Čarls Dikens-Posmrtni spisi Pickwickova kluba 1

First topic message reminder :




Posveta
originalnog izdanja
gospodinu
Serjeantu Talfourdu,
članu E. P., i t. d., i t. d.
Dragi gospodine,
Sve kad i ne bih uživao sreću vašeg osobnog prijateljstva, ipak bih vam posvetio ovo djelo, kao neznatno i sasvim nedovoljno priznanje vašim neprocjenjivim zaslugama, što ih iskazujete književnosti svoje zemlje, i trajnim dobrobitima, koje ćete udijeliti piscima sadašnjeg i budućih pokoljenja, osiguravajući njima i njihovim potomcima neprolazni udio u autorskom pravu njihovih djela.
Mnoga će grozničava glava i nemoćna ruka u časovima bolesti i nevolje sabrati nove snage iz vaših vrsnih nastojanja. Bolji život mnoge obudovjele majke i samohrana siročeta, koji bez vaših nastojanja ne bi dobili ništa od slave preminulog genija doli prečesto namrlu baštinu siromaštva i patnje, svjedočit će jasnije i glasnije o vrijednosti vašeg djelovanja, nego što bi to kadra bila najoduševljenija veličanja iz usta bilo kakva govornika ili iz pera bilo kojega književnika.
Pored takvih iskaza hvale i poštovanja, odista ne bi ništa djelovalo sve ono, što bih ja od srca rekao o djelu, kojemu ste posvetili sve svoje izvrsne sposobnosti govorničkoga dara, značaja i uma. Pa ipak, ovako javno dajući oduška svojoj dubokoj zahvalnosti i pokazujući, kako sam svjestan, koliko ste truda uložili za promicanje engleske književnosti i za dobrobit onih, koji se svim srcem predaju tome najnesigurnijem pozivu, ja tek djelomično izražavam, kako to duboko osjećam, premda vam time ne iskazujem nikakve usluge.
Ovih bi nekoliko rečenica obuhvatilo sve, što bih vam imao reći, kad bih vas poznavao samo kao javnog radnika. Ali, radi mojih prijateljskih osjećaja prema vama dopustite mi još koju riječ.
Primite, dragi gospodine, posvetu ove knjige kao znak najtoplijega moga osjećanja i štovanja, kao uspomenu na najdraže prijateljstvo, što sam ga ikad u životu sklopio, i na neke od najugodnijih časova, što sam ih uopće proveo, kao spomen moga usrdnog divljenja svim lijepim odlikama vašeg uma i srca, kao jamstvo istinitosti i iskrenosti, s kojima ću uvijek biti,
dragi gospodine.
Vaš najvjerniji i najiskreniji
Charles Dickens
48 Doughty Street
27. rujna 1837

Trideseto poglavlje

Kako su se pickwickovci upoznali i združili s dvojicom zgodnih mladića slobodnoga zvanja - Kako su se proveli na ledu - I kako je završio njihov posjet Vlasteoskom imanju

Studi li još, Same? - upitat će Pickwick svoga milog slugu, kadno mu ovaj potonji na sam Božić ujutro donese u ložnicu vruće vode.
- Voda u umivaoniku navukla ledenu obrazinu, gospodine - nato će mu Sam.
- Stisla ciča zima, Same moj - proslijedi Pickwick.
- Kud ćete boljega vremena za one, koji su se toplim omotali, kakono reče u sebi sjeverni medo vježbajući se u klizanju - odsiječe kao na panju Weller.
- Eto mene dolje za četvrt sata, Same - svrnu Pickwick odrešujući noćnu kapicu.
- Baš u pravi čas, gospodaru - nadometnu Sam. - Dolje su upravo dvojica kostopilja.
- Šta to veliš? - upita Pickwick sjedajući u postelji.
- Ma dvojica kostopilja - ponovi Sam.
- Kakvih kostopilja, Same, pobogu brate? - zaintačio Pickwick ne znajući posigurno, je li riječ o kakvim životinjama ili o nekakvu jelu.
- Šta, pa zar vi, gospodaru, ne znate, koga svijet u šali zove kostopiljom? - začuđeno će Weller. - Ja sam mislio, da je cijelom svijetu znano, kako mi vidare zovemo kostopiljama.
