Čarls Dikens-Posmrtni spisi Pickwickova kluba 2

First topic message reminder :




Trideset prvo poglavlje

U cijelome je govor o zakonu i o više učenih znalaca njegovih

Po različitim kutima i zakucima pravničkih prebivališta Templea1 raštrkane su izvjesne mračne i prljave jazbine, u koje mili i iz kojih gmiže kad nema zasjedanja cijelo prijepodne, a u vrijeme zasjedanja još i pol poslijepodneva gotovo neprekidna povorka odvjetničkih namještenika. Možeš ih vidjeti, kako bez prestana jure i nose svežnje spisa ispod pazuha, ili im strše iz džepova. Ima više stupnjeva tih namještenika. Tu je ponajprije odvjetnički pripravnik koji je, plativ naukovinu, došao u nauk odvjetniku. Računajući, da će za tri do pet godina odvjetovati, krojač mu već sada kroji odijela na vjeru. Po istoj računici pozivaju ga u fina društva: poznanik je neke obitelji u Ulici Gower i zalazi k nekoj drugoj na Trgu Tavistock.2 U vrijeme velikih sudskih praznika ode iz Londona u pohode svome ocu, koji ima punu konjušnicu konja vilenjaka. U jednu riječ, odvjetnički je pripravnik pravi aristokrat među ostalom odvjetničkom sirotinjom. Uzmimo, na priliku, plaćenog pisara. Taj vam radi u uredovnici ili izvan nje, kako već zahtijeva pravni posao. Većinu svoje sedmične plaće od trideset šilinga troši na svoj osobni provod i dotjerivanje. Najmanje triput u nedjelji dana ide u Kazalište Adelphi uz po cijene3. Izatog otmjeno rasipa novac bančeći po podrumima, gdje se toči jabukovača. Što se tiče odjeće, pisar je prljava karikatura mode, koja je prošla ima šest mjeseci. Tu ćete zatim naći prepisivača srednjih godina, koji ima mnogo članova obitelji. Vazda je otrcan i često pijan. Sastat ćete se napokon pod tim prostorijama s odvjetničkim djetićima, koji u svojim prvim ogrtačima osjećaju doličan prezir prema običnim školarima. Kad uveče idu kući, pridonose zajednički udio za safalade i pivo misleći, da ništa na svijetu nije kao taj njihov »život«. Ima još mnogo vrsta u tome pravničkome rodu. Previše ih je a da bismo ih sve ukratko spomenuli, ali, ma koliko ih bilo, sve ih možete vidjeti u određene sate uredovanja, kako brzaju u mjesta, koja smo upravo spomenuli, ili kako žure iz njih.
Ti odvojeni zakuci javne su uredovnice pravne struke, gdje se izdaju pozivnice, potpisuju presude, spremaju tužbe i pokreću ostali smišljeni strojevi, da se njima muče i kinje vjerni podanici Njegova Veličanstva, a da se raduju i bogate pravni stručnjaci. Većinom su to niskokrovne, pljesnive prostorije, gdje su se nebrojeni smoci pergamenta isparivali potajice cijelo minulo stoljeće, pa sada šire divan miomiris, koji je obdan pomiješan sa zadahom suhe gnjileži, a obnoć s različitim isparivanjem vlažnih ogrtača, trulih kišobrana i najprostijih lojanica.
Oko sedam i po sati navečer, desetak petnaest dana pošto se Pickwick sa svojim prijateljima vratio u London, nahrupi u jedan od tih ureda neki čovjek u smeđu kaputu s mjedenim pucetima. Duga mu kosa najbrižljivije smotana oko oboda pohabana šešira, a zamazane smeđo-sive hlače tako svojski zategao preko polučizama, da se činilo, e će koljena svaki čas iskočiti iz svog skrovišta. Taj dobrijan izvuče iz džepova kaputnih nekakvu dugu i usku traku pergamenta, na koju glavni službenik otisnu nečitak crn pečat. Potom izvadi četiri papirna izreska sličnih razmjera, a na svakome bješe pretiskan prijepis trake od pergamenta s prazninama za ime. Pošto je ispunio te praznine, svih pet isprava stavi u džep i pojuri što ga noge nose.
Taj čovjek u smeđu kaputu i s tajanstvenim ispravama u džepu ne bješe nitko drugi doli stari naš znanac Jackson, pisar iz odvjetničke uredovnice Dodson i Fogg, u Freeman’s Courtu na Cornhillu. Međutim, mjesto da se vrati u ured, odakle je i došao, otisnu se vrčem prema Sun Courtu, pa uđe ravno u svratište Đuro i jastreb i upita, je li kod njih neki gospodin Pickwick.
- Zovnider, Tome, slugu gospodina Pickwicka - reče točačica svratišta Đuro i jastreb.
- Nemojte se truditi - dočeka Jackson - po poslu ja dolazim. Ako biste mi htjeli pokazati Pickwickove odaje, otišao bih ja sam gore.
- Kako se zovete, gospodine? - upita poslužitelj.
- Jackson - otpovrze pisar.
Poslužitelj ode gore, da najavi Jacksona, ali mu je ovaj uštedio trud slijedeći ga u stopu i ulazeći u odaje, prije negoli je mogao i slovce prozboriti.
Taj je dan pozvao Pickwick na večeru svoja tri prijatelja. Svi su sjedili oko kamina i pijuckali vino, kadli se pojavi Jackson, kakva ga sada opisasmo.
- Kako ste, gospodine - pozdravi Jackson mahnuvši Pickwicku.
Pickwick se nakloni i pogleda malko iznenađeno, jer mu se Jacksonove crte lica ne bjehu urezale u pamćenje.
- Poslan sam od Dodsona i Fogga - objasni tada Jackson.
Pickwick se trže na spomen tih imena, pa će otržito:
- Obratite se, gospodine, mome pravnom zastupniku gospodinu Perkeru u Gray’s Innu. Izvedite toga gospodina, poslužniče.
- Oprostite, gospodine Pickwiče - dočeka Jackson, polako odlažući šešir na pod i vadeći iz džepa traku pergamenta. - U ovakvim slučajevima mora, gospodine Pickwiče, osobno predati u ruke ispravu pisar ili opunomoćeni zastupnik. U svim je pravnim poslovima, gospodine, opreznost majka mudrosti.
Pritom Jackson pogleda pergament, pa upirući se rukama o stol i gledajući uokolo uz umilan i uvjerljiv smiješak prozbori ovako:
- Prijeđimo, dakle, na stvar, gospodo. Nema smisla da trošimo riječi za ovakve malenkosti. Koji se od gospode zove Snodgrass?
Na to se pitanje Snodgrass trže tako neprikriveno i očevidno, da nije trebalo nikakva daljeg odgovora.
- Ah, odmah sam to mislio - preuze Jackson još prijaznije nego prije. - Donio sam jednu sitnicu, kojom vas moram uznemiriti, gospodine.
- Zar mene? - povika iznenađeno Snodgrass.
- Samo pozivka od suda, kojom se pozivate, da uz prijetnju globe pristupite kao svjedok tužiteljice na raspravi Bardell-Pickwick - odvrati mu Jackson izlučujući jednu od pergamentskih traka i vadeći šiling4 iz džepa pršnjaka. - Rasprava će biti nakon sudskog zasjedanja; po svoj prilici četrnaestog veljače. Odredili smo posebnu porotu, a imamo zapisanih samo deset porotnika5. Evo vam vaše pozivke, gospodine Snodgrasse.
Dorekav to Jackson predoči pergament Snodgrassu i uklopi mu u ruku pozivku i šiling.
Tupman je u nijemu čudu bio svjedok toga prizora, kadli se Jackson naglo okrenu prema njemu te mu otesa:
- Po svoj prilici se ne varam, kad velim, da se vi zovete Tupman, gospodine?
Tupman pogleda Pickwicka, ali kako u širom raskolačenim očima toga gentlemana ne opazi nikakve pobude, da bi zatajio svoje ime, pokunjeno promuca:
- Da, gospodine; Tupmanom me zovu.
- A onaj je treći gentleman po svoj prilici Winkle? - uplete Jackson.
Winkle promuca jestan odgovor, i tada spretni Jackson obojici gentlemana podijeli odmah po svitak papira i po šiling.
- Dakle, gospodine Pickwiče - proslijedi Jackson - sve se bojim, da ćete me smatrati prilično neugodnim, ali ja bih još nekoga trebao, ako vam to nije nezgodno. Imam ovdje zapisano ime Samuela Wellera.
- Otiđite, poslužitelju, i recite mome slugi neka dođe - uljudno će Pickwick.
Čudom se začudivši poslužitelj ode, a Pickwick pokaza Jacksonu rukom, neka sjedne.
Nasta mučan muk, koji napokon prekide nevino optuženi.
- Sve mi se nekako čini, gospodine - protuži Pickwick, koji je govoreći sve više kiptio od gnjeva - velim vam, da mi se sve nekako čini, kako su vaši gospodari nakani da udese, kako bi mi dokazali krivnju svjedočenjem vlastitih mojih prijatelja?
Jackson više puta udari kažiprstom po lijevoj svojoj nosnici, da bi natuknuo, kako nije on došao odavati sudske tajne, pa vragolasto odvrati:
- Ne znam, gospodine. Ništa vam ne mogu reći.
- A zašto bi im inače, gospodine - nastavi Pickwick - bile dostavljene ove sudske pozivke, ako ne stoga?
- Dobru ste mi stupicu postavili, gospodine Pickwiče - otpovrze Jackson, polagano mašući glavom - ali nema vam od toga koristi. Samo vi kušajte, teško ćete što iz mene izvući.
Pritom se Jackson još jednom nasmiješi cijelome društvu te stavivši lijevi palac na vrh nosa stade vrtjeti desnom rukom kao da okreće kaveni mlin. Pritom je izvodio neobično dražesnu nijemu glumu, koja je tada bila u modi, a sada je, nažalost, potpuno izišla iz običaja. Po domaću su je zvali »farbanje«.
- Nema ništa, gospodine Pickwiče - konačno će Jackson. - Perker i njegovi moraju da se domisle, zašto su dostavljene ove sudske pozivke. Ako ne mogu, morat će pričekati do rasprave, pa će im onda biti jasno.
Pickwick s najdubljim prezirom pogleda svoga neželjenog posjetitelja, i po svoj bi prilici sasuo kakvo strašno prokletstvo na glave gospode Dodsona i Fogga, da ga u tome ne spriječi Samov ulazak baš u taj čas.
- Samuel Weller? - upitat će radoznalo Jackson.
- E, to je jedna od najvećih istina, što je izrekoste ima dugo čislo ljeta - uplete mu Sam neobično pribrano.
- Donio sam za vas jednu subpoenu6, gospodine Wellere - napomenu Jackson.
- A kako se to naški kaže? - priupita Sam.
- Evo vam original - otržito će Jackson ne hoteći da Samu rastumači, što ga je pitao.
- Što? - zaintačio Sam.
- Evo ovo - odvrati Jackson tresući pergamentom.

Winkle se vraća uz izvanredne okolnosti

Prije no što je Pickwick bio kadar da odgovori, prije no što je Perker uzeo i dvadeseti dio burmuta, kojim je prijeko potrebno bilo popratiti tako dug govor, kadli se začu vani tihan mrmor nekakvih glasova, a izatog plaho kucanje na vratima.
- O bože, bože - povika Pickwick, kojega je očito podjarilo poticanje njegova prijatelja - baš dodijaše ova vrata! Tko je tamo?
- Ja sam, gospodine - projavi se Sam Weller proturiv glavu kroz vrata.
- Zauzet sam sada, Same, sad ne bih mogao s vama govoriti - odvrati Pickwick.
- Oprostite, gospodaru - odgovori Weller - ali ovdje čeka neka dama, koja kaže, da bi vam imala odati nešto naročito.
- Ne primam nikakve dame - dočeka Pickwick, čija je mašta bila zarojena prikazama, koje su se utjelovile u liku Bardellkinu.
Pa baš ne bih rekao, da sigurno ostajete pri tome - uporno će Weller odmahujući glavom. - Kad biste znali, tko je kraj mene, gospodaru moj, meni se čini, da biste smjesta promijenili ton, kakono je u sebi uz grohotan smijeh pripomenuo soko, kad je čuo crvendaća, gdje žvrgolji iza ugla.
- A tko je ta dama? - radoznalo će Pickwick.
- Hoćete li da je primite, gospodaru? - upita Weller pridržavajući vrata rukom, kao da se na drugoj strani nalazi nekakva čudnovata zvjerka.
- Regbi nema druge - preuze Pickwick gledajući Perkera.
- E, u redu onda, navali svijete i narode, predstava može započeti - otržito će Sam. - Udarite o gong, odgrnite zastor, neka uđu urotnici.75
Dok je Sam Weller bio još u riječi, širom rastvori vrata i u sobu bučno nagrnu Nathaniel Winkle vodeći iza sebe za ruku onu istu istovitu mladu gospu, štono je u Dingley Dellu nosila čizmice s krznenim posuvratkom, a sad je bila ubavija ljepotica nego ikad: neobično dopadna mješavina rumenila, zbunjenosti, jorgovanaste svile, ukusna šeširića bez oboda i raskošne čipkaste koprene.
- Gospođica Arabella Allen! - povika Pickwick skočiv sa stolice.
- Nije gospođica Allen - uskoči Winkle spustiv se na koljena. - To je sada gospa Winkleovica. Oprostite, dragi prijatelju, oprostite.
Pickwick bi jedva bio kadar povjerovati svjedočanstvu svojih očiju i ušiju, a možebit ne bi uopće ni povjerovao, da ne bješe potkrepljiva svjedočanstva, koje mu pruži nasmiješeno lice Perkerovo, pa tjelesna nazočnost Sama i lijepe sobarice Marice u pozadini. Oni kanda su promatrali to zbivanje s najživahnijim zadovoljstvom.
- Oh, gospodine Pickwiče! - protuži potihano Arabella, kao da ju je uznemirio taj muk. - Možete li mi oprostiti moju nesmotrenost, što sam se vjenčala tajom, bez ičijeg pristanka?
Pickwick na tu molbu ne odgovori riječima. Na svu žurbu skide naočari, pograbi obje gospođine ruke u svoje, cjelunu ih mnogo puta - možebit i više nego što je bilo prijeko potrebno - a izatog, još zadržavši jednu njezinu ruku, prisloni Winkleu, kako je smioni mangupčić, pa ga zamoli, neka ustane. Winkle je pokajnički nekoliko trena česao nos obodom šešira, a onda se diže. Nato ga Pickwick više puta potrepta po leđima, a onda se Winkle srdačno rukova s Perkerom, koji nije htio da zaostane u čestitanjima, pa pozdravi obje predstavnice lijepog spola, i novu nevu i kršnu sobaricu, s pravom blagonaklonošću. Pošto je neobično srdačno stisnuo Winkleovu ruku, završi izljeve svojih radosnih čuvstava uzevši toliko burmuta, da bi pet-šest ljudi s običnim nosovima kihalo cijeli svoj život.
- Dederte, mila moja nevo - prihvati Pickwick - pričajte, kako se sve to okrenulo. Hajdete i pričajte sve poistini, da vas čuje ćako. Kako je samo divotna, zar ne, Perkere? - dodade Pickwick proničući i ponosno i zanosno u Arabellino lice, kao da mu je rođena jedinica.
- Baš je divotna, dragi gospodine - složi se mališa. - Da ja nisam oženjen, bogme bi mi došla volja, da vam pozavidim, vi sretniče.
Tako se izraziv mali odvjetnik gruhnu Winklea u prsa, a ovaj mu uzvrati. Izatog se oba nadušiše smijati, ali nisu grohotali kao Samuel Weller, koji je upravo bio dao oduška svojim osjećajima poljubivši kršnu sobaricu u skrovištu iza ormara staklenjaka.
- Odista vam nikad zanikada ne mogu biti dosta zahvalna, Same - prozbori Arabella zasmijavši se najslađim smiješkom, što ga možete zamisliti. - Neću vam zaboraviti ona nastojanja u vrtu kliftonskome.
- Nije to ni spomena vrijedno, draga gospo - uljudno će Sam. - Ja sam samo bio pri ruci prirodi, kakono je kazao onaj liječnik dječakovoj majci, pošto mu je dotle puštao krv, dok nije jadnik skončao.
- Mary, dijete drago, sjednite - reče Pickwick presjekav odjednom ta laskanja. - No, pričajte mi, otkad ste već vjenčani, a?
Arabella stidljivo pogleda svoga vojna i gospodara, koji odgovori:
- Tek tri dana.
- Šta, zar ste se vjenčali tek prije tri dana? - u čudu će Pickwick. - A zar niste prije tri mjeseca?
- E, pa dabogme! - umiješa se Perker. - Dederte objasnite to svoje ljenčarenje. Znate, Pickwick se čudom čudi, što to sve niste obavili prije nekoliko mjeseci.
- Pa, da pravo kažem - uzmucao se Winkle gledajući svoju porumenjelu ženicu - zadugo nisam mogao nagovoriti Bellu da pobjegne. Kad sam je pak nagovorio, još je dosta mutne vode proteklo, dok smo uvrebali zgodu. Marica je osim toga morala dati jednomjesečni otkaz prije nego što je mogla napustiti mjesto u susjedstvu, a bez njezine pomoći uopće ne bismo mogli to obaviti.
- Na moju poštenu riječ - povika Pickwick, koji je za to vrijeme ponovo namjestio naočari pa pogledao sad od Arabelle na Winklea, sad od Winklea na Arabellu, a na licu mu se ocrtavao toliki zanos, da ga takva mogu utisnuti ljudskome obličju samo srdačnost i dobrota - na moju poštenu riječ, velim vam, kanda ste vi u tome svome poslu radili baš sistematski. A zna li brat za to, draga dušo?
- Oh, ne zna, ne zna - otpovrze Arabella problijedjevši kano krpa. - Dragi gospodine Pickwiče, to on ne smije doznati ni od koga drugoga nego od vas; ta mu vijest mora kapnuti samo s vaših usana. On je vrlo naprasit, previše obuzet predrasudama, a osim toga tako je gorljivo skrban za svoga prijana, gospodina Sawyera - dodade Arabella spustivši pogled - da se strašno plašim posljedica.
- Ah, doista je tako - ozbiljno se umiješa Perker. - Vi morate za njih preuzeti tu dužnost, dragi gospodine. Makar nikoga drugoga ne slušali, ti će mladići biti prema vama obazrivi. Morate to zlo spriječiti, dragi gospodine. Vruća krv, vruća krv.
Nato mališa uze čupak burmuta kao upozorenje i sumnjivo potrese glavom.
- Vi zaboravljate, dušo draga - blago će Pickwick - smećete s uma, da sam ja utamničenik.
- Ne smećem ja, dobro ja to znam, dragi gospodine Pickwiče - ubrza Arabella. - Nisam ja to nikad smetnula s pameti. Neprestano sam razmišljala, kako su velike vaše patnje na ovome groznom mjestu. No nadala sam se ipak, da ćete učiniti iz obzira prema našoj sreći ono, na što vas ne bi naveo nikakav obzir prema samima sebi. Ako moj brat čuje o tome najprije od vas, posve sam sigurna, da ćemo se pomiriti. Ta on mi je jedini rod po krvi na ovome svijetu, pa ako se vi ne zauzmete za mene, sve me strah, da ću i njega izgubiti. Pogriješila sam, znam, gadno sam pogriješila.
Pritom Arabella sakri lice ubruscem i stade gorke suze roniti.
Već je samim tim suzama Pickwickova unutrašnjost bila dobrano uzbuđena; ali kad je Winkleovica utrv suze stala da se oko njega umiljava i zaklinje ga najslađim cvrkutima svoga i onako preslatkoga glasa, Pickwick se baci u veliku brigu, očito ne znajući, što da radi. Jasno se to vidjelo po tome, što je više puta razdražljivo trljao sad naočari, sad nos, sad pristegnice, pa glavu, pa dolisnice.
Iskorišćujući te znakove neodlučnosti s pravnom oštroumnosti i previjanosti stade dokazivati Perker, kojemu se po svoj prilici mladenci jutros ravno dovezoše, kako gospodin Winkle stariji još nije upoznat s važnim usponom na stepenicama života, što ga je izveo njegov sin. Proslijedi bajati, kako buduće nade rečenoga sina potpuno zavise od spomenutog Winklea starijega, koji će i dalje s nesmanjenim osjećajima ljubavi i privrženosti paziti na svog jedinca, a nije baš vjerojatno, da će tako biti, ako i dalje budu pred njim dugo krili taj veliki događaj. Nastavi, da bi Pickwick, kad pođe u Bristol, da potraži gospodina Allena, s jednakim razlogom trebao da pođe i u Birmingham, da posjeti gospodina Winklea starijega. Napokon je istakao Perker, kako gospodin Winkle stariji ima dobrana razloga i prava, da Pickwicka smatra u neku ruku čuvarom i savjetnikom svoga sina, pa da bi se prema tome pristojalo, da iz obzira i prema svome osobnom karakteru upozna rečenoga Winklea starijega lično, živom riječi, naustice, o svim prilikama toga ženidbenoga pothvata i o svome sudioništvu pri obavljanju toga posla.
Pri tome stanju molidbenih pregovora eto u dobar čas Tupmana i Snodgrassa, kao da ih je netko naručio. Kako je bilo potrebno da im se protumači sve, što se dogodilo, zajedno s različitim razlozima za i protiv, ponovo je iznesen cijeli dokazni materijal, a izatog je svaki od njih dokazivao svaki razlog na svoj posebni način i sa sebi prirođenom oduljenošću. Tako su napokon Pickwicku lijepo dokazali i jakim ga razlozima odvratili od svih njegovih odluka. Kako je pak bio u neposrednoj opasnosti, da će mu dokazati, e je sišao sa zdrave pameti, uze ti on Arabellu ispod ruke, pa izjavi, da je ona vrlo ljupko stvorenje, i da ni sam ne zna, ali da ju je već otprve uvijek vrlo volio. Pripomenuo je još, kako njegovo srce ne bi moglo nikad podnijeti, da metne granu na put sreći mladih ljudi, pa da mogu s njim raditi, što ih je volja.
Kad je Weller čuo za taj ustupak, prvo mu je bilo da pošalje Joba Trottera presvijetlome gospodinu Pellu s punomoći, da bi donosiocu izručio iskupnicu, koju je Samov mudri roditelj u svojoj dalekovidnosti ostavio u toga učenog gospodina, u slučaju da bi kadli-tadli hitno ustrebala. Drugi Samov korak sastojao se u tome, da je uložio cijelu svoju zalihu gotovine u kupnju sto dvanaest i pol litara piva, koje nije puno hmeljeno. To je pivo Sam dijelio po loptalištu svakome, tko god je htio da bude njegov dionik. Pošto je to obavio, zašao je svuda po različitim dijelovima zatvora vičući neprestano hura, sve dok se nije zajazio. Izatog se mirno vratio u staro svoje sabrano i filozofsko raspoloženje.
U tri sata toga poslijepodneva Pickwick posljednji put pogleda svoju sobicu, pa se, kako je najbolje znao i umio, protura kroz gužvu dužnika, koji su se nestrpljivo tiskali naprijed, sve dok nisu dospjeli do stepenica, koje vode vratarskoj kućici. Tu se Pickwick okrenu, razgleda se oko sebe, i oči mu se pritom zakrijesiše. U cijelome onom mnoštvu blijedih i iscrpenih lica ne vidje ni jedno jedino, koje ne bi bilo usrećenije zbog njegove sućuti i milosrđa.
- Perkere - prozbori Pickwick pozvavši migom jednog mladića da mu priđe - ovo vam je gospodin Jingle, o kojemu sam vam govorio.
- U redu, dragi gospodine - nato će Perker ošinuv pogledom Jinglea. - Mi ćemo se, mladiću, vidjeti opet sutra. Nadam se, gospodine, da ćete se onoga, što ću vam reći, dovijeka sjećati i da ćete to duboko u srcu nositi.
Jingle se smjerno pokloni, sav drhtureći primi ispruženu Pickwickovu desnicu i ode.
- Bit će da Joba poznajete? - priupita Pickwick kazujući toga gentlemana.
- Poznajem toga ugursuza - dobroćudno će Perker. - Pazi svog prijatelja, a sutra u jedan sat da si mi se našao pri ruci. Jesi li me čuo? Ima li još štogod, gospodine Pickwice?
- Nema ništa više - preuze Pickwick. - Jeste li, Same, izručili onaj paketić, što sam ga po vama poslao vašemu starome stanodavcu?
- Jesam, gospodaru - odgovori Sam. - Briznuo je u plač, gospodaru, i još je pripomenuo, kako ste vrlo plemeniti i obzirni, samo reče, da ste mu bogdo kakogod navrnuli sušicu pokošnjicu, jer mu je umro stari prijatelj, s kojim je tolike godine ovdje stanovao, pa sad nema gdje da drugoga potraži.
- Jadnik, siromašak! - protuži samilosno Pickwick. - Zbogom ostajte, prijatelji moji!
Dok je Pickwick izgovarao taj oproštajni pozdrav, mnoštvo je diglo golemu graju. Mnogi su se tiskali naprijed, da mu ponovo stisnu desnicu, kadli primi Perkera za ruku i pohita iz tamnice. U taj je čas bio mnogo žalosniji i sjetniji nego kad je prvi put prestupio uznički prag. Avaj! Koliko je samo neveselih i nesretnih bića ostavio iza sebe!
Taje večer bila sretna barem zajedno društvance u svratištu Đuro i jastreb. Obasjana i radosna bjehu dva srca, što su se sutrašnjeg jutra pomolila s tih gostoljubivih vrata. Vlasnici tih dvaju srdaca bjehu Pickwick i Sam Weller. Onaj se žurno smjestio u udobno sjedište u poštanskoj kočiji, a ovaj se vrlo žustro popeo na sjedalo za slugu.
- Gospodaru - povikat će Weller svome gazdi.
- Što je, Same? - javi se Pickwick promolivši glavu kroz prozor.
- E, da su bogdo ovi konji, gospodaru, prebivali pojače od tri mjeseca u Fleetu.
- A zašto, Same? - začuđeno će Pickwick.
- E, pa zato, gospodaru - povika Sam trljajući ruke - kako bi tek onda grabili, da su tamo bili!

Četrdeset osmo poglavlje

U njemu se izvješćuje, kako je Pickwick, uz pomoć Samuela Well era, pokušao da smekša srce Benjamina Aliena i da utoli jarost Roberta Sawyera.

Ben Allen i Bob Sawyer sjeđahu u malom laboratoriju iza ljekarnice uživajući u isjeckanoj teletini i u pretresanju izgleda za budućnost76, kadno se razgovor prirodnim tokom svrnu na posao, u koji se uveo spomenuti Bob, i na sadašnje vjerojatnosti da se dovoljno osamostali u časnome zvanju, kojemu se bio odao.
- Ali to je po mom mišljenju - pripomenu Bob Sawyer raspredajući osnovu iste teme - to je po mom mišljenju, Bene, ponešto nepouzdano.
- Šta je ponešto nepouzdano? - upita Ben Allen, u isto vrijeme gutljajem piva oštreći svoje intelektualne sposobnosti - šta je nepouzdano, pitam ja tebe.
- Ma te vjerojatnosti - odgovori Bob Sawyer.
- Smetnuo sam s uma - ispričavao se Ben Allen. - Pivo me podsjetilo, što sam zaboravio, Bobe. Pa da, jasno, da su nepouzdane.
- Za divno mi je čudo - proslijedi Bob razmišljajući - kako mi taj ubogi svijet ide na ruku. Svaki bogovetni sat u noći udaraju mi na vrata i bude me iz postelje; toliko ljekarija uzimaju, da je nemoguće i zamisliti; privijaju meleme i hrane pijavice svojom krvlju s ustrajnošću, koja bi bila vrednija u kakvom drugom pothvatu; množe se djecom, brajko moj, da je prava strahota. Od šest ovih potonjih malih obveznica, Bene, dospijeva plaćevni rok sve u jedan isti dan, i sve mojoj brizi povjerene.
- Pa to su vrlo ugodne činjenice, zar ne? - upita Ben Allen držeći pladanj, da mu se dade još isjeckane teletine.
- O, preugodne - dočeka Bob - samo nisu ipak toliko korisne, koliko bi bile onda, kad bi povjerenje pacijenata bilo takvo, da bi pokraj njega kapnuo još i po koji šiling. Predivno sam reklamiran, Bene. Mnogo imam posla, čudo bolesnika - a malo novaca.
- Bobe - uplete Ben Allen odloživši nož i vilicu i čvrsto uprvši pogled u prijateljevo lice - Bobe, kazat ću ti nešto.
- A što to? - radoznalo će Bob Sawyer.
- Sa što manje odlaganja moraš se pošto-poto domoći Arabellinih tisuća funta.
- Triju odstotaka bankovne rente, koja je sada upisana na njezino ime u knjizi ili u knjigama guvernera Engleske banke i Društva engleske banke - ubrzao Bob Sawyer pravnom frazeologijom.
- Baš tako - potvrdi Ben. - Ona će to dobiti, čim postane punoljetna ili čim se uda. Do punoljetnosti joj fali još godina dana, a do udaje ni cigli mjesec, samo ako budeš srca hrabrena.
- Ona je vrlo dražesno i ljupko stvorenje - nato će Robert Sawyer - samo ima jednu manu, što je ja znam, Bene. Taj je jedini porok, na nesreću, u tome, što ta ženska glava nema ukusa. Ja joj nisam omilio.
- Ja sve mislim, da ona uopće ne zna, što joj je milo - prezirno će Ben Allen.
- Možda ne zna - pripomenu Bob Sawyer - ali ja držim, da ona dobro zna, što joj nije milo, a to je mnogo važnije.
- Da mi je znati - prihvati Ben Allen stisnuvši zube i govoreći više kao divlji ratnik, koji je maloprije prstima gulio sirovo vučje meso, nego kao miran mlad gentleman, koji je nožem i vilicom blagovao isjeckanu teletinu - da mi je znati, velim, je li se kakav obješenjak uistinu motao oko nje, ne bi li joj ljubavlju zanio srce. Bog mi i duša, Bobe, ja bih s njime obršio iz zasjede.
- A ja da ga pronađem, sasuo bih mu u grlo puščano tane - žestio se Sawyer odahnuvši nakon oduljeg gutljaja piva i zloćudno pogledajući iza vrča portera. - Ako ga to ne bi ukapilo, eh, onda bih mu ja tane izvukao i tako mu došao glave.
Benjamin Allen buljio šutke nekoliko časaka u svoga prijatelja pa onda nastavi:
- A nisi je ti nikad onako otvoreno zaprosio, Bobe?
- Nisam, prijane, jer vidio sam, da od tog brašna pogače ne biva - odgovori Robert Sawyer.
- Moraš to učiniti, i to prije negoli postaneš stariji za dvadeset i četiri sata - prihvati Ben očajnički mirno. - Ona mora poći za te, ili ću ja doznati razlog, zašto neće. Upotrebit ću svoju vlast.
- Hajde dobro, vidjet ćemo - nato će Bob Sawyer.
- Pa jasno, da ćemo vidjeti, prijatelju moj - dočeka Ben Allen sav bijesan.
Preduši nekoliko trena pa proslijedi glasom iskidanim od uzbuđenja:
- Ta ti si je zamilovao od nejaka, moj prijatelju. Zagledao si se u nju, kad smo još kao dječaci išli u školu. I onda je bila ona hirovita pa je prezirala tvoje nježne osjećaje. Spominješ li se, kako si je sa svim žarom djetinjske ljubavi nukao jedan dan, da primi od tebe dva mala biskita s kuminovim sjemenom i jednu slatku jabuku, što si ih bio uredno zamotao u okrugli paketić, napravljen od lista zadaćnice?
- O, sjećam se toga - odslovi mu Bob Sawyer.
- Čini mi se, da ti je odbila? - upita Ben Allen.
- Jest, odbila je - preuze Bob. - Rekla je, da sam predugo držao paketić u džepovima pamučnih hlača, pa da je jabuka neugodno otoplila.
- I ja se sjećam, da je tako bilo - sjetno će Allen. - Nato smo nas dvojica pojeli onu jabuku, i to tako da sam uzimao jedan zagrizak ja, a jedan ti, dok je nismo cijelu dojeli.
Bob Sawyer s melankoličnim mrštenjem čela objavi, kako se prisjeća zgode, na koju je upravo ciljao njegov prijatelj. Izatog obojica prijatelja ostadoše neko vrijeme zaokupljeni svaki svojim mislima.
Dok su Bob Sawyer i Benjamin Allen izmjenjivali ta svoja iskustva, i dok se dječak za potrk u sivoj livreji čudio, kako li se to neželjeno oduljilo blagovanje gospode - pa bi stoga ovda-onda tjeskobno glednuo prema staklenim vratima, pomućen u svojoj nutrini zlim slutnjama zbog dijela isjeckane teletine, koji bi napokon imao biti sačuvan, da se zajazi njegovo proždorstvo, dok se sve to, velim, događalo - niz ulice bristolske mirno su se kotrljale lake jednoprežne kočije oličene tmurnom zelenom bojom. Vuklo ih doratasto kljuse, što ga je gonio neki mrzovoljnik, koji je po odjeći od pasa nadolje nalikovao na konjušara, a od pasa nagore na kočijaša. Takve su slike i prilike mnogih vozila, i vozara, što ih posjeduju i uzdržavaju stare gospe štedljivih navika. I u tim je kočijama sjedila starovremešna neka dama, njihova gospodarica i vlasnica.
- Martine! - podviknu stara gospa zazvavši mrzovoljca kroz prednji prozor.
- Šta je - ozva se mrzovoljac mašiv se šešira na pozdrav staroj gospi.
- Vozite do Sawyerove ljekarnice - uputi ga gospa.
- Namjerio sam ja tamo - otržito će mrzovoljnik.
Stara gospa kimnu glavom u znak zadovoljstva s tim svjedočanstvom mrzovoljavčeve vidovitosti, a mrzovoljavčina podobro bičem ošinu kljusinu, te se tako sve troje doplete do dvora Boba Sawyera.
- Martine! - otrže stara gospa, kad su kočije stale ispred ljekarnice Roberta Sawyera, prije Nockemorfa.
- Šta je? - dočeka Martin.
- Zamoli trčala neka izađe i nek prigleda konja.
- Ja ću ga već sam prigledati - otpovrze Martin stavljajući bič na krov kočije.
- Ne mogu to dopustiti podnipošto - odvrnu stara gospa. - Vaše će mi svjedočenje biti vrlo važno, pa vas stoga moram povesti sa sobom u kuću. Za cijeloga razgovora da se ni makli niste od mene! Jeste li me razumjeli?
- Razumijem, gospo - preuze Martin.
- Dobro onda, a što čekate?
- Ništa ne čekam - pokunjeno će Martin.
Pošto tako odreče mrzovoljnik, natenane siđe s kotača, na kojemu se bio njihao na vršcima prstiju desne noge, pa pošto dozva dječarca u sivoj livreji, otvori vrata kočije, spusti stupak, zavuče u kočiju ruku, obučenu u zamazane rukavice od meko činjene kože, pa izvuče iznutra staru gospu tako nehajno kao da je ona kakav klobučarnik.
- Bože sveti! - povika stara gospa. - Tako sam uzrujana, kad smo tu stigli, Martine, da sva dršćem kano prut na vodi.
Martin se zakašlja pod okriljem mrke rukavice od kože pranice, ali ne probijeli ni cigle riječi sućuti. Nato se stara gospa pribra pa uskasa uza stepenište, koje vodi do Sawyerove ljekarnice, a Martin nadade za njom. Čim je stara gospa stupila u ljekarnicu, Benjamin Allen i Bob Sawyer u ushitu radosti i ganuća izletješe u susret, kao da si ih šilom podbo, ali su prije toga sklonili razrijeđena alkoholna pića, a po ljekarnici77 isprosipali smrdljivih ljekarija, da ubiju miris duhana.
- Tetiće draga - povika Ben Allen - kako je divno, da si nam se svratila! Ovo je, tetiće, gospodin Sawyer, moj prijatelj gospodin Bob Sawyer, o kojemu sam ti govorio, s obzirom na ... ti već znaš, tetiće.
Kako Ben Allen u taj čas nije bio bogzna kako trijezan, izustio je riječ »Arabella«; on je, doduše, mislio šaptom, ali je bila napose čujna i točno izgovorena, da je nije mogao prečuti nitko, pa da je baš i htio.
- Mili moj Benjamine - svrnu stara gospa boreći se s neobično kratkim dahom i drhtureći od glave do pete - ne uznemiruj se, dragi moj sestriću, ali ja mislim, da ne bi bilo zgorega, da načas nasamo progovorim s gospodinom Sawyerom. Samo načas, velim.
- Bobe - nato će Ben Allen - hoćeš li odvesti tetku u ordinaciju?
- Kako ne bih? - odgovori Bob s pravim stručnim liječničkim glasom. - Izvolite ovuda, draga gospo. Ne bojte se ništa, gospo. Mi ćemo to bez sumnje udesiti za kratak čas, gospo. Stigosmo, draga gospo. Iznesite mi svoju bolest!
Usto Bob Sawyer dodade staroj gospi jednu stolicu, zatvori vrata, prikuči sasvim do nje drugu stolicu i čekaše da čuje podrobno simptome nekog oboljenja, iz kojega je u svojoj mašti ispleo duge konce dobitaka i koristi.
Stara gospa ponajprije premnogo puta zatrese glavom, a onda očepi plakati.
- Nervozni ste - poče udvorno tumačiti Bob Sawyer. - Morate onda uzimati triput na dan zaslađeni kamfor s vodom, a naveče umirujući napitak.
- Ne znam, kako bih započela, gospodine Sawyere - tužila se stara dama. - Tako je to tjeskobno i kobno.
- Ne treba ni da zaustite, gospo - znalački će Bob Sawyer. - Kadar sam vam ja naslutiti sve, što kanite kazati. Glavoboljni ste, glava vam nije u redu.
- Ja bih na svoju veliku žalost prije rekla, da mi je srce kvarno - protuži stara gospa malko zastenjavši.
- Na srcu vam, gospo, nema nikakva kvara - stručno odsiječe Bob Sawyer. - Nego, želudac vam je glavni uzročnik svemu.
- Gospodine Sawyere! - zagrmje stara gospa trgnuvši se sa stolice.
- To vam je ko amen, gospo - priteče Sawyer sveznalički. - Da ste uzeli na vrijeme ljekariju, draga moja gospo, sve bi vam to ona bila spriječila.
- Gospodine Sawyere! - ponovi stara dama uzbuđenije nego prije. - To vaše vladanje ili je gadna drskost prema osobi u mome položaju, gospodine, ili proizlazi iz loga, što ne razumijete cilja moga posjeta. Kad bi pomagale ljekarije ili kakva vidovitost, koja bi mi bila mogla poslužiti, da spriječim ono, što se dogodilo, neminovno bih to bila učinila. Bolje bi bilo, da se smjesta porazgovorim sa svojim sestrićem - dovrši stara gospa vrteći bijesno svoju ručnu torbicu i govoreći stojećke.
- Pričekajte načas, gospođo - zamoli Bob Sawyer. - Žao mi je, što velim, ali me sve nekako strah, da vas nisam shvatio. Šta je zapravo posrijedi, gospo?
- Moja sestrična, gospodine Sawyere - svrnu kazivati stara gospa - sestra vašega prijatelja...
- Da, pa - preuze Bob sav na iglama od nestrpljenja, jer je stara gospa, premda je bila veoma uzbuđena, govorila s opreznom brižljivošću, kako to već čine sve stare gospe, ali je to jadnika Boba stavljalo na Tantalove muke.
- Otišla je od mene, gospodine Sawyere, prije tri dana, da posjeti tobože moju sestru, a njezinu drugu tetku, koja drži veliki djevojački konvikt upravo iza trećeg miljokaza, gdjeno se nalazi vrlo granata zanovijet i golema hrastova vrata - oduljila tetka dozlaboga, a tu je još i zastala da utre suze.
- Ama, dođavola, šta mi, gospo, zanovijetate s tom zanovijeti! - srdito će Bob, posve u onolikoj tjeskobnoj žudnji smetnuv s uma svoju liječničku dostojanstvenost. - Ubrzajte malo, ako boga znate! Molim vas lijepo, napustite malo više pare!
- Jutros - otrže stara gospa natenane kazivati - jutros se...
- Bit će se vratila, gospo? - presiječe Bob sav uzbuđen. - Je li se vratila?
- Ne, nije se vratila, nego je pisala - promuca stara gospa.
- A šta veli u pismu? - radoznalo će Bob Sawyer.
- Veli, gospodine Sawyere - odugotežila stara gospa - a na ovo, što ću vam kazati, željela bih, da lagano i postupno pripremite Benjamina - veli, da se... o, pismo mi je u džepu, ama sam u kočiji zaboravila naočari, pa bih samo ututanj tratila vrijeme, kad bih bez njih pokušala da vam označim dotično mjesto. Ma, eto, ukratko, javlja, gospodine Sawyere, da se udala.
- Šta! - reče, ili bolje, povika izaglasa Bob Sawyer.
- Da se udala - ponovi stara dama.
Bobu Sawyeru nije bilo više do slušanja, nego je suknuo iz ordinacije u ljekarnicu i gromovito, poput Stentora pod Trojom, zaviknuo:
- Bene, prijatelju mili, strugnula nam je!
Čim je Ben Allen, koji je dotle drijemao iza tezge, s glavom otprilike pol stope ispod koljena, čuo to grozno saopćenje, odmah je bjesomučno naletio na Martina, pa je, ispreplećući svoju ruku s ovratkom toga šutljivog služitelja, istakao svoju namjeru, da ga jadnika na mjestu zadavi. Tu namjeru odmah započe provoditi u djelo sa spretnošću, koja je često posljedica očaja, te s mnogo krepčine i kirurške vještine.
Kako je Martin bio čovjek od malo riječi te je imao tek slabu snagu govorničkoga dara i uvjeravanja, za nekoliko se trena podvrgavao toj operaciji s neobično krotkim i prijatnim izražajem na licu. Videći pak, da je uzeo vrag šalu i da je u opasnosti, da bude doveden u takav ćorsokak, iz kojega mu nema više na vijeke vjekovječne nikakvih tražbina ni na plaću, ni na uzdržavanje ni na bilo što slično, moj ti Martin progunđa nekakav nerazgovijetan prosvjed, pa drmnu Benjaminom o tle. Kako je taj gentleman zapleo ruke o Allenov ovratnik, nije bilo druge nego da i on pođe za njim na pod. Tu su ležala oba rvući se, kadli se otvoriše vrata ljekarnice, i društvo se uveća dolaskom dvojice namjernika, kojima se nitko ni u snu ne bi nadao, naime Pickwicka i njegova sluge Samuela Wellera.
Po onome, što je pred sobom vidio, Weller je smjesta zaključio: da je firma Sawyer, prije Nockemorf, najmila Martina, da uzima jake ljekarije, ili da se onesvješćuje, pa da na njemu prave pokuse, ili da ovda-onda guta otrove, da bi se okušala djelotvornost nekih novih protuotrova, ili da napravi ovo ili ono, da bi se unaprijedila velika liječnička znanost, ili da se zadovolji žarki istraživački plam, koji je buktao u grudima dvojice njezinih mladih stručnjaka. Stoga se Sam nije usudio miješati u te pokuse, nego je stajao kao ukopan i gledao, kanda ga neobično zanima, kako li će se završiti taj neriješeni pokus. Pickwick nije tako mislio. On je odmah jurnuo na presenećene borce sa svojom uobičajenom odrešitošću, i još je glasno povikao nazočnima, neka mu pomažu, da se ljudi razvade.
Taj je poziv trgnuo Boba Sawyera, koji je dotle bio regbi uzet i sputan uslijed bjesnila svoga druga. Uz pomoć toga gentlemana Pickwick je osovio na noge Bena Allena. Martin se nađe sam na podu, pa i on ustade i zabezeknuto se zagleda oko sebe.
- Šta vam je, gospodine Allene? - upita Pickwick.
- Šta se vas tiče, gospodine? - odvrati Allen naduto i prkosno.

