Vladimir Nabokov

First topic message reminder :



Predgovor
”Lolita ili Ispovijed udovca bijele rase”, tako je glasio dvostruki naslov čudnog teksta koji je došao u ruke autoru ove napomene. Sam je ”Humbert Humbert” umro u zatvoru od srčanog infarkta, na dan 16. studenoga 1952., nekoliko dana prije početka sudskog procesa. Njegov branitelj, moj rođak i dobri prijatelj Clarence Clark (koji je sad član Odvjetničke komore okruga Columbia), zamolio me je da pregledam i ispravim rukopis, jer je taj klijent ovlastio u svojoj oporuci moga dičnog bratića da poduzme sve mjere koje bude smatrao potrebnima da pripremi Lolitu za tisak. Možda je na odluku gospodina Clarka utjecala činjenica što je urednik kojeg je izabrao bio netom nagrađen Polingovom nagradom za svoje skromno djelo (Može li se suosjećati s osjećajima?), u kojem se raspravlja o nekim patološkim stanjima i nastranostima.
Moj je zadatak bio jednostavniji nego što smo i on i ja mislili. Izuzmu li se ispravke očitih pogrešaka i brižljivo uklanjanje nekih tvrdokornih pojedinosti koje su se, unatoč nastojanjima sama H. H., još održale u tekstu kao putokazi i spomenici (upućujući na mjesta i ljude koje je iz pristojnosti trebalo prešutjeti, a iz čovjekoljublja poštedjeti), može se smatrati da su ovi značajni zapisi ostali netaknuti. Autor je sam izmislio svoj čudnovati pseudonim; i razumije se samo po sebi da se ta krinka – kroz koju kao da se krijese dva hipnotička oka – nije smjela, po želji njena nosioca, skinuti. ”Haze” se samo rimuje s pravim junakinjim prezimenom, ali je njeno ime suviše duboko utkano u tkivo knjige da bi se moglo zamijeniti; uostalom (kao što će se čitalac sam uvjeriti), to nije bilo ni potrebno. Znatiželjnici mogu naći podatke o ubojstvu, koje je počinio ”H. H.” u novinama iz rujna i listopada 1952. godine; razlozi i cilj toga ubojstva ostali bi i dalje tajna da nisu ovi memoari dospjeli na svjetlo moje stolne svjetiljke.
Za volju staromodnim čitaocima koji se zanimaju za daljnju sudbinu ”prototipova” onkraj ”istinite pripovijesti”, mogu navesti nekoliko podataka koje mi je dao gospodin ”Windmuller” iz ”Ramsdalea”, koji nije želio da se spominje njegovo ime kako ne bi ”dugačka sjena tog žalosnog i prljavog slučaja” doprla i do gradića u kojem on ima čast živjeti. Njegova je kći ”Louise” sad na drugoj godini studija. ”Mona Dahl” studira na sveučilištu u Parizu. ”Rita” se nedavno udala za vlasnika nekog hotela u Floridi. Žena ”Richarda Schillera” umrla je pri porodu rodivši mrtvu djevojčicu, na Božić 1952. godine, u Gray Staru, dalekom mjestu na sjeverozapadu. Gospođa Vivian Damor-Blok (Damor po glumačkoj karijeri, a Blok po jednom od prvih muževa) napisala je biografiju svoga bivšeg druga pod kalamburskim naslovom Kumir moj koja treba uskoro izići iz tiska; kritičari koji su već pročitali knjigu u rukopisu tvrde da je to njena najbolja knjiga. Čuvari groblja koja su spomenuta u memoarima ”H. H.” nisu javili da je tko ustao iz groba.
Ako se Lolita gleda naprosto kao roman, situacije i osjećaji koji su opisani u njoj ostali bi nejasni i ogorčili bi čitaoca kad bi se izblijedili s pomoću tričavih okolišanja. U cijelom se djelu, doduše, ne može naći ni jedna jedina nepristojna riječ; štoviše, neotesan filistar, kojeg su suvremeni običaji naučili da mu se nimalo ne gade brojne prostačke riječi u najobičnijim američkim i engleskim romanima, zgranut će se kad ih ne nađe u Lolili. A kad bi redaktor, da umiri toga paradoksalnog licemjera, pokušao ublažiti ili izbaciti te prizore koji se nekim ljudima mogu učiniti ”sablažnjivim” (vidi historijsku odluku poštovanog suca Johna Woolseyja od 6. prosinca 1933. godine o jednoj drugoj, kudikamo slobodnijoj knjizi), valjalo bi posve odustati od objelodanjivanja Lolite, jer su baš ti prizori, koje bi dokoni bestidnik mogao proglasiti proizvoljnom putenošću, zapravo prijeko potrebni toku tragične pripovijesti koja neprestano teži za nečim što se može nazvati samo moralnom apoteozom. Cinik će reći da za tim ide i profesionalni pornograf, ali će erudit na to uzvratiti da se strastvena ispovijed ”H. H.” svodi na buru u čaši vode, da svake godine najmanje 12% odraslih Amerikanaca muškog spola – po skromnom proračunu, ako je vjerovati dr. Blanche Schwarzmann (usmeno priopćenje) – proživljava ono isto što ”H. H.” tako očajnički opisuje; i, da je naš ludi memoarist otišao onog kobnog ljeta 1947. godine mjerodavnu psihopatologu, ne bi se bila dogodila nikakva nesreća. Sve je to istina – ali tada ne bi bilo ni ove knjige.
Neka se oprosti ovom komentatoru što će još jednom ponoviti ono što je već višeput ustvrdio u svojim djelima i predavanjima, a to je da je ”nedolično” počesto isto što i ”neuobičajeno”. Veliko umjetničko djelo uvijek je izvorno; ono mora samom svojom naravi potresti i zaprepastiti, to jest ”šokirati”. Ja nemam namjere da veličam gospodina ”H. H.-a”. Nema sumnje da je on kukavan, da je nepošten, da može poslužiti kao sjajan primjer moralne nakaze, da su u njemu udružene okrutnost i obijest koje možda svjedoče o veoma dubokoj patnji, ali ne bude naklonost prema njemu. Njegovo je čudaštvo, naravno, nespretno. Mnoge su njegove napomene o stanovnicima i prirodi Amerike smiješne. Očajnička iskrenost koja izbija iz njegove ispovijedi nipošto ga ne oslobađa odgovornosti za njegovu đavolsku prepredenost. On nije normalan. On nije džentlmen. Ali, kako čarobno njegove gusle bude u nama nježnu samilost prema Loliti i ne daju nam da ostavimo tu knjigu, iako nam se njen autor gadi!
Kao opis kliničkog slučaja, Lolita će svakako ostati jedno od klasičnih djela na području psihijatrije, i može se slobodno ustvrditi da će se za desetak godina izraz ”nimfica” naći u rječnicima i novinama. Kao umjetničko djelo, Lolita daleko prelazi granice pokajničke ispovijedi; ali moramo priznati da je kudikamo važnije od njena naučnog značenja i umjetničke vrijednosti njeno moralno djelovanje na ozbiljna čitaoca, jer ta mučna analiza pojedinačnog slučaja sadrži i opću pouku. Zanemarena djevojčica, samoživa majka i manijak zadihan od pohote nisu samo slikovite ličnosti jedne jedinstvene pripovijesti; oni nas uz to upozoravaju na opasnost skretanja; pokazuju kakve nas nevolje mogu snaći. Lolita bi nas sve – roditelje, socijalne radnike, pedagoge – morala ponukati da budemo još budniji i pronicaviji u odgajanju zdravijeg naraštaja u jednom pouzdanijem svijetu.

Dne 5. kolovoza 1955.
John Ray, dr. phil.

P o g o v o r
”Kad se napokon odlučiš pročitati Lolitu, molim te,
uzmi u obzir kako je to izrazito moralna priča.”
Vladimir Nabokov u pismu Edmundu Wilsonu, 1956.
Autor kontroverznog romana, jednog od najznamenitijih romana 20. stoljeća, teško se namučio dok nije uspio pridobiti izdavače da njegov roman uopće objave. I premda je višekratno naglašavao kako je Lolitu naprosto morao napisati, ”iz isključivo umjetničkih pobuda”, nije lagao ni onda kad je u citiranoj rečenici upozorio na neporecivu etičnost i humanost svojeg djela.
Naime, roman doista uspijeva balansirati na oštrici noža, autor se maestralno održava, poput akrobata na žici, nad dubinama ljudski odbojnog, nakaznog, neukusnog. Načelo etičkog i načelo estetičkog; minuciozno ostvarena životnost vremenskog i prostornog okvira, samih karaktera i zbivanja; uz artističnost i poetičnost jezika, i majstorsku kompoziciju, sve se to nalazi u sjajnom skladu.
Je li taj roman izvještaj o jednom sudskom slučaju seksualnog zlostavljanja djeteta, ili je on parabola o tragičnoj nemogućnosti i ljubavi? U njegovu su strukturu, naime, ugrađena oba značenja. Mogli bismo se ovdje prisjetiti kontroverzi oko još jednog znamenitog romana o ljubavnom grijehu, ovaj put iz 19. stoljeća. Mislimo pritom na buru nerazumijevanja u recepciji Ane Karenjine. A Tolstoj je zbunjenima vrlo lijepo odgovorio: ”Ako bih pak sam želio iskazati riječima sve ono što sam htio izraziti u romanu, morao bih ponovno napisati taj roman. I ako sada već kritičari razumiju da sam želio opisivati ono što mi se sviđa, kako objeduje Oblonski, kakva su ramena u Karenjine, varaju se. U svemu, upravo u svemu što sam pisao, rukovodila me potreba okupljanja misli međusobno vezanih da bi se mogle izraziti; ali svaka od tih misli izrečena posebno, gubi svoj smisao, silno se snižava izvan sklopa u kojem se nalazila... potrebni su ljudi koji bi napokon pokazali svu besmislenost traganja za posebnim mislima u umjetničkom djelu i koji bi ustrajno vodili čitatelja u onom beskrajnom labirintu sklopova koji predstavlja bit umjetnosti...”
U Hrvatskoj je Lolita imala dosta sreće. Razmjerno rano, tu je skandaloznu knjigu preveo iskusni i renomirani prevoditelj s nekoliko jezika Zlatko Crnković, i to s ruskoga jezika, uspoređujući stalno rusku Lolitu s američkom. Vladimir Nabokov zahtijevao je naime od prevoditelja da stalno ima na pameti obje verzije romana, naime onu prvotnu, napisanu na engleskom jeziku, i onu kasniju, što ju je sam Nabokov pretočio u blistavu rusku prozu. Za ovo izdanje prevoditelj je pak pomno redigirao i osvježio svoj prijevod iz 1969. godine.
Lolitu ne bismo smjeli promatrati izdvojeno iz bogata književna nasljeđa njezina autora. Vladimir Nabokov predstavlja rijetku pojavu u književnosti dvadesetog stoljeća; najslavniji ruski emigrant, ali kozmopolit po sklonostima i sudbini, zadužio je podjednako dvije velike nacionalne književnosti, rusku i američku, a njegovo je književno djelo postalo dijelom svjetske baštine. Nabokovljevo djelo osebujno sintetizira nekoliko književnih tradicija (rusku, englesku, francusku i njemačku) s iskustvom evropske moderne i avangarde te prethodništvom u odnosu na najsuvremenije književne tokove, danas određene kao postmodernistička književnost.
Vladimir Vladimirovič Nabokov rodio se 22. travnja 1899. u Sankt Peterburgu. Prustovski istančane reminiscencije na sretno djetinjstvo i ranu mladost, svojstvene njegovoj zreloj prozi naći ćemo već u mladenačim stihovima objavljenima u Rusiji. Sredina gdje je odrastao bila je u stanovitom smislu doista nalik onoj koju opisuje Proust – mladi je Nabokov živio okružen obiljem, čak raskoši, u mnogostruko poticajnoj atmosferi sofisticirane kulture.
Zimi se živjelo u prostranoj kući s erkerima, ukrašenoj ružičastim granitom (Morska ulica 47, danas ulica Hercena, što se proteže ”paralelno s Nevom” od Zimskog dvorca preko Marijanskog trga u predio Admiraliteta), ljeti – na obiteljskim imanjima Batovo, Roždestveno, Vira uz rijeku Oredež. Rodoslovljem, Nabokovi su svakako pripadali plemstvu (da li baš vuku lozu od srednjovjekovnog tatarskog plemstva, odnosno princa Nabok Murze, rusificiranog Tatarina koji je živio pored Moskve, a koji je naslov ruskoga plemića zaslužio svojom ratnom hrabrošću, kao što tvrdi obiteljska legenda, ne može se sa sigurnošću utvrditi). Od 18. stoljeća njihov je položaj na društvenoj ljestvici učvršćen vrlo visoko, zahvaljujući brojnima sposobnim Nabokovima što su se istakli na vojnom poprištu, u diplomaciji, državnoj upravi ili na dvoru. Oženivši se Jelenom Rukavišnikov, budući otac književnikov znatno je proširio svoje bogatstvo. Rukavišnikovi, pak, nisu bili stara plemićka loza (plemstvo su ipak dobili, ali tek krajem 19. stoljeća), nego dio društvenog sloja što bismo ga mogli nazvati krupnom buržoazijom, a bili su glasoviti već u 18. stoljeću, kao vlasnici bogatih rudnika i shizmatici (raskoljnici).
