Kako spasiti vlastiti život

Želim ovdje izraziti svoju ljubav i zahvalnost Elain Geiger i Sterlingu Lordu zbog njihove nesebične podrške i ohrabrenja; isto tako i Grace i Davidu Griffin, Alice Bach, kao i Jonathanu Fastu koji je čitao i pročitavao sve skice za ovu knjigu, Marjorie Larkin koja je tipkala i komentirala, Jennifer Josephy koja je redigirala i komentirala, Louisu Untermeyeru kojemu su se radosne pjesme svidjele više nego tužne, te svima koji su mi pisali čak i onda kad im nisam mogla odgovoriti.




Za Jona






Što vrhunac je slave? 
Ne više neg’ popunit 
Određen prostor neodređenog papira: 
Nekima to nalik je usponu na vrh neke gore, 
Koji, kao svakoj gori, maglica sakriva; 
Jer ovi ljudi pišu, govore, propovijedaju, i heroji more, 
A pjesnik sažiže »ponoćni stijenj« kako se to naziva, 
A sve kako bi ostalo, kad originali u prah se pretvore,
Ime, loša slika, i još gora bista.

LORD BYRON

Doh Juan


Iskustvo, mada nikakvim znalcem
Ne slavi na tom svijetu, za me posve dovoljno je
Da o jadu zbori što donosi ga brak...

CHAUCER

Prolog Žene iz Batha


Samoga sebe zakinut za ljubav
najgora je od zabluda;
to vječni je gubitak za koji
naknade nema - kako
u granicama vremena, tako ni u vječnosti.

SOREN KIERKEGAARD


Koristiti drugog kao sredstvo za zadovoljenje i sigurnost, to nije ljubav. 
Ljubav nikada nije sigurnost; 
ljubav je stanje u kojem ne postoji želja da budemo sigurni; 
ljubav je stanje ranjivosti... 

J. KRISHNAMURTI

Ostavila sam muža na Dan zahvalnosti...
Ostavila sam muža na Dan zahvalnosti. Navršilo se devet godina otkako sam ga upoznala i gotovo isto toliko otkako sam se udala za njega - dovoljno vremena da shvatim kako u tom braku nešto nije u redu - pa ipak, nije bilo lako.
Dan zahvalnosti bio je prilično nezgodno odabran dan za takav čin - a možda čak i nije? Otkako sam napunila dvije godine, živjela sam - uz povremene prekide - uvijek u istom bloku zgrada na Manhattanu: u onom nizu stambenih kuća nasuprot Muzeju prirodoslovnih znanosti, u jedinoj ulici u New Yorku privilegiranoj da služi kao platforma za lansiranje divovskih balona za tradicionalnu paradu na praznik Dana zahvalnosti, koju je svake godine organizirala velika robna kuća Macy. Kad sam bila mala, dopuštali su mi probdjeti noć uoči blagdana kako bih mogla promatrati dolazak teretnjaka natovarenih velikim cilindrima helija i goleme, zgužvane balone od plastike kako počinju poprimati oblik unutar svojih mrežastih kaveza, oteščanih vrećama pijeska.
Teretnjaci bi počeli pristizati oko devet sati uvečer ili tako nekako, noć uoči parade i u toku slijedećih nekoliko sati razastrti golemi obrisi Mickey Mousea, Paje Patka, Supermana, Medvjeda Pande i Dinosaurusa pokrili bi crni asfalt naše ulice. Kasnije je ovom balonskom zvjerinjaku pridodan Bullwinkle i Smiley, ali ja sam tada već bila starija i čitav taj doživljaj nije više bio onako magičan kao nekada. Međutim, osjećala sam posebnu naklonost prema Bullwinkleu. Taj debeljuškasti puž i ja imali smo nešto zajedničko: neku vrst stopostotne šašavosti i nekakve neizlječive naivnosti.
Ja nisam bila jedino dijete u Sedamdesetsedmoj ulici kojemu je bilo dopušteno probdijeti tu jednu izuzetnu noć u godini. I druga su djeca iz ovog bloka uživala slične privilegije. Osjećali smo se kao da je to naša parada, silazili smo na ulicu i prisno hranili policijske konje kockama šećera (mene je uvijek bilo strah da će mi konj odgristi prst) i smatrali smo se najsretnijom djecom u čitavom gradu New Yorku - bili smo nekako specijalni, izabrani, izuzetni.
Ukoliko bismo uspjeli ostati tako dugo budni, mogli smo gledati kako se baloni nadimlju i podižu prema prozorima naših stanova negdje oko pet ili šest sati ujutro. Pripreme bi trajale čitavu noć i ponekad - ma koliko bih se borila sa snom - zaspala bih već negdje oko dva. Navila bih budilicu na šest, spavala bih odjevena i trčala bih na ulicu kako bih se mogla diviti mojim balonima prije nego što pripadnu i svim ostalim ljudima. Negdje oko moje desete godine sanjala sam o pobunama u kojima sam bila vođa dječje bande i onda sam tu svoju družinu nagovorila da ukrademo jedan balon. Kidnapirali smo jedan od balona, odvukli smo ga u centar Central Parka i tamo smo ga držali zarobljenog dok su odrasli kršili ruke od očaja.
Međutim, eto me sada gdje ostavljam svoga muža u rano jutro na Dan zahvalnosti. Ostavljam zajednički stan od sedam soba koji sam naslijedila od djeda, ostavljam svoje knjige, pisaći stroj, najveći dio moje garderobe. Žurim iz kuće u 7.30 ujutro i prolazim pokraj golemog Bullwinklea koji se nekako čini mnogo zgužvaniji od Bullwinklea kakvog sam zapamtila iz djetinjstva. Nosim sa sobom tri kovčega: od žućkastog platna na kojem su otisnute ljubice. Jedan sadržava sve moje bilješke za knjigu koju pišem; u drugome je odjeća, dovoljno raznolika za prohladni New York, studeni Chicago, topli Los Angeles i nepredvidivo vrijeme u međuprostoru; dok je treći neka vrst kozmetičke torbice u kojoj su se nalazila dva sušila za kosu. dvanaest bočica vitamina, dvije bočice parfema, raznovrsne šminke, kreme i šamponi, izabrane knjige i bilježnice i najveći dio mog boljeg nakita. Nalazila sam se u bijegu, izbjeglica iz lošeg braka, lutajuća Židovka, domorodac iz New Yorka koji kreće na Zapad. Oslobođena iz jedne odumiruće sveze viješću o jednom zastarjelom preljubu, ponovo rođena kroz samoubojstvo prijateljice krenula sam u susret ljubavniku i sudbini - pod izlikom da odlazim zbog filma na kojem sam navodno trebala raditi u Los Angelesu.
Međutim, odlazila sam zauvijek. To nije znao čak ni moj muž, ali ja sam znala. I bilo me je strah. Jednog trenutka prepuna radosnog oduševljenja, smrtno ustrašena u slijedećem trenutku. Dvije su mi stvari davale snagu: moja nova ljubav i
Godinama sam željela pobjeći iz ovoga braka...
Zašto je teže raskinuti brak u kojem, nema ljubavi od onog u kojem ljubav živi? 
Zato što je brak bez ljubavi rođen iz očaja, dok je brak iz ljubavi rezultat slobodnog izbora...

Godinama sam željela pobjeći iz ovog braka, čuvala sam tu mogućnost kao što se čuva slatkiš za užitak prije spavanja, kao onaj komadić gume za žvakanje sačuvan na stoliću pokraj dječjeg kreveta, kao izlazak u grad koji sama sebi obećavaš za večer nakon čitavog dana provedenog u pisanju. Nikad taj brak nije valjao - već od samog početka. Međutim, ja sam namjerno deformirala svoj razum kako bih mogla vjerovati da je sve u redu. Govorila sam sama sebi kako ništa bolje nije ni moguće. Uvjerila sam samu sebe da su tuga i kompromis neizbježni dio života...
Kongres knjižara u Chicagu početkom lipnja. Okupile su se tamo tisuće ljudi i svi su se gurali kroz predvorje hotela Sheraton, a činilo se da me svaki treći odnekud poznaje. Hvatali su me za ruke, gurali, dovikivali mi, pitali me za savjet i tražili od mene da čitam početničke literarne pokušaje njihovih nećaka iz Schenectadyja. Tako sam se marljivo smješkala da sam mislila da će mi se svakog časa raspuknuti obrazi dok sam krčila put kroz mase knjižara, agenata, urednika i publicista. Uređaj za rashlađivanje zraka izgleda da je izdahnuo. Kod recepcije je stajao nanizan jedan red, drugi, dugi red ljudi stajao je ispred ulaza u kavanu, a treći, još duži, na stajalištu taksija ispred hotela. Uprla sam bradom o prsa kao da se spremam skočiti u vodu, čvrsto sam uhvatila remen torbice koja mi je visila preko ramena i marširala sam, vijugala, plesala i zaobilazila kroz gužvu dok su mi sa svih strana pokušavali zapriječiti put. Nisam nosila pločicu s ispisanim imenom, ali moje je lice postalo javnom svojinom.
Kad sam stigla u svoju sobu - opremljenu sa dva bračna kreveta (predviđao se, bez sumnje, nekakav misteriozni menage a quatre) i divovskim TV prijemnikom u boji, uz pogrebničke cvjetne aranžmane koje je poslao moj izdavač - zbacila sam sandale, skinula sa sebe svu odjeću, otvorila slavine iznad kade, dvaput zaključala vrata sobe (kako me ne bi zatukli kao onu damu iz filma Psycho), i ušla sam u vodu iz koje se dizao oblak pare. Svaki put kad bi mi se učinilo da mi vlastiti život izmiče kontroli, ulazila sam u kadu. Zavalila sam se i pustila da mi voda napuni uši. Kosa mi se podigla i plutala je po vodi oko moje glave.
Do vraga, što bih ja zapravo htjela? Postigla sam sve što sam se toliko trudila postići - a sada je nekako sve to izazivalo ovaj okus pepela u ustima. Čitavog sam života žudjela za slavom, čeznula za tim da svi za mene znaju, da mi svi laskaju. Od onog trenutka kad me je otac ugledao u rodilištu i kada je upitao majku »Da li baš moramo to ponijeti kući?...« moj je život bio neprekidna borba da na mene obrate pozornost, da me ne ignoriraju, da budem ljubimica, najinteligentnija, najbolja, najranije sazrela, najdrskija, najobožavanija. A sad sam to sve postigla - možda ne kod mojih roditelja i moga muža, ali zato kod svih ostalih. I sad mi se sve to činilo poput neke more.
Perverzno. Prije tri godine bila sam spremna ubijati za ovo što sada imam. Bila sam zavidna spisateljima čija su djela objavljivana, zavidjela sam im i obožavala sam ih. Zamišljala sam ih kao polubogove, božanska bića koja bol ne može raniti, bića koja su blagoslovljena nepresušnim zalihama ljubavi i samouvjerenosti. Sada sam polako učila o naličju vašarskog zrcala slave što pokazuje iskrivljenu sliku. Osjećala sam se kao da sam ušla u neku prostoriju u koju je samo rijetkima dopušteno ući i za koju svi oni izvan nje vjeruju da je to nevjerojatno lijepa, raskošna i magična prostorija. Ali kad jednom uđeš unutra otkriješ da je to samo vašarska dvorana zrcala i pred sobom vidiš jedino bezbrojne iskrivljene odraze sebe, sebe, sebe.
Tu su iskrivljene slike tebe iz novina, iskrivljene slike o tebi nepoznatih ljudi koji na tebe projiciraju vlastite snove i vlastite frustracije, iskrivljene slike o tebi svih onih ljudi koji ti zavide i umišljaju da bi voljeli zauzeti tvoje mjesto. Ako im kažeš da si se našla zatočena u dvorani iskrivljenih zrcala, neće te htjeti slušati. Njima je potrebna vjera u magiju te zaključane prostorije. Potrebna im je, kako bi imali opravdanje za svoju zavist, za vlastito uspinjanje.
Razmišljala sam o svome braku sa Bennettom i o proteklih godinu dana. Poželjela sam se naći kod kuće, kraj njega. Iako je naš brak ponekad bio mrtav i turoban, ipak se činilo da smo na određenoj razini postajali sve bliži i bliži jedno drugome. I nakon sve one naše silne neodlučnosti u odnosu na to pitanje, konačno smo ipak počeli govoriti o tome kako bismo trebali roditi dijete.
Zašto da ne? Bio je upravo pravi trenutak za tako nešto. Navršila sam trideset dvije godine i počela me hvatati panika od starenja. Napisala sam tri knjige, znala sam da je moj poziv spisateljice nepobitno potvrđen, a imali smo i dovoljno novaca da unajmimo domaćicu i djevojke koje će mi paziti na dijete, čak sam mogla unajmiti i dadilju - ukoliko bih to željela.
Pa zašto mi je onda sve to izgledalo nekako krivo? Nešto me je neprekidno zaustavljalo. Čeznula bih za djetetom cijelog dana dok bi Bennett bio na poslu u bolnici, a onda, kad bi on uvečer došao kući i kad bih ugledala njegovo natmureno i turobno lice, odjednom bih se pobunila. Imati dijete s tim čovjekom značilo je udati se za to lice zauvijek. Mora postojati nešto bolje, vedrije, radosnije od toga. Bennett je bio opsjednut mitom koji je stvorio o svom nesretnom djetinjstvu. Već je sedam godina odlazio psihoanalitičarima i gledao je na život kao na neku dugotrajnu bolest koju mora podnositi, a to mu podnošenje može olakšati jedino povremeno pedesetminutno puštanje krvi kroz ispovijesti s psihoanalitičkog kauča. On je bio horizontalan muškarac, a ja sam pomalo počela naslućivati da sam ja vertikalna žena. Ali kako sam se osjećala krivom zbog svojih sumnji. Bennett je bio savršeno drag čovjek. Ponešto turoban i preokupiran samim sobom, ali savršeno drag. Bio je lojalan prema meni, podržavao je moju karijeru. Čitavu proteklu godinu ljudi su mi neprekidno ponavljali kako sam sretna što ga imam: muža koji je spreman podnositi moj uspjeh.
Podnositi - upravo su tako govorili. I mada je mene smetao taj izraz, nikad zapravo nisam posumnjala u opravdanost takvog izražavanja. Osjećala sam zahvalnost prema Bennettu, zahvalnost i obvezanost. On je moj Leonard Woolf, mislila sam. Moja kućna muza tješiteljica. Na koncu konca, nije me napustio kad je moj roman Ispovijesti Candide (koji su izgleda svi osim mene smatrali tako raskalašenim) postao bestseler. I nije me napustio kad su ga svi njegovi pacijenti počeli ispitivati da li je onaj lik iz moje knjige zaista on. I nije me napustio kad sam počinila neoprostivi grijeh i postala popularna ličnost kojoj je on morao pomagati odgovarati na pisma i uz koju je morao igrati ulogu pratioca na raznim književnim sjedeljkama.
Svi su moji prijatelji i znanci izgleda mislili o njemu kao o napaćenoj, strpljivoj i - za jednog muškarca - strašno lojalnoj osobi. Zar nisu shvaćali što time impliciraju? Zar nisu shvaćali koliko je to ponižavajuće za nas oboje? I za sve muškarce - ako malo proširimo te implikacije? Zar je moj uspjeh neka vrsta alergije koju moj muž mora podnositi? Svaki bi muškarac na mom mjestu kukurikao od sreće; ja sam se neprekidno i svima ispričavala. Zahvaljivala sam svom suprugu što »podnosi« moju slavu. Ispričavala sam se mojim manje uspješnim prijateljima i govorila im kako je sve ovo što mi je donio moj uspjeh zapravo odvratno. Staviše, osjećala sam se krivom. I obvezanom. Najmanje što sam mogla učiniti za Bennetta - kako bih mu nekako uzvratila dobrotu - bilo je da mu proizvedem dijete.
Ali, tu je njegovo tmurno lice, njegovo nervozno kašljucanje i njegovo vječito analiziranje. Unatoč tome što mu je poziv bila psihijatrija, čini se da je njegova prava strast bilo njegovo nesretno djetinjstvo. Brižno je njegovao taj svoj mit - kao što bi možda njegovao dijete koje nikada nismo imali. I neprekidno je pokušavao uvjeriti druge ljude kako bi oni također trebali nejgovati uspomene na njihova nesretna djetinjstva.
Iako sam i sama prošla kroz više nego dovoljno psihoanalitičkih terapija, počela sam na taj njegov odnos prema djetinjstvu gledati kao na neku vrst taštine. Svatko vjeruje da su njegove vlastite patnje teže od patnji drugih ljudi. Baš kao što svatko potajno za sebe vjeruje da je pametniji od drugih i da više od drugih zaslužuje slavu. Svatko osim mene, kako izgleda.
Bennett je doista imao nesretno djetinjstvo, zapravo, nesretnije nego većina djece. Majku - udovicu koja je bila primorana živjeti od socijalne pripomoći i brojnu braću i sestre od kojih je dvoje umrlo uslijed nekih rijetkih dječjih bolesti. Njegovo je djetinjstvo bilo teško - ali ne toliko teško kao što su to bile sudbine nekih drugih mališana koji su rasli u toku drugog svjetskog rata. Osim toga, patnja je moguća čak i u dvorcima. Hamleta muče njegovi teški snovi. A neki ljudi opet uspiju preživjeti koncentracioni logor i pritom se ne zaborave smijati.
Smisao za humor najnužniji je dio opreme za spašavanje. Možda je baš u tome bio razlog zbog čega je Benneta toliko tištalo njegovo djetinjstvo. On uopće nije imao smisla za humor. To se očitovalo čak i u njegovoj psihijatrijskoj praksi - svoj je posao radio ozbiljno, knjiški, ali je bio bitno blokiran nedostatkom pristupa vlastitim osjećajima. Pokušao je uspostaviti privatnu praksu i samo se njome baviti, ali je na koncu ipak morao odustati od svih svojih pacijenata osim nekolicine koje je zadržao i počeo se baviti institucionalnom psihijatrijom. Njegova strastvena potreba za osjećajem sigurnosti odvela ga je u zaklon zaposlenja na klinici.
Na neki način, ja sam ga zbog toga prestala poštovati i taj je nedostatak poštovanja počeo nagrizati ljubav - bez obzira na to kakva je to ljubav bila - koju sam nekoć za njega osjećala. Međutim, svega sam toga bila samo napola svjesna. Govorila sam sebi: brak je uvijek takav, muškarci i žene nikada ne govore istim jezikom. Moji su me prijatelji proglasili sretnom što imam muža koji pokazuje toliko razumijevanja za moj poziv i ja sam to i sama povjerovala. A tko je uopće sretan? Gdje to piše da bi meni s mojim mužem trebalo biti još i zabavno, povrh toga što me tolerira, fuka i podržava u mojim kreativnim ambicijama? Većina žena stvaralaca bilo je prisiljeno podnositi mnogo gore stvari. Muževe nasilnike, ljubavnike koji su ih tjerali u samoubojstvo, očeve tiranine koji su ih primoravali na odricanje od seksa i život ispunjenom kćerinskom poslušnošću. Ako ništa drugo, ja sam bila blagoslovljena pravim pravcatim kućnim svecem - ma koliko to bilo dosadno. A to je bila nepobitna činjenica: Bennett gotovo uopće nije prodirao u moju svjest, bilo u pozitivnom, bilo u negativnom smislu. Nisam na njega uopće trošila ni trenutka psihičke energije. On je sve više i više postajao neka vrsta pokućstva u mojoj kući - nešto kao štednjak ili sudoper ili hi-fi uređaj.
Kako smo se to toliko udaljili? Ili smo već od samog početka bili daleki jedno drugome? Može li osam godina braka podrovati sve točke kontakta između dvoje ljudi - ili te točke nikada nisu ni postojale? To više ne znam. Znam jedino to da se nikada nisam veselila odlasku na odmor s njime - niti tome da uvečer ostanemo sami - i znam da sam svoj život ispunila frenetičnom aktivnošću, stotinama prijatelja, površnim ljubavnim aferama (zbog kojih sam se, naravno, uvijek osjećala krivom) - zato što je biti sama s njime bilo nekako začuđujuće sterilno. Čak i kad bismo se našli sami kod kuće, ja sam se uvijek povlačila u svoju radnu sobu i tamo bih pisala. Svakako, ovakvom mom ponašanju donekle je bila uzrok i moja žarka ambicija (ili - kako bi to rekli moji astrološki udareni prijatelji - problem tipične žene Ovna udate za tipičnog muškarca Raka); ali sasvim sigurno je nešto od toga bilo posljedica moje želje da izbjegnem Bennettovo prisustvo. Čak je u njegovim pokretima, držanju i u njegovu monotonom načinu govora bilo neke negacije života. Pa kako onda možeš stvarati život sa nekim tko je oličenje smrti?
Izašla sam iz kade, izbrisala se ručnikom, namirisala parfemom i napudrala, osušila sam kosu. Zatim sam se brižljivo našminkala - koliko zbog toga da se uljepšam, toliko i zbog toga da se sakrijem pred svijetom. Da se sakrijem! Baš sam pronašla pravi trenutak kad ću se početi skrivati! Pa ipak, nisam to ja bila slavna, slavna je bila Candida - Candida koju sam oblikovala prema sebi - onako kako slikari slikaju autoportrete ili svoju djecu kao kerubine, svoje supruge kao serafine, svoje susjede kao đavole.
Potječem iz obitelji slikara portreta i mrtve prirode. Naša mudra obiteljska uzrečica glasila je: treba slikati ono što imaš kod kuće. Razlog je očigledan. Ono što imaš kod kuće - to je ono što najbolje poznaješ, što možeš brižljivo proučavati, od čega možeš učiti, što možeš do mile volje secirati, analizirati. Isto tako dobro možeš naučiti što je to chiaroscuro, boja, kompozicija na običnoj jabuci ili luku ili svom dobro poznatom licu, kao što to možeš naučiti na fontanama u Rimu ili iz olujnih oblaka nad Venecijom.
Oblikovala sam Candidu prema sebi, pa ipak - ona je u isti mah bila nešto više i nešto manje od prave Isadore. Površinski, sličnost je bila lako uočljiva: simpatična židovska cura iz njujorške četvrti Upper West Side, koja piše pjesmice i pričice i koja je neizlječiva sanjalica. Samo - Candida je ostala zaleđena među koricama knjige, dok sam se ja, nadam se, dalje razvijala. Ja sam prerasla mnoge čežnje koje su nju motivirale, mnoge strahove koji su nju kočili. A ipak su moji čitatelji inzistirali na egzaktnoj ekvivalentnosti između mene i moje junakinje - jer moja je junakinja, začudo, ispala točno po diktatu duha našeg vremena, točno se uklapala u Zeitgeist.
Ovakav iznenađujući razvoj događaja nikoga nije iznenadio toliko kao mene. Kad sam izmislila Candidu Wong (sa njezinim ponašanjem pametnjakovićke, njezinim prostodušnim brbljanjem o seksu i njezinim tvrdoglavim zanosom za literaturom) bila sam uvjerena da je moja junakinja nepodobna za tisak, a ukoliko nije tako, onda je toliko afektirana da osim nekoliko drugih židovskih cura, pametnjakovićki iz Upper West Sidea, nitko živ neće uspjeti s njom uspostaviti neki kontakt. Međutim, pogriješila sam. Ono što osjeća Candida, osjeća čitava nacija. A nitko se nije tome iznenadio više od njezine kreatorice.
Otprilike milijun primjeraka knjige kasnije počela sam se pitati jesam li doista ja stvorila Candidu, ili je zapravo Candida stvorila mene.
Kad sam dovršila maskiranje, osmjelila sam se na ponovni odlazak u gužvu hotelskog predvorja.
Te sam večeri prvo trebala prisustvovati koktelu priređenom u čast jedne ostarjele striptizače koja je napisala autobiografiju, zatim drugom koktelu koji je organiziran u čast jedne čimpanze koja je postala televizijska zvijezda i kojoj je neki čovjek napisao autobiografiju, i konačno jednoj večeri koja se davala u čast jednog, sudskom presudom potvrđenog prestupnika kojemu su upravo isplatili honorar od milijun dolara za još nenapisane memoare o dogodovštinama koje je doživio na položaju visokog državnog funkcionera u vrijeme Nixonove administracije. Od ova tri autora, čimpanza me se dojmila kao najpoštenija i najsimpatičnija - međutim, čitave se te večeri nisam mogla oteti dojmu da sa životinjama i sa ljudima komuniciram preko neke crne rupe u svemiru.
Oh, kad je bilo potrebno, ja sam se ukopčavala: čavrljala sam ljubazno sa svakim od prisutnih, šarmirala sam trgovce knjigama i prigrlila sam - kako je to možda izgledalo - ovu public relations igru sa svim svojim srcem. Ja sam rođena glumica i mogu uspješno igrati nasmiješenu slavnu ličnost čak i onda kad mi tjeskoba izaziva grčeve u želucu. Međutim, duboko u sebi, unutra, osjećala sam da sam isto tako mogla na koktel poslati i neku mehaničku lutku umjesto što sam sama ovamo došla. Umjesto da me približio ljudima, taj miljun primjeraka moje knjige samo me uspio odvojiti od svih i svakoga - čak i od mene same, činilo se.
I neminovno - previše sam popila, previše sam brbljala, previše sam se marljivo smješkala i progutala sam previše gorčine.
Neka opaka žena, neka novinarka, doplesala je do mene i rekla mi kako i ona također piše poeziju, samo za razliku od mene, ona ne piše »komercijalnu poeziju«, a zatim mi je još povjerila da je od Candide uspjela pročitati samo prve tri stranice, a zatim je knjigu tresnula o zid - jer ona naprosto ne podnosi »pornografiju«.
Candida bi joj spremno i oštro odbrusila, ali ja sam stajala vezanog jezika. Stajala sam tako tupo minutu ili dvije, lagano zanjihana od svega što sam bila popila, a zatim sam rekla »Oprostite« i krenula u smjeru toaleta za dame, gdje sam se srušila na školjku i malko odspavala s obrazom priljubljenim uz hladan zid od keramičkih pločica.
Nakon nekog vremena prisilila sam se ustati i krenula sam natrag u svoju dva-plus-dva-krevetnu sobu sa šest džintonika u žilama i sa najmanje pola boce vina koje mi je ritmički pulsiralo u sljepoočicama.
Sada sam se osjećala još osamljenija i tužnija negoli kad sam izlazila iz ove sobe odlazeći na večeru. Nudili su mi se muškarci s kojima nisam željela spavati i tako sam u krevet legla sama, tugujući zbog uzaludnosti oba ova dvostruka madraca, masturbirajući ponovo i ponovo u nadi da ću možda ipak uspjeti nekako samu sebe uspavati.
Alkohol čudno djeluje na mene: potpuno me razbudi i rezultat je obično - nesanica. Imala sam osjećaj kao da će mi srce izletjeti iz grudi na vlastitim krilima. Usta su mi bila kao unutrašnjost pješčanog trapa za krumpire, imala sam monumentalnu glavobolju i shvatila sam da ću, ukoliko ne popijem barem tri Valiuma (kojih nisam imala) biti osuđena na to da čitavu ovu noć provedem pri punoj svijesti.
Što učiniti? Znala sam da u svako doba mogu na svoje duševne rane priviti mesnate ovoje jednog vremešnog urednika koji mi je već nekoliko puta jasno stavio do znanja svoje simpatije i bludne želje - ali, ne bih baš mogla reći da je to bilo ono što sam ovog časa željela. Možda bi Candida to učinila, međutim za mene to uopće nije dolazilo u obzir. Znala sam da bi me to samo još više deprimiralo.
Vrtjela sam se u krevetu kao kokoš na ražnju, sve u nadi da ću možda otkriti još neku stranu na svom torzu osim ove mizerne četiri s kojima sam već uzaludno pokušavala premostiti ponor. Moja leđa kao da su bila leđa dvogrbe deve. Desna mi je strana nesigurno visila iznad jaza koji je, obložen odvratnom, chartreuse prostirkom, zjapio između dva hotelska kreveta. Lijevu su mi stranu iznenada napali grčevi, kočenje i trnci - moja stara boljka. I moj ljubljeni trbuh na kojem bih inače uvijek tako udobno zaspala u besanim noćima, večeras me također izdao. Utonuo je u premekani madrac kao u živi pijesak i činilo se da će za njim ubrzo potonuti i nos i usta i počet će asfiksija. Još jednom sam se otkotrljala na leđa i proučavajući strop posegnula sam za dojkama i milovala sam ih tragajući za kvrgama i pomislila sam - ili možda umislila? - da sam otkrila jednu i osjetila sam perverzno zadovoljstvo što sad eto, imam konkretnu brigu koja će me zaokupiti, pa sam zatim posegnula niže i počela milovati pičku. Ponovo sam počela rastreseno masturbirati, ali ubrzo sam izgubila interes. Ove noći nisu me mogle umiriti tako obične, ovozemaljske stvari. Crne, krilate prikaze već su se bile počele okupljati uz ljepljivo zujanje uređaja za klimatizaciju u ovoj mojoj hotelskoj sobi - mučionici: došao mi je u posjet moj grčki kor.
Okupljali su se jedan po jedan i ostajali lebdjeti negdje blizu stropa: izvršila sam prozivku i svaki mi se odazvao (najoporijim riječima kojih se mogao sjetiti).
Prvi je stigao jedan postariji patuljak i literarni kritik koji se češljao tako da ostatkom kose pokrije ćelavi dio lubanje, a nosio je »ortopedske« cipele kako bi mogao dosegnuti vilovite studentice koje je zavodio na književnim večerima; koji je dugovao pet različitih romana-prvenaca petorici raznih izdavača koji su na rukopis čekali već dvadeset godina i koji je jednom, prije mnogo godina, posjetio spisateljsku grupu na mom koledžu i tamo pred nježnim, pred feminističkim djevicama sa druge godine izjavio kako su žene biološki nesposobne pisati bilo poeziju, bilo prozu. On je sada pisao prikaze novih knjiga za jedan zastrašujuće utjecajan časopis i čak je bio odgodio jedan poziv na piće kako bi Candidu nazvao »mamutska vulva«. Inače, on je mrzio i Franza Kafku, Saula Bellowa, Simone de Beauvoir, Anaisa Nina, Gorea Vidala, Mary McCarthy i Isaaca Bashevisa Singera - tako da mi je gotovo služilo na čast što je i mene napao, pa ipak, u noćima poput ove, njegove su mi riječi zvonile u ušima poput gromovitog glasa Istine: »mamutska vulva«, »iskvarena uspjehom«, i konačno, »Ms. Wing bi dobro učinila kad bi se potrudila shvatiti kako i popularnost također može predstavljati jedan od oblika čistilišta.« Nisam zapravo znala što ova posljednja gromovita osuda znači, ali su te riječi u meni izazivale smrtni strah. Neprijateljski ton njegovih riječi zabijao se u mene poput čavala - i bio je nekako stravično definitivan. Zašto su se meni sve loše kritike tako neodoljivo lako urezivale u sjećanje, a sve povoljne kritike su mi istog časa hlapjele iz pameti? Misterija. Loše su kritike sve bez iznimke nosile u sebi autoritativni prizvuk glasa moje majke.
Navratio je i Herbert Honig sa svojim elegantnim crnim povezom preko jednog oka, sa svojom bakrenastom kozjom bradicom, svojom psorijazom (i ljubavnim jadima koji obično prate psorijazu), sa svojom sklonošću da »posuđuje« originalne rezultate znanstvenih istraživanja svojih studenata završnih godina i sa svojih pola tuceta neprodanih romana. On me je proglasio »polemičkim pornografom« i neposredno nakon toga otputovao u Yaddo (u društvu jedne doktorske kandidatkinje koja ga je obožavala i za koju je on lukavo pribavio stipendiju na istom sveučilištu koja se vremenski poklapala sa njegovom stipendijom). Zatim sam od Darryla W. Vaskina (sjedobradog profesora književnosti sedamnaestog stoljeća sa Harvarda) čula kako moja poezija zaostaje za poezijom Georgea Herberta (iako do tog trenutka uopće nisam bila svjesna da se s njime natječem). Nakon toga, pojavila se Reah Taylor Carnovsky (iza svojih grudi poput balkona i sa svojom brkatom nadusnicom) kako bi me proglasila »dokonom pjesmopišuljom«. (Reah je zarađivala kruh ovakvim podrugljivim kritikama na račun svojih kolegica, spisateljica, kako joj nitko ne bi mogao predbaciti da je subjektivna i da protežira vlastiti spol. Ona je studirala na Sveučilištu Yale, zajedno sa Herbertom Honigom, a zajednička im je bila i sklonost izricanju pontifikalnih sudova.) Ona je također odmah otputovala u Yaddo gdje je kanila dovršiti svoju novu knjigu o nagovještajima buduće industrijske revolucije u jezičnim figurama Keatsa.
Kad su se izredali svi kritičari - uvjeravajući me kako sam apsolutno netalentirana, a uz to još i pretjerani egzibicionist i zadahtali lovac na publicitet - za njima su došli obožavatelji. Ali ne oni racionalni, meni i te kako dragi obožavatelji, vjerni čitatelji mojih knjiga koji su mi se zahvaljivali u pismima koja su mi upućivali - nego razni suludi tipovi: jedan proktolog1 iz države Mississippi koji je htio da mu pošaljem moje prljavo intimno rublje u jednoj plastičnoj vrećici, a u pismu mi je priložio ček na pedeset i tri dolara (misteriozno sračunata svota) za nabavku novog rublja; jedan »pastor« iz New Jerseyja koji mi je napisao kako mu se čini da sam ja »vrlo širokogrudna osoba« pa bi on želio dopisivati se sa mnom sada kad je njegova supruga »preminula« (pastorov propovjednički stil nalikovao je na stranicu istrgnutu iz nekog romana »samo za odrasle« umotanog u glavodersku ambalažu zbog zaštite od radoznalih prstiju u Četrdesetdrugoj ulici); neki industrijalac iz Buffaloa koji me jednom nazvao u ponoć i pitao me može li »svratiti kod mene na čašicu istine«; neki trgovac starim željezom iz San Diega koji se »vlastitim naporima uzdignuo do milijunera« i koji je samo želio znati što ja mislim o koprofagiji2 te zar ne mislim i ja da je »ljubavni sok« naprosto »prepun vitamina«?
Što sam to učinila da zavrijedim pozornost ovakvih ljudi? Oni su sigurno sasvim točno uočili nešto »uvrnuto« u mojoj ličnosti, neku izopačenost u mojoj duši koja je odgovarala njihovim izopačenostima, neki zvižduk perverzije visokih vibracija, tako da su ga mogle uhvatiti jedino njihove prefinjene uši pervertita.
Umirala sam. Pod udarcima crnih krila kritičara, pritisnuta plahtama pervertita natopljenima urinom, u zujanju ledeno hladnog »reguliranog« zraka, tonula sam u grob isto tako neumitno kao što je u grob utonula moja rakom izjedena baka, isto tako neumitno kao i bilo koja od ljudskih olupina u Boweryju, isto tako neumitno kao i oni Židovi ugušeni plinom u Auschwitzu.
Moje je tijelo bilo meso tek jedan kratki korak udaljeno od izmeta, gline i praha. Činilo mi se da pogledom mogu prodrijeti kroz meso, do vlastitih kostiju (koje su se zelenkasto žarile kao pod fluoroskopom) i da uistinu osjećam kako mi meso otpada sa kostiju, omekšalo i trulo. Sjetila sam se obješenih kako im u posljednjem trenutku popuste crijeva, kako se useru u gaće kad su već mlitavo zaljuljani u zraku, sjetila sam se natrulih leševa natovarenih na drvena kola iz vremena kad je kuga harala Londonom, polutrulih trupla naslaganih uza zidove Siene u vrijeme Crne Smrti. Od moga lica neće ostati ništa osim crnih, praznih očnih duplji i iskešenih zubi. Isadora, Candida - sve je to jedno te isto. I žena i ženin portret - oboje se mrvi i umire; meso trune, papir se pretvara u prašinu, oslikano se platno ljušti, a kritičarski glasovi smrti grme i nadglasavaju sve moje napore da živim, da slavim život, da me čuju.
Bila sam riba koja je hvatala zrak na krevetu, a oni su bili ribiči koji su gore sa stropa povlačili udicu o kojoj sam visila.
Uhvatili su me na udicu vlastite smrtnosti; slava je bila mamac koji sam progutala i koji mi je sada stajao zaboden u grlo, i gušio moje krikove. Svi moji pjesnički pokušaji, moja ljubav prema Keatsu, Whitmanu, Blakeu - sve se to završilo na ovome. Oni će me ušutkati - mene će ušutkati, a oni će nastaviti brbljati o nagovještajima industrijske revolucije među mrtvacima.
Mrtva. Moraš umrijeti ako želiš dobiti prolaznu ocjenu. Ali meso već otpada sa kostiju, a nema piramide koja će označiti grob u kojem ležim, nema spomen-ploče koja bi označila kuću u kojoj pišem, za mene nema mjesta čak ni u antologijama - jer su me proglasili mrtvom.
Mrtvi su me proglasili mrtvom! S apsolutnom sigurnošću užasne more, znam da umirem. Maternica mi je komad kamena u truplu koje trune; nemam djece; gromoviti glasovi kritičara proglasili su mrtvima moje tri knjige; čitatelji su me napustili - jedino je još pervertitima stalo do mene. Nekrofili dolaze pofukati moju lešinu - i dok se guraju oko moje pičke, meso otpada kao sa trule strvine i ostaju samo svjetlucave, zelenkasto-bjeličaste ralje karlice.
Kupam se u znoju. Srce mi udara kao da se sprema pobjeći, izletjeti iz šupljine mojih grudi, kao da će poletjeti na mjesec. Skačem iz kreveta, palim svjetlo, lunjam po sobi, promatram se u zrcalu kako bih se uvjerila da sam još uvijek ovdje, jurim zatim natrag do noćnog stolića, dižem telefonsku slušalicu i zatim tako glupavo stojim i čeznem da nekoga nazovem, da s nekim porazgovaram, bilo s kime tko će me utješiti.
Bennett. Sad su tri sata ujutro - ali ipak, kako bi bilo da nazovem Bennetta? Na tu mi pomisao tijelo zapahne ledeni vjetar. Ljutit će se što sam ga probudila. Možda nije kod kuće (a ako nije - ne želim to saznati). Osim toga, sasvim sigurno neće biti u stanju razumjeti moje strahove.
Duša mi još više otešča kad sam to shvatila: moj vlastiti muž - a ne mogu ga čak ni nazvati telefonom u ovakvim trenucima.
Stojim tako i držim slušalicu. Pomišljam da li da nazovem Jeffreyja, mog najboljeg prijatelja i povremenog ljubavnika. Znam da bi on mene sigurno nazvao ako bi ga uhvatila panika negdje u nekoj hotelskoj sobi. Zapravo, Jeffrey me je već nazivao u takvim momentima. Međutim, njegova žena? Probudit ću je - i ona će posumnjati u odnos između mene i Jeffreyja, a to - usprkos povremenom, jednom-ili-dvaputgodišnje, više-manje milosrdnom fukanju, zbilja nije istina. A ona je isuviše paranoičarka da se ne bi uzrujala zbog mog telefonskog poziva.
Pa, možda bih baš trebala nazvati Bennetta. Možda se ponašam neurotično kad mislim da on ne bi htio razgovarati sa mnom. Apsurdno je što tako mislim. Nazvat ću ga.
Okrećem nulu i čekam dok telefon zuji - točno četrnaest puta - a onda se konačno javi hotelska centrala i ja diktiram pozivni broj za New York i broj našeg telefona. Tresem se dok to izgovaram. Svaki put kad nazivam Bennetta iz nekog drugog grada, uvijek sam nekako uvjerena da je s njim neka druga žena ili da neće biti kod kuće. Zašto to mislim, ne znam. Koliko ja znam, Bennett nikada još nije... »Halo?«
»Halo«, čuje se Bennettov upitni i pospani glas. »Bennett, dragi. Znam, šašavo je od mene što te zovem u ovo doba noći, ali morala sam razgovarati s tobom. Maločas me je uhvatila užasna panika. Ne mogu zaspati i uvjerena sam da ću umrijeti. Znam da to zvuči šašavo, ali...« Nekako, osjećam potrebu da mu se ispričam, da mu objasnim. »Koliko je sati?« pita on »Ne znam. Tri sata, možda. Ne mogu spavati.«
»Za pola osam imam naručenog pacijenta«, kaže on mrzovoljno. »Ja ne mogu ujutro ostati u krevetu do podneva kao ti.«
»Molim te pričaj malo sa mnom - samo malo, hoćeš? Nazvala sam te jer sam imala jedno užasno priviđenje. Tijelo mi je trunulo i meso mi je otpadalo s kostiju. Bilo je stravično.« Zadrhtala sam čim sam ponovo na to pomislila.
»Pa, zašto lijepo ne ustaneš i ne napišeš pjesmu?« Bennett to kaže pospano i s izvjesnim - ili se to meni samo tako čini? - prizvukom zlobe. Zatim nastavlja: »Ako tako teško podnosiš ovakva razdvajanja, možda onda ne bi ni trebala odlaziti od mene na čitava tri dana«.
Za trenutak ostajem bez riječi, ali paniku već smjenjuje srdžba. »U svakom slučaju, jedna stvar je sasvim sigurna, a to je da tebe ne mogu nazvati ako se slučajno loše osjećam«, kažem ja. »Kako to misliš?«
»Pa, mislim, očito je da baš ne suosjećaš previše sa mnom, je li tako?«
»Zašto to lijepo ne zapišeš tako da se ne dogodi da to slučajno zaboraviš ispričati svom analitičaru?« odvrati Bennett ravnodušno. »Ili, napiši pjesmu. Ja sad moram spavati, inače ću ujutro zakasniti u ordinaciju.«
»Jasno, dragi«, kažem ja gorko. »Ti to prodaješ. Znam da ne mogu od tebe očekivati da svoje suosjećanje najednom počneš dijeliti badava.« »Zašto se ljutiš?« kaže on jer ništa nije shvatio. »Tko se ljuti?« »Vidimo se sutra?« pita. »Ako budeš imao sreće.« »Zbogom, Isadora. Ne želim se svađati.« Spustio je slušalicu.
Ja ostajem stajati tamo uz telefon, sa slušalicom na uhu, osluškujući atmosferske smetnje i pucketanje u stotinama milja kablova između Chicaga i New Yorka, između Bennetta i mene.

Bennett sve priznaje u Woodstocku...
Čovjek bi pomislio da je ljubomora bila njihova jedina zabava...

Ujutro su demoni nestali, pobjegli oprženi suncem, istjeralo ih je svjetlo dana. U 10.00 tog prijepodneva sudjelovala sam još u jednoj panel-diskusiji na temu kreativnost i žene (to je vjerojatno bila deseta diskusija na tu temu u kojoj sam sudjelovala te godine), a zatim sam odletjela kući, potpuno iscrpljena, puna čežnje za vlastitim krevetom, za vlastitim muškarcem, za vlastitim djetetom.
Taksi sa Kennedyja, duga diskusija s vozačem o tome kako bi on bez po muke mogao napisati bestseler kad bi samo imao vremena - i konačno sam stigla kući.
Dopustite da vas pozovem u moj dom - velik i prostran stan koji sam dijelila sa Bennettom u Sedamdesetsedmoj ulici. Bio je to isti blok zgrada, isti pločnici na kojima sam se igrala »škole«, gdje sam naučila voziti bicikl. Živjeli smo tu jer nam je taj stan poklonio moj djed - kasnije je Bennettov advokat za taj isti stan tvrdio kako je isključivo Bennettovo vlasništvo.
Bennettov je dio stana djelovao nekako sredovječno i malograđanski. Meni nikada nije bilo dopušteno vješati na zid postere u tom prostoru, niti sam smjela kupiti pokućstvo svijetlih boja za dnevnu sobu ili predvorje ili blagovaonicu, navodno zato što bi tako nešto moglo šokirati nekog Bennettovog pacijenta. Bennett je bio pristaša jedne potpuno neobjašnjive teorije prema kojoj bi se psihijatri - koji se na koncu konca bave baš onim suludim i imaginativnim dijelom ljudske duše: snovima, maštanjima, seksualnim opsesijama - trebali u neku ruku ponašati kao knjigovođe. A ordinacije bi im trebale biti uređene tako da podsjećaju na čekaonicu nekog zubara u predgrađu vila. Ne bih vam mogla reći zašto je Bennett toliko vjerovao u tu teoriju. Međutim, branio ju je sa toliko žara kao da je katolik koji pred protestantima mora obraniti doktrinu transsupstancijacije3 u euharistiji.
Posljedica je svega toga bila da je prednji dio našeg stana izgledao kao čekaonica nekog zubara iz bogataškog predgrađa, dok su sobe u stražnjem dijelu bile razuzdana galerija moje pobune. Veliki posteri s mojim likom prekrivali su zidove; raznovrsne čudne umjetničke tvorevine mojih prijatelja bile su porazbacane naokolo bez ikakvog reda; knjige su ležale naslagane u gomile po podu, odjeća prebačena preko stolica, košare sa cvijećem koje su stizale od mojih obožavalaca bile su razmještene ovdje-ondje po površinama zatrpanim raznim sitnicama. Sve je izgledalo drečavo šareno, neuredno, prisno i toplo.
Jednom je k nama u stan došla neka europska novinarka radi intervjua i zatim je sve rezultirajuće centimetre svog teksta potrošila na opisivanje našeg stana i na zaključke o tome što ovaj prostor govori o našem braku. Jeftin potez, možda, ali ipak točan. Taj je stan u mnogim aspektima doista bio ključ za razumijevanje mog i Bennettovog braka. Zapravo, bilo je trenutaka kada sam se pitala da li bi se Bennett uopće oženio sa mnom da uz mene nije dobio i ovaj stan.
Uvijek je lijepo vratiti se kući - čak i onda kad ta kuća u predvorju ima uređaj za automatsko zapisivanje poziva kao u bolnici i kad je nalik na unutrašnjost zubarske ordinacije. Prvo što učinim svaki put kad stignem kući to je da zbacim cipele i skinem se gola, a zatim čitam poštu. Pisma mojih obožavalaca uvijek čitam gola - svojom nagošću pozdravljam njihovu.
Tijekom proteklog proljeća, moram priznati, pošta je postala isto tako nesavladiva i isto takav izvor grižnje savjesti kao nedjeljno izdanje »Timesa«. Čitavih šest mjeseci nakon objavljivanja mog romana ništa drugo nisam radila nego opširno odgovarala na sva pisma koja sam primila, pa i sada - iako sam uglavnom prestala s takvom praksom - još uvijek me muči osjećaj krivnje zbog toga što im ne odgovaram.
Iako sam, naravno, primala priličan broj suludih pisama raznih luđaka koji bi me zatim dolazili mučiti u mojim trenucima panike po samotnim hotelskim sobama, u trijeznom svjetlu dana morala sam priznati da je većina pisama koje sam primala bilo dirljivo, iskreno i ozbiljno napisana. Jedina je nevolja bila u tome što se na ta pisma jednostavno nije moglo odgovoriti. Čak i kad bih imala vremena svima njima pisati, bilo mi je apsolutno nemoguće odgovoriti na pitanja koja su mi postavljali. Te odgovore nisam ni ja znala. Inače, zar bih se sada ovako ušljivo osjećala? Draga Candida/Isadora,
Ja do sada nikad nisam pisala pisma slavnim ljudima i sad mi jako djeluje na živce Što ti ovo pišem. Ali neka. Tvoja me knjiga pogodila direkt u srce ko još ništa što sam ikad pročitala. Točno si ono rekla o muškima i o ženskama i o seksu i o odnosu među muškarcom i ženom i o SVEMU!!! Ja sam prije mislila da su sve Feministice govno dok nisam tebe pročitala. (Hoću reći tvoju knjigu). Onda sam znala da si ti u pravu.
Moj problem je da imam troje djece (oni su divna djeca - 3, 6 i i da mi je muž jako ljubomoran pa ja nikako ne mogu otići i naći Avanturu košto si ti otišla ili Seks niti čak mogu naći vremena da malo mislim o svom Razvoju kao Ljudskog Bića i kao Žene. Ja se često seksualno osjećam, nikad još nisam imala Orgazam (svršila) s mojim mužom koji mi kaže da ženama to ne treba. Jeli on ima pravo? Dali bi se trebala svađati s njim zbog tog? On je inače dobar, iako voli malo kartati, a tu su i djeca. Ja bi htjela isto biti Feministica kao ti ali moj muž pobjesni čak ako idem posjetiti prijateljicu pa ostanem do ponoći. Gak ako dođem doma u Jedanajest (na večer). On kaže da ja ne mogu ići van ako si ne zaradim novce za studente da mi čuvaju djecu, a kako ja mogu zaraditi novce kad me djeca gnjave cjeli dan, a Gimnaziju nisam svršila jer mi se prvi dečko rodio baš prije mature? Ja njemu kažem oni su i tvoja djeca, ali on kaže Majka je odgovorna za djecu i ja se onda osjećam kriva. Možda on ima pravo?! On se muči zaraditi novce za sve nas da imamo što jesti i ja znam da ni njemu nije lako. Šta bi ti učinila da si na mojem mjestu? Pišem ti jer sam iz tvoji knjiga vidjela da si pametna, plus toplog srca. Razgovarala sam s našim župnikom za kojega pričaju da je jako napredan ali on mi nije rekao ništa Praktično. Ja znam da si ti Židovka i možda te se to ne tiče ali ljudi iz Starog Zavjeta su isto bili Židovi i oni su sigurno znali puno toga što bi nama Kršćanima moglo pomoći. Nadam se da nećeš misliti da sam ja proti Židova. Zapravo, moja je prijateljica Židovka i tvoja Glavna Junakinja(a ja mislim da si to ti) točno je u svemu ista kao ja makar je ona Židovka. Molim te odma mi piši ili me možeš nazvati na moj račun u San Antonio jer sam tako očajna plus izvan sebe i ja se nadam da te ne gnjavim i da nisam Nametljiva. Udala sam se za svoga muža zato jer me je bilo strah živjeti sama ali mislim da on šara iza mojih leđa (imam i Dokaze) i zašto ja nebi mogla tu i tamo provesti veče kod prijateljice a da ne govorim o drugim muškarcima makar ja nisam takva ženska. Zahvaljujem se unaprijed za tvoju pomoć. Iskreno tvoja, gđa. Henryja Laffonta (Celia)
P.S. Tvoju Knjigu obožavam!!! I moja Prijateljicaisto.
P. P. S. Muž mi je rekao bolje nek to ne čitam ako neću da on ubije Boga u meni ali ja sam ipak čitala!!! Njega je strah da ja ne dobijem nekakve ideje!!!
Draga Celia Laffont: (molim te, nemoj sebe zvati gđa. Henryja ...)
Draga si mi, a tvoje me je pismo i nasmijalo i rasplakalo, ali jednostavno ne znam odakle bih ti počela govoriti što bi sve trebala učiniti. Dođi u New York i ja ču ti čuvati djecu i možeš živjeti kod mene u mom stanu sve dok ne završiš školu...
Samo - nisam poslala takav odgovor, naravno. Niti sam je nazvala. Poslala sam dopisnicu, bez povratne adrese, koja je glasila: »Draga Celia Laffont. Hvala na divnom pismu o mojoj knjizi. Voljela bih da ti mogu odgovoriti na tvoja pitanja, ali sada sam veoma zauzeta pisanjem moje nove knjige za koju se nadam da će ti pomoći još više od prve. Mnogo srdačnih želja, Isadora W.«
Spasenje. Svi tražimo spasenje. Candida je izložila problem, ali se nije čak ni približila rješenju. A tko bi i mogao naći rješenje? Ja sam navodno imala sve potrebne preduvjete, a nisam bila u stanju riješiti ni vlastitu dilemu; što sam onda uopće mogla učiniti za Celiju Laffont? Ako ikada nađem vremena i napišem novu knjigu, pomislila sam, nazvat ću je Kako spasiti vlastiti život - to će biti neka vrst priručnika u obliku romana. Zapravo, kako spasiti vlastiti život bio je naslov ispisan na dnevniku koji mi je poklonila Jeannie Morton i koja me je nagovarala da svakako koristim taj dnevnik. Međutim, ja sam prestala pisati dnevnik. Pisanje dnevnika pretpostavlja nadu, a tijekom protekle godine ja sam se prestala nadati. Da li zbog toga što sam postigla sve ono što sam mislila da želim postići?
Bennettov je ključ škljocnuo u bravi u 6 i 15. Ja sam još uvijek sjedila za okruglim stolom u blagovaonici prebirući po hrpi pisama koja me je čekala. Zamišljena, puštajući da mi misli slobodno lutaju. Nisam više znala kako bih odgovarala na ta pisma nakon onog mog površnog odgovora Celiji Laffont. Dočekao me je i popis sa četrdeset pet telefonskih brojeva ljudi kojima sam trebala uzvratiti poziv (u tri dana koliko me nije bilo kod kuće) i oko tucet računa koje je trebalo platiti, kao i deset poput knjige debelih rukopisa mojih studenata iz spisateljske sekcije, te hrpa otisaka iz tiskare koje sam trebala pročitati. Tri su bila romani mojih prijatelja; svaki ću od njih morati pažljivo pročitati i morat ću smisliti nešto taktično što ću reći prijateljima. No, ostali su bili djela nepoznatih ljudi i njih sam za sada mogla zanemariti. Čitanje je sve više i više postajalo dosadnom obvezom. Čeznula sam za onim davnim danima kad sam mogla sjesti sa primjerkom »Sumorne kuće« ili »Toma Jonesa« u rukama i ne misliti pritom uz osjećaj krivnje na hrpe tiskarskih otisaka nagomilane na podu pokraj mog pisaćeg stola. Osim toga, knjige koje su mi slali na čitanje uvijek su nekako bacale nepovoljno svjetlo na moje vlastito pisanje - ili na moj karakter. Osjećala sam da su me ovi ljudi koji su mi slali te otiske potpuno krivo shvaćali. Svrstali su me nekako u sasvim krivi »fah«.
Jedan od tih otisaka bio je seksulani dnevnik nekog muškarca koji je ostavio ženu i krenuo u društvu dviju prerano sazrelih tinejdžerki na krstarenje džipom kroz Kaliforniju. Drugi je opet bio rasprava na temu superiornosti muškaraca zamišljena kao »sigurna senzacija« i »prvi uvjerljivi odgovor muškaraca na feministički pokret«. Treći je opet bio pokušaj jedne mlade pjesnikinje da napiše pornografski roman s literarnim pretenzijama. Zatim je tu bio i čitav niz romana o bračnim parovima koji su otkrili draži razmjene partnera, te romana o odbjeglim suprugama i o »Židovskim princezama« - a vrag bi ga znao tko su njima bile te princeze. (Ja sam taj izraz upotrijebila u Candidi u izrazito ironičkom smislu, a svi su to shvatili doslovce i otada su mi stalno taj izraz bacali natrag u lice.)
Svi su ovi tiskarski otisci dolazili popraćeni ulizivačkim pismima urednika prikopčanim uz tekst. Neki od tih urednika bili su isti oni koji nisu htjeli ni razgovarati sa mnom kad sam ih nazvala prije nego što je moj roman postao bestseler. Sjećala sam se vrlo dobro njihova mena. Njhov je postupak, pretpostavljam, bIo posve razumljiv, ali zato me ipak nije ništa manje deprimirao. Ljudi moraju sebi nekako odrediti prioritete. I meni bi nekoliko točno određenih prioriteta i te kako dobro došlo.
Samo - ja sam bila svjesna da je Celija Laffont bila daleko važnija od svih tih hvalisavih zahtjeva. Ali kako bih joj ja uopće mogla pokušati pomoći? Njoj je trebalo jedno totalno spašavanje, ništa manje od toga - a to je bilo upravo ono što je i meni bilo potrebno.
Vrata se otvaraju i pojavljuje se Bennett. Ja nastavljam zuriti u pisma. Iako se tri dana nismo vidjeli, nekako ne osjećam želju da sada ustanem i suočim se s njime. Ipak, prisiljavam se. »Zdravo dragi«, kažem i grlim ga u predvorju. On svojim ustima kratko kljucne o moja i odmiče se, nesposoban da se dublje unese u naš susret. Nedostajala sam mu, naravno, ali još nije pregledao poštu. Prvo se to treba obaviti, kao što treba isprazniti crijeva prije fukanja.
Njegova me ukočenost ljuti. Zagrliti Bennetta isto je kao da si zagrlila krojačku lutku. »Nećeš me poljubiti?« pitam.
On se pokorno vraća i ljubi me jako mokro (tako me ljubi sve otkako sam bila pobjegla s jednim muškarcem čiji su poljupci bili vlažniji od njegovih). Pritisnuo je svoj pelvis uz moj savršenom tehnikom. Osjećam kako se koristi umijećem. Umijeće fukanja ili Prekaljeni penis od Bennetta Winga. Naše pozdravljanje i naši poljupci čine se nekako izvježbani, ustajali. Kao glumci koji osam sezona igraju isti komad na Broadwayju. Najduže prikazivanje u povijesti. Još uvijek s originalnom glumačkom postavom.
»Kako si proveo dan?« pitam. (Mi razgovaramo kao živa parodija tipičnog bračnog para.)
»Oh, sasvim dobro, moglo bi se reći. Auerback se protivi mom prijedlogu da Sy Kelson uzmemo na odjel za odrasle...« I ode pregledati poštu i preslušati snimljene telefonske pozive na svom Record-O-Fonu. Bože sačuvaj da mu možda promakne neka telefonska poruka ili da mu se dogodi da ček za svog glavodera pošalje poslije desetog u bilo kojem mjesecu.
Blago zgađena odlunjam u svoju radnu sobu i počnem pregledavati prispjele tiskarske otiske. Otvaram onaj s vrha gomile - roman moje prijateljice Jennifer o njezinom djetinjstvu provedenom u Hollywoodu. Čitam sa strahom - bojim se da ne ispadne nešto očajno loše. Ali nije. Davno je napisano. Presretna, ustajem i poletim u dnevnu sobu gdje sjedi Bennett...
»Jennifer je napisala divnu knjigu«, govorim »stvarno je dobro napisana.«
Bennett ispisuje ček za svog analitičara, doktora Herschela W. Steingessera, 1148 Peta Avenija, zgrada na uglu Devedesetšeste ulice i Pete Avenije gdje navodno, ne može kupiti stan nitko tko nema diplomu medicinskog fakulteta, potvrdu o završenoj praksi u bolnici i diplomu nekog, ovog ili onog ovlaštenog psihoanalitičkog instituta. »O čemu piše?« pita Bennett, odsutno. »Oh, o Hollywoodu, o njezinom ocu, o njezinom braku...« »Kompletna edipovska drama, znači?«
Na to sam pobješnjela. Bennett nikada ne može reagirati na bilo koju knjigu, bilo koji film, bilo koji kazališni komad a da ne upotrijebi riječi: edipovski, analno ili primarni doživljaj.
»Ne misliš da bi možda bilo zgodno da proglasimo moratorij za riječ edipovski na barem četrdeset osam sati?«
Bennett se okrene u stolici: »K vragu, zbog čega si ti tako nabrušena? Nisam te vidio tri dana.«
»Da. A čak se ne bi potrudio ni da me poljubiš.« Izgovaram, to automatski i odmah shvatim da to zapravo nije istina. Poljubio me je. Pa zašto se onda osjećam ovako nepoljubljeno? »A kako ti zoveš ono što smo radili tamo u predvorju?«
»Poljubac, pretpostavljam.« Potiskujem srdžbu i odlazim nastaviti čitati Jenniferin roman.
Slijedećeg smo dana trebali putovati na konferenciju književnika na Sveučilištu koje možemo nazvati recimo, Pastoralno S. Ja sam tamo trebala tri dana predavati o Umijeću pisanja, čitati rukopise studenata, a stanovali bismo u prekrasnom bungalovu kraj jezera. Čak sam trebala dobiti i nekakve novce za to. Bennett je - po prvi put u cjelokupnoj našoj zajedničkoj povijesti, pristao poći sa mnom. Pristao je zato što su svi ljudi koji su imali neke veze s ovom konferencijom govorili kako će to zapravo biti više plandovanje nego nekakav naporni nastavnički posao. Bungalovi su navodno bili luksuzno uređeni, a priroda prekrasna.
Polazimo ujutro na aerodrom, ali nikada nismo stigli do Pastoralnog S. Već u kolima postaje jasno kako se Bennettu zapravo ne ide. Još je uvijek ljut na mene što sam išla u Chicago i na putu do aerodroma zapodijeva sa mnom svađu.
BENNETT: Rekla si da ćeš ograničiti malo te svoje aktivnosti, ali nekako baš ne primjećujem da u tom smislu nešto poduzimaš.
JA: Bennett, molim te, ionako sam umorna i iscrpljena, nemoj mi još oteščavati sve skupa svojim zvocanjem. Ovo je moj najzadnjiji predavački nastup, kunem ti se. U kolovozu ćemo otputovati nekamo samo nas dvoje.« BENNETT: (ironično) Da, sigurno.
Usta su mu čvrsto stisnuta ispod njegovih Fu Manchu brkova koje je pustio u čast moje novostečene slave, a pogled kojim zuri u cestu ima gotovo zao izraz. Gledam ga i obuzima me osjećaj krivnje. Taj jadni čovjek - mora ovako šlepati svoju ženu po kojekakvim literarnim domjencima. Kakva žrtva. I odlučim da ću se i ja žrtvovati.
JA: Uopće ne moramo ići tamo. Nazvat ću ih i jednostavno otkazati. BENNETT: To nema smisla.
JA: Ima smisla. Provest ćemo lijepo tri dana u prirodi, zajedno, sami... Uvijek prigovaraš kako nikada nismo sami. BENNETT: Ne možeš samo tako otkazati...
JA: Naravno da mogu - meni si ti važniji od bilo kakve konferencije... (Laži, laži.)
BENNETT: Ne, odlučili smo ići i sad idemo. Odrekao sam se teniskog turnira zbog ovog puta s tobom.
JA: Kakva žrtva! Ovo je prvi jebeni put što ti uopće ideš sa mnom - i trebali bismo se zapravo veseliti. Besplatni vikend u prirodi. I još nam za to plaćaju. (Ja o novcu koji ja zarađujem uvijek govorim kao o »našem« - iako taj novac potajno smatram svojim.)
Bennett šutke gleda ispred sebe. Ja zurim u njegov profil. Nešto se kuha iza tih čvrsto stisnutih usnica, ali nikako ne mogu pogoditi što. To što sam otišla na tri dana u Chicago? Nešto starije od toga? Nešto posuđeno? Iznenada - to nešto eksplodira.
BENNETT: Čitavu godinu ništa drugo ne radiš nego trčiš naokolo i trudiš se biti ljubazna sa svakim osim sa mnom. Može te nazvati bilo kakav kreten usred noći i ti ćeš ga strpljivo slušati. Trošiš sate i sate odgovarajući na pisma i sate i sate na sve moguće prijatelje i studente i raznovrsne prirepke, a ja te jedva dospijem vidjeti...
Zato što me kad sam sama s tobom hvata depresija, hoću mu reći, ali ne kažem mu to. GOVORIM SUPROTNO: Ja bih puno više voljela biti s tobom - jednostavno, teško mi je ljudima reći »ne«. BENNETT: Meni ti nije teško reći »ne«.
JA: Dapače - još kako mi je teško... čuj, nemojmo ići na tu konferenciju na Pastoralnom S. Otkažimo. Dosad smo već ušli na cestu koja vodi do JFK aerodroma.
BENNETT: (ljutito) Gdje je taj znak za PanAm terminal? Nigdje ga ne vidim. JA: (sad već u suzama) Ne idemo nikamo. BENNETT: Idemo. Moramo ići. JA: Ne moramo - nazvat ćemo ih i otkazati.
BENNETT: Da, i onda ćeš me mrziti zato što si se zbog mene žrtvovala. JA: Neću. BENNETT:(vedrije) I ti bi stvarno otkazala? JA: Ako ti to želiš. BENNETT: A što ti želiš?
JA: (histerično i ne znajući više što želim) Što god ti želiš. BENNETT: Sranje. Idemo. Rekli smo da idemo i sad idemo.
Parkiramo kola u blizini PanAm terminala (odakle polijeće avion za Albany koji tamo hvata manji avion za sjeverni dio države New York) i počinjemo istovarivati naše torbe. Gledam Bennettovo srdito lice - na kojemu su vidljivo akumulirane sve nepravde koje su mu nanijeli u toku četrdeset godina - i nekontrolirano jecam. BENNETT: Koji ti je vrag? Prekini.
Ja jecam i tresem se i ne mogu govoriti - odjednom sam smrtno uplašena od sićušnog aviona, od studenata koji će me zasuti svojim rukopisima, od obveze da još čitava tri dana budem u svakom trenutku ukopčana, ukopčana, ukopčana. Osjećam kako jednostavno nemam toliko energije. I ne mogu prestati plakati.
BENNETT: Hoćeš li već jednom prestati? Nisam te ošamario niti sam ti bilo što ružno učinio.
Zaključavamo automobil i odvlačimo torbe u terminal. Avion polijeće kroz petnaest minuta. Dok Bennett odlazi potvrditi karte, ja trčim dolje u ženski zahod, pljuskam lice hladnom vodom i pokušavam prestati plakati. Ne mogu. Protekla me je godina čitavu razmrdala: Celia Laffont, odvratne ponude u pismima pervertita, hotelske sobe, Bennett...
Nemaš zbog čega plakati«, govorim sama sebi u zrcalo, ali sve mi se čini dovoljnim razlogom za plakanje. Čitav moj život čini mi se potpuno izvan moje kontrole; prava katastrofa.
Trčim gore do telefona i zovem direktora konferencije na Pastoralnom S., pokušavam zvučati koliko toliko prisebno. Još nikada u svom životu nisam ništa otkazala. Pogotovo ne tisuću dolara. Žrtva.
Direktor je ljubazan. Umiruje me i počinje me nagovarati neka ipak dođem. Bennett mi luđački gestikulira i pokazuje kako će avion svakog časa uzletjeti. Neka leti, mislim i slušam sirensku pjesmu direktora o ljepotama tamošnjeg krajobraza, o dvanaest do petnaest brižljivo izabranih studenata i o luksuznim bungalovima. Upravo kad me je uspio pokolebati ugledam kroz velike staklene prozore kako se tog dana jedini avion za Albany upravo podiže sa zemlje.
Dok se vozimo kući s aerodroma Bennett i ja diskutiramo o tome što bismo mogli učiniti s ova tri dana koja sada odjednom pripadaju samo nama. Umjesto da smo zbog toga oduševljeni, oboje smo deprimirani. Sada kad je nestalo sukoba između nas, nije ostalo ništa što bi nas povezivalo. Samo nepokretan zrak. I moje žaljenje što sam otkazala nešto čemu sam se bila veselila. Kako se to uopće dogodilo? Njegova srdžba? Moja iscrpljenost?
»Woodstock«, predlaže Bennett. »Hajdemo na vikend u Woodstock.«
Dakle, Woodstock je predstavljao prilično čudan izbor. Gotovo, zloslutan. Ne mogu čuti to ime Woodstock, a da odmah ne pomislim na taj strašni vikend u kolovozu u toku treće godine našeg braka kad se Bennett pripremao za polaganje ispita za specijalizaciju iz psihijatrije, a ja sam kao opsjednuta prelistavala rukopis moje prve zbirke pjesama (koja je trebala ići u tisak slijedećeg tjedna) i tako sam pošla u Woodstock u potrazi za malo ohrabrenja kod mojih prijatelja Ronalda i Justine (oboje su bili književnici) - dok je Bennett (koji je odbio poći sa mnom zato što je navodno, učio) iznenada nestao i proveo čitav taj vikend negdje drugdje, a nikada mi nije htio reći gdje.
Prije nego sam otišla prošli smo kroz jednu od naših uobičajenih emocionalnih čarki. Ja sam ga preklinjala neka dođe sa mnom. On nije htio ići. Rekla sam mu da će mu Ronald staviti na raspolaganje svoju radnu sobu u pansionu, pa će tako moći na miru raditi. On ipak nije htio ići. Htio je da i ja ostanem s njim u New Yorku kako bi od vremena do vremena mogao na meni iskaljivati napade bjesnila zbog ispita. Međutim, ja sam isto tako bila užasno napeta i očajnički sam željela da Ronald i Justine pregledaju moj rukopis prije nego što ga predam za tisak. To je bila moja prva zbirka i stotine puta sam mijenjala svaki znak interpunkcije prije nego što sam dopustila da pjesma ode u tiskaru. Svaku sam riječ snimila na magnetofon i zatim sam preslušavala i ponovo preslušavala vrpce, križala riječi, vraćala ih i ponovo ih križala.
Bennett jednostavno nije želio shvatiti zašto ja moram otići. Ja nisam htjela shvatiti zašto on mora ostati. Na koncu, ja sam ponudila da ću žrtvovati svoje interese njegovima i nazvala sam Ronalda i Justine i rekla im da ne dolazim. Onda se Bennett počeo rugati mojoj neodlučnosti, pa sam ih ponovo nazvala i rekla im da dolazim. »Idi već jednom«, rekao je Bennett. »Vidim da moraš ići.«
Plačući, otišla sam u Woodstock. U autobusu sam odjednom počela suosjećati s Bennettom. Bio je nervozan, nesretan; nikako ga nisam smjela ostaviti samog. Čim sam stigla u Woodstock, odmah sam ga nazvala. Nije bio kod kuće. Nazivala sam ga cijelu noć. Nijednom ga nisam zatekla kod kuće. Nazivala sam ga tijekom čitavog tog vikenda i nikada nije bio kod kuće. Smrtno sam se uplašila. Bennett nikada nije učinio nešto nepredviđeno. Sigurno su ga pretukli u dizalu ili ga je neki manijak zatukao sjekirom u dnevnoj sobi. Drugog objašnjenja nije bilo.
Pa ipak, kako je prolazio taj vikend, ja sam nekako bila sve sigurnija u to da je Bennett s nekom drugom ženom.
Nikada to nisam saznala. Kad sam se u nedjelju uvečer vratila kući, Bennett je bio tamo i izgledao je žalosno i tajanstveno.
»Gdje si ti bio čitav ovaj vikend?« zatražila sam objašnjenje. »Izludjela sam od brige.«
»Ono što si ti smislila mnogo je bolje od bilo čega što bih ti ja mogao reći«, rekao mi je s visoka. Drugim riječima, to je bio moj problem. Ja sam bila neurotičarka, sanjalica, ona koja izmišlja imaginarne preljube.
»Tko je ona?« pitala sam ponovo i ponovo, ali Bennett je bio nijem. Lukavo je ponavljao svoj tekst o »mojim izmišljotinama«. Međutim, u kostima sam osjećala da je moja sumnja opravdana.
Woodstock.
Dovezli smo se u apsolutnoj tišini. Nešto se kuha između nas. Neka bračna oluja. Pokušavam započeti razgovor i pretvaram se kako uživam u vožnji. Hranim Bennetta voćem koje sam ponijela sa sobom. Pokušavam iz njega izvući riječi dok u njega ubacujem voće. Ali s njim je teško razgovarati. Svaki se razgovor završi nakon dvije rečenice. Sličimo paru loše sparenih igrača tenisa koji nikako ne uspijeva odigrati potpuni set. Na koncu izvlačim knjigu i počinjem čitati. Jedno uz drugo, ali razdvojeni, vozimo se u Woodstock.
Jednom na odredištu simuliramo drugarstvo. Zastajemo na sajmu antikviteta, kod kioska s hamburgerima, kraj nekog starog kamenoloma. Odlazimo u šumu na šetnju. »Da li si se kada poševio u šumi?« pitam ga. Bennett se tajnastveno smiješi. »Pa, jesi li?« »S tobom nisam«, kaže on i pri tom me obujmi rukom. »To znam. Mi nikada nismo činili ništa tako romantično«. »Ja mislim da je ovo romantično.«
A ja mislim: da, sve je romantično, sve osim mojih osjećaja.
Oko šest sati zaključili smo da smo gladni. Prošetali smo se, razgledavali gradić, kupovali, ali još uvijek su nam ostale pune ruke vremena. Vozimo se natrag u centar i pitamo jednog od lokalnih hipija koji su dobri restorani. On nam preporuči jedan tu u blizini, vrtnu gostionicu sa stolovima postavljenim na travnjaku.
Baš kad smo se spremali sjesti, neka mlada djevojka priđe i nesigurno me upita: »Jeste li vi Isadora?« »Jesam.«
»Obožavam vašu knjigu! Ja mislim da ste vi jako hrabri!« Pocrvenjela sam, napola zadovoljna, napola zbunjena. Jedan dio mene želi zagrliti ovu djevojku, a drugi dio mene želi pobjeći odavle.
»Hvala ti. Znam da ti to nije bilo lako izreći. Puno ti hvala.« Sjedimo za stolom. Nakon salate i vina pozornost nam odluta do susjednog stola za kojim sjede četiri odrasle osobe i dva djeteta. Djeca imaju otprilike pet i sedam godina i vrlo su nemirna. Konačno, upornim su zanovijetanjem postigli da im odrasli dopuste otići od stola i igrati se na travi. Međutim, ni Bennett ni ja nikako ne možemo pogoditi tko su roditelji, a tko su prijatelji roditelja. To pogađanje pretvaramo u igru. Kako mi nemamo djece (a oboje čeznemo za njima) uvijek nas veoma zanimaju tuđa djeca, teoretiziramo o njima, diskutiramo, filozofiramo o problemima odgoja. To je bijedni nadomjestak za roditeljstvo - jednak pothranjivanju mita o nesretnom djetinjstvu.
»Ja mislim da ona žena s meksikanskim šalom mora biti majka, zato što se prema djeci ponaša tako nekako blazirano. Ova se druga žena stalno nešto trudi oko njih - očito, tetka ili prijateljica...« Kažem to misleći na vlastite nećakinje i nećake koje obožavam. Kako sam glupa što sebe lišavam djece. Vjerojatno bih uživala u njima. Sama se sebi zaklinjem da ću prvom prilikom zatrudnjeti.
»Znaš, kad je Penny prekinula s Robbyjem, prepustila je djeci neka odluče s kojim roditeljem žele ostati. To je jako važno. Na taj način djeca nemaju osjećaj da su bespomoćna i da odrasli s njima raspolažu po svojoj volji... «
Zurim u Bennetta. Penny. Penny je bila supruga jednog oficira, a upoznali smo je u Heidelbergu prije sedam godina. Zašto spominjati Penny u ovom času?
A svaki put kad nju spomene, Bennett je uvijek nekako nježan i zainteresiran. On nikada tako ne govori kad govori o meni.
Blijesak. Odjednom - sve se slaže. Penny, Woodstock, Heidelberg, sada.
»Bennett - jesi li spavao sa Penny?« Srce mi udara. Čini mi se da unaprijed znam odgovor. »Uistinu to želiš znati ili... « »Ne, uistinu želim znati.«
»Pa - jesam...« Nož mi se okrenuo u srcu kad je izgovorio tu jednostavnu dvosložnu riječ. A bol ne prestaje ni onda kad je nastavio govoriti. »Ali, nismo se vidjeli već najmanje tri godine.«
»Izgledaš prilično dobro obaviješten o njezinoj djeci... « Srce mi sada već galopira: ranjeni konj u bijegu. »Razgovarao sam s njom kad si bila u Chicagu.«
»Oh.« Bespomoćna sam; ukočeno zurim u njega, a on očito uživa u objavljivanju svoje tajne. Prije sedam godina! Prije tri godine! Pa to je apsurdno. Prastara priča. Zašto bi se to sada trebalo ispriječiti među nama?
»Da li si je volio? Svaki put kad spominješ njezino ime, osjećam da je još uvijek voliš... « Bennett okoliša: »A što je ljubav?«
»Kad o nečijoj djeci govoriš takvim tonom.« Guše me vlastite riječi. Moja salata leži na tanjuru i umire u svom octu. »O meni nikada ne govoriš takvim glasom.« Bennett sliježe ramenima.
»Volio si je, zar ne?« Mrzim zvuk vlastitog glasa dok to govorim. Zvučim tako žalosno, tako prevareno. »Zbog čega ti je to toliko važno?« »To znači da je odgovor na moje pitanje - da.« On ponovo sliježe ramenima.
»Oh, hajde, Bennett, reci mi. Mnogo je gore kad tako okolišaš. Barem si nekoga volio kad već nisi volio mene... Barem si volio ... « »Ne viči tako. Ljudi znaju tko si ti... «
»Pa što onda?« Vrištim. »Baš me briga tko će me čuti. Uopće me nije briga.«
»Začepi«, kaže Bennett, a glas mu je poput stupice od čelika.
Kasnije, u kolima, vozeći se natrag u New York (kakvog smisla ima produžavati boravak u Woodstocku kad je svrha našeg puta tamo već ispunjena?), ispitujem ga o Penny, toj ledenoj crvenokosoj kučki. Slušam samu sebe kako zvučim baš kao neka prevarena supruga iz romana - i to mi je odvratno. Ali, ne mogu prestati. Nekakav demon govori kroz moja usta, a moje tijelo promatra, zapanjeno, postiđeno. »Kako često ste se sastajali?« »Ne sjećam se.« »Kako si mogao zaboraviti?« »Jednostavno, ne sjećam se.«
Mislim na svoja dva povremena ljubavnika (obojica se zovu Jeffrey) koji se čine potpuno beznačajnima za moj život, a ja se ipak sjećam svega. Svakog sastanka, svakog ručka, svakog zalogaja. »Je li bila dobra u krevetu?« »Ne želim se upuštati u detalje.« »Je li ili nije?«
Bennett oklijeva. Započeo je nešto što sada izmiče njegovoj kontroli. Htio bi sve povući. Počinje spašavati situaciju.
»Zapravo, mislim da nikada nije uspjela svršiti. Prilično je stenjala i izvijala se, ali ja mislim da je ona zapravo inorgastična.«
Inorgastična. Prepoznajem glas dra Herschela W. Steingessera kako suflira iza svog kauča. »Kako znaš?« »Nisam nikada bio siguran.« »Pa zar ti je bilo svejedno?«
»Čuj, Isadora, nisu sve žene kao ti. Neke od njih uživaju u seksu i bez orgazma. One jednostavno vole da ih netko grli, miluje, mazi.« Ironično: »Hajde, pričaj mi o svim tim drugim ženama.« »Nije bilo drugih.« »Da, sigurno.«
»Istina je. Samo Penny. Osjećao sam da umirem i ona mi je spasila život. Uglavnom se sve svodilo na to da je meni bio potreban netko s kim bih mogao razgovarati.«
»Spasila ti je život? To su prilično velike riječi. Mi smo tada bili tek godinu dana u braku. Zašto me nisi ostavio ako si se osjećao toliko razočaranim? I ja sam se tada bijedno osjećala. Možda bi to bilo pravo olakšanje.«
»Nisam te mogao ostaviti zato što sam se osjećao konfliktno. Znao sam da si ti topla i mazna. Da ti svršavaš, a ona ne može, i da je moja potreba za njom vjerojatno samo rezultat mog nerazriješenog edipovskog problema... « »Opet ta riječ.«
Bennett se naroguši: »Slušaj - hoćeš li da ti ispričam ili nečeš?« »Hoću. Hoću.«
»Ona je imala šestoro djece - isto kao moja majka - i muža kojega je mrzila. Ja sam u njoj gledao ženu u nevolji - majku koju sam mogao spasiti... « »Mislila sam da je ona tebe spašavala.« »To je bilo uzajamno.«
»Kako to divno zvuči. Tako divno da mi se sve čini da si se njome trebao oženiti.« »To ne.«
»A zašto ne? Očito si s njom imao mnogo bolji kontakt nego što si ga ikada imao sa mnom.«
Bennett to donekle priznaje. Rastrgan je između želje za hvalisanjem i osjećaja kajanja.
»Rekla mi je da je spremna zbog mene ostaviti djecu. To mi je prvo laskalo, ali me je nakon izvjesnog vremena ipak počelo mučiti. To mi je izgledalo nekako nemajčinski... «
»A nije ti se uzimalo tu hladnu šiksa kučku zajedno s njezino šestoro djece... «
»Ako me želiš ušutkati, molim - samo nastavi tim tonom, u redu? Više ti neću reći ni riječi.«
»Fućka mi se. Nemoj mi više reći ni riječi. Ionako nisi rekao ni riječi čitavih osam godina.«
Neko vrijeme vozimo se u tišini. Suze mi mute pogled i pretvaraju svjetla nadolazećih automobila u bjeličaste mrlje. Ali, Bennett je otvorio Pandorinu kutiju koja je previše dugo bila zapečaćena. Sada naprosto ne može ne govoriti.
»Kod nje je bilo i nekih drugih stvari koje su me smetale. Na primjer, sve je muškarce nazivala ,kreature’. Uvijek je o svojim bivšim ljubavnicima govorila kao o ,onim kreaturama’.«
U svojoj povrijeđenosti smišljam čime bih ga povrijedila: »Ti valjda ne misliš da si bio jedini s kojim se ona ševila u Heidelbergu, je li?« »Mislio sam da je tako. Zašto?«
»Ona se preda mnom i pred Laurom hvalila kako se poševila s onim čelistom Eichenom i sa još dva Robbyjeva druga iz vojne baze.«
Bennett nije zagrizao u udicu. Mirno je nastavio: »Pa mogu reći samo to da sam mislio da sam jedini«. Ja, podbadam: »Ali nisi bio«.
»Pa dobro, ja sam mislio da jesam, a pretpostavljam da je to zapravo jedino i važno. Mislio sam da sam na nju ostavio duboki dojam. Zanimao ju je moj rad sa djecom i - počela je dolaziti na psihoanalizu.«
»Kako je to bilo zgodno! I što ste radili? Gdje ste se fukali, u savjetovalištu za djecu? Ili na kauču u tvojoj ordinaciji?«
Znala sam da govorim gluposti. Najgore je kod ljubomore to što te tjera na niske udarce. Koliko se ponižavaš ne bi li pobijedila! Zamrzila bih svaku svoju riječ čim bi mi izletjela iz usta.
»Sastajali smo se svaki put kad si ti imala nastavu u večernjoj školi. U tvojoj radnoj sobi.« »Mislila sam da se ne sjećaš.« »Mislio sam da ću te time povrijediti.« »Točno si mislio.«
A to je istina. Nekako, ta činjenica da je moj muž fukao jednu kućanicu dok sam ja radila, činilo je čitavu stvar još gorom. Moja vječita pretjerana energija. Moja potreba da podučavam, da imam svoj posao, da zarađujem, da ne budem ovisna. A koga on izabere? Ženu nekakvog armijskog oficira koja nikada nije uspjela završiti školu, nezaposlenu ženu koja svoje dane trati na kupovanje u armijskim robnim kućama i na svoje raznovrsne ljubavnike. Ne. Ne raznovrsne. Neću valjda još početi vjerovati u vlastite laži. Ja nisam znala je li ona imala raznovrsnih ljubavnika. Ali, to joj je nekako pristajalo. I to u mojoj radnoj sobi.
»Vidiš«, nastavlja Bennett, »kad sam došao u Njemačku, uhvatila me je panika. Zapravo je to bila jako loša ideja - odraditi tamo te tri godine vojske - ali, bilo me je užasno strah da me ne pošalju u Vijetnam i mislio sam da ću moći izdržati, da ću moći prevladati moju paranoju u odnosu na vojsku. Međutim, pogriješio sam. Uhvatila me šiza, potpuno se prekinuo svaki dublji kontakt s tobom - i ti si bila do guše uronjena u svoje vlastite opsesije: tvoje pisanje, predavanja u školi, pa tvoja vlastita paranoja u odnosu na Njemačku... Penny je bila tako goy, tako izrazito Amerikanka. Supruga jednog oficira - činila mi se tako izrazitom arijevkom... koliko god to sada glupo zvučalo - i osim toga bila je majka - tipična američka majka, tipična kao pita s jabukama... « »Kako originalno!«
»Isadora, molim te, ja ti pokušavam objasniti... Bio sam smrtno ustrašen. Trebao mi je netko tko nema židovski temperament, neka smirena osoba. Samo, nakon izvjesnog vremena, shvatio sam da zapravo ni to ne želim. To je naprosto bila reakcija na moj osjećaj tjeskobe koji u meni izaziva vojska, osjećaj da sam se uhvatio u stupicu. Ponovo mi se javio moj strah iz djetinjstva - da ću se odjednom naći ostavljen usred Hong-Konga, a ne znam ni riječi kineski. Ona nikada prije mene nije imala za ljubavnika nekog Istočnjaka - ja sam za nju bio nešto egzotično. Ona je u meni uspjela stvoriti osjećaj da sam netko izuzetan. Stvarno. Tako sam se osjećao.«
Dirnuta sam. Znam da je ovo što Bennett govori istina, znam da nastoji biti iskren. Trebala bih suosjećati, ali jednostavno sam previše povrijeđena. Bila sam tako strašno usamljena te tri godine u Heidelbergu i u toliko sam prigoda odbila ljubavne veze koje bi me možda bile utješile. Sad sam se osjećala kao prokleta budala. Toliko nepotrebne patnje. Koliko grižnje savjesti zbog mojih bezazlenih maštarija. Dok je u isto vrijeme on to stvarno činio. U onim večerima kad sam ja radila na školi. I to u mojoj radnoj sobi! Taj svetački Leonard Woolf koji mi nikada nije predbacivao zbog mojih literarnih ambicija zapravo se fukao u mojoj radnoj sobi! »Možda ste čak i čitali moje rukopise?« »Što?«
»Kad ste se ševili u mojoj radnoj sobi - jeste li uz to možda čitali moje rukopise?« »Kakva bizarna ideja.«
»Naprotiv - ja mislim da se djelomično radilo upravo o tome, zar ne? Htio si mi se osvetiti za moje pisanje.«
Bennett šuti. Zatim kaže: »To je smiješno. Penny ti se neizmjerno divila. Zapravo, bila je prilično ljubomorna na tebe. Neprekidno je govorila o tebi, bila ti je zavidna na tvom talentu, na tvojoj diplomi, sviđale su joj se tvoje pjesme, tvoje kratke priče... «
»Nijedna od tih priča nikada nije bila objavljena - zar se ne sjećaš? Pa kako ih je onda Penny mogla pročitati, osim ako joj ih ti nisi dao da ih pročita? Kakav divan prizor! Vas dvoje, post coitus, čitate naglas jedno drugom, moje pričice i uz to pijuckate Spätlese4!«
»Uopće nije bilo tako. Oboje smo smatrali da su tvoje priče izvrsne. Rekao sam ti da mislim da bi ih trebala objaviti...«
»Oboje! Oboje! Oh, kako je to divno znati da je Penny oštrila svoje sposobnosti postkoitalnog književnog kritičara na mojim prvim literarnim pokušajima! Nisam htjela objaviti te priče. Smatrala sam da su nekako mlake. I neoriginalne. Upravo su dobro pristajale uz tebe i Penny.«
Nije potrebno detaljno prenositi daljnji tok naše svađe. Ja sam na koncu vriskala na Bennetta tako da je auto odzvanjao od moga glasa. Vriskala sam kako, eto, ipak je nekoga volio u životu i kako je i to bolje nego da upoće nikada nije osjetio što je to ljubav. Ja sam mislila da on nije sposoban voljeti i u svakom slučaju, ovo otkriće - ma koliko bilo bolno - još je uvijek bolje od tako pogubne osude. Vriskala sam sve dok me nije zaboljelo grlo i dok mi oči nisu zasuzile i dok nisam zaboravila zbog čega zapravo toliko vičem.
Može se zahtijevati da te zavaravaju, pretpostavljam, ali vjernost se ne može zahtijevati - pa ipak, činilo mi se da je Bennett za ovu svoju ispovijest odabrao napadno krivi trenutak. Mogao mi je to bio ispričati u toliko drugih prigoda, kada nas je to zapravo moglo čvršće povezati. Mogao mi je to ispričati nakon mog povratka iz moje europske avanture ili nakon što je pročitao završeni rukopis za »Ispovijesti Candide« ili onda kad sam ga preklinjala neka mi kaže istinu o onom vikendu koji sam ja provela u Woodstocku. Ali ne. On je to čuvao, čuvao je to sve do trenutka kad sam konačno odlučila začeti s njime dijete, sačuvao je to sve do trenutka kad je meni bila najviše potrebna njegova potvrda, sačuvao je to za ovu godinu, godinu moje iznenadne izloženosti, sačuvao je to kako bi me podsjetio koliko sam tih godina u Heidelbergu bila ovisna o njemu, koliko bespomoćna, koliko usamljena, koliko nevoljena.
»Znači, onaj vikend kad sam ja otišla u Woodstock, ti si bio sa Penny?« »Zapravo, otišao sam samo zato da se oprostim od nje.«
»A zašto si me onda toliko mučio zbog, mojih utvara! - kad sam čitavo vrijeme bila u pravu? Kako si mi mogao reći nešto tako okrutno?«
Bennett toga nije svjestan. »Mislio sam da to u stvari nema nikakve veze s tobom. Penny je bila moj problem.«
»O kojem moraš razgovarati sa svojim psihoanalitičarom, je li tako?« Bennett šuti. »Je li tako?« »Tako je, Isadora, to je bio moj problem.«
»Govno. Slučajno, vidiš, ja o tome imam posve drugačije mišljenje. Sedam godina smo živjeli sa jednom tako značajnom laži između nas i vidiš, ja slučajno smatram da se to tiče nas oboje. I sere mi se što o tome misli doktor Steingesser. Vibracije su postojale, prešućivanje je postojalo i čitava je konstrukcija neiskrenosti postala na taj način još samo čvršća. Ti si otišao svom analitičaru. Ja sam otišla svojoj analitičarki i - oboje smo nastavili živjeti zasebnim životima, udaljavajući se sve više i više jedno od drugoga. Mislim da je takvo tvoje ponašanje upravo odvratno...» »Činilo mi se besmislenim nanositi bol... «
»Da, i zato mi tu bol nanosiš sada - u najgorem mogućem trenutku.« »Ti si sada jača. Sada to možeš podnijeti.«
Kad smo došli kući pojebali smo se s više strasti nego ikada u posljednjih nekoliko godina.

