Vladimir Nabokov

First topic message reminder :



Predgovor
”Lolita ili Ispovijed udovca bijele rase”, tako je glasio dvostruki naslov čudnog teksta koji je došao u ruke autoru ove napomene. Sam je ”Humbert Humbert” umro u zatvoru od srčanog infarkta, na dan 16. studenoga 1952., nekoliko dana prije početka sudskog procesa. Njegov branitelj, moj rođak i dobri prijatelj Clarence Clark (koji je sad član Odvjetničke komore okruga Columbia), zamolio me je da pregledam i ispravim rukopis, jer je taj klijent ovlastio u svojoj oporuci moga dičnog bratića da poduzme sve mjere koje bude smatrao potrebnima da pripremi Lolitu za tisak. Možda je na odluku gospodina Clarka utjecala činjenica što je urednik kojeg je izabrao bio netom nagrađen Polingovom nagradom za svoje skromno djelo (Može li se suosjećati s osjećajima?), u kojem se raspravlja o nekim patološkim stanjima i nastranostima.
Moj je zadatak bio jednostavniji nego što smo i on i ja mislili. Izuzmu li se ispravke očitih pogrešaka i brižljivo uklanjanje nekih tvrdokornih pojedinosti koje su se, unatoč nastojanjima sama H. H., još održale u tekstu kao putokazi i spomenici (upućujući na mjesta i ljude koje je iz pristojnosti trebalo prešutjeti, a iz čovjekoljublja poštedjeti), može se smatrati da su ovi značajni zapisi ostali netaknuti. Autor je sam izmislio svoj čudnovati pseudonim; i razumije se samo po sebi da se ta krinka – kroz koju kao da se krijese dva hipnotička oka – nije smjela, po želji njena nosioca, skinuti. ”Haze” se samo rimuje s pravim junakinjim prezimenom, ali je njeno ime suviše duboko utkano u tkivo knjige da bi se moglo zamijeniti; uostalom (kao što će se čitalac sam uvjeriti), to nije bilo ni potrebno. Znatiželjnici mogu naći podatke o ubojstvu, koje je počinio ”H. H.” u novinama iz rujna i listopada 1952. godine; razlozi i cilj toga ubojstva ostali bi i dalje tajna da nisu ovi memoari dospjeli na svjetlo moje stolne svjetiljke.
Za volju staromodnim čitaocima koji se zanimaju za daljnju sudbinu ”prototipova” onkraj ”istinite pripovijesti”, mogu navesti nekoliko podataka koje mi je dao gospodin ”Windmuller” iz ”Ramsdalea”, koji nije želio da se spominje njegovo ime kako ne bi ”dugačka sjena tog žalosnog i prljavog slučaja” doprla i do gradića u kojem on ima čast živjeti. Njegova je kći ”Louise” sad na drugoj godini studija. ”Mona Dahl” studira na sveučilištu u Parizu. ”Rita” se nedavno udala za vlasnika nekog hotela u Floridi. Žena ”Richarda Schillera” umrla je pri porodu rodivši mrtvu djevojčicu, na Božić 1952. godine, u Gray Staru, dalekom mjestu na sjeverozapadu. Gospođa Vivian Damor-Blok (Damor po glumačkoj karijeri, a Blok po jednom od prvih muževa) napisala je biografiju svoga bivšeg druga pod kalamburskim naslovom Kumir moj koja treba uskoro izići iz tiska; kritičari koji su već pročitali knjigu u rukopisu tvrde da je to njena najbolja knjiga. Čuvari groblja koja su spomenuta u memoarima ”H. H.” nisu javili da je tko ustao iz groba.
Ako se Lolita gleda naprosto kao roman, situacije i osjećaji koji su opisani u njoj ostali bi nejasni i ogorčili bi čitaoca kad bi se izblijedili s pomoću tričavih okolišanja. U cijelom se djelu, doduše, ne može naći ni jedna jedina nepristojna riječ; štoviše, neotesan filistar, kojeg su suvremeni običaji naučili da mu se nimalo ne gade brojne prostačke riječi u najobičnijim američkim i engleskim romanima, zgranut će se kad ih ne nađe u Lolili. A kad bi redaktor, da umiri toga paradoksalnog licemjera, pokušao ublažiti ili izbaciti te prizore koji se nekim ljudima mogu učiniti ”sablažnjivim” (vidi historijsku odluku poštovanog suca Johna Woolseyja od 6. prosinca 1933. godine o jednoj drugoj, kudikamo slobodnijoj knjizi), valjalo bi posve odustati od objelodanjivanja Lolite, jer su baš ti prizori, koje bi dokoni bestidnik mogao proglasiti proizvoljnom putenošću, zapravo prijeko potrebni toku tragične pripovijesti koja neprestano teži za nečim što se može nazvati samo moralnom apoteozom. Cinik će reći da za tim ide i profesionalni pornograf, ali će erudit na to uzvratiti da se strastvena ispovijed ”H. H.” svodi na buru u čaši vode, da svake godine najmanje 12% odraslih Amerikanaca muškog spola – po skromnom proračunu, ako je vjerovati dr. Blanche Schwarzmann (usmeno priopćenje) – proživljava ono isto što ”H. H.” tako očajnički opisuje; i, da je naš ludi memoarist otišao onog kobnog ljeta 1947. godine mjerodavnu psihopatologu, ne bi se bila dogodila nikakva nesreća. Sve je to istina – ali tada ne bi bilo ni ove knjige.
Neka se oprosti ovom komentatoru što će još jednom ponoviti ono što je već višeput ustvrdio u svojim djelima i predavanjima, a to je da je ”nedolično” počesto isto što i ”neuobičajeno”. Veliko umjetničko djelo uvijek je izvorno; ono mora samom svojom naravi potresti i zaprepastiti, to jest ”šokirati”. Ja nemam namjere da veličam gospodina ”H. H.-a”. Nema sumnje da je on kukavan, da je nepošten, da može poslužiti kao sjajan primjer moralne nakaze, da su u njemu udružene okrutnost i obijest koje možda svjedoče o veoma dubokoj patnji, ali ne bude naklonost prema njemu. Njegovo je čudaštvo, naravno, nespretno. Mnoge su njegove napomene o stanovnicima i prirodi Amerike smiješne. Očajnička iskrenost koja izbija iz njegove ispovijedi nipošto ga ne oslobađa odgovornosti za njegovu đavolsku prepredenost. On nije normalan. On nije džentlmen. Ali, kako čarobno njegove gusle bude u nama nježnu samilost prema Loliti i ne daju nam da ostavimo tu knjigu, iako nam se njen autor gadi!
Kao opis kliničkog slučaja, Lolita će svakako ostati jedno od klasičnih djela na području psihijatrije, i može se slobodno ustvrditi da će se za desetak godina izraz ”nimfica” naći u rječnicima i novinama. Kao umjetničko djelo, Lolita daleko prelazi granice pokajničke ispovijedi; ali moramo priznati da je kudikamo važnije od njena naučnog značenja i umjetničke vrijednosti njeno moralno djelovanje na ozbiljna čitaoca, jer ta mučna analiza pojedinačnog slučaja sadrži i opću pouku. Zanemarena djevojčica, samoživa majka i manijak zadihan od pohote nisu samo slikovite ličnosti jedne jedinstvene pripovijesti; oni nas uz to upozoravaju na opasnost skretanja; pokazuju kakve nas nevolje mogu snaći. Lolita bi nas sve – roditelje, socijalne radnike, pedagoge – morala ponukati da budemo još budniji i pronicaviji u odgajanju zdravijeg naraštaja u jednom pouzdanijem svijetu.

Dne 5. kolovoza 1955.
John Ray, dr. phil.

6.
A sad riječ-dvije o Gastonu Godinu. Meni je njegovo društvo godilo – ili mi bar nije smetalo – zato što su se iz njegove široke prilike širile zrake potpune sigurnosti koje su sa svih strana obavijale moju tajnu. To ne znači da je on znao za nju; ja nisam imao posebnih razloga da mu se povjerim, a on je bio odviše egocentričan i rastresen da bi zapazio ili naslutio bilo što što bi ga moglo potaknuti da me otvoreno pita, a mene da mu isto tako otvoreno odgovorim. On je lijepo govorio o meni pred stanovnicima Beardsleyja, on je bio moj dobri glasnik. Da je doznao za mes goûts77, njega bi to zanimalo samo utoliko ukoliko bi rasvijetlilo moje jednostavno držanje prema njemu, držanje u kojem nije bilo ni traga uljudnoj usiljenosti ni bilo kakva ciljanja na raskalašenost; jer je on, unatoč bezbojnu umu i maglovitu sjećanju, možda slutio da ja znam o njemu više nego građani Beardsleyja. On je bio podbuhao, mlitav, sjetan neženja koji se sužavao prema vrhu, gdje se završavao uskim ramenima nejednake visine i kruškolikom glavom, s glatko začešljanom kosom na jednoj strani i samo s ostacima crnih ravnih pramenova na drugoj. Donji mu je dio tijela bio golem, a kretao se na fenomenalno debelim nogama, smiješno poput oprezna slona. Uvijek je bio odjeven u crno, čak mu je i kravata bila crna; malokad se kupao; govorio je engleski kao u burleski. Ipak, svi su držali da je neobično čaroban, čarobno originalan čovjek! Susjedi su ga mazili; on je znao kako se zovu svi dječaci u njegovoj četvrti (stanovao je nekoliko ulica dalje od mene) i davao im je da mu čiste pločnik ispred kuće, da mu spaljuju opalo lišće iza kuće, da mu nose drva iz drvarnice, pa čak i da mu obavljaju neke obične poslove po kući; hranio ih je francuskim čokoladnim bombonima punjenim ”pravim” likerom, u skrovitom malom saraju koji je bio uredio sebi u podrumu. Tu su visili svakojaki zanimljivi bodeži i pištolji po pljesnivim zidovima ukrašenim sagovima, među zakamufliranim vodovodnim cijevima. Na tavanu je pak imao ”atelje”; naš se dragi šarlatan bavio pomalo i slikarstvom. Kosi zid mansarde prekrio je bio velikim fotografijama zamišljenog Andréa Gidea, Čajkovskog, Normana Douglasa, dvojice drugih znamenitih engleskih pisaca, Nižinskoga (sav bedra i smokvino lišće), Harolda Iksiksa (ljevičara sanjarskih očiju, profesora na nekom koledžu na Srednjem zapadu) i Marcela Prousta. Svi ti jadnici samo što nisu popadali s one nagnute plohe. Osim toga je imao album sa snimkama svih malih Jimova i Jackova iz okolice. Kad sam prelistavao taj album i govorio koješta ljubazno, Gaston je napućivao ionako debele usne i cijedio kreveljeći se sentimentalno: – Oui, ils sont gentils78. Smeđe oči lutale su mu po šarenim, više ili manje umjetničkim predmetima, među kojima su bila i njegova platna (konvencionalno primitivne oči, izrezane gitare, modre bradavice na dojkama, geometrijski uzorci – jednom riječju, sve ”moderno”) i, neodređeno mašući rukama prema nekoj stvari, oslikanoj drvenoj zdjeli ili vazi prošaranoj žilama, govorio je:
– Prenez donc une de ces poires. La bonne dame d’en face m’en offre plus que je n’en peux savourer79.
Ili:
– Mississe Taille Lore vient de me donner ces dahlias, belles fleurs que j’exécre...80
(Sve to sumorno, turobno, puno svjetskog bola...)
Dva-tri puta na tjedan igrao sam s njim šah, a iz očitih razloga više sam volio da igramo kod mene nego kod njega. On je, nalik na kakvo staro oštećeno božanstvo, sjedio držeći tuste ruke na koljenima i gledao u šahovsku ploču kao da gleda u leš. Desetak bi minuta mislio pušući na nos, a onda bi povukao potez nakon kojeg bi izgubio partiju. Ili bi pak dobričina, nakon još duljeg razmišljanja, izustio: – Au roi!81 – režeći polako kao kakvo staro pseto i grgoljeći na kraju tako da bi mu se podvoljak sav zatresao; a onda bi uzvio šiljastim obrvama i duboko uzdahnuo, jer bih ga upozorio da sam ja njemu već dao šah.
S vremena na vrijeme čuo sam, iz svoje radne sobe gdje smo sjedili, kako bosa Lolita vježba balet na golom podu salona ispod nas; ali su Gastonove sposobnosti zapažanja ugodno tupile zbog igre te mu nisu do svijesti dopirali ti bosi ritmovi –jedan-dva, jedan-dva, težina tijela počiva na uspravnoj desnoj nozi, noga gore pa na stranu, jedan-dva, i tek kad bi počela skakati šireći noge u skoku ili savijajući jednu nogu a ispravljajući drugu, i leteći, i dočekujući se na prste – tek tada bi moj natmureni, zemljanoblijedi, dostojanstveni protivnik uzeo trljati glavu ili obraz, baš kao da brka tu daleku lupu s užasnim udarcima koje mu je nanosila moja grozna dama.
Pokatkad bi se moja Lola ušuljala u sobu dok bismo razmišljali nad pločom – i ja sam svagda neobično uživao gledajući kako Gaston, ne odvajajući slonovskih očiju od svojih figura, ceremonijalno ustaje da se rukuje s njom, i kako začas ispušta njene mlitave prstiće i ponovo se zavaljuje u naslonjač, a da je nije ni pogledao, da bi pao glavačke u zamku koju sam mu bio postavio. Jednom, oko Božića, pošto se nismo vidjeli dva tjedna, upitao me je: – Et toutes vos fillettes, elles vont bien?82 – iz čega sam zaključio da je pomnožio moju jedinstvenu Lolitu brojem odjevnih kategorija, koje je načas bio primijetio svojim oborenim mračnim pogledom u toku cijelog niza njenih pojava, u trapericama, u suknji, u hlačicama i u pidžami.
Vrlo se nerado ovoliko zadržavam na jadnom Gastonu (žalosno je pomisliti da je on godinu dana kasnije, na putovanju po Evropi s kojeg se nije nikad vratio, bio upleten dans une sale histoire83 – i to nigdje drugdje nego u Napulju!). Ne bih ga ni spominjao da njegova egzistencija u Beardsleyju nije bila u tako čudnoj opreci s mojim slučajem. On mi je sad potreban radi obrane. Takav je, dakle, bio on, taj posve netalentirani čovjek, prosječan predavač, slab učenjak, kiseo, debeo i prljav, okorjeli muškoljubac koji je iz dna duše prezirao američki način života, koji se pobjednički razmetao svojim neznanjem engleskog jezika i prosperirao u uštirkanoj Novoj Engleskoj, kojeg su mazili postariji ljudi i milovali dječaci – jest, on se dobro zabavljao i sve vukao za nos; a ja...
7.
Sad se nalazim pred neugodnom zadaćom da progovorim o neprijepornom padu Lolitina morala. Kao što je, s jedne strane, njeno sudjelovanje u ljubavnom zanosu koji je budila u meni bilo oduvijek beznačajno, isto tako, s druge strane, nije isprva bilo kod nje ni traga gramzljivosti. Ali sam ja bio slab i nepromišljen i zatravljen svojom gimnazijalkom-nimficom. Dok se sve ljudsko u njoj gubilo, moja strast, moja nježnost, moje muke samo su rasle; i to je ona počela iskorištavati.
Njen je tjedni džeparac, koji sam joj davao pod uvjetom da tri puta na dan izvršava svoje osnovne dužnosti, na početku boravka u Beardsleyju, iznosio dvadeset i jedan cent, a do kraja se popeo na jedan dolar i pet centa, što više nije bilo po jedan cent, nego čak po pet centa za jednu seansu. To je bilo više nego dobro plaćeno ako se uzme u obzir da je djevojčica neprestano dobivala od mene svakojake sitne darove; nikad joj nisam odbio da kuša poslasticu ili da pogleda novi film – ali sam, naravno, smatrao da imam pravo nježno zahtijevati od nje još jedan cjelov, ili čak cio asortiman prekovremenih milovanja, kad sam znao da žarko želi ovo ili ono mladenačko zadovoljstvo. Ipak, nije s njom bilo lako. Suviše je bezvoljno zarađivala svoja tri centa (a poslije petnaest) na dan, a umjela se i grdno cjenkati kad god mi je mogla odbiti čudni, polagani, rajski otrov koji upropaštava život, a bez kojeg nisam mogao živjeti više od nekoliko dana za redom i kojeg se, zbog same biti neizrecive ljubavne čežnje, nisam mogao domoći silom. Dobro poznajući čar i moć svojih mekih usta, ona je iznudila – u toku jedne školske godine! – povećanje nagrade za tu određenu uslugu na tri, pa čak i četiri dolara! O, čitaoče! Nemoj se smijati zamišljajući me kako, prikovan mukom užitka, rigam zvonke novčiće od po deset i dvadeset i pet centa, pa i krupne srebrne dolare, kao što neki zveketav i potpuno pomahnitao aparat grčevito bljuje cijelo bogatstvo; a dotle, nagnuta nad padavičarom, ravnodušna uzročnica tog napadaja pomame čvrsto stišće novac u šaci – koju sam svejedno poslije otvarao snažnim noktima, ako nije uspjela prije toga klisnuti i sakriti gdjegod svoj plijen. I baš kao što sam gotovo svaki drugi dan polagano obilazio školski rajon, izlazio iz automobila i, idući s noge na nogu, zavirivao u mliječne restorane i zagledao se u maglovite aleje prisluškujući djevojački smijeh što se udaljavao između otkucaja mog srca i šuma lišća što je padalo, upravo sam isto tako pretraživao njenu sobu, pregledavao poderane papire u lijepoj košarici za smeće na kojoj bijahu naslikane ruže, i gledao pod jastuk djevičanske postelje koju sam bio netom prostro. Jednom sam našao osam novčanica od po jedan dolar u jednoj njenoj knjizi (s prikladnim naslovom Otok s blagom), a drugi put je jedna pukotina u zidu iza reprodukcije Whistlerove Majke bila puna novčanica – izbrojao sam dvadeset i četiri dolara i nešto sitniša – recimo, sve skupa dvadeset i šest dolara – koje sam mirno uzeo sebi a da joj nisam rekao ni riječi. Sutradan je ona, gledajući me drsko, optužila čestitu gospođu Holigan da je ”obična kradljivica”. Poslije je potvrdila svoj visoki kvocijent inteligencije time što je našla pouzdanije skrovište koje nisam nikad uspio otkriti; ali sam u međuvremenu proveo privrednu reformu i prisilio je da malo-pomalo zarađuje teškim i mučnim radom pravo da sudjeluje u školskom kazališnom programu; jer se nisam toliko bojao da će me upropastiti, koliko da će sakupiti dovoljno novca da pobjegne. Rekao bih da je ta sirota djevojčica divlja pogleda računala da će se sa pedesetak dolara u torbici uspjeti nekako dočepati Broadwaya ili Hollywooda – ili bijedne kuhinje nekog restorana uz cestu (”Traži se konobarica”) u sumornoj prerijskoj državi, gdje puše vjetar i trepću zvijezde nad barama, parama, šarama i žarama, a sve je naokolo smeće, trulež i smrt.

8.
Učinio sam sve što sam mogao, časni sude, da riješim problem ”momka”. Nećete mi vjerovati, ali kunem vam se da sam čak čitao u mjesnim novinama Beardsley Star rubriku ”Za mlade” ne bih li se poučio kako treba da se vladam.
Savjet očevima. Nemojte rastjerivati mlade prijatelje svoje kćeri! Možda je vama malo teško shvatiti da ona sad privlači momke. Za vas je ona još djevojčica. Ali za momke je ona dražesna i zabavna, lijepa i vesela. Sviđa im se. Danas vi sklapate krupne poslove u svojoj direktorskoj sobi, ali ste jučer bili običan srednjoškolac Jim koji je Jani nosio školske knjige. Prisjetite se malo! Zar ne želite da vam kći sad bude sretna što joj se dive momci koji joj se sviđaju? Zar zbilja ne želite da zajednički uživaju u zdravim zabavama?
Zdravim zabavama? Bože moj!
Zašto ne biste primili toga Toma i Johna kao goste u svojoj kući? Zašto ne biste porazgovarali s njima? Razvezali im jezik i nasmijali ih, tako da se osjećaju kao da su kod kuće?
Dobro došao, Tome, u moju javnu kuću!
Ako ona prekrši neka pravila, nemojte dizati dreku pred njenim sudionikom. Neka osjeti težinu vašega nezadovoljstva kad ostane nasamo s vama, i pazite da momci ne pomisle da je ona kći starog ljudoždera!
Ponajprije, stari je ljudožder sastavio dva popisa – onoga što je ”strogo zabranjeno” i onoga što je ”preko volje dopušteno”. Strogo su zabranjeni bili sastanci s momcima – udvoje, ili s kojim drugim parom, ili sa dva para (idući je korak, naravno, masovna orgija). Dopustio sam joj da svraća s prijateljicama u mliječni restoran i da malo poćaska i nasmije se s mladićima koji se tu zateknu dok je čekam malo dalje u automobilu. Rekao sam joj, ako skupina pristojnih dječaka iz privatne muške gimnazije (koja se zvala Butlerova muška akademija) pozove njeno društvo na godišnji ples (pod nadzorom nastavnika i njihovih žena), da sam spreman razmotriti pitanje bi li ona mogla obući svoju prvu plesnu haljinu (prozračnu, ružičastu, u kojoj je trinaestogodišnja ili četrnaestogodišnja djevojčica tankih ruku nalik na flaminga). Osim toga, obećao sam joj da ću prirediti žur na koji će moći pozvati svoje zgodnije prijateljice i pristojnije gimnazijalce s kojima će se dotle upoznati na plesu kod Butlera. Ali sam joj rekao glasno i jasno da neće nikad, nikad, dok god bude pod mojim režimom, smjeti poći ni s jednim balavcem u kino, niti se grliti s njim u autu, niti se sastajati s momcima po žurevima kod svojih prijateljica, niti voditi u mojoj odsutnosti duge telefonske razgovore s kakvim mladićem, čak i ako bude ”samo htjela porazgovarati s njim o njegovim odnosima s jednom mojom prijateljicom”.
Lolitu je obuzimala jarost zbog tih zabrana i ograničenja, nazivala me je šugavom huljom i još gorim izrazima, i ja bih bio na kraju zacijelo izgubio strpljenje da nisam uskoro pojmio, što mi je donijelo slatko olakšanje, da nju toliko ne ljuti što joj oduzimam ovo ili ono zadovoljstvo koliko što joj oduzimam opća prava. Ja sam, vidite, dirnuo u konvencionalni životni program, u uobičajene razonode, u ”ono što treba činiti”, u mladenačke šablone; jer, nema ničega konzervativnijeg od djeteta, napose djevojčice, pa bila ona ne znam koliko bajna, smeđa, ružičasto-riđa nimfica u zlaćanoj izmaglici perivoja u listopadu.
Nemojte me krivo shvatiti! Ja se ne bih mogao zakleti da tijekom zime (1948./1949. godine) Lolita nije uspjela mimogred stupiti u nedolične odnose s nepoznatim momcima. Ma koliko da sam je nadzirao u njeno slobodno vrijeme, neprestance su se, naravno, javljale rupe u vremenu koje je ona naknadno nastojala začepiti suviše zamršenim objašnjenjima; i, naravno, moja bi ljubomora svaki čas zapela svojom škrbastom pandžom za tanano tkivo nimfičanske himbe; ali sam vrlo jasno osjećao – a danas mogu jamčiti za točnost tog osjećaja – da nije bilo potrebno da se suviše uznemirujem. Nisam to osjećao samo zato što nisam ni jednom imao priliku zgrabiti za opipljivu tvrdu mladu šiju kojeg od onih nijemih muških statista što su promicali negdje u pozadini, nego i zato što mi je postalo ”bjelodano jasno” (omiljeni izraz moje tetke Sybil) da su se sve varijante gimnazijalaca, od oznojenog klipana koji strepi pri pomisli da uhvati za ruku susjedu u mračnom kinu, pa sve do uobraženog napasnika s prištevima i starom krntijom u koju je ugrađen nov motor, podjednako gadile mojoj profinjenoj maloj ljubavnici. ”Idu mi na jetra svi ti balavci i aferice”, načrčkala je u jednom udžbeniku, a ispod toga je Mona (Mona će se svaki čas pojaviti) napisala: ”A Rigger?” (I on će se uskoro pojaviti).
Zato su mi u sjećanju tako bezlični svi oni klinci koje sam vidio u njenu društvu. Bio je tu, na primjer, Crveni Pulover koji ju je jednog lijepog dana – kad je pao prvi snijeg – dopratio do kuće. Gledao sam ih kroz prozor salona kako razgovaraju pred kućom. Na njoj je bio njen prvi kaput s krznenim ovratnikom; smeđa kapa pokrivala je moju najdražu frizuru – sprijeda šiške, sa strane uvojci, a straga prirodne kovrče – a njene mokasinke, potamnjele od vlage, i bijele čarapice bile su neurednije nego ikad. Kao i obično, stiskala je uz grudi knjige govoreći ili slušajući sugovornika i neprestano gestikulirajući nogama: lijevom je gazila desnu, odmicala jednu nogu natrag, ukrštala gležnjeve, pomalo se njihala i stupala na mjestu – pa bi opet počela sve iznova. Bio je tu i Vjetrovka koji je jedne nedjelje razgovarao s njom pred restoranom, dok su njegova mati i sestra nastojali da me odvuku na čašicu razgovora; vukao sam se i osvrtao za svojom jedinom ljubavlju. Ona je već poprimala više konvencionalnih grimasa, kao, na primjer, pristojni način da mlada gospođica pokaže kako se naprosto ”previja” od smijeha – sagnula bi glavu i, oponašajući svejednako nemoćan kikot, uzmaknula nekoliko koraka (naslućujući već da je zovem), te bi se okrenula i pošla prema meni dok bi joj se na usnama gasio osmijeh. Mnogo sam više volio (možda zato što me je to podsjećalo na njenu prvu nezaboravnu ispovijed) njene tobožnje uzdahe (”ah, Bože moj!”) koji su izražavali šaljivo-sanjarsko pokoravanje sudbini, i druge usklike ”Ma ne-e-e!” dubokim gunđavim glasom, kad ju je sudbina već pogodila. Ali, najradije sam je gledao – kad već govorimo o gestama i mladosti – kako se vozika po Thayerovoj ulici na svom novom biciklu koji se također činio dražestan i mlad. Odizala se na pedalama da ih brže okreće, a onda bi se mlitavo opustila dok se brzina ne bi sama smanjila. Zatim bi stala kod naše poštanske škrabice i, svejednako sjedeći na biciklu, izvadila iz nje časopis, brzo ga prelistala, gurnula ga natrag, oblizala jezikom kraj gornje usne, odgurnula se nogom i ponovo pojurila kroz blijede šare svjetla i sjene.
Općenito se nekako bolje prilagodila svojoj novoj okolini nego što sam se bio nadao dok sam promatrao svoju razmaženu robinjicu i obrate u njenu vladanju, napadne kao grivne, kojima se bila prostodušno razmetala prethodne zime u Kaliforniji. Iako se nikad nisam mogao naviknuti na onu neprekidnu tjeskobu u kojoj žive veliki grešnici meka srca, držao sam da nisam mogao naći bolju zaštitnu boju. Ležeći na svom uskom ležaju uz prozor u radnoj sobi nakon kratke seanse obožavanja i očajanja u Lolitinoj hladnoj spavaonici, i prisjećajući se događaja proteklog dana, pratio sam svoj lik kako se više šulja nego prolazi pred užagrenim okom moje uobrazilje. Gledao sam kako doktor Humbert, ”lijep, crnomanjast muškarac” iz bulevarskih romana, s primjesom, možda, keltske krvi u žilama, član konzervativne, ako ne i najkonzervativnije crkve, izlazi da otprati kćerku u školu. Gledao sam ga kako pozdravlja polaganim smiješkom i milim uzvijanjem obrvama (crnim i gustim kao u muškarca na reklamama) dobru gospođu Holigan, koja je zaudarala kao kuga i koja će se, znao sam, čim ugrabi priliku, uputiti do gazdine boce džina. Očima zapadnog susjeda, bivšeg krvnika ili autora vjerskih knjižica – što je koga briga? – vidio sam našeg junaka kroz otvoren prozor njegove radne sobe (Kako se ono zove? Čini se da je Francuz ili Švicarac) kako razmišlja pred pisaćim strojem (prilično izmožden profil, gotovo hitlerovski pramen kose preko blijedog čela). U nedjelju se mogao vidjeti profesor H. H. u lijepo sašivenu odijelu i smeđim rukavicama kako se šeta prema Waltonu (kavani poznatoj po svojim porculanskim kunićima s ljubičastim vrpcama i kutijama čokolade, među kojima sjediš i čekaš da se oslobodi koji stolić – stolić za dvoje, još posut mrvicama prethodnog para). Sad ga vidim u radni dan, oko jedan sat, kako važno pozdravlja stooku istočnu susjedu dok oprezno manevrira automobilom izlazeći iz garaže pored onih prokletih grmova borovice i silazeći na sklisku cestu. Dižući hladan pogled s knjige, gledam na zidni sat u pregrijanoj sveučilišnoj knjižnici, sred nezgrapnih mladih žena zatečenih i skamenjenih viškom ljudskog znanja. Hodam po travnjaku koledža s velečasnim Riggerom (on predaje vjeronauk u ženskoj gimnaziji): – Netko mi je rekao da je njena majka bila poznata glumica koja je poginula u avionskoj nesreći. Nije? E, onda sam valjda krivo čuo. Ma nemojte? A, tako. Kako je to žalosno! – (Uzvisuješ mamu, srce moje, a?) Polako guram metalna kolica, na kojima se gomilaju kojekakvi proizvodi, kroz labirint samoposluživanja, iza profesora V, koji se isto tako polako kreće, prostodušan udovac jarčevih očiju. Čistim lopatom snijeg ispred kuće – skinuo sam kaput, a oko vrata omotao skupocjen crnobijeli šal. Idem, bez vidljivih znakova nestrpljive požude (čak se prisiljavam obrisati noge o otirač), za kćerkom gimnazijalkom koja ulazi u kuću. Vodim Dolly zubaru... ljepuškasta tehničarka dočekuje je vedrim osmijehom... stari časopisi... ne montrez pas vos zhambes84, kako je govorila pokojnica. Na ručku s Dolly u restoranu; opazili smo da gospodin Edgar H. Humbert jede biftek na evropski način – ne odlažući nož. Prijatelji (takoreći dvojnici) uživaju u koncertu – dva smirena Francuza mramornih lica sjede jedan uz drugog, Monsieur Humbert sa svojom muzikalnom kćerkicom i Monsieur Godin s isto tako nadarenim sinčićem profesora V. (koji je večeras na terapiji u gradu Providenceu slavnom sa svojih bordela). Otključavam garažu – kvadrat svjetla guta kola i gasi se. U šarenoj pidžami spuštam na mahove zastor u Dollynoj spavaonici. U subotu ujutro, neviđen ni od koga, svečano važem golišavu, zimi pobijeljenu djevojčicu na vagi u kupaonici. Vidjeli su ga i čuli u nedjelju ujutro (a mi smo mislili da on ide u crkvu!) kako viče djevojčici: – Pazi da se ne vratiš kasno! – a ona je išla na tenis. On otvara vrata njenoj kolegici koja ima izvanredan dar zapažanja:
– Prvi put vidim, gospodine, muškarca u svilenom kućnom kaputu – osim, naravno, u filmovima.

9.
Radovao sam se što ću upoznati Lolitine kolegice, ali su me one, sve u svemu, razočarale. Da nabrojim Opal Iks, Lindu Hall, Avis Chapman, Evu Rosen i Monu Dahl (sva su ova prezimena, osim jedno, samo slična pravima). Opal, snebivljivo, nezgrapno, prištavo stvorenje s naočalima na nosu, obožavala je Dolly koja je nju terorizirala. S Lindom Hall, najboljom tenisačicom u školi, Dolly je igrala pojedinačne partije najmanje dva puta na tjedan; sve bih rekao da je Linda bila prava nimfica, ali nekako nije dolazila k nama (možda je nisu puštali); ostala mi je u sjećanju samo kao bljesak pravog sunca na pravokutniku natkrivenog teniskog igrališta. Od ostalih ni jedna nije mogla polagati pravo na nimfičanstvo, osim Eve Rosen. Avis je bila debeljuškasta, zdepasta djevojčica dlakavih nogu; Mona pak, iako je bila nekako grubo, puteno lijepa (a bila je svega godinu dana starija od moje ljubavnice koja je pomalo starila), očito nije više odavno bila nimfica, ako je ikad i bila. S druge strane, Eva Rosen, malo ”raseljeno lice” iz Francuske, mogla je poslužiti kao primjer kako i djevojčica koja nije osobito lijepa može katkad otkriti oku pronicava amatera neke osnovne elemente nimfičanske ljupkosti – idealno vitak, još nerazvijen stas, pogled što se čudno zadržava na predmetima, i istršale jagodične kosti. Njena blistava bakrenasta kosa podsjećala je, ako ne bojom a ono svilastim sjajem, na Lolitinu kosu. Crte njena nježnog lica mlječne puti s rumenim usnama i bjelkastim trepavicama nisu bile onako lisičji šiljaste kao u onog velikog nerasnog roda riđokosih; osim toga, nije nosila ništa zeleno – tu odoru njihova roda; uvijek sam je viđao u crnom ili zagasitotrešnjevom –– vrlo elegantnom crnom puloveru, na primjer, i u crnim cipelicama visokih peta; nokte je mazala granatnocrvenim lakom i rado je govorila francuski (što se Loliti gadilo); intonacija joj je još bila čudesno čista, ali se za školske i sportske izričaje utjecala američkom kolokvijalnom jeziku i tada se u njenu govoru javljala laka natruha bruklinskog naglaska, što je mene zabavljalo kod te male Parižanke koja je pohađala novoenglesku školu sa pseudobritanskim pretenzijama. Nažalost, Lolita, koja je u početku govorila da je ”stric te male Francuskinje milijunaš”, razvrgla je uskoro, iz stanovitih ”društvenih” razloga, prijateljstvo s Evom a da mi nije dala ni prilike da se naužijem – sasvim skromno – njene mirisave prisutnosti u našem gostoljubivom domu. Moj dragi čitalac zna koliku sam važnost uvijek pridavao okupljanju cijelog jata djevojčica-paževa, nimfica-pratilja, oko moje Lolite. Neko sam se vrijeme zanimao za Monu Dahl koja nas je često posjećivala, osobito u prvom polugodištu, dok su ona i Lolita bile onako oduševljene kazališnom umjetnošću. Katkad sam se pitao kakve li je tajne strašno nepouzdana Dolores Haze bila povjerila Moni; ta Lolica je jednom meni izbrbljala – na moju usrdnu molbu i uz pristojnu nagradu – upravo nevjerojatne potankosti o ljubavnoj pustolovini koju je Mona doživjela s nekim mornarom u ljetovalištu na atlantskoj obali. Značajno je što je Lolita odabrala sebi za pouzdanicu hladnu, iskusnu i razbludnu Monu, koju sam jednom čuo (krivo, klela se Lolita) kako bezbrižno govori u predsoblju (Lolita je baš bila napomenula da joj je džemper od ”djevičanske” vune): – To je sve što je kod tebe djevičansko, mala moja! – Monin je glas bio nekako čudno promukao, mutnocrna kosa bila joj je lijepo nakovrčana, nosila je naušnice, oči joj bijahu smeđe kao jantar i malko izbuljene, a usne sočne i bujne. Lolita mi je rekla da su nastavnice zamjerale Moni što vješa na sebe toliko nakita. Ruke su joj podrhtavale. Bila je opterećena kvocijentom inteligencije od 150 poena. Da spomenem još golem čokoladnosmeđi madež na njenim već posve ženskim leđima, koji sam vidio one večeri kad su se Lolita i ona obukle u duboko izrezane haljine pastelnih boja za ples na Butlerovoj akademiji.
Malo se zatrčavam u pripovijedanju, ali mi sjećanje samo prebire po cijeloj klavijaturi dok mislim na tu školsku godinu u Beardsleyju. Odgovarajući na moja pitanja o dječacima s kojima se Lolita druži, gospođica Dahl je otmjeno okolišala. Razgovarali smo o tome onoga dana kad je Lolita otišla igrati tenis u Lindin ”ekskluzivni” sportski klub, pa mi je odande telefonirala da će zakasniti cio sat, pa ne bih li zabavio Monu kad dođe da proba s njom scenu iz Ukroćene goropadnice. I eto, služeći se svim modulacijama svoga glasa i svim dražima svoga vladanja, i gledajući me u oči sa stanovitom (ili da se nisam prevario?) primjesom kristalne podrugljivosti, lijepa mi je Mona ovako odgovorila:
– Da vam pravo kažem, gospodine, Dolly uopće ne mari za te žutokljunce. Da vam pravo kažem, ona i ja smo suparnice. I ona i ja smo ludo zaljubljene u velečasnoga Riggera. – (Ovo je bila šala – već sam spomenuo tu mračnu ljudinu konjske čeljusti; on me je jednom ugnjavio svojim dojmovima s puta po Švicarskoj na čaju priređenom za roditelje; ne sjećam se više točno kad je to bilo.)
A kako je bilo na plesu? Oh, perfa! Molim? Ukratko, fenomenalno. Gala ples. A je li Dolly mnogo plesala? Pa nije baš previše – uskoro joj je bio pun kufer. A što misli Mona (čežnjiva Mona) o samoj Dolly? Kako to mislite, gospodine? Misli li ona da Dolly dobro napreduje u školi? Ah, pa ona je sjajna cura! A kako se inače ponaša? Cura je na mjestu. Pa ipak?... – Cura i pol! – zaključi Mona i isprekidano uzdahnu, pa uze sa stolića knjigu koja je tu slučajno ležala i, mijenjajući naglo izraz lica, mršteći se tobože, upita me: – Kažite mi nešto o Balzacu, gospodine! Je li on zbilja takva fora? – Toliko se primakla mom naslonjaču da sam osjetio, kroz kozmetičku mješavinu parfemâ i krema, nezanimljiv miris njene kože. Odjednom mi pade na um čudna misao: ”A što ako je moja Lolita postala svodilja? Ako je tako, onda je našla krivu zamjenu.” Kloneći se Monina ravnodušna pogleda, porazgovarao sam s njom malo o francuskoj književnosti. Napokon je došla Dolly– i pogledala nas škiljeći svojim blijedim očima. Ostavih prijateljice nasamo. Na zavoju stuba bio je rešetkast prozor, obavijen paučinom jer se nikad nije otvarao, jedno mu je okno bilo crveno kao rubin, i ta živa rana među ostalim bezbojnim kvadratima, pa i njen asimetričan položaj (potez skakačem b8 – c6), svagda su me nekako čudno uznemirivali.
10.
Ponekad... Pa dobro, koliko zapravo puta, prijane? Možete li se prisjetiti, četiri, pet ili više takvih zgoda? Ili pak ni jedno ljudsko srce ne bi to moglo podnijeti više od dva-tri puta? Ponekad (ne mogu odgovoriti ništa na vaše pitanje), dok bi Lolita nesustavno pisala svoju domaću zadaću, sišući olovku, izvaljena preko naslonjača, nogu prebačenih preko priručja, zbacio bih sa sebe sve lance pedagoške suzdržljivosti, smetnuo s uma sve naše svađe, zatomio svu svoju mušku taštinu i doslovce dopuzio do tvog naslonjača, o, moja Lolito! Tada bi bacila na mene pogled nalik na krznast upitnik (koji je govorio kao da ne vjeruje, razdražljivo: ”Što – opet?”); jer ti se nisi nikad udostojila da shvatiš da ja mogu, bez ikakvih određenih namjera, žarko poželjeti da zarijem lice u tvoju škotsku suknjicu, mila moja! Bože, kako su ti krhke bile gole ruke, Bože, kako sam žudio da obuhvatim sva tvoja četiri prozračna, ljupka uda, kao noge skupljenog ždrebeta, i da te uhvatim za glavu svojim nedostojnim rukama, i povučem gore kožu na objema sljepoočnicama, i poljubim ti okinežene oči, i... – Ama pusti me na miru, stari majmune! – govorila si. – Molim te ko boga da me konačno ostaviš na miru! – I ja sam ustajao s poda, a ti si me gledala i oponašala moj nervni tik trzajući navlaš licem. Ali ništa za to, ništa, ništa, ja sam samo životinja, ništa, ništa, hajde da nastavimo ovu moju bijednu pripovijest!

