga; - što uopće dopuštaš onome čovjeku da tura svoju crvenu nosinu u svratište Markiz od Granbyja?
Stari se Weller ozbiljno zagleda u svog sina, pa će mu ovako:
- To je sve stoga, jer sam se oženio, Samuele, sinko moj. Kad se i ti oženiš, Sammy, doći će ti u glavu mnogo toga, što sada ne razumiješ. Ono vele, da je nevolja gola najbolja škola, ali bogme je stvar ukusa, da li je vrijedno čovjeku toliko prepatiti, da bi mogao tako malo naučiti, kakono reče onaj dječarac iz ubožišta, kad je konačno naučio abecedu. Ja sve mislim, da nije vrijedno.
- E pa zbogom, oče - dostavi Sam.
- Bog, Sammy - odzdravi otac.
Sam nakratko zastade pa usu:
- Samo bih ti nešto kazao, ćako; kad bih ja bio vlasnik svratišta Markiz od Granbyja, pa bi onaj Stiggins dolazio i u mojoj se točionici častio, e ja bih...
- Što bi ti? - uteče se u riječ starina goreći od tjeskobne želje da čuje. - Što bi ti to?
- Otrovao bih mu rum i vodu - dovrši Sam.
- Ma nemoj! - Weller će gorljivo stiskujući sinu ruku - ma, zar bi ti to zaista učinio, Sammy; zbilja bi to uradio?
- Bih, kad ti velim - odvrati Sam. - Ispočetka ne bih bio prema njemu nesmiljen. Spustio bih ga u bačvu kišnice i ozgo bih zaklopio poklopcem, a kad bih vidio, da je ravnodušan prema takvoj ljubeznosti, onda bih ga uvjerio drugim sredstvima.
Weller stariji pogleda svoga sina s dubokim, neizrecivim divljenjem, pa pošto mu još jednom stisnu ruku, ode polako smišljajući i premišljajući u sebi mnoge misli, na koje ga potače sinov savjet.
Sam je gledao za roditeljem, sve dok ne skrenu iza zavijutka ceste, a onda uze put pod noge pa vrčem u London. Najprije ga je kopkala misao, kakve sve mogu biti posljedice njegova savjeta, pa hoće li ga ili neće poslušati njegov otac. No ubrzo presta o tome razmišljati, tješeći se, da će to samo vrijeme pokazati. Neka se time i čitalac tješi.

Dvadeset osmo poglavlje

Veselo poglavlje o proslavi Božića, o jednome vjenčanju i o drugim nekim zabavama, koje su same po sebi isto tako dobri stari običaji kao i svadba, samo se u ovo izrođeno doba ne obdržavaju s dostatnom pobožnosti.

