Vladimir Nabokov

Predgovor
”Lolita ili Ispovijed udovca bijele rase”, tako je glasio dvostruki naslov čudnog teksta koji je došao u ruke autoru ove napomene. Sam je ”Humbert Humbert” umro u zatvoru od srčanog infarkta, na dan 16. studenoga 1952., nekoliko dana prije početka sudskog procesa. Njegov branitelj, moj rođak i dobri prijatelj Clarence Clark (koji je sad član Odvjetničke komore okruga Columbia), zamolio me je da pregledam i ispravim rukopis, jer je taj klijent ovlastio u svojoj oporuci moga dičnog bratića da poduzme sve mjere koje bude smatrao potrebnima da pripremi Lolitu za tisak. Možda je na odluku gospodina Clarka utjecala činjenica što je urednik kojeg je izabrao bio netom nagrađen Polingovom nagradom za svoje skromno djelo (Može li se suosjećati s osjećajima?), u kojem se raspravlja o nekim patološkim stanjima i nastranostima.
Moj je zadatak bio jednostavniji nego što smo i on i ja mislili. Izuzmu li se ispravke očitih pogrešaka i brižljivo uklanjanje nekih tvrdokornih pojedinosti koje su se, unatoč nastojanjima sama H. H., još održale u tekstu kao putokazi i spomenici (upućujući na mjesta i ljude koje je iz pristojnosti trebalo prešutjeti, a iz čovjekoljublja poštedjeti), može se smatrati da su ovi značajni zapisi ostali netaknuti. Autor je sam izmislio svoj čudnovati pseudonim; i razumije se samo po sebi da se ta krinka – kroz koju kao da se krijese dva hipnotička oka – nije smjela, po želji njena nosioca, skinuti. ”Haze” se samo rimuje s pravim junakinjim prezimenom, ali je njeno ime suviše duboko utkano u tkivo knjige da bi se moglo zamijeniti; uostalom (kao što će se čitalac sam uvjeriti), to nije bilo ni potrebno. Znatiželjnici mogu naći podatke o ubojstvu, koje je počinio ”H. H.” u novinama iz rujna i listopada 1952. godine; razlozi i cilj toga ubojstva ostali bi i dalje tajna da nisu ovi memoari dospjeli na svjetlo moje stolne svjetiljke.
Za volju staromodnim čitaocima koji se zanimaju za daljnju sudbinu ”prototipova” onkraj ”istinite pripovijesti”, mogu navesti nekoliko podataka koje mi je dao gospodin ”Windmuller” iz ”Ramsdalea”, koji nije želio da se spominje njegovo ime kako ne bi ”dugačka sjena tog žalosnog i prljavog slučaja” doprla i do gradića u kojem on ima čast živjeti. Njegova je kći ”Louise” sad na drugoj godini studija. ”Mona Dahl” studira na sveučilištu u Parizu. ”Rita” se nedavno udala za vlasnika nekog hotela u Floridi. Žena ”Richarda Schillera” umrla je pri porodu rodivši mrtvu djevojčicu, na Božić 1952. godine, u Gray Staru, dalekom mjestu na sjeverozapadu. Gospođa Vivian Damor-Blok (Damor po glumačkoj karijeri, a Blok po jednom od prvih muževa) napisala je biografiju svoga bivšeg druga pod kalamburskim naslovom Kumir moj koja treba uskoro izići iz tiska; kritičari koji su već pročitali knjigu u rukopisu tvrde da je to njena najbolja knjiga. Čuvari groblja koja su spomenuta u memoarima ”H. H.” nisu javili da je tko ustao iz groba.
Ako se Lolita gleda naprosto kao roman, situacije i osjećaji koji su opisani u njoj ostali bi nejasni i ogorčili bi čitaoca kad bi se izblijedili s pomoću tričavih okolišanja. U cijelom se djelu, doduše, ne može naći ni jedna jedina nepristojna riječ; štoviše, neotesan filistar, kojeg su suvremeni običaji naučili da mu se nimalo ne gade brojne prostačke riječi u najobičnijim američkim i engleskim romanima, zgranut će se kad ih ne nađe u Lolili. A kad bi redaktor, da umiri toga paradoksalnog licemjera, pokušao ublažiti ili izbaciti te prizore koji se nekim ljudima mogu učiniti ”sablažnjivim” (vidi historijsku odluku poštovanog suca Johna Woolseyja od 6. prosinca 1933. godine o jednoj drugoj, kudikamo slobodnijoj knjizi), valjalo bi posve odustati od objelodanjivanja Lolite, jer su baš ti prizori, koje bi dokoni bestidnik mogao proglasiti proizvoljnom putenošću, zapravo prijeko potrebni toku tragične pripovijesti koja neprestano teži za nečim što se može nazvati samo moralnom apoteozom. Cinik će reći da za tim ide i profesionalni pornograf, ali će erudit na to uzvratiti da se strastvena ispovijed ”H. H.” svodi na buru u čaši vode, da svake godine najmanje 12% odraslih Amerikanaca muškog spola – po skromnom proračunu, ako je vjerovati dr. Blanche Schwarzmann (usmeno priopćenje) – proživljava ono isto što ”H. H.” tako očajnički opisuje; i, da je naš ludi memoarist otišao onog kobnog ljeta 1947. godine mjerodavnu psihopatologu, ne bi se bila dogodila nikakva nesreća. Sve je to istina – ali tada ne bi bilo ni ove knjige.
Neka se oprosti ovom komentatoru što će još jednom ponoviti ono što je već višeput ustvrdio u svojim djelima i predavanjima, a to je da je ”nedolično” počesto isto što i ”neuobičajeno”. Veliko umjetničko djelo uvijek je izvorno; ono mora samom svojom naravi potresti i zaprepastiti, to jest ”šokirati”. Ja nemam namjere da veličam gospodina ”H. H.-a”. Nema sumnje da je on kukavan, da je nepošten, da može poslužiti kao sjajan primjer moralne nakaze, da su u njemu udružene okrutnost i obijest koje možda svjedoče o veoma dubokoj patnji, ali ne bude naklonost prema njemu. Njegovo je čudaštvo, naravno, nespretno. Mnoge su njegove napomene o stanovnicima i prirodi Amerike smiješne. Očajnička iskrenost koja izbija iz njegove ispovijedi nipošto ga ne oslobađa odgovornosti za njegovu đavolsku prepredenost. On nije normalan. On nije džentlmen. Ali, kako čarobno njegove gusle bude u nama nježnu samilost prema Loliti i ne daju nam da ostavimo tu knjigu, iako nam se njen autor gadi!
Kao opis kliničkog slučaja, Lolita će svakako ostati jedno od klasičnih djela na području psihijatrije, i može se slobodno ustvrditi da će se za desetak godina izraz ”nimfica” naći u rječnicima i novinama. Kao umjetničko djelo, Lolita daleko prelazi granice pokajničke ispovijedi; ali moramo priznati da je kudikamo važnije od njena naučnog značenja i umjetničke vrijednosti njeno moralno djelovanje na ozbiljna čitaoca, jer ta mučna analiza pojedinačnog slučaja sadrži i opću pouku. Zanemarena djevojčica, samoživa majka i manijak zadihan od pohote nisu samo slikovite ličnosti jedne jedinstvene pripovijesti; oni nas uz to upozoravaju na opasnost skretanja; pokazuju kakve nas nevolje mogu snaći. Lolita bi nas sve – roditelje, socijalne radnike, pedagoge – morala ponukati da budemo još budniji i pronicaviji u odgajanju zdravijeg naraštaja u jednom pouzdanijem svijetu.

Dne 5. kolovoza 1955.
John Ray, dr. phil.

Prvi dio
1.
Lolita, svjetlo moga života, oganj mojih prepona. Grijeh moj, duša moja. Lo-li-ta: vrh jezika prelazi put od tri stupnja niz nepce da bi na trećem lupnuo o zube. Lo. Li. Ta.
Ujutro je bila Lo, naprosto Lo, sto četrdeset osam centimetara visoka s jednom čarapom na nozi. U hlačama je bila Lola. U školi je bila Dolly. U formularima je bila Dolores. Ali je u mom zagrljaju uvijek bila Lolita.
A je li imala prethodnica? Pa dakako da je imala... Dapače, Lolite ne bi ni bilo da se nisam jednog davnog ljeta prvi put zaljubio u jednu djevojčicu. U jednom kraljevstvu kraj mora (gotovo kao u Poea).
A kad je to bilo?
Otprilike isto toliko godina prije nego što se Lolita rodila koliko je meni toga ljeta bilo ljeta. Uvijek se možete pouzdati u ubojicu da će pisati kitnjastim stilom.
Poštovane gospođe i gospodo porotnici! Izložak broj jedan prikazuje ono na čemu su toliko zavidjeti Edgarovi serafi – neupućeni, priprosti serafi prekrasnih krila... Pogledajte malo taj splet trnja!
2.
Rodio sam se 1910. u Parizu. Otac mi je bio meka srca i blage ćudi, mješavina gena: švicarski podanik, Polufrancuz-Poluaustrijanac, s primjesom Dunava u krvi. Sad ću vam pokazati nekoliko divnih jarkoplavih razglednica.
Posjedovao je luksuzni hotel na Rivijeri. Njegov otac i oba djeda trgovali su vinom, draguljima i svilom (rasporedite ih sami). U svojoj tridesetoj godini oženio se jednom Engleskinjom, kćerkom alpinista Jeromea Dunna, unukom dvaju dorsetskih pastora, stručnjakâ za zakučaste predmete: paleopedologiju i Eolove harfe (rasporedite ih sami). Okolnosti i uzrok smrti moje veoma fotogenične majke bili su prilično originalni (piknik, grom); meni su tada bile svega tri godine i, osim nekakva topla kutka u najmračnijoj prošlosti, nije mi ostalo ništa od nje u udolinama i udubinama sjećanja, iza kojih je – ako još možete podnijeti moj stil (pišem pod nadzorom) – zašlo sunce moga djetinjstva; svi vi zacijelo poznajete one mirišljave ostatke dana, koji se zadržavaju s rojem mušica nad nekom živicom u cvatu i na koje iznenada nabašete u šetnji i prođete kroz njih, podno brda, u ljetni suton – sparina i zlaćane mušice.
Majčina starija sestra Sybil, koja se bila udala za bratića mog oca – koji ju je, uostalom, uskoro ostavio – živjela je s nama kao besplatna guvernanta i domaćica. Poslije sam čuo da je bila zaljubljena u mog oca i da je on jednom, jednog kišnog dana, lakoumno iskoristio njene osjećaje, a onda, čim se izvedrilo, zaboravio na sve to. Ja sam joj bio neobično privržen, uza svu krutost – kobnu krutost – nekih njenih pravila. Možda je ona htjela napraviti od mene boljeg udovca od mog oca. Tetka Sybil imala je modre oči s ružičastim rubovima i lice voštane boje. Pisala je pjesme. Bila je pjesnički praznovjerna. Govorila je da zna kad će umrijeti – upravo kad ja navršim šesnaest godina – i tako je i bilo. Njen muž, spretan trgovački putnik neke kozmetičke tvrtke, provodio je veći dio vremena u Americi gdje je na kraju osnovao vlastito poduzeće i stekao nešto imetka.
Ja sam rastao kao sretno i zdravo dijete u sjajnom svijetu ilustriranih knjiga, čistog pijeska, narančinih stabala, dobroćudnih pasa, morskih daljina i nasmiješenih lica. Oko mene se velebni Hotel Mirana vrtio kao zaseban svemir, obijeljen kozmos usred drugog, plavog, golemog, svjetlucavog kozmosa. Svi su me, od sudopera s pregačom pa do kralja u ljetnom odijelu, voljeli i mazili. Vremešne Amerikanke saginjale su se, odupirući se o štap, nada mnom kao kosi toranj u Pisi. Propale ruske kneginje nisu mogle platiti mom ocu, ali su meni kupovale skupe slatkiše. A on, mon cher papa1, vodio me je na veslanje i vožnju biciklom, učio me plivati, roniti, skijati na vodi, čitao mi Don Quijottea i Les Misérables2, a ja sam ga obožavao i poštovao i radovao se kad bih slučajno čuo kako sluge razgovaraju o njegovim različitim ljubavnicama – ljubaznim ljepoticama koje su se veoma mnogo bavile mnome, gugutale mi i prolijevale dragocjene suze nad mojim posve veselim sirotovanjem.
Išao sam u englesku školu koja je bila nekoliko kilometara daleko od kuće; ondje sam igrao rackets i Fives (udarao loptu o zid reketom ili dlanom), dobivao odlične ocjene i divno se slagao i s drugovima i s nastavnicima. Iz razdoblja do svoje trinaeste godine (to jest do susreta s mojom malom Annabelom) sjećam se svega dvaju svojih izrazito spolnih doživljaja: svečanog, pristojnog i posve teoretskog razgovora o nekim neočekivanim pojavama u dječaštvu, razgovora koji sam vodio u školskom ružičnjaku s nekim američkim dječakom, sinom poznate filmske glumice koju je on malokad viđao u trodimenzionalnom svijetu; i prilično zanimljive reakcije svog organizma na biserastomutne fotografije, s beskrajno nježno osjenčanim udubinama puti, u Pichonovu raskošnom albumu La Beauté Humaine3, koji sam jednom krišom izvukao ispod brda mramorastih svezaka Graphica u hotelskoj knjižnici. Poslije mi je otac protumačio, onako dobrohotno kako je umio, sve o tome što je smatrao da bi mi moglo biti potrebno; to je bilo u jesen 1923. godine, prije nego me je poslao u gimnaziju u Lyon (gdje sam imao provesti tri godine); ali, jao, baš toga ljeta mog oca nije bilo – putovao je po Italiji s Mme de R. i njenom kćerkom – tako da se nisam imao kome izjadati niti se s kim posavjetovati.
3.
Annabel je bila, kao i autor, miješanog podrijetla – u njenu slučaju, engleskog i nizozemskog. Sad se mnogo slabije sjećam crta njena lica nego što sam se sjećao prije nego što sam upoznao Lolitu. Ima dvije vrste vizualnog pamćenja: jedno, kad se u laboratoriju mozga vješto obnovi lik a da se ne zažmiri (i tada vidim Annabelu u glavnim crtama, recimo, ”put boje meda”, ”velika sjajna usta”); i drugo, kad sklopiš oči i učas izazoveš na tamnoj, unutrašnjoj strani vjeđa objektivnu, optičku, potpuno vjernu sliku voljenih crta, mali duh u prirodnim bojama (tako vidim Lolitu).
Dopustite mi stoga da se u opisivanju Annabele ograničim na šturu napomenu da je bila bajna djevojčica, nekoliko mjeseci mlađa od mene. Njeni roditelji bili su stari prijatelji moje tetke i isto tako ćudoredni kao i ona. Bili su unajmili vilu nedaleko od Mirane. Kako sam samo mrzio ćelavog, preplanulog gospodina Leigha i debelu, napudranu gospođu Leigh (rođenu Vanessa van Ness)! Isprva smo Annabel i ja razgovarali o nevažnim stvarima. Ona je neprestance grabila šakom sitan pijesak na plaži i prosipala ga kroz prste. Umovi su nam bili podešeni s umovima pametnih evropskih žutokljunaca iz našeg doba i naše okoline, i sumnjam da bi se mogla otkriti kakva individualna nadarenost u našem zanimanju za broj naseljenih svjetova, teniska natjecanja, beskonačnost, solipsizam i slične predmete. Nježnost i krhkost mladunčadi budile su u nama iste snažne i bolne osjećaje. Ona je željela biti bolničarka u nekoj gladnoj zemlji, a ja sam htio biti glasovit špijun.
Najednom smo se zaljubili jedno u drugo – ludo, nespretno, bestidno, bolno, rekao bih i beznadno, jer se naša pomamna težnja da se uzajamno posjedujemo mogla zadovoljiti jedino tako da svako od nas upije i usvoji i najmanju česticu tijela i duše onoga drugoga, a nismo mogli naći mjesta ni da se obljubimo, ono što djeca iz gradskih jazbina pronalaze bez po muke. Nakon jednog neuspjelog sastanka noću kod nje u vrtu (o tom potom), jedino što nam je od prisnosti bilo dopušteno bijaše da ležimo na onom dijelu plaže gdje je bilo najviše svijeta, gdje nas odrasli nisu mogli čuti, ali su nas mogli vidjeti. Tu smo se, na mekom pijesku, na nekoliko koraka od starijih, valjuškali po cijelo prijepodne, obamrli i izbezumljeni od ljubavne muke, i iskorištavali svaku božju rupu u tkivu vremena i prostora da bismo se dotakli; njena ruka provlačila se kroz pijesak prema meni, sve mi se više primicala sa svojim uskim opaljenim prstima, a zatim bi se njeno sedefasto koljeno otiskivalo na taj isti dugi, oprezni put; katkad bi nam kakav slučajni bedem koji su podigla djeca mlađa od nas poslužio kao zaklon da se na brzinu poljubimo slanim usnama; ti su nam nepotpuni dodiri toliko nadraživali zdrava i neiskusna tijela da nas nije mogla smiriti ni prohladna modra voda, u kojoj smo i dalje težili za svojim ciljem.
Među blagom koje sam pogubio na svojim kasnijim skitnjama, bila je i mala fotografija koju je snimila moja tetka, a na kojoj je bila skupina ljudi što sjede za stolićem u kavani na pločniku: Annabel, njeni roditelji i veoma dostojanstveni doktor Cooper, hrom starac koji se tog ljeta udvarao mojoj tetki Sybili. Annabel nije bogzna kako ispala, jer se baš bila sagnula nad svoj chocolat glacé4, i mogla se poznati samo po mršavim golim ramenima i po razdjeljku kose (koliko se sjećam tog snimka) sred mrlje od sunca u kojoj se polako i nepovratno izgubila njena ljepota; ja sam pak sjedio sa strane, podalje od ostalih, i ispao nekako dramatski reljefno – mrzovoljan dječak gustih obrva, u tamnoj sportskoj košulji i bijelim, lijepo skrojenim hlačicama, koji gleda u stranu prebacivši nogu preko noge. Ta je fotografija snimljena posljednjeg dana našeg kobnog ljeta, svega nekoliko minuta prije našeg drugog i posljednjeg pokušaja da nadmudrimo sudbinu. Pod nekim posve prozirnim izgovorom (pred nama nije više bilo druge prilike, a ionako nije više ništa bilo važno) otišli smo iz kavane na plažu, gdje smo napokon našli jedno pusto mjesto i tu smo se u ljubičastoj sjeni ružičastih stijena, koje su tvorile nešto nalik na pećinu, uskoro počeli požudno milovati, a jedini su nam svjedok bile nečije zaboravljene tamne naočale. Ja sam klečao i samo što nisam obljubio svoju draganu kad najednom iziđoše iz vode dva bradata kupača – morski djed i njegov brat– i uzeše nas nepristojno bodriti, a nakon četiri mjeseca ona je umrla od tifusa na otoku Krtu.

4.
Neprestance prebirem te jadne uspomene i jednako se pitam nije li se tu, u bljesku toga dalekog ljeta, prvi put javila pukotina u mom životu? Ili je možda moja žarka žudnja za tim djetetom bila tek prvi znak urođene izopačenosti? Kad pokušavam raščlaniti svoje negdašnje želje, namjere i postupke, prepuštam se nekom naknadnom maštanju koje hrani analitičku sposobnost neograničenim mogućnostima, tako da se svaka staza koja mi izlazi pred oči grana bez kraja i konca u perspektivi sjećanja što me izluđuje svojom složenošću. Ipak sam uvjeren da je na neki čudesni i kobni način Lolita počela od Annabele.
Isto tako znam da je Annabelina smrt učvrstila frustriranost toga stravičnog ljeta i postala zapreka svakoj drugoj ljubavi u toku hladnih godina moje mladosti. U našoj ljubavi bijahu duhovno i tjelesno stopljeni tako savršeno da to ne bi mogli ni pojmiti današnji priprosti, sirovi šiparci svojim uniformiranim mozgovima. Još dugo nakon njene smrti osjećao sam kako njene misli teku s mojima. Mnogo prije nego što smo se upoznali, sanjali smo iste snove. Usporedili smo svoje bilješke. Pronašli smo crte čudne srodnosti. U lipnju iste godine (1919.) doletio je i k njoj i k meni, u dvjema razdalekim zemljama, nečiji kanarinac. O, Lolito, da si me bar ti tako voljela!
Ostavio sam za kraj kazivanja o Annabeli opis našeg prvog neuspjelog sastanka. Jednom kasno navečer ona je uspjela izigrati opaku budnost svojih roditelja. Smjestili smo se u guštiku nervoznih mimoza tankih listova iza vile, na ostacima niska kamena zida. U mraku, kroz nježne stabljike, nazirale su se arabeske osvijetljenih prozora vile, koje bih danas, ovlaš retuširane raznobojnim tuševima čuvstvenog sjećanja, usporedio s igraćim kartama (djelomice i zato što je neprijatelj ondje igrao bridž). Ona je podrhtavala i trzala se dok sam je ljubio u kut poluotvorenih usana i u vrelo uho. Roj blijedih zvijezda sjao je iznad nas kroz obrise dugih listova – taj treperavi bezdan činio se isto toliko gol koliko i ona pod svojom tankom haljinicom. Njeno se lice neobično jasno razabiralo na pozadini neba, baš kao da je sámo zračilo nekakvo slabašno svjetlo. Njene noge, njene divne živahne noge nisu bile odviše stisnute, a kad sam napipao ono što sam tražio, na njenu se djetinjem licu pojavio nekakav zanesen i vilinski izraz, napola od boli, napola od užitka. Sjedila je malo više mene i, u svom usamljenom zanosu, pružala mi usne sagibajući glavu dremovnim, tromim pokretom, a golim koljenima mi hvatala, stezala šaku i ponovo je otpuštala. Uzdrhtala usta krivila su joj se od gorčine nekog tajanstvenog napitka i primicala se mom licu predišući ovlaš. Nastojala je ublažiti ljubavne muke tarući grubo svoje suhe usne o moje, pa bi se najednom odmaknula zabacujući naglo kosu, a onda bi se opet privila uza me i dala mi da se napajam na njenim otvorenim ustima, dok sam joj ja, velikodušno spreman da joj podarim sve – svoje srce, grlo, utrobu – davao da drži u svojoj nespretnoj šaci žezlo moje strasti.
Sjećam se mirisa nekakva pudera – koji je ona, čini mi se, krala sobarici svoje majke, nekoj Španjolki – slatkast, jeftin, mošusni miris, koji se stapao s njenim osobnim biskvitnim mirisom, i odjednom se čaša mojih osjećaja napunila do vrha, ali ju je nenadan šušanj ispod obližnjeg grma spriječio da se prelije. Sledila nam se krv u žilama dok smo osluškivali taj šum koji je zacijelo proizvela mačka što se naokolo šunjala. U isti je mah, jao, od kuće dopro glas gospođe Leigh koja je zvala kćerku sve bjesomučnijim tonom, a doktor Cooper je teško došepesao s verande u vrt. Ali onaj čestar mimoza, zvjezdana maglica, drhtavica, vatra, medljika i moja muka ostadoše sa mnom, a djevojčica s preplanulim nogama i plamenim jezikom neprestano me od tada progonila – dok se nisam napokon, nakon dvadeset i četiri godine, oslobodio njenih čari uskrsnuvši je u drugoj.
5.
Čini mi se da dani moje mladosti, kad se osvrnem na njih, lete od mene u kovitlacu blijedih podjednakih papirića nalik na jutarnju mećavu od upotrijebljenih komadića papira, koje putnik američkog ekspresa može vidjeti kroz stražnji prozor posljednjeg vagona za kojim se viju. U svojim higijenskim odnosima sa ženama bio sam praktičan, podrugljiv i brz. Dok sam studirao u Londonu i Parizu, zadovoljavao sam se plaćenim damama. Bio sam marljiv i uporan student, iako ne osobito plodan. U početku sam kanio biti psihijatar, kao i mnogi zlosretnici; ali sam ja bio poseban zlosretnik; obuzeo me bio nekakav čudnovat zamor (treba da pođem liječniku – tako sam nekako potišten), pa sam uzeo proučavati englesku književnost kojoj se utječu mnogi propali pjesnici pretvarajući se u profesore s lulom u zubima i u kaputu od tvida. Pariz tridesetih godina bio mi je po volji. Raspravljao sam s američkim književnicima o sovjetskim filmovima. Sjedio sam s uranistima u kavani Deux Magots. Objavljivao sam zamršene eseje u opskurnim časopisima. Pisao sam parodije – na Eliota, na primjer:
Možda će se Fräulein von Kulp
Okrenuti, s rukom na vratima... Al
Neću poći za njom ni za Freskom.
Ni za galebom...
Jedan moj rad pod naslovom ”Proustovska tema u Keatsovu pismu Benjaminu Baileyju” izmamio je osmijeh petorici-šestorici učenih ljudi koji su ga pročitali. Prihvatio sam se da pišem Kratki pregled engleske poezije za nekog poznatog nakladnika, a zatim sam počeo sastavljati onaj priručnik francuske književnosti (s usporednim primjerima iz engleske književnosti) za američke i britanske čitaoce, koji će me zaokupljati tijekom četrdesetih godina, a kojega je posljednji svezak bio takoreći pripremljen za tisak kad su me uhitili.
Našao sam namještenje – predavao sam engleski jezik skupini odraslih Parižana iz Šesnaestog okruga. Zatim sam dvije zime bio profesor na muškoj gimnaziji. Ponekad sam se koristio poznanstvima među psihijatrima i socijalnim radnicima da s njima obilazim različne ustanove, kao na primjer sirotišta i škole za malodobne prijestupnice, gdje sam mogao promatrati blijede djevojčice slijepljenih trepavica potpuno nekažnjeno, kao u snovima.
A sad bih htio iznijeti ovu misao. Ima djevojčica u dobi između devete i četrnaeste godine koje nekim očaranim putnicima, što su dvaput i višeput stariji od njih, pokazuju svoju pravu narav koja nije ljudska nego nimfinska (to jest demonska); predlažem da se takva mala izabrana stvorenja zovu ”nimfice”.
Čitalac je zacijelo zapazio da zamjenjujem vremenske oznake prostornim. Štoviše, htio bih da čitalac vidi te granice, devet i četrnaest, kao vidljive obrise – ljeskave žalove i ružičaste hridi – začaranog otoka koji nastavaju te moje nimfice i koji je okružen širokim zamagljenim morem. Jesu li sve djevojčice u tom uzrastu nimfice? Dakako da nisu. Inače bismo mi, posvećeni, mi, usamljeni moreplovci, mi, nimfolepti, odavno šenuli pameću. Ali ni ljepota nije kriterij, a ni vulgarnost (ili bar ono što se smatra vulgarnošću u ovoj ili onoj okolini) ne isključuje sasvim one tajanstvene značajke – onu čudesnu ljupkost, onu neulovljivu, promjenljivu, potresnu, varljivu draž – kojima se nimfica razlikuje od svojih vršnjakinja, koje kudikamo više zavise od prostornog svijeta istodobnih pojava, nego od onog neopipljivog otoka ukletog vremena na kojemu se Lolita igra sa sebi sličnima. Unutar tih starosnih granica ima mnogo manje pravih nimfica nego ružnih, ili naprosto ”dragih”, ili čak ”slatkih”, ali posve običnih, debeljuškastih, nezgrapnih djevojčica hladne puti, ljudskih po svojoj naravi, s okruglim trbuščićima, s pletenicama, djevojčica koje će se možda poslije pretvoriti u takozvane lijepe žene (pogledajte samo neke od onih jezivih buhtla u crnim čarapama i bijelom šeširu koje su se prometnule u divotne filmske zvijezde). Zamolite li nekog normalnog čovjeka da vam pokaže najzgodniju učenicu ili skautkinju na nekoj skupnoj fotografiji, on neće uvijek izabrati nimficu. Treba biti umjetnik i luđak, igračka beskrajnih jada, s mjehurom vrela otrova u preponama i s prebludnim plamenom što vječito gori u osjetljivoj hrptenjači (o, kako se katkad moramo skrivati i čuvati!), da bi se odmah poznalo, po neiskazivim znacima – po pomalo mačjem obrisu jagodičnih kosti, po tankim i svilastim zglavcima i još po nekim drugim obilježjima koje mi očaj, stid i suze od nježnosti brane da dalje nabrajam – malog smrtonosnog zloduha sred obične djece; ona, nimfica, stoji među njima neprepoznata i nesvjesna i sama svoje silne moći.
Nadalje, budući da je vrijeme u tom nečistom poslu najvažnije, znanstvenik mora uzeti u obzir da je prijeko potrebna razlika od nekoliko godina (ja bih rekao najmanje deset, ali obično trideset-četrdeset, pa i do devedeset, u nekim rijetkim poznatim slučajevima) između djevojčice i muškarca da bi muškarac podlegao nimfičinim čarima. Tu je riječ o prilagođivanju očne leće, o stanovitoj udaljenosti koju duhovno oko svladava osjećajući ugodno uzbuđenje, i o stanovitoj suprotnosti koju razum poima grčeći se od poročne slasti. ”Kad ja bijah dijete, i ona bješe dijete” (opet prežvakavam Edgara), moja Annabel nije za me bila nimfica; ja sam bio njen vršnjak pa sam, prema tome, bio i sam mali faun na onom istom začaranom vremenskom otoku; ali danas, pošto je odonda minulo dvadeset i devet godina, čini mi se da prepoznajem u njoj onog pravog kobnog vražićka. Mi smo se voljeli preuranjenom ljubavlju koja se odlikuje pomamom što veoma često upropaštava živote odraslih ljudi. Ja sam bio snažan dječak i preživio sam; ali je u rani ostao otrov, i eto, već sam pomalo sazrijevao u krilu naše civilizacije koja dopušta muškarcu da se udvara šesnaestogodišnjoj djevojci, ali ne i dvanaestogodišnjoj djevojčici.
I zato nije nikakvo čudo što sam u Evropi, kad sam odrastao, vodio čudovišan dvostruk život. Održavao sam takozvane normalne odnose sa zemaljskim ženama kojima su dojke nalik na bundeve ili kruške, a u sebi sam sagorijevao u paklenskoj peći određene pohote što ju je u meni budila svaka nimfica koja bi prošla pored mene, a kojoj se ja, kao kukavica koja poštuje zakone, nisam usudio pristupiti. Glomazne ljudske ženke koje sam smio milovati služile su mi samo kao palijativ. Sklon sam vjerovati da su osjećaji koje sam crpao iz prirodnog biudničenja, bili manje-više isti kao osjećaji koji obuzimaju normalne velike muškarce kad opće s normalnim velikim ženama u onom uobičajenom ritmu od kojeg se potresa svijet; ali je nevolja u tome što se toj gospodi nije dogodilo, kao što se dogodilo meni, da okuse neusporedivo veće blaženstvo. I najmutniji od mojih snova koji su izazvali poluciju, bio je tisuću puta življi od preljuba koji bi mogao zamisliti najmuževniji genijalni pisac ili najdarovitiji impotentan čovjek. Moj je svijet bio podvojen. Nisam ćutio jedan spol nego dva, od kojih nijedan nije bio moj, za anatoma su oba bila ženska, a za mene, koji sam ih gledao kroz posebnu prizmu osjećaja, ”bili su toliko različiti među sobom kao mast i čast”. Sve ovo ja sad tumačim razumom, ali kad mi je bilo dvadeset ili dvadeset i pet godina, nisam ovako dobro shvaćao svoje muke. Tijelo je dobro znalo za čim žudi, ali je razum odbijao svaku njegovu molbu. Čas su me obuzimali strah i stid, a čas nerazuman optimizam. Sputavale su me društvene zabrane. Psihoanalitičari su me mamili pseudooslobođenjem od pseudolibida. To što su mi jedini predmeti ljubavne ustreptalosti bile Annabeline sestre, njene družbenice i pratilje, činilo mi se predznakom ludila. Katkad sam govorio sam sebi da sve ovisi o tome kako čovjek na to gleda, i da u biti nema nikakva zla u tome što me prekomjerno uzbuđuju malodobne djevojčice. Napominjem čitaocu da se u Engleskoj, otkako je godine 1933. prihvaćen ”Zakon o djeci i mladim osobama”, termin girl-child (to jest djevojčica) upotrebljava za ”osobu ženskog spola kojoj je više od osam, a manje od četrnaest godina” (a osobu između četrnaest i sedamnaest godina zakon označava kao ”mladu osobu”). S druge strane, u Americi, a napose u državi Massachusetts, izraz wayward child (raspušteno dijete) odnosi se tehnički na djevojčicu između sedam i sedamnaest godina, koja ”opći s poročnim i nemoralnim osobama”. Hugh Broughton, polemičar iz doba Jamesa I., dokazao je da je Rahab bila bludnica u svojoj desetoj godini. Sve je to neobično zanimljivo, i rekao bih da vi već vidite kako mi pjena izbija na usta – ali ne, ne izbija, naprosto ubacujem šarene pločice sretnih misli u određenu šalicu na stolu. Evo vam još nekoliko slika! Eto vam Vergilija koji je (citiram jednog starog engleskog pjesnika) ”pjevao nimficu u jednom tonu”, iako je po svoj prilici više volio periton dječaka. Eto vam dviju od još nedozrelih kćeri kralja Amenhotepa i kraljice Nefretete, koji su imali šest takvih – nilskih, obrijanih glava, golih (bez ičega na sebi osim silnih perla), mekih smeđih trbuščića kao u štenadi, duguljastih ebanovih očiju, mirno ispruženih na jastucima i posve čitavih nakon tri tisuće godina. Eto vam desetogodišnjih nevjesta koje su silili da sjednu na fascinij, muški ud od bjelokosti u hramovima našeg klasičnog obrazovanja. Brak i suložništvo s djecom nije ni dan-danas rijetkost u nekim krajevima Indije. Tako se osamdesetogodišnji Lepčanci pare s osmogodišnjim djevojčicama, pa nikom ništa. I, najposlije, Dante se ludo zaljubio u svoju Beatrice kad je njoj bilo svega devet godina, kad je bila vedra, naličena, ljupka djevojčica, u grimiznoj haljinici, posutoj dragim kamenjem, i to se dogodilo 1274. godine u Firenci, na privatnoj gozbi, u veselom mjesecu svibnju. A kad se Petrarca ludo zaljubio u svoju Lauru, ona je bila dvanaestogodišnja plavokosa nimfica koja je trčala po vjetru, po prašini i peludu, i sama cvijet što leti, sred divne ravnice koja se vidi s brda u Vaucluseu.
Ali, hajde da budemo fini i kulturni! Humbert Humbert se svojski trudio da bude dobar. Bogme se trudio. Bio je neobično obziran prema običnoj djeci, prema njihovoj čednosti i osjetljivosti, i ni za što na svijetu ne bi dirnuo u nevinost djeteta kad bi postojala i najmanja mogućnost sablazni. Ali, kako bi tom siromahu zalupalo srce kad bi usred skupine nevine djece opazio dječjeg zloduha, ”enfant charmant et fourbe”5 – sanjarske oči, sjajne usne, i deset godina robije ako joj samo pokažeš da je gledaš. Tako je tekao život. Humbert je bio potpuno sposoban da ima snošaj s Evom, ali je čeznuo za Lilit. Pupanje djevojačkih grudi nastupa rano (u dobi od 10,7 godina) kao posljedica tjelesnih promjena koje prate spolno sazrijevanje. A idući znak koji poznajemo jest pojava prvih pigmentiranih dlačica (u dobi od 11,2 godine). Moja je šalica do vrha puna pločica.
Brodolom. Koraljni otok. Ostao sam sâm s prozeblom kćerkicom putnika koji se utopio. Pa, dušice, mi se samo igramo! Kakve li sam prekrasne zgode izmišljao sjedeći na tvrdoj klupi u gradskom perivoju i hineći da sam zadubljen u knjigu koja mi je drhtala u ruci! Oko mirnog erudita slobodno su se igrale nimfice, kao da je on kakav poznati kip u perivoju ili dio hladovine prošarane suncem pod starim drvetom. Jednom je jedna savršena mala ljepotica u škotskoj suknjici stavila uz tresak svoju teško opremljenu nogu na klupu pored mene, da zarije u mene svoje gole ruke i pritegne remen na koturaljci – a ja sam se rastopio na suncu, s knjigom umjesto smokvina lista, dok su joj smeđi uvojci padali niz izgrebeno koljeno, a hladovina koju sam dijelio s njom damarala i topila se na listu njene noge koji je blistao tik do mog kameleonskog obraza. Drugi put se neka riđokosa učenica bila nadnijela nad mene u metrou, a narančasta malja pod njenim pazuhom bijaše otkriće koje mi je ostalo još mnogo tjedana u krvi. Mogao bih vam ispričati više takvih jednostranih minijaturnih romana. Neki su od njih bili bogato začinjeni paklenskim okusom. Događalo se, na primjer, da opazim s balkona noću, kroz osvijetljen prozor preko puta, nimficu kako se svlači pred uslužnim zrcalom. Ta je slika, tako izdvojena, tako udaljena, poprimala takav neodoljiv čar da sam brže-bolje posezao za svojom jedinom utjehom. Ali bi se vraški nenadano nježni nagi lik, kojem sam već bio prinio žrtvu, pretvorio u odvratni goli lakat muškarca u donjem rublju, koji je čitao novine kraj otvorenog prozora u vrućoj, vlažnoj i beznadnoj ljetnoj noći.
Skakanje preko konopca. ”Školica”. Ona nezaboravna baba u crnini koja je sjedila pored mene na klupi, na mojoj klupi za mučenje i radovanje (nimfica je poda mnom tražila svoju staklenku) i koja me je upitala – bezobrazna vještica – boli li me trbuh. Ah, ostavite me u mom procvjetalom perivoju, u mom vrtu obraslom mahovinom! Neka se one vječno igraju oko mene, neka nikad ne odrastu!
6.
Uzgred budi rečeno, često sam se pitao što je bilo poslije s njima, s tim nimficama. Nije li možda u ovom našem gvozdenom svijetu isprepletenih uzroka i posljedica grč koji su mi one bile izmamile utjecao na njihovu budućnost? Bila je, eto, moja a da nikad to neće ni znati. U redu. Ali, neće li se to poslije odraziti na njoj, nisam li ja na neki način djelovao na njenu daljnju sudbinu time što sam uvukao njen lik u svoj potajni blud? Ah, to je bilo i bit će predmet velikih i užasnih sumnji!
Ipak sam vidio u što se pretvaraju kad odrastu, te čarobne nimfice što izluđuju čovjeka. Sjećam se kako sam jednom predvečer, u proljeće, šetao jednom prometnom ulicom u središtu Pariza. Pored mene je prošla brzim, sitnim korakom tanka niska djevojka na visokim petama; oboje smo se osvrnuli u isti mah; ona je stala i ja sam joj prišao. Glava joj je jedva dopirala do dlaka na mojim prsima; lice joj bijaše okruglo, s jamicama, kao u mnogih mladih Francuskinja. Svidjele su mi se njene duge trepavice i biserastosivi tailleur6 koji joj je obavijao mladenačko tijelo, što je još bilo sačuvalo (a to je baš bio nimfičin odjek, žmarak naslade, poskok u preponama) nešto djetinje, izmiješano s profesionalnim fretillement7 njene male okretne stražnjice. Pitao sam je za cijenu, a ona mi je odmah odgovorila muzikalnim, srebrnim i odmjerenim glasom (ptica – prava ptica!): – Cent8. – Pokušao sam se cjenkati, ali je ona pročitala divlju pritajenu žudnju u mojim očima koje su s visine gledale na njeno okruglo čelo i zametak šešira (vrpca i kitica). – Tant pis9 – izustila je, namignula mi i tobože pošla dalje. Pomislih da sam je možda prije svega tri godine vidio kako se vraća iz škole! Ta je slika odnijela prevagu. Odvela me je uz obične strme stepenice i, kao i obično, pozvonila da očisti put gospodinu koji zacijelo ne želi sresti nekog drugog gospodina – sumorni put do kukavne sobe u kojoj nema ničega drugog doli postelje i bidea. Kao i obično, najprije je zatražila svoj petit cadeau10, a ja sam je, kao i obično, zapitao kako se zove (Monique) i koliko joj je godina (osamnaest). Dobro sam poznavao banalne navike prostitutki – od svih ćeš njih čuti to dixhuit11– jasan cvrkut s primjesom čeznutljive obmane, koji proizvode, jadnice, i po deset puta na dan. Ali je u ovoj prilici bilo jasno da je Monique prije dodala nego oduzela sebi godinu-dvije. To sam zaključio iz mnogih pojedinosti njena jedrog, kao isklesanog i neobično nerazvijenog tijela. Pošto se strašno brzo svukla, stajala je časak kraj prozora, napola zaodjevena potamnjelim muselinskim zastorom, i slušala dječji radosno (što bi u knjizi bilo neoprostivo) vergl koji je svirao u dvorištu što bijaše već preplavljeno sumrakom. Kad sam joj pregledao ruke i upozorio je na prljave nokte, prostodušno se namrštila i kazala: – Oui, ce n’est pas bien12 – i pošla do umivaonika, ali sam joj rekao da to nije važno, ni najmanje važno. Bila je upravo čarobna sa svojom kratkom tamnom kosom, svijetlosivim očima i blijedom puti. Nije bila šira u kukovima od kakva dječaka kad čuči. Štoviše, mogu mirne duše ustvrditi (i baš se zato ovako zahvalno zadržavam s malom Monique u muselinski sivoj komorici sjećanja) da mi je od onih osamdeset-devedeset drolja s kojima sam imao posla, ona jedina pružila pravi bolni užitak. – Il était malin, celui qui a inventé ce truc-là13 – pripomenula je ljubazno i obukla se isto onako brzo, u velikom stilu, kako se bila i svukla.
Zamolio sam je za još jedan, dulji sastanak te iste večeri, i obećala mi je da će me čekati u kavani na uglu, i nadodala da za cijelog svog kratkog života nije nikad nikoga prevarila. Vratili smo se u tu istu sobu. Nisam se mogao suzdržati da joj ne kažem kako je zgodna, na što je ona skromno odgovorila: – Tu es bien gentil de dire ça14 – a onda, kad je opazila ono što sam i sam opazio u zrcalu u kojem se ogledao naš tijesni eden, to jest užasnu grimasu nježnosti od koje su mi se iskrivila usta, brižljiva Monique (ona je nesumnjivo u svoje vrijeme bila nimfica) upita me ne bi li obrisala, avant qu’on se couche15, sloj crvenila s usana ako je želim poljubiti. Dakako da sam želio. S njom sam dao sebi više maha nego s bilo kojom drugom mladom heterom, i posljednji dojam koji je Monique sa svojim dugim trepavicama ostavila te večeri na mene obojen je nečim veselim, čega uopće nema u drugim uspomenama iz mog gorkog, kukavnog i sumornog spolnog života. Bila je neobično zadovoljna kad sam joj dao pedeset franaka više nego što smo se bili dogovorili. Tada je izišla sitnim koracima na noćnu travanjsku kišicu, a Humbert Humbert se teško gegao za njenim uskim leđima. Zastavši pred jednim izlogom, rekla je ushićeno: – Je vais m’acheter des bas!16 – Ne daj Bože da ikad zaboravim kako su djetinje usne te mlade Parižanke pucnule pri riječi ”bas”, koju je izgovorila tako sočno da ”a” umalo što se nije pretvorilo u kratko prpošno ”o”.
Ponovo smo se sastali sutradan, u dva sata i četvrt, u mom stanu, ali ovaj put nije bilo tako lijepo. Kao da je preko noći bila porasla, prešla u viši razred, a uz to je još bila strašno prehlađena. Pošto sam od nje dobio hunjavicu, odgodio sam četvrti sastanak – a nisam imao ništa protiv ni da prekinem rast osjećaja koji su prijetili da me opterete tlapnjama što razdiru dušu, i da se izduše u tupom razočaranju. Neka radije ostane ona glatka vitka Monique, kakva je bila u one dvije-tri minute kad je kroz poduzetnu mladu prostitutku prosijavala razuzdana nimfica!
Moje kratkotrajno poznanstvo s njom navelo me je na misli koje zacijelo neće iznenaditi čitaoca koji se razumije u te stvari. Pročitavši oglas u nekom pornografskom listu, našao sam se jednog poduzetnog dana u uredu izvjesne Mile Edith koja mi je najprije ponudila da odaberem sebi životnu družicu između prilično pristojnih fotografija u prilično prljavu albumu (”Regardez-moi cette belle brune!”17 – a već u vjenčanoj haljini). A kad sam odgurnuo album i nekako nespretno, na jedvite jade, iskazao svoju zločinačku želju, ona me pogledala kao da će me otjerati. Ipak, pošto me upitala koliko sam spreman platiti, udostojila se da mi obeća da će me upoznati s osobom koja bi ”mogla urediti tu stvar”. Sutradan me neka astmatična, strašno namazana i brbljava žena, koja je zaudarala po češnjaku i zanosila na provansalsku gotovo kao u kakvoj farsi, s crnim brčićima iznad ljubičaste usne, odvela u, očito, vlastito prebivalište i tu, cmoknuvši skupljene vrškove svojih debelih prstiju da bi me upozorila na kvalitetu svoje djevičanske i dragocjene robe, teatralno odgrnula zastor i otkrila dio prostorije koji je, po svemu sudeći, služio kao spavaonica velikoj i neizbirljivoj obitelji; ali na sceni nije bilo nikoga osim jedne čudovišno ugojene, crnomanjaste, odbojne i ružne djevojke, kojoj je bilo najmanje petnaest godina, s crvenim vrpcama u teškim crnim pletenicama, koja je sjedila na stolici i tobože se igrala ćelavom lutkom. Kad sam zavrtio glavom i pokušao se izvući iz klopke, svodnica je, govoreći nešto brzorečicom, počela svlačiti prljavosivu vunenu potkošulju s poprsja gorostasne djevojke, a onda je, kad se uvjerila da sam nakanio otići, zatražila ”son argent”18. Otvoriše se vrata u dnu sobe i dva muškarca dođoše iz kuhinje, gdje su večerali, i umiješaše se u našu raspru. Bili su nekako čudno razvijeni, golih vratova i tamnoputi; jedan je od njih nosio tamne naočale. Negdje za njima skrivahu se neki dječak i zamazan, krivonog mališan. Nekom drskom logikom kao u košmaru, razjarena svodilja pokazala je na čovjeka s naočalama i kazala da je on prije služio u policiji – pa će, tobože, biti bolje da razdriješim kesu. Pristupio sam Mariji (to joj je bilo umjetničko ime), koja je dotle bila sasvim mirno prebacila svoje teške butine sa stolice u spavaonici na stolicu bez naslona za kuhinjskim stolom i tu nastavila kusati juhu, a mališan je digao s poda svoju lutku. Obuzet sažaljenjem koje je pridalo mojoj idiotskoj gesti nekakvu dramatičnost, tutnuo sam pare u njenu ravnodušnu ruku. Ona je predala moj dar bivšem policajcu i tada sam tek smio otići.