11.
Jednog ponedjeljka ujutro, čini mi se da je to bilo u listopadu, nazvala me je gospođica Pratt i zamolila da dođem k njoj na razgovor. Znao sam da Dolly dobiva u posljednjih mjesec dana slabe ocjene, ali umjesto da se zadovoljim kakvim vjerodostojnim objašnjenjem toga poziva, uobrazio sam sebi svakakve strahote i morao se okrijepiti s pola litre džinanasa prije nego što sam se nakanio poći školu. Polako, osjećajući se kao da sam se sav pretvorio u grlo i srce, popeo sam se na stratište.
Gospođica Pratt, krupna, neuredna i sijeda žena široka ravna nosa i sitnih očiju iza stakala naočala s rožnim okvirom, ponudila mi je da sjednem na neugledni, kukavni puf, a sama je, onako teška, hitro sjela na priručje naslonjača od hrastovine. Časak je šutjela upirući u me nasmiješen i radoznao pogled. Sjetih se da me je tako gledala i prvi put, ali sam tada mogao dopustiti sebi da se nabusito namrštim. Napokon je odvojila pogled od mene. Utonula je u razmišljanje – zacijelo hinjeno – pa kao da se odlučila na nešto, uze objema rukama debelih prstiju trljati nabor po nabor na svojoj tamnosivoj flanelskoj suknji na koljenima čisteći nešto – trag od krede, što li? Zatim reče, jednako trljajući suknju i ne dižući pogleda:
– Dopustite, gospodine Haze, da vas nešto otvoreno upitam. Vi ste staromodan evropski otac, je li?
– Pa, nisam – odgovorih. – Možda konzervativan, ali ne bih rekao da sam staromodan.
Ona predahnu i namršti se, a onda pljesnu svojim krupnim, punašnim rukama kao da namjerava progovoriti o biti problema, te iznova upre u me svoje sjajne okice.
-– Dolly Haze je dražesna djevojčica – reče – ali čini se da joj početna faza spolnog sazrijevanja zadaje stanovite poteškoće.
Ovlaš se naklonih. A što sam drugo mogao?
– Ona još oscilira – reče gospođica Pratt pokazujući zorno to osciliranje prikladnim pokretom ruku koje kao da bijahu posute koricama cimeta – između dvije zone, analne i genitalne. U biti je, naravno, dražesna...
Pripitah je:
– Oprostite, između kakvih to zona?
– Eto, to je sad progovorio iz vas staromodni Evropljanin! – uzviknu Prattovka i ovlaš lupnu po mom satu na ruci i iznenada obnaži umjetno zubalo. – Htjela sam samo reći da se biološki i psihički nagon – pušite li? – nisu sasvim stopili kod vaše Dolly, da ne tvore, da tako kažem, zaokruženu cjelinu.
Načas obuhvati rukama nevidljivu lubenicu.
– Ona je simptična, pametna, ali nemarna – teško dišući, ne silazeći sa svoje prečke, moja subesjednica umuknu načas da pogleda u izvještaj o uspjehu dražesne djevojčice, izvještaj koji je ležao desno od nje na pisaćem stolu. – Ocjene su joj sve slabije i slabije. I ja se pitam, gospodine Haze...
Pa se opet tobože zamisli.
– A ja, eto, pušim – nastavi ona bodro – i, kako je ono govorio naš nezaboravni doktor Pierce, ne ponosim se time, ali mi je baš po ćefu!
I zapuši, a dim koji ispusti na nosnice podsjeti me na veprovske kljove.
– Dopustite da vam iznesem nekoliko detalja, to nam neće oduzeti mnogo vremena. E pa, da vidimo – poče preturati po svojim spisima. – Jest. Prkosi gospođici Redcock i neobično je drska prema gospođici Cormorant. A evo i izvještaja jedne naše specijalne znanstvene radnice: ”Rado sudjeluje u zbornom pjevanju u razredu, iako joj misli, čini se, lutaju. Uz to prebacuje nogu preko noge i maše lijevom po taktu”. U rubrici ”Rječnik kojim se služi”: ”Repertoar od dvjesta četrdeset i dvije riječi uobičajenog šatrovačkog govora šiparica uz stanovit broj višesložnih riječi očito evropskog podrijetla”. Često uzdiše u razredu. Gdje to piše?... Aha. Evo, ovo je iz posljednjeg tjedna u mjesecu studenom. ”Često uzdiše... Energično žvače gumu”. Nokte ne grize, što je šteta – jer bi to bolje odgovaralo općoj slici – sa znanstvenog stajališta, naravno. Menstruacija se, kako tvrdi subjekt, potpuno ustalila. Ne pripada trenutno ni jednoj crkvenoj organizaciji. Da, zbilja, gospodine Haze, njena je mati bila?... A, tako! A vi ste?... Jest, naravno, to se nikog ne tiče, osim, možda, Gospodina Boga. Još smo nešto htjeli saznati... Ona, po svemu sudeći, nema nikakvih obveza u kućanstvu? Aha, tako, tako! Vi, gospodine Haze, očito želite da vaša Dolly odraste kao princeza. Da vidimo što još imamo ovdje. ”Uzima u ruke knjige i odlaže ih vrlo graciozno. Glas ugodan. Prilično se često smijucka. Pomalo sklona sanjarenju. Ima neke svoje osobne šale, na primjer, naopako čita prezimena nekih nastavnica. Kosa naizmjenice tamnosmeđa i svijetlosmeđa, sjajna” – no, to mislim (Prattovka prasnu u smijeh) da i sami znate. ”Nos nezačepijen, stopala visoka, oči” – čekajte, imam tu još jedan noviji izvještaj. Jest! Evo ga. Gospođa Gold kaže da se Dollyna ocjena za stil u tenisu povisila s ”izvrstan” na ”izvanredan” – čak je bolja od ocjene naše prvakinje Linde Hall, ali Dolly nije sabrana, što se odražava na rezultatima. Gospođica Cormorant nije načisto gospodari li Dolly potpuno svojim osjećajima ili je pak sva u vlasti osjećaja. Gospođica Horn izvještava da ona, to jest Dolly, ne uspijeva izraziti riječima svoje doživljaje, a gospođica Cole smatra da Dollyni organi funkcioniraju besprijekorno. Gospođica Molar misli da je Dolly kratkovidna i da bi trebalo da ode nekom okulistu, a gospođica Redcock, naprotiv, tvrdi da djevojčica simulira prezamorenost očnog vida da bi opravdala svoje neznanje. I, na kraju, gospodine Haze, ima nešto osnovno što zabrinjava naše pedagoge. Htjela bih vas otvoreno nešto upitati. Zanima me je li vaša sirota žena, ili ste vi sami, ili tko drugi iz vaše obitelji – jesam li dobro razumjela da ona ima u Kaliforniji nekoliko tetaka i djeda s majčine strane? Ah, svi su pomrli – oprostite, onda – ali, kako bilo da bilo, nas zanima je li njoj objasnio koji član obitelji kako se zapravo razmnožavaju sisavci? Mi svi imamo dojam da je Dolly, sa svojih petnaest godina, nenormalno zaostala za svojim vršnjakinjama i da se uopće ne zanima za spolne probleme ili da, bolje reći, potiskuje u sebi svako zanimanje za njih ne bi li tako sačuvala svoje neznanje i osjećaj osobnog dostojanstva. Dobro, zabunila sam se – ne petnaest nego nepunih četrnaest. Vidite, gospodine Haze, naša škola ne vjeruje da dječicu treba kljukati pričama o pčelama i cvijeću, o rodama i zekama, ali mi čvrsto vjerujemo da učenice treba pripremiti za bračni život u kojem će oba partnera biti zadovoljna i uspješno odgajati djecu. Mi držimo da bi Dolly mogla napredovati kad bi se malo više trsila. Izvještaj gospođice Cormorant je vrlo značajan što se toga tiče. Dolly je sklona biti drska, blago rečeno. Ali svi mi držimo da je, prvo, potrebno da zamolite svog liječnika da joj protumači elementarne osnove spolnog života, a drugo, da joj morate dopustiti da se druži s braćom svojih kolegica – bilo u Klubu mladih, bilo u organizaciji velečasnog Riggera, bilo, napokon, u divnim domovima roditelja naših učenica.
– Ona se može sastajati s dječacima i u svom divnom domu – napomenuh.
– Nadam se da će i biti tako – živo prihvati Prattovka. – Kad smo je počeli ispitivati o njenim poteškoćama, Dolly je odbila govoriti o situaciji u kući, ali smo porazgovarali s nekim njenim kolegicama i – slušajte – mi, na primjer, tražimo od vas da povučete svoj veto na njeno sudjelovanje u našim predstavama. Jednostavno ste dužni da joj dopustite da igra u Začaranim lovcima. Prilikom prve podjele uloga ona je bila savršena mala nimfa. Na jesen će autor toga komada provesti nekoliko dana u Beardsleyjskom koledžu i možda će pristati da prisustvuje dvjema-trima probama u našoj novoj dvorani. Hoću da kažem da se baš u takvim stvarima i sastoji sreća što je čovjek mlad, lijep i pun života. Vi morate shvatiti...
– Ja sam uvijek držao da sam vrlo uviđavan otac – umetnuh.
– Ah, ja i ne sumnjam u to! Ali gospođica Horn i gospođica Cole misle – a ja sam sklona složiti se s njima – da vašoj Dolly ne daju mira seksualne misli kojima ne nalazi oduška, i zato neprestano draži i muči druge djevojčice – pa čak i neke naše mlađe nastavnice i izgovara im naopako imena zato što one idu na nevine sastanke s momcima.
Slegoh ramenima. Bijedni emigrant!
– Hajde da zajednički mućnemo glavom, gospodine Haze! Što je to s tom vašom djevojčicom?
– Ona se meni čini sasvim normalna i sretna – odvratih. (Možda je katastrofa napokon na pomolu? Možda su me raskrinkali? Možda su zatražili pomoć od hipnotizera?)
– Ono što mene zabrinjava – reče gospođica Pratt, pogleda na sat i poče iznova pretresati cijelo pitanje – to je da i nastavnice i njene suučenice smatraju da je Dolly odbojna, nezadovoljna i zakopčana – i svi se mi čudimo zašto ste vi toliko protiv svih normalnih razonoda normalne djece?
– Uključujući i ljubavne predigre? – priupitah je nehajno, očajnički, kao što stari štakor grize sve oko sebe, pritjeran uza zid.
– Ja svakako pozdravljam takvu naprednu terminologiju – reče Prattovka posmjehujući se. – Ali nije sad o tome riječ. Dok god postoji na našoj gimnaziji nadzor, naše predstave, plesovi i ostale prirodne zabave ne mogu se smatrati ljubavnim predigrama u pravom smislu riječi, iako se djevojčice, naravno, sastaju s dječacima, ako je to ono na što se svodi vaš prigovor.
– Dobro,– rekoh, a mom se pufu ote umoran uzdah. – Pobijedili ste. Neka ona igra u tom komadu. Ali samo ako i muške uloge budu igrale djevojčice.
– Ja sam uvijek iznenađena kako se neki stranci – ili, u svakom slučaju, naturalizirani Amerikanci – majstorski služe našim bogatim jezikom – reče Prattovka. – Uvjerena sam da će se gospođica Gold – ona vodi kod nas dramsku sekciju – veoma, veoma obradovati. Ona je, između ostaloga, jedna od rijetkih nastavnica koje dobro postupaju, odnosno hoću da kažem koje nekako umiju pristupiti teškoj Dolly. Eto, time smo svršili s općim pitanjima, a sad nam još ostaje nešto posebno. Gospodine Haze, vaša je Dolly opet nešto skrivila.
Gospođica Pratt ušutje, a zatim se protrlja kažiprstom ispod nosa tako žestoko da joj nos izvede cio ratnički ples.
– Ja nemam dlake na jeziku – reče – ali u životu postoje neka pravila i meni je teško... Dobro, da to pokušam ovako objasniti. Walkerovi, koji stanuju u onoj staroj kući koju mi ovdje zovemo Vojvodski dvorac – vi sigurno znate onu sivu kućerinu na vrhu brijega – šalju dvije svoje kćerke u našu školu, a kod nas je i nećakinja rektora koledža, doktora Moorea, izvanredno odgojeno dijete – da i ne govorimo o cijelom nizu djece uglednih roditelja. I eto, s obzirom na te prilike, pomalo smo zapanjeni kad Dolly, koja je naoko tako pristojna djevojčica, upotrebljava riječi koje vi, kao stranac, vjerojatno naprosto ne znate ili ne razumijete. Možda bi bilo najbolje... Da možda pozovemo ovamo Dolly pa da odmah sve to raspravimo? Nećete? Vidite... Ma hajde da otvoreno govorimo! Dolly je napisala jednu vrlo nepristojnu riječ koja, kako mi kaže naša doktorica Cutler, znači pisoar u meksičkom prostačkom žargonu – napisala ju je svojim ružem na jednoj brošuri o higijeni, koje je podijelila djevojčicama gospođica Redcock koja se u lipnju udaje, pa smo odlučili da Dolly zadržimo svaki dan nakon nastave – recimo, oko pola sata. Ali, ako vi želite...
– Ne, ja se ne želim upletati u vaša pravila. Porazgovarat ću s njom nasamo. Izvest ću to na čistac.
– Dajte, dajte – reče gospođica Pratt ustajući s priručja naslonjača. – A mi se možemo uskoro opet sastati pa, ako ne bude ništa bolje, zamolit ćemo našu doktoricu da psihoanalizira djevojčicu.
Da se oženim Prattovkom pa da je zadavim?
– A, osim toga, neka je vaš liječnik pregleda – običan, rutinski pregled. Ja sam je premjestila u Klasu Kobasu, učionicu na samom kraju hodnika.
Da objasnim da se gimnazija u Beardsleyju ugledala na glasovitu žensku školu u Engleskoj time što je prišila različne ”tradicionalne” nadimke pojedinim učionicama, kao na primjer: ”Klasa Kobasa”, ”Klasa Masa”, ”Klasa Bez Asa” i slično. ”Kobasa” je bila smrdljiva, i u njoj je visila smeđa reprodukcija Reynoldsova Doba nevinosti nad crnom pločom i bilo je nekoliko redova nezgrapnih klupa. Za jednom od njih moja je Lolita bila zadubljena u ”Dijalog” iz Bakerove Dramske tehnike, i bilo je vrlo tiho, a ispred nje je sjedila djevojčica sasvim golog, porculanski bijelog vrata i krasne, blijedozlaćane kose, i također je čitala, potpuno zanesena, neprekidno namotavajući mek uvojak oko prsta, i ja sam sjeo uz Dolly, upravo iza tog vrata i tog uvojka, i raskopčao sam kaput i, za šezdeset pet centa i dopuštenje da sudjeluje u školskoj predstavi, privolio Lolitu da me usluži ispod klupe rukom umrljanom kredom i crnilom, crvenih zglobova na prstima. Ah, bilo je to svakako glupo i nepromišljeno od mene, ali, nakon onih muka koje sam nedavno podnio u ravnateljičinoj sobi, naprosto sam morao iskušati kombinaciju za koju sam znao da se nikad više neće ponoviti.

12.
Oko Božića se ona prehladila pa ju je pregledala prijateljica Biance Lester, doktorica Ilse Tristramson (zdravo, Ilse, bili ste srce, niste bili suviše radoznali i dirali ste vrlo nježno moje lane). Liječnica je ustanovila bronhitis, pogladila Lolitu po golim leđima (malje duž kičme bile su joj se digle od vrućice) i naložila da leži tjedan dana ili još dulje. Iz početka je imala povišenu temperaturu pa nisam mogao odoljeti vatri neočekivanih naslada (Venus febriculosa!85), ali, istini za volju, djevojčica je bila iznemogla, i plakala je, i kašljala, i tresla se u mom zagrljaju. A čim se oporavila, priredio sam joj žur.
Možda sam bio malo previše popio pripremajući se za tu tešku kušnju. Možda sam napravio budalu od sebe. Djevojčice su okitile i rasvijetlile bor (njemački rođendanski običaj, samo što su prije bile svjećice, a sad žarulje u boji). Odabrale su ploče i hranile njima gramofon moga stanodavca. Dolly je imala na sebi zgodnu sivu haljinu, pripijenu uz tijelo, a dolje široku. Pjevušeći nešto, otišao sam gore, u svoju radnu sobu, ali sam zatim svakih deset ili dvadeset minuta silazio dolje kao prava budala, pod izgovorom da sam zaboravio lulu na kaminu ili da tražim novine; i svaki put mi je bilo sve teže obaviti te jednostavne radnje, pa sam se nehotice sjetio onih strašno dalekih dana u Ramsdaleu, kad sam se onako mučno spremao da nehajno uđem u sobu u kojoj je gramofon svirao Malu Carmen.
Žur nije baš uspio. Od tri pozvane djevojčice jedna uopće nije došla, a jedan je dječak doveo svog bratića Roya tako da su bila dva prekobrojna dječaka. Bratići su znali sve plesove, ali ostala dvojica gotovo uopće nisu znala plesati tako da su veći dio večeri pravili rusvaj u kuhinji, pa se bučno nagađali koju će kartašku igru igrati, a nakon nekog vremena dvije djevojčice i četiri dječaka sjedili su na podu u salonu, uz širom otvorene prozore, i igrali se neke igre riječima čija pravila Opal nikako nije mogla shvatiti, a Mona i Roy, protegljast, pristao dječak, pili su u kuhinji napitak od đumbira, sjedeći na stolu i mlatarajući nogama, i vatreno raspravljali o predodređenju i zakonu vjerojatnosti. Kad su svi otišli, Lolita je izustila nešto kao ”Uh”, zažmirila, skljokala se u naslonjač i raširila ruke i noge u obliku zvijezde izražavajući time svoje gađenje i iscrpljenost, i počela se kleti da u životu nije vidjela takvu odurnu bandu balavaca. Za tu sam joj rečenicu kupio nov teniski reket.
Siječanj je bio vlažan i blag, a veljača je zavela u bludnju grmove forsicija koje su se iznenada posule zlatnim cvjetovima. Starosjedioci nisu pamtili takva vremena! Zapljuštali su i drugi darovi. Na njen četrnaesti rođendan, na prvi dan 1949. godine, poklonio sam joj bicikl – onu čarobnu mehaničku gazelu koju sam već spomenuo – i Povijest suvremenog američkog slikarstva; nekako sam neobično uživao u njenu baratanju biciklom, to jest u tome kako mu je pristupala, kako je micala svojim malim kukovima dok se penjala na njega, i slično; ali moji pokušaji da oplemenim njen umjetnički ukus završili su neuspjehom; nju je zanimalo je li farmer koji drijema nakon objeda na sijenu (slika Doris Lee) otac tobože razbludne cure u prednjem planu, i nije mogla shvatiti zašto ja tvrdim da su Grant Wood i Peter Hurt daroviti, a Reginald Marsh i Frederick Waugh nedaroviti.
13.
Kad je proljeće premazalo Thayerovu ulicu žutom, zelenom i ružičastom bojom, Lolita je bila već preko ušiju zaljubljena u kazalište. Gospođica Pratt, koju sam jedne nedjelje vidio kako objeduje s nekim damama kod Waltona, ulovila je izdaleka moj pogled i – dok Lolita nije gledala – usrdno i diskretno me nagradila nečujnim pljeskom. Ja ne trpim kazalište, smatram da je ono, u historijskom smislu, primitivna i trula umjetnička forma koja miriše na obrede iz kamenog doba i ostale komunarne besmislice, usprkos individualnim injekcijama genija kao što su, recimo, poezija Shakespearea ili Bena Johnsona, koju čitalac, zatvoren u kuću i bez pomoći glumaca, automatski crpi iz dramskih djela. Kako sam u to vrijeme bio odviše zaokupljen vlastitim književnim radom, nisam dospio pročitati cijeli tekst Začaranih lovaca – komada u kojem je Dolores Haze dobila ulogu farmerske kćerke koja je uobrazila sebi da je šumska vila, ili Dijana, ili tako nešto; ta se drijada nekako domogla priručnika o hipnozi, pa dovodi zalutale lovce u kojekakve zabavne transove, ali na kraju sama podliježe čarima pjesnika lutalice (Mona Dahl). To je zapravo sve što sam razabrao iz zgužvanih odlomaka neuredno otipkanog teksta, koje je Lolita bila razbacala po cijeloj kući. Mene je i obradovalo i rastužilo što je naslov komada isti kao i ime onog nezaboravnog hotela, ali sam umorno rekao sâm sebi da će biti bolje da ne podsjećam na to svoju čarobnicu, jer sam se pribojavao da mi bestidan prijekor zbog sentimentalnosti ne nanese više boli nego njena nemarna zaboravljivost. Činilo mi se da je taj komad jedna od brojnih anonimnih verzija neke banalne legende. Isto sam tako, naravno, mogao pomisliti da se utemeljitelj onoga hotela, tražeći kakvo privlačno ime, neposredno i isključivo poveo za slučajnom fantazijom drugorazrednog slikara kojeg je bio unajmio, i da je poslije ime hotela nadahnulo autora komada. Ali sam ja, sa svojim povjerljivim, jednostavnim i dobrohotnim umom, slučajno skrenuo sve to na drugu stranu i mehanički zaključio da su freske, ime hotela i naslov komada potekli iz jednog zajedničkog izvora, iz neke lokalne predaje za koju ja, kao stranac, neupućen u novoengleski folklor, nisam nikad čuo. Zbog toga sam stekao dojam (isto tako slučajan i posve beznačajan) da taj prokleti komad pripada onoj vrsti fantazije za djecu, sto puta prerađivanoj i iznova prerađivanoj, kao što su, na primjer, Ivica i Marica toga i toga, ili Trnoružica te i te, ili Kraljevo novo ruho nekog Mauricea Vermonta i neke Marion Rumpelmeyer (što se sve može naći u zbirkama Dječji igrokazi ili Hajde da odigramo jedan igrokaz!). Drugim riječima, nisam znao – a da sam i znao, ne bih se tada ni obazirao na to – da je komad Začarani lovci uistinu nedavno napisan i da je u tehničkom smislu izvorno djelo koje je prvi put izvela prije svega tri-četiri mjeseca neka avangardna družina u New Yorku. Koliko sam mogao suditi po ulozi moje čarobnice, ta je stvarčica bila dozlaboga nategnuta, s natruhama iz Lenormanda i Maeterlincka i kojekakvih jalovih engleskih sanjara. Lovci su u komadu bili, kako je i red u Americi, svi jednako obučeni, s jednakim crvenim kapama, a razlikovali su se samo po naoružanju. Jedan je bio bankar, drugi je bio limar, treći policajac, četvrti pogrebnik, peti zastupnik osiguravajućeg društva, a šesti odbjegli robijaš (tu su dramski efekti očiti sami po sebi); svi su se oni promijenili otkako su dospjeli u Dollyn Dol i sjećali se svoga pravog života tek kao neke tlapnje ili ružna sna iz kojega ih je probudila mala moja Dijana; ali sedmi lovac (ne sa crvenom, nego sa zelenom kapom na glavi, budala!) bio je Mladi Pjesnik, koji je počeo tvrditi, na Dijanino veliko nezadovoljstvo, da su i ona i ostali sudionici cijele predstave (nimfe što plešu, vilenjaci i šumski dusi), da je sve to samo plod njegove, pjesnikove mašte. Svršilo se tako, ako se ne varam, da je bosa Dolores, ogorčena zbog njihove umišljenosti, dovela svog pjesnika, to jest Monu, u kockastim hlačama s potpecima, na očevu farmu Bogu iza leđa da bi dokazala hvalisavcu da ona nije nikakva njegova izmišljotina, nego seoska cura koja čvrsto stoji na zemlji crnici; i poljubac na kraju predstave potkrepljivao je duboku ideju komada da se mašta i zbilja stapaju u ljubav. Razum mi je savjetovao da ne kritiziram taj komad pred Lolitom; ona je bila sva zaokupljena ”problemom izražajnosti” i neobično je dražesno sklapala svoje uske firentinske ruke žmirkajući i preklinjući me da ne prisustvujem pokusima u školi kao što prisustvuju neki prilično smiješni roditelji! Govorila je da bi me htjela zadiviti savršenom praizvedbom, a osim toga, ja se, znate, ionako uvijek pletem u tuđe poslove i koješta lupetam i dovodim je u nepriliku pred njenim znancima.
Među pokusima je bio i jedan poseban... O, srce, srce!... Bio je jedan poseban dan u svibnju pun radosne užurbanosti – ali sve je to nekako prošlo mimo mene, izvan mog vidokruga, nije mi se zadržalo u sjećanju i, kad sam tek poslije, pred večer, opet ugledao Lolitu (sjedila je na biciklu održavajući ravnotežu, držeći se za vlažnu koru mlade breze na rubu našeg travnjaka), toliko me je prenerazila vedra nježnost njena osmijeha da sam načas pomislio da je došao kraj svim mojim jadima.
– Čuj – rekla mi je – sjećaš li se možda kako se zvao onaj hotel – ma znaš koji (nabirući nos), ma daj mi reci – znaš – tamo gdje su bili oni bijeli stupovi i mramorni labud u predvorju! Ma kako ne znaš (glasno izdahnu zrak) – onaj hotel u kojem si me silovao? Ma dobro, nije sad važno, k vragu! Samo bih htjela znati nije li se zvao (gotovo šapatom) ”Začarani lovci”? Je li (sanjarski), zbilja se tako zvao?
I odjednom je prasnula u sitan, zaljubljen, proljetni smijeh, ćušnuia ljeskavo stablo i pojurila uzbrdo, do kraja ulice, a onda krenula natrag, potpuno mirna, držeći noge na nepomičnim pedalama, jednu više, drugu niže, a jednu ruku na koljenu nepokrivenu cicanom suknjom.

14.
Budući da je glazba bila navodno povezana s njenim zanimanjem za balet i kazalište, dopustio sam Loliti da uči svirati klavir kod neke gospođe Empereur (kako je mi, poznavaoci Flauberta, možemo uvjetno nazvati), do čije je bijele kućice s plavim zastorima, na dva-tri kilometra od Beardsleyja, Lolita odlazila biciklom dva puta na tjedan. Jednog petka uvečer, potkraj mjeseca svibnja (i oko tjedan dana nakon onog posebnog pokusa kojem nisam, kao ni ostalima, smio prisustvovati), zazvonio je telefon u mojoj radnoj sobi, gdje sam upravo čistio Gastonovo kraljevo krilo, i glas me gospođice Empereur upitao hoće li moja Ema – hoću da kažem Lolita – doći u utorak na sat, pošto je nije bilo dva puta zaredom – u prošli utorak i danas. Ja rekoh: – Jest, naravno, doći će – i nastavih igrati šah. Čitalac će lako shvatiti da su mi sposobnosti naglo oslabile, i nakon dva-tri poteza najednom sam opazio, kroz maglu svojih nešahovskih muka, da mi Gaston – on je bio na potezu – može odnijeti damu; i on je to opazio, ali se bojao da nije posrijedi zamka njegova prepredena protivnika, pa se dugo skanjivao, i otpuhivao, i šmrcao, i tresao podvoljcima, i čak krišom zirkao na mene, i neodlučno pružao i ponovo povlačio svoje debele skupljene prste – ludo je želio da se dočepa tog masnog plijena, a nije se usuđivao – i odjednom ga je zgrabio (da mu nije ta zgoda ulila onu opasnu smionost koju je poslije počeo pokazivati na drugom polju?), te sam proveo mučan sat vremena dok nisam izborio remi. On je ispio svoj konjak i malo zatim otišao gegajući se, potpuno zadovoljan ishodom partije (mon pauvre ami, je ne vous ai jamais revu et quoi gu’il y ait bien peu de chance que vous voyiez mon livre, permettez-moi de vous dire que je vous serre la main bien cordialement, et que toutes mes fillettes vous saluent)86. Zatekao sam Dolores Haze za kuhinjskim stolom kako maže krišku torte ne odvajajući pogled od teksta svoje uloge. Podigla ga je da dočeka moj pogled – u njenim očima je bila nekakva nebeska praznina. Kad sam joj rekao što sam otkrio, ostala je nekako čudnovato bezbrižna i samo je kazala d’un petit air faussement contrit87 da je ona, naravno, jako zločesta djevojčica, ali da naprosto nije mogla odoljeti napasti i da je potratila te satove glazbe – o čitaoče, moj čitaoče! – proučavajući s Monom u gradskom parku onaj čarobni prizor u šumi. Rekoh: – Dobro – i odoh pravo do telefona. Monina majka odgovori: –Jest, kod kuće je – i povuče se smješkajući se materinski neutralno, uljudno i zadovoljno, i vičući već iza pozornice: – Traži te Roy – a u idućem trenutku došušta Mona i odmah poče tihim i jednoličnim glasom, u kojem je ipak bilo nježnosti, prekoravati Roya zbog nečega što je učinio ili rekao, ali je ja presjekoh u riječi, i Mona začas nastavi svojim najčednijim i najseksualnijim kontraaltom: – Jest, gospodine. – Naravno, gospodine. – Ja sam, gospodine, jedini krivac, u ovom žalosnom slučaju (Kakve li rječitosti! Kakve li uglađenosti!). Zaista mi je veoma žao – i tako dalje i tome slično, kako već govore te fličkice.
Siđoh ponovo u prizemlje iskašljavajući se i držeći se za srce. Lolita je sad sjedila u salonu, u svom omiljenom kožnom naslonjaču. Sjedila je izvaljena, grickala zanokticu, pratila me podsmješljivim pogledom svojih bezdušnih, pepeljastih očiju i neprestance njihala stolac bez naslona, na koji je bila stavila petu ispružene noge, samo u čarapici, i mene obuze mučna bol, jer jasno uvidjeh koliko se ona promijenila otkako sam je prvi put vidio prije dvije godine. Ili se promijenila u posljednja dva tjedna? Gdje je bila moja nježnost prema njoj? Srušeni mit! Ona je bila u samu žarištu moga usijanog gnjeva. Magla pohote se bila razišla a da nije ostavila ništa za sobom do ove strašne jasnoće. Jest, ona se promijenila! Put joj se nije više uopće razlikovala od puti bilo koje vulgarne neuredne gimnazijalke koja dijeli pomadu s drugim, maže je prljavim prstima po neumivenom licu i svejedno joj je čiji joj prljavi rukav kaputa, čiji prištavi obraz dodiruje lice. A nekad joj je lice bilo pokriveno nježnim maškom, blistalo je od suza kad bih joj u igri metnuo raščupanu glavu sebi na trbuh! Grubo crvenilo zamijenilo je blistavilo nevinosti. Proljetna hunjavica koju su ljudi u tom kraju zvali ”zečja prehlada” obojila je krajeve njenih prezirnih nosnica upaljenih rumenilom. Obuzet nekakvim užasom, oborih pogled koji mehanički kliznu niz donju stranu njena napeta i ispružena gola bedra – oh, kako su joj mlade noge postale nekako ulaštene i mišićave! Njene razdaleko usađene oči, sive kao mutno staklo i malko zakrvavljene, gledahu me netremice, i učini mi se da vidim u njima potajnu misao da Mona možda ima pravo, da bi me ona, sirotica Dolores, mogla prijaviti policiji a da sama ne bude kažnjena. Kako sam se varao! Kako sam bio lud! Sve je kod nje bilo jednako nedokučivo – snaga njenih lijepo građenih nogu, zamazana peta njene bijele čarapice, debeli pulover koji nije bila svukla iako je u sobi bilo zagušljivo, njen novi bludnički vonj, a napose slijepa ulica njena lica s njegovim čudnim rumenilom i netom namazanim usnama. Na prednjim zubima ostao joj je trag crvenila, i mene saletje jedna uspomena – ne, ne lik uskrsle Monique, nego lik jedne druge, vrlo mlade prostitutke iz bordela koju mi je netko ugrabio ispred nosa dok sam premišljao je li njena jedina draž – mladost – vrijedna užasne mogućnosti da se zarazim, i koja je imala baš iste takve zažarene jagodične kosti, i pokojnu mamu, i velike prednje zube, i komadić mutnocrvene vrpce u seljački smeđoj kosi.
– Pa što je sad, govori! – reče Lolita. – Je li potvrda mojih riječi prihvatljiva?
– Jest, jest – rekoh. –Apsolutno prihvatljiva. Jest. I nimalo ne sumnjam da ste vas dvije to zajednički smislile. Štoviše, uopće ne sumnjam da si joj ti ispričala sve o nama.
– Ma nemoj?
Predahnuh i rekoh:
– Dolores, sve se to mora odmah prekinuti! Ja sam spreman da te izvadim iz Beardsleyja i zatvorim znaš gdje, samo to se mora prekinuti. Spreman sam da te odvezem za nekoliko minuta s jednim kovčegom. To se mora prekinuti jer će se inače svašta dogoditi.
– Svašta? Ma što ne kažeš!
Odgurnuh stolac koji je ona neprestano njihala petom, i noga joj tresnu na pod.
– Hej – viknu ona – lakše na zavojima!
– Najprije marš gore! – viknuh i zgrabih je i izvukoh iz naslonjača. Od tog sam časa prestao vladati svojim glasom, i nastavili smo se derati jedno na drugo, a ona je upotrebljavala neprilične riječi. Vikala je da me mrzi iz dna duše. Kreveljila se čudovišno, nadimala obraze i proizvodila đavolski glas ispuštajući zrak. Rekla je da sam je nekoliko puta pokušao silovati dok sam još bio podstanar njene majke. Rekla je da je sigurna da sam joj zaklao majku. Kazala je da će se podati prvom momku koji naiđe, i da je ne mogu u tome spriječiti. Zapovjedio sam joj da pođe gore u svoju sobu i pokaže mi sva mjesta gdje sakriva novce. Bila je to odvratna i dozlaboga bučna scena. Držao sam je za koščati zglob na ruci koji je ona vrtjela amo-tamo tražeći u potaji slabu točku ne bi li se u zgodnom trenutku istrgla, ali sam je držao vrlo čvrsto i čak sam joj nanosio veliku bol, zbog koje će mi, nadam se, sagnjiti srce u prsima, a dva-tri puta se trgla tako bijesno da sam se uplašio da joj je pukao zglob, i neprekidno me gledala onim svojim nezaboravnim očima u kojima se ledeni gnjev borio s vrelim suzama, glasovi su nam zaglušivali telefon koji je gore zvonio, a onoga istog časa kad mi je ta zvonjava doprla do svijesti, ona se oslobodila i dala petama vjetra.
Čini mi se da me s filmskim junacima veže zavisnost od svemoćne machina telephonica88 i njena nenadana upletanja u ljudske poslove. Ovaj put je to bila srdita susjeda. Prozor na istočnoj strani salona bio je širom otvoren, premda je zastor, milošću sudbine, bio spušten; a iza tog prozora vlažna crna noć kiselog novoengleskog proljeća prisluškivala je, pritajena daha, našu svađu. Ja sam uvijek mislio da je tip prostačke usidjelice, nalik na sušeni bakalar, posve književni plod ukrštanja srodnih osoba u suvremenom američkom romanu; ali sam sad uvjeren da se izvještačena i iskvarena gospođica Istok – ili, da otkrijem njen inkognito, gospođica Fenton Lebone – nagnula na tričetvrt prozora svoje spavaće sobe ne bi li dokučila srž naše svađe.
– Kakva je to dreka... kakva galama... – kreketalo je iz telefonske slušalice. – Mi ne stanujemo ovdje u emigrantskom kvartu. Ovo se nikako...
Ispričah zbog buke koju su digli kćerkini gosti (”Znate kakvi su mladi...”) i u pola kreketa spustih slušalicu.
Dolje se zalupiše vrata. Lolita? je li pobjegla?
Kroz prozor na stubištu opazih kako hitra mala prikaza šmugnu kroz grmlje u vrtu; srebrna točka u tami – glavina kotača bicikla – zatreperi, pokrenu se i iščeznu.
Slučajno je baš auto provodio tu noć u automehaničarskoj radionici na drugom kraju grada. Morao sam pješice progoniti krilatu bjegunicu. Čak ni dan-danas, pošto je otada kanulo u vječnost već tri godine, ne mogu pomisliti na onu ulicu, na onu proljetnu noć a da ne zadrhtim u panici. Gospođica Lester vodila je starog, nadutog jazavčara gospođice Fabian ispred njihove kuće. Kao Stevensenov gospodin Hyde, bio sam spreman zgaziti sve što mi se ispriječi na putu. Treba naizmjence tri koraka hodati, pa onda tri koraka trčati. Mlaka kiša zabubnjala je po krošnjama kestenova. Na drugom uglu neki mladić, koji se nejasno razabirao u tami, pritisnuo je bio Lolitu uz željeznu ogradu i ljubio je – ne, to nije bila ona, prevario sam se. Šape su me još svrbjele kad sam pojurio dalje.
Oko osamsto metara od broja četrnaest, Thayerova se ulica spleće s jednim privatnim prolazom i poprečnim bulevarom koji vodi prema trgovačkom dijelu grada; ispred prvog mliječnog restorana ugledah – uz kakvu melodiju olakšanja! – Lolitin lijepi bicikl kako je čeka. Gurnuh umjesto da povučem vrata, povukoh ih i ponovo gurnuh, povukoh i uđoh. Pozor! Na desetak koraka od mene, iza stakla telefonske govornice (bog membrane svejednako je bio s nama), Lolita je držala slušalicu u šaci, povjerljivo nagnuta nad nju, i pogledala me, prižmirila i okrenula se sa svojim blagom, a onda brže-bolje objesila slušalicu i neobično bodro izišla iz govornice.
– Pokušala sam te nazvati kući – bezbrižno će ona. – Pala je velika odluka. Ali me najprije počasti jednom koka-kolom, tatice!
Sjedeći za tezgom, pozorno je gledala kako bezvoljna, blijeda djevojka stavlja led u visoki pehar, natače smeđu tekućinu i dodaje trešnjeva soka – dok se meni srce paralo od ljubavi i žudnje. Taj djetinji zglob na ruci! Dražesna moja djevojčica... Imate dražesnu djevojčicu, gospodine Humberte! Bianca i ja joj se uvijek divimo kad prolazi pored nas. Gospodin Pim (koji je prolazio u poznatoj tragikomediji) gledao je kako Pippa (koja je prolazila kod Browninga) siše svoju nepodnosivu mješavinu.
J’ai toujours admiré l’oeuvre ormonde du sublime Dublinois89. A dotle se kiša bila pretvorila u snažan i ugodan pljusak.
– Znaš što– reče ona vozeći se polako na svom biciklu pored mene i stružući jednom nogom po tamnom i sjajnom pločniku. – Znaš što sam odlučila. Hoću da promijenim školu. Mrzim je. Mrzim taj komad. Časna riječ! Da odemo i da se nikad više ne vratimo! Naći ćemo neku drugu školu. Otputovat ćemo već sutra. Krenut ćemo opet na dugo putovanje. Samo, ovaj put ćemo ići tamo kuda ja hoću, vrijedi?
Klimnuh glavom. Moja Lolita!
– Ja određujem maršrutu. C’est entendu?90 – Pitala me klateći se pomalo pored mene. Francuski je govorila samo kad je bila vrlo poslušna curica.
– U redu. Entendu91. A sad hop-hop-hop, Lenoro, jer ćeš inače pokisnuti do kože.
Bura jecaja razdirala mi je grudi. Ona obnaži zube i nagnu se naprijed onako čarobno kako čine učenice, i odjuri, ptica moja!
Gospođica Lester držala je odnjegovanom rukom otvorena vrata gegavom starom psu, qui prenait son temps92.
Lolita me je čekala pokraj sablasne breze.
– Mokra sam kao miš – reče mi na sav glas. – A ti – jesi li zadovoljan? K vragu i komad! Kužiš?
Negdje gore nevidljiva je vještica zalupila pandžama prozor.
Uđosmo u kuću; predsoblje nas je dočekalo obasjano; Lolita svuče džemper, zamahnu kosom posutom biserjem, pridignu koljeno i pruži mi svoje gole ruke.
– Molim te, ponesi me gore! Nekako sam romantično raspoložena.
Uzgred budi rečeno, filozofima će možda biti zanimljivo čuti da ja imam sposobnost – koja mi se čini prilično neobična – da lijem potoke suza za sve vrijeme one druge bure.

15.
Gospodin Humbert, koji se nije mnogo razumio u tehniku, platio je da mu pritegnu kočnice, pročiste vodove, izbruse ventile i koješta drugo poprave i dotjeraju, tako da je automobil pokojne gospođe Humbert bio u pristojnom stanju kad je trebalo poći na novo putovanje.
Obećali smo gimnaziji u Beardsleyju, dobroj, staroj gimnaziji u Beardsleyju, da ćemo se vratiti čim meni istekne ugovor u Hollywoodu (dovitljivi je Humbert natuknuo da će biti glavni savjetnik pri snimanju filma o ”egzistencijalizmu” koji je 1949. godine imao još dobru prođu), a zapravo sam se nosio mišlju da se krišom prebacimo preko granice u Meksiko – osmjelio sam se bio od prethodne godine – i da ondje odlučim što ću sa svojom malom priležnicom koja je sad bila metar i pol visoka i težila četrdeset kila. Iskopali smo naše turističke vodiče i automobilske karte. Ona je s velikim užitkom naznačila maršrutu. Je li možda pod utjecajem kazališnog posla prerasla onu svoju djetinju lažnu prezasićenost te je sad vrlo pozorno i temeljito istraživala raskošnu stvarnost? Osjećao sam se nekako čudnovato lak, kao u snu, u ono blijedo, ali toplo nedjeljno jutro kad smo napustili iznenađenu kuću profesora Kema i krenuli glavnom gradskom ulicom prema autoputu sa četiri trake. Ljetna prugasta crnobijela haljina moje drage, mangupska plava kapica, bijele čarapice i smeđe mokasinke nisu se baš najbolje slagale s krupnim lijepim draguljem – brušenim akvamarinom – na srebrnom lančiću koji joj je resio vrat i koji sam joj poklonio ja i – proljetni pljusak. Kad smo prolazili pored novog hotela, ona se odjednom nasmija.
– Što je? – upitah je. – Dat ću ti groš ako mi ne slažeš.
Ona odmah ispruži ruku, ali ja moradoh u isti čas prilično naglo zakočiti pred crvenim svjetlom. Tek što smo stali, sustigoše nas slijeva i polako se zaustaviše nečija kola, a mršava, sportski građena mlada žena (gdje sam li je vidio?) svježe boje lica i sjajne brončanocrvene kose što joj padaše niz ramena, pozdravi Lolitu zvonkim uzvikom, a onda se obrati meni neobično žarko, ”žan-darkovski” (aha, sjetio sam se!) i doviknu:
– Kakva šteta što odvlačite Dolly s predstave, da ste samo čuli kako ju je autor hvalio na pokusu...
– Zeleno svjetlo, tupane – reče Lolita u pola glasa i u isti mah Jeanne d’Arc (gledali srno je u toj ulozi u gradskom kazalištu) odlučno nas preteknu i naglo skrenu u Sveučilišnu aveniju.
– Tko je to zapravo bio – Vermont ili Rumpelmeyer?
– Ma ne, to je Edusa Gold, naša režiserka.
– Ne mislim na nju. Tko je zapravo sklepao taj komad o tvojim začaranim lovcima?
– A, to misliš! Tko? Pa neka baba, čini mi se da se zove Clara i još nekako. Bilo ih je tamo masa.
– I ona te je pohvalila?
– Ne samo da me je pohvalila, nego me je i poljubila u čelo... u moje čedno čelo – i moje pilence prasnu u onaj svoj novi, sitni, cičavi smijeh kojim se – možda u vezi s drugim teatarskim navikama – odnedavno rado razmetala.
– Ti si smiješno čeljade, Lolito – rekoh (ili tako nekako). – Naravno da sam ja presretan što si odustala od te blesave predstave. Ali je čudno što si je se okanila svega tjedan dana prije njena prirodnog završetka. Ah, Lolito, pazi, nemoj se tako lako predavati! Sjećam se da si se odrekla Ramsdalea radi logorovanja, a logorovanja radi turističkog putovanja – mogao bih navesti još nekoliko naglih promjena tvog raspoloženja. Pazi što radiš! Ima stvari od kojih se nipošto ne smije odustati. Moraš biti ustrajnija. Moraš biti malo nježnija sa mnom, Lolito! Osim toga, previše jedeš. Opseg tvojih kukova ne bi smio biti veći od četrdeset i pet centimetara. Ako se malo udebljaš, bit će svršeno sve među nama (šalio sam se, naravno). Sad krećemo na dugo, sretno putovanje. Sjećam se...

16.
Sjećam se kako sam, dok sam bio dijete, u Evropi, snatrio nad kartom Sjeverne Amerike, na kojoj se Apalačko gorje protezalo, tiskano krupnim slovima, od Alabame do Mainea tako da se cijelo to područje (uključujući Pennsylvaniju i New York) činilo mojoj uobrazilji kao kakva golema Švicarska ili čak Tibet, same planine, niz divnih dijamantnih vrhunaca, divovske crnogorično drveće, le montagnard émigré93 u veličanstvenoj bundi, i Filis tigris Coldsmithi94, i crvenokošci pod katalpama. Kako je grozno što se sve to svelo na bijedan travnjak u predgrađu i željeznu košaru za spaljivanje smeća što se dimi ...Zbogom, Apalači! Zatim smo presjekli Ohio, tri države koje počinju slovom ”I” i Nebraska – oh, prvi dah zapada! Nismo se žurili jer smo imali pred sobom cijeli tjedan dana da stignemo u Wace, gradić u Stjenjaku, gdje je ona žarko željela vidjeti indijanske obredne plesove na godišnje otvaranje Čarobne pećine, i gotovo tri tjedna da se dohvatimo Elphinstonea, bisera jedne zapadne države, gdje je žudjela da se popne na Crvenu hrid s koje se jedna filmska zvijezda nedavno bila sunovratila i ubila, nakon pijane svađe sa svojim priležnikom.
Opet su nas nepovjerljivi moteli pozdravljali ovakvim natpisima:
”Želimo da se kod nas osjećate kao kod svoje kuće. Prije vašeg odlaska popisali smo sav inventar. Zapisali smo broj vašeg automobila. Štedite toplu vodu! Pridržavamo sebi pravo da izbacimo bez prethodne najave svaku nepoželjnu osobu. Ne bacajte nikakve nepotrebne stvari u nužnik. Hvala vam! Dođite opet! Uprava. P. S. Mi smatramo naše goste najboljim ljudima na svijetu.”
U tim strašnim mjestima plaćali smo dvije postelje po deset dolara na noć. Muhe su stajale u redu vani na vratima i samo čekale da se vrata otvore. Pepeo naših prethodnika još je počivao u pepeljarama, ženska dlaka ležala je na jastuku, čuli smo kako naš susjed vješa kaput u ugrađeni ormar, vješalice su bile lukavo privezane žicom za prečku ne bi li se spriječila krađa i – posljednja uvreda – slike iznad bračne postelje bijahu potpuno jednake. Zapazio sam, između ostaloga, promjenu u komercijalnom stilu. Primjećivala se težnja da se kućice spajaju te da se postepeno izgradi cio karavan–saraj, i gradilo se na kat, i dolje je nicalo predvorje, i auto vam više nije stajao pred vratima vaše sobe, nego je odlazio u zajedničku garažu, i motel je polako postajao slika i prilika dobrog starog trećerazrednog hotela.
A sad bih htio usrdno zamoliti čitaoca da se ne izruguje meni i mom pomućenom umu. Svi mi možemo naknadno bez po muke proniknuti sudbinu, ali, vjerujte mi, dok je ona u toku, nijedna sudbina nije nalik na one poštene detektivske romane u kojima samo treba paziti na nagovještaje i putokaze. U mladosti sam čak čitao jednu takvu francusku pripovijest u kojoj su putokazi bili tiskani kurzivom; ali McFatum ne radi tako – čak i kad prepoznaješ, obuzet strahom, neke mutne nagovještaje i predznake.
Na primjer, ne bih se mogao zakleti da ona u jednoj prilici, pred srednjozapadnu etapu našeg putovanja ili na samu njenu početku, nije uspjela koješta saopćiti nepoznatu čovjeku ili nepoznatim ljudima, ili inače stupiti s njim ili s njima u dodir. Tek što smo se bili zaustavili na jednoj benzinskoj stanici pod znakom Pegaza, a odignuti poklopac motora, pod koji sam zavirio da vidim što mehaničar radi, skrio Lolitu od mog pogleda, ona je šmugnula iz kola i izgubila se nekamo iza radionice. Kako sam bio pomirljivo raspoložen, samo sam zavrtio svojom dobroćudnom glavom, iako su, strogo uzevši, odlasci u javne nužnike bili strogo zabranjeni, jer sam slutio da su nužnici – kao i telefon – iz nekog meni nepoznatog razloga, one oštre točke za koje je moja sudbina sklona zapeti. Svatko ima takve svoje kobne predmete ili pojave – tko krajolik koji se vraća, tko brojeve – koje bozi pomno biraju da privuku događaje koji su za nas posebno značajni – ovdje će se John svagda spotaknuti, a ondje će Jane svagda pući srce.
Uslužili su me, dakle, i ja sam odmaknuo kola od crpki da ustupim mjesto malom teretnjaku koji je razvozio robu – i tada me je sve veći obujam njene odsutnosti počeo tištati u sivoj praznini vjetrovita dana. Nisam ni prvi ni posljednji put gledao, obuzet nekom mutnom nelagodom, nepokretne sitnice koje kao da se čude (poput seoskih besposličara) što su dospjele u vidno polje putnika koji ne može dalje – onu tamnozelenu kantu za smeće, one crne, crne gume s bijelim, bijelim stranama izložene na prodaju, one žute limenke motornog ulja, onaj crveni hladnjak s različnim napicima, onih četiri, pet... sedam praznih boca u drvenim pregradama sanduka nalik na križaljku koja još nije do kraja riješena, onog kukca što se strpljivo penje uz prozor u mehaničarskoj radionici... Kroz njena je otvorena vrata dopirala glazba s radija i, možda zato što njen ritam nije bio usklađen s njihanjem i drugim gibanjima raslinja koja je oživljavao vjetar, čovjek je imao dojam da gleda neki stari film o prirodi, koji živi sâm za se dok pijanino ili violina prate melodijsku liniju izvan sfere cvijeta što podrhtava, ili grančice što se njiše. U meni besmisleno zatreperi Charlottin posljednji jecaj kad Lolita, u haljini koja nije lepršala u taktu glazbe, dotrča iz sasvim neočekivanog smjera, Nužnik je bio zauzet, pa je bila prešla preko poprečne ulice do druge benzinske stanice pod znakom Školjke. Tu je natpis glasio: ”Mi se ponosimo našim toaletima koji su isto tako čisti kao i vaši kod kuće. Razglednice s već naljepljenim markama spremne su za vaše komentare”. Ali je nužnik bio bez razglednica, bez sapuna, bez ičega. Bez komentara.
Toga dana ili sutradan, nakon prilično dosadne vožnje kroz zasijana polja, stigli smo u čarobni gradić Kasbeam i odsjeli u motelu ”Kesten-dvor”: zgodne kućice, sočna trava, kestenovi, jabuke, stare njihaljke i – veličanstven zalazak sunca koje umorno dijete nije ni pogledalo. Ona je željela da prođemo kroz Kasbeam zato što je to mjesto svega pedesetak kilometara sjeverno od njena rodnog grada, ali sutradan ujutro kao da uopće nije imala volje da pogleda pločnik na kojem se prije pet godina igrala školice. Ja sam se, iz razumljivih razloga, pribojavao tog skretanja, iako sam se bio dogovorio s njom da neće svraćati pažnju na sebe – da neće izlaziti iz kola ni posjećivati stare prijatelje. Stoga sam se obradovao što je odustala od svog nauma, ali mi je olakšanje kvarila pomisao da se ona ne bi tako lako odrekla posjeta Piskyju da je mislila da ja strepim, kao i prethodne godine, od nostalgičnih opasnosti toga gradića. Kad sam uzdahnuo i to joj spomenuo, ona je također uzdahnula i turobno rekla da je neraspoložena, te je poželjela ostati u postelji s hrpom ilustriranih časopisa i da nakon ručka, ako se bude bolje osjećala, krenemo dalje, pravo na zapad. Treba da kažem da je bila vrlo nježna i umorna i da se bila ”strašno zaželjela” svježeg voća, tako da sam odlučio skoknuti u centar Kasbeama po kakav dobar izletnički ručak. Naša je kućica stajala na šumovitu brežuljku i kroz prozor se mogla vidjeti cesta kako se spušta vijugajući, i kako se zatim proteže pravo između dva reda kestenova put lijepog gradića koji se vidio kao na dlanu, nalik na igračku, u čistoj jutarnjoj daljini; mogla se raspoznati djevojčica slična vilenjaku, na biciklu poput vilina konjica, i uz nju nerazmjerno krupan pas – sve to isto onako jasno kao oni hodočasnici i mazge što se penju uz krivudave ceste, blijede kao vosak, na starim slikama s modrikastim brdima i malim crvenim ljudima. Ja imam evropski nagon da idem pješice kad god mogu bez automobila, i zato sam pošao bez žurbe niz cestu i nakon nekog vremena sreo onu biciklisticu– koja je, uzgred budi rečeno, bila ružna, debeljuškasta djevojčica s pletenicama, a pratio ju je golem bernardinac s očnim dupljama poput cvjetova dana-i-noći. U Kasbeamu me je vrlo star brijač vrlo loše podšišao; neprestano je naklapao o nekom svom sinu, igraču bejzbola, i pri svakom usnenom suglasniku pijuckao mi po vratu. Od vremena do vremena brisao je naočale mojim ubrusom ili prestajao raditi svojim staračkim drhtavim škarama da mi pokaže požutjele novinske izreske; toliko sam ga nepažljivo slušao da sam se zgrozio kad me je napokon upozorio na uokvirenu fotografiju među starim posivjelim bočicama i kad sam shvatio da je mladi brkati sportaš na njoj već trideset godina mrtav.
Popio sam šalicu kave, vrele i bljutave, kupio grozd banana za svoje majmunče i izgubio još desetak minuta u trgovini delikatesama. Prošlo je bilo najmanje sat i pol kad se sićušni hodočasnik Hum-Hum pojavio opet na cesti što je vodila do Kesten-dvorca.
Djevojčica koju sam sreo na putu u grad nosila je sad brdo rublja i pomagala pospremati kućice iskrivljenom čovi, čija su me velika glava i grube crte lica podsjetile na takozvanog ”Bertolda” iz talijanskih farsa. Bilo je na našoj Kesten-kosi desetak tih kućica, lijepo i razdaleko raspoređenih usred bujnog zelenila. Sad u podne, većina se njih već bila oslobodila, uz posljednji tresak vrata što su se sama zatvarala, svojih gostiju. Prastar, posve oronuo par u vrlo modernom automobilu oprezno je milio iz jedne male garaže uz kućicu; iz jedne druge, iste takve garažice prilično je neprilično stršio crveni poklopac sportskog automobila; a bliže našoj kućici naočit i krepak muškarac s bućom crne kose i plavim očima stavljao je frigoterm u automobil-karavan. Pogledao me je, tko zna zašto, cereći se nekako nesigurno. Sprijeda, nasred travnjaka, u granatoj hladovini bujna drveća, bernardinac je čuvao bicikl svoje gazdarice, a nedaleko od njega mlada trudnica je bila posjela ushićeno dojenče na ljuljačku i polako ga ljuljala, iako joj je ljubomorni mališan od dvije-tri godine smetao nastojeći odgurnuti ili povući ljuljačku; svršilo je tako da je ljuljačka njega oborila i on se počeo derati ležeći poleđuške na travi, a majka se i dalje nježno smješkala ni jednom ni drugom svom već rođenom djetetu. Sjećam se ovako dobro svih tih pojedinosti vjerojatno zato što sam nakon nekoliko trenutaka morao temeljito provjeriti sve svoje dojmove; a osim toga je nešto u meni bilo neprestano na oprezu od one užasne večeri u Beardsleyju. Nisam se htio prepustiti ugodnom osjećaju koji je u meni bila probudila šetnja – povjetarcu ranog ljeta koji mi je obavijao potiljak, gibljivoj škripi vlažna šljunka pod nogama, slasnom komadiću hrane koji sam napokon isisao iz šuplja zuba, pa čak ni ugodnom teretu kupljenih stvari koje zapravo nisam smio nositi, s obzirom na stanje svog srca; ali se činilo da čak i ta moja nesretna pumpa besprijekorno radi, pa sam se čudio adolori d’amoureuse langueur95 kad sam naposljetku stigao do kućice u kojoj sam bio ostavio svoju Dolores.
Našao sam je, začudo, odjevenu. Sjedila je na rubu postelje u modrim platnenim hlačicama i jučerašnjoj majici i gledala me baš kao da me ne poznaje. Blagi obrisi njenih sitnih dojki bili su prije otvoreno istaknuti nego prikriveni mlohavom trikotažnom tkaninom, i ta me je otvorenost umah ozlojedila. Nije se još bila okupala, ali je stigla namazati usne i umrljati široke prednje zube što su se ljeskali kao bjelokost polivena vinom ili ružičasti kartaški žetoni. I eto, tako je sjedila sklopljenih ruku na koljenima, sva prožeta nečim žarkim i đavolskim što nije imalo ama baš nikakve veze sa mnom.
Bacih na stol svoju tešku papirnu vrećicu i stajah nekoliko trenutaka prelazeći pogledom s njenih sandala i golih gležnjeva na njeno blaženo i glupo lice, pa opet na one grešne noge.
– Bila si vani – rekoh (sandale su joj bile oblijepljene šljunkom).
– Ovaj čas sam ustala – reče ona i nadoda (uhvativši moj pogled uprt dolje): – Izišla sam načas... da vidim vraćaš li se.
Nanjušila je banane i pokrenula se prema stolu.
Jesam li mogao sumnjati na nešto određeno? Dakako da nisam mogao, ali one mutne, zanesene oči, ona čudna toplina što je izbijala iz nje... Ne rekoh više ni riječi, samo pogledah na cestu koja je onako lijepo vijugala u prozorskom okviru – svakome tko bi me htio iznevjeriti poslužio bi taj prozor kao izvrsna promatračnica. Lolitica je počela u slast jesti banane. Odjednom se sjetih dodvorljivog smiješka onog tipa iz susjedne kućice. Izletjeh na dvorište. Svi su automobili bili otišli osim njegova karavana u koji je upravo ulazila njegova mlada žena sa svojim dojenčetom i onim drugim, manje-više otpisanim djetetom.
– Što je, kamo ćeš? – povika Lolita s vrata.
Ne odgovorih joj ni riječi. Gurnuh je, onako meku, natrag u sobu i uđoh za njom. Strgoh majicu s nje. Zderah i sve ostalo povukavši za patentni zatvarač. U hipu je izuh. Pomamno uzeh tragati za sjenom njene nevjere; ali trag koji sam slijedio bio je odviše slab da bi se mogao razlučiti od tlapnje kakva luđaka.