Dvadeset drugoga dana mjeseca prosinca godine gospodnje 1831, kadno bjehu zasnovane i izvršene dogodovštine, što ćemo ih u ovome poglavlju vjerno ispričati, sastala se ujutro četiri pickwickovca, žustri kao pčele, iako ne baš lakokrili kao vile. Pred vratima bješe Božić u svojoj prostodušnoj i srdačnoj iskrenosti. Bližilo se vrijeme gostoljubivosti, veselja i bezazlenosti. Stara se godina poput kakva drevna filozofa pripremala da sazove oko sebe prijatelje i da se posred zvuka pirovanja i gozbovanja polagano i spokojno povuče. Živahno i veselo bješe to blagdansko vrijeme; takva barem bijahu četiri od mnogobrojnih srdaca, koja bjehu razdragana dolaskom tih dana.
A mnogobrojna su odista ljudska srca, kojima Božić donosi kratko doba sreće i radosti. Koliko se obitelji, kojima su se članovi u nemirnim životnim borbama raspršali i rastrkali nadaleko i naširoko po svijetu, toga dana opet združi i ponovo sastane u sretnom raspoloženju društvenosti i međusobne dobre volje. To je raspoloženje izvor tako čiste i nepomućene slasti i tako je nespojivo s brigama i tegobama ovoga svijeta, da ga isto tako vjerovanje najciviliziranijih naroda kao i priprosta predaja najneuglađenijih divljaka ubrajaju među najveće radosti budućega života, koji je određen za blažene sretnike! Kolio li starih spomena i usnulih čuvstava budi božićno doba!
Dok ovo pišemo, udaljeni smo mnogo milja od onoga mjesta, na kojemu smo se od godine do godine sastajali toga dana u veselu i radosnu prijateljskom krugu. Mnogo srce, koje je tada razigrano udaralo, prestalo je kucati; mnogi pogled, koji se tada blistavo krijesio, ne žari više; ohladnjele su ruke, što smo ih stiskivali; oči, koje smo tražili, sakriše svoj sjaj u hladnome grobu. A ipak, kad god se sjetimo toga doba, navire nam u spomen stara kuća, soba, veseli glasi i zasmijana lica, svaka šala i svaki smijeh, pa i najsićušnije i najneznatnije zgodice, što su povezane s tim sretnim sastancima. Čini nam se, da je taj naš susret bio tek jučer!
O sretnih li božičnih dana, koji su kadri da nas odvedu u opsjene djetinjstva, da podsjete starca na užitke mladenaštva, da na ognjište mirnoga doma prenesu mornara i putnika, što su tisuće milja daleko!
Ali mi smo se tako zabavili i toliko se zanijeli opisima dobrih svojstava svetog božičnog blagdana, da smo ostavili Pickwicka i njegove prijatelje neka na studeni čekaju u vanjskim sjedalima poštanske kočije iz Muggletona, na koju su upravo stigli, dobro zamotani u dugačke zimske kapute, ogrtače i duge vunene šalove. Pošto su kožne kovčege i putne torbe sklonili da ne smetaju, i Weller i provodnik poštanske kočije nastojahu, ne bi li u sanduk pod nožištem kočijaševim polako smjestili golemi bakalar, koji je bio mnogo veći od sanduka. Brižno bješe smješten u dugačkoj smeđoj košari, a odozgo po njemu nastrta slama. Bjehu ga ostavili za posljednje, da bi mogao sigurno počivati na pola duzine burenceta pravih domaćih kamenica, što bjehu lijepo poredana na dnu te spremnice, a vlasništvo su Pickwickovo. Najdublje se zanimanje odrazi na Pickwickovu licu, dok su Weller i provodnik nastojali ugurati bakalar u sanduk, i to svakojako: najprije naglavice, pa narepice, pa s gornjim krajem odozgo, pa s donjim krajem odozgo, pa širimice, pa duljimice, ali svim se tim njihovim umještvima tvrdokorni bakalar uporno opirao, dok ga provodnik pukim slučajem ne smjeri posred srijede košare, kadli onda nestade u sanduku, a s njime tamo iščeznuše također glava i ramena provodnikova. Kako ovaj naime nije uzeo na um, da će tako nenadano prestati pasivni otpor bakalarev, zadesio ga je tako veoma neočekivan udar, koji uzrokova nesavladivo zadovoljstvo svih nazočnih nosača i drugih gledalaca. Na to se Pickwick veoma dobroćudno nasmiješi, pa izvadiv šiling iz džepa od pršnjaka zamoli provodnika, kad se iskoprcao iz sanduka, neka u njegovo zdravlje ode popiti čašu konjaka s vrućom zaslađenom vodom. Na to se nasmiješio i sam provodnik, a pridružiše mu se Snodgrass, Winkle i Tupman. Provodnik i Weller nestadoše nekamo za pet časaka: najvjerojatnije će biti, da su skoknuli da omaknu na dušak nešto konjaka s vodom, jer su njime neobično jako mirisali, kadno se vratiše. Uto se i kočijaš pope na kozlić, Weller se uzvera iza njega, a pickwickovci ogrnuše kaputima noge, a šalovima nosove, sluge skidoše s konja pokrovce, kočijaš veselo podviknu »Polazimo« i kočija se otisnu.
Zadrndaše kroz ulice, zatruskaše preko kamenja i dospješe konačno na široko i otvoreno polje. Kotači klize tvrdom i mrazovitom cestom, a konji zatrupkavši trupkalicom na divno pucketanje biča, grnu cestom, kao da im je lako perce na kopitima sav onaj teret, što ga vuku: kočija, putnici, bakalar, burenca kamenica i sve ostalo. Pošto siđoše niz neznatan nagib, zađoše u ravnicu, koja bješe čvrsta i suha, kao da je popločena stancem mramorom, preko čitave dvije milje. Opet bič zapucketa, a konji se vinuše uzagrepce, da ih je bilo milota gledati: uzmahuju glavama i zvekeću opremom, kao da ih brzina kasa razveseljuje. Kočijaš u jednoj ruci drži bič i uzde, a drugom skida šešir i meće ga na koljena, vadi ubrusac i briše čelo. Čini to koje od navike, a koje što smatra, da je dobro pokazati putnicima, kako je on hladnokrvan i kako je igračka upravljati s četiri konja vozaka, samo kad imate toliko prakse kao što je ima on. Pošto je to sve obavio natenane (inače bi dojam bio znatno oslabljen), opet je spremio ubrusac, ustakao šešir, ponamjestio rukavice, raširio lakte, ponovo zapucketao bičem, a konji sinuše još žustrije nego prije.
Nekoliko kućica, razasutih s obje strane ceste, svjedoče, da kočija ulazi u neki grad ili selo. Živahni zvuci provodnikove trublje zatitraše jasnim, hladnim uzduhom i probudiše starog gentlemana u kočiji. Ovaj brižno spusti prozor do polovine uvlake, ponjuška zrak i malko izviri van, a onda opet brižno zatvori prozor i izvijesti svoga druga, da će odmah biti izmjena konja. Nato se ovaj probudi nakanivši, da će liječak spavnuti, tek kad kočija ponovo krene. Truba opet snažno zaječa, a na njezin zvuk seljakinja sa svojom djecom proviri iza vrata kolibe, te motrahu kočiju, sve dok ne zamače iza okuke. Zatim opet čučnuše oko vatre, koja se rasplamsala, i nabaciše još jednu cjepanicu, da drži oganj, dok se kući ne vrati otac, koji je tada čitavu milju od njih bio udaljen i upravo s kočijašem izmijenio prijateljski naklon glavom, a onda se okrenuo i dugo gledao u kočiju, dok se ona kotrljajući udaljivala.
Kočija je štropotala po slabo popločenim ulicama pokrajinskog grada, truba ponovo zatrešta veselu melodiju, a kočijaš otkopča sponu vodica, pripravan da ih odbaci, čim stignu na postaju. Pickwick ispružio glavu iz ovratnika kaputa i veoma se radoznalo ogleda. Kad to kočijaš opazi, kaza mu, kako se zove taj gradić i pridoda, da je jučer bio sajmeni dan. Obadvije obavijesti priopći Pickwick svojim suputnicima. Nato i oni pomoliše glave iz ovratnika pa stadoše razgledati okoliš. Kako je Winkle bio sasvim na kraju sjedala, a jedna mu se noga njihala po zraku, malo da se nije strmoglavio na ulicu, kadno je kočija naglo zaokrenula na oštroj zavojici kod sirane i svrnula na tržnicu. Prije nego se Snodgrass, koji je sjedio uz Winklea, uspio opojaviti od straha, koji ga je u toj prilici zahvatio, već su stali u dvorištu gostionice, gdjeno su ih čekali svježi konji, pokriti pokrovcima. Kočijaš baci vodice i siđe s kočije, a nakon njega spusti se još nekoliko ostalih putnika s vanjskih sjedala. Ostadoše samo oni, koji nisu imali bogzna kakva pouzdanja u svoju spretnost, kad se bude valjalo opet penjati, pa su radije ostali, gdje su i dotad bili. Da bi se zagrijali, stupčili su nogama o kočiju - pocrvenjelih nosova žudnim očima pogledajući žarki razgorjeli oganj u točionici i grančice božikovine81 s crvenim bobicama, štono su krasile prozor.
Provodnik je međutim u trgovini žitom predao zavežljaj u zamotnom papiru, štono ga je izvadio iz torbice, koja mu visijaše o kožnom remenu preko ramena. Prigledao je, jesu li konji kako valja upregnuti; na pločnik izbacio sedlo, što su ga na krovu kočije dopremili iz Londona; bio nazočan pri dogovoru između kočijaša i konjušara o sivulji, koja se prošloga utornika pozlijedila u prednju nogu. Već su se on i Weller kako valja smjestili straga, a kočijaš se čestito namjestio sprijeda; i stari je gospodin u kočiji ponovo zatvorio prozor, koji je cijelo to vrijeme držao dva prsta otvoren; i pokrovce su snimili s konja, ele, sve bješe spremno za polazak, osim dvojice »debele gospode«, za koje se kočijaš veoma nestrpljivo raspitivao. Nato nestalu gospodu stadoše dozivati što im grlo daje i kočijaš, i provodnik, i Sam Weller, i Winkle, i Snodgrass, i svi konjušari redom, i sva ona besposlena čeljad, koje uvijek ima više nego svih ostalih. Začu se dalek odziv s kraja dvorišta, kad eto ti Pickwicka i Tupmana kako grabe dvorištem ožimice, obojica bez duše. Popio je naime svaki po čašu piva, a Pickwickovi se prsti tako smrzli, da je potrajalo cijelih pet časaka, dok je našao šestaču da plati. Kočijaš poviknu »Krećemo, gospodo!«, a provodnik to ponovi; stari gentleman u kočiji pomisli u sebi, da je zbilja za divno čudo, da ljudi baš hoće da sađu s kočije, kad znaju, da za to nema vremena; Pickwick se nekako uzvera na jednu stranu, Tupman na drugu; Winkle podviknu »Sve je u redu«, i kočija konačno krenu. Zamotaše se šalovima, ponamjestiše ovratnike, nesta gradskog pločnika, iščeznuše kuće, i eto opet poštanska kočija juri otvorenom cestom, dok svjež čist zrak izvana miluje gospodi lica, a iznutra im razveseljuje srca.
Takvo bješe putovanje Pickwicka i njegovih prijatelja do Dingley Della na muggletonskoj kočiji. Toga popodneva u tri sata svi se iskrcaše, živi i zdravi, izvanredno krepki pred stepeništem Plavoga lava, pošto su prije toga na cesti istrusili podosta piva i konjaka, da bi prkosili studeni, koja okivaše zemlju u željezne okove i raspletaše divnu svoju mrežu po drveću i živicama. Pickwick se bješe sav zanio brojeći burenca kamenica i nadzirući iskapanje bakalara, kadli oćutje, da ga je netko blago povukao za skute kaputa. Okrenuv se otkri, da stvorenje, koje se uteklo takvu načinu da na se upozori, ne bješe nitko drugi nego Wardleov omiljeli paž, koji je čitateljima ove neuljepšane pripovijetke poznat po razlučnijem nazivu debeljka.