7.
Ne znam je li svodiljin album bio nova karika u vjenčiću od tratinčica, ali, bilo kako mu drago, uskoro nakon toga naumio sam se oženiti. Mislio sam da bi mi sređen život, domaća kuhinja, svi uvjeti bračnog života, profilaktična jednoličnost djelatnosti u postelji i, tko zna, budući procvat nekih moralnih vrijednosti, nekih duhovnih nadomjestaka, mogli pomoći, ako ne da se oslobodim grešnih i opasnih želja, a ono bar da nekako mirno izlazim s njima na kraj. Izvjestan imutak koji sam naslijedio nakon očeve smrti (ništa osobito – ”Miranu” je već bio davno prodao), te moja lijepa, iako donekle gruba vanjština, omogućili su mi da mirno i samopouzdano počnem tražiti ženu. Pošto sam dobro pogledao oko sebe, odabrao sam kćerku jednog poljskog liječnika. Taj me je dobričina liječio od ubrzanog lupanja srca i napadaja nesvjestice. Ponekad sam igrao s njim šah; njegova me kćerka gledala iza slikarskog stalka i umetala moje oči i zglobove u kubističku besmislicu kakve su naobražene gospođice tada slikale umjesto jorgovana i ovčica. Dopustit ću sebi da ponovim mirno ali odlučno: ja sam bio i još sam, uza sve svoje nevolje, izuzetno lijep muškarac, suzdržljivih kretnji, meke tamne kose i pomalo mrzovoljna, ali zato još privlačnijeg držanja krupna tijela. Crte takvih muževnih ljudi često odražavaju nešto zlovoljno i uspaljeno što se odnosi na ono što moraju skrivati. Tako je bilo i sa mnom. Ja sam, jao, dobro znao da trebam samo pucnuti prstima pa da mi dođe u postelju svaka odrasla žena koju zaželim; čak sam se navikao da ne iskazujem ženama mnogo pažnje, baš zato što sam se bojao da mi ne bi koja od njih pala u hladno krilo kao prezreo plod. Da sam bio ono što se naziva ”prosječnim Francuzom” koji pati na nagizdane dame, lako bih bio našao među raspomamljenim ljepoticama što su zapljuskivale moju sumornu stijenu, kudikamo čarobnije stvorenje od moje Valerije. Ali su mene u tom izboru vodili razlozi koji su se u biti svodili – što sam kasno pojmio – na bijedan kompromis. A sve to samo pokazuje kako je Humbert bio dozlaboga glup u ljubavnim poslovima.
8.
Premda sam govorio sam sebi da meni treba samo oplemenjeni pot-au-feu19 i žive korice, ono što me je privlačilo kod Valerije bilo je njeno oponašanje djevojčice. Ona nije izigravala curicu zato što je možda prokljuvila moju tajnu, nego zato što je to naprosto bio njen stil – a ja sam zagrizao. Zapravo je toj djevojčici bilo bezmalo trideset godina (nikad nisam mogao točno ustanoviti koliko je stara, jer joj je čak i putovnica lagala), i ona se već odavno bila rastala sa svojim djevičanstvom, u prilikama koje su se mijenjale prema raspoloženju njena sjećanja. Ja sam pak bio naivan kao što može biti naivan samo nastran čovjek. Ona je bila nekako maljava i nestašna, oblačila se à la gamine20, rado je pokazivala svoje glatke noge, umjela je istaknuti bjelinu nožnog svoda papučom od crnog baršuna, i pućila je usne, i pokazivala jamice u obrazima, i vrtjela se u tirolskoj suknjici, i zabacivala kratku plavu kosu najbanalnije što je mogla.
Nakon kratke ceremonije u vijećnici odveo sam je u svoj novi stan i malko iznenadio time što sam je, prije nego što sam je i taknuo, natjerao da obuče običnu dječju spavaćicu koju sam bio drpio iz jednog ormara u sirotištu. Prva bračna noć bila je prilično zabavna i, zahvaljujući mojim nastojanjima, moju je ludu pred jutro obuzela histerija. Ali je uskoro stvarnost pokazala svoje pravo lice. Obijeljeni uvojak pokazao je svoje crnkasto korijenje; malje su se pretvorile u strnjiku na obrijanim goljenicama; pokretljiva vlažna usta otkrila su, ma koliko da sam ih punio ljubavlju, bijednu sličnost s istim dijelom tijela na voljenom portretu njene pokojne žabolike majčice; i uskoro je Humbert Humbert, umjesto blijede šiparice s ulice, imao na vratu krupnu, debelu, kratkonogu, prsatu i potpuno šupljoglavu babu.
Tako je to potrajalo od 1935. do 1939. godine. Jedina je Valerijina vrlina bila blagost zbog koje je, ma koliko to bilo čudno, bilo ugodno u našem kukavnom stančiću – dvije sobice, zadimljen vidik kroz jedan prozor, zid od opeka ispred drugog, majušna kuhinjica, kada nalik na cipelu, u kojoj sam se osjećao kao Marat, samo što nije bilo bjelovrate djevojke da me zakolje. Proveo sam mnogo ugodnih večeri sa svojom ženom – ona je obično bila zadubljena u svoj Paris Soir, a ja sam radio za klimavim stolom. Išli smo u kino, na biciklističke utrke i na boksačke susrete. Malokad sam posezao za njenom bljutavom puti, samo u časovima najveće nužde, najvećeg očaja. Sitničar preko puta nas imao je kćerkicu čija me je sjena izluđivala; uostalom, s pomoću Valerije sam ipak pronalazio nekakve dopuštene oduške za svoju golemu nevolju. Što se tiče domaće kuhinje, prešutno smo se odrekli pot-au-feua i uglavnom se hranili u tijesnom restoranu u rue Bonaparte, gdje je bio jedan dugačak stol na kojem je zajednički stolnjak bio pun vinskih mrlja i gdje se najviše govorilo na stranim jezicima. A u susjednoj kući je trgovac umjetninama izložio u pretrpanom izlogu krasan, šaren – zelen, crven, zlatan i kao tinta plav – stari američki estamp, na kojemu bijaše prikazana lokomotiva s divovskim dimnjakom, velikim čudnovatim fenjerima i golemom ralicom, koja je vukla vagone sljezove boje u olujnu prerijsku noć, a silan crn dim prošaran iskrama miješao se s runastim oblacima.
U njima je nešto sijevnulo, U ljeto 1939. godine umro je moj tetak u Americi i ostavio mi godišnji prihod od nekoliko tisuća dolara pod uvjetom da se preselim u Sjedinjene Države i preuzmem poslove njegove tvrtke. Ta mi je perspektiva baš odgovarala. Slutio sam da je mom životu potreban potres. A bilo je tu još nešto – u plišu bračne udobnosti pojavile su se rupe od moljaca. U posljednje sam vrijeme bio primijetio da se moja debela Valerija nekako promijenila – obuzimao ju je čudan nemir, a katkad čak i nešto nalik na razdražljivost, što se nikako nije slagalo s određenom ulogom koju je trebalo da igra. Kad sam joj rekao da ćemo uskoro otploviti u New York, sneveselila se i zamislila. Bilo je dosadnog okapanja oko njenih dokumenata. Ona je imala Nansenovu (ili bolje reći Nonsensovu) putnicu, a muževo švicarsko podaništvo nije joj, tko zna zašto, nimalo pomoglo da dobije vizu. Zaključio sam da je ona tako bezvoljna zato što smo morali stajati u repovima u prefekturi i zbog nekih drugih neugodnosti, iako sam joj strpljivo opisivao Ameriku, zemlju rumene djece i gorostasnog drveća, gdje će biti mnogo ljepše živjeti nego u dosadnom, sivom Parizu.
Jednog jutra, kad su joj papiri bili već gotovo u redu, izlazili smo iz neke ustanove kad opazih kako Valerija, koja se gegala uza me, snažno i šutke vrti svojom pudlovskom glavom. Isprva se nisam osvrtao na to, ali sam je zatim upitao zašto joj se zapravo čini da ima nešto u njoj. Ona mi je odgovorila (prevodim nekakvu slavensku banalnost s njena francuskog prijevoda):
– U mom životu postoji još jedan muškarac.
Ne treba valjda ni reći da se mužu ne mogu baš svidjeti takve riječi. Priznajem da su me ošamutile. Ipak, da je istučem odmah tu na ulici, kao što bi uradio svaki čestit građanin, nisam mogao. Godine tajnih patnji naučile su me da se nadljudski svladavam. I zato sam brže-bolje sjeo s njom u taksi, koji se već neko vrijeme primamljivo vukao uz rubnjak, i tu, na tom razmjerno skrovitom mjestu, mirno je zamolio da mi objasni svoje nepromišljene riječi. Gušio sam se od sve jačeg bijesa – ne zato što su me obuzimali bilo kakvi nježni osjećaji prema toj smiješnoj figuri zvanoj Mme Humbert, nego zato što je na meni bilo da rješavam probleme zakonitih i nezakonitih veza, a sad se najednom tu našla Valerija, moja burleskna supruga, da drsko raspolaže i mojom udobnošću i mojom sudbinom. Zatražio sam da mi kaže kako joj se zove ljubavnik. Ponovio sam to svoje pitanje, ali je ona i dalje blebetala kao klaun, naklapala nešto o tome kako je nesretna sa mnom i kako želi da se odmah razvedemo. – Mais qui est-ce?21 –zaurlao sam napokon i lupio je šakom po koljenu, ali se ona nije čak ni namrštila nego se samo zagledala u mene, baš kao da je odgovor toliko jasan da nije potrebno ništa objašnjavati. Zatim je brzo slegla ramenima i pokazala prstom u šoferovu zadriglu šiju. Šofer je zaustavio taksi pred nekom kavanicom i predstavio mi se. Ne mogu se sjetiti njegova smiješnog prezimena, ali mi i sad, nakon toliko godina, njegova slika jasno izlazi pred oči – zbijen Rus, bivši pukovnik Bijele armije, brkat i kratko podšišan. (Tisuće se takvih kao on bavilo u Parizu tim blesavim poslom.) Sjeli smo za jedan stolić, bjelogardejac je naručio vina, a Valerija je stavila vlažan ubrus na koljeno i nastavila govoriti – ne toliko meni koliko u mene; sipala je riječi u tu dostojanstvenu posudu tako nezadrživo kako nisam ni sanjao da bi mogla, a uz to je neprestance zasipala svog spokojnog ljubavnika poljskim i ruskim rečenicama. Situacija je bila apsurdna, a postala je još apsurdnija kad je taksi-pukovnik prekinuo Valeriju osmjehujući se vlasnički, i počeo izlagati svoje životne nazore i planove. Govoreći jezivo francuski, ocrtao je svijet ljubavi i rada u koji se spremao stupiti, ruku pod ruku, sa svojom ženicom. Ona se pak počela dotjerivati sjedeći između njega i mene; crvenila je napućene usne, popravljala prstima bluzu utrostručujući podbradak i tako dalje, a dotle je on govorio o njoj, ne samo kao da ona nije s nama, nego kao da je nekakva sirotica koju, radi njena dobra, predaju iz ruku jednog mudrog skrbnika u ruke drugog, još mudrijeg; i premda je nemoćni gnjev koji me obuzimao možda preuveličavao i iskrivljavao sve moje dojmove, mogao bih se zakleti da se pukovnik sasvim mirno savjetovao sa mnom o takvim stvarima kao što su njena dijeta, perioda, garderoba i knjige koje je već pročitala i koje bi trebalo da pročita.
– Ja bih rekao – govorio je on – da će se njoj svidjeti Jean-Christophe22, što vi mislite? – Eh, bio je načitan taj gospodin Taksovič!
Prekratio sam to njegovo lupetanje time što sam predložio Valeriji da odmah pokupi svoje prnje, na što se plitkoumni pukovnik udvorno ponudio da ih sam odnese u svoja kola. Vrativši se na svoju dužnost, povezao je Humbertove kući. Valerija je cijelim putem pričala, a Humbert Grozni je raspravljao s Humbertom Dobrim koga će zapravo ubiti Humbert Humbert – nju, il’ njena dragana, il’ oboje, ili nikoga? Sjećam se da sam jednom imao u rukama pištolj jednog svog kolege studenta, u ono doba (čini mi se da nisam govorio o tome, ali ništa za to) kad sam se bavio mišlju da se osladim njegovom malom sestrom (neobično prozračnom nimficom s velikom crnom vrpcom u kosi), pa da se ustrijelim. Sad sam se pak pitao vrijedi li Valječka (kako ju je zvao pukovnik) toliko da je ustrijelim, ugušim ili utopim. Ona je imala veoma osjetljive ruke i noge, pa sam odlučio da je samo izubijam čim ostanem s njom nasamo.
Ali nije bilo tako suđeno. Valječka, koja je dotle već bila prolila more suza što bijahu obojene dugom njene kozmetike, uzela je trpati stvari u jednu škrinju, dva kovčega i u kartonsku kutiju koja samo što nije pukla, pa nisam, naravno, mogao ostvariti svoju želju da obujem gojzerice i da je iz trka raspalim po trtici, dok god se prokleti pukovnik motao u blizini. Ne mogu reći da se on vladao drsko ili nekako slično tome, naprotiv, pokazivao je (kao na pokrajnjoj pozornici kazališta u koje su me bili silom dovukli) diskretnu staromodnu uljudnost popraćajući svaki svoj pokret krivo izgovaranim isprikama (j’ai demannde pardonne, est-ce que j’ai puis23), i veoma se taktično okrenuo na drugu stranu kad je Valječka skidala svoje ružičaste gaćice s užeta nad kadom; ali se činilo da je taj gad svuda u isti mah, prilagođavajući svoju priliku anatomiji stana, čitajući moje novine u mom naslonjaču, razvezujući čvorove na užetu, motajući sebi cigaretu, brojeći kavene žličice, odlazeći u kupaonicu, pomažući svojoj djevojčuri da zamota električni aparat za sušenje kose (dar njena oca) i iznoseći joj prtljagu na ulicu. Ja sam sjedio prekrštenih ruku, jednim bedrom na prozorskoj dasci, umirući od dosade i mržnje. Napokon su oboje izišli iz uzdrmanog stana – treperenje vrata koja sam zalupio za njima dugo je još odjekivalo u svakom mom živcu, što je bio slab nadomjestak onog zasluženog udarca granom šake po jagodici, koji bi Valječka dobila na filmskom platnu po svim pravilima suvremene kinematografije. Igrajući nespretno svoju ulogu, otabao sam u kupaonicu da vidim nisu li mi odnijeli englesku toaletnu vodicu; ne, nisu je odnijeli; ali sam se zgrčio od žestoka gađenja kad sam primijetio da je bivši carev savjetnik temeljito ispraznio svoj mjehur a da nije pustio vodu. Ta svečana lokva tuđe mokraće, u kojoj se rastvarao raskvašeni tamnožuti opušak, učinila mi se kao najgora uvreda te sam unezvijerenim pogledom potražio oko sebe kakvo oružje. A zapravo, po svoj prilici, ništa drugo doli ruska malograđanska pristojnost (možda s primjesom nečega azijatskog) nije potakla dobroga pukovnika (Maksimoviča! Ovaj čas mi se njegovo prezime dokoturalo u sjećanje), veoma uglađena čovjeka kakvi već jesu Rusi, da obavi nuždu dolično i tiho, ne upozoravajući na majušnost tuđeg stana puštanjem gromoglasnog vodopada na svoj tanki prigušeni mlaz. Ali mi to nije palo na pamet u tom času dok sam, stenjući od jarosti, prekopavao po kuhinji tražeći kakvo bolje oružje od metle. Najednom sam odustao od traženja i izjurio iz stana u junačkoj namjeri da ga napadnem golim rukama. Uza svu svoju fizičku snagu, ja ipak nisam nikakav boksač, a niski ali plećati Maksimovič kao da je bio odvaljen od stijene. Prazna ulica, na kojoj odlazak moje žene nije bio ničim obilježen osim pucetom od umjetnog dijamanta što je svjetlucao u blatu (pošto ga je bila nepotrebno čuvala pune tri godine u raspucanoj kutiji), zacijelo me je spasila od razbijenog i krvavog nosa. Ali ništa za to. Bio sam ipak nakon nekog vremena osvećen. Neki čovjek iz Pasadene rekao mi je jednom da je Mrs Maksimovič rođena Zborovska umrla pri porodu 1945. godine. Ona je bila s mužem nekako dospjela iz Francuske u Kaliforniju; tu su punu godinu dana služili, za dobru plaću, kao pokusni kunići znamenitog američkog etnologa. Cilj je tog pokusa bio da se ustanove individualne i rasne reakcije ljudi koji se hrane samo bananama i datuljama i neprestano hodaju četvoronoške. Taj se čovjek, liječnik, kleo da je svojim očima vidio obadvoje – gojaznu Valječku i njena pukovnika, koji se u međuvremenu bio također silno udebljao i posijedio – kako revno puze po ulaštenu podu jarko osvijetljenih prostorija (u jednoj je bilo voće, u drugoj voda, u trećoj prostirke itd.), u društvu s nekim drugim najamnim četveronošcima pokupljenim iz siromašnih i ugroženih društvenih slojeva. Odmah sam potražio u antropološkom časopisu rezultate tih ispitivanja, ali oni još tada, očito, nisu bili objavljeni. Dakako da je tim znanstvenim plodovima potrebno izvjesno vrijeme da potpuno sazru. Nadam se da će izvještaj biti ilustriran dobrim fotografijama, iako ne bih baš rekao da zatvorske knjižnice primaju takve znanstvene radove. Knjižnica kojom se sad, silom prilika, služim izvrstan je primjer glupog eklekticizma koji vlada u izboru knjiga u ovakvim ustanovama. Tu je, naravno, Biblija, ima i Dickensa (staro izdanje u mnogo svezaka, nakladnik Dillingham, New York, MDCC-CLXXXVII); tu je i Dječja enciklopedija (u kojoj se nađe prilično zgodnih fotografija skautkinja zlaćane kose, u hlačicama), tu je i detektivski roman Agathe Christie Najavljeno umorstvo-, ali uz to ima i takvih trica kao što su Skitnica u Italiji Percyja Elephinstonea, autora knjige Ponovo u Veneciji, Boston, 1868., i razmjerno svježi (1946.) Who’s Who in the Limelight – popis glumaca, redatelja, dramskih pisaca i snimci statičnih scena. Pregledavajući jučer ovu posljednju knjigu, bio sam nagrađen jednom od onih fantastičnih slučajnosti koje logičar ne trpi, a pjesnik obožava. Prepisujem veći dio stranice:
Pym Roland. Rođen u Lundyju, Massachusetts, 1922. Stekao scensku naobrazbu u kazalištu Elsinore, u Derbyju, država New York. Debitirao u Probijanju sunca. Nastupio, između ostaloga, u komadima: U susjednoj četvrti, Djevojka u zelenom, Ispremiješani muževi, Čudna gljiva, O niti, John Lovely i Sanjao sam te.
Quilty Clare. Američki dramatičar. Rođen u Ocean Cityju, država New Jersey, 1911. Diplomirao na sveučilištu Columbia. Započeo trgovačku karijeru, ali se zatim latio pisanja drama. Napisao Malu nimfu, Damu koja je voljela munje (u suradnji s Vivian Damor-Blok), Mračno doba, Čudnu gljivu, Očinsku ljubav i druge drame. Vrijedno je spomenuti njegove brojne igrokaze za djecu. Mala nimfa je proputovala 14.000 milja i davala se 280 puta u pokrajini u toku jedne zime prije nego što je stigla u New York. Hobiji: sportski automobili, fotografija i domaće životinje.
Quine Dolores. Rođena 1882. godine u Daytonu, država Ohio. Studirala scensku umjetnost na Američkoj akademiji. Debitirala u Ottawi 1900. godine. U New Yorku prvi put nastupila 1904. godine u Ne razgovaraj s neznancem. Zatim se izgubila u ovim komadima...
Kako me još razdire nemoćna muka pri samu pogledu na ime moje drage ljubavi, čak i uz prezime neke odvratne stare glumice! Možda je ona mogla biti glumica! Rođena 1935. godine, nastupila (sad sam opazio svoju omašku u prethodnom pasusu – ali, molim vas, nemojte je ispravljati, poštovani nakladniče) u Umorenom dramatičaru. Quine Schwein. Ubila Quiltija usred birtija. O, Lolito moja, sad se još mogu igrati samo riječima.

9.
Brakorazvodni postupak nagnao me je da odgodim putovanje, a pomrčina još jednog svjetskog rata bila je već obavila kuglu zemaljsku kad sam se naposljetku, nakon dosadne zime u Portugalu gdje sam prebolio upalu pluća, dohvatio obala Amerike. U New Yorku sam objeručke prihvatio laku službu koju mi je ponudila sudbina, a koja se sastojala uglavnom u izmišljanju i sastavljanju reklama za kozmetičke proizvode. Odgovarala mi je površnost i pseudoliterarna žica toga posla i obavljao sam ga kad god nisam imao nikakva pametnija posla. S druge strane, jedno novo, ratno sveučilište u New Yorku poticalo me je da dovršim svoju komparativnu povijest francuske književnosti. Rad oko prvog sveska oduzeo mi je dvije godine za kojih sam malo koji dan radio manje od petnaest sati. Kad se sad osvrnem na to razdoblje, vidim ga lijepo podijeljena na široku svjetlost i usku sjenu; svjetlost se odnosi na radost čeprkanja po raskošnim knjižnicama, a sjena na mučne žudnje, na nesanicu – jednom riječju, na ono o čemu sam već dovoljno govorio. Čitalac me sad već poznaje pa mu neće biti teško zamisliti kako sam revno, po prašini i žezi, motrio – svagda, jao, izdaleka – nimfice što su se igrale u Central parku, i kako su mi se gadile draži dezodoriranih tajnica i službenica koje mi je neki šaljivac u uredu neprestano gurao u zagrljaj. Ali ostavimo sad to! Opasna duševna klonulost odvela me je na godinu i pol u sanatorij; zatim sam se vratio na posao, ali sam uskoro ponovo zanemogao.
Ozdraviti sam mogao samo negdje na svježem zraku. Moj najdraži liječnik, šarmantan cinik kratke tamne bradice, upoznao me sa svojim bratom koji se spremao da povede ekspediciju u polarne predjele Kanade. Bio sam pridodan toj ekspediciji kao ”promatrač psihičkih reakcija”. S vremena na vrijeme dijelio sam (uostalom, ne osobito uspješno) s dvojicom mladih botaničara i jednim starim tesarom punašne draži jedne naše dijetetičarke, doktorice Anite Johnson – koju su, hvala Bogu, uskoro poslali avionom natrag. Meni nije bio posve jasan cilj naše ekspedicije. Sudeći po velikom broju meteorologa koji su sudjelovali u njoj, moglo se pomisliti da slijedimo trag lutajućeg i klimavog sjevernog magnetnog pola do njegova brloga (zacijelo negdje na otoku Princa od Walesa). Jedna je skupina osnovala, uz pomoć Kanađana, meteorološku stanicu na rtu Pierre u Melvilleovu tjesnacu. Druga, isto tako dezorijentirana skupina sakupljala je planktone. Treća je proučavala vezu između tuberkuloze i tundre. Bert, filmski snimatelj, vrlo labilan čovjek, s kojim sam morao neko vrijeme obavljati naporne fizičke poslove (i on je imao psihičke smetnje), uvjeravao me je da je cilj ”budža” u našoj ekspediciji, njenim pravim vođama koje mi nismo nikad ni vidjeli, da provjere utjecaj poboljšanja klime na krzno sjevernih lisica.
Stanovali smo u montažnim barakama usred prekambrijskog granitnog svijeta. Imali smo svu silu zaliha – komplet Reader’s Digesta, mikser za sladoled, aseptične nužnike i šarene papirne kape za proslavu Nove godine. Ja sam se izvanredno oporavio, premda mi je bilo neopisivo dosadno i pusto. Okružen neveselim arktičkim raslinjem, kržljavim vrbama i lišajevima, propuhan, pa valjda i pročišćen vjetrom što je zavijao, sjedio sam tako na nekom okruglom kamenu pod sasvim prozirnom kapom nebeskom (kroz koju ipak nije prosijavalo ništa važno) i osjećao se čudnovato tuđ sam sebi. Uhranjene, ljeskave male Eskimke s glavama nalik na morsku prasad, s ribljim vonjem i ružnom, kao ugljen crnom ravnom kosom, budile su u meni još manje žudnje nego doktor Johnson. Nema nimfica u polarnim krajevima.
Prepustio sam učenijim ljudima od sebe da analiziraju ledene nanose, grebene, kose i rtove, i trudio se neko vrijeme da bilježim ono što sam prostodušno smatrao ”psihičkim reakcijama” (zapazio sam, na primjer, da ljudi, kad u ponoć sja sunce, sanjaju u jarkim bojama, što mi je potvrdio moj prijatelj snimatelj). Osim toga je trebalo da ispitujem svoje drugove o kojekakvim predmetima, primjerice o nostalgiji, o strahu od nepoznatih zvijeri, o gastronomskim i ljubavnim snatrenjima, o najdražim razonodama, najdražim radio-emisijama, o promjenama u načinu mišljenja i tako dalje. Svima je to bilo toliko dodijalo da sam digao ruke od svega – i tek sam potkraj svoje dvadesetomjesečne ”polarne robije” (kao što se u šali izrazio jedan naš botaničar) slupao posve izmišljen i vrlo slikovit izvještaj; čitalac kojeg zanima taj moj izvještaj može ga naći u Annals of Adult Psychophysics iz 1945. i 1946. godine, a i u onom broju Arctic Explorations koji je posvećen našoj ekspediciji, koja, da kažem na kraju, nije imala u zbilji nikakve veze s nalazištima bakra na Viktorijanskim otocima i sličnim glupostima, kao što sam poslije saznao od svoga dobrodušnog liječnika, nego je pravi cilj ekspedicije bio, kako se ono kaže, ”tajne naravi”, pa ću još samo dodati da je taj cilj, ma kakav bio, bio na kraju potpuno ostvaren.
Čitaocu će biti zacijelo žao kad mu kažem da sam se uskoro nakon povratka u civilizaciju opet morao boriti s ludilom (ako se ovaj okrutni izraz može primijeniti na melankoliju i nepodnosivu potištenost). Što sam konačno ozdravio, imam zahvaliti jednom svom otkriću dok sam se liječio u vrlo skupom sanatoriju. Otkrio sam neiscrpan izvor zdrave zabave u tjeranju šege s psihijatrima; lukavo sam im odobravao, nikad im nisam pokazao da znam sve njihove profesionalne tajne, izmišljao sam zamršene snove u posve klasičnom stilu (snove od kojih su oni sami, otimači snova, ružno sanjali i budili se noću vrišteći), dražio ih tobožnjim sjećanjima na ”iskonske prizore” iz roditeljskog suložništva, a da im nikad nisam dao ni najmanju priliku da se dosjete što zapravo muči njihova pacijenta. Podmitivši jednu sestru, stekao sam uvid u kartoteku lječilišta i obradovao se kad sam našao kartice na kojima je pisalo da sam ”profesionalni homoseksualac” i ”apsolutno impotentan”. Ta mi je zabava toliko godila i toliko povoljno na mene djelovala da sam ostao mjesec dana dulje nego što je bilo potrebno (izvrsno sam spavao i jeo kao vuk). A onda sam produljio boravak za još tjedan dana samo zato da bih se mogao ogledati s novim glasovitim profesorom, ”raseljenim licem” (i svakako raspamećenim), koji se proslavio time što je umio uvjeriti svakog bolesnika da je prisustvovao vlastitom začeću.
10.
Kad sam izišao iz bolnice, odlučio sam potražiti kakvo mjestašce u Novoj Engleskoj ili kakav učmali gradić (brijestovi, bijela crkva), gdje bih mogao provesti ljeto u književnom radu, obrađujući bilješke kojih sam bio nakupio cijelu kutiju, i u kupanju u obližnjem jezeru. Ponovo me počeo privlačiti rad oko onog priručnika, a poslove oko tetkovih posmrtnih parfema sveo sam bio na minimum.
Jedan od njegovih bivših službenika, izdanak ugledna roda, predložio mi je da provedem nekoliko mjeseci kod nekih njegovih osiromašenih rođaka, McCoovih, koji žele iznajmiti prvi kat na kojem je povučeno živjela do svoje smrti neka njihova stara tetka. Rekao je da imaju dvije kćeri, jednu sasvim malu a drugu od dvanaest godina, i krasan vrt nedaleko od krasna jezera, na što sam ja rekao da sve to nagovještava savršeno, savršeno ljeto.
Izmijenio sam pisma s gospodinom McCoom i uvjerio ga da se neću opoganjivati po zakucima. Noć u vlaku bila je fantastična, jer sam nastojao predočiti sebi u svim pojedinostima tajanstvenu nimficu koju ću učiti francuski i milovati humbertski. Nitko me nije dočekao na minijaturnoj stanici na kojoj sam sišao sa svojim novim skupim kovčegom, i nitko se nije odazvao na moj telefonski poziv. Ipak, nakon nekog vremena pojavio se u jednom hotelu zelenoružičastog Ramsdalea izbezumljeni, mokri McCoo i rekao mi da mu je kuća noćas do temelja izgorjela – možda od istodobnog požara koji je svu noć bjesnio u mojim žilama. McCoo mi reče da je njegova žena otišla s kćerima obiteljskim automobilom na njihovu farmu, ali da je ženina prijateljica, neka gospođa Haze, iz Ulice Lawn 342, spremna da mi iznajmi sobu. Neka starica koja stanuje baš preko puta gospođe Haze posudila je McCoou svoju limuzinu, pretpotopnu krntiju sa četvrtastim krovom kojom je upravljao veseo Crnac. Ja sam pomislio da je sad, kad je nestalo jedinog razloga radi kojeg sam došao u Ramsdale, taj novi prijedlog naprosto besmislen. Što je mene bilo briga što će on morati ponovo graditi sebi kuću – ta zacijelo mu je stara kuća bila dobro osigurana. Bio sam ljutit i razočaran i bilo mi je dosadno, ali kao pristojan Evropljanin nisam mogao odbiti da se odvezem u Ulicu Lawn u onoj pogrebnoj limuzini, a osim toga sam slutio da bi McCoo inače izmislio još neki zamršeniji način da me se otrese. Vidio sam kako je otišao brzim korakom i kako je šofer zavrtio glavom smješkajući se ovlaš. Cijelim putem sam se zaricao da ni za što na svijetu neću ostati u Ramsdaleu i da ću još istog dana odletjeti na Bermudske ili Bahamske, ili Bogtepitaj koje otoke. Još su mi nedavno bile prolazile kičmom kao srsi neke umilne mogućnosti u vezi sa šarenim fotografijama primorskih ljetovališta, i zapravo je baš McCoo naglo skrenuo taj tok mojih misli svojim dobronamjernim, ali, kako se pokazalo, posve nerealnim prijedlogom.
Kad već govorimo o naglom skretanju, umalo što nismo pogazili dosadna psa iz predgrađa (jednog od onih što postavljaju zasjede automobilima) upravo kad smo skretali u Ulicu Lawn. Ubrzo nakon toga ukazala se kuća Hazeovih – daščana, obijeljena, užasna, potamnjela od starosti, više siva nego bijela – ona vrsta kuća u kojoj znaš da ćeš umjesto tuša u kupaonici naći gumenu cijev nataknutu na slavinu. Dao sam napojnicu šoferu nadajući se da će odmah otići, pa da ću moći neopazice klisnuti natrag u hotel i pokupiti svoj kovčeg; ali je on naprosto prešao na drugu stranu ulice gdje ga je s verande dozivala neka starica. Što sam mogao? Pritisnuo sam dugme na vratima.
Tamnoputa služavka otvorila mi je vrata i ostavila me da stojim na otiraču, dok je ona otrčala natrag u kuhinju gdje je nešto gorjelo ili, bolje reći, zagorijevalo.
Predsoblje bijaše ukrašeno grozdom zvonaca, bjelookim drvenim strašilom meksičke proizvodnje namijenjene turistima i van Goghom (Arležanka) – tim banalnim ljubimcem izvještačenog dijela buržoaske klase.
Zdesna se, kroz odškrinuta vrata, mogao vidjeti kutak salona s još jednom meksičkom drangulijom u vitrini i s prugastim divanom uza zid. Sprijeda, u dnu predsoblja, nalazilo se stubište i, dok sam stajao otirući rupčićem čelo (tek sam tada pojmio koliko je vani vruće) i gledajući predmet koji se tu slučajno našao, staru sivu tenisku loptu na škrinji od hrastovine, dopro je odozgo glas (kontraalt) gospođe Haze koja se nagnula preko ograde i upitala me umilno: – Jeste li vi gospodin Humbert? – Usput je odozgo palo malo pepela od cigare. Zatim je sama dama (sandale, zagasitocrvene hlače, žuta svilena bluza, ponešto četvrtasto lice – tim redom) sišla niza stube otresajući svejednako kažiprstom pepeo s cigarete.
Najbolje da odmah opišem gospođu Haze, kako bismo svršili s njom. Toj je jadnoj gospi moglo biti trideset i pet godina, čelo joj je bilo glatko, obrve počupane, a crte lica posve obične, iako prilično privlačne, tip žene koji bi se mogao opisati kao razblažena otopina Marlene Dietrich. Gladeći dlanom brončanosmeđu punđu na zatiljku, odvela me je u salon gdje smo porazgovarali o izgorjeloj kući McCooovih i prednostima života u Ramsdaleu. Njene razdaleko usađene oči obično su obuhvaćale pogledom cijelog sugovornika zazirući samo od njegovih očiju. Smiješak joj se svodio na upitno uzvijanje jednom obrvom, a dok je govorila, izvijala se s divana čineći grčevite sitne pokrete prema tri pepeljare i otvorenom kaminu (u kojem je ležala smeđa ogrizena jabuka), a onda se ponovo zavaljivala i prebacivala nogu preko noge. Očito je bila jedna od onih žena čije brušene riječi možda odražavaju klub prijatelja knjige ili klub igrača bridža, ali ne odražavaju dušu, žena koje nemaju ni truna smisla za humor, žena koje su u biti potpuno ravnodušne prema desetak poznatih predmeta salonskih razgovora, ali pomno paze na pravila takvih razgovora, kroz čiji sjajni celofan jasno izbijaju neke pritajene, zatomljene i ne osobito poželjne stvari. Bilo mi je potpuno jasno da bi ona, kad bih nekim nevjerojatnim stjecajem okolnosti postao njen podstanar, počela sustavno praviti od mene ono što je smatrala da znači ”podstanar” – i da bi me uvukla u jednu od onih dosadnih ljubavnih afera koje su mi bile dobro poznate.
Ali nije moglo biti ni govora o tome da se ja tu nastanim. Mislio sam da ne bih mogao biti sretan u kući u kojoj na svakoj stolici leži po koji pohaban časopis, i u kojoj je odvratno izmiješana komedija suvremenog ”funkcionalnog” pokućstva s tragedijom prastarih stolica za njihanje i rasklimanih stolića na kojima stoje mrtve svjetiljke. Gospođa me je povela gore pa lijevo, u ”moju sobu”. Razgledao sam je kroz maglu svog odbijanja, ali sam ipak razabrao iznad ”moje postelje” reprodukciju Kreutzarove sonate Renéa Prineta. I tu je služinsku sobicu ona zvala ”kabinetom”! ”Van odavde, što prije van”, vikao sam u sebi gradeći se da razmišljam o smiješno niskoj cijeni koju je domaćica tražila za puni pansion odajući sanjarsku i zlokobnu nadu.
Moja starosvjetska uljudnost ipak me je silila da i dalje podnosim tu muku. Prešli smo preko odmorišta na desnu stranu kuće (”Ovdje spavam ja, a ovdje Lo” – zacijelo služavka, pomislih), i podstanar-ljubavnik jedva se nekako suzdržao da se ne naježi kad je načas ugledao, on, veoma uredan čovjek, jedinu kupaonicu u kući, tijesnu prostorijicu (između odmorišta i sobe spomenute Lo), gdje je deformirano, mokro rublje visilo nad sumnjivom kadom u kojoj je ostao upitnik od jedne dlake; a tu sam odmah spazio i očekivano gumeno crijevo i još jedan sličan predmet– ružičasti pokrov što je čedno pokrivao zahodsku dasku.
– Vidim da niste baš oduševljeni – reče moja dama dodirujući načas rukom moj rukav. U nje je bila udružena hladnokrvna poduzetnost (višak onoga što se, čini mi se, naziva ”spokojnom ljupkošću”) s nekakvom snebivljivošću i turobnošću, zbog čega se njeno pomno biranje riječi doimalo isto tako neprirodno kao i intonacije profesora retorike. – Moram priznati da moja kuća nije osobito uredna – nastavi ta mala jadnica osuđena na neuspjeh – ali vas uvjeravam (pogled joj kliznu niz moje usne) da će vam ovdje biti lijepo, dapače, veoma lijepo. Hajde da vam još pokažem blagovaonicu i vrt.
Ove je posljednje riječi izgovorila življe, baš kao da je primamljivo mahnula glasom. Nevoljko pođoh za njom ponovo niz stepenice, pa kroz predsoblje i kuhinju koja je bila na desnoj strani, gdje su bile i blagovaonica i salon (lijevo od predsoblja, ispod ”moje sobe”, bila je samo garaža). U kuhinji je kršna mlada Crnkinja upravo skidala veliku sjajnu crnu torbicu s kvake na vratima što su vodila u dvorište, i rekla: – Ja sad idem, gospođo Haze. – Dobro, Louise – odgovori gospođa uzdišući. – Platit ću vam u petak. – Prošli smo kroz sobicu za ostavu i našli se u blagovaonici koja je bila do salona kojemu smo se maloprije divili. Opazih bijelu čarapicu na podu. Gospođa Haze nešto progunđa, pokupi je usput i baci u ugrađeni ormar. Na brzinu smo razgledali stol od mahagonija posred kojeg je stajala zdjelica za voće, u kojoj je bila samo jedna, još sjajna koštica od šljive. Dotle sam bio napipao u džepu vozni red i neprimjetno ga pripremio da ga izvadim čim budem mogao. Još sam išao za gospođom Haze kroz blagovaonicu kad odjednom na njenu kraju buknu zelenilo. – A ovo je veranda – propjevuši moja vodilja, i tada, bez ikakva upozorenja, dignu mi se pod srcem modar morski val, i s rogožine na verandi, iz sunčana kruga, napol gola, na koljenima, okrećući se na koljenima prema meni, zirnu pozorno na me iznad tamnih naočala moja ljubav s Rivijere.
Bilo je to ono isto dijete – ista ona krhka ramena boje meda, ista ona svilasta, gipka, obnažena leđa, ista ona kestenjasta duga kosa. Crni rubac s bijelim točkicama povezan oko njenih prsa krio je od mojih ostarjelih majmunskih očiju – ali ne i od pogleda mladenačkog sjećanja – propupale dojke koje sam bio požudno milovao onog besmrtnog dana. I, kao da sam dadilja male princeze iz bajke (izgubljene, otete, pronađene, obučene u ciganske prnje, kroz koje se njena golotinja smiješi kralju i njegovim psima hajkašima), prepoznao sam tamnosmeđi madež na njenu boku. Obuzet strahopoštovanjem i ushićenjem (kralj plače od radosti, trube trube, dadilja je pjana), ponovo sam ugledao njen divni upali trbuh, na kojem su se moje usne što su putovale na jug bile na trenutak zadržale, i ona dječačka bedra na kojima sam bio izljubio nazubljen otisak gumilastike na njenu kupaćem kostimu –– onoga ludog, besmrtnog dana podno ”Ružičastih stijena”. Četvrt stoljeća koliko sam od tada bio proživio, suzilo se do treperave oštrice i izgubilo.
Neobično mi je teško iskazati dovoljno snažno taj bljesak, taj drhtaj, taj šok strastvenog prepoznavanja. U tom trenu prožetom suncem, kad sam obuhvatio pogledom djevojčicu što je klečala (i treptala iznad onih strogih tamnih naočala – o, mali moj Herr Doktor24 kojem bijaše suđeno da me izliječi od svih mojih boljki) i kad sam prolazio pored nje s krinkom zrelosti na licu (kao stasit muževan ljepotan, filmska zvijezda), vakuum moje duše uspio je usisati sve pojedinosti njene blistave divote i usporediti ih s crtama moje pokojne nevjeste. Poslije je, naravno, ona, ta nova, ta Lolita, moja Lolita, potpuno zasjenila svoj prototip. Želim samo istaknuti da je to otkriće na američkoj verandi bilo tek posljedica onog ”kraljevstva kraj mora” iz mog patničkog dječaštva. Sve ono što se zbilo između ta dva događaja bilo je samo niz sljepačkih traženja i zabluda i lažnih zametaka radosti. Sve ono što je bilo zajedničko njima dvjema činilo ih je u mojim očima jednom.
Uostalom, nemam više nikakvih iluzija. Moji će suci smatrati sve ovo samo za prenavljanje jednog luđaka koji, prostački rečeno, voli le fruit vert25. Na kraju krajeva, meni je to potpuno svejedno. Ja samo znam da su mi, dok sam s Hazetinom silazio niz stepenice u vrt koji je bio pritajio dah, koljena bila nalik na odraz koljena u lelujavoj vodi, a usne kao pijesak.
–To je bila moja Lo – reče ona – a ovo su moji ljiljani.
– Jest– rekoh – jest. Divni su, divni, divni.

11.
Izložak broj dva je džepna bilježnica uvezana u crnu umjetnu kožu, s ukoso otisnutom zlatnom godinom (1947.) u gornjem lijevom kutu. Opisujem taj kvalitetni proizvod kompanije Blank Blank iz Blanktona, Massachusetts, kao da zaista leži preda mnom a zapravo je uništen prije pet godina, i ovo što sad razgledamo (zahvaljujući ljubaznosti fotografskog pamćenja) samo je trenutno utjelovljenje, goluždravo ptiče iz Feniksova gnijezda.
Sjećam se toga svog dnevnika ovako dobro zato što sam ga dvaput pisao. Isprva sam pisao olovkom (često brišući i ispravljajući) na odvojenim listovima velika notesa, a poslije sam sve to, skraćujući neke riječi, prepisao svojim najsitnijim i najđavolskijim rukopisom u onu crnu bilježnicu.
Dan 30. svibnja službeno je proglašen posnim danom u New Hampshireu, ali nije, na primjer, u Carolinama. Toga dana 1947. godine gradska uprava u Ramsdaleu zatvorila je već bila sve škole zbog epidemije takozvane ”trbušne gripe”. Nekoliko dana prije toga bio sam se nastanio kod Hazeovih, i mali dnevnik s kojim sad želim upoznati čitaoca (kao što špijun kazuje napamet sadržaj poruke koju je progutao) odnosi se na veći dio mjeseca lipnja. Čitalac može provjeriti moje napomene o vremenskim prilikama u lokalnim novinama iz 1947. godine.
Četvrtak. Veoma je vruće. Sa svoje promatračnice (prozor kupaonice) vidio sam Dolores kako skida rublje s užeta iza kuće na svjetlu zelenom kao jabuka. Izišao sam kao da ću se prošetati. Bila je u kariranoj košulji, trapericama i gumenim papučama. Svakom svojom kretnjom u sjeni prošaranoj suncem pogađala je u najskrovitiju i najosjetljiviju žicu moga nedostojnog tijela. Malo zatim sjela je do mene na najnižu stepenicu stražnjeg ulaza i uzela skupljati kamenčiće što su joj ležali među nogama, oštre kamenčiće, pa onda i krhotinu boce za mlijeko nalik na iskešenu gubicu, i gađati njima u limenku nedaleko od sebe. Dzink! Drugi put ne možeš, ne možeš – kakve li muke – ne možeš pogoditi i drugi put. Dzink! Prekrasna put, i nježna i preplanula, bez najmanje greške. Sladoled sa sirupom izaziva osip. Prejako lučenje lojnica koje hrane kesice vlasi u koži prouzročuje razdražljivost koja pak krči put zarazi. Ali nimfice nemaju prišteva, iako jedu do mile volje svakakva masna jela. Bože, kakve li kušnje – taj atlasni preljev iza sljepoočnice koji postupno prelazi u sjajnu kestenjavu kosu! A ona koščica što joj podrhtava sa strane na prašnom gležnju...
– Kćerka gospodina McCooa? Ginny McCoo? Uh, jeziva nakaza! I podmukla. I šepa. Umalo što nije umrla od dječje paralize.
Dzink! Blistava pruga malja na ruci, niže lakta. Kad je ustala da odnese rublje u kuću, ispratio sam izdaleka zadivljenim pogledom izblijedjelo plavetnilo na turu njenih posuvraćenih traperica. Odjednom je iz travnjaka iznikla, kao kakvim hokus-pokusom, umilna gospođa Haze naoružana foto-aparatom i, nakon izvjesnog heliotropskog petljanja – žalostan pogled uvis, zadovoljan pogled dolje – drznula se snimiti smetenoga Humberta le Bela kako sjedi na stepenici.
Petak. Vidio sam je kako odlazi nekamo s Rose, svojom crnokosom prijateljicom. Zašto me tako užasno uzbuđuje njen dječji – ama prosto-naprosto dječji – hod? Da analiziramo! Jedva primjetno uvučeni vrhovi stopala. Nekako razlabavljene noge ispod koljena sve do kraja koraka. Malčice kao da vuče noge. A sve to beskrajno mladenački, beskrajno raskalašeno. Osim toga, Humberta Humberta duboko dira malin šatrovački govor i njen oštri visoki glas. Nešto kasnije sam čuo kako je obasuta Rose preko ograde pogrdnim besmislicama. Sve je to odjekivalo u meni u brencavom uzlaznom ritmu. Stanka.
– Hajd’ bog, mala!
Subota. (Autor je ovdje zacijelo koješta preinačio.) Znam da sam lud što pišem ovaj dnevnik, ali mi on pruža neobičan užitak; a i tko bi – osim žene koja voli – mogao dešifrirati moj mikroskopski rukopis? Dopustite mi da jecajući objavim da se danas L. sunčala na otvorenoj verandi, ali su se, nažalost, njena majka i neke druge dame neprestano motale oko nje. Mogao sam, naravno, sjesti u stolicu za ljuljanje i graditi se da čitam. Ali sam odlučio ostati u svojoj sobi, jer sam se pribojavao da, zbog strašne, lude, smiješne i jadne groznice koja me tresla, ne bih mogao uopće hiniti ravnodušnost.
Nedjelja. Val vrućine još nije prošao; blagoslovljeni tjedan! Ovaj put sam pravovremeno zauzeo strateški položaj, s debelim nedjeljnim novinama i novom lulom u stolici za ljuljanje. Nažalost, došla je s majkom. Bile su u crnim kupaćim dvodijelnim kostimima, isto tako novim kao i moja lula. Moja dušica, moja golubica zastala je načas pokraj mene – htjela je humorističku stranicu –a mirisala je gotovo isto onako kao ona druga, s Rivijere, samo jače, s primjesom nečega grubljeg – bio je to nekakav žestok miris koji je odmah probudio moju muškost; ali mi je ona već bila istrgla iz ruku željenu stranicu i povukla se na rogožinu do svoje tuljanolike mamice. Tu je moja ljepotica legla potrbuške pokazujući mi, pokazujući nebrojenim izbečenim očima u mojoj okatoj krvi, svoje ponešto izdignute lopatice, i mašak na savijenoj kralješnici, i ispupčenja napetih uzanih guzova u crnom, i stražnju stranu svojih djetinjih bedara. Sedmoškolka je nijemo uživala u zelenocrvenomodrim stripovima. Ljupkije nimfice nije mogao zamisliti ni zelenocrvenomodri Prijap. Gledajući je, suhih usana, kroz raznobojne slojeve svjetla, usredotočujući svoju žudnju i ljuljajući se ovlaš ispod novina, znao sam da bih mogao, kad bih se koncentrirao kako treba, odmah dosegnuti vrhunac svoga bijednog blaženstva. Međutim, kao što grabežljiva zvijer više voli plijen koji se miče nego plijen koji miruje, htio sam da se taj kukavni ushit poklopi s jednom od različnih kretnja koje je začitana djevojčica pokatkad činila češući se po leđima i otkrivajući istočkano pazuho, ali je debela Hazeovka odjednom sve pokvarila time što se okrenula meni i zamolila me da joj pripalim cigaretu, nakon čega je zapodjenula razgovor o diletantskom romanu nekog popularnog književnog varalice.
Ponedjeljak. Delectatio morosa26.
”Vuku se dani
Sumorni i sivi...”
Trebalo je da mama Haze, Dolores i ja pođemo nakon doručka na jezero Glass da se kupamo i sunčamo; ali se sedefasto jutro izrodilo u kišno podne i Lo je napravila scenu.
Utvrđeno je da djevojčice u New Yorku i Chicagu u prosjeku spolno sazrijevaju s trinaest godina i devet mjeseci; individualno se taj prosjek kreće između deset (pa i manje) i sedamnaest godina. Maloj Virginiji nije bilo ni četrnaest kad ju je obljubio Edgar. Davao joj je satove iz algebre. Bar tako ja zamišljam. Proveli su medeni mjesec u Petersburgu, na zapadnoj obali Floride. ”Monsieur Poe-poe”, kako je jedan učenik Humberta Humberta u pariškom liceju zvao poetu-poetu.
Ja imam sve one osobine koje, po mišljenju stručnjaka za seksualne interese djece, pobuđuju kod djevojčica spolne reakcije: jasno ocrtanu donju čeljust, mišićave ruke, dubok glas, široka ramena. Osim toga, kažu da sam sličan nekom glumcu ili nekom unjkalu s gitarom za kojim Lola luduje.
Utorak. Kiša. Ništa od jezera (samo lokve). Mamica je otišla u kupovinu. Znao sam da je Lo negdje u blizini. Nakon stanovitih potajnih manevara našao sam je u sobi njene majke. Rastezala je pred ogledalom očni kapak ne bi li izvadila iz oka neki trun. Karirana haljinica. Premda obožavam njen opojni kestenjasti miris, ipak mi se čini da bi morala od vremena do vremena oprati kosu. Načas smo oboje zaplivali u toplom zelenilu ogledala u kojem se s nama i nebom ogledao i vrh jablana. Uhvatio sam je grubo za ramena, pa nježno za sljepoočnice, i okrenuo je prema svjetlu.
– Ma evo, tu je – reče ona – osjećam ga...
– Švicarska seseljanka bi ga vrvrhom jezika...
–...izvadila?
– Aha. Da probam?
– Pa dobro, probajte!
Nježno sam prevukao svojim treperavim žalcem po njenoj slanoj očnoj jabučici što se okretala.
– Bravo, bravo – rekla je trepćući – vani je!
– A sad drugo oko!
– Tikvane jedan – počne ona – pa nema ni... – Ali je tada opazila moje naškubljene usne koje su joj se primicale, te je pomirljivo rekla: – U redu.
Nadnijevši se nad njeno toplo, uzdignuto, riđeružičasto lice, ozbiljni Humbert pritisnuo je usne na njen ustreptali kapak. Ona se nasmjehnula i šmugnula pored mene iz sobe. Činilo mi se da mi srce lupa posvuda u isti mah. Nikad otkako znam za sebe – čak ni dok sam milovao onu djevojčicu na Rivijeri – nikad...
Noć. Nikad nisam proživljavao ovakve muke. Htio bih opisati njeno lice, njene kretnje – a ne mogu jer, kad je ona blizu, strast me zaslijepi. E, do vraga – nisam navikao na društvo nimfica! Ako pak zatvorim oči, vidim samo ukočeni djelić njena lika, reklamni bljesak divne glatke kože ispod bedra kad, sjedeći, visoko zadigne koljeno ispod karirane suknjice zavezujući vrpce na cipelama. – Dolores Haze, ne montrez pas vos zhambes27. – To govori njena majka koja misli da zna francuski.
Kako sam à mes heures28 pjesnik, napisao sam madrigal o njenim trepavicama crnim kao čađa, o njenim blijedosivim bezizražajnim očima, o pet asimetričnih pjega na njenu prćastu nosiću i o bjeličastim maljama na njenim opaljenim udovima. Samo najbanalnijim izrazima (vraćamo se opet dnevniku) mogao bih opisati crte lica moje Lo; rekao bih, na primjer, da joj je kosa tamnosmeđa, a usne rumene kao oblizani bombon; donja joj je usna čarobno ispupčena – ah, da sam bar spisateljica pred kojom bi pozirala gola na golom svjetlu! Ali sam samo Humbert Humbert, koščati dugajlija s kosmatim prsima, gustim crnim obrvama i stranim naglaskom, zahodska jama puna gnjilih čudovišta pod maskom lijenog dječačkog osmijeha. Ali ni ona nije nimalo nalik na krhku djevojčicu iz kakva ženskog romana. Izbezumljuje me dvojna narav moje nimfice – pa, možda, i svake nimfice – ona smjesa nježne sanjarske djetinjastosti i nekakve jezovite vulgarnosti, koja je svojstvena prćastoj dražesti reklama i slika iz časopisa i koja me podsjeća na mutnoružičaste maloljetne služavke kod nas u Evropi (što mirišu na izdrobljenu kamilicu i vonjaju po znoju), i na one mlade bludnice koje u provincijskim bordelima oblače kao djecu. Ali uza sve to – uza sve to, naslućujem nekakvu neizrecivu, neporočnu nježnost koja izbija iz mošusa i nečisti, iz kala i smrti, o, Bože, Bože... I, napokon, što je najčudnije od svega, ona, ta Lolita, moja Lolita, toliko je individualizirala autorove negdašnje snove da iznad svega i pored svega postoji samo – Lolita.
Srijeda. ”Nagovorite mamu da nas (nas!) sutra povede na jezero Class.” To mi je od riječi do riječi rekla strastvenim šapatom moja dvanaestogodišnja ljubav s kojom sam se slučajno sudario na ulazu – ja sam izlazio, a ona je trkom ulazila. Odbljesak popodnevnog sunca svjetlucao je, kao blistavi bijeli dijamant s nebrojenim zrakastim žbicama, na okruglom krovu parkirana automobila. Sjena krošnje bujna brijesta meko je padala, prelijevajući se, na daščani zid kuće. Dva jablana treperila su i zibala se. Izdaleka s ulice dopirali su neodređeni zvuci prometa. Nečiji je dječji glas dozivao: – Nancy! Nan-cy! – Lolita je u kući stavila svoju najdražu gramofonsku ploču Mala Carmen koju ja uvijek zovem Patuljasta Carmen, na što ona uvijek reži, tobože se rugajući mojoj tobožnjoj duhovitosti.
Četvrtak. Sinoć smo sjedili na otvorenoj verandi Hazetina, Lolita i ja. Hvatao se topao mračak i prelazio u raznježen mrak. Stara luda mi je upravo potanko ispričala sadržaj filma koji su ona i Lo gledale prije pola godine. Neki boksač je već bio veoma nisko pao kad je upoznao nekog dobrog popa (koji je i sâm nekoć, dok je bio snažan i mlad, bio boksač, pa i sad je mogao oboriti grešnika udarcem šaka). Sjedili smo na jastučićima na podu; Lo je sjedila između babe i mene (sama se ugurala među nas, lane moje!). Ja sam opet uzeo šaljivo pripovijedati o svojim pustolovinama na Arktiku. Muza izmišljanja dodala mi je pušku kojom sam ustrijelio bijelog medvjeda koji je samo sjeo i izustio: ”Oh!” Međutim sam dobro osjećao blizinu Lo i, dok sam govorio i gestikulirao u milosrdnoj tami, koristio sam se tim nevidljivim kretnjama da joj dotaknem čas ruku, čas rame, čas lutku-balerinu s kojom se igrala i neprestano je gurala meni u krilo; i, napokon, kad sam potpuno obavio svoje usplamtjelo zlato tom mrežom od bezazlenih milovanja, odvažio sam se da je pogladim po nozi, po naježenoj koži na njenoj goljenici, i smijao se sâm svojim šalama, i drhtao, i prikrivao svoje drhtanje, i dva puta osjetio na usnama toplinu njenih uvojaka dok sam je njuškao govoreći nešto smiješno za se i milujući njenu igračku. I ona se nešto mnogo meškoljila tako da joj je majka na kraju oštro rekla neka se prestane vrtjeti, i lutku joj najednom hitnula u tamu, a ja sam se svejednako kikotao i obraćao se Hazetini preko nogu Lo i uzgred prolazio rukom po mršavim leđima nimfice osjećajući joj put kroz dječačku košulju.
Ali sam znao da je sve to beznadno. Bilo mi je mučno od žudnje, odjeća mi je bila tijesna, pa mi je čak bilo drago kad je njena majka kazala u tami: – A sad mislimo da je vrijeme da Lo pođe na spavanje. – A ja mislim da ste vi prasci – reče Lo. – Dobro, znači da sutra ne idemo na izlet – reče Hazetina. – Valjda živimo u slobodnoj zemlji – reče Lo. Pošto je još glasno izrazila svoje negodovanje, Lo je otišla, a ja sam iz puke inercije ostao na verandi s Hazetinom koja je pušila desetu cigaretu te večeri i tužila se na Lo.
Lo je, zamislite, bila prkošljiva kad joj je bilo svega godinu dana, bacala je, prokleto derište, iz krevetića preko mreže igračke samo da ih njena jadna mati mora neprestano skupljati! A sad, kad joj je dvanaest godina, to je prava napast, po Hazetinim riječima. Jedino sanja o tome kako će jednog dana đipati uz džez-muziku i predvoditi parade visoko dižući noge i žonglirajući štapom. U školi dobiva slabe ocjene, ali se ipak bolje snašla u ovoj novoj školi nego u Piskyju (Pisky je njihov rodni grad u sredini Sjedinjenih Država, a ova kuća u Ramsdaleu je prije pripadala njenoj pokojnoj svekrvi; u Ramsdale su se doselili prije otprilike dvije godine). – A znate li zašto je Lo bila nezadovoljna u onoj prvoj školi? – Ah – reče udovica – kako ne bih znala! I ja sam to, sirota, prošla u djetinjstvu, oni prokleti balavci koji ti zavrću ruke, namjerno se zalijeću u tebe s hrpom knjiga, čupaju te za kosu, štipaju za grudi, hoće da ti zadignu suknju. Naravno, hirovitost redovito prati normalan razvoj, ali Lo prevršuje svaku mjeru. Mrzovoljna je i prefrigana. Vlada se drsko i izazovno. Neki dan se Viola, jedna mala Talijanka u njenu razredu, pritužila da ju je Lolita ubola naliv-perom u tur. Znate što bih voljela? Kad biste vi, monsieur, slučajno još ostali ovdje preko jeseni, zamolila bih vas da je podučavate – meni se čini da vi znate naprosto sve – i zemljopis, i matematiku, i francuski. – Sve, sve – potvrdi monsieur. – Aha – prihvati Hazetina – znači da ćete još ostati? – Umalo što nisam kliknuo da bih ostao zauvijek kad bih se mogao nadati da ću kadikad smjeti pomilovati svoju buduću učenicu. Ali nisam vjerovao Hazetini. Stoga sam samo nešto promrsio, protegao se i, ne obvezujući se ni na što (le mot juste)29, ubrzo otišao u svoju sobu. Ali udovica, očito, nije smatrala da se dan završio. Već sam ležao na svom hladnom logu pritiskujući uz lice dlan s Lolitinom mirisavom sjenom kad začuh kako se moja neumorna gazdarica prikrada vratima i šapće mi kroz njih: – Samo sam vas htjela pitati jeste li pročitali Pogled i uzdah? (Ilustrirani časopis koji sam bio posudio od nje.) U taj čas Lo je iz svoje sobe viknula da je časopis kod nje. Ovo nije kuća, sto mu gromova, ovo je javna knjižnica!
Petak. Zanima me što bi rekao solidni direktor sveučilišnog izdavačkog poduzeća koje izdaje moj priručnik kad bih u njemu naveo Ronsardove riječi o ”malenoj rumenoj pukotini”, ili stihove Remyja Belleaua ”onaj mali humak obrastao mahovinom nježnom i presječen linijom skerletnom” i tako dalje. Bojim se da ću ponovo doživjeti živčani slom ako ostanem u ovoj kući, neprestano izložen nepodnosivoj napasti, pokraj mog zlata, mog i Edgarova zlata – ”mog života, nevjeste moje”. Je li je majčica Priroda već uputila u veliku tajnu menarha? Osjećaj napuhanosti. ”Prokletstvo”, kako to nazivaju Irkinje... Figurativno rečeno: ”pala s krova” ili ”tetka joj došla u goste”. ”Gospođa Maternica (citiram iz časopisa za djevojčice) počinje graditi debelu meku stijenku – da ima gdje ležati djetešce ako dođe”. Sićušan luđak u svojoj ćeliji obloženoj pustom.
Uzgred budi rečeno, ako jednom zaista ubijem nekoga – obratite pažnju na ovo ”ako” – pobuda bi morala biti mnogo snažnija od onoga što sam osjetio prema Valeriji. Dobro upamtite da sam tada postupio prilično nerazumno. Kad zaželite – i ako zaželite – da me spržite na električnoj stolici, uzmite u obzir, molim vas, da mi je samo napadaj ludila mogao uliti onu primitivnu energiju bez koje se čovjek ne može pretvoriti u zvijer (ovo je sve možda preinačeno). Ponekad u snu pokušavam nekoga ubiti. I znate li što se događa? Držim, na primjer, u ruci pištolj. Ciljam, na primjer, u svog bezbrižnog neprijatelja koji pokazuje hladnokrvno zanimanje za sve što radim. I ispravno potežem okidač, ali jedan metak za drugim mlitavo pada na pod iz blesaste cijevi. U tim svojim snovima jedina mi je želja da prikrijem neuspjeh od protivnika koji se ipak pomalo počinje ljutiti.
Danas za ručkom stara je guja iskosa bacila materinski podrugljiv pogled na Lo (ja sam upravo opisao u šaljivu tonu divne četkaste brčiće koje sam gotovo bio nakanio pustiti) i rekla mi: ”Bolje da ih ne pustite, jer ćete inače nekome dokraja zavrtjeti glavom”. Lo je odmah odgurnula svoj tanjur s kuhanom ribom, umalo što nije prevrnula čašu mlijeka, i izletjela iz blagovaonice.
– Bi li vam bilo jako dosadno – upita me Hazetina – da pođete sutra s nama na jezero, ako se Lo ispriča za ovo što je učinila?
Nakon nekog vremena čuo sam u svojoj sobi zaglušno lupanje vratima i druge zvukove koji su dopirali iz uzdrmanih duplji gdje su se suparnice žestoka svađale.
Nije se ispričala. Izlet je odgođen. A moglo je biti zabavno.
Subota. Već nekoliko dana ostavljam vrata odškrinuta kad radim u svojoj sobi, ali je tek danas taj trik upalio. Prenemažući se mnogo, stružući i vukući papučama po podu (da prikrije zbunjenost što mi dolazi u posjet bez poziva), Lo je ušla, prošvrljala po sobi i uzela razgledati stravične kovrčice koje sam našarao na listu papira. O ne, to nije bio plod esejistova nadahnuta odmora između dva pasusa, nego su to bili ružni hijeroglifi (koje ona nije mogla odgonetnuti) moje kobne požude. Kad se nadnijela smeđim uvojcima nad stol za kojim sam sjedio, Humbert Promukli obujmio ju je jednom rukom – bijedna imitacija rođačke veze. Držeći list u ruci i proučavajući ga i dalje malko kratkovidnim očima, moja bezazlena mala gošća polako mi je napola sjela na koljeno. Njen divni profil, poluotvorena usta i topla kosa bijahu svega pet-šest centimetara daleko od mojih obnaženih očnjaka, a kroz grubu tkaninu njene dječačke odjeće osjećao sam vrelinu njena tijela. Odjednom mi je sinulo da je mogu potpuno nekažnjeno poljubiti u vrat ili u kut usana – sinulo mi je da će mi ona to dopustiti i da će čak zažmiriti, po svim holivudskim pravilima. To će njoj biti isto tako obično kao i dvostruka porcija sladoleda od vanilije s vrućim čokoladnim preljevom. Ne bih umio objasniti svom učenom čitaocu (kome su se obrve zacijelo već toliko uzvile da su stigle do potiljka ćelave glave) kako sam to pojmio; možda sam nekim zvjerinjim ćutilom osjetio neku sitnu promjenu u ritmu njena disanja, jer sad ona više nije toliko razgledala moju drljotinu – o, moja prozračna nimfica! – koliko je čekala, mirno i radoznalo, da čarobni podstanar učini ono za čim gine od želje. Kao suvremeno dijete koje guta filmske časopise i zna sve o polaganom snimanju u krupnom planu, ona zacijelo ne bi smatrala nimalo čudnim da je odrasli prijatelj, stasit ljepotan... Ali kasno! Najednom je cijela kuća zabrujala od glasa govorljive Louise koja je pričala gospođi Haze,”što se bila netom vratila, o nekakvoj mrtvoj zvjerci što su je ona i Leslie Thomson (susjedin šofer) našli u podrumu – i, naravno, moja Lolita nije mogla propustiti takvu zanimljivu priču.
Nedjelja. Ona je varljiva, hirovita, nespretna, ona je puna opore dražesti nestašna curička. Nesnosno je privlačna od glave do pete (dao bih cijelu Novu Englesku za pero kakve popularne spisateljice!), od crne vrpce i ukosnica u kosi pa sve do malog ožiljka na donjem dijelu lijepo građenog lista na nozi (gdje ju je udario koturaljkom neki dječak u Piskyju), tik iznad bijele vunene čarapice. Upravo je otišla s mamom k Hamiltonovima – na proslavu rođendana, što li. Pamučna kockasta široka haljinica. Čini se da su joj dojke već lijepo razvijene. Suviše se žuriš, srce moje!
Ponedjeljak. Kišno jutro. ”Ces matins gris si doux...”30
Na meni je bijela pidžama s izvezenim ljiljanom na leđima. Nalik sam na jednog od onih nabuhlih paukova biserne boje kakvi se mogu naći u starim vrtovima. Sjedi usred blistave paučine i pomalo poteže sad ovu, sad onu nit. Moja je mreža razapeta po cijeloj kući, a ja sjedim u naslonjaču, kao prepreden čarobnjak, i osluškujem. Gdje je Lo? U svojoj sobi? Polako odižem svilenu zavjesu. Nema je, izišla je; upravo sam čuo isprekidan tresak valjka s toaletnim papirom što se okreće; ali slušna nit koju sam pustio za njom nije uhvatila njene korake od kupaonice donje sobe. Možda još pere zube (jedina higijenska radnja koju Lolita zaista usrdno obavlja). Ne pere. Upravo su se zalupila vrata kupaonice; treba, dakle, njuškati dalje po kući za tim divnim plijenom. Hajde da pustim svilenu nit u prizemlje. Uvjeravam se da nije u kuhinji, da ne zatvara, na primjer, bučno vrata hladnjaka niti sikće na mrsku mater (koja se zacijelo naslađuje cvrkutavim, suzdržljivo veselim telefonskim razgovorom, trećim od jutros). Pa ništa, pipajmo dalje i nadajmo se! Poput zrake prodirem u salon i utvrđujem da radio šuti (a mama još govori s gospođom Chatfield ili gospođom Hamilton, veoma tiho, smješka se, rumeni, pokriva dlanom slobodne ruke slušalicu, poriče i nagovještava da baš ne poriče zabavna govorkanja o podstanaru, ama prestanite, a sve to šapuće tako prisno kako inače nikad ne čini ta odrješita dama u običnu razgovoru). Moje nimfice, dakle, naprosto nema kod kuće! Otprhnula je! Pokazalo se da je moje tkanje duginih boja obična stara siva paučina, kuća je pusta, mrtva. Iznenada kroz poluotvorena vrata dopire Lolitino nježno smijuljenje: – Pojela sam vam svu slaninu, ali nemojte reći mami! – Ali kad izjurim iz sobe, nje više nema. Gdje si, Lolito? Pladanj s doručkom, koji je pomno pripremila domaćica i koji čeka da ga unesem u sobu, gleda me keseći se bezubo. Lolo! Lolito!
Utorak. Opet su oblaci spriječili izlet na ono nedostupno jezero. Nisu li to smicalice Sudbine? Jučer sam isprobavao pred ogledalom nove kupaće gaćice.
Srijeda. Danas mi je Hazetina, u kostimu i cipelama s niskim petama, rekla da ide u grad da kupi neki dar prijateljici svoje prijateljice, i pozvala me da pođem s njom, jer se ja, tobože, odlično razumijem u tkanine i parfeme. – Izaberite svoje najdraže čari! – propjevuši ona. Kako se mogao izvući Humbert, kao vlasnik kozmetičke tvrtke? Stjerala me je u škripac – između kućnog ulaza i automobila. – Požurite se! – viknula mi je kad sam počeo odviše brižljivo presamićivati svoje krupno tijelo da bih se uvukao u kola (svejednako se očajnički domišljajući kako da se spasim). Ona je već bila upalila motor i stala pristojnim riječima proklinjati neki teretnjak koji je išao natraške i okretao se, pošto je bio dovezao starici preko puta nova invalidska kolica; ali se tada iz salona razlegnu oštar glasić moje Lolite: – Hej, vi! Kamo ćete? Idem i ja! Čekajte me! – Nemojte je slušati! – prokriči Hazetina (i nehotice ugasi motor). Lo je, međutim, na nesreću moje lijepe vozačice, već potezala za kvaku na vratima s moje strane. – Ovo je zbilja previše – poče Hazetina, ali se Lola već bila ugurala, sva ustreptala od radosti: – Maknite malo tu svoju stražnjicu – reče mi. – Lo! – uzviknu Hazetina i pogleda me isprijeka nadajući se da ću istjerati grubijanku napolje. – Bit će zlo! – reče Lo (ne prvi put) i trgnu se unazad, kao i ja, pošto su kola jurnula naprijed. – Ovo je zbilja previše – reče Hazetina prebacujući bijesno u drugu brzinu. – Nisam još vidjela ovako neodgojeno dijete. I ovako nametljivo. A dobro zna da nije poželjna. I da je vrijeme da se okupa.
Prsti moje desne ruke bijahu pripijeni uz Lolitine traperice. Bila je bosa, na nožnim noktima bilo je tragova laka trešnjeve boje, a na jednom palcu flaster. Bože, što bih sve dao kad bih sad odmah mogao izljubiti te majmunske noge sitnih kostiju i dugih prstiju! Najednom je njena ruka kliznula u moju, pa sam cijelim putem do trgovine držao i gladio i stiskao tu vrelu šapicu, a da naša gardedama nije ništa ni slutila! Nosnice naše marlenolike šoferke sjale su, pošto su bile posijale ili potrošile svoju porciju pudera, a ona je neprekidno držala prpošan monolog o gradskom prometu, i smiješila se u profilu, i pućila usne u profilu, i treptala obojenim trepavicama u profilu; ja sam se pak molio – uzalud, nažalost – da nikad ne stignemo do trgovine.
Nemam više ništa drugo dodati osim da je Hazetina, prvo, kad smo se vraćali kući, zapovjedila maloj da sjedne otraga i, drugo, da je odlučila zadržati miris, koji sam ja izabrao, za svoje lijepe uši.
Četvrtak. Skupo plaćamo, burom i tučom, tropski početak mjeseca. U jednom svesku Enciklopedije mladih našao sam kartu Sjedinjenih Država i list tanka papira na kojem je nečija dječja ruka počela precrtavati tu kartu, a na poleđini, na drugoj strani nedovršenog obrisa Floride, nalazio se šapirografirani popis razreda škole u Ramsdaleu. To lirsko djelo znam već napamet.
Angel Grace
Austin Floyd
Beale Jack
Beale Mary
Buck Daniel
Byron Marguerite
Campbell Alice
Carmine Rose
Chatfield Phyllis
Clark Gordon
Cowan John
Cowan Marion
Duncan Walter
Falter Ted
Fantazia Stella
Flashman Irving
Fox George
Glave Mabel
Goodale Donald
Green Lucinda
Hamilton Mary Rose
Haze Dolores
Tloneck Rosaline
Knight Kenneth
McCoo Virginia
McCrystal Vivian
McFate Aubrey
Miranda Anthony
Miranda Viola
Rosato Emil
Schlenker Lena
Scott Donald
Sheridan Agnes
Sherva Oleg
Smith Hazel
Talbot Edgar
Talbot Edwin
Wain Lull
Williams Ralph
Windmuller Louise
Pjesma, prava pravcata pjesma! Kako je bilo čudno i slatko naći ”Haze Dolores” (nju!) u toj živoj sjenici imena, s tjelesnom stražom ruža, kako stoji kao kraljevna iz bajke između dvije družbenice! Pokušavam raščlaniti srke ushita u kralješnici koji obuzeli su me kad sam ugledao to ime među drugim imenima. Što me to tu uzbuđuje gotovo do suza (vrelih, opalnih, debelih suza koje prolijevaju pjesnici i ljubavnici) – što zapravo? Nježna anonimnost pod crnom čipkastom mantiljom (”Dolores”)? Apstraktnost zamjene redoslijeda imena i prezimena, što podsjeća na par dugačkih crnih rukavica ili krinku? Ne krije li se odgonetka u toj riječi ”krinka”? Ili je svagda užitak u čipkastoj tajni, u lepršavoj kopreni kroz koju se oči koje poznaješ samo ti, odabranik, mimogred smiješe samo tebi? A osim toga, mogu sasvim lijepo predočiti sebi ostatak toga šarenog razreda oko moje pepeljastoružičaste, dolorozne golubice. Vidim Grace Angel i njene zrele prišteve; Ginny McCoo i nogu koju vuče za sobom; Clarka iscrpena od onanije; Duncana, smrdljiva klauna; Agnesu i njene izgrizene nokte; crnokosu Rosu, bajnu Stellu koja daje da je diraju nepoznati muškarci; Wiliamsa, svađalicu i lopova; Flashmana kojeg žalim kao i svakog drugog otpadnika. A usred njih – ona, izgubljena među njima, gricka olovku, nastavnici je ne trpe, svi je dječaci gutaju očima, njenu kosu i vrat, moja Lolita!
Petak. Priželjkujem nekakvu užasnu katastrofu. Potres. Strahovitu eksploziju. Njena je majka neukusno ali brzo i zauvijek uklonjena sa zemlje, sa svim ostalim ljudima na nekoliko kilometara unaokolo. Lolita cvili u mom zagrljaju. Napokon slobodan, obljubljujem je usred razvalina. Ona se čudi, ja joj sve objašnjavam, zorno pokazujem, urličem. Puste i budalaste tlapnje! Da Humbert nije kukavica, mogao bi se grdno poigrati njome (iskoristiti njene posjete – jučer, na primjer, kad je opet bila u mojoj sobi, pokazivala mi svoje crteže, tipične školske radove). Humbert Hrabri mogao bi joj bez ikakve opasnosti ponuditi mito. A priprostiji, i praktičniji, čovjek lijepo bi se zadovoljio komercijalnim nadomjescima, ali za to treba čovjek znati kome da se obrati, a ja ne znam. Uza svu svoju muževnu vanjštinu, strašno sam bojažljiv. Moja se romantična duša sva trese od nekakve ljepljive drhtavice pri samoj pomisli da bi se mogla izleći kakva prljava jeziva afera. Dolaze mi u sjećanje ona bestidna morska čudovišta koja nam dovikuju: ”Mais allez-y, allez-y”31, Annabel kako skakuće na jednoj nozi navlačeći gaćice i ja kako je nastojim zakloniti, obuzet bijesom i mučninom.
Istoga dana, ali kasnije, mnogo kasnije. Upalio sam svjetlo da pribilježim što sam sanjao. Porijeklo sna mi je jasno. Za ručkom je Hazetina velikodušno izjavila da ćemo u nedjelju nakon mise, ako Meteorološki zavod obeća sunčan vikend, otići na jezero. Ležeći u postelji i raspaljujući sam sebi maštu prije spavanja, razmatrao sam konačni plan kako da što bolje iskoristim taj izlet. Potpuno mi je jasno da mama Haze ne trpi moju golubicu zato što je mala zagrijana za mene. Zamišljao sam kako ću na jezeru udobrovoljiti i mamicu. Odlučio sam da ću razgovarati samo s njom, ali da ću u zgodan trenutak reći da sam ostavio sat ili tamne naočale ondje, u onom šumarku, te ću odmah poći u šikaru sa svojom nimficom. Tu je stvarnost izblijedjela i potraga za naočalama pretvorila se u malu orgiju s nebično iskusnom, veselom i poslušnom Lolitom, koja se vladala tako kako je moj razum znao da se nipošto ne bi vladala u zbilji. U zoru sam progutao tabletu za spavanje i usnio san koji nije toliko bio nastavak mog snatrenja koliko njegova parodija. Vidio sam posve jasno, što je itekako značajno, jezero na kojem nisam još nikad bio; bilo je pokriveno tankom plohom leda smaragdne boje, koji je uzalud pokušavao probiti trnokopom neki kozičavi Eskim, iako su na šljunkovitoj obali cvjetali uvezani oleandri i mimoze. Uvjeren sam da bi mi doktorica Blanche Schwarzmann dala punu vreću austrijskih šilinga za ovaj libidosan koji bi odmah unijela u svoj libidosje. Ostatak je sna, nažalost, bio očito neoriginalan. Hazeta i Hazica jahale su oko jezera, a jahao sam i ja revno poskakujući, raskrečenih nogu, iako među njima nije uopće bilo konja, nego samo elastičan zrak – sitna omaška za koju je kriva rastresenost režisera sna.
Subota. Još mi lupa srce. Još se grčim i potiho kukam zbog neugodnosti koju sam doživio.
Pogled s leđa. Pruga zlaćane puti između bijele majice i bijelih hlačica. Nagnuta kroz prozor, ona makinalno kida lišće s jablana, zaokupljena živim razgovorom s dječakom koji raznosi novine (Kennethom Knightom, čini mi se) i koji stoji dolje, pošto je upravo vrlo točno i bučno bacio smotani Ramsdale Journal na ulazne stube. Počeo sam joj se prikradati iza leđa ”kao ubogi Lazar”, štono kažu pantomimičari. Ruke i noge su mi bile izbočene površine između kojih sam – više nego na koljenima – polagano puzio pomoću nekog neutralnog prijevoznog sredstva: ranjeni pauk Humbert. Trebalo mi je vrlo mnogo vremena da dopuzim do nje. Kao da sam je gledao dogledom s krive strane, primicao sam se njenu napetu dupencetu kao kakav paralitičar s mekanim, iskrivljenim udovima koje pokreće užasnim naporom volje. Naposljetku sam se obreo tik iza njenih leđa, ali mi je tada pala na um nesretna misao da se tobože našalim – da je zgrabim za šiju, što li – ne bih li prikrio svoju pravu igru, ali mi je ona kratko i oštro dobacila: – Ostavite me na miru! – (suviše grubo), na što se Humbert Ponizni povukao cereći se jezovito, a ništavna djevojčica, nadnesena nad ulicu, nastavila ćeretati.
Ali čujte sad što se poslije dogodilo! Nakon ručka sam se zavalio u nizak vrtni naslonjač i pokušavao čitati. Najednom su mi dvije hitre ruke prekrile oči; to mi se ona prikrala s leđa, kao da ponavlja, u nizu baletnih scena, moj jutrošnji manevar. Prsti kojima mi je nastojala zakloniti sunce bili su grimizni, a ona se grčevito kikotaia i trzala amo-tamo dok sam pružao ruku čas u stranu, čas natrag ne pokušavajući se, međutim, pridići. Pošao sam rukom po njenim hitrim i nekako kikotavim nogama, knjiga mi je spuznula s krila kao saonice, a gospođa Haze se došetala i milostivo rekla: – Samo je dobro odalamite ako vam smeta u vašim razmišljanjima. Kako ja volim ovaj vrt – nastavila je bez uzvičnika. – A ovo sunce, zar nije božanstveno (ovaj put opet bez upitnika). – I nesnosna gospa uzdahnu tobože blaženo, svali se na travu i zagleda u nebo poduprijevši se raširenim rukama za leđima, a tada najednom stara siva teniska lopta preskoči preko nje i iz kuće dopre Lolitin ponešto uznosit glas: – Pardonne, maman32. Nisam tebe gađala. – Dakako da nisi, žarko moje, pahuljasto janje!