17.
Debeli je Gaston, onako izvještačen, rado dijelio darove – darove koji su bili također malčice izvještačeni, ili bar neobični, po njegovu izvještačenom ukusu. Pošto je jednom opazio da mi se slomila kutija za šahovske figure, sutradan mi je ujutro poslao po jednom svom momčiću bakrenu kasetu, kojoj je cijeli poklopac bio išaran zamršenim istočnjačkim šarama i koja se mogla lijepo zaključati. Meni je bio dovoljan jedan pogled da ustanovim da je to jedna od onih jeftinih blagajni koje se, ne znam zašto, zovu luizette i koje se uzgred kupe negdje u Malagi ili Alžiru, i s kojima poslije ne znaš što ćeš. Kaseta je bila odviše plitka za moje glomazne figure, ali sam je sačuvao u sasvim druge svrhe.
Želeći rastrgnuti mrežu sudbine u koju sam se, kako sam nejasno osjećao, bio zapleo, odlučio sam (usprkos Lolitinu očitu nezadovoljstvu) da ostanemo još jednu noć u Kesten-dvoru. Pošto sam se probudio u četiri sata ujutro, uvjerio sam se da djevojčica još spava (otvorenih usta, kao da se tupo čudi nevjerojatno besmislenom životu koji smo svi mi nekako bili uredili za nju) i da je dragocjeni sadržaj luizette netaknut. U njoj je, lijepo umotan u bijeli vuneni šal, ležao džepni revolver, kalibar 0.32, dužina oko jedne devetine Lolitine visine, šaržer s osam naboja, držak od četvrtaste orahovine, čelik potpuno bruniran. Naslijedio sam ga od pokojnog Harolda Hazea s katalogom u kojem je na jednom mjestu bezbrižno i nepismeno pisalo: ”Veoma je prikladan za kuću i auto kao i za osobu”. Ležao je u kutiji, spreman da odmah posluži za osobu ili osobe; bio je nabijen, ali je zatvarač bio zakočen da bi se spriječilo slučajno okidanje. Ne treba smetnuti s uma da je pištolj frojdovski simbol praočinskog središnjeg uda.
Sad mi je bilo drago što je sa mnom – a osobito mi je bilo drago što sam se bio naučio rukovati njime prije dvije godine, u boriku nedaleko od mog i Charlottina jezera nalik na pješčani sat. Farlow s kojim sam se šetao po toj gustoj šumi bio je izvrstan strijelac. Uspio je pogoditi iz kolta kolibrića iako valja reći da je od trofeja ostalo vrlo malo – samo prstovet paperja duginih boja. Jednom nam se bio pridružio stameni bivši policajac Krestovski, koji je u dvadesetim godinama ovog stoljeća vješto ustrijelio dva odbjegla zatvorenika, i popunio nam lovačku torbu sitnim djetlićem – kojeg je, uzgred budi rečeno, ubio izvan lovačke sezone. Prema tim majstorima ja sam, naravno, bio početnik i nikako nisam mogao pogoditi cilj, ali mi se zato drugi put, kad sam bio sam, posrećilo da ranim vjevericu.
– Lezi, lezi – šapnuh svom laganom, ali zbijenom druškanu i popih u njegovo zdravlje gutljaj džina.

18.
A sad čitalac treba da zaboravi na Kestenove i Koltove da bi pošao za nama dalje na zapad. Idući su dani bili obilježeni nizom snažnih oluja – ili je, možda, jedna te ista oluja prolazila kroz cijelu zemlju teškim žabljim skokovima, a mi je se nikako nismo mogli otresti, kao što se nismo mogli otresti ni detektiva Trappa; jer baš se tih dana javila preda mnom zagonetka astečkog crvenog Jaka, kabrioleta koji je posve bacio u zasjenak temu o Lolitinim ljubavnicima.
Čudo jedno! Ja koji sam bio ljubomoran na svakog balavca na kojeg smo naišli, čudo jedno kako sam krivo protumačio nagovještaje sudbine! Možda je tijekom zime moju budnost bilo uspavalo Lolitino čedno vladanje; a i inače, teško da bi i luđak bio toliko glup da pomisli da neki Humbert Drugi u stopu progoni Humberta Prvog i njegovu nimficu, uz Zeusov vatromet, kroz velike i ružne ravnice. Zbog toga sam zaključio da crvenim Jakom, koji nas je iz kilometra u kilometar pratio na pristojnoj udaljenosti, upravlja detektiv kojeg je unajmilo neko dokono zanovijetalo da ustanovi što zapravo radi Humbert Humbert sa svojom malodobnom pastorkom. Kao što mi se događa u razdobljima električne napetosti u atmosferi i praskavih gromova, mučila su me priviđenja. Dopuštam da nisu bila samo priviđenja. Ne znam što su mi ona ili on usuli jednom u moj džin, ali to je slabo djelovalo, pa sam u noći jasno čuo lagano kucanje na vratima naše kućice; otvorio sam ih širom i u isti mah opazio da sam gol golcat, a da na pragu stoji, bjelasajući se u mraku natopljenom kišom, čovjek koji je držao na licu krinku što predstavlja Čina, grotesknog detektiva isturene brade, čije pustolovine izlaze u stripovima. On se prigušeno zasmija i izgubi u tami, a ja se vratih glavinjajući do postelje i odmah ponovo zaspah – i, ma koliko to bilo čudno, ni dan-danas mi nije jasno je li to bila java ili priviđenje izazvano nekom drogom. Uostalom, od tada sam temeljito proučavao Trappov osebujan smisao za humor i to mi se čini prilično vjerodostojnim primjerkom njegove vrste humora. O, kako je to bilo grubo smišljeno i krajnje bezdušno! Netko je valjda zarađivao na tim krinkama poznatih čudovišta i glupana. Jesam li sutradan vidio dva derana kako ruju po kanti za smeće i isprobavaju Činovu obrazinu? Je li to bila puka slučajnost? Posljedica meteoroloških prilika?
Kao ubojica obdaren izvanrednim ali neujednačenim i hirovitim pamćenjem, ne bih vam znao reći, milostive gospođe i gospodo, kad sam se konačno uvjerio da nas slijedi crveni kabriolet, ali se zato sjećam kad sam prvi put jasno vidio njegova vozača. Nekako predvečer vozio sam polagano po silnom pljusku ne gubeći iz vida crvenu prikazu što se razlijevala i podrhtavala od požude u mom ogledalu sa strane. Najednom potop poče jenjavati i sitno bubnjati i domalo posve prestade. Probivši se kroz oblake, jarko sunce obasja cijeli autoput; htjedoh kupiti tamne naočale, pa se zaustavih na benzinskoj stanici. To što se zbivalo činilo mi se kao bolest, zloćudan tumor protiv kojeg čovjek ne može ništa, pa sam odlučio da se naprosto ne obazirem na našeg hladnokrvnog progonitelja koji se, spuštena krova, zaustavio malo dalje iza nas, pred nekom kavanom ili krčmom na kojoj je stajao idiotski natpis: ”KOLOTUR”, ispod kojeg je pisalo: ”Otplešite kolo s Turom”. Pošto su mi napunili rezervoar, otišao sam u pisarnicu da kupim naočale i platim benzin. Potpisujući ”putnički ček”, pokušao sam se prisjetiti u kojem se mjestu nalazim, te slučajno pogledah kroz prozor i ugledah nešto strašno. Plećat, ćelav muškarac, u sportskom kaputu bež boje i tamnosmeđim hlačama, slušao je što mu kazuje Lolita, koja se bila nagnula iz našeg automobila, govorila brzorečicom i mahala gore-dolje rukom raširenih prstiju, kako je činila kad je bila riječ o nečem ozbiljnom i neodgodivom. Najviše me je prenerazila – toliko da mi se smučilo – nekakva rječita prisnost njena govora koju mi je teško opisati, a po kojoj bi se reklo da se oni poznaju već poodavno – najmanje mjesec dana. Zatim sam vidio kako se on počešao po obrazu, klimnuo glavom, okrenuo se i pošao natrag do svojih kola – širok i temeljan čovjek mojih godina, pomalo nalik na pokojnoga Gustava Trappa, Švicarca, bratića mog oca, isto onakva ravnomjerno preplanula lica, okruglijeg od mojeg, kao u strica Gustava, potkresanih tamnih brčića i zakržljalih usta nalik na ružin pupoljak. Kad sam se vratio do automobila, Lolita je proučavala automobilsku kartu.
– Što te je pitao onaj klipan, Lolito?
– Koji klipan? Aha – onaj! A da. Ma ne znam. Pitao me je imam li kartu. Zalutao je valjda.
Krenusmo dalje, a ja rekoh:
– Sad me dobro slušaj, Lolito! Ne znam lažeš li ili ne lažeš, i ne znam jesi li poludjela ili nisi, to mi je trenutno sasvim svejedno; ali taj nas čovjek prati cijeli dan i jučer sam vidio njegova kola u našem motelu, sve bih rekao da je to neki policijski agent. Ti dobro znaš što će se dogoditi i kamo će te strpati ako policija što pronjuši. A sad mi reci od riječi do riječi što ti je sve rekao, i što si ti njemu rekla!
Ona se nasmija.
– Kad bi on zbilja bio cajkan – odgovori ona vrištavo, ali prilično razborito – najblesavije bi bilo pokazati mu da smo se uplašili. Nemoj se uopće obazirati na njega, tatice!
– Je li te pitao kamo idemo?
– Ta on to već zna! – (Rugala mi se.)
– Kako bilo da bilo – rekoh popuštajući – sad sam ga dobro vidio. Nije baš neki ljepotan. Strašno je sličan jednom mom rođaku koji se zove Trapp.
– Pa možda i jest Trapp. Da sam na tvom mjestu... ah, pogledaj, sve se devetice pretvaraju u iduću tisuću! Kad sam bila sasvim mala – doda neočekivano pokazujući na brojač – bila sam uvjerena da bi se nule zaustavile i ponovo pretvorile u devetice kad bi mama htjela potjerati kola natraške.
Čini mi se da se prvi put ovako neposredno prisjetila svog prethumbertovskog djetinjstva; možda je u školskom kazalištu naučila ovakve trikove? Nastavili smo se voziti u posvemašnjem muku. Potjere nije više bilo za nama.
Ali već sutradan, kao bol od neke kobne bolesti koja se vraća dok slabi i djelovanje morfija i nada, on se opet pojavio za nama, ta glatka crvena zvijer. Promet je na autocesti toga dana bio slab, nitko nikoga nije prestizao i nitko se nije ni pokušavao ugurati između našeg skromnog modrog auta i njegove nabusite crvene sjene, kao da je kakav veseo čarobnjak začarao taj razmak, stvorio zonu čija točnost i postojanost kriju u sebi nešto kristalno i gotovo umjetničko. Naš progonitelj, s onim svojim ramenima nabijenim vatom i stričevskim brčićima, podsjećao me je na lutku u izlogu, a njegov automobil kao da se kretao samo zato što je povezan nevidljivim i nečujnim svilenim užetom za naša uboga kola. Mi smo bili mnogo slabiji od njegova raskošno lakiranog Jaka tako da mu nisam ni pokušao umaknuti. E lente currite, noctis equi! Oh, tiho bježite, noćni vukodlaci! Penjali smo se uz dugu uzbrdicu i ponovo se spuštali. Pridržavali smo se dopuštene brzine. Puštali smo djecu da prijeđu – u viši razred. Oponašali smo skladnim pokretima upravljača crne vijuge na žutim pločama koje su upozoravale na zavoje; ali, ma kuda išli, začarani je razmak i dalje, ne mijenjajući se, klizio za nama, kao matematička fatamorgana, kao cestovni pandan čarobnom ćilimu. I neprekidno sam osjećao mali osobni žar desno od sebe – njene radosne oči, njen zažaren obraz.
Prometnik u paklu isprepletenih ulica, u četiri i pol poslije podne, na ulazu u industrijski gradić, bio je prst sudbine koji je odagnao čari od nas. Mahnuo mi je rukom neka mu se približim, a onda je tom istom rukom presjekao put mojoj sjeni. Duga kolona automobila krenula je poprečnom ulicom, između Jaka i mene. Daleko sam mu odmakao – a onda sam vješto skrenuo u pokrajnju uličicu. Vrabac je sletio s velikom mrvom kruha, napao ga je drugi i oteo mu mrvu.
Kad sam se nakon nekoliko sumornih zaustavljanja i namjerna krivudanja vratio na autoput, mojoj sjeni nije više bilo ni traga.
Lolita je prezirno puhnula kroz nos i rekla:
– Ako je on zbilja detektiv, onda je bilo glupo od tebe što si mu zbrisao.
– Sad imam drukčije mišljenje – odvratih.
– Mogao si provjeriti te svoje... pretpostavke... da si ostao u dodiru s njim, dragi moj tatice! – reče Lolita previjajući se u grčevima vlastita sarkazma. – Ipak si ti velika hulja! – nadoda običnim glasom.
Proveli smo sumornu noć u vrlo prljavu motelu, uz kišu koja je šumila u širokoj amplitudi, i upravo pretpotopnu neprekidnu grmljavinu.
– Ja nisam dama i ne volim grmljavinu – izrazila se čudno Lolita i privila se uza me, nažalost samo zato što se panično bojala oluje.
Doručkovali smo u gradu Ani, br. stan. 1001.
– Sudeći po onoj posljednoj jedinici, ona je debela njuška već ovdje – pripomenuh.
– Duhovit si, dragi moj tatice, kao da si se rodio na Duhove – reče Lolita.
Bili smo već stigli u preriju obraslu pelinom i dan-dva sam bio, hvala Bogu, na miru (glupane, govorio sam sâm sebi, sve je u redu, ona je težina potjecala naprosto od zabludjelih plinova); uskoro su pravokutne uzvišice ustupile mjesto pravim planinama te smo na vrijeme stigli u gradić Wace.
Eto ti vraga! Nastao je nekakav nesporazum, ona je bila krivo pročitala datum u vodiču i plesovi u Čarobnoj pećini bili su već odavno prošli! Uostalom, to je hrabro podnijela, a kad smo doznali da u lječilištu Waceu postoji ljetno kazalište i da je sezona u punom jeku, odvuklo nas je nešto tamo, jedne divne večeri oko sredine lipnja.
Zaista vam ne bih znao reći o čemu je bila riječ u komadu koji smo gledali. Bilo je to nešto sasvim beznačajno, s pretencioznim svjetlosnim efektima i prosječnom glumicom u glavnoj ulozi. Jedina pojedinost koja se meni svidjela bijaše vijenac od sedam malih gracija, manje-više ukočenih na pozornici, sedam zanesenih, lijepo našminkanih, golorukih, golonogih djevojčica školskog uzrasta, u raznobojnu muselinu, koje su pronašli u samu mjestu (sudeći po eksplozijama pristrana uzbuđenja ovdje-ondje u dvorani); trebalo je da one predstavljaju živu dugu koja je ostajala na pozornici u cijelom posljednjem činu i, prilično izazovno, pomalo blijedjela iza niza višestrukih koprena. Sjećam se da sam pomislio da su tu ideju o ”dugi od djece” autori Clare Quilty i Vivian Damor-Blok ukrali Joyceu – a sjećam se i da su dvije boje te duge predstavljala strašno čarobna stvorenja; narančasta se neprestano vrpoljila na osvijetljenoj pozornici, a smaragdna se, pošto su joj se oči bile svikle na mrkli mrak u dvorani gdje smo tromo sjedili, najednom osmjehnula majci ili zaštitniku.
Čim se predstava svršila i odjeknuo pljesak (zvuk koji moji živci ne mogu podnijeti), počeo sam vući i gurati Lolitu prema izlazu, jer sam jedva čekao da zadovoljim svoju potpuno razumljivu ljubavnu žudnju u pouzdanoj tišini naše neonskoplave kućice pod zvijezdama začuđene noći; ja uvijek tvrdim da se priroda čudi onome što vidi kroz prozore. Lolita je ipak zaostala, stisnutih sretnih očiju u ružičastu zanosu; vid joj je bio toliko potisnuo sva ostala osjetila da su joj se mlitave ruke jedva sastajale, iako je i dalje mehanički pljeskala. I prije sam viđao kod djece slične zanose, ali je ovo, do vraga, bilo sasvim neobično dijete koje je upiralo svoj kratkovidni blaženi pogled u daleku pozornicu, na kojoj sam načas spazio oboje autora komada, ili bolje reći njihove grube obrise; muškarca u smokingu i neobično visoku crnku golih leđa i jastrebinjeg profila.
– Opet si mi, životinjo jedna, povrijedio zglob – reče Lolita tankim glasom sjedajući do mene u kola.
– Ah, oprosti mi, srce, moje ultravioletno srce – rekoh pokušavajući je uhvatiti za lakat, ali uzalud; i dometnuh u želji da promijenim razgovor, da promijenim smjer sudbine, o Bože, Bože: – Vivian je veoma zgodna dama. Sve mi se čini da smo je vidjeli sinoć kad smo večerali u ”Ananasu”.
– Ti si ponekad upravo jezivo tup – reče Lolita. – Prvo i prvo, Vivian je autor, a autorica je Clare; drugo, njoj je četrdeset godina, udata je i ima u sebi crnačke krvi.
– A ja sam mislio – nastavih šaleći se nježno na njen račun – ja sam mislio da je Quilty tvoja nekadašnja simpatija, sjećaš li se da je o njemu bilo riječi u našem dragom Ramsdaleu, u one dane kad si me još voljela?
– Što? – odbrusi mi Lolita bekeljeći se. – Onaj stari zubar iz Ramsdalea? Ti me valjda brkaš s nekom drugom lakom ptičicom?
A ja pomislih kako te lake ptičice zaboravljaju sve, sve, a mi, stari njihovi obožavaoci, strepimo nad svakim pedljem njihova nimfičanstva...

19.
Ja sam, s Lolitinim znanjem i odobrenjem, zamolio ravnatelja pošte u Beardsleyju da nam šalje svu poštu do petnaestog lipnja na poste restante u Waceu, a nakon toga u Elphinstone. Sutradan ujutro svratili smo na poštu u Waceu gdje smo morali čekati u kratkom, ali sporom redu. Bezbrižna Lolita počela je proučavati fotografije zločinaca prilijepljene na zidu. Ljepotan Anatolij Brjanski, iliti Anthony Bryan, iliti Tony Brown, oči smeđe, boja kože svijetla, traži se zbog otmice djece. Faux pas96 jednog postarijeg gospodina tužnih očiju sastojao se u tome što je prevario poštu, a pored toga – kao da to nije bilo dovoljno – patio je od neizlječive deformacije stopala. Namrgođena Sullivana pratilo je upozorenje: vjerojatno je naoružan i smatra se da je neobično opasan. Ako želite snimiti film po mojoj knjizi, predlažem vam ovaj trik. Dok ja razgledam ta obličja, jedno se od njih polako pretvara u moje lice. Bila je tu i jedna mutna snimka izgubljene djevojčice: četrnaest godina, kockasta suknja, čista blondina (ovo se rimuje). Obavijestiti šerifa Fišera, Fišerifa, Fišerimu.
Ne sjećam se svojih pisama, a što se tiče Dolly, stigao je njen školski izvještaj i jedno pismo u vrlo neobičnoj, vrlo drugačkoj omotnici. Ne časeći ni časa, otvorio sam to pismo i počeo ga čitati. Kad sam primijetio da se djevojčica posve ravnodušno okrenula i uputila prema novinskom kiosku na izlazu, zaključio sam da je bila predvidjela moj postupak.
Dolly-Lo! Komad je doživio velik uspjeh. Sva tri psa mirno su ležala – očito im je naša doktorica nešto ubrizgala. Linda koja te je zamijenila znala je cijelu ulogu napamet, izvrsno ju je odigrala, živo i sigurno, ali joj je nekako nedostajalo tvoje suosjećajnosti, tvoje prirodne životne snage, ljupkosti moje – i autorove Dijane; uostalom, autor nije ni došao da nam plješće, a strašna oluja vani donekle je zaglušivala naš skromni ”grom iza scene”. Ah, Bože moj, kako vrijeme leti! Sad kad se sve to svršilo – škola, predstava, moja ljubav s Royem, mamina trudnoća (dijete nije, nažalost, dugo živjelo), sve mi se to čini jako dalekim, iako još zapravo osjećam kako me škaklja šminka.
Prekosutra odlazimo u New York i teško da ću se uspjeti izvući da ne idem s roditeljima u Evropu. Imam još jednu goru vijest za tebe, Dolly-Lo! Ne znam hoćeš li se vratiti u Beardsley, ali ako se i vratiš, možda me nećeš više ovdje naći. O jednoj mojoj ljubavi znaš, o drugoj samo misliš da znaš, ali kako bilo da bilo, tata se upleo i hoće da idem na godinu dana u školu u Parizu dok on bude ondje zahvaljujući Fulbrightovoj stipendiji.
Kao što se moglo i očekivati, jadni Pjesnik se zabunio u trećem prizoru, na onom istom mjestu gdje sam se svaki put ja zabunila – kad god sam izgovarala one glupe francuske stihove. Sjećaš li se?
Ne manque pas de dire à ton amant, Chimène,
Comme le lac est beau car il faut qu’il t’y mène.97
Sretna li kavalira! Qu’il t’y – da slomiš jezik!
E pa, budi dobra, Lolo moja! Tebe pozdravlja najsrdačnije, a Guvernera najsmjernije
Tvoja Mona.
P S. Zbog svega onoga što sam počinila i u što se tata upleo, moja se pošta strogo kontrolira. Zato pričekaj s odgovorom dok ti se ne javim iz Evrope.
Rekao bih da se nije više ni javila. Još bolje. U njenu pismu ima nekih ružnih aluzija, ali sad nemam volje da ih raščlanjujem. Našao sam ga nakon dugog vremena među stranicama jednog našeg vodiča i navodim ga ovdje samo radi dokumentacije. Dvaput sam ga pročitao.
Digao sam glavu i htio... ali, gle vraga – nije više bilo Dijane! Dok sam bio pod Moninim čarima, Lolita je slegla ramenima i izgubila se.
– Da niste slučajno vidjeli... – obratih se grbavcu koji je meo pod na izlazu. Dakako da ju je vidio. Stari bludnik! Njemu se učinilo da je ona spazila nekoga vani i istrčala. Istrčao sam i ja. Stao sam na pločnik, ali nje nije bilo. Potrčao sam dalje. Opet sam stao. Dakle, i to se napokon dogodilo! Izgubila se zauvijek...
U kasnijim godinama često sam se pitao zašto se nije zaista toga dana zauvijek izgubila. Je li je zadržala njena nova ljetna garderoba koja je bila zaključana u autu? Ili možda još nije bila dozrela neka čestica općeg plana? Ili sam im, jednostavno, mogao još dobro poslužiti da je dopremim do Elphinstonea (koji je bio tajni cilj putovanja)? U taj čas, ipak, sjećam se, nisam uopće sumnjao da me je zasvagda ostavila. Nijeme ljubičaste planine što su u polukrugu opasivale grad, kao da su vrvjele od Lolita što su predisale, verale se, spoticale se, smijale se, sve brže predisale i rasplinjavale se u sumaglici. Činilo mi se da je golemo početno slovo grada, sastavljeno od bijela kamenja na strmu obronku, inicijal mog užasa.
Nova krasna pošta iz koje sam bio netom istrčao nalazila se između još neprobuđena kina i urotničke skupine jablanova. Bilo je devet sati prije podne po lokalnom vremenu. Ulica se zvala Glavna. Koračao sam po njenoj modroj strani motreći onu drugu koju je već bilo očaralo i ukrasilo jedno od onih krhkih jutara ranog ljeta, u kojima ima ovdje-ondje i bljeskova stakla, i nekakva općeg posrtanja, i gotovo iznemoglosti pred perspektivom nesnosnog vrućeg podneva. Prešao sam preko ulice i stao lunjati i prelistavati, da tako kažem, natpise na dugom nizu kuća: Ljekarnica, Nekretnine, Modni salon, Automobilski dijelovi, Kavana, Sportski rekviziti, Nekretnine, Pokućstvo, Elektrotehnički pribor, Brzojavni ured, Čistionica, Mješovita roba. Oh, policajče, policajče, kćerka mi je pobjegla... U dosluhu s detektivom! Zaljubljena u ucjenjivača! Iskoristila je moju potpunu nemoć! Pomišljao sam da porazgovaram s nekim od rijetkih prolaznika. Odustao sam od te namisli. Sjedio sam malo u parkiranim kolima. Pregledao sam istočnu stranu gradskog parka. Vratio sam se do Modnog salona i Automobilskih dijelova. Rekao sam sâm sebi, u nastupu sarkastičnog bijesa – un ricanement98 – da sam lud što sumnjam u nju, da će se sad na pojaviti...
I pojavila se.
Naglo sam se okrenuo i otresao s rukava ruku koju je ona bila stavila na nj smiješeći se bojažljivo i priglupo.
– Sjedaj u auto – rekoh joj.
Poslušala me je, a ja sam nastavio hodati gore-dolje po pločniku boreći se s neiskazivim mislima i nastojeći smisliti neki način kako da doskočim njenoj himbi.
Ubrzo je izišla iz automobila i pridružila mi se. Osluškujući pomno, onako ošamućen, postupno sam namjestio prijemnik na stanicu LO. Ona mi je, očito, objašnjavala kako je srela neku svoju kolegicu.
– Ma zbilja? A koju?
– Jednu malu iz Beardsleyja.
– Izvrsno! Ja znam imena svih tvojih kolegica iz razreda. Da počnemo od početka: Alice Adams?
– Ne, nije iz mog razreda.
– Izvrsno! Imam kod sebe popis svih učenica tvoje škole. Kako se zove, molim?
– Nije išla u našu školu. Samo je stanovala u Beardsleyju.
– Izvrsno! Ponio sam i adresar Beardsleyja. U njemu ćemo naći sve Brownove i Smithove.
– Znam joj samo ime.
– Mary ili Jane?
– Nije nego Dolly, kao i ja.
– Dakle, u slijepoj smo ulici (ogledalo o koje razbijaš nos). Izvrsno! Da pokušamo sad malo drukčije! Nije te bilo dvadeset i sedam minuta. Što su radile te dvije Dolly?
– Svratile smo u mliječni restoran.
– I što ste naručile?
– Ah, samo koka-kolu.
– Pazi, Dolly! To možemo provjeriti.
– Ona je bar popila koka-kolu, a ja čašu vode.
– Izvrsno. Je li to bilo tu?
– Ma da.
– Izvrsno! Hajdemo! Pitat ćemo točioca.
– Čekaj malo! Nisam sasvim sigurna, možda je bilo malo dalje – odmah iza ugla.
– Svejedno, hajde da najprije svratimo ovamo. Uđi, molim te! A sad da vidimo (otvorih telefonski imenik privezan lancem za stalak). Do-obro! Gradsko pogrebno društvo. Ne, nije još. Aha, evo ga! Ljekarne i mliječni restorani. Jedan je u Brdskoj ulici, drugi je ovaj ovdje – Larkinova ljekarna, i ima ih još dva. I to je sve što nam Wace, ili bar njegov trgovački centar, može ponuditi što se tiče soda-vode i sladoleda. Što možemo, morat ćemo ih sve obići.
– Ma idi k vragu! – reče ona.
– Grubost ti, srce, neće ništa pomoći.
– Dobro – reče ona. – Ali nemoj da mi postavljaš klopke! Dobro – neka bude po tvojemu, nismo nikamo svraćale. Naprosto smo razgovarale i gledale haljine u izlozima...
– U kojim izlozima? Je li možda u ovom?
– Jest, na primjer, baš u ovom!
– Ah, Lolito! Pogledaj malo bolje!
Prizor zaista nije bio osobito privlačan. Ufitiljeni mladi pomoćnik čistio je usisivačem nešto kao sag na kojem su stajale dvije figure koje kao da su netom bile nastradale od eksplozije. Jedna je od njih bila posve gola, bez vlasulje i bez ruku. Sudeći po njenu razmjerno nisku stasu i nestašnu držanju, moglo se zaključiti da je, odjevena, predstavljala i da će još predstavljati djevojčicu Lolitinih godina. U sadašnjem je stanju, međutim, bila bespolna. Uz nju je stajala mnogo viša figura – mladenka s velom, potpuno opremljena i, kako se kaže, kompletna, samo što joj je nedostajala jedna ruka. Na podu, pred djevičinim nogama, gdje je pomoćnik revno puzio za svojim aparatom, ležale su tri tanke gole ruke i jedna plava vlasulja. Dvije od tih ruku slučajno su se spojile u iskrenutom položaju, a njihova užasna gesta kao da je izražavala očaj i preklinjanje.
– Pogledaj, Lolito – rekoh mirno. – Pogledaj dobro! Zar ovo nije izvrstan simbol jedne velike nevolje? Uostalom – proslijedih sjedajući u automobil – ja sam poduzeo stanovite mjere opreza. Evo ovdje – i tu otvorih pretinac za rukavice – u ovom malom notesu zapisan je broj automobila našeg dragog prijatelja.
Kako sam glup, nisam se potrudio upamtiti taj broj. Sjećao sam se samo prvog slova i posljednje brojke, baš kao da se cijeli niz znakova ulubio iza stakla u boji, koje je bilo toliko mutno da se nije moglo razaznati ništa ispod njega osim krajnjih znakova, slova P i brojke 6. Moram se upuštati u ove pojedinosti (koje same po sebi mogu zanimati samo profesionalnog psihologa), jer inače čitalac (ah, kad bih ga bar mogao zamisliti kao načitana čovjeka svijetle brade koji pomalo siše la pomme de sa canne99 i naslađuje se mojim rukopisom!) možda ne bi potpuno shvatio koliko sam se zgranuo kad sam opazio da se slovo FJ baš kao da mu je izrasla trbušina, pretvorilo u B, a da je šestica sasvim izbrisana. Na srednjem pak dijelu, kojeg se ionako nisam sjećao, opažali su se tragovi žurnog brisanja gumicom; brojke su bile umrljane ili ponovo ispisane dječjim rukopisom tako da se cijeli taj niz doimao kao zapletena bodljikava žica koja se nikako nije mogla logično protumačiti. Jedino što sam znao bilo je ono što mi je govorilo upamćeno slovo – moj je neprijatelj bio iz države koja je graničila s državom u kojoj se nalazio Beardsley.
Nisam ni riječi rekao. Gurnuo sam notes natrag u pretinac i zalupio vratašcima, te smo krenuli iz Wacea. Lolita je dotle dohvatila sa zadnjeg sjedala nove stripove i, u svojoj bijeloj bluzici koja je lepršala na vjetru, proturivši desni preplanuli lakat kroz prozor, zadubila se u pustolovine nekog klauna ili klipana. Na pet-šest kilometara od Wacea skrenuo sam u šarenu hladovinu poljane za piknike gdje je jutro bilo istreslo svoje mrve sunca na prazan stol; Lolita odvoji pogled od časopisa i pogleda me smiješeći se napola u čudu, a ja joj bez riječi opalih snažnu ćušku koja odsjede pravo na njenoj toploj, tvrdoj, sitnoj jagodici.
A onda – kajanje, oštar užitak jecaja iskupljenja, ljubav na koljenima, beznadnost putene pomirbe... U baršunskom mraku noći, u motelu ”Mirana” (Mirana!), ljubio sam joj žućkaste tabane – srozao sam se do posljednjih poniženja i žrtava... Ali je sve to bilo uzalud. Oboje smo bili osuđeni na propast. I uskoro sam morao ući u novi krug paklenih muka.
Kad smo izlazili iz Wacea, u predgrađu... Ama, mogao bih se zakleti da to nije bila tlapnja. U jednoj ulici na izlazu iz Wacea načas sam spazio poznatog crvenog Jaka ili njegova istovjetnog dvojnika. Umjesto Trappa, u njemu je sjedilo četiri-pet bučnih predstavnika više spolova – ali nisam rekao ni riječi. Nakon Wacea položaj se iz temelja promijenio. Iz početka, dan-dva, uživao sam u intimnom uvjerenju da nas ni sad ni prije nije nitko slijedio, a onda mi se smučilo od spoznaje da je Trapp promijenio taktiku i da i dalje ide za nama, samo u drugim, unajmljenim kolima.
Pravi Protej autoputa, on se nevjerojatno lako prebacivao iz jednog tipa auta u drugi. Tako se može putovati jedino ako postoje garaže specijalizirane za ”najamne automobile”, ali nikad nisam mogao točno odrediti gdje se nalaze te stanice. Isprva kao da je davao prednost rodu Chevroleta – počeo je kabrioletom boje ”koledž krem”, pa je prešao na malu limuzinu (”plavi horizont”), a onda je promijenio dlaku u takve nijanse kao što su ”sivi morski valovi” i ”sivo naplavljeno drvo”. Zatim se počeo služiti drugim markama i ponovo prošao cijelu mutnu dugu automobilskih boja, tako da sam, na primjer, morao dobro razlikovati moj Icarus ”modri san” od njegova Oldsmobilea ”modri vrhunac”. Siva mu je boja, međutim, ostala najdraža zaštitna boja i ja sam se uzalud, u mučnim košmarima, trudio da razvrstam takve jedva primjetne nijanse kao što su Chryslerov ”sivi vuk”, Chevroletova ”siva svila” i Dodgeov ”sivi Pariz”...
Potreba da neprestano vrebam njegove brčiće i otvorenu košulju – ili njegovu ćelu i široka ramena – nagnala me je da temeljito proučavam sve automobile na cesti – otraga, sprijeda, sa strane, one koji su vozili u istom smjeru i one koji su vozili u suprotnom smjeru, jednom riječju, sva kola pod treperavim suncem, automobil mirnog turista s kartonskom kutijom papirnih ubrusa ”Mimoza” ispod stražnjeg prozora, stari Ford nekog siromaška što bjesomučno juri, pun blijede djece, sa čupavim psom kojem glava viri kroz prozor, i sa svinutim blatobranom, malu limuzinu neženje nabijenu odijelima na vješalicama, golemu debelu prikolicu – čitavu pokretnu kuću posve ravnodušnu prema povorci razjarenih automobila što mile za njom, sportska kola u kojima se djevojka pristojno smjestila nasred prednjeg sjedala da bude što bliže tipu za volanom, automobil s prevrnutim čamcem na krovu... Siva kola što koče pred nama, siva kola što nas sustižu...
Jednom, na području Stjenjaka, negdje između Snowa i Championa, dok smo se spuštali niz jedva primjetnu nizbrdicu, uspio sam po drugi put jasno vidjeti Zaljubljenog Detektiva. Siva je prikaza za nama potamnjela, zgusnula se i pretvorila u kompaktni ”modri dominion”... Odjednom se moj automobil, baš kao da se odazvao na muke mog jadnog srca, počeo nekako zanositi i sklizati i u isti mah ispuštati nemoćni plah-plah-plah.
– Guma vam je kaput, dragi gospodine! – veselo će moja dobra djevojčica.
Zaustavih se uz rub provalije. Lolita prekriži ruke na prsima i nasloni ispruženu nogu na ploču s instrumentima. Izidoh iz kola i pregledah desni zadnji kotač. Donja polovica nesretne gume poprimila je ružan pravokutni oblik. Trapp se zaustavio na pedesetak koraka iza nas. Na toj udaljenosti lice mu je bilo tek masna, nasmijana mrlja. Odlučih da iskoristim ovu priliku, te pođoh prema njemu – sa sjajnom idejom da posudim od njega dizalicu, iako sam imao svoju. On potjera kola malo natrag, a ja se spotaknuh o kamen – i nastade atmosfera općeg smijeha. Tada golem teretnjak izroni iza Trappovih kola i gromoglasno prođe pored mene, a onda začuh kako grčevito trubi. I nehotice se okrenuh i opazih da moj automobil polako klizi niz brdo. Iz daljine razabrah da Lolita smiješno sjedi za upravljačem i da motor radi, iako sam se sjećao da sam ga ugasio.
Za onog kratkog vremenskog razmaka punog strepnje koliko mi je trebalo da dotrčim do kola koja su brektala i napokon se zaustavila, pomislio sam da je u te dvije godine moja mala imala prilike naučiti ono najosnovnije o upravljanju automobilom. Bijesno sam otvorio vrata. Bilo mi je jasno kao sunce da je ona upalila motor da me odvuče od gospodina Trappa. Uostalom, ta je smicalica bila nepotrebna, jer je Trapp, dok sam trčao za njom, naglo okrenuo kola i nestao. Odmarao sam se neko vrijeme. Lolita me je upitala neću li joj reći ni hvala što je tako vješto zakočila kad je auto iznenada krenuo niz brdo. Pošto nije dobila odgovora, uzela je proučavati automobilsku kartu. Izišao sam iz kola i počeo ”pogubljivanje na kotaču”, kako je tu operaciju zvala pokojna Charlotte. Činilo mi se da gubim razum.
Promijenivši kotač, nastavili smo svoje groteskno putovanje. Nakon sumorna i posve nepotrebna spusta, cesta se počela uspinjati sve više i više. Na jednom vrlo strmom dijelu sustigli smo onaj glomazni teretnjak koji je bio nedavno prošao pored nas. Sad je, užasno stenjući, milio uz vijugavu cestu, ali nikako ga nisam mogao preteći. Iz njegove je kabine izletio komadić glatka srebra – unutarnji omotač gume za žvakanje – i, leteći natrag, prilijepio se na časak za naše prednje staklo. Pomislih da ću možda, ako zaista gubim razum, na kraju nekoga ubiti. Bilo kako mu drago (reče onaj Humbert koji je sjedio na suhom onom Humbertu koji se tko zna gdje koprcao), ne bi bilo zgorega koješta pripremiti – na primjer, premjestiti revolver iz kutije u džep kako bih bio spreman iskoristiti slobodu ludila kad me ono spopadne.