Otada je sa nama živjela treća osoba...
U bilo kojem trokutu, tko je taj koji vara, tko nepoznati suparnik, a tko poniženi ljubavnik?
Sve je izmiješano i svi su jednako krivi!

Otada je sa nama, u našem stanu, živjela treća osoba. Uvečer bih zaspala sa Penny i ujutro bi se s njom probudila. Sanjala sam o Penny iz noći u noć. Prisjećala sam se stvari na koje sedam godina nikada nisam pomislila: njezinih rastezljivih bikini gaćica obješenih na šipku za sušenje ručnika u sumornoj kupaonici njezinog sumornog vojničkog stana u Heidelbergu. Sjećala sam se Penny kako sjedi u dnevnoj sobi tog istog stana, kako uklanja rukom tanke pramenove bakrenaste kose sa pjegavog čela i kako kaže: Kad izrodiš šestero djece treba ti priličan komad kurca da bi te ispunio... « i kako se zatim lascivno smješka - prvo vlastitom mužu, a zatim mojemu. Penny, kako mi telefonira dok ležim u bolnici sa slomljenom nogom i kako me pita može li učiniti nešto za Bennetta. I prisjećam se sebe kako joj odgovaram da je to uistinu pažljivo s njezine strane i kako joj zahvaljujem, zahvaljujem, zahvaljujem.
Utonula sam u prošlost. Vrijeme se zavrtjelo unatrag. Ponovo sam bila u vojsci - u toj tužnoj, kišom natopljenoj vojnoj bazi te kišovite druge godine našeg braka.
Opsjedalo me lice crvenokose Penny: njezin nos nalik na skijašku skakaonicu, njezine isprane šiksa oči, njezine pjegice u stilu Normana Rockwella. Ni na što se nisam mogla skoncentrirati. Sjedila bih čitavo prijepodne za svojim pisaćim stolom i ništa nisam mogla raditi, neprekidno sam u mislima rekonstruirala naš stan u Heidelbergu i moju malu radnu sobu sivih zidova - u kojoj Bennettov kurac ulazi u brojnim porodima rastegnutu šiksa pizdu pjegave Penny, a kod toga ih promatra hrpica mojih ranih literarnih pokušaja...
Bila sam opsjednuta detaljima. Kako dugo su ostajali zajedno i kako često su se sastajali? Koliko su se puta za redom jebali i u kakvim položajima? Jesu li stenjali ili su vriskali ili su šaptali i tepali jedno drugome? Da li su poslije razgovarali o svojim bračnim drugovima? Da li su uspoređivali naše seksualne tehnike? Da li su padali jedno drugome u naručje smijući se, uživajući u tome kako nas lukavo varaju? Jesu li poklanjali darove jedno drugome, razmjenjivali zaloge ljubavi?
Međutim, većinom sam se koncentrirala na seksualne organe. Ponovo, i ponovo, i ponovo. Gledala sam kako Bennettov kurac ulazi u njezinu pičku. Probudila bih se u tri ujutro uz vrisak nakon što bih sanjala o tome. A Bennett me je tješio, najljubaznijim riječima kojih se mogao prisjetiti.
Sada, kad je moj život zamro i pretvorio se u puki muzej moje ljubomore, Bennett je postao nevjerojatno suosjećajan. Ponovo je za sebe osvojio centralnu poziciju. Sada ga ništa više nije moglo ugroziti - ni moja karijera, ni moji prijatelji, ni moji ljubavnici.
Bennett nije znao za moje ljubavnike - barem ne do onog vikenda kad mi je ispričao o svojoj vezi sa Penny. Tada, u očajanju, ispričala sam mu o njima. Jedino mi je to bilo preostalo.
Nedjelja broj jedan postvudstokovskog perioda: počela sam dijeliti život na prije i poslije Woodstocka. Kod kuće smo. Fukali smo se cijelu noć - poput dva lopova koji se nikad prije nisu sreli. A ja sam poslije sanjala o Penny i probudila sam se kričeći. Ujutro mi Bennett donosi doručak u krevet: savršeno pripravljen omlet sa sirom i cafe au lait. Pri tom se smješka s unutrašnjim mirom muža koji je uništio svoju ženu i sada sebi može priuštiti da prema njoj bude velikodušan. Budna sam tek nekoliko minuta i već ronim suze u moj omlet.
Osam godina suza! Nisam imala pojma da u meni ima toliko suza. »Žao mi je što sam te povrijedio«, kaže Bennett. Ja se gušim u jajima i u suzama. »Žao mi je. Doista mi je žao.« Ja bodem viljuškom po omletu.
Bakrenasta boja cheddar sira, to je njezina kosa. Plavičasti porculan tanjura, to su njezine oči. Bjelina ubrusa - njezine bikini gaćice.
»Da li si imao još i drugih ljubavnica?« Pitam, a ne želim znati.
»Samo još jednu«, kaže Bennett samozadovoljno, sjedeći na rubu kreveta. »Prošle noći si rekao da je Penny bila jedina!«
»Ovo se dogodilo onda kad si ti bila onako totalno preokupirana pisanjem tvoje knjige«, kaže on. »Pretpostavljam da sam se osjetio odbačenim. Nisam imao nikoga kome bih se mogao obratiti.« »I? Kome si se obratio?« Pitam, ogorčena.
»Robin McGraw«, kaže on imenujući jednu plavokosu socijalnu radnicu iz njegove klinike. I odjednom opet kliznem u prošlost. Robin i Penny. Intuitivno, ja sam znala za njih obadvije. Sjećam se kad je Robin došla s nama na skijanje u Vermont. Jednog poslijepodneva sjedili smo u hotelskoj sobi i pijuckali i ja sam pogledala Robin, registrirala koliko smo ona i ja slične i odjednom mi je sinulo: moj muž fuka ovu ženu. Zato ga ona tako sjetno gleda svojim plavim očima. Plavetnilo njezinih očiju, plavetnilo u očima Penny, plavetnilo u mojim očima. Tri žene koje se lome jedna kroz drugu.
»Ti zbilja uvijek padaš na isti tip«, razdraženo dobacim Bennettu.
»Robin se zapravo panično plašila muškaraca«, govori Bennett ravnodušno. »Praktički je taj strah kod nje izazivao dispareuniju.« »Što je to?« pitam. »Grčenje mišića vagine koje uzrokuje bolni snošaj.«
Divim se njegovoj kolosalnoj chutzpa5. Prvo ih pojebe, a nakon toga ih jednostavno poništi analizom. Inorgastičnost, dispareunija. Upravo počinjem uočavati koliko je duboka njegova mržnja prema ženama. I počinjem ga mrziti. Udala sam se za monstruma, pomislim. A sve ove godine ja sam bila ta koja se osjećala toliko krivom. »O čemu sada misliš?« pita on. »O tome kakav si ti monstrum.« »Ja?«
On naprosto ne može vjerovati vlastitim ušima. Tako je čvrsto sam sebe uvjerio kako ga njegovo nesretno djetinjstvo čini vječnom žrtvom da sada uopće nije u stanju sebe zamisliti kao monstruma. »Zašto si se uopće gnjavio s njima kad ih toliko prezireš?« »Kako prezirem?« »Inorgastičnost, dispareunija«, podrugljivo ga imitiram. »To nije prezir. To su činjenice.« »Meni to zvuči prilično prezirno.«
»Robin je jednog dana došla u moju ordinaciju sva uplakana«, nastavlja on. »Bila je strašno uzrujana jer se neki pacijent izderao na nju i ja sam je morao utješiti. Ti si u to vrijeme bila toliko zaokupljena tvojim vlastitim problemima - i tako sam se počeo sastajati sa Robin svaka dva tjedna ili tako nekako. Zapravo, mislim da sam oduvijek bio svjestan toga da ona pada na mene. Sjećam se da sam o tome razgovarao sa doktorom Steingesserom mjesecima prije nego što se to dogodilo. ,A zašto vas čudi da vas jedna pristala žena smatra privlačnim?’ pitao me je... «
Pristala žena, mislim ja. Prevrćem u mislima tu antiknu frazu kao nekakav stari novčić. Zašto psihijatri njeguju takve henridžemsovske izraze? Zar se ne bi mogli pridružiti nama ostalima iz dvadesetog stoljeća?
»U svakom slučaju, meni je to laskalo«, nastavlja Bennett. »Ona je bila zgodna i očigledno luda za mnom - a ti si bila toliko zaokupljena pisanjem tvoje knjige...«
»Kakva si ti savršena muza!« To mu kažem s priličnom dozom bijesa. Srdžba opet kuha u meni i mjehurići se dižu na površinu kao u uzavrelom mulju nekog vulkanskog predjela. Još jednom taj napaćeni, strpljivi suprug nesvjesno razotkriva svoj potajni bijes na moj uspjeh. Prvo kroz ševu sa Penny u Heidelbergu i zatim kroz fukanje sa Robin u New Yorku.
»I ja sam samo čovjek«, kaže Bennett neuvjerljivo. »Pa ako je tako zašto si se onda uvijek prikazivao takvim svecem?« »Zar jesam?«
»I još pitaš! Pustio si me da se utapam u krivnji i u maštanjima, da se osjećam kao zločesta mala curica, a ti si pretvarao da si ti iznad svega toga, iznad seksualnih grijeha, iznad pohote. To ti nikad neću oprostiti Pustio si me da se znojim od grižnje savjesti i pretvarao si se da si ti tako kreposan! Da si barem to podijelio sa mnom... Da si barem rekao: ,U redu, ne moraš se osjećati toliko krivom - i ja sam to učinio’. Ali ne, ti si se pretvarao kako ti čak ni ne maštaš o tome. Samo ja. Mogao si barem biti iskren prema meni i ne dopustiti da se osjećam kao nekakva moralna nakaza.« »Kakvog bi to imalo smisla? To je bio moj problem... «
»To sam već čula i moram priznati da je to prilično zgodna izlika. Jednostavno nisi htio da se možda osjetim slobodnom da i ja potražim ljubavnika - uvjerena sam da je to glavni razlog. Samo, znaš što? - Ja sam ipak imala ljubavnike...« Smučilo mi se od ovoga što sam se spremala ispričati Bennettu, ali više se nisam mogla zaustaviti. Riječi u sebi nose vlastiti zamah. Pokrenuta ispovijest teži za nastavljanjem kretanja. Newtonov prvi zakon ljubomore. »Tko je to bio?« »Oh, Jeffrey Rudner, kao prvo, a zatim Jeffrey Roberts.« »Jeffrey Rudner?« To ga je zapeklo. Jeffrey - njegov kolega glavoder, njegov partner u tenisu. Uživam što iz rukava mogu izvući još jednu dodatnu strelicu: »Ponekad bi Jeffrey otkazao sve pacijente i proveo bi sa mnom čitavo popodne - to je nešto što ti nikada nisi učinio za mene.«
Bennett izgleda pokunjeno. »A ja sam mislio da ti je ona engleska guzica bio zadnji... mislio sam, kad sam te primio natrag, ti si obećala...« »Ništa nisam obećala.« »Mislio sam, kad si ponovo počela sa terapijom...«
»Ah, psihoanaliza - univerzalni lijek... Lijek za pohotu, za nemir, za svaki seksualni svrbež... A vidiš, Jeffery i ja smo se obično sasvim slučajno susretali baš nakon posjeta našim analitičarima. Tako je i počela naša veza. Ja bih izlazila iz Park avenije broj 940, a on bi izlazio iz broja 945. Obično bi se sudarili negdje na sredini avenije, pa bi zajedno otišli na kavu. I nakon izvjesnog vremena počeli smo tu i tamo petkom po podne provoditi zajedno u njegovoj ordinaciji i onda smo počeli voditi ljubav... «
Govorim to hladno - kao da je to bilo lako, kao da nije bilo straha, bojazni, strepnji. A uopće zapravo nije bilo tako. Čitava je ta glupa mala ljubavna afera bila prožeta osjećajem krivnje i sumnjama. Jedino što je bilo dobro u toj vezi, to je bilo baš to da sam je sada mogla izvući - kao zeca iz šešira. Govoriti o tome bilo je mnogo zabavnije nego što je ta veza ikada bila. Ali, to ne namjeravam reći Bennettu. Za njega, namjerno kitim čitavu priču:
»Slučajno, tvoj je kolega Jeffrey fantastičan jebač. Čak mislim da je orgastičan - da se poslužim tvojim rječnikom. I uvijek je spreman isprobati sve one stvari koje za tebe uopće ne bi dolazile u obzir - kao na primjer, da ližeš pire od jabuka iz moje pičke...
»U ordinaciji? Na analitičkom kauču?« Bennett iz nevjerice prelazi u prezir: »No, to je stvarno očigledno iživljavanje otpora prema svom analitičaru, priznaj da je tako - raditi to na kauču ... «
Odjednom sam se sjetila da mi to zapravo nikada nismo činili na kauču (Jeffrey je bio isuviše praznovjeran) - ali Bennettu neću priuštiti zadovoljstvo da to sazna. »Na kauču je baš izvrsno«, kažem sa sretnim osmijehom; »moraš to jedanput probati.« »Već jesam«, uzvraća mi Bennett udarac. »Sa Robin.« »I pretpostavljam da to ne zoveš iživljavanjem?«
»Dapače. Štoviše, satima sam o tome razgovarao sa doktorom Steingesserom.«
»I pretpostavljam da to za tebe čini čitavu stvar kosher, je li? Prvo se pofukaš i onda poslije to sve lijepo proanaliziraš.«
»Možeš misliti o tome što hoćeš«, kaže Bennett. »Ako ništa drugo, ja to nisam radio s tvojom prijateljicom...«
»Ja mislim da je baš bilo lijepo od Jeffreyja što je bio spreman otkazati sve svoje pacijente zbog mene, ne čini ti se? To je neobično galantna gesta s njegove strane - pogotovo za jednog glavodera.«
Gledam Bennetta, lice mu se ukočilo od srdžbe, oči su mu tvrde i stisnute. Kad bih barem imala još grijeha koje bih mu sada mogla prezentirati. Da sam se barem poševila sa čitavom njegovom klasom sa medicinske škole, sa svim njegovim kolegama, sa svakim doktorom u New Yorku. Počnem grepsti po dnu ispražnjene bačve: »Jeffrey Roberts je godinama bio zaljubljen u mene, a osim njih tu je i Bob Lorrillard - to je bilo kad sam otišla u Chicago radi nastupa u njegovu TV programu, i još i Amos Kostan, onaj pjesnik iz Izraela.« (Ovo zadnje čak nije ni istina, Amos i ja smo se samo jednom grlili, u kuhinji, ali nikada nismo vodili ljubav. Međutim, znala sam da će to razbjesniti Bennetta). Osjećam se bespomoćno poput djeteta koje odjednom shvati da se iza zaključanih vrata događaju nekakve »proste« stvari, a njega su ostavili vani i zima mu je. Bila sam spremna učiniti bilo što, samo da i kod Bennetta izazovem isti takav osjećaj. Ali, Bennett nikako da zagrize.
»Ja sam sve to slutio«, kaže on defenzivno, »i spreman sam ti sve oprostiti.« »Oprostiti! Oprostiti! A što ako ja ne želim da mi oprostiš? Što ako ja hoću pravo na vlastitu srdžbu?«
»Ja shvaćam da su svi umjetnici skloni tome da budu pomalo labilni i potpuno shvaćam da ti...«
To me je još više razbjesnilo. »Nemoj mi tu sada srati te svoje superiorne fraze, proklet bio. Ja sam imala jednu ili dvije bezvezne jebačine - a ti si imao ozbiljnu i strastvenu ljubavnu vezu - zbog koje me umalo nisi ostavio. Nemoj mi sad dolaziti s tim sranjem o umjetnicima. To su uvredljive i snishodljive fraze. Opet si se počeo igrati velikodušnog tatice koji se udostojio primiti me natrag u svoje krilo. Ne, hvala! Zar ne vidiš kako stalno pokušavaš upravljati sa mnom? Zar zbilja ne shvaćaš?«
I nato opet počinjem plakati. Brana je probijena i osam godina suza izlijeva se iz mene. Gdje li sam to samo čuvala uskladištene tolike suze?
Kad sam se potpuno istopila u vlastitim suzama, Bennett širi ruke prema meni i hoće da se uvučem unutra. Sasvim unutra, sve do maternice. I ja se uvlačim. Ali u sebi bjesnim. Puštam da me obujmi kao što rak grli svoj ručak - ali u sebi kipim od gnjeva. To je početak kraja našeg braka.

Jedan dan u životu
Savjet je ono što tražimo onda kad već znamo odgovor ali bismo željeli da ga ne znamo...

Zemljom se šire glasine kako žene danas ostavljaju svoje muževe u hipu - koliko je potrebno da se skine šešir, ili neki drugi odgovarajući komad odjeće. Ja sam živi dokaz da to nije baš tako. Nemam djece koja bi me »vezivala« (odnosno usidrila u realnost), imam vlastitu profesiju i zaradu, a unatoč svemu taj je odlazak bio za mene najteži korak u mom životu. Pokušala sam sve čemu sam se mogla dosjetiti kako bih nekako odložila - ili promijenila - tu odluku i taj proces ostavljanja muža kod mene nije trajao mjesecima, nego godinama. Čak i razni flertovi i ljubavne veze u koje sam se upuštala, čak i sve one buntovničke stvari koje sam pisala, sve su to zapravo, bili samo razni načini pomoću kojih sam pokušavala odložiti konačnu zastrašujuću odluku o odlasku.
Bilo je to daleko od onoga što vam slučajno ponekad dopre do ušiju sa susjednog stola u restoranu, ili doleti do vas kad se ponekad slučajno ukrste telefonske linije: »I onda ti se ona lijepo naprosto pokupila i otišla«. Ova klasična rečenica neizostavno je izgovorena tonom u kojem su pomiješani prezir i zavist - a ispod oba ta osjećaja izviruje posredno oduševljenje. Još jedan je zatočenik utekao! Još je jedna ptičica izletjela iz svog pozlaćenog kaveza. Ta nas rečenica uzbuđuje bez obzira na to koliko puta smo je čuli. Njezina je tema sloboda - sloboda.
Ni ja nisam bila neosjetljiva na taj zov slobode. Svaki put kad bih čula za neku, bilo koju ženu koja je ostavila muža - bilo da se radilo o prijateljici, ili prijateljičinoj prijateljici, nekoj dalekoj znanici ili o nekoj ličnosti iz svijeta masovnih medija sastavljenoj od dva dijela govorkanja, dva dijela vlastite projekcije, a ostatak od priželjkivanja - počela bih čeznuti, opipljivo čeznuti. Postala sam gorljivi kupac raznih originalnih knjižica s naslovima kao što su: Kako provesti vlastiti razvod, Radosti rastave, Prirodna inkompatibilnost Ljubavi i Braka, ili Izazov: Živjeti sama. Bila sam opsjednuta odlaskom, a ipak nisam mogla otići. Poput psihotičara koji na svijet oko sebe projiciraju vlastite zablude, počela sam samu sebe uvjeravati kako je čitav svijet opsjednut tom temom ostavljanja muževa i kako je to jedina, kozmička tema.
U tom su razdoblju za mene bili bitni moji prijatelji. U lošem braku prijatelji su nevidljivo ljepilo. Ako imamo dovoljno prijatelja, brak nam može potrajati godinama, namjeravat ćemo otići i razgovarat ćemo o odlasku - sve to umjesto da se uistinu pokupimo i odemo.
Ja sam oduvijek bila blagoslovljena prijateljima. Ni u jednom trenutku svog života, bez obzira na to koliko sam bila nesretna, nikada mi nije nedostajalo prijatelja s kojima sam mogla podijeliti svoje nevolje. Prijatelji vole nevolje - zapravo. Ponekad, pogotovo ako imamo previše sreće ili imamo previše uspjeha, ili smo previše privlačni, naša nevolja i tuga jedino je što nas može učiniti dragima našim prijateljima.
Odmah nakon Bennettovih ispovijesti, zatekla sam se kako obilazim jednog za drugim sve naše prijatelje - kao da su oni nekakvi vidari, gurui, šamani. Svaki je od njih bio zrcalo koje je odražavalo jedino vlastitu iskrivljenost - ipak, čak me je i to na neki način tješilo.
Tog vrućeg ponedjeljka ujutro, nakon Woodstocka, telefonirala sam svima: nazvala sam Gretchen Kendall, odvjetnicu, pobornicu feminizma; Michaela Cosmana, mog najboljeg prijatelja i zamalo mog ljubavnika u Heidelbergu; Jeffreyja Rudnera, glavodera koji je zbog mene otkazivao pacijente; Jeffreyja Robertsa, tipičnog WASP-ovca6, pisca reklamnih tekstova i pjesnika koji me već godinama želi oženiti; Hope Lowell, koja je bila moja muza i moja dobra vila; Holly, vječnu usamljenicu čije slike jasno pokazuju kako bi ona mnogo više voljela biti biljka nego čovjek. Oni koje sam propustila nazvati nekako su se sjetili nazvati mene. Još prije jedanaest sati tog jutra čitav mi je tjedan bio potpuno rasprodan. Nije mi ostao ni trenutak vremena za viđenje sa Bennettom. čak bi se moglo reći da više i nisam ponovo vidjela Bennetta sve do nekoliko mjeseci nakon što sam otišla od njega. Tek sam ga onda mogla gledati bez srdžbe i razumjeti ga. Ali, tada je već bilo prekasno i ono što sam razumjela samo mi je potpunije razjasnio kako mu se više nikada ne mogu vratiti.
Gretchen je visoka metar sedameset pet, plavuša je, ima goleme sise, prostački rječnik i ispovijeda marksizam, feminizam i strasnu ljubav za glazbu baroka. Prije dvije godine, kad je Ženski pokret prolazio kroz svoju »lezbijstvo-je-šik« fazu, Gretchen i ja mnogo smo razgovarale o tome da počnemo voditi ljubav - ali, naravno, nikada to nismo ostvarile. Zapravo, mi to uopće nismo željele. Samo nam se ta ideja činila zgodnom. Zato smo zajedno otišle u London kad su tamo objavili moj roman i tamo smo, umjesto da vodimo ljubav, provodile u našoj hotelskoj sobi u Dorchesteru nešto što se jedino može nazvati desetodnevnom primarnom psihoanalitičkom terapijom. Tih se dana pokazalo kao prilično pakleno iskustvo koje nas je obje uvjerilo u to da nikada više ne bismo smjele pokušati živjeti ili putovati zajedno - međutim, to ipak nije narušilo naše prijateljstvo. Potajno, ja se pomalo pribojavam Gretchen. Njezina dominirajuća narav (Lav i utjecaj Lava), njezin proklamatorski radikalizam, njezino drsko izražavanje, njezina izvanredna ljepota. Gretchen posjeduje toliko vitalnosti da se svi koji se nađu s njom u istoj prostoriji osjećaju potpuno iscijeđeni. Ona me poražava.
Jednom, dok su mene intervjuirali za neki londonski ženski časopis, Gretchen je sjedila u dnu sobe i ponavljala »drek« nakon gotovo svakog od mojih odgovora. »Prokletstvo, ovo je moj intervju!« konačno sam bijesno vrisnula - i naravno, ona bezobrazna novinarka uzela je upravo taj moj krik za naslov svog članka. Naše je prijateljstvo zamalo uvenulo zbog ovoga, ali je ipak na kraju preživjelo jer - na čudan neki način - Gretchen i ja smo sestre i potrebne smo jedna drugoj - čak i zato da bismo vikale jedna na drugu. Volim je (a mislim da i ona mene voli). Činjenica je - ne možeš zapravo pisati o nekome koga ne voliš. Čak i ako je portret otrovan, ako je pero naoštreno starim uvredama - ipak je i tu moralo nekoć negdje biti ljubavi, inače ne bi bilo ni te odlučne, brutalne energije koja gura pero preko papira. A pisanje zahtijeva mnogo energije - više nego što vam se mnogo puta čini da je imate. A energija dolazi iz ljubavi. Potreban je grč ljubavi da bi se napisala pjesma, nekoliko takvih grčeva za kratku priču i stotine grčeva da bi se napisao roman. Pjesma je (a sigurno je da je to već netko rekao prije mene) ljubav za jednu noć, kratka priča je ljubavnička veza, a roman je brak. Od vremena do vremena tema vas zamori i strast izblijedi - ali tvrdoglavo ste se prilijepili i odlučili »na dugu prugu«. Povremeno, podlegnete iskušenjima: jedna ili dvije pjesme, po neka kratka priča, ali roman vas je čvrsto vezao i strpao pod papuču. Možete malo vrdati - ali ga nikada nećete zauvijek ostaviti.
Gretchen je smjestila svoju advokatsku »kancelariju jedne žene« u jednom malom uredu bez prozora na Madison aveniji u visini bloka Šezdesetih ulica. To je zapravo stražnja soba u jednoj drugoj, mnogo uspješnijoj advokatskoj kancelariji. Zidovi njezinog ureda prekriveni su političkim posterima, pisaći stol je zatrpan spisima i feminističkim knjigama, po zidu su nalijepljene fotografije njezine djece, a iznad papirima zatrpanog stola visi veliki muški akt. To je uljena slika, oštrih poteza, a naslikan je jedan goli crni muškarac koji drži jednu divovsku lubenicu ispred (tako barem pretpostavljamo) svog penisa i pri tom se obijesno cereka. Kako bi otklonila svaku sumnju da je možda rasist, Gretchen će vam odmah ispričati kako je tu sliku naslikala jedna njezina klijentica, crna žena. Njezini klijenti rijetko kada mogu platiti Gretchen za advokatske usluge, pa joj umjesto honorara poklanjaju slike, voćne kolače za Božić, originalne rukopise ili - još češće - ništa. Ona jedva zarađuje toliko da može platiti najam prostorije i službu za preuzimanje telefonskih poziva - i novac je za nju uvijek bolna točka.
Kad sam ušla u njezin ured, Gretchen je s nogama na stolu, razgovarala na telefonu s nekom aktivistkinjom pokreta za reformu zakona o abortusu, dok ju je na drugoj liniji čekala neka napuštena majka koja životari od socijalne pomoći.
»Grozno izgledaš. Sjedni«, kaže mi ona i nastavlja razgovor. Ponekad posumnjam da Gretchen ove svoje telefonske razgovore kod kojih sam ja prisutna, djelomično pretvara u specijalne predstave za mene. Gretchen ima izvanredno razvijen osjećaj za teatralnost. Ženski Clarence Darrow feminističkog pokreta.
»Pa jasno da je svinja. A koga si ti mislila da ćeš upoznati - Johna Stuarta Millsa?« Slijedi potok zaraznog smijeha. Gretchen se divno smije - što je inače sreća, jer jezik joj je često oštar poput noža. Kad ne bi bilo tog njezinog smijeha, djelovala bi apsolutno zastrašujuće.
»Slušaj - taj gad je došao u bolnicu obučen u liječnika i napastovao je ravno pet žena. Ali, svima se živo jebalo sve dok nije napao bijelu ženu. Tek je onda govno pljusnulo u ventilator.«
Smješkam se na Gretchen i njezin nervozni radikalizam. Ona mi se zauzvrat naceri.
»I - što ćemo sad? Pustiti tog jepca da se izvuče? Vjeruj mi, za šest mjeseci opet će biti vani i opet će početi sa svojim svinjarijama. Možda napadne tebe ili mene. Ja bih mu zabila jedan pošteni karate udarac takvom brzinom da uopće ne bi ni znao što ga je tresnulo - kučkinog sina. Okay. Provjeri to i onda me opet nazovi. Dobro. Znam. Zdravo.« Gretchen zatim stisne drugo dugme na svom telefonu. »Halo? Gospođa Brown? Morat ćete doći k meni u ured i potanko ispričati čitavu tu priču tako da možemo pošteno pritegnuti tog kurvinog sina, u redu? Da li znate kako ćete doći ovamo? Vozite se podzemnom za Lexington aveniju do šezdesetosme ulice, a zatim još pješke tri bloka u smjeru centra i dva bloka na Zapad. Imate adresu? Dobro. Sutra? Ništa, ako ja slučajno budem vani na ručku, vi se samo lijepo smjestite ovdje i pričekajte me. Ja ću se brzo vratiti. U redu. Zdravo.« I zatim meni: »Bože - ti izgledaš kao da se ovog časa nebo srušilo na zemlju. Koji ti je kurac?« »Ostavit ću Bennetta.« »To sam već čula.« »Ovaj put je istina.«
Gretchen se nasmije. »Povjerovat ću ti kad promijeniš brave.« »Znaš ti što je taj kučkin sin učinio?«
»Pristupio bratstvu Tong?7 Odrekao se psihoanalize? Zaljubio se u nekog dječaka? Ili je napokon počeo s tobom razgovarati?«
»Jako duhovito. Zapravo, doista je progovorio, nakon osam godina - a znaš što mi je rekao?«
»Da je on zapravo robot? Ja sam cijelo vrijeme sumnjala na to.«
»Ma ne, idiote. Imao je ljubavnicu, godinama. U Heidelbergu. I poslije. Svetački kurvin sin. A sjećaš se njegova zgražanja zbog tvog slobodnog braka? Sjećaš se kako se trudio da kod nas obje izazove osjećaj krivnje zbog toga što smo odlučile zajedno ići u London? Eto, a sad ispada da se on jebao čak i dok smo mi bile tamo - a mi se nismo.«
Gretchen se nasmije. »Ja sam se uvijek čudila zašto ti tako čvrsto vjeruješ da se nije pofukao. Svi su ti oni svinje ispod kože, da znaš. Čak i moj uzvišeni Alan - s njegovim krasnim ožiljkom od vazektomije8 i svojom muškom »c. r.«9 grupom. Možeš to slobodno uzeti kao opće važeće pravilo. Svinja ostaje svinja.« »Ali, Bennett je uvijek bio u svemu tako neporočan, moralan.«
»Nije bio moralan. Bio je samo krut, formalist i dosadan. Svi oni varaju žene, prije ili kasnije. Onda ti je bolje naći nekoga tko neće biti još i gnjavator u međuvremenu.«
»Da - možda imaš pravo.« Gledam u pod, samo što nisam zaplakala.
»Čuj - nemoj sad još sebe kažnjavati zbog toga - barem si sada načisto. Sad se barem više ne moraš zavaravati. Vječno si igrala taj shtik o tome kako je on tako neporočan, a ti si tako nemoralna. Ako ništa drugo, sada barem možeš prestati s tim sranjem.«
»Ali, kakve fantastične količine uzaludno potrošene energije. Taj neprekidni osjećaj krivnje. Isuse.«
»Znam. Međutim, bolje je ovako, zar nije? Možda ćeš sada konačno uspjeti ostaviti tog klipana. I tu beskorisnu analitičarku kojoj odlaziš.« »Ona i nije tako loša. Zapravo, prilično je dobra.«
»Ako je tako, zašto si ti onda tako izgubljena? Već se godinama stalno vrtiš u uvijek istom krugu s uvijek istim frojdovskim sranjem. S tim nikada nećeš nikamo dospjeti. I nikad se nećeš maknuti od A do B, sve dok si udana za tu mrtvačku facu.« »Znaš što me obara s nogu?« »Što?«
»To da sam imala potrebu gledati u Bennettu taticu i zaštitnika, to da mi je trebala ta iluzija da sam zaštićena. Zašto to radimo? Sve žene to rade, znaš. Čak i ti.«
»Pa ja sam se pomirila sa činjenicom da ću uvijek biti s muškarcima. Nikad neću uspjeti postati lezbijka - ali zato tu činjenicu ne posipam šećerom i ne pravim od toga priču o Ivici i Marici kao ti.« To boli. »Ne pravim ja od toga nikakvog Ivicu i Maricu.«
»Drek. Naravno da praviš. Čim Bennett uđe u sobu ti mu odmah počneš ugađati. Upravo odvratno. Što je on bilo kada učinio za tebe? Bio je gad prema tebi dok nisi postala slavna, a sada te tretira kao gusku koja je snijela zlatno jaje. Drži se prema tebi superiorno do ludila. Sva ta sranja o »ženi-piscu«. Kao da je pisanje nekakva bolest. Što se prije riješiš tog uškrobljenog idiota tim bolje za tebe. Da hoćeš, ja bih ti odmah sada sastavila dogovor o razvodu. Samo, vidim ja da ti još uvijek nisi sasvim spremna.«
Gretchen ustane, protegne se, ugura košulju u traperice i počne izvoditi grimase pred uvećavajućim zrcalom koje joj stoji na pisaćem stolu. Otvara posudu sa »Vitamin E« kremom za lice, umasira malo kreme u vrat, zatim počne prstom tapkati po sebi parfem iz bočice s natpisom »Rosa mladosti«. Najmirisniji marksist u New Yorku. Ako lijepo mirišeš, možeš osvojiti svijet.
»Toliko sam bijesna na tog gada, voljela bih ga uškopiti, a ne rastati se od njega. Rastava je previše dobra za njega.«
»Sama si na sebe bijesna, dušo.« Soba već postaje zagušljiva od mirisa »Rosa mladosti«.
»Daaa. Valjda. Muči me zapravo zašto mi je trebao taj mit o nekakvom dobrom tatici i zaštitniku? To je ono što me toliko ljuti. Ionako smo same - zašto to onda ne prihvatimo odmah na početku? Bennettova je uloga u mom životu ionako bila većinom samo moja utvara, zar nije tako? Zadnjih nekoliko godina ja zarađujem pola love. Nemam nikakvih radosti uz njega. Većina mojih prijatelja njemu se ne sviđa. A praktički se gotovo nikada i ne vidimo. Nemamo djece - pa što ja onda radim tamo s njim, zapravo?«
»Ja sam mislila da je on dobar jebač - makar to isto nije nikakav razlog da ostaneš s njim.«
»Pa, Bennett je stvarno dobar. Ali, Jeffrey Rudner me daleko bolje zna uzbuditi i bolje izvodi leđnu masažu, i ljubi me dolje sa mnogo više užitka. Osim toga, sigurna sam da jebača Bennettovog kalibra ima koliko hoćeš. Zaboga, znaš ti da se on ševi u čarapama i u gornjem dijelu pidžame.« »To mi nikada nisi rekla.« »Da sam ti to rekla, samo bi mi se još više rugala.« »To sigurno.« »Znaš što je učinio?«
»Zar postoje neke varijacije u varanju za koje ja još nisam čula?«
»Taj smrdljivi licemjer imao je ljubavnicu cijelo vrijeme dok je toliko propovijedao o svačijem tuđem seksualnom životu. Tamo u vojsci. Dok je držao predavanja o tome kako su svi infantilni. Kako se svi iživljavaju. A kako je samo superiorno kritizirao tebe i Alana. Rekao je da je to vaše međusobno toleriranje ljubavnika i to kako vi jedan za drugoga čuvate djecu kada jedan od vas ima slobodnu večer - kako je to zapravo podsvjesno edipovsko ovo ili ono. Isuse - kako bih ga sa užitkom ubila.« »Nemoj. Mislim da te iz toga ne bih uspjela izvući.«
»A kad samo pomislim da sam s tim kučkinim sinom bila spremna roditi dijete. Kad samo na to pomislim! Onda bih morala zauvijek ostati s tim licemjerom!« »Mogla bi ga ostaviti bez obzira na dijete, ali bilo bi ti teže. Svejedno, ja ne vjerujem da ćeš ga ostaviti - sve dok ne vidim da si otišla. Ja još uvijek mislim da nisi spremna. Sav taj bijes. Kad budeš spremna, otići ćeš mirno.« »Znaš što je najčudnije u svemu tome?«
Gretchen me prvo fiksira svojim velikim plavim očima, a onda se počne smijati. »Znam što ćeš reći.« Ja, prkosno: »Što?«
»Reći ćeš da se vas dvoje otkako je on pred tebe iskrcao svoju seksualnu povijest, ševite i češće i bolje nego ikad sve otkako ste se upoznali.« »Kako znaš?«
»Prvi zakon ljubomore od Gretchen Kendall: ljubomora čini kurac tvrđim. A pičku vlažnijom. Ne bi mi vjerovala koliko je to uobičajena pojava. Isto tako, baš kada se konačno odlučiš prekinuti, seks odjednom postane tako fantastično dobar da jednostavno ne možeš otići. Samo, znaš što? To ne traje dugo. Hvala bogu.«
Ja sad također podižem noge na njezin pisaći stol. »Znaš nešto čudno? Mislim da više nikada neću naći drugog muškarca.« »Kad bi barem imala toliko sreće«, smije se Gretchen.
Kad je Gretchen otišla na sastanak s nekim s kim se bila dogovorila za ručak, ja se polako uputih uz Madison aveniju. Bio je jedan od onih vrućih lipanjskih dana kad je zrak nekako vlažan i kad se osjećate kao da plivate, a ne da hodate. Hodam polako, zavirujem u izloge, ulazim u jedan otmjeni talijanski butik i tamo isprobavam skupe sandale koje znam da neću kupiti, zatim ulazim u drogeriju i kupujem kontracepcijski gel i bocu parfimiranog ulja za kožu (zakazala sam za kasnije sastanak sa Jeffreyjem Rudnerom), zastajem nakon toga kod cvjećarnice i kupujem za Hope, moju dobru vilu, jednu ružu na dugačkoj stapki.
Hope je točno dvadeset godina starija od mene, rođena je 26. ožujka 1922, a povezuje nas jedna od onih čudnih davnih obiteljskih veza. Njezina majka, sada izvanredno živahna stara dama po imenu Selma (koja je izgleda također držala monopol na kvetchingu10, bila je ljubavnica moga djeda negdje oko 1908. Oboje to poriču - ali Hope je pronašla nekakva pisma koja to nepobitno dokazuju. Kad ga se stjera u tjesnac, Papa samo kaže: »Pa, Selma je bila anarhistkinja, sljedbenica Emme Goldman«, a Selma kaže: »Ah - Stoloff - taj čovjek ništa drugo ne radi samo priča, priča, priča. Vjeruj mi, ako želiš nešto naučiti iz tuđih ljubavnih iskustava, mogla bih ti pričati o nekim mnogo boljim iskustvima od toga.« I mogla bi. Međutim, ostaje činjenica da smo Hope i ja uvjerene kako smo nas dvije - u kozmičkom smislu riječi - sestre. Postoji nekako isuviše koincidencija. Isti rođendan, majka i djed bivši ljubavnici, identični ukusi u odnosu na poeziju, viceve i jelo. Sve najvažnije stvari. I - naravno - seks. Za razliku od moje majke, koja je čini se seks uvijek smatrala nečim što služi kao sredstvo za razmjenu za neka druga dobra, Hope je oduvijek shvaćala kako nema baš ništa loše u tome što se voliš ševiti. Osim što je i ona također grozna romantičarka i kad se zaljubi - kao što joj se to dogodilo sada s njezinim drugim mužem, kojeg je upoznala u svojoj pedesetoj godini - ona postaje u potpunosti i s užitkom monogamna. I to nam je dakle, bilo zajedničko: to da smo obje romantične duše. Pa ipak, u svim onim šašavim, krivnjom opterećenim afericama koje sam imala u toku raspleta mog braka sa Bennettom, ona mi je uvijek nevjerojatno mnogo pomogla. Došla bih k njoj s mojim osjećajem krivnje, s mojim sumnjama, mojim vječitim pričama o odlasku od Bennetta, a ona bi rekla: »Pusti neka stvari idu svojim tokom. Prepusti se struji. Kad budeš spremna za odlazak, otići ćeš. Nemoj samu sebe kažnjavati.« Ona me pozna kao samu sebe. Taj židovski osjećaj krivnje. To neprekidno nastojanje da se nekako umilostive zle sile. Ako se dogodi nešto dobro, neko zlo sigurno čeka iza ugla. Ako doživiš neko zadovoljstvo, odmah se pripremi za bol. Ako je seks bio posebno dobar, sigurno si zaradila gonoreju ili ćeš ostati u drugom stanju ili će te otkriti.
Hope je bila ličnost u pozadini tijekom čitavog mog djetinjstva. Čula sam za nju od djeda i bake i od roditelja, ali je zapravo nikad nisam imala prilike upoznati. O njoj se govorilo kao o »onoj jadnoj Hope«, navodno zbog toga što se udala za nekog glazbenika koji »nikad ne znao zaraditi za šiivot« - kako je govorila moja baka. Međutim, umjesto da ga se riješi - kako bi to učinila svaka pametna židovska cura - Hope je ostala s njim i uzdržavala ga. To se u mojoj obitelji smatralo znakom velike lakomislenosti. Hope je bila izvanredno privlačna za muškarce, veoma cijenjena na svom poslu urednice i dobro je zarađivala. Moj djed i baka coktali bi jezikom negodujući zbog njezine prostodušnosti. Kako je mogla ostati u braku s tim bongo-bubnjarom iz četvrti Rego Park? Ljubav je ljubav, ali brak je investicija. I ako jedna privlačna žena uludo troši svoje »najbolje godine« na nekakvog bongo-bubnjara iz Rego Parka, onda je to siguran znak njezine slabosti. »Jadna Hope. Previše je dobra.«
Samo što je jadna Hope bila pametnija od svih njih. Ona je znala da se rog obilja okreće sam u sebe. Uvijek je bila izvanredno darežljiva, poklanjala je novac, ljubav, vrijeme. Rezultat su bili bezbrojni prijatelji, život pretrpan ljubavnicima, i na polovici stoljeća, idilična romanca s muškarcem koji se razotkrio kao njezin mentalni i emocionalni blizanac. Moja majka i baka koje su škrto čuvale i kalkulirale svoju ljubav, moje sestre koje su svoje supruge izabrale s osamnaest godina i više se od njih nisu micale - dobile su na koncu mnogo manje od Hope koja bi uvijek sve podijelila. Hope je bila pravi ljudski rog obilja. Darovi su padali s nje kao voće sa drveta. Nisi se usuđivao zadiviti bilo čemu u njezinu stanu ili uredu od straha da će ti ona to odmah pokloniti. Pri tom uopće nije bilo važno o čemu se radi: da li je to bila neka slika, neka bibliofilska rijetkost, neki skupi nakit. Davala je, davala i davala. Stvari su njoj naprosto ispadale iz džepova. A s vremenom sve joj se to vraćalo. Obično - udvostručeno. Ili utrostručeno.
Hope i ja postale smo doista bliske prijateljice u toku ljeta 1968, kad sam ja došla iz Heidelberga na tjedan dana kako bih vidjela moju baku kako umire od raka. Ušla sam u ured kod Hope i osjetila sam da sam došla kući. Bila je to velika, sunčana soba sa podom zastrtim debelom, zlatnožutom prostirkom i s velikim pisaćim stolom zatrpanim raznovrsnim sitnicama, fotografijama i cvijećem. Ljudi su njoj uvijek slali cvijeće.
Daj da te pogledam«, rekla je Hope. Ja sam gledala u nju dok je ona gledala u mene i bila je to ljubav na prvi pogled. Hope je bila punačka, sijede kose i iz nje je isijavala toplina kao iz otvorenog ognjišta. Njezino je prisustvo na neki način u meni izravnavalo sve moje kvrge i zgrčenosti i na neki me način činilo da se osjećam blaženo. Moja majka me je uvijek činila nervoznom; Hope je na mene djelovala umirujuće.
Sjedila je tamo i čitala moje neobjavljene pjesme dok sam se ja ogledavala po sobi, najviše zato što nisam znala što ću sa sobom. Uvijek sam bila u smrtnom strahu kad bi netko čitao moje pjesme, bila sam uvjerena da su grozne, da će me raskrinkati kao varalicu. U to sam vrijeme imala pripremljenu neobjavljenu knjigu pjesama o životu u Europi, o Njemačkoj, o nacistima, o šutnjama u mom braku. Hope je čitala. Ja sam se pretvarala da me nije strah. Nakon jedne ili dvije stranice, ona me pogleda i reče: »Uvijek me zapanji poezija u rukopisu. Tako jednostavne, bijele stranice - a nečija čitava duša je na njima.« Zatim je nastavila čitati.
No dobro, još uvijek se mogu vratiti na faks i nastaviti rad na magisteriju. Taj mi je put još uvijek otvoren. Ili mogu potražiti posao u nekoj izdavačkoj kući. Na koncu, nije to baš ni tako strašno što sam pokušala biti pjesnikinjom i nisam uspjela. Bilo bi mnogo gore da uopće nisam ni pokušala. Zar nije tako? Ali - onda sam se sjetila svih onih strašnih gnjavatora koji za sebe misle da su pjesnici, a nisu. Onih nadobudnih budala koje šalju u Writer’s Digest svoje sentimentalne izljeve, koje se prijavljuju za dopisne tečajeve na Školi za slavne pisce, koje pune nade odlaze u tiskare specijalizirane za vlastita izdanja, noseći pod miškom rukopise od osam stotina stranica poezije i čvrsto su uvjereni da će njihovo vlastito izdanje nekako »upaliti«, postati putem usmene predaje bestseler godine. A što ako sam i ja jedna od takvih? Drugo je biti prosječni prozni spisatelj. Prosječna se proza može čitati kao neka vrst bijega od svakodnevnih briga, može je interpretirati glumac na televiziji, ili je mogu izricati glumci u filmovima. Ali prosječna poezija uopće ne postoji. Ako poezija nije dobra, onda to nije poezija. Sasvim jednostavno.
Pomislila sam na baku od koje sam bila došla ovamo. Bila je sva požutjela, mršava poput kostura, izjedena od raka gušterače i izmučena popratnim efektima kemoterapije koju su joj davali. Od mojih najranijih uspomena na nju sjećam se da se uvijek bojala raka, ali sada, kad je uistinu bolovala od raka, nije ga spominjala ni jednom jedinom riječju. Sjedila je u stolici kraj prozora, šivala je, sužavala svoje haljine. »Sve su mi postale široke«, rekla je, »a moram imati nešto što mogu obući kad me puste odavde.« Naravno, nikada je nisu pustili odatle. Umrla je dva mjeseca kasnije. Ali prije nego je umrla poslala me je kod Hope. Ona je bila odgovorna za to što sam ja danas došla ovamo s pjesmama u ruci. Ja to sama nikad ne bih napravila da me ona nije natjerala i da nisam željela ispuniti želju umirućoj starici. U to vrijeme ja sam se plašila pokazati svoje pjesme bilo kome. A pogotovo jednom uredniku. Urednici su za mene bili božanstva. Oni su znali.
»Ti ćeš postati najslavnija spisateljica svoje generacije«, rekla mi je Hope podižući pogled.
Ova je ženska luda, pomislila sam: pretjerana, sklona da se ushiti bilo čime, potpuno nesposobna dati kritičku ocjenu. Ona to samo nastoji biti ljubazna prema starom obiteljskom prijatelju. »To ti samo tako kažeš«, rekla sam.
»Ja nikada ne kažem ništa što doista i ne mislim«, rekla je Hope. Možda ti se činim pretjeranom... « Ja lažem: »Nikako«.
»Samo, meni je isuviše stalo do poezije da bih lagala. Meni ovdje stalno donose rukopise. I većina rukopisa naprosto zaudara. Ja im to i kažem, naravno, koliko mogu ljepše - ali ova knjiga je nešto posebno. Voljela bih je ponuditi nekim izdavačima. Mogu li zadržati ovu kopiju?«
»Ne, zaboga - ta kopija nije dobra. I sve to još nije dovršeno. Moram tek revidirati cijelu zbirku - i moram je poslije dati pretipkati. Moja daktilografkinja je u Heidelbergu - ali čim se vratim u Njemačku, pripremit ću i poslat ću ti jednu dobru kopiju rukopisa. Sigurno ću poslati. Kunem ti se.«
Hope me je pogledala i pročitala me je. »Mislim da je najbolje da ovu kopiju odmah dam fotokopirati - onda neće biti problema. U ovoj situaciji kad Mama umire, a ti se vraćaš u Njemačku tek za četrnaest dana - ne bih htjela tako dugo biti bez ovih pjesama.« Ona se vragolasto nasmiješi.
Dok su fotokopirali moje pjesme, Hope me ispitivala o mome braku. Ona nikad nije upoznala Bennetta i zamolila me je da joj ga opišem. Razmišljala sam neko vrijeme. Nisam imala što reći. Njegovo kiselo lice, naše svađe, njegovo nagovaranje da svakako otputujem u New York i da ostanem s bakom dok ne umre, njegovo inzistiranje na tome da otputujem bez njega, »da se suočim s njezinom smrću« sama, njegovo inzistiranje da nastavim psihoanalitičku terapiju, njegova mrzovolja, nedostatak smisla za humor.
»Bennett me uvijek hrabri u mom spisateljskom radu«, rekla sam. »Ali, da li ga voliš?« pitala je ona. »A što je to ljubav?« »Ako to moraš pitati«, rekla je, »znači da ga ne voliš.«
Sada, šest godina kasnije, evo me ponovo u njezinu uredu, spremajući se da joj ispričam nešto što je ona cijelo vrijeme znala.
»Sjećaš li se onog ljeta kad smo se upoznale? Sjećaš se kako sam ti donijela moje pjesme?« Sjedim u stolici nasuprot njezinu pisaćem stolu, baš kao i onog ljeta. »Sjećaš li se kako je Bennett inzistirao da otputujem u New York i da se ,suočim s umiranjem Mame’? A znaš zašto je toliko inzistirao na tome? Hope je vidovita, kao i obično. »Neka druga žena?« »Kako znaš?«
Hope napravi jedan od njezinih karakterističnih pokreta rukom, pokret koji je naznaka parabola, vječnosti, krugova unutar krugova. »Jednostavno, znam.«
Rasplakala sam se. »Oh, Hope, toliko sam bijesna na njega da bih ga najradije zadavila. Više ne mogu na ulici susresti nekog Istočnjaka a da ga odmah ne poželim ubiti. Ponekad tako ležim u krevetu pokraj Bennetta i mislim kako bih trebala otići u kuhinju po nož i sasjeći ga na komade. Osjećam se kao totalni idiot. Tolike godine ja se kao opsjednuta mučim sanjarijama o seksu, seksu, seksu - a cijelo to vrijeme, on je to činio. A mene je tjerao da se osjećam krivom. Više mu nikada ništa neću moći vjerovati. Sigurna sam. A znaš što je najgore? On čak i ne shvaća zbog čega se ja ljutim. On uopće ne shvaća da je to njegovo licemjerje ono što mene zapravo tjera u ludilo. Njemu to uopće ne dopire do mozga.«
»Slušaj, draga, ti znaš što ja tebi uvijek govorim. Ako možeš izdržati, izdrži, a ako ne možeš - prekini.« »Ne mogu to izdržati.«
»Onda prekini. Samo - prestani tako sjediti na oštrici brijača i sjeckati svoju krasnu malu pičkicu.«
I tako, dalje uz Madison aveniju do ordinacije psihoanalitičara. Oh, bože. Eto, to je tvoj život, Isadora. Još uvijek živiš u West Side četvrti, tamo gdje si odrasla. Još uvijek dijeliš svoj život između pisaćeg stola, stolića sa telefonom i analitičarevog kauča. Zar je to žena kojoj svi zavide? Zar je to žena za koju svi misle da je otkrila onaj pravi odgovor? Pitaj Kathryn Kuhlman. Ili Clare Booth Luce. Ili Helen Gurley Brown. Osnuj svoju vlastitu religiju. Postani prorok iscjelitelj. Udaj se za nekog bogataša. Počni izdavati svoj časopis. To su žene koje posjeduju odgovore. A ne mi spisateljice. Nama plaćaju za naše jade. I naše more. Nama plaćaju za to da mamurno teturamo od pisaćeg stroja do kuhinjskog štednjaka (gdje kuhamo još jedan lonac kave i same sebi neodlučno napominjemo kako jednog dana uskoro, neizostavno moramo oprati pod u kuhinji). I zatim teturamo nazad do pisaćeg stola. Postajemo paranoidne zbog toga što previše vremena provodimo same i počinjemo vjerovati kako nas izdavači kljaštre ili kako nas čitatelji napastuju. Primimo tucet pisama punih oduševljenih pohvala i jedno, nepotpisano, nepismeno napisano pismo puno mržnje - zapamtit ćemo samo to jedna pismo. Toliko smo vremena same sa svojim mislima da postajemo opsjednute seksom, slavom i himeričkim poslovnim uspjesima. Gladne smo ljubavi, bolno čeznemo za seksom - a opet, kad to dobijemo, svega se toga opet na brzinu rješavamo samo da nas slučajno ne bi ometalo u pisanju. Kad smo nesretne, onda smo u svom pravom elementu. Čak smo počele vjerovati kako uopće ne možemo funkcionirati ako nismo nesretne.
Ured psihoanalitičara. Neprekidno zujanje aparata za automatsko zapisivanje telefonskih poziva, debeli tapisoni, preko njih buhara-ćilimi, kristalni svijećnjaci, stolice presvučene baršunom, po zidovima reprodukcije koje nisu ni opscesno banalne, ni bestidno avantgarde. Sve pristojni Piranesi i Picassi: dva P. Pošla sam iz doma mog muža i došla u ured mog psihoanalitičara, a zvukovi su ostali isti. Čitav mi je život utopljen u »bijeli zvuk« aparata za snimanje poruka.
Kad sam prvi put ušla u ordinaciju Abigail Schwartz, dr med., pomislila sam: kako mi ona može pomoći? Ta vitka brineta u svojim pletenim kostimima od Kimberleyja, svojim Evins cipelama, sa svojim orijentalnim ćilimima i neupadljivim reprodukcijama, sa svojim kristalnim svijećnjacima i sluškinjom Irkinjom, koja nabavke obavlja kod Grinstedea, sa njezinom djecom u skupim internatima. Ona vjerojatno nikada i ne izlazi iz East Side četvrti -- osim kad ode na krstarenje na Karibe. Odlazila sam kod mnogih psihoanalitičara i uz iznimku mog njemačkog mentora, dra Happe, svi su bili paralizirani vlastitom banalnošću. Ne mogu reći da mi uopće nisu pomogli. Svaki je od njih ponešto pridonio, pomogao mi da se malo manje bojim (ili je za to možda zaslužan život; to nikad neću moći posve točno ustanoviti). Međutim, u izvjesnom trenutku, svaki bi se od njih ulovio u stupicu metode kao takve. Sve bi se pretvorilo u solipsizam: Ja te analiziram, prema tome ti si vječiti pacijent. Ponekad sam upravo mogla čuti kako tehnika doktorice Schwartz doslovce škripi.
Rekla bih na primjer nešto o Bennettu - to bi obično bila neka kritička primjedba. A ona bi na to - neminovno - odvratila: »Da li je možda vaša majka učinila nešto slično?« ili »Da li je vaš otac učinio?« ili »Da li je možda vaša sestra učinila učinila učinila učinila?« Rekla sam joj da bih isto tako mogla snimiti te njezine upite na vrpcu i puštati to sama sebi na magnetofonu - s isto toliko efekta. Rekla sam joj da mi je dosadna. Pa ipak, sviđala mi se ona, njezina blagost, njezin obziran smisao za humor. Uvijek sam joj se ponovo vraćala. Uza svu dosadu, ipak se na ovim našim sastancima događalo nešto dobro. Razgovarale smo i razgovarale o mome braku sa Bennettom. Zašto sam tako ambivalentna? Zbog čega sam tako nemirna? Zašto neprestano želim otići? Dugo sam vremena mislila da je sve to moja greška. Dugo sam vjerovala da ja i ne mogu voljeti drugačije osim ambivalentno. Ponovo sam počela s terapijom kako bih prevladala psihički blok u odnosu na pisanje koji mi se bio iznenada javio. Kad sam to postigla, ostala sam - zato što sam željela ostaviti Bennetta, a nisam znala kako da to izvedem.
Međutim, tog ponedjeljka u mojoj se psihoanalitičkoj terapiji dogodilo nešto čudno. Nakon godina i godina ležanja po raznovrsnim kaučima, ja sam danas odbila leći. Sjela sam u stolicu, sučelice doktorici Schwartz, čvrsto odlučivši da nikada više ne budem horizontalna. Naravno, ona je to interpretirala - ali obazrivo, na njoj svojstven način.
»Mislite li da bi razlog mogao biti u tome što se vi podsvjesno bojite da vam se nešto događa iza leđa?« »Prokleto ste u pravu da se toga i te kako bojim!«
Psihoanaliza: apoteoza očiglednog! Kad bi neke od banalnosti koje izgovaraju svi psihoanalitičari na svijetu bile izrečene u društvu na nekoj večeri, recimo, svi bi pomislili: kakva imbecilnost. A mi plaćamo za te imbecilnosti. Često čak i po dolar na minutu. Upravo sam nakanila reći doktorici Schwartz, koliko je i ovaj put banalna, kad sam odjednom ponovo kliznula u prošlost...
Vidim samu sebe kako spavam na rezervnom madracu na podu moje radne sobe u Heidelbergu. Negdje je oko 8.30 ujutro i Bennett je već otišao u bolnicu. Njegov krevet - njemu sam prepustila naš jedini rezervni ležaj, a ja sam spavala na podu - ispremetan je i u neredu. Spavamo u mojoj radnoj sobi zbog toga što su nam našu spavaću sobu zauzeli prijatelji iz Sjedinjenih Država, jedan bračni par i njihovo dvoje djece. Dok se još borim sa snom, čujem ih kako razgovaraju u kuhinji.
Rekao sam Bennettu: ukoliko želiš dobar brak, morat ćeš se odlučiti i odreći se one druge... I što ti je on rekao? Kaže da ne zna da li...
Slijede šumovi doručka. Sirena prolazi niz Panoramastrasse dirdi dirdi dirdi dirdi, a sva američka armijska klinčadija u Holbeinringu urla oponašajući: dirdi dirdi dirdiii. Takve su sirene koristili nacisti. Svi oni stari filmovi. Ljudi se bude usred noći... Da li on shvaća što...
Ne znam. Ja sam mu samo rekao da će prije ili kasnije morati izabrati ...
Srce mi bijesno lupa, uši mi gore. Mučno mi je. Pokušavam čuti i ne čuti - u isti mah. Mogla bih skočiti iz kreveta i pojaviti se pred njima, ali zar to ne bi bilo njima neugodno? I meni? To nikako ne bih željela - da njima bude neugodno. Rhoda i Lionel. Stari Bennettovi prijatelji iz New Yorka. Oboje u svom drugom braku. Oboje su prošli svaki kroz svoj pakao i uspjeli su se izvući. Oni su sigurni u to da žele ostati u braku jedno s drugim. Bennett i ja samo se još noktima držimo za naš brak.
Okrenem se i zagnjurim glavu u jastuk, pokrivam se preko ušiju kao nekada dok sam bila dijete. Pokušavam zamisliti da ovo što sam upravo čula nije doprlo iz moje kuhinje, nego iz neke daleke komore moga sna. I tako ponovo padam u san.
Sanjam o Bennettu, o Penny, o mom prijatelju Michaelu Cosmanu. Svi smo na skijama, spuštamo se niz beskonačnu strminu prema nekom lijepom austrijskom gradiću, manjem od Kitzbühela, a većem od Lecha. Ja skijam kao nikada do sada: bez napora prenosim težište, širim noge i lijepo, paralelno zaobilazim rupe i uzvisine, vozim na način koji Austrijanci zovu wedeln, čak zaobilazim borove. Penny i Bennett skijaju držeći se za ruke, smješkaju se jedno drugome i nekako, začudo, oboje koriste samo jedan par štapova. Njih dvoje će se vjenčati, ali mene to ne uzbuđuje, jer odmah iza mene skija Michael Cosman, nasmijan ispod čupavog plavog brka, a Michael će oženiti mene. Okrećem se i smiješim mu se i tako propustim zamijetiti jedan bor ravno preda mnom. Odjednom sam toliko blizu da ga očito više nikako neću moći izbjeći. Jurim ravno glavom u drvo. Sigurno ću se ubiti. Pokušavam kriknuti, probuditi se, baciti se unazad ili promijeniti san, ali ne mogu iz toga sna kao što ne mogu iz svoga braka sa Bennettom. A kad se čovjek nađe u takvoj situaciji, onda ili će se saviti, ili će se slomiti. I odjednom - kao nekom čarolijom - stablo postaje nematerijalno i ja prolazim ravno kroza nj. A Michael iza mene. A Bennetta i Penny nigdje ne vidim. »Gdje su Benny i Pennett?« pitam Michaela. »Divno«, kaže on. »Što je divno?« »Pennett i Benny«, smije se Michael. I san izblijedi.
Kad sam se sat ili tako nekako kasnije probudila, Lionel i Rhoda još uvijek su se muvali po kuhinji. Svjesno sam zaboravila sve što sam ranije načula, ali je u meni ostao okus toga - kao okus luka ili okus nekog ružnog sna. Čitav dan sam bila mamurna, neraspoložena, nisam se mogla koncentrirati čak ni na posve beznačajne zadatke. Kad je došlo vrijeme za redovitu posjetu mojem psihoanalitičaru u Frankfurtu, odvezla sam se na kolodvor i nekako sam uspjela propustiti vlak, iako je kompozicjia stajala na peronu ispred mene. Gledala sam taj vlak - isti vlak kojim sam uvijek putovala do Frankfurta - i bila sam duboko uvjerena kako je to neki drugi, pogrešni vlak. Zatim je u stanicu došao drugi vlak i ja sam ponovo bila uvjerena da ni ovo nije pravi vlak. Propustila sam jedan za drugim dva vlaka za Frankfurt i vratila se kući plačući jer sam tada po prvi i posljednji put u toku čitave moje terapije sa doktorom Happeom, propustila dogovoreni posjet.
»Da li sada shvaćate zašto ste tog dana propustili oba vlaka?« pita me doktorica Schwartz.
»Naravno - sve je tako izluđujuće očigledno - da sam otišla doktoru Happeu, morala bih razgovarati s njime o onome što sam saznala o Bennettu i Penny.«
Dr Schwartz kima glavom. »A što mislite, zašto niste htjeli sve saznati?«
Ja gledam dolje u moje zelene sandale, pa zatim gore u njezino milo, prijazno lice oslonjeno na njezine mile prijazne dlanove iznad njena milog, prijaznog rustikalnog francuskog pisaćeg stola o koji je ona oslonila svoje mile, prijazne laktove.
»Oh, pretpostavljam da se radi o nekim odvratno edipovskim fiksacijama. Mamica, Tatica, zaključana vrata - te stvari.« »A na što vas to podsjeća?«
Razmišljam iz petnih žila, tako da mi se čini da će mi se mozak rasprsnuti od napora, a iz čela će mi šiknuti purpurni mlaz krvi. To je to, središnja točka analize, točka na kojoj bi se, poslije dugih godina redovitog uplaćivanja novaca, trebala pred pacijentom konačno ukazati zasljepljujuća vizija Mamice i Tatice kako se jebu u oblacima - vizija koja će zauvijek izliječiti sve neuroze. Taj golemi roditeljski krevet gore na nebu. To kozmičko škripanje krevetskih opruga. Moj je mozak, međutim, totalno prazan.
Oh, da, kad mi je bilo petnaest godina ja sam doista sasvim slučajno otvorila vrata i ugledala majku i oca na krevetu u bedrenom klinču - ali to se ne računa. Petnaest godina - to je već prekasno. To više nisu godine u kojima nam se formira naša psiha. I onda, vidjela sam još i moju stariju sestru Randy kako se ljubaka u atelijeru našeg šašavog i sumornog stana na tri kata u Central Park West aveniji, stana u koji smo se bili preselili - naša »stepenica naviše« - iz Zapadne Sedamdesetsedme ulice. Da li je Randy »išla do kraja«? Po mom mišljenju - da. Samo, da li se i starije sestre računaju kao materijal za primarne dojmove? »O čemu mislite?« »Oh, sve one stare gluposti o kojima sam vam već govorila... «
O tome kako sam zatekla moje roditelje u krevetu kad mi je bilo petnaest godina, i o Randy kako se ljubakala u atelijeru dok sam ja još bila klinka.« »Što je to bilo sa Randy?«
»Što je bilo sa Randy? Što je bilo sa Randy! Uvijek se zavlačila tamo gore u atelijer, slušala bi ploče i ljubakala se sa svojim raznim dečkima dok sam ja kao kakav mali kreten bubala kako bih u školi prošla s ,A’. Ona je bila buntovnica, dobivala bi histerične napade, nikada nije učila, imala je milijun udvarača. A ja - pljosnatih grudi, tankih nogu, ispupčenog trbuščića, dugačke masne plave kose, u haljinicama sa volanima, u dokoljenkama, u visokim cipelama - ne, to je ipak moralo biti ranije - ...Svejedno sad, bitno je to da sam ja kako se činilo čitavu vječnost bila dijete, a ona se rodila kao žena. Bila je visoka, imala je grudi, dlake, menstruaciju... Osim toga, znala je što je to dijafragma i prezervativi i salitra i španjolska muha... Ja sam bila mali kreten koji se trudio svakom ugoditi, ugoditi, ugoditi i to tako da uvijek u svemu budem najbolja, a ipak je ona zadobivala daleko više pozornosti onim svojim ljubakanjem u atelijeru. Izluđivala me je. Htjela sam biti ona. Međutim, bila sam dvanaest centimetara niža od nje i izgledala sam kao klinac. Jedina stvar koju sam ja mogla učiniti, to je bilo dobiti u školi ocjenu ,A’. Za ime božje! I to je još uvijek jedino što ja mogu učiniti! Dok se čitav svijet jebe kao lud iza zaključanih vrata, ja samo pišem, pišem, pišem!« »Zar niste isto to radili i u Heidelbergu?«
»Baš tako. Dok su se Penny i ostale vojničke supruge zabavljale igrajući se Peyton Placea, ja sam pisala pjesme. Baš mi je to puno pomoglo!« »A stvarno vam je puno pomoglo.«
»O, jasno. Slava. Knjige po policama. Luđaci mi šalju ljubavna pisma. Međutim, ja sam željela muškarca koji će me voljeti. A to nisam dobila.«
»Dobro, a zašto ste zbog toga toliko ogorčeni? Dobili ste sve ostalo što ste željeli.« »Bez ovoga, sve ostalo nije ništa. Prazno. Besmisleno.« »Ne slažem se. Vaš rad, ono što vi radite, veoma je važno... «
Iznenada sam prasnula u smijeh. »Hej, doktorice Schwartz - znate što? Izmijenile smo uloge. Vi biste trebali biti frojdovac koji će meni govoriti: ,Za ženu je najvažnija ljubav muškarca’, a ja bih trebala biti feministkinja koja govori: ,Najvažniji je rad.’ Arbeit macht frei. Kako je to pisalo na ulazu u Auschwitz. Jeste li to znali?« Ona zatrese glavom.
»Tako je pisalo iznad ulaza. Smiješno, zar ne. Kako su se samo nacisti dosjetili tome. Što mislite, da li je to smišljeno kao ironija? Kao okrutna šala na račun logoraša?« »Vratimo se Penny. Kad je ona rođena?« »Zašto?« »Jednostavno me zanima koliko ima godina. Ona je starija od vas, zar ne?«
»Da, mislim da jest... Čekajte, da vidimo, ja sam se udala za Bennetta 1966. Imala sam dvadeset četiri godine - Isuse, što sam bila glupa! - a slijedeće sam godine proslavila dvadeset peti rođendan. Penny je te iste godine navršila trideset. Pet godina razlike... Zaboga - to znači da se rodila iste godine kao moja sestra Randy - 1937. Isuse!« »Vidite li sada zašto vas to toliko ljuti?«
»Znači, to je opet moja starija sestra koja se fuka gore u atelijeru. Dok ja izigravam dobru malu curicu i pišem o mojim snovima umjesto da ih iživljavam. Sublimacija i sva nezadovoljstva sublimacije. Kriste Isuse, doktorice Schwartz, nije mi to drago priznati, ali vi ponekad uistinu znate što činite.«
Ona se nasmije. »Kako vidite, vaš bijes i nije toliko misteriozan, zar ne?«
»Nije. Samo, zar stvarno time mislite implicirati da zato što je ovo zapravo repriza mene i Randy - da to razjašnjava moju srdžbu na onu nakazu za koju sam se udala - kako mu je ono ime? Bennetta?«
»Ne razjašnjava, ali sada barem razumijete neke elemente te vaše srdžbe.«
»A zar to uvijek mora biti nešto iz prošlosti? Zar ne bi moglo biti da sam bijesna na njega jednostavno zbog toga što je iz mene napravio budalu?«
»I jedno i drugo. Ali kad ne bi bilo komponenata iz vaše prošlosti, onda vi ne biste zaboravljali izvjesne stvari, ne biste ih brisali iz sjećanja kao što ste učinili s onim što ste prečuli iz razgovora vaših prijatelja u kuhinji. U tom slučaju, vi biste to prihvatili i učinili biste nešto u vezi s time, umjesto da se sada ljutite - uviđate li da je to tako?« »Hoćete reći da bih već tada napustila Bennetta?«
»To ne mogu reći. Svjesna sam da to ne mogu točno znati. Ali da ste o tome razgovarali sa doktorom Happeom, ako ništa drugo imali biste izbor, mogli biste birati kako ćete postupiti - umjesto što ste se osjećali bespomoćnom i uhvaćenom u stupicu.«
Prežvakavam ovo što mi je rekla. Stvarno, to je istina. Namjerno sam sebe bila lišila izbora da li da napustim Bennetta ili ne. Svakom je tamničaru potreban zatvorenik, ukoliko želi ostati tamničarom. Ja sam bila svoj vlastiti tamničar, svoj vlastiti zarobljenik.
»Vidite, mene zanima to vaše iskopčavanje, brisanje. Kad bismo uspjeli doprijeti do dna tih vaših reakcija, bili biste mnogo slobodniji. Više ne biste trebali biti kao ona figurica majmuna s rukama na ušima: Ne-Slušaj-Nikakvo-Zlo.« »Imate pravo.«
I onda je moje vrijeme isteklo. Izlazim polako na Park aveniju i mislim: psihoanaliza i nije tako loše. Točno je označila ono bitno: ako bih uspjela razmrsiti trikove kojima mi podvaljuje moja podsvijest - to brisanje, iskopčavanje, oglušivanje - mogla bih biti mnogo slobodnija. U životu. U pisanju. Nije loše, ha? Samo, psihoanalitička pronicavost nalik je na kineska jela. Dva sata kasnije, ja sam opet gladna.
Jeffrey Rudner, dr med., korača prema meni uz Park aveniju dugačkim koracima. Kad ga tako gledam kako grabi ulicom nakon što je upravo bio kod svog analitičara (njegove su se seanse završavale točno u isto vrijeme kad i moje kod doktorice Schwartz) uvijek bih se sjetila kako mi je izgledao onog ljeta kad sam ga prvi put upoznala u Cape Codu: pomalo luckast, pomalo prestarjeli hipik, manijakalnog hihota. Jeffrey ima bradu i nosi uske meksikanske kravate i hoda kao da ima opruge u tabanima - njegov je hod neka vrst poskakivanja kao da se pločnicima New Yorka kreće na onom dječjem »pogo« štapu s oprugom. On neprekidno razmišlja o psihoanalitičkim studijama o Euripidu ili Sofoklu - ali ih naravno, nikada nije uspio napisati.
»Zdravo tikvice«, kaže i isceri se na mene. Kad bi sline mogle procurjeti na oči, kod njega bi to bio slučaj.
»Zdravo«, uzvraćam vedro. Kad sam sa Jeffreyem, uvijek se pomalo osjećam kao lažljivica, i to zato što potajno mislim da on nije baš jako bistar. Simpatičan, to da, ali pomalo infantilan. Pitam se da li bi se uopće ikada s njim pofukala da mi mije ispričao kako ima lupus?
Sjedimo mi tako na nudističkoj plaži gradića Truro, pijemo bijelo vino, sunčamo se i pušimo »travu« i pretvaramo se kao da uopće ne razgledavamo ispitljivo jedno drugoga, kao da se ne ispitujemo pripremajući se na to da kasnije vodimo ljubav - kad on u taj i takav razvoj situacije odjednom unese izvjesnu notu ozbiljnosti pričom o njegovoj rijetkoj i neizlječivoj bolesti. Naši supružnici nisu bili tamo sa nama (oboje su bili protiv golotinje). Ali, mi smo odlučili ne dopustiti da nam to pokvari raspoloženje. Na koncu konca, mi smo oboje slobodni duhovi, tra la. Neće valjda nama upravljati naši uštirkani supružnici. Ja sam polako stjecala svoje u životu prve opekline na dojkama. On je čini se također primao prilične količine infracrvenih zraka na svoj obrezani, ali inače prilično neuzbudljiv shlong. Šalili smo se i zadirkivali i općenito smo se pretvarali da nismo goli - kad najednom Jeffrey izjavi kako on može umrijeti svakog mjeseca, godine ili desetljeća. »To mogu i ja«, našalila sam sa, pogledavši niza se i diveći se mojoj »šumici« (koja će, nadala sam se, izblijedjeti na suncu). Ali kakvi, on je to ozbiljno mislio: već se privikao živjeti s tom svojom neizlječivom bolešću i to ga je na neki način čak oslobađalo. Ranije uštogljeni psihijatar, sada je postao zakleti hedonist. Zapravo, jednom, upravo na ovoj istoj plaži, došao se bio kupati oko 6 po podne (kad više nema djece i kad su gole matrone i mladi ljepotani već otišli kući) i kad je izašao iz vode, ugledao je »morsku sirenu«, curetak od nekih petnaestak ili tako nešto ljeta, koja je očito bila voljna - prvo ju je mazio s leđa, što se ubrzo pretvorilo u maženje sprijeda, što se zatim pretvorilo u fuk, a nakon toga su se razišli, a da čak nisu jedno drugom rekli ni kako se zovu. »Pravi Posljednji tango.« »Otvorenog šlica, kako to ti kažeš.« Namrštila sam se. Užasno me smeta kad me pogrešno citiraju. »Bez šlica, hoćeš reći.« »Otvorenog šlica«, ponovi on tvrdoglavo.
»No dobro, svejedno, priznajem, priča je lijepa. A je li i ševa bila dobra - osim što te je oduševila ta ideja?« »Zapravo, ne sjećam se.«
A zatim je nastavio potankim opisivanjem ostalih elemenata njegovog oslobađanja: ljubavne veze s jednim mladim slikarom (nije htio umrijeti, a da nikada njie okusio homoseksualnost), ljubavne veze s jednom radikalnom feministkinjom (nije htio umrijeti, a da prvo ne iskusi radikalni feminizam), ljubavne veze s njegovom au pair, jednom Šveđankom. »To da ne bi slučajno umro prije nego iskusiš Šveđanku?«
»Dakle, tebi to možda zvuči glupo, draga moja, ali ti nemaš neizlječivu bolest. To sve mijenja.«
I doista mijenja. Kad je Jeffrey konačno jasno pokazao svoje namjere prema meni, ja sam razmišljala o tome, razmišljala i konačno sam samoj sebi rekla, Pa, na koncu konca, on zaista ima neizlječivu... Vodila sam ljubav sa smrću, oživljavala sam smrt, negirala umiranje. Kakav fol! Uostalom kako sam mogla znati da li taj momak uopće ima lupus? I što je još važnije, hoću li se možda i ja zaraziti? Uvijek kada bih se ševila sa Jeffreyjem to mi se neprekidno motalo po glavi. I nikada se nisam u životu toliko prala nakon fukanja.
Naš je prvi sastanak, uostalom, bio prava farsa. Gretchen ima jedan tavanski stančić gdje se ona obično sastaje sa svojim raznim muškarcima (tek nakon što bismo nas dvije zajednički proučile njhove »F« upitnike i zaključile da nisu muški šovinisti, te su prema tome u redu) i od vremena do vremena ona bi taj stančić posudila meni. Jeffrey je tvrdio da je nabavio nešto kokaina i kako bi želio da ga zajedno isprobamo. To je ionako bilo samo izlika. Da sam ja tada išta znala o koki (sada znam nešto malo više) odmah bih shvatila da on ne zna baš ništa. Donio je sa sobom jedva toliko koke da bi se njome mogao omamiti neki žohar, (a njih je bilo koliko hoćeš na onom tavanu), a čak nije znao ni to kako treba šmrkati. Ali, što sam ja tada o tome znala? Tada još nisam bila u Big Suru i upoznala eksperte. Bila sam samo obična supruga jednog psihijatra iz Upper West Side četvrti kojoj se prohtjelo avanture. Znači koka. Jeffrey je otkazao sve pacijente dogovorene za jedan petak po podne u rujnu. Ja sam zaključala stan, rekla mužu da ću popodne provesti u Bloomingdaleu, u kupovini - i oboje smo krenuli na tavan.
Ponašali smo se kao tajni agenti na zadatku. I Jeffrey i ja osjećali smo se strašno ilegalno tako da smo do ureda Gretchen stigli razdvojeno, svaki u svom taksiju, susreli smo se u predvorju i razmijenili urotničke poglede, zatim sam ja otišla gore po ključeve od stana, a Jeffrey je izašao do dućana po pivo i sendviče. Zatim smo opet svaki u svom taksiju krenuli do Zapadne Devetnaeste ulice.
Sastali smo se na rasklimanom drvenom stubištu, oboje smo se nervozno osvrtali (jer oboje smo dobro odgojena židovska djeca) ne bismo li negdje ugledali izlaze za slučaj požara. Međutim, tavan je bio prava stupica. GLAVODER I SPISATELJICA BESPOMOĆNO IZGORJELI U TAVANSKOM POŽARU. Ali, nismo odustali od naše potrage za avanturom. Znate već kakav je to bio tavan. Škripavi podovi, otprilike tucet kržljavih avokado-biljaka u loncima. Madrac na podu zasutim čađom. Prljave plahte. Prljavi, otrcani kauč prekriven jeftinim indijskim pokrivačem. Na prozorskim staklima nataložio se sav smog New Yorka. A onda nekoliko specijalnih dodataka karakterističnih za Gretchen: pokraj kreveta zdjela za voće puna hranjivih slatkiša i srebrni pladanj s upravo nevjerojatnim izborom prezervativa, vaginalnih gelova, dijafragmi i bočicom parfema »Rosa mladosti«. Gretchen, bog te blagoslovio.
Prvo smo se nervozno muvali naokolo, stalno smo hihotali, a zatim smo se konačno smjestili na kauč i počeli razmotavati sendviče.
»Hoćeš probati koku sada ili kasnije?« pita moj uglađeni sukonspirator. »Zašto ne odmah?...«
On izvlači iz džepa dva tanka, pljosnata paketića - izgledaju kao paketići soli kakvi se nose na piknik - a iz džepa kaputa izvlači dvije zgnječene, nožem skraćene slamke. Oh, bože. Osjećam užasan strah. Hoće li me ova droga pretvoriti u seksualno mahnitu luđakinju? Hoću li potpuno izgubiti svaku kontrolu nad sobom?
»Šmrči«, kaže mi on stručno i pri tom nema blagog pojma kog vraga bi sad trebalo raditi; i ja naravno, puhnem i otpuhnem čitavu tu minimalnu količinu bijelog praha po prljavom kauču i prljavom indijskom pokrivaču.
»Evo«, kaže on strpljivo, »pokušaj ponovo«, i nudi mi sadržinu drugog paketića. »Ne, ja to ne znam. Samo ću upropastiti i ovo.« On inzistira. »Molim te.« »Ne, ne. Probaj ti.« »Ne, ne, stvarno, inzistiram da ti ovo uzmeš.« »Ne, ti probaj.« »Ne, molim te...« »Zbilja neću. Poslije tebe.« »Ne, ne, inzistiram...« »Ne. Ti probaj.«
Jeffrey proba. Duboko ušmrkne. A onda mu se lice razblaži - kao da je u paketiću doista bilo dovoljno praha da bilo što osjeti. »Osjećaš li nešto?« »Ne znam.« »Znači da ne osjećaš ništa, budalo.« Jeffrey se zavali u jastuke. »Mislim da nešto osjećam. Evo...Probaj i ti.« »Nema više ništa.« »Ima, ima. Evo.«
Gura mi papirić pod nos i ja udahnem. Škaklja me. Možda je to prašina, tavan je pun prašine. Zatim oboje sjedimo tako neko vrijeme i zurimo jedno u drugo, čekajući kad ćemo se pretvoriti u pomahnitalu nimfu i u satira, potpuno oslobođeni inhibicija. Ništa se ne događa. »Što osjećaš?« pitam ga. »Hmmm...zanimljivo«, kaže Jeffrey. »Zanimljivo što?« »Pitam se da li je ovo to.« »Da li je što to?« »Ovo.« »Što?« »Ovo...ovo...je ne sais quoi...«
I na taj se kretenizam ja počnem hihotati. Jeffrey brzo zaključi da je to kod mene efekt koke, pa se i on počne hihotati. A to kod mene izaziva još jači hihot. Što opet kod njega izaziva još jači hihot. Što zatim kod mene izaziva još jači hihot. Što onda njega izazove na još jači hihot. Što zatim njega navodi da me upita, pristojno: »Idemo u krevet?«
Aha. Pitanje je konačno izletjelo. Dugo vremena neizgovoreno, apsolutno neminovno pitanje, sazrelo na nudističkoj plaži, inspirirano susjedstvom naših psihoanalitičara - konačno je ispaljeno. Prasnulo. Počelo je. »Ja mislim da ne.« »Zašto?«
»Pa, kao prvo, tvoja je žena moja prijateljica, a zatim, ti igraš tenis sa mojim mužem, i još zatim, previše bih se osjećala krivom.« »A ako ti samo ,masiram leđa’?«
»To bi nas samo odvelo do masiranja sprijeda, što bi nas dovelo do fukanja... kao kod one tvoje morske sirene.«
»Ne mora biti. Da li bi se osjećala manje krivom da samo jedan drugoga ljubimo dolje?«
Iscerim se na njega. Taj sistem je moja stara frendica iz škole, Pia, prakticirala dok je putovala po Europi. Htjela je ostati čista. To se doista čini nekako neobaveznim činom, činom bez značenja u odnosu na fukanje.
»A mogli bismo isprobati i jedan primjerak iz ove bogate kolekcije prezervativa koju nam je ostavila Gretchen.« »Zašto prezervativ? Zar nemaš dijafragmu?«
»Imam - ali kako mogu koristiti istu dijafragmu s mužem i s ljubavnikom?« »Pa, koristiš istu pičku, zar ne?«
I opet nas spopadne hihotanje. Negdje usred jednog hihota, Jeffrey prstom pokaže na krevet i upita: »Hoćemo li?« i ja pomislim, Pa što, k vragu, čovjek ima lupus i već je otkazao pacijente i prošli smo kroz čitavu ovu gnjavažu nabavljanja ključeva za ovaj tavan. Kokain je čini se bio zaboravljen - ako je uopće ikad i postojao.
Na moje iznenađenje, Jeffrey se u krevetu prestao budalasto ponašati. Prestao se hihotati i potpuno se koncentrirao na masiranje mojih leđa, na to da me »jede« - sve dok nisam tri puta zaredom svršila, a onda me je konačno počeo fukati. On to čini polako i meditativno i fantastičan je ljubavnik. Jedino što u tome svemu nedostaje, to je da ja ništa ne osjećam prema njemu. Osim da je to sa mnom ipak jedan muškarac koji je osuđen na smrt. A opet, zar to nisu svi?
Jeffrey i ja se pozdravljamo nevinim poljupcima u obraze ispred ulaza u kuću broj 943 na Park aveniji. Na pola puta između ordinacija mog i njegova glavodera - diskretni kompromis.
»Hoćemo li svako u svoj taksi, pa u moju ordinaciju?« pita on, i pri tom koluta očima, očigledno uživajući u konspiraciji.
»Nije baš nužno«, kažem ja. »Zapravo, čak se nadam da bi nas Bennett mogao vidjeti.«
»Da, ali što ako nas vidi Roxanne?« pita on prestrašeno. Njegova žena. Kao i svi ostali muževi preljubnici on zamišlja da je ona kreposna. I da ništa ne sumnja. »Oh da, imaš pravo.«
»Uostalom, zašto takvim ledenim glasom govoriš o Bennettu?« pita Jeffrey. »Nisi mu valjda rekla, ili jesi?«
Srce mi se prevrne u grudima. Isuse - jesam. I to nakon što sam Jeffreyju čvrsto obećala da nikada neću reći.
»Naravno da mu nisam ništa rekla, budalo, ali nakon onoga što je on rekao meni, ne mislim da je baš jako važno hoće li ili neće saznati za nas.« »Što se dogodilo, tikvice?« pita Jeffrey suosjećajno. »Pričat ću ti kad dođemo u tvoju ordinaciju.«
Kad smo stigli tamo (uz rizik vožnje u istom taksiju) ja istresem pred Jeffreyja - koji je prepun beskrajnog razumijevanja - čitavu tužnu priču o vikendu u Woodstocku.
»Oduvijek sam smatrao da je Bennett pravi sadist u tenisu«, kaže mi on. »Što misliš učiniti?«
»Ostavit ću ga«, kažem ja, odlučno. »Ne mogu i dalje živjeti s takvim licemjerom. Hoću reći, drugo je fukati naokolo tu i tamo, ali on je uz to bio krajnje okrutan. Znaš onda kad sam bila sama u Woodstocku, znaš što mi je rekao kad sam se vratila?« »Što?«
»Ja sam ga stalno ispitivala da li je taj vikend proveo s nekom drugom ženom i znaš što mi je rekao?« Jeffrey zatrese glavom. »Ne znam. Što?«
»Rekao mi je: ,Tvoje vlastite utvare bolje su od bilo čega što bih ti ja mogao ispričati’. Možeš li ti to zamisliti? Mislim, da je rekao: ,Slušaj, pofukao sam se s jednom ženskom. Eto, nisam ni ja nepogrešiv.’ Ili da je barem lagao, to bi barem bilo ljudski. Ali, baciti sve na mene i na moje utvare... Za mene je to čisti sadizam. Imala sam sasvim dosta problema s mojim maštarijama i bez toga da me još i on zbog toga muči. Stvorio je u meni osjećaj da sam luda. Znaš, kao u onom filmu Plinsko svjetlo. Za mene je to najokrutnije što nekome možeš učiniti - natjerati nekoga da se počne osjećati ludim. Skoro da je manje okrutno kad te netko premlati.«
»Jadna moja tikvica«, kaže Jeffrey, digne se, dođe do moje stolice i zagrli me. »Taj je momak stvarno pravi gad, jel’ da?« I polako mi počne skidati cipele, dok to čini, on mi ljubi tabane, zatim mi počne otvarati zatvarač na mojoj zeleno-bijeloj haljini od voala (ispod koje nemam ništa osim bikini gaćica u boji mesa). A zatim mu ruke polete po mom tijelu, hladeći mi srdžbu, ublažavajući bolni osjećaj povrijeđenosti. Selimo se na pod (uvijek smo praznovjerno izbjegavali ševiti se na analitičarskom kauču) i on počne jednu od svojih stručnih masaža leđa, masirajući mi svaki kralježak posebno, koncentrirajući se dugo na trtičnu kost i zatim na lopatice. Kad me Jeffrey ljubi, ja se potpuno opuštam - možda baš zbog toga što prema njemu nisam nikada osjetila ni najslabije titraje romantičnih osjećaja, pa se zbog toga uopće ne osjećam ugroženom. Sve postaje čista osjetilna senzacija. Osjetilna senzacija i prijateljstvo. Tako mi on sada iz prijateljstva zagnjuri glavu među noge i počinje me »jesti« - nešto što on - za razliku od ostalih muškaraca - radi tako kao da doista uživa u tome. Možda je to kod njega samo izvjesni virtuozni specijalitet - neka vrst muške narcisoidnosti - ali baš me briga što je to dok ovako ležim, a on me draži, liže i bocka jezikom, pa opet liže, tjerajući me da svršim jednom, pa opet i opet sve dok nisam osjetila slabost u koljenima i čitavo mi je tijelo počelo drhtati. Pokušavam mu uzvratiti, uzimam njegov kurac u usta i počnem ga dražiti jezikom, ali on me zaustavlja. »Danas je tvoj dan«, kaže i opet mi počne masirati leđa.
Do trenutka kad je Jeffrey konačno pogledao na sat i izjavio da se sada mora pripremiti za pacijenta koji će doći u sedam sati - jedini kojega nije mogao otkazati - ja sam svršila ravno pet puta, a on mi još uvijek nije dopuštao da ja reciprociram.
»Utjecaj feminizma«, kaže, a oči mu se pri tom vragoljasto smiješe.

