Čarls Dikens-Oliver Twist

First topic message reminder :


Ovaj roman je jedinstven jer se smatra prvim engleskim romanom s djetetom kao glavnim likom. Takođe jedan je od prvih socijalnih romana, a njegova posebnost je u iskazivanju društvene nepravde i teškog položaja siromaha u Engleskoj u 19. stoljeću, ali i romantičnom prikazu kriminalaca i gradskog podzemlja.

XXX. POGLAVLJE
PRIPOVIJEDA O VRLO KRITIČNOJ SITUACIJI
»Tko je?« upita Brittles odškrinuvši vrata a da nije skinuo lanac. Svijeću je zaslanjao rukom.
»Otvorite«, odgovori čovjek izvana, »mi smo policija iz Bow-Streeta. Poslali ste po nas.«
Kad je to čuo, gospodin Brittles potpuno se smiri, širom otvori vrata i nađe se licem u lice s jednim stasitim čovjekom u zimskom ogrtaču; čovjek bez riječi uđe i stane brisati cipele o rogožinu, mirno i samosvjesno kao da je domaći.
»Pošaljite nekoga da odmijeni moga kolegu koji je zaostao da čuva kola!« reče detektiv. »Imate li ovdje kakvo spremište za kola?«
Pošto mu je Brittles odvratio potvrdno pokazavši na zgradu, stasiti muškarac izađe, ode do vrtne kapije i pomogne svom kolegi da spremi gig, dok im je Brittles sa mnogo strahopoštovanja osvjetljavao put. Pošto su svršili taj posao, vrate se u kuću i poskidaju u gostinjskoj sobi ogrtače, tako da si ih sada mogao bolje ogledati. Čovjek koji je pokucao bio je krupan, osrednjeg rasta, a moglo mu je biti po prilici pedeset godina; crna mu je kosa bila sjajna i prilično podrezana, imao je kratke zaliske, okruglo lice i pronicave oči. Drugi je bio riđokos i koštunjav, nosio je kratke čizme, a njegovo lice s naprćenim nosom bijaše prilično neprijatno.
»Recite svom gospodaru da su Blathers i Duff stigli!« reče prvi zagladivši kosu i stavivši lisičine na stol. »Oh, dobar večer, gosparu. Mogu li s vama porazgovoriti dvije-tri nasamo?«
Te su riječi bile namijenjene gospodinu Losberneu, koji je za to vrijeme ušao i mahnuo Brittlesu da izađe, a onda uveo obje dame i zatvorio vrata.
»Ovo je gospodarica kuće«, reče gospodin Losberne pokazujući na gospođu Maylie. Gospodin se Blathers pokloni. Pošto ga umoliše da sjedne, on stavi šešir na pod, dohvati stolicu i domahne Duffu da učini isto. Ovaj kanda nije bio naviknut na otmjeno društvo, ili se u njemu nije tako lagodno osjećao, te stane strugati nogama kao da se hoće pokloniti, a onda sjedne i zbunjeno prisloni bradu na držak štapa.
»No, gosparu, da odmah prijeđemo na stvar«, reče Blathers. »Kako se ono dogodilo?«
Gospodin Losberne, kome je, čini se, bilo do toga da dobije u vremenu, stao im je pričati natenane, objašnjavajući i tumačeći sve što je bilo potrebno i što nije, dok su gospoda Blathers i Duff slušali mudra lica i ovda-onda dobacivali jedan drugom značajne poglede.
»Ja, dakako, ne mogu ništa ustvrditi dok ne odem na samo mjesto«, reče najposlije gospodin Blathers, »ali je moje mišljenje — to da vam odmah kažem, makar poslije i ne bio u pravu — da tu provalu nije izvršio neki šeprtlja, je li tako, Duffe?«
»Tako je«, potvrdi Duff.
»Ja dakle predmnijevam«, nasmiješi se gospodin Losberne, »a damama treba objasniti šta ste zapravo htjeli reći, da vi naime zastupate mišljenje da provalu nije izvršio priprost čovjek?«
»Dobro rekoste, gosparu«, odvrati Blathers. »A imate li nešto da nam kažete o samoj provali?«
»Ništa«, odvrati Doktor.
»No, a što je s dječakom o kojem se služinčad toliko raskokodakala?« upita Blathers. »Savršeno ništa«, odgovori Doktor. »Jedan je od prestrašenih slugu uvrtio sebi u glavu da je dječak u nekakvoj ni sam ne znam kakvoj vezi s provalom, no to je, dakako, glupost i besmislica.«
»Vi kao da ovu čitavu stvar olako uzimate?« primijetit će Duff.
»To što kaže posve je točno«, nato će Blathers kimajući glavom u znak da se potpuno slaže sa svojim kolegom i poigravajući se lisičinama kao da su kastanjete. »Tko je taj dječak? I šta je on o sebi izjavio? Odakle je došao? Nije valjda pao s neba, je li tako, gosparu?«
»Dakako«, nato će Doktor i nervozno pogleda dame. »Meni je poznata čitava historija njegova života — no o tom možemo govoriti naknadno, jer zacijelo biste htjeli vidjeti mjesto gdje su lopovi pokušali da provale?«
»Svakako«, odvrati gospodin Blathers. »Bit će najbolje da provedemo istragu na samome mjestu, a tek onda da preslušamo služinčad. To je uobičajeni postupak.«
Pošto namaknuše svjetiljke, gospoda Blathers i Duff, u pratnji općinskog pandura, Brittlesa, Gilesa i svih ostalih, upute se do izbe u dnu hodnika, pogledaju kroz prozorčić i, prešavši preko tratine, zavire kroz prozor. Zatim uzmu svijeću da osvijetle prozorske kapke, a onda fenjer da ispitaju tragove po zemlji i, konačno, vile da pročeprkaju okolno grmlje. Svršivši sve te poslove, dok su nazočni gledali suzdržavajući dah, vrate se u kuću. Gospoda Giles i Brittles moradoše melodramatski odglumiti svoje uloge što su im prošle noći u onoj uzbudljivoj dogodovštini bile dosuđene. Šest puta moradoše odigrati spomenute uloge padajući prvi put samo jednom u protuslovlje s obzirom na jednu važnu okolnost, a najposlije desetak puta s obzirom na druge neke okolnosti koje su također bile važne. Kada se i to naposljetku svrši, Blathers i Duff narede da svi napuste sobu, a oni stanu vijećati tako tajanstveno i svečano da je liječnički konzilij najvećih kapaciteta prema tome vijećanju dječja igra.
Međutim se Doktor u susjednoj sobi vrlo nevoljko šetao gore-dolje, dok su ga gospođa Maylie i gospođica Rose promatrale zabrinuta lica.
»Bogami«, reći će on prekinuvši najposlije šetkanje, »ja zbilja ne znam što da radim!«
»Kad se njima vjerno ispriča dječakov život«, reče Rose, »sigurno će se uvjeriti da je dječak nedužan!« »U to ja sumnjam, draga moja gospođice«, nato će Doktor vrteći glavom. »Ta priča ne bi djelovala na njih, a ni na više sudske činovnike. Ta šta je taj dečko na kraju krajeva — rekli bi oni — nego obična protuha! Promatrajući ovu priču iz perspektive općeg rasuđivanja i vjerojatnosti, doći ćemo do zaključka da je vrlo sumnjiva.«
»Ali vi zacijelo vjerujete u njenu istinitost?« upade mu u riječ Rose.
»Ma koliko da je neobična, ja vjerujem, i možda sam stara budala što to činim«, odvrati Doktor, »ali ne mislim da je ta priča prikladna da je saslušaju iskusni policajci.«
»Zašto ne?« upitat će Rose.
»Zato, dražesni moj suče istražitelju«, odvrati Doktor, »jer ta priča gledana njihovim očima, sadrži mnoge sumnjive momente. Dječak može dokazati samo ono što je loše po njega, a za ono što bi mu moglo pomoći — on nema nikakvih dokaza. Ta policijska njuškala bezuvjetno će zapitkivati: kako? i zašto? a vjerovat će samo to što im se valjano dokaže. Po dječakovu vlastitom pričanju vidite da je neko vrijeme bio ortak lopovske družine, da je jedanput bio predveden redarstvenom sudu, pod optužbom da je nekom starom gospodinu opljačkao džepove; da je na silu odveden iz kuće toga starog gospodina na neko mjesto koje ne može opisati ni pobliže označiti gdje se nalazi. U Chertsey su ga dovukli neki ljudi kojima je očigledno mnogo do njega stalo, htio on ili ne i mada se branio, i ugurali su ga u kuću koju je valjalo opljačkati; i baš u času kad je namjeravao da probudi ukućane i da spriječi provalu da bi tako oprao sa sebe svaku ljagu, pred njega bane onaj blesasti Giles i kao da namjerice puca u njega, samo da mu otme priliku da se opravda. Zar ne vidite, kako je sve to sumnjivo i zamršeno?«
»Dakako da vidim«, odvrati Rose osmjehujući se zbog Doktorove žestine, »no ipak u svemu tome ne vidim ništa što bi dokazalo krivicu našega siromaška.«
»Dakako, dakako, vi — vi ne vidite!« odvrati Doktor. »Oh, neka se bog smiluje ženskoj pronicavosti! Žene svagda vide, u dobru kao i u zlu, samo jednu stranu problema, i to neminovno onu koja im se prva ukaže.«
Davši tako oduška svome poznavanju ženske psihe i njenih nedostataka, Doktor zavuče ruke u džepove i poče još brže šetkati po sobi gore-dolje.
»Što više o tomu razmišljam«, opet će on, »to mi postaje sve jasnije da ćemo još muku mučiti i svakojakog se čuda načuditi da onu dvojicu upoznamo s pravom dječakovom prošlošću. Uvjeren sam da oni neće povjerovati; sve ako mu najposlije i ne budu mogli ništa učiniti, ipak će oni, prepričavajući javno svoje sumnje, uvelike naškoditi vašim dobrim namjerama da dječaka izbavite od nevolje u kojoj se nalazi.«
»Pa šta da se radi?« usklikne Rose. »Bože dragi, zašto su samo poslali po te strašne ljude?«
»To se i ja pitam!« oglasi se gospođa Maylie. »Sve bih dala da ih sada nema!«
»Znam samo to«, naposljetku će gospodin Losberne sjednuvši na stolicu sav očajan i satrt, »da moramo stisnuti zube i sve pokušati. Naša je nakana plemenita, i zato nam je dopušteno svako sredstvo. Dječak pokazuje znakove opasne groznice, i nitko ga ne smije više umarati kojekakvim pitanjima; to je jedina povoljna okolnost. To njegovo stanje treba da iskoristimo, pa ako nam to ne uspije — neće biti naša krivica. — Naprijed!«
»Dakle, gosparu«, započne Blathers čim je u pratnji svoga kolege stupio u sobu, zatvorivši pomno vrata prije nego što će nastaviti: »o nekoj kompromitaciji ne može biti ni govora!«
»A šta, do sto đavola, znači — kompromitacija?« upita Doktor razdraženo.
»Kompromitacija, moje dame«, nato će Blathers gledajući ih sažalnim pogledom što su tako neupućene, dok je Doktora mjerio prezirnim pogledom zbog tolikog nepoznavanja kriminalističke terminologije, »kompromitacija znači da služinčad nije umiješana u provalu!«
»Ta mi nismo nikoga ni osumnjičili!« reče gospođa Maylie.
»Vjerujem da niste«, odvrati Blathers, »ali je ipak postojala mogućnost da služinčad bude umiješana.«
»Baš zato, gospo, što niste nikoga osumnjičili!« nadoveza Duff.
»Po našem mišljenju provalu je izvršio neki čovjek iz Londona«, nastavi Blathers svoj izvještaj, »jer mu je rabota prvoklasna.«
»Zaista prvoklasna«, priklopi Duff potiho.
»Bila su dvojica«, proslijedi Blathers, »a s njima je bio i neki dječak; to se jasno razabire po veličini prozora. I to je sve što se zasad može reći. Ako dopustite, mi ćemo odmah da vidimo toga vašeg dječaka.«
»No možda gospoda žele da najprije popiju kapljicu, gospođo Maylie?« reče Doktor i lice mu se pritom razvedri kao da se netom nečemu dosjetio.
»Ta razumije se!« usklikne Rose žustro. »Ako vam je po volji, mogu vas odmah poslužiti!«
»Pa, lijepa vam hvala, gospođice!« oglasi se Blathers i prijeđe rukavom preko usta. »Od takva saslušanja jezik vam se osuši i stvrdne kao bakalar. Samo, molim, nemojte se zbog nas truditi, draga gospođice!«
»A šta izvolite?« upita Doktor.
»Gutljaj rakije, gosparu, ako je moguće«, odgovori Blathers. »Za vožnje ovamo iz Londona bilo je vraški zima, a ja uvijek velim da rakija razgaljuje dušu.«
To je zanimljivo saopćenje bilo upućeno gospođi Maylie, koja se samo blago osmjehne, dok je Doktor za to vrijeme šmugnuo iz sobe.
»Oh, moje dame«, reče gospodin Blathers i prinese vinsku čašu pred oči uhvativši stalak između palca i kažiprsta, »ja sam vam u svom životu doživio sijaset takvih slučajeva.« »Na primjer, provalu u onoj uličici u Edmontonu, zar ne, Blathers?«
»To je bilo nešto nalik na ovo danas, je li?« nadoveže Blathers. »Tu je provalu izvršio Nosonja Chickweed, da, on glavom!«
»To si ti uvijek tvrdio«, reče Duff, »no ja ti velim da je provalu izvršio Gentleman Pet, a Nosonja nije imao tu svoje prste baš kao ni ja.«
»Ta idi molim te!« ljutne se na nj Blathers, »valjda ja to bolje znam. Sjećaš li se još kako je Nosonja sam sebi ukrao novce? To je bilo uzbudljivije od ma kojega romana koji sam ja pročitao!«
»Oh, pričajte kako je to bilo!« usklikne Rose koja se svim silama trudila da nepoželjne goste što više udobrovolji i raspoloži.
»To vam je bila majstorija kakvu bi malo tko mogao da smisli«, reče Blathers.
»Taj vam je Nosonja Chickweed...«
»Nosonja vam, gospođice, znači nosina, njuškalo, doušnik ili potkazivač«, ubaci Duff. »To će valjda dama i sama znati, zar ne?« nastavi Blathers. »Ti me, druže, svejednako prekidaš! Dakle, gospođice, taj vam je Nosonja Chickweed imao ponad Battle-Bridgea krčmu. U njegov je podrum dolazilo mnogo mlađarije da uživa u borbi pijetlova, u hajkanju jazavčara i u sličnim, vrlo poučnim sportovima, jer i ja sam često dolazio da gledam. U ono vrijeme Nosonja još nije pripadao lopovskoj bratiji te mu jedne noći gepiše iz spavaće sobe tri stotine dvadeset i sedam funti u zlatu, i to usred noći. Lopov je bio neka ljudina kojemu je jedno oko bilo zavezano crnom krpom, i taj vam se sakrio ispod postelje pa je poslije skočio kroz prozor prvoga kata. Bio je hitar kao vižle. Ali je i Nosonja poletio za njim kao strijela pošto se probudio i skočio iz kreveta i pripucao za njim i digao susjede na noge. Odmah se svi dadoše u hajku i najposlije ustanoviše da ga je Nosonja zacijelo pogodio, jer su nailazili na tragove krvi što su se gubili dosta daleko iza nekog plota od kolja. No lopova nestade zajedno s parama i, naravno, ime gospodina Chickweeda osvane u Trgovinskom glasniku uz imena ostalih koji su pali pod stečaj. Ljudi poduzmu sve i sva da pomognu prijatelju i da za nj skupe nešto para, a on se bijednik tri-četiri dana vrzma po ulicama i tako je smušen i ojađen da samo čupa kosu kao da će kidisati na svoj život. No evo ti njega jednog dana iznebuha mjesnome sucu, te njih dvojica uzmu dugo i tajanstveno razgovarati, i sudac najposlije udri u zvono, dok se ne pojavi Jem Spyers — onda još u aktivnoj službi — pa mu veli neka pomogne gospodinu Chickweedu uhvatiti lopova. 'Vidio sam ga, Spyers', kaže Chickweed, 'kako je jučer rano ujutru prošao pokraj moje kuće'. — 'Pa zašto ga niste odmah ščepali za vrat?' pita Spyers.
— 'Ja sam se tako okamenio da mi je čačkalicom mogao razmrskati glavu', kaže mu siromah čovjek, 'no mi ćemo ga sigurno ščepati, jer je između deset i jedanaest sati noću opet prošao!' — Čim to Spyers čuje, a on brže-bolje uzme čistu košulju i češalj, ukoliko bi morao dan-dva izbivati, pa hajde u gostionicu. Postavi se uz prozor, iza crvene zavjese ne skidajući šešira, spreman da skoči na prvi znak. Kasno u noći čeka on tamo i puši lulu, kad eto ti Chickweeda pred njega te poviče iz svega glasa: 'Evo ga! Drž'te lopova! Drž'te ubojicu!' — Jem Spyers vrcne kao strijela na ulicu i vidi Chickweeda gdje juri za nekim čovjekom pa sve viče te viče. A Spyers udri za njim, a Chickweed samo jezdi naprijed; svjetina se uskomeša, sva grla promuknuše od puste dernjave: 'Drž'te lopova!' a najviše viče Chickweed, viče i ne prestaje vikati, kao da je šenuo pameću. Kad je Spyers klisnuo oko ugla za trenutak izgubi Chickweeda iz vida, krikne, potrči naprijed, spazi skupinu ljudi, pojuri i baci se među njih. 'Gdje je lopov?' — 'Dobijesa!' promrsi Chickweed, 'opet mi umače!'«
»To je bilo čudno, no od lopova ni traga ni glasa te se oni vrate u gostionicu, a sutradan će Spyers opet da zauzme svoje mjesto iza zavjese te sve gleda i gleda neće li napokon ugledati onu ljudinu s crnom krpom preko oka. Svejednako gleda da mu već oči hoće iskočiti iz glave. I kad se toliko nagledao da su ga zapekle oči, časkom zažmiri, i tek što to učini, a ono Chickweed već udari vikati: 'Evo ga!' I opet kao munja sune van, no Chickweed mu je bio izmakao već za pola ulice, i poslije dvaput dulje trke od jučerašnje
— čovjeka je opet nestalo. I to se tako ponovilo dva-tri puta, dok se po susjedstvu nije pronio glas da je sam nečastivi okrao gospodina Chickweeda i tjera s njim šegu. A poneki opet šire glasine da je gospodin Chickweed od ljuta očaja poludio.«
»Šta je Jem Spyers rekao?« upita Doktor, koji se vratio u sobu tek što je Blathers stao pričati.
»Jem Spyers«, nastavi detektiv. »Jem Spyers dugo nije ništa govorio nego je samo slušao i prisluškivao šta drugi govore i kazuju, a sve kao da i ne sluša, po čemu se vidi da se vraški dobro razumio u svoj posao. No jednog vam jutra ulazi u krčmu, prilazi Chickweedu, vadi svoju burmuticu i samo veli: 'Chickweede, brate, pronašao sam lopova!' 'Istina?' veli Chickweed. 'Pobogu, brate, dajte samo da mu se osvetim pa ću onda s mirom da umrem! Oh, Spyerse dragi, gdje je zlikovac?' — 'Koješta', odgovara Spyers te mu ponudi čupak burmuta, 'dosta je bilo kerefeka! Vi ste sami sebe okrali!' A to je bila živa istina, i on je s tom majstorijom namlatio grdnih para, i nitko mu ne bi bio ušao u trag da se nije tako pretjerano trudio da skine sumnju sa sebe!« završi gospodin Blathers, stavi vinsku čašu na stol i zazvecne lisičinama.
»Zaista vrlo čudno!« reći će Doktor. »A sad, gospodo, ako vam je po volji, možemo poći gore.«
»Ako je vama po volji«, odvrati mu Blathers, i prateći gospodina Losbernea u stopu, oba se detektiva stanu penjati do Oliverove sobe. Giles ih je predvodio sa svijećom u ruci. Oliver je drijemao lakim snom. Izgledao je još slabiji a groznica kao da ga je čvršće držala nego prije. Uz pomoć Doktora uspio je da nekoliko trenutaka sjedi uspravno u krevetu gledajući u oba stranca i ne shvaćajući šta se oko njega zbiva. Kao da se zaista nije prisjećao gdje se nalazi i šta se desilo.
»Eto, tu vam je dječak«, reče doktor Losberne tihim glasom no prilično plahovito, »dječak kojega je slučajno okrznulo tane ispaljeno iz puške koja je sama okinula kad je on zalutao u vrt, te je mališan jutros došao ovamo da mu se zaveže rana, ali ga je ovaj mudri gentleman koji drži svijeću odmah pograbio i tako zlostavio da mu je sada život ugrožen; ja to kao liječnik mogu u svako doba posvjedočiti.«
Gospoda Blathers i Duff pogledaju u gospodina Gilesa na koga je Doktor svratio njihovu pozornost, a zapanjeni je sluga naizmjence gledao u njih, i u Olivera, i u gospodina Losbernea, sav smušen i prestrašen, ne shvaćajući ništa.
»Nadam se da to valjda nećete sada zanijekati?« reče Doktor namještajući Olivera da ponovo legne.
»Sve što sam učinio — učinio sam, gospodine, s najboljom nakanom!« odgovori Giles. »Vjerovao sam da je to onaj isti dječak, inače ga ne bih dirao. Ja, gospodine, po svojoj prirodi nisam okrutan!«
»Kakav isti dječak?« pitao je stariji detektiv.
»Dječak provalnika, gospodine!« odvrati Giles. »Oni su — oni su zacijelo imali nekoga dječaka.«
»A da li i sada to mislite?« upita Blathers.
»Što?« nato će Giles gledajući tupoglavo ispitivača.
»Da je to jedan te isti dječak, beno?« uznestrpi se Blathers.
»Ja vam to ne znam, zbilja ne znam«, odvrati pokunjeno Giles, »i ne bih se mogao na to zakleti!«
»No, ipak, šta mislite?« opet će Blathers.
»Ne znam što da mislim, gospodine!« odvrati Giles. »No gotovo bih rekao da to nije onaj isti dječak. Pa i sami znate da on to ne može biti!«
»Je li taj čovjek pio?« upita Blathers Doktora.
»No, baš ste smušenjak!« nato će Duff Gilesu omjerivši ga prezirnim pogledom.
Za vrijeme toga kratkog razgovora Doktor je Oliveru opipao bilo; zatim ustade sa stolice kraj uzglavlja i upita redarstvenike da li, možda, ne bi prešli u drugu sobu da tamo preslušaju Brittlesa, ukoliko još imaju kakvih sumnja u pogledu dječaka.
Prihvativši taj prijedlog, upute se u obližnju sobu, kamo pozovu i gospodina Brittlesa. Njega i njegova poštovanog starješinu zapletu u tako nerazmrsivu zbrku protuslovlja i nemogućnosti da uopće nije bilo moguće da se išta objasni. Izjavio je da ne bi prepoznao ni pravoga dječaka kad bi mu ga sada doveli pred oči; on samo misli da je Oliver dotični dječak, jer je gospodin Giles tako rekao pa da je i sam gospodin Giles prije pet minuta u kuhinji izjavio da mu se sve više čini da se prenaglio.
Toliko su mudrovali i kombinirali da su konačno posumnjali i u samu činjenicu da je gospodin Giles uopće koga ranio, pa kad su pregledali njegov drugi pištolj, ustanovili su da je bio nabijen samo barutom, i ta je činjenica proizvela najdublji dojam na sve nazočne osim na Doktora, koji je deset minuta prije toga izvadio tane. No nitko se nije toliko čudio koliko sam gospodin Giles koji je sada, pošto ga je nekoliko sati mučila pomisao da je smrtno ranio bližnjega, iz petnih žila zastupao novu pretpostavku da je i njegov prvi pištolj bio nabijen samo barutom. Najposlije su detektivi, ne mareći više za Olivera, uputili chertseyskog stražara da ostane u kući i otišli da negdje u gradu prenoće. Obećali su da će se sutradan opet navratiti.
Sljedećega se jutra proširila vijest da su u Kingstonu uhapšena dva čovjeka s nekim dječakom u vrlo sumnjivim okolnostima, i gospoda Blathers i Duff otputovali su stoga u Kingston. Istragom su se, međutim, te sumnjive okolnosti naprosto rasplinule u puku činjenicu; naime, onu trojicu zatekli su gdje spavaju pod stogom sijena — što je, doduše, zaista veliko zločinstvo, ali je ipak kažnjivo samo zatvorom te se, prema blagoj uviđavnosti engleskih zakona, koji s jednakom ljubavlju štite sve kraljeve podanike, spomenuta činjenica, u pomanjkanju svakog drugog svjedočanstva ne može smatrati dovoljno jakim dokazom da su ona trojica što su zadrijemala u sijenu, izvršila provalu i počinila neko nasilje i tako zaslužila smrtnu kaznu. — I tako se gospoda Blathers i Duff moradoše vratiti neobavljena posla.
Ukratko, poslije daljnjih izvida i dugotrajnih razgovora i pregovora, mjesni se sudac konačno izjavio spremnim da preuzme jamstvo u ime gospođe Maylie i gospodina Losbernea da će se Oliver odazvati sudskom pozivu ako se za to ukaže potreba, a Blathers i Duff vratiše se u London sa nekoliko zlatnika i s podijeljenim mišljenjima: potonji je gospodin, pošto je pomno razmotrio i preispitao sve okolnosti, čvrsto vjerovao da je ovaj pokušaj provale organizirao Gentleman Pet, a prvi je isto tako čvrsto vjerovao da se pokušano zlodjelo ima bezuvjetno pripisati zloglasnom gospodinu Chickweedu, zvanome Nosonja.
Za to je vrijeme Oliver pomalo prizdravljivao pod zajedničkom brigom i skrbi gospođe Maylie, Rose i dobrodušnog gospodina Losbernea. Ako usrdna molba upućena iz srca prepuna zahvalnosti biva na nebu uslišana — a ako nju ne usliša, koju će molitvu da usliši?. — blagoslov što ga je siroče zazivalo na svoje dobročinitelje ispunio je njihove duše blaženim spokojstvom i tihom srećom.

XXXI. POGLAVLJE
KAZUJE NAM O SRETNIM DANIMA ŠTO IH JE OLIVER PROVODIO KOD SVOJIH PLEMENITIH PRIJATELJA
Oliver je mnogo patio. Osim što je trpio od dugotrajnih bolova zbog prostrijeljene ruke, tresla ga je groznica što ga je spopala poslije onih mukotrpnih časova kad je ranjen ležao na zemlji, izvrgnut kiši i vjetru. Bolest je trajala tjedne i tjedne, pa je dječak veoma oslabio. No najposlije se pomalo počeo oporavljati te bi katkad smogao toliko snage da suznih očiju onim dvjema gospođama iskaže svoju duboku zahvalnost. Govorio je kako želi da što prije ozdravi i uzmogne bilo čime dokazati svoju duboku odanost i ljubav koju u svom srcu goji prema njima; govorio je kako umije cijeniti njihovu plemenitu dobrotu kojom su ga izbavile bijede i možda, spasile i od same smrti, želeći iz svega srca i svom dušom da im se nekako oduži.
»Jadni moj mali!« reče Rose kad su Oliveru jednoga dana opet na usta navirale riječi zahvalnosti, »imat ćeš dosta prilike da nam se odužiš. Polazimo na ladanje, a tetka je odlučila da pođeš s nama. Seoski mir i tišina, svjež zrak i sve radosti i krasote proljeća, sve će te to za nekoliko dana učiniti čilim i zdravim, pa ćemo ti povjeriti stotinu malih poslova i zadataka.«
»Ništa mi za vas neće biti teško!« usklikne Oliver. »Oh, draga gospođice, da mi je samo raditi za vas, makar samo zalijevao cvijeće, hranio ptice ili povazdan trčao naokolo — sve bih učinio, samo da vas razveselim!«
»Nemoj uopće misliti na to«, reče gospođica Maylie i milo se osmjehne, »jer, kako ti već rekoh, povjerit ćemo ti stotinu poslova i bit ćemo sretne, budeš li izvršavao samo polovicu onoga što sada obećavaš.«
»Oh, kako ste dobri«, usklikne Oliver, »kad tako govorite!«
»Razveselit ćeš me više nego što ti mogu reći«, odvrati mlada dama. »Toliko se radujem kad samo pomislim na to da je mojoj dobroj tetici bilo dosuđeno da te izbavi iz one bijede o kojoj si nam pričao; ali kad se uvjerim da si doista zahvalan što je prema tebi bila tako dobra, obradovat ću se više nego što možeš i zamisliti. Jesi li me razumio?« upita ga ona promatrajući njegovo zamišljeno lice.
»Razumio sam, gospođice, razumio sam sve«, odgovori Oliver gorljivo, »ali me muči misao da sam nezahvalan!«
»Prema kome?« začudi se mlada dama.
»Prema onome dobrom starom gospodinu i dragoj starici koji su me tako usrdno njegovali prije nego što sam dospio ovamo«, odvrati Oliver. »Kad bi oni znali kako sam sada sretan, oni bi se silno obradovali!«
»To i ja mislim«, reče Oliverova dobrotvorka, »no gospodin Losberne već je ljubazno obećao da će s tobom otputovati u London da ih pohodiš.«
»Zar zbilja, gospođice?« usklikne Oliver, a lice mu je sinulo od zadovoljstva. »Oh, ne znam što ću od neizmjerne radosti kad ih opet budem vidio!«
Oliver se ubrzo toliko oporavio da je mogao podnijeti tegobe putovanja, i jednoga jutra on i gospodin Losberne zaista krenuše u maloj kočiji koja je pripadala gospođi Maylie. Kad su stigli do Chertsey-Bridgea, Oliver odjednom sav problijedi te nije mogao a da ne krikne.
»Šta ti je, dječače?« uzbuđeno će Doktor uzvrpoljivši se po staroj navadi. »Jesi li što primijetio — ili čuo — ili ti je, možda, pozlilo — govori!?«
»Pogledajte, gospodine«, vikne Oliver pružajući ruku iz kočije, »tu kuću«!
»Vidim, pa šta je s tom kućom? Kočijašu, zaustavite! Stanite ovdje!« vikne Doktor. »No, šta je s tom kućom, mladiću — no?«
»U tu kuću — dovukli su me oni kradljivci!« prošapne Oliver.
»Sto mu gromova!« usklikne Doktor, »Hej, kočijašu, da izađem!« No prije nego je kočijaš mogao da sađe sa svoga sjedišta, liječnik se već nekako iskobeljao iz kočije i potrčao prema pustoj zgradi i počeo kao mahnit udarati nogama u vrata.
»Hej, hej, šta to znači?« uzvikne ružan čovuljak-grbavac, koji je tako naglo rastvorio vrata da Doktor umalo što nije odletio u hodnik.
»To znači...« zaviče Doktor i bez mnogo premišljanja zgrabi čovuljka za šiju, »vrlo mnogo! Radi se o krađi i provali!«
»A bit će odmah i krvi!« odvrati grbavac hladnokrvno, »ako me smjesta ne budete pustili! Jeste li čuli?«
»Čuo sam«, reče Doktor, prodrmavši ljudski svoju žrtvu, »a gdje je ta hulja, kako mu ono bješe pasje ime — Sikes — da, Sikes! Gdje je Sikes, lopove?«
Grbavac je preneraženo zurio u njega, a onda je, istrgnuvši se spretno iz Doktorovih ruku, sasuo na nj bujicu najstrašnijih psovki i strugnuo u kuću. No prije nego što je stigao da zatvori vrata, Doktor je bez pitanja banuo u prvu sobu. Pronicavo je gledao oko sebe: ni jedan komad namještaja, ni najmanja stvar, ama baš ništa nije odgovaralo Oliverovu opisu!
»No dakle?« oglasi se grbavac koji ga je oštro promatrao, »zašto tako provaljujete u moju kuću? Želite li da me opljačkate ili da me ubijete — no dakle?«
»Jesi li ikad vidio, smiješna nakazo, da se provalnik ili ubojica dovezao u kočiji?« razdraženo će Doktor.
»Pa zašto ste, dakle, došli?« upita ga grbavac bijesno. »Nosite se iz moje kuće ili ćete se ljuto pokajati! Dobijesa, jeste li čuli?« »Ići ću kad mene bude volja«, odvrati gospodin Losberne, zagledavši u drugu sobu koja baš kao ni prva nije ni u čemu bila nalik na ono što je Oliver spominjao. »Jednog ću ti dana, prikane moj, već ući u trag!«
»Mislite?« nakesi mu se nakazni bogalj. »Ako me ikad budete trebali, ovdje ćete me naći. Dvadeset i pet godina stanujem ovdje sasvim sam, i vas da se ja sad bojim? Platit ćete mi to, kažem vam!« I rekavši to, mali grbavac počne urlikati kao da je pomahnitao.
»To je prilično neugodna stvar«, progunđa Doktor, »i bit će da se dječak zabunio. Evo, uzmi to i zavući se opet u svoju jazbinu!« I dobacivši mu komad novca, okrene se i vrati do kočije.
Čovjek ga je slijedio do samih vratašca kočije, psujući ga bez prekida bijesnim pogrdnim riječima. No kad se gospodin Losberne za trenutak obratio kočijašu, čovjek zaviri u kočiju te ošine Olivera tako oštrim i pronicavim, a u isti mah bijesnim i osvetničkim pogledom, da ga se dječak poslije toga još dugo sjećao i u snu i na javi. I dalje je sipao najstrašnije kletve dok se kočijaš penjao na sjedište, a kada su opet krenuli i poodmakli, vidjeli su ga kako nogama udara o zemlju i čupa svoju kosu od mahnite jarosti.
»Ja sam pravi magarac!« reći će Doktor pošto je dugo šutio. »Je li to tebi poznato, Olivere?«
»Ne, gospodine!«
»Imaj to na umu drugi put!«
»Magarac«, ponovi Doktor pošto je opet nekoliko minuta šutio. »Da je to i bilo ono mjesto i da smo zatekli lopove, šta bih ja sam mogao poduzeti protiv njih? A da sam imao i pomoći, kakve bi koristi od svega toga bilo? Sebe bih kompromitirao, jer bih morao priznati na koji sam način zabašurio tu neugodnu aferu. To sam baš i zavrijedio! Uvijek se prenagljujem i dovodim sebe u škripac. Možda bih se onda opametio!«
Činjenica je, naime, da se dobri Doktor vazda povodio samo za časovitim osjećajima. Zaista su hvalevrijedna ta njegova čuvstva i porivi koji bi njime u takvim časovima ovladali, jer ne samo da se nije upleo u neke naročite neprilike i nedaće, nego je, naprotiv, stekao najveće i najiskrenije poštovanje svih koji su ga poznavali. Ali moramo priznati da se nekoliko minuta ljutio što se već prvom prilikom koja se nadala razočarao i što nije uspio naći neke dokaze za Oliverovu nekrivnju. No ubrzo se udobrovoljio; videći da Oliver na sva njegova pitanja odgovara bez oklijevanja, suvislo i sa toliko iskrenosti i vjerodostojnosti kao i prije, odlučio je da će mu odsad u svemu vjerovati.
Kako je Oliver poznavao ime ulice gdje je gospodin Brownlow obitavao, odvezli su se ravno onamo. Kad je kočija zakrenula u ulicu, srce mu je tako ludo udaralo da je jedva disao.
»No, sinko, koja je to kuća?« pitao je gospodin Losberne.
»Ona, ona!« klicao je Oliver pokazujući rukom, sav dršćući, kroz prozor kočije. »Ona bijela. Oh, neka brže vozi, molim vas, recite mu, neka brže vozi! Meni je kao da ću umrijeti; sav dršćem!«
»Samo mirno, samo mirno!« reče dobri Doktor tapšajući ga po ramenu. »Odmah ćeš vidjeti svoje prijatelje, a i oni će se obradovati kad tebe vide zdrava i vesela i da ti ne prijeti nikakva opasnost.«
»Oh, sigurno hoće!« odvrati Oliver. »Bili su mi tako dobri, gospodine, tako dobri!«
Najposlije kočija stane. Ne, to nije njihova kuća! Ona druga. Kola se odvezoše još nekoliko koraka te se opet zaustaviše. Oliver pogleda u prozore, i suze radosnice poteku mu niz obraze.
Ali jao! bijela je kuća bila pusta, a u prozoru se nalazio oglas 'Iznajmljuje se'.
»Pokucajmo na susjedna vrata«, vikne gospodin Losberne primivši Olivera za ruku. »Znate li što se desilo s gospodinom Brownlowom koji je stanovao u kući do vas?«
Sluškinja nije znala, ali će se propitati. Ubrzo se vrati i reče da je gospodin Brownlow prodao sve svoje imanje i da je prije šest sedmica otputovao u Zapadnu Indiju. Oliver počne da krši ruke i nemoćno padne nauznak.
»Je li poveo sa sobom i svoju gazdaricu?« propitivao se gospodin Losberne poslije kratke šutnje.
»Da, gospodine«, uzvrati sluškinja, »stari gospodin, neki prijatelj gospodina Brownlowa i gazdarica, sve troje je zajedno otputovalo.«
»Onda vozite kući«, reče gospodin Losberne kočijašu, »i nemojte zaustavljati kola ni da hranite konje sve dok ne napustimo taj prokleti London!«
»A knjižar, gospodine?« upita Oliver. »Ja znam put do njega. Oh, molim vas, gospodine, potražimo ga!«
»Za danas si, sinko, imao dosta razočaranja«, odvrati Doktor. »Dosta razočaranja i za tebe i za mene. Ako potražimo knjižara, sigurno će nam reći da je umro ili da je potpalio svoju kuću ili da je pobjegao. Ne, ne, mi krećemo ravno kući!« I prema Doktorovu prvom impulsu zaista krenuše kući.
Oliverova je sreća bila zagorčena velikim razočaranjem, jer koliko je puta za vrijeme svoje bolesti unaprijed uživao pri pomisli šta li će mu sve reći gospodin Brownlow i gospođa Bedwin i kako će mu biti prava slast kad im rekne da je dane i noći razmišljao o njihovoj velikoj dobroti i kako je okrutna sudbina što ga je rastavila od njih. A i nada da će napokon moći oprati ljagu sumnje te im objasniti kako su ga razbojnici silom odvukli od njih, prožimala ga je u mnogim časovima najtežih iskušenja novom snagom. Umalo da nije svisnuo od boli kad je saznao da su oni otišli tako daleko — svejednako vjerujući da je on, Oliver, varalica, i da će to uvjerenje, možda sačuvati do groba.
No držanje njegovih dobrotvora prema njemu nije se ni najmanje izmijenilo. Poslije daljih dviju sedmica, kad se vrijeme ustalilo i otoplilo i sve se cvijeće i drveće pomladilo novim zelenilom i bujnim cvatom, započele su pripreme da na nekoliko mjeseci napuste Chertsey. Poslavši u banku srebrninu koja je izazvala pohlepu staroga Žida i povjerivši Gilesu i još jednom sluzi brigu oko kuće, krenule su na ladanje u neko nedaleko selo i povele Olivera sa sobom.
Tko da opiše radost i užitak, duševni mir i spokojstvo što ih je dječak osjećao u miomirisnoj svježini maloga seoceta, okružena zelenim brežuljcima i prolistalim šumarcima? Tko da riječima iskaže kako proljeće ublažuje i krijepi ćud izmučenih gradskih stanovnika! Kažu da ljudi koji cio svoj život obitavaju u uskim pretrpanim ulicama, a nikada se nisu zaželjeli promjene, ljudi kojima je navika postala njihovom drugom prirodom, koji su, rekao bih, zavoljeli svaku opeku i kamen što zatvara uski krug u kojem se danomice kreću — da i ti ljudi, kad im se bliži smrt, zažele da se prije rastanka sa životom nagledaju Prirode, pa ih njihova čežnja prenese daleko od pozornice njihovih svakodnevnih briga i radosti te ih pomlađuje; i oni iz dana u dan traže neko zeleno, suncem obasjano mjestance koje u njima budi sjećanja, koja su već sama po sebi nalik na nebeske slutnje, tako da smireno očekuju svoj kraj i silaze u grob isto onako tiho i spokojno kao što sunce — što su ga netom gledali kroz prozorčić svoje sobice, prije nego će zauvijek sklopiti svoje umorne oči — zalazi za obzorjem! Uspomene što ih bude spokojni seoski predjeli nisu od ovoga svijeta niti su vezane za njegove misli i nade. Te nam uspomene mekšaju srce te nas potiču da pletemo nove vijence za zaboravljene grobove onih koje smo nekad voljeli; te uspomene oplemenjuju dušu, te u zaborav pada neprijateljstvo i mržnja. Ali se kroza sve to i u manje osjećajnim dušama provlači neko maglovito saznanje da su u pradavnoj davnini već osjetili takvo nešto — saznanje koje u njima budi svečane slutnje o budućim vremenima, saznanje koje obara i mrvi silnu gordost i svjetovni ponos.
Mjestance u koje su doputovali bilo je prekrasno, i Oliver, koji je od najranijeg djetinjstva živio u skučenosti i prljavštini, sred buke i graje, trvenja i svađe, ovdje kao da se probudio na nov život. Divlje ruže i orlovi nokti peli se uza zidove kućice njegove dobrotvorke, bršljan se penjao po stablima, a vrtno je cvijeće svojim miomirisom prožimalo zrak. Nadomak kućice nalazilo se malo groblje koje nije bilo pretrpano visokim kamenim spomenicima; vidjeli ste samo grobne humke, obrasle busom i mahovinom, pod kojima su počivali seoski starci i starice. Oliver je često dolazio ovamo i, spominjući se bijednog groba svoje majke, pokatkad bi sjeo i tiho plakao kad ga nitko nije mogao vidjeti, ali kad bi se onda zagledao u beskrajno nebo, nije više zamišljao da ona leži pod zemljom; i suze su mu i dalje klizile niz obraze, ali je gorčina iščezla iz duše.
Bili su to lijepi i sretni dani što ih je provodio mirno i radosno; a kad bi se spuštala noć, nije više osjećao nikakva straha ni brige što će sutra biti; nije više čamio u tamničkoj tjeskobi niti se morao družiti sa zlikovcima i propalicama, i njegove bi se misli divno razigrale. Svakoga je jutra odlazio nekom gospodinu u koga je kosa bila kao snijeg, a koji je stanovao nedaleko crkvice; on ga je učio čitati i pisati. Starac ga je s tolikom ljubavlju i marom poučavao da je Oliver bio u neprilici kako da mu se oduži. Katkad bi šetao s gospođom Maylie i Rose slušajući kako one razgovaraju o knjigama, a ponekad bi samo sjedio kraj njih, negdje na samotnom mjestu, slušajući kako mlada djevojka čita; on je to tako volio da se nije mogao dovoljno naslušati. Onda je opet morao spremati zadaće za idući dan, sjedeći u svojoj sobici koja je gledala na vrt. Radio je neumorno sve dok se ne bi polako počeo širiti sumrak. Onda bi ga gospođe opet povele na šetnju; opet bi s najvećim zanimanjem pratio svaku njihovu riječ i bio presretan kad bi mogao ubrati koji cvijet što su ga one zaželjele, ili potrčati natrag da donese nešto što su zaboravile. Kad bi se sasvim smračilo i oni se vratili kući, mlada bi dama sjela za pijanino da odsvira nešto sjetno ili da otpjeva pjesmu koju bi njena tetka zaželjela. U takvim časovima ne bi palili svijeće, i Oliver bi sjedio uz prozor prisluškujući blagim zvucima, dok su mu u očima blistale suze od ganuća.
Kako li se sasvim drukčije provodila nedjelja, nimalo nalik na ono što je dotad Oliver nedjeljom proživljavao; kako li je i toga dana bio sretan, premda mu je i inače bilo lijepo. Izjutra bi pošli u malu crkvu pred kojom su treperile zelene krošnje drveća. Izvana je dopirao cvrkut ptica i na niska vrata ulazio dah proljeća ispunjajući malo svetište mirisnom svježinom. Siromašni seljaci, tako čisti i pristali, klečali su i tako se predano molili te se nije činilo da vrše neku dosadnu dužnost, već da su se s voljom i radosno tu skupili; ako su im glasovi, možda bili, grubi, ipak su pjevali od srca, i njihova je pjesma djelovala na Olivera snažnije od bilo kakva pojanja. Onda bi kao obično polazili u šetnju i navraćali u čiste težačke kućice; navečer bi Oliver naglas čitao neka poglavlja iz Svetog pisma, koja su mu u toku sedmice bila protumačena, a tom se dužnošću više ponosio nego da je pravi svećenik.
Jutrom bi već u šest sati bio na nogama, lutao po polju i kroza živice, brao kite poljskog cvijeća, a kad bi se vratio, mnogo bi se trudio da što ljepše okiti stol za doručak. Donio bi i sjemenje za ptice gospođe Maylie i vrlo umješno i lijepo udesio sve krletke, kako ga je to naučio seoski starješina. Pošto bi sve očistio i nahranio ptice, odnio bi gotovo svaki dan poneki milodar u koju siromašnu kuću, a kad toga ne bi bilo, našao bi se u vrtu neki posao oko cvijeća ili povrća, u što ga je onaj isti seljanin također uputio. I tako bi marno i s voljom radio dok se ne bi pojavila gospođica Rose, koja je uvelike hvalila sve što je on učinio nagrađujući ga svojim blagim osmijesima.
I tako su kao u snu prošla tri mjeseca, koja bi i u životu najsretnijeg smrtnika značila veliko zadovoljstvo, a koja su za Olivera predstavljala pravo blaženstvo. Nije nikakvo čudo da su Olivera Twista na izmaku toga kratkog vremena — jer ga je okruživala samo najsrdačnija ljubav i plemenitost, a on sam osjećao samo najdublju i najiskreniju zahvalnost i privrženost — u toj kući zavoljeli kao sina i da se sasvim saživio sa životom stare dame i njezine nećakinje. One su se obje njime ponosile i s najvećom ljubavlju uzvraćale njegovu odanost i privrženost.

XXXII. POGLAVLJE
U KOJEM SE NEOČEKIVANO NARUŠAVA SREĆA OLIVERA I NJEGOVIH DOBROTVORA
Proljeće je brzo prohujalo i došlo je ljeto. Selo je već onda bilo lijepo, ali sada se sve još bujnije rascvjetalo i zasjalo u punom obilju i krasoti. Visoko drveće, što je u rano proljeće bilo zgrčeno i ogoljelo, sada kao da se proteglo i raširilo novom životnom snagom i jačinom pružajući svoje zelene ruke nad presahlom zemljom, pretvarajući nezaklonjene, puste zakutke u prisojna mjestanca, odakle je, iz sjene i hladovine, pucao vidik na suncem obasjana polja koja se pružaju u nedogled. Zemlja se zaodjela plaštem blistava zelenila prožimajući zrak najslađim mirisima svoga cvijeća. Sve je cvalo i bujalo i odavalo slast razbuktala života.
Život u ladanjskoj kućici i dalje je mirno tekao, a stanovnici su, kao i dotada, uživali u svojim tihim malim radostima. Oliver se za to vrijeme već davno bio oporavio i ojačao, ali ni zdravlje ni bolest nisu nimalo utjecali (kako to kod ljudi često biva) na njegove osjećaje prema onima koji su ga okruživali svojom ljubavlju, i on je svejednako pokazivao onu istu blagost, odanost i srdačnost kao u danima kad su mu muke i patnje potkopavale zdravlje i snagu i kad je u svemu bio ovisan o onima koji su ga njegovali.
Jedne blage večeri šetali su malo duže nego inače, jer po danu zbog velike žege nisu ni izlazili, a sada je granula mjesečina i puhao svjež povjetarac koji će rashladiti zrak. Rose je bila živahna i raspoložena, i tako su u veselom čavrljanju poodmakli dalje nego što su običavali. Gospođa je Maylie malo šuštala, pa su se sada nešto sporijim korakom vraćali kući. Kad su stigli, mlada je dama odbacila svoj šeširić i kao obično sjela za pijanino. Prebirući nasumce po tipkama, ona je poslije nekoliko akorda počela svirati neku svečanu i tužnu pjesmu, i dok je još svirala, njima se učinilo kao da prigušeno jeca.
»Rose, milo moje, zašto plačeš?« upita je stara gospođa.
Rose ne odgovori nego uzme samo malo brže svirati kao da se netom otresla bolnih misli.
»Rose, ljubavi moja!« usklikne gospođa Maylie i hitro joj priskoči. »Šta ti je? Pa ti plačeš! Dijete drago, reci mi što te muči?« »Ništa, tetice — ništa«, odvrati joj mlada djevojka. »Ni sama ne znam što mi je. Ne umijem da to opišem, ali se večeras ćutim tako slabom i... «
»Da nisi bolesna, milo moje?« prekine je gospođa Maylie.
»Ta ne, ne! Nisam bolesna!« nato će Rose i kao da ju je prožimala samrtna jeza dok je govorila. »Svakako će mi odmah biti lakše. Molim te, zatvori prozor!«
Oliver pohita da joj ispuni želju, a mlada se djevojka trudila da bude opet vesela i zasvirala neku vedriju melodiju; ali joj prsti nemoćno klonu na tipke; ona skoči, zakrije lice rukama i baci se na sofu, gdje je bolno zaridala, jer se više nije mogla uzdržati.
»Dijete moje!« preneraženo će gospođa i nježno je privine na grudi, »još te nikad nisam takvu vidjela!«
»Žao mi je što te uznemirujem«, odvrati joj Rose, »nikad nisam tako gorko plakala kao danas; ne mogu da se svladam. Tetice, ja zaista mislim da sam bolesna!«
I zaista je bila bolesna, jer kad su unijeli svijeće, primijetili su da je s njena lica za ono kratko vrijeme od njihova povratka nestalo svježega rumenila; bilo je blijedo kao mramor. To lice nije ništa izgubilo od svoje ljepote, a ipak se promijenilo; crte su poprimile izraz malaksalosti i tjeskobe kao nikada dotad. A čas zatim jaka joj rumen opet navre u lice i blage plave oči planu grozničavim sjajem pa opet ugasnu, kao da je oblačić časkom bacio sjenu preko njena lica i opet ga zastro samrtnom bljedoćom.
Oliver, koji je bojažljivo promatrao lice stare gospođe, opazi da se jako uznemirila tim pojavama, a i on se jadan usplahirio; ali videći kako se ona usiljava da tim simptomima ne pridaje mnogo važnosti, pokuša da se i on drži sasvim mirno. To je jednome i drugome tako dobro uspjelo da Rose, pošto ju je tetka nagovorila da ode na počinak, nije više bila tako očajna i bolesna, nego ih je, štaviše, uvjeravala kake se pouzdano nada da će se sutra probuditi čila i zdrava.
»Nadam se, gospođo«, reče Oliver, kad se gospođa Maylie vratila, »da nije ništa opasno? Gospođica Maylie večeras nije baš dobro izgledala, ali... «
Stara mu je gospođa mahnula rukom da šuti te sjela u mračni kut i neko je vrijeme šutjela. Naposljetku reče drhtavim glasom:
»Nadam se, Olivere, da nije ništa opasno. Bila sam nekoliko godina tako sretna s njom, gotovo presretna, pa je možda kucnuo čas da me zadesi neka nesreća. Ali se nadam da neće!«
»Kakva nesreća, gospođo?« upita Oliver.
»Teški udarac sudbine«, odvrati stara gospođa jedva čujno, »da izgubim tu milu djevojku koja mi je tako dugo bila jedina sreća i utjeha!«
»Ne dao bog!« usklikne brzo Oliver.
»Da, ne dao bog i amen, drago dijete«, priklopi stara gospođa kršeći ruke.
»Sigurno nije ništa strašno!« nato će Oliver. »Još prije dva sata bila je sasvim zdrava!«
»Sada je teško bolesna«, reče gospođa Maylie, »i ja znam da će se njeno stanje još pogoršati. Oh, draga moja, mila moja Rose! Kako bih ja bez tebe!«
Toliko su njome ovladale očajne misli da je bila sva skršena, te Oliver, svladavajući svoju vlastitu tjeskobu, pokuša da je ohrabri, zaklinjući je neka barem za ljubav drage gospođice skupi snagu i neka se smiri.
»Oh, pomislite samo, gospođo«, govorio je. Oliver dok su mu na oči navirale suze što ih je uzalud pokušavao zatomiti, »zamislite samo kako je mlada i dobra i kako sve oko sebe očarava svojom milinom. Znam sigurno — sasvim sigurno da ona zbog vas, koji ste tako dobri, pa i zbog same sebe, i zbog svih nas koje usrećuje, neće umrijeti. Dragi bog neće dopustiti da ona sada umre!«
»Pst, pst!« nato će gospođa Maylie i položi ruku na Oliverovu glavu, »ti misliš kao dijete, mali moj, pa ako je to što si rekao možda i sasvim prirodno, ipak se varaš! Ali bilo kako mu drago, ti si mi pokazao što mi je dužnost koju sam načas odnemarila, dragi Olivere. Nadam se da će mi to biti oprošteno, jer sam stara te sam već mnoge noći probdjela kraj uzglavlja bolesnika i vidjela kako ljudi umiru te znam kako je teško rastati se s onima koje volimo. Dosta sam proživjela i znam da smrt ne štedi uvijek najmlađe i ponajbolje i baš to bi nas moralo tješiti, a ne rastužiti. Nebo je pravedno, i takvim teškim iskušenjima stječemo duboko saznanje da postoji još neki drugi bolji i ljepši svijet kamo će i nas brzo pozvati. Neka bude božja volja! Ali ja je volim i samo On zna koliko je volim!«
Oliver se iznenadio videći kako je gospođa Maylie poslije tih riječi prestala da jadikuje. Uspravila se, smirila i nekako očvrsnula. Još se više čudio kad se uvjerio da ta jačina nije prolazna. Dokle je god njegovala bolesnicu i bdjela nad njenom posteljom, snaga je nije ostavljala: uvijek je bila mirna i pribrana, izvršavala sve dužnosti neumorno, gotovo bi rekao radosno. No Oliver je bio vrlo mlad i nije znao što sve mogu da učine ljudi nepokolebljiva značaja u časovima teške kušnje. Kako bi i mogao znati kad ni sami oni plemeniti ljudi nisu uvijek svjesni svoje duševne jakosti?
Slijedila je noć puna tjeskobe. Kad je svanulo jutro, pokazalo se da su zle slutnje gospođe Maylie bile, nažalost, opravdane. Djevojku je spopala jaka i opasna groznica. »Ne smijemo ostati skrštenih ruku i prepustiti se očaju«, reče gospođa Maylie stavivši prst na usta i gledajući ga netremice u oči; »ovo pismo treba što brže otpremiti gospodinu Losberneu. Treba da ga odneseš do trgovišta do kojeg nema više od četiri milje preko polja, a odatle ga treba otposlati po konjaniku u Chertsey. Gostioničarevi će ljudi to već obaviti, i ja znam da tebi mogu povjeriti brigu da sve to bude izvršeno.«
Oliver nije ništa odgovorio, samo mu se na licu vidjelo kako gori od želje da što prije krene.
»Evo još jednog pisma«, reče gospođa Maylie, zastavši da razmisli, »ali ni sama ne znam bih li ga sada poslala, ili da počekam i vidim hoće li Rosino zdravlje krenuti nabolje. Poslala bih ga samo ako dođe do najgoreg.«
»Je li i ono pismo za Chertsey, gospođo?« upita Oliver nestrpljivo očekujući da što prije izvrši nalog i pružajući drhtavu ruku za pismom.
»Nije«, odvrati stara gospođa dajući mu ga sasvim nesvjesno u ruku. Oliver ga pogleda i opazi da je upućeno gospodinu Harry Maylieu koji boravi na imanju nekog lorda u mjestu... naziv kojega mu nije uspjelo pročitati.
»Da ga pošaljem, gospođo?« upita Oliver nestrpljivo.
»Ne, ne treba«, odvrati gospođa Maylie uzimajući mu pismo opet iz ruke. »Čekat ću do sutra.«
Rekavši to, ona mu dade svoju novčarku, i on smjesta odjuri što su ga noge nosile.
Brzo je odmicao kroz polja i po stazama koje su ih presijecale. Čas bi utonuo u žitno klasje s obiju strana staze, čas bi dolazio na čistine gdje su težaci kosili i plastili sijeno. Zaustavljao se samo da predahne dok nije, sav zagrijan i zaprašen, stigao na trg spomenutog gradića.
Tu je zastao i pogledom tražio gostionicu. Vidio je bijelu zgradu banke, crveno obojenu pivovaru i žuto oličenu općinu, a tamo na jednom uglu veliku zgradu kojoj su svi drveni dijelovi bili zeleno obojeni, a izvana je stršio cimer 'K veselom Đuri'.
Čim je ugledao tu kuću pohita onamo.
Oliver oslovi poštanskog konjušara koji je dremuckao ispred kapije, pa kad je ovaj razabrao šta želi, uputi ga gostioničarskom sluzi, kojemu je Oliver morao ponovo sve ispričati dok ga ovaj nije uputio na samog gostioničara; bio je to visok čovjek s modrim rupcem oko vrata, s bijelim šeširom, u smeđesivim kratkim hlačama i čizmama sa suvracima iste boje. Stajao je naslonjen o šmrk kraj vrata konjušnice i čačkao zube srebrnom čačkalicom. Saslušavši Olivera, uputi se u točionicu da sračuna troškove, što je prilično dugo trajalo, pa kad je račun bio podmiren, valjalo je osedlati konja, trebalo je da se jedan sluga obuče i spremi, a to je potrajalo još dobrih desetak minuta. Oliver se za to vrijeme sav uznestrpio; dođe mu da sam uzjaše konja i da trkom odjuri do odredišta. Napokon je sve bilo spremno i mali zavežljaj uručen uz mnoge molbe da bude što prije otpremljen i dostavljen. Momak podbode konja, i topot konjskih kopita odjekne po lošoj kaldrmi; za tren oka konjanika nestade. Projurio je kraj mitnice i jezdio glavnim drumom.
Oliveru je odlahnulo pri pomisli da je poslao čovjeka po pomoć i da za to nije utrošio mnogo vremena. Laka srca Oliver potrči kroz dvorište i baš se zaletio da projuri kroz kapiju, kad se slučajno sukobi s nekim visokim muškarcem koji je, zaogrnut crnim ogrtačem, upravo htio da svrati u gostionicu.
»Uh!« bijesno će muškarac ugledavši Olivera i ustukne. »Što je to, dobijesa?«
»Oprostite, gospodine«, promuca Oliver, »žurilo mi se da se vratim kući, nisam vas primijetio.«
»Grom i pakao!« promrsi čovjek kroza zube upiljivši svoje crne velike oči u dječaka. »Tko bi to pomislio! U prah da ga pretvoriš, on će uskrsnuti iz grobnice te mi se ispriječiti na putu!«
»Vrlo mi je žao, gospodine«, promrmlja Oliver, sav smušen bijesnim pogledom toga čudnoga čovjeka. »Nadam se da vas nisam ozlijedio.«
»Dabogda ti kosti strunule!« prosikće muškarac kroza stisnute zube. »Da sam imao samo hrabrosti da izustim onu jednu jedinu riječ, zauvijek bi mi nestao ispred očiju! Proklet da si i kuga te pojela, štene prokleto! Što tražiš ovdje?«
Čovjek mu se prijetio pesnicom i škrgutao zubima dok je nesuvislo izgovarao te riječi. Prišao je Oliveru kao da ga namjerava udariti, ali se odjednom sruši na zemlju trzajući se u strahovitom grču, dok mu je pjena izbijala na usta.
Oliver je časkom buljio u toga luđaka koji se bjesomučno grčio, misleći da je to pomahnitali bezumnik, a onda odjuri natrag u krčmu da dozove pomoć. Vidjevši kako ga ljudi nose u kuću, Oliver udari trkom niz cestu da što prije stigne kući i da nadoknadi vrijeme što ga je izgubio zbog toga susreta. A usto se pomalo i bojao, jer mu se držanje nepoznatog čovjeka učinilo veoma čudnim.
No ubrzo je sve zaboravio, jer kad je stigao kući zaokupile su ga druge misli.
Stanje gospođice Rose naglo se pogoršalo i još prije ponoći stala je buncati. Ranarnik iz sela neprestano je bio uz nju, ali već kad je prvi put pregledao bolesnicu, poveo je gospođu Maylie ustranu i saopćio joj da je bolest veoma teška i opasna. »Doista«, reče, »bit će pravo čudo ako ozdravi.«
Koliko je puta Oliver te noći skočio iz postelje i nečujno se odšuljao do stepenica osluškujući i najmanji šum koji je dopirao iz bolesničke sobe! Koliko su ga puta proželi srsi, podilazila ga jeza i hladan znoj izbijao na čelo kad bi se odozgo odjednom začulo tabanje nogu, a on zastrepio pri pomisli da se u tom trenutku zbilo nešto strašno u što on nije mogao povjerovati. I što su bile sve njegove dotadanje usrdne molitve prema ovima što ih je sada neprestano izgovarao, zaklinjući nebesa da spasu to plemenito stvorenje nad kojim je smrt raširila svoja krila!
Neizvjesnost, oh, ta strašna tjeskobna neizvjesnost kad nam ne preostaje drugo nego samo čekati i čekati dok biće koje toliko volimo lebdi između života i smrti — pa te misli što nas na muke razapinju, te nam srce kao mahnito bije i dah nam ponestaje gledajući strašne slike što ih one stvaraju — pa ta očajna žudnja da pomognemo i olakšamo bolove, a nije u našoj moći da to učinimo — pa ta smalaksalost duha i svih osjećaja kad postajemo svjesni svoje nemoći — zar ima tako strašnih muka, zar možemo štogod smisliti ili učiniti u toj groznici i bunilu, da nam bude lakše?
Osvanulo je jutro, a u maloj je kućici bilo sve tiho i nijemo. Ljudi su razgovarali šapćući; ovda-onda pojavljivalo se poneko zabrinuto lice na kapiji, a žene i djeca opet odlazili suznih očiju. Cijeli bogovetni dan i još dugo pošto je pao mrak Oliver je nečujno hodao vrtom pogledavajući svaki čas u prozor bolesničke sobe, i svaki put kad bi mu pogled pao na zamračeno okno, on bi protrnuo od groze kao da tamo vreba Smrt. Kasno u noći stigao je gospodin Losberne. »Teško je, vrlo teško«, reče dobri Doktor okrenuvši glavu, »tako mlada — i od svih voljena — ali... nema mnogo nade!«
Svanulo je još jedno jutro. Sunce je sjalo žarkim sjajem — tako žarkim sjajem kao da ne vidi ili ne mari za jad i bijedu pod sobom. I dok je oko Rose sve treperilo i cvalo, bujalo i kliktalo životom i zdravljem, Smrt se sve bliže naginjala lijepoj bolesnici. Oliver se tiho odšulja na staro grobište, spusti se na jedan od zelenih humaka i tu se, u osami, rasplače nad njenom sudbinom.
Sve je oko njega bilo tako smireno i skladno, opojeno suncem i životnom vedrinom, sve raspjevano pjevom ptica koje su, nalik na male crne lađice, plovile po nebeskoj pučini, dok je ispod njih brujala radost života, te je dječaku, kad je opet bolnim očima pogledao gore, sinula misao kako je u takvu blaženstvu Smrt zapravo nemoćna, kako Rose ne može umrijeti dok sva ta nebrojena bića, sićušna stvorenja prirode uživaju život. Pomislio je da se grobovi kopaju u hladnoj bešćutnoj zimi, a ne sred sunčana, mirisna ljeta. I umalo te je pomislio da mrtvačka vela svojom jezivom hladnoćom pokrivaju samo smežuranu i oronulu starost, a ne mladost i ljepotu.
S tornja crkvice zajeca posmrtno zvono i mahom raskine niti dječakova snatrenja. Posmrtni je zov brujao pozivajući na posljednji ispraćaj. Nekoliko bijednih žalobnika ulazilo je kroz grobljansku kapiju, a s ramena im treperile bijele trake, jer su sahranjivali mladića. U povorci je stupala i majka — nekoć majka, no sunce je i dalje sjalo žarkim sjajem, a pjev ptica nije umuknuo.
Oliver se uputi kući sjećajući se tolikih dobrota koje mu je mlada djevojka iskazala i priželjkujući da se opet vrate dani kada će opet moći da joj uzvrati svu njenu ljubav i pokaže svu svoju odanost. Nije morao sebe koriti zbog nemara niti je mogao sebe prekoriti da je bio nepažljiv prema njoj, jer joj je on vjerno služio. Ipak se prisjećao mnogih zgoda i zgodica kad nije, kako mu se sada činilo, pokazivao dovoljno mara ili ljubavi, te ga odjednom obuze kajanje. Treba da dobro pazimo kako se vladamo prema onima s kojima smo za života vezani, jer kako koji od njih umre, odmah se u nama porode kojekakve misli. Sjećamo se svega što nismo učinili, sjećamo se zaboravljenih stvari i stvarčica što smo ih odnemarili, sjećamo se različitih propusta, i takva nas sjećanja onda najteže biju i život nam zagorčavaju, jer nema bolnijeg kajanja od onoga koje je uzaludno. Pa ako želimo da nas mimoiđu te muke, sjetimo se na to za vremena.
Kad se vratio kući, našao je gospođu Maylie gdje sjedi u malom salonu. Čim je ugleda, srce mu se stegne, jer se dotad ni za trenutak nije maknula od bolesničke postelje. Stresao se pri pomisli što li se zbilo da je to ipak učinila. Saznao je, međutim, da je bolesnica pala u dubok san te da će se probuditi — ili da ozdravi ili da se zauvijek s njima oprosti.
Sjedili su tako sate i sate osluškujući i nijemo strahujući. Jelo je odneseno a da ga nisu ni okusili. I s pogledima u kojima se jasno razabiralo da njihove misli blude drugamo, pratili su sunce kako tone sve niže i niže dok najposlije nije zalilo i nebo i zemlju krvavim odsjevima, vjesnicima njegova zalaska. Šum koraka koji su dolazili sve bliže i bliže prekine njihovo napeto osluškivanje.
»Kakve nam vijesti donosite?«, usklikne stara gospođa. »Recite mi bez okolišanja! Sve ću lakše podnijeti osim ove neizvjesnosti! Oh, govorite, za ime božje, govorite!«
»Treba da se najprije smirite«, reče Doktor te je pridrži, »draga gospođo, zaklinjem vas, budite mirni!«
»Ako boga znate, pustite me!« zavapi gospođa Maylie »Jadno moje dijete! Ona umire! Ona je mrtva!«
»Nije!« usklikne Doktor uzbuđenim glasom. »Svevišnji je dobar i milostiv, i ona će još mnogo godina poživjeti na sreću i veselje sviju nas!«