Svi izrazito ponosni, do oholosti, na svoje podrijetlo i obiteljski ugled, Nabokovi, međutim, nisu besposličarili na lovorikama nego su se posvećivali nekoj profesiji. Oni su, tako, običavali brižno i temeljito pripremati djecu za odgovorne položaje u društvu, posvećujući izuzetnu pozornost njihovu odgoju i obrazovanju. U obitelji budućeg pisca djeca su imala najbolje privatne učitelje (naprimjer, glasovitog Dobužinskog kao učitelja risanja), a već sama poduka iz stranih jezika što se odvijala u svakodnevnoj komunikaciji sa stranim guvernantama omogućavala je djeci već zarana višejezičnost. Obitelj je bila anglofilski nastrojena te je možda i već zbog te činjenice mladi Vladimir lako i rado usvojio engleski jezik kao vlastiti. Crte anglofilstva se možda naziru i u liberalnim političkim uvjerenjima Nabokova oca i, kasnije, njegova sina – uostalom Vladimir Dmitrijevič (otac pisca) već je kao student (i sin ministra pravosuđa za vrijeme Aleksandra II. i Aleksandra III.) demonstrirao u revoluciji 1905. godine, a ponovno i nakon ukidanja prvoga ruskog parlamenta, 1908., pa je tako dospio u zatvor. Kao poznati pravnik, Vladimir Dmitrijevič je kasnije bio urednikom liberalnog časopisa ”Reč”, i jurističkoga stručnog časopisa ”Pravo”, zatim utjecajni član političke stranke za konstitucijsku demokraciju (”kadeti”), i izvršni sekretar Privremene vlade u revoluciji 1917. – pa se u novembru 1918. ponovno našao u zatvoru, sad već boljševičkom.
Izuzetnost svojega društvenog položaja Nabokov je osjetio tek krenuvši u školu, na napredno Teniševskoje učilišče, gdje se na mladog bogatuna nije uvijek gledalo sa simpatijom. Spomenutu školu pohađao je, nešto ranije, i Osip Mandeljštam (u njegovoj knjizi Šum vremena iz 1925. godine naći ćemo ponešto trpke utiske o bivšoj školi, pomalo nalik onima koje je o školi zadržao i sam Nabokov!). Kasnije će Mandeljštam, kao uostalom i Gumiljov, Hodasevič i drugi poznati pjesnici tog doba, čitati svoju poeziju na poznatim pjesničkim večerima što su ih organizirali đaci škole Tenišev. Učenik Nabokov nije ih posjećivao – cijenio je u to doba od suvremenih ruskih pjesnika jedino Bloka... Književnost je Nabokovu, kao i Mandeljštamu, predavao Vladimir Gipius, bratić Zinaide Gipius, i sam simbolistički pjesnik, kasnije blizak akmeistima. Premda nije bio izuzetno nadaren kao pjesnik, Gipius je posjedovao bujni predavački temperament, izoštren književni ukus i vrlo osoban stav prema literaturi. Svoje je đake podučavao i ”mnogo zanimljiviji nauk od književnosti – književnu zlobu... Sve od Radiščeva i Novikova, Vladimir Vasiljevič je uspostavio personalni odnos s ruskim piscima, upućenost malicioznog ljubavnika prožetu egzaltiranom zavišću i ljubomorom, olakim nepoštovanjem, i onom rođačkom impertinentnošću koju možemo susresti u obiteljskom životu...” – napisao je Mandeljštam u jednom od svoja dva teksta posvećena uspomeni na bivšeg nastavnika. Čini nam se posve uvjerljivom pomisao da je ponešto od Gipiusova pristupa književnosti usvojio i Nabokov – kakva ga znamo iz objavljenih tekstova njegovih američkih predavanja o ruskoj književnosti...
Prvima vlastitim stihovima javio se Nabokov još uoči revolucije – riječ je o privatnim izdanjima. Kasnije autor nije mnogo držao do svojih mladenačkih pokušaja. Njegova juvenilia nije obilježena književnom vrijednošću iako nije bez stanovita šarma. Radi se, naravno, o dugom nizu ljubavnih pjesama, a dosta ih je posvećeno, kao što je već rečeno, i uspomeni na sretno djetinjstvo. Pjesme je neprekidno pisao i objavljivao – od dvadesetih godina, u emigraciji, do poznih pjesama, napisanih na engleskom jeziku, znatno zanimljivijih. Nabokovljevo pjesništvo, uostalom, nikad nije bilo cijenjeno toliko kao njegova pripovjedačka vještina. Smatra se kako je njegovo rano pjesništvo odviše obilježeno raznorodnim utjecajima i nema vlastita zvučanja. Danas pak kritičari revaloriziraju njegovo pjesništvo i nalaze u njemu značajne umjetničke vrijednosti.
Emigrantski književni period započeo je za Nabokova zapravo već u njegovu krimskom razdoblju, u Jalti. Dok je Rusija bila pustošena građanskim ratom, u oazi Krima očekivao se njegov konačni ishod. Kako su se na Krim sklonili i mnogi umjetnici i intelektualci, ovdje se razmjerno neometano odvijao kulturni život u kojemu su neki od njih grozničavo organizirali književne večeri, amaterske kazališne predstave... Velika većina je uskoro odlučila emigrirati i više se nikad nije vratila u Rusiju. Jedan od sudionika književnog života na Krimu tih godina bio je Maksimilijan Vološin, simbolistički pjesnik, zanimljiv i darovit (opisala ga je s mnogo topline u svojim uspomenama Marina Cvetajeva). Kasnije će Nabokov naglašavati da svoje umijeće pisanja stihova duguje upravo Vološinu i krimskom razdoblju kada je, uostalom, dobro usvojio i upoznao teorijske radove Andreja Bjelog o prozodiji pa je upravo od njih polazio kad je sam pisao o prirodi ruskoga stiha.
Prva postaja u emigraciji bio je London, zatim Cambridge gdje je studirao između 1919. i 1923. I njegov brat Sergej studirao je ondje (ali na Christ’s College, a ne na Trinity College kao Vladimir), a bilo je ondje i dosta drugih ruskih studenata u to doba. Svoj je studij Vladimir Nabokov započeo zapravo kao student biologije (ihtiologija mu je bila prva specijalnost). Tek mnogo i kasnije u životu počeo se ozbiljno baviti entomologijom pa je postao priznatim znanstvenikom na tom području, i čak znamo za leptire koji nose naziv po Nabokovu. Međutim, uskoro je prešao na studij ruske i francuske književnosti i diplomirao s odlikom. Godine u Cambridgeu (opisane i u njegovu ruskom romanu Podvig) nisu mu ostale u najugodnijoj uspomeni, osjećao se alijeniranim i, čini se, više Rusom nego ikad u životu. Nakon završena studija preselio je u Berlin, najsnažniji emigrantski centar ruske emigracije dvadesetih godina (taj je primat preuzeo Pariz tek tridesetih godina). Znalo se, na primjer, da je predio oko stanice podzemne željeznice Zoo – ruska četvrt (usp. naslov knjige: Šklovskog iz tog razdoblja, Zoo, ili Pisma ne o ljubavi). Tih je godina život u Njemačkoj bio izuzetno jeftin, a niske su bile i cijene papira i tiskarskih usluga. Berlin je tada bio najjači izdavački centar Evrope pa su u njemu nicali i brojni ruski nakladnici. Nizale su se publicirane knjige, časopisi, novine na ruskom jeziku, a emigrantske su tvrtke, zbog još kolebljiva stava sovjetske vlade prema emigraciji, mogle donekle računati i na sovjetsko knjižarsko tržište. U sovjetskom političkom životu bio je još, do stanovite mjere, zastupljen ”polifonijski princip”, a nepovska orijentacija na slobodno tržište i privatnu inicijativu također je činila svoje. Sovjetske knjige i druge publikacije mogle su se lako dobiti u berlinskim knjižarama, a mnogi sovjetski pisci često su dobivali dozvolu da putuju u Zapadnu Evropu i rado su se zadržavali upravo u Berlinu. Zna se tako i za ”berlinsku fazu” Andreja Bjelog, Viktora Šklovskog, Sergeja Jesenjina, Vladimira Majakovskog, lije Erenburga, Borisa Pasternaka, Alekseja Tolstoja... Tih se godina nije još znalo tko će se gdje skrasiti. Emigrantski i sovjetski književnici, slikari, režiseri, skladatelji viđali su se u umjetničkim klubovima, postojao je između dviju strana slobodan protok informacija i ideja, svojevrsna stvaralačka osmoza.
Nabokov se ipak skeptički odnosio prema trenutno pomirbenoj situaciji, sa sovjetskim se piscima nije družio, a slabo je sudjelovao i u književnom životu same ruske emigracije. Poznata je anegdota sastanak Vladimira Nabokova sa sovjetskim piscem Tarasom Rodionovim (autorom Čokolade!) u nekom restoranu gdje ga je Rodionov bezuspješno pokušavao nagovoriti da se vrati (uspio je, međutim, nagovoriti Prokofjeva). Pripadao je ipak jednomu književnom društvu, ”Arzamas” – nazvanu tako u čast istoimenom društvu u kojemu su sudjelovali Puškin i književnici dekabristi... Ponekad je posjećivao književne domjenke što su ih priređivali, u duhu književnih salona 19. stoljeća, ruski ljubitelji umjetnosti, napose njegovi prijatelji Tatarinovi. U svojim književnim počecima mogao se osloniti i na zaštitnike iz kruga očevih prijatelja – na pjesnika, satiričara Sašu Čornog (pseudonim Aleksandra Glikberga), kritičara Julija Ajhenvaljda, urednika Josifa Gesena... ali je na pravi književni uspjeh kod publike trebalo počekati – sve do tridesetih godina. Premda je u to doba već bio čvrsto odlučio da će postati profesionalnim piscem, Nabokov za život još dugo nije mogao zarađivati isključivo pisanjem (zapravo, sve do uspjeha Lolite pedesetih godina). Vraćao je sada privatne satove što ih bijaše dobio u ruskom djetinjstvu i mladosti – podučavao je svoje učenike tenisu, boksu, stranim jezicima, ruskom stihu (pjesnika Mihaila Gorlina!), prevodio.
Kulturni život ruske umjetničke emigracije u Berlinu vrvio je brojnim umjetničkim ili kvaziumjetničkim pothvatima. U nekima je od njih mladi Nabokov sudjelovao. Karakterističan pokušaj za razdoblje njegovih ”ludih dvadesetih godina” u Berlinu bio je i projekt (osim, naravno, nikad realizirane premda ponuđene glavne uloge u filmu, nesnimljenih filmskih scenarija itd.) pisanja tekstova za popularni kabare ”Plava ptica” u Holzslrasse. Tamo su se, naime, prikazivali skečevi i dramske minijature; sam program kabarea bio je zamišljen po uzoru na programe boemskih sastajališta književnog Peterburga. Pisao ih je u suradnji s bivšim ego-futuristom i, kasnije, bijelim oficirom, Ivanom Lukašom. Tekstovi nisu sačuvani nego tek njihovi naslovi i prepričani sižei, te fotografije nekih izvedbi – očito stiliziranih u duhu Mejerholjda. U svojemu berlinskom razdoblju objavio je ipak nekoliko dramskih djela (neka su od njih viđena na sceni, na primjer ”Događaj” je igran u Parizu, Beogradu, Pragu, Varšavi i New Yorku!) U ruskim emigrantskim časopisima i novinama izlazile su kontinuirano i njegove pjesme, proza, književne kritike i recenzije, prijevodi, sastavljao je, znamo, i šahovske probleme. Objavljivao je pod brojnim pseudonimima – Vasilij Šiškov, Valentin Nabakov, Cantab., F. G. – Ch., V. Cantaboff, Vivian Calmbrood, s Vivian Darkbloom, a najčešće – Vladimir Sirin. Njegovi pseudonimi svjedoče ne samo o šarolikosti njegove osobne i književne sudbine nego i o izraženu smislu za igru i književnu mistifikaciju. Naprimjer: Nabokov je u drugom (i zadnjem) broju književnog almanaha Grani objavio kao svoj prijevod s engleskog prvi čin nepostojeće tragedije The Wanderers izmišljenoga engleskog autora iz 18. stoljeća, Viviana Calmbrooda, pa je tako Calmbrood doživio najpohvalnije kritike. (Vivian Calmbrood je anagram od Vladimir Nabacov, što svakako nije posve fair igra s obzirom na iskrivljenu ortografiju vlastita prezimena). Uostalom, izmišljanje anagrama, rebusa, drugih zamršenih jezičkih zagonetki – nerijetko čak trojezičnih – spada u red najomiljenijih igara Nabokova. Čitatelj joj neće moći izbjeći, napose u poratnim američkim romanima gdje se često širila do fantastičnih razmjera (U znaku nezakonito rođenih, Lolita, Ada). Pseudonim Vasilij Šiškov nastao je zbog potreba književne polemike s kritičarima okupljenim oko emigrantskog književnog almanaha Čisla, pretencioznog časopisa koji je, doista, svojim skupim papirom i vrsnoćom umjetničkih reprodukcija podsjećao na časopise ”srebrnog doba ruske književnosti” početkom ovog stoljeća – Apollon i Vesy. Posebno su antagonistički prema mladom Nabokovu bili raspoloženi kao kritičari pjesnici Georgij Ivanov i Georgij Adamovič. Naime, u Parizu se književni život ruske emigracije orijentirao prema dvama suprotnim taborima. Naklonjen Nabokovu bio je krug oko Vladislava Hodaseviča i Vladimira Vejdlea, a krug oko Adamoviča i časopisa Čisla, koji je okupljao peterburške pjesnike nekadašnjeg akmeističkog Ceha poetov, prema Nabokovu se odnosio neprijateljski. Nakon njihovih žestokih napada na njegovu poeziju, Nabokov je, imajući na umu posebno Adamoviča, napisao niz pjesama pod pseudonimom Vasilij Šiškov, i doživio od spomenutog kritičara panegirike upravo u almanahu Čisla.