Napuštam Jeffreyjevu ordinaciju i izlazim na Central Park West aveniju. Vani je još uvijek dan i popuhuje topli povjetarac koji mi se uvlači pod haljinu od voala, gdje moja vlažna pička pulsira od toliko ukazanih joj ljubaznosti. I naravno, svaki muškarac koji prođe kraj mene odmjerava me od glave do pete, a jedan me je čak počeo slijediti. Uvijek je to tako. Mora biti da nakon tri sata ljubavi u mom hodu ima nekog posebnog poleta, ili možda izlučujem nekakav miris - kao mačka koja se tjera. Nekada sam se zapanjeno čudila zašto me poslije seksa uvijek na ulici slijede muškarci, zašto mi se cerekaju i namiguju mi kao da znaju. Vraćala bih se iz Jeffreyjeve ordinacije (ili iz tavanskog stana moje prijateljice Gretchen) i ubrzo bih za sobom imala pratnju, prateći muški zbor, prateću kolonu mačora.
Obično se uvijek divno osjećam nakon ovakvih sastanaka. Prije sastanka sam napeta, opsjednuta svakojakim mislima, ustrašena. Nazivam Bennetta u bolnicu i pretjerano sam slatka prema njemu, dok u isti mah pripremam alibi za to poslijepodne. Na neki način, to je uvijek kupovina. »Danas ću skoknuti malo u ’Bloomingdale’s’ dragi«, kažem i posve nesvjesno potvrđujem duboku povezanost između seksa i kupovanja, između bluda i robne kuće »Bloomingdale’s«.
»Ah, »Bloomingdale’s! Pitam se da li bi tamo bila isto tolika gužva kad bi svaka žena u New Yorku imala po dva ljubavnika, oba s imenom Jeffrey? Jedno popodne sinula mi je sjajna ideja da se malo prošetam kroz prizemlje robne kuće »Bloomingdale’s« nakon što sam propješačila čitav put od tavana u Devetnaestoj ulici do tamo. Gledala sam oko sebe zbunjeno kao da sanjam i odjednom sam shvatila. Sve te žene koje besmisleno troše novce pretrpavajući svoje torbe stvarima, i troše, troše, troše i terete račune svojih muževa - sve one umiru od gladi za seksom! Toliko rupa koje treba ispuniti! Toliko krivo usmjerene strasti!
Jedina razlika između ovih neurotičkih kupaca i mene bila je u tome što one nisu shvaćale koji je pravi uzrok te njihove gladi, dok sam ja - ako ništa drugo - to otvoreno priznavala. Ne vjerujem da su one znale zašto im je baš toliko stalo do novog sjajila za usnice, do besplatnog uzorka kreme za uklanjanje bora. Željele su popunjene, glatke obraze, sve udubine ispunjene, sve pore začepljene. I platile bi za to bilo koju cijenu. Uzbudile bi se kad bi neka bljutava manekenka počela u prizemlju dijeliti letke na kojima bi pisalo BESPLATNO - VAŠOJ LIČNOSTI INDIVIDUALNO PRILAGOĐENOM ŠMINKANJU NAUČIT CE VAS GOSPODIN X ili NAUČITE VOLJETI SVJEŽE LICE SEOSKE DJEVOJKE ili OTKRIJTE SVOJE NOVO LICE. Odjednom mi su ukazala vizija čitavog jednog svijeta žena gladnih seksa kako se zadovoljavaju svim mogućim vrstama nadomjestaka koje im nudi trgovina. Make up, uljepšavanje, šminka, nadopuna.
Žena koja svoja popodneva provodi s ljubavnikom nikada se više neće zateći kako lunja kroz »Bloomingdale’s« i pipka Mary Kurvant ili žudi za Lizikom Arden. Ona će hodati ulicama s licem čistim kao u djeteta i u prvi će kanal baciti svoje kreditne kartice. Pa zar nije u tome problem? U tome da su žene stoljećima licemjernim lažima navodili na to da ljubav nadomještaju ukrašavanjem, a da strast zadovoljavaju odijevanjem po modi (kakva je već u određenom trenutku aktualna)? Kako bi Hieronymus Bosch naslikao prizemlje robne kuće »Bloomingdale’s!«
Oduvijek su mi se svi kozmetički nazivi činili opsceno očiglednima u obećavanju seksualnog blaženstva. Sva ta sredstva koja učvršćuju, podižu ili jačaju. Od njih žarite. Ili blistate. Ili ćete se osjećati mladi. Pripremaju ih s hormonima ili sa placentama ili sa matičnom mliječi. Sve one sokove i radosti kojih nema u životima tih žena, trebale bi im priskrbiti sadržine ovih lončića i bočica. Nije, dakle, nikakvo čudo što će one potrošiti i dvadeset dolara za uncu tekućeg pudera ili čak trideset dolara za pola unce neke hormonske kreme. Koliko vrijedi blaženstvo? Koliko vrijedi seksualna ekstaza?
U normalnim okolnostima ja bih se nakon tih sati provedenih sa Jeffreyjem Rudnerom osjećala euforično, ali danas me vrlo brzo ponovo hvata očaj. Odjednom shvaćam da se ako hoću mogu svako popodne u tjednu poševiti s drugim muškarcem, a da opet ne budem zadovoljna. Preljub nije nikakvo rješenje - samo privremeno odvraćanje pozornosti.
U namjeri da malo razbistrim misli, uputila sam se pješice prema restoranu gdje sam se dogovorila za večeru sa Jeffreyjem Robertsom (što je skoro četrdeset blokova dalje u smjeru centra) a kad sam stigla tamo trebalo je opet preći čitav put natrag do Madison avenije. Jeffrey je zbog posla morao duže ostati u uredu i čekat će me tamo. On ništa ne zna o tome da postoji još jedan Jeffrey, nema pojma da je on u mom životu druga polovica nečega što je zapravo - dvostruki Jeffrey.
Međutim, njih dvojica nisu uopće nimalo slični. Jeffrey Rudner ima smeđu kosu, dugačak je i mršav. Židov, tamnoput i bradat. Jeffrey Roberts je debeljuškast, prasećeg izgleda, ružičast. Pomalo WASP-ovac, Južnjak, glatko izbrijan. Dok me Jeffrey Rudner fuka, ne bi li nekako odgodio smrt koja ga čeka, Jeffrey Roberts me praktički uopće ne fuka, ali me voli tako tvrdoglavo da bi se postidjeli čak i Piram i Tizba. Godinama sam slutila da ćemo nas dvoje na koncu završiti zajedno. Odmah nakon što smo se upoznali, on je zajedno sa svojom obitelji otišao živjeti u Južnu Ameriku, a mi smo jedno drugome pisali duga, vrlo naobražena pisma. Gotovo ljubavna. Ili bolje, pisma puna ljubavi za literaturu. Jeffrey je neostvareni pjesnik koji radi za jednu reklamnu agenciju i piše reklamne tekstove za kozmetičke proizvode. One divne kreme i druga maziva koja prodaju u »Bloomingdale’sovu« odjelu za kozmetiku - to su njegove pjesme. On ih naravno, ne stvara. To čine samo Bog ili Elizabeth Arden. Ali, on im daje ime. On je
Adam hormonalnih krema i ruževa za usne, glavni pjesnik tuševa za kapke i lažnih trepavica. Bosonogi dječak sa bisernim sjajilom na obrazima.
Ja sam se zaljubila u njegova pisma. Pisao je tako lijepa pisma da sam ga zamišljala kao izvanredno privlačnog muškarca (slično kao što neke spikere s radija zamišljam da moraju biti privlačni zato što imaju tako privlačne glasove). Naravno, ja sam ga bila upoznala i vidjela sam kako izgleda - ružičasta, nečista koža, kratke, bijele trepavice, sitne plave oči - prije nego je otputovao u Brazil. Ali, njegova su pisma bila toliko lijepa da sam zaboravila na njegov izgled. Nas dvoje smo čitave dvije godine vodili pravu pravcatu ljubav na papiru. Gotovo kao neki epistolarni roman. Ričardsonovska romanca iz osamnaestog stoljeća. A onda se Jeffrey vratio iz Brazila. Oči u oči s tim prasećim licem - jednostavno ga nisam mogla voljeti. Oh, bilo mi je žao zbog toga. Užasno mi je bilo žao. S moje strane to nije bilo nimalo demokratično - ali, da li je ljubav uopće ikada demokratična? U ovom nesavršenom svijetu izgled se naprosto ne može reducirati. Volimo zbog svakakvih smiješnih razloga: zbog malo nepravilnog osmijeha, zbog mrvicu predugačkih prednjih zubi, zbog dlaka na prsima i njihova dodira o lice koje na tim prsima leži. Oprostite. Nisam ja izmislila sistem. Slijedećeg ću puta to svakako pokušati popraviti.
Međutim, usprkos svemu ja sam ipak pokušavala. Stara I. W. W. nikada još nije odustala bez borbe od bilo kojeg muškarca. Zakvačim se i uporno se ne mičem, pokušavajući iz godine u godinu učiniti vrijednim ljubavi ono što nije moguće voljeti. I zamišljam da su sve nesavršenosti tog sistema moja vlastita greška. Ja bih htjela da svijet bude demokratičan, mada on to očigledno nije. Tako sam pokušavala i sa Jeffreyjem. Svakog jutra oko jedanaest sati javljali smo se jedno drugome telefonom. Vodili smo duge, vrlo učene konverzacije. Oboje smo bili beskrajno usamljeni i oboje smo bili u braku s ljudima sa kojima nismo mogli razgovarati. Mislim da smo možda tim razgovorima spasili jedno drugome život. Ti naši razgovori bili su za nas oboje pojasevi za spašavanje. Ja sam sjedila kod kuće i pisala pjesme i romane. On je sjedio u uredu i pisao svoju haiku-poeziju o kremama za ruke i sonete o losionu za sunčanje. Ručali smo zajedno barem jedanput tjedno, napili bismo se i razveselili, pretjerano bismo jeli, poklanjali smo jedno drugom knjige i rukopise, ili zgodne prigodne karte s duhovitim tekstovima, razne darove - skrivene ponude ljubavi. S vremenom je iz svega toga izronila - i počela se nametati - slika kreveta. Prošlo je još šest mjeseci. (Čini mi se da se je Jeffrey zapravo plašio mene.) Onda se krevet počeo opet propinjati pred nama. Sastali smo se kod mene pojeli smo prvo ručak, a zatim smo »jeli« jedno drugo na starom, baršunom presvučenom kauču u mojoj radnoj sobi, kauču koji je nekada pripadao mojem djedu i baki. Jeffrey se podrignuo nakon što me je završio »jesti« - kao da sam ja krigla piva. Nisam se mogla prisiliti čak ni da ga dotaknem punih šest mjeseci nakon toga.
Tako je nekako uglavnom stalno tekla naša »ljubavna veza«. Po šest mjeseci pisama, telefonskih razgovora i zajedničkih ručkova za svaki pojedini fuk - ili čak za samo golišavi ručak udvoje. Nakon svakog našeg fizičkog susreta ja sam se zaklinjala: Nikad više, Fizička privlačnost jednostavno nije postojala. Ali onda bi prošlo nekoliko mjeseci i ja bih opet zaboravila. Zaboravila bih kakav je Jeffrey užasan ljubavnik. I nakon šest mjeseci, opet bih pokušala. A onda bi mi se naglo vratilo sjećanje. »Zapravo, mi nikada nismo uložili dovoljno truda«, rekao bi Jeffrey. On je mislio na tehniku, na radosti seksa, na predigru, kožicu - sve te besmislice. A ja sam mislila: Nikada. Međutim, voljela sam ga. Bio mi je prijatelj. Smatrala sam da je strašno smiješan i pametan, uvjerila sam se da je osjećajan, duhovit, šarmantan, inteligentan i izvanredan kritičar mojih tekstova. I tako sam neprekidno iznova pokušavala, uvijek samo još jedanput - a svaki put je bilo baš isto onako strašno kao i prošli put. Zanimljiva stvar s ovim mojim dvostrukim Jeffreyjem: jednu polovicu sam voljela, ali se s tom polovicom nisam mogla ševiti. Drugu polovicu nisam mogla voljeti, ali sam se s njim voljela ševiti. Fragmentacija, mislila sam. Dihotomija između ljubavnika i prijatelja. Po običaju, optuživala sam sebe zbog svoje očite nesposobnosti da tu dihotomiju pretvorim u harmoniju.
Sada - već je osam sati navečer - ulazim u Jeffreyjev ured i nalazim ga kako sjedi i meditira nad knjigama snimanja za reklamu o losionu za sunčanje.
»Uz Ten-Ten osjećat ćete se kao shvartzeh«, kažem dok ulazim i smijem se. »Nemojte samo pocrnjeti - budite crni. Iskoristite prednosti »Zakona o zapošljavanju pod jednakim uvjetima« a uz to - budući da ste izvorno bijeli - bez trauma od kojih pate vaši izvorno crni sugrađani. Ili bez trauma iz vaših mladih dana.«
»Ti bi stvarno htjela da mene izbace s posla, je li?« kaže Jeffrey. A zatim: »Zdravo ljepotice. Izgledaš fantastično.«
Jeffrey je doduše ružan, ali doista zna kako će u ženama izazvati osjećaj da su lijepe. To, plus malo lažnog feminizma, može bilo kojem muškarcu osigurati družbenicu u krevetu u ciglih dvije minute. »Kako ide?« pitam ga.
»Što bih ti ja mogao reći o losionu za sunčanje što već nisi negdje čula?« »Da li je kokošja mast zaista efikasna?« »Samo ako si Židovka,« kože on.
Sjedam u jedan od naslonjača - osjećam olakšanje što sam kod njega, u njegovu uredu. Uredi mojih prijatelja - razbacani po otoku Manhattan - za mene predstavljaju luke mira, dom izvan vlastite kuće, utočišta kamo mogu pobjeći od Bennetta ili od pisanja ili od same sebe.
»Kako je Rebecca?« pitam. Rebecca je Jeffreyjeva žena, rođena kao pripadnica jedne južnjačke baptističke sekte, a sada vjerna sljedbenica sekte »Adventisti sedmog dana« i potvrđena šizofreničarka.
»Luđa nego ikada. Prisilila me je da skinem fotografiju Flanneryja O’Connora koju sam imao obješenu iznad pisaćeg stola i to zato što je - pazi ovo - Connor irsko ime, a Irci su neprijatelji Engleza, a njezina je obitelj došla iz Engleske. U našoj kući obilujemo takvom vrstom logike. Stvarno već počinjem razmišljati o tome da se pokupim i odem.« »Čudno. Sa mnom je isto.« Lice mu zablista. »Ako ti zatreba ,cimer’...«
Osjetila sam oštar ugriz savjesti zašto ga ne volim na takva način. »Oh Jeffrey, željela bih da je tako...«
»Glupost. Mi se jednostavno nismo nikada pošteno potrudili oko toga. Ja ozbiljno mislim da bi nas to oboje moglo spasiti. Ti stalno govoriš kako ćeš ostaviti Bennetta, ali zapravo, bojiš se živjeti sama. Mogli bismo pomagati jedno drugome, ne bismo se trebali oženiti niti bilo što slično, jednostavno, pokušali bismo i vidjeli kako tu funkcionira. Ja znam izvrsno kuhati, dušo.«
»Znam.« Na trenutak dopuštam da me ponese maštanje o životu s Jeffreyjem. Police ispunjene kritikama Flanneryja O’Connora, ugodni zvuk tipkanja dva pisaća stroja, a u pozadini Skrjabin dok buillabaisse tiho krčka u golemom emajliranom kotliću (Jeffrey fantastično priprema buillabaisse), naokolo mačke suludih literarnih imena kao Percy Busshe, Childe Harold, Frankenstein. Samo, u tom bi se slučaju trebalo i ševiti sa Jeffreyjem. Barem od vremena do vremena, iz pristojnosti. Kad bi mi barem bilo manje stalo do tog aspekta života, onda bih to još nekako i mogla izvesti. Stvarno bih. Zar postoji itko s kime bih radije čitala naglas zanimljive knjige, s kim bih radije kuhala, prevrtala po knjigama u antikvarijatu Gotham, putovala, promatrala krajolik koji promiče, itko s kime bih se radije smijala i opijala? Nitko, samo Jeffrey. Prokleti seks. Kad bi se barem moglo lobotomijom izbaciti iz sebe seks. Kad ne bi bilo seksa, kako bi lako bilo izabrati ljude s kojima bi se moglo živjeti. Seks je joker u inače posve racionalnom paketu karata. »Ti znaš da ja tebe volim, zar ne?« kaže Jeffrey. Kimam glavom. »I ja tebe volim.« »Ali me ne voliš onako kako ja tebe volim.« »Glupost.«
»Možda je to za tebe glupost. Znaš i te kako dobro što mislim. Isuviše smo dugo prijatelji. I ja te previše dobro poznajem. Gospođica Isadora Prozirna. Čitam ti misli. Da slučajno izgledam kao Robert Redford, mi bismo već četiri godine kuhali i budili se zajedno.«
Gledam u pod. Zaboga, pa što sam upravo sad maloprije radila sa Jeffreyjem Rudnerom? A njega uopće ne volim. Možda bi ipak trebalo opet pokušati s Jeffreyjem Robertsom. Njega doista volim. Doista.
»Ljubav«, kaže Jeffrey, »to je zajedničko doživljavanje između dvije osobe - ali činjenica da je to doživljavanje zajedničko ne znači da je to ujedno i slično doživljavanje za obje osobe koje u tome sudjeluju. Postoji onaj koji ljubi i onaj koji je ljubljen, a to dvoje potječe iz dvije različite zemlje. Često puta, onaj koji je ljubljen samo je stimulans...« Carson McCullers?«
Čitala si! Uistinu si pročitala jednu od knjiga koje sam ti dao! Već sam bio počeo gubiti svaku nadu.«
»Čuj«, kažem ja, »strašno bih željela da nas dvoje živimo u istoj zemlji.« »I ja.«
»Imala sam stravičan vikend sa Bennettom i ovaj put stvarno osjećam da sam konačno spremna za odlazak.« »To sam već čuo.« »Ovaj put to najozbiljnije mislim.«
»I to sam već čuo. Čime li te on to drži uza se? Ne misliš valjda ozbiljno da ćeš ostati sama? Kad je tako očito da nećeš.«
Razmislila sam o tome. Sa Jeffreyjeve točke gledišta to se svakako moralo činiti čudnim, ali svatko od nas osjeća rupe u podstavi vlastitog kaputa, a tuđi mu kaput izgleda čitav. Ja sam bila sigurna da ću na koncu ostati sama. Bila sam sigurna da ću bez Bennetta biti izgubljena. što me je držalo uz njega? Panika. Panika je bila to vezivo. Osim toga, ja sebe ne vidim onakvom kakvu me Jeffrey vidi. Za njega sam ja samopouzdana, razumna, jaka, lijepa, sa milijun mogućnosti pred sobom između kojih mogu birati. Za sebe samu ja sam smjesa neodlučnosti, suludih strahovanja, kolebljivosti, suviška kilaže. Osim toga, moja je mladost prošla, ja sam već previše stara i imam previše ustaljene navike, isuviše sam se navikla na to da imam nekoga tko se brine o meni, kao i na to da sam o nekome ovisna. Kad bi mi netko rekao kako sam još mlada i kako je preda mnom bezbroj mogućnosti, ja sam se smijala. Odnosno, u to vrijeme sam se tome smijala. Još ću prilično morati ostarjeti dok shvatim koliko sam bila mlada.
Jeffrey mi priđe, podigne me sa stolice i zagrli me - toplo i pomalo nespretno. Prijateljski - ja mu uzvratim zagrljaj. Ubrzo je počeo dahtati, pritiskati se trbuhom u mene i moliti, moliti, moliti, moliti me da ga uvjerim u to da nije ružan, da nije nesretan, da nije beznadno vezan za posao koji mrzi, za brak koji mrzi, za čitav način života kakav nikada nije želio. I ja sam ubrzo klečala i sisala njegov kurac kako bih mu dokazala da negdje u ovom svijetu neuspjeha i nezadovoljstva postoji netko tko mu je prijatelj.
U akciji su sudjelovala moja usta, ali ne i moje srce. Jedva sam čekala da konačno svrši i da se to guranje i gušenje već jednom završi. S moje strane to je bila gesta samilosti - nešto kao pomoći slijepcu preko ulice ili dobrovoljno dati krv - ali u isti mah, to mi se nekako i gadilo jer seks je isuviše moćna sila da je se zloupotrebljava na takav način. Bila sam nepoštena prema njemu - jednako kao što sam bila nepoštena prema Jeffreyju Rudneru. Činiti to iz samilosti jednako je nepošteno kao i činiti to iz sebične želje. Njih su dvojica bili dvije strane istog krivotvorenog novčića. To što je Jeffrey Roberts stenjao i uzdisao i kasnije mi se beskonačno zahvaljivao, samo je sve činilo još gorim. Na čemu mi se toliko zahvaljivao? Samilost nije nikakav poklon.
»Daj da ja tebe večeras častim večerom«, rekla sam. I otišli smo iz njegova ureda i uputili se uz Park aveniju do talijanskog restorana Trattoria, gdje smo se do guše najeli - pizza i zuppa inglese. Nas dvoje smo se oduvijek udobnije osjećali za stolom negoli u seksu.
Nakon što sam na moje inzistiranje, platila večeru i otpratila ga na njegov vlak za Greenwich u 10.10, nazvala sam iz javne govornice Holly.
»Kriste bože«, rekla je pospano, »koliko je sati? Popila sam već tri Valiuma.« »Mogu malo doći k tebi?«
»Naravno, dušo. Naravno. Ti uvijek možeš doći ovamo. Zapravo bih se trebala uvrijediti što me to pitaš, ali - previše sam umorna. Uostalom, gdje si ti sada do vraga?« »Na Grand Central Station.« »Tom raskršću milijuna ljudskih sudbina?« »Ti si to rekla.« »Koliko je sati?« »Tek je deset i dvadeset.«
Holly zastenje. »Dođi. Pronaći ću negdje čaj od metvice i onda možemo zajedno popiti našu ponoćnu porciju Valiuma.«
Stan moje prijateljice Holly predstavlja utočište kakvo bi trebala biti ordinacija psihijatra - ali nije. Opet tavan (ovaj put bliže početku Pete avenije) do kojega se stiže preko mračnog stubišta. Ali, čim uđete u stan pred vama se naglo ukazu svjetla, biljke, zrak, prostor. Tu je veliki prozor u krovu prema kojemu raste čitava džungla paprati. Zatim brojni stalci s loncima u kojima rastu afričke ljubice koje cvjetaju pod fluorescentnim svjetlima koja se pale i gase pomoću satnog mehanizma. Staza od umjetnog šljunka koja razdvaja prostor za spavanje od kuhinjskog dijela, obrubljena je loncima u kojima rastu stabalca avokada, limuna, gardenije i kumkvata. Kako Holly postiže da joj to tropsko bilje uspijeva ovdje u sumornom, čađavom New Yorku, pravo je čudo. Međutim, ja mislim da joj to uspijeva zbog toga što uzgajanje ovih biljaka i uživanje u tome kako one rastu i napreduju, održava nju na životu. To - i njezine slike koje u velikom broju vise po zidovima.
Kako opisati njezin stil slikanja? Georgia O’Keeffe križana sa Francisom Baconom? Ne. Holly je samo Holly. Međutim, ona doista pokazuje tendenciju koncentriranja na neki svakodnevni upotrebni predmet koji obično nitko od nas ne smatra vrijednim gledanja, a zatim ga uveća do herojskih razmjera i prisili nas da ga gledamo očima - recimo - jednog Blakea - ako ne očima Boga. Holly slika onako kako bih i ja slikala kad bih imala triput više talenta od onoga s kojim sam se rodila, te da nisam odustala od slikanja u dvadesetoj godini jer me je uhvatio strah da se ne počnem takmičiti sa vlastitom majkom. Svako platno koje je Holly naslikala predstavlja viziju iz jedne od mojih noćnih mora. Nikada prije Holly nisam ni sa jednim od mojih prijatelja umjetnika imala takvu vrst odnosa. Moji prijatelji mi govore da moje pjesme izriču njihove misli i osjećaje, ali ja nikada ranije nisam osjetila - ovako kako to osjećam kod Holly, kako svako njezino novo platno otkriva nešto od mog vlastitog unutrašnjeg života.
Holly je visoka, mršava, s velikim grudima, sa šubarom kovrčave smeđe kose i malih usta oko kojih obično poigrava prilično ironičan izraz. Ona je jedna od onih čudnih osoba koje nikada nemaju problema sa tjelesnom težinom, koja - kad je uhvati depresija - jednostavno prestane jesti i postaje sve mršavija i mršavija sve dok joj njezin psihijatar ne zaprijeti da će je strpati u bolnicu. Ona i njezine biljke međusobno se hrane. Ona živi od kisika, čaja od trava i od Valiuma. Često mi je objašnjavala, sa prilično mnogo strasti, kako paprat, taj prastari botanički primjerak, ima idealnu životnu situaciju. Paprat sama sebe hrani, sama gnoji zemlju iz koje raste, u okviru vlastitog životnog ciklusa sadrži seksualne i aseksualne cikluse i zapravo je besmrtna. Odnosno, uvijek barem jedan dio paprati živi. Nikada ranije nisam upoznala nikoga tko bi toliko očigledno želio biti biljka, međutim Holly svojim pričanjem postiže da to čak izgleda izvanredno primamljivo.
Otvaraju se vrata i grle me njezine ruke. Holly je tek nedavno, nakon čitavog jednog života provedenog pod utjecajem hladnoće - kako ona to naziva - WASP-ovskog djevojačkog internata, naučila grliti ljude i sad stalno nekoga grli. Naročito mene. Meni se to sviđa.
Fluorescentno svjetlo iznad ljubica žari, ali je inače čitav tavan u mraku. Meka guštara paprati penje se uvis prema sivom oknu prozora.
»Uđi, ljubavi«, kaže Holly koja je odjevena u kaftan, koji je sama sašila i uz to je bosonoga. Miriše na san, toplinu i pomalo ustajali parfem »Tropska gardenija«. Sjedam u stolicu za ljuljanje od kuhanog drva - nakon što sam prvo iz nje izbacila mačka Seymoura i nekoliko patchwork jastučića.
»Do vraga, odakle zapravo dolaziš?« pita me ona. »Upravo sam bila na večeri sa Jeffreyjem Robertsom, zapravo.« »Oh? Onim dječakom od dizanog tijesta?« »On je zapravo jako drag - i jako izgubljen.«
»I ja bih bila izgubljena da moram živjeti u onoj kući duhova u Greenwichu s onakvom ženom. Ljudi moji - toj ženi stvarno fali priličan broj dasaka...« »I on želi otići od nje.«
»A ti ga namjeravaš spasiti? Molim te, pusti me da lijepo odmah sada popijem svoj Valium i idem natrag spavati.«
»Ne, Holly, ne namjeravam ga spašavati. Ne volim ga na taj način - iako ponekad žarko poželim da je tako. Ali, mislim da Bennetta naprosto više ne mogu probaviti.«
»Dobro, ali to ne znači da se istog časa moraš useliti nekome drugome. Znaš, ima nas žena koje živimo same i to nam se sviđa. Vjeruj mi, to za ženu nije sudbina gora od smrti.«
Gledam naokolo po njezinu gnijezdu koje čak i ovako, s ugašenim svjetlima, izgleda veselo i toplo. Bolje bi bilo da sam ovdje provela dan i da sam, kao Holly, radila, umjesto što sam tukla tabanima pločnike New Yorka u potrazi za spasenjem. Zaboga, u što sam straćila čitav ovaj dan? Gretchen, Hope, dr Schwartz, Jeffrey Rudner, Jeffrey Roberts, Holly. I sve to samo zato da bih izbjegla povratak kući, Bennettu. Kad jedan brak dospije do te točke, onda ga sasvim sigurno nije više vrijedno održavati.
»Problem je u tome, Holly, što ja čak ne znam zbog čega sam toliko ljuta na njega. Hoću reći - i ja sam imala ljubavnike. Bilo je trenutaka kada sam čak priželjkivala da i on nađe neku ljubavnicu - to bi barem dokazalo da je i on ljudsko biće.« Holly je zbunjena. »O čemu ti to do vraga govoriš?« »Pa znaš, ono što sam ti jutros telefonski ispričala.« »Misliš na onu njegovu damu s kojom je spavao tamo u Europi?« »I ovdje opet, nakon što smo se vratili.«
»Pa, stvarno mi se čini da je to prilično sadistički od njega što ti se to sada sjetio ispričati.«
»Ali zašto to mene tjera u takav bijes da sam ga čak spremna zbog toga ostaviti? Nekako mi se to ne slaže. Ja sam činila iste stvari. Ne može se reći da sam bila nekakva miss Vjernosti. I onda, što? U redu, imao je nekoliko ljubavnih afera... On je meni oprostio moje ljubavnike...« »Ne radi se o opraštanju.« »Nego o čemu?« »Ljubavi.«
»Oh za ime božje - bila bih prestara da tu riječ nikada više ne čujem.«
»Da ti voliš Bennetta, da ti je on ikada dao nešto više osim lekcija, osjećaja krivnje i bola - sigurna sam da ove njegove avanture ne bi imale nikakva stvarnog značaja. Dobro, znači gurnuo je svoj penis u nečiju rupu. Strašna stvar. Baš te briga!«
»Hej - tvoj glavoder izgleda postiže stvarno veliki napredak kod tebe. Ja te još nikada do sada nisam čula izgovoriti riječ rupa. Što misliš, koliko ti još treba da dođeš do pičke?« »Jebi se.« »Bravo. Jako dobro.«
Holly često kaže kako je prve tri godine svoje psihoanalitičke terapije potrošila na to da nauči reći jebanje, a slijedeće tri godine na to da nauči ne osjećati se krivom kad to izgovori, a zatim je još tri slijedeće godine skupljala hrabrost da to ponekad i učini. Ona to još uvijek ne čini baš često. Pa, to ne čine ni paprati.
»Čuj, dušo, hoćeš da budem iskrena prema tebi, ali stvarno iskrena?« »Pa, mislim da sam zbog toga i došla ovamo.«
»U redu. Trenutak istine. Evo. Ja od tebe nikada nisam čula o Bennettu ništa pozitivno osim da se dobro jebe.« »Stvarno?«
»Časna riječ, neka umrem ako ti lažem. U ove tri godine otkako smo prijateljice - nikada.« »A znaš što? On se čak niti ne jebe baš tako dobro...«
Holly obara pogled. »Poštedi me erotike, molim te. Sačuvaj to za tvoju novu knjigu. Samo me čudi zašto se ti već jednom ne zapitaš zbog čega je tebe toliko strah toga da ostaneš sama. Sto puta je bolje biti sama negoli živjeti uz hodajućeg mrtvaca.« »A ja sam mislila da se Bennett tebi sviđa.«
»A što se tu meni ima sviđati ili ne sviđati? On je za mene potpuno nedostupan. Naravno, sjećam se da je jednom izvanredno zanimljivo pričao o reanalizi kod desetogodišnje djece, ali ako to izuzmemo, ne sjećam se da sam ikada s njime vodila bilo kakav razgovor u kojem je bilo makar i trunke emocionalnog sadržaja. Ja nemam pojma kakav je on čovjek. Da li je sretan? Da li je tužan? To zna samo njegov psihijatar.« To me je zaboljelo. »Ja ga žalim. I mislim da ja za njega predstavljam život - i kako se onda mogu naprosto spakirati i otići?«
»A što on predstavlja za tebe? Smrt? Gledaj, srce, ne ostaje se sa nekim zato što ti ga je žao. Sa trideset dvije godine to se sasvim sigurno ne radi. Život je jednostavno previše kratak za takve gluposti. Oprosti.« »Ali, on će se potpuno izgubiti bez mene...«
»Govno će se izgubiti. To što si sad rekla, to je najveći komad narcisoidnog sranja koji sam ikada čula. Njemu će biti sasvim dobro.« »Kako ti to možeš znati?«
»Tako, jednostavno znam. Osim toga, hoće li tebi biti dobro ako odlučiš ostati s njim? Već se godinama boriš sama sa sobom da li da ga ostaviš ili ne. To loše djeluje na tvoj rad, na tvoj duh, uz to se još i debljaš od toga. Očito se vas dvoje nikada nećete uspjeti složiti dovoljno da biste rodili dijete. Zapravo, vi se ne sviđate dovoljno jedno drugome da biste napravili dijete - pa kog vraga onda još čekaš? Zašto se već jednom ne odlijepiš i ne nađeš nekoga koga ćeš doista voljeti?«
»Možda nisam sposobna za to. Bennett me je stvarno uspio uvjeriti u to da ja nikada nikoga neću moći voljeti zato što sam takva, neurotična ličnost. On kaže da je za mene psihoterapija jedina nada da možda jednog dana postanem normalna.«
Holly me pogleda ogorčeno. »Ljudi moji - ako to nije super sebičnjačka teorija. Ako me ne voliš, to znači da si bolesna. Kako možeš vjerovati u takva sranja?«
»Pa, možda sam ja jednostavno previše zaokupljena pisanjem da bih doista mogla nekoga voljeti. Možda ja ne bih ni mogla živjeti sa nekim tko ne bi bio hodajući mrtvac. Bennett je meni doista mnogo pomogao. To moraš priznati.« »Nisam baš tako sigurna u to.« »Kako to misliš?«
»Sve tvoje pjesme govore o osjećaju promašenosti, o praznini, o gorčini. Tko zna kako bi ti pisala kad bi doista nekoga voljela? Kako možeš tako samu sebe zagraditi? Kako možeš samu sebe zatvarati u jedno tako defetističko proročanstvo?« »Baš se našla prava koja će me podučiti - ti i tvoje biljke.«
»Slušaj - ljepotice - ti nisi isto što i ja. Ja ne želim živjeti ni sa kakvim muškarcem. Ja ne želim djecu. A čak mi nije bogzna kako ni do seksa. Ali, tebi jest. Ti nisi paprat; ti si stoprocentni prokleti sisavac...«
»Hvala bogu. Načas sam pomislila da ćeš reći nešto grozno.« »Pa zar nisam?«
»Mene su već nazivali mnogo gorim imenima nego što je - sisavac«, rekoh ja.
Holly je zapalila cigaretu i nije se nasmijala. Čvrsto je odlučila prisiliti me da shvatim njezino stanovište. »Što imaš od toga da nastaviš ovako visiti? Bilo što mora biti bolje nego ovako visiti ni na nebu, ni na zemlji.« »Vjerojatno imaš pravo.«
»Gledaj, što ti misliš kako ja živim? Zapravo, ne baš toliko drugačije od tebe. Radim, viđam se sa prijateljima, idem na sjedeljke. Ti ionako tako živiš. Bennett je samo nekakav privjesak u tvom životu - i to u većini slučajeva, neugodan. Noćas, na primjer, ti se uopće ne moraš vratiti kući. Očito ne moraš. Uostalom, gdje je on sada?« »Baš me briga gdje je!« »A da li on zna gdje si ti?« »Najvjerojatnije ne zna.«
»Onda je čitav vaš brak čista farsa, privid, nekakvo zaštitno pokrivalo. Tako barem ja mislim.« I ona značajno ispuhne oblak dima.
Razmišljala sam o tome. Holly ima pravo. Njezin i moj život doista se nisu bitno razlikovali. Bennett i ja praktički se uopće ne viđamo. Nešto i zbog toga što smo se izbjegavali. Barem sam ja njega izbjegavala. Pa, što će mi onda? Tako da mogu reći »moj muž« i da mi služi za reprezentaciju - nešto kao engleska kraljica? Tako da svoju pobunu mogu prikrivati nekakvom simboličkom konvencionalnošću? Da mogu imati iluziju zaštite jednog muškarca?
Iznenada me uhvatila panika i odlučim da svakako moram otići kući. Moram biti pokraj Bennetta. »Idem«, rekoh.
»Baš ti hvala. Digneš me iz kreveta, totalno me razbudiš i onda se pokupiš i odeš. Mislila sam da ćeš ostati prespavati ovdje na kauču.«
»Ne mogu«, odgovaram i sva drhtim. »Stvarno moram ići.« »Ti sebe uistinu držiš na kratkoj ,lajni’, nije li tako?« »Molim te shvati me - doista moram otići. Pokušaj shvatiti.«
Holly izgleda iznervirano, ali shvaća. »A spremala sam se pripraviti za doručak nešto specijalno«, kaže.
»Sad više neću imati opravdanja za tako nešto.« Uz sve ostale mnogobrojne talente, Holly je i prava cordon bleu kuharica koja nikada nema kome kuhati. »Drugi put«, rekla sam.
Kod kuće, u Sedamdesetsedmoj ulici, svjetlo je bilo upaljeno u predsoblju, Bennettova aktovka uredno položena na stolicu, a on sam uredno položen u krevet, gdje je kao i obično spavao tako mirno da nimalo nije gužvao pokrivače. Već sama činjenica što sam opet kod kuće, uvelike me je smirila. Kratko sam provirila kod Bennetta, a zatim sam otišla u svoju radnu sobu, uvalila se u svoj omiljeni kožni naslonjač i pokušala srediti svoje osjećaje. Zašto me je odjednom tako umirio pogled na njega kako tamo spava? I je li to dovoljan razlog da ostaneš s nekim u braku? Stvarno, to je bilo doista čudno kako bi mene - pogotovo ako bih se u toku dana s nekim vani pofukala - naglo hvatala totalna panika koja bi me držala sve dok ne bih ponovo stigla kući i osjetila se sigurna uz svoga muža - poput igrača bejzbola kad, čvrsto stežući loptu, uspije protrčati između protivničkih igrača i konačno dotaknuti bazu. Moj muž! Koliko sigurnosti u tom izrazu! Skoro kao »Bog je naša uzdanica11« ili »Kvalitetu garantira Savjet potrošača«.
Kakvu je to magičnu moć posjedovala ta fraza: moj muž? Bio je to žig, imprimatur, potvrda da sam ja bona fide žena. Kao da bih rekla: »Gledajte, ja imam muža, prema tome ja sam žena«.
Zašto je to meni potrebno? Zašto nam je to svima potrebno? Čitav svoj život susretala sam žene koje su uzdržavale svoje obitelji, radile svoj vlastiti posao, obavljale najveći dio kućanskih poslova - pa ipak im je bilo potrebno da ostanu u braku s muškarcima sa kojima im očito nije bilo lijepo. Poznavala sam bogate žene čiji su muževi bili samo lijepe igračke, zaposlene žene koje su svoje muževe tretirale kao neku vrstu dodatnog djeteta u obitelji, mahnite kućanice koje su podizale djecu, kuhale i održavale poslovne knjige, trgovine, liječničke prakse svojih muževa, spašavajući ih da ne utonu u totalnu konfuziju. Nitko na svijetu ne bi mogao posumnjati u snagu ovih žena. Osim, možda, njih samih. Da li je i njima ta fraza moj muž bila isto tako neophodno potrebna kao i meni? Da li je i njima isto toliko trebao taj usnuli muškarac čija prisutnost jedva izaziva poneki blagi nabor na posteljini?
Toliko sam puta pokušala ostaviti Bennetta i svaki put sam se vratila. I svaki put kad sam se vratila, stvari bi se promijenile nabolje. Brak je postajao slobodniji, otvoreniji, manje nas je sapinjao. Sad je naš brak već postao toliko slobodan da će - ukoliko se ja uvečer ne vratim kući - Bennett jednostavno otići spavati. Međutim, ni to nije bilo ono što sam ja željela. Sad smo bili nalik na dva stranca koji žive u istom stanu. Nismo bili doista slobodni - samo ravnodušni. Voljeti nekoga - to uistinu znači izgubiti slobodu, samo što o tome ne razmišljaš kao o gubitku, jer u zamjenu dobivaš toliko mnogo.
Međutim, ja sam se jedva mogla prisjetiti zbog čega sam se ja uopće udala za Bennetta - kao da se to zbilo u nekom drugom životu, a ja tada bila neka druga osoba. Svi mi prolazimo kroz razne transformacije kako prolaze godine i mi postajemo stariji, pa smo tako nekoliko različitih ljudi čak i u toku naših kratkih života. Duša je proces, a ne stvar, i zato je ne možeš staviti u kutiju (ili u knjigu) i spustiti poklopac. Ako pokušaš ona će ipak ispuzati van i nastavit će se mijenjati. Žena koja se 1966. udala za Bennetta bila je drugačija od žene koja je sjedila u onoj kožnoj naslonjači, kao što je žena koja je izdržala ono ludo ljeto ispunjeno slavom i ljubomorom drugačija od žene koja sada piše ovu knjigu. Ja neprekidno pokušavam uhvatiti sebe u različitim razdobljima mog života i nikako mi to ne uspijeva, jer čak i dok pišem, ja se mijenjam. Mijenja me vrijeme koje prolazi, a mijenja me i sam proces pisanja. I mada pokušavam nabosti komadiće dijelova stvarnosti na vršak mog pera, sjećanje me neminovno izdaje, izdaju me riječi i slika ispada fragmentarna i lažna. A što je još gore, čitatelj tu laž vidi kao doslovnu istinu i samo ja uviđam koliko je neslaganja i rupa u onome što sam napisala, koliko sam puta počinila grijeh izostavljanja i kako su zapravo brojni istrgnuti fragmenti prerušeni i maskirani u jedno cjelovito tkanje.

Postoji određeni ritam završetka
Ima danas mnogo ljudi koji vjeruju
kako je za cinizam potrebno hrabrosti.
Zapravo, cinizam je vrhunac kukavičluka. 
Bezazlenost i iskrenost, to je ono
za što doista treba imati hrabrosti -
ma koliko puta bili zbog toga povrijeđeni.