- Šta mu je? - upita Pickwick gledajući Boba Sawyera. - Je li bolestan?
Prije nego što je Bob smogao odgovor, Ben Allen pograbi Pickwicka za ruku pa promrsi sa žalobnim prizvukom u glasu:
- Moja sestra, dragi gospodine, moja sestra.
- O, to bilo, goreg zla ne bilo - nato će mu Pickwick. - Ja mislim, da ćemo mi to lako urediti. Vaša je sestra, dragi moj gospodine, živa i zdrava, a ja sam doputovao ovamo, da...
- Žao mi je, što prekidam tako ugodne razgovore, kako je kazao kralj, kadno je raspustio parlament - presiječe ih Weller, koji je dotle virio kroz staklena vrata - ali imate ovdje još jedan pokus, gospodine. Časna stara gospa leži na sagu, čekajući na anatomiziranje, ili galvaniziranje, ili neko drugo uskrisivanje i znanstveno istraživanje.
- Sasvim sam smetnuo s uma - povika Ben Allen. - Ta to je moja tetka.
- Bože sveti! - preuze Pickwick. - Sirota gospa! Nježno, Same, nježno.
- Čudan je ovo položaj za člana obitelji - pripomenu Weller jedva jedvice dignuv tetku u naslonjač. - Deder ti, zamjeniče kostopilja, ovamo mirisavu sol!78
Ovu je potonju pripomenu uputio Weller dječaku u sivome, koji je kočiju prepustio brizi uličnog nadzornika, pa došao da vidi, oko čega se uhvatila tolika graja. Zajedničkim silama dječaka u sivome, Boba Sawyera i Benjamina Allena (koji je bio toliko ustrašio svoju tetku, da se obeznanila, a sad je bio nježno zabrinut oko njezina pridignuća) napokon se stara gospa prizva svijesti. Potom se Ben Allen smetena lica obrati Pickwicku, pa ga upita, šta je bio nakan da kaže, kad su ga maloprije onako naprečac prekinuli.
- Bit će da smo svi ovdje prijatelji? - upita Pickwick zakašljav se i pogledav prema čovjeku mrzovoljaku od malo riječi, koji je dotjerao kočiju, u koju je bilo upregnuto zdepasto kljuse.
To podsjeti Boba Sawyera, da dječak u sivome raskolačenih očiju i naćuljenih ušiju očekuje, šta će se reći. Stoga podiže za ovratnik kaputa toga ljekara u začetku, izbaci ga pred vrata i uvjeri Pickwicka, da može sada govoriti bez ikakve suzdržljivosti.
- Vaša sestra, dragi gospodine - otrže Pickwick obrativ se Benjaminu Allenu - nalazi se u Londonu; zdravljem se ponosi, a sreća joj pjeva.
- Šta je mene brige za njezinu sreću, gospodine! - dočeka Benjamin Allen odmahnuvši rukom.
- Ali mene, gospodine, jest briga za njezina muža - priklopi Bob Sawyer. - On će, gospodine, biti predmet moje brige na dvanaest koraka, i ja ću, gospodine moj, dobro nanišaniti na taj predmet, na tu - kukavnu hulju.
Da je ostalo pri tom, bila bi to vrlo zgodna, štaviše, veledušna prijetnja. Međutim, Bob Sawyer je prilično oslabio to djelovanje završivši nekakvim općim pripomenama o mrskanju glavurde i kopanju očiju, a ovo je prema onoj prvoj prijetnji zaista otrcano.
- Čekajte, gospodine - upozori ga Pickwick - prije negoli okitite tim uresnim pridjevima gentlemana, o kojemu je riječ, razmotrite, molim vas, nepristrano veličinu njegove krivnje, a povrh svega sjetite se, da je to jedan od mojih prijatelja.
- Šta! - začuđeno će Bob Sawyer.
- Kako se zove! Njegovo ime i prezime! - povika Ben Allen.
- Gospodin Nathaniel Winkle - odgovori mirno Pickwick.
Benjamin Allen namjerice smrvi naočari petom čizme, pa kupeći komadićke i stavljajući ih u tri različita džepa, skrsti ruke, ugrize se za usne i uperi prijeteći pogled u Pickwickove umiljate crte lica.
- Vi ste, dakle, gospodine, podupirali taj brak i pomogli, da se ostvari? - upita napokon Benjamin Allen.
- A ono je, kako mi se sve čini - upade stara gospa - gentlemanov sluga, koji se šuljao oko moje kuće i nastojao obmanuti služinčad, da se urote protiv svoje gospodarice. Martine!
- Oj, gospo - javi se kratko mrzovoljnik i istupi naprijed.
- Je li ovo onaj mladić, što ste ga vidjeli na stazi i o kojemu ste mi jutros pričali?
Kako smo već vidjeli, Martin je bio čovjek od malo riječi. Stoga je pogledao Sama Wellera, kimnuo glavom i progunđao:
- To je taj.
Welleru nije nikad bilo do lažnog ponosa, pa prema tome, kad mu se pogled srete s konjušarevim, nasmiješi se u znak prijateljskog prepoznavanja i udvorno priznade, da je mrzovoljnik »njegov stari znanac«.
- A ovo je vjerno stvorenjce - povika Ben Allen - koje umalo da ne zadavih! Kako ste se, gospodine Pickwiče, drznuli i dopustili ovome čudaku, da sudjeluje pri otmici moje sestre? Tražim, da mi to razjasnite, gospodine!
- S djelom na vidjelo, gospodine! - bijesno će Bob Sawyer.
- Pa to je urota - odsiječe Ben Allen.
- Prava pravcata spletka - priklopi Bob Sawyer.
- Sramotna prijevara - pripomenu stara dama.
- Čista varka - nadoveza Martin.
- Molim, da me saslušate - uporno će Pickwick, kad se Beh Allen zavalio u naslonjač, gdje su obično bolesnicima puštali krv, i utekao se svome džepnom ubruscu. - Ništa ja podbogom nisam pomagao pri svemu tome, osim što sam prisustvovao jednome razgovoru između to dvoje mladih. Taj sastanak nisam bio kadar spriječiti, a mislim, da mu je moja nazočnost oduzela i najmanji vid nepristojnosti, što bi ga inače možda imao. Eto to je cijela moja uloga zagledača i uprosnika, premda nisam ni slutio, da će tako brzo doći do ženidbe; premda, znajte - dodade Pickwick žurno zastavši - znajte, ja ne velim, da bih to spriječio, sve da sam i znao, šta smjeraju.
- Jeste li čuli svi što vas ima? Jeste li čuli, što veli? - upita Benjamin Allen.
- Zacijelo jesu - blago će Pickwick gledajući uokolo po društvu. - A zaufano mislim, da će čuti i ovo, što ću sad reći - dodade taj gentleman, a plamen rumenila zapali mu se uz obraze, dok je zborio. - Po onome, što su mi rekli, gospodine, tvrdim, da vi nipošto niste imali pravo, kad ste pokušavali da narivavate vašoj sestri, šta će ona ljubiti, kao što ste to radili, i da bi bolje bilo, da ste svojom ljubeznošću i obzirom nastojali da joj nadomjestite ostali rod po krvi, kojega nije nikad ni poznavala, jer joj je pomro, dok je još bila nejačka. Što se pak tiče mladoga mog prijatelja, moram vas moliti za dopuštenje, da smijem dodati, kako je on u svakom pogledu ovozemnih prednosti, ako ne na boljem, a ono na jednakom uporištu s vama. Konačno vam velim, ako o ovome pitanju ne budete raspravljali, kako valja i kako se pristoji, da uopće neću o tome više nijedne da čujem.
- A ja bih želio iznijeti tek nekoliko pripomena na ono, što je rekao poštovani gentleman, koji je upravo završio - dodade Weller stupivši naprijed - a evo jedne od njih: neki nikogović u ovome društvu nazvao me čudakom79.
- To se uopće ne odnosi na ovo, o čemu raspravljamo, Same - umiješa se Pickwick. - Same, molim vas, ne govorite u bespuće.
- Pa nisam ja ni bio nakan da govorim o toj stvari, gospodine - nato će Sam - nego sam htio da pripomenem samo ovo: može biti, da taj gentleman misli, da je gospođica Arabella imala kakve privrženosti prema njemu. To nije istina, jer je mlada gospa odmah u prvi kraj njihova druženja rekla, da ga ne trpi. Nitko njega nije istisnuo. Isto istovito dogodilo bi mu se, sve da se mlada gospa nije nikad u životu sastala s gospodinom Winkleom. Toliko sam samo želio pripomenuti, gospodine, pa se nadam, da sam time skinuo ovome gospodinu teško breme s duše.
Nakon tih utješnih pripomena Wellerovih nasta kratak muk. Tada Ben Allen ustade iz naslonjača tvrdeći prisutnima, kako ne želi da više ikad vidi Arabellino lice, a Bob Sawyer, usprkos Samovu laskavome uvjeravanju, svečano izjavi, da će se ljuto osvetiti sretnom mladoženji.
Upravo kad je položaj bio krajnje zaoštren, i kad je bila opasnost, da će takav i ostati, Pickwick nađe moćna saveznika u staroj gospi, koja je očito bila duboko ganuta načinom, na koji je Pickwick zastupao stranu njezine sestrične, pa se odvažila da pristupi Benjaminu Allenu s nekoliko utješnih potpornja, od kojih su glavni bili: da je na koncu konca možebit dobro, da se nije i gore završilo, pa što manje riječi, brže rana zaraste, pa kako na poštenu njezinu riječ ne zna, je li se to uopće na zlo okrenulo. Zatim stara gospa stade svjetovati: bilo pa prošlo, strpljen spašen, pa napokon različita druga uvjeravanja slične neobičnosti i ohrabrenja. Na sve to tetkino svjetovanje Benjamin Allen uzvrati, kako on ne misli omalovažavati svoju tetku ili bilo koga drugoga, ali ako nemaju baš ništa protiv toga i ako mu dopuste da bude na njegovu, on bi radije uživao u tome, da mrzi svoju sestru do groba i preko groba.
Kad je konačno tu odluku objavio pedesetak puta, stara gospa nenadano planu i s neobično veličanstvenim izgledom zaželje, da zna, šta li je to ona nevaljalo uradila, pa da se ne iskazuje nikakvo poštovanje njezinim godinama i njezinu položaju, te da ona mora na takav način kumiti i moliti svoga rođenoga sestrića, kojega se sjeća, kad se rodio prije dvadeset i pet godina i kojega je poznavala, dok mu još nije bio probio ni ciglovetni mliječnjak. A da i ne spominje, kako je bila nazočna, kad su mu prvi put strigli kosu, te u bezbroj drugih zgoda i svečanosti, dok je bio dijete. Misli, da je sve to dovoljno važno da tetka stekne vječno pravo na sestrićevu ljubav, pokornost i odanost.
Dok je vrla gospa tim grđenjem podarivala Bena Allena, Bob Sawyer i Pickwick zavezli u ordinaciji u intiman razgovor. Vidjelo se, kako Bob Sawyer više puta primiče grlić crne boce, i kako mu crte lica pod utjecajem njezine sadržine postupno postaju vesele, štoviše, razdragane. Eto ga konačno kako izranja iz sobe s bocom u ruci. Pripominje, kako mu je doboga žao, što mora izjaviti, da je iz sebe pravio budalu, pa moli za dopuštenje, da smije nazdraviti u zdravlje i sreću gospodina Winklea i gospe Winkleovice. Reče, da kako im on ne samo ne zavidi, nego će im još biti prvi čestitar. Čuvši to Ben Allen, nenadano se diže iz naslonjača, pograbi crnu bocu i napi zdravicu tako krepko, da je gotovo pocrnio u licu kao boca, jer je piće bilo jako. Crna boca najposlije zareda, dok je ne iskapiše, a nakon toga nastade takvo stiskivanje ruku i izmjena komplimenata, da se čak i Martin kovinasta lica udostojao nasmiješiti.
- A sada ćemo - predloži Bob Sawyer trljajući ruke - provesti sjajno veče.
- Žao mi je - ispričavao se Pickwick - ali moram se vratiti u svratište. Nisam u posljednje vrijeme navikao na napor, a i putovanje me gadno izmorilo.
- Pa zar nećete popiti malo čaja, gospodine Pickwiče? - upita stara gospa s neodoljivom umiljatošću.
- Hvala vam, gospo, radije ne bih - udvorno će taj gentleman. Istina je živa, da je sve veće divljenje stare gospe, koje se očito pokazivalo, bilo poglaviti povod, da Pickwick ode. Sjetio se Bardellke, pa ga je pri svakom pogledu stare gospe propanuo hladan znoj.
Kako im nikako nije pošlo za rukom skloniti Pickwicka da ostane, odmah su na njegov prijedlog uglavili, da će ga Benjamin Allen pratiti na putu k starome Winkleu, te da će kočija biti pred vratima sutradan u devet sati. Pickwick se tada oprosti i uz pratnju Samuela Wellera pođe u svratiste Grm. Vrijedno je pripomenuti, kako se Martinovo lice grčevito trzalo, kad se rukovao sa Samuelom Wellerom pri njegovu polasku, te kako se istovremeno nasmiješio i promrsio neku kletvu. Oni, koji su najbolje poznavali osobine toga gentlemana, zaključili su po tome, kako je htio izreći, da mu je neobično milo Wellerovo društvo i da će mu biti čast da i dalje njeguje to poznanstvo.
- Treba li da naručim posebne odaje, gospodaru? - upita Sam, kad stigoše u svratište Grm.
- Hm, pa nemojte, Same - nato će mu Pickwick. - Kako sam blagovao u svratišnoj blagovaonici, a naskoro mi je poći spavati, nema smisla da naručujete poseban salon. Nego dajte pogledajte, tko ima u putničkoj gostinjskoj sobi.
Weller ode po zadanom poslu i eto ti ga odmah, pa veli, kako je tamo samo neki jednooki gentleman, koji zajedno s gazdom svratišta pije biskupovca80 iz kupe.
- I ja bih imao volje pridružiti im se - zaželje Pickwick.
- Čudan vam je svat onaj jednooki, gospodaru moj - pripomenu Sam idući ispred Pickwicka. - Gospodaru moj, tako taj čovjek laže i maže svratištaru, da onaj jadnik pravo ne zna od pusta smijeha, stoji li na potplatima svojih cipela ili na vršku šešira.
Neznanović, kojega je išla ta pripomena, sjedio je pri ulasku Pickwickovu u gornjemu kraju prostorije duhaneći iz velike holandske lule. Pažljivo upiljio ono jedno zdravo oko u okruglo lice svratištarevo. Svratištar bješe lukav staračac, kojemu je jednooki po svoj prilici upravo pričao neku čudesnu priču, kako su to svjedočili različiti iskidani usklici, kao: »E, pa to ne bih nikad vjerovao! Takva čudestva nikad još ne čuh! Nisam mogao pretpostavljati, da je to moguće!«, i druge izričaje čuđenja, koji su mu se sami od sebe otkidali s usana, dok je uzvraćao na upiljeni pogled jednookoga.
- Vaš sam sluga, gospodine - pozdravi jednooki Pickwicka. - Krasna večer, zar ne?
- Baš je krasna - složi se Pickwick, dok je poslužitelj stavljao preda nj malu začepljenu staklenku brandyja i nešto vruće vode.
Dok je Pickwick miješao brandy s vodom, jednooki ga je ovda-onda ozbiljno promatrao, a na kraju reče:
- Ja sve mislim, da sam vas negdje prije vidio.
- Ne sjećam vas se - uzvrati Pickwick.
- Bit će da me se ne sjećate - potvrdi jednooki - jer me niste ni upoznali, nego sam ja upoznao dvojicu vaših prijatelja, koji su u vrijeme izbora bili odsjeli u svratištu Paun u Eatanswillu.
- A otud mi dođite! - povika Pickwick.
- Da - proslijedi jednooki. - Pričao sam im neki doživljajčić o svome prijatelju Tomu Smartu. Možda ste ih čuli, gdje govore o tome.
- Često - priloži Pickwick smijući se. - On je bio vaš ujak, zar ne?
- Nije ujak, nego ujakov prijatelj - ispravi jednooki.
- Zacijelo je bio izvanredan čovjek taj vaš ujak - pripomenu svratištar mašući glavom.
- Pa bio je po svoj prilici; mislim, da smijem ustvrditi, da je bio - odgovori jednooki. - Mogao bih vam, gospodo, ispričati priču o istome tom ujaku. Prilično ćete se iznenaditi.
- Ma zar hoćete? - radoznalo će Pickwick. - Hajdete da čujemo, bilo što bilo.
Jednooki trgovački putnik zagrabi kutlačom čašu negusa iz posude i ispi ga; odbi dug dim iz holandske lule, a onda viknu Samu Welleru, koji se omišljao kraj vrata, da ne treba da ide, ako mu se neće, jer ta priča nije nikakva tajna. Tada upilji zdravo oko u svratištara i proslijedi pričati riječima idućega poglavlja.

Četrdeset deveto poglavlje

Priča o ujaku trgovačkog putnika81

Moj je ujak, gospodo - očepi kazivati trgovački putnik - bio jedan od najveselijih, najumilnijih i najpametnijih ljudi, što su ikad na ovome svijetu živjeli. Kamo sreće, gospodo, da ste ga poznavali. Ali kad zrelije promislim, i ne bi mi baš bilo drago, da ste bili njegovi poznanici, jer da jeste, onda biste dosad bili svi, ako ne pokojnici, a ono jednom nogom u grobu. Takvi su, naime, prirodni zakoni, da stari ljudi ostaju kod kuće kaneći se društva. To bi mene pak lišilo neprocjenjiva užitka, da govorim s vama ovaj čas. Ali, gospodo, da su, bože daj, kojom srećom vaši očevi i majke poznavali moga ujaka! Čudnovato bi ga zavoljeli, vjerujte mi, osobito vaše poštovane mamice. Ako mi je dopušteno da izdvojim dvije od njegovih mnogih vrlina, koje su se izdizale nad drugima, što su bile ures njegova značaja, e, onda mi je dužnost spomenuti, kako je umio miješati panč i kako je divno pjevao iza povečerka. Oprostite, što se napose zadržavam na tim sjetnim uspomenama o iščezlim vrednotama, ali s takvim čovjekom, kakav je bio moj ujak, nećete se sastati svaki dan.
Vazda sam smatrao, gospodo, velikom odlikom u značaju moga ujaka, što je bio tijesni prijatelj i drug Toma Smarta, trgovačkog putnika velike trgovine Bilson i Slum, u ulici Cateaton u Cityju. Moj vam je ujak sabirao kupce za Tiggina i Welpsa, ali je dugo vremena imao gotovo istu rutu kao i Tom. Prve prvcate noći kad se sastadoše, moj je ujak zavolio Toma, a Tom opet ujaka. Tek su se poznavali pol sata, već su se bili okladili o nov šešir, tko će od njih dvojice pripremiti bolji kvart panča i brže ga ispiti. Moj je ujak dobio okladu za pripremanje, ali ga je Tom Smart nadvladao u pijenju za poprilici pol solne žličice. Još je izatog uzeo svaki po kvart, da ispije u svoje zdravlje, i tako su vam njih dvojica ostali vjerni pobratimi do kraja života. Šta ćemo, gospodo, kad su tako suđenice odredile. Postoji naime Usud u tim stvarima.
Što se tijela tiče, moj vam je ujak bio malčice ispod srednjega stasa. Bio je i mrvicu gojniji nego obični soj ljudi, a može biti, da mu je i lice bilo za malenkost rumenije. Imao je, gospodo, najveselije lice, što ste ga ikad očima vidjeli. Nešto poput Panča, samo su mu nos i brada bili ipak zgodniji. Oči su mu vazda žmirkale i iskrile se od dobra raspoloženja. Smiješak mu je vječno igrao na licu, i to ne onaj vaš bezizražajni, ukočeni cerek, kao u lisice, kad iskesi zube na šipak, nego pravi, veseli, srdačni, dobroćudni smiješak. Jednom je ispao iz svojih jednoprežnih dvokolica i lupio glavom o miljokaz. Tu je ležao ošamućen i tako po licu isparan nekakvim šljunkom, što je bio nasut u hrpe pokraj miljokaza, da ga njegova rođena mati - poslužit ću se snažnim ujakovim riječima - ne bi bila kadra prepoznati, da je po kom slučaju uspjela pohoditi ovu zemlju. I zaista, kad bolje promislim o tome, gospodo moja, prilično sam siguran, da ne bi, jer je ona preminula, kad su mome ujaku bile dvije godine i sedam mjeseci, a ja sve mislim, da je vrlo vjerojatno, kako bi i bez šljunka posuvraćene čizme njegove uvelike zbunile dobru gospu, a da i ne spominjemo ujakovo veselo rumeno lice. Bilo kako bilo, tu je nesretan ležao, i slušavao sam češće ujaka, gdje priča, kako je čovjek, koji ga je podigao, pričao, da se tako od srca smiješio, kanda je od zabave iz kola izletio; pa kako su prvi slabi prosvitaji vraćanja k životu, pošto su mu pustili krv, bili, da je skočio u postelji, grohotom se nasmijao, poljubio mladu ženicu, koja je držala zdjelicu, pa zatražio rebarca od brava i usoljenih oraha. O, kako su mome ujaku, gospodo moja, neobično prijali usoljeni orasi! On bi govorio, kako uvijek smatra, da daju ukus pivu, ako se uzmu bez octa.
Veliko putovanje moga ujaka padalo je u vrijeme, kad pada i jesensko lišće. On bi tada ubirao dugove i primao narudžbe po sjevernom dijelu britskog otoka: krenuo bi iz Londona u Edinburgh, iz Edinburgha u Glasgow, iz Glasgowa ponovo natrag u Edinburgh, a iz Edinburgha ribarskom brodicom u London. Valja da shvatite, kako je moj ujak svoj drugi posjet Edinburghu određivao za svoj osobni užitak. Vraćao bi se tamo na tjedan dana, da obiđe svoje stare prijatelje, pa bi vam doručkovao s jednim, ručao s drugim, večerao s trećim, povečerao s četvrtim, i tako bi vam prilično zgodno proveo tu nedjelju dana. Ne znam, gospodo, je li koji od vas prisustvovao pravom, obilnom, gostoljubivom škotskom doručku, a zatim otišao na neznatan ručak, koji se sastoji od vagana oštriga, pa desetak boca jakoga piva, i povrh toga vrč-dva whiskyja. Ako ste ikad tako jeli, onda ćete se složiti sa mnom, da čovjek mora biti prilično jak u glavi, da iza toga obilno večera ili povečera.
Ali, bog vam dao zdravlje i veselje, sve to nije bilo ništa mome ujaku! Tako je bio iskusan, da mu je sve to bilo mačji kašalj. Slušao sam ga, kako priča, da može natpiti ljude iz grada Dundeea, kad god hoće, i još se izatog vratiti kući uopće ne posrćući. A i Dandiljani su vam, gospodo moja, jaki na piću, kao što im je i panč jak, da ćete tako nešto teško naći između dva pola. Slušao sam, kako su neki Glazgovljanin i neki Dandiljanin pili za okladu bez prekida petnaest sati. Obojica su se zajazili pićem u isti čas, ukoliko se sa sigurnošću može ustanoviti, i nije im to natpijanje nimalo škodilo, ako izuzmemo sitnicu, da su od toga Upsali.
Jedne večeri, dvadeset i četiri sata prije no što se moj ujak imao ukrcati na lađu put Londona, večerao on u kući jednoga od vrlo starih svojih prijatelja, gradskoga oca Mac82-Neznanovića, koji je stanovao u starodrevnom gradu Edinburghu. Na večeri bila senatorova žena, tri njegove kćeri, njegov punoljetni sin s još trojicom-četvoricom kršnih lukavih starih škotskih ljudina s gustim obrvama; senator ih je pozvao, da njihovom nazočnošću počasti moga ujaka i da na gozbi bude veselije. Ele, gospodo, priredio gradski otac božansku gozbu. Tu je bio sušeni losos, pa riba kolja, nazvana finnan po škotskome gradu Findonu, ili po Findhornu, ne bih vam znao točno reći, pa škotski kuljen83 - glasovito škotsko narodno jelo, gospodo, za koje je moj ujak vazda govorio, da mu se čini, kad ga donesu na stol, kao da podobro nalikuje na želučić lijepog božića ljubavi, Kupida - pa premnoge druge đakonije, kojima sam pozaboravio imena, ali su divna jestiva. Djevojke ljepuškaste i prijatne, senatorova žena jedno od najboljih stvorenja, što je ovom zemljom hodalo, a moj ujak savršeno dobre volje. Posljedice svega toga: mlade se gospice pridušeno smijuckale i hihotkale, stara se gospa grohotom smijala, a senator i ostali stari pjevidruzi kidali se od pusta smijeha, tako da su cijelo bogovetno vrijeme bili crveni kao rakovi. Ne mogu se točno domisliti, koliko je svaki nakon večere popio toddyja84, samo mi je u glavi, kako je oko jedan sat poslije ponoći senatorov punoljetni sin postao besvjestan, dok je pokušavao da zapjeva prvi stih pjesme »Willie vari mjeru slada«, a kako je on prije pol sata bio jedini čovjek, koji je bio vidljiv iza stola od mahagovine, mome ujaku pripade na pamet, da je već skoro vrijeme misliti na polazak, navlastito stoga, što se večera započela u sedam sati, da bi on pravovremeno stigao kući. Domislivši se, da ne bi baš bilo uljudno odmah otići, moj vam ujak izabere sebe za predsjednika, pomiješa još jednu čašu, ustade da nazdravi u svoje zdravlje, izgovori sam sebi prikladan i uljudan govor, pa neobično oduševljeno ispi zdravicu. Još se nitko ne budi. Moj ujak sasu još jednu kapcu obličke, ali ovaj put čistoga whiskyja, da bi spriječio toddyju, da mu naudi, a zatim kidisa šeširu pa iskoči na ulicu.
Bijaše burna vjetrovita noć, kad je moj ujak zatvorio za sobom senatorova vrata, pa nabio čvrsto šešir na glavu, da mu ga ne bi vjetar otpuhnuo, zaturio ruke u džepove, pa pogledao u nebesa, da bi ukratko doznao vremensko stanje. Oblaci se ganjali preko mjeseca s najvrtoglavijom brzinom: sad bi ga njihova guštavina sasvim zamračila, a sad bi mu opet dopustili, da se porodi u punu sjaju i da prolije svoje svjetlo na sve predmete uokrug. Naskoro bi se ponovo pognali preko njega s još većom brzinom i sve zakrili plaštem tame.
- E, to ti, pobro, neće valjati - zagrmi moj ujak obraćajući se vremenu, kao da se osjećao od njega osobno uvrijeđenim. - Pa to uopće nije pogodno vrijeme za putovanje lađom. Nije mi nimalo po volji - svečano dodade moj ujak.
Pošto je više puta ponovio tu rečenicu, poteško uspostavi ravnotežu, jer je već bio prilično ovrtoglavio toliko gledajući u nebo, pa veselo odbada dalje svojim putem.
Senatorova je kuća bila u Canongateu, a moj je ujak usmjerio na drugi kraj Leithskog šetališta, koje je udaljeno pojače od milje hoda. I s lijeve i s desne strane prema tamnovitu nebu propinjale se visoke, mrke, raštrkane kuće, s pročeljima požutjelim od vremena, a prozori kao da dijele kletu sudbu očiju u ljudi pozemljara, pa su se nekako pomutili i od starosti ulupili. Ta su zdanja visoka šest, sedam, osam katova: sve složen boj na boj kao kule od karata, što ih pomeću djeca. Svoje tamne sjene bacaju preko neravno popločana puta i mrklu noć čine još mrklijom. U dugim razmacima raštrkano nekoliko uljanih svjetiljaka, ali one samo označuju prljavi pristup u kakvo kućno dvorište ili pokazuju mjesto, gdje se zajedničko stepenište stremenitim i zamršenim zavojima spaja s gornjim katovima. Pogledajući sve s izražajem čovjeka, koji se i prije prečesto toga nagledao, a da bi mislio, da se baš sada vrijedno na to mnogo obzirati, moj ujak podbio uz ulicu s po jednim palcem u oba džepa od pršnjaka. Ovda-onda otisnuo bi pjevati različite odlomke pjesme s toliko dobre volje i vatrenosti, da bi se mirni pošteni svijet trgnuo iz prvog sna i dršćući ležao u postelji, dok zvuk pjevanja ne bi zamro u daljini. Kad bi se pak ljudi uvjerili, da je to samo neka pijana ništarija, što se uputio svome domu, opet bi se zavukli pod tople pokrivače i ponovo se uljuljali u san.
Zato vam ja, gospodo moja, do u najmanje sitnice opisujem, kako je moj ujak glavrljao posred ulice uzastranu, s palcima u džepovima od pršnjaka, jer, kako je često, i to s pravom, govorio, nema uopće ništa izvanredno u cijeloj ovoj priči, ako odmah na početku jasno ne shvatite, da on nipošto nije imao sklonosti prema čudestvima i romantičnim zgodama.
Moj je, dakle, ujak, gospodo slavna, išao s palcima u džepovima od pršnjaka sasvim za sebe svojatajući sredinu ceste i pjevajući sad kiticu kakve ljuvene pjesme, a sad opet kakve vinske, dok se ne bi pjevanjem umorio, pa bi onda zazviždao tanko glasovito. Uto stiže do Sjevernog mosta, koji na tom mjestu spaja stari i novi grad Edinburgh. Tu je načas zastao, da pogleda čudnovate nepravilne grozdove svjetala. Naslagala se jedna na druga, a svjetlucahu izdaleka s toliko visine, da su se činila poput zvijezda. Blistala su s jedne strane na zidine tvrđavne, a s druge na Caltonski brežuljak, kao da osvjetljuju prave pravcate dvorce u zraku. Ispod njih je u mraku i tami dubokim snom snivao stari slikoviti grad, a njegovu je palaču i crkvicu Holyrood po danu i po noći svojom stražom stražio strmenit brežuljak ili, kako ga je jedan prijatelj moga ujaka zvao, Prijestol staroga Arthura85, te je dižući se mrzovoljan i mračan, poput kakva zlovoljna duha čuvara, odvajkada bdio nad tim starim gradom. Rekoh vam, gospodo, da se tu moj ujak načas zaustavio, da pogleda oko sebe. Izatog je pozdravio vrijeme, koje se malko razgalilo, iako je mjesec zalazio, pa krenu dalje ulicom kraljevski kao i prije. Dostojanstveno se držao sredine ceste i ogledao se, kao da bi se neobično rad sastao s kime, tko će mu osporiti to pravo. Kako se slučajno desilo, da nitko pod bogom nije bio voljan da se pravda s njime, on je dalje nabadao, držeći palce u džepovima od pršnjaka i gazeći kao krotko janješce.
Kad je moj ujak stigao nakraj Leithskog šetališta, imao je da prijeđe preko prilično prostrane pustopoljine. Ona ga je dijelila od uličice, niz koju je imao skrenuti, pa da dođe ravno do svoga stana. U to je vrijeme na tome dijelu pustopoljine bio ograđen prostor, što je pripadao nekome kolaru, koji se pogodio s Poštanskom upravom, da kupuje sve stare dotrajale poštanske kočije. Kako su mome ujaku neobično mile bile kočije, pa bile stare, mlade ili srednjih ljeta, odjednom mu sunu u glavu, da skrene s puta, i to ni za što drugo, nego da kradomično virne na te kočije kroz ograde od kolja. Sjećao se, da ih je bilo unutri dvanaestak, onako nabacanih u neobično očajnu i ruševnu stanju. Moj je ujak, gospodo, bio čovjek velikog oduševljenja i odlučnosti. Vidjevši dakle, da ne može naći zgodna mjesta, kroz koje bi virio između prošća, ni pet ni devet, nego preskoči preko ograde, udobno sjede na jednu staru osovinu i poče neobično ozbiljno promatrati poštanske kočije.
Moglo ih je biti dvanaestak, a možda i više - moj vam ujak nije u to nikad bio posve siguran, a kako je do sitničavosti bio istinoljubiv, kad su bile posrijedi brojke, nije volio pretjeravati - ele, svakako tamo su stajale, sve zajedno izmiješane u najočajnijem stanju što ga možete zamisliti: vrata iskinuta iz baglama i odvučena; prevlake oderane, samo bi ovdje-ondje o zarđalu čavlu visio koji oderani komadićak tkanine; fenjera nije bilo; rukunice davno nestale; gvožđarija zarđala, a boja spala. Vjetar je zviždao kroz pukotine ogoljele drvenine, a kiša, što se skupljala na krovovima, padala je kap po kap u unutrašnjost uz duboke i melankolične zvuke. Bjehu to truli kosturi pokojnih kočija, koje su na tome samotnome mjestu u to gluho doba noći izgledale hladne i zloguke.
Moj ujak podboči glavu na ruke i zagna u misli o zaposlenom i užurbanom svijetu, koji se prije mnogo ljeta treskao po tim starim kočijama, a sada su tako šutljive i promijenjene. Mislio je o tolikim ljudima, kojima je jedna od tih rasklimanih i ruševnih kočija, večer za večeri mnoge i mnoge godine, po svakakvu vremenu, donosila željno iščekivanu vijest, žarko traženu novčanu pošiljku, obećano jamstvo o životu i zdravlju, nenadanu obavijest o bolesti, smrti. Trgovac, dragan, žena, udovica, majka, školarac, pa čak i djetešce, što bi doteturulo do vrata na kucanje poštarevo - kako li su svi željno iščekivali dolazak stare poštanske kočije! A gdje su oni svi sada?
Moj je ujak, gospodo, uvijek govorio, da je u to vrijeme razmišljao o svemu tome, ali ja sve nekako nagađam, da je on to kasnije doznao iz neke knjige, jer je čisto i bistro izjavio, da je bio zapao u neko dremuckanje, dok je sjedio na staroj osovini, gledajući truhljave poštanske kočije, i da se nenadano probudio, kad je duboki glas zvona neke crkve objavio dva sata po ponoći. A kako moj ujak nikad nije bio brza mišljenja, sve da je i mislio o svim tim stvarima, posve sam siguran, da bi ga smišljanje odvelo u najmanju ruku do dva i pol sata. Stoga, gospodo, nesumnjivo držim, da je moj ujak zapao u neko dremuckanje, a da uopće ni o jednoj toj stvari nije razmišljao.
Bilo kako bilo, crkveno je zvono otkucalo dva sata. Moj se ujak probudio, protrljao oči i ukočio se od čuda neviđena.
Čim je ura izbila dva sata, cijelo to pusto i spokojno mjesto postade prizor najveće živahnosti i užurbanosti. Vrata poštanskih kočija našla se u baglamama, prevlake natrag namještene, željezarija kao nova, boja svježe premazana, fenjeri upaljeni, jastuci i veliki kaputi na kozliću svake kočije, nosači ubacuju zamotke u spremišta za prtljagu, provodnici spremaju torbe s pismima, konjušari izlijevaju kablove vode na popravljene kotače, cijelo mnoštvo ljudi oblijeće i zatiče rukunice u svaku kočiju; putnici pridolaze i dodaju na krov putničke torbe; konji se zaprežu. U jednu riječ, i ćorav bi vidio, da će sve kočije odmah na krenuti. Moj je ujak, gospodo, na sve to tako razrogačio oči, da se do posljednjega daha svoga života znao pitati, kako li se dogodilo, da je te svoje oči ponovo bio kadar sklopiti.
- No dakle, polazimo! - povika neki glas, dok je moj ujak oćutio nečiju ruku na ramenu.- Predbilježeni ste za jedno unutrašnje sjedalo. Ne bi bilo zgorega da uđete.
- Ja da sam se predbilježio! - začuđeno će moj ujak osvrnuv se.
- Da, baš vi.
Moj ujak, gospodo, ni da bi ciglovetne probijelio u odgovor; toliko je strašno bio presenećen. Najčudnije pak od svega bijaše, da se skupilo toliko mnoštvo svijeta, i da su svaki čas pridolazila u buljucima nova lica, a da ne znaš pa ne znaš, otkuda dolaze. Kao da su nekim čudestvom nicala iz zemlje ili padala iz zraka, pa opet isto tako nestajala. Kad bi koji nosač smjestio prtljagu u kočiju i za to primio naplatu, okrenuo bi se i podjeo. Prije nego što bi se moj ujak i mogao pravo u čudu zapitati, šta je bilo od njega, iskrslo bi već pet-šest novih teturajućih pod teretom zamotaka, koji kanda su bili toliki, da bi ih mogli na mjestu zgnječiti. A i putnici strašno čudnovato odjeveni: u velikim kaputima širokih skuta optočenih gajtanom, s velikim prevracima, a bez ovratnika. I vlasulje su, gospodo moja, imali, velike prave pravcate vlasulje s privezom ostraga. Moj se ujak nije mogao od čuda snaći gledajući sve to.
- Hoćete li već jednom ući? - izdere se osoba, koja je već prije bila oslovila moga ujaka.
Bio je to čovjek obučen u odoru oružanog pratioca poštanske kočije, s vlasuljom na glavi, i s pregolemim prevracima na kaputu. U jednoj je ruci držao svjetiljku, a u drugoj lubardu široke cijevi, koju je baš htio da spremi u sandučić za oružje.
- Hoćete li jednom ući, Jack Martine? - zaintačio pratilac unoseći mome ujaku svjetiljku u lice.
- Hej, polako! - odvrati mu moj ujak odstupivši korak-dva. - To vi nekako odviše prijateljski sa mnome, prijane!
- Tako vam je zapisano ime i prezime na popisu putnika - dočeka pratilac.
- A nema slučajno naziv gospodin ispred imena? - priupita moj ujak.
Smatrao je, naime, gospodo, da Poštanska uprava, kad bi znala, ne bi odobrila, da ga nepoznati pratilac naziva jednostavno Jack Martin.
- Nema nikakva gospodina - odreza hladnokrvno pratilac.
- A je li plaćena vozarina? - zapita ujak.
- Dabome - odsiječe pratilac.
- Zar jest? - pripomenu ujak. - Hajdemo onda! U koju kočiju?
- Evo u ovu - kaza pratilac pokazujući neku staromodnu poštansku kočiju, koja vrši promet između Edinburgha i Londona. Već je stupak bio spušten, a vrata otvorena. - Pričekajte! Ima i drugih putnika. Neka oni uđu najprije.
Dok je pratilac bio u riječi, najedanput se ravno ispred moga ujaka stvori mlad gospodin u naprahanoj vlasulji, u kaputu boje nebeskog modrila i srebrom optočenu. Skuti mu bjehu prostrani i široki, postavljeni grubim ukočenim platnom. Kako je tvrtka Tiggin i Welps trgovala štampanim katunom i pršnjacima, moj je ujak odmah prepoznao kupovnu čohu. Gentleman je nosio dostegnice i nekakve goljenice, koje je namotao povrh svilenih bječava, a obuven je bio u cipele na spone. Na člancima ruku nosio je naboriće od čipaka, na glavi trorogljast šešir, a o boku pripasao zaošiljast mač. Spušteni krajevi pršnjaka dosezali su do pol bedara, a krajevi ovratka dolazili do pasa. Gizdavo i dostojanstveno pristupi vratima kočije, skide šešir i diže ga iznad glave, dokle je mogao ispružiti ruku, istovremeno uzbacivši mali prst u zrak, kao što imaju običaj afektirani ljudi, kad s prenemaganjem uzimaju šalicu čaja. Tada priklopi pete, duboko se i dostojanstveno nakloni, a nato ispruži lijevu ruku. Moj je ujak upravo bio namjerio da stupi naprijed i da mu srdačno stisne ruku, kadli opazi, kako to udvaranje ne ide njega, nego neku mladu gospu, koja se u taj čas stvori ispred podnožja kočije. Odjevena je bila u haljinu od zelena baršuna s dugim popašnjakom i opršnjakom. Na glavi nije imala šešira, nego je bila umotana ovrljem od crne svile. Kako se načas osvrnula, dok se pripremala da uđe u kočiju, očitova takvo bajno lice, kakva moj ujak nije nikad vidio, čak ni u slikama. Stupila je u kočiju popodižući opravu jednom rukom, i - kako je moj ujak znao reći pokrupno se kunući i bogmajući u potvrdu istinitosti - ne bi bio vjerovao, da ljudski stvor može imati tako savršene noge i stopala, da ih nije ugledao rođenim svojim očima.
No u tom letimičnom blijesku lijepoga djevojčina lica moj je ujak prozreo, kako ga je mlada gospa moleći pogledala, i kako je sudeći po crtama obraza ustrašena i tjeskobna. Opazio je također, kako je onaj mladić u naprahanoj vlasulji, uza svu prividnu udvornost, koja je zaista bila uglađena i otmjena, čvrsto stisnuo za zapešćaj gospu, dok je ulazila u kočiju, i kako ju je slijedom slijedio. Tome je društvu pripadao i neki neobično grdan čovjek u uskoj tamnoj vlasulji i odijelu tamnocrvene boje, s golemom sabljetinom i čizmama sve do bokova. Kad je taj grdonja sio pokraj mlade gospe, koja se povukla u kut, čim joj se prikučio, moj je ujak bio tvrdo uvjeren o svom prvotnom dojmu, da se tu sprema nešto mračno i tajanstveno, ili, kako se znao izraziti, »da je negdje popustio vijak«. Za divno je čudo, kako je brzo pregnuo srcem i sjeknuo voljom, da će, ustreba li, pomoći gospi u svakoj opasnosti.