XXXIII. POGLAVLJE
SADRŽI NEKOLIKO PRETHODNIH OBAVJEŠTENJA O NEKOM MLADOM GOSPODINU KOJI SE PRVI PUT POJAVLJUJE I KAZUJE O NOVOM SLUČAJU KOJI SE DOGODIO OLIVERU
Sreća je bila tolika da su je jedva mogli podnijeti. Čuvši tu neočekivanu vijest, Oliver je bio kao omamljen i od čuda se sav zapanjio te nije mogao ni plakati ni govoriti niti se snaći. Jedva je mogao shvatiti što se zbilo dok mu poslije duge šutnje sred večernje tišine nije odlanulo te je mogao da se rasplače. Kao da su ga suze opet rastrijeznile, odjednom je razumio kakva ih je velika sreća zadesila i kakvo im se teško breme sa srca svalilo.
Brzo je zanoćavalo dok se vraćao kući s kitom cvijeća, što ga je s posebnom ljubavlju nabrao da šarenom tom milinom ukrasi odaju mlade bolesnice. Kako je žustro odmicao cestom, začuje odjednom štropot kola koja su dolazila sve bliže. Okrenuvši se opazi da je to poštanska kočija. Konji su jezdili divljim trkom, a kako su kola odmicala mahnito brzo i cesta bila prilično uska, stisnuo se uz jedna vrata dok su kola projurila.
U trenutku kad su kola strelovitom brzinom proletjela, spazi čovjeka s bijelom noćnom kapom, čije mu se lice učini nekako poznato, iako je prizor bio trenutačan. No u magnovenju promolila se kapica iz prozorčića kočije, a gromki glas stao dovikivati kočijašu da stane, što je ovaj i učinio. Zaustavio je s teškom mukom konje, a isti onaj glas stao dozivati Olivera po imenu.
»Ovamo, ovamo!« čulo se dovikivanje. »Mladi gospodine Olivere, kako je gospođici Rose — mladi go-spo-di-ne?«
»Jeste li vi to, Giles?« usklikne Oliver pritrčavši kolima.
Noćna se kapica opet promoli kroz prozorčić, i Giles je već zaustio da nešto kaže kad ga netko naglo povuče unatrag te neki mladi gospodin, koji je sjedio u drugom kutu kočije, uzbuđeno upita kako je gospođici Rose.
»Ukratko«, vikne gospodin, »je li joj bolje ili gore?«
»Bolje — mnogo bolje!« požuri se Oliver da odgovori.
»Hvala bogu!« usklikne gospodin. »A je li to sigurno?« »Sasvim sigurno, gospodine!« odvrati Oliver, »promjena je nastupila baš prije nekoliko sati, i gospodin Losberne veli da je minula svaka opasnost.«
Gospodin više ništa ne reče nego otvori vratašca, iskoči iz kola uhvati Olivera za rame i povuče ustranu.
»Je li to sasvim pouzdano? — Da se nisi možda prevario, mali?« pitao ga je gospodin uzdrhtalim glasom. »Zaklinjem te, nemoj me zavaravati nadama koje nisu opravdane!«
»Ni za što na svijetu ne bih to učinio, gospodine!« odvrati Oliver. »Vi mi zaista možete vjerovati. Gospodin je Losberne doslovce rekao da će ona poživjeti još mnogo godina i sve nas razveseliti. Čuo sam na svoje uši kad je to rekao.«
Oliverove se oči zališe suzama kad se sjetio prizora koji je bio početak tolike radosti i sreće, a gospodin okrenu lice i časak pošutje. Oliveru se učini kao da čuje kako je nekoliko puta zajecao, ali se nije usudio ni pisnuti — jer je i predobro razumio šta taj čovjek u tom trenutku osjeća. Zato je stao podalje, tobož zaokupljen svojim cvijećem.
Za sve je to vrijeme gospodin Giles, s noćnom kapicom na glavi, sjedio na nogostupu kočije i brisao oči modrim pamučnim rupcem s bijelim točkicama. Da taj valjani čovjek nije samo hinio ganuće, to se jasno vidjelo po njegovim zacrvenjelim očima kojima je gledao u mladog gospodina kad se ovaj opet njemu obratio.
»Mislim, Giles, da bi bilo najbolje ako se vi odvezete do kuće moje majke«, rekao je on, »jer ja bih radije da polako produžim pješice kako bih se malko smirio prije nego što pođem k njoj. Možete reći da dolazim.«
»Oprostite gospodine Harry«, nato će Giles udešavajući se i brišući posljednji put oči, »no učinili biste mi veliku uslugu ako biste kočijašu naložili da odnese tu poruku. Ne bi bilo uputno da me služinčad vidi ovako uzbuđena, gospodine, jer bi to naškodilo mojem autoritetu.«
»Pa, kako vas volja«, odvrati mu Harry Maylie i malko se nasmjehne. »Pošaljite kočijaša naprijed s kovčezima ako baš želite i pridružite se nama. No najprije skinite tu noćnu kapicu te stavite nešto drugo na glavu, inače će svijet pomisliti da smo pomjerili pameću.«
Gospodin se Giles trgne sjetivši se svoje nakaradne pokrivke, skine kapicu, strpa je u džep te stavi na glavu dostojanstven klobuk što ga je dohvatio iz kočije. Zatim se poštar odveze u kolima, a Giles, gospodin Maylie i Oliver dokona koraka prošetaju za njim.
Dok su hodali, Oliver je ponekad radoznalo i s velikim zanimanjem pogledavao u pridošlicu. Činilo se da mu nije više od dvadeset i pet godina, da je srednjeg rasta, da mu se na muževnom licu odražava iskrenost, a vladanje mu je okretno i privlačno. Usprkos velikoj razlici u godinama njegovo je lice bilo toliko nalik na lice stare dame da Oliveru ne bi bilo teško otkriti njihovu rodbinsku vezu i kad mladić ne bi spomenuo gospođu Maylie kao svoju majku.
Kad su stigli u selo, gospođa je Maylie već željno iščekivala svog sina. Oboje je pri tom susretu bilo duboko ganuto.
»Oh, majko«, šapne mladić, »zašto mi već prije nisi pisala?«
»Pisala sam ti«, odvrati gospođa Maylie, »ali, pošto sam promislila, odlučila sam da pismo zadržim dok ne saslušam mišljenje gospodina Losbernea.«
»No kako si mogla«, upita je mladić, »kako si mogla tako dugo čekati da, možda, bude prekasno? Da je Rose — ne mogu sad izgovoriti tu riječ! — da se njena bolest drukčije završila, nikad ne bi to sama sebi oprostila, kao što ni ja ne bih nikad više bio sretan!« »Da se zbilja desilo ono najstrašnije, Harry«, odvrati gospođa Maylie, »sve se bojim da bi tvoja sreća zauvijek bila uništena te bi postalo sasvim nevažno da li si došao ovamo dan prije ili dan kasnije.«
»Nitko ne bi mogao u to sumnjati, i ti to najbolje znaš«, odvrati mladić, »da bi moja sreća zacijelo bila uništena da se dogodilo ono najstrašnije.«
»Ja znam da ona i te kako zaslužuje najveću i najiskreniju ljubav koju čovjek uopće može pružiti«, odvrati gospođa Maylie, »kao što znam i to da plemenitost njezine duše i njezina požrtvovna odanost traže za uzvrat, najdublju i najtrajniju ljubav. Kad ne bih osjećala i znala da će joj promijenjeno držanje rođaka kojega voli slomiti srce, ne bi mi bilo tako teško da izvršim svoj zadatak; ne bih se sa samom sobom toliko borila čineći ono što držim da mi je dužnost!«
»Okrutna si, majko!« usklikne Harry. »Zar još uvijek misliš da sam tako mlad te ne znam što mi srce želi i da ne poznajem svoju vlastitu dušu?«
»Mislim, sinko«, uzvrati gospođa Maylie i stavi mu ruku na rame, »da mladost osjeća mnoga plemenita osjećanja kojih brzo opet nestaje, pogotovu kad se zadovolje. A prije svega mislim«, nastavi stara gospođa gledajući sinu čvrsto u oči, »ako poletan, vatren i ambiciozan mlad čovjek ima ženu koja nosi ime što je — iako bez njezine krivice — okaljano, pa joj, možda, upravo zato okrutni i rđavi ljudi prigovaraju, i ne samo njoj nego i njenoj djeci, mislim da će oboje — i on i ona — patiti to više što on bude imao više uspjeha u društvu, jer će utoliko teže podnositi podrugljive osmijehe i uvrede; mislim da bi se taj čovjek mogao jednoga dana pokajati što ju je, dok je bio mlad, uzeo za ženu, a i Ona će silno patiti kad sazna što njega muči.«
»Majko«, reče mladić nestrpljivo, »čovjek koji bi se tako vladao bio bi odvratan sebičnjak, jednako nedostojan da ga nazovemo čovjekom kao što bi bio nedostojan da dobije ženu kakvu si ti sada opisala.«
»Ti tako misliš — danas, Harry«, odvrati majka.
»I uvijek ću samo tako misliti!« usklikne mladić. »Sve one patnje što sam ih pretrpio za ova posljednja dva dana sile me da ti iz dna duše priznam žarku ljubav koja nije od danas ili od jučer, a to je i tebi dobro poznato. Znaš i sama da to nije nikakav mladenački hir. Ako je ikad muškarac iskreno i duboko volio neku djevojku, onda ja tako volim divnu i plemenitu našu Rose! Ona ispunja sve moje misli, sve moje nade, cio moj život. Uništit ćeš svu moju sreću, ako se usprotiviš toj ljubavi. Majko, promisli, promisli o svemu tome i o meni; shvati duboke i iskrene osjećaje što ih sada tako slabo cijeniš!«
»Harry«, nato će gospođa Maylie, »baš zato što toliko cijenim iskrena i plemenita srca nastojim spriječiti da im se nanose boli. No zasad smo i previše o tome razgovarali!« »Neka, dakle, Rose sama odluči«, dobaci joj Harry, »i ja se nadam da joj ti nećeš nametnuti svoje mišljenje da je tako odbiješ od mene?«
»Neću«, odvrati gospođa Maylie, »samo bih željela da promisliš... «
»Ja već jesam sve promislio!« glasio je nestrpljivi odgovor, »godine i godine sam premišljao, još otkad sam počeo misliti svojom glavom. Moji su osjećaji postojani i nikad se neće izmijeniti. Zašto da se sada uzalud mučim i da još dulje krijem ono što tako iskreno osjećam? Ne, ne, prije nego što odem odavle, Rose me mora saslušati!«
»I hoće!«, reče gospođa Maylie.
»Sve mi se čini, majko, kao da bih po tvom glasu mogao naslutiti da će me ona saslušati hladno?« bojažljivo će mladić.
»Ne — hladno«, odvrati stara dama. »Oh, daleko od toga!«
»Nego?« navaljivao je mladić. »Je li — nekoga drugog zavoljela?«
»To zaista nije«, otpovrne majka, »jer ti si, ako se ne varam, zaokupio sve njene osjećaje. — I samo sam to još htjela reći«, završi stara dama ne dopuštajući sinu da je prekine, »da prije nego što sve staviš na tu kocku te se uzneseš najsmjelijim nadama, promisliš, drago moje dijete, o Rosinu životu, i da zamisliš kako će na njezinu odluku morati da djeluje saznanje o njenom nečasnom porijeklu. Znaj da su pregaranje i samopožrtvovnost njezine najznačajnije osobine, i to ne samo u nevažnim nego i u najhitnijim stvarima.«
»A šta kaniš time reći?«
»To moraš sam pogoditi«, nato će gospođa Maylie; »a ja se sada moram vratiti djevojci. Bog te blagoslovio, sinko!«
»Hoćemo li se večeras još vidjeti?« upita mladić živahno.
»Samo načas«, odvrati stara dama, »kad me. Rose ne bude trebala.«
»I reći ćeš joj da sam došao?« upita Harry.
»Svakako«, odgovori gospođa Maylie.
»I reći ćeš joj koliko sam zbog nje bio u brizi i koliko sam patio i kako žudim da je vidim. Nećeš propustiti da joj sve to kažeš, majko?«
»Neću, sinko«, odvrati stara gospođa. »Sve ću joj to reći«, i stegnuvši srdačno sinovljevu ruku, ode žurno iz sobe.
Za vrijeme toga uzbudljivog razgovora gospodin je Losberne stajao s Oliverom u najudaljenijem kutu sobe, Doktor sada pruži ruku mladiću i oni se srdačno pozdrave. Na mnoge upite svoga mladog prijatelja Doktor je odgovarao obavještavajući ga o stanju bolesnice. Njegovi su odgovori bili najpovoljniji, kao što se mladić po Oliverovu iskazu i nadao, a sve je to gospodin Giles, koji se vrpoljio oko prtljage, slušao naćulenih ušiju.
»Jeste li vi, Giles, u posljednje vrijeme na nešto naročito pripucali?« propitkivao se Doktor.
»Nisam, gospodine«, odvrati gospodin Giles vrlo ozbiljna lica.
»A niste li možda uhvatili neke lopove ili prepoznali neke provalnike?« bockao ga Doktor.
»Ni jedno ni drugo, gospodine«, odgovori gospodin Giles sa mnogo dostojanstva.
»No, to mi je žao«, reče Doktor, »jer ste u tom poslu bili naročito vješti. A molim vas, kako je Brittlesu?«
»Dječaku je vrlo dobro, gospodine«, reče gospodin Giles glasom blagonaklonog zaštitnika, »šalje svoje najsmjernije pozdrave, gospodine.«
»Lijepo, lijepo«, nato će Doktor. »A kad ste već tu, da ne zaboravim — vaša mi je dobra gospodarica povjerila u vašu korist neki mali posao što sam ga i obavio onoga istog dana kad su tako hitno poslali po mene. Molim vas, stanimo malko u kut.«
Gospodin Giles priđe važna lica ali pomalo osupnut, a Doktor prošapta s njime, nekoliko riječi; Giles se nekoliko puta pokloni i, držeći se neobično dostojanstveno izađe. U sobama njegovih gospodara nije se raspravljalo o predmetu toga kratkog i tihog razgovora, ali je utoliko podrobnije obaviještena kuhinja, jer se onamo gospodin Giles ravno uputio i, naručivši vrč piva i zauzimajući dostojanstven stav, što je na sve nazočne proizvelo dubok dojam, izjavio da je njegova gospodarica, s obzirom na njegovo junačko držanje prilikom pokušaja provale, blagoizvoljela u banku položiti na njegovo ime i u njegovu korist dvadeset i pet funti. Nato kuharica i sobarica u isti mah podigoše uvis ruke i poglede i rekoše da će se gospodin Giles tek sada uzoholiti, ali gospodin Giles, cupkajući nabranu ogrlicu, samo usklikne: »Ne, ne, nipošto!« Ako ikad opaze da se prema svojim podređenima vlada gizdavo i oholo, on da se pouzdano nada da će ga one odmah na to upozoriti. A onda je još svašta govorio i drobio, da bi im dokazao kako je čedan i skroman; sve su te njegove izjave primljene s primjerenim oduševljenjem i pljeskanjem, kako to već biva kad velik čovjek daje takve izjave.
Gore je također vladalo dobro raspoloženje, jer je Doktor bio naročito dobre volje, i ma kako Harry Maylie isprva bio umoran i zamišljen, ipak nije mogao odoljeti šalama i pošalicama toga vrijednog gospodina koji je zbijao svakojake ludorije, komedijao i pričao zgode i pošurice iz liječničkog zvanja. Oliver još nikad nije čuo takvih burgija pa je sve pucao od smijeha, a na najveću radost Doktora koji se i sam poslije svake svoje šale grohotom smijao pa je i Harryja natjerao da se srdačno nasmije ne mogavši odoljeti Doktorovoj veselosti. Bili su veselo društvance, jer su imali i razloga da se vesele, a bilo je već kasno kad su — nakon svih onih strepnja i tjeskobne neizvjesnosti — vesela i zahvalna srca pošli na počinak koji im je bio lako potreban.
Oliver je sutradan ustao pun nade i vedrine. Latio se svog svagdanjeg jutarnjeg posla sa više poleta i mara nego posljednjih dana. Ptice su opet veselo cvrkutale kao prije, a Oliver je opet brao najljepše poljsko cvijeće da razveseli Rose njegovim šarenilom i svježim mirisom. Dječak više nije bio turoban, i kao nekom čarolijom nestalo je i sjete iz njegova pogleda, kojim je prije naoko bešćutno promatrao krasnu prirodu. Rose kao da je bila još ljepša usred toga zelenila, vjetrić je blago hvatao grane kao što nježne ruke prebiru po žicama harfe, a i samo nebo kao da se još plavetnije širilo uvis i uokrug, jer tako djeluje unutarnje raspoloženje i na čitavu prirodu oko nas. U pravu su ljudi koji promatraju prirodu i svoje bližnje pa se tuže i jadikuju kako je sve pusto i crno, ali ta prividna praznina i tama samo je odraz njihovih srdaca što ih je zalila žuč, jer zbiljski su tonovi i boje pune milote i čara, ali ih samo čist i bistar pogled može sagledati.
Treba spomenuti, a to je i Oliver ubrzo primijetio, da ga je na njegovim jutarnjim šetnjama pratio i Harry Maylie, otkako je prvog jutra ugledao dječaka kako se s kitom poljskoga cvijeća vraća kući; njega je obuzela tolika strast za cvijećem i pokazao je toliku ljubav i umješnost da ga izabire, probire i stavlja u vaze, da je nadmašio i samoga Olivera. Ako mu u tome i nije bio ravan, Oliver je bolje znao gdje se može naći najljepše cvijeće; i tako su njih dvojica svakoga bogovetnog jutra švrljali poljima uzduž i poprijeko i vraćali se punih ruku cvijeća. Prozor sobe gdje je ležala mlada djevojka bio je sada bez prestanka otvoren, jer je ona voljela snažni dah i miris ljetnoga dana, da je okrijepi i osnaži joj volju za život; ali na prozoru, u posebnom vrčiću, svakog bi se jutra šarenio i mirisao poseban stručak, sačinjen s naročitom pomnjom i ljubavlju. Oliver nije mogao a da ne opazi da se uvelo cvijeće nikada ne baca, iako bi vrčić svakog jutra zasjao svježim cvjetovima, a zapazio je i to da Doktor, kad god bi sišao u vrt, gleda gore i vrlo značajno kima glavom prije nego što otpočne svoju jutarnju šetnju. I tako su odmicali dani, i Rose se brzo oporavljala.
Ali se ni Oliver nije dosađivao, iako mlada djevojka još nije napuštala svoju sobu, pa su izostale zajedničke jutarnje šetnje; samo što bi na trenutak prošetao s gospođom Maylie. S udvostručenim marom odlazio je sjedokosom starcu; radio je s tolikom voljom i takvim marom da se i sam čudio kako brzo napreduje. Ali jedne večeri, kad je bio zaokupljen svojim zadaćama, desilo mu se nešto što ga je silno prestrašilo i prenerazilo.
Sobica gdje je obično sjedio i učio nalazila se u prizemlju i gledala u vrt; prozorski okvir bio je obrastao jasminom i kozjom krvi, koji su ispunjavali zrak svojim slatkim mirisom. Iza vrta prostirala se ograđena tratina, a dalje rudina omeđena drvećem. S te strane nije nigdje bilo kuće te se pogledam mogla obuhvatiti čitava krajina.
Hvatao se sumrak, i u toj su sutonskoj rasvjeti prve sjenke zapuzale zemljom dok je Oliver sjedio uz prozor, zaduben u svoje knjige. Pa kako je toga dana bila teška omara, Oliver je bio nešto sustao, a pisci onih knjiga, ma tko oni bili, ne bi se smjeli uvrijediti ako kažemo da je dječaka malo pomalo svladao san.
Ponekad nas spopada drijem, te mi, iako svladani snom, ne gubimo svijest o onom što se oko nas nalazi i zbiva, i misli nam po volji lutaju na sve strane. Ukoliko nadmoćnu težinu, obamrlost volje i htijenja i potpunu nemoć da vladamo svojim mislima i pokretima možemo nazvati snom, onda za takvo stanje možemo zaista reći da je san. Ako smo ipak svjesni što se oko nas dešava, svaka nam se riječ i svaki šum što se toga časa uistinu oglašava, s najvećom lakoćom i začudnom brzinom usijeca u svijest, pa se san i java u tolikoj mjeri isprepleću da poslije gotovo i nije moguće da ih raspoznamo i razlučimo. Ali to i nije najznačajnija pojava u takvu stanju. Dokazana je činjenica da, iako su naša čula opipa i vida u tom času zamrla i regbi mrtva, ipak na naše misli što proizlaze iz sna, kao i na stvari što smo ih u snu gledali, djeluje, i to vrlo znatno, sama nazočnost nekoga zbiljskog predmeta koji nam u času kad smo sklapali oči i nije morao biti u neposrednoj blizini te zapravo i nismo svjesni kada se taj predmet približio i da li je uopće nazočan.
Oliver je dobro znao da se nalazi u svojoj sobici, da mu knjige leže pred njim na stolu i da blag vjetrić izvana pirka kroz povijuše koje se penju uza zid — a ipak je spavao. Odjednom se slika izmijenila, zrak je postao zagušljiv od teška i tjeskobna zadaha, a dječaku se mahom učini da se opet nalazi u kući staroga Žida. Gnusni starac sjedi u zakutku pokazujući prstom u njega i došaptavajući nešto nekom drugom čovjeku koji je sjedio kraj njega, a čije lice Oliver nije vidio.
»Tiho, tiho, dragi moj!« govorio je Žid. »Nema sumnje da je to on! A sad — bjež'mo!«
»On!« kao da je Oliver čuo kako onaj drugi odgovara, »zar misliš da je moguće da ga ja ne bih prepoznao? Kada bi čitava rulja samih đavola poprimila njegov lik, a on se nalazio među njima, ima nešto po čemu bih ga odmah prepoznao. Da ga zakopaš pedeset stopa duboko u zemlju i da me dovedeš do njegova groba bez nadgrobnog kamena i znamena, znao bih da on tu leži. Oh, ja bih ga već našao, crvi mu tijelo izgrizli!«
Čovjek je te riječi izgovarao s toliko paklenskom mržnjom da se Oliver probudio i skočio. Bože dragi! Šta se zbilo da mu se krv sledila u žilama, glas prepukao, a ruke i noge oduzele te ne može da se makne ni da zausti! Tamo — evo tamo — na prozoru — tik pred njegovim očima — da ga je gotovo mogao dohvatiti prije nego što bi dospio da mu izmakne — šibajući svojim grabežljivim očima po sobi i sukobljujući se s njegovim pogledom — tamo je stajao Žid! — A iza njega, grcajući od bijesa ili straha — cerilo se nakazno lice one iste spodobe koja mu je prepriječila put kad je izlazio iz dvorišta gostionice.
Samo mu je časkom bljesnula ta slika munjevitom brzinom pred očima, i već je nestala. Ali su ga oni prepoznali, a i on njih, i njihovi mu se pogledi duboko zarežali u sjećanje kao što se klesarevo dlijeto zabija u mramor. Trenut-dva stajao je kao skamenjen na mjestu, a zatim je skočio kroz prozor u vrt i stao vrištavim glasom dozivati upomoć.

XXXIV. POGLAVLJE
GOVORI O NEUSPJEHU OLIVEROVE PUSTOLOVINE I DONOSI PRILIČNO VAŽAN RAZGOVOR IZMEĐU HARRYJA MAYLIEA I ROSE
Kad su stanovnici kuće na Oliverovo zapomaganje dotrčali na mjesto odakle su dopirali ti očajni povici, nađoše ga blijeda i uzbuđena kako prstom upire u pravcu pašnjaka iza kuće te jedva može da promuca riječi: »Žid! Žid!«
Gospodin Giles nije mogao shvatiti što znači taj povik, ali Harry Maylie, koji je umio brže misliti i kojega je njegova majka uputila u Oliverovu historiju, odmah je shvatio o čemu se tu radi.
»U kojem je pravcu pobjegao?« upita on i zgrabi štapinu koja je stajala u kutu.
»Ovuda!« protisne Oliver i pokaže rukom u pravcu kojim su ona dvojica pobjegla; »za čas ih je nestalo!«
»Onda su u jarku!« usklikne Harry. »Za mnom! I držite se što bliže mene!« Rekavši to preskoči živicu i jurne naprijed tako strelovito da su ga ostali jedva sustizali.
Giles je trčao što je bolje i brže mogao. I Oliver je potrčao za njim, a nakon dvije-tri minute dao se u trk i gospodin Losberne koji se upravo vratio sa šetnje. Pribacio se preko živice i dočekao se na noge vještije nego što se moglo očekivati. Jurnuvši naprijed zamjerno brzo, pridružio se i on hajci, raspitujući se u trku za kime su se dali u potjeru.
I svi tako jezde bez predaha, dok Harry ne skrene u polje što mu ga je Oliver pokazao te uzme pomno pretraživati jarak i međašnu živicu. Dotle su i ostali stali pristizati, i Oliveru se pružila prilika da obavijesti gospodina Losbernea što se desilo i zašto su svi tako divlje jurnuli u potjeru.
Potraga nije imala nikakva uspjeha; nisu otkrili ni tragove od stopa. Stajali su sada navrh brežuljka odakle je pucao vidik na dvije-tri milje uokrug. Nalijevo, u docu, ležalo je seoce, ali su bjegunci morali prevaliti komad puta preko otvorenoga polja da bi stigli do njega, a to za tako kratko vrijeme nisu mogli učiniti. S druge su strane bile livade omeđene šikarjem i zahvaćene guštikom, no i tamo se bjegunci nisu mogli skloniti, jer je također trebalo protrčati preko otvorenog polja.
»Da sve to nisi sanjao, Olivere?« upita ga Harry Maylie povukavši ga malo ustranu.
»Oh, zaista nisam sanjao, gospodine!« odvrati Oliver protrnuvši pri samoj pomisli na ona dva strašna lica. »Vidio sam ga i suviše jasno! Obojicu sam vidio, baš kao što sada gledam vas!«
»A tko je bio onaj drugi?« upitaše Harry i gospodin Losberne u isti mah.
»Onaj isti čovjek o kojem sam vam govorio da sam naletio na nj pred gostionicom«, odvrati Oliver. »Gledali smo se licem u lice, i mogao bih priseći da je bio on!«
»Udarili su ovim putem, je li?« zapitaše ga Harry i Losberne. »Znaš li to sasvim sigurno?«
»Baš tako sigurno kao što znam da sam tu dvojicu vidio pred svojim prozorom«, odvrati Oliver pokazujući rukom na živicu koja je dijelila njihov vrtić od rudine. »Onaj visoki muškarac preskočio je evo ovdje, a Žid se zaletio nekoliko koraka udesno i onda je ovuda šmugnuo kroza živicu.«
Obojica su promatrala Oliverovo lice dok je on govorio, a onda su se značajno pogledala. Činilo se da su sasvim suglasni vjerujući da Oliver govori živu istinu. Pa ipak, nigdje nije bilo ni tragova od nogu, premda je Žid sa svojim pratiocem morao ovuda protrčati u divljem bijegu. Trava je bila izgažena samo na onim mjestima kuda su oni sami prošli. Rubovi i strmine jarka bijahu od gnjecave ilovače, ali se nigdje nisu razabirali otisci cipela niti kakav drugi znak po čemu bi se dalo zaključiti na su tu prije boravili neki ljudi. »Čudno, zaista čudno!« reče Harry.
»Da, vrlo čudno!« prihvati Doktor. »Ni sam Blathers i Duff ne bi tu mogli ništa otkriti.« Iako daljnja potraga nije mogla uroditi nikakvim plodom, oni su ipak nastavili tražiti sve dok se nije počela spuštati noć; tada su i protiv svoje volje bili prisiljeni da se okane potrage. Gilesa su poslali da obiđe sve seoske krčme i točionice piva, pošto mu je Oliver što je bolje znao i umio opisao kako su izgledali i kako su bili odjeveni tajanstveni stranci. Žid je od njih dvojice bio svakako dovoljno uočljiv da bi ga čovjek upamtio i prepoznao ako ga zatekne u krčmi ili gdje drugdje nabasa na nj. No Giles se vratio bez ikakvih naročitih vijesti po kojima bi se mogao razotkriti ili barem donekle objasniti taj tajanstveni slučaj.
Sutradan su nastavili tražiti i propitkivati se, ali ni sada nisu imali više sreće. Prekosutra se Oliver i gospodin Maylie upute u trgovište nadajući se da će ondje, možda, sresti onu dvojicu ili barem nešto o njima čuti, ali im je i to bilo uzalud. I tako je poslije nekoliko dana taj događaj pao u zaborav, kao što i najzamašnije zgode, kad malo zastare i ljudima dojade, prije ili kasnije moraju pasti u zaborav.
Za to se vrijeme Rose brzo oporavljala; napustila je postelju i mogla malko prošetati. Vratila se porodičnom krugu, čemu su se svi silno radovali.
No premda je ta sretna promjena svakoga razblažila i mada su po ladanjskoj kućici ponovo odjekivali veseli glasovi i razlijegao se zvonki smijeh, neke je ukućane, pa i samu gospođu Maylie, obuzimala neka neobična i tjeskobna suzdržljivost i napetost, pa je i Oliver to morao opaziti. Gospođa Maylie i njezin sin ostajali bi često sami u sobi da razgovaraju, a Rose se više nego jednom pojavila zaplakanih očiju. Pošto je gospodin Losberne odredio dan svoga povratka u Chertsey, te su čudne pojave učestale pa se očigledno nešto spremalo što je ugrožavalo duševni mir i sreću mlade djevojke i još jedne osobe. Najposlije, kad je jednog jutra Rose ostala poslije doručka sama u sobi, ušao je Harry Maylie te ju je poslije kratka oklijevanja zamolio neka mu dopusti da s njom progovori nekoliko riječi.
»Samo — nekoliko riječi, Rose«, reče mladić i privuče stolicu bliže njoj. »To što ti moram reći sigurno je već i tvoje misli zaokupljalo, jer su i tebi poznate nade i najsvetiji osjećaji moga srca, iako ja sam o tome nisam nikad s tobom govorio.«
Čim je on ušao, Rose je problijedjela, premda se moglo pomisliti da je ta bljedoća posljedica njezine bolesti. Samo se poklonila i, sagnuvši se nad cvijeće što je stajalo pored nje, čekala bez riječi da Harry nastavi.
»Morao sam — morao sam — morao sam već prije otputovati«, reče Harry.
»To si zaista morao«, odvrati Rose. »I oprosti mi što sam to rekla.«
»Ovamo me dotjerao neopisiv strah«, reče mladić, »strah da ne izgubim biće kojemu su posvećene sve moje misli, sve moje brige i sve moje želje i nade. Ti si bila na umoru, lebdjela si između ovoga i onoga svijeta. Kada bolest ob'rva mlada stvorenja, lijepa, dobra i plemenita, njihove duše tad čeznu za vječnim mirom i spokojstvom, i zato često najbolji među nama u cvijetu mladosti prerano silaze u grob.«
U očima mlade djevojke zablistaše suze kad je čula te riječi, a kad je jedna kanula na cvijet nad koji se sagnula i zasjala u njegovoj čaški, bilo je to kao da mlado jedno srce iskazuje svoju povezanost s prirodom, svoju istovetnost s onim što je u njoj najljepše — sa cvijećem.
»Anđeo«, nastavi mladić strastveno, »stvorenje tako nevino, tako lijepo i bez ikakve zlobe, slično božjim anđelima, lebdjelo je između života i smrti. Oh, tko se mogao nadati da će se vratiti u ovo carstvo jada i patnje kad su se pred njim otvarale rajske dveri! Kad samo pomislim na to da si se ti gubila kao blaga sjena koju je neka nebeska svjetlost bacila na zemlju, bez ikakve nade da ćeš biti pošteđena i ostati s onima koji su još vezani za ovaj nemilosni svijet! Znao sam da pripadaš nebeskim sferama kamo prerano odlaze premnoga divna i plemenita stvorenja, pa ipak, zaklinjući nebesa neka te vrate onima koji te toliko vole, meni je bilo teško i preteško i nisam znao kako ću to podnijeti. A ja sam to danju i noću podnosio, s tim mislima svalila se na me bujica straha, tjeskobe i sebična žalost da ne umreš a da ne saznaš koliko sam te ja volio. Ponekad sam pomišljao da ću svisnuti od očaja ili da će mi se zamračiti um. A onda se tebi stalo vraćati zdravlje, dan za danom, sat za satom zdravlje ti se vraćalo, a presahla nit života opet je nabujala kao potok u proljeće. Gledao sam te kako se iz carstva smrti vraćaš životu, a oči su mi gorjele od bola i čežnje za tobom. Oh, ne reci sad da bi voljela da sam odbacio svoju ljubav, jer ona je omekšala moje srce prema svim ljudima!«
»Nisam to htjela reći«, zaplače Rose, »samo bih željela da si otputovao, da bi se opet posvetio svojim plemenitim zadacima i nastojanjima dostojnim tebe.«
»Nema plemenitijeg zadatka dostojnijeg mene nego da osvojim srce kao što je tvoje«, reče mladić i primi je za ruku. »Rose, draga moja Rose, volio sam te, volio sam te godine i godine; nadao sam se da ću naći put do slave i da ću se onda ponosno vratiti kući i reći da je sve za čim sam težio bilo samo za tebe. Maštao sam kako ću te u tom sretnom času podsjetiti na mnoge znakove odanosti što sam ih tebi već kao dječak pružao, a ti ih stidljivo primala; kako ću zaprositi tvoju ruku i tako potvrditi davno sklopljeni nijemi sporazum između naših srdaca. Taj dan još nije došao, i ja još nisam stekao slavu, moji se mladi snovi nisu ispunili, no ja ti ipak pružam svoje srce koje je oduvijek bilo tvoje, pružam ti što imam i čekam tvoj odgovor.«
»Ti si prema meni uvijek bio dobar i plemenit«, reče Rose svladavajući svoje uzbuđenje, »a ako si mislio da sam bezosjećajna i nezahvalna, onda čuj sada moj odgovor.«
»Hoće li mi taj odgovor reći da uznastojim da te pridobijem, draga Rose?« »Neće«, odgovori Rose, »nego da uznastojiš da me zaboraviš — ali ne kao svoju iskrenu prijateljicu iz mladosti, jer to bi me ljuto boljelo, nego — kao djevojku koju voliš. Zagledaj se malo oko sebe i pomisli koliko ima drugih djevojaka kojima bi se mogao više ponositi nego mnome. Povjeri mi neku drugu ljubav, i ja ću ti biti najiskrenija i najvjernija prijateljica.«
Oboje je zamuknulo, i dok je Rose jednom rukom zaklanjala oči i briznula u plač, Harry ju je bez prestanka držao za drugu ruku.
»A zašto, Rose?« reče najposlije tihim glasom, »zašto si tako odlučila? Mogu li to znati?« »Imaš pravo da to znaš«, nato će Rose, »ali znaj da ničim nećeš pokolebati moju odluku, jer mi je dužnost da tako postupam, dužnost prema tebi i prema sebi!«
»Prema sebi?«
»Da, Harry, prema sebi, jer ja, siromašna djevojka bez ikoga svoga, s ljagom na imenu, ne smijem svijetu dati povoda da pomisli da sam iz sebičnosti popustila tvojoj mladenačkoj, slijepoj ljubavi, svalila se na tebe kao težak teret, spriječila tvoje planove i uništila nade i očekivanja.«
»Ako se tvoji ljubavni osjećaji podudaraju s tvojim osjećanjem dužnosti... « započne Harry.
»To nisam rekla, ne — nipošto!« odvrati djevojka i sva se zarumeni.
»Onda mi, dakle, uzvraćaš ljubav?« upita Harry. »Samo to mi reci, Rose, samo to, i ublaži gorčinu moga razočaranja!«
»Kad bih ti mogla to reći, a da ti usto ne naškodim, ja bih... «
»Ti bi drugačije primila moju izjavu?« požuri se Harry da doreče njenu misao. »Nemoj barem zatajiti svoje osjećaje, Rose!«
»Pa neka bude! Da, ja uzvraćam tvoje osjećaje«, reče djevojka i oslobodi svoju ruku iz njegove, »ali — zašto da produžujemo taj mučni razgovor koji je za mene tako bolan, iako me čini presretnom. Bit ću zaista sretna kad budem znala da si me nekad toliko volio koliko me sada voliš. Zbogom, Harry, jer — ovako ne smijemo se nikad više sastati. Ovaj nas razgovor dijeli, ali naše veliko i lijepo drugarstvo zauvijek će nas vezati, iskreno i trajno kao prave prijatelje. Neka te na tvom putu prati svaka sreća i blagoslov što ga iskreno srce za te može da izmoli!«
»Još samo jednu riječ«, nato će Harry. »Iz tvojih usta hoću da čujem pravi razlog zašto me odbijaš!«
»Tebe čeka sjajna budućnost«, odgovori Rose čvrstim glasom, »čekaju te sve časti do kojih ćeš doći snagom i zaslugom svojih velikih sposobnosti i pomoću svojih utjecajnih znanaca u društvu. No ti su rođaci i znanci ponositi, a ja ne želim ni da im se nametnem niti bih dopustila da oni vrijeđaju ili preziru moju majku, kao što ne bih htjela da zbog mene promaši svoju karijeru sin one žene koja mi je bila kao majka. Ukratko«, zaključi mlada djevojka okrenuvši glavu da prikrije svoje uzbuđenje i sve veću slabost koja ju je obuzimala, »moje je ime uprljano ljagom kojom ljudi žigošu nevinu djecu, i ja neću da ta ljaga padne i na druge, hoću da je sama podnesem.«
»A sad još jednu riječ, Rose, draga moja Rose!« usklikne Harry bacivši se pred njom na koljena. »Da sam ja manje — manje sretan, kako to ljudi nazivaju — da mi je sudba dodijelila skroman život i od ljudi prezren položaj — da li bi me i onda odbila, ili se tvoja pretjerana osjetljivost probudila samo zbog mojih izgleda na bogatstvo i slavu?« »Nemoj me siliti da ti odgovaram«, odvrati Rose, »jer to se pitanje ne postavlja niti će se ikada postaviti! A nije ni pravo ni lijepo da me to pitaš?«
»Ako bi tvoj odgovor glasio onako kako sam se gotovo ponadao da će glasiti«, odvrati Harry, »onda bi me tračak svjetlosti pratio na mome samotnome putu kroza život. Pa zar ti je tako teško da izrekneš jednu jedinu riječ i da razblažiš dušu čovjeka koji te nadasve voli? Oh, Rose, tako ti mojih davnih i trajnih osjećaja za tebe, tako ti svega onog što sam zbog tebe propatio — odgovori mi samo na to jedino pitanje!«
»Neka bude!« odvrati Rose. »Da nisi tako slavna roda, da si čak i uglednijeg položaja, ali samo ne tako visoko nada mnom da bih ti mogla biti od bilo kakve koristi, a ne smetnja i teret u otmjenom društvu, onda bi me danas mimoišla ova patnja i ova bol. Ja i sada još moram biti vrlo, vrlo sretna, ali bih onda bila još mnogo, mnogo sretnija!«
Dok je to priznavala, iskrsavale su mnoge nade o kojima je maštala davno prije, još kao djevojčica; sada su joj suze navrle na oči, jer kad god se sjećamo svojih starih, mrtvih nada, jecaj nam se kida iz grla i naviru gorke suze.
»Ne mogu svladati svoju slabost, ali mi ona ipak daje snage da ostanem nepokolebljiva u svojoj odluci«, reče Rose pružajući mu ruku, »a sada moram da odem!«
»Samo mi još nešto moraš obećati«, nato će Harry. »Još jednom, samo još jedan jedini put — kroz godinu dana, ali možda i mnogo prije — dopusti da o svemu tome opet s tobom razgovaram, po posljednji put.«
»Ali nemoj onda opet pokušati da me odvratiš od moje čvrste i pravedne odluke«, odvrati Rose i tužno se osmjehne, »jer bi to bilo uzalud.«
»Ne«, reče Harry, »nego da je ponoviš, ako budeš htjela, da je ponoviš kao nešto nepobitno i konačno. Kleknut ću pred tobom ma kako bogat i slavan bio, pa ako još uvijek budeš ustrajala pri svojoj današnjoj odluci, neću ničim nastojati da je promijenim.«
»Onda — pristajem«, odvrati Rose, »bit će to samo jedan bol više, ali se nadam da ću tada biti jača pa ću lakše podnijeti!«
Ona mu opet pruži ruku No mladić je privine na grudi, poljubi je u čelo i naglo iziđe iz sobe.

XXXV. POGLAVLJE
VEOMA JE KRATKO, A MOGLO BI SE U TOM TRENUTKU SMATRATI NEVAŽNIM, ALI GA IPAK VALJA PROČITATI KAO NASTAVAK PRIJAŠNJEG I RADI BOLJEG RAZUMIJEVANJA JEDNOGA OD IDUĆIH POGLAVLJA KOJE ĆEMO, U ZGODAN ČAS, JOŠ ISPRIČATI.
»I tako ste, dakle, odlučili da jutros sa mnom putujete — je li?« reče Doktor kad se Harry Maylie pridružio gospodinu Losberneu i Oliveru koji su sjedili za doručkom. »Ta prije jednog sata niste bili raspoloženi za put niti ste uopće namjeravali da putujete.«
»Znam da ćete uskoro drugačije o tom suditi«, reče Harry pocrvenjevši bez vidljiva razloga.
»Nadam se da ću za to imati opravdana razloga«, odvrati gospodin Losberne, »premda vam moram priznali da u to ne vjerujem. No jučer ujutro vi ste navrat-nanos odlučili da ostanete tu i da kao dobar sin otpratite majku na more na ljetovanje, a prije ručka objavljujete da ćete mi iskazati čast i putovati sa mnom sve do raskršća gdje vam se cesta odvaja prema Londonu; navečer me pak vrlo tajanstveno zaklinjete da krenemo uzoru prije nego što se dame probude. A posljedica svega toga jest da siromašak Oliver sjedi za doručkom kao na žeravici, kad bi već davno morao da šeta poljem i livadom u potrazi za raznovrsnim rijetkim biljkama. Šteta, prava šteta, je li Olivere?«
»Bilo bi mi vrlo krivo da nisam kod kuće u času kad vi i gospodin Maylie pođete na put, gospodine«, odvrati Oliver.
»Dobar si ti dječak«, reče Doktor, »i kad se vratiš, treba da mi dođeš u pohode. No bez svake šale, Harry, jeste li primili kakvu vijest od vaših dičnih prijatelja te ste zato tako naglo odlučili da se vratite?«
»Moji mi dični prijatelji, a mislim da pod tim nazivom podrazumijevate i moga dičnog ujaka, uopće nisu pisali otkako sam ovdje, niti je vjerojatno da će se u ovo godišnje doba ma što desiti te bi moja nazočnost u njihovu društvu postala neminovno potrebna.«
»No, zaista«, nato će Doktor, »vi ste mi čudan svat. Ali oni vas, dakako, prilikom predbožićnih izbora kane ugurati u parlamenat, pa ovi vaši nagli skokovi u vremenu i prostoru neće biti ni tako loša priprema za političku karijeru. Da, da, nije to loše: za sve treba dobar trening, svejedno da li je u pitanju natjecanje za kakvo mjesto ili za pobjednički pokal, ili su posrijedi konjske trke.«
Sudeći po izrazu lica, mladić je sa dvije-tri riječi mogao nemilo ušutkati i zbuniti Doktora, ali se zadovoljio da primijeti: »Vidjet ćemo« — i više nije progovorio o tome. Uskoro zatim doveze se poštanska kočija do pred sama vrata, i Giles dođe po prtljagu, a valjani Doktor pohiti pred kuću da pripazi da sve bude u redu smješteno.
»Olivere«, pozove Harry Maylie potiho dječaka, »htio bih progovoriti s tobom nekoliko riječi.«
Oliver zađe u prozorsku udubinu, kamo ga je gospodin Maylie pozvao, te u čudu primijeti kako je Harry tužan i usplahiren u isti mah.
»Ti sad već umiješ dobro pisati«, reče Harry i stavi mu ruku na rame.
»Pa, znam, gospodine«, odvrati Oliver.
»Mene neko vrijeme neće biti kod kuće; želio bih da mi pišeš — recimo jedanput u četrnaest dana, dakle svakoga drugog ponedjeljka, i to na glavnu poštu u London. Pristaješ li?« upita ga gospodin Maylie.
»Oh, svakako, gospodine, vrlo rado«, usklikne Oliver, očigledno obradovan tom željom.
»Volio bih znati kako je mojoj majci i gospođici Maylie«, nastavi mladić. »Mogao bi mi pisati gdje ste se šetali, o čemu razgovarali i da li je ona — to jest da li su one zadovoljne i dobro raspoložene. Ti si me valjda razumio?«
»Dakako, gospodine«, odvrati Oliver.
»Bilo bi mi milije da im o tome ništa ne govoriš«, natukne Harry tobože nehajno, »jer ne bih htio da nagnam majku da mi često piše, ona baš ne voli pisati. Neka to bude naša zajednička tajna i, upamti, moraš mi o svemu pisati. Pouzdajem se u tebe.«
Oliver se osjećao veoma počašćen tim važnim i povjerljivim zadatkom te je obećao da će ga savjesno izvršavati i uvijek točno i u najvećoj tajnosti slati svoje izvještaje. Gospodin se Maylie s njime srdačno oprostio uvjeravajući ga da će mu uvijek ostati najboljim prijateljem.
Doktor je bio u kolima. Giles, koji je po dogovoru imao ostati na selu, držao je vratašca otvorena, dok su sluškinje stajale u vrtu: željele su da prisustvuju odlasku putnika. Harry krišom baci pogled na prozor s rešetkom, a onda uskoči u kola.
»Tjeraj!« usklikne on. »Tjeraj što brže možeš! Tjeraj, jer mi se danas leti!«
»Hej, hej!« vikne Doktor kočijašu spuštajući prednji prozorčić. »Lakše, prijatelju! Meni se baš ne leti! Čuješ li?«
Uza štropot i topot kola su velikom brzinom, koja se samo okom mogla zapaziti, jurila cestom, čas nestajući u oblaku prašine, čas iščezavajući iza neke kuće, šibajući zavojitom cestom, A oni su u vrtu stajali poput kipova i zurili u cestu, sve dok se nije rasplinuo i posljednji oblak prašine.
Ali je netko još dugo gledao u onu točku pošto su kola već daleko odmakla. Jer iza bijele zavjese, koja ju je zaklanjala od Harryjevih pogleda kad je on pogledao gore, nalazila se Rose.
»Čini se da je sretan i zadovoljan«, šapne ona naposljetku, »a ja sam se nečega drugog bojala. No sad vidim da sam se prevarila, i to mi je drago, zaista mi je drago.«
Suzama se izražava i radost i bol, ali suze što potekoše niz obraze mlade djevojke dok je tako sjedila kraj prozora i pogled upirala u istom pravcu kao da su odavale samo čemernu tugu.