Postoji određeni ritam završetka jednog braka - kao što postoji i ritam udvaranja, samo što je sada taj ritam obrnut. Pokušavate započeti iznova, ali ponovo i ponovo sve se uvijek završi predbacivanjima. Na kraju, oboje ste izmučeni, iscrpljeni, bez nade. I tada u igru ulaze advokati koji će oglodati kosti lešina. Smrt je međutim, nastupila mnogo ranije.
Sve što sam tog ljeta radila bilo je dio raspletanja moga braka, iako sam to tek kasnije shvatila. Prvi simptom tjeskobe - potpuno jednak kao i prvi simptom zaljubljenosti - bila je totalna nesposobnost za rad. Mahnito sam jurila od prijatelja do prijatelja, bacala se iz jedne aktivnosti u drugu, izbjegavala sam naš stan, moj pisaći stol, nisam više mogla ni jesti, ni spavati.
I nije, zapravo, bilo nimalo čudno što me je tog ljeta ponovo privukao Michael Cosman. Michael mi je bio prijatelj još iz perioda kad sam bila slomila nogu, prijatelj koji je unio malo veselja u moje tri sumorne godine u Heidelbergu, prijatelj koji je uvijek davao i davao od sebe a da me čak nikada nije pokušao odvesti u krevet. Isto tako, Michael je bio jedina osoba na cijelom svijetu koja mi je mogla nešto reći o Bennettu i Penny - a ja sam bila gladna informacija, pohlepna na svaki detalj. Kroz Bennettovu ispovijest u Woodstocku ja sam kliznula u prošlost i ponovo sam se prisjećala Heidelberga, listala sam svoj život kao stranice neke knjige, prebacivala sam se iz sadašnjosti u prošlost, iz prošlosti u sadašnjost. Moja slomljena noga predstavljala je doživljaj iz prošlosti koji je više od bilo čega drugoga simbolizirao slom mojega braka sa Bennettom - a ono što je Bennett pomogao slomiti, Michael je pomogao izliječiti.
Michael Cosman je bio liječnik opće prakse iz gradića Great Neck za kojega vojska nije bila uspjela pronaći nikakav medicinski zadatak. Odredili su mu da sredstvom protiv žohara zaprašuje vojničke blagovaonice i da ispituje kontakte žrtava veneričnih oboljenja (a te su dame, u pravom duhu demokracije, često i njemu nudile da ga zaraze). Vojska ga je tjerala u ludilo - otprilike isto toliko koliko i mene. Međutim, njegova je reakcija na sve to bila uzgajanje golemih brkova i marihuane u vrtu ispred bolnice (gdje je ova biljka, zajedno sa nevenom i maćuhicama pomagala sročiti cvjetnu riječ USAREUR12) - dok se moja reakcija očitovala u tome što sam slomila nogu. (Da li postoji psihološka razlika između muškaraca i žena? Retoričko pitanje.)
Ponekad mi se čini da bih mogla ispričati čitavu povijest mog života jednostavno nabrajajući ožiljke upisane poput biljega na mome tijelu. Mogla bih napisati čitav jedan roman u kojem bi junakinja romana stajala gola pred zrcalom svoga sjećanja i brojila ožiljke posute po njezinu tijelu, te bi za svaki pojedini ožiljak isričala priču o tome kako je nasto, koliko je boli pretrpjela, s kim je tu bol podijelila, kako su joj pokušali iscijediti ranu i tko je to pokušao. Poglavlja bi nosila nazive po ožiljcima, a svako bi poglavlje počinjalo pričom o događaju koji je bio uzrokom dotičnog ožiljka. Osim što bi svaki čitatelj odmah uočio da je stvarni »uzrok« mnogo dublji od samog događaja.
Ispričala bih o bjeličastom, polumjesečastom ožiljku na mom desnom koljenu kojega je prouzročio jedan isto tako bjeličast fragment školjke na plaži Fire Islanda jednog ljeta kad mi je bilo osam godina. Ispričala bih kako sam s užitkom utonula u pijesak sve do mojih željnih koljena, ne osjećajući kako mi se oštar brid školjke probija sve do moje mjesečastobijele kosti - dok nisam ustala, a svijetlocrvena arterijska krv briznula na bijeli pijesak. Ispričala bih i o šest blijedih tragova šavova na mom lijevom dlanu i o velikom nožu za rezanje kruha i o onom ljetu kad sam imala petnaest godina i kad sam bila očajnički nesretna zbog toga što su me odredili da pomažem u kuhinji i kao konobarica u omladinskom kampu Merryhill i kako sam priželjkivala neki razlog koji bi me oslobodio rezanja sendviča, pa da mogu ljenčariti u ambulanti, čitati Dickensa i osjećati se siročetom zajedno sa Pipom i Oliverom Twistom. Ispričala bih o dvanaest neizrezanih sendviča sa kikiriki-maslacem i džemom i o tome kako sam naglo pritisnula dlan na oštricu noža, koji sam glupo okrenula oštricom prema stropu i tako razrezala vlastito bijelo meso umjesto bijelog, spužvastog mesa kruha. Ispričala bih o čudnoj, fibroznoj kvržici u mojoj stražnjici koju je prouzročila litra i više krvi što mi se podlila u tkivo stražnjice i butina kad su mi namjerno bili podmetnuli isuviše živahnog konja u jahačkom klubu Ft. Sam Houston, koji me je zatim ubrzo zbacio ravno na neku hrpu kamenja. Ispričala bih i to kako sam imala sreću da izgubim samo nešto malo krvi, a ne i sposobnost pokretanja nogu, kako sam slučajno pala na stražnjicu umjesto na leđa, kako me je moj anđeo čuvar spasio od paralize, te kako sam se nakon tog pada našla u vojnoj bolnici i tamo odjednom - usred 1966. godine - odležavši svoja tri tjedna u bolnici među četvorostruko amputiranim truplima dječjih lica i među vijetnamskom djecom iznakaženom napalmom, shvatila da se u Vijetnamu potajno vodi pravi pravcati rat.
Zatim bih se vratila više od trideset godina unazad i ispričala bih priču o sićušnoj rupici u mojem vratu koja je nastala još u utrobi moje majke - uznemiravajući rezultat nekog tajanstvenog prenatalnog događaja tragovi kojega su se sačuvali sve do danas. Ispričala bih priču o tri šava iznad lijevog oka, tragovima ozljede do koje je došlo kad sam se spotaknula preko žice mog električnog pisaćeg stroja u toku jednog od onih napada očajanja i malodušnosti koji su isto toliko dio spisateljskog zanata koliko i sam pisaći stroj. Za kraj bih ostavila onu gotovo neprimjetnu oteklinu na lijevoj potkoljenici, trag slomljene cjevanice koja je pukla na zaleđenim padinama Zürsa 1967. godine kada je Bennett bio toliko zaokupljen svojom vezom sa Penny da mu je i sama pomisao na praznike sa mnom bila mrska, te me je dosljedno tome nagovorio na skijanje niz padinu za koju je znao da je zaleđena i uopće previše opasna da bih je ja mogla uspješno savladati.
Oh, mogla bih ispričati čitavu povijest moga braka sa Bennettom kroz nezgode koje smo zajedno doživjeli. Zanimljivo međutim, od nas dvoje, uvijek sam ja trpjela povrede. A on, on koji se osjeća kao vječita žrtva nepravednog svijeta i stoga smatra da može opravdano počiniti bilo kakvu okrutnost - uvijek bi se ljutio na mene zato što se meni uvijek nešto mora dogoditi. Ali, ovaj put morat će dostajati jedna nezgoda, ona će morati poslužiti za sve ostale.
Premotavam film sedam godina unatrag i pred očima mi bljeskaju slike iz mog života, nižući se u obrnutom slijedu: suncem obasjana soba u kojoj ovo pišem pretvara se u vlažni, oblačni New York onog ljeta ljubomornog ludila, zatim taj prizor smjenjuje slika kišovitog Heidelberga u zimi 1967-68. Vozimo se autocestom na jug, a brisači mažu preko stakla blatne lukove.
Do Božića ima još čitava dva i pol tjedna, ali Bennett je viteški inzistirao da ja odem sa prijateljima u austrijske Alpe i iskoristim za skijanje ova dva tjedna, koliko je još preostalo do dana kada će prema planu dopusta u bolnici i on biti slobodan i kad će nam se moći pridružiti. Njegov »plan dopusta« - što meni tada nije bilo poznato - zapravo je bila Penny. Pa ipak, Bennett je još jednom uspio postići da se osjećam krivom što odlazim - mada je zapravo sam izabrao ostati u Heidelbergu kako bi puna dva tjedna mogao nesmetano fukati Penny u mojoj radnoj sobi, bez ikakvih svjedoka osim mojih rukopisa.
Rastali smo se turobno. Bennett nije zaboravio pripomenuti kakvo sam ja »razmaženo derište« - jer ću (na njegov prijedlog) imati dodatne praznike dok će on za to vrijeme raditi. Svu krivicu koju je osjećao zbog toga što se na ovaj način rješava žene kako bi nesmetano mogao fukati ljubavnicu, izokrenuo je i projicirao na mene. A ja, budući da sam posebno talentirano stvorenje za osjećanje krivnje - osjećala sam se stvarno užasno. Jadni Bennett, mislila sam dok smo jurili autocestom prema jugu, a ja sretnica idem se eto skijati.
Doduše, ja uopće ni jednog trenutka nisam željela ići na skijanje. Baš kao što me svjetlucavi plavi ocean odmah navodi na misli o morskim psima, tako mi i šećeraste Alpe pobodene u plavo nebo odmah asociraju polomljene udove, otpala sjedišta skijaških vučnica i slike nesretnih skijaša nabodenih na vlastite štapove. Kada me je Bennett prvi put odveo na skijanje (u Schwarzwald, u proljeće te iste godine), ja do tada uopće nikada nisam imala na nogama te proklete daske, a on me je ostavio da se sama borim s uzicama i vezovima, a sam je zapalio preko brda i više se nije pojavljivao punih šest sati. To je inače uglavnom bio standardni obrazac našeg zajedničkog doživljavanja sportskih aktivnosti na svježem zraku. On je bio sportaš; ja nisam - i svaki put kad bi me uspio nagovoriti da se s njim upustim u neki sportski podvig, to je obično značilo da će on ubrzo nestati iza horizonta, a ja ću se naći sama i nasukana negdje na nekoj planini, plaži, na nekom bejzbol - igralištu ili nekoj blatnoj stazi.
Međutim, evo me ovdje gdje odlazim na skijanje i trudim se iz petnih žila da se zbog toga osjećam sretnom. Skije su na krovu VW-karavana, cipele su u prtljažniku, blato je na prednjem staklu, ja sam na stražnjem sjedalu sa psom, a moji prijatelji Chuck i Ricey Higgins govore mi neka ne tugujem zbog Bennetta dok meni za njim puca srce.
»Oh, njemu će biti sasvim dobro«, kaže Ricey - koja vjerojatno vrlo dobro zna da je Bennett ostao kod kuće kako bi se mogao ševiti sa Penny.
»Moći će se skijati do mile volje i nakon Božića«, kaže Chuck. »Nema potrebe da se ti zbog nečega osjećaš krivom.« Kad sada promislim o tome, vjerojatno su oboje znali za Penny.
Dva tjedna skijanja u idiličnom austrijskom gradiću Kössenu, u podnožju Alpa. Iako je tek početak sezone snijega ima više nego dovoljno i - uz podršku mojih prijatelja koji su stalno uza me - moje skijanje napreduje iz dana u dan. U školi skijanja čitav dan usavršavam zaokret - u nadi da će Bennett kada dođe biti ponosan na mene. Uvečer lunjamo utroje snijegom zasutim, plavičastim ulicama gradića, prolazimo pokraj groblja na kojem upaljene svijeće osvjetljavaju nadgrobne ploče (»Zato da mogu čitati?« pita Ricey), prolazimo kraj spomenika poginulima u ratu na kojem su u hladni, crni granit urezana imena mrtvih, pokopanih pod nekim drugim, dalekim nanosima snijega. Plavičasti snijeg podiže se u malim oblačićima poput oblačića dima uskrslih duša. Prekriva imena, otkriva ih, ponovo ih zasipa - tako da se mrtvi čine u isti mah sinovi i očevi jedni drugima.
Kasnije, sama u sobi, tužna sam i ustrašena. U toku prvih nekoliko godina moga braka sa Bennettom ja nikada nisam ozbiljno pomišljala na to da spavam s nekim drugim muškarcem, ali što se njega tiče, nisam baš bila posve sigurna da me ne vara. Da li je doista sam? Zašto me nije ni jednom nazvao u ovih deset dana? Da li se možda ljuti na mene što sam otišla na skijanje bez njega?
Nakon jedanaestog dana, ja nazivam njega i čeznem za tim da me umiri. Bennett zvuči uvrijeđeno. Otuđenost u njegovu glasu izaziva u meni paniku.
»Oh, Bennett uvijek čudno zvuči na telefonu«, rekla je kasnije Ricey.
»Da, ne može se baš reći da je najsrdačniji momak na svijetu«, dodaje Chuck filozofski. Pokušavam samu sebe umiriti. Bennett je uvijek čudan, govorim sama sebi - i to je doista istina. Međutim, to neminovno dovodi do onog drugog pitanja: a što ja tražim u braku s nekim tipom koji je uvijek čudan? Bennett stiže tri dana prije Božića i donosi sa sobom kišu.
Kiša je počela piškiti niz padine, odnoseći snijeg, otkrivajući stijene, panjeve, stogove sijena, crni obelisk spomenika poginulima u ratu, sada nimalo umekšan snijegom. Nas četvoro ljenčarimo u hotelu i molimo Boga da kiša prestane padati.
»Ako danas prestane padati, snijeg će još uvijek biti dobar«, govorimo svakog dana iznova, puni nade. A svakog dana iznova - kiša nastavlja padati.
Na neki neobjašnjivi način, ja sam kriva za ovu kišu. Nekako, kiša pada zato što sam ja u djetinjstvu imala sve što mi je bilo potrebno, a Bennett je bio siromašan; kiša pada zato što sam ja tako dobro skijala u toku ova dva tjedna dok Bennett nije bio sa mnom; kiša pada zbog moje potisnute srdžbe, zbog mojih sumnji.
I ja sam - kao što se to od mene i očekuje - prepuna kajanja. Ispričavam se Bennettu zbog kiše. A on bjesni na mene. Onda se ja opet ispričavam - što u njemu izaziva samo još veći bijes. Tek sam nedavno nešto naučila, a to je da ponekad ako se ispričavate ljudima postižete upravo suprotni efekt od onoga koji vam je bio namjera. Kao prvo, ako se ispričavate zbog nečega za što niste krivi, zapravo samo potvrđujete njihove sumnje da je to ipak vaša krivica. Tko sam ja kriva za ovo loše vrijeme. Ja to vjerujem. Bennett to vjeruje. Ricey i Chuck ne vjeruju - ali tko su na koncu konca Ricey i Chuck? Samo prijatelji. Bennett i ja smo pravi bogovi kiše.
Fantastičnim žarom frustriranog sportaša Bennett navaljuje da se svi spakiramo i da pođemo dalje, na veće visine. Gore, na većim visinama sigurno će biti snijega. I tako odlazimo u Kitzbühel.
Dakle, u normalnim okolnostima Kitzbühel je jedino od živahnijih skijaških centara. Kavane, ljudi koji šetaju niz glavnu ulicu, diskoteke, preplanuli instruktori skijanja u crvenim puloverima i crvenim skijaškim kapama, sa pobočnim džepovima ispupčenim zbog ugurane pljoske sa konjakom - međutim, danas je čak i Kitzbühel pust. Glavna ulica djeluje tjeskobno, skliska od ledene kiše, pusta. Ricey i Chuck ostali su u svojoj sobi, odlučivši provesti dan u kartanju. Bennett odlučno maršira uz Hauptstrasse - čvrsto je naumio skijati bez obzira na vremenske prilike. Ja isto tako odlučno gacam iza njega.
Kabina žičare njiše se uz planinu u jakom vjetru. Nekoliko smjelih, crvenih obraza - možda su to veterani iz neke arktičke ekspedicije - pridružuju nam se u kabini, smiju se i udaraju jedan drugoga po dobro podstavljenim plećima, krijepeći se usput malim srkutima neke teutonske vatrene vode dok kabina škripi ovješena o ledom obloženo čelično uže. Ja sam, naravno, uvjerena da će uže na kojem visimo puknuti - i zapravo, ta mi se alternativa ništa više ne gadi od onoga što nas čeka gore na vrhu. Jedan od naših landsmana iz kabine ima samo jednu nogu, ali zato nije ništa manje srčan - jedan od onih neuništivih veterana iz imperijalističkih dana Njemačke. Izgubio je, doduše, jednu nogu u ratu - ali zato dva puta bolje skija na onoj preostaloj. To je standardni tip antifobičnog luđaka koji se hrabro hvata ukoštac sa skijaškim spustovima na takav dan. Normalni ljudi to ne čine. Osim mog ljubljenog supruga - čije su usnice u ovom trenutku stisnute u izraz apsolutno nepokolebljive odlučnosti. Naša je kabina uplovila u gornji dok pristaništa. Bennet me štapom gurka neka već jednom krenem - kao što bi čovjek, recimo, gurkao kravu.
Ispred zgrade pristaništa dočekala nas je takva mećava da doslovce ne vidimo stazu pod nogama. Zastajemo i vezujemo skije već ovdje, iako nas vjetar gotovo obara s nogu. Utiskujem cipele u vezove i čuje se zadovoljavajući škljocaj. Sad su, doduše, skije na nogama, ali što dalje s njima učiniti, to je već posve druga priča. Koljena mi klecaju od užasa. Dok kraj mene nije bilo Bennetta nisam imala nikakvih problema u manevriranju sa skijama, ali sada kad je on ovdje, odjednom sam potpuno nesposobna. To je slično kao da si recimo došla na vrh nekih stuba, pogledala dolje i odjednom ustanovila da više ne znaš hodati.
Formirali smo se u kolonu po jedan (Bennett iza jednonogog skijaša, ja iza Bennetta, a iza mene neki idiot koji mi stalno gazi po skijama). Gacamo slijepo kroz mećavu zabadajući štapove u led, oprezno skližući jednom drhtavom nogom ispred druge. S moje lijeve strane vidim nekakvu bijelu mrlju za koju pretpostavljam da je planina. S desne mi je strane nekakva plavičasta mrlja za koju mi moj skijaški štap kaže da je okomita strmina. Kako sam se samo uspjela dovesti u ovako sudbonosnu situaciju - ja, jednostavna predstavnica dijaspore iz Upper West Side četvrti? Klizalište u Central Parku bilo je za mene zimska Olimpijada. Veliki snijeg iz ’47. gotovo je bio zatrpao Prirodoslovni muzej, a kola parkirana s obje strane ulice, izgledala su kao gigantske štruce snježnog kruha - ali, za ime božje, što ja radim ovdje na nekakvom zaleđenom rubu provalije u austrijskim Alpama, u društvu jednog mahnitog Kineza i jednonogog Švabe? I tko je taj idiot koji mi stalno gazi po skijama? Brzo izgovaram kratku molitvu koju upućujem Bogu, mojoj majci i mom najdražem psihoanalitičaru, dr Happeu: Molim vas dopustite mi da poživim još toliko da stignem objaviti jednu knjigu, kunem se da nakon toga nikada više neću ništa tražiti.
Nakon izvjesnog vremena, uski zaleđeni rub klisure proširio se u nešto što je izgledalo kao planinska kosina: opet nekakva bijela mrlja koja se spušta udesno. Kad smo s uskog ruba izašli na otvoreno, zapuh vjetra udari u nas takvom žestinom da sam maltene tresnula na leđa i uspjela sam se zadržati na nogama samo zahvaljući tome što sam se svom snagom zabola štapovima u smrznuto tle.
»Zaboga, Bennett, vratimo se«, viknula sam u pravcu njegove crvene jakne.
»Nisam prešao čitav ovaj put samo zato da se sada vratim. Već sam propustio gotovo tjedan dana skijanja!« zarežao je on prema meni.
Propustio je tjedan dana. Već! U tome je bit Bennettove ličnosti: vječiti osjećaj da su ga prevarili. Nisam mu mogla vidjeti lice, ali znala sam da zacijelo izgleda namršteno, lice uvrijeđenog pravednika, izobličeno od tvrdoglave odlučnosti da ne dopusti vremenu da ga zakine. I tako crvena mrlja odleti niz planinu dok sam ja ostala na vrhu, paralizirana od straha, kopajući štapovima po smrznutom snijegu, boreći se da me ne odnese vjetar. Bennetta je, međutim, doista srušio vjetar već nakon nekoliko minuta, ali ja to nisam mogla vidjeti, a niti bih mogla bilo što učiniti čak i da sam mu željela pomoći. A iskreno govoreći, u tom trenutku nisam se osjećala baš bogzna kako sklona tome da mu pomognem.
Nakon što je nekoliko bitaka sa vjetrom (u kojima je vjetar svaki put bez iznimke odnosio pobjedu) Bennett je popustio i udostojio se spustiti se niz planinu žičarom. U toku povratka nije propustio nazvati me kukavicom i optužiti me da sam mu upropastila još jedan dan skijanja. Oh, nema nikakvog smisla optuživati njega zbog toga. Svijet je prepun sitničavih tirana, uskogrudnih duša, mrzitelja žena. Njihovu broju nema kraja. Oni su vjerni svojoj naravi onako kao što zmija grize i škorpion bode. Ali, zato mi koje se spetljamo s njima i koje ostajemo uz njih - mi smo budale. Mi zaslužujemo prijekor - što se ne pokupimo i ne odemo od njih. Mislimo kako svojim robovanjem kupujemo nekakvu sigurnost - a onda, jedno desetljeće kasnije, ipak odlazimo i ostavljamo im pokućstvo, jer smo konačno shvatile kako je sreća što smo se riješile njihova tiranstva vrijedna bilo koje materijalne cijene - a nešto što se naziva sigurnost, ionako ne postoji.
Slijedećeg smo dana nastavili put, sve više i više prema vrhuncima Alpa. Ako u Kitzbühelu nema dobrog snijega, možda treba probati u Innsbrucku ili u St. Antonu ili Lechu ili Zürsu. Chuck i Ricey su nas vjerno pratili. Njima je bilo dobro bez obzira na to gdje se nalazili: provodili su vrijeme kartajući ispred kamina, pili su Glühwein i grickali austrijske kolačiće.
Kiša je još uvijek jednako curila kad smo trećeg dana našeg lutanja ušli u Zürs am Arlberg - sumorno alpsko skijaško naselje bez ijednog stabla, iznad kojeg su se dizali goli vrhunci umotani u kišne oblake.
Naselja visoko u Alpama, iznad granica šuma, sva imaju sličan ogoljeli izgled: skupina elegantnih hotela sagrađenih u stilu alpske kolibe i smještenih u podnožju oštrih, nazubljenih vrhunaca, a iznad njih - u sunčane dane - intenzivnoplavo nebo, zasljepljujuće plavo zbog visinskog zraka. Kad su planine pokrivene snijegom i kad sija sunce i sve žičare rade, ova »ozbiljna« naselja poprime nešto malo vedrine i živosti, ali kad karamelasto sunce sklizne za vrhunce, a u snijeg se urezu izlomljene ljubičaste sjene, čitav krajolik postaje turobno nalik na neki predjel na Mjesecu i ledeno tih.
U kišnim danima sve je još puno gore. Došli ste na skijanje, a ne možete se skijati jer nema snijega. Međutim, ovdje nemate što drugo raditi - osim jesti i kartati se. Ili čitati - po mogućnosti neku debelu, teško razumljivu knjižurinu. Proveli smo puna četiri dana u našem hotelu »Sport-Hotel Edelweiss«, gledajući kroz prozor kako pada kiša, kartajući »šnapsl«, prežderavajući se Knödeln i Schnitzeln i svinjskog pečenja s jabukama. Gušeći se u kolačima mit Schlag. I Kaffee mit Schlag. I nalijevajući u sebe do besvijesti Glühwein, svakog popodneva uz vatru u kaminu.
Meni je osobno savršeno odgovarao ovakav program. Čitala sam Joyceovog »Uliksa« tempom od otprilike pet stranica na dan, debljala sam se tempom od otprilike dvije i pol kile na dan i osjećala sam se savršeno voljnom prihvatiti da sve dok živim nikada više ne stavim skije na noge.
Sve su padine bile opasno zaleđene. Slušala sam strašne priče o tome što se događalo čak i nekim iskusnim skijašima na tako zaleđenim spustovima. Ništa me nije priječilo da ostanem u hotelu zajedno sa Ricey i Chuckom onog jutra kad je Bennett odlučio uhvatiti se ukoštac s ledenim spustovima - ništa, osim Bennettovog izazivačkog pogleda. Ili je tu bilo još nečega? Afera sa Penny već je bila počela (to sada shvaćam) te jeseni i Bennett se sve odbojnije ponašao prema meni. Iako nisam »znala« za Penny, ipak sam znala. Moje su antene isuviše osjetljive. Zapravo - sjećanje mi se vraća uz blijesak i ja sam iskreno zaprepaštena - u to vrijeme ja sam se ozbiljno bavila mišlju da ostavim Bennetta. Slomljena noga predstavljala je upravo savršenu kaznu za moje misli o bijegu. Badnjak, Zürs am Arlberg
Kiša je padala cijelu noć, uhvatio se led i skijaške su staze staklasto glatke poput padina neke planine iz bajke. Pred jutro iznenada je počeo prštiti snijeg i prekrio je tle tek toliko da je led počeo nalikovati na lica neke žene pokriveno dvostrukim slojem svježeg pudera. Nakon što smo doručkovali svježe kifle i kavu, našla sam se kako gacam iza Bennetta prema stazi za djecu i početnike, u obliku slova »T«, sa barijerom na dnu spusta.
»Za početak idemo isprobati lake spustove, u redu?« kaže Bennett, očigledno nastojeći da me udubrovolji. Ja kimam glavom i mislim, Laki spustovi uopće ne postoje. Ali Bennett je već na stazi, uspinje se prema vrhu i ja ga slijedim. Sjećam se savjeta koji mi je dao moj prvi učitelj skijanja, neki odbjegli američki student: »Morate voditi računa samo o sili teže«. Samo. Na vrhu staze sila teže napada i ja padam - stražnjicom - na zaleđeno tle. Neka energična njemačka cura dobacuje mi nešto oštro u prolazu kao da je moj pad nekakav nepristojni gaf, neka asocijalna gesta kao što su, na primjer, prdež ili podrigivanje. Nekako uspijevam ustati i gledam gdje je Bennett, a onda shvatim da sam nategla mišić u nozi. Udobni dani provedeni u »Sport-Hotel Edlweiss« dokraja su mi uništili kondiciju. U međuvremenu, Bennett već zuji niz padinu.
Ja polazim za njim. Grč još uvijek ne popušta, ne mogu svinuti koljena i spuštam se u nekakvoj varijanti paničnog pluženja kroz snijeg, ukočenih nogu - kao živa slika onih crteža iz skijaških udžbenika koji pokazuju kako se nikada ne smije skijati.
Bennett izvede dva graciozna paralelna zaokreta i ja ga oponašam - izgledajući pri tom kao nešto iz Chaplinove »Zlatne groznice«. Štapovi koje držim u rukama čine mi se ubojitim oružjem, koljena su mi totalno ukočena, oči stisnute u napadu panike. I upravo tada sam mora biti naišla na komad čistog leda, jer sam počela juriti takvom brzinom da sam po prvi put u životu shvatila izraz kao po loju.
Pala sam - mislim, namjerno, kako bih se zaustavila - i ležim u snijegu spletena u perec od ruku i nogu, pitajući se što sam to kog vraga učinila da zavređujem takve bolove.
»Jesi li povrijeđena?« viče Bennett. Odgovaram mu stenjanjem. Gledam melodramatično u zasljepljujuće plavo nebo i mislim na »Snjegove Kilimandžara« - onaj dio gdje glavni junak govori nešto o tome kao čovjek uvijek nekako očekuje da će se od bolova onesvijestiti, ali se - avaj - to nikada ne događa.
»Ne miči se«, opominje me Bennett, ali ja sam spletena u tako bolan položaj da se jednostavno moram pokušati maknuti. Jedna mi se skija zabola u snijeg, stopalo mi je iskrenuto u teškoj cipeli, specijalni vezovi koji bi se trebali automatski otvoriti, ne popuštaju ni milimetra i čitav je pritisak na toj neotpuštenoj nozi.
Bennett je došao do mene i govori mi kako sam »samo nategnula članak«. Zatim mi pokušava osloboditi nogu iz teške cipele. Bol je neizdrživa, ali poniženje je još gore od bolova.
Pomoć je stigla u obliku dva mladića na skijama koji su stigli do nas sa nekakvom lukavo smišljenom napravom od aluminija u obliku gondole. Jedan od njih ima na očima jarkožute skijaške naočale za sunce, a drugome nedostaje jedan od prednjih zubi. Čitavo je moje biće koncentrirano na tu rupu između zuba. Nekako su me uspjeli izvući iz cipele (noga je već počela otjecati) i zatim su mi na nogu navukli dugački plastični balon, povukli su zatvarač i napuhali balon zrakom. Podigli su me na gondolu, pokrili gunjevima (kao lešinu) i privezali su uza me moje skije. Zatim su moji izbavitelji škljocnuli u svoje skije i svi smo zajedno poletjeli niz planinu - neonskoplavo nebo gore, zasljepljujuće bijeli snijeg dolje, a pri tom je moja pojava kod skijaša pokraj kojih smo prolazili izazivala poglede radoznalosti, olakšanja ili straha. Sjurili smo se u cik-caku niz padinu upravo nevjerojatnom brzinom i lakoćom, a zatim su me vukli kroz bljuzgavicu u Hauptstrasse (tu sam se dobro istruckala). Usput susrećem nove lešinarske poglede mojih bližnjih, a ja im se smješkam i domahujem, pokušavajući biti hrabra. Prolaze automobili. Ljudi zure (dole) u mene. Bol. Ta užasna fizička bol koju je nemoguće zapamtiti drugačije osim kao neku vrst zasljepljujuće bjeline. Bijeli zvuk.
Odnose me u ordinaciju nekog nezaboravnog gulikože koji se zvao dr med. Holger Kapp (jedan pohlepni Austrijanac koji je u Bostonu naučio sve najnovije medicinske trikove) i tamo me snimaju na rendgenu. Pojavljuje se Bennett i ponovo me uvjerava kako mi je noga »samo iščašena«. Pojavljuje se rendgenski snimak i definitivno nas uvjerava kako je noga impresivno slomljena, radi se o spiralnoj frakturi iznad članka dok je goljenična kost smrvljena u komade nalik na zubalo morskog psa. Na njemačkom ta dijagnoza zvuči još stravičnije: Schieneribeindrehbruch am distalen Ende (Aufsplitterung in mehrere Bruchstücke)! Eto što se događa ženi koja se usuđuje makar samo pomisliti na to da ostavi muža!
Pa se zatim prisjećam dra med. Kappa kako je doplesao do nas i pokušao nam prodati nekakvu mašineriju za namještanje polomljenih kostiju, zatim nekakve specijalne štake i tjedan dana (najmanje) pileće juhe po cijeni bifteka. Svašta bi se moglo dogoditi s mojom nogom na putu kući. Opasna klizanja po zaleđenim cestama, magla na autocesti, pijani vozači. Međutim, Bennett je inzistirao na tome da me odvede natrag u Njemačku i tamo me smjesti u dobru staru vojnu bolnicu, gdje doktori ne govore sa smiješnim akcentom i gdje se vjeruje u »konzervativno liječenje« fraktura. I tako smo još iste večeri krenuli natrag u Heidelberg.
Čitavim putem do Heidelberga vozili smo po opustjelim, od kiše mokrim autocestama. Najsumorniji Badnjak u mom životu - a, vjerujte, bilo ih je nekoliko i te kako sumornih. Ricey i Chuck vozili su našu VW-bubu, a Bennett i ja smo uzeli njihov karavan, tako da se ja mogu ispružiti otraga na gumenom madracu. Tada sam već bila zapala u prvi delirij od bolova i naizmjence sam cmizdrila, predbacujući sama sebi zbog toga što sam Bennettu pokvarila praznike - i osjećala se užasno posramljena što moram piškiti u zgužvanu hrpu papirnatih rupčića (koje sam zatim izbacivala kroz prozor).
Slijedeće čega se sjećam, to je kako ležim u vojnoj bolnici u Heidelbergu i lebdim u oblacima, drogirana Demerolom. Tada me izgleda, ništa više nije mučilo. Skijala sam, ulijetala u snove, izlijetala, vozila sam slalom, izvodila egzibicije, jurila niz zaleđene strmine preko stijena i kamenja. A svaki put kad bih se probudila iz mojih demeroloskih snova, dočekala bi me neka nova razonoda. Na primjer, kapelan Glascock mi je donio najnovija Uputstva za duhovno uzdizanje, izvučena na stroju za umnožavanje, zatim me je blagoslovio i užurbano otišao - kao da se boji da ću ga uvući u neku teološku diskusiju koju on neće znati privesti kraju. Pete Hatch13, akušer-ginekolog doista prikladnog prezimena, također me je dolazio posjećivati i pričao bi mi ginekološke viceve koji su svi bili varijacije na temu vaginalnih mirisa. Phyllis Stein, predsjednica Kluba židovskih oficirskih supruga (ili KŽOS) došla mi je poželjeti obavezni mazel i uvjeravala me kako ima odličnu »žnoru« i kako mi može osigurati košer hranu, ukoliko to želim. Pojavio se čak i komandant bolnice koji mi je ispričao priču o svoja dva preloma nogu (Davos i Kitzbühel) i nakon toga mi je naložio da slijedeće godine moram obavezno ponovo stati na skije. Jedino je nedostajao moj muž. Osjećaj krivnje i srdžba na mene priječili su ga da me posjećuje, međutim, sve dok su me kljukali Demerolom, mene to nije mnogo smetalo.
No, tjedan dana kasnije - zatočena kod kuće, zarobljenica sadrenog kalupa i Bennettove srdžbe - osjetila sam sav užas bespomoćnosti. Nisam mogla voziti s tim gipsom oko noge, niti sam se mogla popeti uza stube, niti sam se mogla okupati. Bennett nije htio spavati pokraj mene jer - kako je rekao - moj ga je sadreni ovoj »uznemirivao«. Nije htio dolaziti kući na ručak jer sam ja - tvrdio je - bila toliko histerična i plačljiva da ga je to samo deprimiralo. Uz to su me neprekidno mučili bolovi, i bez onih droga koje su mi davali u bolnici postala sam potpuno rastrojena. Snove o letenju zamijenili su snovi o sakaćenju. Skakutala sam turobno iz sobe u sobu, pokušavala pospremiti stan, pokušavala sam pisati, pokušavala sam blokirati konstantni, nagrizajući osjećaj napuštenosti i izdaje. Pila sam kavu. Čitala sam glupa cirkularna pisma koja su stizala poštom. Čitava je američka armija, čini se, bila zaražena virusom različitih loše stihovanih poruka i u jutarnjoj bi se pošti uvijek našlo nekih zabavnih stvari. Bilten Kluba liječničkih supruga (BKLS) vedro je podsjećao: »Putem kroz život (Nikad ne zaboravi:) Stranci su prijatelji (Samo se još niste sreli!«)
Ali, gdje su ti prijatelji? I gdje mi je muž? Izgubljen u akciji. Na manevrima sa suprugom kolege oficira. A ja sam sjedila kod kuće, svezanih nogu - kao svaka dobra kineska supruga.
Nekako, baš kad bi dan postao apsolutno nepodnošljiv, stigao bi Michael Cosman. Dolazio je sa naramkom malih bočica šampanjca, sa pregrštom cvijeća, knjigama, jagodama, konjakom. Moji susjedi su vjerojatno mislili da nas dvoje doživljavamo strastvenu ljubav dok bi gledali kako njegov auto satima i satima stoji parkiran ispred moje kuće. A mi smo razgovarali. I smijali se. Pričali smo jedno drugom priče. Sjećali smo se zajedno New Yorka. Pričali viceve o Poljacima. Pili. Opijali se. Ismijavali Nijemce i američku vojsku. I provodili jedno nad drugim bračnu terapiju.
Onih dana kada ne bi mogao doći, Michael bi me nazvao. Ja bih bjesomučno doskakutala do telefona na onoj zdravoj nozi, tresnula bih na kauč, podignula onu zagipsanu nogu na odvratni armijski stolić za kavu i - mi bismo otpočeli našu otprilike dvosatnu uzajamnu terapiju na državni trošak.
Michael bi me, tobože, nazvao samo zato da me pita kako sam i da mi pruži priliku da mu se isplačem na ramenu, jadajući se zbog mojih problema sa Bennettom. Međutim, ne bi prošlo mnogo vremena i on bi počeo govoriti o njegovim problemima, pričajući mi o svojim reakcijama na uvelike razvikanu ljubavnu vezu između njegove žene DeeDee i jednog lokalnog hipika, zatim bi mi iznosio svoje mišljenje o pravim uzrocima te veze, pa na koji način je on to uspio recionalizirati i tako dalje. Zatim bi se prepustio uspomenama na svoju mladost i častio bi me dugačkim monolozima u stilu Jeana Shepherda, pričajući o svojoj nastavnici violine gđi Traumstein; o svojoj učiteljici iz trećeg razreda, gđi Gletscher; o svojim seksualnim istraživanjima u kupaonicama Internata 103; o danima provedenim u okrilju studentske bratovštine na Sveučilištu Cornell; o tome kako je jednom namazao penis pikantnim barbecue umakom i zatim od izvjesne cure zatražio da to poliže; o tome kako je Harriet Finkelstein imala najveći klitoris koji je on ikada napipao; kako ga je jednom gospodin Weinburger (od firme »Prozori i kapci Weinburger«) uhvatio u krevetu sa Sally Weinburger; pa o tome što su sve razne ženske govorile (mrmljale, vikale) dok bi svršavale; o tome kako mu se stalno ponavlja jedan san u kojem proživljava seksualnu orgiju sa likovima iz stripa »Archie«; ili kako mu se događa da danas, recimo, velikodušno oprosti DeeDee zbog njezine ljubavne veze, a već sutra počne tu njihovu vezu zamišljati do u najsitniji živopisni detalj, pa onda poludi i izudara jadnu DeeDee. Et cetera.
Osjećala sam prema Michaelu više zahvalnosti negoli ikada prema bilo kome u čitavom mom životu. On me je nazivao zbog vlastite potrebe za razgovorom, ja sam ga slušala zbog vlastite potrebe i osamljenosti i unatoč tome što to možda nije najidealnija baza za prijateljstvo - među nama je došlo do čvrstog i iskrenog prijateljstva. Čak i nakon što je moja noga zacijeljela, Michael je i dalje ostao moj najbolji prijatelj i povjerenik. U sedam mjeseci slomljena je kost zarasla, i ostalo je samo lagano zadebljanje na inače prilično tanko] potkoljenici - a Michael i ja smo još uvijek samo razgovarali.
Šest godina kasnije. Ljeto. Michael i DeeDee su već gotovo pune četiri godine rastavljeni, a Bennett i ja još »trajemo« zahvaljujući obilnom škrgutanju kutnjacima (mojem!) i činjenici da smo tako lukavo organizirali naše živote da se praktički gotovo uopće ne viđamo. Vječiti buntovnik bez razloga, Michael, još uvijek se protivio tome da obavi obveznu praksu u bolnici i živio je od veoma unosne ordinacije za venerične bolesti i kontracepciju orijentiranu prvenstveno na mlade, neudate i neoženjene, koju je otvorio u jednoj staroj kući od ružičastog pješčanika u bloku Zapadnih Sedamdesetih ulica.
»Što bih mogao učiniti za tebe?« pita me Michael, ponudivši mi da sjednem, u njegovu malom čađavom stražnjem dvorištu gdje nije uspijevala čak ni marihuana. Čitav je prostor bio zasut staklom od razbijenih boca i debelim slojem čađe, ali u središtu tog čađavog vrta stajao je veseli stolić natkriven žutim suncobranom. Pili smo votku i žvakali grčke masline. Michael me odmjeravao pogledom.
»Što se događa? Uživaš li što si sada poznata i slavna dama? Nisam te vidio čitavu vječnost.« »Stvarno te zanima?«
Michael me pogleda preko kuštravog, žutog brka, brade i narančastih avijatičarskih naočala. Izgledalo je da on točno zna zašto sam došla.
»Ako je recimo, Bennett u Heidelbergu imao ljubavnicu, što ti misliš tko bi to onda mogao biti?«
Michael prvo koncentrirano zuri u mene, oklijeva, shvati da ja znam i čvrsto izrekne: »Penny. Ja sam mislio da ti već godinama znaš za to.« »Bennett mi je to rekao tek u toku prošlog vikenda.«
»A po čemu je taj prošli vikend bio drugačiji od bilo kojeg drugog vikenda?«
»Ne znam. Možda mu je krivo što se meni sada poklanja toliko pozornosti, a nije znao kako bi to drugačije izrazio. A možda me jednostavno želi uništiti. To mu sasvim sigurno odlično polazi za rukom. Još se nikada u životu nisam osjećala tako histeričnom. Hodam ulicama i upravo ključam od bijesa. Osjećam želju da ubijem svakog Istočnjaka kojeg ugledam.«
»Kriste - strašno si me iznenadila. Ja sam bio siguran da ti to znaš već čitavu vječnost.« »Zašto?«
»Kad si se vratila iz Beča, kad ste opet počeli zajedno živjeti, rekla si mi da ste o svemu razgovarali ...«
»To sam ja tako mislila. Očito, ja sam o svemu razgovarala, Bennett nije. I to je jedna od stvari zbog kojih sam poludjela. Uvijek sam ja bila negativka, pokvarena ženska. Njemu je bilo neophodno potrebno da uvijek ja budem kriva.« »Gospode bože«, reče Michael. »A zašto mi ti nisi ništa rekao?«
Michael povuče nekoliko dimova iz svoje lule: »Razlog je, pretpostavljam, isti onaj zbog kojega ti meni nisi ništa rekla za DeeDee. Ja sam za Bennetta i Penny znao gotovo od samog početka, baš kao što si ti znala za DeeDee i njezina hipika. Zašto ti meni nisi ništa rekla?«
»Mislila sam da će te to boljeti. I nisam htjela preuzeti na sebe odgovornost za raskid vašega braka. Kod mene se vjerojatno najvećim dijelom radilo o izbjegavanju odgovornosti. Priznajem da sam kriva.« »I ja.«
Sjedili smo i razmišljali jedno o drugome, nagađajući u kolikoj bi se mjeri stvari drugačije odvijale da smo znali. Da li bismo možda nas dvoje počeli voditi ljubav, da li bismo počeli živjeti zajedno, da li bismo ranije ostavili naše bračne drugove? Oboje smo na trenutak ušutjeli razmatrajući protekle godine.
»Uostalom, kada si ti zapravo saznao za Bennetta i Penny?« upitala sam.
»Gotovo u samom početku njihove veze. Sjećaš se gdje su stanovali Robby i Penny?« »Kat iznad tebe?«
»Ne. Njihov je stan bio na drugom stubištu. No, svejedno sad, jedno popodne sam se morao vratiti kući po opremu jer su nam bili najavili uzbunu i kako je naše stubište bilo puno dječurlije, počeo sam se u trku penjati susjednim stubištem, a gore sam namjeravao prijeći na svoje stubište kroz služinske sobe. Kad - koga vidim kako stoji na vrh stuba, a na licu mu izraz kao da reklamira strihnin - Bennetta. Pogleda on mene, pogledam ja njega. On skrene pogled. A ja odmah pomislim: Penny i Bennett? Krista ti boga! Rekao mi je ,Zdravo Michael’ onim svojim psihijatarskim, malicioznim tonom. Htio sam mu reći ,Pizdo kurvinska!’ - ionako sam oduvijek smatrao da se on odvratno ponaša prema tebi - ali naravno, ništa nisam rekao - zato što sam profesionalna kukavica - i on odgega niza stube. A poslije mi je još i DeeDee potvrdila. Izgleda da je Penny njoj ispričala sve do najsitnijeg detalja. Zapravo, svi su to znali.« To mi ponovo otvara rane. Moje rane nevidljivo krvare. »Svi?«
»Daa. Ponekad mi je bilo užasno - kad bih vidio kako ti, Bennett i Penny zajedno trčite trim-stazom u dresovima. Svi su za to znali osim tebe. Mislim da je čak i Robby znao. Ali, on je opet spavao sa svojom sekretaricom. Zapravo, da ti iskreno kažem, mislio sam da je Bennett strahovito okrutan prema tebi.« »A zašto mi nisi rekao?«
»Nitko živ tko je pri zdravoj pameti ne želi se petljati u tuđi brak. Ti to i sama isto tako dobro znaš.«
Spustila sam glavu. »I ja sam mislila da je DeeDee okrutna prema tebi.«
»A isto tako ni ti meni nisi ništa rekla. Zapravo, čak si nju jedanput vozila u grad na sastanak s onim njezinim ljubavnikom.« »Morala sam, ona...«
»Ne moraš mi objašnjavati. Ništa ti ne predbacujem. Ali stvarno, kakva ironija. Ti si imala takvu potrebu da racionaliziraš svoj odnos sa Bennettom, da samu sebe uvjeriš kako je sve u savršenom redu. Mislim da čak ni ja - uz sve moje konflikte oko kidanja braka sa DeeDee - čak se ni ja nisam tako uporno držao braka kao ti. Ti si uistinu sve pokušala.« On mi dohvati ruku. Ja se rasplačem, nezaustavljivo, sasvim tiho. »Što ti misliš, zašto sam bila toliko uporna?«
»Oh, to ne znam. Svi mi zapravo imamo tu čudnu potrebu da racionaliziramo svoj izbor. Djelomično, to je naprosto nesposobnost priznavanja pogrešaka. Djelomično je to opet želja da prema svijetu pokažemo jedinstvo. Ako priznamo da su naši brakovi zasrani, onda time djelomično priznajemo i to da su naši životi zasrani. A to je jako teško podnijeti. Tolike godine utrošene na nešto što je zapravo pogreška? To je jako teško priznati. I tako branimo svoj brak, racionaliziramo. Sve dok nas nešto stvarno gadno ne prodrma. Kod mene je to bila smrt moga oca. Ne možeš živjeti s osobom koju prezireš - čak ni onda ako se smrtno bojiš živjeti sam. Život je isuviše dragocjen da bismo ga potrošili na osjećanje prezira.«
»Znam. Užasno je kad osjećaš prezir prema osobi sa kojom si u braku, zar nije? Ja sam se godinama tako osjećala. To čovjeka nagriza, nekako.«
»Sjećaš se one jeseni nakon našeg povratka iz Njemačke?« Ja potvrdim glavom. To je bilo razdoblje kad sam bio najbliže tome da počnem s tobom voditi ljubav. Čak si i ti izgledala kao da to želiš - a ja sam bio spreman za to. U Heidelbergu jednostavno nisam bio spreman. Tamo sam naprosto bio nesposoban upustiti se u neku novu ljubav - unatoč svemu što sam znao o DeeDee. Sad svejedno, nego znaš zašto nisam iskoristio tu priliku?« »Ne. Zašto?«
»Zato što sam znao da ću ti - ako se toliko zbližimo - morati reći za Bennetta i Penny, a naprosto nisam imao srca da ti to kažem.« »Oh, Michael«, uzviknem, skočim iz stolice i zagrlim ga. Bila sam mu zahvalna što me je podsjetio - nakon osam dugih godina braka s jednim robotom - da na ovom svijetu ipak postoje muškarci za koje su seks i bliskost međusobno povezani.
Michael me je počeo ljuljuškati u svom naručju i oboje smo plakali nad prošlošću, onim bijednim godinama u Njemačkoj, našim razbijenim brakovima, ljubavlju koju nikada nismo ostvarili. Zatim se izmakao iz mog zagrljaja - odlučno, ali nježno. »Idem ti pripraviti pileća jetrica za ručak, hoćeš?«
»Hoću«, rekla sam donekle razočarana. »Zapravo sam se nadala da ćeš me konačno pofukati - nakon svih ovih godina.«
Michael zastane u vratima smiješeći se. »Čuj. Ako za mjesec dana od danas još uvijek budeš to željela, obećajem ti da ću to učiniti. Ali ne želim to dok si u ovakvom stanju. Ne želim iskorištavati tvoju histeriju.« »Tko je histeričan?« rekla sam, ližući suze iz kutova usta.
U kuhinji mi je Michael pričao viceve o Poljacima i prepričavao mi anegdote iz svoje ordinacije za venerične bolesti. Jetrica su cvrčala u tavi, moje se srce grčilo i u mojem svijetu ništa nije bilo kako treba. Osim što je lijepo imati prijatelje - posebno u ovakvim trenucima. I posebno prijatelje koji će ti za ručak ispržiti pileća jetrica. »Sjećaš se moje slomljene noge?«
»A kako bih to mogao zaboraviti? Izgledala si prokleto seksi u onom gipsu. Jednom si, sjećam se, navukla preko gipsa crnu mrežastu čarapu, a na koljeno si prikopčala crvenu ružu od baršuna. Zapravo, ti si oduvijek željela sa mnom spavati, je li?«
»Pa ti znaš da si neodoljiv«, rekla sam i to ne baš sasvim podrugljivo. Pomislila sam na sve one muškarce s kojima sam imala isto ovakav dobroćudno-prijateljski odnos, pun nježnosti i zadirkivanja. Zašto sam se morala udati za jedinog muškarca sa kojim uopće nisam mogla razgovarati? »Znaš što je najgore u čitavoj toj priči oko Bennetta i Penny?« »Nisam baš sigurna da li to želim čuti.«
Nastala je stanka u kojoj smo oboje osluškivali cvrčanje jetrica. »Dakle, želiš li čuti ili ne želiš?«
»Neću... Ne, hoću. Hoću sve saznati.« Htjela sam ponovo otvoriti rane, utrljati u njih sol i vriskati od boli sve dok konačno sve to ne izbacim iz sebe.
»Njezina su kola bila parkirana ispred vašeg ulaza gotovo sve vrijeme dok si ti bila u bolnici.«
Njegove su riječi postigle željeni efekt. Ponovo sam plakala, gušila sam se u dugim jecajima koji kao da su mi navirali iz trbuha, iz maternice, iz pičke. Michael me je zagrlio i dugo me je ljuljuškao u naručju.
»Ostavi tog kurvinog sina«, rekao mi je, »a onda dođi k meni. Slažeš se?«
Te večeri, kod kuće, pitala sam Bennetta kako je mogao onako bjesnjeti na mene zato što sam slomila nogu kad se cijelo vrijeme dok sam ležala u bolnici ševio s Penny. Gledao me je ravnodušno. Isprva se činilo kao da ne shvaća o čemu to govorim. Metodično je prao zube. Ja sam sjedila na poklopcu zahoda i zurila u njega puna mržnje. Konačno je izvukao četkicu iz usta.
»Ti si stalno upadala u kojekakve nezgode - samo zato da bi mene u nečemu zakinula...« rekao je kao da nema blagog pojma što te njegove riječi impliciraju u psihološkom smislu.
»Da bih tebe u nečemu zakinula! Tebe! Skijali smo se po ledu, ako se sjećaš. A to je bila tvoja ideja!«
»Pa što ako sam imao ljubavnicu - strašna stvar. Doktor Steingesser smatra da to uopće nije nikakav razlog zbog kojega bismo trebali raskidati naš brak.« »Koji brak?« vrisnula sam. »O kakvom to braku govoriš? O tvojem braku sa doktorom Steingesserom ili o ovom mojem čistilištu s tobom?« »Jako duhovito.«
»Oh, uopće nisam ni pokušavala biti duhovita.« Ustala sam sa zahoda, odmarširala u krevet i demonstrativno navukla pokrivače preko glave. Ležim tako i s užitkom se prepuštam bijesu. Malo kasnije čujem Bennetta kako metodički obilazi sobe i gasi svjetla, kako zaključava vrata, kako šljapka po predvorju u papučama. Konačno se penje u krevet pokraj mene. Trenutak tišine, a za to vrijeme ležimo jedno pokraj drugoga kao dva kipa uklesana u pokrov sarkofaga. Kralj i kraljica. Oboje mrtvi. Katedralski hladan mramor.
Konačno se moje usnice počinju pokretati. Govore: »Mislim da je bolje da ovog časa ustaneš i izgubiš se odavde jer ako ostaneš uz mene još samo jednu minutu kunem se da ću ustati, otići u kuhinju, uzet ću nož i otkinut ću ti jaja. Ne želim rastavu, želim te kastrirati - ni više, ni manje. I ne moraš se čak ni truditi da to interpretiraš jer ja ti to sasvim otvoreno kažem. GUBI SE IZ OVOG KREVETA!«
Bennett dograbi svoj jastuk i žurno nestane u pravcu gostinjske sobe.
Prolaze minute. Sat kuca. Usnice mi drhću. Suze mi klize niz obraze i slijevaju mi se u uši. To me podsjeti na jednu pjesmu koju smo nekoć pjevali u gimnaziji: »Uši su mi pune suza jer ležim u krevetu, na leđima, dok plačem zbog teeeebeeee...« ali sad mi to više nije smiješno. Netko je prošao ispod prozora, niz Sedamdesetsedmu ulicu, s tranzistorom koji je svirao dovoljno glasno da nadjača zujanje uređaja za klimatizaciju.
Ovo je, dakle, dno - najniža točka jednog braka. Spavamo razdvojeni, sami, u istoj kući, nesposobni utješiti jedno drugoga. Usamljeniji nego bismo bili da se uopće nikada nismo sreli. Bolje je onda živjeti kao pustinjak u nekoj pećini ili obijati barove za usamljena srca u potrazi za kratkom avanturom. Nema takve usamljenosti kao što je usamljenost mrtvoga braka. Krevet bi isto tako mogao biti čamac za spašavanje u moru prepunom morskih pasa. Isto tako bih mogla biti izbačena na neku planetu bez atmosfere i bez života. Nemaš kamo otići. Nikamo. Duša tone poput kamena.
A iz te kamene studeni - kao da želi potvrditi vlastitu probuđenu životnu snagu - budi se tijelo. Žena, ponižena preko svake mjere, ustaje iz kreveta, na prstima prelazi prostirkom zastrti pod predvorja i uvlači se u uski krevet za goste u kojem leži taj stranac, njezin zakoniti suprug. Plavkasta mjesečina provlači se između rebra prozorskih kapaka. Stari uređaj za klimatizaciju zuji kao čitav jedan vrt prepun cvrčaka i ona se stišće uz njegovo još toplo tijelo.
Mogli bi isto tako biti i dva stranca koji su se te večeri upoznali u nekom baru - toliko je malo bliskosti među njima - pa ipak, to ih na neki čudan način uzbuđuje. »Hej - što to radiš?« pita on. »Diram te«, odgovara ona. »Mislio sam da me želiš uškopiti.« »I želim.«
Ozbiljan ton njezina glasa, istoga ga časa uzbudi. To je njihov stari, dobro poznati ples. Njezine slomljene kosti, njezina sklonost nezgodama, njegov sadizam, njegova - njoj dobro poznata - okrutnost. Nju je to uzbuđivalo. On bi isto tako mogao biti neki znanac koji je siluje, neki manijak s ulice, dostavljač iz robne kuće kojega je pozvala na brzu ševu »s nogu«. Oboje su ledeno hladni i veoma stručni. Ona mu otkopčava hlače pidžame. On pipajući traži njezinu pičku. Divljački zabada prst u nju. To boli, ali nekako, ona osjeća kako je bol sasvim na mjestu ove noći. Ona se propinje na krevetu, vrti se na njegovim prstima, uzima njegov nabrekli kurac u usta, osjećajući želju da ga odgrize, da ne ostane ništa nego krvavi korijen iz kojega brizga vodoskok krvi i slijeva se preko mjesečno-plavkastih ponjava. Ali, umjesto toga ona ga drži jezikom. Gricka oko korijena, gotovo sebi dopušta da mu nanese bol, ali ipak ne sasvim. On ječi. Uplašen je, ali istodobno i uzbuđen. Tako bi ga lako bilo povrijediti - pa ipak, nekako joj ne uspijeva samu sebe natjerati na takav čin. Prije bi samu sebe povrijedila. On sada trlja njezin klitoris, prilično grubo i ona ga želi. Mrzi ga, prezire, ali želi taj njegov čudni, nekakvom korijenu nalik kurac, želi ga u sebi. On tu čeka na nju, mrk kao davno sasječeni patrljak nekog stabla, kvrgav, gotovo neživa stvar - ili nešto mrtvo. Pogled na njega još je više uzbuđuje. On leži nepokretno, tiho, muškarac koji je umro s erekcijom, pa se zatim još više ukrutio kad je nastupio rigor mortis. Ona se uspinje na njegov uzdignuti penis, vrti se na njemu, ritmički se njiše, koristeći ga hladno kao neki mehanički instrument za masturbiranje. Njezin vlastiti orgazam zapljuskuje je u velikim koncentričnim krugovima poput vode u mirnom jezeru kad u nju padne teška stijena sa velike visine. A onda, odjednom, i on se počinje propinjati, propinjati u vlastitom traganju. Gotovo kao da je njegov orgazam skriven negdje duboko u njoj tako da on mora tragati za njim, pecati ga, upecati, izvlačiti ga.poput ribe koja se bacaka na udici. Evo. Uhvatio je. Ne, ne sasvim. Evo. Mamac je progutan. On slijepo grabi, zatim ponovo uspostavlja ritam. Sada.
Ona sve to promatra kao iz neke velike udaljenosti, kao da o tome čita u nekoj knjizi - a opet, sve je to uzbuđuje. Nju čitanje doista često seksualno uzbudi. I često nije posve sigurna da li o nečemu piše ili to preživljava.
Evo. Uhvatio je. Evo, evo, evo, evo, evo... Njegovo propinjanje prestaje i on ponovo mirno leži. Bez riječi. Bez uzdaha. Ribič i riba oboje zadihano leže na obali. Kakav je to muškarac koji ne pušta od sebe ni glaska kad svršava? Mrtvac?
Osjeća se uprljanom, osjeća stid, čak se pomalo osjeća kao nekrofil. Sišla je s njegova mrtvog penisa i leži tu uz njega, razmišljajući. Kako se dvoje ljudi može pariti osam godina i unatoč svega ostati toliko daleki jedno drugome? Mogli bi isto tako biti i dva teretna vlaka koji prikopčani putuju neko vrijeme zajedno, a zatim svaki odlazi na suprotni kraj svijeta. Pa ipak, mogao bi me predobiti riječima, misli ona, riječi bi me zagrijale... Međutim, on to ne zna. Riječi su jedini jezik kojim on ne umije govoriti.

Moj posthumni život...
Dati samom sebi ime, primarni je
čin kako pjesnika, tako i revolucionara.
Kad nekome oduzmemo pravo na individualno ime, 
simbolički mu oduzimamo pravo na ličnost. 
Imigracijske vlasti oduzimaju to pravo izbjeglicama; 
muževi to redovito čine svojim ženama...

Slijedećeg jutra Bennett je rano otišao iz kuće. Kad sam se probudila, sama u velikom krevetu, on je već bio otišao. Što se dogodilo? Nejasno sam se sjećala kako sam se tiho odšuljala natrag u spavaću sobu jer sam željela spavati sama. Željela sam se pofukati s njim, ali ga nakon toga nisam više željela vidjeti. Nakon osam godina u našem je braku bilo isto toliko prisnosti koliko je ima u susretu dvoje nepoznatih koji traje samo jednu noć.
Što ja uopće radim ovdje? Ležim u krevetu i razmišljam tako o svom posthumnom životu. Kad je Keats upotrijebio taj izraz, imao je dvadeset pet godina i umirao je od tuberkuloze. Ja imam trideset dvije godine i umirem od paralize braka. Neizlječiva bolest? Pomislila sam na jednog mog znanca koji je jednog dana došao kući i svojoj supruzi izjavio koliko voli jednu drugu ženu. »Volim je - ali nisam s njom spavao«, rekao joj je u namjeri da je poštedi, čini se nevjerojatno, ali ona mu je izgleda povjerovala. »A zar ne bi mogao ponovo mene zavoljeti?« upitala ga je.
Toliki brakovi, tolike smrti. Ljudi ustaju ujutro, odlaze na posao, dolaze kući uvečer, fukaju, osjećaju se mrtvima. Pa kakvo je onda čudo da odlaze, bježe sa svojim sekretaricama, u četrdeset petoj počnu pušiti haš, odjednom otkriju seks kao da su Adam i Eva u raju i onda za sve to plaćaju, plaćaju, plaćaju. Računi advokata, alimentacije, kuće prodane u pola cijene, djeca ranjenih pogleda koju liječe psihoanalitičkim terapijama, pokućstvo se odvozi iz kuće, obiteljska se baština rasipa, nesretni, povrijeđeni muževi, povrijeđene žene - a ipak sve to vrijedi proživjeti ako im to može pomoći da se ponovo osjete živima. U odlučnom trenutku svi smo svijesni prave istine: najvažnije je preživjeti. Životna energija svakako je nešto što nitko od nas ne može sebi priuštiti da izgubi. Bennett i ja smo je oboje izgubili.
Zar on to ne osjeća? Zar njega doista zadovoljava taj poluživot kojim nas dvoje živimo? Bennett je čovjek koji bi svake večeri mogao jesti biftek i kuhanu rižu, a da mu to nikada ne dojadi - nikada neće poželjeti okus kavijara ili tropskog voća. Ustajao je svakog jutra u 6.30, vraćao se svake večeri u 9, radio je tijekom čitavog tjedna poput automata, isto je tako prema ustaljenom i nepromjenljivom rasporedu subotom i nedjeljom igrao tenis, čak je i zimske praznike po istoj neminovnosti provodio na skijanju i bio je sasvim zadovoljan da svaki kolovoz provede u istom moru, zaraženom psihijatrima. Glavoderi idu u Beč? U redu, onda ćemo i mi otići u Beč. Otišli su u Cape Cod? Idemo u Cape Cod. Slijedite glavodere! U sljedećih četrdeset godina svaki bi naš kolovoz protekao isto tako. Ako bismo imali djece, Bennett bi mi stajao iznad glave i propovijedao mi o zavisti zbog penisa (kod malih curica) i strahu od kastracije (kod malih dječaka). Kad bi djeca dovoljno poodrasla (pet godina?) odveli bismo ih na dječju psihoanalitičku terapiju. Ta od čega bi živjeli dječji psihijatri ako bi im kolege glavoderi prestali dovoditi svoju djecu? Koja bi žena osim žene jednog glavodera vukla svoje dijete pet puta tjedno u ordinaciju psihoanalitičara uz cijenu od 45 dolara po seansi? Eto, to je bila mogućnost kakvoj sam se mogla nadati! Kad jednom završim s vlastitom produženom terapijom, moći ću s veseljem očekivati početak terapije moje djece. I svi ćemo se osjećati sve bolje i bolje, a život će nam protjecati mjeren satima od po pedeset minuta.
New York od rujna do srpnja, u kolovozu Cape. Svakih nekoliko godina odlazak na neki kongres psihoanalitičara u Europu - tek toliko da se malo razbije monotonija. S vremenom ćemo kupiti prostraniji stan - možda ćemo ovaj put moći sebi priuštiti čak i East Side. Imat ćemo au pair, neku zgodnu studenticu iz inozemstva koja će nam čuvati djecu, ladanjsku kućicu u nekoj kosher ljetnoj koloniji glavodera kao što su, na primjer, Wellfleet ili Truro, djeca će nam pohađati dolične progresivne privatne škole. Mamica će i dalje pisati svoje male knjižice. Mamica će šokirati ljude, ali neće biti toliko šokantna da bi je tatica morao ostaviti. Neće, na primjer, napisati kako je njezin muž krajnji licemjer u svom privatnom životu. Oh, to je on njoj posve jasno stavio do znanja. To što je napisala knjigu o odbjegloj supruzi i izložila se porugama zbog svoje opsjednutosti seksualnim maštarijama, to je u redu. Oh, on to svakako odobrava. Žene su lakome, nepopravljive, »infantilne«. Čovjek ih mora tolerirati, patronizirati, psihoanalizirati. Što? Krivo su odabrale i zaljubile se u bezdušne gadove? Pa to je sasvim prirodno - to samo ukazuje na kompleks tatice. Edipovski problemi. Natrag na glavoderski kauč, djevojčice. Još pet godina terapije. Ako ništa drugo, barem će ti hodočašćenje glavoderu ispuniti popodneva, koja bi inače mogla iskoristiti za sastanke s ljubavnikom. Ali, što ćemo sa tvojim mužem, Doktorom Sveznalicom, tim strogim »Suoči-se-sama-sa-sobom« Doktorom? Što on radi u slobodno vrijeme? Upravo ti je »oprostio« tvoje seksualne maštarije, sjećaš se? Upravo ti je rekao kako je to sasvim u redu, iživjeti tu i tamo te tvoje maštarije (sve dok se budeš zbog toga osjećala isuviše krivom da doista u tome uživaš, sve dok se budeš istog časa pokajala zbog toga što si učinila i ako se odmah vratiš kući, tatici i ako počneš sa novom terapijom, sve dok budeš spremna priznati da su te tvoje seksualne maštarije »nezrele«). On je »zreo«. On lijepo fuka kućanicu u tvojoj radnoj sobi dok ti predaješ u školi (ali on tebi nimalo ne zamjera što se baviš pisanjem). Međutim, posve misteriozno on počinje fukati tu svoju kućanicu baš onda kad se ti počinješ ozbiljno baviti pisanjem, baš kad si počela misliti kako je možda ipak važnije završiti jedan odlomak priče negoli napravit soufflé. Vrlo zanimljivo izabrani trenutak, zar ne, doktore? A što da se kaže za ovu proteklu godinu u kojoj su vam se svi divili kako ste uzorno strpljiv suprug? Vaša razuzdana supruga, ozloglašena Isadora White Wing, poetesa i romansijerka, usudila se napisati knjigu u kojoj glavna junakinja, notorno iskrena Candida, ispovijeda kako je doista osjetila požudu! I kako je dapače poslušala svoje nagone! Kakva revolucionarnost! Muškarci čitave Amerike iskreno suosjećaju s vama i dive vam se što unatoč tome što imate tako pokvarenu suprugu, sve to podnosite sa toliko muževnog dostojanstva. Zapravo, junakinja iz romana vaše supruge bježi s nekim muškarcem - i svi vjeruju da je to sve, čitava priča - ali, brak je daleko kompliciraniji nego što se prikazuje u romanima. Možda je vaša žena napravila taj izlet izvan braka, ali vi ste vrlo dobro znali kako ćete to okrenuti u vašu korist. Taj njezin izlet samo je još čvršće uspostavio vašu hegemoniju u braku, zar ne? Posebno zato što ste znali kako ćete u njoj izazvati grižnju savjesti i osjećaj krivnje zbog toga što je učinila, zar ne? Posebno zato što vam uopće nije padalo na pamet da njoj tada ispričate kako ste mnogo godina prije ovog njezina malog izleta, ove njezine mini-afere sa muškarcem kojemu se nije dizao - vi imali ozbiljnu, strastvenu vezu sa ženom koju ste doista voljeli. To ste joj sada ispričali - ali ste joj isto tako rekli i to da ćete je savim sigurno ostaviti ako se ikada usudi bilo što o tome napisati, ako se ikada usudi izložiti javnosti činjenicu da i vi imate svoje seksualne maštarije. Neke se stvari naprosto ne mogu tolerirati. Jedno je demistificirati žene, izložiti samu sebe - ali demistificirati muškarce, izložiti vlastitog muža, to je nešto sasvim drugo. Licemjerje je tvrđava svakog muškarca. Oprez, pazi kako hodaš - stala si mi na licemjerje.
U redu. Odredili smo temeljna pravila. Ležim sada ovdje u krevetu ovog ljetnog jutra u New Yorku i ne želim ustati, ne želim biti udata za čovjeka za kojega sam udata, ne mogu pisati (jer su mi zabranili pisati o najznačajnijem događaju u posljednjih nekoliko godina mog života). Ljubomora je ono o čemu želim pisati. To je tema mog novog romana. Ali, rekli su mi da o tome ne smijem pisati. Bennett mi je sasvim jasno stavio na znanje kako - ukoliko kanim pisati izričito o ljubomori - on to neće tolerirati.
On bi mi htio naređivati o čemu ću pisati! Htio bi mi naređivati, a u isti mah hoće da ga svi muževi Amerike smatraju strpljivim patnikom.
Bennett često ističe kako zbog toga što nosimo isto prezime, moje pisanje može njemu stvarati »neugodnosti« u njegovoj profesiji. A kako smo to mi zapravo došli do istog prezimena? To je zanimljiva priča. Nas dvoje smo vezani tim prezimenom kao što su neki parovi vezani djecom. Vezani smo prezimenom utisnutim u korice knjiga.
Moje ime i prezime. Isadora White Wing. I ovo »Wing« ostaje sa mnom zauvijek - bez obzira na to da li ću ja ostati sa Bennettom ili ne. Uzela sam to prezime kao nom de plume: Wing. Bez obzira na to za koga ću se još možda udati, bez obzira na to koga ću još voljeti, ovo je prezime otisnuto kao moje, u zlatotisku, na onim luksuznim, u kožu uvezenim reprezentativnim primjercima koje izdavači poklanjaju za Božić autorima, upisano je krasopisom na svim mojim kovčezima, na mom listovnom papiru, na mojim »ex libris« naljepnicama. To je prezime u sebi nekada nosilo izvjesnu grubu ironiju - u vrijeme kad sam još osjećala strah od letenja. To je prezime ukazivalo na moj budući let. Uz to, bilo je teško odredivo: možda je istočnjačko prezime, a možda i nije. Bilo je osim toga, pomalo neobično; nijedan se drugi književnik nije tako zvao.
Moje je djevojačko ime također bilo falsifikat. Isadora White. Moj se otac rodio kao Weissmann, što je prvo bio skratio u Weiss, a zatim je to anglicizirao u White. I tako ni White, ni Wing nisu bila autentična prezimena. Ni otac, ni muž nisu mi dali pošteni, nepatvoreni identitet. Trebala sam zapravo stvar uzeti u svoje ruke i izmisliti neki nom de plume. Prilično sam dugo o tome razmišljala. Isadora - to sam morala zadržati, bez obzira na to koliko je smiješno. To ime tako mnogo govori o mojoj majci i o meni. Isadora - osoba s takvim imenom naprosto mora biti junakinja neke komedije. A opet - ima nečeg dirljivog u tome što su me doista tako nazvali. Moja je majka željela da ja budem njezinim krilima, da letim onako kako ona nikada nije smogla hrabrosti poletjeti. Volim je zbog toga. Drago mi je što je željela roditi vlastita krila.
I tako sam na koncu uzela Bennettovo prezime - možda podsvjesno osjećajući prikladnost svojstvene igre riječi. Počela sam objavljivati svoje prve pjesme pod djevojačkim imenom, mojim imenom djevojčice, pod imenom koje je dobivalo odlične ocjene u školi, imenom kojemu su se rugali na školskim izletima. Čovjek bi pomislio da će Bennett sa svim onim svojim frojdovskim trabunjanjem o formiranju karaktera u prve tri godine života, poštovati moju odanost imenu moga djetinjstva - međutim, on se tu pokazao nepokolebljivim. Bacio je pogled na jednu od mojih prvih pjesama upravo objavljenu u jednom književnom tromjesečniku i značajno prozborio: »Ova pjesnikinja nema muža«.
»Ali, tolike se pjesnikinje služe djevojačkim imenom. Zapravo, to je gotovo kao nekakva tradicija«, protestirala sam. On je samo namršteno zurio preda se i nervozno kašljucao. (Bennettovo nervozno kašljucanje nekako je uvijek zvučalo kao mnogo strašnija pogrda nego da vam netko drugi kaže »jebi se.«) Bilo je očigledno da on moje vezivanje za djevojačko ime smatra simptomom »edipovskih problema«. Odanija ocu negoli mužu. Očiti dokaz infantilizma.
»A zašto se od muškaraca ne traži da promijene identitet kad se ožene? Kako bi se tebi svidjelo da te prekrste u Bennett White?« Odgovor je bio jedino pojačano nervozno kašljucanje i nepokolebljiva šutnja. Zatim je izašao iz sobe, ukočen kao roda, i ostavio me s mojim osjećajem krivnje. Možda on ima pravo, mislila sam. Možda bih trebala uzeti njegovo prezime i time pokazati kako prihvaćam naš brak. Ipak, to mi se činilo tako nelogičnim. S mojim djevojačkim prezimenom osjećam se udobno: kao u starim cipelama. Ono doista jest moj pravi identitet. Odricanje od tog prezimena osjećam kao neku amputaciju. Konačno, ja nisam Kineskinja. Pa makar je White možda krivotvorina, ipak je to krivotvorina mog oca - dok je Bennettovo prezime slučajna aliteracija nekog anonimnog službenika američke ambasade u Hong Kongu. Neki se članovi Bennettove obitelji zovu Wong, neki Wang, neki Weng, a neki Wing - ovisno o hiru službenika u Uredu za imigraciju. I zašto bih ja morala prihvatiti tu povijesnu slučajnost kao svoj identitet - samo zato što spavam sa nosiocem tog prezimena?
Međutim, Bennett je jedan od najvećih majstora u izazivanju osjećaja krivnje svih vremena. Svaki put kad bih mu pokazala neki moj objavljeni tekst ili pjesmu, on bi se namršteno zabuljio u ime u potpisu. I to je izvodio toliko naglašeno da za mene više nije bilo nikakvo zadovoljstvo pokazivati mu časopise s mojim objavljenim radovima. Naprotiv, pokušavala sam ih sakrivati od njega. Ali, on je svakako htio uspostaviti posjedničko pravo nada mnom i mojim pjesmama. Nije odustajao sve dok me konačno nije uspio lišiti mog prezimena.
Pomišljala sam na to da uzmem prezime moga djeda - Stoloff. Ali, ni to nekako nije bilo ono pravo. Papa nije bio moj otac. Kad bih uzela njegovo prezime, to bi na neki način sugeriralo incest između njega i moje majke. (To što je incest, zapravo, postojao - u njihovu duhovnom odnosu - samo je još jačalo moju nevoljkost da to razotkrivam u tisku.) I konačno, bilo je nekih izmišljenih prezimena o kojima sam razmišljala.
Isadora Orlando, prema dvospolnom junaku Virginije Woolf; Isadora Icarus, prema Stephanu Dedalusu; ili jednostavno - Isadora, prema Colette. Međutim, ni od ovih mi se nijedno nije činilo baš ono pravo. Bilo je previše afektacije u svakome od njih. I tako, ispod portreta umjetnice kao mlade žene nalazi se bijeli komad platna. Vi upišite njezino ime.
Još sam se dvoumila oko imena kad su mi prvu knjigu prihvatili za objavljivanje. Isadora White ili Isadora Wing? Isadora Orlando ili Isadora Icarus? Isadora Isadora? Osjećala sam tu odluku kao nešto izvanredno značajno i neopozivo. Strašno me je to mučilo. Mogla sam zadovoljiti Bennetta i ozlovoljiti samu sebe, ili sam mogla riskirati njegov gnjev i zadržati svoj identitet koji sam izgrađivala od djetinjstva. Kako okrutan izbor! Nešto kao odluka o tome da se odreže vlastito stopalo kako bi se izbjegao poziv na frontu. Ipak, toliko mi je bilo potrebno odobravanje mog supruga da sam konačno popustila. Postala sam Isadora Wing - i Bennett je dobrostivo prigrlio i mene i moje pjesme i nakon toga više nikada nije o mom radu izrekao ništa osim pohvala. Barem do sada - u svakom slučaju. Sve dok mu nedavno nisam spomenula kako sam za njegovo odobravanje prodala svoje nasljedno pravo. Žene to uvijek čine. To jest, djevojke to čine u svakom slučaju. Ja tada nisam još bila žena, inače to ne bih bila učinila. A sada je isuviše kasno bilo što mijenjati.
Našla sam se ulovljena u stupicu. Sada, kad sam proslavila prezime Wing, Bennett je poželio zapovijedati mi što ću pisati. Da nije toga, ja se više uopće ne bih uzrujavala zbog prezimena. Ponekad, doduše, pogledam na svoje ime i prezime ispisano na nekoj knjizi i odjednom mi se sve učini tako čudno. Djed i baka - Rus i Poljakinja, roditelji porijeklom iz Glasgowa, Londona i Brownsvillea, a ja nosim kinesko prezime. Ponekad se osjetim potpuno lišena svakog identiteta. Plutam, ulazim u različite duše i ponovo iz njih izlazim. A opet, tko zna - možda je upravo to najbolje stanje za jednu pjesnkinju.
Ipak, ima trenutaka kad osjećam ogorčenost prema Bennettu. Odakle njemu pravo da mi samo tako konfiscira moje djetinjstvo? (I zašto sam mu ja to dopustila? Zašto sam bila tako očajna, tako nesposobna da mu se oduprem?) Tako mi je očajnički bila potrebna njegova ljubav da sam mu poklonila najintimniji dio sebe: moja djela. Tako je Bennett - koji je inače tako sporo čitao i pisao - osigurao sebi mjesto u američkoj književnosti. Od Hong Konga do almanaha Tko je tko u toku jedne jedine generacije - a ništa od toga nije postigao vlastitim naporima.
Bennett je zapravo trebao oženiti Penny. To bi bilo mnogo bolje za sve nas. Ja bih još uvijek bila Isadora White. Ona bi bila Penny Wing - a ja bih mogla slobodno letjeti. Mogla bih pisati o ljubomori ili o bilo čemu. Ne bih se trebala zatvarati unutar izvjesnih odobrenih granica pobune. I ležeći tako ovdje u krevetu, razmišljajući o prezimenima, brakovima, prošlosti, odjednom me obuzme želja da nazovem Penny, da joj bacim istinu u lice, da suosjećam s njom, da se izvičem na nju.
Kao opsjednuta nekakvim demonom skočila sam iz kreveta, odjurila do dnevne sobe i počela tražiti Bennettov adresar. Našla sam jedan kalendar od onih koje reklamiraju kao »Čitav-tjedan-jednim-pogledom« i potpuno sam se udubila čitajući raspored naručenih pacijenata, pokušavajući pogoditi koji su među njima služili zapravo kao paravan (sad kad sam znala za Penny, nisam više ništa vjerovala Bennettu) i zapažajući sa priličnim čuđenjem činjenicu da Bennett nije zapisao nijednu od naših društvenih obaveza ili zajedničkih aktivnosti u toku vikenda, nego samo i isključivo svoje poslovne obveze. Ovaj je kalendar predstavljao potpuni mikrokozmos njegove ličnosti: uvijek samo posao, nimalo zabave.
Na kraju knjižice bili su zapisani telefonski brojevi. Pogledala sam pod P za Penny Prather. Da, ona se preudala. Njezin se novi muž zvao Forbes. I evo je, tu je, pod F: Penny Forbes. Vjeran svom patrijarhalnom mentalitetu, Bennett je precrtao staro prezime i upisao novo. Žena mijenja identitete sa svakim novim mužem. I nikada nema prezime na koje može sigurno računati. Dok mi srce udara kao ludo, okrećem broj na Bennettovom telefonskom aparatu. Prema pozivnom broju vidim da se radi o nekom mjestu u državi Pennsylvania. Prigušeno, telefon počinje zvoniti - i sa svakim signalom ja sam sve više prestrašena. Konačno se začuje klik i telefon progovori elektronskim glasom robota: BROJ KOJI STE DOBILI PRIVREMENO JE ISKOPČAN ILI JE UKINUT. MOLIM VAS PROVJERITE DA LI ZOVETE PRAVI BROJ. BROJ KOJI STE DOBILI PRIVREMENO JE...
S olakšanjem spuštam slušalicu. Uostalom, kakvog je smisla imalo zvati Penny? Kakve svrhe ima zvati prošlost? Penny i ja nismo bile suparnice. Mi smo drugarice u nevolji. Možda bi se Bennettu upravo to i svidjelo - da ja bjesnim na Penny. Ona zapravo uopće nije bila loša. Inteligentna djevojka koja je prekinula školu kako bi se udala za kadeta iz West Pointa i koja je gotovo odmah izrodila šestoro djece. Našla se u situaciji da se svake dvije godine mora seliti s jednog kraja svijeta na drugi, rađajući djecu dok je poručnik, kapetan, major i konačno, potpukovnik Robby Prather služio u Koreji, Vijetnamu, Kambodži ili sudjelovao u manevrima po zabitim predjelima Njemačke. Dolazio bi kući uglavnom zato da joj natuca novo dijete. I, neko vrijeme to i nije bilo tako loše - barem je ona mislila da nešto bolje uopće ne postoji. Bila je poput mene. Racionalizirala je svoj brak. Samo, ona je ipak bila hrabrija od mene. Sa šestoro djece u svojoj trideset drugoj godini, Penny se pokupila i ostavila Robbyja izjavivši kako u životu sigurno mora postojati nešto bolje od šlepanja od jedne do druge vojne baze širom svijeta, dok on skuplja jedan po jedan makaron na svojoj kapi. Njezina ljubav sa Bennettom djelovala je zapravo kao katalizator na njezinu odluku o odlasku. To joj je otvorilo oči. I baš dobro, drago mi je zbog nje. Uostalom, to je i meni otvorilo oči. Samo, od nas dvije, ona je hrabrija. Sa trideset dvije godine vratila se na fakultet i diplomirala je psihologiju. Možda joj je Bennett pomogao u tome? Ako jest, odlično, znači da je barem nekome pomogao. Možda postoje takvi trenuci kad možemo pomoći tuđim suprugama, a ne možemo pomoći vlastitoj supruzi. Možda je i to bolje nego da nikada nikome ne pomognemo.
Zazvonio je telefon u mojoj radnoj sobi i ja potrčim do aparata. Toliko sam intenzivno mislila na Penny da sam nekako bila sigurna da će mi se iz slušalice javiti Penny. »Halo«, rekla sam, zadihano.
»Halo.« Glas mi je u prvi mah bio potpuno nepoznat, ali u svakom slučaju nije nimalo bio nalik na Pennyin glas. »Tko je to?« upitam.
»Tko je to?« odjekne razdraženi glas s izrazitim bruklinskim naglaskom. Odjednom sam se uplašila. Već je sama intonacija toga glasa djelovala nekako zastrašujuće. »To je Britt Goldstein«, nastavio je glas. »Upravo sam se vratila s Obale.«

Halo Hollywood...
Gdje se nalazi Hollywood?
Uglavnom između ušiju. 
U onom dijelu američkog mozga 
odakle je nedavno iselio Bog.

Britt Goldstein pripada ljudskoj podvrsti koju nisam imala privilegiju susresti prije nego što sam postala slavna: Parasitus Completus. Ona nije imala nikakvih talenata, nikakvih sposobnosti, nimalo šarma, ali beskrajno mnogo chutzpa. Živjela je od odsjaja tuđih uspjeha: od njihovih djela, njihovih života, njihova novca. Novac je kod nje bio najmanje važan. Ono što me najviše iritiralo kod nje bio je način na koji se ona identificirala sa mnom, tvrdila kako »razumije« moju knjigu i kako je ona osobno još iskrenija od same Candide.
Britt se od mene razlikovala kao Adolf Hitler od Johna Keatsa, a ipak mislim da me je neko vrijeme isto toliko fascinirala, koliko me je i odbijala. Spisatelji uvijek zapadaju u nevolje zbog toga što ih fasciniraju nadahnuti vođe - ukoliko se bezgranična vulgarnost može smatrati nekom vrstom nadahnuća.
Britt je sebe zvala »B. G.«, uređaj za klimatizaciju »u. k.«, antibebi pilule »ab« pilule, a svoj »Rolls-Royce Silver Cloud« - »S. C.«. Rodila se u Flatbushu, kraće se vrijeme zadržala u manhatanskoj četvrti Upper East Side i zatim direktno produžila u Hollywood, a da nije prošla u. p. (uobičajenu proceduru). Tamo je živjela u »Bev Hills«, obožavala »mex« kuhinju, šmrkala je »k«, i znala je smotati najbolje »j« u povijesti malograđanske ere pušenja marihuane, svoje je »n« depilirala voskom kod Elizabeth Arden u Beverly Hillsu, njezin je »friz« kovrčao Kenneth u New Yorku, a njezine su dvije najomiljenije uzrečice bile »Bez gubitka nema dobitka« i »To je juniorski«. (»Bez gubitka nema dobitka« zapravo je značilo »Tvoj gubitak moj dobitak«, a »juniorski« je značilo »Kad ti to radiš, onda je to otrcano, kad to ja radim onda je to originalno.«) Bila bi silno komična da nije tolikim ljudima nanosila toliko boli grabeći za sebe tako mnogo dobitka. Njezin je glas bio od bitne važnosti za njezinu ličnost: plačljiv, molećivo laskav glas koji je vrijeđao inteligenciju uha u koje se uvlačio. Bila je toliko loša imitacija prepredenosti i lukavstva da se u početku nitko nikada nije dosjetio da je to upravo to: prepredenost i lukavstvo. Britt je na prvi pogled svakoga uspjela zavarati jer ljudi naprosto nisu mogli vjerovati da je ona doista to što se po svemu čini da jest: grabežljivac u kostimu grabežljivca.
Upoznala sam je preko mojih beskrupuloznih njujorških agenata - tvrtke s nemogućim nazivom »Kreativnost i Slava, Ltd.« (tvrtka je bila poznatija kao »K & S«). Britt je svoje naukovanje odslužila kod nekoliko izdavačkih kuća u New Yorku (gdje su joj dali čitati rukopise sentimentalnih jeftinih romana), u jednoj reklamnoj agenciji (gdje je pisala reklamne tekstove za razne sprejeve za pičku), u jednom časopisu za žene (tamo je jedanput mjesečno smišljala horoskope), te u jednoj agenciji za organizaciju raznovrsnih predavanja (gdje je naučila krivotvoriti obračune troškova). U svojoj sadašnjoj profesiji filmskog producenta mogla je korisno primijeniti sva ta podla umijeća.
Krajnje nemaštovito - što je inače osobna odlika njezine profesije - Britt je odsjela u hotelu »Sherry-Netherland.« Tamo je uselila u prostrani apartman opremljen žuto-zelenim svilenim zastorima i telefonima - čak i u kupaonicama. U tome se »Sherry« i »Bev Hills« nisu razlikovali: i jedan i drugi hotel imao je telefone postavljene na svim mogućim mjestima. Bože sačuvaj, da vam promakne telefonski poziv dok serete ili ispijate koktele. Svaki luksuzniji apartman u svakom boljem hotelu ima telefon odmah uz zahodsku školjku, a svaki pristojni koktel-bar ima prenosive telefonske aparate sa priključkom kod svakog stola. Smjerno pripominjem kako u oba slučaja ti telefoni služe isključivo za paradu. Ta, koji bi producent - bez obzira na to kolika bio prostačina - pregovarao na telefonu dok uzdišući izbacuje iz sebe povelik komad govna? U profesiji u kojoj se sve bazira na izvanjskom dojmu, a suština je potpuno zanemariv detalj, nitko nikada ne bi ni pomislio upotrijebiti telefon u takvim trenucima. Niti bi ikome ikada palo na pamet voditi bilo kakav značajniji poslovni razgovor u koktelbaru prepunom naćuljenih ušiju konkurenata. I tako, čitava ta množina telefona postoji isključivo zbog toga da bi se impresionirali žutokljunci. Kao što sam ja. Na scenu ulazi Isadora Žutokljunka, nesretna spisateljica koja se sprema pozdraviti Hollywood.
Britt će vas uvijek prisiliti da pristanete na sastanak na njezinom tlu. Došla je u New York da mene nagovori na posao, a počela je s inzistiranjem kako ja moram doći u njezin hotel. Slično, kako čujem, postupaju svi veliki gangsteri. A tako je postupao i Čarobnjak iz Oza. Uvijek moraš nastojati uzdrhtalog molitelja dovesti na svoje tle. A Sherry-Netherlands je u odnosu na Hollywood isto što i ruska ambasada u odnosu na Rusiju: kad jednom prekoračite prag prestajete biti građaninom vlastite zemlje.
Da sam barem povjerovala mom prvom dojmu o Britt Goldstein! Koliko bismo boli i razočaranja mogli izbjeći u životu kad bismo polagali više vjere u naše prve dojmove! Međutim, ja sam se namjerno zavaravala. Kao i najveći dio pripadnika moje generacije i ja sam bila zaljubljena u filmove. Voljela sam njihovo jedinstveno svojstvo da nam se uvuku u snove tako da - sanjajući - zaboravljamo koje su od tih slika samo celuloid, a koje su spontane tvorbe synapsa14. Jednako tako mene je fascinirao i Hollywood - to legendarno gnijezdo opačina i grijeha, njegova moć da poput Meduze razori svakoga tko se usudi u njega zagledati. Naravno, odmahivala sam rukom na raznorazne pričice. Znala sam koje su od mojih frendica iz škole završile u Hollywoodu - uz nekoliko vrijednih iznimaka, to su sve bile djevojke koje su najmanje obećavale, koje su imale najmanje mašte i od kojih se najviše moglo očekivati da će se za »Rolls Royce«, elegantnu vilu, bazen i redovitu opskrbu kokainom vrlo lako i bez ikakvih problema pomiriti sa svim nepravdama ovoga svijeta. Usprkos tome, Hollywood me je fascinirao. Isprobala sam već uglavnom sve ostale klišeje i svaki me je razočarao. Došlo je vrijeme da isprobam i ovaj kliše - Hollywood i njegove opačine.
Testiranje je počelo u hotelu »Sherry-Netherlands« sutradan nakon onog sudbonosnog telefonskog poziva Britt Goldstein.
Prvi dojmovi. Britt Goldstein leži zavaljena u žutu ležaljku i pije džin sa tonikom dok se njezina školska prijateljica iz gimnazije u Flatbushu, Sue Slotnik, diže i polazi mi u susret. To već samo za sebe govori dosta toga: ona ne ustaje sa ležaljke kako bi me pozdravila. Ona leži zavaljena, a njezine - kod Elizabeth Arden - glatko depilirane noge izložene su u rasporu indijskog kaftana kupljenog kod Bendela. Sićušna je (otprilike metar i pedeset), mršava (nikad nemam povjerenja ni u koga tko je toliko mršav), žarkonarančasto obojene kose dok su joj oči ledene, a usta mala i tvrda. Nos joj je ispupčen u onu čudnu S krivulju (osušena korica sira? polumjesec?) kakvu posjeduje sigurno polovica Židovki iz Beverly Hillsa. (Kad bi se svi odrezani komadići noseva iz Beverly Hillsa mogli nanizati jedan iza drugoga prekrili bi čitavu dužinu puta natrag do Poljske!) Međutim, izdaju je usta. Napeti mišići koji joj povlače kutove tankih usnica otkrivaju škrtost duha i potpuni nedostatak velikodušnosti. Izgleda da maksima »Bez gubitka nema dobitka« nije životni kredo koji vodi do širine duha.
»Zdravo.« Glas joj je nazalan, gotovo vodviljska parodija židovske cure iz Brooklyna. »Zdraaavoo« bila bi otprilike odgovarajuća transliteracija. »Ovo je moja frendica, Sue Slotnik - brbljale smo malo o starim dobrim vremenima.« »Zdraaavooo«, kaže Sue. »Zdravo«, kažem ja. Grupiranje likova sve govori - kao na nekoj Michelangelovoj »Pieta«. Britt još uvijek napola leži, Sue nešto kopa po svojoj torbici, ja nespretno stojim iznad kauča ne znajući da li da nekome pružim ruku ili bolje ne.
Dakle, moram vam reći - zapravo, moram to samoj sebi reći - ja sam se već susretala sa dobitnicima Nobelove nagrade, sa pravim živim legendama, raznim gradonačelnicima (ako već ne sa predsjednicima), čak i sa prinčevima (ako već ne sa kraljevima) i nikada nisam osjećala ni trunka nervoze, ali tamo sa Britt (a već bi me njezina dikcija navela da je u mojim mladim godinama, kad sam bila mnogo veći snob, odbacim sa prezirom) osjećala sam se ustrašenom. Britt je posjedovala neki čudni autoritet. Autoritet derana sa ulice, možda. Autoritet nasilnika s igrališta - no, unatoč tome autoritet. Odmah biste osjetili da će Britt uvijek uspjeti svakoga pobijediti - ne zato što bi možda bila inteligentnija ili oštroumnija - nego jednostavno zato što ona neće prezati od stvari na koje netko drugi ne bi ni pomislio. Kasnije sam, na primjer, saznala od jedne njezine bivše prijateljice (koliko je meni poznato, svi su Brittini prijatelji bili - bivši prijatelji) kako je Britt kad je jednom kupovala materijal za zastore ili navlake (u onim davno prošlim danima kad se Britt još osobno bavila tako zemaljskim stvarima) običavala malo zaderati tkaninu (dok bi prodavač bio okrenut leđima) i potom bi bez i najmanjeg drhtaja u glasu od prodavača tražila popust. Da sam slučajno bila goy Britt bi mi bila živim dokazom najgorih priča o Židovima. Da sam slučajno bila muško, ona bi mi potvrdila sve moje najgore sumnje u odnosu na žene. Da sam slučajno bila stara, zbog nje bih izgubila svaku vjeru u mlađe generacije. Međutim, ja nisam bila ništa od toga - i tako sam potisnula svoje nepovjerenje prema Britt i sa živim sam zanimanjem slušala kako mi tumači »o čemu se zapravo radi« u mojoj knjizi.
Sue Slotnik se vrlo brzo povukla. Čini mi se da se sjećam da je Sue iz hotelske sobe izašla natraške - onako kako su se nekada, barem tako pričaju, dvorjanici povlačili iz prostorija u kojima se nalazio kralj - ali mora biti da me moje sjećanje vara. U svakom slučaju, Sue Slotnik je izašla. Ponizno. Britt je i dalje ostala ležati na svojoj ležaljci poput kraljice kozmetičkih maski, poput kraljice voska za depiliranje, poput kraljice plastičnih kreditnih kartica.
»Kad sam prvi put pročitala vašu knjigu«, rekla je, »odmah sam shvatila da je to zapravo povijest mog života - i odmah sam znala da ćemo nas dvije postati doživotne prijateljice.« (Naučila sam - dijelom i preko mog iskustva sa Britt Goldstein - kako treba biti vrlo nepovjerljiv prema svakome tko pokušava otpočeti sa vama poslovne odnose s izrazom doživotni prijatelji. Što se manje spominje prijateljstvo, to bolje. Što ti više govore o prijateljstvu, to je manje nade da ćeš ikada ugledati ček.) »Ja osobno vidim vašu knjigu kao priču o ženi koja je otkrila da može spasiti svoj život...« (Morate uz ovako kićeni sadržaj svakako zamisliti njezin akcent i njezin izrazito nazalni glas.) A ja sam tamo sjedila kao kakav idiot dok me je ona častila svojom potpuno pogrešnom explication de texte knjige za koju sam sve do toga dana vjerovala da sam je ja napisala.
Htjela je od mene otkupiti opciju na prava za ekranizaciju i te iste večeri spomenula je izvjesnu uvredljivo nisku svotu. Konzultirat ću mog agenta, rekla sam, i istog se časa Britt prebacila u ulogu brutalnog ucjenjivača. Nitko drugi neće to učiniti, rekla je, nitko drugi neće to kupiti. Umjesto da sam joj odgovorila »Pa što onda?«, ja sam se uplašila i već sam vidjela kako svi moji celuloidni snovi nestaju unepovrat.
»Ako vam se knjiga doista toliko svidjela kao što ste mi malo prije govorili, zašto onda kažete da nitko drugi neće htjeti kupiti filmska prava?« To što sam uopće postavila ovo pitanje bio je već jasan dokaz slabosti. Takvim nasilnicima ne treba postavljati pitanja, nego zahtjeve. Ili se treba dići i otići. Ali, na nesreću, trebale su još proći pune dvije godine dok sam to naučila.
»Zato što sam ja spremna kockati, igrati na sreću, pa sam tako voljna okušati sreću sa vama.«
Voljna je okušati sreću sa mnom! U tome je bila suština njezine strategije. Ona je potražila mene - autora knjige koja je u prodaji već bila dosegla granicu milijun prodanih primjeraka - a sad izjavljuje kako je »voljna okušati sreću sa mnom«. Ona zapravo meni čini uslugu, vidite, poput onih nadutih prodavačica kod Saksa koje se jedva udostoje prodati vam parfem za koji ćete vi platiti 500 dolara.
I uspjelo joj je! Odjednom - počela sam se znojiti, uhvatila me nervoza, gotovo panika. Zamislila sam već sjajno remekdjelo s imenima Truffaut-Fellini-Bergman na »špici« koje će se snimiti prema mojem romanu - a iznenada se sve to počelo gubiti unepovrat.
»Nemate pojma što bi nekakva muška šovinistička svinja od producenta učinio od vašeg djela. Potpuno bi ga uništio. Ovako, sa mnom, barem znate da ćete imati puni nadzor nad ekranizacijom.«
Stara pjesma producentskih sirena: Nadzor. Umjetnički nadzor. Moraš se odreći zarade ako želiš zadržati... umjetnički nadzor. Stari holivudski trik. Tako elegantan. Tako inteligentan. Jer, naravno, oni vam nikada neće dopustiti kontrolu. I tako, ako pristanete odreći se novca, što dobivate? Ništa. A pri tom će vas svi vaši stari prijatelji iz književničkih krugova optuživati da ste se »prodali«. Ah, ti literarni krugovi. Oni mrze neuspjeh i preziru uspjeh. Autori čije se knjige ne čitaju, naići će kod njih na otvoreni prezir, a oni autori čije se knjige previše čitaju, naići će na neskrivenu mržnju. Pokušajte udovoljiti književničkim krugovima i život će vam proteći u neprekidnom bijesu i ogorčenosti. Ali, Hollywood je zapravo jednostavan, govovo čist - ukoliko se totalna korupcija može smatrati izvjesnim oblikom čistoće. Tamo ništa, ali baš ništa nije važno - osim zarade. Što više novaca zarađuješ, to si bolji. A cilj opravdava svako, baš svako sredstvo.
Zato sam bila potpuno u pravu kad sam protestirala protiv uvredljivo niske svote koju mi je ponudila Britt. Takva je ponuda značila preziranje mene i moga djela. Da sam to prihvatila, ne bi bilo kraja uvredama koje bih morala prihvatiti. Ali, da sam se recimo, digla i otišla - Britt bi odmah postala ljubaznija prema meni. Međutim, mene je mama naučila i istrenirala da skrušeno podnesem uvredu i da se vratim po još, da podnesem uvredu i da se još osjećam krivom prema onome tko me je uvrijedio. A Britt, sa njezinim instinktima uličnog derana, odmah me je pročitala.
»Gledajte«, rekla je, proučavajući se pri tom u ručnom zrcalu (Britt se neprestano proučavala u zrcalima) »mene ništa ne priječi da unajmim nekog svog pisca koji će lijepo pokrasti vašu knjigu. Valjda ne mislite da je vaša knjiga baš tako neizrecivo originalna.«
Zurila sam u nju u nevjerici. U razmaku od otprilike dvije minute uspjela je izgovoriti dvije krajnje proturječnosti. Maloprije je rekla da je moja knjiga povijest njezina života. Čaš prije mi je bila rekla kako je moja knjiga apsolutno jedinstvena. I upravo je rekla kako se ta ista knjiga može pokrasti bez ikakve muke. Što me je zadržalo da joj ne reknem neka lijepo odjebe na licu mjesta? Što me je ustavilo da joj ne kresnem »Idite k vragu« i da ne zalupim vratima? Strah? Pristojnost? Ili to što naprosto nisam mogla vjerovati da netko uistinu može biti toliko nepristojan, toliko grub i tako brutalan ucjenjivač kako mi je ona po svemu izgledala? »Moram prvo razgovarati sa svojim agentom«, rekla sam. »Razgovarajte«, odvratila mi je Britt.
To sam i učinila slijedećih dana. Samo, nisam znala da je agent koji je mene zastupao, zastupao i Britt Goldstein. Isto tako nisam znala da je Britt već bila objavila čitavom Hollywoodu kako ona »ima« moju knjigu - i prema tome, prste k sebi. Britt je pripadala onoj prastaroj klasi židovskih trgovaca čija je filozofija, čini se, kako zapravo, nije nužno nešto kupiti, samo ako ti uspije svakoga uvjeriti kako je to već u tvom posjedu. Kupovanje putem propagande. I naravno, Britt je isto tako nasilno nastupala prema svakome - ne samo prema meni - pa se, prema tome, nijedan drugi producent nije usuđivao dati svoju ponudu. Ukratko, bila sam u stupici. Pokušavala sam pregovarati, ali pregovori se nisu micali sa mrtve točke. Bila sam nalik na jednog od prvih kršćana koji su u areni uporno pokušava nagoditi sa gladnim lavom.
Ručak sa mojim agentom, Elizom Rushmore. Eliza je vlasnica diplome Skidmore sveučilišta, glas joj je saharinski sladak, kosa obojena u »pramenove«, a mene je zvala »Isadora« dok nije prodano prvih milijun primjeraka moje knjige, prešla je na »ljubavi« nakon drugog milijuna, na »šećeru« nakon trećeg i na »najdraža« nakon četvrtog. Platila bih drage volje deset posto od mog ukupnog godišnjeg prihoda samo da s njom uopće ne moram razgovarati.
»Najdraža«, rekla je Eliza (preko tanjura flambirane ribe kod Laurenta), »svugdje smo pokušavali prodati tvoju knjigu, ali jednostavno nitko nije zainteresiran.« (Eliza govori u kurzivu kao djevojka iz stripa Kozmopolitanka.) »Zapravo tu knjigu doista nije lako prenijeti na film. Ima toliko flashbacka...« »Ali u svakom filmu uvijek ima flashbacka ...«
»Da, ljubavi, ali svi su se složili s tim da tvoj iskričavi stil, tvoj humor, ako hoćeš - samo sve skupa čini još kompliciranijim. Najbolji se filmovi uvijek, bez iznimke, prave od romana koji su literarno najslabiji. Zapravo je to za tebe kao autora veliki kompliment, to što se tvoj roman tako teško može prodati za film.« I ona mi dobaci kratki, zubati, nežidovski osmijeh.
»Fućka se meni na sve to, Eliza, ja apsolutno odbijam prihvatiti tako tričavu opciju za knjigu koja je prodana u tolikom broju primjeraka. To je uvredljivo. Hoću reći, kad već nešto prodaješ Hollywoodu - onda to treba prodati što skuplje. Ili se treba sasvim okaniti prodavanja. Ionako će oni vjerojatno napraviti sranje od filma i zato, ako je ovo što ti meni nudiš sve što ću ja iz toga izvući, onda radije uopće neću ni prodavati.«
»Ali, film ti može prodati još više knjiga. Osim toga, Britt je osoba koja zna raditi...« »Što je ona?«
»Osoba koja zna raditi, a ne samo nizati lijepe fraze - kao što je to slučaj s većinom tih tvojih holivudskih tipova.« »Ako je ona najbolja, voljela bih vidjeti one druge. Isuse.« »Osim toga, šećeru, zaradit ćeš i na procentima.«
»Koliko sam ja o tome čula, nitko nikada ne zaradi ni pare od procenata na čistu zaradu. Producenti imaju u podrumu sakrivene knjigovođe koji sve tako lijepo srede da uvijek ispadne kako uopće nema nikakve zarade.«
»Oh, nećeš valjda vjerovati u te glupe priče koje pričaju zavidljivci. Naravno da ćeš dobiti svoj procent. Još se možeš i obogatiti.« »Nisam baš sigurna da li želim biti bogata.«
»Ali najdraža«, reče mi ona, prikupljajući na viljušku novi obilati zalogaj ribe, »to uvijek dobro dođe.«
Britt me nazvala slijedećeg jutra i rekla mi neka dođem u »Sherry-Netherlands«. Osjetila je moje oklijevanje i shvatila da treba primijeniti odlučnije mjere.
»Lijepo ćemo zajedno doručkovati, važi? Meni zapravo, uopće i nije toliko do filma - ali bih uistinu željela vas malo bolje upoznati.«
Ja sam poslušno dokaskala u »Sherry-Netherlands« oko 10 sati. Kad sam stigla u hotel, Britt me nije dočekala u kavani. Sjedila sam tamo oko pola sata i malo-pomalo sve sam se više osjećala kao idiot, a onda mi je naglo proradio mozak i otišla sam je nazvati u sobu. Bilo je zauzeto, zauzeto, zauzeto daljnjih pola sata – a kad sam je konačno dobila, izgledalo je da je ona potpuno zaboravila na naš dogovor.
»Oh, zaboga, prvo me je Bob Redford držao na telefonu cijelo jutro, a nakon toga je nazvao moj advokat s Obale - možete se strpjeti još samo minutu - možda da popijete kavicu?« Ja sam se strpjela još najmanje četrdeset minuta, a Britt se još uvijek nije pojavljivala. Za podne sam imala dogovoren jedan drugi sastanak i tako - opet sam je nazvala u sobu. I opet se činilo da je Britt potpuno zaboravila da ja postojim.
»Oh, bože moj, danas sam tako neorganizirana. Zašto ne dođete gore?«
Gore u njezinoj sobi postalo mi je jasno da Britt uopće nije ni pokušala stići dolje na sastanak sa mnom. Upravo je sušila kosu. Imala je na sebi samo crne bikini gaćice, a njezine su se vitke, glatko depilirane noge završavale u savršeno pedikirana stopala. Manijakalno je raspuhivala fenom svoje narančaste kovrčice, naginjući se naprijed, savijajući se u stranu - gotovo kao da je povija uski mlaz vrućeg zraka. Tijelo joj je bilo sićušno. Nekako me iznenadilo što je toliko mala. Sa svojih - jedva - metar i pedeset i praktički gole guzice, čovjek bi očekivao da neće djelovati onako zastrašujuće - ali, nije bilo tako. Grudi su joj bile dva sićušna šiljka, a bradavice kao smežurane grožđice.
Osjećala sam se kao dvorjanin kojemu je dopušteno prisustvovati svečanosti kraljeve jutarnje toalete. Tirani uvijek uspostavljaju svoju dominaciju nad vama tako da vas prisile gledati dok se oni odijevaju, dok jedu ili seru. Dok sam čekala na nju da se spremi, osjećala sam kako je iz mene ispario i posljednji trag hrabrosti za pobunu, sposobnosti da plediram za svoju stvar, sposobnosti da za sebe izborim bolju poziciju. »U podne imam jedan drugi dogovor«, rekla sam glupavo. »S kim?«
»A što se to vas tiče?« trebala sam joj reći, ali ja sam osjećala obavezu da joj kažem. Ponekad tako istresem čitavu povijest mog života iz čiste nervoze, a ponekad iz želje da izazovem simpatije i da razoružam ljude.
»Zapravo, imam dogovor s jednim psihijatrom s kojim održavam više-manje neredoviti ljubavni odnos. Vidite, moj mi je muž nedavno priznao kako je tijekom svih onih prvih godina našeg braka - kad je prema meni bio stvarno brutalan - luđački volio tu ženu - tu suprugu jednog armijskog oficira koja se zove Penny i...«
Zazvonio je telefon. A ja sam ostala tako sa pričom o mom životu srozanom do nožnih članaka.
»Halo?« Taj nazalni glas. Glas trgovačkog zastupnika koji telefonski prodaje plesni tečaj, ili glas uličnog prodavača s ugla koji preprodaje ukradene satove.
»Ne, ne dam mu niti njegovu prokletu proviziju koja mu tobože pripada kao agentu - taj kurvin sin... Zašto?... Čujem ja tebe, Melvin, ali on je jedan odvratni pokvarenjak kojega još nisu uspjeli uhapsiti... Što?... Reci mu da ću sve dati prodati na licitaciji. Reci mu da ću već naći studio koji će meni nadoknaditi štetu... Za koji kurac bih ja to morala?... Meni on ne treba, govorim ti... Da se nisi usudio nazvati prije nego se njega uspiješ otarasiti. Ozbiljno ti kažem. Ili ću ja sebi naći drugog jebenog advokata, čuješ? I nemoj misliti da se šalim.« I ona tresne slušalicu.
Meni, slatko: »Zašto lijepo ne otkažete taj dogovor i umjesto da odete tamo, ostanete sa mnom ručati? Strogo žensko brbljanje, slažete se? Ni riječi o našem poslu.«
I ja doista tako i učinim, a ona je slijedećih sat vremena provela naizmjenično kričeći u telefon i sušeći kosu - dok sam ja čekala, osjećajući se sve blesavije i blesavije. I tako sam izgubila sve: dostojanstvo, otpor, integritet. Poznavala sam je tek jedan dan, a već sam čekala po hotelima najmanje tri sata na svaki naš dogovor. To je postala standardna šablona naših odnosa.
Za ručkom, Britt me pokušavala uvjeriti kako smo nas dvije ispod kože - sestre. Istina je, mnogo je ljudi slično reagiralo na moju knjigu Ispovijesti Candide - ali ja još nisam bila shvatila da je taj moj roman bio pravi pravcati lakmuspapir za svačije specijalne varijante ludila. Taj je roman imao neke opće-važeće kvalitete - mada ja ne znam što je to. Na njega su reagirali obrazovani ljudi, ali isto tako i ljudi bez škole. Kasnije mi je postalo jasno da sama činjenica da su mi ljudi prilazili i govorili mi: »Ja sam ista kao U« - ne znači da to neminovno mora biti istina. Većina kritičara ima toliko pogrešni odnos prema književnosti da im uspijeva zavesti na krivi put čak i spisatelje, koji bi ipak trebali biti pametniji. Čak ni autobiografije nisu zanimljive ako govore isključivo o dotičnoj ličnosti. Ukoliko se ta ličnost ne uopći, ne postane općenito Žena, ukoliko priča o njoj ne postane mit - ta autobiografija neće biti zanimljiva ni za koga osim možda, za sam subjekt autobiografije - i još možda za njezinu majku. A kad se jednom ta priča pretvori u mit, onda to više nije jednostavno - autobiografija. Niti jednostavno - priča.
I tako se Britt - prirodno - identificirala. Kako i ne bi? Židovka je, iz Flatbusha. Osjećala se eksploatiranom od muškog spola, od čitavog svijeta. To je vrlo zanimljivo, jer ako i jest počinjeno bilo kakvo eksploatiranje, onda možete biti sigurni da je počinitelj bila Britt - da se poslužim jezikom policajaca u N. Y. A što se tiče eksploatacije od strane pripadnika muškog spola, teško mi je bilo zamisliti bilo kojeg muškarca kako fuka Britt i kako iz te avanture izlazi sa svim genitalijama na broju. Baš kao što je njezin smijeh zvučao metalno, moglo se pretpostaviti da su i njezini unutrašnji organi bili sačinjeni od istog tvrdog materijala.
»Suština je te čitave knjige u tome«, rekla mi je za vrijeme ručka, »da su žene zajebane od muškaraca.« Rekla je to sa veoma samozadovoljnim izrazom, kao da je upravo prevela nedokučive svitke pergamene pronađene na obalama Mrtvog mora.
Što sam joj mogla reći? Kako ja uopće ne mislim da je u tome suština moje knjige. Kako mislim da je ona jedna samozadovoljna blebetuša i da nije baš bogzna kako inteligentna? Kako mislim da pravi lakrdiju od veoma stvarnih muka nekih žena samo zato da bi za sebe mogla prigrabiti veći profit? Sjedile smo u kavani hotela »Sherry-Netherlands« i Britt je naravno, zaposjela klupu uza zid dok je meni ostavila stolicu s vanjske strane stola. Svaki čas su nam trebali donijeti pastrvu meuniere. Bijelo vino bilo je natočeno u čaše i visoke su staklene čaške hvatale svjetlo. Srkutale smo vino. »Za godinu žena«, nazdravila je Britt. Upravo u tom času na zid iznad klupe na kojoj je sjedila Britt točno iza njezina koščatog ramena uspuzao se jedan žohar. Polako je napredovao prema njezinoj torbici, kupljenoj kod Hermesa, popeo se uz torbicu, prešao preko vrha i u potrazi za mrvicama duhana spustio se u njezine dubine obložene kožom boje karamela, među napola dopušene joints, svinutu žlicu za kokain, izbor francuske kozmetike, pregršt oksidiranih