Sablasni putnici u aveti poštanske kočije

- Smrt i munja! - povika mladi gentleman, masiv se sablje, dok je moj ujak ulazio u kočiju.
- Krv i grom! - zaurla onaj drugi.
Usto mladac trže iz kora sablju posjeklicu, pa, ni pet ni devet, zamahnu njome na moga ujaka. Kako moj ujak nije imao uza se nikakva ubojna oružja, neobično hitro i spretno smače s grdonjine glave trorogljasti šešir i nagodivši vršak sablje ravno navrh šešira, stisnu strane šeširne i čvrsto uhvati sablju.
- Prosuči ga ostrag! - zavika grdonja svome ortaku, dok se ovaj krčumao, ne bi li zadržao sablju.
- Bolje bi bilo, da se okani belaja - povika ujak, prijetećke pokazujući petu jedne svoje cipele. - Istrest ću mu moždinu, ako je ima, a ako nema, razbit ću mu lubanju.
Napregnuvši u tom času svu svoju snagu moj vam ujak istrgnu grdonji sablju iz čvrstoga stiska i đipi njome kroz prozor kočije. Nato se onaj mladi stade derati izaglasa: »Smrt i munja!« i stavi ruke na krsnice sablje sav zapjenjen od bijesa, ali je ipak ne podrije. Možda ga je, gospodo moja, kako je sa smiješkom kazivao moj ujak, možda ga je, velim, bilo strah - da ne zaplaši damu.
- Čujte, gospodo - veli im moj ujak, natenane zauzevši svoje sjedalo - ne želim nikakve smrti, bilo s munjom bilo bez nje, u nazočnosti ove dame. Što se tiče krvi i grmljavine, bit će i toga dosta za jednu pustolovinu. Dakle, gospodo, izvolite sjediti na svojim mjestima i vladajte se kao mirni putnici u unutrašnjosti kočije. Podignider tu nožinu gentlemanu, pratioče!
Tek što je to ujak dorekao, pratilac se stvori na prozoru kočije s gentlemanovim mačem u ruci. Podiže svjetiljku i ozbiljno se zagleda u ujakovo lice, dok je mač predavao. Pri svjetlu pratiočeva svjetlila moj ujak na svoje grozno zaprepaštenje ugleda, kako se oko prozora srojilo nebrojeno mnoštvo pratilaca kočija, a svaki je upiljio pogled upravo u njega. Nikad za svoga dana ne vidje moj ujak toliku silu bijelih lica, crvenih tjelesa i mrkih očiju.
»Ovo je po pravdi najčudnije, što me ikad u životu zadesilo«, pomisli u sebi moj ujak, pa će reći:
- Dopustite mi da vam vratim vaš šešir, gospodine.
Grdonja šutke uze trorogljasti šešir, ispitivački pogleda rupu usred njega i konačno ga svečano ustače povrh vlasulje. Ta mu je svečanost bila, doduše, malko oslabljena time, što je u tom času snažno kihnuo i šešir ponovo smaknuo.
- Vozi! - povika pratilac sa svjetiljkom popevši se na svoje sjedalce straga.
I zaista krenuše. Moj ujak proviri kroz prozor, kad su izašli iz dvorišta i opazi, kako se laganim kasom, otprilike pet engleskih milja na sat, vrte okolo naokolo u krugovima ostale kočije, s kočijašima, pratiocima, konjima i putnicima. Moj je ujak, gospodo, htio da se razleti od gnjeva. Kao čovjek trgovačke struke osjećao je, da nema šale ni rugla s poštanskim kočijama, pa je pregnuo, da će se pritužiti zbog toga Poštanskoj upravi, čim stigne u London.
Sada su ga međutim kopkale misli o mladoj gospi, koja je sjedila u najdaljem kutku kočije, a lice joj bješe sasvim umotano povezačom. Sučelice joj je sjedio gentleman u kaputu boje nebeskog modrila, a pokraj nje grdonja u odjeći šljivove boje. Obojica su brižno na nju pazila. Kad bi samo šušnuli nabori njezine povezače, moj bi ujak čuo, kako se grdonja maša rukom mača, a po disanju onoga drugoga (mračno je bilo, pa mu lica nije mogao vidjeti) naslućivao bi, kako gleda mrkogledo, kao da kani proždrijeti to stvorenje u meden kus. Od toga se sve više i više razgorijevao plamen gnjeva u mome ujaku, pa je odlučio, da će sačekati konac te komedije, kud puklo da puklo. On je bio velik poklonik iskravih očiju, slađanih obraza, ljepušnih nogu i kratkih stopala; u jednu riječ, on je obožavao lijepi spol od tjemena do tabana. Takav sam i ja, gospodo. Što ćete, to vam je u krvi moga roda.
Kolike li je lukave osnove moj ujak upotrebio, ne bi li privukao pozornost mlade ljepojke ili barem otvorio razgovor s tajanstvenom gospodom. Ali jok. Sve zaludu. Gentlemani ne bi progovorili ni za što na svijetu, a gospa ne smije ni da pisne. Ovda-onda proturio bi moj ujak glavu kroz prozor kočije i zarogoborio, zašto ne voze brže. Vikom je vikao, dok nije promukao, a nitko ni da bi okom za to trenuo. Napokon se zasloni u svom sjedalu u kočiji i zavesla u misli o divotnu licu, nogama i stopalima. To je već bilo bolje: prolazilo mu je vrijeme, a ujedno ga nisu morile misli, kamo ide i kako to da se našao u tako nezgodnu položaju. Nije da bi to njega baš puno kinjilo. Nipošto. Moj vam je ujak, gospodo, bio neobuzdano i bezbrižno tumaralo, a smjelica da mu ravna nema.
- Ovdje silazak! - povika pratilac spustiv stupak.
- Zar ovdje! - začuđeno će moj ujak.
- Baš ovdje - pritvrdi pratilac.
- Ne pada mi na pamet - veli mu moj ujak.
- Dobro onda, ostanite vi, gdje jeste - odvrati pratilac.
- Pa i hoću - zaintačio ujak.
- Molim lijepo - preuze pratilac.
Ostali su putnici s velikom pozornosti pratili taj razgovor. Kad je onaj mlađi gentleman vidio, da moj ujak ne kani izaći, progura se pokraj njega, da izvede damu. U taj je čas grdonja pregledao rupu u oglavku svoga trorogljastog šešira. Dok je mlada gospa prolazila mimo ujaka, spustila mu je u ruku jednu svoju rukavicu, prinijela mu usnice tako blizu licu, da je oćutio njezin topli dašak na nosu, i šanula mu ciglu riječcu »Pomozite!«. Moj je ujak, gospodo, smjesta iskočio iz kočije, i to tako žestoko, da se ponovo zaljuljala na svojoj opruzi.
- Gle, pa vi ste se predomislili! - pripomenu pratilac, kad vidje moga ujaka kako stoji na zemlji.
Moj je ujak gledao pratioca kočije nekoliko trenutaka omišljajući se, bi li bilo bolje istrgnuti mu kremenjaču, spretati iz nje istu u lice čovjeku s velikom sabljom, ostalu družinu pomlatiti kundakom, pograbiti mladu gospu i odmagliti u nepovrat. Kad je, međutim, bolje razmislio, okanio se te osnove, jer mu se činila malko premelodramskom. Stoga pođe u stopu za onom dvojicom tajanstvenih ljudi, koji su držeći damu između sebe ušli u neku staru kuću, pred kojom su se bila zaustavila poštanska kola. Oni skrenuše u hodnik, a on u stopu za njima.
Bješe to najruševnije i najpustije mjesto, što ga je moj ujak ikad u svome vijeku vidio. Činilo se, da je tu nekad bilo nekakvo veliko zabavilište. Samo sad se krov uleknuo, a stepenice su bile strme, lomne i krševne. U prostoriji, kamo su ušli, bijaše golem kamin. Odžak mu sav pocrnio od dima, ali nema više plamena žara da uza nj bukti. Bijela perjata prašina izgorjelih drva još bješe razasuta po ognjištu, ali je metalna kaminska građa bila hladna. Sve nekako mračno i sumorno.
- Eto - nevoljko će moj ujak razgledavši se oko sebe. - Ja sve mislim, da tu nije čista posla, da jedna poštanska kočija prevaljuje na sat šest milja i po, pa se još onda na neodređeno vrijeme zaustavlja u ovakvu brlogu. To treba da se svijetu obznani: Dat ću ja to u novine.
To je izrekao moj ujak poprilično glasno, pa otvoreno i neprikriveno, ne bi li zametnuo razgovor s tom dvojicom neznanaca. Ali nijedan od njih ni da bi se osvrnuo na nj, nego su se sašaptavali i pritom ga isprijeka mrko pogledali. Gospa je bila u daljem kutku sobe i jednom se odvažila da mahne rukom, kao da vruće moli pomoć od moga ujaka.
Dvojica neznanaca napokon se malko primakoše, i tad se povede zbiljski razgovor.
- Vama kao da nije znano, druže, da su ovo privatne odaje? - otrže govoriti gentleman u odjeći nebeskog modrila.
- Ne, nije, druže - prihvati moj ujak. - Ako su ovo privatne odaje, posebno pripremljene za ovu zgodu, mogu misliti, kako li neobično udobna mora biti gostinska prostorija.
Dorekav to, moj ujak sjede u stolicu s visokim zastoljem i stade očima točno promjerati gentlemana, tako da bi mu firma Tiggin i Welps samo po toj procjeni mogla priskrbiti odijelo od štampanoga katuna, i ne bi ni za dlaku bilo ni preveliko ni premaleno.
- Izlazite iz ove prostorije - zavikaše obojica stranaca mašivši se za krsnice mačeva.
- Šta? - priupita moj ujak kao da uopće ne shvaća, što hoće da mu kažu.
- Izlazite odavde ili će vas crni mrak pozobati - zavika grdonja s velikim mačem, podrijevši ga i mahnuvši njime po zraku u isti čas.
- Obršimo s njim! - povika gentleman u modrome trgnuvši također svoj mač i ustuknuvši korak-dva. - Obršimo s njime!
Moj je ujak, gospodo, vazda bio glasit sa svoje velike smionosti i prisebnosti. Cijelo se vrijeme gradio kao da ga se ništa ne tiče to zbivanje, a zapravo se neprestano lukavo obzirao, ne bi li gdje spazio kakvo udarno ili obrambeno oružje. I gle! U isti čas kad su ona dvojica potegli mačeve, ugleda on, kako u kutu kraj kamina u zarđalim korama stoji star, tanak, ravan i šiljast mač s košarom kao rukobranom na krsnicama. Moj ga ujak u jednom skoku zgrabi u ruku, iskori ga, viteški njime mahnu iznad glave, pozva gospu neka se skloni ustranu, pa ni pet ni devet, hiti stolicu na čovjeka u modrome, a kore od mača na onoga u šljivastome, pa iskorišćujući njihovu smetenost nasrnu na njih u toj bezglavosti.
Ima, gospodo, stara priča (koja nije ništa gora stoga, što je istinita) o nekom otmjenom mladom irskom gentlemanu, kojega su pitali, da li umije guditi u gusle. On im odgovori, da bi umio, samo im ne može posigurno dati odgovora, jer još nikad nije kušao da gudi. Sasvim se lijepo može to primijeniti na moga ujaka i na njegovo mačevanje. Nikad prije nije taj čovjek imao mača u svojim rukama, osim kad je jednom glumio ulogu Rikarda Trećeg u nekom dobrovoljačkom kazalištu, ali je tada bio uglavio s Richmondom, da će ga ovaj prosukati s leđa, i to bez ikakva otpora. Ali sada se valjalo boriti, udarajući i sijekući, s dvojicom iskusnih mačevalaca: trebalo je da napada i da parira, da okreće bodimice i sječimice, u jednu riječ, da se vlada najsrčanije i najokretnije, premda dotad nije bio svjestan, da ikakva pojma ima o tome umijeću. To samo pokazuje, gospodo moja, kako je istinita stara narodna riječ, da čovjek nikad ne zna, što može, dok ne pokuša.
Strašna bijaše treska kreševa. Sva tri borca psovala kao proste vojničine, a mačeva njihovih stao toliki krš i lomot kao da su klepetali svi noževi i sva čelična roba na tržnici grada Newporta u grofoviji Monmouth. Kad je borba bila na vrhuncu, gospa posve skide povezaču s lica (po svoj prilici da ohrabri moga ujaka) i pokaza lice takve blistave ljepote, da bi se moj ujak uhvatio u koštac ma i sa pedeset dušmana, samo da zasluži jedan smiješak s njezinih usana, makar izatog morao i umrijeti. I prije je on stvarao čudesa u junaštvu, ali sad poče razmahivati kao kakav bijesan mahnit gorostasnik.
Upravo se u tome času obrne gentleman u modrome, pa kad spazi mladu gospu otkrita lica, povika bijesno i ljubomorno, i okrenuvši oružje na njezine lijepe grudi, uperi mač, da će je usred srca, na što se moj ujak raskrivi od silna straha, tako da je zaječalo cijelo to staro zdanje. Gospa se malko izmače ustranu, istrže mač iz mladićeve ruke, prije nego mu se povratila ravnoteža, pritjera ga uza zid i proburazi skroz naskroz; probi čak i oplatu zarinuv mač sve do samih krsnica i prikovav gentlemana tako tvrdo i čvrsto, da mu nije više bilo života. Bijaše to divan uzor za mojega ujaka. On pobjedonosno kliknu, pa s neodoljivom snagom prisili svoga protivnika na uzmak u istome smjeru, zarinuvši mu stari mač usred velikoga crvenoga cvijeta, što mu je bio izvezen na pršnjaku i pribivši ga uz njegova prijatelja. Tamo su stajali obojica prikovani u samrtnoj borbi, lamatajući nogama i rukama kao figurice u trgovinama dječjih igračaka, kad potegneš za dretvu. Moj je ujak kasnije vazda govorio, kako je to najsigurniji način da se oprostiš kakva dušmanina, samo da mu se može prigovoriti, što je skup, jer za svakog takva čovjeka moraš žrtvovati jedan mač.
- Kočija, kočija! - povika gospa potrčavši do moga ujaka i ovivši mu lijepe svoje ruke oko vrata. - Još je vrijeme da umaknemo.
- Šta to znači »još je vrijeme«? - iznenađeno će moj ujak. - Pa zar ima još netko, koga se moramo riješiti?
Moj je ujak, gospodo, bio prilično razočaran, jer je mislio da poslije toga klanja ne bi bilo na odmet malko milovanja, ako ni rašta drugog, a ono promjene radi.
- Ni časa ovdje gubiti ne smijemo - prihvati mlada gospa. Pokaza zatim gentlemana u modrome i kaza, kako je to sin jedinak moćnoga markiza od Filletovillea.
- Bojim se onda, dušice moja slatka, da nikad više neće doći do titule - nato će moj ujak hladno gledajući mladog gentlemana, dok je stajao prikovan uza zid, kao hrušt u kakvoj zbirci kukaca. - Presijekoste mu lozu i nasljedstvo, dušice.
- Ti su me nitkovi - stade kazivati mlada gospa sva goreći od ogorčenja - otrgli od moga doma i prijatelja - S ovim bih se podlacem bila morala silom vjenčati već do jedan sat.
- Prokleti besramnik! - pripomenu moj ujak udjeljujući vrlo preziran pogled baštiniku Filletovillea na umrlome času.
- Kao što možete naslutiti iz svega, što ste vidjeli - proslijedi mlada gospa - ta je družina bila pripravna da me umori, samo ako se kome uteknem za pomoć. Ako nas njihovi ortaci nađu ovdje, izgubljeni smo. Za dvije minute bilo bi možda prekasno. Kočija!
Uz te riječi, svladana tolikim čuvstvima i izmorena naporom probadanja mladoga markiza od Filletovillea, klonu jadnica u naručje mome ujaku. Moj je ujak uhvati i odnese do kućnih vrata. Tu je stajala kočija s potpuno opremljena i zapregnuta četiri dugorepa grivokrila vranca vozaka, a pred njima ne bješe ni kočijaša ni pratioca, pa čak ni konjušara.
Nadam se, gospodo, da ne nanosim nikakve nepravde uspomeni svoga ujaka, što izričem svoje mišljenje, da ni prije toga nije bio djevac, te da je držao neke djeve u svome naručju, premda je bio neženjak. Ja, štoviše, mislim, da mu je prilično bilo ušlo u krv da cjeliva konobarice; znam dapače, da su ga u jedno dva navrata vidjeli vjerodostojni svjedoci kako je na vrlo vidljiv način grlio krčmaricu. Spominjem tu okolnost, da pokažem, kako je vrlo neobična osoba morala biti ta ljepojka, da je tako zagrijala moga ujaka. Kazivao je, da se osjećao tako strahovito uzbuđen, da su noge pod njim podrhtavale, kad je gospi granula svijest. Duge joj se crne kose kao svila povlačile preko njegove ruke a divne njezine oči zakliještile mu se u lice runeći vedar biser. Ta tko bi bio kadar gledati u slađane crne oči, a da mu pamet ne zanesu? Ja, gospodo, nisam kadar. Mene podilazi jeza kad gledam neke oči znane, pa zato ističem, da je moj ujak govorio pravu pravcatu istinu.
- Ti me nikad ostaviti nećeš - protepa mlada gospa.
- Nikad zanikada - potvrdi moj ujak. A odista je i mislio tako.
- Mili spasitelju moj! - povika mlada dama. - Dragi moj, mili, viteški izbavitelju!
- Nemojte više - prekide je moj ujak.
- A zašto ne? - upita mlada gospa.
- Zato, što su vam usta tako bajna, kad gučete - prihvati moj ujak - pa me strah, da ne postanem neuljudan i da ih ne poljubim.
Mlada gospa podiže ruku, kao da želi opomenuti moga ujaka da toga ne čini, i reče... nije ništa rekla: nasmiješila se. Kad gledate najslađe usnice na svijetu i vidite, kako se razlijevaju u vragolast smiješak, pa im se nalazite u neposrednoj blizini, a kraj vas nikakva svjedoka nema, svoje divljenje njihovu bajnu obliku i boji ne možete zasvjedočiti bolje, nego da ih smjesta cjelunete. Moj je ujak uradio tako, i za to mu s moje strane čast i dika.
- Posluhnite! - povika mlada dama prenuvši se. - Čuje se bruj kotača i topot konja.
- Bogme se čuje - potvrdi moj ujak posluhnuv malko.
Moj vam je ujak imao izvrsno uho za zvrku kola i za bahtanje konjskih potkova. Međutim, činilo se, da je izdaleka tutnjilo prema njima toliko konja i kočija, da im je bilo nemoguće odgonetnuti broj. Takva je buka bila, kao da je pedeset četverokolica s uzdužnim sjedalima, a u svake da je upregnuto po šest čistokrvnih konja vilenjaka.
- Progone nas! - povika mlada gospa sklapajući ruke. - U potjeri su za nama. Ti si moja jedina nada.
Tako užasan izražaj straha obuze njezino lijepo lice, da je moj ujak odmah pregnuo srcem i sjeknuo voljom. Podigao ju je u kočiju, rekao joj da se ne plaši, još joj jednom utisnuo cjelov na usne, svjetovao je da zatvori prozor, da joj ne bi hladan zrak naudio, pa se napokon popeo na kozlić.
- Pričekajder, dragi - povika mlada gospa.
- Što je? - upita ujak s kozlića kočije.
- Htjela bih da ti nešto kažem - pripomene mlada gospa. - Samo riječcu jednu. Ciglovetnu jednu, najmiliji moj.
- Moram li sići? - upita moj ujak.
Gospa ne odgovori ništa, nego se opet nasmiješi. Da ste vidjeli taj smijeh, gospodo! Onaj prvi prema ovome kao svijetlo podnevno sunce prema mrklome mraku. Moj ujak utren siđe s visokog kočijaškog sjedala.
- Šta je, dušice? - upita ujak pogledavši na prozor kočije.
Slučajno se gospa nagnula u isto vrijeme, pa se mome ujaku učinila ljepšom nego ikada. Bio joj je sasvim blizu tada, gospodo, pa je odista mogao biti dobar sudac.
- Šta je, dragana? - opet će ujak.
- Hoćeš li ikad drugu ljubiti osim mene, hoćeš li se ikad drugom oženiti? - radoznalo upita mlada gospa.
Moj se ujak svečano zakune, da se nikad drugom oženiti neće, i mlada gospa povuče glavu u kočiju i podiže prozor. Ujak vilenito skoči na kozlić, raširi lakte, namjesti vodice, podbi bič, koji je bio na krovu kočije, oštro zazviždi njime kraj ušiju konju prvaku, a zatim zagrabiše četiri dugorepa grivokrila vranca jezdeći dobrih petnaest engleskih milja na sat, a iza njih je grnula stara poštanska kočija. Juhaj! Kako li su odapinjali kao vukovi!86
Iza njih je tutnjava postajala sve veća. Što je brže jurila stara kočija, to su i potjernici brže otiskivali: ljudi, konji, psi, sve se udružilo u pogonju. Vika, njiska i cika bijahu strašne, ali se povrh svega izdizao poklič mlade gospe, kojim je pospješivala moga ujaka urnebešući:
- Brže! Brže!
Prohujivali su kraj tamnih stabala kao perušina orkanom nošena. Šišali su mimo kuće, kapije, crkve, stogove, predmete svakovrsne, s brzinom i šumom bučne bujice, što je nenadano probila brane svoje. Premda je buka potjernika bivala sve glasnija, još je moj ujak čuo mladu gospu, kako divlje vriskom vrišti:
- Brže! Brže!
Moj se ujak svojski prihvatio biča i zategnuo uzde, a konji bijesno letjeli, dok ih nije obukao u bijelu pjenu. Buka i tutnjava potjernika sve jača, a mlada gospa podvikuje: »Brže! Brže!«. U uzbuđenju toga časa moj vam ujak, gospodo, gromorno lupi nogom u spremište pod kočijaškim sjedalom... i ugleda kako prosviće dan, a on sjedi u kolarevu dvorištu, na kozliću neke stare ednberške poštanske kočije, drhtureći od studi i prokisli, udarajući nogama, da ih otopli! Spusti se odatle i čeznutljivo zagleda u unutrašnjost, ne bi li ugledao mladu krasoticu. Ali, jao i pomagaj! Ni vrata ni sjedala ta kočija nema. Sama gola rbina.
Mome je ujaku, dabome, vrlo dobro bilo znano, da se u svemu tome krije neka tajanstvena tajnenost i da se sve to zbilo upravo onako, kako je on to znao pripovijedati. Kao stanac kamen ostao je vjeran svečanoj zakletvi, kojom se zakleo mladoj ljepotici: zbog nje je odbio više krčmarica, po izbor mirazača, pa je konačno umro kao neženja. Vazda je govorio, kako je čudno, da je preskočivši ogradu kolareva dvorišta pukim slučajem iznašao, da dusi poštanskih kočija i konja, pa pratilaca, kočijaša i putnika nekadašnjih, nastavljaju svoja putovanja redovito svake noći. Znao je dodati, kako misli, da je on jedini živi stvor, kojega su ikad uzeli sa sobom kao putnika na jedan svoj izlet. I na moju pamet, gospodo, imao je pravo; barem ja nisam čuo nikad u svome životu o kome drugome.

- - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - -

- Da mi je znati, šta li duhovi tih poštanskih kočija nose u svojim torbama - upitat će svratištar, koji je s velikom pozornosti slušao cijelu tu priču.
- Neizručena pisma, koja nitko ne podigne, pa se bace - uplete zgodno trgovački putnik.
- Oh, pa dabome - složi se svratištar. - Nikad o tome nisam mislio.

Pedeseto poglavlje

Kako je Pickwicku posrećila njegova misija i kako je odmah u početku kao pojačanje dobio najneočekivanijeg pomoćnika.

Sutradan ujutro konji bjehu upregnuti točno u osam sati i tri četvrti, a Pickwick i Sam Weller, pošto je svaki sjeo na svoje sjedalo (prvi u unutrašnjost kočije, a potonji izvana), poštanskome sluzi dadoše valjanu uputu, da ponajprije svrne do ljekarnice Boba Sawyera, da bi preuzeli Benjamina Allena.
Pošto je kočija stigla pred vrata, gdjeno je crvena svjetiljka i vrlo čitak natpis Sawyer, prije Nockemorf, nemalo se začudi Pickwick, kad izdiže glavu kroz prozor kočije i vidje dječaka u livreji, kako posleno zatvara kapke ljekarničke. Kako je to bio neobičan posao, koji se po poslovnom običaju ne obavlja u taj rani jutarnji sat, Pickwicku se nametnuše dva zaključka: ili je umro neki desni prijatelj i bolesnik Boba Sawyera, ili je sam Bob Sawyer sasvim propao.
- Šta se dogodilo? - upita Pickwick dječaka.
- Ništa se nije dogodilo, gospodine - odgovori dječak razvalivši usta za cijelu dužinu lica.
- Sve je u redu, sve je u redu! - vikao je Bob Sawyer stvoriv se iznenada kod vrata, držeći u jednoj ruci malu kožnu uprtnjaču, zgužvanu i zamazanu, a preko miške druge ruke prebacio grub kaput i putnički šal. - I ja s vama putujem, stari druže.
- Vi da s nama putujete! - začuđeno će Pickwick.
- Ja glavom - dočeka Bob Sawyer - i napravit ćemo pravi pohod. Držite, Same! Pazite!
Tako nakratko svrativ Samovu pozornost, Bob Sawyer zdipi kožnu naprtnjaču na sjedalo za slugu, a smjesta je spremi ispod sjedala Sam, koji je s velikim divljenjem promatrao sve, što se događa. Izatog se Bob Sawyer uz pomoć dječaka za potrk s teškom mukom ugura u grubi kaput, koji mu je bio za nekoliko brojeva pretijesan, zatim pođe k prozoru kočije, proturi unutra glavu i grohotom se zasmija.
- Kakve li divne šale! - povika Bob Sawyer zavracima grubog kaputa otirući suze radosnice.
- Dragi moj gospodine - smeteno će Pickwick - nisam se ni u snu nadao, da ćete nas vi pratiti.
- Niste, velite. To baš i jest ono divno - odsiječe Bob uhvativši Pickwicka za skutove kaputa. - U tom baš i jest posoljeno.
- O, onda je to šala? - pripomenu Pickwick.
- Dabome da je šala - složio se Bob. - A osim toga, znate, ja sam ostavio poslu, neka se brine o sebi, jer je čini se on čvrsto odlučio da se ne brine o meni.
Protumačivši tako neobičnu pojavu zatvaranja kapaka Bob Sawyer pokaza ljekarnicu i pade u pravi zanos veselosti.
- Pa niste valjda poludjeli, za boga svetoga, pa da mislite otići od svojih bolesnika, a da ne ostavite nikoga, tko će ih njegovati! - bunio se Pickwick s vrlo ozbiljnim tonom.
- A zašto ih, kumim vas bogom, ne bih ostavio? - odvrati Bob. - Da samo znate, ja ću time prištedjeti. Nijedan od njih ne plaća nikad ni prebita penija. A osim toga - proslijedi Bob Sawyer pospustivši glas do povjerljiva šapta - samo će im bolje biti, ako ja odem. Kako sam sada namalo s lijekovima, a nisam kadar da baš sada povećam račun kupnjom novih, bio bih prisiljen da ih sve redom pitam živinim kloridom, a posigurno bi to čistilo nekima i naudilo. Ele, kud god okrenete, najbolje da ja odem.
U tome je odgovoru bilo divne mudrosti i jakog razloženja, na koje Pickwick ne bješe pripreman. Zašutje nekoliko časaka, a tada će blaže nego prije:
- Ali ova šeiza, mladi moj prijatelju, ima samo dva sjedala, a ja sam se dogovorio s gospodinom Allenom.
- Ne brinite se vi o meni ni časka cigloga - nato će Bob. - Sve sam ja uredio. Sam i ja sjedit ćemo na sjedalu za slugu. Pogledajte! Ova se mala obavijest ima zalijepiti oblatkom na vrata ljekarnice: Sawyer, prije Nockemorf. Upitati gospođu Crippsovku preko puta. Crippsovka je mati mojega dječarca za potrk. Ona će ovako reći, ako me tko ustraži: »Gospodinu je Sawyeru vrlo žao, ali što će. Jutros su ga rano došli tražiti, pa je otišao na konsultaciju s prvim liječnicima u ovome kraju. Nikako ne mogu bez njega. Žele, da budu s njima pošto-poto. Nekakva strašna operacija.« Eto od toga ću ja - reče konačno Bob - imati više koristi nego da ostanem ovdje. Još ako dadnu u koje mjesne novine, pa da vidite, što će mi sreća pjevati. Evo Bena. Hajde upadaj!
Sipljući tako riječi kao iz rukava Bob Sawyer odgurnu poštanskog slugu na jednu stranu, prijatelja urinu u kola, prilupnu vratima, podiže stupak, oblatkom zalijepi obavijest na uličnim vratima ljekarnice, zatvori vrata, ključ metnu u džep, skoknu na sjedalo otraga, dade znak za polazak, i sve to obavi tako brzo, da su već odmicali zajedno s Bobom Sawyerom kao prijeko potrebnim i sastavnim dijelom cijele ekspedicione prtljage, prije nego što je Pickwick i počeo da pravo razmišlja, da li treba ili ne treba da ide Bob Sawyer.
Dokle je njihovo putovanje bilo još u granicama ulica bristolskih, dosjetljivi je Bob Sawyer imao na očima zelene naočari, kakve već nose ljudi njegova zvanja, i vladao se s pristalom postojanošću i ozbiljnošću. Samo bi ovda-onda dao oduška u nekoliko usmenih dosjetaka na isključivi uhar i zabavu Samuela Wellera. Kad su, međutim, izbili na otvorenu cestu, Sawyer zbaci zelene naočari, a s njima zajedno i ozbiljnost, pa izvede cijelo čudo krupnih šala, kojima je htio privući pozornost prolaznika, te kočiju i putnike u njoj učiniti predmetima neobične zanimljivosti. Medu tim junaštvima ponajmanje je upadljivo bilo, što je najbučnije oponašao kornet, te razmetljivo razvio grimizni svileni džepni ubrusac, privezan o štap, pa bi od zgode do zgode mahao njime po zraku uz različite kretnje, koje su značile nadmoć i izazov.
- Da mi je znati - priupita Pickwick zastavši posred najstaloženijeg razgovora s Benom Allenom o mnogim dobrim osobinama gospodina Winklea i njegove ženice, Allenove sestre - da mi je znati, šta sav taj svijet, što prolazi mimo nas, vidi na nama, pa da tako u nas pilji.
- Zgodna naša kočija - odgovori Ben Allen nekako ponosno. - Nisu valjda vikli, da svaki dan vide tako nešto.
- Možda - proslijedi kolebljivo Pickwick. - Možebit. Možda je tako, kako vi velite.
Može biti, da bi se Pickwick i učvrstio u vjerovanju, da je odista tako, da nije baš slučajno tada pogledao kroz prozor kočije i opazio, kako pogledi gledalaca nagoviještaju sve drugo samo ne smjerno divljenje. Vidio je, kako se izmjenjuju između njih i nekih osoba na krovu kočije različite telegrafske obavijesti. Po tome je zaključio, da bi se ti izljevi čuvstava barem izdaleka mogli odnositi na šaljivo držanje Roberta Sawyera.
- Ta valjda naš lakoumni prijatelj ne čini gluposti na služinskom sjedalu otraga? - začuđeno će Pickwick.
- Bože zakloni - nato će Ben Allen. - Pa Bob je najmirnije stvorenje na svijetu, samo kad nije pripit.
Nato im dopade ušiju oduljeno oponašanje korneta, a izatog vika i dreka. Očito, da je sve to proizlazilo iz grla i pluća onoga »najmirnijeg stvorenja na svijetu«, ili, da budemo jasniji, gospodina Boba Sawyera.
Pickwick i Ben Allen zgledaše se značajno, pa onaj prvi gentleman skide šešir i izvi se na prozoru kočije, tako da mu je gotovo cijeli pršnjak bio vani, i konačno mu pođe za rukom da letimično ugleda svoga šaljivog prijana.
Bob Sawyer nije sjedio na služinskom sjedištu, nego na krovu kočije, pa raskročio noge koliko je ikad mogao, naherio na svojoj glavi šešir Samuela Wellera, u jednoj ruci nosi golemi senvidž, a drugom pridržava okrupnu pletenku, pa se s golemim užitkom oboma krijepi. Da mu taj posao ne ujednoliči, pokatkad bi urliknuo ili bi s kojim neznanim prolaznikom opalio kakvu veselu šalu. Grimiznu zastavu brižno zatakao na ogradu služinskoga sjedišta, da stoji uspravno kao svijeća, a gospodin Samuel Weller, urešen Bobovim šeširom, banuje usred sreća sjedala, jetkajući senvidž blizanac. Oduševljeni izražaj njegova lica jasno svjedoči, kako potpuno i savršeno odobrava cijelu tu udezbu.
Nije trebalo više, pa da se razdraži gentleman s Pickwickovim pojmovima o doličnosti i nedoličnosti. Ali ni to nije bilo sve: upravo su se u tome času ukrštavali s poštanskom kočijom, koja je bila krcata putnika i izvana i iznutra, a ovi su se očito nečemu čudom čudili. Usto su prilično bučni bili izričaji čestitanja neke irske porodice, koja je grabila u korak s kočijom neprestano prošeci. Osobito se uzvikao njihov poglavica, koji kanda je to javno nadmetanje smatrao bitnim i sastavnim dijelom nekakve političke ili bog bi ga znao druge neke pobjedničke povorke.
- Gospodine Sawyere! - povika Pickwick u veliku uzbuđenju. - Hej, gospodine Sawyere!
- Zdravo, Pickwiče! - ni pet ni devet, otržito odbesjedi taj gentleman gledajući preko ruba poštanskih kola najhladnokrvnije što se može zamisliti.
- Ma jeste li se rastali s pameću, gospodine! - upitat će Pickwick.
- Nisam - odbesjedi otržito Bob - samo sam veseo.
- Veseli ste, gospodine! - uskliknu Pickwick. - Dolje s tim sramotnim crvenim ubruscem, bogom vas kumim! Uporno zahtijevam, da ga skinete, gospodine. Same, dolje s tom maramom!
Prije no što je Sam dospio da posreduje, Bob Sawyer polako skide svoju zastavu, metnu je u džep, udvorno se nakloni Pickwicku, otr grljak pletenke, pa je primače svome grljku. Time je bez ikakva nepotrebna trošenja riječi jasno i glasno nagovijestio, kako taj srčak pije sa željom, da Pickwick još dugo i sretno poživi. Potom Bob brižno začepi pletenku, dobrohotno pogleda Pickwicka, odvali podobar zagriz senvidža i nasmiješi se.
- Čujte, dosta toga budaljenja, ako ste božji - opomenu ga Pickwick čija časovita razjeđenost nije mogla sasvim odoljeti Bobovoj nepokolebljivoj hladnokrvnosti.
- Neću, neću više - proslijedi Bob još jednom izmjenjujući šešire s Wellerom. - Nisam ja to naumice radio. Razveselila me vožnja, pa nisam mogao odoljeti.
- Razmislite malo, kako to izgleda - stao se tužiti Pickwick. - Morate paziti malo i na vanjštinu.
- E, pa dakako - složi se Bob. - Baš mi ovako nimalo ne valja. Ali što je bilo bilo, gazda moj.
Zadovoljan tim uvjeravanjem Pickwick ponovo zavuče glavu u unutrašnjost kočije i povuče prozor. Međutim, jedva što je uljegao u razgovor, štono ga bješe prekinuo Bob Sawyer, kadli preznu pri pojavi nekakva malena tamna tijela duguljasta oblika, koje se pojavilo s izvanjske strane prozora, pa više puta pokucalo, kao da nestrpljivo moli, da ga pripuste unutra.
- Šta je opet ovo? - povika Pickwick.
- Kao da je nekakva pletenka - pripomenu Ben Allen nekako radoznalo gledajući predmet kroz naočari. - Sve mi se čini, da je Bobova.
Dojam bješe potpuno točan. Bob privezao pletenku navrh štapa i lupa njome o prozor, kao znak želje, da i njegovi prijatelji iznutra sudjeluju pri uživanju njezine sadržine, i to sve u lijepu drugarstvu i skladu.
- Šta da radimo? - upita Pickwick gledajući pletenku. - Ovaj mu je postupak još gluplji od onoga prvoga.
- Ja mislim, da bi bilo najbolje, da mu je prihvatimo. Pravo bi bilo, da mu je uzmemo i da je zadržimo, zar ne?
- Bilo bi - složi se Pickwick. - Da mu je uzmem?
- Na moju pamet, to bi bilo najbolje, što bismo mogli napraviti - prihvati Ben.
Kako se taj savjet slagao s njegovim mišljenjem, Pickwick polagano spusti prozor i odriješi pletenku sa štapa. Nato štapa nestade s vida, a oni čuše, kako se Bob Sawyer naduši smijati.
- Kakva je ono bekrija! - pripomenu Pickwick osvrnuv se na svog suputnika držeći pletenku u ruci.
- Baš je bekrija - složi se Allen.
- Čovjek se ne može na nj naljutiti, sve da i hoće - dodade Pickwick.
- Ne možeš, pa eto ti - prihvati Benjamin Allen.
Dok su njih dvojica tako uzajamno izmjenjivali osjećaje,
Pickwick je nekako neopazice u onoj svojoj rastresenosti očepio pletenku.
- Šta je u njoj? - upita nehajno Ben Allen.
- Ja ne znam - isto će tako nehajno Pickwick. - Sve mi nekako vonja na jajni panč.
- Ma šta ne velite! - življe će Ben.
- Meni se barem tako čini - preuze Pickwick vrlo se zgodno ograđujući od mogućnosti, da kaže neistinu. - Znate, ne može reći čovjek zasigurno, dok nije kušao.
- Ne bi onda bilo zgorega, da malko gucnete - svjetovao ga Ben. - Onda ćemo barem znati posve točno, šta je.
- Zar? - priupita Pickwick. - E, dobro onda, kad vas golica, da saznate, nemam onda ni ja ništa protiv toga.
Uvijek voljan da svoje osjećaje žrtvuje prijateljevim željama, Pickwick namah podobro potegnu.
- No, šta je? - upita Ben Allen prekinuvši ga nekako nestrpljivo.
- Čudnovato - odvrati Pickwick mljaskajući usnama. Još zasad nisam razaznao. E, jest bogme, zaista je panč! - potvrdi Pickwick, pošto je još jednom navegao.
Ben Allen pogleda Pickwicka. Pickwick pogleda Bena Aliena. Ben Allen se nasmiješi. Pickwick se ne nasmiješi.
- Ovo će ga naučiti pameti - žestoko će onaj potonji gospodin nekako strogo. - Bilo bi pravo, da je iskapimo do dna.
- Tako sam i ja mislio - složi se Ben Allen.
- Zar odista? Onda u njegovo zdravlje - pritvrdi Pickwick.
Uz te riječi taj odličnjak čestito povuče iz pletenke, pa je onda predade Benu Allenu, koji ne budi lud, te udri pij kao i Pickwick. Sad su se naizmjenično smiješili, a jajni panč bješe uz veliko veselje malo-pomalo ispražnjen.
- Zapravo su njegove lakrdije, bog mi i duša, vrlo zanimljive, vrlo zabavne - mudro će Pickwick, dok je sušio posljednju kapcu panča.
- Imate potpuno pravo - složi se Ben Alien
Da bi dokazao, kako je Bob Sawyer jedan od najvećih bekrija, što hodaju ovom zemljom, proslijedi zabavljati Pickwicka nadugo i naširoko pričanjem, kako se taj gentleman jednom tako nakresao, da ga je uhvatila groznica i da se morao ošišati. Kazivanje te ugodne i divne dokonice prekide zaustava kočije kod svratišta Zvono u Barkeley Heathu, gdjeno se mijenjaju konji.
- Čujte vas dvojica. Zar ne bismo ovdje ručali? - upita Bob Sawyer zagledavši se na prozor.
- Kakav vas je ručak spopao! - začuđeno će Pickwick. - Tek smo prevalili devetnaest milja, a još nam preostaje osamdeset sedam i pol.
- Baš bismo zato i morali štogod založiti, da odolimo umoru do kraja - dokazivao je Bob Sawyer.
- Ma kako ćete ručati u jedanaest i pol sati u po bijela dana87 - pripomenu Pickwick pogledajući na džepni sat.
- Dobro onda - proslijedi Bob - nek onda bude predručak. Hej, vi gospodine! Donesite predručak za trojicu, i to odmah, a konji neka se ne uprežu prije četvrt sata. Recite im u gostionici, neka iznesu na stol sve što imaju hladno, i nešto piva u bocama i da okušamo malko vaše ponajbolje madeire.
Pošto je strašno važno i bučno izdao te zapovijedi, Bob Sawyer smjesta pohita u gostionicu, da nadgleda pripreme. Još nije - prošlo ni pet časaka, eto ti ga, gdje javlja, kako su u najboljem redu.
Izvrsnost predručka potpuno je opravdavala pohvale Boba Sawyera, pa se svesrdno odužiše pilu i jestivu i taj gentleman, i Ben Allen, i Pickwick. Pod milostivim okriljem te trojke ubrzo nestade i piva u bocama i madeirskog vina.

Kako je putovao Bob Sawyer

Kad opet zauzeše svoja mjesta (pošto su konji bili upregnuti), s punom pletenkom najboljeg nadomjestka za jajni pane, što su ga mogli pribaviti za tako kratko vrijeme, kornet zatrubi i crvena zastava zavijori se bez ikakva protivljenja s Pickwickove strane.
Na objedu se zaustaviše u Tewkesburyju, u gostionici Hmeljeva pritka. U toj prilici popiše još više piva u bocama, s još više madeirca, a k tome još i portugisca. Pletenku napuniše četvrti put. Pod utjecajem tih ujedinjenih dražila Pickwick i Ben Allen spavahu kao zaklani cijelih trideset milja, dok su Bob i Sam pjevali duete na sluginu sjedalu.
Bio je mrkli mrak, kad se Pickwick toliko razbudio, da je mogao pogledati na prozor. Raštrkane kolibe uz cestu, čađava boja omrčila svaki vidljivi predmet, zračište tmasto, staze pokrite troskom i prašinom od opeka, u daljini se nazire tamnocrveni žar talioničkih peći, oblaci gusta dima tromo kutljaju iz visokih dimnjačkih ždrijela, zacrnjujući i zamračujući sve oko sebe, bliskaju se udaljena svjetlila, teška teretna kola tegotno se vuku drumom, natovarena željeznim motkama, što zveckaju jedna o druge, ili nakrcana teškom trgovačkom robom - sve to svjedoči, da se brzo približuju velikom industrijskom gradu Birminghamu.
Dok su truskali tako kroz tijesne uličice, što vode u srce te gungule i meteža, prizori i zvuci najozbiljnije poslenosti sve su više navirali na oči i na uši. Ulice prepune radenika. Zuj i huka rada odjekuje iz svake kuće. Svjetlila blistaju iz dugih prozorskih krila u potkrovnicama. Vrtoglavo okretanje kotača i buka strojeva trese zidovima, što drhture. U velikim pogonima i tvornicama gradskim žestoko usplamtjele vatre. Na milje vidljivo njihovo blijedožuto mrko svjetlo. Buka kladiva, šumljava pare, tupi i mukli klepet strojeva, eto to je opora glazba, koja se razlijegala iz svakoga kutka.
Poštanski je sluga žustro tjerao otvorenim ulicama birminghamskim, prolazeći mimo lijepe i osvijetljene trgovine, što su se ispriječile sve tamo od predgrađa pa do Starog kraljevskog svratišta, prije nego što je Pickwick počeo promišljati o vrlo teškom i škakljivom poslu, po kojemu je došao ovamo.
Škakljivost povjerene zadaće, i teškoća, da je izvede, kako valja, nisu nipošto bile umanjene dobrovoljnom družbom Boba Sawyera. Zapravo je Pickwick u duši osjećao, da Sawyerova nazočnost u toj prilici, iako je obzirna i laskava, nipošto nije čast, za kojom bi se Pickwick od svoje volje pojagmio ili je potražio. On bi odista draga srca dao priličan novčani iznos, kad bi se bez ikakva odlaganja dao maknuti Bob Sawyer na bilo kakvo mjesto, samo da ne bude udaljeno manje od pedeset milja.
Pickwick nikad u svome vijeku nije imao osobnoga dodira s Winkleom starijim, premda mu je jedno dvaput otpisao, povoljno ga izvješćujući o ćudorednom karakteru i držanju njegova sina. Nekako se strašio da prvi put pohodi toga čovjeka u pratnji pripitih mladića Boba Sawyera i Bena Allena. Nije to smatrao najoštroumnijim i prikladnim načinom, kojemu se mogao domisliti, da predobije staroga Winklea za se.
»Ali«, promišljao je Pickwick nastojeći sebe umiriti, »učinit mi je najbolje kako umijem i mogu. Moram večeras svrnuti do tog čovjeka, jer sam dao poštenu riječ. Ako budu njih dvojica ustrajali pri tom da me otprate, moram svesti razgovor na što kraće i zadovoljiti se nadanjem, da već radi samih sebe neće napraviti kakvu nepodopštinu.«
Dok se tješio takvim razmatranjima, kočija se zaustavi pred vratima Starog kraljevskog svratišta. Pošto se Ben Allen djelimice razbudio iz tvrda sna, pošto ga je Samuel Weller izvukao za ovratnik van, i Pickwick je konačno uspio sići. Pokazali su im udobnu odaju, a Pickwick smjesta zapita poslužnika za Winkleovu kuću.
- Odmah tu, gospodine - ubrza poslužnik - nema ni pet stotina koraka, gospodine. Gospodin je Winkle, gospodine, vlasnik pristajališta na kanalu. Do njegove kuće, gdje stanuje, gospodine, nema, ma kakvi zaboga, gospodine, ni pet stotina koračaja, gospodine.
Tada poslužitelj ugasi svijeću, praveći se kanda će je ponovo upaliti, da bi tako pružio zgodu Pickwicku, da ga još štogod zapita, ako mu je po volji.
- Izvolite li štogod, gospodine? - upita poslužitelj sav očajan paleći svijeću, jer je Pickwick samo mučao. - Izvolite li čaj ili kavu, ili večeru, gospodine?
- Ništa zasad.
- U redu, gospodine. A možda je po volji da naručim povečerak, gospodine?
- Još ne.
- Molim, molim, gospodine.
Potom šumke dođe do vrata, najednom zastade, okrenu se i zapita neobično umilno:
- Da pošaljem sobaricu, gospodo?
- Možete, ako izvolite - odgovori Pickwick.
- Ako vi izvolite, gospodine.
- I donesite sodne vode - naredi Bob Sawyer.
- Sodne vode, gospodine? Molim, gospodine.
Pošto mu je tako, čini se, odvaljen sa srca težak kamen, jer su mu konačno nešto naručili, poslužitelj neopazice iščeznu. Poslužitelji nikad niti idu niti trče. Oni imaju nekakvo posebno i tajnovito svojstvo da kliznu iz prostorije. To drugi smrtnici nemaju.
Pošto je sodna voda u Benu Allenu razbudila neke male znake životnosti, dao se nagovoriti da umije lice i ruke i da ga Sam očetka. Kako su Pickwick i Bob Sawyer također popravili gibe, što im je uzrokovalo putovanje, sva trojica krenuše podruke Winkleovim dvorima. Bob je Sawyer usput cijelo zračište ispunjao dimom duhanskim.
Nakon četvrt milje puta, u mirnoj izglednoj ulici stajala je pred njima stara kuća od crvene cigle, su tri stepenice ispred vrata i s mjedenom pločom na vratima, a na ploči debelom velikom antikvom napisano »Winkle«. Stepenice se bjelasaju kao snijeg, cigle crvene kao grimiz, a kuća čista kao suza djevojačka. Kad je odbilo deset sati navečer, tu su stajali Pickwick, Benjamin Allen i Bob Sawyer.
Ljepuškasta sluškinjica ozva se na kucanje i zasupnu se, pošto opazi tri neznanca.
- Je li doma gospodin Winkle, dijete moje? - upita Pickwick.
- Upravo se sprema na povečerak, gospodine - s nokta će djevojka.
- Molim vas, da mu predate ovu posjetnicu - proslijedi Pickwick. - Kažite mu, da mi je žao, što ga bunim u ovako kasni sat, ali da sam tek stigao, a mnogo mi je stalo, da se večeras s njime porazgovorim.
Djevojka bojažljivo pogleda Boba Sawyera koji je prerazličitim predivnim kreveljenjima izražavao svoje divljenje osobnim njenim čarima. Glednuv šešire i dugačke kapute, koji su visjeli u hodniku, pozva drugu sluškinju, neka stražari na vratima, dok ona odnese gospodaru posjetnicu. Straža bješe dobrzo odmijenjena, jer se ona prva službenica začas vratila i gospodu zamolila za oproštenje, što ih je ostavila onako na ulici. Nato ih uvede u stražnju sobu, prestrtu linoleumom. Bješe to napola uredovnica, a napola oblačionica, u kojoj su glavni korisni i ukrasni pokućstveni predmeti bili: pisaći stol, umivaonik, brijaće ogledalo, pa nazuvnik i izuvač, zatim visoka uredovnička stolica, četiri obične stolice, stol i napokon ura, koja se navija svake nedjelje. Ponad kamina u zid uleknuta vrata željezne blagajne, dok su zid resile dvije police za knjige, kalendar i nekoliko svežnjeva zaprašenih spisa.
- Doboga mi je žao, što sam vas ostavila da čekate pred vratima, gospodine - ispričavala se djevojka, paleći svjetiljku i obraćajući se Pickwicku umilnim smiješkom - ali sasvim ste mi strani bili, a dandanas ima toliko skitnica, koji samo dolaze i gledaju, ne bi li štogod šćapili, tako da uistinu...
- Nema ni najmanjeg razloga, da se ispričavate, dijete drago - dobroćudno joj Pickwick pretrže riječ.
- Ni najmanjega, dušice - priklopi Bob Sawyer od šale raskriliv ruke, skačući sad amo sad tamo, kao da će tome mladom stvorenju prepriječiti put iz sobe.
Nikako da bi to zavođenje smekšalo mladojku, jer je ona smjesta izrekla svoje mišljenje, kako je Bob Sawyer »oduran stvor«, a kad joj je stao još više dodijavati svojim udvaranjem, prilijepi mu cura svih pet ručnih prsta na njegove obraze, pa je nestade iz sobe uz mnoge riječi ružnje i prezira.
Lišen tako društva mladojkina, Bob Sawyer stade da se zabavlja prekapajući po stolu, zavirujući u ladice i gradeći se, da će silom otvoriti bravu na željeznoj blagajni, okrećući kalendar s pravom stranom prema zidu, kušajući navlačiti čizme Winklea starijega preko svojih, pa praveći cijelo čudo drugih šaljivih pokusa na pokućstvu. Sve je to njegovo ludovanje napunjalo Pickwicka neizrecivom grozom i tjeskobom, a Bobu Sawyeru donosilo isto toliko veselja.
Konačno se otvoriše vrata i k njima ukasa malen starčić u žutosmeđem odijelu. Glava mu i lice bjehu živa slika i prilika istih dijelova Winklea mlađega, samo što je starčić bio prilično ćelav. U jednoj je ruci nosio Pickwickovu posjetnicu, a u drugoj srebrni svijećnjak.
- O, dobro mi došli, gospodine Pickwiče! Pa kako ste mi? - upita Winkle stariji spuštajući svijećnjak i rukujući se. - Nadam se, da ste zdravo i veselo, gospodine. Drago mi je, što vas vidim u svome domu. Molim vas, izvolite sjesti, gospodine Pickwice. Taj gentleman je...
- Moj prijatelj gospodin Sawyer - unese se u riječ Pickwick - prijatelj vašega sina.
- A tako - preuze Winkle stariji prilično mrgodno gledajući Boba. - Nadam se, da ste zdravo i veselo, gospodine.
- Zdrav ko lav - dočeka kao s nokta Bob Sawyer.
- A onaj gentleman - proslijedi Pickwick - kako ćete se osvjedočiti, pošto pročitate pismo, koje mi je povjereno, vrlo je bliza svojta, ili, prije da kažem, desni prijatelj vašega sina. Preziva se Allen.
- Onaj gentleman? - u čudu će Winkle pokazujući posjetnicom prema Benu Allenu, koji je kao zaklan zaspao u takvu položaju, da su mu se vidjeli samo hrptenica i ovratnik kaputa.
Baš je Pickwick bio nakanio da odgovori na to pitanje i da uz ime Benjamina Allena nabroji nadugo i naširoko sva njegova časna odličja, kadli nestašni Bob Sawyer žestoko uštinu svoga prijatelja za meso na miški, da bi ga priveo svijesti, u kakvu se položaju nalazi, tako da je ovaj skočio i zavrisnuo. Kako se odmah uvjerio, da je u nazočnosti nekakva stranca, Ben Allen pođe naprijed i cijelih je pet časaka najsrdačnije tresao objema rukama neznančevim, mrmljajući u nekakvim polurazumljivim odlomcima rečenica, da je neobično sretan, što se s njime sastao, pa ga dočekljivo zapita, ne bi li možda štogod založio nakon šetnje ili će radije pričekati, dok bude gotova večera. Izatog sjede i stade skamenjeno zuriti oko sebe, kao da ni pojma nema, gdje se nalazi, kako je zbiljski i bilo.
Sve je to Pickwicku bilo grozno mučno, osobito, kad je vidio, kako Winkle stariji pokazuje očevidnu zapanjenost zbog tako čudna, da ne reknemo neobična držanja njegovih dvaju suputnika. Da dokrajči to zategnuto stanje, izvadi iz džepa pismo i predade ga Winkleu starijemu uz ove riječi:
- Evo vam, gospodine, pisma od vašega sina. Iz njegova ćete sadržaja vidjeti, kako od vašega povoljnog i očinskog obzira ovisi njegova buduća sreća i dobrobit. Hoćete li biti ljubazni, da ga mirno i hladnokrvno s najvećom pomnjom pročitate, a kasnije da sa mnom raspravite o onome, što piše, i to u tonu i u duhu, s kojim jedino valja o njemu raspravljati? Koliko je vaša odluka važna vašemu sinu i kako je silno o njoj zabrinut, možete prosuditi po tome, što sam vas ovako kasno posjetio bez ikakve prethodne najave i (dodade Pickwick glednuv ispod oka svoja dva druga) u ovako nepovoljnim okolnostima.
Nakon tog uvoda Pickwick stavi u ruke preneraženog Winklea starijeg četiri pokajničke strane, gusto pisane na luksuznom glatkom papiru. Izatog sjede u stolicu i poče mjeriti Winkleove poglede i držanje, tjeskobno doduše, pravo valja da kažemo, ali s vedrim čelom jednog gentlemana, koji je uvjeren, da se nije poduzeo posredništva, s kojega bi se morao ispričavati ili prikrivati.
Stari je nastojnik pristajališta okretao i prevrtao pismo: sad sprijeda, sad straga, sad opet sa strane. Mikroskopski je razgledao sliku debelog Eroščića na pečatu, popridigao pogled prema Pickwickovu licu, a onda ponovo sjeo na uredovničku stolicu, primakao bliže svjetiljku, prelomio pečatni vosak, razmotao poslanicu, namjestio je prema svjetlu i pripremio se, da čita.
Domišljatost Boba Sawyera bješe uspavana nekoliko časaka, ali baš u taj čas obješenjak stavi ruke na koljena i stade udešavati lice prema slikama pokojnoga cirkuskog šaljivčine Grimaldija88. Desilo se, da je Winkle stariji, mjesto da duboko uroni u čitanje pisma, kako je Bob Sawyer mislio, slučajno preko vrha papira pogledao, koga? - samoga Boba Sawyera. S punim pravom nagađajući, da takvim grimasama želi ismijati i obrukati njegovu osobu, tako mrkogledo ošine Boba očima, da su se crte pokojnoga Grimaldija postupno pretvorile u vrlo fini izražaj pokunjenosti i zbunjenosti.
- Vi rekoste nešto, gospodine? - upitat će Winkle stariji nakon strahovita muka.
- Ja nisam ništa, gospodine - u strahu će Bob, a na njemu nije ostalo ništa od lakrdijaša doli strašno rumenilo na obrazima.
- Zaista niste, gospodine? - zaintačio Winkle stariji.
- Bože sveti, gospodine, kad vam velim, doista nisam - branio se Bob.
- A ja sam sve mislio, da jeste - odreza mu stari gentleman gnjevno i krepko. - Možda ste me gledali, gospodine.
- Bog budi s vama, gospodine. Ni govora - odgovori Bob s krajnjom uljudnosti.
- Milo mi je odista, što to čujem, gospodine - prisloni mu Winkle stariji.
Pošto se na posramljena Boba veličanstveno namrštio, stari gentleman ponovo prinese pismo k svjetlilu i započe zbiljski čitati.
Pickwick ga je napeto motrio, dok je prevrtao sa zadnjeg retka na prvoj stran? na prvi red druge strane, pa sa dna druge strane navrh treće, i napokon s kraja treće navrh četvrte, ali ni najmanja promjena na licu da bi odala prave osjećaje, kojima je otac primio obavijest o sinovoj ženidbi, a Pickwick je dobro znao, da je Winkle jasno javio o tome već među prvih pet-šest redova pisma.
Pročitao je pismo sve do posljednje riječi, pa ga ponovo savio brižno i točno, kako već čine poslovni ljudi. Upravo kad je Pickwick očekivao, da će starome Winkleu provaliti plamen gnjeva, ovaj zamoči pero u divit i upita blago, kao da govori o najobičnijoj stavci iz knjigovodstvene poslovnice.
- Koja je Nathanijelova adresa, gospodine Pickwiče?
- Zasad se smjestio u svratištu Đuro i jastreb - odgovori mu Pickwick.
- Đuro i jastreb, velite. A gdje je to?
- George Yard, ulica Lombard.
- Je li u Cityju?
- Jest.
Stari gentleman s pedantskom mirnoćom naleđi adresu na poleđinu pisma, a onda ga metnu u pisaći stol, koji zaključa, pa siđe s uredovničke stolice, stavi svežanj ključeva u džep i ovako će:
- Ja mislim, da nema više ništa, što bi trebalo da nas zadržava, gospodine Pickwiče?
- Više ništa, dragi gospodine! - prozbori srdito i zabezeknuto ta osoba dobra srca. - Ništa više, velite! Pa zar nećete izreći svoje mišljenje o tome važnom događaju našega mladog prijatelja? Zar ga nećete preko mene uvjeriti, kako ćete i dalje pratiti njegov život svojim miljem i okriljem? Zar nećete izreći ni riječce, koja bi razveselila i okrijepila njega i brižnu nevjestu, koja od svog mladog vojna traži hranu i obranu? Promislite o svemu tome, dragi gospodine!
- Promislit ću ja već - dočeka stari gentleman. - A sad nemam ništa da kažem. Ja sam poslovan čovjek, gospodine Pickwiče. Nikad ja nisam prenaglo srljao u bilo kakav posao, a koliko sam zagledao u ovaj posao svoga sina, nekako mi se ne mili njegova prilika. Tisuću funta nije baš mnogo, gospodine Pickwiče.
- Pravo imate, baš pravo, gospodine - uteče se u riječ Ben Allen, koji se je upravo toliko dozvao pameti, da uzazna, kako je svoju tisuću funta spiskao kao da ih je vjetar odnio. - Mudra ste vi glava. Kako je ovo razborit čovjek, Bobe moj.
- Veoma sam sretan, što vidim, da ste toliko pravedni s vašim priznanjem, gospodine - preuze Winkle stariji prezirno gledajući Bena Allena, koji je dubokoumno tresao glavom. - Činjenica je, gospodine Pickwiče, da se ja nisam za ovakve stvari pogodio, kad sam svome sinu dao dopuštenje, da se potuca i skita godinu dvije, da malo upozna ljude i njihov način života (a to je pod vašim okriljem i činio), tako da ne bi išao u život kao neiskusno đače, koje je bilo zatvoreno među konviktskim zidovima, pa ga može prevariti svaka šuša. Moj sin zna, kako smo se dogovorili, on to i predobro zna, pa ako zbog ovoga njegova koraka okrenem lice svoje od njega, nema ništa, da se iznenađuje. Sve će on čuti od mene, gospodine Pickwiče. Laka vam noć, gospodine. Margareto, otvori vratu.
Cijelo je vrijeme Bob Sawyer gurkao laktom Bena Aliena, neka rekne štogod valjano, i tako Ben, bez ikakve prethodne najave, otrže govoriti, kratko ali uzbudljivo.
- Gospodine - zametnu riječ Ben Allen buljeći u starog gentlemana iz svojih neobično mutnih i malaksalih očiju strašno mlatarajući rukom gore-dolje - treba da vas je sram samih sebe!
- Kao nevjestin brat svakako ste vi u tome izvrstan sudac - dočeka Winkle stariji. - Idemo. Dosta naklapanja. Ne trošite više riječi, gospodine Pickwiče. Laka vam noć, gospodo!
U tu riječ stari gentleman podiže svijećnjak, otvori sobna vrata i uljudno pokaza rukom na hodnik.
- Požalit ćete to, gospodine - reče Pickwick stisnuvši čvrsto zube, da suspregne gnjev, jer je osjećao, od kolike je to važnosti za njegova mladog prijatelja.
- Ja sada drukčije sudim - hladnokrvno će mu Winkle stariji. - Još vam jednom, gospodo moja, želim laku noć.
Pickwick kipteći od ljutine ožimice izađe na ulicu. Za njim se povede Bob Sawyer, potpuno svladan odlučnim držanjem staroga gentlemana. Odmah se izatog šešir Bena Aliena skotrlja niza stepenice, a tik iza šešira i Allenovo tijelo. Cijelo društvo šumke i bez jela ode spavati. Upravo prije no što je tvrdo usnuo, Pickwicku dođe na pamet, kako vjerojatno ne bi nikad svratio k starom Winkleu po takvu poslu, samo da je znao, da je takav poslovan čovjek.