12.
Tu je kraj zapisaka u dnevniku.
Iz njih proizlazi da je, uza svu vragovu domišljatost, njegov plan bio vazda isti. Najprije me je sablažnjavao, a onda osujećivao moje namjere i ostavljao me s tupom boli u samu korijenu mog bića. Ja sam točno znao što hoću i kako da to postignem a da ne okrnjim njenu čednost. Uostalom, bio sam stekao neka iskustva u toku dugih godina druženja sa svojom manijom. Obljubio sam očima više nimfica prošaranih suncem u javnim parkovima; probijao sam se višeput, oprezno i odvratno kao kakav razvratnik, u najnatrpaniji i najtopliji kut gradskog autobusa u kojem je visilo o remenju mnoštvo učenica. Ali sad, u ova tri tjedna, sve moje bijedne lukavštine bile su uzaludne. Obično je tome bila kriva Hazetina (koja se, kao što je čitalac zacijelo zapazio, više bojala da Loliti ne bude lijepo sa mnom, nego da se ja osladim Lolitom). Divlja strast koja se bila razbuktala u meni prema toj nimfici – prvoj nimfici u mom životu koju sam mogao dohvatiti svojim nespretnim, bolnim i bojažljivim pandžama – zacijelo bi me opet bila otjerala u sanatorij, da vrag nije shvatio da mi treba dati izvjesno olakšanje, ako želi da se i dalje poigrava sa mnom.
Čitalac je jamačno zapazio još nešto, zanimljivu fatamorganu jezera. Bilo bi logično da mi je Mr McFatum (kako bih najradije okrstio tog svog vraga) priredio kakvu malu čast na obećanom žalu, u predviđenom boriku. Međutim, u Hazetininoj zamisli krila se podvala; ona mi nije rekla da će s nama na izlet poći i Mary Rose Hamilton (crnomanjasta mala ljepotica) i da će se nimfice došaptavati po strani, i igrati se po strani, i zabavljati posve odvojeno od nas, dok gospođa Haze i njen naočiti podstanar budu ozbiljno razgovarali, onako golišavi, daleko od radoznalih očiju. Pa ipak su tuđe oči zavirivale, a jezici klepetali.
Kako je čudnovat život! Trudimo se da odbijemo od sebe upravo one snage sudbine koje smo htjeli pridobiti za se. Prije nego što sam ja došao k njima, moja je gazdarica kanila pozvati neku staru usidjelicu, gospođu Phalen (čija je majka služila u Hazetininoj obitelji kao kuharica), da stanuje s Lolitom i sa mnom, a ona je sama, činovnica u duši, htjela potražiti neko namještenje u obližnjem velegradu. Ona je vrlo jasno predviđala cijelu situaciju; dolazi pogrbljeni Herr Humbert s naočalima na nosu, sa svojim srednjoevropskim velikim kovčezima, i počinje ga pokrivati prašina u njegovu kutu, onako zatrpana gomilom knjiga starostavnih; omražena, ružna kćerkica pod strogim je nadzorom gospođice Phalen, koja je već jednom, 1944. godine, držala Lo pod svojim jastrebinjim krilom (Lo bi zadrhtala od ogorčenja kad bi se sjetila tog ljeta), a gospođa Haze radi u jednoj otmjenoj tvrtki. Ali je jedan prilično običan događaj poremetio cijeli taj plan. Gospođa Phalen slomila je kuk u Savannahu (država Georgia) onog istog dana kad sam ja stigao u Ramsdale.

13.
U nedjelju, nakon spomenute subote, bilo je zaista onako lijepo vrijeme kako su meteorolozi bili predvidjeli. Vrativši na stolac za vratima pladanj s ostacima svog doručka, koji je moja dobra gazdarica trebalo da odnese kad joj bude zgodno, prišuljao sam se ogradi na odmorištu u svojim iznošenim papučama (jedino što je u mene bilo iznošeno), oslušnuo i razabrao ovo.
Opet je bilo gužve. Gospođa Hamilton je telefonirala da njena kćerka ”ima temperaturu”. Gospođa Haze je kazala svojoj kćeri da će morati, prema tome, odgoditi izlet. Prijeka mala Haze kazala je velikoj mirnoj Haze da onda ne ide s njom u crkvu. Majka je na to rekla: – Dobro – i otišla sama.
Na odmorište sam bio izašao odmah nakon brijanja, sa sapunicom u ušima, još uvijek u bijeloj pidžami s izvezenim različkom (a ne ljiljanom) na leđima. Brže-bolje sam otro sapunicu, namirisao kosu i pazuha, obukao skerletni svileni kućni kaput i, pjevušeći nervozno sebi u bradu, pošao u potragu za Lo.
Želim da moji učeni čitaoci sudjeluju u prizoru koji ću sad ponovo odigrati, želim da razmotre svaku pojedinost i da se sami uvjere kakvom je obzirnošću i čednošću prožeta cijela ta muškatnoslatka zgoda, ako se na nju gleda ”nepristojno i samilosno”, kako se izrazio moj branitelj u privatnom razgovoru sa mnom. Pa, da počnemo! Preda mnom je teška zadaća.
Glavna osoba: Humbert Pjevuckavi. Vrijeme radnje: lipanjsko nedjeljno jutro. Mjesto: salon obasjan suncem. Rekviziti: stari prugasti otoman, ilustrirani časopisi, gramofon, meksičke drangulije (pokojni Harold E. Haze – Bog mu duši dao lako! – začeo je moju dušicu u doba sijeste, u plavoj sobi, na svadbenom putovanju u Vera Cruzu, pa je sad po cijeloj kući bilo suvenira, među njima i Dolores). Toga je dana imala na sebi krasnu pamučnu haljinicu koju sam već bio jednom vidio, ružičastu, s tamnoružičastim kockama, kratkih rukava, usku u struku a dolje široku, a da bi raspored boja bio potpun, nacrvenila je bila usne i držala u rukama lijepu, banalnu, edenski rumenu jabuku. Samo što nije bila obuvena za izlazak, nego je imala na nogama čarapice i papuče, a bijela svetačna torbica ležala je, odbačena, pokraj gramofona.
Srce mi je zalupalo kao bubanj kad je sjela na divan do mene (haljina joj se bila nadula pa splasnula) i počela se igrati blistavom jabukom. Bacala ju je uvis, u čestice prašine na suncu, i hvatala je uz pljeskav, gladak i šupalj zvuk.
Humbert Humbert joj uhvati jabuku u zraku.
– Vratite mi je! – molila me je pokazujući mramoraste ružičaste dlanove. Vratio sam joj je. ”Delišez”. Zgrabila ju je i zagrizla u nju, a meni je srce bilo kao snijeg pod tankom grimiznom kožicom. Onako majmunski hitro kako je već umjela ta američka nimfica, istrgla mi je iz ruku časopis koji sam bio mehanički otvorio (šteta što filmska vrpca nije zabilježila neobične šare, monogramsku isprepletenost naših istodobnih ili podudarnih pokreta). Držeći u jednoj ruci nagrizen plod koji joj nije nimalo smetao, Lolita uze brzo i silovito prelistavati časopis tražeći sliku koju je htjela pokazati Humbertu. Napokon ju je našla. Hineći zanimanje, približio sam joj se toliko da mi je njena kosa dotakla sljepoočnicu, a gola ruka načas očešala obraz dok je zapešćem brisala usta. Zbog sjajne omaglice kroz koju sam gledao sliku, sporo sam reagirao na nju, pa je Lolita nestrpljivo protrljala jedno koljeno o drugo i lupila se. Slika se probila kroz maglu: poznati slikar-nadrealist leži poleđuške na plaži, a uz njega, također poleđuške, leži sadreni odljev Venere Miloske, napola prekriven pijeskom. Ispod slike je pisalo: ”Slika tjedna”. Munjevito sam joj oteo taj mrski časopis. U idućem trenu ona se sva navalila na mene pokušavajući mi tobože preoteti časopis. Uhvatih je za tanki zglob na ruci. Časopis otprhnu na pod kao usplahirena kokoš. Lolita se istrgnu, odmaknu i obrete u kutu divana desno od mene. Zatim mi to drsko derište jednostavno prebaci noge preko koljena.
Do tada sam već bio gotovo izludio od nadraženosti; ali sam bio i lukav kao luđak. Sjedeći i dalje na divanu, uspio sam nekako, s pomoću cijelog niza vrlo opreznih kretnji, dogurati svoju zakrabuljenu požudu do njenih bezazlenih nogu. Nije bilo baš lako odvući pozornost djevojčice dok sam se namještao u najpovoljniji položaj. Govoreći brzorečicom, gubeći dah i ponovo dolazeći do njega, hineći nenadanu zubobolju da bih objasnio prekide u blebetanju, i neprekidno gledajući u duhu kao manijak svoj daleki žarki cilj, krišom sam pojačao ono čarobno trenje koje je uklanjalo, u iluzornom ako ne u stvarnom smislu, fizički neodstranjivu ali psihološki sasvim beznačajnu zapreku (tkaninu pidžame i skut kućnog kaputa) postavljenu između težine dviju preplanulih nogu, što su mirovale na mom krilu, i skrivenog tumora moje neizrecive strasti. Pošto sam u toku svog blebetanja slučajno natrapao na riječi koje sam mogao lako ponavljati, počeo sam recitirati, ponešto krivo, neku glupu pjesmicu koja je te godine bila u modi: – O, Carmen, mala moja Carmen, sjeti se tara... i gitara, i bara, i žara, tratata – automatska besmislica koju sam iskrivljavao i baš time – to jest posebnim čarima frfljanja – opčinjavao moju Carmen, a za sve sam to vrijeme bio u smrtnom strahu da me iznenada ne omete kakva stihijska nesreća, da mi ne oduzme moje zlatno breme, u osjećanje kojega se usredotočilo cijelo moje biće, i taj me je strah tjerao da se u početku suviše žurim, što se ne slaže s ujednačenošću svjesnog uživanja. Ona je uskoro počela preuzimati od mene barove i barmene, gitare i gitariste, prihvaćala je i popravljala napjev koji sam ja izokretao. Bila je muzikalna i puna jabučnog soka. Noge su joj se malko trzale na mom živom krilu, a ja sam ih gladio. I tako je napola ležala u desnom kutu divana, učenica u bijelim čarapicama, i gutala svoj iskonski plod, pjevala kroz njegov sok, papuča joj spala na pod pa je trljala petom, na kojoj se još jedva držala čarapica, po hrpi starih časopisa naslaganih lijevo od mene na divanu – a svaki njen pokret, svaki potez i njihaj pomagali su mi da prikrijem i unaprijedim sustav taktilnog odnosa između ljepotice i zvijeri, između moje sputane, razjarene zvijeri i ljepote onog ustreptalog tijela u djevičanskoj pamučnoj haljinici.
Pod hitrim vršcima prstiju osjećao sam kako se lagano kostriješe dlačice na njenim goljenicama. Bio sam sav u jetkoj, ali zdravoj jari koja je obavijala Dolly Haze kao ljetna izmaglica. Ah, neka samo ostane tako, neka zauvijek ostane tako... Ali se ona izvila da baci u kamin ostatak izjedene jabuke, i njena mladenačka težina, njena bestidna nevina bedra i okruglo dupence promijeniše malko položaj prema mom napregnutom krilu što se mučilo i u potaji radilo, te su se i moji osjećaji iznenada tajanstveno izmijenili. Bio sam u stanju u kojem ništa nije bilo važno osim plime radosti što je vrila u mom tijelu. Ono što je počelo kao slasno rastezanje moga skrivenog korijena pretvorilo se u žarku ustreptalost koja je sad dosegla stanje potpune sigurnosti, samopouzdanja i spokojnosti, stanje koje inače ne postoji u svjesnom životu. Pošto se duboki, žestoki užitak bio učvrstio i već se primakao konačnom grču, mogao sam nastaviti polakše da bih produljio blaženstvo. Realnost Lolite bila je uspješno ukinuta. Zamišljeno sunce damaralo je u izmišljenim jablanima. Bili smo sami, kao u kakvoj božanstvenoj tlapnji. Gledao sam je, onako ružičastu, u zlaćanoj prašini, onkraj koprene zanosa kojim sam gospodario, koji ona nije osjećala i koji je njoj bio tuđ, i sunce joj je poigravalo na usnama, i usne su joj, očito, još izgovarale riječi o Carmen i barmenu, koje više nisu dopirale do moje svijesti. Sad je sve bilo spremno. Živci uživanja bijahu obnaženi. Krauzeove čestice ulazile su u fazu raspomamljenosti. I najmanji bi pritisak bio dovoljan da izbije rajska bura. Ja više nisam bio Humbert Lovački Pas, pseto tužnih očiju koje je zagrlilo cipelu što će ga sad nã udariti. Bio sam iznad smiješnih nezgoda, izvan dohvata kazne. U haremu što sam ga bio sam podigao bio sam moćan, zadovoljan Turčin koji navlaš, slobodno, potpuno svjestan svoje slobode, odgađa čas kad će izvoljeti uistinu obljubiti svoju najmlađu i najkrhkiju robinjicu. Viseći na rubu te razbludne provalije (izvanredan položaj fiziološke ravnoteže koji se može usporediti s nekim tehničkim postupcima u književnosti i glazbi), svejednako sam ponavljao za Lolitom slučajne, besmislene riječi – Carmen, karmin, kamin, kamen, amen – kao kad čovjek govori i smije se u snu, a dotle se moja presretna ruka kradom penjala uz njenu nogu obasjanu suncem, sve do granice koju dopušta minimalna pristojnost. Dan prije se bila udarila u glomaznu škrinju u predsoblju, pa sam joj sad govorio predišući: – Gledaj, gledaj što si uradila, pogledaj samo! – jer se, kunem se, zaista žućkasta masnica ocrtavala na njenu dražesnom nimfičanskom bedru koje sam svojom kosmatom ručetinom masirao i polagano obuimao – a kako su joj gaćice bile minijaturne, ništa nije priječilo mom mišićavom palcu da se probije do vrele udubine njenih prepona – baš kao što čovjek škaklja i miluje zasmijano dijete – eto tako, i samo tako, a ona je na to iznenada nekako prodorno uzviknula: – Ma nije to ništa! – i počela se previjati i grčiti i zabacila glavu, i ugrizla se za vlažnu i blistavu donju usnu, i napola se okrenula od mene, a moja jecava usta, gospodo porotnici, malne su joj dotakla goli vrat dok sam gasio o njenu lijevu butinu posljednji drhtaj najduljeg zanosa koji je ikad osjetilo ijedno ljudsko ili demonsko biće.
Odmah nakon toga – baš kao da smo se do tada hrvali i kao da je sad moj stisak popustio – ona se skotrljala s otomana i skočila na noge – bolje reći na jednu nogu – da digne slušalicu strahovito bučnog telefona, koji je možda zvonio već cijelu vječnost dok je moj sluh bio isključen. Stajala je i treptala očima, zajapurena i raščupana, a pogled joj je klizio po meni isto kao što je klizio po pokućstvu i, za sve vrijeme dok je slušala ili govorila (s majkom koja joj je nalagala da dođe na ručak k Chatfieldovima – a ni Lo ni Hum nisu još znali što smjera to nesnosno zanovijetalo), lupkala je po rubu telefonskog stolića papučom koju je držala u ruci. Hvala Bogu dragom, ništa nije primijetila!
Izvadivši šareni svileni rupčić na kojem se njen lutajući pogled načas zaustavi, obrisah znoj s čela i, obuzet blaženstvom rasterećenja, dovedoh u red svoje kraljevske haljine. Ona je još razgovarala s majkom, nagađala se s njom (moja mala Carmen je tražila da dođu po nju autom) dok sam ja, pjevajući sve glasnije i glasnije, ustrčao uza stube i pustio u kadu debeo mlaz vode obavijene parom.
A sad ću biti toliko slobodan da navedem riječi spomenute pomodne pjesmice, ili barem ono što sam upamtio od nje, jer mi se čini da je nikad nisam pravo ni znao. Evo, dakle, tih riječi:
O, Carmen, mala moja Carmen, sjeti se tara
Tatatatam – taraba oko fontane,
I gitara, i bara, i žara, i para.
I svih svojih nevjera ispod platane!
I onog grada gdje na glavi dubih,
I posljednje svađe tarata – tuci,
I onog metka kojim te ubih,
Koltom koji mi sad je u ruci...
(Bit će da je tip izvadio kolt i prosvirao mozak svojoj dragani).

14.
Ručao sam u gradu – odavno nisam bio tako gladan. Kad sam se vratio, kuća je još bila obezlolićena. Proveo sam poslijepodne u snatrenju, razmišljanju i blaženom prežvakavanju svojih jutrošnjih doživljaja.
Bio sam ponosan. Ukrao sam med orgazma a da nisam okaljao maloljetnicu. Nisam joj učinio ama baš ništa nažao. Mađioničar mi je nalio mlijeka, melase i pjenušava šampanjca u novu bijelu torbicu mlade dame – jedan, dva, tri, i torbica je ostala netaknuta. Tako sam i ja obzirno ostvario svoj sramotni, žarki, grešni san, a Lolita je ostala živa i zdrava – i ja isto tako. Stvorenje koje sam onako pomamno obljubio nije bila ona, nego plod moje mašte, druga, izmišljena Lolita, koja je bila možda još stvarnija od prave, koja se poklapala s njom i sadržavala je, koja je lebdjela između mene i nje, bez volje i svijesti, pa čak i bez vlastita života.
Djevojčica nije ništa ni slutila. Ja joj nisam ništa učinio. I ništa me nije priječilo da ponovim taj čin koji je na nju tako slabo djelovao kao da je ona fotografski lik što titra na platnu, a ja krotak grbavac što onanira u mraku. Dan je polako prolazio, miran i zreo, i činilo se da je visoko sočno drveće upućeno u tajnu.
Žudnja me za njom počela ponovo još jače mučiti. ”Neka se što prije vrati” – molio sam se u sebi pozajmljenom Bogu – ”i neka se, dok mamica bude u kuhinji, ponovi prizor na otomanu, tako je grozno obožavam!”
Ne, ”grozno” nije prava riječ. Radost koju je u meni budila pomisao na nove zanose nije bila grozna, nego dirljiva. Dirljiva zato što sam, usprkos neugasivom žaru svoje požude, najiskrenije i najobzirnije kanio sačuvati čednost toga dvanaestogodišnjeg djeteta.
A sad da čujete kako sam bio nagrađen za svoje muke. Lolita se nije vratila s majkom, nego je otišla s Chatfieldovima u kino. Stol je bio prostrt za dvoje, raskošnije nego inače – na njemu su gorjele svijeće, molim vas lijepo! U toj izvještačenoj atmosferi Hazetina je ovlaš dodirivala srebrni pribor s obje strane tanjura kao da svira na klaviru, i smiješila se svom praznom tanjuru (držeći se dijete), i pitala me kako mi se sviđa salata (koju je pripravila po receptu iz nekog ženskog časopisa). Zanimalo ju je također prija li mi hladna govedina. Rekla je da je prekrasno provela dan. Divna je osoba ta gospođa Chatfield. Phyllis (kćerka) odlazi sutra na ljetovanje. Na tri tjedna. Odlučeno je da i Lolita ode za njom u četvrtak. Umjesto da čeka do srpnja, kako je prije bilo planirano. I ostat će dulje od Phyllis. Sve dok ne počne škola. Krasna perspektiva, sirotice moja!
Ah, kako me je to potreslo! Pa to je značilo da mi otimaju moje zlato baš kad je u potaji postalo moje! Da bih nekako objasnio svoje neraspoloženje, morao sam se ponovo poslužiti onom istom zuboboljom koju sam već jutros bio simulirao. Mora da je taj zub bio neki golem kutnjak, a proces veličine trešnje!
– Mi imamo u gradu izvrsnog zubara – reče Hazetina. – I još nam je k tome susjed, doktor Quilty, rođak onog poznatog dramatičara. Mislite da će proći? Pa dobro, kako hoćete! Na jesen ću dati da stavi Lo na prednje zube ”kvačicu”, kako je govorila moja majka. Možda će je to malo obuzdati. Bojim se da vam je ovih dana strašno dosađivala. A sve bih rekla da ćemo imati još dva-tri burna dana dok ne ode. Isprva je odlučno odbila da ide, i moram priznati da sam je ostavila kod Chatfieldovih samo zato što sam se bojala ostati s njom nasamo dok je tako raspoložena. Možda će je film umiriti. Phyllis je slatka curica i Lolita nema ama baš nikakva razloga da je ne trpi. Vjerujte mi, monsieur, da mi je zbilja žao što vas boli zub. Bilo bi mnogo pametnije da mi dopustite da sutra ujutro nazovem Ivora Quiltija, ako vas još bude bolio. I, znate, ja mislim da je za djevojčice ljetno logorovanje mnogo korisnije – i mnogo pametnije, kako ja obično kažem – nego lješkariti na travnjaku u predgrađu i mazati se maminim ružom, i dosađivati stidljivom gospodinu u njegovu poslu, i još uz to praviti scene zbog najmanje sitnice.
– A jeste li sigurni da će ona biti zadovoljna ondje? – prozborih napokon (bijedno, strašno bijedno!)
– Neka samo pokuša biti nezadovoljna! Uostalom, ondje se život ne sastoji samo u zabavljanju. Logor vodi Shirley Holmes – sigurno ste čuli za nju – ona je napisala onu knjigu Učenice oko logorske vatre. Život u ljetnom logoru pomoći će Dolores Haze da se razvije u svakom pogledu – u pogledu zdravlja, karaktera, obrazovanja, a osobito u pogledu osjećaja odgovornosti prema drugima. Hoćete li da prenesemo svijeće na verandu? Ili ćete radije leći i uzeti nešto protiv bolova?
Uzeti nešto protiv bolova...

15.
Sutradan su one otišle u grad da kupe potrebne stvari za ljetno logorovanje. Svaki novi dio odjeće ili obuće djelovao je na Lo čarobno. Za večerom je opet, čini se, bila zajedljivo raspoložena, kao i obično. Odmah nakon večere otišla je u svoju sobu da se zadubi u stripove nabavljene za kišne dane u logoru Cue. Do četvrtka ih je pregledala tako temeljito da ih nije ni ponijela sa sobom.
I ja sam se povukao u svoj brlog i sjeo da pišem pisma. Moj je plan sad bio da odem na more i da se vratim do početka školske godine i nastavim živjeti kod Hazeovih, jer sam već znao da ne mogu bez te djevojčice.
U utorak su opet otišle u kupovinu, a mene su zamolile da se javim na telefon ako nazove upraviteljica logora. Ona je zaista nazvala, a nakon nekoliko tjedana imali smo priliku da se prisjetimo tog našeg ugodnog razgovora. Toga je utorka Lo večerala u svojoj sobi. Pošto se opet porječkala s majkom, proplakala je i, kao što se već i prije događalo, nije htjela da je vidim uplakanu; kako je imala posebno nježnu put, crte lica bi joj se, nakon gorka plača, raskvasile i nabuhle i postale pretjerano zamamne. Njena pogrešna predodžba o mom estetskom ukusu nebično me je žalostila, jer ja naprosto obožavam onu primjesu botičelijevske ružičaste boje, onaj jarki obrub oko upaljenih usana, one mokre, slijepljene trepavice, a osim toga, taj njen sramežljivi hir oduzimao mi je, naravno, mogućnost da je tobože tješim...
Ipak, nije sve bilo tako jednostavno kako sam mislio. Dok sam sjedio s gospođom Haze u mraku na verandi (neotesani je vjetar pogasio njene crvene svijeće), ona se turobno nasmiješila i rekla:
– Moram vam priznati da sam rekla Loliti da njezin obožavani Humbert potpuno odobrava plan o logorovanju, i tada je, eto, ona napravila cijeli skandal pod izlikom da se tobože želimo otresti nje. Ali je pravi razlog taj što sam joj rekla da ćemo sutra zamijeniti nekakve suviše moderne stvari, koje me je natjerala da joj kupim, za nešto skromnije. Ona, znate, smatra sebe za filmsku zvjezdicu, a ja je smatram za zdravo, snažno, ali ružno derište. U tome je, mislim, korijen naših poteškoća.
U srijedu sam uspio uloviti Lolitu nasamo na nekoliko sekundi; to se zbilo na odmorištu gdje je ona, u tijesnoj majici i bijelim hlačicama umrljanim straga nečim zelenim, prekopavala po škrinji. Rekao sam joj nešto što je trebalo biti prijazno i smiješno, ali je ona samo prezirno otpuhnula a da me nije ni pogledala. Zdvojni, umirući Humbert nespretno ju je pogladio pa trtičnoj kosti, a ona ga je snažno odalamila kalupom za cipele pokojnog Hazea. – Izdajico – rekla je, na što sam se odvukao niza stube držeći se veoma uvrijeđeno. Nije se udostojila večerati s Humbertom i mamom; oprala je kosu i legla sa svojim budalastim knjižicama. A u četvrtak ju je njena ravnodušna mati odvezla u logor Cue.
Kao što su pisali malo veći pisci od mene: ”Čitaocu neće biti teško zamisliti...” i tako dalje. Uostalom, možda ću tom famoznom zamišljanju dati nogom u tur. Ja sam znao da ću ostati zaljubljen u Lolitu do kraja života; ali sam isto tako znao da ona neće dovijeka ostati Lolita. Na Novu godinu bit će joj trinaest ljeta. Za dvije-tri godine neće više biti nimfica, nego ”mlada djevojka”, a poslije ”studentica” – užas nad užasima! Riječi ”do kraja života” odnose se samo na moju strast, samo na onu Lolitu koja se postojano održavala u mojoj krvi. A Lolitu koja je sad bila dostupna mom opipu i vidu, njuhu i sluhu, Lolitu prodorna glasa i blistave smeđe kose, ravne sprijeda, valovite sa strane, s uvojcima straga, Lolitu kojoj vrat bijaše vreo i ljepljiv, a rječnik vulgaran – ”jezivo”, ”gala”, ”perfa”, ”seljo”, ”kit” – tu Lolitu, moju Lolitu morao je bijedni Katul zauvijek izgubiti.
I kako sam onda mogao živjeti bez nje dva ljetna, besana mjeseca? Puna dva mjeseca od dvije preostale godine njena nimfičanstva! Možda ne bi bilo zgorega, mislio sam, da se prerušim u sumornu, staromodnu djevojku, nezgrapnu Mademoiselle Humbert, pa da razapnem svoj šator u blizini logora Cue, i da se nadam da će tamošnje nimfice, riđe od sunca, zagrajati: ”Oh, hajde da primimo k sebi ovu izbjeglicu duboka glasa!” i odvući do svoje vatre žalosnu, snebivljivu i nasmiješenu Berthe au Grand Pied33. Berthe će spavati s Dolores Haze!
Puste, isprazne sanje! Dva mjeseca divote, dva mjeseca nježnosti bit će zauvijek protraćeni, a ja nisam mogao ništa učiniti protiv toga, mais rien34!
Ipak je taj četvrtak čuvao za me kap rijetka meda u svojoj žirnoj kapici. Trebalo je da gospođa Haze odveze kćerku u logor rano ujutro, i kad su do mene doprli različiti glasovi povezani s odlaskom, skotrljao sam se s postelje i izvirio na prozor. Dolje pod jablanovima već je brektao automobil. Na pločniku je stajala Louise zaklanjajući rukom oči, kao da se mala putnica već gubi u niskom sjaju jutarnjeg sunca. Pokazalo se da je ta gesta bila preuranjena. – Požuri se! – viknula je Hazetina sjedeći za upravljačem. Moja Lolita, koja se već bila napola uvukla u kola i taman htjela zalupiti vratima, spustiti prozor i mahnuti rukom Louisi i jablanovima (ni nju ni njih nije joj više bilo suđeno vidjeti), prekinula je načas tok sudbine; pogledala je gore i pojurila natrag u kuću (dok se majka derala za njom kao luda). Čas kasnije začuo sam korake svoje ljubljene na stubama. Srce mi je bilo toliko naraslo da umalo što nije zaklonilo cijeli svijet. Potegao sam gore hlače pidžame i otvorio širom vrata; u isti mah je Lolita dotrčala do mene, topćući, predišući, u svojoj najtanjoj haljinici, i već je bila u mom zagrljaju, i nevina su joj se usta topila pod žestokim pritiskom tamnih muških čeljusti – o, drhtavo moje lane! U idućem trenu čuo sam je – živu, nesilovanu – kako bučno trči niza stube. Tok sudbine se nastavio. Zlaćana se goljenica uvukla, vrata se na automobilu zalupila – ponovo se otvorila i još jače zalupila – i vozačica je naglo odvezla moje zlato upravljajući oštro volanom i popraćujući krivljenjem usana crvenih kao guma svoje gnjevne nečujne riječi, a dotle je, neopažena ni od koga osim mene, gospođica Vizavi, bolesna starica, slabašno ali u pravilnim razmacima mahala sa svoje verande obrasle vinovom lozom.

16.
Dlan mi je još bio pun osjećaja glatkoće, nalik na dodir bjelokosti, Lolitinih djetinjih udubljenih leđa, njene skliske glatke kože pod laganom haljinicom koju sam pomicao rukom gore-dolje dok sam je držao u naručju. Odjurio sam u njenu nepospremljenu sobu, otvorio vrata ormara i zaronio u hrpu rublja koje je bila nosila. Posebno se dobro sjećam neke ružičaste tkanine, iznošene i poderane, koja je duž šava vonjala po nečemu jetkom. U nju sam zamotao Humbertovo golemo, prepuno srce. U meni je već bio uzavro ognjeni kaos – ali sam morao sve to ostaviti i brže-bolje se sabrati, jer mi je u tom trenutku dopro do svijesti baršunasti glas služavke koja me je tiho zvala sa stuba. Rekla mi je da ima poruku za mene i, pošto je na moje automatsko ”Hvala” uzvratila prijaznim ”Nema na čemu”, ostavila mi u drhtavoj ruci neobično čisto pismo bez marke i bez ispravaka.
”Ovo je priznanje: volim Vas (tako je počinjalo pismo i ja sam u jednom iskrivljenom času pomislio da je ta histerična škrabotina učenička črčkarija). Neki dan, u nedjelju, u crkvi – sram Vas bilo, nevaljalče, što niste htjeli doći da vidite krasne nove oslikane prozore na njoj – jest, tek u ovu posljednju nedjelju, kad sam upitala Gospoda Boga što da radim, rečeno mi je da postupim ovako. Drugog izlaza nemam. Volim Vas od prvog trenutka kad sam Vas ugledala. Ja sam strastvena i osamljena žena, a Vi ste ljubav moga života.
Sada ste, dragi moj, najdraži moj, mon cher, cher Monsieur35, ovo pročitali; sada sve znate. Stoga Vas molim da smjesta spremite svoje stvari i otputujete. Ovo Vam nalaže Vaša stanodavka. Odlazite! Napolje! Départez!36 Ja ću se vratiti do večere ako budem vozila sto trideset kilometara na sat tamo i natrag, ako se ne slupam (uostalom, što bi koga bilo briga?), i ne želim da vas nađem u kući. Molim Vas, molim Vas, otputujte smjesta, sad odmah, nemojte ni čitati do kraja ovo smiješno pisamce! Idite! Zbogom!
Situacija je, mon chéri37, posve jednostavna. Ja, naravno, znam sasvim pouzdano da za Vas ne značim ništa, baš ništa. Ma dobro, Vi rado ćaskate sa mnom (i šalite se sa mnom, sirotom), zavoljeli ste naš gostoljubivi dom, moje najmilije knjige, moj lijepi vrt, pa čak i nestašluke moje bučne kćerkice; ali ja Vama nisam – ništa. Je li tako? Tako je. Baš ništa. Ali, ako Vi, kao Evropljanin i mračni romantičar, zaključite, pošto pročitate ovo moje ”priznanje”, da sam dovoljno privlačna da se okoristite ovim pismom i da se upustite u ”avanturu” sa mnom, onda znajte da će to biti zločin – veći zločin nego da ste silovali oteto dijete. Vidite, dragi, kad biste odlučili da ostanete, kad bih Vas još našla ovdje – što se, naravno, neće dogoditi pa zato i mogu ovako fantazirati – sama činjenica da ste ostali mogla bi značiti samo jedno, da želite postati za me ono isto što ja želim postati za Vas – životni drug – i da ste spremni zauvijek vezati svoj život s mojim i biti otac moje kćerke.
Dopustite mi, najdraži moj, da još časak buncam i bulaznim; ta znam da ste već razderali ovo pismo, a njegove ostatke (nečitljivo) u vrtlog klozeta. Najmiliji moj, mon trés, trés cher, da znaš kakvo sam Ti brdo ljubavi podigla tijekom ovoga čarobnog mjeseca lipnja! Znam kako ste Vi suzdržljivi i koliko u Vama ima nečega ”britanskog”. Možda će Vaša starosvjetska zakopčanost, Vaš osjećaj za doličnost biti povrijeđeni otvorenošću jedne bijedne Amerikanke! Vi koji krijete svoje najsnažnije porive, zacijelo smatrate da sam ja bestidna budala što Vam ovako otvaram svoje nesretno ranjeno srce. U prošlosti sam doživjela mnoga razočaranja. Gospodin Haze je bio krasan čovjek, dobra duša, ali, jao, dvadeset i pet godina stariji od mene tako da... ali, ostavimo prošlost na miru! Dragi moj, Tvoja je radoznalost sad valjda potpuno zadovoljena, ako me nisi poslušao i ako si pročitao ovo pismo do njegova gorkog kraja. Uostalom, to i nije važno. Uništi ga i – otputuj! Nemoj zaboraviti ostaviti ključeve na stolu u svojoj sobi! I neku adresu da ti mogu poslati poštom dvanaest dolara koje si platio za sobu do kraja mjeseca! Zbogom, mili moj! Moli se za mene – ako se ikad moliš!
C. H.”
Svega se ovog sjećam, i to od riječi do riječi (uključujući i iskrivljene francuske izraze). Pismo je bilo u najmanju ruku dvaput duže. Izostavio sam lirsko mjesto koje sam tada uglavnom preskočio, a koje se odnosilo na Lolitina brata koji je umro kad mu je bilo dvije godine, a Loliti četiri; iznosila se pretpostavka da bih ga ja veoma zavolio da je ostao živ. Čekajte da se sjetim što je još bilo. A, da! Dopuštam da su riječi ”u vrtlog klozeta” (gdje je pismo zaista i završilo) moj prozaični dodatak. Ona me je vjerojatno molila da naložim nekakvu posebnu vatru da spalim tu njenu poslanicu.
Prvo što sam osjetio bilo je gađenje, a onda se javila želja da kidnern. Zatim sam osjetio kao da mi se nečija mirna prijateljska ruka spustila na rame i upozorila me neka se ne žurim. Poslušao sam je. Oporavio sam se od zaprepaštenja i opazio da sam još u Lolitinoj sobi. Reklama preko cijele stranice istrgnuta iz nekog luksuznog časopisa bila je prikucana na zid iznad postelje, između njuške nekog pjevača zabavne glazbe i dugih trepavica neke filmske glumice. Ta fotografija u boji prikazivala je crnomanjastog mladog muža u čijim je irskim očima bilo nečega izmoždenog. On je reklamirao kućni kaput (te i te ”kuće”) i držao pred sobom za oba kraja pladanj nalik na most (neke druge tvrtke) na kojem se nalazio zajutrak za dvije osobe. Riječi ispod slike bile su uzete iz crkvene pjesme oca Thomasa Morelia: ”Evo ide on, junački pobjednik”. Trebalo je valjda zaključiti da hametice pobijeđena mlada (koja se nije vidjela na slici) sjedi na jastucima bračne postelje spremna da prihvati pladanj za jedan kraj, ali nije bilo jasno kako će se njen partner iz postelje dovući do nje ispod mosta a da ne počini lom. Lolita je nacrtala šaljivu strelicu koja je pokazivala u ispijenog mladog supruga i ispisala velika slova: ”H. H.”; i zaista je, usprkos razlici od nekoliko godina, sličnost bila neobično velika. Ispod te slike bila je još jedna, također u boji. Na njoj je neki poznati dramski pisac svečano pušio cigaretu ”Dromedar”. On je navodno uvijek pušio samo te cigarete. Nije baš mnogo nalikovao na H. H. Ispod slike je bila Lolitina djevičanska postelja, puna stripova. Caklina je bila spala ovdje-ondje sa željeznih šipaka kod uzglavlja i ostale su okrugle crne mrlje na bijeloj pozadini. Pošto sam se uvjerio da je Louise otišla, zavukao sam se u Lolitinu postelju i ponovo pročitao pismo.