Najpoznatiji, najvažniji od njegovih pseudonima bio je Vladimir Sirin kojim je potpisivao svoja najznačajnija djela između dva rata. Potreba za stalnim pseudonimom ukazala se na samom početku jer je, naime, i slavni književnikov otac nosio isto ime i prezime (Vladimir Nabokov, doduše s patronimom Dmitrijevič), a bio je i urednikom berlinskih novina Rul’ gdje je mladi Nabokov dosta objavljivao. Sirin je ime mitske ptice iz ruskog folklora (često je prikazivana sa ženskim atributima pa je podsjećala na neku vrst sirene s ptičjim umjesto ribljeg repa!). Sirin je ime i jedne od ruskih izdavačkih kuća uoči revolucije koja je okupljala najznačajnija imena ruskog modernizma kao što su to Andrej Bjeli, Fjodor Sologub, Aleksandar Blok. Ipak, postojalo je u ruskoj tradiciji i rijetko prezime Sirin – na primjer jedan se srednjovjekovni ruski propovjednik tako prezivao.
Vladimir Sirin izborio je sebi književnu slavu u ruskoj dijaspori u prvom redu kao romanopisac. Njegov je prvi roman, Mašenjka (.Mašen’ka, 1926. objavljen kao knjiga), prošao razmjerno nezapaženo kod publike, premda su ga uz mahom mlake, pratile i neke vrlo pohvalne recenzije. I doista, taj roman predstavlja tek nagovještaj ”pravog” Nabokova.
Zbivanje romana odvija se u ruskom pansionu u Berlinu gdje su ”nasumce” okupljeni likovi ruskih emigranata – dobrodušni i posve izgubljeni starčić – staromodni pjesnik; osamljena djevojka zrelih godina; ljubavni par (dvojica homoseksualaca, plesača); banalni Alfjorov koji nestrpljivo iščekuje dolazak žene iz Sovjetskog Saveza; mladi pisac Ganjin. Riječ je, naravno, o tradicionalnom književnom postupku dovođenja likova na jedno mjesto – hotel, ljetovalište, bolnica – odakle ne mogu umaći piscu i razvijanju mreže njihovih međusobnih odnosa. Negdje oko sredine romana, Ganjin spoznaje iz Alfjorovljevih priča da je očekivana gđa Alfjorov – Ganjinova ljubav iz mladosti kojoj se zametnuo trag prilikom evakuacije iz Rusije. U četiri dana Ganjin proživljava uspomene iz Rusije i odlučuje preoteti Mašenjku. Potajno, na prijevaru, odlazi sam pred nju na kolodvor. Shvativši da bi njihov susret bio uzaludan i besmislen, odlazi sa željezničke stanice ne dočekavši je. Karakteristična je za Nabokova i opet tema sjećanja, povratka, a mnoge manje motive i postupke – kao i zametak artističke konstrukcije romana – on je razvio u narednim romanima. Uzgred, prelaženja situacija i likova iz jednog romana u drugi nije se Nabokov nikada libio, pa ćemo sresti već stare fikcionalne znance ili doživjeti onaj poznati osjećaj déjà vu.
Mašenjka, zajedno s mnogim Nabokovljevim novelama i nekim romanima (na primjer, Podvig), tvori paralelnu i manje zanimljivu liniju u njegovoj prozi. Spomenuti niz djela oslanja se više na tradiciju psihologijske proze nego na suvremena avangardna strujanja i osebujni dar za književni eksperiment što ga je autor zarana razvio.
Već naredni roman Kralj, dama, pub (Korol’, dama, valet), nastao 1928. pod snažnim dojmom proze Andreja Bjelog, može se svrstati u eksperimentalnu liniju Nabokovljeve proze i evropsku avangardu. Umjesto mimetičkog pristupa zbilji, u romanu je naglašena autorova svijest o uvjetnosti, artificijelnosti književnih konvencija. Likovi su, kao što već naslov sugerira, plošni, depersonalizirani, i nalaze se u odnosu trokuta. Radnja se odvija ”geometrijski”, jasno je da jedan od likova mora biti žrtvovan u igri. Iako se doimaju kao da se kreću slobodno, oni su determinirani nevidljivom geometrijskom figurom, kako kaže pripovjedač: ”U njihovim odnosima bilo je nekoga maglovito-zakonitog ritma, i ni na tren nije se gubio osjećaj sklada. Kao da je postojala neka nevidljiva geometrijska figura, kao da su bili dvije točke koje se po njoj kreću i odnos između tih dviju točaka mogao se u bilo kojem trenutku osjetiti i izračunati. I premda su se naoko slobodno kretali, ipak, bili su strogo vezani nevidljivim bespoštednim linijama te figure”. On svoje likove svjesno gradi i prikazuje kao marionete, ogoljujući postupak. Nabokov, kao i Bjeli, poseže za sternovskom tradicijom koja je, nakon pojave romantičarske ironije, doživjela svoj ponovni procvat upravo u avangardnoj prozi našeg stoljeća. Nije slučajno ni to što je neke kritičare stil Kralja, dame, puba podsjetio na stil glumačke igre u ranim Mejerholjdovim režijama. Prostor i vrijeme su transponibilni, riječ je o ”vječnoj igri”. Ipak, likovi nose njemačka imena i žive u suvremenom Berlinu. To je dovelo u nedoumicu neke ruske kritičare romana koji njegov stil nisu prepoznali u kontekstu ruske tradicije, nego ih se dojmio kao ”ruski prijevod njemačkih ekspresionista”. Ta ”neruskost” Nabokovljeva stila spočitavana mu je ne jednom i kod objavljivanja drugih njegovih ruskih romana.
Mladić po imenu Franz dolazi u Berlin da bi se zaposlio u dućanu ujaka Dreyera. Postaje i ljubavnikom Dreyerove žene Marte. Marta i Franz planiraju ubojstvo, pa odlučuju da će Dreyera, neplivača, utopiti. Međutim, u čamcu on odjednom počinje pričati o povoljnom, unosnom poslu što ga uskoro očekuje i pohlepna Marta privremeno odustaje od ubojstva. Sutradan se Marta nenadano razboli i umre, bacivši u očaj Dreyera i razveselivši Franza, kojemu se u međuvremenu sve to bilo smučilo. Jedino Dreyer nije posve plošni lik i daje naslutiti neke prigušene note ljudskosti. One autoru služe da bi unio veliku dozu neodređenosti u razvoj kriminalističke fabule. Dreyer, naime, stalno daje čitatelju naslutiti da možda shvaća što se odigrava iza njegovih leđa i da može omesti svoje umorstvo. U predgovoru američkom izdanju romana Nabokov je svojega pripovjedača usporedio s igračem pokera koji je neprimjetno obilježio jedan od tri herca. Dreyer je, dakle, ta označena karta koja autoru omogućava da vodi naraciju u skladu sa svojom zamisli.

Sljedeći roman, Lužinova obrana (Zaščita Lužina, 1930.), nastavlja također eksperimentalnu liniju Nabokovljeve proze ali i dostignuća Andreja Bjelog. Peterburg A. Bjelog u novijim se istraživanjima razmatra kao roman koji prethodi mnogim kompozicijskim i stilskim postupcima sovjetske avangardne proze, a Nabokov-školnik svrstat će ga među četiri najveća suvremena romana (uz romane Flauberta, Prousta i Joycea). U svojem romanu Sirin, poput Bjelog, ukida karaktere kao samostalne likove uvjetovane prostorom i vremenom u kojemu se nalaze – likovi imaju osobine koje izražavaju autorovu koncepciju životnih zbivanja. U slučaju Lužinove obrane to je viđenje života kao partije šaha s nepoznatim protivnikom, ali je u romanu prisutna i prikrivena psihološka studija čovjeka umjetnika i njegova stvaralačkog procesa koji pak Nabokov prisličuje komponiranju šahovskoga problema.
Roman je, dakle, konstruiran kao partija šaha u kojoj glavni junak biva poražen. Ta se literarna konstrukcija ogoljava pred kraj romana, kad protagonist, šahist Lužin, nervno poremećen, počinje patiti od fiksne ideje da mu od rješenja šahovskog zadatka ovisi život. Međutim, od početka romana čitatelj ulazi u svijet fikcije gdje čak i najobičniji detalji iz svakodnevice asociraju na šahovsku ploču, šahovske figure i sl.
Lužin, nekadašnji vunderkind, postaje, s vremenom, gotovo genijalnim igračem, ali izvan spiritualne sfere šaha on je emotivno i intelektualno nerazvijeno biće. U šahu je njegov istinski život, a svakodnevica je nešto gdje se on teško snalazi i što jedva podnosi. Beskrupulozni menedžer odvodi ga iz Rusije i iskorištava njegov talent organizirajući nastupe po evropskim šahovskim turnirima. Odatle u romanu niz komično-grotesknih situacija koje kontrastiraju s ”metafizičkom” sferom nadređene životne realnosti, šahovskom igrom. U Švicarskoj se za Lužina veže ”turgenjevska djevuška” i pokušava ga, bojeći se za njegovo mentalno zdravlje, uvesti u realni svijet. Uzalud, jer Lužin završi samoubojstvom. U romanima Nabokova svakodnevni život (byt) često je prikazan kao apsurdan u usporedbi s drugim svjetovima prožetim smislom, kamo implicitni autor ili likovi imaju pristup posredstvom umjetnosti (ovdje: šaha), smrti ili ludila. Ta podvojenost navela je neke kritičare da pišu o metafizičkim značajkama njegove književnosti. Sa književnopovijesnog stajališta ta su obilježja vezana, čini se po svemu, s tradicijom ruskog simbolizma i doktrinom ”ruskih simbolista o ”dvjema zbiljama”.
Iako bi bilo privlačno pokušati svrstati romane Kralj, dama, pub i Lužinova obrana u žanr ”romana igre”, čini se da za to, usprkos njihovu eksperimentalnom karakteru, nema dovoljno elemenata. Premda su u prvom spomenutom romanu likovi doista predočeni tako da nalikuju na igraće karte, a naglašena je i uloga igrača (implicitnog autora) – načelo partije karata nije dosljedno provedeno. Lužinova obrana oslanja se na svoj neliterarni ludistički izvor neusporedivo više. Podtekstualni poticaj za roman Lužinova obrana pronašao je D. D. Barton Johnson u partiji odigranoj 1850. između A. Anderssena i F. Kieseritskog, a spomenuta je partija tako slavna u povijesti šaha da se može naći u svakoj boljoj antologiji šahovskih problema. Istraživač drži kako su upravo ta partija, tip poteza u njoj i ličnosti njezinih igrača ugrađeni u romaneskno tkivo Lužinove obrane.
O sličnosti pojedinih Nabokovljevih kompozicijskih rješenja s potezima poznatim u povijesti šaha i, uopće, o ulozi šaha u njegovu stvaralaštvu mnogo se pisalo, pa o toj temi postoji već opsežna literatura (iscrpnu bibliografiju navodi D. B. Johnson u svojoj knjizi). Međutim, takve analogije često zvuče nategnuto, pogotovu kad se cijela struktura romana namjerava prikazati kao fikcionalna partija šaha. Osobno mislim kako je problem intermedijalnog suodnosa Nabokovljeve proze i šaha kao igre ponešto predimenzioniran. Treba biti svjestan činjenice da se šah (ili karte, ili kocka) mogu u književnom djelu javiti na više razina (ne samo u Nabokovljevu slučaju), i da nisu sve podjednako plodonosne u analizi. Među njima ne treba zanemariti ni razinu na kojoj je riječ o oslanjanju na već bogatu književnu tradiciju spomenutih igara kao poticajnog supstrata pojedinih književnih djela. Ostavimo li zasad po strani rusku tradiciju, spomenut ćemo barem onu englesku – koju je Nabokov izvrsno poznavao. U tom slučaju nameću se drame elizabetinskog autora Thomasa Middletona, što su ga izuzetno cijenili Eliot i Swinburne (A Game at Chess, Women Beware Women), a osobito tekstove Lewisa Carolla, autora koji je nedvojbeno utjecao na mladog Nabokova. Prisjetit ćemo se, znači, Through the Looking Glass (gdje se pojavljuju šahovska ploča i žive šahovske figure) pa i Alice in Wonderland, s motivom igraćih karata.