XXXVI. POGLAVLJE
U KOJEM ĆE SVAKI ČITATELJ, BUDE LI PONOVO ZAVIRIO U DVADESET I TREĆE POGLAVLJE, LAKO MOĆI OPAZITI BITNE OPREČNOSTI KOJE TAKO ČESTO ISKRSAVAJU U BRAČNOJ ZAJEDNICI.
Gospodin je Bumble sjedio u dnevnoj odaji ubožnice i tužnim pogledom piljio čas u rešetke hladnoga kamina — gdje nije pucketala vesela vatra, nego je potitravao samo slabašan odsjev nestalnih i slabih sunčanih zraka sumornoga ljetnog dana — a čas opet dizao pogled prema muholovci koja se jedva primjetno zibala sa stropa; prepuštao se sumornim mislima; i dok su nerazumne muhe i mušice oblijetale blistavu traku, on bi teško uzdahnuo i lice bi mu se smrklo. Gospodin je Bumble razmišljao, a nerazumne i lakovjerne mušice koje su se hvatale za lijepak dozivale su mu, možda, u pamet neke slične zgode iz nedavnih dana njegova života.
Nije samo ta potištenost gospodina Bumblea mogla u srcu pažljiva promatrača pobuditi samilost. Bili su tu i drugi znaci po kojima se moglo zaključiti da su se u njegovu životu zbile dalekosežne promjene. Gdje mu ostade gajtanima ukrašeni kaput i trorogi šešir? Doduše, još je uvijek nosio hlače do koljena, a tamne pamučne čarape stezale su mu listove. Ali to nisu više bile one dokoljenice. Kaput mu je imao lepršave skutove, i u tom je smislu bio njegov kaput, a ipak — koje li razlike! Veličanstveni trorogi šešir nije više krunio njegovu glavu na kojoj je sada sjedio sasvim običan okrugao klobučić. Gospodin Bumble nije više bio općinski pisar!
U našem društvu postoje razna zvanja koja ne pružaju samo materijalne probitke: i sami kaputi i prsluci što ih ti izabranici nose pridaju im neku naročitu važnost i gordost. General ima svoju uniformu, biskup svoju mitru i plašt, suci i odvjetnici svoje talare i vlasulje, a općinski pisar trorogi šešir. Skini biskupu mitru ili općinskom pisaru trorogi šešir i zlatne gajtane: šta će od njih ostati? Čovjek, običan smrtnik! Dostojanstvo, čak i svetost, katkada mnogo više nego što to neki ljudi misle, ovise o uniformi ili ornatu.
Gospodin se Bumble oženio gospođom Corney i postao upravitelj ubožnice. Drugi je općinski pisar došao na vlast i preuzeo i ona tri simbola vlasti — trorogi šešir, zlatom optočeni kaput i palicu.
»A sutra će biti dva mjeseca što sam to učinio!« uzdahne gospodin Bumble. »I meni je to kao čitava vječnost!«
Možda je gospodin Bumble time htio reći da mu ja uspjelo za osam kratkih sedmica proživjeti čitav jedan vijek ljudske sreće. No onaj je uzdah — bio vrlo značajan.
»Prodao sam se«, nastavi gospodin Bumble svoju misao, »za šest čajnih žličica, za jedne mašice za šećer, jedan srebrni lončić za mlijeko, za nešto polovnog pokućstva i dvadeset funti u gotovu. Prejeftino, zaista prejeftino.«
»Prejeftino!« dreknu mu u uho kreštav glas. »Šta god bi tko za to platio, bilo bi previše; a i ja sam te preplatila, sam bog to zna!«
Gospodin se Bumble osvrne i pogled mu se sukobi s licem mile družice koja je nasumce izustila onu primjedbu pošto je od njegove jadikovke načula samo posljednje riječi. »Poštovana gospođo Bumble!« nato će gospodin Bumble s patničkom i blagom strogošću.
»Pa šta?« ciknu dama.
»Budite dobri i pogledajte mi u lice«, opet će gospodin Bumble i uzme da je gleda netremice. (»Ako ne obori oči od ovoga mog pogleda«, govorio je u sebi, »onda može sve izdržati. Ovaj je pogled uvijek palio pa ako sad ne upali, ode mi sva vlast i gospodstvo!«)
Dostaje li ubogarima da ih samo ošineš pogledom i da ih zastrašiš, jer su slabo hranjeni, ili je nekadašnja gospođa Corney naročito dobro podnosila taj orlovski pogled, o tome neka svatko misli što hoće, ali je činjenica da dična gospa nije nipošto kapitulirala pred mračnim pogledom gospodina Bumblea. S prezirom je dočekala njegovo mrštenje; čak je prasnula u smijeh koji joj je kanda dolazio od srca.
Čuvši to veselo i sasvim neočekivano grgotanje, gospodin Bumble isprva kao da nije vjerovao svojim ušima; onda se sav zapanjio i naposljetku je pao u svoje prijašnje stanje. Trgnuo se tek onda kad je začuo glas svoje bračne družice.
»Zar ćeš vazdan tu hrkati?« upita gospođa Bumble.
»Sjedit ću ovdje dok mi ne dojadi«, odbrusi joj gospodin Bumble. »Nisam hrkao, ali ću do mile volje hrkati, zijevati, kihati, smijati se i plakati, kako mi se prohtije, jer to je moje pravo!«
»Tvoje pravo!« iskesi se gospođa Bumble prezirno.
»Da, gospo, moje pravo!« odvrati gospodin Bumble. »Na mužu je da zapovijeda.«
»A šta je onda ženino pravo, ako boga znaš?« usklikne udovica pokojnog gospodina Corneya.
»Da sluša, gospo«, zagrmi gospodin Bumble. »Vaš zlosretni pokojni muž morao je da vas u tome pouči; možda bi onda i danas živio. A kamo sreće da je živ, jadnik!«
Gospođa je Bumble u tren oka shvatila da je nastupio presudni trenutak kad valja zadati konačni udarac protivniku, smlaviti ga — ili biti zauvijek poražen. I zato ona vrisne čuvši aluziju na davno umrlog muža i reče da je gospodin Bumble bezdušna zvijer i svali se u naslonjač.
Ali suze nisu bile pravo sredstvo da umekšaju kameno srce gospodina Bumblea: kroz njegovo srce nisu mogle prokapati tuđe suze! Poput kape od dabrovine, što na kiši samo očvrsne i ožilavi, njegovi su živci u bujici suza bivali sve otporniji. A njezine su suze bile, barem dosad, samo znak slabosti, prešutno priznavanje njegove nadmoći. Stoga se i sada gorko naduo zanoseći se svojom pobjedom. Šibao je svoju dičnu družicu zluradim i zadovoljnim pogledima; neka se samo ljudski izviče i naplače, jer liječnici tvrde da plač uvelike pogoduje zdravlju.
»Plač širi pluća, čisti lice, ispire oči, jača vid i ublažuje ćud«, izjavi gospodin Bumble, »i zato samo plači do mile volje.«
Davši sebi oduška tom duhovitom opaskom, gospodin Bumble dohvati šešir s klinčanice, nabije ga malo nahero i drsko na glavu, kao što i priliči čovjeku koji je na doličan način pokazao svoju nadmoć, zavuče ruke u džepove i pošeta vragolasto prema vratima. No nekadašnja gospođa Corney, koja je iz praktičnih razloga najprije pokušala sreću sa suzama, jer je takva taktika manje naporna od tvornoga napadaja, nije oklijevala da pokuša i s drugom metodom, o čemu se gospodin Bumble uskoro mogao i sam uvjeriti.
Prvo je osjetio mukli tutanj, i — što bi okom trenuo — šešir mu je odletio u suprotni kraj sobe, Pošto ga je iskusna i vješta dama tim uvodnim postupkom ostavila gologlava, jednom mu je rukom čvrsto stegla vrat dok ga je drugom — sa začudnom snagom i brzinom — sjala mlatiti, te mu se činilo da udarci naprosto pljušte. Svršivši s tim poslom, ona se potrudi da unese malo promjene u svoj postupak. Nije ga više lupala po tjemenu, nego mu je gladila lice noktima i čupala kosu, a kad joj se učinilo da ga je zasad dovoljno kaznila zbog njegove drskosti, ona ga cakne nogom da je odletio na stolicu koja se tu našla kao poručena, i sada gospa čekaše da joj priča o svojim pravima ako se usuđuje. »Ustaj!« viknu gospođa Bumble glasom zapovjednika, »i gubi se odavle, ako nećeš da učinim nešto što bih mogla požaliti.«
Gospodin se Bumble diže pokajničkog lica, pitajući se šta bi to mogla požaliti; pokupi svoj šešir i pogleda u pravcu vrata.
»Hoćeš li sada ići?« upita gospođa Bumble.
»Svakako, draga, svakako«, odvrati gospodin Bumble i požuri se vratima. »Nisam namjeravao — ali sad idem, draga — jer si tako — nekako plahovita, da je zaista... «
U tom času gospođa Bumble naglo korakne naprijed da povuče sag što se u metežu pomaknuo, a gospodin Bumble kao iz puške sune iz sobe. Nije se ni sjetio da doreče započetu misao te je prepustio bojno polje pobjedničkoj udovici gospodina Corneya.
Gospodin je Bumble bio potpuno poražen, jer ga je gospođa Bumble grdno zaskočila. Bio je očito sklon da druge muči i zlostavlja, i ništa ga nije toliko veselilo koliko da ljude straši prijetnjama i kinji malim okrutnostima: bio je (što se samo po sebi razumije) grdna kukavica. Time se, međutim, nipošto ne potcjenjuje njegov karakter, jer se mnoga službena lica što ih obični smrtnici uvelike štuju i njima se dive — odlikuju istim malim slabostima. Ovo ističemo samo u njegovu korist, a ne na njegov uštrb, jer želimo da čitatelje upozorimo na neprijepornu činjenicu kako je gospodin Bumble imao sve preduvjete da bude službena osoba.
Ali se još nije bila prevršila mjera njegovih patnja i poniženja. Pošto je obišao čitavu zgradu i prvi put pomislio kako su zakoni o siromasima zaista prestrogi te da muževi koji su pobjegli od svojih žena, prepušteni općinskoj brizi, ne bi smjeli biti kažnjeni, nego čak nagrađeni kao zaslužni ljudi koji su prepatili mnoga zla i nevolje — gospodin Bumble naposljetku dođe do pio storije gdje su ubogarke obično prale općinsko rublje, a odakle je u tom času dopirao žagor ženskih glasova.
»Hm!«, nakašlja se gospodin Bumble prikupljajući svoje urođeno dostojanstvo. »Neka bar ove žene i dalje poštuju moja prava. Ej, ej, vi tamo — zašto ste se tako razgalamile i raskokodakale, babetine matore?«
Rekavši to, gospodin Bumble otvori vrata i uđe strog i neumoljiv, ali za tili čas promijeni držanje ugledavši posve neočekivano mili lik svoje žene, čuvarice kućnoga ognjišta.
»Golubice moja«, gukne gospodin Bumble, »nisam znao da si ovdje.«
»Nije znao da sam ovdje!« ponovi gospođa Bumble. »A šta ti ovdje tražiš?«
»Učinilo mi se da suviše ćeretaju i da ne rade kako treba, milo moje«, odvrati gospodin
Bumble promatrajući zbunjeno nekoliko starih žena za koritom, koje se nisu mogle dosta načuditi kako se muž nastojnice sav smanjio i uleknuo od silne poniznosti.
»Mislio si da ćeretaju?« upita gospođa Bumble. »A šta se to tebe tiče?«
»Pa, draga moja...« pokorno zamuca gospodin Bumble.
»A šta se to tebe tiče?« opet će gospođa Bumble.
»Ti si posve u pravu, draga, jer ovdje ti gospodariš«, popustljivim će glasom gospodin Bumble, »no mislio sam da te nema pa sam...«
»Reći ću ti nešto, Bumble«, odvrati ona, »mi ne želimo da se prtljaš u naše poslove, a ti i suviše rado guraš svoj nos kamo ne treba, i čim se samo okreneš, svi ti se smiju i prave od tebe budalu. A sad se tornjaj!«
Gospodin je Bumble, grcajući od bijesa i muke kad vidje kako stare vještice uživaju i kako se prigušeno smijuckaju i naslađuju, malo oklijevao. Gospođa Bumble koja nije trpjela neposluh, dohvati vrč sa sapunicom i, upirući prstom u vrata, naredi gospodinu Bumbleu da se odmah udalji ukoliko ne želi da ga, onako stasitog i dostojanstvenog, zalije sapunicom.
Što je gospodin Bumble mogao učiniti? Sav pokunjen obazreo se oko sebe i odšuljao, a kad je prispio do vrata, prigušeno smijuckanje starica, koje više nisu mogle svladati pakosno veselje, prolomi se u kreštav hihot. Više mu nije trebalo! U njihovim je očima bio ponižen i uvrijeđen, čak i pred tim bijednicama izgubio čast i dostojanstvo. Zbačen sa svoga prijestolja, općinski se pisar srušio u najcrnji bezdan sramote, pao pod vlast ženine papuče.
»I sve to u roku od dva mjeseca!« pomisli gospodin Bumble zaokupljen zloslutnim mislima. »Prije nepuna dva mjeseca bio sam još slobodan čovjek i svoj gospodar i gospodario nad čitavim uboškim domom, a sad... «
To je bilo i suviše, i gospodin Bumble prilijepi, pljusku dječaku koji mu je otvorio kapiju, jer je za to vrijeme već stigao do veže. Rasijan i smućen izađe na ulicu.
Ushodao se ulicama dok mu se nije ohladio bijes i dok nije poslije svih tih uzbuđenja osjetio žeđ. Prolazio je pored mnogih gostionica, a najposlije se zaustavio u nekoj sporednoj ulici pred nekom krčmom koja je bila gotovo prazna. Pošto je zavirio preko niskih zavjesa na prozoru, uvjerio se da u lokalu sjedi jedan jedini gost. U taj se čas spusti teška kiša i natjera gospodina Bumblea da uđe. Naruči on čašu alkohola i, prošavši kraj šanka, uđe u gostioničku sobu, u koju je čas prije zavirio s ulice.
Čovjek koji je tu sjedio bio je visok i tamne puti, a zaogrnuo se širokim ogrtačem. Bio je kanda stranac koji je dopješačio izdaleka, jer su mu oči bile umorne, a odjeća prašljiva. Kad je Bumble ušao, stranac ga iskosa pogleda i jedva kimne glavom odgovarajući na pozdrav.
Gospodin je Bumble imao dostojanstva i za dva Bumblea, pa ne bi mario čak da je stranac bio i prijazniji. Uzme pijuckati svoju borovicu s vodom, šuteći i važna lica čitajući svoje novine.
No kako to već biva kad se dvojica sretnu u takvim okolnostima, gospodin je Bumble s časa na čas osjećao neodoljivu želju da krišom baci pogled na stranca, ali je svaki put morao odvratiti pogled, jer je opazio da i stranac njega isto tako promatra. A još se više zbunio, jer je pogled bio pronicav i oštar no donekle zasjenjen mračnom, nepovjerljivom sumnjom, te gospodin Bumble nije pamtio da je za cijeloga svog vijeka ikad vidio takve neprijatne oči.
Pošto su se njihovi pogledi po više puta sukobili, stranac promuklim dubokim glasom prekine tajac.
»Jeste li mene tražili«, upita, »kad ste malo prije buljili kroz prozor?«
»To ne bih morao reći ukoliko vi niste gospodin...« i gospodin Bumble mahom umukne, jer je htio saznati kako se stranac zove, a nadao se da će mu ovaj nestrpljivo dobaciti svoje ime.
»Vidim da me niste tražili«, reče stranac kojemu podrugljiv smijeh zatitra oko usana, »jer biste inače znali moje ime. No vi ga ne poznajete, a savjetujem vam da i ne pitate za nj.« »Nisam imao nikakve zle namjere, mladiću«, odvrati gospodin Bumble dostojanstveno. »Niti ste mi što nažao učinili«, nadoveže stranac.
Poslije ovoga kratkog razgovora ponovo zašutješe. Onda stranac prvi zausti.
»Čini mi se da sam vas već prije vidio«, reče. »Bili ste drugačije odjeveni, no premda sam vas na ulici vidio, sad vas prepoznajem. Nekoć ste vi ovdje bili općinski pisar, je li?«
»Da, bio sam«, potvrdi gospodin Bumble i jako se začudi, »općinski pisar.«
»Baš tako«, odvrati drugi kimajući glavom, »vidio sam vas u svojstvu općinskog pisara.
A šta ste sada?«
»Upravitelj ubožnice«, odgovori gospodin Bumble polako i naglašavajući svaku riječ kako bi otklonio svaku intimnost ukoliko bi stranac pokušao da se tako vlada, »da, upravitelj ubožnice, mladiću!«
»Ne sumnjam da još uvijek budno vodite računa o svojim interesima kao i prije?« nastavi stranac gledajući gospodina Bumblea oštro u oči kad ga je ovaj, iznenađen tim pitanjem, zapanjeno pogledao. »Nemojte sa ništa ustručavati. Kao što vidite — ja sam dobro upućen.«
»Mislim da i oženjen čovjek osjeća potrebu da zaradi koju paru više kad mu se za to pruži prilika«, odvrati gospodin Bumble nadnoseći ruku nad oči i, očito zbunjen, mjereći stranca od glave do pete.
Stranac se nasmjehne i opet zakima glavom, kao da je time htio reći da se nije prevario i da je točno ocijenio čovjeka. Onda zazvoni.
»Napunite onu čašu«, reče gostioničaru pokazujući na praznu čašu gospodina Bumblea. »I neka borovica bude malo gorča i vruća. Mislim da vam je tako po volji?«
»Samo da ne bude prejaka«, odgovori gospodin Bumble i otmjeno se nakašlja.
»Vi već znate šta to znači, krčmaru!« reče stranac oporim glasom.
Vlasnik se gostionice nasmjehne, ode pa se ubrzo zatim vrati s velikom čašom koja se pušila; Bumbleu se oči zalile suzama tek što je potegnuo prvi gutljaj.
»A sad slušajte što ću vam reći«, nato će stranac pošto je zatvorio i vrata i prozore. »Došao sam danas ovamo da vas pronađem, i baš kad sam najviše na vas mislio, nanio vas je slučaj ovamo, jedan od onih slučajeva pomoću kojih sam đavo ide svojim prijateljima naruku. Treba da mi date neko obavještenje, a ne tražim ga badava, iako je sasvim neznatno. A za početak evo vam to!«
Rekavši to, doturi mu preko stola nekoliko dukata, ali oprezno, kao da se boji da se vani ne čuje zveket novca. Pošto je gospodin pomno ispitao valjanost novca i spustio dukate u džep prsluka, stranac produži:
»Sjetite se — čekajte da sračunam — prije dvanaest godina — da, one zimske noći prije dvanaest godina.«
»Davno je to bilo«, nato će gospodin Bumble. »No dobro, prisjećam se.«
»Prizor se događa u ubožnici.«
»Dobro.«
»Doba noćno.«
»Da.«
»A mjesto radnje je neka sobica, ono prokleto mjesto u ubožnici gdje neke drolje rađaju djecu da žive kad već same ne mogu živjeti pa ih ostavljaju općini na teret, a svoju sramotu skrivaju u grobu, kosti im se raspale!«
»Rodilište, jeste li to mislili?« upita gospodin Bumble ne mogavši u svemu slijediti uzbuđeno pričanje stranca.
»Da«, odvrati stranac. »Tamo se rodio neki dječak.«
»Mnogi su se dječaci tamo rodili«, reče gospodin Bumble turobno mašući glavom.
»Crkli od kuge i pošaline, dabogda!« usklikne stranac nestrpljivo. »Ja mislim na jedno bljedoliko derište koje je poslije ovdje došlo u zanat vlasniku pogrebnog poduzeća. — Kamo sreće da je i njemu napravio lijes pa ga u nj zakovao! — a poslije je, kažu, pobjeglo u London.«
»Ta vi mislite na Olivera — na maloga Twista?« uščudi se gospodin Bumble. »Dakako, sjećam ga se. Nadaleko ne biste mogli naći tvrdoglavijeg malog lopova... «
»Ne želim da mi o njemu pričate, jer o njemu sam se već dosta naslušao«, prekine stranac gospodina Bumblea koji se htio raspričati o grijesima i opačinama Olivera Twista, »nego mi recite gdje je ona vještica koja je vršila službu primalje kod poroda, gdje je ona sada?«
»Gdje je ona sada?« ponovi gospodin Bumble koji se uslijed alkohola bio raspoložio. »Na to je pitanje vrlo teško odgovoriti, jer gdje se ona sad nalazi, tamo ne treba babica. Bit će da je nezaposlena.«
»Šta hoćete time reći?« upita stranac strogim glasom.
»Da je zimus umrla«, odvrati gospodin Bumble.
Pošto mu je to rekao, stranac ga je motrio neko vrijeme ukočenim pogledom. No poslije mu nestane te upornosti iz očiju. Činilo se da se zagledao u prazninu, zaronio u misli. Za trenutak kao da ni sam nije znao da li mu je ta vijest skinula s vrata neku brigu ili ga je razočarala, ali najposlije kao da mu je odlanulo te je odahnuo. Skidajući s Bumblea svoj pogled reče da ta stvar i nije tako važna. Zatim ustane kao da će poći.
Gospodin je Bumble bio dovoljno prefrigan te je odmah shvatio da mu se ovdje pruža zgodna prilika da unovči tajnu koju čuva njegova bolja polovica. Dobro se sjećao one večeri kad je umrla stara Sally, jer je imao i zbog čega da se sjeća. Nije li baš onda zaprosio gospođu Corney; pa iako mu dična gospa nije odala tajnu koja je samo njoj bila povjerena, ipak je dovoljno načuo i znao, da je tu posrijedi nešto što je u vezi sa starom ubogarkom koja je one noći kad se rodio Oliver Twist, vršila službu u rodilištu gdje je umrla dječakova majka. Sjetivši se brzo svega toga, Bumble tajanstvena lica obavijesti stranca da postoji žena koja je uoči smrti stare vještice bila s njom nasamo i da bi ona, kako se njemu pouzdano čini, mogla donekle objasniti ono što gospodina zanima.
»Kako da nađem tu ženu?« upita stranac, a bilo je očito da ne može prikriti uzbuđenje — svejedno kakvo — što ga je opet obuzelo čim je čuo tu vijest.
»Samo mojim posredstvom!« odvrati gospodin Bumble.
»A kada?« usklikne stranac užurbano.
»Sutra«, odvrati Bumble.
»U devet navečer«, reče stranac i drhtavom rukom napiše adresu neke kuće u sumnjivoj gradskoj četvrti uz obalu. »Dovedite mi tu ženu. Mislim da vam ne moram reći kako je u vašem interesu da o svemu sačuvate najstrožu tajnu.«
Rekavši to pođe s Bumbleom vratima i, pošto je platio čitav račun, reče da im se putevi razilaze. Još jednom ga na brzu ruku upozori da dođe točno u određeni sat te bez pozdrava krene u drugom pravcu.
Pogledavši na adresu, općinski službenik primijeti da nije napisano nikakvo ime. Budući da stranac još nije bio daleko poodmakao, požuri za njim da ga upita kako se zove.
»Tko je?« vikne muškarac i naglo se okrene kad ga je Bumble dotakao za ruku. »Zar vi mene pratite?«
»Samo da vas nešto upitam«, odvrati gospodin Bumble pokazujući na papir s adresom. »Kad sutra uvečer dođem, koga da potražim?«
»Monksa!« odvrati muškarac i naglo se udalji.

XXXVII. POGLAVLJE
IZLAŽE ŠTA SE DESILO IZMEĐU SUPRUGA BUMBLE I MONKSA ZA VRIJEME NOĆNOG RAZGOVORA
Bijaše sumorno, sparno i oblačno veče. Oblaci što su cio dan nadirali mračnim prijetnjama stali su se raspletati u maglu i sumaglicu koja se, gusta i teška, spuštala na zemlju, i već su se prve krupne kapi rasprskavale na zemlji nagovješćujući žestoku oluju koja će ubrzo zahvatiti čitav kraj — kad su se supruzi Bumble, zakrenuvši iz Glavne ulice, uputili prema raštrkanoj skupini napol srušenih kućica, udaljenoj milju i po od grada, u močvarnoj nizini što se protezala uz obalu rijeke.
Oboje se zaogrnulo starim, pohabanim ogrtačima, možda zato da se zaštite od kiše, ali valjda i zato da ostanu nezapaženi. Gospodin je Bumble nosio fenjer u kojem, međutim, nije gorjela svjetlost i teturao nekoliko koraka ispred svoje žene, valjda radi toga da bi ženi omogućio da gazi po tragovima njegovih stopa, jer je put bio raskaljan. Šutjeli su dok su tako išli naprijed, i gospodin bi Bumble od vremena do vremena zastajkivao i osvrtao se, kao da se hoće uvjeriti ide li njegova vjerna druga za njim. Videći da mu je za petama, pospješio je korak da bi što prije došli cilju.
Daleko od toga da bude samo nesiguran i sumnjiv predio, taj je dio grada bio poznat kao zloglasno prebivalište najopasnijih lopova i razbojnika, koji su u većini živjeli od pljačke i zločina. Tu se nalazila hrpa bijednih potleušica. Neke su bile skalupljene od nasumce nabacanih i neožbukanih opeka, a druge opet slupane od crvotočnih dasaka; najvećim dijelom držale su se tik uz obalu rijeke. Nekoliko je probušenih čamaca ležalo nasukano na glibovitoj obali i vezano uz malešni gat, a tu i tamo naziralo se poneko skrhano veslo ili istrulo klupko užeta. Po tome se moglo zaključiti da su se stanovnici tih jazbina nekoć bavili poslovima u vezi s rijekom. No prolaznik koji samo i letimice pogleda porazbacane i preostale olupine bez svrhe i smisla, lako će se dosjetiti da su one tu samo za obmanu i da ne služe više ničemu.
Usred tih podrtina i daščara izdizala se uza samu obalu ovelika zgrada, što je nekad služila u tvorničke svrhe i u svoje vrijeme stanovnicima okolišnih koliba pružala zarade, ali se već odavna bila srušila. Štakori, crvi, vlaga i isparivanje — sve je to olabavilo nagnjile potpornje te se dobar dio zdanja uleknuo i djelomice srušio u vodu, dok su se preostali zidovi jedva održali na svojim temeljima i kanda samo čekali zgodnu priliku da se i oni stropoštaju u mutne valove rijeke.
Pred tom se ruševnom zgradom zaustavio bračni par baš u času kad su bljesnule prve munje i potmulo zatutnjila daleka grmljavina i zapljuštala kiša.
»Tu negdje mora biti ono mjesto«, reče Bumble zagledajući u komadić papira što ga je držao u ruci.
»Hej, tko je?« povika glas odozgo.
Bumble se povede za glasom, podiže glavu i ugleda na drugom katu nekoga čovjeka. »Ostanite gdje ste!« dovikne im taj glas. »Evo me odmah!« I spodobe nestane, a prozor se zatvori.
»Je li to taj čovjek?« upita Bumbleova bolja polovica.
Gospodin Bumble potvrdi glavom.
»Onda pamti što ti rekoh«, nato će dična gospa, »govori što manje ili ćeš nas odmah odati.«
Gospodin Bumble, koji je zastrašenim pogledima promatrao čitavu kuću, upravo je htio izraziti sumnju i bojazan kako sve to nema mnogo smisla, kadli se pojavi Monks i otvori uzana vratašca tik kraj mjesta gdje su stajali i, kimnuvši glavom, pozove goste da uđu.
»Samo brzo!« usklikne nestrpljivo lupkajući nogom o tlo. »Nemojmo se ovdje zadržavati!«
Žena, koja je isprva oklijevala, sada odvažno uđe na čekajući ponovni poziv. Gospodin Bumble, koji se stidio ili bojao da zaostane, pođe za njom, ali očito preko volje i ne onako dostojanstveno kao što je običavao.
»Zašto ste, dobijesa, čekali na kiši?« okrene mu se Monks pošto je za njima zakračunao vrata.
»Htjedosmo — htjedosmo — da se malko rashladimo«, promuca gospodin Bumble ogledavajući se strašljivo oko sebe.
»Da se rashladite!« čudio se Monks. »Nema tog dažda, makar se u mlazovima oborio na nas, koji će ikad ugasiti oganj što gori u čovječjem srcu. Nemojte misliti da ćete se tako lako rashladiti!«
Izustivši te ljubazne riječi, Monks se naglo okrene ženi i upilji svoj mrki pogled u njene oči, tako da je i ona, koja se inače nije tako lako dala zastrašiti, morala poniknuti pogledom.
»To je žena o kojoj smo govorili, je li?« upita Monks.
»Hm, da, to je ona«, odvrati gospodin Bumble imajući na umu opomenu svoje žene.
»Vi kao da ne vjerujete da žene mogu čuvati neke tajne?« odbrusi ona gledajući ispitivački u Monksa.
»Znam da one šute samo o jednoj tajni sve dok ne izbije na vidjelo«, odvrati Monks prezirno.
»A koja je to tajna?« upita ona isto onako prezrivo.
»Gubitak svoga poštenog imena«, nato će Monks, »pa prema tome ja se nimalo ne bojim da će žena odati neku tajnu u koju je upletena i zbog koje bi mogla svršiti na vješalima ili na robiji. Jeste li me razumjeli?«
»Nisam«, odvrati gospa, a lice joj pritom malo proslijedi.
»Dakako da niste!« podrugljivo će Monks. »Ta kako biste vi to i razumjeli?«
Nakesivši se podrugljivo i mrko i domahnuvši im još jednom da pođu za njim, čovjek žurnim korakom prođe kroz dugačku ali prilično nisku prostoriju. Upravo se spremao da se uspne strmim stepenicama ili, bolje reći, ljestvama što vode u gornja skladišta, kad odsjev munje bljesne kroz otvor i trijesak grmljavine prasne s tolikom snagom da se rasklimana podrtina potrese i zanjiše u svojim temeljima.
»Čujete li?« zavikne on, trgne se i ustukne. »Čujete li kako triješti i sijeva kao da grmljavina ječi i odjekuje iz podzemlja gdje se i sami đavli kriju pred bijesom Oluje! Do sto đavola i ta grmljavina! Ja je mrzim!«
Neko je vrijeme šutio, a onda, skinuvši ruke s lica, Okrene svoje od straha iznakaženo i blijedo lice Bumbleu.
»Ponekad me spopadnu ti napadaji«, reče Monks opazivši njegovu zbunjenost, »i to uvijek biva kada čujem grmljavinu. Neka vas to ne smeta; zasad je prošlo.«
Rekavši to, prvi se uspne ljestvama i čim se našao gore u sobi, brzo zatvori prozorske kapke, povuče konopac i spusti naniže fenjer što se pomicao pomoću kolotura, pričvršćena o glomazne grede tavanice. Fenjer je sumračnom svjetlošću obasjavao stol i nekoliko stolica.
»A sad«, reče Monks pošto je sve troje posjedalo, »ukoliko prije priđemo našem zajedničkom poslu utoliko bolje po sve nas. Ova žena zna šta je posrijedi, je li«?
Pitanje je bilo upućeno Bumbleu, ali ga njegova žena predusretne i natukne da je u sve upućena.
»Je li rekao istinu da ste vi bili s onom starom vješticom kad je umirala i da vam je rekla nešto o... «
»Da, rekla mi je nešto o majci djeteta što ste ga vi spomenuli«, upade mu u riječ gospođa Bumble.
»Prvo i prvo, šta vara je ona saopćila?« upita Monks.
»To je drugo pitanje«, dočeka žena odlučnim glasom, »a prvo se pita koliko ćete nam platiti za naše saopćenje?«
»Tko bi vam, dobijesa, mogao na to odgovoriti a da prije ne sazna kakvo je to saopćenje?«
»Uvjerena sam da ćete vi to najbolje znati«, odbrusi gospođa Bumble kojoj nipošto nije nedostajalo srčanosti, što bi njezin bračni drug mogao najbolje posvjedočiti, jer je imao prilike da se i sam o tome uvjeri.
»Hm«, nato će Monks značajno i požudno izbeči oči. »Može li se tu šta zaraditi?« »Možda«, odgovori ona potpuno mirno.
»Je li posrijedi nešto što je njoj oduzeto«, zapitkivaše napeto Monks, »nešto što je nosila na sebi — nešto što... «
»Bit će pametnije da nam kažete koliko plaćate«, prekine ga gospođa Bumble, »dovoljno sam čula i znam da ste vi onaj čovjek s kojim mi valja govoriti.«
Gospodin Bumble, kojega dotad njegova bolja polovica nije bila uputila u svoju tajnu, ispružena vrata i razrogačenih očiju slušao je pažljivo. Čas je zurio u Monksa, čas opet u svoju ženu, i ne pokušavajući da prikrije svoje čuđenje i radoznalost koja je još i porasla, ako je to uopće moguće, kad ju je Monks upitao koliko ona traži da oda svoju tajnu.
»Koliko vam ona vrijedi?« upita žena isto onako mirno i hladnokrvno kao što je i prije govorila.
»Možda — ništa, a možda — dvadeset funti«, odvrati Monks, »pa zato govorite i recite mi koliko tražite.«
»Dodajte još pet funti i dajte mi dvadeset i pet funti u zlatu«, reče žena, »i ja ću vam kazati sve što znam, ali prije ni riječi!«
»Dvadeset i pet funti!« usklikne Monks i ustukne.
»Rekla sam jasno i glasno«, odvrati gospođa Bumble, »a osim toga, to i nije tako velika svota.«
»Nije velika svota za malu tajnu koja će, kad je tek čujem, možda biti sasvim bezvrijedna i beznačajna?« naljuti se Monks. »Za malu tajnu na koju dvanaest godina nije nitko ni pomišljao?«
»Takve se stvari dobro očuvaju pa im se kao starome vinu s vremenom poveća vrijednost«, odvrati gospođa Bumble onim istim mirnim i gotovo nehajnim glasom. »A što već dvanaest godina nitko nije ni pomišljao na tu tajnu, mogu vam reći samo to da ima i takvih koji će poslije dvanaest stotina ili dvanaest milijuna godina ležati u grobu, a mogle bi osvijetliti stvari o kojima vi i ja nemamo ni pojma.«
»A što onda ako vam platim a ništa ne doznam?« oklijevao je Monks.
»Onda vam neće biti teško da mi novac opet oduzmete«, odvrati ona, »jer sam ja samo nejaka žena, sama i bez zaštite.«
»Nisi ni sama ni nezaštićena, ljubavi moja«, smjerno dometne gospodin Bumble glasom koji je podrhtavao od straha. »I ja sam tu, draga moja! A osim toga« — i zubi mu pritom zacvokoću — »gospodin je Monks odista pravi gospodin i nikad ne bi ni pomišljao na to da digne ruku na službena općinska lica. Gospodin Monks zna da nisam više u cvijetu mladosti, da sam, da tako kažem, možda i donekle omatorio, ali ja nimalo ne sumnjam da je čuo, draga moja, da sam ja veoma energičan i neobično snažan i da mogu biti strašan kao ris kad u meni nešto uskipi. Da, treba samo da u meni nešto uskipi... «
Dok je tako govorio gospodin Bumble je pokušavao da tobože ljutito i odlučno dohvati fenjer; no svaka je crta i žilica na njegovu licu jasno odavala kako mu je zaista potrebno da u njemu nešto uskipi, i to snažno uskipi, prije nego što učini neku ratobornu gestu, ukoliko, dakako, njegovi protivnici nisu kakvi ubogari ili slični jadnici.
»Ti si šmokljan«, nato će gospođa Bumble, »i bit će bolje da držiš jezik za zubima!«
»Ili da ga pregrize ako ne umije malo tiše i uljudnije govoriti«, nadoveže Monks srdito. »On je, dakle, vaš muž?«
»Moj muž!« prigušeno se nasmije gospođa Bumble izbjegavajući da izravno odgovori.
»To sam i mislio čim ste ušli«, primijeti Monks zapazivši bijesni pogled kojim je, dok je govorila, žena ošinula svoga bračnog druga. »No, utoliko bolje, jer ja svagda radije pregovaram sa dvoje ljudi koje prožima jedna te ista volja. Govorim sasvim ozbiljno — evo, pogledajte!«
Segnuo je u džep, izvukao platnenu vrećicu, razdriješio je i odbrojio dvadeset i pet zlatnika na stol i doturio ih ženi.
»Tako, uzmite taj novac«, reče on, »pa čim utihne grmljavina koja će sad prodrmati kuću — jer već osjećam kako se približava — vi ćete nam ispričati svoju tajnu.«
Grmljavina se uto doista prolomila baš njima nad glavom, tako da se sva kuća zatresla. Kad se grmljavina izgubila u daljini, Monks diže glavu i prignu se naprijed da sasluša šta će mu žena saopćiti. Lica troje ljudi umalo što se nisu doticala kad su se muškarci napeto nagnuli nad stolić, a i žena se primaknula, da bi se njeno šaputanje bolje čulo. Prigušena svjetlost fenjera padala je pravo na njih ističući još više bljedoću i uzbuđenost njihovih lica koja su se u pomrčini odražavala sablasno jezovito.
»Kada je ta starica, koju smo zvali Sally, umirala, bile smo same u sobi«, započne gospođa Bumble.
»Nitko osim vas nije bio nazočan?« upita Monks potmulim šapatom. »Nije li u drugoj postelji bila kakva druga bolesnica ili babuskara? Nije bilo baš nikoga tko bi mogao prisluškivati i čuti vaš razgovor?«
»Ni žive duše«, odvrati žena, »bile smo posve same, i ja sam stajala uz njenu postelju kad je izdahnula.«
»Dobro, nastavite!« reče Monks promatrajući je netremice.
»Govorila je o nekoj mladoj ženi«, nastavi ona, »koja je prije nekoliko godina rodila dijete, i to ne samo u onoj istoj sobi nego u istoj onoj postelji gdje je ona tada umirala.«
»Zaista?« reče Monks, a usne mu podrhtavale dok se plašljivo osvrtao. »Dođavola, neke stvari kadikad baš čudno svršavaju!«
»To je ono dijete koje si sinoć spomenuo«, reče gospođa Bumble okrenuvši se nehajno svom mužu. »Ta je starica opljačkala njegovu majku!«
»Živu?«
»Mrtvu«, odvrati žena i kao da je pritom nesvjesno protrnula. »Opljačkala je mrtvo tijelo koje se još nije ni ohladilo i uzela ono za što ju je majka na samrti zaklinjala da sačuva za dječaka.«
»I ona je to prodala?« uzvikne Monks očajnički. »Prodala — je li? Gdje? Kada? Kome? Već odavna?«
»Pošto je jedva smogla snage da to prizna, pala je nauznak i umrla«, odgovori gospođa Bumble.
»I ništa više nije rekla?« klikne Monks te mu je glas, onako prigušen, zvučio još bjesnije. »To je laž! Sa mnom se nemojte šaliti! Zadavit ću vas oboje ako mi ne reknete šta je još kazala!«
»Ni riječi više nije pisnula«, reče žena, a bilo je očigledno da se ne boji Monksova bijesa (što se za gospodina Bumblea, naprotiv, nije nikako moglo reći), »no ona me rukom koja je napol bila zgrčena čvrsto uhvatila za haljinu i kad sam opazila da je mrtva i kad sam silom odgurnula njenu ruku, našla sam u stisnutoj šaci komadić uprljanog papira.« »A u njemu...?« ubaci Monks naginjući se još jače naprijed.
»Ništa«, odvrati žena, »bio je to samo prijepis neke založnice.«
»Za kakav predmet?« upita Monks.
»Samo polako i sve po redu«, reče žena. »Pretpostavljam da je ona neko vrijeme čuvala onaj nakit u nadi da će ga moći unosno prodati, a onda ga založila pa je štedjela svaki peni da iz godine u godinu plaća kamate u zalagaonici, da svakoga časa uzmogne iskupiti nakit ako bi njena krađa došla na vidjelo. Ali se ništa nije saznalo; i, kako sam vam već rekla, umrla je s onim komadićem sasvim zgužvanog papira u ruci. Rok za plaćanje kamata isticao je za dva dana, a ja sam mislila da će se jednoga dana saznati tajna pa sam iskupila zalog.«
»A gdje je sada?« »Evo ga!« odvrati žena. I kao da joj je odlanulo, ona baci na stol sasvim malu kožnu vrećicu u koju bi jedva stao sat, a Monks je odmah zgrabi i otvori drhtavim prstima te izvuče malen zlatan medaljon koji je sadržavao dva uvojka kose i priprost vjenčani prsten od zlata.
»Iznutra je urezano ime Agnes«, reče žena, »a ostavljeno je mjesto da se upiše prezime. Urezan je i datum; otprilike godinu dana prije dječakova rođenja.«
»I to je sve?« upita Monks pošto je pomno razmotrio sadržinu vrećice.
»Sve«, odgovori žena.
Gospodin Bumble duboko odahne, kao da se veseli što se sve to svršilo a da Monks nije tražio da mu se vrati onih dvadeset i pet funti. Najposlije se osmjeli i otare znoj koji mu se za toga razgovora nesmetano cijedio s nosa.
»Drugo mi ništa nije poznato — osim onoga što mogu naslutiti«, reče njegova žena nakon kraće stanke obraćajući se Monksu, »a i ne želim ništa znati, jer je tako sigurnije. Ali, mogu li vam sada ja postaviti dva pitanja?«
»Možete«, odgovori Monks malo začuđeno, »ali ne znam hoću li vam odgovoriti.«
»Dakle tri pitanja!« ubaci gospodin Bumble pokušavajući da bude duhovit.
»Jeste li saznali ono čemu ste se nadali?« upita gospođa Bumble.
»Jesam«, odgovori Monks. »Drugo pitanje?«
»Bi li to što namjeravate moglo meni ikada naškoditi?«
»Nikad«, odvrati Monks, »ni vama, a ni meni. Pogledajte! — ali ni koraka bliže ako vam je život mio!«
Rekavši to, jednim zamahom odgurne stol ustranu i, povukavši za željeznu alku na podu, podiže velik kapak koji se razjapi tik do Bumbleovih nogu, tako da je dični gospodin naglo odskočio unatrag.
»Pogledajte dolje«, pozove ih Monks spuštajući fenjer u crnu dubinu. »Ne treba da me se bojite. Da sam htio, mogao sam vas sasvim neprimjetno otpremiti dolje!«
Ohrabrena tim priznanjem, žena priđe do samog ruba, a i gospodin Bumble nije mogao svladati svoju radoznalost te se odvaži da učini isto. Mutna i od kiše nabujala voda protjecala je jakim mlazovima ispod njih, i svaki se drugi šum gušio u bučnom klokotanju valova i potmulom grgotanju virova što su se kovitlali oko pozelenjelih i sluzavih potpornja. Tu je dolje nekad čegrtala vodenica, a zapjenjeni valovi koji su šibali i strugali po preostalom rastočenom kolju i po zarđalim olupinama strojeva kao da su novom snagom srtali naprijed, oslobođeni prepreka koje su uzalud pokušavale da ukrote njihov neobuzdani tok.
»Kad bih ovdje strovalio čovjeka, gdje bi sutra bilo njegovo mrtvo tijelo?« upita Monks mašući fenjerom da bolje osvijetli mračni ponor.
»Dvanaest milja niz rijeku, a mrtvac sav rastrgan«, odvrati gospodin Bumble protrnuvši pri samoj pomisli te mogućnosti.
Monks izvuče iz njedra kožnu vrećicu što ju je prije u brzini ondje zadjenuo i, pričvrstivši olovni uteg, koji je nekad služio kao sastavni dio čekrka i sada zaboravljen ležao na podu, baci vrećicu u rijeku. Ona pade ravno dolje da se jedva čulo kako je bućnulo, i začas je nestade.
Sve troje se zgledaše i kao da su sada slobodnije disali.
»Svršeno!« usklikne Monks, spustivši kapak poklopnih vrata koji tresne u svoj prijašnji položaj. »Ako more ikad izbaci svoje mrtve, kao što u knjigama piše, ipak će zadržati njihovo zlato i srebro i trice i tričarije. Nemamo više šta da jedno drugome kažemo pa se naše lijepo društvance može razići.«
»Svakako, svakako!« požuri se gospodin Bumble živahno.
»Vi ćete držati jezik za zubima, je li?« reče Monks gledajući sa prijetećim pogledom. »A za vašu se ženu ne bojim!«
»Mladiću, u mene se možete pouzdati«, nato će gospodin Bumble, duboko se pokloni i stade uzmicati prema ljestvama, »zbog svih nas, mladiću, a i zbog sebe samoga, gospodine.«
»Drago mi je što to čujem — radi vas!« odvrati Monks. »Upalite svoj fenjer i gubite se što brže odavle.«
Srećom se razgovor tu završio, jer bi se inače gospodin Bumble — koji je sve klanjajući se hodao natraške — stropoštao niz ljestve pošto se već sasvim primaknuo otvoru u podu. Užgao je svoju svjetiljku na plamenu fenjera, što ga je Monks odriješio s užeta, i držeći je u ruci, stao se bez mnogo izmotavanja spuštati niz ljestve, a za njim i njegova žena. Pošto je za trenutak stao, Monks je, osluškujući ne čuje li se kakav drugi šum osim kiše koja je vani pljuštala i vode koja je pod njim bješnjela, silazio kao posljednji.
Polagano su i oprezno prolazili donjom prostorijom, jer je Monks prezao pred najmanjom sjenkom, a gospodin Bumble, držeći fenjer stopu iznad poda, kretao se okretno i hitro da je bilo pravo čudo s obzirom na njegove godine, zirkajući preda se da ne nagazi na kakvu, tajnu klopku. Monks je tiho otkračunao vrata kroz koja su ušli, i bračni par pozdravi kimanjem glave tajanstvenog znanca te iziđe u mračnu kišnu noć.
Čim su oni otišli, Monks dozove nekoga dječaka, jer mu se očito grustilo da ostane sam, i naredi mu da s fenjerom pođe naprijed te se i on uputi u prostoriju što ju je malo prije napustio.

XXXVIII. POGLAVLJE
U KOJEM SE POJAVLJUJU NEKI NAŠI STARI ZNANCI I POKAZUJE SE ŠUROVANJE IZMEĐU MONKSA I ŽIDA
Sutradan uvečer, otprilike dva sata prije nego što se sastalo ono troje poštenjaka da svrše posao što smo ga u prethodnom poglavlju opširno ispripovjedili, gospodin William Sikes trgne se iz kratkoga sna i pospano gunđajući upita koliko je sati.
Soba u kojoj se Sikes nalazio nije bila ni jedna od onih u kojima je obitavao prije svoje ekspedicije u Chertsey, iako se nalazila u istoj četvrti grada i nedaleko od njegova prijašnjeg stana. Njegova je dojakošnja soba i po namještaju i po veličini bila mnogo udobnija od ove sadašnje, gdje je svjetlo ulazilo kroz potkrovni prozorčić gledajući na uzano i prljavo dvorište. No i po drugim nekim znacima moglo se primijetiti kako taj dični gospodin u posljednje vrijeme sve više propadaj jer je soba bila gotovo pusta, a nigdje ni traga od udobnosti doma. Posvemašnje pomanjkanje odijela i rublja jasno je pokazivalo njegovu potpunu neimaštinu, a to se, uostalom, već dovoljno jasno vidjelo i po samom gospodinu Sikesu, jer se on utanjio i bio nekako pogružen.
Provalnik je ležao u postelji, pokriven svojim bijelim ogrtačem što ga je prebacio umjesto jutarnjeg kaputa; lice mu bilo blijedo i upalo od bolesti, a usto još neobrijano, a na glavi mu se naherila prljava noćna kapa. Pas je sjedio kraj kreveta, čas gledajući čeznutljivo u svoga gospodara, čas opet ćuleći uši kao da osluškuje, a kad bi kakav štropot s ulice ili buka iz prizemlja privukla njegovu pažnju, on bi prigušeno zarežao. Uz prozor je sjedilo neko žensko čeljade i marljivo krpilo prsluk koji je bio sastavni dio provalnikove svakodnevne odjeće. Lice te djevojke bijaše tako ispijeno od gladi i probdjevenih noći što ih je provela uz bolesnikovu postelju te nitko ne bi prepoznao onu gospođicu Nancy, s kojom su se čitatelji već upoznali, da u tom času nije odgovorila na Sikesovo pitanje.
»Tek je prošlo sedam«, odgovori djevojka. »Kako ti je danas, Bille?«
»Slab sam kao pilence«, odvrati gospodin Sikes proklinjući svoje oči i noge. »No ipak, pruži mi ruku da pokušam da se iskobeljam iz te proklete postelje.«
Bolest nije ublažila žestoku ćud Williama Sikesa, jer kad mu je djevojka pomogla da se pridigne i povela ga do stolca, stao je sipati kletve i grubo odgurnuo djevojku.
»Cmizdriš, je li?« srdio se Sikes. »Nemoj da mi povazdan cviliš, a ako ne možeš drugačije, a ti se gubi odavle, jesi li me razumjela?«
»Razumjela sam«, odvrati djevojka, okrenuvši glavu ustranu i usiljavajući se da se nasmije. »A šta ti se opet vrze po glavi, Bille?«
»No, jesi li se čemu drugom dosjetila?« promrsi Sikes primijetivši da su joj se oči zalile suzama. »Utoliko bolje po tebe.«
»Bille, ne kaniš valjda da me i večeras psuješ i biješ?« reče djevojka i položi mu ruku na rame. »A zašto ne?« zavikne Sikes.
»Pa ja sam toliko noći probdjela nad tvojim uzglavljem, njegovala sam te i brinula se za tebe kao da si nejako dijete«, reče djevojka sa ženstvenom nježnošću koja se odražavala čak i u njenu glasu, »a ovo je prvo veče što si malo prizdravio; sigurno ne bi sa mnom tako postupao da si samo pomislio na to što sam ti maloprije rekla. Molim te, molim te, Bille, reci mi da sam u pravu«
»Pa neka ti bude«, odvrati Sikes, »ne bih tako postupao. A vidi sad, cura i opet cmizdri, sto mu gromova!«
»Nije to ništa«, nato će djevojka i sruši se u stolac, »ne gledaj me; to će uskoro proći!« »Šta će proći?« plane Sikes. »Kakve si sad opet ludorije naumila? Ustani i prihvati se posla i nemoj da mi zanovijetaš svojim ženskim budalaštinama!«
U svako bi drugo vrijeme ta opomena i sam glas kojim je bila izrečena dostajali da poluče svoju svrhu; ali prije nego što Sikes smože nekoliko uobičajenih psovki i kletvi, djevojka se, obnemogla oskudicom i naporima posljednjih dana onesvijesti i glava joj klone na naslon.
Ne znajući pravo što mu je činiti u takvu slučaju, jer su se njeni histerični napadaji sastojali od bučnih provala bijesa i svagda bi se bez ičije pomoći i zalaganja sami stišali. Sikes skreše nekoliko bogova i svetaca, a kad ni to ne pomože, pozove upomoć.
»Šta se tu zbiva, prikane?« radoznalo će Žid zavirujući u sobu.
»Pomozi malo«, uznestrpi se Sikes, »i nemoj tu da mi blejiš i blebećeš!«
Kliknuvši od čuda, Fagin pohiti da pomogne djevojci, a gospodin John Dawkins, inače poznat kao Prefriganko, koji je za svojim dičnim prijateljem ušao u sobu, brže-bolje zbaci s ramena denjak te dohvati bocu iz ruku mladoga gospodina Batesa koji je ušao za njim, izvuče zubima čep i počne ulijevati tekućinu djevojci na usta — pošto je prethodno i sam malo povukao, za svaku sigurnost.
»Charley, duni joj mijehom malo zraka«, reče on, »a vi je, Fagine, lupkajte malo po rukama dok joj Bill otkopča haljinu.«
Pošto su se svi oko nje užurbali, da je opet privedu k svijesti, a mladi je gospodin Bates od svih najrevnije izvršavao povjereni mu zadatak, jer mu se učinio kao neko neočekivano komedijanje, ubrzo su uspjeli u svojim nastojanjima. Djevojka je došla k sebi i nesigurna koraka oteturala do stolice kraj kreveta. Zagnjurila je lice u jastuk prepuštajući gospodinu Sikesu da se pobrine za goste koji su se tako neočekivano pojavili.
»Koji je bijes tebe donio ovamo?« upita Fagina.
»Nikakav bijes, dragi moj«, odvrati Žid, »jer bijes ne donosi sa sobom ništa dobro, a ja vam nosim neke dobre stvarčice da će vam srce zaigrati kad ih vidite. Prefriganko, dragi, razveži zavežljaj i daj Billu one sitnice koje smo cijelo jutro kupovali i za njih potrošili sav novac do posljednje pare.«
Prefriganko posluša i učini kako mu je naređeno, razmota pozamašan zavežljaj uvijen u neki stari stolnjak i uzme vaditi komad po komad i dodavati sve Batesu koji se, kad bi što stavio na stol, razmetljivo raspričao ne nalazeći dovoljno riječi da pohvali rijetkost i izvrsnost svih tih đakonija.
»Gle'te, Bille, ovu finu paštetu od kunića!« usklikne gospodičić vadeći povelik kruh. »Mile su to životinjice, ali mi je njihovo meso još milije, i same njihove kosti tope se u ustima, Bille, pa nemaš kad da ih povadiš. Pa onda čaj — prvoklasan! Tako je jak te kad zakipi — može čajnik puknuti! Pa šećer — funtu i pol šećera od trstike, i bome su se oznojili crnci dok su iscijedili toliku slatkoću — pa dva golema kruha — pa funta najfinijeg maslaca! Pa sir! — a vrhunac je svega ova kapljica, bog bogova, s kakvom još nikad niste ispirali svoje gr'oce!« Zaključivši svoj hvalospjev, mladi gospodin Bates izvuče iz jednog od bezdanih svojih džepova veliku, pomno začepljenu vinsku bocu, dok je gospodin Dawkins razom nalio rakije u vinsku čašu. Sikes je odmah zgrabi i ne časeći časa iskapi do dna.
»Ah«, usklikne Žid i zadovoljno protare ruke, »to prija, je li da prija, Bille?«
»Prija!« rasrdi se gospodin Sikes, »mogao sam već dvadeset puta otegnuti papke dok se nisi najposlije dokoturao da vidiš nisam li već crknuo. Lopove stari, zašto si me ostavio sama u ovakvu stanju više od tri sedmice?«
»Jeste li čuli, dječačići moji?« nato će Žid sliježući ramenima, »a mi došli sa toliko divnih stvarčica!«
»Stvarčice i nisu loše«, primijeti gospodin Sikes malo mekšim glasom pošto mu je pogled zaokružio stolom, »ali de gukni mi sad kako si me mogao pustiti gladna, bolesna, bez prebijene pare i bez igdje ičega, kao da nisam ništa bolje od ovoga šteneta? Ej, Charley, otjeraj mi to pseto od stola!«
»Nikad još ne vidjeh tako pametno kuče«, usklikne mladi gospodin Bates pošto je otjerao psa. »Nanjuši ti on njupicu kao stara baba kad se sprema da prošeta do tržnice! Bio bi klasa u kakvu cirkusu, i bolji od svih komedijaša zajedno i još jednog da im pomogne!«
»Zaveži labrnju i budi kuš!« izdere se Sikes i pas se zavuče pod stol režeći bez prestanka. »A šta imaš ti da kažeš u svoju obranu, stari lopove jatački, a?«
»Više od tjedan dana nije me bilo u Londonu, dragi moj«, odvrati Žid.
»A gdje si, dođavola, bio onih drugih četrnaest dana?« upita ga Sikes. »Da, to te pitam: gdje si bio kad si me pustio da crkavam kao bolestan štakor u rupi?«
»Nisam mogao doći, Bille«, nato će Žid. »Ne mogu pred drugima da vam sve ispričam, ali časti mi moje, nisam mogao doći!«
»Čije časti?« zasikće Sikes grcajući od bijesa i gađenja. »Ej, djeco, odrežite mi komad paštete da mi okus od njegove časti ne zagorči usta i da ne crknem od toga otrova!«
»Ta ne srdite se toliko, golube moj«, ponizno se umiljavao Žid. »Ja vas još nikada nisam zaboravio, Bille, nikad!«
»Oh, na to bih i ja mogao priseći«, odvrati Sikes i gorko se nasmiješi. »Dan i noć smišljao si i pravio neke poslove dok sam se ja tu tresao od groznice da su mi zubi cvokotali; — i Bill je za mene učinio ovo, Bill je učinio ono; i čim ozdravi, Bill će za mene opet sve učiniti, i to za male pare. — Sve je Bill za tebe činio, a od svega toga posla nije imao nikakve koristi. Da nije bilo te djevojke, crkao bih kao pas!« »Pa eto vidiš, Bille«, nato će Žid prijekorno, hvatajući ga za riječ. »Da nije bilo te djevojke! A reci mi, kome imaš da zahvališ što imaš tu dobru djevojčicu uza se, kome ako ne meni?«
»U pravu je, sam bog zna da je u pravu!« oglasi se djevojka i žurno stade između njih, »pusti ga na miru!«
Pošto se pojavila Nancy, razgovor je krenuo drugim tokom, jer su je dječaci, kojima je Žid lukavo namignuo, počeli nutkati alkoholom. Stala je piti, ali umjereno, dok se Fagin lijepim riječima i šalama ulagivao i umiljavao Sikesu i donekle ga udobrovoljio. Pretvarao se kao da sve Sikesove prijetnje prima kao prijateljsku šalu i srdačno se smijao grubim dosjetkama kojima ga je Sikes častio pošto je prethodno nekoliko puta dobro potegnuo iz boce.
»Sve je to dobro i lijepo«, reče Sikes, »ali još večeras treba da mi daš neku paru!«
»Nemam ama baš ništa uza se«, odvrati Žid.
»Ali imaš kod kuće para ko blata«, nato će Sikes, »a meni smjesta treba novac!«
»Para ko blata!« usklikne Žid kršeći ruke i udarajući u kuknjavu. »Nemam ni toliko da... «
»Ne znam koliko imaš i koliko nemaš, a bit će da imaš toliko da bi cijelu noć morao računati pa da sračunaš koliko imaš«, reče Sikes, »a meni su još večeras potrebne pare, i više da nisi ni pisnuo!«
»No dobro, dobro«, nato će Žid, »poslat ću Prefriganka po njih.«
»Da ne bi!« naruga se Sikes. »Prefriganko je mrvičak previše prefrigan pa može zaboraviti da se vrati ili može na putu zalutati ili nabasati na policijsko njuškalo ili — da nađe neki drugi izgovor ako to njemu povjeriš! Neka radije Nancy ode u tvoj brlog, to će biti najsigurnije, a ja ću dotle malo odspavati!«
Poslije mnogo natezanja, izmotavanja i cjenkanja Žid najposlije pristane da na račun predujma, koji iznosi pet funti, plati odmah tri funte i dvadeset i četiri penija, prosvjedujući i zaklinjući se kako mu sada za kućanstvo ostaje svega osamnaest penija. Gospodin je Sikes zlovoljno gunđao kako se mora time zadovoljiti, a Nancy se spremila da pođe s Faginom kući. Prefriganko i mladi gospodin Bates staviše jelo u ormar. Oprostivši se sa svojim dragim prijateljem, Žid se uputi kući, a gospodin Sikes prilegne da malo odspava dok se mlada dama ne vrati.
Kad stigoše u Židov stan, nađu Toby Crackita i gospodina Chitlinga gdje igraju petnaestu partiju cribbagea — a nije ni potrebno naglašavati da ju je potonji izgubio kao i sve ostale partije, izgubivši pritom i svoj petnaesti i posljednji sikspens,8 čemu su se njegovi mladi prijatelji veoma obradovali. Gospodin Crackit, kojemu je očigledno bilo neprijatno što je sjeo u društvo s čovjekom koji mu ni po položaju, a ni po pameti nije dorastao, zijevne i, pitajući za Sikesa, dohvati šešir da ode.
»Toby, je li tko dolazio?« upita Žid.
»Nitko«, odvrati gospodin Crackit zadižući ovratnik kaputa, »od puste čamotinje sva su mi usta zagorčala kao od ustajala piva. Trebalo bi, Fagine, da mi još dobro platite što sam vam tako dugo čuvao kuću. Dosađivao sam se kao kakav pošteni porotnik i bio bih zaspao kao da sam u buturnici da se nisam smilovao ovome mališanu i s njime se malo pokartao. Uh, baš mi je bilo dosadno!«
Sve tako tužeći se na dugo vrijeme i besposlicu, gospodin Crackit pokupi svoj dobitak i, s izrazom gorde nadmoći na licu, strpa ga u džep prsluka, kao da mu je ispod časti da on, tako otmjen, kupi sitniš. Razmetljivo odgega iz sobe, a gospodin je Chitling, prateći zanosnim pogledom njegove elegantne noge i cipele sve dok nisu iščeznule za vratima, uvjeravao svoje drugove da drage volje plaća petnaest sikspensa za takvo poznanstvo i da to nije samo jeftino nego i prava dobit za njega.
»Ala si mi ti čudan svat, Tome!« nasmije se mladi gospodin Bates.
»Ni najmanje«, odvrati gospodin Chitling, »je li, Fagine, da nisam nimalo čudan?«
»Ti si, brajko, vrlo mudra glavica«, reče Žid i potapša ga po ramenu namignuvši svojim ostalim štićenicima.
»I gospodin je Crackit sila, je li Fagine?« upita Tom.
»I ti još pitaš, sinko?« nato će Žid.
»I čovjek zaista profitira od takva poznanstva, je li Fagine?« zaintačio Tom.
»Zna se, dragi, moj, i još kako!« odvrati Žid.
»Aha!« usklikne Tom pobjedonosno. »Jeste li sad čuli? On mi je očistio džepove. Ali ja, kad god ml se prohtije, mogu opet zaraditi koju paru, je li tako, Fagine?«
»Dakako da možeš«, priklopi Žid, »i što se prije latiš posla to bolje, Tome, i zato ti odmah lijepo put pod noge pa gledaj svoga posla. Ej, Prefriganko! I ti Charley — naprijed! — vrijeme je da nešto ušićarite; već je blizu deset, a vi još ništa niste gepili.«
Dječaci poslušaju, kimnu djevojci u znak pozdrava, dohvate kape i, izlazeći iz sobe, počnu sipati dosjetke na račun gospodina Chitlinga koji se, ako ćemo pravo, i nije ni tako čudno ni smiješno ponio uzevši u obzir da i u finijim gradskim četvrtima ima nadobudnih mladića koji bi platiti kudikamo veću cijenu nego što je platio gospodin Chitling, samo da budu viđeni u dobrome društvu; a koliki je samo broj one fine gospode i kavalira iz otmjenog društva koji su svoju popularnost stekli na sličan način kao ambiciozni Tom Chitling, budući gizdelin.
»A sad«, reče Žid pošto dječaci odoše, »idem da ti donesem onaj novac, Nancy. To je samo ključ od ormarića gdje čuvam neke trice i starudije što ih dječaci donose kući, draga moja, jer nikad ne zaključavam novac, ta i nemam šta da zaključavam, draga moja — ha! ha! ha! — ni prebite pare! Slab je to posao, draga Nancy, malo pa ništa, ali mi je drago kad se oko mene vrti mlađarija, i zato ja samo plaćam i plaćam. Pst!« trže se i ne doreče što htjede da kaže te žurno strpa ključ u njedra. »Tko bi to mogao biti? Slušaj!«
Djevojka je skrštenih ruku sjedila za stolom, kao da uopće ne mari za pridošlicu i kao da joj je svejedno tko je i hoće li ući ili ostati vani — sve dok do njezina uha nije dopro njegov glas. Čim je začula taj muški glas, strgne strelovito brzo sa sebe kapu i šal i baci ih pod stol. A kad se Žid čas zatim vratio, promuca tužno i pospano kako je boli glava, pa je ta nenadana klonulost i sumornost bila u čudnoj opreci s naglim i uzbuđenim kretnjama kad je malo prije zbacila sa sebe kapu i šal, a Fagin je nije mogao vidjeti, jer joj je bio okrenut leđima.
»Koješta!« šapne Žid i kao da se malko ozlovoljio i najedio zbog te smetnje. »To je onaj čovjek kojega sam očekivao. Već silazi niza stepenice. Pred njim da nisi ni pisnula o novcu, Nancy! Neće on dugo — ni desetak minuta, draga moja.«
Stavljajući svoj mršavi kažiprst na usta, Žid pođe vratima držeći u drugoj ruci svijeću; sa stubišta čuli su se koraci. Upravo kad je stigao do izlaza, ukaže se na vratima posjetilac koji brzo uđe i stane pred djevojku.
Bio je to Monks.
»To je samo jedna od mojih mladih štićenica«, reče Žid primijetivši kako se Monks lecnuo kad je u sobi naišao na strano lice. »Samo ti ostani, Nancy.«
Djevojka se primače bliže stolu i, omjerivši bezobrazno Monksa, nehajno okrene glavu; ali čim se Monks obratio Židu, ona ga krišom ponovo odmjeri; njezine su oči tako smjelo i pronicavo zablistale da bi se svaki promatrač čudom začudio i ne bi povjerovao da su oba ta pogleda došla iz istih očiju.
»Ima li kakvih novosti?« upita Žid.
»I još kakvih novosti!«
»A jesu li — dobre novosti?« ustručavao se Žid kao da se boji da onoga drugog ne razdraži svojom prenagljenom radoznalošću.
»Svakako nisu loše«, nasmiješi se Monks. »Ovaj put sam brzo i dobro uspio. Treba da progovorimo dvije-tri riječi nasamo.«
Djevojka priđe još bliže kao da nije nimalo bila voljna da iziđe iz sobe, iako je vidjela da Monks pokazuje na nju. Žid koji se plašio da bi mogla štogod izlanuti o novcu ako pokuša da je otpremi, pokaže prstom prema stropu i povede Monksa sa sobom.
»Samo ne u onu prokletu rupu gdje smo već jednom razgovarali«, čula je kako onaj čovjek govori penjući se uza stube. Žid se nasmijao i nešto odgovorio što nije mogla razumjeti, a sudeći po škripanju stepenica i podnica, vodio je svoga gosta na drugi kat.
Prije nego što je utihnuo bat njihovih koraka, djevojka je hitro svukla cipele, prebacila šal preko glave i zavukla u nj ruke te onda stala kao ukopana da prisluškuje. Kad je pala tišina i nije se više čuo ni najmanji šum, ona se odšulja iz sobe, uspne se tiho stepenicama i, došavši gore, utone u tamu.
Više od četvrt sata soba ostade pusta, a onda, isto tako sablasno i tiho, djevojka opet uljeze; čas zatim već su odjekivali koraci one dvojice koji su silazili. Monks odmah iziđe na ulicu, a Žid se ponovo odšulja gore po novac. Kad se vratio, djevojka je već namještala kapu i umotavala se u svoj šal. Bila je spremna da krene.
»Šta je, Nancy«, usklikne Žid osvrnuvši se na nju i spustivši svijeću na prijašnje mjesto, »blijeda si kao krpa!«
»Ja — blijeda?« začudi se djevojka i zasjeni oči rukom da bi se bolje vidjela.
»Strašno si blijeda!« reče Žid. »Šta ti je?«
»Zaista ne znam, jer sjedim tako čitavu vječnost«, odvrati djevojka nehajno. »A sad budite dobri i dajte mi novac pa da idem.«
Uzdišući pri svakom komadu novca, Fagin joj odbroji novac na dlan, i oni se raziđu a da više nisu progovorili niti jedno drugome poželjeli laku noć.
Kad se djevojka našla na ulici, ona sjede na prag neke kuće: trenutak je izgledala kao da se snebiva i da ne može dalje. Onda skoči, poletje u suprotnom pravcu od kuće gdje ju je Sikes čekao, i poče trčati sve brže i brže dok konačno nije jurila kao bjesomučna. Sva iznemogla od divlje trke zastane da predahne, a onda, kao da se mahom nečemu dosjetila i žalila što ne može izvršiti svoju namjeru, poče kršiti ruke te briznu u plač.
Možda joj je od suza odlanulo, ili je shvatila kako baš nikako nije moguće da učini ono što je naumila. Ipak skoči i pojuri natrag istim putem kojim je i došla, trčeći sve brže i brže da naknadi izgubljeno vrijeme, a možda i zato da održi brzinu kojom su je njene misli gonile, i tako ubrzo stigne do kuće gdje je ostavila provalnika.
Ako su se na njoj možda i opažali tragovi pretrpljenog uzbuđenja, Sikes ih nije opazio, jer ju je samo upitao da li je donijela novac. Čuvši potvrdan odgovor, on se voljko nakašlja, nešto promrmlja i opet leže, zagnjuri glavu u jastuk i nastavi spavati čvrstim snom.