- Aha! - povika Pickwick.
- Aha! - odjeknu debeljko.
Pošto je to rekao, omjeri najprije bakalar, pa burenca s oštrigama veselo se u sebi smijući. Bješe deblji nego ikada.
- Nekako ste mi prilično rumeni, mladi moj prijatelju - prozbori Pickwick.
- Zaspao sam upravo uz kamin u točionici - odvrati debeljko, koji se za sat drijemeža tako razgrijao, da je poprimio boju novoga cilindra na dimnjaku. - Poslao me gazda s taljigama, da vam kući dovezem prtljagu. Poslao bi i nekoliko konja sedlenika, ali kako je hladan dan, mislio je, da će vam biti draže na noge.
- Dakako da hoće - žurno će Pickwick, prisjetiv se, kakono su putovali otprilike istim područjem u prijašnjoj jednoj zgodi. - Pa da, radije ćemo mi apostolski. Dođiderte, Same.
- Izvolite, gospodaru - spremno će Weller.
- Pomozite Wardleovu sluzi spremiti prtljagu na kola i onda se dovezite s njime. Mi ćemo odmah put pod noge naprijed.
Pošto mu je tako naložio i s krčmarom račun uredio, Pickwick sa svoja tri prijatelja udari postopicom preko polja žustro odmičući, a ostavi Wellera po prvi put sama s debeljkom. Sam je veoma začuđeno gledao gojatoga momka, ali ni riječi ne prozbori, nego poče brzo trpati prtljagu na kola, dok je debeljko mirno stajao i kao da je smišljao u sebi, kako je to neobično zanimljivo promatrati Wellera kako se sam kinji.
- Tako - projavi se Sam, pošto je natovario na kola posljednju torbu. - Sad je sve gotovo!
- Da, da - potvrdi debeljko veoma zadovoljno - sad je sve gotovo.
- Hej, ti od sto oka momče - priši mu Sam - ti bi baš bio divan uzorak, da na natjecanju iziđeš kao najkršniji momak, a, šta veliš?
- Hvala lijepa - prihvati debeljko.
- Bit će da nemaš nikakve tuge na srcu da od nje gineš? - priupita Sam.
- Koliko je znam, nemam - uzvrati debeljko.
- A ja gotovo pomislih gledajući te, da se patnjom kinjiš zbog neuslišane ljubavi prema nekoj gospođici - zadirkivao ga Sam.
Debeljko na to odmahnu glavom.
- E pa lijepo onda - proslijedi Sam - milo mi je, što to čujem. A gucneš li kada koju kapljicu?
- Više mi se mili jesti nego piti - odsiječe debeljko kao na panju.
- Ma, to mi nisi trebao reći; nego mislim, bi li ti koju ocijedio, da se malko ugriješ? Premda držim, da studen ne može do tebe nikada prodrijeti, kad je na te toliko sala naslagano, šta veliš?
- Pokatkad i meni pristudi - odvrati debeljko. - I meni je drago štogod gucnuti, samo kad je dobro.
- Ma zar tako? - prisniti Sam; - e hajdemo onda koju obličke.
U času se nađoše u točionici Plavoga lava, gdje debeljko istrusi čašu konjaka, što ne bi ni okom trenuo. To ga junačko djelo znatno podiže u Wellerovim očima. Pošto je i Weller na svoj račun izveo slično junaštvo, eto ih obojice na kolima.
- Znaš li kočijašiti? - upita debeljko.
- Pa bit će da ponešto znam - otpovrze Sam.
- Evo ti onda - jedva dočeka debeljko, turnu vodice Welleru u ruku, pa pokazav niz uličicu između živica svjetova ga: - vozi ravno do kraja, ne možeš zaći.
To rekavši leže debeljko zaljubljeno pokraj bakalara, a pod glavu metnu jedno burence s oštrigama, da mu jastukom bude, pa u času zaspa kao top.
»E pa zaista u svome vijeku ne vidjeh hladnokrvnijeg mladića od ovoga.« - Daj probudi se, vodenjače mladi!
Ali kako mladi vodenjak nije pokazivao nikakvih znakova, da će se razbuditi, Sam Weller sjede sprijeda u kola, pa pokrenuv staroga konja trzajem uzde, jednolično se vukao prema Vlasteoskom imanju.
Pickwick je međutim sa svojim prijateljima veselo odmicao naprijed, pošto im je od hoda zakolala krv u žilama. Postopice bjehu opore, a trava se sva zakovrčila od mraza. Fin, suh zrak okrepno je hladio. Kako je brzo nahrupljivao sivi suton (po mrazovitu vremenu bolje bismo rekli, da je boje škriljavca), svi su podrhtavali od radosna uzbuđenja pred udobnostima, koje su ih čekale u domu gostoljubivog domaćina. Bješe to jedno od onih predvečerja, koje bi bilo kadro potaći i dvojicu ostarije gospode da na osamljenu polju skinu kapute te se iz čiste prostodušnosti i veselja zaigraju »žabice«. Da je toga časa Tupman predložio, da će on »grbiti leđa«, Pickwick bi to jedva dočekao i primio njegovu ponudu.
Kako međutim ne bješe Tupmanu od volje da time usluži svoga prvaka, prijatelji su u veselu razgovoru odmicali dalje. Kad skrenuše na puteljak, preko kojega su imali prijeći, doprije im do ušiju žamor mnogih glasova, te prije nego su i uspjeli da odgonetnu, čiji su, eto ih usred društva, koje očekivaše njihov dolazak. Tu činjenicu objavi pickwickovcima glasni »Hura!«, štono se ote s Wardleovih usana, kad ugleda svoje prijatelje.
Bješe tu ponajprije glavom starina Wardle, koji se iskrio od većeg veselja nego ikad prije (ako je to moguće); zatim Bella i njezin vjerni Trundle. Bješe napokon tamo Emilija sa desetak gospođica, koje su stigle na sutrašnju svadbu, a bijahu sve sretne i važne, kako već jesu redovno gospođice na te znamenite svečanosti. Sve se iskupile, te od njihove šale i smijeha odjekuju polja i puti, nadaleko i naširoko.
U takvoj prilici veoma brzo obaviše ceremoniju predstavljanja, ili bolje da reknemo: predstavljanje se u času obavi bez ikakve ceremonije. Za dva se časka gospođice tako prostodušno, bez imalo suzdržljivosti ili sustezanja, stadoše šaliti s Pickwickom, kao da su mu znanice davne. Nisu htjele prijeći preko ograde, dok ih tobože on gleda, ili su, sa zgodnim nožicama i besprijekornim gležnjima, voljele stajati oko pet časaka na najgornjem skalinu, govoreći da ih je tobože strah maći se. Vrijedno je također napomenuti, da je
Snodgrass pružio Emiliji kudikamo više pomoći, nego što je vjerojatno imao u sebi stvarne pogibelji prelazak ograde (premda je ipak bila cijeli metar visoka, a bila su na njoj samo dva skalina). Ujedno su nazočni čuli strahovitu vrisku crnooke gospođice, kojano imaše prekrasne čizmice, krznom porubljene, kad se ponudio Winkle, da će joj pomoći preko ograde.
Sve to bješe zgodno i ugodno; a kad konačno prebrodiše poteškoće prijelaza preko ograde i opet zađoše u otvoreno polje, stari Wardle ispriča Pickwicku, kako su upravo maloprije skupno otišli i razgledali pokućstvo i ostali uređaj kuće, u kojoj će se mladi par okućiti po božićnim blagdanima. Na tu se obavijest Bella i Trundle zacrvenješe kao debeljko kraj vatre u točionici. Ona crnooka gospođica, štono imaše krznom porubljene čizmice, šanu nešto u uho Emiliji, a onda vragolanski glednu na Snodgrassa. Nato joj Emilija odvrati, da je smiješna glupača, ali se ipak zacrvenje do ušiju. Kako je opet Snodgrass bio sramežljiv poput svih velikana, osjeti gdje ga svega obli grimizna rumen, pa u najskrovitijim zakucima svoga srca usrdno poželje, da bi se spomenuta crnooka gospođica, skupa s njezinim vragolanstvom i krznom optočenim čizmicama, stanila negdje u drugoj grofoviji.
Kad je tolika bila druževnost i sreća izvan kuće, s kolikom ih tek toplinom i srdačnošću dočekaše na majuru! I sama se služinčad cerila od veselja, kad ugleda gospodina Pickwicka. Sobarica Ema polusramežljivo, a poludrsko opet, ali svakako zgodno poglednu na gospodina Tupmana, naznačujući time, da ga je prepoznala. Tako je to izvela zgodno, da bi natjerala i Bonaparteov kip, koji se u hodniku nalazio, da raskrili ruke i da je njima obujmi.
Stara je dama kao obično sjedila na svom počasnom mjestu u prednjem salonu, ali kako je bila prilično zlovoljna, zaglušila je kao top. Kako nikad nije van izlazila, ona je, poput veoma mnogih starih dama istoga kova, bila sklona da smatra činom kućne veleizdaje, kad bi se tko drugi uslobodio pa učinio ono, što ona sama ne bješe kadra. Bog nek je milostiv njezinoj duši, ali ipak bješe dobrohotno stvorenje, uza sve to što se u velikoj stolici sa zastoljem ukočila kao kip i izgledala ljuta kao zmija između Gospođa.
- Majko - zazva je Wardle - došao je gospodin Pickwick. Bit će da ga se sjećaš?
- Ne mari, sinko - neobično dostojanstveno odvrati stara dama. - Ne uznemiruj gospodina Pickwicka zbog ovako stara panja. Nikome nije više stalo do mene, a i prirodno je da nije.
Pritom stara dama strese glavom i drhtavim rukama uravna svilenu halju boje despika.
- E nemojte tako, gospo - protuži milo Pickwick - ne dam ja, da se tako odreknete staroga prijatelja. Ta baš sam i došao ovamo, da zavezemo u razgovor nadugo i naširoko te da opet s vama zaigram whista. Osim toga, nas ćemo dvoje pokazati mlađariji, kako se pleše menuet, i to ubrzo, gospo.
Starica se brzo smekšavala, ali joj nije bilo drago da odmah popusti. Stoga samo napomenu:
- Ah! Nisam kadra da ga čujem.
- Ne djetinji, majko - prihvati Wardle. - Daj, daj, ne budi tako prijeka, budi dobra. Sjeti se naše Belle. Ta dužnost ti je da ubogoj djevojci podigneš krila.
Čula je to dobra stara dama, jer joj usna zadrhta na sinovlje riječi. Ali kako starost ima svojih mušičavih ćudljivosti, starica se još ne bješe sasvim smirila. I tako opet uravna svilenu svoju halju despikove boje, okrenu se prema Pickwicku pa prozbori:
- Ah, gospodine Pickwiče, kad sam ja djevovala, sasvim je drukčija mladež bila.
- O svakako, gospo - složi se Pickwick - pa baš stoga ja i cijenim one malobrojne, što imaju u sebi imalo klice stare korjenike.
Dorekav to Pickwick blago priteže k sebi Bellu, poljubi je u čelo i zamoli neka sjedne na klupicu kraj nogu svoje bake. Je li izražaj djevojčina lica, što ga popodiže prema licu stare dame, pobudio u njoj spomen na dobra stara vremena, ili je staricu ganula srdačna i dobrostiva Pickwickova narav - kakav uzrok bio da bio, ona se prilično smekšala, tako da je ogrlila gr’oce svoje unuke, a sva ona mala zloćudnost ishlapje u obilnu mlazu tihih suza.
Ugodno se provelo društvo te večeri. Staloženo i dostojanstveno whistali se Pickwick i stara dama, a za okruglim se stolom bučno veselila mladež. Još je dugo, pošto su se razišle dame, kolalo naokolo kuhano starikovo vino, zaslađeno konjakom i mirodijama, a iza njega bješe tvrd san i ugodne sanje. Izvanredna je činjenica, da su se Snodgrassovi sni navraćali sveudilj na Emiliju Wardle, a glavni lik Winkleovih sanja bješe neka mlada djeva crnooka, vragolasta osmijeha i neobično lijepih čizmica, svrha krznom obrubljenih.
