Magičan život Arthura Beerholma

Magičan život Arthura Beerholma, prvi roman Daniela Kehlmanna, autora svjetskoga hita Mjerenje svijeta, već je dao naslutiti da je rođen istinski pripovjedački talent.
Naizgled bez emocija, kristalno jasno kao da je riječ o stvarnoj, objektivnoj biografiji, Kehlmann u prvome licu pripovijeda život Arthura Beerholma, čovjeka s neobičnim darom za matematiku, koji je studirao teologiju, a postao mađioničar, i to ne bilo kakav, već najbolji na svijetu. Kehlmann se s lakoćom svojstvenom velikim piscima poigrava formom i temama ispisujući roman prepun fine ironije i humora.
Želja da dozna što se sve događa dječaku čiju je pomajku ubio grom, koji je u stanju pokretati predmete i koji je ovladao tajanstvenim moćima, čitatelja će opčiniti ne dopuštajući mu da Magičan život Arthura Beerholma ispusti iz ruku.

U takvoj je igri nužno razmišljanje. Vjerovati opsjenaru, znak je gluposti. No ništa drugo nije ni puka nevjerica koju ovaj itekako zna iskoristiti i okrenuti protiv tebe. Stoga upamti: ne vjerovati mu, to je mudrost glupana. Biti pak na oprezu čak i pred nevjericom, to je glupost mudraca. Koji god put da odabereš: pobijedit će opsjenar.

Giovanni di Vincentio O umjetnosti obmane

Zato magija u sebi sadržava cijelu filozofiju, fiziku i matematiku, povrh toga i sile religijskog vjerovanja.

Agrippa von Nettesheim O taštini znanosti

I


Neobične li ljudske strasti prema uzvisinama! Svaki monoton krajolik postaje prihvatljiv kad ga se gleda s visine. Čim postoji kakav brežuljak, ljudi hitaju na nj. Traži li tko novac za ulaznice, plaćaju.
Zato postoje tornjevi. A na tornjevima terase s pogledom. A na terasama stolovi i stolci, i kava, i sendviči, i kolači po paprenim cijenama. Ali oni dolaze. Dovoljno je osvrnuti se oko sebe: svi su stolovi zauzeti, muškarci i žene, punašni ili suhonjavi, a među njima djeca, mnogo djece, previše djece. Ta galama! Ali navikneš se na to. I pogledaj samo – kako je nebo blizu i kako je tamnoplavo. Oko Sunca – ne gledati ravno u nj! – pretapa se u bjelkasto i nestvarno. Pod njim se prostire grad. Prošaran ulicama punim automobila, svjetlećih mrava. Gdjegdje se blještavim tornjevima uzdiže u vis. Između njih gomile kockica, zagasitih, kao i neobično svjetlucavih. Ali one ne sežu u daljinu. Obzor je već obrubljen svijetlozelenim brežuljcima; danas pogled ne puca veoma daleko, očito će kišiti. Trebao bih se požuriti.
Dakle, počnimo. Gdje? Najbolje ondje gdje sve počinje. A onda, korak po korak, uzduž vremena. Bez objašnjenja! Da ih imam, ne bih bio ovdje, a da nešto znam, ne bih učinio to što ću učiniti. Još ne znam koliko će dugo ovo trajati, ali jednog dana, uskoro, i to će završiti. Dakle, još jedanput: počnimo.
U početku samo boje. Uglavnom narančasta, isprana zelena, veoma svijetla plava. A u pozadini čista, blještava bijela. Čišća od svježeg snijega ili opranih zastora, potpuno nezemaljska boja. Znam, tvrdi se da novorodenčad ne razaznaje boje. U redu, to je možda i točno! Boje su vjerojatno optička varka mojeg sjećanja ili pak snovit osvrt na stanja prije ove, prije svake egzistencije.
A potom? Potom dugo ništa. Koja su se ženska bića umilostivila da mi odglume majku, u kojim bijelim i dezinficiranim prostorijama? Ne znam. U mojim ranim sjećanjima nema majke, nema uopće nikakva ljudskog bića. Sve slike na prvim izblijedjelim stranicama moga pamćenja pokazuju samo mene, uvijek samo mene. Ili, točnije: ne pokazuju čak ni mene, no nad svim predmetima lebdi sjena moje prisutnosti, svi gledaju prema meni, postoje kroz mene, radi mene. Trava, nebo, veseo, sjenama umrljan strop. Kao da je postojalo vrijeme kad sam bio jedini čovjek na svijetu.
Ondje je suncem ugrijan frotirski ručnik, žut na zelenoj, svijetlo mirisnoj livadi. Sigurno su neki ljudi u blizini, tko god bili, ali nisu sačuvani. Samo ručnik i tratina i zrak. (I danas s osupnutom sjetom promatram dobro oprane ručnike koje debele domaćice pokazuju kamerama televizijskih reklama.) Zatim ponovno strop sobe, također žut, ali polako se boji u sivo. Ležim u krevetu – s jastučnice se ukočeno kesi klaun crvena nosa, kojega djeca valjda vole, ali meni je jeziv – i promatram kako ispred prozora s neba kaplje tama. Ali tanak, izdužen trak svjetlosti u procijepu vrata govori o sigurnosti, o zaštiti. Naravno, ta svjetlost označuje nazočnost drugih, no moje povjerenje kao da se više temelji na samoj svjetlosti, njezinoj prisutnosti i moći. Svjetlost – Sunce. Golema užarena kugla; pogledaš li je i potom sklopiš oči, ona i dalje svijetli u tami i dugo traje dok se ne ugase posljednji plamičci. Mora da sam previše, doista previše zurio u nju. Uvijek je bila prisutna, pa makar samo kao tinjanje ispod vrata.
Zatim jedna kišna glista, dugačka i crvenkasta, u smeđoj zemlji pod šarenim, velikim cvijećem. Podižem je, promatram je kako mi puže po dlanu, a zatim je s neobično bešćutnim zanimanjem primam za krajeve i trgam na pola. Ispuštam te dvije polovice, koje padaju na tlo i – nastavljaju puzati, trzaju se, vijugaju, pomiču se prema naprijed, dva samostalna bića koja se ne poznaju i nemaju veze jedno s drugim. I sad osjećam jezu, hladan električni udar i žmarce na koži, kao da njome prolazi čitava družina užurbanih pauka. Nije me prestravila smrt, upravo suprotno: život. Taj niski, besmisleni život, koji se može presjeći na pola te se ponovno sjediniti i podijeliti, i koji iz kala stvara kreature bez udova. Život, ondje gdje je još raznovrstan, i puže i gmiže po vlažnu i sjenovitu tlu. Život, ondje gdje ga još nije dodirnuo red i duh. Život, a ne smrt, najnerazumnija je stvar; i ništa na svijetu nije tako zastrašujuće kao čist, besmrtan život.
Ima još sjećanja, no protive se svakoj logici. Vidim se zalutala u nekoj šumi, okružena crnim, neizmjerno visokim stablima i osjećam kako trčim, trčim, spotičem se, trčim, van, na livadu prošaranu mjesečinom; tko me progoni? Vidim se kako padam, kako stalno iznova padam, preko rubova hridi, niza stubište, u tamne ili svijetle ponore; uvijek nešto popusti i pokaže se krhkim, čvrsto se tlo uruši i neočekivano me prepusti slobodnu zraku, bezdanu koji se beskrajno brzo skraćuje, tlu koje se približava strelovitom brzinom. Zatim ponovno kukci, zatim ponovno Sunce, no sada uronjeno u šarene buktinje i jezovito. Sve to nije se moglo dogoditi, barem ne u dijelu moga života koji se nalazi u svjetlu i razumu. To pripada mračnoj strani, svijetu snova koji obrasta moj i svaki bitak.
I kad je sve to završilo? Slučajno to točno znam. Sjedio sam na sagu i promatrao jednu od onih didaktičkih igračaka, kutiju s otvorima u obliku zvijezde, križa, trokuta i četverokuta, kroz koje se mogu ugurati odgovarajući geometrijski elementi. Izazov je u otkrivanju činjenice da svaki element može proći samo kroz rupu koja ima jednake obrise kao i on sam. Dakle, uzeo sam krug i pokušao ga staviti u kvadratnu rupu; nije išlo; probao sam trokutastu rupu; nije išlo; probao sam okruglu rupu... I uspjelo je. Zatim sam uzeo trokut, pogledao element, pogledao rupe i ponovno element. I odjednom se sve promijenilo. Vidio sam, osjećao, znao – upravo tako, znao sam da postoji red koji svaku šarenu stvar stavlja na njezino mjesto, u njezin oblik, i da negdje, u nekoj nedodirljivoj zemlji žive krug, trokut i kvadrat. Možda je ovdje i ondje, i negdje, i zasvagda bilo krugova, no postojao je samo jedan, jedan jedini, jedan pravi krug. Tako sam ja, dvogodišnji platonist, sjedio na sagu i trljao oči. Nasmiješen drveni lutak savitljivih udova i mali, debeli plišani slon ležali su pokraj mene i zurili u me, željni igre. Ali sad mi nije bilo do toga. Kutiju nakon toga nisam nikada više ni takao, naravno. Razotkrio sam njezinu tajnu, sad više nije bila zanimljiva. Ubrzo je nestala u sanduku u nekom prašnu podrumu. No mogu joj mnogo zahvaliti. Nije se odmah nešto promijenilo; ali danas vjerujem da sam onomad, tog poslijepodneva, postao čovjekom. To je bilo moje rođenje, a ne neki trenutak pun vriske, bolova i ogavnosti.
Prije nepunih trideset godina došao sam na svijet, i to u jednom srednje veliku i umjereno ružnu gradu. (Prilično neugodno, ali istinito: nedavno su me proglasili njegovim počasnim građaninom.) Došao sam na svijet, da ponovim tu frazu, kao sin jedne majke i nepostojećeg oca.
Prije nekoliko godina pokrenuo sam nekoliko mlakih istraga, iz interesa, ne iz unutarnje potrebe, teških duševnih patnji ili sličnih besmislica. “Ta sigurno te zanima tko su ti preci!” stalno su mi ponavljali. A ja nisam na to imao nikakva boljeg odgovora od: “Zašto?” E sad, tvrdi se da nam podrijetlo određuje život. Ja to smatram mračnom mistikom koja pokušava čovjeka prikovati uza smeđu zemlju, uz njegovu krv, uz koloniju društvenih stanica koje oblikuju njegovo bijedno tijelo. Kako bilo da bilo, evo što sam otkrio:
Moja je majka bila veoma mlada, mnogo mlađa od tebe sada. Djevojka iz, kako se kaže, siromašnih prilika. Došao sam na svijet, bio sam neplaniran, dali su me na posvajanje, sve uz tragedije, koje sam, na sreću, prespavao, prihvatila me draga obitelj Beerholm. Majku nisam nikad vidio; nikada nisam osjećao potrebu za tim. Mogao sam je posjetiti – jedan mi je detektiv nabavio njezinu adresu – i, u biti, to bih još uvijek mogao. Ali čemu? Odrastao sam, ne poznajemo se. Ona bi se osjećala obveznom da se rasplače, možda i ja također, i zapravo bi nam samo bilo užasno neugodno. Naravno, mogao bih pitati za oca... – Naime, on ne postoji. U rodnom listu ne piše nikakvo ime, nitko ne zna za njega, a ni detektiv ga nije bio u stanju pronaći. Majka bi mi vjerojatno rekla tko je on. Ali život je tako vješt u pretvaranju svojih iznenađenja u razočaranja; vjerojatno bih se suočio s nekim senilnim željezničarom, sudskim savjetnikom, ćelavim generalom topništva. Ne, navikao sam se na pomisao da nemam oca. I ta mi se pomisao sviđa. Otvara nestvarno blistav prostor mogućnosti, koji sam kao dijete napučio junacima, kraljevima i astronautima. A poslije mi je bilo drago vidjeti ga prazna. Dobro je nemati korijena.
A kada sam otkrio da sam posvojen? Rano, veoma rano. Nije bilo kasnih razotkrivanja, zaprepaštenosti, rušenja iluzija. Zapravo sam to oduvijek znao. I bilo mi je svejedno.
Ella Beerholm, koju sam vjerojatno nazvao “mamom” kad sam progovorio, bila je široka žena okrugla, naborana lica i kratko ošišane kose. Nekoć davno, znam to po fotografijama, bila je gotovo lijepa, no kad smo se mi susreli, bila je u pedesetima i to je bila prošlost. Moja sjećanja na nju najbistrija su, najtoplija i najvedrija koja posjedujem. Rano je nestala iz moga života, iz života uopće, i time je skončalo vrijeme u kojemu je sve bilo u redu. Ptice na nebu, ljudi na ulici, drveće na obzoru i poslijepodnevna kiša, sve je to, obasjano njezinom prisutnošću, bilo na pravome mjestu. Teško mi je riječima opisati Ellu; pokušaj da to učinim postavlja me pred zaprepašćujuću činjenicu da je tek malo, strahovito malo nje ostalo u mome sjećanju. Njezine oči, naravno, njezin glas. I zatim odmah njezin krzneni kaput, debeo, kao stvoren da se u nj zarije lice, i s tim karakterističnim mirisom naftalina, mirisom sigurnosti. U tome me kaputu svakodnevno odvodila iz vrtića, te prostorije koja se pušila od vriske i zloće. Bilo je neizrecivo grozno, svaki dan iznova. Jedan mali – već mi se onomad činio malim – gađao me čokoladnim kuglicama koje je nosio od kuće, gdje ih je njegova mama upravo za tu svrhu izrađivala. Jedan drugi sjedio je na podu i jeo kocke za slaganje. Na tucete. Svakoga dana. Ne znam kako je to preživio. Treći je pokušavao čeličnom lopaticom razbiti prozore. Sve to pod paskom i drekom preopterećene devetnaestogodišnjakinje, koja mi se onomad činila veoma starom i glupom. Bio je to pakao. Bio je to vrhunac zbrke, samovolje i nesigurnosti te nisam nikada shvaćao zašto me Ella svakodnevno tome prepuštala. Ali kakve li blagodati kad bi me potom odande izbavila.
Jednom sam imao ospice, ali i to je prošlo. Trebam li spomenuti da me Ella njegovala dok sam bio bolestan, da me naučila voziti bicikl, da me tješila kad sam slomio ruku i da mi je – ali sada dosta o tome! – pričala priče prije spavanja? Pričanje je inače, nakon što je ona napustila ovaj okrugli, morsko plavi planet, preuzeo njezin muž. Tada mi je bilo sedam godina.
Ellina iznenadna smrt dogodila se ondje gdje se sudbina, ludost i statistika dodiruju na najneugodniji način. Ellu Beerholm, ženu koju sam vjerojatno nekoć zvao “mama”, jednoga je vedra proljetnog dana udario grom. Znam kako je mala vjerojatnost da se čovjeku to dogodi. (Što se mene tiče, bilo bi vjerojatnije da me ubije metak iz pištolja ili da mi padne cigla na glavu, kad ne bih imao tu povlasticu što točno i bez ikakva računa znam kad ću i kako umrijeti.) Također znam da svagdje svake godine određeni broj ljudi na taj uzvišeno smiješni način izgubi život; sirota Ella imala je taj peh što je bez razloga i krivnje dospjela u tu masu, matematika je slijepa. To je motrište iz hladna carstva brojeva, smirujuće kao i uvijek. Ono teološko drugačije zbori: Ella je bila miroljubivo stvorenje, korisna i dobra, službenica Gospodnja. Ali Nebo je izabralo najdrastičniju, najučinkovitiju metodu da joj sprži srce i pretvori mozak u spužvu, da je ispraši sa svijeta.
Bio je to doista lijep dan, nebo je bilo plavo i snažno povijeno, umrljano tek malobrojnim ljeskavim oblacima. Ptice su kružile, pčele zujale, nekoliko stabala bilo je osuto cvjetovima. Daleko tutnjanje najavljivalo je oluju, što je Ella začula i pošla u vrt pokupiti rublje koje se ondje sušilo. Skidanje rublja s konopa – postoji li neka manje prikladna aktivnost za umiranje? Ella je kročila na tratinu, napravila jedan korak, pa još jedan – jedan je vilin konjic prozujao pokraj nje – pa još jedan. Zatim se zaustavila, ispružila ruke i skinula s konopa svježe opran ručnik (možda baš žuti ručnik, moj ručnik, tko zna; sudbina voli besmislene simetrije) – i u tom se trenutku to zbilo. Znanstveno gledano: zbog atmosferskih razloga došlo je do razlike potencijala između naboja visokih slojeva zraka i naboja dubokoga, smeđeg tla pod Ellinim stopalima. Stvorilo se električno polje, bestjelesna prisutnost sile, nijeme mogućnosti, preokret ničega u nešto, duha u moć – čitav naš svemir, pretpostavlja se, možda je nastao iz jednog takva polja. Možda je to još osjetila, kao pokret u svojoj kosi, kao dašak vjetra koji joj je pomilovao tijelo ili kao tjeskobno probadanje u unutrašnjosti. Ali bilo je prekasno. Napon je u nekoliko trenutaka neizmjerno narastao i onda ništa više, pa ni nekoliko kubičnih kilometara nevodljiva zraka, kao ni Ellino siroto tijelo, nije moglo spriječiti električno pražnjenje. Stup čista svjetla šiknuo je iz zemlje, razgranato drvo od šušte užarene ljepote izraslo je, vinulo se stotinama metara u kruti zrak, zamrznulo se na beskrajno kratak trenutak, u kojemu su anđeli zadržali dah, a vrijeme treperilo... Te je ugasnulo. Zatim su se tone zraka obrušile u tanak prorez vakuuma i grmljavina se zakotrljala zemljom, razbila jedan prozor, protresla jedno drvo i rasplakala jedno dijete. Zatim je zavladala tišina. Naboj se izjednačio, zrak se očistio. Jedan je vilin konjic s olakšanjem odlepršao, sad mu je bilo bolje. Počela je topla proljetna kiša, blaga i osvježavajuća, ona vrsta kiše za kakvom čeznemo za duge zime. A Ella je ležala na tratini. Trava ispod nje bila je sparušena kao nakon duge suše. Neki njezini organi, kako je poslije utvrđeno, doslovce su se rastopili, a dio njezina prijazna lica nestao je u vatri.