Pedeset prvo poglavlje

U njemu se pripovijeda, kako se Pickwick sastao s nekim starim znancem - Toj sretnoj prigodi ima čitatelj poglavito zahvaliti za potresnu i zanimljivu zgodu, što je ovdje iznesena, a tiče se dvojice javnih radnika, neobično uglednih i moćnih.

Sutrašnje jutro, koje se u osam sati ukaza Pickwickovim očima, nipošto ne bješe sračunato, da podigne njegovo raspoloženje ili da umanji duševnu klonulost, što ju je pobudio neočekivani ishod njegova poslanstva. Nebo mračno i sumorno, zrak vlažan i mrazovit, ulice nakvašene i kaljave. Dim tromo visi ponad dimnjačkih produžaka, kao da nema hrabrosti da se uzdigne, a kiša se spušta lagano i uporno, kao da ni ona nema odvažnosti da se prospe. Pijetao-borac, bez ijedne iskrice uobičajene hrabrosti, u kutu obora turobno se njiše na jednoj nozi. Poniknute glave magarac kunja ispod uskog krova stajskoga, a po njegovu zamišljenu i kukavnu držanju čovjek bi rekao, da se omišlja, bi li kidisao sam sebi. Na ulici vidiš samo kišobrane, a kuckanje cokula i pljuskanje kišnih kapi jedini su glasi, što ti dopiru do ušiju.
Za doručka vrlo malo razgovora. Vrijeme i jučerašnja uzbuđenost utjecali su čak i na Boba Sawyera, pa je bio »smlaćen«, kako se znao slikovito izraziti. Ista ošamućenost zahvatila Bena Allena i Pickwicka.
U otegnutu čekanju, da se vrijeme razvedri, čitali su i prečitavali sinoćnje londonske novine s onako dubokim zanimanjem, koje je znano samo u slučajevima krajnje dosade. Sa sličnom ustrajnosti prelazili su preko svakog palca saga. Toliko su izgledali na prozore, da bi bilo pravo, kad bi im se zaračunala posebna pristojba. Započinjali zaludu svakakve razgovore. Kad je već bilo podne, a vodopado se nevrijeme nije razmaklo, Pickwick odlučno zazvoni u zvonce i naredi da bude spremna kočija.
Premda su putovi bili blatni, a kiša izmaglica propadala jače nego dotada, pa iako su blato i voda štrcali na otvorene prozore kočije, te je gotovo isto tako neugodno bilo onima unutra kao i onima na vanjskim sjedalima, ipak je bilo nekakve radosti u tome, što se gibaju, što ima promjene i akcije. To je neusporedivo bolje nego kad si zatvoren u sumornoj prostoriji, pa gledaš, kako sumorna kiša promiče na sumornu ulicu, tako da su već na početku vožnje svi bili složni u mišljenju, kako je u toj promjeni veliko poboljšanje i pitali se, kako su mogli toliko odgađati polazak.
Kad su u Coventryju zastali, da promijene konje, para s konja izdizala se u takvim oblacima, da je potpuno zastrla konjušara. Ipak se čulo, kako iz magle dovikuje njegov glas, da od londonskoga Društva za spašavanje utopljenika pri prvoj diobi nagrada očekuje prvu zlatnu kolajnu, zato što je skinuo kočijašu šešir. Nevidljivi je gentleman izjavio, da se toliki povodanj slijevao s rubova šeširnih, te bi se jadni kočijaš neminovno bio utopio, da konjušar nije imao prisutnosti duha i da mu nije hitro zdrljio šešir s glave i rukoveću slame sušio lice utopljenika, koji je bio na izdisaju.
- Vrlo ugodno - pripomenu Bob Sawyer zavrativši ovratnik kaputa i potegnuvši šal na usta, ne bi li zgusnuo isparine one čaše brandyja, što ga je upravo niz grlo oporavio.
- Doista ugodno - mirno će Sam.
- Vi kao da baš ne mislite u duši tako - reče mu Bob.
- Ma, molim vas, gospodine, a kakva je korist i da mislim - odsiječe Sam.
- E, tome razlogu zbilja nema proturazloga - preuze Bob.
- Tako je, gospodine - dodade Weller. - Kako god bilo, pravo je tako, kako bi umilno znao reći onaj mladi plemić, kad su ga metnuli u popis rentijera, zato što je djed žene ujaka njegove majke nekoć kresivom pripalio kralju lulu.
- Nije to baš loša zamisao, Same - pritvrdi mu Bob Sawyer.
- Upravo je tako zborio i onaj mladi plemić na sva četiri uobičajena dana89 u godini, kad su se dijelile rente, i tako je do smrti govorio.
- Jesu li vas kada zvali - upita Sam glednuvši vozara nakon kratka muka i pospustivši glas do tajanstvena šapta - jesu li vas, velim, kada zvali, kad ste bili u nauku kod kostopilja, da kao liječnik posjetite kojega kočijaša.
- Ne sjećam se, da su me u tu svrhu ikad pozvali - odgovori Bob Sawyer.
- A jeste li u bolnici, kad ste oblazili bolesnike (spomenuti se glagol »oblaziti« odnosi većinom na duhove), nabasali na kojega kočijaša? - zaintačio Sam.
- Nisam - odvrati Bob Sawyer. - Mislim, da nisam ni jedan jedini put.
- A niste nikada posigurno ni vidjeli groblja, na kojemu bi se nalazio kočijašev nadgrobnik, a ni mrtva kočijaša niste svojim očima ugledali, zar ne? - priupita Sam nastavljajući svoj vjeronauk.
- Nisam zbilja nikad - otpovrze Bob.
- Niste! - slavodobitno će Sam. - I nećete nikada. A ima još nešto, čega živ čovjek nikad u svome danu nije vidio, a to je mrtav magarac. Nijedan čovjek nikad nije vidio mrtva magarca, osim onoga gentlemana u svilenim crnim dostegnicama, kojino je poznavao mladu ženu, što je držala kozu90. Ali i to vam je bio francuski magarac, pa po svoj prilici nije bio čistokrvne pasmine.
- Ma, čovječe, a kakve veze imaju magarci s kočijašima? - upitat će radoznalo Bob Sawyer.
- Evo ovako vam je to - stade tumačiti Sam. - Neću ja ići baš tako daleko i tvrditi, kao što tvrde neki umni ljudi, da su i kočijaši i magarci besmrtni. Ja samo velim ovo: kad i jedni i drugi osjete, da im se tijelo počinje kočiti i da je njihovu poslu odzvonilo, onda otperjaju nekamo. Obično tako ode svaki drugi kočijaš. Šta onda biva od njih, nitko živ ne zna, ali je vrlo vjerojatno, da kreću, kako bi potražili veselja i uživanja na nekakvu drugome svijetu, jer nema živa pamćenika koji je ikad u svome vijeku vidio, da magarac ili kočijaš uživaju na ovome svijetu!
Natenane razlažući tu svoju učenu i znamenitu teoriju i za njezino potkrepljenje navodeći mnogo rijetkih statističkih i drugih podataka, Sam Weller ugodno provede vrijeme, sve dok ne stigoše do Dunchurcha, gdjeno im priskrbiše suha kočijaša i čile konje. Iduća postaja bješe Daventry, a dalja Towncester. Na kraju puta do svake postaje ulijevala je kiša plahije negoli na početku.
- Čujte, ovako dalje ne ide - prosvjedovao je Bob Sawyer pogledavši na prozor kočije, kad dospješe pred vrata svratišta Saracenska glava u Towncesteru.
- Bože sveti! - povika Pickwick upravo se trgnuvši od kratka drijema. - Vi kanda ste se dobrano skvasili.
- Ma nemojte! Zar baš mislite tako? - odvrati mu Bob. - Istina je, malko sam okisnuo. Možda me zahvatila neka neugodna vlaga.
Bob je zaista izgledao tuhten, jer mu je kiša lijevala s vrata, s koljena, s laktova, s prevrataka i skutova kaputnih. Cijelo mu se odijelo svijetlilo od mokrine, te bi lako čovjek pomutnjom pomislio, da je cijelo od učinjenog voštanog platna.
- Zaista sam prilično mokar - otpovrnu Bob stresavši se cijelim tijelom i s mokre odjeće razasuvši oko sebe mali hidraulični pljusak, kao kakav njufaundlendski pas91, kad izroni iz vode.
- Ja mislim, da je sasvim nemoguće, da večeras dalje putujemo - unese se u riječ Ben.
- Ni zbora o tome, gospodine - prisnaži Sam Weller došavši, da prisustvuje dogovoru. - Ta okrutno je prema ovim jadnim životinjama, gospodine, da ih gonimo još na to. Evo ovdje nas čekaju postelje, gospodine - proslijedi Sam oslovljujući svoga gospodara - i sve ostalo čisto i udobno. A usto lijepa večerica, gospodine, koju su nam kadri prirediti u ciglo pol sata: dvije kokoši, pa teleća rebarca; usto zeleni grašak, krumpiri, torta i ostala zaslada. Ne bi bilo zgorega, kad biste ovdje sišli, gospodine, ako mi dopustite, da vam ja štogod preporučim. Primite moj savjet, gospodine, kakono je kazao onaj liječnik.
U taj se čas kao naručen pojavi gazda svratišta Saracenska glava, pa potvrdi Wellerov izvještaj o udobnostima svoga konačišta. Wellerove molbe poduprije različitim kobnim nagađanjima s obzirom na loše stanje putova, izrazivši sumnju, da će na idućoj postaji moći dobiti čile konje, tvrdeći, da će svakako cijelu noć daždjeti bez pretrga, a isto tako namjernike čvrsto uvjeravajući, da će se sutra ujutro vrijeme sasvim razmaknuti, dodajući i ostale načine poticanja, kakvi su već u običaju gostioničarima.
- U redu - pridoda Pickwick - ali ja moram da bilo kakvim prevoznim sredstvom pošaljem pismo u London, tako da ga odmah u zoru mogu izručiti. Inače nema druge, moram sam u London, pa kud puklo da puklo.
Svratištar se stade smješkati od veselja. Ta šta ima lakše nego da gentleman savije pismo u zamotni papir i da ga pošalje poštanskim kolima ili noćnom diližansom, koja polazi iz Birminghama. Ako je njegovu gospodstvu baš osobito stalo, da se pismo što prije izruči, neka onda izvana napiše: Žurno! Ima se odmah predati!«, i zastalno će biti izvršeno. Još je sigurnije da naznači ovako: »Onome, koji odmah preda pismo, isplatiti polukrunac kao nagradu!«
- Odlično - pristade Pickwick. - Onda ćemo ovdje ostati na konaku.
- Zapalite svjetlila u prostoriji sa sunčane strane, Johne! Naložite vatru! Gospoda su pokisla! - naređivao je svratištar. - Ovuda, gospodo! Ne brinite vi, gospodine, za poštanskog slugu. Ja ću vam ga, gospodine, poslati, čim pozvonite da dođe. Hajdete, Johne, svijeće!
Učas se stvoriše svijeće, vatra bijaše potaknuta i nova bilja drvena u peć metnuta. Za deset časaka poslužitelj je već prostirao stol za večeru, zavjese bjehu povučene, vatra se veselo razgorjela, u jednu riječ, sve baš onako, kao da su dane i dane prije toga očekivali putnike i pripremali se, kako će im pružiti svaku udobnost. Eto, tako vam je uvijek u svim pristojnim engleskim svratištima.
Pickwick sjede za pokrajnji stolić i na brzu ruku napisa Winkleu kratku obavijest, u kojoj mu javi, kako ga je zaustavilo silno nevrijeme, ali da će posigurno sutradan stići u London i naustice mu sve kazati. Dotle da odlaže izvješće o obavljenu poslu.
Obavijest hitro savije i metne u omotnicu, pa je posla u točionicu po Samuelu Welleru.
Sam je predade gazdarici, pa pošto se sušio kraj vatre u kuhinji, i baš se vraćao, da izuje gospodaru čizme, glednu slučajno (kroz napola odškrinuta vrata i zaustavi se, kad vidje nekoga riđoglava gentlemana i pred njim na stolu cijeli snop novina. Gledao ga je, kako pomno čita uvodnik iz nekog lista s nekom odlučnom podrugljivošću, od koje je naveliko naprćio nos, a sve mu ostale crte na licu imahu neki veličanstveni izražaj ohola prezira.
»Gle, gle!«, u sebi će Sam. »Ova glava i crte lica nekako su mi poznati. Znan mi je i očalin i šešir sa širokim obodom! Bio ja Turčin, ako onaj čovjek nije Itensviljanin!«
Sama odjednom uhvati mučan kašalj, da bi time privukao pozornost toga gospodina. Na taj glas gentleman se zaista trže, podiže glavu i očalin i Samovu pogledu razotkri duboke i misaone crte gospodina Potta, urednika i izdavača Itensvilskog vjesnika92.
- Za oproštenje vas molim, gospodine - započe Sam primičući se uz naklon - što vam javljam, gospodine Potte, da je moj gospodar ovdje.
- Pst! Pst! - ušutkavao ga Pott povukavši Sama u sobu i zatvorivši vrata, na licu mu se ocrtavao neki tajanstveni strah i sumnja.
- Šta vam je gospodine? - upita Sam pogledavši zabezeknuto oko sebe.
- Da niste ni prošapnuli imena moga - svjetovao ga Pott. - Ovo je područje Žutih. Kad bi razjarena i razdražena svjetina doznala, da sam ovdje, u komadiće bi me raznijela.
- Ma nemojte! Zar odista tako, gospodine? - začuđeno će Sam.
- Odmah bih postao žrtvom pučine - pridoda Pott. - Nego, mladiću moj, kako vaš gospodar?
- Na putu prema Londonu ukonačio ovdje s dvojicom prijatelja - odgovori Sam.
- Jedan je od njih posigurno gospodin Winkle? - upita Pott malko mrgodno.
- Nije Winkle, gospodine. On vam sada čuva suknju - proslijedi Sam. - Oženio se.
- Oženio! - povika Pott silno žestoko.
Tada ušutje, podmuklo se osmjehnu pa dodade dubokim osvetnim tonom u glasu:
- Pravo mu bilo! Baš neka se okovao!93
Pošto je tako dao oduška toj krutoj provali strašne pakosti i pobjedonosnog slavlja nad svladanim neprijateljem, Pott zapita, jesu li Pickwickovi prijatelji Plavi? Kako mu je Sam na to odgovorio jesno, to je Pottu nečuveno godilo, premda je Pickwickov sluga o političkom uvjerenju Boba i Bena znao taman koliko i sam urednik Itensvilskog vjesnika. Stoga je pristao da pođe s njime u Pickwickove odaje, gdje ga je čekao srdačan doček. Odmah potom uglaviše i ovjeriše ugovor, da svi zajedno večeraju.
- Pa kako teku događaji u Eatanswillu? - upita Pickwick, pošto je Pott sjeo kraj vatre, a cijelo društvo poizuvalo mokre čizme i navuklo suhe papuče. - Je li još na životu Samostalac?
- Za Samostalca me pitate, gospodine? - proslijedi Pott. - Da, još tralja svojim kukavnim i jadnim tokom životarenja. Nad njim se zgraža i prezire ga čak i ona nekolicina ljudi, koji još znaju za njegov bijedan i sramotan bitak. Davi se i glibi sam u svome kalu, što ga onako obilno oko sebe razasiplje. Oglušio je i oslijepio u isparinama vlastite svoje sluzi. Taj bestidni list, na svu sreću nesvjestan svome izrođenom stanju, tone žurnim krokom u to izdajničko blato, koje se, uza svu pričinu, da je ono čvrst temelj kod niskih i pokvarenih društvenih slojeva, diže i naskoro će mu doći iznad gnusne glave strovaljujući ga u bezdan zavazda.
Pošto je žestoko odbesjedio taj napadaj, koji je tvorio jedan dio prošlonedjeljnog uvodnika, urednik zastade, da predahne, i svečano pogleda Boba Sawyera.
- Vi ste, gospodine, mladić? - upita Pott.
Bob Sawyer kimnu glavom.
- A i vi, gospodine - pridoda Pott oslovivši Bena Allena. Ben se pokori tome blagom ukoru.
- I oba ste duboko prožeti onim plavim načelima, na koja sam prisegao narodu ovih kraljevina, da ću ih podupirati i braniti, dok mi je daha i dana - nabaci Pott.
- Pa, ne znam vam ja baš točno o tome - izmicao se Bob Sawyer. - Ja sam...
- Da nije Žuti, gospodine Pickwiče? - upade Pott ustuknuvši na stolici. - Ma nije valjda vaš prijatelj Žuti, gospodine Pickwiče?
- Nisam, nisam - umiješa se Bob. - Ja sam sada neka vrsta pleda,94 mješavina svih mogućih boja.
- Kolebljivac - svečano će Pott - neodlučnik. Želio bih da vam pokažem niz od osam članaka, gospodine, što su izašli u Itensvilskom vjesniku. Mislim, da smijem ustvrditi, kako nećete dugo krzmati, gospodine, da svoje političko mišljenje postavite na čvrst, solidan plavi temelj.
- Po svoj ću prilici gadno poplavjeti, prije nego što dočitam vaše članke - majstorski mu odudari Bob.
- Jeste li čitali književne članke, koji su izlazili povremeno u Itensvilskom vjesniku za posljednja tri mjeseca. Pobudili su u javnosti opće, mogu reći, upravo sveopće zanimanje i divljenje.
- Pa - ispričavao se Pickwick našavši se u maloj nezgodi s obzirom na to pitanje - znate, da vam pravo kažem, toliko sam u to vrijeme bio zauzet na drugim stranama, te zaista nisam imao prigode da ih pročitam.
- E, to svakako morate, gospodine - prikriči mu Pott sa strogim licem.
- Hoću, pročitat ću - obeća Pickwick.
- Izašli su u obliku opširne ocjene jednoga djela o kineskoj metafizici - tumačio mu Pott.
- O, zacijelo iz vašega pera? - pripomenu Pickwick.
- Iz pera moga kritičarskog suradnika, gospodine - dostojanstveno će Pott.
- Koliko ja dokučujem, mora da je to zakučasta tema - nadoveza Pickwick.
- Još kako, gospodine moj! - stao tumačiti Pott izgledajući vrlo mudro. - Da upotrebim tehnički, ali vrlo izražajan termin, nakljukao se za tu temu. Po mojoj želji prostudirao je cijelu stvar iz djela Encyclopaedia Britannica.
- Ma šta mi ne velite! - začuđeno će Pickwick. - Ja nisam bogme znao, da to vrijedno djelo sadrži obavještenja o kineskoj metafizici.
- On vam je, gospodine - nastavi Pott položivši ruku na Pickwickovo koljeno i glednuv naokolo sa smiješkom intelektualne premoći - on vam je, velim, studirao metafiziku pod natuknicom M, a Kinu opet pod slovom K. i onda vam je sve to sastavio, dragi gospodine.
Pri spomenu na duševnu snagu i istraživalački žar, koji su se pokazali u tim učenim izljevima, Pottove crte lica poprimiše još neku dodatnu veličajnost, tako da je prošlo nekoliko časaka prije negoli se Pickwick osmjelio da ponovo razvede razgovor. Kako je konačno urednikovo lice postupno splasnulo do uobičajenog izražaja moralne nadmoći, usudi se Pickwick da zapovrne razgovor ovim pitanjem:
- Dopustite mi, da vas zapitam, kakav vas je veliki cilj tako daleko otrgnuo od vašega doma?
- Onaj isti, koji me pokreće i oduševljava, gospodine moj, u svim gorostasnim naporima mojim - nato će mu Pott uz miran smiješak - dobrobit moje domovine.
- Slutio sam ja, da ste stigli ovamo po nekakvu javnom poslu - pripomenu Pickwick.
- Jest, gospodine - pritvrdi Pott - baš po javnome poslu.
Tada se naže prema Pickwicku, pa mu dubokim muklim glasom šanu:
- Sutra navečer, gospodine moj, Žuti imaju ples u Birminghamu.
- Bože sveti, šta ne velite! - uskliknu Pickwick.
- Da, gospodine, ples s večerom - dodade Pott.
- Zar uistinu? - preneraženo će Pickwick.
Pott zloslutno kimnu glavom.
Premda se Pickwick iz uljudnosti gradio, da je sav izvan sebe zbog tog saopćenja, tako se malo razumio u mjesnu politiku, da nije bio kadar ni shvatiti kako valja važnost te užasne urote, o kojoj je bila riječ. Kad je to Pott opazio, izvukao je iz svežnja novina posljednji broj Itensvilskog vjesnika, koji se odnosio na tu proslavu, i svečano pročitao ovaj odlomak:

Zaplotnjački sastanak Žutih

Neki podli suvremeni novinski list nedavno je izbljuvao svoj opaki otrov u zaludnu i beznadnu pokušaju, ne bi li okaljao svijetlo ime našeg odličnog i dičnog parlamentarnog zastupnika, časnoga gospodina Slumkeyja, onoga istog Slumkeyja, za kojega smo davno prije no što se popeo do sadašnjega svoga plemenitoga i uzvišenog položaja, jasno i glasno prorekli, da će jednoga dana odjednom postati, kao što je i postao, najsvjetlija dika svoje zemlje i njezin najdivniji ponos; u isto vrijeme smioni branitelj svoje domovine i njezina najčestitija čast - naš podli suvremenik, velimo, našalio se na račun posude za ugljen, divno pupčastim nakitom ukrašene i pločicama obložene, što su je tom slavnom mužu poklonili oduševljeni njegovi birači. Bezimeni podli lukavac podmeće, kako je sam časni gospodin Slumkey preko prisnog prijatelja svoga pivničara pridonio više od tri četvrtine cijele prinosne svote. Pa šta onda! Zar to jadno gmizalo ne uvida, sve kad bi to i bila istina, kako časni gospodin Slumkey izlazi još omiljeliji i još svjetliji nego što je prije toga bio, ukoliko je to uopće moguće? Zar on u svojoj tupoglavosti ne uvida, da ta ljubezna i dirljiva žudnja, da ispuni želje svojih birača, mora dovesti do toga, da zavazda omili srcima i dušama onih svojih sugrađana, koji se nisu snizili na razinu svinjsku, ili, drugim riječima, koji nisu pali na tako jadne grane kao taj naš suvremenik? Ali takva je kukavna sljeparija zaplotnjačkog žutila! Nije se razminulo samo na tim podvalama. Proširili su se glasi o izdaji. Sada, kad smo potaknuti, da iznesemo djelo na vidjelo, smiono izjavljujemo stavljajući se pod okrilje policije ovoga kraja, smiono izjavljujemo, velim, kako se sada vrše potajne pripreme za ples Žutih. Imao bi se održati u gradu Žutih, usred sreća žutih birača. Upravljao bi njime žuti majstor ceremonija, prisustvovala bi mu četiri parlamentarna zastupnika, da žući ne mogu biti, a pristup bi imali samo oni sa žutim ulaznicama! Previja U se od muke naš paklenski suvremenik? Neka se samo savija u nemoćnu bijesu, kad uščita ove riječi: I MI ĆEMO TAMO DOĆI.
- Eto, gospodine - pripomenu Pott sasvim izmoren, smotavajući novine - tako vam je to!
Kako su svratištar i poslužitelj ušli u taj čas s večerom, Pott metnu prst na usta kao znak, da predaje svoj život u Pickwickove ruke i da se uzda u njegovu mučaljivost. Bob Sawyer i Benjamin Allen za čitanja navoda iz Itensvilskog vjesnika i za razgovora poslije toga spavali su, neuljudno, kao zaklani, ali pri samom šaptu čarobne riječi »večera« trgnuše se kao uhođeni, pa priđoše k večeri u pripremi s dobrom probavom, koju je pratio tek, sa zdravljem, koje je pratilo i tek i probavu, i s poslužiteljem, koji je posluživao sve troje.
Pri ručku i pri sijelu izatog Pott se nekoliko časaka s političkih visina spustio do obiteljskih nizina i izvijestio Pickwicka, kako gospođi Pott ne prija itensvilski zrak, pa ju je nagovorio, da obiđe različita otmjena kupališta, da bi se popravila tjelesno i duševno. Tako je Pott finim tananim velom prekrio činjenicu, da se njegova gospođa - provodeći u djelo prijetnju, koju je toliko puta ponavljala, da će se s njim razvjenčati, na temelju nagode, u kojoj je posredovao njezin brat poručnik - zavazda povukla sa svojom vjernom službenicom Jane, uz pogodbu, da će njoj ići polovina godišnjeg prihoda i dobitka od uređivanja i prodaje Itensvilskog vjesnika.
Dok se slavni gospodin Pott zadržavao pri takvim i sličnim pričanjima, oživljavajući ih ovda-onda izvacima iz svojih teških naučnih proizvoda duha, koji su vonjali noćnom svjetiljkom, neki je osorni stranac s prozora kočije, koja je išla u Birmingham, a zaustavila se bila pred svratištem, da izruči pakete, vičući tražio, da mu reknu, može li tu dobiti udobno ukonačenje, ako prekine putovanje i ostane da prenoći jednu noć.
- Kako ne biste mogli, gospodine! - dočeka svratištar.
- Mogu zaista? - zaintačio stranac, koji kanda je navikao da sumnja, sudeći po izgledu i držanju.
- Ma kad vam velim, gospodine - pritvrdi svratištar.
- U redu onda - pripomenu stranac. - Kočijašu, ja slazim. Pratioče, dodajte mi putnu torbu!
Poželjevši prilično okošljivo ostalim putnicima laku noć, stranac siđe s kočije. Bješe to omalen gospodin, s vrlo gustom vranom kosom, koja mu je stršila kao u dikobraza ili u četke za cipele, pa mu je stajala ukočeno i ravno po cijeloj glavi. Izgled mu nadut i grožljiv; držanje odlučno; pogled oštar i nemiran; cijela mu pojava zbori o nekom osjećanju velika samopouzdanja u sama sebe i o svijesti neizmjerne nadmoćnosti nad cijelim ostalim svijetom.
Toga gentlemana uvedoše u sobu, koja je na početku bila određena rodoljubivome Pottu. Poslužitelj zanijemio od zaprepaštenja zbog izvanredne podudarnosti: tek što je upalio svijeće, a gentleman uronivši ruku u šešir izvadio novine i počeo ih čitati s istim istovitim izražajem ogorčena prezira, koji je sat prije toga potpuno sputao aktivnost na veličanstvenim Pottovim crtama lica. Poslužitelj je opazio i to, kako su Pottov bijes izazvale novine, koje su nosile naslov Itensvilski samostalac, a porazni prezir ovoga gospodina pobudile su novine pod nazivom Itensvilski vjesnik.
- Pođite po gazdu - odsječito će neznanac.
- Odmah, gospodine - odvrati poslužitelj.
Gazdi je rečeno i došao je.
- Jeste li vi gazda? - upita gentleman.
- Jesam, gospodine - odgovori svratištar.
- Poznajete li vi mene? - upitat će gentleman.
- Nemam te časti, gospodine - pripomenu svratištar.
- Ja se zovem Slurk - važno će stranac.
Svratištar se malo nakloni.
- Slurk, gospodine - naduto ponovi gentleman. - Čovječe, pa zar me ni sada ne poznajete?
Gazda se počesa po glavi, pogleda prema stropu, pa prema strancu, i posmijeh mu se odvali s lica.
- Poznajete li me, čovječe božji, kad vas pitam? - ljutito zaintačio stranac.
Gazda se svojski naprezao, ne bi li se sjetio, pa će konačno:
- Bogme, gospodine, ja vas ne poznajem.
- O nebesa! - začuđeno će stranac tresnuvši stisnutom šakom o stol. - I to mi se zove popularnost!
Gazda popođe korak-dva prema vratima, a stranac izbulji u njega oči, pa mu stade ovako zboriti:
- To mi je zahvalnost za tolike godine mučna rada i nastojanja na dobru narodnih masa. Evo sam sišao s kočije prokisao i umoran, a nema oduševljenja mnoštva, što vrvi, da pozdravi svoga prvoborca. Crkvena zvona mukom muče. Pa ni moje ime ne izmamljuje u bešćutnom srcu svjetine nikakva odziva. Dosta je to - proslijedi uzbuđeni narodni prvak, gospodin Slurk, stupajući nervozno gore-dolje po sobi - dosta je, velim, da ti se zgruša tinta u spisateljskom peru i da te navede, da se za sve vijeke okaniš narodnoga posla.
- Rekoste li ono razrijeđeni brandy, gospodine - skrenu gazda usudivši se tako da natukne narudžbu.
- Rum, kakav brandy! - žestoko će mu Slurk. - A gori li vam gdjegod oganj?
- Odmah ga možemo zažeći, gospodine - prihvati gazda.
- I razgorjet će se tek, kad valja ići u postelju - prekide ga Slurk. - Je li tko u kuhinji?
- Ni žive duše. A vatra divno plamsa. Svi otišli, a vrata za tu noć zatvorena.
»Idem ja pijuckati svoj rum s vodom pri kuhinjskoj vatri«, reče Slurk.
Pograbi šešir i novine, pa svečano i gizdavo stade nabadati iza gazde do te priproste prostorijice. Baci se na klupu s visokim naslonom i s pretincem ispod sjedala, koja se nalazila kraj vatre, namršti lice i u šutljivu dostojanstvu stade čitati i piti.
Upravo je u taj čas iznad svratišta Saracenska glava lijetao neki zloduh gloženja i od čiste pustopašne radoznalosti pogledao, šta li se to unutri zbiva. Slučajno spazi Slurka, kako se udobno smjestio kraj kuhinjske vatre, a u drugoj prostoriji ugleda Potta, kako ga je Vinko Lozić malko tuknuo u glavu. Nato zlobni zloduh hitro kano munja suknu s visina u ovu potonju prostoriju, pa se smjesta zacari u glavi Boba Sawyera, tajom mu šanuvši, da njemu (zloduhu) za volju kaže ovo:
- Čujte, ljudi, mi ostavismo vatru u kuhinji, da nam se udune. A gadno je pristudilo nakon kiše, zar ne?
- Baš jest - odgovori Pickwick tresući se od studeni.
- Ne bi loše bilo, da popušimo koju cigaru kraj kuhinjskoga ognja, što velite? - predlagao je Bob Sawyer još podgovaran od spomenutog zloduha.
- Što se mene tiče, držim, da bi nam to bilo osobito prijatno - pripomenu Pickwick. - Šta vi kažete na to, gospodine Potte?
Pott spremno pristade uz taj prijedlog, pa sva četvorica putnika, svaki sa svojom čašom u ruci, smjesta pođoše u kuhinju, a Sam Weller bješe na čelu povorke, da joj kazuje put.
Stranac bješe zaduben u čitanje. Uzgleda i strašno se trgne. Pott ustukne.
- Šta se dogodilo? - prošapta Pickwick.
- Ma onaj gmaz! - odvrati Pott.
- Kakav gmaz, za boga svetoga? - upita Pickwick gledajući oko sebe, od straha, da ne stane na kakva golema žohara ili vodničava pauka.
- Ma onaj gmizavac - šapnu Pott uhvativši Pickwicka za ruku i pokazavši stranca. - Eno onaj gmizavac Slurk od Samostalca.
- Možebit ne bi bilo zgorega, da mi idemo odavle - ispod glasa će Pickwick.
- Nikada, gospodine - odvrati mu Pott, vinom osokoljen - nikada!
Uz te riječi Pott sjede na suprotnu klupu i probravši jedne iz svežnjića novina poče se u čitanju nadmetati sa svojim protivnikom.
Pott je dabome čitao Samostalca, a Slurk, dakako, Vjesnik. I jedan i drugi čujno su izražavali svoj prezir prema novinskim sastavcima, i to grkim smijehom i sarkastičnim šmrkanjem. Potom su prešli na otvorenije izražaje svoga mišljenja, pa su vikali: besmislenost, podlost, grozovitost, glupost, lopovluk, prostakluk, blato, nečist, mulj, kaljužina i druge slične kritičke pripomene.
I Bob Sawyer i Ben Allen s velikim su veseljem promatrali te simptome suparništva i mržnje, te im je to uvelike povećavalo užitak, što su ga imali odbijajući snažne dimove iz svojih cigara. Čim su takmaci počeli popuštati u svojoj oštrini, pakosni Bob Sawyer veoma uljudno stade podjarivati Slurka:
- Hoćete li biti ljubazni, gospodine, i dopustiti mi, da pogledam te novine, pošto ih vi dočitate?
- Slabo će vam se isplatiti vaš trud, gospodine, ako budete prekapali ovo mrsko bunište - posprdno će Slurk đavolski se namrštiv na Bolta.
- Ja ću vam odmah dati ove - uplete se Pott uzgledavši, sav problijedio od bijesa i s uzdrhtalim glasom. - Ha! Ha! Zabavit ćete se drzovitostima ovoga nikogovića.
Strahovito su bile naglašene riječi »bunište« i »nikogović«, a lica obojice urednika plamtjela su izazovom.
- Bestidnost ovoga bijednika ogavna je i odvratna - pripomenu Pott gradeći se, da govori Bobu Sawyeru, a zapravo se mrštio na Slurka.
Nato se Slurk nasmija na sva žvala pa savijajući novine tako, da mu prikladno dođe novi stupac, reče, kako ga taj glupak zaista zabavlja.
- Kakva li je besramna bluna ovaj čovjek - dostavi Pott, a pritom mu se boja lica od ružičaste prometnu u grimiznu.
- Jeste li kada čitali, gospodine, koji blesavi članak ovoga gospodina? - upita Slurk Boba Sawyera.
- Nisam nikada. A zar tako slabo piše?
- Oh, strašno! Grozno! - stade grditi Slurk.
- Ma nemojte! E, bog mi i duša, ovo je odviše ogavno! - povika Pott baš u toj prilici, još se gradeći, da je zaokupljen čitanjem.
- Ako vam pođe za rukom pročitati ovih nekoliko zlobnih, besmislenih, himbenih, krivokletnih, izdajničkih i licemjernih rečenica - proslijedi Slurk dodajući Bobu novine - možda će vaša muka biti naplaćena smijehom, što će ga izazvati stil ovoga nepismenog naklapala.
- Šta ste to izustili, gospodine? - upita Pott uzgledajući i sav drhteći od bijesa.
- Šta se to vas tiče, gospodine? - pripomenu Slurk.
- Čini mi se, da ste rekli nešto kao besmisleno naklapalo, a, gospodine? - srdito će Pott.
- Jesam, gospodine, upravo sam to kazao - odvrati Slurk. - Ako vam je milije, ja ću vas nazvati plavim gnjavatorom. Ha! ha!
Na tu šaljivu uvredu ne uzvrati Pott nijednom riječi, nego promišljeno smota svoj primjerak Samostalca, brižno ga izravna, pa ga zatim zgnječi cipelom, neobično ceremonijalno na nj pijunu i baci ga u vatru.

Suparnički urednici

- Evo, ovako bih, gospodine - nastavi Pott odstupivši od peći - ovako bih, velim, zgazio i guju otrovnicu, koja je izlila svoj otrov na one novine, samo da me, na njezinu sreću, ne priječe u tome mome činu zakoni moje zemlje.
- Samo je vi zgazite, gospodine! - uzvikao se Slurk nakostrušeno. - Ako se na to odlučite, gospodine, guja neće u tom slučaju zvati u pomoć te zakone. Samo je vi zgazite, gospodine!
- Tako je! Pravo! - podjarivao je Hob Sawyer.
- Kud ćeš ljepše ponude - pomogao mu Ben Allen.
- Samo pokušajte gaziti, gospodine! - ponovo se izdera Slurk.
Pott ga ošinu tako prezirnim pogledom, da bi se od njega i studen kamen zatresao.
- Dajte pogazite zmiju, gospodine - sveudilj ga izazivao Slurk još gromovnijim glasom nego prije.
- Neće mi se, gospodine - nato će Pott.
- O, neće vam se, neće vam se, gospodine? - oštro ga bockao Slurk. - Jeste li čuli, gospodo? Neće mu se. A ne da bi ga bilo strah! O, nipošto! Nego, neće mu se! Ha, ha!
- Smatram vas, gospodine - usplahirio se Pott od tolikog sarkazma - smatram vas gujom otrovnicom. Smatram vas, gospodine, čovjekom, koji se izdvojio iz granica pristojna društva svojim neobično bezobraznim, sramotnim i gnusnim vladanjem u javnosti. I lično i politički vi ste za mene neukrotiva i neisporediva guja ljutica.
Bijesni Samostalac nije sačekao kraja toga osobnog javnog optuživanja, nego, ni pet ni devet, pograbi svoju putnu torbu, natrpanu svakakvim pokretninama, pa zavitla njome po zraku, baš kad se Pott okrenuo, te je kružnim zamahom spusti na Vjesnikovu glavu. Udario je upravo onim uglom vreće, gdje je slučajno stajala počvrsta četka za kosu, i od toga nastade tako gadan prasak, da je odjeknuo po cijeloj kuhinji, a jadni se Pott odmah složio na pod.
- Gospodo! - povika očajnički Pickwick, dok se Pott pridizao i pograbio popečak - gospodo! Razmislite za ime božje! Upomoć! Same! Gdje ste! Molim vas, gospodo! Neka netko razvađa!
Izrekavši te nesuvisle poklike Pickwick jurnu među razbješnjele borce, baš u zgodan čas, da ga s jedne strane zahvati putna torba, a s druge vatralj. Da li su predstavnici javnog mišljenja itensvilskog bili zaslijepljeni kivnošću ili su (kako su oba bili mudre glave) vidjeli prednost u tome, da imaju između sebe magarca, preko kojega se gončini tuku, ele, bilo kako bilo, jedno je sigurno, da se ni jedan ni drugi nije ni mrve obzirao na Pickwicka, nego su se neobično hrabreno među se izazivali neustrašivo vitlajući torbom i popečkom. Posigurno bi se jadni Pickwick bio gadno proveo zbog toga svog čovjekoljubivog miješanja, da nije bilo Wellera, koji je dočuo zapomaganje gospodarevo, pa se učas stvorio u kuhinji, pograbio brašnenu vreću i uspješno zaustavio sukob prebacivši je preko glave i ramena golemoga Potta i čvrsto ga njome stegnuvši.
- Oduzmite torbu tome luđaku - zavika Sam Benu Allenu i Bobu Sawyeru, koji nisu radili ništa podbogom nego neprestano ševrdali oko cijele te gužve, a svaki je od njih držao u ruci trouglasti kratki obostrano naoštreni nožić s drškom od kornjačevine, pripravni da puste krv prvome borcu, koji se obeznani. - Puštaj torbu, nesretni trčuljče, ili ću te zagušiti u njoj.
Ustrašen tim prijetnjama i sasvim bez daha Samostalac dopusti, da ga razoružaju, a Weller uklonivši gasiljku s Potta, oslobodi ga uz opomenu, da bude miran.
- Odmah da ste oba otišli mirno u postelju - strogo će Sam - ili ću vas obojicu metnuti u vreću zavezavši otvor, pa se čupajte unutri koliko vam drago. Da vas ima i deset takvih lakrdijaša, dohakao bih ja vama! A vas, gospodaru, molim, da budete ljubezni, pa da pođete ovuda.
Pošto je tako oslovio gospodara, Sam ga uze ispod ruke i odvede, dok je suparničke urednike, svakoga napose, pod nadzorom Boba Sawyera i Benjamina Allena, svratištar odveo u postelje. Dok su odlazili, i jedan i drugi davao je odaha mnogim krvoločnim prijetnjama, dogovarajući pusta ročišta za smrtnu borbu sutrašnjeg dana. Kad su pak o tome malo bolje promislili, dođe im na um, da je bolje, da se bore štampanim slovima. I tako započeše smrtna neprijateljstva odmah sutradan. Cijeli je gradić Eatanswill odjekivao od njihove smionosti - na papiru.
U ranu zoru sutrašnjega dana otputovaše oba u posebnim kočijama, prije nego što se ijedan putnik bio makao u krevetu. Pošto se vrijeme razgalilo, i naši prijatelji iz poštanskih kola usmjeriše licem prema Londonu.