Dakako, sam način kako je Nabokov konstruirao svoje romane, nešto što je svakako u vezi s individualnim stvaralačkim procesom, blisko je načinu na koji je Nabokov svojevremeno konstruirao šahovske probleme. O tome je sam često znao posvjedočiti, pa i 1959. u razgovoru s Alainom Robe-Grilletom na temu nastanka Lolite: ”Radilo se o stanovitom problemu koji sam htio riješiti, htio sam pronaći ekonomično i elegantno rješenje kao u šahovskim problemima gdje postoje stanovita pravila koje treba slijediti. Bio je to težak problem: valjalo je pronaći ideju, likove pa i inspiraciju...” U svakom slučaju, motivi šaha i leptira postali su u književnoj recepciji Nabokova, učenog lepidopterista i šahista, svojevrsnim amblemima...
Valja pripomenuti da je ludistička narav mnogih Nabokovljevih postupaka jedna od njihovih najuočljivijih osobina. Sve do posljednjih romana rado je uvlačio čitatelja u igru odgonetavanja jezičnih rebusa, demistificiranja literarnih zagonetki vezanih uz neku namjerno maglovitu literarnu reminiscenciju, praćenja stalnih mikromotiva koji kao rijeka ponornica izviru na neočekivanim mjestima. Uz ludizam je možda vezan i osebujni Nabokovljev humor koji se u njegovoj prozi očituje i u igri mačke i miša – na račun čitatelja, ili likova, posve podređenih autorskoj volji. O njegovu humoru vrijedilo bi napisati posebnu studiju koja bi pobrojila sve registre (od djetinjasto bezazlena do crnog humora) i sve oblike u kojima se očitovao – od književnih parodija, raznih tipova autorske ironije, do groteske.
Oko 1930., nakon pojavljivanja Lužinove obrane, zbirke novela i pjesama pod naslovom Povratak Čorba (Vozvraščenie Čorba), o Širinu se piše sve češće i mnogi mu priznaju prvenstvo među ruskim emigrantskim piscima mlađeg pokoljenja. Premda je, kako smo naglasili, zaslužio slavu kao romanopisac, neke od njegovih kraćih proza izuzetno su vrijedne i zanimljive. Među njima navest ćemo neke iz spomenute zbirke Krumpirasti trol (Kartofel’nyj elf), Povratak Čorba (Vozvraščenie Čorba), Bachmann (Bahman), te Uhoda (Sogljadataj) naslovna pripovijest iz naredne zbirke proze, objavljene 1938.
Godine 1931. Nabokov je objavio roman Podvig (Podvig) koji fikcionalizira mnoge epizode iz piščeva života, kasnije opisane u njegovoj autobiografijskoj knjizi. Glavni pak lik, mladić Martin Edelweis, ruski emigrant, nije zamišljen kao autobiografijski lik. On je neka vrst varijacije teme suvišnoga čovjeka, a njegovi podvizi, pa tako i onaj posljednji – ilegalni odlazak u SSSR – djeluju posve nepotrebno. Martin je izgubljeni mladac čije je glavno obilježje nesposobnost stvaranja trajnijih i dubljih veza s ljudima, ali i sposobnost gotovo umjetničkog viđenja stvarnosti. Impuls za odlazak Martin dobiva kad shvaća da je njegova neuzvraćena ljubav, Sonja, odala zajedničku fantaziju o imaginarnoj zemlji Zoorlandiji svojemu budućem mužu, netalentiranomu pomodnom piscu. Uskoro Martin pročita u nekom časopisu emigranata i piščevu lošu novelu o ukradenoj temi. Motiv fantastične i groteskne zemlje gdje je zabranjen pristup običnim smrtnicima, zemlje sjeverne i totalitarne, asocira na Rusiju i povratak (možda, jednak smrti). Završetak romana ostaje otvoren: nije jasno je li Martin uspio prijeći granicu i, ako jest, kakva mu je bila sudbina. Znači li Sonjino uzbuđenje mogućnost drugačijeg raspleta njihovih odnosa? No ljubavni zaplet romana nije njegov bolji dio – zanimljivijom se doima tema zamišljanja fantastične zemlje, njezinih krajolika, običaja, zakona, kulture, i kasnijeg odnosa imaginarne zemlje s realnim svijetom. Toj se temi Nabokov u nekoliko navrata vraćao, i u ruskoj, i u američkoj fazi (zadnji put u Adi), a ona prethodi sličnim temama u Borgesa (npr. u Borgesovoj pripovijetki Tlon Uqbar Orbis Tertius).
Romanom Camera obscura (Kamera obskura, 1932.) Nabokov se vraća trokutnoj shemi Kralja, dame, puba i još intenzivnije razvija u njoj sadržane mogućnosti za crni humor. Zbivanja se također odvijaju (uglavnom) u Njemačkoj, svi likovi su Nijemci, i ponovno – plošni. Fabula prati razvoj ljubavne intrige između, bogatoga galerista Albinusa Kretschmara i ljupke, ali amoralne i priglupe šesnaestogodišnje Magde. U njihovu vezu kobno se upliće njezin prvi ljubavnik, Robert Horn, srodnik likova poput Quiltija iz Lolite. Galerist napušta svoju obitelj i odlazi s Magdom koja se nada da će joj on pomoći da dospije na film. Uskoro se pojavljuje Horn koji ju je, svojevremeno, ostavio, ne otkrivši u razdoblju njihove kratke, burne veze svoj identitet. A on, osim, što joj je srcu drag, ima veze u svijetu filma, štoviše glasovit je (kao autor okrutno šaljivih crtica). Robert im se pridružuje na putovanju Evropom i s vremenom Kretschmar spoznaje što se zbiva između njegove ljubavnice i Horna. U pokušaju da silom odvede Magdu i zadrži je za sebe, doživljava automobilsku nesreću i gubi vid. Magda i Horn odvode slijepca u skrovitu planinsku kuću i ondje žive na njegov račun, zbijajući s njime okrutne šale. Kretschmar naravno i ne sluti da on i Magda nisu jedini stanovnici kuće. Napokon, izbavljuje ga ženin brat, ali Kretschmar još nije progledao u moralnom smislu. Odlazi u Magdin stan da se osveti, no ona ga ustrijeli hicem iz njegova revolvera. Vladislav Hodasevič predlaže da se roman čita kao doslovna aplikacija uzrečice ”ljubav je slijepa” odnosno kao realizacija metafore, smatrajući kako se Nabokov ovdje pozabavio suodnosom estetičkog i etičkog viđenja, odnosno vrednovanja. Prema Hodaseviču, Kretschmarovo je fizičko sljepilo pravedna kazna za njegovo moralno sljepilo, i suđeno mu je da ”progleda” tek kada fizički oslijepi. Odatle i interpretacija romana kao bajke, koju se potkrepljuje i izmijenjenim početkom romana u njegovoj engleskoj verziji (poznatoj pod naslovom Laughter in the Dark ili Smijeh u tami): ”Bio jednom čovjek što se zvao Albin, a živio je u Berlinu, u Njemačkoj. Bio je bogat, ugledan, sretan. Jednog je dana ostavio ženu zbog mlade djevojke; volio je, nije bio voljen, i život mu se završio u nesreći”. Vladislav Hodasevič ujedno je i prvi kritičar koji je upozorio da dvodimenzionalnost likova u, ovom romanu potječe od njihova svjesna prikazivanja kao likova koji se kreću kao na filmskom platnu. Nabokov je doista ove asocijacije nastojao potaknuti i tematskim nizovima u vezi s igranim i crtanim filmom. Šezdesetih godina, uostalom, snimio je Tony Richardson film po tom romanu (uzgred, nijedan od filmova snimljenih po Nabokovljevim romanima nije adekvatno iskoristio mogućnosti predložaka, osim možda Fassbinderova filma ”Očaj”, – mislimo na ”Lolitu” Stanleya Kubricka; ”Letters from Terra”, po Adi, režija Vitry – Veen; film na temelju romana Mašenjka, Jerzya Skollimowskog...).
Očaj (Otčajanie), roman napisan 1933. godine, bio je u obliku knjige objavljen tek 1936. Zanimljiv je zbog originalnog i slojevitog pristupa tradicionalnoj temi dvojnika i, uopće, zbog bogatstva interliterarnih veza s ruskom književnošću. Nabokov ovdje revalorizira rusku književnost na taj način da istodobno gradi i razgrađuje parodijom neke od najpoznatijih tekstova iz ruske tradicije.
Roman ima pseudokriminalistički zaplet. German Karlovič, tvorničar čokolade na rubu stečaja, na poslovnom putovanju slučajno susreće siromašnog skitnicu Felixa, svojeg ”dvojnika”, planira i izvršava njegovo umorstvo. Savršeni zločin ipak mu nije pošao za rukom – German, prerušen u Felixa, saznaje iz novina da mu je policija na tragu. Nitko nije, naime, uočio njihovu sličnost, pa ni osiguravajuće društvo (Felix je pronađen mrtav, odjeven u otmjeno Germanovo odijelo, pokraj njegova skupocjenog automobila u šumi). Policija opkoljava francuski hotel gdje German dovršava svoj ispovjedni roman (naslovi između kojih se koleba su parafraze naslova Zločina i kazne Dostojevskog i Gogoljevih Luđakovih zapisa). German s prozora svoje sobe pokušava posljednji put nadmudriti stvarnost. Pred okupljenom gomilom radoznalaca izigrava da se radi o snimanju scene kriminalističkog filma gdje, prema scenariju, njemu, filmskom junaku, gomila treba pomoći u bijegu pred policajcima. Međutim, pravi zaplet romana mnogo je složeniji. Čitatelj mora odgonetnuti prave motive ubojstva. To nikako nije velika svota novca koju bi imala preuzeti (nevjerna) Germanova žena Lida u slučaju da plan uspije. Plan, očito, nije mogao uspjeti jer prave sličnosti između dvojice ”dvojnika” nije ni bilo. Ime protagonista, međutim, aludira na drugoga Germana iz ruske književnosti (iz Puškinove Pikove dame) koji, također osoba grozničava i bizarne mašte, počinja ”zločin iz koristoljublja” opčinjen više svojom opsesivnom idejom nego materijalnim motivima, i koji je kao književni lik utjecao na koncepciju lika Raskoljnikova. Osim toga, German nam se od početka romana ukazuje kao osoba poremećene psihe. Neke njegove patološke opsesije koje povjerava čitatelju (roman je pisan u prvom licu) pa i postupna disocijacija njegove osobnosti postaju sve očitije u toku naracije – pomalo nalik na sličan proces koji se odvija u Peredonovu, u romanu Fjodora Sologuba Mali zloduh. Nastranost njegova erotičkog ukusa i perverzna dvosmislenost nekih situacija u romanu također podsjećaju upravo na romane Sologuba, pa neće biti slučajno što jedan od likova, Lidin ljubavnik i rođak, nosi Peredonovljevo krsno ime – Ardalion.
Uzgred, opscenost Germanovih maštarija je veća, i sličnost romana sa Sologubovim postupcima zamjetnija u engleskoj verziji romana koju je Nabokov napisao i objavio već 1937. (Despair). Nova verzija romana Camera obscura pojavila se naredne godine, 1938., kod američkog izdavača (Laughter in the Dark). U to se doba Nabokov već pripremao promijeniti jezični medij i napustiti Evropu...
Poziv na smaknuće (Priglašenie na kazn’, 1938.) jest hermetičan roman u kojem su najočitije izražene tendencije koje stvaralaštvo Nabokova vežu uza stilsku formaciju avangarde. U romanu autor eksperimentira također preosmišljavajući i tradiciju ruskog i simbolizma. U romanu se pripovijeda o Cincinnatu, osuđenu na smrt zbog neoprostivog grijeha, ”gnoseologijske gadosti” (gnoseologičeskaja gnusnost’). Zakoni njegove kafkijanski košmarne domovine odriču građanima pravo na individualnost i unutarnji život koji nije tek tipizirani odraz društvom ozakonjenih osjećaja i misli. Asocijacije na Kafku neodoljive su u slučaju ovoga djela, a možda još više u slučaju Nabokovljeve novele Posjet muzeju napisane iste godine. Međutim sâm Nabokov poricao je utjecaj Kafke, tvrdeći kako u to doba nije poznavao Kafkina djela. Neki segmenti romana podsjećaju na Zamjatinovu distopiju Mi (roman je bio preveden na engleski već 1924. i prethodi mnogim suvremenim distopijama, posebno onim anglosaksonskih autora). Cincinnatova je postojbina ipak u prvom redu – carstvo pošlosti, dakle banalnosti. Riječ je o oblicima ljudskog odnosa prema stvarnosti kakvih se Nabokov grozio i koje je izvrgavao ruglu. (Nabokovljevu opširnu interpretaciju ruskog pojma pošlosti naći ćemo u trećem poglavlju njegove studije o Gogolju; sâm je pojam, zahvaljujući Nabokovu, s vremenom postao dijelom rječnika američkih intelektualaca). Tema odvratnosti prema svakodnevnoj vulgarnosti, prema ”mrtvim dušama”, napose u nazorima malograđana i njihovu načinu života ali i u kič umjetnosti, tradicionalna je, uostalom, tema ruske književnosti.