Od tada nadalje Beerholm i ja bili smo sami. Zvao sam ga “Beerholm”, s određenim ironičnim poštovanjem. Zvati ga “tata”, teško da bi bilo moguće, a “Manfred” (tako se zvao) doista nije ime kojim se nekoga može oslovljavati. Već mu je tada bilo više od šezdeset i nije imao previše smisla za podizanje djeteta. Elegantni gospodin sijede kose, s debelim vrećicama ispod očiju i sivim odijelima u sivoj boji njegovih brkova. Nikad nisam doznao čime se zapravo bavio. Uglavnom je sjedio za pisaćim stolom, s hrpama papira ispred sebe te je listao i bilježio i mrmljao sebi u bradu. Zatim bi davao upute preko telefona. Nisam nikad otkrio s kim je govorio. Zamišljao sam da negdje postoje goleme poslovne zgrade pune ljudi koji sjede za dugačkim stolovima i samo čekaju njegove naredbe kako bi se raštrkali i činili velike stvari. Možda je stvarno tako i bilo.
Mnogo sam vremena provodio sam. Beerholma bih viđao samo izjutra i zatim ponovno poslije podne te kasno navečer, kad bi mi pričao priču za laku noć. Taj ritual obojici nam je bio nesnosan, ali nijedan od nas nije se usuđivao predložiti da s tim prekinemo. Beerholm, koji nije imao ni trunke mašte, svakoga bi se dana nakratko posavjetovao s jednom ili dvjema knjigama bajki iz svoje biblioteke. No sve sam ih već poznavao te sam tako, naravno, primijetio i to da priče ne izmišlja, a što je još gore – i on je znao da ja to primjećujem. I tako sam stalno iznova slušao o Maloj sireni, o konju Faladi (najužasnija priča koju je čovjek ikada izmislio), o Petru Panu, o Merlinu i Arturu. O Merlinu, da.
Tijekom prijepodneva bio sam u školi, oko jedan sam dolazio kući te mi je služavka – ne neka starica koja voli djecu, kao što to žele klišeji, nego mlada, zgodna žena koja me nije mogla smisliti – davala podgrijano jelo. Zatim bih napravio zadaće, s gađenjem sam pisao kratke sastavke s indiskretnim naslovima (“Moj najljepši doživljaj”, “Moj najbolji prijatelj” – potrebna je hrpa takvih stvari da bi se djecu priviklo na uporabu fraza) i s lakoćom rješavao jednostavne matematičke zadatke. Potom sam bio slobodan. Uz kuću se nalazio velik vrt pun žbunja; šuljao sam se kroz travu i cvijeće, promatrao životinjice i nebo, veselio se i plašio, razgovarao s vrtnim patuljkom sa zulufima i zamišljao neobične stvari.
Neobično je kako je to vrijeme bilo zasjenjeno strahom. Na tratini je ostala smeđa mrlja; Beerholm ju je dao pregrabljati, razrahliti, posuti bijelim pahuljicama gnojiva – ništa nije pomoglo. Ja sam izbjegavao to mjesto, zaobilazio sam ga u širokom luku i noćurzurio dolje u nj kroz prozor koji mi se maglio pred očima. Ali to nije bilo sve. Često čeznemo za prošlošću, za vremenom kad smo još imali mašte i mogli se igrati i vjerovali u bajke i bogove – ali onkraj tih sentimentalnosti: zar su svi zaboravili onu drugu stranu? Strah koji čeka u svakom sjenovitom kutku, mnogoruke kreature koje iz daljine zure u tebe, čisto i nepatvoreno zlo koje u podrumu vreba čekajući da prekidač za svjetlo zakaže. Svijet oko djeteta još nije sasvim čvrsto istkan, na rubovima se cufa, još je uvijek gdjegdje propuštan, ima rupa i malih pogrešaka u tkanju. Nikad više nisam tako intenzivno doživio užas koji se šulja u potpunoj tišini i treperi u praznini između namještaja, kao u besanim dječjim noćima kad bih palio svjetlo. Jednom, bilo mi je. osam ili devet godina, u ruke mi je dospjela priča o zloj ženi koja se pretvara u pauka. U čitavu životu nisam više proživio takve blistavo jezovite noćne more, takav neobuzdani strah.
Pritom inače nisam mnogo čitao. Bajke, dakako, zatim Najljepše priče klasične starine u dragocjenu, kožnatu uvezu čvrstih stranica sa zlatnim okvirom, Gotthelfovu užasnu knjigu o pauku, a jednom i razvučen opis života Sir Francisa Drakea; doista ne znam zašto sam izdržao svih osamsto stranica. U kući je postojala velika biblioteka koju je jednoć sakupio Beerholmov prastric, no rijetko sam se njome koristio. Nisam nikad bio velik čitatelj, još me u osnovnoj školi slabo zanimao materinji jezik te sam briljirao samo u računanju. Poslije sam iz užitka čitao ponajprije knjige o putovanjima snova teorijskih fizičara, a zbog poslovnih razloga prvo klasične teološke spise (Akvinčevu oštroumnost u sto svezaka, Augustinov jasan glas, Brunove hereze) i zatim, naravno, stručnu literaturu svoje nove profesije: suhe rasprave, čiji je znanstveni jezik u pripravi držao vatromete čuđenja, čuda i obmane. Spinozu poznajem u potpunosti, Pascala također. S Kritikom čistog uma nisam nikad uspio izaći na kraj, Gödelu također nisam dorastao. Beerholma pak nisam nikad vidio da čita išta drugo osim gospodarstvenih dijelova engleskih novina. Tada bi sjedio u prastaru plišanu naslonjaču, glave ukošene prema ramenu, podignutih obrva, s jedva zamjetljivim pokretom na usnama i sanjarski usredotočenim pogledom.
U pustinji, u njezinu najvrućem dijelu, nastale su životinje koje moraju toliko štedjeti svoju snagu da se pomiču samo kad je to doista neizbježno, a i tada tek polako, sasvim polako. Sličan je bio Beerholm. Podigao bi pogled samo kad se imalo što vidjeti, posegnuo bi za nečime samo kad mu je bilo prijeko potrebno, govorio samo onda kad se doista nešto moralo reći. Štedljivost u svakom pokretu, svakoj radnji, možda i u svakoj misli. Zbog toga je uvijek govorio i činio samo ispravne stvari, a nikada ništa neprikladno.
S vremena na vrijeme poveo bi me na dugačke, nijeme šetnje kućom. Bila je to velika kuća, tri kata i prašan podrum, no njezina su najbolja vremena bila prošla. Beerholm ju je bio kupio za sitne novce i otada, i ovdje štedljiv, nije ništa poduzeo da zaustavi propadanje. Bilo je, doduše, više-manje čisto, no podne su se daske savijale, vlažne mrlje širile su se po stropovima, a katkad bi se krajičkom oka vidjeli mali pauci kako gmižu, kao da je dio uzorka tepiha odjednom oživio. I kroz tu smo kuću Beerholm i ja sada koračali držeći se za ruke, uza stube, kroz pojedine sobe, niza stube, u prizemlje, niz još jedne stube u podrum, kroza sive podrumske prostorije, ponovno uza stube. Uvijek bi počelo Beerholmovim pitanjem: “Hoćemo li prošetati?”, o kojemu sam trebao nakratko razmisliti i naposljetku odgovoriti: “Zašto ne!” I onda bismo krenuli, polako, šutke i ozbiljno.
Jednom sam u nekoj ladici pronašao (kolike priče tako počinju; no ne i ova) snop karata za tarot. Pogledao sam ih, posložio, ponovno skupio, dopustio sam da me zastraši njihova kičasta jezovitost i uzalud sam pokušavao u njima pročitati svoju budućnost. Onda sam otkrio da redoslijed karata ostaje nepromijenjen koliko god se puta presijecale. Oboružan tim temeljnim zakonom umjetnosti karata, pokazao sam Beerholmu jedan trik s kartama. Bio je to prilično mizeran pokušaj, a Beerholm nije bio dovoljno dobar glumac da bi to prikrio. Zatim sam to pokušao sa svoja dva najbolja – jedina – prijatelja, dječakom po imenu Fritz i jednim drugim, kojega pamtim samo još po groteskno istrunulim sjekutićima, po neprestanu cuclanju bombona i neugodnoj aromi karamele kojom je odisao. Samo je Fritz bio malo iznenađen kad sam ponovno pronašao njegovu kartu – ljubavnici, ovaj drugi samo je slegnuo ramenima i uopće nije shvaćao o čemu je riječ. Nakon tih poraza odložio sam tarot i zaboravio svoj bijedan iluzionistički debi. Nije bilo nikakvih predznaka, navještenja ni ranoga poziva.
U jednoj drugoj stvari bilo je slično. Naš su razred u većim razmacima vodili u crkvu na otegnute mise s mnogo glazbe. Svećenik je imao gustu bradu, poput krzna, pleteni pulover i traperice i svirao je gitaru. Pratio ga je još jedan takav na udaraljkama, a on je pjevao i bio uopće veoma veseo. Mi smo morali pjevati zajedno s njim, pljeskati rukama i usto u ritmu lupati nogama o pod. Zaista ne znam što je bilo gore, nelagoda ili dosada.
Djevojčica pokraj mene listala je Paju Patka, što uopće nije bilo jednostavno uza sve to pljeskanje i lupanje; ja sam igrao šah s Fritzom na majušnoj džepnoj šahovskoj ploči i gubio. Zgrada oko nas bila je dirljivo ružna: četverokutni betonski stupovi nosili su ravan strop s neonskim svjetiljkama postavljenima u križ. Na istočnom zidu, iza niskoga drvenog oltara, kubistički raskomadan Isus s nelagodom je zvjerao oko sebe; imao je žuto lice i izgledao kao da ga muči zubobolja.
A svećenika – inače, zvao se župnik Gudfreunt – sad bi tek obuzelo oduševljenje te bi stao skakutati gore-dolje ispred mikrofona, mašući rukama. Zatim bi održao beskonačnu propovijed, nitko nije znao o čemu. A naposljetku bi otpjevao misu do kraja.
Nekoliko mjeseci pohađao sam kod njega pripreme za prvu pričest. Sjedili smo u crkvi, on je hodao gore-dolje i postavljao bitna pitanja. (“Da si onomad bio prisutan kod ribara, što bi bio rekao Isusu? Ne, jednostavno iziđi i odigraj to! Bez razmišljanja! Sasvim spontano!”) Jedanput je (“Sad ćemo izgraditi sociogram, u redu?”) postavio ispred nas ploču i na njoj ispisao naša imena. “Sad će svatko povući strelicu od sebe prema svoja tri najbolja prijatelja!” Još uvijek se sjećam triju tankih crta koje su pokazivale na mene, samo tri, dok su ih drugi imali desetak. A usto je jednu od njih iz milosrđa povukao jedan stariji dječak kojega sam jedva poznavao. Drugom je prilikom župnik Gudfreunt ispripovijedao priču o izgubljenome sinu. Nije mi bilo sasvim jasno zanimanje kojim se sin bavio u tuđini te sam dvaput upitao: “Kako, molim?” – “Svinjar.” – “Što?!” – “Svinjar!” Nisam imao pojma što je to, a poanta priče – ponovno se prihvaća onaj sin koji je sve učinio pogrešno, a zapostavlja se drugi, koji je uvijek bio prisutan i davao sve od sebe – činila mi se grotesknom. Negdje se sigurno potkrala neka pogreška! No Gudfreunt je izbjegavao razjasniti stvar. S pravom. Nema razloga uznemirivati djecu najstrašnijom od svih istina, naime, da Bog bira bez razloga, da se njegovu milost ne može steći nikakvim naporima, nikakvim činom. Da je njegova ljubav nepravedna.
Ceremonija prve pričesti bila je beskrajno dugačka i ispunjena višestrofnim napjevima. Netom prije bio sam na prvoj ispovijedi i Gudfreunt me odriješio grijeha. Bilo je neobično biti bez grijeha: moja lijenost, nekoliko nenapravljenih zadaća, zle misli o glupim znancima – ništa od toga nije se više vuklo za mnom. I tako sam sjedio ondje s osjećajem blage dosade i uzvišena duha dok su me zapljuskivali zvuci Gudfreuntove gitare. Oduran crkveni prostor kao da je bio uronjen u zagasit sveti sjaj. Ispred mene pjevao je župnik Gudfreunt, iza mene se lelujao izmiješan mrmor glasova; svako toliko mogao sam jasno razaznati Beerholmov bas. Osvrnuo sam se prema njemu, stajao je ondje i kimnuo mi. Pokraj njega Ella. Imala je još tri mjeseca.
Gudfreunt je vodio pogreb. Njegov govor zadržao se u granicama općenitosti, nemili slučaj otvarao je probleme koje je radije htio izbjeći. Tako je samo rekao da sve ima neki smisao, da tuga oblikuje čovjeka i da ćemo se jednoga dana, na kraju vremena, ponovno sresti u ružoprstoj zori podno zidova Novog Jeruzalema. Sunce je sjalo, leptiri su lepršali oko nas kao u život probuđeni cvjetovi. Sve jasno vidim pred sobom, sebe sama, Beerholma, bezimene ljude u crnini, duguljastu rupu u zemlji, jarke boje vijenaca na drvenu lijesu, kao da je moje sjećanje to prevuklo slojem leda. Vidim se kako stojim ondje, uspravan, ruku prekriženih na leđima i sa spoznajom da me sad više ništa što se dogodi na svijetu ne može dotaći. Ne znam kako sam nakon toga došao kući, ne sjećam se dana i tjedana koji su uslijedili. Ali s pogreba pamtim svaku, pa i najmanju pojedinost. Neobično: je li naše pamćenje tako šupljikavo da može profiltrirati tek nekoliko trenutaka iz vremena koje curi; ili uistinu tek rijetko i nakratko posjedujemo punu snagu svoje spoznaje? Kad pogledam unatrag, što mi doista ostaje?
Pogled kroz prozor moje prve zime u Les Vescauxu. Sunce izlazi nad svježim snijegom, u kojemu još nijedna ptičja noga nije povukla točkastu liniju. Neozlijeđena bijela površina svjetluca poput vatre, zrake padaju ukoso te polako i žućkasto tapkaju prema naprijed, na obzoru bliješte ledenjaci kao da meni, samo meni žele nešto reći. Očaj zbog toga što ih ne mogu razumjeti, bespomoćna čežnja.
Kasnoposlijepodnevno nebo, ne znam ni gdje ni kad sam ga sreo; jato vrana prolijeće u višeglasju, jedna ptica odjednom mijenja smjer, ostale je slijede, crna lepršava tijela kovitlaju se, iznova se postrojavaju, obrušavaju se u obzor i nestaju u večernjem rumenilu.
Katedrala svetog Petra gledana odozgor; stojim u Michelangelovoj kupoli i ljudi dolje smiješno su maleni u minijaturnoj oluji svojih fotoaparata. Iz skrivenih prozora zrake svjetlosti padaju u dubinu i iscrtavaju dugačke, geometrijski čiste pravce po prostoriji, nedirnute urođenom nepravilnošću materije. I ja razmišljam bih li se uhvatio za jedan od njih i pustio da me odnese dolje, na šaren mozaik mramorna poda.
Moj prvi nastup: magličasta svjetlost, nadzemaljski jarki sjaj reflektora, crni obrisi gledatelja u prvim redovima.
Ti, naravno, uvijek i stalno iznova ti.
I moja osnovnoškolska učiteljica, koju pitam: “Je li dva puta pet uvijek deset? Zašto uvijek?” Vidi da se ne želim našaliti, nego iznosim problem koji me danima zaokupljao. “Razmisli, Arthure! Zato što je pet puta dva deset i polovina od deset pet, a petina od deset dva.” Ne razumijem i ona to polako ponavlja. Avion od papira prolijeće pokraj mene, netko šapće. I odjednom shvaćam. Shvaćam zašto je dva puta pet deset, sada, i uvijek, i za vijeke vjekova, na ovome i na onome svijetu. Vidim ploču s mrljama od krede i tragovima spužve, izmoždeno učiteljičino lice i lica tupe, snene djece i znam da moram zapamtiti ovaj trenutak, da ga moram otrgnuti od vremena koje bježi. Pronašao sam istinu koja je ukorijenjena u temelj svijeta, koja me neće ostaviti na cjedilu i bit će sa mnom od sada pa sve do kraja.