20.
Dopustivši Loliti da uči glumu, dopustio sam joj (zaljubljena budala!) da nauči svakojake lukavštine. Kako se sad pokazalo, nije bila riječ samo o tome da se nauče odgovori na pitanja kao što su: ”Koji je osnovni konflikt u Heddi Gabler?” ili ”U kojim scenama Ljubavi pod brijestovima dramska radnja dostiže vrhunac?”, ili ”U čemu se sastoji osnovni ugođaj Višnjika?” Nju su zapravo poučavali različnim načinima kako da me prevari. O, kako sam proklinjao ono ”oponašanje osjetila” koje je vježbala vrlo često u našem salonu u Beardsleyju! Promatrao bih je s nekog strateškog položaja kako se kreće kao da je hipnotizirana, ili kao da sudjeluje u nekom mističnom obredu, izvodeći malo profinjeniju verziju one dječje igre u kojoj djevojčice zamišljaju da su filmske zvijezde, pokazujući mimikom što bi uradile kad bi začule jauk u mraku, ili prvi put ugledale novu mladu maćehu, ili progutale nešto neukusno kao, recimo, žućkasti žele, ili pomirisale zgaženu sočnu travu u voćnjaku, ili dotakle ovaj ili onaj nepostojeći predmet svojim vještim, tankim, nimfičastim rukama. Među mojim spisima sačuvao se šapirografirani popis takvih zadataka.
Vježbe opipa. Zamisli da uzimaš i držiš u ruci lopticu za stolni tenis, jabuku, ljepljivu datulju, novu paperjasto-flanelastu tenisku loptu, vruć krumpir, kocku leda, mačkicu, potkovu, okruglu džepnu svjetiljku.
Prevrći u rukama ove zamišljene predmete: sredinu kruha, gumicu, prijateljevu sljepoočnicu koja ga boli, uzorak baršuna, ružinu laticu.
Slijepa si. Opipaj glave ovih ljudi: jednog grčkog mladića, Cyrana de Bérgeraca, djeda Božićnjaka, dojenčeta, nasmijanog fauna, neznanca koji spava, svog oca.
Ali, kako je bila dražesna i kad se služila tim nježnim čarima, i kad je zaneseno izvršavala druge čarobnjačke dužnosti! Osim toga, ponekad bih joj, u osobito žive noći u Beardsleyju, obećao kakvo zadovoljstvo ili dar ako mi zapleše, i premda me oni uobičajeni skokovi raširenim nogama nisu toliko podsjećali na trome i ujedno nagle pokrete pariških petits rats100, koliko na đipanje onih golonogih djevojaka u kratkim suknjicama i debelim puloverima, koje složnim uzvicima i gimnastičkim vratolomijama bodre studente što igraju američki nogomet, ipak mi se ritmika njenih još nerazvijenih udova vrlo sviđala. Ali sve to nije bilo ništa prema neopisivim trncima ushita koji su me podilazili kad sam je gledao kako igra tenis. Mogu samo reći da je to bio uzbudljiv, zanosan osjećaj kao da visim na rubu – ne, ne ponora, nego nezemaljskog sklada, nezemaljskog sjaja.
Unatoč njenim godinama, ona je više nego ikad bila nimfica u svojoj bijeloj teniskoj odjeći, ruku i nogu boje marelice. Krilati porotnici! Nikakav zagrobni život ne prihvaćam ako u njemu ne bude Lolita onakva kakva je bila tada, u onom lječilištu u Koloradu između Snowa i Elphinstonea – i molim vas da sve bude isto onako na mjestu kao onda: široke, bijele dječačke hlačice, uzak struk, goli pas boje marelice, bijeli rubac na prsima, čije joj vrpce obavijaju vrat i svezane su otraga u viseći čvor ostavljajući gole nevjerojatno mladenačke i bajne lopatice s maljama boje marelice, i dražesne nježne kosti, i glatka leđa što se sužuju nadolje! Njena je kapa imala bijeli štitnik. Njen reket stajao me grdnih para. Bluna, prava pravcata bluna! Ta mogao sam je snimiti! Onda bi i dan-danas bila sa mnom, pred mojim očima, u projekcionoj dvorani mog očaja!
Prije nego što bi servirala, Lolita bi zastala, učinila dva-tri koraka na mjestu, po taktu, iza bijele crte, i pokatkad bacila loptu o zemlju ili vrhom bijele papuče zastrugala po zemlji, držeći se vazda slobodno, ostajući vazda mirna i vesela – ona koja je malokad bila vesela u sumornom životu što ga je vodila kod kuće! Po mom mišljenju, njena je igra bila najviša točka do koje mlado stvorenje može dotjerati glumačku umjetnost, iako je to za nju po svoj prilici bila tek geometrijska bit osnovne životne stvarnosti.
Otmjena čistoća svih njenih pokreta bila je upotpunjena jasnim, zvonkim zvukom svakog njena udarca. Kad bi stupila u djelokrug njene vlasti, lopta bi postala bjelja, a njena elastičnost nekako bogatija. Precizni instrument kojim se služila kao da je u trenutku dodira s loptom bio neobično prionljiv i polagan. Štoviše, njen je stil bio savršena imitacija najboljeg tenisa što se može zamisliti, ali bez ikakvih praktičnih rezultata. Kao što mi je jednom rekla Electra Gold, Edusina sestra, izvrsna mlada trenerka, kad sam sjedio na tvrdoj klupi što je počela pulsirati poda mnom dok sam gledao Dolores Haze kako goni, kao od šale, po cijelom igralištu ljepuškastu Lindu Hall (koja ju je napokon pobijedila): – Vaša Dolly ima magnet u samoj sredini mreže na svom reketu, ali zašto je, bogamu, tako pristojna? – Ah, Electro, zar to nije svejedno – uz takvu gracioznost! Sjećam se kako me je, kad sam ih prvi put gledao, uhvatio gotovo nesnosan grč od upijanja tolike ljepote. Moja je Lolita imala divnu naviku da pripodigne lijevu napola savijenu nogu na široku i gipku početku servisnog ciklusa, kad se razmotavala i načas razapinjala na suncu živa mreža ravnoteže između četiri točke – vrha te noge, maljavog pazuha, preplanule ruke i daleko zabačenog ovala reketa, a u isto se vrijeme smiješila, obnažujući blistave zube, malom planetu što je lebdio visoko u zenitu moćnog i skladnog kozmosa koji je bila stvorila s određenim ciljem – da se obori na njega snažnim praskom svoga zlatnog biča. Njen se servis odlikovao izravnošću, ljepotom, mladošću, klasičnom čistotom putanje, ali ga, usprkos njegovoj oštrini, nije bilo teško vratiti, jer u dugom, otmjenom odskoku lopte nije bilo nikakva ”efea” ni nepravilnosti.
Dan-danas kukam od žalosti pri pomisli da sam tako lako mogao ovjekovječiti na celuloidnoj vrpci sve njene poteze, sve te čarobne šare. Koliko bi to bilo vrednije od onih snimaka koje sam (luđak) spalio! Njen smeš odnosio se prema njenu servisu kao što se u sonetu seksta odnosi prema oktavi, jer su je naučili, zlato moje, da odmah nakon servisa potrči na mrežu na svojim hitrim, sjajnim nožicama u bijelim papučicama. Nitko ne bi znao reći koji joj je drajf bolje polazio za rukom – forhendom ili bekhendom; jedan je bio kao odraz drugoga u zrcalu – mene još i dan-danas žiga u preponama od revolverske paljbe onih udaraca koje su pratili jasni odjeci i Electrini usklici. Jedan od bisera u Dollynoj igri bio je kratak poluvolej koji ju je naučio veliki Ned Litam u Kaliforniji.
Ona je više voljela glumu od plivanja, a plivanje od tenisa; pa ipak, da nisam bio slomio nešto u njoj (tada nisam to znao!), tvrdim da bi se njen uzorni stil bio udružio s voljom za pobjedu i da bi se bila razvila u pravu šampionku. Dolores, sa dva reketa ispod ruke, u Wimbledonu (1952.), Dolores na reklami za cigarete ”Dromedar” (1960.), Dolores profesionalka (1961.), Dolores igra tenisku šampionku u filmu (1962.), Dolores i njen sijedi, smireni, utihli muž, njen bivši trener, ostarjeli Humbert (2000).
U njenu načinu igre nije bilo nikakve lukavštine – ako se vesela ravnodušnost prema ishodu igre ne smatra fintom nimfice. Ona koja je bila onako okrutna i podmukla u svakidašnjem životu, pokazivala je tu takvu nedužnost, takvu otvorenost, takvu dobronamjernost u plasiranju da je čak i osrednji, ali uporan igrač, ma koliko nevješto i slabo igrao, mogao tako rezati i skraćivati lopte da napokon prokrči sebi put do pobjede. Usprkos svom niskom stasu, neobično je lako pokrivala svu svoju polovicu (oko 96 kvadratnih metara), kad bi se jednom prilagodila ritmu igre, i dok bi god mogla vladati njime; ali svaki oštriji napad, svaka iznenadna izmjena taktike protivnika potpuno bi je smeli. Kad bi joj, recimo, nedostajao svega poen da dobije partiju, njen bi drugi servis, koji je, što je prilično tipično, bio snažniji i stilski još ljepši od prvoga (jer u nje nije bilo onih psihičkih smetnji koje imaju oprezni igrači), zvučno udario u harfinu strunu mreže i odletio u aut. Brušeni dragulj njena ”drop-šota” prihvatio bi i vratio joj u sâm kut protivnik koji kao da se vukao na četiri noge i držao iskrivljeno veslo u ruci. Njeni dramatski drajfovi i čarobni voleji padali su mu bezazleno do nogu. Svaki čas bi zapucala neku laku loptu i, smijući se, hinila očaj saginjući se malaksalo u baletnom stavu tako da bi joj uvojci pali preko čela. Njena gracioznost i sjaj bili su toliko jalovi da nije mogla pobijediti čak ni usopljenog Humberta, čiji je osnovni udarac bio staromodni drajf kojim je nadizao loptu.
Ja mislim da sam osobito osjetljiv na čari igara. Za mojih šahovskih seansi s Gastonom vidio sam umjesto ploče kvadratnu udubinu punu bistre morske vode s rijetkim školjkama i varkama što su se ružičasto svijetlile na ravnom kockastom dnu, koji se mom smušenom protivniku činio muljem i jatom sipa. A prva teniska obuka kojom sam nekad mučio Lolitu (prije onog pravog otkrića koje su za nju bile lekcije velikog Kalifornijca) ostala mi je u sjećanju kao mučna i žalosna uspomena – ne samo zato što je moju zdvojnu učenicu onako strašno razdraživao svaki moj savjet, nego i zato što plemenita simetrija igrališta nije odražavala harmoniju koja je drijemala u njoj, već je bila iskrivljena ncposrednošću i umorom djeteta kojeg je samo srdila moja pedagoška netalentiranost. Od tada se sve bilo promijenilo i toga dana, na čistom koloradskom zraku Championa, na onom krasnom igralištu, podno strmih kamenih stuba što su vodile do hotela ”Champion” u kojem smo bili odsjeli, učinilo mi se da se mogu odmoriti nakon košmara neznanih nevjera i zaroniti u čistotu njena stila, njene duše i njene bitne gracioznosti.
Nije bilo ni daška vjetra. Ona je udarala snažno i ravno, uobičajenim slobodnim zamahom, vraćajući loptu za loptom iznad same mreže u dubinu mog polja, a ritmički slijed tih udaraca bio je tako klasično jednostavan da se moje kretanje uglavnom svodilo na ujednačeno šetkanje amo-tamo – pravi će igrač shvatiti što hoću time da kažem. Moj prilično rezani servis koji sam bio preuzeo od oca (koji ga je opet bio naučio od Francuza Decugisa ili Belgijanca Bormana, njegovih starih prijatelja i velikih šampiona) zadao bi bio Loliti mnogo teškoća da sam joj ih htio zadati. Ali tko bi imao srca da uznemiruje takvo janje bistra oka? Jesam li već spomenuo da je na njenoj goloj ruci bila osmica od cijepljenja protiv kozica? Da sam je očajnički volio? Da joj je bilo svega četrnaest godina?
Radoznao je leptir, zaronivši, tiho proletio između nas.
Kad najednom, eto ti, kao da je iz zemlje iznikao, para u teniskim hlačicama – riđ muškarac, oko osam godina mlađi od mene, rumenih, suncem opaljenih goljenica, i nekako nehajna crnka, oko dvije godine starija od Lolite, kiselih usta i čvrsta pogleda. Kao i svi savjesni početnici, nosili su rekete u navlakama i okvirima, i to ne tako kao da nosiš prirodne i prikladne produžetke nekih specijaliziranih mišica, nego kao da su to batovi, ili puške kremenjače, ili svrdla, ili moji mrski, nezgrapni grijesi. Pošto su prilično slobodno sjeli do mog, u izvjesnom smislu dragocjenog kaputa na klupu uz igralište, počeli su se vrlo glasno diviti nizu od blizu pedeset udaraca koje mi je Lolita bezazleno pomogla da vratim i obranim – dok nije prekinula seriju smešem što je završio izvan igrališta, nakon čega je duboko uzdahnula i načas ponikla glavom shrvana smijehom, milo moje janje!
Bio sam žedan pa sam pošao do česme. To je iskoristio onaj riđi da mi priđe i smjerno ponudi da zaigramo u parovima.
– Ja se zovem Bili Mead – reče on – a ovo je Fay Page, glumica. Ma fianse101 – nadoda pokazujući svojim smiješno zakukuljenim reketom na uglađenu Fay koja je već ćaskala s Lolitom.
Ja zaustih da kažem ”Hvala, ne...” (jer ne trpim da moje čistokrvno janje ima posla s ”frkafuljcima” kojekakvih šeprtlja) kad mi privuče pažnju izvanredno muzikalan zov; hotelski je momak trčao sitnim koracima niza stube prema našem igralištu i mahao mi rukom. Pokazalo se da me zovu na hitan međumjesni telefonski razgovor – toliko hitan da čak ”drže liniju” zbog mene.
– Evo me – rekoh, zgrabih kaput (unutrašnji je džep bio težak zbog revolvera) i dobacih Loliti da ću se odmah vratiti.
Ona je upravo dizala loptu (na evropski način, vrhom papuče i rubom reketa, što je bila jedna od malobrojnih lijepih vještina koje sam je naučio) i osmjehnula se – meni se osmjehnula!
Neko je zlokobno zatišje omogućavalo mom srcu da se održi na površini dok sam se penjao za dječakom do hotela. Ima jedna kratka američka uzrečica u kojoj su raskrinkanost, odmazda, mučenje, smrt i vječnost izraženi s pomoću neobično odbojne formule: ”This is it!” – ”Tako, dakle!”, ”Tu smo!”. Ostavio sam bio Lolitu u prilično bijednim rukama, ali to sad nije bilo važno. Borit ću se, naravno. Ogorčeno ću se boriti. Radije ću sve upropastiti nego da je se odreknem. Jest, zbilja su strme stepenice!
Na recepciji mi je čovjek kukasta nosa, zacijelo s vrlo mračnom prošlošću koju bi valjalo istražiti, predao poruku ispisanu njegovim rukopisom. Tu je pisalo: ”G. Humbert. Telefonirala ravnateljica škole u Birdsleyju (sic!). Ljetno boravište – Birdsley 2-82-82. Moli odmah nazvati. Veoma hitno!”
Uvukao sam se nekako u telefonsku govornicu, progutao jednu tabletu i desetak minuta ratovao s ukletim dusima prostora. Malo-pomalo se formirao kvartet; sopran: takva broja nema u Beardsleyju; alt: gospođica Pratt otputovala je u Englesku, tenor: škola u Beardsleyju nije uopće telefonirala; bas: nije mogla telefonirati kad ionako nitko nije znao da ću ja baš toga dana biti u tom hotelu u Koloradu. Pošto sam ga bocnuo, službenik kukasta nosa pristao je da izvidi jesu li me uopće telefonski zvali iz ”Birdsleyja”. Pokazalo se da nisu. Vjerojatno je neki ovdašnji šaljivčina okrenuo broj i pritajio se. Zahvalih se službeniku. On mi odgovori: – Nema na čemu! – Pošto svratih u žuboravi pisoar i okrijepih se u točionici, pođoh natrag. Već s prve terase ugledao sam naše igralište. Činilo se da nije veće od školske pločice – slabo izbrisane. Zlaćana je Lolita igrala u paru. Kretala se kao prekrasan talijanski anđelak među tri odvratna bogalja flamanske škole. Kad su mijenjali strane, jedan od njih, njen suigrač, obješenjački je lupi reketom po turu. Glava mu je bila neobično okrugla, a smeđe hlače nisu nikako pristajalo za tenis. Nastade kratka zabuna – on me je opazio na stubama, bacio reket – moj reket! – i potrčao uz strmi travnjak koji je dijelio igralište od bulevara. Mahao je šakama i laktovima oponašajući tobože šaljivo pticu nerazvijenih krila i tako se uzverao, na krivim nogama, do ulice gdje ga je čekao sivi automobil. Učas i on i siva boja iščeznuše. Kad sam sišao na igralište, preostala je trojka već sakupljala, pregledavala lopte. Ja sam toga jutra bio kupio pola tuceta novih lopti, a njihove su bile obilježene znakovima krvave boje.
– Gospodine Meade, tko je bio taj gospodin?
Najprije su Bili, pa onda i Fay, vrlo ozbiljno odmahnuli glavom.
– Zamislite – objasni Fay – taj nam se smiješni bezobraznik silom nametnuo da igra s Dolly u paru, je li, Dolly?
Ona je za njih već bila Dolly. Držak mi se mog reketa gadio jer je još bio topao. Prije nego što sam pošao s njom gore u hotel, odveo sam je u usku aleju napola zaraslu mirisavim grmljem s modrim cvijećem, i već sam htio dati maha sazrelim jecajima, htio sam je zamoliti, onako začaranu, ravnodušnu, da razagna, pa ma i lažju, tegoban užas što me je tištao, kad se odjednom nađosmo tik iza para što se čudno grčio – onako kao što se susreću parovi u idiličnom dekoru starih komedija. Bill i Fay valjali su se od smijeha – baš smo, očito, naišli na njih usred neke njihove osobne šale. Ali to sad ionako nije bilo važno.
Govoreći kao da to sad ionako nije važno, kao da se život i dalje automatski kotrlja po krugu uobičajenih razonoda, Lolita reče da će se presvući i da će se do večeri kupati u bazenu. Bio je krasan dan, Lolito!

21.
”Lo! Lola! Lolita!” – čujem sebe kako vičem s praga u sunčanu daljinu, a akustika vremena, nadsvođenog vremena, pridaje mom zovu i njegovoj izdajničkoj promuklosti tjeskobe, strasti i muke da bi se, kad bi Lolita bila mrtva, umah sâm otvorio njen najlonski pokrov zatvoren patentnim zatvaračem. Napokon sam je stigao nasred uredne travnate terase – bila je pobjegla dok sam se još presvlačio. Oh, Lolito! Igrala se sa psom – sa psom, a ne sa mnom. Pseto je (nekakav poluterijer) ispuštalo i ponovo hvatalo zubima – pa je još nekako namještalo između čeljusti – mokru crvenu loptu; prednjim je šapama hitro prebiralo akorde po gipkoj travi i nekamo bježalo. Ja sam samo htio znati gdje je ona, ionako se nisam mogao kupati zbog srca, ali što je koga bila briga, i eto, ona se igrala sa psom, a ja sam tu stajao, u kućnom kaputu, i više je nisam zvao; ali me najednom nešto u njenim pokretima iznenadilo... bacakala se amo-tamo u svom astečki crvenom kupaćem kostimu, i bilo je nečega zanesenog, gotovo ludog u njenoj nestašnosti koja je bila mnogo više od običnog veselja. Činilo se da je čak i pas zbunjen njenim pretjeranim likovanjem. Pogledao sam oko sebe i polako metnuo ruku na prsa. Tirkiznoplavi bazen iza terase nije više bio ondje, nego u mom prsnom košu, a u njemu su plutali moji organi kao što ljudske izmetine plutaju po plavoj morskoj vodi u Nici. Jedan se kupač udaljio od bazena i, napol sakriven paunastom krošnjom, ukočio se držeći za krajeve ručnik prebačen preko leđa i motreći jantarnim očima Lolitu. Tako je stajao zakamufliran svjetlom i sjenom, izobličen jaguarskim pjegama i zakrinkan vlastitom golotinjom; mokra crna kosa – bolje reći ostaci kose – zalijepili su mu se bili za okruglo čelo, brčići iznad crvene usne nalikovali su na mokru packu, runo na prsima širilo se kao dvokrilni trofej, pupak mu je pulsirao, sjajne kapi curile mu niz kosmata bedra, tijesne, mokre crne kupaće gaćice samo što nisu pukle od zdrave snage ondje gdje se ocrtavao izbočeni obris čudovišne mošnje zadignute gore, poput debela štita na stubokom okrenutoj sramoti. I, dok sam gledao njegovo okruglo lice smeđe poput oraha, sinulo mi je da sam ga prepoznao po odrazu moje kćeri na njemu – bila je to ona ista blažena grimasa, samo što se u muškarca bila pretvorila u nešto nakazno. A, osim toga, bilo mi je jasno da djevojčica, moja djevojčica zna da je on gleda i da uživa u njegovu pohotljivu pogledu, i zbog njega skakuće i veseli se – mrska i draga djevojčura! Pošto je skočila za loptom, a nije ju uhvatila, izvalila se na leđa i pomamno zaigrala u zraku sablažnjivim, mladim nogama; osjetio sam mošus njena uzbuđenja i namah se skamenio od neke svete odvratnosti, jer sam opazio kako je muškarac sklopio oči, obnažio ravne, ogavne sitne zube i naslonio se na drvo, u čijoj je krošnji zadrhtalo cijelo jato pjegavih prijapa. Odmah nakon toga zbila se neobična preobrazba. On više nije bio satir, nego moj izvanredno dobroćudni i glupi švicarski stric – onaj Gustav Trapp kojeg sam već višeput spomenuo i koji se nekoć liječio od svojih pijanki (lokao je pivo s mlijekom, svinja jedna!) dižući utege, posrćući i stenjući na obali jezera, u staromodnom kupaćem kostimu koji mu je bećarski visio samo o jednom ramenu. Sadašnji me je Trapp primijetio izdaleka pa je, otirući potiljak ručnikom napetim među rukama, tobože nehajno otišao prema bazenu. A Lolita se, kao da se ugasilo sunce koje je obasjavalo njenu igru, umirila i polako ustala sa zemlje ne obazirući se na loptu koju joj je terijer bio donio. Tko zna koliku bol nanosimo psima time što naglo prekidamo igru s njima! Zaustih da kažem nešto, ali iznenada sjedoh na travu od upravo nevjerojatne boli u prsima i izbljuvah bujicu nekakvih smeđih i zelenih sastojaka koje, koliko sam se sjećao, nisam uopće bio pojeo.
Opazih Lolitine oči koje su bile prije promišljene nego zaplašene. Začuh kako reče dobroj gospi, koja nam je prišla, da je tatu uhvatio ”neki napadaj”. Zatim sam dugo ležao na počivaljci i ispijao čašicu za čašicom. Već sutradan osjećao sam se dovoljno jak da nastavim putovanje (u što liječnici koji su me poslije liječili nisu mogli vjerovati).

22.
Dvosobna kućica pod znakom Srebrne ostruge, koju smo bili rezervirali u Elphinstoneu, pripadala je onom soju lakiranih, tamnih brvnara od borovine koje su se veoma sviđale Loliti u dane našeg prvog bezbrižnog putovanja. Eh, ali sad je sve bilo drukčije... Ne mislim na Trappa, ni na Trappove... Na kraju krajeva... Pa znate i sami... Na kraju krajeva, gospođo bilo je prilično jasno da su svi ti istovjetni detektivi u automobilima što su se mijenjali kao dugine boje, bili plod moje manije progonjenja, povratne slike zasnovane na podudarnostima i slučajnim sličnostima. Soyons logiques102, kukurijekao je galski dio mog razuma odbacujući svaku pomisao da me neki trgovački putnik ili gangster iz filma, zatravljen Lolitom, progoni sa svojim ortacima, vuče za nos i kojekakvim drugim smiješnim sredstvima iskorištava moj neobičan položaj pred zakonom. Sjećam se da sam nešto pjevušio zaglušujući paniku koja me hvatala. Čak sam izmislio neku teoriju kojom sam protumačio lažni poziv iz ”Birdsleyja”... Ali, ako sam mogao da ne mislim na Trappa kao što nisam mislio ni na svoje nedavne grčeve na travi u Championu, nikako nisam mogao izići na kraj s jednom drugom mukom – što sam znao da mi je Lolita tako blizu, a opet tako užasno nedohvatna, i da je toliko volim, da je toliko volim baš uoči nove ere, kad je ona, prema mojim vračarskim proračunima, trebalo da prestane biti nimfica, da me prestane mučiti...
U Elphinstoneu mi je sudbina pripremila još jednu grdnu i posve suvišnu brigu. Moja je djevojčica bila nekako neraspoložena i mučaijiva u toku posljednje etape – tristo kilometara kroz planine neoskvrnute ni detektivima sivim poput dima ni lakrdijašima što krivudaju u cik-cak liniji. Jedva da je pogledala znamenitu, čudnovatu, veličanstveno rumenu stijenu koja je bila nadnesena nad brdima i poslužila temperamentnoj glumici kao odskočna daska za skok u nirvanu. Grad je bio nedavno podignut, ili preuređen, usred ravne doline na nadmorskoj visini od dvije tisuće i tristo metara; priželjkivao sam da što prije dodija Loliti kako bismo krenuli u južnu Kaliforniju, prema meksičkoj granici, bajoslovnim zaljevima, pustinjama obraslim saguarom i fatamorganama. José Lizzarrabengoa namjeravao je, kao što znate, odvesti svoju Carmen u États Unis103. Ja sam zamislio tenisko natjecanje u Meksiku, na kojem bi sudjelovale, blistajući preda mnom, Dolores Haze i kojekakve druge ljepuškaste mlade prvakinje iz Kalifornije. Turniri dobre volje na toj nasmiješenoj razini brišu razlike između pasporta i sporta. Zašto sam mislio da ćemo biti sretni u inozemstvu? Promjena okoline je tradicionalna zabluda u koju polažu nadu ljubav osuđena na propast i neizlječiva sušica.
Prezime vlasnice motela izgovaralo se isto kao i Haze, ali se pisalo Hays. Ta čila, narumenjena udovica lica boje opeke i plavih očiju zapitala me nisam li slučajno Švicarac. Njena je sestra bila udata za nekog učitelja skijanja iz Švicarske. Odgovorio sam potvrdno i dodao da je moja kćerka napola Irkinja. Upisao sam se. Kad mi je gospođa Hays dala ključ, na usnama joj je titrao osmijeh koji joj je nastavio titrati i kad mi je pokazivala gdje da parkiram kola. Lolita se izvukla iz njih podrhtavajući – blistavi večernji zrak bio je zaista svjež. Ušavši u kućicu, sjela je na stolac za stol na rasklapanje, spustila glavu na ruku i rekla da se osjeća užasno. Pretvara se, pomislih, sigurno zato da izbjegne mojim milovanjima; gorio sam od strasti, ali kad sam joj se prikučio, sirotica je počela nekako neobično žalostivo cmizdriti. Lolita je bolesna! Lolita umire! Sva je bila u vatri. Metnuo sam joj toplomjer u usta, a onda sam pogledao formulu zapisanu, srećom, u bilježnici i, kad sam naposljetku pretvorio stupnjeve Fahrenheita, besmislene za mene, u stupnjeve Celzijusa koji su mi bliski još iz djetinjstva, pokazalo se da ima četrdeset sa dva, što je u najmanju ruku objašnjavalo njeno raspoloženje. Znao sam da se kod histeričnih nimfica temperatura diže strahovito visoko – čak i više od one točke na kojoj obični ljudi umiru; i bio bih joj dao samo gutljaj vrelog začinjenog vina i dva aspirina, i upio ustima svu njenu vrućicu, da joj nisam temeljito pregledao divnu resicu na stražnjem nepcu, jedan od glavnih uresa njena tijela, i ustanovio da je upaljena. Razodjenuo sam djevojčicu. Dah joj je bio i gorak i sladak u isti mah. Njena smeđa ruža imala je okus krvi. Tresla se sva, od glave do pete. Kad se potužila da ne može okrenuti glavu zbog boli u vratu, pomislio sam, kao i svaki američki roditelj, na dječju paralizu. Izgubivši svaku nadu da će biti što od snošaja, umotao sam dijete u škotski pled i odnio ga u automobil. Dobra gospođa Hays telefonirala je dotle mjesnom liječniku. – Sretni ste što vam se to dogodilo upravo ovdje – reče ona, jer ne samo što su doktora Bluea smatrali lumenom u cijelom tom kraju, nego je i bolnica u Elphinstoneu bila najsuvremenije opremljena, iako joj je kapacitet bio ograničen. Baš kao da me progoni šumski kralj iz Goetheova Erlköniga104 (ali ovaj put nije bio ljubitelj dječaka, nego djevojčica), odjurio sam s njom, napola zaslijepljen suncem što je zalazilo na onoj strani gdje je bila ravnica. Vodila me je neka sitna starica, nešto kao portabl-vještica (možda Erlkönigova rođakinja?) koju mi je posudila gospođa Hays i koju nisam nikada više vidio. Ja vas ne volim, doktore Blue, a zašto vas ne volim, ni sâm ne znam, doktore Blue! Nema sumnje da njegova učenost nije bila ni približno ravna njegovu ugledu. Uvjeravao me je da ona ima ”virusnu infekciju”, a kad sam spomenuo da je nedavno bila preboljela gripu, hladno mi je kazao da je to drugi mikrob i da ima već četrdeset takvih pacijenata na brizi (sve ovo, naravno, zvuči kao ”groznica” starih pisaca). Pomislio sam ne bih li mu rekao onako, smješkajući se, za svaki slučaj (tko zna što sve oni tu mogu otkriti), da je moja petnaestogodišnja kćerkica nedavno doživjela jednu malu nezgodu verući se preko šiljaste ograde sa svojim mladim prijateljem; ali kako sam znao da sam pijan kao majka, odlučio sam odgoditi to saopćenje do zgodnijeg trenutka. Dolores je i dalje starjela – mrgodnoj plavokosoj kučki od tajnice rekao sam da mi kći ima ”praktički šesnaest godina”. Dok nisam gledao, djevojčicu su odvukli od mene! Uzalud sam tražio da prespavam na otiraču (na kojem je pisalo ”Dobro došli”) u nekoj komorici te proklete bolnice. Trčao sam gore-dolje po konstruktivističkim stepenicama ne bih li pronašao svoje janje, koju je trebalo upozoriti da ne brblja, osobito ako joj nije u glavi sve čisto, kao što nije bilo nikome od nas. U jednom sam trenutku bio prilično grub prema nekoj vrlo mladoj i vrlo drskoj sestri s hipertrofiranom stražnjicom i sjajnim crnim očima – baskijskog podrijetla, kako sam poslije doznao. Otac joj je bio jedan od onih pastira koje posvuda uvoze radi dresiranja ovčarskih pasa. Napokon sam se vratio do parkiranog automobila i ne znam koliko sam sati prosjedio u njemu skvrčen u mraku, ošamućen neuobičajenom samoćom, gledajući otvorenih usta čas u šturo osvijetljenu, četvrtastu i nisku bolnicu koja kao da je čučala usred svog travnatog kvadrata, a čas u maglovite rasute zvijezde i srebrnaste nazubljene gorske visove, gdje je u to vrijeme Maryn otac, osamljeni Joseph Lore, sanjario o Oloronu, Lagoreu, Rolasu – ili navodio ovcu na zlo. Takve su mi mirisave snohvatice svagda služile kao utjeha u časovima velike duševne napetosti, i tek kad sam opazio da, usprkos čestom posezanju za čuturicom, dršćem od studeni besane noći, odlučio sam se vratiti u motel. One vještice nije više bilo, a nisam dobro poznavao put. Široke ulice posute šljunkom presijecale su sad ovako, sad onako avetinjske pravokutnike. Nazreo sam nešto kao obrise vješala, ali su to zacijelo bile naprosto gimnastičke preče na školskom dvorištu; a u drugoj jednoj četvrti, nalik na pustopoljinu, iznikao je preda mnom u kupolastoj tišini blijedi hram neke mjesne sekte. Napokon sam izbio na autocesti i uskoro ugledao neonski znak Srebrne ostruge s ljubičastim natpisom ”Sve zauzeto”, oko kojeg su se rojili milijuni motelskih moljaca koje zovu ”mlinarima”. I, kad sam oko tri sata, nakon tuširanja toplom vodom u nevrijeme, koje često, kao kakav fiksativ, samo učvršćuje očaj i malaksalost u čovjeku, legao u postelju – u njenu postelju što je mirisala na kestenje i ruže, i mentol-bombone, i one vrlo profinjene, vrlo osebujne francuske parfeme koje sam joj u posljednje vrijeme dopustio da upotrebljava, nikako nisam mogao pojmiti jednostavnu činjenicu da sam se prvi put u dvije godine rastao od Lolite. Iznenada mi je palo na pamet da njena bolest nije ništa drugo do čudno razvijanje osnovne teme, da ta bolest ima isti okus i ton kao i cio niz povezanih dojmova koji su me zbunjivali i mučili na putu; zamišljao sam kako se tajni agent, ili tajni ljubavnik, ili mrski obješenjak, ili plod mojih halucinacija – svejedno tko – vrzma oko bolnice; Aurora jedva da je ”zagrijala ruke”, kako kažu sakupljači lavandule u mom zavičaju, a ja sam se već ponovo nastojao probiti u tu tvrđavu lupajući u zelena vrata, a da nisam ni doručkovao, ni išao na stranu, ni vidio kraja svojim mukama.
To je bilo u utorak, a u srijedu i četvrtak, izvrsno reagirajući – zlato moje! – na neki ”serum” (spravljen od sperme spuža ili izmetine izmirskog goluba) ona se gotovo sasvim oporavila i liječnik je rekao da će ”za dva-tri dana opet skakutati”.
Obilazio sam je po dva puta na dan – možda sam u svemu bio osam puta kod nje – ali mi je samo posljednji posjet ostao jasno u sjećanju. Toga sam dana izveo pravi pothvat što sam uopće izišao iz kuće, jer sam se osjećao kao da me je već izjela gripa koja je bila prešla na mene. Nitko neće nikad znati koliko me je napora stajalo da joj odnesem sve ono – kitu cvijeća, breme ljubavi, knjige radi kojih sam prevalio sto kilometara: Browningova Dramska djela, Povijest plesa, Klaunove i kolombine, Ruski balet, Cvijeće Stjenjaka, Antologiju Kazališne gilde i Tenis Helene Wills, koja je prvi put osvojila nacionalno prvenstvo kad joj je bilo svega petnaest godina. Kad sam, glavinjajući pod teretom, prilazio vratima Lolitine jednokrevetne sobe, koja me je stajala trinaest dolara na dan, Mary Lore (ona mlada gadura koja je honorarno radila kao bolničarka i koja me je od prvog dana bila zamrzila) upravo je izlazila s ostacima Lolitina doručka na poslužavniku, koji je hitro i bučno odložila na stolac u hodniku pa, vrteći stražnjicom, odjurila natrag u sobu –zacijelo da upozori sirotu malu Dolores da se stari despot prikrada na gumenim potplatima s bukinističkom starudijom i buketom, koji sam bio sâm složio od poljskog cvijeća i lijepog lišća što sam ih bio ubrao vlastitim rukama u rukavicama na gorskom prijevoju, u praskozorje (gotovo nisam ni spavao cijelog tog kobnog tjedna).
Kako li hrane moju Carmencitu? Bacih letimičan pogled na poslužavnik. Na tanjuru umrljanom žumanjcem ležala je zgužvana omotnica. U njoj je prije bilo nešto, sudeći po otrgnutom kraju, ali adrese nije bilo – ničega nije bilo osim lažne zelene heraldičke vinjete i imena hotela ”Ponderoski bor”. Tada sam izveo mali chassé-croisé105 s Mary koja je ponovo izletjela iz Lolitine sobe – čudo jedno kako su hitre, a kako malo stignu uradili te guzate mlade bolničarke. Srdito je pogledala omotnicu koju sam bio razgledao i vratio na tanjur.
– Bolje da to ne dirate – reče ona klimajući glavom poput pelengatora. – Mogli biste se opeci!
Da joj nešto odbrusim? To mi je bilo ispod časti. Samo rekoh:
– Je croyais que c’était uri ”bill” – pas un billet doux.106
Zatim uđoh u sobu punu sunca i pozdravih Lolitu:
– Bonjour, mon petit!107
– Dolores! – uskliknu Mary Lore ulazeći za mnom, mimo mene, kroz mene, debela palandra, trepćući i počinjući brže-bolje slagati bijeli flanelski pokrivač svejednako trepćući. – Dolores, vaš tatica misli da vi dobivate pisma od mog dečka. A to ih ja – uzviknu lupkajući se ponosito po pozlaćenom križiću – dobivam! I moj tatica ne parla ništa slabije od vašeg.
Ona iziđe. Dolores, sva rumena i zlaćanorićkasta, netom namazanih usana, sjajne kose koju je bila zagladila četkom kako to samo umiju američke djevojčice, ležala je ispruženih golih ruku na pokrivaču i nevino se smiješila – meni ili ničemu. Nasred noćnog stolića, uz papirni ubrus i olovku, gorio je na suncu njen topazni prsten.
– Kakvo jezivo pogrebno cvijeće – reče uzimajući buket od mene. – Ali svejedno – hvala! Samo budi tako dobar, molim te, nemoj govoriti francuski! To ide ljudima na jetra.
Tu opet utrča, uobičajenom brzinom, ona zrela mlada drolja zaudarajući po mokraći i češnjaku, s novinama Desert News koje moja ljupka bolesnica pohlepno dohvati ne obazirući se na raskošno ilustrirane knjige koje sam joj bio donio.
– Moja sestra Ann – reče Baskijka (nadopunjujući nedavno saopćenje naknadnom mišlju) – radi u Ponderosi.
Meni je oduvijek bilo žao Modrobradog. Ona brutalna braća... Est-ce que tu ne m’aimes plus, ma Carmen?108 Nikad me nije voljela.
Sad ne samo što sam znao da je moja ljubav beznadna, nego i da ove dvije nešto snuju, dogovarajući se na baskijskom ili zemfirijskom, protiv moje beznadne ljubavi. Štoviše, Lolita je igrala dvostruku igru jer je vukla za nos i glupu, sentimentalnu Mary, kojoj je vjerojatno kazala da bi htjela živjeti sa svojim ujakom veseljakom, a ne s okrutnim, mračnim ocem. I druga bolničarka, koju nisam bio pravo ni vidio, i seoska luda koji je vozio na kolicima ležajeve i lijesove u lift, i par idiotskih zelenih papigica u krletki u čekaonici – svi, svi su oni sudjelovali u toj podloj uroti. Mary je valjda mislila da profesor Humbertoldi, tatica iz komedije, stoji na putu ljubavi između Dolores i očeva zamjenika, debeljuškastog Romea (jer nemojmo smetnuti s uma da si ti ipak bio ugojen, Romeo, uza sve svoje droge – ”Snijeg”, ”Sok radosti” i tako dalje).
Boljelo me grlo. Stajao sam gutajući pljuvačku pokraj prozora i gledao romantičnu stijenu što se dizala visoko u nasmijano urotničko nebo.
– Carmen moja – obratih joj se (katkad sam je tako zvao) – otići ćemo iz ovog presahlog, užarenog, grozomornog grada čim ti dopuste da ustaneš iz kreveta.
– Da, zbilja, trebaju mi moje stvari – reče Cigančica dižući koljena i prelazeći na drugu stranicu novina.
– Jer, vidiš i sama – nastavih – da nema smisla čamiti u ovom gradu.
– Nema smisla nigdje čamiti – reče Lolita.
Svalih se u naslonjač presvučen kretonom, otvorih lijepi botanički atlas i potražih, u tišini što je brujala od vrućice, u njemu svoje cvijeće. Nisam ga mogao naći. Malo zatim se negdje u hodniku oglasi milozvučno zvonce.
Mislim da u toj pretencioznoj bolnici nije bilo više od desetak bolesnika (od kojih su troje ili četvoro bili luđaci, kako mi jednom veselo reče Lolita) pa je osoblje, naravno, imalo previše slobodnog vremena. Ipak – isto tako gazde radi – strogo se pazilo na pravila. Priznajem da sam često dolazio u vrijeme koje nije bilo određeno za posjete. Pobuđena sanjarskim lukavstvom, vizionarska Mary Lore (drugi put će joj se pričiniti kako une belle dame toute en bleu109 lebdi u Paklenoj jaruzi u New Lourdesu) uhvati me za rukav da me izvede iz sobe. Pogledah njenu ruku i ona je povuče. Odlazeći – odlazeći svojom voljom – začuh kako mi Dolores ponavlja da joj sutra ujutro donesem – nije se mogla sjetiti svega što će joj trebati od odjevnih i drugih predmeta – Donesi mi – doviknula je (već izvan mog vidnog polja, jer su se vrata pokrenula, vrata su se zatvarala, vrata su se zatvorila) – donesi mi moj novi sivi kovčeg, i mamin, mamin! – Ali, sutradan ujutro sav sam drhtao, i bio trešten pijan, i umirao u motelskoj postelji u kojoj je ona bila ležala svega nekoliko minuta, i sve što sam mogao učiniti, s obzirom na te okolnosti koje su se širile u krugovima, bilo je da joj pošaljem oba kovčega po ljubavniku moje udovice, kršnom i dobroćudnom vozaču teretnjaka. Zamišljao sam kako moja djevojčica pokazuje Mary svoje blago... Bio sam, naravno, pomalo u bunilu, a sutradan sam svejednako više treperio nego mirovao, jer kad sam pogledao kroz prozor kupaonice na obližnju tratinu, ugledao sam krasni mladi bicikl moje Dolly, koji je stajao na svom podupiraču, graciozni prednji kotač bio mu je okrenut od mene, kao i uvijek, a na sjedalu je bio vrabac – ali je to bio gazdaričin bicikl i, smijući se ovlaš i vrteći glavom zbog te nježne tlapnje, dočepao sam se nekako postelje i dugo ležao, mirno kao svetac, kako ono kaže – ne citiram sasvim točno – Robert Browning:
Svetac, zbilja! Dok Dolores,
Preplanula na tratini,
Izrezuje besmislice
O svom filmskom bogu ocu...
Izrezuje iz šarenih časopisa što su okružavale Dolores gdje god smo bili; a u gradu je dotle počela proslava nekog velikog nacionalnog praznika, sudeći po žabicama, pravim bombama koje su neprestano praskale, a točno u pet do dva čuo sam kako netko fućka iza poluotvorenih vrata kućice i zatim – kuca.
Bio je to vozač teretnjaka Frank – ljudeskara od čovjeka – ostao je stajati na pragu držeći se za dovratak, nagnut malo naprijed.
– Bar’dan! Telefonirali su iz bolnice. Bolničarka Lore pita je li vam bolje i hoćete li danas doći u bolnicu?
Na dvadesetak koraka činilo se da je Frank rumen kao jabuka, a na pet koraka, kao sad, vidjelo se da mu je lice rumenomodar mozaik od brazgotina; u Italiji ga je, u prošlom ratu, tako dohvatilo da je proletio kroza zid; ipak, usprkos teškim povredama, Frank je bio kadar da vozi glomazni teretnjak, lovi ribu, ide u lov, pijančuje i neumorno se naslađuje ženskinjama uz cestu. Toga dana, bilo zbog velikog praznika, bilo naprosto iz želje da pozabavi bolesna čovjeka, skinuo je rukavicu koju je obično nosio na lijevoj ruci (sad je bio naslonjen njome na dovratak) i otkrio opčinjenom bolniku da, doduše, nema na njoj prstenjaka i mezimca, ali da ima golu curu s bradavicama na dojkama boje cinobera i slovom delta kobaltne boje, što bijaše dražesno utetovirano na donjoj strani njegove osakaćene ruke; kažiprst i srednjak bile su joj noge, a na zglobu je bila glava ovjenčana cvijećem. Divota, kad vam kažem... osobito kad je, kao sad, bila naslonjena na drveninu, poput kakve lukave vile.
Zamolih ga da kaže Mary Lore da ću ostati cijeli dan u postelji i da ću se sutradan javiti telefonom kćeri, samo ako se budem vjerojatno osjećao polinezijskog porijekla (u mislima su mi se još potkradale omaške). On je tada opazio moj pogled, pa je učinio takvu kretnju da joj je bedro razbludno poskočilo.
– Ide u redu – propjevuši delija Frank, udari po dovratku i ode zviždučući s mojom porukom, a ja nastavih piti, i pred jutro je temperatura pala,(i premda sam se osjećao kao prebijena mačka, navukao sam svoj skerletni kućni kaput na kukuruzno-žutu pidžamu i otišao u motelsku pisarnicu gdje je bio telefon. Sve je bilo u redu. Netko mi reče razgovijetnim glasom: jest, sve je u redu, moja je kćerka napustila bolnicu jučer oko dva sata, došao je po nju njen stric, gospodin Gustav, sa štenetom, koker-španijelom, i sve je lijepo pozdravio, u crnom Kadili Jaku; platio je sve Dollyne troškove u gotovu i zamolio da mi kažu neka budem bez brige, neka samo ostanemo u toplom, a oni pak idu na didin ranč, kako smo se dogovorili!
Elphinstone je bio – a nadam se da je i sad – vrlo zgodan gradić. Podsjećao je čovjeka, znate, na maketu svojim urednim drvećem od zelene vate i kućicama crvenih krovova, ravnomjerno razbacanim po parketu doline, a čini mi se da sam već uzgred spomenuo njegovu uzornu školu, i hram, i prostrane pravokutne stambene blokove od kojih su neki, začudo, bili prilično osebujni pašnjaci na kojima su poneka mazga ili jednorog pasli u izmaglici ranog srpanjskog jutra. Zanimljivo je da sam na jednom oštrom zavoju, na kojem je zaškripao šljunak, zapeo sa strane za nečija kola što su stajala uz rubnjak, ali sam sâm sebi rekao apatično, a vlasniku kola, koji je zamahao rukama, telepatično (u najboljem slučaju) da ću se poslije vratiti, adresa: Bardska škola, Burg, Brdska ulica; džin koji mi je održavao srce na životu mutio mi je mozak i, nakon nekoliko praznina i rupa, kao u snu, obreo sam se u čekaonici bolnice, gdje sam pokušao istući liječnika i derao se na ljude što su se bili posakrivali ispod stolica, i tražio Mary koja, na svoju sreću, nije toga dana bila na poslu; nečije grube ruke vukle su me za kaput i napokon mi otrgnule džep, i najednom sam sjedio na pacijentu za koga sam mislio da je doktor Nevolim, ćelavom, tamnoputom čovjeku koji je na kraju ustao s poda i napomenuo anegdotski: – E pa, sad vas ja pitam tko je tu neurastenik? – Zatim mi je visoka mrka bolničarka predala sedam raskošno ilustriranih i raskošno ukoričenih knjiga i uzorno složen škotski pled, i zamolila me da se potpišem; u nenadanoj tišini opazio sam u predvorju policajca kojem je moj kolega automobilist pokazivao na mene, pa sam krotko potpisao da sam primio knjige i pled – simbolična gesta koja je značila da ustupam svoju Lolitu svim tim majmunima, ali što sam drugo mogao? Jedna jednostavna misao stajala mi je gola golcata pred očima – glavno je da ostanem na slobodi. Učinim li samo jedan nepromišljeni korak, morat ću objašnjavati sve potankosti svoga zločinačkog života. Zato sam se počeo pretvarati da sam pobenavio od pića. Kolegi automobilistu sam platio, poslavši k vragu osiguranje, koliko je on držao da je pošteno. Plavookom doktoru Blueu, koji me je sad gladio po ruci, kazao sam da sam malo previše popio da okrijepim svoje slabo srce, koje ipak nije bolesno i ne treba ga pregledavati. Pred cijelom sam se bolnicom ispričao i tako se otmjeno poklonio da umalo što nisam pao, i uzgred dodao da nisam baš u najboljim odnosima s ostalim članovima Humbertova klana. Samom sam sebi šapnuo da imam revolver uza se i da sam još na slobodi – mogu pronaći bjegunce, mogu likvidirati svog ”brata”.