U tamnici, groteskni likovi okružuju i muče Cincinnata svojom okrutnom nametljivošću i prividnom uslužnošću (stražar Rodion, upravitelj tamnice, odvjetnik i krvnik prerušen u supatnika zatvorenika). Cincinnatova najveća patnja sastoji se u tome što ne može saznati dan svojega smaknuća. Grozničavo piše zapise gdje pokušava objasniti svoje osjećaje i spoznaju o biti svijeta u kojemu se obreo. Nada se da će se napokon uvjeriti u ljubav svoje supruge Marfinjke (ponovno motiv promašene ljubavi za intelektualno i moralno inferiornu ženku!) izjalovljuje se. Izjalovnjuje se i mogućnost bijega iz tamnice koji mu je nagovijestila kćerkica upravitelja (prethodnica Lolite!), i na kraju se pokazuje da je mala Emočka duhovna rođakinja Marfinjkina. Nad Cincinnatom se osuda ne izvršava – u trenutku smaknuća svijet koji ga okružuje počinje se rušiti kao kazališne kulise i Cincinnat odlazi ”u susret sebi sličnim bićima”. Znači li to da izvan njegove totalitarne zemlje žive slobodni ljudi (kao u Zamjatinovoj distopiji)? Ili je Cincinnat pisac koji, na kraju, napušta svijet književnog djela što ga piše? A posve je moguće da je riječ o čovjeku koji, izmučen, halucinacijama, napokon definitivno siđe s uma (slijed događaja nagoviješten u djelu reminiscencijama na znamenitu baladu Zukovskog, točnije, na njegov prepjev Byrona, Šil’onskij uznik).
Postoje brojne interpretacije ovog romana, a u doba njegova nastanka najzanimljivija i najpoticajnija bila je i opet ona Vladislava Hodaseviča. On je držao da Nabokovljevi romani govore zapravo o umjetnicima i njihovim stvaralačkim problemima, a, umjetnici da su zakrabuljeni u književne likove drugih profesija – šahist, trgovac, galerist itd. Tako bi roman o Cincinnatu, prema Hodaseviču, govorio o nastajanju i krahu umjetničke vizije glavnog junaka.
Dar (Dar), napisan 1935.-1936., serijaliziran 1937. najdulji je ruski roman Vladimira Nabokova, i njegovo remek-djelo. Poput Junaka našeg doba, ovaj se roman sastoji od cikliziranih novela. Povezuje ih lik Fjodora Godunova-Čerdinceva, mladog pjesnika, emigranta u Berlinu, kojemu je očito suđeno da postane i velikim književnikom. ”Samostalne” cjeline unutar romana njegovi su književni pokušaji: ”Neuspio” pokušaj očeve biografije, priča o Fjodorovoj ljubavi za Zinu Mertz, slike iz književnog života emigranata i imaginarni razgovori o ruskoj književnosti, priča o samoubojstvu studenta Jaše Černiševskog te pokušaj demistifikacije ličnosti i povijesnih zasluga glasovitoga kritičara Nikolaja Černiševskog kroz njegovu fikcionaliziranu biografiju. Cijeli je Dar koncipiran tako da djeluje kao još nenapisani roman ili roman u nastajanju. Stalni prijelazi od prvog lica u treće sugeriraju dakle način kako se umjetnik odmiče od introspekcije da bi i sebe vidio kao književni lik.
Taj roman najeksplicitnije od svih Nabokovljevih romana govori o književnosti, ruskoj književnosti napose. Umjesto ranije intertekstualnosti ostvarene na razini unutarnje književne polemike – aluzijama, reminiscencijama, parodiranjem – u Daru Nabokov izravno progovara o svojim književnim ukusima. Fikcionalizirana biografija Černiševskog predstavlja tako njegov obračun s mrskom mu tradicijom utilitarističke književnosti i kritike. Poznato je kako inače liberalni časopis emigranata, Sovremennye zapiski (gdje su u nastavcima objavljivani gotovo svi Sirinovi romani), ne pristaje tiskati jedno od poglavlja romana, upravo ”biografiju Černiševskog”, blasfemičnu porugu ruskoj književnoj veličini. Tek mnogo kasnije, 1952., roman je tiskan kao knjiga, u integralnom obliku.
Svi ruski romani Nabokova, pa i oni koji na prvi pogled djeluju jednostavno, životno uvjerljivo (takav je upravo i Dar) imaju ipak vrlo složenu strukturu gdje svaki i najneznatniji detalj ima unaprijed određeno mjesto i funkciju. Podrobna analiza uvijek može pokazati kako se zamisao autora dosljedno realizira od osnovnoga tematsko-fabularnog sklopa do najsitnijih pojedinosti uočljivih na lingvostilističkoj razini. U trenutku dovršenja Dara, Nabokov je već izgrađen, vrhunski umjetnik.
U vezi sa samim romanom moglo bi se dodati i ovo: taj je roman u književnoj recepciji onog doba mogao konačno oboriti i zadnje argumente osporavatelja Sirinova književnog dara. Prigovori stanovitih kritičara, pa i publike – a ti se prigovori povremeno i danas čuju – slijevali su se u dva osnovna kalupa ili kritičarska stereotipa: Sirin je tobože samo ”hladni mađioničar”, i, Sirin je ”neruski” ili ”neukorijenjeni” pisac.
Virtuoznost književnog umijeća u njega se godinama razvijala doista u znaku prevlasti autorske ironije i gotovo opsesivne bojazni od sentimentalnosti. Govorilo se kako je raširenoj bojazni mnogih suvremenih književnika da ”od dobrih osjećaja nastaje loša literatura” (A. Gide) i on dao prevelik obol. Naprotiv, ne jednom primijećena ”mocartovska vedrina” autobiografijski utemeljena Dara svjedoči o tome da je pisac itekako znao dati maha afirmiranju svojih ”dobrih osjećaja” i lirskom stavu prema stvarnosti. Uostalom, i prije i poslije Dara, onaj doživljajni supstrat njegovih književnih djela za koji možemo utvrditi da potječe iz njegova subjektivnog stava prema vrijednostima (prema vlastitom djetinjstvu, obiteljskim osjećajima, izgubljenoj domovini, ljepotama krajolika) gotovo redovito podliježe poetizaciji u tekstu, a kako su mu tekstovi najčešće oblikovani pod strogom umjetničkom kontrolom, ne prelaze u sentimentalnost. S druge strane, spomenute prigovore kritičara-emigranata o ”neruskosti” njegova stila (”neukorijenjenost” mu je u to doba spočitavao Sartre!) poništava ne samo njegovo vrhunsko vladanje ruskim jezikom, nego i činjenica, očitovana posebno u Daru, da je malokoje književno djelo tako čvrsto uraslo u bogati splet kulturnih pa i književnih korijena Rusije.
Krajem tridesetih godina Nabokov se s obitelji preselio u Pariz, sklanjajući se pred sve neugodnijim društvenim prilikama u Njemačkoj. Zapravo je tijekom tridesetih godina i ranije često boravio u Parizu radi svojih književnih poslova jer, kako rekosmo, Pariz je u to doba postao kulturnim centrom ruske emigracije.
Tridesestih godina on je bio već slavan ruski pisac, a ne samo priznat kao najznanimljiviji talent među mlađim pokoljenjem ruske emigracije. Najbolji i najperceptivniji među ruskim kritičarima kulturnoga kruga emigracije (Vladislav Hodasevič, Alfred Bern, Vladimir Vejdle, Pjotr Bicili) pohvalno su pisali o njegovu radu, osobito o romanima. Nabokov je bio rado viđen gost na književnim večerima (Prag, Bruxelles, Dresden, Berlin, Pariz), gdje su njegov histrionski dar i osobni šarm za čitanja vlastitih tekstova bili dodatnim zalogom uspjeha neke književne večeri. Susretao se u to doba i s mnogim evropskim piscima (James Joyce, Eduard Dujardin, Gabriel Marcel, Jules Superveille), sprijateljio se s Franzom Hellensom (belgijskim piscem poznatim po svojoj književnoj tehnici nazvanoj réalité fantastique, donekle srodnoj nekim Nabokovljevim postupcima). U kasnim godinama svoje emigracije u Parizu, Nabokov je već počeo vježbati u novom jezičkom mediju. Osim što je na engleski preveo dva svoja ruska romana (prijevodi su i objavljeni prije rata, u Engleskoj i SAD-u, riječ je o romanima Očaj i Camera obscura, tj. o njihovim verzijama), napisao je na engleskom roman Stvarni život Sebastijana Knighta (The Real Life of Sebastian Knight). Na francuskom je napisao i objavio pri povijest Madamoiselle O – uspomene na svoju švicarsku guvernantu, dio buduće autobiografijske proze.
Mnogi rukopisi iz tog doba (na primjer neobjavljena pripovijetka Čarobnjak, Volšebnik, embrion buduće Lolite), mnoge ruske novele rasute po časopisima (na primjer, Proljeće u Fialti, Vesna v Fial’te, naslovna novela buduće zbirke), mnoge zamisli (američki roman Pod znakom nezakonito rođenih, Bend Sinister, nastao od nedovršenoga ruskog romana Solus rex, poznat samo po fragmentima objavljenim u časopisu ruskih emigranata Sovremennye zapiski), predstavljaju značajna djela koja su Nabokovljevoj slavi pridonijela tek u njegovu američkom razdoblju.
Godine 1940., kad je Vladimir Nabokov sa ženom i sinom otplovio za Ameriku, započinje nova faza u njegovoj književnoj i osobnoj biografiji, faza u kojoj je nakon dva desetljeća upornog rada stekao slavu jednog od najznačajnijih američkih prozaika dvadesetog stoljeća. Po dolasku je obitelj primila ”prvu pomoć”; od Tolstojeve zadužbine koja je i inače mnogo činila za ruske emigrante u SAD-u. Kao što smo spomenuli, Nabokov je sa sobom ponio pun kovčeg neobjavljenih rukopisa a neki su od njih bili bilješke o ruskoj književnosti – u Parizu se počeo pripremati za budući posao predavača. Te su bilješke poslužile uskoro kad je pozvan na prvi predavački nastup na sveučilištu Stanford, i kad je potom uslijedio prvi trajniji predavački angažman na Wellesley College, u blizini Bostona. Kao nastavnik na Wellesleyu nije zarađivao osobito mnogo, pa je paralelno preuzeo i posao na sređivanju zbirki leptira u entomološkom muzeju pri Harvardu. Nesmanjenim intenzitetom bavio se svojim književnim radom, unatoč opterećenosti novim obvezama. Objavljivao je redovito novele i odlomke iz autobiografijske proze u uglednim časopisima New Yorker i The Atlantic Monthly, a četrdesetih godina objavljena su mu dva romana na engleskom, već spomenuti Stvarni život Sebastijana Knighta (1941.) i Pod znakom nezakonito rođenih (1947.). Postupno je sve savršenije ovladavao ne samo književnim engleskim, nego i vernakularnim američkim stilovima, i pedesetih godina publika je postajala sve više svjesna njegove prisutnosti na američkoj književnoj sceni.
Pedesetih godina on je predavački vezan za Cornell (Ithaca). I taj je angažman potrajao desetak godina (uzgred, i Nabokov i njegov postojani američki prijatelj i zaštitnik, Edmund Wilson, pomišljali su jedino na Harvard kao adekvatnu predavačku sredinu – obojica nikad nisu dobila stalan posao na željenom sveučilištu), i predavao je, uz rusku, komparativnu književnost. Nabokovljeve godine na Cornellu nisu ostavile traga jedino u zahvalnosti njegovih studenata (Thomas Pyncheon bio je jedan od njih!). Tamo je napisao neka od svojih najboljih književnih djela (autobiografija, Lolita, Pnin), dva opsežna sveska: prijevod i komentari uz prijevod Jevgenija Onjegina. Ni Nabokov – prirodnjak nije tih godina bio besposlen. Duge sveučilišne ferije Nabokov je običavao koristiti da bi automobilom skitao uzduž i poprijeko američkim državama u potrazi za rijetkim primjercima leptira (dulja razdoblja proveo je u Coloradu, Utahu, Wyomingu, Yellowstoneu, Arizoni). Otkrio je i poneku novu vrstu pa je tako jedan leptir i dobio svoju taksonomijsku odrednicu u lepidopterologiji upravo prema Nabokovu. Beskrajne vožnje američkim cestama, uz obvezno noćenje po motelima (”motelsku Ameriku” Nabokovi su, zapravo, upoznali neposredno po dolasku, pa je tako jednom njihovo dijete odgovorilo na pitanje slučajna prolaznika da ”stanuje u malim kućicama pokraj autoputa”), uz to i neprestane selidbe Nabokovih omogućile su pažljivom promatraču, Nabokovu, neposredni uvid u specifične oblike američkog života. Njegovo poznavanje američkog krajolika, mentaliteta američke srednje klase, a akademijskog sloja napose, sjajno se očitovalo u njegovoj prozi onog doba, posebno u Loliti i Pninu, gdje se autor, uostalom upravo kao i u romanima kojih je radnja bila smještena u predratnu Njemačku, poslužio začudnim motrištem ironičnog stranca.