- Ah vidare, zar njih tako zovu? - prihvati Pickwick smiješeći se.
- Da, baš njih, gospodaru - odvrati Sam. - Ona dvojica dolje nisu doduše još pravi, izučeni vidari; tek se uče.
- Drukčije rečeno, oni su još studenti medicine, zar ne? - preuze Pickwick.
Sam potvrdi kimanjem glave.
- Baš mi je drago, što ću se s njima upoznati - proslijedi Pickwick krepko baciv noćnu kapu na pokrivalo. - Fini su to mladići, neobično fini. Promatranjem i promišljanjem stekoše zrelo rasuđivanje, a čitanjem i učenjem istančaše ukus. E, baš mi je milo, što ću se s njima upoznati.
- Zasjeli kraj vatre u kuhinji pa puše cigare - pridoda Sam.
- E baš volim vidjeti ljude, kad previru prijaznošću i životnim radostima - nato će mu Pickwick trljajući ruke.
- Jedan od njih - razbrbljao se dalje Sam i ne obzirući se na gospodarevo prekidanje - metnuo noge na stol i pije konjak bez vode, a drugi, onaj u naočarima, podbio među koljena burence kamenica, pa ih otvara sve u šesnaest, ždere ih naglo kao hala, a ljuskama gađa onoga mladog debeljaka, štono se šćućurio u kutu kraj kamina i spava kao zaklan.
- Šta ćeš, Same. Geniji su nastrani - uzvrati Pickwick. - Možete sada otići.
Po zapovijesti gospodarevoj Sam ode, a nakon četvrt sata eto i Pickwicka iz ložnice na doručak.
- Stigao je konačno! - prozbori stari Wardle. - Pickwiče, da vam kažem brata gospođice Allenove, gospodina Benjamina Allena. Mi ga zovemo Ben, a možete i vi, ako vam se mili. Ovaj je gentleman njegov desni prijatelj, gospodin...
- Gospodin Bob Sawyer - uplete mu se u riječ Benjamin Allen.
Nato se Bob Sawyer i Benjamin Allen nadušiše smijati u isti mah.
Pickwick se nakloni Bobu Sawyeru, a ovaj mu uzvrati poklonom. Tada se Bob Sawyer i njegov poglaviti prijatelj poklopiše s neumornom revnošću na jestvine, što su bile pred njima, te se tako Pickwicku nadala zgoda da ih obojicu hitimice pogleda.
Benjamin Allen bješe krupan, gojazan i čvrst mladić, s garavom pokratkom kosom i s bijelim podugim licem. Nos mu krasile naočari, a vrat mu resila bijela marama. Ispod crna kaputa s jednim redom puceta, zakopčanih sve do brade, virio uobičajen broj nogavica od sukna, štono je potočkano tamnim i svijetlim točkicama. Na nogama mu bjehu čizme, koje nisu baš sjale od ulaštenosti. Premda mu je kaput u rukavima okratak, ne bješe ni traga platnenu prevratku. Iako mu je lice bilo prilično prostrano, te ne bi smetalo, kad bi jedan dijelak prisvojila ogrlica od košulje, ipak ne bijaše počašćeno ni najmanjim prilazom toga dodatka. Sve u svemu, imađaše prilično buđav izgled, a oko sebe rasprostiraše miomiris kubanskih cigara.
Na Bobu Sawyeru bješe grub modar kaput; koji zapravo ne bješe ni zimski kaput ni ogrtač, nego imađaše ponešto od naravi i osobina i jednoga i drugoga. Toga je mladića resila neka nemarna otmjenost i razmetljivo držanje, kojim se odlikuju mladići, što puše po ulici po danu, a na istome mjestu kriče i galame po noći; štono zovu poslužnike po imenu i čine različite druge čine i djela, koja su isto tako smiješna. Hlače mu bjehu od kockaste škotske tkanine, a pogolem pršnjak od gruba sukna imađaše dva reda puceta. Kad bi van izlazio, nosio bi debeo štap s golemom jabukom. Od rukavica je zazirao. Sve u sve, činilo ti se kao da gledaš pred sobom kakva raskalašena Robinsona Crusoea.
Eto takva bijahu dvojica odličnika, kojima kazaše Pickwicka, kadno je sjeo da doručkuje na sam Božić ujutro.