17.
Gospodo porotnici! Ne bih se mogao zakleti da mi već i prije nisu došle na um neke misli koje su se odnosile, da tako kažem – oprostite na izrazu – na vrapca u ruci. Um ih nije sačuvao u nekom logičnom obliku. Ali, ponavljam, ne bih se mogao zakleti da nisam njegovao takve misli (ako dopuštate da se poslužim i ovakvim izrazom) u magli snatrenja, u mraku strasti. Bilo je možda časova, moralo je biti časova (ta poznajem ja valjda Humberta!) kad sam temeljito i hladnokrvno razmatrao mogućnost da se oženim nekom prezrelom udovicom (recimo, Charlottom Haze), baš takvom koja nema ni jednog jedinog rođaka na širokom sivom svijetu, jedino zato da bih se domogao njene kćerkice (Lo, Lole, Lolite). Čak sam spreman priznati svojim mučiteljima da sam možda koji put bacio hladan, ispitivački pogled na Charlottine koraljne usne, na njenu brončanu kosu i suviše dubok izrez na prsima, i pokušavao je nekako smjestiti u kakvo vjerodostojno snatrenje. Priznajem ovo pod mukama, možda izmišljenim, ali zato još užasnijim. Htio bih ovdje malo zastraniti i ispripovijedati vam malo potanje o pavor nocturnus38 koji me je noću grdno mučio i još me muči, kad mi u glavi ostane neki slučajni izraz iz nesustavnog čitanja u mom dječaštvu – na primjer peine fort et dure39 (kakav li je genijalan mučitelj to izmislio!), ili takve strašne, tajanstvene, podmukle riječi kao što su ”trauma”, ”traumatski doživljaj” i ”traverza”. Uostalom, moja je pripovijest dostatno nesuvisla i bez zastranjivanja.
Pošto sam uništio pismo i vratio se u svoju sobu, premišljao sam neko vrijeme, mrsio sebi kosu, defilirao u svom skerletnom kućnom kaputu, stenjao kroz stisnute zube i – najednom... Najednom sam, gospodo porotnici, osjetio da kroz onu istu grimasu, od koje su mi se krivila usta, sviće podrugljiv smiješak iz Dostojevskoga kao neka daleka i užasna zora. U novim uvjetima poboljšane vidljivosti počeo sam predočivati sebi sva ona milovanja kojima bih uzgred mogao obasipati Lolitu kao muž njene majke. Mogao bih je priviti uza se po tri puta na dan – svaki dan. Raspršile bi se sve moje brige. Potpuno bih ozdravio.
”Lako i oprezno bih držao te
Na koljenima, i očinski cjelov
Utiskivao ti na nježni obraz”
– kako ono reče onaj engleski pjesnik. O, načitana li Humberta!
Zatim sam, sa svim mogućim mjerama opreza, polako, kao da hodam na prstima, zamislio Charlottu kao životnu družicu. Zar se zbilja ne bih mogao prisiliti da joj dadem u postelji onaj ekonomično raspolovljeni grejpfrut, dijetni doručak?
Obliven znojem pri nesmiljenom svjetlu gole žarulje, gažen uznojenim policajcima, Humbert Humbert je sad spreman da još koješta ”izjavi u zapisnik” (quel mot!)40 dok prevrće svoju savjest i dere njenu najskriveniju podstavu. Nisam se namjeravao oženiti sirotom Charlottom zato da bih je uklonio na neki nedostojan, jeziv i pogibeljan način, kao na primjer s pomoću pet tableta živina biklorida rastopljenih u čašici šerija prije ručka ili nečim sličnim; ali je u mojoj akustičnoj i pomućenoj glavi ipak zveckala misao koja je bila tijesno povezana s farmacijom. Zašto da se ograničim na onaj skromni tajni užitak koji sam već bio okusio? Pred oči su mi izlazile druge slike bluda provijajući se i smiješeći se. Vidio sam u duhu kako dajem jako sredstvo za spavanje i materi i kćeri u isto vrijeme da bih mogao nesmetano milovati svu noć ovu potonju. Kuća se orila od Charlottina hrkanja, a Lolita jedva da je disala u snu, nepomična, kao naslikano djevojče. – Mama, kunem ti se da me Kenny nije ni taknuo! – Ti ili lažeš, Dolores, ili je to bio noćni vampir. – Uostalom, pazio bih da ne napumpam malu!
Tako je Humbert Vukodlak snovao i snatrio – a rumeno sunce žudnje i odlučnosti (koje stvaraju sav živi svijet!) dizalo se sve više dok je na nizu balkona niz razvratnika nazdravljalo, s čašom u ruci, blaženstvu prošlih i budućih noći. Zatim sam, u prenesenom smislu, razbio čašu i smiono zamislio (jer sam već bio pijan od priviđenja te sam obescijenio svoju blagu narav) kako malo-pomalo prelazim na ucjenjivanje – ama sasvim nedužno, beznačajno ucjenjivanje – i prisiljavam Hazetinu da mi dopusti da općim s malom, jer ću zaprijetiti svojoj jadnoj zatreskanoj dami da ću je ostaviti, ako mi ne dâ da se igram sa svojom zakonitom pastorkom. Jednom riječju, pred takvom senzacionalnom ”ponudom”, pred takvim širokim i raznolikim perspektivama, bio sam nemoćan kao Adam koji unaprijed vidi ranu maloazijsku povijest kao fatamorganu u svom voćnjaku.
A sad pribilježite ovu važnu napomenu: umjetnik u meni nadvladao je džentlmena. Zato je bio potreban još veći napor volje da u ovim zapisima prilagodim svoj stil nedostojnom tonu dnevnika koji sam vodio dok je gospođa Haze stajala na putu mojim željama. Tog dnevnika više nema, ali sam smatrao za svoju umjetničku dužnost da sačuvam onaj ton, ma koliko mi se on sad činio lažan i grub. Srećom, moje je pripovijedanje sad došlo do točke na kojoj mogu prestati vrijeđati sirotu Charlottu radi naknadne vjerodostojnosti.
Želeći prištedjeti sirotoj Charlotti dva-tri sata mučne neizvjesnosti na vijugavoj cesti (i spriječiti, eventualno, sudar koji bi porušio naše različite snove), pokušao sam obzirno, ali uzaludno stupiti s njom u telefonsku vezu; nazvao sam logor Cue, ali sam doznao da je ona već prije sat vremena krenula kući. Dobivši na telefon umjesto nje Lolitu, rekao sam joj – dršćući i naslađujući se vlašću nad sudbinom – da ću se oženiti njenom majkom. Morao sam joj to ponoviti, jer joj je nešto smetalo da me pažljivo sluša. – Pa to je perfa – rekla je smijući se. – Kad će biti svadba? Čekajte malo... tu je jedno štene... zgrabilo me za čarapu. Halo... – Dodala je da će joj ondje po svoj prilici biti vrlo zabavno... I ja sam shvatio, pošto sam objesio slušalicu, da je dva sata u dječjem logoru bilo dovoljno da novi dojmovi potpuno istisnu iz glave male Lolite lik neodoljivoga gospodina Humberta. Uostalom, to sad i nije bilo važno. Dobit ću je svakako natrag pošto protekne doličan rok nakon svadbe. ”Kita vjenčana na grobu jedva da je uvenula”, kako bi rekao pjesnik. Ali ja nisam pjesnik. Ja sam tek savjestan historiograf.
Razmislivši malo, pogledao sam što ima u kuhinjskom hladnjaku i, ustanovivši da je njegov sadržaj isuviše asketski, otišao sam u grad i nakupovao brdo samih poslastica. Osim toga sam kupio dobra žestoka pića i nekoliko vrsta vitamina. Bio sam prilično siguran da ću s pomoću tih stimulansa i svojim vlastitim snagama uspjeti spriječiti izvjesnu, da tako kažem, ”zabunu”, koja bi mogla nastati zbog pomanjkanja osjećaja kad dođe vrijeme da zasvjedočim silan i nestrpljiv žar. Dosjetljivi Humbert neprestance je predočivao sebi Charlottin lik kroz ključanicu muške mašte. Tijelo joj je bilo dobro očuvano i skladno razvijeno, o tome nije bilo spora, a možda mi je mogla dobro doći misao da je ona tobože Lolitina starija sestra – da nisam suviše jasno predočivao sebi njena teška bedra, okrugla koljena, bujna prsa, grubu ružičastu kožu na vratu (”grubu” prema svili i medu) i sve ostale crte toga bijednog i dosadnog stvora što se naziva ”lijepom ženom”.
Sunce je opisalo svoj uobičajeni krug oko kuće. Dan je sazrio i počeo se kloniti večeri. Popio sam jednu čašicu. Pa drugu. Pa treću. Moje najdraže piće, džinanas – mješavina džina i ananasova soka – uvijek mi udvostručuje snagu. Naumih da pokosim zapušten travnjak u našem vrtu. Une petite attention41. Bio je zarastao u maslačke, a nečiji prokleti pas – ne trpim pse – zagadio je kamene ploče koje je nekad ukrašavao sunčani sat. Gotovo su se svi maslačci već bili prometnuli iz sunaca u mjesece. Džin i Lolita bili su mi u krvi pa umalo što nisam pao preko rasklopnih stolica koje sam htio pospremiti. Zebre crvenih pruga! Poneko podrigivanje zvuči kao klicanje – bar je moje tako zvučalo. Stara ograda iza vrta razdvajala ga je od susjedskog smeća i jorgovana, ali između prednjeg dijela našeg travnjaka (ondje gdje se on blago spuštao niz jednu stranu kuće) i ulice nije bilo nikakve prepreke. Zbog toga sam morao vrebati (smijuljeći se kao čovjek koji se sprema učiniti neko dobro djelo) povratak Charlotte; taj je zub valjalo odmah iščupati. Klateći se za ručnom kosilicom koja me je vukla za sobom, dok su podsječene vlati trave poskakivale i takoreći cvrkutale odsijevajući na niskom suncu, nisam odvajao očiju od onog dijela ulice u predgrađu koji sam mogao vidjeti. Ulica je zavijala prema nama ispod svoda golema sjenovita drveća, a onda se naglo spuštala pored kuće od opeke, obrasle vinovom lozom, stare Vizavi i njena položita travnjaka (mnogo urednijeg od našeg), te se napokon gubila iza naših ulaznih stuba koje nisam vidio s onog mjesta gdje sam radosno podrigivao i radio. Maslačci izgiboše. Miris sočne trave miješao se s mirisom ananasa. Dvije djevojčice, Marion i,.Mabel, koje sam obično pratio makinalnim pogledom dok su prolazile amo-tamo (ali tko bi mi mogao zamijeniti moju Lolitu?), odoše prema aveniji (odakle se spuštala naša Ulica Lawn); jedna je od njih gurala bicikl, a druga je u hodu zobala iz papirnate vrećice, i obje su govorile u sav glas, sunčano i zvonko. Simpatični Thomson, atletski građen Crnac, koji je kod starice preko puta služio kao vrtlar i šofer, široko mi se izdaleka osmjehnuo i viknuo mi dva puta, popraćujući povike gestama, da sam danas tobože neobično energičan. Budalasti pas našeg susjeda, bogatog prnjara, pojurio je za nekim modrim automobilom – ali ne Charlottinim. Ona zgodnija od one dvije djevojčice (čini mi se Mabel), u hlačicama, s grudnjakom koji nije imao što držati, sjajne kose (nimfica, tako mi Pana!), ponovo je protrčala gužvajući u ruci praznu papirnatu vrećicu i iščezla iz očiju zelenog jarca zamaknuvši za pročelje vile gospodina i gospođe Humbert. Automobil-karavan izbio je iz hladovite avenije noseći još neko vrijeme ostatke hladovine, dok se nisu raspali, na krovu za koji se golišavi vozač držao lijevom rukom ispruženom kroz prozor; auto je mahnito brzo projurio, a uz njega pas bivšeg prnjara. Nastala je nježna stanka, a onda me nešto presjeklo u prsima jer sam ugledao modru limuzinu. Skliznula je niz brdo i izgubila se za uglom kuće. Razabrao sam načas njen mirni, blijedi profil. Pomislio sam da neće znati jesam li otišao ili nisam dok se ne popne na kat. Nakon jedne minute izvirila je kroz prozorčić Lolitine sobice s izrazom silne tjeskobe na licu. Tako sam brzo ustrčao uza stube da sam uspio stići u sobicu prije nego što je ona izišla iz nje.

18.
Kada je mlada – udovica, a mladoženja – udovac, kad je ona proživjela u ”našem dičnom gradiću” nepune dvije godine, a on nepunih mjesec dana, kad Monsieur jedva čeka da se sve skupa što prije svrši, a Madame pristaje na to smiješeći se milostivo, onda je svadba obično prilično ”skromna”. Mlada može biti i bez tijare od narančina cvijeta koja drži kratak veo, i bez bijele orhideje zataknute u molitvenik. Mladina bi kćerkica možda unijela u ceremoniju vjenčanja H. i H. primjesu živa rumenila, ali sam slutio da bi bilo opasno iskazivati suviše nježnosti Loliti stjeranoj u škripac, pa sam se složio da ne vrijedi dovlačiti djevojčicu iz njena omiljenog logora Cue.
Moja takozvana ”strastvena i osamljena” Charlotte bila je u svakidašnjem životu praktična i društvena žena. Povrh toga, otkrio sam da je ona, premda nije mogla obuzdati ni porive srca u svakidašnjem životu ni krikove na ljubavnom logu, principijelna žena. Čim je postala manje-više moja ljubavnica (unatoč stimulansima i njenim ”nervoznim, nestrpljivim chéri”, junački chêrí nije mogao izbjeći neke početne poteškoće, što je, inače, obilato nadoknadio najbiranijim asortimanom starosvjetskih umiljavanja), draga Charlotte me je preslišala o mojim odnosima s Gospodinom Bogom. Mogao sam joj reći da u tom pogledu nemam nikakvih predrasuda, ali sam joj umjesto toga kazao – plaćajući danak nabožnom općem mjestu – da vjerujem u izvjestan kozmički duh. Pregledavajući svoje nokte, ona me upitala nema li u mom rodu kakvih primjesa sa strane. Odgovorio sam protupitanjem bi li ona ipak pošla za me da je, recimo, majčin djed mog oca bio Turčin. Rekla je da to ne bi bilo ni najmanje važno; ali da bi ona, kad bi jednom ustanovila da ne vjerujem u našeg dragog kršćanskog Boga, svršila sa samom sobom. Kazala je to toliko svečano da sam se naježio. Tada sam pojmio da je doista principijelna žena.
O, bila je to dobro odgojena malograđanka! Govorila je ”Oprostite” kad bi joj i najmanji podrig prekinuo tečni govor, izgovarala je prvi slog riječi envelope (omotnica) kroz nos na francuski način, a u razgovoru s kakvom znanicom nazivala je mene ”gospodin Humbert”. Pomislio sam da bih joj ugodio kad bih se pojavio u mjesnom društvu s nekom romantičnom aureolom. Na dan našeg vjenčanja izišao je u društvenoj rubrici Ramsdale Journala intervju sa mnom i fotografija Charlotte s jednom uzvijenom obrvom i pogrešno otisnutim prezimenom – Hazer. Usprkos toj nezgodi, ta je reklama podgrijala porculanske klijetke njena srca i izazvala podrugljivo čegrtanje mojih zmijskih čegrtaljki. Kako je sudjelovala u dobrotvornom radu crkve i upoznala se s boljim majkama Lolitinih školskih drugarica, Charlotte je u godinu i pol uspjela postati, ako ne ugledan a ono bar priznat član mjesnog društva, ali još nikad nije bila upala u tu čarobnu novinsku rubriku, a sad je upala u nju zahvaljujući meni, gospodinu Edgaru H. Humbertu (”Edgara” sam ubacio iz puke razmetljivosti), piscu i istraživaču”. Reporter, brat mog McCooa, kad je to zapisivao, upitao me je što sam zapravo napisao. Ne sjećam se što sam mu odgovorio, ali je kod njega ispalo ovako: ”nekoliko djela o Verlaineu, Rimbaudelaireu i nekim drugim pjesnicima”. U intervjuu je bilo također spomenuto da poznajem Charlottu već nekoliko godina i da sam dalji rođak njena prvog muža. Natuknuo sam i da sam vodio s njom ljubav prije trinaest godina, ali o tome nije bilo u novinama ni spomena. Charlotti sam rekao da društvenu rubriku krase tiskarske pogreške.
Nego, da nastavimo ovu neobičnu pripovijest! Jesam li ja, kad je trebalo da uberem plodove svog promaknuća iz podstanara u suložnika, osjećao samo gorčinu i gađenje? Nisam. Humbert mora priznati da mu je taština bila malo polaskana, da je bio malčice raznježen i da se čak stanovito otmjeno kajanje cijedilo niz čelik njegova zavjereničkog bodeža. Nisam ni sanjao da bi se ona prilično smiješna, iako i prilično zgodna gospođa Haze, sa svojom slijepom vjerom u mudrost svoje crkve i svoga kluba prijatelja knjige, sa svojim izvještačenim govorom i osornim, hladnim i prezirnim držanjem prema bajnoj, golorukoj i maljavoj dvanaestogodišnjoj djevojčici, mogla pretvoriti u onakvo dirljivo nemoćno stvorenje čim sam je dotaknuo – što se dogodilo na pragu Lolitine sobice u kojoj je uzmicala mrmljajući isprekidanim glasom:
– Nemojte, nemojte, molim vas, nemojte...
Ta je promjena povoljno djelovala na njenu vanjštinu. Njen osmijeh, koji je do tada bio onako neprirodan, prometnuo se u sjaj beskrajnog obožavanja – sjaj pun nečega mekog i vlažnog, u kojem sam, zapanjen, prepoznavao sličnost s Lolitinim čarobnim, tupim i izgubljenim pogledom kad bi uživala u nekakvoj novoj smjesi sirupa u mliječnom restoranu ili se nijemo divila mojim skupocjenim, uvijek lijepo izglačanim odijelima. Gledao sam kao začaran Charlottu kad bi, dijeleći svoje roditeljske brige s nekom drugom damom, pravila onu tipičnu američku grimasu mirenja sa sudbinom (prevrćući očima i otoboljujući jednu stranu usta), čiju sam dječju varijantu viđao na Lolitinu licu. Prije spavanja bismo uvijek nešto popili, viski ili džin, i to bi mi pomoglo da zamišljam kćerku dok milujem majku. Evo onog bijelog trbuha u kojemu je moja nimfica ležala kao skvrčena ribica 1934. godine. Ta pomno obojena kosa, što uopće ne djeluje na moj opip i njuh, poprimala je katkad (pri svjetlu svjetiljke u bračnoj postelji sa četiri stupa na uglovima) preljev, ako ne i mekoću, Lolitinih uvojaka. Dok sam rukovao svojom novopečenom ženom prirodne veličine, neprestano sam ponavljao u sebi da je ona u biološkom smislu najbliža Loliti; da je u Lolitinim godinama Lotte bila isto tako zamamna učenica kao što je sad njena kći i kao što će jednog dana biti Lolitina kći. Natjerao sam ženu da izvuče ispod cijele zbirke cipela (čini se da je pokojni gospodin Haze imao upravo patološku pasiju da sakuplja cipele) album star trideset godina da bih mogao vidjeti kakva je Lotte bila kao dijete; i, usprkos lošem osvjetljenju i nezgrapnoj odjeći, uspio sam razabrati mutnu prvu verziju Lolitinih obrisa, njenih nogu, jagodičnih kostiju, prćasta nosića. Lottelita! Lolitchen!
Tako sam potajno zavirivao preko živica godina u tuđe mutne prozorčiće. I kad me je, s pomoću jadnih, žarkih, naivnih i pohotljivih milovanja, ona, ta žena s velebnim bradavicama na dojkama i teškim butinama, pripravljala da obavim svoju svakonoćnu dužnost, još sam njuškao za mirisom nimfice jureći i lajući kroz šiblje prašume.
Jednostavno vam ne mogu iskazati riječima kako je krotka i dirljiva bila moja sirota supruga! Za doručkom, u sumornoj kuhinji koja je sva blistala od kroma, s njenim velikim kalendarom (darom tvornice lonaca) i zgodnim kutkom za doručkovanje (namještenim u stilu kafeterije u kojoj su Charlotte i Humbert tobože udvoje gugutali u davnim studentskim danima), ona je sjedila u crvenoj haljini nalakćena na stolić pokriven plastičnom masom, poduprijevši glavu rukom, i piljila u mene nesnosno nježno dok sam gutao šunku s jajima. Iako se Humbertu lice trzalo od neuralgije, ono je u njenim očima bilo ravno sunčanom sjaju i sjeni krošnje što se zibala na bijelom frižideru. Moju natmurenost i razdražljivost pripisivala je mojoj nijemoj ljubavi. Moji skromni prihodi udruženi s njenim još neznatnijim dohocima doimali su je se kao silno bogatstvo, i to ne zato što je to sve skupa bilo dovoljno za potrebe srednjeburžoaske obitelji, nego zato što su njoj čak i moji novci odražavali čar moje muževnosti, tako da je zamišljala naš zajednički račun kao kakav bulevar na jugu u podne, s gustom hladovinom na jednoj strani i glatkim suncem na drugoj, i tako sve do kraja perspektive, gdje se dižu ružičaste planine.
Charlotte je uspjela tih pedeset dana našeg suložništva ispuniti djelatnošću od isto toliko godina. Sirota se bavila koječime što je bila odavno zanemarila ili što je nikad nije osobito ni zanimalo, kao da sam ja (da produžim u ovom proustovskom tonu), samim time što sam se oženio majkom voljenog djeteta, pomogao ženi da se posrednim putem pomladi. Sa žarom kakve najobičnije ”mlade domaćice”, ona se prihvatila da ”oplemeni domaće ognjište”. Ja sam napamet znao svaki kutak tog ”ognjišta”, upoznao sam ga dok sam sjedio za stolom u svojoj sobi i u mislima unosio na kartu Lolitinu maršrutu kroz cijelu kuću; odavno sam se srodio s njim – s njegovom ružnoćom i neurednošću, i sad sam upravo osjećao kako se, jadnik, ježi od užasnog predosjećaja da će ga Charlotte okupati u bežu, okeru i smeđeriđem kitu. Nije, hvala Bogu, dotle dotjerala, ali je zato utrošila silne količine energije u pranje zastora, mazanje rebrenica voskom, kupovanje novih zastora i novih rebrenica, vraćanje istih trgovini, zamjenjivanje drugima i tako dalje, u neprestanu smjenjivanju svjetla i sjene, osmijeha i mrštenja, dvojbe i durenja. Baktala se s kretonom i perkalinom, mijenjala je boju divana – onoga svetog divana na kojem je u ono nezaboravno jutro puknuo u meni usporenim tempom mjehur rajskog blaženstva. Razmještala je pokućstvo i obradovala se kad je doznala iz nekog traktata o kućanstvu da je ”dopušteno raspariti par noćnih ormarića i svjetiljke koje im pripadaju”. Povodeći se za autoricom knjige Vaš dom – to ste vi, zamrzila je male slabašne stolice i tankonoge stoliće. Držala je da je soba sa širokim staklenim površinama i obiljem raskošnih lakiranih ploha muškog tipa, a da se ženski tip odlikuje nježnijim prozorima i krhkijom drveninom. Romane koje je čitala kad sam se doselio k njoj, istisnuli su sad ilustrirani katalozi i savjeti o uređenju kuće. Od tvrtke u Philadelphiji, Rooseveltov bulevar 4640, naručila je za našu bračnu postelju poseban ”madrac na opruge presvučen damastom, model 312” – iako se meni stari činio dovoljno elastičan i izdržljiv za sve ono što je imao izdržati.
Bila je sa Srednjeg zapada, kao i njen prvi muž, i nije dovoljno dugo živjela u čednom Ramsdaleu, biseru jedne istočne države, da bi se bolje upoznala sa svim uglednijim ljudima. Poznavala je donekle veselog zubara koji je stanovao u nekoj vrsti napola razrušenog drvenog dvorca iza našeg vrta. Upoznala se bila na čaju u crkvenom klubu s nadutom suprugom bivšeg staretinara koji je bio vlasnik jezive bijele kućerine sagrađene u takozvanom ”kolonijalnom stilu” na uglu avenije. Od vremena do vremena ”išla je u posjete” staroj Vizavi; ali one uglednije matrone koje je posjećivala ili susretala na ”vrtnim” sijelima ili zabavljala dugim telefonskim razgovorima – takve fine dame kao što su gospođa Sheridan, gospođa McCrystal, gospođa Knight i druge – nekako su rijetko navraćale k mojoj zapostavljenoj Charlotte Jedino se uistinu bila sprijateljila, bez ikakvih primisli i praktičnih razloga, s bračnim parom Farlow, koji se bio vratio s poslovnog putovanja u Čile baš na vrijeme da prisustvuje našoj svadbi, zajedno s Chatfieldovima, McCoovima i nekim drugima (ali ne i s gospođom Staretinarkom ni s još uznositijom gospođom Talbot). John Farlow bio je sredovječan, miran, mirno-mišićav i mirno-uspješan trgovac sportskim rekvizitima, koji je imao svoj ured u Parkingtonu, sedamdesetak kilometara daleko od nas; on me je i opskrbio municijom za onaj prokleti kolt i naučio me kako se rukuje njime (na jednoj nedjeljnoj šetnji po boriku kraj jezera); bio je i ”honorarni advokat” (kako je sâm govorio smješkajući se) i u svoje vrijeme je sredio neke Charlottine poslove. Jean, njegova mlađahna žena i sestrična, bila je krakata dama koja je nosila naočale s okvirom ukošenim prema sljepoočnicama; imala je dva psa boksera, dvije šiljaste dojke i velika crvena usta. Slikala je pejzaže i portrete – dobro se sjećam kako sam jednom za čašom koktela slučajno pohvalio njen portret njene male nećakinje, Rosaline Grace, graciozne, ružičaste ljepotice u skautskoj uniformi (zelena beretka od češljane vune, zeleni pleteni pojas, dražesne kovrče sve do ramena), i kako je John izvadio iz usta lulu i rekao da je šteta što se Dolly (moja Dolita) i Rosaline tako slabo slažu u školi, ali je dodao da se nada, kao što smo se i svi mi nadali, da će se bolje slagati kad se vrate svaka iz svog ljetnog logora. Porazgovarali smo malo o toj školi. Ona je imala svoje nedostatke i svoje prednosti. ”Naravno, među našim trgovcima ima previše Talijana – rekao je razboriti John – ali smo zato dosad bili pošteđeni Ži... – Jean ga naglo presiječe u riječi: – Kako bi bilo lijepo da su nam djevojčice zajedno na ljetovanju! – Iznenada zamislih kako se vraća s logorovanja – opaljena od sunca, topla, snena, omamljena – i umalo zaplakah od strasti i nestrpljenja.

19.
Htio bih dodati još dvije-tri riječi o gospođi Humbert kad već pišem o njoj (uskoro će se dogoditi teška nesreća). Od prvog dana bilo mi je jasno da ona ima razvijen osjećaj posjedovanja, ali nipošto nisam mislio da bi mogla biti tako užasno ljubomorna na sve što se u mom životu nije ticalo nje. Moja prošlost budila je u njoj gorljivu, nezasitnu radoznalost. Zahtijevala je od mene da uskrsnem sve žene koje sam ikad volio samo zato da bi me prisilila da ih ismijem, da ih zgazim i odreknem ih se jednom zauvijek, te tako zbrišem svu svoju prošlost. Natjerala me je da joj ispričam sve o mom braku s Valerijom, koja je, naravno, bila dozlaboga smiješna osoba; ali sam povrh toga morao izmisliti ili grozno iskititi cio niz ljubavnica da bi se Charlotte mogla zlurado naslađivati njima. Njoj za ljubav, morao sam predočiti cijeli ilustrirani katalog tih dama, lijepo razvrstanih, po tradiciji američkih reklama u kojima su školska djeca raspoređena po pravilima rasne proporcije, to jest tako da se svagda usred bjelolike djece nalazi jedan – samo jedan ali zato neobično sladak – mališan okruglih očiju i čokoladne puti, gotovo, ali ne sasvim, u sredini prvog reda klupa. Predstavljajući ih svojoj dami, tjerao sam ih da se smješkaju i njišu u hodu – mlitava plavuša, vatrena crnkinja, riđokosa razvratnica – baš kao na kakvoj paradi u javnoj kući. Što su bile pristupačnije i vulgarnije, to se gospođi Humbert moj vodvilj više sviđao.
Nikad se u životu nisam toliko napriznavao niti se naslušao toliko priznanja. Iskrenost i prostodušnost koje je pokazivala govoreći o onome što je nazivala svojim ”ljubavnim životom”, od prvog drpanja do bračnog hrvanja u slobodnom stilu, oštro su odudarale, u moralnom smislu, od mog bezočnog laganja; ali su u tehničkom smislu te dvije serije bile istovrsne, jer je na obje utjecao isti materijal (radio-melodrame, psihoanaliza, jeftini romančići), iz kojega sam ja crpio svoje osobe a ona jezik i stil. Prilično su me zabavili neki neobični seksualni prohtjevi poštovanoga Harolda Hazea o kojima mi je pričala Charlotte, koja je držala da je moje kikotanje nedolično; općenito pak govoreći, njena je ispovijed bila isto tako nezanimljiva kao što bi bila i njena autopsija. Nikad nisam vidio zdravije žene od nje – ma koliko da je gladovala držeći se dijete.
O mojoj Loliti govorila je rijetko – rjeđe, na primjer, nego o onom muškom djetetu svijetle kose, mutnih crta lica, čija je fotografija bila jedini ukras naše tmurne spavaće sobe. Snatreći neukusno, ona je jednom predvidjela da će se duša njena pokojnog čeda vratiti na zemlju u liku djeteta koje će roditi u svom sadašnjem braku. I, premda nisam osjećao bogzna kakvu potrebu da popunim rodoslovlje obitelji Humbert kopijom Haroldova djela (Lolitu sam se bio navikao, osjećajući nekakav rodoskvrnilački užitak, smatrati svojim djetetom), pomislio sam da bi mi dugotrajno porađanje, s temeljitim carskim rezom i raznim ostalim komplikacijama, u zabačenu rodilištu, tamo negdje na proljeće, omogućilo da ostanem nasamo s Lolitom nekoliko tjedana – i da kljukam razbuđenu nimficu tabletama za spavanje.
Oh, kako je ona mrzila svoju kćerku! Osobito mi se ružno činilo što je potpuno nepotrebno, ali vrlo revno odgovarala na blesava pitanja iz knjige Upoznaj svoje dijete koja je objavljena u Chicagu. Ta se budalaština vukla iz godine u godinu, a mama je morala praviti nešto kao inventar nakon svake godine u djetetovu životu. Na Lolitin dvanaesti rođendan, 1. siječnja 1947. godine, Charlotte Haze rođena Becker podvukla je od četrdeset epiteta ovih deset (u rubrici ”Karakter djeteta”): agresivan, plahovit, nemaran, negativistički (dvaput potcrtano!), nepovjerljiv, nestrpljiv, prepreden, razdražljiv i mrzovoljan. A uopće nije obratila pažnju na ostalih trideset pridjeva među kojima su bili i takvi kao što su ”veseo”, ”uslužan”, ”energičan” i drugi. To je bilo naprosto nesnosno! Okrutno kako ne bih nikad očekivao od svoje inače blage i nježne žene, napadala je i progonila kojekakve Lolitine stvarčice koje su se zavlačile u različne kutove u kući i tu premirale od straha kao hipnotizirani zečići.! Moja bolja polovica nije ni sanjala da sam je jednom, u nedjelju ujutro, kad zbog pokvarena želuca (posljedice mog pokušaja da popravim njene umake) nisam išao s njom u crkvu, prevario s jednom Lolitinom bijelom čarapicom. A kako se ružno odnosila prema pismima mog mirisavog cvijeta, moje đurđice!
”Draga mamice i Humice!
Nadam se da ste dobro. Puno hvala na bombonima, ja (precrtano i ponovo napisano) ja sam izgubila svoj novi džemper u šumi. Ovih je dana ovdje nekako svježe. Meni je jako ovdje.
Voli vas vaša Dolly.”
– Guska jedna – reče gospođa Humbert – izostavila je jednu riječ iza ”jako”. A taj je džemper bio od čiste vune. I, znaš, molim te da se ubuduće posavjetuješ sa mnom prije nego što joj pošalješ bombone.

20.
Na nekoliko kilometara od Ramsdalea bilo je u šumi jezero – takozvani Pješčani Sat – koje sam već spomenuo i na koje smo odlazili svaki dan za jednog neobično vrućeg tjedna potkraj mjeseca srpnja. Sad moram opisati prilično dosadne pojedinosti našeg posljednjeg kupanja u tom jezeru, jednog tropski vrućeg utorka prije podne.
Pošto smo ostavili kola na parkiralištu nedaleko od glavne ceste, zaputili smo se na jezero stazom kroz borik kad Charlotte reče da je Jean Farlow, u potrazi za rijetkim svjetlosnim efektima (Jean je pripadala staroj slikarskoj školi), u nedjelju vidjela Leslieja Thomsona kako se kupa ”crnog Adama” (Johnova dosjetka) u pet sati izjutra.
– Mora da je voda bila vraški hladna – rekoh.
– Nije o tome riječ – odvrati moja racionalna golubica osuđena na propast. – On je, znaš, slabouman. A imam pouzdan osjećaj – nastavi (izražavajući se na onaj svoj brižljivi način koji je već počeo potkopavati moje zdravlje) – da je naša Louise zaljubljena u tog kretena.
Osjećaj. ”Imamo osjećaj da Dolly ne uči kako bi mogla...” (iz starog školskog izvještaja).
Humbertovi su i dalje hodali u sandalama i kućnim kaputima.
– Znaš, Hum, imam jedan smion san – prozbori Lady Hum obarajući glavu kao da se stidi tog sna ili kao da se obraća za savjet crvenoj zemlji. – Voljela bih uzeti neku pravu, izvježbanu služavku kao što je ona Njemica o kojoj su govorili Talbotovi; i da stanuje kod nas.
– Nema mjesta – rekoh.
– Ma kako nema! – reče ona smiješeći se tobože zagonetno. – Ti, chéri, zbilja potcjenjuješ mogućnosti Humbertova doma. Smjestili bismo je u Lolitinu sobu. Ionako sam namjeravala napraviti gostinsku sobu od te rupe. To je najhladnija i najgadnija soba u cijeloj kući.
– O čemu to zapravo govoriš? – upitah je osjećajući kako mi se napinje koža na jagodičnim kostima (potrudio sam se da to napomenem samo zato što se to isto događalo mojoj kćeri kad bi je obuzeli slični osjećaji – nedoumica, gađenje ili razdražljivost).
– Da te možda ne smetaju neke romantične uspomene? – pripita me žena ciljajući na naš prvi cjelov.
– Ma kakvi – odgovorih – nego bih naprosto htio znati kamo ćeš smjestiti kćer kad dobiješ gosta ili djevojku?
– O! – izusti gospođa Humbert smiješeći se zaneseno, otežući taj ”O!” i u isto vrijeme uzvijajući jednom obrvom i nježno izdišući zrak. – Čini mi se da mala Lo nema s tim ama baš nikakve veze. Mala Lo će nakon logorovanja pravo u internat – dobar internat gdje vlada stroga disciplina i gdje će steći temeljito vjersko obrazovanje. A onda – Beardsley College. Sve sam ja to vrlo točno isplanirala, budi bez brige!
Nadodala je da će ona, Humbertovka, morati nadvladati svoju lijenost i pisati sestri stare Phalenovke koja predaje u internatu Sv. Algebre. Između borova se pojavi ljeskavo jezero. Rekoh da sam zaboravio u autu tamne naočale i da ću doći brzo za njom.
Oduvijek mi se činilo da je kršenje ruku izmišljena gesta ili, možda, mutan ostatak nekog srednjovjekovnog obreda; ali kad sam sad zašao u šumu da se predam očaju i strašnim mislima, upravo je ta gesta (”Pogledaj, Bože, ove lance!”) najbolje mogla bez riječi izraziti moje raspoloženje.
Da je Charlotte bila Valerija, znao bih kako da postupim u ovoj prigodi – da ”postupim” je prava riječ; u dobra stara vremena bilo je dovoljno da počnem iskretati debeloj Valječki krhki zglob na ruci (onaj isti koji je ozlijedila kad je pala s bicikla) pa da ona odmah promijeni mišljenje; ali je to sa Charlottom bilo nezamislivo. Hladnokrvna Charlotte ulijevala mi je strah. Ništa nije bilo od onog mog lakoumnog sna da ću pomoću njene ljubavi zavladati njenom voljom. Nisam smio učiniti ništa što bi moglo nauditi liku koji je ona stvorila od mene da bi mu se mogla klanjati. Ja sam joj se dodvoravao dok je bila grozna gardedama mog janjeta, i nešto od tog ulizivanja sačuvalo se još u mom odnosu prema njoj. Imao sam samo jedan adut – to što ona nije imala pojma o mojoj čudovišnoj ljubavi prema njenoj curici. Njoj je bilo krivo što se ja sviđam djevojčici, ali u moje osjećaje nikako nije mogla proniknuti. Valeriji bih bio rekao: ”Slušaj ti, debela lucprdo, c'est moi qui décide42 što je dobro za Dolores Humbert”. Charlotti čak nisam smio reći (ropski mirno): ”Oprosti, dušo, ali se ja ne bih složio s tobom. Hajde da damo djevojčici još jednu priliku. Ja sam spreman da je poučavam kod kuće godinu-dvije. Sama si jednom rekla...” Stvar je u tome što nisam mogao ništa reći Charlotti o djevojčici a da se ne odam. Ah, vi nemate pojma (kao što ni ja nisam imao) kakve su one, te principijelne žene! Charlotte koja nije primjećivala lažnost svakidašnjih konvencionalnosti i pravila vladanja, stereotipnih jela i knjiga i ljudi za kojima je ludovala, začas bi ipak raspoznala nepravilnu intonaciju, ma što ja rekao da bih zadržao Lolitu uza se. Ona je bila kao glazbenik koji je možda u životu strašno banalan tip, bez intuicije i ukusa, ali ima vraški dobar sluh kojim ulovi svaku pogrešno odsviranu notu u orkestru. Da bih slomio njenu volju, morao sam joj slomiti srce. Da sam joj slomio srce, slomio bih u njemu i svoj lik. Da sam joj rekao: ”Ili ću ja raditi s Lolitom što hoću, a ti ćeš mi pomagati da se to ne razglasi, ili ćemo se odmah razvesti”, ona bi problijedjela, kao da se pretvorila u mutno staklo, i polagano rekla: ”Dobro, ma što još rekao ili povukao, ovo je kraj.” I bio bi kraj.
Eto, dakle, u kakvu sam kašu upao. Sjećam se kako sam došao do parkirališta i kako sam iz crpke natočio u dlanove vode što je imala okus hrđe, i kako sam pohlepno srknuo kao da će mi ta voda podariti čarobnu mudrost, mladost, slobodu i nejaku priležnicu. Zatim sam načas sjeo, u svom skerletnom kućnom kaputu, na rub grubo sklepana stola ispod borova što su šumili. Malo dalje od mene dvije su djevojčice, u hlačicama i grudnjacima, izišle iz nužnika prošaranog suncem, na kojem je pisalo: ”Ženske”. Žvačući gumu za žvakanje, Mabel (ili njena dvojnica) opkročila je polako, rastreseno bicikl, a Marion se, tresući glavom ne bi li odagnala muhe, široko raskrečila i sjela otraga; i, klateći se, one se polako, rastreseno stopiše sa svjetlom i sjenom. Lolita! Otac i kći što se gube u toj zabili. Najprirodnije bi rješenje bilo likvidirati gospođu Humbert. Ali kako?
Nijedan čovjek ne može sâm za se počiniti savršeno umorstvo, ali slučaj može. Kriminalisti se, na primjer, sjećaju čuvenog ubojstva neke Mme Lacour u Arlesu, u južnoj Francuskoj, potkraj prošlog stoljeća. Nepoznat bradat gorostas, koji je možda s tom damom potajno vodio ljubav, prišao joj je na prometnoj ulici, nekoliko dana nakon njena vjenčanja s pukovnikom Lacourom, i triput joj zario nož u leđa, iako mu se pukovnik, mali buldog od čovjeka, bio objesio zubima o ruku. Čudesnim i divnim slučajem, upravo u času kad se zločinac stao oslobađati čeljusti srditog malog muža (a svijet se sjatio sa svih strana), neki je zanesenjak Talijan u kući najbližoj mjestu zbivanja sasvim slučajno aktivirao eksplozivni naboj kojim se baktao, i začas se ulica pretvorila u pakleni kaos dima, opeka što su padale i ljudi što su bježali. Ipak, nitko nije bio povrijeđen od eksplozije (osim što je junački pukovnik Lacour bio nokautiran), osvetoljubivi ljubavnik nagao je bježati kad i ostali – i doživio je lijepu i duboku starost.
A da vidimo sad što se događa kad zlikovac pokuša izvršiti savršeno umorstvo.
Sišao sam na jezero. Mjesto na kojem smo se mi i još nekoliko ”boljih” obitelji (Farlowovi, Chatfieldovi) obično kupali bila je jedna mala uvala; mojoj se Charlotti ona sviđala zato što je bila takoreći ”privatna plaža”. Javno se pak kupalište, sa svim pogodnostima za kupače (ili utapljače, kako je Ramsdale Journal imao priliku da se izrazi), nalazilo u lijevom (istočnom) dijelu Pješčanog Sata i nije se vidjelo iz naše uvale. Desno od nas borik je prelazio u močvaru koja je na drugoj strani ponovo ustupala mjesto šumi.
Sjeo sam pored žene tako tiho da se ona lecnula.
– Hoćemo li u vodu? – priupita me.
– Hoćemo, za koji čas. Samo da smislim jednu kombinaciju.
Nastavio sam razmišljati. Prođe minuta-dvije.
– Dobro. Hajdemo!
– A jesam li i ja sudjelovala u toj kombinaciji?
– Još kako!
– Tako da! – reče Charlotte ulazeći u vodu. Uskoro joj je voda doprla do debelih, naježenih bedara; zatim je ispružila preda se sklopljene ruke, čvrsto stisnula usne, nekako priprosta u crnoj gumenoj kapi, i bućnula u vodu.
Polako smo plivali u sjaju jezera.
Na suprotnoj obali, najmanje tisuću koraka daleko od nas (kad bi se moglo koračati po vodi), razabrao sam dvije sićušne siluete ljudi koji su zdušno nešto radili na svom dijelu obale. Točno sam znao tko su oni – bivši policajac poljskog podrijetla i bivši limar koji je bio vlasnik velikog dijela šume na drugoj obali. Znao sam i čime su zaokupljeni – gradnjom drvena pristaništa radi vlastite blesave zabave. Lupa koja je dopirala do nas činila se mnogo većom nego što se moglo očekivati od njihovih patuljastih ruku i alata; moglo se pomisliti da se stručnjak za zvučne efekte nije dobro dogovorio s lutkarom, pogotovo zato što je silan tresak svakog sitnog udarca kasnio za svojim vizualnim utjelovljenjem.
”Naša” kratka plaža, pokrivena svijetlim pijeskom, od koje smo se sad udaljili – bili smo već u dubokoj vodi – bijaše pusta u radne dane. Nikog nije bilo u blizini osim onih dviju prilika zaokupljenih poslom na drugoj obali i tamnocrvenog privatnog aviona koji je prohujao visoko iznad nas i iščeznuo u nebeskom plavetnilu. Nije se mogla ni zamisliti bolja scena za brzo klokotavo ubojstvo,\a najveća je lukavština bila u tome što su čuvar zakona i vodoinstalater bili upravo dovoljno blizu da budu svjedoci nesretna slučaja, i upravo dovoljno daleko da ne vide zločin. Bili su toliko blizu da su mogli čuti kako se izbezumljeni kupač koji mlatara rukama i nogama očajno dere dozivajući u pomoć ljude da mu spase ženu što se utapa; a bili su opet toliko daleko da nisu mogli razabrati (kad bi pogledali prije vremena) kako nimalo izbezumljeni kupač dokrajčuje svoju ženu gazeći je pod vodom. Ja nisam još bio stigao do te faze; htio bih samo objasniti jednostavnost postupka, prikladnost dekora! I tako je, dakle, Charlotte nespretno i brižljivo plivala (bila je sasvim prosječna sirena), ali je nekako svečano uživala (ta valjda je njen triton bio uz nju!); i, gledajući sve to hladno i jasno kao buduću uspomenu (znate, kao što gledate stvari nastojeći da ih vidite onako kako ćete ih se poslije sjećati) – ljeskavu bjelinu njena mokra lica, koje nije bilo, usprkos svim njenim nastojanjima, bogzna kako preplanulo, i blijede usne, i golo izbočeno čelo, i tijesnu crnu kapu, i tusti mokri vrat – znao sam da treba samo da malo zaostanem, da udahnem nešto više zraka, pa da je ščepam za gležanj i munjevito zaronim s uhvaćenim truplom. Kažem ”truplom” zato što bi zbog iznenađenja, straha i neiskusnosti jadna sirena namah progutala cijelo vjedro smrtonosne jezerske vode; a ja bih mogao izdržati najmanje jednu minutu pod vodom ne zatvarajući oči. Sudbonosna kretnja prošla je kao repatičin rep kroz crninu zamišljenog umorstva. Bijaše to kao neki nijemi zlokobni balet u kojem plesač drži partnericu za nogu i strelovito nestaje u podvodnoj magli. Izronio bih da udahnem zrak držeći je svejednako pod vodom, i zaronio bih toliko puta koliko bi bilo potrebno, i tek kad bi se nad njom zauvijek spustio zastor, usudio bih se zovnuti u pomoć. A kad bi se, nakon dvadesetak minuta, ona dva čovjeka s druge obale, ravnomjerno se povećavajući, približila u čamcu kojem jedna strana bijaše svježe obojena, sirota gospođa Humbert, žrtva grča ili srčanog napadaja, ili i jednog i drugog, stajala bi već na glavi u mulju boje crnila, desetak metara ispod nasmijane površine jezera Pješčani Sat.
Kako jednostavno, je li? Al eto, ljudi božji, ja se nikako nisam mogao prisiliti da to uradim!
Ona je plivala pored mene kao povjerljiv, nezgrapan tuljan, i sva logika strasti vikala mi je u uho: ”Sad je čas!” A ja, ljudi božji, ne mogu pa ne mogu! Šutke sam zaplivao natrag prema obali, a ona poslušno za mnom. Promukli je vrag još ponavljao svoj savjet, ali se ja nikako nisam mogao prisiliti da utopim to nesretno, sklisko, krupno stvorenje. Vika je sve više zamirala dok sam poimao žalosnu istinu da ni sutra, ni u petak, ni u bilo koji drugi dan neću moći prisiliti sama sebe da je ubijem. Međutim, mogao sam zamisliti kako strašnim udarcima remetim simetriju Valječkinih dojki ili kako joj inače nanosim bol – i isto sam tako mogao jasno predočiti sebi kako ispaljujem metak u trbuh njena ljubavnika, a on samo sjedi i veli ”Oh!” Charlottu nisam mogao ubiti – pogotovo kad položaj, sve u svemu, nije možda bio tako beznadan kako se činilo na prvi pogled toga užasnog jutra. Da sam je zgrabio za njenu snažnu nogu kojom bi se ritala, da sam vidio njen zaprepašteni pogled, da sam čuo njen strašni glas i da sam ipak podnio sve te muke, njen bi me duh progonio do kraja života. Da je bila 1447. godina, a ne 1947., možda bih i zavarao svoju blagu narav i usuo joj neki klasični otrov iz šupljeg ahata na prstenu, napojio je nekim sudbonosnim slatkim napitkom. Ali u ovo naše buržoasko doba kad svatko zabada nos u tuđe poslove, to se ne bi svršilo onako kako se svršavalo u tapeciranim palačama u prošlosti. U ove naše dane ubojica mora biti kemičar. A ja nisam bio ni jedno ni drugo. Gospodo porotnici, milostiva gospodo i isto tako milostive gospođe! Većina seksualnih prijestupnika koji žude za nekim drhtavim, slatkoplačnim, tjelesnim, ali ne bezuvjetno i spolnim dodirom s nekim curičkom, jesu bezazleni, nesposobni, pasivni i bojažljivi čudaci koji ništa drugo ne traže od društva nego da im dopusti da se odaju svojim praktički potpuno nedužnim, takozvanim nastranim sklonostima, da mogu obavljati svoje male, privatne, ugodno vrele i neugodno vlažne činove spolne izopačenosti, a da se policija i susjedi ne okomljuju odmah grubo na njih. Mi nismo seksualni manijaci! Mi ne silujemo kao što siluju dobri vojaci. Mi smo nesretni, mirni, dobro odgojeni ljudi psećih očiju koji su se toliko prilagodili svom položaju da umiju obuzdati svoje porive pred odraslima, ali su spremni dati godine i godine svoga života samo da bi mogli dotaknuti neku nimficu. Ponovo ističem da mi nismo nikakve ubojice. Pjesnici ne ubijaju. O, sirota moja Charlotte, nemoj me poprijeko gledati iz svog vječnog raja, usred vječne alkemijske smjese betona, gume, kovine i kamena – ali ne i vode, hvala Bogu, ne i vode!
Ipak sam, sasvim objektivno govoreći, bio za dlaku izmakao propasti. I sad dolazimo do srži moje parabole o savršenom umorstvu.
Sjeli smo na čupave ručnike izlažući se žednom suncu. Ona se osvrnula, raskopčala grudnjak i legla na trbuh da se sunčane zrake naslađuju njenim leđima. Reče da me voli. Duboko uzdahnu, pruži ruku do svog kućnog kaputa i napipa u džepu cigarete. Sjede i zapuši. Pregleda svoje desno rame. Otvorivši zadimljena usta, nagradi me snažnim poljupcem. Najednom se iza nas, ispod grmlja, zakotrljaše niz padinu dva-tri kamenčića.
– Ta prokleta djeca zabadaju svuda svoj nos – reče Charlotte pridržavajući na prsima pozamašni crni grudnjak i liježući ponovo na trbuh. – Morat ću porazgovarati o tome s Peterom Krestovskim.
Na kraju staze razlegnu se šušanj i koraci i pojavi se Jean Farlow sa štafelajem i ostalim slikarskim priborom.
– Prestrašila si nas – reče Charlotte.
Jean reče da je bila gore u šumi, u zelenom skrovištu, da je ”uhodila prirodu” (uhode obično strijeljaju) pokušavajući dovršiti pejzaž, ali ništa, veli, od toga, nema talenta (što je bila živa istina).
– A vi, Humberte, jeste li vi kad pokušali slikati?
Charlotte, koja je bila malko ljubomorna na Jean, zapita hoće li doći John.
Hoće, doći će. Danas će ručati kod kuće. Povezao ju je kad je išao u Parkington i svratit će uskoro opet po nju. Kakva li krasna dana! Uvijek se osjeća kao izdajica kad u ovakav prekrasan dan ostavi Cavalla i Melampusa zavezane kod kuće. Sjede na bijeli pijesak između Charlotte i mene. Njene dugačke smeđe noge otprilike su me isto toliko privlačile koliko i noge kakve doruše. Kad se smijala, obnaživala je desni.
– Zamalo sam vas oboje ubacila u moje jezero – reče ona. – Čak sam nešto primijetila što vi niste. Vi ste (obraćajući se Humbertu) zaboravili skinuti svoj ručni sat, jest, gospodine, bogme ste zaboravili!
– Nepromočiv je – izusti tiho Charlotte i naškubi usne kao riba.
Jean me uhvati za ruku i stavi je sebi na koljena da vidi Charlottin dar, a onda je vrati na pijesak okrenutu dlanom nagore.
– Mogla si svašta vidjeti odande – pripomenu Charlotte pomalo koketno.
Jean uzdahnu.
– Jednom sam, pred večer, vidjela dvoje klinaca kako se evo baš ovdje pare – reče ona. – Sjene su im bile divovske. A čini mi se da sam vam već pričala kako se Leslie Thomson kupa ovdje gol u samu zoru. Sad samo čekam da se nakon crnog atlete pojavi onaj debeli kotlet, Ivor Quilty (naš zubar), bez ičega na sebi. Uostalom, taj je stari zbilja pravi čudak. Kad sam prošli put bila kod njega, ispričao mi je nešto vrlo nepristojno o svom nećaku. Čini se...
– A evo i mene – začusmo Johnov glas.

21.
Navika da šutim kad se srdim, ili bolje reći hladna i, rekao bih, krljušasta osobina moje srdite šutnje, ulijevala je obično Valeriji nevjerojatan strah: ”Ja ne znam što ti misliš kad si takav, poludjet ću zbog toga”, tužila se ona. Pokušao sam kažnjavati Charlottu šutnjom, aii je ona i dalje cvrkutala kao da ništa i ne primjećuje, ili je pak škakljala šutljivca po bradi. Nevjerojatna žena! Mrmljajući da ipak moram pisati svoj znanstveni rad, otišao bih u svoju bivšu sobu, a Charlotte bi nastavila uljepšavati naš dom, cvrkutati na telefonu i pisati pisma. Sa svog prozora, kroz ljeskavo treperenje jablanova lišća, vidio sam je kako prelazi preko ulice i zadovoljno ubacuje u poštanski sandučić pismo za sestru gospođice Phalen.
Kišoviti, tmurni tjedan koji je slijedio nakon našeg netom opisanog posjeta mrtvom pijesku jezera, bio je jedan od najsumornijih tjedana u mom životu. Zatim su sinula dva-tri mutna tračka nade – prije nego što je konačno granulo sunce.
Sjetio sam se da imam dobru glavu koja izvrsno radi i da trebam malo mućnuti njome. Ako se nisam usuđivao plesti u ženine planove u vezi s Lolitom (koja je svaki dan bivala sve toplija i opaljenija pod vedrim nebom beznadne daljine), mogao sam barem pronaći neki osnovni način kako da steknem izvjestan opći autoritet koji bih poslije mogao iskoristiti u pojedinim slučajevima. Jedne večeri mi je Charlotte sama dala priliku za to.
– Imam iznenađenje za tebe – rekla mi je gledajući me nježno iznad žlice juhe. – Na jesen ćemo nas dvoje u Englesku.
Polako sam progutao žlicu juhe, otro usta ružičastim papirom (o, kad se samo sjetim onog hladnog, tankog stolnog rublja u hotelu Mirana!) i rekao:
– I ja imam iznenađenje za tebe, draga moja! Nas dvoje nećemo u Englesku.
– Zašto? Što je na stvari? – priupita ona gledajući mi – začuđenije nego što sam računao – u ruke (i nehotice sam presavijao, trgao, gužvao i ponovo trgao ružičastu ”salvetu” koja nije bila ništa kriva). Ipak, moj ju je smiješak donekle umirio.
– Stvar je vrlo jednostavna – rekoh. – Čak ni u najharmoničnijem braku kakav je, na primjer, naš, ne odlučuje u svemu žena. Ima nekih pitanja o kojima treba da odluči muž. Mogu lijepo zamisliti radosno uzbuđenje koje tebe, kao normalnu Amerikanku, sigurno obuzima kad ploviš preko oceana na istom parobrodu s Lady Bimbom, sestričnom engleskog kralja, i Billom Bimbom, kraljem smrznutog mesa, ili s kakvom holivudskom droljom. Ne sumnjam da bismo nas dvoje mogli poslužiti kao odlična reklama turističkoj agenciji dok, na primjer, gledamo u Londonu, ti ne skrivajući divljenja a ja obuzdavajući zavodljivo ushićenje, dvorsku stražu, one gardiste u skerletnim uniformama, ”dabrove mesoždere” ili kako ih ono zovu. A ja sam baš alergičan na Evropu, pa i na Englesku. Kao što ti dobro znaš, mene vežu samo vrlo žalosne uspomene za onaj Stari i posve truli svijet. Tu ne mogu ništa izmijeniti šarene reklame iz tvojih časopisa...
– Srce moje – reče Charlotte – pa ja zbilja...
– Čekaj, čekaj malo! Ovo nije ništa, ovo je tek slučajnost, a ja zapravo govorim u širem smislu. Kad se tebi prohtjelo da se ja po cijele dane pržim na jezeru, umjesto da se bavim svojim poslom, rado sam se pokorio i pretvorio zbog tebe u predstavnika brončane mladeži umjesto da ostanem literata i... pa, recimo, odgojitelj. Kad me vodiš na bridž k svojim dragim Farlowovima, ja pokorno idem za tobom. Čekaj, molim te, čekaj malo! Kad ukrašavaš svoj dom, ja se ne petljam u tvoje zamisli. Kad odlučuješ – pa, kad odlučuješ o koječemu, ja sam možda suprotnog mišljenja, sasvim suprotnog ili, recimo, ponešto suprotnog, ali šutim. Ja ne pazim na pojedinačne slučajeve, ali ne mogu ne paziti na opći princip. Ja volim da mi ti komandiraš, ali svaka igra ima svoja pravila. Ne, ne ljutim se. Uopće se ne ljutim. Ma prestani s tim! Ali ja predstavljam polovicu ovoga kućanstva i imam svoj slabi, ali jasan glas.
Ona je dotle bila prešla na moju stranu stola, kleknula i polako, ali uporno vrtjela glavom i prebirala svojim odnjegovanim noktima po mojim hlačama. Rekla je da nije ni sanjala da bih ja mogao tako misliti. Rekla je da sam ja njen bog i njen gospodar. Rekla je da je Louise već otišla i da se možemo odmah posvetiti ljubavi. Rekla je da joj moram oprostiti jer će inače umrijeti.
Ova sitna zgoda uvelike me ohrabrila. Mirno sam joj odgovorio da nije riječ o praštanju, nego o promjeni držanja; i odlučio sam učvrstiti stečenu prednost i ubuduće se držati kiselo i suzdržljivo, raditi oko knjige ili se bar pretvarati da radim.
”Kombinirani kauč” u mojoj bivšoj sobi bio je već odavno pretvoren u običan kauč, što je, uostalom, uvijek u biti i bio, a Charlotte me je već na samom početku našeg suložništva upozorila da će malo-pomalo od te sobe napraviti pravi književnički kabinet. Dva dana nakon ”britanske zgode” sjedio sam u novom i vrlo udobnom naslonjaču s velikim sveskom na koljenima kad Charlotte pokuca na vrata prstenom na ruci i ušeta u sobu. Kako su njeni pokreti bili različiti od pokreta moje Lolite kad bi ova svratila k meni, u svojim dragim, prljavim trapericama donoseći sa sobom miris voćnjaka iz zemlje nimfica, onako nespretna i bajna, i nekako razbludna, nezakopčanih donjih puceta na dječačkoj košulji! Ali dopustite da vam nešto kažem. I ispod žustrine Hazice, i ispod dostojanstvenosti Hazetine, prezavo je tekao isti (i po okusu i po šumu) životni potočić. Jedan glasoviti francuski liječnik jednom je rekao mom ocu da u najbližih rođaka i najmanje krčanje u crijevima ima isti muzikalni ton.
I tako je Charlotte ušetala u sobu. Slutila je da među nama nije sve u redu. Dan prije, i dan prije toga, pretvarao sam se da sam zaspao čim smo legli, a ustao sam prije nego što se ona probudila. Ljubazno me upitala smeta li mi.
– Ovaj mi čas ne smetaš – odgovorih okrećući svezak Enciklopedije za djevojčice što bijaše otvoren na slovu ”K”, da bih bolje razgledao sliku kojoj se donji kraj protezao duž stranice.
Ona priđe stoliću koji je bio od imitacije mahagonija i imao jednu ladicu. Stavi šaku na njega. Stolić je svakako bio ružan, ali joj nije bio ništa kriv.
– Već sam te odavno htjela pitati – reče ona (poslovno, nimalo šaljivo) – zašto ga zaključavaš? Hoćeš li da ovaj stolić ostane u kabinetu? Nekako je strašno ružan.
– Ostavi ti taj stolić na miru – procijedih. Upravo sam bio sa skautkinjama u Kambodži.
– Gdje je ključ?
– Sakrio sam ga.
– O, Hum...
– U njemu su zaključana moja ljubavna pisma.
Ona me pogleda kao ranjena gazela, što me je obično ozlovoljavalo; a onda, budući da joj nije bilo sasvim jasno šalim li se ili ne šalim, i budući da nije znala kako da nastavi razgovor, ostala je stajati dok sam ja polako prelistao nekoliko stranica (Kanada, Karamela, Kazalište, Kino), i gledala je više u prozor nego kroz njega i bubnjala po njemu svojim oštrim, svijetlocrvenim i bademolikim noktima.
Napokon (kod Konja ili na Kupanju) priđe mom naslonjaču i sjede, onako teška, u tvidu, na priručje naslonjača i zapahnu me mirisom parfema koji je upotrebljavala i moja prva žena.
– Ne bi li vašoj svjetlosti bilo po volji da provede jesen evo ovdje? – upita me upirući malim prstom u sladunjav krajolik u jednoj istočnoj državi.
– A zašto? – izustih polako i razgovijetno.
Ona slegnu ramenima. (Vjerojatno je Harold odlazio na odmor u to doba. Lovačka sezona. Bablje ljeto. Uvjetni refleks.)
– Čini mi se da znam gdje je to – reče ona upirući svejednako prstom u sliku. – Sjećam se da tamo ima hotel s romantičnim imenom: ”Začarani lovci”. A hrana je božanstvena. I nitko nikom ne smeta.
Ona protare obraz o moju sljepoočnicu. Valječku sam bio vrlo brzo odučio od toga.
– Imaš li kakvu specijalnu želju za večeru, mili moj? Poslije će doći John i Jean.
Promrmljah nešto. Ona me poljubi u donju usnu, veselo reče da će napraviti tortu (još iz vremena kad sam bio njen podstanar sačuvala se legenda da sam ja lud za njenim tortama) i prepusti me mojoj dokolici.
Pošto sam pomno odložio knjigu na mjesto gdje je ona sjedila (knjiga se pokušala zatalasati, ali je umetnuta olovka zaustavila okretanje stranica), provjerio sam je li ključ još tu. Ležao je na prilično neudobnu mjestu, to jest ispod starog ali skupog aparata za brijanje, kojim sam se služio dok mi žena nije kupila drugi, bolji i jeftiniji. Je li ključ bio dobro sakriven ispod tog aparata za brijanje, u kutiji podstavljenoj baršunom? Kutija je ležala u škrinji, u kojoj sam držao poslovne spise. Ne bih li mogao naći kakvo bolje skrovište? Čudo kako je teško bilo što sakriti – osobito kad ti žena ništa drugo i ne radi nego premeće stvari.