II


Po ružnu vremenu, u odjeljku brzoga vlaka, opskrbljen sendvičima sa šunkom i nekoliko limenki Coca-Cole, zauvijek sam napustio rodni grad. Bilo mi je deset godina.
Kišilo je; pokraj mene su prelijetale jednolične livade, osamljeno sive kuće i mrzovoljno drveće. Nasuprot meni sjedio je neki muškarac i listao novine. Njegova žena do njega ljuštila je tvrdo kuhano jaje, komadići lupine sipili su na pod. Zijevnula je, jednom, još jednom pa još jednom, sve dok joj suze nisu navrle na oči. Kad je primijetila da je promatram, nasmiješila se i rekla: “Onda, maleni!” Nisam ni trepnuo, ona je ponovila, no ovaj put upitno: “Onda, maleni?” Sad sam i ja morao zijevnuti.
Putovao sam, toliko sam znao, u neki internat u zemlji ledenjaka, satova i džepnih noževa, gdje su me imali odgajati dok od mene ne nastane nešto posebno, neka iznimna pojava ljudske vrste. Svi ti ljudi na ulici sa svojim bradama, kišobranima i šeširima bili su normalni. Ja ću biti drugačiji. Tako sam nekako shvatio Beerholma. Kako god bilo: nikakva udaljenost na Zemlji nije bila dovoljno velika da me odvoji od stanovite smeđe mrlje u travi.
Odluka da me se onamo pošalje pala je tek nekoliko tjedana prije, i to potpuno neočekivano. Onomad gotovo da i nisam time razbijao glavu; danas znam da su iza toga stajale stvari koje nisam ni slutio. Tri mjeseca nakon mog odlaska Beerholm se oženio našom voditeljicom kućanstva. Zabavlja me zamišljati što se sve sigurno između njih odigralo, a da ja nisam ništa od toga primijetio. Čak i za dijete bio sam prilično naivan. Nakon sedam mjeseci došlo je prvo dijete, djevojčica, godinu dana potom slijedilo je drugo. Kad bih za vrijeme praznika došao u posjet, vidio bih ih obje kako zlatokose pužu po tepisima, pod pogledima svoje lijepe majke i starog oca. “Imate preslatku unučad!” – omražena rečenica za njegovih šetnji parkom. Poslije, nakon Beerholmove mirne smrti, otkrio sam da je moje nasljedstvo svedeno na zakonski propisan minimalni udio, a i on se zbog iščeznulih štednih knjižica i zagonetno ispražnjenih sefova stanjio na otužnu tričariju. Naravno da sam bio razočaran, ali u čisto financijskome, ne u osobnom pogledu. Želi li me država smatrati Beerholmovim sinom, to je njezina stvar. Ja to nisam niti sam ikada to bio. Beerholm mi nije ništa dugovao.
Svoju zakonsku maćehu sreo sam neočekivano i slučajno mnogo godina poslije na jednom zastrašujućem koktelu. Bio sam počasni gost, dospio sam onamo ni kriv ni dužan i baš sam gledao kako da pobjegnem. Uto se ona stvorila preda mnom. Ostarjela. Kosa joj je bila obojena u žuto, a pohlepa joj je urezala duboke bore oko usta i po vratu. Pružila mi je ruku te sam je, nesiguran kako bih se trebao ponašati, prihvatio i protresao. No nisam li tu osjetio neku neobičnu zgrčenost, neku nemirnu napetost u njezinu pogledu? Nije to bila nemirna savjest, nikako, nego nešto drugo: strah! Bože moj, ona se bojala! Osjećala je nizak, animalni strah preda mnom. Nisam li imao moć da joj ometem san, bacim na nju munju kletve, nahuškam na nju vojsku demona? Nisam, na žalost. Ali uživao sam nekoliko sekundi u njezinu drhtanju, zatim sam joj ispustio ruku i otišao. U međuvremenu se preudala, za nekog producenta malih televizijskih serija. U biti je čudno kako se zaliha odurnih ljudi nikad ne iscrpi; stalno i neprestano iznova nastaju, nasmiješeni, prezauzeti, uspješni, babilonski prinčevi. Jesu li onda doista i oni otkupljeni? Da, vjerojatno i oni.
No vratimo se u moj vlak. Sjedim, jedem sendvič i približavam se nepoznatom cilju. Planine rastu, šume uzmiču, trava nestaje u kamenu. Ubrzo stižem u Les Vescaux.
Turističke brošure veoma zorno prikazuju to mjesto: ledenjaci pod visokim nebom, alpsko cvijeće u groplanu, idilične kolibe, ruševne i s ukočenim obiteljima seljaka ispred njih (žilavi starac s lulom, lijepa žena u narodnoj nošnji, troje djece, sneni pas). Vide se zavojite brdske staze pod gracioznim slapovima, koji su pak tek zemaljska aluzija na dugin luk na obzoru. Zelene površine prošarane cvijećem i obilno načičkane kravama. S druge strane prospekta – ista scena zimi. Koliba sa snijegom na krovu i zamrznutim dimom iznad dimnjaka. Vodopad pretvoren u staklenu divotu od leda. I skijaške staze pune malih, veselih ljudi u svijetlim jaknama, ukočenih u grotesknim, iščašenim pokretima. S jedne žičare maše mala djevojčica. (Prospekt, međutim, prešućuje duge kišne dane, sive jeseni, pustoš posezone bez igdje ikoga.) Snimka iz zraka pokazuje cijelo selo: nekoliko desetaka kuća zbijenih na uskoj litici. Ovdje je glavna ulica, tanka, siva vijugava linija. Na žalost, ne vide se trgovine u njoj, draguljarnice, modni butici, ljeti zatvoreni. Ona plava mrlja bazen je u vrtu hotela Grand. Zgrade pokraj, svi ti bijeli četverokuti, također su hoteli, ali jeftiniji. I ove su crne točke hoteli, još jeftiniji, za turističke grupe. Gotovo su sve kuće ovdje hoteli. Osim one duguljaste ondje gore. To je internat.
Ecole Internationale des Vescaux. U čitavu je svijetu na dobru glasu, koji se temelji uglavnom na njezinu elegantnu, grbom urešenu listovnom papiru. Naime, u svemu je drugome prosječna. Školarina je toliko visoka da gotovo nikad nitko ne padne razred; učitelji su miroljubiva stvorenja s najrazličitijim duševnim slabostima; direktor, gospodin Finzel, pompozni je tikvan. Ali uređenje je veličanstveno: bijelo pročelje s fino izrezbarenim prozorima iz prošloga izgubljena stoljeća. Dugački hodnici s ozbiljnim skulpturama. Prije su se nosile i školske uniforme vojničkoga kroja, no ukinute su prije nekoliko godina. Zastave europskih država na visokim jarbolima iznad nogometnog igrališta. I klub bivših studenata, sastavljen od staraca koji onamo dolaze jednom godišnje. Imaju lijepa sjećanja, s pravom. U biti se svima ovdje sviđa. Ne mora se mnogo raditi, život je udoban, krajolik ugodan. I meni se sviđalo.
Došao sam kad mi je bilo deset, a otišao s osamnaest. Osam godina, dakle, u dvorcu podno bijelih planina i vatrenih izlazaka Sunca. Osam godina pod golemim starim stablima, dostojanstvenim žalosnim vrbama koje su se prigibale nad travu prošaranu svjetlošću, u sjaju skupocjenoga alpskog sunca. Osam godina života izvan svijeta.
Sobu sam dijelio s dječakom po imenu Jean Braunhoff. Bio je sin trgovca oružjem i jedna od najljubaznijih osoba koje sam ikad upoznao. (I njegova sam oca upoznao, sramežljiv sitan gospodin, veoma uljudan i pomalo plah.) Učenici su dolazili iz svih zemalja, mnogi nikad nisu doista naučili njemački ili francuski; vladala je iznimno zabavna jezična mješavina, šarmantno babilonsko ludilo. Dakako, nismo razumijevali učitelje, ali tko je uz taj pogled za to mario! Uz te mramorne planine, to neizrecivo plavo nebo sa svojim draguljima od oblačića. I nismo li svi bili bogati nasljednici?
Dobro, ja nisam to bio, no to sam tek poslije otkrio. I tako sam šetao uz rascvjetale padine – uvijek u strahu da bih se mogao poskliznuti i padati, padati, počeo sam voditi dnevnik, zatim od toga odustao, čitao Platonove i Leibnitzove spise i učio igrati golf. Čak sam postao i prilično dobar, sviđala mi se određena geometrijska oštrina u tome. U šahu sam pak bio mizeran, a bih li bio dobar kartaš, ne mogu procijeniti; doduše, često sam se kartao, ali nikada po pravilima.
A kakav sam bio kao učenik? Prosječan, iznimno prosječan. Ili da budem precizniji: prilično loš u svemu, a u matematici pak toliko dobar da se time mnogošto drugo nadoknadilo. Poslije, kad u fizici više nije bilo govora o glupim kuglicama ili polugama, nego o atomima, valovima i zrakama svjetlosti, kad su, dakle, brojevi prodrli u materiju, a ono naizgled čvrsto raspršilo se u mentalne relacije, onda su se i ovdje poboljšali moji rezultati. U stranim sam jezicima bio loš jer njima nisam vladao, u jeziku kojime sam vladao bio sam loš jer je moja učiteljica voljela samo stil Adalberta Stiftera, a ne i moj. U kemiji sam bio slab zbog gađenja: gadila su mi se opscena iskrivljenja, izobličenja, promjene boje koje je izvodila klokotava materija kad bi je se zatvorilo u vruću epruvetu, gadila mi se prljavština koja se ponaša kao da je živa. Uvijek sam se bojao da bi mogla doista oživjeti. I da će odjednom iz pepela, smećkasta otpada kakva pokusa, izmigoljiti neka mnogonoga životinjica, nastala abiogenezom u toploj juhi. Svi ti spojevi i otopine koji su se mućkali kako bi nastalo nešto novo, nešto smrdljivo, jetko, odvratno... To mi je bilo gnusno. Volio sam jedino paljenja. Maleni plameni jezici u boji koji su klizili po površini hladne tekućine. Bljesak magnezijeva praha, tako svijetao da nitko ne može u nj pogledati; a kad je sve gotovo, nema više ničega, ni najmanjega bijelog zrnca. Cijela je tvar izgorjela i pretvorila se u svjetlost.
Ali onda se jednoga dana dogodilo nešto važno.
Bilo mi je otprilike petnaest i bilo je tmurno poslijepodne, jedan od onih dana kad se čini kao da se na svijetu od danas pa do vječnosti nema što raditi, kadli mi je Jean Braunhoff htio pokazati neki trik s kartama. Činio je to iz dosade, a ja sam iz dosade promatrao dok je vani magla prekrivala planine, a gusti, vlažni oblaci kuljali su iz doline u vis.
“Izvuci jedan karta!” rekao je. (Njegov je njemački bio bolji od mog francuskoga.) Učinio sam to. Pružio mi je zatvoreni špil, ne rastvoren u lepezu, ali uspio sam iščeprkati jednu kartu.
“Zapamti ga i vrati ga natrag!” Učinio sam to. Pikova osmica, još se uvijek sjećam.
Sad je prtljao po špilu; na jedno je mjesto uglavio mali prst, ostalima je listao pojedine karte, pogledao bi ih i stisnuo zube. Odjednom je podigao pogled i ponosno rekao. “Imam ga! Sedam srce, ne?”
“Ne”, rekao sam. “Pikova osmica.”
“Merde!” uzviknuo je, bacio špil na pod, gdje se rasuo u bezbrojne tanke papiriće, okrenuo se i izišao zalupivši vratima. Sućutno sam gledao za njim, a onda sam krenuo skupiti karte. Bilo je nekako nelagodno vidjeti ih kako leže ondje, tako bespomoćne i razasute. Neobičan predosjećaj iz budućnosti; jer poslije, mnogo kasnije, došlo je vrijeme u kojem za mene teško da je bilo groznije nevolje od špila karata koji je pao na pod. I kad su ponovno sve bile na okupu, čiste i glatke na jednome kupu, pomnije sam ih pogledao. Bio je to običan, lagano istrošen špil, trideset jedna karta, od sedmice do asa, s nemaštovitim crvenim uzorkom na poleđini. Nedostajao je jedan dečko. Pogledao sam kroz prozor i u tom je trenutku stalo kišiti. Kapi su se razmrskavale na prozorskoj klupčici ispred mene, a dolje se zemlja pretvarala u vlažno blato. Zijevnuo sam, sjeo na krevet, posložio karte. Osmice uz osmice, dame uz dame, kraljeve uz kraljeve. Srce, karo, pik, tref. Tri dečka bila su problem, odložio sam ih sa strane. Sad ponovno svi u špil. I presijeci. Još jednom. I još jednom. Prelistao sam špil, redoslijed je ostao sačuvan. To sam i očekivao. No što ako karte nanovo posložim i sakupim? Uzeo sam list papira i olovku, izradio tablicu, ucrtao položaje pojedinih karata i pokušao. Zapisao sam nove položaje i usporedio ih sa starima; redoslijed je bio obrnut. No što ako se slaže u jednom smjeru, a skuplja u drugome? Stavio sam olovku u usta – imala je okus drveta i škriputala je među zubima – i pokušao.
Nakon sat vremena Jean se vratio. “Što ti radiš”, upitao je, “s moji karte?”
“Uzmi jednu”, odgovorio sam, “bilo koju. Pogledaj je, zapamti i stavi natrag!”
Začuđeno je pogledao mene pa karte, a zatim je poslušao. Pokupio sam ih, ponovno ih posložio i upitao: “Znaš li i dalje koja je?” Kimnuo je. Ponovno sam ih skupio, pružio mu špil i rekao: “Uzmi gornju!” Uzeo ju je, pogledao i iznenađeno frknuo.
“Zašto ti meni ne rekao da to znaš?”
“Jer nisam to znao. Do maloprije.”
“I kako ti si to napravio?”
“To”, odgovorio sam, instinktivno se pokoravajući zakonima umjetnosti kojom još nisam ni vladao, “to ti ne mogu reći.” Jean je slegnuo ramenima, sjeo i nestao iza nekog časopisa. S vremena na vrijeme uvrijeđeno bi se nakašljao. Siroti Jean! Sudbina ga baš nije pretjerano mazila, poslije također. Njegova oca nekoliko je godina poslije ubio snajperist na glavnoj ulici punoj ljudi, a golem imetak netragom je nestao u bezdanima švicarskoga bankovnog sustava. Za sobom je ostavio Jeana, siroče, osiromašeno i samo. Danas ima zubarsku ordinaciju u Lyonu, debeo je i brkat.
Sljedećom prilikom otišao sam u knjižaru u Les Vescauxu, trgovinu u kojoj su se uglavnom prodavale novine, razglednice, cigarete, upaljači i olovke u boji. Izbor knjiga sastojao se od monografija sa slikama planina, nekoliko krimića i požutjela primjerka Bitka i ništavila.
“Želim naručiti čarobnjačku knjigu”, rekao sam. “Naručiti. Knjigu o magiji. S kartama.”
Vlasnik, visok, ćelavi muškarac, koji kao da je bio satkan samo od starosti, dugo me promatrao i razmišljao. Naposljetku se veoma nenadano okrenuo te se odvukao u drugu prostoriju. Ondje sam ga čuo kako prekopava i kašlje. Konačno se vratio s tankom brošurom u boji u ruci: Tehnike jassa, s razumljivim objašnjenima Kaspara Almenbauma.
No naposljetku sam ga ipak uspio nagovoriti da mi iz nedosežno daleke zalihe naruči otprilike takvu knjigu kakvu sam ja zamišljao. Zvala se Trikovi s kartama, bila je ukoričena u crveni karton, a sastavio ju je autor koji je osim toga napisao djela o društvenim igrama, kao i knjigu s naslovom Tehnike Scrabblea. Mnogo slika, fotografije nasmiješenih djevojaka s kartama u rukama, duga objašnjenja, jednostavni trikovi. Sve to bilo je pomalo blesavo. Listao sam knjigu, grickao olovku i čudio se mješavini odbojnosti i zanimanja koju sam osjećao. Kao da se iza sveg tog smiješnog šarenila krilo nešto teško, nešto značajno.
Pročitao sam knjigu od korica do korica. Izvježbao sam trikove, sve, nisu bili komplicirani. Kupio sam četiri različita špila karata i isprobao s kojim mi najbolje ide. I onda sam bio gotov. I naručio sljedeću knjigu. Pa još jednu.
Zašto? Je li me to zabavljalo? Ne pretjerano. Jesam li se htio producirati pred drugima? Zapravo ne. Vjerojatno sam si htio nešto razjasniti, neku mogućnost koja je u daljini poprimala oblik, neku iritantnu matematičku konstelaciju, dvije paralele koje se žele dodirnuti u maglovitoj beskonačnosti.