23.
Tisuću milja ceste glatke kao svila dijelilo je Kasbeam, gdje se, koliko sam znao, crveni zloduh prema dogovoru prvi put pojavio, od kobnog Elphinstonea kamo smo stigli oko tjedan dana prije Dana nezavisnosti. To je putovanje trajalo veći dio lipnja, jer smo malokad prelazili više od dvjesta kilometara na dan provodeći ostalo vrijeme (jednom čak pet dana) u raznim usputnim mjestima, koja su oni, po svojoj prilici, bili točno predvidjeli. Tu je, dakle, trebalo tražiti zloduhov trag i tome sam se potpuno posvetio nakon nekoliko neopisivih dana traganja po neumoljivo razgranatim cestama u okolici Elphinstonea.
Zamisli, čitaoče, mene – ovako snebivljiva, ovako povučena, ovako obdarena osjećajem pristojnosti – zamisli me kako skrivam pomamni jad pod drhtavim dodvorljivim smiješkom i kako izmišljam nekakav izgovor da tobože nehajno prelistam prijavnu knjigu u kojoj su zapisana imena i prezimena, adrese i automobilski brojevi svih gostiju. – Čujte – govorio sam – uvjeren sam da sam ovdje već jednom odsjeo – dopustite da pregledam dio koji se odnosi na sredinu lipnja. Tako. Dakle, ipak sam se prevario – kako se smiješno zove ovo mjesto: Pikusral. Oprostite što sam vam smetao. – Ili pak: – Jedan je moj klijent odsjeo jednom kod vas – a izgubio sam mu adresu – možda biste vi bili tako dobri... -– Nije se jedanput dogodilo, osobito ako je recepcioner bio određeni tip zlovoljna čovjeka, da nisam smio sam zaviriti u knjigu.
Imam ovdje zapisano na komadiću papira da sam se od 5. srpnja do 18. studenoga, to jest do povratka na nekoliko dana u Beardsley, prijavio, ako već nisam odsjeo, u 342 hotela i motela. U taj je broj uključeno nekoliko prenoćišta između Kasbeama i Beardsleyja, a u jednom sam od njih neosporno otkrio zloduhovu sjenu: ”Robert Robert, Molbert, Alerta”. Morao sam pomno birati vrijeme i prostor za svoja traganja da ne bih pobudio sumnje; i vjerojatno sam se na najmanje pedeset mjesta raspitivao a da se nisam prijavio, ali to nije ničemu vodilo, pa sam radije podizao fasadu vjerodostojnosti i dobronamjernosti time što sam najprije plaćao sobu koja mi nije bila potrebna. Moj je pregled pokazao da je u najmanje dvadeset od otprilike tristo knjiga zloduh, koji se nije žurio, bio ostavio trag za sobom – ili se zaustavljao češće od nas, ili se pak – a za to je bio itekako sposoban – ponegdje samo prijavio u namjeri da me obilato opskrbi podrugljivim nagovještajima. Samo je jednom bio odsjeo na istom mjestu i u isto vrijeme kad i mi – i spavao na nekoliko koraka od Lolitina jastuka. U nekoliko je navrata noćio u istoj ili susjednoj četvrti i višeput je čekao u zasjedi na sredini puta između dva ugovorena mjesta. Dobro se sjećam kako je Lolita, pred sam odlazak iz Beardsleyja, ležala ničice na sagu u salonu uz hrpu vodiča i karata, u koje je unosila crvenilom za usne etape i mjesta predviđena za noćenje!
Ubrzo sam ustanovio da je naš bivši progonitelj predvidio moja traganja i da je samo zbog mene posuo svoj put cijelim nizom uvredljivih pseudonima, kalambura i drugih iskrivljenih riječi. Već u prvom motelu koji sam posjetio, ”Ponderoskom boru”, otkrio sam, među desetak posve ljudskih adresa, ovu gadariju: ”I. Deli, Up, Arizona”. Moje je oštro oko odmah zapazilo da je tu posrijedi upitna rečenica. Gazdarica se udostojila da mi kaže da je gospodin Deli odležao pet dana u postelji zbog jake gripe, da je ostavio automobil na popravku i da je otputovao novim kolima na dan 4. srpnja. Jest, tu je nekad zaista radila djevojka koja se zove Ann Lore, ali je to bilo davno, a sad je ona udata za nekog sitničara u Cedar Cityju. Jedne lijepe noći, po mjesečini, dočekao sam Mary u zasjedi – išla je u bijelim bolničkim cipelama pustom ulicom; kako je bila automat, kao i mnogi drugi, zaustila je da vrisne, ali sam je uspio očovječiti na prilično jednostavan način – pao sam na koljena i, kukajući i kumeći je Bogom i svim svecima, stao je preklinjati neka mi pomogne. Klela se da ništa ne zna. Tko je bio taj Deli? Kao da se počela kolebati. Hitro izvukoh novčanicu od sto dolara. Ona je razgleda na svjetlu mjesečine. Napokon prošapta: – Vaš brat. – Opsovavši nešto na francuskom, istrgoh joj novčanicu iz ruke hladne kao mjesec i pobjegoh. Ta me je zgoda naučila da se uzdam u se i u svoje kljuse. Nijedan detektiv ne bi, naravno, otkrio putokaze koje je Trapp prilagođavao mom umu i ukusu. Nisam, naravno, mogao očekivati da će mi moj progonitelj igdje ostaviti svoje pravo ime i prezime, ali sam se nadao da će se katkad okliznuti na vlastitoj blistavoj domišljatosti, da će se, recimo, odvažiti da unese neki odveć osoban detalj ili da će suviše toga otkriti kvalitativnim zbrojem kvantitativnih dijelova koji premalo otkrivaju. U jednom je svakako uspio – uspio je konačno uhvatiti u demonsku mrežu mene i moju tjeskobu što se uzalud koprcala. Neobično vješto, kao klaun koji hoda po žici, klatio se i glavinjao i na neshvatljiv način ponovo zadobivao ravnotežu ostavljajući mi, ipak, svagda sportsku nadu – ako se mogu ovako izraziti kad je riječ o nevjeri, bijesu, zdvojnosti, užasu i mržnji – da će se drugi put napokon odati. Ali se to nikad nije dogodilo – iako se vraški izlagao opasnosti. Svi se divimo akrobatu posutom šljokicama koji klasično graciozno i brižljivo hoda po napetoj žici na talkovoj svjetlosti reflektora; ali koliko istančanijeg umijeća pokazuje groteskni stručnjak za hodanje po labavoj žici, koji je obučen kao strašilo i izigrava pijanca! Ja to valjda najbolje znam.
Putokazi koje je ostavljao za sobom nisu otkrivali njegov identitet, ali su mu zato odražavali karakter– ili, bolje reći, izvjestan osebujan i neobičan karakter. U njegovu ”žanru”, vrsti humora (ili bar u najboljim očitovanjima toga humora), u ”tonu” duha, pronalazio sam nešto srodno sebi. Oponašao me je i ismijavao. Njegovi su se nagovještaji odlikovali stanovitom profinjenošću. Bio je načitan. Znao je francuski. Razumio se u dedalogiju i logomanciju. Bio je ljubitelj erotike. Rukopis mu je bio ženskast. Mogao je promijeniti ime i prezime, ali nije mogao zakrinkali, ma koliko da ih je iskrivljavao, neka slova kao, na primjer, vrlo osebujne ”t” i ”u”. Otok Quelquepart110 bio mu je jedan od najdražih prebivališta. Nije se služio naliv-perom, što je bio pouzdan znak (kao što će vam potvrditi svaki psihijatar) da je pacijent represivni undinist. Čovjekoljublje nas obvezuje da mu poželimo da u Stiksu bude vodenih vila.
Njegova je glavna osobina bila podrugljivost. Bože, kako je taj jadnik uživao da me pecka! Izražavao je sumnju u moju načitanost. Ja se toliko ponosim što znam koješta da mogu skromno priznati da ne znam sve. Vjerojatno su mi promakle neke poante u toj kriptogramskoj igri ”pasa i zečeva”. Kakva je drhtavica od slavodobitnosti i gađenja obuzimala moje krhko tijelo kad bi mi, usred običnih, nedužnih imena i prezimena u popisu gostiju, iznenada tajni smisao njegove vražje zagonetke ejakulirao u lice! Primijetio sam da me je, čim bi mu se učinilo da su njegovi rebusi suviše zamršeni, čak i za takva stručnjaka kao što sam ja, opet mamio nekom lakšom pitalicom. ”Arsène Lupin” bio je jasan sâm po sebi Polufrancuzu koji se sjećao detektivskih romana što ih je gutao u djetinjstvu; i nije trebalo biti bogzna kakav filmski stručnjak da se shvati banalna šala sadržana u adresi: ”R O. Temkin, Odesa, Teksas”. U isto tako groznom ukusu, ali odajući bar duh kulturna čovjeka, a ne policajca, ni obična razbojnika, ni bestidna trgovačkog putnika, bila su takva izmišljena imena i pezimena kao što su ”Ataturk Romb” – očita travestija imena i prezimena autora Le Bateau Bleu111 – da se i ja malo našalim, gospodo! – ili ”Morris Schmetterling” koji je poznat po svojoj drami L’Oiseau lvre112 (što, nasjeo si, čitaoče?). Glupo, ali smišljeno ”D. Orgon, Elmira, New York” proisteklo je, naravno, iz Molièrea; a kako sam nedavno pokušavao probuditi u Loliti zanimanje za glasovitu komediju iz XVIII. stoljeća, pozdravio sam kao starog prijatelja ”Harryja Bumpera, Sheridan, Wyo”. Od nedužnog Bermudskog otočja napravio je kalambur koji ne mogu ovdje iz pristojnosti navesti, a svaki dobar frojdovac s njemačkim prezimenom i stanovitim poznavanjem religiozne prostitucije, lako će shvatiti aluziju u ”Dr. Kitzler, Eryx, Miss.” Sve to i nije tako loše. Prilično bijedna zabava, ali uglavnom bezlična i zato bezazlena. Neću navoditi sve one primjere koji su me privukli svojom, da tako kažem, očitom šifriranošću, ali ih svejedno nisam uspio odgonetnuti, jer slutim da se jedva probijam kroz pograničnu maglu gdje se verbalni fantomi pretvaraju, možda, u žive turiste. Tko je, na primjer, bio: ”Frater Grimm, Ocean, Quelquepart”? je li bio živ čovjek – koji je slučajno imao sličan rukopis – neki ”N. S. Aristoff” iz ”Katagele”? Gdje ti je žalac, Katagelo? A što je ovo: ”James Manor Morell, Kalamburg, Engleska”? ”Aristofan”, ”Kalambur” – u redu, ali što se još tu skriva?
Nešto što se provlačilo kroza svu tu igru pseudonima izazivalo je u meni posebno bolnu drhtavicu. Riječi kao što su ”G. Trapp, Geneva, New York” označavale su Lolitinu izdaju. Kombinacija ”O. Beardsley, Lolita, Teksas” dokazivala je (još jasnije nego ona iskrivljena telefonska obavijest u Championu), iako zaista postoji takav grad u Teksasu, da početak cijele afere treba tražiti na istočnoj strani Amerike. ”Lucas Picador, Merrymay, Maryland” sadržavao je užasni nagovještaj da je moja mala Carmen odala tom nitkovu šifru imena od milja kojim sam je nazivao. Tri puta se ponavljala adresa: ”Bob Browning, Dolores, Colorado”. Neukusna šala ”Harold Haze, Mauzolej, Meksiko” (što bi me u nekoj drugoj prilici možda nasmijalo) podrazumijevalo je poznavanje Lolitine prošlosti – i u jednom trenutku pala mi je na um košmarska misao da je ”Donald Otto Quij” iz gradića Sierra u državi Nevadi stari obiteljski prijatelj, možda Charlottin bivši ljubavnik, možda nesebičan zaštitnik djece? Ali, najbolnije me je ujeo za srce svetogrdni anagram našeg prvog nezaboravnog hotela (1947. godine, čitaoče moj!) koji sam našao u knjizi motela u Kasbeamu gdje je on spavao pored nas: ”Ivo Lačar, Cazin”.
Iskrivljeni automobilski brojevi koje su ostavljali svi ti Orgoni i Morelli i Trappovi upućivali su me samo na to da vlasnici motela ne provjeravaju registarske brojeve koje navode gosti. Nisam se, naravno, mogao okoristiti podacima – nepotpunim ili neispravnim – o automobilima koje je naš progonitelj unajmljivao za kratke etape između Wacea i Elphinstonea. Broj koji se odnosio na njegov prvi, očito vlastiti Jak, bijaše svjetlomrcanje promjenljivih brojaka od kojih je jedne premještao, a druge preinačivao ili izostavljao; kombinacije su tih brojaka imale nešto zajedničkog (na primjer VS 1564, i SH 1616, ili CU 6969 i CUCU 9933), ali su bile tako lukavo složene da se nisu mogle svesti pod zajednički nazivnik.
Pošto je ostavio crveni Jak svojim ortacima u Waceu i prešao na sistem ”posudbe automobila”, pomislio sam da njegovi nasljednici možda nisu bili toliko oprezni te da su ostavili u nekoj hotelskoj knjizi prototip tih međusobno povezanih brojeva. Ali kad je bilo tako teško, zamršeno i beznadno tražiti zloduha po cestama kojima je sigurno prošao, što sam mogao očekivati od pokušaja da uđem u trag neznanim automobil istima koji putuju neznanim putovima?

24.
Kad sam se vratio u Beardsley, u glavi mi je nastala, kao posljedica rekapitulacije o kojoj je bilo dovoljno riječi, potpuna slika o mom neprijatelju, a tu sam sliku sveo – procesom dedukcije koji je uvijek opasan – na jedan jedini konkretni izvor koji su mogli otkriti bolestan mozak i slabo pamćenje.
Osim velečasnog Rigora Mortisa (kako su djevojčice okrstile pastora) i časna starca koji je predavao neobavezni njemački i latinski jezik, u gimnaziji u Beardsleyju nije bilo stalnih profesora muškog spola. Ali je dva-tri puta u toku školske godine (1948./49.) dolazio s laternom magikom profesor likovnih umjetnosti iz koledža u Beardsleyju da pokaže gimnazijalkama slike u boji francuskih dvoraca i primjerke impresionističkog slikarstva. Ja sam htio prisustvovati tim projekcijama i predavanjima, ali me je Dolly, po svom običaju, zamolila da ne prisustvujem i – gotovo! Osim toga, sjećao sam se da je Gaston baš za tog predavača bio rekao da je briljantan garçon113; ali to je bilo sve; pamćenje mi nije htjelo odati ime i prezime tog ljubitelja starih dvoraca.
Na dan određen za smaknuće pošao sam po susnježici prema zgradi koju su mi pokazali. Tu sam doznao da je prezime profesora likovnih umjetnosti Riggs (što je donekle podsjećalo na svećenikovo prezime), da je neoženjen i da će za deset minuta izići iz muzeja koledža gdje upravo drži predavanje. Sjeo sam na mramornu klupu (dar neke Cecilije Ramble) uz vrata predavaonice u muzeju. Dok sam tu čekao, osjećajući bol u prostati, pijan, neispavan, stišćući revolver u šaci koji sam držao u džepu kišne kabanice, odjednom mi sinu da sam poludio i da ću počiniti glupost. Izgledi su bili manji od jedan naprama milijun da Albert Riggs, docent, drži moju Lolitu zaključanu u svojoj kući u Delovoj ulici broj 69 – tu mi je bilo nešto poznato... Ne, on me sigurno nije upropastio. Koješta! Gubim razum i tratim vrijeme. On i ona su sad u Kaliforniji, a ne ovdje.
Ubrzo sam iza bijelih kipova što su ukrašavali predvorje opazio nekakvo komešanje. Vrata – ali ne ona u koja sam zurio – nego jedna druga, malo dalje, naglo se otvoriše i usred jata studentica poče skakutati, kao čep, ćela kržljava predavača, a onda mi se stadoše približavati njegove sjajne smeđe oči. Nikad ga prije nisam vidio, ali je on ustvrdio da smo se upoznali na nekom sastanku u parku gimnazije u Beardsleyju. A kako je moja krasna kćerkica, tenisačica? Nažalost, ima još jedno predavanje. Do viđenja!
Ostali pokušaji identificiranja nisu završili tako brzo. Preko oglasa u jednom časopisu koji mi je ostao od Lolite, stupio sam u dodir s jednim privatnim detektivom, bivšim boksačem, kojem sam, tek toliko da stekne neku predodžbu o metodi kojom se služi lupež koji nas je progonio do Elphinstonea, pokazao neke primjerke imena i prezimena i adresa koje sam bio sakupio na svom povratku. On je zatražio od mene pristojnu akontaciju i u punih dvadeset mjeseci – dvadeset mjeseci, čitaoče moj! – taj je klipan savjesno provjeravao te očito izmišljene podatke! Ja sam već bio odavno raskinuo s njim sve poslovne veze kad mi je jednom pobjedonosno došao i saopćio da Bob Browning zaista stanuje nedaleko od naselja Dolores, u jugozapadnom dijelu Kolorada, i da je crvenokožac, filmski statist, te da mu je više od osamdeset godina.

25.
Ovo je knjiga o Loliti i, sad kad dolazim do onog dijela koji bih najradije nazvao (da me nije već preduhitrio jedan drugi patnik, također žrtva unutrašnjeg sagorijevanja) Dolorés Disparue114, potanko opisivanje posljednjih triju praznih godina, od početka srpnja 1949. do sredine studenog 1952., ne bi imalo smisla. Premda treba pribilježiti neke važne pojedinosti, htio bih najprije prenijeti opći dojam – bučno su se otvorila bočna vrata života u punoj brzini i prodrla je huka crne vječnosti zaglušujući fijukom vjetra krik usamljene opasnosti.
Ja, začudo, gotovo nikad nisam sanjao Lolitu onakvu kako je se sjećam – kakva me je opsjedala u bolesnim mislima, u danjim halucinacijama i noćnim nesanicama. Kad sam je i sanjao, nakon njena nestanka, javljala se u čudnim i besmislenim likovima, kao Valeria ili Charlotte, ili kao mješavina njih dviju. To mi se mješovito priviđenje približavalo skidajući sa sebe omotač za omotačem, u atmosferi velike melankolije i odvratnosti. Ta Pseudololita (i Pseudovaleria) mlitavo me je pozivala da legnem uz nju na tvrdi divan, ili običnu usku dasku, ili nešto nalik na ginekološki ležaj na čemu je ona ležala izvaljena, rastvorene puti poput otvora za dušicu nogometne lopte. Našao bih se, slomljena ili beznadno zagubljena zubala, u jezivoj podstanarskoj sobi u kojoj bi se priređivale neobične dosadne seanse vivisekcije, koje su se obično svršavale tako da je Charlotte ili Valeria plakala u mojim krvavim rukama, a ja sam ih nježno ljubio bratskim usnama usred nereda (kao u snu) bečke starudije što se prodaje na dražbi sažaljenja, impotencije i smeđih vlasulja tragičnih starica koje su upravo bili potrovali plinom.
Jednog sam dana izvukao iz kola i uništio čitavu gomilu časopisa za mlade. Znate kakvi su to časopisi. Što se tiče osjećaja – kameno doba; što se tiče higijene – u najmanju ruku mikensko doba. Lijepa, ali već prezrela glumica, s golemim trepavicama i ispupčenom, mesnatocrvenom donjom usnom, preporučivala je novi šampon. Zbrka reklama. Mlade učenice luduju za naborima na suknjama – que c’était loin, tout cela!115 Kad koga poziva u goste, domaćica treba imati u pripravnosti za svaku gošću kućnu haljinu. Nevezane pojedinosti oduzimaju vašem govoru svaki sjaj. Svi smo već vidjeli na veselicama ”čeprkalo” – djevojku koja čeprka noktima po koži na licu. Samo ako je vrlo star ili ako zauzima vrlo visok položaj, muškarac ne mora skinuti rukavicu prije nego što će se rukovati s damom. Osvajaj srca noseći naš novi potiskivač trbuščića – i nećeš više imati ni bokova ni trbuha! Tristan i tri ženska stasa u filmu. Jest, gospodo, o braku Joea i Roe koješta se govorka. Pretvori se u romantičnu ljepoticu brzo i jeftino! Strip: ružna djevojčica (crnka), debeljko otac (s cigarom); lijepa djevojčica (riđokosa), lijep tatica (potkresanih brčića). Ili onaj drugi, odvratni strip o dugonji gorili i njegovoj ženi, patuljastoj gnjidi. Et moi qui t’offrais mon génie...116 Sjetio sam se prilično zgodnih besmislenih stihova koje sam bio za nju napisao dok je bila dijete. ”Besmisleni je prava riječ”, govorila je ona podrugljivo.
Lete kolibrići u helikopterima,
Ide zmija s rukama u džepovima...
Ili:
Zec i zečica se čudno nekako ponašaju,
Uzgajivači se od smijeha za trbuh hvataju.
Od nekih mi se njenih stvari bilo teško rastati. Do kraja 1949. godine čuvao sam, i obožavao, i oskvrnjivao poljupcima, suzama i sluzi, par njenih starih gumenih papuča, dječačku košulju koju je nosila, izlizane traperice, zgužvanu školsku kapicu i slično blago koje sam našao u prtljažniku automobila. Kad sam shvatio da silazim s uma, sakupio sam sve te stvari, uzeo još koješta što se sačuvalo u Beardsleyju – škrinju s knjigama, njen bicikl, staru haljinu, kaljače – i na njen petnaesti rođendan poslao sve to kao poklon nepoznatog darovatelja nekom ženskom sirotištu na jezeru izloženu vjetru nedaleko od kanadske granice. Ne kažem da neki dobar hipnotizer, da sam otišao k njemu, ne bi bio izvukao iz mene, a i pomogao mi da složim u logičnu cjelinu, stanovite slučajne uspomene koje izbijaju iz tkiva moje knjige kudikamo jasnije nego što mi se javljaju u pamćenju – čak i sad kad već znam što i koga treba tražiti u prošlosti. U ono sam vrijeme samo naslućivao da gubim vezu sa stvarnošću. Ostatak zime i dobar dio proljeća proveo sam u sanatoriju blizu Quebeca gdje sam se i prije bio liječio, a onda sam odlučio srediti neke svoje poslove u New Yorku pa se otisnuti u Kaliforniju radi temeljita traganja.
Evo pjesme koju sam sročio u sanatoriju:
Traži se, traži Dolores Haze.
Kosa: smeđa. Usta: rumena.
Starost: pet tisuća tristo dana.
Zanimanje: manekena.
Gdje li se skrivaš, Dolores Haze?
Zašto se skrivaš, reci mi, reci!
Buncam, tumaram, ”Izići ne mogu” –
Ponavlja čvorak u krleci.
Kuda se voziš, Dolores Haze?
Koje je marke tvoj čarobni sag?
Je li ”jaguar” – posljedni krik?
Gdje li si parkirana sad?
Tko ti je idol, Dolores Haze?
Je li još neki strašni dasa?
O, divni dani kad bjesmo pjani,
O, Carmen moja nezaboravna!
Kako me bole uši od džeza!
S kim li sad plešeš, draga?
Sjedim u kutu i hvata me jeza
Gledajuć tebe i onog vraga!
Sretan je, sretan McFatum stari
Putujuć sa ženom malodobnom,
I gnječi Molly u svakoj državi
Gdje su i zvijeri pod zaštitom.
Moja Dolly, moja boli! Oči boje oker
Kad ih gledam sasvim izbliza.
Znate li stari parfem Soleil Vert117?
Šta, mister, vi ste iz Pariza?
L’autre soir un air froid d’opéra m'alita:
Son félé – bien foi est qui s’y fie!
Il neige, le décor s’écroule, Lolita!
Lolita, qu’ai-je fait de ta vie118?
Mučim se, mučim, Lolito Haze,
Muči me kajanje u mraku.
I opet te gledam kako plačeš,
I opet stežem kosmatu šaku.
Policajče, policajče, eno ih
Na kiši, ondje uz prostor za ples!
Čarapice su joj bijele, i volim je,
A zove se Dolores Haze.
Policajče, policajče, eno ih,
Dolores Haze i ljubavnik njen!
Izvadi kolt i tjeraj za njima,
Ne daj da ti pobjegne njihova sjen!
Traži se, traži Dolores Haze.
Nikad stidljiva nije bila.
Nije viša od šezdeset palaca.
I nema više od četrdeset kila.
Kola mi hramlju, Dolores Haze.
Na kraju je nastupio krah.
I mene će bacit na smeće kraj puta.
Sve ostalo je hrđa i zvjezdani prah.
Pošto sam psihoanalizirao ovu pjesmu, zaključio sam da je ona zaista remek-djelo luđaka. Krute, drvene, napadne rime prilično točno odgovaraju onim krajolicima i likovima, i njihovim preuveličanim dijelovima, kakve crtaju psihopati podvrgnuti testovima koje su izmislili njihovi dosjetljivi krotitelji. Napisao sam još mnogo drugih pjesama. Udubljivao sam se u tuđu poeziju. Ali me pomisao na osvetu nije prestajala ni časka mučiti.
Bio bih hulja kad bih rekao (a čitalac bluna kad bi mi povjerovao) da me je udarac koji mi je zadao Lolitin nestanak zauvijek izliječio od sklonosti prema djevojčicama. Lolitu sam sad zavolio drugačijom ljubavlju, to je istina, ali se moja prokleta narav nije zbog toga promijenila. Na dječjim igralištima i plažama moj je mrki, lupeški pogled i nehotice tražio bljesak golih nogu kakve nimfice ili druge drage znakove Lolitinih službenica i družbenica s kitama ruža. Ali je jedna bitna vizija bila izblijedjela; nikad više nisam snatrio o mogućnosti sreće s nekom djevojčicom (određenom ili uopćenom) u nekom zabačenom i sigurnom mjestu, nikad više nisam zamišljao da ću se unositi u nježnu put Lolitinih sestrica negdje daleko, daleko, u pješčanu skrovištu među hridima dočaranih otoka. S tim je bilo svršeno – ili bar za neko vrijeme. S druge pak strane... jao, dvije godine čudovišna odavanja pohoti ostavile su mi izvjesne navike u spolnom životu. Bojao sam se da me praznina u kojoj sam se našao, ne natjera da iskoristim slobodu iznenadna ludila i da ne podlegnem slučajnoj napasti pri susretu u nekoj uličici s kakvom učenicom koja se vraća iz škole. Osamljenost me pekla. Osjećao sam potrebu za društvom i njegom. Srce mi je bilo histeričan, nepouzdan organ. I tako je Rita stupila u moj život.

26.
Ona je bila dvaput starija od Lolite i deset godina mlađa od mene. Zamislite odraslu crnku, vrlo blijedu, vrlo vitku (imala je ”svega pedesetak kilograma), dražesnih asimetričnih očiju, oštra, reklo bi se na brzinu skicirana profila i neobično privlačna ensellure – presedline na gipkim leđima; čini se da je bila španjolskog ili babilonskog podrijetla. Pokupio sam je u mjesecu svibnju, u ”poročnom svibnju”, kako kaže Eliot, negdje između Montreala i New Yorka ili, da suzimo granice,.između Toylestowna i Blakea, u točionici koja je bila sumorno osvijetljena u džungli noći pod znakom Medonjice, gdje se bila dražesno napila – uvjeravala me da smo išli zajedno u školu, i neprestano je stavljala svoju drhtavu ruku na moju orangutansku šapu. Jedva da me je nadraživala, ali sam svejedno odlučio da učinim probu; proba je uspjela i Rita je postala moja stalna pratilja. Ona je bila toliko dobra, ta Rita, toliko druželjubiva da se iz puke samilosti mogla prodati bilo kojem jadnom biću – starom slomljenom drvetu ili obudovjelom dikobrazu.
Kad sam se upoznao s njom (1950. godine), ona se bila nedavno rastala od svog trećeg muža, a još nedavnije ju je bio ostavio sedmi po redu službeni ljubavnik. Ostali, neslužbeni bili su suviše brojni i prolazni da bi se mogli razvrstati. Njen brat, politikant, lica nalik na vime, s naramenicama i ručno obojenom kravatom, bio je gradonačelnik i duša grada Grainballa, poznatog po svojim bejzbolistima, revnim čitaocima Biblije i trgovcima žitom. Posljednjih nekoliko godina plaćao je svojoj dičnoj sestrici po sedamsto dolara na mjesec pod strogim uvjetom da nikad, nikad ne dođe više u taj dični gradić. Kazala mi je, jadikujući i u nedoumici, da ju je svaki njen novi ljubavnik, sam vrag zna zašto, najprije odvukao u Grainball koji ih je kobno privlačio, i prije nego što bi se snašla, već bi je usisala Mjesečeva orbita rodnog grada te bi se vozila po raskošno osvijetljenom kružnom bulevaru i vrtjela se u krugu ”kao kakav prokleti noćni leptir oko lampe”, kako je sama govorila.
Imala je zgodan mali dvosjed kojim smo krenuli u Kaliforniju, jer je mom časnom Ikaru bio potreban odmor. Vozila je obično ona, a njoj je normalna brzina bila sto četrdeset kilometara na sat! Draga Rita! Putovao sam s njom dvije mutne godine s prekidima i ne mogu zamisliti slađe, priprostije, nježnije i tuplje Rite od nje. Prema njoj je Valeria bila Schlegel, a Charlotte Hegel! Da vam pravo kažem, nemam ama baš nikakva razloga da se zabavljam njome na marginama ovih mračnih memoara, ali bih ipak htio reći (zdravo, Rita, gdje bila da bila, pijana ili trijezna, Rita, zdravo!) da me je ta moja prijateljica, koja me je najbolje umirivala i najbolje razumjela, svakako spasila od luđačke košulje. Rekao sam joj da bih htio potražiti odbjeglu ljubavnicu i ucmekati njena frajera. Rita je svečano odobrila taj moj plan i, upustivši se sama u nekakva istraživanja u okolici San Humbertina (iako nije imala pojma ni o čemu), splela se s nekim lupežom, pa sam imao grdne muke da je izvučem iz te kaše – iskorištenu i izubijanu, ali svejednako bodru. A jednog je dana našla moj revolver i predložila mi da igramo ”ruski rulet”; odgovorio sam joj da ne možemo, jer revolver nema bubnjića; počeli smo se otimati za njega i napokon je odjeknuo hitac, i metak se zabio u zid naše sobe, iz kojeg je potekao vrlo tanak i vrlo smiješan mlaz vruće vode; sjećam se kako je ona vriskala od smijeha.
Njena neobično udubljena djetinja leđa, put rižine boje, polagani, mlitavi, golubinji poljupci – sve me je to sačuvalo od nesreće. Nije istina da je umjetnička nadarenost sekundarno seksualno obilježje, kako tvrde neki šamani i šarlatani, nego je, naprotiv, seks samo sluga umjetnosti. Jedna naša prilično tajanstvena pijanka imala je smiješne posljedice. Ja sam upravo bio odustao od daljnjeg traganja; zloduh je bio ili u Tunguziji ili je veselo palucao u mom malom mozgu (gdje su mašta i jad raspirivali plamen), ali u svakom slučaju nije imao nikakve veze s teniskim turnirom u San Diegu gdje je među ženama prvo mjesto osvojila šesnaestogodišnja Dorothy Haas, neka muškobanjasta duksa. Na povratku iz Kalifornije, u nekom groznom hotelu (onakvom u kakvima se održavaju poslovne konferencije i po kakvima tumaraju posrćući marcipanski, rumeni i debeli ljudi sa značkama, koji zovu jedan drugoga Joe ili Jim, sklapaju poslove i loču viski), draga moja Rita i ja probudili smo se tek poslije podne i opazili da u našoj sobi spava još jedan čovjek, blijed i plavokos mladić, gotovo albino, bijelih trepavica i velikih prozirnih ušiju. Ni Rita ni ja nismo ga nikad prije vidjeli u svojim tužnim životima. Sav uznojen, u prljavu flanelskom donjem rublju, u starim vojničkim cokulama, hrkao je na pokrivaču naše bračne postelje s druge strane moje čedne Rite. Nedostajao mu je jedan prednji zub, a čelo mu bilo puno prišteva jantarne boje. Ritočka je zaogrnula svoju gipku golotinju mojom kišnom kabanicom koja joj je prva došla pod ruku; ja sam pak navukao gaće i tada smo uzeli proučavati naš položaj. Na pladnju je stajalo čak pet upotrebljavanih čaša, što je još više zamrsivalo situaciju s obzirom na višak putokaza. Vrata su bila samo pritvorena. Na podu su ležali muški pulover i bezoblične vojničke hlače zaštitne boje. Dugo smo drmali njihova vlasnika; napokon se nesretnik prenuo iza sna. Pokazalo se da je on sasvim izgubio pamćenje. Zanoseći na ”čisto bruklinski”, kako je ustvrdila Rita, on je uvrijeđeno natuknuo da smo mi (kako?) otuđili njegovu (bezvrijednu!) ličnost. Brže-bolje smo ga obukli i zatim ostavili u najbližoj bolnici, a usput smo ustanovili da smo nekim krivudanjima, kojih se više nismo sjećali, bili dospjeli u prokleti Grainball. Nakon pola godine Rita je pisala tamošnjem liječniku koji joj je odgovorio da Jack Humbertson, kako su neznanca bili neukusno nazvali, još nije uhvatio vezu sa svojom prošlošću. O, Mnemozino, najslađa i najnestašnija od svih muza!
Ne bih ni spominjao ovu zgodu da nije od nje potekao slijed misli kojih je posljedica bila da sam u učenom časopisu Cantrip, što na škotskom znači ”čarolija”, objavio studiju pod naslovom ”Mimir i Mnemozina”, u kojoj sam iznio teoriju (koja se učinila originalna i značajna dobrohotnim čitaocima tog vrsnog mjesečnika) o ”percepcionalnom vremenu” zasnovanu na ”osjećaju krvotoka” i koncepcionalno zavisnu (najkraće rečeno) od posebnih osobina našeg razuma koji nije svjestan samo pojavnog svijeta nego i sama sebe, te tako nastaje stalna veza između dvije točke: budućnosti (koja se može pohraniti) i prošlosti (koja je već pohranjena). Jedna od posljedica objavljivanja te studije, koja je bila kruna mojih prijašnjih radova koji isto tako nisu bili prošli nezapaženi, bio je poziv da provedem godinu dana u koledžu Cantrip, šeststo kilometara daleko od New Yorka, gdje sam s Ritom unajmio jedan mali stan s pogledom na blistava tjelesa dječaka i djevojčica što su se igrali pod tuševima daleko dolje, u dubravi Central parka punoj vodoskoka. U Cantripu sam stanovao, u jednom od specijalnih stanova za pjesnike i filozofe, od listopada 1951. godine do lipnja 1952., dok je Rila, koju radije nisam pokazivao, životarila – pomalo nedolično, čini mi se – u jednom hotelu uz cestu gdje sam je obilazio dva puta na tjedan. Zatim je nestala, ali ne onako neljudski kao njena prethodnica – nakon mjesec dana pronašao sam je u cantripskom zatvoru. Držala se vrlo dostojanstveno, izvadila je bila slijepo crijevo u zatvorskoj bolnici i klela mi se prilično uvjerljivo da je lijepo plavkasto krzno, za koje je neka ugledna dama, gospođa MacCrum, tvrdila da joj ga je ona ukrala, zapravo dobila na dar od, doduše, malko nakresana gospodina MacCruma. Uspio sam je izvući iz zatvora i bez pomoći njena osjetljiva brata, a uskoro nakon toga vratio sam se s njom u New York, ponovo na zapadnu stranu Central parka. Usput smo bili svratili u Briceland, kroz koji smo, inače, Rita i ja već bili proputovali pretprošle godine.
Mene je tada obuzela neodoljiva želja da oživim svoj boravak ondje s Lolitom. Pošto sam bio izgubio svaku nadu da ću pronaći bjegunicu i njena otmičara, stupio sam u novu životnu fazu – pokušavao sam se uteći starom dekoru i spasiti bar herbarij prošlosti: souvenir, souvenir, que me veux tu?119 Verlenovska jesen zvonila je u zraku koji kao da je bio od kristala. Na dopisnicu s molbom da mu rezerviraju jednu dvokrevetnu sobu s kupaonicom, profesor Hamburger dobio je ubrzo uljudan, ali negativan odgovor. Sve je navodno bilo zauzeto. Ostala im je samo jedna četverokrevetna soba bez kupaonice u suterenu, ali teško da bi mi ona odgovarala. Evo glave njihova pisma:
ZAČARANI LOVCI

SVA PIĆA
CRKVE
ZABRANJEN PRISTUP PSIMA
(osim alkoholnih)
u blizini za vjernike


Posumnjao sam u istinitost prve tvrdnje. Sva? Imaju li, na primjer, grenadin kakav se može dobiti na pločnicima u Evropi? Zanimalo me je i ne bi li se lovac, začarani ili obični, svejedno, radije odrekao mjesta u crkvi nego psa – i tada se odjednom sjetih, grčeći se od boli, prizora vrijednog velikog umjetnika: Petite Nymphe Accroupie120; ali, možda je onaj svilasti koker-španijel bio kršten? Ne, osjećao sam da ne bih mogao podnijeti bolan posjet onom poznatom predvorju. U blagom, jesenskom Bricelandu bogatom bojama krile su se druge mogućnosti da uskrsnem prošlost. Ostavivši Ritu u najbližoj krčmi, uputio sam se u gradsku knjižnicu. Cvrkutava usidjelica neobično mi je spremno pomogla da pronađem brojeve od sredine kolovoza 1947. godine u uvezanom kompletu bricelandskog Gazette, i začas sam sjedio sâm u jednom kutku uz nezasjenjenu svjetiljku i prevrtao velike i krhke stranice sveska crnog kao lijes i krupnog gotovo kao Lolita.
Čitaoče! Bruder!121 Kako je glup Hamburg bio taj Hamburg! Budući da se njegova pretjerano osjetljiva narav bojala stvarnosti, držao je da se može nasladiti bar jednim njenim djelićem, što podsjeća na desetog ili dvanaestog vojnika u redu silovatelja, koji pokriva ženino bijelo lice njenim crnim šalom da joj ne vidi užasne oči dok se napokon odaje svom vojničkom užitku u sumornom, opljačkanom selu. Ja sam se pak htio domoći otisnute fotografije mog neumjesnog lika koji je fotograf Briceland Gazette uhvatio u času kad se usredotočio na doktora Braddocka i njegovu skupinu. Strastveno sam priželjkivao da se sačuvao ”Portret nepoznata izroda”. Bezazleni foto-aparat koji me je ulovio na mom mračnom putu do Lolitina loga – eto teme za Mnemozinu! Uzalud se trudim da razjasnim bit tog poriva. Možda bi se on mogao usporediti s onom bolesnom radoznalošću koja nas nagoni da razgledamo povećalom natmurene sitne likove (praktički mrtva priroda, i svi samo što ne povraćaju) što su se bili iskupili rano uzjutra na stratištu, ali se pacijentov izraz lica ipak ne može nikako razaznati. Bilo kako mu drago, doslovce sam se zadihao i jedan me je ugao knjige sudbine neprestano bô u trbuh dok sam listao i prelijetao pogledom po listovima. U nedjelju, 24. VIII., davao se u jednom od dva mjesna kina film Opsjednuti, a u drugom Gruba sila. Gospodin Purdom, samostalni duhanski akcionar, izjavio je da od 1925. godine puši samo Omen Faustum. Kršni Kirsch, nogometaš, i njegova minijaturna ženica bit će na večeri kod gospođe Reginald G. Gore, Avenija Inchkeith 58. Postoji parazit čija veličina iznosi cijelu jednu šestinu organizma od kojeg živi. Dunkerque je prvi put bio utvrđen u X. stoljeću. Bijele čarapice za djevojčice 39 centa; sportske oksfordske cipelice 3 dolara i 98 centa. Autor Mračnog doba, koji nije dopustio našem fotografu da ga snimi, našalio se ovako: ”Vino, vino, vino možda godi perzijskom slavuju, ali ja uvijek kažem da je kiša, kiša, kiša koja bubnja po krovu od šindre najbolji prijatelj ruža i nadahnuća”. Jamice na obrazima potječu od srašćivanja kože s dubljim tkivom. Grci su odbili snažan partizanski napad. Ah, napokon – obris djevojčice u bijelom i pastor Braddock u crnom; ali ako se nečije avetinjsko rame i dotaklo uzgred njegove gojazne prilike, nisam tu mogao otkriti ništa svoga.
Neobičan parazit došao je za Ritom u krčmu. Smiješeći se onako turobno kako se smiješila kad bi malo previše popila, ona mi je predstavila nasrtljiva pijana starca i rekla da je on – opet sam zaboravila kako se vi ono zovete, golube moj – išao s njom u školu. On ju je drsko pokušao zadržati, i u gužvi koja je nastala ozlijedio sam prst kad sam ga udario u vraški tvrdu glavu. Zatim sam morao neko vrijeme šetati s Ritom po parku ”Začaranih lovaca” koji je bila obojila jesen. Ona je jecala i jednako ponavljala da ću je ja uskoro, uskoro ostaviti kao što su je svi u životu ostavili, pa sam joj otpjevao u pola glasa sjetnu francusku baladu i sastavio spomenarsku pjesmicu ne bih li je zabavio.
Klenovi se u jezeru kao rana
Odražavaju. Na klanje ih vodi
U grimiznu ruhu božica Dijana –
Ispred plavog hotela krv u vodi.
Ona me upita: – Ama zašto plav kad je bijel? Zašto, za ime Božje?... – i iznova zaplaka. Odlučno je odvedoh do kola. Nastavili smo put u New York, i uskoro je opet bila razmjerno sretna visoko gore u izmaglici na našoj maloj terasi na tridesetom katu. Sad sam opazio da sam, ne znam ni sam kako, pobrkao dvije različite zgode – svoj posjet knjižnici u Bricelandu na povratku u New York i šetnju u parku na putu u Cantrip, ali takvih se miješanja boja što se razlijevaju ne smije libiti umjetnik – mnemozinist.

27.
Na mom poštanskom sandučiću u predvorju kuće bila je zastakljena pukotina kroz koju se moglo vidjeli ponešto od onoga što je tamo ubacio poštar. Već se nekoliko puta bilo dogodilo da je harlekinska igra svjetla što je padalo kroz staklo tako izobličila nečiji rukopis da je bio nalik na Lolitin, i tada bih malne pao u nesvijest i morao se nasloniti na obližnju urnu koja umalo što nije postala moja. Kad god bi se to dogodilo, kad god bi se njene drage, zavojite svračje noge ponovo prometnule, užasno jednostavno, u dosadan rukopis jednoga od malobrojnih ljudi s kojima smo se ja i Rita dopisivali, sjetio bih se, smješeći se bolno, svoje davne, lakovjerne, preddoloresovske prošlosti, kad bi me zaveo u bludnju sjajno osvijetljeni prozor preko puta, gdje je moj potajni pogled – budni periskop sramotna potoka nazreo napola golu, ukočenu kao na filmskoj vrpci nimficu duge kose, poput kose Alice u zemlji čudesa (male čarobnice sretnijeg kolege), koju je upravo počinjala ili prestajala češljati. Zbog savršenstva tog ognjenog priviđenja postajalo je savršeno i moje pomamno blaženstvo – jer je ta slika bila izvan mog dohvata i zato blaženstvo nije mogla pokvariti spoznaja zabrane, koja je pritiskala sve ono što mi je bilo nadohvat ruke. Tko zna, možda prava bit moje ”izopačenosti” ne zavisi toliko od neposredne draži prozračne, čiste, mlade, zabranjene, bajne ljepote djevojčice, koliko od spoznaje zanosne sigurnosti položaja u kojem beskrajna savršenstva ispunjavaju jaz između ono malo što se poklanja i svega onoga što se obećava, svega onoga što se skriva u čudesnim bojama varljivih ponora. Mes fenétres!122 Lebdeći između oblaka oko sunca na zalasku i noći što je navirala, škrgućući zubima, okupio bih sve zloduhe svoje strasti uz ogradu balkona što je već pulsirao – još malo pa će poletjeti pravo u maglu vlažne večeri boje marelice; i polijetao je, ali bi se tada osvijetljeni lik u dalekom prozoru pomaknuo i – Eva se ponovo pretvarala u rebro koje je ponovo obrašćivalo meso, i u prozoru se još samo vidio napola razodjeven ugojen muškarac koji čita novine.
Budući da sam katkad ipak i dobio utrku između uobrazilje i stvarnosti, bio sam spreman pomiriti se s varkom, ali se nikako nisam htio pomiriti s upletanjem mučitelja slučaja koji mi je oduzimao nasladu što je bila namijenjena meni. – Savez-vous qu’à dix ans ma petite était folle de vous?123 – rekla mi je jedna gospođa u razgovoru za čajem u Parizu – a mala se bila upravo udala i živjela negdje iza trista mora i planina, i ja se nisam čak mogao sjetiti jesam li je ikad primijetio u onom parku, na terasi teniskog kluba, pokraj skrovite pećine. I evo, sad upravo isto tako slučaj (a i stanovita promjena u nešto sitnijem i nešto bljeđem rukopisu moje drage) nije mi htio udijeliti prethodan pogled kroz sjajno staklo pukotine, taj predosjećaj užitka i obećanje koje me ne bi samo primamilo i zavaralo, nego bi se zaista i velikodušno ispunilo. Kako vidite, moja je fantazija bila podvrgnuta proustovskim kušnjama na Prokrustovoj postelji – jer toga jutra, 22. rujna 1952., kad sam sišao po poštu, nagizdani i žučljivi vratar, s kojim nisam bio nipošto dobar, počeo se tužiti da je nedavno neki čovjek koji je dopratio Ritu kući ”zabljuvao kao pas” ulazne stube. Dok sam ga slušao i davao mu napojnicu, pa onda slušao novu, uljudniju verziju istog događaja, pomislio sam da je jedno od dva pisma što su stigla tom blagoslovljenom poštom zacijelo od Ritine majke, prilično neuravnotežene sitne dame koju smo jednom bili posjetili na Cape Codu i koja je otada u čestim pismima, što ih je moj ured u New Yorku slao u različna moja prebivališta, neprestano ponavljala kako divno njena kćerka i ja pristajemo jedno drugome, i kako bi bilo krasno kad bismo se vjenčali; drugo pismo koje sam otvorio u liftu i na brzinu pročitao bilo je od Johna Farlowa.
Višeput sam zapazio da smo skloni obdariti svoje prijatelju onom postojanošću osobina i sudbine koje junaci iz književnosli stječu u čitaočevu duhu. Ma koliko puta otvorili Kralja Leara, nikad nećemo zateći dobrog starca kako, smetnuvši s uma svoje jade, diže čašu na velikom obiteljskom skupu sa sve tri svoje kćeri i njihovim psićima. Nikad neće kneginja N. otputovali s Onjeginom u Italiju. Nikad se Emma Bovary neće oporaviti, spašena samilosnim solima u autorovoj pravremenoj očinskoj suzi. Kroz kakvu god evoluciju ovaj ili onaj lik prošao između korica knjige, njegova je sudbina utvrđena u našim glavama; a upravo isto tako očekujemo da će naši prijatelji slijediti ovaj ili onaj logični i konvencionalni program koji smo utvrdili za njih. Tako X neće nikad skladati besmrtno glazbeno djelo koje bi protuslovilo prosječnim simfonijama na koje nas je navikao. Y neće nikad počinili ubojstvo. Z nas neće ni za što na svijetu izdati. Sve je to kod nas raspoređeno po rubrikama i, što rjeđe viđamo neku osobu, to nam je draže kad čujemo da se poslušno pokorava našoj predodžbi o njoj. Svako odstupanje od sudbina koje smo sami zacrtali, čini nam se ne samo nenormalno nego i nepošteno. Više bismo voljeli da nismo ni poznavali susjeda, bivšeg prodavača hrenovki, kad bismo znali da je on netom objavio najznačajniju zbirku pjesama u ovom stoljeću.
Govorim sve ovo zato da bih objasnio kako me je smelo histerično pismo Johna Farlowa. Doznao sam bio za smrt njegove žene, ali sam, naravno, očekivao da će neutješni udovac ostati do kraja života onaj dosadni, savjesni i pouzdani čovjek kakav je uvijek bio. A sad mi je pisao da se nakon kratka boravka u Sjedinjenim Državama vratio u Južnu Ameriku i da je odlučio povjerili sve poslove koje je vodio u Ramsdaleu jednom tamošnjem odvjetniku, Jacku Windmulleru, našem zajedničkom znancu. Činilo se da mu je osobito drago što se otarasio ”komplikacija s Hazeovima”. Upravo se bio oženio nekom Španjolkom. I udebljao se za petnaest kilograma otkako je prestao pušiti. Njegova vrlo mlada žena bila je skijaška prvakinja. Spremali su se da provedu medeni mjesec u Indiji. Budući da je on sad ”osnivao obitelj”, kako se sâm izrazio, nije više imao vremena baviti se mojim poslovima, za koje je smatrao da su ”vrlo čudni i prilično nezgodni”. Od nekih ljudi koji rado svuda zabadaju nos, doznao je da je prebivalište male Dolly Haze nepoznato, a da ja živim ”s izvjesnom raspuštenicom” u južnoj Kaliforniji. Njegov je tast grof i krupan bogataš. Obitelj koja je u posljednjih nekoliko godina držala u najmu kuću Hazeovih želi je sad kupiti. Savjetovao mi je da što prije izvučem djevojčicu na vidjelo. Slomio je nogu. Pismu je bila priložena fotografija u boji Johna, još čitava, i tamnopute crnke u bijeloj vuni. Vedro su se smiješili jedno drugome usred modrikastih snjegova Čilea.
Sjećam se kako sam ušao u stan i naglas pomislio: ”E pa, sad ćemo im barem ući u trag..:” kad odjednom ono drugo pismo progovori poslovnim glasom:
Dragi tata!
Kako si? Ja sam se udala. Očekujem bebu. Mislim da će biti velika. Mislim da će se roditi baš nekako za Božić. Teško mi je pisati ovo pismo. Mislim da ću poludjeti zato što nemamo čime isplatiti dugove, pa da se izvučemo odavde. Dicku je obećan krasan posao na Aljaski iz njegove uske specijalnosti u mehanici, to je sve što znam, ali perspektive su naprosto divne. Oprosti mi, molim te, što ti ne dajem našu kućnu adresu, ali bojim se da se ti još strašno srdiš na mene, a Dick ne smije ništa saznati. I ovo ti je nekakav grad! Ne vidiš idiote od magle i dima. Molim te, pošalji nam ček, tata! Bilo bi nam dovoljno i tri-četiri stotine, pa i manje, bilo što bi nam dobro došlo, mogao bi, na primjer, prodati moje stare stvari, jer kad se jednom dočepamo Aljaske, love će biti napretek. Piši mi, molim te! Iskusila sam mnogo zla i nedaća. Očekujem tvoj odgovor.
Tvoja Dolly
(supruga Richarda F. Schillera).