XXXIX. POGLAVLJE
ČUDAN RAZGOVOR KOJI JE ZAPRAVO NASTAVAK PROŠLOG POGLAVLJA
Bila je prava sreća po djevojku što je Sikes, imajući novaca, idućega dana samo jeo i pio, jer je to vrlo blagotvorno djelovalo na njegovu goropadnu ćud te nije imao ni vremena niti bio raspoložen da obrati malo više pažnje djevojčinu raspoloženju i ponašanju. Oštrom oku njegova prijatelja Žida sigurno ne bi izmaklo da je odsutna duhom i nervozna kao čovjek uoči odsudna i opasna pothvata na koji se odvaži tek poslije teške unutarnje borbe i kolebanja. Gospodin bi Sikes zacijelo nešto poduzeo da je preduhitri da mu nije nedostajala sposobnost pravilnoga gledanja i zapažanja. A nisu ga morile ni zle slutnje ni zlosretne misli koje se pretvaraju u nepopustljivu grubost i surovost protiv svega i svakoga. Osim toga, bio je i neobično blago raspoložen i razdragan, kao što smo to već spomenuli, i nije zamijetio ništa neobično. Nije se ni osvrtao na djevojku te mu ne bi palo u oči da je njezina uzbuđenost bila kudikamo veća.
Ukoliko se dan bližio kraju, njezina je uzbuđenost rasla i, kad je zanoćalo, ona je svejednako sjedila kraj njega motreći kako provalnik neprestano pijucka dok se nije opio. Lice joj je obuzelo neobično blijedilo, a oči joj plamsale takvom vatrom da se i sam Sikes čudio.
Bio je još slab od teške groznice koja ga je iscrpla te je ležao u postelji; da bi ugasio nutarnji žar, ispijao je redom čaše borovice pomiješane s vrućom vodom. Sad je već treću ili četvrtu pružao djevojci da je do vrha napuni, kadli prvi put opazi da je uzbuđena.
»Tako mi vatre koja me živa proždire«, usklikne čovjek te se objema rukama odupre, pridigne i zagleda joj se u lice, »izgledaš kao da si netom ustala iz groba! Šta ti je?«
»Šta mi je?« ponovi djevojka. »Ništa! A šta bi mi već bilo? Zašto zuriš u mene?«
»Kakve su to opet ludorije?« upita Sikes hvatajući je za rame i drmusajući je srdito. »No, šta je? Što si naumila? Na što misliš, a?«
»Na mnogo šta, Bille«, odvrati djevojka i protrnu zakrivši oči rukama. »Ali šta to mari, oh, Gospode!«
Usiljena i prividna bezbrižnost s kojom je izgovorila te posljednje riječi jače je djelovala na Sikesa nego onaj suludi i ukočeni pogled u njenim očima kad se okrenula njemu.
»Ja ću ti reći što ti je«, nato će Sikes. »Ako se nisi zarazila groznicom pa ako te sad ne trese, onda spremaš nešto neobično, a to što si naumila — to je opasno. Ti valjda ne kaniš — da — pa dobijesa! Ti to nikad ne bi učinila!«
»A što?« upita djevojka.
»Oh, nema pouzdanije cure«, nato će Sikes motreći ja netremice dok je mrmljao te riječi samom sebi u bradu, »nema povjerljivije i pouzdanije cure, inače bih joj već odavna prerezao grkljan. Hvata je groznica, i to je sve!«
Pošto je sam sebe tako umirio, Sikes istrusi čašu, a onda uz mnoge psovke i kletve zatraži svoj lijek. Djevojka hitro skoči, usu lijek, ali leđima okrenuta njemu, prinese mu čašu usnama: on najprije otpije, a onda iskapi.
»A sad«, reče razbojnik, »sjedni kraj mene na postelju i neka ti lice bude kao svaki dan, ili ću ti ga ja udesiti da ćeš ga morati koprenom skrivati kad pođeš u šetnju!«
Djevojka posluša, a Sikes čvrsto — kao zavrtnjem — uhvati njenu ruku. Glava mu klone na uzglavlje, a pogled mu se upilji u nju. Oči mu se stadoše sklapati; trzne vjeđama, opet rastvori oči, razrogači ih širom, spusti kapke, opet raskolači oči, sve se trzajući i bacajući po postelji, čas na ovu, čas na onu stranu, te padne u drijem; budi se na mahove, pogled mu bludi u prazninu. Onda se svom snagom baci naprijed, ali klone i, kao gromom ošinut, padne u težak san. Ostade ležati kao da je obamro. Grč popusti, šaka se rastvori, ispružena ruka klone i složi se uz tijelo. Nato se smiri kao čovjek u zanosu.
»Opijum je najposlije počeo da djeluje«, promrmlja djevojka ustajući. »No možda je ipak prekasno.«
Brzo je stavila šešir na glavu i uvila se u šal; zastrašeno se od časa na čas obazirala oko sebe, kao da se boji da joj — unatoč napitku za uspavljivanje — ona teška ruka opet ne padne na rame. No onda se tiho nagne nad postelju, poljubi zaspalog razbojnika u usta, nečujno otvori i opet zatvori vrata i požuri se iz kuće.
U mračnom prolazu kroz koji je morala proći da izbije na glavnu ulicu, noćobdija je otpjevao devet i pol sati.
»Je li već davno prošlo devet i pol?« upita djevojka.
»Za četvrt sata izbit će deset«, odvrati muškarac te prinese fenjer djevojčinu licu.
»A meni treba još čitav sat ili još više da stignem onamo«, promuca Nancy, protrči pored njega i žurno se spusti niz ulicu.
Mnogi su se dućani u širokim ulicama i pokrajnjim uskim uličicama već zatvarali dok je ona brzo odmicala svojim putem iz Spitalfieldsa prema West-Endu.9 Kad je čula kako s tornja izbija deset, njezina se nestrpljivost još poveća. Jurila je naprijed po uskom pločniku gurajući prolaznike laktima te umalo što nije dospjela konjima pod kopita gurajući se kroz gustu vrevu ulica gdje su prolaznici u gomilama čekali da prođu.
»Žena je poludjela!« govorili su ljudi okrećući se za djevojkom koja je žurno odmicala.
Kad je stigla do otmjenijega dijela grada, ulice više nisu bile tako prepune svijeta, pa je tu njezina jurnjava u nekolicine okašnjelih prolaznika pobuđivala još veću začuđenost. Poneki bi požurili nekoliko koraka za njom, da vide kamo to ona trči, a poneki su je prestizali i u čudu se okretali za njom, ali onda opet jedan za drugim zaostajali. Kad je napokon prispjela svome cilju, bila je sasvim sama.
Bila je to porodična palača u mirnoj i lijepoj ulici blizu Hyde Parka. Blistavi fenjer iznad same kapije bio joj je putokaz, a kad je pohitjela u tom pravcu, sat je upravo izbio jedanaest. Posljednjih je par koraka zastajkivala kao u nedoumici; ali glas s tornja kao da ju je prožimao novom snagom, i ona uđe u predvorje. U vratarskoj loži nije bilo nikoga. Oklijevajući pogleda oko sebe i pođe stubištu.
»Ej, djevojko!« povika lijepo odjevena sobarica izvirujući na jedna vrata. »Koga vi to tražite?«
»Neku damu koja stanuje u toj kući«, odgovori djevojka.
»Neku damu!« odgovori žena i srdito je pogleda. »A molim vas, koju damu?«
»Gospođicu Maylie«, odgovori Nancy.
Mlada žena, koja je već uočila njezinu sumnjivu vanjštinu, odgovori joj prezirnim pogledom i dozove nekoga čovjeka da joj odgovori. Nancy i njemu ponovi svoju molbu.
»A koga da najavim?« upita sluga.
»Ne koristi da kažete ma kakvo ime«, odvrati Nancy.
»Onda — u kojoj stvari?« opet će muškarac.
»Ni to vam ne mogu reći«, odgovori djevojka. »Ali ja moram razgovarati s mladom damom!«
»Dosta, dosta«, nato će sluga gurajući je prema izlazu. »Nosite se odavle! Gubite se!« »Samo me silom možete odavde odstraniti!« razbjesni se djevojka. »Ni dvojica takvih kao što ste vi neće ma maknuti s mjesta. Zar nema nikoga«, vikne djevojka ogledavajući se kao da traži pomoć, »tko bi pomogao sirotoj djevojci kakva sam ja?«
Taj zov upomoć djelovao je na kuhara dobroćudna lica koji je s ostalom poslugom došao da vidi što se tu događa, te on stupi naprijed da se zauzme za djevojku.
»Odvedi je gore, Joe, molim te!« reče kuhar.
»A čemu?« odvrati sluga. »Valjda ne misliš da će gospođica primiti takvu osobu kao što je ona?«
Ta primjedba, kojom je sluga htio da svrati pažnju nazočnih na sumnjivo zvanje mlade djevojke, pobudila je u nevinim grudima četiri sobarice pravedan gnjev pa su se žučljivo razblebetale kako je ta ženska na sramotu njihova spola i da je treba izbaciti na ulicu. »Učinite sa mnom što hoćete«, reče djevojka obrativši se opet sluzi, »ali prvo učinite što sam vas molila, najavite me gospođici, moram s njome govoriti!«
Dobroćudni je kuhar ponovo uze braniti, a onaj prvi sluga konačno pristade da izruči poruku.
»Šta da kažem?« upita sluga s jednom nogom na stepeniku.
»Da neka mlada žena najhitnije moli da razgovara nasamo s gospođicom Maylie«, reče Nancy, »te ako gospođica bude htjela da čuje samo prvu njenu riječ, odmah će znati što ona hoće i neće je smatrati varalicom.«
»Slušajte, vi ste malo odviše samosvjesni!« reče sluga.
»Samo vi njoj to isporučite«, nato će djevojka odlučnim glasom, »pa mi javite što je odgovorila.«
Čovjek se požuri uza stepenice, a Nancy ostade čekajući, blijeda i bez daha, slušajući uzdrhtalih usana glasne primjedbe prezira i gnjeva kojima kreposne sobarice nisu nimalo škrtarile: još su se žučljivije raskokodakale kad se sluga vratio i pozvao mladu ženu da pođe s njim.
»Danas se djevojci ne isplati biti poštena«, reče prva sobarica.
»Ljudima je milija prosta mjed nego u vatri prokušano zlato«, dobaci druga.
A treća se samo čudila što su — kako reče — otmjene dame od istoga kova kao i sve ostale žene, dok je četvrta u tom kvartetu zabiglisala u sopranu: »Sramota!«
Ne mareći za sve to, jer su joj srce pritiskale teže brige, Nancy pođe za slugom u malo predsoblje osvijetljeno svjetiljkom obješenom o strop. Sluga je tu ostavi i ode.
Nancy je svoju mladost potratila po najgorim londonskim bludilištima i jazbinama, ali je ipak u njoj preostalo malo prvobitne ženstvenosti, i kad je sada začula lagani ženski korak koji se približavao vratima nasuprot onima kroz koja je ušla, i kad je pomišljala na veliku suprotnost dviju ženskih bića koja će se začas naći licem u lice, osjeti kako je pritiskuje teret njezine sramote, i ona se sva pogruži i zbije u se, kao da se boji toga sastanka što ga je toliko željela.
No protiv tih plemenitijih osjećaja bunila se u tom času njezina oholost — grijeh poniženih i uvrijeđenih baš kao i grijeh nadmoćnih i samosvjesnih pravednika. Bijedna pratilica lopova i varalica, provalnika, razbijača, razbojnika i ubojica, prognanica iz ljudskog društva, djevojka koja se skrivala po najprljavijim zakucima, drugarica robijaša i zločinaca što žive u sjeni vješala, čak i posrnula djevojka, bila je odveć ponosna da bi se iznevjerila onom posljednjem tragu ženstvenosti koju Je, možda, smatrala sentimentalnom slabošću, ali je to bila jedina veza između nje i poštenog svijeta, dok su sve ostale spone bile poraskidane u razuzdanom životu kojemu se još za maloće odala.
Nancy uzdigne pogled toliko da vidi kako pred njom stoji vitka mlada djevojka, a ova ponikne očima i s hinjenom ravnodušnošću zabaci glavu i reče:
»Gospođice, nije bogme lako doći do vas. Da sam se uvrijedila i otišla, kako bi mnoge druge na mom mjestu učinile, jednog biste se dana ljuto kajali, i to ne bez razloga.« »Oprostite ako vas je tko uvrijedio«, odvrati Rose.
»Zaboravite to i recite mi što vas vodi k meni, jer ja sam ta koju tražite.«
Odgovorila je tako blagim i prijaznim glasom i pokazala se prema došljakinji tako srdačna i mila da se Nancy iznenadila i briznula u plač.
»Oh, gospođice!« usklikne djevojka grčevito krijući lice rukama, »kad bi bilo više žena nalik na vas, bilo bi manje takvih kao što sam ja — oh, da — svakako!«
»Sjednite«, reče Rose ozbiljno i srdačno. »Vaše me riječi zaista bole. Ako vas je snašla kakva nevolja, ja ću od srca rado učiniti sve da vam pomognem. Vjerujte mi da hoću. Molim vas, sjednite.«
»Dopustite mi da stojim, gospođice«, odgovori djevojka još uvijek plačući, »i nemojte biti tako ljubazni sa mnom dok me bolje ne upoznate. Već je kasno. Jesu li — jesu li ona vrata dobro zatvorena?«
»Jesu«, odvrati Rose te ustukne nekoliko koraka bliže vratima, kako bi za slučaj potrebe mogla što brže da pozove upomoć. »Zašto?«
»Zato«, odvrati djevojka, »što hoću sada da svoj život i život nekih drugih ljudi izručim vama na milost i nemilost. Ja sam ona djevojka koja je maloga Olivera odvukla natrag u kuću starog Fagina — one večeri kad je dječak nekim poslom otišao iz kuće u Pentonvilleu.«
»Vi?« usklikne Rose.
»Da, ja, gospođice«, odvrati djevojka. »Ja sam ona strašna djevojka o kojoj ste sigurno čuli, koja živi među zločincima, ja koja se ne sjećam da sam, otkako pamtim londonske ulice, ikad živjela boljim životom ili čula prijaznu riječ, tako mi bog pomogao! Da, slobodno ustuknite preda mnom od užasa! Ja sam mlađa od vas, mlađa nego što biste mislili kad me vidite, ali sam već navikla da me se ljudi plaše, jer mi se posljednje žene sklanjaju s puta kad ih susrećem na ulici!«
»Kako je sve to strašno!« usklikne Rose te se i nehotice odmakne od djevojke. »Na koljenima hvalite bogu, draga gospođice«, uzvikne djevojka, »što su se za vas, kad ste bili malo dijete, brinule dobre duše i što nikad niste gladovali i zebli, što nikad niste znali za pijanstvo i razuzdanost i još nešto strašnije, i za sve ono zlo kojemu sam ja bila izvrgnuta — još od kolijevke; mogu da se poslužim ovom riječju, jer kao što sam se rodila i živjela sred uličnog kala, tako će mi smetište biti i samrtna postelja.«
»Meni vas je tako žao!« izusti Rose slomljenim glasom. »Srce mi se grči kad vas slušam.«
»Neka vas bog blagoslovi što ste tako dobri!« nastavi djevojka. »Kad biste samo znali kako je meni katkad pri duši, vjerujte mi, vi biste se nada mnom rasplakali. No ja sam potajno pobjegla ovamo od onih koji bi me ubili kad bi saznali da sam došla ovamo — pobjegla sam da vam odam sve što sam prisluškujući saznala. Poznajete li čovjeka koji se zove Monks?«
»Ne«, odgovori Rose.
»Ali on vas poznaje«, otpovrnu djevojka, »i zna da ovdje stanujete, jer kad sam prisluškivala, čula sam kako spominje vašu adresu, i tako sam vas i pronašla.«
»Nikad nisam čula to ime«, reče Rose.
»Onda se kod nas zove drugim imenom, što sam i sama već prije naslućivala«, nato će djevojka. »Prije nekog vremena, a ubrzo poslije one neuspjele provale, kad je Oliver dospio u vašu kuću, ja sam posumnjala u toga čovjeka i potajno, u mraku, pribivala razgovoru između njega i Fagina. Razabrala sam da je Monks, kako ga mi zovemo, a vi...«
»Da, da«, ubaci Rose, »razumijem«.
»... da je Monks slučajno vidio Fagina sa naša dva dječaka onoga istog dana kad smo ga prvi put izgubili te u njemu odmah prepoznao dječaka za kojim je on, ne znam zašto, već odavna tragao. On se s Faginom pogodio da će mu platiti stanovitu svotu ako ponovo pronađe Olivera, a obećao mu je i više ako ga učini lopovom, ali nisam mogla saznati zašto.«
»A što je nakanio?« upita Rose.
»Ne znam. Ugledao je moju sjenu na zidu kad sam prisluškivala«, odgovori djevojka, »a malo je njih osim mene kojima bi uspjelo da na vrijeme pobjegnu. Ali sam ja uspjela i više ga nisam vidjela do sinoć.«
»A šta se onda dogodilo?«
»Reći ću vam, gospođice. Sinoć je opet došao. I opet je pošao gore, a ja sam prebacila šal preko glave da me moja sjenka ne oda te sam opet prisluškivala. Prve Monksove riječi koje sam čula bile su: 'I tako jedini dokazi o dječakovu identitetu leže na dnu rijeke, a stara vještica koja ih je čuvala već je istrunula u grobu.' Smijali su se i razgovarali kako im je to uspjelo, a Monks je i dalje razgovarao o dječaku pa se sve više ljutio i rekao kako bi volio da se na drugi način dočepao njegova novca, premda mu je sada njegova baština sigurna; kako bi to bilo divno, rekao je on, da se naruga hvalisavoj očevoj oporuci, samo da mu pođe za rukom da dječaka provede kroza sve londonske tamnice i da najposlije bude upleten u neko zločinstvo koje se kažnjava smrću; i kako bi Fagin to već mogao upriličiti pošto ga usto upotrijebi i u svoje zločinačke svrhe.« »Šta sve to treba da znači?« upita Rose.
»Živu istinu, gospođice, iako dolazi iz mojih usta«, odvrati djevojka. »Onda je uz mnoge psovke i kletve, na što sam ja već navikla, ali bi vas strašno sablaznile, rekao da bi drage volje pristao da ubiju dječaka, ali da se time on sam ne izvrgne opasnosti. Budući da se to ne može, on će ga pratiti kroz cijeli njegov život, pa ako bi dječak ikada samo pokušao da se okoristi svojim porijeklom, da će mu se još uvijek pružiti prilika da ga uništi. 'Ukratko, Fagine' rekao je on, 'iako si Židov, ni tebi ne bi nikad uspjelo da izmisliš takve podvale i zamke kao one kojima ću ja napakostiti svome mlađem bratu Oliveru.'«
»Svome bratu!« usklikne Rose zaprepašteno.
»To su njegove riječi«, reče Nancy, obazirući se sve u strahu neće li se odnekle stvoriti Sikesov lik. »A dok je govorio o vama i o nekoj drugoj gospođi, rekao je da je sam bog ili sam nečastivi protiv njega, budući da se Oliver našao pod vašom zaštitom, i smijao se i još je rekao da ga baš to tješi, jer biste vi dali stotine i tisuće funti kad biste ih imali, samo da saznate tko je ono vaše dvonožno psetance što ste ga toliko zavoljeli.«
»Ta valjda ne mislite reći«, izusti Rose i problijedi »da je sve to kazao ozbiljno?«
»Ako je ikad neki čovjek govorio ozbiljno i odlučno onda je Monks tako govorio«, nato će djevojka odmahujući glavom. »On ne zna za šalu kad u njemu uskipi bijes. Ja poznajem mnoge muškarce koji čine još mnogo strašnije stvari, ali bih radije deset takvih ljudi slušala kako mi govore o svojim zlodjelima negoli Monksa samo jedanput. Već je kasno, moram se vratiti kući, a da ne pobudim ni najmanju sumnju gdje sam bila. Moram odmah kući!«
»A šta mogu ja učiniti?« upita Rose. »Kako da se poslužim time što ste mi rekli, a bez vaše pomoći? A vi želite da se vratite! Zašto hoćete da se vratite onim ljudima koje ste mi prikazali tako strašnim bojama? Ako ćete to što ste meni povjerili ispričati jednom gospodinu, kojega mogu začas dozvati iz susjedne sobe, on će vas za pola sata otpremiti na sigurno mjesto.«
»Ali ja želim da se vratim«, odgovori djevojka, »i moram da se vratim, jer — no kako da o takvim stvarima pričam nevinoj djevojci kao što ste vi? — jer se među onim muškarcima o kojima sam vam govorila nalazi čovjek koji je, možda, najstrašniji od svih; a ja ga ne bih mogla napustiti čak ni onda kad bih se time mogla osloboditi života kojim sada živim.«
»Vi ste se već prije jednom zauzeli za toga dragog dječaka«, napomene Rose; »sada ste unatoč opasnosti koja vam prijeti došli ovamo da biste mi sve to priznali, vi se kajete, a i stid vas je; a na licu vam razaznajem da sada govorite istinu i po svemu tome vjerujem da bi vas mogli izvesti na pravi put.« Ona sklopi ruke i suze joj potekoše niz obraze. »Oh, zaklinjem vas, nemojte se oglušiti usrdnim molbama jedne žene, a ja mislim — prve žene koja vas žali i razumije! Oh, poslušajte me i dajte da vas spasim!«
»Gospođice«, usklikne djevojka i padne pred njom na koljena, »draga moja, slatka, anđeoska gospođice, vi ste uistinu prva žena koja me usrećila takvim riječima, i da sam ih prije čula, ja bih se, možda, okanila ovoga bijednog i grešnog života, ali sada — sada je prekasno!«
»Nikad nije prekasno«, reče Rose, »da se kajete i da ispaštate.«
»Varate se — prekasno je!« usklikne djevojka grcajući od preteška jada, »ne mogu ga napustiti, ne mogu ga prepustiti njegovoj sudbini i sigurnoj smrti.«
»A zašto da ga prepustite smrti?« upita Rose.
»Jer ga ništa ne bi moglo spasiti«, vikne djevojka. »Ako bih drugima ispričala ono što sam vama ispričala, oni bi ih sve pohvatali, a njega sigurno osudili na smrt, jer on je svagda bio najsmjeliji i najstrašniji među njima!«
»Zar je moguće«, zavikne Rose, »da se vi radi takva čovjeka odričete nade da smjesta budete spašeni. Pa to je bezumno!«
»Ne znam što je, ali sigurno znam da je tako, a tako je i sa stotinama drugih djevojaka koje su isto tako zle i pokvarene kao što sam ja. Moram se vratiti! Možda je to božja kazna za sve zlo koje sam počinila, možda — ja ne znam; no mene nešto vuče k njemu unatoč svim bolima i patnjama koje mi je on nanio, unatoč njegovoj okrutnosti prema meni, i ja bih se vratila k njemu i kad bih znala da će me on naposljetku svojom rukom ubiti!« »Pa šta da radim?« upita Rose. »Ne mogu dopustiti da ovako odete od mene.«
»Ali vi to morate, znam da ćete me pustiti«, odvrati djevojka i ustane. »Vi me nećete u tom spriječiti, jer sam imala povjerenja u vašu dobrotu i nisam od vas tražila nikakvo jamstvo ni obećanje.«
»Od kakve su mi onda koristi vaša saopćenja?« upita Rose. »Tu tajnu treba razjasniti ako hoćemo da pomognemo Oliveru, do kojega je vama samoj toliko stalo!«
»Među svojim znancima naći ćete sigurno nekoga plemenitog čovjeka kojemu ćete moći povjeriti tu tajnu i koji će vas svjetovati što vam je činiti«, odvrati djevojka.
»A ukaže li se potreba, hoću li vas opet moći naći?« upita Rose. »Nije mi do toga da saznam gdje ti strašni ljudi žive, ali bih htjela znati gdje ćete se vi u stanovito vrijeme zadržavati?«
»Hoćete li mi obećati da ćete sačuvati tajnu i da ćete doći sami, ili u društvu samo onoga jednog čovjeka kojemu ćete se povjeriti, i da neću biti pod paskom i da me nitko neće uhoditi?« nato će djevojka.
»Ja vam to svečano obećavam!« odgovori Rose.
»Svake nedjelje uvečer od jedanaest pa dok sat ne izbije dvanaest, šetat ću gore-dolje po London Bridgeu«, reče bez oklijevanja djevojka, »šetat ću, ako mi bude suđeno da ostanem na životu.«
»Još samo časak«, zadrži je Rose kad je djevojka naglo pošla vratima. »Razmislite još jedanput o svom sadašnjem životu i o mogućnosti koja vam se pruža da se iz njega izbavite. Vi imate pravo na moju pomoć, i to ne samo zato što ste mi sve to povjerili, nego i kao žena koja je već duboko zagrezla u grijeh, ali koju još uvijek čeka spasenje. Zar ćete se zbilja vratiti onoj rulji zločinaca i onom muškarcu, a bila bi dovoljna samo jedna riječ da vas spasi? Kakva je to čarobna moć što vas tako snažno vuče natrag i drži u pandžama grijeha? Oh, zar u vašem srcu nema pritajenih osjećaja koje bih mogla probuditi svojim riječima, zar u njemu nije preostalo ni jedno čuvstvo na koje bih se mogla pozvati da vas trgnem iz te zaslijepljenosti?«
»Kad se žene, mlade i dobre i lijepe kao vi«, odvrati djevojka čvrstim glasom, »kad se takve žene zaljube, ljubav ih čini sposobnim za sve, i na sve će biti spremne — čak i one koje poput vas imaju i svoj dom i roditelje, prijatelje i druge obožavatelje i sve što im srce zaželi. Ali kad se djevojka kao ja, koja nema krova nad glavom, osim poklopca lijesa pod kojim će se jednog dana moći mirno ispružiti, djevojka bez drage prijateljice da je njeguje u bolesti i najposlije joj zaklopi oči — osim bolničarke uboškog doma — kad takva djevojka pokloni svoje bezvrijedno i pokvareno srce nekom muškarcu da joj nadomjesti ljubav očinskog doma i davno izgubljenih prijatelja, kad mu pokloni svoje srce koje možda nikad u životu nije upoznalo žar ljubavi — tko se može ponadali da takvu djevojku vrati na pravi put? Žalite nas, gospođice, što je u nama preostao samo jedan jedini ženski osjećaj, žalite nas što nam je kruta sudbina uskratila sreću da se ponosimo i uživamo u tom osjećaju koji nas, kao kazna božja, tjera samo u još veći očaj i nanosi nam samo još ljuće muke i patnje.«
»Nećete mi valjda odbiti da primite ovu malenkost«, reče Rose poslije kratke šutnje, »tako da živite u poštenju — barem dok se opet ne sastanemo?«
»Ni jedan peni«, odvrati djevojka i odmahne rukom.
»Zašto odbijate svaku moju pomoć?« nato će Rose i pristupi joj bliže. »Ja zaista želim da vam pomognem!«
»Najbolje ćete mi pomoći, gospođice«, odvrati djevojka, »ako mi odmah oduzmete život, jer večeras sam jače nego ikad prije osjetila što sam i kakva sam, i bilo bi divno da ne moram umrijeti u onom, paklu u kojem sam živjela. Bog vas blagoslovio, draga gospođice, i neka vam da onoliko sreće koliko sam nesreće i sramote ja morala da podnesem.« Govoreći to i gušeći se u suzama nesretno stvorenje napusti sobu; Rose se, svladana osjećajima što su u njenoj duši iskrsavali za vrijeme razgovora koji je bio više nalik na kratkotrajan san negoli na zbilju, baci u naslonjač pokušavajući da pribere svoje uskomešane misli.

XL. POGLAVLJE
SADRŽI NOVA OTKRIĆA I POKAZUJE KAKO IZNENAĐENJA, BAŠ KAO I NESREĆE, RIJETKO DOLAZE SAMA.
Ona se zaista našla u sto muka i neprilika, jer dok je svim silama nastojala i iz dna duše željela da prodre u tajnu koja je poput mračne koprene zastirala Oliverovu najraniju mladost, ipak je morala šutjeti o svemu što joj je sirota djevojka netom povjerila vjerujući u njenu iskrenost i poštenje. Svojim riječima i čitavim svojim bićem ona je ganula Rosino srce; i kao što je ova bila prožeta iskrenom ljubavlju za svoga malog štićenika, tako je usrdno željela da predobije i preobrati sirotu djevojku koju je društvo odbacilo. Namjeravali su se zadržati u Londonu samo tri dana i onda otputovati u neko zabitno mjestance na moru. Sada je upravo bila prošla ponoć između prvoga i drugog dana. Šta je mogla poduzeti u roku od tih četrdeset i osam sati, ili kako je mogla odgoditi to putovanje a da ne pobudi nikakvu sumnju?
Gospodin je Losberne boravio u kući kao njihov gost, a trebalo je da još dva dana ostane kod njih. Ali je Rose i suviše dobro poznavala naglost toga poštenjaka i sasvim jasno predviđala kako bi on u prvom nastupu bijesa planuo mržnjom protiv osobe koja je bila upletena u ponovnu otmicu Olivera. Stoga mu nije smjela povjeriti tu tajnu niti ga zamoliti da se zauzme za jadnu djevojku dok je u tom nastojanju ne potpomogne još neka dobronamjerna i iskusnija osoba. I baš zbog toga morala je biti na oprezu i nipošto nije smjela odati svoju tajnu gospođi Maylie koja bi se neminovno u prvom naletu uzbuđenja nadugo i naširoko posavjetovala s vrijednim Doktorom. S istog razloga nije smjela ni pomisliti da potraži neki pravni savjet, kad bi čak i znala kako se to radi. Glavom joj sune misao da zatraži pomoć od Harryja, ali se odmah sjeti njihova rastanka te joj se učini nedostojnim da ga pozove da se vrati. On ju je, možda, za to vrijeme — i suze joj navru na oči dok je raspredala te misli — pomalo već i zaboravio i navikao da bez nje nađe svoju sreću u životu.
Izmučena tim raznim mislima i razmatranjima i naginjući čas ovom, čas opet onom rješenju i odustajući naposljetku od svih tek što bi malo dulje o njima razmislila, Rose je u duševnom nemiru i mučnoj besanici provela noć. Pošto je sutradan još uvijek oklijevala, najposlije donese očajničku odluku da se ipak posavjetuje s Harryjem.
»Ako njemu bude teško da dođe ovamo«, pomisli ona, »kako li će tek meni biti pri duši kad se sastanemo! No možda će ipak doći, pisat će ili će sam doći i namjerice me izbjegavati, kao što je to činio i prije svoga odlaska. To isprva ni sama nisam mogla shvatiti, ali sam uvidjela da je to mnogo bolje za nas oboje.« I Rose odbaci pero i okrene glavu, kao da ne želi da listovni papir, koji će mu saopćiti njezinu molbu, vidi kako plače.
Laćala se pera i opet ga odlagala razmišljajući i premišljajući se kako da napiše prvi redak, i nije napisala prvu riječ kadli Oliver, koji je s gospodinom Gilesom kao čuvarom bio u šetnji po londonskim ulicama, bane u sobu sav zadihan i silno uzbuđen, kao da prijeti neka nova nesreća.
»Zašto si tako usplahiren?« upita Rose i pođe prema njemu. »Govori, Olivere!«
»Ne znam da li uopće mogu govoriti, meni je kao da ću se ugušiti«, odvrati Oliver. »Oh bože, kad samo pomislim da sam ga najposlije vidio i da ćete se sada moći uvjeriti da sam govorio istinu!«
»Uvijek sam vjerovala da si govorio samo istinu, dragi moj«, odvrati Rose i stane ga miriti. »Ali što to znači? O kome ti to govoriš?«
»Vidio sam onoga gospodina«, odvrati Oliver s teškom mukom izgovarajući riječi, »gospodina koji mi je bio tako dobar — gospodina Brownlowa o kojem smo tako često razgovarali.«
»Gdje?« upita Rose.
»Upravo je izlazio iz kočije, i ulazio u neku kuću«, nato će Oliver, a suze radosnice briznuše mu na oči. »Nisam s njim razgovarao, jer me nije ni vidio, a ja sam tako drhtao da nisam mogao da mu priđem. No Giles se mjesto mene raspitao da li on tamo stanuje, a sluga mu je to potvrdio. Pogledajte!« I Oliver pokaže ceduljicu, »tu je adresa kuće gdje stanuje! Odmah ću onamo! Oh, bože, bože, ne znam što ću kad ga opet ugledam i s njime razgovaram!«
Rose je imala mnogo muke da pročita adresu, jer ju je Oliver tim i sličnim poklicima neprestano ometao i zbunjivao, a glasila je 'Craven-Street, Strand', i smjesta odluči da se okoristi tim otkrićem.
»Brzo!« usklikne ona. »Reci Gilesu da odmah pošalju po kočiju, a ti se odmah spremi da pođeš sa mnom. Reći ću samo tetki da ćemo se malo provozati, i dok se ti spremiš, bit ću i ja gotova.«
Olivera nije trebalo požurivati, i nije prošlo ni pet minuta, a oni su se već vozili u Craven-Street. Kad su stigli onamo, Rose ostavi Olivera u kolima, pod izlikom da mora prvo pripremiti staroga gospodina na veliko iznenađenje; pošalje po sluzi svoju posjetnicu s molbom da je gospodin Brownlow odmah primi u važnoj i hitnoj stvari. Sluga se ubrzo vrati i pozove je da pođe gore; ona se uputi za njim i čas kasnije nađe se pred starijim gospodinom dobroćudna izgleda, u zelenu kaputu. Blizu njega sjedio je drugi neki stariji gospodin koji nije tako dobroćudno izgledao. Imao je pamučne hlače i kožne dokoljenice, a bradu je podnimio o jabuku svoga debelog štapa što ga je obuhvatio objema rukama. »Oh, bože«, reče gospodin u zelenom kaputu ustajući vrlo uljudno sa stolice. »Molim vas, milostiva gospođice, oprostite, ali sam mislio da opet netko dolazi da mi dosađuje — molim vas, dakle, da oprostite i izvolite sjesti.«
»Vi ste, ako se ne varam, gospodin Brownlow?« reče Rose pošto je pogledala i onoga drugog gospodina.
»To sam ja«, odvrati stari gospodin, »a to je moj prijatelj gospodin Grimwig. Hoćete li nas načas pustiti nasamo Grimwig?« »Mislim«, nato će gospođica Maylie, »da zasad još nije potrebno da se gospodin potrudi da iziđe. Ako sam dobro obaviještena, gospodin je također upućen u stvari o kojoj želim s vama razgovarati.«
Gospodin se Brownlow pokloni kimnuvši glavom, a gospodin Grimwig, koji se bio samo vrlo ukočeno poklonio i već ustao, još jednom vrlo ukočeno kimne glavom i opet sjedne. »Ne sumnjam da ćete se uvelike začuditi«, započne Rose i kao da se malo zbunila, »ali vi ste bili tako dobri mome mladom prijatelju te sam uvjerena da će vas zanimati da opet nešto čujete o njemu.«
»Doista?« nato će gospodin Brownlow. »A mogu li znati, kako se zove?«
»Vi ga poznajete pod imenom Oliver Twist«, odvrati Rose.
Čim je ona izustila te riječi, gospodin Grimwig, koji je tobože s velikim interesom zagledavao u neku veliku knjigu koja je ležala na stolu, mahom je zalupi i zavali se natrag u stolicu. Njegovo je lice izražavalo krajnju zapanjenost; očima je buljio u prazno, a onda kao da se zastidio što je pokazao toliko uzbuđenje i, trgnuvši se, sjedne kako je isprva sjedio; gledao je ravno preda se, zazviždao otegnuto, a zvuk kao da se nije gubio u praznom uzduhu, nego je nestajao u najdubljoj nutrini njegova želuca.
Gospodin Brownlow nije bio manje iznenađen, premda njegova začuđenost nije došla na tako neobičan način do izražaja. Privuče on svoju stolicu bliže i reče:
»Budite tako dobri, draga milostiva gospođice, i ne govorite mnogo o nekoj mojoj dobroti koju maločas spomenuste i za koju osim vas nitko ne zna. Ako mi možete dokazati da sam s nepravom stvorio sebi loše mišljenje o onom sirotom dječaku, preklinjem vas: govorite!«
»Nevaljalac je on — pojest ću svoju glavu ako nije«, progunđa gospodin Grimwig kao da govori iz trbuha, a ni brk mu se nije trznuo.
»U toga je djeteta dobro srce i plemenita duša«, nato će Rose zacrvenjevši se, »a providnost koja mu je nametnula kušnje, teške i preteške za njegova mlada ljeta, usadila mu je u dušu osjećaje kojima bi se mogli ponositi oni koji su šest puta stariji od njega.«
»Meni je tek šezdeset i prva«, nato će gospodin Grimwig jednako hladna i bezizražajna lica, »a tome Oliveru zacijelo je dvanaest godina. Vaša primjedba, dakle, nije umjesna.« »Ne svraćajte pažnju na moga prijatelja, gospođice Maylie«, reče gospodin Brownlow, »on ne misli što govori.«
»Misli, misli!« progunđa gospodin Grimwig.
»Ne, ne misli«, nato će gospodin Brownlow koji se očigledno sve više srdio.
»Pojest ću svoju glavu ako ne misli«, opet zagunđa gospodin Grimwig.
»Pa ako zaista tako misli, onda je zavrijedio da je izgubi«, odbrusi gospodin Brownlow.
»A on bi vrlo rado vidio toga čovjeka koji bi se usudio da mu je odsiječe«, priklopi gospodin Grimwig lupkajući štapom o pod.
Pošto su već tako daleko dotjerali, oba starčića uzeše po čupak burmuta, a zatim, po staroj navici, rukovaše se jedan s drugim.
»Dakle, gospođice Maylie«, nato će gospodin Brownlow, »da se vratimo vašemu malom štićeniku do kojega vam je toliko stalo. Hoćete li mi reći što ste saznali o tom jadnom dječaku; mogu vam odmah reći da sam pokušao sve što je bilo u mojoj moći da ga pronađem i da se poslije povratka iz inozemstva moje mišljenje o njemu još učvrstilo. Došao sam do uvjerenja da me prevario i da se od svojih prijašnjih ortaka dao nagovoriti da me okrade.«
Rose je imala vremena da se pribere pa je sad u nekoliko kratkih i suvislih rečenica ispripovjedila sve što se zbilo s Oliverom od onoga časa kad je otišao iz kuće gospodina Brownlowa, a ono što joj je saopćila Nancy ostavila je za poslije, kad bude nasamo s gospodinom Brownlowom. Završila je time da je Olivera ovih posljednjih mjeseci mučila samo jedna teška briga što ne može pronaći svoga prijašnjeg dobročinitelja i prijatelja. »Bogu hvala!« usklikne stariji gospodin. »To je velika sreća za mene, zaista velika sreća! A vi mi, gospođice Maylie, ne rekoste gdje se on sada nalazi. Oprostite mi što vam to zamjeram — ali zašto ga niste poveli sa sobom?«
»On čeka u kočiji pred kućom«, odvrati Rose.
»Pred mojom kućom?« uzvikne stariji gospodin i poleti iz sobe, pojuri niza stepenice i skoči u kola.
Kad su se vrata za njim zatvorila, gospodin Grimwig diže glavu pa se, nakrenuvši stolicu na jednu nogu, kao na vrtuljku tri puta zavrti oko svoje osi pomažući se pritom štapom i hvatajući se drugom rukom na mahove stola, sjedeći svejednako čvrsto na svom stolcu. Poslije te vrtnje đipne uvis i počne cupkati po sobi gore-dolje, a onda sasvim neočekivano zastane pred Rose i, ni pet ni šest, poljubi je.
»Tiho!« reče kad je mlada dama ustala osupnuta tim malo neobičnim postupkom, »ništa se vi ne bojte, ja sam dosta star da vam budem djed. Vi ste divna djevojčica — i vrlo ste mi dragi. Evo ih, već dolaze!«
I zaista, tek što se on jeguljasto okretno opet smjestio na stolici, gospodin Brownlow vrati se s Oliverom kojega i gospodin Grimwig vrlo srdačno dočeka; i da je samo taj jedini trenutak sreće bila sva nagrada za njenu brigu i strah što je pretrpjela zbog Olivera, Rose Maylie bila bi dovoljno nagrađena.
»Uostalom«, reče gospodin Brownlow i pozvoni, »još nekog ne smijemo zaboraviti.« A onda će sluzi koji je čas zatim ušao: »Pozovite gospođu Bedwin.«
Gospođa se Bedwin brzo pojavi, pozdravi i stane kod vrata čekajući dalja naređenja svoga gospodara.
»Ali, gospođo Bedwin«, našali se gospodin Brownlow, »vi kao da svaki dan sve slabije vidite.«
»Istina je to, gospodine«, odvrati stara gospođa. »U mojim godinama, gospodine, vid ne biva bolji.«
»To se i meni čini«, odvrati gospodin Brownlow, »ali stavite naočari na nos i molim vas, pogledajte malo bolje, pa da vidimo hoćete li onda pogoditi zašto smo poslali po vas.« Stara gospođa poče da pretura po džepu. Ali Oliver više nije mogao svladati svoje uzbuđenje pa se zaleti i baci njoj u naručje.
»Bože i svi sveci!« zavikne stara gospođa, »pa to je moje nevinašce!« i zagrli dječaka. »Draga moja, stara pomajko!« usklikne Oliver.
»Znala sam ja to — znala sam da će se vratiti«, reče stara gospođa držeći ga čvrsto u svojim rukama. »Kako li dobro izgleda i kako je fino odjeven — opet kao pravi mali gospodin! A gdje si tako strašno dugo bio pa te nema te nema? Oh, isto ono slatko lišće, samo ne više tako blijedo, i iste oči, samo ne više tako tužne. Nikad nisam mogla zaboraviti taj pogled i taj smiješak. U mislima sam ga uvijek gledala uz moju djecu, koja već davno počivaju u hladnom grobu, još kad sam bila mlada i sretna!« I sve tako pričajući i gurkajući
Olivera od sebe da vidi koliko je porastao, čas opet mazno prebirući prstima po njegovoj kosi, dobra je starica prislonila glavu na njegovo rame i smijala se i plakala u isti mah.
Gospodin Brownlow ostavi nju i Olivera da se do mile volje napričaju i povede Rose u drugu sobu gdje ga je ona potanko izvijestila o svemu što joj je Nancy saopćila i što je njega nemalo iznenadilo. Objasnila mu je također zašto, se nije najprije povjerila svom prijatelju doktoru Losberneu; gospodin ju je Brownlow uvjeravao da je to bilo vrlo pametno i sam se ponudi da se posavjetuje s vrijednim Doktorom. Da bi što prije ostvarili tu namjeru, odluče da će on još iste večeri u osam sati doći k njima, i neka Rose za to vrijeme gospođu Maylie oprezno o svemu obavijesti. Pošto su se tako dogovorili o svemu što je najprije valjalo poduzeti, Rose i Oliver vrate se kući.
Pokazalo se da je Rose bila u pravu kad se bojala bijesa poštenoga Doktora. Tek što mu je ona povjerila što joj je Nancy odala, odmah je počeo da grdi i da se prijeti da će Nancy učiniti prvom žrtvom oštroumne gospode Blathersa i Duffa, i već je, štaviše, stavio šešir na glavu, spreman da odjuri do spomenute dvojice genijalnih detektiva, da ih smjesta predobije za taj pothvat. I sigurno bi u prvom bijesu i izvršio svoju nakanu, i ne misleći na posljedice takvoga postupka, da ga nije zadržao gospodin Brownlow koji ga je isto tako bijesno odvraćao od njegova nauma, jer je bio isto tako naprašite ćudi kao i Doktor, ali mu je iznio i potrebne razloge i proturazloge, dokazavši kako bi sve samo pokvario kad bi se tako prenaglio.
»Pa šta da radimo, dobijesa?« upita plahoviti Doktor kad su se vratili u sobu gdje su bile dame. »Da pošaljemo, možda, još i zahvalnicu svima tim razbojnicima, muškima i ženskima, s molbom da svaki od njih izvoli primiti sto funti kao skroman darak u znak našeg poštovanja i zahvalnosti za veliku dobrotu koju su iskazali Oliveru?«
»Pa, ne baš to«, odvrati gospodin Brownlow smijući se, »ali treba da postupamo vrlo oprezno. Ne smijemo se nikako prenagliti.«
»Vrlo oprezno!« usklikne Doktor. »Sve bih ja njih poslao...«
»Svejedno kamo«, uteče mu se u riječ gospodin Brownlow, »ali šaljući ih kamo vi želite, hoćemo li time postići i ono što želimo?«
»A šta?« upita Doktor.
»Da otkrijemo tko su Oliverovi roditelji i da mu spasimo baštinu koju su mu, ako je sve što smo čuli istina, varkom preoteli.«
»Oh«, usklikne gospodin Losberne hladeći lice džepnim rupcem, »na to sam gotovo i zaboravio.«
»No dakle«, nastavi gospodin Brownlow, »ako i pretpostavimo da bismo mogli pohvatati svu tu bandu a da pritom ne naškodimo sirotoj djevojci, šta ćemo time postići?«
»Pa, po svoj prilici barem to da nekoliko od njih pošaljemo na vješala«, odgovori Doktor, »a ostale na robiju.«
»Vrlo dobro«, odvrati gospodin Brownlow osmjehnuvši se, »no zato će se oni s vremenom već i sami pobrinuti; ako bismo ih mi u tome pretekli, učinili bismo ludoriju, a to se baš nikako ne slaže s našim ili barem ne s Oliverovim interesima, a to je, uostalom, jedno te isto.«
»Kako to?« upita Doktor.
»Tako! Posve je jasno da ćemo se morati boriti s najvećim poteškoćama dok ne otkrijemo tajnu, ukoliko nam ne uspije da raskrinkamo i pritisnemo toga Monksa. A to se može postići samo lukavštinom, kad ga uhvatimo u društvu njegovih zločinačkih ortaka. Jer pretpostavimo da ga i uhvatimo, ipak nećemo imati nikakvih dokaza protiv njega. On, štaviše, koliko je nama poznato, nije upleten ni u kakve grabežne pothvate tih zločinaca. Sve ako i ne bude oslobođen, najviše će biti ako ga mognu osuditi na zatvor kao lupeža i skitnicu. A poslije će on šutjeti kao zaliven, što će za nas biti isto kao da je gluh, nijem, slijep i lud.«
»No onda vas opet pitam«, tvrdoglavo će Doktor, »mislite li vi da je pametno da se smatramo vezanim obećanjem što ga je netko s najplemenitijom nakanom dao toj djevojci...« »Molim vas, draga gospođice, ne upuštajte se, što se toga tiče, ni u kakve razgovore«, upadne gospodin Brownlow u riječ djevojci koja je upravo htjela da odgovori. »Održat ćemo dano obećanje! Ne mislim da ćemo zbog toga imati ikakvih poteškoća u svom pothvatu. Ali prije nego što odlučimo kako da postupamo, treba da se uvjerimo da li će nam djevojka htjeti pomoći da se sastanemo s tim Monksom pod uvjetom da ne zovemo u pomoć policiju, ili — ako bude htjela ili mogla da nam pomogne — da li nam može dati potrebne podatke o Monksovim skrovištima kao i o njemu samom, da bismo ga mogli pronaći i prepoznati. Ne možemo je vidjeti prije nedjelje uvečer, a danas je utorak. Ja bih predložio da u međuvremenu sve ovo zadržimo u tajnosti, čak i pred samim Oliverom.« Iako je gospodin Losberne vrlo kisela lica saslušao taj prijedlog po kojem je punih pet dana valjalo besposleno mirovati, ipak je morao priznati da se ni on sam u tom času ne bi mogao ničem dosjetiti, ničemu boljem; i kako su i gospođa Maylie i Rose odlučno pristajale uz gospodina Brownlowa, konačno se svi složiše da prihvate taj prijedlog.
»Htio bih«, reče on, »da zamolim svoga prijatelja Grimwiga da nam i on pomogne. On je čudan svat, ali vrlo domišljat, te bi nam mogao biti od velike koristi; moram napomenuti da je svršeni pravnik. Napustio je odvjetničko zvanje u znak protesta što mu je kroz deset godina povjerena samo jedna jedina parnica; ali treba da sami odlučite je li to loša svjedodžba ili preporuka.«
»Nemam ništa protiv toga da se obratimo vašemu prijatelju ako i meni bude dopušteno da pozovem svoga«, reče Doktor.
»O tome treba da glasamo«, nato će gospodin Brownlow. »A tko je taj vaš prijatelj?«
»Sin ove dame i vrlo dobar prijatelj gospođice Rose«, odvrati Doktor, pokazujući u pravcu gospođe Maylie i značajno gledajući njezinu nećakinju.
Rose pocrvenje do ušiju. Nije se protivila ni jednom riječju tome prijedlogu, a sigurno je osjećala da joj to ne bi ništa ni koristilo, i prema tome izabraše i Harryja Mayliea i gospodina Grimwiga u akcioni odbor.
»Mi ćemo, dakako, ostati u Londonu«, reče gospođa Maylie, »dokle god budu postojali i najmanji izgledi za uspjeh ovoga pothvata. Ja ću drage volje učiniti sve i snositi sve troškove samo da nam uspije ta stvar, koja nam je svima tako na srcu. Neću se ni najmanje buniti budem li morala ostati ovdje još i dvanaest mjeseci ako mi kažete da postoji ma i tračak nade.«
»Dobro«, nato će gospodin Brownlow, »i budući da na svim vašim licima vidim da mi želite postaviti pitanje zašto sam baš onda otputovao kad je bilo tako potrebno da ispitam sve ono što vam je Oliver bio ispričao, dopustite mi da postavim uvjet da me nitko ništa o tome ne pita dok ne budem smatrao uputnim da vam i bez pitanja ispričam sve ono što je meni poznato o toj stvari. Vjerujte mi da imam opravdanog razloga što postavljam taj uvjet, inače bih izazvao nade koje bi se mogle izjaloviti, i naše poteškoće i razočaranja, kojih ionako imademo na pretek, samo bi se povećali. Hajdemo! Već su javili da je večera na stolu, a naš mali Oliver, koji se nalazi sam u susjednoj sobi, još bi mogao pomisliti da nam je njegovo društvo dojadilo te da smišljamo kako da ga opet sama pošaljemo u daleki svijet.«
Rekavši to, stari gospodin pruži ruku gospođi Maylie i povede je u blagovaonicu. Za njim je pošao gospodin Losberne vodeći Rose, i tako je zasjedanje bilo za taj mah prekinuto.