Polako sam se domogao boljih knjiga. Onih koje ne sadržavaju slike, eventualno tek hladne tehničke skice. Čiji je stil nekićen, čak dosadno suhoparan. A trikovi složeni. I potezi teško izvedivi. Sva elegancija, sve iznenađenje mora proizlaziti iz efekta, u opisu ništa o tome. Čitao sam Umijeće odvraćanja pozornosti Jana van Rodea, Diabellijevo remek-djelo o tehnikama lažne refleksije, Librikovljevu znanstvenu raspravu o manipulaciji bojama. Osim toga, klasični traktat Giovannija di Vincetija, većinu knjiga Daya Vernona, apsolutno nenadmašno Hofzinserovo remek-djelo i naposljetku – božična želja koju je Beerholm, mučen grižnjom savjesti, milostivo ispunio – Enciklopedija opsjenarskih umijeća u četiri sveska iz osamnaestoga stoljeća, u originalnom izdanju sa sivim bakrorezima i zbunjujuće složenim sustavom kazala.
Uz dužnu skromnost, bio sam nadaren. Najjednostavnijim sam tehnikama odmah ovladao: forsiranje klizanjem, dubliranje, lažno brojanje. Poteškoća sam imao, kao i svi, s izmjenom, skrivanjem u dlanu, skrivenim presijecanjem. Skriveno presijecanje – skriveno ničim drugim doli velikom brzinom. Tek sam je godinama poslije besprijekorno izvodio, a tada više nisam imao ništa od toga jer jedva da sam se više služio kartama.
Onomad, u internatu, gotovo nikad nisam pokazivao trikove. Katkad, kad ne bih bio siguran u učinak, pokazao bih trik Jeanu, a kojiput i Bobu Williamsu, nasljedniku irske dinastije proizvođača viskija. Ali nije u tome bila stvar. Kao što je poznato, postoje problemski šahisti koji šahovsku ploču i ne dodirnu i koji ne mogu podnijeti natjecanje ruku nalakćenih na stol, sjedenje oči u oči s protivnikom, borbeno mozganje. Čitaju šahovske zadatke u novinama i u glavi, bez protivnika i bez ikakve druge napetosti osim one između samih figura, igraju veličanstvene partije, dok u mlakoj stvarnosti ispunjavaju formulare, kose travu ili izrađuju brodiće od papira. Tako bi se i to što sam ja radio moglo nazvati problemskim mađioničarstvom. Kad bi mi pošlo za rukom nešto neuobičajeno, zadovoljavao sam se time što se to dogodilo i što sam ja to vidio. Kad sam nakon nekog vremena ovladao osnovnim tehnikama, počeo sam sam izmišljati efekte i konstruirati tijek poteza koji bi do njih vodili. Ispunio sam dvije bilježnice bilješkama, a veliki dnevnik u kožnatu uvezu do kraja razrađenim trikovima, zapisanima crnim, suhim tušem koji ne ostavlja mrlje. Nekoliko njih doista je bilo upotrebljivo te sam ih poslije mogao uvrstiti u svoju zbirku 49 opsjena. Zabavlja me danas ih ponovno listati: na neobičan su način stručni, djelo su rutinirana početnika koji još nema pojma, a ipak već ima više pojma nego što bi trebao imati. “Četverostruku izmjenu karata”, trik koji je u međuvremenu postao klasik čarobnjačkih kutija, ja sam tada osmislio. Nijedno moje kasnije ostvarenje nije bilo prikladno za antologije.
No zašto sve to?
Da, dugujem ti odgovor. Ali neće biti lako. No dobro, moram docirati. Duboko udišem. Dobro pazi, prati svaki moj pokret, svaku moju riječ. Dovoljno je teško.
Pretpostavimo da dajem nekome da izvuče jednu kartu. Treba je zapamtiti, zatim vratiti u špil i promiješati. Zatim izvući drugu kartu i položiti je preda se na stol. Jasno i glasno reći koju je kartu prvu izvukao i upamtio i zatim okrenuti onu koja leži pred njim. To je ista karta.
Zasad je u redu; jednostavan efekt. Što se dogodilo? Netko izabire kartu i rastaje se od nje, vraća je u gomilu drugih, ne može je ponovno pronaći. Zatim uzima drugu, bilo koju iz bezimena mnoštva, i na svoje veliko iznenađenje u njoj ponovno pronalazi svoju kartu; vratila mu se. Taj događaj proturječi svakoj vjerojatnosti, nelogičan je. Pa ipak: nije li u drugom pogledu sasvim jasno i ispravno da je to ista karta; nije li to čak razumnije?
Cijeli vidljivi svijet u svojoj raznovrsnosti i isprepletenosti, sa svojim golemim inventarom ljudi, životinja, pasa, agenata osiguranja, krokodila, cvijeća, oceana, zvijezdi, planeta i galaksija počiva na spletu brojeva. Zbroj kutova u trokutu jednak je zbroju dvaju pravih; teorem je točan ili nije, nema trećega; tijelo ostaje u svome stanju dok na njega ne djeluje neka sila. Sve to vrijedi i na pjeskovitu morskom dnu među buljookim ribama, i među crvenolisnim prašumskim puzavicama i usred nepoznatih zvijezda koje besmisleno gasnu. Neumoljivo jasan duh propisuje svim stvarima svoje zakone.
E sad, što, dakle, znači povratak karte? Što znači magija? Magija jednostavno znači da duh materiji može propisati kako će se ponašati, da se ova mora pokoravati njegovim zapovijedima. Ono što se doima nerazumnim u biti je očitovanje razuma. Ono što se smatra dokinućem prirodnih zakona zapravo je njihov izlazak iz šikare slučaja. Nevidljivi svijet oblika i previše vidljiv svijet bezobličnosti stapaju se na kratak, jedva stvaran trenutak. Beskrajna moć duha na sekundu se sasvim otvoreno pokazuje. A s njome istina da nijedna stvar na svijetu nema snage oduprijeti se svojoj unutarnjoj matematičkoj obvezi.
To sam otprilike onomad vjerovao. I još dugo potom. Jesam li imao pravo, to je drugo pitanje; uskoro, vrlo uskoro doznat ću to. Predavanje je gotovo.
A onda je došla školska priredba. U prizemlju Ecole Internationale des Vescaux nalazi se dostojanstvena kamena dvorana s mramornim podom i visokim stropom koji nose plećata anđeoska torza bezizražajnih lica. Pod njim stoje dugi redovi dragocjenih starih drvenih klupa, a na zidovima, u malim nadsvođenim nišama između stupova, vise uljane slike ozbiljnih muškaraca sijede kose, kratko ošišanih brada i naočala okruglih stakala. U toj se dvorani svake godine održava ceremonija primanja novih učenika i oproštaja od onih koji su školu završili. I okupljanje kluba bivših učenika. I, naravno, školska priredba.
Nije to neka posebno spektakularna predstava. Povod je ili datum utemeljenja škole (kako smatraju jedni) ili Rousseauov imendan (kako tvrde drugi) ili pak rođendan gospodina Finzela, ravnatelja. Kako god bilo, svake se godine održava službena svečanost koju otvara dug ravnateljev govor i još dulji govor predsjednika vijeća roditelja – koji obično samo zato doputuje iz New Yorka ili nekog drugog dalekoga grada zrcala – te kratak, mucav, znojav govor učeničkog predstavnika. Zatim školski zbor otpjeva nekoliko višeglasnih pjesama, kazališna grupa odigra nešto otkvačeno i uz takve nastupe slavlje završi. Nakon toga svi imaju izlazak do ponoći, što nikome ne koristi jer je studeni, mjesto je zamrlo i lokali su zatvoreni svi do jednoga.
Tako je bilo i ovaj put. Otpjevali su četiri korala iz sedamnaestoga stoljeća, u sedam glasova i uz mnogo arabeski. Zatim je gospodin Gamouche, profesor glazbenoga, odsvirao dva Telemannova stavka na harmoniju kratka daha. A nekoliko dječaka, koji su svi htjeli biti glumci (jedan danas kopa bušotine, jedan gradi mostove, jedan prodaje hladnjake, svi su ostali odvjetnici), odigralo je jednu ranu Corneilleovu jednočinku u režiji gospodina Bellermanna, profesora francuskoga.
Dosada se širila kao kap tinte na površini tople vode. Lica su se izduljila, glave padale, zijevanje, šapat i ceduljice kolali su redovima gore-dolje. S vremenom je i to prestalo, ostavivši za sobom samo blag, očajan umor. Onda sam ja došao na red.
Jedan učenik iz višega razreda koji se površno poznaje s Jeanom Braunhoffom prije nekoliko je mjeseci spomenuo ravnatelju moje sposobnosti – i tako me ovaj jednoga bezazlena jutra iznenadno pozvao u prostran, dobro osvijetljen ured, sav u ebanovini. Finzel je sjedio kao na prijestolju iza svoga radnog stola, smiješio mi se svisoka i rekao:
“Arthure, bi li mi pokazao neki trik?”
Neko sam vrijeme bez riječi zurio gore u njega; očekivao sam neko ispitivanje ili kaznu za neku užasnu i meni nepoznatu krivnju ili kakvu strašnu vijest – ali ne i ovo. Zatim sam kimnuo, nakašljao se u tišinu punu očekivanja, izvukao iz džepa špil karata za poker i upitao: “Biste li promiješali?”
I sad je kucnuo taj trenutak. Velika dvorana puna ljudi čekala je moj nastup. Finzel mi je dao znak. Sagnuo sam se, na trenutak sam se uplašio da će mi noge otkazati poslušnost, ali nosile su me. Polako sam se približavao pozornici – Finzel je nestrpljivo mahnuo rukom: brže! – i uspeo se na prvu stubu. Na drugu. Na treću. Bio sam gore. U ušima mi je šumio daleki ocean, nekoliko tona zraka pritiskalo mi je prsa, srce mi je otkucavalo takt metronoma prema tišini iza mene. Okrenuo sam se. Bili su ondje: glave, glave, glave; nepoznate, zabuljene, bezdušne. Prostorija je bila prošarana sivim točkama, sve same oči i sve uprte u mene.
“Treba mi...” rekao sam i čuo da sam pretih. Dakle: nakašljavanje. Još jedan udah, dubok udah. Dobro. “Treba mi dobrovoljac!”
Čekanje. Difuzna svjetlost prodire kroz stare prozore od mliječnog stakla; iz dostojanstvene polutame dvorane čini se kao da se svjetlo diže poput bijele izmaglice i u gustim oblacima visi sa stropa presvučena oplatom. S nasuprotnog zida Voltaireovo poprsje gleda prema meni podrugljivim pogledom mrtvačke glave. Sad se dižu ruke. Nekoliko među malenima, nekoliko u sredini i – da, čak i sasvim straga kod najstarijih. I jedna u prvome redu. Gospodin Finzel. Domahuje mi i urotnički se ceri, sad čak i namiguje. Što mi drugo preostaje: naklonim se prema njemu i pokretom ruke zamolim ga da se uspne na pozornicu. Ustaje i dolazi. Potisnuti smijeh, prvo u prednjim redovima, zatim u cijeloj dvorani.
Sada stoji pokraj mene. Obavijen mirisom losiona za brijanje, sa svjetlucavom kravatom, lica zajapurena od znatiželje. “I što sad?” tiho ispituje.
“Sada”, kažem, “sad ćemo se kartati.” I podižem špil u zrak, visoko iznad glave. Natprosječno je velik, dvadeset puta trideset centimetara, posebne karte za javne nastupe. Nakon tjeskobne sekunde, očekivani smijeh. Osjećaj topline klizi mi kralježnicom.
Rastvaram karte, sasvim mi dobro ide: velika, okrugla lepeza raširena u tri četvrtine kruga. Držim ih ispred Finzelova ispupčena trbuha i kažem: “Uzmite, molim, četiri karte! Četiri! Karte!” Ponovno smijeh. Ide mi. Ide mi!
Finzel si daje vremena. Stišće oči i odmjerava poleđine karata kao da želi otkriti tajne znakove, domišljato ucrtane markacije, bilo što. Sad pruža ruku, dodiruje jednu kartu, ponovno povlači ruku, zamišljeno otpuhuje, uzima drugu. I izvlači je iz lepeze. Zatim još tri, dvije iz sredine i gornju. (Mnogi ljudi uzimaju gornju; zbog tko zna kojeg razloga smatraju to veoma lukavim.) Sad ih sve četiri drži u ruci, s plavo kariranim poleđinama prema gore. Želi ih okrenuti, no ja mu ih brzo oduzimam i glasno uzvikujem: “Hvala! Najljepša hvala!”
Kartama ovlaš prelazim preko poleđine špila, zatim, u nastavku istoga pokreta, podižem ih u zrak. Svi vide četiri poleđine, osjećam kako je svaki pogled u prostoriji uprt u četiri komadića kartona u mojoj ruci. Velika količina pogleda koji se usredotočuju na jednu točku može se doista osjetiti. To je poput blagih električnih žmaraca, slabašno peckanje. Izdah. Uživaj u trenutku. Teški je dio završio, sad više ništa ne može poći krivo.
“Nisam utjecao na vas? Jeste li doista odabrali slobodnom voljom?”
Finzel se smješka svisoka. “Ta naravno!”
I ja se smješkam. I polako, vrlo polako okrećem ruku. I lice karata prema naprijed. Četiri asa. Sva četiri. Finzel promrmlja prestrašeno “Oh!”, na trenutak vlada potpuna tišina, nikakvo meškoljenje, nikakav pokret. I onda, dok su se prve ruke podigle za aplauz i dlanovi se raširili da bi pljesnuli jedan o drugi – upravo tada, trenutak prije nego što će se prolomiti pljesak, jedan glas. Dječji glas iz trećega reda, gdje sjede najmlađi, hladno, suho:
“Vidio sam. Promijenio je karte. Prije nego što ih je podignuo u zrak.”
I onda aplauz. Ali svi su to čuli. Svi. To je kao da slabi valovi potresa prolaze kroz pod. Prostorija se udaljava od mene i odmiče u iskrivljenu daljinu, kao gledano kroz leću. Nekako se uspijevam nakloniti. Osjećam kako me Finzel tapše po ramenima; sućutno se smiješi. Spuštam se, niza sve tri stube. Lica se okreću prema meni, ne uzvraćam poglede. Ne mogu nikoga pogledati, ne mogu uopće više nikada nikoga pogledati. Obrazi i uši žare mi se, mora da sam crven, strahovito crven, kao rak. Ondje su vrata. Otvaram ih, izlazim na hodnik. Dugačak je, prazan i taman. Napokon sam. Napokon daleko od ljudi.
Na glavnoj ulici nije bilo nikoga, samo neki seljak crvena nosa s lopatom. Mrtvi hoteli bili su zamračeni, žaluzine spuštene, svjetleći natpisi isključeni, izlozi prazni. Noć je povijala luk iznad moje glave, u daljini su ledenjaci slikali bezoblične sive mrlje na nebu. Osjećao sam školsku zgradu iza sebe kao bolno mjesto na tijelu. Vjetar je bezvoljno šumio, nekoliko stabala s još pokojim smežuranim listom uvrijeđeno je uzdisalo. Visoko gore visio je okrugao bakreni Mjesec, odvajkada službeni adresat romantičnih pjesama i tužnih molitava. Morao sam ići samo ravno, jednostavno stalno ravno. Put bi završio, ali ja bih morao ići dalje. Pod mojim bi cipelama škriputala trava, a vjetar, kojemu kuće više ne bi stajale na putu, postao bi snažniji i hladniji. Onda bi tlo postalo strmo, samo malo, i iznenada bi preda mnom zablistala dolina, grumen svjetlucavih, treperavih svjetlosnih točaka na crnome baršunu. I odjednom bi tla nestalo, ostao bi samo još vjetar. To bi potrajalo još jednu, možda dvije, možda tri sekunde; vjerojatno bih još vidio svjetla kako plešu prema meni. I onda bi sve završilo, nestalo bi rugla, nestalo bi srama.
Bio sam blizu da to napravim. Kojih četvrt sata stajao sam na rubu te odluke, cijelih četvrt sata, petnaest minuta, tika-taka, devetsto sekundi. Onda sam se okrenuo i vratio se natrag. Nekoliko suučenika sad je lunjalo duž ulice, stajalo po vežama i potajno pušilo cigarete. Netko mi je nešto dobacio, nisam mario.
Jean je ležao na krevetu i čitao. Kad sam ušao, prestrašeno je poskočio. Kako je bilo dobro! Kako dojmljivo! I zadivljujuće! Bilo mi je strahovito neugodno i nisam rekao ni riječ. Onda sam pošao na spavanje.
Sutradan sam skupio sve svoje knjige o čarobnjaštvu da ih bacim u smeće. Hofzinser, Vernon, Rode, Diabelli, Librikov – kod enciklopedije sam zastao. Bila je tako stara i lijepa i dragocjena da nisam mogao to učiniti. A budući da sam nju zadržao, morao sam zadržati i druge. Sve sam ih pospremio u kartonsku kutiju i oblijepio je. Zatim sam je pospremio na sam vrh ormara, gdje je i ostala sljedećih godina i skupljala prašinu. Karte sam darovao Jeanu. Katkad bi pokušao njima slagati pasijanse, no onda je digao ruke od toga jer se nisu nikad otvarali.