22.
Prošlo je, ako se ne varam, točno tjedan dana od našeg posljednjeg kupanja kad je podnevnom poštom stigao odgovor od druge gospođice Phalen. Pisala je da se upravo vratila u internat Sv. Algebre sa sestrina sprovoda. ”Euphemia se nije bila nikad posve oporavila od loma onog kuka.” Što se pak tiče kćerke gospođe Humbert, čast joj je izvijestiti je da je za upis u ovu školsku godinu već kasno, ali da je ona (preživjela Phalenka) gotovo uvjerena da će Dolores biti primljena u školu ako je gospodin i gospođa Humbert dovedu u siječnju. Blažena odgoda!
Sutradan sam nakon ručka svratio k ”našem” liječniku, simpatičnom neznalici čije su vješto postupanje s bolesnicima i slijepo povjerenje u dva-tri stereotipna lijeka uspješno kamuflirali njegovu ravnodušnost prema medicini. Činjenica što se Lo morala vratiti u Ramsdale čudesno je ozarivala budućnost. Htio sam biti potpuno spreman za taj događaj. Zapravo sam bio započeo kampanju još prije nego što je Charlotte donijela onu svoju okrutnu odluku. Morao sam biti siguran da ću moći, kad se moja dražesna curica vrati, iste noći, pa onda noć na noć, sve dok mi je ne oduzme Sv. Algebra, uspavljivati dva živa stvora tako dobro da im nikakav zvuk i nikakav dodir neće poremetiti san. U toku srpnja sam obavljao pokuse različnim sredstvima za spavanje na Charlotti koja je vrlo rado uzimala pilule. Posljednja doza koju sam joj dao (ona je mislila da je to slab preparat broma koji će joj smiriti živce) djelovala je na nju puna četiri sata. Otvorio sam do kraja radio. Upravljao sam joj u lice trak svjetlosti džepne svetiljke nalik na falus. Gurao sam je, trljao, štipao, bockao – ali ništa nije poremetilo ritam njena smirena i snažna disanja. Pa ipak, od tako nečega jednostavnog kao što je poljubac u ključnu kost probudila se odmah, svježa i orna kao hobotnica (jedva sam se spasio). Ne valja, dakle, pomislio sam; treba nabaviti nešto još pouzdanije. U početku doktor Byron kao da mi nije vjerovao kad sam mu rekao da njegov posljednji lijek nije svladao moju nesanicu. Savjetovao mi je da ga iskušam još nekoliko puta, i načas mi odvratio pažnju pokazujući mi obiteljske slike. Imao je bajnu djevojčicu Dollynih godina; ali sam prozreo njegovu namjeru i zatražio da mi prepiše najjače sredstvo za spavanje. Savjetovao mi je da igram golf, ali je na kraju ipak pristao da mi dade sredstvo koje ”mora djelovati”. Prišavši ormariću, brbljavac izvadi iz njega staklenu cjevčicu s ljubičastomodrim kapsulama koje su na jednoj strani bile obavijene tamnopurpurnom trakom. To je, po njegovim riječima, bilo novo sredstvo koje je tek nedavno pušteno u prodaju i koje nije za neurastenike što se mogu smiriti i gutljajem vode ako im se da kako treba, nego samo za one velike besane umjetnike koji moraju umrijeti na nekoliko sati da bi živjeli stoljeća i stoljeća. Ja rado vučem liječnike za nos i, premda sam u sebi likovao, strpao sam kapsule u džep sliježući skeptično ramenima. Morao sam, inače, biti oprezan s njim. Jednom sam se, u jednoj sasvim drugačijoj zgodi, blesavo izlanuo – spomenuo sam svoj posljednji sanatorij i učinilo mi se da je on napeo uši. Budući da mi nije bilo nipošto stalo do toga da Charlotte ili tko drugi dozna za to razdoblje moje prošlosti, požurio sam se da mu objasnim da sam morao izvršiti neka istraživanja u ludnicama zbog romana koji sam pisao. Ali neka ide k vragu; sigurno je samo to da je ta stara hulja imala prekrasnu kćerkicu. A čudno je kad pomisliš da su one sve sad već stare, sedamnaestogodišnjakinje...
Otišao sam od njega izvrsno raspoložen. Zadovoljno sam se vraćao kući upravljajući ženinim autom samo jednim prstom. Ramsdale je ipak imao svoje čari. Zrikali su zrikavci; avenija je bila netom polivena. Glatko, gotovo svilasto, skrenuo sam niz našu strmu ulicu. Nekako mi je sve toga dana išlo kao po loju. Sve je bilo nekako modro i zeleno. Znao sam da sunce sja po tome što se poniklovani ključ startera odražavao u prednjem staklu; i znao sam da je točno tri i pol sata, jer je časna sestra koja je svaki dan dolazila da masira staru Vizavi hitala sitnim koracima niz uski trotoar u svojim bijelim čarapama i cipelama. Kao i obično, histerični seter bivšeg staretinara napao je automobil dok sam se spuštao niz ulicu, i, kao i obično, lokalne novine ležale su na ulaznim stubama kamo ih je Kenny bio netom bacio.
Dan prije sam bio prekinuo režim suzdržljivosti koji sam bio sâm sebi propisao, i sad sam, otvarajući vrata salona, ispustio veseo usklik najavljujući svoj povratak kući. Okrenuta vratima kestenjastom punđom i vratom bijelim kao vrhnje, u onoj istoj žutoj bluzi i u onim istim zagasitocrvenim hlačama koje je imala na sebi na dan našeg prvog susreta, Charlotte je sjedila u kutu za pisaćim stolom i pisala pismo. Ne ispuštajući još kvake iz ruke, ponovio sam svoj srdačni uzvik. Prestala je pisati. Časak je nepomično sjedila, zatim se polako okrenula na stolici i naslonila lakat na grbavi naslon. Lice joj bijaše izobličeno zbog onog što je osjećala, i nije bilo ugodno gledati ga. Uprvši pogled u moje noge, ona progovori:
– Odvratna Hazetina, debela mrcina, stara vještica, opaka mamica, stara... stara luda... ta stara luda sad sve zna... Ona... ona...
Moja lijepa tužiteljica zastade u riječi gutajući svoj otrov i suze. Što god je Humbert Humbert rekao – ili pokušavao reći – nije uopće važno. Ona produži:
– Vi ste monstrum! Vi ste odvratna, podla varalica, zlikovac! Ako mi priđete, vikat ću da će me sva ulica čuti. Dalje od mene!
Tu se opet, mislim, može izostaviti ono što je mrmljao H. H.
– Ja ću još danas otputovati. Sve vam ovo ostavljam. Ali nikad više nećete vidjeti ono nevaljalo derište. Gubite se iz ove sobe!
Pokorio sam se, čitaoče! Otišao sam gore, u svoj eks-kabinet. Ustobočivši se, stajao sam potpuno nepomično, potpuno sabrano, promatrajući s vrata obijeni stolić; ladica je bila izvučena, iz ključanice je visio ključ koji je napokon pristajao, a na stolu su ležali nekakvi otpirači. Prešao sam preko odmorišta u bračnu ložnicu Humbertovih, hladnokrvno izvukao svoj dnevnik ispod njena jastuka i strpao ga u džep. Tada sam pošao dolje, ali sam stao na pola puta; ona je razgovarala s nekim preko telefona koji je toga dana slučajno bio uključen u blagovaonici, pokraj vrata što su vodila u salon. Htio sam čuti što govori. Otkazala je neku narudžbu i vratila se u salon. Odahnuo sam i otišao kroz predsoblje u kuhinju. Tu sam otčepio bocu škotskog viskija (skoču nije mogla nikad odoljeti). Zatim sam otišao u blagovaonicu i odatle, kroz poluotvorena vrata, pogledao u Charlottina široka leđa.
– Upropaštavaš život i sebi i meni – rekoh mirno. – Hajde da porazgovaramo kao kulturni ljudi! Sve su to tvoje halucinacije. Ti, Charlotte, nisi pri sebi. Te bilješke koje si našla samo su skice za roman. Tvoje i njezino ime uzeo sam sasvim slučajno. Samo zato što su mi prva pala na pamet. Razmisli malo o tome, a ja ću ti dotle donijeti nešto da popiješ.
Nije odgovorila niti se okrenula, nego je samo još pomamnije nastavila pisati. Očito već treće pismo (na dva pisma što su ležala pred njom na stolu bile su već nalijepljene marke). Vratio sam se u kuhinju.
U kuhinji sam uzeo dvije čaše (Sv. Algebri? Loliti?) i otvorio hladnjak. Bijesno je urlao na mene dok sam mu iz srca vadio led. Treba sve ponovo napisati. Dati joj da pročita. Neće se sjećati pojedinosti. Preinačiti, krivotvoriti. Napisati odlomak romana i pokazati joj ga, ili ga ostaviti na vidnom mjestu? Zašto slavine ponekad tako užasno cvile? Užasan položaj, zapravo. Jastučići leda – jastučići za tvog bijelog medu, Lo! – ispuštali su praskave, prodorne glasove dok ih je vruća voda oslobađala iz metalnih ćelija. Postavio sam čaše jednu do druge, natočio u njih viskija i uštrcao u svaku malo sode. Šteta što je stavila zabranu na moj omiljeni džinanas. Hladnjak je zakevtao i prasnuo. S čašama u rukama, ušao sam u blagovaonicu i kroz vrata salona, koja sad jedva da bijahu odškrinuta, tako da nisam mogao proturiti lakat, rekao:
– Pripravio sam ti skoč.
Nije se odazvala, luda mrcina, pa sam odložio čaše na ormar uz telefon koji je upravo zazvonio.
– Ovdje Leslie – Leslie Thomson – reče Leslie Thomson, onaj isti koji se rado kupao u zoru. – Gospodine, gospođa Humbert je pala pod auto, najbolje da odmah dođete.
Odgovorio sam – možda pomalo razdražljivo – da je moja žena zdrava i čitava i, držeći još slušalicu u ruci, odgurnuo nogom vrata i rekao:
– Evo ovaj ovdje tvrdi, Charlotto, da si ti poginula.
Ali u salonu nije bilo Charlotte.

23.
Istrčao sam van. Suprotna strana naše strme uličice pružala je neobičnu sliku. Veliki crni sjajni Packard bio se uspeo na položit travnjak gospođice Vizavi ukoso od trotoara (gdje je na hrpi ležao kockast pled) i stajao tu svjetlucajući na suncu, raskriljenih vrata, s kotačima duboko u šimširu. Desno od automobila, na urednoj kosoj tratini, ležao je na leđima starac sijedih brkova, vrlo pristojno odjeven (sivo dvoredno odijelo, leptir-mašna s bijelim točkicama), skupljenih dugih nogu, nalik na voštanu figuru veličine normalnog mrtvaca. Moram izraziti šok trenutnog dojma nizom riječi, a njihovo fizičko nagomilavanje na stranici kvari sam sijev, oštro jedinstvo slike: pled na hrpi, kola, stara mumija, babina maserka što trči šušteći uštirkanom odjećom, s napola praznom čašom u ruci, natrag na verandu gdje je zatočena, oronula gospođa Vizavi, poduprta jastučićima, zacijelo vriskala, ali nedovoljno glasno da bi nadjačala ravnomjerno kevtanje staretinareva setera koji je išao od jedne skupine ljudi do druge – čas do susjeda što su se već bili sjatili na pločniku, oko kockaste tkanine, čas natrag do automobila (koji je napokon uspio ukebati), a čas do skupine na tratini koja se sastojala od Leslija Thomsona, dvojice policajaca i zdepasta gospodina što je nosio naočale s rožnim okvirom. Ovdje moram napomenuti da se prometna patrola tako brzo pojavila (ni dvije minute nakon nesreće) zato što su prometnici baš u to vrijeme zadijevali obavijesti o globi na automobile koji su bili nepropisno parkirani u našoj uličici, nedaleko od nas; da je tip s naočalima bio Frederick Beale mlađi, vozač Packarda; da njegov sedamdesetdevetogodišnji otac, koga je maserka bila upravo napojila na pokošenom travnjaku gdje je ležao kao pokošen bankar, da tako kažem, nije bio u dubokoj nesvjestici, nego se lijepo i metodički oporavljao od lakog srčanog napadaja, ili mogućnosti srčanog napadaja; i, napokon, da je pled na trotoaru, gdje me je žena često nezadovoljno upozoravala na krive zelene pukotine, pokrivao unakaženi leš Charlotte Humbert koju je pregazio (a zatim još vukao nekoliko koraka) Bealeov automobil u trenutku kad je trčala preko ulice da baci tri pisma u poštanski sandučić na uglu tratine gospođice Vizavi. Ta je pisma digla sa zemlje i predala mi zgodna djevojčica u prljavoj ružičastoj haljinici, a ja sam ih razderao na komadiće u džepu na hlačama.
Uskoro su na mjesto nesreće stigla tri liječnika i bračni par Farlow i uzeli stvar u svoje ruke. Udovac je bio čovjek koji je izvrsno vladao sobom, nije ni jecao ni čupao kosu. Malčice je, doduše, glavinjao, ali je otvarao usta samo da dade podatke i objašnjenja koji su bili prijeko potrebni radi identifikacije, pregleda i otpreme pokojnice, čije je tjeme bilo kaša od kostiju, mozga, kose brončane boje i krvi. Sunce je još žeglo kad su prijatelji, dobri John i uplakana Jean, spremili udovca u postelju u Dollynoj sobi, i sami se, da bi ostali u njegovoj blizini, povukli u spavaću sobu Humbertovih da tu provedu noć – ne znam jesu li je proveli onako kreposno kako je zahtijevala ta svečana prigoda.
Ne vidim razloga da se zadržavam, u ovim osebujnim zapisima, na formalnostima oko sprovoda koje sam morao obaviti, i na samu sprovodu koji je bio isto onako skroman kao što je bila i nedavna svadba. Svejedno, neće biti zgorega da opišem neke epizode iz tih četiri-pet dana.
Prve noći svog udovištva bio sam tako pijan da sam spavao čvrsto kao dijete koje je inače spavalo u toj postelji. Sutradan ujutro najprije sam pregledao komadiće pisama koji su mi bili ostali u džepu. Oni su se, međutim, bili toliko ispremiješali da ih nikako nisam mogao podijeliti na tri potpuna teksta. Mislim da su riječi: ”... pa ga radije ti potraži jer ja ne mogu kupiti...” bile iz pisma za Lo. Neki odlomci kao da su upućivali na Charlottinu namjeru da bježi s Lo u Parkington, ili čak natrag u Pisky, da ne bi orlušina ulovila njeno dragocjeno janješce. Drugi komadići i ostaci (nisam ni slutio da imam takve snažne pandže) odnosili su se, očito, na molbu da djevojčicu prime, ne u internat Sv. Algebre, nego u neku drugu školu, također zatvorenog tipa, o kojoj se govorilo da su njene odgojne metode tako surove, suhoparne i sumorne (iako se u prospektu spominjao kroket pod brijestovima) da su priskrbile školi naziv ”Popravni zavod za mlade dame”. Najposlije, treća je poslanica bila nesumnjivo upućena meni. Odgonetnuo sam ove djeliće rečenica ”...možda ćemo nakon godinu dana razdvojenog života...”, ”...o, najdraži moj, o mili...”, ”...ili ću, možda, umrijeti...” Ali, sve u svemu, ti moji pabirci nisu imali mnogo smisla; različni odlomci tih bitnih poruka bili su isto toliko zbrkani na mojim dlanovima koliko su im osnovni dijelovi bili zbrkani u glavi sirote Charlotte.
John je toga dana imao sastanak s nekim svojim kupcem, a Jean je morala nahraniti pse, tako da sam neko vrijeme ostao bez svojih prijatelja. Ti su se dobri ljudi pribojavali da ne oduzmem sebi život, ako ostanem bez nadzora, a kako nisu imali drugih znanaca koji bi ih mogli zamijeniti (gospođica Vizavi je pala u krevet, McCoovi su gradili novu kuću negdje daleko, Chatfieldovi su upravo bili pozvani u jednu sjevernu državu zbog nesreće koja je snašla nekog njihovog rođaka, dodijelili su mi Louisu i Leslieja pod izgovorom da mi je potrebna pomoć da razvrstam i spremim mnoštvo osirotjelih stvari.
U trenutku božanskog nadahnuća, pokazao sam dragim i lakovjernim Farlowovima (s kojima sam čekao Leslijea da dođe na plaćeni sastanak s Louisom) amatersku fotografijicu koju sam našao među Charlottinim stvarima. Ona je stajala na veliku oblutku i smiješila se kroz kosu razbarušenu vjetrom. Fotografija je bila iz travnja 1934. godine, iz onog nezaboravnog proljeća! Doputovavši te godine poslovno u Ameriku, proveo sam nekoliko mjeseci u Piskyju. Upoznao sam se sa Charlottom i doživio s njom ludi ljubavni roman. Ja sam, nažalost, bio oženjen, a ona je bila zaručena za Hazea... Kad sam se vratio u Evropu, dopisivali smo se preko jednog zajedničkog prijatelja koji više nije živ. Jean je prošaptala da su do nje bili doprli neki glasovi – i pogledala ponovo sliku i, gledajući je svejednako, pružila je Johnu, a John je izvadio lulu iz usta i također pogledao dražesnu, lakoumnu Charlottu Becker i vratio mi fotografiju. Zatim su oni otišli na nekoliko sati. Zadovoljna je Louise u podrumu grdila svog kavalira smijući se gugutavo.
Tek što su Farlowovi bili otišli, posjetio me je svećenik plave brade, s kojim sam nastojao što prije obaviti razgovor a da ga ne uvrijedim i ne pobudim njegove sumnje. Jest, spremam se posvetiti cijeli život djetetovu dobru. Evo baš križića koji mi je Charlotte Becker poklonila kad smo oboje bili mladi. Imam sestričnu u New Yorku, čestitu staru djevojku. Ondje ćemo naći neku dobru privatnu školu za Dolly. O, kakav je Humbert bio lukavac!
Za Leslieja i Louisu, koji su po mom računu (koji se pokazao ispravan) morali o tome izvijestiti Johna i Jean, izvrsno sam odglumio neobično glasan međumjesni telefonski razgovor sa Shierley Holmes, upraviteljicom logora Cue. Kad su se John i Jean vratili, bez po muke sam ih zavarao rekavši im, mucajući tobože nesuvislo od uzbuđenja, da je Lolita otišla sa skupinom mlađe djece na petodnevni izlet i da nikako ne mogu uspostaviti s njom vezu.
– Bože moj – uskliknula je Jean – pa što da radimo?
John reče da se tome može lako doskočiti – on će zamoliti tamošnju policiju da odmah pronađe izletnike – to će biti čas posla. Uostalom, on i sam dobro poznaje taj kraj i...
– Slušajte – nastavi on – ja bih mogao sad odmah otići tamo kolima, a vi dotle prespavajte s Jean... – Ove posljednje riječi nije zapravo rekao, ali je Jean tako usrdno prihvatila njegov prijedlog da se to moglo tako shvatiti.
Ja sam odigrao histeričnu scenu. Počeo sam preklinjali Johna da ništa ne poduzima. Rekao sam da ne bih mogao sad podnijeti prisutnost djevojčice koja bi plakala i prilijepila se uza me – ona je vrlo osjetljiva i ovakav bi šok mogao nepovoljno djelovati na njenu budućnost, psihijatri su već analizirali ovakve slučajeve... Nastade tajac.
– Pa dobro, na vama je da odlučite – progovori napokon John prilično hladno. – Samo, znate, ja sam ipak bio Charlottin prijatelj i savjetnik. I, uopće, zanima me što vi zapravo kanite uraditi s malom.
– Johne! – uzviknu Jean. – Pa ona je njegova kći, a ne kći Harolda Hazea. Zar ti to nije jasno? Jadni je Humbert Dollyn pravi otac!
– Razumijem – reče John obraćajući se meni. – Molim vas da mi oprostite. Razumijem. Tako je to, dakle. Nisam odmah shvatio... To, naravno, pojednostavnjuje sve skupa. Uradite onako kako vam govori srce i bit će dobro.
Otac, satrven jadom, reče da će odmah nakon sprovoda otići po svoju nježnu kćerkicu, i da će se zatim potruditi da je razonodi u sasvim drugoj okolini – da će se odvesti s njom, možda, u New Mexico ili Kaliforniju – ako se ne ubije, naravno.
Tako sam majstorski odglumio smirenost krajnjeg očaja, zatišje pred nastup ludila, da su me čestiti Farlowovi odveli k sebi. Imali su, za američke prilike, prilično pristojan podrum koji mi je dobro došao, jer sam se bojao nesanice i – priviđenja.
A sad treba da kažem pravi razlog radi kojeg sam htio privremeno držati Dolores dalje od sebe. Razumije se samo po sebi da sam isprva, čim se pokazalo da je Charlotte likvidirana i ja se vratio kući kao slobodan otac, nadušak popio jednu za drugom one dvije čaše viskija koje sam bio pripremio, a za njima još pintu-dvije svog omiljenog džinanasa, te sam se zaključao u kupaonicu spašavajući se od susjeda i prijatelja – samo mi je jedno bilo na pameti i u krvi, a to je spoznaja da će za svega nekoliko sati topla, smeđokosa i čitava, čitava moja Lolita u mom zagrljaju liti suze, koje ću ja otirati poljupcima prije nego što joj one napune oči. Ali, dok sam stajao pred zrcalom, sav zajapuren, raširenih zjenica, John Farlow je obzirno pokucao na vrata i upitao me je li mi dobro – i ja sam učas pojmio da bih učinio ludost kad bih dopustio da se ona vrati u ovu kuću, gdje se mota toliko njuškala spremnih da mi je oduzmu. Pa i sama razmažena Lo mogla bi – tko zna? – pokazati neko glupo nepovjerenje, neočekivanu odbojnost, nejasan strah – i zbogom zauvijek, u času najvećeg trijumfa, čarobna nagrado!
Kad već govorim o nametljivim ljudima, došao mi je u pohode još jedan čovjek, ljubazni Beale, onaj koji je likvidirao moju ženu. Uštogljen i ozbiljan, nekako nalik na krvnikova pomoćnika, s čeljustima kao u buldoga, s crnim sitnim očima, debelo uokvirenim naočalima i širokim nosnicama. Uveo ga je John, koji nas je zatim ostavio i neobično taktično zatvorio vrata za sobom. Pošto mi je umilno rekao da su njegovi blizanci u istom razredu s mojom pastorkom, moj je groteskni posjetilac rasprostro velik crtež u koji su bile unesene sve pojedinosti nesreće. Bio je to pravi ”šećer”, kako bi rekla moja pastorka, sa svom silom dojmljivih strelica i isprekidanih crta u različnim bojama. Put gospođe H. H. ilustrirao je nizom malih silueta, nalik na figurice pripadnica pomoćnog vojnog osoblja kakve se crtaju u statistici radi bolje preglednosti. Taj se put vrlo jasno i uvjerljivo sukobljavao sa smiono povučenom krivuljom koja je prikazivala dva skretanja jedno za drugim, od kojih je jedno Bealeov automobil izvršio da bi izbjegao staretinareva setera (koji nije bio prikazan na crtežu), a drugo, koje je bilo jednako ali veće, da bi spriječio nesreću. Crni križić označavao je mjesto na kojem je lijepo nacrtana mala silueta konačno pala na trotoar. Potražio sam pogledom kakav prikladan znak na padini gdje je otpočivao golemi voštani otac mog posjetioca, ali ga nije bilo. Starac se, međutim, bio potpisao na tom spisu, kao svjedok, ispod potpisa Leslieja Thomsona, gospođice Vizavi i nekih drugih.
Frederickova je olovka prelijetala, točno i lako kao kolibrić, s jedne točke na drugu dok je demonstrirao svoju potpunu nedužnost i ludu neopreznost moje žene. U trenutku kad je on bio obišao psa, Charlotte se poskliznula na netom polivenom pločniku i pala naprijed umjesto da je uzmaknula (Fred je pokazao kako je trebalo uzmaknuti trgnuvši snažno ramenom podstavljenim vatom). Ja rekoh da on, naravno, nije kriv, a istraga je potvrdila moje mišljenje.
Dišući snažno kroz napete crne nosnice, on je potišteno zatresao svojom glavom i mojom rukom. Zatim je, iskazujući savršenu otmjenost i džentlmensku širokogrudnost, ponudio da plati pogrebne troškove. Očekivao je da ću ja to odbiti, ali sam ja prihvatio njegovu ponudu jecajući od pijanstva i zahvalnosti. Ne vjerujući svojim ušima, on je razgovijetno ponovio svoje riječi, a ja sam mu ponovo zahvalio, još usrdnije nego prije.
Nakon ovog jezovitog razgovora moja je duševna obamrlost malo popustila. A nije ni čudo! Vidio sam svojim očima oruđe sudbine. Opipao sam samu kožu sudbine – i njeno podstavljeno rame. Zbila se sjajna i čudovišna promjena, a ovo je bilo njeno oruđe. Sred složenih pojedinosti scenarija (užurbana kućanica, skliski pločnik, nesnosni pas, strma nizbrdica, velik automobil, tikvan za volanom), nejasno sam razabrao vlastitu neslavnu ulogu. Da nije bilo moje gluposti (ili intuitivne genijalnosti!) zbog koje sam bio sačuvao svoj dnevnik, Charlottu ne bi bila zaslijepila zamagljenost pogleda koja je potjecala od osvetoljubive srdžbe i duboko povrijeđene taštine, dok je hitala do poštanskog sandučića. Ali možda se svejedno ne bi bilo ništa dogodilo da nije nepogrešiva kob, sinkronizator i duh, izmiješala u svojoj retorti automobil, psa, sunce, hladovinu, vlažnost, slabost, snagu i kamen! Zbogom, Marleno! Rukovanje sa sudbinom (u liku Bealea na rastanku) izvuklo me je iz obamrlosti. I tada sam proplakao. Jest, gospodo i gospođe porotnici, proplakao sam!

24.
Brijestovi i jablanovi okretali su iznenadnom naletu vjetra svoja uzbibana leđa, a tmasti oblak izranjao je iznad bijelog tornja ramsdalske crkve kad sam posljednji put pogledao oko sebe. Napuštao sam, radi neznanih pustolovina, mrtvački blijedu kuću u kojoj sam prije samo dva i pol mjeseca bio unajmio sobu. Već su bili spušteni zastori – jeftini, praktični zastori od bambusovine. ”Njihov raskošni materijal pridaje verandama i unutrašnjosti kuća moderni dramatski karakter”, pisalo je u prospektu. Prema njima se rajski dvori moraju činiti prilično goli. Kap kiše pala mi je na ručni zglob. Vratio sam se po nešto u kuću, dok mi je John spremao prtljagu u auto, i tada se dogodilo nešto zanimljivo. Ne znam jesam li dovoljno istaknuo u ovim svojim neveselim bilješkama poseban, upravo čaroban dojam koji je autorova interesantna vanjština – pseudokeltska, privlačno majmunska, muževna, s primjesom nečega dječačkog – budila u žena svih godina i iz svih sredina. Ovakve izjave u prvom licu mogu se, naravno, učiniti smiješne, ali ja moram s vremena na vrijeme podsjetiti čitaoca na svoju vanjštinu, kao kakav profesionalni romanopisac koji je dao jednoj svojoj osobi neku osobitost ili nekog psa, pa mora spomenuti tog psa ili tu osobitost kad god se ta osoba pojavi u romanu. U mom slučaju ima, možda, još nešto više od toga. Čari mojih sjetnih crta lica moraju biti neprestano čitaocu pred očima ako zaista želi shvatiti moju pripovijest. Malodobna Lo topila se od Humbertovih draži kao što se topila od grčevite glazbe; odrasla Lotte voljela me je gazdinskom zrelom strašću zbog koje dan-danas žalim i koju dan-danas cijenim više nego što smijem iskazati. Tridesetjednogodišnja Jean Farlow, koja je svakako bila neurastenična, očito se bila zatreskala u mene.
U njenoj je ljepoti bilo nečega oštrog, indijanskog. Put joj je bila boje pečene zemlje. Usne su joj bile nalik na grimizne polipe, a kad bi prasnula u lajav smijeh, obnažila bi krupne, mutne zube i beskrvne desni. Bila je veoma visoka, nosila je ili sandale i uske hlače, ili široke suknje i baletne papučice, pila je skoč u svim količinama, dvaput je pobacila, pisala je za mladež priče o životinjama, slikala, kao što je čitaocu već poznato, poglede na jezero i nosila u sebi zametak raka od kojeg je umrla nakon dvije godine. Nije mi se činila ni najmanje privlačna. Zamislite onda kako sam se uplašio kad me je nekoliko trenutaka prije mog odlaska (stajao sam s njom u predsoblju) Jean uhvatila svojim uvijek drhtavim prstima za sljepoočnice i, sa suzama u sjajnim plavim očima, pokušala se, prilično neuspješno, upiti u moje usne.
– Čuvajte se – reče mi – i poljubite kćerku mjesto mene.
Grmljavina zatutnja u cijeloj kući, a Jean nadoda:
– Možda ćemo se još jednom sresti negdje, u prilikama koje neće biti ovako grozne.
(Jean! ma što sad bila, i ma gdje bila, u minus prostoru ili u plus vremenu, oprosti mi sve, pa i ovu zagradu!)
Čas kasnije već sam se rukovao na rastanku i s njom i s njim, na ulici, na onoj strmoj ulici, i sve se kovitlalo i letjelo pred najezdom oluje, i teretnjak s madracem iz Philadelphije samopouzdano se kotrljao prema opustjeloj kući, i prašina je jurila i vila se po onoj asfaltnoj ploči na kojoj je Charlotte, kad su odigli pled da je vidim, ležala skvrčena, posve netaknutih očiju, s još mokrim crnim trepavicama, slijepljenim kao tvoje, Lolito!

25.
Reklo bi se da sam se sad, pošto su sve zapreke bile uklonjene i preda mnom pukao pogled na beskrajno blaženstvo, mogao u duhu zavaliti i zadovoljno odahnuti. Eh bien, pas du tout43. Umjesto da se protežem na zrakama nasmiješene sudbine, bio sam opsjednut posve etičkim sumnjama i bojaznima. Na primjer, neće li ljudima biti čudno što nismo Loliti dopustili da sudjeluje ni u radosnim ni u žalosnim obiteljskim prigodama? Kao što se sjećate, ona nije prisustvovala našoj svadbi. Ili pak ovo.uǝpoq :ɐpɐɹqo Ako se i uzme da se odnekud ispružila dugačka kosmata ruka Slučajnosti da ukloni nedužnu ženu, nije li Slučajnost mogla isto tako, u jednom poganskom trenutku, zaboraviti što je uradila desnica, pa ljevicom predati Loliti nečije preuranjeno pismo s izrazima sućuti? Vijest o nesreći izišla je bila, doduše, samo u ramsdaleskom journalu; nije se pojavila ni u parkingtonskom Recorderu ni u climaxovskom Heraldu. Lokalne smrti ne privlače interes cijele zemlje, a logor Cue nije bio u našoj saveznoj državi, ali nisam mogao da ne mislim kako je Dolly Haze već na neki način izviještena o svemu i da je, u isto vrijeme dok ja idem po nju, neki nepoznati prijatelji voze kući u Ramsdale. Još me je više od svih tih nagađanja i briga uznemiravalo to što Humbert Humbert, novopečeni američki građanin mutnog evropskog podrijetla, nije bio poduzeo nikakve korake da postane zakoniti skrbnik djevojčice (kojoj bijaše dvanaest godina i sedam mjeseci) koja mu je ostala od pokojne žene. Hoću li se usuditi poduzeti te korake? Nisam mogao svladati drhtavicu kad god bih zamislio svoju golotinju stiješnjenu tajanstvenim propisima na nesmiljenom oštrom svjetlu običajnog prava.
Moj je plan bio remek-djelo primitivne umjetnosti. Odlučio sam nazvati logor Cue i kazati Loliti da joj se majka mora podvrgnuti ozbiljnoj operaciji u nekoj izmišljenoj bolnici, pa onda putovati sa svojom pospanom nimficom od hotela do hotela dok joj se majka bude polako, ali sigurno oporavljala i napokon umrla. Ali me na putu u logor sve više obuzimao nemir. Mučila me pomisao da je neću ni naći ondje, ili da ću, umjesto bezbrižne Lolite, naći prestrašeno siroče koje će plakati i tražiti neke dobre obiteljske prijatelje. Farlowove, hvala Bogu, jedva da je poznavala, ali nije li moglo biti i drugih ljudi koje ja i ne poznajem? Naposljetku sam odlučio zaista obaviti onaj međumjesni telefonski razgovor koji sam nedavno bio onako uspješno odglumio. Kiša je padala kao iz kabla kad sam se zaustavio pored trotoara u blatnom predgrađu Parkingtona, upravo pred raskršćem od kojeg je jedna cesta vodila oko grada do autoputa što je prolazio kroz brda prema jezeru Climax i logoru Cue. Ugasivši motor, sjedio sam najmanje jednu minutu u autu sabirući se i gledajući kišu, preplavljeni trotoar i hidrant koji je zaista bio ružan, debelo premazan crvenom i srebrnom bojom, pružajući svoje crvene batrljke da ih ulašti kiša koja je kao stilizirana krv curila po njegovim heraldičkim lancima. Nije čudo što je zabranjeno zaustavljati automobile pokraj tih stravičnih malih bogalja. Ponovo sam upalio motor i dovezao se do telefonske govornice. Kad je napokon i posljednji novčić zvecnuo i omogućio drugom glasu da se odazove na moj, doživio sam iznenađenje.
Shirley Holmes, upraviteljica logora, rekla mi je da je moja Dolly u ponedjeljak (dakle prije dva dana) otišla sa svojom skupinom na izlet u planine i da će se vratiti tek navečer. Predložila mi je da dođem sutradan. Upitala me je nije li se što dogodilo. Ne ulazeći u pojedinosti, odgovorio sam joj da mi je žena prevezana na kliniku, da je situacija ozbiljna, da djevojčici ne treba reći da je ozbiljna, ali da sutra bude spremna da se sa mnom vrati popodne kući. Glasovi su nam se rastali usred eksplozije srdačne dobrohotnosti, a zbog nekog hirovitog kvara u mehanizmu, svi su mi se novčići vratili iz automata zvečeći isto onako kako zveče krupni dobici u kockarskim automatima u Nevadi. Nasmijao sam se tome, iako sam bio razočaran što moram odgoditi svoje blaženstvo. Pitam se nije li to nenadano ispaljivanje, to grčevito vraćanje novca bilo na neki način povezano u McFatumovoj glavi s tim što sam izmislio izlet prije nego što sam i doznao za njega!
I što sad? Svratio sam u trgovački centar Parkingtona i proveo ostatak dana (izvedrilo se, cijeli se grad prelijevao nekim staklenastim bljeskom) kupujući dražesne stvarčice za Lo. Bože, kakve je lude predmete nagnala Humberta da kupi slabost koju je osjećao tih dana prema kockastim tkaninama, sjajnom cicu, volanima, nabuhlim kratkim rukavima, mekim naborima, haljinicama koje su gore tijesne, a dolje široke!
Zavoljeti Lolitu ko Virginiju Poe
I kao Dante svoju Beatrice;
Zavrtješe se curice šireći suknjice:
Gaćice – vrhunac nepristojnosti!
Ljubazni su me glasovi pitali što zapravo želim? Kupaće kostime? Imamo ih u svim nijansama, ”Ružičasti san”, ”Mutni akvamarin”, ”Ljubičina glavica”, ”Crveni tulipan”, ”Crni kan-kan”. A odjeća za plažu? A kombinei? Ne trebam kombinea. Lo i ja nismo nikad trpjeli kombinee.
U tom mi je poslu najviše pomogao antropometrijski zapis koji je njena majka bila unijela na Lolitin 12. rođendan (čitalac se valjda sjeća one knjige Upoznaj svoje dijete). Imao sam dojam da je Charlotte, pod nejasnim utjecajem zavisti i nesnošljivosti, dodala ponegdje po koji centimetar i po koji kilogram; ali kako je nimfica svakako bila porasla za proteklih osam mjeseci, računao sam da se uglavnom mogu pouzdati u te siječanjske mjere. Širina u kukovima 73 centimetra; opseg bedra (ispod samog guza) 43 centimetra; opseg lista na nozi i vrata 28 centimetara; opseg prsa 68 centimetara; opseg ruke iznad lakta 20 centimetara; struk 58 centimetara; visina 1 metar i 45 centimetara; težina 35 kilograma; građa izdužena; kvocijent inteligencije 121; slijepo crijepo – neizvađeno (hvala Bogu!).
Pored tih mjera, vidio sam, naravno, u duhu Lolitu jasno kao u priviđenju; a kako me je još svrbjelo ono mjesto na prsnoj kosti gdje je njeno svilasto tjeme dvaput doseglo visinu mog srca, i kako sam svejednako osjećao njenu toplu težinu na svojim koljenima (te tako uvijek ”nosio” Lolitu kao što žena ”nosi” dijete), nisam se začudio kad se poslije pokazalo da sam uglavnom dobro računao. Osim toga sam nedavno bio proučio katalog ljetne mode, pa sam kao pravi znalac odabirao razne zgodne stvarčice, sportsku obuću, gumene papuče, cipelice od prešane kozje kože za male koze i slično. Naličena prodavačica u crnom koja mi je pomagala da zadovoljim sve te nasušne potrebe, pretvarala je roditeljsku znanost i precizne opise mjera u komercijalni eufemizam ”nešto manje od srednjega”. Druga, postarija, u bijeloj haljini, nafrakana kao glumica, kao da je bila pomalo dirnuta mojim temeljitim poznavanjem mode za mlađi naraštaj; možda je mislila da živim s cirkuskom patuljčicom; zato sam, kad su mi pokazale suknjicu sa dva ”pikantna” džepića sprijeda, namjerno postavio naivno muško pitanje i bio nagrađen smiješcima i zornim pokazivanjem kako otraga radi patentni zatvarač. Mnogo sam uživao i u svakojakim gaćicama i hlačicama u kojima su priviđenja malih Lolita plesala, padala i vozila se na turu po cijeloj tezgi. Na kraju sam kupio dvije čedne pamučne pidžame s okruglim ovratnikom popularnog kroja ”Mesarski pomoćnik”. Pomoćnik popularnog mesara Humberta.
Ima nečega mitološkog, začaranog u tim velikim trgovinama u kojima se, ako je vjerovati reklamama, jedna činovnica može obući i obuti za svako doba dana – od jutarnjeg dolaska na posao do večernjeg izlaska s kavalirom – i u kojima se njena sestrica može diviti vunenom džemperu snatreći o danu kad će u njemu doći u školu, pa će zalupati srca učenicima u posljednjim klupama. Sa svih strana su me okruživale plastične lutke prirodne veličine koje su prikazivale djecu prćastih nosića i žućkasto-smeđih, maslinastih, faunskih lica sa smeđim pjegama. Odjednom sam opazio da sam jedini kupac na ovom prilično tajnovitom mjestu gdje se krećem kao riba u zelenkastu akvariju. Slutio sam da se čudne misli roje u glavama mlitavih gospođica što me prate od tezge do tezge, od podvodne hridi do morskih alga, i činilo se da pojasevi i narukvice koje sam birao padaju iz sirenskih ruku u prozirnu vodu. Napokon sam još kupio otmjen kovčeg, dao da mi strpaju u njega sve što sam kupio, te se uputio u najbliži bircuz, zadovoljan time kako sam proveo dan.
Nekako u vezi s tim tihim poetskim svijetom birane robe sjetio sam se hotela s primamljivim imenom ”Začarani lovci”, koji je bila spomenula Charlotte nedugo prije mog oslobođenja iz ropstva. Iz vodiča sam razabrao da se on nalazi u Bricelandu, zabačenu gradiću na četiri sata vožnje od Lolitina logora. Mogao sam telefonirati tamo, ali sam se bojao da me ne izda glas i da ne počnem izvještačeno kreketati na nepravilnom engleskom jeziku, pa sam odlučio brzojavno rezervirati dvokrevetnu sobu za sutradan navečer. Kako sam bio nesretan, neodlučan i smiješan princ iz bajke! Kako će mi se nasmijati neki moji čitaoci kad im kažem kakve sam teškoće imao u sastavljanju brzojava! Kako da napišem? Humbert sa kćerkom? Humbert sa kćerkicom? Homberg s maloljetnom djevojčicom? Homburg s djetetom? Smiješna omaška koja mi se na kraju potkrala u brzojavci – slovo ”g” na kraju prezimena – bila je kao neki telepatski odjek mog kolebanja.
A zatim, u baršunastu mraku ljetne noći, kako sam premišljao o čarobnom napitku koji sam nosio sa sobom! O, škrti Hamburg! Nije li on sâm bio pravi ”začarani lovac” u tim trenucima dok je razmišljao nad svojom kutijicom punom čarobne municije? Je li smio dopustiti sebi da sâm iskuša jednu od tih ametistnih kapsula ne bi li rastjerao zle duhe nesanice? Bilo je svega četrdeset kapsula – četrdeset noći s krhkim stvorenjcem koje će spavati uz moje srce što će ludo lupati... Jesam li smio, žudeći za snom, oduzeti sâm sebi takvu jednu noć? Dakako da nisam! Odviše je bila dragocjena svaka od tih sićušnih šljiva, svaki taj mikroskopski planetarij sa svojom živom zvjezdanom prašinom. O, dopustite mi da se bar jednom raspekmezim! Dodijalo mi je biti ciničan!