Izrana sutradan probudiše Pickwicka žamor i toptanje, koji bjehu tako jaki, da bi prenuli čak i tvrdosanog debeljka iz njegova kruta sna. Naš filozof sjede u postelji i stade osluškivati. Sluškinje i gošće prolijetale neprestance tamo-amo: ištu tople vode, kriče za koncem i iglama, zaklinju: »Oh, draga, budi ljubezna, pomozi mi da se utegnem!«; takve glase čuje neprestance i od više njih, pa jadni Pickwick u svojoj bezazlenosti pomisli, da se po svoj prilici strašno nešto dogodilo. No kad se razbudi, sjeti se, da je taj dan svadba. Kako je to važna zgoda, veoma se brižno odijenu i siđe u doručkovaonicu.
Sluškinje se ponovile u novim novcatim haljinama od ružičastog muslina, s bijelim vrpcama na kapama, pa se ustrčale po kući tako uzbuđeno i uzrujano, da se opisati ne da. Stara dama obukla brokatnu haljinu od dike, koja kroz dvadeset punih ljeta ne vidje sunca ni mjeseca, osim ako se prokrala koja zalutala zraka kroz pukotine sanduka, u kojemu bješe pohranjena cijelo to vrijeme. Mladoženja Trundle bješe razdragan i veseo kao vedra zora, premda ga je malko zahvatila nervoza. Srdačni se stari domaćin nastojaše prikazati veoma veseo i bezbrižan, ali je znatno u tome promašio. Sve djevojke plivale u uzbudljivim suzama i bijelom muslinu, osim dvije-tri odabranice, koje bjehu počašćene da u gornjim odajama gledaju nevu i djeveruše. Pickwickovci se opravili kao lipa u proljeće. Svi odrasli muškarci, dječaci i momci, što su služili na imanju, udarili u strahovitu buku pred kućom na ledini. Svaki u zapučak zadjenuo bijelu vrpcu, pa podvikuje i pocikuje što mu grlo daje, a na to ih sve bodri i potiče zborom i tvorom gospodin Samuel Weller, koji je već svima neobično omilio i vladao se kao da je u svojoj kući i kanda je svjetlo dana ugledao tu na selu.
Kad se o vjenčanju govori, šala je dopuštena, ali kad na kraju krajeva dobro promislimo, i nema baš tu mjesta bogzna kakvoj šali. Da se razumijemo: mi govorimo samo o obredu, pa molimo, da nas točno shvatite i da ne mislite, eda mi ovime dajemo oduška skrivenom sarkazmu na bračni život. S užitkom i radošću vjenčanja i tuge su mnoge pomiješane: djevojka ostavlja svoju rodnu kuću; od boli suze prokapaju, jer se roditelji rastaju od kćeri, koja je svjesna da ostavlja najdraže i najmilije prijatelje najsretnijeg razdoblja ljudskog života i ide ususret brigama i nevoljama, što ih ima dijeliti s bićima slabo znanim i još neiskušanim. Ali nećemo da opisivanjem tih prirodnih ljudskih osjećaja tužnom bojom obojimo ovo poglavlje, a još bi nam manje ugodio, kad bi tko pomislio, da te osjećaje ovim našim recima kanimo ismjehivati.
Ukratko ćemo dakle samo spomenuti, da je obred vjenčanja obavio starac-svećenik u župnoj crkvi u Dingley Dellu; da je Pickwickovo ime upisano u maticu vjenčanih, koja se još nalazi u tamošnjoj sakristiji; da se ona djeva garavih očiju potpisala veoma nesigurnom i drhtavom rukom; da je potpis Emilije i druge djeveruše gotovo nečitljiv; da je sve proteklo kao po loju; da su se djevojke općenito uvjerile, kako vjenčanje nije tako strašno, kao što su očekivale. Mislimo (za to imamo veoma opravdane razloge), da se vlasnica garavih očiju i vragolasta smijeha grdno prevarila, kad je priopćila Winkleu, da se ona po živu glavu nikad ne bi nečemu takvu podvrgla. Na sve to moramo dodati, da je Pickwick prvi pozdravio mladu i oko vrata joj metnuo skupocjenu uru i lanac, što ih ničije smrtne oči osim urarevih nikad prije ne vidješe. Tada je staro crkveno zvono veselo zarunilo svojim zvucima, a svatovi se svi redom vratili na svadbeni ručak.
- Kamo dolaze paštete od sasjeckanog mesa, ti mladi opijumoždere? - upitat će Weller debeljka, kojemu je pomagao pri raspoređaju jestvina, štono ih nisu sinoć dospjeli porazmjestiti.
Debeljko samo nehajno pokaza, gdje im je mjesto.
- U redu - odvrati Sam; - a sad zatakni malo božikovine u njih. Drugu zdjelu na protivnu stranu. Tako, e sad smo sve uredili i poredili, kakono je rekao onaj otac, što je svome sinu odrubio glavu, da ga izliječi od hiljavosti.
Weller se izmače korak-dva, kako bi mudra poredba izvela pun dojam, pa stade s neobičnim zadovoljstvom razgledati, što je uredio.
Gotovo odmah čim svi posjedaše za stol, Pickwick će Wardleu:
- Da ispijemo čašu vina u čast ove sretne zgode!
- Neobično rado, mili moj prijatelju - odvrati Wardle. - Joe (vražji momak, opet negdje crkava).
- Ma, ne spavam ja, gospodaru moj - projavi se debeljko odnekud iz daleka kuta, gdje je - poput svetog zaštitnika debeljaka i besmrtnog junaka dječjih pjesmica, Jacka Homera - gutao jednu božićnu paštetu, a pritom ga nije prožimala ona hladnokrvnost i promišljenost, koja bješe glavna oznaka onoga mladog gentlemana.
- Daj napuni čašu gospodinu Pickwicku!
- Odmah, gospodaru.
Debeljko nali Pickwickovu čašu, a onda ode iza zastolja svoga gospodara, odakle je s nekim sumornim i potištenim veseljem, što za srce ujeda, promatrao igru noževa i vilica, te putovanje izabranih komada jestvina iz zdjela prema ustima pirnika i pirnica.
- Bog vas poživio, stari moj druže! - nazdravi Pickwick.
- Da bog da i sreća od boga, prijatelju moj - odvrati Wardle; tako od srca nazdraviše i napiše jedan drugomu.
- E, gospođo Wardle - proslijedi Pickwick - valja da mi starci skupa ispijemo jednu čašu u čast ovome sretnom događaju.
Stara je dama upravo tada bila u svoj svojoj veličajnosti, jer je sjedila u začelju stola u brokatnoj haljini, i s jedne joj strane nevjesta, njezina unuka, a s druge Pickwick, kojemu je povjerena čast da rasijeca meso. Ovaj potonji nije izrekao posljednju rečenicu bogzna kako glasno, ali starica ga je odmah razumjela, pa iskapi obličke punu čašu vina, poželjevši dug život i sreću Pickwicku. Zatim ta dobra stara duša stade potanko i natenane pričati o svojoj svadbi, zaveze u čitavu raspravu o ondašnjoj modi, kadno su se nosile cipele s visokim potpeticama, pa iznese neke potankosti iz života i dogodovština pokojne Lady Tollimglower, koja bješe prava ljepojka. Na sve se to stara dama neobično slatko smijala; i mlade su se dame trgale od smijeha i pitale u čudu jedna drugu, o čem to baka neprestano priča. Kad su se one smijale, starica bi se zacenula od smijeha i rekla, da su njezine priče odvajkada smatrali sjajnima; na to se svi opet nadušiše smijati, a starica je bila u devetom nebu.
Zatim rasjekoše svadbeni kolač i provukoše komadiće kroz vjenčani prsten, pa svaka djeva neudata uze po jedan, da ga metne pod uzglavlje i da sanja o svome budućem vojnu. Na račun tog bješe na pretek rumenjenja i šale.
- Hoćete li ispiti jednu čašu sa mnom, gospodine Millere? - upita Pickwick svoga starog znanca, onoga postojanog gentlemana.
- Veoma rado, gospodine Pickwiče - svečano će ovaj.
- Dopustite da se i ja pridružim - preuze dobroćudni stari svećenik.
- I ja - umiješa se i njegova žena.
- I ja, i ja - povikaše dva siromašna rođaka sa dna stola, gdjeno su se slasno sladili jelom i pilom i na sve se smijali.
Pickwicku su se krijesile oči od radosti i veselja te je na svaki novi prijedlog izražavao srdačni svoj pristanak. Napokon se iznenada ustade i prozbori:
- Gospođe i gospodo!
- Čujmo, počujmo! Živio! Hura! - vikao je Weller sav uzbuđen.
- Svu družinu zazovite neka uđe - povika Wardle unijevši se u riječ, da bi, spriječio javni prijekor, kojim bi zacijelo prekorio Wellera njegov gospodar. - Dajte svakom čašu vina, neka pije uz zdravicu. Nastavi, Pickwiče!
U društvu nastao tajac, sluškinje se uzžuborkale, a sluge se nespretno zbunile, kadli Pickwick proslijedi:
- Gospođe i gospodo... ne, neću tako, nego: prijatelji moji, moji dragi prijatelji, ako mi dame dobrostivo dopuste lako veliku slobodu...
Tu Pickwicka prekidoše dame golemim odobravanjem kojemu se pridružiše i gospoda, dok je ona garavuša jasno i glasno rekla, da bi najradije poljubila gospodina Pickwicka, što je tako drag. Nato se Winkle viteški ponudi, da bi poljubac poslala po zamjeniku, a crnooka mlada djeva odvrati »Odmiči, vraže!«, ali pritom tako pogleda našega pickwickovca, kao da veli »Ništa mi draže«.
- Mili moji prijatelji - proslijedi Pickwick - nazdravit ću najprije mladoj i mladoženji - neka im bog naspori i namnoži (klicanje i plakanje). Uvjeren sam, da je mladi prijatelj Trundle neobično izvrstan i muževan mladić. Za njegovu mladu ženu znam da je veoma ljupka i mila djevojka, sposobna da u drugi dom prenese sreću, koju je dvadeset godina širila oko sebe u očinskoj kući. (Nato debeljko stade ridati kao ljuta godina, dok ga Weller ne zgrabi za ovratnik i ne odvuče.) Želio bih - dalje će Pickwick - da sam mlad, pa da postanem muž njezinoj sestri (odobravanje), ali kako nisam, sretan sam, što sam star, da bih joj mogao biti otac. A kad je tako, nitko neće posumnjati, da imam kakvih skrovitih namjera, kad kažem, da se objema divim, da ih poštujem i volim (poklicaji i uzdisaji). Mladenkin otac, naš dobri prijatelj, plemenita je duša, i ja sam ponosan, što ga poznajem (urnebesna vika). Zaista je to prijazan, odličan, nezavisan, tankoćutan, gostoljubiv i darežljiv čovjek (na sve su te ukrasne pridjeve, a osobito na posljednja dva siromašni rođaci klicali od ushićenja). Neka njegova kći uživa svu onu sreću, što joj on može poželjeti, a on pak neka u njezinoj sreći doživi sav onaj užitak u srcu i mir u duši, što ga zbilja zaslužuje. Uvjeren sam, da je to želja nas sviju. Ispijmo dakle u njihovo zdravlje i poželimo im dug život i svaku blagodat.
Pickwick završi zdravicu uz urnebesno odobravanje. Opet su se uspješno napregla pluća pustosvatica82 pod zapovjedništvom Wellerovim. Wardle odzdravi Pickwicku, a Pickwick nazdravi staroj dami. Snodgrass nazdravi Wardleu, a ovaj mu uzvrati zdravicu. Jedan od siromašnih Wardleovih rođaka nazdravi Tupmanu, a drugi Winkleu. I tako su svi u sreći i zadovoljstvu pirovali i gozbovali, dok obojica Wardleovih rođaka nekako tajanstveno ne iščeznuše pod stolom i tako sjetiše društvo, da je došlo doba razlasku.
Kod večere se opet nađoše. Na Wardleov su prijedlog muškarci izišli u prošetnju dvadeset i pet milja, da bi se riješili posljedica vina i obilna ručka. Siromašni su rođaci ostali cijeli dan u postelji, ne bi li postigli isti divni cilj, ali kako im to nije uspjelo, i dalje su kunjali. Weller je služinčad neprestano razveseljavao, a debeljko porazdijelio vrijeme u male naizmjenične razmake čmavanja i jetkanja.
Večera je protekla u srdačnu raspoloženju kao i ručak, te je bilo isto onoliko buke, samo bez suza. Pošto su se zasladili kolačima i napili još nekoliko zdravica, donesen je čaj i kava, i napokon se otvori ples.