Pedeset drugo poglavlje

Sadrži ozbiljnu promjenu u Wellerovoj obitelji i prerani pad crvenonosoga gospodina Stigginsa

Smatrajući finoćom, da ni Boba Sawyera ni Bena Allena ne dovodi pred mladence, sve dok ih potpuno na to ne pripremi, i želeći što je više moguće poštedjeti Arabelline nježne osjećaje, Pickwick predloži, da on i Sam siđu s kočije u blizini svratišta Đuro i jastreb, a spomenuta dva mladića, da udare tabor negdje drugdje. Na to ovi najspremnije pristadoše, i prijedlog bi izveden. Ben Allen i Bob Sawyer nađoše okrilje u nekoj zabitnoj krčmi u najkrajnjem kraju predgrađa, gdjeno su se nekad iza točioničkih vrata veoma često pojavljivala njihova imena na čelu dugoga i zamršenog računa, koji je zbrajan bijelom kredom.
- Bože moj, gospodin Weller! - guknu ljepušna sobarica sastavši se sa Samom na vratima.
- Da si barem rekla, dragi moj, dušice moja slatka - nato će joj Weller zaustavivši se malko, da ne dopru te riječi do gospodarevih ušiju. - Kako si mi samo lijepa, Marice, dušo moja!
- Zaboga, gospodine Wellere, kakve vi sve besmislice ne meljete! - stidljivo će Marica. - Oh, nemojte, gospodine Wellere.
- Šta, dušice moja? - upita Weller.
- Pa to - reče mu lijepa sobarica. - Bože, ma nemojte.
Uz tu opomenu dražesna sobarica oturnu Sama k zidu govoreći, kako joj je zgužvao kapu i zamrsio uvojke kose.
- A povrh svega, niste mi dali da vam reknem, što vam imam reći - dodade Marica. - Već vas četiri dana čeka pismo. Stiglo je ciglo pol sata, pošto ste otišli, a da jad bude još veći, izvana je pisalo: »Žurno!«
- A gdje je to pismo, ljubičice moja? - upita Sam.
- Ja sam vam ga sačuvala, jer bi se po svoj prilici već odavna bilo zametnulo - koketno će mu Marica. - Evo ga. Niste zaslužili toliku pažnju.
Uz te riječi, nakon mnogih malih dopadljivih i kaćipernih sumnja, strahovanja i priželjkivanja, da se pismo nije izgubilo, izvadi ga konačno Marica iz skrovišta prekrasnoga muslinastog zobunčića i predade ga Samu. Ovaj ga neobično udvorno i revno cjelunu.
- Bože dobri! - vragolasto će Mary ponamještajući zobunčić i praveći se nevještom - kanda ste se smjesta u nj zaljubili.
Nato Weller samo namignu, a nama nije dato da ma i naslutimo svojim opisom silno značenje toga čina. Tada sjedne kraj Marice na prozorski naslon, rastvori pismo i pogleda, šta piše.
- Gle, a šta je to? - uskliknu Sam.
- Ništa, a što bi bilo - pripomenu Marica zirnuv iznad Samova ramena.
- Divne tvoje oči! - preuze Sam uzgledavši.
- Pustite vi na miru moje oči. Radije vi čitajte svoje pismo - osu mu lijepa sobarica.
A govoreći tako vraški je lukavo i zavodljivo zaigrala i trenula očima, da im odista ne bi čovjek mogao odoljeti.
Sam se osvježi jednim cjelovom s njezinih usana i stade čitati, što mu knjiga kaže:

Markiz Granby Dorking Srijeda

Dragi moj Samivele!

Doboga mi je žao što imam želju dati budem glasnik tužnih glasa tvoja maćeha uhvatila nazebu nepametno predugo sjedeć na mokroj travi pokiši slušajući pastira koji nije bio kadar prestati sve dokasno unoć jer mu je razrijeđeni brendi razgrijao grkljan i razvezao jezik pase nije mogao zajaziti sve dokse nije malko rastrijeznio a zato je trebalo puno sahata doktur veli da nebi bilo zgorega daje tvoja maćeha istrusila vrući razređeni brendi poslije nazebe ane prije nje odma smo joj podmazati kotače i sve moguće pronalazili da je stavimo u pokret tvoj se ćako uzdao da ćese sretno provući kao obično ali baš kad je skretala iza okuke eto ti muke sinko moj nakrivo sirota zašla i strmoglavila se s neviđenom brzinom makar joj je doktur odma stavio bremzu nije bilo nikakve basne jer je platila posljednju vozarinu u dvadeset minuti prije šest sati jučer navečer prevalivši put mnogo prije određenog vremena djelomice morebit i zbogtoga što je imala malo prtljage uzgred tvoj ćako veli ako dođeš i ako ga obiđeš Sami da će mu biti neobično drago jer ja sam vrlo osamljen Samivele (pripis: on hoće da se piše ovako a ja kažem da nije tako) i jer ima puno stvari urediti on je siguran da se tvoj gazda neće dabome protiviti jer ja njega poznam bolje ele on ti šalje svoje poštovanje a ja pridodajem usto moje pozdravljenje i ja sam Samivele zavazda tvoj
TONI VELER

- Nečitka li pisma, bože premili - pripomenu Sam. - Koji bi ga đavo znao, šta mu znače svi ovi on, pa ja. Ovo uopće nije rukopis moga oca. Samo je njegov potpis štampanim slovima. E, to jest pisano njegovom rukom.
- Može biti, da je imao nekoga, tko mu je primao pod pero, a on se samo kasnije potpisao - domisli se lijepa sobarica.
- Čekajder časak - nato će Sam natucajući ponovo cijelo pismo i zastajući ovdje ondje, da promisli, šta hoće stari da kaže. - Pogodila si, Marice. Gospodin, koji je pisao pismo, izvještavao je o cijeloj nezgodi kako valja, a onda se moj ćako stao preko njega zagledati u pismo i zamrsio sve kao jazavac kukuruz. Takav mu je vazda običaj. Pravo veliš, Marice moja draga.
Pošto je tu činjenicu izveo na čistac, Sam još jednom pročita cijelo pismo, i kad je, čini se, prvi put, jasno shvatio sadržaj, presavijajući pismo zamišljeno prousti:
- I tako je obršilo to jadno stvorenje! Baš mi je žao. Nije bila loša srca, samo da su je oni prokleti pastiri pustili na miru. Baš mi je žao!
Weller je tako ozbiljno izgovorio te riječi, da je lijepa sobarica pospustila pogled i vrlo se uozbiljila.
- Bilo kako bilo - proslijedi Sam stavljajući pismo u džep i potihano uzdahnuv - tako je usud usudio, i dogodilo se, kakono reče ona stara gospa, kad je privjenčala svoga lakeja. Šta ćemo, kad nije druge, Marice moja draga.
Mary zatrese glavom i uzdahnu.
- Moram moliti gospodara, da mi dadne dopust - napomenu Sam.
Mary ponovo uzdahnu. Tako je dirljivo bilo pismo.
- E pa u zdravlju mi ostaj! - reče Sam.
- Zbogom pošli! - otpozdravi mu lijepa sobarica okrenuv glavu ustranu.
- Šta, zar mi nećeš dati ruku na rastanku? - prituži se Sam.
Lijepa mu sobarica pruži ruku, koja je bila malena i nježna, iako je sobaričina. Zatim ustade, da pođe.
- Neću dugo izbivati - pripomenu Sam.
- Uvijek samo odlazite - tužila se Mary zadigavši glavu jedva primjetno. - Tek što ste došli, gospodine Wellere, a već opet odlazite.
Weller privuče ljepotu djevojku bliže k sebi i oboje se dadoše u sladak žubor, koji ne potraja dugo, kadli Mary okrenu lice i udostoja se da ga pogleda. Kad se rastadoše, zbog ovoga ili onoga razloga, jer se bez vjetra gora ne miče, bila je prijeka potreba, da ona ode u svoju sobu, eda bi uredila kapu i uvojke, prije nego što bi i pomislila da se pojavi pred svojom gospodaricom. Odlazeći u gornje odaje, da obavi tu prethodnu ceremoniju, više je puta namignula i nasmiješila se Samu preko prislona stepeničnoga.
- Ostat ću tamo, gospodaru, samo dan-dva najviše - reče Sam, pošto je Pickwicku priopćio, kakva je nesreća zadesila njegova oca.
- Koliko god vam bude potrebno, Same - pokroviteljski će mu Pickwick - od mene vam sasvim prosto bilo.
Sam se zahvalno nakloni.
- I još ćete poručiti svome ocu, da sam neobično voljan i pripravan da mu pružim svaku potporu, što je u mojoj vlasti, ako mu u sadašnjem njegovu položaju mogu biti od bilo kakve pomoći.
- Zahvaljujem vam, gospodaru, na vašoj dobroti - udvorno će Sam. - Sve ću mu tako kazati, gospodaru.
I tako se gospodar i sluga rastadoše uz još neka uvjeravanja o uzajamnoj susretljivosti i naklonosti.
Upravo je odbilo sedam sati, kad Samuel Weller siđe s kozlića poštanske kočije, koja je prolazila kroz Dorking, i stade nekoliko stotina koračaja od svratišta Markiz od Granbyja. Hladno sumorno veče. Uličica pusta i turobna. Mahagonsko lice plemenitoga i hrabrog markiza na cimeru kanda ima tužniji i neveseliji izražaj nego obično, dok se njiše tamo-amo, i dok vjetar njime žalobno cvili. Zavjese spuštene, a kapci djelomice zatvoreni. Od družine besposličara, što se obično zgrne oko vrata gostionice, ne možeš vidjeti ni jednoga. Cijela kuća tiha i pusta.
Kako nije vidio nikoga, kome bi se utekao kojim prethodnim pitanjem, Sam polako uđe. Ogledavši se okolo, ubrzo poznade svoga roditelja daleko pozadi.
Udovac je sjedio za malim okruglim stolom usred sobe iza točionice, pušio lulu i piljio u vatru. Jamačno je taj dan bio ukop, jer je starac za šešir, koji mu je još bio ustaknut na glavi, privezao žalobnu traku od poldrug aršina duljine, a visjela mu je preko najgornje prečke stolične nehajno se vijajući nizdol. Stari je Weller bio uvelike zanesen i zamišljen. Premda ga je Sam zazvao imenom nekoliko puta, on je i dalje pušio mirno i nepomično, a trgnuo se tek onda, kad mu je sinak položio ruku na rame.
- Dobro mi došao, Sammy - pozdravi starac.
- Zazvao sam te pet-šest puta - reče mu Sam vješajući šešir o klin - ali me nisi čuo.
- Ne čuh te, sinko - odvrati Weller opet zamišljeno gledajući u oganj. - Zanio sam se snatreći, Sammy.
- A o čemu, cako? - upitat će Sam privukavši stolicu bliže vatri.
- Pa snatrio sam, Samivele, o njoj - odgovori mu stari Weller.
Pritom mahnu glavom prema dorkinškome ukopištu nijemo time nagoviještavajući, da se njegove riječi odnose na pokojnu Wellericu.
- Razmišljao sam, Sammy - proslijedi stari Weller, vrlo ozbiljno piljeći u sina preko lule, kao da ga želi uvjeriti, da su mu riječi staložene i promišljene, iako bi se njegova izjava mogla činiti izvanrednom i nevjerojatnom - razmišljao sam, velim, sinko moj, kako mi je na kraju krajeva ipak žao, što ju je crna zemlja zagrlila.
- No, pa i pristoji se, da za ženom žaluješ, ćako - nato će Sam.
Stari Weller kimnu glavom, u potvrdu, da daje privolu tome sinovu osjećaju, pa ponovo upilji oči u oganj, zaklonivši se u oblak dima, i zaveze u velike misli.
- Razborite su joj bile one besjede, Sammy - pripomenu stari Weller nakon duga mučanja odgoneći rukom dim.
- Kakve besjede? - upita Sam.
- Pa one, što mi ih reče, kad je oboljela, rajna joj duša! - stade mu tumačiti stari gentleman.
- A što je to besjedila, kaži mi.
- Pa evo otprilike ovako: »Wellere, kaže mi ona, sve mi se čini, da nisam s tobom postupala onako, kako je trebalo. Ti si vrlo dobroćudno čeljade, pa sam morala da ti dom učinim udobnijim. Počinjem uviđati sada, kad je prekasno, da udata žena, ukoliko želi da bude pobožna, ima da najprije obavi svoje kućne dužnosti i da svoje mile i drage razveseli i usreći, pa ako u određeno vrijeme želi poći u crkvu, kapelicu ili kakvo drugo vjerničko sastajalište, mora vrlo brižno paziti, da ta njezina pobožnost ne bude isprika za lijenost i popuštanje njezinim požudama. Ja sam tako zlo radila, trateći vrijeme i imovinu s onim pretvoricama, koji su još veći lijenčine i rasipnici od mene. Ali nadam se, Wellere, kad promijenim svijetom, da ćeš me zadržati u spomenu onakvu, kakva sam bila, prije nego što sam upoznala onaj ološ, i kakva sam odista po svojoj naravi.« - »Suzano«, velim joj ja - dirnula me tim svojim riječima u srce, Samivele moj, nema fajde, šta da ti krijem, sinko. »Suzano, kažem joj, ti si uza sve to bila meni vrijedna i vrla žena. Ne zbori mi više o tome. Samo se ti ohrabri i pridigni. Još ćeš doživjeti da vidiš, kako onome pretvorici Stigginsu mrskam lubanju!« - »Nasmiješila se tome, Samivele«, na kraju će stari gentleman prigušivši uzdah lulom, ali nije moga proročanstva dočekala, jer se prije otputila vječnome domu!
- Šta ćeš - nato će Sam osmjelivši se da poslije tri-četiri časka, što ih je stari gentleman utrošio polako mičući glavom i svečano odbijajući dimove, pruži malko utjehe otrcanom mudrošću: - Šta ćeš, ćako, veli se: od crnice galice nema ljekovite travice; svima nam je jednom popiti tu smrtnu čašu; danas meni, sutra tebi, to su čaše poreduše.
- Dakako, red je da svi mremo - prisnaži Weller stariji.
- Ima nekog proviđenja u svemu tome, ćako - nastavi Sam.
- Dabome - složi se otac kimajući glavom u znak ozbiljna odobravanja sinovlje filozofije. - Ta šta bi onda, zaboga, radili vlasnici pogrebnih poduzeća?
Izgubljen u nepreglednom polju nagađanja, što ih je načelo to razmišljanje, stari Weller položi lulu na stol i zamišljena lica stade priticati vatru.
Dok je stari gentleman bio tako zabavljen, neka punahna, odskočita i vesela ženica, obučena u crninu, posleno se vrpoljila po točionici i onda se najednom šumke ušuljala u sobu, slatko se nasmijala Samu, kao znak, da ga je prepoznala, a potom se tihano smjestila iza stolice staroga Wellera, najavljujući najprije svoju nazočnost kašljucanjem, a kad to ne bješe uvaženo, onda pravim kašljanjem.
- Hej! - povika stari Weller spustivši ožeg, okrenuvši se i brzo odmaknuvši stolicu - šta je sad opet?
- Izvolite li šalicu čaja, dušice moja stara - mazno će punahna ženica.

Tony Weller izgoni crvenonosog gospodina Stigginsa

- Šta će mi čaj - otkresa joj Weller ponešto goropadno. - Odite do... - tu se Weller brže-bolje obuzda pa nadoda pospuštenim tonom - odite dalje odmah!
- O bože, bože! Kako nesreća zna promijeniti ljude! - pripomenu gospa uznesena pogleda.
- Ako mi je do promjene nabolje, idem ja liječniku, a ne babama - promumlja stari Weller.
- Ovakve napržice zaista nikad ne vidjeh u svome vijeku - tužila se punahna ženica.
- Šta se vas to tiče? Sve je to za moje dobro, kao što se tješio u svojoj boli dječak pokajnik, pošto su ga izbatinali - ispriječi se stari gentleman.
Punahna ženica sažalno i sućutno zatrese glavom i utekavši se Samu upita ga, ne bi li njegov otac morao visoko dići čelo i ne popuštati malodušju.
- Znate, gospodine Samuele - proslijedi đeđerna ženica - ja sam mu i jučer govorila, on hoće da se osjeća osamljen, pa onda ne može drugo ni očekivati, ali, gospodine, on bi morao da bude hrabren, jer, dragoviću moj, sigurna sam, da nam je svima tuga na srcu zbog nesreće, koja ga je zadesila, i pripravni smo da za nj učinimo, sve što možemo. Pa, gospodine Samuele, nema u životu ljudskom tako gadne situacije, koja se ne bi dala popraviti. Te iste riječi rekla mi je neka vrlo čestita osoba, kad je umro moj suprug.
Tu govoruša metnu ruku pred usta, opet zakašlja i nježno pogleda Wellera starijega.
- Kako mi sada nisu od potrebe nikakve vaše brbljarije, gospođo, budite tako ljubezni, pa se odstranite - dočeka Weller ozbiljno i odlučno.
- Čujte, gospodine Wellere - reče punahna ženica - budite uvjereni, da sam sve to govorila iz čiste dobrote.
- Bit će tako nekako, gospođo - nato će Weller. - Samivele, isprati gospođu do vrata i zatvori ih onda.
Ženici nije izmakao popratni mig, jer je odmah odlepršala iz sobe i lupnula za sobom vratima. Nato se Weller stariji zavali u stolici sav u jednome znoju, pa će reći:
- Sammy moj, kad bih ja ostao ovdje sam ciglu sedmicu dana, ciglu sedmicu, velim ti, sinko moj, ova bi me žena uskočnica milom ili silom smotala prije kraja tjedna.
- Šta, zar se tako smrtno zaljubila u te? - upita Sam.
- Još pitaš! - nato će mu otac. - Ne mogu da je se otarasim. Sve da me zatvore u kakvu blagajnu s patentnom bravom neprogornicom, ona bi, Sammy moj, našla puta i načina da dođe do mene.
- Kako li je veličajno, što si tako tražena osoba, cako moj - podilazio mu sinak.
- A, ne ponosim se ja baš time, Sammy - odgovori mu Weller strašno podjarujući vatru. - Strašan je to položaj. Upravo me sve to tjera iz kuće i kućišta. Jedva je tvoja sirota maćeha ispustila posljednji dah, a već mi neka stara žena šalje lončić marmelade, druga opet lončić hladetine od voćnog soka, a treća pripravlja veliku lončinu čaja od kamilice i sama mi to donosi.
Tu Weller zastade uz izražaj dubokoga zgražanja nad takvom ženskom nametljivošću, pa zatim pogleda naokolo i dodade šaptom:
- I sve same udovice, Sammy, osim one s kamiličnim čajem: ona ti je neudata djeva od pedeset i tri godinice.
Sam se umjesto odgovora vragolasto nasmija. Stari gentleman razdrobi najprije jedan tvrdoglavi grumen ugljena, a lice mu je zastirala neka velika ozbiljnost i pakost, kao da mrska lubanju jednoj od spomenutih udovica, pa će nastaviti:
- U jednu riječ, Sammy, osjećam, kako nisam nigdje siguran nego na kozliću.
- Kako to, ćako, da si na kozliću sigurniji nego igdje drugdje? - pretrže mu riječ sinak.
- Pa tako, jer je kočijaš povlašteno biće - stade tumačiti Weller uporno gledajući svoga sina. - Zato, što kočijaš bez ikakve sumnje smije raditi stvari, koje drugi ljudi ne mogu. Zato, što kočijaš može da bude u najboljem prijateljstvu sa svim ženama na osamdeset milja, kud njegova kočija provozi, a da ama baš nitko i ne pomisli, da on ima i najmanju namjeru da se oženi kojom od njih. O kojim se drugim ljudima može kazati tako nešto, Sammy?
- Pa bogme ima u tome nešto istine - pritvrdi Sam.
- Da je tvoj gospodar bio kojom srećom kočijaš - umovao je stari Weller - zar misliš, da bi ga porotnici bili ikad osudili, ako pretpostavimo, da bi uopće došlo do takve krajnosti, da ga izvedu pred sud? Nikad zanikada ne bi se to usudili napraviti.
- A zašto ne bi? - upita Sam prilično podcjenjivo.
- Još pitaš! - nastavi stari Weller. - Ma eto zato, što bi to bilo protiv njihove savjesti. Pravi kočijaš to ti je karika između momkovanja i ženidbe, i to zna svaki pametan čovjek.
- Šta! Valjda misliš reći, da su kočijaši ljubimci svih žena, a nijedna ne iskorišćuje tu prednost, da bi kojega uhvatila za riječ.
Otac potvrdi kimanjem glave.
- Kako je do toga došlo - proslijedi stari roditelj - ne znam ti kazati, sinko. Kako to, da kočijaši imaju takve zavodljive čari, da im se vazda dive, mogao bih, štoviše, reći, da ih obožavaju sva stvorenja lijepoga spola u svakom gradu, kroz koji god prođu. Ja ti to ne znam, kako je došlo do toga, samo je tako. To ti je neko prirodno pravilo, neki prirodni dispanzer, kako je znala reći tvoja maćeha, rajna joj duša!
- Hoćeš valjda reći prirodna dispozicija96, a ne dispanzer, ćako? - ispravi Sam staroga.
- Dobro, Samivele, nek ti bude dispozicija, ako ti je baš tako milije - veli mu stari. - Ja to nazivam dispanzer, kao što vazda vidim, da piše na mjestima, gdje daju badava lijekove, samo moraš donijeti bočicu. Eto, ja sam ti sve objasnio.
Uz te riječi Weller ponovo napuni i napali lulu, još jednom prekri lice izražajem premišljanja pa nastavi ovako:
- Stoga, sinko moj, kako ne vidim ama baš nikakve koristi u tome, da ovdje ostanem pa da se, htio ne htio, oženim, a kako se u isti mah ne želim rastati s tim zanimljivim članovima društva ljudskoga, nakanio sam se, da i dalje vozam kola Sigurnosti, a što se žena tiče, da udarim tabor kod Lijepe Divljakinje, jer to mi je u krvi, Sammy moj.
- A šta će biti od krčme? - upita Sam.
- Krčmu, Samivele - nato će stari gentleman - s mušterijama, sa zalihom pića i jela, sa svim nekretninama, prodat ću ispod ruke. Od toga ću novca dvjesta funta - po izričitoj želji tvoje pokojne maćehe, koju mi je izrazila nešto prije smrti - uložiti na tvoje ime, u onoga đavola, kako ga ono samo nazivlju?
- U kakva đavola, ćako?
- Ma u onoga što u Cityju vazda ide gore-dolje.
- U omnibuse možda? - natuknu Sam.
- Glupost - odgovori Weller. - U ono, što je uvijek nestalno, što se ovako ili onako zapliće s narodnim dugom, s priznanicama ministarstva financija i sličnim stvarima.
- Oh, to ti misliš državne zadužnice - nagovijesti mu Sam.
- A, zadušnice, zadušnice - prisjeti se stari Weller. - Dvjesta funta uložit će se za tebe, Samivele, u zadušnice. Dobivat ćeš četiri i pol od sto sigurnih kamata u novcu, Sammy.
- Baš je stara gospa bila ljubezna, kad je tako na me mislila - nastavi Sam - i na tome sam joj neobično haran.
- Ostatak će biti uložen na moje ime - proslijedi stari Weller. - A kad me nestane s puta kočijaškoga, i to će pripasti tebi, sine moj. Samo pazi dobro, da sve ujedanput ne potrošiš, sinko, i čuvaj se, da kakva udovica ne uđe u trag da imaš gotovine, jer onda ti je odzvonilo.
Nakon te opomene Weller opet uze lulu s vedrijim licem. Otkrićem svega toga kanda mu se težak kamen sa srca odvalio.
- Netko kuca na vratima - upozori Sam.
- Nek samo kuca - dostojanstveno će otac.
Sam se držao očeve upute. Ali ponovo se čulo kucanje, pa opet i opet, a izatog cijeli niz kucanja. Tada Sam upita, ne bi li pustio kucaoca.
- Pst! - prošapta Weller brižno i strašivo pogledavši - ne obziri se ništa, Sammy, bit će da je koja od onih udovica.
Kako se nisu obzirali na kucanje, neviđeni posjetitelj, nakon kratka isteka, osmjeli se da otvori vrata i da proviri. Ali nije ženska glava provirila kroz odškrinuta vrata, nego dugi crni uvojci crvenonosoga gospodina Stigginsa. Starome Welleru ispade nato lula iz ruke.
Velečasni je gospodin postupno otvarao vrata gotovo neprimjenjivim otkučivanjima, sve dok otvor ne bješe dovoljno prostran, da propusti mršavo tijelo crvenonosoga, koji umače u sobu i onda polagano i oprezno zatvori vrata. Okrenuvši se prema Samu i digavši ruke i oči, u znak neizrecive boli, kojom je promatrao nesreću, što ga je zadesila obitelj, odvuče stolac s visokim naslonom u znani ugao do vatre, sjede na sam rub stoca, izvadi smeđ džepni ubrusac i primače ga očima.
Dok se sve to zbivalo, stari je Weller sjedio zavaljen u svome stocu, raskolačenih očiju, s rukama posađenim na koljenima. Cijelo mu je lice odražavalo golemu i strašnu začuđenost. Sam se skutrio sučelice njemu miran kao miš, čekajući željno, kako li će se završiti taj prizor.
Stiggins je nekoliko časaka držao pred očima smeđi ubrusac, cijelo vrijeme prilično jecajući, a onda uz golem napor nadvlada svoja čuvstva, metnu ubrusac u džep i zakopča ga. Izatog progarka vatru, protrlja ruke i pogleda Sama.
- Oh, dragi moj mladi prijatelju - stade pričati Stiggins tihim glasom prekidajući muk - kakve li očajne tuge!
Sam jedva primjetno kimnu glavom.
- Pa čak i za čovjeka gnjeva!97 - pridoda Stiggins. - I bezdušnikovo bi srce od te tuge prokrvarilo!
Sinak je slučajno načuo, kako je ćako promrmljao nešto, da će prokrvaviti nos nekog bezdušnika, ali te riječi nisu srećom doprle do ušiju Stigginsovih.
- A znate li vi, mladiću moj - nastavi šapatom Stiggins privukavši stolicu bliže Samu - znate li, molim vas, je li gospođa ostavila štogod Emanuelu?
- Tko je to Emanuel? - upita Sam.
- Pa kapelica, naša kapelica, naše stado, gospodine Samuele - stao tumačiti Stiggins.
- Ništa nije ostavila ni stadu, ni pastiru, ni životinjama, pa ni psima - odsiječe mu Sam kao na panju.
Stiggins prepredeno pogleda Sama, glednu starog gentlemana, koji je sjedio zatvorenih očiju kao da spava, privuče još bliže stolac, pa će upitati ovako:
- Zar meni nije ništa ostavila?
Sam zanijeka glavom.
- Ja ipak mislim, da mi je štogod ostavila - zaintačio Stiggins, sav problijedio kao krpa. - Čujte, gospodine Samuele, pa zar ni spomenka?
- Ni koliko je vrijedno tog vašeg starog kišobrana - odvrati mu Sam.
- Možda me preporučila brizi onoga čovjeka gnjeva, gospodine Samuele?
- Po onome, što mi je otac rekao, sve mi se čini, da jest - nastavi Sam. - Upravo je maloprije o vama govorio.
- Zar uistinu? - usklikne radosno Stiggins razvedrivši se. - Ah! Bit će da se obratio. Sad bismo nas dvojica mogli živjeti kao dva goluba. Ja bih se brinuo za njegovo imanje, kad vas ne bude ovdje, i to bih se baš dobro brinuo, znate, gospodine Samuele.
Pošto je duboko uzdahnuo, Stiggins počeka odgovor. Sam kimnu, a Weller stariji dade oduška nekakvu čudnovatu zvuku. Nije bilo ni stenjanje, ni gunđanje, ni dahtanje, ni režanje, nego kao da je bilo nekako od svega pomalo.
Ohrabren tim zvukom, smatrajući, da je svjedočanstvo grižnje savjesti ili kajanja, Stiggins pogleda oko sebe, protrlja ruke, zajeca, zasmija se, ponovo zajeca, polagano krene preko sobe prema dobro znanoj polici u kutu, skine pehar, i odmjereno metne u nj četiri grumena šećera. Potom se ogleda oko sebe i bolno uzdahne. Zatim ode polako u točionicu, i eto ti ga smjesta, kako se vraća s peharom napol nalivenim ruma od ananasa, popođe kotliću, koji je veselo pjevušio na kaminskoj kovnoj ploči, smiješa grog, promiješa ga, srkne, sjedne, potegne podugo i počestito ruma pomiješana s vodom, i zastane da preduši.
Stari je Weller i dalje na različite čudnovate i nespretne načine pokušavao da se napravi spavaćivim, pa nije ni jedne jedine riječi proustio za cijelo to vrijeme. Međutim, kad je Stiggins zastao da predahne, navalio je na nj, istrgnuo mu iz ruke pehar, preostatak razrijeđenog ruma izlio mu u lice, a čašu hitnuo u rešetku kaminsku. Potom je velečasnog gospodina čvrsto zgrabio za ovratnik i u strašnom bijesu stao najednom da ga udara nogom. Svaki udarac svojih posuvraćenih čizama po Stigginsovu tijelu popratio bi svakojakim žestokim i nesuvislim prokletstvima na ruke, noge, oči i cjelokupno tijelo njegovo.
- Sammy - zamoli stari Weller - nabij mi čvrsto šešir na glavu.
Sam pokorno ponamjesti šešir s dugom trakom čvršće na očevu glavu, a stari gentleman nastavljajući udaranje nogom s još većom žestinom nego prije, slijepo jurne sa Stigginsom kroz točionicu, pa kroz hodnik, pa do vanjskih vrata, pa na ulicu, cijelim putem neprestano ga nogatajući, i to sve žešće, kad god bi podigao posuvraćenu čizmu.
Divno li je i veselo bilo gledati crvenonosoga, kako se svija od boli pri stisku Wellerovu, a cijelo mu tijelo trepće od tjeskobe, kako je strelovitom brzinom šibao udarac za udarcem. Još je bilo uzbudljivije promatrati Wellera, kako nakon silne borbe zagnjuruje Stigginsovu glavu u konjski vodopoj, krcat vode, i drži ga tu, sve dok se nije napol udavio.
- Eto ti! - reče mu Weller skupljajući svu svoju snagu u jedan od najzamršenijih udaraca nogom, dok na kraju nije Stigginsu dopustio da izvuče glavu iz konjskih pojila - pošalji ovamo kojega hoćeš od onih svojih lijenih pastira, pa ću najprije napraviti iz njega kašu, a potom ga utopiti! Pomozi mi da uđem, Sammy, i natoči mi jednu čašicu brandyja. Ponestalo mi daha, sinko.

Pedeset treće poglavlje

U njemu se pripovijeda, kako napokon odlaze s pozornice Jingle i Job Trotter. - Prikazuje se veliko posleno jutro u Gray’s Inn Squareu - Svršava se dvostrukim kucanjem na Perkerovim vratima

Pošto je konačno Pickwick, nakon obzirne pripreme i mnogih uvjeravanja, da nema ni najmanjeg razloga malodušju, obznanio Arabellu o neuspjehu svoga posjeta u Birminghamu, ona brižnu u plač i glasno jecajući tužno jadikovaše, kako je ona nesretni povod otuđenja između oca i sina.
- Drago moje dijete - ljubezno će joj Pickwick - nije u tome vaša krivnja. Pa tko bi živ predvidio, da će stari gentleman biti toliko nepoćudan prema sinovoj ženidbi. Uvjeren sam - nastavi Pickwick promatrajući njezino lijepo lice - da on uopće nije kadar zamisliti, kakva se užitka lišava.
- Oh, dragi gospodine Pickwiče - proslijedi Arabella - a što ćemo mi jadnici, ako se bude i dalje ljutio na nas?
- E, pa treba da strpljivo čekamo, dijete, dok se ne predomisli - odgovori veselo Pickwick.
- Ali, dragi gospodine Pickwiče, šta će biti s Nathanielom, ako mu otac uskrati pomoć? - salijetala je Arabella.
- U tom slučaju, dušice moja - pripomenu Pickwick - uslobodit ću se proreći, da će naći kojeg drugog prijatelja koji se neće usprotiviti, da mu pruži pomoć, da bi mogao započeti svoj javni život.
Značenje toga Pickwickova odgovora ne bješe tako ovijeno velom tajanstvenosti, da ga Arabella ne bi razumjela. Stoga je Pickwicku ovila ruke oko vrata, srdačno ga poljubila i zajecala još glasnije nego prije.
- No, no, umirite se, drago dijete - utješljivo će Pickwick primivši je za ruku - pričekat ćemo još nekoliko dana da vidimo, hoće li pismeno ili kako drukčije javiti, što misli o obavijesti vašega supruga. Ne javi li ništa, zasnovao sam ja već pet-šest osnova, a svaka od njih znači za vas sreću. Eto, tako je, dijete drago, pa se primirite.
Uz te riječi Pickwick nježno stisne Arabellinu ruku i umoli je, da utare suze, da ne bi ojadila svoga muža. Kako je bila najposlušnije stvorenjce na svijetu, metnu ubrusac u pletenu ručnu torbicu, pa kad je Winkle pridošao, u punom sjaju pokaza Arabella one iste svoje biserne osmijehe i iskrave oči, koje su već u početku zatravile toga pickwickovca.
»Ma, u nezgodnu su položaju ovo dvoje mladih«, pomisli u sebi Pickwick oblačeći se sutradan ujutro. »Idem do Perkera i posavjetovat ću se s njime o tome.«
Kako je i onako bio potaknut velikom željom da pođe u Gray’s Inn Square, da bi što prije uredio novčane račune s dobroćudnim malim odvjetnikom, brže-bolje doručkova i svoju namjeru tako brzo pretvori u djelo, da je dospio u pravničku četvrt Gray’s Inn prije nego što je otkucalo deset sati.
Još je falilo deset časaka do punoga sata, kada se Pickwick popeo uza stube, gdje se nalazila Perkerova uredovnica. Pisari još ne bjehu stigli, pa je tratio vrijeme izgledajući na stubišni prozor.
Umirljiva luča lijepoga listopadskog jutra razvedrila malko čak i one čađave stare kuće: neki prašni prozori bijahu, rekao bih, veseli, kad su sinule na njih sunčane zrake. Pisar za pisarom hitri na trg, bilo na ovaj ili onaj ulaz, i pogleda na sat Sudnice, pa ubrzava ili usporava hod, prema tome, kad mu počinje propisano uredovno vrijeme. Oni, što imaju biti u uredu u devet i pol, najednom svojski unaglili, a oni od deset sati usporili hod pa idu najaristokratskijom odmjerenošću. Kad je odbilo deset sati, nagrnulo činovništvo brže nego ikada, a svakoga je znoj popanuo više nego njegova prethodnika. Jek i odjek otključavanja i otvaranja vrata razliježe se na sve strane. Na prozorima izviruju glave, kao da ih tamo dovodi neki čudnovat čar. Vratari zauzimlju svoja mjesta; neuredne »pralje«98 s iskrivljenim potpeticama žurno odlaze; pismonoša hiti od kuće do kuće; uzvrvjela cijela pravna košnica.
- O, vi podranili, gospodine Pickwiče - pozdravi ga netko straga.
- A, gospodin Lowten - odgovori gentleman osvrnuv se i prepoznav staroga znanca.
- Užasna vrućina, ne može čovjek hodati od nje - pripomenu Lowten vadeći iz džepa patentni ključ, s malim čepićem unutri, koji je branio ulazak prašini.
- Kanda je vama baš svojski vruće - dočeka Pickwick smiješeći se pisaru, koji je bio crven kao vampir.
- Vama smijem reći, prilično sam se žurio - nato će Lowten. - Otkucalo je devet i pol, dok sam prolazio kroz Polygon99. Ali ne smeta, glavno je, da sam stigao prije njega.
Tješeći se tim mudrovanjem Lowten izvadi čepić iz ključa, otvori vrata, ponovo metnu čep u ključ, a ključ u džep, pa uze pisma, što ih je pismonoša ubacio kroz sandučić. Zatim uvede Pickwicka u uredovnicu. Tu u tren oka svuče kaput, navuče nekakvu otrcanu halju, koju je izvadio iz pisaćeg stola, objesi šešir, izvuče nekoliko araka debeloga i grubog papira, koji se nalazio u izmjeničnim slojevima s upijaćim, zatakne pero za uho i veoma zadovoljno protrlja ruke.
- Evo, gospodine Pickwiče, sad sam gotov. Halju sam obukao, svežnje papira i sušilo povadio, i sad gazda može doći, kad god ga volja. Nemate možebit kod sebe čupak burmuta?
- Nemam nažalost - reče mu Pickwick.
- Baš mi je žao. Ali, ne smeta. Istrčat ću odmah i donijeti jednu sodnu vodu. Zar mi nisu čudne oči, gospodine Pickwiče?
Upitani izdaleka pogleda Lowtenove oči, pa izreče svoje mišljenje, da ne vidi u njima ništa neobično.
- Drago mi je - preuze Lowten. - Prošlu smo noć prilično bančili u svratištu Panj, pa sam jutros nešto sutrusan. Nego zbilja, Perker je bio po vašem poslu.
- Po kojemu? - priupita Pickwick. - Da plati Bardellkine troškove?
- Ne mislim to - tumačio je Lowten. - Nego išao je, da izvadi onoga klijenta, za kojega smo na vaš račun platili diskonteru deset šilinga po funti, da bismo ga izbavili iz Fleeta i optremili u Demeraru, u Britansku Gvajanu.
- Mislite Jinglea! - brzo dodade Pickwick. - Pa? Što ste obavili?
- Sve smo uredili - reče Lowten šiljeći pero. - Posrednik u Liverpoolu veli, da ste ga mnogo zadužili, kad ste se još bavili trgovačkim poslovima, pa da će ga vrlo rado primiti na vašu preporuku.
- Lijepo - nato će Pickwick. - Milo mi je, što to čujem.
- Ali čujte - proslijedi Lowten stružući stražnju stranu pera priređujući ga za novi urez - a tko je, molim vas, onaj nesmotrenjak, što se pobio s pameću, onaj drugi, znate?
- Koji drugi?
- Ma onaj sluga, prijatelj, što li mu je? Ta vi ga barem znate; Trotter.
- A on! - sa smiješkom će Pickwick. - A ja sam uvijek smatrao, da je on bio i na vrzinu kolu, da je mudrica.
- Da, i ja sam tako mislio prema onome, što sam ga malo vidio - otpovrze Lowten - ali to je samo svjedočanstvo, kako se čovjek prevari u procjenjivanju ljudi. Šta velite na to, da i on ide u Demeraru, a?
- Šta! Zar je odbio, što mu je kod Perkera ponuđeno? - začudi se Pickwick.
- Rekao je, da smatra bezvrijednom Perkerovu ponudu, da će mu davati osamnaest šilinga na sedmicu, a ako se bude vladao kako valja, dobio bi i povišicu. On veli, da mora ići s onim drugim, i tako su oba nagovorili Perkera, da ponovo napiše pismo, pa je i njemu nešto našao na istome imanju. Perker kaže, da to nije ni ublizu unosno, kao kad se kažnjenik iz Novog Južnog Walesa pokaže pred sudom u novome odijelu.
- E, taj je zbilja po glavi ozebao - srdito će Pickwick iskravih očiju - Pravi glupan!
- Još gore od glupana. On je jednostavno ropsko puzalo - dočeka Lowten prezirna lica šiljeći pero. - Veli, da mu je to jedini prijatelj, što ga je u životu stekao, te da mu je vjerno privržen, i šta ti ja sve ne znam. Pobratimstvo je samo po sebi vrlo lijepo, nema zbora. Mi smo, na priliku, svi prisni prijatelji, kad pijemo groga u krčmi Panj, i kad svak za sebe plaća. Ali, đavo ga nosi, tko bi se još kinjio za drugoga! Čovjek bi smio imati samo dvije privrženosti u životu: prvu, prema samome sebi, a drugu prema ženama. To vam je moje načelo! Ha, ha!
Lowten dovrši svoje mudrovanje uz grohotan smijeh, koji je bio napol šaljiv, a napol podrugljiv, kadli ga prerano prekide u tome grohotu bahat Perkerovih koraka sa stubišta. Čim je očuo, da se gospodar približuje, stade neobično okretno migoljiti po stolici i revno se dade na pisanje.
Topao i srdačan bijaše sastanak između Pickwicka i njegova pravnog savjetnika. Međutim, tek što se branjenik udobno smjestio u braniteljev naslonjač, kadli se na vratima začuje kucanje, i neki glas upita, da li je unutra gospodin Perker.
- Čujte! - reče Perker - pa to je jedan od naših prijatelja skitača. Glavom Jingle, dragi moj gospodine. Želite li se s njime sastati?
- Šta vi mislite? - upita Pickwick skanjujući se.
- Pa ja mislim, da ne bi bilo zgorega. Izvolite, gospodine, kako se ono zvaste, uđite, molim vas, dobro došli!
Izvršujući taj prijateljski poziv uđoše u sobu Jingle i Job, ali kad ugledaše Pickwicka, stadoše ponešto zbunjeni.
- No - poče Perker - zar ne poznajete ovoga gentlemana?
- Imam opravdana razloga da ga poznajem - stade sipati Jingle koraknuvši naprijed. - Gospodine Pickwiče. Do groba sam vam zahvalan. Spasili ste mi život. Od mene ste načinili čovjeka. Nikad se za to nećete pokajati, gospodine.
- Sretan sam, što to čujem od vas - prousti Pickwick. - Sada izgledate mnogo zdraviji.
- Hvala vam, gospodine. Velika promjena na bolje. Kraljevska tamnica u Fleetu. Nezdravo mjesto. Dozlaboga - tako je nabrajao Jingle tresući glavom.
Bio je pristojno obučen u čisto odijelo. Isto tako i Job, koji je stajao iza njega kao svijeća buljeći u Pickwicka, kanda mu je lice od željeza saliveno.
- A kad odlaze u Liverpool? - upitat će Pickwick okrenuvši se napol prema gospodinu Perkeru.
- Večeras u sedam sati, gospodine - odgovori Job koraknuvši naprijed. - Teretnim poštanskim kolima iz Cityja, gospodine.
- Jeste li se pobrinuli za mjesta?
- Jesmo, gospodine - odgovori Job.
- A jeste li čvrsto odlučili da idete?
- Jesam, gospodine - dočeka Job.
- U pogledu opreme, koja je prijeko potrebna Jingleu - stade Perker glasno tumačiti Pickwicku - preuzeo sam na sebe dužnost da uredim, da će mu se ustezati samo za jednu godinu dana mala svotica od njegove tromjesečne plaće, i kad se bude redovito slala, pokrit će sve troškove. Nipošto nisam za to, dragi moj gospodine, da vi bilo što učinite za njega, što neće zavrijediti svojim trudom i vladanjem.
- Svakako - utječe se u riječ Jingle veoma odlučno. - Mudra glava. Iskusan čovjek. Ima potpuno pravo. Potpuno.
- Pošto ste podmirili vjerovnika, od zalagaoničara mu otkupili odjeću, podupirali ga u tamnici i platili mu put preko mora - nastavi Perker ne obzirući se na Jingleove pripomene - vi ste, dragi moj gospodine, izgubili preko pedeset funta.
- Nije ništa izgubio - s nokta će Jingle. - Sve ću ja to platiti. Neumorno ću raditi kao crv. Štedljiv ču biti. Čuvat ću svaki novčić. Uhvati li me po nesreći žuta groznica, onda ništa ne mogu. Ali inače...
Tu Jingle zastane i neobično žestoko udari po vrhu šešira, prijeđe rukom preko očiju i sjedne.
- On hoće da rekne - stade tumačiti Job Trotter, stupivši nekoliko koračaja naprijed - ako ga ne pokosi groznica, da će pošteno vratiti sav novac. I hoće, gospodine Pickwiče, samo poživi li. Ja ću se za to brinuti. Znam, da hoće, gospodine - na kraju će energično Job. - Mogao bih mirne duše na to priseći.
- Lijepo, lijepo - reče Pickwick, koji je dvadesetak puta mraknuo obrvama Perkeru, neka već jednom prestane nabrajati podijeljena dobročinstva, ali mali je odvjetnik tvrdoglavo dalje gudio - samo morate dobro paziti, da ne igrate onako vratolomna natjecanja u cricketu, gospodine Jingle, i da ne obnavljate poznanstva sa Sir Thomasom Blažom, pa ja onda nimalo ne sumnjam da će vas dobro zdravlje podržati.100
Jingle se nasmiješi na tu dosjetku, ali je svejedno izgledao ponešto zbunjen. Stoga Pickwick skrenu razgovor na drugo, pa će upitati:
- A znate li slučajno, što je bilo od onoga drugog vašeg prijatelja, onoga skromnijeg, s kojim sam se sastao u Rochesteru?101
- Mislite turobnog Jemmyja? - priupita Jingle.