- Baš je divno jutro, gospodo - očepi Pickwick.
Bob Sawyer nehajno kimnu glavom kao znak, da se slaže s Pickwickovom tvrdnjom, a onda zaiska gorušice od Benjamina Allena.
- Dođoste li jutros izdaleka, gospodo? - upitat će Pickwick.
- Iz muggletonskog svratišta Plavi lav - odsiječe nakratko Allen.
- Trebalo je da ste sinoć bili s nama - proslijedi Pickwick.
- Pa trebalo je - nato će Bob Sawyer - ali konjak nam je previše godio, da bismo se mogli od njega na brzinu rastati. Zar nije tako, Bene?
- Tako je, pobro - odvrati mu Benjamin Allen; - pa ni cigare nisu bile loše, a ni svinjski odresci s rebarcima, je li de, Bobe?
- Svakako da nisu - priklopi Bob.
Naši prijatelji i do zdjele i do po zdjele i preko zdjele nastaviše svoj napadaj na doručak, i to smionije nego prije, baš kao da im je spomen na sinoćnu večeru pridao nove slasti prema jestivu.
- Kusaj, Bobe - hrabrio Allen svoga druga.
- Kusam ja, ne boj se ti - odvrati mu Bob Sawyer. A da pravo i pošteno velimo, baš je bio slatkohrano čeljade.
- Ništa čovjeku ne pobudi tek, kao kad secira - napomenu Bob Sawyer pogledav sve oko stola.
Pickwick pritom malko protrnu.
- Nego, Bobe - proslijedi Allen - jesi li već secirao onu nogu?
- Pri kraju sam - otržito će Sawyer poslužujući se za vrijeme govora polovinom pileta. - Samo je previše žilava za dječju nogu - priši još.
- Ma zar? - nehajno ga upita Allen.
- Kad ti velim - prokulja punih usta Bob Sawyer.
- Ja sam se u našoj školi zabilježio za jednu ruku - proslijedi Allen. - Skupljamo zajednički za cijeli leš, i pun nam je gotovo popis, samo muku mučimo, što ne možemo da nađemo nikoga, koji bi htio da uzme glavu. Baš bih volio da je ti uzmeš.
- Ja nipošto - odsiječe Bob Sawyer - ta, kako bih se ja mogao dati na toliko raskošje.
- Šta melješ gluposti! - prekori ga Allen.
- Ma kad ti velim, zaista ne mogu - pritvrdi Bob Sawyer. - Za mozak bi još nekako išlo, ali otkud da smognem za čitavu glavu, čovječe?
- Pst, tiho, gospodo, molim vas - javi se Pickwick - evo čujem gdje dolaze dame.
Dok je Pickwick još bio u riječi, eto ti dama na povratku s jutarnje šetnje, a otmjeno ih prate Snodgrass, Winkle i Tupman.
- Gle Bena! - povika Arabella ugledavši brata, a u njezinu tonu bješe više iznenađenja nego radosti.
- Došao sam po te, da sutra idemo - odvrati joj Benjamin.
Winkle nato problijedje kao krpa.
- Zar ne vidiš Boba Sawyera, Arabello? - upita Benjamin Allen kao da pomalo prekorava sestru.
Nato Arabella dražesno pruži ruku kao znak da opaža nazočnost Boba Sawyera. Trnci mržnje zabodoše se u Winkleovo srce, kad Bob Sawyer svojski stisnu pruženu ruku njegove odabranice.
- Zaboga, Bene - povika Arabella zarumenjevši se - a jesi li se upoznao s gospodinom Winkleom?
- Nisam imao čast, ali bit će mi neobično drago, ako se upoznam - ozbiljno će Arabellin brat.
Tada se Allen odbojno nakloni Winkleu, dok se Winkle i Bob Sawyer s velikim nepovjerenjem pogledaše ispod oka.