Najbolja dvorana na Vlasteoskom imanju bješe lijepa duga prostorija, s tamnim ukladima, s visokim okvirom kamina i tako golemim dimnjakom, da biste uza nj mogli potjerati jedan od naših novih patentiranih fijakera, s točkovima i čitavom opremom. U gornjem kraju prostorja, u hladovitoj sjenici od božikovine i zimzelena, sjedila dva najbolja guslača i jedini svirač harfe u cijelom Muggletonu. Po svim mogućim udubinama i po svim potpornjima stajali starinski masivni srebrni svijećnjaci, a svaki ima po četiri kraka. Sag je skinut, svijeće prosipaju jasnu svjetlost, vatra se na ognjištu rasplamsala i raspucketala, a veseli glasovi i srdačan smijeh odjekuju dvoranom. Da su se kojim slučajem neki od starih engleskih ratara-slobodnjaka pretvorili u vilenjake, baš bi im to mjesto kao stvoreno bilo da održavaju bučne pijanke.
Ako bi išta bilo kadro pridodati zanimljivosti toga ugodnog prizora, onda bi svakako bila znamenita činjenica, što se Pickwick, po prvi put otkako pamte najstariji njegovi prijatelji, pojavio bez dokoljenica.
- Kao da ste nakani plesati? - upita Wardle.
- Dakako - odvrati Pickwick. - Pa zar ne vidite, da sam se za ples odjenuo?
Pickwick tada upozori na svoje točkaste svilene bječve i elegantno svezane lake plesne cipele.
- Zar vi u svilenim bječvama? - povika šaljivo Tupman.
- A zašto ne bih, gospodine; pitam vas, zašto ja ne bih nosio svilene bječve? - okosnu se žestoko na nj Pickwick.
- Pa naravno da nema razloga, zašto ih ne biste nosili - odvrati Tupman.
- I ja mislim, da nema - odbrusi mu Pickwick s odlučnim tonom.
Tupman je mislio da se nasmije, ali kad vidje, da je uzeo vrag šalu, uozbilji se i pritvrdi, da su divan uzorak.
- Svakako da jesu - odbrusi Pickwick omjerivši pogledom prijatelja. - Nadam se, gospodine, da ne vidite ništa neobično u bječvama kao bječvama?
- O, nipošto, nipošto - branio se Tupman.
On tada ode, a Pickwickovo lice primi onaj uobičajeni dobrostivi izražaj.
- Mislim, da smo svi spremni - napomenu Pickwick, koji se bješe sa starom damom postavio, da otvori ples, te je u svojoj pretjeranoj želji da započne već četiri puta krivo započeo.
- Počnimo, dakle - preuze Wardle. - Naprijed!
Zagudješe dvoje gusle i harfaš stade prebirati na harfi, a Pickwick poskoči ispreplev ruke s plesačicom, kadli svi stadoše pljeskati rukama i vikati: »Stojte! Stojte!«
- Što je! - povika Pickwick, koji se zaustavi samo zato, jer su utihnuli glasi glazbila; inače ga ne bi u njegovu zamahu spriječila ama baš nikakva zemaljska sila, pa makar kuća plamenom gorjela.
- A gdje je Arabella Allennova? - povika dvanaestak glasova.
- I Winkle? - priklopi Tupman.
- Evo nas! - povika pickwickovac pomoliv se sa svojom ljepušnom drugom iz jednoga kuta. Teško bismo rekli, tko je tada bio crveniji, on ili mlada garavuša.
- Čudnovato nekako, Winkle - prilično zlovoljno napomenu Pickwick - da prije nisi mogao zauzeti svoje mjesto.
- Nije to uopće čudnovato - uzvrati Winkle.
Tada se Pickwick, gledajući Arabellu, veoma izražajno nasmija, pa će:
- Pa konačno, ja baš i ne znam, da li je i bilo čudnovato.
No nije bilo vremena da se više na to misli, jer su gusle i harfa zacilikale kao pomamne. Pickwick zalebdje, isprepletenih ruku s plesačicom, iz sredine do samoga kraja dvorane, pa prema kaminu, a onda natrag prema vratima, a svagdje bi s drugim parom krstimice pružili ruke i u krugu se okrenuli, glasno udarili nogom o pod, spremni za idući par; ponovo naprijed: čitavu figuru još jednom; opet udarac o pod, da udare takt; idući par, pa slijedeći, pa dalji; takva plesa svijet ne pamti! Kad su se konačno svi obredali i svih se četrnaest parova za starom damom iscrpeno povuklo, a svećenikova žena došla na mjesto prijašnje Pickwickove partnerice, taj je gentleman sveudilj plesao na svome mjestu, premda nije trebalo tih njegovih napora, i davao takt glazbenicima, tako se umiljato cijelo vrijeme smiješeći na svoju plesačicu, da se zamisliti i opisati ne da.
Davno prije negoli se Pickwick umorio od plesanja, mladenci su se povukli. Uza sve to, gosti divno večeraše u prizemlju, a nakon toga su dugo sijelili. Pošto se Pickwick pokasno sutradan probudio, sjeti se kao u magli, da je više puta i u povjerenju pozvao oko četrdeset i pet osoba na večeru u svratište Đuro i jastreb, čim prvi put dođu u London. Pickwick je to s pravom smatrao prilično sigurnim dokazom, da je minule noći ne samo plesao, nego i podobro povukao rumene kapljice.
- Onda će se vaša družina zabavljati večeras u kuhinji, mila moja? - upita Sam Emu.
- Da, gospodine Wellere - otpovrze Ema; - mi vam uvijek na Badnjak igrom83 kratimo vrijeme. Ne bi naš gospodar zabacio taj stari običaj nipošto.
- E, milje moje, vaš se gazda razumije da štošta podrži - priklopi Weller. - Nikad u svome vijeku ne vidjeh tako razborita čovjeka i pravoga gentlemana kao što je on.
- To bogme jest! - Utače se u razgovor debeljko; - kako samo tovi divne svinje!
Pritom debeljko napola ljudožderski i požudno omjeri pogledom Wellera pomišljajući na pečene svinjske nožice i umaku.
- O, razbudio si se konačno, pospanče? - prisniti Sam.
Debeljko pritvrdi kimanjem glave.
- Nego, znaš, šta ću ti reći, mladi brazilski udave - svečano će mu Sam; - ako malko manje ne uspavaš, a malko se više ne uzgibaš, bogme ćeš, kad zađeš u godine, spasti na iste grane i zadesit će te ista nepriličnost kao i onoga starog gentlemana, štono je nosio perčin.
- A šta se dogodilo tome perčinliji? - upitat će debeljko mucajući.
- E pa sad ću ti ispripovijediti - odvrati mu Weller; - bio ti je to najgojazniji čovjek, što je ikada po ovoj zemlji hodio; ugojio se klet i razgradio kao dub na naplovu, te za četrdeset i pet ljeta ne vidje svojih vlastitih cipela.
- Bože! - poviknu začuđeno Ema.
- Zaista, mila moja, nije ih vidio - proslijedi kazivati Weller; - i da ste na stol preda nj metnuli vjeran obrazac njegovih nogu, ne bi ni njih prepoznao. Ele, on vam je uvijek ponosno išao u svoju uredovnicu, a iz džepića na hlačama visio mu je prekrasan zlatni lanac od ure, oko četiri decimetra dugačak, a za lanac privezana i u džepu smještena vrijedna zlatna ura (ne bih baš znao reći, koliko je vrijedila, ali svakako toliko, koliko može da vrijedi dobra ura). Bila je to velika, teška, okrugla rukotvorina: podebela ura kao i gentleman, a kazaljka joj golema kao i njegovo lice. »Bolje bi bilo da ne nosite tu uru, zborili mu prijatelji, ukrast će vam je. - Ukrasti, velite? odvraćao bi im gojatni gentleman. - Hoće bogme, pritvrdili bi mu oni. - E baš bih rad vidio džepokradicu, koji bi mi izvukao uru iz džepa, jer je, bog mi i moja duša, tako tijesan, da je ni ja ne mogu iskobeljati, pa kad hoću da saznam, koliko je sati, moram, hoćeš-nećeš, pogledati u pekarnici.« Tada bi se tako srdačno nadušio smijati, da bi čovjek rekao: e sad će se raspuknuti od pusta smijeha, pa bi se i dalje samosvijesno gegao s naprašenom glavom i perčinom bašćući niza Strand; lanac mu se ispriječio ispred njega kao nikada, a veliki okrugli sat kao da će provaliti kroz sive platnene dostegnice. Nije bilo u Londonu džepokradice, koji nije potegao za taj lanac, ali nije nijednome uspjelo ni lanac prekinuti ni uru izvući, pa im je svima redom dojadilo da se s takvom alosijom povlače pločnikom, a on bi se smijući vraćao kući, dok bi mu se perčin njihao kao njihalo na holandskoj zidnoj uri. Napokon je ipak dolijao. Ide jednog dana gojazni starčina ulicom i ugleda kako prema njemu dohodi neki kesokradica, što ga je poznavao po viđenju, a uhvatio se rukom o ruku s nekakvim dječarcem goleme glavurine. »Bit će opet grdne šale, zborio u sebi stari gentleman; opet će po svoj prilici pokušati, ali će ponovo izvući kraći kraj!« Stao se tako starac grohotom smijati, kadli odjedanput mališan pusti ruku džepokradice, pa nasrnu bodimice glavom u sred sreća trbonjinih kulja i u času ga obori uz bolan jauk i povik gojaznog gentlemana; »Umorstvo!« Nato mu džepokradica prošapta u uho: »Sve je već u redu, gospodine.« Kad se starac pridigao, nema ni ure ni lanca, a da nesreća bude još veća, iza toga mu se iz temelja pokvarila probava i potraja tako sve dok ne promijeni svijetom... Pazite dakle na sebe, mladiću, i nemojte odveć debljati.
Kao da se ta moralna priča veoma dojmila debeljka. Kad je Weller ispričao, sve troje krenuše u kuhinju.
Bješe to velika prostorija, gdje bi se svake godine na Badnjak skupili svi članovi Wardleove zajednice. Taj su običaj obdržavali njegovi pređi odvajkada. Nasred stropa u kuhinji objesio stari Wardle vlastitim rukama golemu imelinu granu, koja odmah potom izazva prizor općeg i ugodnog otimanja i pometnje. Usred te gužve uze Pickwick staru damu s otmjenošću, koja bi bila na čast i kakvu potomku same Lady Tollimglower, pa je odvede pod tajanstvenu granu i poljubi je sa svom udvornošću i pristojnošću. Stara se dama pokori toj dužnoj uljudnosti sa svim onim dostojanstvom, koje se dolikuje tako važnoj i ozbiljnoj zgodi. Kako mlade dame ne bjehu do srži proniknule praznovjernim obožavanjem prema tome pradjedovskom običaju (ili su možda mislile, da se vrijednost poljupca mnogo više povećava, ako se malko promučiš, dok ga dobiješ), ele bilo kako bilo, udarilo mlado ženskinje u dreku i otimanje, stalo trčati u kutove, prijetiti i prosvjedovati, sve moguće činiti, ali nikako da bi izišlo iz kuhinje. Kad neki od manje pustolovne gospode htjedoše da odustanu od dalje potjere, sve djeve ujedanput vidješe, da nema koristi više se opirati, pa podatno i milo pružahu usne na poljupce. Winkle poljubi garavušu, Snodgrass Emiliju, a Weller, kako nije bio formalist, da baš mora utisnuti poljubac pod imelom, ljubio Emu i svu ostalu žensku poslugu, gdje god bi stigao. Što se tiče siromašnih Wardleovih rođaka, oni su ljubili svaku žensku glavu, na koju bi natrapili, ne izuzev ni one ružnije gošće, koje su u prevelikoj smetenosti potrčale ravno pod imelu, čim je bila obješena, i ne znajući, šta ih zapravo čeka. Stari se domaćin Wardle naslonio leđima na kamin, pa s neobičnim zadovoljstvom promatra čitav prizor. I debeljko uhvatio zgodu da se i on po svoju obraduje, pa posvojio i oblaporno opravlja niz ždrijelo neobično lijepu paštetu od isjeckana mesa, koju su brižno metnuli nastranu za nekoga drugog.