III


Beerholm je ostario. Glava mu se zaokružila, brakovi istanjili, naočale se podebljale. Pri hodu je teško disao; zvučalo je kao šištanje vagona vlaka čija vrata netko želi otvoriti. Ali još se uvijek uspravno držao i još je uvijek satima telefonirao, a ja još uvijek nisam znao s kim. Kuća je bila preuređena: tapete, novi tepisi, hrpa staklenih predmeta, nekoliko televizora, pa čak i masivan sobni bicikl na kojemu si mogao okretati pedale ipak ostajući na mjestu. Moja stara soba više mi nije stajala na raspolaganju, sad je pripadala dvjema djevojčicama. No bilo je nekoliko gostinskih soba te sam jednu od njih dobio. U njoj je prije očito boravio neki pušač, zastori su još odisali oštrim vonjem cigareta. Na stoliću je stajao porculanski slon i smiješeći se balansirao na stražnjim nogama.
Vrt je sad također bio njegovaniji. Tratina je bila pokošena, grmovi oblikovani, stabla obrezana. Bilo je zasađeno nekoliko cvjetnih gredica i unutar njih slikovita skupina tulipana i sunovrata, okruženih gladnim pčelama, bubamarama, bumbarima. Ipak: mrlja je još uvijek bila ondje. Netko je počupao osušenu travu vlat po vlat i posijao novu, no ova je imala tamnu, snažniju boju te su se tako obrisi i dalje vidjeli.
Htio sam ostati samo tjedan dana, najviše dva. I onda nastaviti put za Firencu, gdje je otac Jeana Braunhoffa imao malu vilu. Beerholmova nova žena, moja pomajka pred naivnim zakonom, odjednom je bila veoma ljubazna prema meni; prije nije nikada bila takva. Dvije djevojčice znatiželjno su me mjerkale iz prikrajka; ne mogu se prisjetiti jesam li ikada razgovarao i s jednom od njih.
Bilo je to tri ili četiri dana nakon mog dolaska. Beerholm je sjedio za svojim radnim stolom. Stolna svjetiljka bacala je blijedožut krug svjetlosti na snop sivih papira ispisanih tajnim poslovnim znakovima. Kad sam ušao, lagano je okrenuo glavu prema meni. Činilo se kao da ništa ne radi, kao da samo sjedi ondje i promatra kako se sjene u sobi izduljuju.
“Imaš li vremena?” upitao sam.
“Naravno”, rekao je.
Zatvorio sam vrata za sobom, privukao stolac i sjeo. Nijemo me promatrao; njegova morževska brada bacala je bjelkast odsjaj.
“Moram razgovarati s tobom.”
Kimnuo je.
“O tome što ću raditi nakon škole. Sljedeće godine, kad je završim.”
“O tvome zanimanju?”
“Nisam siguran bi li ti to tako nazvao.”
Nasmiješio se. “Znači, tako je loše?”
“Ovisi o stajalištu.”
Pogledao me s iščekivanjem. Duboko sam udahnuo. No dobro, to se moralo izreći.
Dok sam govorio, vani se sumrak zgusnuo u noć. Beerholm je uspravno sjedio i slušao me. Lice mu se nije micalo, tek bi mu se oči katkad sklopile i ponovno otvorile. Obris drveta ispred prozora stopio se sa svojom crnom pozadinom. Na nebu je zasjala zvijezda i polako otklizala dalje. Ne, bio je to samo avion.
Kad sam završio, naslonio sam se i čekao. Pogledao sam na zidni sat: kazaljke gotovo da se i nisu pomaknule. Samo deset minuta. Imao sam osjećaj da sam govorio mnogo dulje.
Beerholm je posegnuo za nekom olovčicom, vrtio je između prstiju promatrajući je kao da je nešto posebno. Zatim ju je odložio.
“Jesi li siguran, Arthure?”
“Mislim da jesam.”
“To s krivuljom i linijom... Nisam siguran jesam li to shvatio. Meni se to čini malo zbrkanim. Ali ako ti tako misliš...”
“Nemaš ništa protiv?”
Ponovno se mašio olovke – one iste – i opet ju je stao okretati amo-tamo. “Bih li trebao?”
Slegnuo sam ramenima. Neko vrijeme vladao je muk, zapravo je sada sve bilo rečeno. Beerholm je i dalje proučavao olovku, jasno sam čuo njegove udahe i izdahe. I odjednom me obuzeo osjećaj da mu moram nešto reći. Nešto u vezi s mnogim godinama, zaštitom, odjećom, smještajem, internatom, pričama prije spavanja i našim šetnjama kućom. Ali kako na tome zahvaliti, i to još strancu? Čekao sam pola minute, cijelu minutu nadajući se nadahnuću koje će mi podariti prave riječi. Nije došlo. Nadahnuća su rijetka. I tako sam samo rekao nešto u stilu “neću više smetati” i ustao. I izišao.
Ostao sam još dva ili tri dana. Istjecala mi je putovnica; morao sam obilaziti zagušljive službene zgrade, stajati u redu iza ljudi koji su kašljali, odgovarati na besmislena pitanja neljubaznim muškarcima koji su imali moć nad nizom pečata. Na putu kući naletio sam na bradata muškarca koji mi se učinio poznatim. Kad su nam se pogledi susreli, uzvinuo je obrve i iznenađeno se nasmiješio. Bio je to župnik Gudfreunt.
“Stefane!” uzviknuo je. “Stvarno je prošlo mnogo vremena! Kako si?”
“Dobro”, rekao sam, “Arthur.”
“Je li? Ah, da, naravno. Lijepo! I, čime se sada baviš?”
“Nagodinu ću maturirati. A onda ću studirati.” “Kako vrijeme prolazi... Zar ne? Što ćeš studirati?”
Nakratko sam razmislio. “Kemiju. Tehničku kemiju.”
“Stva-arno?” Razjapio je usta i uzbuđeno kimao. Nosio je jednake traperice kao i prije, vjerojatno čak i iste. Brada mu je mjestimice posijedjela. Kako vrijeme prolazi.
“To baš zvuči zanimljivo!”
“Da”, rekao sam. “Veoma zanimljivo.”
Gudfreunt me pogledao i tračak nesigurnosti prošao mu je očima. “Lijepo”, rekao je. “Lijepo, onda... Onda još jednom svako dobro! Doviđenja, Arthure!” I onda se okrenuo i otišao. Gledao sam za njim promatrajući kako mu se pleteni pulover njiše dok hoda. Zatim je skrenuo iza ugla i nestao. Uz laganu grižnju savjesti pošao sam kući.
A onda sam, nedugo potom, otputovao. Rukovao sam se s Beerholmom, nekako sam izbjegao rukama njegove žene raširenima za zagrljaj i potapšao djevojčice po žutim glavicama. Bio je to jedan od posljednjih kolovoških dana, i to baš jedan od onih kad se po laganoj magnetnoj težini osjeća da ljeto neće više dugo potrajati. Još uvijek sve cvate, i ose i kukci uzbuđeni su, ali u sve se miješa neobična nelagoda. Svaka godina drži taj dan u rukavu i on se odjednom pojavi, a da ne znamo odakle i zašto upravo danas. Vjerojatno je to bio razlog – ali sigurno primjećuješ da samo tražim izlike – razlog zašto mi se tako žurilo da odem odande i zašto sam otišao i ne osvrnuvši se, i ne pokušavši reći Beerholmu ono što sam trebao reći. Da sam znao da ga više nikada neću vidjeti, da je to posljednja prilika – bih li onda pokušao? Ah, što ja znam! Činjenica da postoje stvari koje se nikad ne mogu nadoknaditi, prilike koje prolaze i ne vraćaju se, sve dok se ovaj veliki svemir sa zvjezdanim grudicama ne rasprši u svjetlost, može čovjeka natjerati do ruba ludila. Da sam se barem osvrnuo! Točno znam da bi mi se ta posljednja slika Beerholma kako stoji na kućnim vratima i gleda za mnom (je li mahao? ne, ne Beerholm) urezala u sjećanje. Naravno, imam mnoge njegove slike, ali upravo ova, najvažnija, nedostaje. Moja je zbirka nepotpuna i takvom će i ostati.
Imao sam još nešto vremena prije polaska vlaka, pa sam pošao na groblje. Na Ellin grob. Od pogreba nisam bio ondje, i to s pravom. Ono što sam ondje zatekao bio je kamen. Hladan mramor s tamnim šarama, zlatnim slovima ispisano Ellino ime, datum njezina rođenja i smrti, to je bilo sve. No dobro, što sam ja očekivao? Ne znam. Ali ono ondje bio je kamen i ništa drugo, i nije mi bilo jasno kakve bi to veze trebalo imati s Ellom. Dakako, negdje ispod tog bezbojnog cvijeća počivalo je nekoliko izobličenih kostiju i na neobično vješt način izbušena lubanja; stvari koje je Ella nekoć vukla sa sobom. I sad, što dalje? Kako si to, ta hrpa grotesknih ostataka, može uzimati za pravo da je bila Ella? Posrijedi je bila neka zabuna, neki nesporazum koji se trebao razjasniti. Možda ću ga sam moći razjasniti, jednoga dana. Ili već uskoro. Okrenuo sam se i odšetao, duž beskrajnih nizova salutirajućih nadgrobnih ploča. Sva ta svakodnevna imena! Vjeruje se da je smrt nešto posebno, ali banalna je poput telefonskog imenika. Većina ploča bila je nova i dobro ulaštena te se revno presijavala na suncu. Ali nekoliko ih je bilo i nagrizeno vremenom, obraslo bršljanovim viticama i gotovo lijepo.
Nakon razočaravajućeg posjeta Firenci (vrućina, smrad, dlakavi, razgolićeni turisti) vratio sam se u Les Vescaux. Počela je moja posljednja godina, a na njezinu su se kraju prijeteći ukazivali završni ispiti. Finzel je iz toga pravio velik događaj; već nam je na početku godine održao dugo predavanje puno važnih pridjeva. Nedugo potom drveće je stalo odbacivati svoje prve istrošene listove i njihove su krošnje poprimile stotinu različitih žutih nijansi. Golema seljačka djeca sa zastrašujućim smeđim psima uza se tjerala su u dolinu krave koje su ravnodušno treptale. Noću je vjetar tresao prozore, čupao lišće sa stabala i odnio idilu sa sobom. Arkadijsko je drveće ogoljelo. A onda je došla zima.
No dosta s tim, dosta opisa prirode! Vjerojatno ne mogu više odugovlačiti, nikakva tehnika odgađanja neće me poštedjeti. Onda dobro, reći ću to. Što sam htio studirati? Htio sam studirati teologiju.
Pa kako li si samo – pitanje koje sad želi postaviti, pa i postavlja svaki razuman čovjek – došao na tu zamisao? I kada? I prije svega: zašto?
Znam, znam. Upravo sam to i predmnijevao. I to je sasvim u redu. Treba biti u stanju polagati račune o svojim odlukama; dovraga, kamo bismo stigli da nije tako! Dakle, očito moram govoriti. Mogao bih se pozvati na iznenadna noćna prosvjetljenja, neizreciva duševna uvjerenja i riječi poziva koje su odjekivale mojim snovima – no to bi bila besmislica. Ništa od toga nije postojalo. Nijedan se anđeo nije potrudio posjetiti me. Ne znam kako zvuči Božji glas. Nisam nikada osjetio poziv.
Sjećaš li se još svojih školskih dana? Analitičke geometrije? Bez brige, ne namjeravam ti dosađivati više nego što je nužno. Ali moram ti opisati jednu krivulju i njezine neobične doživljaje. Jednostavan primjer: funkcija y = 4/x. Stavimo li za x četiri, dobit ćemo... Tako je: jedan. Stavimo li tri, dobit ćemo četiri trećine ili beskonačan periodni decimalni zapis 1,3 – glupi broj bez humora i elegancije. Uzmemo li dva... Naravno, rezultat je također dva. Jedan: rezultat četiri. A nula?
Upravo tako. Zanima me postoji li osoba kojoj se potpuno ne zavrti u glavi, kojoj želucem ne prođu hladni žmarci i koja odjednom ne osjeti ledeno prostranstvo svemira oko sebe čim pokuša ozbiljno zamisliti što se događa s četvorkom kad se podijeli s nulom. Matematičar si olakšava zadatak tako što tankim perom uz račun napiše nedefinirano, priznanje da njegova znanost gubi tlo pod nogama kad pokuša dodirnuti iskonsku jezu i čistu vječnost. A geometrija? Ona bilježi kako se krivulja s obje strane koordinatnoga križa lagano uspinje, da bi se odjednom, što je bliže osi, sve jače i jače krivila i onda se, u posljednjim milimetrima, naglo vinula u vis i preko ruba papira van u beskraj. To se naziva beskonačnost, a figura koja nastaje nalikuje na obrise trbušaste vaze za cvijeće čiji se vrat, umjesto da pristojno završi nakon nekoliko centimetara, gubi negdje u oblačnu nebu. Još uvijek se sjećam kako sam se morao držati za rub svoga klimava stola kad sam prvi put pratio tijek te jadne i jednostavne krivulje: dolazi iz područja niskih svakodnevnih brojeva, uzdiže nam se pred očima, na trenutak poprima vrijednost “beskonačno” te zatim ponovno tone onamo odakle je i došla. Ali ona je bila ondje, za ime Božje, doista je bila ondje! Praćena našim pogledom, jedna linija, rezultat naše hladne računice, savladala je granice svijeta i sad se vraća kao da se ništa nije dogodilo.
Ili iracionalni brojevi. Čime množimo običnu dužinu ako je želimo navesti da se jednom okrene oko sebe i napravi krug? Nonšalantno se govori o broju pi i crta grčko slovo koje sa strane izgleda poput gljive muhare, ali što je to zapravo? Da, što doista? Trojka s beskonačno mnogo znamenki iza zareza, i to beskonačno mnogo različitih. Svako računanje površine kruga, tko god da ga provodio i kada i gdje, netočno je jer se temelji na broju koji se ne može pojmiti, ni na koji način, ni u kakvim okolnostima. Govori se o “približnim vrijednostima”; no to jednostavno znači da se uzimaju drugi brojevi koji se nalaze u blizini onoga nedodirljivoga i donekle su mu naizgled slični. Pa ipak, između njih i njega prostire se mračna, brojevima ispunjena beskonačnost koja se ne može savladati. Pi, stvoren u duhu, duhu izmiče; duh ga više ne doseže. Vi, profesori, obavijeni oblakom praha od krede, odgovorite mi! Nije li očigledno kako ovdje, još prije svega, prije svake materije, na svijet već kroči nešto uznemirujuće? Nešto poput ranog odraza, slutnje zla? I ona mala krivulja koja prolazi kroz beskonačnost – ne doživljava li ona neki izobličen i geometrijski oblik uskrsnuća?
Sjećaš li se još što je asimptota? Pravac kojemu se stalno sve više približava krivulja, koja ga ipak nikada, čak ni u vječnosti, neće dostići. Kad bi u tome uspjela, onda bi se i sama pretvorila u pravac, ništa drugo i nije njezin cilj, ali to joj neće nikad poći za rukom; njezina zakrivljenost – to se može izračunati – stalno će se smanjivati, no neće nikada nestati. Na što ona podsjeća? Na istočni grijeh, iskonski, nerazumljiv, neprežaljen rastanak s Bogom? Koji bi joj događaj, pitaju se blijedi gimnazijalci, dopustio da protiv svakog razuma postigne ono što je predmet njezine jadne, grafitno sive čežnje?
Ono što sam uočio onomad, u svojoj prvoj i opreznoj zaokupljenosti svijetom brojeva, bilo je, u svakom slučaju, sljedeće: da se u nutrini brojki, jednadžaba i razlomačkih crta nalazi nešto strano, blistavo i tvrdo poput bisera u mesu snene kamenice. Nešto od čega te, promatraš li ga, može obuzeti osjećaj sličan onome kad stojiš između dvaju zrcala ili gledaš udubinu s nekog visoka vidikovca (neke terase, ove terase). Vjeruj mi: postoje manji razlozi za noćne more od otkrića da u srcu matematike leži sjeme ludila.
Ili otkrivenja. I to sam morao izabrati; što mi je drugo i preostajalo, kako su stvari stajale. Bio sam kršten i krizman i sve to, no unatoč tomu ne baš i odgojen u kršćanskom duhu; prema pitanjima duše i metafizike Beerholm se odnosio s mirnom ravnodušnošću. Do moga preobraćenja došlo je nad bilježnicama s kvadratićima i crvenim milimetarskim papirom, moje stremljenje Bogu u svojem je korijenu bilo matematičke prirode. Dakako, bilo je i drugih razloga. Svaki zalazak Sunca nad Alpama (a doživio sam ih oko dvije tisuće četiristo) sa svojim vatrom prelivenim ledenjacima i svojim trešnjinim nebom, svaka noć u zvjezdanom sjaju Mliječne staze može biti dovoljna da preobrati najokorjelijega salonskog poganina. Svaki pogled s vrha planine, čak i ako se ondje nalazi kakav turistički lokal s panoramskim balkonima, pobuđuje nešto što se već izdaleka može zamijeniti s pobožnim osjećajem. Svaka šetnja rascvalom alpskom livadom s njezinim pristupačnim kravama i ljubaznim ovcama uranja dušu u vlažnu maglu od trome, sretne pobožnosti. No to su raspoloženja; ona su prolazna i nikad nemaju snage pretvoriti se u odluku. Čak ni crkva u Les Vescauxu, niska kućica s prastarim drvenim oltarom, debelim vitrajima i mirisom tamjana seljačkih molitvi, nije to mogla potaknuti. Za to su bili potrebni brojevi i pogled u njihovu uzvišenost, njihov užas.
Kad u starim knjigama neki od brojnih tamnobradih junaka mora donijeti neku odluku, onda s tom odlukom “vodi bitku”, “bori se” sa sobom i zlim anđelima te se uopće mora namučiti i oznojiti. Kod mene je bilo drugačije: budući da sam pronašao premise, odluka je sama od sebe poprimila obrise; bila je to jednostavno konzekvencija koja mi nije više ostavljala mogućnost izbora. Nekoliko sam puta posjetio crkvicu, kleknuo na neravan kameni pod i pokušao moliti jer sam pročitao da se to tako radi. No bilo je to samo izvršavanje dužnosti, k tome još i suvišno. Pod je bio hladan, moj položaj bolan. Zurio sam u strop i u njegove ispucale grede i veliko raspelo ispod njega i u ružno obješenu figuru na njemu s patnički izobličenim ustima. Osjećao sam se nelagodno i nisam znao što bih trebao reći i komu. Na čudan, neugodan način sam sâm sebi bio smiješan. I kad je netko ušao – neki starac koji je mrmljao sebi u bradu – brzo sam ustao i otišao kako mi ne bi vidio lice.
Možda sve to i nije istinito; možda su to samo lažni odrazi koje sebi i tebi dočaravam. Moguće je da ti sve vrijeme lažem. I sebi samome. Dijete koje je onomad, prije mnogo vremena, briznulo u plač, prestrašeno udarom groma – to sam bio ja. I onda sam, plačući, prišao prozoru da zazovem Ellu; znao sam da je ondje dolje. Tek sam je onda ugledao. Kad se oko čovjeka odjednom smrzne zrak i istovremeno mu se sledi sva krv u žilama te se ukipi, zarobljen između hladnoće i hladnoće – onda možda može donekle naslutiti što se sa mnom događalo. Ne znam koliko sam dugo ondje stajao – to je floskula, znam, ali istinita je: doista to ne znam. Vidio sam poput igračke malu, izobličenu figuricu na travnjaku i nisam ništa znao niti sam išta drugo osjećao doli goleme prisutnosti užasa. Jeza tog trenutka tako je snažno prožela moje tijelo da je još i dandanas osjećam u zglobovima kao laganu reumu. U nekom trenutku obavila me siva magla i moje su noge popustile, a moja se svijest raspršila u zaštitničku nesvjesticu. Kad sam ponovno došao k sebi, u onim maglovitim trenucima prije nego što ću otvoriti oči, pokušavao sam se uvjeriti da je to bio samo san, ružan san.
Nisam nikad učinio ništa što ne bi bilo određeno tim jednim trenutkom razvučena užasa uz prozor. A u ovom slučaju? Dobro, imao sam izbor: ili je Ellu ubila slijepa slučajnost ili je Bog iz dosade na njoj vježbao gađanje. Je li moguće da sam samo htio stati na stranu moći, na stranu bacača munja umjesto na stranu pogođenih? Vidiš, pokušavam biti iskren. Posve je moguće da iza svih mojih lijepih razmišljanja nije stajalo ništa doli metafizičkog oblika oportunizma.
Ali kako god i zbog kojeg god razloga, odluka je bila donesena, a Beerholm se s njom složio. U međuvremenu se bližio maturalni ispit. Iako sam znao da neće biti opasan, ipak sam ga iščekivao s određenom nervozom. Snijeg je već bio okopnio i u proljetno bistrim potočićima otekao preko raščupanih livada u doline. Nekoliko smetenih cvjetova pokazalo je svoje glave koje su prve krave pažljivo očupale. Dani su opet sezali u noć, a slikovita seljačka obitelj ukočeno je izišla iz svoje kolibe i okupila se za prvu fotografiju.
U međuvremenu mi se predstojeći ispit uspio ušuljati u snove. Isprva u obliku grotesknih aluzija: kao policijsko ispitivanje pod vodstvom neobrijana, ali veoma uljudna službenika, kao ispitivanje znatiželjna novinara koji svoje bilješke nije zapisivao u notes nego na krišku bijeloga kruha, kao ispit u izvođenju salta koji sam morao polagati u golemu cirkuskom šatoru, praćen radoznalim pogledima tribine pune nijemih čimpanzi. S vremenom je poprimio jasnije obrise: sad sam stajao ispred stola za kojim su jedan pokraj drugoga sjedili Beerholm i Finzel te sam morao navesti imena svih Europljana starijih od sedamdeset pet godina. Dok me Beerholm prijekorno gledao jer nisam na to znao odgovoriti, Finzel je iz džepa izvukao novine, sa smiješkom ih promotrio te ih stao jesti. Nekoliko tjedana poslije pale su sve maske. Čim bih noću sklopio oči, zatekao bih se ispred dostojanstvenih pogleda ispitne komisije sastavljene od Finzela, predsjednika bez imena i lica, moje profesorice njemačkoga, profesora matematike i francuskoga i gospodina Goxa, profesora tjelesnoga, koji je žonglirao ljuskavim smeđim ananasom na nosu.
“Vaš je sastavak”, rekla je profesorica njemačkoga ljubazno, “jadan. Previše digresija, previše besmislenog blebetanja. Nikada ne dodirujete ono bitno.”
“Zamislite”, rekao je profesor matematike, “ravninu koja presijeca prizmu; dobiveni isječak jest kvadrat. Vaše ispitno pitanje: koga to zanima?”
“Znate li plesati?” upitao je gospodin Gox.
“Samo mirno!” rekao je Finzel. “Samo mirno, sve će biti u redu. Jednostavno izvucite jednu kartu!” I pružio mi sićušan špil karata s poleđinama ljubičasta sjaja. Gospodin Gox počeo se potiho smijati, ananas mu se zanjihao, pao i bešumno nestao kroz rupu u podu. Pogledao je za njim, odmahnuo glavom i tiho zajecao.
“Onda, što je sad?” Finzel je nestrpljivo zabubnjao prstima po stolu. “Nemamo čitavu vječnost; zar mislite da se možemo samo vama baviti? Uzmite više neku kartu! Odlučite se napokon! Što želite?”
“Želim se probuditi”, rekao sam tiho. “Želim se probuditi.”
Finzel je nabrao čelo. “Probuditi se, tako! Dobro.” I odjednom sam osjetio kako padam; prostorija se izobličila, kao da ju je netko sklopio, vrijeme se survalo u vrtoglav luping. Na trenutak sam klizio kroz blještavobijelo ništa, zatim sam osjetio kako me obavilo nešto čvrsto. Nešto mekano. Moj krevet.
Bilo je tiho. Čuo sam samo Jeanovo disanje na drugome kraju sobe. Na stropu nada mnom pružala se duguljasta pruga mjesečine, jedna je polica za knjige stršila u prostor kao taman četverokut. Ponovno sam sklopio oči, ali nervoza je još uvijek bila prisutna, neugodna i prodorna. Pokušao sam misliti na nešto sporedno: ovce – ne, radije krave – na livadi. Nije pomoglo, pa sam se prebacio na ptice na nebu; ali nakon nekoliko zamaha krilima pretvorile su se u helikoptere, zatim u velike, svjetlucave kukce. Naposljetku sam probao s morem, ali njega nisam nikada vidio, pa tako tu nisam dobio mnogo više od bare bezbojne vode.
Onda sam pokušao razmisliti: gdje ću studirati? Bilo je nekoliko mogućnosti, a ja se još nisam odlučio. Eventualno ću čak pristupiti nekom redu; ta zamisao sadržavala je nešto strogo, vojničko, što mi se sviđalo. Pokušao sam si predočiti samostan: visoki zidovi, klaustri, stari zdenac, povrtnjak. Zgrada koju je moja mašta na brzinu sazdala bila je malo mutna i sadržavala je elemente Ecole Internationale i Beerholmove kuće. Svidjela mi se unatoč tomu. I osjetio sam kako me već obuzima mir i kako me polako, kao voda preplavljen podrum, ispunjava san. Prišao sam samostanu, otvorio veliki portal – išlo je sasvim lako – i kročio unutra. Sjenovit kameni hodnik, staro stubište s izlizanim stubama. Stao sam se penjati. Još jedan hodnik, zrake svjetlosti ukoso upadaju u prostoriju i presijecaju je dijagonalama; nesvjesno mičeš glavu da se ne sudariš s njima. Nekoliko ljudi prođe pokraj mene, no ne trudim se podariti im tijelo i lice. Obraćam pozornost na vlastite korake, uz malo napora uspijevam čuti njihov odjek, neobičan u toj tišini. Ondje su neka vrata. Zastajem i približavam im se. Da, ući ću. U visini očiju nalazi se prazna mesingana pločica – sad se ovdje mora staviti ime. Nešto originalno, možda latinsko? Ili radije nešto jednostavno: Weber, Schuster... – ne, ako je već riječ o zanimanju, onda: Fassbinder.1 To zvuči jednostavno i istovremeno nekako odgovarajuće. Usredotočujem se na pločicu i ondje, isprva samo kao siva sjena, zatim sve jasnije, pojavljuju se slova: Pater Fassbinder. Sad valjda mogu ući. Kucam. Ništa. To nema smisla, netko mora biti unutra; ja tako želim. Ponovno kucam. I sad je čujem: neki glas koji nešto kaže. Vjerojatno “Slobodno!” Pritišćem kvaku, vrata se naglo otvaraju. Ulazim.
Bila je to velika, praktično uređena radna soba. Regali za knjige, stolci, stol s električnim pisaćim strojem. Iza njega muškarac. Vjerojatno mu je bilo pedeset i nešto i bio je srednje visine, debeljuškast, sjedokos, nos mu je bio oštrih obrisa, obrazi puni, obrve široke. Nosio je crno odijelo s bijelim ovratnikom, a na reveru mu se presijavao tanak, srebrni križ. Sjedio je ondje pognute glave; kad sam ušao, nije podigao pogled. Ostao sam stajati, zbunjen. “Priđite bliže!” rekao je. “Sjednite!”
Drveni pod škripao je pod mojim nogama; oprezno sam prišao najmanjemu od slobodnih stolaca, sjeo, odložio aktovku i čekao da me pogleda. Nije to učinio. Negdje je otkucavao sat.
“Jeste li došli ovamo”, iznenada je upitao, “da malo sjedite i odmorite se? Ili ste mene tražili?”
“V... vas sam tražio”, promucao sam, “gospodine...” “Možete mi se obraćati sa doktore Fassbinderu, ‘gospodine profesore’ također bi bilo prihvatljivo. Kako vam mogu pomoći?”
“Poslali su me k vama...” Uznemirivalo me što me nije ni jedan jedini put pogledao.
“Ah! Želite ući u crkvenu službu?”
“Da, gospodine profesore.”
“Vidi, vidi. Godine?”
“Devetnaest, gospodine profesore.”
“Ironiju zadržite za sebe. Tako mlad, dakle. Jeste li posve sigurni?”
“Naravno.”
“Naravno. Svi su sigurni. Ja to ne razumijem! Kako razuman čovjek može doći na takvu zamisao? Je li vam se ukazao kakav svetac?”
“Koliko ja znam, nije.”
“Hajde, barem nešto. Jeste li sigurno u pravoj firmi? Katolički svećenici? Je li vam tko otkrio tu tajnu da se ovdje ne smijete ženiti. Nikada?”
“Jest.”
“Jeste li dobro o tome razmislili? Dječače moj, razmislite pravovremeno o tome; ne želim da za godinu dana sjedite ovdje i hoćete mi priznati neugodne stvari ili da uskoro svima stavljate pod nos peticije protiv celibata. Sve sam to već doživio.” Još je više pognuo glavu prema stolu, kao da pokušava nešto dešifrirati. “To je glupa odluka. Ako niste potpuno sigurni, ostavite se toga! Nitko vas ne prisiljava. Otvoreno govoreći, bilo bi mi draže kad biste si izbili to iz glave.” Tako kako je sjedio ondje, pogrbljen i šiljasta nosa, podsjetio me na kornjaču. Morao sam se nasmiješiti.
“Ako ispravno tumačim vaše cerekanje, želite ostati, je li?”
“Da.”
“Dobro, Arthure Beerholme. A zašto?”
“To je teško pitanje, gospodine profesore. Moram li odmah odgovoriti?”
“Odmah.”
Zašto sam dospio baš ovamo? U susjednoj sobi sigurno je sjedio ljubazan, pristupačan čovjek... Prokleti peh! Nemirno sam se meškoljio na stolcu, a onda mi je sinuo odgovor.
“Zato što... Zato što je dva puta pet deset. Jer je zbroj kvadrata kateta jednak kvadratu...”
“Oh, ne! Još jedan takav. Jeste li sigurni da ne želite radije studirati matematiku ili fiziku ili... Ili stomatologiju?”
“Ne, to ne želim”, rekao sam ljutito.
“Dobro. Budući da nisam samo vaš profesor, nego i vaš... tja, duhovni savjetnik, moram, zanimalo me ili ne, znati nešto o vama. Odakle dolazite, što ste do sada radili, čime se bavite, sve te dosadne stvari.”
Nijemo sam kimnuo, posegnuo za svojom aktovkom, otvorio je, izvukao iz nje jedan fascikl i stavio mu ga na stol.
“Što to radite?” upitao je. “Što je to?”
“Moj životopis”, rekao sam. “Rukom pisan, sa strojnim prijepisom. Priložene su moje diplome i ovjerene kopije svih važnih dokumenata.”
Polako je podigao pogled u mome smjeru. Okrznuo me neobično iskrivljen pogled, prepao sam se. Nasmiješio se. “Niste primijetili da sam slijep?”
Osjećao sam kako se crvenim. “Ne, nisam... Oprostite, molim vas!”
“Oh, shvatit ću to kao kompliment, kao moje uspješno prikrivanje. Ali vi biste trebali nešto učiniti za svoj dar zapažanja, svećeniku ništa ne bi smjelo promaći. Inače, svoje papire možete slobodno ostaviti ovdje, netko će mi ih naglas pročitati. A razgovor ćemo nastaviti drugi put, sad još moram napisati neka pisma. I ispuniti poreznu prijavu.”
“Poreznu prijavu?”
“Ah, to vas čudi? Vi ste, bit će, mislili da pobožni ljudi nemaju tu obvezu? Za ime Božje, vi kao da ste s brda sišli!”
“I jesam.”
“Znači, mislite da ste duhoviti. Sve jedno ljepše od drugoga. Idite sad, ponovno ćemo se sresti, i to vrlo brzo.”
Ustao sam. “Puno hvala, gospodine profesore.” Nijemo je kimnuo, okrenuo se pisaćem stroju i počeo tipkati. Zadivljeno sam ga promatrao: slovo za slovom udaralo je o papir, očito bez pogreške. Činilo se da je zaboravio da sam ondje. No dobro. Okrenuo sam se što sam tiše mogao i bešumno se udaljio. Ovoga sam puta izbjegao škripavu podnu dasku. Otvorio sam vrata...
“Arthure!” Zvučalo je gotovo prijateljski. Zastao sam.
“Ukazao se Mojsiju u gorućem grmu, uništio Sodomu, uzdigao Izaiju k sebi. On voli i mrzi. On nije računski zadatak.”
Pričekao sam, no to je bilo sve. Tako da sam promrmljao “Doviđenja!”, izišao i zatvorio vrata. Hodnik je bio nizak i obložen bijelim linoleumom; sa stropa su visjele neonske svjetiljke. Ispred prozora nalazilo se sivo pročelje u svijetlu poslijepodnevu. Ljudi su prolazili, sami i u skupinama, većinom su izgledali kao studenti. Promatrao sam mesinganu pločicu i crno ugravirano Pater Fassbinder i pokušao sam se nečega sjetiti, no nisam uspio. Hodnik se, dugačak, pružao preda mnom, obasjan bijelom svjetlošću rasvjetnih cijevi. Na stubištu je u zraku visio opor vonj amonijaka; moje su se misli mreškale uz laganu vrtoglavicu. Na izlazu su me dočekala staklena kružna vrata; kad sam im prišao, sama su se pokrenula. Na trenutak su me opkolili bezbrojni blijedi zrcalni odrazi, svi pomalo uplašeni, te su tiho zujeći kružili oko mene – i onda sam dospio van. Duboko sam udahnuo i kročio na ulicu.