26.
Ne popušta mi glavobolja u zagušljivu zraku ove tamnice-grobnice, ali moram izdržati! Napisao sam već preko sto stranica, a nisam još ništa rekao. Počinju mi se brkati datumi. Otišao sam po nju negdje usred kolovoza 1947. godine. Ne, čini mi se da ne mogu dalje. Srce, glava – ništa mi ne valja. Lolita, Lolita, Lolita, Lolita, Lolita, Lolita, Lolita, Lolita. Nastavi dalje, slagaru, dok ne ispuniš stranicu!
27.
Još sam u Parkingtonu. Jedva sam nekako odspavao sat vremena. Probudio sam se od besmislenog i užasno napornog koitusa s nekim malim, kosmatim, posve nepoznatim hermafroditom. Bilo je već šest sati izjutra i odjednom mi je palo na pamet da ne bi bilo zgorega da dođem u logor ranije nego što sam se bio dogovorio. Preda mnom je još bilo sto pedeset kilometara do logora, a onda se valjalo dohvatiti Hazy Hillsa i Bricelanda. Rekao sam bio da ću doći po Dolly popodne samo zato što je moja nestrpljiva uobrazilja tražila da što prije padne milostiva noć, ali su mi sad počele dolaziti na um kojekakve komplikacije te sam se sav tresao pri pomisli da bi ona mogla i zbog najmanjeg zakašnjenja telefonirati u Ramsdale. Međutim, kad sam u devet i pol pokušao upaliti motor, ustanovio sam da je akumulator ispražnjen, i bilo je već podne kad sam napokon krenuo iz Parkingtona.
Stigao sam na odredište u dva i pol, ostavio auto u boriku gdje se riđ balavac u zelenoj košulji igrao, natmuren i osamljen, stare igre – bacanja potkove na poboden kolac. Šutke mi je pokazao na kućicu oblijepljenu štukom u kojoj se nalazila uprava logora. Morao sam, premirući od uzbuđenja, nekoliko minuta slušati bezobzirne i sažaljive riječi upraviteljice logora, zapuštene, ispijene žene kose boje hrđe. Reče mi da je Dolly spremila svoje stvari i da je spremna za put, da mala zna da joj je majka bolesna, ali da ne zna koliko je ta njena bolest ozbiljna. Ne bi li se gospodin Haze, odnosno gospodin Humbert, želio upoznati s logorskim odgojiteljicama? Ili pogledati kućice u kojima su smještene djevojčice? Svaka od tih kućica nosi ime neke zvjerke iz Walta Disneyja. Ili da razgleda Društveni dom? Ili da odmah pošalje Charlieja po nju? Djevojčice upravo ukrašavaju blagovaonicu za večernju priredbu (možda je poslije Shirley Holmes kazala kome: ”Siromah je bio više mrtav nego živ.”)
Htio bih se još časak zadržati na toj sceni, sa svim njenim beznačajnim i kobnim pojedinostima. Stara vještica ispisuje priznanicu, češe se po glavi, izvlači ladicu stola, sipa sitniš na moj nestrpljivi dlan, zatim uredno rasprostire preko sitniša nekoliko novčanica i bodro uzvikuje: ”I još deset!”; fotografije djevojčica – još živ šaren leptir, čvrsto priboden uza zid (”Poznavanje prirode”); uokvirena diploma logorske dijetetičarke; moje drhtave ruke; revna je upraviteljica pripravila karton s ocjenom vladanja Dolly Haze za mjesec srpanj (”između dovoljnog i dobrog; voli plivanje i veslanje”); šumorenje drveća i pjev ptica, i lupanje mog srca...
Stajao sam leđima okrenut otvorenim vratima i najednom sam osjetio kako mi je krv udarila u glavu, jer sam čuo za sobom njen dah i glas. Došla je vukući svoj teški kovčeg koji joj je poskakivao u ruci. – Zdravo! – rekla je i mirno stala gledajući me lukavim, radosnim očima, malo rastvorenih nježnih usana na kojima je poigravao ponešto budalast, ali neobično čaroban osmijeh. Bila je mršavija i viša nego prije, i načas mi se učinilo da je poružnjela u licu kad sam je usporedio s onom slikom koju sam nosio u sebi dulje od mjesec dana; obrazi su joj bili nekako upali, a odviše guste pjege kao da su joj potisnule seljačko rumenilo. Taj prvi dojam (uski ljudski razmak između dva otkucaja zvjerinjeg srca) jasno je upućivao na to da je sve što je obudovjeli Humbert trebalo učiniti, sve što je htio i kanio učiniti, bilo to da pruži tom oslabljelom, iako suncem opaljenom siročetu aux yeux battus44 (čak su joj i oni olovni kolobari ispod očiju bili posuti pjegama) čestitu naobrazbu, zdravo, sretno djetinjstvo, čist dom i drage prijateljice, među kojima će (ako se suđenice udostoje nagraditi nesretnika) možda naći zgodno djevojče koje će pripasti samo Herr Doktoru Humbertu. Ali je ”u tren oka”, kako kažu Nijemci, to anđeosko životno pravilo bilo zbrisano, i ja sam se dočepao svog plijena (vrijeme je brže od naših tlapnji!), i ona je opet bila moja Lolita – i to još više nego ikad prije. Metnuo sam ruku na njenu toplu smeđu glavicu i uzeo od nje njen kovčeg. Bila je sva od ruža i meda; na njoj je bila njena najsjajnija cicana haljina s uzorcima od crvenih jabuka; ruke i noge bile su joj zlaćanokestenjaste od sunca; ogrebotine na njima nalikovale su na točkastu crtu od sićušnih zgrušanih rubina, a rebrasti posuvraci bijelih vunenih čarapica dopirali su joj do iste visine kao i prije; i, bilo zbog njena dječjeg hoda, bilo zbog toga što sam se sjećao da je uvijek nosila cipele niskih peta, učinilo mi se da su joj smeđebijele cipele prevelike, a pete previsoke. Zbogom ostaj, logore Cue, veseli logore Cue, zbogom ostaj, obična nezdrava hrano, zbogom ostaj, prijatelju Charlie! Sjela je do mene u vruća kola, spljeskala hitru muhu na svom ljupkom koljenu, zatim je, energično žvačući gumu za žvakanje i brzo okrećući ručku, spustila prozor na svojoj strani i ponovo se zavalila. Jurili smo kroz prugastu i pjegastu šumu.
– Kako je mami? – priupita me reda radi.
Odgovorih da liječnici nisu još načisto što joj je. Svakako nešto u utrobi nije u redu.
– U torbi?
– Ne, nego u utrobi.
Rekoh joj da ćemo morati ostati još neko vrijeme u ovom kraju; bolnica je nedaleko od veselog gradića Lepingvillea, gdje je na početku devetnaestog stoljeća živio jedan znameniti pjesnik i gdje ćemo gledati sve filmove koji igraju. Ona je držala da je taj plan super, i upitala me hoćemo li stići u Lepingville do devet sati.
– Bit ćemo u Bricelandu za večeru – odgovorih. – A sutra ćemo u Lepingville. A kako je bilo na izletu? Jesi li se dobro zabavljala u logoru?
– Aha.
– Je ii ti žao što odlaziš?
– A-a.
– Govori, Lo, nemoj stenjati! Ispričaj mi štogod.
– A što, ta-ti-ce?
Posljednju je riječ izgovorila posve razgovijetno i pomalo podrugljivo.
– Svejedno što.
– Mogu vas zvati tata i govoriti vam ”ti”?
Priškiljila je gledajući cestu.
– Možeš.
– Za krepati! Kad ste se to uspjeli zacopati u mamu?
– Jednog ćeš dana, draga moja Lo, shvatiti mnoge osjećaje i situacije kao, na primjer, harmoniju i ljepotu posve duhovnih veza.
– Makar što! – odvrati gruba nimfica.
U dijalogu nastade neodređena stanka ispunjena slikovitim krajolikom.
– Pogledaj, Lo, koliko krava ima ondje na onom brdu!
– Mislim da ću povraćati ako budem vidjela još koju kravu.
– Znaš, Lo, da si mi mnogo nedostajala.
– A, vidiš, ti meni nisi nedostajao. Štoviše, gadno sam ti se iznevjerila, ali to ništa ne znači jer si ti ionako zaboravio na mene. Vi, dobro šajbate, gospodine! Puno brže od mame.
– Zašto misliš da sam zaboravio na tebe?
Smanjio sam sa slijepe brzine od sto deset kilometara na ćoravu od osamdeset.
– Zašto misliš da sam zaboravio na tebe?
– Pa, prvo i prvo, nisi me još ni poljubio.
Zamirući u sebi, ginući u sebi, nejasno sam razabrao pred nama prilično široku izbočinu ceste pa sam zatjerao kola u travu tako da smo se zaljuljali i poskočili. Nemoj zaboraviti da je dijete, nemoj zaboraviti da je...
Tek što se automobil zaustavio, Lolita mi je pala u zagrljaj. Ne usuđujući se, ne usuđujući se dati sebi maha – ne usuđujući se čak ni povjerovati da je upravo ovo (slatka vlažnost, treperava vatra) početak onog neiskazivog života koji sam napokon snagom volje, uz znalačku pomoć sudbine, uspio ostvariti – ne usuđujući se ni da je pošteno poljubim, dotakao sam joj vrele usne što su se rastvarale, osjećajući silno strahopoštovanje, srčući pomalo i sasvim bezgrešno! Ali se ona nestrpljivo trgla i pripila usta uz moja tako snažno da sam joj osjetio krupne prednje zube i okus metvice u slini. Znao sam, naravno, da je to za nju samo nedužna igra, djetinjarija, oponašanje neke krivotvorine iz nekog lažnog romana. Svaki nepristrani psihoterapeut i svaki nastrani psihopat potvrdit će vam da su granice i pravila tih dječjih igara magloviti ili, u svakom slučaju, suviše djetinje suptilni da bi ih mogao dokučiti odrastao partner, te sam se zato užasno bojao da ne pretjeram i da ona ne ustukne, preplašena i ozlojeđena, a kako sam najviše i najtjeskobnije želio da je što prije prokrijumčarim u hermetičku izolaciju ”Začaranih lovaca”, do kojih je još bilo sto trideset kilometara, božansko nas je nadahnuće razdvojilo – desetinku sekunde prije nego što je automobil prometne policije zakočio pokraj nas.
Rumeni vozač gustih obrva zagleda se u mene.
– Čujte, nije li vas možda pretekla plava limuzina, iste marke kao i vaša? Niste li je primijetili?
– Nismo je vidjeli – reče Lo nagnuvši se uslužno preko mene i metnuvši svoje nevine ruke na moja koljena. –A jeste li sigurni da je bila plava, jer...
Policajac (kakvu je to našu sjenu progonio?) nagradi krasoticu svojim najljepšim osmijehom i okrenu kola.
Krenusmo dalje.
– Kakav tupan! – uskliknu Lo. – Tebe je trebao hapati.
– Ma zašto mene, zaboga?
– Zato što je u ovoj blesavoj državi najveća dopuštena brzina osamdeset kilometara na sat, a mi... Ma nemoj sad usporavati, i ti si glup ko noć. Gdje ti je on sada!
– Pred nama je još dobar komad puta, a ja bih htio da tamo stignemo prije mraka. Zato budi sad dobra curica!
– Zločesta, zločesta curica – bezbrižno će ona. – Maloljetna prijestupnica, ali otvorena i simpatična. Sad smo prošli kroz crveno svjetlo. Nisam još nikoga vidjela da tako fura.
Nijemo smo se provezli kroz nijem gradić.
– Ala bi se mama raznjupala kad bi znala da sam ti ljubavnica!
– Bože, Lolita, kako možeš tako što reći!
– Pa zar ti nisam ljubavnica, je li?
– Ni govora! Opet se nešto kvari vrijeme. Nećeš li mi nešto ispričati o tim svojim nepodopštinama u logoru?
– Nekako se strašno knjiški izražavaš, dragi moj tatice!
– Je li tebe lako šokirati?
– Nije. Nastavi!
– Lijepo te molim da mi odgovoriš na pitanje.
– Daj stani tu negdje na mirnoj sporednoj cesti pa ću ti sve ispričati!
– Lo, ozbiljno te molim da se prestaneš zezati! Dakle?
– Dakle – aktivno sam sudjelovala u logorskom životu.
– Ensuite?45
– Ansuit, navikavali su me na kolektivni život, na sretan i pun život, i učili su me kako da razvijem vlastitu harmoničnu ličnost. Ukratko, da budem anđelak.
– Da, pročitao sam tako nešto u onoj vašoj brošuri.
– Rado smo pjevali zborske pjesme uz veliko ognjište ili pod pospanim zvijezdama, i glas vlastite sreće u svakoj od nas slijevao se s glasom cijele skupine.
– Imaš izvrsno pamćenje za citate, Lo, ali te molim da ne upotrebljavaš prostačke riječi.
– Geslo skautkinja je i moje geslo – nastavi Lolita ushićeno.
– Ja ispunjavam život vrijednim djelima kao, na primjer... ma bolje će biti bez primjera! Dužnost mi je da budem koristan član društva. Prijatelj sam svih životinja muškog spola. Udovoljavam njihovim prohtjevima. Uvijek sam vesela. Evo, prošla su još jedna policijska kola. Štedljiva sam i uvijek griješim mišlju, riječju i djelom.
– Nadam se da je to sad sve, duhovito moje dijete!
– Jest, sve. Ali, čekaj malo! Pekli smo kolače reflektorom na suncu. Sjajno, a?
– To već da.
– Dotle smo oprali zilijun tanjura. ”Zilijun”, znaš, znači ”puno, puno” u odgojiteljskom tepanju. Ah, da, skoro sam zaboravila ono najvažnije, kako kaže mama. Pravili smo rendgenske snimke. To se smatralo za nešto strašno zabavno.
– C’est bien tout?46
– C’est. Ako ne računamo jednu malenkost o kojoj ti ne bih mogla pričati a da ne pocrvenim kao rak.
– Hoćeš li mi poslije ispričati?
– Hoću – ako budemo sjedili u mraku, i ako budem smjela šaptati. A što, spavaš li ti još u svojoj staroj sobi ili na kupu s mamom?
– U svojoj staroj sobi. Tvoja će se mama, Lo, možda morati podvrgnuti ozbiljnoj operaciji.
– Daj stani tamo kod onog mliječnog restorana – reče Lo.
Sjedeći na visokoj stolici bez naslona, s prugom sunca na goloj smeđoj ruci, Lolita je dobila brdo različitih vrsta sladoleda preliveno nekakvim sintetičkim sirupom. Sladoled joj ga je digao i dao neki krepki, pristavi momak s masnom ieptir-mašnom, koji je piljio u moju krhku, lagano obučenu djevojčicu požudno i bestidno. Bio sam sve nestrpljiviji da što prije stignemo u Briceland i ”Začarane lovce”. Srećom, ona je, kao i uvijek, začas smazala sladoled.
Upitah je:
– Koliko imaš kod sebe novaca?
– Ni pare – odgovori ona turobno uzvijajući obrvama i pokazujući mi svoj prazni novčanik.
– To ćemo urediti kad bude vrijeme za to – pripomenuh visokoparno. – Što je, da krenemo?
– Slušaj, gde im je tu klozet?
– Nemoj ići tamo. Tu je sigurno sve prljavo. Hajde idemo!
Ona je zapravo bila poslušna djevojčica, pa se nisam mogao suzdržati da je ne poljubim u vrat kad smo opet sjeli u automobil.
– Nemoj mi to više raditi! – reče ona gledajući me iskreno začuđena. – Ja ne volim da bilo tko slini po meni. Odurni pokvarenjak!
Ona odignu rame i otare njime vrat.
– Oprosti – promrmljah. – Ja sam ti samo veoma privržen. Nastavismo put pod natmurenim nebom, uspinjući se vijugavom cestom, pa se onda opet spuštajući.
– Pa i ja sam tebi nekako privržena – reče Lolita polagano i nježno, i kao da uzdahnu, kao da se primaknu bliže meni.
(O, Lolito moja, nikad da stignemo!)
Sumrak je već počeo prožimati ljupki mali Briceland, njegovu arhitekturu u pseudokolonijalnom stilu, trgovine suvenirima i evropske lipe kad smo krenuli njegovim škrto osvijetljenim ulicama u potragu za ”Začaranim lovcima”. Uzduh, sav orošen ravnomjernom biserastom rosuljom, bijaše topao i zelen, a dugačak red ljudi, mahom djece i staraca, stajao je već pred blagajnom kina s kojeg su se cijedili električni dragulji.
– Uh, taj bih film baš voljela gledati! Hajdemo odmah poslije večere! Molim te, hajdemo!
– Pa, možemo – otegnu Humbert, iako je taj lukavi, raspomamljeni vrag dobro znao da će u devet sati navečer, kad počinje njegova predstava, ona već spavati kao zaklana u njegovu zagrljaju.
– Lakše malo! – uzviknu Lo, koja se nagnula naprijed kad se prokleti teretnjak pred nama, sa svojim treptavim čirevima na stražnjici, zaustavio na raskršću.
Pomislih da ću, ako ne stignemo do hotela, nekim čudom, odmah tu, iza prvog ugla, izgubiti svaku vlast nad Hazeovom krntijom s njenim beskorisnim brisačima i mušičavim kočnicama. Ali, jao, prolaznici koje sam pitao za put, ili nisu ni sami poznavali svoj grad, ili su pripitivali mršteći se: – Začarani što?... – baš kao da imaju posla s luđakom; ili su se pak upuštali u tako zamršena tumačenja popraćena geometrijskim gestama, geografskim razmatranjima i posve lokalnim putokazima (...onda skrenite na jug... i prije Suda...) da sam morao zalutati u labirintu njihovih dobronamjernih besmislica. Lolita, čija je ljupka šarena utroba već bila probavila pojedenu poslasticu, jedva je čekala obilatu večeru i počela se vrpoljiti. Meni su pak, iako sam se već bio odavno pomirio s činjenicom da postoji još neka sekundarna sudbina (McFatumova nesposobna tajnica, da tako kažem), koja zanovijeta i ometa velebne planove svog velikodušnog šefa, ta škrgutava zaustavljanja, to kretanje nasumce po bricelandskim bulevarima bili možda najteža kušnja kojoj sam do tada bio izvrgnut. Poslije sam se smijao kad sam se sjetio svoje neiskusnosti – kako sam dječački tvrdoglavo tražio upravo taj hotel s tim neobičnim imenom – a duž cijelog našeg puta nebrojeni moteli obasjani neonskim svjetlima nudili su slobodne sobe, spremni da prime svakoga – trgovačke putnike, odbjegle robijaše, impotentne, velike obitelji, pa i najpokvarenije i najnezasitnije parove. O, blagi automobilisti što klizite kroz crninu ljetne noći, kakve biste igre, kakva grčenja pohote ugledali kad bi te udobne kolibe iznenada izgubile svoje pigmente i postale prozirne kao staklene kutije!
Čudo za kojim sam žudio ipak se dogodilo. Muškarac i djevojka, koji su bili manje-više spleteni u mraku automobila ispod drveća s kojeg su padale kišne kapi, rekoše nam da smo usred gradskog parka, ali da treba samo kod prvog semafora skrenuti lijevo pa ćemo biti na cilju. Ni na kakav semafor nismo naišli – park je bio crn kao grijeh koji je prikrivao – ali smo uskoro, očarani jednim blagim, lijepo projektiranim zavojem, razabrali u magli dijamantno prelijevanje svjetala, a zatim noćni bljesak jezera, i pred nama se ukazao, čudesno i neumoljivo, pod sablasnim drvećem, na vrhu prilaza posuta šljunkom – bijeli dvorac ”Začaranih lovaca”!
Isprva mi se učinilo da parkirani automobili, poredani kao svinje na valovu, priječe pristup, ali se odjednom, kao nekim čudom, golema otvorena limuzina, što se prelijevala trešnjevim sjajem na osvijetljenoj kiši, pomaknula – odlučno krenula natraške pod rukama plećata gospodina – i mi smo zahvalno uklizali u ispražnjeni prostor. Ubrzo sam se pokajao zbog svoje hitnje, jer sam opazio da se moj prethodnik poslužio nekakvim zaklonom nalik na garažu, gdje je bilo mjesta za još jedan automobil, ali sam bio odveć nestrpljiv da se povedem za njegovim primjerom.
– Ovo je, bogme, šik! – napomenu moja vulgarna ljepotica škiljeći na pročelje od štuka. Izvuče se iz automobila na romon kiše i pokretom svoje dječje ručice popravi haljinu koja joj se bila uvukla između pôlā breskve – da parafraziram Roberta Browninga. Pri svjetlu koje je obasjavalo zabat, plesali su i njihali se na bijelim stupovima uveličani obrisi kestenova lišća. Otvoreni prtljažnik. Sijed grbav Crnac u nekakvoj traljavoj livreji natovari na tačke našu prtljagu i polako je odveze u predvorje. Predvorje je bilo puno starih gospođa i svećenika. Lolita čučnu da obaspe draganjima koker-španijela blijede njuške, posute modrim pjegama, crnih klempavih ušiju, koji se na cvjetnom sagu upravo topio pod njenim dlanom – a tko se i ne bi topio, o moje jadno srce...
Ja sam se dotle iskašljavao probijajući se prema recepciji. Tu me je neki ćelav starac svinjske njuške – svi su bili stari u tom starom hotelu – odmjerio pogledom smiješeći se uljudno, zatim je polako izvukao moju brzojavku (s greškom), ne uspijevajući svladati izvjesne mračne sumnje, okrenuo se da pogleda na zidni sat i napokon rekao da mu je veoma žao, ali da je čuvao jednu dvokrevetnu sobu do šest i pol, a onda ju je izdao.
Vjerska je skupština, vidite, pala u isto vrijeme kad i izložba cvijeća u Bricelandu.
– Ja se ne zovem Humberg ni Humberger, nego Herbert, hoću da kažem Humbert, i svejedno mi je, može biti i jednokrevetna soba, samo mi dajte još jedan pomoćni ležaj za moju kćerkicu, njoj je deset godina i strašno je umorna.
Rumeni starac dobroćudno pogleda Lolitu, koja je još čučala napola otvorenih usta i slušala, iz profila, što joj govori iz dubine naslonjača presvučena kretonom vlasnica psa, stara dama obavijena ljubičastim koprenama.
Ma kakve sumnje mučile staru hulju, one su se raspršile pri pogledu na moju arijevsku ružu. Reče da će se možda naći nešto, da imaju zapravo jednu sobu s bračnim krevetom. A što se tiče ležaja...
– Gospodine Bezhai, imamo li još koji pomoćni ležaj?
Bezhai, također rumen i ćelav, kome su bijele dlake rasle iz ušiju i drugih šupljina, priđe i prozbori, a ja već odvih naliv-pero. Nestrpljivi Humbert!
– Naši su bračni kreveti zapravo za tri osobe – reče on spokojno, spremajući oca i kćer na spavanje. – Sjećam se da smo jednom, kad je bila velika navala, smjestili u jedan krevet tri dame i jednu djevojčicu, takvu kao što je vaša. Čak mi se čini da je jedna od tih dama bio prerušen muškarac (moj dodatak). Uostalom, nemamo li jedan pomoćni ležaj na broju 49, gospodine Swine?
– Mislim da smo je dali obitelji Swoon – reče Swine, prvi od dva klauna.
– Pa već ćemo se nekako snaći – rekoh. – Poslije će nam se možda pridružiti moja žena – ali ćemo se, vjerujem, i tada nekako snaći.
Dotle su već obje rumene svinje bile zaboravile na svoju humbergofobiju. Polako i čitljivo, kao zločinac, napisao sam: ”Dr. Edgar H. Humbert s kćerkom, Ulica Lawn 342, Ramsdale”. Pokazaše mi ključ (broj 342!) samo načas (kao što mađioničar pokazuje novčić koji će umah nestati) i predadoše ga čiči Tomi. Lolita ostavi psa (tako će i mene ostaviti) i uspravi se; kišna kap pade na Charlottin grob; ljepuškasta Crnkinja spusti se s nebesa i iznutra otvori vrata lifta, u koji uđe dijete osuđeno na propast, a za njom njen otac koji je pomalo kašljucao, i Toma s kovčezima kao razapet rak.
Parodija hotelskog hodnika. Parodija tišine i smrti.
– Gle, pa to je naš kućni broj – uskliknu Lolita.
Bračna postelja, zrcalo, bračna postelja u zrcalu, zrcalo na vratima ugrađena ormara, ista takva vrata kupaonice, prozor modar kao crnilo, postelja koja se ogleda u njemu, ista ta postelja u ormarskom zrcalu, dva naslonjača, stol pokriven staklom, dva noćna ormarića i među njima bračna postelja, bolje reći velika postelja od poliranog drva s purpurnim baršunastim pokrivačem i parom noćnih svjetiljaka pod nabranim crvenim sjenilima.
Poželio sam da tutnem novčanicu od pet dolara na onaj sivkastosmeđi dlan, ali sam se bojao da takva darežljivost ne bude krivo protumačena, pa sam dao samo četvrt dolara. Dodao sam još četvrt. On ode. Škljoc. Enfin seuls47.
– Pa kako... zar ćemo spavati u istoj sobi? – pripita Lolita kreveljući se onako dinamično kako je umjela, ni srdito ni gadljivo (iako vrlo blizu tome), nego baš dinamično, kao svagda kad je željela nabiti pitanje snažnim smislom.
– Zamolio sam ih za jedan pomoćni ležaj. Na kojem ću, ako hoćeš, spavati ja.
– Ti si poludio – reče Lolita.
– Zašto misliš, draga?
– Zato, dra-gi, što će se dra-ga mama, kad za ovo sazna, rastati od tebe, a mene će zadaviti.
Naprosto dinamično, ne shvaćajući ništa ozbiljno.
– Pazi malo – rekoh sjedajući. Ona je stajala na dva koraka od mene i zadovoljno gledala svoj odraz, ugodno iznenađena njime, ispunjavajući vlastitim ružačastim svjetlom iznenađeno i zadovoljno zrcalo na vratima ormara. – Pazi malo, Lolito! Hajde da riješimo neke stvari jednom zauvijek. Ja sam u posve praktičnom smislu tvoj otac. Veoma sam ti odan. Dok nema tvoje majke, odgovoran sam za tvoje dobro. Mi nismo bogati i morat ćemo na putu, htjeli-ne htjeli, biti mnogo zajedno. Kad dvoje ljudi stanuju u jednoj sobi, neminovno dolazi... kako da kažem...dolazi do nekog...
– Rodoskvrnuća – umetnu Lolita, uđe u ormar pa izađe iz njega smijući se mladenačkim zlatnim kikotom, otvori druga vrata i, oprezno zavirivši kroz njih svojim čudnim zamagljenim očima, uđe u kupaonicu.
Otvorih prozor, strgoh sa sebe košulju natopljenu znojem, presvukoh se, opipah jesu li mi tablete u džepu na kaputu, te otključah kovčeg.
Ona se došeta iz kupaonice. Pokušah je zagrliti – tek onako, malko suzdržljive nježnosti prije večere.
Ona mi reče:
– Predlažem da obustavimo paljbu poljupcima i da poklopamo nešto.
Tada sam joj pokazao iznenađenje koje sam bio priredio za nju.
O, milo moje janje! Pođe do otvorenog kovčega kao da vreba izdaleka plijen, kao u usporenom filmu, piljeći u ono daleko blago na stalku za prtljagu (što je to s njenim očima, pomislih, s tim krupnim, sivim očima, ili da nismo možda oboje utonuli u istu začaranu maglu?). Primicala se tom blagu prilično visoko dižući noge na prilično visokim petama i savijajući svoja lijepa dječačka koljena tako polako, u prostoru koji se širio, baš kao da hoda pod vodom ili kao kad u snu letiš; zatim je uhvatila za rukave dražesni, vrlo skupi kaputić bakrene boje, isto onako polako, isto onako šutke, i raširila ga pred sobom kao zgranut lovac kojem je zastao dah pred nevjerojatnom pticom kojoj je raširio plamena krila. Zatim je počela izvlačiti (dok sam ja stajao i čekao) polaganu zmiju od sjajnog pojasa i isprobala je na sebi.
Potom se, vedra i razdragana, uvukla u zagrljaj koji ju je čekao, i pomilovala me svojim nježnim, tajanstvenim, poročnim, ravnodušnim, sumračnim očima – baš kao najobičnija flička. Eto koga oponašaju nimfice – dok mi uzdišemo i ginemo.
– Nisam te dobro poljubio? – promrmljah joj u kosu (nisam više vladao jezikom).
– Pa ako baš hoćeš znati – reče ona – ne radiš to kako treba.
– Pokaži mi kako treba!
– Sve u svoje vrijeme – odvrati ona koja bijaše kriva za moje frfljanje.
Seva ascendes, pulsata, brulans, kitzelans, dementíssima. Elevator clatterans, pausa, clatterans, populus in corridoro. Hanc nisi mors mihi adimet nemo! Juncea puellula, jo pensavo fondissime, nobserva nihil quidquam; ali, naravno, već u idućem trenutku mogao sam učiniti neku užasnu pogrešku; srećom, ona se vratila svom blagu.
Iz kupaonice, gdje sam se morao prilično dugo naprezati radi male nužde, čuo sam (stojeći, ne pogađajući u školjku, susprežući dah) usklike ”ah” i ”oh” dječjeg ushita.
Ruke je oprala samo zato što joj se svidio sapun neobična oblika.
– Vrijeme je da pođemo, draga; vjerujem da si ogladnjela kao i ja.
I tako pođosmo do lifta, kćerkica mašući svojom starom bijelom torbicom, a otac korak ispred nje (nota bene, nikad za njom, jer ona ipak nije dama). Dok smo stajali (sad već jedno uz drugo) i čekali lift, zabacila je glavu, bez ustručavanja zijevnula i zatresla uvojcima.
– U koliko ste sati ustajali u logoru?
– U pola – ona se suzdrža da ponovo ne zijevne – sedam – zijevnu do kraja i sva se strese. – Sedam – ponovi, a grlo joj se poče opet nadimati.
Hotelska blagovaonica dočeka nas mirisom vruće masti i staklenim osmijehom. Bijaše to velika i pretenciozna dvorana sa sladunjavim freskama po zidovima, na kojima bijahu naslikani lovci začarani u različnim položajima usred mnoštva nezanimljivih životinja, drijada i drveća. Po dvorani bijaše raštrkano nekoliko starih dama, dva svećenika i plećat gospodin u kockastu kaputu, koji samo što nisu povečerali. Blagovaonica se zatvarala u devet sati pa su se konobarice kamenih lica, obučene u zeleno, očajnički žurile – na moju sreću – da nas se što prije otarase.
– Pogledaj kako je sličan, kako je nevjerojatno sličan Quiltiju – progovori Lolita u pola glasa ne pokazujući, ali goreći od želje da pokaže šiljastim preplanulim laktom osamljena gospodina u sportskom kaputu koji je sjedio u suprotnom kutu dvorane.
– Kome... našem debelom zubaru?
Lolita zadrža u ustima netom ispijen gutljaj vode i vrati na stol čašu koja joj zaplesa u rukama.
– Ma kakvi – reče i poškropi se smijući se. – Mislim na onog književnika s reklama za cigarete.
O, slava! O, žene!
Kad su nam donijeli i tresnuli na stol zasladu – za gospođicu golemu krišku pite od trešanja, a za njena zaštitnika sladoled od vanilije (kojeg je ona dobar dio bez razmišljanja prebacila na svoju pitu), izvadio sam iz džepa cjevčicu s TATINIM tabletama. Osvrćući se sad na blijedu nemoć onih fresaka, na taj čudni, čudovišni trenutak, mogu objasniti tadašnje svoje vladanje jedino mehaničkim djelovanjem zrakopraznog prostora svojstvenog snovima u kojem se vrti poremećeni um; ali mi se u tom času sve činilo posve jednostavno i neizbježno. Pogledao sam oko sebe, uvjerio se da je i poslednji gost otišao, otčepio cjevčicu i potpuno je hladnokrvno nagnuo na dlan. Više puta sam bio ponovio pred ogledalom tu kretnju kojom se brzo prinosi ustima prazna šaka i ubacuje u njih nepostojeća tableta. Kao što sam i očekivao, ona je zagrizla na cjevčicu s krupnim, primamljivim, sjajnim kapsulama nabijenim opojnom ”Uspavanom ljepoticom”.
– Plave! – uskliknula je. – Ljubičastoplave! Od čega su napravljene?
– Od ljetnog neba – odgovorih – od šljiva i smokava, i od grožđane krvi careva.
– Ma ne, ozbiljno... Molim te!
– Pa to su ti obične ljubikapsule. Vitamin iks. Od toga postaješ jak kao bik ili štrik. Hoćeš li probati?
Lolita pruži ruku žustro klimajući glavom.
Nadao sam se da će napitak brzo djelovati. I bogme je djelovao. Rano je bila ustala, ujutro je veslala s Barbarom (čija je sestra vodila brigu o sportovima na vodi, kao što mi je moja božanstvena i dostupna nimfica sad počela pričati između napola suspregnutih, silnih zijevova koji su se sve više širili) i još koješta radila. Kino o kojem je nejasno sanjarila bila je, naravno, smetnula s uma kad smo izlazili iz blagovaonice. Stojeći sa mnom u liftu, naslonila se na mene smiješeći se ovlaš (”Da ti kažem što sam radila?”), napola sklopljenih tamnih vjeđa, – Spava ti se, a? – pripita je čiča Toma, koji je upravljao liftom što je dizao uvis mirnog gospodina francusko-irskog porijekla i njegovu pospanu kćerkicu, i još dvije uvele žene, stručnjakinje za ruže, koje su također sažaljivo gledale moju krhku, preplanulu, rumenu, omamljenu dušicu što je posrtala. Umalo što je nisam morao na rukama odnijeti u sobu. Sjela je na rub postelje njišući se lagano, i progovorila nekakvim gugutavim i otegnutim glasom:
– Ako ti kažem... ako ti kažem, obećavaš li mi (kako je pospana! Glava joj se klati, oči gasnu...), obećavaš li mi da nećeš tužiti logor?
– Poslije, Lolito! A sad lezi! Ostavit ću te samu da legneš. Dajem ti deset minuta vremena.
– Oh, kako sam bila odurna – nastavi ona tresući kosom i skidajući s nje crnu baršunastu vrpcu. – Ajde da ti ispričam...
– Sutra, Lolito! Lezi, Lezi! Lezi, zaboga!
Strpah ključ u džep i siđoh niza stube.

28.
Milostive gospođe porotnice! Budite strpljive sa mnom! Dopustite mi da vam oduzmem djelić vašeg dragocjenog vremena. Nastupio je, dakle, le grand moment48. Kad sam izlazio iz sobe, Lolita je još sjedila na rubu bezdane postelje, sneno dizala nogu, mlitavo se baktala s vrpcom na cipeli pokazujući donju stranu golog bedra sve do šava gaćica na preponama – uvijek je bila neobično rastresena ili bestidna, ili i jedno i drugo, što se tiče takva razgolićivanja. Takav je, dakle, bio njen skroviti lik koji sam zaključao u sobi, pošto sam se prethodno uvjerio da iznutra na vratima nema nikakva zasuna. Ključ s numeriranim privjeskom od izrezbarena drva namah se pretvorio u težak ”Sezame – otvori se!” u čaroban otpirač kojim se može otvoriti blažena i strašna budućnost. On je bio moj, on je bio dio moje vrele, dlakave šake. Za nekoliko minuta – recimo, dvadeset, recimo pola sata (sicher ist sicher49, kako je govorio moj ujak Gustave) – otkijučat ću vrata sobe broj 342 i naći svoju nimficu, svoju krasoticu i nevjestu, zatočenu u tamnici kristalna sna. Porotnici! Da je moj zanos mogao govoriti, on bi bio ispunio onaj buržoaski hotel zaglušnom cikom. I jedino zbog čega dan-danas žalim jest što nisam bez riječi ostavio ključ sobe broj 342 na recepciji i što nisam te iste noći napustio grad, zemlju, kontinent, hemisferu, pa i kuglu zemaljsku.
Dopustite mi da vam razjasnim! Mene nisu odviše zabrinjavali njeni pokajnički nagovještaji. Bio sam tvrdo naumio da i dalje čuvam njenu čednost, da radim samo pod okriljem noći oko duboko uspavane nage ljepotice. ”Suzdržljivost i poštovanje” bijahu oduvijek moje geslo. Namjeravao sam ga se pridržavati, čak i ako je ta čednost (kojoj je, inače, suvremena znanost oduzela svaki nimbus) bila donekle okrnjena nekim dječjim erotskim doživljajima (po svoj prilici homoseksualnog karaktera) u tom njenom prokletom logoru. Naravno, ja, Jean-Jacques Humbert, uzeo sam za gotovo, na svoj staromodni evropski način, kad sam je prvi put ugledao, prije dva i pol mjeseca, da je ona neporočna kao što se smatra da treba biti ”normalno dijete” otkako je iščezao onaj nezaboravni antički svijet i njegovi čarobni običaji. U ovo naše prosvijećeno doba nismo okruženi malim robovima, nježnim cvjetićima, koji se mogu ubrati prije kupanja, kao što su činili stari Rimljani; i ne slijedimo primjer veličanstvenog Istoka iz još mekušnijeg doba, ne milujemo sprijeda i straga uslužnu djecu, između ovčetine i ružičasta šerbeta.
Riječ je o tome da su staru kariku koja je spajala svijet odraslih s dječjim svijetom izgrizli novi običaji i zakoni. Iako sam se neko vrijeme zanimao za psihijatriju i socijalnu skrb, nisam zapravo imao ni pojma o djeci. A ipak je Loliti bilo svega dvanaest godina i, ma šta ja mislio o okolini i dobu (čak i vodeći računa o razuzdanosti američke djece školskog uzrasta), činilo mi se da se ta obijesna dječurlija počinju igrati bluda ipak kasnije, i u drugoj okolini. Stoga je (da nastavim nit svojih razmatranja) moralist u meni zaobilazio problem povodeći se za konvencionalnim shvaćanjima o tome kakve su dvanaestogodišnje djevojčice. Dječji psihijatar u meni (šarlatan, kao što i jest većina njih, ali to sad nije važno) prežvakavao je neofrojdovski gulaš i zamišljao sanjarsku i zanesenu Lolitu u ”latentnoj” fazi djevičanstva. I, napokon, pohotljivac u meni (veliko i ludo čudovište) ne bi ništa imao protiv stanovite poročnosti kod svoje žrtve. Ali negdje iza moje pomamne sreće vijećale su smućene sjene – kako mi je sad žao što se nisam obazirao na njih! Slušajte, ljudi! Ja sam morao shvatiti da je Lolita već pokazala da je sasvim drugačija od nevine Annabele, i da će zbog nimfinskog zla, kojim je odisala svaka pora uklete djevojčice koju sam bio pripremio za svoju tajnu nasladu, tajna biti nemoguća, a naslada – smrtonosna. Morao sam znati (po znacima koje mi je davalo nešto u Loliti – prava djetinja Lolita ili možda neki izmoždeni anđeo za njenim leđima) da mi očekivano blaženstvo neće donijeti ništa drugo doli muke i užas. O, krilata gospođo porotnici!
Ona je moja, moja, ključ mi je u šaci, šaka je u džepu, ona je moja! S pomoću prizivanja i snovanja kojim sam bio posvetio mnoge svoje nesanice, malo-pomalo sam uklonio sav onaj suvišni mutljag i, nanoseći sloj za slojem prozirne boje, dobio konačnu sliku. Na toj slici je ona bila gola – ničega nije bilo na njoj osim jedne čarapice i narukvice s privjeskom. Ležala je izvaljena ondje gdje ju je oborio moj čarobni napitak; u jednoj je ruci još grčevito držala baršunsku vrpcu skinutu s kose; njeno tijelo, smeđe poput medenjaka, s bijelim negativom kratkog kupaćeg kostima otisnutim na preplanuloj koži, pokazivalo mi je svoje blijede bradavice na mladim dojkama; pri ružičastu svjetlu svjetiljke blistalo je prvo paperje na punašnom humku. Veliki ključ s mrkim privjeskom od orahovine bio mi je u džepu.
Lutao sam po različnim dvoranama, ozaren iznutra, a mrk izvana; ta lice požude svagda je mrko; požuda nije nikad potpuno sigurna – čak ni onda kad ti je nježna žrtva zatočena u tamnici – da neće neki vrag suparnik ili neko moćno božanstvo osujetiti njeno slavlje. Govoreći običnim jezikom, trebalo je nešto popiti, ali se pokazalo da nema točionice u tom starom uglednom hotelu punom uznojenih malograđana i stiliziranih predmeta.
Zabasao sam u muški nužnik. Iz njega je upravo izlazio čovjek u svećeničkom crnom odijelu, prosta duša, comme on dit50, koji je provjeravao šlic (gesta koju bečki mudrac tumači željom da se vidi je li još sve tu) i upitao me kako mi se svidjelo predavanje pastora Maughama, i pogledao me u nedoumici kad sam mu ja (Žigmund Drugi) odgovorio da je Maugham momak i pol. Zatim sam smotao u kuglicu papirnatu servijetu kojom sam bio obrisao vrške prstiju – koji su mi vrlo osjetljivi – i spretno je hitnuo u određenu košaricu i odšetao u predvorje. Naslonivši se udobno objema laktovima na rub tezge, zapitah gospodina Bezhaia je li siguran da moja žena nije telefonirala; i što je s pomoćnim ležajem? Bezhai odgovori da nije telefonirala (a i kako bi kad je bila mrtva), a da će pomoćni ležaj, ako ostanemo još koji dan, postaviti sutra. Iz velike, dupkom pune prostorije nad čijim je vratima pisalo ”Lovačka dvorana” dopirali su glasovi ljudi koji su raspravljali o vrtlarstvu ili o besmrtnosti duše. Druga prostorija koja se zvala ”Malinova dvorana” i bila sjajno osvijetljena, s blistavim stolićima i jednim dugačkim stolom na kojem bijahu voćni sokovi i biskviti, bila je još prazna ako ne računamo domaćicu (uvelu ženu koja se staklenasto smješkala kao i sve domaćice i govorila poput Charlotte), koja je došetala do mene i upitala me nisam li ja možda gospodin Braddock, jer ako jesam, onda me je upravo tražila gospođica Brada. – Kakvo ime za ženu! – pripomenuh i odoh bez žurbe.
U srce mi je pritjecala i iz njega otjecala krv duginih boja. Odlučih pričekati do devet i pol. Vrativši se u dvoranu, opazih promjenu; izvjestan broj ljudi, u šarenoj svili ili crnom suknu, podijelio se bio u zasebne skupinice, a vražji slučaj zabavio me je pogledom na ljupko dijete Lolitinih godina, u haljini Lolitina kroja, ali bijeloj i s bijelom vrpcom u kosi. Nije bila osobito zgodna, ali je bila nimfica, i njene gole noge boje blijeda porculana i ljiljanski vrat tvorili su u jednom nezaboravnom trenutku izvanredno ugodnu antifonu (ako se može muzičkim terminom izraziti osjećaj u kičmenoj moždini) mojoj žudnji za Lolitom, rumenom i preplanulom, zažarenom i oskvrnutom. Bljedunjava djevojčica osjetila je moj pogled (koji je, inače, bio posve nehajan i dobroćudan) i, kako je bila upravo smiješno snebivljiva, strašno se zbunila, počela prevrtati očima i stiskati ruku uz obraz i čupkati haljinicu, te mi je napokon okrenula svoje mršave pomične lopatice razgovarajući usiljeno sa svojom kravolikom mamicom.
Izidoh iz bučne dvorane van; neko sam vrijeme stajao na bijelim stubama gledajući vrtuljak od bjeličastih noćnih leptira što su se vrtjeli oko svjetiljke u nabubreloj crnini lelujave nemirne noći, i mislio: sve što ću učiniti, sve što ću se usuditi učiniti, bit će zapravo puka malenkost... Odjednom opazih da u sumraku, nedaleko od mene netko sjedi u naslonjaču između stupova trijema. Nisam zapravo mogao raspoznati tog čovjeka, u tami, ali ga je izdalo odvajanje čepa na čuturici, te obzirno klokotanje i napokon mirno zavrtanje. Htjedoh već otići kad mi se obrati nepoznati glas:
– Otkud ti ta mala?
– Molim?
– Kažem, kiša je prestala.
– Jest, čini se da je prestala.
– Vidio sam negdje tu malu.
– To mi je kći.
– Lažeš, nije ti kći.
– Molim?
– Kažem, lijepa noć. Gdje joj je mati?
– Umrla je.
– A, tako. Šteta. Recite, kako bi bilo da sutra ručamo utroje? Dotle će se razići sva ova bagra.
– I ja ću s njom otići. Laku noć!
– Šteta. Ja sam se dobro nakresao. Laku noć. Ta vaša curica treba mnogo spavati. San je ruža, kako kažu u Perziji. Hoćete li zapaliti?
– Hvala, neću sada.
On kresnu šibicom, ali, bilo da je on bio pijan, bilo da je vjetar bio pijan, plamen ne osvijetli njega nego nekog starca (kakvi provode ostatak života u takvim starim hotelima) i njegovu bijelu stolicu za njihanje. Nitko više ne reče ni riječi i tama se vrati na svoje mjesto. Zatim začuh kako se hotelski starosjedilac zakašlja i otpljunu potmulo kao u grobu.
Odoh s verande. Prošlo je sve u svemu pola sata. Šteta što ga nisam zamolio za gutljaj viskija. Napetost se počela očitovati. Ako struna na guslama može patiti, patio sam kao struna. Ipak bi bilo nedolično da pokažem da se žurim. Dok sam se probijao kroz zviježđe ljudi što su se bili sabili u jedan kut dvorane, zaslijepio me je bljesak magnezija i – nasmijani pastor Braddock, dvije matrone s neizbježnim orhidejama na prsima, djevojčica u bijeloj haljinici i po svoj prilici obnaženi zubi Humberta Humberta, što se porebarke provlači između začaranog popa i one djevojčice koja se doimala kao malodobna nevjesta, bijahu u istom času ovjekovječeni – ako se papir i tekst malih provincijskih novina mogu smatrati vječnima. Pred liftom je stajala druga cvrkutava skupina. Opet sam radije pošao stubama. Soba broj 342 nalazila se blizu vanjskih ljestvica za spašavanje od požara. Još sam se mogao spasiti – ali se ključ okrenuo u bravi i već sam ulazio u sobu.

29.
Vrata osvijetljene kupaonice bijahu odškrinuta; osim toga, kroz rebrenice je prodirala kosturasta svjetlost vanjskih svjetiljaka; te ukrštene zrake potiskivale su tamu i omogućavale da se u sobi razazna ovo.
Moja Lolita u jednoj od svojih starih noćnih košulja ležala je na boku, okrenuta meni leđima, nasred bračne postelje. Njeno tijelo zaodjeveno lakom tkaninom i goli udovi protezali su se u cik-cak liniji. Stavila je bila pod glavu oba jastuka – i svoj i moj; uvojci joj bijahu razbarušeni; pruga blijeda svjetla prelazila joj je preko gornjih kralješaka.
Zbacih odjeću sa sebe i obukoh pidžamu onako fantastično brzo kao u filmu u kojem je skraćena scena presvlačenja; i već sam bio stavio koljeno na rub postelje kad Lolita iznenada okrenu glavu i zagleda se u mene kroz prugastu sjenu.
Eto što uljez nije očekivao! Svrha cijele zamisli s kapsulama kao kapitalom (prljava rabota, entre nous soil dit51) bila je san koji će biti tako čvrst da ga ni cijela regimenta ne bi mogla pomutiti, a eto, vidite, ona se zapiljila u mene i teškim jezikom me nazvala Barbarom! Barbara u mojoj pidžami, koja joj je bila tijesna, ukočila se nad djevojčicom što je govorila u snu. Polako, uzdišući nekako beznadno, Dolly se okrenu i zauze prijašnji položaj. Minutu-dvije stajao sam, napet, uz rub postelje, kao onaj pariški krojač s početka ovog stoljeća koji je bio sašio sebi padobran i spremao se skočiti s Eiffelova tornja. Napokon sam se uspentrao na uski dio postelje koji mi je preostao, i oprezno privukao krajeve plahti sklupčanih na jugu od mojih peta hladnih kao kamen; Lolita je digla glavu i ponovo se zagledala u mene.
Kako sam poslije doznao od jednog uslužnog farmaceuta, ljubičasta kapsula nije pripadala čak ni velikom i uglednom rodu barbiturata; mogla je pomoći neurasteniku koji vjeruje u njenu moć, ali je bila suviše slaba da uspava na dulje vrijeme žustru, iako umornu nimficu. Nije važno je li liječnik u Ramsdaleu bio šarlatan ili lukavac. Važno je da sam bio prevaren. Kad je Lolita ponovo otvorila oči, shvatio sam da je sigurnost na koju sam bio računao lažna, čak ako sredstvo za spavanje i počne djelovati za sat ili sat i pol. Ona je polako okrenula glavu na drugu stranu i spustila je na jastuk – na onaj koji mi je bio nepravedno oduzet. Ostadoh nepomično ležati na rubu ponora zureći u njenu raščupanu kosu i u ljeskavu nimfičansku golotinju, tamo gdje se nazirala polovica bedra ili ramena, i pokušavajući odrediti dubinu njena sna po tempu disanja. Prođe neko vrijeme, ništa se nije promijenilo, pa sam skupio svu svoju hrabrost i malko se primaknuo tom krasnom svjetlucanju što me je izbezumljivalo. Ali tek što sam stupio u njenu toplu blizinu, njeno je ravnomjerno disanje zastalo, i mene je obuzela užasna sumnja da se mala Dolores sasvim probudila i da će zavrištati ako je dotaknem bilo kojim dijelom svoga jadnog, izmučenog tijela. Molim te, čitaoče, ma koliko te ozlojeđivao bolesno osjetljivi i beskrajno oprezni autor ove knjige, koji je još i meka srca, nemoj preskakati ove veoma važne stranice! Zamisli me! Mene neće biti ako me ti ne zamisliš; pokušaj razabrati u meni srnu što dršće u šikari moje vlastite opačine; hajde da se čak malo i nasmiješimo! Nisam, na primjer, imao kamo staviti glavu (umalo što ne napisah glavicu), a općenitoj neudobnosti pridružila se i grdna žgaravica (i oni se onaj krumpir pečen na masti usuđuju zvati ”pommes frites á la française”52).
Opet je čvrsto spavala moja nimfica; ipak se nisam usuđivao otisnuti na čarobno putovanje. La Petite Dormeuse ou l’Amant Ridicule53. Sutra ću je nakljukati onim starim tabletama od kojih je njena majka ležala kao klada. Gdje li su samo – u prednjem pretincu automobila ili u velikoj putnoj torbi? Da pričekam sat vremena pa da se ponovo pokušam prikučiti? Nimfolepsija je egzaktna znanost. Može se i u jednoj sekundi ako se stisne. Pri razmaku od jednog milimetra treba računati na deset sekundi. Pričekajmo!
Nema ničeg bučnijeg na svijetu od američkog hotela; a, pazite, naš se hotel ubrajao među tihe, prisne, starosvjetske, domaće hotele, s pretenzijama na ”otmjeno življenje” i slične stvari. Lupanje vratima lifta, koji se nalazio dvadesetak koraka sjeveroistočno od moje glave, ali sam ga tako dobro čuo kao da su mu željezna vratašca bila u mojoj lijevoj sljepoočnici, izmjenjivalo se sa zveketom i tutnjavom različnih manevara toga stroja i oteglo se do duboko u noć. Od vremena do vremena, upravo istočno od mog lijevog uha (ležao sam na leđima, jer se nisam više usuđivao okrenuti svoju sramniju stranu prema maglovitom kuku moje drugarice u postelji), hodnik bi se sav ispunio radosnim, glasnim i besmislenim uzvicima koji su se završavali salvom pozdrava na rastanku. Kad je to napokon prestalo, proradio je nečiji nužnik duboka glasa, kojim se služila velika obitelj. Od njegova klokotanja, naglih izljeva i dugotrajnog naknadnog curenja tresao se zid iza mog uzglavlja. Zatim, negdje južno od mene, netko je počeo strašno povraćati – čovjek je dušu istresao s popijenim viskijem, a voda u njegovu nužniku, tik iza naše kupaonice, počela se rušiti kao slapovi Nijagare. Kad su naposljetku svi vodopadi utihnuli i začarani lovci pozaspali, bulevar pod prozorom moje nesanice, zapadno od mog bdjenja – lijepo uređen, veličanstven, bez trgovina, s drvoredom krošnjata drveća – izrodio se u bijedan prolaz za divovske teretnjake što su tutnjali u magli vlažne i vjetrovite noći.
A dotle je, na manje od četvrt metra od mene i mog usijanog života, ležala maglovita Lolita! Nakon dugog nepomičnog bdjenja, počeo sam joj se ponovo privlačiti svojim ticalima i ovaj put je nije probudila škripa madraca. Pošlo mi je za rukom da joj primaknem svoju pohlepnu mješinu toliko blizu da sam na obrazu osjetio zračenje njena naga ramena, baš kao topao dah. Tada se pridigla, uzdahnula, promrmljala brzorečicom kao u bunilu nešto o čamcima, povukla plahtu i ponovo zapala u svoju mračnu, rascvjetanu mladenačku besvijest. Bacakajući se u silnoj bujici sna, prebacila je jednu golu ruku, koja je nedavno bila smeđa a sad mjesečinasta, preko mog lica. Časak sam držao zatočenicu u rukama, ali se ona izvukla iz mog labavog zagrljaja. Nije to učinila svjesno ni odlučno, niti je pokazala bilo kakvo osobno gađenje, nego je naprosto promrmljala nešto bezbojno i žalosno, kao dijete koje traži svoj prirodni mir. I sve se vratilo u prijašnje stanje; Lolita bijaše okrenuta Humbertu svojom iskrivljenom hrptenjačom, a Humbert je bio stavio ruku pod glavu, mučen požudom i žgaravicom.
Ova potonja me nagnala da pođem u kupaonicu popiti malo vode koja je za mene najbolji lijek, osim, možda, mlijeka s rotkvicama; a kad sam ponovo stupio u čudnovatu tamnicu išaranu blijedim prugama, u kojoj je Lolitina stara i nova odjeća ležala začarana u različitim položajima na komadima pokućstva koji kao da su lebdjeli, moja je nemoguća kćerka podigla glavu i kazala jasno i glasno da je i ona žedna. Sjenovitom je rukom uzela od mene elastičnu i hladnu papirnatu čašu, upravila na njen rub svoje duge trepavice i nadušak je ispila; zatim je mladenačkom kretnjom, u kojoj je bilo više draži nego u najputenijem milovanju, mala Lolita otrla usta o moje rame. Zavalila se na svoj jastuk (ja sam svoj izvukao dok je ona pila) i odmah ponovo usnula.
Nisam joj se usuđivao ponuditi još jednu kapsulu, a nisam bio ni izgubio nadu da će joj ona prva ipak na kraju učvrstiti san. Svejednako sam joj se privlačio, spreman na svako razočaranje; znao sam da bi bilo bolje čekati; ali nisam bio kadar čekati. Jastuk mi je mirisao na njenu kosu. Primicao sam se svom svjetlucavom zlatu, zastajući i uzmičući kad god bi se pomakla ili se spremala pomaknuti. Vjetrić iz zemlje čudesa počeo je već djelovati na moje misli, pa mi se sad činilo da su ispisane kurzivom, kao da površina koja ih je odražavala leluja od tog avetinjskog pirkanja. Na mahove mi se svijest naopako pregibala, a puzavo tijelo stupalo u sferu sna i ponovo se iskradalo iz njega; dvaput sam se ulovio kako počinjem melankolično hrkati. Magla nježnosti obavila je planine čežnje. U više mahova mi se pričinilo da će začarani plijen izići u susret začaranom lovcu; da mi se njeno bedro od svoje volje primiče kroz sipki pijesak dalekog, bajoslovnog žala; ali bi se onda maglovitost s jamicom u obrazu iznenada trgla, a ja sam pojmio da je Lolita dalje od mene nego ikad.
Zadržavam se ovako dugo na trzajima i prikradanjima te davno minule noći zato što želim dokazati da nikad nisam bio niti sam mogao biti brutalna hulja. Nježni i sanjarski kraj kojim sam potajno kročio bio je pjesnička baština, a ne razbojnička jazbina. Kad bih stigao na cilj, moj bi se zanos pretvorio u puku milinu, sveo na unutrašnje sagorijevanje, čiji bi vlažni žar ona jedva osjetila, čak i kad ne bi spavala. Ipak sam se još nadao da će malo-pomalo tako obumrijeti da se neću naslađivati samo ljeskanjem njene golotinje. I tako sam, između pokusnih približavanja i izmiješanog osjećaja, koji su je pretvarali čas u skup mjesečevih pjega, a čas u pahuljast grm u cvatu, sanjao da ne spavam, sanjao da ležim u zasjedi.
Pred jutro je nastalo izvjesno zatišje u burnom životu hotela. Zatim, oko četiri sata, začuo sam kaskadu u nužniku na hodniku i lupanje vratima. Tek što je prošlo pet sati, počeo je dopirati do mene, u nastavcima, da tako kažem, glasan monolog odnekud iz dvorišta ili s parkirališta. To zapravo nije bio monolog, jer je onaj koji je govorio zastajao na nekoliko trenutaka u riječi da sasluša svog subesjednika, čiji glas nije stizao do mene, tako da nisam mogao izvući nikakav pravi smisao iz polovice razgovora koji sam slušao. Ipak, prozaične intonacije tih riječi prokrčile su put svitanju i soba se već bila napunila jorgovanskom mutnom svjetlošću kad je nekoliko revnih nužnika počelo raditi jedan za drugim, a gromoglasni, škripavi lift počeo se opet penjati i spuštati; nekoliko sam minuta turobno dremuckao, i Charlotte je bila sirena u zelenkastoj cisterni, a negdje na hodniku neki pastor ranoranilac rekao je nekome sočnim glasom: – Dobro vam jutro želim! – i ptice su se uskomešale u krošnji i – evo, Lolita je zijevnula.
Frigidne gospođe porotnice! Mislio sam da će proći mjeseci i mjeseci, ako ne i godine, prije nego što se budem usudio povjeriti se maloj Dolores Haze; ali se ona do šest sati bila posve probudila, a već u šest i četvrt postala moja ljubavnica u punom smislu te riječi. Sad ću vam reći nešto vrlo čudno: ona je mene zavela.
Kad sam začuo kako je prvi put ujutro zijevnula, gradio sam se da spavam okrenuvši joj svoj lijepi profil. Da vam pravo kažem, nisam znao kako bih se držao. Neće li se zgranuti kad me ugleda pored sebe, a ne na pomoćnom ležaju? Hoće li zatražiti da je odmah odvedem u Ramsdale? Ili u bolnicu k majci? Ili natrag u logor? Ali je moja Lolitica bila nestašna djevojčica i, kad se onako prigušeno i milo zasmijuljila kako je umjela, shvatio sam da me je do tada promatrala svojim nasmijanim očima. Prevrnula se na moju stranu i njeni topli smeđi uvojci pali su mi na desnu ključnu kost. Prilično sam slabo odglumio buđenje. Isprva smo mirno ležali. Nježno sam joj gladio kosu i nježno smo se ljubili. Njen me je poljubac razgalio i zbunio zato što se odlikovao pomalo smiješnim finesama, treperenjem ispitivačkog žalca, iz čega sam zaključio da ju je izrana vježbala neka mala lezbijka. To je nije mogao naučiti nikakav Charlie! Kao da želi vidjeti jesam li se zasitio, i jesam li naučio lekciju, malo se odmaknu i uze me promatrati. Obrazi joj se zažarili, ispupčena donja usna se sjala, a ja samo što se nisam raspao. Iznenada provali iz nje grubo veselje (znak nimfice!), prinese usta mom uhu – ali mi um nije mogao dugo rastaviti na riječi vrelu huku njena šapata isprekidana smijehom, pa je zabacivala uvojke s lica i iznova šaputala, a mene je malo-pomalo obuzimao neobičan osjećaj da živim u nekom fantastičnom, netom stvorenom svijetu u kojem je sve dopušteno, jer mi je počelo svitati što mi to ona predlaže. Odgovorih da ne znam o kakvoj je igri riječ – ne znam čega se ona igrala sa Charliejem. – Hoćeš da kažeš da nisi nikad?... – poče ona gledajući me uporno i kreveljeći se od gađenja i nevjerice. – Nisi, kažeš, nikad?... – poče iznova. Iskoristih predah da joj malo protrljam nosom neka nježna mjesta. – Prestani! – vrisnu ona gadljivo i brže-bolje odmaknu svoje smeđe rame od mojih usana. (Bilo je doista čudno kako je Lolita držala – još dugo nakon toga – da je svaki dodir osim poljupca u usta i običnog spolnog čina ”slinava romantika” ili ”patologija”).
– Hoćeš da kažeš da nisi nikad – salijetaše me dalje ona (klečeći sad nada mnom) – nikad to nisi radio kad si bio klinac?
– Nikad – odgovorih posve iskreno.
– Pa, dobro – reče Lolita – onda gledaj kako se to radi!
Ipak, neću dosađivati svom učenom čitaocu potankim izlaganjem Lolitine nadobudnosti. Bit će dovoljno da kažem da izobličeni promatrač nije mogao otkriti ni traga čednosti u te lijepe, još nerazvijene djevojčice koju su do srži bile pokvarile navike suvremene djece, mješovite škole, raspuštenost oko logorskih vatara i tome slično. Za nju je posve mehanički spolni čin bio neotuđiv dio tajnog svijeta pubertetlija, nepoznat odraslima. Što rade odrasli da bi dobili djecu, to nju uopće nije zanimalo. Lolitica je baratala žezlom moga života energično i poslovno kao da je to neka bezosjećajna sprava koja nema nikakve veze sa mnom. Ona je, naravno, žarko željela da me zadivi efektnim potezima malodobna ološa, ali nije dovoljno računala na stanovite razlike između dječjih razmjera i mojih. Samo joj taština nije dopuštala da odustane od onoga što je započela, jer sam ja, u svom neobičnom položaju, izigravao pravu budalu i dao joj da radi što hoće – bar dok sam još mogao izdržati. Ali sve to zapravo i nije važno; mene ne zanimaju spolni problemi. Svatko može sam zamisliti ova ili ona očitovanja naše životinjske naravi. Mene privlači jedan drugi, veliki pothvat – da odredim jednom zasvagda pogibeljne čari nimfica.

30.
Moram oprezno napredovati. Moram šaputati. O, ti, iskusni izvjestitelju kriminalnih slučajeva, ti, stari i dostojanstveni sudbeni pristavu, ti, nekoć omiljeni policajče što sad sjediš u osamljenu zatočeništvu (a koliko si godina bio ures raskrižja kod škole!), ti, umirovljeni profesore koji živiš u strahu i kojem jedan dječak čita knjige i novine! Ne bi valjalo, je li, kad biste se mojom krivnjom ludo zaljubili u moju Lolitu! Da sam slikar pa da nekim slučajem direktor ”Začaranih lovaca” šene pameću i povjeri mi zadaću da iznova ukrasim zidove u blagovaonici njegova hotela, evo što bih naslikao (opisujem samo neke fragmente).
Bilo bi tu jezero. Bila bi tu sjenica u plamenu cvijeću. Bilo bi tu studija prirode – tigar progoni rajsku pticu, zmija se guši ukoričujući debela oguljena mošusa. Bio bi tu sultan kome bi lice bilo unakaženo od nesnosne patnje (kojoj bi proturječilo njegovo milovanje nalik na modeliranje) dok bi pomagao ljepoguzoj robinjici da se popne na oniksov stup. Bilo bi tu onih blistavih kuglica gonadskog žara koje se penju uz opalescentne strane muzičkih automata. Bilo bi tu svakojakih logorskih zabava za srednju skupinu, Kajak, Kakao, Koljena, Košarka, Kovrče na suncem obasjanoj obali jezera. Bilo bi tu jablanova, jabuka, nedjeljno jutro u predgrađu. Bio bi tu ognjevit dragulj koji bi se rastapao u prstenastoj namreškanosti, posljednji drhat, posljednji namaz boje, bockavo crvenilo, bolno rumenilo, uzdah, dijete što se okreće na drugu stranu.
31.
Nipošto ne pišem sve ovo zato da bih ponovo proživio prošlost u svojoj sadašnjoj beskrajnoj nevolji, nego zato da razlučim pakleno od rajskoga u čudnom, strašnom, ludom svijetu nimfolepsije. Čudovišno i čudesno stapali su se u jednoj točki; tu bih granicu htio odrediti, ali slutim da mi to baš ne polazi na rukom. Zašto?
Prema Rimskom pravu osoba ženskog spola može stupiti u brak u dobi od dvanaest godina, poslije je taj zakon odobrila crkva i on se sve dosad sačuvao, u izvjesnoj tajnosti, u nekim američkim državama. A petnaestogodišnjim djevojčicama dopušta svagdje zakon da stupe u brak. Nema ničega lošeg u tome (tvrde u jedan glas obje hemisfere) što četrdesetogodišnji grubijan, blagoslovljen mjesnim svećenikom i podbuhao od alkohola, zbacuje sa sebe blagdansko ruho skroz-naskroz natopljeno znojem i zabija ga mladoj ženi do balčaka. ”U stimulativnim podnebljima umjerenog pojasa (piše u jednom starom časopisu iz zatvorske knjižnice) kao što su krajevi oko St. Louisa, Chicaga i Cincinnatija, djevojčice spolno sazrijevaju potkraj dvanaeste godine života.” Dolores Haze rodila se najviše petsto kilometara od stimulativnog Cincinnatija. Ja samo slušam Prirodu. Ja sam vjerni pas Prirodin. Pa otkud onda ovaj mračni užas kojeg se ne mogu otresti? Jesam li je ja razdjevičio? Milostive dame, osjetljive gospođe porotnice, ja joj čak nisam bio ni prvi ljubavnik!