Badnjak kod Wardleovih

Pošto se vriska stišala, imaš šta i vidjeti: lica zažarena, kose zamršene, a Pickwick poljubiv staru damu, kakono prije opisasmo, stoji ispod imele i neobično zadovoljnim licem promatra sve oko sebe; najedanput se ona garavuša poče nešto sašaptavati s drugim gospođicama, pa suknu prema Pickwicku kao da si je šilom obo, ovi mu ruke oko vrata i poljubi ga srdačno u lijevi obraz. Prije nego se naš Pickwick i snašao, opkolile ga sve mlade dame i svaka mu po poljubac dala.
Umilno bješe gledati Pickwicka posred te skupine ženskoga svijeta, kako ga guraju tamo-amo, pa ga ljube najprije u bradu, pa u nos, pa u naočari. Divno je bilo slušati gromoran smijeh, koji se prolamao i na jednoj i na drugoj strani. No još je veći užitak bio, kad su malo nakon toga gledali Pickwicka, kako svilenim ubrusom zavezanih očiju nasrće na zid, traga po svim kutovima i prolazi kroz sve tajnovitosti igre slijepoga miša (kako je samo uživao u toj igri!), dok nije konačno uhvatio jednoga od siromašnih rođaka, a zatim je valjalo da sam izmiče pred slijepim mišem. Tako se okretno i žustro uklanjao, da je izmamio divljenje i odobravanje svih promatrača. Siromašni su rođaci hvatali one ljude, za koje su mislili da će im biti drago, a kad je igra popustila, dopustiše i oni sami da ih uhvate.
Kad se svi izmoriše od igre slijepoga miša, započeše veleigru vađenja sušaca iz gorućeg konjaka, a pošto pri tome podosta opržiše prste i povadiše sve sušce, kraj goleme vatre razgorjelih cjepanica posjedaše za obilnu božićnu večeru i uz silno veliku posudu (bila je nešto manja od običnog kotla u praonici) božićnoga pića, koje se sastoji od jakoga vrućeg piva, jabuka, mirodija i sladora. Vruće su jabuke cvrčale i ključale, da se nisi mogao dosta nagledati, a zvuk je njihova vrenja tako milovao uši, da nikako nisi mogao odoljeti.
Pickwick pogleda oko sebe pa uskliknu:
- Ovo je zaista divno i ugodno!
- To je naš postojani običaj - odvrati Wardle. - Kako nas sada vidite, tako mi svi, družina i članovi obitelji, posjedamo na Badnjak u ognjenici84 i čekamo, dok odbije dvanaesti sat i najavi Božić, te kratimo vrijeme igrom zaloga i pričanjem priča. Dajder Trundle, sinko, potakni vatru.
Kad zet pritaknu cjepanice, zavrcaše mirijade sjajnih iskara. Tamnocrveni plamen prosu obilan žar, štono prodrije i u najdalji zakutak te prostorije i svojim veselim preljevom prekri lica ukućana.
- Hajdemo zapjevati koju pjesmu - proslijedi Wardle - pjesmu božićnicu! Jednu ću vam ja otpjevati, jer ne znam bolje.
- Bravo! - uskliknu Pickwick.
- Napunite čaše! - povika Wardle. - Podobra će dva sata proći, prije nego kroz tamnocrvenu boju božićnoga pića ugledate dno posudi, u kojoj se nalazi. Svi redom napunite čaše, a onda ću zapjevati.
Dorekav to veseli stari gentleman, bez daljega okolišenja, prikladnim, punim, snažnim glasom otisnu ovako:

BOŽIČNA PJESMA85

Proljet me ne gane, kad s lahorom grane
Prosipljuć pupove i mirisno cvijeće:
Sad ga kišom rosi, sad vihorom kosi,
Do osvita rana već ga biti neće.
Taj vilenjak hudi čudne vam je ćudi,
Sveudilj se mijenja, u svakome trenu: 
Dok osmijehom grije, zlurado se smije, 
Najnježnije lati ubrzo povenu.