XLI. POGLAVLJE
POKAZUJE KAKO STARI OLIVEROV ZNANAC, ISTIČUĆI SE NESUMNJIVIM ZNACIMA GENIJALNOSTI, ULAZI U JAVNI ŽIVOT GLAVNOGA GRADA ENGLESKE
Iste one noći kad je Nancy, uspavavši Sikesa, hitjela u kuću Rose Maylie da izvrši ono što je bila naumila, glavnim je sjevernim drumom pješačilo u pravcu Londona dvoje ljudi kojima bismo barem donekle morali posvetiti svoju pažnju.
Bili su to čovjek i žena; no možda bi bilo ispravnije da kažemo — muško i žensko, jer prvi je bio gegav, koštunjav, iskrivljenih nogu, jedan od onih dugonja za koje nikad ne možeš posigurno znati koliko mu je godina, jer su kao dječaci nalik na nedorasle ljude, a kad porastu do muževne dobi, onda su prije vremena nalik na izrasle dječake. Druga je osoba bila mlada, jedra i snažna djevojka, i sva sreća što je bila takva, jer je na leđima nosila omašan svežanj. Njezin suputnik nije bio opterećen prevelikom prtljagom, jer mu se o štapu što ga je bio prebacio preko ramena njihao samo omalen zavežljaj, nekoliko stvarčica skljukanih u džepni rubac. Zbog toga, kao i s obzirom na njegove neobično duge krake, nije mu bilo teško da izmiče kojih desetak koraka ispred svoje pratilice, za kojom bi se od vremena do vremena ogledavao trznuvši samo srdito glavom, kao da joj spočituje što toliko zaostaje i nagoneći je da ubrza korak.
Tako su klipsali po prašnjavoj cesti ne gledajući ni lijevo ni desno i ne mareći ni za što, te bi samo načas stali ustranu kad bi poštanska kočija prodrndala pored njih, jureći iz grada — sve dok nisu stigli do Highgatea; tu je putnik zastao i nestrpljivo se okosnuo na svoju pratilicu:
»Brže! Zar ne možeš brže? Ala si mi ti neko mrtvo puhalo, Šarlota!«
»Vjeruj mi, težak je teret što ga nosim«, odgovori žensko čeljade dašćući od iznemoglosti. »Težak teret! Šta ti to buncaš? Zar su u tebe kosti od pluta — od čega li?« drekne na nju neumorni putnik i prebaci svoj svežnjić s jednoga ramena na drugo. »Evo ti je na! I opet je sjela! Uz tebe mora i najstrpljiviji čovjek izgubiti strpljenje!«
»Je li još jako daleko?« upita žena i sjedne na nasip, dižući oči prema njemu; znoj joj se curkom cijedio niz lice.
»Jako daleko! Pa moglo bi se reći da smo već prispjeli!« reče dugonja pokazujući rukom ispred sebe. »Pogledaj onamo — ono su svjetla Londona!«
»Do njih ima barem još dvije dobre milje«, nato će djevojka očajničkim glasom.
»Ne brini jesu li dvije ili dvadeset«, odvrati Noa Claypole, jer je to bio on, »nego ti ustaj i podbrusi pete, ili ću te ćaknuti nogom, samo da znaš!«
Budući da se Noin crveni nos još jače zacrvenio od ljutine, a on sam zakoračio preko ceste te se činilo da se baš nimalo ne šali, djevojka bez riječi ustane i pođe za njim vukući noge.
»Noa, gdje si naumio da prenoćimo?« upita ona pošto su poodmakli nekoliko stotina metara.
»Pa odakle da ja to znam?« izdere se Noa, koji je bivao sve lošije volje što se cesta više duljila.
»Nadam se, negdje blizu«, nato će Šarlota.
»Ne, nećemo blizu«, odvrati gospodin Claypole, »nikako u blizini; tome se ne nadaj!« »A zašto ne«?
»Kad ti ja kažem ne, neka ti to bude dosta i ne pitaj više kako i zašto«, odvrati gospodin Claypole dostojanstveno.
»Pa ne moraš odmah biti grub sa mnom«, dobaci mu njegova pratilica.
»Fino bi to bilo samo tako: tup — pa ravno u prvu gostionicu na koju naiđemo, tako da Sowerberry, ako slučajno pojuri za nama, tek što proviri svojom starom nosinom na vrata, odmah natrapa na nas, pa da se onda lijepo vratimo s lisičinama na ručicama!« naruga joj se gospodin Claypole. »Ne, ne, mi ćemo se zavući u najmračniju ulicu i potražiti najzabitniju krčmicu gdje nas ni vrag neće pronaći. Zahvali bogu što je u mene takva glavica, jer da prvo nismo udarili krivim putem i tek onda preko polja zakrenuli na pravu cestu, ti bi već prije jedne sedmice čučala u bajboku, dična moja gospođice, a kakva si glupača, to bi i zaslužila.«
»Znam da nisam tako pametna kao ti«, odvrati Šarlota, »ali nemoj svu krivnju bacati na mene i govoriti da bih ja bila već u bajboku, jer bi svakako i ti bio sa mnom!«
»Ti si ukrala novac iz tezge, i ti to vrlo dobro znaš«, reče gospodin Claypole.
»Ukrala sam ga za tebe, Noa, dragi moj«, odgovori Šarlota.
»Jesam li ga ja zadržao?« upita gospodin Claypole.
»Ne, nisi, ti si ga meni povjerio i još si bio tako dobar pa si dopustio da ga nosim, mili moj«, nato će mlada dama tapšući ga ispod brade i hvatajući ga pod ruku.
Tako je i bilo; ali kako gospodin Claypole nije običavao da slijepo vjeruje svakom čovjeku, treba istini za volju spomenuti da je dični gospodin poklonio svoje povjerenje Šarloti samo zato da se novac, ako ih uhvate, pronađe kod nje, što bi njemu pružilo priliku da ustvrdi kako uopće nije upleten u tu krađu i da se tako izvuče iz škripca. On joj dakako nije zasada kanio otkriti pozadinu svoga velikog povjerenja, i njih su dvoje kao dva goluba u najvećoj ljubavi produžili put.
Dosljedno svom lukavom i opreznom planu, gospodin Claypole pođe dalje ne zastajkujući dok nije dospio do predjela koji se zove Angel of Islington, gdje je, sudeći po velikom mnoštvu prolaznika i mnogim vozilima, stvorio mudri zaključak da tu počinje pravi London. Zastavši samo da se uvjeri koje su najprometnije ulice i koje prema tome treba izbjegavati, pođe dalje, skrene u Saint Johns' Road, i brzo se zaplete u gustu mrežu mračnih i prljavih uličica između Gray's Inn Lanea i Smithfielda, koje sačinjavaju jednu od najozloglašenijih i najopasnijih četvrti u srcu Londona.
Noa je prolazio tim ulicama vukući Šarlotu sa sobom, čas ulazeći u kakvu potleušicu da jednim pogledom obuhvati svu bijedu i prljavštinu dotične krčmice, čas opet kaskajući dalje, jer bi mu se učinilo da je i takav brlog odviše dobar i suviše živ a da bi mogao poslužiti njegovoj svrsi. Najposlije zastane pred nekom krčmom koja se po vanjštini činila još bjednija i prljavija od onih što ih je dotada vidio, prijeđe na drugu stranu ulice da je izdaljega bolje promotri i onda milostivo izjavi da kani tu odsjesti.
»Tako, a sad mi daj taj zavežljaj«, reče Noa skidajući ga djevojci s ramena i sam ga naprti na leđa, »i nemoj ni riječi da prozboriš dok te ja ne upitam. Kako se zove to konačiste? 'Kod t-t-r tri' šta?«
»Šepavca«, nadoveže Šarlota.
»Kod tri šepavca«, ponovi Noa, »dobar cimer, vrlo dobar. A sad se drži samo mene! Hajdemo!« — Poslije te opomene upre ramenom o rasklimana vrata i uđe, a za njim i njegova pratilica.
Za šankom se nalazio samo neki mladi Židov koji je, naslonjen laktima o tezgu, čitao uprljane novine. Zurio je u Nou, a Noa u njega.
Da je Noa obukao svoje odijelo iz Škole milosrđa, bilo bi donekle pojmljivo što je Žid raskolačenih očiju piljio u njega, ali je mladić svukao kaput sa značkom i imao na sebi običan radnički haljetak i sasvim obična hlače; zato ničim nije bilo opravdano što je svojom pojavom u krčmi pobudio takvu pažnju i čuđenje.
»Jesu li to 'Tri šepavca'«, upita Noa.
»Tako se zove ova krčma«, odvrati Židov.
»Na cesti smo sreli nekoga gospodina koji nam je preporučio da tu odsjednemo«, reče Noa potajno gurkajući laktom Šarlotu, bilo da svrati njenu pozornost na svoju domišljatost, bilo da je tako opomene neka se ne čudi toj njegovoj izjavi. »Htjeli bismo tu prenoćiti.«
»Nisam sikuran da li mošete«, odvrati Barney, jer on je bio taj momak za tezgom, »Fitit ću.«
»Odvedite nas u gostinjsku sobu za to vrijeme i dajte nam mrvu hladnoga mesa i malo piva«, reče Noa.
Barney ih odvede u stražnju sobicu, stavi pred njih zatraženo jelo i piće te im odmah saopći da mogu tu prespavati, a zatim je milovidne vjerenike ostavio nasamo, da u miru založe.
Treba znati da se taj sobičak nalazio tik iza šanka, nekoliko stepenica ispod njegove razine, tako da je svaka osoba koja se raspoznavala u toj kući mogla sasvim neprimjetno provirivati unutra, povukavši malu zavjesu ispred okanca, nekih pet stopa iznad poda; to okance ili prozorčić bijaše u mračnome kutu odaje, tako da je radoznalac, ako bi stao pred to promatralište iza omašne uspravne grede, ne samo ostajao nezapažen i od ostalih gostiju u prednjoj sobi, nego je mogao i da prisluškuje i prilično dobro čuje sve o čemu u tom sobičku razgovara. Vlasnik krčme već je pet minuta uporno zurio kroz to izdajničko okance, a Barney se baš vratio u točionicu pošto je obavijestio pridošlice da mogu prenoćiti, kada Fagin, kao svake večeri, svrati da se raspita za neke svoje mlade štićenike.
»Pst!« upozori ga Barney. »Stranci su u susjetnoj sopi.« »Stranci?« ponovi starac šapatom.
»Ta, ta, i to čutni, is profincije«, nadometne Barney, »i sikurno se ne faram kat kažem ta su paš onakfi, kakfe fi trašite.«
Činilo se da je Fagin s velikim zanimanjem primio to saopćenje; uspevši se na stolicu, oprezno prisloni lice na okno, te je sa toga skrovitog mjestanca mogao vidjeti kako gospodin Claypole slasno maže hladno meso, ljudski poteže iz pivskoga vrča a ovda-onda dodaje kakvu mrvicu Šarloti koju kao da boli želudac pa se boji da se ne prejede.
»Aha!« šapne Žid okrećući se Barneyju. »Lice toga momka sviđa mi se. Mogao bi nam biti od koristi, jer već vidim kako umije postupati s tom djevojkom. A ti sad šuti kao riba, jer hoću da čujem o čemu razgovaraju.«
Žid ponovo prione uza staklo, prisloni uho uz tanku pregradu i stane pozorno prisluškivati; lice mu postade nestrpljivo i požudno kao u stara vilenjaka.
»Ja hoću da sada postanem gospodin«, reče gospodin Claypole ispruživši noge i nastavi razgovor, kojemu je početak Fagin prečuo. »Dosta je bilo bjesova i mrtvaca, Šarlota; sad ću ja postati gospodin, a ti, ako budeš pametna — možeš postati dama.«
»Oh, dragi, ja bih to jako voljela«, odvrati Šarlota, »ali svakog dana ne možemo prazniti dućanske blagajne i onda klisnuti.«
»Neka đavo nosi dućanske blagajne«, reče Claypole; »osim dućanskih blagajna ima još mnogo drugih stvari koje se mogu prazniti!«
»A na što misliš?«
»Mislim na džepove, ženske torbice, kuće, poštanske kočije, banke«, reče gospodin Claypole kome je pivo sve više udaralo u glavu.
»Pa sve to nećeš moći sam posvršavati, dragi«, napomene Šarlota.
»Treba biti samo vješt i promućuran, i onda ćeš već naći one koji će ti pritom pomagati«, odvrati Noa. »Takvi će nam naći posla! Pa i ti sama vrijediš barem koliko deset drugih žena i vještija si i lukavija od svake druge, samo kad ti pustim slobodne ruke.«
»Gospode, baš mi je lijepo kad mi tako govoriš!« usklikne Šarlota i cmokne ga nasred odvratne njuške.
»Dosta, dosta, nemoj da mi se tu sada migoljiš i maziš kad vidiš da nisam raspoložen«, uznestrpi se Noa te se dostojanstveno trže iz njena zagrljaja. »Volio bih da postanem vođa neke bande pa da ih sve redom muštram, šaljem ovamo i onamo, a oni da i ne znaju kako ja na njih dobro pazim! To bi bilo nešto za mene, ako bi od toga bilo kakve fajde i kad bismo mogli pronaći takve ljude; i rado bih za to platio onom novčanicom od dvadeset funti koju imamo, a ne znamo kako da je se otarasimo.«
Izrazivši to svoje mišljenje, gospodin se Claypole vrlo mudra lica zagleda u vrč, dobro promućka ostatak piva, milostivo kimne Šarloti glavom i potegne gutljaj koji ga je vidno osvježio. I baš kad je htio da još jedanput gucne, otvore se vrata i na pragu se pojavi neko strano lice.
Bio je to gospodin Fagin. Izgledao je vrlo prijazan. Ulazeći u sobu duboko se pokloni društvu, a onda sjedne za obližnji stol te poruči neko piće od Barneya koji se ljubazno cerekao.
»Prijatno veče, gospodine«, reče Fagin trljajući ruke, »samo malko hladno za ovo doba godine. Kako vidim, vi ste iz provincije, gospodine?«
»Po čemu vi to vidite?« začudi se Noa Claypole.
»Mi u Londonu nemamo toliko prašine?« odvrati Žid pokazujući na njihove cipele i na njihova dva zavežljaja.
»Baš ste vi neka bistra glava«, nato će Noa. »Ha, ha! Jesi li to čula, Šarlota?«
»Pa u tom gradu čovjek mora imati bistru glavu, prijatelju«, uzvrati Žid šapćući povjerljivim glasom, »to vam je živa istina!«
Rekavši to, desnim kažiprstom počeše nos — a Noa pokuša da učini istu gestu, ali mu ne uspije tako uvjerljivo, jer mu nos nije bio dosta velik. No Fagin je taj pokušaj shvatio kao da mladić time izražava svoju potpunu suglasnost; počeo je svoje nove znance nutkati vrčem alkohola što ga je Barney u tom času postavio na stol.
»Dobra kapljica«, reče gospodin Claypole oblizujući se.
»I skupa«, nadoveže Fagin. »Tko hoće da to pije, taj mora svaki dan da ispražnjuje tuđe džepove, dućanske blagajne, ženske torbice, kuće, poštanske kočije ili neku banku!«
Tek što je gospodin Claypole čuo taj izvod iz svoga vlastitog razmatranja, svali se nauznak u stolici i, prestravljena lica i siv kao krpa, pogleda najprije u Žida, a zatim u Šarlotu. »Ne bojte se mene, prijatelju«, nato će Fagin i primakne još bliže svoju stolicu. »Ha, ha! Baš je prava sreća što sam slučajno ja čuo vaše riječi. Zaista prava sreća što sam baš ja to čuo!«
»Nisam ja ukrao taj novac«, promuca Noa; sada nije više pružao svoje krake kao otmjen i neovisan gospodin, nego ih je brže-bolje podvukao koliko je god mogao pod stolicu. »Sve je to ona učinila! I sad još imaš taj novac uza se!«
»Svejedno, prijatelju, u koga je sad novac i tko ga je ukrao«, odvrati Fagin, ali se ipak oštro zagleda u oči djevojke, a onda u ona dva zavežljaja. »I ja sam u tom poslu, i baš mi se zato sviđate!«
»U kakvu poslu?« upita gospodin Claypole i malko se pribere.
»Pa u onom kojim se vi bavite«, odvrati Fagin, »a tako i ostali ljudi u toj kući. Pogodili ste kao prstom u pekmez, i ovdje vam ne prijeti nikakva opasnost. Nema sigurnijeg mjesta nego što su 'Tri šepavca', to jest — kad se meni hoće da tako bude, a ja sam vas i vašu mladu damu zavolio; sad znate kako je pa možete biti mirni.«
Možda se Noa u duši i primirio, ali mu se tijelo svakako još nije smirilo, jer se vrpoljio i batrgao namještajući se i zauzimajući svakojake čudne položaje i gledajući u svoga novog poznanika prestrašeno i sumnjičavo u isti mah.
»Reći ću vam čak i to«, opet će Žid pošto je umirio Šarlotu, kimajući joj prijazno glavom i šapćući joj neke utješne riječi, »da imam nekog prijatelja koji bi mogao da vam pomogne da ostvarite ono što toliko želite i da vas uputi u sve što je potrebno. On će vam pomoći da izaberete onu vrstu posla koja vam najbolje odgovara i da usto izučite i sve ostale vještine našega zanata.«
»Vi kao da govorite ozbiljno?« nato će Noa.
»A koje mi hasne da lažem?« upita ga Žid i slegne ramenima. »Hajdemo da vani progovorimo koju riječ nasamo.«
»Nema razloga da se maknemo sa svog mjesta«, odvrati Noa te stade malo pomalo opet pružati svoje noge kao prije. »Ona će za to vrijeme odnijeti gore našu prtljagu. Šarlota, pobrini se da smjestiš naše stvari.«
Šarlota odmah i bez najmanjeg prosvjeda posluša tu dostojanstveno izrečenu zapovijed i, naprtivši svoj teret, odgega se iz sobe, dok joj je Noa držao otvorena vrata i pratio je pogledom.
»Dobro sluša, gospodine, zar ne?« upitat će Noa glasom krotitelja kojemu je uspjelo pripitomiti neku divlju zvijer te opet sjedne na svoje mjesto.
»Savršeno«, odvrati Fagin tapšući ga po ramenu, »vi ste prijatelju, pravi genij!«
»Pa da nisam, ne bih bio ovdje«, uzvrati Noa. »Nego, ne gubimo vremena, jer će se ona začas vratiti.«
»No dobro«, reče Žid, »hoćete li se pridružiti mom prijatelju, ako vam se svidi?«
»Radi se o tome da li mu poslovi dobro idu!« odgovori Noa i lukavo zažmiri.
»Sjajno, da ne može bolje«, odgovori Žid, »kod njega radi velik broj ljudi, i to najbolji stručnjaci.«
»I pravi gradski ljudi?« upita gospodin Claypole.
»Nema ni jednog iz provincije, i ne vjerujem da bi i vas uzeo čak i na moju preporuku da baš sada nije ostao bez pomoćnika«, odvrati Žid.
»Moram li mu nešto platiti?« upita Noa i lupne se po džepu svojih hlača.
»Bez toga nema ništa«, odvrati Fagin najodlučnije.
»No ipak, dvadeset funti — to je lijepa svotica!«
»Pa i nije, jer se ne možete otarasiti te svoje novčanice«, priklopi Fagin. »Sigurno je policija već zapisala njezin broj i datum kad je izdana, pa su banke već dobile nalog da je ne unovče. Ta vam novčanica ne vrijedi mnogo, jer ćete je morati poslati u inozemstvo, ali ćete tamo dobiti još manje.«
»Kad bih ga mogao vidjeti?« upita Noa u nedoumici.
»Sutra ujutru«, odvrati Žid.
»Gdje?«
»Ovdje«.
»Hm!« nato će Noa. »A kakva je plaća?«
»Živjet ćete kao gospodin — stan i hrana badava, duhan i piće badava, sve se dijeli napol; a vaše je i ono što djevojka zaradi«, odgovori Fagin.
Veoma je dvojbeno bi li Noa, ma kako bio lakom, pristao na te sjajne uvjete da se osjećao sasvim slobodan i nevezan. Ali sjetivši se da bi, ako ne pristane, bio izručen na milost i nemilost svome novom prijatelju koji ga odmah može predati vlastima (a desile su se i nevjerojatnije stvari!), počeo je malo pomalo popuštati i najposlije reče da pristaje.
»Nego, što sam ono htio reći«, prisjeti se Noa, »budući da će ona dobro zarađivati, ja bih volio da mi se da neki lakši posao.«
»Pa da živite onako — pokraj nje?« predloži Žid.
»Ah, vidite, tako nešto« — nato će Noa. »Šta mislite da bi zasad bilo za me najbolje? Nešto što ne umara previše i što nije odviše opasno — eto, tako nešto!«
»Čuo sam kako ste malo prije spomenuli nešto o uhođenju, dragi prijatelju?« reče Žid. »Mome je prijatelju i takav čovjek vrlo potreban.«
»Pa ne kažem da ne bih i to pokatkad radio«, uzvrati gospodin Claypole oklijevajući, »ali to baš ne nosi mnogo.«
»To je istina!« dočeka Žid premišljajući ili pretvarajući se kao da nešto smišlja. »Da, da, to ne nosi mnogo.«
»Dakle, šta mislite, ima li još nešto drugo za mene?« upita Noa gledajući ga plašljivo. »Nešto nalik na uhođenje ili slično što je sigurno, a nije nimalo opasno?« »A šta vam se čini o starim damama?« upitat će Žid. »Tu se lijepo da zaraditi, a treba samo da im prerežete torbice ili paketiće i da s tim šmugnete za ugao.«
»Ali te babe znaju katkad i vriskati i pogladiti noktima, nije li tako?« upitat će Noa vrteći glavom. »Mislim da to nije baš za mene. Zar nema nešto drugo?«
»Dosjetio sam se!« usklikne Žid i stavi Noi ruku na koljeno. »Zabavište!«
»Šta je to?« začudi se Noa.
»To je vrlo laka stvar! Majke šalju malu djecu u dućan, a djeca obično drže novac već spremljen u ruci. Vi samo priskočite, ugrabite novac, oborite dijete na pločnik, a onda polagano idete dalje kao da se ništa nije dogodilo te se čini da je dijete samo palo pa se udarilo i da zato cvili. Ha! ha! ha!«
»Ha! ha!« prihvati i Noa da se smije, i toliko mu se to svidjelo da je počeo grcati od smijeha i lupati nogama. »Gospode, to je nešto za mene!«
»Dabome«, odvrati Fagin, »a treba samo da birate između dobrih lovišta u Camden-Townu i Battle-Bridgeu i sličnim predjelima gdje djeca neprestano šetkaju u dućane, pa možete obarati po zabavištu koliko vas volja. Ha! ha, ha!«
I Fagin ga mune u rebra i obojica prasnu u grohotan smijeh.
»Dobro je, u redu!« reći će Noa pošto se smirio od silna smijeha i pošto se Šarlota vratila. »U koliko da se sutra nađemo?«
»Je li vam po volji u deset?« upita Žid kad gospodin Claypole samo rastreseno kimnu glavom, te nadometne: »A pod kojim imenom da vas najavim svome prijatelju?« »Gospodin Bolter«, odvrati Noa koji je već prije za svaki slučaj izmislio sebi ime. »Gospodin Morris Bolter, a ovo je gospođa Bolter.«
»Najponizniji sluga, gospođo Bolter«, reče Fagin klanjajući se smiješno i pretjerano uljudno. »Nadam se da ću imati čast da se pobliže upoznamo.«
»Jesi li čula što je rekao gospodin, Šarlota?« zagrmi gospodin Claypole.
»Da, dragi Noa, čula sam«, reče Šarlota pružajući ruku Židu.
»Ona me odmila ponekad zove Noa«, reče gospodin Morris Bolter, nekadašnji gospodin Claypole, obraćajući se Židu, »Znate, onako odmila!«
»Oh, razumio sam — savršeno sam razumio«, odvrati Fagin, i ovaj put je rekao istinu. »Lakunoć, lakunoć!«
Uz mnoga doviđenja i zaželjevši im svako dobro Fagin ode svojim putem. Pošto je svoju poslušnu ženicu upozorio da ga što bolje sasluša, Noa Claypole stane joj tumačiti što je ugovorio sa svojim novim znancem, a sva onako s visoka, i važna lica, i to ne samo kako i priliči jačem spolu, nego i uvaženom gospodinu kojemu je netom povjerena pljačka nejake dječice.

XLII. POGLAVLJE
U KOJEM SE PRIKAZUJE KAKO JE PREFRIGANKO ZAPAO U ŠKRIPAC
»Vi ste sami, dakle, taj vaš prijatelj, je li?« upita gospodin Claypole, inače Bolter, kad je sutradan, kako su se i dogovorili, došao u kuću staroga Žida. »Oh, baš sam budala! No već sam se noćas domišljao i došao do zaključka da će tako nekako biti!«
»Svatko je sebi prijatelj, dragi moj!« odvrati Fagin nakesivši se što je mogao ljubaznije. »I nitko ne može naći boljeg prijatelja od samoga sebe!«
»Osim ponekad«, odvrati Morris Bolter, a lice mu poprimi izraz iskusna svjetskog čovjeka, »jer neki su ljudi, znate, svoji vlastiti neprijatelji.«
»Oh, ne vjerujte u to!« odvrati Žid. »Kada je čovjek svoj vlastiti neprijatelj, to je zato što je isuviše — svoj vlastiti prijatelj, a ne zato što više mari za druge nego za samoga sebe. Koješta! Po ljudskoj prirodi ne može biti da čovjek bude sam sebi neprijatelj.«
»Bilo bi u redu da tako ne bude«, odgovori gospodin Bolter.
»To se razumije!« reče Žid. »Neki čarobnjaci tvrde da je broj tri magičan broj, a neki opet da je to broj sedam. No zapravo nije ni jedno ni drugo, prijatelju, nego broj jedan!« »Ha, ha!« nasmije se gospodin Bolter. »Živio broj jadan!«
»U maloj zadruzi kao što je naša«, reče Žid koji ja smatrao potrebnim da objasni njihov odnos, »postoji neki zajednički broj jedan, a to znači da vi sebe ne možete smatrati brojem jedan, a da u isti mah ne smatrate i mene i svu mlađariju brojem jedan.« »Oh, dovraga!« usklikne gospodin Bolter.
»Znate«, nastavi Žid kao da nije opazio taj uzvik, »naši se interesi tako isprepleću i poklapaju da drugačije i ne može biti. Na primjer: vaša je namjera i cilj da se brinete za broj jedan, to jest za sebe.«
»Svakako«, odvrati gospodin Bolter, »to ste sasvim pravo rekli.«
»No da, ali se ne možete brinuti samo za taj svoj broj jedan, dakle samo za sebe, ako se ne brinete i za moj broj jedan, dakle za mene!«
»Htjedoste reći za — broj dva«, reče Bolter u koga je sebičnost bila glavna odlika.
»Ne, već za broj jedan!« odbrusi mu Žid. »Ja sam za vas isto toliko važan koliko ste i vi sami sebi važni.«
»No, čujete«, prekine ga gospodin Bolter, »vi ste vrlo zgodan čovjek i jako ste mi simpatični, no ipak nismo tako prisni prijatelji kako vi to objašnjavate!«
»Promislite samo«, reče Žid sliježući ramenima te ispruži ruke, »samo promislite! Vi ste udesili onu lijepu stvarčicu, zbog koje sam vas odmah i zavolio, ali bi vam zbog iste te stvarčice mogli staviti oko vrata kravatu koju je vrlo lako vezati, ali utoliko teže razvezati, a to u običnom engleskom jeziku znači: konopac!«
Gospodin Bolter segne rukom za vrat kao da mu je rubac oko vrata odjednom postao pretijesan te progunđa nešto nerazumljivo ali kao da povlađuje.
»Vješala«, nastavi Fagin, »vješala su, dragi moj, kao stup putokaza što pokazuje na vrlo bliz i oštar zavoj ceste gdje je već mnogi putnik morao neočekivano i naglo prekinuti svoje putovanje, i zato, ako hoćete da mirno prođete putem života, daleko od toga strašnog putokaza onda morate dobro znati što i tko je vaš broj jedan!«
»Svakako, svakako«, odvrati gospodin Bolter, »i ja ne znam zašto mi sve to govorite?«
»Samo zato da vam posve jasno pokažem kako ja o tom mislim«, reče Žid pa se namršti. »Vi sami, bez moje pomoći, ne možete napredovati, no ja ću vam i pomoći; a što se tiče posla — tu ćete vi opet meni pomoći! Ono prvo je vaš broj jedan, a ono drugo moj broj jedan. Što je vama miliji vaš broj jedan to ćete više paziti i na moj broj jedan i tako, naposljetku, dolazimo do toga što sam vam najprije spomenuo: broj jedan tiče se svih nas i svaki je od nas broj jedan; to mora tako biti ako ne želimo da svi zajedno propadnemo!«
»To je istina«, odvrati gospodin Bolter zamišljena lica. »Oh, što ste vi prefrigani stari lisac!«
Gospodin je Fagin uživao kad je vidio da to priznanje njegovoj moći nije isprazno laskanje, nego da mu je zaista uspjelo da toga novaka uvjeri o svemoćnoj svojoj lukavosti i prepredenosti, jer mu je mnogo bilo stalo do toga da to učini odmah na početku njihova poznanstva. Da bi još pojačao taj toliko željeni korisni dojam što ga je proizveo na tog mladića, upoznao ga je s nekim pojedinostima svoga zamašnog poslovanja, ispreplećući tako vješto stvarnost i izmišljotine da je Bolterovo poštovanje prema njemu na očigled raslo, a usto mu zadavalo i straha, što je također bilo vrlo poželjno.
»I baš ovo međusobno povjerenje«, nastavi Žid, »tješi me kad me snađe kakva teška nevolja. Evo, baš jučer izjutra izgubio sam svoga najboljeg pomoćnika.«
»Ta valjda nije umro?« prenerazi se gospodin Bolter.
»Ne, ne«, odvrati Fagin, »nije baš takvo zlo, nije umro!«
»Valjda ga je... «
»Da, tražila ga je policija«, nadoveže Fagin.
»Zbog neke teže stvari?« zapitkivao je gospodin Bolter.
»Ne, ne, nimalo teške«, odvrati Žid. »Optužili su ga zbog nekog džeparskog pothvata te su kod njega našli srebrnu burmuticu — ali njegovu vlastitu, dragi moj, njegovu rođenu, jer i on voli šmrkati burmut. Do danas su ga držali u istražnom zatvoru, jer su se nadali da će pronaći vlasnika. Ah, on mi je vrijedio više nego pedeset burmutica, i ja bih rado toliko platio samo da ga izvučem! Oh, dragi moj, da ste samo poznavali Prefriganka!« »Pa, upoznat ću ga, nadam se, ili možda neću?« upita gospodin Bolter.
»U to sumnjam«, odvrati Žid i uzdahne. »Ako mu ništa ne dokažu, onda će ga osuditi samo zbog skitnje, pa će nam se za pet šest nedjelja opet vratiti, ali ako mu što dokažu, onda će na ladanje. Oh, znaju oni dobro kakav je on spretan momčić pa će ga sigurno poslati na ladanje! Oni će Prefriganku sigurno dati velike ferije!«
»Šta znači, 'ladanje' i 'velike ferije'?« upita gospodin Bolter. »Zašto govorite sa mnom tako da vas ne mogu razumjeti?«
Fagin je baš počeo tumačiti te tajanstvene izraze, da bi gospodinu Bolteru objasnio kako ići na ladanje znači — biti poslan na robiju, a na velike ferije — na doživotnu robiju, kad razgovor bude prekinut ulaskom mladoga gospodina Batesa. Ruke je držao u džepu, a lice mu se nekako razvuklo napol na smijeh, a napola u očajničku grimasu.
»Svršeno je, Fagine«, reče Charley pošto se upoznao s novim kolegom.
»Kako to misliš?« upita Žid dršćući usnama.
»Našli su vlasnika burmutice, a došla su još dva-tri klipana koji tvrde da ga prepoznaju, a moj ti Prefriganko kao miš u mišolovci pa sve samo zirka kako da se izvuče«, odvrati mladi gospodin Bates. »Fagine, morate mi nabaviti crninu i crnu vrpcu oko šešira da ga posjetim prije nego što će na ladanje. Tko bi mislio da će Jack Dawkins — bože svemogući! — Prefriganko — Varalica — Prefriganko — zbog neke tričave burmutice poći na putovanje onkraj mora! Nikad ne bih pomislio da će na ladanje a da ne gepi barem zlatnu tiktakalicu s lancem i visuljcima! Oh, zašto nije do kože operušao kakva bogatog starkelju i krenuo na put kao pravi gospodin, a ne tako neslavno i bijedno kao običan džepar!«
Davši tako oduška svojim osjećajima prema nesretnom prijatelju, gospodin se Bates zavali u najbliži naslonjač, namršten, klonuo i ucviljen.
»Što ti to 'neslavno i bijedno'?« usklikne Fagin šibajući svog štićenika bijesnim pogledom. »Zar nije vazda bio prvi među prvima? — Zar mu je i jedan od vas bio ravan? — Zar ste mogli samo i pomisliti da se mjerite s njim?«
»Dakako da nismo!« nato će mladi gospodin Bates potmulim glasom kao da žali. »Dakako da nismo!«
»Pa šta onda mlatiš koješta?« obrecivao se Žid. »Zašto buncaš gluposti?«
»Jer mi je krivo što se nije proslavio!« žestio se Charley koji se toliko kinjio i žalio za svojim dičnim drugom, da je sav usplamtio u izazovnu prkosu. »Jer se na sudu neće pročuti kakva je sila on bio i nitko neće nikad saznati cijelu istinu o njegovim junačkim pothvatima. Možda njegovo ime neće ni ući u Policijski glasnik? Očiju mi, to je težak udarac!« »Aha«, vikne Žid pružajući desnicu prema Bolteru i prigušeno se nasmije, »vidite li, dragi moj, kako se oni ponose svojim zvanjem? Zar nije prava milina kad to čovjek gleda?«
Gospodin Bolter potvrdi kimajući glavom, a Žid, pošto se dovoljno nagledao Batesa kako tuguje za izgubljenim prijateljem, očito zadovoljan priđe mladom gospodinu i potapša ga po ramenu.
»Ništa, ništa, Charley«, mirio ga je Fagin, »s vremenom će sve doći na vidjelo pa će se već saznati kakva je on vidra bio. On će im to i sam pokazati i neće obrukati svoje stare drugove i učitelje. Pomisli samo kako je mlad! To je velika čast kad te u tim godinama pošalju na ladanje, i to na velike ferije!«
»Pa jest, čast je, ne velim da nije!« reče Charley oklijevajući, no ipak već malko smirenije. »Imat će sve što bude htio«, nastavi Žid. »U bajboku će s njim postupati kao s pravim gospodinom — svaki dan imat će svoje pivo, a imat će i para, pa ako ih ne bude mogao trošiti, neka se barem igra glava-pismo!«
»Ma nije moguće! Je li zbilja tako?« usklikne Bates.
»Dabome da hoće!« odvrati Žid, »i platit ćemo mu neku silu od advokata koji zna kako se barata jezičinom pa da ga brani, a naš će Prefriganko i sam govoriti ako bude htio, pa ćemo sve to čitati u novinama: 'Čuveni Prefriganko — publika puca od smijeha, suci se hvataju za trbuh', je li tako, Charley?«
»Ha! ha!« smijao se mladi gospodin, »oh, Fagine, ala će biti gužve i đumbusa! Nagnjavit će on njih, nagnjavit će suce, kako ga je bog dao bistra, bogme hoće!«
»Dabome da hoće!« kliktao je Žid.
»I još kako!« nadoveže Charley trljajući ruke.
»Meni je kao da ga gledam pred sobom«, uzvikne Žid i pogleda svoga štićenika.
»I ja ga gledam pred sobom!« zanosno će Charley Bates, »ha-ha-ha, i ja ga gledam pred sobom, Fagine! Ala će biti smijeha, da crkneš od smijeha! Svi oni mudraci u vlasuljama držat će se tako mudro i važno, a on, Prefriganko, odapet će govoranciju kao da je u najmanju ruku sin kakva suca pa im za ručkom drži zdravicu, ha-ha-ha!«
Žid je zaista svoga mladog prijatelja tako raspoložio da je Bates sasvim zaboravio svoju tugu. I Charley Bates koji je isprva zatvorenog Prefriganka žalio kao jadnu žrtvu sudbine, sada je u njemu gledao glavnoga junaka neke neobično vesele lakrdije iščekujući nestrpljivo čas kada će se stari njegov drug pojaviti na pozornici da nasmije sve nazočne.
»Ali treba da na neki način saznamo kako je s njim danas«, reći će Fagin. »Čekaj da nešto smislimo!«
»Da ja idem onamo?« upita Charley.
»Ni za što na svijetu«, odvrati Žid, »zar si poludio, sinko? Zar si sasvim šenuo pameću te si namislio da pođeš ravno u... Ne, ne, dosta je što smo njega izgubili!«
»Pa valjda ne kanite sami ići onamo?« naruga mu se Charley.
»Ne, ne, to nikako ne ide«, odvrati Žid i odmahne glavom.
»Pa zašto da ne pošaljete ovog novajliju?« upita Charley stavljajući Noi ruku na rame, »njega nitko ne poznaje!«
»Pa, ako on — hoće«, primijeti Žid.
»Hoće?« upadne mu u riječ Charley. »Pa šta on ima htjeti ili ne htjeti?«
»Pa, zapravo ništa, dragi moj«, prihvati Fagin te se okrene gospodinu Bolteru, »zapravo ništa... «
»Oh, molim lijepo, što se toga tiče, znate«, stane Bolter zamuckivati uzmičući natraške prema vratima, sav zbunjen i usplahiren, »ne, ne — to nije moj posao, ne, nipošto.« »A kakav ste mu to posao povjerili, Fagine?« nato će Bates mjereći prezirno krakatog Nou. »Bit će da mu je posao da strugne kad zagusti i da sjedi u toplom zapećku kad je sve — kao bubreg u loju — je li to njegov posao?«
»Gledaj ti svoga posla«, odbrusi mu gospodin Bolter, »i nemoj da se kerebečiš pred starijima, ti — kenjkalo balavo, ili ću ti naravnati leđa.«
Mladi gospodin Bates na tu je gordu prijetnju odgovorio takvim grohotom da je prilično potrajalo prije nego što je Faginu uspjelo da objasni gospodinu Bolteru da se, pođe li na sud, neće time izvrći nikakvoj opasnosti, jer u London nije stigla nikakva vijest o tome da je pobjegao i zašto je pobjegao od svoga gazde, niti je za njim izdana tjeralica; po svoj prilici još se ne zna da je ovamo stigao. Ako se valjano preruši, može bezbrižno otići u sudnicu kao na bilo koje mjesto, utoliko prije što se nikako ne bi moglo pretpostaviti da se svojevoljno uputio onamo.
Donekle umiren tim razlaganjem, ali u još većoj mjeri natjeran strahom koji mu je ulijevao stari Žid, gospodin Bolter naposljetku pristane, iako vrlo kisela lica, da se lati toga posla. Prema Faginovoj uputi odmah zamijeni svoje odijelo taljigaškim haljetkom, baršunastim hlačama i kožnatim dokoljenicama; a sve je to Fagin imao pri ruci. Dobio je bič i pusten šešir sa zadjenutim mitničarskim ceduljama. Tako preodjeven trebalo je da odšvrlja u sudnicu, gdje će svatko vjerovati da je taljigaš sa sela koji je s tržnice zabasao u Covent Gardenu iz puke radoznalosti, a kako je bio već sam po sebi nezgrapan i krakat, Fagin nije nimalo sumnjao u uspjeh toga pothvata.
Pošto su ga tako udesili i točno mu opisali po čemu će moći prepoznati Prefriganka, mladi gospodin Bates isprati Nou sve do neposredne blizine Bow-Streeta vodeći ga po mračnim uličicama. Opisavši mu još potanko mjesto gdje se nalazi tražena zgrada, kako ona izgleda te kako će ravno ući unutra i, kad bude ušao u dvorište, kako će desnim stubištem gore i skinuti šešir čim uđe u dvoranu, konačno ga Charley Bates natjera da sam pođe dalje, obećavši mu da će ga pričekati na mjestu gdje su se rastali.
Noa Claypole, iliti Morris Bolter, kako je god čitatelju po volji, držao se savjesno primljenih uputa koje su — budući da je mladi gospodin Bates bio ovdje kao kod kuće — bile tako točne da je bez ikakva zapitkivanja prispio na svoje odredište a da mu se na putu nitko nije ispriječio. Našao se usred gomile svijeta, uglavnom žena, što se tiskala u prljavoj i zagušljivoj prostoriji na dnu koje je pod bio uzdignut i odijeljen ogradom, a s lijeve se strane uza zid nalazila ograđena optuženička klupa dok je s desne strane, dakle iza ograde, stajao stol za suce kako bi prosti puk mogao lakše zamisliti (ukoliko ima mašte!) da je pravda nešto posebno i puno dostojanstva.
Na optuženičkoj klupi bilo je samo nekoliko žena koje su, kimajući glavom, odzdravljale svojim znancima koji su ih zadivljeno gledali, dok je sudski pisar čitao neke iskaze dvojici policajaca i nekom čovjeku u priprostu odijelu koji se naginjao preko stola. Tamničar se naslanjao na ogradu optuženičke klupe ravnodušno lupkajući velikim ključem po svom nosu, osim u trenucima kad bi besposlen svijet počeo glasno razgovarati: onda bi uzvikivao »Tišina!« ili bi stroga i namrgođena lica oslovio neku ženu: »Iznesite bebu iz sudnice!« kad bi dostojanstvo mjesta gdje se kroji pravda bilo ugroženo krikovima slabašnog djeteta kojemu je glas majka nastojala prigušiti rupcem. Omara je teško pritiskala i lijegala na grudi svima u pretijesnoj prostoriji u kojoj se lijep osipao sa stropa, oplata na zidu bila vlažna od nezdrava zadaha i prljavštine, a tavanica ogaravljena čađom. Na kaminu se nadimalo neko čađavo i ispucano poprsje, a nad optuženičkom klupom visio prašan sat, jedini predmet u toj sobi koji je živio ispravnim životom, jer je bijeda i neimaština, ili okorjela izopačenost, ili jedno i drugo, utisnulo žig svakom živom biću pa ta živa rugoba nije bila manje odvratna od mutnoga i masnog taloga koji se kanda slegao i na sve mrtve predmete.
Noa se pomno ogledavao na sve strane, neće li gdje ugledati Prefriganka; no premda je vidio podosta žena koje su mogle biti majka ili sestra tome dičnom gospodinu, i više nego jednoga čovjeka koji bi prema opisu vrlo lako mogao biti njegov otac, ipak nije bilo nikoga tko bi odgovarao opisu gospodina Dawkinsa. Čekao je u uzbuđenju i neizvjesnosti dok one žene na optuženičkoj klupi nisu bile osuđene te izišle šepureći se. Odlanulo mu je kad je ugledao uhapšenika koji mu se učinio da je onaj pravi radi kojega je došao.
Bio je to zaista gospodin Dawkins: stružući nogama ulazio je u sudnicu, u svom prevelikom kaputu sa posuvraćenim rukavima, držeći lijevu ruku u džepu, a u desnoj imao kapu. Pred njim se gegao tamničar kojega ne bi bilo tako lako opisati. Tek što je sjeo na optuženičku klupu i već je gospodin Dawkins upitao posve glasno zbog čega je on zapravo dospio u taj sramotni položaj.
»Jezik za zube, čuješ li?« odvrati uzničar.
»Jesam li ja Englez ili nisam?« upita Prefriganko. »A gdje su onda moja prava?«
»Samo se strpi, dat ćemo mi tebi već tvoja prava, i to papreno!« opet će uzničar. »No vidjet ćemo kako će ministar unutrašnjih poslova sucima nasapunati glavu, ako mi uskrate moja građanska prava«, odvrati gospodin Dawkins. »Ej, vi, šta je sad? Bio bih slavnom sudu vrlo zahvalan da se što prije pozabavi mojom stvarčicom a ne da se sada čitaju novine, jer ja sam vam zakazao sastanak s nekim gospodinom u Cityju,10 pa kako sam gentleman koji dolazi točno u određeno vrijeme kad se radi o poslu, onaj će gospodin otići, a ja onda mogu svirati! Ali ću ja zatražiti naknadu štete, da, to ću tražiti, očiju mi, hoću!«
Nato je Prefriganko po svoj prilici htio pokazati kako će se poslije suđenja žaliti na postupak te upita uzničara za imena »one dvojice starih pisoždera«, za sudačkim stolom, što je kod publike izazvalo gotovo isto tako buran smijeh, kako bi i mladi gospodin Bates sigurno prasnuo u grohotan smijeh da je mogao čuti to pitanje.
»Tišina!« vikao je uzničar.
»Koja je to stvar?« upita jedan od sudaca.
»Tužba protiv džepara, vaše gospodstvo!«
»Je li dječak već odgovarao pred sudom?«
»Nije, ali je već odavna morao biti na optuženičkoj klupi. Gdje vam on sve već nije bio!« odvrati uzničar. »Ja ga poznajem kao zlu paru, vaše gospodstvo!«
»Tako, dakle, vi mene poznajete?« usklikne Prefriganko kao da kani dobro upamtiti izjavu toga čovjeka. »Vrlo dobro! Tužit ću vas zbog uvrede poštenja!«
Opet smijeh, opet uzvik: »Tišina!«
»Dakle, gdje su svjedoci?« upita sudac.
»Da, da, tako je!« uplete se Prefriganko. »Htio bih da vidim te svjedoke!«
Toj je želji odmah udovoljeno, jer se pojavio policajac koji je izjavio kako je vidio optuženog gdje usred ulične vreve uvlači ruku u džep nekoga gospodina, vadi rubac i onda ga, pošto se u nj useknuo, opet gura gospodinu u džep, jer je bio star. I zato da ga je uhapsio, a pri ličnom pretresu nađena je kod spomenutog dječaka, zvanog Prefriganko, srebrna burmutica kojoj na poklopcu bijaše urezano ime vlasnika. Po traženju suda pronašli su toga čovjeka koji se na poziv odazvao pa ja sada nazočan. Zakleo se da je jučer, pošto se progurao kroz mnoštvo, opazio da mu je nestalo burmutice. Spazio je — veli — gospodičića koji se vrzao i vješto izmicao, i taj gospodičić da je — optuženik.
»Imaš li šta da pitaš svjedoka, dječače?« upita sudac.
»Ja da se toliko ponizim i da se s njim upustim u razgovor?« odvrati Prefriganko.
»Imaš li uopće što da kažeš?«
»Ne čuješ li da te njegovo gospodstvo pita da li imaš još šta da kažeš?« upita ga uzničar i laktom ga mune u rebra.
»Oprostite! Molim lijepo?« reče Prefriganko kao da je prijašnje pitanje prečuo te se sad trgnuo iz teških misli. »Jeste li meni što rekli?« »Vaše gospodstvo, ovakva fakina još nikada u svom životu nisam vidio«, reče policajac keseći se. »Imaš li šta da kažeš, derane?«
»Nemam«, odgovori Prefriganko, »ovdje nipošto, jer ovo nije poštena krojačnica pravde; osim toga, moj ja advokat baš danas na doručku kod potpredsjednika Donjeg doma. No ja ću na jednom drugom mjestu imati šta da kažem, a bogami i on, i sva sila uglednih znanaca i prijatelja, tako da će ove stare vlasulje još zaželjeti da se nisu nikad ni rodile ili prokleti svoje podvornike što ih nisu objesili o klinčanicu nego su ih pustili da dođu i da meni sude. Ja ću... «
»Tako, krivica mu je dokazana!« prekine ga pisar. »Odvedite ga!«
»Naprijed, derane!« reče uzničar.
»Evo me, već idem«, odvrati Prefriganko gladeći dlanom svoju kapu pa se onda obrati sucima: »Ej vi, uzalud ste se sad od straha ukočili, ni zere smilovanja neću imati s vama. Platit ćete vi meni za to, gospodo slavna, i ja ni za živu glavu ne bih htio biti u vašoj koži! I ja bih vam sad fućkao na to, da me i na koljenima molite da se vratim u slobodu! Evo, vodite me!«
Poslije tih riječi Prefriganko se nije opirao kad ga je uzničar spopao za ovratnik i povukao, ali se neprestano, dok nisu dospjeli u dvorište, prijetio da će o njegovu slučaju i u samom parlamentu još biti govora, a policajcu se samodopadljivo nasmijao u brk.
Pošto je na svoje oči vidio kako su ga zatvorili u samicu, Noa se požuri natrag na mjesto gdje se bio rastao s Batesom. Čekao je tu još neko vrijeme dok se nije pojavio mladi gospodin koji se mudro skrio na sigurnu mjestu, sa kojega se mogao uvjeriti da nikakav nepoželjni radoznalac ne slijedi njegova novog prijatelja.
Obojica su pohitjela kući da što prije obvesele gospodina Fagina radosnom viješću kako se Prefriganko časno i slavno ponio.

XLIII. POGLAVLJE
KAKO JE NANCY BILA SPRIJEČENA DA ISKUPI OBEĆANJE ŠTO GA JE DALA GOSPOĐICI ROSE MAYLIE I KAKO JE NOA CLAYPOE POSTAO FAGINOV OBAVJEŠTAJAC
Koliko je god bila umješna da laže i da se pretvara, Nancy nije mogla sasvim prikriti svoj strah poslije onoga što je poduzela. Dobro je pamtila kako su joj lukavi Žid i okrutni Sikes povjeravali svoje zločinačke planove što su ih pred svima drugima skrivali, jer su bili čvrsto uvjereni da se u nju mogu pouzdati i biti bez brige da bi ih ona ikad mogla odati. Ali ma kako bile strašne njihove spletke, ma kako opaki njihovi začetnici i ma kako ona mrzila starog Žida koji ju je korak po korak vodio bliže crnom bezdanu zločinstva i bijede, odakle više nije bilo povratka, ipak bi ponekad i prema njemu osjećala neku samilost pri pomisli da će njega najposlije stići pravedna kazna kojoj je tako dugo izmicao; ipak, nije željela da mu svojom rukom namakne omču na vrat.
No to su bili samo prolazni osjećaji pa ju je moć navike sprečavala da ih se tako lako otrese. Ipak je čvrsto ustrajala pri svojoj odluci da ni zbog kakvih obzira ne promijeni svoje mišljenje. Strahovanje za Sikesa moglo ju je još jače potaknuti da za vremena odustane od svoga nauma. Sama je bila postavila uvjet da se njezina tajna čuva te nije dala ni naslutiti po čemu bi se njemu moglo ući u trag; njemu za ljubav čak je odbila da bude spašena bijede i poroka što su je okruživali — i što je još mogla učiniti? Ostala je nepokolebljiva pri svojoj odluci.
Iako se svaka njena duševna borba završavala tom odlukom, ipak su takve misli neprestano nadirale i upijale joj se u svijest. Prošlo je samo nekoliko dana, a lice joj je ublijedjelo i ona je sva omršavjela. Na mahove nije marila što se oko nje zbiva niti se upletala u razgovor — ona koja je nekad najviše halabučila; onda bi ja opet spopadao smijeh, suh i neveseo, te bi se bez svrhe i povoda kreveljila, a čas zatim opet sjedila, tiha i potištena, izgubljena u sumornim mislima, podnimivši glavu rukama. Već po samoj gesti kada bi se poslije trgla iz te zamrlosti, moglo se — jasnije nego po ostalim znacima — razabrati da joj ništa nije po volji, da joj je sve dotužilo i da joj se u glavi vrzu misli koje nemaju nikakve veze s onim o čemu drugi razgovaraju.
Bilo je to u nedjelju uvečer, a ura s obližnjeg tornja upravo je otkucavala sate. Sikes i Žid usred razgovora umuknu da osluhnu, a djevojka koja je sjedila poniže na maloj klupici također pažljivo osluhne. Kao da joj krv zastajkuje u žilama. — Jedanaest!
»Sat do ponoći!« reče Sikes, podigne zavjesu da pogleda na ulicu, a zatim se opet vrati na mjesto. »I mrkla pomrčina, kao poručena da se prihvatiš posla!«
»Šteta, prava šteta, Bille«, nato će Žid, »što baš sada — nemamo nikakva posla!«
»Prvi put što reče istinu«, mrzovoljno mu dobaci Sikes. »A ja baš raspoložen za posao!« Žid samo uzdahne i tužno zamahne glavom.
»Trebat će naknaditi izgubljeno vrijeme«, reče Sikes. »Kad nam se opet pruži prilika. Drugo ti ja ne znam!«
»To je prava riječ, dragi moj«, usklikne Žid i bojažljivo ga potapša po ramenu. »Baš mi godi kad tako govorite!«
»Godi ti, eh!« nato će Sikes. »Onda neka ti bude.«
»Ha! ha! ha!« nasmije se Žid i kao da se topio od milja što Sikes nije tako grub kao obično. »Danas ste baš u formi Bille; pravi onaj stari Bill!«
»Nisam u formi kad me svojim prljavim papcima hvataš za rame, i zato — k sebi ruke!« reče Sikes i strese sa sebe starčeve ruke.
»Mravci ti putuju uz kičmu pa ti se čini da su te ukebali, je li, Bille?« osmjehne se Žid odlučivši da se ne pokaže uvrijeđenim.
»Čini mi se da me sam vrag ščepao za rame, a ne policijsko njuškalo«, odbrusi Sikes. »Još nikada nisam vidio njuške kao što je u tebe, ukoliko nisam gdjegod nabasao na tvog ćaću, no čini mi se da se njemu već odavna osmudila crvena bradica uz Luciferov kotao; a možda uopće nisi imao oca nego te sam pakao izrodio tako nakazna, čemu se nimalo ne bih čudio.«
Fagin na taj komplimenat ništa ne odgovori, nego samo povuče Sikesa za rukav te pokaže na Nancy koja je iskoristila priliku dok su oni razgovarali, stavila šešir na glavu i pošla vratima.
»Ej!« izdere se Sikes. »Nancy! Kamo se to djevojčica uputila u ovo doba noći?«
»Neću daleko.«
»Kako ti to odgovaraš?« upita Sikes. »Čuješ li ti, kad E tobom razgovaram? Odgovaraj!« »Rekla sam već da neću daleko.«
»A ja te pitam — kamo?« Sikes će povišenim glasom. »Jesi li me čula!«
»Ni sama ne znam«, odgovori djevojka.
»Ali ja znam!« nato će Sikes, više iz prkosa nego što mu ne bi bilo s voljom da Nancy ide kamo joj drago. »Ja znam — nećeš nikamo! Sjedaj ovamo!«
»Već sam ti prije rekla da mi nije dobro«, odvrati djevojka, »pa ću malo na zrak.«
»Turi glavu kroz prozor i imat ćeš zraka!« odvrati Sikes.
»Tu je zagušljivo«, dobaci mu djevojka, »hoću na ulicu.«
»Da ne bi!« ljutito će Sikes, pođe vratima, zaključa ih, stavi ključ u džep, strgne joj šešir s glave i baci ga na stari ormar. »Tako, a sad se ne miči više nego sjedi tu gdje si!«
»Pa mogu ja i bez šešira«, nato će djevojka i sva problijedi. »Kako ti to, Bille, sa mnom? Znaš li ti šta radiš?«
»Da li znam — oh, Fagine!« usklikne Sikes. »Ona, je zacijelo pošašavila, jer se inače ne bi usudila da tako brusi jezičinu!«
»Natjerat ćeš me da od očaja...« promuca djevojka pritiskujući rukama grudi kao da hoće prigušiti svoj bijes. »Smjesta da me pustiš! Jesi li čuo?«
»Neću!« zagrmi Sikes.
»Fagine, reci mu neka me pusti. Bit će bolje za njega. Da, bit će bolje da me pusti. Čuješ li?« viknu Nancy lupnuvši nogom o pod.
»Čuj me!« odvrati Sikes pa se na stolici okrene prema njoj. »Ako samo pisneš, napujdat ću psa na tebe, a kada te on ščepa za gušu, onda ćeš znati zašto se dereš. Koji ti je bijes, droljo otrcana?«
»Pusti me da idem!« reče djevojka i sva se uozbilji, a onda sjedne na pod ispred vrata. »Pusti me, Bille, jer ne znaš što činiš — zbilja ne znaš. Samo na jedan sat — molim te — molim te, Bille!«
»Neka me đavo odnese ako ova djevojka nije sasvim pobenavila!« vikao je Sikes bijesno. »Ustaj!«
»Ne ustajem dok mi ne obećaš da ćeš me pustiti!« vrisne djevojka, a Sikes ju je samo gledao i vrebao pogledom, a onda, uočivši zgodnu priliku, zgrabi je iznenada za obje ruke, pa povuci-potegni, povuče je u susjedni sobičak, dok se ona borila i otimala. Tu ju je svalio na stolicu, a on sam sjeo na klupu, držeći joj ruke kao nekim kliještima. Ona se čas gnjevno izvijala, čas ga opet zaklinjala, sve dok nije izbilo dvanaest, a onda, zamorena i iscrpena borbom, popusti. Pošto joj se uz mnoge teške kletve i psovke još jedanput zaprijetio da se glavom ne šali i da više ne pokuša da noćas bilo kud ode, Sikes je pusti da se pribere i smiri te se vrati Židu.
»Uh!«, othukne provalnik brišući znoj s lica. »Ma što je to čudna djevojka!«
»Baš i jest«, potvrdi Žid zamišljeno, »zaista je čudna!«
»Šta joj to bi noćas, što misliš, a?« upita Sikes. »No reci, pa ti je bolje poznaješ od mene — šta to treba da znači?«
»Ženska tvrdoglavost, da, to i ništa drugo«, odvrati Žid sliježući ramenima.
»Pa bit će da je tako«, progunđa Sikes. »Mislio sam da sam je ukrotio, a sad vidim da je gora nego što je bila.«
»Gora je«, reče Žid i opet se zamisli. »Nikad je nisam vidio takvu, a ni zbog čega.«
»Ni ja«, reče Sikes, »a možda je i ona navukla moju groznicu, pa sve gori, a vatra još ne može da izbije?«
»Možda«, odvrati Žid.
»Ako je to još jedanput spopadne, pustit ću joj malo krvi, i to bez doktora!« nato će Sikes. Žid značajno kimne glavom u znak da potpuno odobrava tu metodu liječenja.
»Ona je dan i noć bila uza me dok sam crkavao, a tebe, kurjače gadni, nije bilo ni od korova«, reče Sikes. »A za sve to vrijeme nismo imali ni prebijene pare; jedno s drugim pa je malo pošašavila od silne muke i nevolje, a svejednako zatvorena kao u gajbi — a?« »Da, da, dragi, bit će da joj je to naškodilo«, govorio je Žid šapatom. »Pst! Tiho!«
U taj se mah vrati djevojka i opet sjedne na prijašnje mjesto. Oči su joj bile crvene i podbuhle. Zanosila se tijelom amo-tamo, a onda zabacila glavu i prasnula u smijeh.
»A što li je to sad?« usklikne Sikes začuđeno gledajući svoju družicu.
Žid mu glavom dade znak neka joj zasad ne obraća pažnju, i poslije nekoliko minuta djevojka je opet mirno sjedila na svom mjestu kao da se ništa nije dogodilo. Fagin mu došapne da više nema opasnosti, neće više mahnitati, a onda dohvati šešir i zaželi Sikesu laku noć. Na vratima zastane te upita hoće li mu netko posvijetliti niza stepenice.
»Nancy, posvijetli mu niza stepenice«, reče Sikes puneći svoju lulu. »Bila bi vječna šteta da sam sebi slomi kičmu i da razočara svu onu publiku koja uživa gledajući kad se zasluženom čovjeku veže posljednja kravata. Hajde, prisvijetli mu.«
Nancy je sa svijećom u ruci pratila starca niza stepenice. Kad su stigli, u hodnik, Fagin stavi prst na usta i, prikučivši se djevojci, upita šapatom:
»Šta ti je, draga moja Nancy?«
»A šta bi mi bilo?« nato će djevojka istim glasom.
»Pa mislim tako, sve to komešanje — pa tvoj nemir?« odvrati Fagin. »Ako se on« — i Žid upre koščatim kažiprstom u stepenište — »toliko uzjogunio i samo traži kavgu s tobom, a zvijer je on, znam, i vukodlak, zašto ti njega ne...«
»Šta?« prihvati djevojka kad je Fagin zašutio, dok su mu se usta gotovo doticala njezina uha i grabežljivim se očima zanio u njen pogled.
»Pa sad nije vrijeme da se o tom govori«, odvrati Žid, »popričat ćemo o tome drugom zgodom. Ja sam ti, mila moja, pouzdan prijatelj, pa ako ti je do osvete, samo reci, držim ga čvrsto u šakama te ćeš ga lako satrti i smlaviti kao pseto, jer pas ti je on i gori od svoje kučke koju kao tebe kadikad pomiluje i mazi. I zato, samo ti dođi k meni. Danas ti je prijatelj, a sutra te mrzi, a mene, Nancy, mene poznaješ, već odavna.«
»Poznajem, i dobro te poznajem«, odvrati djevojka ne pokazujući ni najmanje uzbuđenje. »Laku noć!«
Ustuknula je kad joj je pružio ruku, ali mu još jedanput zaželi laku noć, sasvim mirno i tiho, uzvrativši mu značajan pogled kojim ju je pogledao prije nego što je zatvorio vrata. Fagin je nastojao da što prije dođe svojoj kući i sav se predao mislima što su mu se vrzmale po glavi. Jedna ga je misao zaokupljala, polako i postepeno. Nije mislio na večerašnju svađu, iako mu je sada bivalo sve jasnije da je Nancy dotužila pustahijina okrutnost te da je zavoljela drugoga čovjeka. Njezino izmijenjeno držanje, učestalo izbivanje od kuće, pa ravnodušnost u svim pothvatima njihove družine gdje je nekad tako živo i revno sudjelovala, pa k tome još i njeno očajničko otimanje noćas da pošto-poto pođe u određeno vrijeme na sastanak, sve je to potkrepljivalo njegovu pretpostavku. Bilo mu je gotovo jasno da ga slutnje nisu prevarile. Ali čovjek kojega je Nancy zavoljela nije se nalazio među njegovim suradnicima. A uz Nancynu pomoć mogao bi postati vrlo koristan za čitavu družinu, te bi ga, po Faginovu mišljenju, trebalo smjesta predobiti i privući.
Time bi postigao i drugu, još mračniju svrhu. Sikes je isuviše mnogo znao, a njegovo podsmjehivanje ljuto je vrijeđalo Fagina i pogađalo ga u srce, iako to nije pokazivao. Djevojka zacijelo vrla dobro zna da nikada neće izbjeći njegovoj mržnji i osveti ako ga jedanput napusti te da će u svom bijesu njenoga ljubavnika nemilo osakatiti, ako ne i sasjeći. Sa malo nagovaranja i uvjeravanja — smišljao je Fagin — ona će drage volje pristati da ga otruje. Oduvijek su se žene laćale takvih pa i gorih sredstava u sličnim prilikama da bi postigle svoj cilj. I tako će nestati opasnog i meni tako mrskog lopova i na njegovo bi mjesto došao odmah drugi, i djevojka će, upletena u to umorstvo, biti još jače u mojoj vlasti.
Takve su misli dolazile Faginu na pamet za ono kratko vrijeme dok je bio u provalnikovoj sobi. I samo su ga te misli zaokupljale; zato je djevojci na rastanku i natuknuo kako da se otarasi Sikesa. I čini se da se djevojka nije nimalo iznenadila i da je potpuno shvatila ono nekoliko njegovih riječi. Nazrela je njegove namjere. Nancy ga je razumjela, jer mu je to kazivao i njen pogled.
No možda će se ustručavati da sudjeluje u zavjeri kad se Sikesu radi o glavi. A baš je to bilo važno — da ona bude upletena u umorstvo. »Kako da je još čvršće privežem uza se?« mišljaše Žid dok se šuljao kući. »Postoji li još neko sredstvo da je predobijem?« »Postoji!« umalo što Fagin naglas ne pomisli. »Onda neće moći ništa da mi odbije — ni za živu glavu! Našao sam ja sredstvo i poslužit ću se njime. Samo da saznam tvoju tajnu pa mi nećete umaći — ni ti, ni Sikes!«
Bijesno iskešena lica okrene se i zaprijeti u pravcu mjesta gdje je ostavio razbojnika. Zatim je žurno nastavio put zavukavši koščate ruke u nabore traljave odjeće, grčevito preplećući prste kao da drobi i davi nevidljiva, mrska dušmanina.
Sutradan je poranio i nestrpljivo čekao novog ortaka koji se napokon s velikim zakašnjenjem pojavio i odmah se proždrljivo bacio na doručak.
»Bolter«, oslovi ga Žid, privuče stolicu i sjedne sučelice njemu.
»Pa tu sam«, progunđa Noa, »šta je? Nemojte ništa da me pitate dok se ne nanjupam. To je ono što tu ne valja, jer čovjek nikad ne stigne da se ljudski najede.«
»Pa valjda možeš i za vrijeme jela razgovarati?« nato će Fagin proklinjući iz dubine duše proždrljivost svoga mladog prijatelja.
»Mogu, govoriti mogu, i još mi bolje prija kad uz jelo razgovaram«, odvrati Noa pa odreže komadinu kruha. »A gdje je Šarlota?«
»Izišla je«, odgovori Fagin, »poslao sam je zajedno s onom drugom djevojkom, jer sam želio da budemo sami.«
»Oho!« nato će Noa. »Bilo bi mi milije da ste joj najprije naredili da mi spremi malo pržena kruha s maslacem. No, pričajte vi samo, meni to nimalo ne smeta.«
Zaista se činilo da ga ništa ne može omesti pri jelu, jer kao da je nakanio da se svojski prihvati posla.
»Jučer si dobro radio, dragi moj«, započne Žid, »vrlo uspješno! Šest šilinga, devet pensa i pola penija već prvog dana! Na tom ćete zabavištu namlatiti grdne pare!«
»Ne zaboravite tri pivska vrča i jedan lonac za mlijeko«, dobaci mu gospodin Bolter.
»Oh, ništa ja ne zaboravljam, prijatelju«, odvrati Žid. »Ona tri pivska vrča — to si majstorski udesio, ali ono s loncem za mlijeko — to je bilo upravo genijalno!«
»Nije loše za početnika«, napomenu gospodin Bolter samodopadno. »Vrčeve sam poskidao sa prozorskih rešetaka, a lonac je stajao pred vratima gostionice, pa sam ga pograbio, znate, jer sam mislio da bi mogao zarđati ili dobiti kijavicu — od kiše! Ha! ha! ha!«
Žid se pretvarao kao da se i on slatko smije, a gospodin Bolter, kad se nahihotao, nekoliko je puta zagrizao punim ustima u prvi komad kruha, a odmah zatim prihvatio se druge komadine.
»Htio bih da ti, dragi Boltere«, započne Žid nagnuvši se preko stola, »izvršiš za me neki posao pri čemu je potrebna najveća pažnja i opreznost.«
»Slušajte«, odvrati Bolter, »nemojte da me uvalite u neku opasnost ili da me opet pošaljete u sudnicu. To mi nikako ne odgovara, ne, baš nikako, i ja vam to odmah u brk kažem.« »Nema tu ni najmanje opasnosti — ni najmanje«, dočeka Žid, »potrebno je samo da malo pripaziš na jednu ženu!«
»Je li stara?« upita gospodin Bolter.
»Nije, mlada je«, odgovori Fagin.
»To će mi vrlo dobro uspjeti, u to sam siguran«, reče Bolter. »Još u osnovnoj školi bio sam najbolja tužibaba. A šta treba da izvidim? Ne moram valjda da... «
»Ne treba ništa da poduzmeš«, prekine ga Žid, »samo da me obavijestiš kamo odlazi, s kim se sastaje i, ako je moguće, što je govorila; da upamtiš ulicu, ako je ulica, ili kuću, ako je kuća, i da mi lijepo javiš sve što o njoj saznaš.«
»A šta ćete mi dati za moj trud?« upita Noa stavljajući čašu na sto i gledajući svoga poslodavca pohlepnim očima.
»Ako ti sve dobro uspije — jednu funtu, dragi moj — čitavu jednu funtu«, odvrati Fagin kojemu je bilo stalo do toga da pobudi u njemu što veći interes. »A moraš znati da još nikada nisam platio toliku svotu za tako malu uslugu.«
»Kakva je to žena?« upita Noa.
»Jedna od naših.«
»Oh, Gospode!« usklikne Noa naprćivši nos. »Postala vam je sumnjiva, a?«
»Našla je sebi neke nove prijatelje, dragi moj, i ja moram saznati tko su oni«, odvrati Žid. »Razumijem«, reče Noa, »jer treba da znate s kim imate čast, je li — ha! ha! ha! Eh, to je posao za mene!«
»Znao sam da će to biti nešto za tebe«, odvrati Fagin, sav razdragan što mu je tako lako uspjelo da ga predobije.
»Zna se, zna se«, nato će Noa. »A gdje je ona? Gdje da je pričekam? Kada da krenem?« »Sve ćeš to od mene saznati«, reče Fagin, »i u pravi čas. Ti samo budi spreman, a ostalo prepusti meni.«
Šest je noći prosjedio u čizmama i u kirijaškom odijelu, da na jedan Faginov mig krene u izvide, šest dugih i zamornih noći, a Fagin se svake večeri vraćao razočarana lica te ga samo kratko obavijestio da još nije vrijeme. Sedme se večeri vratio ranije i nije mogao da prikrije svoju radost. Bila je nedjelja.
»Večeras ona izlazi«, reče Fagin, »i sigurno po svom poslu, jer je cio dan bila sama, a čovjek kojega se boji vratit će se tek prije nego što svane. Hajde sa mnom, samo požuri!« Noa bez riječi đipne uvis, jer je Žid bio tako uzrujan te je njegovo uzbuđenje zahvatilo i njega. Krišom iziđu iz kuće i, prolazeći kroz bezbroj malih ulica, najposlije dospiju do neke krčme; Noa ju je odmah prepoznao kao konačište gdje je proveo prvu noć po svom dolasku u London.
Bilo je prošlo jedanaest sati, vrata su bila zatvorena. Kad Žid prigušeno zazviždi, šarke zacvile i vrata se otvore. Oni nečujno uđu, i vrata se za njima opet zatvore.
Ne usuđujući se ni šapatom progovoriti, Fagin se sporazumijevao nijemim znakovima s mladim Židom koji im je otvorio. Nato obojica pokažu Noi na prozorčić, pozvavši ga rukom da se popne i da zaviri u susjednu sobicu.
»Je li to ta žena?« upita Noa jedva čujno.
Žid potvrdi glavom.
»Ne mogu dobro da joj zagledam lice«, šaptao je Noa, »jer je oborila glavu, a svijeća se nalazi iza nje.« »Stani ovamo«, nato će Žid tihim glasom te mahne Barneyju koji se smjesta povuče. Čas zatim momak je ušao u susjednu sobu i, pod izlikom da će useknuti svijeću prinese je bliže djevojci i povede s njom razgovor te je morala dići glavu.
»Sad je vidim«, prigušeno će uhoda.
»Jasno?« upita Žid.
»Prepoznao bih je među tisućama drugih.«
Čim je djevojka izišla iz sobe, Fagin ga povuče u udubinu zida koja je bila zastrta zavjesom. Zadržaše dah dok ona nije prošla na nekoliko koraka od njihova skrovišta te izašla na vrata kroz koja su oni bili ušli.
»Pst!« psikne momak koji je držao vrata otvorena.
»Sad!«
Noa izmijeni pogled s Eaginom i onda hitro klisne iz krčme.
»Nalijevo«, došapne mu momak kad je šmugnuo pored njega, »skrenite nalijefo, ali se trsite truke strane ceste.«
Noa posluša i pri svjetlosti uličnih svjetiljaka mogao je još vidjeti kako je djevojka ispred njega izmicala i nestajala u daljini. Požuri se za njom da joj dođe što bliže a da ga ona ipak ne primijeti. Držao se druge strane ulice, kako bi što bolje pratio svaki njen pokret. Dva-tri puta nervozno se okrenula, a jedanput je zastala da propusti ispred sebe dvojicu ljudi koji su je slijedili. Čini se da postaje sve odvažnijom i da ide sve odlučnijim i sigurnijim korakom. Dok se ona više bližila svome cilju, uhoda se svejednako držao u istoj udaljenosti ne puštajući je iz vida.