28.
Opet sam bio na putu, opet sam sjedio za upravljačem stare modre limuzine, opet sam bio sam. Dok sam čitao pismo, dok sam se borio s grdnom mukom koju je ono u meni izazvalo, Rita je još spavala kao zaklana. Kad sam je pogledao, smiješila se u snu. Poljubio sam je u mokro čelo i zauvijek ostavio. Neki dan me je sirotica htjela posjetiti ovdje, ali ja ne primam posjetioce s onoga (za vas ”ovoga”) svijeta. Nježno oproštajno pisamce nalijepio sam joj na pupak, jer ga inače možda ne bi našla.
Napisao sam ”sâm”? Ne, nisam bio posve sâm. Sa mnom je bio moj crni drug i, čim sam se našao na jednom pustom mjestu, obavio sam generalnu probu nasilne smrti Richarda R. Schillera. U prtljažniku automobila – neiscrpnom što se tiče blaga – našao sam svoj najstariji i najprljaviji pulover i objesio ga na granu, na pustom proplanku do kojeg me je dovela šumska cesta što se odvaja od autoceste. Izvršenje osude donekle je pokvario zastoj u okidanju. Vjerojatno je trebalo predmet u koji sam se slabo razumio podmazati, ali nisam htio gubiti vrijeme. Sivi mrtvi pulover, s nekoliko novih rupa na različnim mjestima, vratio sam u automobil i, pošto sam ponovo napunio još toplog druga, nastavio put.
Pismo je bilo od 18. rujna 1952. godine, a adresa na njemu glasila je ”Coalmont, Poste restante” (ne u Virginiji ni u Pennsylvaniji ni u Tennesseeju – i uopće ne Coalmont – sve sam zakrinkao, ljubavi moja!). Pokazalo se da je to industrijski gradić na oko tisuću tristo kilometara južno od New Yorka. Odlučio sam da se usput nigdje ne zaustavljam, ali nisam izdržao i u zoru sam svratio u motel nedaleko od Coalmonta da se odmorim. Bio sam uvjeren, ne znam ni sâm zašto, da je taj Schiller u svoje vrijeme trgovao rabljenim automobilima i da se vjerojatno upoznao s mojom Lolitom kad ju je povezao u Beardsley – na primjer, onoga dana kad joj je pukla guma na biciklu dok je išla na sat glazbe; poslije je valjda zapao u neku gužvu. Leš smaknutoga pulovera što je ležao na stražnjem sjedalu neprestano je poprimao – ma kako ga namještao – različite obrise Trappa-Shillera, njegova krupnog, vulgarnog i bestidnog tijela, a da bih neutralizirao njegov grubi i pokvareni ukus, odlučio sam da se što bolje dotjeram. Probudio sam se s tom mišlju, pa sam i pritisnuo dugme na budilici da je spriječim da zazvoni u određeni sat. Zatim sam ozbiljno i romantički brižljivo, kao čovjek koji se sprema na dvoboj, provjerio jesu li mi u redu svi spisi, okupao se, namirisao, obrijao lice i prsa, odabrao svilenu košulju i čiste gaće, navukao prozirne tamne čarape i čestitao sam sebi što sam ponio sa sobom u velikom kovčegu kojekakve vrlo otmjene predmete – na primjer, prsluk od jelenske kože sa sedefastim pucetima i blijedu kašmirsku kravatu.
Nisam, nažalost, uspio zadržati u sebi doručak, ali me ta sitna nezgoda nije uzbudila, otro sam usta batistenim rupčićem koji sam izvadio iz rukava, po engleskoj modi, i s komadom modrikasta leda na mjestu srca, s tabletom na jeziku i teškom smrću u stražnjem džepu, spretno ušao u telefonsku govornicu u Coalmontu (”Ah-ah-ah”, oglasila su se rasklopna vrata) i okrenuo broj jedinog Schillera u pohabanom imeniku; ”Schiller Paul, trgovina pokućstvom.” Promukli Paul mi odgovori da poznaje Richarda, da mu je to sinovac, a da stanuje – sad će pogledati – u Killerovoj ulici broj deset (sve su ovo, naravno, izmišljena imena). ”Ah-ah-ah,” oglasiše se ponovo vrata.
Kuća broj 10 u Killerovoj ulici bila je zapuštena zgrada s više stanova. Raspitao sam se kod nekoliko potištenih staraca i dvije dugokose, rumenosmeđe, nevjerojatno prljave nimfice (moram priznati da sam pomalo rastreseno, tek onako, tražio pogledom kakvu lako odjevenu djevojčicu koju bih mogao načas priviti uza se, kad počinim ubojstvo i sve mi postane svejedno i kad više ne bude nikakvih zabrana). Jest, zaista, Dick Schiller je stanovao tu neko vrijeme, ali se odselio kad se oženio. Nitko nije znao njegovu novu adresu. – Možda znaju u dućanu – reče nečiji dubok glas iz otvora u pločniku (nešto su popravljali), nedaleko od mjesta gdje sam slučajno stajao razgovarajući sa dvije neodređene starice i prelazeći pogledom po tankim golim rukama njihovih bosih unuka. Nisam ušao u pravu trgovinu i oprezan sijed Crnac zavrtio je glavom još prije nego što sam ga bilo što upitao. Prešavši ulicu, ušao sam u bijednu sitničariju gdje je jedna mušterija zazvala, na moju molbu, ženski duh koji je glasno odgovorio iz podrumskog ponora (ponavljajući temu muškog duha iz otvora u pločniku);
– Zadnja kuća u Hunterovoj ulici.
Hunterova je ulica bila vrlo daleko, u još sumornijem kraju, sred visokih hrpa smeća i dubokih kanala, crvljivih povrtnjaka i naherenih potleušica, sive rosulje i crvene ilovače i nekakvih tvorničkih dimnjaka što su se dimili u daljini. Zaustavio sam se pred ”zadnjom kućom” – daščarom iza koje su se, podalje od ceste, vidjele još dvije-tri takve straćare i široka pustopoljina obrasla suhim korovom. Iza daščare razlijegali su se udarci čekićem, i nekoliko sam minuta sjedio u svojim starim kolima, star i slab, na kraju ovoga dugog puta, pred sivim ciljem, finis124, prijatelji, finis, neprijatelji! Bilo je oko dva sata. Bilo mi je udaralo čas četrdeset, čas sto puta na minutu. Sitna kišica rominjala je po poklopcu motora. Premjestio sam bio revolver u desni džep na hlačama. Kosmata psina, kojoj je na trbuhu visila dlaka mokra od blata, dovuče se iza kuće, i zastade u nedoumici, a onda poče dobroćudno vau-vaukati na mene žmirkajući i zadižući njušku, pa se malo prošeta naokolo i još jednom vauknu.

29.
Izidoh iz auta i zalupih za sobom vratima. Kako je prozaično, kako obično odjeknula ta lupa u praznini oblačnog dana! – Vau – smatrao je pas potrebnim da to poprati. Pozvonih i sav ustreptah od zvonca. Personne – nema nikog. Je resonne, repersonne: ponovo zvonim, ponovo nema nikoga. Odakle, iz kojih dubina ove ponovne besmislice? – Vau – ubaci pseto. Netko se naglo približava stružući nogama po podu i vrata se (vau) otvaraju.
Porasla je pet-šest centimetara. Naočale u ružičastu okviru. Drukčija, visoka frizura, drukčije uši. Kako je to jednostavno! Taj čas, ta smrt – sve što sam prizivao u mašti više od tri godine, sve je odjednom postalo jednostavno kao suha trijeska. Nije prikrivala poodmaklu trudnoću. Glava joj se smanjila (prošle su svega dvije sekunde, ali bih im htio pridati onoliko drvena trajanja koliko život može podnijeti); izblijedjele su joj pjege, upali obrazi; na golim rukama i goljenicama nije više bilo ni traga preplanulosti tako da su se opažale dlačice; bila je u smeđoj pamučnoj haljini bez rukava i u izgaženim pustenim papučama.
– O, Bože! – izustila je nakon kraće stanke izražavajući sve svoje iznenađenje i srdačnost.
Ne vadeći šake iz džepa, graknuh:
– Muž ti je kod kuće?
Ubiti nju, kako su neki očekivali, nisam, naravno, mogao. Ja sam nju, znate, volio. To je bila ljubav na prvi pogled, na posljednji pogled, na pogled do groba.
– Daj uđi – reče ona veselo i odlučno. Stisnuvši se uz treskovito mrtvo drvo vrata, Dolly Schiller se pokuša, koliko je god mogla, izravnati (čak je stala na prste) da prođem, i časak je tako stajala raspeta, gledajući dolje, smiješeći se pragu, upalih obraza i okruglih jagodica, raširivši po drvu ruke bijele kao razrijeđeno mlijeko. Prošao sam a da nisam zapeo za njeno ispupčeno dijete. Dollyna toplina s lakom primjesom kuhinjskih mirisa. Zubi su mi cvokotali kao idiotu. – A ne, ti ćeš ostati vani – (psu). Zatvori vrata i pođe za mnom i za svojim trbuhom u bijednu majušnu sobu.
– Dick je tu – reče ona pokazujući nevidljivim teniskim reketom i pozivajući me da prijeđem pogledom kroz tu sobu, koja im je služila i kao salon i kao spavaonica, pa kroz kuhinjicu i otvorena stražnja vrata do mjesta gdje je, u prilično primitivnoj perspektivi, crnokos mlad neznanac u radničkom kombinezonu (smaknuće sam odmah odgodio) stajao okrenut leđima na ljestvama prikucavajući nešto na straćaru susjeda, krupnijeg momka od njega (ali samo s jednom rukom), koji ga je odozdo gledao.
Tu sliku u okviru dalekih vrata popratila je uzdahom kao da se ispričava (”Muškarci uvijek nešto grade”) i upitala me ne bi li pozvala muža.
Ne treba.
Stojeći nasred malko nagnuta poda i proizvodeći kratke upitne glasove, činila je poznate havajske kretnje zglobovima na rukama i prstima nudeći mi tom šablonom šaljive uljudnosti da odaberem između stolice za njihanje i divana (na kojem su u noćne sate oni spavali). Kažem ”poznate” zato što me je nekoć bila pozvala istim takvim ”plesom ruku” u naš salon u Beardsleyju na svoj žur. Oboje sjedosmo na divan. Zanimljivo – iako je u biti njena ljepota bila uvenula, tek mi je sad postalo jasno – u taj beznadno kasni sat životnog dana – koliko je nalik – koliko je oduvijek bila nalik – na Botticellijevu riđokosu Veneru – isti onaj meki nos, ista ona zamagljena krasota! Pošto sam samo malčice dublje gurnuo svoj neupotrijebljeni revolver u rupčić u koji sam ga bio lijepo umotao, polako ga ispustih iz prstiju.
– To nije onaj koga tražim – rekoh.
Iz očiju joj nestade onog razlivenog izraza srdačnosti. Čelo joj se nabralo kao u stare, gorke dane.
– Koji onaj?
– Gdje je? Samo brzo!
– Slušaj – reče ona obarajući glavu na stranu i vrteći je u tom položaju. – Slušaj, nećeš sad valjda opet početi!
– Dabome da hoću – rekoh i časak (začudo, jedini ugodni, snošljivi časak za cijelog našeg razgovora) gledasmo jedno drugo narogušeni, baš kao da je još... moja.
Ona je, kao pametna djevojčica, prva ponovo zagospodarila sobom.
Iz njenih idućih riječi razabrao sam da Dick ne zna ništa o nama. On je mislio da je ona moja kćerka. Mislio je da se rodila u imućnoj obitelji i da je pobjegla od kuće da pere sude u krčmi. Vjerovao je u sve što bi mu se reklo. Čemu otežavali ionako težak položaj, čemu razgrtati svu tu prljavštinu?
Odvratih da ona treba biti razumna, da treba biti vrlo razumna djevojčica (s takvim golim bubnjem ispod tanke smeđe haljine), jer mora shvatiti, ako računa na moju pomoć, da moram sve doznati.
– Dakle, molim lijepo, njegovo ime!
Kako... pa ona je mislila da sam ja odavno pogodio...
To je bilo takvo (tu se osmjehnu lukavo i tužno) senzacionalno ime da naprosto neću nikad povjerovati. I ona je sama jedva povjerovala.
– Ime njegovo, moja jesenska nimfo!
Ah, pa to više i nije važno. Bolje da se okanimo tog razgovora.
Ne bih li možda zapalio?
– Ne bih. Njegovo ime!
Odmahnu glavom neobično odrješito. Držala je da je kasno da pravim skandal – i da ionako neću nikad povjerovati nevjerojatnom, najnevjerojatnijem...
Ustadoh i rekoh da će biti bolje da pođem, pozdrav mužu, drago mi je što smo se vidjeli.
Rekla je da uzalud navaljujem, da mi neće nikad reći... ali, s druge strane... uostalom...
– Zbilja hoćeš da znaš tko je to bio? Pa dobro, to ti je bio...
I tiho, povjerljivo, uzvivši visoko uskim obrvama i napućivši suhe usne, pomalo podrugljivo ali i nježno, i kao da prigušeno fućka, izgovori ime koje je pronicav čitalac već odavno pogodio.
”Nepromočiv je”, rekla je Charlotte. Zašto mi je to beznačajno sjećanje na ljetni dan na jezeru promaklo tada glavom? I ja sam bio odavno pogodio to ime, ali samo podsvjesno, a da nisam o tome vodio računa. Nisam se ni zgranuo ni začudio. Polako se obavilo stapanje, sve je došlo na svoje mjesto, i pojavio se, kao na izrezanoj slici što se sastavlja, onaj splet granja koji postepeno slažem od sama početka svoje pripovijesti s izričitim ciljem da sazreli plod padne u pravi čas; jest, s izričitim i pokvarenim ciljem (ona je govorila, ali je ja nisam slušao, onako zadubljen u svoj zlatni mir) da izrazim svoj zlatni i čudovišni mir onim logičnim zadovoljstvom koje sad mora osjećati i najneskloniji mi čitalac.
Ona je, kako rekoh, još govorila. Naposljetku sam se uključio u njen govor koji je slobodno potekao. On je bio jedini muškarac kojeg je ona ludo voljela. Oprosti... a Dick? Ah; Dick je divan, ona je s njim vrlo sretna i tako dalje, ali to nije isto. A ja – ja se, naravno, ne računam?
Neko me je vrijeme gledala kao da je tek sad pojmila nevjerojatnu, i možda prilično dosadnu, nezgodnu i sasvim nepotrebnu činjenicu da je četrdesetogodišnji suzdržljivi, mršavi, otmjeni, osjetljivi i boležljivi gospodin u baršunskom kaputu nekad poznavao i obožavao svaku poru, svaku i najmanju dlačicu na njenu djetinjem tijelu. U njenim blijedosivim očima, iza razrokih stakala nepoznatih naočala, naša je jadna ljubav bila načas odražena, odvagnuta i odbačena kao dosadna večer u gostima, kao izlet u oblačan dan, izlet na koji su došli samo najnezanimljiviji ljudi, kao svakodnevna vježba, kao kora sasušenog blata što se prilijepilo za njeno djetinjstvo.
Jedva sam uspio grčevitom kretnjom maknuti koljeno iz radijusa djelovanja šablonskog tapšanja – njene novostečene geste.
Zamolila me je da ne drobim koješta. Što je prošlo, prošlo je. Priznala je da sam bio dobar otac – bar mi je na tome odala priznanje. Nastavi, Dolly Schiller!
Jesam li, na primjer, znao da je on poznavao njenu majku? Da je čak bio stari prijatelj njihove obitelji? Da je dolazio k svom stricu u Ramsdale – ah, davno nekad – i da je održao predavanje u maminu klubu, i da je najednom uhvatio i povukao nju, Dolly, za golu ruku, i metnuo je sebi na koljena pred svim onim gospođama, i poljubio je, a njoj je tada bilo svega deset godina i jako se rasrdila na njega? Jesam li znao da je on opazio mene i nju u onom hotelu nekakvih lovaca, gdje je pisao onaj isti komad – jest, začaranih – koji je ona dvije godine kasnije uvježbavala u Beardsleyju? Da joj je svašta govorio dolje, u predvorju? Jesam li znao da... Ah, bilo je zbilja ružno od nje što me je zavarala i uvjerila da je Clare stara baba – njegova rođakinja, što li, ili bivša životna družica – i, Bože, kako su za dlaku izmakli kad su novine u Waceu donijele njegovu sliku!
U Briceland Gazetteu nije bilo njegove slike. Zbilja zanimljivo.
Jest (produži ona), život se sastoji od niza komičnih točaka. Kad bi kakav romanopisac opisao Dollynu sudbinu, nitko mu ne bi povjerovao.
U tom času dopriješe živi domaći zvukovi iz kuhinje, u koju su Dick i Bili upali u potrazi za pivom. Kroz otvorena vrata ugledaše gosta i Dick uđe u sobu.
– Dick, ovo je moj tata! – viknu Dolly zvonkim, snažnim glasom koji mi se učini posve stran, i nov, i radostan, i star, i žalostan, jer je mladić, veteran iz dalekog rata, bio gotovo sasvim gluh.
Oči boje mora, crna kosa, rumeni obrazi, neobrijana brada. Rukovasmo se. Obzirni Bili, koji se, očito, dičio time što umije stvarati čudesa jednom rukom, donese limenke piva koje je otvorio. Htjede se povući. Pretjerana uljudnost proletera. Prisiliše ga da ostane. Obiteljska slika na reklami za pivo. Zapravo smo i ja i Schillerovi željeli društvo. Premjestih se na stolicu za njihanje koja se nervozno pokrenu. Zvačući pohlepno, trudna Dolly me nutkaše kikirikijem i prženim kriškama krumpira. Muškarci su pogledavali njena krhkog, zimogroznog, minijaturnog, starosvjetskog, mladolikog, ali bolesnog oca u baršunastom kaputu i prsluku bež boje – možda vikonta?
Stekli su dojam da sam došao k njima na nekoliko dana, pa je Dick nabrao čelo, što je značilo da napregnuto razmišlja, i predložio da Dolly i on spavaju u kuhinji na rezervnom madracu. Ovlaš odmahnuh rukom i objasnih Dolly (koja to prenese dalje posebnim glasom) da sam samo svratio na trenutak na putu u Readsburg gdje me očekuju prijatelji i poštovaoci. Tada opazismo krv na jednom od malobrojnih prstiju koji su još ostali Billu (koji, dakle, ipak nije bio savršen čudotvorac). Kako je bilo ženstveno, i kako nisam nikad prije vidio iz ovog kuta, sjenovito razmeđe njenih blijedih dojki u izrezu haljine kad se sagnula nad bogaljevu ruku! Odvela ga je na popravak u kuhinju (kupaonice nije bilo). Dick i ja ostadosmo sami, tri-četiri male vječnosti koje su se upravo nadimale do umjetne topline uzajamnih osjećaja. On je sjedio na stolici tarući svoje prednje udove i nabirući i dalje čelo. U meni se probudila dokona želja da istisnem bubuljice na njegovu oznojenom nosu svojim dugačkim sjajnim pandžama. Sviđale su mi se njegove dobre turobne oči i vrlo bijeli zubi. Manje me privlačila krupna, kosmata Adamova jabučica. Zašto se ti mladi kršni momci češće ne briju? On je sa svojom Dolly imao neobuzdane spolne snošaje na ovom divanu najmanje sto osamdeset puta otkako je ona začela. A prije toga – koliko su se dugo poznavali? Začudo, nisam osjećao nikakva neprijateljstva prema njemu; ničega osim mučnine i gađenja. Sad je trljao nos. Nisam sumnjao da će, kad napokon otvori usta, reći (polako vrteći glavom): ”Eh, sjajna je ta mala, gospodine Haze! Bogami jest. A bit će i sjajna mama!” Siromah je otvorio usta i – otpio malo piva. To mu je ulilo samopouzdanja pa je nastavio piti malim gutljajima dok mu se nije pojavila pjena na ustima. Divan je, rekla je ona. Mogao je šakom obuhvatiti njene firentinske dojke. Nokti su mu bili crni i izlomljeni, ali zglavci prstiju i zapešća, i snažni skladni zglobovi na rukama, bijahu mu kudikamo, kudikamo bolje građeni od mojih, ja sam suviše mučio svoje ljudske žrtve svojim jadnim iskrivljenim rukama da bih se mogao ponositi njima. Francuske fraze, krupni ručni zglobovi dorsetskog seljaka, i plosnati prsti austrijskog krojača – eto vam Humberta Humberta!
Dobro. Ako on šuti, šutjet ću i ja. Pa zaista, ne bi bilo naodmet da se malo odmorim na ovoj utihloj, smrtno uplašenoj stolici za njihanje prije nego što krenem u potragu za brlogom zvijeri – ondje ću zguliti obrezak revolvera i nasladiti se orgazmom pritisnutog okidača – oduvijek sam bio vjeran sljedbenik bečkog vrača. Ali sam malo-pomalo počeo žaliti sirotog Dicka, kojeg sam, na neki užasni, gotovo hipnotički način, ometao da izgovori jedinu napomenu koju je mogao smisliti (”Sjajna je ta mala...”).
– Vi se, dakle, spremate u Kanadu? – rekoh.
Dolly se u kuhinji smijala nečemu što je Bili kazao ili učinio.
– Vi se, dakle, spremate u Kanadu? – proderah se. – To jest, ne u Kanadu – proderah se ponovo – nego, ovaj, na Aljasku?
On obuhvati čašu rukama, zaklima mudro glavom i odgovori:
– Pa, mislim da se porezao na oštar rub. A ruku je izgubio u Italiji.
Divni bademi u ljubičastoružičastu cvatu. Otrgnuta nadrealistička ruka što visi u njihovu poantilističkom karminu, s malom cvjećaricom utetoviranom na donjoj strani zapešća zgloba. Vratiše se Dolly i previjeni Bili. Načas pomislih da njena dvosmislena ljepota, njeno bljedilo s primjesom smeđe boje uzbuđuju bogalja. Dick ustade sa stolice cereći se od olakšanja. Mislio je da se Bili i on moraju vratiti na posao. Mislio je da gospodin Haze i Dolly imaju još o mnogo čemu razgovarati. Mislio je da će me još vidjeti prije nego što odem. Zašto ti ljudi toliko misle, a tako se rijetko briju i toliko potcjenjuju slušne aparate?
– Sjedi – reče mi ona i pljesnu se rukama po bokovima.
Ponovo se zavalih u crnu stolicu za njihanje.
– Da se vratimo na stvar! Ti si me, dakle, iznevjerila. Kamo ste otišli? Gdje je on sad?
Ona uze s kamina sjajnu ulubljenu fotografiju. Vremešna žena u bijelom, debela, nasmijana, krivonoga, u vrlo kratkoj haljini, i muškarac u prsluku – brkovi kao u morža, satni lančić. Muževi roditelji. Žive s obitelji njegova brata u Juneauu.
– Zbilja nećeš zapaliti?
Ona zapuši. Prvi put sam vidio da puši. Streng verboten125 za vladavine Humberta Groznoga. Graciozno, u modrikastoj izmaglici, Charlotte Haze ustala je iz groba. Naći ću ga, naravno, bez po muke, s pomoću strica zubara, ako mi ne kaže.
– Iznevjerila te? Nisam.
Ona uperi u kamin strijelu svoje cigarete lupkajući brzo kažiprstom po njoj, navlas isto onako kako je činila njena majka, i isto tako, Bože moj, skidajući noktom komadić cigaretnog papira s donje usne. Ne, nije me iznevjerila. Sve se to odigralo među prijateljima. Edusa ju je bila upozorila u svoje vrijeme da Cue nije ravnodušan prema djevojčicama – jednom umalo što nije dopao zatvora zbog toga, i on je znao da ona to zna. Naslonivši lakat na dlan, puhnula je, osmjehnula se, ispustila dim i ponovo sunula rukom prema kaminu. Utonula je u uspomene. On je vidio skroz-naskroz (smiješeći se) sve i svakoga, jer on nije kao ja ili ona, on je genij. Sjajan tip. I veliki veseljak. Valjao se od smijeha kad mu je priznala o meni i sebi, pa kakva je to onda bila nevjera kad mu je mogla slobodno sve ispričati?
– Eto tako. Cue – svi su ga zvali Cue...
Tako se, skraćeno, zvao i njen ljetni logor. Zanimljiva podudarnost. On ju je, dakle, odvezao na jedan gala ranč, na oko petsto kilometara od... kako se ono zvao... Elephanta (Elphinstone). A kako se zvao ranč? Ah, imao je nekakvo šašavo ime – Duk Duk – nešto što ništa ne znači... ali to je sad ionako svejedno, jer je taj ranč nestao, izdimio. A kakva je to bila divota – ja ne mogu zamisliti raskoš toga ranča – tu je bilo sve, ama baš sve – čak i vlastiti vodopad u kući! Možda se sjećam onog riđokosog tipa s kojim smo (mi!) igrali jednom tenis? Ranč je zapravo pripadao njegovu bratu, ali ga je on ustupio Cueu preko ljeta. Kad je Cue doputovao s njom, priredili su im nešto kao krunidbu, a onda su ih zagrlili i bacili u bazen, malne ih utopili, onako kao kad prvi put prelaziš ekvator. Pa ti to bar znaš...
Zakolutala je očima u znak umjetnog pokoravanja sudbini.
– Nastavi, molim te!
Pa, eto tako. Trebalo je da je on odvede u rujnu u Hollywood – da vide hoće li ona odgovarati za jednu sporednu ulogu u filmu zasnovanom na njegovoj drami Zlatne strune. Nadala se i da će biti dubleta jednoj od najpoznatijih zvjezdica na teniskom igralištu, obasjanom reflektorima, ali do toga, nažalost, nije nikad došlo.
– A gdje je sad ta bitanga?
Zašto bitanga? Sjajan frajer u mnogo čemu. Ali se život na onom ranču sastojao od samog opijanja i uzimanja droga. I, naravno, on je bio pravo čudovište u seksualnom pogledu, a prijatelji su mu bili robovi. Ne mogu zamisliti (ja, Humbert, ne mogu zamisliti!) što su sve oni radili na tom ranču Duk Duk. Ona je odlučno odbila u tome sudjelovati, pa ju je on tjerao.
– A što su to radili?
– Ma svašta čudno, gadno, fantastično. On je, znaš, tamo imao i djevojčica i dječaka i nekoliko odraslih muškaraca, pa je tražio od nas da svi skupa koješta goli radimo, a gospoda Damor je sve to filmski snimala.
(Sadeovoj Justini bilo je na početku dvanaest godina.)
– A što su zapravo radili?
– Ma kojekakve gadarije... Ma ja, zbilja, ja... – izgovorila je to ”ja” kao prigušen krik, osluškujući izvor boli, a kako nije mogla naći riječi, raširila je svih pet prstiju ruke kojom je nezgrapno sjekla zrak. Ne, nije mogla, odbila je objašnjavati pojedinosti pred djetetom koje nosi.
To je bilo razumljivo.
– A sad je sve to ionako svejedno – reče gužvajući šakom jastuk i okrećući trbuh nagore na divanu. – Svašta ludo, gadno. Ja sam rekla – neću, ni za što na svijetu neću – (bezazleno upotrijebi ružnu šatrovačku riječ koja označava prohtjev koji smo oboje dobro poznavali) – s tim tvojim prokletim balavcima, jer meni si potreban samo ti. I onda mi je dao nogu.
Nije više bilo bogzna što da se kaže. Te zime (1949./1950.) Fay i ona jedva su sastavljale kraj s krajem. Gotovo dvije godine potucale su se od mjesta do mjesta i radile po malim restoranima uz cestu, a onda je upoznala Dicka. Ne, ne zna gdje je on sad. Vjerojatno negdje u New Yorku. On je, naravno, toliko slavan da ga je lako mogla pronaći, da je htjela. Fay se pokušala vratiti na onaj ranč, ali njega naprosto nije više bilo – izgorio je do temelja, ništa nije ostalo, samo crna gomila smeća. Njoj je to bilo čudno, zbilja čudno...
I McCoo se slično zvao, a i njemu je izgorjela kuća.
Ona zažmiri, zinu, zavali se na jastuk i spusti jednu nogu u pustu na pod. Pod je bio malko nagnut, čelična kuglica otkoturala bi se bila sve do kuhinje. Sad sam znao sve što sam želio znati. Nije mi bila namjera mučiti moje lane. Negdje iza Billove straćare nečiji je radio zapjevao o ludoj kobnoj ljubavi, a ona je, eto, bila preda mnom, već uvela, nabrekle žile na uskim rukama nisu joj više bile djetinje, blijeda koža na mišicama bila joj je naježena, uši joj bijahu široke, ”majmunske”, pazuha neobrijana, ležala je, eto, preda mnom (moja Lolita!), beznadno ocvala sa svojih sedamnaest godina, s tim djetešcetom u sebi koje već sanjari kako će postati velika zvjerka i povući se u mirovinu 2020. godine – i gledao sam je, i nisam je se mogao nagledati, i znao sam – isto tako pouzdano kao što sam znao da ću umrijeti – da je volim više od svega što sam ikad vidio ili mogao zamisliti na ovom svijetu, ili što sam sanjao da ću vidjeti na ovom svijetu. Od nje je ostao samo slabašan miris ljubice, odjek opalog lišća one nimfice na koju sam nekoć nalijegao vrišteći; odjek na rubu crvene jaruge, s dalekom šumom pod bjeličastim nebom, sa smeđim lišćem što je zajazio potok, s posljednjim cvrčkom u suhu korovu... Ali, hvala Bogu, nisam obožavao samo taj odjek. Grijeh koji sam ljubomorno čuvao u zapletenoj vriježi svog srca, mon grand péché radieux126, sveo se bio na svoju bit, na jalov i sebičan porok, i njega sam čupao i proklinjao. Možete mi se čuditi i prijetiti da ćete isprazniti sudnicu, ali dok god mi ne začepe usta i ne zaguše me, vikat ću svoju bijednu istinu. Pomamno želim da cijeli svijet sazna koliko sam volio svoju Lolilu, ovu Lolitu, blijedu i oskvrnutu, s tuđim djetetom pod srcem, ali svejednako sivih očiju, svejednako čađastih trepavica, svejednako smeđu i bademastu, svejednako Carmencitu, svejednako moju, moju... Changeons de vie, ma Carmen, allons vivre qulque part où nous ne serons jamais séparés127. U Ohio? U divljinu Massachusettsa? U Merrymay? Svejedno, sve da joj se te oči pomute do riblje kratkovidnosti, i bradavice joj na dojkama nabreknu i popucaju, a ono divno, baršunasto ušće oskvrnu i izderu trudovi – i tada ću se još izbezumljivati od nježnosti čim pogledam tvoje drago, blijedo lice, čim začujem tvoj grleni mladi glas, Lolito moja!
– Lolito – rekoh – ovo što ću ti sad reći možda nema smisla ni svrhe, ali ti ipak moram reći. Život je kratak. Odavde do starog auta koji tako dobro poznaješ ima dvadeset-dvadeset pet koraka. To je sasvim kratka šetnja. Prijeđi tih dvadeset pet koraka! I živjet ćemo lijepo i sretno do kraja života!
Carmen, voulez-vous venir avec moi?128
– Hoćeš da kažeš – reče ona otvarajući oči i pridižući se (zmija koja se sprema da navali) – hoćeš da kažeš da ćeš nam (nam!) dati pare samo ako prespavam s tobom u hotelu? To hoćeš da kažeš?
– Ma ni govora! Krivo si me shvatila. Htio bih da ostaviš svog slučajnog Dicka, i ovu strašnu rupu, i da dođeš k meni, da živiš sa mnom, da umreš sa mnom, sve, sve sa mnom. – (Navodim samo smisao svojih riječi)
– Pa ti nisi normalan – reče ona kreveljeći se kao dijete.
– Promisli dobro, Lolito! Ništa se neće dogoditi. Osim... jedne stvari, ali to nije važno (pomilovanja, htjedoh reći, ali ne rekoh). Kako bilo da bilo, čak ako i odbiješ, svejedno ćeš dobiti svoj... trousseau129.
– Ne šališ se? – pripita me Lolita.
Pružih joj omotnicu u kojoj je bilo četiristo dolara i ček na tri tisuće i šest stotina.
Nesigurno, oprezno primila je mon petit cadeau130 i najednom joj čelo obli čarobna rumen.
– Čekaj malo – reče mučno naglašavajući riječi – daješ nam četiri tisuće zelenaca?
Pokrih lice rukom i polih se suzama – najvrelijim suzama koje sam ikad prolio. Osjećao sam kako mi cure između prstiju i niz bradu, i kako me pale, i nos mi se začepio, i nikako da prestanem plakati, i tad mi je ona dotakla zapešće.
– Umrijet ću ako me dotakneš – rekoh. – Jesi li sigurna da nećeš poći sa mnom? Nema li bar malo nade da ćeš poći? Samo mi na to odgovori!
– Nema – odgovori ona – nema, zlato moje!
Prvi put me je tako nazvala.
– Nema – ponovi. – O tome ne može biti ni govora. Prije bi se vratila Cueu. Hoću da kažem...
Tražila je očito, prave riječi. Ja sam ih joj u mislima prišapnuo (”...On mi je slomio srce, a ti si mi slomio samo život!”).
– Ovo je tako lijepo – proslijedi ona – hopa! – (Omotnica je skliznula s divana na pod pa ju je podigla.) – Tako nevjerojatno lijepo od tebe... tolika lova! Sad nemamo više problema. Možemo već idućeg tjedna otputovati. Prestani plakati, molim te! Moraš me shvatiti. Hoćeš li da ti donesem još piva? Ma nemoj plakati! Meni je zbilja žao što sam te onako prevarila, ali što se sad može?
Obrisah lice i prste. Ona se smješkala gledajući cadeau. Likovala je. Htjela je pozvati Dicka. Rekoh da ću uskoro morati poći i da ga nipošto, nipošto ne želim vidjeti. Tražili smo neku temu za razgovor. Neprestano sam, ni sam ne znam, zašto, vidio pred sobom – lik je titrao i svjetlucao kao svila na vlažnoj mrežnici – vedru dvanaestogodišnju djevojčicu kako sjedi na pragu i gađa kamenčićima praznu limenku. Već sam zaustio da kažem– tražeći neku beznačajnu napomenu: ”Zanima me što je s onom malom McCoovom, je li se izvukla?...” ali sam se na vrijeme svladao, jer sam se pobojao da mi ne uzvrati: ”Zanima me što je s ono malom Hazeovom?” Napokon smo se morali vratiti novčanim pitanjima. Ček koji sam joj dao predstavljao je čist prihod od najamnine za kuću njene majke. Ona se začudila, jer je mislila da je kuća već odavno prodana. Nije još (uostalom, zaista sam joj bio rekao u svoje vrijeme da je prodana kako bih prekinuo svaku vezu s Ramsdaleom). Odvjetnik će joj uskoro poslati potpun izvještaj o financijskom stanju. Stanje je izvrsno. Kuća se može prodati za pristojnu cijenu. Vrijednost nekih jeftinih dionica koje su pripadale njenoj majci bila je znatno porasla. Ama, zbilja moram poći. Vrijeme je da pođem, i da ga pronađem, i da svršim s njim.
Budući da sam znao da ne bih preživio dodira njenih usana, prilično sam dugo uzmicao, kao da se cifram u plesu, pri svakom pokretu koji su ona i njen trbuh činili prema meni.
Ona i pas su me ispratili. Začudio sam se (ne, nisam se začudio, ovo je samo retorička figura) što na nju nije uopće djelovao pogled na automobil u kojem se bila toliko vozila, i kao dijete i kao nimfica. Samo je pripomenula da je postao nekako ljubičast od starosti. Rekoh da je njezin, a da se ja mogu odvesti autobusom. Zamolila me neka ne pričam gluposti, oni će odletjeti avionom na Jupiter ili Yukon i ondje će kupiti kola; rekoh da onda kupujem od nje ova za petsto dolara.
– Ako nastavimo ovakvim tempom, uskoro ćemo postati milijunaši! – uskliknu ona psu koji je radosno disao i kojeg nisu kanili povesti sobom.
Carmencita, lui demandais-je...131
– Još jedna, posljednja riječ – rekoh onako grozno pravilno engleski kako govorim. – Jesi li sasvim sigurna da nećeš... pa dobro, ne mislim sutra ni prekosutra, nego bilo kada, svejedno kada, doći da živiš sa mnom? Ja ću stvoriti posve novog boga i zahvaljivati mu prodornim vriskovima ako mi samo daš tu mikroskopski sićušnu nadu. – (Opći smisao.)
– Neću – odgovori mi smiješeći se. – Neću.
– A time bi se mnogo što izmijenilo – reče Humbert Humbert.
Zatim izvadi pištolj... to jest, čitalac možda očekuje od mene taj budalasti knjiški postupak. Ali meni nije to bilo ni na kraj pameti.
– Good by-aye! – propjevuši ona, moja američka, draga, besmrtna, mrtva ljubav; jer, ona je mrtva i besmrtna ako vi čitate ove retke (takav je, naime, službeni dogovor s takozvanim vlastima).
Odlazeći, čuo sam kako je pozvala Dicka gromovitim vriskom, a pas je zagrabio za automobilom kao debeo dupin, ali je bio pretežak i prestar te je ubrzo odustao od trke.
Dan se gasio, već sam se vozio autocestom po sitnoj kišici i, premda su dva blizanca na vjetrobranu radila punom parom, nisu ništa mogli mojim suzama.

30.
Pošto sam krenuo iz Coalmonta pred večer (cestom X – ne sjećam joj se više broja), mogao sam stići do Ramsdalea u zoru da me nije primamilo tobožnje skraćenje puta. Trebalo je da se dočepam autoceste Y. Na karti se lijepo vidjelo da mogu odmah iza Woodbinea, do kojeg sam stigao u sumrak, skrenuti s ceste X i dohvatiti se autoceste Y neasfaltiranom poprečnom cestom. Trebalo je da se vozim njome svega sat vremena (šezdesetak kilometara). Inače bih morao produžiti autocestom X još oko sto pedeset kilometara i tek tada okrenuti vijugavom, dokonom cestom Z da bih izbio na cestu Y.
Neasfaltirana je cesta, međutim, bivala sve gora, rupčage sve užasnije, blato sve gušće i, kad sam iza petnaestak kilometara pokušao okrenuti natrag, moj je stari slabi Ikar zaglibio u duboku ilovaču. Svuda naokolo bio je mrak, sve bijaše natopljeno vlagom i beznadnošću. Farovi su mi lebdjeli nad širokim jarkom punim vode. Okolica, ako je i postojala, bila je crna pustoš. Ma koliko da sam se trudio da se iskobeljam, zadnji su mi kotači samo zavijali u bljuzgavici i tjeskobi. Proklinjući udes, svukao sam svoje kicoško odijelo, obukao radničke hlače i pulover prorešetan mecima, navukao kaljače i pošao natrag po blatu do farme uz cestu, do koje je bilo šest-sedam kilometara. Usput je počela lijevati kiša kao iz kabla, ali nisam imao snage da se vratim po kabanicu. Ovakve su me nezgode uvjerile da u biti imam zdravo srce, unatoč nedavnim dijagnozama. Oko ponoći mi je dizalica izvukla auto. Nekako sam se vratio na autocestu X i krenuo dalje. Nakon sat vožnje bio sam potpuno iscrpljen. Zaustavio sam se uz rubnjak u nekom nepoznatom gradiću i u mraku dobrano potegao iz vjerne čuturice.
Kiša je bila odavno prestala. Crnjela se topla noć negdje u Apalačima. Kadikad su prolazili pored mene automobili – rubini što se udaljuju, briljanti što se primiču, ali je gradić spavao. Nije bilo na trotoarima one vesele gužve građana što se rashlađuju, kakve vidiš obnoć kod nas u slatkoj, zreloj, truloj Evropi, ja sam jedini tu uživao u nevinoj noći i svojim strašnim mislima. Žičana košarica na trotoaru bila je neobično izbirljiva: ”Za smeće i papir, ali ne i za otpatke” – pisalo je na njoj. Slova crvena kao šeri-vino svijetlila su se nad trgovinom foto-aparata. Golem toplomjer s imenom nekog purgativa tavorio je na pročelju ljekarnice. U izlogu Rubinovljeve draguljarnice umjetni dragulji su se odražavali u crvenu zrcalu. Fosforescentni sat sa zelenim kazaljkama plutao je u platnenim dubinama praonice rublja ”Moment”. Na drugoj strani ulice automobilski je servis govorio u snu: ”Autora ubili” (zapravo ”Automobili”). Avion koji je onaj isti Rubinov ukrasio dragim kamenjem prohujao je baršunastim nebom. Koliko sam se nagledao gradića što spavaju mrtvačkim snom! Ovaj još nije bio posljednji.
Dopustite da još malo poćaskam – ta njegova je sudbina ionako zapečaćena. Ritam neonskih svjetala što su svjetlomrcala na drugoj strani ulice bio je dvaput sporiji od kucanja moga srca – obris velikog kavnika iznad restorana planuo bi svake dvije sekunde smaragdnim životom, a čim bi se ugasio, zamijenila bi ga ružičasta slova ”Prvorazredna kuhinja”, ali je kavnik još dražio oko latentnom sjenom prije novog smaragdnog uskrsnuća. Pravili smo rendgenske snimke i to se smatralo nečim strašno zabavnim. Rubinovo-smaragdni gradić nije bio daleko od ”Začaranih lovaca”. Opet sam plakao, pijan od nemoguće prošlosti.

31.
Na tom osamljenom zastanku između Coalmonta i Ramsdalea (između nedužne Dolly Schiller i žovijalnog strica Ivora) pretresao sam sve pojedinosti svog položaja. Izvanredno jednostavno i jasno vidio sam sad i sebe i svoju ljubav. Prijašnja su mi se moja gledanja činila prema ovome izvan fokusa. Dvije godine prije toga, u času metafizičke radoznalosti, obratio sam se bio jednom pametnom svećeniku koji je govorio francuski i u čije sam ruke predao svoje sivo protestantsko bezvjerje radi staromodne papinske kure liječenja, u nadi da ću iz svog osjećaja grijeha izvesti postojanje Svevišnjeg Bića. U ta mrazovita jutra, u Quebecu čipkastom od inja, dobri me je opat obrađivao profinjeno, nježno i uviđavno. Beskrajno sam zahvalan i njemu i velikoj organizaciji koju je zastupao. Nažalost, nisam se uspio izdići iznad jednostavne ljudske činjenice da ništa, ma kakvu duhovnu utjehu našao, ma kakva mi litofanijska vječnost bila osigurana, ne bi moglo djelovati na moju Lolitu da zaboravi sve ono sramotno i prljavo u što ju je moja pohota bila uvukla. Dok mi se ne dokaže (meni kakav sam sad, ovako natrulom, sa svojim sadašnjim srcem i bradom koju sam pustio) da vladanje manijaka koji je oduzeo djetinjstvo sjevernoameričkoj djevojčici Dolores Haze nema ama baš nikakve težine na vagi vječnosti, dok mi se to ne dokaže (a ako se to može dokazati, onda je život najobičnija farsa), ne vidim ništa što bi mi moglo ublažiti muke osim neveselog i posve lokalnog palijativa umjetnosti riječi. Završit ću ovo poglavlje citatom iz starog pjesnika koji jedva da je i postojao:
Moralni osjećaj u smrtnika je dažbina
Što je plaća svak tko osjećaj za ljepotu ima.