IV


Postaje podzemne željeznice imaju nešto jezivo u sebi. Prljavi zakuci po kojima leže oronuli ljudi, opušci i mrlje pljuvačke na podu, neugodna rasvjeta, vonj kloake protiv kojega ventilacijski uređaji vode neuspješnu borbu. Stiještenost između stranaca, tama koja juri ispred prozora, mladež koja se prijeteći glasno smije na drugome kraju vagona. I ljudi: njihova bijela lica, njihovi tužni kišni kaputi. Nisu oni tomu krivi; gore na ulici izgledaju sasvim drugačije. Stvar je u mjestu. Čim se čovjek spusti u svijet umjetnih kamenih dvorana, čini se nevjerojatnim da posjeduje dušu. Pakao zamišljam kao mjesto koje pomalo podsjeća na podzemnu željeznicu.
No to se nije moglo izbjeći: moram sam se njome voziti, i to najmanje dvaput dnevno, ujutro i navečer. Oko šest sati mala, ali glasna budilica rastrgala bi mi san; sat poslije napustio bih stan. Ulice su izgledale umorno i tužno, samo su se s plakata kesili idioti u boji. Đaci s golemim školskim torbama vukli su se ususret dosadi, kravatonosci s aktovkama od skaja uspinjali su se u tramvaje, auti su zakrčivali križanja. Hop, u podzemnu: poput leptira raskriljivale su se novine, dvadeset puta ista slika, isti naslov. Hop, iz podzemne, natrag na danje svjetlo. I on je već ovdje.
Katolički fakultet. Nalazio se između visoke, bezimene uredske zgrade i restorana: Gostionica Wrampa. Cjelodnevno topli obroci. Tek je nekoliko godina prije bio obnovljen te je sad imao kvadratne zrcalne prozore, svježe obijeljene zidove, skupe projekcijske uređaje u svim dvoranama. Prije podne filozofija kod prof. Halbwega, dogmatika kod prof. Fassbindera, liturgika kod izv. prof. Middlebrougha. Za ručak cjelodnevno topli, ali bezukusni obroci u Wrampi. Poslije podne povijesna teologija kod prof. Waldthalla, biblijska teologija Starog i Novog zavjeta i crkvena povijest kod prof. Plucka.
Put kući. Sunce zalazi, pali se ulična rasvjeta, prvi neonski natpisi nebom ispisuju imena cigareta i sokova. Ponovno podzemna željeznica, ponovno ista fotografija u svim novinama, no to je sad sutrašnje izdanje. Kravate su labavije zavezane, gumbi ovratnika otkopčani, lica postarana. Pokretnim stubama na površinu; sad je noć. Za večeru podgrijano gotovo jelo iz zamrzivača, zatim vijesti na televiziji, onda nekoliko poglavlja iz Summa Theologica ili nekog jednostavna i duhovita krimića. Gašenje svjetla. Mučan sat nesanice, napola domišljene misli, zbrkane slike iz šapta demona pod jastukom. No, srećom, postojale su tablete. Bijela pločica prešana praha u nekoliko te minuta obavije nježnom kemijskom težinom, rasprši sve što još pleše tvojom sviješću, pušta te da napokon utoneš u san, napokon.
Imao sam mali stan – “soba s kupaonicom i kuhinjskom nišom”, kako je pisalo u oglasu – u mirnome dijelu grada. Tapete su imale nesnosno prodoran cvjetni uzorak; pod prozorima se nalazio maleni trg sa starim vodoskokom, koji je uvijek bio isključen i suh. Točno preko puta nalazila se željezarija, i kad bi se pomno pogledalo, kroza staklo izloga mogao se razabrati lik vlasnika koji je nepomično sjedio u svojoj trgovini i iščekivao mušterije, koje nisu dolazile.
Čitao sam ono što sam morao čitati, napisao nekoliko seminarskih radova, učio za ispite iz svojih zbrkanih bilježaka s predavanja i dobivao prosječne ocjene. U početku sam često odlazio u šetnje, no nakon kratka sam vremena otkrio da sve izgleda jednako i da se nigdje nema što posebno vidjeti. I tako sam ostajao kod kuće.
Bio sam u kontaktu tek s malobrojnim osobama. U čitavu gradu poznavao sam samo nekoliko prodavača u sumornim trgovinama, nekoliko sveučilišnih profesora i, naravno, cijelu hrpu studenata. Bili su to neobični ljudi. Mnogi su izgledali kao da su u stanju unutarnje napetosti koja nikad ne popušta, govorili su (mislim to metaforično, ali ne samo metaforično) stisnutih zuba. Na njima se vidjelo što ih muči, naime lagano podrugljivo pitanje: “Ali zašto upravo teologija?” Svatko od njih to je već čuo, sto puta, pa i češće. Živjeli su u neprijateljstvu s okolinom, koja se prema njihovu pozivu odnosila s podrugljivom nevjericom, psihološkim teorijama, ravnodušnim slijeganjem ramena, stalno pripravni na obranu protiv cerekanja. Planet je bio pun žena, televizijskih spektakala, skupih kinofilmova, reklamnih plakata – zrcalni svijet pun lažne ljepote i lakoće. A mi smo bili čudaci, nestvarni rubni likovi. Tako smo živjeli, uvučene glave, u stalnoj opasnosti da ćemo ispasti smiješni.
Tome se pridružilo more iskušenja; gospodin Lucifer, jedini koji nas je ozbiljno shvaćao, danonoćno je na nas vrebao i postavljao svoje električne sprave za mučenje na svaki kutak naših duša. Pokazao se nadarenim modnim dizajnerom; kreirao je kratke suknje, uske bluze, haljine bez rukava i uz njih odgovarajuće dugokose tamnooke lutke kojima je udahnuo dašak sotonskog života da bi ih na ulici, u restoranu, u vlaku postavio pokraj nas. To je bilo djelotvorno; mnogi moji siroti kolege nisu bili nimalo tome dorasli. To se vidjelo po sleđenu očaju na njihovim licima, njihovim usnicama zgrčenima u gorčinu, njihovim prigušenim glasovima. Neki su stalno morali priznavati djela, želje, snove i time bi opsjedali koga god bi pronašli. (Osim patera Fassbindera, koji bi izbacio svakoga tko bi mu došao s nečim takvim.) Uzgred budi rečeno, to je bilo tek najjednostavnije sredstvo koje je napasniku stajalo na raspolaganju; imao ih je jačih i suptilnijih. Nije li upravo on u spise crkvenih otaca ukapao tu dosadu koja je isparavala sa svake stranice kao lagana izmaglica? Nije li on sve ispunio takvom prazninom? Nije li on u svakoj crkvi iza nas postavljao dvoje raspjevanih stogodišnjaka bez imalo sluha čiji su nam kreštavi glasovi svakim tonom dovikivali: “Ovo nema smisla, nema smisla, nema smisla”?
Ne, nisam se najbolje slagao sa svojim kolegama. Među njima je bilo mladih redovnika koji su nosili habite i izgledali poput statista u nekom kostimiranom filmu. Drugi su se smatrali modernima, nosili su jednaku uniformu kao svojevremeno župnik Gudfreunt i bili su posebno neduhoviti. Nekolicina ih je htjela osnovati Božju državu, jednoga dana, na nekom otoku daleko na morskoj pučini. Neki su htjeli predavati vjeronauk, ostali su htjeli biti župnici, krstiti helikoptere i subotom se kartati s gradonačelnikom.
“Dakle smatrate se boljim od drugih?” upitao je pater Fassbinder.
“Bojim se da je tako.”
“Oholost je smrtni grijeh, Beerholme.”
“Što da učinim protiv toga?”
“Ali vi uopće ne želite učiniti nešto protiv toga. To vam se sviđa. Upravo je u tome grijeh. Stotinu pedeset Očenaša za pokoru. Ugodan vam dan.”
Na moje iznenađenje, to je pomoglo. Ponavljanje je uronilo moj duh u nejasnu sanjivost, riječi su malo-pomalo izgubile značenje i za sobom ostavile samo ritmičnu izmjenu glasova. Nekoliko sam dana bio u ravnodušnu i blagu raspoloženju, no to je popustilo te sam ponovno morao noću zazivati tablete upomoć. Molitve mi, na žalost, nikad nisu dobro išle.
Tako sam imao mnogo vremena za razmišljanje, a da nisam točno znao o čemu bih trebao razmišljati. Oko mene se prostirao veliki grad: posvuda ljudi koji su patili, borili se, bili sretni ili nesretni, trudili se oko nečega što se mene nije nimalo ticalo. Ja sam pripadao drugome svijetu: svijetu matematike, spasenja i krivnje. Čemu traganje za pomirbom? Jednoga će dana njihove kuće sigurno izgorjeti, taktovi pozaune rastrgati ovo nebo, gradovi se pretvoriti u dim, a nalet vjetra pogasiti zvijezde.
Tu i tamo, ponekih noći kad bi prostor oko mene bio posebno prazan i mračan, a tablete tek slabašno djelovale, osjećao sam laganu napuklinu u svojoj svijesti. Onda bih pipajući potražio prekidač, ne bih ga pronalazio, našao bih ga, sjeo i ne bih znao ni koliko je sati ni gdje sam. Katkad se činilo da i iz cvjetnih tapeta vreba neka tajna prijetnja, jednom sam se uhvatio pri pokušaju da s njima razgovaram. I nikad se nisam mogao sasvim otarasiti sumnje da nešto otvara oči čim bih ja svoje zatvorio. Da je počinjalo zuriti u mene čim bih zaspao...
Onda se nešto dogodilo.
Dva dana imao sam snažnu hunjavicu, praćenu glavoboljom i vjerojatno – takvo što čovjek osjeti – lagano povišenom temperaturom. Unatoč tome otišao sam u kupnju. Bilo je sparno poslijepodne; još maloprije je kišilo, sad je sjalo Sunce, a negdje na nebu, napola prekrivena neboderom, čak se kočila mutna duga. Na zidu pokraj pekarnice u kojoj sam upravo kupio pola kruha visio je plakat. Jedva da je bio veći od normalnog lista pisaćeg papira, osim toga, u jeftinu crno-bijelom tisku. Netko ga je već bio prelijepio nekim drugim, najavom gostovanja neke pop-grupe, no ovaj se odlijepio, bezvoljno je visio i nježno treperio na vjetru. Zapravo je taj odlijepljeni, lepršajući papir privukao moju pozornost na sebe i na ovaj drugi. Približio sam se, još uvijek pomalo odsutan duhom, omamljen od prehlade. Kihnuo sam i potražio rupčić. Zatim sam pročitao.
Jan van Rode
daje na znanje
da namjerava
u javnome nastupu
pokazati neka
od svojih umijeća.