LJUBAV IZ »ROLLS ROYCEA«
Ako to učinim jednom, proglasit će me filozofom. 
Ako to učinim dvaput, proglasit će me pervertitom. 
(UZ ISPRIKU VOLTAIREU)

Život me je gurao na Zapad, dalje od Sedamdesetsedme ulice - mada ja tada nisam toga bila svjesna. Javljali su se glasnici donoseći vijesti o tome kako je došlo vrijeme da napustim svoju staru četvrt, da iščupam korijenje i krenem dalje. Britt je bila jedan takav vjesnik - ženski Mefisto u minimalnom rublju. Rossana Howard bila je drugi. Onoga dana kada se njezin »Rolls Royce Corniche« parkirao na Sedamdesetsedmoj ulici nekome je očito postalo jasno - iako meni to još nije bilo jasno - da se spremaju velike promjene.
Rossana je bila moja studentica koja se već mjesecima trudila uspostaviti sa mnom prijateljstvo. Nije vam se moglo dogoditi da tu ženu ne zapazite, jer je na naš prijateljski seminar (koji se održavao u mom stanu) dolazila u tom »Rolls Royce Cornicheu« s uniformiranim vozačem, odjevena u satenske hlače i majice posute staklenim perlicama - prikladnoj odjeći za neku zvijezdu roka. Osim toga, upotrebljavala je crni ruž za usne, nosila je sandale »na kat« i sa potpeticama od 18 centimetara dok je umjesto parfema upotrebljavala eterično mošusno ulje zagušljiva mirisa, mirisa koji je trebao sugerirati kako su izuzetno bogati ljudi doista drugačiji od vas ili mene. Koliko su drugačiji to sam saznala mnogo kasnije. Rossana je pisala pjesme o polusrušenim veličanstvenim kućama bogatih obitelji i o nastranom seksu. Na mene je ostavila dojam umjereno zanimljive osobe, ali te sam godine bila previše zaposlena da bih se upuštala u sklapanja novih prijateljstava, (jedva sam imala dovoljno vremena da se vidim s mojim starim prijateljima), a osim toga, već sam ranije imala prilike upoznati prilično veliki broj bogatih djevojaka i one me uopće nisu fascinirale. Vrlo bogati ljudi vole sakupljati spisatelje kao što netko sakuplja marke, a ja ne volim biti sakupljana. Od toga postajem nervozna. Međutim, jednog jutra, nakon jedne posebno gadne svađe sa Bennettom, slučajno me nazvala Rossana.
»Ovdje Rossana Howard.« Glas je bio odsječen, naglasak je označavao područje Srednjeg zapada - naglasak karakterističan za skupe internate. Mora da sam bila razočarana što je to ona, jer je odmah nastavila: »Možda sam nazvala u nezgodno vrijeme?«
»Ne, ne«, slagala sam, »u redu je.« Međutim, ja nikada ne uspijevam sakriti svoje osjećaje. Na telefonu me izdaje glas. U osobnom susretu odaje me izraz lica.
»Glas vam zvuči nekako uzrujano«, ustanovi ona sasvim točno. »Mogu li vam možda nekako pomoći?«
»Ne. Stvarno ste ljubazni, ali zaista ja ne mislim...« Samo sam u razgovoru sa Rossanom mogla upotrijebiti takvu frazu kao što je »vrlo ste ljubazni«.
»Imate li možda već nešto dogovoreno za ručak? Vrlo rado bih vas pozvala da ručamo zajedno.«
A zašto da ne, pomislih, danas ionako neću moći ništa raditi.
Dvadeset minuta kasnije njezina su se kola zaustavila ispred mojeg ulaza. Moj vratar dupelizac, istočnoeuropska ulizica po imenu Valerian, sav se polomio od strahopoštovanja pred kromiranim ukrasom na poklopcu motora. »Fino auto«, reče on, »fino ljudi.« Valerian nije patio ni od kakvih bolećivih liberarnih opterećenja. Novci su dobri, siromaštvo je loše. Bogati su ljudi »finiji« od siromašnih ljudi. Podučavaj dijete od malih nogu komunizmu, i kad odraste, imat ćete bjesomučnog kapitalistu. Jednostavno.
Ručale smo kod Carlylea i ja sam posebno inzistirala na tome da ja platim račun, jer sam znala da ničim nećete toliko očarati bogate kao time.
Rossana je odrasla u Chicagu, naslijedila je »jednu minijaturnu željezničku prugu« (koja je posve slučajno okruživala klaonice), studirala je na Bryn Mawr (a zatim diplomirala na Sarah Lawrence), udala se za jednog ukočenog, dosadnog odvjetnika koji se zaljubio u njezin novac, rodila je s njime jednog sina i zatim ga ostavila zbog jednog raskalašenog odvjetnika (koji se, kako se kasnije ispostavilo, također bio zaljubio u njezin novac, ali njoj to na neki način, kod ovog drugog odvjetnika nije bilo tako očito). On se zvao Robert Czerny (i ja sam ga kasnije običavala zvati »veseli Čeh«). Za djevojku iz čikaškog visokog društva on je predstavljao pobunu, slobodu, Stanleyja Kowalskog, seks, samouništenje, uzbuđenje. Czerny je na ruci nosio veliki zlatni pečatnjak - simbol »repatog mužjaka« - kupovao je kravate za dvadeset pet dolara i ljubio ju je dolje kad bi imala menstruaciju (što ni jedan pravi WASPovac ne bi nikada bio spreman učiniti). Siguran put do ženskog srca.
Zadržali su jedan iznajmljeni stan na Lake Shore Driveu u Chicagu (tamo su stanovali sin i dadilja), a Rossana i Robert su putovali. Kad je Rossana odlučila »početi pisati«, iznajmila je atelijer u Istočnim Pedesetim ulicama, unajmila je vozača za »Corniche« i smjestila se u New Yorku (baš kao bilo koji drugi siromašni pjesnik, početnik) da iskuša sreću u literaturi. Robert je putovao na relaciji Chicago, New York, Washington (gdje je sudjelovao u aktivnostima nekakvih lobističkih grupa koje su zastupale neke tajanstvene ciljeve, a usput se obilato ševio naokolo). Brak Czernyjevih bio je ultraliberalan: uopće se nisu viđali. Međutim, Rossana je uvijek strastveno branila »Roba«. On je bio njezina pobuna, ali istodobno i njezina fasada građanskog ugleda - jer, vidite, Rossana je zapravo, voljela žene. A svaka lezbijka koja to nije spremna otvoreno priznati treba jednog odsutnog supruga koji će joj služiti kao fasada. Nikada nisam čula nijednu ženu koristiti izraz moj muž tako često kao što je to činila Rossana.
Otvaram bočicu mošusnog ulja kako bih dočarala Rossanu. Mažem zapešća, trljam ulje u kožu, duboko udišem, zazivam duh zatvoren u tom mirisu i odjednom - sve je opet tu: »Corniche« koji klizi kao po ulju, ljudi kako zure u nas s izmiješanim osjećajima ogorčenosti i divljenja, ulašteni parketi Rossaninog pjesničkog »studija«, namještaj od kuhanog drva viseće košare u kojima raste paprat, praktički prazne sobe, ormar prepun odjeće u stilu zvijezde roka, krevet s uzglavljem od bijele pletene trske, baldahin nad krevetom i plahte s izvezenim monogramom i ono što smo nas dvije na tom krevetu radile.
Spavala sam s Rossanom prvi put iz radoznalosti, drugi put se radilo o seksualnoj gladi, pomiješanoj s nečim što bih jedino mogla nazvati »biseksualni šik«, a u svim ostalim prigodama to sam činila iz osjećaja obaveze. Te godine bilo je vrlo elegantno imati lezbijsku ljubavnu vezu; ja sam mislila kako ću možda jednom poželjeti pisati o tome i osim toga, osjećala sam se bijedno zbog Bennetta. Ako su muškarci predstavljali nerješivo pitanje, možda će žene biti odgovor. Maštala sam o tome da zasnujem literarni salon (ako ne i cijelu kuću) sa Rossanom - sve jako u stilu Vite Sackville-West ili u stilu Colette-voli-Missy ili Stein-voli Toklas. Brinule bismo se vjerno jedna za drugu i povremeno bismo dovodile muškarce koje bismo mogle zajednički dijeliti.
Kad smo prvi put vodile ljubav, ja sam uglavnom bila opijena osjećajem da činim nešto zabranjeno, a ipak ne osjećam da se zemlja otvara poda mnom kako bi me progutala. Bilo je nekog posebno snažnog osjećaja oslobađanja u kršenju baš tog tabua. Nije nalikovalo na gubitak djevičanstva - što je za mene bio doživljaj prožet osjećajem krivnje, zaliven nježnim suzama. I nije nalikovalo na prvi preljub - koji je za mene bio tobogansko smjenjivanje osjećaja panike i uživanja. Kako bih to opisala? Pada mi na pamet riječ samozadovoljstvo. Riječ samozadovoljstvo i miris mošusa. Osjećala sam se tako prokleto superiornom nad svim onim ženama koje se nisu usuđivale to činiti; osjećala sam da sam ovim činom pofukala vlastitu majku.
Ah, seks. Ta tako tajanstvena sila! Je li to bio Lawrence koji je rekao »što više o tome razmišljamo, to manje znamo«? Mislim da je to bio on. Pokušajte zamisliti oralno-genitalne odnose (kako se to čedno naziva u seksualnim priručnicima) iz točke gledišta jednog Marsovca ili niskoletećeg pilota NLO koji dolazi iz drugog sunčanog sistema. Kako bi to njima izgledalo glupo! Možda bi se to njima učinilo nekom vrstom kanibalizma. A možda to i jest upravo to.
Ono što je Rossana pokušavala usisati kroz moju pičku, to je bila moja poezija, moja ranjivost, moja židovska toplina. Ono što sam ja pokušavala usisati kroz njezinu pičku bila je njezina WASP-ovska hladna rezerviranost, njezini milijuni - ili, možda, sloboda koju sam zamišljala da ide uz te milijune. Nikada se u svom životu do tada nisam osjećala toliko sapetom i očajnom kao tog ljeta. Sve sam pokušala: slavu, imutak, preljub, pokušala sam uroniti u papir, živjeti za pisanje, pokušala sam bijeg, povratak i neodlučno balansiranje na oštrici brijača. Možda mi je Rossana mogla pružiti odgovor. Negdje mora postojati odgovor.
Do tada nikada nisam vodila ljubav sa nekim od mojih studenata. To se protivilo mojim principima. I tako, ukoliko sam se uopće zbog nečega osjećala krivom, onda je to bilo zbog toga - a nikako zbog dodirivanja pjenušave pičke druge žene, pomalo užegla mirisa. Ipak, bila sam također i fascinirana samim činom, pogledom na zrcalni odraz mog vlastitog tijela u drugom tijelu - nije to bio kozmički sudar kurca i pičke, nego zanjihano, meko, bezopasno ljuljanje žene prema ženi. Bezopasno. To je riječ koju sam tražila. Muškarci su bili smrtonosni; ovo je bilo bezopasno.
Rossana je vjerojatno osjetila moju potrebu za osjećajem sigurnosti onog jutra kad se onako iznenada javila. Vjerojatno je osjećala moju ranjivost. Čitavih godinu dana sam je uzbuđivala, gledala me je preko pisaćeg stola našeg seminara (koji je ujedno bio i stol u mojoj blagovaonici), željela me je, zaljubljivala se u mene. Za mene je ona prvenstveno predstavljala kuriozitet: muški podšišana kosa, dugačko, mršavo tijelo, odjeća u stilu Micka Jaggera, nakit od Cartiera i taj miris mošusa. Inače, ja te godine nisam osjećala potrebu za nekom novom vezom. Bila sam tako opsjednuta mojim umirućim brakom; nisam imala više nikakve nade u promjenu; bila sam puna cinizma u odnosu na ljubav, slobodu, bijeg u nepoznato. Rossana se silom, morala probijati kroz moj oklop cinizma kako bi me natjerala da je primijetim.
»Corniche« je doklizio, nosiljka s drugog planeta; Valerian se klanja i mi odlazimo u oblaku mošusa i ugljičnog monoksida. Za ručkom razgovaramo o muškarcima, o ljubavi, o udaji, o našim majkama, o poeziji, o Bloomsburyju, o vinskim godištima. Popile smo dvije boce Mouton-Cadeta - to je bilo Rossanino omiljeno vino. Odnosno, ona pije, a ja joj malo pomažem. Budući da nije Židovka, Rossana je dobro baždarena.. Dok ja izlijevam pred nju moju priču o Bennettovoj izdaji - opet! - Rossana me uzima za ruku. Osjećam, majčinsku zaštitu, osjećam se zbrinutom, ranjivom, shvaćenom. I nastavljam piti.
A onda, vozač nas čeka i mi odlazimo u njezin »studio«. - Kako je sve lako kad imaš šofera koji te čeka. Kako ti preostaje malo toga o čemu trebaš misliti, što« moraš razmotriti, kako te malo toga opsjeda.
Opet vino, opet razgovor, vrela rock-glazba u početku, a zatim Cole Porter. Rossana je suvereno vladala situacijom. Lice joj ne pokazuje nikakvih emocija, jedino mir i razumijevanje. Opet sam dijete koje je dotrčalo mami sa krvavim koljenom. Odjednom Bennett ne znači više od izgrebenog koljena! Mala povreda na glatkoj koži života.
Rossana se načas ispriča, ode u spavaću sobu i vraća se odjevena u kaftan s prorezom do struka, te sa još više mošusnog mirisa. Gornji joj se dio kaftana rastvorio kad je sjela do mene na kauč. Gledam njezine male šiljaste grudi i želim ih dotaknuti. Ona me vidi kako ih gledam i čita mi misli. Uzima moju ruku i vodi je prema svojim grudima. Jagodica je neravna i smežurana, ali donji dio dojke je gladak, hladan, čvrst. Rossana mi gladi kosu, zatim lice, zatim mi podiže uvis bradu kako bi me mogla poljubiti. Osjećam se kao da ljubim svoj odraz u zrcalu, glatke ženske usne, neznatno pretanke, svježe, bezopasne.
Preda mnom je žena koja svoja pisma počinje sa »Mila moja« i potpisuje se sa »Naklona ti«; ona se i ljubi na isti način - kao da se radi o nekom tečaju u internatu. Da li moje srce udara i pička mi kaplje zato što me opija osjećaj kršenja tabua? Zato što me Rossana seksualno uzbuđuje? Tko bi to mogao znati? Moj muž je psihoanalitičar frojdovskog tipa koji vrlo oštro osuđuje biseksualne vragolije. To je sasvim sigurno jedan od uzroka mog ushita. Ubio bi me da zna. Bennett me nikada nije baš bogzna kako volio ljubiti dolje, Rossana u tome uživa. Ležim i pokušavam misliti i pokušavam ništa ne misliti, pokušavam odgoditi donošenje suda, a ujedno prosuđujem kao luda, pokušavam opravdati, a ujedno ne osjećam ni najmanje potrebe za opravdavanjem... Svi me ti osjećaji u isti mah zapljuskuju. U međuvremenu, ona mi nježno gricka klitoris svojim savršenim, u proculanske krune obučenim zubima, uvlačeći mi i izvlačeći iz pičke jedan od svojih manikiranih prstiju i milujući mi drugom rukom bradavice na dojkama, rukom koja na četvrtom prstu nosi pečatnjak sa grbom njezine obitelji. Rusko-poljski doseljenici susreću Kćeri američke revolucije! Brownsville susreće Lake Shore Drive! Central Park susreće Beekman Place!
Sklapam oči i pokušavam ne osjećati ništa osim osjetilnih senzacija, omaglicu od vina i koncentrične krugove užitka u mojoj pički - ali neminovno, javlja se još nešto. Ona probija središte mog Židovstva; mene siluje nasljedno bogatstvo. Taj vitki prst koji se uvlači i izvlači iz moje vlažne, vrele pičke pripada potomku doseljenika sa »Mayflowera«! Ta svježa usta koja »jedu« moju židovsku pičku, to su usta WASP-ovke sa Srednjeg zapada, usta koja su Ameriku učinila velikom, usta koja su gutala poslastice Amerike, ali su sama ostala tanka, usta koja su rikala. Ali rika dolazi iz mene. Ja ječim, tepam, ooohćem od užitka. Usta američkog židovskog barda opjevaju strasti WASP-ovske Amerike! Ono što je Sam Goldwyn učinio na celuloidu, što Saul Bellow čini u tisku - ja činim ovdje u krevetu sa Rossanom (odnosno, barem sam to u tom času tako obrazlagala).
Bilo je lijepo. Ona me je obožavala, bila je vrlo stručna pičkolizalica i činila je to s mnogo otmjenosti. Osim toga, sve je bilo nekako u vrlo uzvišenom tonu. Izgledalo je nekako više kulturni, nego seksualni doživljaj. Te je godine Vita SackvilleWest bila veoma u modi - a Rossana je željela biti suvremena Vita. Gotovo se činilo da bi sad netko trebao doći i donijeti joj srebrnu zdjelu (punu vode posute ružinim laticama) kako bi mogla oprati prste nakon što je dirala moju pičku. I ubrus od irskog platna u koji će obrisati prste. A nakon toga, neki slasni desert.
Međutim, došlo je vrijeme da ja uzvratim uslugu. Odnosno, ja sam barem osjećala da bih morala to učiniti. A to je već bio malo veći problem.
Oh, kad bih se sad mogla pretvoriti u neku drevnu epsku pjesnikinju (ili u nekog epskog podrugljivca iz osamnaestog stoljeća) pa da zazovem muze Bilitisa (Vitu, Virginiju, Gertrudu, Alice, Sidoniju, Gabriellu, Missy - čak i naše suvremenice - Kate, Robin i Jill) prije nego što se upustim u ovo! Neka mi je Bog na pomoći - spremam se ispričati o mojim prvim dojmovima u vezi sa lizanjem pičke i izlažem se gnjevu (lažem se izgnjevu?) mojih sestara: Ljubazna čitateljice - nije bilo nimalo ukusno.
Umjetnost i politika, politika i umjetnost. Dvije neobične družice u krevetu. Još neobičnije od Rossane Howard i mene. Može li se danas, u ovom povijesnom trenutku, jedna feministikinja usuditi ispričati istinu o lizanju pičke? Smijem li se usuditi - kad znam da će me napasti s obje strane - gospoda muškarci će reći kako uobražavam da imam jaja, a dame će me napasti zbog toga što nemam jaja.
Ja sam pokušala. Isplazila sam jezik što sam bolje mogla i bacila se na posao. Priviknut ćeš se na vonj. Rekla sam sama sebi. I ti, ti isto tako vonjaš - međutim, nije mnogo pomoglo. Rossani je trebala čitava vječnost da svrši i moj nos se osjećao kao da je tamo unutra proveo čitav svoj život. Grickala sam njezin klit onako kako je to ona meni činila, gurala sam dva prsta, nutra-van, pokušavala sam ne misliti na vonj, dlake su mi ulazile među zube, a činjenica je da me je zapešće već vraški počelo boljeti od stalnih pokreta naprijed-natrag, natragnaprijed. Koliko je dugo to trajalo? Sat? Dva? Počela sam suosjećati sa Bennettom i njegovom izrazitom nesklonošću za oralne seksualne usluge, počela sam razumijevati što to znači biti muško, pa ovako zbunjeno pipkaš naokolo - je li ovo pravo mjesto ili je možda ovo? - a pri tom ti od objekta tvoje pažnje ne stižu nikakva uputstva (ona je naime, isuviše pristojna i dobro odgojena da bi uopće išta rekla) i neprekidno se pitaš, pitaš, hoće li već jednom, sada, ili sada, ili sada - ili je već možda svršila, hoće li svršiti do slijedećeg ljeta, ili što? U pomoć! Treba mi nekakvih uputa. Ovo je potpuno neistraženi teritorij. Ako nastavim uvlačiti i izvlačiti ova dva prsta i vrtjeti jezikom oko njezinog klita i grickati ga zubima, hoće li, s vremenom, ipak svršiti? Hoće li svršiti do 1984? Hoće li mi reći kad svrši? Da li WASP-ovke ječe? Znam da Kinezi ne puštaju od sebe ni glaska - ali što je sa WASPovcima? Prokleta da je moja obitelj kozmopolita (kojima ni u snu nije padalo na pamet da me upozore neka se držim svoje rase.). Zašto me nisu upozorili? Zašto mi mama nikad nije rekla: »Pazi, WASP-ovci ne ječe u krevetu«? I da zbog toga jednostavno nije moguće pogoditi kada su dosegli orgazam. I jesu li.
Ah. Drhtaj joj je potresao pelvis. Pokreće se ritmički prema mojim ustima, sve brže i brže. Ipak će sve biti u redu! Ipak će svršiti! Huuuraaa! Neću ispasti svinja koja traži samo vlastiti užitak! Ipak neću ispasti ženska šovinistička svinja! Lažna uzbuna. Pelvis je stao, drhtaj je prestao, moje srce samo što nije stalo. »Rossana?« pitam slabašnim glasićem. »Je li bilo u redu? Jesi li svršila?« »U redu je«, kaže ona. »Ne smeta.« »Izgubila si ga, promašila si orgazam?« »Sve je u redu, mila moja, stvarno je u redu.«
»Nisi svršila«, kažem dok mi srce tone u pete, a zapešće me boli i usta su mi puna dlaka. Nakon sve moje muke - ni traga orgazmu. Osjećam se kao kreten, kao loš ljubavnik, kao smeteni muškarac koji se našao u krevetu s frigidnom ženskom. Po prvi put u mom životu uspijevam se identificirati s atletski razvijenim, iscrpljenim junakom romana »Najljepše vrijeme njezina života«. Zaboga, stvarno sam se upetljala ako me moje prvo lezbijsko iskustvo inspirira na to da počnem misliti na Normana Mailera!
»Meni to ne smeta«, kaže ona i smiješi mi se odozgora, »ja doista cijenim što si se trudila.«
I tada mi se učini da sam najednom shvatila sve, rat između spolova, »sebičnog« muškarca i »nesebičnu« ženu, glumu, krevetsku diplomaciju, mishegoss madraca - sve što se prenosilo iz stoljeća u stoljeće na propast svih nas. Muško ili žensko, vibrator ili tuš, ja svršavam u točno tri minute. Ako ne bude tako, znači da sam ljuta, ogorčena, bijesna, razdražena, zla. Kod mene nema tih »meni to ne smeta« gluposti; moji su osjećaji svi tamo, lako dostupni. Moja pička reži, laje, zavija na mjesec.
Ali, Rossani »to ne smeta«, tako je rekla. I nakon toga postalo je mojim osobnim izazovom natjerati Rossanu da svrši. Odlučila sam da ću pronaći način kako ću to postići. Makar morala postati Rube Goldberg umjetnog kurca, Thomas Alva Edison vibratora, Luther Burbank duguljastih plodova povrtnjaka - natjerat ću tu WASP-ovsku pičku da svrši!
»Rolls Corniche« me je odvezao kući. Nisam još bila dovoljno drzovita da ostanem kod Rossane cijelu noć. Opet sam tako kod kuće s mužem kojega mrzim, ali zato fukanje sa njim postaje sve uzbudljivije otkako sam među naša ukočena tijela interpolirala svoju srdžbu - a sada i moju ljubavnicu Rossanu.
Odmah sam se slijedećeg jutra vratila u Rossanin stan zajedno sa torbom punom knjiga, sa hrpom rukopisa i sa četkicom za zube. Nisam doduše nikada prespavala kod nje cijelu noć, ali slijedećih nekoliko mjeseci - uz povremene prekide - uglavnom sam živjela u njezinu »studiju«. Rossana me pokušavala nagovoriti da zajedno otputujemo. Ona je imala kućicu u Aspenu i htjela je da tamo zajedno provedemo ljeto. Međutim, ja sam se nekako dvoumila. Još uvijek sam (nekako s pola guzice) pokušavala srediti stvari sa Bennettom - a osim toga, nisam baš bila sigurna želim li provesti sama sa Rossanom čitavih mjesec dana. Što se Bennetta tiče, on bi me sigurno bio »pustio« - na onaj svoj uobičajeni uvrijeđeni način, pun predbacivanja (koji u meni automatski izazove osjećaj krivnje) - međutim, da li sam ja doista željela poći? Izgledalo je da meni mnogo bolje odgovara situacija u kojoj dijelim između Bennetta i Rossane. Dane provodim sa njom, noći sa njim. U njezinu stanu pišem, pijem crno vino, odmaram se na bijelom krevetu od trske, natkritim baldahinom (tako da me Rossana može obljubljivati, nježno, - i da ja mogu nju obljubljivati - očajnički). Poslije ljubavi obično smo se vozile naokolo po gradu u »Rollsu«, sa spuštenim krovom, uživajući u dojmu koji smo izazivale odjevenne u identična satenska odijela u stilu zvijezda roka, obavijene zajedničkim mirisnim oblakom mošusnog ulja, razgovarajući o Roethkeu, Virginiji Woolf, Nerudi. Ja sam joj pomagala redigirati njezine pjesme, a ona bi mene tješila kad bi me uhvatio napad ljubomornog bjesnila na Bennetta. Bile smo dobre jedna za drugu i jedna prema drugoj. U našem je odnosu doista bilo pravog prijateljstva - ili barem prvih znakova takvog prijateljstva.
Međutim, krevet je bio najveći problem. Ja sam do besvijesti gurala u nju umjetne kurce, boce kokakole, zelene plastične virbatore iz Japana. Veliki u pičku, mali u guzicu. Sve boje duge. Gurala sam joj u pičku krastavce obučene u rebraste prezervative i banane obučene u specijalne francuske »škakljavce«. Kupila sam specijalni tuš koji vibrira pa bismo se nas dvije dugo kupale. Ništa nije pomagalo. Rossana bi uvijek došla do samog uzdrhtalog ruba orgazma i onda bi se opet povukla, ustreptala, uzdrhtala, klecava. Međutim, nikada mi to nije predbacila. Bila je previše uljudna. Nikada se nije potužila zbog toga što nikako ne uspijeva svršiti. Pa ipak, ja sam s vremenom počela vjerovati u to da je njezina pička podsvjesni antisemit.
Naravno, to se nikada nisam usudila otvoreno izreći. Rossana je imala u sebi nešto što je sve oko nje prisiljavalo da budu taktični, delikatni - možda smo bili ustrašeni? Ostavljala je dojam da je ona iznad takvih vulgarnih stvari kao što je orgazam. Doimala se kao da se sastoji od čistog duha - poput glasina na burzovnom tržištu.
A onda sam jednog dan usred ljeta došla u njezin »studio« sa bocom ledenog Dom Perignona (slavile smo njezin trideset treći rođendan). Pile smo šampanjac, grickale Jarlsbergov švicarski sir i pate de foie Strassbourg truffé. Kad smo ispraznile primamljivu tamnozelenu bocu, obje smo bile dovoljno pijane da smo gledajući u zadebljali rub otvora boce, istog časa obje došle na istu ideju. Pokupile smo praznu bocu i otišle s njom u krevet, mazile smo se i ljubile, sisale jedna drugoj grudi i milovale jedna drugoj stegna sve dok konačno, konačno, nakon čitavih mjesec dana raznih boca, vibratora, povrća i pulsirajućeg vodenog mlaza - nisam imala to zadovoljstvo da ipak vidim Rossanu Howard kako doživljava burni orgazam dok joj iz njezine neodlučne pičke viri zdepasto zeleno dno boce šampanjca Dom Perignon.
Ona mi je zahvaljivala i zahvaljivala. Prolila je suze zahvalnice. Navodno je samo još jednom prije toga uspjela svršiti i to kad ju je njezin muž ljubio dolje dok je imala menstruaciju. Ona je ovaj čudesni orgazam pripisivala mom umijeću. Ja sam ga pripisivala umijeću tvornice Moet et Chandon iz Eperneya. Pitam se da li bi Rossana svršila da se radilo o boci »običnog« šampanjca Paul Masson ili Taylor’s New York State? Mislim da je jasno kako glasi odgovor.

KUĆANICA-PJESNIKINJA...
Pišem sa željom da
u potpunosti uklonim
udaljenost između autora i
čitatelja, tako da knjiga
postane neka vrst polupropusne 
membrane kroz koju će 
prodirati osjećaji, ideje, 
hranjivi sastojci...

Rossana je u kolovozu otputovala bez mene u Aspen. Ja sam bila čvrsto odlučila učiniti još jedan, posljednji pokušaj sa Bennettom. Mada više nisam imala nimalo povjerenja u njega, ma koliko sam ga prezirala, ipak sam unatoč svega osjećala izvjesno nepokolebljivo poštovanje prema braku. Proveli smo osam godina zajedno. Dijelili smo tijekom tih godina svakojake boli i užitke. Ne može se olako odbaciti osam godina. Moralo je postojati nešto što nas je vezalo jedno za drugo toliko vremena - to jest, tako sam ja mislila.
Zašto se sve moje životne krize uvijek odigravaju u ljeto? Možda zbog vrućine? Doista izgleda da ljeto smekšava ljepilo koje vezuje loše spojene dijelove moga života i ono popušta. Sve glavne krize u mom životu odigrale su se uvijek u razdoblju između lipnja i rujna, dok sam muškarce, za koje sam se kasnije udala, uvijek upoznala ujesen.
Naš je brak umirao tijekom čitavog tog ljeta. U stavkama moje očajničke ljubavi sa Rossanom i mojih paničnih konzultacija sa prijateljima, neprekidno sam u glavi ponavljala sve scene kojima sam pothranjivala ljubomoru, opsesivno poput djeteta koje slaže kuće od kockica. Malo-pomalo, svi su komadići došli na svoje mjesto: ulice, stabla, parkirani automobili. Čiji je automobil stajao parkiran ispred čije kuće? Počela sam shvaćati - naknadno - sve propuštene aluzije, fragmente razgovora, dijelove dijaloga koji su mi proteklih godina slučajno bili doprli do ušiju poput raskidanih oblačića iznad likova u stripu.
Zašto me je to toliko ljutilo? Zašto je to postalo takvom totalnom opsesijom? Možda zato što je Bennett uvijek prema meni izigravao sveca, a meni je bio odredio ulogu grešnice. Možda zato što sam i ja bila neizmjerno nesretna u prvim godinama našega braka i zato što sam se osjećala užasno krivom svaki put kad bih samo pomislila ostaviti Bennetta ili naći ljubavnika. U sretnim brakovima, ljubomora je doduše, bolna, ali ne mora uvijek biti i smrtonosna. Međutim, u nesretnim brakovima ljubomora često znači onu posljednju kap. Između Bennetta i mene nikada gotovo i nije bilo ničeg osim boli. A bol je ljepilo koje će uspješno držati zajedno dvoje ljudi samo ako ste dovoljno mlađi ili ako ste dovoljno glupi pa vjerujete kako je bol nekako plemenitija od užitka. Ja nisam više bila ni toliko mlada ni toliko glupa.
Od tog trenutka pa nadalje, sve je bilo samo pitanje vremena. Radilo se jedino o tome da nagovorim noge da počnu slijediti srce. Trebalo mi je vremena da mi to šokantno otkriće kako sam osam godina proživjela uz totalnog neznanca prodre do mozga. A ja nisam osoba koja će olako dići ruke od jednog braka. Trudila sam se svim svojim silama oprostiti Bennettu. Uporno sam pokušavala samu sebe uvjeriti kako je i on, konačno, samo čovjek. Bennett je izdao sve ono u što sam ja najviše vjerovala - iskrenost, poštenje, otvorenost. Ali, pokušavala sam. Otišli smo na skupo ljetovanje u Italiju i pokušali smo popraviti naš brak. Izabrali smo jedno od onih ljetovanja udvoje koja u pravilu nikada ne uspijevaju: hotel za mladence na Capriju sa pogledom na Mediteran i sa minibočicama šampanjca u malom hladnjaku smještenom uz uzglavlje king-size kreveta. Sve je bilo luksuzno i romantično, a mi jedno drugome nismo imali što reći. Čitavu bih noć proležala budna dok mi je srce neprekidno udaralo uvijek istu ritmičku frazu: Želim otići, želim otići, želim otići, želim otići. Na koju mi je u mozgu otkucavao odgovor: Kukavice, kukavice, kukavice, kukavice. Osjećala sam kako mi u duši bjesni građanski rat. Jednog bi se trenutka smiješila na Bennetta, opraštajući mu sve što je učinio - a slijedećeg bih trenutka u srcu osjetila neodoljivu želju za umorstvom. Željela sam voljeti Bennetta - ali sam se u isti mah osjećala krivom zbog toga što ga ne volim. Ljubav i osjećaj krivnje nikako ne idu zajedno - iako ponekad jedan osjećaj može simulirati drugi. Kako mogu voljeti nekoga tko je prema meni postupio tako nisko i himbeno? Kako mogu voljeti nekoga tko je očiti sadist? »Trebala bi ga voljeti zato što ti je muž«, uporno mi je u glavi zvonio glas neke tetke iz devetnaestog stoljeća. Međutim, znala sam da ona nema pravo. Činjenica da si sa dvadeset četiri godine napravila pogrešku ne može značiti da si osuđena ponavljati tu pogrešku sve do kraja života. Ali - nije lako razlijepiti jedan osmogodišnji brak. Za to je potrebno nešto više od preljuba. Potrebna je smrt.
Početak listopada u New Yorku. Vozim se kroz grad u taksiju (idem na seansu kod moje analitičarke - opet!) kad odjednom začujem kako na radiju čitaju vijest o tome da je Jeannie Morton »kućanica pjesnikinja« - kako ju je spiker nazvao - umrla. Zaključana vrata garaže. Automobilski motor u praznom hodu. Prazna čaša koja miriše na votku u ruci mrtve pjesnikinje. Krvotok prepun Litiuma - ili Valiuma - ili neke druge suvremene kemijske supstance koja joj je pomogla pobijediti strah, odvratnost i mučninu na njezinu putu u smrt. Spiker dalje izgovara nekoliko banalnih fraza o »preuranjenoj smrti« (Jeannie je imala četrdeset pet godina) i zatim nastavlja citirati nekog zlobnog i zavidnog literarnog gurua koji mudruje o »uskoj, u sebe samu koncentriranoj umjetnosti Jeannie Morton«, umjetnosti koja se »koleba« između »ludnice« i »ginekološke ordinacije«. Dotični guru provodi svoj život kolebajući se između AA15 i sveučilišnih simpozija gdje nesmetano može fukati naivne devetnaestogodišnjakinje - ali nema veze. On izriče sud o Jeannie - a ne vice versa. I uopće, Jeannie ionako nikada nije imala baš nekakvih velikih želja za tim da sudi drugima, osim samoj sebi. Jeannie je bila beskrajno širokogrudna prema svima osim prema Jeannie.
Međutim, ona jednostavno nije imala dara za sreću. Moglo bi se reći da je imala dara za tugu, ali ja više volim misliti da je tuga odsustvo radosti, a ne neko namjerno kultivirano duševno stanje. Međutim, to je sporno pitanje. Neki pjesnici uzgajaju tugu kao što svirači bendža uzgajaju duge nokte. Ali Jeannie nije bila takva. Njezina je tuga bila poštena i pošteno stečena. Smrt je bila njezin sustanar, povremena ljubavnica, majka i prijateljica.
Samo sam nekoliko puta razgovarala sa Jeannie, ali naše je prijateljstvo bilo jedno od onih prijateljstava na prvi pogled. Zavoljele smo jedna drugu čim smo se pogledale. Pisma koja mi je pisala od prvog su časa otpočinjala sa »Najdraža Isadora«, a potpisivala ih je sa »voli te.« Nije bilo nikakvog »Naklona ti« i »Mila moja«. Jeannie nije bila Židovka, ali je bila vitmanovska duša. I jednako tako sklona maničnoj depresiji, na žalost. Oduvijek je bilo očigledno da će Jeannie jednog dana okončati sama sa sobom. Pjesme su za nju bile sredstvo za umirivanje. Da joj je slučajno uspjelo izbjeći samoubojstvo, izbjegla bi ga jedino skokom u stranu - nešto kao konjićev skok u šahu. Možda skokom kroz zrcalo. Ipak, osjetila sam šok kad sam čula vijest o njezinoj smrti. Šok i krivnju. U času njezine smrti dugovala sam joj pismo puna tri mjeseca.
I to ne neko obično pismo - trebala sam joj pisati što mislim o njezinim pjesmama koje mi je bila poslala tijekom ljeta, posljednjeg ljeta u njezinu životu. Bile su to čudne pjesme. To ne znači da ostale njezine pjesme nisu bile čudne - ali ove su bile najčudnije od svih. U ovom svijetu koji je Bog odavno napustio, Jeannie se usudila vjerovati u Njega. Usred cinizma i krajnjeg materijalizma, Jeannie se usudila svjedočiti o prisustvu Duha. U svijetu u kojem književnici i kritičari stvaraju pravi kult od tuge i nesreće, mrze plodnost i ne vjeruju u radost - Jeannie se usudila afirmirati radost, usudila se naći Boga (i to naglas izreći), usudila se napasti tugu - uključujući i vlastitu.
Bilo je prilično lako narugati se Jeannie. Ona je bila žensko - i njezine su predodžbe (čak i o Bogu) bile kuhinjske predodžbe, jednostavne aluminijske alatke za služenje Bogu, Pyrex zdjele u kojima krčka Sveti Duh. Nije bilo teško narugati se Jeannie. Dok bi nekog muškog pjesnika svi ozbiljno shvatili - čak i ako bi on vidio Boga u lovačkom nožu ili u rani svog ratnog druga - njoj su se rugali, jer mnogim je ljudima teško shvatiti kako je maternica (i njezina crvena krv) isto tako prikladan nosilac pjesničke muze ili Boga, baš kao i penis (i njegova bijela sperma). Možda je to naš suvremeni rat Crvene i Bijele Ruže. Živimo u vremenu koje je zaboravilo slaviti Mariju, koje je zaboravilo voljeti Boga, koje je zaboravilo recitirati pjesme, držati vjeru, potaknuti ljubav. Pohlepni i zavidni, sumnjamo u postojanje bilo čega osim pohlepe i zavisti. A Jeannie je prezrela i jedno i drugo.
»Molim vas, hoćete malo pojačati radio?« upitala sam taksista, izvjesnog Seymoura Asofsky. »Što to?« »Pojačajte malo radio, hoćete?«
Žuti taksi (jedan iz flote Lucky Cab Corp.) bio je star samo godinu dana, ali je izgledao kao pravi veteran iz neke tenkovske ofenzive u pustinji. Treskao je i klopotao niz Madison aveniju tako da sam jedva uspijevala hvatati riječi spikera s radija. Iznenada iz zvučnika prodre urlik rok-glazbe. In memoriam Jeannie već je bio završen.
»Upravo sam saznala da mi je umrla prijateljica«, povjerila sam se Seymouru. »Što to?«
»Upravo mi je umrla prijateljica«, vikala sam u želji da podijelim bol koji sam osjećala - s njim, s bilo kim. »Ova pjesninkinja koju su maločas spomenuli na radiju - Jeannie Morton - umrla je.« »Oh. Baš šteta. Nikad čuo za nju. A vi ste isto pjesnik?«
»Da«, rekla sam, postiđena što se ispovijedam taksivozaču. Nekako je zvučalo kao da sam se hvalisala. A zapravo, i on i ja smo manuelni radnici.
»Ja vam baš puno ne čitam pjesme. Ali se sjećam jedne iz škole, čekajte - ,Xanadu gdje je Kubla Kan’ - od Kiplinga, čini mi se. Strašno mi se sviđala ta pjesma. Trebao sam možda više čitati... A kako se zove vaša knjiga?«
»Ja, ovaj, ja sam, doduše, napisala dvije knjige pjesama, ali zapravo je moja najpoznatija knjiga - roman.« Odjednom sam počela mucati od posramljenosti. »A, tako ...« »Zove se Ispovijesti Candide«, izrekoh.
Seymour se naglo okrene u sjedištu i zamalo je udario u kolica sa povrćem veletrgovine voćem i povrćem Gristede koja je gurao jedan - sad nasmrt prestrašeni - dječak, Portorikanac. Moj se taksist napinje ne bi li me bolje vidio kroz izgrebani pleksiglas razdvojne pregrade.
»Znači, vi ste ta mačka koja je napisala knjigu »Sretna kurva?« Nasmijala sam se, duboko uvrijeđena. »Hej - pa ja sam vas vidio na televiziji!«
Smješkam se mojim autogramskim smiješkom - ali već sam u mislima stotine milja, nekoliko svjetlosnih godina daleko od ovog taksija. U Cape Codu sam, s Jeannie.
Jeannina je smrt od prvog časa kad sam čula za nju, nekako čudno djelovala na mene. Jasno, tugovala sam. Nedostajala mi je - osjetno. Ali - istodobno sam odjednom osjećala olakšanje. Olakšanje - u oba smisla te riječi. Spao je s mene teret depresije koja me je tištala cijelo ljeto. Ponekad tako ljudi posižu prema nama iz groba i postižu snažniji efekt mrtvi nego što su ga ikada postizali u životu. Istini za volju, Jeannie je oduvijek mogla utjecati na mene s udaljenosti. Pjesnici uspostavljaju među sobom specifični duhovni odnos - preko tintom umrljanih stranica, preko riječi, preko pisama, preko groba. Mi sanjamo jedni druge. Sanjamo čak i onda kad se budimo.
Mi smo se u životu rijetko susretale, ali svaki pojedini od naših susreta bio je za mene pravo objavljenje. Osim ovakvih susreta, susretale smo se još i na ispisanim stranicama. Prvi put sam naišla na njezine pjesme za vrijeme boravka u Europi, u toku onih turobnih godina moga braka kada sam čitala sve do čega bih došla, pokušavajući nekako preživjeti Bennetove šutnje uz pomoć tiskanih riječi.
Jeannina je poezija bila hrabra na način sa kakvim se ja prije toga još nisam bila susrela. Ona se usuđivala biti budalasta. Pisala je o svim onim stvarima za koje su nam naši profesori govorili da nisu pogodne kao pjesničke teme - o krvi, ludilu, izmetu, o transmigraciji duša. Ne znam odakle je moja generacija sa studija pokupila tako začuđujuće uskoguzna shvaćanja o tome što bi zapravo trebala biti poezija. Možda je tome bio kriv utjecaj svih onih sitničavih eliotepavaca koji su nas podučavali. Mogli smo recimo, čitati Whitmana ili Blakea ili bilo kojeg drugog od velikih dionizijskih duhova i shvatili bismo da poezija ni u kom slučaju nije baš toliko tankoćutna, te da izvjesna vrsta nadahnutog ludila predstavlja dapače put do podsvijesti, a također i put do svemira. Ali, to je lekcija koja se uvijek ponovo mora učiti. Jedna je generacija nauči, slijedeća je pokopa. Generacija nakon ove izvlači to zatim ponovo na svjetlost dana kao da je ona to izmislila - i tako to ide dalje. Međutim, u ovom slučaju ono što se zbivalo značilo je mnogo više negoli uobičajeni generacijski Zeitgeist-tango. Došlo je do silovite erupcije ženske polovice ljudske vrste, do tada zatrpani životi žena odjednom su počeli izlaziti na površinu, zemlja se trusila s njihovih lica kao sa lica mrtvaca, a dionizijski se duh ponovo nametnuo poeziji kroz grudi, pičku, vaginu.
Došlo je vrijeme da žene vode, a da ih muškarci slijede - barem na području duha. Lawrence je to davno prorekao; isto tako i Whitman i Mallarmé. Muškarci koji su bili mudri i sigurni u sebe i koji su bili voljni učiti, shvaćali su to i nisu se uplašili. Nisu osjećali nikakvog naročitog srama zbog toga što od žena primaju duhovne instrukcije - ništa više nego što bi se eventualno stidjeli primati duhovne instrukcije drugih muškaraca. Bili su spremni prihvatiti mudrost bez obzira na to gdje su je našli i uvijek su bili spremni dopustiti da ih ta nova mudrost obogati. Međutim, mnogi su muškarci bili smrtno prestrašeni i silovito su reagirali. Isto tako, žene bi se često duboko vezale za ovakve ustrašene muškarce prije nego što bi otkrile vlastitu snagu. A tada bi već imale dom, djecu, živote ispunjene navikama i naviknutostima. Te su žene posebno bolno osjećale svoje okove. Slobodna duha koji čezne za kretanjem i tijela zarobljenog mužem, djecom, kućom. Klasični konflikt između slobode i dužnosti. Jeannie je bila jedna od onih koje su zbog toga patile.
Nas dvije smo se u nekoliko prigoda susrele na večerima poezije. Izmijenile smo niz strastvenih pisama i telefonskih razgovora, ali do našeg prvog dužeg susreta »u živo« došlo je tek nakon što je Jeannie ostavila svoga muža.
Stanovala je u hotelu »Algonquin« i spremala se za kompaniju Bardic Records snimiti ploču sa svojim pjesmama. Bardic je vrlo otmjena firma i Jeannie se godinama borila da kod njih dobije svoju solo ploču - poput Dylana Thomasa, Yeatsa, Audena.
»Ja ću biti drugi živući pjesnik kojemu su oni snimili ploču«, rekla mi je veselo kad smo se srele u »Algonquinu.« Međutim, to je vrlo brzo prestalo važiti. Kad se ploča pojavila u prodaji, Jeannie je već govorila iz groba.
Bila je mršava, histerična i naelektrizirana te večeri u »Algonquinu«. Otkako je napustila Bumbyja, svog muža s kojim je provela u braku dvadeset pet godina, izgubila je trinaest kila. Obadvoje njezine djece bilo je daleko od kuće, na sveučilištu. Upravo je bila izgubila jednog divnog, oženjenog ljubavnika - jednog od onih jadnih profesora-poeta koji se koprcaju i guše u okovima konvencija, pa se zaljube u neku veliku pjesnikinju, obećaju joj sve na svijetu, a zatim se poslušno vrate svojoj ženi, svome psu i svojoj sinekuri. Kukavice bez petlje.
»Muškarci danas jednostavno nemaju petlje«, rekla mi je Jeannie. »Ali tko bi ih mogao zbog toga osuđivati? I ja sam često puta smrtno prestrašena«, i nasmije se smijehom koji je zvučao kao da kiša sitnog šljunka udara o prozor.
Bila je vesela, ali to je bila neka histerična veselost. Pila je votku - Stoličnu - s ledom i tankim koricama limete i jurila je po sobi tragajući pod krevetom za stranicama manuskripta koje su joj ispale, dolijevajući votku u svoju čašu, u moju, odgovarajući na telefonske pozive. Činilo se da se u sobi nalazi mnogo više ljudi, a ne samo nas dvije. Od vremena do vremena njezine bi se goleme plave oči upiljile u moje i rekla bi: »Oprosti molim te, molim te oprosti mi što sam ovako histerična« - a zatim bi opet otpočela juriti kroz sobu.
Nije bilo potrebno bilo što opraštati. Ja sam je voljela. Bilo je u tim njezinim očima neke neposrednosti, neke ranjivosti zbog koje biste uvijek bili spremni sve oprostiti. Uostalom, meni nimalo nije bio tuđ ovaj nered, opsjednutost, strah od hotelskih soba. Stalno sam osjećala želju da je zagrlim, da joj kažem neka ne brine zbog mene. To je bilo samo nekoliko dana prije Bennettove ispovijesti u Woodstocku - i vjerojatno sam u Jeanninoj bračnoj katastrofi osjećala neke vlastite drhtave slutnje. Željela sam je zagrliti možda isto toliko zbog sebe, koliko i zbog nje.
»Oslijepjela sam!« rekla je zureći u stranicu jedne od njezinih prvih knjiga. »Riječi su samo nejasne mrlje na papiru! Izgledaju mi kao mrlje u Rorschachovom testu! Možeš li ti to uopće zamisliti - tolike sam se godine borila za ovaj album, za ovu ploču, za taj prokleti mishegoss kod Bardic Records, a sad sam slijepa! Kao Homer! Tipična fobija, strah od uspjeha! Svi su mi moji glavoderi uvijek govorili kako ja zapravo ne želim uspjeti!« Glas joj je bio dubok, ali opet nekako zvučan. Bio je to glas sibila, delfijskih proročica. One su žvakale lišće lovora, ona je pila Stoličnu. To je bilo isto. Nije važno čime ćeš podmazati podsvijest. »Znaš što bi mi sada bilo potrebno?« pitala je. »Što?«
»Povećalo. Što misliš, gdje bismo sad mogle naći povećalo?«
Bilo je već deset sati navečer. Sve je već bilo zatvoreno. Sve trgovine umjetničkim potrepštinama i sve papirnice bile su u ovo doba već zatvorene. Ponudila sam se da ću izaći i potražiti neku drogeriju koja je otvorena cijelu noć, ali ona mi to nije dopustila. Umjesto toga pozvala je hotelskog poslužitelja.
Poslužitelj je došao - mladi dječak, oko osamnaest ili tako nešto godina, Irac, blistavih očiju, s jakim akcentom i kudravom kosom - i Jeannie počne s njim besramno koketirati, koristeći to željeno povećalo kao ispriku. Da li bi on za nas otišao do nekog drugstorea koji je cijelu noć otvoren i da li bi pokušao tamo za nas naći nešto stvarno dobro, veliko - ne jedan od onih bijednih malih primjeraka od plastike? Kako je ona to govorila činilo se kao da je povećalo zapravo metafora za nešto sasvim drugo. A momak je to istog časa skopčao i uključio se odmah u igru. Na koncu konca dječak je bio Irac, a oni se rađaju kao majstori riječi. I u njegovim je očima treperila zvijezda pjesnika. Bio je upravo prototip plajboja zapadne hemisfere - kako bi ga klasificirali u kartoteci Centralne glumačke agencije. »Znači, gospoja bi željela nešto veliko, solidno?«
»Točno«, odgovorila je Jeannie, smijući se, misleći i ne misleći pri tom na povećalo, svjesna koliko je prozirna metafora s kojom se poigrava i pretvarajući se da to ne primjećuje, uvećavajući s tim povećalom ovu igru poput nečitljivog tiska u knjizi, uživajući u svojoj histeričnoj sljepoći, odmjeravajući ovog lijepog momka (za to nije bila slijepa) i beskrajno se zabavljajući.
»Bit će mi drago da tako nešto nabavim za gospoju i da vam ga kasnije donesem ovamo u vašu sobu. Ali, neću moći baš isti čas, jer mi neće dati da sad otiđem s posla.« Pojačao je akcent u nadi da će možda izmusti napojnicu.
»Daješ mi riječ da ćeš se kasnije vratiti?« pitala ga je Jeannie zavodnički.
»Časna riječ«, reče momak, izigravajući tipičnijeg Irca nego ikada do sada.
Osjećala sam se kao da sam ušla u vremenski stroj koji me je vratio natrag u vrijeme kad je hotel »Algonquin« bio tek izgrađen. Danas u New Yorku više nema Iraca. Ovo preda mnom, to je televizija ili neki holivudski film - to ne može biti stvarnost. Međutim, Jeannie je znala tako djelovati na ljude, osjetili biste kao da ste se vratili u prošlost, kao da živite u nekom legendarnom vremenu - vremenu legendi i pjesnika i mračnih, tajanstvenih božanstava.
Irac se nakloni i iziđe, ponovo obećavajući da će se svakako vratiti kasnije s »jednim finim velikim povećalom«.
Jeannie ga je natjerala da joj šest puta obeća da neće zaboraviti, tumačeći mu kako je ona, na koncu konca, pjesnikinja i kako mora čitati svoje pjesme - pri tom je treptala trepavicama, koketirala, citirala samu sebe sve dok ubogi momčić nije bio potpuno smeten.
Netom je momak izašao - nakon što joj je obećao i ponovo obećao da će se vratiti - Jeannie je ponovo postala opsjednuta. Sigurno će zaboraviti. Ona neće biti u stanju pročitati ni jednu jedinu riječ. Izgubit će ovu dragocjenu priliku za snimanje svojih pjesama. S njom je gotovo, zauvijek je propao njezin san da snima za Bardic Records.
»A da pokušam nazvati recepciju?« predložim ja strašno bistro.
»Sigurna sam da u hotelu moraju negdje imati nekakvo povećalo.«
»Oh, ti si stvarno pametna isto toliko koliko si i lijepa, zar nije tako, Isadora? Zar nije tako, dušo?« Jeannie mi je bila apsurdno, strastveno zahvalna na ovom mom prilično očiglednom prijedlogu.
Osjećajući se strašno zadovoljna sama sobom, sjela sam na rub kreveta i nazvala recepciju. Već sam bila pomalo pijana od votke i uhvatila me tipična supijana rječitost. »,Algonquin’«, počela sam prilično pompozno govoriti u slušalicu, »oduvijek je bio poznat kao hotel u kojem se prijateljski odnose prema pjesnicima. Ovog časa, ovdje u hotelu, u ovoj sobi imamo pjesnikinju - zapravo, dobitnicu Pulitzerove nagrade - i...«
»Reci dobitnicu Nobelove nagrade!« Jeannie mi suflira svojim dubokim glasom. »Njima je to ionako sve jedno te isto!«
»Pjesnikinju, dobitnicu Nobelove nagrade«, nastavljam ja, »koja je postala živa bomba - hoću reći, živuća legenda...« Jeannie se nasmijala svojim divnim grlenim smijehom.
»Pa smo tako mislile da možda, slučajno, imate negdje nekakvo povećalo - vidite, ona, naime, nikako ne može naći svoje naočale, a sutra bi trebala čitati pjesme na jednom mjestu i... da? ... imate? Hoćete li, molim vas, poslati po nekome? Hvala, puno vam hvala... soba šest-četrnaest. Da. Oh, baš vam hvala. Hvala.«
Jeannie je zapala u delirij. Plesala je po sobi sa svojom trećom zbirkom pjesama, Dan svete lude u naručju - zbirkom koja joj je donijela Pulitzerovu nagradu (i u kojoj se nalazio slijedeći epigraf: »Da, biti luda, za to je možda potrebno najviše hrabrosti«.)
Povećalo je ubrzo stiglo, i drugo je povećalo također stiglo (zajedno s mladim Ircem) i onda smo svi zajedno pili i slijedećeg jutra, Jeannie je snimila svoje pjesme za Bardic bez i najmanje nezgode. U trenutku kad se ploča pojavila u trgovinama, to je ujedno bilo sve što je bilo ostalo od njezina glasa.
Uvečer, dva dana nakon epizode sa sljepilom u »Algonquinu«, Jeanie je došla kod mene na sjedeljku za koju sam prethodno primila od nje izričite instrukcije da pokušam pronaći koliko mogu više »slasnih, neoženjenih muškaraca«.
Bila je to na brzinu pripremljena zabava - zato što sam ja slijedećeg dana trebala otputovati na onaj fatalni kongres knjižara u Chicago, ali bilo je prilično veselo. Bennett i ja smo se obično gotovo najbolje slagali na zabavama - kad su tu bili drugi ljudi da popune vakuum između nas dvoje. Jelo smo donijeli iz obližnjeg kineskog restorana Sečuan i bilo je puno dobrih sireva i dobrog vina; gosti su uglavnom bili ljudi od pera - osim Holly koja je te večeri prvi put upoznala Jeannie i odmah se beznadno zaljubila u nju: međutim, jedini »slasni neoženjeni muškarac« kojeg sam uspjela naći za Jeannie, otišao je sa zabave a da se čak nije ni ponudio da će je otpratiti kući. To se nije dogodilo zato što Jeannie možda ne bi bila lijepa, nego zato što je ona u sebi nosila izvjesnu oštricu histerije što smo svi mogli osjetiti. Muškarac o kojem je riječ i sam je bio prilično na rubu - i očito se radilo o tome da se njemu nije ševilo s nekim tko ima još više problema od njega. To je inače, bio prvi i jedini put što sam tog momka vidjela da se tako oprezno ponaša. Njegove su obadvije žene bile teške neurotičarke i alkoholičarke.
Jeannie je te večeri bila u formi kao rijetko kada. Upravo je - da upotrijebim jednu pretjerano upotrebljavanu riječ, koja je međutim u ovom slučaju doslovce točna - blistala. Sjedila je na stolici s ravnim naslonom usred sobe (dok smo mi ostali bili zavaljeni u naslonjače) i činilo se kao da - nevjerojatno vješto i graciozno u letu hvata pitanja kojima ju je obasipala očarana, sretna i zanesena publika.
Svi su prisutni gosti bili njezini obožavatelji i svi su je željeli ispitivati o njezinim metodama kompozicije, o njezinu životu i o njezinoj umjetnosti. Jeannie je bila spektakularno strpljiva s njima. I sa mnom. Ja sam rano slijedećeg jutra morala putovati i hvatala me panika zbog aviona, zbog javnih nastupa, zbog osamljenosti hotelske sobe. Ja posjedujem taj izvjesni doista paradoksalni dar zahvaljujući kojem mogu izgledati potpuno mirna i neustrašiva na javnim skupovima, na televiziji, u toku intervjua. Međutim, sve to propatim kasnije, u hotelskoj sobi ili u avionu. Stalno pokušavam uvjeriti svoje prijatelje i svoju obitelj kako i ja krvarim kad me netko probode - ali nitko mi ne vjeruje, jer ja izgledam tako živahno.
A zatim je tu bilo i pitanje seksa. Bila sam zabrinuta zbog načina kako se čitalačka javnost odnosila prema meni i nužno mi je bio potreban Jeannin savjet. Živimo u svijetu koji je tako suludo opsjednut seksom da zbirka pjesama u kojoj se seks koristi kao stalna metafora lako može biti pogrešno shvaćena kao eksploitivna knjiga koju je napisala neka bivša droca. Mene je to strašno mučilo i Jeannie je to znala. Htjela sam da mi ona kaže kako da se u vezi s tim ponašam. Mučilo me je što ljudi ne razlikuju prirodnu tjelesnost od razuzdanosti. Što otvorenost i iskrenost pogrešno shvaćaju kao želju za nadraživanjem i šokiranjem javnosti.
»Što da učinim kad mi netko priđe i počne me ispitivati o ševi-bez-šlica?« pitala sam Jeannie. »Zahvali mu se«, odgovori mu ona odlučno.
»Da mu zahvalim?« Nisam mogla vjerovati svojim ušima. »A zašto?«
»Zahvali se tim ljudima«, ponovi ona, »jer bez obzira na to kako će se grubo izraziti, bez obzira na to koliko će biti vulgarni, oni ti zapravo pokušavaju reći - tvoji obožavtelji zapravo pokušavaju izraziti - čak i kad te štipkaju za stražnjicu i kad ti šalju lascivna pisma - kako su bili dirnuti onim što si napisala. Oni ne znaju kako bi to drugačije izrazili osim na tako grubi način. Ipak, oni ti zapravo govore: Dirnula si me. Dotaknula si nešto duboko u meni, a kako se ne usuđujem to nešto nazvati dušom, ja to onda zovem: kurac. Zato im reci hvala kad ti kažu: ,zakopčaj šlic mala i čuvaj ševu dok te ne pozovem’.« Jeannina publika oduševljeno zagalami. »Isuse - kakva divna caka. Mogu to ukrasti?«
»Ukrasti - krađa ne postoji«, odgovori Jeannie zažareno. »Vaše riječi, moje riječi - jezik nije stvar koju bi mogla prisvojiti jedna osoba ili jedan pjesnik. Riječi pripadaju svima. Zapravo, Bogu.« I ona se ukočeno zagleda preda se kao da joj se tog časa ukazao On.
Ona je stvarno reinkarnacija delfijske proročice, pomislila sam.
»Zar ne shvaćaš, Isadora, da ne postoji ,tvoja pjesma - moja pjesma’? Da ne postoji ,tvoja caka - moja caka’? Postoji jezik, a mi smo samo posrednici. Mi govorimo za ona usta koja ne mogu govoriti, mi izgovaramo njihove misli, a ne naše vlastite. Odnosno tako je kad pišemo, kad smo čisti. Kad ne pišemo, muče nas takve trivijalne brige u kojima je središnja tema naš ego, ego, ego, pa i kritičari govore o toj istoj temi - ego, ego, ego. Čiji potpis? Čija knjiga? Kako dugo? Koja nagrada? Ali, jezik nema nekog određenog autora -- baš kao što rijeka ne brine hoće li ostati u nekoj određenoj državi. Ona teče preko granica, niz planine, iz jedne države u drugu. Sitničavi umovi sjede i pišu etikete, svađaju se oko toga kako će se što zvati, svađaju se oko autorstva - a rijeka jednostavno dalje teče. Sasvim joj je svejedno da li se zove rijeka Jeannie ili rijeka Isadora. Posve joj je svejedno što je muškog roda u jednoj državi, a u drugoj je državi ženskog roda. Ne brine se o tome koliko je primjeraka prodano, ni kakve su kritike, ni tko je dobio novaca, a tko nije. Njezina je jedina briga nastavljanje tijeka. A ti si njezina sluškinja. Tvoj jedini posao - i to mislim stvarno jedini - nije u tome da održavaš njezin tijek brigom za tvoj smiješni ego, ili brigama o pozitivnim ili negativnim kritikama, ili o tome tko će biti potpisan, ili o tome jesi li možda ukrala ovu ili onu frazu, ili brigom o tome kako će reagirati javnost. Tvoj je jedini posao prepustiti se rijeci da te nosi. Sve ostalo nije tvoj posao. Ni moj.« Jeannina je publika sjedila bez riječi, kao hipnotizirana.
»Vidiš«, nastavila je ona, »rijeka ima više prava negoli ego koji zahtijeva odobravanje. Rijeka ima sva prava koja postoje. Tvoja je velika pogreška, Isadora, to što misliš da je važno kako se rijeka zove ili što će netko reći za rijeku. Da li je ,duboka’? Da li je ,živahna i raspjevana’? Da li je ,prodorna’? Što te briga - samo neka teče. Sve ostalo su gluposti, nepotrebno odvraćanje pozornosti, preskakivanja zbog položaja, zbog reputacije - ukratko, politika. Tvoj ego nema ovdje nikakvih prava. Kao ni ego kritičara. Samo rijeka posjeduje svako pravo koje postoji. A rijeka se podudara sa pravom čitatelja. Nitko drugi nema uopće nikakvih ovlasti nad rijekom - ni autori, ni kritičari. Čitatelj je nalik na ribiča koji stoji usred brzaka u čizmama do kukova i peca što može uhvatiti - pokušavajući uhvatiti odraz svoga lica u vodi koja protječe, pokušavajući uloviti za sebe večeru. On ima prava - ti ih nemaš. Ti se jedino moraš pobrinuti da ništa ne zagradi, niti skrene rijeku. Moraš pustiti rijeku da teče kako bi čovjek s udicom mogao vidjeti odraz svoga lica u vodi, a možda čak i ulovi nešto za večeru. I to je sve. To je sve što se o tome treba reći.«
Prije nego je otišla kući, Jeannie me je povukla u stranu i pružila mi jedan tanki duguljasti paketić umotan u svileni papir. »Što je to?«
»Nešto za tebe tako da me se sjetiš«, odgovorila je zagonetno.
»Da te se sjetim? Ja tebe nikada neću zaboraviti, dok živim.« »Duže«, reče ona na to, smiješeći se.
Otvorila sam paketić. Unutra je bio dnevnik, uvezan u crveni papir mramorastog uzorka, sa crvenim kožnim hrbatom i crvenim kožnim uglovima. Na prvoj zaštitnoj stranici Jeannie je upisala (rukopisom koji kao da je niska slova pritiskao u podređeni položaj - ali su zato visoka slova bila još viša):
Život možemo shvatiti samo unatrag, ali ga moramo živjeti unaprijed. - Kierkegaard, via Jeannie Morton
»To je dnevnik«, reče Jeannie, koji će ti pomoći shvatiti - ili spasiti tvoj život. Možeš ga nazvati Kako spasiti vlastiti život.«
»Kako si znala da je to baš ono što mi treba?« upitala sam je.
»Tako - jer sam vještica«, nasmijala se i zagrlila me. »Ti se samo pobrini da ne ostane prazan. Učini to meni za ljubav.« »Poslat ću ti ga poštom čim ga do kraja ispišem.« »Možda nikada nećeš stići do kraja«, rekla je Jeannie.
U ponoć su moji prijatelji Louise i Robert Miller odvezli Jeannie do »Algonquina«, popili su s njom jedno piće za laku noć - i onda su htjeli otići kući.
Jeannie ih nikako nije puštala, držala ih je zarobljene u hotelskom predvorju, naručivala je piće za pićem, gutajući pilule za spavanje, zalijevajući ih votkom, čekajući da pilule počnu djelovati, da smire paniku, da potisnu demone.
Držala je Boba za ruku histeričnim stiskom koji se sve više pojačavao kako je jačao njezin strah od odlaska gore, u sobu. Pokušala ih je nagovoriti da ostanu s njom - ali kad su se oko 3 sata ujutro požalili da su iscrpljeni, Jeannie je progutala još jedan Valium - i zavalila se u naslonjač u predvorju, da malo prodrijema. Na kraju su je tako i ostavili - nisu znali što bi drugo mogli učiniti, osim da obadvoje odu s njom u krevet.
U listopadu, Jeannie je bila mrtva. I odmah su je izložili u dvorani pogrebnog zavoda, pozvali su njezinu djecu sa sveučilišta, njezin bivši muž i njezini ljubavnici ponovo su je, mrtvu, ženili, a školarke širom svijeta koristile su Jeannie kao temu svojih pubertetskih pjesama. Okoštavala se u legendu. Još jedna suicidalna pjesnikinja. Nju, koja je bila tako duhovita, tako besramna, tako čista u svojoj intuitivnosti i tako topla - polako su zamrzavali u kult.
Tog vikenda nakon Jeannine smrti otišla sam s jednim momkom koji se zvao Rod Thomas i koji je bio fotograf i pjesnik, a također jedan od vatrenih obožavatelja Jeannie, u Central Park gdje smo namjeravali snimiti nekoliko mojih fotografija. Rod me je poveo na šetnju kroz park i šetajući, razmjenjivali smo sjećanje na Jeannie i usput snimali mene - ispod stabala, na stijenama, u čamcu na jezeru. Te sam fotografije namjeravala upotrijebiti za moju novu zbirku pjesama - međutim, toliko sam čudno izgledala na tim snimkama da nas je naposljetku nešto spriječilo da ih upotrijebimo. Još i danas nisam sasvim sigurna da li je to bila pametna odluka. Ni na jednom od tih snimaka ja ne izgledam potpuno nalik na sebe - ali ne izgledam zapravo ni kao Jeannie, pa ipak nekakva se transmigracija očito odigrala. Da li baš transmigracija duše, ili možda nekog drugog dijela ličnosti - nije na meni da o tome sudim.
Uostalom, fotografije su općenito vrlo čudni indikatori realnosti. Obično se kaže da fotografija prenosi egzaktnu prirodu materijalnog svijeta, ali zapravo ono što fotografija prenosi duhovne je naravi i samo jednim dijelom predstavlja rezultat volumena svjetlosti i sjena u svijetu stabala, stijena i puti. Na fotografijama se događaju stvari koje se ne događaju u životu. Ili mi na fotografijama uočavamo stvari koje ne možemo uočiti u životu. Da li je percepcija ekvivalentna postojanju? To je premisa na kojoj smo navikli temeljiti naše živote, a međutim možda je ta premisa lažna. Na ovim fotografijama, na mojem se licu pojavilo nešto novo: neka posebna vrst smjelosti, hrabrost lude.
Sve je to razmišljanje o prošlosti, pogled unatrag. »Život možemo shvatiti samo unatrag, ali moramo živjeti unaprijed«, piše na dnevniku koji mi se tijekom prvih mjeseci nakon Jeanine smrti činio isuviše lijepim (a uz to sam bila isuviše deprimirana) da bih ga koristila. Naravno, ja ni prije smrti Jeannie Morton nisam bila posve lišena naivne smjelosti lude. Napravila sam mnoge gluposti u svom životu i napatila sam se zbog njih i učila sam od svakog takvog iskustva. Ali, sa Jeanninom je smrću na moju kroničnu, strašljivu neodlučnost počeo djelovati jedan novi element. »Ili živi, ili umri«, činilo mi se da mi Jeannie dovikuje iz groba, »ali zaboga, prestani samu sebe trovati neodlučnošću.«
U toku naših života neprekidno dolazimo u kontakt s različitim duhovnim savjetnicima i pri tom se umijeće ne sastoji u tome da ih susretnemo, nego da ih prepoznamo kad ih susretnemo. Ja sam Jeannie prepoznala na prvi pogled, ali - da Jeannie nije umrla, da li bih prihvatila konzekvence tog prepoznavanja? Nisam u to uvjerena.
Bila je nedjelja, taj dan kad smo u parku snimali fotografije. Kod kuće, u mom stanu, Bennett je lunjao naokolo u papučama, slušajući ponovo i ponovo uvijek iste Bachove kantate i čitajući uvijek iste psihoanalitičke časopise. Svoju obaveznu nedjeljnu partiju tenisa odigrao je već rano ujutro.
Kad smo se Rod i ja vratili s našim rolama i rolama filma u koji su se uselili duhovi, popili smo svi zajedno čaj. Usred čaja zazvonio je telefon.
Po orkanskim šumovima na liniji odmah sam pogodila da poziv dolazi iz sunčane Kalifornije.
»Halo? Isadora? Ovdje Britt.« (Nije baš bilo potrebno da mi to kaže - njezin mi je nazalni glas već sve bio rekao.)
»Zdravo«, rekla sam dok mi je srce udaralo od paničnog straha što ga je Britt uvijek uspijevala izazvati u meni.
»Zdravo«, odvrati ona i zaleti se odmah ravno na razlog svog poziva. »Slušaj, nemam vremena dugo s tobom razgovarati jer Paul Newman čeka na mene u baru Polo Lounge - ali gledaj, mislim da ti mogu pribaviti zbilja fantastičan ugovor. Jedino - moraš doći ovamo, na Obalu.«

SNAGOM VALOVA PRORIČEM SUDBINU
Na ovom svijetu postoje ljudi
puni radosti i nekako vam se čini
da oni uvijek imaju više energije
od nas ostalih. Takvi su zato što
ne troše svu svoju energiju na raznovrsne
represije i samozavaravanja. 
Osjećati se jadno nije hobby - 
to je zaposlenje s punim radnim vremenom...