XLIV. POGLAVLJE
NANCY JE DOŠLA NA SASTANAK
Sa crkvenih tornjeva izbijalo je četvrt do dvanaest kada su dvije spodobe izbile na London Bridge. Prva je bila djevojka koja je išla brzim i lakim koracima i živo se ogledavala kao da nekoga iščekuje, a druga prilika bio je muškarac koji se držao u najdubljoj sjeni i u izvjesnoj udaljenosti udešavao korak prema njenom, zastajući kad bi ona zastala i šuljajući se naprijed čim bi ona pošla dalje, ali neprestano pazeći da joj se ne bi odveć približio. I tako prijeđe most što spaja Middlesex sa Surreyom, kad se djevojka, očito razočarana što među rijetkim prolaznicima nije našla osobu koju traži, stane vraćati. Ona se naglo okrenula, ali čovjek koji ju je motrio bio je na oprezu te se brzo zavukao u jedno udubljenje na mostu i nagnuo se preko ograde da što bolje skrije lice, pustivši je da prođe s druge strane mosta. Kad je opet poodmakla u prvašnju razdaljenost, tiho spuzne iz svog skrovišta i opet pođe za njom. Gotovo usred mosta djevojka zastane. A i muškarac stane. Noć je bila vrlo mračna kao što je i minuli dan bio tmuran i oblačan, pa ih je u to doba i na tom mjestu samo malo ljudi susretalo, a i ti su brzo odmicali pored njih. Možda ih nisu ni vidjeli, ali u svakom slučaju nisu obraćali pažnje ni djevojci ni muškarcu koji ju je slijedio, jer ni po svom izgledu ni po vanjštini nisu mogli pobuditi ničiju radoznalost u toj londonskoj četvrti bijede, gdje su beskućni bijednici bili u potrazi za kakvim zaklonom ispod mosta ili napuštenom kućicom bez prozora i vrata. Čovjek i žena stajali su i šutjeli a da ni s kim nisu progovarali niti je njih tko oslovljavao.
Sumaglica se osula nad rijekom gušeći crveni odsjev vatara koje su gorjele na brodićima usidrenim uz male gatove pa su se i mutni obrisi zgrada na obali rasplinjavali u sivoj atmosferi. Stara, dimom počađavjela skladišta s obje strane rijeke stršila su, glomazna i natmurena, iz guste gomile krovova i zabata tako mračna i crna da se njihovi nezgrapni oblici nisu ni odražavali u vodi. Toranj stare crkve Sv. Spasitelja i kula Sv. Magnusa, koji od davnine poput dvaju gigantskih stražara čuvaju most, nazirali su se usred te tame; ali se ni šuma jarbola pod mostom ni crkveni tornjevi u daljini nisu mogli ni naslutiti.
I dok ju je skriveni uhoda budnim okom slijedio, djevojka je pošetala nekoliko koraka gore-dolje kadli sat na tornju Sv. Pavla muklim glasom oglasi posljednji pozdrav još jednom danu koji ode u nepovrat. Ponoć je ovladala usnulim velegradom zaogrnuvši crnim plaštem palače i potleušice, tamnice i ludnice, rodilišta i mrtvačnice, odaje gdje zdravi snivaju sretne sne i zagušljive sobe gdje leže bolesnici, izbe gdje se mrtvaci koče i komore gdje sanjaju bezbrižna djeca.
Tek što je izbilo dvanaest, kad iz kočije koja se zaustavila podalje od mosta iziđe mlada dama u pratnji sijeda gospodina te se, plativši kočijašu, oboje uputiše naprijed. Čim su stupili na pločnik mosta, djevojka se trgne i pođe im u susret.
Ono dvoje pođe dalje ogledavajući se kao ljudi koji su izgubili nadu da će naći osobu koju traže. Zastadoše i već htjedoše da uzviknu, ali onda mahom priguše povik, jer se u tom času pojavi čovjek u taljigaškoj odjeći, prođe tik pored njih te umalo što se ne sukobi s njima.
»Ne ovdje«, reče djevojka. »Bojim se da ovdje s vama razgovaram. Hajdemo dalje da se uklonimo s javnog puta. Pođimo niza stepenice.«
Taljigaš se okrene u času kad je ona izrekla te riječi i rukom pokazivala dolje kamo je željela da povede ono dvoje pa ih on grubo upita zašto su se toliko raširili po pločniku i pođe dalje.
Stepenice na koje je djevojka pokazala nalazile su se na Surreyskoj obali, kao i crkva Sv. Spasitelja, a vodile su dolje na gat. Taljigaš neprimjetno šmugne onamo, hitro se obazre i pođe dolje.
Te stepenice sačinjavaju sastavni dio mosta, a sastoje se od tri dijela. Baš na kraju drugog koji vodi dolje nalazi se uzidan stup okrenut Temzi. Na tom se mjestu stepenice proširuju, tako da se čovjek može sakriti uza zid. Kad je dospio do tog mjesta, taljigaš brzo pogleda oko sebe i, ne našavši prikladnijeg skrovišta, tu se sakrije. Leđima se pripije uza stup znajući da ono troje neće saći dublje, pa ako i ne bude baš sve čuo, ipak će se bar neviđen moći vratiti.
Vrijeme mu je tako sporo odmicalo, a on je toliko gorio od želje da sazna razloge takvu sastanku da je ubrzo izgubio svaku nadu i pomislio da je ono troje ostalo gore ili pošlo drugamo da se u potaji porazgovore. I baš kad je uhoda htio da izađe iz svoga skrovišta i da se vrati gore, začuje korake, a čas zatim dopru mu do uha glasovi iz neposredne blizine.
Pribio se uza zid što je više mogao i prisluškivao pritajena daha.
»Ovo je dovoljno daleko«, čuo je nečiji glas, i njemu se činilo da to govori onoj gospodin. »Neću dopustiti da ova mlada dama pođe još dalje. Mnogi ne bi imali u vas ni toliko povjerenja da uopće dođu ovamo, ali, kako vidite, ja sam vam učinio po volji.«
»Meni ste učinili po volji?« nato će ženski glas, a mora da je to govorila djevojka koju je slijedio. »Vi ste zaista vrlo obzirni, gospodine. Meni po volji! Pa svejedno, to sad nije važno.«
»Recite mi samo zašto«, nato će gospodin mekšim glasom, »iz kojih ste nas razloga doveli na ovo čudno mjesto? Zašto niste htjeli da razgovaramo tamo gore gdje je osvijetljeno i gdje ima ljudi, nego upravo ovdje?«
»Već sam vam prije rekla«, odgovori Nancy, »da se bojim da tamo s vama razgovaram. Ne znam što mi je« — i djevojka sva protrne — »ali me noćas hvata tako jeziv strah da jedva stojim na nogama.«
»A čega vas je strah?« upita gospodin kojemu se ona kanda ražalila.
»Ni sama ne znam«, odvrati djevojka, »a i sama bih voljela da to znam. Strašne mi se misli motaju po glavi, misli na smrt, na okrvavljene mrtvačke pokrove, i meni je kao da izgaram od unutarnje vatre. Dok sam večeras čekala da dođem na taj sastanak, čitala sam neku knjigu da prekratim vrijeme; i te iste slike neprestano su mi dolazile pred oči.«
»Sve je to samo vaša mašta«, mirio ju je gospodin.
»Nije to mašta«, odvrati djevojka promuklim glasom. »Prisegla bih da sam na svakoj stranici one knjige vidjela velikim slovima ispisanu riječ LIJES — da, da, a kad sam maloprije išla ovamo, na ulici sam susrela ljude koji su nosili lijes.«
»U tome nema ništa neobično«, reče gospodin. »I ja često susrećem ljude koji nose lijes.« »Ali pravi, a ono što sam ja vidjela nije bio pravi!«
U njenu je glasu bilo nešto tako neobično da su skrivenog uhodu podilazili srsi i krv mu se ledila u žilama dok je slušao djevojku kako govori. Nikad nije osjetio većeg olakšanja nego kad je čas zatim začuo slatki glas mlade dame koja je zaklinjala djevojku neka se smiri i neka se ne podaje tako strašnim mislima.
»Umirite sirotu djevojku«, reče mlada dama svome pratiocu, »njoj je zaista potrebna utjeha.«
»Kad bi me noćas vidjele te vaše ohole bogomoljke, sigurno bi digle glave i počele propovijedati o paklenim mukama i o božjoj osveti«, uzvikne djevojka. »Oh, milostiva gospođice, zašto one koje sebe smatraju božjim izabranicama nisu tako dobre i blage prema nama bijednicama kao što ste vi prema meni. Tako ste mladi i lijepi i mogli biste se i te kako ponositi, a ipak ste tako skromni!«
»Ah, Turčin se, pošto se umio, okreće istoku da moli molitvu«, reče gospodin, »no ovi dobri ljudi, pošto su u zemaljski kal zagnjurili svoje glave i sprali svu ljepotu sa svoga obličja, obraćaju se najmračnijoj strani neba. Ako bih morao birati između muslimana i farizeja, odabrao bih one prve.«
Te su riječi bile upravljene mladoj dami, a možda zato da Nancy dobije na vremenu da se smiri. Odmah zatim gospodin joj reče:
»Prošle nedjelje niste došli?«
»Nisam mogla«, otpovrne Nancy, »silom su me zadržali.«
»A tko?«
»Bill — onaj o kojemu sam mladoj dami već prije kazivala.«
»Nadam se da nitko nije posumnjao da ste s kime u vezi povodom stvari koja nas je noćas dovela ovamo?« upita stari gospodin zabrinuto.
»Ne, nije«, odvrati djevojka odmahujući glavom. »Nije mi lako da ga ostavim, osim kad mu kažem kamo idem. Pa ni onda ne bih mogla do milostive gospođice da mu nisam sasula u piće opijuma.«
»Je li se probudio prije nego što ste se vratili?« pitao je gospodin.
»Nije. Ni on ni ma tko drugi ni najmanje ne sumnja u mene.«
»Dobro«, reče gospodin, »a sad slušajte što ću vam reći.«
»Slušam«, nato će djevojka pošto je nastao mali tajac.
»Ova je mlada dama«, započne gospodin, »meni i još nekim pouzdanim prijateljima povjerila sve što ste joj prije četrnaest dana rekli. Priznajem da sam isprva sumnjao da li vam možemo vjerovati, ali sada znam pouzdano da možemo.... «
»To zaista možete«, odvrati djevojka ozbiljna lica.
»Ponavljam da vam sada vjerujem. I da bih vam to dokazao, reći ću vam sasvim otvoreno da namjeravamo od onoga čovjeka — Monksa, makar i silom, izmamiti priznanje, ma kakva bila ta njegova tajna. No ako — ako ne bismo mogli da ga se dočepamo, ili ako ga ulovimo a ne mognemo saznati ono što želimo, morate nam izručiti Žida.«
»Fagina?« krikne djevojka prigušeno i ustukne.
»Toga nam čovjeka morate vi izručiti!« odgovori gospodin.
»To neću učiniti — nikada«, odvrati djevojka. »Koliki god on bio đavo, i prema meni bio gori od samog đavla, ja to ipak neću nikada učiniti!«
»Nećete?« upita gospodin koji je kanda očekivao takav otpor.
»Nikad!« odvrati djevojka.
»A recite mi zašto?«
»Iz jednoga razloga«, nato će djevojka, »koji je milostivoj gospođici već poznat, i ona će se sa mnom složiti, jer mi je to obećala; a osim toga, jer sam živjela onim istim strašnim životom kojim i on živi, a ima nas mnogo takvih, i ja ih neću izdati, kao što ni oni — ni jedan među njima — ne bi izdao mene, ma koliko da su ogrezli u zlu.«
»Onda«, brzo prihvati gospodin, kao da je samo čekao da svrne razgovor na to, »izručite mi Monksa i prepustite ga nama da mi s njim obračunamo.«
»A šta ako on prokaže ostale?«
»Obećavam vam da nećemo dalje tjerati, stvar čim od njega saznamo istinu. U Oliverovu životu ima zacijelo okolnosti koje ne bismo htjeli iznositi pred javnost, pa kad jednom saznamo istinu, nećemo nikome napakostiti.«
»A ako ne saznate istinu?« upita djevojka.
»Onda«, nastavi gospodin, »mi Žida nećemo tjerati pred sud, bez vašega pristanka. Mislim da bih vam za taj slučaj mogao navesti dovoljno razloga.«
»Da li mi to i milostiva gospođica obećava?« upita djevojka značajno.
»Obećavam«, odvrati Rose, »i dajem vam svoju riječ.«
»Monks neće nikada saznati kako ste sve to otkrili?« upita djevojka poslije kratke šutnje. »Nikad«, odvrati gospodin. »Mi ćemo s njim tako postupati da neće ni slutiti od koga smo saznali njegovu tajnu.«
»Ja sam od najranije mladosti lagala i živjela među varalicama«, nastavi djevojka pošto je časkom šutjela, »ali ću vama vjerovati.«
Oboje ju je uvjeravalo da to mirne duše može, i tada ona uzme opisivati mjesto odakle je noćas pošla, ne znajući, dakako, da je pod paskom; govorila je tako tiho da je Noa ponekad jedva mogao razabrati o čemu uopće govori. Po njezinu zastajkivanju moglo se zaključiti da je gospodin neka od tih njenih saopćenja bilježio. Kada je do u tančine opisala krčmu i najprikladnije mjesto odakle bi je potajno mogli motriti i kojih noći i u koliko sati Monks najčešće navraća, malo kao da je razmišljala da se prisjeti kako bi njezina izjava bila što točnija.
»Visok je«, poče opisivati Monksa, »snažno građen čovjek, ali nije krupan; hoda pogruženo kao da nešto vreba, okreće se često unatrag, čas na jednu, čas na drugu stranu. I ne zaboravite da su mu oči duboko upale kao što se to rijetko kad viđa, te biste ga već po tome mogli lako prepoznati. Lice mu je zagasito kao i kosa, a oči crne; ne može mu nikako biti više od dvadeset i šest ili dvadeset i osam godina, premda mu je lice izborano i smežurano. Usne su u njega blijede, iscerene i izgrižene, jer ga često snalaze bjesomučni napadaji te onda grize pa se ujeda za ruke i — što vam je, što ste se trgli?« upita djevojka i naglo zamukne.
Gospodin naglo odgovori da nije ništa i zamoli je da nastavi.
»Ovo sam«, nastavi djevojka, »djelomično saznala od drugih, jer sam ga svega samo dvaput vidjela, a oba puta bio je zaogrnut velikim plaštem. Mislim da je to sve — da, i još nešto! Na vratu mu je, tako da izviruje ispod rupca, široka... «
»... crvena brazgotina kao opeklina od vrele vode ili vatre!« usklikne gospodin.
»Kako?« začudi se djevojka. »Vi ga poznajete!«
Mladoj se dami oteo prigušen krik, kao da se silno začudila. Sve troje je načas zanijemilo da se onome koji je prisluškivao činilo kao da čuje kako dišu.
»Da, mislim da ga poznajem«, odvrati gospodin prekinuvši šutnju. »Prema vašem opisivanju to bi mogao biti on. No, vidjet ćemo. Ima mnogo ljudi koji su čudesno nalik jedni na druge ali — možda to i nije on!«
Izustivši prividno mirnim glasom te riječi, ustukne nekoliko koraka i približi se stupu za kojim se skrivao uhoda, jer je mladić sasvim jasno čuo kad je gospodin progunđao: »To je zacijelo on!«
Onda je doušnik po koracima mogao naslutiti da se gospodin vratio na prijašnje mjesto, jer je glasno nastavio: »Dakle, mlada djevojko, vi ste nam dali dragocjene obavijesti. Iskazali ste nam veliku uslugu, i ja bih želio da vam pokažem koliko sam vam zahvalan. Mogu li vam u čemu pomoći?«
»Ni u čemu«, odvrati Nancy.
»Ne smijete tako govoriti«, nastavi gospodin tako uvjerljivim i blagim glasom koji bi ganuo i mnogo okorjelije srce. »Razmislite i onda recite.«
»Ništa ne želim, gospodine«, zaplače djevojka, »vi mi ne možete pomoći, jer meni pomoći nema.«
»Ne smijete očajavati«, uzme je gospodin tješiti. »Vi ste, doduše, proćerdali svoju mladost, neprocjenjivo i nenaknadivo blago što vam ga je Stvoritelj usadio u dušu; ipak vam preostaje vjera i nada u budućnost. Ne kažem da je u našoj moći da vam vratimo mir i spokojstvo duše, jer to morate sami tražiti i naći, ali mi ne samo da možemo nego i najusrdnije želimo da vam nađemo neko tiho i skrovito mjestance negdje u Engleskoj, a ako se bojite ostati ovdje, onda negdje u stranoj zemlji. Još prije nego što svane, prije nego što na Temzu padne prvi tračak zore, možete se naći daleko i izvan dohvata vaših negdašnjih ortaka, a da ne ostavite za sobom ni najmanjeg traga, kao da ste se taj čas rasplinuli. Odlučite se! Ja ne bih htio ni da se na tren jedan vratite svome starom drugu ni riječ s njim da progovorite, ni da uopće samo i zavirite u onaj brlog poroka i bijede gdje vas i najslabiji dašak može okužiti i konačno upropastiti. Odrecite se svih tih ljudi i napustite ih kad vam se, eto, pruža prilika!«
»Pristat će!« usklikne djevojka. »Već vidim kako se lomi i oklijeva. Sigurna sam da će pristati!«
»Bojim se da neće, draga«, reče gospodin.
»Ne, gospodine, neće«, odvrati djevojka boreći se jedan trenutak sa svojim mislima. »Privezana sam za taj život koji mi je mrzak i odvratan, ali ne mogu slomiti svoje okove. Bit će da sam preduboko zagrezla pa me nitko živ više ne izvede s ovih bespuća. Ipak, ne znam da li se ne bih toga poduhvatila da sam vas prije upoznala. Ali, opet me hvata ona strava«, završi ona ogledavajući se oko sebe, »moram se vratiti kući.«
»Kući!« ponovi mlada dama s bolnim naglaskom.
»Kući, milostiva gospođice«, nato će djevojka, »da, u takvu kuću kakvu sam svojim životom i zaslužila. Rastanimo se! Možda me uhode, ili me netko može vidjeti. Ako sam vam ja iskazala neku dobrotu, za uzvrat tražim samo da me pustite da sama pođem svojim putem.«
»Naše nagovaranje ne pomaže«, uzdahne gospodin. »Ako dulje ostanemo ovdje, možda je izlažemo opasnosti. Možda smo je i bez toga preko vremena zadržali.«
»Da, to zaista jeste«, prihvati djevojka naglo.
»Kako li će ova sirota da završi svoj jadni život?« usklikne mlada dama.
»Kako!« gorko će djevojka. »Pogledajte, milostiva gospođice, ispred sebe u valove tamne vode. Zar niste već toliko puta čitali o bijednicama koje su skočile u vodu, a da nitko nije ni pitao za njih, a kamoli suzu prolio. Možda će dotle proći još nekoliko godina, a možda i samo nekoliko mjeseci, no tako će se dokrajčiti moji tužni dani!«
»Molim vas, ne govorite tako«, odvrati mlada dama i zajeca.
»Vi, draga gospođice, nećete nikada za to saznali, i ne dao bog da ikada čujete o takvim strahotama!« odgovori djevojka. »Laku noć! Laku noć!«
Gospodin se okrene.
»Uzmite ovu novčarku«, usklikne mlada dama, »uzmite je meni za ljubav, da vam se nađe mala pomoć u času potrebe!«
»Ne, ne«, dovikne joj djevojka, »nisam to učinila da mi se plati! Zaklinjem vas, ostavite me u tome uvjerenju! Ali — voljela bih da imam neku uspomenu na vas — ne, ne — ne prsten — dajte mi svoje rukavice ili rupčić, zlatna moja gospođice! Tako, bog vas blagoslovio! Laku noć, laku noć!«
Gospodin odluči da popusti, jer je vidio kako je silno uzbuđena, a bojao se i kobnih posljedica ako djevojka zakasni. Čulo se toptanje koraka što se udaljuju, a onda je sve bilo tiho.
Mlada se dama i njen pratilac ubrzo nađu na mostu, zastavši za trenutak na kraju stepenica.
»Čujete li?« usklikne mlada dama osluškujući. »Zar nas nije dozivala? Učinilo mi se kao da čujem njen glas.«
»Ne, ne, draga gospođice«, odvrati gospodin Brownlow okrećući se tužna lica. »Ona se nije ni maknula s mjesta i čeka da najprije mi odemo.«
Rose Maylie oklijevaše, ali je stari gospodin uhvati pod ruku i odvede je odande, blago ali odlučno. Kad je njih dvoje nestalo, djevojka se sruši na kamene stepenice da u gorkim suzama uguši svoj teški jad.
Poslije nekog vremena ustane i klecavim koljenima otetura gore na cestu. Zapanjeni uhoda ostane još nekoliko minuta u svom zaklonu. Pošto se uvjerio da je opet sasvim sam, tiho se odšulja, te se krišom stane uspinjati stubama.
Kad se najposlije opet našao na mostu, uvjeri se, zirkajući bojažljivo oko sebe, da nigdje nema ni žive duše. Onda pojuri kao strijela, da što prije stigne u kuću staroga Žida.

XLV. POGLAVLJE
KOBNE POSLJEDICE
Bilo je skoro dva sata prije osvita zore, dakle još gluho doba noći, jer je bila jesen. Sve su ulice bile puste, utonule u duboku tišinu te bi rekao da je svaki i najslabiji šum zanijemio i zamro, jer su se rastrošnici i razvratnici najposlije razišli svojim kućama da otpočinu. Ali je Fagin bdio u svojoj staroj jazbini; lice mu je bilo blijedo i iscereno, a oči zakrvavljene te je bio više nalik na jezivu sablast nego na ljudsku spodobu, više nalik na utvaru koja je netom iskrsnula iz hladna groba.
Čučao je kraj ugašena ognjišta, zaogrnut starim pohabanim pokrivačem, a lica okrenuta svijeći koja je na stolu pokraj njega dogorijevala. Desnu je ruku držao na ustima, zanesen u misli i griskajući duge crne nokte te su mu se vidjele krezube desni i požutjeli očnjaci koji su provirkivali kao u psa ili štakora.
Po strunjači se ispružio Noa Claypole i spavao čvrstim snom. Starac je pogledavao čas u njega, čas opet u svijeću. Stijenj se gotovo raspleo u dva žiška i vrući se loj brzo talio i kapao na stol, po čemu se vidjelo da su Žida zaokupljale teške misli.
Tako je zaista i bilo. Tresla ga je srdžba što mu je netko pomrsio lukavo smišljeni naum; kidala ga mržnja na djevojku koja se bez njegova znanja splela s nekim stranim ljudima; gušilo ga krajnje nepovjerenje u njezinu iskrenost, jer nije vjerovao da se protivila da ga oda. Bilo mu je strahovito krivo što ne može na Sikesu iskaliti svoj osvetnički bijes, zamirao je od straha da ga ne pronađu i osude na smrt, mahnitao je očajno i bijesno protiv svega i svakoga. Sve se to naizmjence vitlalo u Faginovu mozgu i ujedalo ga za srce dok je smišljao nova zločinstva puna opake zlobe i gnusne pakosti.
Sjedio je kao okamenjen i kao da uopće ne mari kako vrijeme prolazi sve dok mu oštro uho nije začulo bat koraka s ulice.
»Napokon«, promuca Žid i prijeđe rukom preko usana, usahlih i usijanih od groznice — »napokon!«
U isti čas odjekne zvonce, i on se odšulja uza stepenice vratima te se uskoro vrati zajedno s nekim čovjekom koji je do brade bio umotan šalom, a pod miškom nosio neki zavežljaj. Raskopčavajući ogrtač čovjek sjedne i razotkrije svoj krupni lik: bio je to Sikes.
»Evo ti na«, reče on i baci zavežljaj na stol. »Samo pazi da to što bolje prodaš. Stalo me dosta muke dok sam se toga dočepao; mislio sam da ću već prije tri sata doći, a eto — tek sada stigoh!«
Fagin dohvati zavežljaj, zaključa ga u ormar te ponovo sjedne ne govoreći ni riječi. Ali za sve to vrijeme nije skidao očiju s provalnikova lica; kad su sjedili sučelice jedan drugome, starac upilji pogled u njega. Usne mu se trzale i podrhtavale, a lice se nekako izobličilo; kao da se premnoga čuvstva i uskomešani osjećaji naziru u svakoj crti njegova izraza da je i provalnik nesvjesno povukao svoju stolicu natrag i zbunjeno ga gledao.
»No, što je?« usklikne Sikes. »Što si tako izbečio oči u mene? De zini već jedanput!« Žid podiže drhtavu desnicu i zaprijeti mu kažiprstom ali je njegova uzbuđenost bila tolika te nije smogao ni riječi.
»Dobijesa!« promrsi Sikes hvatajući se sav zbunjen za pištolj. »Šenuo je umom! Valja mi ga se čuvati!«
»Ne, ne, ne bojte se«, promuca Žid kojemu se najposlije razvezao jezik. »Niste vi u pitanju — ne radi se o vama, Bille. Nemam — nemam ništa protiv vas!«
»Tako dakle, nemaš?« umiri se Sikes i ozbiljna lica premjesti pištolj u drugi džep gdje mu je bio bolje pri ruci. »No, to je prava sreća — za jednoga od nas. Svejedno za koga!« »Imam nešto da vam kažem, Bille« — reče Žid, pa primakne stolicu bliže — »što će vas još više razbjesniti.«
»Ma zbilja?« uščudi se provalnik kao da mu ne vjeruje. »Gukni već jednom! Meni se žuri, jer će Nancy pomisliti da sam otegnuo papke!«
»Otegnuo papke!« usklikne Fagin. »To ona ionako želi, i već je smislila kako da to udesi!«
Sikes u najvećoj dvoumici pogleda Židu u lice i, ne mogavši u njegovim očima pročitati nikakav odgovor na to zamršeno pitanje, zgrabi ga svojom ručetinom za vrat i stane ga tresti kao praznu vreću.
»Govori, čuješ li? Govori!« vikao je iz svega glasa. »Govori ili ću te zadaviti kao pile! Govori i reci mi jasno što to hoćeš da mi kažeš, lupežu stari! Govori, pasji sine!«
»Zamislite da je momak koji tu leži...« započne Fagin.
Sikes se osvrne na Nou koji je spavao, pogleda ga kao da ga prije nije ni vidio te se opet okrene Židu: »Pa onda?«
»Zamislite da je momak«, nastavi Žid, »htio da nas izda — da sve prokaže — te da je najprije u tu svrhu pronašao prave ljude i onda s njima održao sastanak na ulici da im kaže kako izgledamo da bi nas mogli prepoznati i gdje će nas najlakše pronaći. Zamislite da je sve to učinio i osim toga još otkrio jednu zajedničku osnovu, a sve to iz nekog hira, a ne da ga je tko na to silio, nego baš onako — po svojoj glavici i voljici. Da se sastajao noć na noć s našim najljućim dušmanima da im sve oda! Čujete li?« vikao je Žid, a oči su mu plamtjele. »Zamislite da je sve to učinio — šta biste vi onda uradili?«
»Šta bih ja uradio?« drekne Sikes uz strašnu kletvu. »Čizmom bih mu razmecao glavu i mozak mu prosuo na sve četiri strane!«
»A da sam ja to učinio?« gotovo zaurla Žid. »Ja, koji bih mogao tolike otpremiti na vješala i koji zna da ni meni ne gine konopac?«
»Ne znam«, odvrati Sikes, problijedje kao krpa i škrgutnu zubima na samu tu pomisao. »U ćeliji bih počinio nešto zbog čega bi me morali okovati; a kad bi meni zajedno s tobom sudili, bacio bih se na tebe i tresnuo te o zid da bi ti se mozak prosuo. Osjetio bih se tako jak«, hroptao je razbojnik jedva smažući riječi i razmahujući se svojim snažnim ručetinama, »tako jak — da bi ti od glave ostala samo mrlja, kao da su željezni valjci prešli preko nje!«
»To biste vi učinili?«
»Zar možda ne vjeruješ?« kiptio je provalnik. »Pokušaj, pa ćeš se uvjeriti!«
»A da je to učinio Charley, ili Prefriganko, ili Bet, ili... «
»Svejedno tko«, odgovori Sikes nestrpljivo, »ne tiče me se — platio bi mi!«
Fagin još jednom oštro pogleda u razbojnika, domahne mu da šuti, nadnese se nad slamaricu i prodrma spavača. Sikes se, oduprijevši se šakama o koljena, nagne čudeći se čemu sve to pričanje i zapitkivanje, čemu sve te pripreme.
»Bolter! Bolter! Ustaj! Probudi se! — Siroto momče!« reći će Fagin te pogleda Sikesa očima u kojima se izražavao predosjećaj paklenskog užitka i onda nadoveže polako, naglašujući svaku riječ: »Umoran je — toliko se nahodao slijedeći nju, Bille!«
»Što hoćeš time reći?« upita Sikes i malo se trgne.
Žid ne odgovori i samo se opet nagne nad momka koji se nije mogao razbuditi te ga podupre da sjedne. Noa, još sanjiv, protare oči, zijevne, širom razjapi usta i pospanim očima pogleda oko sebe.
»Ispripovjedi mi još jednom sve ono — da i on čuje«, reče Žid i pritom pokaže na Sikesa. »A što?« nato će Noa dremovno.
»Ono — o Nancy«, reče Žid uhvativši Sikesa grčevito za ruku kao da se boji da bi mogao otići prije nego što Sikes sve sazna. »Ti si je pratio?«
»Da.«
»Do London Bridgea?«
»Da.«
»Gdje se sastala sa dvoje ljudi?«
»Tako je.«
»S nekim gospodinom i nekom mladom damom, kod koje je već prije jednom bila, a koji su od nje tražili da oda sve svoje drugove, a prije svega Monksa, što je Nancy i učinila — i da im opiše kako izgleda, što je Nancy i učinila — i da im kaže u kojoj se krčmi sastajemo, što je Nancy također rekla — i s kojeg se mjesta može najbolje promatrati krčma, pa im je i to rekla — i kada zalazimo u tu krčmu, pa im je i to kazala. Sve je to Nancy učinila. Sve to im je rekla a da je nitko nije prisiljavao niti joj prijetio. Sve je to ona učinila — je li tako?« vrištao je Žid polulud od mržnje i bijesa.
»Tako je«, odvrati Noa i počeše se po glavi. »Baš je tako sve bilo.«
»A šta su ono rekli za prošlu nedjelju?« upita ga Žid.
»Za prošlu nedjelju?« zamisli se Noa. »Pa to sam vam već rekao.«
»Ponovi! Reci još jedanput!« vikao je Fagin stežući još grčevitije Sikesov zglob i zamahujući drugom rukom dok mu je pjena udarala na usta.
»Pitali su je«, nastavi Noa — kojemu je ukoliko se više budio očito bivalo sve jasnije tko je Sikes, »pitali su je zašto nije došla prošle nedjelje kako je obećala. Rekla je, da nije mogla... «
»Zašto — zašto nije mogla?« prekine ga Žid pobjedonosno. »To ti njemu reci!« »Jer ju je Bill, onaj muškarac o kojemu im je već prije govorila, silom zadržao kod kuće«, odvrati Noa.
»Šta si još čuo o tom čovjeku o kojem im je ona već prije govorila?« vrištao je Žid. »To mu reci, to!«
»Pa, da njoj nije lako da ode iz kuće, osim kad on zna kamo ide«, nastavljao je Noa, »pa kad je prvi put bila kod one dame, ona mu je dala — ha! ha! ha! moram se smijati kad se sjetim kako je to rekla! — ona mu je u piće sasula opijuma!«
»Grom i pakao!« krikne Sikes te izvuče ruku iz Židove šake. »Pusti me da idem!«
Odgurnuvši Žida od sebe, jurne iz sobe i bjesomučno pojuri uza stepenice.
»Bille, Bille!« vikne Žid i požuri se za njim. »Samo još jednu riječ!«
Bill se ne bi bio na nj osvrnuo da je mogao otvoriti vrata, ali kako mu nije pošlo za rukom, udarao je šakama po njima, pa ga je uto Fagin, sav zasopljen, dostigao.
»Pusti me«, reče Sikes, »i ne govori mi ništa ako ti je život mio!«
»Samo jednu riječ«, nato će Žid stavljajući ruku na bravu. »Valjda je nećete... « »No?« uznestrpi se Sikes.
»... nećete je — prestrogo — kazniti?« pretvarao se Žid plačljivim glasom.
Svitalo je, i u toj su blijedoj rasvjeti obojica mogla jedan drugom razabrati lice. Oči im se načas sukobiše; u njima je gorio plamen; razumješe se.
»Mislim«, reče Fagin koji je osjetio da je svako pretvaranje postalo suvišno, »da pazite da ne bismo poslije imali neprilika. Udrite, ali ipak, budite lukavi i oprezni!«
Sikes ne odgovori, nego tek što je škljocnuo ključ u bravi, naglo gurne u vrata, širom ih otvori i jurne na ulicu.
Ni časkom nije premišljao, nije se osvrtao ni lijevo ni desno, nije gledao ni gore ni dolje, već samo preda se, odrešito i odlučno, a zube je tako grčevito stiskao te se činilo da će mu vilice probiti kožu. Hrlio je naprijed a da nije ni pisnuo i da mu ni jedan mišić na licu nije trznuo sve dok nije prispio do svojih vrata. Tiho ih otključa, laka se koraka uspne stepenicama i, ušavši u sobu, dovuče težak stol pred vrata i zatim priđe postelji i odgrne zavjesu.
Djevojka je poluodjevena ležala na postelji. Štropot ju je probudio; sad se pridigla, njezine su se zjenice raširile.
»Ustaj!« reče Sikes.
»Ti si to, Bille?« nato će djevojka, obradovana njegovim povratkom.
»Da, ja sam«, glasio je odgovor. »Ustaj!«
Na stolu je gorjela svijeća, ali je čovjek istrgne iz svijećnjaka i baci u ognjište. Videći da je vani već zadanilo, djevojka ustane i htjede prići prozoru da povuče zavjesu.
»Pusti to«, reče Sikes ispruživši ruku da je zadrži. »Dovoljna je svjetlost — za ono što sam nakanio.«
»Bille«, odvrati djevojka slabim glasom kao obnemogla od straha, »zašto me gledaš takvim očima?«
Razbojnik je nekoliko časaka sjedio nijemo, samo su mu nozdrve podrhtavale, a grudi se teško nadimale; a onda je ščepa za glavu i za gušu, odvuče je nasred sobe i, pogledavši još jednom na vrata, svojom joj teškom ručetinom začepi usta.
»Bille, Bille«, hripala je djevojka otimajući se u smrtnom strahu, »ja — ja neću ni vikati ni plakati — samo mi reci — reci mi — šta sam skrivila?«
»To ti dobro znaš, droljo prokleta!« prosikće razbojnik. »Noćas su te slijedili i čuli svaku tvoju riječ!«
»Onda poštedi moj život, ako boga znaš, kao što sam i ja poštedjela tvoj!« izusti djevojka obamirući od straha i privijajući se uza nj. »Bille, dragi moj Bille, pa ti me ne možeš ubiti. Pomisli samo čega sam se sve ove noći odrekla, a samo zbog tebe. Moraš razmisliti da ne ogriješiš dušu ovim zločinom. Ja te ne puštam, i ti me nećeš moći odbaciti. Boga radi, i tebe i mene radi, preni se, ne ubij me! Tako mi grešne duše moje, nisam te iznevjerila!« Čovjek se bijesno otimao iz njenih ruku, koje su mu se savile oko tijela, ali ga je ona držala čvrsto i nije ga puštala.
»Bille!« krikne djevojka nastojeći očajnički da glavu prilegne na njegova prsa. »Onaj gospodin i ona dobra djevojka govorili su mi večeras kako bi me mogli spasiti i nagovarali me da se sklonim u nekoj stranoj zemlji gdje bih mogla da živim u miru i samoći. Daj mi prilike da se opet s njima sastanem i da na koljenima izmolim milost i za tebe pa da oboje bježimo s toga prokletog mjesta i započnemo nov život, svatko za sebe i da se nikad više ne vidimo! Nikad nije prekasno za kajanje. Oni to rekoše — i ja to sada uviđam — samo moramo imati malo vremena — samo malo vremena!«
Provalnik oslobodi jednu ruku i posegne za pištoljem, no — iako je bio izbezumljen od bijesa — pomisao da će ga smjesta uhvatiti ako ispali hitac, su ne mu kroz mozak i on zamahne i udari je svom snagom po licu što je bilo okrenuto njemu, tako blizu da su im se obrazi gotovo dodirivali.
Ona zatetura i sruši se na tlo, obnevidjela od krvi koja je šiknula iz duboke rane na čelu i oblila joj lice, a onda se posljednjom snagom podigne na koljena te iz njedara izvuče bijeli rupčić — rupčić Rose Maylie — i, držeći ga grčevito u sklopljenim i uzdignutim rukama, posljednjim dahom zaklanjaše svoga Stvoritelja neka joj bude milostiv.
Strašan je bio pogled na nesretnu žrtvu. Ubojica ustukne do zida, zakrije oči jednom rukom, a drugom dohvati toljagu i jednim udarcem dotuče nesretnicu.

XLVI. POGLAVLJE
SIKESOV BIJEG
Pod okriljem mraka, te noći u Londonu nije izvršen strašniji zločin od toga. Od svih noćnih grozota koje svojim otrovnim zadahom okužuju jutro, ta je bila najodvratnija i najkrvoločnija.
Sunce, blistavo sunce koje ljudima ne donosi samo svjetlost, nego ih poslije noćne pomrčine prožima novim životom, nadama i snagom — granulo je da veličanstvenim svojim sjajem obasja velegrad. Sunčane su zrake jednako prodirale kroz skupocjena šarena stakla kao i kroz papirom zalijepljene prozore, kroz kupole katedrala kao i kroz pukotine rasklimanih kućeraka, i ta ista sunčana svjetlost obasjavala je i odaju gdje je ležala umorena žena. Ubojica je pokušao da brani suncu da uđe, ali je ono u valovima prodiralo. Pogled na nesretnu žrtvu bio je strašan u noći, ali sada, u svjetlosti dana, taj je prizor bio još grozniji.
Sikes se nije maknuo s mjesta: bojao se svake pa i najmanje kretnje. Čuo je prigušen jecaj, vidio nemoćan trzaj ruke, groza se pretvorila u mržnju, i on je još jednom zamahnuo toljagom i udario žrtvu, zamahivao i — udarao, zamahivao i — udarao. Bacio je prostirku preko mrtvoga tijela, no tada mu je bilo još gore. Zamišljao je kako ga gledaju one oči, i to mu je bilo mnogo strašnije nego da ona ukočenim pogledom zuri gore, kao da motri kako se zgrušana krv na stropu trza i titra u odsjevu sunca. I opet je odbacio prostirku. I tu je ležalo mrtvo tijelo — krvavi kup mesa.
Kresnuo je kremen i naložio vatru i bacio toljagu u ognjište. Na njenu se vrhu bila prilijepila kosa koja je mahom planula, svijala se i kovrčala i kao puhor odlepršala kroz dimnjak, te ga je i to, unatoč njegovoj gvozdenoj naravi, strašilo i zbunjivalo, ali, je svejednako čvrsto držao strašno oružje koje se u plamenu krhalo, ljuštilo i lomilo dok se nije sasvim raspalo u prah i pepeo. Umio se i oprao krv s lica i s ruku, otirao crvene mrlje s odjeće, a što nije mogao strljati i oprati, izrezivao bi na čitave komade i bacao u oganj. Oh, kako je čitava soba bila išarana tim crvenim mrljama! I same pseće šape bile su omaštene krvlju.
A sve to vrijeme nije smio ni pogledati mrtvo tijelo, ni načas svrnuti pogled na nj. Svršivši sve to, pođe natraške vratima, sve vukući psa sa sobom, da ne bi kao zakrvavljen svjedok njegova nedjela istrčao na ulicu. Pomno zatvori i zabravi vrata te napusti kuću.
Prijeđe na drugu stranu ceste i zagleda se u prozor, kako bi se uvjerio da li se izvana može što nazrijeti. Zavjesa je još uvijek bila spuštena, ona ista što ju je ona htjela odgrnuti da u sobi sine svjetlost sunca što ga ona više nije ugledala. Tamo do prozora ležalo je mrtvo tijelo; on je to dobro znao. Bože, kako li je sunce pripicalo baš u taj prozor!
To je bio samo trenutan pogled. Čim je izišao iz sobe, njemu je odlanulo. Na njegov zvižduk dotrča pas, i čovjek brzim korakom pođe dalje.
Prođe kroz Islington, uspne se na Highgateski zaravanak gdje stoji spomen-kamen Whittlingtonu te se opet spusti dolje, u dvoumici kamo da krene. Zatim udari nadesno i uputi se poljskom stazom držeći se Caenske šume te najposlije prispije do Hampsteadske pustopoljine. Prolazeći ponikvom kroz Vale of Health, uzvere se obronkom što se pred njim dizao i uputi se cestom koja spaja sela Hampstead i Highgate, produži ledinom do poljana North Enda i tu legne pod živicu i zaspi.
No ubrzo se diže pa opet put pod noge, ali ne dalje u polje nego natrag prema Londonu, hodajući glavnom cestom — pa opet natrag držeći se djelomice istog puta što ga je jednom već prevalio; a onda poljima uzduž i poprijeko, odmarajući se ponekad u kakvoj grabi, te opet hrleći naprijed a da ni sam nije znao kamo, obilazeći i vrludajući, lutajući sveudilj bez cilja i svrhe. Gdje da se skrasi? Koje mjesto nije ni odveć blizu ni odveć naseljeno i gdje bi mogao naći nešto da založi i ugasi žeđ? Hendon! To je mjesto najprikladnije: nije ni previše udaljeno niti je na udarcu. I onamo se on uputi — čas trčeći, čas opet odmičući lijeno kao puž, kao da prkosi sebi i sudbini, zastajkujući bezbrižno i lupkajući štapom po živici. No kad je stigao do tog sela, svi su ga ljudi susretali s nekom sumnjom te se činilo da ga se boje i sama djeca po kućnim pragovima. I opet se vrati, ne usuđujući se da štogod kupi, da založi ili okvasi grlo, iako već sate i sate nije ništa okusio. I opet se vukao pustopoljinom bez svrhe i cilja.
Hodao je mnogo milja i ponovo se vraćao na isto mjesto; prošlo je jutro, minulo podne, i sad je dan bio već na izmaku, a on je svejednako švrljao unaokolo, gore-dolje, uzduž i poprijeko, bez prestanka se vrteći oko jednoga te istog mjesta. Najposlije krene u Hatfield.
U devet sati uvečer Sikes, iznemogao i iscrpen, a njegov pas jedva šepajući od nenavikla tumaranja, zakrenu kod crkvice na brežuljku i bojažljivo uđu u krčmicu koju je razbojnik već izdaleka zapazio po slabašnom tračku svjetlosti. Unutri je gorjela vatra, a pred njom je pilo nekoliko napoličara. Oni ponude strancu mjesto, ali se on smjesti u zakutak, gdje je sam jeo i pio dobacujući svome psu ovda-onda poneku mrvicu.
Ljudi su pričali o susjednim majurima i seljacima, pa kad je taj razgovor bio iscrpen, uzmu govoriti o nekom težaku koji je prošle nedjelje umro u dubokoj starosti, pa su nazočni mladići izjavljivali kako je on bio već sasvim obnemogao starac, dok su starci tvrdili da je umro u najboljim godinama te da je mogao, kako reče neki čičica bijele kose, poživjeti još deset pa i petnaest godina da se samo čuvao, jest, da se samo malo više čuvao. Svi ti razgovori nisu bili nimalo uzbudljivi ni zanimljivi. Plativši račun, razbojnik je tiho i nezapažen sjedio u svom mračnom kutu i bio je gotovo već i zadrijemao kad s velikom bukom uđe neki čovjek. Sikes se trgne.
Bijaše to čudan svat, napol torbar, napol sajamski svaštar i čarobnjak koji je pješke putovao od mjesta do mjesta i prodavao ocila, brijačko remenje, britve, sapune, mast za hamove, lijekove za pse i konje, jeftine mirisave vodice i masti i sličnu robu koju je nosio u torbi na leđima. Čim je ušao, udario je u šale i dosjetke, da raspoloži seljake, te nije prestajao s tom šegom sve dok nije povečerao i pokazao svoje blago i, sve onako uz veselu riječ i dosjetku, počeo dobro trgovati.
»A kakvi su to kolačići? Jede li se to i kako prija? To ti nama reci, Harry!« kreveljio se jedan od seljaka pokazujući na neke kuglice.
»To vam je, gospodo moja«, započe pokućarac svojom litanijom nabijati uši radoznaloj čeljadi, sve vrteći među prstima uzdignute ruke ovakvu kuglicu, »to vam je nepogrešivo i najsigurnije sredstvo za čišćenje najraznovrsnijih mrlja i mrljica, a čisti brzo i sigurno sve mrlje od rđe, plijesni i snijeti, sve mrlje od masti, znoja i masnoće — briše i skida sve mrlje sa svile, satena, platna, damasta, sukna, krepa, sa vunenih tkanina i pamučnih tkanja, muslina, zefira i poplina — briše i skida sve mrlje od vina i voća, piva i vode, od boje i katrana — briše i skida sve mrlje i mrljice od svih pomada i krema; protarete — evo ovako! Jedan, dva, tri puta, i mrlje više nema! A ako neka dama okalja svoju čast, neka samo to sredstvo proguta, i neka joj prija i ide u slast — otrov je to, a ne kakva god mast! — i smrt će je maknuti s puta! A ako, gospodo moja, muškarac želi da opere svoju čast, ovom kuglicom može to još bolje nego kuglom iz pištolja, jer će mu ova kuglica još lošije prijati negoli tane iz pištolja! Samo jedan peni, gospodo moja, ni više ni manje, samo jedan jedini peni!«
Odmah se javiše dva kupca, a poneki od prisutnih već su pokazivali namjeru da i oni pazare. Umješni prodavač smjesta uoči priliku pa navali još rječitije veličati svoju robu. »Još malo pa nestalo!« provali i opet njegova bujica riječi. »Četrnaest vodenica, šest parnih strojeva i jedna galvanska baterija izrađuju dan i noć ovo sredstvo za sve i protiv svega, i premda ljudi rade tako naporno da ih mrtve odnose s posla te njihove udovice dobivaju odmah penziju, i to dvadeset funti godišnje po djetetu, a pedeset za dvojke! Samo jedan peni, a primam i dva polupenija i ne odbijam ni četiri četvrtine od penija! Briše i skida sve mrlje od vina i voća, piva i vode, boje i katrana i — krvi! Evo krvave mrlje na šeširu ovoga gospodina: prije nego što stigne da naplati pivo, nestat će krvave mrlje s njegova šešira!«
»Odmah da ste mi vratili šešir!« vikne Sikes i skoči.
»Očistit ću mrlju, gospodine«, odvrati momak i namigne društvu, »prije nego što dospijete do mene! Gospodo moja, izvolite pogledati ovu tamnu mrlju na šeširu ovoga gospodina, mrlju koja nije veća od šilinga, ali je deblja od polukrunaša! Sasvim svejedno da li je to mrlja od vina, ili voća, ili piva, ili vode, ili boje, ili katrana, ili mrlja — od krvi... «
Čovjek nije stigao da dorekne što je započeo, jer je Sikes uz strašnu psovku prevrnuo stol, istrgnuo mu šešir iz ruke i odjurio iz krčme.
Obuzet osjećajem neodlučnosti i prkosa prema sebi i sudbini koja ga je cio dan gonila od nemila do nedraga, ubojica, videći da ga ne slijede i da ga svi valjda smatraju nabusitom ali neopasnom ispičuturom, usmjeri korake prema gradu. Pazeći da ne padne na nj jarka svjetlost od fenjera poštanske kočije koja je stajala na cesti, uzme brže koracati kadli opazi da su to londonska poštanska kola koja stoje pred poštanskom postajom. Gotovo je znao što će se dogoditi, ali ipak prijeđe preko ceste i stane prisluškivati.
Konjušnik je stajao pred vratima čekajući da mu izruče poštansku vreću. Uto priđe neki čovjek, odjeven kao lugar, i preda mu košaru koja je stajala na pločniku.
»To je za vaše ljude«, reče konjušnik, a onda vikne kroz otvorena vrata: »Hej, vi tamo, požurite! Dobijesa s tom vašom poštanskom vrećom! Ni sinoć je niste na vrijeme priredili. Pa ne može to tako!«
»Ima li u gradu što novo, Bene?« upita lugar pa se malko primakne prozoru da bolje promotri konje.
»Ništa naročito, koliko ja znam«, odvrati konjušnik i stane navlačiti rukavice. »Žito je malo poraslo u cijeni. Još sam načuo nešto o nekom umorstvu tamo negdje oko Spitalfieldsa, no ljudi svašta pričaju i koješta izmišljaju.«
»O, to je živa istina«, oglasi se neki putnik iz kola i proviri kroz prozorčić. »Strašno umorstvo!«
»A molim vas, recite mi«, nato će konjušnik i dotakne se šešira kao na pozdrav, »jesu li ubili muškarca ili ženu, gospodine?«
»Neku ženu«, odvrati putnik. »Misli se...«
»Ej, ti!« nestrpljivo mu dovikne kočijaš.
»Prokleta vreća«, naljuti se konjušnik, »jeste li zaspali vi tamo?«
»Već dolazim!« vikne poštar i iznese poštansku vreću.
»Već dolaziš«, srdio se konjušnik, »već dolaziš, kao što dolazi i ona mlada bogata djevojka koja će poći za me, samo ne znam kada! Daj ovamo — tako, u redu!«
Rog veselo zatrubi i poštanska kola krenuše.
Sikes je ostao stojeći na mjestu, naizgled kao da ga se nije nimalo kosnulo ono što je taj čas čuo, te ga je svega zaokupljao samo jedan osjećaj — neizvjesnost na koju stranu da krene. Najposlije se vrati te udari cestom što vodi iz Hatfielda u St. Albans.
Uporno je hodao dalje. Ali pošto je poodmakao od grada i sve dalje odmicao kroz pomrčinu pustoga druma, osjetio je kako ga hvata sve veći strah što mu se sve jače uvlači u srce i svega ga prožima. Pred njegovim su očima svaki predmet i svaka sjenka, bilo da nepomično stoje ili da se pomiču, poprimali oblike i obrise nečega strašnog; a sve je to strahovanje blijedjelo i iščezavalo pred onim jezovitim užasom što ga je još od jutros sablasno slijedio u stopu: pomisao na sliku umorene djevojke! Bila je posvuda: i on ju je nazirao kroz mrak i maglu i čuo je kako joj odjeća šušti po uvelom lišću, svaki fijuk vjetra dobacivao mu je njezin posljednji vrisak, a svaki lahor — njezin posljednji hropac. Kad bi zastao, i ona bi stala, a kad bi trčao, ona ga je slijedila, ali ne u trku — jer bi mu onda nekako odlanulo — nego kao ukočen lik mrtvaca koji se nesvjesno pokreće i lebdi, nošen jednoličnim dahom vjetra.
Na mahove bi se okrenuo, s očajničkom odlukom da silom odagna tu utvaru makar ga usmrtila svojim pogubnim pogledom, ali mu se kosa dizala na glavi i krv ledila u žilama, jer bi se sablast zajedno s njim okrenula i opet lebdjela njemu iza leđa. Jutros je sablast išla, iskrsavala ispred njega, a sada se držala u pozadini — neprestano njemu za leđima. Prislonio se leđima o jednu stijenu, i mahom je oćutio kako mu sablast lebdi nad glavom ocrtavajući se sasvim jasno na noćnome nebu. Bacao se poleđice nasred druma, no onda bi se stvorila njemu do glave, stojeći nepomično i tiho, bez šuma i pokreta, kao nadgrobni kip, i spomen-ploča, ispisana krvavim znamenjima.
Neka nitko ne kaže da ubojice mogu izmaći pravdi i da je providnost slijepa. U jednoj jedinoj, ali beskonačno dugoj minuti, ovaj je ubojica po sto puta proživljavao jezovitu tjeskobu nasilne smrti.
U nekom polju naiđe na daščaru, gdje je mogao prenoćiti. Pred njom su se izdizala tri visoka jablana te je unutri bilo još mračnije, a vjetar je šumio kroz njihovo lišće kao da stenje i jeca. Strava ga je davila, a noge mu se kočile te nije mogao da krene dalje dok ne zadani. I on legne uza sam zid, razapet na nove muke.
Jer sad mu se priviđalo lice, uporno i još strašnije od onoga pred kojim je bježao. Dva su ukočena oka, kao od stakla a bez sjaja, zurila u njega kroz tamu, te bi lakše podnosio njihov pogled nego da misli na njih, dva mrtva oka koja ipak sjaju a da ništa ne osvjetljuju. Samo dva oka, ali ta dva oka gledaju na nj odasvud. Kad bi zaklopio oči, pred njim bi iskrsavala soba sa dobro znanim predmetima — a svaki je od njih — među njima i oni koje bi rado htio zaboraviti — bio na svome uobičajenom mjestu. I mrtvo je tijelo ležalo na svome mjestu, s očima uprtim onamo gore kao u času kad se odšuljao iz sobe. Trgne se i skoči na noge te pojuri u polje, ali ga ono lice ne pušta; lebdi za njim. I on se vrati u kolibu, baci se na tlo i zgrči uza zid, a dva su ona oka već čekala i piljila u njega još prije nego što je legao.
I opet je strepio i obamirao, ledeni ga srsi podilazili, strava ga davila, grčeviti drhtaji trzali mu tijelom i hladan mu znoj izbijao na čelo, kad odjednom kroz huku noćnoga vjetra začuje buku koja je prigušeno dopirala iz daljine i ljudske glasove dozivanja i zapomaganja. Ta uzbuna na tom osamljenom i pustom mjestu njemu je upravo godila. U toj ličnoj opasnosti snaga mu se vraćala i volja jačala, i on poskoči i sune u noć.
Čitavo nebo kao da je zahvatio požar. Plameni se stupovi dizali, prepletali i rušili, iskre su vrcale i rasipale se, varnice praštale, pa je čitave milje uokrug sve plamsalo i buktjelo, a crni se oblaci dima kolutali i nadirali prema mjestu gdje je on stajao. Graja je bivala sve veća, jer je sve više ljudi nadolazilo, i on je mogao da razabere povike »Vatra!« što su probijali potmulu zvonjavu na uzbunu i prigušeno rušenje balvana, pucketavo pištanje i siktanje plamenih jezika kad zahvate novo područje. On stoji i gleda, a hukanje i bučanje raste kao oluja što se bliži grmljavinom. Komešaju se ljudi, naviru muškarci, vrte se žene, sve je svjetlost, vreva i žamor, sve bukti i huči. A njemu kao da se povratio život! On jurne naprijed glavom bez obzira, krči sebi put kroz buniku i vrijes, mahnito preskakuje živice i ograde; a pas bijesno laje i čas je pred njim, čas za njim.
Evo ga na mjestu požara. Poluodjevene spodobe jure mimo njega, neki se trude da prestravljene konje izvuku iz staja, da izgone marvu; neki trče iz gorućih kuća: naprtili stvari na leđa, a oko njih palucaju plamenovi i suklja dim i ruše se usijane grede, lome i raspadaju. Razliježe se lelek i jauk žena i vrisak djece, zveket crpaljki i krkljanje i šikanje vodenih mlazova što udaraju o užarenu građu. I on je vikao do promuklosti i, zaboravljajući na sebe i na svoje misli, bacio se u najveću vrevu i zaronio u metež i jurnjavu.
Te je noći stizao posvuda i na svako mjesto, čas je radio kod crpaljki, čas se opet zalijetao kroz oganj i dim; ni časka nije mirovao i uvijek se našao na mjestu gdje je graja bila najzaglušnija i vreva najgušća. Penjao se ljestvama gore pa dolje, verao se po krovovima, tapao po podnicama koje su škripale i cviljele pod njegovom težinom dok se na njega osipala kiša opeka i kamenja — bio je svuda i na svakom mjestu golemoga garišta. Ali on kao da je bio neranjiv. Niti se opekao niti ozlijedio, niti sustao niti su ga misli mučile, sve dok jutro nije svanulo i nad pustim garištem ostali samo crni zidovi, a iz ruševina kuljao dim.
Poslije toga ludog uzbuđenja sa stostrukom mu se upornošću i jačinom vratila strašna vijest o njegovu zlodjelu. Sumnjičavo se ogledavao, jer su ljudi, okupljeni u malim gomilama, razgovarali; bojao se da ne pričaju o njem. Pas posluša kad mu je prstom mahnuo, i oni se zajedno odšuljaju. Prolazeći kraj jedne crpaljke, gdje su se neki muškarci odmarali i krijepili, oni ga pozovu da podijeli s njima njihov doručak. On uzme malo kruha i komadić mesa, i dok je nagnao bocu da pije, začuo je kako vatrogasci, koji su došli iz Londona, pričaju o umorstvu. »Kažu, da je odmaglio u Birmingham«, reče jedan od njih, »ali ne brinite, ukebat će ga oni, jer su policajci već na sve strane krenuli za njim u potjeru, pa će sutra cijela zemlja biti obaviještena!«
Nastavio je hodati sve dok se od umora nije gotovo srušio na zemlju; i on legne između dvije živice i padne u dubok, ali nemiran i isprekidan san. I opet je krenuo dalje, neodlučan i ne znajući na koju će stranu, a sve se bojao noći što ga je opet čekala.
Iznenada u svom očaju odluči da se vrati u London.
»Ondje ću bar moći s nekim razgovarati«, pomisli on, »i lakše se skriti. Tamo me neće tražiti, jer misle da sam pobjegao iz grada. Pritajit ću se sedmicu-dvije, prisiliti Fagina da vadi pare, a zatim se prebaciti u Francusku! Dobijesa! Pokušat ću!«
Odlučio je da ostvari tu zamisao i odmah je krenuo kući, birajući samotnije puteve i sve misleći na to kako će se skrivati negdje podalje od glavnoga grada; i kad se počelo smrkavati, zaista uđe u London zaobilaznim putem i odmah krene u onu gradsku četvrt gdje se nakanio smjestiti. Ako je, međutim, izdana tjeralica, ljudi zacijelo neće zaboraviti njegova psa pa bi tako i njega mogli pronaći. I zato naumi da utopi pseto. Stade se ogledavati za kakvom barom. Dohvati težak kamen i priveže ga za rubac.
I dok je to spremao, životinja je motrila svoga gospodara i — bilo da je instinktivno osjetila da joj prijeti opasnost, ili ju je provalnik gledao poprijekim okom — zaostajala je više nego obično, a kad je on usporio korak, ona se šćućurila negdje podalje od puta. Kad je njen gospodar zastao na rubu neke bare te se okrenuo i stao ga dozivati, pseto se mahom ukočilo.
»Zar ne čuješ da te zovem«? vikao je Sikes, a onda je uzalud zviždao.
Po staroj navici životinja mu se približi, no kad se Sikes sagne da je rupcem dohvati oko vrata, pseto zareža pa uzmače.
»Ovamo!« krikne razbojnik udarajući bijesno nogom o zemlju. Pas je mahao repom, ali se nije vratio. Sikes načini omču i opet ga zovne.
Pas pođe naprijed pa se opet povuče; trenutak zastade okrenu se i zaždi bježati.
Čovjek je zviždao i dozivao životinju, a zatim je sjeo da sačeka da se pas vrati. No od njega ni traga ni glasa, i Sikes morade sam da nastavi put.