Po svoj bi prilici dolazak te dvojice novih gostiju i prisiljeno držanje, koje je nakon toga nastalo između Winklea i mlade dame s krznom oko poruba čizama, veoma neugodno prekinuli veselost društva, da nisu razdraganost Pickwickova i dobro raspoloženje domaćinovo došli do vrhunca, na opći boljitak svih nazočnih. Winkle malo-pomalo zadobi naklonost Benjamina Allena; štoviše, dade se u prijateljski razgovor i s Bobom Sawyerom, kojega tako razigraše konjak, doručak i razgovor, da je postupno dospio u takvo stanje, te je zametao šale naveliko i s neobičnom veselošću pričao neku divnu kazalicu, kako su uklanjali izraslinu s glave nekog gentlemana. Sve je to zorno prikazivao, urezujući nožem za kamenice u hljeb od kilograma, na veliku pouku cijelome sakupljenom mnoštvu. Tada sve društvo ode u crkvu. Tamo Benjamin Allen zaspa kao top, dok je Bob Sawyer domišljato otrgnuo svoje misli od svjetovnih stvari, tako da je krupnim slovima od četiri palca urezivao svoje ime u sjedalo crkvene klupe.
Pošto su se pošteno odužili obilnu ručku, koji su divno zalijevali jakim pivom i trešnjevačom, zapitat će društvo domaćin Wardle:
- Šta velite, ljudi, da provedemo jedan sat na ledu? Ta imamo vremena na pretek.
- Sjajno! - složi se odmah Benjamin Allen.
- Izvrsno! - uskliknu Bob Sawyer.
- Winkle, vi se naravno znate klizati na ledu? - upita Wardle.
- O znam, kako ne bih znao - uzmotao se jadni Winkle; - samo sam, znate, prilično zarđao, jer odavna ne vježbam.
- Ma, dajte, kližite se, gospodine Winkle - molila ga Arabella; - meni je to neobično drago.
- Oh, kako je to dražesno - složi se druga djevojka.
Treća priklopi, kako je klizanje otmjeno, a četvrta iznese mišljenje, da se pri klizanju čini »kao da labudovi kruže«.
- Ne bi nitko bio sretniji od mene, vjerujte mi - dodade Winkle pocrvenjevši; - ali nemam klizaljka.
Taj prigovor odmah zabaciše. Trundle je imao dvoje klizaljke, a debeljko najavi, da ima u prizemlju po tuceta. Na to Winkle izjavi, da je neobično radostan, samo je pritom izgledao neobično žalostan.
Wardle povede društvo na prilično veliko klizalište. Pošto debeljko i Weller odgrnuše i počistiše snijeg, što je preko noći bio napadao, Bob Sawyer tako spretno namjesti klizaljke, da se Winkle upravo divio. Tada stade klizač lijevom nogom opisivati krugove, urezivati brojku osam i bez predaha označavati na ledu mnoga druga divna i začudna umještva, tako da su neobično bili zadovoljni Pickwick, Tupman i sav ženski svijet. No vrhunac pravog pravcatog oduševljenja nastade, kadno stari Wardle i Benjamin Allen, uz pomoć spomenutoga Boba Sawyera, izvedoše nekoliko tajanstvenih plesnih kretnja, koje su zvali imenom škotskog narodnog plesa reel86.
Dotle su jadnome Winkleu i lice i ruke pomodrjele od studeni, dok se cijelo vrijeme trudio da zavrti svrdao u potplate na nogama i da namjesti klizaljke, okrećući im vrhove natrag i vežući remenje veoma zamršeno i zapleteno, a pri tome mu je poslu pomagao Snodgrass, koji se u klizanje razumio manje i od kakva Indijca. Ipak napokon uz pomoć Wellerovu jadne klizaljke nekako pričvrstiše i zakopčaše, i Winklea na noge osoviše.
- E dajte sada, gospodine - stade ga hrabriti Sam; - samo naprijed; pokažite ovoj gospodi, kako se kliže.
- Stojte, Same, stojte! - povika Winkle žestoko dršćući i ščepa Sama za ruke kao da je utopljenik. - Kako je ovdje samo klisko, Same!
- Nije nikakvo čudo da je klisko, kad smo na ledu, gospodine - usu mu Weller. - Samo se čvrsto držite, gospodine.
Ovom je potonjom napomenom htio Weller upozoriti Winklea da se drži uzgor, jer je naš pickwickovac pokazivao neobuzdanu želju da premetne noge u zrak i da zatiljkom glave gruhne o led.
- Baš su nespretne o ... ove klizaljke, zar ne, Same? - uzmucao se teturajući jadni Winkle.
- Ja se sve bojim, gospodine, da je prije nespretnjaković u njima - spretno će mu Sam.