32.
Pričala mi je kako su je pokvarili, jeli smo u postelji bljutave brašnaste banane, natučene breskve i vrlo ukusne pržene kriške krumpira, i die Kleine54 mi je sve ispričala. Njeno rječito ali nevezano kazivanje bijaše popraćeno brojnim smiješnim moues55. Kao što sam već, mislim, napomenuo, u osobito živu sjećanju ostala mi je grimasa koju je činila dok je izgovarala ”Uh!” kriveći hladetinaste usne i prevrćući očima što su izražavale šablonsku smjesu komičnog gađenja, pokornosti i snošljivosti prema mladenačkim zabludama.
Započela je svoju neobičnu priču uvodnom napomenom o drugarici s kojom je spavala u šatoru prethodnog ljeta, u jednom drugom logoru, ”strašno nobl”, kako se sama izrazila. Ta ju je drugarica (”strašna fakinka”, ”luckasta”, ali ”sjajna cura”) naučila svakakve manipulacije. Isprva je lojalna Lolita odbijala da mi kaže kako se zove ta djevojčica.
– Nije li to možda bila Grace Angel? – pripitah je.
Ona odmahnu glavom.
– Nije, jedna sasvim deseta. Stari joj je velika budža. On je...
– Onda je možda Rose Carmine?
– Ma ni govora! Stari joj je...
– Da nije slučajno Agnes Sheridan?
Ona proguta pljuvačku i zavrtje glavom – a onda se trgnu.
– Čuj, otkud ti kužiš sve te djevojke?
Razjasnih joj.
– Ukratko, to je jedna druga – reče. – U našoj školi ima masa nevaljalica, ali je ta gora od svih. Pa ako baš hoćeš znati, zove se Elizabeth Talbot. Njezina braća idu u našu školu, a ona je prešla u jednu skupu privatnu školu; stari joj je neki diša.
Sjetih se, osjećajući smiješan bol u srcu, kako je sirota Charlotte uvijek, kad je bila u gostima, nastojala ubaciti u razgovor takve kaćiperske fraze kao što su: ”To je bilo onda kad je moja kćerka bila na izletu s malom Talbotovom...”
Zapitah je jesu li majke ikad saznale za te sapfinske zabave.
– Ma kakvi! – dahnu Lolita mlitavo, pritišćući tobože drhtavu ruku na bijelu dojku da izrazi stravu i olakšanje.
Mene su, ipak, više zanimali njeni heteroseksualni doživljaji. Upisala se u gimnaziju u svojoj jedanaestoj godini, pošto se bila doselila s majkom u Ramsdale sa Srednjeg zapada. Što su zapravo radili ti njeni ”nevaljali” kolege i kolegice?
– Pa zna se šta... Blizanci Anthony i Viola Miranda nisu badava spavali cijeli život u istom krevetu, a Donald Scott, koji je najtuplji frajer u cijeloj školi, radio je to isto s Hazel Smith u ujakovoj garaži, a onaj sportaš Kenneth Knight pokazuje svoju meštriju svima i svakome...
– Vratimo se u logor Cue – reče sportaš Humbert – ali najprije da predahnemo...
A nakon predaha doznao sam sve potankosti.
Barbara Burke, kršna plavuša, dvije godine starija od mog zlata i svakako najbolja plivačica u logoru, imala je nekakav poseban kajak u koji je primala samo Lo ”zato što sam ja jedina od svih drugih djevojčica mogla doplivati do Willow Islanda” (valjda nekakvo sportsko natjecanje). U toku cijeloga mjeseca srpnja, svako jutro – upamti, čitaoče, svako božje jutro – Barbari i Loliti pomagao je prenositi kajak iz Onyxa u Eryx (dva jezerceta u šumi) trinaestogodišnji Charlie Holmes, sinak upraviteljice logora i jedini predstavnik muškog spola na pet-šest kilometara uokrug (ako se ne računa oronuli, blagi i gluhi radnik i susjed farmer koji je pokatkad dolazio u logor svojim starim fordom nudeći jaja na prodaju, kako to već čine farmeri); svako jutro – dragi moj čitaoče! – to je troje djece udaralo prečacem, kroz lijepu, nedirnutu šumu prepunu svih amblema mladosti, rose, gljiva, borovnica, cvrkuta ptica, i na jednom određenom mjestu, usred bujna raslinja, Lolita je ostajala na straži dok su se Barbara i dječak parili iza jednog žbuna.
U početku je moja Lolita odbijala da ”proba”; ipak, pobijedile su radoznalost i kolegijalnost i uskoro su se ona i Barbara naizmjence podavale šutljivom, grubom i neumornom Charlieju, koji teško da je bio spolno privlačniji od prijesne mrkve, ali se zato mogao pohvaliti lijepom zbirkom prezervativa koje je obično lovio u trećem jezeru, što je bilo veće i posjećenije od drugih, a zvalo se Climax po susjednom industrijskom gradu koji se u posljednje vrijeme bio naglo razvio. Premda je priznavala da je to bilo ”uglavnom zabavno” i ”dobro protiv bubuljica na licu”, drago mi je što mogu reći da se Lolita neobično prezirno izražavala o Charliejevoj pameti i manirima. Dodajem u svoje ime da taj pohotljivi balavac nije u njoj razbudio ženstvenost, nego ju je, možda, naprotiv, zapretao, usprkos svoj ”zabavnosti”.
Bilo je već oko deset sati. Strast se smirila, a užasna spoznaja o nesreći spustila se na mene kao pepeo, pojačana svakidašnjom stvarnošću mutna, neuralgična dana od kojega me boljelo u sljepoočnicama. Smeđa, gola, mršava Lolita, okrenuta meni uskim bijelim guzovima, a licem zrcalu na vratima, stajala je ustobočena i široko raskrečenih nogu (u novim papučama opšivenim mačjim krznom) i kroz pali uvojak nabirala nos pred tmurnim staklom. Iz hodnika su dopirali gugutavi glasovi tamnoputih sobarica i nedugo zatim netko je obzirno pokušao otvoriti vrata naše sobe, što sam osujetio gromoglasnim uzvikom. Rekoh Loliti neka ode u kupaonicu i dobro se nasapuna pod tušem, što joj je bilo prijeko potrebno. Postelja je bila u strašnom neredu i puna prženih krišaka krumpira. Djevojčica je probala najprije kostimić od modre vune, pa onda jedan drugi, koji se sastojao od bluze bez rukava i prozračne kockaste suknjice, ali joj je prvi bio tijesan, a drugi prevelik; a kad sam je zamolio neka se požuri (naš položaj me počeo zabrinjavati), srdito je bacila moje drage darove u kut i obukla haljinu koju je nosila dan prije. Napokon je bila gotova; naposljetku sam joj dao krasnu torbicu od imitacije boksa (u koju sam bio strpao punu šaku centa i dva sasvim nova novčića od po deset centa) i rekao joj neka kupi sebi kakav časopis u predvorju hotela.
– Ja ću doći odmah za tobom – nadodah – i, da sam na tvom mjestu, ne bih razgovarao s nepoznatim ljudima.
Osim mojih bijednih malih darova nije bilo gotovo ničega da se pospremi; ali sam morao posvetiti nešto vremena (što je bilo opasno jer je ona mogla svašta dolje uraditi) tome da dovedem postelju u kakav-takav red, koji će prije djelovati kao napušteno gnijezdo nervozna oca i njegove nestašne kćerkice, nego kao razbojište bivšeg robijaša i dvije debele stare flundre. Zatim sam se obukao i pozvao hotelskog slugu da dođe po prtljagu.
Sve je bilo u redu. Ona je sjedila dolje u predvorju, u krvavocrvenom kožnom naslonjaču, zadubljena u nekakav jeftin filmski časopis. Jedan čovjek mojih godina u kaputu od tvida (atmosfera u hotelu bila se preko noći pretvorila u nekakvu sumnjivu imitaciju britanskog vlastelinskog života) sjedio je sučelice mojoj djevojčici i netremice je gledao iznad jučerašnjih novina i ugašene cigare. Ona je imala na sebi svoje gotovo uniformne bijele čarapice, šarene cipelice i onu dobro poznatu haljinicu od sjajnog cica s kvadratnim izrezom; pri žućkastom svjetlu svjetiljke bolje su se zapažale zlaćane malje na preplanulim rukama i listovima na nogama. Prebacila je bila nogu preko noge, visoko i lakoumno; blijede oči klizile su joj po recima trepćući neprestance. Billova je žena obožavala svog Billa mnogo prije nego što su se bili upoznali; potajno se divila tom glasovitom filmskom glumcu dok je jeo sladoled za tezgom u Schwobovoj drogeriji. Ništa nije moglo biti djetinjije od njena pjegava lica i prćasta nosića, ili ljubičaste masnice na goloj šiji iz koje je nedavno pio krv vukodlak iz bajke, ili nehotičnog plaženja jezika kojim bi opipala ružičasti osip oko nabubrelih usana; ništa nije moglo biti bezazlenije nego čitati o Jill, marljivoj filmskoj zvjezdici koja sama sebi šije svu garderobu i proučava ”ozbiljnu književnost”; ništa nije moglo biti nevinije od razdjeljka u njenim blistavim smeđim uvojcima i svilasta preljeva na sljepoočnici; ništa nije moglo biti nedužnije... Ali, kakva bi mučna zavist obuzela eno onog razvratnog tipa, ma tko on bio (a nalikovao je, između ostalog, na mog švicarskog ujaka Gustava koji je isto tako veoma volio le découvert56) kad bi znao da je svaki moj živac još uvijek kao prstenovan i pomazan dodirom njena tijela – tijela besmrtna demona u liku djevojčice.
Je li gospodin Swine siguran da moja žena nije telefonirala? Jest – siguran je. Ako ipak telefonira, hoće li biti tako dobar da joj kaže da smo mi krenuli dalje, k tetki Clare? Hoće, naravski. Platih račun i, vrativši se do Lolite, natjerah je da ustane iz naslonjača. Čitala je i dalje svoj časopis dok smo išli do automobila. Čitala je i na cijelom putu do kavanice u predgrađu. Tu je dobro doručkovala, nema što; čak je odložila časopis da jede; ali je, inače onako vesela, bila nebično dosadna. Znao sam da je Lolitica ponekad vrlo neugodna, pa sam se zato napeo i čekao buru smiješeći se hrabro. Nisam se bio okupao ni obrijao i bio sam začepljen. Živci su mi poigravali. Nije mi se sviđalo kako moja mala ljubavnica sliježe ramenima i širi nosnice dok je nastojim zabaviti nedužnim ćaskanjem. Blago sam je upitao, na primjer, je li Phyllis Chatfield znala što o njihovim igrama u šumi prije nego što je otišla k roditeljima u Maine?
– Slušaj – reče Lolita kreveljeći se kao da će zaplakati – hajde da radije razgovaramo o nečemu drugom!
Zatim sam je pokušao – bez uspjeha, ma koliko da sam coktao jezikom – zainteresirati za auto-kartu. Dopustit ću sebi da podsjetim strpljivog čitaoca (u čiju bi se blagu narav Lolita trebala ugledati!) da je naše odredište bio veseli gradić Lepingville koji se nalazio negdje u blizini izmišljene bolnice. Taj je plan bio posve proizvoljan (kao što su, jao, bili i mnogi moji kasniji planovi), i meni su klecala koljena dok sam se pitao kako da cijelo putovanje učinim vjerodostojnim, i kako da izmislim drugu vjerodostojnu maršrutu pošto pogledamo sve filmove u Lepingvilleu. Drugim riječima, Humbert se sve nelagodnije osjećao. To je bio sasvim osebujan osjećaj – tjeskobna, mrska sputanost, baš kao da sjedim s malim duhom nekoga koga sam ubio.
Pri pokretu koji je Lolita učinila uvlačeći se ponovo u automobil, licem joj preletje izraz boli. Preletje ponovo, još značajnije, kad sjede do mene. Zacijelo je ovaj drugi put to bilo samo zbog mene. Kako sam glup, upitah je što joj je..
– Ništa, životinjo – odgovorila je.
Nisam je razumio pa sam je ponovo pripitao. Ona je šutjela. ”Upravo napuštate Briceland” – pisalo je na ploči pokraj ceste. Govorljiva je Lolita šutjela. Hladni pauci puzili su mi uz leđa. Siroče. Osamljeno dijete, predano na milost i nemilost sudbini, s kojim je snažno građeni, smrdljivi muškarac tri puta obavio naporan spolni čin toga istog jutra! Možda je ostvarenje dugogodišnjeg sna i nadmašilo sva moja očekivanja, ali će prije biti da je prebacilo cilj i izrodilo se u košmar. Postupio sam neoprezno, glupo i nečasno. A ako već treba sve priznati, reći ću da sam negdje na dnu mračnog vrtloga ponovo osjećao kiptanje pohote – tako je čudovišna bila strast koju je u meni budila ta zlosretna nimfica! Grižnji savjesti pridružila se mračna pomisao da će me njena zlovolja možda omesti da je ponovo obljubim, čim nađem neku mirnu seosku cestu gdje bismo se mogli načas zaustaviti. Jednom riječju, jadni je Humbert bio strašno nesretan i, dok je uporno i besmisleno vozio prema Lepingvilleu, uzalud je nastojao smisliti neku dosjetku pod čijim bi se nestašnim okriljem usudio obratiti svojoj suputnici. Međutim, ona je prva prekinula šutnju:
– Ah – uskliknula je – pregažena vjeverica! Kako je to žalosno...
– Jest, je li da jest? – požuri se da podrži razgovor dodvorljivi Hum pun nade.
– Stani kod prve benzinske stanice – proslijedi Lolita. – Moram u zahod.
– Stat ćemo gdje god hoćeš – rekoh.
I zatim, kad je lijep, osamljen, veličanstven šumarak (hrastovi, pomislih, u to se vrijeme još nikako nisam snalazio u američkom drveću) pratio kola svojom zelenom jekom i odjednom se sa strane pješčana staza obrubljena paprati osvrnula na nas prije nego što je zamakla u šumu, predložih joj da...
– Tjeraj dalje! – podvrisnu Lolita.
– Razumijem. Nemoj se ljutiti! – (Kuš, bijedni stvore, kuš!)
Zirnuh na nju. Mala se, hvala Bogu, smješkala!
– Kreten! – reče smiješeći mi se slatko. – Gad! Bila sam pupoljak, a gledaj što si napravio od mene! Trebalo bi, zapravo, da pozovem policiju i da im kažem da si me silovao. Uh, ti, odvratni, odvratni stari klipane!
Nije se šalila. U njenu je glasu zvučala zlokobna histerična nota. Nedugo zatim počela se tužiti šištavim glasom da je ”sve unutra boli”, da ne može sjediti, da sam je razglavio. Znoj mi je curio niz vrat i umalo što nismo pregazili nekakvu životinjicu – nije bila vjeverica – koja je trčala preko ceste uzdignuta repa, i opet me moja srdita suputnica nazvala gadom. Kad smo se zaustavili na benzinskoj stanici, ona se bez riječi iskobeljala iz auta i dugo je nije bilo. Polako, prijazno, postariji prijatelj slomljena nosa obrisao mi je vjetrobran – to na svakom mjestu drukčije rade služeći se svakojakim sredstvima, od jelenjske kože do nasapunane četke; ovaj je upotrebljavao ružičastu spužvu.
Napokon se ona vratila.
– Slušaj – reče mi onim bezbojnim glasom kojim mi je uvijek nanosila bol – daj mi nekoliko petica i desetica. Htjela bih telefonirati mami u bolnicu. Koji je broj?
– Sjedi u kola – odvratih. – Ne možeš nazvati taj broj.
– Zašto?
– Uđi i zatvori vrata!
Ona uđe i zalupi vratima. Stari joj se čistač vedro osmjehnu.
– Zašto ne bih mogla telefonirati mami ako hoću?
– Zato što je tvoja majka umrla – odgovorih.

33.
U veselom Lepingvilleu kupio sam joj četiri knjižice stripova, kutiju slatkiša, kutiju higijenskih uložaka, dvije boce koka-kole, pribor za manikiranje, budilicu sa svijetlećim brojčanikom, prsten s pravim topazom, teniski reket, koturaljke na visokim bijelim cipelama, dalekozor, tranzistor, gume za žvakanje, šuškavac, tamne naočale i još mnogo odjevnih predmeta – modernih pulovera, hlačica i kojekakvih ljetnih haljina.
U hotelu smo imali svako svoju sobu, ali je ona usred noći došla jecajući k meni, pa smo se lijepo pomirili. Ona, znate, nije više imala kome otići.
Kraj prvog dijela

Drugi dio
1.
Tada, u kolovozu 1947. godine, počela su naša duga putovanja po Sjedinjenim Državama. Uskoro sam više od svakih drugih turističkih prenoćišta zavolio motele – čista, uredna, pouzdana utočišta što se sastoje od zasebnih kućica ili od soba pod istim krovom, idealna mjesta za spavanje, svađu, pomirbu i nezasitnu nedopuštenu ljubav. S početka sam, iz straha da ne pobudim sumnju, rado plaćao obje sobe pod jednim krovom, iako je u svakoj od njih bila bračna postelja. Nije mi jasno za kakav je uopće kvartet bio predviđen takav raspored, jer se time što je pregrada, koja nije dopirala ni do stropa, dijelila prostoriju na dva povezana ljubavna gnijezda nije postizalo ništa više doli farizejska parodija intimnosti. Malo-pomalo su me, međutim, ohrabrile same mogućnosti koje su proistjecale iz tog časnog promiskuiteta (mogla su se, na primjer, zamisliti dva mlada para kako veselo izmjenjuju partnere, ili dijete kako se pretvara da spava prisluškujući zvukovne efekte koji su pratili njegovo začeće), pa sam sasvim mirno uzimao jednosobnu kućicu s posteljom i pomoćnim ležajem, ili s dvije postelje i pomoćnim ležajem, rajsku ćeliju u kojoj žuti zastori bijahu spušteni do kraja ne bi li stvorili jutarnju iluziju sunca i Venecije, a zapravo su za prozorom bili Pennsylvania i kiša.
Upoznali smo – nous connûmes, da se poslužim floberovskom intonacijom – bungalove ispod divovskog šatobrijanskog drveća, bungalove od kamena, pečene opeke, prijesne opeke i štuka, podignute na parcelama koje vodič što ga izdaje Američko automobilističko društvo naziva ”hladovitim”, ”prostranim” i ”planiranim”. Bilo je kućica seljačkog tipa, od kvrgave borovine čija su brvna podsjećala Lolitu svojim zlaćanosmeđim sjajem na kožu pečene kokoši. Prezirali smo obične kolibe od obijeljenih dasaka prožete slabašnim zadahom nečisti ili kakvim drugim mračnim stidljivim vonjem, kolibe koje se nisu mogle ničim pohvaliti (osim ”udobnim posteljama”), a čija je nenasmiješena gazdarica bila uvijek spremna da njen dar (”pa, mogla bih vam dati...”) bude odbijen.
Nous connûmes (ovo je vraški zabavno) njihova jednolična imena koja bi trebala biti primamljiva – sve one ”Zalaske sunca”, ”Zelene dvore”, ”Šumske dvore”, ”Rajske dvore”, ”Zelena gorja”, ”Zelena borja”... Pokatkad su se reklame služile posebnim mamcima, na primjer: pozivamo djecu, obožavamo mačke (tebe pozivaju, tebe obožavaju!). Kupaonice u tim kućama bile su ponajčešće obložene pločicama i opskrbljene tuševima koji su na bezbroj načina prskali vodu, ali su imali jednu zajedničku crtu koja nije bila ni najmanje laodikejska, sklonost da te iznenada, dok se tuširaš, poliju bilo vrelom vodom, bilo studenom kao iz bunara, prema tome koju je slavinu, za toplu ili hladnu vodu, okrenuo u tom času tvoj susjed, koji ti je samim time oduzeo neophodno potrebni sastojak mješavine koju si bio pomno sastavio. Na zidovima u nekim motelskim kupaonicama bijahu iznad nužnika (na čijem su kotliću bili nehigijenski naslagani čisti ručnici) nalijepljena upozorenja gostima neka ne bacaju u nužnik smeće, pivske limenke, kartonske posude za mlijeko, mrtovorođenčad i tako dalje; u ponekim su motelima stajale posebne obavijesti ispod stakla, kao na primjer: ”Mjesna razonoda – jahanje. Na glavnoj ulici mogu se često vidjeti jahači kako se vraćaju s romantična jahanja po mjesečini...”; ”...i koji te probude u tri sata u noći”, pripominjala je podrugljivo neromantična Lolita.
Nous connûmes različite motelijere – zločinca koji se popravio, ili propalog poslovnog čovjeka, i različite motelijerke – damu napola plemenita roda ili umirovljenu učiteljicu. A katkad su, u užasno vrućoj i vlažnoj noći, vlakovi zavijali zlokobno i otegnuto, stapajući snagu i histeriju u očajnu vrisku.
Izbjegavali smo takozvane ”privatne sobe” (srodne pogrebnim zavodima), staromodne, dozlaboga malograđanski namještene, bez zasebnih kupaonica, s kićenim toaletnim stolićima u ubitačnim bijeloružičastim spavaćim sobama ukrašenim slikama gazdaričine djece u svim stadijima razvoja. Kadikad bi me Lolita nagovorila da odsjednemo u ”pravom” hotelu. Ona bi odabrala u vodiču (dok sam je milovao u automobilu parkiranom usred tišine neke tajanstvene sjetnosumračne pokrajnje ceste) nekakav mnogo hvaljeni ”hotel-dvorac” na jezeru koji je obećavao svu silu čudesa – možda malo preuveličanih pod svjetlom džepne svjetiljke kojom je prelijetala po stranici – recimo, kongenijalno društvo, zakuske između obroka, noćni piknici i štošta drugo što je u mom duhu budilo samo mrske predodžbe o smrdljivim gimnazijalcima u majicama i o nečijem obrazu zažarenom od vatre i naslonjenom na njen obraz, dok bi jadni profesor Humbert grlio samo vlastita koščata koljena i rashlađivao hemoroide na rosnoj utrini. Nju su mamila i ona ”svratišta” u kolonijalnom stilu koja su, pored ”otmjene atmosfere” i širokih prozora, nudila ”božanska jela u neograničenim količinama”. Drage uspomene na očev prvorazredni hotel pobuđivale su me katkad da potražim nešto slično u toj čudnovatoj zemlji po kojoj smo putovali. Stvarnost me je domalo ohladila, ali je Lolitica i dalje slijedila trag reklama o biranim jelima, a ja nisam samo iz financijskih razloga uživao u ovakvim natpisima uz cestu: ”ŠUMSKI SAN. Djeca mlađa od 14 godina dobivaju sve besplatno!” S druge strane, zgrozim se kad se samo sjetim onog nazovielegantnog lječilišta u jednoj srednjozapadnoj državi, gdje je hotel oglašavao da dopušta ”prepade na frižider” usred noći i gdje je rasistički orijentirana uprava, u nedoumici zbog mog naglaska, htjela svakako znati djevojačko prezime i moje pokojne žene i moje pokojne majke. Tu su mi u dva dana digli dvjesta dvadeset i četiri dolara! A sjećaš li se, sjećaš, Mirando (štono riječ u onoj poznatoj elegiji), one druge ”superelegantne” razbojničke jazbine s besplatnim doručkom i ledenom tekućom vodom za piće, gdje nisu primali djecu mlađu od šesnaest godina (nikakve Lolite, naravno)?
Čim bismo stigli u neki običniji motel (u kakvima smo obično odsjedali), ona bi stavila u pogon zujavi propeler električnog ventilatora, ili me natjerala da ubacim četvrt dolara u radio-gramofon, ili bi uzela čitati prospekte i pitati me plačnim glasom zašto ne bi mogla poći na reklamirano jahanje nekom gorskom stazom, ili na kupanje u mjesnom bazenu s toplom mineralnom vodom. Ali najčešće bi se Lolita, tumarajući po sobi i dosađujući se na svoj uobičajeni način, izvalila, nesnosno poželjna, u purpurni elastični naslonjač, ili u vrtu na zelenu ležaljku, ili na brodsku stolicu od prugasta platna s podmetačem za noge i baldahinom, ili na stolicu za njihanje, ili na bilo koju drugu vrtnu sjedalicu ispod velikog suncobrana na terasi i trebalo je da joj se sate i sate umiljavam, prijetim i svašta obećavam dok je ne bih nagovorio da mi prepusti koji trenutak svoje mladenačke draži opaljene suncem, u pouzdanu utočištu neke sobe za pet dolara prije nego što bih joj dao da učini sve ono što je više voljela od mog bijednog blaženstva.
Udružujući u sebi prostodušnost i lukavost, ljupkost i vulgarnost, sivu natmurenost i rumenu razdraganost, Lolita je umjela, kad je htjela, biti vrlo neugodno derište. Moram priznati da nisam bio sasvim spreman za njene nastupe nesređene čamotinje ni za ono posebno cmoljenje kad bi se, sva klonula, neuredna, mutnih očiju, počela besmisleno i nepotrebno prenemagati smatrajući da se time potvrđuje u nekom dječačkom, ciničkom i mangupskom duhu. Držao sam da je u duševnom smislu dozlaboga prosječna. Sladunjava bijesna kakofonija džeza, folklorne kadrile, sladoled s čokoladno-karamelskim preljevom, filmske komedije s pjesmicama, filmski žurnali i tako dalje, pripadahu, očito, onome što je ona najviše voljela. Sam Bog zna koliko sam novčića od pet centa utukao u raskošno osvijetljene muzičke automate u svakom restoranu u koji smo svratili! Još mi u ušima odjekuju unjkavi glasovi svih onih nevidljivih pjevača što su njoj pjevali serenade, svih onih Sammyja, i Joa, i Eddyja, i Tonyja, i Peggy, i Guya, i Patty, i Rexova, i njihovih pomodnih sentimentalnih pjesama koje bijahu mom sluhu isto toliko međusobno slične koliko okusu raznoimene vrste slatkiša koje je ona neumorno jela. Ona je nekako božanski bezazleno vjerovala svim reklamama i savjetima u Filmskom svijetu i Fatamorgani filmske ljubavi: ”Naš UKL uklanja prišteve”, ili ”Vi, djevojke, koje ne gurate krajeve košulja u hlače, pazite što radite, jer Jill kaže da je ta moda prošla!” Ako je na natpisu uz cestu pisalo: KUPITE DAROVE KOD NAS! – jednostavno smo morali svratiti u tu trgovinu, morali smo nakupovati kojekakve blesave indijanske proizvode, lutke, mjedene ukrase i bombone od kaktusa. Riječi ”Suveniri i noviteti” naprosto su je opčinjavale svojim ritmom. Ako je neka kavana reklamirala ”ledene napitke”, mehanički je reagirala na taj poziv, iako su svi napici svagdje bili ledeni. Njoj su se obraćale reklame, ona je bila idealni potrošač, subjekt i objekt svakog nepoštenog plakata. Nastojala je – uzalud – jesti samo ondje gdje je sveti duh nekog Huncana Diesa, autora gastronomskog vodiča, sletio na lijepo išarane papirne ubruse i na salate pokrivene na vrhu svježim sirom.
Tada se još ni ona ni ja nismo bili dovinuli do sustava novčanog mita kojemu je nedugo zatim bilo suđeno da pogubno djeluje na moje živce i na njeno ćudoređe. Tada sam se služio drugim metodama da držim svoju maloljetnu priležnicu u pokornosti i snošljivu raspoloženju. Nekoliko godina prije toga ona je bila provela jedno kišovito ljeto pod mutnim pogledom gospođice Phalen u Vermontu, u ruševnoj seoskoj zgradi koja je nekoć pripadala Jonathanu Hazeu, osnivaču loze, kvrgavom kao hrast. Kuća je još stajala usred polja gusto obrasla kanadskom zlatnicom, na rubu prašume, na kraju vječito blatne ceste, oko trideset kilometara daleko od najbližeg zaselka. Lolitica je dobro upamtila to trošno zdanje, osamljenost, stari pašnjak što se pretvorio u močvaru, neprestani vjetar, svu tu zabit nabuhlu od vlage; a svoje je gađenje izražavala posebnom grimasom američke djece razvlačeći usta u hodu i dopola plazeći zadebljani jezik. Eto, tu će ona živjeti sa mnom u progonstvu, prijetio sam joj, mjesece i mjesece, pa i godine i godine ako treba, učeći francuski i latinski, ne izmijeni li svoj ”sadašnji stav”. O, Charlotte, počeo sam te pomalo shvaćati!
Moja se priprosta djevojčica derala: – Neću! – i grčevito me hvatala za ruku na upravljaču kad god bih počeo okretati automobil nasred ceste kao da ću je sad odmah odvesti u onu mračnu i turobnu zabit. Međutim, što smo dalje odmicali na zapad, to je ta prijetnja bivala apstraktnija, pa sam se morao poslužiti novim metodama uvjeravanja.
Duboko jecam od stida kad se sjetim jedne od njih, prizivanja prikaze popravnog doma. Bio sam toliko pametan da sam u samom početku našeg suložništva shvatio da moram steći njenu punu podršku da bih sačuvao naše odnose u tajnosti, da ta podrška mora postati takoreći njena druga narav, ma koliko inače bila kivna na mene i ma kakve druge utjehe nalazila.
– Hodi amo i poljubi tatu – govorio sam joj. – Prestani se tako glupo duriti! Nekad, kad sam još bio tvoj idealni muškarac (čitalac valjda primjećuje kako sam se trudio oponašati Lolitin govor), topila si se slušajući ploče glavnog drmavca i jecavca idola tvojih vršnjakinja (Lolita: ”Mojih što? Govori kako Bog zapovijeda!”). Činilo ti se da je taj idol tvojih drugarica sličan tajanstvenom Humbertu. A sad sam naprosto tvoj stari tatica – otac iz bajke koji čuva svoju kćer iz bajke.
– Ma chére Dolores!57 Htio bih te sačuvati, draga, od svih onih strahota koje doživljavaju djevojčice po skladištima ugljena i slijepim uličicama, i isto tako, comme vous le savez trop bien, ma gentille58, i po šumama punim plavih bobica u najplavlje doba godine. Ma što se dogodilo, ja ću uvijek ostati tvoj skrbnik, a ako budeš dobra, nadam se da će sud uskoro ozakoniti moje skrbništvo. Ostavimo, ipak, Dolores Haze, takozvanu pravnu terminologiju – terminologiju koja smatra da je izraz ”razvratno i sladostrasno suložništvo” racionalan. Ja nipošto nisam seksualno nastrani psihopat koji uzima sebi nedoličnu slobodu s djetetom. Razvratom se bavio Charlie Holmes, a ja se bavim razvojem, dječjim razvojem koji iziskuje posebnu njegu – pazi na tatinu razliku između ta dva termina. Ja sam tvoj tatica, Lo! Gle, ovdje imam jednu učenu knjigu o djevojčicama. Pazi, lane moje, što u njoj piše! ”Normalna djevojčica” – normalna, pazi! – ”normalna djevojčica obično se trudi svim silama da se svidi ocu. Ona u njemu naslućuje preteču željenog, neulovljivog muškarca” (”neulovljivog” je dobro rečeno, tako mi sjene Polonijeve!). ”Mudra mati (tvoja bi sirota mati bila mudra da je ostala živa) odobrava općenje oca s kćerkom, jer shvaća (oprosti na ovom neukusnom stilu) da djevojčica stvara sebi ideal o udvaranju i braku na temelju općenja s ocem.” A što se zapravo podrazumijeva u ovoj veseloj knjizi pod riječju ”općenje”, kakvo se to ”općenje” preporučuje? Evo, opet ću ti citirati iz ove knjige: ”Kod Sicilijanaca se spolni odnosi između oca i kćeri smatraju za nešto normalno, i djevojčicu koja sudjeluje u takvim odnosima ne osuđuje društvo kojemu pripada.” Ja neobično cijenim Sicilijance – to su sjajni sportaši, sjajni muzičari, sjajni, čestiti ljudi, Lolita, i sjajni ljubavnici! Ali nemojmo se udaljavati od teme! Neki dan smo oboje pročitali u novinama nekakvu budalaštinu o nekom moralnom prijestupniku koji je priznao da je prekršio Mannov zakon, jer je prebacio neku zgodnu devetogodišnju djevojčicu iz jedne države u drugu u nemoralne svrhe – doduše, ne znam što to znači. Dolores, dušo moja! Tebi nije devet godina, nego će ti uskoro biti trinaest, i ja ti ne bih savjetovao da samu sebe smatraš za bijelu robinjicu, a, osim toga, nikako se ne mogu složiti s tim istim Mannovim zakonom, već i zato što se od njega može lako napraviti ružna igra riječima ako se prezime uglednog člana Kongresa shvati kao atribut ”muški”. Eto kako se bogovi semantike osvećuju malograđanima s dobro zakopčanim šlicevima. Ja sam tvoj otac, i govorim ti kako Bog zapovijeda, i volim te.
– I, napokon, hajde da vidimo što bi se dogodilo kad bi se ti, kao maloljetnica koja je okrivljena da je navela na zlo odrasla čovjeka u pristojnom hotelu, pritužila policiji da sam te oteo i silovao? Uzmimo da ti povjeruju. Maloljetnica, koja je dopustila punoljetnu muškarcu da je tjelesno upozna, izlaže svoju žrtvu optužbi zbog ”formalnog silovanja” ili ”sodomije drugog stupnja”, zavisno od primijenjene tehnike; i za to je predviđena maksimalna kazna od deset godina strogog zatvora. Dakle, ja idem u zatvor. U redu. Sjedit ću u zatvoru do 1957. godine. Ali što će biti s tobom, sirotice moja? Ti si, naravno, u boljem položaju od mene. Za tebe će se brinuti Služba socijalne skrbi – što, dabome, zvuči prilično žalosno. Vrsna stroga ravnateljica, nešto kao gospođica Phalen, samo što neće biti tako popustljiva niti će piti, oduzet će ti ruž i sve tvoje lijepe haljine. Neće više biti zabavljanja! Ne znam jesi li čula za zakone koji se odnose na zavisnu, zapuštenu i nepopravljivu djecu sklonu kriminalu? Dok ja budem čamio iza rešetaka, tebi će, kao sretnom, zapuštenom i tako dalje djetetu, ponuditi da izabereš jedno od nekoliko obitavališta koja su inače međusobno prilično slična: disciplinska škola, odgojno-popravni zavod, zavod za nezbrinute maloljetnike ili jedno od onih divnih sirotišta gdje djevojčice pletu svakojake stvari i pjevaju crkvene pjesme i u nedjelju dobivaju palačinke pečene na užegloj masti. Tamo ćeš dospjeti, Lolito; moja Lolita, ova Lolita ostavit će svog Katula da živi ondje s ostalom zabludjelom djecom. Jednostavno rečeno, ako nas uhvate, tebe će podvrgnuti psihoanalizi i zatvoriti, mačkice moja, c’est tout59. Živjet ćeš, moja će Lolita živjeti (hodi amo, smeđi moj cvijete) sa trideset devet drugih ludica u prljavoj spavaonici (ama daj, molim te...) pod nadzorom nakaznih vještica. Eto, takav je naš položaj, a sad biraj! Ne misliš li da u ovakvim prilikama Dolores Haze treba da ostane uz svoga starog taticu?
Utuvljujući joj sve to u glavu, uspješno sam terorizirao Lolitu koja, unatoč izvjesnoj drskoj žustrini i nenadanim iskrama duhovitosti, nije ni približno bila onako bistra djevojčica kako bi se moglo zaključiti po njenu ”kvocijentu inteligencije” što su ga bili izračunali njeni nastavnici. Ali, iako sam uspio postaviti kao osnovicu naših odnosa to da moramo zajednički čuvati tajnu i snositi krivnju, kudikamo je teže bilo postići da bude uvijek dobre volje. Svako jutro tijekom cijele godine putovanja morao sam izmišljati nekakav mamac – određeni cilj u vremenu i prostoru – kojem bi se ona mogla veseliti da bi izdržala do večeri. Inače bi se kostur njena dana, bez svrhe koja ga je oblikovala i podržavala, slegao i srušio. Postavljeni je cilj mogao biti bilo što – svjetionik u Virginiji, pećina u Arkansasu pretvorena u kavanu, zbirka revolvera i gusala negdje u Oklahomi, vjerna reprodukcija lourdske spilje u Louisiani ili bijedne fotografije iz zlatnog doba rudarstva u nekom muzeju u Coloradu – svejedno što, samo je taj cilj morao biti pred nama, kao stalna zvijezda vodilja, iako sam unaprijed znao da će se Loliti, čim stignemo tamo, tobože smučiti od gađenja.
Stavivši u pogon geografiju Sjedinjenih Država, trudio sam se sate i sate da stvorim kod nje dojam da živimo ”punim plućima”, da se krećemo prema nekom izvanrednom užitku. Nikad nisam vidio onakve glatke, prijazne ceste što su se širile pred nama kao zrake po šarenom jorganu četrdeset osam država. Pohlepno smo gutali te beskrajne autoceste, šutke i zaneseno klizili smo po njihovu sjajnom crnom podu za ples. Lolita ne samo što je bila ravnodušna prema prirodi nego se i ogorčeno opirala mojim pokušajima da je upozorim na ovu ili onu dražesnu pojedinost krajolika, koji sam i sam naučio cijeniti tek nakon dugotrajnog druženja s ljepotom što je vazda bila prisutna, što je vazda disala s obje strane našeg nedostojnog puta. Zahvaljujući zanimljivu spletu umjetničkih predodžbi, predjeli sjevernoameričke nizine činili su mi se u početku nalik u grubim crtama na nešto iz prošlosti što sam prepoznavao smiješeći se zadivljeno, naime, na ona oslikana voštana platna koja su se nekad uvozila iz Amerike, vješala iznad umivaonika po srednjoevropskim dječjim sobama i očaravala sanjivo dijete svojim zelenim seoskim prizorima – zagasitokovrčavim šumarkom, hambarom, stokom, potokom, mutnom bjelinom nekakvih neodređenih voćnjaka u cvatu i, možda, još ponekom kamenom ogradom ili brežuljcima gvaš boje. Ali, postepeno su mi pralikovi tih elementarnih Arkadija na koje sam sad nailazio, postajali sve straniji oku što sam ih iznova bolje upoznavao. Iza obrađene ravnice, iza krovova nalik na igračke, polako bi se prelijevala nikom potrebna ljepota, ondje gdje je sunce zalazilo u platinastoj izmaglici, i topao preljev nalik na oguljenu breskvu razilazio se po gornjem kraju modra oblaka što se stapao s dalekom romantičnom maglom. Ponekad su se na obzorju ocrtavali rijetki drvoredi ili je vruće podne bez daška vjetra zamiralo nad morem djeteline. Oblaci Claudea Lorrainea bijahu ucrtani u daleko maglovito plavetnilo, i samo su ondje gdje bijahu nagomilani oštro odudarali od neodređene pozadine što je nekako podsjećala na nesvjesticu. Ili se pak u daljini nadvio sumoran El Grecov nebeski svod, bremenit kišom, boje crnila, i nazirao se na časak farmer s potiljkom kao u mumije, a za njim se protezale pruge vode sjajne kao živa između pruga jarkozelena kukuruza, a sve se skupa širilo kao lepeza – negdje u Kanzasu.
Tu i tamo, usred prostrane ravnice, gorostasno drveće bi nam se primicalo te bi se ponizno zbilo uz cestu i pružilo malo čovjekoljubive hladovine izletničkim stolovima na mrkom tlu prošaranom suncem, spljoštenim kartonskim čašama, krilatim plodovima i odbačenim žlicama za sladoled. Moja neizbirljiva Lolita rado se služila nužnicima uz cestu – očaravali su je njihovi natpisi: ”Momci” – ”Cure”, ”Ivica” i ”Marica”, ”On” i ”Ona”, pa čak i ”Adam” i ”Eva”. I dok je ona sjedila u njima, ja sam, pjesnički zanesen, promatrao čestiti sjaj benzinskih sprava na čudesno zelenoj pozadini hrastova, ili kakav daleki brijeg što se otimao, pun brazgotina ali još nepripitomljen, pustoši poljoprivrede što ga je nastojala pokoriti.
Obnoć su se visoki teretnjaci, posuti raznobojnim svjetlima, kao strašna i gorostasna božična drvca, pomaljali iz mraka i tutnjali pored naše zakašnjele male limuzine. I iznova se sutradan iznad nas topilo plavetnilo rijetko napučenog neba, izblijedjelo od vrućine, i Lolita je tražila osvježavajuće napitke; obrazi su joj upadali nad slamkom, a kad bismo se vratili u kola, u njima je bilo vruće kao u paklu; pred nama se cesta svjetlucala, a u daljini je neki automobil mijenjao, kao fatamorgana, oblik usred ljeskanja i kao da je na mahove lebdio, onako staromodan, kockast i ispupčen, u vrućoj izmaglici. I što smo dalje odmicali na zapad, to su se češće javljali u preriji stručci pelina, ”sage brush” (kako ih je zvao čovjek na benzinskoj stanici), a onda su se ukazali zagonetni obrisi brda nalik na stolove, a za njima crveni obronci s packama borovica, pa onda pravi planinski lanac sivosmeđe boje što je prelazila u plavu, a iz plave u neku neizrecivu, i pustinja nas je dočekivala ravnomjernim i snažnim vjetrom, i pijeskom u zraku, i sivim dračem, i odvratnim komadićima papira što su oponašali blijede cvjetove sred bodljika na suhim stabljikama mučenim vjetrom duž cijele ceste, nasred koje su katkad stajale bezazlene krave ukočene u čudnom položaju (rep nalijevo, bijele trepavice nadesno) kršeći sva ljudska pravila o cestovnom prometu.
Branitelj mi savjetuje da jasno i otvoreno opišem naš put, a čini mi se da sam sad došao do točke na kojoj više ne mogu izbjeći taj mučni posao. Općenito govoreći, te lude godine (od kolovoza 1947. Do kolovoza 1948. godine) počeli smo putovanje vrludanjern i kruženjem po Novoj Engleskoj, pa smo nastavili krivudati prema jugu, amo-tamo, put oceana i od oceana, duboko smo zašli u ce qu’on appelle ”Dixieland”60, ali nismo došli do Floride (zato što su ondje u to vrijeme bili John i Jean Farlow), nego smo skrenuli na zapad, išli u cik-cak liniji kroz pamučne i kukuruzne predjele (bojim se, dragi Clarence, da ovo baš nije suviše jasno, ali nisam ništa zapisivao, a za provjeru sjećanja ostao mi je samo dozlaboga raskupusani vodič u tri mala sveska – puki simbol moje iskidane prošlosti), presjekli smo na dva različita mjesta Stjenjak, lunjali po južnim pustinjama gdje smo i prezimili, izbili na Tihi ocean, udarili na sjever kroz blijedo jorgovansko paperje kalifornijske mirte što je cvala po šumskim okrajcima, doprli gotovo do kanadske granice i zatim ponovo okrenuli na istok, preko slatina isprijesecanih jarugama, preko ravnica zasijanih žitom, natrag grandiozno razvijenoj poljoprivredi (gdje smo obišli, usprkos Lolitinim kričavim prosvjedima, njen rodni grad u kukuruzno-ugljenokopno-svinjogojskom rajonu), i napokon se vratili pod okrilje Istoka i završili u sveučilišnom gradiću Beardsleyju.