XLVII. POGLAVLJE
KAKO SU SE MONKS I GOSPODIN BROWNLOW NAJPOSLIJE SASTALI, O ČEMU
SU RAZGOVARALI I ZAŠTO JE RAZGOVOR BIO PREKINUT
Već se počeo hvatati sumrak kad je gospodin Brownlow pred svojom kućom izišao iz unajmljene kočije i tiho pokucao. Kad su se vrata otvorila, neki krupan čovjek iziđe iz kola i postavi se s jedne strane ulaza, dok drugi neki čovjek, koji je sjedio uz kočijaša, također sađe i stane s druge strane. Na mig gospodina Brownlowa oni pomognu nekom trećem čovjeku da iziđe iz kola, uzmu ga između sebe i brzo ga uguraju u kuću. To je bio Monks.
Gospodin je Brownlow išao naprijed; vodio ih je u neku dvorišnu sobu. Monks, koji se očito vrlo nerado popeo, zastane pred vratima, a ona dvojica pogledaju u gospodina Brownlowa kao da traže dalja naređenja.
»On zna između čega ima da bira«, nato će gospodin Brownlow. »Ako se opire ili samo prstom makne, odvucite ga na ulicu i zovnite policiju pa ga u moje ime raskrinkajte i optužite kao zločinca!«
»Kako se usuđujete tako nešto da tvrdite o meni?« upita Monks.
»A kako se vi usuđujete da silite čovjeka da vas optuži, mladiću moj?« odgovori gospodin Brownlow i zagleda mu u oči. »Zar biste zbilja mogli počiniti tu ludost da napustite moju kuću? Pustite ga! Tako, gospodine, sada možete slobodno ići, a mi ćemo vas slijediti. Ali vam se kunem onim što mi je najsvetije da ću vas, tek što stupite na ulicu, smjesta dati uhapsiti i optužiti zbog prijevare i krađe. To sam čvrsto odlučio, pa ako nećete popustiti, krv vaša na vašu glavu!«
»S kojim su me pravom ove psine uhvatile nasred ulice i dovukle ovamo?« upita Monks gledajući bijesno čas jednoga, čas drugog čuvara.
»Ja odgovaram za ono što su učinili«, odvrati gospodin Brownlow. »Ako mislite da vam je nanesena nepravda što smo vas ugrabili, zašto se niste bunili kad smo vas vozili ovamo? Ali ne! — Vi ste smatrali pametnijim da ostanete mirni, a ja vam sad ponavljam: idite i tražite zaštitu vlasti, no upozoravam vas da ću ja to isto učiniti, ali me onda nemojte prekoravati da sam bio okrutan prema vama i da sam vas gurnuo u propast u koju sami srljate kada tražite pravdu!«
Monks je očigledno bio zbunjen i nije znao šta da radi.
»Odlučite se brzo«, reče gospodin Brownlow sasvim mirno ali odrešito. »Još jednom vam kažem, ako želite, možete ići, ali to onda znači da ću vas tužiti sudu i da vas čeka kazna. No ako apelirate na moju blagonaklonost i milost svih onih kojima ste učinili toliko zla, onda ne govorite više ni riječi i sjednite na ovu stolicu koja već dva dana čeka na vas«. Monks je pleo i mrsio nešto nerazumljivo, ali je još uvijek oklijevao.
»Odlučite!« reče gospodin Brownlow. »Treba da kažem samo jednu riječ, i više nećete imati prilike da birate!«
Čovjek je još uvijek oklijevao.
»Ne želim se s vama pogađati«, reče gospodin Brownlow, »ja na to nemam ni prava, jer zastupam životne interese drugih!«
»Ne bismo li se«, zamuckivao je gospodin Monks, »nekako — nagodili?«
»Nagodbe nema!«
Monks pogleda gospodina Brownlowa, ali vidjevši na njegovu licu samo izraz strogosti i odlučnosti, uđe u sobu i, slegnuvši ramenima, sjedne.
»Zaključajte vrata izvana«, naredi gospodin Brownlow svojim pratiocima, »i uđite na znak zvona!«
Ljudi poslušaše i njih dvojica ostadoše sami.
»Zaista«, reče Monks skidajući šešir i ogrtač, »najbolji prijatelj moga oca lijepo sa mnom postupa!«
»Upravo zbog toga, mladiću, što sam bio najbolji prijatelj vašega oca, ja s vama tako postupam!« odvrati gospodin Brownlow. »Upravo zbog toga što su me mladenačke nade i snovi nekad vezali za njega i za jedno divno, njemu tako blisko stvorenje, koje je u mladim godinama umrlo i ostavilo mene sama i osamljena — upravo zbog toga što je još kao dijete zajedrio sa mnom klečao uz samrtnu postelju svoje jedine sestre — onoga istog jutra kad bi ona, da se nebu drugačije prohtjelo, postala mojom ženom — eto, upravo zato što sam od onog časa pa sve do njegove smrti bolna srca ustrajao uz njega kroza sve njegove nedaće, zablude i njegova iskušenja — upravo zato što stare uspomene na nj i draga zajednička sjećanja ispunjaju moje srce, tako da i sama vaša nazočnost izaziva mila sjećanja na toga čovjeka, — zato i samo zato postupam s vama blago! Da, Edwarde Leeforde, još i sada — kad moram da crvenim što nosite njegovo ime!«
»Kakve veze ima ime sa svim time?« upita mladić, pošutjevši neko vrijeme i prkosno pogledavši uzbuđenoga starca. »Ime za mene ništa ne znači!«
»Ništa, dakako«, odvrati gospodin Brownlow, »vama ništa ne znači. No to je bilo njeno ime, i još poslije toliko godina osjećam kako mi srce usplamti kad ga izgovori kakav stran čovjek. Meni je vrlo, vrlo drago što ste promijenili ime.«
»Sve je to lijepo i krasno«, reče Monks (jer mi ćemo ga i dalje nazivati tim imenom) poslije duge šutnje i vrpoljeći se izazovno, dok je gospodin Brownlow sjedio sasvim mirno zaklonivši lice rukom, »ali što vi zapravo hoćete od mene?«
»Vi imate brata«, trgne se gospodin Brownlow, »pa kad sam vam na ulici, prišavši iza leđa, došapnuo njegovo ime, vi ste se toliko začudili i prestrašili da je gotovo već to dostajalo da pođete sa mnom.«
»Ja nemam brata«, odvrati Monks, »i ja dobro znam da sam bio jedinac, a i vama je to poznato, pa čemu taj razgovor o nekoj braći?«
»Saslušajte me što ću vam reći«, nato će gospodin Brownlow, »pa ćete drugačije govoriti, i zanimat će vas da saznate ono što je meni poznato. Ja znam za onaj brak na koji su zbog porodičnog ponosa i uskogrudne taštine prisilili vašeg jadnog oca dok je bio gotovo još dijete, kao što znam i to da ste vi jedini i nedostojni plod toga nesretnog braka.«
»Ne marim ja za vaše uvredljive riječi«, prekine ga Monks te se podrugljivo nasmije. »Vama su poznate sve činjenice, i za mene je to dovoljno.«
»No meni je također poznata sva nevolja i bijeda te bračne veze. Ja znam kako su ti bračni drugovi teško podnosili bračni jaram i stenjali od bola i ogorčenja, sapeti u okove što su ih vukli kroz cijeli svoj zatrovani život, znam kako je poslije hladne uljudnosti slijedilo otvoreno izazivanje, a ravnodušnost se pretvorila u antipatiju, antipatija u mržnju, a mržnja u gađenje, dok najposlije nisu raskinuli lance, razišli se i počeli živjeti svojim životom. Ipak je oboje nosilo u sebi gorčinu i jad te zajednice koju je samo smrt mogla poništiti. Krili su svoje osjećaje pred novim znancima krinkom bezbrižnog veselja, nastojeći da zaborave svoju prošlost. Vašoj je majci to i uspjelo: ona je uskoro sve zaboravila — ali je vaš otac godine i godine zbog toga patio.«
»No, lijepo, nisu, dakle, živjeli zajedno«, reče Monks. »Pa što onda?«
»Pošto su neko vrijeme živjeli rastavljeno«, nastavi gospodin Brownlow, »i vaša se majka zabavljala na kontinentu, njezin suprug, koji je bio deset godina mlađi od nje, životario je kod kuće u samoći gdje je stekao nove prijatelje. Barem vam je ta činjenica, držim, poznata?«
»Nije meni ništa poznato!« odvrati Monks obarajući pogled i lupajući nogom o pod, baš kao čovjek koji je čvrsto odlučio da sve poriče.
»Baš kao vaše vladanje pokazuju mi i vaša djela da vi sve to niste nikada mogli zaboraviti i da se nikad niste mogli riješiti gorčine«, nato će gospodin Brownlow. »Govorim o tome što se dogodilo prije petnaest godina, kad je vama bilo tek jedanaest, a vašem ocu trideset i jedna jer je on, ponavljam, bio još pravo dijete kad ga je otac prisilio da sklopi taj brak. Zar hoćete da me natjerate da spomenem one tužne zgode što bacaju crnu sjenku na uspomenu vaših predaka, ili želite da vas poštedim i da o tome ne govorim te ćete mi sami priznati istinu?«
»Nemam šta da priznam«, obrecnu se Monks sav zbunjen. »Ako mislite da je to potrebno, vi samo nastavite!«
»Među tima novim prijateljima bio je, dakle, neki pomorski oficir koji se povukao u privatni život i kojemu je žena umrla prije pol godine ostavivši mu dvoje djece. Imali su više djece, ali su sva pomrla, pa mu je samo ostala jedna devetnaestogodišnja kćerka i još sasvim malo dijete od dvije ili tri godine.«
»A šta se sve to mene tiče?« upita Monks.
»Stanovali su«, nastavi gospodin Brownlow kao da nije ni čuo to pitanje, »u istom kraju u kojem se i vaš otac našao lutajući iz mjesta u mjesto, te se ondje konačno i nastanio. Upoznali se, učestali pohodi, razvilo se prisno prijateljstvo. Vaš je otac bio darovit kao malo koji muškarac pa je i po svojoj vanjštini i po svom karakteru bio mnogo nalik na svoju sestru. Što ga je stari pomorski oficir bolje upoznavao, sve ga je više volio. Kamo sreće da je pritom i ostalo, ali ga je i njegova kćerka zavoljela.«
Stari je gospodin na tren zastao; Monks je griskao usne i uporno gledao u pod. Primijetivši to, gospodin Brownlow nastavi: »Poslije jedne godine bio je zaručen s onom djevojkom, svečano zaručen, i prvi put u životu bio je iskreno i duboko zaljubljen. Volio je nevinu djevojku, a i ona je njega žarko ljubila.«
»Vaša je priča neobično duga«, napomene Monks koji se nelagodno vrpoljio na svome mjestu.
»To je istinita i tužna priča, mladiću«, odvrati gospodin Brownlow, »kao i druge životne histerije te vrste; da je vesela, puna sreće i nepomućene radosti, bila bi vrlo kratka. Najposlije umre jedan od onih bogatih rođaka koji su nagnali vašega djeda da žrtvuje vašeg oca, kao što sinovi često bivaju žrtvovani. Da bi ispravio zlo koje mu je nanio, ostavio mu je — svoj lijek protiv svih zala — novac! Bilo je potrebno da otputuje u Rim, kamo se oporučitelj bio sklonio zbog liječenja i ondje umro ostavivši sve svoje stvari u veoma nesređenu stanju. Otputovao je, a onda se i sam smrtno razbolio, i tek što je vaša majka to saznala, ona je iz Pariza odmah otputovala onamo te je i vas povela sa sobom. Ali je vaš otac umro dan poslije njena dolaska, i to bez oporuke — bez oporuke, tako da je cio imutak pripao njoj i vama.«
Monks je sada pritajena daha slušao i na licu mu se odražavala krajnja pažnja, iako u svoga subesjednika nije gledao. Kad je gospodin Brownlow zašutio, on se pomače na svome mjestu kao čovjek kojemu je iznenada odlanulo te stane rupčićem brisati svoje vruće čelo i ruke.
»Prije nego što je otputovao u inozemstvo, vaš je otac, putujući kroz London, pohodio mene«, reče gospodin Brownlow promatrajući Monksa pronicavim pogledom.
»O tome nisam nikad ništa čuo«, prekine ga Monks glasom koji je tobože izražavao sumnju, ali je iz njega mnogo jače izbijalo neugodno iznenađenje.
»Došao je k meni i predao mi uz druge stvari portret nesretne djevojke što ga je sam bio naslikao, a nije ga na tom hitnom putovanju mogao ponijeti sa sobom. Bio je veoma oronuo i sav se utanjio poput sjenke. Govorio je očajnički i nesuvislo kako je uništio i upropastio djevojku, najavljujući mi ujedno svoju odluku da će pošto-poto unovčiti svoje imanje, te da će od novca što će ga u Rimu naslijediti jedan dio ostaviti vama i vašoj majci, a onda zauvijek otići iz domovine. Ali sam ja znao da nije nakanio poći sam. Ni meni, svome starom i najboljem prijatelju iz mladosti, a vezivala nas zajednička uspomena na neprežaljenu pokojnicu, ni meni u tom času nije ništa potanje povjerio, ali mi je obećao da će mi pisati i sve reći i posjetiti me kad se vrati, prije nego što zauvijek otputuje. No sudbina je htjela da je to bio posljednji njegov posjet! Nisam primio ni pisma niti sam ga ikada više vidio!«
Nastade tajac, a nakon nekog vremena gospodin Brownlow produži: »Otputovao sam poslije njegova smrti na mjesto njegove grešne ljubavi — kako bezobzirni ljudi vele — a njemu je sada svejedno kako ja to okrstio, odlučivši da nesretnoj djevojci koja je, možda, pogriješila, ponudim sklonište i svoju zaštitu. No došavši onamo, saznao sam da se porodica tjedan dana prije toga odselila; poplaćali su neke svoje neznatne dugove i krišom, noću, otputovali a da mi nitko nije znao reći kamo.«
Monks je sada opet slobodnije disao ogledavajući se s pobjedničkim osmijehom. Gospodin se Brownlow primakne bliže i nastavi: »Kada je sama providnost, a ne puki slučaj, dovela k meni vašega brata, slabašno, zapušteno i jadno dijete, koje sam spasio od zla i opačine... «
»Kako?« uzvikne Monks i skoči sa svoga mjesta.
»Da, ja sam ga spasio«, reče gospodin Brownlow. »Pa ja sam vam rekao da će vas moja priča zanimati! Kad sam ga, dakle, spasio — vidim, vaš lukavi ortak prešutio vam je moje ime, koje, međutim, za vas ne bi ništa značilo — i kad se dijete u mojoj kući oporavljalo od bolesti, začudio sam se kako je mali Oliver sličan portretu o kojem sam vam govorio. Ali već onda kad sam ga na ulicu prvi puta ugledao, izraz njegova lica podsjećao me — iako je to lice bilo nagrđeno prljavštinom i strahom — na staroga znanca, te mi se činilo da sanjam na javi. Ne moram vam reći kako su ga odmamili i opet ugrabili prije nego što sam mogao saznati njegovu životnu historiju... «
»Zašto ne?« ubaci Monks žurno.
»Jer vi sve to dobro znate!«
»Ja?«
»Nema smisla da poričete«, odvrati gospodin Brownlow, »jer ću vam odmah pokazati da znam još i mnogo više!«
»Vi — vi — vi mi ne možete ništa dokazati«, promuca Monks, »i ja se vas ne bojim! Dokažite ako možete!«
»Vidjet ćemo«, odvrati stari gospodin ošinuvši ga prodornim pogledam. »Izgubio sam dječaka, i sva moja nastojanja da ga opet pronađem ostala su bez uspjeha. Budući da je vaša majka umrla, znao sam da samo vi možete objasniti tu tajnu, pa kad sam doznao da se nalazite u Zapadnoj Indiji na svom imanju, kamo ste se poslije majčine smrti povukli, jer ste morali bježati iz domovine — ja sam otputovao onamo. Kad sam čuo da ste se već nekoliko mjeseci prije vratili i da po svoj prilici boravite u Londonu, ali nitko nije točno znao gdje, ja sam se opet vratio. Vaš zastupnik nije imao nikakvih podataka o mjestu vašega boravka. Rekao mi je da dolazite i odlazite neočekivano i tajno, kako ste svagda, običavali, pa da vas katkad nema po nekoliko dana, a katkada opet izbivate i po nekoliko mjeseci, krijući se po svoj prilici u onim istim brlozima i družeći se s onim istim propalicama s kojima ste drugovali još onda kad ste bili nedoraslo, naprašite i neukrotivo momče. Nagovarao sam vašega zastupnika i sve vaše ljude da vas pronađu, ali je sve bilo uzalud. I sam sam danju i noću prolazio ulicama, no sve do prije dva sata sva je moja potraga bila bezuspješna, jer vas do tog časa nigdje nisam vidio.«
»A sad pošto ste me vidjeli«, nato će Monks ustajući drsko i prkosno, »što sad? Prijevara i krađa — to su velike riječi — a vi mislite da se njima možete opravdano služiti samo zato što ste sebi utuvili u glavu da postoji neka sličnost između onog balavog derana i slike nekoga pokojnog mazala! Pa vi ne znate čak ni to je li taj sentimentalni par uopće imao dijete!«
»Ja to nisam znao«, odvrati gospodin Brownlow i također ustane, »ali sam u toku posljednje dvije sedmice sve doznao. Vi imate brata, i vi to znate, a usto ga i poznajete. Postojala je oporuka koju je vaša majka uništila, odavši vam na samrti tajnu i pruživši vam tako mogućnost da se njom okoristite. U toj se oporuci spominje dijete koje će se tek roditi, a koje se zaista rodilo. Vi ste ga slučajno sreli, i spopala vas je zla slutnja kad ste opazili koliko je nalik na oca. Uputili ste se u grad gdje se dijete rodilo, i tamo su postojali dokazi o njegovu rođenju i porijeklu koji su dugo držani u tajnosti. Vi ste uništili te dokaze koji sada — kako ste sami rekli svom ortaku — leže na dnu rijeke, a stara vještica koja ih je primila od njegove majke već je istrunula u grobu! Nevrijedni sine, kukavico, varalico, vi koji ste se noću sastajali u mračnim jazbinama lopova i ubojica — vi koji ste svojim spletkama i opačinama skrivili strašnu smrt jedne nesretnice koja je bila tisuću puta časnija i poštenija od vas — vi koji ste već u kolijevci ogorčavali život svome ocu — vi u kome su se kao kužne bolesti skrivale sve strasti i poroci dok sva ta gadost nije izbila u odvratnoj bolesti koja vam je iznakazila i lice i dušu — zar vi, Edwarde Leeforde, imate obraza da mi prkosite?«
»Ne, ne — ne, ne!« vikao je bijednik, dotučen tolikim optužbama.
»Svaka riječ«, usklikne stari gospodin, »što ste je izmijenili s onom gnusnom huljom meni je poznata. Sjene po zidovima čule su vaš šapat i došaptavale mi vaše tajne, a siroto, progonjeno dijete ganulo je i djevojku ogrezlu u zlu, te je ona junački stala na stranu pravde i poštenja i platila svoju hrabrost glavom; a vi ste, iako niste ruke omastili krvlju, moralne odgovorni za to umorstvo!«
»Nisam, nisam!« branio se Monks. »Ništa — ništa mi o svemu tome nije poznato! Ja sam se upravo spremao onamo da provjerim istinitost tih glasina kad ste me vi na cesti pograbili. Nisam znao zašto ju je umorio. Mislio sam da su se zavadili i potukli.«
»Ona je djelomično otkrila vašu tajnu«, odvrati gospodin Brownlow. »Hoćete li sada sve priznati?«
»Hoću, priznat ću sve!«
»Hoćete li potpisati cjelovito i istinito priznanje i sve ponoviti pred svjedocima?« »I to vam obećavam!«
»Hoćete li bez opiranja ostati ovdje dok ne napišemo izjavu i onda poći sa mnom na bilo koje mjesto što ga ja izaberem i ondje usmeno posvjedočiti svoje pismeno priznanje?« »Ako to izričito tražite od mene, i to ću učiniti«, odvrati Monks.
»Morate još i više učiniti«, reče gospodin Brownlow. »Morate naknaditi sve što ste oteli tome bezazlenom i nedužnom djetetu, makar ono bilo dijete grešne ljubavi, jer se zacijelo sjećate klauzula oporuke? Treba da izvršite sve što se tiče vašega brata, a onda možete ići kamo vas je volja. Na ovome svijetu ne smijete se više s njim sastati!«
Dok je Monks hodao po sobi razmišljajući smrknuta pogleda o tim uvjetima i smišljajući kako da se izvuče iz škripca i sve to osujeti — lomeći se od straha i mržnje — netko žurno otključa vrata, i gospodin Losberne, sav zadihan i uzbuđen, upadne u sobu.
»Uhvatit će ga, još noćas će ga uhvatiti!« — vikao je on.
»Ubojicu?« upita gospodin Brownlow.
»Pa, da, da«, nestrpljivo će Doktor. »Vidjeli su njegova psa kako se šulja oko neke potleušice, pa nema sumnje da se ondje nalazi i njegov gospodar, ili će se prije ili kasnije onamo svratiti čim padne noć. Detektivi su se razmilili na sve strane, i ja sam razgovarao s ljudima kojima je povjereno da ga uhvate, i oni me uvjeravaju da im nikako ne može umaći: večeras je raspisana nagrada od sto funti onome tko ga preda vlastima.«
»Ja dajem još pedeset«, nato će gospodin Brownlow, »i sam ću to objaviti na mjestu hvatanja, ako još stignem onamo. A gdje je gospodin Maylie?«
»Harry je — čim je vidio da ste mladića sretno utrpali u kola, pohitio onamo gdje je sve ono saznao, zajahao konja i odjurio na dogovoreno mjesto, da sudjeluje u potjeri.« »A Žid?« upita gospodin Brownlow. »Šta je s njim?«
»Kad sam posljednji put za nj čuo, već je bio uhapšen, a ako nije, dosada su ga sigurno već uhvatili.«
»Jeste li se odlučili?« upita gospodin Brownlow tihim glasom Monksa.
»Jesam«, odvrati on. »I vi — vi me nećete izručiti?«
»Neću. Ostanite tu dok se ja ne vratim. To vam je jedina mogućnost da se spasite.« »Šta ste obavili?« upita Doktor šapatom.
»Sve čemu sam se nadao, čak i više. Upotpunio sam iskaze nesretne djevojke s onim što sam već prije znao, i kad sam predočio sve dokaze njegovih zločina, nije imao kud te je sve priznao. Napišite svim našim prijateljima pozive da prekosutra u sedam uvečer dođu na sastanak. Mi ćemo doći onamo nekoliko sati prije, jer će biti potrebno da se odmorimo, a naročito će mlada dama morati otpočinuti i skupiti svu svoju snagu, jer ni vi ni ja sada i ne slutimo kako će joj to biti potrebno. U meni sve kipi da osvetim strašnu smrt one jadne djevojke. Kamo je krenula potjera?«
»Bit će najbolje da se najprije odvezete do policije pa ćete još na vrijeme stići da im se pridružite«, odvrati gospodin Losberne. »A ja ću za to vrijeme ostati ovdje.«
Prijatelji se brzo raziđu; jedva su obuzdavali svoje grozničavo uzbuđenje.

XLVIII. POGLAVLJE
POSLJEDNJA HAJKA I SIKESOVA SMRT
Nedaleko od onoga dijela Temze koji graniči s rotherhitheskom crkvom, gdje su zgrade na obali najprljavije, a brodići na rijeci najgaraviji od ugljene prašine i dima što se tromo i tmurno diže iz oniskih krovova gusto natisnutih kuća, nalazi se dandanas najodvratniji i najozloglašeniji dio Londona, i po imenu sasvim nepoznat većem dijelu njegova stanovništva.
Da biste stigli onamo, valja vam se progurati kroz čitav labirint tijesnih i nečistih uličica, kroz koje gmižu najsiromašniji bijednici i najveće propalice toga obalnog predjela. Po dućanima se gomilaju hrpe najjeftinijeg i najneukusnijeg jestiva, sa zabata i dovrataka klate se najpohabaniji komadi stare, otrcane odjeće i obuće. Treba da laktima sebi prokrčite put kroz uzbibanu vrevu nezaposlenih radnika najnižih slojeva, nosača ugljena i trhonoša, uličnih žena, djece u dronjcima i najvećeg ološa lučkog stanovništva, i pogled vam se magli pred odvratnim prizorima, mučnina vam steže grlo od smrada što izbija slijeva i zdesna iz uskih prolaza, a štropot i trijesak glomaznih teretnih kola, pretrpanih svakovrsnom robom iz nedalekih spremišta, zaglušuje vas do besvijesti. Kad naposljetku dođete u manje bučna ulice, podalje od onih kojima ste maločas prolazili, proći ćete kraj ruševnih kuća. Učinit će vam se kao da će se raspucali i rasklimatali zidovi tih straćara srušiti na vas. Dimnjaci su napol uleknuti i jedva se drže krova, a prozori su zaštićeni zarđalim željeznim pritkama što su ih vrijeme i nečist izgrizli, proglodali i raskrhali. Na koju god stranu svrnuli pogled, posvuda ćete vidjeti samo trulost, pustoš i čamotinju. U takvoj se okolini, onkraj Dockheada u predgrađu Southwarku nalazi Jakovljev otok, okružen pištalinom i močvarama i zajažen šest do osam, a za vrijeme plime i petnaest do dvadeset stopa dubokim jarkom, što su ga nekad nazivali Mlinskim jazom, a sada je poznat pod imenom Luda graba. To je riječna uvala ili lučki bazen što ga tvori Temza, a koji se za plime, kad se otvori ustava kod Leadskih mlinova, po kojima je jarak i dobio svoje ime, može sasvim podvodniti. Stoji li čovjek, kad se to zbiva, na jednom od drvenih mostova što kod Mlinarske ulice vode na drugu stranu, vidjet će kako stanovnici kuća na objema stranama spuštaju sa svojih stražnjih vrata i prozora čabrove i kabliće i svakovrsne kuhinjske sudove da njima zahvataju vodu, a kad zatim baci pogled na same kuće, uvelike će se začuditi prizoru što mu se tamo pruža. Pozadine nekih kuća spojene su drvenim balkonima, a kroz rupe na tim galerijama može se vidjeti blatnjava voda koja ovuda protječe. Iz polupanih prozora koji su zakrpani koječim strše neke motke za sušenje rublja, ali na njima nikad nema rublja. Sobice su tako tijesne i zagađene da bi se sam zrak u smradu u njima okužio. Same kućice strše iz mulja kao da će se svakog trena srušiti i nestati u blatu, kao što su se neke već i skljokale i sasvim zaglibile. Zidovi su pocrnjeli, a počivaju na podrovanim i labavim temeljima. Sve samo smeće i pomije, mutež, trulež i gnus — sve to okružuje i okužuje Ludu grabu.
Na Jakovljevu su otoku dućani bez krova i pusti; zidovi se ruše i raspadaju, vrata urušena i povaljena na ulicu; dimnjaci pocrnjeli od čađe, ali kroz njih ne izbija dim. Prije tridesetak ili četrdesetak godina, dok još nisu tako zaredale pljenidbe i pritisli porezi, taj je zaselak bio pun života, ali je sada otok opustio. Kuće nemaju vlasnika; u njih provaljuju ljudi koji imaju dovoljno hrabrosti da uđu i tu onda žive i umiru. I zacijelo su vrlo važni razlozi koji će ljude natjerati u ta skrovišta; samo najveća neimaština i golotinja traži utočišta na Jakovljevu otoku.
Na gornjem katu jedne od tih kuća što stoji malo izdvojena, povelike i naoko trošne i ruševne ali s jakim vratima i učvršćenim prozorima, s pozadinom okrenutom prema jarku, kako smo to prije opisali — našla su se tri čovjeka koji su se od vremena do vremena pogledavali očima punim čuđenja i neodređenog iščekivanja. Sjedili su nijemo i snuždeno. Jedan je od njih bio Toby Crackit, drugi gospodin Chitling, a treći neki razbojnik pedesetih godina, u koga je nos bio gotovo splošten udarcem što ga je davno nekoć zadobio u nekoj tučnjavi, a lice iznakaženo strašnom brazgotinom koja je po svoj prilici bila uspomena na istu kavgu. To je bio robijaš koji je pobjegao iz kažnjeničke kolonije i zvao se Kags.
»Bilo bi mi milije«, najposlije se oglasi Toby okrećući se Chitlingu, »da si izabrao neko drugo mjestance kada ti je u tvojim starim apartmanima dogorjelo do nokata.«
»Pa da, blesavi mutavče«, nato će Kags, »zašto nisi malo bolje birat?«
»Znate«, odgovori gospodin Chitling snuždena lica, »vjerovao sam da ćete se više radovati kad me vidite!«
»Znaš, golube«, nato će Toby, »kad čovjek živi tako elegantno i separatno kao što sam ja navikao da živim, u kući oko koje se ne motaju nikakva njuškala, onda k vragu i ta čast što ti dolazi u pohode gospodičić koji se nalazi u tako škakljivu položaju kao ti, premda moram priznati da sam se osjećao naročito počašćenim kad sam ponekad odigrao s tobom partiju karata.«
»A nabasao si ovamo baš u času kad taj mladi elegantni gospodin ima u kući gosta koji se malko neočekivano i prije zakazanog roka vratio iz inozemstva pa ne bi želio da odmah poslije svoga povratka bude predstavljen gospodi sucima«, nadometne Kags.
Nastade tajac, a onda se Toby Crackit, uvidjevši da nema smisla da se i dalje junači i šepiri, ponovo obrati Chitlingu.
»Kada su upecali Fagina?«
»Baš za vrijeme ručka — danas u dva sata«, glasio je odgovor. »Charley i ja odmaglili smo kroz dimnjak praonice, a Bolter se sakrio u prazno bure, glavom na dolje, ali su mu predugi kraci provirivali pa su i njega ukebali.«
»A Bet?«
»Sirota Bet! Doveli su je da vidi leš«, odvrati Chitling, a lice mu se nekako oduljilo, »pa je zatim počela vrištati i mahnitati i udarati glavom o daske, te su joj navukli luđačku košulju i strpali sirotu u bolnicu.« »A kako se proveo mladi Bates?« upita Kags.
»Pošao je malo u šetnju, ali prije nego što se smrači bit će i on tu«, odvrati Chitling. »Nemamo gdje da sa sklonimo, jer oni iz 'Tri šepavca' već su onkraj brave; u krčmi sjede sami policajci; bio sam tamo i uvjerio sam se rođenim očima.«
»Pravi rusvaj«, reče Toby griskajući usne, »tu će još mnogi od naših pasti u klopku.«
»Sada zasjeda porotni sud«, reče Kags, »pa kad završe istragu i Bolter osvane kao svjedok — a siguran sam da će svjedočiti i sve izlajati, jer je već sada razvezao jezičinu — moći će da Faginu dokažu krivicu, tako da će već u petak biti suđenje, a za šest dana, tako mi svega, mogao bi visjeti!«
»Trebalo je da čujete kako je svijet urlao«, nastavi Chitling. »Policajci su ga morali braniti i udarati oko sebe, inače bi ga živa raznijeli na komade. Da ste samo vidjeli kakav je bio, sav uprljan i okrvavljen, i sve sa hvatao tih policajaca kao da su mu to najbolji prijatelji. Još ga vidim pred sobom gdje jedva stoji na nogama, a svjetina nahrupila oko njega, sve jedan preko drugoga, te su ga policajci morali čuvati; ljudi kao divlja zvijeri sve navaljuju i kese zube, a njemu se krv zgrušala po kosi i bradi. I sad kao da još čujem vrisku izbezumljenih žena kako mu prijete da će mu živo srce iščupati!« — I prestravljeni je svjedok toga jezivog prizora zatiskivao uši rukama i zatvorenih očiju nervozno šetao po sobi gore-dolje.
Dok se on tako ushodao, a druga dvojica sjedila bez riječi zureći ukočenim pogledima u pod, sa stepenica je dopiralo neko tapkanje, i Sikesov pas sune u sobu. Potrčaše do prozora, pa niza stepenice i na ulicu. Pas se zacijelo ušuljao kroz neki otvor, ali Sikesu ni traga ni glasa.
»Šta to treba da znači?« uščudi se Toby pošto se vratiše u sobu. »On valjda neće ovamo? Ja se barem nadam da neće!«
»Da je nakanio ovamo, došao bi sa svojim psom«, reče Kags te se sagne da pregleda životinju koja je sopćući ležala na podu. »Hej, dajte malo vode za psa, lipsat će koliko je žedan i umoran od lude trke.«
»Izlokao je sve do posljednje kapi«, najposlije će Kags vidjevši kako pas halapljivo loče vodu. »Sav je umrljan blatom — oronuo — napol slijep — mora da je iz daljine dobježao ovamo.«
»Odakle je samo mogao doći?« usklikne Toby. »Sigurno je bio i po drugim našim skrovištima, pa kad je naišao na same strance, dotrčao je ovamo gdje je već često puta bio! Ali gdje je prije toga bio i kako je ovamo dospio bez svoga gospodara?«
»On se valjda nije ubio (nitko od nazočnih nije spominjao Sikesa imenom) — šta mislite?« upita Chitling.
Toby zaniječe glavom.
»Da se ubio, pas bi pokušavao da nas odvede do leša. Ne, ne — ja mislim da je on već pobjegao iz zemlje, a psa ostavio. Bit će da ga je nekako zavarao, jer inače pas ne bi bio tako miran.«
Prihvatili su to rješenje koje im se učinilo najvjerojatnije; pas se zavukao pod jednu stolicu i skutrio se u klupko, i nitko ga više nije gledao.
Pošto je pao mrak, zatvorili su kapke na prozorima, zapalili svijeću i stavili je na stol. Strašni događaji u posljednja tri dana duboko su potresli svu trojicu, i taj je utisak bio još pojačan zbog njihove vlastite opasnosti i neizvjesnosti u kojoj su se nalazili. Primaknuše bliže stolice, trzajući se svakoga časa čim bi samo što šušnulo. Govorili su malo i samo šapatom. Bili su tako tihi i prestravljeni kao da u susjednoj sobi leži tijelo umorene žene.
Sjedili su tako neko vrijeme, kad s kapije odjekne neveliko brzih, muklih udaraca.
»To je mladi Bates«, reče Kags gledajući srdito oko sebe da bi prikrio strah.
Ponovo se začu lupanje. Ne, nije to on, jer on drukčije kuca.
Crackit priđe prozoru, a onda naglo uvuče glavu. Drhtao je kao prut na vodi. Nije bilo potrebno da im kaže tko je došao, jer je njegovo blijedo lice to jasno odavalo. A i pas je smjesta skočio, potrčao do ulaza i stao cviljeti.
»Moramo ga pustiti unutra«, reče Crackit dohvativši svijeću s kamina te je upali, ali mu je ruka tako drhtala da se kucanje dva puta ponovilo prije nego što je njemu uspjelo da je upali.
Crackit siđe i ubrzo se vrati u pratnji čovjeka u koga je lice bilo napol umotano u rubac, a ispod šešira glava mu je također bila zavezana rupcem. Poskidavši rupce, ukaže se izblijedjelo lice, upale oči, ispijeni obrazi, dane i dane nebrijana brada, splasnula i smežurana koža — ukaže se Sikesova avet.
Teško dišući stavi ruku na stolicu što je stajala nasred sobe, ali sav protrne u času kad je htio da se svali u nju; odvuče je sasvim uza zid i onda tek sjedne.
Nastade tajac. On je šutke gledao s jednoga na drugog. Kad bi se nečiji preplašeni pogled sukobio s njegovim očima, odmah bi poniknuo, a kad je onda naposljetku svojim potmulim glasom presjekao tajac, svi se lecnuše, jer ga još nikad nisu čuli da govori takvim glasom.
»Kako je štene dospjelo ovamo?« upita on. »Samo — prije tri sata.«
»Večerašnje novine pišu da su uhvatili Fagina. Je li to istina ili lažu?«
»Istina je.«
I opet tajac.
»Prokleti bili svi skupa!« procijedi Sikes i prijeđe rukom preko čela. »Zar nitko nema ništa da mi kaže?«
Svima je načas bilo nelagodno, ali nitko ni da zausti.
»A ti koji ovdje stanuješ«, reče Sikes, obrnuvši se Crackitu, »šta si naumio? Da me izručiš pandurima ili mogu da ostanem dok prođe hajka?«
»Ako misliš da si ovdje siguran, ostani?«, odvrati Crackit poslije kratkog oklijevanja. Sikes polako i jedva primjetljivo podiže oči prema zidu koji se nalazio iza njega, i prije bi rekao da je pokušao okrenuti glavu nego što je to stvarno učinio, a onda reče: »Jesu li — jesu li — tijelo — sahranili?«
Sva trojica zanijekaše glavom.
»A zašto nisu?« nato će Sikes svejednako oklijevajući da podigne oči. — »Zašto čuvaju takvu gadost umjesto da je zakopaju? — Tko to kuca?«
Crackit mu rukom dade znak da ne prijeti nikakva opasnost te izađe i odmah se zatim vrati, a za njim uđe i Charley Bates. Sikes je sjedio nasuprot vratima, tako da ga je dječak, tek što je ušao, morao ugledati.
»Toby«, šapne dječak i ustukne kad mu se pogled sukobi sa Sikesovim očima, »zašto mi to nisi već dolje rekao?«
Sva trojica bijahu tako zaprepašteni da je i samog Sikesa spopala neka jeza te je htio udobrovoljiti dječaka. Prijateljski mu kimne glavom i pruži ruku na pozdrav.
»Pustite me u drugu sobu«, reče dječak i odmače se još dalje od Sikesa.
»Slušaj, Charley«, nato će Sikes i stupi naprijed, »zar ti — zar ti mene ne poznaješ?« »Ne dolazite mi blizu«, odvrati dječak uzmičući užasnut i gledajući ubojicu ravno u oči. »Čudovište!«
Čovjek mahom zastane; neko su se vrijeme gledali netremice, no — malo pomalo — Sikes obori pogled.
»Pozivam vas trojicu za svjedoke«, uzvikne dječak prijeteći stegnutom šakom, a što je dalje govorio, sve se više uzbuđivao, »za svjedoke da ga se ja ne bojim — pa ako dođu po njega — ja ću ga prokazati, ja! Tako da znate, pa neka me ubije ako hoće ili ako se usudi! Ali vam kažem da ću ga prokazati, makar ga živa pekli. Ubojica! Upomoć! Ako niste plašljivci i hulje! Ubojica! Upomoć! Oborite ga! Na zemlju s njim!«
Dok su padali ti povici, dječak je mahnito mlatarao rukama i najposlije se sam i goloruk baci na ljudeskaru i, uprijevši svom snagom i navalivši sasvim neočekivano, njemu uspije da obori Sikesa.
Drugi su samo gledali; bili su tako smeteni da nisu ni pomišljali da mu priskoče u pomoć do se dječak hvatao u koštac sa mnogo jačim čovjekom. Valjali su se po podu; dječak nije mario za udarce koji su pljuštali po njemu i samo je sve grčevitije hvatao ubojicu za odjeću, zapomažući iz svega glasa.
Borba je međutim bila odviše nejednaka, a da bi dugo potrajala. Sikes ga je uhvatio poda se i koljenom mu prignječio vrat kadli ga Crackit odvuče i ustrašena lica pokaže na prozor. Dolje su buktjele zublje, čuo se žagor ljudi. Kao da se nešto ozbiljno dogovaraju. Odjekivao je topot nebrojenih nogu što su bez prestanka nadirale preko najbližega drvenog mosta. Činilo se da svjetinom upravlja neki konjanik, jer se čulo kako potkove odjekuju po kaldrmi. Odsjev zubalja postaje sve jači, toptanje biva sve žešće; a onda odjeknuše snažni udarci o vrata i začu se promuklo brujanje razjarene svjetine koja je bila tako bijesna da bi i najodvažnijeg čovjeka zazeblo oko srca.
»Upomoć!« vrištao je dječak, i njegov je glas rezao zrak. »Tu je! Razvaljujte vrata!«
»U ime kralja!« čuli su se izvana povici, i opet se prolome promukli krikovi dječaka, još jače i prodornije.
»Razvalite vrata!« vrištao je dječak. »Nikada ih nećete otvoriti! Ovamo gore, u sobu gdje je svjetlo! Razvaljujte vrata!«
Vrata i donji prozori škripe i cvile pod teškim udarcima što po njima padaju. Dječak umukne, a nepregledna gomila zaurla kao u jedan glas.
Međutim je Sikes vukao dječaka kao praznu vreću i vikao srditim glasom uzvrtjevši se po sobi: »Otvorite neku drugu sobu da zaključam ovoga drekavca! Evo, ova vrata, samo brzo!« I on ubaci dječaka i zaključa vrata. »Je li kapija zaključana?«
»Zaključana i zamandaljena«, odvrati Crackit koji je s onom drugom dvojicom još uvijek bio sasvim nemoćan, kao skamenjen, ne znajući šta da radi.
»Jesu li daske — dosta jake?«
»Okovane željezom!«
»A prozori?«
»I prozori!«
»Prokleti da ste!« vikne očajni razbojnik odgurnuvši kapak od prozora i prijeteći gomili. »Što god vi učinili, mene nećete dobiti!«
Jezoviti krikovi odjeknuše sa svih strana, i svjetina se zatalasa, zanesena divljim bijesom. Neki su dovikivali onima koji su se našli kod same kuće neka je potpale, drugi, razjareni, pozivali policajce neka ga ustrijele, ali nitko nije tako bjesnio kao onaj konjanik koji je, skočivši s konja, krčio sebi put kroz gomilu, zamahujući rukama kao da pliva pa je, dospjevši do prozora, nadvikivao sve ostale glasove: »Dvadeset funti onom tko donese ljestve!«
Onaj do njega ponovi poklik, a stotine ga grla prihvate. Neki su vikali tražeći ljestve, dok su drugi tražili kovački malj; jedni su sa zubljama trčali amo-tamo, kao da traže ljude s ljestvama ili s maljem, te se vraćali i opet udarali u viku, a drugi se samo derali do iznemoglosti psujući i proklinjući. Mnogi su se samo natiskivali naprijed kao u nekom zanosnom ludilu i tako sprečavali one koji su pokušavali da provale vrata. Neki su se — i to oni najsmjeliji — trudili da se po žljebovima i pukotinama u zidu uspnu gore; svi su se komešali u mraku kao što se klasje talasa kad ga mahom zahvati prkosan mlat vjetra. Od vremena do vremena sjedinjuju se svi glasovi i stapaju u jedan jedincati krik pomamna bijesa.
»Bila je plima«, vikao je ubojica odmaknuvši se od prozora da ne gleda razjarenu svjetinu i sve teturajući prišao svojim drugovima, »bila je plima kada sam došao. Dajte mi konopac, dug i čvrst konopac. Svi navaljuju sprijeda, a ja bih se mogao spustiti u Ludu grabu i tako umaći. Konopac amo, ili ću vas sve pomlatiti, a onda i sebe ubiti!«
Preplašeni ljudi pokažu mu mjesto gdje se čuvao alat, i ubojica, izabravši najdulji i najčvršći konopac, uzme se uspinjati na krov.
Svi su stražnji prozori već odavna bili zazidani, osim jednog okanca u onoj sobi u kojoj je Sikes pritvorio dječaka, a i to je bilo tako maleno da se ni dijete ne bi bilo moglo provući kroz nj. No dječak nije ni na čas prestajao da kroz taj prozorčić doziva u pomoć i ne misleći na to što se zbiva iza njegovih leđa, pa kad se ubojica pojavio na krovu, svojom je vikom odmah upozorio ljude što se dešava, i oni su nagrnuli iza kuće trčeći u zbijenoj gomili koja se kao nabujala rijeka valjala naprijed, tekući mutna i šumna, rušeći prepone i lomeći sve u svome toku.
Vrata sobe, iz koje se popeo na krov, podupro je Sikes daskom tako čvrsto da bi ljude, kad bi nahrupili ovamo, stajalo mnogo truda i muke da prodru. Onda je stao puzati po crepovima i bacio pogled dolje.
Nastupila je oseka, i jarak se pretvorio u muljevito korito.
Graja se časkom stišala, jer su svi zurili gore prateći svaki njegov pokret. Isprva nisu znali što li će Sikes uraditi, ali tek što su shvatili njegovu namjeru i spoznali da mu nema spasa, prolomi se urlik osvetničke radosti, tako da je njihova prijašnja vika bila samo šapat prema urnebesu što se sada na mahove dizao i padao kao teški valovi olujom uzvitlane pučine. Pa i one koji su bili suviše daleko i nisu znali razlog toga urlanja, zanese mahnitanje te i oni udariše u viku, a strašna je jeka odjekivala na sve strane te se činilo da se čitav grad slijeva u orljavu prokletstva što se pomamno ruši nad ubojicom.
Gomila sprijeda nadire, sve dalje i dalje, neminovno, nezaustavno, kao brzak što kida i lomi sve pod sobom; gnjevna lica promiču u neprekidnoj najezdi, a ovdje-ondje krvavo plamte buktinje i razdiru crnu pomrčinu obasjavajući osvetnička lica. Svjetina je prodrla u kuće nasuprot jarku razbijajući prozore ili kidajući ih cijele iz zidova; u crnim šupljinama nagruhale se glave; svi su krovovi načičkani ljudima te bijahu poput trsova što se lome pod teretom prezrela zrnja. Svaki se mostić — a ovdje su tri bila na vidiku — njihao i škripao pod težinom ljudi koji su sa svih strana grnuli ovamo, a ljudska je bujica svejednako još nadolazila izlijevajući se u svaki kutić i zakutak, poplavljujući i najmanje prazno mjestance, jer je svaki od tih ljudi htio da ubojici dovikne svoj bijes i da barem načas ugleda njegov crni lik što se izdizao na sljemenu kuće.
»Sad ga imaju!« uzvikne netko s najbližeg mostića. »Hura!«
Zabjelasa se površina otkritih glava i opet se zaori uzvikivanje.
»Pedeset funti onome«, vikao je stari gospodin s onoga istog mjesta, »tko mi ga dovede živa! Čekam tu da mu platim!«
I opet provali urnebes. A tada pođe riječ od usta do usta da su najposlije uspjeli provaliti vrata i da je onaj koji je najprije tražio da mu se donesu ljestve ušao u sobu. Tek što se to pročulo, ljudska je bujica već promijenila svoj tok, a ljudi na prozorima, čim su vidjeli kako se oni s mosta povlače, iščeznuše te čas zatim istrčaše na ulicu i priključiše se onima dolje koji su sada nagrnuli natrag na ono mjesto gdje su prije stajali. I opet se svjetina stala komešati, kretati, tjerati i vitlati, kao ponesena nevidljivim virovima: svi se bore laktima, kako tko stigne i dohvati, i nestrpljivo se bore da se domognu mjesta koje će biti što bliže vratima na koja će policajci izvesti zločinca. Odjeknu vriska onih koje umalo ne ugušiše u toj stisci ili ih satraše nogama oni što nemilice nadiru naprijed; pokrajnji puteljci i prečaci nabijeni su svijetom te ne možeš ni dihati. I baš u tim trenucima kad su gomile sebi bezobzirno krčile put naprijed i na drugu stranu i neki se borili da iz te luđačke vreve iznesu živu glavu, ubojica je umaknuo pažnji svih onih stotina i tisuća pomahnitalih gledalaca, iako su svi gorjeli od pomamne želje da ga se što prije domognu.
Čovjek se bio sav skupio klečeći na krovu, obuzet jezom pred tom razjarenom gomilom, malaksao i šuštao, jer je uvidio da mu nema pomoći, ali opazivši kako svjetina juri u drugom pravcu, skoči na noge da posljednji put pokuša spasiti živu glavu. I on se spusti u jarak i, uz opasnost da zaglibi i nađe smrt u mulju usred sveopćeg meteža, odšulja se pod okriljem mraka.
Prožet novom snagom i voljom da se bori za svoj život i potaknut bukom koja je dopirala iz same kuće, a što je značilo da su ipak uspjeli prodrijeti, jednom se nogom odupre o dimnjak, zaveže jedan kraj konopca oko njega i čvrsto ga zauzla, a od drugoga kraja, tek što bi okom trenuo, načini petlju ispomažući se pritom i zubima. Tako se mogao spustiti do visine svoga tijela od zemlje, a u ruci je držao nož, spreman da onda prereže konopac. Ali baš u času kad je već htio da omču sebi namakne preko glave te da je onda stegne ispod pazuha, i kada je spomenuti stari gospodin, koji se čvrsto držao ograde da ga gomila ne bi odvukla s njegova mjesta, ozbiljno opomenuo one koji su se nalazili blizu njega da će se ubojica konopcem spustiti — toga istog časa ubojica se okrene i pogleda na krov, zabaci ruke uvis i krikne od užasa.
»Opet njene oči!« prolomi se krik kao da dolazi iz drugoga svijeta. Sikes zatetura kao ošinut munjom, izgubi ravnotežu i spotakne se o grudobran, a omča mu dođe oko vrata i on padne preko zida; konopac se zategne i ukruti kao tetiva kad odapne strelicu; a on sam kao strijela stropošta se niza zid trideset i pet stopa u dubinu. Tijelo se naglo tržne i ukoči; ubojica je visio s nožem u ukočenoj ruci.
Stari dimnjak zadrhta i potrese se, ali izdrža teret. Mrtvo se tijelo neko vrijeme klatilo i udaralo o zid, a dječak, odgurnuvši tijelo što se njihalo pred njegovim očima, stane dozivati ljude da mu dođu u pomoć i da ga oslobode.
Neki pas, koji se sve dotada skrivao, ustrčao se po krovu amo-tamo zavijajući tužno kao da doziva gospodara, a onda se zaleti i skoči dolje na rame obješenom čovjeku. Ali promašivši svoj cilj pade naglavce na kamen te razmrska glavu.