- No, Winkle - povika Pickwick, nemajući ni pojma, što se zapravo događa; - otisnite se; dame već gore od nestrpljivosti.
- Dobro, eto me, sad ću - odvrati Winkle uz sablastan osmijeh.
- Sprema se da započne - pridade Sam nastojeći se otresti. - No, gospodine, krenite jedanput!
- Staniderte časak, Same - soptao je jadni Winkle najganutljivije se priljubljujući uz Wellera. - Baš sam se sjetio, Same, da imam kod kuće dva kaputa, koji mi ne trebaju. Poklanjam ih vama, Same.
- Hvala vam, gospodine - usrdno će Sam.
- Nije potrebno da skidate šešir, Same - žurno će mu Winkle; - ne treba da za to puštate ruku. Namjerili jutros da vam dam kao božični dar pet šilinga, Same. Dat ću vam ih poslije podne.

Pickwick se kliže

- Neobično ste dobrostivi, gospodine - zahvali se Weller.
- Samo me isprva malko pridržite, Same, bogom vas kumim - molio je Winkle; - tako, lijepo. Brzo ću se ja uputiti, Same. Ne brzaj tako, brate, kud si navro.
Nagnuo se Winkle naprijed, gotovo mu glava svezala za led, pa uz pomoć Samovu plovi po ledu neobično, nimalo nalik na labuda, kadli s druge strane podviknu Pickwick najbezazlenije:
- Same!
- Izvolite, gospodaru.
- Ovamo dođite. Trebam vas.
- Pustite me, gospodine - otržito će Sam. - Zar ne čujete kako me gospodar zove? Pustite me, kad vam velim.
Uz silan se napor, jedva jedvice, oslobodi Weller grčevita stiska plašljivog pickwickovca, i time dade znatan zamah nesretnom Winkleu. Taj gentleman jurnu kao strijela u sred sreća kolovrata s takvom točnošću, koje ne bi mogao osigurati nikakav stupanj spretnosti ni vježbanja, i to baš u času kad je Bob Sawyer izvodio zavitlaj neusporedive ljepote. Winkle vratolomno grunu u njega i uz glasan prasak obojica se stropoštaše na led kao kakve klade. Pickwick pojuri onamo. Dotle se Bob Sawyer već pridigao, a Winkle je bio odviše mudar da bi takvu vratolomiju dizanja izveo u klizaljkama. On je i dalje sjedio na ledu i grčevito nastojao da se nasmije, a na svakoj crti ocrtavala mu se tjeskoba i pečal.
- Jeste li se pozlijedili? - upita ga veoma zabrinuto Benjamin Allen.
- Nisam puno - odvrati Winkle svojski se trljajući po leđima.
- Ako biste mi dopustili, ja bih vam pustio krvi - uslužno će mu Benjamin.
- Nemojte, hvala vam na ponudi - žurno preuze Winkle.
- Ne šalim se; zbilja mislim, da bi vam to dobro bilo - navaljivao Allen.
- Velika vam hvala - odvrati Winkle; - draže je meni ovako.
- A što vi mislite, gospodine Pickwiče? - upitat će Bob Sawyer.
Pickwicka zahvatila uzrujanost i zlovolja. Pozove migom Wellera i strogo mu naredi:
- Skinite mu klizaljke!
- Ma nemojte, ljudi; ta ja sam sada tek započeo - bunio se Winkle.
- Skidajte mu klizaljke, kad vam velim - ponovi odlučno Pickwick.
Tako se strogu nalogu nije smjelo oglušiti. Winkle šutke dopusti Samu neka mu skine klizaljke.
- Dignite ga sada - proslijedi Pickwick.
Sam pomože Winkleu da ustane.
Pickwick se ukloni nekoliko koraka od nazočnih, dade mig svome prijatelju da se približi, omjeri ga očima od glave do pete, pa mu tiho, ali jasno i odrešito izgovori one znamenite riječi:
- Vi ste obmanjivač, gospodine.
- Što sam to ja? - priupita Winkle trgnuvši se.
- Obmanjivač, gospodine. Ako baš želite, jasnije ću vam reći. Vi ste varalica, gospodine.
To dorekav Pickwick se polako okrene i pridruži se svojim prijateljima.