»Obala«. Užasavala sam se odlaska na »Obalu«. Tamo su odlazili pisci i tamo su umirali, tamo su odlazili pjesnici i utrnuli bi njihove riječi producenti, propagandisti i raznovrsni paraziti koji su iz rascvjetanih talenata sisali život, do kraja uništavali umiruće talente i mljeli one talente-poletarce koje bi slučaj nanio u njihove ralje.
Producenti. Producenti jedu pisce za doručak, režisere za ručak, a glumce ostavljaju za svoje obilne večere sa sedam jela. A ipak, unatoč svih mojih bojazni i unatoč toga što sam već znala da mi Britt ulijeva strah i nepovjerenje, nakon njezina poziva osjetila sam se nekako čudno uzbuđena. Između Bennetta i mene došlo je do potpune blokade. To je značilo izliku za letenje.
Zadnji pogled na Bennetta u hali aerodroma. U izvjesnom smislu, to je bio moj zadnji pogled na Bennetta uopće. Kosa mu je izgledala crna i sjajna, oči tužne i sitne iza odbljesaka njegovih debelih naočala, tijelo uspravno i sleđeno.
Ne - čekajte. Tu je još jedan prizor koji prethodi ovome. Bennett i ja kako posljednji put vodimo ljubav.
To se zbilo tog poslijepodneva prije nego što sam krenula na aerodrom kako bih uhvatila avion za Kaliforniju u 7 sati navečer. Oboje smo ujutro rano ustali, nervozni zbog mog odlaska. On mi je pripremio doručak.
Ja sam se počela pakirati. On je otišao igrati tenis. Do njegova povratka, pripremila sam ručak. On se vratio. Ja sam već bila spakirana. Otišli smo u krevet.
Međutim, tu počinje neka čudna praznina u mom sjećanju - bjeličasta maglica - poput ponjave pred licem strašljivog spavača, tek probuđenog izlaskom sunca. Zatim nekakav staklast, srebrnast predmet zasvjetluca sa dna jezera mog sjećanja. Što je to? Po obliku je nalik na maleni dirigentski štapić. Blistav, lomljiv, mjesečasto-srebrnast: to je srebrni štapić nekog vilinskog žonglera - samo, na rubu ovog štapića nalaze se nekakve svjetlucave pločice i brojke.
To je toplomjer - »Ovulindex«! Jedna od onih stvari koje žene koriste kako bi ustanovile svoje plodne dane - a taj se toplomjer nalazi na mom noćnom stoliću jer - usred mog strahovitog očajavanja zbog Bennettovog i mog braka, i stalne razdražujuće želje za odlaskom - ja sam počela mjeriti temperaturu kako bih ustanovila svoje plodne dane i od vremena do vremena, propustila bih staviti dijafragmu, pokušavajući »slučajno« zanijeti.
Ovi moji potajni pokušaji aranžiranja »slučaja«, ispunjavali su me konfliktnim osjećajima i panikom. U jednu ruku znam da djeca ne mogu pokrpati pocijepane brakove, međutim, u drugu ruku, ja želim dijete, dijete koje će mi biti drug u životu, u mojoj napuštenosti i usamljenosti koja će me zacijelo prevladati kod konačno odem od Bennetta. Ili će nas dijete možda ipak promijeniti, vratiti nam volju za život, učiniti da zavolimo jedno drugo. Osim toga, i Jeannina je smrt, također, ukazivala na rađanje. Rodit ću djevojčicu i nazvat ću je Jeannie.
Ipak, ovom prigodom - zato što putujem u Kaliforniju i zato što me tamo možda čeka neka nova, izvanredna sudbina - tražim i pronalazim dijafragmu (na dnu kovčega kamo sam je već bila spakovala) i stavljam je prije nego što se Bennett vratio s tenisa. U krevetu, razgovaramo.
»Ljutiš se što idem?« pitam vidjevši Bennettovo natmureno lice. »Nedostajat ćeš mi«, kaže on.
Ganuta sam. On to pokušava, po prvi put u toku čitavog našeg braka izraziti nježnost prema meni. Još uvijek je to kruto, škrto, sputano - ali ipak je nježnost. Plačem. »Ne želim nikoga osim tebe«, govorim, plačući.
A opet, zašto je među nama uvijek sve tako turobno? Čak su i naši trenuci nježnosti turobni. Nijednom se još nismo smijali u krevetu.
On me ljubi stručnjački, mehanički, hladno. Ni divlje - kao u toku onog našeg ljeta ljubomorne mahnitosti - ni odista toplo. Mehanički stiska jedno po jedno moje dugme - kao da sam ja džepni računar.
U avionu - nešto nedostaje. Strah. Sjedim duboko u sjedalu i čekam dobro poznati osjećaj panike, tog mog starog prijatelja - strah, ono sigurno saznanje da ću uskoro umrijeti. Međutim, zakopčavam pojas i osjećam se potpuno smirena. Polijetanje protječe prirodno, glatko. Avion se uspinje kao da ga podiže neka sila rođena iz Jeannine smrti. Imam osjećaj da je njezina smrt postala pogonskom snagom mog života i bez obzira na to što će se dogoditi, dogodit će se zato što je tako unaprijed odlučeno. Ja nisam više odgovorna za održavanje aviona u zraku. Ili će ga u zraku održati Jeannie ili ćemo se srušiti - ali bilo kako bilo, mene su preuzele ruke koje su snažnije i pouzdanije od mojih.
Letjeti odjednom postaje čudesno! Poniremo i zakrećemo iznad stambenih blokova u Queensu, gdje napuhani, gumeni bazeni za kupanje u stražnjim dvorištima jednoličnih nizova kuća radničke klase bljeskaju poput okruglih plavih očiju. Kako bih voljela da je uz mene Leonardo da Vinci! Kad bi barem on mogao doživjeti let u jednom 747! Kad bi barem ovdje uz mene mogla biti Jeannie - dok prelijećemo Rocky planine i letimo u susret širokom nebu Zapada, a ja sam ponovo na početku i nanovo počinjem život.
Zar me je doista Jeannina smrt tako nenadano oslobodila straha od letenja koji me mučio tolike godine - ili je to ipak nešto drugo? Je li to neka nova spoznaja o tome kako život izmiče svakoj našoj kontroli, kako malo utječu naše strepnje na našu budućnost? lli sam naglo odrasla, prestala strahovati od odlaska od kuće, od Majke, od napuštanja čvrstog tla pod nogama, od odlaska iz ulice u kojoj sam odrasla, odlaska od Bennetta, muškarca koji mi je dao svoje prezime i sa prezimenom krila16 a zatim je pokušao spriječiti moj let?
Istina, čak i u vrijeme moje najgore panike u vezi s letenjem, uvijek sam se - začudo - užasno plašila polijetanja, a gotovo uvijek sam uživala u slijetanju. Što je bilo sasvim apsurdno jer zapravo, uvijek je najopasnije slijetanje. Međutim, možda je ono čega sam se ja zapravo plašila bio odlazak od kuće - a sad odjednom, to više nije u meni izazivalo strah. Sad je moj dom tamo gdje se u određenom trenutku nalazim. A ovog časa - letim.
Započela sam razgovor sa muškarcem koji sjedi kraj mene - on je viši službenik u nekoj diskografskoj kompaniji, odjeven elegantno na kalifornijski način. To je mješavina Guccija, Hermesa i Cardina - a svilena mu je košulja raskopčana do grudne kosti te tako otkriva pogledu ogrlice, lance i množinu kovrčavih dlaka na suncem opaljenoj koži.
Razgovarali smo tri sata - aperitive, predjelo, večeru, konjak - a da se nismo jedno drugom predstavili. Zatim, malo prije nego se naš let završio, on me upita: »Da li ste se vi nekad ranije zvali White? I da li ste stanovali u velikom stanu unutar kojega je bilo jedno spiralno stubište?«
»Točno«, rekla sam, iznenađena. A onda mi je sinulo: ovo ovdje, to je prvi momak u tvom životu koji ti je zavukao ruku pod suknju i pipao te kad ti je bilo dvanaest godina! Kriste! Isadora ide u Hollywood! Je li to Hollywood - gomila klinaca s kojima si zajedno rasla po ulicama Upper West Sidea, a koji su se sada pretvorili u hodajuće diplome umijeća Guccija, Hermesa i Cardina i žive dokaze snage ultravioletnih zračenja južnog sunca? Odjednom Hollywood više uopće nije izgledao zastrašujuće.
»Vaš je otac imao bubnjeve«, nastavi moj stari frend. »Sjećam se da sam na njima bubnjao.«
»A ja se sjećam da ste mi vi zavlačili ruku pod suknju«, rekla sam drsko. »Čudno, ja se tog detalja uopće ne sjećam.« »Kako uvredljivo po mene!«
»Ali, bubnjevi koje je imao vaš otac bili su fantastični!« Zamislio se na trenutak. »Čudim se kako to da smo nas dvoje samo dva puta izašli zajedno. Vas su svi smatrali neobičnom djevojkom... «
Tada sam se i ja sjetila što sam mislila o njemu (osim što me je, sjećam se, uzbudila i užasno prestrašila brzina kojom se njegova ruka zaletjela pod moju suknju): još jedan od onih uobraženih dječaka iz škole Horace Mann, još jedan židovski princ u kratkim hlačicama! Osjećala sam se superiorna. Ali naravno, sa dvanaest godina ja sam se prema svakome osjećala superiorna.
Avion je kasnio trideset minuta i na njezinu veliku žalost, Britt - koja je svuda kronično zakašnjavala - zakasnila je samo dvadesetak minuta. Kad sam je ugledala, pušila je poput reklame za »Camel« na Times Squareu, u isto je vrijeme žvakala kaugumu i šetkala gore-dolje poput tigra u kavezu. Imala je na sebi traperice koje su bile pripijene uz svaku njezinu oblinu (nije ih bilo mnogo) i bluzu sastavljenu od nekoliko svilenih marama, a na ruci je nosila mali prsten na kojemu je slovima od zlata bila sastavljena riječ »LJUBAV«. Na njezinim tvrdim malim ustima nije bilo ispisano »LJUBAV«, a njezina vunasta, narančasta kosa bila je svježe raspuhana u beverlihilsovski ekvivalent afro stila. Aureola od sitnih kovrčica okruživala je njezinu sitnu, odlučnu glavu, a pojas pjega karamel-boje pokrivao joj je poput sedla nos i obraze. »Hajde«, rekla je čim smo na vrtuljku s prtljagom pronašli moje kovčege, »moram te brzo odbaciti do hotela, jer sam za večeras dogovorila sastanak s ljubavnikom.«
»A što se dogodilo s tvojim mužem?« pitala sam iznenađeno.
»Njega sam ostavila - što je bio izravni rezultat tvoje knjige. Rekla sam ti kako tvoja knjiga mnogo znači za mene. A trebala bi vidjeti momka s kojim večeras imam spoj. Bože - kako je lijep! Ti bi poludjela da ga vidiš. Samo, nemam namjere dopustiti da se vas dvoje upoznate... « Tu ona zastane, omjeri me kritički, pa nastavi: »Oh, zapravo ne znam. Možda ti čak i mogu dopustiti da ga upoznaš - ako mi obećaš da nećeš smršavjeti.«
To je bila prava Britt - takmičenje i omalovažavanje, sve u istom dahu. Ona nikada ne bi učinila nešto ljubazno (kao što je dolazak po mene na aerodrom), a da istodobno ne istakne kako to još uvijek nikako ne znači da ste joj sada jednaki.
Mršava. Ona je svakako bila mršavija od mene. Nije se ni mogla udebljati od tolike zloće. Zbog toga - i zbog čitave zbirke hipohondrijačkih poremećaja koji bi s lakoćom ispunili Merckov priručnik.
Hotel »Beverly Hills«. Tko bi mogao dostojno prenijeti prve dojmove jedne Njujorčanke o tom hotelu? Uzdizao se pred nama ružičast kao rođendanska torta neke male djevojčice, s vitkim, lelujavim palmama umjesto svijeća i sa tajanstvenim reflektorima koji su obasjavali egzotične krošnje. Ispisani naziv ovog štukaturom ukrašenog ružičastog bazara, žario je u sablasnom zelenkastom svjetlu. »Rolls-Royce« za »Rolls-Royceom«, sa neobičnim registarskim tablicama, plovili su do ulaza gdje su ih dočekivali mladići prinčevskog držanja i platinaste kose. Ako su to momci koji gostima parkiraju automobile, kako onda tek moraju izgledati gosti? Oh, nezamislivi sjaj! Pomislila sam na Zemlju Oz, na Alicin svijet iza ogledala - a pokraj mene je bila Britt kao moja Crvena kraljica, koja me sada u bjesomučnoj žurbi vodi preko predvorja sa golemim, nepotrebnim kaminom, pokraj nasmiješenih službenika na recepciji, niz dugačke safone (gdje jedan čovjek iz službe za održavanje hotelskih prostorija, s kanticom boje u ruci osvježava bijelo nebo između džungla-zelenog lišća palmi na tapetama). Ovdje i ruže premazuju crvenom bojom! To je »Beverly Hills« - gdje pravu travu preuređuju tako da izgleda kao travnata prostirka »Astro«, gdje prave palme prepariraju tako da izgledaju kao da su od plastike, gdje tropsko cvijeće nema mirisa i gdje se advokati voze naokolo u »Rolls-Roycevima«, s aktovkam od Vuittona na koljenima.
Ovo je zemlja Velikih poslova, zemlja velikih honorara i velike igre, milijuna dolara jedne godine i bankrotstva slijedeće, zemlja sastanaka, sastanaka, sastanaka (prekinutih ponekim usput snimljenim filmom), zemlja mnogo pričanja i malo akcije, zemlja užurbanosti i požurivanja, pohlepe i lukavstva.
Slova na registarskoj tablici koju sam primijetila na jednom od parkiranih »Rollsova« one večeri kad sam tek bila stigla u »Beverly Hills« - hotel, izražavala su sve ovo kratko i jasno: GRABI. Britt nije bila toliko poštena.
»Ja hoću od tvoje knjige napraviti stvarno kvalitetan film«, rekla mi je u hotelskom apratmanu (gdje su nam donijeli našu vrlo obilatu večeru koja se sastojala od pečenog janjećeg hrpta, koji je narezao vlastoručno maitre d’, uz asistenciju jednog livriranog poslužitelja).
»Mislim da bismo trebali za režiju angažirati Truffauta ili Ingmara Bergmana - a možda čak i Johna Schlesingera«, rekla je Britt, sjeckajući zubima zalogaj janjetine. Bila je nervozna zbog sastanka s ljubavnikom kasnije te večeri - i uz puno ispričavanja, htjela se jednostavno najesti i zbrisati. Gotovo sam mogla vidjeti misli koje su joj otkucavale u mozgu. Učinila je za mene ono što se od nje očekivalo (pokupila me je na aerodromu). Sad je bilo vrijeme da se malo posveti sebi. I ubrzo je već gutala čokoladnu kremu (Britt je konzumirala goleme količine čokolade, a nikada nije dobila ni kile - siguran znak opsjednutosti demonima), zatim je popravila krvavocrvenu šminku na usnama i, skočivši na noge, odjurila na svoj kasni ljubavni sastanak s momkom čija je ljubavnica sa kojom živi slučajno otputovala nekamo preko vikenda.
Ostala sam sama u apartmanu čekajući da me uhvati moja uobičajena »panika hotelske sobe« - međutim, to se nekako nije dogodilo. Izvršila sam inspekciju soba, istuširala sam se, preklopila pokrivače na krevetu, nagomilala visoko jastuke i zatim sam izašla malo na balkon, odakle se pružao pogled na opustjeli bazen za plivanje i na kabine za presvlačenje. Zrak je bio topao i mirisan. Uživala sam što sam sama, bila sam sretna što sam transkontinentalni let u avionu preživjela bez i jednog trenutka panike, a uz to sam, jasno, bila sretna što se nalazim u grešnom, strašnom Los Angelesu.
Dok sam stajala vani na balkonu, u sobi je zazvonio telefon. Iako sam načas osjetila zlovolju zbog toga što su me prekinuli u sanjarenju, kad sam podigla slušalicu i začula potreseni glas Holly, koji je do mene dopirao kroz tri tisuće milja telefonskih kablova, znala sam da se radi o nečem ozbiljnom. U New Yorku je sada četiri sata ujutro. Ma koliko Holly ponekad bila luda, nikada je nije hvatala manija vođenja međugradskih telefonskih razgovora u kasnim noćnim satima.
»Što se događa?« upitala sam veselo kao da tako mogu izbrisati ono što ju je mučilo.
»Isadora, da li sam ja luda?« pitala je Holly. »Hoću da mi kažeš istinu.« »Naravno da nisi«, lagala sam.
»Nemoj molim te, ozbiljno te pitam. Hoću da mi kažeš da li ti misliš da sam luda.« »A što je ,ludilo’?«
»To nije nikakav odgovor i ti to vrlo dobro znaš. Neću nikakve jeftine semantičke fraze niti mudrolije. Samo hoću znati da li si ti ikada u meni otkrila bilo kakve znakove stvarne duševne poremećenosti - ne mislim sad moja fantaziranja ili one stvari koje ja slikam na mojim slikama ili bilo što slično - mislim na halucinacije, zamišljanje stvari koje ne postoje, takve stvari.«
»Nisam«, rekla sam odlučno i pri tom se panično nastojala sjetiti je li to istina ili nije. »Nisam, sasvim sigurno nisam.«
»Znaš«, reče Holly, a u glasu joj se osjećalo olakšanje, »u ovih zadnjih nekoliko dana - ne znam zapravo zašto ti to nisam rekla prije nego si otišla iz New Yorka, ali pretpostavljam da je čak i meni zvučalo previše ludo - gotovo neprekidno sam mislila na Jeannie Morton. Znam da to zvuči suludo, ali ja gotovo osjećam da je ona ovdje sa mnom, na ovom mom tavanu, da lebdi negdje iznad mojih biljaka, gleda me kako slikam, ja nedvojbeno osjećam njezinu prisutnost. Stalno dohvatam njezine knjige, čitam ih, onda opet malo slikam, nahranim mačku, pročitam neku njezinu pjesmu, slikam, mislim na nju - ali pri tom sam cijelo vrijeme nekako uzbuđena, kao da mi ona pokušava nešto reći, kao da je ovdje, a cijelo vrijeme isto tako mislim da sam luda i da moram tebe nazvati, ali ne znam da li si već stigla u Los Angeles i osim toga, bojim se da ćeš misliti kako je sve ovo suludo... I na koncu (a ti jako dobro znaš da ja nikada ne slikam ljude) dohvatila sam jedno čisto platno i uzela jednu od njezinih fotografija s ovitka knjige - onu na kojoj ona sjedi na verandi s jednom bijelom angora mačkom u krilu - i počela sam slikati njezin portret. Bila sam svjesna da to činim preko volje, ali dok sam tako slikala, prostor oko mene začudo se odjednom smirio, mojeg je uzbuđenja nestalo, sve je opet mirno... I tako sam nastavila slikati sve dok nisam osjetila kako sam užasno umorna (Seymoura sam upotrijebila kao model za mačku, ali Jeannie sam slikala sa fotografije - odnosno, ja se barem nadam da je tako bilo) i onda sam konačno bila toliko iscrpljena da sam zaspala bez Valiuma - što je za mene neka vrsta dosad nikad nedoživljenog iskustva. A onda - ovo je sad potpuno suludo - sanjala sam Jeannie i izgledala je baš onako kako je izgledala dok je bila živa i govorila je onako kako je ona govorila i rekla mi je nešto što ja uopće ne mogu shvatiti, ali možda ćeš ti...« »Što je rekla?«
»Rekla je: ,Reci svojoj prijateljici neka koristi dnevnik’. I to ti je rekla nekako jako odlučno, nekako konačno, kao nekakvu naredbu. Probudila sam se, ustala sam iz kreveta i nazvala odmah tebe.« »Kako znaš da sam ja ta tvoja prijateljica?«
»Ti si moja jedina prijateljica, budalo. Slušaj, Isadora, da li to tebi ima nekakvog smisla?«
»Baš razmišljam«, odgovorila sam. »Čekaj - možeš još sekundu ostati na aparatu? Čini mi se da mi netko kuca na vratima...« »To je Jeannie«, rekla je Holly, prestrašeno. »Ne budi smiješna.«
Otišla sam do svog kovčega, izvukla crveni, mramorasti dnevnik i vratila se do telefona. »Nema nikoga«, rekla sam, »samo se neki pijani producenti deru dolje u predvorju... «
»Hvala bogu«, uzdahne Holly na drugom kraju dugačke pupčane vrpce. Ja sam dotle otvorila dnevnik i s olakšanjem ustanovila kako na prvoj zaštitnoj stranici nema nikakvih drugih riječi osim onih koje su već prije bile tamo upisane.
»Mislim da si jednostavno pretjerala s radom«, rekla sam Holly, umirujući nju, a također i samu sebe. Slobodnom sam rukom nastavila listati dnevnik i u sredini koncem povezanih stranica naišla sam na nešto što do sada nisam bila zapazila: »Kako ću spasiti svoj život?« pitao je pjesnik. »Tako što ćeš postati luda«, odgovori mu Bog.
Nije bilo dvojbe, to je bio Jeannin rukopis. Ali, još i više od toga, to je nedvojbeno bio Jeannin glas.
»Slušaj, Holly, neću više sjediti ovdje i slušati te tvoje besmislice o natprirodnom. Stvar je sasvim jednostavna, Jeannie ti nedostaje i to je sve. I meni također nedostaje. Priviđenja su samo jedan oblik ljubavi.«
»Hej - to mi se sviđa. Zgodno si to rekla. Da li ti je itko ikada rekao da bi ti zapravo trebala pisati tekstove za pozdravne karte?« »Jako duhovito.«
»Ozbiljno ti govorim. Onda bi čak jednog dana mogla pokušati napisati bestseler, pa otići u Hollywood i zaraditi hrpu love. To se u svakom slučaju više isplati od slikanja paprati.« »Misliš da ćeš sada moći spavati?«
»Da, mislim da ću moći, dobro se osjećam, stvarno, to je izgleda bilo samo neko prolazno ludilo.«
»Hoćeš li me odmah nazvati ako se opet uznemiriš? Možeš zvati na moj račun, ionako to plaća Britt, a ona to može lakše platiti nego ti.« »Mislim da sam sad opet u redu.« »Odlično.« »Puno te volim«, reče Holly.
»I ja tebe. Zovi u bilo koje doba ako se opet počneš čudno osjećati. Obećaješ?« »Obećajem.« »Puno pusa i zagrljaja.« »I tebi«, reče Holly.
I mi tako puhnemo jedna drugoj pregršt transkontinentalnih poljubaca i spustimo slušalice.
Britt me je pakleno izmučila. U toku slijedećeg tjedna dobro sam je upoznala i ono što sam upoznala nimalo mi se nije svidjelo. Bila je nepopravljiva, puštala bi me da čekam po četiripet sati na dogovorene sastanke, ostala bi kod mene sat ili dva i zatim bi odjurila do nekog od svojih ljubavnika, ostavljajući pokrivač mog hotelskog kreveta zasut mrvicama marihuane i tragovima kokaina.
Britt je mene zapisala u svoje knjige kao naivnu budalu i u tome je bila potpuno u pravu. Tko bi joj drugi došao u Hollywood za cijenu avionske karte i troškova hotela? Tko bi drugi pristao raditi danima na skici scenarija, koja je na koncu promašena u koncepciji, promašena u konstrukciji i, uopće, neizvediva - zato što to nije bio scenarij nego kaša od moje knjige i njezinih uputa i zato što je prava istina o svemu tome bila da u tom času nijedna od nas dvije nije uopće znala o poslu koji smo radile. »Imaj povjerenja u mene«, rekla je Britt, I ja sam joj vjerovala, Oh, što se tiče vjerovanja u pogrešne ljude, ja sam u tome oduvijek bila pravi stručnjak.
Znala sam da ja o tome ništa ne znam, ali sam pretpostavljala da Brit zna što čini. I tako sam napravila ono što nijedan autor nikada ne bi smio učiniti: predala sam svoje riječi u njezine ruke. Prihvatila sam njezina uputstva. Dopustila sam joj da mi govori što ću pisati. I tako me je moja naivnost odsanjkala u propast. Scenarij koji je uslijedio iz tog našeg rada niti je sličio na moj roman, niti na Brittinu ideju o budućem filmu. Bio je to pravi potpourri pogrešaka.
Radile smo u »Beverly Hills« - hotelu, u Brittinom uredu koji se nalazio u dvorišnoj zgradi kompanije Paradigm Pictures, u njezinoj rezidenciji u »Beverly Hillsu«. Radile je zapravo prilično pretjerani izraz za ono što se doista odigravalo. Bilo je apsolutno nemoguće zadržati Brittinu pozornost duže od deset minuta bez prekida. Šetala bi po sobi, pušila, šmrkala, odgovarala na telefonske pozive, ugovarala sastanke, odmarala se, ostavljala me da pazim na njezina dva neurotična psa rase Lhasa Apsos, slala me u dućan po namirnice - i općenito, tretirala me je kao svoju kućnu pomoćnicu ili osobnu sekretaricu. Toliko sam bila zapanjena takvim postupkom da sam jedva uspijevala izustiti po koju riječ protesta. Nitko nikada nije sa mnom tako postupao. Je li Britt uopće bila svjesna što čini ili je to radila potpuno nesvjesno? Meni se čini - ovo drugo. Svaki put kad bih skupila dovoljno hrabrosti da joj natuknem kako ja ipak nisam njezina domaćica, njezina dojilja, njezina dadilja -- ona bi odmah počela plakati i govoriti mi kako je ona moja prijateljica, govorila bi mi kako me ona voli, kako se u potpunosti identificirala sa mnom i kako nikada, nikada, nikada ne bi učinila ništa što bi mene moglo povrijediti. Uz brojne zastoje i grčevite zalete, konačno smo uspjeli rastaviti čitavu Ispovijest Candide u sastavne dijelove i razlomiti je u scene koje smo ispisale na kartice. A onda smo počele puzati naokolo na koljenima i laktovima aranžirajući po podu hotelske sobe slijed scena. Čitav moj život ispisan na karticama pod našim koljenima! Kad smo raščlanile tu moju knjigu, shvatila sam da ću i ja morati na isti način raščlaniti svoj život. Samo, hoću li ikada moći ponovo složiti komadiće u cjelinu - to je već bila sasvim druga priča.
Sredinom drugog tjedna mog boravka u Kaliforniji Britt je nestala. Ni njezina sekretarica, ni njezina domarka, ni njezin otuđeni muž nisu znali kamo je otišla. Čekala sam naokolo na nju čitav jedan dan, a kad sam vidjela da se nitko drugi zapravo ne zabrinjava (ona je to već ranije izvodila - i sve bi se uvijek završilo lako da bi se iznenada ponovo pojavila - često puta s novim ljubavnikom), odlučila sam da i ja također pođem na odmor. Odletjela sam avionom do Berkeleyja u posjet jednom prijatelju sa koledža i provela sam let diveći se prekrasnim oblicima planina iznad kojih smo letjeti. Nikada se u životu nisam osjećala tako apsurdno kod kuće u zraku. Ili u svijetu. Nikada još nisam tako malo mislila na Bennetta. Bennett je nestao, moja je depresija nestala i čitav je moj život čini se, čekao spreman na novi početak.
Nazvala sam Brittinu sekretaricu onog jutra kad sam se vratila i kad sam saznala da se Britt još uvijek nije javila, proglasila sam sama za sebe praznike i počela sam koristiti vrijeme za razne druge djelatnosti.
Unajmila sam automobil i odvezla sam se u Disneyland. Otišla sam sama u Malibu i stajala sam na plaži u zapusima vjetra iz smjera Santa Ane, razmišljajući o svom životu i iskušavajući nožnim prstima proročku moć valova.
Ocean je bio zapanjujuća mješavina ljubičaste, azurne i zelene boje, s površinom satkanom od svjetlucavih ljuskica kojima se poigravao vjetar. Zrak je bio toliko čist da je horizont bio poput oštrice brijača negdje na pola puta do Japana, a ocean se neprekidno rušio sam u sebe, zatim se prikupljao i ponovo se rušio u sebe.
Stajala sam bosih stopala duboko ukopanih u pijesak na liniji domašaja plime i čekala sam da mi nepravilno zapljuskivanje valova kaže što da učinim sa svojim životom. Ako mi val dotakne prste na nogama, obećala sam samoj sebi da ću konačno ostaviti Bennetta.
A zatim sam, dok je u meni jačao očaj, čekala, a ocean je stalno promašivao moje proročke nožne palce. Prostajala sam ukočeno, čini mi se čitavih stotinu valova, nastojeći ne pokazati oceanu kako me je gadno razočarao. Dok se konačno ipak nije dogodilo: jedan se blistavi cilindar plave vode razbio u bijelu pjenu, a zapjenjena je voda zalila pijesak sve do mojih od čekanja ukočenih prstiju, članaka, potkoljenica i koljena. Osjećala sam kako mi se mokri pijesak ugiba pod stopalima i osjetila sam u isti mah paniku - i intenzivnu radost. Ocean me je upravo razveo od Bennetta.
Kasnije tog poslijepodneva dobila sam poziv da posjetim jednog ostarjelog, slavnog američkog pisca ranije emigranta u Parizu) kojega je starost - kao i tolike druge mahnite boeme - odvela u građansku udobnost života na obali Pacifika. Kurt Hammer je iskovao svoju reputaciju »podzemnog« autora na otrcanim primjercima svojih romana koji su bili razglašeni kao pornografija i kao takvi krijumčareni kroz carinsku kontrolu u one davne dane kad se još smatralo da seks nije tema koja bi bila prikladna za tisak. Danas, kad je seks potpuno ovladao tiskom, njegove su se tantijeme sve više smanjivale. Cenzura, zbog koje nam se on nekoć činio nekakvim suvremenim markizom de Sadeom, povukla se i ostavila ga izloženog kao neku vrstu romantičara, muškarca zaljubljenog u ljubav - i posebice, zaljubljenog u riječi.
Sada je imao osamdeset sedam godina i čitave je dane provodio u krevetu gdje bi pisao ili primao posjete svojih učenika. Oni su stizali iz cijelog svijeta, a kad mu ne bi došli, on bi im pisao pisma - pisao je rukom na žutom papiru istrgnutom iz notesa. Iz svog kreveta taj je čovjek komunicirao sa cijelim svijetom! Pisao je širokim, neurednim rukopisom koji je donekle bio nalik na moj vlastiti rukopis - i ne bi bilo ništa neobično da u toku jednog jedinog dana napiše čak i do dvadeset pisama. Ja sam mu odnijela na poštu hrpu od dvadeset i dva pisma onog popodneva nakon moje posjete. Pisma su bila adresirana u Švedsku, Japan, Francusku, Jugoslaviju, na Bliski Istok. Kurta je feministički pokret optuživao za muški šovinizam, i njega je to u isti mah ljutilo i intrigiralo. Dopisivao se sa feministkinjama iz cijelog svijeta i, što je mogao češće, izjavljivao bi kako su žene superiorniji spol. »Svaki muškarac koji poživi tako dugo kao ja«, govorio je, »mora to otkriti.«
Gledajući tog hirovitog, sitnog osamdesetgodišnjaka (gole, pjegave lubanje i vragolastog smiješka djeteta koje je upravo upalo u neku slatku gužvu), teško je bilo shvatiti odakle je proizašla fama o njemu kao o monstrumu poročnosti i mahizma.
»Zar vi ne znate da sam ja poznat kao stari pokvarenjak«, rekao mi je s lupeškim osmijehom, glasom u kojemu se još uvijek jasno osjećao Brooklyn. »Ne bojite se sjediti na mom krevetu?«
Zahihotala sam se. Meni je on izgledao prilično bezopasan. »Bez obzira na to što vam odgovorim na to, uvrijedit ćete se.«
»Prošlo je vrijeme kad su me ljudi mogli uvrijediti. Za mene je sada čitav svijet jedan veliki kolač. Svako jutro kad se probudim, kažem sebi: ,Što? Još nisi umro?’ Ponekad se osjećam tako jadno da mi se doista čini da sam već mrtav. Međutim, jedino želim da onaj drugi svijet bude isto toliko zanimljiv kao što je bio ovaj. Uopće me ne zanima nirvana. Nirvana je užasno dosadna. Zapravo, ne mogu zamisliti ništa gore od toga. Ja želim ekstreme - dobro, loše, sranje, Chopina. Usput rečeno, volite li vi Chopina?« Potvrdno kimnem glavom.
»Ja ga obožavam. Što se mene tiče, nitko me na svijetu ne može tako dirnuti u srce kao Chopin. Odrekao bih se svih svojih knjiga - svake od njih, shvaćate? - da sam mogao napisati samo jedan jedini preludij onako kako ih je pisao Chopin. I to je istina.«
Ostala sam kod Kurta nekoliko sati, pričali smo o njegovim knjigama, o mojim knjigama, o feminizmu, o poeziji, o mojem braku, o njegovim brakovima. Pokazivao je intenzivno zanimanje za mlade kako je to obično slučaj sa književnicima kad prođu fazu natjecanja, kad je njihovo životno djelo dovršeno, kad u potpunosti shvate kako sve knjige na svijetu sačinjavaju zajednički pothvat ljudskog uma. Rekla sam mu kako je bolno čitati u štampi svakakve ružne stvari o sebi, a on se na to razviče na mene.
»Da vas više nikada nisam čuo upotrijebiti tu riječ - bolno«, rekao je. »Da li znate što su govorili o Whitmanu?« »Ne znam«, priznala sam.
»,Svinja koja ruje po smeću’. Tako je glasila ocjena kritike nakon prvog objavljivanja njegovih Vlati trave. Čitate li vi Vlati trave?« »Da. Obožavam Whitmana.« »A jeste li ikada čuli za onu kritiku?« »Nisam«, priznala sam.
»No, dakle, nemojte da vas ikad ponovo uhvatim kako govorite da vas riječi kritičara ,bole’. Bol nije osjećaj kojega bi trebalo trošiti na novinska piskarala. Zapravo, ja osobno nikada nisam u bolu vidio baš puno svrhe. Nije umijeće u tome koliko ćete osjetiti bola - nego u tome koliko radosti osjećate. Svaki kreten može osjetiti bol. Život je prepun izlika za osjećanje bola, izlika za želju da se prekine sa životom, izlika, izlika, izlika. Kad završite ovako u krevetu kao ja, s osamdeset sedam godina, jedini bol koji ćete osjećati biti će bol zbog toliko beskorisnog bola koji ste u životu osjećali, žaljenje za svim onim trenucima kad ste, iz straha i kukavičluka, dopustili sebi ne učiniti nešto, za svim onim trenucima u kojima ste dopustili raznim gadovima i kibicima i cenzorima da vas u nečemu spriječe. Pripazite se ljudi koji mirišu na smrt, shvaćate na koga mislim? To su ljudi koji žele umrijeti, ali žele da i svi ostali umru sa njima. Njih treba izbjegavati. Ako naučite njih izbjegavati, sve će biti u redu. I kod pisanja - ne slušajte njihove savjete. Oni ne znaju što čine, oni jedino znaju kako će uništiti, kako će ušutkati - svakoga - uključujući i njih same, nakon izvjesnog vremena. Oni vas trebaju - inače neće imati o kome pisati - ali vi njih ne trebate. Shvaćate što mislim? Shvaćate li sada zašto ja toliko mrzim tu riječ ,bol’?«
Ispred prozora Kurtove spavaće sobe Pacifik se spremao progutati sunce. U New Yorku je već bila noć - ukoliko New York još uopće postoji. Ja sam već pomalo počela sumnjati u to.
Kakve su to glupe izmišljotine, čudila sam se vozeći uz Pacifik Coast Highway prema Beverly Hillsu, da pismenost prestaje na drugoj strani mosta Georgea Washingtona? Sasvim je sigurno da nitko nije mogao biti veći šovinist u odnosu na New York od mene koja sam čitav svoj život proživjela u istoj četvrti - te je prema tome moje oduševljenje otkrićem da i sa druge strane Rocky-planina postoje inteligentna bića bilo tim veće. Razmišljala sam o mom popodnevu sa Kurtom dok sam jurila natrag do hotela kako bih se presvukla za zabavu koju su u moju počast organizirali moji prijatelji s Istočne obale. Kurt je postigao da povjerujem kako je sasvim u redu imati osamdeset sedam godina - samo ako do tog odredišta uspiješ stići sa što manje propuštenih prilika.
Uvijek će biti artritisa i arterioskleroze i svih ostalih po život opasnih bolesti tijela - ali zato tvoj duh ne mora umrijeti preranom smrću. Po prvi put u svom životu ugledala sam viziju sebe s osamdeset sedam godina - bila je to pomalo nejasna vizija, doduše, ali ipak, vizija. Bit ću ja jednog dana fantastična stara dama! Bit ću okružena studentima, učenicima - možda čak i unucima. Moj život - koji mi se prije mjesec dana činio okončanim - tek je počinjao. Što su trideset dvije godine naspram Kurtovih osamdeset sedam? Kako mi je uopće palo na pamet da njemu pričam o bolu? Možda sam se rodila na ovaj svijet protiv svoje volje - ali ostajem ovdje po vlastitoj odluci i nitko me neće izbaciti iz njega dok ne budem zrela i spremna za odlazak.
Ostavila sam svoj unajmljeni auto na parkiralištu i poletjela, poskakujući, trčeći do svog apartmana, dok su me prsti svrbjeli od želje da zapišem na papir nekoliko riječi. Zalupila sam vratima, zbacila s nogu cipele, ispružila se preko kreveta zajedno sa dnevnikom koji mi je poklonila Jeannie, otvorila sam ga i na prvu stranicu upisala (tiho, hihoćući pri tom cijelo vrijeme):
Kako spasiti vlastiti život Duh & razbor Isadore Wing (Tajnice tvrtke ,Zeitgeist’) »Pero u ruku i put pod noge.« 1. Odreci se beskorisnog osjećaja krivnje. 2. Od patnje nemoj stvarati kult. 3. Živi u sadašnjosti (ili barem u bliskoj budućnosti). 4. Uvijek čini ono čega se najviše bojiš; na hrabrost se treba priviknuti, slično kao na okus kavijara. 5. Imaj povjerenja u radosti. 6. Ako te netko pokuša učarati zlim pogledom - okreni glavu. 7. Spremi se doživjeti osamdeset sedam godina. (nastavit će se)
U 6.30 te večeri stajala sam ispred ulaza hotela Beverly Hills bez svojih naočala pa prema tome nisam mogla vidjeti ljepotane izbijeljene kose kako lakajski servilno parkiraju »Rolls-Royceve« (s raznim poetičnim registarskim tablicama); osunčane mišićave agente u trapkama od Freda Segala, mokasinkama od Guccija; razne yentas koje su se nadale da će ih smatrati starletama, i starlete koje su se nadale da će ih smatrati zvijezdama; voditelje televizijskih programa u kojima razgovaraju s raznim slavnim ličnostima; autoreduhove koji anonimno pišu tekstove za razna slavna imena, autore filmskim scenarija, duhove.
»Ms. Wing?« upita neki mladić, očigledno u želji da se politički ispravno izrazi (kao kad moja frendica Gretchen kupujući povrće kod »Gristedea« odmjerava različite političke nijanse zelene salate).
»Zovite me Isadora«, rekoh ja (ne nasmijavši se začudo, na tu tako apsurdno smiješnu rečenicu – bila sam, naime, uposlena proučavanjem dlakavog, toplog, rudnog, simpatičnog lica koje je upravo uplovilo u područje domašaja mog kratkovidnog pogleda).
»Josh Ace«, reče on, pruži mi ruku i rukuje se sa mnom, a zatim me povede do jednog nepropisno parkiranog kao grašak zelenog »MG-a« sa spuštenim krovom. (Toliko sam uspjela registrirati i bez naočala.) Josh je bio sin Roberta i Ruth Ace, domaćina zabave organizirane za mene te večeri. Njih su dvoje bili poznati duo scenarista u tridesetim godinama, u pedesetim godinama su došli na crnu listu, a preživjeli su makartizam u Rimu, gdje su kojih dvanaestak godina pisali scenarije za špageti-vesterne, a sad su opet sretno živjeli u Kaliforniji, čašćeni i slavljeni od svih pomodnih radikala u filmskoj industriji - radikalnih ovaca, kako sam ih ja voljela nazivati. Aceove sam upoznala preko nekih zajedničkih prijatelja također spisatelja, u New Yorku (gdje su bili živjeli posljednjih pet godina). Do ovog trenutka, međutim, nisam znala čak niti to da oni uopće imaju sina.
Josh je bio visok, vitak, imao je crvenu bradu i vrlo umiljato ponašanje. Odmah sam ga izgeneralizirala: »Dijete cvijeća«. Zatvorio je za mnom vrata na »MG-u« i uskočio sa svoje strane iza volana.
»Vežite se«, rekao je (što sam ja odmah interpretirala kao znak njegove brige za mene, a zapravo se radilo o novom tipu automobila koji ne možeš upaliti ako nisu ukopčani sigurnosni pojasi). I mi krenusmo prema kući njegovih roditelja u Hills, gdje me je, kao što se to ovdje radi sa svim literanim bjeguncima iz New Yorka, očekivao prijem u stilu »dobrodošlice putujućem vatrogascu«.
»Zbilja je lijepo od vaših roditelja što su organizirali ovu zabavu«, rekla sam.
»Oni vas vole«, rekao je Josh. »Doista su željeli to za vas napraviti. Otac je htio doći po vas, ali ja sam inzistirao da to ostave meni.« »Zašto?«
»Zato što sam bio znatiželjan. Čitao sam vaše pjesme i mislim da su super. Zapravo, prema onome što se o vama čita po novinama očekivao sam da ću naći neku div-ženu od dva metra u čeličnom oklopu, s kopljem u rukama. Drago mi je da sam se prevario.« »Ja pišem kao div-žena«, rekla sam. »Da, ali nekako sam očekivao da ćete biti zastrašujući.«
»A kako znate da nisam?« pitala sam, ne znajući da li da se osjećam polaskanom ili uvrijeđenom.
»Zapravo, ne znam, ali obično je moj prvi dojam o nekome prilično točan. Ovo je možda prvi put da je moj otac nekoga pravilno ocijenio. On je inače očajno loš u ocjenjivanju karaktera.« »Ljudi uvijek pomiješaju pisce i njihove ideje«, rekla sam, »pogotovo kad se radi o spisateljicama.« »Hmmm«, reče Josh. »Sigurno nije lako biti spisateljica.«
»Lijepo je od vas što to kažete. Obično se susrećem sa prilično jakim otporom.«
»Ne shvaćam kako se itko može vama opirati«, odvrati on.
Kakav štos, pomisllia sam, promatrajući njegovo toplo lice, orlovski nos, pjegice, gustu bradu, njegov zečji osmijeh sa dva malo duža zuba, kakav štos zavesti jednog klinca.
»Vi sigurno mislite da sam ja klinac«, iznenadi me Josh, čitajući mi misli. »Ni govora«, lagala sam. »A zašto? Koliko vam je godina?« »Dvadeset šest, ali mi je zato duša jako stara.«
Isuse, pomislila sam, dvadeset šest. »Ja već najmanje pola stoljeća nemam dvadeset šest godina«, rekla sam. Pogledao me je kao da je htio reći da sam luda.
Odvezli smo se do benzinske pumpe gdje sam skupila hrabrosti i upitala ga što on »radi«. Pitanje mi se i samoj učinilo apsurdno. Zašto bi on trebao bilo što raditi uz to što je ovako dražestan?
»Nastavljam obiteljsku tezgu«, odgovori Josh. »Upravo sam dovršio scenarij za De Laurentiisa - nekakvu strašnu limunadu od koje sam ja napisao valjda dvadeset devetu verziju. Ako budem imao sreće, taj se film nikada neće ni početi prikazivati. Nemojte samo misliti da sam ja nekakva tražena mlada snaga među scenaristima ili tako nešto. Nema tu nikakvih mojih zasluga. To što sam baš ja dobio taj posao - to je bio čisti nepotizam.«
Kad je rekao »nepotizam« poželjela sam ga zagrliti. Raznježilo me njegovo poštenje, pogotovo nakon svih ovih dana koje sam provela u duštvu sa Britt. Britt - koja ni o čemu nije imala ni pojma, a izjavljivala je kako sve zna. Josh se nije hvalisao - a znao je mnogo. Slutila sam da je tako baš zato što je bio tako skroman.
»Zapravo«, nastavio je Josh dok je plaćao benzin, »otada ništa više nisam radio. Masu vremena sam potratio čekajući u repu pred uredom za nezaposlene.« »Rad se općenito pretjerano cijeni«, rekla sam.
»To važi samo za vašu generaciju. Ja sam potratio četiri godine u koledžu, studirajući kao glavni predmet LSD. Uopće ne mogu zamisliti što bih više volio činiti nego li raditi - kad bi me netko htio zaposliti.«
»Bili bi ludi da vas ne zaposle«, rekla sam. Oh, Hrabri Novi Svijet, u kojem postoje ovako mili muškarci. Zašto, pitala sam se, osjećajući se sve više kao nekakva stara bestidnica ili kao raskalašena Žena iz Batha, zašto se nisam ranije sjetila zaviriti među one ispod tridesete?
Zabava. Veselila sam se ovoj zabavi, ali sada mi je sve to izgledalo samo kao gomila ljudi koji mi idu na živce i koji me odvajaju od Josha. Iako je on bio jedina osoba ovdje s kojom sam željela razgovarati, pretvarala sam se da ga ignoriram i poslušno sam cirkulirala kao da sam na taj način htjela nekako poništiti maštanja koja su me već počela opsjedati u vezi s njim.
»Baš prava kuća za komuniste«, rekla sam Robertu Aceu, razgledajući dnevnu sobu dugačku dvanaest metara, pod zastrt čupavom, dva centimetra debelom prostirkom, bazen - na izgled olimpijskih razmjera, crne poslužitelje koji su klizili među gostima s pladnjevima punim raznih hors d’oeuvresa. A Robert mi na to objasni (razmahujući rukom u kojoj je bila golema cigara) kako on više nije komunist, nego je prešao u zenbudiste, a meditaciju niti podstiču, niti ometaju prostrane sobe. Robert je bio omalen, sitan muškarac s brkovima a la Groucho Marx i naočalama koje su mu stalno padale na nos.
»On je zen-budist«, reče Josh izronivši meni iza leđa i smješkajući se svojim osmijehom zubatog zečića. Taj je osmijeh sve rekao. Ljubav prema ocu kod njega nije isključivala nepogrešivi detektor za neiskrena pretjerivanja - Josh jednostavno nije dopuštao da ga »farbaju«.
U međuvremenu, meni se počeo ukrcavati neki agent - zvao se Greg Granite (možda anglicizirani Greenberg?) - koji me je htio pratiti kući te večeri, a kad sam to odbila, onda me htio pratiti kući slijedeće večeri, a kad sam i to odbila, htio je da se počnem baviti pisanjem televizijskih scenarija koje mi on može dobro prodati. Ah, Hollywood - gdje je užitak posao, a posao užitak, gdje komunisti žive u palačama od 400.000 dolara sa bazenima olimpijskih razmjera i gdje agenti mijenjaju prezimena u eruptivno kamenje i progone spisateljice kroz artistički aranžirane krajobraze Hillsa u toplim, mirisnim listopadskim noćima! Vrijedilo je pretrpjeti sve ono - sve moje patnje sa Britt, patnje sa Bennettom, luđake koji me progone otkako sam postala slavna - ako me je to dovelo ovamo u ovu Zemlju Oz gdje ovaj kikić umiljatog lica blica u mene preko sobe svojim zelenozlatnim očima, govoreći mi: Pusti me da te odvedem daleko od svega ovoga u smiješni, škakljivi, topli svijet moje brade.
Sve do dva sata ujutro opsjedali su me razni lavovi, jaganjci, i tigrovi. Meditativne budističke filmske zvijezde, razgovorljivi agenti (koji su se bavili proučavanjem Taichia) i oprezni spisatelji (koji su prakticirali TM i est) - naizmjence su monopolizirali moju pozornost. Postoji izvjesni tip sivog, iznurenog pisca scenarija, pognutih ramena, na kojega ćete sigurno naići u Hollywoodu, to je čovjek koji godišnje zarađuje pola milijuna dolara i koji je izgubio svaku nadu. I ja sam čitav jedan sat koverzirala s jednim od njih - izvjesnim Hermanom Kesslerom koji mi je rekako kako on zna da on nikada ne bi mogao napisati roman. Možda nekada davno, ali sada je već prekasno. Osim toga, kako bi mogao raditi tri godine za 20.000 dolara koliko iznosi akontacija za roman, kad toliko zaradi u dva mjeseca pisanjem scenarija? »Vi svakako imate problema«, priznala sam mu.
Kessler je bio bogat, ali nije bio sretan. Gledao je kako mu njegovo životno djelo prekrajaju nepismeni producenti, kako mu njegove najljepše aforizme upropaštavaju arogantni glumci, kako mu njegove filozofske bisere mrve režiseri, sjeckaju asisenti režije i u prašinu gaze potplati iz talijanske kože na cipelama izvršnih producenata. Bio je iznuren, intelektualna olupina, literarna propalica, jednaka onim moralnim propalicama iz njujorškog Boweryja. Uzeli su mu njegove riječi i umjesto njih su mu dali dolare. I prokleto su ga prevarili. Potrošio je čitav sat priželjkujući kad bi barem on mogao biti ja.
Josh me je spasio oko dva ujutro, mrmljajući nešto o tome kako mi želi pokazati Mulholland Drive - što ja uopće nisam znala što je. Izašli smo uz prikriveno režanje i uljudni cerek svih onih drugih tipova koji su mi se nudili da će me otpratiti kući.
U koji se to kurac upuštam, mislila sam pentrajući se u Joshov »MG«. Znala sam da se nešto sprema - ali sam se sama pred sobom pretvarala kako to nije istina. Razmišljala sam o Jeanninom poklonu, onom dnevniku koji sam konačno počela upotrebljavati nakon mog jednopopodnevnog razgovora sa Kurtom. Što bi Kurt učinio u ovakvom trenutku? Kako bi se on pripremao za doživljavanje osamdeset sedme godine života? Na isti način na koji bi to činila i Jeannie da je ona ovdje umjesto mene: prihvatila bi ludost.
Pa ipak, osjećala sam u isti mah neku čudnu stidljivost u odnosu na Josha. Čvrsto sam odlučila da se neću ponašati kao heroina zbog koje sam postala tako fatalno slavna.
Vozili smo se naokolo satima. Prvo smo se parkirali na Mulholland Driveu i promatrali svjetla koja su ocrtavala mapu Los Angelesa namigujući nam kroz smog poput sićušnih NLO- a. Zatim smo se odvezli na Strip gdje mi je Josh pokazao Institut oralne ljubavi (salon za masažu); Centar za ispunjenje snova (jedan drugi salon za masažu); dalje slijedila Kosherama (najobičnija židovska delikatesna trgovina), Grickan je iskosa (ditto) i raznovrsne, groteskne, divovske reklame popularnih zvijezda roka - koje su na tim reklamama izgledale kao da su iz Brobdingnaga, zemlje divova. Zrak je još uvijek bio nevjerojatno topao i ugodan, a ja sam bila u isti mah i mirna i nervozna kao da sam drogirana nekom psihičkom vrstom Dexamyla. Željela sam da se ta naša vožnja nikad ne završi, da jednostavno nastavimo ovako kružiti gradom, da razgovaramo, razgovaramo, razgovaramo, da budemo ovako zajedno, jedno uz drugo, bliski.
Znala sam da ćemo prije ili kasnije morati donijeti odluku - idemo li u krevet ili ne idemo (uz sve neminovne popratne mogućnosti za razočaranje, bol, neispunjenu ljubav, neutaženu želju), ali ovog časa ja sam uživala u odgađanju, u osjećaju da više nikada neću spavati, u osjećaju da nije važan dolazak, nego putovanje.
Bila su tako tri sata ujutro, pa su bila četiri sata, zatim pet. Mi smo se još uvijek vozili naokolo, ne znajući što učiniti - nismo se željeli rastati, ali isto tako se nismo željeli još ni spojiti, a iznad svega smo željeli produžiti ovaj prekrasni, uzbudljivi osjećaj neodlučnog zastajanja na rubu.
A onda sam ja sve uprskala - uprskala sam sve zbog moje proklete karakteristične potrebe da sve moram izraziti riječima.
»Osjećam kako ovdje postoji nešto neizrečeno«, izlanula sam (dok smo se vozili niz opustjeli Strip vjerojatno po deseti put). »Neizrečeno?« ponovi Josh rastreseno.
»Možda ti želiš sa mnom u krevet?« (Srce mi je zaklopotalo od zaprepaštenja nad vlastitom chutzpa.)
»Krevet?« rekao je Josh kao da nikad u životu nije čuo tu riječ, kao da mu je i taj predmet više-manje nepoznat, kao da se radi o arheološkoj iskopini, o predmetu koji se koristio u domovima stare Grčke i koji se danas više ne upotrebljava, te se uglavnom slabo za njega zna - ukoliko nije riječ o specijalistima. »Krevet?« ponovi on istim začuđenim tonom. »Oh - u New Yorku bih se vjerojatno potrudio da te što brže povalim, ali ovdje je sve tako sporovozno.« »Tako - kako?«
»Sporovozno. To je tipičan izraz za L. A. - znači ,opušteno’. Ako hoćeš možemo ići k meni? Imam zapravo vrlo lijepi stan - španjolski stil u arhitekturi Los Angelesa iz dvadesetih godina. Vrlo u stilu ,Dana skakavaca’ i nostalgije za dobrim starim vremenima.«
Mene uhvati panika. Ako pristanem otići u njegov stan, bit će očito da želim s njim spavati. (To je ionako bilo očito, ali htjela sam se još malo zavaravati.) »A kako bi bilo da odemo malo u Polo Lounge?« »U redu«, reče Josh.
On nepropisno parkira svoj »MG« usporedo s jednim već parkiranim automobilom ispred hotela Beverly Hills - kao da nije sasvim siguran u čitav taj poduhvat ili je možda jednostavno htio biti učtiv i na taj mi način pokazati kako on nije nekakav uobraženi mužjak koji je siguran da će kod mene prespavati.
Otišli smo do Polo Lounge i otkrili da je bar već bio zatvoren.
»Gdje bismo sad mogli dobiti piće?« pitala sam naivno pospanog službenika na recepciji. (Josh i ja smo bili kao dva izgubljena djeteta, kao Ivica i Marica u potrazi za malo kruha i vode.)
»Naručite piće u sobu,« drsko se isceri recepcionar. I tako, odluka je pala, za nas je odlučio nepristrani stranac.
Poslušno smo otišli u moj apartman, čedno naručili sok i ginger ale i zatim smo sjeli daleko jedno od drugoga, odjeveni, s nogama u cipelama podignutima i oslonjenima na krevet. Razmišljala sam. Kako bi to bilo neodgovorno i ludo zavesti ,jednog dječaka’. On sad možda razmišlja o tome kako se smije pogriješiti i zamijeniti me za moju heroinu Candidu (i tako u mojim očima ostati zauvijek žigosan kao nekulturna budala, tip koji ne zna razlikovati literaturu od života, umjetnost od iluzije, priču od autobiografije). Možda je čvrsto odlučio ostati hladan - iz poštovanja prema mojoj autorskoj osjetljivosti. Možda je shvatio da mene muškarci proganjaju već čitavu godinu dana i nije se želio priključiti redovima ostalih drpatora. Međutim, ništa me od ovih mojih razmišljanja nije nimalo utješilo. Znala sam samo to da ga ne mogu pustiti da ode. I prema tome - sve je ovisilo o meni.
Otezali smo s našim mršavim antialkoholičarskim pićem. Kockice leda kuckale su u čašama, topeći se.
»Ne boj se, ja sam džentlmen«, izjavi Josh dvosmisleno uz vrlo nedvosmisleni pokret rukom prema krevetu. Dalje, nespretna konverzacija dok oboje razmišljamo o toj tapetiranoj king-size masi između nas. Joshove su sportske papuče prljave i - što me je dirnulo - uzice su potrgane. Na jednoj (desnoj) uzica se razvezala. Prisustvo kreveta između nas konačno je zaustavilo naš mucavi razgovor. Kockice leda su kuckale. Ja sam se nakašljala. Pušili smo. Konačno, valjda zato što više nije znao što bi drugo učinio sa sobom, Josh je ustao i očito se spremao otići.
Ne mogu ga pustiti da ode iz mog života, pomislila sam. I tako, podignem pogled prema njemu tražeći poljubac. I kad su nam se jezici dotakli - sve je već nekako bilo odlučeno.
»Molim te, ostani ovdje noćas.« (Sama sam sebe šokirala izgovorivši te riječi. Kakva smjelost. Kakva agresivna žena.) »Idi, parkiraj kola.«
On me ponovo poljubi. Držali smo se jedno za drugo kao dvoje ljudi koji su upravo dohvatili čamac za spašavanje. JA: Idi, parkiraj kola. ON: (dječački) Obećaj mi da se nećeš predomisliti. JA: (ženstveno, umirujući) Neću. Budalice.
Josh je otišao parkirati auto, a ja - dok sam stavljala dijafragmu, navlačila prozirni kaftan i tupkala se parfemom - pomislim: Luda sam. Ja sam udata žena. On ima samo dvadeset šest godina i ja sam osim toga prijateljica njegovih roditelja. Isuse - počela sam krasti djecu iz kolijevke.
On se vratio, pokucao i mi smo se zagrlili kao da nam o tom zagrljaju ovisi život.
Zatim su po podu ležale razbacane njegove hlače i njegove cipele s pokidanim vezicama, a ja sam otkrila njegove grudi obrasle crvenkastim paperjem, mekanim poput mohera, njegov nabrekli kurac, njegovo nježno umijeće u krevetu. Josh je fukao kao da se ponovo želi uvući u maternicu. Srce mi je toliko silno udaralo da nisam uspjela svršiti. Ritmovi nam još nisu sinhroni. On je svršio, ječeći za mnom preko vječnosti. A zatim sam spavala u njegovom naručju kao da sam se, konačno, po prvi put vratila kući.
Doručak u Zemlji Oz. Hruskava slanina. Sok od naranče u kablici s ledom. Kockasti metalni grijači na kojima je vatrostalni pladanj s prženim jajima. Ja sam ispod plahte, gola. Josh hoda naokolo u hlačama, bez košulje - otvara vrata konobaru.
Jedna obnemogla ruža na stoliću za posluživanje. Josh ponovo skida hlače kako bi mi pravio društvo. Uzajamno goli, doručkujemo.
Zapanjeno promatram kako je Joshu udobno u njegovoj koži. Bennett koji također ima prekrasno tijelo, uvijek ga sakriva. Gornji dio pidžame, čarape, gaće. Bennett je uvijek bježao iz nagosti u odjeću. Međutim, Josh je svojom suncem opaljenom kožom ispunio čitavu sobu.
Dok jedemo jaja i pijemo sok od naranče, Josh mi čita stripove.
Hir - mislila sam - a onda ću se vratiti kući, Bennettu. Izgovarala sam u sebi sve moguće laži o tome kako je »važno« za mene što sam doživjela ovo »iskustvo« sa muškarcem mlađim od mene«. Bila sam strašno pompozna i puna sebe. Ja zapravo ne živim, ja istražujem život. U slijedećoj inkarnaciji, kad budem znala sve što treba znati o životu - onda ću živjeti. Ovo sada je samo ugrijavanje. »Znaš što me iznenadilo?« rekla sam. »Što?«
»To kako sam noćas spavala. Nikad ranije nisam tako dobro spavala - uz nekog neznanca.«
Povrijeđen, Josh upita: »Da li ti to često prakticiraš - odeš s nekim u krevet iste večeri kad ga upoznaš?«
Nije shvatio što sam htjela reći - htjela sam reći kako on, doduše, jest neznanac za mene - ali ga ja nisam osjećala kao neznanca. Nikada ranije nisam bila u stanju zaspati uz nekog muškarca kojega nisam dobro poznavala. Uvijek bih se vrtjela po krevetu, trzala, budila u panici u šest ujutro misleći: Što ja to radim? Što sam to učinila? Međutim, Josha sam osjećala kao nekog svog bliskog rođaka, kao da je on moj davno izgubljeni brat. Kako sam mu to mogla reći, a da pri tom ne zvučim patetično i otrcano? I tako sam šutjela. »Često to činiš?« ponovio je pitanje.
Bio je nesiguran, mislio je da ja spavam sa svakim koga upoznam. Moram naći riječi kojima ću ga umiriti. Sve se to prebrzo dogodilo, uplašit će se i pobjeći. On je šest godina mlađi od mene, još je dječak, sin mojih prijatelja, nježna mladica. Ja imam kod kuće muža, život, karijeru i tog svog čudnog podstanara, Slavu. Imala sam osjećaj da se nalazim pred nekim velikim promjenama koje će izmijeniti čitav moj život - ali on je bio bez pare u džepu, mlad, druga generacija.
Odakle sam mogla znati da ćemo godinu dana kasnije na neki čudesni način postati vršnjaci?

ŠUTI I LETI DALJE...
Od svih ljudskih aktivnosti, nijedna
nije toliko besmislena i potencijalno
destruktivna kao što je predviđanje budućnosti. 
Budućnost je samo sjenka koja poništava 
radosti sadašnjosti i naglašava jade prošlosti.

Šuti i leti dalje, mislila sam probudivši se pokraj Josha slijedećeg jutra. On je još spavao, svijetlosmeđe trepavice uzvijale su mu se s obraza. Osjetila sam toliko nježnosti prema njemu da su me zaboljeli vršci prstiju. (Gdje se zapravo osjeća ljubav? U grudima, kao upiranje srca o grudni koš? U prstima, kao da krv posiže za ljubavnikom, preko granica kože?) Za mene je ljubav uvijek bila borba - borba sa samom sobom - ili sa muškim protivnikom. Borba da ne zavolim previše, odnosno da ne pokažem da volim. Borba protiv vlastitog cinizma - ili vlastite naivnosti. Ovdje se pojavilo nešto novo, drugačije. Osjećala sam se opuštena, kod kuće. Ovo nije nikakav protivnik, ni oponent, nikakav tiranin, ni grubijan, ali isto tako ni žrtva. Ovo je moj brat, moja sukladna polovica.
Čak i njegovo tijelo nekako pristaje uz moje. Naša se tijela uklapaju jedno u drugo kao dva komadića slagaljke. Spavala sam u njegovu naručju kao da do sada uopće nisam znala pravi smisao riječi: spavati. I probudila sam se sretna - kao da po prvi put shvaćam što je to: sreća.
Ali, neću gledati dalje, naprijed - niti ću bilo što planirati. Neću misliti na budućnost. Šuti i maši krilima, neprekidno sam samoj sebi ponavljala. Nemoj razmišljati. Jednostavno - leti.
Zvuk telefonskog zvonca probio je naše gnijezdo poput zmije koja se uvukla u raj. Trgla sam se i dograbila slušalicu. Josh se probudio i čuo je moju polovinu razgovora sa Bennettom.
»Ne znam kad ću otputovati odavde. Još uvijek čekam da se pojavi Britt... Ne, ne znam kada. Već se danima nikome ne javlja... Jasno da mi nedostaje!... Naravno...«
Zar on ne može čuti u mome glasu da mi uopće ne nedostaje, da on za mene kao da uopće nikada nije ni postojao, da je još samo duh, sjenka? Mislim da Bennett uopće ništa od toga nije osjetio. Iako je psihijatar, Bennett je upravo fantastično gluh za sve nijanse ljudskih osjećaja. Na svijetu ne postoji muž kojega je lakše prevariti od njega - zato što on sam sebe zavarava. Međutim, meni se ni to ne sviđa. Kakvog smisla ima provoditi život uz nekoga ako stalno gledaš kako ćeš ga prevariti? Ja znam da većina ljudi tako živi - bračno licemjerje, »bijele« laži, »diskretni« popodnevni ljubavni sastanci kako se ne bi pokidalo tkanje svakodnevnog života. Samo što su ti usputni sastanci ipak kidali to famozno tkanje. A ukoliko nisu, čemu se onda uopće time zamarati? Kakvog drugog smisla ima zbližavanje muškarca i žene osim da i jednome i drugome obogati dušu i otvori granice mašte, da pokida tkanje života i da ga ponovo sastavi na novi način? Nakon jedne određene točke u životu, jednostavno trljanje tijela o tijelo koje će prije ili kasnije dovesti do orgazma - nije više dovoljno. To vrlo lako možete postići i s običnim vibratorom.
Međutim, unatoč svemu tome još uvijek mi nije bilo lako opustiti se, približti se Joshu. Stalno sam tražila prikrivene zamke, budno pazila neće li možda početi pokazivati znakove eksploitivnog ili manipulativnog ponašanja, stalno sam očekivala novi promašaj, razočaranje.
»Ovo je unaprijed osuđeno na propast«, promrmljala sam kad me je Josh počeo milovati, ljubiti i ponovo obljubljivati.
»Ali - može vam se dopasti;« odvrati on sa vragolastim smiješkom u očima. »Ima li spasa za ovu ljubav?«
Nasmijala sam se. Njegov je kurac klizio u mene, ispunjavajući me, tjerajući me da zaboravim cinizam. Bio je velik i vruć i navodio me na misli o golemim lizalicama, o šećerlemama, o nevjerojatnom okusu slatkog otapanja. Volim ovog muškarca, mislila sam, osjećajući se potpuno zaposjednutom, potpuno njegovom; a zatim sam, ponesena njegovim uživanjem, njegovom dječačkom razigranošću, njegovim oduševljenjem, njegovim sretnim ječanjem - došla do samog ruba orgazma i - opet nisam mogla svršiti. Isto se dogodilo i prošle noći. I pretprošle. A što je najčudnije: bilo mi je svejedno. Ili ćemo s vremenom oboje zajedno svršiti - ili nećemo. Odložila sam svaki pokušaj budućnosti. Jedino čega sam bila svjesna bila je činjenica da volim ovo smiješno lice, ovog dlakavog, crvenobradog medvjeda. Voljeti nekoga na takav način već je samo po sebi takvo čudo i tako neočekivani dar sudbine da nisam željela razmišljati, željela sam jednostavno osjećati zahvalnost zbog toga što smo se sreli.
»Jesi li svjesna koliko smo nas dvoje sretni?« reče Josh i poljubi mi oči, boru između obrva, bradu, nos. »Jesam«, rekla sam. Ali, još uvijek sam se plašila reći: »Volim te« - iako smo to oboje znali.
Te večeri, Kurt Hammer nas je pozvao da zajedno večeramo u jednom japanskom restoranu. Kurt je sjedio poput kralja za jednim stolom u uglu, okružen sa dvije bivše supruge, trenutno aktualnom ljubavnicom, sekretaricom, bolničarkom i jednom ambicioznom mladom glumicom koja mu je služila kao au pair i kao kuharica.
Ta je djevojka bila zanosna crvenokosa ljepotica po imenu Liane (viskokih jagodica jedne Cherokee Indijanke i prekrasnog hihota) - a ona je dovela svog trenutnog momka - nekog šašavog tipa koji se zvao Ralph Battaglia i koji je počevši ni od čega uspio zaraditi milijune, a pokazivao je izrazitu slabost prema vrlo modernom kulturnom samouzdizanju kao i tendenciju da izigrava Kahlila Gibrana Južne Kalifornije. Bio je visok, vitak, sijede kose, nosio je brkove i afričku košulju dashiki (što sam mu ja nekako posebno zamjerila - gotovo kao da sam ja crna i ponosna).
»Ja svoju bivšu ženu više ne zovem ,moja bivša žena’«, tumačio je ozbiljno Ralph (dok smo jeli sashimi), »jer to bi posredno izražavalo kako je ona nekakva ,bivša osoba’.«
»Meni to ne bi ništa posredno izražavalo«, reče Kurt. »Ovdje za ovim stolom sjede dvije moje bivše žene.« Na to se dvije Japanke, vrlo mladolikog izgleda, veselo nasmiju. Jednostavno nije bilo moguće da su doista toliko mlade kao što izgledaju.
»To vaše uvrtanje engleskog jezika u perece još uvijek ne znači da ste otkrili nekakvu novu religiju«, nastavi Kurt. »Bivša osoba - kog vam vraga znači to: bivša osoba?«
»Hoću reći da ona još uvijek ima pravo na svoj identitet kao pojedinac iako nije više moja supruga... « reče Ralph, tupavo.
»A možda čak i više, he?« odvrati Kurt, smijući se. »Možda je to najbolje što joj se u životu moglo dogoditi. Znate, žene ponekad upravo procvjetaju kad se riješe muževa. Ja sam to primijetio milijun puta. Muškarci su oni koje to obično satre, niste to znali? Što se mene tiče, uopće nema dvojbe o tome da su muškarci slabiji spol. Hmmm.« I on nategne još jedan dobar gutljaj sakea.
»Ja ne volim upotrebljavati izraze jači i slabiji. To bi bilo nametanje vlastitog suda. Recimo jednostavno: različiti«, reče Raplh.
»A koji vrag nedostaje riječima jači i slabiji?« zagrmi Kurt. »Što vi zapravo hoćete, hoćete engleskom jeziku otkinuti jaja?«
Ralph je odjednom izgledao frustiran, uzmanjkao mu je novi kliše. On se ispriča i ode na zahod (možda zato da provjeri jesu li njegova jaja još uvijek na svom mjestu).
»Ovaj momak je najgluplji od svih koje si dosad dovodila u kuću«, reče Kurt Liani čim je Ralph malo odmakao.
»Mozak mu baš nije jaka strana«, prizna Liane. »Ali zato obožava plaćati račune u restoranima« - što je Ralph po povratku iz zahoda poslušno i učinio.
»Hvala«, reče mu Kurt cerekajući se. U toku boomskih dana u Parizu Kurt je žicanje ručkova i večera razvio u rafinirano umijeće. Sad kad je bio star i kad nije bio baš previše pokretan - osim u rijetkim prigodama poput ove - najčešće je on hranio druge u svom domu. U Ralphovu je slučaju, međutim, vrlo rado učinio iznimku.
»Laku noć«, rekao je, mašući nam svojom beretkom dok su ga prema kolima vodile njegove dvije bivše supruge Japanke. »Dođite mi uskoro opet u posjetu! Bonne chance!«
»Kakav grandiozan starac«, reče Ralph, promatrajući Kurtov odlazak i očigledno nemajući pojma kakvu je budalu Kurt od njega napravio. (Oduvijek sam bila sumnjičava prema ljudima koji upotrebljavaju riječ grandiozan - ukoliko ne govore o hotelima.)
A zatim se Ralph okrenuo prema Joshu i meni. »Htio bih vam pružiti priliku za jedno izuzetno iskustvo«, rekao je. »Sudeći prema vašoj poeziji, siguran sam da će vam se svidjeti...« Josh i ja pogledamo zavjerenički jedno u drugo. »Jebi ga, zašto da ne«, reče Josh.
I tako smo pošli za Ralphom do njegova prebivališta. Chez Ralph. Kako bih to mogla nazvati? Ralphova ,kuća’? Ne. To bi podrazumijevalo izvjesnu atmosferu doma koju ovo mjesto nije posjedovalo. Ralphov ,samački kutak’? Ralphov ,bazar’? Samo, to je bila prava palača. Postoje ljudi koji bi pristali živjeti u izložbenom salonu pokućstva u robnoj kući »Blooming dale’s«, ako bi mogli biti sigurni da će se to smatrati otmjenim.
Ralph je jedan od takvih. Njegov je ,dom’ bio izvjesna specijalna vrsta nastambe - kakve su posebno česte u Kaliforniji, a nastanjene su mondenim rastavljenim samcima srednjih godina sa frizurama popunjenim čupercima presađene kose. Arheolozi će se jednog dana sigurno diviti ovim kućama i čuditi se čemu su one služile.
Izašli smo iz Joshovog »MG-a« u garaži na kojoj je vrata za nama zatvorio elektronski uređaj. Oko nas su bili Ralphovi automobili: »Cord Phaeton« iz 1936. (s jačim motorom, naravno), suvremeni »Rolls Royce Corniche«, mediteranskoplave boje sa sjedalima presvučenim u bijelu kožu i s registarskim tablicama na kojima su slova tvorila riječ ZEN, zatim jedan srebrni »Jaguar XKE« s registarskim tablicama na kojima je pisalo MIR i jedan »Buggy« zlataste boje s tablicama na kojima je suzdržljivo pisalo: »BUGGY«.
Dizalo izrađeno u potpunosti od kroma i čelika (sa staklenim stijenkama) odvezlo nas je u gornje katove, u prostor u kojemu je Ralph ,živio’ (ili bi možda bilo pravilnije reći: u kojima je Ralph »ralfio«). Prvo smo ušli u jedno vrlo mračno predsoblje sa zidovima zastrtim baršunom kakaosmeđe boje, dok su uza zidove bile postavljene klupe presvučene antilop kožom kakaosmeđe boje. (Sigurno je Ralphu netko rekao da je kakaosmeđe »muška« boja.) Mali reflektori (ugrađeni u kakaosmeđi strop) osvjetljavali su izvjesne umjetničke predmete (»umjetničke podmete« kako ih je zvao Josh): glavu sijamskog Buddhe (koji mora da se grozio društva u kojem se zatekao); na papir preslikani otisak s nekog srednjovjekovnog nadgrobnog spomenika; komad pergamenta na koji je neki trećerazredni kalifornijski krasnopisac ispisao Gestalt molitvu Fritza Perlsa: »Ti furaj svoje, a ja ću svoje...« (Htjela bih se naći negdje u blizini da vidim što će arheolozi iz budućnosti zaključiti iz ovoga.)
Ralph nas pozove u svoju kakaosmeđu, pećinski mračnu dnevnu sobu, privuče kaminu jednu kakaosmeđim antilopom presvučenu nisku klupicu i upali vatru (na onaj žalosni kalifornijski način - tako da jednostavno šibicom pripali plinski plamenik ispod naslaganih klada). Zatim je uključio kvadrafonski saund (vrpce na kojima je bilo snimljeno molitveno zapijevanje u nekom istočnjačkom samostanu), podijelio uokolo nekoliko joints (koje je zacijelo uvijao cijelo popodne - ukoliko ih nije naručio da mu ih već zavijene isporuči njegov mondeni dobavljač marihuane, a potom je otišao u svoju kakaosmeđu elektronsku kuhinju da nam pripravi irsku kavu«17 i da se dogovori sa svojim orijentalnim domarom.
»Čekajte samo dečki dok vidite Jacuzzi«, rekla je l.iane, duboko uvlačeći dim marihuane i dodajući Joshu cigaretu. »Što je to Jacuzzi?« pitala sam.
Nedugo zatim, svi smo bili goli i krčkali smo se u velikoj kadi od cedrova drva, ispunjenoj klokotavom vodom - izgledali smo kao kreplach okruglice u loncu kokošje juhe. Iznad nas su bile zvijezde koje smo gledali kroz drvene rešetke preko kojih se ovijala buganvilija. Ispod nas su bili otvori kroz koje su u kadu šibali mlazovi vruće, mirisave Jacuzzi-vode koja nam je provokativno klokotala među nogama. Malo-pomalo postajali smo sve opijeniji marihuanom, a kvadrafonički orijentalni monasi pjevali su sve pijanije i pijanije dok je naš domaćin dijelio uokolo nove zalihe marihuane i irske kave. Ovo jedino može biti raj, mislila sam - ili Kalifornija.
U međuvremenu, Ralph je počeo držati govore - onu vrst spetljanih, nedovršenih govora kakve obično ljudi počnu izvoditi kad su mrtvi pijani - međutim, ja sam i sama bila previše opijena da bih mogla točno utvrditi je li on tako spetljan - ili ja.
»Najvažnije«, govorio je Ralph pripovjedničkim glasom, »pobijediti posesivnost, davati, uzimati, osjećati užitak i osjećati bol zajedno s drugima, kao da svi zajedno plutamo, kao da smo svi dijelovi istog organizma, jer mi doista jesmo dijelovi istog organizma, i... «
»Ja mislim da se ovo kani pretvoriti u orgiju«, šapnuo mi je Josh, »a ja ne znam što nalaže etiketa u ovakvim situacijama. Hoću reći, hoće li nas smatrati neuljudnim gostima ako odbijemo?«
Sve što bi Josh rekao kao da je dolazilo ravno iz mog želuca.
»Ja ne znam što se ovdje od nas očekuje«, uzvratila sam šapćući, »ali čini mi se da je Ralph tip kojega lako možeš povući za nos ako mu serviraš umjerenu dozu njegove vlastite geštaltovske retorike.«
»Postići jedinstvo s vodom, mjehurićima, s parom koja se uzdiže prema zvijezdama«, intonirao je Ralph.
»Osjećam se kao kokoš koja se krčka u loncu kokošje juhe«, suho primjeti Josh.
Ralph je bio oduševljen. »Budi kokošja juha!« kliknuo je pun geštaltovskog entuzijazma.
Josh ispusti iz grla seriju klokotavih zvukova i završi to grgutavim oj vej.
Ralpha je uhvatio delirij oduševljenja. To nije bilo samo Gestalt - ovo je bilo etnički. »Sad ti budi mrkva«, naredi on meni. »Ne znam kako da budem mrkva.« »Pokušaj«, reče mi Ralph, snishodljivo. »Nemoj se opirati.« »Što radi jedna mrkva?« »Mrkva«, odgovori Ralph, »jednostavno mrkvi.« »Aha«, rekoh ja, »shvaćam.« »Onda počni«, reče Ralph.
»Čekaj malo, pusti me da se uživim.« Sjedila sam u tišini minutu-dvije, osjećajući kako mi vrela voda burka među nogama. »No?« reče Ralph nestrpljivo. »Ja činim točno ono što si mi rekao«, rekla sam. »Ali, ti ništa ne radiš, samo sjediš«, reče naš domaćin.
»Ja mrkvim«, rekla sam, »na svoj vlastiti osobeni način. Otkud tebi pravo da sudiš o mom načinu mrkvljenja? Otkuda ti pravo da namećeš svoje sudove? Svatko ima pravo mrkviti na svoj način, zar nije tako?«
Josh se gušio od suzdržanog smijeha. Liane isto tako. Ja sam dostojanstveno nastavila mrkviti. »O tome treba razmisliti«, zaključi Ralph sa puno težine.
Kad smo se već toliko natopili vodom da su nam vrhovi prstiju izgledali kao skuhane grožđice, a koljena nam počela drhtati od slabosti, Ralph pozvoni svom poslužitelju Japancu koji nam donese ručnike i svježe količine irske kave.
»On nije samo moj domar«, protumači Ralph pomalo zbunjeno. »On me također podučava zen.«
»Kakva zgodna kombinacija«, reče Liane. »Možda bismo i njega trebali pozvati u kadu.« »On mrzi vodu«, žurno dometne Ralph.
U dnevnoj sobi svjetla su bila prigušena, a mi smo bili toliko pijani da smo samo ležali ispred kamina i šutke zurili u vatru. Josh i ja smo jedno drugome milovali leđa, onako pospano kako to možeš jedino kad si opijen travom. »Što misliš, hoće li nas još koji put pozvati?« šapnula sam. »Hoću reći, smočila sam mu antilop.«
»Baš sam to i ja mislio, Pooh«, reče Josh. »Isuse, evo nas ovdje na jednoj potencijalnoj orgiji, a mi razmišljamo o tapecirungu. Ljudi moji - što smo dosadni i pravi Židovi.« »To je jedna židoistina«, rekoh ja.
Sad su već Ralph i Liane polako shvatili da se mi ne želimo s njima miješati i oni se diskretno povukoše u spavaću sobu - bez nas. Ostali smo sami pokraj vatre. Prošli su sati, godine, desetljeća. Vatra je treperila. Ja sam Joshu milovala leđa. On je milovao moja. Nakon izvjesnog vremena Ralph je izronio iz sobe gol i rekao nam: »Inače, dolje u dnu predvorja ima još jedna spavaća soba koju možete koristiti. Dođite, pokazat ću vam.«
Odveo nas je u još jednu kakaosmeđu prostoriju u kojoj se nalazio jedan golemi vodeni krevet pokriven krznima i ugrađen u povišenu platformu ispod prozora u krovu. VOLI, NEMOJ VOLJETI bljeskao je neonski natpis - »skulptura« na stoliću pokraj kreveta. Ravno ispred ove »skulpture« ležala je dopola potrošena tuba K-Y kontracepcijskog gela i jedan francuski prezervativ - »škakljavac« smrtonosnog izgleda, s mnoštvom šiljastih izbočina od gume. Očito prodavanje seksualnosti.
Na vodenom krevetu bile su obavezne crne satenske plahte, ponešto zgužvane, vjerojatno od Ralphove i Lianine ševe prije večere. Josh i ja se uspentramo u krevet, uvučemo se pod krznene pokrivače i zagrlimo se. Signal »Voli, Nemoj voljeti« i dalje je uporno bljeskao.
»Što misliš, da li bi se nekako dalo iskopčati ovu strahotu?« reče Josh.
»Sumnjam«, rekoh ja. Zapravo, nisam ga željela pustiti iz zagrljaja, a niti mi se ustajalo iz kreveta. I tako smo se pomirili s neukusnim prisustvom tog »Voli, Nemoj voljeti«.
»Znaš čitavog su mi života govorili: ,Novac nije važan’ - a da li bismo mi sad ovdje provodili noć da nema te Jacuzzikupke, trave, ovog skupocjenog pokućstva? Vjerojatno ne.«
Nasmijala sam se i zagrlila ga. Njegovo je gledanje na stvari bilo tako jasno, tako simpatično mome srcu. On je nekim čudom uspijevao ostati pošten u ovom svijetu u kojem nitko nije bio pošten, gdje je poštenje kao takvo sasvim bilo izašlo iz mode.
Nije se radilo o tome da sam se zaboravila osjećati krivom zbog Bennetta. Jednostavno, nisam imala nikakvog razloga za osjećaj krivnje. Ja nisam »izvršila preljub«, niti sam »uzela ljubavnika«. Moj je brak sa Bennettom postao tek daleka uspomena.
Cijelu noć smo pričali. Pod bljeskanjem signala »Voli, Nemoj voljeti«, na krevetu u kojem je pljuskala voda, Josh me je čvrsto grlio i pričao mi o sebi. Nije mu se htjelo fukati te noći, htio je pričati. »Kad fukam, izgubim nekako onu drugu osobu«, rekao je. »Potpuno me zaokupi vlastito uživanje i prelazim u stanje autizma.« Shvaćala sam ga. Ja sam shvaćala sve što bi mi on rekao. Po prvi put u mom životu, shvatila sam što to znači biti muškarac, što to znači odrasti sa pulsirajućim kurcem među nogama, biti uplašen od žena i željeti ih u isti mah, slušati kako se od muškaraca očekuje da budu jaki, a pri tom se osjećati slabim i ranjivim, željeti zaštitu i utočište u naručju žene, a u isti mah plašiti se da te taj njezin zagrljaj ne zarobi. Dosad sam uvijek nekako pretpostavljala da su muškarci neosjetljivi - možda zato što je muškarcima koje sam ja poznavala bilo tako teško izraziti osjećaje riječima. Također sam do sada uglavnom osjećala prezir prema muškarcima - prema njihovoj aroganciji, njihovom kočoperenju, njihovoj potrebi da niječu vlastite emocije. Ako ništa drugo, žene su u bliskom kontaktu sa svojim osjećajima. Uza sve svoje mane, žene žive u skladu sa svojim potrebama. Međutim, ovdje je uz mene sada bio jedan muškarac koji je kako se činilo ipak donekle poznavao sebe i koji je bio spreman podijeliti to svoje znanje sa mnom. Je li to nešto novo, je li to nešto svojstveno novim generacijama? Jesu li muškarci ispod tridesete poboljšana varijanta starijih modela ili je samo Josh takav? Bez obzira na to o čemu se radilo, to mi se sviđalo. Odjednom nije više bilo pretvaranja, nije bilo glume. Mi smo naprosto bili dvoje prijatelja koji provode noć pričajući jedno drugome o našim životima.
Pričali smo o tome kako smo rasli, o kampovima, o školi, o roditeljima. Pričali smo o tome kako židovski roditelji stvaraju kod svoje djece osjećaj lomljivosti, krhkosti. A zatim, kad ih ispune neurotičnim strepnjama, onda mogu mirno izigravati izbavitelje svoje djece od svega zla i nevolje. Ako pokušaš nožem izvući prepečeni kruh iz tostera, sigurno će te ubiti struja. Ako pržiš kokice iznad vatre, rastopljeni maslac će ti prsnuti u oko i sigurno ćeš oslijepiti. Ako ne oslijepiš, onda ćeš umrijeti od botulizma zato što jedeš užegli maslac. Ako ne umreš od botulizma zbog užeglog maslaca, umrijet ćeš od botulizma zato što si pojeo kemikalijama zatrovanu tuninu. Ako ne umreš od botulizma zbog tunine, onda ćeš dobiti trovanje živom i svejedno ćeš umrijeti. A ako ne dobiješ trovanje živom i ne umreš, onda ćeš sigurno porezati prst na oštrom rubu konzerve tunine - zato je najbolje da se odmah dadeš cijepiti protiv tetanusa! Razgovarali smo o tome kako smo pokupili sve strahove geta od naših predaka (strahove koji su do nas došli u trećem koljenu) i kako sad provodimo život paralizirani strahom, čeznući za avanturom.
Ispostavilo se da smo oboje vodili doslovce identične dijaloge s ostalim članovima naših obitelji u vezi s problemom kako se prave djeca.
»Kako to tvoje tijelo zna da si ti udata i da može napraviti dijete?« pitao je Josh svoju majku i sestru kad mu je bilo šest godina. A one su mu se smijale - baš kao što su se moja majka i sestra smijale meni kad sam im postavila identično pitanje. »Kakvo malograđansko pitanje«, smijala sam se. »Pretpostavljam da ni ti, ni ja jednostavno nismo čuli za nekoga tko bi imao dijete, a da nije bio u braku.«
»Vjerojatno«, reče Josh. »Hoću reći, ja sam znao satima sjediti u nekom kutu i ponavljati u sebi: Kako to njihova tijela znaju? Stvarno sam bio zbunjen.« »I ja«, rekla sam, zapanjena sličnošću. I ja. I ja. I ja.«
Kao da sam u Joshu pronašla svog zagubljenog brata blizanca. Sve što bismo rekli jedno drugome izazivalo je reakciju prepoznavanja, ponekad se čak činilo da imamo iste asocijacije i bez riječi - sve dok nam se na koncu nije činilo kako nikada nije ni postojalo vrijeme kada nismo poznavali jedno drugo - kao da nikada nismo bili razdvojeni. Oh, možda će mi jednog dana dosaditi živjeti s vlastitim duplikatom - ovog časa to je bila dobrodošla promjena nakon šutnje i neprijateljstva koje sam upoznala u zadnjih osam godina, toliko dobrodošla da sam se zbog toga bila spremna upustiti u rizik, u bilo kakav rizik. Činilo mi se da sam čitav svoj dosadašnji život proživjela užasno osamljena.
»Znaš, ima nešto što mislim da ti stvarno moram reći«, rekao je Josh negdje oko pola šest ujutro. »Što to?« »Ja sam zapravo potajno muški šovinist.« »A tko nije? Većina njih, zapravo, i nisu baš tako potajni.«
»Ne - ozbiljno ti kažem«, uporno je nastavljao Josh. »Ne mislim ti prosipati nikakve štosove - kao, ja sam svjesniji svojih mana nego ostali i to - međutim, kad mi je jedna djevojka prvi put rekla: ,Čuj, ja ne mogu svršiti ako mi ne miluješ klitoris’, osjetio sam kako se ruši jedan od zidova moje muškosti. Ja sam mislio da je penetracija penisa dovoljna. Nisam imao pojma. A kad su mi to rekli, bio sam grozno pogođen.«
Ležala sam nijema od šoka, razmišljajući o naših nekoliko noći i kako ja nikako nisam mogla svršiti - i uhvatila me panika. Isadora, stara moja, pomislila sam, opet si se zeznula, bacila si se naglavce u naručje još jednog bespomoćnog, beznadnog mužjaka... Tišina. Vodeni krevet tiho pljuska. JOSH (sumorno): Umiri me. Reci mi da to nije važno. Ali iz mojih usta ne izlazi ni jedna jedina riječ.
JOSH (povrijeđen, tužan): Ja sam ti povjerio moju najdublju, najsramniju tajnu, tajnu koju nisam nikada nikome rekao, rekao sam ti stvari kojih se sramim - a ti se čak ne možeš ni potruditi da me malo utješiš... »Pretpostavljam«, rekla sam oklijevajući, »pretpostavljam da zapravo svi muškarci isto to osjećaju, samo što nijedan nije dovoljno pošten da to prizna.« »Možda«, reče Josh.
»Oh, bože - tako je teško biti dokraja iskren s nekim - čak i sa nekim koga... do koga ti je stalo.«
»Htjela si reći ,koga voliš’, zar ne, ali si se kukavički povukla.« »Valjda... « rekla sam oprezno.
»I ja tebe volim«, naglo izlane Josh, »ali kog mi to vraga može pomoći? Ti si šest godina starija od mene, udata si, slavna - a osim toga, ja mnogo više volim mršave, manekenske tipove.« I na to se odmakne, svjestan da me je povrijedio.
Ja iskočim iz kreveta (što je gotovo nemoguć pothvat kad je u pitanju vodeni krevet) i po prvi put briznem u plač. Nikada se u životu nisam osjetila tako debela, tako odbačena, tako ranjiva.
»Zašto moraš bježati prije nego što smo uopće i počeli?« vriskala sam. Zašto se toliko bojiš bilo što osjetiti?«
Josh je zabio glavu u jastuk. Ja sam stajala usred sobe i gledala ga, osjećajući se sve ružnijom, sve debljom i debljom - čvrsto odlučivši da ga neću tješiti.
Konačno, on me pogleda. »Kakvog vražjeg smisla ima sve ovo?« rekao je. »Navedeš me da ti sve ispričam, da se zaljubim u tebe, da mi postaneš potrebna, da se počnem oslanjati na tebe, ali za tebe je sve ovo samo još jedna u nizu tvojih ljubavnih veza. Jer ti ćeš se vrlo brzo vratiti lijepo svom dosadnom mužu, a mene ćeš ostaviti ovdje sasvim samoga - s tom razlikom što ću sada biti još više sam i što će mi biti još i gore nego prije.« Uspravio se u krevetu i izgledao je kao kakav luđak. »Ja znam da ti nisi svršila prošle noći. Ja to znam, nisam valjda idiot - ali kakvog smisla ima pokušavati to riješiti? Kakvog ima smisla zadovoljiti te? Navesti te da svršiš? Kad ćeš se ti ionako vratiti kući svome mužu i kad ćeš me ostaviti u svakom slučaju. Sigurno si to činila i ranije. I uostalom, ti mene uopće ne shvaćaš ozbiljno. Ja sam za tebe samo klinac, neka vrst ludosti, nekakav seksualni izlet među »djecu cvijeća«. Sve tvoje jebene prijateljice, spisateljice, sigurno će te ispitivati kad se vratiš u New York ’kako to izgleda ševiti se s jednim hipijem?’ A ti ćeš im reći fantastično’. Samo - za mene to neće biti baš tako fantastično. Ja sam taj hipi. Ja sam - glavom i bradom - u toj priči prokleta jebena stranka. Oh ti samo nastavi, probaj sve Candida - prvo Englez, pa Kinez, pa jedan shvartzer, onda lezbijka, pa hipi. A ja ću se u međuvremenu vratiti u svoj holivudski stan i nastavit ću se jedanput tjedno fukati sa nekakvom knjižničarkom i provodit ću vrijeme čitajući tvoje pjesme i gledat ću te na televiziji kako razgovaraš sa Johnyjem Carsonom i nestrpljivo ću očekivati tvoju novu knjigu da vidim s koliko si me bodova ocijenila. Fantastično, ha? Možda za tebe. Ali ne baš tako fantastično za dotičnog klinca. Pa - hvala lijepa, ja to ipak ne bih. Nećeš ti mene uvlačiti u taj svoj program. Ja te volim - samo kog mi to vraga vrijedi? Nemam nikakve posebne želje da završim na stranicama knjige. Da budem iskren, jebe se meni za besmrtnost. Ja tebe jednostavno - volim.« I nato opet zagnjuri glavu u jastuk, ovaj put glasno plačući.
Bila sam zapanjena. Još nikad nisam vidjela muškarca koji bi bio u stanju plakati i još sam više zavoljela Josha zbog toga. Otišla sam do kreveta i uzela ga u naručje. »Otkud si to do vraga saznao? Kako si znao da sam spavala sa ženom?« upitala sam ga.
»Zar sam to rekao?« upita me on, zbunjeno. »Uopće nisam znao za to. Jednostavno, to mi se nekako uklapalo.«
»Zapanjuješ me«, rekla sam mu. »Stalno mi čitaš misli. Kako bih mogla ostaviti jedinog muškarca koji mi može čitati misli? Čitav život sam čekala na tebe. Uvijek sam sama sebi govorila - ako ikada sretnem nekoga kao što si ti i tada ništa ne poduzmem - onda sam definitivno luda, onda ću to sebi predbacivati do kraja života.« »A što je s Bennettom?« »A što je s Bennettom?«
Gledali smo se koncentrirano, lica su nam bila umrljana od suza i neprospavane noći, oboje smo drhtali, iscrpljeni, na rubu histerije. Svitalo je. Oboje smo izgledali strašno u dnevnom svjetlu.
»Oh, Josh, hajde da jednostavno letimo, hoćeš? Nemojmo pokušavati predviđati budućnost.« »U redu«, reče on.