32.
Sjećam se jednog dana na našem prvom putovanju – u našem prvom krugu raja – kad sam, da bih mogao na miru uživati u svojim tlapnjama, bio čvrsto odlučio da se ne obazirem na to (iako je to bilo bjelodano!) da ja njoj nisam ni dragan, ni čaroban muškarac, ni dobar prijatelj, pa čak ni čovjek, nego samo par očiju i debeo falus dugačak tridesetak centimetara – da spomenem samo ono što se može spomenuti. Sjećam se dana kad sam, povukavši obećanje koje sam joj bio dao iz pukog računa prethodne večeri (u vezi s nečim što je moja smiješna djevojčica strašno poželjela, na primjer, da posjeti novo koturalište u kojem je pod bio od neke posebne plastične mase, ili da pođe bez mene u kino na matineju), načas opazio iz kupaonice, zahvaljujući slučajnoj kombinaciji dvaju zrcala i odškrinutih vrata, izraz na njenu licu – teško opisiv izraz takve potpune nemoći da se činilo da već prelazi u nekakvu bezbrižnu slaboumnost – baš zato što je osjećaj nepravde i razočaranja dosegao krajnju granicu, a svaka granica pretpostavlja da iza nje ima još nešto – odatle i neutralno osvjetljenje. Kad uzmete u obzir da su one uzvijene obrve i napola otvorena usta pripadala djetetu, moći ćete još bolje procijeniti kakvi su me ponori promišljene pohote, kakav ponovo odraženi očaj spriječili da joj padnem pred drage noge, i istopim se u ljudske suze, i žrtvujem svoju ljubomoru za ono meni nepoznato zadovoljstvo, za koje se Lolila nadala da će ga naći u druženju s pokvarenom i opasnom djecom u vanjskom svijetu koji se njoj činio pravim.
Imam i drugih zapretanih uspomena koje se sad dižu kao nerazvijena čudovišta i muče me. Jednom u Beardsleyju, na ulici koja se svršavala suncem na zalasku, ona se okrenula maloj Evi Rosen (pratio sam obje nimfice na koncert i, u gužvi pred blagajnom, bio im neprestano za petama tako da sam ih dodirivao) i najednom sam čuo kako moja Lolita, na Evine riječi da je ”bolje umrijeti nego slušati Miltona Pinskog (gimnazijalca kojeg su obje poznavale) kako naklapa o glazbi”, odgovara neobično mirno i ozbiljno: – Znaš, užasno je kod smrti to što je čovjek potpuno prepušten sam sebi”; i meni je tada sinulo, dok sam kao automat pomicao vataste noge, da ja nemam pojma što se zbiva u glavi moje dragane i da možda negdje, iza nesnosnih šiparičkih klišeja, postoje u njoj i vrt u cvijeću, i suton, i ulaz u dvorac – maglovito i čarobno područje u koje ja nemam pristupa, sa svojim zagađenim prnjama i jadnim grčevima; jer, višeput sam zapazio da smo mi, živeći kao što smo živjeli, u izdvojenu svijetu apsolutna zla, bili nekako čudno sputani kad god bih pokušao porazgovarati s njom o nečemu apstraktnom (o čemu bi mogle razgovarati ona i neka njena starija prijateljica, ona i roditelj, ona i normalni dragan, ja i Annabel, Lolita i oplemenjeni, pročišćeni, analizirani i obogotvoreni Harold Haze), o slikarstvu, o pjesništvu, o pjegama na Hopkinsovoj pastrvi ili Baudelairevoj obrijanoj glavi, o Bogu i Shakespeareu, o bilo kojoj pravoj temi. Bože sačuvaj! Ona je štitila svoju osjetljivost oklopom od tričave drskosti i dosade, a ja sam, služeći se za svoje nespretne učene komentare neprirodnim tonom, od kojeg su mi i samom trnuli posljednji preostali zubi, izazivao u svog slušateljstva takve izljeve osornosti da nisam mogao nastaviti, o, moje siroto, izmučeno dijete!
Volio sam te. Bio sam čudovište s pet nogu, ali sam te volio. Bio sam okrutan, podao, što god hoćeš, mais je t’aimais, je t’aimais!132 I bilo je trenutaka kad sam znao kako ti je, i neizmjerno sam patio zbog toga, bebice moja, Lolitice moja, hrabra Dolly Schiller!...
Sjećam se nekih od tih trenutaka – nazovimo ih ledenjacima u raju – kad sam je, zasitivši je se, iznemogao od fantastičnih, luđačkih napora, ležeći bezvoljno pod ažurnom zrakom što mi je presijecala tijelo, grlio i prigušeno jecao od ljudske (napokon!) nježnosti.
Put joj se ljeskala na neonskoj svjetlosti što je dopirala iz dvorišta motela kroz rebrenice, trepavice, crne kao čađa, bijahu joj slijepljene, sive, nenasmijane oči činile su se još bešćutnije nego inače – slika i prilika male pacijentice koja se još nije sasvim povratila od narkoze nakon vrlo teške operacije; i tada se moja nježnost pretvarala u stid i užas, pa sam tješio i tetošio osamljenu, laganu Lolitu što mi je ležala na mramorastim prsima, i, ječeći, zarivao lice u njene tople uvojke, i milovao je nasumce, i kao Lear preklinjao je da me blagoslovi, i na samu vrhuncu te patetične nesebične nježnosti (u času kad mi je duša takoreći bila nadnesena nad njenom golotinjom i spremna da se pokaje), iznenada, podrugljivo užasno, požuda bi ponovo nabujala... – Ma nemoj! – rekla bi Lolita uzdišući i dižući pogled put neba, a u idući tren i nježnost i ažurna zraka – sve bi se raspalo.
Naša suvremena shvaćanja o odnosima između oca i kćeri neobično su iskvarena skolastičnim besmislicama i standardiziranim simbolima iz psihoanalitičke kuhinje; ipak se nadam da ove retke pišem za nepristrane čitaoce, jednom, kad je otac jedne njene kolegice (debeljuškaste Avis Chappman) glasno zatrubio na ulici javljajući svom čedu da je došao po nju, osjetio sam se obveznim da ga pozovem u salon; on je sjeo načas i, dok smo razgovarali, Avis mu se umiljavala i napokon, onako teška, sjela mu na koljena. Ne sjećam se jesam li već gdje spomenuo da se Lolita uvijek upravo čarobno smiješila neznancima – stisnula bi oči nalik na krzno i cijelo bi joj lice zasjalo milo i sanjarski – taj smiješak nije, naravno, ništa značio, ali je bio toliko lijep, toliko umiljat da ga je teško protumačiti atavizmom, magičnim genom, koji i nehotice ozaruje lice u znak nekog drevnog obreda dobrodošlice (dočekljive prostitucije, reći će možda neki grublji čitalac). Stajala je malo podalje kad je gospodin Chappman sjeo i zapodjeo sa mnom razgovor vrteći u ruci šešir, a onda – ah, eto vidite kako sam glup, nisam spomenuo najvažniju osobinu Lolitina čuvena smiješka, naime, njena kao nektar slatka igra sjajnim jamicama na obrazima nije nikad bila upućena gostu, nego je takoreći ostajala u vlastitoj dalekoj cvjetnoj praznini ili je bludjela kratkovidno i nježno po slučajnim predmetima – a tako je bilo i ovaj put. U trenutku kad se debela Avis približavala svom tati i počela mu smetati, Lolita je tiho sjela razgledajući i gladeći nož za voće, što je ležao na rubu stola na koji se ona naslonila daleko, daleko od mene. Zatim, kad se Avis uhvatila za očev vrat i uho, a on vičnom rukom napol obujmio svoje nezgrapno i krupno čedo, najednom sam opazio da se Lolitin smiješak počeo gasiti i pretvarati u ukočenu sjenu smiješka, i da je nož za voće spuznuo sa stola i slučajno je udario srebrnim drškom o gležanj, i to tako snažno da je jauknula, presamitila se i odmah zatim, poskakujući na jednoj nozi, lica izobličena od one užasne početne grimase koju dijete zadržava na razvučenim usnama prije nego što će se rasplakati, Lolita je pobjegla iz sobe, a za njom je otrčala i uzela je tješiti u kuhinji dobra Avis, koja je imala takva krasna, ugojena i rumena oca, i malog bucmastog bracu, i nedavno rođenu seku, i dom, i dva škotska ovčara koji se znaju ceriti, a Lolita nije imala ništa.
Spremio sam jednu lijepu dopunu ovom prizoru – još smo u Beardsleyju, Lolita sjedi s knjigom u ruci pokraj kamina, proteže se, stenje i pita me: – A gdje je ona zapravo pokopana? – Tko? – Ma znaš, moja zaklana majka! – Ti dobro znaš gdje je njezin grob – odgovorih svladavajući se, i imenovah groblje nedaleko od Ramsdalea, između željezničke pruge i brijega s kojeg se vidi jezero. – A osim toga – nadodah – tragediju njene slučajne smrti ne bi trebalo banalizirati epitetom kojim si smatrala za potrebno da se poslužiš. Ako zaista želiš nadvladati u sebi pomisao na smrt... – Samo ti verglaj – reče Lolita i izađe mlitavo iz sobe. Dugo sam gledao u vatru kroz suze koje su me žegle. Zatim sam digao s poda njenu knjigu. Nekakva budalaština ”za mlade”. Mračna mala Marion nije očekivala da će njena maćeha biti vesela, uviđavna, riđokosa mlada žena, koja je objasnila Marion da je njena pokojna majka izvršila junačko djelo time što namjerno nije iskazivala nikakvu ljubav prema kćeri koju je uistinu obožavala. Junačka majka umirala je od neizlječive bolesti i nije željela da djevojčica poslije tuguje za njom. Netko bi drugi na mom mjestu bio odjurio jecajući gore za Lolitom, ali sam ja uvijek odabirao moralnu higijenu nemiješanja. Ali sad, dok se previjam kao crv i preklinjem prošlost, sjećam se da se u toj prilici i u mnogim drugim prilikama nisam obazirao na Lolitino raspoloženje, da ne bih ražalostio podloga Humberta. Kad je moja majka, u mokroj haljini koju je osvjetljavala oluja usred magle što je naglo padala (tako sam zamišljao njenu smrt), potrčala predišući uz onu kosu više Moulineta gdje je grom udario u nju, ja sam bio dječarac, a naknadno nikako nisam mogao usaditi u sebe općepriznatu čežnju siročeta, ma kako me nesmiljeno natezali psihoterapeuti u mojim kasnijim razdobljima potištenosti. Ali priznajem da čovjek koji je obdaren toliko bujnom maštom kao ja ne može tvrditi da ne poznaje općeljudske osjećaje. Možda sam bio isto tako suviše računao na nenormalno hladne odnose između Charlotte i njene kćeri. Ali evo u čemu je užasna srž cijelog tog problema. Moja je konvencionalna Lolita u toku našeg neobičnog i nemoralnog suložništva bila došla malo-pomalo do zaključka da je čak i najbjedniji obiteljski život bolji od parodije rodoskvrnuća, a ja, u krajnjoj liniji, nisam mogao ništa bolje ponuditi svojoj maloj beskućnici.

33.
Povratak u Ramsdale. Približavao sam mu se s jezerske strane. Sunčano podne bilo se sve pretvorilo u oko. Prolazeći u blatnom automobilu, opazio sam dijamantne iskre među dalekim borovima. Skrenuo sam na groblje, izišao iz kola i prošetao se među spomenicima različitih kalibara. Bonjour, Charlotte. Na nekim grobovima bile su pobodene napola prozirne nacionalne zastavice koje su nepomično visile u hladovini čempresa bez vjetra. Eh, Ede, nije ti se posrećilo, pomislio sam obraćajući se u duhu nekom Edwardu Grammaru, tridesetpetogodišnjem poslovođi iz New Yorka, koga su nedavno bili uhitili pod optužbom da je ubio svoju tridesetogodišnju ženu Dorothy. Sanjajući o savršenu zločinu, Ed je razbio ženi lubanju i leš posjeo za upravljač automobila. Dva prometnika iz tog rajona opazili su izdaleka kako veliki novi modri Chrysler, koji je Grammar bio poklonio ženi za rođendan, juri luđački brzo nizbrdo na samoj granici njihove nadležnosti (čuvaj, Bože, naše dobre policajce – i rajonske i državne!). Auto je zapeo za stup, uspeo se uz nasip, obrastao bócom, šumskim jagodama i petolistom, i prevrnuo se. Kotači su se još polagano vrtjeli na suncu kad su policajci izvadili tijelo gospođe G. U početku im se činilo da je poginula uslijed obična pada. Nažalost, rane koje su izazvale smrt nisu odgovarale neznatnim oštećenjima koje je pretrpio auto. Ja sam bio sretnije ruke.
Krenuo sam dalje. Obuzeo me čudan osjećaj kad sam ugledao tanki toranj bijele crkve i goleme brijestove. Smetnuvši s uma da u američkom predgrađu osamljen pješak više udara u oči nego osamljen automobilist, ostavio sam auto u aveniji namjeravajući da prođem, kao da se šetam, Ulicom Lawn pored kuće broj 342. Uoči velika krvoprolića imao sam pravo na kratak predah, na katartičan grč duševna podriga. Bijeli zastori na vili bivšeg prnjara bili su navučeni, a netko je objesio pronađenu crnu baršunsku vrpcu za kosu o bijeli natpis ”Prodaje se”, što se bio nagnuo na stupu pokraj trotoara. Nije više bilo psa koji je napadao kola. Vrtlar nije više nikome telefonirao. Bolesna starica Vizavi nije sjedila na verandi obrasloj vinovom lozom, koju su sad, na veliko nezadovoljstvo osamljenog pješaka, dvije mlade žene s konjskim repovima, u jednakim pregačama s crnim točkama, prestale čistiti i zagledale se u njega. Ona je zacijelo već odavno umrla, a ovo su valjda njene nećakinje iz Philadelphije?
Da uđem u svoju nekadašnju kuću? Kao u Turgenjevljevoj pripovijesti, kroz otvoreni je prozor salona tekla bujica talijanske glazbe. Kakva je to romantična duša svirala na klaviru ondje gdje nikakve tipke nisu ronile ni bućkale one začarane nedjelje, kad je sunce milovalo gole noge moje djevojčice? Odjednom opazih da me s travnjaka koji sam nekad kosio, gleda tamnoputa smeđokosa nimfica od desetak godina, u bijelim hlačicama, s nečim divljim u očaranom pogledu crnosivih očiju. Rekoh joj dvije-tri nježne riječi, potpuno bezazlene – staromodan kompliment kao, na primjer, ”Kako imaš lijepe oči curice!” ali je ona brže-bolje ustuknula, i glazba je umuknula, i nekakav plahovit muškarac crne kose i lica sjajna od znoja istrčao je u vrt i prostrijelio me pogledom. Htjedoh mu se predstaviti, ali tada opazih, onako naglo smućen kao u snu, da sam u blatnim modrim radničkim hlačama i dozlaboga prljavom izrešetanom puloveru, i osjetih da sam zarašten i da su mi skitničke oči krvave... Bez riječi se okrenuh i pođoh natrag do automobila. Kržljav cvijetak, nalik na lijepu katu, rastao je iz poznate pukotine u pločniku. Gospođica Vizavi je sasvim mirno uskrsnula i nećakinje su je izvezle na verandu, baš kao da je ta veranda loža a ja glumac. Preklinjući je u sebi neka me ne zovne, ubrzah korak. Što je strma ta uličica! Dođoh do duboke hladovine avenije. Crvena cedulja koja označava globu zbog nepropisna parkiranja, bila je zataknuta za jednu šapicu na vjetrobranu. Brižljivo sam je razderao na dva, četiri, osam komadića.
Srdeći se na sama sebe što tratim vrijeme, uputih se u hotel – onaj isti u koji sam bio svratio s novim kovčegom prije pet godina. Uzeo sam sobu s kupaonicom, ugovorio telefonom dva sastanka – poslovan i medicinski – obrijao se, okupao, obukao crno odijelo i sišao u točionicu. Tu se nije bilo ništa promijenilo. Uska je prostorija bila oblivena onom istom mutnom, nemogućom granatnom svjetlošću kakva je nekad bila uobičajena u zloglasnim lokalima u Evropi, ali je ovdje ta svjetlost naprosto ”stvarala ugođaj” u pristojnu, solidnu hotelu. Sjeo sam za onaj isti stolić za kojim sam sjedio na samom početku svog boravio u Kamsdaleu, onog dana kad sam postao Charlottin podstanar, te sam smatrao za potrebno proslaviti useljenje tako da otmjeno popijem s njom pola boce šampanjca, čime sam sudbonosno osvojio njeno jadno, prepuno srce. Kao i onda, konobar mjesečasta lica raspoređivao je po zvjezdanoj shemi pedeset čašica šerija na velikom pladnju za svadbeni pir (ovaj put se Murphy vjenčao s Fantasijom). Osam minuta do tri. Prolazeći kroz predvorje, htio sam zaobići skupinu dama koje su se s mille grâces133 opraštale i razilazile nakon klupskog ručka. Jedna se od njih okomila kriješteći na mene. Bila je to debela, niska žena, sva u bisernosivom, s dugačkim, sivim perom na šeširu. Prepoznah u njoj gospođu Chatfield. Saletjela me je smješkajući se prijetvorno i goreći sva od pakosne radoznalosti (da nisam ja možda uradio s Dolly ono što je Frank Lassale, pedesetogodišnji mehaničar, uradio s jedanestogodišnjom Sally Horner 1948. godine?). Ubrzo sam posve obuzdao tu pohlepnu zluradost. Mislila je da ja živim u Kaliforniji. A kako je... Neobično sam joj radosno priopćio da se moja pastorka upravo udala za darovita inženjera rudarstva, koji obavlja strogo povjerljiv posao za vladu u jednoj sjeverozapadnoj državi. Ona je, zatečena, uzvratila da ne odobrava takve rane brakove, da nikad ne bi dopustila svojoj Phyllis, kojoj je sad osamnaest godina...
– Ah, pa naravno – rekoh mirno. – Naravno da se sjećam Phyllis. Phyllis i logor Cue. Pa naravno. Da, zbilja, je li vam vaša kćerkica ikad pričala kako je Charlie Holmes kvario ondje male pitomice svoje odurne matere?
– Sram vas bilo! – uzviknu gospođa Chatfield. – Sram vas bilo, gospodine Humberte! Taj je jadni dečko upravo nedavno poginuo u Koreji.
– Ma nemojte! – rekoh (koristeći se onom divnom slobodom kao u snovima). – Eto što vam je sudbina! Taj je jadni dečko probijao sasvim nježne, neobnovljive opnice i uštrcavao zmijski otrov – i nikom ništa, lijepo je živio i još je dobio posmrtno odlikovanje! Oprostite, moram poći k odvjetniku.
Windmullerova je pisarnica bila svega dvije ulice dalje. Njegov je stisak ruke bio vrlo spor, vrlo temeljit, vrlo snažan, ali nekako upitan. On je mislio da ja živim u Kaliforniji. Nisam li ja predavo neko vrijeme u koledžu u Beardsleyju? Njegova se kćerka baš ondje upisala. A kako je... Podnio sam mu potpun izvještaj o gospođi Schiller. Naš je postovni razgovor bio neobično ugodan. Prenio sam sav svoj imetak na nju i izišao na rujansku žegu kao bezbrižan siromašak.
Pošto sam posvršavao sve svoje poslove, mogao sam se posvetiti glavnom cilju svog posjeta Ramsdaleu. Sve do tada, pridržavajući se one metodičnosti kojom se ne ponosim uzalud, nisam skidao krinku s lica Clarea Quiltija; on je sjedio u mojoj tamnici i čekao da ja dođem sa svećenikom i brijačem: ”Réveillez-vous, Tropman, il est temps de mourir!”134 Sad nemam vremena raspravljati o tome kako se pamte fizionomije (hitam k njegovu stricu), ali ću dopustiti sebi da napomenem da sam u špiritu mutnog sjećanja sačuvao nečije žablje lice. Vidio sam letimice to lice nekoliko puta i zapazio na njemu stanovitu sličnost s mojim veselim i prilično odbojnim rođakom koji je živio i umro u Švicarskoj. Sjećam se njegovih utega, smrdljivog trikoa, debelih dlakavih ruku i ćele, i njegove služavke i priležnice nalik na svinju, ali je, sve u svemu, ta stara vucibatina bila prilično bezazlena; suviše bezazlena, zapravo, da bih je pobrkao sa svojom žrtvom. U onom čudnom raspoloženju u kojem sam bio, nekako sam izgubio vezu s likom Gustava Trappa – njega je bilo potpuno progutalo lice dramskog pisca Clarea Quiltija, kako je bilo umjetnički vjerno prikazano na reklamama za cigarete ”Dromedar” i na uokvirenoj fotografiji što je stajala na pisaćem stolu njegova strica.
Dok sam još bio pacijent drugog zubara u Beardsleyju, vrlo simpatičnog doktora Moinara, podvrgao sam se bio ozbiljnoj operaciji nakon koje mi je ostalo prilično malo zuba. Umjetni zubi što su popunili praznine, držali su se pomoću plastičnih pločica i neprimjetne žice na gornjim desnima. Što se tiče udobnosti, bilo je to pravo malo remek-djelo, pogolovo što su mi očnjaci bili još sasvim zdravi. Međutim, da bih tajni cilj svog posjeta zaodjenuo vjerodostojnim izgovorom, kazao sam doktoru Ivoru Quiltiju da sam odlučio povaditi sve zube, u nadi da ću tako olakšati neuralgiju lica. Koliko će stajati čitavo zubalo? Koliko će to sve oduzeti vremena ako se dogovorimo da ću mu prvi put doći, recimo, na početku studenoga? Gdje je sad njegov slavni sinovac? Hoće li moći sve odjednom povadili?
Doktor Ivor Quilty, debeljko u bijelu ogrtaču, sijede, kratko podšišane kose i velikih ravnih obraza politikanta-masona, sjeo je na ugao svog pisaćeg stola njišući jednom nogom zaneseno i primamljivo, i počeo mi izlagati svoj velebni i dalekosežni plan. Rekao je da će mi najprije staviti ”provizorno” zubalo koje ću nositi dok mi se desni ne slegnu. Zatim će mi izraditi stalno zubalo. Ne bi bilo zgorega da mi već sad pregleda usnu šupljinu. Nosio je dvobojne rupičaste cipele. Nije vidio onu ”ništariju” od 1946. godine, ali je uvjeren da se može naći u njegovu obiteljskom dvorcu u Grimmovoj cesti, na kraju Parkingtona. San je; umjetnika-zubara i dalje rastao. Njihao je nogom. Oči su mu sjale od nadahnuća. To će me stajati oko šesto dolara. Predložio je da odmah uzme potrebne mjere kako bi napravio provizornu protezu. Moja su usta bila za njega čarobna pećina, puna neprocjenjiva blaga, ali ga ja nisam pustio u nju.
– Ne – rekoh. – Predomislio sam se. Sve će mi to napraviti doktor Molnar. On je skuplji, ali je, naravno, mnogo bolji zubar od vas.
Ne znam hoće li moj čitalac ikad imati priliku izgovoriti ovakvu rečenicu. Ja sam već bio osjetio onu slatku slobodu kao u snu dok sam razgovarao s gospođom Chatfield. Stric je moga Clarea ostao sjediti na stolici s onim istim zanesenim izrazom na licu, ali je prestao nogom gurati i njihati kolijevku ružičastih nada. Međutim, njegova tehničarka koja je sve to čula, blijeda i mršava djevojka tragičnih očiju kakve imaju neuspjele plavuše, pohitala je da zalupi vrata za mnom.
Gurnite magazin u kundak. Pritiskujte ga dok ne čujete ili osjetite da ga je zahvatilo pero. Divno pristaje. Kapacitet: osam naboja. Potpuno bruniran. Jedva čeka da opali.

34.
Na prvoj benzinskoj stanici u Parkingtonu vrlo su mi lijepo objasnili kako ću doći do Grimmove ceste. Želeći da budem siguran da ću naći Quiltija kod kuće, pokušao sam mu telefonirati, ali sam doznao da mu je telefon nedavno isključen. Je li to značilo da je nekamo otputovao? Krenuo sam tamo – osamnaest kilometara na sjever od grada. Dotle je noć već bila uklonila dobar dio krajolika i, kad sam krenuo uskom, vijugavom cestom, red sablasno bijelih stupova s mačjim očima počeo je uzajmljivati od mene svjetlo da me upozori na ovaj ili onaj zavoj. S jedne se strane nazirala riječna dolina, s druge obronci obrasli šumom, a sprijeda su noćni leptiri, poput izgubljenih snježnih pahuljica, navirali iz crnog mraka na ispitivačko svjetlo mojih farova. Na osamnaestom kilometru pojavio se, kako su mi i rekli, čudnovat natkriven most vermontskog tipa, koji se navukao na mene kao navlaka. Iza njega je zdesna izronila obijeljena stijena; nekoliko automobilskih dužina dalje skrenuo sam desno na pošljunčanu Grimmovu cestu. Minutu-dvije vozio sam se kroz vlažnu, mračnu i gustu šumu. Napokon, usred okrugla proplanka, izniknu sablasni dvorac – drvena kućerina s tornjem. Prozori bijahu osvijetljeni crvenim i žutim svjetlom, a pet-šest automobila bilo je zakrčilo prilaz. Zaustavio sam se pod drvećem, ugasio svjetla i počeo mirno razmišljati o idućem potezu. Gospodin Cue je zacijelo okružen svojim ulizicama i droljama. I nehotice sam gledao u duhu unutrašnjost toga svečano rasvijetljenog i neobično zapuštenog dvorca kroz prizmu ”Mladenačkih nemira”, pripovijesti iz jednog Lolitina časopisa o prilično mutnim ”orgijama”, odraslom zlotvoru s prijapskom cigarom, drogama i tjelohraniteljima. Glavno je da je Cue tu. Ništa, vratit ću se ujutro, u doba snene miline.
Polako sam se vratio u Parkington svojim starim vjernim kolima koja su me vrlo mirno i vrlo dobro služila. Moja Lolita! Još se od 1949. godine duboko u pretincu za rukavice krila njena ukosnica. Još su tekli blijedi leptiri koje je iz noći izvlačila natega mojih farova. Još su se ovdje-ondje uz cestu držali na štaka ma tamni hambari. Još su ljudi išli u kino. Tražeći prenoćište, prošao sam pored kina pod vedrim nebom. Obasjano mjesečastom bjelinom, upravo mističnom prema noći bez mjesečine i oblika, divovsko se platno ukošavalo i gubilo u sumraku dremovnih, posve nedužnih polja, a na njemu je uska prikaza dizala pištolj rastapajući se kao u vodi pod sve oštrijim kutom svijeta što se udaljavao – a već u idućem trenu red jablanova sakrio je bestjelesnu gestikulaciju.

35.
Krenuo sam iz ”Motela besanice” oko osam sati izjutra i zadržao se još neko vrijeme u gradu. Progonila me je misao da sam neiskusan krvnik i da mogu promašiti. Pomislio sam, na primjer, da su meci u magazinu možda ishlapjeli za tjedan dana mirovanja, pa sam ih zamijenio novima. Svog sam druškana tako temeljito okupao u ulju da se više nisam mogao osloboditi peckavosti. Previo sam ga krpom kao osakaćeno udo, a u drugu sam krpu umotao pregršt rezervnih metaka.
Putem me je pratila oluja, ali kad sam stigao do zlokobnog dvorca, sunce je već gorjelo kao mučenik na lomači i ptice su kričale u mokrim krošnjama što su se pušile. Gosti su se bili razišli. Bogato ukrašena i trošna kuća stajala je kao u nekoj izmaglici odražavajući moje stanje, jer sam i nehotice osjetio, kad sam stao na opružljivu i nepouzdanu zemlju, da sam pretjerao u okrepi.
Na moje zvonjenje odgovorila je oprezna i podrugljiva tišina. Ipak, u otvorenoj garaži stajala su domaćinova kola – ovaj put crna, nalik na pogrebničku limuzinu. Okušah sreću zvekirom. I opet nikoga. Režeći nestrpljivo, gurnuh vrata i – gle čuda! Otvoriše se kao u srednjovjekovnoj bajci. Zatvorivši ih polagano za sobom, pođoh kroz veliko i vrlo ružno predvorje, zavirih desno u salon i opazih nekoliko upotrijebljenih čaša što su rasle iz saga. Zaključih da je domaćin još u spavaćoj sobi.
Pa ništa, da se uspentramo gore! Desnom sam rukom stezao u džepu svog druškana omotanog krpom, a lijevom sam lupkao po ljepljivoj ogradi. Netko je, očito, spavao noćas u posljednjoj od tri spavaće sobe koje sam pregledao. Biblioteka je bila puna cvijeća. Bila je tu i neka posebna soba, gotovo nenamještena, ali sa širokim i dubokim zrcalima i krznima bijelih medvjeda na skliskom parketu. Bilo je i drugih soba. Pade mi na um sretna misao. Ako se, i kad, domaćin pojavi (možda je otišao da se prošeta po parku ili je pak u nekoj svojoj tajnoj jazbini), trebalo bi da, s obzirom na moju opću slabost i na to što se može otegnuti proces likvidacije, spriječim svog dragog partnera da se zaključa u neku sobu. Stoga sam najmanje pet minuta išao od sobe do sobe – bistar luđak, luđački miran, začaran i dobrano nakresan lovac – i okretao ključeve u bravama i trpao ih slobodnom rukom u lijevi džep. Kako je kuća bila stara, bilo je u njoj više skrovitih kutaka nego u suvremenim elegantnim kutijama gdje se bračni par mora skrivati u nužnik – koji se jedini može zaključati – radi diskretnih potreba planirane proizvodnje djece.
Kad već govorimo o nužnicima – upravo sam htio zaključati treću spavaću sobu kad domaćin iziđe iz susjednog zahoda i ostavi za sobom kratkotrajnu huku slapa. Zavijutak hodnika nije me bio potpuno zaklonio. Usprkos sivu licu, velikim podočnjacima i razbarušenim vlasima oko ćele, prepoznao sam bez po muke zubarova rođaka, koji dostojanstveno prođe mimo mene u grimiznu kućnom kaputu, vrlo sličnom jednom od mojih. Bilo da me nije primijetio, bilo da je smatrao da sam nekakvo bezopasno priviđenje koje nije vrijedno pažnje, pošao je pokazujući dlakave listove na nogama, kao mjesečar, niza stube. Sišao sam za njim u predvorje. Otvorivši napola usta i ulazna vrata, on pogleda kroz sunčanu pukotinu, kao čovjek kojem se pričinilo da je čuo nekog malodušnog posjetioca kako je pozvonio i otišao. Zatim, ne obazirući se uopće na priviđenje u kišnoj kabanici, koje se zaustavilo nasred stuba, moj dragi domaćin uđe kroz predvorje u zgodan budoar što se nalazio nasuprot salonu. Znajući da je sad moj, i ne želeći se žuriti, ostavio sam ga i otišao kroz salon u polubar-polukuhinju, gdje sam gadljivo razmotao svog malog zamazanca pazeći da ne ostavim mrlja od ulja na kromu – sve mi se čini da nisam upotrijebio pravi proizvod, ulje je bilo nalik na katran i užasno ljepljivo. Na svoj uobičajeni savjestan način premjestio sam svog golog druškana u prazan džep i vratio se kroz salon u predvorje. Korak mi je bio, kako sam već napomenuo, gibak – možda isuviše gibak za uspješno okončanje posla, ali mi je srce lupalo od grabežljive radosti, i sjećam se kako mi je koktelska čaša prsnula pod nogom.
Domaćin me dočekao u svom istočnjačkom budoaru.
– A ja sve mislim tko ste vi? – reče on visokim promuklim glasom, pošto je duboko gurnuo ruke u džepove na kućnom kaputu i zapiljio se u jednu točku sjeveroistočno od moje glave. – Da niste slučajno Brewster?
Sad mi je bilo jasno da je omamljen i da je potpuno u mojoj vlasti. Mogao sam dopustiti sebi da se poigram s ovim mišem.
– Tako je – odgovorih uljudno. – Je suis Monsieur Brustére.135 Hajde da malo počavrljamo prije nego što počnemo.
To mu se svidjelo. Packavi mu brk zaigra. Svukoh kabanicu. Bio sam sav u crnom – crno odijelo, crna košulja bez kravate. Zavalismo se u duboke naslonjače jedan sučelice drugome.
– Znate – reče on grebući glasno svoj mesnati, hrapavi, sivi obraz i obnažujući iskrivljenim smiješkom svoje silne biseraste zube – baš mi ne nalikujete na Jacka Brewstera. Hoću da kažem da sličnost nije osobito velika. Čuo sam da on ima brata koji radi u istoj telefonskoj kompaniji.
Napokon mi je dopao šaka, nakon toliko godina kajanja i bješnjenja... Gledati mu crne dlake na tustim rukama... prelaziti po stoti put pogledom po grimiznoj svili i kosmatim prsima uživajući unaprijed u rupama, i rusvaju, i muzici muka... znati da mi je u rukama taj napola živi, napola ljudski lakrdijaš, taj zlotvor koji se sodomski naslađivao mojim janjetom – o, janje moje, bijaše to nepodnosivo blaženstvo!
– Ne, ja, nažalost, nisam Brewsterov brat, a nisam ni Brewster.
On još zadovoljnije nagnu glavu na stranu.
– Hajde, pogađaj dalje, lakrdijašu!
– Sjajno – reče lakrdijaš – vi, dakle, niste došli u ime telefonske kompanije da me gnjavite zbog onih neplaćenih fantastičnih razgovora?
– A što, vi nikad ne telefonirate?
– Molim?
Rekoh da mi se učinilo da je rekao da on nikad...
– Ama, ja govorim o drugima – o ljudima uopće. Ja ne krivim osobno vas, Brewstere, ali je zbilja užasno glupo kako ljudi ulaze u ovu šašavu kuću a da i ne pokucaju. Služe se mojim klozetom, služe se mojom kuhinjom, služe se mojim telefonom. Phil telefonira u Philadelphiju, Pat u Patagoniju. Ja to neću plaćati. Vi imate čudan naglasak, sinjore!
– Quilty – rekoh – sjećate li se djevojčice koja se zvala Dolores Haze? Dolly Haze? Dolores u Koloradu? Hazena u Wyomingu?
– Jest, jest, lako je moguće da je ona telefonirala u sva ta mjesta. Ali zar to nije svejedno?
– Meni nije svejedno, Quilty! Ja sam, znate, njen otac.  
– Koješta! Niste vi njen otac. Vi ste strani književni agent. Jedan je Francuz preveo moje Živo meso kao La Vie de la Chair136. Kakva glupost!
– Ona je bila moje dijete, Quilty!
U stanju u kojem se nalazio, ništa ga nije moglo smesti, ali je njegova nasrtljivost bivala sve neuvjerljivija. Nekakvo mu se oprezno razumijevanje zaiskrilo u očima pridajući im nešto slično životu. Međutim, ubrzo su zgasnule.
– Pa i ja volim dječicu i imam mnogo prijatelja među očevima – reče mi.
Okrenu se tražeći nešto. Poče se udarati po džepovima. Pokuša ustati.
– Sjedite! – rekoh očito mnogo glasnije nego što sam kanio.
– Ne morate se derati na mene – potuži se čudnim ženskim glasom. – Samo tražim cigarete. Umirem od želje za cigaretom.
– Pa ionako ćete uskoro umrijeti.
– Ama, dajte prestanite – reče. – Već mi je dosta toga! Što hoćete od mene? Jeste li vi, mister, Francuz? Vule-vu-boar? Hajdemo u bar da trgnemo...
Uto opazi mali crni revolver koji sam držao na dlanu, baš kao da mu ga nudim.
– O-ho! – otegnu on (oponašajući sad tip ”glupog gangstera” iz filmova). – Kako imate zgodan revac! Pošto ga prodajete?
Pljesnuh ga po ispruženoj ruci, a on uzgred sruši nekakvu kutiju s niskog stolića pokraj svog naslonjača. Iz kutije ispade desetak cigareta.
– Evo ih! – veselo će on. – Sjećate li se kako kaže Kipling: ”Une femme est une femme, mais un Caporal est une cigarette”137. Sad nam trebaju šibice.
– Quilty – rekoh. – Pokušajte se sabrati! Za jednu minutu ćete umrijeti. Tko zna, možda je zagrobni život vječno stanje najmučnijeg ludila. Jučer ste popušili svoju posljednju cigaretu. Saberite se! Pokušajte shvatiti što vam se događa!
Dotle je potrgao cigaretu ”Dromedar” i uzeo žvakati komadiće duhana.
– Voljan sam pokušati – reče. – Vi ste ili Australac ili njemački izbjeglica. Kako je uopće došlo do toga da ja razgovaram s vama? Ovo je arijevska kuća, nemojte zaboraviti! Najbolje bi bilo da se pokupite odavde! I molim vas da mi prestanete mahati tim revcem pred nosom! Imam i ja revolverčinu u susjednoj sobi.
Naperih svog druškana u vrh njegove papuče i pritisnuh okidač. Zatajio je. On pogleda u svoju nogu, pa u pištolj, pa opet u nogu. Ponovo se grozno upeh i pištolj opali nekako smiješno tiho i djetinje. Tane se zabi u debeli ružičasti sag, a ja se ukočih pri pomisli da se samo otkotrljao tamo i da može još odskočiti natrag.
– Što sam vam rekao? – reče Quilty. – Morali biste biti malo oprezniji. Dajte mi tu stvarčicu, za miloga boga!
On posegnu za revolverom. Gurnuh lakrdijaša natrag u naslonjač. Silni je užitak slabio. Bilo je zaista vrijeme da ga likvidiram, ali sam htio da prije toga shvati zašto ga likvidiram. Zarazilo me njegovo raspoloženje. Oružje u mojoj ruci činilo mi se tromo i nespretno.
– Usredotočite misli – rekoh – na Dolly Haze koju ste ugrabili...
– Nije istina! – viknu on. – Vi lupetate koješta. Ja sam je spasio od jednog pokvarenjaka. Pokažite mi svoju značku ako ste detektiv, umjesto da mi pucate u noge, majmune! Gdje vam je značka? Ja ne odgovaram za tuđa silovanja. Kakve gluposti! Ono je turističko putovanje bilo, priznajem, glupa šala, ali zar vam se mala nije vratila? A sad dosta – hajde da trgnemo koju!
Upitah ga želi li da ga smaknem dok sjedi ili stoji.
– O tome moram malo razmisliti – odgovori on. – To je ozbiljno pitanje. Uzgred budi rečeno, ja sam pogriješio. Zbog čega ozbiljno žalim. Ja, znate, nisam ni najmanje uživao s tom vašom Dolly. Ma koliko to bilo žalosno, znate, ja sam impotentan. A osim toga, omogućio sam joj divne ferije. U Teksasu se upoznala s nekim izvanrednim ljudima. Jeste li čuli, na primjer...
I on se neočekivano nagnu naprijed i navali na mene tako da mi pištolj odletje pod komodu. Srećom, nije bio toliko snažan koliko nagao, pa sam ga bez po muke gurnuo natrag u naslonjač.
Predahnuvši, prekriži ruke na prsima i reče:
– E pa, dotjerali ste cara do duvara! Vous voilá dans de beaux draps, mon vieux.138
Prignuh se. On se i ne pomaknu. Još se niže prignuh.
– Dragi moj gospodine, prestanite se poigravati životom i smrću – reče mi. – Ja sam dramski pisac. Napisao sam mnogo tragedija, komedija i fantazija. Snimio sam privatne filmove po Sadeovoj Justine i drugim seksapadama osamnaestog stoljeća. Autor sam pedeset i dvaju uspješnih scenarija. Ja znam kako se to radi. Dopustite da uzmem stvar u svoje ruke! U susjednoj sobi ima, čini mi se, žarač, dopustite da ga donesem, pa ćemo s njegovom pomoću dokučiti vašu svojinu.
Užurbano, poslovno, lukavo, ponovo ustade svejednako govoreći. Opipah pod komodom nastojeći u isto vrijeme da ga ne pustim s oka. Odjednom opazih da moj druškan viri ispod radijatora uz komodu. Ponovo se uhvatismo u koštac. Valjali smo se po sagu, zagrljeni kao dvoje velike nemoćne djece. Bio je gol ispod kućnog kaputa i zaudarao je kao jarac, tako da sam se počeo gušiti dok se valjao preko mene. Ja sam se valjao preko njega. Mi smo se valjali preko mene. Oni su se valjali preko njega. Mi smo se valjali preko sebe.
Ova će knjiga biti objavljena, mislim, tek na početku dvadeset i prvog stoljeća (dodajem 1935. godini još devedeset godina, poživi dugo, ljubavi moja!), pa će se stariji čitaoci zacijelo prisjetiti na ovom mjestu ”obavezne” scene u kaubojskim filmovima koje su gledali u ranom djetinjstvu. Našoj je tučnjavi, međutim, nedostajalo udaraca šakama koji mogu oboriti bika, i pokućstva što leti po zraku. On i ja bili smo dvije krupne lutke nabijene prljavom vatom i krpama. Bijaše to nijemo, bezoblično natezanje dvaju literata od kojih se jedan raspadao od droge, a drugi patio od neuroze srca i uz to još bio pijan. Kad mi je, napokon, pošlo za rukom da se dočepam svog dragocjenog oružja i posjednem ponovo scenarista u njegov duboki naslonjač, obojica smo dahtali kao što kralj krava i barun brávã nikad ne dašću nakon borbe.
Odlučih pregledati pištolj – naš mu je znoj mogao, ne daj Bože, naškoditi – i predahnuti prije nego što prijeđem na glavnu točku programa. Da bih popunio nečim stanku, ponudio sam mu da pročita svoju osudu – u pjesničkom obliku koji sam joj bio dao. Izraz ”pjesnička odmazda” neobično dobro pristaje u ovoj prigodi. Pružih mu uredno otipkan tekst na listu papira.
– Dobro – reče on – izvrsna ideja! Samo da odem po naočale – i pokuša ustati.
– Nemojte!
– Dobro, kako hoćete. Da pročitam naglas?
– Jest.
– Evo odmah! Aha, to je u stihovima.
”Zato što si zaskočio grešnika.
Zato što si zaskočio,
Zato što si
Zato što si me zaskočio u skoku...”
– Pa ovo je, bogami, dobro! Vraški dobro!
”...Dok sam, gol kao Adam, stajao
Pred zakonom federalnim
I zvijezdama bodljikavim...”
– Zbilja sjajno!
”Zato što si iskoristio
Grijeh moj dok sam
Nemoćno tinjao, vlažan, nježan,
Nadajuć se svemu dobrom,
Snatreć o braku u gorskom kraju,
I cijelom leglu Lolita...”
– Hm, ovo nisam potpuno shvatio.
”Zato što si iskoristio
Tu moju suštinsku nevinost,
Zato što si mi na prevaru...”
– Malo se ponavljate, a? Gdje sam ono stao?... Aha!
”Zato što si mi na prevaru
Oduzeo mogućnost iskupljenja,
Zato što si je uzeo
U dobi kad se dječaci
Igraju svojom puškicom...”
– Aha, prva prostota!
”Ona bješe maljava djevojčica,
Još je nosila makov vjenčić,
Još je rado jela kokice
Iz vrećice u šarenu mraku,
Gdje za novac s konja
Padaju narančasti Indijanci,
Zato što si je ukrao
Njenu zaštitniku
Dičnom, voštana čela.
Pljunuvši mu u oko
Pod teškom vjeđom, zderavši mu
Togu šafranove boje,
I u zoru ostavio vepra
Da se valja po novoj muci,
Sred užasa ljubica i ljubavi,
Kajanja i očaja, a ti si,
Zasitivši se lutke,
Rastavio je na komadiće
I glavu odbacio. Zato,
Za sve što si uradio,
Za sve što nisam uradio ja –
Moraš umrijeti!”
– Pa bogami, gospodine, reći ću vam otvoreno, ovo vam je izvrsna pjesma! Vaše najbolje djelo, koliko ja znam.
Složi list papira i vrati mi ga.
Upitah ga hoće li reći što ozbiljno prije smrti. Revolver je ponovo bio ”prikladan za osobe”. On ga pogleda i duboko uzdahnu.
– Slušajte, striček – reče. – Vi ste pijani, a ja sam bolestan čovjek. Dajte da ovo odgodimo! Meni je potreban mir. Moram njegovati svoju impotenciju. Danas će doći po mene prijatelji da pođem s njima na utakmicu. Ova farsa s pucanjem iz pištolja postaje strašno dosadna. Vi i ja smo svjetski ljudi u svakom pogledu – u erotskom ukusu, slobodnom stihu, gađanju. Ako vi smatrate da sam vas uvrijedio, ja sam vam spreman dati neuobičajenu rekompenzaciju. Ne isključujem čak ni staromodni dvoboj, sabljama ili pištoljima, u Braziliji ili bilo gdje drugdje. Moje pamćenje i rječitost nisu baš danas na visini, ali zbilja, dragi moj gospodine Humberte, vi nipošto niste bili uzoran očuh, a ja uopće nisam prisiljavao vašu malu štićenicu da dođe k meni. Ona je mene prisilila da je sklonim u sretnije utočište. Ova kuća nije tako dobro opremljena kao onaj ranč na kojem smo bili mi s našim dragim prijateljima; ipak je prostrana, i prohladna i ljeti i zimi –jednom riječju, udobna, i zato, budući da se ja ionako spremam zauvijek povući u Englesku ili Firencu, predlažem vam da se preselite ovamo. Ova je kuća vaša, poklanjam vam je. Pod uvjetom da prestanete upirati u mene taj (tu nešto gadno opsova) pištolj. Inače, ne znam volite li rijetkosti, ali ako volite, mogu vam ponuditi, odnosno također pokloniti, kao kućnu životinju, prilično uzbudljivo malo čudovište, djevojku sa tri dojke od kojih je jedna prava divota, a i inače je to rijetko i čarobno čudo prirode. A sad, soyons raisonnables139! Samo biste me gadno ranili, a poslije biste trunuli u zatvoru dok bih se ja oporavljao u nekom tropskom kraju. Jamčim vam, Brewstere, da ćete ovdje lijepo živjeti, ostavljam vam krasan podrum i sve tantijeme od svoje nove drame – sad nemam bogzna što u banci, ali ništa za to, živjet ću od dugova, kako je Pjesnik rekao da mu je otac živio. Ima tu još jedna prednost, a to je izvanredno pouzdana i podmitljiva dvorkinja, gospođa Vibrissa – zanimljivo prezime – koja dolazi sa sela dva puta na tjedan, ali, nažalost, ne dolazi danas, i koja ima kćeri i unuke, a ja koješta znam o šefu mjesne policije tako da on pleše kako ja sviram. Ja sam dramski pisac. Prozvali su me američkim Maeterlinckom. Moj odgovor na to: Maeterlinck-Schmetterling. Dosta! Sve me ovo strašno ponižava i nisam uvjeren da postupam pravilno. Savjetujem vam da nikad ne uzimate herkulanit s rumom. A sad budite razumni i maknite taj pištolj! Ja sam se upoznao jednom s vašom nezaboravnom suprugom. Cijela vam moja garderoba stoji na raspolaganju. Pa i koješta drugo. E, ovo će vam se svidjeti! Imam gore jedinstvenu skupocjenu zbirku erotike. Da spomenem samo raskošan folijant Bagrationov otok poznate svjetske putnice i psihoanalitičare Melanije Weiss – izvanredna žena, izvanredno djelo – maknite taj pištolj – s fotografijama više od osamsto muških spolnih organa koje je ona pregledala i izmjerila 1932. godine na tom otoku u Bardskom moru, i s vrlo poučnim dijagramima izrađenim s velikom ljubavlju pod milostivim nebesima – maknite taj pištolj – a osim toga, mogu vam ishoditi da prisustvujete smaknućima, ne zna svatko da je električna stolica obojena žuto...
Okinuh. Ovaj put je tane pogodilo u nešto tvrdo, u naslon crne stolice za njihanje (donekle slične Schillerovoj), koja je stajala u kutu i koja se odmah zanjihala tako brzo i živo da bi se čovjek koji bi u tom trenutku ušao u sobu prenerazio zbog dvostruka čuda – njihanja same stolice u kutu i praznog naslonjača u kojem je još časak prije sjedila moja grimizna meta. Prebirući prstima u zraku i vrteći munjevito trticom, šmugnuo je u susjednu sobu, a u idućem trenu vukli smo, predišući, svaki na svoju stranu vrata čiji sam ključ bio previdio. Opet sam ga nadjačao, a Clare Nepredvidljivi još je hitrije sjeo za klavir i odsvirao nekoliko užasno snažnih, u biti histeričnih, gromoglasnih akorda – podvoljci su mu podrhtavali, raširene ruke napregnuto lupale, a nosnice ispuštale grčevito frktanje kakvo nije zabilježila zvučna vrpca naše filmske tučnjave. Pjevušeći i dalje mučno kroz nos, uzalud je pokušao otvoriti nogom nekakvu mornarsku škrinju pokraj klavira. Idući metak pogodio ga je u bok, pa se počeo dizati sve više i više sa stolice, kao stari Nižinski u ludnici, kao ”Vjerni gejzir” u Wyomingu, kao neka moja davna mora, do fenomenalne visine, ili se bar tako činilo, i parajući zrak, tresući se još od tamne sočne glazbe, zabačene glave, vrišteći, jednu je ruku pritisnuo na čelo, a drugom se uhvatio za pazuho kao da ga je ujeo stršljen; nakon toga se opet spustio na tlo, opet postao debeo muškarac u kućnom kaputu i utekao u predvorje.
Kao da sad gledam kako trčim za njim kroz predvorje gdje sam nekakvim dvostrukim, trostrukim, klokanovskim skokom, ostajući posve uspravan na ravnim nogama pri svakom skoku, najprije iza njega, zatim između njega i glavnog ulaza, izveo usiljen, krut ples da ga spriječim da iziđe, jer vrata, kao u snu, nisu bila dobro zatvorena.
Ponovo se preobrazivši, postavši nekako dostojanstven i pomalo mračan, poče se penjati uz široke stube, ja ne pođoh za njim, nego samo promijenih položaj i opalih za njim tri-četiri puta, a svaki put kad bih mu to učinio, učinio tu strahotu, njemu bi lice smiješno, klaunovski, zadrhtalo i nakreveljilo se, baš kao da preuveličava bol; usporavao je korak, prevrtao napola zatvorenim očima, ispuštao žensko ”Ah!” i drhtao kad god bih ga pogodio, kao da ga škakljam, i dok su se moje nespretne, slijepe kugle zabijale u njega, kulturni je Cue izgovarao potiho, oponašajući britanski izgovor:
– Ah, to jako boli, gospodine, nemojte više... Ah, to naprosto užasno boli, dragi moj gospodine! Molim vas da se svladate! Ah, kako to boli... Bože mili! Uh! Užasno... Znate, ne biste zbilja smjeli...
Kad je došao do odmorišta, glas mu je zamro, ali je i dalje hodao neobično sigurnim korakom, uza sve ono olovo koje sam mu bio sasuo u nabuhlo tijelo, i odjednom pojmih, beskrajno očajan i ojađen, da ne samo što ga nisam uspio dotući, nego da sam ulio u tog jadnika novu snagu, baš kao da su ti meci kapsule u kojima vri eliksir mladosti.
Ponovo napunih prazni revolver crnim i krvavim rukama – dodirnuo sam bio nešto što je bilo umrljano njegovom gustom krvlju. Zatim pohitah za njim na kat.
On je išao iz sobe u sobu, zakrvavljen i dostojanstven, tražeći otvoren prozor, i vrtio glavom i svejednako me odgovarao od ubojstva. Naciljah mu u sljepoočnicu i on se povuče u svoju ložnicu s purpunom masom umjesto uha.
– Napolje, napolje! – rekao je kašljući i pljujući. I ja, preneražen kao u košmaru, vidjeh kako se taj krvlju poprskani, ali još pokretan čovjek zavlači u postelju i umata u kaos od plahti i pokrivača. Opalih još u njega iz neposredne blizine i tada se on zavali, a na ustima mu se pojavi velik rumen mjehur koji me podsjeti na djetinjstvo, i koji naraste do veličine dječjeg balona, pa puknu.
Možda sam na dvije-tri sekunde izgubio vezu sa stvarnošću, ali to nipošto nije nalikovalo na ono pomračenje razuma na koje se pozivaju obični zločinci; naprotiv, htio bih istaknuti da sam odgovoran za svaku prolivenu kap njegove mjehuraste krvi; ipak, pukao mi je film – sjedio sam u bračnoj ložnici, a u postelji je ležala bolesna Charlotte. Quilty je umirao. Umjesto pištolja (na kojem sam sjedio) držao sam u ruci njegovu papuču. Prenuo sam se, namjestio se u naslonjaču i pogledao na svoj ručni sat. Stakla nije više bilo, ali je sat išao. Cijela je ta žalosna priča trajala nešto dulje od jednog sata. On je napokon utihnuo. Nisam osjećao nikakva olakšanja; naprotiv, tištalo me je neko breme još teže od onoga kojeg sam se želio otresti. Nisam se mogao prisiliti da ga dotaknem kako bih se uvjerio da je mrtav. Bilo kako mu drago, činilo se da je mrtav – nedostajala mu je dobra četvrtina lica i već su sa stropa sletjele dvije muhe koje jedva da su mogle vjerovati svojoj nečuvenoj sreći. Moje ruke nisu bile naoko ništa bolje od njegovih. Oprao sam se nekako u obližnjoj kupaonici. Sad sam mogao otići. Kad sam došao na vrh stuba, dočekalo me je iznenađenje – živahan žamor koji sam već i prije čuo i za koji sam mislio da je zujanje u mojim ušima, bijaše uistinu mješavina glasova i glazbe s gramofonskih ploča, koja je dopirala iz salona u prizemlju. Tu sam zatekao skupinu ljudi koji su, očito, bili netom stigli i koji su bezbrižno pili domaćinovo piće. U naslonjaču je sjedio zavaljen golem debeljko; dvije crnokose, blijede mlade ljepotice, zacijelo sestre, jedna veća, druga manja (gotovo dijete), skromno su sjedile jedna uz drugu na rubu otomana. Rumen tip sjajnih plavih očiju upravo im je bio donio dvije čaše nečega iz kuhinje-bara, u kojem su dvije-tri žene čavrljale i zveckale komadićima leda. Stadoh na vratima i rekoh: – Gospodo, upravo sam ubio Clarea Quiltija.
– Dobro ste uradili – reče rumeni tip nudeći piće starijoj od one dvije ljepotice.
– Već je odavno trebalo da ga netko ucmeka – pripomenu debeljko.
– Što taj govori, Tony? – zapita uvela plavojka ispod svoda bara.
– Kaže da je ubio Cuea – odgovori joj onaj rumeni.
– Pa, da – izusti treći nepoznati gospodin ustajući u kutu gdje je čučao i prebirao po gramofonskim pločama. – Pa, da, trebalo bi da se svi jednog lijepog dana složimo i to izvedemo.
– Kako bilo da bilo – reče Tony – bilo bi vrijeme da siđe. Nećemo moći dugo čekati ako hoćemo da stignemo na početak tekme.
– Dajte tom čovjeku da nešto popije – reče debeljko.
– Hoćete li piva? – zapita me žena u hlačama pokazujući mi izdaleka vrč.
Samo su ljepotice na otomanu, obje u crnom, šutjele; mlađa je neprestano gladila medaljon na bijelom vratu, ali su obje šutjele, tako mlade, tako pristupačne! Glazba je načas umuknula jer su mijenjali ploču, i tada je od stuba doprla potmula buka. Tony i ja pohitasmo u predvorje. Quilty, kojeg nikako nisam očekivao, dovukao se bio nekako do vrha stuba i tu se, onak težak, koprcao i udarao perajama, ali se ubrzo složio na grimiznu hrpu i ukočio – ovaj put zauvijek.
– Požuri se, Cue – doviknu mu Tony smijući se, pa nadoda: – Sve bih rekao da poslije onog sinoć neće tako skoro... – i vrati se u salon gdje glazba zagluši ostatak njegove rečenice.
Eto, rekoh u sebi, to je kraj duhovito smišljene predstave koju je za mene postavio na scenu Clare Quilty. Teška srca iziđoh iz tog drvenog dvorca i pođoh kroz splet sunčanog sjaja do svojih kola. Dva druga automobila bijahu parkirana tik uz njega s obje strane tako da sam se jedva izvukao.