- Da, da.
Jingle mahne glavom.
- Prepreden lupež. Čudaković. Obmanjivač, da mu ravna nema. Jobov brat.
- Šta! Zar je on Jobov brat? - povika Pickwick. - Kad gledam ovoga izbližega, odista su slični.
- Vazda su smatrali, gospodine, da smo nalik jedan na drugoga - pripomenu Job s lukavim pogledom, koji mu je samo virkao iz očnih kutova - samo sam ja oduvijek bio ozbiljnije naravi, a on nikada. Iselio se u Ameriku, gospodine, jer su ga ovdje odviše tražili, pa da čovjek ima mira, sprtio je i otišao preko svijeta. Otada mu nikad ni strva ni java.
- A to je onda razlog, što mi nije poslao »stranu iz romana zbiljskoga života« koju mi je obećao jedno jutro, kad mi se činilo, da smišlja samoubojstvo na Rochesterskom mostu - dodade Pickwick smiješeći se. - Ne treba ni da raspitujem, da li je njegovo držanje bilo naravno ili hinjeno.
- A, on vam je znao glumiti kakvu god hoćete ulogu - nastavi Job. - Možete smatrati velikom svojom srećom, što ste mu tako lako umakli. Da ste sklopili s njime prisnije poznanstvo, snašla bi vas veća nevolja nego... - tu Job krzmajući pogleda Jinglea i konačno dodade - ... nego - sa mnom.
- Nekako nadobudna cijela vaša porodica, gospodine Trottere - pripomenu Perker pečateći pismo, koje je upravo dopisao.
- Jest, gospodine - složi se Job. - Baš je nekako tako.
- Dakle - nato će mali čovjek smiješeći se - nadam se, da ćete pogrditi tu svoju porodicu. Kad stignete u Liverpool, predajte ovo pismo posredniku, i dopustite mi, gospodo, da vas svjetujem: nemojte zaboga postati odviše poznati u Americi. Ako ovaj put proigrate priliku, da povratite sebi ugled i čast, e, onda baš zaslužujete da vas objese, kao što se iskreno uzdam i da hoće u takvu slučaju. A sad neće biti zgorega, ako mene i gospodina Pickwicka ostavite same, jer imamo porazgovoriti o drugim poslovima, a vrijeme nam je dragocjeno.
Dok je Perker to govorio, pogledao je prema vratima, s očitom željom, da oproštaj bude što kraći.
S Jingleove strane bio je zaista kratak. S nekoliko na svu brzinu izrečenih riječi zahvalio je malome odvjetniku na njegovoj ljubeznosti i pripravnosti, kojom mu je pružio pomoć, a onda se obratio svome dobročinitelju i stajao nekoliko trenutaka, ne znajući ni šta bi rekao ni šta bi uradio. Iz te ga neprilike izbavi Job Trotter, koji se ponizno i milo nakloni Pickwicku, uze prijatelja za ruku i ode s njime.
- Provaljanila se ova dvojica! - reče Perker, kad se vrata iza njih zatvoriše.
- Ja mislim, da bi iz njih mogli postati još valjani ljudi - odvrati Pickwick. - Šta vi mislite? Ima li vjerojatnosti, da će se zavazda popraviti?
Perker nepovjerljivo sleže ramenima, ali kad vidje Pickwickov tjeskoban i razočaran pogled, proslijedi:
- Dabome da ima vjerojatnosti. Ja mislim, da im je ovo dobra prilika. Sada su posigurno obadva skrušeni pokajnici. Ali, sad im je, znate, još svjež spomen na nedavne patnje. Šta će biti od njih, kad taj spomen izblijedi, e, to je teško pitanje, koje ne možete riješiti ni vi ni ja. Uza sve to, dragi moj gospodine - pridoda Perker stavivši ruku na Pickwickovo rame - vaš je cilj jednako častan, pa ma kakav bio konačni rezultat. Pametnijim glavama prepuštam, neka odluče, je li pravo milosrđe ili je samo pomodna patvorina ona vrsta dobrotvornosti, kojoj se mora prilaziti s velikom opreznošću i dalekovidnošću, te joj se ljudi stoga uopće vrlo rijetko odaju, da ne bi bili prevareni i povrijeđeni u svome samoljublju. Moje mišljenje o ovome vašemu činu bit će jednako veliko, makar ovi dobrijani sutra u noći izvršili kakvu provalnu krađu.
Uz te pripomene, koje je izrekao mnogo živahnije i ozbiljnije nego što je u običaju pravne gospode, Perker privuče stolicu pisaćem stolu i posluša Pickwickovo pripovijedanje o tvrdoglavosti staroga Winklea.
- Pustite ga još sedmicu dana - preporučivao je Perker proročanski kimajući glavom.
- Mislite li, da će se predomisliti? - upita Pickwick.
- Ja mislim, da hoće - odgovori Perker. - Ako se ne predomisli, onda moramo pokušati da ga nagovori na to mlada nevjesta. A svatko bi osim vas time odmah na početku pokušao.
Perker je uzimao čupak burmuta uz različita smiješna kreveljenja lica, kojima je veličao nagovorne sposobnosti mladih nevjesta, kadli se u prednjoj sobi uredovničkoj začu mrmor pitanja i odgovora, i nato Lowten pokuca na vrata.
- Slobodno! - povika mali odvjetnik.
Pisar uđe i nekako vrlo tajanstveno zatvori za sobom vrata.
- Šta se dogodilo? - upita Perker.
- Traže vas, gospodine.
- Tko me traži?
Lowten pogleda Pickwicka i nakašlja se.
- Tko me traži? Zar ste zanijemjeli, gospodine Lowtene?
- Pa, gospodine - stade natucati Lowten - došao je Dodson, a i Fogg je s njime.
- Sto mu njegovih! - začuđeno će mališa gledajući na sat. - Pa da, dogovorio sam se s njima, da ćemo se sastati ovdje u jedanaest i pol sati, da konačno skinemo s vrata onu vašu stvar, gospodine Pickwiče. Dao sam im jamstvo, na temelju kojega su vam utvrdili iznos plaćanja troškova. Baš je sad nezgodan položaj, dragi gospodine. Šta ćete sada? Biste li htjeli prijeći u drugu sobu?
Kako je ta druga soba bila ona ista, u kojoj su se nalazila gospoda Dodson i Fogg, Pickwick dočeka, da će ostati ondje, gdje je sada, osobito kad se gospoda Dodson i Fogg imaju sramiti, da njemu pogledaju u lice, namjesto da bi se on sramio njih. Zažarena lica i s mnogim znacima gnjeva zamoli Pickwick Perkera, neka to dobro upamti.
- To je sve vrlo lijepo, dragi moj gospodine - nato će Perker - ali vam mogu reći samo to, da ste najlakovjerniji čovjek, s kojim sam se ikad u životu sreo, ako očekujete, da će bilo Dodson bilo Fogg javno pokazati bilo kakav znak sramljenja ili zbunjenosti, zato što ima da pogledaju u lice vama ili kome bilo drugome. Uvedite ih, gospodine Lowtene.
Lowten ode cereći se i eto ga odmah kako uvodi Firmu, po strogim pravilima prvenstva: najprije Dodsona, a onda Fogga.
- Bit će da poznajete gospodina Pickwicka? - pripomenu Perker Dodsonu nagibajući pero prema naslonjaču, u kojem je sjedio taj gentleman.
- O, dobar dan, gospodine Pickwiče - pozdravi glasno Dodson.
- O, bože moj! - povika Fogg - dobar dan vam želim, gospodine Pickwiče. Nadam se, da ste dobro i zdravo, gospodine. Sve sam mislio u sebi: ama poznato mi je ovo lice nastavi Fogg privlačeći stolicu i sa smiješkom se oko sebe ogledajući.
Pickwick sasvim neznatno prikloni glavu kao otpozdrav na te njihove pozdrave. Videći Fogga kako iz kaputnoga džepa vadi svežanj spisa, ustade i ode k prozoru.
- Nema razloga, gospodine Perkere, da gospodin Pickwick ode - reče Fogg odvezujući crvenu vrpcu, koja je pasala svežnjić, smijući se i opet još slađe nego prije. - Gospodinu su Pickwicku prilično dobro poznati ovi spisi. Stoga mislim, da među nama nema tajna. Hi! Hi! Hi!
- Mnogo ih baš nema - potvrdi Dodson. - Ha! Ha! Ha!
Tada se oba poslovna druga zasmijaše, baš onako zadovoljno i veselo, kako to već često čine ljudi, koji će dobrzo doći do novca.
- Pa platit ćemo gospodinu Pickwicku, što gleda - bockavo će Fogg razmotavajući spise, s prilično prirođene šaljivosti. - Pristojbeni troškovi, gospodine Perkere, iznose ukupno stotinu trideset i tri funte, šest šilinga i četiri pensa.
Pošto su tako Fogg i Perker ustanovili dobitak i gubitak, stadoše naveliko ispoređivati spise i prevrtati listove. U to vrijeme Dodson stade ljubezno razgovarati s Pickwickom, pa će ga zapitati:
- Nekako mi se čini, gospodine Pickwiče, da ste nešto smršavili, odonda, kad sam se s užitkom sastao s vama posljednji put?
- Može biti, da jesam, gospodine - odgovori Pickwick, koji je neprestano sipao poglede vatrenoga gnjeva na dvojicu odvjetnika, ali oni su bili debelih obraza, pa to na njih nije ama baš ništa djelovalo. - Mislim, da imate pravo, gospodine. U posljednje su me vrijeme, gospodine, mučila i uznemirivala dvojica lupeža.
Perker se žestoko zakašlja i zamoli Pickwicka, ne bi li razgledao novine od toga dana. Pickwick najenergičnije odreče.
- Istina je - preuze Dodson - i ja mislim, da su vam odista dodijavali u Fleetu. Ima tamo neke neobične gospode. A gdje su otprilike bile vaše odaje, gospodine Pickwiče?
- Jedina moja soba - dočeka taj toliko navrijeđani gentleman - bila je u katu, gdje se nalazi kavana.
- A tako! - nastavi Dodson. - Bit će da je tamo vrlo ugodan odjel onoga tamničkoga zdanja.
- Preugodan! - odsječito će mu Pickwick.
Odvjetnik je tako hladnokrvno o svemu tome govorio, da je u takvim prilikama morao razjediti gentlemana razdražljive ćudi. Uz golem napor Pickwick tada ustegne gnjev, ali kad je Perker napisao bankovnu naputnicu, a Fogg je stavio u malu lisnicu uz pobjedonosan osmijeh, koji mu je igrao po bubuljičavu licu i prenio se na sličan način na mrko lice Dodsonovo, osjeti kako mu od ljutine vrvi krv u obrazima.
- Dakle, gospodine Dodsone - tada će Fogg mećući u džep lisnicu i navlačeći rukavice - ja sam vam na službi.
- Vrlo dobro - nato će Dodson ustajući - ja sam posve spreman za polazak.
- Neobično sam sretan - milo će Fogg smekšan bankovnom naputnicom - što mi se pružio užitak, da upoznam gospodina Pickwicka. Nadam se, gospodine Pickwiče, da nećete o nama misliti tako strašne misli kao kad smo se vidjeli prvi put.
- I ja mislim - složi se Dodson govoreći s visoka tonom oklevetane kreposti. - Uzdam se, da nas sada gospodin Pickwick bolje poznaje. Makar kakav sud imali o gospodi našega odvjetničkoga zvanja, gospodine Pickwiče, dopustite mi, da vas uvjerim, da nemam nikakvih nazubnih ili osvetničkih namjera prema vama zbog onih izjava, koje ste smatrali zgodnima, da ih izreknete u našoj uredovnici na Freeman’s Courtu na Cornhillu u onoj prilici, koju je upravo spomenuo moj poslovni drug.
- O, nipošto, nipošto, ni ja nemam ništa protiv vas - pridoda Fogg najmilostivije praštajući.
- Naš će rad, gospodine - proslijedi Dodson - biti najbolja naša obrana i opravdanje u svakoj zgodi. Mi, gospodine Pickwiče, odvjetnikujemo nekoliko godina, pa su nas svojim povjerenjem počastili mnogi odlični klijenti. Ja vas pozdravljam, gospodine.
- Primite i moj pozdrav, gospodine Pickwiče - priklopi Fogg.
Rekavši to metne kišobran ispod ruke, skine desnu rukavicu i tome najgnjevljivijem gentlemanu pruži ruku pomirnicu. Pickwick podavije ruke ispod krila kaputnih pa ošinu odvjetnika prezirnim i začuđenim pogledom.
- Lowtene! - povika Perker u taj čas. - Otvorite vrata.
- Pričekajte časak, Perkere - ljutito će Pickwick - sad bih htio ja reći nekoliko riječi.
- Dragi moj gospodine, molim vas lijepo, ostavite to - nagovarao ga Perker, koji je cijelo vrijeme bio kao na iglama od straha - nemojte, gospodine Pickwiče...
- Ne dam se ja ušutkavati, gospodine - brže-bolje će mu Pickwick. - Vi ste se, gospodine Dodsone, obratili meni s nekoliko riječi...
Dodson se okrene, blago se nakloni i nasmiješi.
- S nekoliko riječi, velim - gotovo bez daha ponovi Pickwick - a vaš mi je poslovni drug pružio ruku. Obojica ste govorili s nekim tonom praštanja i veledušja, koji je toliko bezobrazan, da mu se nisam nadao čak ni od vas.
- Šta, gospodine! - ljutito će Dodson.
- Šta, gospodine! - odjeknu Fogg.
- A znate li vi, da sam ja bio žrtva vaših spletaka i zavjera? - nastavi Pickwick. - Zar ne znate, da sam ja onaj čovjek, kojega ste utamničili i opljačkali? Zar ne znate, da ste vi bili tužiteljkini branitelji u parnici Bardellka-Pickwick?
- Da, gospodine, znamo mi to dobro - odgovori Dodson.
- Svakako da znamo, gospodine - pridruži se Fogg, pljesnuvši po džepu, možda slučajno.
- Vidim, da se toga sjećate sa zadovoljstvom - reče Pickwick pokušavajući da prvi put u životu bude porugljiv, ali s potpunim neuspjehom. - Iako sam odavna žudio da vam kažem u obraz, čisto i bistro, šta mislim o vama, ne bih vam to iz poštovanja prema željama svoga prijatelja gospodina Perkera ni sada izrijekom kazao, da me niste potegli za jezik svojim nevaljalim tonom i drskom prijaznošću. Drskom prijaznošću, gospodine - uzgalamio se Pickwick uz žestoku kretnju obrnuvši se k Foggu.
Taj kao zec ustuknu prema vratima.
- Pazite, gospodine - naređivao je Dodson, koji se mudro ušančio iza Fogga i blijed kao krpa govorio iza njegove glave, premda je bio najviši od sviju nazočnih. - Neka vas samo napadne, gospodine Fogge; nipošto da mu niste odvraćali!
- Neću, neću mu ja vraćati, gospodine - reče Fogg uzmakavši još malčice, na očito olakšanje svome poslovnom drugu, koji se tako pomalo domogao druge sobe.
- Vi ste - prihvati Pickwick nit svoga govora - vi ste prostaci, lupeži, mešetari i razbojnici, kao da ste iz iste utrobe ispali.
- U redu - unese se u riječ Perker - je li to sve, što ste im imali kazati?
- U ovome je obuhvaćeno baš sve - odgovori Pickwick - oni su prostaci, lupeži, mešetari i razbojnici.
- Eto! - najpomirbenije će Perker. - Draga gospodo, on je rekao sve, što ima reći. Sad bih vas zamolio da odete. Lowtene, jeste li već jednom otvorili vrata?
Lowten jedva čujnim smijuljenjem reče, da jest.
- Tako, tako. Zbogom pošli. Zdravi bili. Izlazite, molim vas, gospodo. Lowtene, otvarajte vrata! - uzvikao se mališa izgoneći iz ureda Dodsona i Fogga, koji su ga slušali drage volje. - Ovuda, gospodo. Nemojte, molim vas, da se ovo uduljuje. Bože sveti! Lowtene, otvarajte vrata. Zašto ne slušate, kad vam se kaže?
- Bude li zakona u Engleskoj, gospodine - reče Dodson gledajući prema Pickwicku, dok je usticao šešir - za ovo ćete se ljuto kajati!
- Vi ste prostaci...
- Zapamtite, gospodine, da ćete ovo skupo platiti - priklopi Fogg.
- ... lupeži, mešetari i razbojnici! - proslijedi Pickwick svoju brojanicu i ne obzirući se uopće na prijetnje, kojima su ga obasipali.
- Razbojnici! - vikao je Pickwick otrčavši do najgornje stepenice, dok su odvjetnici slazili niza stube.
- Razbojnici! - galamio je Pickwick isturivši glavu kroz stubišni prozor, pošto se istrgnuo Lowtenu i Perkeru.
Kad je izatog Pickwick uvukao glavu, lice mu bješe već nasmiješeno i blaženo. Pođe polagano u uredovnicu i izjavi, da mu je sada pao sa srca težak kamen, i da se osjeća udobno i sretno.
Perker ne reče ništa, dok ne isprazni burmuticu i ne posla Lowtena, da je napuni. Tada ga spopade grčevit smijeh, koji potraja cijelih pet časaka. Potom kaza, da bi trebalo zapravo, da bude ljutit na sve to, ali da cijeli taj prizor ne može još gledati s ozbiljne strane. Čim uzmogne, naljutit će se.
- A sada - predloži Pickwick - dajte da nas dvojica na kraju obračunamo.
- Zar onako, kao što ste maloprije obračunali s onom dvojicom? - upita Perker i ponovo se naduši smijati.
- Ne baš onako - vrati mu Pickwick vadeći lisnicu i stiskujući mališi srdačno ruku. - Ja sam samo mislio, da uredimo novčane račune. Vi ste mi učinili toliko ljubeznosti, da vam to nikad ne mogu naplatiti, a nemam baš ni želje da vam se odužim, jer bih vam želio ostati i dalje zahvalan102.
Uz taj predgovor dvojica prijatelja zaroniše u nekakve vrlo zamršene račune i namire, pa kad je to sve Perker valjano iznio i pregledao, namiri ih Pickwick uz mnoga očitovanja o poštovanju i prijateljstvu.
Jedva što su dotle dospjeli, kadli se s vrata začu neobično žestoko i strahovito kucanje. Ne bješe to obični dvostruki udarac, nego nepregledan niz i slijed veoma glasnih pojedinačnih kucaja, kao da je na zvekiru sprava perpetuum mobile, ili da je kucatelj zaboravio da prestane.
- Šta je ovo, bože mili! - povika Perker prenuvši se.
- Ja mislim, da netko kuca na vratima - reče Pickwick, kao da je uopće i moglo biti o tome i najmanje sumnje!
Kucatelj na to odgovori energičnijim odgovorom nego što su ga kadre izreći riječi, jer je nastavio udarati s iznenadnom snagom i galamom ni časa ne prestajući.
- Bože sveti! - povika Perker zazvonivši u zvonce - pa uzbunit ćemo cijelu pravničku četvrt. Gospodine Lowtene, šta ne čujete kako udaraju na vratima?
- Učas ću otvoriti vrata, gospodine - ozva se pisar. Kucatelj kao da je čuo odgovor i kao da prosvjeduje, da mu je sasvim nemoguće da dalje čeka, udri po vratima da je sve grmjelo i tutnjilo.
- Ovo je baš prava strahota - bunio se Pickwick zatiskujući uši.
- Požurite, gospodine Lowtene - opet će Perker. - Probit će nam uklade u vratima.
Pošto je pisar oprao ruke u jednom tamnom kutiću, pohiti da otvori vrata. Okrenuvši ručku, ugleda priliku, o kojoj ćete čuti u idućem poglavlju.

Pedeset četvrto poglavlje

U njemu su neke pobliže pojedinosti o dvostrukom kucanju na vrata, a onda ostale zanimljivosti: među njima jedno zanimljivo otkriće s obzirom na Snodgrassa i neku mladu djevu, a to nije baš na odmet ovim našim pričama dokonicama.

Predmet, koji se ukazao očima začuđenog pisara, bio je neki momak, čudesno debeo momak, odjeven u odijelo sluge. Stoji na rogozini ispred vrata kao stup i sklopio oči kao da spava. Lowten nikad u svome danu nije vidio tako debela mladića, ni u cirkusu ni izvan njega. Ta debljina, pa spokojnost i mirnoća njegove pojave, sve je bilo tako različito od onoga, što bi mogao povezivati s čovjekom, od kojega očekuješ, da će lupati onako strašno zvekirom. Stoga se zablenuo u njega kao tele u nova vrata.
- Što želite? - upita pisar.
Čudnovati momak ni da bi slovca prozborio. Samo je jednom kimnuo glavom, i pisarevoj se mašti pričini, da slabašno hrče.
- Odakle ste došli? - upita dalje pisar.
Momak ni miga od sebe. Bio je nepokretan kao klada. Samo što je teško disao.
Pisar triput ponovi pitanje, a kad ne dobi odgovora, baš namjeri zatvoriti vrata, kadli momče iznenada rastvori oči, nekoliko puta trepne trepavicama, jedanput kihne i podigne glavu, kao da bi ponovo udarao zvekirom. Kako mu je ruka dospjela u prazno, jer su vrata bila otvorena, u čudu se ogleda unaokolo, pa na kraju zabulji pogled u Lowtenovo lice.
- Kog vraga udarate tako divljački? - upita srdito pisar.
- Kako to velite, a? - nato će mu momčić polaganim i spavaćim glasom.
- Ma lupate čovječe božji, kao da je četrdeset kočijaša - razjasni mu pisar.
- Meni je gazda moj kazao, da ne smijem prestati udarati, sve dok se vrata ne otvore, od straha, da ja ne bih zaspo - tumačio je debeljko.
- No, a kakvu poruku nosite? - priupita Lowten.
- On dolje čeka - odgovori debeljko.
- Tko »on«?
- Pa gazda moj. Htio bi da zna, jeste li doma.
Lowten se u tom času prisjeti da pogleda preko ulice.
Pošto vidje otvorenu kočiju i u njoj pojaka starog gentlemana, kako vrlo nestrpljivo uzgleda, osmjeli se pisar pa mu mahne rukom neka dođe. Nato starina odmah đipi iz kočije.
- Bit će da je ono vaš gospodar u kočiji? - pripomenu Lowten.
Debeljko kimne glavom.
Dolaskom starog gentlemana sva ostala pitanja bijahu suvišna. Starina Wardle tek letimice uzgred pozdravi Lowtena pa pojuri uza stube i ravno u Perkerovu uredovnicu.
- Pickwiče, prijane stari - povika Wardle - daj mi to ruke! Tek sam prekjučer čuo, da si tamnovao. Kako ste to dopustili, Perkere?
- A šta sam mu ja mogao, dragi gospodine - ispričavao se Perker osmjehnuvši se i uzveši čupak burmuta - pa vi znate njegovu tvrdoglavost.
- Pa dabome, dakako - preuze stari gentleman. - Ali svejedno, od srca se radujem, što ga vidim. Odsad se neću tako brzo od njega rastati.
Uz te riječi još jednom Wardle drmnu prijateljsku Pickwickovu ruku, pa isto tako Perkerovu, a onda se zavali u naslonjač. Veselo i rumeno njegovo lice opet zasinu smiješkom i zdravljem.
- E, da! - dubokoumno će Wardle. - Lijepo smo dotjerali. (Dajte mi, Perkere, vašu burmuticu!) Baš nikad ne bi ovakvih vremena!
- Šta misliš time reći? - upita Pickwick.
- Šta mislim, pitaš! - veli mu Wardle. - Ma eto mislim to, kako su ove naše cure pošle po zlu putu ko da im je vrana mozak ispila. Kazat ćete mi: »Ma to je stara pjesma, mlado-ludo«. Može biti, da je pjesma stara, ali je svejedno istinita.
- I vi baš izabrali London među svim drugim mjestima ovoga svijeta, da nam kažete tu istinu, dragi gospodine! - dočeka Perker.
- Ma nije baš sasvim tako - vrati mu Wardle - iako je to glavni razlog mome dolasku. A kako je Arabella?
- Da ne može bolje - odgovori Pickwick. - Budite uvjereni, da neće znati, kud će od sreće, kad vas vidi.
- Crnooka mala namiguša! - prihvati Wardle. - Imao sam ozbiljnu namjeru u one lude dane, da se ja oženim njome. Ali drago mi je, što se svršilo i ovako, od srca mi je drago.
- A kako ste doznali? - upitat će Pickwick.
- Preko mojih kćeri, dabome - stade pričati Wardle. - Arabella je prekjuče pisala i veli, da se krišom udala, bez svekrova pristanka, pa piše, kako ste vi išli u Birmingham, ne bi li ga kako predobili, kad i onako njegovo protivljenje ne može prepriječiti braka, i šta ti ja znam, šta je još nadrobila u pismu. Ele, mislim ja, ovo je baš zgoda, da se ja ozbiljnije porazgovorim sa svojim kćerima. I velim ja njima, kako je to strašno, kad se djeca žene i udaju bez pristanka roditeljskog i tako dalje. Ali, bog vam dobro dao, ja govorio njima, ja kamenu studenome. One su smatrale mnogo strašnijim, da budu svatovi bez djeveruša, nego što sam im ja zborio. Tako sam mirne duše mogao predikati svome sluzi Joeu.
Tu stari gentleman preduši, da se nasmije. Pošto se do mile volje toga nadovoljio, zapovrne dalje pričati.
- Ali, još to nije ono najglavnije, čini mi se. Ovo je tek polovina ljubovanja i spletkarenja. Posljednjih šest mjeseci neprestano smo hodali po minama, pa su sada konačno eksplodirale.
- Što mislite time reći! - povika Pickwick blijed kao krpa. - Nije vrag da se opet netko potajice udao ili oženio?
- Nije, nije - umirivao ga Wardle. - Dotle još nije došlo.
- Šta je onda? - nestrpljivo će Pickwick. - Tiče li se mene?
- Da mu odgovorim na pitanje, Perkere? - svjetovao se Wardle.
- Ako se ne osramotite time, dragi gospodine.
- Dobro onda. Tiče te se - odlučno će Wardle.
- Kako, šta? - radoznalo će Pickwick.
- Ma ti si tako vatren mladac, da me uistinu strah da ti to kažem. No ako Perker sjedne između nas, da spriječi zlo, onda bih se ipak osmjelio da ti otkrijem istinu.
Pošto su zatvorili sobna vrata i pošto se Wardle potkrijepio sadržinom iz Perkerove burmutice, stari gentleman proslijedi svoje očitovanje ovako:
- Dakle, moja kći Bella (ona Bella, znate, koja se udala za mladoga Trundlea)...
- Da, da, znamo - nestrpljivo se utače u riječ Pickwick.
- Ma ne pobunjuj me u samu početku! Dakle, moja kći Bella (Emilija je otišla spavati, jer ju je boljela glava, pošto mi je pročitala Arabellino pismo) sjela kraj mene neko veče i otvorila razgovor o toj ženidbi. »No, ćako«, veli mi ona, »šta ti misliš o svemu tome?« - »Pa, kćerce moja«, kažem joj ja, »ja mislim, da je to sve dobro. Nadam se, da će se okrenuti na najbolje.« Tako sam odgovorio, jer sam u to vrijeme sjedio kraj vatre i prilično zamišljen pijuckao grog, pa sam znao, ubacim li koju neodlučnu, ona će samo u tome naći poticaja da raspreda dalje. Obje moje kćeri prava slika i prilika njihove premile majčice, pa kako starim, drago mi nekako da sjedim s njima nasamu. Njihovi i glasovi i pogledi vraćaju me u najsretnije razdoblje moga života, pa me barem na koji čas pomlađuju, da bivam onakav, kakav sam nekad bio, samo svakako ne onako veseo. »Pa to je pravi brak iz ljubavi, cako!« nastavi Bella nakon kratka muka. - »Istina je, drago dijete«, velim ja »ali takvi brakovi ne svršavaju uvijek najsretnije!«
- Ja u tu tvoju tvrdnju ne vjerujem, toliko da znaš! - gorljivo pretrže riječ Pickwick.
- U redu, prijane - dočeka Wardle - vjeruj ti, šta ti je god drago, i govori o tome, kad je tebe red, ali sada me ne prekidaj.
- Oprosti - uljudno će Pickwick.
- Nek ti bude - prihvati Wardle. - »Žao mi je, što čujem, da si protiv brakova iz ljubavi, ćako! reče Bela malko porumenjev. - Krivo sam rekao. Nije trebalo da tako govorim, drago moje dijete, umirujem je ja i pogladim joj milo obraščić, kako već može da gladi ovakav stari grubijan, jer se tvoja majka udala iz ljubavi, a i ti! - To ti ja nisam kanila reći, ćako. Ja sam tebi htjela da govorim o Emiliji.«
Pickwick se nato trgne kao oparen.
- Šta je sada? - upita Wardle prekinuvši pripovijedanje.
- Ništa - veli Pickwick. - Daj molim te nastavi.
- Baš mi nikad ne daš da potkam što zasnujem - otržito će mu Wardle. - Stvar ću prije ili kasnije izvesti na čistac, a ako iznesem jezgru odmah, prištedjet ćemo mnogo vremena. Ele, da vam ne pričam Markove konake, Bella konačno skupi hrabrost i veli mi, kako je Emilija nesretna, kako se s vašim prijateljem Snodgrassom neprestano dopisivala i podržavala veze sve tamo od posljednjeg Božića; kako je odazivljući se pošteno glasu svoga srca odlučila pobjeći s njime, slijedeći tako pohvalan korak svoje stare prijateljice i školske drugarice, samo da ipak ima neku grižnju savjesti, jer vele, da sam ja uvijek bio prilično ljubezno raspoložen prema oboma, pa su smatrali, da je bolje, ako mi iskažu čast i najprije me zapitaju, imam li ja šta protiv toga, da se vjenčaju valjano, obično, kako se vjenčavaju svi ljudi. Eto, gospodine Pickwiče, ja ti kazah, pa bih te zamolio, da bi smanjio svoje oči na njihov uobičajeni opseg i svjetovao, šta nam je činiti. Neobično bih ti zahvalan bio na tome.
Ta zlovoljnost, s kojom je srdačni starina izrekao potonju rečenicu, nije bila potpuno neopravdana, jer se Pickwickovo lice preobrazilo u izražaj začuđenosti i smetenosti, da je bilo zanimljivo stati pa pogledati.
- Snodgrass! Od posljednjeg Božića! - bijahu prve iskidane riječi, što su prešle prag usana toga smetenog gentlemana.
- Od posljednjeg Božića! - za njim će Wardle. - Ma to je jasno kao sunce, i bit će da smo nas dvojica nosili loše naočare, kad to nismo prije razvidjeli.
- Ja to ne shvaćam - reče Pickwick razmišljajući. - Uistinu nisam kadar da to razumijem.

- Ma tu nema nikakve mudrosti, da bi bilo teško razumjeti - nato će mu raspaljivi stari gentleman. - Da si mlađi, ta bi ti tajna bila odavna znana. A da nadodam na svoju sramotu - proslijedi Wardle nakon časka oklijevanja - istina je živa, kako nisam ama baš ništa pod bogom znao, što se iza brda valja, pa sam za četiri-pet prošlih mjeseci prilično salijetao Emiliju, da se ne oglušuje pridvaranjima nekog mladog gospodina iz našega susjedstva. Dabome, ako joj je mio, jer nema sile u ljubavi, i ja ne bih nikad ni pokušao da silu nametnem djevojačkim osjećajima. Posve mi je sada jasno, da je ona, kako je u običaju svim djevojkama, samo time podizala sebi cijenu i raspaljivala ljubavni žar Snodgrassov, tako da je oboje došlo do zaključka, kako su strašno progonjeni zlosretnici, te da im nema drugog spasa, nego da se potajice vjenčaju ili da se zaduše ugljičnim dioksidom. A sada vas pitam, što nam je Činiti.
- Šta si ti dosad učinio, pitam ja tebe - veli Pickwick.
- Šta sam ja učinio!
- Hoću da reknem, šta si uradio, kad ti je tvoja udata kći obznanila, šta je s Emilijom.
- Pa, pravio sam se ludim, šta bih drugo - nato će Wardle.
- Dabome - umiješa se Perker, koji je pratio taj razgovor uz razna trzanja lanca od džepne ure, bijesna trljanja nosa i druge znakove nestrpljivosti. - Jasno mi je, da ste se pravili ludim, ali kako ste to izveli?
- Razbjesnio sam se i tako majci utjerao strah u kosti, da se sirota onesvijestila.
- To ste vrlo pametno napravili - podilazio mu Perker - a šta ste još radili?
- Pa uzrujavao sam se i mahnitao cijeli bogovetni sutrašnji dan i po kući dizao gungulu - tumačio je stari gentleman. - Dodijalo mi napokon da budem tako nakraj srca i da oko sebe šijem bijedu i nevolju, pa najmih kola u Muggletonu, upregoh svoje konje i evo stigoh u London, uz izgovor, da vodim Emiliju u pohode Arabelli.
- Dakle je gospođica s tobom? - upita Pickwick.
- Dabome. Sada je u osbornskome svratištu u Adelphiju, ako nije tvoj poduzetni prijatelj odmaglio s njome, otkako sam se od nje jutros rastao.
- Onda ste se pomirili? - upita Perker.
- Nipošto - dočeka Wardle. - Odonda vazda plačinja i duri se kao ljuta godina. Samo se jučer između čaja i večere naveliko kočoperila pišući nekakvo pismo, a ja sam se pravio kao da to uopće ne opažam.
- Vi biste po svoj prilici htjeli u tome moga savjeta? - upita Perker, gledajući sad zamišljeno lice Pickwickovo, a sad opet Wardleovo, koje je bilo puno iščekivanja. Međutim je više puta uzastopce uzimao šmrkove svoga omiljelog podražila.
- Tako nekako - veli Wardle gledajući Pickwicka.
- Šta nekako, reci svakako! - odsiječe Pickwick.
- Dobro dakle - reći će im Perker ustavši i gurnuvši natrag stolicu. - Ja vas svjetujem da obojica otpješačite, ili da se odvezete, ili da vas nestane s mojih očiju bilo kako, jer ste mi dojadili, a onda vi to međusobno raspravite. Ne riješite li ništa doonda, dok se s vama ponovo sastanem, onda ću vam kazati, što vam je činiti.
- To je dovoljno - reče Wardle ne znajući zapravo, bi li se nasmijao ili bi se uvrijedio.
- Ha, ha, dragi moj gospodine - vrati mu Perker. - Poznajem ja vas obojicu mnogo bolje nego vi sami sebe. Vi ste to izveli već načistac u svakom pogledu.
Pošto se tako izrazio, mališa gurnu svojom burmuticom najprije Pickwicka u prsa, a onda Wardlea u pršnjak, i potom se sva trojica zasmijaše, osobito potonja dva gentlemana, koji odmah stresoše desnice jedan drugome bez ikakva očita i osobita razloga.
- Večeras ćete sa mnom na večeru - reče Wardle Perkeru, dok ga je ispraćao.
- Šta bih ti, dragi prijatelju, obećavao mazno na prazno - nato će mu Perker. - Naveče ću se svakako navratiti.
- Očekivat ću vas u pet sati - prikriči mu Wardle. - No, Joe!
Pošto se Joe napokon razbudio, dvojica prijatelja odvezoše se u Wardleovoj kočiji, koja je po pravu čovječnosti imala otraga služinsko sjedalo za debeljka. Da je mjesto sjedala bio podnožak, debeljko bi se pri prvom drijemežu skotrljao i tako obršio.
Pošto su se dovezli do svratišta Đuro i jastreb, doznadoše, kako je Arabella odmah po primitku kratke Emilijine obavijesti, kojom javlja, da je stigla u London, naručila najamnu kočiju i zajedno sa svojom službenicom odvezla se ravno u Adelphi. Kako je Wardle imao posvršavati neke poslove u Cityju, poslao je kočiju i njome debeljka u svoje svratište s porukom, da će on i Pickwick zajedno doći u pet sati na užinu.
S takvom zadaćom debeljko se odveze prema svratištu, spokojno se uljuljavajući u san, baš kao da je kaldrma, kojom su kola drmusala, pravi dušek na žice. Nekim čudom neviđenim sam se od sebe rasani, kad se kočija zaustavila. Najprije se upravo čestito strese, da bi probudio svoje usnule snage, pa onda ode uza stepenište, da izvrši nalog.
E, sada pravo ne znamo, je li to prenuće pobrkalo duševne snage debeljkove, mjesto da ih u red svede, ili je probudilo u njemu cijelo čudo novih zamisli, uz koje je zaboravio na obične obzire i uobičajene udvornosti ili je pak to prenuće (.jer ni to nije nemoguće) bilo nedovoljno da ga spriječi, da ne čmava penjući se uza stube - ele, bilo kako bilo, kruta je činjenica, da je debeljko banuo u salon bez ikakva prethodna kucanja na vratima. Pritom je spazio nekog gentlemana, kako privija ruke oko struka njegove mlade gospodarice i kako vrlo umilno sjedi kraj nje na počivaljci, dok su se Arabella i njezina lijepa službenica gradile kao da su osobito zabavljene gledanjem kroz prozor u drugom kraju prostorije. Ugledav tu čudnu pojavu, u isto se gotovo vrijeme debeljku ote usklik, damama krik, a gentlemanu: »bezočnik!«
- Šta tražiš ovdje, nesretniče jedan? - povika gentleman, za kojega nije potrebno isticati, da se zvao Snodgrass.
Nato debeljko, sav premro od straha, nakratko prousti:
- Gospođicu.
- A što me trebaš, tupoglavi stvore? - upita Emilija obrnuv glavu ustranu.
- Gospodar i gospodin Pickwick bit će ovdje na užini u pet sati - smjerno će debeljko.
- Izdiri iz sobe! - osorno će mu Snodgrass bijesno ošinuvši pogledom smetenog mladićka.
- Ne, ne, ne! - dočeka Emilija brže-bolje. - Bella draga, daj mi savjeta, što da učinim.
Nato se Emilija, Snodgrass, Arabella i Mary skupiše u kutu i dadoše se u ozbiljan žubor za nekoliko časaka, dok je debeljko u to vrijeme drijemao.
- Joe - napokon će Arabella ogledajući se uz najčarobniji osmijeh - dobro došao, Joe!
- Joe - prihvati Emilija - ti si vrlo dobar momak. Nikad te neću zaboraviti, Joe.
- Joe - pridruži se i Snodgrass pošavši bliže zapanjenu mladiću i uhvativši ga za ruku - prije te nisam poznao. Evo ti pet šilinga, Joe!
- A ja sam ti dužna pet - priklopi Arabella - zbog našega starog poznanstva, znaš, Joe - pa gojnog gosta nezvanika podari još jednim najzatravljenijim smiješkom.
Kako je debeljko bio spora shvaćanja, on je najprije izgledao prilično zbunjen, što nije mogao da sebi objasni, otkud najednom takva nagla promjena njemu u prilog, pa je u gadnu strahu samo buljio oko sebe. Konačno se na njegovu širokom licu stadoše pojavljivati razmjerno široki znakovi cerenja. Izatog metne po polukrunac i u jedan i u drugi džep, a onda zaturi u njih i ruke sve do članaka, pa udari u nekakav hrapav smijeh, valjda prvi i posljednji put u svome životu.
- Uviđam ja, da on razumije, što hoćemo od njega - pripomenu Arabella.
- Ne bi bilo zgorega, da odmah štogod pojede - predloži Emilija.
Debeljko se gotovo opet zasmija, kad začu taj prijedlog. Nakon još malo šapta Mary odcupka iz skupine, koja je zasijedala, pa će reći:
- Ako vam je u volji, gospodine, ja bih rada danas s vama užinati.
- Idemo onda ovuda - revnosno će debeljko - imam divne mesne paštete!
Dorekav to obori debeljko pred Maricom niza stube. Dok je njegova lijepa pratilica išla za njim u blagovalište, očaravala je sve poslužitelje, a ogorčavala sve sobarice redom.
Tu nađoše mesnu paštetu, o kojoj je momak govorio onako ganutljivo, pa još usto i bifsteik, pa zdjelu krumpira, pa vrč piva.
- Sjednite - ponudi debeljko. - Očiju mi mojih, sve same divote! Ogladnio sam kao kurjak.
Pošto se u zanosnu ushićenju pet-šest puta pozvao na svoje oči, mladac Joe sjede u čelu stolića, a mladica Marica udno.
- Izvolite li malčice ovoga? - upitat će debeljko zarinuvši u paštetu nož i vilicu sve do drška.
- Molila bih samo liječak - odgovori Mary.
Debeljko udijeli Marici mrvičak, a sebi nametne dobrahno, i baš je namjerio da blaguje, kadli iznenada pospusti nož i vilicu, ponagne se naprijed u stolici, na koljena spusti ruke, u kojima je držao nož i vilicu, pa će vrlo polagano:
- Čuj, Marice, kako si ti lijepa!
To je izrekao diveći se, i utoliko je bilo krasno i lijepo. No još je bilo prilično ljudožderskoga u pogledu toga mladoga gospodina, tako da je ta njegova udvornost mogla da bude dvosmislena.
- Bože sveti, Josipe - nato će mu Marica praveći se, da ju je sram - a šta ti misliš time kazati?
Debeljko postupno dođe u svoj prijašnji položaj, za odgovor duboko uzdahne, osta zamišljen nekoliko trenutaka, a onda potegne podug gutljaj portera. Pošto je izveo to junačko djelo, ponovo uzdahne, pa se neumorno naklopi na paštetu, baš kao da je iz gladi utekao.
- Kako je gospođica Emilija lijepa djevojka! - reče Mary nakon duga muka.
Debeljko je već tada bio dojeo paštetu. Upriječi oči u Maricu pa će joj ovako:
- A znam ja i za ljepšu.
- Zbilja? - iznenađeno će Mary.
- Kad ti kažem! - odgovori joj debeljko s neuobičajenom živahnošću.
- A kako joj je ime? - priupita Mary.
- A kako je tebi?
- Meni Mary.
- Onda je tako i njoj - dočeka debeljko. - Ti si ta ljepotica.
Debeljko se zaceri, da bi istakao svoje udvaranje, a oči ponamjesti tako, da su se nalazile nekako po sredini između škiljavosti i obična pogleda, pa razložno pretpostavljamo, da je kanio namignuti.
- Ne smiješ se sa mnom tako sprdati - prekori ga blago Mary. - Ti sigurno ne misliš ozbiljno.
- Ja da ne mislim ozbiljno? - bunio se debeljko. - No, čuješ?
- No, dakle?
- Misliš li ovamo dolaziti češće?
- Ne mislim - odgovori Mary vrteći glavom. - Ja večeras odlazim. A što pitaš?
- Oh! - uskliknu debeljko neobično osjećajno. - Kako bi se zabavljali pri jelu, kad bi ti sa mnom bila.
- Možebit ću ja gdjekod i skoknuti, onako da se vidimo - koketno će Mary nabirući stolnjak u nekakvoj hinjenoj stidljivosti - samo ako mi učiniš jednu uslugu.
Debeljko prošeta pogledom od mesne paštete prema bifsteiku, kao da u svojoj izjeličkoj glavi misli, e je usluga nekako tajanstveno povezana s jestvinama. Tada izvadi jedan polukrunac i strašivo stade u nj zuriti.
- Zar me ne shvaćate? - priupita Mary prepredeno gledajući debeljku u lice.
Debeljko opet pogleda polukrunac pa će klonulo:
- Ne shvaćam.
- Gospodarice ne žele, da i jednu riječ pisneš starome gentlemanu, kako je mladi gospodin bio u salonu. A i moja je želja, da o tome ne govoriš.
- Je li to sve, što želite od mene? - dočeka debeljko očito izvanredno obradovan, što svoj polukrunac može opet metnuti u džep. - Neću ja ništa o tome kazivati. Nije mi ni na kraj pameti.
- Znaš, Jozo - reče mu Mary - gospodin Snodgrass toliko ljubi gospođicu Emiliju, da bi joj od milinja oči ispio, a gospođica Emilija isto tako njega miluje preko načina, pa ako bi o tome i riječ izustio, stari bi gentleman sve vas odveo negdje u pokrajinu vragu iza leđa, gdje ne biste vidjeli nikakva živa stvora.
- Neću, neću, šta bih govorio? - smjelo će debeljko.
- E, baš si onda vr’o mladić - pohvali ga Mary. - A sad je vrijeme da idem u gornje odaje i da pripremim svoju gospu za užinu.
- Nemoj još ići, Marice - salijetao ju je debeljko.
- Kad moram - branila se Mary. - Zbogom ostaj i dovidova.
Debeljko je slonovskom nestašnošću ispružio ruke, da ugrabi poljubac lijepoj Marici. Ali kako nije trebalo velike okretnosti, da mu izmakne, bajna je čarobnica nestala prije nego što je debeljko ruke sklopio. Nato se momak ravnodušno naklopi na bifsteik, pa pošto je sentimentalna lica u meden kus pojeo popriličnu funtu te jestvine, zaspa tvrdo kao top.
U salonu je bilo toliko dogovaranja i tolike su se osnove morale posnovati, da bi se uskladile pripreme za otmicu i tajno vjenčanje, u slučaju ako stari Wardle bude i dalje ustrajao u svojoj tvrdoglavosti, da je još bilo samo pol sata do užine, kad se Snodgrass posljednji put oprostio. Dame pohitaše u Emilijinu ložnicu, da se dotjeraju, a ljubavnik podbi šešir i izađe iz salona. Jedva što je dospio pred vrata, kadli začu Wardleov gromoviti glas. Pogledavši preko stubišne ograde, spazi toga starinu i za njim nekoliko drugih gentlemana, kako ravno idu uza stepenice. Ne znajući, kakav je raspoređaj prostorija u svratištu, Snodgrass u svojoj smetenosti vrcne se brže-bolje u istu sobu, iz koje je malopriie izašao, a odatle prijeđe u unutrašnju odaju (Wardleovu ložnicu), polagano zatvori vrata, upravo u času, kad su stigle u salon osobe, koje je čas prije opazio: gospodin Wardle, gospodin Pickwick, gospodin Nathaniel Winkle i gospodin Benjamin Allen. Sve ih je veoma lako bilo prepoznati po glasu.
»Kolike li moje sreće, što sam bio toliko priseban, pa sam im umakao«, mislio je u sebi Snodgrass sa smiješkom, pa se odšulja na nožnim prstima do drugih vrata kraj postelje. »Ova vode u isti hodnik, i tako ću ja mirno i spokojno nestati«.
Samo je nesreća htjela, da se ispriječila jedna zapreka tome njegovu »mirnome i spokojnom« odlasku: vrata zaključana, a ključa u bravi nema.
- Donesite, poslužniče, najboljega vina, što ga imate - reče stari Wardle trljajući ruke od zadovoljstva.
- Baš ću vam najboljega donijeti, gospodine - uslužno će poslužnik.
- I obavijestite dame, da smo stigli.
- Na službi sam vam, gospodine.
Kako je samo Snodgrass pobožno i žarko želio, da bi gospe saznale, da je i on stigao. Jednom se osmjelio, pa je prošaptao kroz ključanicu: »Konobaru!«, ali mu sine u misli, da bi mu mogao u pomoć priteći krivi poslužnik, a osim toga, nekako je vidio veliku sličnost između svoga položaja i onoga, u koji je nedavno zapao neki drugi gospodin iz obližnjega svratišta (u jutrošnjim su novinama u rubrici »S policije« opričane njegove nezgode), pa sjede na putni kovčeg i zadrhta kao šiba na vodi.
- Nećemo Perkera čekati ni cigloga časka - pripomenu Wardle gledajući sat. - On uvijek točno dolazi. Ako misli doći, bit će ovdje na vrijeme. Ako pak ne misli doći, onda nema smisla ni da ga čekamo. Gle, gle! Arabella!
- Sestrice draga! - uskliknu Benjamin Allen zagrlivši seku najromantičnijim zagrljajem.