RED-EYE - ZA SRETAN PUT...
Svaka zemlja ima cirkus koji zaslužuje. 
Španjolska – borbe s bikovima, 
Italija – katoličku crkvu. 
Amerika ima Hollywood.

Slijedećeg nam je jutra Ralphov japanski domar pripremio obilan doručak u toku kojega je Ralph inzistirao na tome da nam naglas čita iz svoje najomiljenije knjige: »Da znam tko sam, rekao bih ti« (tiskane na rižinom papiru u Big Suru, a hipiji su ručno uvezali čitavu nakladu u batik). Knjiga je bila djelo jednog Ralphovotg prijatelja, izvjesnog Dwaynea Hoggsa, koji je prema Ralphovim riječima bio filozof, kipar i »jedno divno ljudsko biće«. Njegovom je proznom stilu manjkalo dosta toga, ali on je manjkavosti stila nadoknađivao obilnim količinama Schmaltza.
»,Pitao sam potočić. Reci mi tko si ti’«, čitao je Ralph pobožno. »,A potočić mi odgovori: Moje je ime ispisano vodenim slogovima. Moje ime žubori za tebe. Možeš umočiti nogu u moje ime’... Zar to nije prekrasno?« »Hmm«, rekoh ja. »Hmm«, reče Josh.
»Ja znam zašto nam on ne može reći tko je«, rekao je kasnije Josh za Hoggsa, dok smo izlazili iz Ralphovog »bazara«. »Zato što je on obični seoski kreten. Kad bi saznao tko je, užasno bi ga bilo sram.« »Čuj, zar se ne kaže .kad bih znao tko sam...’?«
»Ne, to ne važi za Big Sur. Gramatika je malograđanska i represivna - ne znaš to?« (Oponašao je Kurtov promukli bruklinski naglasak.) »Osim toga, ja tebe neizmjerno volim.« »I ja tebe.« »Obećaj mi nešto«, reče Josh strastveno. »Što? Što god hoćeš...«
»Obećaj mi da nikada više nećemo otići kod Ralpha Battaglie.« »Važi«, složila sam se.
Vratili smo se u hotel gdje smo na naše zaprepaštenje u našem apartmanu zatekli nikog drugog nego Britt Goldstein, glavom taj živi strah i trepet - a s njom još dva gospodina. Svi su zajedno udobno doručkovali u krevetu, a dotična gospoda (koji na sebi nisu imali ništa osim zlatnih lančića s medaljicama sv. Kristofora) djelovala su izrazito neukusno. Kad smo Josh i ja ušli, ubrzo su navukli pokrivače sve do svojih dlakavih pazuha.
»Zdravo, Isadora«, reče Britt (kroz nos, kao i obično). »Nadam se da ti nije krivo...« (tu ona baci pogled na svoje vesele drugare koji su gutali prženu slaninu kao da im je to Posljednji doručak) »... ali noćas smo kasno stigli, a ja sam bila tako uzbuđena zbog ove ponude...« (ona opet baci pogled prvo na jednog, zatim na drugog od svojih macana) ...« i odmah sam ti htjela o tome ispričati. A kad smo otkrili da te ovdje nema... dakle, zaključili smo da je najbolje da mi uđemo i da te čekamo... a onda smo malo pušili... i znaš već kako to ide.« Ona mi dobaci smjerni pogled u stilu »ne-vidiš-pokušavam-bitiumiljata«. Njezina dva tjelohranitelja bez riječi su nastavili ubacivati komade slanine u usta.
»Ovo je Sonny Spinoza«, (Britt pokaže rukom na gangstera s njezine desne strane), »a ovo je Danny Dante« (gangster s lijeve strane). »Zdravo«, rekoše oni u promuklom duetu. »A ovo je Josh Ace«, rekoh ja.
Britt odmjeri Josha uz neskriveno kalkuliranje. Posebno su joj za oko zapele pokidane uzice na cipelama.
»Nije loš«, izjavi zatim obraćajući se meni - kao da je Josh nekakav rob na prodaju. »Vidim da si se sasvim dobro snašla. Hoćeš malo mog doručka?« »Ne, hvala, mi smo već doručkovali.«
Josh je izgledao kao da bi se najradije čim prije izgubio odavle. Pričala sam mu o Britt, ali sve do ovog časa on nije vjerovao da ja doista govorim istinu.
»Čuj, mazo«, reče Josh«, ja bih sad mogao otići kući malo raditi, pa ću onda kasnije doći po tebe, u redu?«
»To meni zvuči kao sasvim dobra ideja«, reče Britt. »Mislim, nemojte to osobno shvatiti, ali ja hoću s njom poslovno razgovarati.«
»Dobro«, rekla sam razmišljajući hoće li ovi ljudi staviti na sebe nešto odjeće prije nego što počnemo poslovno razgovarati - ili neće. Željela sam se, osim toga, i ja istuširati, ali moja je soba sada očigledno pripadala Britt, a ne meni. Ona je plaćala svirače, pa je prema tome imala pravo naručivati i muziku. Producenti. Isuse. Idućeg puta sama ću sebi plaćati hotel.
»Srce, hoćeš molim te malo izaći dok mi nešto odjenemo?« rekao mi je jedan od gangstera s toliko poštovanja koliko je on bio u stanju bilo kome ukazati. »Možeš svog dečka izljubiti za doviđenja.«
»Dobro«, rekla sam zbunjeno. Britt je ponovo ušla u moj život prije cigle dvije minute, a ja sam se već počela osjećati kao njezin lakaj.
U predsoblju sam se oprostila od Josha. »Pazi, nemoj zaboraviti doći po mene malo kasnije i izbaviti me od ovih tipova«, rekla sam mu. »Meni ovo izgleda kao neka scena iz ,Kuma’.«
»Vidimo se oko pet, je li to u redu, slađana? Ti samo drekni ako ti zatreba pomoć, ali oni meni izgledaju prilično časno društvo. Ljigavi, doduše, ali časni. Sjeti se, sigurnije ti je sklapati poslove s mafijom negoli s bilo kojim od velikih konglomerata koje bih ti sada mogao imenovati. Uostalom, svi oni imaju iste advokate.«
»Bože moj«, rekoh ja, hineći užas. »Pa ovo je drugi dio moje knjige: Candida se susreće s mafijom...«
»Što se toga tiče. možeš se kladiti u svoje dude«, reče Josh, poljubi me i smijući se odgega kroz predvorje. Prije nego što je zamaknuo iza ugla hodnika, još mi jednom domahne: »Piši ako dobiješ posao...« dovikne. »Jako duhovito«, viknula sam za njim. Pokucala sam na vrata vlastitog apartmana. »Samo još malo, lutko«, viknuo mi je jedan od gangstera.
Nakon otprilike pet minuta, vrata su se otvorila i Danny Dante je stajao na pragu u hlačama od jelenske kože, bos i golih grudi. Bio je visok čitavih metar i pedesetdva. Samo dva centimetara viši od Britt. Počela sam se osjećati kao kakav veseli plavokosi div.
»Zdravo, kako si?« reče on, »Dobro došla u naš skromni dom.« »Hvala«, odgovorila sam.
Britt, sada u kaftanu, izvan kreveta, bjesomučno pušeći i premjeravajući sobu koracima kao i obično - natjera me da popijem s njima kavu. Sonny Spinoza je sjedio na rubu kreveta i uvlačio se u svoje mokasine od zmijske kože.
»Evo, što nam nude«, reče Britt. Danny i Sonny imaju neke prijatelje - to je zapravo vrlo utjecajna grupa koja želi investirati u posao koji će im se priznati kao porezna olakšica - i oni bi investirali u film ,Ispovijesti Candide’. Sonny i Danny mogu ovog časa dobiti šest milijuna dolara za naš film. Njihov je jedini zahtjev da naslov filma promijenimo u ,Candida!’ i još bi trebalo promijeniti neke manje važne stvari - kao na primjer, junakinja filma bi trebala biti Talijanka, a ne Židovka, ali o tome se još može pregovarati ...« (ona mi široko namigne) »... i trebali bismo pokušati dobiti neku veliku zvijezdu za glavnu ulogu, nekoga čije ime privlači gledaoce. Ja iskreno mislim - a ja sam stvarno dobro proučila situaciju sa studijima - da bismo bile lude da ovo ne prihvatimo. Osnovna investicija je upravo fantastična - ukoliko odmah zaključimo posao. Jer, točno za sedamdeset dva sata izglasava se nekakav novi zakon o porezima - nemoj me samo pitati kakav - koji će nam naglo osušiti ove fondove. Zato moramo brzo raditi - a to je i pravi razlog zašto sam ovamo dovela ova dva momka - tako da bi ti mogla vidjeti kako se oni pošteno odnose prema ovom poslu. Ti bi nama trebala potpisati opciju na prava. O uvjetima možemo kasnije pregovarati. Ovo što ćeš potpisati, to će biti samo za njih - tako da oni mogu tim svojim ljudima dokazati da su dobili opciju i da se može krenuti sa projektom. Sve ostale zavrzlame s advokatima i agentima obavit ćemo kasnije. Što ti o tome misliš?« Britt mi značajno puhne u lice oblak dima. »Ja osobno mislim da smo totalno lude ako to propustimo.«
Čitav me je taj njezin Spiel zbunio. Onih šest milijuna jedino me podsjetilo na šest milijuna Židova koje su pobili nacisti i, zapravo, ja nisam imala pojma što je to grupna investicija, niti što je porezna zaštita. Htjela sam zvučati kao osoba koja je oprezna, ali koja o svemu tome dosta zna. Zato sam rekla: »A na koga ste zapravo pomišljali kao na pogodnu glumicu za glavnu ulogu?« Danny je čekao to pitanje. Skočio je na noge (što je još uvijek izgledalo kao da to neki normalni muškarac sjedi).
»Čuj, lutko«, rekao je, »ne mislim se sad tu nabacivati s imenima ili tako nešto, ali vidiš, ja već nekoliko godina organiziram poslove, shvaćaš, tu scenu - za Robyn Barrow. Ona i ja smo superfrendovi - makar, među nama, ona pada na ženske - i mogu ti reći da ja nju mogu dobiti za ovaj projekt za samo sto somova u kuvertici, a poslije - nema problema.« Bez obzira na to što sam već do sada čula o Robyn Barrow - talijanskom slavuju iz Flatbusha - ova mi je priča zvučala potpuno ludo. Poslovna scena? Pada na ženske? Sto tisuća - to je već bilo nešto drugo. Naravno, nitko ne ljubi poreznike. I što su ljudi bogatiji, utoliko više mrze plaćati porez - ali zašto bi se jedna otmjena dama kao što je Barrowica družila sa tim tipom kakav je ovaj Danny? (Hollywoodom, na koncu konca, upravlja grupica židovskih i talijanskih momaka i cura iz New Yorka koji su mnogo više zainteresirani za nekretnine negoli za nastrani seks).
»U redu«, nastavi Danny, »možda će tražiti da joj tih sto somova uplatimo u neku švicarsku banku umjesto do joj ih predamo u kuvertici. To je velika razlika, kužiš? Ali Robyn je dobra cura - i sve u svemu dobar drugar. Vidi, jedanput sam joj rekao:,Čuj, Robyn, ako ti se netko počne nešto petljati, ti samo to reci meni - polomit ću ja njemu i lijevu i desnu nogu, nemaj brige - samo, ako upadneš u neku kašu a ne pozoveš me - onda ćemo morati tebi polomiti nogice - kužiš?«
Kužila sam. Kakva zanimljiva životna teorija. Sto tisuća u kuverti ili par slomljenih nogu rješava sve nestalnosti sudbine. U svemu tome negdje mora postojati popis tajnih pravila.
»Čuj, pupica, sviđaš mi se«, izjavi Danny. »I ona mi se sviđa« (on poljubi Britt). »Ona izgleda kao pudlica - a ti kao koker-španijel. Čuj, polomit ću noge svakome tko se usudi petljati nešto oko vas dvije. Kad ti je Danny frend, onda ti tek postane jasno što zapravo znači riječ prijateljstvo, kužiš, pupica?«
Dannyjev kolega, Spinoza, pravi trokrilni ormar barem pola metra viši od Dannyja, ozbiljno je kimao glavom. »To je istina«, reče on. »Danny nikada ne laže.« »Dakle«, reče Britt, »što ti misliš o svemu tome?«
»A da li baš mora biti Talijanka?« pitala sam. Ili je to neka šala?«
»Ma jasno, šalila sam se«, spremno reče Britt. »Ovi su momci strašno rafinirani. Njima se sviđaju takve šale. A zapravo, Robyn Barrow ne bi bila loša ideja. Ali, ne boj se, nitko neće od nje praviti Talijanku. Sjeti se što sam ti obećala: imat ćeš potpunu kontrolu.« Sonny i Danny su svečano kimali glavama.
»Ti si umjetnik«, reče Danny. »Ti posjeduješ talent. Mi smo samo propagandisti. Kažem ti, da ja imam tvoj talent, i ja bih bio sumnjičav. Zato ti sebi slobodno uzmi vremena. Upoznaj nas. Što nas bolje upoznaš i što više uspiješ saznati o ovom prokletom pokvarenom biznisu - to bolje za nas. Ovaj biznis, to ti je scena puna morskih pasa - i to ne onih iz filma ,Ralje’, toliko da znaš. Ovaj biznis ždere.«
Britt potvrdi glavom. »Otvoreno ti kažem, ja mrzim ovaj posao«, reče ona, »i jednog dana, lijepo ću se povući iz svega i počet ću pisati... To je ono što bih ja doista htjela raditi. Jedini je problem u tome što baš nemamo previše vremena. Sedamdeset dva sata - ili se za čitav ovaj posao pali crveno svjetlo. A za ta sedamdeset dva sata moram srediti sve što treba srediti ovdje i još moramo otići do New Yorka da i tamo sredimo sve što je potrebno urediti s advokatima koji se bave poreznom zaštitom. Osim toga, htjela bih za tebe prirediti jednu pravu holivudsku zabavu prije nego što odeš odavde... Zapravo, već sam pozvala oko pedesetak ljudi za sutra navečer. Imat ćemo zabavu u kući mog advokata - a poslije zabave rezervirala sam za sve nas karte za Red-Eye do New Yorka - zato bi bilo najbolje da odmah sad potpišeš opciju - a onda možemo sve druge cake raščistiti u New Yorku.«
Iz svoje karamelnožute torbice Britt nato izvuče nekakav pohabani komad papira, sa svinutim uglovima i pruži mi ga. Papir je bio gusto istipkan slovima veličine muhinog govna, ali sam ipak mogla pročitati zaglavlje: UNIVERZALNI FORMULAR - OPCIJA. A zatim negdje pri dnu stranice ugledala sam zastrašujuću frazu: Svjetska prava u trajno vlasništvo.
»I što se sad od mene očekuje? Da potpišem krvlju?« sarkastično sam se našalila. (Tipično za mene - u trbuhu osjetim savršeno ispravnu reakciju, a onda tu opomenu jednostavno zanemarim.)
»Oh, nemoj se molim te obazirati na te advokatske izraze«, rekla je Britt, »kasnije ćemo dogovoriti sve detalje. Glavno je da pokrenemo projekt sa mrtve točke. Kasnije ćemo sastaviti memorandum pravog ugovora - angažirat ćemo advokate, agente - i napravit ćemo sve što treba za pravo. Međutim, njima sada treba samo nekakav komad papira s kojim mogu mahati naokolo tako da njihovi ljudi budu sigurni da su osigurali posjed opcije. Nitko ti neće dati šest milijuna bez takvog komada papira, jasno? Znači - nama od tebe treba samo to - taj komad papira.«
»Zapravo, mislim da bih ipak trebala nazvati mog agenta, zar ne? Ili nekog advokata?«
»Čuj«, rekla je Britt, »ja želim da ti budeš sasvim i u potpunosti zaštićena. Doista to želim. Ako sad zoveš advokate, oni će početi zahtijevati čitavu gomilu papira i to će potrajati i počet će sva ona advokatska sranja, a mi imamo na raspolaganju svega sedamdeset dva sata. Ali ti nazovi. Izvoli samo, zovi ih. S druge strane, možeš mi vjerovati da sam ti prijateljica - i onda ćemo se kasnije već pobrinuti da ti budeš potpuno zaštićena. Ja sam već dugo vremena u ovom poslu i mogu ti reći, ovdje ništa ne možeš učiniti ako nemaš povjerenja. Ja hoću samo pokrenuti taj projekt s mjesta. Gledaj - ti si sad ovdje, svi znaju da ću ja snimati taj film - nitko drugi ti neće za tu knjigu dati ponudu jer svi znaju da je knjiga moja - pa zašto bi se onda ti postavljala kao jedina prepreka u tome da se dočepamo financija? Ako to učiniš, samo sama sebi režeš nos. A ovaj komad papira nema nikakvog značenja, stvarno nikakvog. Kasnije ćemo sastaviti sve kako treba, po propisima.«
»Pa, ako taj papir doista nema nikakvog značenja, zašto vam je onda uopće potreban? Zašto ne možete jednostavno reći tim ljudima da sam ja za dogovor ukoliko njihovi uvjeti budu u redu?« pitala sam.
»Zato - pa ti znaš kakvi su ljudi ti novčari«, rekla je Britt. »To su sve neurotički idioti. Oni ne mogu opstati bez papira.«
Sonny slegne ramenima kao da izražava sućut zbog muka jadnih ekscentričnih umjetnika sa neurotičkim novčarima. »Ponekad čovjek mora sklapati poslove i s idiotima.«
»Daaa«, rekao je Danny, »to je jedna nezavisna grupa investitora od jedno petnaest, možda dvadeset pet ljudi. Mi ih ne možemo ni pokrenuti, ako nemamo nešto napismeno. Ali, glavno je da mi znamo da to ništa ne znači. Oni se jednostavno ne razumiju u filmski posao. To su tako, nezavisni investitori, shvaćaš.«
»Evo«, rekla je Britt, skinula kapicu sa flomastera i pružila mi ga zajedno sa formularom. Sonny i Danny su također prišli bliže i bila sam potpuno okružena. Svi su znali da ona drži moju knjigu, bez obzira na to da li ću ja sad ovo potpisati ili neću - i što sam ja tu mogla učiniti? Istrčati na ulicu i nuditi moju knjigu prolaznicima? Čak mi je i moj vlastit agent, moja vlasttia menadžerka rekla da drugih ozbiljnijih interesanata nema. Teškog srca, potpisala sam.
Na »holivudskoj zabavi« iduće večeri pojavili su se svi koji su bilo što značili - paraziti, njihovi domaćini i nekoliko primjeraka koje nisam uspijevala klasificirati - i svi su lijeno cirkulirali kroz patio palače u Bel Airu, koju je u maurskom stilu sagradila 1920. jedna od zvijezda nijemog filma, a sada je palača bila vlasništvo advokata Britta Goldsteina. I Robyn Barrow se osobno pojavila sa svojim poput tanjura golemim smeđim očima i sa sićušnim, operiranim nosom, te sa svojim momkom, jednim od hipija iz Big Sura. Za Robyn se pričalo da može lansirati bilo kakav film - u tolikoj je mjeri predstavljala »dobru investiciju«. To je znala i njezina menadžerka. Deena Maltzberg je bila isto toliko široka koliko je Robyn bila visoka, nosila je naočale u obliku srca i imala je dugačke, platinaste nokte. Također je imala izvanredni smisao za humor - i mada je bila izvanredno prepredena, nikada zapravo nije lagala. Imala je, međutim, sklonost da sa svojim klijentima, filmskim zvijezdama, postupa kao sa malim bebama, da ih neprekidno brižno nadzire kao kakva kvočka i da ih zove »dušo«. Čak sam ju čula kako nagovara Robyn neka nešto pojede.
»Dušo draga, pojedi barem malo celera da mi se još ne srušiš u nesvijest«, rekla je Deena. »Baš moram?« pitala je Robyn dječjim glasićem.
»Moraš, dušo, moraš - inače će se mamica jako, jako naljutiti na tebe«, upadne i Deena u tepanje.
»Upoznaj se sa Candidom«, reče zatim okrećući se prema meni. »Candida, upoznaj se sa Candidom.« I ona namigne - prvo meni, pa zatim i Robyn. Stajala sam i gledala u tu živu legendu i nisam znala što bih sad kog vraga trebala reći. Kad netko postane toliko slavan, upoznaš ga kroz toliko lažnih lica i slika iz ilustriranih revija i sa ekrana da poslije jedva uspijevaš nazrijeti pravo lice kroz maglicu bezbrojnih predodžbi.
»Jako mi se svidjela vaša knjiga«, rekla je Robyn stidljivo, uvrćući prstima pramen duge, crne kose koja je možda (a možda i nije) bila njezina. »To mora biti tako divno - imati dara za pisanje.«
»Mora biti divno imati dara za pjevanje«, odgovorila sam. Ili - znati zaraditi pet milijuna dolara godišnje. Ili - posjedovati toliku moć. Ali zapravo, ja u to nisam vjerovala. Znala sam da novac nikada ne donosi ljudima sigurnost i da je Robyn vjerojatno izložena na milost i nemilost svojoj menadžerki, svom advokatu, svom bankaru, momku, obožavateljima. Dovoljno sam i sama okusila slave da shvatim kako slava stvara isto toliko novih problema, koliko je starih riješila. A pogotovo takva vrsta slave kakvu je Robyn uživala. Ona nikada i nigdje nije mogla ostati neprimjećena. Za to su je konačno i plaćali - da uvijek, u svakom trenutku bude vidljiva, stalno dostupna. U jednom društvu u kojem popularnost znači moć, jer čak i oni koji je posjeduju postaju njezine žrtve. Bolje je biti moćan onako kako je moćan, recimo, Sonny Spinoza - nevidljivo. Neupadljivost, neprimjetljivost znači izvjesnu slobodu u koju nitko nikada ne vjeruje - sve dok tu slobodu ne izgube.
Robyn se vrpoljila, bojažljivo je oborila pogled. Bila je to tipična zbunjenost superslavnih - oni kao da neprekidno skreću pogled u stranu, gledaju sebi u noge ili se sakrivaju iza duge kose ili velikih tamnih naočala ili pod šešire velikih, spuštenih oboda - možda zbog toga što se osjećaju tako nezaštićenima pod budnim i neprekidnim nadzorom milijuna očiju. Robyn je bila odjevena u poražavajuću ali jednostavnu, ravnu haljinu od sivog šifona, posutu blistavim, srebrnim ljuskicama i pri dnu obrubljenu krznom srebrne lisice. »Sviđa mi se vaša haljina«, rekla sam joj.
»Oh«, odvrati ona i slegne ramenima kao da na sebi ima traperice.
»Ja mrzim ovakve haljine, ali Deena smatra da publika od mene očekuje ovakav stil. Uhhh... « I ona iskrivi lice u grimasu kao kakva nestašna vragolanka koju mamica tjera da se oblači u organdi i lakirane cipelice.
»Reći ću vam nešto, hoćete? Ne bih vam to smjela reći, ali toliko sam se napunila koke da mi se živo fućka. Deena je moja najbolja prijateljica na cijelom svijetu, stvarno mislim najbolja - onako kao kad djevojčice s dvanaest godina, znate što mislim? - bockaju iglom prste i krvlju potpisuju zakletvu o vječnom prijateljstvu. Ali ja, doista, ne znam da li bi mi ona uopće bila prijateljica da mi nije u isti mah i menadžer. Pa zar to nije tužno? Hoću reći, zar ne mislite da je to stvarno tužno?« Međutim, Robyn nije namjeravala ostati tu visiti uz mene i čekati moju reakciju na njezine riječi. »Oprostite«, rekla je, »moram ići piškiti.«
Okrenula sam se, osjećajući se pomalo izgubljenom i prelazeći pogledom po okupljenoj gomili, ugledala sam još mnoge druge proslavljene ličnosti: slavnog švedskog glumca Siva Bergströma, njegovu elegantnu »pratilju« Ninku Bernadotte (koja je bila visoka i crna i odjevena u hlače od srebrnog lamea i kaputić od crnog baršuna), Sally Sloane, englesku mačku koja je u Hollywood stigla iz »raspojasanog« Londona 1968. i nikada se više nije vratila kući, te brojne američke zvijezde, zvjezdice, poluzvijezde i njihovu pratnju. (Zašto status zvijezde neminovno povlači za sobom obaveznu pratnju nikako nisam mogla shvatiti sve dok i mene nije dotaknula slava - ali tada mi je postalo jasno kako kad jednom potpuno izgubiš svojstvo nevidljivosti, u isti mah izgubiš nešto od prirodne zaštitne boje - koju ti tada moraju nadoknaditi drugi ljudi oko tebe. To je isto kao da su te označili krugovima kao metu, kao da si puž bez kućice, jelen bez rogova. I tada su ti potrebni normalni, neslavni, nevidljivi ljudi oko tebe kako bi ti mogli posuditi malo njihove nevidljivosti.)
Britt je stajala u uglu patija zasjenjenog drvećem, povjerljivo razgovarajući sa svojim advokatom i povremeno šmrčući šećerasti prah iz jedne majušne tube. Njezin je advokat možda jedini ćelavac u čitavom Beverly Hillsu - što je na koncu konca ipak donekle značajna odlika u ovom gradu u kojem broj transplantacija kose raste bujnije od korova. Na sebi je imao majicu s natpisom FOLIRANT. Pravi šaljivac. Mogao je sebi priuštiti takve šale. U jednoj profesiji koja je toliko nesigurna da čak i najveća zvijezda može preko noći spasti na to da nema dovoljno novaca čak ni za to da podmiri porez, advokati su jedini članovi ekipe koji nikada nisu bez posla i koji uvijek uspiju inkasirati svoje honorare bez obzira na to da li njihov klijent dobiva ili gubi bitku. Advokat u Beverly Hillsu vjerojatno po svom statusu predstavlja najbliži ekvivalent statusa plemića veleposjednika u Engleskoj osamnaestog stoljeća.
Ovaj plemić o kojemu je riječ, a koji se zvao Melvin Weston - ne Weinstein? - klizne do mene i ponudi mi se za stručnog vodiča kroz palaču i okolne vrtove.
»Možda ćete to jednog dana moći upotrijebiti u nekoj od vaših knjiga«, rekao je i pri tom se legalistički smijuljio. (Oh, bože, pomislila sam, koju ljudsku podvrstu najviše mrzim? Advokate ili psihijatre? Morala bih bacati pismo-glava da to odlučim. Čuvajte se svakoga tko je plaćen po satu: njihovi satovi obično brzaju.)
Međutim, svejedno sam se slatko nasmiješila Melvinu. »Voljela bih malo razgledati naokolo«, rekla sam. Britt se požurila do Deene Maltzberg kako bi svi vidjeli da se njih dvije nešto povjerljivo dogovaraju, Spinoza i Dante romantično su se udvarali Robyn Barrow, a Josha je pod svoje bujno okrilje uzela jedna veoma prsata, veoma pijana menadžerka po imenu Maxine Medoff, koja je nosila vrlo dražesni nadimak - »Maxina Nož«. »Slijedite me«, rekao je Melvin.
Upravo u tom času neki se visoki muškarac s poznatim licem (sada posivjelim od nedovoljne upotrebe) lijeno došeta do nas i sarkastično upita: »Mogu li vam se pridružiti?«
Pogledala sam u njegovo umorno, podrugljivo lice, u njegove velike, poput mora zelene oči naglašene podočnjacima i prepoznala sam Boyda McClouda za kojega sam zapravo mislila da je već mrtav - iako mu je jedva moglo biti četrdeset godina. (Zašto je tako da za neke ljude, čim se prestanu pojavljivati u novinama, obično odmah zaključimo kako vjerojatno nisu više živi? Smrt kroz publicitet - ili nedostatak publiciteta.)
Boyd McCloud nalazio se prije deset godina na pragu toga da postane novi James Bond - ili novi Tarzan, zaboravila sam točno koji od njih. Bio je olimpijski prvak u skijanju, heroj masovnih medija, slikao se za reklame za cigarete, za novinske strane ilustriranih revija, za probna snimanja, za namrštene, muškaračke reklame za jeftini viski - ili »anastetik« kako su takav viski zvali u vojsci. Snimio je i jedan film - totalni fijasko - o nekom olimpijskom šampionu u plivanju - i odatle je ravno, bez zaustavljanja, potonuo u zaborav žrtva prevelikih količina publiciteta i premalo sadržaja. Nekada je on bio toliko »vruća roba« da su mu trebala tri advokata, dva menadžera i dva agenta za štampu, a sad je bio toliko »hladan« da ste ga vjerojatno mogli susresti među onim drugim nekad slavnim licima koji čekaju u repu u poreznom uredu kako bi predali molbe za odlaganje obaveze plaćanja.
Bila sam iznenađena da se Melvin uopće druži s McCloudom. U Americi općenito, a pogotovo u Hollywoodu, neuspjeh se smatra opasnom zaraznom bolešću - pogotovo neuspjeh kojega je proizveo upravo Hoolywood. Međutim, Boyd je bio Melvinov klijent (bio mu je dužan i bio je »kratak« s novcima, a Melvin se uvijek nastojao osigurati da mu njegovi dužnici ne »zbrišu« iz grada). »On vozi moj ,Rolls’«, dobaci mi Boyd vedrim tonom. »To je sada moj ,Rolls’«, reče Melvin.
»Umjesto honorara«, informirao me Boyd, jer je znao da sam novajlija u Hollywoodu.
»Vraga, Boyd - to je samo kapara za ono što ti meni uistinu duguješ: tvoju dušu.« »A koju to dušu?« reče Boyd.
I tako smo se nas troje uputili u razgledavanje. Razgledali smo projekcionu dvoranu u maurskom stilu s golemim jastucima, poslaganim po podu umjesto stolica. Razgledali smo kuhinju u podrumu koja je nalikovala na nekakvu pećinu, a u kojoj su po policama bile naslagane prave kolekcije vrijednih, na kaleže nalik čaša od Tiffany-stakla, pladnjevi od vermeila, a ormari su bili prepuni skupocjenih pribora za jelo koji su potjecali sa raznih, sada potopljenih prekooceanskih brodova. Obišli smo i staklenik sa krovom visokim kao u nekoj katedrali, na kojem su stakla bila ručno povezana olovom - u stilu art-nouveau - i sa pravom pravcatom talijanskom fontanom u središtu staklenika (te sa minijaturnom rječicom koja je lijeno tekla između lonaca sa balzamovcem i sa mirisnim gardenijama). Obišli smo i bazen, utonuo u vrt palmi banana, po kojemu su, na platformama uzdignutim iznad vode, bile porazbacane velike, ružne kubističke skulpture. Obišli smo i veliku, glavnu kupaonicu u kojoj je pod bio zastrt bijelim ćilimom, dok je sa stropa visio kristalni luster, koji je ovamo došao iz jednog od apartmana na Ile de France, a bijela je, mramorna, Jacuzzi kada bila ugrađena u podu i obrubljena debelim, mekanim krznom.
Svaku od znamenitosti koju smo obišli, Melvin mi je osobno protumačio s ljubavlju i obožavanjem, uz popratne zlobne, zajedljive komentare Boyda McClouda - koji mi je natuknuo kako je ovdje svaki pojedini predmet nabavljen na isti način kao onaj »Rolls« - umjesto neplaćenih advokatskih honorara, od ovog ili onog klijenta-dužnika uključujući tu navodno, i čitavo imanje. Melvin je to poricao. »Ma hajde, Melvine«, rekao je Boyd, »pa ti bi izvršio pljenidbu i kod vlastite majke samo da naplatiš honorar.«
»Ali je barem ne bih tužio sudu - kao neki koje poznajem«, odgovorio je Melvin na to zagonetno - i oni obojica prasnu u smijeh.
Bilo me je strah upitati tko je to od prisutne okupljene zvjezdane gomile, tužio sudu vlastitu majku kako bi od nje naplatio dug. Zapravo, mislim da to nisam ni željela saznati.
»Idemo, idemo, dječice«, govorila je Britt, prikupljajući nas u stado kad se počelo bližiti magičnih devet sati. Trebali smo stići na aerodrom LAX i uhvatiti Red-Eye za New York, a još je trebalo pokupiti prtljagu i organizirati ljude i pozdraviti se. »Ja ću te voziti na aerodrom«, rekao je Josh tužno.
Stajali smo i gledali smo se, ne znajući kada ćemo se i hoćemo li se uopće ponovo vidjeti.
»U redu«, rekla je Britt. »Sonny i Danny će ići sa mnom u taksiju, a moramo još pokupiti i moj prtljag i onu drugu spisateljicu koja s nama leti za New York - Shelley Granowitz - a osim toga, ozbiljno razmišljam o tome da povedem i Cliffa... «
Cliff je bio njezina nova akvizicija - nabavljena u stvari, ne u zamjenu za neplaćeni honorar, nego u točno onoliko vremena koliko je Melvinu, Boydu i meni trebalo da razgledamo imanje. Clifford Bing je bio lijep, staklastog pogleda i imao je dvadeset četiri godine. Imao je tirkizne oči i oko vrata ogrlicu od tirkiza, te najsvjetliju plavu kosu koju ste ikada u životu vidjeli. I nije puštao ni glaska od sebe. Ako ja mogu sebi priuštiti momka od dvadeset šest godina, Britt će naći jednog barem dvije godine mlađeg. Toliko je ona bila opsjednuta natjecanjem.
»Prigovor«, rekla sam plašljivo. »Ako ti vodiš Cliffa, ja onda vodim Josha...«
»Lutkice«, rekla je Britt zureći u mene svojim ledenim očima, »naš budžet ne dopušta Josha. A osim toga, ti u New Yorku imaš muža, sjećaš se?« I zatim, poput nekakvog milostivog krvnika, ona mi ponudi dim iz svoje cigarete s marihuanom. »To mi je baš potrebno«, promrmljala sam.
»Možeš zadržati sve«, rekla je velikodušno - i odjurila obaviti pozdravljanje.
Josh i ja smo svoj marihuanom opijeni oproštaj obavili u kolima na putu do aerodroma, te čak još i na izlazu u hodnik koji vodi do aviona. »Piši mi«, rekla sam. »A kamo?«
Odjednom smo se oboje sjetili da sam ja ipak udata gospođa koja ne može baš samo tako primati ljubavna pisma na svoju kućnu adresu.
»Imam dvije prijateljice«, rekla sam, »obje su krajnje povjerljive i drage.« Dala sam mu adrese Hope i Rossane Howard. »Volim te«, rekla sam, »i uopće mi se ne ide kući.«
»I ja tebe volim«, rekao je Josh, »samo, da li je to dovoljno?« I stajao je još dugo tako, smješkajući se svojim malo kosim osmijehom i mašući mi sa rampe na izlazu u hodnik za ukrcavanje u avion, a ja sam ulazila u hodnik natraške, nisam bila sposobna odlijepiti pogled od njega sve dok hodnik nije neizbježno zakrenuo za ugao i Josh, sad već sićušan daleko u dnu tunela, nestane iz vida.
Avion je uzletio. Svjetla Los Angelesa žmirkaju kroz slojeve smoga. Činilo mi se kao da se čitavim tijelom borim protiv kretanja aviona. Svaki put kad bismo se podigli malo više, osjetila bih kako me bole vrhovi prstiju od tuge i čežnje za Joshom. Stijenke aviona kao da su me poklopile kad smo počeli zakretati i zatim, nagnuti na krilo iznad Pacifika, krenuli prema Istoku usprkos mojoj silnoj želji da ostanemo ovdje, da avion stane, da ne otputujemo. Bila sam bijesna na sebe što sam dopustila Britt da me natjera na odlazak, bijesna što sam potpisala opciju, što sam se ukrcala u avion. Britt je bila toliko odlučna i tako je vješto manipulirala ljudima da je uspijevala pribaviti svaku vrstu podrške čak i za svoje najapsurdnije zamisli.
Jednostavno vam uopće nije na pamet padalo posumnjati u njezino pravo da sa vama raspolaže. Jer kako bih se inače našla ovdje - drogirana - u ovom avionu kompanije Red-Eye, u ovoj šašavoj ekipi čudnih tipova? Sličili smo na nekakvu karavanu komičara, na roj lakrdijaša, na nekakav skup varalica ili trupu flundri - a Britt nam je bila vođa. Činilo se da je naša čudna skupina zauzela čitav odjeljak prve klase. Sonny i Danny, Britt i Cliff, Shelley Granowitz i njezin jorkširski terijer zvani Bogart (kojeg je bila sakrila ispod svog krznenog kaputa i koji se popišao na mene odmah čim smo sjeli), te dva producenta, upravo nevjerojatno pederskog izgleda, koji su se zvali Sam Fink i Dan Fox (od Fox-Fink kompanije za proizvodnju filmova), a koji su zajedno radili, zajedno živjeli i sasvim slučajno se bili priključili našoj ekipi - iako su me uvjeravali kako uopće nisu nimalo zainteresirani za to da se uguraju u projekt Candida! Jedan od njih (Sam) prošao je kompletnu psihoanalitičku terapiju preko telefona, na relaciji Beverly Hills - New York - tako mi je barem rekao. Svako popodne točno u 1 sat (što je bilo 4 sata popodne za njegovu analitičarku), Sam bi jednostavno okrenuo njezin broj u New Yorku, zatim bi se ispružio na kauč u svom uredu u Beverly Hillsu i pedeset minuta bi »slobodno asocirao« kroz telefon. U 1.50 za njega, 4.50 za nju, seansa bi bila završena. To ga je koštalo oko 500 dolara tjedno - ali naravno, plaćala je kompanija. Njegova je analitičarka bila poznata poreznicima kao »scenaristički konzultant« u New Yorku.
»Zato ja toliko i cijenim vašu knjigu«, rekao mi je Sam vrskavo, »zato što sam i ja prošao kroz čitav taj analitički shtik.«
»Čovjeka uvijek razgali susret sa srodnom dušom«, rekoh ja.

Ulica u kojoj sam živjela...
Kalifornija je seksualni san
New Yorka...
New York je mora iz koje se 
Los Angeles pokušava probuditi...

Let od Los Angelesa do New Yorka traje samo pet sati, ali bi se stvarna udaljenost trebala zapravo mjeriti godinama svjetlosti. Los Angeles se od New Yorka razlikuje mnogo više nego što se New York razlikuje od Londona ili Stockholma ili Pariza. Jednog dana znanstvenici će otkriti taj nevidljivi plin koji je sadržan u zraku Južne Kalifornije, a koji i najgore egzemplare ukočenih i ciničnih Istočnjaka tjera da se opuste, svuku, izležavaju na suncu, da se razvode od svojih supružnika, grade bazene, odlaze na tečajeve iz zen-meditacije, posjećuju spiritiste i da se, općenito, ponašaju kao da su seksom, golotinjom i obožavanjem Sunca našli svoj put do Boga.
Vratiti se iz Los Angelesa u New York znači proživjeti ozbiljan psihički šok. Odjednom se ulice čine tijesne, tijela su skrivena, nebo se svelo na usku sivu traku zguranu među vrhove nebodera i naglo se opet nađete usred one specifične, frenetične užurbanosti i uglavnom beskorisnih aktivnosti (koje Njujorčani zovu: Život). Opet su tu galama, prljavština, jurnjava. Ljudi su namrgođeni i zaštićuju svoja tijela prekriženim rukama, oštrim riječima, debelom odjećom. Žene grčevito stišću svoje torbice. Nosači i taksisti i čuvari zahoda, svi su zlovoljni i narogušeni. Pritišće ih nebo. Pritišću ih zgrade. Ozlojeđeni su zbog nedostatka prostora. Nemaju dovoljno prostora za kretanje, ni za disanje. I svi oni sanjaju o tome da odu tamo, na Zapad.
Tek kad se naša šarena družina iskrcala i kad smo svi zajedno čekali na prtljagu, ja sam odjednom shvatila kako je ovdje, u New Yorku hladno. Otišla sam iz Los Angelesa u onoj istoj, pamučnoj haljini i sandalama u čemu sam bila na zabavi. Sandale mi je popišao Shelleynn svojeglavi jorkširac tako da su mi noge bile u isti mah ljepljive i ledene. Britt i njezina grupica smijali su se i šalili međusobno i ja sam se osjećala kao da sam opet klinka na logorovanju, odbačena od klike onih »glavnih« u kampu.
Oni su svi išli u Sherry-Netherland. Ja sam išla u Sedamdesetsedmu ulicu gdje ću se morati suočiti s ostacima života koji sam ostavila za sobom. Još uvijek mi je upravo fizički nedostajao Josh, osjećala sam bol u prstima i grč u grudima. Svakih deset godina odem do Kalifornije i čitav mi se život okrene naglavce, pomislila sam i istovremeno prokomentirala sama za sebe kako to ne bi bila loša rečenica za početak novog romana. A onda odmah prekunem u sebi zbog toga što mi ovakve misli padaju na pamet. Ja nisam željela novu knjigu - željela sam Josha. Jednostavno neću napisati još jednu knjigu u kojoj junakinja posegne za ljubavlju, a na koncu joj preostaje jedino cinizam. Tu sam priču ispričala već bezbroj puta. U pjesmama, u romanu, čak i u scenariju - i bilo bi besmisleno opet to ponavljati.
Sve je u meni govorilo kako ne smijem imati povjerenja u moje osjećaje prema Joshu. Hotel Beverly Hills izgledao mi je sada kao neki san. Oni dugi sati u krevetu, šašave narudžbe koje smo poručivali u sobu usred noći (»Džem od jagoda, ali bez toasta«, zahtijevao je Josh, jer smo ga htjeli lizati jedan sa drugoga), oni sati koje smo proveli razgovarajući o svemu i svačemu, hihoćući se, shvaćajući da smo unatoč razlici u godinama doista duhovni blizanci - prema svemu tome sam osjećala nepovjerenje. Bilo je previše lijepo, bili smo previše sretni. To mora biti nešto efemerno. Sigurno će me to proći kroz mjesec ili dva. Pa što onda? I što je bila alternativa? Vratiti se Bennettu i napisati još jednu ciničnu knjigu u kojoj ću dokazati kako je ljubav samo iluzija? U svijetu ima napretek takvih knjiga. Svi najbolji romani suvremenog doba pričaju o ženama koje nasjedaju pokvarenim zavodnicima i onda zbog toga umiru. Umiru u valovima koji se razbijaju o hridine, umiru pod kotačima vlakova, umiru u porođaju. Netko mora jednom skinuti to prokletstvo, netko mora probuditi Trnoružicu, a da time ipak ne prouzroči njezinu konačnu propast, netko mora jednom konačno viknuti: leti i živi - kako bi to mogla ispričati drugima!
»»Idemo, djeco«, rekla je Britt. »Ovim putem do velegrada!« I mi se svi potrpamo za njom u veliki taksi, zapravo minibus.
Sive ulice Queensa i moje srce teško kao kamen. Obično bi me pogled na Queensboro Bridge uvijek razveselio. Taj most je za mene značio New York, moj dom, ona specifična uzbuđenja kakva ne može pružiti nijedan drugi grad na svijetu. Ali, ovaj put mi je New York jednostavno izgledao deprimantno. Bio je zatvor, tisućama milja daleko od Josha. New York je bio moja prošlost, a Kalifornija je bila budućnost. Zapravo, uopće nisam imala razloga da budem ovdje. Nisam se imala zbog čega vraćati u prošlost.
Sedamdesetsedma ulica u prohladno listopadsko jutro. Muzej prirodoslovnih znanosti uzdiže se poput nekog ružnog sna iz ružičastog pješčanika, vjetar nosi lišće, ljudi su izveli pse u šetnju i promatraju svoje ljubimce kako seru. To je moj dom - ali to više ne izgleda kao dom. Moj je dom tamo gdje je Josh. Pomislila sam na onaj moj raniji povratak Sedamdesetsedmoj ulici kad sam ovamo došla sa Bennettom, u ljeto 1969. To je bilo ljeto prvih svemirskih snimaka Mjeseca, prvo ljeto nakon smrti moje bake, ljeto u toku kojega je moj djed preživio infarkt, ali se činilo da više jednostavno ne želi živjeti. Što me je dovelo natrag u Sedamdesetsedmu ulicu? Jednim dijelom, to je svakako bilo zbog Bennettovog zastrašivanja (prijetio se kako će me ostaviti ako ne prihvatim djedovu ponudu da se doselimo u ovaj njegov veliki stan), ali možda su na mene djelovali i neki drugi, mnogo dublji razlozi: potreba da nakon perioda otuđenja u Njemačkoj, ponovo nađem svoje korijene, potreba da obnovim sjećanja na djetinjstvo kako bih o tome mogla pisati i kako bih to u neku ruku mogla transcendirati, prevladati - potreba da nekako osmislim svoju prošlost. Također, možda je književnica u meni osjećala potrebu za povratkom na pozornicu vlastitog djetinjstva.
U sedamdesetsedmoj ulici smo živjeli od moje treće do trinaeste godine. (Kasnije smo se preselili u jedan drugi, još veći stan - na tri kata - u aveniji Central Park West, stan koji se nije baš mnogo razlikovao od prvoga, ali ja sam bila starija). Sedamdesetsedma ulica za mene je značila moj prvi tricikl, mjesto gdje sam se naučila voziti na »dva kotača«, gdje sam naučila kako trebam prelaziti preko ulice na putu do škole.
U Zapadnu sedamdesetsedmu ulicu došla sam kao mali gegavac koji je tek bio prohodao i ne sjećam se nijednog drugog doma. Sjećam se Columbus avenije još dok su svi vlasnici barova u aveniji bili Irci, a ne Portorikanci kao danas; kad su autobusi još vozili dvosmjerno i kad je karta koštala pet centi, zatim sedam centi, pa petnaest centi; kad je još postojao prijelaz u oba smjera, na Istok i na Zapad - što prvo nije koštalo ništa, zatim je koštalo dva centa, a onda više nije bilo prijelaza. Danas u Sedamdesetsedmoj ulici nema više ničega što bi koštalo dva centa - čak ni dopisnica. U stvari, poštanski sandučić iza ugla stalno nestaje i od njega ne ostane ni traga osim četiri debela klina u asfaltu pločnika. Zatim se, nekoliko tjedana kasnije, pojavi u nekom od podrumskih stanova (koji se izdaju u najam) - očišćen, to jest bez čekova socijalne pomoći. Ideja o krađi kompletnog poštanskog sandučića izgleda mi upravo simbolom krajnje urbane anarhije. Ulični grabež i razbojstva mogu se shvatiti kao činjenica velegradskog života; pseća govna i vrištavi tranzistori mogu se podnositi ili ignorirati, ali pošta je nešto sveto - pogotovo za jednog spisatelja, čekanje na poštu jedna je od glavnih preokupacija u danu jednog spisatelja. Kad poštanski sandučići mogu biti ukradeni s ulice usred bijela dana - onda ništa više nije sigurno.
Sjećam se Sedamdesetsedme ulice za vrijeme velikog snijega 1947. godine. Automobili zatrpani nanosima snijega, stubište Muzeja zameteno, a sva djeca iz naše četvrti trče kroz duboki snijeg i svojim oduševljenim kricima probijaju rupe u bijeloj tišini.
Sjećam se kako su djeca, kostimirana, obilazila stanove u ulici uoči blagdana Svih Svetih, zvonila na vratima i vikala: »Poklon ili psina!« zahtijevajući slatkiše ili će napraviti neku psinu, pa kako smo pratili povratak proljeća po procvjetalim voćkama ispred Muzeja - i naravno, onog specijalnog rituala uoči Dana zahvalnosti, pripremanja divovskih balona za paradu.
Za nas djecu, to što smo stanovali u Sedamdesetsedmoj ulici značilo je nešto kao članstvo u nekom ekskluzivnom klubu. Druga su djeca iz daljine gledala balone kako lebde u zraku; mi smo ih gledali kako se polako pune plinom! Druga su djeca dolazila podzemnom željeznicom kako bi vidjela dinosaure u Muzeju; mi smo stanovali kraj njih. Osjećali smo se povlašćenima, stanovnicima neke zemlje titana. Iako smo mi bili mali, živjeli smo u neposrednoj blizini divova.
U toku puberteta, naravno, odrekla sam se svoje stare četvrti.
Željela sam stanovati u Villageu, u četvrti Gramercy Park, u Parizu, u Rimu. Svako mi se drugo mjesto činilo bolje od onoga u kojem sam živjela. Moja se obitelj doista preselila iz oronulog stana-atelijera u Sedamdesetsedmoj ulici u nešto manje oronuli stan-atelijer, malo dalje iza Muzeja, prema otmjenijem dijelu grada. Nismo se daleko odselili - ali smo prešli u jedan sasvim drugačiji svijet. Sad smo živjeli bliže Planetariju negoli dinosaurima: pravi kvantni skok.
Što je, međutim, odvuklo Bennetta i mene natrag u Sedamdesetsedmu ulicu 1969. godine, to nije tako lako razjasniti. Možete to nazvati strahom - ili sinhronizmom. Možete to nazvati čežnjom za povratkom korijenima. Književnici s Juga imaju svoje cvjetove magnolije i polusrušene plantaže - ja imam pseća govna i poštanske sandučiće koji nestaju. Možda ovdje doista zaudara kao u kanti za smeće - ali ovdje je moj dom. Turisti će možda vidjeti rugobu sirotinjkog prenoćišta, nepokupljene vreće sa smećem, goleme vodene bube koje drsko prelaze preko ulice usred bijela dana, Portorikance koji provode dane plandujući po uglovima i pjevuckajući za ženama koje prolaze: »Hej, kokica, bi li se malo jebala?« - ali ja sam ovdje vidjela svoje djetinjstvo. Ono što su Rue de Vignes i Rue des Hospices značile za Colette, to su Sedamdesetsedma ulica i avenija Central Park West značile za mene. Prijatelji su mi se rugali zbog toga što još uvijek živim u istoj ulici u kojoj sam odrasla, ali ja sam znala da je - barem u određenom razdoblju u mom životu - živjeti ovdje bilo za mene veoma značajno.
Međutim, to je razdoblje sada prošlo. Sedamdesetsedma ulica me je sada gušila u usporedbi sa Kalifornijom i širokim horizontom Zapada. Čitav moj život ovdje bio je nekakva umjetna tvorevina. Ja sam sada živjela u Joshovom toplom, šašavom osmijehu. Dovukla sam kovčege u predvorje zgrade i na kućnom telefonu nazvala svoj stan. Bennett je bio kod kuće. Za divno čudo, on (koji svoj program ne bi nikada i ni za koga promijenio) ostao je kod kuće kako bi me dočekao. Što sam se ja više udaljavala od njega, on mi je postajao sve odaniji. U prvim godinama našega braka, kada sam ja pokušavala sve moguće kako bih nekako sačuvala taj naš brak, Bennett me je prezirao, zapadao u duge šutnje, napadao me, okrenuo se Penny, a mene je poslao glavoderu - umjesto da me uzme u naručje. Sad je on želio sačuvati naš brak - ali izabrao je krivi trenutak. Već je bilo prekasno.
Čuo me je kako guram ključ u bravu i otvorio mi je vrata prije nego što sam ih dospjela otključati.
»Draga«, rekao je i zagrlio me. Nakon toliko godina hladne rezerviranosti, njegova mi se izvanredna toplina činila patvorenom. Osjećala sam njegovo tijelo kao nešto čudno, hladno, poput tijela nekog reptila. To nije bilo tijelo uz koje sam ja pripadala. Moje se tijelo pomaklo u jednu drugu sferu. Osjećala sam ga nekako čudno, nije bilo stvarnog dodira - kao da je među nama postojala neka nevidljiva opna.
Bennett je podrezao kosu i svoje duge, ovješene brkove i pustio je da mu izraste brada a la Freud. Bila je to, doduše, prilično rijetka bradica - ali je utjecaj Učitelja bio očigledan. Uši su mu stršale – a možda su njemu oduvijek stršale uši? To više nikako nisam mogla sa sigurnošću ustanoviti. »Daj da te vidim« reče on. »Divno izgledaš.«
Zar on ne vidi Josha ispisanog po cijelom mom tijelu? Zar je slijep?
»Zašto si se ošišao?« pitala sam, izvlačeći se iz njegova zagrljaja. »I zašto si pustio tu smiješnu bradu?« »Oh, razgovarao sam o tome sa doktorom Steingesserom. Onako sam izgledao isuviše balavo.« »Meni si se više sviđao sa dužom kosom.«
On tu moju primjedbu odbaci jednostavnim slijeganjem ramenima. Važno je što o tome misli njegov analitičar, a ne što ja o tome mislim.
»Uostalom, zašto bi to bilo nešto loše ako izgledaš mladoliko?« »To nije dobro zbog pacijenata«, reče on.
»Oh, pa to je glupo. Pacijenti ne dolaze kod tebe zbog tvoje frizure. Niti zbog tvoje frojdovske bradice.«
»To ti misliš«, reče on prezrivo. »Ne želim više izgledati kao kakav dječak. Doktor Steingesser mi je ukazao na to da ja zapravo podsvjesno želim izgledati mlađi nego što sam. Konačno, ja imam već četrdeset godina.«
»Nikada nisam uspjela shvatiti po čemu bi to što ćeš izgledati kao totalni konformist moralo pomoći u tvom prevladavanju podsvijesti. Ja osobno smatram da je sve to skupa obična hrpa govana. Nema apsolutno razloga zašto bi dosadan i trezven izgled morao pomoći psihijatru u tumačenju nečijih snova.«
Bennett je izgledao razdraženo, ali očito je odlučio izdržati. Ostao je kod kuće kako bi me dočekao, otkazao je pacijente zbog mene - sve ono što bi me - da je to učinio prije nekoliko godina, pa čak i prije nekoliko mjeseci - natjeralo da se sva rastopim od nježnosti. Međutim, sad sam bila potpuno indiferentna. Čak, kruta. Jedino što sam osjetila kod ovog našeg ponovnog susreta bio je nelagodan osjećaj licemjerstva. Kako bih mu to mogla reći? Kako bih to izrazila. Jedva sam to mogla izreći samoj sebi.
Obujmio me je rukama i stisnuo se svojim pelvisom uz moj. Osjećala sam njegovu erekciju, ali to je u meni jedino izazvalo osjećaj gađenja, a zatim me preplavio osjećaj neizmjerne tuge. Do sada sam svaki put kad bih se na nekoliko dana morala odvojiti od Bennetta, neprekidno strahovala da se ne počne ševiti naokolo ili da ne nađe neku drugu ili da možda odjednom zaključi kako me više ne želi. Ovo je bilo prvi put u povijesti našega braka da sam bila apsolutno sigurna u to da mi je u toku mog odsustva bio vjeran, da sam mu nedostajala - ali sad je jednostavno bilo prekasno.
»Dođi u krevet«, rekao je i poveo me za ruku prema spavaćoj sobi. »Koliko je sati? Zar ne bi morao otići u ordinaciju?«
»Imam još pola sata vremena, tako nekako«, odgovori on, uopće ne primjećujući moje oklijevanje. Ja obično nikada nisam oklijevala kad se radilo o odlasku u krevet. Bennett je bio taj koji nije baš uvijek bio raspoložen, on je bio taj koji se uvijek tužio zbog moje »uspaljenosti«, zbog moje spremnosti da se pofukam bilo gdje, svugdje.
»Nakupilo se toliko pošte«, rekla sam dok smo prolazili kraj moje radne sobe. »Kad samo pogledam na tu hrpetinu papira, hvata me nervoza...«
»Pošta može pričekati«, odvrati Bennett - kojemu nikad ranije ne bi na pamet pala pomisao da pošta može pričekati. Zamijenili smo ličnosti, čini se, on je sada postao nalik na mene kakva sam bila nekada.
S velikim je nestrpljenjem strgao sa mene odjeću i počeo mi uslužno grickati grudi, masirati klitoris i zatim je gurnuo u mene svoj kurac ječeći pri tom kako sam divna, kako sam uska, kako se on krasno osjeća u meni. Moje je tijelo reagiralo po navici, gotovo protiv volje razuma koji je u tom tijelu živio. Pička mi se ovlažila za njega, srce mi je ubrzano kucalo, bradavice na dojkama su mi otvrdnule, svršila sam - misleći na Josha (s kojim mi je tako teško bilo svršiti). Oh, Doris Lessing, draga moja - tvoja Anna sasvim krivo tumači orgazam. Orgazam nije nikakav dokaz ljubavi - baš kao što ni skok one druge Ane pod kotače onog ruskog vlaka nije bio nikakav dokaz ljubavi. Sve su to bapske priče, kulturni mishegoss, uvjetovanost, ispiranje mozga, mužjački mitovi.
Što želi jedna žena? Ono što su joj utuvili u glavu da bi trebala željeti. Anna Wulf želi orgazam, Anna Karenjina - smrt. Orgazam ništa ne dokazuje. Orgazam jednostavno dokazuje orgazam. Jednog dana svaka će žena doživljavati orgazam - kao što danas svaka obitelj ima kolor-TV - i onda ćemo se konačno svi moći mirno posvetiti ozbiljnim problemima života. »O čemu razmišljaš?« upita me Bennett. »O Tolstoju i o Doris Lessing«, odgovorila sam.
Nasmijao se. To je Isadora kakvu on poznaje, Isadora s kojom on može živjeti, Isadora koju on može kontrolirati. To je žena kojoj je stalo do literature, a ne do života. On se uz tu ženu udobno osjećao. A ja se još nikada nisam uz nju osjećala toliko neudobno.
Po prvi put (napisala sam kasnije tog istog dana u pismu Joshu) čini mi se da bih mogla integrirati svoj poziv i svoj život. Hoću reći - mislim da sam nekako oduvijek pretpostavljala kako, ako želim biti produktivna u svom spisateljskom radu, moram neminovno biti nesretna. Ne znam da li sam to samoj sebi ikada jasno izrekla - ali, u svakom slučaju, ja sam živjela u skladu s tom pretpostavkom. Sad se počinjem pitati zašto sam tako živjela. Da li samo zato da bih otklonila prokletstvo uroka? Mislim da sam vjerojatno negdje, u jednom času, sklopila sama sa sobom ugovor kako ću se odreći ljubavi, ako mi zauzvrat bude dopušteno zadržati moj literarni rad. Muškarcima je dopušteno i jedno i drugo. Žene gotovo uvijek moraju izabrati. Pa ako moram izabrati, izabrat ću pisanje. Ako ništa drugo, razočaranje u pisanju manje je vjerojatno od razočaranja u ljubavi. I tako sam nastavljala živjeti sa čovjekom s kojim praktički uopće nisam komunicirala. A samoj sebi sam obrazlagala kako sam s njim zato što mi on dopušta pisati.
Dopušta. Tek sam nedavno počela shvaćati kako je žalosna ovakva formulacija. Da li ja njemu dopuštam da se bavi psihijatrijom? Nikada mi ne bi na pamet palo dopustiti mu ili mu ne dopustiti tako nešto. Ja tu nemam što odlučivati. Pa ipak godinama sam prema njemu osjećala zahvalnost (i krivnju) jednostavno zbog toga što mi on milostivo dopušta pisati. I to je trebalo nadoknaditi sve ostade manjkavosti: odsustvo topline, odsustvo komunikacije, odsustvo smijeha.
Mislim da tek kad sam počela shvaćati kako to moje pisanje znači nešto drugim ljudima, kako im ja time pomažem - tek tada sam prestala gledati na to kao na škrabanje za vlastito zadovoljstvo, nešto što mi moj hladni, ali strpljivi suprug blagonaklono dopušta raditi - te sam konačno počela pisanje smatrati svojim neotuđivim pravom. Priznanja su mi neobično mnogo pomogla - pogotovo priznanja čitatelja. Sad sam i ja imala svoje mjesto u svijetu, u izvjesnom smislu bila sam povezana sa društvom u cjelini. Osjećala sam se korisnom i produktivnom, onako kako sam se osjećala kad sam brucošima predavala engleski. Nisam naprosto drkala uprazno u nekoj zamračenoj sobi.
Svi mi danas živimo u društvu u kojem svatko već po navici uvijek laže o onome što doista osjeća - odatle tako neizmjerna zahvalnost prema svakom tko makar samo pokuša izreći istinu. Pretpostavljam da je to razlog zašto se oko nekih autora stvara pravi kult obožavanja. Možemo prezirati istinu u našim svakodnevnim životima, ali ćemo zato osjetiti tim veće olakšanje kad naiđemo na nekoga tko je barem pokušao izreći tu istinu u nekoj knjizi.
Potratila sam punih šest mjeseci, ako ne i više, na to da se osjećam nesretnom zbog moje apsurdne slave - moja me slava gušila, osjećala sam se krivom zbog nje, osjećala sam želju za samokažnjavanjem, osjećala sam se nekako podijeljena - međutim, sada (kad na to gledam iz perspektive Kalifomije, tebe, Kurtove dugovječnosti i Jeannine smrti) počinjem uviđati da ta slava koja mi je dopala u dio možda ima neku sasvim određenu svrhu - kao put prosvjećivanja, možda, ili kao put prema slobodi.
Tijekom čitavog mog djetinjstva, adolescenciju i sve do tridesete godine, mene je proždirala ambicija, bila sam bolesna od zavisti prema svim onim piscima čija su djela objavljena, vidljiva, hvaljena. A kad sam i sama postigla tu vidljivost, utonula sam u očaj, paniku, strah od pada - suze prolivene zbog uslišane molitve, čitav taj cirkus. Međutim, sada već - iako još nejasno - počinjem naslućivati kako je za ovako ambicioznu osobu kao što sam ja, jedini način kako će prevladati tu ambiciju upravo u tome da prođe kroz sve neurotičke faze slave. Tek nakon toga moći ću se posvetiti onome što je doista važno - tome da nekoga volim čitavim svojim srcem i da se usavršavam u svom poslu umjesto da nestanem u oblačiću dima pretvorivši se u medijsku ličnost, lice iz novina i sa TV ekrana, počet ću koristiti svoj uspjeh, umjesto da dopustim da uspjeh mene iskoristi...
Po prvi put u životu čini mi se da mi je glava na svom mjestu. Na izgled nema baš nikakvog razloga zašto se nas dvoje ne bismo mogli voljeti i u isto vrijeme baviti se i pisanjem - pa ipak, čim to izreknem, već me hvata strah. Radije nemojmo biti previše vidljivo sretni. Mogli bismo privući na sebe kletvu nekog zavidljivca...
Međutim, idućih sam dana imala više nego dovoljno razloga za bojazan. Od Josha nije stiglo nikakvo pismo. Rossana Howard me je neprekidno pokušavala odvratiti od Josha govoreći mi da sam luda što sam se spetljala s novim muškarcem baš kad sam bila na pragu toga »da se oslobodim ovisnosti o muškarcima«, baš sada kad sam konačno mogla ostaviti Bennetta i početi s njom živjeti. Ali, kako sam ja njoj mogla objasniti da Josh nema nikakve veze s »ovisnošću o muškarcima«, ni sa feminističkim načelima, niti sa bilo kakvim doktrinama? Josh je jednostavno bio najbolji prijatelj kojega sam u životu uspjela naći. Pa zašto onda ne piše? Jesam li još jednom pogriješila? Jesam li opet pogrešno izabrala? Sigurno su se pisma izgubila. Vjerovala sam u to jedan, dva, tri dana, a onda sam počela ozbiljno sumnjati.
U međuvremenu, Britt mi se popela na vrh glave. Smjestila se u »Sherry-Netherland« hotelu zajedno sa svojom pratnjom, motala se po gradu i pregovarala i svako malo bi me nazivala da me izvijesti o tome što je s kime razgovarala i pri tom bi mi napričala svakakve konfuzne priče.
Sad su izgleda Dante i Spinoza otkazali sudjelovanje u projektu, a ona pregovara »s jednim od velikih studija«, »razgovara s režiserima« i uskoro će me moći »obavijestiti o daljnjem razvitku situacije«. Počela je smjelo govoriti o mogućnosti da ona osobno preuzme glavnu ulogu u filmu. Iako nije imala apsolutno nikakvog iskustva kao glumica, iako joj je glas ustrajano i dalje dopirao iz nosa - ipak je odlučila da je baš ona i nitko drugi, prava Candida - i čak joj je nekako uspjelo uvjeriti i jednog značajnog režisera da se s time složi.
Mada prilično nevjerojatno, knjiga se je sve bolje i bolje prodavala. Nalazila se gotovo u svakom izlogu. Moj telefon nije prestajao zvoniti. Davila sam se u pismima - a Britt je držala konferencije za štampu i davala intervjue u »SherryNetherlandu«, veličajući film u kojem će ona igrati glavnu ulogu - uhvatila se Candidi za suknju i pustila neka je ona vuče prema slavi, čak je u jednom intervjuu izjavila kako je ona »od Isadore Wing stvorila ovo što je ona danas ...« Njezina me je chutzpa doista razbjesnila. Ona nikada nije napisala neku knjigu, niti je ikada snimila neki film. U stvari, ona nikada nije ništa napravila, samo je trubila u vlastitu trubu i izdavala naloge ljudima oko sebe. Čitava se njezina reputacija temeljila na jednom vesternu za koji je uspjela natjerati svog muža (nasljednika jedne agencije) da u njega uloži novaca. Bez ikakve njezine zasluge, taj je film postigao upravo nevjerojatan financijski uspjeh i - kako je to običaj u Hollywoodu - svi oni koji su u taj film uložili novce, proglašeni su producentima. Tako je Britt postala »producent« - a da zapravo nikada nije snimila ni jedan film.
Kad sam se dovoljno primirila da shvatim što sam joj poklonila onim svojim potpisom i koliko je ta obaveza neraskidiva, uhvatio me je očaj. S njezine strane nije postojala nikakva obaveza. Sve one njezine priče o tome kako ćemo snimiti kvalitetan film, sve priče o nezavisnim financijerima i o umjetničkom nadzoru bile su sada jednostavno zaboravljene - čim joj je uspjelo od mene izvući potpis na onaj komad papira. Ispostavilo se kako zapravo nikada nisu ni postojali nikakvi nezavisni investitori, kako joj je čitavo vrijeme partner bila kompanija Paradigm Pictures, a Sonny i Danny su bili naprosto dva momka koja je ona negdje usput pokupila. Oni su bili isto toliko mafiosi, koliko je Britt bila glumica. Da su doista bili mafiosi, vjerojatno bi mnogo časnije postupili.
Od moje menadžerke uopće nisam imala nikakve pomoći. Ona je bila mlada i neiskusna i radila je za divovsku agenciju za koju je važni klijent bila Britt, a ne ja. Deset posto od moje godišnje zarade ne predstavlja ništa u usporedbi sa deset posto od zarade na jednom filmu - bilo kojem filmu - a onaj Brittin vestern je donio milijune.
»Tebi je potreban jedan dobar advokat«, rekla mi je Rossana Howard.
»Čitava se razlika između zarađivanja novaca i stjecanja bogatstva sastoji u angažiranju dobrog advokata.« »Da uzmem Gretchen?« pitala sam.
Rossana se nasmije. »Ovo nije posao za koji bi ti bila potrebna odvjetnica feministkinja«, rekla je. »Tebi treba takav advokat od kojega će se oni uplašiti. Ključ korištenja zakona u tvoju korist sastoji se u uspješnom zastrašivanju. Većina slučajeva ionako nikada ne dođu do suda (a ukoliko i dođu na sud, ono što se tamo događa nema nikakve veze sa zakonom i pravdom) - znači, radi se jedino o tome do koje ćeš mjere uspjeti zastrašiti protivnike. Ja mislim da si ti sasvim očito bila prevarom i zastrašivanjem natjerana da potpišeš nešto što, prvo, uopće nisi željela potpisati, i drugo, što uopće nisi razumjela. Zato ti treba jedan prepredeni i agresivni advokat. I to ti treba odmah.«
Sjetila sam se palače u Bel Airu u kojoj živi advokat Britte Goldstein, onih nekoliko »Rolls Royceva« i kolekcije vermeil pladnjeva i Tiffany čaša - svih onih stvari pribavljenih u zamjenu za neplaćene honorare. Ako filmske zvijezde ne mogu plaćati račune svojih advokata, kako ću to onda moći ja?

Intuicija, ekstuicija...
Samuel Johnson definira roman kao 
»jednostavnu priču, obično o ljubavi«. 
Francuzi kažu: 
»bez preljube,nema romana«. 
Tko sam ja da bih im se usudila protusloviti?