I kad Ljetno sunce tone za vrhunce,
Za njegovim sjajem duša ne zažudi.
Kad ga oblak skrije, srce mi se smije:
Hej, kako je Sunce mrzovoljne ćudi!
Nebesima kroči, plam pomaman toči
U poletu ludom pjanog uživača.
No ljubav je žarka samo kratka varka,
Nema joj svršetka bez jada i plača.

U žetvenoj noći kada u samoći
Gledam kako mjesec nebosklonom luta,
Više me očara od ognjena žara,
Što rasipa zvjezdan vrh podnevna puta.
Al mi stuži bitak svaki žuti listak,
Kad umoran padne na Zemljino krilo.
Nek Jeseni lice ima žar djevice,
Nije mome srcu ono ipak milo.

A kad Zima stegne, pjesma se razlijegne
Božiću veselu, prijatelju staru.
Počuj zveket čaša, pijev koledaša,
Ni spomena nema čemernome karu,
Cerov badnjak gori, pjesmom kuća ori,
Razdraganih srca sva se čeljad smije,
Sa slamnice jede, dok se ne objede,
A onda uz priču kraj vatre se grije.

Ponosna je Zima, što ožiljke ima,
Vihrom i olujom što je išibana.
Bez sramote svake pokazuje znake
Mornareva gorda čela izbrazdana.
Stoga iz sveg grla kliču bića vrla,
Pozdravljaju pjesmom starog Zimovića;
Zračištem se ori, kako narod zbori:
Prave, brajko, zime nema do Božića!

Urnebesan pljesak poprati pjesmu - ta kud ćeš divnijega slušateljstva od prijatelja i slugu, da i ne govorimo o siromašnim rođacima, koji su od silna ushićenja bili u devetom nebu.
Ponovo navališe na oganj drva i opet zareda božićno piće.
- Kako samo snijeg vije! - potiho će jedan od nazočnih.
- Zar vije? - priupita Wardle.
- Vani je stisla ljuta, mrazovita noć - priklopi onaj; - razvalio vjetar noćnik pa nanosi poljima smetove poput bijelih debelih oblaka.
- Što to veli Jem? - upita stara dama. - Zar se nešto desilo?
- Nije ništa, majko - otpovrze Wardle; - veli samo, da je vani vijavica, da vjetrina urla i da je stisla ciča zima. Pa to se vidi i po tutnjavi u dimnjaku.
- Ah! - proslijedi stara dama - sjećam se, da je prije mnogo, mnogo godina, upravo pet godina prije smrti tvoga oca, bila isto tako busavica i vijavica. Bilo je također na Badnjak. Još se prisjećam, kako nam je pokojni tvoj otac te iste noći kazivao priču o vilenjacima, što odvukoše staroga Gabrijela Gruba.
- Kakvu to priču? - upita Pickwick.
- Ama, prođite se, nije ništa - odvrati Wardle. - Pokojni nam je otac ispričao tada priču o nekakvu starome grobaru, za kojega ovdašnji bezazleni svijet misli da su ga odvukli vilenjaci.
- Misli, veliš? - poviknu stara dama. - Zar ima tako tvrda čovjeka, koji to ne vjeruje? Pa mi veliš, da misli! A zar nisi još kao dijete slušao, da su ga uistinu odnijeli vilenjaci, i zar ne znaš, da je odista tako bilo?
- U redu, majko, bilo je, ako baš hoćeš - dodade Wardle smijući se. - Zaista su ga odnijeli vilenjaci, Pickwiče, i eto priči je kraj.
- Ma kakav kraj, kumane moj - odvrati Pickwick - ta nema kraja bez početka, kad vam velim; ja bih rad znati, kako su ga uzeli i zašto i sve, kako se dogodilo.
Wardle se nasmiješi vidjevši, kako su svi redom izduljili vratove da čuju. Natočivši svima do vrha božičnog pića, nazdravi Pickwicku i očepi ovako...
Ali, eto ti našega uredničkog mozga! Kako smo u dugo poglavlje zaveslali! Svečano izjavljujemo, da smo posve zaboravili na takve male ograde kao što su poglavlja. Red je onda da prepustimo duhu sasvim novo! Ali, molim, gospođe i gospodo, nemojte misliti, da vilenjacima dajem i svoju naklonost, ako im poklanjam slobodan prostor novoga poglavlja.

Dvadeset deveto poglavlje

Kazalica o vilenjacima, koji su ukrali grobara.

U nekom starom opatijskom gradu, u ovome dijelu naše grofovije, davno, veoma davno, tako davno, da mora ova kazalica biti istinita, jer su naši pređi bezuvjetno u nju vjerovali - službovao kao crkvenjak i ukopnik neki čovjek, koji se zvao Gabrijel Grub. Što je neki čovjek ukopnik i što je neprestano okružen znamenjima smrtnosti ljudske, nipošto ne znači, da stoga valja da bude mrzovoljnik i turobnik. Ta vlasnici su pogrebnih poduzeća najveseliji ljudi na svijetu. Nekad sam imao čast te sam veoma dobro poznavao jednoga slugu pogrebnog zavoda, štono s palicom u ruci stražu straži pred vratima kuće žalosti. Taj vam je čovjek u privatnom životu i kad nije bio u službi, zametao smijeh i šale, prevrtao neku obijesnu pjesmu tako te mu nikad ne bi zapelo pamćenje, ili bi znao istrusiti sadržinu pune čaše pojaka pića, a da ni predušio ne bi. Gabrijel je Grub, usprkos tim slučajevima koji protivno dokazuju, bio pakostan, tvrdokoran i mrzovoljast čovjek, osobit, samotan i samoživ, a druga mu bješe samo stara pletenka, koja mu je pristajala u prostran, dubok džep pršnjaka. Prijekim je okom mjerio svako veselo lice, kad bi mimo nj prošlo. Tako bi se zlobno i zloćudno namrgodio, kad bi čovjeka susreo, da je bilo teško a da te pri tome ne prođu srsi.
Jedne Badnje večeri, malko prije sumračja, podbio na rame lopatu, upalio svjetiljku i uputio se prema starome groblju ukopnik Gabrijel Grub. Kako je do sutrašnjeg jutra imao iskopati neki grob, a osvojila ga nujnost i zlovolja, smisli, da će možda popraviti raspoloženje, dadne li se odmah na posao. Idući tako drevnom ulicom za svojim poslom, ugleda kroz stara prozorska okna blistava svjetla rasplamsalih vatara i začu grohotan smijeh i veselo klicanje ukućana, što su se okupili oko domaćeg ognjišta. Opazi užurbane pripreme za svečane obroke sutrašnjega dana, i oćutje u vezi s tim jestivima mnogobrojne sočne mirise, štono su se poput oblaka pušili iz kuhinjskih prozora. Sve je to bilo žuč i pelin srcu Gabrijelovu. Djeca su u skupinicama iskakivala iz kuća i skakutala preko ceste. Prije nego bi uspjela zakucati na vratima protivne strane ulice, presrelo bi ih pet-šest vragolastih mališana kudrave kose, pa bi se sjatili oko njih, dok su grnuli u gornje odaje, da provedu večer u božićnim igrama. Gledajući tu dječicu, Gabrijel se strašno nacerio i još čvršće ščepao držak lopate, misleći na osutak, crven, ustobolju, hripavac i mnoge druge izvore dječje utjehe.
U tom sretnom duševnom raspoloženju Gabrijel je dalje odmicao, kratkim i zlovoljnim gunđanjem odgovarajući na vesele pozdrave susjeda, koji bi tu i tamo mimo nj prošli. Skrenu napokon na mračnu stazu, koja je vodila prema groblju. Gabrijel je jedva čekao da stigne na tu tmurnu postopicu. Bješe to naime općenito zgodna, tamna i tužna putanja, kojom građani nisu baš voljeli da idu osim usred bijela dana, kad je sunce sjalo. Prilično se stoga razbjesnio, kad je začuo nekoga mladog pustopašnog derana kako izvija neku veselu pjesmu o sretnom Božiću, i to u samome tome pribježištu, što ga još od dana stare opatije i vremena redovnika obrijanih glava zvahu Mrtvački put. Kako je Gabrijel odmicao, a glas se približavao, oćutje, da dolazi iz grla nekog dječačića, koji hita da se sastane sa skupinicom dječaraca u onoj staroj ulici, pa se mališ pusto raspjevao što ga grlo nosi, koje da mu pjesma bude drugom, koje opet da se pripravi za svečanu zgodu. Gabrijel je čekao, dok dječak nadođe, a onda ga povuče u jedan ugao i udari pet-šest puta svjetiljkom po glavi, da bi momčića naučio, kako će modulirati glas. Nakon toga odjuri jadan dječak držeći se rukom za glavu i pjevajući sasvim drukčiju pjesmu od one maloprijušnje. Gabrijel se Grub veoma srdačno u sebi nasmija pa uđe u groblje i zatvori za sobom vrata.
Skine kaput, spusti svjetiljku i siđe u započet grob. Žustro je i veselo kopao čitav sat. Kako je zemlju stegao mraz, veoma mu teško bješe da je razbija i izgrće. Osim toga, premda je bilo mjesečine, ipak je malo svjetla osvjetljivalo grob, koji se nalazio u sjeni crkve, jer je bio tek mlađak. U svako bi drugo vrijeme te prepreke ozlovoljile i rastužile Gabrijela Gruba, ali sada je on bio tako sretan, što je smeo dječakovo pjevanje, da se malo obzirao na polagano napredovanje pri kopanju. Kad je dovršio posao za tu noć, s grozovitim zadovoljstvom pogleda u grob i skupljajući svoj alat stade gunđati ovu pjesmicu:

Brave lodgings for one, brave lodgings for one,
A few feet of cold earth, when life is done;
A stone at the head, a stone at the feet,
A rich, juicy meal for the worms to eat;
Rank grass over head, and damp clay around,
Brave lodgings for one, these, in holy ground!

(Bit će nekom divan stanak, divan stanak,
Kad dotraje žića danak, žića danak;
Tu će čamit ispod ploče, grobne ploče,
Dok ga crvi ne istoče, ne istoče;
Natkrit će mu guštik trave, guštik trave,
Posvećeni ležaj strave, ležaj strave!)