Dok je Pickwick na upravo spomenuti način iskaljivao svoje osjećaje, Weller i debeljko zajedničkim nastojanjem napraviše klizačku stazu i klizahu se po njoj neobično vješto, tako te su sve zadivili. Napose je Sam Weller izvodio onu divnu klizačku majstoriju, koja se obično zove »kucanje na vratima postolara krpe«, a postiže se tako, da se jednom nogom klizi po ledu, dok se drugom ovda-onda kucne u led, kao što kuca pismonoša, kad donese pismo. Bješe to divna i dugačka klizačka staza, a u njihovu klizanju bješe nešto tako privlačivo, da se Pickwick nije mogao suzdržati a da im ne pozavidi, jer ga je siromaha, kad je stajao na miru, tresla strašna zima.
- Sve mi se nekako čini, da je to klizanje lijepa vježba i da zagrije čovjeka - upitat će Pickwick Wardlea, kadno je tome gospodinu već sasvim ponestalo daha od neumorna klizanja. Kao da su mu se noge pretvorile u šestilo, kojim je ocrtavao na ledu zamršene geometrijske likove.
- Vjere mi, baš zagrije - odvrati Wardle. - A znadete li se vi klizati?
- Pa klizao sam se nekada kao dječak u jarcima uz pločnik - odvrati Pickwick.
- Pokušajte sada - sokolio ga Wardle.
- Dajte, gospodine Pickwiče - povika sav ženski svijet.
- Veoma bih bio sretan, kad bih vam pružio bilo kakvu zabavu - reče im Pickwick - ali nisam se, ljudi božji, klizao ima već trideset godina.
- A šta! Gluposti! - povika Wardle i skide klizaljke brzo i odvažno, kakono je radio sve u životu.
- Evo, pravit ću vam društvo. Dođite, Pickwice!
Nakon toga se dobroćudni starac otište niz klizačku stazu, i to s brzinom, koja je bila blizu Wellerovoj, a debeli mu momak nije mogao ni zapeti.
Pickwick je časak oklijevao, razmišljao, a onda skide rukavice, stavi ih u šešir, dva-tri puta se nakratko zatrča, isto se toliko puta zaustavi, dok napokon skoči izatrke, pa polagano i dostojanstveno kliznu niz stazu, uz urnebesno klicanje svih gledalaca, a noge su mu jedna od druge bile razmaknute pojače od metra.
- Kujte željezo, dok je vruće, gospodaru moj! - posavjetova Sam.
Tada se ponovo otrže Wardle, za njim Pickwick, iza njega Sam, iza Sama Winkle, iza Winklea Bob Sawyer, pa debeljko, a na kraju povorke Snodgrass. Kližu jedan drugome tik za petama, uskakali se jedan za drugim tako revnosno, kao da im svi izgledi njihove buduće sreće ovise o tome pothvatu.
Neobično zanimljivo bješe promatrati, kako Pickwick igra svoju ulogu u tome svečanom obredu. Trebalo bi da vidite njegovu muku i tjeskobu, s kojima je gledao na klizača iza sebe, koji ga je dostizao i time dovodio u neposrednu pogibao da ga obori. Da ste samo vidjeli, kako mu postepeno nestaje snage, koju je na jedvite jade skupio u početku, i kako se polagano okreće na klizalištu, obrnut licem prema točki, odakle je krenuo. Da ste promatrali nestašni smiješak, koji mu je prekrio lice, kad bi došao do kraja klizačke staze, pa onu njegovu vatrenost, s kojom bi se okretao nakon svakoga klizaja i nadao za svojim prednjakom: crne njegove dolisnice omiču veselo kroz snijeg, a kroz naočari mu se krijese oči od veselja i radosti. Kad bi ga siromaha srušili (a događalo se to poprečno jedanput na tri ture), ne možeš zamisliti pogleda, koji bi te više okrijepio, nego kad sagledaš, kako diže šešir, rukavice i ubrusac, a lice mu se zažarilo, pa opet neumorno zauzima svoje mjesto u redu klizača, s takvim žarom i oduševljenjem, da to ništa na svijetu nije kadro umanjiti.