2.
Čitajući iduće stranice, čitalac treba da vodi računa ne samo o cijeloj našoj gore izloženoj maršruti, s njenim brojnim izletima, turističkim slijepim ulicama, ponovnim kruženjima i hirovitim skretanjima nego i o činjenici da naše putovanje nije nipošto bilo bezbrižna partie du plaisir61, nego tvrda, zavojita i teleološka izraslina čiji je jedini raison d’être62 (ovi francuski klišeji dovoljno govore sami za se) bio da moja suputnica ostane kako-tako raspoložena od cjelova do cjelova.
Prelistavam svoj pohabani vodič i nejasno mi izlazi pred oči onaj Park magnolija u jednoj južnoj državi, koji me je stajao četiri dolara, a koji je, sudeći po reklami, trebalo posjetiti iz tri razloga: prvo, zato što je John Galsworthy (prosječni, davno okamenjeni pisac) proglasio taj park najljepšim na svijetu; drugo, zato što ga je Baedecker iz 1900. godine obilježio zvjezdicom; i, treće, zato što... o, čitaoče, čitaoče moj, pogodi!... Zato što će djeca (a nije li, sto mu gromova, Lolita bila dijete?) proći ”puni strahopoštovanja, blistavih očiju od razdraganosti, kroz taj zemaljski Raj upijajući ljepotu koja može ostaviti pečat na cijeli njihov život”.
– Ali ne na moj – pripomenula je zlovoljno Lolita i sjela na klupu s nedjeljnim prilozima dvojih novina na dražesnim koljenima.
Nebrojeno smo puta prošli kroz cijelu gamu američkih restorana uz cestu, od onih prostih ”Jedi!” s jelenskom glavom (sjećam se tamnog traga duge suze s unutrašnje strane staklenog oka) i tobože ”šaljivim” šarenim razglednicama stražnjica, njemačkog ”kurortskog” tipa, s nabodenim plaćenim računima, slatkišima u obliku liliputanskih pojaseva za spavanje, tamnim naočalama izloženim na prodaju, reklamno nebeskim vizijama različnih vrsta sladoleda po zidovima, polovicom čokoladne torte pod staklom i s nekoliko jezivo iskusnih muha koje hitro pužu u cik-cak liniji po ljepljivu šećernom lijevu na gadnoj tezgi; pa sve do najviše klase, do skupog kabarea s prigušenim svjetlima, dozlaboga bijednim stolnim rubljem, nespretnim konobarima (bivšim robijašima ili studentima-honorarcima), crvenokastosmeđim leđima filmske glumice, samurovskim obrvama njena dilbera i orkestrom koji sačinjavaju frajeri sa saksofonima.
Razgledali smo mnoge znamenitosti – najveći stalagmit na svijetu, koji se nalazi u glasovitoj pećini u kojoj tri jugoistočne države slave geografski susret (ulaznina prema uzrastu; muškarci jedan dolar, maljave djevojčice šezdeset centa); granitni obelisk, podignut u spomen na bitku kod Blue Licksa, sa starim kostima i indijanskim loncima u obližnjem muzeju (deset centa za Loliticu, nije bilo skupo); potpuno suvremenu kolibu, smionu imitaciju nekadašnje kolibe u kojoj se rodio Lincoln; stijenu s metalnom pločom postavljenom u spomen na autora pjesme Drveće (sad smo u Jablanovoj dolini, u Sjevernoj Karolini, kuda vodi cesta koju moj dobri, strpljivi i obično vrlo suzdržljivi vodič gnjevno naziva ”vrlo uskom i zapuštenom”, s čime se, iako nisam obožavatelj pjesnika Kilmera, potpuno slažem). Iz motornog čamca kojim je upravljao postariji, ali još odbojno lijep Rus bjelogardejac i, štoviše, kako su pričali, barun (mojoj su se ludici oznojili dlanovi), koji je bio upoznao u Kaliforniji dobrog starog Maksimoviča i njegovu Valeriju, razgledali smo nepristupačnu ”milijunašku koloniju” na otoku nedaleko od obale države Georgije. Zatim smo vidjeli zbirku razglednica evropskih hotela u jednom muzeju u Mississippiju posvećenom kolekcionarskim mušicama, gdje me je obuzeo žarki ponos kad sam pronašao fotografiju u boji očeve Mirane, njena prugastog platnenog krova, njene zastave što se vijori nad retuširanim palmama. – Pa što onda? – rekla je Lolita rastreseno, gledajući ispod oka preplanulog vlasnika skupocjenih kola koji je došao za nama u taj ”muzej mušica”. Relikvije pamučne ere. Šuma u Arkansasu, a na njenu tamnoputu ramenu ružičasto-ljubičasta oteklina (djelo komarca ili muhe) iz koje sam istisnuo dugačkim noktima na palčevima divan proziran otrov, a zatim sisao dok se nisam nasitio njene slasne krvi. Ulica Bourbon (u gradu New Orleansu) gdje trotoari, kako kaže vodič, mogu (zanimljiva mogućnost) poslužiti kao pozornica Crnčadi što malo-malo (zanimljiv stil) pa otplešu koji čarlston za dva-tri penija (kakva uživancija!), dok su mnogobrojni mali intimni noćni barovi dupkom puni posjetilaca (”gle ti njih!”). Primjerci folklora s Divljeg zapada. Kuće iz doba prije Građanskog rata, sa željeznim balkonima i izrezbarenim stepenicama – onim stepenicama niz koje u raskošnim filmovima u tehnikoloru trče glumice kojima sunce miluje ramena i koje objema rukama pridržavaju – kako ljupko! – nabrane suknje (a gore stoji vjerna, bezuvjetno crnoputa služavka i vrti glavom). Menningerova zaklada, psihijatrijska klinika (koju sam posjetio iz puke obijesti). Komad ilovače zemlje koju je erozija divno išarala, a naokolo cvijeće juke, tako čisto, tako voštano, ali puno nekakvih bijelih moljaca. Independence u Missouriju gdje je nekoć počinjao Oregonski put; i Abilene u Kansasu gdje se održavaju natjecanja kauboja pod zaštitom nekog Divljeg Biila. Planine u daljini. Planine u blizini. Opet planine; modrikaste ljepotice koje su vječito nepristupačne ili se vječito pretvaraju, jedna za drugom, u naseljena brda; planine istočnih država – neuspjele što se tiče visine, nedorasle; zapadni kolosi koji paraju srce i nebo, sivi, neumoljivi vrhunci prošarani snijegom iznenada se pojavljuju iza zavoja; gromade obrasle šumom u kojoj su jele lijepo poredane jedna iznad druge, a ponegdje ustupaju mjesto samo magličastoblijedim jasenovima; ružičaste i ljubičaste planinske formacije; faraonske, falusne, ”suviše pretpotopne” (kako reče blazirana Lo); brdašca od crne lave; travanjske planine s maljama na hrptu kao u slonica; rujanske planine, skutrene, s teškim egipatskim udovima skupljenim pod naborima iznošena žuta baršuna; bjeličasta izblijedjela brda umrljana zelenim okruglim hrastovima; još jedna, posljednja jarkoriđa planina s raskošnim modrim sagom od lucerne na podnožju.
Još je bilo znamenitosti. Malo jezero Iceberg negdje u Koloradu; snježni nanosi duž asfalta, jastučići sićušnih alpskih cvjetića i nježna padina niz koju se Lo, u crvenoj kapi sa štitnikom, pokušavala klizati pa se raskmečala, pa su je obasuli grudama neki balavci, a ona im uzvratila istom mjerom. Kosturi nagorjelih jasenova, skupine šiljasta modra cvijeća. Različite atrakcije vožnje kroz slikovito gorje, stotine vožnji kroz slikovito gorje, tisuće Medvjeđih zatona, Pjenušavih vrela, Šarenih kanjona. Teksas, ravnica pogođena sušom. Kristalna dvorana u najdužoj pećini na svijetu, ulaz djeci mlađoj od dvanaest godina slobodan (za Lolitu sam već morao platiti!). Zbirka kipića domaće izrade koje je ostavila gradu mjesna kiparica; zatvoreno u ponedjeljak – jezivi ponedjeljak, prašina, vjetar, suha zemlja. Park bezgrešnog začeća u gradiću na meksičkoj granici koju ja nisam smio prijeći. Tu i u mnogim drugim perivojima mnoštvo sivih stvorenjaca nalik na kolibriće u suton, koji probijaju kao rilom vjenčiće neodređena cvijeća. Shakespeare, izumrli grad u New Mexiku, gdje je prije sedamdesetak godina bio slikovito obješen razbojnik ”Rus Bili”. Mrijestilište riba. Naselja na strmoj hridi. Mumija djevojčice (indijanske suvremenice firentinske Beatrice). Pakleni kanjon – dvadeseti po redu. Pedeseto predvorje nekog raja, kako tvrdi vodič kojem su korice već otpale. Sijesta pod jelama. Krpelj u mojim preponama. Uvijek ista tri starca, u šeširima i s naramenicama, što se hlade u ljetnu večer na klupi pokraj gradske fontane. Magličastoplavi ponor iza ograde na gorskom prijevoju i leđa obitelji koja se naslađuje pogledom (dok Lolita – vatreno, radosno, divlje, napeto, puna nade, bez tračka nade – šapće: – Gle, gle, pa to su McCrystalovi, molim te, daj da porazgovaramo s njima – da porazgovaramo s njima, čitaoče! – molim te, učinit ću sve što hoćeš, ah, molim te...). Indijanski obredni plesovi, strogo komercijalni. ART, ne ”umjetnost” na engleskom, nego ”Američka rudarska transportna kompanija”. Očita Arizona, indijanske naseobine, tuzemni hijeroglifi, trag dinosaura u pustinjskom kanjonu – ostavljen tu prije trideset milijuna godina, kad sam ja bio dijete. Slabunjav, protegljast, blijed momak s pomičnom Adamovom jabučicom guta očima Lolitu i njen narančastosmeđi trbuščić između grudnjaka i hlačica (koji sam ja poljubio pet minuta kasnije, bijedni moj prijatelju!). Zima u pustinji, proljeće u predgorju, bademi u cvatu. Reno – najdosadniji grad u Nevadi u kojem je noćni život ”kozmopolitski i dobro razvijen” (vodič). Vinarija u Kaliforniji i crkva sagrađena u obliku boce. Dolina smrti. Scottyjev dvorac. Sumnjiva umjetnička djela koja je neki Rogers sakupljao godine i godine. Nakazne vile lijepih filmskih glumica. Otisak stopala engleskog pisca R. L. Stevensona na ugašenu vulkanu. Misija Dolores, dobar naslov za roman. Girlande koje su u pješčenjaku isklesali morski valovi. Čovjek što se bacaka u burnom napadaju padavice po goloj zemlji, u državnom parku Ruska klisura. Modro, modro Kratersko jezero. Mrijestilište riba u državi Idaho i tamošnji zatvor. Sumorni Yellowstone park i njegovi šareni vreli izvori, mališani-gejziri, grgutavo blato u duginim bojama (simbol moje strasti). Krdo antilopa u zabranu. Stota pećina koju smo vidjeli – odrasli dolar, Lolita pola. Dvorac koji je podigao neki francuski markiz u Sjevernoj Dakoti. Palača kukuruza u Južnoj Dakoti; i divovske glave predsjednika isklesane u granitu nebu pod oblake. Plakati uz cestu koji reklamiraju kremu za brijanje: ”Našu kremu uze bradata Kata, pa se uda za magnata!” Zoološki vrt u Indiani gdje velika družina majmuna živi na betonskoj rekonstrukciji admiralskog broda Kristofora Kolumba. Milijarde mrtvih vodenih cvjetova što zaudaraju po ribi na svakom restoranskom prozoru duž pješčane, dosadne jezerske obale. Debeli galebovi na velikim kamenovima viđeni s feribota City of Cheboygan, čiji se smeđi runasti dim povija kao duga nad zelenom sjenom koju sam baca na plavu površinu jezera. Smrdljivi motel u kojem cijev ventilatora prolazi ispod gradske kanalizacije. Lincolnova kuća, većim dijelom krivotvorena, s priručnicima i pokućstvom iz onog vremena, koje većina pobožno smatra njegovim osobnim stvarima.
Među nama su izbijale svađe, veće i manje. Najkrupnije su izbile u ovim mjestima: u Lacework Cabins u Virginiji, u Park Avenue u Little Rocku, blizu jedne škole, na prijevoju Milner, na visini od 3281 metar, u Koloradu, na uglu Sedme ulice i Centralne avenije u Phoenixu u Arizoni, u Trećoj ulici u Los Angelesu (zato što su karte za posjet nekom filmskom snimanju bile rasprodane), u motelu ”Hladovina pod jablanovima” u Utahu, gdje šest mladih drvaca nisu bila viša od Lolite i gdje me je ona, à propos de rien63, upitala koliko još dugo kanim odsjedati s njom u zagušljivim kolibama i činiti gadarije, i kad ćemo početi živjeti kao normalni ljudi? Na North Broadwayu u Burnsu, Oregon, na uglu Ulice West Washington, preko puta delikatesne radnje; u nekom gradiću u Sun Valleyju u Idahou, ispred hotela na kojem se zgodno izmjenjuju blijedoružičaste i rumene opeke, i nasuprot kojem stoji jablan čija tekuća sjena poigrava po mjesnoj spomen-ploči palima u boju. U pustoši obrasloj pelinom između Pinedalea i Farsona. Negdje u Nebraski, u glavnoj ulici (blizu Prve nacionalne banke osnovane 1889. godine), odakle se vidi prijelaz preko željezničke pruge, a iza njega bijeli silosi nalik na orgulje. I u Ulici McEwen, na uglu Avenije Wheaton, u jednom michiganskom gradu koji nosi njegovo ime.
Upoznali smo čudnu cestovnu vrstu bića, Autostopista, Homo pollex, kako ga naziva znanost, koji čeka da ga pokupe neka kola, i mnoge njegove podvrste i varijante: skromna vojnika, obučena kao lutka, koji mirno stoji i mirno se uzda u moć zaštitne boje uniforme na putu; učenika koji se želi prevesti dvije ulice dalje; ubojicu koji se želi prevesti tri tisuće kilometara; tajanstvena, nervozna, postarijeg gospodina sa sasvim novim kovčegom i potkresanim brčićima; trojku optimističnih Meksikanaca; studenta koji pokazuje tragove fizičkog rada na ferijama isto toliko ponosno koliko i ime poznatog sveučilišta izvezenog na prednjici svoje majice; zdvojnu damu u pokvarenu automobilu koji se ne može više popraviti; beskrvna, jasno ocrtana lica i zalizanu kosu i nemirne oči mladih ništarija u kričavoj odjeći, koji snažno, gotovo prijapski mašu krutim palcem ne bi li sablaznili koju osamljenu ženu ili zlosretna trgovačkog putnika koji pati od posebnih sklonosti.
– Hajde da ga povezemo! – često me je molila Lolita, tarući koljeno o koljeno kako je samo ona umjela, kad bi neki posebno odbojni primjerak Homo pollexa, muškarac mojih godina i isto tako plećat, s face à claques64 glumca bez posla, išao natraške pravo pred našim autom.
E, morao sam dobro držati na oku Lolitu, malu čeznutljivu Lolitu! Možda zbog svakodnevne ljubavne gimnastike, ona je zračila, usprkos svojoj djetinjoj vanjštini, nekim neiskazivim čulnim žarom koji je u momcima na benzinskim stanicama, hotelskim poslužiteljima, turistima, prostacima u luksuznim limuzinama i kestenjastim kretenima pokraj bazena obojenih plavilom, izazivao napadaje požude koja bi laskala mojoj taštini da nije raspaljivala moju ljubomoru; jer je moja Lolita bila i te kako svjesna tog svog žara i višeput sam je ulovio coulant un regard65 prema nekom kurvaru, na primjer nekom mladom podmazivaču automobila mišićave zlaćanosmeđe ruke obnažene do lakta i sa satom na zapešću, i tek što bih se malo odmaknuo (da kupim lilihip toj istoj Loliti), već bi se ona i naočiti mehaničar veselo šalili, baš kao da pjevaju ljubavni duet.
Kad bismo se negdje malo dulje zadržali i ja ostao u postelji da se odmaram od osobito žive jutarnje djelatnosti, i, onako dobra srca (siti, milostivi Hum!), pustio je da ode u vrt gledati ruže, ili čak da prijeđe ulicu i posjeti dječju knjižnicu s malom susjedom iz motela, ružnom Mary, i njenim osmogodišnjim bracom, Lolita bi zakasnila cio sat, bosa Mary dovukla bi se daleko za njom, a umjesto njena brace pratila bi je dva klipana srednjoškolca, rugobe zlatne kose, nabijeni mišicama i kapavcem. Čitaocu neće biti teško zamisliti kako sam odgovarao svojoj mazi kad bi me – prilično neodlučno, valja priznati – upitala smije li poći s Carlom i Alom na koturalište.
Sjećam se kako sam je negdje drugdje, jednog prašnog, vjetrovitog dana, prvi put pustio da se kotura na koturalištu. Bila je toliko okrutna da mi je rekla da će se slabo zabavljati ako ja pođem s njom, jer je to doba dana bilo određeno samo za mlade. Nakon duge prepirke nagodili smo se tako da sam ja ostao sjediti u autu među ostalim (praznim) automobilima okrenutim prema koturalištu; i gledao sam kako se pod platnenim krovom pedesetak mlađih ljudi na koturaljkama, mnogi u parovima, neprekidno kotrljaju u krugu po taktu automatske glazbe dok vjetar posrebruje drveće. Moja je Dolly bila u trapericama i bijelim visokim cipelama, kao i većina ostalih djevojčica. Brojio sam krugove koje je prešla gomila što je tutnjala – ali odjednom nje više nije bilo. Kad je opet naišla, bila je sa tri bitange čiji sam razgovor prisluškivao prije nekoliko minuta, dok su stajali vani i procjenjivali djevojčice na koturaljkama i izrugivali se jednoj dražesnoj, krakatoj curici koja je bila u crvenim hlačicama umjesto u dugačkim hlačama.
Pri ulasku u Arizonu i Kaliforniju automobilista pitaju ne uvozi li voće ili povrće, i tu se inspektor zagledao u nas tako uporno da mi je jadno srce premrlo. – A ne vozite li možda med? – zapitkivao je on dok se moja medena curica valjala od smijeha. Još mi i sad treperi na očnom živcu Lolitin lik na konju – karika u lancu izleta kozjim stazama; ona je išla korakom poskakujući u sedlu za nekom oronulom jahačicom, a ispred pohotljiva vjetropirasta rančera crvene šije, za kojim sam jahao ja i gledao njegov ugojeni torzo u šarenoj košulji još kivnije nego što automobilist gleda spori teretnjak što se uspinje pred njim gorskom cestom. Ili sam je pak, u jednom planinskom lječilištu, gledao kako lebdeći odlazi od mene, nebeska i slobodna, na nezemaljskoj sjedalici žičare, kako se penje sve više i više put blistava vrhunca gdje je čekaju nasmijani atlete, goli do pasa.
U ma kojem gradu da smo se zaustavili, najprije bih se raspitao, uljudno kao pravi Evropljanin, gdje se nalaze javna kupališta, muzeji, škole, koliko ima djece u najbližoj školi i tako dalje; a u vrijeme odlaska školskog autobusa smiješeći se i trzajući se pomalo (taj sam svoj tik otkrio tek kad ga je okrutna Lolita prvi put imitirala), zaustavio bih kola na strateškom položaju, sa svojom odbjeglom srednjoškolkom pored sebe, i promatrao kako djevojčice izlaze iz škole – što je uvijek divna slika. Ta su zaustavljanja uskoro dodijala mojoj nestrpljivoj Loliti, a, kako nije imala, kao i većina djece, nimalo obzira za tuđe prohtjeve, obasula bi me grubim pogrdama kad bih je zamolio da me miluje dok plavooke male crnke u plavim hlačicama, riđokose u zelenim bluzicama bez rukava i mutne male plavojke nalik na dječake u izblijedjelim pamučnim hlačama, prolaze mimo nas po suncu.
Čineći stanovite ustupke i njenim mušicama, uvijek sam je i svagdje velikodušno puštao da se kupa s djevojčicama u bazenima. Ona je obožavala ljeskavu vodu i vrlo je dobro ronila. Ja bih pak, u udobnom kućnom kaputu, sjeo u šarenu popodnevnu hladovinu, pošto sam se bio malko okvasio, te sam uživao držeći tobože knjigu ili vrećicu bombona u ruci, ili i jedno i drugo, ili bez ičega osim sa žlijezdama koje su mi u potaji gorjele, gledajući kako ona skakuće, s gumenom kapicom na glavi, posuta bisernim kapima, ravnomjerno preplanula, radosna kao na reklami za ferije, u svojim tijesnim atlasnim gaćicama i nabranom grudnjaku. Dvanaestogodišnje zlato! Kako sam se samodopadno čudio što je ona moja, moja, moja, kako sam nježno oživljavao u sjećanju našu nedavnu podnevnu seansu uz gugutanje divljih golubova, i planirao iduću seansu, pred večer, i škiljio zbog streličastih sunčanih zraka, i uspoređivao svoju Lolitu s drugim nimficama koje je škrti slučaj okupljao oko nje radi mog antologičarskog uživanja i prosuđivanja; i dan-danas mogu metnuti ruku na svoje bolno srce i reći da nijedna od njih nije pobudila u meni dublji zanos od nje, a ako je koja pobudila, onda je to bilo u svega dvije-tri iznimne prilike, pri posebnom osvjetljenju, pri posebnoj mješavini mirisa u zraku – jednom (beznadan slučaj), blijeda mala Španjolka, kći nekog plemića snažnih čeljusti, a drugi put... mais je divague66.
Dakako da sam morao uvijek biti na oprezu, jer sam, pronicav u svojoj ljubomori, jasno shvaćao svu opasnost tih igara što su me zasljepljivale. Trebalo je samo da se okrenem – da odem, na primjer, svega nekoliko koraka dalje da vidim jesu li napokon pospremili našu kućicu – pa da već, kad se vratim, zateknem nenadanu promjenu; Lolitica je, les yeux perdus67, umakala svoje noge dugih prstiju i bućkala njima po vodi sjedeći izvaljena na kamenom rubu bazena, a sa svake je strane uz nju napola ležao un brun adolescent68, koga će njena smeđa ljepota i živa u mladenačkim borama na trbuhu zacijelo – mišljah, o, Baudelaireu! – nagnati se tordre69 u snu koji će mu se vraćati mnoge i mnoge noći...
Pokušao sam je naučiti igrati tenis da bismo imali više zajedničkih zabava, ali, premda sam u svoje vrijeme izvrsno igrao, pokazalo se da sam vrlo slab učitelj; stoga sam je u Kaliforniji nagovorio da uzme nekoliko skupih sati kod nekad glasovitog prvaka, protegljastog, naboranog starca s cijelim haremom pobirača lopti. Izvan igrališta se on doimao kao olupina od čovjeka, ali ponekad u toku sata, kad bi htio zadržati loptu u igri, izveo bi udarac čist kao kaktusov cvijet i vratio loptu učenici da bi sve zazvonilo, i ta bi me božanstvena mješavina nježne točnosti i neprijeporne moći podsjetila da sam ga prije trideset godina u Cannesu gledao kako je hametice potukao velikog Goberta! Prije nego što ju je on počeo poučavati, mislio sam da ona neće nikad naučiti igrati. Prije toga sam ja trenirao svoju nenadarenu djevojčicu na hotelskim igralištima i pred oči su mi izlazili oni davni dani kad sam, na snažnom vrelom vjetru, u vrtlogu prašine, u magli čudna umora, vraćao lopte jednu za drugom veseloj, nevinoj, otmjenoj Annabeli (bljesak narukvice, nabrana suknjica, crna baršunasta vrpca oko čela). Svaka moja riječ, svaki moj nametljivi savjet samo su pojačavali Lolitinu zlovolju i srdžbu. Ona je, začudo, više voljela – bar dok nismo stigli u Kaliforniju – obično dobacivanje lopte reketom (i beskonačno traženje lopte) s nekom svojom tananom, slabačkom, ali izvanredno zgodnom – tipa ange gauche70 – vršnjakinjom. Kao gledalac koji je svagda spreman priteći u pomoć, prilazio sam toj nepoznatoj djevojčici i udisao njen laki mošusni miris, dodirivao joj golu ruku i držao je za izbočeni zglob ili joj premještao amo-tamo prohladnu nogu da zauzme što bolji stav za bekhend udarac. Dotle bi se Lo sagnula tako da bi joj sunčanosmeđa kosa pala preko čela, pa bi se naslonila o reket kao bogalj o štap i ispuštala strašne uzvike gađenja zbog mog upletanja. Tada bih ih ostavio na miru i sjeo na stranu, sa svilenim šalom oko vrata, i nastavio ih gledati i uspoređivati pokrete njihovih tijela. Bilo je to u južnoj Arizoni, čini mi se, gdje su zimski dani podstavljeni toplom lijenošću. Nespretna Lolitica promašivala je loptu i psovala, ili je bijedno servirala u mrežu i očajnički dizala reket uvis pokazujući vlažne, blistave mladenačke malje ispod pazuha, a njena je još smiješna i isto tako ljupka partnerica zdušno trčala na svaku loptu, ali nijednu nije vraćala; pa ipak su se obje vrlo dobro zabavljale i jasnim, zvonkim glasovima neprekidno točno brojile poene u toj svojoj besmislenoj igri.
Sjećam se kako sam jednom ponudio da im donesem hladne napitke. Popeo sam se stazom posutom šljunkom i vratio se noseći dvije visoke čaše ananasova soka, sodu i led jantarne boje. Odjednom sam osjetio prazninu u prsima i stao, jer djevojčica nije više bilo na igralištu. Sagnuo sam se da odložim čaše na klupu i, tko zna zašto, ugledao nekako ledeno jasno pred sobom lice mrtve Charlotte. Osvrnuo sam se i učinilo mi se da je Lolitin lik u bijelim hlačicama promaknuo kroz pjegavu hladovinu vrtnom stazom s nekim visokim muškarcem koji je nosio dva reketa u ruci. Jurnuh za njima, ali kad se počeh probijati kroz grmlje, spazih, u alternativnom vidnom polju (kao da se životni tok neprestance razdvajao), svoju Lolitu u dugačkim hlačama i njenu drugaricu u hlačicama kako hodaju gore-dolje po poljanici obrasloj korovom i lupaju reketima po grmlju bezvoljno tražeći posljednju izgubljenu loptu.
Prebirem po tim svijetlim sitnicama uglavnom zato da dokažem svojim sucima da sam se trudio svim silama da pružim svojoj Loliti svakojake zabave. Kako je bilo divno gledati kako ona, dijete, pokazuje nekom drugom djetetu jednu od svojih rijetkih vještina, na primjer poseban način preskakivanja preko užeta! Manja nimfica, prozirno blijeda ljepotica neopaljenih lopatica, držala se desnom rukom za zapešće lijeve ruke iza leđa i izbečila oči, kao i paunovo sunce na šljunku ispod rascvjetana drveća, usred mog okatog raja, izbečila oči na moje pjegavo i vulgarno vižle koje je poskakivalo ponavljajući kretnje mnogih drugih djevojčica, kojih se nisam mogao nagledati na suncem obasjanim polivenim pločnicima i zidinama što su svježe mirisali u staroj Evropi. Malo zatim bi vratila uže svojoj maloj prijateljici Španjolki, pa bi gledala ponavljanje lekcije zabacujući pokatkad kosu s čela, ili sklapajući ruke na prsima i gazeći vrhom cipele drugu cipelu, ili spuštajući mlitavo ruke niz svoje još dječačke kukove, a ja bih otišao da vidim jesu li napokon one proklete sobarice pospremile našu kućicu; kad bih se uvjerio da jesu, prijazno bih na rastanku klimnuo glavom snebivljivoj crnokosoj djevojčici – pažu moje princeze – i očinskom kretnjom duboko zario prste u Lolitine uvojke, pa je nježno ali čvrsto zagrlio i poveo svoju jogunastu ljubimicu u našu skrovitu kućicu da je prije večere na brzinu obljubim.
– Čija vas je to mačka, jadnoga, tako ogrebla? –– uskliknula je neka zrela, mesnata, lijepa žena – kakve su mi oduvijek bile odbojne, a kakvima sam se uvijek najviše sviđao – obraćajući mi se za večerom nakon koje je trebalo da započne ples koji sam bio obećao Loliti. Eto zašto sam se klonio ljudi dok je Lolita, naprotiv, činila sve što je bilo u njenoj moći da uvuče u svoju orbitu što više potencijalnih svjedoka.
Ona je, slikovito govoreći, mahala repom – pa čak i svojom malom stražnjicom kao što čine kujice – kad god bi nas nagovorio neki nacereni neznanac i zapodjenuo živ razgovor uspoređujući geografske podatke na registarskim tablicama naših automobila: – Vi ste, bogami, daleko od kuće! – Radoznali roditelji željeli su štogod ispipati o meni od Lo, pa su je pozivali da pođe s njihovom djecom u kino, ali sam ja uvijek umjesto nje odbijao te pozive. U nekoliko smo se navrata jedva spasili. Kaskade u nužnicima progonile su me, naravno, u svim našim karavan-serajima; ali nisam ni slutio koliko su tanke one vaflaste pregrade u motelima ”spojenog tipa” dok nije jedne večeri, nakon mog suviše glasnog stenjanja od užitka, nečije muško kašljucanje onkraj zida ispunilo stanku tako jasno kao da sam ja sam zakašljao; a sutradan ujutro, dok sam pio kavu u mliječnom restoranu (Lolita je uvijek kasno ustajala i voljela da joj donesem lončić vruće kave u postelju), moj je noćašnji susjed, postariji glupan s naočalama bez okvira na dugačkom kreposnom nosu i sa sindikalnom značkom u zapučku, uspio nekako da me uvuče u razgovor, u toku kojega me zapitao ustaje li i moja ”supružnica” isto tako nerado iz postelje kao i njegova kad nije kod kuće na farmi; i, da me nije gušila spoznaja o jezivoj opasnosti, možda bih bio uživao u čudnom, osupnutom izrazu na njegovu vjetrom opaljenom licu tankih usana, kad sam mu lakonski odgovorio, spuštajući se s visoke stolice bez naslona, da sam, ”hvala Bogu, udovac”.
Kako je bilo lijepo donositi joj tu kavu – i ne dati joj je dok ne izvrši svoju jutarnju dužnost! Kakav sam bio pažljiv prijatelj, kakav revan otac, kakav dobar pedijatar koji je udovoljavao svim tjelesnim potrebama svoje smeđuše! Zamjeram prirodi samo na jednom, a to je što nisam mogao, kao što sam želio, izokrenuti svu svoju Lolitu i prinijeti žedne usne njenoj mladoj maternici, neznanom srcu, sedefastoj jetri, morskom grožđu njenih pluća i ljupkom paru bubrega! U osobito vruće dane, u ljepljivoj sparini kućice, godio mi je kožni naslonjač pod mojom masivnom golotinjom. Držao sam je na koljenima. Sjedila je kao posve obično dijete i čeprkala po nosu, sva zadubljena u lako štivo novinskog priloga, sasvim ravnodušna prema mom blaženstvu, kao da je slučajno sjela na neki predmet – cipelu, na primjer, ili lutku, ili držak reketa – koji nije izvukla ispod sebe iz puke lijenosti. Pogledom je pratila pustolovine svojih najdražih ličnosti u stripovima (među njima je bila i lijepo nacrtana neuredna djevojčica u bijelim čarapicama, sva nekakva uglasta i istršalih jagodičnih kostiju, kojom bih se i ja bio rado osladio). Voljela je proučavati pojedinosti na fotografijama kobnih automobilskih sudara. Nikad nije sumnjala u realnost mjesta, vremena i okolnosti koje su se tobože odnosile na reklamne slike ljepotica golih bedara. I neobično se ushićivala fotografijama provincijskih mladenki od kojih su neke bile u potpunom svadbenom ruhu, s buketima u rukama i s naočalama na nosu.
Muha bi sjela na nju i švrljala u blizini njena pupka ili bi joj istraživala nježne, blijede kolobare oko bradavica na dojkama. Ona bi je pokušavala uloviti u šaku (Charlottin način), a onda bi se zadubila u rubriku: ”Da vidimo jeste li razboriti!”
”Da vidimo jeste li razboriti! Mislite li da bi bilo manje seksualnih zločina kad bi se djevojčice pridržavale određenih pravila? Kad se ne bi igrale pokraj javnih nužnika? Kad ne bi primale slatkiše od nepoznatih ljudi ni pristajale da se malo ’provezu’? Kad bi zapisivale broj automobila kojim su se povezle...”
–...I tvorničku marku slatkiša – dobacih.
Ona nastavi čitati odmičući obraz od mog obraza što joj se primicao (i to je još bilo dobro, upamti, čitaoče moj!)
– Ako već nemaš olovke, a znaš ipak čitati...
– Mi – ubacih u šali – srednjovjekovni pomorci, metnuli smo u ovu bocu...
– Ako već nemaš olovke – ponovi ona – a ipak znaš čitati i pisati – eto, to hoće da kaže, razumiješ li, tupane? – onda pokušaj nekako nadrljati broj na zemlju uz cestu...
–...Svojim pandžicama, Lolito!

3.
Ona je stupila u moju zemlju, u mrku i crnu Humbriju, neoprezno i radoznalo; pogledala ju je podsmjehujući se prezirno i neprijazno; i činilo mi se da je spremna napustiti je osjećajući najobičnije gađenje. Nikad nije ona treperila pod mojim prstima, i prodorni uzvik (”Što ti to zapravo radiš?”) bijaše mi jedina nagrada za sva moja nastojanja da je prodrmam. Moja je ludica više voljela najbanalniji fiim i najbljutaviji sirup nego čudesnu zemlju koju sam joj nudio. Kad samo pomislim da je, birajući između hamburgera i Humbergera, redovito i neumoljivo uzimala u usta ono prvo! Ne sjećam se jesam li u prošlom poglavlju spomenuo kako se zvao mliječni restoran u kojem sam zajutarkovao. Zvao se ”Ledena kraljica”. Smiješeći se pomalo turobno, rekao sam Loliti:
– A ti si moja ledena princeza.
Nije shvatila tu moju gorku šalu.
Nemoj se mrštiti, čitaoče! Nipošto ne želim stvoriti dojam da nisam bio sretan. Moj dragi čitalac mora shvatiti da je začarani i pokorni putnik koji posjeduje nimficu tako reći s onu stranu sreće. Jer nema na ovom svijetu većeg blaženstva od milovanja nimfice. Ono je ”izvan konkurencije”, i to blaženstvo, ono pripada jednoj drugoj klasi, jednoj drugoj kategoriji osjećaja. Jest, mi smo se svađali, jest, ona je bila zla, jest, činila mi je svakojake smetnje, ali uza sve njeno kreveljenje, uza svu grubost života, opasnost i užasnu beznadnost, ipak sam živio duboko u svom raju koji sam izabrao, raju čija su se nebesa rumenjela kao paklenski plamen – ali svejedno raju.
Iskusni psihijatar koji sad proučava moj slučaj – a kojeg je doktor Humbert uspio, nadam se, opčiniti kao zmija kunića – zacijelo žarko želi da pripovjedač odvede svoju Lolitu na more i da ondje bar ”udovolji” svojoj staroj želji, da se oslobodi ”podsvjesne” opsesije nedovršenog ljubavnog romana iz djetinjstva s prvobitnom malom Miss Lee.
Pa, dragi kolega, dopustite mi da vam kažem da sam ja odista tražio neku plažu, iako moram priznati da mi je mnogo prije nego što smo stigli do te fatamorgane sive vode, moja suputnica već bila podarila toliko naslada da je san o ”kraljevstvu kraj mora”, o ”sublimiranoj Rivijeri” i tome slično odavno prestao biti snažan poriv, i da se sveo na razumno traženje posve teoretskih doživljaja. Edgarovi su anđeli to znali i prema tome sve uredili kako treba. Posjet jednoj potpuno vjerodostojnoj dražici na obali Atlantika pokvarilo je na kraju ružno vrijeme; teško, tmurno nebo, blatni valovi, nedogledna, ali posve stvarna magla – što je moglo biti različitije od bistrih čari, od ažurne pozadine i rumenih prilika moje sredozemne pustolovine? Dvije-tri polutropske plaže u Meksičkom zaljevu bile su, doduše, prilično sunčane, ali posute otrovnim, zvjezdolikim i hladetinastim životinjicama i šibane uraganskom vjetrinom. I, napokon, na kalifornijskom primorju, pred prikazom Tihog oceana, otkrio sam posebnu vrstu skrovitosti u nekoj pećini do koje je dopiralo, s određenog dijela plaže iza trula drveća, vrištanje nekolikih skautkinja koje su se prvi put kupale u velikim valovima; ali nas je magla obavijala kao mokar pokrivač, pijesak je bio neugodan, zrnast i ljepljiv, a Lolita je bila sva naježena i pokrivena pijeskom i prvi put u životu nije me privlačila više od kakve morske krave. Ipak, možda će moji učeni čitaoci živnuti duhom kad im kažem da je, i kad bismo nabasali na neki prikladan komadić morske obale, obično bilo kasno, jer sam se ja uistinu ”oslobodio” mnogo ranije, u onom istom času kad mi se Annabel Haze, alias Dolores Lee, alias Lolita, javila, onako zlaćano preplanula, na koljenima, uzdignuta pogleda, na onoj ubogoj verandi, u fiktivnoj, nečasnoj, ali otmjenoj i uspješnoj primorskoj kombinaciji (iako nije u blizini bilo ničega drugog do drugorazrednog jezera).
Toliko o osebujnim osjećajima na koje su utjecali, ako ih već nisu izazvali, postulati suvremene psihijatrije. Stoga sam se odrekao, i natjerao Lolitu da se odrekne, plaža koje su bile odviše sumorne kad su bile puste, ili odviše napučene kad su bile obasjane suncem. S druge strane, još mi nisu dala mira sjećanja na beznadne skitnje po evropskim gradskim parkovima, i zbog toga su me i dalje privlačile mogućnosti ljubavnih igara pod vedrim nebom, te sam i dalje tražio zgodna mjesta u ”krilu prirode” gdje sam nekad podnio mnogo sramotnih lišavanja. I tu me je sudbina iznevjerila. Razočaranja koja bih sad htio iznijeti (skrećući pomalo svoje pripovijedanje prema onim neprekidnim opasnostima i bojaznima što su pratile moju sreću) ne bi nipošto smjela zasjeniti američku divljinu – liričnu, epsku, tragičnu, ali nikad nalik na Arkadiju. Ona je lijepa, ta divljina, toliko lijepa da čovjeka dira u srce, i krasi je nekakva razrogačena, neopjevana, nevina pokornost koje više nemaju ona lakirana, obojena švicarska sela nalik na igračke ni toliko slavljene Alpe. Nebrojeni ljubavni parovi ležali su zagrljeni i cjelivali se na ravnim tratinama gorskih obronaka u Starom svijetu, na mahovini pruživoj poput skupog madraca, oko higijenskog, praktičnog potočića, po neotesanim klupama ispod hrastova urešenih inicijalima i po mnogim kolibama u hladovini mnogih bukvika. Ali u američkoj divljini neće ljubitelj svježeg zraka naći tako zgodnih mogućnosti da uživa u najstarijem zločinu i najstarijoj razbibrizi. Otrovne biljke opeći će stražnjicu njegovoj dragani, bezimeni kukci izujedat će njemu tur; oštre čestice šumskog saga izbost će mu koljena, posvuda naokolo šuškat će moguće zmije – ma što ja to govorim, napola izumrli zmajevi! – a sjemenje grabežljiva cvijeća, nalik na račiće, prilijepit će se, kao gadna zelena kora, podjednako i za crnu dugu čarapu vezanu podvezicom i za nepritegnutu bijelu čarapicu.
Malko preuveličavam. U jedno ljetno podne, ispod sama ruba šume, gdje su se cvatovi nebeske boje (ja bih ih nazvao zenebostancima) bili zbili uz žuboravi gorski potok, napokon smo našli, Lolita i ja, pusto romantično mjesto, tridesetak metara iznad prijevoja gdje smo bili ostavili auto. Činilo se da tuda nije još gazila ljudska noga. Posljednji usopljeni bor stao je da se odmori na stijeni do koje se bio uspeo. Svizac je zvižnuo kad nas je ugledao, i nestao. Prostrh pled za Lolitu. Ispod njega je tiho pucketala suha trava. Venera je došla i otišla. Nazubljena hrid na vrhu obronka i gusto šipražje ispod našeg loga kao da su nas štitili i od sunca i od ljudi. Ali, jao, nisam računao na jedva vidljivu pokrajnju stazu što je podmuklo vijugala između grmlja i kamenja nedaleko od nas.
Eto, tada umalo što nismo nadrljali; nije čudo što me je taj događaj zauvijek izliječio od čežnje za bukolikom.
Sjećam se, operacija je bila završena, sasvim završena, i ona je plakala u mom zagrljaju – blagotvorna bura jecaja nakon jednog od onih nastupa mrzovolje koji su bili učestali u toku te inače divne godine! Upravo sam bio povukao neko glupo obećanje koje mi je bila iznudila dok sam bio obuzet slijepom i nestrpljivom muškom strašću, pa se sad izvalila na pled i polila suzama i štipala me za ruku kojom sam je milovao, a ja sam se radosno smijao, i onaj odvratni, neopisivi, nesnosni i – kako slutim – vječni užas koji sad poznajem, bio je tada tek crna točkica u sjaju moje sreće; i eto, tako smo ležali kad sam osjetio jedan od onih potresa koji su na kraju izbacili moje jadno srce iz kolotečine, jer sam odjednom ugledao pred sobom tamne netremične oči dvoje čudne i krasne djece, malog fauna i male nimfe – blizanaca, sudeći po njihovoj posve jednakoj ravnoj crnoj kosi i beskrvnim licima. Čučali su i zurili u nas, a modrilo njihove jednake odjeće stapalo se s modrilom gorskog cvijeća. Očajničkom kretnjom dohvatih pled da se nekako sakrijem, a u istom času nešto nalik na golemu loptu s bijelim točkama poče se okretati pokraj nas pretvarajući se malo-pomalo u debelu, kratko podšišanu crnku koja ustajaše, pošto je makinalno bila dodala još jedan divlji ljiljan svojoj kitici, osvrćući se na nas preko glava svoje čarobne djece isklesane iz modra kamena.
Danas, kad imam na savjesti sasvim drugačiju nesreću, znam da sam hrabar čovjek, ali mi u ono vrijeme to nije bilo jasno, i sjećam se da sam se sâm začudio svojoj hladnokrvnosti. Prošaptavši jednu od onih suzdržljivih zapovijedi koje čovjek izdaje i u najgoroj nevolji zbunjenoj i skutrenoj životinji (s kakve lude nade ili mržnje podrhtavaju slabine mladoj zvijeri, kakve crne zvijezde pršte u krotiteljevu srcu!), natjerah Lolitu da ustane, pa se dostojanstveno udaljismo, a onda se nedolično sjurismo do ceste na kojoj smo bili ostavili automobil.
Iza njega su stajala nečija luksuzna kola obiteljskog tipa, a lijep Asirac modrocrne bradice, un monsieur trés bien71, u svilenoj košulji i grimiznim hlačama, po svoj prilici muž debele botaničarke, ozbiljno je fotografirao oznaku nadmorske visine prijevoja. Ona je iznosila znatno više od 3.000 metara pa sam se bio zasoptao. Kad smo krenuli, auto je zastrugao po pijesku i zanio se, a Lolita je još nešto petljala oko svoje odjeće i psovala me riječima koje, po mom mišljenju, djevojčice ne bi smjele ni znati, a kamoli upotrebljavati.
Bilo je i drugih neugodnosti. Jedanput u kinu, na primjer. U to je vrijeme Lolitu još vezala prava strast za kino (koja se poslije, kad je opet nastavila polaziti školu, izrodila u mlaku milostivost). Mi smo u godinu dana gledali, požudno i sve odreda, oko sto pedeset, a možda i dvjesta filmskih predstava. Ponekad smo isti filmski žurnal gledali i po nekoliko puta, jer su se različni filmovi prikazivali s jednim te istim žurnalom koji se vukao za nama iz gradića u gradić. Najviše je voljela ove vrste filmova, i ovim redom: muzičke komedije, kriminalističke i kaubojske filmove. U prvima su se pravim pjevačima i plesačima pripisivale izmišljene kazališne karijere u nekakvoj – zapravo bezbolnoj – sferi postojanja, iz koje su bile prognane smrt i istina, i u kojima je sijed, raznježen, u tehničkom smislu besmrtan otac, koji isprva nije odobravao umjetničku karijeru svoje šašave kćeri, najposlije redovito zdušno pljeskao toj istoj kćeri na praizvedbi na bajoslovnom Broadwayu. Svijet gangstera je bio osebujan; tu su junački novinari bili izvrgnuti strašnim kušnjama, telefonski su računi dosezali milijarde dolara, a u muškoj atmosferi pucanja nasumce zlikovce su progonili kroz kanalizacijske cijevi i skladišta patološki neustrašivi policajci (ja sam im zadao mnogo manje posla). Bilo je, napokon, filmova o ”Divljem zapadu” – krajolik boje pečene zemlje, rumeni, plavooki kauboji, izvještačena, ali vrlo zgodna učiteljica koja je netom stigla u Hučnu Klisuru, konj što se propinje, stihijska panika stoke, revolverska cijev kojom se razbija prozor, nevjerojatno šakanje za kojeg se ruši brdo prašnog staromodnog pokućstva, stolovi služe kao oružje, junak se spasava smrtnim skokom, junak je pritisnuo zlikovcu ruku uza zemlju, ali se zlikovac još trudi da napipa ispušteni lovački nož, stenjanje, lijep udarac šakom u bradu, nogom u trbuh, junak se saginje i navaljuje na zlikovca; i tek što je čovjek podnio tolike muke da bi i Heraklo morao u postelju (ja valjda znam nešto o tome!), ništa se ne vidi osim prilično zgodne modrice na preplanulom obrazu zajapurena junaka koji grli krasoticu nevjestu na dalekoj granici civilizacije. Sjećam se popodnevne predstave u malom zagušljivom kinu, dupkom punom djece i prožetom toplim mirisom kokica. Žut mjesec izlazio je nad gitaristom s rupcem oko vrata, koji je naslonio nogu na borovo brvno i prebirao po strunama, a ja sam – posve bezazleno – prebacio ruku Loliti preko ramena i primakao obraz njenoj sljepoočnici, kad najednom dvije vještice iza nas počeše koješta mrmljati – ne znam jesam li ih dobro razumio, ali ono što sam načuo nagnalo me je da skinem s nje svoju blagu ruku i, naravno, ostatak filma gledao sam kao u magli.
Ovdje moram nešto čudno priznati. Vi ćete se smijati, ali, da vam pravo kažem, nekako nisam nikad uspio izvesti načistac pravnu stranu svog položaja. Ne znam ga ni dan-danas. Dakako da su kojekakve pojedinosti slučajno doprle do mene. Alabama zabranjuje skrbniku da mijenja djetetovo mjesto stanovanja bez odluke suda; Minnesota, kojoj se duboko klanjam, ne predviđa nikakvo upletanje suda ako rođak preuzme na sebe brigu i odgovornost za dijete koje nije starije od četrnaest godina. Pitanje: može li se očuh djevojčice koja je tek omaljavila i koja je tako bajna da čovjeku zastaje dah, očuh sa svega jednomjesečnim stažom, neurastenik, udovac s malim, ali samostalnim prihodom u sadašnjosti i s evropskim zidinama, razvodom i nekoliko ludnica u prošlosti, može li se on smatrati rođakom i, prema tome, prirodnim skrbnikom? A ako se ne može, moram li ja, smijem li ja, ostajući u razumnim granicama, izvijestiti o tome neki odjel socijalne skrbi i podnijeti molbu (kako se to zapravo podnosi molba?), te dopustiti da predstavnik suda prouči život krotkog, ali sumnjivog Humberta i opasne Dolores Haze? Iz brojnih knjiga o braku, silovanju i posvojenju, u koje sam krišom zavirivao u javnim knjižnicama velikih i malih gradova, nisam ništa razabrao osim nejasnih nagovještaja o tome da je država vrhovni skrbnik malodobnih djevojčica. Pilvin i Zapel, ako sam dobro upamtio njihova prezimena, autori značajnog djela o bračnim zakonima, uopće se ne obaziru na očuhe kojima su ostale sirotice na rukama i koljenima. Moj najbolji prijatelj, monografija koju je izdala Uprava socijalne skrbi (Chicago, 1936.), a koju mi je jedva nekako iskopala iz prašnih dubina spremišta knjižnice neka nedužna stara usidjelica, kaže ovako: ”Nema zakona po kojem bi svaki maloljetnik morao imati skrbnika; uloga je suda pasivna i on stupa u akciju tek kad je položaj djeteta očito ugrožen”. Došao sam do zaključka da se čovjek imenuje za skrbnika tek pošto svečano i formalno izrazi želju da postane skrbnik; ali mogu proći mjeseci i mjeseci dok ga ne pozovu na saslušanje i dopuste da mu izrastu modra krila dolična njegovu položaju, a dotle je prekrasno demonsko dijete prepušteno samo sebi, kao što je zapravo bila i Dolores Haze. Zatim slijedi saslušanje. Dva-tri sučeva pitanja, dva-tri odvjetnikova odgovora koji treba da umire suca, smiješci, klimanje glavom, kišica vani rominja i skrbnik je imenovan. Pa ipak se nisam usudio. Ne treba ići pred rudo, treba se pritajiti kao miš, sklupčati se u svojoj rupi! Sud bi razvio grozničavu djelatnost tek kad bi se javilo novčano pitanje – dva lakoma skrbnika, opljačkano siroče, treći, još lakomiji sudionik... Ali je u ovoj prilici bilo sve u redu, odavno je bio popisan inventar i neznatno nasljeđe od majke čekalo je potpuno netaknuto da Dolores Haze postane punoljetna. Činilo se da je najrazumnije da ne podnosim molbe. Jest, ali neće li se umiješati kakva organizacija, kakvo humanitarno društvo, ako ne budem dao ni glasa od sebe?
Prijateljski naklonjeni Farlow, koji je bio nešto kao pravni zastupnik i koji mi je vjerojatno mogao dati valjan savjet, bio je odviše zauzet ženinim rakom da bi mogao učiniti nešto više od onoga što je obećao, naime da se nastavi brinuti o Charlottinoj neznatoj imovini dok se ja ne oporavim malo-pomalo od potresa koji je prouzročila njena smrt. Ja sam mu bio utuvio u glavu da je Dolores moja nezakonita kći, pa nisam mogao očekivati da će se još zanimati za njen položaj. Kao što je čitalac zacijelo već shvatio, ja nisam nikakav poslovan čovjek; ali, naravno, ni lijenost ni neznanje nisu me smjeli spriječiti da potražim stručnu pomoć sa strane. Priječio me je užasan osjećaj da će mi sudbina, ako joj budem suviše dosađivao i nastojao da ozakonim njen bajoslovni dar, oduzeti iznenada taj dar, kao što je u onoj istočnjačkoj bajci dvorac na vrhu brda nestajao čim bi koji kupac upitao čuvara zašto se iz daljine tako jasno vidi pruga neba pri zalasku sunca između crne stijene i temelja.
Zaključio sam da ću u Beardsleyju (gdje se nalazi ženski koledž) svakako pronaći priručnike koje još nisam imao prilike proučiti, kao na primjer Woernerovu raspravu ”O američkom zakonu o skrbništvu” ili neke brošure koje je izdavala ”Dječja zaštita”. Zaključio sam, osim toga, da će za Lolitu biti sve bolje od besposlice u kojoj je živjela i koja ju je obeshrabrivala. Uspijevao sam je nagovoriti da mi čini kojekakve usluge – njihov bi popis zapanjio profesionalna odgojitelja; ali je ni prijetnjama ni molbama nisam mogao navesti da pročita nešto drugo od takozvanih komičnih stripova ili pripovjedaka u američkim ženskim časopisima. Svaka malo ozbiljnija književnost mirisala joj je na školu i, premda nije imala ništa protiv da pokuša čitati Tisuću i jednu noć ili Male žene, odlučno je odbijala tratiti ”ferije” na takve teške, učene knjige.
Sad mi se čini da sam grdno pogriješio što sam se vratio s njom na istočnu obalu i upisao je u privatnu gimnaziju u Beardsleyju, umjesto da smo se nekako prebacili preko meksičke granice kad smo već bili tako blizu nje, i pritajili se godinu-dvije u suptropskom raju dok se ne bih mogao mirne duše oženiti svojom malom Kreolkom; jer, moram priznati da sam, prema stanju svih žlijezda i ganglija, prelazio u jednom jedinom danu s jednog pola ludila na drugi – od misli da ću se negdje oko 1950. godine morati na neki način otarasiti neugodne šiparice čije će čarobno nimfičanstvo dotle ispariti – do misli da ću je možda, uz malo strpljenja i sreće, uspjeti u bliskoj budućnosti natjerati da mi proizvede kakvu čarobnu nimficu u čijim će žilama teći moja krv, Lolitu Drugu, kojoj će biti osam ili devet ljeta 1960. godine, kad ću ja još biti dans la force de l’age72;štoviše, teleskop je mog uma ili bezumlja bio toliko jak da sam mogao razabrati u dalekoj budućnosti un vieillard encore vert73 (ili da nije to zelenilo bila obična gnjilež?), čudnovata, nježna, slinava doktora Humberta kako iskušava na beskrajno ljupkoj Loliti Trećoj ”djedovsko umijeće” koje je opjevao Victor Hugo.
Ne sumnjam da sam u doba tog našeg neobičnog putovanja bio dozlaboga loš otac Lolite Prve. Trsio sam se, doduše. Čitao sam i prečitavao knjigu s nenamjerno biblijskim naslovom Upoznaj svoju kćerku, koju sam kupio u onoj istoj knjižari u kojoj sam kupio Loliti, za njen trinaesti rođendan, raskošno izdanje, s komercijalno ”lijepim” ilustracijama, Andersenove Male morske sirene. Ali i u našim najljepšim trenucima, kad smo čitali po kišovitu vremenu (Lolitin je pogled neprestance prelazio s prozora na ručni sat, pa opet na prozor) ili lijepo i dobro blagovali u dupkom punom restoranu nalik na vagon-restoran, ili obilazili trgovine, ili nijemo zurili, s drugim automobilistima i njihovom djecom, u krvlju poprskana kola i žensku cipelicu u jarku (čujem kako Lolita kaže, kad krećemo dalje: ”Eto, baš sam takve mokasinke uzalud opisivala onom idiotu u trgovini!”) – u svim tim slučajnim trenucima činio sam se sam sebi isto toliko neuvjerljivim ocem koliko se i ona činila neuvjerljivom kćerkom. Možda to mijenjanje okoline nalik na bijeg, mislio sam, pogubno djeluje na našu sposobnost mimikrije? Možda će stalno boravište i rutina školskog života donekle popraviti situaciju?
Beardsley nisam izabrao samo zato što je ondje bila ženska gimnazija na prilično dobru glasu, nego i zato što je ondje bio i poznati ženski koledž. Htio sam da budem casé74, da se pripijeni za kakvu šarenu površinu s kojom će se neprimjetno stopiti moje uzničke pruge. I tako sam se sjetio jednog svog dobrog znanca, profesora francuske književnosti na Beardsleyjskom koledžu. Taj se dobričina služio mojim priručnicima i čak me jednom pozvao da održim jedno predavanje. Lektorsko mjesto na ženskom koledžu nije me, naravno, nipošto privlačilo, jer za mene (kao što sam već jednom pripomenuo u ovoj svojoj ispovijedi) nema ružnijeg pogleda od pogleda na teške, otoboljene stražnjice, debele listove na nogama i prištava čela većine studentica (možda u njima vidim lijesove od grube ženske puti u koje su moje nimfice žive sahranjene!); ali sam žudio za nekom naljepnicom, za nekom pozadinom, za nekom krinkom, a postojao je još jedan poseban i prilično neobičan razlog koji ću uskoro iznijeti i zbog kojega mi je društvo dragoga Gastona moglo poslužiti kao vrlo dobra zaštita.
Bilo je tu, napokon, i pitanje novca. Moj prihod nije mogao podnijeti troškove našeg turističkog putovanja. Birao sam, doduše, jeftinije motele, ali bi nam budžet od vremena do vremena skljaštrio boravak u bučnim hotelima A-kategorije ili pretencioznim pseudorančevima za pokondirene tikve. Silne su svote odlazile na razgledanje znamenitosti i na Lolitinu garderobu, a i stara Hazeova krntija, iako je bila žilava i vrlo odana, svaki čas je iziskivala kakav manji ili veći popravak. U jednoj automobilskoj karti što se slučajno sačuvala među spisima koje su vlasti milostivo dopustile da upotrebljavam radi pisanja ovih zapisa, pronašao sam neke svoje bilješke iz kojih slijedi da su nas u tu ekstravagantnu godinu dana, od kolovoza 1947. do kolovoza 1948. godine, smještaj i hrana stajali oko 5.500 dolara, a benzin, ulje i popravci 1234 dolara; gotovo je isto toliko otišlo na različne dodatne troškove tako da je za sto pedeset dana stvarnog putovanja (prevalili smo oko 43.000 kilometara!) i otprilike dvjesta dana zadržavanja u pojedinim mjestima, skromni rentijer Humbert potrošio 8.000 dolara, a možda čak i 10.000, jer sam vjerojatno, kako sam nepraktičan, zaboravio na mnoge druge izdatke.
I tako smo ponovo krenuli na istok. Ja sam bio više upropašten nego okrijepljen zadovoljenjem svoje strasti, a ona je pucala od zdravlja, i razmak između zdjeličnih kostiju bio joj je još isto onako malen kao u dječaka, iako je bila porasla za pet-šest centimetara i dobila oko četiri kilograma. Bilo nas je svagdje, ali nismo, sve u svemu, ništa vidjeli. I danas se katkad ulovim kako mislim da je naše dugo putovanje samo uprljalo vijugavim tragom sluzi prekrasnu, povjerljivu, sanjarsku i golemu zemlju, koja se na kraju u nas svela na zbirku otrcanih automobilskih karata, raskupusanih vodiča, starih automobilskih guma i na njene jecaje u noći – svake, svake božje noći – čim bih se napravio da spavam.

4.
Kad smo se, kroz girlande svjetla i sjene, dovezli do Thayerove ulice broj 14, dočekao nas je ozbiljan dječak s ključevima i pisamcem od Gastona koji je bio unajmio za nas tu kuću. Moja Lolita nije udostojila ni jednim jedinim pogledom svoje novo obitavalište, nego je naslijepo otvorila radio do kojega ju je nagon bio doveo, te se svalila na divan u salonu s hrpom starih ilustriranih časopisa, kojih se isto tako naslijepo bila dočepala zavukavši ruku u donju anatomiju noćnog ormarića.
Meni je zapravo bilo svejedno gdje ćemo stanovati, pod uvjetom da mogu negdje zaključati Lolitu; ali sam vjerojatno, tijekom dopisivanja s mutnim Gastonom, mutno zamislio vilu od opeke obraslu bršljanom. A ustinu je naše novo prebivalište ubitačno nalikovalo na kuću Hazeovih (do koje je bilo svega oko šest stotina kilometara); ista onakva dosadna nastamba od sivih dasaka s krovom od šindre i s mutnozelenim platnenim zastorima; i sobe, iako manje i namještene u strožem plišano-tanjurskom stilu, bile su slično raspoređene. Moja je radna soba ipak bila neočekivano prostrana, obložena od poda do stropa s koje dvije tisuće knjiga o kemiji – znanosti koju je predavao u Beardsleyjskom koledžu moj stanodavac koji je bio otputovao nekamo na godinu dana.
Nadao sam se da ženska gimnazija u Beardsleyju, skupa škola za vanjske učenice, s obrokom u podne i velebnom gimnastičkom dvoranom, ne njeguje samo sva ta mlada tjelesa, nego da daje i nekakvu osnovnu hranu njihovim mladim umovima. Gaston Godin, koji je malokad ispravno sudio o američkom načinu života, upozorio me je da je ta škola zacijelo jedna od onih u kojima se, po njegovim riječima (kao stranac volio je ovakve fraze), ”ne uče toliko gramatička koliko aromatička pravila”. Ali bojim se da čak ni to nije bila istina.
Prilikom mog prvog razgovora s ravnateljicom, gospođicom Pratt, ona se pohvalno izrazila o ”dragim plavim očima” moje kćerkice (da Lolita ima plave oči!) i mom prijateljstvu s ”našim genijalnim Francuzom” (da je Gaston genijalan!), a zatim se, predavši Dolly u ruke nekoj gospođici Cormorant, namrštila kao da se pribire, i nakon kraće stanke počela ovako:
– Mi, gospodine Humbird, ne težimo toliko za tim da nam učenice postanu knjiški moljci ili da znaju odverglati imena svih evropskih prijestolnica – koje ionako nitko ne zna – ili da nauče napamet godine zaboravljenih bitaka. Nama je stalo do toga da priviknemo dijete na kolektivni život. Eto zašto pridajemo toliku važnost plesovima, debatama, amaterskim predstavama i sastancima s dječacima. Mi smo suočeni s određenim činjenicama. Vaša dražesna Dolly uskoro će stupiti u starosnu skupinu u kojoj će joj takvi izrazi kao što su ”momak”, ”hodati s momkom”, ”izlaziti s momkom” i slično biti isto toliko važni koliko vama, recimo, ”posao”, ”poslovne veze”, ”poslovni uspjeh”, a meni (tu se usiljeno osmjehnu) dobro mojih učenica. Dorothy Humbird već je uvučena u cio sustav društvenog života koji se sastoji – sviđalo se to nama ili ne sviđalo – od kioska s hrenovkama, mliječnih restorana, kokte i napitaka od slada, filmova, plesova, noćnih piknika na plaži i čak frizerskih zabava na kojima djevojčice češljaju jedna drugu! Naravno, naša gimnazija ne odobrava neke od tih djelatnosti, a neke od njih skrećemo na druge, konstruktivnije kolosijeke. Mi uvijek nastojimo okrenuti leđa magli, a lice pravo prema suncu! Ukratko, iako se služimo nekim metodama formalnog obrazovanja, nas više zanima komunikacija nego kompozicija, to jest, ma koliko cijenili Shakespearea i druge, mi više volimo da nam djevojčice slobodno komuniciraju sa živim svijetom, nego da se zadubljuju u stare pljesnive knjižurine. Doduše, još pipamo oko sebe, ali pipamo pametno, kao ginekolog koji pipa tumor. Mi na sve gledamo, doktore Humburg, s organskog i organizacijskog stajališta. Odbacili smo mnoštvo nevažnih predmeta koji su se prije naturali djevojčicama i koji im nisu ostavljali vremena za praktične informacije i vještine, sve one informacije koje će im zatrebati kad počnu uređivati svoj život i – kao što bi neki cinik mogao dodati – život svoga muža. Gospodine Humbersone, dopustite mi da to ovako izrazim: svakako je važno znati točan položaj nekog planeta, ali je za buduću mladu kućanicu možda još važnije da zna koje je najzgodnije mjesto u kuhinji za hladnjak. Vi kažete da od škole očekujete samo da dade vašoj djevojčici dobru naobrazbu. Ali kako vi shvaćate pojam naobrazbe? Nekad je to bila uglavnom verbalna pojava; drugim riječima, mogli ste natjerati dijete da nabuba kakvu dobru enciklopediju, pa bi znalo možda više nego što škola može dati. Doktore Hummere, je li vama jasno da za današnju šiparicu neki srednjovjekovni pohod nema toliku životnu vrijednost koliko njen pohod (tu jedva primjetno namignu) u kavanu s mladićem – da ponovim igru riječi koju je nedavno dopustila sebi naša psihoanalitičarka. Mi ne živimo samo u svijetu ideja, nego i u svijetu stvari. Riječi bez praktičnog iskustva nemaju smisla. Što može zapravo Dorothy Hummerson značiti nekakva Grčka ili Bliski istok sa svojim haremima i robinjama?
Ovaj me program isprva malko zabrinuo, ali sam se posavjetovao sa dvije pametne dame koje su prije imale neku vezu s tom školom i koje su me uvjeravale da djevojčice u njoj mnogo i temeljito čitaju, i da je sva ta besmislica o ”komuniciranju” obična reklamna patka kojoj je cilj da dade staromodnoj gimnaziji u Beardsleyju ”moderan” pečat, koristan u financijskom smislu, a da je u zbilji ona ostala isto onako uštirkana kakva je i bila.
Nešto drugo što mi se svidjelo baš kod te škole bit će možda smiješno nekim mojim čitaocima, ali je meni bilo i te kako važno, jer sam ja takav čovjek. Primijetio sam, naime, da se s druge strane ulice, baš preko puta naše kuće, nalazi razmak između dvije kuće – pustopoljina obrasla grmljem živih boja, s hrpom opeka, nekoliko razbacanih dasaka i ljubičastožućkastom pjenom od kukavnog jesenskog cvijeća; kroz taj razmak vidio se u daljini svjetlucav dio Školske ceste koja je bila usporedna s našom, Thayerovom ulicom, a iza ceste školsko igralište. Pored psihološke utjehe koju sam crpao iz susjedstva Dollyne dnevne djelatnosti s mojom, odmah sam predvidio kako ću uživati gledajući iz postelje u svojoj radnoj sobi, s pomoću snažna dalekozora, statistički neminovan postotak nimfica među djevojčicama koje će se igrati oko Dolly za velikog odmora. Nažalost, na prvi školski dan pojavili su se radnici i podigli ogradu oko pustopoljine, a domalo je iza ograde iznikla nekakva konstrukcija od žuta drva koja je posve zastrla moj čarobni vidik. A kad su navezli toliko građe da su sve do kraja pokvarili, ti su apsurdni graditelji prekinuli rad i više se nikad nisu pojavili.
5.
U Thayerovoj ulici, jednoj od najljepših ulica bez trgovina, ispod zelenila, riđih i zlaćanih krošanja uglednog sveučilišnog gradića, moralo se naći nekoliko ljudi koji će te pozdravljati uljudnim kevtanjem o metereološkim prilikama. Ja sam se ponosio točnom temperaturom svoga držanja prema njima – nisam bio ni najmanje osoran, ali sam bio neobično suzdržljiv. Moj zapadni susjed, koji je mogao biti poslovan čovjek ili profesor, ili i jedno i drugo, zapodijevao je razgovor sa mnom dok je brijao travnjak ili zalijevao automobil ili, nešto kasnije, odmrzavao pristup do ulaza u kuću (baš me briga jesu li svi ovi glagoli na mjestu), ali moje isprekidano mrmljanje bilo je upravo toliko razgovijetno da je zvučalo kao šablonsko odobravanje ili upitno ispunjavanje stanke, te je osujećivalo bilo kakav razvoj familijarnih odnosa. Od dvije kuće između kojih se nalazila ona kratkovječna pustopoljina preko puta, jedna je bila prazna, a u drugoj su stanovale dvije profesorice engleske književnosti, gospođica Lester (tvid, kratka kosa) i ženstvena, ali uvela gospođica Fabian; jedini predmeti naših kratkih razgovora na trotoaru bili su (blagoslovljena bila njihova taktičnost!) mladenačka ljupkost moje kćerke i ”naivni šarm” Gastona Godina. Moja je istočna susjeda bila kudikamo najopasnija. Ta banalna prefriganka kao da je izišla iz neke farse. Njen je pokojni brat bio upravitelj zgrada koledža. Sjećam se kako je jednom zaustavila Dolly na ulici dok sam ja stajao uz prozor u salonu grozničavo iščekujući povratak iz škole moje ljubimice. Mrska stara frajla nastojala je prikriti bolesnu znatiželju pod krinkom sladunjave dobrohotnosti opirući se o kišobran tanak kao trskovac (solika je upravo bila prestala i hladno, mokro sunce je porebarke izronilo), a Dolly je stajala u raskopčanu kaputu, iako je bilo studeno, i stiskala uz trbuh jednokatnu građevinu od nekoliko knjiga na mapi za pisanje (tako je bilo u modi nositi udžbenike); ružičasta su joj se koljena vidjela između ruba suknje i nezgrapnih dugačkih gumenih čizama, a priglup, zbunjen smiješak prelijetao joj po licu prćasta nosića, koje je – možda zbog blijedog zimskog svjetla – bilo gotovo ružno, kao u kakve priproste njemačke Mägdlein75; i tako je stajala i pokušavala izići na kraj s pitanjima gospođice Istok: ”A gdje je tvoja mama, milo moje?”, ”A čime se bavi tvoj jadni otac?”, ”A gdje ste prije živjeli?”. Drugi put je ta odurna babetina prišla meni na uglu ulice cvileći prijazno, ali sam uspio izbjeći razgovor; a nakon nekoliko dana stiglo je od nje pisamce u omotnici s modrim obrubom, u kojem je ona, vješto miješajući otrov sa sirupom, pozivala Dolly da dođe k njoj u nedjelju – ”da se sklupčaš u naslonjaču i pregledaš hrpu divnih knjiga koje mi je poklonila majka dok sam bila dijete, kako ne bih navijala radio da trešti do u sitne sate”.
Isto sam tako morao biti vrlo oprezan s gospođom Holigan, dvorkinjom i očajnom kuharicom, koju smo naslijedili s usisivačem prašine od prethodnih stanara. Dolly je ručala u školi tako da tu nije bilo problema, a ja sam se naučio sâm spravljati vrlo obilan doručak za nju i uvečer podgrijavati večeru koju je Holiganka bila ščimburila prije odlaska. Ta je dobronamjerna i bezazlena žena imala, hvala Bogu, prilično slabo oko koje nije zapažalo pojedinosti; ja sam pospremao postelje i izvještio se u tome, ali se svejedno nikako nisam mogao osloboditi osjećaja da sam negdje ostavio nekakav kobni trag; a u onim rijetkim prilikama kad su Holiganka i Lolita bile zajedno u kući, jednako sam se bojao da moja prostodušna curica ne podlegne ugodnim čarima suosjećajne babe i da štogod ne izlane u kuhinji. Često mi se pričinjalo da stanujemo u rasvijetljenoj staklenoj kući i da svaki čas može naša susjeda, pergamentna lica i tankih usana, zaviriti kroz slučajno nezastrti prozor da besplatno vidi nešto za što bi i najzasićeniji voyeur76 platio suhim zlatom.