Marica i debeljko

- Oh, Bene, slatki brate, kako samo zaudaraš duhanom - vrati mu Arabella, gotovo ugušena tim bratovim izljevom ljubavi.
- Zar? - začuđeno će Benjamin Allen. - Zar odista zaudaram, Bella? Ha, može biti, da imaš pravo.
Može biti, da je zaista zaudarao, jer je taman došao iz ugodna društva pušača, dvanaest medicinara, koji su se bili skutrili u stražnjoj prostoriji uz razgorjeli oganj u kaminu.
- Neobično mi je drago, što sam se s tobom sastao - primetnu Ben Allen. - Bila mi zdrava i vesela, Bella, sele mila.
- I meni je - umilno će Arabella sagnuvši se da poljubi brata. - Nego, Bene dragi, nemoj me tako čvrsto držati, jer mi gužvaš haljine.
U tom času pomirbe Ben Allen dopusti, neka njime ovladaju nježna bratovska čuvstva, cigare i porter, pa stade promatrati gledaoce kroz maglovite naočari.
- A meni zar ništa guknuti nećeš, golubice? - dočeka Wardle raširenih ruku.
- Odgukat ću ja vama mnogo toga - šanu Arabella primajući srdačno milovanje i čestitke starog gentlemana. - Vi ste kamenjak, bešćutnik, okrutnik i nakažnjak!
- A ti si mala buntovnica - vrati joj Wardle istim tonom. - Sve me strah, da ne budem prisiljen da ti zabranim pristup u svoju kuću. Takav svijet kao ti, što se ženi i udaje uskos svemu i svakomu, ne bi smio biti pripušten u društvo. Ali, dosta šale! - dodade stari gentleman gromovnim glasom. - Evo užine! Ti ćeš, kćerce, do mene. Hej, Joe. Šta, dovraga, pa taj je budan!
Na veliku začuđenost gospodarevu Joe je odista bio u stanju neobične budnoće! Iskolačio oči i gleda njima, kao da će ih vazda tako izbečene držati. Isto je tako nerazumljiva bila neka živahnost u cijelom njegovu držanju. Kad god bi mu se pogled sastao s Emilijinim ili Arabellinim, smijuljio bi se taj momak i cerio. Wardle bi se zakleo, da ga je jednom vidio, kako je čak i namignuo.
Ta promjena u debeljkovu vladanju imala je svoj korijen u pojačanom osjećaju vlastite važnosti i u dostojanstvu, na koje je podignut time što je zadobio povjerenje mladih dama. Njegova glupa smijuljenja, cerenja i namigivanja, sve su to bila prijazna uvjeravanja s njegove strane, da se gospe mogu pouzdati u njegovu vjernost. Međutim, svi su ti znakovi bili više takvi, da su pobuđivali sumnju, nego da bi je ublažavali. Kako su osim toga ponešto unosili zabunu, Arabella mu je od zgode do zgode vraćala mrštenjem obrva i tresenjem glave, a to je debeljko shvaćao kao mig, da bude na oprezu, pa bi se s dvostrukom uslužnosti smijuljio, cerio i namigivao, samo da pokaže, kako je sasvim razumio, što mu gospa želi kazati.
- Joe - napokon će stari Wardle nakon bezuspješna traženja po svim džepovima - je li moja burmutica na počivaljci?
- Nije, gospodine - dočeka debeljko.
- Oh, pa da, sad mi je došlo na pamet. Jutros sam je ostavio na toaletnom stolu - prisjeti se Wardle. - Daj poskoči u drugu sobu i donesi mi je.
Debeljko ode u drugu sobu, pa pošto je izbivao poprilici jednu minutu, eto ga s burmuticom i najbljeđim licem što ga je ikad imao.
- Što je s ovim momkom! - povika Wardle.
- Sa mnom nije ništa - uzbuđeno će Joe.
- Da nisi bio pri kakvom spiritizmu? - upita stari gentleman.
- Ili te oduševljavao kakav špirit103? - dodade Ben Allen.
- Meni se čini, da imate pravo - šapnu Wardle preko stola. - Taj se bogme ukrasio.
Allen će na to, kako i on misli to isto, a kako je taj gentleman imao velikog iskustva u takvoj vrsti bolesti, Wardleu se utvrdilo mišljenje, što mu se pol sata vrzlo po glavi, te je najednom došao do sigurna zaključka, kako je debeljko pijan.
- Pripazite samo na njega nekoliko časaka - promrmlja Wardle. - Dobrzo ćemo se uvjeriti, je li ili nije.
Nesretni je momak izmijenio sa Snodgrassom samo dvanaestak riječi. Taj ga je gentleman zaklinjao, da se tajom obrati kojemu prijatelju, da bi ga izbavio, a onda ga je isturio iz sobe s burmuticom u ruci, da ne bi duljim izbivanjem došlo djelo na vidjelo. S neobično zbunjenim izražajem u licu premišljao je malo, a onda izašao iz sobe, da potraži Maricu.
No Marica je po nesreći otišla kući, pošto je opremila svoju gospodaricu, a debeljko se vratio iz sobe još zbunjeniji negoli prije.
Wardle i Allen zgledaše se izmjenice.
- Joe! - zazva ga Wardle.
- Izvolite, gospodaru.
- Radi čega si izlazio?
Debeljko beznadno pogleda u lica svih redom, koji su se nalazili za stolom, a zatim promuca, da ne zna zapravo.
- Gle - odsječito će Wardle - ne znaš, je li? Dodajder ovaj sir gospodinu Pickwicku.
Pickwick je sav sjao od zdravlja i dobrovolje. Za cijele užine igralo mu srce od veselja. Upravo u taj čas bješe zavezao u živ razgovor s Emilijom i Winkleom, pa bi sad udvorno sagibao glavu u zanosnu razgovoru, a sad opet umilno vitlao rukom, da dadne snage svojim pripomenama, sav se žareći od blagih osmijeha. Uzeo je komadić sira s pladnja i baš htio da se okrene i da nastavi razgovor, kadli debeljko grbeći se toliko, da mu je glava bila u istoj razini s Pickwickovom, pokaza palcem preko svoga ramena i napravi najstrašnije i najgrozovitije lice, što si ga ikada vidio izvan božične pantomime.104
- Bože sveti! - povika Pickwick trgnuvši se. - Kakav je ovo... uh?
Tu je u govoru stao, jer se debeljko uspravio, te je duboko spavao ili se barem pravio da spava.
- Šta se dogodilo? - upita Wardle.
- Ovo je silno čudnovat mladić! - ispriječi se Pickwick uzrujano gledajući momka. - Čudnovato se čini kad velim, ali, na moju poštenu riječ, ponekad me uhvati strah, da je malo šenut.
- O, gospodine Pickwi
e, nemojte tako - dočekaše zajedno i Emilija i Arabella.
- Dabogme, ja to ne znam posigurno - pripomenu Pickwick posred duboka muka i pogleda općenite strave - ali ovo držanje prema meni ovoga časa zaista me neobično zbunjuje. Uh! - ciknu Pickwick naglo poskočivši uz kratak vrisak. - Oprostite, moje dame, ali maloprije ubode me ovaj čudak nekim oštrim oruđem u nožni list. Ovaj zaista nema četvrte daske u glavi.
- Pijan je - zagrmje bijesno stari Wardle. - Pozvonite! Zovite poslužnike! Pijan je kao sjekira.
- Nisam ja pijan - branio se debeljko i pao na koljena, kako ga je gospodar držao za ogrlicu. - Nisam ja pijan.
- Onda si sišao s pameti, a to je još gore. Zovite poslužnike - naredi stari gentleman.
- Nisam ja sišao s pameti, gospodaru. Znam ja, što radim - branio se debeljko počinjući da plače.
- Koga onda vraga zabadaš oštrilo u Pickwickove noge? - ljutito će Wardle.
- Pa kad neće da me pogleda, a ja sam htio da govorim s njime - odgovori debeljko.
- A šta si htio da govoriš? - upita najednom pet-šest glasova.
Debeljko zadahta, pogleda prema vratima spavaonice, opet zadahta i otare dvije suze zglavcima obaju kažiprsta.
- Šta si želio da kažeš? - upita Wardle drmajući njime.
- Stanite! - umiješa se Pickwick. - Dopustite, da ga ja zapitam. - Šta si htio da mi priopćiš, ubogo moje momče?
- Ma želim da vam nešto šapnem na uho - prihvati debeljko.
- Prohtjelo ti se po svoj prilici da mu uho odgrižeš - dočeka Wardle. - Ne idi mu blizu, Pickwiče. Pobjesnio je, ugrist će te. Zazvonite i neka ga smjesta vode dolje.
Upravo kad je Winkle uhvatio rukom uzicu zvona, zaustavi ga u tome opći izražaj zaprepaštenosti. Zarobljeni ljubavnik, s licem užarenim od uzbuđenja, najednom se stvori iz spavaonice pred njima i nakloni se sveobuhvatnim naklonom cijelome društvu.
- Hej! - povika Wardle pustivši debeljkovu ogrlicu i ustuknuvši. - Šta to znači!
- Otkako ste se vratili, gospodine, ja sam se skrivao u obližnjoj sobi - tumačio je Snodgrass.
- Emilijo, kćerce moja - prijekorno će stari Wardle. - Ti znaš, kako mi je mrska podlost i himba. Ovo se ne da opravdati i bezobrazno je, da gore ne može biti. Ja to od tebe, kćerce, nisam zaslužio, odista nisam!
- Dragi ćako - branila se Emilija - Arabella zna, svi nazočni znaju, Joe zna, da ja nisam sudjelovala pri ovome skrivanju. Auguste, za ime božje, razloži ocu, šta je i kako je.
Snodgrass je jedva i čekao da dođe do riječi, pa odmah očepi pričati, kako je dospio u onako mučan položaj; kako ga je na to naveo jedino strah da ne bi dao povoda kućnim razmiricama, pa da se stoga uklonio Wardleu pri njegovu dolasku; kako je samo smislio da odmagli na druga vrata, ali kako ih je našao zaključana, bio je primoran da ostane protiv svoje volje. Zapao je u gadan položaj, ali sada mu je to manje žao, jer mu se pružila prilika, da prizna pred zajedničkim prijateljima, kako duboko i iskreno ljubi Wardleovu kćer, a s ponosom izjavljuje, da je ljubav uzajamna. Želi dodati, makar ga tisuće milja dijelile od dragane, ili makar između njih oceani valjali svoje vale, da ne može, pa ni načas, zaboraviti one sretne dane, kad je prvi put, i tako dalje...
Pošto se tako ispovijedio, Snodgrass se ponovo nakloni, pogleda vrh svoga šešira i uputi se prema vratima.
- Stojte! - povika Wardle. - A što mi niste, tako vam svega, što je...
- Zapaljivo - blago predloži Pickwick bojeći se, da ne ispane nešto gore.
- U redu, neka bude, tako vam svega, što je upaljivo - složi se Wardle primivši Pickwickovu zamjenu - pa zar mi niste mogli reći sve to u početku?
- Ili zar se niste mogli meni povjeriti? - dodade Pickwick.
- Bože, bože - umiješa se Arabella preuzevši obranu ljubavnika - a čemu sada sva ta pitanja, osobito kad znate, da je vaše lakomo staro srce odabralo bogatijega zeta, a osim toga, tako ste divlji i goropadni, da vas se svi boje osim mene. Dajte samo stisnite mu desnicu i naručite mu štogod užini, ako boga znate, jer izgleda da skapava od glada. Još vas molim, neka odmah donesu vina, jer s vama se ne da izdržati, dok ne popijete barem dvije boce.
Čestiti starina potegne Arabellu za uho, poljubi je bez ikakve grižnje savjesti, cjelune s velikom ljubavi kćerku i srdačno se rukuje sa Snodgrassom.
- Bilo kako bilo, Arabella ima pravo s obzirom na posljednju tvrdnju - prihvati veselo stari gentleman. - Pozvonite neka donesu vino!
Dođe vino, a istovremeno i Perker uza stube. Snodgrass je užinao na pokrajnjem stoliću, a kad je svršio jelo, privuče stolicu do Emilije bez ikakva protivljenja od strane starog gentlemana.
Večer je protekla divno. Mali Perker baš se iskazao. Pričao je različite šaljive zgode i otpjevao jednu ozbiljnu pjesmu, koja je bila gotovo isto šaljiva kao i pričice. Arabella je bila čarobna kao vila, Wardle veseo kao vedra zora, Pickwick ugodljiv cijelome društvu, Ben Allen bučao kao ženski sabor, ljubavnici tiho gukali kao golub i golubica, Winkleu se okretao jezik kao vodeničko kolo - ele, šta da duljim, svi bijahu sretni i razdragani.

Pedeset peto poglavlje

Gospodin Salomon Pell, uz pomoć povjereništva po izbor kočijaša, sređuje pravne poslove staroga Wellera.

Samivele - reći će stari Weller pristupivši svome sinu sutrašnji dan nakon pokopa Welleričina - našao sam je, Sammy. Mislio sam ja, da je tamo.
- Šta si našao i gdje? - upita Sam.
- Ma oporuku tvoje maćehe, Sammy - razjasni mu stari Weller. - A prema njoj treba da sve uredimo, kako sam ti sinoć zborio što se tiče zadušnica.
- Šta, pa zar ti nije kazala, gdje ju je ostavila? - u čudu će Sam.
- Ni slovca mi nije rekla - odgovori mu Weller. - Nas smo dvojica sređivali svoje male sporove; ja sam joj sokolio volju i hrabrio je, pa mi se uopće ukralo s pameti, da je upitam išta o posljednjoj volji. A, pravo da ti kažem, i ne znam, kako bih imao srca da je pitam, sve da sam se tome i prisjetio - proslijedi Weller - jer meni je čudnovato, Sammy, da dvoreći koga u njegovoj bolji i muci, čezneš za njegovim imanjem. To ti je isto tako kao kad putniku, koji se skotrljao s poštanskih kola, pomažeš da se pridigne, i zavlačiš mu ruku u džep, dok ga s uzdahom pitaš, kako mu je.
Pošto je tako slikovito protumačio, što misli, stari Weller otvori lisnicu i izvadi iz nje prljav komad papira, na kome su bila nacvrljana različita slova, nagomilana zbrda zdola.
- Ovo je taj dokumenat, Sammy - veli stari. - Našao sam ga u malom crnom čajniku, u najgornjem pretincu ormara u točionici. Odatle je, rajna joj njezina duša, obično uzimala novčanice, prije nego što se udala. Mnogi i premnogi put vidio sam je, Samivele, kako odiže poklopac i uzima novce, da isplati račune. Sirotica moja! Mogla je sve čajnike, što ih god ima u kući, napuniti oporukama, i ne bi ništa štetovala, jer je u posljednje vrijeme baš nakratko trošila čajno piće, osim kad su imali apstinentske večeri, pa bi najprije stavljali čajnu podlogu, a na to nadolijevali sve do vrha alkoholična pića.
- A šta veli u oporuci? - upita Sam.
- Pa ono, što ti sinoć rekoh, sinko - proslijedi roditelj. -»Dvjesta funta osiguranih na kamate, ostavljam svome pastorku Samivelu, a sve ostalo svoje vlasništvo, bilo kakve vrste i opisa, ostavljam svome suprugu, gospodinu Tonyju Welleru, kojega određujem kao jedinog izvršitelja ove oporuke«.
- Je li to sve? - priupita Sam.
- Sve, sinko - vrati otac. - A kako ja mislim, da smo nas dvojica jedine stranke, kojih se to tiče, i da je sve kako valja i poćudno i meni i tebi, mi bismo ovu hartiju mogli lijepo spaliti.
- Ma šta ćeš to, luđače stari, je li ti pamet ishlapila? - razdera se Sam i istrže oporuku iz ruke, dok je roditelj u svojoj bezazlenosti zaista garkao vatru, imajući na umu da riječi potvrdi djelom. - Divan si mi ti izvršnik!
- A zašto ne bih hartiju spalio! - u čudu će Weller ogledajući se uokolo sa žaračem u ruci.
- Još pitaš zašto! - povika Sam. - Pa zato, što se oporuka mora ovjeroviti, sudbeno potvrditi, prisegom njezina istovitost posvjedočiti, i kakve već nisu sve te formalnosti.
- Ma zar ti tako misliš? - upita Weller ostavljajući ožeg.
Sam brižljivo spremi oporuku u postranski džep i pogledom navijesti starome, da zaista tako misli, i to najozbiljnije.
- Onda ću ja tebi, kad je tako, kazati, što nam je činiti - prihvati stari Weller nakon kratka promišljanja - to ti je stvar za onoga pobratima od lorda kancelara. Pell mora da sve to obavi. On je pravi stručnjak za teška pravna pitanja. Odmah ćemo se s time otputiti, Samivele, k Dužničkome sudu.
- Nikad u svome vijeku ne vidjeh tako tupoglava i izduhovjetrila staroga stvorenja! - srdito će Sam. - Vazda neki Old Baileyji pa dužnički sudovi, pa olejbiji, i sve takve trice i kučine motaju ti se po mozgu! Bolje bi bilo, da se odjeneš u stajaće haljine i da pođeš sa mnom u grad, da obavimo taj posao, nego što tu stojiš i prodikuješ o onome, o čemu pojma nemaš.
- Vrlo dobro si kazao, Sammy - preuze stari Weller. - Ja sam zadovoljan svime, što pospješuje posao. Ali, upamti, sinko moj, pravni savjetnik ne može biti nitko drugi doli Fell.
- Ma i ne želim ja koga drugoga, ćako - vrati mu Sam. - Hajde jesi li gotov za polazak?
- Pričekaj časak, Sammy - nato će Weller, koji je svezavši vratnu maramu uz pomoć ogledalca, što je visjelo na zidu, s najizvanrednijim naprezanjem jedva uspio da navuče na sebe gornje haljine. - Pričekaj časak, sinko, jer kad te osvoje godine kao tvoga oca, nećeš se tako lako uvlačiti u pršnjak kao sada.
- Ako ga ne bih mogao lakše obući nego ti, ćako, ja ga, bog mi i moja duša, ne bih uopće nosio - odvrati sin.
- Sada ti se tako čini, dok si mlad i vitak - zapovrnu stari Weller s ozbiljnošću, koja prilikuje starim godinama - ali vidjet ćeš, što se više raskrupnaš, i pametniji ćeš postati. Debljina i mudrost rastu uporedo, Sammy, one su nerazdružive druge.
Dok je stari Weller izgovarao to nepogrešivo načelo, koje je plod mnogih ljeta osobnoga iskustva i opažanja, nekim spretnim krivljenjem tijela uspio je napokon da prisili najdonje puce na kaputu, da izvrši svoju dužnost. Opočinuvši nekoliko časaka, da dođe do daha, laktom očetka šešir i kaza, da je spreman za polazak.
- Kako se četiri mozga boljemu domisle nego dva, Sammy - pripomenu stari Weller, dok su se šeizom vozili Londonskim putem - i kako je cijeli ovaj imutak prevelika napast za bilo kojeg pravnika, povest ću ja dva svoja prijatelja, koji će mu odmah stati na kurje oko, samo ako u čemu zagrdi. Onu dvojicu, znaš, što su te onaj dan pratili u flitski zatvor. Oni su ti najbolji stručnjaci - dodade stari Weller polušapatom - najbolji stručnjaci za konje, što ih je ikad zemlja dala.
- A jesu li stručnjaci i za odvjetnike? - upita Sam.
- Onaj čovjek, koji umije stvoriti točan sud o životinji, on je stručnjak i u čemu bilo drugome - odgovori starac tako odrešito, da Sam nije ni pokušao pobijati očevu tvrdnju.
Pošto su pregli na tu važnu odluku, rekvirirali su usluge bubuljičavog gentlemana i dvojice drugih neobično gojaznih i krupnih kočijaša, koje je vjerojatno Weller odabrao zbog njihove debljine, a prema njegovu načelu, i toj debljini razmjerne pameti. Netom je osigurana ta pomoć, cijelo društvo krene u krčmu u Portugalskoj ulici, odakle otposlaše glasnika u Dužnički sud preko puta, neka zamoli gospodina Salomona Pella, da odmah dođe.
Glasnik srećom nađe Pella u sudu, kako se časti hladnim doručkom, koji se sastojao od tvrdog biskita posuta kuminom i od safalade, jer je posao prilično opao a da bi se drukčije gostio. Čim mu je poruka u uho prišapnuta, turio je ostatak doručka u džep među različite službene isprave, i eto ti ga kao lastavica ubrzao preko puta tako revno, da je stigao u krčmu prije nego što se glasnik izbavio sudske zgrade.
- Gospodo - pozdravi Pell dodirujući šešir - vaš sam sluga. Ne velim vam to, da vam laskam, gospodo, ali nema petorice ljudi na cijelome svijetu, kojima bih za volju izašao danas iz suda.
- Šta ste tako zaposleni? - upita Sam.
- Zaposleni! - vrati mu Pell. - Ta ja sam naprosto rastrgnut, kako mi je moj prijatelj pokojni lord kancelar mnogo puta govorio, gospodo moja, kad bi došao sa slušanja utoka u Domu lordova. Jadnik! Strašno je bio osjetljiv na umor. Neobično su ga se doimali ti utoci. Ja sam zapravo više puta mislio, da će taj čovjek podleći. Zaista sam mislio.
Pritom Pell strese glavom i zastade. Nato stari Weller gurnu laktom susjeda do sebe, kao da ga upozorava neka upamti, kakve velike veze ima njegov odvjetnik, pa zapita Pella, jesu li dužnosti, o kojima je govor, uvijek loše djelovale na tjelesno i duševno stanje njegova plemenitog prijatelja.
- Mislim, da se nije nikad od toga oporavio - odgovori Pell. - Zapravo, sigurno znam, da nije. »Pelle, govorio bi mi on često, kako, dođavola, možeš podnijeti toliki duševni napor? Za mene je to zaista tajna. - Pa, života mi moga, vratio bih mu ja, teško da znam, kako izlazim na kraj. - Pelle, dodao bi uzdišući i gledajući me malo zavidno (bila je to, gospodo, tek prijateljska zavist, samo prijateljska, i ja mu na tome nikada nisam zamjerao), Pelle, ti si čudo od čovjeka, pravo čudo.« - Ah, da ste samo poznavali tog čovjeka, gospodo! Zavoljeli biste ga kano oči u glavi. - Dijete drago, donesider mi ruma za tri pensa.
Ove potonje riječi s tonom prigušenog bola upravio je poslužiteljici, zatim uzdahnuo, pogledao cipele, pa strop. Kako je dotle i rum pristigao, i njega je ispio.
- Nego - nastavi Pell privukavši stolicu bliže stolu - stručnjak nema prava da misli na svoja privatna prijateljstva, kad je potrebna njegova pravna pomoć. Mimogred napominjem, gospodo, otkako sam vas vidio posljednji put, dužnost nam je da oplačemo jedan tužni događaj.
Pell izvadi džepni ubrusac, kad je dospio do riječi »oplačemo« ali ga nije upotrebio na drugo nego da obriše kapcu ruma, što mu se bila zadržala na gornjoj usni.
- Čitao sam osmrtnicu u Oglasniku, gospodine Wellere - proslijedi Pell. - Bože moj, pa tek namirila pedeset i dvije! E, da, kad čovjek promisli...
Ta dovijanja misaona duha bila su upućena čovjeku bubuljičava lica, na čiji se pogled Pell slučajno namjerio. Kako je općenito bubuljičarevo shvaćanje zbivanja bilo prilično maglovito, strašno se uzvrpoljio u svome sjedalu, izrekavši mišljenje, da on zaista ne može reći, kako se takve stvari događaju. Budući da je ta pripomena sadržavala jednu od onih oštroumnih misli, koje je teško tući dokazima, nije ga nitko ni pobijao.
- Čuo sam ljude kako pričaju, gospodine Wellere, da je vaša pokojna žena bila vrlo pristalo stvorenjce - sućutno će Pell.
- Pa jest, gospodine, bila je, što da krijem - vrati stari Weller, kojemu nije bilo baš poćudno, da se tako raspravlja o tome, ali opet je mislio, da odvjetnik iz svog dugog prijateljevanja s pokojnim lordom kancelarom najbolje mora znati, šta se prema čestitu uzgoju pristoji, a što ne pristoji. - Bila je, gospodine, vrlo prikladna ženica, kad sam je najprije upoznao. Udovičica je tada bila, gospodine.
- E, gledaj ti zanimljiva slučaja - dodade Pell gledajući unaokolo uz tužan osmijeh - pa i gospođa Pell je bila udovica.
- Vrlo čudnovato - pripomene bubuljičavi.
- Baš zanimljiva podudarnost - pritvrdi Pell.
- Nikakvo čudo - otresito otkreše stari Weller. - Ta više se udovica poudalo nego djevojaka.
- Bravo, bravo! - prihvati Pell. - Sasvim pravo imate, gospodine Wellere. Gospođa Pell bješe vrlo otmjena i izobražena žena. O njezinu držanju govorilo je cijelo susjedstvo. Kako li sam se ponosio, kad sam gledao, kako ta žena pleše. U njezinim je kretnjama bilo nešto tako stameno i dostojanstveno, a ipak prirodno. Kad bi, gospodo moja, poskočila i udarila nogom o nogu, bila je to čista jednostavnost. Ah, pusti spomeni! Nego oprostite, gospodine Samuele, što vas pitam - nastavi odvjetnik pospuštenim glasom - je li vaša maćeha bila visoka stasa.
- Pa nije baš odviše - odgovori Sam.
- A gospođa Pell bijaše visoka kao topola - proslijedi Pell. - Divna žena, kao iz mramora isklesana, a nosa orlovskoga, kao stvorena da u veličanstvu zapovijeda. Bila mi je odana kano golubica, privržena, da se opisati ne može, a usto roda visoka. Ujak joj je bankrotirao za osam stotina funta kao sudski dobavljač papirnoga pribora.
- U redu - napokon će Weller, koji se prilično uznemirio za vrijeme toga razgovora - a sada prijeđimo na posao!
Ta je riječ kano bajna glazba umilno dodirnula uši Pehove. On se u svojoj glavi dovijao svakojako, da li su ga pozvali po kakvu poslu, ili samo da popije s njima čašu razrijeđenog brandyja ili kupu punča, ili da iskažu sličnu koju pažnju njegovu zvanju, a eto sad je sumnju otklonjena, i to tako, da se uopće nije primijetilo, da je žudio njezinu rješenju. Oči mu se zakrijesiše, kad je metnuo šešir na stol i prozborio:
- A o kakvu je poslu riječ, hm? Želi li možda koji od gospode da ga izvedem na sud? Ili možebit treba da nekoga utamničimo. Onako iz prijateljstva utamničimo, znate. Ta mi smo svi, što nas ovdje ima, prijatelji, ja mislim?
- Deder onaj dokumenat, Sammy - otržito će stari Weller uzimajući oporuku od svoga jedinka, koji kao da je začudo uživao u tome razgovoru. - Molio bih vas, gospodine, da vjerite105 ovo ovdje.
- Da ovjerim, valjda, dragi gospodine Wellere - ispravi ga Pell.
- Nek vam bude, gospodine - odsiječe mu oštro Weller - vjeriti ili ovjeriti, sve vam je to isti đavo. Nego vam velim, gospodine, ako vi ne shvaćate, što mislim reći, bogme ću ja naći drugoga, koji će to shvatiti.
- Nadam se, da se niste uvrijedili, gospodine Wellere - kratko će Pell, pa nadodade prešavši očima preko papira:
- Vi ste izvršitelj.
- Jesam, gospodine - vrati Weller.
- A ova druga gospoda bit će da su nasljednici, zar ne? - priupita Pell uz smiješak čestitajući.
- Sam je jedini sljedbenik - dočeka stari Weller. - Ovi ostali to su moji prijatelji, koji prisustvuju tek kao nepristrani svjedoci, kao neki obranici ili sud dobrih ljudi.
- A tako - nato će Pell. - O, vrlo lijepo. Bogme nemam ništa protiv toga. Samo bih htio da mi dadnete pet funta prije negoli započnemo posao, ha, ha, ha!
Kako je odbor zaključio, da se može dati kao predujam pet funta, stari Weller izvadi i plati. Nakon toga nastade dogovaranje nadugo i naširoko, ali ni o čem naročitom. U toku toga vijećanja Pell je na potpuno zadovoljstvo gospode obranika uspio dokazati, kako bi, iz razloga, koje, doduše, nije jasno iznio, ali su ipak bili dovoljni, cijela ta stvar s oporukom došla u ćorsokak, da je nisu njemu povjerili. Pošto je ta važna točka brzo završena, Pell se okrijepi trima odrescima, pa pićem od slada i od alkohola, sve na račun Wellerova nasljedstva. Potom se svi otputiše u Doktorski dom.
Sutradan ponovo posjetiše Doktorski dom. Ovaj su put bili u sto muka s jednim konjušarem, koji je svjedočio, jer kako je bio pijan kao zemlja, nije ni za što na svijetu htio da se kune bilo čime drugim nego bezbožnim kletvama, na veliku sablazan i proktora106 i njegova zastupnika. Iduće sedmice bijaše još više posjeta Doktorskome domu, a otišli su osim toga i u Ostavinski porezni ured i tu su protreseni ugovori s obzirom na zakup i trgovinu, pa potvrde toga istoga, napravljen inventar, ubilježeni predručci, koji se imaju uzeti, večere, koje se imaju prirediti, mnoge druge korisne stvari, koje se imaju učiniti, tako da se skupila tolika gomila papira, te su i Salomon Pell, i njegov djetić, i modra torba, bili strašno puni. Tko ih je nekoliko dana prije vidio, kako bazaju Portugalskom ulicom, ne bi nipošto rekao, da je to isti onaj Salomon Pell, isti djetić i ista torba.
Pošto su napokon uređene sve te važne stvari, odrediše dan za prodaju i prijenos zadužnica. Stoga morahu poći do blagorodnog gospodina Wilkinsa Flashera, burzovnog mešetara, koji ureduje negdje blizu Engleske banke, a preporučio ga je za taj posao Salomon Pell.
Kako je taj dan bio neke vrste blagdan, svi se odjenuše u svečane haljine. Posuvraćene čizme staroga Wellera nanovo očišćene, a odijelo mu uređeno osobito brižno. Bubuljičavi zatakao u zapučak cijelu daliju s više listova. Kaputi njegovih dvaju prijatelja bjehu urešeni kitama lovora i drugog zimzelena. Sva se trojica odjenula u strogu blagdansku nošnju, to jest: zamotali se sve do brade, navukli na se kaputa, hlača i pršnjaka koliko su god mogli, jer to je pojam kočijaša o svečanom odijelu sve tamo od vremena, kad su kočije izumljene.
Pell ih je čekao u urečeno vrijeme na uobičajenom mjestu njihova sastajanja. Čak je i Pell za tu zgodu obukao rukavice i čistu košulju, kojoj su se od duga pranja iskosili oždrijelje i prevraci.
- Još četvrt do dva - pripomenu Pell gledajući na zidni sat u gostinskoj sobi. - Ako budemo kod gospodina Flashera u dva sata i četvrt, baš ćemo stići u pravo vrijeme.
- Šta velite, gospodo, da gucnemo koju čašu piva? - predloži gentleman bubuljičava lica.
- I da zamezimo malo hladnim bifsteikom - pridodade drugi kočijaš.
- Ili oštrigom - dodade treći, onaj promukli gentleman, koji se podupirao na debelim okruglim nogama.
- Bravo, bravo! - radosno će Pell. - Baš lijepo da čestitamo gospodinu Welleru, što je došao u posjed svoga imanja, eh? Ha, ha!
- Vrlo rado pristajem, gospodo - složi se stari Weller. - Daj, Sammy, pozvoni!
Sam izvrši očevu zapovijed, i smjesta donesoše na stol i porter, i hladnu govedinu, i oštrige, pa se stadoše dobrano oduživati predručku. Pritom je svaki od njih tako zdušno sudjelovao, da bi bilo gotovo nepravično praviti bilo kakve razlike. Ali, ako je ijedan pojedinac dokazao veće sposobnosti od drugih, onda je to bio kočijaš hrapava glasa, koji je oštrige zalio carskom politrom octa a da raspoloženja nije ni najmanje izmijenio.
- Gospodine Pelle - započe nazdravicu stari Weller promiješavši čašu razrijeđena brandya (pošto su uklonjene sa stola školjke oštriga, pred svakoga je metnuta čaša toga pića) - gospodine Pelle, ja sam bio namjerio da u ovoj zgodi nazdravim zadušnicama, ali Samuel mi je prišapnuo...
Tada Samuel Weller, koji je dotada uz spokojne osmijehe jeo svoje oštrige, vrlo glasno zavika:
- U posluh, ljudi! Bravo, ćako!
- Prišapnuo mi je - proslijedi njegov otac - da bi bolje bilo, kad bih ovu čašu nazdravio u vaš uspjeh i sreću i kad bih vam zahvalio za način, kako ste izveli ovaj posao. Dakle, u vaše zdravlje, gospodine!
- Stanite - umiješa se iznenadno i poletno bubuljičavi gospodin - na me se ugledajte, gospodo!
Pošto to reče, bubuljičavi ustade, a s njime i druga gospoda. On izvrši očima smotru cijeloga skupa i polagano digne ruku, i nato svi (uključujući i bubuljičavoga) duboko udahnu i prinesu kupe usnama. Izatog bubuljičavi spusti ruku ponovo, i sve se čaše prazne nađu na stolu. Tko da opiše potresni učinak te neobične ceremonije! Istovremeno veličanstven, svečan i uzbudljiv, udruživao je sve bitne dijelove uzvišenosti.
- Dakle, gospodo moja - stade odzdravljati Pell - sve, što vam imam reći, jest, da ovakvi znakovi povjerenja moraju biti vrlo ugodni jednome pravniku. Ne želim da reknem išta, što bi se moglo činiti sebeljubivo, gospodo moja, ali mi je radi vas drago, što ste došli baš do mene. Eto, to je sve. Da ste pošli kojemu neznatnome članu moje struke, čvrsto vjerujem i uvjeravam vas u to kao u sigurnu činjenicu, da biste se već davno našli u škripcu. Kamo puste sreće, da je živ moj plemeniti prijatelj, da samo vidi, kako sam vješto izveo ovaj pravni slučaj. Ne zborim ja to ni iz kakve ponositosti, nego smatram... ali šta da vam, gospodo, dodijavam time. Mene većinom možete naći ovdje, gospodo, a ako me nema ovdje ili preko puta, onda evo vam moje adrese. Vidjet ćete, da su moji uvjeti vrlo jeftini i umjereni, a nitko se više od mene ne brine za svoje branjenike. Usto se nadam, da se ponekog đavla razumijem i u svoju struku. Ako vam se, gospodo, nadadne zgoda da me preporučite kojemu od vaših prijatelja, bit ću vam neobično zahvalan, kao što će vam i oni biti, kad me upoznaju. U vaše zdravlje, gospodo!
Pošto je tako izrekao svoje osjećaje, Salomon Pell pred Wellerove prijatelje metne tri ispisane posjetnice, a onda opet pogleda na zidni sat i reče, da je vrijeme polasku. Na taj mig stari Weller namiri račun i potom iziđu iz krčme izvršitelj oporuke, baštinik, odvjetnik i obranici, te uprave svoje korake put Cityja.
Uredovnica blagorodnog gospodina Wilkinsa Flashera, posrednika Londonske burze u Cityju, nalazila se u prvome katu dvorišne zgrade iza Engleske banke. Privatni stan blagorodnoga gospodina Wilkinsa Flashera bio je u Brixtonu, u grofoviji Surray. Konj i stanhope107 blagorodnog gospodina Wilkinsa Flashera bijahu smješteni u obližnju konjušnicu. Sluga blagorodnog gospodina Wilkinsa Flashera bijaše na putu u otmjeni londonski West End, da uruči nekakvu divljač. Pisar blagorodnog gospodina Wilkinsa Flashera bješe otišao na ručak. Ele, tako je sam blagorodni gospodin Wilkins Flasher povikao: »Slobodno!«, kadno su Pell i njegovi drugovi pokucali na vratima poslovnice.
- Dobar dan vam želim gospodine - pozdravi Pell smjerno se nakloniv. - Ako bismo vas smjeli zamoliti za jedan mali prijenos vlasništva.
- O, izvolite, izvolite - vrati Flasher. - Sjedite časak, gospodo, odmah ću vas poslužiti.
- Hvala vam, gospodine - reče Pell - nije nam dotuge. Dajte sjedite, gospodine Wellere.
Stari Weller sjede na stolicu, Sam na nekakav sanduk, obranici gdje su mogli, pa se zagledaše u kalendar i u dva oglasa, oblatom prilijepljena na zid: promatrahu ih s takvim zabezeknutim poštovanjem, kao da su to najveća umjetnička dostignuća starih majstora slikara.
- Dakle, ja se kladim o šest boca bordoške crvenke. Prima li se? - prihvati blagorodni gospodin Wilkins Flasher, ponovo zametnuvši razgovor, koji je načas prekinuo Pellov ulazak.
To bješe upućeno nekom vrlo mladom elegantnom gospodinu, koji bješe naherio šešir na desni zabrčnjak, pa se nehajno nadnio nad stol i ravnalom ubijao muhe. Blagorodni gospodin Wilkins Flasher njiše se na dvije noge uredskoga stoca i nožićem probija kutiju s oblatama. Od zgode do zgode veoma spretno pogodi usred sreća maloga crvenog oblatka, koji je izvana nalijepljen. Oba gentlemana nose naširoko izrezane pršnjake, vrlo svinute ovratnike, veoma male čizme, a veoma velike prstene, vrlo male satove, a goleme satne lance, neobično simetrične hlače i namirisane džepne ubrusce.

Weller i njegovi prijatelji nazdravljaju gospodinu Pellu

- Ja se nikada ne kladim o šest - vrati mu ovaj. - Hajdemo o dvanaest.
- Vrijedi, Simmery, pristajem - veli blagorodni gospodin Wilkins Flasher.
- Ali, pazi, nastaviti okladu ili izgubiti ulog108 - pripomenu mladi gentleman.
- Dabome - složi se Wilkins Flasher.
Blagorodni gospodin Wilkins Flasher ubilježi okladu u svoju bilježnicu olovkom u zlatnoj cjevčici, a i drugi gospodin unese u svoju bilježnicu isto olovkom sa zlatnom cjevčicom.
- Čitao sam jutros o Bofferu - pripomenu Simmery. - Siromašak, propao je na burzi!
- Kladim se s tobom o deset prema pet gineja, da će se taj čovjek zaklati - ponudi blagorodni gospodin Wilkins Flasher.
- Vrijedi - odgovori Simmery.
- Stani. Zatvaram - zamišljeno će Wilkins Flasher. - Možda će se objesiti.
- U redu - prihvati Simmery ponovo vadeći olovku sa zlatnom cjevčicom. - Nemam ništa ni protiv te preinake. Recimo počinit će samoubojstvo.
- Ubit će se zapravo, zar ne? - jednostavno će Flasher.
- Eto, baš tako - preuze Simmery bilježeći - Dakle, Flasher, deset gineja prema pet, da će se Boffer ubiti. U koliko dana da metnemo?
- Pa recimo u petnaest? - natuknu Flasher.
- Nemoj, dođavola, predugo mi je čekati - bunio se Simmery zastavši načas, da smlavi ravnalom jednu muhu. - Uzmimo sedam dana.
- Primakni malo. Drvo se popola cijepa, prepolovimo razliku - predloži Flasher. - Hajdemo za deset dana.
- U redu; onda za deset dana - složi se Simmery.
Tako su unijeli u bilježnicu, da se Boffer ima ubiti u deset dana, ili blagorodni gospodin Wilkins Flasher ima da plati blagorodnom gospodinu Franku Simmeryju deset gineja. Ne ubije li se Boffer u to vrijeme, blagorodni gospodin Frank Simmery isplatit će blagorodnom gospodinu Wilkinsu Flasheru pet gineja.
- E, baš mi je žao, što je pao pod stečaj - protuži blagorodni gospodin Wilkins Flasher. - Kakve li je divne večere priređivao!
- I divnim portugiscem goste častio! - primetnu Simmery. - Mi baš mislimo poslati sutra svoga peharnika na dražbu, ne bi li izlicitirao nekoliko boca onoga s brojem šezdeset i četiri.
- Baš si vražji - preuze Flasher. - I ja šaljem svoga čovjeka. Kladimo se o pet gineja, da će nadmetnuti vašega u cijeni.
- Vrijedi!
Tako u bilježnice unesoše još jedan stavak olovkama zlatnih cjevčica. Pošto je Simmery dotle poubijao sve muhe i upisao sve oklade, odskita se do Burze, da vidi, što se tamo zbiva.
Potom se blagorodni gospodin Wilkins Flasher udostoja da sasluša naputke Salomona Pella, pa ispunivši nekoliko štampanih formulara zamoli društvo, neka pođe za njim u Banku. Tako se povorka isuka redom. Stari Weller i njegova tri prijatelja buljili su u svaki predmet, koji bi ugledali, od čuda se snebivajući, dok je Sam sve promatrao s hladnokrvnošću, koje nije moglo ništa pomutiti.
Prešavši preko dvorišta, puna buke i vreve, i prošavši kraj dvojice vratara, koji kao da su se odjećom natjecali s crvenom vatrogasnom štrcaljkom, što je odgurana ukraj, ušli su u ured, gdje se imao obaviti njihov posao, i gdje su ih Pell i Flasher ostavili, neka pričekaju nekoliko časaka, dok njih dvojica ne svrše pripreme u Ostavinskom uredu.
- Kakvo je ovo mjesto? - prošapta bubuljičavi starome Welleru.
- Ured osiguranih državnih zadušnica - šaptom odgovori Weller.
- A tko su ona gospoda, što sjede iza tezge? - priupita gentleman hrapava glasa.
- Bit će da su ono osigurani unovčeni - nato će Weller. - Je li de, sine Samivele, da su ono osigurani unovčeni?
- Šta, pa zar misliš, da su osigurane unovčene zadužnice živa bića, budi bog s tobom? - dočeka Sam ponešto prezrivo.
- Odakle da ja to znam, sinko? - branio se stari Weller. - Ja sam mislio, da su im nalik kao jaje jajetu. A koji su đavo onda?
- Ama pisari, ćako - razjasni mu Sam.
- A koga vraga svi žvaču senvidže sa šunkom? - upita otac.
- Pa valjda im je to posao i dužnost - ironično će Sam. - To je dio njihova sistema. Vazda ti oni tako rade, po cijeli bogovetni dan.
Jedva što su Weller i njegovi prijatelji uhvatili i časak vremena, da razmisle o toj čudnovatoj uredbi, koja je povezana s novčanim sistemom njihove domovine, kadli im priđoše Pell i Flasher i odvedoše ih do onoga dijela bankovne tezge, iznad kojeg je visjela okrugla crna ploča s velikom slovom W.
- A zašto će ono, gospodine? - upita stari Weller obrativši Pellovu pozornost na nišan, o kojemu je riječ.
- To je prvo slovo prezimena preminulih - odgovori Pell.
- Čujte - bunio se stari Weller okrenuv se obranicima - ovdje nešto nije u redu. Naše prezime počinje slovom V109. Ovo neće valjati.
Stručni obranici smjesta izrekoše jednodušno i odlučno svoje mišljenje, da se zakonski ne može izvršiti prijenos pod slovom W, i po svoj bi prilici prošlo najmanje dvadeset i četiri sata, da ne bješe brza, iako na prvi pogled neučtiva držanja Samova. On jednostavno zgrabi svoga oca za skut kaputni, odvede ga do tezge i tamo ga čvrsto pribode, sve dok nije dometnuo svoj potpis na dva dokumenta. Kako je stari Weller imao običaj da piše velikim štampanim slovima, uložio je u taj posao mnogo truda i vremena. Dotle je uredovni činovnik oljuštio i pojeo tri krasne jabuke ripstonke.
Kako je stari Weller navaljivao da odmah realizira svoj dio baštine, pođoše iz Banke do Burze. Domalo eto blagorodnog gospodina Wilkinsa Flashera, kako se vraća s čekom na banku Smith, Payne i Smith. Ček je glasio na pet stotina i trideset funta. Na taj je iznos po burzovnoj tečajnici toga dana stari Weller imao pravo nakon obračuna zadužne uštednje Wellerove druge žene. Samovih dvjesta funta prenesoše na njegovo ime, i potom blagorodni gospodin Wilkins Flasher, nakon plaćene pristojbe, ubaci nehajno novac u džep kaputni, pa odbaza u svoju uredovnicu.
Spočetka je stari Weller bio tvrdoglavo pregnuo, da neće unovčiti ček ni u čem drugom doli u zlatnicima. Međutim, kad su mu obranički stručnjaci razjasnili, da bi se za to morao baciti u trošak, da kupi vrećicu, u kojoj bi zlatnike doma ponio, e, onda se predomislio i pristao da primi svotu u novčanicama po pet funta.
Pošto su izašli iz Banke, stari Weller započne družbi:
- Ovo poslijepodne moj sin i ja imamo poseban dogovor, pa bih htio da ovaj posao odmah trsim s vrata. Stoga da pođemo nekamo, gdje možemo srediti račune.
Naskoro nađoše mirnu prostorijicu, gdje Pell iznese svoj troškovnik, a obranici ga stručno pregledaše. Pellov je račun procijenio Sam, a neke su troškove zabacili stručni obranici. Premda je Pell uz mnogo svečanih uvjeravanja izjavio, da su zapravo odviše kruti prema njemu, ipak mu je to bio kudikamo najunosniji stručni posao, što ga je ikad u životu imao, jer se od zarade šest mjeseci izatog hranio, stanovao i pralju plaćao.
Pošto su obranici popili po gutljaj crkavice, pružiše ruke na rastanku, jer su te večeri imali da voze izvan Londona. Kad je Salomon Pell vidio, da neće više biti pića ni jestiva, prijateljski se oprosti, i tako Sam i ćako ostadoše sami.
- Evo, sinko - reče Weller metnuvši lisnicu u bočni džep. - Zajedno s mjenicama na najam i ostalim, imam u džepu jedanaest stotina i osamdeset funta. A sada, sine Samivele, okreni glave konjima put svratišta Đuro i jastreb.