Zabava bješe na vrhuncu, klizanje brzo kao munja, smijeh grohotan, kadli se začu oštra i nenadana lomljava. Pojuriše svi strelimice prema obali: dame se divlje uzvikale, a Tupmanu se ote bolan krik. Iščezla je golema gromada leda, a voda nad tim zamjehurala. Po površju plivaju šešir, rukavice i ubrusac gospodina Pickwicka: to je bilo sve, što je bilo tko iz društva bio kadar vidjeti od našega velikana.
Strava i tjeskoba ocrtavahu se na svačijem licu: muškarci problijedjeli kao krpa, a ženskinje se obeznanilo. Snodgrass i Winkle zgrabili se po ruke te suludo i nestrpljivo bulje u mjesto, gdjeno je propao njihov prvak. Tupman je međutim, da bi pružio što bržu pomoć i da bi u isto vrijeme svakoj osobi, koja bi ga bila kadra čuti, dao najjasniji pojam o nesreći, trčao preko polja što ga noge nose i iz svega glasa vikao: »Vatra! Vatra!«
Baš dok su se stari Wardle i Sam Weller opreznim koracima približavali provaliji u ledu, i dok je Benjamin Allen sa svojim drugom Bobom Sawyerom žurno vijećao, ne bi li bilo korisno da puste krv cijeloj toj družbi, da bi malko unaprijedili svoju liječničku praksu, upravo se u tome trenu pomoliše iz vode lice, glava i ramena i iznesoše na vidjelo obličje i naočari gospodina Pickwicka.
- Održite se nad vodom samo tren, barem jedan tren - tulio je Snodgrass.
- Održite se, zaklinjem vas, dajte barem meni za ljubav - urlao je Winkle, do srca ganut.
No njegovo zaklinjanje bješe prilično nepotrebno. Ta kad bi Pickwick i odbio da se održi nad vodom za ljubav drugome, vjerojatno ne bi propustio da to učini sebi za ljubav.
- Ćutite li dno pod sobom, stari moj prijatelju? - upita Wardle.
- Ćutim, ćutim - odgovori Pickwick, ožimajući vodu s glave i s lica i nastojeći da dođe do daha. - Na leđa sam pao, pa se nisam odmah mogao osoviti na noge.
Točnost te izjave potvrdi ilovača, štono se poput oklopa bješe nabila na onaj dio Pickwickova kaputa, koji je bio vidljiv, a kako se strah gledalaca još više rasprši, pošto se debeljko nenadano sjetio, da voda nema nigdje više od pet stopa dubine, čudesna junaštva počiniše, da bi izvukli Pickwicka. Nakon podosta bućkanja po vodi, praskanja leda, Pickwick prokrči put iz mrazovita oklopa te se konačno prilično oslobodi neugodna položaja, u koji bješe zapao, i opet se nađe na suhome.
- Ah, umrijet će jadnik od studeni - zajadikova Emilija.
- Dragi moj čiko! - povika Arabella. - Dopustite, gospodine Pickwiče, da vas zamotam ovim svojim šalom.
- Najbolje i jest da se zamotate - svjetovao Pickwicka Wardle; - a nakon toga, trčite kući što vas noge nose, pa se odmah zavucite u postelju.
Najedanput ponudiše Pickwicku čitavo tuce šalova. Pošto izabra tri-četiri najdeblja, njima se zaogrne, pa krene kući zajedno sa svojim slugom Samuelom Wellerom. Imao je šta čovjek i pogledati: postariji gospodin, opuzao do kože kao miš, bez šešira na glavi, s rukama zavezanim uz bedra, klizi preko polja kao kolo bez naplatka, bez jasne i određene svrhe, i to brzinom podobrih šest engleskih milja u jednome satu.
Ali u tako prijekoj nuždi nije Pickwick gledao na vanjštinu, pa kako ga je Weller poticao, zapeo starina i duša najvećom brzinom, dok ne stigoše do glavnih vrata Vlasteoskog imanja, kamo je Tupman dojurio pet časaka prije njih, i tako usplašio staru damu, da ju je jadnicu spopala srčana drhtavica. Tako je naime djelovao na baku svojom vikom, te je bila posve uvjerena, da gori kuhinjski dimnjak. Ta je nesreća, kako nam je znano, uvijek u najživljim bojama lebdjela u mozgu stare dame, kad god bi tko u njezinoj okolini pokazao i najmanje uzbuđenje.