Krajem pedesetih godina objavljena je jedna Nabokovljeva knjiga koja će označiti veliki prijelom u njegovoj književnoj karijeri. Riječ je naravno o Loliti, romanu na engleskom jeziku, objavljenom najprije u Parizu (ozloglašeni Olympia Press, 1955.), jer se za nju u SAD-u nije mogao naći dovoljno odvažan izdavač. Nakon njezina objavljivanja uslijedile su kontroverze, čak je zabranjena kao pornografijsko štivo. Sve je to poslužilo, na koncu, kao dobra reklama, i un succès de scandale bio je knjizi osiguran zadugo. 1958. Lolita se popela vrlo visoko na listi američkih bestsellera. Iste godine polako se tom listom počeo uspinjati još jedan roman ruskog autora – Dr. Živago – djelo o kojem su se tako žučno sporili Nabokov i njegov prijatelj Edmund Wilson. Nabokov je, naime, slabo mario za ”neobjašnjivo sentimentalnu tvorevinu” izvrsnog pjesnika, Pasternaka. Autor Dr. Živaga bio je, u svakom slučaju, bolje sreće – on je postao laureatom najvišeg svjetskog priznanja za književnost. Međutim, financijski uspjeh Lolite omogućio je Nabokovu materijalnu neovisnost i mogućnost da se posveti isključivo svojoj osnovnoj vokaciji, pisanju. Napustio je rad na sveučilištu, a i SAD. Zajedno s Verom Nabokov napustio je zauvijek Ameriku za ljubav prema Evropi, i blizini ostalog dijela svoje obitelji.
Posljednje dvije dekade života, šezdesete i sedamdesete godine, proveo je – doduše kao američki državljanin – daleko od američke društvene sredine, njezinih krajolika i ljudi za koje je tvrdio da ih toliko voli. To razdoblje života Nabokovi su proveli kao stalni gosti jednog od otmjenih starih hotela u švicarskom gradiću Montreuxu, ”Palace”, nastanivši se u hotelskom apartmanu na šestom katu, s pogledom na Ženevsko jezero. U svojemu hotelskom stanu Nabokov je živio posve udobno, radio je mnogo, primao sve brojnije goste što su se jatili oko već svjetski ugledna starog pisca. Montreux je, uzgred, bio poznat po kraćim boravcima i drugih znamenitih ruskih pisaca – Tolstoja, Dostojevskog, Čehova; Gogolj je upravo u tom predjelu Švicarske započeo pisati Mrtve duše...
Nabokov je u švicarskom razdoblju objavio još nekoliko romana na engleskom jeziku – Blijedi oganj (Pale Fire); Ada (Ada); Prozirnost stvari (Transparent Thins); Pogledaj harlekine (Look at the Harlequins!). Tih je godina u anglosaksonskom kulturnom krugu njegov ugled porastao i zbog njegovih ruskih djela što su se u engleskom prijevodu (ponekad i novim verzijama) mogla čitati u ponovljenim izdanjima. Sva njegova djela doživljavaju brojne prijevode na svjetske jezike i veliki komercijalni uspjeh.
Osamdesetih godina pojavljuju se i posmrtna izdanja njegovih predavanja o književnosti, a obnovljeni interes za njegovo stvaralaštvo u čitalačke publike prate i interpretatori njegova djela. Pojavljuju se već i mnoge knjige posvećene Nabokovu, znalci Nabokova okupljaju se u The Nabokov Society, kojega bilten (prvobitno The Vladimir Nabokov Research Newsletter, kasnije The Nabokovian) olakšava čitateljima i znanstvenicima snalaženje u novostima i sve bogatijoj bibliografiji radova o piscu.
Književni korpus Nabokovljevih romana posjeduje znatnu mjeru stilske jedinstvenosti unatoč razlici u jezičkom mediju. Osvrnut ćemo se ukratko i na njegove američke romane. Već prvi Nabokovljev roman na engleskom, Stvarni život Sebastijana Knighta, potvrđuje koliko su konstantne teme i postupci iz piščeve ruske faze. Na razini fabule roman niže događaje vezane za traganje V., naratora, za svojim polubratom, piscem Sebastijanom. Potraga završava u trenutku kad je Sebastijan Knight već mrtav, no V. zaključuje da je on sam, zapravo, postao Sebastijan. Potraga se odvijala gotovo u kodu detektivskog romana; međutim, osim stvarnih informanata, ključeve za rekonstrukciju ”stvarnog života” Sebastijana Knighta naratoru su pružali još više tekstovi Sebastijanovih romana. Ti romani, napisani različitim književnim metodama (naslovi su The Prismatic Basel; Success; The Funny Mountain; Lost Property; The Doubtful Asphodel) što ih upoznajemo samo iz naratorovih citata i opisa igraju važno strukturalno mjesto – oni predstavljaju zrcala postavljena pod različitim kutovima, gdje se odražavaju ne samo mogućnosti književnih rješenja zadane teme (kako napisati literarnu auto/biografiju) nego i moguć nastanak prizmatične slike stvarne osobe, Sebastijana. Konačni rezultat jest, dakle, plod literarne detekcije, čitateljeve i pripovjedačeve – Sebastijanova biografija je, zapravo, roman koji imamo konkretno u rukama (V. Nabokov, Stvarni život Sebastijana Knighta). Sebastijanova fikcionalna ”auto/biografija” jest djelo koje je namjeravao napisati kao šesti roman, a napisao ga je zapravo V, njegov fikcionalni polubrat i dvojnik. V. je uz to – dvojnik i reprezentant drugog ”V.” (Nabokova). Očito je, dakle, da se i ovdje rusko-američki pisac nastavlja baviti svojim opsesivnim motivima (često metaforama za njegovo promišljanje odnosa između stvarnosti i umjetnosti!) – javlja se, na primjer, ponovno motiv dvojnika, motiv romana u romanu, zatim koncepcija autora kao uvijek nadređenije matrjoške u nizu. Nabokov nastavlja svoju cerebralnu igru započetu s ruskim čitateljem – i engleski će se čitatelj ubrzo naći, neodoljivo očaran svojim nepouzdanim vodičem, u labirintu ispunjenom varljivim zrcalima!

Naredni roman na engleskom, Pod znakom nezakonito rođenih, još je određenije vezan za rusku fazu Nabokova; riječ je, naime, o romanu nastalu iz umjetničke zamisli nagoviještene u ruskomu nedovršenom romanu Solus rex. (Roman se bio pojavio na ruskom jeziku u obliku svega dvaju poglavlja, jednog naslovljenog kao Solus rex, i drugog kao Ultima Thule. Zapravo roman Pod znakom nezakonito rođenih nastavlja poglavlje Ultima Thule i njegovu temu, dok iz poglavlja Solus rex teče roman Blijedi oganj, Nabokovljev naredni roman na engleskom). Još nešto: Pod znakom nezakonito rođenih u stanovitom je smislu blizanac ruskom romanu Poziv na smaknuće – posrijedi je opet priča o ljudima u imaginarnoj, totalitarnoj zemlji. Zemlja je neimenovana, suvremena evropska zemlja, negdje ”istočno od Francuske”. Iz cjeline romana dade se razabrati da se ne misli samo na totalitarna uređenja nacističkog ili staljinističkog tipa, nego na totalitarna društva bilo koje moguće ideologijske provenijencije. Revolucija pod vodstvom Paduka upravo je ukinula republiku i uvela ekwilism kao vladajuću društvenu doktrinu. Na početku romana Krug, filozof svjetskoga glasa, napušta bolnicu nakon smrti svoje žene. Prelazeći most doživljava halucinantni susret s vojnicima bolesno izopačena diktatora Paduka. Uspijeva prijeći most prema sjeveru, ali je prisiljen vratiti se na jug jer mu propusnica nije potpisana. Vojnici na sjevernoj strani mosta nepismeni su – zapravo, Krug ne postoji kao osoba sve dok to svojim potpisom ne ospore osobe koje ne znaju pisati. Napokon, on je spašen, uspijeva proći, jer on i još jedan zatvorenik, pismen čovjek, razmijene potpise na svojim propusnicama. Krug i Paduk bili su nekad školski drugovi; Paduk računa na Krugovu dobru volju i suradnju na propagandi novog režima. Krug ne uspijeva zadržati nezavisan položaj – ucjenjuju ga zatvarajući mu najbolje prijatelje, na kraju i sina. Sin umire kao žrtva eksperimenata u zatvorskom laboratoriju, Krug silazi s uma od tuge i, u pokušaju atentata na diktatora, biva ubijen.
Sišavši s uma, Krug počinje vjerovati da su on i njegov svijet – tek proturječna kreacija nekog autora naracije, i čini se kako je on zapravo otkrio konačni smisao događaja. Roman svoju unutarnju temu gradi na binarnoj opoziciji između dvaju svijetova, stvarnog i transcedentnog, gdje se umjetnost i ludilo (dakle, dezautomatizacije viđenja stvarnosti) javljaju kao način individualne gnostičke vizije svijeta. Književni postupci koji djelo stilski integriraju daju se u potonjem romanu prepoznati kao karakteristični za pisca: tu su i opet semantički nizovi proistekli iz jednog ili više mikromotiva (integrirajuću ulogu ovdje igra lajtmotiv vodene lokve variran u različitim semantičkim kontekstima); prepoznajemo i intenzivno eksperimentiranje mogućnostima jezika, čak i literarnim i kulturnim reminiscencijama (ovdje je osnovni podtekst – Shakespeare).
Roman Blijedi oganj tematski je pridružen nizu ”metafizički” usmjerenih romana (Očaj, Poziv na smaknu će, Solus rex, Pod znakom nezakoito rođenih). Zaokupljenost transcendentnim očitovala se kod Nabokova i u romanima što su im prethodili ili što su slijedili iza njih ali, doista, nikad tako intenzivno kao u romanima iz tridesetih i četrdesetih godina. U svojoj poznatoj recenziji romana Blijedi oganj Mary McCarthy (koja je, uostalom, u to doba bila, preko veze s Edmundom Wilsonom, u prilici da se izravno obavijesti o Nabokovljevim književnim koncepcijama), ustvrdila je kako je roman nalik na kutiju s mnogim lažnim dnima – svaki plan ili razina čitanja s vremenom se pokazuje kao lažan. Za nju, roman je bio nalik i ”knjizi zrcala” s beskrajnim produbljivanjem i umnažanjem perspektiva. Sugerirani smjer čitanja dao je najzanimljivije rezultate kasnije, u istraživanjima gdje se strukturalistička analiza usmjerava na pronalaženje zajedničke filozofijske poetike Nabokovljevih djela, njihove dubine i smisla ili ”estetičke kozmologije”. Kako kaže D. Barton Johnson u svojoj knjizi, svaki Nabokovljev roman sadrži najmanje dva svijeta. Njihovo je postojanje odgovorno (u formalnom smislu) za mnoga obilježja romana. Istančana mreža korespondencija što zahvaća svijet gdje žive književni likovi, predstavlja nesavršeno zrcaljenje događaja iz njemu nadređena svijeta. Štoviše, ako se Nabokovljeva ”fikcionalna kozmologija”, tvrdi istraživač, poveže s njegovom (pretpostavljenom) personalnom kozmologijom, pronaći ćemo beskrajnu sukcesiju svjetova: fikcionalni svijet nalazi se u svijetu autorske persone, koji teži svijetu svojeg autora (”stvarnog autora”, s našeg gledišta), on pak stoji u istom odnosu prema svijetu svojeg autora i tako ad infinitum: svjetovi su u beskonačnom nizu regresije... Upravo u tom smislu može se interpretirati i roman Blijedi oganj koji je za čitatelje bio uvijek jednim od najzagonetnijih Nabokovljevih djela.