Slijedećih tjedan dana otprilike, moj se život sastojao od neprekinutog niza sastanaka s advokatima, telefonskih naziva, intervjua i sve gore panike zbog Joshove šutnje koju je opet smjenjivalo sve češće uvjerenje da ga doista volim. Već sama pomisao na Josha ispunila bi me srećom. Poletno bih odskakutala na sastanak s advokatom, do »Sherry Netherlanda« (gdje bi me Britt uvjeravala kako moram imati u nju povjerenja i ne smijem paničariti zbog filma, te neka ne slušam advokate), trčala bih zatim do ordinacije moje analitičarke (gdje sam totalno zbunjivala moju jadnu doktoricu jer nikako nije uspijevala pronaći bilo kakve edipovske ili samouništavajuće komponente u mojim osjećajima prema Joshu), otplesala bih niz Madison aveniju do Rossaninog stana (gdje bi me Rossana pokušavala uvjeriti kako trebam zaboraviti Josha i početi s njom živjeti), odjurila bih zatim do Hope (gdje bih uzalud tragala za pismima od Josha i gdje bih onda ostala i satima pričala Hope o tome kako je Josh apsolutno fantastičan).
Bila sam zaljubljena. Koža mi je žarila. U tjedan dana sam izgubila pet kila jer mi izgleda, hrana uopće više nije bila potrebna. Skakutala sam, trčala, pjevušila po ulicama. Nepoznati ljudi su mi se smiješili, psi su me slijedili, a obadva moja Jeffreyja su me ispitivali što se to dogodilo u Kaliforniji, što je to sa mnom? Svi su znali o čemu se radi. Jedina osoba koja je tvrdokorno ostajala i gluha i glupa, bio je Bennett. Jedina osoba koja ništa nije slutila bio je moj nepodnošljivi zakoniti suprug. Ranije bih ostajala u krevetu po čitavo jutro, zureći u strop i priželjkujući smrt - sada sam se budila u šest i skakutajući odlazila u kupaonicu, pjevušeći pjesme Colea Portera, a Bennett to uopće nije primjećivao! A kako sam mu ja to mogla reći? On bi mi sigurno rekao neka odem psihijatru i neka njemu govorim o tome sve dok samu sebe pričanjem ne izliječim od toga.
Nakon dana ispunjenog frenetičnom aktivnošću, vratila bih se uvečer kući i čitavu noć bih pisala ljubavne pjesme. Bennett bi otišao spavati, a ja bih ostala budna do dva ujutro i pisala. Pjesme su navirale iz mene kao da mi ih diktira neki duh. Nisam se mogla zaustaviti. Ujutro bih skočila iz kreveta - potpuno svježa i odmorena - i trčala bih na poštu da pošaljem Joshu ono što sam prošle noći napisala. Slala sam mu knjige, fotografije, pisma i pjesmu za pjesmom. Bila sam toliko sigurna da ćemo nas dvoje na kraju živjeti zajedno da se čak nisam potrudila pisati sa kopijom. Ja - koja sam inače upravo opsjednuta kopijama, fotokopijama, svim mogućim parafernalijama literarne besmrtnosti - sada sam jednostavno slala u zrak svoje naškrabane bilješke, apsolutno sigurna u to da će se negdje uhvatiti - poput niti Whitmanovog bešumnog, strpljivog pauka.
Čitavog sam života pisala u nadi da ću preko tiskane riječi naći svog ljubavnika, svog dvojnika, prijatelja. Knjige odlaze u svijet, putuju tajanstveno iz ruke u ruku i na neki čudesni način nalaze put do ljudi kojima su potrebne i to upravo u momentima kad su im potrebne. Josh je moje pjesme prvi put pročitao prije dvije godine, jer smo njegovi roditelji i ja imali zajedničkog prijatelja sa kojim su oni razmjenjivali knjige. Kozmičke sile upravljaju putevima knjiga. Vršci prstiju onih koji posuđuju knjige nabijeni su istom kozmičkom energijom kojom su nabijeni vršci prstiju ljudi okupljenih na nekoj spiritističkoj seansi. Knjiga prelazi iz ruke u ruku tjerana energijom autorovih želja. Kad u iznajmljenoj kućici na plaži ili u knjižnici nekog starog prekooceanskog putničkog broda naiđete na neku knjigu, to se ne događa slučajno. Knjiga je čekala na vas tamo, ljeto za slanim ljetom možda, kako bi vam izmijenila čitav vaš život. A autor (koji je u međuvremenu možda već i umro) još uvijek čuči negdje u blizini, u eteru i promatra.
Kad je Josh prvi put pročitao moje pjesme pomislio je: ovo mi zvuči kao netko s kime bih ja doista mogao razgovarati. Proletjelo mu je kroz glavu kako bih ja možda mogla biti prava žena za njega, ali je odmah odbacio tu pomisao kao isprazno maštanje. Postoji naime, intuicija i ekstuicija. Intuicija je glas tvojih duhovnih savjetnika, a ekstuicija je djelo zlih sila. Zle sile su došapnule Joshu: »Ona se sigurno nikada ne bi zainteresirala za tebe«. I tako je on zgurao moje pjesme u nekakav tavan u svom mozgu i nastavio je ševiti svoju trenutnu curu koja je imala prekrasne sise, ali joj Josh nikako nije uspijevao locirati mozak. »Malo-pomalo shvatio sam kako se jedna veza ipak ne može izgraditi na sisama«, ispričao mi je.
A da li se može izgraditi na pjesmama? Ili na nekoliko dana provedenih u krevetu apartmana u hotelu »Beverly Hills«? Ili na činjenici da ste oboje imali slična iskustva u djetinjstvu? Na činjenici da ste oboje rođeni u istom znaku Zodijaka? Tko zna?
Ja znam samo to da nas kod izbora prijatelja, ljubavnika i učitelja koji će nam izmijeniti život, vode neke sile koje nemaju nikakve veze sa racionalnim tumačenjima kojima obično obrazlažemo taj naš izbor. Pjesme su najbolji dokaz za to. Uvijek ponovo primjećujem kako mi moje pjesme predskazuju budućnost, kako sam napisala pjesmu sa svim pojedinostima nekog događaja u mom životu čitavih nekoliko mjeseci prije nego što se to stvarno dogodi. To je bio slučaj i sa nekim od ljubavnih pjesama koje sam poslala Joshu. One su se odnosile na događaje koji će se dogoditi tek kasnije. Gotovo se činilo da prvo nešto napišem, pa onda čekam da mi život sustigne pjesmu. Ja, koja sam inače bila tako neodlučna u pogledu svega ostaloga, od prvog trenutka kako sam ugledala Josha bila sam apsolutno sigurna kako je to muškarac koji će moj život učiniti potpunim. Unatoč tome što naše fukanje nije bilo baš savršeno, unatoč tome što su svi moji prijatelji smatrali najčistijom ludošću da jedna »uspješna« Njujorčanka kao što sam ja, udružuje svoj život sa jednim »dječakom-hipijem« - koji je uz to još i nezaposleni pisac scenarija - ja sam znala da me moj osjećaj ne vara. U svakom slučaju, to su znale moje pjesme.
Pa ipak, nakon što bih u sitne noćne ure izlila na papir svoja organska, intuitivna vjerovanja, moje bi dnevno, budno Ja (ono koje sluša ekstuiciju, a ne intuiciju) počelo gubiti nade. Prošao je čitav tjedan dana, a Josh mi nije napisao ni jedno jedino pismo.
»Možda on jednostavno ne voli pisati pisma«, pokušavala me je ohrabriti Hope.
»Ali, Hope, pa on je pisac. Svaki pisac voli pisati pisma. To je tako divna isprika da izbjegneš pisati ono što bi doista morao pisati.« »Dobro, možda su se onda pisma nekako izgubila.«
»Ali, kako? Ovdje se nisu mogla izgubiti.« (Čak je i službenica zadužena za poštu u uredu Hope svako jutro brižno tragala za Joshovim pismima.)
»Dušo, ja svaki dan sama pregledam poštu, samo da nam nekako ne promaknu njegova pisma. Jesi li pitala Rossanu?«
Hope je mrzila Rossanu - smatrala ju je hladnom osobom i oportunistkinjom - ali nije bio njezin običaj miješati se u bilo što što bih ja smatrala da trebam iskusiti. Smatram da mi je potrebno iskustvo lezbijske veze? Onda dobro, što se nje tiče neka kušam i to. Hope je na život gledala kao na proces koji traje, a ne kao na nešto konačno; zato je bila tako beskrajno strpljiva.
»Ni Rossana nije ništa primila. Ona mi stalno govori neka zaboravim na njega. Ona misli da Josh nikada neće ništa postići u životu - samo naravno, ona to ne kaže ovako otvoreno. Rossana smatra da ukoliko meni doista treba neki muški ljubavnik sa skraćenim radnim vremenom - zato što se još uvijek nisam potpuno priklonila ženama - onda bi to u najmanju ruku trebao biti netko iz New Yorka, neki bogatun ili neka slavna ličnost. Za nju bi bilo sasvim prihvatljivo da ja imam ljubavnika, ali da živim s njom. Rekla mi je da se čak mogu i udati, ako to želim. Ali, to mora biti njezina vrsta braka - s puno odvojenosti i sa čitavim nizom kuća porazbacanih po cijelom svijetu. A za to treba novaca.«
»Ti možeš imati novaca koliko hoćeš«, reče Hope. »Trebaš se samo što manje brinuti o tome koliko imaš novaca i mirno raditi svoj posao i novaca će biti sve više i više.«
»Ali ja sada uopće ne mogu raditi. A ovo sa filmom se totalno zajebalo, i računi advokata već su se počeli gomilati, a meni još uvijek nisu isplatili tantijeme za taj fantastični bestseler za koji svi misle da mi je donio milijune. Ako ostavim Bennetta, ostat ću bez prebijene pare, a Josh uopće nema svojih novaca. Nisam sigurna da li bih u mojim godinama mogla opet početi živjeti kao studentica.«
»Imaj povjerenja u mene«, reče Hope. »Jesam li ikada do sada pogriješila u svojoj ocjeni nečega ili nekoga?« »Nisi«, priznala sam.
»Ali, čim sam otišla od nje, odmah sam opet odbacila njezino mišljenje kao romantično i sentimentalno, jer ja sam sad već bila očajna do daske. Prošlo je tjedan dana. Pjesme su sve bile napisane i druga strana moje naravi ponovo se počela nametati. Vratila se moja panika. Panika i očaj. Sad sam sve svoje osjećaje prema Joshu, sve svoje pjesme, svu svoju radost odbacivala kao još jedan kratkotrajni zanos, još jednu ševu-bez-šalica. Bennett je, doduše, turoban, ali je zato stalan. Josh je bio samo jedna od mojih utvara.
»Zašto ga jednostavno ne nazoveš?« pitala je Holly kad sam došla u njezin tavanski botanički vrt kako bih joj se isplakala na ramenu.
»Zato što se osjećam kao obična jebena guska. Ja mu čitav tjedan šaljem pjesme i pisma, a on nije u stanju napisati ni jednu jedinu riječ. Uvijek se ponavlja isto sranje - koje sam već toliko puta ponovila: zaljubim se u nekog gada i onda ga izmislim onakvog kakav bih željela da bude. Tko je zapravo Josh? Jedna hipijevska verzija Adriana Goodlovea - možda. Tko zna. Mislila sam da sam već prešla tu fazu - u svakom slučaju, sasvim sigurno ga ne kanim nazvati i napraviti od sebe totalnog idiota. Već sam jednom u životu napravila takvu glupost.« »Kada? Koga si nazvala?« pitala je Holly.
»Oh, znaš onda kad sam sa Gretchen otišla u London. Nazvale smo Adriana u Hampstead, čak smo se i odvezle do njegove kuće - i tamo smo bile svjedoci njegove obiteljske idile s Esther. Znaš, na kraju su se ipak vjenčali i dobili su bebu, curicu, isto onako zrikavu kao i njezin tatica. Adrian se smijao i rekao je da sam zapravo ja kumovala tom djetetu. Izgleda da je dijete bilo začeto neposredno nakon što je mene izbacio u Parizu. A zatim je počeo upravo nepodnošljivo koketirati sa Gretchen - tako da smo i Esther i ja bile ljubomorne i bijedno se osjećale. I konačno, kad sam ga upitala da li bismo nas dvoje mogli jednog dana sami otići na ručak - tek tako da malo popričamo o tome što se sve dogodilo u našim životima kao posljedica naše ljubavi - on se odjednom počeo držati strašno rezervirano, izbjegavao je odgovor - očito nije želio prihvatiti moj poziv. Ni slučajno ne kanim ponovo tako nešto doživjeti. Već sam ispala dovoljno imbecilna što sam mu poslala sve te pjesme. Vjerojatno te pjesme nikad više neću vidjeti, a čak nemam ni kopije. Iz one moje gluposti s Adrianom barem sam uspjela izvući knjigu. Ovaj su put bilješke zauvijek izgubljene.«
»Nema ništa loše u tome ako žena živi sama, ljubavi«, reče na to Holly. »Ne moraš stalno odskakivati poput lopte od jednog do drugog muškarca. A isto tako se ne moraš zato odmah baciti u krevet gospi Vampiri Howard. Znaš, neke od nas sasvim lijepo žive same...« »S biljkama«, rekoh ja. »A što ti molim te, imaš protiv biljaka?« vrisnula je Holly.
Bennett je i nadalje ostao jedina osoba u mom životu koja uopće nije primjećivala promjene kroz koje sam ja prolazila u toku tih tjedan dana. Nije primijetio ni moju maničnu, ni moju depresivnu fazu. Istina, mi se praktički gotovo nikada nismo viđali, ali čak i kad bi slučajno natrčali jedno na drugo u našem stanu, on je bio potpuno slijep za sve što se sa mnom zbivalo. Površinski gledano, naš je život tekao dalje isto onako kao i prije. Ja sam čitavo svoje vrijeme trošila na prijatelje, advokate, intervjue, večeri poezije, natezanje sa Britt oko filma. U toj priči s filmom, ništa još nije bilo riješeno. Advokati su se međusobno konzultirali uz cijenu od sto dolara na sat plus računi za međugradske telefonske razgovore; Britt mi je stalno ponavljala neka se ne obazirem na njih i kako mi je ona prijateljica i nikada me ne bi prevarila; Rossana Howard mi je govorila neka ne slušam Britt jer ona laže; Holly mi je govorila neka već jednom počnem živjeti sama i uživati u tome što živim sama; Hope mi je govorila neka ništa ne brinem jer će sve još na koncu ispasti dobro; a moja dva Jeffreyja su mi nudili ono što su mi oni oduvijek nudili: male podnevne razonode uz obećanje da će se to tako dovijeka nastaviti. Sad su mi se obojica činili tako glupi. Zgadili su mi se svi ti ljudi koji su prihvaćali rafiniranu umjetnost bračnog kompromisa i dapače, branili to upravo s religioznim žarom. Oba Jeffreyja imali su žene s kojima nisu mogli razgovarati; ja sam imala muža s kojim uopće nisam mogla komunicirati. I svi smo trebali tako dalje nastaviti, u vijeke vjekova, uživajući u našim malim podnevnim nevjerama, u našem oralnom seksu u pustim uredima, između pet i sedam, govoreći pri tom neodređeno o tome kako ćemo jednog dana otići od kuće i ostaviti naše bračne drugove. Samo, ni jedan, ni drugi Jeffrey nikada neće otići. To je bilo sasvim jasno. Njima je zapravo potpuno odgovarao ovakav razlomljeni život kakav su odabrali. Na taj način nikada neće morati preuzeti nikakvu konačnu obavezu. Nisu bili obavezni svojim ženama, nisu se obavezivali svojim ljubavnicama, i što je najvažnije, nisu bili obavezni sami pred sobom. Činili su točno ono što je Bennett učinio Penny i meni: kolebao se između dvije žene nanoseći bol i jednoj i drugoj - a pri tom je prikrivanjem (točnije rečeno, podlim prešućivanjem) izbjegavao odgovornost da konačno donese nekakvu odluku.
Ja sam barem otvoreno priznala svoju vezu s Adrianom Goodloveom. Bennett je mogao slobodno odlučiti hoće li me uzeti natrag ili će me ostaviti. To što je odlučio ostati sa mnom - to je bila isključivo njegova slobodna odluka. Osim toga, on je time samo još više učvrstio svoju nadmoć u našem braku, jer ja nisam znala za Penny, te sam prema tome bila zadivljena njegovom velikodušnošću i dobrotom. Osim toga tu je bila i ona njegova famozna popustljivost prema meni u tome što mi je »dopustio pisati« - dopustio mi je pisati roman koji će na koncu izmijeniti čitav moj život, jer će me izvesti iz začaranog kruga strahovanja. Cijelo vrijeme dok sam pisala Ispovijesti Candide osjećala sam se užasno krivom. I stalno sam paničarila. Osjećala sam da nemam nikakvog prava ispričati istinu o mom životu, ali nekakav je drugi demon gurao pero po papiru - tako sam sama sebi govorila, čak sam se samoj sebi zaklela kako to što pišem nikada neću pokušati objaviti. Ali, morala sam sve to zapisati. Morala sam sve to staviti na papir - pa makar to u krajnjoj liniji bilo namijenjeno samo mojim očima.
A onda je knjiga objavljena i - na moje zaprepaštenje - milijuni žena širom svijeta osjećale su potpuno isto što i Candida! Kakva bi to bila revolucija kad bi svi ljudi koji sada vode fragmentarne živote, lažljive i podle živote - opravdavajući se pričama o realizmu, kompromisu, poštovanju za super-ego, pričanjem o civilizaciji i nezadovoljstvima civilizacije - kad bi svi oni odlučili odbacivati okove koje su sami sebi nametnuli i kad bi počeli živjeti pošteno, slušajući svoje osjećaje! To nikako ne bi značilo da bi se odmah svi počeli pariti po ulicama i ubijati se međusobno bez razmišljanja - uopće ne bi bilo tako. Ali, svi bi oni konačno morali preuzeti na sebe odgovornost za vlastitu sreću ili nesreću. Ne bi više mogli optuživati svoje žene, svoje muževe, djecu, roditelje, svoje glavodere ili svoje šefove. A kakav bi to za njih bio gubitak! Više ne bi imali koga optuživati! To je pravi razlog zbog kojega moja dva Jeffreyja ostaju sa svojim ženama koje im više uopće nisu drage - tako mogu biti sigurni da će u svakom času imati nekoga na koga će moći svaliti krivnju za bilo što. To je pravi razlog zbog kojega većina ljudi živi životom koji im je mrzak, sa ljudima koji su im mrski. To je razlog zašto Bennett nije bio iskren prema meni i zašto me nije ostavio i otišao sa Penny. To je bio pravi razlog zašto sam i ja ostajala i dalje sa Bennettom, iako sam već odavno bila svjesna činjenice da je naš brak mrtav. Kako je to divno imati nekoga na koga uvijek možeš prebaciti krivnju! Kako je to divno živjeti sa svojom nemezom! Možda ćeš se uglavnom bijedno osjećati, ali ćeš zato uvijek biti u pravu. Možda ćeš se osjećati razlomljeno, fragmentarno, ali ćeš se ujedno osjećati potpuno oslobođenom svake krivnje. Ali, onog časa kad uzmeš život u vlastite ruke, što se događa? Nešto strašno: više nemaš na koga prebaciti krivnju.
Moji osjećaji prema Joshu pokazali su mi mogućnost za jedan život koji ne bi više bio fragmentaran. Samo sam načas nazrela tu mogućnost, prorekla sam takav život u svojim pjesmama, pisala sam o tome Joshu i onda - šutnja. On mi nije odgovorio. Našla sam se na ničijoj zemlji. Nisam se više mogla vratiti starom načinu života sa Bennettom, dvostrukom Jeffreyju, podnevnim razonodama, traćenju vremena, skakutanju iz jedne glupe avanture u drugu, osjećaju mržnje prema mužu, poigravanju sa mogućnošću slučajne trudnoće koja će nekako umjesto mene odlučiti, koja će mi izmijeniti život, a da ja neću morati preuzeti na sebe odgovornost za tu promjenu. Ali kamo sam sad mogla poći?
Trenutno sam, izgleda, nekako strašno puno vremena provodila sa Rossanom.
Rossana je posjedovala poseban dar da se pojavi upravo u trenutku kad sam se ja najbjednije osjećala, i onda bi me pokupila i odvela negdje na ručak ili na piće) u svom »Rollsu Corniche«. Sa Rossanom sve je bilo nekako lako - uz eventualnu iznimku: kako tu žensku dovesti do orgazma. Ona je bila isto toliko hladna koliko sam ja bila strastvena, isto toliko odmjerena koliko sam ja bila sklona ekscesima, isto toliko uravnotežena, koliko sam ja bila ambivalentna. Njezin je studio bio prepun knjiga poezije i sanduka crnog vina. Iz stereouređaja uvijek je dopirala ugodna glazba, a na stoliću za kavu uvijek je bilo novih knjiga i svježe kave iz začuđujuće lijepog espresso stroja koji je zauzimao čitav jedan zid u njezinoj kuhinji. A u zraku se uvijek osjećao karakteritični miris mošusa.
Između nas je čak postojalo pravo prijateljstvo. Ona sasvim sigurno nije bila kriva što - baš kao ni većina ljudi - nije bila sposobna gledati šire od vlastitih iskustava i što ih je pokušavala opravdati tako da ih pokuša nametnuti svima oko sebe. Rossana je već jednom ranije bila udata - za jednog uškrobljenog odvjetnika kojega je ona nekako identificirala sa Bennettom, a sada je svoju mjeru zadovoljstva našla u vrlo slobodnom, vrlo labavom braku s momkom kojemu se sviđalo provoditi većinu vremena daleko od kuće i fukati se naokolo koliko stigne. Takav je brak pogodovao kako njegovu, tako i njezinu temperamentu: Rossana je bila slobodna i mogla se posvetiti svom pisanju, svojim ljubavnicima, svom prohladnom »studiju« s vrelim espressom. Robert je opet imao slobode koliko je želio - i nikakve potrebe da joj laže - a ujedno se mogao koristiti njezinim bogatstvom. Uvjerena sam da su se njih dvoje na svoj način voljeli, pomalo u stilu Harold-i-Vita, a znam da su se osjećali strahovito superiorni prema svim onim zaglupljenim, jadnim dušama koje se nisu mogle odlučiti za takav otvoreni brak. Rossana je - prirodno - pretpostavljala da bi sličan aranžman - budući da to kod nje i njezina muža tako izvrsno funkcionira - vjerojatno odgovarao i meni. Priželjkujući tako nešto za mene, ona mi sasvim sigurno nije željela zlo. Dapače, voljela me je i željela je za mene sve najbolje. Mislim da je isto tako iskreno smatrala kako bi to baš bilo divno da nas dvije živimo zajedno, a dobro je znala kako bi me mogla pridobiti za to - pomoću mog pisanja.
»Znam da bi ti puno više pisala kad bismo nas dvije živjele zajedno«, rekla je. Bila je nedjelja, popodne, i mi smo ljenčarile u njezinu stanu, pile smo vino, čitale zajedno pjesme, razgovarale. Njezin je vozač otišao »Rollsom« na aerodrom po Roberta koji je trebao doputovati te večeri. Bennett je igrao tenis. Rekla sam mu da namjeravam večer provesti kod Rossane i pozvala sam ga da nam se pridruži, znajući da on to nikad neće prihvatiti, jer se njemu Rossana nije mnogo sviđala, a osim toga morao je još pročitati čitavu hrpu materijala za tečaj koji je vodio u bolnicu.
»U svakom slučaju, nešto moram početi raditi«, rekla sam. »Ovako nikad neću napisati tu novu knjigu.«
»Mogle bismo otići u onu moju kućicu u Aspenu«, rekla je Rossana. »Tamo je tako mirno. Imam tamo čak i jedan električni pisaći stroj.«
Razmišljala sam o tom njezinom prijedlogu. Iako je to Rossana i ranije predlagala, nikada tamo nismo otišle, jer ja sam nekako bila sigurna da bi toliko vremena nasamo sa Rossanom prelazilo granice moje tolerancije. Sviđalo mi se prijateljstvo s njom, ali po mom shvaćanju, to je prijateljstvo pokvario seks. To, međutim, ne znači da je meni bilo žao zbog one naše aferice, niti sam ja imala nešto protiv žena koje vole voditi ljubav sa ženama. Jednostavno - u mojim je i Rossaninim seksualnim prizorima postojao izvjesni lagani osjećaj prinude, baš kao što je u mom seksu sa Jeffreyjem Robertsom bilo laganog osjećaja samilosti, a u seksu sa Jeffreyjem Rudnerom blagog osjećaja prezira. Seks me je uopće počeo zbunjivati. U mom je životu bilo seksa svake vrste, ali vrlo malo prisnosti. Činilo mi se da vječno ostajem nekako izvan onoga što moje tijelo doživljava i cijelo vrijeme o tome kritički razmišljam - sa svima osim sa Joshom. Kad sam bila sa Joshom, bila sam potpuno i apsolutno sa Joshom - bez obzira na to da li sam uspjela svršiti ili nisam. Josh i ja smo živjeli jedno drugome u mozgu. Znali smo se napamet od prvog trenutka kako smo se ugledali. Mogla bih živjeti sama sa Joshom bilo gdje - i nikada mi ne bi bilo dosadno. Ali kakve ima svrhe razmišljati o Joshu? Tjedan dana nije mi napisao ni riječi. »Pa«, rekoh konačno, »možda bismo doista trebale otići u Aspen i pokušati tamo raditi, čim se raščisti ta glupost sa filmom.«
»Ovo je najinteligentnija rečenica koju sam od tebe čula u čitavih ovih tjedan dana«, reče Rossana. I ponovo mi u čašu natoči Mouton - Cadet.
Na ulaznim je vratima odjeknulo zvonce. Izvana se čula galama i nekakvo komešanje i Rossana žurno otapka otvoriti. I tko nam se ukazao na pragu nego prilično pijani Robert Czerny sa dvoje novih, svježe pribavljenih prijatelja, pokupljenih u avionu, na putu od Washingtona do New Yorka. Robert je krupan, trbušast, sijede kose i ima naviku pljeskati ljude po plećima. Iako baš ne drži mnogo do poezije, ja sam mu se bez obzira na to ipak svidjela. I on se meni svidio. Nije bio pretenciozan i nimalo nije skrivao svoj oportunizam. Kod njega nije bilo nikakvog podlog prešućivanja. Ostavljao vam je na volju, hoćete li ga prihvatiti ili nećete. Po svojim političkim uvjerenjima bio je južnjački neokonzervativac, a imao je dubok i vrlo snažan glas. Čak je »američki« izgovarao kao »amarrički«.
U avionu je pokupio to dvoje doktora seksologije koji su pisali knjige i sakupljali erotske umjetnine, a uz to su bili prokušani veterani seksualnih orgija. Doktori su bili privlačan par četrdesetih godina - žena je bila Šveđanka, plavuša po imenu Kirsten, koja je odrasla u Sjedinjenim Državama, a imala je goleme grudi (među dojkama joj se njihao zlatni privjesak u obliku penisa u erekciji, samo što mu je - jadniku - vrh bio okrenut prema dolje), a muškarac je bio vitki Bečlija, po imenu Hans koji je odrastao u Parizu. Bili su strašno simpatični i zgodni - pravi seksualni misionari (odnosno - emisionari, kako sam ih ja kasnije nazvala), a ovamo su očigledno došli u nadi da će biti orgijanja ili su se možda nadali da će Robertovu suprugu milijunašicu uspjeti pridobiti da postane mecena njihovoj kolekciji erotske umjetnosti - ili oboje.
Ako ništa drugo, ledena je Rossana posjedovala intuitivni talenat da oko sebe okupi živahne i tople ljude.
»Dakle«, reče Rob, protrlja ruke i skine svoj kaput podstavljen ovčjim krznom »što ćete popiti?«
Hans i Kirsten su se odlučili za vino i sir, što smo i jedno i drugo Rossana i ja konzumirale čitavo popodne, ali Rob je htio popiti skoč - i to onaj star dvadeset godina koji klizi niz grlo poput meda. Zatim smo se svi okupili u ozbiljnoj diskusiji na temu: erotika i umjetnost. Hans i Kirsten su posjedovali kolekciju erotskih umjetničkih djela koja je bila toliko obimna da je obuhvaćala sve od Hokusaia do Georga Grosza. Izlagali su tu svoju kolekciju po cijelom svijetu o svom vlastitom trošku, ali sad su već bili pri kraju s novcima i trebali su nekoga tko će im pomoći i dati im novaca koliko im je trebalo za najam galerije, za osiguranje izložaka i za postavljanje izložbe (što sve u ovom slučaju zvuči mnogo dvosmislenije nego inače). Oni su sa svoje strane bili spremni podijeliti slavu i prihode sa takvim »podupirujućim« financijerima. Zapravo je slava zbog sudjelovanja u takvom pothvatu bila prilično dubiozna. Iz nekih nejasnih razloga - osim ako se uzme u obzir njihova ne baš pretjerana radoznalost u vezi sa seksom - Hans i Kirsten su bili izloženi neugodnim ispitivanjima od strane FBI, prisluškivali su im telefon, a poreznici su im vrlo brižljivo provjeravali godišnje prihode. Dok su o tome pričali, Rossana je odjednom postala izrazito nervozna. Ona bi vrlo rado investirala novac u takav pothvat zbog prestiža, ali nije mogla sebi dopustiti da se umiješa u nešto što bi eventualno moglo ugroziti njezinu poziciju kod poreznika. Hans, koji je bio psihoanalitičar - iako jedan vrlo neortodoksni psihoanalitičar, ali koji je osjećaje ljudi oko sebe kopčao mnogo brže od većine ortodoksnih psihijatara koje sam ja imala čast upoznati, brzo reče: »Ne brini se, Rossana, nije to ništa hitno. Prvo pogledaj našu kolekciju, pa onda tek poslije možeš odlučiti. U međuvremenu, zašto se ne bismo malo proveselili?«
»Sjajno!« reče Rob koji se cijelo vrijeme nadao jednoj dobroj orgiji.
Dakle, postoje takve prigode kada čak i zrak koji udišete djeluje nekako seksualno, kad je sumrak i mjesec visi nisko nad krovovima, a temperatura krvi jednaka je temperaturi zraka i kad pogledaš u nekog muškarca - bilo kojeg muškarca koji barem donekle pristojno izgleda - svjesna si da bi tog časa mogla s njim otići u krevet bez ikakvih pitanja. Ovo nije bila takva noć.
Bilo je hladno, sudionici su svi bili prilično suzdržani i nisu se međusobno poznavali, a u zraku jednostavno nije bilo seksa. Međutim, našli smo se eto tu svi zajedno - a Rob je bio praktičan momak. Ovakva se prilika možda nikada više neće ponovo ukazati. U takvim je trenucima marihuana apsolutno nenadoknadiva. Marihuana i Beatlesi. Kolike bi orgije neslavno propale bez marihuane i Beatlesa! Taj klitoralni trepet, taj praskavi bas. I slatkasti dim koji puni pluća, glavu, pizdu... a Beatlesi pjevaju »jer je zemlja okrugla... i to me uzbuđuje.«
Pas mater, potpuno sam propustila lude šezdesete godine. Dok su svi gutali LSD i gubili gaće u prosjeku svake dvije minute, ja sam bila u Njemačkoj s dosadnim Bennettom i igrala sam se »dobre supruge«, kuhala sam mužu gurmanska jela, lomila noge za pokoru zbog grešne želje za najprirodnijom stvari na svijetu - slobodom. Željela sam ići na zabave u gradu sa studentima koje sam upoznala na hajdelberškom sveučilištu. Htjela sam se i ja drogirati i fukati i ponašati se kako je priličilo mojim godinama. Ali, Bennett koji se rutinski dva puta tjedno praskao sa Penny u mojoj radnoj sobi, naduto je proglasio sve to za »čisti infantilizam« i poslao me glavoderu kako bih to »prevladala«. I onda sam kasnije, u onim opasnim godinama pred tridesetu, iskoristila posljednje trenutke svoje mladosti, odbjegla sam s Adrianom Goodloveom i zatim se opet vratila Bennettu - ovog puta ne kao pokorna supruga, nego mnogo gore, kao žena puna cinizma. Dok sam ranije bila podložna, sada sam bila nezavisna - nezavisna, ali pomirena sa činjenicom da nikada neću moći komunicirati sa svojim mužem, da nikada neću naći ljubav koja bi mogla duže potrajati, pomirena s time da ubuduće svoju bolnu prazninu popunjavam glupim podnevnim afericama...
K vragu, k vragu i tri put k vragu - da barem nisam propustila lude šezdesete! Da sam se barem uspjela malo izdivljati kao što se izdivljao Josh.
Josh. Zažmirila sam i ugledala Josha. Ležala sam tako na kauču, u jednoj ruci čaša s vinom, u drugoj cigareta s marihuanom i odjednom mi je pred oči isplovilo Joshovo šašavo, toplo, dlakavo lice. »I ja tebe volim - samo, da li je to dovoljno?« govorio mi je. Stajao je kod izlazne rampe, na ulazu u hodnik koji vodi do aviona. A ja se nikada više neću vratiti kroz taj hodnik nalik na tunel, natrag u njegov zagrljaj. Poput Alice, popila sam pogrešni napitak i postala sam prevelika, previše stara, previše tužna, previše razočarana...
»Hoćeš plesati?« upita Hans i uhvati me za ruku. Hans je imao lijepo, koštunjavo, europsko lice - ali to nije bilo Joshovo lice.
Ah, do vraga, a zašto da ne, pomislila sam. Hans me izvuče iz dubokog kauča. Glazba je sad prešla na psihodeličku 1967. - Sgt. Pepper’s Lonely Hearts Club Band - i nosila me je natrag, natrag, natrag u one godine u Njemačkoj kad sam se osjećala toliko krivom zbog toga što sam mlada, što sam uspaljena, što želim ono što svatko želi kad mu je dvadeset pet godina - dok je moj srednjovječni muž (koji je kad se rodio bio beba srednjih godina) za sebe osigurao svoj komad kolača i uspijevao ga je i jesti i čuvati - imajući na raspolaganju i ženu i ljubavnicu, a meni je čitavo vrijeme predbacivao da sam »infantilna«. Ne mogu mu to oprostiti!
K vragu. Još uvijek nije kasno pokušati imati dvadeset pet godina! Radije ću imati dvadeset pet godina sa navršene trideset dvije, nego da dopustim da mi život prođe, a da ja nikad ne proživim svoju dvadeset petu.
Ples. Gotovo sam već zaboravila koliko ja zapravo volim plesati. Malo marihuane, malo dobre glazbe i kao začin, mrvica očaja - i ja ću početi plesati kao da čitavog života ništa drugo nisam radila. Tijelo mi se uklopi u glazbu kao da je glazba moj pravi element. I ja zaplešem - ne više kao osoba koja stalno o nečem razmišlja, koja se stalno nervira i stalno sve analizira - nego kao osoba koja ne sluša nikakav drugi ritam osim pulsa između njezinih nogu. I na neki način ja doista postanem takva osoba.
Hans i ja smo plesali i plesali, dok nismo otplesali u spavaću sobu. »Netko ipak mora početi ovu orgiju«, rekla sam mu, »pa zašto to ne bismo bili mi.«
»Slažem se!« odgovori on smijući se. Hans je sve govorio nasmijano. On je veseo i pametan, i ako zažmirim i zaboravim njegovo koščato tijelo, njegovo nepoznato lice, njegov nepoznati smijeh, njegovu glavu koja je nalik na mrtvačku lubanju, njegov smiješni akcent - gotovo bih mogla zamisliti da me ovo sada svlači Josh. Da je to Josh koji mi vješto provlači prst kroz vlažne usne moje pičke. Josh koji otvara zatvarač na svojim hlačama, da je to Joshov nabrekli kurac koji sad ulazi u mene, Joshovo lice koje sad moje prekriva poljupcima... Gledala sam u Hansa iznad sebe i kroz njegovo lice vidjela - onako kako to mogu samo totalno drogirane osobe - lica svih muškaraca koje sam voljela ili za kojima sam žudjela i sva su se ta lica pretapala jedno u drugo. Joshovo se lice istopilo u Bennettovo, Bennettovo u Adrianovo, Adrianovo u Charliejevo, Charliejevo u Brianovo, a Brianovo se lice pretopilo u lice mog oca. I sva su ta lica bila jedan isti muškarac. Među njima uopće nije bilo nikakve razlike. Zabila sam nokte u leđa Hansu i svršila sam vriskajući, plačući i kričeći svom snagom, »Nije fer, nije fer, nije fer!«
Hans posjeduje vrlo plemenite instinkte. Nije se razljutio, nije se uplašio. Pomilovao me je po kosi. »Što to nije fer, Isadora?« upitao je.
Ali ja sam bila previše drogirana da bih mu mogla objasniti, a osim toga, moji su krikovi privukli ostatak društva iz dnevne sobe, te su se sad svi pojavili oko kreveta, plešući poput bahantkinja - neki su me željeli utješiti, a neki su se opet željeli pridružiti zabavi. Meni se mutilo pred očima i bila sam totalno pijana. Beatlesi su pjevali (Volio bih te uzbuditi...«) i ja se više drugu ili treću kombinaciju - zapravo se ne mogu sjetiti kako bi ih se uopće moglo razlučiti.
Negdje u maglovitom početku orgije, Hans me je tukao odostrag, a Rossana me je »jela«, dok mi je Rossanin muž sisao grudi. (Zatim se pojavila Kirsten sa svojim gigantskim visuljcima i oduzela mi primat na području sisa.) U jednom kasnijem, mokrijem i znojnijem trenutku tukao me je Robert, a Rossana je bila iza njega i bodrila ga držeći ga uslužno za jaja. Uz najbolju volju nisam mogla ne primijetiti da Robertu nije baš polazilo za rukom postići neku značajniju erekciju - i načas mi je proletjelo kroz glavu kako je u tome možda prava tajna većine seksualaca - seksualnih emisionara; oni zapravo nisu uspijevali bogzna što postići ukoliko nisu imali ovakvu - moglo bi se to i tako nazvati - podršku grupe promatrača. Zatim je u jednoj od daljnjih faza orgije, Robert potukao Rossanu - a ja sam imala izraziti osjećaj da mu je kod toga nužno bilo potrebno prisustvo svih ostalih kao promatrača, kako bi uspio nekako obaviti najobičnije misionarsko sparivanje.
»Dobro, a je li bilo zabavno?« uvijek me pitaju moji prijatelji. A ja se zapravo jedva mogu sjetiti kako je bilo. U svakom slučaju, zaokupljalo je pažnju. I onda, naravno, bila je tu čitava hrpa orgazama - mojih, njegovih, njezinih, svačijih. I uz to još i dodatno zadovoljstvo osjećaja superiornosti, emancipiranosti, izuzetnosti – u odnosu na običan malograđanski prosjek dosadne raje koja se uporno tuka dva po dva.
Ja sam neprekidno mislila, Ej, hej, evo, ja »jedem« ženu, dok druga žena »jede« mene, dok nju tuka muškarac, dok drugi muškarac tuka njega! Oh, ludo, ovo je sto posto prva klasa! A ipak, u svemu tome nisam se mogla oteti osjećaju kako bismo zapravo trebali nekoga tko bi usmjeravao promet, eventualno s megafonom - jer sve je ovo nekako previše nalikovalo na prometnu gužvu nakon završetka radnog vremena. Prilično se vremena trošilo na aranžiranje i pregrupiranje tjelesa kako se naši raznovrsni živi lanci ne bi prekinuli, a pozicije koje smo pronalazili bile su sve u svemu ipak prilično naporne za jednog prosječnog amatera jogina ili joginu bez redovitog treninga. No, mi ipak nismo odustajali - junački smo izdržavali. Obuzela nas je neka vrst grupne požude - i oni među nama koji bi se u normalnim okolnostima zasitili nakon jednog, dva, tri orgazma, osjećali su da nam je dužnost postići barem dvanaestak - u svim mogućim pozicijama, pred cjelokupnim cijenjenim gledateljstvom.
Mene je zapanjila vlastita izdržljivost. Ova (sad već) praktički anonimna hrpa tjelesa pretvorila se u jedinstveni organizam koji se istezao, stezao, jeo, izlučivao i premještao se na suhi dio podloge kad bismo natopili prethodni komad. Taj je organizam imao ukupno deset ruku, deset nogu, dva penisa, tri vagine i šest sisa - raznih veličina - da i ne spominjem deset očiju, deset ušiju i pet usta (koja su praktički uvijek sva bila ispunjena). U svakom bi se času barem jedan od dijelova tog organizma nalazio u fazi erupcije - kao tlo u nekom vulkanskom području. Isto tako bi se neki dio organizma uvijek nalazio u nekoj od šupljina. Kad se napokon Kirsten digla s kreveta i otišla u dnevnu sobu po vino, svi smo taj njezin odlazak osjetili kao amputaciju.
Međutim, u svemu tome postajao je također i jedan prekrasan osjećaj bliskosti, čiste fizikalnosti - osjećaj da si samo tijelo i ništa više i da je to sasvim dovoljno. To je bilo gotovo kao onaj osjećaj koji sam doživjela u Kaliforniji dok sam promatrala valove kako se sustižu na pijesku plaže, uživala u toplom, mirisnom zraku i razmišljala kako je sa ovim našim svijetom ipak sve u redu kad nebo može biti ovako čisto, tako da možeš vidjeti sve do Japana - ili Kataline.
Pomisao na Kaliforniju opet me je vratila mislima na Josha i osjetila sam kako me plavi tuga. Osjećala sam se prevarenom. Sjetila sam se neostvarene orgije kod Ralpha Battaglie i osjetila sam se neopisivo krivom što sam sudjelovala u ovoj orgiji ovdje. Ovo nisu ljudi koje volim - ovo su samo tijela. Bliskost koju sam maloprije osjećala pretvorila se odjednom u gađenje. Ostali su se polako počeli razdvajati i zapadati u san u najraznovrsnijim položajima bilo na krevetu, bilo po podu. Ustala sam i odlunjala do kupaonice gdje sam dugo zurila u sebe u zrcalu iznad umivaonika, pitajući se koga boga bi sad trebalo činiti.
Sigurno sam prilično ostala tamo, hipnotizirajući se vlastitim zurenjem. Vrata su bila napola otvorena tako da u prvi mah nisam primijetila Hansa koji je kliznuo pokraj mene i sjeo na zatvoreni poklopac zahoda. »Fascinantno, zar ne?« reče on. Trgnula sam se. »Što?«
»Zuriti tako samom sebi u zjenice.« On je to izgovorio kao »zeniice«.
»Da - odjednom imaš osjećaj da bi se mogao uvući u te crne rupe. Zapravo, ja volim paliti i gasiti svjetlo i promatrati kako mi se šarenice smanjuju.«
»Hajdemo se onda malo igrati«, reče Hans i ustane i mi se počnemo igrati sa svjetlom. Hans je dva puta upalio i ugasio svjetlo dok sam ja promatrala reakciju u mojim očima. »Nemoj više«, rekla sam. »Ja bih sad radije malo razgovarala.«
»Dobro, raspali.« Ponovo se smjestio na poklopljenu zahodsku školjku u pozi Rodinovog Mislioca. Oboje smo bili goli, ali začudo sasvim smo se lagodno osjećali jedno pred drugim u jarkom svjetlu kupaonice.
»Pa - čitav moj život. Moj je život jedna totalna zbrka, prava katastrofa. Imam muža kojega stalno izbjegavam, ljubavnika u Kaliforniji koji me možda ne voli, počela sam jednu parnicu koja će me vjerojatno koštati dva puta toliko koliko vrijedi sve što ja uopće posjedujem, jedan... «
»Ja sam mislio da je Rossana tvoja ljubavnica«, prekine me Hans. »Rossana je moja prijateljica.
»Aha, shvaćam«, tiho se nasmije Hans. »Hoćeš reći, ti joj tu i tamo učiniš uslugu.« »Nije baš tako.«
»No, no - nisam ja baš toliko tupav kao većina psihijatara koje si ti stigla upoznati.« (Hans je jako šarmantno izgovarao tupav kao »dupav«.) »To je sasvim u redu. Ni ja ne bih za nju mogao puno više učiniti osim tu i tamo po koju uslugu. Rossana je strašno hladna, stvarno... a tko je taj momak?«
»Jedna divna, šašava, plemenita duša koja se zove Josh - pametan je, duhovit, niže dosjetku za dosjetkom i piše i crta i svira bendžo i mene čini upravo apsurdno sretnom. Samo, uopće mi se ne javlja. A ja se sad osjećam odvratno krivom zbog ove proklete orgije... « Hans mi prijekorno položi prst na usta.
»Da te više nisam čuo upotrijebiti tu riječ krivnja. To je potpuno beskorisna riječ. Besmislena. A što se tiče orgija - one su ono što jesu - ni više, ni manje - i sasvim sigurno ne predstavljaju ništa zbog čega bi se itko trebao osjećati krivim. Orgije nisu zamjena za ljubav. To im konačno nije ni svrha. Najviše što ti može pružiti jedna orgija to je da ti malo olakša podnošenje strašnog tereta tvog super ega. Ako se pokaže suprotni efekt - onda je čitava orgija bila uzaludna. Još i gore od toga. Ovo što smo mi noćas ovdje radili ne treba uzimati previše ozbiljno. To je bilo samo jedno novo iskustvo. Ako ti se nije svidjelo, ne trebaš to nikada više ponoviti - ali sada barem znaš što je to. I zašto bi se onda zbog toga trebala osjećati kriva?« »Josh bi mi rekao tako nešto.«
»To znači da je momak sasvim u redu«, reče Hans na svoj srednjeeuropski način, naglašavajući krivi slog u riječima američkog žargona. »Zašto mu ne pišeš ili ga nazovi da vidiš što se događa?« Ja duboko uzdahnem i sjednem na rub kade. »Neprekidno mu pišem - pisma, pjesme, svašta, a on uopće ne odgovara...« »A kako znaš da li je uopće dobio tvoja pisma?« »Jednostavno - znam.« »A kako znaš da on tebi nije pisao?« »I to jednostavno - znam.« »Ti svašta znaš«, nasmijao se Hans.
»Čitava je stvar zapravo potpuno beznadna. On je šest godina mlađi od mene - i nema nikakvog smisla uopće i misliti na to da bismo nas dvoje mogli živjeti zajedno.« »A zašto? Pa nije umro. Ni ti sasvim sigurno nisi mrtva. Stvari se mijenjaju, mijenjaju se okolnosti. Što on radi?«
»Pogodi! Piše. Ne može biti gore. Ti znaš što se događa kad dvoje književnika pokuša živjeti zajedno - katastrofa.«
Hans mi se ponovo nasmije. »To ti je baš dobar scenarij - ako nastaviš u to tako vjerovati, postići ćeš da se to i ostvari i onda ćeš stvarno povjerovati kako su sve tvoje zle slutnje bile opravdane. Dobro, znači mlađi je od tebe šest godina - i što onda? I tko ti je to molim te rekao da dvoje spisatelja ne mogu zajedno živjeti? I Kirsten i ja pišemo. Zajedno smo već blizu dvadeset godina, posvuda putujemo zajedno, pišemo u dvije sobe koje su odmah jedna uz drugu... Suprotno dojmu koji si možda stekla na temelju ove noćašnje terevenke, mi živimo vrlo mirnim životom, po čitav dan pišemo, isključimo telefon, donosimo jedno drugome kavu, pomažemo jedno drugome kod redigiranja rukopisa. To je divan život. Ne mogu ni zamisliti ništa ljepše nego dvoje pisaca koji žive zajedno. U prvom redu, možete toliko vremena provoditi zajedno. Drugi ljudi to ne mogu... I zato nemoj molim te izmišljati nekakve otrcane holivudske scenarije i onda svoj život planirati prema njima. Dakle, mlađi je od tebe... strašno. A tvoj muž - koliko je njemu godina?« »Četrdeset.« »I da li te to čini sretnom?« »Očigledno - ne.« »A što on radi?« »On je glavoder.« »Najgore što može biti. Doktor. Sigurnost. ,Bloomingdale’s’, veliki stan i što s tim? Da li se ti u svemu tome osjećaš sigurnom? Očito ne. I zašto se onda bojiš rizika? To, što uporno nastavljaš brak u kojem si nesretna - još godinu dana, pa još jednu i još jednu - i to je također i te kako veliki rizik - samo što ti to ne vidiš kao rizik. Ti na taj način riskiraš svoj život. Traćiš ga uludo, hoću reći. A to je prilično veliki rizik.« Ja kimnem glavom.
»Znaš što, Isadora? Sigurnost uopće nije važna, ali ljubav je važna. Hoćeš da ti kažem nešto uistinu subverzivno? Ljubav doista jest sve ono što se o njoj priča.
Zato se ljudi i odnose s toliko cinizma prema ljubavi. Živjeti sa nekim s kim doista možeš sve podijeliti nije samo divno, to je stvarno bolje od svega što o tome kažu ljubavne pjesme i sentimentalni filmovi. Doista se vrijedi za to boriti, vrijedi biti hrabar, vrijedi zbog toga sve staviti na kocku. A najgore je od svega to što ukoliko ništa ne riskiraš, zapravo riskiraš mnogo, mnogo više. Život nam ne pruža neograničeno mnogo šansi. Život je zapravo vrlo surov. Možeš nastaviti živjeti tako frustrirana zauvijek ili ćeš se odvažiti i pokušati sa Joshom - i možda doživjeti neuspjeh - ali barem nećeš ostati na istoj točki na kojoj si sada - na toj točki konfuzije i frustracije, shvaćaš?«
»Pretpostavljam da hoćeš reći kako je bolje pokušati i doživjeti neuspjeh, pa završiti na koncu sama, bez ikoga - negoli nastaviti i dalje ovako... «
»Ti? Sama? Ja to uopće ne mogu zamisliti. Možda ovo sa Joshom neće uspjeti, ali ja mislim da ti nikada nećeš sebi oprostiti ako barem ne pokušaš... « »Imaš pravo«, rekla sam, gledajući u pod. »Onda hajde, nazovi ga«, reče Hans. »Što čekaš?« »Koliko je sati?«
»Ne znam. Možda jedanaest ili dvanaest. U svakom slučaju, tamo na Obali nije tako kasno. Pokušaj. Nazovi ga.« I on me uhvati za obje ruke i povuče me sa ruba kade. »Hajde«, reče i nježno me potapša po stražnjici.
Još uvijek gola i sad već pomalo drhtava od zime, sjela sam za Rossanin pisaći stol u dnevnoj sobi. »Probajmo i to.« Govorila sam samoj sebi i branila se od uroka. »Ionako je uzalud.« Počela sam okretati pozivni broj za Los Angeles i stala. Do đavola - ne sjećam se Joshovog telefonskog broja. Zapisala sam ga u notes koji je bio u mojoj torbici, a ona je bila u spavaćoj sobi. Ne mogu sad ulaziti tamo i buditi ljude. Trebam li to shvatiti kao znamenje? Da li to znači da ne bih trebala nazivati? Glupačo, nazovi informacije, rekla sam samoj sebi.
Nazvala sam informacije u Los Angelesu i telefon je zvonio i zvonio. Konačno se javio jedan ženski glas, ja zatražim broj i počnem prevrtati po stolu u potrazi za nekakvim komadićem papira na koji bih ga mogla zapisati. Na Rossaninu stolu nije bilo notesa, niti bilo kakvog komadića papira. Ali, što je ovo ispod upijača? Nekoliko listova smeđeg listovnog papira.
»Možete li sekundu pričekati?« zamolila sam službenicu na informacijama.
»Naravno«, reče ona na onaj tipično kalifornijski način u kojem nema ni traga užurbanosti - vremena ima toliko koliko je nebo široko i ocean dubok - i čemu onda žuriti? Izvukla sam jedan smeđi list i načrčkala Joshov broj na poleđini. »Hvala«, rekla sam Kaliforniji. »Sve u redu«, odgovori mi anonimni zapadnjački glas.
Odjednom okrenem onaj smeđi list i na vrhu ugledam ispisano velikim crnim štampanim slovima JOSHUA ACE. Bez daha, srce mi divlje udara, spuštam led po ispisanoj stranici...
Isadoraitis. Najoptimalnije vrijeme zaraze: od 11 sati uvečer do 2 sata ujutro. Faktori koji pogoduju oboljenju: fotografije, Isadora-Werke, sanjarenje. Primarni simptomi: nesavladiva želja da nekome istresem dušu, nakon čega slijedi strepnja, hodanje s kraja na kraj dnevne sobe i potreba za maženjem. Sekundarni simptomi: intenzivna čežnja, kronična bol u srcu. Privremeno liječenje: pisma, pjesme, maštanje. Permanentno liječenje: produženo uzimanje intenzivnih doza tonika »I«.
Osjećam se kao na žeravici - ili što se već time podrazumijeva. Tvoje me pjesme jednostavno obaraju. Ne mogu vjerovati da su zbilja za mene. Hoćeš li se ikada više vratiti ovamo? Ili ću ja morati doći u N. Y. i fizičkom silom te udaljiti iz 77. ulice? Suđeno mi je razočaranje - ali, jebe mi se! Dođi, dođi dođi. Projiciram na daljinu valove mojih misli koje reflektiram na tebe preko aluminijskog tanjura visoko kroz tužnosferu.
Nasmijala sam se. Još sam uvijek držala slušalicu na uhu i pozivni je signal zamijenio drhtavi snimak nekog alta koji je ponavljao: »Molim vas, spustite slušalicu... izgleda da je prijemnom aparatu skinuta slušalica ... molim vas, spustite slušalicu... izgleda...« Spustila sam slušalicu. Tužnosfera je bio izraz iz Flesh Gordona18, filma koji smo zajedno gledali i tužnosfera je postala naša privatna dosjetka. Proveli smo zajedno manje od tjedan dana, a već smo imali na stotine naših, intimnih dosjetki, šala, uspomena.
Isadora, slatki moj medenjaku, već sama pomisao na tebe ispuni me srećom. Kažem to i odjednom shvaćam kako ja tebe zapravo čak jedva poznajem. Osim što te uistinu poznajem, zar ne? Moraš mi se vratiti.
Ovaj protekli tjedan bio je emocionalno strahovito »zbrzan« i ostavila si me razmrdanog, zbunjenog, ispunjenog osjećajima Weltschmerza i Angsta19. Stalno osjećam želju da s tobom razgovaram. Osjećam se kao da sam čitav svoj život do sada proživio u totalnoj izolaciji i sve se to u meni skupljalo i skupljalo i nešto sam malo uspio istresti iz sebe, a onda su me ponovo izolirali. Kao da te netko zaustavi usred pišanja. Osim toga, želim te fukati i naučiti kako ti se najviše sviđa jer to zapravo nikada nismo pošteno obavili.
Vidiš, jedine mačke koje ja mogu od prve pofukati bez problema, to su one plastične pičke, od one vrste koja se slika u Playhoyu - zato što su one i proizvedene upravo u tu svrhu. Radi se kako rekoh, o dihotomiji - mamica i ljubavnica. Shvati da si ti prva, jedina žena koju sam upoznao, a koja je pametnija od mene i prva koja se u post-koitus fazi ne ponaša kao kreten. Ti to možda ne znaš, ali unatoč feminističkom pokretu, dame su obično sklone doživjeti paralizu mozga u dodiru sa penisom. Čak i vrlo progresivne, prosvijećene dame. Možda uvlačenje glans glandis u usta prekida neke važne neuronske nizove... Mislim da je jedini sadržajni odnos, jedini odnos vrijedan emocionalne patnje - odnos između dvije ravnopravne jedinke. Ipak me to prilično plaši. Budući da sam čitavog života izložen indoktrinaciji, neke su se ideje neizbrisivo urezale u moju sivu materiju...
Jesam li ti rekao da me činiš sretnim? Jučer sam cijelu večer proveo misleći na tebe. Stvarno mi se sviđa tvoja kosa i način kako ti pada na čelo. A tvoje lice ima tako intenzivan, tako sretan i tužan i zabrinut izraz. Sve u isti mah. Gledam fotografiju koju si mi poslala (onu sa puno kose i sa ofelijskiluđačkim pogledom) i osjećam se kao da u želucu imam nekakav kamen i sav se topim. Ginem od ljubavi (nikada dosad nisam znao što to znači) ali ja stvarno ginem...
Bilo je sve u svemu oko dvanaest pisama, ili petnaest. Sva su govorila o nama, o ljubavnim pjesmama, o Gurdjieffu, Castanedi, Charlesu Dickensu, filmovima, o hamburgeru kao simbolu američkog načina života, o tužnosferi, mom scenariju za film Candida! (ostavila sam ga Joshu da ga pročita), i o njegovim sve izrazitijim strepnjama u odnosu na mene, o tome koliko mu nedostajem, o tome kako želi sa mnom zauvijek živjeti...
Dohvatila sam telefon i okrenula broj. Sva sam bila zbrkana i puna konfliktnih emocija: radosti zbog toga što sam našla pisma, gađenja na samu sebe što sam posumljala u Josha, srdžbe na Rossanu zbog toga što mi je zaplijenila pisma, zapanjenosti zbog ovakve njezine očajničke geste, dvoumljena da li je ona doista željela da ja ta pisma pronađem - ili nije to željela... U zapadnom je Hollywoodu zazvonio telefon. »Halo?« dopre do mene Joshov komični telefonski glas. Čim sam ga čula postala sam potpuno sigurna u to da ga volim. »Josh? To sam ja, tvoja stara frendica Isadora.«
»Dušo!« Glasni cmok-zvuk pronio se kroz tri tisuće milja telefonske žice. Volim te ...«
»Oh, bože, i ja tebe volim. Užasno mi nedostaješ. Oh, bože...« Silno sam se glupo osjećala dok sam izgovarala te banalnosti. Radi se o apsolutno najizuzetnijoj ljubavi u povijesti svijeta, a ja tu gačem kao kakva guska. I uopće, telefon je najgori mogući instrument za bilo kakvu ljudsku komunikaciju. Telefon samo razdvaja ljubavnike, umjesto da ih spaja. Uhvati vas želja isplaziti jezik za poljubac, a nema se što poljubiti - osim crnog ždrijela od plastike.
»Zašto si mi prestala pisati? Pjesme su fantastične. Strašno mi laska što si ih za mene pisala - naprosto ne mogu vjerovati.«
»Tvoja pisma uopće nisu stigla do mene, sve do sada - Rossana ih je sakrila.«
»Sakrila ih je? Isuse - kakva guzica. Ali, zar ti nije Bennett rekao da sam te nazvao? Nazvao sam tvoj stan prije otprilike jednog sata. Mislio sam da me zbog toga zoveš.«
»Nisam kod kuće, ja sam kod Rossane. Sasvim slučajno sam otkrila tvoja pisma... ludo, ha?« Nisam mu telefonom htjela govoriti o orgiji. Reći ću mu to kad budemo zajedno, kad mu to mogu opisati sa pravim elanom, kad se budemo mogli zajedno smijati svemu tome. »Moram te ponovo vidjeti«, rekla sam.
»Kada? Dolaziš ovamo - ili hoćeš da ja dođem tamo? Ne mogu više podnositi da smo ovako razdvojeni. To je glupo i besmisleno.« »Mogao bi doći ovamo, ali gdje ćeš stanovati?«
»Slušaj - zašto ne nagovoriš Britt da te dovede natrag ovamo?«
»Nemoj, mrzim Britt. Ona me upravo veličanstveno krade i zapravo bih je trebala tužiti, a ne ići s njom na putovanja. Doslovce mi je ukrala moj roman - a sad se prema meni ponaša kao da sam govno. Ali, već ću nekako naći načina da se vratim u Kaliforniju. Možda bi nam Rossana dala ključeve njezine kuće u Aspenu, pa bismo tamo mogli pisati... « »Jesi li sigurna da nakon ovoga još uvijek želiš od Rossane bilo kakve usluge?« »Pa ne znam gdje bismo drugdje mogli otići... «
»Zlato moje, ti lijepo dođi ravno ovamo. Stanovat ćeš kod mene ili ćemo naći neki veći stan, ako ovdje ne budemo imali dovoljno prostora... « »Volim te, neizmjerno.« »Ali hoćeš li doći?« »Izmislit ću nešto, kunem ti se. Nazvat ću te opet sutra.«
I mi nato opet razmijenimo produžene cmokave zvukove, te uz mnogo oklijevanja konačno prekinemo vezu.
Čvrsto stišćući svoju hrpicu pisama, otapkala sam na prstima u spavaću sobu gdje je prizor još uvijek nalikovao na Raspad i propast Rimskog carstva. Rossana je spavala sklupčana u obliku žlice oko Kirsten, s rukama na Kirsteninim divnim velikim sisama. Robert je ležao na podu, izvaljen na leđima. Hans je bio u kupaonici, ispod tuša, pjevajući. Ono troje u spavaćoj sobi spavali su kao zaklani. Dograbila sam svoju odjeću, torbicu, čizme, šešir, kaput i otapkala u kupaonicu. Brižljivo sam složila pisma i spremila ih u torbicu. »Ti si divan«, rekla sam Hansu kroz zrak ispunjen parom. »Što se dogodilo?«
»Nazvala sam ga - i baš kad sam nazivala, tajanstvene kozmičke sile prenijele su sva njegova pisma u moje ruke... «
»Što?« reče on i ispruži prema meni glavu sa koje se slijevala voda.
»Našla sam pisma i on me voli i razgovarala sam s njim i idem u Kaliforniju i ti si u svemu što si rekao bio potpuno u pravu!« Bacila sam odjeću na stolicu i uskočila pod tuš i zagrlila sam Hansa dok je voda prskala po nama. »Ti si divan!«
Hans je za trenutak gledao u mene potpuno izgubljeno, a onda mi se nasmiješi, pomalo prepredeno. »Tako znači, pisma su se materijalizirala točno ovdje, u Rossaninu stanu, he? To, dragi moj Holmes, ukazuje na jedan jedini mogući zaključak...« »A koji to, doktore Watson?... «
»Na to da tebi sada treba jedno pošteno ribanje sa Vita pjenom za kupanje, što će ti ljubazno obaviti tvoj najdraži psihijatar na svijetu.«
»To je, doduše, prilično sumnjiva odlika«, rekla sam, »ali voljela bih se očistiti.« I uz histerično hihotanje, Hans i ja brižljivo počnemo prati jedno drugoga.
»Zapravo bih se morala ljutiti na Rossanu«, rekla sam Hansu dok smo se brisali, »ali toliko sam sretna što sam konačno našla ta pisma.«
»Ona je to očigledno učinila iz očaja«, reče Hans. »Svjesna je da te ne može zadržati i hvata se za svaku slamku. Vjerojatno ju je sram što ti je sakrila ta pisma - ali ljudi takve postupke obično čine protiv svoje volje jer ih na to goni ljubomora. Na tvom mjestu, ja bih prešao preko toga. ,Osveta je moja’ reče Gospod...«
»Znaš što Hans? Volim te«, rekla sam i doista sam tako osjećala.
Kosa mi je još uvijek bila mokra (i ugurana pod moj ljubičasti šešir, ovješenog oboda) kad sam se tiho uvukla u moj vlastiti stan negdje oko jedan sat ujutro i na moje zaprepaštenje, našla Bennetta kako me budan čeka - Bennetta koji nikada nije čekao na mene, pogotovo ne u one dane kad sam imala »večernju nastavu«.
Sjedio je na bijelom kauču u dnevnoj sobi i čitao je Neurotičke poremećaje u kreativnom procesu. »Imala si telefonski poziv«, rekao je zlokobno.
»Oh? A tko je zvao?« Pokušavala sam se nonšalantno ponašati i u isti mah sakriti pred njim činjenicu da mi je kosa mokra. Ušla sam u dnevnu sobu i sjela potpuno obučena - u šeširu, kaputu, čizmama, sa torbicom pretrpanom ljubavnim pismima. Nadala sam se da neće primijetiti kako mi sa nekoliko repova koji su mi se izvukli ispod šešira voda kaplje po krznenom ovratniku kaputa.
»Nisam znao da vani pada kiša«, primijeti Bennett ledeno.
»Oh, zar pada?« Vjerojatno sam zvučala kao nekakva glupa plavuša iz jednog od romana Anite Loos, ali naprosto sam bila zapanjena što je inače apsolutno gluhi i slijepi Bennett uopće nešto zamijetio. »Tko me je zvao?« »Što ti misliš?« »Nemam pojma. Stvarno, ne znam.« »Tvoj prijatelj iz Los Angelesa.« Srce mi je počelo lupati već na zvuk riječi Los Angeles. »Britt?« »Mislio sam da je Britt u New Yorku?« »Oh, tako je. Točno, ona je ovdje.«
»Noćas si nekako prilično rastresena. Gdje si to do vraga bila? »Kod Rossane?«
»Pod tušom? Ili je to bila nekakva raspojasana zabava pa ste se svi polijevali šampanjcem?«
»Ako te to baš toliko zanima, zašto nisi došao? Pozvala sam te... « odgovorila sam, neizmjerno neiskreno. »Slučajno se meni ne sviđaju tvoje prijateljice milijunašice. Kao ni tvoji prijatelji hipici.« »Koga to misliš?« »Isadora, do đavola, tko je Josh?«
Ime je prostrujalo kroz mene poput udara groma. »Zar ti nisam pričala o njemu? To je sin Roberta i Ruth Ace. Upoznala sam ga dolje, na Obali kod njegovih roditelja. On bi htio da mu pomognem malo oko njegovih kratkih priča. Josh je još dijete, jako je drag i pun poštovanja prema spisateljima. Obećala sam da ću pročitati njegove priče i da ću mu reći što o njima mislim.«
»Oh«, reče Bennett, »a ja sam bio siguran da je on tvoj ljubavnik.« »Zašto? Za ime boga, što ti je rekao?«
»Ništa, samo da želi s tobom razgovarati. Izgledao je nekako iznenađen što te nema kod kuće, nekako kao da ga je to rastužilo i zbunilo.« »Pa, on je još jako mlad.« »Koliko to mlad?« »Dvadeset šest.«
»I što si namislila učiniti za njega - naučiti ga što je to ljubav?«
Ne znam ni sama zašto, ali to me razbjesnilo. Moja mi je tajna raspinjala grudi poput zarobljene ptice koja jednostavno mora pobjeći. Skoro sam se uspjela izvući s mojim lažima, međutim, odjednom sam shvatila da se ne želim izvlačiti.
»Zapravo bi prije on mene mogao koječemu naučiti. A da i ne spominjemo tebe.«
»Oh«, reče Bennett, uzdigavši obrve. A zatim se tajnovito nasmiješi, te u potpunoj tišini ustane i pogasi svjetla. »Laku noć, Isadora. Slatko snivaj.« I nestane kroz predvorje u smjeru spavaće sobe.
Ostala sam stajati, bijesna, još uvijek u šeširu, kaputu, čizmama i mokre kose. Htjela sam da Bennett zna, htjela sam mu pročitati pisma, reći mu kako na ovom svijetu postoje ljudi koji mogu voljeti, koji mogu biti topli, koji ne sjede svake večeri kod kuće kako bi čitali o neurotskim poremećajima, ljudi koji se ne osjećaju superiornima cijelom svijetu.
Potrčala sam za njim kroz predvorje do spavaće sobe i viknula sam u mrak: »U redu! On je moj ljubavnik! Sretna sam s njim i ostavit ću tebe zbog njega! Mi se ujutro budimo nasmijani i pričamo o svemu i svačemu! On me ne pokušava natjerati da se osjećam krivom zbog svakakvih glupih stvari i ne čuči po uglovima tugujući zbog svog nesretnog djetinjstva i nije licemjer, niti cinik, niti se ponaša superiorno prema svemu i svakome u čitavom prokletom svijetu!«
Bennett se uspravi u krevetu, upali svjetlo i reče: »Pa idi. Ali dok živiš, nećeš više nikada napisati nijednu knjigu.« Zatim je opet ugasio svjetlo, ispružio se i zaspao.
Zaključala sam se u kupaonicu i plakala sam dugo, učinilo mi se da je protekao čitav sat. Zatim sam popila dva Valiuma i zaspala sam potpuno, mada neuredno odjevena, čvrsto stišćući torbicu sa Joshovim pismima na grudi, sklupčana u crnoj, kožnatoj naslonjači u mojoj radnoj sobi.

BULLWINKLEOVE BORE ...
Dan zahvalnosti i ja zauvijek ostavljam Sedamdesetsedmu ulicu. Dan je hladan i siv, sa napuhanim bijelim oblacima koji se tu i tamo iznenada pojave i brzo putuju preko porculanski blijedoplave plitice neba. Bullwinkle i ostali baloni pričvršćeni su za asfalt ulice dok im se golemi trbusi trudnički nadimlju prema tim raskošnim, plovećim oblacima. Još dva sata i parada će početi - bez mene. Ja ću u to vrijeme letjeti.
Ulica palih divova prikovanih za asfalt mrežama i vrećama s pijeskom i ja kako vučem svoje svijetle, platnene kovčege s naslikanim ljubicama, vučem ih niz ulicu do ugla gdje ću dozvati taksi i reći taksi-vozaču neka vozi na Aerodrom Kennedy.
Domahujem mojim balonima koji se upinju prema nebu svojim krilima od helija, pokušavajući se osloboditi, pokušavajući kako izgleda - uzletjeti. Ali, bez obzira na to kako to izgleda lakovjernoj maloj dječici, ovi baloni zapravo uopće ne lete. Kroz sat ili dva njih će prikopčati za sićušne ljudske spodobe u odjeći klauna i zatim će ih vući kroz avenije New Yorka poput ulovljenih divljih životinja, poput Gulivera na prolazu kroz Liliput od nebodera.
Jednom, samo jednom, kad ja još nisam bila viša od metra, balon Panda se otrgnuo i poletio preko Muzeja prirodoslovnih znanosti, preko parka, preko obeliska - koji smo mi djeca zvali Kleopatrina igla - gdje se zakvačio neko vrijeme, titrajući na samom rubu eksplozije, možda, a zatim je odletio uvis, uvis, kroz oblake.
Vrlo malo Njujorčana sjeća se ove zgode, ali ona se meni zauvijek usjekla u sjećanje - čak i ako sam sve to možda samo sanjala kad sam još bila sasvim mala.

Epilog
Svađali su se...

Svađali su se. Užasno su se posvađali i on joj je rekao da je pohlepna, nezasitna pička, a ona njemu da je nikada nije zadovoljio, nikada, a on joj je rekao neka slobodno ide na ulicu i neka traži druge muškarce s kojima će se fukati, jer on nju ne može zadovoljiti, ne može, neće, fućka mu se za nju i na to joj je okrenuo leđa u krevetu.
Nije ju htio fukati. Mogla ga je moliti, preklinjati neka ju pofuka - ništa joj nije pomagalo. U tome je bila njegova moć u odnosu na nju, na njezinu slavu, njezinu plavu kosu, plave oči, njezine novce, u odnosu na to što je ona starija od njega, i pametnija (ha) i požudnija - njoj je bilo trideset i tri godine i u pički je uvijek pulsirao vreli ritam, njemu je bilo hladnih dvadeset sedam godina i imao je golemi kurac koji joj je mogao dati ili joj ga oduzeti, kako ga je bilo volja. On nije njezin kurac od plastike, njezina igračka, njezin vibrator; on je njezin muškarac, njezin muž.
Kurac je bio njegov. Ona je mogla plakati i cviljeti i stiskati se uz njegova tvrda leđa, ali ma što činila - kurac je bio njegov. On je čitao, čuvajući svoje dostojanstvo, svoju muškost, vježbajući svoj mozak, pretvarajući se da nije svjestan vlažnosti njezine pičke za njega, bolova u njezinim rukama i nogama, osjećaja stezanja u njezinoj karlici kao da joj je netko zauzlao kosti.
Mogla je otići u kupaonicu i masturbirati uz pomoć ventila sprave za ispiranje ili uz pomoć neke boce ili drške tuša - ali on će i dalje ležati tamo u krevetu i čitati, mladi riječni bog tijela obraslog crvenkastim dlakama, malih, rumenih usta meditativno stisnutih iznad bakrenaste brade i zelenosmeđih očiju, zasanjanih iza stakla naočala.
Htjela je plakati, čupati kose i masturbirati ponovo i ponovo, i htjela ga je gristi i udarati i zabiti mu svoje savršeno bijele zube u grlo i gristi sve dok mu ne razgrize vratnu žilu. Ali, suzdržala se. Umjesto toga, smireno mu je rekla: »Nikada me nisi zadovoljio, nikada, toliko me iznerviraš da svršim, a da pri tom uopće ništa ne osjećam, ili ne svršim, ili uopće ne svršim«.
Povrijedila ga je. Rumena usta drhte poput rane. Smeđezelene oči izgledaju kao da će se svakog časa napuniti suzama. Čak i bakrenasta brada izgleda nekako poraženo. A ona trijumfira što joj je uspjelo povrijediti njega, njezinu bebicu, njezinu ljubav i širi ruke i grli ga. »Volim te«, kaže mu. Čvrsto su se zagrlili, uzdahtali od jecaja.
Ali još uvijek je nije htio fukati, te noći nikako. U tome joj je bio nadmoćan i nikako nije htio olako odustati od te premoći. Držao ju je u naručju, čvrsto ju je grlio, nježno ju je ljuljuškao, ali kurac je pripadao samo njemu.
A ona je bila mokra za njega. Uzela mu je ruku i dovela je sebi među noge, tamo gdje su usne bile skliske poput kamena na obali jezera, pokrivenog mahovinom, i rekla mu je: »Ovo je za tebe«, a on je povukao ruku.
Htjela ga je gristi, ubiti ga, piti mu krv, ali umjesto toga još ga je čvršće zagrlila, još čvršće, misleći na muškarca iz kuće malo dalje na plaži, muškarca na kojega je mislila dok bi masturbirala, na kojega je on bio ljubomoran, glumca modrozelenih očiju, s manirama pokvarenjaka prema ženama, širokih ramena, sa (vjerojatno) golemim kurcem. Ona tog muškarca čak nije ni željela. O tome se i radilo: to je bilo ono što ju je toliko ljutilo. Ona je željela ovoga ovdje, ovog ljubavnika bakrenaste boje, ovaj ružičasti kurac. Pička je vrlo izbirljiv organ. Odlučila se za ovoga muškarca, uobličila se prema njegovu kurcu, vratila se kući u taj određeni zagrljaj, među ove ruke, u ovo prostrano, medvjeđe, dlakavo naručje. Oči joj se stisnu i suze briznu kao da bi trebale vriskati dok tako izviru.
Zaspala je s glavom na njegovim grudima, dok su joj njegove meke, guste dlake na prsima škakljale nosnice, a suze su klizile, kapale niz obraze u runo na njegovim grudima.
Noćne more, priviđenja, valovi koji se visoko podižu prije nego će tresnuti o obalu, trijesak, zatim se ponovo diže vodeni zid, crni mačak iz susjedne kuće vreba zečeve, poljske miševe, guštere i druga mala, pulsirajuća stvorenja koja može dugo mučiti prije nego što ih ubije.
Ujutro, ona ga još uvijek želi. Njega boli glava, kratko ju je zagrlio dok joj je to rekao, zatim je ustao, gotovo žurno, i otabao u kupaonicu pod tuš. Voda je dugo pljuskala, slavine su cviljele, bočice su zveckale, ona je ležala na vodenom krevetu i masturbirala ljepljivim prstom, kružeći, kružeći oko svog klitorisa, gurajući dva druga prsta duboko, duboko, duboko unutra i misleći na plavookog glumca iz kuće malo dalje uz obalu, muškarca koji joj se uopće nije sviđao.
On se odvezao u grad sa spuštenim krovom. Nosio je kapu koju mu je ona poklonila tijekom njihovih prvih tjedan dana i pritiskujući nogu na papučici gasa prema podu, mislio je na djevojku u gradu s kojom je nekada hodao i kojoj bi se možda trebao vratiti i pofukati je. Ona nije bila ništa naročito, obožavala ga je, bila je mila i jednostavna i obična, knjižničarka sa raskalašnim sklonostima u krevetu i s jednim malim sinom koji još nije bio sasvim istreniran u pogledu higijenskih navika i koji bi ih često iznenadio u krevetu. Njega su žene općenito voljele. Isuviše, ponekad.
Zaljubljivale su se u njegov dječački izgled, u njegovo dječje lice, njegove tužne oči, njegovu osjetljivost. Mogao bi je ostaviti, uvijek je može ostaviti. Još nije bio u potpunosti njezin zatočenik. Još uvijek je bio svoj čovjek.
Kasnije, osjećajući koliko mu nedostaje, nazvao ju je iz grada. »Volim te«, rekao joj je. »I ja tebe neizmjerno volim«, rekla mu je ona.
Došao je kući. Ona je sa svojom tajnicom pisala pisma - to je bila još jedna dama kojoj se on očito sviđao. Čitavo poslijepodne njih troje su radili u kući na plaži, pisali, kuhali kavu, pripremali salate za večeru, telefonirali. Ona je neko vrijeme pisala na suncu, dok je buka valova pokrivala buku pisaćeg stroja njezine tajnice. Vrelina sunca na leđima izazvala je u njoj požudu i ona ode u njegovu sobu gdje je on također pisao, objahala mu je koljena, poškakljala jaja, izazvala mu erekciju i pobjegla.
Tajnica je otišla, a gosti koji su trebali doći na večeru još nisu bili stigli. Trebali su stići svakog časa. Ona je stajala u kuhinji i gulila zreli avokado za salatu, osjećajući u prstima sluzavost zrelog ploda, skliskog poput njezine pičke koja je pulsirala za njim čitavoga dana. Masturbirala je jednom, drugi put, treći put, ali još uvijek joj je bio potreban on. Samo joj je njegov kurac mogao pružiti mir. Sve je ostalo bilo samo prazno grčenje.
Prsti su joj bili skliski od zrelog zelenog ploda i ona ga pozove da joj pomogne narezati avokado za salatu. Došao je, preuzeo od nje sklisko sjeckanje, dok je ona oprala ruke, osušila ih papirnatim ubrusom i zatim ih je zavukla pod pojas njegovih traperica, među njegove noge, oko njegovih jaja koja su bila tako savršeno okrugla, tako glatka, tako nježno ružičasta. Zatim mu je brzo zapalucala vrškom jezika u uhu i polizala mu avokado sa prstiju. »Tako sam nabreknuo za tebe«, prošaptao je, »imamo li vremena za ševu?« »Trebali bi stići svakog časa«, zadirkivala ga je. Ona je već bila namirisana, napudrana, kosa joj je bila očetkana, na nogama je imala sandale s visokim potpeticama, a odjevena je bila u samo do polovice zakopčan kaftan i ispod njega nije imala ništa. On joj pomiluje meki brežuljak iznad pičke. »Čupava vulva«, reče, ponavljajući njihov stari izraz iz prekrasnog, prvog mjeseca njihovog zajedničkog života. »Isuse, kako te želim - zar stvarno nemamo vremena?« »Ne sada«, rekla je ona, uživajući što ga može mučiti. Njegov je kurac nabreknuo ispod bakrenih puceta hlača što je nju u mislima vratilo u gimnaziju, sjetila se prstofuka u dnevnoj sobi, svih onih slasnih užitaka mladenačkog seksa ispunjenog osjećajem krivnje. »Ne mogu im ovakav otvoriti vrata«, reče on upirući prstom na svoju impresivnu erekciju, a ona ga još jednom stisne kako bi osjetila njegovu nabreklost. »Prestani«, rekao je, ali nije to oštro izgovorio.
Gosti su otišli. Stolić za kavu bio je zatrpan prepunjenim pepeljarama, umrljanim čašama od vina, praznim bocama Mouton-cadeta, osušenim komadićima sira, ovlaženim krekerima, dopola pojedenim minjonima, tu je bila jedna ispražnjena boca brendija i dvije male čašice u kojima se na dnu zlatasto žarilo nekoliko preostalih kapi brendija. »Ne trebamo to sada pospremati, što misliš?« rekla je ona. »Mislim da ne treba«, reče on. »Možemo to srediti ujutro.« Ona je sad bila umorna. Gotovo da je bila previše umorna čak i za fukanje. Kakva ironija, zar ne? Otišla je u kupaonicu, ispljuskala lice vodom i očetkala kosu i namirisala se. »Nisam sigurna da imam baš mnogo povjerenja u Joannu«, rekla je, govoreći o ljudima s kojima su proveli večer. »Izgleda mi stvarno prepredena, tvrda, tebi ne?« Mislila je kako su zapravo svi nekako prepredeniji od nje, mudriji, teže ih je preveslati, nisu tako otvoreni, bolje znaju sami sebe zaštititi. Možda je čak i on takav - uza svu njegovu dobrotu i blagost. Možda je i on zapravo isto tako tvrd i opor u srcu.
»Zapravo, nisam sigurna da li čak i u tebe mogu imati povjerenja«, rekla mu je, iz garderobe. »Što?« reče on, povrijeđen, ozlovoljen. Ona priđe krevetu i pogleda ga ravno u oči.
»To je stvarno divno, reći tako nešto muškarcu koji se upravo sprema s tobom voditi ljubav«, reče on.
»Nisam to mislila tako kako ti misliš. Osim toga, ne moraš se ljubiti sa mnom.«
»Znam da ne moram. Želim Ali neću, ako mi ne kažeš zašto misliš da ne možeš imati u mene povjerenja.«
Njoj kroz glavu proleti stotina misli. Njezin razbijeni brak, njezina stalna čežnja za ovim muškarcem koji joj se daje u točno odmjerenim obrocima i brižno pazi na to da ona ne zaboravi tko je ovdje gazda, nježnost koju osjeća za njega, njezin strah od toga što je tako široko otvorena i ranjiva, strah od toga što joj je on toliko potreban. Nemoguće je bilo sve to njemu objasniti - iako joj je bio blizak kao da su rođaci, iako je to bio muškarac koji je nju razumio gotovo bolje od nje same, muškarac koji je bio njezin najbolji prijatelj na svijetu. Čak i ovdje, u ovoj prisnosti i nježnosti koju dijele već gotovo godinu dana, postojao je razdor, nemogućnost empatije, shvaćanja, uživljavanja u tuđe osjećaje - i u ovom je vrtu postojala zmija.
»Nisam to mislila onako kako si ti mislio. A ako ti sad počnem objašnjavati, samo ćeš još nešto pogrešno shvatiti. Ponekad se pitam, nisi li i ti ispod te tvoje blagosti isto nekako otvrdnuo. To je sve. To nije važno. Ne mogu to čak ni pravo objasniti... «
On je izgledao povrijeđeno. »Htio sam te fukati«, rekao je. »Čitavog sam dana osjećao takvu toplinu prema tebi, tako sam te želio. Zašto sad gradiš taj zid između nas?«
Ona nije znala zašto. On je ustao i pogasio svjetla. Donio je iz dnevne sobe svijeću namirisanu mirisom borova i počeo je nespretno prtljati s upaljačem pokušavajući upaliti svijeću.
»Za malo romantičnog raspoloženja«, rekao je zajedljivo. Svijeća se nikako nije htjela upaliti. Ona se baci preko vodenog kreveta - čime je prouzročila da je on počeo poskakivati na uzbibanom madracu ispunjenom vodom. Počela je petljati s upaljačem, preokrenula je svijeću, opalila prste i pokapala ih zelenim voskom - ali stijenj nije uspjela zapaliti.
»Čekaj - donijet ću drugu svijeću iz sobe. Zašto ne obučeš onu gala crnu spavaćicu?«
Na jednom od njihovih putovanja kupila je čitavu hrpu šašavog seksi rublja kako bi ugodila njegovu ukusu za djevojke iz seksi magazina. Između ostalih stvari, tu je bio i jedan crni steznik od satena sa crvenim vrpcama i širokim rubom od crne čipke s kojega su visile duge crne vezice za čarape, a sa steznikom su išle crne čarape sa šavom. Bilo je i nekoliko prozirnih crnih spavaćica - jedna je imala ružičaste satenske vrpce vezane ispod žbicama ojačanog grudnjaka koji je toliko podizao grudi da bi bradavice strčale iznad ruba crnom čipkom opšivenog izreza. Suknja je sprijeda imala duboki raspor po sredini. Ona sad obuče tu spavaćicu - bez kratkih gaćica koje su išle uz nju Pička joj je kapala. Sreli su se ponovo u krevetu. Svijeća je bila upaljena.
»Zar možeš sumnjati u to koliko te volim? pitao ju je kao da ne zna kako bi razgovarao o onom drugom - o povjerenju, povrijeđenosti, okorjelosti.
»Ne mogu«, rekla je. On je bio njezina ljubav, jedini muškarac koji je u njoj izazivao osjećaj da je u potpunosti žena, da je potpuno ispunjena, otvorena, ranjiva. Žudnja, žena, ovum, otvorena, vulva, voljena. Kad bi joj on dotaknuo pičku, osjećala se gola kao oguljeni avokado, onaj koji je ranije te večeri držala u ruci.
»Cvijet«, rekao je kružeći prstom oko njezina klitorisa, dotičući osjetljivo mjesto odmah iza otvora, naginjući se da bi nastavio kružiti jezikom. »Vlažna je za tebe«, promrmljala je.
Nije htjela misliti na fukanje, na orgazam, na svađu, ni na što, jedino na njegov jezik koji se vrti oko krune njezine pičke, na skliskost, avokadovsku skliskost i na bibanje vodenog kreveta i na ocean koji ispred kuće gromovito udara o obalu. Sagnula se do njegova penisa i počela ga dražiti jezikom, hitro kružeći oko njegovih jaja, oko korijena, dotičući kožicu, zatim je ne dotičući, pa bi je opet dotakla, sve dok ga nije čula kako ječi kao da mu ona iz penisa može izvući ne samo spermu, nego i riječi i uzdahe i pjesmu, kao da može učiniti da njegov penis progovori.
Zatim joj je on sisao bradavice, gnječio joj grudi koje su se prelijevale iz crnih čipkastih košarica. Ona je na sekundu otvorila oči i gledala ga kako joj siše grudi, ta crvenobrada beba sa golemim, tvrdim kurcem, taj muškarac, taj izvanredni misterij, to čudo.
Nije bilo pomoći. Sav njezin feminizam, njezina nezavisnost, slava - sve se to svelo na ovo, na ovu bespomoćnost, ovu potrebu. On joj je bio potreban. Ovaj joj je muškarac bio potreban.
Kad je ušao u nju, kad je njegov penis kliznuo u nju, ječala je nešto o tome kako se srami što ga toliko treba; što ga tako očajnički voli. »Ali, i ti si meni isto tako nužno potrebna«, rekao je on. »Ne mogu ovo činiti bez tebe. I ja tebe trebam.«
Prvo je ona bila na njemu, klizila je gore-dolje ritmički uz njegov kurac, dok je on sa dva ljepljiva prsta držao njezin klitoris, a jedan drugi prst joj je gurao u anus. Čitav se svijet izgubio osim ritmičkog pulsiranja u njezinoj pički koja joj se činila kao svemir, kao galaksija, kao duboka crna rupa u kozmosu. Prvi put je svršila uz drhtaj koji ju je nagnao da krikne i da ga ugrize za rame. Činilo se gotovo kao da taj njezin orgazam nije bio ograničen samo na pičku, nego se istovremeno zbivao i u njezinu grlu, u glasu, u čitavom njezinu tijelu, a krik je bio dio toga, dio oslobađanja. On ju je zatim hitro, ali nježno okrenuo i počeo ju je ševiti odozgo. I ona pomisli - osjećajući taj kurac kako klizi u nju i iz nje - ako bih umrla ovog časa, to bi bilo sasvim u redu, upoznala je vrhunac slasti, doživjela je to, osjetila. Još je nešto osjetila: željela je njegovo dijete, njihovo dijete, željela je osjetiti tu bol, taj užitak, ali svejedno, ako bi ovog časa umrla, ipak se ne bi osjećala prevarenom od životaPonovo je počela svršavati. Rekla mu je to. Da li on može pričekati? pitala ga je. Može li se ona načas prestati micati? pitao je on. Ona uspori, stisne mu kurac mišićima svoje pičke, on zastenje. Usne su mu ležale na njezinim usnama i bile su izvanredno nježne i meke, oči su mu bile širom otvorene da u njih uđe čitava tama sobe. Opet ju je okrenuo, postavio ju je na sebe, zadržavajući penis potpuno bez pokreta, kukove potpuno nepokretne. Ona ga je stezala unutra, ali je pokušavala ne kliziti gore-dolje dok se on donekle ne umiri.
A zatim su se oboje počeli ponovo micati, uklapajući se, kurac i pička i ništa drugo na čitavom svijetu nije bilo nimalo važno. Svršila je u treptaju koji joj je potresao čitavo tijelo i oslobodio iz nje novi vrisak koji je jedva još bio nalik na ljudski krik. Sve se u njoj oslobodilo dok je vriskala i svršavala; ujedno se i popišala i bilo joj je neugodno i ispričala mu se. »Volim tvoju mokraću, tvoj prdež, tvoje govno, tvoj grabežljivi stisak«, rekao je on zabadajući joj nokte u stražnjicu, a zatim navuče njezinu pičku na svoj kurac kao rukavicu na prst. »Hoćeš moju spermu?« postavio joj je retoričko pitanje - jer naravno da ju je htjela, htjela je da joj brizne ravno u utrobu, u srce, u vrške prstiju, a on je ječao i počeo svršavati, jecajući, drhteći, vičući i ona je osjetila kako pulsira korijen njegovog penisa dok je njegovo sjeme poletjelo, poletjelo, poletjelo u njezinu utrobu i - nadala se - možda uhvatilo korijen.
Ležali su bez pokreta, u apsolutnom miru nakon zemljotresa. Ona je osjećala kako joj se usred njezina solarnog plexusa žari jedno malo sunce, a ruke i noge su joj bile toliko oteščale da ih uopće nije mogla pomaknuti, astronautska, mjesečeva odijela, ispunjena živom, olovni udovi. Držao ju je uza se, u zagrljaju i onda kad mu je kurac omekšao i skvrčen izašao iz nje. »Nikada te neću ostaviti«, rekao je, »nikada.«
»Da li misliš«, rekla je glasom promuklim od vriskanja, slabašnim od ljubavi, »da li je mnogo ljubavnika doživjelo ovako nešto, a ipak su poslije umrli?« »Nije važno«, rekao je on, »to uopće nije važno.« »To znači da, je li tako?« On je snažno stisne uza se.