Ispod je još pisao datum, vrijeme i adresa. Pročitao sam još jednom. Pa još jednom.
Dakle, on, glavom i bradom. Već se dulje pojavljivao samo kao autor stručnih knjiga, kratkih i majstorskih rasprava; njegovi su nastupi bili rijetki i neobično slučajni. I tako mali plakat, tako neugledan... Veoma neobično. Ali kakva sreća!
I onda sam pogledao datum: istoga dana. Toga dana navečer! (Naravno da je to bilo to. Čemu odugovlačiti? Sve drugo bilo bi besmisleno, ne misliš li?) Zapisao sam mjesto i vrijeme i uzbuđeno se udaljio. Tek sam kod kuće primijetio da sam ostavio vrećicu s kruhom, samo tako, na cesti.
U svim gradovima postoje podrumska kazališta, zagušljiva mjesta na kojima opskurni izvođači opskurnoj publici pokazuju opskurne komade. Ovo se nalazilo u iznimno neodgovarajućem okruženju; ovdje su se zapravo nalazila samo gradilišta, šuta i dizalice, koje su poput malih Eiffelovih tornjeva stršile u tamu. Taksist je imao poteškoća u pronalaženju točne adrese. Ali naposljetku je ipak uspio, i to na vrijeme.
Mala vrata u neožbukanu zidu od cigli, iznad njih natpis, ali više se ne sjećam što je na njemu pisalo. Nekoliko stuba vodilo je u predvorje, gdje mi je jedna djevojka prodala kartu. Nimalo jeftino. Samo kazalište nije bilo veliko: dvanaest redova sjedala, ispred njih uska pozornica. Kašljući, ali ojačan aspirinima, potražio sam svoje mjesto, pronašao ga, sjeo. Već je nekoliko ljudi bilo ondje.
Ali ne mnogo. Dvije starije dame. Jedan dobro odjeven gospodin. Neki muškarac s debelim naočalama koji se odmah mašio olovke i notesa i napućio usta spreman na pisanje. Jedan mladi bračni par. Neka gospođa sa sićušnim jazavčarom u krilu. Dva muškarca sa značkama Magičnoga kružoka. Sveukupno vjerojatno nije bilo više od dvadeset ljudi. Mnogo je sjedala ostalo prazno, a u posljednja četiri reda uopće nije nitko sjedio.
Zatim je zavladao muk. Dvojica muškaraca iz Kružoka još su šuškala; netko je zapsikao, pa su prestali. Zastor se rastvorio i Jan van Rode stupio je na pozornicu.
Nije bio visok. Smeđa kosa, kratko ošišana brada, naočale s tankim okvirom. Nosio je englesku jaknu od tvida s okruglim kožnatim zakrpama na laktovima, ispod toga crven vuneni pulover. Izgledao je kao sveučilišni profesor, akademik, docent za književnost ili statistiku.
Nije mario za naklon, pozdravne riječi, ni bilo kakvu formalnost. Praznom je rukom posegnuo u zrak i odjednom u njoj držao svileni rubac. Njega je nemarno bacio u zrak; raširio je dva plavkasta krila i odlepršao, kao galeb. Ptica je napravila dva-tri kruga iznad naših glava; iznenada je nestala u plamenu i u kiši srebrnih iskrica. Jedna od starijih dama tiho je zastenjala, jazavčar je zalajao. Van Rode se okrenuo i nekoliko trenutaka zurio u prazan pod pokraj sebe. Ne, ondje je stajao stolac. Neupadljiv drveni stolac. Ali maloprije ipak nije bio... Ili...? Zbunjeno sam protrljao oči i pokušao zatomiti kašalj. Uto se stolac trgnuo: i stao se kretati. Isprva neodlučno; nekoliko centimetara naprijed pa ponovno natrag, nezgrapno i bojažljivo, kao da čini nešto zabranjeno. Onda se osokolio: iznenada je skočio u zrak, uz štropot pao natrag te nekoliko minuta nepokretno stajao ondje, prestravljen time što se usudio učiniti. No onda se polako ponovno primakao van Rodeu, koji ga je promatrao zabavljeno se smješkajući, s rukama u džepovima, i naposljetku ga je zaobišao. A onda je počeo bešuman, neobično graciozan ples: u taktu nečujne glazbe poskakivao je amo-tamo, propinjao se, okretao se oko svoje osi, zastao na trenutak osluškujući i stao se okretati u drugome smjeru. A onda se odjednom stvorio drugi stolac i izvodio jednake pokrete – okretanje, poskakivanje, osluškivanje, okretanje – ali mrvicu sporije, malčice manje spretno i slabije uvježbano. Jednom je doskočio na pod prednjim umjesto stražnjim nogama i doslovce se osjetilo kako se prepao te je sljedeće figure izvodio s blagom nesigurnošću, pitajući se je li netko štogod primijetio. Onda je ponovno uhvatio ritam i od tog trenutka nadalje išlo mu je sasvim dobro.
Jan van Rode nije činio ništa. Samo je stajao ondje i promatrao; ali jasno se osjećalo da je to moguće samo kroz njega, da isključivo njegova prisutnost oživljava stolce. Nešto u njemu bilo je dovoljno, tako se činilo, da udahne luđački život neživim predmetima, da ih natjera da se kreću, plešu, lebde. Ne samo dva stolca nego i ja, žena iza mene, koja je također teško disala, isto tako i muškarac s notesom, koji je prestao zapisivati, čak i jazavčar, koji je sad bio posve tih, povijena repa, lagano nakostriješene dlake – svi mi osjećali smo van Rodeovu volju, kao i to da mu se ne bi mogao suprotstaviti nikakav prirodni zakon.
Van Rode se okrenuo prema nama i nasmiješio se. Tek smo nakon nekoliko sekundi shvatili da čeka aplauz, da je čarolija gotova. Pa zar su stolci prestali plesati... – i kamo su nestali? Nije im bilo ni traga; pritom me manje čudilo to što su nestali, a više kada su nestali. Nije bilo nikakve munje, praska, ničega. Kako je to bilo moguće: sve sam vrijeme pazio, pa ipak nisam primijetio da su nestali. Netko je bojažljivo zapljeskao, zatim još netko, a i ja sam im se uspio pridružiti, iako mi je bilo teško pomicati ruke.
Van Rode se jedva primjetljivo naklonio, nagnuo se naprijed, podbočio se o stol i čekao da pljesak utihne. Stol? Da, masivni stol koji je stajao ispred njega. Ali, kako? Nešto mi je stegnulo grlo, uhvatio me podražaj na kašalj; stisnuo sam zube i zadržao zrak kako bih ga potisnuo, od napora su mi navrle suze na oči. Onda sam se ipak zakašljao; žena sa psom prijekorno me pogledala. Ruke su mi drhtale, upro sam se njima o bočne naslone stolca što sam snažnije mogao. Sad je izvukao paketić papirnatih rupčića marke Blanzi, kakve se mogu kupiti u supermarketu. Otvorio ga je, izvadio jedan rupčić, raširio ga, pokazao ga s obje strane i zatim ga stavio ispred stola i njime ga potpuno prekrio. Ne, nije to što misliš: nije se rupčić povećao. Ostao je jednako malen kao što je i bio, običan rupčić, dvadeset puta dvadeset centimetara, ništa više. I unatoč tomu prekrivao je stol! Je li se onda stol smanjio? Ne, nije. I dalje je to bio velik, čvrst, normalan, upotrebljiv stol na kojemu se nije ništa promijenilo. Van Rode je maknuo rupčić, pokazao stol, pokazao rupčić, ponovno ga stavio ispred stola, stola je nestalo. Osjećao sam kako mi grčevi plaze kroza želudac, obavila me vrućina, čelo mi se orosilo. Rupčić, stol, isprepleteni odnosi veličine. – Ali kako, čujem te kako pitaš, kako li to izgleda kad maleni rupčić prekrije velik stol? Tako mi svega, ne mogu to opisati; još uvijek to dobro vidim pred sobom i neću to nikada zaboraviti, ali ne bih to mogao opisati niti skicirati. Bilo je to kao da me obuzelo ludilo, bilo je kao u grozničavu snu, kao prizor đavla u zrcalu, bilo je neopisivo jezovito. Čuo sam otkucaje vlastitog srca i vidio kako se između mene i pozornice spušta izmaglica u boji. Van Rode je ispustio rupčić; pratio sam ga pogledom, no negdje sam ga putem izgubio i nije više pao na pod. Napravio je korak prema naprijed, onamo gdje je još maloprije stajao stol – stol? – i naklonio se. Pokušao sam pljeskati, ali ruke mi se više nisu pomicale; jednostavno nisu izvršavale moje naredbe, kao da pripadaju nekome drugome. A bio bih rado otkopčao gumb na ovratniku jer je u međuvremenu ponestalo zraka; osim toga, htio sam otrti znoj s čela. Podigao sam pogled.
Ali očito prekasno. Je li završilo? Završilo je. Moralo je završiti. Pozornica je bila prazna, svjetlost prigušena, blijedožuta. A u redovima ispred mene više nije bilo nikoga. Nekako sam se uspio okrenuti: bio sam sam u dvorani. Prignuo sam se, skupio svu svoju snagu i nekako uspio ustati. I krenuo prema izlazu. Mora da sam narastao, noge su mi se činile dužima i bilo je teže njima upravljati, tlo je bilo udaljenije nego što sam navikao.
Ipak mi je pošlo za rukom da iziđem. Uza stube, pokraj blagajne, na ulicu. Zrak je bio hladan, s nekog je gradilišta dopirao vonj spaljene gume. Nebo je teško visjelo nad šumom antena.
Oprezno stavljajući nogu pred nogu, nekako sam se uspijevao kretati. Tlo poda mnom bilo je mekano na dodir, gotovo živo, nešto u njemu reagiralo je na moje korake. Naslonio sam se na zid neke zgrade, činilo se da uzmiče pred mojom rukom. Neki pijanac dolazio mi je u susret, poskliznuo se, uhvatio se za stup javne rasvjete, nekoliko se sekundi grčevito borio za ravnotežu te je iščeznuo. Na trenutak me još okrznuo njegov vinski zadah. Uskoro sam znao samo još to da moram hodati dalje. Svaki novi korak bio je svladavanje sebe sama, pobjeda nad toplom, teškom slabošću u mojim udovima. Samo dalje. Ne ostati ovdje.
Sve dok se odjednom preda mnom nije stvorio stakleni četverokut. Dodirnuo sam ga; vrata su se otvorila, uteturao sam unutra i naslonio se na hladnu staklenu stijenku. Bio sam u telefonskoj govornici. Neko sam vrijeme stajao ondje i pokušavao ponovno skupiti snagu. Staklo oko mene bilo je zamagljeno, a iza sloja mliječne magle vidio sam obrise krovova, tamna neba, bijela Mjeseca u posljednjoj četvrti. Napokon sam napipao slušalicu, podigao je i prislonio uz lice. A sad broj. Svejedno koji, bilo koji. Ne, prvo novac.
Novac? Dakako: novac, kovanice, ono što je potrebno da bi ovaj nijemi, zli aparat progovorio. Počeo sam redom prepipavati džepove; ali već sam unaprijed znao: nisam imao sitnoga. Tek nekoliko novčanica, a one mi nisu uopće bile od pomoći.
Neobična mi je vrtoglavica poput vadičepa kružnim pokretima svrdlala kroz glavu, vrat, prsa, trbuh. Sklopio sam oči; zbrkane, bezoblične, šarene prikaze curile su kroz tamu. Dosta! Ponovno sam naglo otvorio oči, Mjesec je bio veći, mnogo veći, prekrivao je već pola neba. “A sada”, rekao sam glasno, “sad ću telefonirati.” Pružio sam ruku prema brojčaniku i počeo birati broj koji mi se, ne znam odakle, pojavio u sjećanju. Osjećao sam kako otpor stroja slabi i nakon nekoliko sekundi popustio je. I začuo se znak slobodne linije. Kvrcnulo je i javio se neki glas.
Još sam se čuo kako nešto govorim, ali to je već bilo daleko, jedva razumljivo, iza zida šumova i krčanja. Onda je govornica uzletjela i neka ju je nevidljiva sila u veliku luku zavitlala prema mračnu nebu i golemu, svjetlucavu Mjesecu...
I onda? Kako da ti odgovorim: pod razumom i jezikom nalaze se carstva. Onda ništa. Daleki šumovi, more mučnine koje polako nestaje, osjećaj padanja. Čini se da netko nešto pita, čini se da ja odgovaram. Čini se da je odgovor nedostatan. I dalje padam. U nekom trenutku to završava. Nalazim se u tami, u mračnome i bešumnome. Tek se nakon nekog vremena sjetim otvoriti oči.
Siva, ispucala površina s isključenom svjetiljkom ispred nje. Ispod nje. Jer površina je iznad mene. Ležim na leđima. Strop sobe.
Ležim u krevetu u maloj, nimalo neudobnoj sobi. Zeleni zastori na prozoru (zato su pod, zid, strop, krevet svjetlom obojeni u zeleno). Tapison, noćni ormarić, još jedan krevet – prazan – lagano ukošen stol, križ na zidu, naslonjač. A u njemu: pater Fassbinder.
“Ovo je, naravno, slučajnost”, rekao je. “Ušao sam prije minute i odmah odlazim. Nemojte si umišljati da nemam pametnijeg posla nego da sjedim vama uz uzglavlje.”
“Naravno”, odgovorio sam i primijetio da sam promukao. “Dobro jutro, gospodine profesore! Koliko dugo već ležim ovdje? Koji je dan?”
“Četvrti kolovoza. Dragi moj, spavali ste više od godinu dana.”
“Molim?” zaurlao sam. “Godinu dana?”
Nacerio se. “Znate, katkad mi je gotovo žao što sam slijep. Šteta što propuštam izraz vašeg lica. Godinu dana, to bi vam se svidjelo, zar ne? Čemu to glupo pitanje? Dovedeni ste ovamo noćas u prilično bijednom stanju, sad je podne, dakle spavali ste jedanaest do dvanaest sati, ne više. Žao mi je ako sam vas razočarao.”
“Moj osjećaj za vrijeme”, rekao sam, “malo se poremetio.”
“Tako mi se i čini. Inače vam nije ništa strašno. Teška gripa, influenca, azijska verzija. Potrajat će neko vrijeme, no proći će.”
“Gdje sam sada?”
“Ondje kamo ste uvijek htjeli dospjeti, Arthure: u samostanu. Kod sestara milosrdnica. Njihova je zadaća njega bolesnika. Bit ćete zadovoljni.”
“A kako sam došao ovamo?”
“Napokon to pitate. Čini se da ste noćas kolabirali. A netom prije pozvali ste taksi. Taksi! Nije li to da umreš od smijeha? Po tome se prepoznaje bogati dečko. Ne zove liječnika, hitnu pomoć, prijatelja spremna pomoći – nego taksi. A vozaču ste dali moju adresu. Moju – od svih ljudi u gradu. Biste li bili tako ljubazni pa mi rekli kako vam je to palo na pamet?”
“Ne bih...” grlo me boljelo, nakašljao sam se, no to nije pomoglo, “...ne bih znao. Stvarno. Ne sjećam se više.”
“No krasno. Dakle: usred najdubljeg sna budi me zvonjava na vratima i preda mnom stoji bijesan taksist, a vi ležite njemu na rukama i buncate sebi u bradu. U ponoć. Dragi moj, doživio sam već mnogo neobičnih stvari, ali ovo...”
“Oprostite”, zakreštao sam, “ako sam vam prouzročio neugodnosti...”
“Malo ste rekli! Platiti taksi. Pronaći liječnika, jer moglo je biti i nešto ozbiljno, malarija ili kuga. Nagovoriti sestre da vas prime u pola dva ujutro. Organizirati transport. Osim toga, kolabirali ste u nekoj neobičnoj četvrti.”
“Da, ja...” Pluća su mi se zgrčila, uhvatio me žestok, bolan kašalj. Pater Fassbinder prijekorno je odmahnuo glavom.
“Ne biste trebali tako mnogo govoriti. Dakle, što ste ondje tražili? Da čujem!”
“Ništa loše”, procijedio sam. “Bio sam na mađioničarskoj predstavi.”
“Na čemu?”
“Na madioničarskoj predstavi. Nastupao je jedan poznati mađioničar, možda ste čuli za njega. Jan van Rode.”
“Dakako.”
“Stvarno?” upitao sam uzbuđeno. “Jeste li ga...” Prestrašeno sam ušutio.
“Dobro pitanje, Arthure”, rekao je pater Fassbinder hladno, “izvanredno pitanje, doista. Ne, zamislite, nisam ga vidio. Ali, dovraga, kako to da ste vi, odrastao čovjek, došli na zamisao da pođete na predstavu za djecu?”
“Mađioničarstvo”, rekao sam koristeći se posljednjim, doista posljednjim rezervama glasa, “nije predstava za djecu. To je... to je... velika umjetnost.”
“Ah, stvarno? To ćete mi morati jednom podrobnije objasniti. Bit će da i vi čarobirate?”
“Prije sam to radio. Sada više ne.”
“Zamolio bih vas da mi nešto pokažete, ali znate: slučajno nisam baš dobra publika. Nisam nikada bio. Čak ni u mladosti.”
“Jeste li”, upitao sam oklijevajući, “oduvijek...?”
“Oduvijek, da.” Nasmiješio se i iskosio glavu. “Od rođenja. Ne znam kako izgledate, kako itko izgleda. Ne znam čak ni što znači: izgledati.”
Iznenađeno sam se zapiljio u njega, istovremeno osjećajući kako me ponovno lovi groznica. “Ali možete opipati?”
Slegnuo je ramenima. “Naravno. Nešto tvrdo, grudasto, toplo. Mekana izbočina: nos. Vlažna rupa, usta. Nešto okruglo, mekano: oprez, to su oči. Pas je prilično sličan na opip. Svaki put je pomalo zastrašujuće.”
Pokušao sam nešto reći, no nisam uspio proizvesti nikakav ton. Došlo je do toga: ostao sam bez glasa.
A usto sam odjednom ožednio. “Trebam”, prošaptao sam, “nešto za piće. Možete li nekoga pozvati?”
“Što?” oštro je upitao. “Bože dragi, ta govorite glasnije!”
“Ne mogu.”
“No dobro, u redu. Čuo sam vas; gluh još nisam.” Ostao je mirno sjediti i nije nikoga pozvao.
Nije me razumio. Očajnički sam se osvrtao, ali nigdje nije bilo zvonca ni ičega za piće.
“Inače”, rekao je pater Fassbinder, “čini se da niste tako loš čarobnjak. Taksist je tvrdio da ste ga nazvali s pokvarenoga javnog telefona. To nije loš trik, Arthure. Trebali biste mi ga jednom otkriti!”
Pokušao sam zakašljati, no čak mi ni to više nije polazilo za rukom. Htio sam piti i onda spavati, samo još spavati. Neka mušica zujala je po sobi, sletjela na zid i započela brz, vijugav let. Što je to ispisivala? Mojim rukama i nogama prošao je val drhtavice.
“Dobro, Arthure”, rekao je pater Fassbinder, “vidim da niste raspoloženi za razgovor. To je razumljivo. A ni ja više nemam vremena. Imam mnogo posla, i sami znate. Ovdje će se dobro za vas skrbiti, bez brige. Naposljetku, jedan ste od nas.” Ustao je i izvukao tanak bijeli štap iza naslonjača. I nenadano sam imao osjećaj da me promatra. “Uvijek ćemo biti ovdje kad nas budete trebali.”
Oči su mi se već sklopile, posljednjim sam ih snagama uspio još jednom otvoriti i čak mi je nekako pošlo za rukom zahroptati “Hvala.”
“Molim! Ali sve ima granice. Da se više nikad niste usudili izvući me iz kreveta u ponoć!”