Pickwick nije ni časka mirovao, dok se nije udobno smjestio u postelju. Weller u toj odaji razbuktao oganj da je milina. I večeru je donio u postelju svome gospodaru. Poslije donesoše zdjelu puncha i u čast njegova izbavljenja prirediše veličajnu pijanku. Starina Wardle nije ni čuti htio, da bi Pickwick ustao iz postelje, pa tako od njegova kreveta napraviše predsjednički stolac, na kojemu je predsjedao naš utopljenik. Naručiše i drugu pa i treću zdjelu puncha. Kadno se sutra ujutro probudi Pickwick, ne bješe ni znaka njegovoj kostobolji. To je pak dokaz, kakono je veoma pravilno napomenuo Bob Sawyer, da u takvim zgodama ništa ne pomaže kao vruć punch. Ako je uza sve to bilo kada slučajeva, da vrući punch nije djelovao kao djelotvoran lijek, bilo je to samo zato, što je bolesnik zapao u običnu pogrešku te nije dosta strusio.
Veselo se društvo rastade sutradan ujutro. Dok još idemo u školu, rastanci su zbilja divni, ali kasnije u životu nose sa sobom dosta boli. Smrt, koristoljublje i promjenljivi hiri udesa svaki dan razdvoje mnogu sretnu zajednicu i rasprše njezine članove nadaleko i naširoko. Mladići i djevojke nikad se više ne sastanu. Ne mislimo sada reći, da se točan takav slučaj dogodio baš u ovoj prilici. Samo želimo obavijestiti čitaoca, kako su se različiti članovi ovoga društva razišli svaki svojoj kući. Pickwick sa svojim prijateljima opet sjeo na krov muggletonske kočije, a Arabella Allenova, uz brigu i zaštitu svoga brata Benjamina i njegova prisnoga desnog prijatelja Boba Sawyera, otišla u svoje odredište, bilo ono gdje bilo (po svoj je prilici Winkle točno znao, kako se zove, ali mi priznajemo, da zbilja ne znamo).
No prije konačnog rastanka Bob Sawyer i Benjamin Allen nekako tajanstvena izražaja povuku nastranu Pickwicka. Bob Sawyer zabode svoj kažiprst među dva Pickwickova rebra, pokazavši time u isto vrijeme kako je od naravi dosjetljiv i kako točno poznaje anatomiju ljudskoga tijela, pa će zapitati Pickwicka:
- Čujte, starino, a gdje vi prebivate?
Pickwick odvrati, kako se privremeno nastanio u svratištu Đuro i jastreb.
- Želja mi je, da dođete k meni u pohode - natuknu Bob Sawyer.
- Kud ćete većeg užitka za mene - dočeka Pickwick.
- Evo gdje ja stanujem - prihvati Bob Sawyer vadeći posjetnicu. - Ulica Lent, Borough, blizu bolnice Guy. To mi je, znate, veoma zgodno. Pošto mimoiđete malko crkvu Sv. Đure, skrenite nadesno iz Glavne ulice.
- Pronaći ću ja vas - prihvati Pickwick.
- U drugi četvrtak dođite i povedite svoje prijatelje - proslijedi Bob Sawyer; - bit će kod mene te večeri nekoliko mojih kolega medicinara.
Pickwick reče, da mu je drago, što će imati prilike da se sastane s medicinarima. Pošto ga Bob Sawyer obavijesti, kako drži, da će provesti vrlo ugodno veće te da će u društvu biti i njegov prijatelj Ben, stiskoše ruke i rastadoše se.
Osjećamo, kako se na ovome mjestu izlažemo pitanju, da li je za vrijeme ovoga kratkog razgovora gukao štogod Winkle Arabelli Allenovoj, a ako jest, šta joj je žuborkao. Je li, nadalje, Snodgrass razgovarao štogod nasamo s Emilijom Wardleovom. Ako jest, što je pak on šaptao. Na to odgovaramo: makar što gukali gospođicama, s Pickwickom i s Tupmanom nisu ni slovca prozborili za čitava puta od dvadeset i osam milja, nego su cijelo vrijeme mramorkome mučali, počesto uzdisali, pivo i konjak odbijali i turobno izgledali. Ako naše pažljive čitateljke uzmognu iz spomenutih činjenica izvući bilo kakve dovoljne zaključke, molili bismo ih, neka to svakako učine.

Kraj prve knjige