U romanu je sadržano nekoliko razina stvarnosti i čitatelj treba odgonetnuti koji je od njih istinit. Odgovor ovisi o tome koga ćemo od likova shvatiti kao pripovjedača. Svojim oblikom roman parodira učenost akademskih izdanja književnih klasika (on sadrži predgovor, dugu pjesmu, niz urednikovih komentara koji svojim opsegom daleko nadmašuju pjesmu i, na koncu indeks). Nastao je, uostalom, nakon Nabokovljeva akribičnog pothvata: dviju knjiga prijevoda i komentara Puškinova Jevgenija Onjegina. Fabula Blijedog ognja uzeta sama po sebi nudi dvije osnovne moguće interpretacije događaja. Možemo krenuti od priče Charlesa Kinbotea ili Charlesa Voljenog, posljednjega kralja Zemble koji incognito predaje na američkom Wordsmith Collegeu. U njegovu susjedstvu stanuje sveučilišni kolega, pjesnik John Shade. Kinbote živi u smrtnom strahu od atentata revolucionara koji ga svrgoše sa prijestolja u Zembli. Premda ne želi otkriti svoj identitet, ipak nagovara Shadea da napiše epsku pjesmu koja bi proslavila dane njegova kraljevanja u Zembli. John Shade, međutim, upravo piše jednu drugu pjesmu ali zasnovanu na vlastitim razmišljanjima o značenju umjetnosti, o svojem životu i smrti. Na dan dovršenja pjesme neki stranac, Jack Grey (alias Jacques d’Argus) pojavljuje se na tratini pred Kinboteovom kućom i ustrijeli pjesnika Shadea. Kinbote (koji još uvijek misli kako je u Shadeovoj pjesmi proslavljen njegov, Kinboteov život), povjeruje kako je hitac bio namijenjen njemu, grabi rukopis i bježi iz grada kako bi pjesmu što prije uspio objaviti. Međutim, pročitavši napokon pjesmu, on se uplaši da je njezina osnovna tema odviše uvijena (zbog lošeg utjecaja što ga je na pjesnika imala njegova žena) – i piše opsežne komentare kako bi budućim čitateljima protumačio ”stvarno” značenje pjesme i uputio ih u povijesni kontekst djela: historiju vlastite vladavine i oko 250 godina svojega kraljevstva. Podjednako je plauzibilno i drugačije čitanje: Kinbote živi u iznajmljenoj kući a ona pripada stanovitom sucu Goldsworthu koji, slučajno, nalikuje svojem susjedu, pjesniku Shadeu. Čini se kako se sudac jednom davnom presudom zamjerio stanovitom opasnom manijaku, ”nalik Jacquesu d’Argusu”, i sad manijak, umakavši iz umobolnice za potencijalne ubojice, dolazi da se osveti sucu a, zabunom, ubija pjesnika. Takvo čitanje romana (koje se može potvrditi i mnogim detaljima iz Uvoda i Komentara) upućuje na Kinbotea kao luđaka opsjednuta fiksnom idejom o svojoj tobožnjoj kraljevskoj prošlosti i opasnošću od osvete zemblanskih političkih protivnika. Pomno čitanje romana otkrit će napokon stvarni identitet naratora (i pravi smisao događaja) tek retrospektivnom analizom uz pomoć Indeksa uz osnovni tekst. Narator je, zapravo, stanoviti V. Botkin, ”američki učenjak ruskog podrijetla” – čije ime predstavlja komplicirani dvojezični anagram triju imena osoba, tj. likova čitatelju sumnjivih za ubojstvo jer je Botkin zapravo utrojena osoba, shizofreničar. A nije slučajno, dakako, što njegovo ime skriva i anagramatsku aluziju na ime nadređenog mu autora teksta – V. Nabokova!
Kao roman Lolita predstavlja parodičnu ”ispovijest velikog grješnika” (tip ispovijesti koje dugujemo sv. Augustinu, de Sadeu, Rousseauu, Stavroginu i srodnim mu junacima Dostojevskog). U slučaju Lolite riječ je o postarijem zavodniku maloljetne djevojke, optuženu za ubojstvo suparnika. Optuženik očekuje suđenje u zatvorskoj ćeliji i piše svoj tekst obraćajući se poroti. Nakon njegove smrti (od srčanog udara), i nakon smrti Lolite, tobožnji izdavač, stanoviti John Ray, Jr., Ph. D., publicira Humbertove zapise sa svojim predgovorom gdje, među ostalim, objašnjava budućem čitatelju kako se ”afrodizijački” aspekti djela ne smiju čitati drugačije nego kao neizbježni dio iskrene ispovijedi autora u razdoblju njegova dubokog kajanja i ”moralne apoteoze”. Zapisi protagonista, Humberta Humberta, pisani su, dakle, s vremenskim pogledom unatrag, i hine kako će čitatelju dati uvid u kronologiju događaja što su doveli do ubojstva. Kao narator, međutim, Humbert je posve nepouzdan (on je, uostalom, višekratno liječeni psihopat), njegov prikaz događaja, napose onih u vezi s njegovim suparnikom – dvojnikom Quiltijem, zapravo dovodi u pitanje njihov status kao događaja koji su se stvarno odigrali u njegovu životu. Također, izvanredno promišljena mreža koincidencija u koju su, prema njegovu iskazu, osobe uhvaćene, ne može biti providencijalne prirode, kako bi narator htio, nego je ona plod artističke svijesti koja ravna naracijom – tobože ravnanom tek željom za iskrenim ljudskim priznanjem pred moralnim sucima. Svega toga pažljiv čitatelj postaje svjestan tek kad je već prešao dugi put s pripovjedačem, od njegove evropske životne pretpripovijesti do njegova konačnog pokušaja da se riješi muka svoje patološke žudnje prema nedoraslim djevojčicama – fiksacije za doživljaj prve, nerealizirane ljubavi.
Kako bi bio bliže Loliti, predmetu svoje strasti, Humbert, sredovječni emigrant iz Evrope, sofisticirani intelektualac, ženi se njezinom majkom, provincijskom domaćicom iz zabitnog američkog gradića. Nakon njezine smrti, poočim odvodi Lolitu, prerano sazrelu tinejdžerku, na višegodišnje lutanje; zavodi je, sakriva je po motelima i iznuđuje njezinu ljubav kupujući njezinu šutnju i popustljivost poklonima. Ne može je ipak iskorištavati nesmetano – Lolita se u svojoj pobuni veže s Quiltijem, filmskim režiserom, tipom još izopačenijim od Humberta, koji par uporno prati, te napokon Lolita uspije pobjeći s njim. Protagonist Lolitu ponovno pronalazi tek nakon nekoliko godina – ona je već ocvala, poružnjela, tada već i trudna, žena nekoga malog mehaničara kojega voli i s kojime želi zaboraviti svoju prošlost. U trenutku njihova susreta Humbert shvaća da se zauvijek riješio svoje patološke erotičke opsesije – on je voli i u toj njezinoj neprivlačnoj transformaciji. Osigurava budućnost Loliti i njezinu siromašku, i odlazi da bi se nakon osvete Quiltiju, svojem alter-egu, predao policiji i sudu.
Ogoljena shema fabule Lolite ne može, dakako, pružiti pravi uvid u strukturu tako polivalentna djela. Ne samo što sama tematsko-fabularna okosnica pruža mogućnost za razna komplementarna čitanja romana – o čemu svjedoče brojne postojeće interpretacije – nego ni ostale razine djela, kao ishodišna motrišta kritičara, ne ostavljaju sliku o Loliti u stanju statičkog, konačnog rješenja. Kao i u ranijim Nabokovljevim romanima, djelo komunicira s čitateljem na nekoliko razina. Tako Lolita može funkcionirati u kodu zabavnog štiva, premda će prosječno obrazovan čitatelj, usmjeren na kôd pornografskog ili erotičkog romana – koji se nadaje kao početni sloj – u njemu naći ipak premalo stranica po svojem ukusu. Idealna čitatelja ovaj roman traži u krugu vrlo obrazovanih (ili onih koji bi takvima htjeli postati!), dakle, onih koji su u stanju uživati u istančanosti književne i jezičke igre; ovo djelo traži čitatelja upućena i zainteresirana ne samo za povijest književnog umijeća, nego i za istraživanje njegovih novih mogućnosti.
Roman je, naime, izrazito metaliteraran i autorefleksivan (jer djelo, premda prikriveno, raspravlja o sebi samom i o umjetničkom diskursu uopće); on je i izrazito interliteraran (vlastitu literarnost upravo aleksandrijski osvjetljava kao mnogostranu prizmu što zrcali aspekte već postojeće književne i kulturologijske stvarnosti). Dakako, ti nezaobilazni slojevi romana realistički su motivirani samom osobnošću pripovjedača – poliglota i erudita, premda psihopata. Da bi donekle opravdao svoju izopačenost, preobraćeni će Humbert pribjeći duhovitim ekskursima u povijest literarnih odraza vlastitoga poroka, od antike do najsuvremenije književnosti. Mijenjat će svoj ton, jezičke i stilske maske, ovisno o ulozi na koju ga navede trenutna literarna reminiscencija. Kad treba, bit će Dante (Lolita je postala Bee ili Beatrice), Proust (koji se obraća Loliti kao Dolores Disparu), Poe (Lolita je Vee ili Virginia Clemm, još češće Annabel Lee), Faust (Lolita je Gretchen) itd...
Ada je opsegom najdulji Nabokovljev roman. Osnovna zbivanja odvijaju se krajem 19. i početkom 20. st. u svijetu zvanom Antiterra i Daemonia – geografski, on je nalik poznatom nam svijetu ali mu je povijest prilično različita. Područje Rusije zauzeli su, naime, Tatari, Amerika je naseljena ruskim, engleskim i francuskim kolonistima. Terra je, naprotiv, neko astralno područje u koje vjeruju samo poremećeni umom na Antiterri. Svugdje nailazimo na hibridizirane oblike poznatih nacionalnih kultura, literarnih tradicija i jezika (dominiraju ruski, engleski i francuski!). Postupak sučeljavanja i amalgamiranja fikcionalnih antisvijetova omogućava tako autoru da demonstrira pred čitateljem raskošnu igru vlastitom erudicijom i verbalnom pirotehnikom.
Protagonisti su brat i sestra, Ada i Van (čiji inicijali se odražavaju jedan u drugom, kao i oni sami – savršeni ljubavnici, komplementarni dijelovi cjeline). Osnovni je motiv incest koji se u romanu tretira kao igra zadanom temom na nekoliko razina. Autor, dakako, ne propušta mogućnost da motiv incesta obradi interliterarno, pogotovu s obzirom na evropski romantizam, pa zbivanja u životu junaka i junakinje osvjetljava i pozivanjem na literarnu tradiciju djela kao što su to Chateaubriandova René, Mémoires d’Outre Tombe; Byronova The Bride of Abydos, Manfred, Cain. Zastupljena je i ruska književna tradicija, jer Nabokov ne zazire od ”incestuoznih primisli” u čitanju Puškina (XIV. strofa Jevgenija Onjegina) i Tolstoja (Ana Karenjina, Rat i mir). Kao što znamo, motiv je bio prisutan i u tradiciji njemačke kulture (najstarija je iskorištena u libretima Wagnerovih opera!), a osobito se proširio u trivijalnom romanu dvadesetih godina. Čini se da je jedan od njih (Leonhard Frank, Bruder und Schwester) odigrao značajnu ulogu u genezi Ade – premda se na taj roman nigdje u Adi ne aludira. Ne mislimo samo na frapantne sličnosti između dvaju romana nego, nadasve, na činjenicu da se razgranata fabula romana gradi ipak prema načelima senzacionalne, masovne književnosti. Unatoč svojoj izrazitoj literarnosti i naglašenoj artificijelnosti, zbivanja Ade su vrlo nalik zbivanjima iz neke mamutske televizijske serije poput Dinastije!
Taj je Nabokovljev roman bogat duhovitim, inventivnim igrama jezikom i smislom; često, međutim, njihova barokna bujnost šteti skladu jer postaje sama sebi svrhom. Roman je naime pisan i kao neka vrst parodije na obiteljsku sagu. Povijest obitelji Zemski i Veen prati se u toku pet pokoljenja, čitatelj dobiva priliku da se orijentira i s pomoću grafičkoga prikaza stabla njihove obitelji – on ga, međutim, lažno usmjerava, jer prikazuje službenu verziju obiteljske genealogije dok su u stvarnosti obitelji odavno povezane pomno prikrivanim posljedicama incestuoznih veza. Fabula tako pokreće i postupnost otkrivanja skandaloznih tajni. Posljednjoj generaciji, Vanu, Adi i Lucetti, također je suđeno da ne izbjegnu incest. U početku romana pretpostavlja se kako je Van – sin Demona Veena i njegove supruge, duševno poremećene Aque Durmanov, dok su Ada i njezina sestra Lucette – djeca Danijela Veena, očeva rođaka i njegove žene, glumice Marine Durmanov, Aquenine sestre blizanke. Ali – ne lezi vraže – ispostavlja se kako su Ada i Van pravi brat i sestra (djeca Demona i Marine), dok im je Lucette, Danijelovo dijete – polusestra. Dok čitatelj uspije otkriti stupanj njihova krvnog srodstva oni su već odavno u strastvenom ljubavnom trokutu (zapravo su prirodu svojeg srodstva Ada i Veen otkrili u dobi od 12 i 14 godina, pretražujući obiteljske papire u potkrovlju Ardis Halla). Peripetije u razvoju njihovih erotičkih odnosa pokretat će romaneskna zbivanja sve do pozne dobi protagonista, kad se napokon Van i Ada smiruju u skladnoj zajednici. Tragajući za prikrivenim značenjima romana, američki interpretatori stigli su i do najuniverzalnijeg – incest bi imao biti metaforom, slikom dubinske prirode Nabokovljeve umjetnosti – gdje su njegovi jezici i pripadne im kulture u odnosu interakcije srodnika što podsjeća na incest. Antropološki pogled na incest prisutan je, dakako, u romanu (tabuizirana situacija pokreće zaplet), mitologijski također (arhetipska potreba za ponovnim spajanjem u nekad narušenu cjelinu); međutim, kažu oni, sve to ne iscrpljuje značaj motiva za smisao djela. George Steiner je, naime, svojedobno ukazao na mogućnost da se o višejezičkim piscima, poput Samuela Becketta, Jorgea Borgesa i Vladimira Nabokova, misli kao o piscima čiji se stil formira, u prvom redu, na činjenici filtriranja jednog jezika kroz gramatički i kulturalni svjetonazor inherentan drugom. Pisci toga tipa, misli on, pišu na bilo kojem od svojih jezika nešto poput meta-prijevoda s onoga drugog jezika. Zbog toga se i mnogo toga u Nabokovljevim djelima može čitati kao ”meditacija – lirska, ironična, tehnička, parodička, – o prirodi ljudskog jezika, o zagonetnoj koegzistenciji različitih, lingvistički generiranih viđenja svijeta, i o dubini podzemnog toka koji prati i ponekad spaja množinu različitih jezika”. Dakle, interakcija gramatičkih i leksičkih sustava triju jezika blizanca, neotuđivih dijelova autorove svijesti još od djetinjstva, pronalazi za sebe autorefleksivnu sliku u fenomenu incesta kao metafori.