XLIX. POGLAVLJE
U KOJEM SE POKAZUJE POTREBA DA SE OBJASNE JOŠ NEKE TAJNE; UJEDNO SE
PRIČA O BRAČNOJ PONUDI BEZ MIRAZA I DŽEPARCA
Dva dana poslije događaja o kojima smo govorili u prijašnjem poglavlju, našao se Oliver u tri sata poslije podne u putničkoj kočiji, koja je brzo odmicala prema njegovu rodnom mjestu. S njim su putovali gospođa Maylie i gospođica Rose, gospođa Bedwin i dobri Doktor, dok je gospodin Brownlow putovao poštanskim kolima u društvu nekoga gospodina, čije ime još nije bilo spomenuto.
Putem nisu mnogo razgovarali, jer je Oliver bio tako uzbuđen i u tolikoj neizvjesnosti te nije mogao pribrati svoje misli ni oblikovati ih riječima. Činilo se da se svi oko njega nalaze u sličnu raspoloženju. Gospodin je Brownlow i njega i obje dame vrlo obzirno obavijestio o svemu što je Monks priznao, pa iako su znali da je njihovo putovanje imalo za cilj da se konačno završi djelo što su ga tako uspješno započeli, ipak je sve još bilo u mnogo čemu neobjašnjeno i tajnovito, pa je njihovo uzbuđenje zbog te neizvjesnosti bilo lako razumljivo.
Njihov se dobri prijatelj u isto vrijeme pobrinuo da ne bi ni na koji način saznali za strašne događaje što su se netom odigrali. »Istina je, doduše, da će oni ubrzo sve saznati«, rekao je on, »ali će se možda pružiti kakva zgodnija prilika, jer ovo bi bio baš najnezgodniji čas za takva saopćenja.« I tako su putovali svejednako zaokupljeni mislima o tome što je sve njih zbližavalo, ali ni tko od njih nije želio o tome razgovarati.
No ako je Oliver, zanesen u takve misli, cijelo vrijeme šutio dok su putovali cestom koja mu je bila sasvim nepoznata, sada, kad su zakrenuli drumom kojim je on davno nekoć pješačio kao zalutalo siroče bez igdje ikoga, bez prijatelja i druga, bez korice kruha i krova nad glavom — sada se prisjećao prošlih dana, pa ga je obuzimalo sve veće uzbuđenje. »Pogledajte tamo!« uzvikivao je Oliver hvatajući živo Rose za ruku i pokazujući kroz prozorčić, »ondje je nogostup gdje sam izbio na cestu, a ondje živica gdje sam se skrivao da me ne uhvate i vrate u grad, a tamo prijeko vodi poljska staza do stare kuće gdje sam živio kao malo dijete! Oh, Dick, Dick, moj vjerni i dobri prijatelju, koliko bih sada volio da te vidim!« »Uskoro ćeš ga vidjeti«, odvrati Rose primivši nježno njegove sklopljene ruke u svoje. »Reći ćeš mu kako si sada sretan i bogat, i kako si najsretniji što si se sada vratio da i njega učiniš sretnim!«
»Da, da«, reče Oliver, »i mi ćemo ga odvesti odavle i dat ćemo mu sve što mu bude trebalo i smjestiti ga na nekom mirnom, lijepom mjestancetu, gdje će moći ojačati i prizdraviti, je li tako?«
Rose potvrdi glavom, i dječak se od sreće gušio u suzama te nije mogao ni govoriti. »Vi ćete prema njemu biti dobri i nježni, jer takvi ste prema svima«, opet će Oliver. »Znam da ćete se rasplakati nad njegovom sudbinom, ali neka vas to ne smeta, jer kad vam sve ispripovjedi, opet ćete se nasmiješiti, kao što je to i sa mnom bilo. Rekao mi je: 'Čuvao te bog!' kad sam bježao iz sirotišta«, jecao je Oliver duboko ganut, »a ja ću mu sada reći: 'Bog te blagoslovio!' i pokazat ću mu kako nisam zaboravio njegove riječi i koliko ga volim!«
Kad su se približavali gradu i vozili kroz uske uličice, bilo je zaista vrlo teško da umire dijete koje je bilo strahovito uzbuđeno. Evo, tu je pogrebni zavod gospodina Sowerberryja; i sve je kao prije, samo mu se činilo da je sve nešto manje i ne tako veličanstveno kako mu je to ostalo u pameti — sve one kuće i dućani što ih je tako dobro poznavao, a sa svime su ga vezivale neke uspomene. Još su ona ista Gamfieldova kola, kao nekoć, stajala pred krčmom, pa ubožnica ili, bolje rekavši, tamnica, gdje je u čamotinji proveo svoju najraniju mladost, s istim onim prozorima što mrko zure na ulicu, isti onaj suhonjavi vratar! — Čim ga je ugledao, Oliver sa nesvjesno trgne, a onda se nasmije zbog svoje ludosti i zaplače te se opet nasmije; a u prozorima sve sama poznata lica — sve, sve je bilo kao da je tek jučer otišao odatle i kao da su njegovi sadašnji sretni dani — samo san.
Ali ne, Oliver nije sanjao — to je bila java, zbiljski život, sretan i radostan. Dovezli su se pred isti onaj hotel, u koji je Oliver tako često zurio, zadivljen i sa strahopoštovanjem, jer mu se činio kao neka divna palača; i tu je već bio gospodin Grimwig da ih dočeka i da poljubi mladu damu, pa i staru, kad su svi izašli iz kočije, kao da je on djed sretne te porodice; i bio je sve sam smiješak i nježnost, čak nije nikome ni govorio da će pojesti svoju glavu, ne — ni jedanput, pa ni onda dok se prepirao s nekim starim konjušarom o najbližoj cesti što vodi u London, tvrdeći da on to najbolje zna, premda je samo jednom putovao tim putem, a i onda je spavao u poštanskoj kočiji. Ručak je bio već gotov, a i sobe spremne, i sve je bilo tako udešeno kao da je iskrsavalo na dodir čarobnjakova štapića.
Pa ipak, kad se stišalo prvo radosno uzbuđenje, opet je sve obuzela ona tjeskobnost koja je prevladavala za vrijeme puta. Gospodin Brownlow nije večerao zajedno s njima, nego je ostao u svojoj sobi. Ona dva druga gospodina žurna su koraka ulazila i izlazila iz sobe, zabrinuta pogleda, a od vremena do vremena kad bi se slučajno sastali u sobi, razgovarali su izdvojeni od ostalih. U neko doba poslali su po gospođu Maylie, i ona je izbivala čitav jedan sat, a kad se vratila, oči su joj bile otekle od suza. Zbog svega toga Rose i Oliver, koji nisu bili upućeni u to tajnovito zbivanje, osjećali su se vrlo nelagodno. Sjedili su i bez riječi samo se snebivali, a kad bi ovda-onda i rekli koju riječ, govorili bi šapatom kao da se boje svoga vlastitog glasa.
Najposlije, kad je bilo skoro devet sati te su već pomišljali da te večeri neće ništa saznati, gospodin Losberne i gospodin Grimwig uđu u sobu, a za njima u stopu gospodin Brownlow i neki čovjek, te Oliver umalo što nije kriknuo od iznenađenja kad ga je opazio i kad su mu rekli da je to njegov brat; a bio je to onaj isti čovjek kojega je nekoć vidio pred krčmom malog trgovišta, isti onaj koji je zajedno s Faginom zurio kroz prozor njegove sobice u ladanjskoj kući. Pogledao je zapanjena dječaka s mržnjom, koju ni ovom prilikom nije mogao zatomiti, a onda je sjeo do vrata. Gospodin Brownlow, koji je u rukama držao neke spise, priđe stolu blizu kojega su sjedili Oliver i Rose.
»Znam da je to vrlo neugodno«, započne gospodin Brownlow, »ali ove izjave što su ih u Londonu neka gospoda potpisala treba u cijelosti i ovdje da se ponove. Ja bih vam prištedio to poniženje, ali je potrebno da iz vaših usta čujemo te izjave prije nego što se raziđemo, a vi znate zbog čega.«
»Nastavite«, reče čovjek kojemu su bile upućene te riječi i okrene lice na drugu stranu. »Samo brzo! Ja sam već dosta učinio, pa me nemojte dulje zadržavati!«
»Ovo dijete«, poče gospodin Brownlow privlačeći Olivera sebi i stavljajući mu ruku na glavu, »vaš je polubrat, vanbračni sin vašega oca, moga nezaboravnog prijatelja Edwina Leeforda, i mlade sirote Agnes Fleming koja je umrla na porođaju.«
»Da«, reče Monks mjereći mrkim pogledima dječaka koji je sav drhturio, a srce mu ludo udaralo u grudima, »to je njihovo kopile.«
»Izraz što ste ga vi upotrijebili«, odvrati gospodin Brownlow strogim glasom, »baca sjenu na one koji su davno mrtvi, i njima ne može da sudi nesavršena ljudska pravda. Tim nedoličnim riječima nećete poniziti nikoga drugog osim sebe samoga. Ali pustimo to. On se rodio u ovome gradu?«
»U ubožnici ovoga grada«, glasio je prkosni odgovor. »Pa imate sve pribilježeno«, pokaza čovjek nestrpljivo na spise.
»Da, ali vi nam to morate ovdje ponoviti!« reče gospodin Brownlow prelazeći pogledom po prisutnima.
»No, onda čujte«, odvrati Monks. »Kad se njegov otac, kako znate, u Rimu razbolio, doputovala je k njemu njegova žena, moja majka, s kojom je već odavna bio rastavljen, a koja je tada zajedno sa mnom iz Pariza doputovala, i to samo zbog ostavštine, jer, koliko je meni poznato, niti je ona njega naročito voljela niti je on za nju mnogo mario. Nije nas više prepoznao, jer je već izgubio svijest, i tako je ležao sve do sutradan po našem dolasku, kad je konačno umro. U njegovu pisaćem stolu nađena su dva omota, datirana iste one večeri kad se razbolio, a upravljena vama, uz napomenu i molbu da se prvi omot pošalje tek poslije njegove smrti. Prvo je pismo bilo za onu djevojku imenom Agnes, a drugi je spis bio oporuka.«
»Bilo je isprecrtavano, a sadržavalo je pokajničko priznanje i usrdne molbe neka joj bog pomogne. Bio je zaveo djevojku, a izgovarao se da je baš onda nije mogao uzeti za ženu, jer da ga vežu neke tajanstvene zapreke za koje će ona poslije saznati, a djevojka mu je povjerovala i izgubila svoju čast. Budući da je za nekoliko mjeseci imala roditi, on joj je sada pisao što je sve nakanio učiniti kako bi skrio njenu sramotu, ako poživi, moleći je da ne proklinje njegovu uspomenu ako ga sada snađe smrt, i neka ne misli da će se njen grijeh osvetiti njoj ili njezinu djetetu, jer da je samo on svemu kriv. Podsjećao ju je na onaj dan kad joj je dao onaj mali medaljon i prsten, u koji je bilo urezano njeno ime i ostavljeno prazno mjesto za prezime koje će joj jednoga dana dati, moleći je da ga nosi na svom srcu. Onda je sve to nekoliko puta ponavljao kao da više nije pri svijesti, i ja vjerujem da je tako i bilo.«
»A oporuka?« upadne mu gospodin Brownlow u riječ kad je vidio kako Oliver sve to više plače. »Odmah ću vam i to reći! Oporuka je bila sastavljena u istom smislu i u istom duhu kao i pismo. Govorio je o nevoljama u koje ga je žena bacila, o vašem prkosu, o zlobi i izopačenosti u najranijim vašim godinama, govorio je o vama kao o sinu koji se bio izmetnuo, o svom jedincu kojega je majka odgajala da mrzi rođenoga oca, i on je vama i vašoj majci ostavio godišnju rentu od osam stotina funti. Glavninu svoga imetka podijelio je u dva jednaka dijela, pa je polovicu imala dobiti Agnes Fleming, a drugu polovicu njeno dijete, ako se rodi živo i poraste do punoljetnosti. Ako bude djevojčica, njoj bi bez ikakvih daljih uvjeta imala pripasti njezina polovica, ali ako se rodi muško dijete, onda je nasljedstvo vezano uz uvjet da ne okalja svoje ime za vrijeme svoga maloljetstva nikakvim nečasnim činom, podlošću ili krivičnim djelom. Stavio je taj uvjet, rekao je, da tako izrazi svoje povjerenje prema majci i svoje uvjerenje — koje se u času kad mu se bližila smrt samo još pojačalo — da će dječak od nje naslijediti njeno dobro srce i plemenitu dušu. Ako se u tome prevari — i samo onda! — novac je imao pripasti vama, jer samo kad bi oba djeteta bila jednako nevaljala, vi biste imali prvenstveno pravo na očev imutak, jer pravo na njegovo srce izgubili ste već kao dijete kad ste hladno i s nepoštovanjem odbijali njegovu ljubav.«
»Moja je majka«, prihvati sada Monks jačim glasom, »učinila ono što je pravo svake majke — spalila je oporuku. Pismo nije nikada bilo odaslano, ali ga je, baš kao i još neke dokaze, sačuvala za slučaj ako bi rodbina djevojke ikad pokušala da spere ljagu s njezina imena. I od nje je otac djevojke saznao svu istinu, uveličanu njenom mržnjom — zbog čega ja svoju majku još više volim! Zbog okaljane časti svoga imena on je sa svojom porodicom pobjegao u neko zabačeno mjesto u Walesu; promijenio je ime, samo da ga njegovi prijatelji ne bi nikada mogli pronaći, i malo vremena poslije toga našli su ga jednog jutra u postelji mrtva. Djevojka je već nekoliko tjedana prije potajno otišla iz roditeljske kuće, a on je propješačio sva obližnja mjesta i sela; jedne se noći vratio kući, uvjeren da je sama učinila kraj svome životu kako bi prikrila svoju i njegovu sramotu koja je slomila njegovo srce.«
Nastao je kratak tajac. Onda gospodin Brownlow nastavi tužnu priču.
»Mnogo godina kasnije«, reče, »majka ovoga čovjeka ovdje, Edwarda Leeforda, došla je k meni. On ju je bio ostavio kad mu je bilo tek osamnaest godina, ukravši joj sav nakit i novac te je poslije mnogih prijevara i raskalašena života pobjegao u London gdje se čitave dvije godine družio s najvećim ološem i propalicama. Nju je izjedala strašna i neizlječiva bolest te je željela da ga još prije smrti vidi, pa smo se odmah dali u potjeru i dugo ga uzalud tražili, no naposljetku smo ga ipak pronašli; i on se zajedno s njom vratio u Francusku.«
»I tamo je umrla«, preuze Monks, »pošto je dugo bolovala, i na samrtnoj mi je postelji povjerila sve te tajne i zasadila mi u srce neutaživu mržnju na sve one koji su bili upleteni u tu stvar, iako to nije bilo potrebno, jer sam ja već odavna sve te ljude mrzio iz dna duše. Nikad nije povjerovala da je ona djevojka ubila sebe i dijete, nego je bila čvrsto uvjerena da je rodila dječaka koji je ostao u životu. Ja sam joj se zakleo da ću ga, ako ga ikada sretnem na svome putu, tjerati od nemila do nedraga dok ga ne uništim, da neću nikada mirovati nego ga progoniti nemilosrdnom mržnjom i da ću to dijete dotjerati do samih vješala, da bih se osvetio zbog one oporuke u kojoj otac mene tako pogrdno spominje, a veliča dijete koje se u ono vrijeme još nije bilo ni rodilo. Majka se nije prevarila. Ja sam najposlije pronašao to dijete; bio sam lijepo započeo, i sve bi se svršilo onako kako sam bio naumio da me nije ona drolja prokazala.«
Dok se nitkov hvatao za glavu i sam sebe proklinjao ispod glasa u nemoćnom bijesu, gospodin Brownlow se obrati prestravljenim svjedocima te im objasni kako je stari Žid, koji je bio Monksov ortak i osoba povjerenja, primio veliku svotu novca, zato što mu je uspjelo da se dočepa Olivera i da ga zaplete u svoje zločinačke mreže, ali da su se dogovorili da će jedan dio nagrade morati da vrati u slučaju da Oliver umakne te su zbog toga došli na selo da pronađu dječaka.
»A medaljon i prsten?« nato će gospodin Brownlow Monksu.
»I jedno i drugo otkupio sam od onoga čovjeka i žene o kojima sam vam već govorio, a ona je to ukrala bolničarki koja je opljačkala mrtvo tijelo«, odgovori Monks i ne dižući očiju. »Pa vi znate što sam učinio s tim stvarima.«
Gospodin Brownlow bez riječi kimnu gospodinu Grimwigu, koji odmah iziđe te se ubrzo vrati gurajući pred sobom gospođu Bumble i vukući za sobom gospodina Bumblea koji se otimao te nikako da uđe.
»Varaju li me oči«, usklikne gospodin Bumble nevješto hineći veliko oduševljenje, »ili je to zaista mali Oliver? Oh, O-li-ve-re, kad bi samo znao kako mi je bilo teško bez tebe!« »Zaveži, budalo!« promrmlja gospođa Bumble.
»Pa šta ću, gospođo Bumble, kad ne mogu da svladam svoje ganuće«, branio se upravitelj uboškog doma, »kad gledam toga dječaka kojega sam ja u svojstvu općinskog pisara takoreći othranio i odgojio, a sada ga vidim u društvu tako otmjenih dama i gospode! Ja sam uvijek volio to dijete — kao da mi je rođeni — rođeni — moj rođeni djed...« izvali gospodin Bumble tražeći pravo uspoređenje. »Dragi mladi gospodine, Olivere sinko, valjda se još sjećate onoga dobrog gospodina u bijelom prsluku? Oh, baš prošloga tjedna preselio se u vječnost — u hrastovu lijesu s metalnim ručkama, Olivere!«
»Slušajte, gospodine«, okomi se na nj gospodin Grimwig, »ne biste li pokušali da svladate, svoje osjećaje?«
»Nastojat ću, gospodine, koliko god mogu«, odvrati gospodin Bumble. »Kako zdravlje, gospodine? Nadam se da ste dobro?«
Posljednja je pitanja upravio gospodinu Brownlowu, koji se sasvim približio dičnom bračnom paru. Upitao ih je, pokazujući na Monksa:
»Poznajete li ovoga čovjeka?«
»Ne«, odvrati gospođa Bumble jasno i glasno.
»Ni vi ga ne poznajete?« upita gospodin Brownlow njena supruga.
»Za svega svoga života nikad ga nisam vidio!« odgovori gospodin Bumble.
»Niti ste mu što prodali?«
»Ne«, nato će gospođa Bumble.
»Niste li, možda, nekoć posjedovali zlatni medaljon i prsten?« upita gospodin Brownlow.
»Dakako da nisam«, odvrati žena. »Jeste li nas zato doveli ovamo da odgovaramo na tako smiješna pitanja?«
Gospodin Brownlow ponovo mahne Grimwigu, i ovaj opet hitro odšepa. Ali se ovoga puta nije vratio sa gojazna dva bračna druga, nego je uveo dvije napol uzete starice koje su dahtale, pogružene i škorave.
»Vi ste one noći kada je stara Sally umirala zaključali vrata«, reče prva dižući svoju smežuranu ruku, »ali su glasovi ipak doprli do naših ušiju, a kroz pukotine mogle smo sve vidjeti!«
»Da, da, baš tako«, potvrdi ona druga žmirkajući oko sebe i mljaskajući krezubim desnima. »Da, da, baš tako... « »Čule smo kako je ona pokušavala da vam prizna što je učinila, i vidjele smo kako vam je pružila neku ceduljicu. A sutradan smo saznale da ste bili u zalagaonici«, reče prva žena.
»Da, da, baš tako«, nadometne druga starica, »i to je bio zlatan medaljončić i prstenčić. Sve smo mi vidjele i čule! Da, da, baš sve!«
»Ali mi znamo još i više«, nastavi prva, »jer nam je Sally još odavno često govorila kako joj je mlada majka znala reći da je osjetila da neće preživjeti i da je baš onda kad su je našli i donijeli u ubožnicu bila na putu da umre na grobu djetinjeg oca.«
»Biste li možda htjeli razgovarati i s vlasnikom zalagaonice?« upita gospodin Brownlow gospođu Bumble.
»Ne«, odvrati žena, »budući da je ovaj« — i ona pokaže na Monksa — »bio takva kukavica pa je sve priznao, a vi ste se osim toga potrudili da iznjuškate između svih onih matorih babuškara ove dvije vještice. Jesam! Prodala sam medaljon i prsten, i sad se nalaze tamo odakle ih više nikada nećete izvući. No, pa šta još hoćete od mene?«
»Ništa više«, odgovori gospodin Brownlow, »samo što će biti naša briga da vas dvoje više nikada ne dobijete službu za koju se zahtijeva povjerljivost. A sada iziđite!«
»Nadam se«, reče gospodin Bumble gledajući oko sebe skrušenim pogledom pošto je gospodin Grimwig izveo obje starice, »da te male zlosretne slučajnosti neće imati za posljedicu da izgubim svoju službu kod općine?«
»S tim posljedicama«, odvrati gospodin Brownlow, »možete računati već sada i zamisliti da ste izgubili svoje mjesto!«
»Svemu je moja žena kriva — ona vam je takva, samo ona! I svašta će smisliti, hoće ona, dabome da hoće! Ali ja...« branio se gospodin Bumble, pošto je najprije plašljivo pogledao na vrata da se uvjeri da li je njegova žena već izašla.
»To vas ne opravdava«, odgovori gospodin Brownlow. »Vi ste bili nazočni u času kad je taj nakit bio bačen u vodu, i pred zakonom vi snosite veću odgovornost, jer zakon pretpostavlja da je vaša žena radila pod vašim utjecajem.«
»Ako zakon takvo nešto pretpostavlja«, reče gospodin Bumble odrešito, gužvajući šešir objema rukama, »onda je taj zakon — najveća magareština i prava glupost. Ako je zakon tako kratkovid, onda je zakon — neženja koji je slijep kod očiju, i ja mu samo to želim da mu iskustvo otvori oči pa da progleda, da, da, iskustvo da mu otvori oči!«
Pošto je s naročitim naglaskom ponovio te riječi, gospodin Bumble čvrsto natuče šešir na glavu, turi ruke u džepove te se uputi niza stepenice za svojom bračnom družicom.
»Draga moja gospođice«, reče zatim gospodin Brownlow, »pružite mi ruku. Ne treba da dršćete i neka vas ne bude strah ovo nekoliko riječi što je još preostalo da vam kažem.« »Ako se te riječi tiču mene — a ja ne znam da li se odnose na mene — molim vas, recite mi to nekom drugom zgodom«, nato će Rose, »jer se sada ne osjećam ni dosta jakom ni raspoloženom da bilo što saslušam.«
»Oh ne«, odvrati stari gospodin i primi je nježno pod ruku, »ja vrlo dobro znam da ste mnogo jači nego što i sami mislite. Poznajete li, gospodine, ovu mladu damu?« »Poznajem«, odvrati Monks.
»Ja vas nikad nisam vidjela«, reče Rose zamirućim glasom.
»A ja sam vas vrlo često viđao«, odvrati Monks.
»Otac nesretne Agnes imao je dvije kćeri«, reče gospodin Brownlow. »Kakva je sudbina zadesila onu drugu što je bila još malo dijete?« »Kad je djevojčici«, odgovori Monks, »umro otac u nepoznatu kraju, pod tuđim imenom, ne ostavljajući nikakva pisma, spise pa ni oznake po čemu bi se njeni prijatelji ili rođaci mogli pronaći, neki su je siromašni seljaci prihvatili i odgojili je kao svoje rođeno dijete.«
»Nastavite«, reče gospodin Brownlow davši gospođi Maylie znak da se približi, »nastavite samo!«
»Vama nije uspjelo da pronađete ono mjesto kamo su se ti ljudi sklonili«, reče Monks, »ali što ljubav nije mogla postići, postigla je mržnja. Moja ga je majka poslije godinu dana upornog propitkivanja i traženja najposlije ipak pronašla — da, da — a isto je tako pronašla i djevojčicu.«
»Je li ju uzela k sebi?«
»Nije. Ti ljudi bili su vrlo siromašni, i konačno im je dotužila ta njihova čovjekoljubivost i plemenitost, ali im moja majka nije tu brigu skinula s vrata, ostavila je djevojčicu kod njih, samo im je dala nešto novaca, što su po svoj prilici brzo potrošili; obećala im je da će im poslati više, a to nije namjeravala učiniti. No ona nije bila uvjerena da će neimaština i nezadovoljstvo tih ljudi dovoljno unesrećiti djevojčicu, i zato im je ispričala grešni život njene starije sestre, uveličavajući i udešavajući neke činjenice kako se njoj činilo uputnim. Zamolila je skrbnike da budnim okom paze na dijete koje ima zlu i nečistu krv, pričala im da je nezakonito te da će se sigurno izopačiti i prije ili kasnije poći zlim putem. Sve okolnosti kao da su potvrđivale riječi moje majke, i ljudi su joj povjerovali, pa su tako loše s malom postupali da smo, štaviše, i mi bili zadovoljni, znajući da nikada neće biti sretna — sve dok je slučajno nije vidjela neka udovica, koja je u ono vrijeme obitavala u Chesteru, te joj se smilovala i uzela je k sebi u kuću. Nama kao da je prkosila zla kob, jer je unatoč svim našim pothvatima i naporima djevojčica ostala tamo i bila sretna.«
»Vidite li sada tu djevojku?«
»Da — ona stoji uz vas!«
»Ali će ona uvijek ostati moja mala, mila nećakinja!« usklikne gospođa Maylie i raširi ruke te joj Rose napol bez svijesti padne u naručje. »Uvijek ćeš ostati moja mala, draga djevojčica, i ja te ne bih dala ni za sve blago ovoga svijeta! Jedina moja, draga, mala djevojčice!«
»Tetice! Ti jedina bila si mi uvijek dobra!« zaplače Rose hvatajući se grčevito za staru gospođu. »Srce će mi prepuknuti od sreće, i ja — ja ne mogu — ja ne mogu sve to da podnesem!«
»Ti si još mnogo više pretrpjela i podnosila i sve oko sebe usrećivala, sve koji su te poznavali«, povrne joj gospođa Maylie i nježno je zagrli. »Ali sada, sjeti se tko još jedva čeka da te zagrli, milo moje!«
»Oh, ja te nikada neću zvati teticom, nego sestrom«, usklikne Oliver i baci joj se oko vrata, »draga moja sestrice; i ja sam te odmah tako silno zavolio — Rose, draga moja Rose!« Poštujmo suze i isprekidane riječi dva siročeta što su se sad zagrlila. U tome jednom te istom trenutku dobili su oca, sestru i majku i u istom trenutku opet ih izgubili. Vrč se razom napunio i radošću i tugom, ali prolivene suze nisu palile gorčinom, jer je i sama tuga bila ublažena i umekšana tako blagim i nježnim uspomenama te su se svi osjećaji stapali u samo milje, a bol se nije osjećao.
Dugo, dugo su ostali sami. Tiho kucanje na vratima navijesti im da netko želi ući. Oliver otvori i stane ustranu da propusti Harryja Mayliea.
»Sve mi je poznato«, reče on te sjedne uz dražesnu djevojku. »Draga Rose, ja sve znam!« »Nisam slučajno došao ovamo«, nastavi mladić poslije odulje šutnje, »jer sam već jučer sve saznao. Slutiš li da sam došao da te podsjetim na jedno obećanje?«
»Čekaj«, nato će tihim glasom Rose. »Je li ti sve poznato?«
»Sve, a ti si mi dopustila da se u toku godine u svako doba mogu vratiti i nastaviti onaj naš posljednji razgovor.«
»Jesam.«
»Neću navaljivati da promijeniš svoju odluku, nego samo želim čuti da li ćeš je sada ponoviti. Prema našem dogovoru mogu ti sada ponuditi sve što imam, ali sam ti onda dao riječ da neću ni pokušati da te nagovorim da promijeniš svoju odluku ukoliko je ne budeš htjela sama izmijeniti.«
»Za istim onim razlozima za kojima sam se onda povela, povest ću se i sada«, odvrati Rose čvrstim glasom. »Nikad jače nego sada nisam osjećala koliko dugujem ovoj ženi koja me izbavila od tolike bijede i jada. Morat ću se boriti sama sa sobom, ali se ponosim, jer znam da ću pobijediti kao što znam i to da će biti vrlo bolno, ali se neću pokolebati.«
»To što smo večeras saznali... « započne Harry.
»To što smo večeras saznali«, preuze Rose nježno, »ne mijenja moj položaj prema tebi.« »Ti silom hoćeš, Rose, da budeš okrutna prema meni«, prijekorno će Harry.
»Oh, Harry, Harry«, zaplače mlada djevojka, »voljela bih da to mogu, jer bih onda manje patila!«
»A zašto onda sama sebi zadaješ toliko boli?« upita je Harry uzimajući je za ruku. »Misli na to, draga moja Rose, što si večeras čula.«
»A šta sam čula?« usklikne Rose. »Da se moj otac iz osjećaja stida zbog nanesene sramote povukao od života — eto, to sam čula! Oh, Harry, dosta smo govorili!«
»Ne, Rose, još nismo«, nato će mladić ne dopuštajući joj da ode. »Sve moje nade i želje, sve težnje i svi moji osjećaji — sve se to izmijenilo — sve — samo ne moja ljubav. Ja ti sada ne nudim više povlašten položaj i isprazno bogatstvo u tome varavom svijetu, gdje zloba i pakosna himbenost ponižavaju ispravne i poštene, nego ti nudim dom, domaće ognjište, malo i skromno, i to je sve, draga moja Rose, što ti mogu dati.«
»Što bi time da kažeš?« uznemiri se Rose u dvoumici.
»Samo to da sam, pošto sam se posljednji put s tobom rastao, čvrsto odlučio da uklonim sve zapreke koje su se ispriječile između tebe i mene; i jer sam uvidio da moj svijet ne može biti i tvoj, nakanio sam da tvoj svijet učinim svojim i da odbacim ponos zbog otmjena porijekla, da budemo jednaki i ravnopravni. Eto, samo to sam htio reći! Oni koji su mi zbog toga okrenuli leđa, okrenuli su ih već prije i tebi, i što se toga tiče bila si u pravu. Moćni zaštitnici i utjecajni rođaci, koji su mi se nekad slatko smješkali, sada me gledaju s prezirom. Pa neka! Ima suncem obasjanih i nasmijanih polja i livada u najljepšem kraju Engleske; i tamo, pored seoske crkvice, moje crkvice, Rose, stoji mala priprosta kućica, kojom ću se ja, ako samo budeš htjela, kudikamo više ponositi nego da su mi se ispunile sve moje varave nade, kojih sam se sada odrekao. I sada znaš tko sam, što sam i što imam, i ja ti sve to stavljam pred noge!«
*
»E, nije lako kad moraš zaljubljene čekati s večerom!« reći će gospodin Grimwig budeći se i skidajući rubac kojim se bio pokrio.
Da se kaže po istini, svi su na večeru već neobično dugo čekali, a ni gospođa Maylie ni Rose ni Harry, koji su svi zajedno ušli u sobu, nisu znali kako da se ispričaju.
»Večeras sam već najozbiljnije pomišljao na to kako ću morati da pojedem svoju glavu«, reče gospodin Grimwig, »jer me već hvatao strah da neću dobiti ništa drugo za večeru. Uostalom, bit ću tako slobodan da pozdravim buduću mladu.«
Gospodin Grimwig nije nimalo oklijevao da poljubi mladu djevojku, koja se sva zarumenjela, te je njegov primjer djelovao prelazno, jer su i gospodin Brownlow i Doktor to isto učinili. Neki pak tvrde da su opazili kako je Harry Maylie već prije, u dosta tamnoj sobi, obavio tu vjereničku ceremoniju, dok se s mjerodavne strane opet saznaje da je to samo zlobno panjkanje, jer da je on još mlad te je uskoro imao nastupiti svoje pastorsko mjesto u seoskoj župi.
»Olivere, drago dijete«, reče gospođa Maylie, »gdje si bio, i zašto si tako tužan? Pa ti plačeš! Što se dogodilo?«
Svijet je taj pun razočaranja, u njemu često umiru naše najljepše i najplemenitije nade. Jadni je Dick bio mrtav!

L. POGLAVLJE
KAKO JE FAGIN PROVEO SVOJU POSLJEDNJU NOĆ
U sudnici se natiskao svijet. Odasvud su zurile raskolačene oči, od ograde ispred optuženičke klupe pa sve do najudaljenijeg i najzabitnijeg kutića na galeriji, odasvud su pogledi bili upereni samo u jednog čovjeka — u Žida. Pred njim i iza njega, gore, dolje, slijeva i zdesna — sa svih strana — kao da je zajažen i zaokružen svodom, s kojega se žare i plamte usijane oči.
Tu je on stajao, usred vatre bezbrojnih užagrenih očiju, s jednom rukom na drvenoj ploči pred sobom, a s drugom prislonjenom na uho dok je glavu ispružio malo naprijed, da bi što jasnije čuo svaku pojedinu riječ kad je sudac porotnicima obrazlagao njihovu dužnost i zadatak. Ponekad bi oštrim pogledom piljio u njihova lica, ne bi li u njihovu izrazu ugledao ma i najmanji tračak nečega što bi išlo njemu u prilog, a kada bi navodi u optužnici govorili protiv njega s neumitnom jasnoćom, pogledavao je u svoga branitelja i kao da ga je nijemo zaklinjao da mu pomogne. Ruke su mu i noge kanda bile uzete, i u njega su živjele samo oči, čas zvjerajući divlje, čas opet gaseći se u smrtnoj tjeskobi. Otkako je započelo suđenje, jedva da se pomakao, i kada je sudac sada umuknuo, on je i dalje stajao u onom stavu napete pažnje ne skidajući pogleda s njega.
Čuvši prigušeni žamor u sudnici, on kao da se trže oda sna i zirkajući oko sebe vidje kako se porotnici dogovaraju kakvu osudu da izreknu. Kad pogledom zahvati galeriju, opazi kako se ljudi izdižu na prstima gledajući preko ramena onih koji stoje pred njima; neki šapću sa svojim susjedima pa im se na licu čita zgražanje i odvratnost, a drugi stavljaju lornjone na oči, da ga bolje osmotre. Bilo je i takvih, premda vrlo malo, koji mu uopće nisu obraćali pažnje, nego su zurili u porotnike te se nestrpljivo čudili zašto ti ljudi još oklijevaju — ali ni na jednom licu, čak ni među ženama, a tih je bilo mnogo, nije mogao otkriti ni traga samilosti, jer su sva ta lica izražavala samo osjećaj nade i očekivanja da će ga sud proglasiti krivim.
Sve je on to obuhvatio jednim jedinim zaprepaštenim pogledom. I tada sva dvorana zanijemi mrtvom tišinom te se on okrene i primijeti kako se porotnici obraćaju predsjedniku. Pst!
Ali su oni tražili samo dopuštenje da se povuku.
Kad su jedan za drugim izlazili, pažljivo im se zagledao u lica da vidi na koju stranu većina naginje, ali mu nastojanje ostade bez uspjeha. Uzničar ga dodirne, po ramenu, on nesvjesno pođe za njim u pozadinu optuženičke klupe i sjedne na stolicu koju mu je čovjek morao, pokazati, jer je on sam ne bi vidio.
I opet pogleda u galeriju. Neki su jeli, a drugi se hladili mašući rupčićima, jer je u toj pretrpanoj dvorani vrućina bila nepodnošljiva. Neki je mladić crtao njegovo lice u maloj bilježnici, i on se u čudu pitao da li će mu uspjeti sličnost, pa kad se crtaču slomio vršak olovke i on uzeo da je ponovno zaoštrava, optuženi ga je gledao mirno kao da je i sam samo jedan od mnogih gledalaca.
S istim tim mirom obratio je sada pažnju sucu te se u mislima stao baviti njegovim odijelom, kako je skrojeno, koliko može da stoji i kako se oblači. Za sudačkim stolom sjedio je i neki stari i gojazni gospodin, koji je prije pol sata bio otišao, a sada se vratio, i Fagin je premišljao da li je taj čovjek bio na ručku te što je ručao i gdje je ručao — i tako su se redale njegove misli dok ne bi opazio nešto novo te pažnju skrenuo na tu stranu.
No za sve to vrijeme nije ga napuštalo mučno osjećanje da mu se pod nogama otvara grob, iako je ta pomisao bila neodređena i maglovita, tako da joj se nije mogao sav podati pa je i u časovima smrtnog straha, kad se ledio od strave ili mu krv grozničavo zastajkivala i na mahove udarala u glavu, prebrojavao pred sobom šiljke željezne ograde što se kočila ispred optuženičke klupe i čudio se kako se vršak jedne šipke bio odlomio i da li će tko popraviti taj kvar. Onda ga zaokupe misli na sve one strahote gubilišta i vješala, zatim počne gledati podvornika koji je vodom prskao pod da rashladi zrak u sudnici, a poslije toga ponovo utone u mračne nesuvisle misli.
Najposlije se začuje povik »Tišina!« i sve se oči mahom zagledaju u vrata. Porotnici se vraćaju i prolaze tik uz njega, ali u njihovim licima ne pročita ništa, kao da su isklesana od štura kamena. Zavlada mrtva tišina, kao da su svi pritajili dah. — »Kriv je!«
Čitava se zgrada potrese od urnebesnog klicanja; val za valom udarao je o zidove i odbijao se kao jeka grmljavine što se valja kroz urvine, a vani se zaori oduševljeno klicanje, svjetina je burnim veseljem pozdravljala vijest da će zločinac u ponedjeljak biti smaknut. Kad se graja stišala, upitaše ga ima li što reći u svoju obranu. On je opet zauzeo onaj isti stav kao da osluškuje, gledajući oštro i uporno u lice suca koji je govorio i dva puta morao ponoviti pitanje prije nego što je Fagin razumio i samo promrmljao da je ubog starac — ubog starac — ubog starac — mrmljao sve tiše i zamuknuo.
Sudac stavi svoju crnu kapu na glavu, a osuđeni stoji nepomično kao prije, u istom stavu, s istim pogledom, umrtvljen kao kip. Neka žena na galeriji, svladana svečanom tišinom toga trenutka, krikne iz svega glasa; on naglo pogleda gore kao da se ljuti što je narušen taj grobni muk, a onda se opet nagne naprijed, spreman da sluša sa još većom pažnjom. Čitanje osude odjekivalo je svečano i uzbudljivo. Riječi 'smrtna kazna' pale su teško kao gromade što se odvale i ruše niza stijenu, ali je on stajao kao lik od kamena; ni najmanji mišić na licu nije mu zaigrao. Iznureno je lice pružao naprijed, donja mu se čeljust opustila, i on je zurio preda se kad mu uzničar priđe, spusti ruku na rame i glavom mu dade znak da pođe za njim. I Žid ga načas pogleda, bešćutno i tupo, te pođe za njim. Vodili su ga dolje kroz popločenu prostoriju ispod sudnice, gdje je nekoliko optuženih čekalo da na njih dođe red, a drugi razgovarali s prijateljima koji su se sjatili uz rešetke prozora što je gledao u dvorište. Ali nikoga nije bilo da s njim progovori riječ; a kad su ga vodili pored njih, zatočenici se odmicali, da bi ga oni vani koji su virili kroz rešetke bolje vidjeli; i još bi ga psovali pogrdnim imenima i psikali na nj i siktali. Prijetio se stisnutom pesnicom i bio bi pljunuo na njih, ali ga stražari brzo povukoše kroz mračni hodnik, osvijetljen tek sa nekoliko slabih svjetiljaka, te ga uvedoše u unutrašnji dio podzemne tamnice.
Tu su ga pretražili, da ne bi imao uza se neko sredstvo kojim bi mogao da predusretne izvršenje smrtne kazne, a zatim su ga odveli u ćeliju na smrt osuđenih, i tu ga ostavili — sama.
Sjeo je nasuprot vratima na kamenu klupu koja je služila kao sjedište i ležište i, zagledavši se zakrvavljenih očiju u pod, pokušao da pribere svoje misli. Poslije izvjesnog vremena počeo se prisjećati rastrganih odlomaka iz sučeva govora, premda mu se u sudnici činilo da nije razumio ni riječi. Ti su se iskidani odlomci polagano vezivali i sređivali po smislu i redoslijedu, ispunjajući praznine, izvlačeći mu iz zaspale svijesti preostale odlomke kojih se isprva nije mogao da sjeti, i brzo je tako složio sve što je sudac izgovorio. 'I zato se osuđuje na kaznu smrti vješanjem.' Tim se riječima svršavala osuda. 'I zato se osuđuje na kaznu smrti vješanjem.'
Kad je pao mrak, počeo je misliti na sve one koje je poznavao, a koji su završili na gubilištu — neki od njih njegovom krivicom. Iskrsavali su tako brzo da je jedva dospio da ih broji. Neke je od njih gledao kako umiru, a on im se rugao, jer su umirali s molitvom na usnama. Kojom li su se strelovitom brzinom ti jaki, nabusiti i odvažni ljudi pretvarali u odvratne mješine što se nemoćno njišu na vjetru!
Možda su neki od njih boravili u ovoj istoj ćeliji, sjedili baš na ovoj klupi. Sve se brže mračilo i najposlije je crna pomrčina sve zahvatila. Zašto ne unesu kakvu svijeću? Ta je ćelija sagrađena prije mnogo godina, i bit će da su u njoj mnogi i mnogi provodili svoje posljednje časove; njemu je kao da se guši u grobnici, prepunoj leševa pokrivena lica, s omčom oko vrata, vezanih ruku — i njemu je kao da ih prepoznaje čak i pod tom strašnom pokrivkom. — »Svjetlosti, svjetlosti!«
Kad su mu konačno ruke prokrvarile od uzaludnog lupanja o vrata i zidove, pojave se dva čovjeka; jedan je nosio svijeću, keju je stavio u željezni svijećnjak ugrađen na zidu, a drugi vukao za sobom strunjaču da na njoj provede noć, jer od sada osuđenoga više neće puštati sama.
I spustila se noć — mrka, zloguka, potmula noć. Drugi koji bde raduju se kad čuju kako zvono sa crkvenoga tornja otkucava sate, jer je to vjesnik života i jednoga novog dana, ali su Žida ti udarci sata ispunjali tjeskobom i očajničkim strahom. U metalnom bruju svakog otkucaja potmulo je odjekivala samo jedna riječ — Smrt. Što je za njega značila radosna užurbanost i veselo komešanje u rane jutarnje sate? To je samo posmrtno zvono: ne samo da ga opominje na smrt, nego mu se još i ruga.
Dan je zamirao — dan? Pa dana i nije bilo, prohujao je tek što je svanuo, i pao je sumrak — i opet noć; noć tako duga, beskonačno duga noć, a ipak — neprežaljeno kratka i prekratka — beskonačno duga, jer svojom jezivom tišinom ledi krv u žilama, a ipak tako kratka, jer se rasplinjuje u nepovrat, jer vodi u smrt. Čas je proklinjao i hulio, čas opet jaukao i čupao se za kosu. Došli su časni ljudi njegove vjere, da se zajedno s njim mole bogu, ali ih je on tjerao od sebe uz teške kletve i psovke. Opet su došli, a on ih opet istjerao.
Noć od subote na nedjelju. Preostala je još samo jedna noć. I dok je još o tome mislio, zabijeljelo je jutro, osvanuo dan — nedjelja.
Tek pred noć toga jezivo strašnog i posljednjeg dana skrši ga očaj zbog njegove bespomoćnosti i sažeže mu dušu. Nije se, doduše, nadao pomilovanju, ali je sve dotad samo maglovito i nejasno zamišljao da mu se bliži smrt. Samo je malo razgovarao s onom dvojicom ljudi koji su ga naizmjence čuvali, a ni oni nisu mnogo marili za nj. Sjedio je dugo budan, ali kao izgubljen u nekom sanjarenju. No sada bi svaki čas skočio uvis, razjapljenih usta i sav izbezumljen, i skakao po ćeliji amo-tamo, sav obuzet strahom i bijesom da su se i sami čuvari, okorjeli i navikli na takvo mahnitanje, sa zgražanjem odvraćali od njega. Toliko ga je njegova zla savjest grizla i mučila da čuvar nije dulje mogao izdržati sam uz njega; i tada su ga obojica čuvala.
Skutrio se na svom kamenom ležaju i počeo da se prisjeća svega što je bilo. Onoga dana kada su ga odvodili u tamnicu, ranilo ga je kamenje što ga je svjetini na nj bacala pa mu je glava bila umotana u platno. Riđa mu se kosa lijepila uz posivjelo lice, a brada mu bila raščupana te se sa zgrušanom krvlju zbila u čvorove; u očima mu se caklio sablastan sjaj, i koža mu bila kao ispucala od unutarnje vatre groznice i sva mu se ljuštila; sav kao da je izgarao i sagorijevao. Osam, devet... deset... Ako to nije samo varka kojom ga plaše? Ako su to zaista, minuli časovi koji se nižu jedan za drugim, gdje li će on biti kad se opet budu oglasili! Jedanaesti Još jedan otkucaj dok bruj prijašnjeg još titra zrakom. U osam će on biti jedini žalobnik na svom vlastitom pogrebu, a u jedanaest...
Oh, te užasne zidine Newgatea, koje skrivaju toliku bijedu i neizrecivu stravu ne samo pred ljudima nego, često i dugo, i pred samom njihovom maštom, još nikada nisu vidjele tako strašan prizor kao ovaj. Ono malo prolaznika koji su zastajkivali i u čudu se pitali što li radi taj čovjek kojega će sutra uzoru objesiti, loše bi proveli tu noć da su ga sada vidjeli.
Od rane večeri pa do kasne noći dolazili su ljudi u malim skupinama, po dvojica ili trojica, do vratarove kućice. Propitkivali su se zabrinuta lica nije li, možda, stigla vijest o pomilovanju. A kad bi im rekli da nije, odnosili bi tu poželjnu vijest onima koji su se u manjim gomilama okupljali i čekali na cesti i jedni drugima pokazivali vrata, kroz koja će on morati izaći i mjesto gdje će tamničar podići vješala; nerado odlazeći odande, osvrtali su se i zamišljali kako će se taj prizor odigrati. Jedan po jedan ljudi su se razilazili; a oko ponoći ulica opustje i zanijemje noćnim mukom.
Trg pred uzama bio je sasvim ispražnjen, i neki su ljudi već bili postavili čvrste, crno obojene brklje, da bi se tako zaustavila navala očekivane svjetine, kadli se pred vratarovom kućicom pojaviše gospodin Brownlow i Oliver i predočiše od šerifa izdatu propusnicu kojom im se dopušta da posjete na smrt osuđenoga. Odmah su ih pustili unutra. »Hoće li i mladi gospodin ući, gospodine?« upita ih čovjek koji je imao dužnost da ih vodi. »Takav prizor nije za djecu, gospodine.«
»Zaista nije, prijatelju«, odgovori gospodin Brownlow; »radi čega dolazim tome čovjeku tiče se i dječaka, a budući da ga je dječak već vidio u doba kada je taj zločinac bio u jeku svoje zločinačke slave, smatram da će biti bolje — makar ga se to i kosnulo — ako ga vidi i sada.«
Tih je nekoliko riječi bilo izgovoreno postrani, tako da ih Oliver ne čuje. Čovjek se samo dotače svoga šešira, radoznalo pogleda Olivera i otvori jedna druga vrata, nasuprot onima kroz koja su ušli, i povede ih mračnim i krivudavim hodnicima do kažnjeničkih ćelija.
»Ovuda«, reče čovjek zaustavivši ih u nekom tmurnom prolazu, gdje je nekoliko radnika u najvećoj tišini vršilo neke pripreme, »ovuda mora proći. Stanite ovamo, i vidjet ćete vrata, kroz koja će izaći na dvorište.«
On ih zatim povede u kamenu kuhinju gdje su bili smješteni kotlovi za priređivanje kažnjeničke hrane. Gore na zidu nalazio se rešetkama zatvoren otvor, odakle je dopirao žagor glasova, udaranje čekića i lupa dasaka. Tesari su podizali stratište.
S toga mjesta prolazili su kroz mnoga teška i okovana vrata što su ih drugi ključari iznutra otvarali, a zatim su se, prošavši otvorenim dvorištem, uspinjali nekim uskim stepenicama te ušli u hodnik, gdje su se s lijeve strane nalazile ćelije sa željeznim vratima. Davši im znak da ostanu na mjestu, ključar zakuca na vrata sa svežnjem ključeva. Oba čuvara stanu nešto šaputati, a onda iziđu, protežući se kao da im je odlanulo što barem načas mogu napustiti ćeliju. Pokažu posjetiocima da uđu u ćeliju. Gospodin Brownlow i Oliver tada uđoše.
Na smrt osuđeni zločinac sjedio je na svom ležaju, njišući se lijevo i desno, više nalik na uhvaćenu zvijer nego na ljudsko stvorenje. Mislima kao da se vratio u prošlost, jer je podjednako mrsio i pleo neke riječi gledajući u pridošlice samo kao u spodobe svojih snoviđenja.
»Sila si ti, Charley — fino si to udesio«, mrmljao je on. »A i Oliver, ha! ha! ha! Da, i Oliver! A sada je pravi mali gospodin — pravi — odvedite ga da spava!«
Uzničar primi Olivera za ruku i, šapnuvši mu neka se ne boji, nije Žida gubio s vida. »Odvedite ga da spava«, vikao je Žid, »ej, vi, čujete li me? On je — u neku ruku — svemu tome kriv! Pa za te pare isplati se da od njega učinim lopova, Bille. Prekolji Boltera, a drolju ostavi! — Njegova je guša kao stvorena za tvoj nož. Odrubi mu glavu!«
»Fagine«, zovne ga uzničar.
»Evo me!« usklikne Žid i mahom se ukruti u onom stavu napregnute pažnje kao u sudnici. »Ja sam, vaše gospodstvo, ubog starac, ubog starac.«
»Ej«, nato će uzničar pa ga rukom lupne u prsa, da ne bi ustao. »Netko je došao da vas vidi i, mislim, da vas nešto upita, Fagine! Fagine, jeste li vi čovjek?«
»Neću dugo«, odvrati Žid te diže lice, s kojega su bili zbrisani posljednji tragovi ljudskosti, a sve crte bile iznakažene u grču sumanutog užasa. »Sve njih treba pomlatiti! Tko je njima dao pravo da mene mrcvare?«
Uto spazi Olivera i gospodina Brownlowa i odšulja se do ruba svoga ležaja pitajući šta žele od njega.
»Umirite se«, reče mu uzničar još uvijek braneći mu da ne ustane. »A sad, gospodine, recite mu brzo što ste naumili da mu kažete, jer kako vrijeme odmiče, on postaje sve uporniji.«
»U vas su neki spisi«, reče gospodin Brownlow stupivši bliže, »što vam ih je dao na čuvanje neki čovjek po imenu Monks.«
»Sve je to pusta laž«, odvrati Žid. »U mene nema — nikakvih spisa.«
»Ako boga znate«, svečanim će glasom gospodin Brownlow, »ne govorite tako kad ste jednom nogom već u grobu, nego recite istinu. Vi znate da je Sikes mrtav, da je Monks sve priznao; nema više nikakva smisla i svrhe da još dulje tajite. Gdje su ti spisi?« »Olivere!« vikne Žid migom dozivajući dječaka. »Dođi, dođi ovamo, da ti šapnem na uho.«
»Mene nije strah«, reče Oliver tiho puštajući Brownlowovu ruku.
»Spisi«, nastavi Žid i privuče Olivera još bliže sebi, »nalaze se u platnenoj vrećici u udubini zida kraj kamina u prednjoj sobi. Htio bih govoriti s tobom, Olivere, htio bih govoriti s tobom!« »Da, da«, odvrati mu Oliver, »pustite me da izgovorim molitvu, kleknite i molite sa mnom, pa ćemo onda do jutra razgovarati.«
»Ali vani, samo vani«, odgovori Žid gurajući dječaka pred sobom prema vratima i zureći preko njegove glave u prazno. »Reci im da sam zaspao, jer tebi će vjerovati. Ti ćeš me izvući odavle, samo poslušaj što ću ti reći. Sad hajde, samo naprijed!«
»Oh, bože, oprosti tome bijedniku!« zarida dječak.
»Tako valja, tako valja«, hroptao je Žid, »to će nam pomoći. Najprije na ova vrata, pa ako me spopadne drhtanje dok prolazimo pored vješala, ništa to ne mari; ti samo požuri! Evo sad, sad!«
»Imate li, gospodine, još nešto da ga pitate?« nato će uzničar.
»Nemam«, odvrati gospodin Brownlow. »Kad bih znao da ga možemo privesti k svijesti pa da shvati svoj položaj....«
»To nije moguće, gospodine«, odvrati čovjek odmahujući glavom, »i bit će bolje da sada pođete«.
»Brže, brže«, zavikne Žid. »Tiše, ali ne tako polako! Brže, brže!«
Čuvari ga obuhvate i oslobode Olivera, držeći starca čvrstim rukama. Žid se očajnički otimao i trzao, a njegovi su suludi vriskovi prodirali čak i kroz debele tamničke zidove i zvonili im u ušima sve dok se nisu dohvatili dvorišta.
Još je dosta dugo potrajalo prije nego što su napustili tamnicu, jer Oliver umalo što se nije obesvijestio poslije toga jezovitog prizora, te je bio tako slab da više od jednog sata uopće nije mogao stajati na nogama.
Već je svanulo kad su opet dospjeli na ulicu. Sa svih se strana sjatilo veliko mnoštvo, a svi se prozori načičkali ljudima koji su pušeći i kartajući prikraćivali sebi vrijeme i očekivali prizor smaknuća. Gomila radoznala svijeta bučila na trgu, svađala se i šalila. Sve je odisalo uzavrelim životom i odavalo znake jutarnje živosti — samo tamo, u središtu toga bučnog zbivanja, crnjela se lazila, stup s poprečnom gredom i konopcem — i vršile se jezive pripreme za smaknuće.

LI. POGLAVLJE
KOJE JE I POSLJEDNJE
Sudbina osoba koje smo slijedili kroza sve nevolje i nepogode ubrzo se primiče kraju, a ono malo što je njihovu biografu još preostalo da ispripovjedi, možemo sažeti u nekoliko riječi.
Prije nego što su se navršila tri mjeseca, Rose Fleming i Harry Maylie vjenčali su se u seoskoj crkvi, u kojoj će otada mladi pastor služiti; istoga su se dana uselili u svoj novi i sretni dom.
Gospođa Maylie smjestila se u kući svoga sina i snahe, da u miru proživi ostatak svojih dana, u miru i najvećem zadovoljstvu što ga časna starost može pružiti, uživajući u sreći onih koje je za svega svoga vijeka voljela najnježnijom ljubavlju.
Točnim pregledom svih spisa i računa pokazalo se da će, ako se ostatak potraćenog imutka što je preostao u rukama Monksa, koji baš kao ni njegova majka nije nikad imao sreće s tim novcem, podijeli na dva jednaka dijela između njega i Olivera, svaki od njih dobiti ne mnogo više od tri tisuće funti. Prema očevoj je oporuci Oliveru pripadao čitav imutak, ali gospodin Brownlow nije htio Monksu uskratiti mogućnost da započne nov život i da okaje svoje grijehe i zablude, pa je predložio tu diobu, na koju je njegov mladi štićenik rado pristao.
Monks je zadržao svoje krivo ime i krenuo sa svojim dijelom novca u neki pusti kraj Novoga Svijeta. Tamo je ubrzo proćerdao cijeli imutak i ponovo pošao starim putem i tako dospio u tamnicu pošto je počinio nove prijevare i nasilja i bio osuđen na dugogodišnju robiju. Tu ga je najposlije opet spopala njegova stara bolest, te je i umro u tamnici. Daleko od domovine poumirali su i svi preostali glavni ortaci Faginove zločinačke družine.
Gospodin Brownlow posinio je Olivera, te su se oni zajedno sa starom gospođom Bedwin preselili na milju daleko od one seoske crkvice i župnoga dvora gdje su obitavali njihovi dragi prijatelji, ispunivši tako još jedinu preostalu želju plemenitoga malog svog štićenika i stvorivši tako malen ali srdačno povezan krug prijatelja koji su bili savršeno sretni, ukoliko se uopće može zamisliti savršena sreća na ovome varljivom svijetu.
Uskoro poslije vjenčanja mladoga para, poštenjačina Doktor vratio se u Chertsey, gdje bi, pošto je izgubio svoje stare dobre prijatelje, zacijelo postao namrgođeno zanovijetalo, kad bi uopće bio sposoban da se jedi ili kinji, ili bi se prometnuo u matoro čangrizalo da je samo znao šta to uopće znači. Dva-tri mjeseca zadovoljavao se time da ponekad samo natukne kako mu zrak nekako ne prija, a naposljetku je došao do spoznaje da to mjesto zaista udi njegovu zdravlju; prepustivši liječničku praksu svome pomoćniku, nastanio se u maloj poljskoj kućici nakraj sela, u kojemu je njegov prijatelj služio kao pastor, i tu mu se u najkraće vrijeme zbilja povratilo zdravlje. Tu je vrtlario i ribario i bavio se pletenjem košara i drugim sličnim poslovima, a uza svaki bi prilegao s istom voljom i marom, kako mu je to već bila navika, te se po čitavu kraju pročuo i proslavio s tih svojih vještina i majstorija.
Prije nego što se odselio, jako se sprijateljio s gospodinom Grimwigom, pa mu je taj čudni svat istom mjerom uzvraćao tu srdačnu naklonost. Nije dakle nikakvo čudo što ga gospodin Grimwig po više puta na godinu posjećuje te onda vrtlari, ribari, plete košare i bavi se još drugim sličnim poslima, ali sve nekako na svoj poseban, čudan i neviđen način, tvrdeći u svakoj zgodi kako će on sam pojesti svoju glavu ako mu netko dokaže da taj njegov način nije najbolji i jedino, ispravan. Nedjeljom nikad ne propušta da oštrim riječima mladom pastoru u lice kritizira njegovu propovijed, kao što nikad ne zaboravlja da odmah poslije toga izjavi gospodinu Losberneu kako je propovijed po njegovu mišljenju sjajna, ali da ne smatra potrebnim da to i mladom pastoru prizna. I svi ga rado zadirkuju podsjećajući ga na njegovo proročanstvo u vezi s Oliverom i spominjući mu onu večer kada su on i gospodin Brownlow sa satom pred sobom čekali da se Oliver vrati; ali gospodin Grimwig tvrdi da je zapravo bio u pravu, jer se Oliver zaista nije onda vratio, na što bi svi prasnuli u smijeh, a njega podilazila još veća milina.
Gospodin Noa Claypole bio je pomilovan, jer je nastupio kao glavni svjedok protiv staroga Žida, pa je došao do uvjerenja da to novo njegovo zanimanje i nije baš tako unosno, a još manje neopasno. Neko se vrijeme nalazio u neprilici tražeći zanimanje koje ga ne bi odviše umaralo. Razmislivši o tome, prihvatio se posla potkazivača pa je u tom zvanju lijepo uspijevao. Njegov se posao sastojao u tome da svake nedjelje za vrijeme bogoslužja šeće u društvu svoje žene. Oboje je bilo lijepo odjeveno. Pred vratima neke gostionice mlada bi se dama onesvijestila pa bi čovjekoljubivi krčmar prodao mladom gospodinu za tri penija konjaka, da okrijepi i povrati k svijesti svoju slabašnu drugaricu; Noa bi onda odmah podnio prijavu i sljedećega dana strpao u džep polovicu globe. Katkad se i sam gospodin Claypole onesvješćuje, ali je rezultat isti.11
Gospodin i gospođa Bumble, pošto su izgubili svoja namještenja, padali su u sve veću bijedu i neimaštinu i najposlije su i sami kao ubogari došli u onaj isti uboški dom gdje su nekad gospodarili i provodili svoju nesmiljenu volju. Netko je, vele, čuo kako je gospodin Bumble jednom prilikom izjavio da mu u tome i tako teškom iskušenju nije, nažalost, preostalo ni toliko muževne hrabrosti da traži rastavu od svoje žene.
Što se tiče gospodina Gilesa i Brittlesa, oni su i nadalje ostali na svojim mjestima, iako je prvi bio već sasvim oćelavio, a potonji, još svejednako zvan dječakom, sasvim osijedio. Oni stanuju u župnom dvoru, ah kao što revno i odano poslužuju mladi bračni par, s istom pažnjom i marom dvore Olivera, gospodina Brownlowa i gospodina Losbernea, tako da ni do dana današnjeg nitko od seljana ne zna kojem kućanstvu zapravo oni pripadaju.
Mladi je gospodin Charles Bates, prestravljen Sikesovim groznim zločinstvom, počeo razmišljati nije li na kraju krajeva, možda, ipak najbolje da čovjek živi poštenim životom. Konačno je došao do zaključka da zaista jest, te se okanio svoje prijašnje djelatnosti i odlučio da se ljudski prihvati poštenoga rada. Neko je vrijeme muku mučio i svakojako živio; ali kako je u njega bila dobra ćud, jaka volja i poštena namjera, konačno je uspio, i dojučerašnji kod seljaka unajmljeni sluga i vozarski pomoćnik sada je mlad i ugledan stočar i takav šaljivac i veseljak da mu ne bi našao para u svem Northamptonshireu.
A sada, kada se pripovijest bliži svome kraju, piščeva ruka oklijeva, jer bi rado još dalje raspredao nit ovih događaja.
Volio bih se još malo zadržati među onima koje sam tako dugo slijedio u stopu i dijeliti s njima sreću koji sam dosad opisivao. Ocrtao bih vam Rose Maylie u cvijetu prve nježne ženskosti kako kroči samotnom stazom svoga života usrećavajući sve oko sebe; prikazao bih njenu živu sliku i priliku kako svojom blagošću uljepšava one duge zimske večeri uz ognjište i kako u hladovini, pod krošnjom staroga stabla, dok sve oko nje buja i blista u žaru ljetnog sunca, unosi milinu i dragost u srca maloga kruga oko sebe. Pošao bih za njom po uskim poljskim prečicama, u podne kad sunce pripiče, i uvečer kad mjesečina spojim srebrom obasjava cijeli kraj; pokazao bih je u društvu sretnoga mališana, sina njezine sestre koja je odavno usnula vječnim snom; pokazao bih je kako nosi darove i milošte u domove potrebnih i bolesnih i kako u kući obavlja poslove i mudro gospodari; opjevao bih sretne dane što ih provodi s Oliverom, i njihovu veliku uzajamnu ljubav; i sate i sate bih vam pričao o njihovim dobrim prijateljima koji su im u minulim godinama tako nedostajali; dočaravao bih vam nasmijana dječja lišća što je okružuju radosnim žuborom; a spomenuo bih i suze radosnice što se cakle u njenim blagim modrim očima. Sve bih vam to dočarao, svaki njen pogled, svaki osmijeh i svaku riječ.
I kako gospodin Brownlow iz dana u dan pomaže Olivera da stječe znanje, i sve ga više voli što se jasnije očituje dječakova plemenita ćud, i kako sjeme znanja što ga je on posijao pada na plodno tlo; kako dijete i po izrazu svoga lica pokazuje sve više sličnosti s licem njegova prijatelja iz mladih dana; i kako oba siročeta dobro pamte patnje i nevolje minulih kušnja te s ljubavlju i dobrotom pokazuju da ih je škola života poučila i oplemenila i da je oboje shvatilo da samo ljubav i čovještvo stvaraju pravu sreću.
Kraj oltara drevne seoske crkve ugledat ćete na zidu bijelu mramornu ploču, na kojoj je uklesana samo jedna jedina riječ — AGNES. Ispred te ploče nema lijesa; i neka mine još mnogo godina prije nego što bude urezano još jedno ime. Ali ako duhovi pokojnika obilaze mjesta koja je ljubav posvetila, ljubav jača od smrti, ljubav onih koje su za života poznavali i voljeli, onda vjerujem da će sjena nesretne mlade djevojke često lebdjeti nad tim tihim i skrovitim kutićem — u toj maloj crkvi, jer je Agnes bila samo nesretna i slaba djevojka koja je skrenula s puta.

KRAJ

RJEČNIK

Angel of Islington - dio londonskog okruga Islington, sjeverno od središta grada

badrljica - batrljica, dio ptičjeg pera, štapičasta os iz kojeg se šire čije
bajbok - zatvor
Battle-Bridge - predio u Londonu, u blizini King's Crossa
Bethnal Green - predio u Londonu, u distriktu East End
bigulica - izraz koji se koristi u psovkama; grašak
biljegovina - taksa, naknada boljetica - bolest
borovica - vrsta zimzelenog grma (juniperus communis); bobice se koriste za pripravu ljekovitog napitka
Bow-Street - ulica u Westminsteru, u središnjem Londonu
bunjika - biljka s opijajućim djelovanjem
burgija (tur.) - svrdlo
burmut (tur.) - duhan za šmrkanje;
burmutica - vrećica za burmut
butura, buturnica (rum.) - zatvor, ćuza

Caenska šuma - Caen Wood, šuma u blizini Hampstead Heatha, danas parka u sjevernom dijelu Londona
caknuti - udariti
Camden Town - gradski okrug sjeverozapadno od središta Londona, na zlu glasu u 19. stoljeću
Chertsey - grad na rijeci Temzi, oko 30 km od središta Londona; most Chertsey-bridge preko Temze izgrađen je krajem 18. stoljeća
Covent Garden - distrikt u Londonu, poznat po tržnici
cunje - prnje

čabar - kazan, kotao
čamovina - crnogorično drvo

ćuskija (tur.) - debeli metalni štap zašiljen s jedne strane, za pravljenje rupa u zemlji i sl.

damast - vrsta skupocjenog platna s ornamentima, od svile ili lana (prema sirijskom gradu Damasku u kojemu se izvorno proizvodilo)
denjak - svežanj, zavežljaj Dockhead - predio u Londonu, u okrugu Southwark (v.), južno od središta grada

đakonija (tur.) - poslastica, delikatesa, slatka hrana

gepiti - ukrasti
Gray's Inn Lane - jedna od glavnih ulica u okrugu Camden u Londonu
grebenati - čistiti, raščešljavati (kučinu, lan, vunu i sl.)
gr’oce - umanjenica od grlo
grustiti se - dosađivati, biti mrzak

ham - dio konjske opreme za uprezanje u kola
Hampstead - nekoć selo, a danas četvrt u sjevernom Londonu, dio okruga Camden; Hampsteaska pustopoljina - Hampstead Heath, šuma odnosno javni park u Londonu, poznat i kao The Heath
Hatfield - grad u Herefordshireu u Engleskoj, oko 40 km sjeverno od središta Londona, nedaleko St. Albansa
Highgate - brežuljkasti predio u sjevernom Londonu; u Dickensovo doba prigradsko selo, danas gradska četvrt
Holborn - predio u središnjem Londonu sjeverozapadno od središta, okrug Camden; u njemu je neko vrijeme živio i Dickens

interpelacija (lat.) - pismeni ili usmeni zahtjev za pojašnjenjem
Islington - okrug u Londonu sjeverno od središta grada; u Dickensovo doba na rubu grada

Jakovljev otok - Jacob’s Island, zloglasno sirotinjsko naselje u Londonu na rijeci Temzi

keba - džepni nožić
kirijaš - prijevoznik s konjskom zapregom
klinčanica - vješalica obješena o zid ili sl., kuka
krep (franc.) - lagana tkanina zrnato ispupčane površine, obično za haljine
kučina - neobrađeno vlakno konoplje i lana
kukavelj - bijednik, siromašak landravac - skitnica

litanija (lat.) - molitva koja se sastoji od zazivanja svetaca; dosađivanje, zanovijetanje
London Bridge - most na rijeci Temzi u središtu Londona; godine 1831, dakle nekoliko godina prije nego što je nastao Oliver Twist, srušen je stari Londonski most i sagrađen novi
lornjon (franc.) - starinske naočale s drškom

majur (mađ.) - poljoprivredno imanje, salaš
mašice - dvokraka hvataljka (za šećer, žeravu ili sl.)
Middlesex - povijesna grofovija u Engleskoj, neposredno sjeverozapadno od Londona; danas dio šireg Londona
mitnica - mjesto gdje se na ulazu u grad naplaćuje pristojba, nadzorna točka na ulazu grada
mitra (grč.) - stožasta kapa biskupa, kardinala, papa...
muslin (franc.) - fina koprenasto-prozirna pamučna, vunena ili svilena tkanina (naziv prema gradu Mosulu u današnjem Iraku)

nadžak-baba (tur.) - žena oštra jezika, svađalica
napoličar - onaj koji radi na napolicu, nadnicu koja se sastoji u polovici ili nekom drugom udjelu prinosa zemlje koju obrađuje
naže - nagne, započe, otpoče
Newgate - zatvor u Londonu
North End - predio u Londonu, na početku Hampstead Heatha (v.); početkom 19. st. na rubu grada

ocilo - kresivo, ognjivo
ofuren - opečen (parom, vrelom vodom)
ornat (lat.) - svečano ruho za služenje mise; službena urešena odjeća suca
osmuditi - oprljiti, izložiti plamenu

panjkanje - klevetanje, ogovaranje
pečalba (mak.) - privremeni rad izvan mjesta boravka; težak, naporan rad
pens (engl. pence) - množina od penny, sitan engleski novac
pištalina - močvarno tlo zaraslo travom i mahovinom
plastiti - stavljati sijeno u plast podnimiti (se) - poduprijeti (se), osloniti se laktom i sl.
pogružen - potišten, ponizan
poplin (fr.) - popelin, čvrsta tkanina za košulje, bluze, zavjese i sl. od pamuka, svile ili vune
puhor - cvjetni prah, pelud; prah općenito
pustahija - razbojnik, nasilnik

razom - potpuno, do vrha (posude)
regimenta - puk, pukovnija
roketa (lat.) - kratka, bijela, čipkama ukrašena košulja biskupa i prelata u bogoslužnim funkcijama izvan mise
rogožina - predmet ispleten od rogoza, hasura
rotherhitheska crkva - crkva Sv. Marije u londonskoj četvrti Southwark, na obali rijeke Temze nasuprot središta grada (18. st.)

Saffron Hill - ulica na jugoistočnom kraju londonskog okruga Camden; na zlu glasu u 19. stoljeću kao obitavalište sirotinje i lopova
Shoreditch - sirotinjsko predgrađe (danas gradska četvrt) u Londonu u okrugu Hackney, sjeverno od središta grada
sinekura (lat.) - dobro plaćen posao koji ne traži odgovornost
Smithfield - predio u sjeverozapadnom dijelu londonskog Cityja, poznat po tržnici stokom i mesom
Snow Hill - uličica u Londonu, u predjelu Smithfield
Southwark - okrug u Londonu, na južnoj obli rijeke Temze nasuprot Cityja, odnosno središta grada
Spitalfields - nekadašnja župa u okrugu Tower Hamlets u londonskom East Endu; poznata po tržnicama
St. Albans - grad u Hertfordshireu u Engleskoj, oko 35 km sjeverno od središta Londona
stijenj - niti u voštanoj svijeći ili svjetiljci koje gore
Surrey - grofovija u Engleskoj, neposredno jugozapadno od Londona, na rijeci Temzi

ševrdati - ići tamo-amo, teturati, lutati
škorav - prgav

talar (lat.) - duga haljina suca, svećenika i sl.
taljigaš - onaj koji prevozi taljigama, zaprežnim kolima koja vuče jedan konj
taracar - onaj koji taraca, postavlja ploče
teklić - glasnik
trhonoša - nosač
trijesak - jak zvuk, lupa; udar groma
trnokop - pijuk, kramp, oruđe za kopanje

unca - funta, engl. mjerna jedinica za masu, oko pola kilograma
unjkati - govoriti kroz nos
urvina - strm obronak, rvina
utaman - uzalud
uzničar - tamničar, zatvorski čuvar

Vale of Health - seoce u Hampstead Heathu (v.)
verige - lanac, okovi
verzalna (slova) - samo velika slova
vižle - mlado štene
vrzina - živica, ograda

Whitechapel - londonsko predgrađe (danas gradska četvrt) u okrugu Tower Hamlets
Whittlington, Sir Richard (oko 1354-1423) - zaslužni londonski gradonačelnik, obilato pomagao potrebnima, osnovao bolnice i sirotišta

zabiglisati - zapjevati (poput slavuja ili neke druge ptice)
zasopćen, zasopljen - zadihan
zažditi - pobjeći, strugnuti
zefir (grč.) - vrsta laganog platna

Zabilješke
1 Per diem — na dan.
2 Nolly, umanjenica od Oliver. (Prev.)
3 Vrsta kartaške igre. (Prev.)
4 »Hue and Cry«, glasilo londonske policije. (Prev.)
5 Senechal — feudalni dostojanstvenik u negdašnjoj Francuskoj; sudac; najstariji oficir kr. garde. (Prev.)
6 Kartaška igra: 10 poena — partija; 2 partije — 'rober'. (Prev.)
7 Gig: jednoprežna kočija na dva točka. (Prev.)
8 Sixpence = 6 penija. (Prev.)
9 West End, zapadna, otmjena četvrt Londona. (Prev.)
10 City — trgovačka četvrt i centar Londona.
11 U Dickensovo vrijeme postojala je zabrana točenja alkohola nedjeljom, a napose za vrijeme bogoslužja. (Prev.)