36.
Sve što zatim slijedi prilično je nezanimljivo i blijedo. Polako sam krenuo nizbrdo i nakon nekog vremena opazio da uopće ne idem prema Parkingtonu. Kišnu sam kabanicu bio ostavio u budoaru, a svog druškana u kupaonici. Ne, to nije bila kuća u kojoj bih rado stanovao. Promakla mi je glavom dokona misao da će možda neki genijalni kirurg izmijeniti svoju karijeru, a s njom – tko zna – i sudbinu cijelog čovječanstva time što će oživiti Quiltija, Clarea-Dromedara. Meni je zapravo bilo svejedno; htio sam zaboraviti na svu tu gadariju – a kad sam poslije doznao da nije oživio, obradovao sam se samo nečemu – da neću morati mjesece i mjesece u mislima pratiti mučan i odvratan proces njegova ozdravljenja, koji bi bio isprekidan svakojakim nezgodnim pogoršanjima i operacijama i možda okrunjen mojim posjetom njemu, kojem bi cilj bio da ga osobno promaknem iz položaja duha u fizičku realnost. Apostol Toma nije bio baš tako glup. Ali, nije li čudno što se osjetilo opipa, koje čovjek kudikamo manje cijeni nego vid, ne samo najrjeđe gubi nego je u kritičnim časovima naš glavni, ako ne i jedini, kriterij stvarnosti. Bio sam sav prožet nesretnim Quiltijem – osjećanjem naše borbe prije krvoprolića.
Sad se cesta protezala kroz polja. Pade mi na pamet (ne u znak nekakva prosvjeda, ne kao neki simbol ili bilo što slično, nego jednostavno kao mogućnost novog doživljaja), kad sam već jednom prekršio ljudski zakon, zašto ne bih prekršio i propise cestovnog prometa? I tako sam prešao na lijevu stranu ceste da vidim kako je to. Nije bilo loše. Kao da mi se nešto ugodno topilo ispod rebara i kao da sam osjećao ”rasprostranjeni opip”, a tu je još bila i pomisao da nema ničega bližeg opovrgavanju osnovnih fizikalnih zakona od namjerne vožnje krivom stranom ceste. Općenito je taj divni svrbež bio zaista uzvišen. Polagano, sanjarski, ne prelazeći brzinu od trideset kilometara na sat, ulazio sam u taj čudni svijet zrcala. Promet je bio slab. Rijetki automobili koji su prolazili onom stranom koju sam im bio prepustio, trubili su mi iz sve snage. A oni koji su mi dolazili u susret ševrdali su, skretali i derali se od straha. Uskoro sam se počeo približavati naseljenim mjestima. Prolazak kroz crveno svjetlo podsjetio me na gutljaj zabranjena burgunca iz djetinjstva. Međutim, javile su se poteškoće. Pratili su me odostraga i sa strane. Zatim su dvoja policijska kola stala preda mnom tako da su mi potpuno prepriječila put. Graciozno sam skrenuo s ceste i, pošto sam dva-tri puta jako poskočio, uspeo sam se uz travnatu padinu, među iznenađene krave, i tu sam, ljuljajući se polagano, stao. Ovdje nešto kao brižljiva hegelijanska sinteza povezuje dvoje pokojnika.
Tada su me morali izvući iz automobila (zbogom, Ikare, hvala ti na svemu, starino!), i zapravo sam se obradovao što ću se predati u mnogobrojne ruke, i što im neću ni najmanje pomagati dok me budu nosili, posve mirna, lijepo izvaljena, što ću se lijeno svemu pokoravati, kao bolesnik, i što ću nekako jezivo uživati u svojoj mlitavosti i sasvim pouzdanoj podršci koju će mi pružiti policajci i bolničari hitne pomoći. I, dok sam čekao da oni dotrče do mene na visoku padinu, dozvao sam u sjećanje posljednju iluziju, sliku punu čuda i beznađa. Jednog dana, uskoro nakon njena nestanka, užasna mučnina natjerala me bila da zaustavim kola na staroj, napola zarasloj planinskoj cesti koja je čas pratila, a čas presijecala nov autoput i sva se šarenjela od lijepih kata što su se kupale u razrijeđenoj toplini blijedoplava dana potkraj ljeta. Nakon grčeva povraćanja od kojih umalo što nisam ispustio dušu, sjeo sam na velik oblutak da se odmorim, a zatim sam, misleći da će mi svježi planinski zrak dobro činiti, pošao prema niskoj kamenoj ogradi iznad strme padine. Sitni cvrčci vrcali su iz suhoga korova uz cestu. Posve lak oblak kao da je širio ruke približavajući se malo-pomalo nešto krupnijem oblaku koji je pripadao drugom, tromijem sustavu natopljenom plavetnilom. Kad sam prišao prijaznom ponoru, do mene je doprla melodiozna mješavina glasova što se dizala kao para iz rudarskog gradića koji mi je ležao do nogu, u naboru doline. Mogao sam razabrati geometriju ulica među kvadratima crvenih i sivih krovova, i zelene oblačiće drveća, i vijugavu rječicu, i bogat bljesak gradskog smetlišta, i iza grada križanja cesta što su dijelile tamne i svijetle zakrpe polja, a iza svega toga šumovite gromade gorja. Ali još življe od tih boja što su se nijemo radovale pri susretu – jer ima boja i preljeva što razdragano slave svoje susrete – življe i zanosnije za uši nego za oči, bijaše parovito treperenje nagomilanih glasova, što se nisu ni na časak stišavali penjući se do granitne police na kojoj sam stajao otirući mrska usta. I odjednom pojmih da svi ti glasovi pripadaju istoj vrsti i da se nikakvi drugi glasovi ne dižu s ulica prozračnog grada. Čitaoče! Napjev koji sam slušao sastojao se od glasova djece što su se igrala, samo od njih, a zrak je bio toliko bistar da je u toj pari smiješanih glasova, i velebnih i sićušnih, i dalekih i u isti mah čarobno bliskih, i prostodušnih i božanski zagonetnih, uho ponekad moglo razabrati gotovo razgovijetan prasak vedra smijeha koji kao da se oslobodio, ili udarac palicom po lopti, ili štropot dječje željeznice, ali je sve to bilo suviše daleko dolje da bi oko moglo razaznati bilo kakav pokret na tanko ugraviranim ulicama. Stojeći na tom visokom obronku, nisam se mogao naslušati tog muzikalnog treperenja, tih prasaka zasebnih usklika na pozadini ravnomjerna brujanja, i tada mi je puklo pred očima da sva beznadna strahota nije u tome što Lolita nije sa mnom, nego u tome što u tom zboru nema njena glasa.
Eto vam, dakle, moje pripovijesti! Ponovo sam je pročitao. Za nju su prionuli komadići moždine, na njoj se usirila krv, po njoj su popadale lijepe smaragdnozelene muhe. Na ovom ili onom zavoju osjećam kako mi izmiče moje sklisko Ja gubeći se u dubokim i mračnim vodama koje radije nisam istraživao. Zakrinkao sam sve ono što bi moglo povrijediti koga od živih ljudi. Premetnuo sam mnogo pseudonima prije nego što sam smislio pseudonim koji mi najbolje odgovara. U mojim bilješkama spominju se i ”Otto Otto”, i ”Mesmer Mesmer”, i ”German German”... ali mi se nekako čini da ime koje sam izabrao najbolje izražava traženu poganost.
Kad sam, prije pedeset i šest dana, počeo pisati Lolitu, najprije na psihijatrijskom odjelu gdje sam bio na promatranju, a onda u ovoj dobro zagrijanoj tamnici koja ipak nalikuje na grobnicu, mislio sam da ću upotrijebiti sve svoje zapise na sudu, ne zato, naravno, da spasim glavu, nego dušu. Usred posla sam, ipak, uvidio da ne mogu iznijeti na vidjelo živu Lolitu. Možda ću iskoristiti ponešto iz svoje pripovijesti na zatvorenim raspravama, ali ću morati odgoditi njeno objavljivanje.
Iz razloga koji se mogu učiniti bjelodanijim nego što uistinu jesu, ja sam protiv smrtne kazne; nadam se da će i moji suci biti istog mišljenja. Kad bih odgovarao pred samim sobom, osudio bih sebe na trideset pet godina zbog silovanja, a ostalo ne bih uzeo u obzir. Ali i ovako će me zacijelo Dolly Schiller nadživjeti za mnogo godina. Odluka koju sam donio, ima svu zakonsku vrijednost i podršku potpisane oporuke – želim da se ovi zapisi objave tek nakon Lolitine smrti.
Tako neće biti više ni tebe ni mene među živima kad čitalac otvori ovu knjigu. Ali, dok god mi krv još kola u ovoj ruci kojom pišem, ti si isto tako neotuđiv dio blagoslovljene materije kao i ja, i mogu razgovarati s tobom, iako sam ja u New Yorku, a ti na Aljaski. Budi vjerna svom Dicku! Ne daj drugim muškarcima da te diraju! Ne razgovaraj s nepoznatim ljudima! Nadam se da ćeš voljeti svoje dijete. Nadam se da će biti dječak. Nadam se da će tvoj muž uvijek dobro postupati s tobom, jer će ga inače stići moj duh, kao crn dim, kao pomahnitao div, i razderat će ga na komadiće, živac po živac. I nemoj žaliti za C. Q. Valjalo je izabrati između njega i H. H. a željelo se da H. H. ostane dva-tri mjeseca dulje u životu kako bi ti mogla živjeti u svijesti budućih naraštaja. Mislim na turove i anđele, na tajnu trajnih pigmenata, na proročanske sonete, na utočište umjetnosti. A to je jedina besmrtnost koju mogu podijeliti s tobom, Lolito moja!
S V R Š E T A K

O knjizi Lolita
Pogovor američkom izdanju iz 1958. godine
Nakon mog, u svakom pogledu ugodnog nastupa u ulozi Johna Raya, one osobe u Loliti koja je tobože napisala ”predgovor”, svaki moj komentar može se učiniti čitaocu – pa čak i meni – kao igranje uloge Vladimira Nabokova koji govori o svojoj knjizi. Neke sitnice, ipak, treba raspraviti, a autobiografska metoda može pomoći organizmu, koji se služi mimikrijom, da se stopi sa svojim uzorom.
Profesori književnosti skloni su izmišljati probleme kao što su: ”Koji je cilj autorov?”, ili još gore: ”Što taj čovo hoće da kaže?”. Međutim, ja sam jedan od onih pisaca koji, kad zamisle neku knjigu, nemaju drugog cilja no da je se oslobode, i koji se, kad ih mole da razjasne njen nastanak i razvoj, moraju utjecati takvim zastarjelim terminima kao što su ”uzajamno djelovanje nadahnuća i kombiniranja”, što je, priznajem, isto kao kad bi mađioničar pokušao objasniti jedan trik drugim trikom.
Lolita je prvi put počela pomalo pulsirati u meni potkraj 1939. ili na početku 1940. godine, u Parizu, u Ulici Boileau, dok sam bio prikovan za postelju jakim napadajem međurebrene neuralgije. Koliko se sjećam, početnu drhtavicu nadahnuća izazvao je u meni, ne znam ni sâm kako, novinski člančić o majmunu iz pariškog zoološkog vrta, koji je, pošto ga je neki naučenjak više tjedana mazio i nagovarao, nadrljao ugljenom prvi crtež koji je ikad izradila jedna životinja – skica je prikazivala rešetku kaveza u kojem je jadna zvjerka bila zatočena. Ta pobuda nije bila tematski povezana s naknadnim slijedom misli, čija je posljedica, ipak, bila prototip sadašnje knjige – pripovijetka Čarobnjak od tridesetak stranica. Napisao sam je na ruskom, na kojem sam pisao romane od 1924. godine (svi su oni zabranjeni iz političkih razloga u Rusiji). Glavni junak zvao se Arthur, bio je porijeklom iz Srednje Evrope, bezimena je nimfica bila Francuskinja, a radnja se zbivala u Parizu i Provansi. On se kod mene oženio majkom djevojčice, uskoro je obudovio i, nakon neuspjela pokušaja da zavede siroticu u hotelskoj sobi, bacio se pod kotače teretnjaka. Jedne od onih ratnih noći kad su Parižani zasjenjivali svoje svjetiljke modrim papirom, pročitao sam tu svoju pripovijetku maloj skupini prijatelja. Moji su slušaoci bili M. A. Aldanov, I. I. Fondaminski, V. M. Zenzinov i liječnica Kogan-Bernštejn; ali nisam bio zadovoljan tom svojom stvarčicom, pa sam je uništio nakon useljenja u Ameriku 1940. godine.
Nakon devet godina, u sveučilišnom gradu Ithaci (u državi New York), gdje sam predavao rusku književnost, ponovo me je počelo mučiti ono pulsiranje koje nije bilo nikad sasvim prestalo. Nadahnuću se bila pridružila nova kombinacija i uvukla me u novu obradu teme, ali sam za nju izabrao engleski jezik – jezik moje prve guvernante u St. Peterburgu (prije više od šezdeset godina), Miss Rachele Home. Usprkos mješavini njemačke i irske krvi umjesto same francuske, nimfica je ostala uglavnom ista, a nije se u osnovi izmijenila ni tema ženidbe njenom majkom, ali je inače to bila nova stvar kojoj su u potaji izrasle pandže i krila romana.
Pisao sam sporo i često prekidao pisanje. Prije toga mi je trebalo četrdesetak godina da izmislim Rusiju i Zapadnu Evropu, a sad je valjalo izmisliti Ameriku. Izlučivanje lokalnih sastojaka koji su mi imali omogućiti da ubrizgam neznatnu količinu prosječne ”realnosti” (čudna riječ koja ne znači ništa bez navodnika) u otopinu svoje osobne uobrazilje, bilo je, u dobi od pedeset godina, kudikamo teže nego što je bilo u Evropi moje mladosti, kad je mehanizam dojmljivosti i pamćenja najbolje radio. Ometao me je i rad oko drugih knjiga. Dva-tri puta malo je nedostajalo da spalim nedovršeni koncept, i sjećam se kako sam već bio donio svoju Juanitu Dark do same sjene peći za spaljivanje smeća, naherene na tratini u dvorištu, kad me je zadržala pomisao da će mi duh pogubljene knjige lutati po kartoteci do kraja moga života.
Svako ljeto idem sa ženom u lov na leptire. Sakupljeni primjerci pohranjuju se u znanstvenim ustanovama kao, na primjer, u Američkom muzeju prirodoslovne povijesti u New Yorku, ili u Muzeju usporedne zoologije na Harvardskom sveučilištu, ili u Entomologijskom muzeju Corneliskog sveučilišta. Na naljepnici uz svakog leptira označeno je mjesto i datum ulova i lovčevo ime; te moje naljepnice izvrsno će doći u dvadeset prvom stoljeću nekom književnom istraživaču kojeg će zanimati moj prilično nepoznati životopis. I eto, u tim lovištima u Tellurideu (Colorado), u Aftonu (Wyoming), u Portalu (Arizona), u Ashlandu (Oregon), nastavio sam pisati Lolitu uvečer i u kišne dane. Humbert Humbert napisao ju je trideset puta brže od mene. Prepisao sam je tek u jesen 1954. godine u Ithaci, a čim ju je žena pretipkala, počeo sam tražiti nakladnika.
U početku, smjerno slušajući savjet jednog svog opreznog prijatelja, bio sam nakanio objaviti roman anonimno. Anagram mog imena i prezimena u imenu i prezimenu jednog mog lika, spomen je na to moje zatajeno autorstvo. Teško da ću ikad požaliti što sam, pošto sam ubrzo shvatio kako bi ta krinka mogla lako naškoditi mojoj istini, odlučio potpisati Lolitu pravim imenom i prezimenom. Četiri američka nakladnika, W, X, Y i Z, kojima sam redom ponudio svoju knjigu i čiji su urednici zavirili u nju, zgranuli se se nad Lolitom mnogo više nego što je očekivao moj stari prijatelj. Napokon sam je poslao jednoj književnoj agenciji u Pariz, koja je dala Lolitu meni posve nepoznatom nakladnom poduzeću ”Olympia Press” što izdaje na engleskom jeziku knjige koje su, iz bilo kojeg razloga, zabranjene u Engleskoj ili Americi, i ono ju je izdalo ujesen 1955. godine.
Premda nema sumnje da u staro doba, sve do kraja XVIII. stoljeća (primjeri iz francuske književnosti nameću se sami od sebe), otvoreno prostaštvo nije isključivalo bljeskove komedije ni oštre satirične strijele, pa čak ni darovitost lakoumno raspoložena pjesnika, isto je tako istina da u naše dane izraz ”pornografija” označava netalentiranost, komercijalizam i strogo pridržavanje klišeja. Prostota mora biti udružena s banalnošću, jer svaki estetski užitak mora biti potpuno nadomješten običnim seksualnim nadražajem, koji zahtijeva upotrebu stereotipnih fraza da bi izravno djelovao na pacijenta. Pornograf se mora strogo pridržavati starih iskušanih pravila da bi okružio pacijenta pouzdanom atmosferom zadovoljenja, atmosferom koju dobro poznaju i ljubitelji detektivskih romana, u kojima, ako čovjek dobro ne pazi, pravi ubojica može na kraju biti, na veliko čitaočevo nezadovoljstvo, autorov umjetnički hir (tko bi, na primjer, čitao detektivski roman bez ijednog dijaloga?). Tako se u pornografskim romanima radnja svodi na spajanje klišeja. Stil, struktura, slikovitost – ništa ne smije odvraćati čitaoca od njegove ugodne pohote. Takav se roman sastoji od niza erotskih prizora. Međupasusi moraju biti samo smisleni šavovi, logični mostovi najjednostavnije konstrukcije, kratka izlaganja i tumačenja koja će čitalac vjerojatno preskočiti, ali u prisutnost kojih mora vjerovati, jer bi se inače osjećao prevaren (način mišljenja koji potječe iz uobičajenih ”istinitih” priča koje tražimo da nam pričaju o djetinjstvu). Osim toga, ljubavni prizori u knjizi moraju se svakako razvijati ”krešendo”, svagda s novim varijacijama, u novim kombinacijama, s novim spolovilima i sa sve većim brojem sudionika (u jednoj de Sadeovoj drami pozivaju čak i vrtlara iz vrta), i zato kraj knjige mora biti jače nabijen erotikom nego početak.
Stanoviti tehnički postupci u prvim poglavljima Lolite (na primjer, Humbertov dnevnik) zaveli su neke moje prve čitaoce-turiste u bludnju da imaju pred sobom pornografski roman. Očekivali su niz sve slobodnijih erotskih scena, a kad se niz prekinuo, prekinuli su, i oni čitanje i osjetili, jadnici, dosadu i razočaranje. Rekao bih da se tu krije razlog zbog kojeg ni jedan od moja četiri nakladnika nije pročitao moj rukopis do kraja. Mene ne zanima osobito pitanje jesu li oni ili nisu držali da je posrijedi pornografija. Ali je zanimljivo da njihovo odbijanje nije bilo zasnovano na obradi teme, nego na samoj temi, jer su tada u Americi najmanje tri teme bile tabu za većinu nakladnika. Ostale dvije su crno-bijeli brak koji je potpuno sretan, bez najmanjeg oblačka, sa čoporom djece i unučadi, i sudbina apsolutnog ateista koji, nakon sretna i korisna života, umire u snu u svojoj sto i šestoj godini.
Neki odgovori nakladnika neobično su me zabavili. Jedan mi je urednik predložio kompromis – da će njegovo poduzeće možda pristati da objavi moju knjigu, ako pretvorim Lolitu u dvanaestogodišnjeg dječaka kojeg Humbert, farmer u Tennesseeju, zavodi u hambaru, usred mračne i jalove ravnice, s poluunutarnjim monolozima, koji se sastoje od kratkih, snažnih, ”realističkih” rečenica (”On je blesav,” ”Svi smo mi, ja mislim, blesavi,” ”Ja mislim da je i sâm Bog blesav” i tome slično). Iako je dobro poznato da ja ne trpim nikakve simbole ni alegorije (čemu je djelomice krivo moje staro neprijateljstvo prema frojdovskom vraćanju, a djelomice odvratnost koju osjećam prema generalizacijama koje su izmislili književni mitomani i sociolozi), jedan je moj inače vrlo pametan čitalac, prelistavši prvi dio Lolite, ovako odredio njenu temu: ”Stara Evropa kvari mladu Ameriku”, a jedan je drugi vidio u njoj ”Mladu Ameriku koja kvari staru Evropu”. Nakladnik X, čijim je savjetnicima Humbert bio toliko dodijao da su pročitali samo pola knjige, bio je toliko naivan da mi je napisao da je drugi dio predugačak. Nakladnik Y zažalio je što u romanu nema ni jednog dobrog čovjeka. Nakladnik Z je izjavio da bismo obojica svršili u zatvoru kad bi on objelodanio Lolitu.
U slobodnoj zemlji nijedan pisac ne treba, naravno, da se brine za točnu granicu između osjećajnosti i osjetilnosti. To bi zaista bio smiješan zadatak! Ja se mogu diviti, ali se ne mogu ugledati na točnost oka fotografâ koji snimaju zgodne mlade sisavce za časopise tako da je granica izreza na haljini upravo dovoljno nisko da se naceri koštar, i upravo dovoljno visoko da se ne namršti poštar. Predmnijevam da ima čitalaca koje golica sam pogled na prostačke riječi u onim beznadno tričavim romančinama koje tipka posve netalentiran mamlaz zatubastim palcem, i koje šupljoglavi recenzent hvali i slavi. Znam da će se naći i dobrih duša koje će proglasiti Lolitu besmislenom knjigom zato što nije poučna. Ja nit čitam nit pišem didaktičku književnost i, ma što trabunjao dragi John Ray, Lolita nipošto nije remorker koji vuče za sobom teglenicu morala. Za mene književno djelo postoji samo utoliko ukoliko mi daje ono što ću jednostavno nazvati estetskim užitkom, to jest ono posebno raspoloženje u kojem se osjeća – nekako, negdje, nečim – povezan s drugim oblicima postojanja gdje je umjetnost (radoznalost, nježnost, dobrota, skladnost, zanos) norma. Sve je ostalo ili žurnalističko naklapanje, ili, da tako kažem, ”književnost ideja”, koja se, uostalom, često nimalo ne razlikuje od običnog naklapanja, ali se zato servira u golemim sadrenim blokovima koji se brižljivo prenose iz vijeka u vijek, dok se ne pojavi neki nebojša s čekićem u ruci i svom snagom ne raspali po Balzacu, Gorkom ili Thomasu Mannu.
Optuživali su Lolitu i zbog antiamerikanizma. To me boli mnogo više od budalasta zamjeranja na nemoralu. Iz tehničkih razloga, radi osjećaja dubine i perspektive (ovdje travnjak u predgrađu, ondje gorska poljana), izradio sam stanovit broj sjevernoameričkih dekoracija. Prijeko mi je potrebna bila okolina koja razgaljuje. A ništa na svijetu ne razgaljuje bolje od malograđanske vulgarnosti. Ali, što se tiče malograđanske vulgarnosti, nema nikakve bitne razlike između načina života u Starom svijetu i načina života u Novom svijetu. Bilo koji proleter u Chicagu može biti isto toliko buržuj (u floberovskom smislu te riječi) koliko i bilo koji engleski lord. Odabrao sam američke motele, a ne švicarske hotele ni francuska svratišta, samo zato što nastojim biti američki pisac i što se želim koristiti pravima kojima se koriste američku pisci. S druge strane, Humbert kojeg sam ja stvorio, stranac je i anarhist, i ja se s njim u mnogo čemu ne slažem, ne samo što se tiče nimfica. A osim toga, kao što znaju moji čitaoci-emigranti, trgovi i balkoni koje sam nekoć podigao – ruski, engleski, njemački i francuski – isto su toliko fantastični i subjektivni koliko i moja nova maketa.
Ne bih htio da se moje prethodne riječi shvate kao odjek nekakve uvrijeđenosti, pa hitam nadodati da je, pored ovčica koje su pročitale Lolitu u rukopisu ili u izdanju ”Olympije” i koje su pitale: ”Zašto je on to zapravo napisao?” ili ”Zašto mi moramo čitati o manijaku?”, bilo podosta razumnih, uviđavnih i postojanih ljudi koji su shvatili mehanizam moje knjige mnogo bolje nego što bih ga ja sâm umio razjasniti.
Meni se čini da svaki pravi pisac osjeća svaku svoju objavljenu knjigu kao neprekidnu prisutnost koja ga tješi. Ona ravnomjerno gori, kao plamičak plina negdje u podrumu, a naš termostat proizvodi, na najmanji dodir, potmulu eksploziju poznate topline. Ta prisutnost knjige koja svijetli na vazda dostupnoj udaljenosti neobično je ugodan osjećaj, i što se knjiga bolje slaže sa zamišljenim obrisima i bojama, to je njeno svjetlo punije i ravnomjernije. Ali, ma koliko knjiga uspjela, autor ima ovdje-ondje omiljenih mjesta, dragih kutaka kojih se življe sjeća i u kojima nježnije uživa nego u ostalim dijelovima knjige. Ja nisam čitao Lolitu otkako sam korigirao prvo izdanje, prije gotovo dvije godine, ali njena prisutnost kao da okružuje kuću jutarnjom skromnom izmaglicom iza koje naslućujem igru ljetnog dana. A kad mislim na Lolitu, uvijek odabirem, radi posebna uživanja, takve slike kao što su uljudni Taksovič, ili popis Lolitina razreda u Ramsdaleu, ili Charlottu dok izgovara ”nepromočiv”, ili Lolitu kako prilazi, kao u usporenom filmu, Humbertovim darovima, ili fotografiji što rese stiliziranu mansardu Gastona Godina, ili brijač iz Kasbeama (koji me je stajao mjesec dana posla), ili Lolita dok igra tenis, ili bolnica u Elphinstoneu, ili blijeda, kuljava, nepovratna Dolly Schiller i njena smrt u Gray Staru, ”Sivoj Zvijezdi”, prijestolnici knjige, ili, napokon, mješavina glasova što je dopirala iz gradića, duboko u dolini, do gorske staze (zapravo u Tellurideu, gdje sam ulovio tada još neotkrivenu ženku koju sam opisao prema mužjacima Lycaeides sublivens Nabokov).
Eto, to su živčani čvorovi moje knjige. To su tajne točke, podsvjesne koordinate njene koncepcije – iako mi je, s druge strane, potpuno jasno da će i ta i druga mjesta samo preletjeti, ili preskočiti, ili da neće nikad do njih ni doći, onaj čitalac koji počne čitati moju knjigu misleći da je ona nešto kao Kurtizanini memoari ili Ljubavne pustolovine Milorda Grosvita. Da se u mom romanu počesto cilja na fiziološke nagone nastrana čovjeka, to ne mogu poreći. Ali, najposlije, nismo djeca, ni nepismeni maloljetni prijestupnici, ni pitomci engleske srednje škole zatvorenog tipa koji nakon noći provedene u homoseksualnim zabavama moraju podnositi paradoks da čitaju klasične pjesnike u ”pročišćenim izdanjima”.
Samo vrlo zatucan čitalac proučava književno djelo zato da bi saznao nešto o stanovitoj zemlji, društvenoj klasi ili autorovoj ličnosti. Ipak je jedan od mojih malobrojnih prisnih prijatelja, pročitavši Lolitu, bio iskreno zabrinut što ja (ja!) živim ”među takvim groznim ljudima”, a zapravo jedina nezgoda koju uistinu osjećam jest u tome što živim u radionici među slomljenim udovima i nedovršenim torzima.
Jedan je američki kritičar nedavno napisao da je Lolita plod moje ”ljubavne pustolovine s romantičnim romanom”. Kad bi se posljednje riječi zamijenile riječima ”s engleskim jezikom”, ta bi elegantna formula bila točnija. Ali ovdje osjećam kako mi se glas diže do odviše prodorna tona. Nitko od mojih američkih prijatelja nije čitao moje ruske knjige, a svaka ocjena izrečena na temelju mojih engleskih knjiga može biti samo približno točna. Moja je osobna tragedija – koja se ne može i ne mora nikog drugog ticati – u tome što sam se morao odreći svog prirodnog govora, svog nesputanog, bogatog i beskrajno poslušnog ruskog jezika, radi drugorazredne vrste engleskoga, koji kod mene nema sve one aparature – iskrivljenog zrcala, crnog baršunskog zastora, asocijacija i tradicija koje se podrazumijevaju – kojima se domaći iluzionist, lepršajući naborima, može tako čarobno služiti da bi nadmašio na svoj način baštinu predaka.

Na dan 12. studenoga 1956.
Cornellsko sveučilište,

Ithaca, SAD

Postskriptum ruskom izdanju
Znanstvenička savjesnost potakla me je da ostavim u ruskom prijevodu posljednji pasus prethodnog američkog pogovora, iako on može samo zavesti u bludnju ruskog čitaoca koji se ne sjeća, ili ne razumije, ili uopće nikad nije čitao knjige ”V. Sirina”, koje su izlazile u inozemstvu u dvadesetim i tridesetim godinama ovog stoljeća. Ja toliko usrdno tvrdim američkom čitaocu da pišem bolje na ruskom nego na engleskom da će još neki slavist uistinu pomisliti da je moj prijevod Lolite sto puta bolji od originala. A mene sad muka hvata od brenčanja mojih zahrđalih ruskih žica. Povijest je ovog prijevoda povijest razočaranja. Jao, pokazalo se da onaj ”divni ruski jezik” koji me je, kako se meni činilo, svejednako negdje čekao, cvao kao vjerno proljeće iza zaključanih vratnica čiji sam ključ čuvao godine i godine, ne postoji i da iza vratnica nema ničega doli pougljenjenih panjeva i beznadne jesenske daljine, i da je ključ u mojoj ruci više nalik na otpirač.
Tješim se, ponajprije, time što za nezgrapnost ruskog prijevoda nije kriv samo prevodilac koji se odviknuo od domaće riječi, nego i duh jezika na koji je prevodio. U toku pola godine rada oko ruske Lolite ne samo što sam se uvjerio da su mi propale mnoge osobne sitnice i neponovljive jezične navike i blago, nego sam došao i do nekih općih zaključaka o uzajamnoj prevodivosti tih dvaju čudesnih jezika.
Kretnje, prenemaganje, krajolici, sjeta drveća, mirisi, kiše, nijanse u prirodi što se tope i prelijevaju, sve što je nježno i ljudski (začudo!), a isto tako i sve seljačko, grubo, sočno i bestidno nije na ruskom ništa gore, ako nije i bolje, nego na engleskom; ali one tanane nedorečenosti koje su toliko svojstvene engleskom, poezija misli, časovito međusobno dozivanje između posve apstraktnih pojmova, rojenje jednosložnih epiteta, sve to, a isto tako i sve što je u vezi s tehnikom, modom, sportom, prirodnim znanostima i neprirodnim strastima – postaje na ruskom neotesano, razvučeno i često ružno, što se tiče stila i ritma. To neslaganje odražava osnovnu razliku na povijesnom planu između zelenog ruskog književnog jezika i zrelog engleskog jezika što puca po šavovima kao smokva, između genijalnog ali još nedovoljno naobraženog mladića kojem ponekad nedostaje i ukusa, i poštovana genija koji je spojio u sebi zalihu raznovrsna znanja s potpunom slobodom duha. Sloboda duha! Sav je dah čovječanstva u toj sprezi riječi.
Bibliografski podaci navedeni u pogovoru američkom izdanju (”Putnam”, 1958.) mogu se sad nadopuniti. Prvo izdanje, s mnoštvom tiskarskih pogrešaka, koje je izišlo u dva sveska u Parizu (”Olympia Press”, 1955.), nisu engleski turisti osobito kupovali dok nije zapelo za oko Grahamu Greenu koji je pohvalio knjigu u nekim londonskim novinama. Na njega i na Lolitu okomio se u jednim drugim londonskim novinama neki reakcionarni feljtonist, John Gordon, a njegovo je kreposno zgražanje svratilo na Lolitu opću pozornost. Što se tiče njene sudbine u Sjedinjenim Državama, valja napomenuti da ona nije nikad bila ondje zabranjena (kao što je još i dan-danas zabranjena u nekim zemljama). Prvi primjerci pariškog izdanja Lolite, koje su naručile privatne osobe, bili su zadržani i pročitani na američkoj carini, ali nepoznati prijatelj-čitalac koji je ondje služio, priznao je moju Lolitu za legalnu literaturu, pa su te primjerke razaslali naslovnicima. To je odagnalo sumnje opreznih američkih nakladnika te sam već mogao birati između njih onoga koji mi je najbolje odgovarao. Uspjeh ”Putnamova” izdanja (1958.) nadmašio je,.kako se to kaže, sva očekivanja. Paradoksalno je, ipak, što je prvo englesko izdanje koje je izašlo u Parizu već 1955. godine bilo odjednom zabranjeno. Često se pitam kako bih bio postupio, u vrijeme kad sam započeo pregovore s ”Olympia Pressom”, da sam tada znao da je taj nakladnik, pored objavljivanja vrijednih, iako i slobodnih, djela, glavninu prihoda crpao iz prodaje ništavnih i banalnih knjiga koje je sâm naručivao, i koje su potpuno iste vrste kao i one slike redovnice s bernardincem ili mornara s mornarom što se prodaju po mračnim zakucima. Kako bilo da bilo, engleski su carinici već odavno zapljenjivali, u gruboj i trijeznoj magli povratka s odmora, to pornografsko smeće – u jednakim koricama boje trave kao i moja Lolita. Sad je pak engleski ministar unutrašnjih poslova zamolio svog francuskog kolegu, koji je bio isto toliko neuk koliko i uslužan, da zabrani prodaju svih izdanja ”Olympije”, pa je Lolita neko vrijeme dijelila u Parizu sudbinu pornografskih izdanja ”Olympije”.
Međutim, našao se jedan londonski nakladnik koji je zaželio da je tiska. To se dogodilo u vrijeme kad se raspravljalo o novom zakonu o cenzuri (1958.-1959.) i Lolita je poslužila kao argument i liberalima i konzervativcima. Parlament je naručio stanovit broj primjeraka iz Amerike pa su zastupnici pročitali knjigu. Zakon je bio prihvaćen i Lolita je izišla u Londonu kod ”Weidenfelda i Nicholsona!” 1959. godine. U isto je vrijeme ”Gallimard” pripremio izdanje na francuskom jeziku, a na kioscima se iznova pojavilo i ono nesretno prvo izdanje ”Olympije Press” oporavljajući se vješto i ogorčeno od zadobivena udarca.
Od tada je Lolita prevedena na mnoge jezike – izišla je u zasebnim izdanjima u arapskim zemljama, Argentini, Brazilu, Danskoj, Finskoj, Francuskoj, Grčkoj, Indiji, Italiji, Izraelu, Japanu, Nizozemskoj, Norveškoj, Njemačkoj, Švedskoj, Turskoj i Urugvaju. Nedavno je odobreno da se prodaje u Austriji, ali je još zabranjena u Španjolskoj i Južnoafričkoj Uniji. Nije izišla ni u puritanskim zemljama iza željezne zavjese. Od svih tih prijevoda jamčim, što se tiče točnosti i potpunosti, samo za francuski koji sam provjerio prije objavljivanja. Mogu misliti što su sa sirotom učinili Egipćani i Kinezi, a još jasnije zamišljam što bi s njom učinila, da sam to dopustio, ”premještena dama” koja je nedavno naučila engleski, ili Amerikanac koji je ”uzimao” satove ruskoga na sveučilištu. Pitanje pak za koga je zapravo Lolita prevedena na ruski, pripada u područje metafizike i humora. Teško mi / je zamisliti režim, bilo liberalni bilo totalitaristički, u mojoj cifrastoj domovini, pod kojim bi cenzura propustila Lolitu. Uostalom, ne znam koga sad najviše čitaju u Rusiji – čini mi se Hemingwaya, tog suvremenog nasljednika Maynea Readea, i ništavna Faulknera i Sartrea, te ljubimce zapadne buržoazije. Rusi u inozemstvu opet gutaju sovjetske romane oduševljavajući se papirnatim tihim donskim kozacima na isto tako papirnatim repatim postoljima, ili onim lirskim doktorom s primitivnim mističnim nagonima, malograđanskim igrama riječi i čarobnicom iz Čarske, koji je donio sovjetskoj vlasti toliko čvrste strane valute.
Objavljujući Lolitu na ruskom, imam pred sobom vrlo jednostavan cilj – želim da moja najbolja engleska knjiga – ili, da budem još skromniji, jedna od mojih najboljih engleskih knjiga – bude pravilno prevedena na moj materinski jezik. To je bibliofilski hir, ništa više. Kao pisac već sam se potpuno navikao na to da se gotovo pola stoljeća crni slijepa pjega na istoku moje svijesti – kakvih tu još može biti sovjetskih izdanja Lolite! Kao prevodilac nisam tašt, ravnodušan sam prema ispravcima znalaca i ponosim se samo time što sam čeličnom rukom obuzdavao demone koji su me podbadali da izostavljam i nadopunjujem tekst. Kao čitalac, umijem se beskrajno razmnožavati i lako mogu napuniti golemu osjetljivu dvoranu svojim dvojnicima, predstavnicima, statistima i onom plaćenom gospodom koja, ne časeći ni časa, izlaze iz različnih redova na pozornicu čim mađioničar ponudi općinstvu da se uvjeri da posrijedi nije prevara. Ali što da kažem o drugim, normalnim čitaocima? U mojoj čarobnoj kristalnoj kugli prelijevaju se dugine boje, koso se odražavaju moje naočale, ocrtava se minijaturna iluminacija, ali mi malo koga pokazuje – nekoliko starih prijatelja, skupinu emigranata (koji općenito najviše vole Ljeskova), glumca-pjesnika iz Sovjetskog Saveza, šminkera putujuće družine, tri poljska ili srpska delegata u kavani sa mnogo zrcala, a sasvim pri dnu – početak mutna gibanja, znakove oduševljenja, spodobe mladih ljudi koji se približavaju i mašu rukama... ali, to me oni samo mole da se maknem ustranu – upravo će početi snimati dolazak nekog predsjednika u Moskvu.

Dne 7. studenoga 1965.
Vladimir Nabokov

Palermo