Svoj kraći roman Prozirnost stvari (Transparent things, 1973.) Nabokov je počeo pisati koncem listopada 1969., nakon knjižarskog uspjeha Ade. To je doba godine kad se izabire dobitnik Nobelove nagrade za književnost. Uspjeh Ade ponukao je kritičara New York Timesa da napiše – ”Ako Nabokov napokon ne dobije Nobelovu nagradu, bit će to samo zato što ga ona ne zaslužuje”. Nije ju dobio ni ovaj put, premda se ime Nabokova od početka 60-ih često spominjalo među kandidatima. Kada je Solženjicin primio nagradu 1970., napisao je Vladimiru Nabokovu pismo gdje ističe kako njega smatra zaslužnijim, i osobno ga je nominirao za sljedeću godinu. Međutim, pokazalo se da Nabokov nagradu nije nikad primio, uostalom kao ni mnogi od najvećih književnika 20. stoljeća (Čehov, Joyce, Proust, Kafka etc.)
Prozirnost stvari na neki način predstavlja obratni smjer klatna nakon Ade – karakterom svojeg protagonista, mjestom zbivanja, zapletom. Ipak i ovaj roman postavlja pred čitatelja zahtjeve svojstvene kasnom, ”postmodernističkom” Nabokovu. U tehničkom pogledu Prozirnost stvari duguje svoju neobičnost neidentificiranim, ”začudnim” točkama gledišta koja se pojavljuju povremeno u pripovjedanju, a za koje pažljiv čitatelj može ustanoviti da pripadaju već umrlim osobama. Tako zagonetni početak i završetak romana predstavlja riječi već preminulog pisca R, osobe bliske protagonistu. A protagonist je još jedan u nizu Nabokovljevih ”gubitnika” – nerealiziranih umjetnika – Hugh Person, korektor po struci, Amerikanac nastanjen u Švicarskoj. On se ženi Armandom, voli je duboko, unatoč njezinoj duševnoj hladnoći, te je nehotice ubije, nakon jedne jedine zajedničke zime. Pokušava oživjeti uspomene na Armandu posjetom hotelu gdje su proveli zadnju noć zajedno ali se za njegova posjeta hotel zapali i u požaru završi njegov kratki i nesretni život.
I Nabokovljev zadnji roman, Pogledaj harlekine! smisaono je složeniji nego što se to na prvi pogled čini. Ipak, osobit užitak pružit će taj roman, prije svih, pasioniranom nabokovijancu upućenu u sve prethodne romane. U svojemu zadnjem romanu, naime, Nabokov se ironično poigrava svima svojima prijašnjim tekstovima objavljenim u ruskoj i engleskoj fazi, kao i činjenicama vlastite biografije. Sam roman je neka vrst parodične autobiografije – pripovjedač je ostarjeli anglo-ruski pisac Vadim Vadimovich N. Naracija teče od trenutka kad se pripovjedač uspije čudesno oporaviti od neobjašnjiva napada paralize; on se, nadalje, koncentrira na rekapitulaciju svoje autobiografije podrobnim osvrtom na svoje romane (šest na ruskom, šest na engleskom), na svoje (četiri) žene, i na Dementiu, ljubavnicu ili Muzu. Slijedeći dakle Muzu, Vadim čitatelju pruža uvid u duhovito mistificiranu i vrlo zabavnu sliku stvarnosti koju, priznaje, osjeća kao iskrivljeni, nejasni odraz ili sjenu neke druge stvarnosti. Priviđa mu se, naime, da su njegova djela (na primjer, Camera Lucida, Pawn Takes Queen, The Dare) samo sjenke nekih drugih, djela, daleko vrednijih, i da je on osobno sjenkom stanovitog Vladimira Vladimirovicha, stanovnika nekoga drugog, transcendentnog svijeta. Vadim Vadimovich kao svoju glavnu slabost priznaje nesposobnost da mentalno zamisli kategorije lijevog i desnog kao reverzibilne u stvarnosti, što interpretaciju unutarnje teme romana kao filozofskog paradoksa izravno upućuje na probleme fizike i matematike. Ovdje se Nabokov, naime, izravno oslanja na djela matematičara Gardinera, The Ambidextrous Universe, na tragu Leibnizovih i Kantovih postavki, i The Mirror Asymetry and Time – Riversed Worlds – čega ćemo tragove uočiti već u Adi, u dugogodišnjem Vanovom radu na filozofskom traktatu o prirodi vremena i prostora. U sklopu povijesti književnosti spomenuti je problem bio već dotaknut u znanstveno-fantastičnom djelcu Wellsa The Plattner Story. S književnopovijesnog gledišta, može se, također, zaključiti kako Nabokov opet gradi koncepciju zbilje, tako omiljenu ruskim simbolistima, kao binarnu opoziciju između dvaju svijetova, ”stvarnog” i ”transcendentnog”, samo što se u slučaju njegova zadnjeg romana zbivanja odvijaju, kao u zrcalu s ambidekstralnom promjenom, između položaja prostorno ”stvarnog” i ”transcendentnog”. Nameće se naravno i usporedba s Carrollom, književnikom-matematičarom kojega je mladi Nabokov toliko cijenio (i prevodio) – a svaki će autor ipak u stalnosti svojih uzora potvrditi ne samo zakonitost u smjeni stilskih formacija, nego i činjenicu individualnog izbora u bogatstvu ponuđenih tradicija.
Utjecaj Nabokova na suvremenu američku književnost bio je izuzetno jak, a treba reći da su u tome odigrali svoju ulogu i njegovi ruski romani (u engleskom prijevodu) paralelno s njegovim američkim romanima. Utjecaj se očitovao u prvom redu na području novije američke proze. Aspekti Nabokovljeva stila koji su se najviše dojmili mladih američkih pripovjedača bili su artistički odnos prema jeziku i ambivalentnost autorskog tona, onaj karakteristično nabokovljevski amalgam lirskog s ”crnohumornim”, ironičnim odnosom prema stvarnosti.
Tako, na primjer, Julian Moynahan u svojoj studiji o Nabokovu (objavljenoj u zborniku Seven American Literary Stylists from Poe to Mailer, 1973.) tvrdi: ”... kad se bude pisala kritička povijest američkog romana šezdesetih i sedamdesetih, prisutnost i utjecaj Lolite u toj će povijesti imati središnje mjesto. Lolita je zadala konačan ’udarac iz milosti’ naturalizmu američke proze. Što je još važnije, ona je nadahnula novo pokoljenje pisaca da se suoče i sukobe s drastičnom i fantastičom realnošću američkog života uz pomoć odvažne i žestoke imaginacije. Naši najzanimljiviji pisci, od Bartha do Burroughsa, od Thomasa Bergera do Thomasa Pynchona, duguju više Nabokovu, napose Nabokovu kao autoru Lolite, nego bilo kojem predstavniku suvremene književnosti, američke ili strane”.
Magdalena Medarić

Zabilješke
1 moj dragi tatica
2 Jadnici (roman V. Hugoa)
3 Ljudska ljepota
4 hladan napitak od čokolade
5 ”dražesno i podlo dijete” (tobožnji citat)
6 kostim
7 provijanje, izvijanje
8 sto
9 Što možemo!
10 darak
11 osamnaest
12 Da, to nije lijepo.
13 Bio je lukav onaj koji je izmislio taj štos.
14 Lijepo je od tebe što mi to kažeš.
15 prije nego što legnemo
16 Kupit ću si čarape!
17 Pogledajte samo ovu lijepu crnku!
18 svoj novac
19 juha od mesa
20 kao curica
21 Ali tko je on?
22 roman Romaina Rollanda
23 Oprostite, molim... smijem li...
24 gospodin doktor
25 zeleno voće
26 mrzovoljno uživanje (lat.)
27 ne pokazujte svoje noge
28 u dokolici
29 pravi izraz
30 Ta siva, tako blaga jutra...
31 Samo naprijed, naprijed!
32 Oprosti, mama.
33 Berta Velika Noga (majka Karla Velikog)
34 ama baš ništa
35 moj dragi, dragi gospodine
36 odlazite (nepravilno francuski)
37 dragi moj
38 noćni strah (lat.)
39 velika i teška kazna (franc.)
40 kakve li riječi!
41 kakve li riječi!
42 samo ja odlučujem
43 E, bogme, ni govora.
44 s podočnjacima
45 I onda?
46 Je li to sve?
47 Napokon sami.
48 veliki trenutak (franc.)
49 sigurno je sigurno (njem.)
50 štono se kaže
51 među nama rečeno
52 pomirit na francuski
53 Mala spavačica ili smiješni ljubavnik (naslov gravire)
54 mala (njem.)
55 grimase (franc.)
56 slučajno obnaženje
57 Draga moja Dolores!
58 kao što vi itekako dobro znate, mila moja
59 to ti je sve
60 ono što se naziva ”Dixieland” (vulgarni nadimak južnih država u SAD-u)
61 izlet, šetnja
62 razlog postojanja
63 Iz čista mira
64 lice kao stvoreno za ćuškanje
65 kako krišom baca pogled
66 Ali kud sam ja zabrazdio!
67 izgubljena pogleda
68 po jedan crnomanjast balavac
69 da se grči
70 nespretan anđeo
71 gospodin vrlo pristojne vanjštine
72 u naponu snage
73 još krepak starac (”zelen”)
74 imati stalno prebivalište ili namještenje
75 curičak (njem.)
76 ljubitelj nedoličnih prizora
77 moje sklonosti
78 da, zgodni su
79 Uzmite jednu krušku. Moja susjeda preko puta daje mi ih više nego što ih mogu pojesti.
80 Gospođa Taylor upravo mi je poklonila ove georgine, lijepo cvijeće koje ja ne trpim.
81 Šah!
82 A vaše kćerčice, jesu li dobro?
83 u jednu prljavu aferu
84 ne pokazujte svoje noge
85 Venera vrućice (febrilna Venera) (lat.)
86 Siroti moj prijatelju, nisam vas više nikad poslije vidio i, premda nema mnogo nade da ćete vidjeti moju knjigu, dopustite mi da vam kažem da vam najsrdačnije stežem ruku i da vas sve moje kćerčice pozdravljaju.
87 hineći pomalo kajanje hineći pomalo kajanje
88 telefonski aparat (lat.)
89 Oduvijek sam se divio ozmondskom djelu velikog Dublinca (aluzija na Jamesa Joycea).
90 Jesmo li se dogovorili?
91 Dogovoreno.
92 kojem se nije žurilo
93 doseljeni gorštak (franc.)
94 Tigar iz Goldsmithove poeme (lat.)
95 malaksao od ljubavne žudnje
96 prijestup
97 Ne zaboravi reći svom ljubavniku, Chiméno, Kako je jezero lijepo jer treba da te odvede tamo.
98 sarkastičan smijeh
99 držak štapa
100 malodobne balerine
101 Ma fiancée – moja zaručnica.
102 budimo logični
103 Sjedinjene Države
104 Vilenjak (vilinski kralj)
105 križanje u plesu
106 Mislio sam da je to račun, a ne ljubavno pismo.
107 Zdravo, mala!
108 Zar me više ne voliš, Carmen moja?
109 lijepa gospa sva u plavom
110 negdje
111 plava lađa
112 pijana ptica
113 momak, dečko
114 Iščezla Dolores
115 Kako je to sve bilo daleko!
116 A ja koji sam ti ponudio svoj genij...
117 Zeleno sunce
118 Neku večer sam legao, prehlađen od operne arije: /Njen napukli glas – lud je tko vjeruje! /Kula snijeg, dekoracija se ruši, Lolito! / Lolito, što sam uradio od tvog života?
119 sjećanje, sjećanje, što hoćeš od mene?
120 ”Mala nimfa što čuči” (naslov gravire)
121 Brate! (njem.)
122 Moji prozori!
123 Znate li da je moja mala, kad joj je bilo deset godina, bila luda za vama?
124 svršetak (lat.)
125 strogo zabranjeno (njem.)
126 moj veliki blistavi grijeh
127 Promijenimo život, Carmen moja, pođimo živjeti nekamo gdje se nikad nećemo rastati.
128 Carmen, hoćeš li poći sa mnom?
129 miraz
130 moj darak
131 Carmencita, priupitah je...
132 Ali sam te volio, volio!
133 tisuću grimasa
134 Probudite se, Tropmane, vrijeme je da umrete!
135 Ja sam gospodin Brewster.
136 Život puti
137 Žena je žena, ali Kaplar (Caporal) je vrsta cigareta.
138 Sad ste u lijepom sosu, stari moj!
139 budimo razumni