Pedeset šesto poglavlje

Važno vijećanje između Pickwicka i Samuela Wellera, kojemu prisustvuje i njegov roditelj. - Neočekivano dolazi neki stari gentleman u odjeći burmutaste boje

Pickwick je sjedio sam u svojim odajama premećući preko glave svakojake misli i domišljajući se među ostalim, kako bi najbolje obezbrižio mladi par, koji mu je svojim sadašnjim nesređenim stanjem neprestano nanosio žalovanje i zabrinutost, kad eto ti Marice, kako lagahno ulazi u sobu, prilazi stolu, pa će prilično brzoreko:
- Oh, oprostite, gospodine, Samuel dolje čeka i moli vas, ako biste dopustili, da vam dođe u posjet njegov otac.
- Svakako - dočeka Pickwick.
- Hvala vam, gospodine - živo će Marica cupkajući opet prema vratima.
- Bit će da nije dugo, kako je Sam došao? - upita Pickwick.
- O, nije, gospodine - živo će Marica. - Upravo je stigao. Veli, da vas više neće moliti za dopust.
Bit će da je Marica po svoj prilici bila svjesna, kako je tu potonju obavijest izrekla s više topline, nego što se činilo, da je uistinu potrebno, ili je možda opazila Pickwickov, dobroćudni smiješak, kojim ju je pogledao, kad je dorekla - ele, svakako je ona izatog pospustila glavu i stala promatrati rogljić vrlo elegantne svoje opregače s mnogo više pažljivosti, nego što se činilo, da je u toj prilici bilo prijeko potrebno.
- Poručite im, da svakako mogu odmah doći - očinski će Pickwick.
Marici se očito iza tih riječi velik kamen sa srca odvalio, pa odjuri kano srna, da dojavi poruku.
Pickwick je dva tri puta prošetao po sobi, a kako je usput trljao bradu lijevom rukom, čini se, da se izgubio u mislima.
»Da, da, u sebi će konačno milim, ali ponešto sjetnim tonom - to je najbolji način, da ga nagradim za njegovu privrženost i vjernost. Neka tako bude, u ime božje. Takav je udes starih osamljenih neženja, da njihovi prijatelji stupe u nove i različite veze, a oni ostaju kano osušena grana. Nemam prava da očekujem, da bi Usud meni drukčije dosudio. Ne, ne, dodade Pickwick još radosnije, to bi bilo samoživo i neharno. Moram biti sretan, što mi se pružila prigoda, da mu tako osiguram bezbrižno življenje. I sretan sam. Uistinu sretan.«
Pickwick se bješe zanio u te misli, da se kucanje na vratima trebalo da ponovi tri do četiri puta prije nego što ga je čuo. Tada brže-bolje sjede, povrati uobičajeni dobroćudni izgled, reče, da je slobodno ući, i eto ti najprije Sama Wellera, a za njim njegova oca.
- Drago mi je, što vas opet vidim, Same - radosno će Pickwick. - A kako ste vi sa zdravljem, gospodine Wellere?
- Zahvaljujem na pitanju, dobro, gospodine - vrati udovac. - A nadam se, da ste i vi zdravo i veselo.
- Hvala lijepo, kao drenova srž - ljubazno će Pickwick.
- Ja sam baš želio da s vama malko porazgovorim, gospodine, ako biste mi poklonili pet-šest časaka.
- Kako ne? - spremno će Pickwick. - Daj, Same, ocu stolicu.
- Hvala ti, Samivele, imam ja već - prihvati stari Weller prikučujući jednu, dok je govorio. - Neobično lijep dan imadijasmo, gospodine - dodade stari gentleman sjedajući i spuštajući šešir na pod.
- Vrlo lijep - složi se Pickwick. - Baš ugodilo, da ljepše ne može biti.
- Najugodnije vrijeme, što sam ga ikad doživio, gospodine - vrtio se stari Weller.
Pritom starog gentlemana zgrabi strašan napadaj kašlja, a kad mu prođe, stade svome sinu kimati, namigivati i praviti kojekakve druge molbene i grožljive kretnje, ali Sam Weller uporno nije htio da ih vidi pa nije.
Videći Pickwick, da je posrijedi nekakva neprilika kod starog Wellera, gradio se da reže listove knjige, koja se do njega nalazila, i čekao je strpljivo da stari progovori sam o svrsi svoga posjeta.
- Nikad nisam vidio tako dosadna mladića kao što si ti, Samivele - srdito će stari Weller ozlojeđeno gledajući svoga sina - nikad u svome danu.
- A što vam radi, gospodine Wellere? - upita Pickwick.
- Ama neće da počne, gospodine - prihvati Weller. - Zna on, da ja nisam sposoban da se izrazim, kad je što važno posrijedi, a opet tu stoji i gleda, kako vam kradem vaše dragocjeno vrijeme, a od sebe pravim pravoga grmalja, umjesto da mi pomogne barem kojim slovcem. Tako se sin ne vlada, Samivele - proslijedi Weller brišući od znoja čelo - to vladanje sinu nikako ne pristaje.
- Pa rekao si, da ćeš ti zboriti - preuze Sam. - Otkud ja znam, da ćeš zapeti odmah u početku?
- Ta mogao si vidjeti, kako nisam kadar da krenem - nadoveza stari. - Zar ne vidiš, kako sam skrenuo na krivu stranu puta, pa vozim natraške u ogradu od kolja, i sav se satrh, a ti samo gledaš, mjesto da mi pružiš ruku pomoćnicu. Sram me, što si takav, Samivele.
- Stvar je u tome, gospodaru - očepi kazivati Sam lako se nakloniv - da je otac podigao novac.
- Vrlo dobro, Samivele, vrlo dobro - razdragano će stari Weller kimajući zadovoljno glavom. - Nisam htio da te grdim, Sammy. Dobro si započeo. Smjesta u srž. Bravo, Samivele!
U pretjeranoj razdraganosti stari je Weller nebrojeno puta kimnuo glavom i osluškujući čekao, da Sam nastavi svoj izvještaj.
- Možete sjesti, Same - reče Pickwick uviđajući, da će se razgovor po svoj prilici više oduljiti nego što je očekivao.
Sam se opet nakloni i sjede. Kad je otac pogledao po sobi, on proslijedi:
- Otac je, gospodaru, povukao pet stotina i trideset funta.
- Osiguranih zadušnica - umiješa se potiho stari Weller.
- Baš mi je mnogo stalo, jesu li zadušnice osigurane ili nisu - nevoljko će Sam. - U gotovu si novcu digao pet stotina i trideset funta, jesi li?
- Tako je, Samivele - potvrdi stari Weller.
- Tome je iznosu pridodao ono za kuću i posao ...
- Zakup, mušterije, zalihu gotovine, nekretnine - utječe se u riječ stari Weller.
- Tako da to ukupno iznosi - nastavi Sam - jedanaest stotina i osamdeset funta.
- Uistinu! - u čudu će Pickwick. - Od srca mi je drago, što to čujem. Čestitam vam, gospodine Wellere, što ste to tako divno obavili.
- Pričekajte časak, gospodine - zamoli stari Weller dižući ruku. - Daj nastavi, Samivele.
- Ovaj novac, gospodine - proslijedi Sam malko krzmajući - želio bi moj otac skloniti negdje, gdje zna, da će mu biti sigurno sačuvan. Da pravo kažem, i ja bih to želio, jer zadrži li ga kod sebe, ili će ga nekome posuditi, ili će ga uložiti u konje, ili će mu ispasti lisnica, ili će se namagarčiti ovako ili onako.
- E, baš zboriš divno, Samivele - pripomenu otac tako zadovoljno kao da je Sam do neba hvalospjevima uznosio očevu razboritost i opreznost. - Zaista divno, sinko moj.
- S tih razloga - proslijedi Sam čupkajući nervozno obod svog šešira - s tih razloga, velim, podigao je danas novac i došao ovamo, da kaže, ili barem da ponudi, ili kako da kažem...
- Da vam reknem čisto i bistro - preuze stari Weller nestrpljivo - kako je meni taj novac nepotreban. Ja sam nakan da i dalje redovito vozim kočiju, a nemam gdje da pohranim novac, osim da platim provodniku, da se on za nj brine, ili da ga metnem u koju od spremnica u kočiji, a to bi za putnike u unutrašnjosti bila golema napast. Kad biste vi mjesto mene preuzeli brigu o tome novcu, gospodine, ja bih vam bio neobično zahvalan. A možda će - nastavi stari Weller pošavši Pickwicku i šapnuvši mu u uho - možda će vam ovo novca pokriti jedan mali dio troškova, što ste ih imali platiti u onoj nesretnoj raspravi, što ju je podigla Bardellka. Ja vam samo velju, zadržite vi taj novac kod sebe, sve dok vam ga ja opet ne zaištem.
Dorekavši to, stari Weller turnu svoju lisnicu u Pickwickove ruke, pograbi šešir i istrča iz sobe s takvom brzinom, kojoj bi se jedva čovjek nadao u tako krupne ljudine.
- Zaustavite ga, Same! - poviče Pickwick ozbiljno. - Dostignite ga! Odmah da ste ga natrag doveli! Gospodine Wellere! Čujte! Vratite se!
Sam vidje, da nema druge nego izvršiti gospodarev nalog, pa pograbi oca za ruku, dok je slazio niza stube, i silom ga dovuče natrag.
- Vrli moj prijatelju - započe Pickwick primišvi starca za ruku - vaše povjerenje i poštenje ujedno me i ganulo i zbunilo.
- Ja ne vidim razloga ni ganuća ni zabuni, gospodine - uporno će stari Weller.
- Budite uvjereni, dobri moj prijatelju, da ja imam više novca nego što mi može ikad ustrebati, mnogo više, velim vam, nego što može čovjek mojih godina poživjeti, da ga potroši110 - razlagao mu Pickwick.
- Nijedan čovjek na svijetu, gospodine, ne zna, koliko je kadar potrošiti, dok to ne pokuša - mudro će Weller.
- Može biti, da i ne zna - vrati mu Pickwick - ali kako ja nemam nakane da se dajem na takve pokušaje, po svoj prilici neću uvesti u tanke niti, neću spasti na niske grane. Moram vas uljudno zamoliti, da natrag uzmete svoj novac, gospodine Wellere.
- Dobro onda - nato će Weller nekako mrko i nezadovoljno gledajući. - Ali, zapamti, što ti velju, Sammy. Grozno ću nešto napraviti s ovim svojim imutkom; nešto zbilja grozno.
- Hajde, ćako, okani se jada - svjetovao ga Sam.
Stari se Weller zamisli nekoliko trenutaka, a onda vrlo odlučno zakopča kaput pa će reći:
- Idem ja za priječničara.111
- Šta! - začuđeno će Sam.
- Priječničara, velim - procijedi kroz zube stari Weller. - Držat ću priječnicu. Pozdravi se na rastanku sa svojim ocem, Samivele. Idem ja dotrajati još ovo svojih dana uz priječnicu.
Ta je grožnja bila zbilja strašna, a osim toga, činilo se, da se stari Weller baš zakanio, da će je i izvesti, jer je kanda duboko uvrijeđen zbog Pickwickove odbijenice. Stoga Pickwick nakon kratka promišljanja prozbori:
- U redu. Nek vam bude, gospodine Wellere, zadržat ću vaš novac. Možda ću njime više dobra napraviti nego što ste vi to kadri učiniti.
- Pa dakako, to je prava riječ - veselo će stari Weller razvedrena lica - razumije se, da vi možete.
- Ne zborimo više o tome - pripomenu Pickwick zaključavajući lisnicu u pisaći stol. - Ja sam vam od srca zahvalan, dobri moj prijatelju. A sada sjedite. Trebao bi mi jedan vaš savjet.
Duboki unutrašnji smijeh zbog pobjedonosna uspjeha svoga posjeta, koji je zatrzao ne samo Wellerovo lice, nego i ruke i noge i cijelo tijelo za vrijeme zaključavanja novčarnice, smjesta ustupi mjesto najdostojanstvenijoj ozbiljnosti, čim je čuo te Pickwickove riječi.
- Budite ljubazni pa pričekajte vani nekoliko časaka, Same - reći će Pickwick.

Sam odmah ode.
Stari je Weller izgledao neobično mudar i vrlo začuđen, kad Pickwick otvori razgovor ovako:
- Čini mi se, da vi, gospodine Wellere, niste baš zagovaratelj ženidbe?
Weller strese glavom. Posve obnijemje. Nejasne misli o poganoj nekoj udovici, kojoj je pošlo za rukom da zapetlja Pickwicka u svoje mreže, stegoše mu riječ u grlu.
- Jeste li slučajno zapazili jednu djevojku dolje kod vrata, kad ste ulazili sa svojim sinom? - upitat će Pickwick.
- Jesam, vidio sam nekakvu mladenku - odgovori nakratko Weller.
- A šta mislite o njoj? Pošteno mi recite, šta mislite o onoj djevojci?
- Pa mislim, da je mekna mladica i ko salivena - stručnjački će Weller.
- Baš je tako - potvrdi Pickwick - baš ste je po vanjštini dobro ocijenili. - A šta mislite o njenu ponašanju, prema onome, što ste zapazili?
- Vrlo ugodno - dočeka stari Weller - vrlo ugodno i pogodno.
Pickwicku ne bi jasno, kakvo je značenje stari Weller pridavao tome potonjem pridjevu, ali bjelodano je proizlazilo iz tona, kojim je taj pridjev izgovorio, da misli povoljno. Stoga je Pickwick bio potpuno zadovoljan, baš kao da je dobio posve jasan odgovor na svoje pitanje.
- Meni je stalo do one djevojke, gospodine Wellere - pridoda Pickwick.
Weller se nato zakašlja.
- Stalo mi je do njezina dobra, to mislim - razjašnjavao je Pickwick. - Živo želim, da joj stvorim udoban i sretan život. Razumijete li me sada?
- Jasno mi je kao sunce - od nevolje će stari Weller, premda još nije ništa shvatio.
- Ta se mladojka - nastavi Pickwick - zagledala u vašega sina.
- Šta! Zar u Samivela Vellera! - u čudu će starac.
- Upravo u njega - potvrdi Pickwick.
- Pa to je posve prirodno - filozofski će Weller nakon nešto razmišljanja - prirodno je, nema zbora, ali prilično viče na uzbunu. Sam mora da bude na oprezu.
- Kako to mislite? - priupitat će Pickwick.
- Pa mora dobro paziti, da joj štogod ne obeća - tumačio je Weller. - Mora biti oprezan, da se u kakvu bezazlenu trenutku ne zarekne, pa pred njom ne izlane štogod, radi česa bi moglo doći do osude zbog gaženja ženidbenog obećanja. Čovjek nikad nije siguran kod žena, gospodine Pickwiče. Kad jednom bace oko na vas i spletu vas u svoje niti, ne znaš, kako ćeš se isplesti. Dok se motaš u koncima, one su te već sputale. Tako sam vam se i ja oženio prvi put, i Sam je posljedica te igrarije.
- Vi me baš ne ohrabrujete da završim, što sam naumio da kažem - pripomenu Pickwick - ali ja ću svejedno bez okolišanja, izrijekom da kažem. Ne samo da se ono mlado stvorenje zagledalo u vašega sina, gospodine Wellere, nego se i vaš sin zagledao u nju.
- Lijepe vi bogme priče pričate za očeve uši! - začudno će stari Weller.
- Promatrao sam ih u više navrata - proslijedi Pickwick ne obzirući se na potonju Wellerovu pripomenu - i potpuno sam načistu o tome. Recimo da mene srce vuče, da to dvoje mladih ljudi smjestim udobno kao muža i ženu u kakvu trgovinicu ili službicu, gdje bi se mogli nadati pristojnu življenju, šta biste vi rekli na to, gospodine Wellere?
Najprije je Weller namrgođena lica primio prijedlog s obzirom na ženidbu bilo koga, za koga mu je stalo. Ali kad je Pickwick pretresao s njime cijelu stvar i osobito istakao činjenicu, da Marica nije udovica, starac postajaše pomalo pristupačniji. Pickwick je i onako imao velika utjecaja na nj, a osim toga zabljesnula je starca Maričina privlačna vanjština, jer ju je već bio podario s više ne baš očinskih namigivanja. Napokon reče, da se njemu ne pristoji odupirati se Pickwickovim sklonostima te da će biti vrlo sretan, da se pokori njegovu savjetu. Nato ga Pickwick radosno uhvati za riječ i Sama dozva u sobu.
- Same - započe Pickwick prokašljavši se, da mu glas bude jasniji - vaš otac i ja nešto smo o vama razgovarali.
- Da, o tebi, Samivele - pridoda stari Weller pokroviteljski i dirljivo.
- Nisam ja toliko oslijepio, Same, a da ne bih opazio već odavna, kako vas prožimaju više nego prijateljski osjećaji prema sobarici gospođe Winkle - dalje će Pickwick.
- Jesi li čuo, Samivele? - upita stari Weller isto onako sudački kao i prije.
- Nadam se, gospodaru moj - reče Sam - nadam se, velim, da nema nikakva zla u tome, kad se mladić zagleda u djevojku, koja je nesumnjivo naočita i dobra.
- Baš nikakva - potvrdi Pickwick.
- I ja velim, da nema u tome baš nikakva zla - složi se Weller prijazno ali skrbnički.
- Daleko od pomisli, da bi u tako prirodnu momkovu držanju bilo ama što loše - prihvati Pickwick. - Želim da u tome pogledu pomognem vašim željama i da ih poduprem. Stoga sam razgovarao malko s vašim ocem, pa kad sam uvidio, da i on misli kao i ja ...
- Kako djeva nije udova - umiješa se stari Weller, da bi bolje objasnio.
- Kako djevica nije udovica - i Pickwick će sa smiješkom - želio bih da vas oslobodim ograničenja, koje vam nameće vaš položaj sluge, i da vam zasvjedočim svoju zahvalnost na vašoj vjernosti i mnogim ostalim doličnim vrlinama time, što su vam omogućiti, da se smjesta oženite tom djevojkom i da samostalno živite za se i za svoju obitelj. Ja ću se ponositi, Same - nastavi Pickwick, čiji je glas dotada drhtao, a sad je ponovo primio uobičajeni ton - ponosit ću se i sretnim se osjećati, što će mi biti omogućeno da vašem budućem životu posvetim ugodnu i posebnu brigu.
Za kratko vrijeme nastade grobna tišina, a onda će Sam spuštenim i promuklim, ali čvrstim glasom:
- Neobično sam vam, gospodaru moj, zahvalan na dobroti, kakvu samo vi možete imati, ali ja vašeg prijedloga nipošto ne primam.
- Ne primate! - začuđeno će Pickwick.
- Samivele! - dostojanstveno će stari Weller.
- Kad vam velim, da ne primam - ponovi Sam glasnije. - Ta šta bi bilo od vas, gospodaru?
- Dobri moj mladiću - proslijedi Pickwick - nedavne promjene među mojim prijateljima potpuno će izmijeniti odsadašnji način moga života. Osim toga najahuje starost, pa sam potrebit mira i počinka. Odzvonilo je mojim putovanjima, Same.
- Kako ja to mogu posigurno znati, gospodaru? - protivio se Sam. - Sada jeste takve misli! Ali recimo, da se predomislite (a to nije nevjerojatno, jer u vama još ključa život kao u momka od dvadeset i pet godina), šta će onda biti od vas bez mene? Ne može tako, gospodaru, ne može nikako.
- Dobro zboriš, Samivele, ima istine u tome - prisnaži otac sokoleći sina.
- Ja govorim nakon duga razmišljanja, Same, i s potpunom sigurnošću, da ću održati svoju riječ - odlučno će Pickwick tresući glavom. - Nisu više za mene novi prizori. Dokončao sam svoja lutanja.
- Vrlo dobro - dočeka Sam. - Onda je to baš najveći razlog, zašto morate imati uvijek nekoga uza se, tko vas razumije, razveseljuje i brine o vašoj udobnosti. Ako vam je do dotjeranijeg i uglađenijeg momka, lijepo i dobro, imajte ga. Ali upamtite: s plaćom ili bez plaće, s naklonošću ili bez naklonosti, s hranom ili bez hrane, s krovom ili bez krova, Sam Weller ostat će uz vas onakav, kakva ste ga uzeli iz stare gostionice u predgrađu; pa makar se cijeli svijet i svi ljudi na glavu postavili, ništa Sama Wellera neće pokolebati u toj njegovoj odluci.
Na kraju te izjave, koju je Sam izrekao s velikim uzbuđenjem, stari Weller skoči sa sjedala, pa zaboravljajući sve obzire na vrijeme, mjesto i doličnost, zavitla svojim šeširom iznad glave i kliknu tri puta gromovito »hura!«.
- Dobri moj mladiću - reče Pickwick, kad je stari Weller opet sjeo, prilično posramljen zbog toga svog oduševljenja - vi ste obvezani da mislite i na onu mladu djevojku.
- Mislim ja na mladu djevojku, gospodaru - vrati Sam. - Već sam se ja promislio za nju. Govorio sam ja njoj. Izložio sam joj ja svoj položaj. Ona je pripremna da pričeka, dok ja budem slobodan za ženidbu. Ja mislim, da će pričekati. Ne uščeka li, onda nije djevojka, kakvom sam je smatrao, i onda je se drage volje odričem. Vi ste mene, gospodaru, upoznali prije nje. Moja je odluka čvrsta i ništa je ne može promijeniti.112
Tko bi se borio protiv takva pregnuća? Pickwick barem nije mogao. On je u tome času osjetio u sebi ponosa i unutrašnjeg obilja zbog nesebične privrženosti tih priprostih prijatelja više nego što bi mu ih u srcu moglo izazvati deset tisuća uvjeravanja najvećih živih velikana.
Dok se u Pickwickovoj sobi vodio takav razgovor, u svratišnoj uredovnici prijavio se neki malen star gentleman u odjeći burmutaste boje, a za njim je došao služnik noseći malu putnu torbu. Pošto je taj gospodin osigurao konačište za tu noć, upita poslužnika, stanuje li u svratištu neka gospođa Winkle. Poslužnik mu je, dakako, na to jesno odgovorio.
- A je li sama? - priupita mali stari gentleman?
- Mislim, da jest - odgovori poslužitelj. - Mogao bih zazvati njezinu sobaricu, gospodine, ako vam je...
- Nemojte, šta će mi sobarica! - prekide ga brzo stari gentleman. - Odvedite me u njezinu sobu bez najave.
- Kako to, gospodine? - priupita poslužitelj.
- Jeste li vi gluhi? - upita starmali gentleman.
- Nisam, gospodine.
- Onda poslušajte, molim vas. Možete li me sada čuti?
- Mogu, gospodine.
- U redu onda. Odvedite me do sobe gospođe Winkle bez najave.
Dok je starmali gentleman izgovarao taj nalog, u poslužiteljevu ruku neopazice turi pet šilinga i čvrsto ga pogleda.
- Po pravdi, gospodine - mucao je poslužitelj - ne znam, gospodine, da li...
- Ah! Vidim ja, da ćete vi to meni za volju napraviti - oblijetao ga starmali gentleman. - Ne bi bilo zgorega da to odmah obavite. Uštedjet ćete vremena.
U držanju toga gentlemana bilo je tako nešto hladno i odlučno, da ga je poslužitelj, strpavši pet šilinga u džep, bez ijedne dalje riječi poveo u gornje odaje.
- To je njezina soba, zar ne? - upita gentleman. - Možete vi smjesta otići.
Poslužitelj se pokori, čudeći se uvelike, tko li bi mogao da bude taj gentleman i što želi. Starmali počeka, dok poslužitelj nestade s vida, pa onda zakuca na vrata.
- Slobodno - ozva se Arabella.
»Hm, lijep glasić nema zbora«, u sebi će starmali gentleman, »ali nije sve u glasu«.
Rekavši to u sebi otvori vrata i uđe. Arabella je sjedila pri poslu, pa ustade spazivši stranca, malo smeteno doduše, ali ipak dražesno.
- Ne dižite se, mlada gospo - prozbori neznanik, pošto uđe i zatvori za sobom vrata. - Vi ste gospođa Winkle, ako su me dobro uputili?
Arabella kimnu glavom.
- Gospođa Nathaniela Winklea, koja se udala za sina starca iz Birminghama? - nastavi stranac promatrajući Arabellu s očitom radoznalosti.
Arabella ponovo kimnu glavom i nemirno se ogleda oko sebe, kao da je u dvoumici, bi li zvala u pomoć.
- Iznenadio sam vas, kako vidim, gospo - ispričavao se starmali.
- Podosta, moram priznati - nato će Arabella čudeći se sve više i više.
- Ako dopustite, gospo, ju bih sjeo - uljudno će stranac.
I tako odista sjede, a potom izvadi iz džepa korice od naočara, natenane izvadi naočare i nagodi ih na nos.
- Vi mene ne poznajete, gospo? - upitat će zatim gledajući Arabellu tako pomno, da se ova počela strašiti.
- Ne poznajem, gospodine - plašljivo će Arabella.
- Ne poznajete, velite - nato će gentleman pridižući lijevu nogu sastavljenim rukama ispod koljenice. - Pa ne znam, otkud biste me zapravo i poznavali. Ali, moje će vam prezime ipak biti znano, gospo.
- Zar? - nato će Arabella sva dršćući, premda nije znala razloga. - A smijem li upitati, kako se zovete?
- Smjesta ćete doznati, gospo, smjesta - reče stranac još ne skidajući očiju s njezinih obraza. - Vi ste se nedavno udali, gospo?
- Jesam - prihvati Arabella jedva čujnim tonom, ostavivši svoje vezivo, neobično uzbuđena na pomisao, koja joj se prije zavrgla u glavi, a sada je svom silom navirala.
- A niste predočili svome vojnu, da bi bilo pristojno, kad bi se najprije posavjetovao sa svojim ocem, od kojega je, kako mislim, zavisan? - upita stranac.
Arabella prinese ubruščić očima.
- Niti ste se čak potrudili, da se kakvom posrednom molbom uvjerite, šta starac misli o tome njegovu životnom koraku, koji ga, dakako, vrlo zanima? - proslijedi neznanac optužujući.
- Ne mogu to zatajiti, gospodine - iskreno će Arabella.
- I upustili ste se u brak, a da niste imali dovoljno svoga imutka, da biste svojim donosom, pružili mužu stalnu pomoć u zamjenu za materijalne prednosti, koje ga, kako znate, ne bi minule, da se oženio onom, koju mu je otac bio namijenio? - predbacivao je dalje stari gentleman. - To, što ste vas dvoje uradili, momci i djevojke nazivaju nesebičnom ljubavi sve dotle, dok ne imadnu svoj porod od srca, a onda u mutnijem i posve različitom svjetlu iskuse, šta to zapravo znači.
Arabelli suze gruhnuše potokom, dok se izgovarala olakotnim okolnostima: da je mlada i neiskusna; da ju je jedino ljubav navela pa se odlučila na taj korak, kojemu se utekla; a napokon, da je gotovo od djetinjstva pustorasto siroče, lišeno savjeta i vodstva roditeljskoga.
- Taj vam je korak bio kriv - preuze stari gentleman blažim tonom - posve kriv. Lud, romantičan i protiv poslovnih običaja.
- Ja sam kriva; svemu sam ja kriva, gospodine - nato će sirotica Arabella suze roneći.
- Glupost! - nenadano će stari gentleman. - Ta valjda nije bila vaša krivnja, što se on u vas zaljubio. Premda, kad bolje pogledam, i jest - nastavi starac prilično prepredeno promatrajući Arabellu. - Vi ste bili krivi, jer nije bio kadar da vam odoli.
To malo laskanje, ili originalnost, kako je izrečeno, ili izmijenjeno držanje starčevo (koje je bilo mnogo prijatnije negoli u početku), ili sve troje zajedno, namamiše smiješak na Arabellino lice okvašeno suzama.
- A gdje vam je muž? - upita odjednom stari gentleman suzdržavši smijeh, koji mu se upravo stao prelijevati preko lica.
- Očekujem, gospodine, da će odmah doći - odgovori Arabella. - Nagovorila sam ga, neka jutros iziđe malo u prošetnju. Vrlo je potišten i bolan, što mu otac ne piše.
- Potišten je dakle, velite? - pripomenu stari gentleman.
- Pravo mu je, to i zaslužuje!
- Sve me strah, da on trpi zbog mene - prihvati Arabella.
- Ja, gospodine, po pravdi, gorko patim zbog njega. Ja sam jedini uzrok, što je dopao takva sadašnjega stanja.
- Ne smeta ništa, što on trpi, dijete moje - pridoda stari gentleman. - Tako je i zaslužio. Drago mi je, što je tako; zapravo mi je drago samo s ozbirom na nj.
Jedva što su te riječi prešle preko praga gentlemanovih usana, kadli se uza stube začuše koraci, koje su čini se i starac i Arabella prepoznali u isti čas. Mali gentleman problijedje i, neobično se naprežući da bude sabran, ustade, dok je Winkle ulazio u sobu.
- Otac! - povika Winkle trgnuvši se u čudu.
- Da, otac, gospodine - nato će starmali gentleman. - No, gospodine, šta imate da mi reknete?
Winkle muči mramorkome.
- Zacijelo vas je stid zbog svoga postupka, gospodine? - podjarivao je stari gentleman.
Winkle još muči kao da kamenu besjediš.
- Stidite li se, gospodine, sami sebe, ili ste metnuli obraz pod noge? - navaljivao je stari gentleman.
- Ne stidim se, gospodine - odsječito će Winkle uzevši Arabellu ispod ruke. - Ne stidim se zbog sebe ni zbog svoje ljube.
- Uistinu! - ironično će stari gentleman.
- Do neba mi je žao, gospodine, što sam učinio nešto, što je smanjilo vašu ljubav prema meni - proslijedi Winkle - ali u isto vrijeme hoću da vam kažem, kako nemam razloga da se crvenim, što je ova dama moja ljuba, a nije ni vama potreba da se sramite, što vam je snaha.
- Daj to ruke, Nate113 - radosno će starac izmijenjenim glasom. - Poljubi me, mila moja. Ti si napokon uistinu predražesna moja nevjestica.
Za nekoliko časaka Winkle ode po Pickwicka, pa povrativ se s tim gentlemanom odvede ga svome ocu, i njih su dvojica neprestano ručili ruke cijelih pet časaka.
- Zahvaljujem vam, gospodine Pickwiče, od svega srca na svoj vašoj ljubaznosti prema mome sinu - poče stari Winkle prostodušno i bez okolišenja. - Ja sam vam čovjek nagle ćudi. Kad sam se sastao s vama posljednji put, bio sam srdit i iznenađen. Sada sam se sam osvjedočio, pa sam više nego zadovoljan. Hoćete li da vam se još ispričam, gospodine Pickwiče?
- Nipošto - blago će Pickwick. - Vi ste nadolili posljednju kapcu, koja je manjkala, pa da moja sreća bude potpuna.
Nato su ponovo pet časaka ručili ruke, popraćujući to golemim brojem laskavih riječi, koje su osim laskavosti imale u sebi još nešto novo i neobično: bile su od srca iskrene.
Sam po sinovskoj dužnosti otprati oca do svratišta Lijepa Divljakinja, a pri povratku se sastade na dvorištu s debeljkom, kojega su poslali, da uruči neko pisamce od Emilije Wardleove.
- Čujte - prousti Joe, koji je najednom postao velik govorljivac - kako li je lijepa djevojka ona Marica! Ja sam se bogme smrtno u nju zaljubio!
Weller mu na to ništa ne vrati riječima, nego ga načas omjeri očima, zgrozivši se zbog takve drzovitosti, pa ga onda zgrabi za ovratnik, povuče na ugao i otpravi ga uz neškodljiv, ali svečan udarac nogom. Nato pođe kući zviždeći.

Pedeset sedmo poglavlje

U njemu se konačno raspušta Pickwickov klub i sve se svršava na opće zadovoljstvo

Cijelu sedmicu dana nakon sretnog prispjeća staroga Winklea iz Birminghama, Pickwick i Sam Weller izbivali bi od kuće po cio dan, i vraćali se tek kad bi sunce naglo na zaranke, baš kad je bivalo vrijeme večeri. Izgledali su nekako tajanstveno i važno, posve usuprot njihovoj prirodi. Očito je bilo, da se pripremaju ozbiljni i važni događaji, ali su kolala različita nagađanja, šta upravo ta dvojica smjeraju. Neki (među njima Tupman) bijahu skloni mišljenju, da Pickwick smišlja nekakvu ženidbenu vezu. Tu su pomisao žene najupornije pobijale. Drugi su bili prilično skloni vjerovanju, da snuje nekakvo daleko putovanje, pa da je zauzet pripremama. To je pak uporno zanijekao Sam, jer ga je Marica stisla u škripac unakrsnim pitanjima, pa je rekao jasno i glasno, da ne pripremaju nikakvih novih putovanja. Pošto je cijelo društvo šest dugih dana zaludnim mozganjem razbijalo glavu, odluči napokon jednodušno, da će pozvati Pickwicka, da im sam razjasni svoje držanje, te da im poistini kaže, zašto se tako pristranio i otuđio iz društva svojih prijatelja i obožavalaca.
Stoga Wardle pozove cijelo društvo na večeru u svratište Osborn u Adelphiju. Pošto su boce brušenice dvaput obredale s vinom, stari Wardle nače problem.
- Svi gorimo od želje da doznamo - poče stari gentleman - šta smo ti uradili i čime smo te uvrijedili, pa nas tako napuštaš i odaješ se samotnim šetnjama.
- Zar uistinu to želite? - upita Pickwick. - Baš je čudno, da sam i ja sam namjerio da dobrovoljno upravo danas zadovoljim vašu radoznalost. Natočite mi još jednu čašu vina, pa ću vam sve razjasniti.
Boce s neobičnom brzinom prelažahu iz ruke u ruku, a Pickwick uz radostan smiješak prijeđe pogledom po licima svojih prijatelja, pa će ovako:
- Sve promjene, što su se zbile među nama (mislim ženidba koja je već obavljena, i ženidba, koja će se obaviti, s izmjenama koje ih prate) prisilile su me, da razborito i naprečac promislim o svojim budućim osnovama. Stoga sam nakanio da se povučem u kakav mirni zgodni zakutak u okolici Londona; pogledao sam kuću, koja je sasvim po mojoj ćudi, pa sam je kupio i uredio. Sve je u njoj pripremljeno za moj dolazak, te mislim, da se odmah tamo uselim, u nadi, da bih mogao u tom mirnom zatišju proživjeti još mnogo spokojnih ljeta, u životu obveseljavan društvom svojih prijatelja, a po smrti praćen njihovim nježnim uspomenama.
Tu Pickwick zastade, a tihi mrmor obreda se stolom.
- Kuća, što sam je izabrao - proslijedi Pickwick - nalazi se u Dulwichu. Ima prostran vrt i stoji na jednome od najzgodnijih mjesta u blizini londonskoj. Uređena je tako, da se sva pažnja svratila pravoj udobnosti. A možda usto ne manjka ni otmjenosti. Međutim, o svemu tome morate se sami uvjeriti. I Sam ide sa mnom. Po Perkerovu nagovoru uzeo sam kućanicu (već je u sijedoj starosti) i drugu služinčad, za koju ona misli da će joj ustrebati. Nakanio sam da to malo povlačenje u samoću proslavim svečanošću, koja mi je mnogo na srcu. Ako se ne protivi moj prijatelj Wardle, ja bih želio, da se svadba njegove kćeri proslavi u toj mojoj novoj kući, i to onaj dan, kad je preuzmem. Sreća mladih ljudi - nastavi Pickwick malko ganut - oduvijek je bila poglaviti užitak moga života. Srce će mi se razdragati, budem li pod svojim krovom svjedok sreće onih prijatelja, koji su mi najdraži.
Pickwick opet zastade i začu se glasno jecanje Emilijino i Arabellino.
- S klubom sam se stavio u vezu naustice i pismeno - preuze Pickwick - te sam ih upoznao sa svojom namjerom. Za moga dugog izbivanja klub je mnogo stradao od unutarnjeg razdora i nesloge. Povlačenje moga imena, u vezi s tom i s drugim okolnostima, dovelo je do njegova raspuštanja. Tako Pickwickov klub ne postoji više.
- Nikad neću požaliti - nastavi Pickwick spuštenim glasom - nikad neću požaliti, velim, što sam veći dio ovih dviju godina posvetio druženju s ljudima promjenljivih i nijansiranih karaktera, makar kako se mnogim ljudima činilo ništavim moje traganje za neobičnostima. Gotovo cijeli svoj prijašnji život bio sam posvetio poslovanju i stjecanju bogatstva, pa su tako svanuli pred mojim očima mnogi prizori, o kojima prije nisam imao ni pojma. Nadam se, da su mi ti doživljaji proširili duševne vidike i poboljšali moje poimanje svijeta. Ako sam malo dobra učinio, nadam se, da sam učinio još manje zla, te da će mi svi doživljaji biti samo izvor zabavnoga i ugodnoga sjećanja u zapadu moga života. Neka vas bog sve poživi!
Uz te riječi Pickwick napuni i ispije kupu drhtavom rukom, dok su mu se oči vlažile suzama, kadno su njegovi prijatelji kao po dogovoru od sveg srca napili u njegovo zdravlje.
Nije trebalo mnogo priprema za ženidbu Snodgrassovu. Kako taj pickwickovac nije imao ni oca ni majke, a u maloljetnosti bijaše Pickwickov skrbljenik, taj je gentleman sasvim dobro znao, šta ima i šta mu u budućnosti pripada. Kako je to oboje bilo sasvim po volji starome Wardleu, kao što bi tome dobričini bilo i sve drugo po volji, jer se taj vrli starina prelijevao od veselja i dobrote, te pošto je Emiliji data lijepa oprema, uglaviše ženidbu za četiri dana. Od prijekosti tih priprema zamalo da nisu sasvim poludjele tri krojačice i jedan krojač.
Upregnuvši poštanske konje u svoju kočiju sutradan stari Wardle krenu na selo, da doveze u London svoju majku. Kako je vijest o Emilijinoj svadbi priopćio staroj gospi s uobičajenom naglošću, ona se smjesta onesvijestila. Čim je međutim dobrzo živnula, naredila je, da joj se pripremi haljina od brokata, i stala nadugo i naširoko pripovijedati o nekim sličnim zgodama, koje su pratile udaju najstarije kćeri pokojne Lady Tollimglower. Staričino kazivanje potraja tri puna sata, a još nije ni upola ispričala, što je zamislila.
O silnim pripremama u Londonu trebalo je obavijestiti i gospođu Trundleovicu. Kako je zbog bremenitosti bila tanka zdravlja, vijest joj je morao priopćiti sam gospodin Trundle, da se ne bi odviše uzrujala. Nije je, međutim, to odviše uzbudilo, jer je odmah poručila u Muggleton, da joj pribave nov šešir i haljinu od crnog satina. Usto je očitovala svoju čvrstu odluku, da će i ona prisustvovati pirovanju. Nato je Trundle dozvao liječnika, koji je rekao, da bi gospođa Trundle morala najbolje znati, kako joj je. Trundleovica je na to odgovorila, da joj je sa zdravljem dobro, da može podnijeti put i da je stoga odlučila da pođe. Liječnik je bio pametan i razborit. Znao je, šta je dobro i za njega i za druge, pa je rekao, da bi se gospođa Trundle možda više kinjila, kad bi ostala kod kuće, nego ako ode u London, pa je tako možda i bolje da pođe. I zbilja je krenula. Liječnik joj je s velikom brižljivošću poslao pet-šest bočica ljekarija, da bi ih ispila za vrijeme vožnje.
Povrh svih tih poslova Wardleu je povjereno, da napiše dva pisamca majušnim gospođicama, koje su imale biti djeveruše. Kad su one primile ta pisma, nisu znale, šta će od očaja, što nemaju pripremljenih »stvari« za tako važnu zgodu, a nema ni vremena da ih pribave. Kanda je ta okolnost ispunila zadovoljstvom dvojicu čestitih tatica tih dviju gospođica. Prepraviše im i urediše stare haljinice, napraviše nove šeširiće, i mlade se dame odjenule tako skladno, da su izgledale upravo kako se od njih očekivalo. A kako su još zaplakale na određenim mjestima za vrijeme vjenčanja, te zadrhtale u pravo vrijeme, izvršile su svoju dužnost na udivljenje svih gledalaca.
Ne znamo posigurno, kako su dvojica siromašnih rođaka stigli do Londona - jesu li pješačili, ili su visjeli straga na poštanskoj kočiji, ili su se popeli na kakva teretna seljačka kola, ili su izmjenično nosili jedan drugoga, ele, kako bilo da bilo, u London su stigli prije staroga Wardlea. Oni su prvi na svadbeni dan zakucali na vratima nove Pickwickove kuće. Upravo su se gubili u pustu smijehu i u visokim ogrlicama. Usprkos siromaštvu dočekani su srdačnom dobrodošlicom u Pickwickovu domu, jer je tome gentlemanu svatko dobro došao, bio bogat ili siromah. Nova služinčad sva se razletjela od živahnosti i hitrine. Sam se nalazio u najneusporedljivijem stanju veselja i uzbuđenosti. Marica se sva žarila od ljepote i lijepih vrpca.
Mladoženja je stanovao dva-tri dana prije ženidbe u Pickwickovoj kući. Sada je otmjeno krenuo prema daličkoj crkvi ususret mladoj, u pratnji kićenih svatova: gospodina Pickwicka, Bena Allena, Boba Sawyera i gospodina Tupmana. Sam Weller nalazio se na izvanjskom dijelu kočije. U zapučku je imao bijelu svatovsku traku, poklon svoje drage, a odjeven je bio kao cvijet u novu i veličajnu livreju, koja je izmišljena upravo za tu zgodu. Ususret im dođoše Wardleovi, Winkleovi, Trundleovi, nevjesta i djeveruše. Pošto se završila svečanost u crkvi, kočije odštropoštaše prema Pickwickovu domu. Tamo ih je već očekivao mali Perker.
U Pickwickovoj se kući razmakoše svi oni oblačići, koji su se bili nadveli nad svečani dio vjenčanja. Svako je lice blistalo sada radošću. Čuo si sama čestitanja i slavospjeve Pickwickovu domu. Sve je u njemu bilo tako lijepo. Sprijeda tratina, pozadi vrt s malim staklenikom za gajenje neobičnih biljka, pa blagovaonica, salon, spavaonice, pušionica, a nadasve radna soba sa slikama i udobnim naslonjačima, posebni ormari s povlakama, osebujni stolovi, knjiga u izobilju, a prostrani veseli prozor gleda na umilan travnjak ponad divna krajolika, po kojemu su tu i tamo načičkane kućice, gotovo sakrite drvećem. Pa onda zastori, sagovi, stolice, počivaljke! Sve je tako divno, jedinstveno, zgodno i ukusno svima, da zaista ne znaju, čemu bi se najviše divili.
A posred svega toga stoji Pickwick s licem obasjanim osmijesima, kojima ne može odoljeti srce ni jednog muškarca, žene i djeteta. On je najsretniji od svih sakupljenih: rukuje se uvijek ponovo s istim osobama, a kad se ne rukuje, onda tare ruke jednu o drugu od pusta užitka. Pri svakom novom izražaju zadovoljstva ili radoznalosti okreće se u različitu smjeru oduševljavajući svoje goste veselim i razdraganim pogledima.
Najaviše doručak. U pročelje duge trpeze povede Pickwick staru gospu, koja se neobično raspričala o pokojnoj Lady Tollimglower; Wardle sjede u zastavu trpeze; prijatelji se poredali sa svake strane, a Sam se ustoličio iza stoca svoga gospodara. Utihnuo smijeh i žagor. Pickwick izmolio molitvu, časak zastao i pogledao uokolo redom. Pritom se od punoće radosti prosipale suze niz njegove obraze. Ostavimo starog našeg prijatelja u jednome od onih časova nepomućene sreće, kojih možemo naći, ako ih tražimo, da nam razvesele ovozemno prolazno življenje. Ima tamnih sjena, što zastiru ovaj naš život, ali se zato više ističu njegove svijetle strane. Neki ljudi, poput šišmiša i sovuljaga, vole tamu nego svjetlo. Naš vid nije tako udešen, pa nam je stoga draže, da posljednji pogled pri rastanku s tim zasanjanim drugovima osamnih naših časova ostane u kratkoj ali punoj zažari sunčanoj.

*

Sudbina je većine ljudi, koji se druže sa svijetom i koji dočekaju makar samo i cvjetnu dob života, da steknu mnogo pravih prijatelja, s kojima se moraju rastati u toku ovoga stvaranja života. Sudba je opet svih književnika i ljetopisaca, da steknu maštovite prijatelje, pa da ih izgube tokom svoga umjetničkog djela. Ali kod pisaca ne prestaje time sva nesreća. Oni, pokraj gubitka prijatelja, moraju da o njima polože račun.
Pokoravajući se tome običaju, koji je nesumnjivo loš, i mi dodajemo nekoliko životopisnih riječi o društvu, koje se skupilo u Pickwickovoj kući.
Gospodin Winkle i gospođa Winkleovica umiljeli se i udražili srcu staroga gentlemana, koji ih je malo vremena izatog smjestio u novu kuću, koja ne bješe ni pol milje udaljena od Pickwickove. Winkle se namjestio u Cityju kao posrednik i trgovački dopisnik svoga oca; staru sportsku odjeću zamijenio odijelom običnoga Engleza, te mu je otada do kraja života vanjština bila kao u svakoga civiliziranog kršćanina.
Gospodin Snodgrass nastanio se sa svojom gospođom u Dingley Dellu. Tamo su kupili i obrađivali malo imanje, i to više, da se nečim bave nego da bi iz toga vukli kakve koristi. Snodgrass je ovda-onda rastresen i sjetan, te među svojim prijateljima i znancima sve do dana današnjega uživa slavu velikog pjesnika, premda nismo našli nijedne njegove napisane pjesme, koja bi poduprla to vjerovanje. Međutim, ima mnogo slavljenih, i književnika i filozofa, a i drugih, kojima veliki ugled počiva na sličnim temeljima.
Tupman je iznajmio kuću u Richmondu, kad su mu se prijatelji poženili, a Pickwick se ukotvio u osamljenoj dražici. U ljetnim mjesecima neprestano šeće terasom. Izgleda živahno i mladenački, te izaziva udivljenje mnogih postarijih usidjelica iz susjedstva, ali ne ide više na tanak led, da bi se igrao prosca.
Pošto je o Bobu Sawyeru izašla najprije obavijest u Službenim novinama, otišao je u Bengaliju zajedno s Benjaminom Allenom. Oba su dobili liječnička mjesta kod Istočno-indijskog društva. Četrnaest su puta preboljeli žutu groznicu, i onda pregnuli, da će pokušati da ne piju silovitih pića. Otada su zdravi kao ptići.
Bardellka iznajmljuje stan mnogim družljivim samcima, i to uz golemu zaradu, ali nije više nikoga tužila sudu zbog kršenja ženidbenog obećanja. Njezini odvjetnici, Dodson i Fogg, i dalje se bave starom rabotom, od koje masno zarađuju, te su općenito znani kao najprevijaniji od svih previjanaca.
Sam Weller održao je riječ i nije se ženio dvije godine. Kako je po isteku toga vremena umrla stara gazdarica, Pickwick je promaknuo Maricu na taj položaj, ali samo uz pogodbu, ako se smjesta uda za Sama. Pristala je na to bez mrmljanja. Iz činjenice, što se na vratima vrta iza kuće počesto viđaju dva krepka muškića, s pravom zaključujemo, da se povećala Samova obitelj.
Stari je Weller vozario još cijelu godinu dana, a onda ga je osvojila bogavica pa je bio primoran da napusti posao. Kako mu je Pickwick dobro uložio sadržinu one lisnice, mogao je lijepo samostalno živjeti. I sada živuje u izvrsnoj krčmi u blizini Strijelčeva brežuljka, i poštuje ga tamošnji svijet kao kakva proroka. Uvelike se diči svojim prisnim prijateljstvom s gospodinom Pickwickom, a prema udovicama je zadržao i dalje nesalomljivu odbojnost.
Pickwick je i dalje stanovao u svojoj kući, u dokonim časovima zabavljen sređivanjem pribilježaka, što ih je kasnije poklonio tajniku nekad slavnoga kluba, ili slušajući, kako ih Sam Weller čita naglas, uz pripomene, koje su mu slučajno dolazile na pamet. Vazda je to Pickwicku bio velik užitak. Spočetka su mu gadno smetale mnoge molbe Snodgrassove, Winkleove i Trundleove, da kumuje njihovim izdancima. Sada to pak smatra posve običnim. Nikad se nije pokajao sa svoje darežljivosti prema Jingleu. I on i Job Trotter postali su s vremenom vrijedni članovi društva, premda su vazda uporno odbijali da se povrate na svoja prijašnja sastajališta i napastišta. Pickwick je sada nešto onemoćao, ali je još uzdržao cijelo svoje nekadašnje mladenaštvo duha, pa ga još možete češće vidjeti, kako razgleda slike u dalvičkoj galeriji ili kako za lijepih dana uživa u šetnjama po divnoj okolici. Svi ga siromasi uokrug poznaju, pa kad prolazi, s velikim poštovanjem skidaju šešire. Cijelo susjedstvo, a osobito djeca, upravo ga obožavaju. Svake godine ode na veliko porodično veselje u Wardleovih. U toj, kao i u ostalim prilikama, neminovno ga prati vjerni Sam. Između njega i gospodara postojana je i uzajamna privrženost, koje ne može nitko dokončati, sve dok ih lopata ne razdvoji.