- Ho! ho! - zahihota Gabrijel Grub, kad sjede na ravnu nadgrobnicu, omiljelo svoje počivalo, i poteže pletenku crkavice. - Lijes na Božić - dar za Božić. Ho! ho! ho!
- Ho! ho! ho! - ponovi glas, štono se oglasi tik iza njega.
Gabrijel je upravo prinosio bocu k ustima, ali se malko uzbudi, zastade i pogleda oko sebe. Mir i tišina prekrili ukopište na blijedoj mjesečini, pa se opet ne čuje nigdje glasa kao ni u tavnome dnu najstarijeg groba do njega. Mrazovito se inje blistalo po nadgrobnicima i iskrilo se između kamenih rezbarija starodrevne crkve poput niza brušenih dragulja. Popao po zemlji tvrd i prhak snijeg sušac. Preko gusto posijanih humaka rasprostro tako bijel i gladak pokrivač, kao da po tlu leže mrtvu ljudska tjelesu uvijena u mrtvačke ponjave. Ni najmanji šuštaj da bi prekidao duboku tišinu toga svečanog prizora. Kao da se i sam zvuk zamrznuo, tako je sve bilo mrazovito i tiho.

Vilenjak i grobar

- Jeka je to bila - reče Gabrijel Grub ponovo podižući bocu k ustima.
- Nije jeka - odsiječe neki dubok glas.
Gabrijel se trže i stade kao ukopan od začuđenosti i strave, jer su mu oči počivale na prikazi, od koje mu se krv ledila.
Na uspravnom nadgrobniku, tik uza nj, sjedaše čudna nezemaljska prikaza, za koju Gabrijel odmah osjeti da nije biće od ovoga svijeta. Uzbacio, na čudan i fantastičan način prekrižio vilenjak duge neobične noge, kojima bi mogao doseći sve do zemlje; žilave mu mišice gole, a ruke počivaju na koljenima. Na nisko okruglo tijelo navukao tijesnu odjeću, urešenu malim prorezima; na leđima mu visi kratak ogrnjač, a ogrlica mu rasječena u čudnovate šiljke, štono vilenjaku služe mjesto nabrane ogrlice ili ovratnika. Cipele mu se na prstima zavile u duge šiljke. Na glavi ima šešir posut bijelim injem, sa širokim obrubom u obliku stožaste glave sladora, a zakitio ga jednim jedinim perom. Vilenjak je tako udobno sjedio na tome nadgrobniku, kao da je tu već dvjesta ili trista ljeta. Bio je potpuno miran, samo što bješe isplazio jezik, kao da se ruga. Cerio se na Gabrijela Gruba, kako to samo vilenjak zna.
- Nije bila jeka - opet će mu vilenjak.
Gabrijel Grub bijaše kao uzet te ne probijeli ni ciglovetne.
- Što radiš ovdje na Badnju večer? - upita ga strogo vilenjak.
- Došao sam da iskopam grob, gospodine - uzmucao se Gabrijel Grub.
- Tko luta između grobova i po grobljima u ovoj noći? - povika vilenjak.
- Gabrijel Grub! Gabrijel Grub! - stade vriska divljeg zbora glasova, koji kao da ispuniše groblje. Gabrijel se bojažljivo ogleda oko sebe, ali ne vidje ništa.
- Što imaš u toj boci? - upita ga vilenjak.
- Holandske borovice, gospodine - odvrati grobar i svega ga obuze drhat. Kupio je naime rakiju kod krijumčara, pa pomisli, da nije možda ispitivač namješten u trošarinskom odjelu duhova.
- A tko sam pije borovicu na groblju po ovakvoj noći? - zapita ga duh.
- Gabrijel Grub! Gabrijel Grub! - povikaše ponovo divlji glasi.
Vilenjak zlobno zirnu na prestrašena crkvenjaka, pa opet podiže glas i poviknu:
- Tko dakle pripada nama kao opravdan i zakonit plijen?
Na to pitanje odgovori nevidljivi zbor takvim snažnim tonom, koji je zvučao poput slivenih glasova mnoštva zbornih pjevača, što pjevaju uz silno brujanje orgulja stare opatijske crkve. Čini se, kao da je taj zvuk, nošen divljim vjetrom, dopro do grobarevih ušiju i da ga vjetar promičući odnosi. No pripjev je odgovora uvijek bio isti: »Gabrijel Grub! Gabrijel Grub!«
Vilenjak se naceri još strašnije nego maloprije pa upita:
- No, šta veliš na ovo, Gabrijele Grube?
Grobaru bješe ponestalo daha.
- Šta misliš na ovo, Gabrijele? - zaintačio duh uzbacivši u zrak jednu nogu s jedne, a drugu s druge strane nadgrobnika, i gledajući u zavrnute vrške svojih cipela s takvim zadovoljstvom, kao da promatra najotmjenije čizme dokoljenke u čitavoj ulici Bond.
- To su... to su... vrlo umiješni pokreti, gospodine - odvrati grobar polumrtav od straha; - sve je to veoma umiješno i lijepo, samo ja bih rad dovršiti svoj posao, gospodine, ako mi dopustite.
- Posao! - povika duh; - a kakav posao?
- Pa da iskopam grob, gospodine - uzmucao se jadan grobar.
- O, grob veliš? - proslijedi vilenjak - a tko to kopa grobove i u tome užitka još nalazi, dok se svi drugi ljudi vesele?
Tajanstveni glasovi ponovo odgovoriše: »Gabrijel Grub! Gabrijel Grub!«
- Žao mi je, ali ja sve nekako mislim, da te moji prijatelji traže - proslijedi duh tako isplazivši jezik, da mu je plazilo sezalo dalje po obrazu nego ikada prije (a bio mu je jezik veoma izvanredan) - ja sve nekako nagađam, da te oni traže, Gabrijele.
- Ako bih se usudio napomenuti, gospodine - odgovori grobar vas protrnuo od straha - ja mislim, da oni mene ne mogu tražiti, kad me i ne poznaju, gospodine; držim, da me ta gospoda ne vidješe nikad u mome vijeku.
- O, poznaju oni tebe - odvrati duh; - svi mi poznamo čovjeka zlovoljna lica i mrka pogleda, štono je noćas išao niz ulicu i opakim pogledima mjerio djecu, sve čvršće stiskujući grobarsku lopatu. Poznamo mi nesmiljenika, koji je u zavidljivoj zlobi svoga srca udarao dječaka po glavi, zato što je dječak bio veseo, a on nije bio kadar da se razveseli. Poznamo mi njega, poznamo.
Pritom se vilenjak glasno i kreštavo nasmija, što mu jeka vrati dvadeseterostruko. Zatim baci noge uvis te se na uskom rubu nadgrobnika posvrati na glavu ili točnije na sam vršak stožastoga šešira, a odatle se s izvanrednom okretnošću premetnu u kovitlac prekoprcnuv se ravno grobaru pred noge i postaviv se u položaj, u kojemu obično sjede krojači, kad su pri svome poslu u radionici.
- Ža... žao mi je, što moram da odem od vas - uzmucao se grobar nastojeći da pođe.
- Od nas otići! - povika duh; - Gabrijel Grub kani od nas otići. Ho! ho! ho!
Dok se vilenjak smijao, opazi grobar, kako se u času zasvjetlaše svi crkveni prozori, kao da je čitavo zdanje u moru svjetla. Svjetlost zatim iščeznu, a orgulje se oglasiše veselom melodijom. Nato nagrnu u groblje cijela četa vilenjaka, prave slike i prilike onoga prvog; stadoše »preskakivati žabicu« preko nadgrobnika. Ni časa ne bi stali, da odahnu, već su preskakivali i one najviše, sve jednoga za drugim, s veoma čudnovatom spretnošću. Prvi vilenjak bješe najvanredniji skakač; nijedan mu drugi ne mogaše ni blizu zapeti. Premda je grobar bio u smrtnome strahu, ipak nije mogao a da ne zapazi, kako prvak vilenjak, dok njegovi prijatelji preskaču obične nadgrobnike, đipa preko obiteljskih grobnica, željeznih ograda i svega, što se tamo nalazilo, i to tako lako, kao da su to obični miljokazi.
Igra konačno dosegnu najuzbudljiviji vrhunac; orgulje svirale sve brže i brže, a vilenjaci ubrzali da je milota, zavrzmali se i zapremetali po zemlji, a od nadgrobnika odskakali kao lopte. Grobarev se mozak zavrtio od silne brzine, koju je pred sobom motrio, a noge pod njim klecale, dok su mu dusi prolijetali ispred očiju, kadli najednom vođa vilenjaka suknu prema njemu, uhvati ga rukom za ogrlicu i utonu s njime u zemljinu utrobu.
Kad je Gabrijel Grub uspio uhvatiti dah, jer ga je zbog brza silaska u podzemlje bio načas izgubio, nađe se u nekakvoj golemoj spilji, a sa svih ga strana okružile čitave čete gadnih i sablasnih aveti. U sredini prostorije, na povišenu sjedištu, sjedio njegov prijatelj iz groblja, a odmah do njega stoji on, Gabrijel Grub, bez snage i moći da se makne.
- Noćas pošteno bridi - otpoče vođa vilenjaka - gadno je zastudilo. Ovamote čašu čega vrućega!
Na tu zapovijed brzo iščeznu i začas se s vrčem tekuće vatre povrati pet-šest uslužnih vilenjaka, s postojanim smiješkom na licima, po čemu Gabrijel Grub zaključi, da su dvorani. Dadoše vrč svome kralju.
- E, baš divno grije! Donesite pehar ovoga i gospodinu Grubu! - povika kralj vilenjaka, kojemu obrazi i grlo bijahu prozirni, dok je gutao plamen.
Zaludu je prosvjedovao jadni grobar, kako on nije navikao da pije po noći bilo kakvo vruće piće; jedan ga je vilenjak držao, a drugi mu je sipao u ždrijelo goruću tekućinu. Svi su okupljeni dusi vrištali od smijeha, kad je crkvenjak kašljao, gušio se i brisao suze, štono su mu ćurkom curile iz očiju, pošto je progutao gorući napitak.
Tada kralj vilenjaka, čudnovato bocnuv šiljkom svoga stožastog šešira crkvenjaka u oko i prouzročiv mu time neobično osjetljivu bol, naredi ovako:
- Pokažiderte ovome bijednom i sumornom čovjeku nekoliko prizora iz velike naše žive galerije!
Dok je vilenjak tako govorio, stade se malo-pomalo razgaljivati gust oblak, štono je zamračivao udaljeni kraj spilje, i ukaza se, očito u velikoj udaljenosti, malena i oskudno namještena, ali uredna i čista odajica. Oko svijetle vatre okupilo se više dječice, štono su se priljubila uz suknju svoje majke ili pustopašno skakuću oko njezine stolice. Majka bi se ovda-onda ustala, razgrnula prozorsku zavjesu, kao da pogleda, hoće li joj netko doći. Na stolu spremno čeka priprost obrok, a naslonjač smješten uz ognjište. Začu se kucanje na vratima: majka otvori, dječica se sjate oko nje i veselo pljeskaju rukama, jer je to ušao njihov otac. Pokisao je i umoran. Stresa snijeg s odjeće, a dječica se posleno i revnjivo uzlijetala oko njega, pa mu jedno uzima ogrnjač, drugo šešir, treće štap, a četvrto rukavice i trče iz sobe da to ostave. Kad je zatim sjeo da jede ispred ognjišta, djeca mu se pentraju na koljena, majka sjedi kraj njega, a na svim se licima zrcali sreća i zadovoljstvo.
Zatim se gotovo neopazice izmijeni prizor. Grobar ugleda malu ložnicu, gdjeno je na umrlom času ležalo najljepše i najmlađe dijete. Nestalo je crvenila s njegovih obraščića i krijesa iz njegovih očiju. Upravo ga je pogledao grobar sa zanimanjem, što ga nikad prije nije osjećao ni poznavao, kadli djetešce promijeni svijetom. Mala njegova braća i sestre natisli se oko njegove posteljice, i dodirnuli ga za sićušnu ručicu, koja postade hladna i teška. Ustuknuše pri tom dodiru i sa strahopoštovanjem gledahu u njegovo djetinje lice. Makar koliko im se činilo lice mirno i spokojno, a ljepušno čedo kao da spava u pokoju i počinku, ipak su vidjeli, da je mrtvo i znali, da je to anđelak, koji iz sjajnog i sretnog neba gleda na njih i blagosliva ih.
Opet lagan oblačić prijeđe preko slike i ponovo se izmijeni prizor. Sad su već otac i majka stari i bespomoćni, a broj njihove djece smanjio se više od polovice. Uza sve to, na svakom se licu vidjelo zadovoljstvo i radost, u svakom se oku krijesilo veselje, kad bi se skupili oko kamina pa pričali i slušali stare priče iz prijašnjih proteklih dana. Polagano je i mirno utonuo u grob i otac, a naskoro za njim na mjesto počinka pošla i sudionica svih njegovih briga i nevolja. Ono malo njihove djece, što su ih nadživjela, klekla uz grob svojih roditelja i suzama kvase zeleno busenje, što ga prekriva. Zatim ustadoše i vratiše se svome domu: žalosni su i tužni, ali ne čuješ bolne kuknjave ni očajnih jadikovki, jer znaju, da će se jednoga dana opet sresti. Ponovo uđoše u bučan život i povrati im se zadovoljstvo i radost. Opet se razastrije oblak preko slike i sakri je od grobareva pogleda.
Vilenjak se svojim velikim licem obrati prema Gabrijelu Grubu pa će mu:
- A šta misliš o ovome?
Gabrijel promrmlja, da je to veoma zgodno, i izgledaše nekako posramljen, dok je vilenjak zurio u njega svojim vatrenim očima.
- Ti, bijedni samoživče! - stade ga grditi vilenjak tonom krajnjeg prezira. - Ti... kao da bješe nakan da mu prišije još štogod, ali mu gnjev zabrtvi glas, pa podiže jednu od svojih veoma gipkih nogu, zavitla malko njome nad grobarevom glavom, da sigurno pogodi određeni cilj, i baš pošteno odalami Gabrijela Gruba po plećima. Odmah se nakon toga oko jadnoga grobara sjatiše svi vilenjakovi dvorani, pa udri po nevoljniku bez ikakva milosrđa; takav je ustaljen i nepromjenljiv običaj kraljevskih dvorana i ovdje na zemlji: udaraju po onome, po kojemu kralj udara, a miluju onoga, kojega kralj miluje.
- Još mu što pokažite! - zapovijedi kralj vilenjaka.
Na te se riječi rasprši oblak i otkri se oku bujan i divan krajolik. I dan današnji upravo takav možete vidjeti pola milje od staroga samostanskog grada: sunce poiskočilo i prosipa svoj sjaj s vedrog modrog neba, voda se ljeska pod njegovim lučama, a njegove zrake još više pozelenjuju drveće i razvedravaju cvijeće. Uz ugodan zvuk mreška se voda; povjetarac šuška drvećem i tiho mrmoni među njegovim lišćem; ptice se po granama raspjevale, a ševa u visini cvrkuće veselu dobrodošlicu jutru. Rasvanulo sjajno, mirisno ljetno jutro. I najsićušniji listak i najtanja vlat travke, sve previre životom. Mravak gmiže na svoj dnevni posao, leptir leprša i sunča se na toplim sunčanim zrakama, a mirijade kukaca rasprostrlo providna svoja krioca i razuzdano uživaju u svom kratkom ali sretnom žiću. Čovjek, sav uznesen tim prizorom, polazi na posao. Svu prirodu ovio divan i raskošan sjaj.
- Ti, sebeznali čovječe! - povika grobaru kralj vilenjaka još prezirnije nego prije. Ponovo vilenjak zamaha nogom iznad crkvenjakove glave i opet ga gruhnu njome u pleća, a dvoranici se povedoše za primjerom svoga prvaka.
Mnogi se još put oblak raspršio i navukao, a Gabrijel Grub mnogu pouku naučio. Premda su ga leđa bolno pekla, što su ga vilenjaci po njima nogama udarali, ipak je s nesmanjenim zanimanjem promatrao prizore, koji su mu se ukazivali pred očima. Vidio je, kako su sretni i veseli ljudi, koji teškim radom i napornim življenjem zarađuju tvrdu koricu kruha. Opazio je, kako je blago lice prirode i najneukijem stvorenju nepresušiv izvor veselja i radosti. Zapazio je, kako su, uza svu oskudicu, veseli ljudi, štono su nekada bili pomno othranjeni i nježno odgojeni, i kako su svladali sve životne patnje, koje bi poput nemilosrdna žrvnja smrvile i mnogo surovije zrnje; razlog je njihovu veselju u tome, što u vlastitim grudima nose građu sreće, zadovoljstva i pokoja. Uočio je, kako su žene, najnježniji i najkrhkiji stvorovi, ponajčešće krotiteljice čemera, nesreće i jada, a razlog je u tome, jer u vlastitim srcima nose nepresušivo vrelo ljubavi i odanosti. Uvidio je napokon, kako su najpoganiji korov na ovoj lijepoj zemaljskoj njivi osebenjaci kao što je on, štono reže na veselje i radovanje drugih ljudi. Poredivši tako sve dobro sa zlim na ovome svijetu, zaključio je, da je na kraju krajeva život na zemlji veoma pristojan i poštovanja dostojan. Čim je došao do te spoznaje, kao da mu se na osjetila spustio i počeo ga uspavljivati oblak, koji bješe prekrio posljednju sliku. Vilenjaci, jedan po jedan, polagano mu nestajahu iz vida. Kad je posljednji iščeznuo, utonu grobar u sladak san.
Bješe se već razdanilo, kad se probudio Gabrijel Grub. Istegao se koliko je dug i širok na ravnoj ploči nadgrobnici u gradskom ukopištu, a pokraj njega prazna boca pletenjača, dok mu kaput, lopata i svjetiljka, ubijeljeli od slane, raštrkano leže po snijegu. Pred njim se ukipio nadgrobnik, na kojemu je najprije vidio vilenjaka kako sjedi, a nedaleko od njega zijevaše grob, što ga je kopao minule noći. Poče isprvice sumnjati u zbilju svojih doživljaja, ali kad se pokušao pridići, uvjeri ga žestoka bol u plećima, da gruhanje vilenjačko ne bješe baš idealno. Ponovo mu se zamagli opazivši da nema nikakvih tragova u snijegu, po kojemu su se vilenjaci igrali žabice s nadgrobnicima, ali mu se dobrzo razjasni ta činjenica, kad se sjetio, da dusi ne ostavljaju iza sebe nikakvih otisaka. Tada se Gabrijel Grub s teškom mukom pridiže na noge, jer su ga teško boljela leđa. Stresav inje s kaputa, obuče ga, i zatim zbode pa ode prema gradu.
No kako je Gabrijel bio sada sasvim drugi čovjek, nije mogao podnijeti da se vrati u mjesto, gdje će se sprdati njegovu pokajanju i gdje neće vjerovati, da se popravio. Krzmao je stoga nekoliko časaka, a zatim spuči i pođe, kud ga noge nose, da negdje drugdje potraži koricu kruha.
Istoga dana nađoše na pokopištu svjetiljku, lopatu i pletenku staroga grobara. Bilo je isprvice mnoštvo nagađanja, kakva je kob zadesila Gabrijela Gruba, ali svijet dobrzo zaključi, da su ga odnijeli vilenjaci. Nije, štoviše, manjkalo ni vjerodostojnih svjedoka, koji su ga točno vidjeli kako je prošibao zrakom jašući na čakarastu vilenu kulašu, s lavljim butinama i medvjeđim repom. Svi konačno u to čvrsto povjeravaše, a novi je grobar za neznatnu odštetu pokazivao radoznalicama povelik komad vjetrenjače s opatijske crkve, štono ga je u zračnom naletu slučajno okrznuo kopitima kulaš, a on ga pronašao u groblju godinu-dvije dana nakon toga.
Neočekivana pojava samoga Gabrijela Gruba pomuti nažalost te pričice. On se naime nakon desetak godina vrati, odrpan i kostobolan doduše, ali ipak sretan i zadovoljan, pa ispriča svoju zgodu svećeniku i načelniku toga mjesta. Tako ona po vremenu malo-pomalo postade povijesna činjenica i u takvu se obliku obdrža sve do dana današnjega. One, što su povjerovali spomenutoj kazalici o vjetrenjači i tako već jedanput bili na tanak led navedeni, nije bilo lako predobiti, da se toga svog uvjerenja okane, pa su se gradili vajnim mudricama, sažimali ramenima i filozofski stavljali prst na čelo, mrmljajući, kako je Gabrijel Grub ispio tobože svu holandsku borovicu iz pletenke, a onda kao zaklan zaspao na ravnoj nadgrobnici. Što je pak grobar pričao, kako je bio očevidac mnogih prizora u vilenjačkoj spilji, protumačili su jednostavnom tvrdnjom, da je taj čovjek vidio mnogo svijeta i da je tako omudrio. Međutim, to se njihovo mišljenje malo-pomalo izgubilo, premda zapravo nikada nije ni bilo omiljelo. Bilo kako bilo, istina je, da je Gabrijela Gruba sve do samrtnoga dana spopadala trgavica, pa ova priča, ukoliko ničemu boljemu ne uči, ima barem jednu vrijednu pouku, a ta se može izreći ovako: ako se koji čovjek ozlovolji i sam samcat pije na božične dane, može biti siguran, da tako neće svoga raspoloženja nimalo poboljšati, pa makar kakvo dobro piće pio - makar imalo čak i onoliko stupnjeva nad prosječnom jakošću, kao što je imalo plameno piće, koje je u vilenjačkoj spilji vidio i pio Gabrijel Grub.