V


Sad slijedi najpobožnije poglavlje u mojem izvješću. Bojim se da će biti malo hladno i kruto, možda i beživotno. Zamisli srednjovjekovnu oltarnu sliku: plošno razvučeni likovi, šiljastoprst položaj ruku izbavitelja nezainteresirana pogleda, ukočen izraz lica jednoga od učenika u pozadini. Tanke vlati trave; dijete koje izgleda poput loše proporcionirana odrasla čovjeka; zabludjeli hrušt ispod križa, simbol života koji se glupavo nastavlja. Ili vitraj. Sklopi oči (ionako je bolje da ih sklopiš, znaš da ne mogu dugo u njih gledati) i zamisli: šareno staklo u tamnome, demonima napučenom zidu katedrale. Dodirne ga sunčana zraka i u njemu odjednom zablista zaleđena svjetlina. Plošni Pavao podiže svjetleću knjigu u zrak prema golubu nalik na ptice s grbova; oboje je zatvoreno u žutoj, stvrdnutoj svjetlosti. Neki vitez podiže svoj mač, jednooka zmija suho paluca jezikom prema njemu. Vojnik nosi štit, na prsima mu treperi bijeli križ. Naprijed u Svetu zemlju.
U dobi od dvadeset tri godine zaredio sam se. Brzo sam napredovao, a Crkvi je bilo potrebno osoblje. Bila je to lijepa ceremonija: nevidljivi orguljaš probijao se tapkajući na tek lagano raštimanu stroju kroza zavoje jedne Bachove fuge. Tonovi su veličanstveno lebdjeli crkvenim brodom – nije to bila katedrala, ali ipak je bila naočita – a drvene klupe i korska sjedala znalački su vibrirali, kao da drvo čezne za tim da se pretvori u glazbu. Biskup je bio visok i dostojanstven i njegova se mitra znakovito presijavala. – Propovijed mu je bila gotovo inteligentna. A dječji zbor, skupina dječaka sa žvakaćim gumama u ustima i snenih djevojčica s dugim kikama, pjevao je upadljivo zvonko, točno i čisto. Kleknuo sam, a biskupova prstenovana ruka napravila je znak križa u gornjem rubu mojega vidnog polja. Dakle, to je bilo to: jedan od onih trenutaka u koje se sve utječe.
Nakon moje bolesti ponešto se promijenilo. Kad sam se nakon tri tjedna oporavio, smio sam se vratiti kući. Liječnik me preklinjao da pripazim na uporabu tableta za spavanje. Tako sam promijenio marku i nakon toga sam se dobro osjećao. Činilo se da sam prevladao krizu. Ocjene su mi se poboljšale, raspoloženje razvedrilo. Život se činio naočigled lakšim.
A ja sam ponovno vježbao trikove. Odmah nakon svoje bolesti, ne, zapravo dok je još trajala, ponovno sam počeo. Čim mi je temperatura popustila toliko da sam mogao ponovno uspravno sjediti i koliko-toliko bistro vidjeti i razmišljati, nagovorio sam jednu od sestara da mi prokrijumčari špil karata. Taj koji sam dobio bio je star, nepotpun i izlizan, a na poleđinama karata – život ima neobičan smisao za humor i sklon je najbanalnijoj simbolici – bili su naslikani maleni, crvenorogi đavli.
Prilično brzo, dok mi je svijest još plutala u toploj grozničavoj magli, moje su ruke ponovno pronašle odgovarajuće poteze. To je bilo ono – skriveno presijecanje. Još malo nesiguran i prespor, ali zapanjujuće točan. Koloriranje: moj otvoreni dlan približavao se karti, vršci prstiju nježno su prešli preko njezine površine, otkrili je i gle, bila je to druga karta. Bio je to predivno blistav osjećaj sreće. Zašto sam ikada s tim prestao?
Po povratku kući oslobodio sam svoje stare knjige. Kartonska kutija još je uvijek stajala na mom ormaru ne mareći što je to u međuvremenu bio drugi ormar. Uspeo sam se na stolac, propeo se na vrške prstiju, uhvatio se za rub ormara (drhtaj, znak slabosti koja je još uvijek trajala, prošao je kroz čvrsti svijet) te oprezno povukao kutiju prema sebi. Snježni oblak bijele prašine podigao se i slegnuo, a ja sam nekako uspio spustiti kutiju i sebe sama. Zatim sam prerezao ljepljivu vrpcu.
I ondje su bili svi: Hofzinser, Diabelli, Librikov, Vernon, van Rode također. Dugo prezreni stari prijatelji, drugovi stari, tko može podnositi život bez vas! Izvadio sam ih, jednu knjigu za drugom, i promatrao svaku pojedinu s veseljem punim strahopoštovanja. I bili ste tako blizu svih ovih godina? Doista ste samo čekali tamo gore? Jeste li znali da vaše vrijeme tek dolazi? Naravno da jeste, naravno. A tu je i moja enciklopedija. Prvi, drugi, treći, četvrti svezak. A ovdje mapa s mojim vlastitim skicama, uredno zabilježenima, gdjekad i na milimetarskom papiru.
Morao sam mnogo nadoknaditi. Za vrijeme moje odsutnosti objavljena su djela Juana Tamariza, nekoliko važnih studija iz Diabellijeve ostavštine i jedna nova, komplicirana knjiga Jana van Rodea. Sve sam to trebao proučiti, a prije toga iznova naučiti toliko toga staroga, zaboravljenoga, potisnutoga. A usto sam i dalje imao i svoj studij: ispite o Rahneru i Kuzanskome, seminare o socijalnim enciklikama. Prvi je put moje vrijeme bilo ponovno ispunjeno.
Nakon nekoliko mjeseci, kad sam mogao ponovno izvesti skriveno presijecanje takvom brzinom da je bilo nevidljivo, odlučio sam: htio sam hodočastiti do izvora, htio sam pokucati na vrata Magičnoga kružoka.
Adresu je bilo lako dobiti. Dao mi ju je prodavač u trgovini zabavnih i mađioničarskih artikala u kojoj sam kupovao. Bez krzmanja, bez tajanstvenosti, sasvim neusiljeno. To me iznenadilo.
I to nije bilo posljednje iznenađenje. Na toj se adresi nalazio lagano otrcan kafić u kojemu se jednom tjedno, u osam navečer, okupljala mađioničarska zajednica. No dobro! Utopio sam uzbuđenje u čaši vode sa srednje jakom tabletom za smirenje, odjenuo se sportski elegantno, stavio karte u džep, upamtio svojih deset najboljih trikova i krenuo.
A sada? Sada malo kazališta u kazalištu. Malo komedijanja u većoj farsi moga života. To bi se moglo preskočiti, ali zašto preskakati nešto što je istovremeno i zabavno i žalosno. Podignimo mali, izvezeni zastor: lutkarska predstava počinje.
Jedna činovnička fizionomija s uskim ovratnikom, svjetlucavom sintetičkom jaknom i tankim brčićima na ulaštenu licu. Jedan muškarac u šarenoj košulji, sa zlatnim lančićem koji mu obavija vrat. Neki bradonja ispred tanjura s golemim bečkim odreskom; zalogaji mu jedan za drugim nestaju u bradi; pokraj njega stoji kovčeg, na njemu je naslikan kunić s cilindrom. Jedna žena, debeljuškasta, stara, slamnato žuto obojene kose. Negdje u grupi, sa zlatnim kovrčama, oznojen, netko slavan, s već više (prijepodnevnih) nastupa na televiziji. Živi od toga, loše doduše, ali živi, a drugi ga promatraju sa sućutnom zavišću. Oni su amateri: muškarac u košulji popravlja automobile, debela žena ima pekarnicu, bradonja taksi, a onaj koji izgleda kao financijski službenik doista je financijski službenik.
Prišao sam bliže; nekoliko pogleda okrenulo se prema meni. Samo malobrojni; većini je bilo svejedno tko dolazi ili odlazi. Instinktivno sam se obratio profiću i iznio mu svoju molbu, na što je on nijemo slegnuo ramenima. Bio je lagano srdit jer je konobar odugovlačio s njegovim pivom.
Sjeo sam i čekao. Na zidu je visjela visokosjajna fotografija Thomasa Breweyja, s autogramom. Automehaničar je pričao učitelju o svom angažmanu: dječji rođendan, prvorazredan honorar. Debela žena htjela je čašu mlijeka, netko je ispričao neki prost vic, ona je uvrijeđeno frknula. Za pokrajnjim stolom dva su muškarca ozbiljnih lica dijelila karte i – počela igrati poker. Sad sam ipak nekome pobudio pozornost: “Izvedite neki trik!” Naravno, takav je bio običaj; upravo sam to i čekao. Izvukao sam špil karata iz zraka, raširio ga u lepezu i počeo s van Rodeovom šetnjom kraljeva. Otprilike na pola primijetio sam da me nitko ne gleda; pokupio sam karte ne završivši trik, nitko nije negodovao. “Još jedno pivo!” povikao je profić i ponovno utonuo u nijemo mozganje. “Molim?” zaurlao je taksist. “Dvije tisuće? Stvarno su ti platili dvije tisuće?” Pokraj prozora teturajući je prošao gornji dio tijela nekog pijanca. Pjevao je neku pjesmu; pokušao sam mu s usana pročitati koju, no uto je već nestao. “Dvije tisuće?” Netko je stavio nešto pred mene. Neki nizak muškarac s kozjom bradicom, nisam nikada vidio nekoga s takvom kozjom bradicom. “Čitajte”, rekao je, “mogu nabaviti. Sve.” Bio je to katalog s mađioničarskim potrepštinama, i to one trgovine u kojoj sam kupovao. “Hvala”, rekao sam i odmahnuo glavom; bez riječi se udaljio vukući noge po podu. Cigaretni dim počeo mi je prodirati u pluća; morao sam zijevnuti. Počeo sam ljudima dodjeljivati zanimanja: vlasnici pekarnice dao sam pekarnicu, mehaničara sam učinio mehaničarem, taksista taksistom, činovnika...
– “Još jedno pivo!” viknuo je profić, tromo listajući katalog koji mu je kozobradi tutnuo pod nos. Konobaru je pao tanjur na pod i razbio se uz tresak, kotlet se otklizao po popločenu podu; niotkuda se pojavio neki jazavčar, ščepao ga i odvukao pod stol. “Dvije! Tisuće?” Bilo je gotovo jedanaest, a mene je boljela glava, pa sam ispio mineralnu vodu, platio i otišao. Nitko me nije pozdravio, ja nisam nikoga pozdravio. Zastor pada!
Nedugo potom otišao sam na jedan semestar u Rim kako bih završio studij na Gregoriani, vatikanskom sveučilištu. To je dogovorio pater Fassbinder; očito su imali velike planove sa mnom. Bilo je to neobičnih pola godine: grad se kupao u vrućini, nebo je tjednima bilo bez oblačka, Sunce je nesmiljeno pržilo. Tek bi predvečer, kad bi jara splasnula, a kamen upio stravičnu svjetlost, postalo podnošljivo. Ljudi bi prolazili, brzo govorili i smijali se, a posvuda su stajale, sjedile, hodale lagano odjevene djevojke u kratkim suknjama. Naravno da sam izlazio s tim na kraj, moj izvježbani pogled dematerijalizirao bi ih u apstraktna dvonožna stvorenja. Ali katkad mi to ne bi pošlo za rukom i tad bi mi navrle suze na oči te bih brzo svrnuo pogled.
Stanovao sam u vatikanskome konviktu i dan za danom okruživali su me ozbiljni, veoma zauzeti klerici u crnim mantijama. Viđao sam veličanstvene zgrade, renesansne crkve i ljude iz čitava svijeta; i sad sam doista, snažnije nego prije, imao osjećaj pripadnosti zajednici koja obuhvaća cijeli planet i njegovu povijest, od jednoga kraja do drugoga. Počeo sam pisati diplomski rad o Pascalu, s posebnim težištem na njegovim traktatima o geometriji.
Jednom sam bio na audijenciji kod Pape. Izgledao je bolesno i sneno; poljubio sam njegov zlatni prsten; njegova je ruka odisala oporim staračkim mirisom. Nešto me upitao, no tako je nejasno govorio da nisam ništa razumio. Nisam se usudio pitati “Kako, molim?” (smije li se papu pitati “Kako, molim?”), pa sam samo nijemo kimnuo. Činilo se da mu je to dovoljno te se odvukao do sljedećeg posjetitelja. Ništa na njemu nije se doimalo značajnim, sve je bilo nemoćno i odsutno duhom. Sivi su mu obrazi visjeli, moglo se vidjeti da nosi zubalo koje mu loše sjedi. Pa ipak, to je bio najvažniji čovjek na svijetu, namjesnik samoga Boga na napuštenoj Zemlji. Nakon što je obišao čitav red, još je jedanput napravio znak krivudava križa, zatim su ga odveli.
Nedugo potom (čudan, neugodan prijelaz sa sakralnoga u profanu komičnost; ali što da radim, vrijeme je povezalo to dvoje) u Rimu je nastupao Thomas Brewey, slavan veliki magičar. Dvorana je bila gotovo rasprodana, dobio sam samo još loše mjesto uz rub. Brewey se na sceni pojavio praćen zaglušnom pop-glazbom i treperavim svjetlom reflektora. Malo je otplesao, razrezao jednu asistenticu kružnom pilom, drugoj odsjekao glavu, treću probo četirima sabljama. Zatim je opet zaplesao, onda je iz publike izvukao muškarca, čije je rutinirano opušteno držanje već izdaleka otkrivalo plaćenog pomoćnika, te je iz njegova sakoa izvukao patku, grudnjak (smijeh) i nekoliko novčanica. Onda je zaplesao s četvrtom asistenticom, ugurao je u kovčeg, zatvorio kovčeg, otvorio kovčeg i iz njega pustio tigra koji je zijevao, omamljen sredstvima za spavanje. Tigar je htio otići, Brewey ga je zadržao, ugurao ga natrag u kovčeg, sirota je životinja pljusnula unutra, Brewey je zatvorio kovčeg, otvorio kovčeg, i iz njega je izišla asistentica, ukočeno se smiješeći, ali živa i zdrava. Zatim je pojeo mač, hodao na rukama te se ispod svilena rupca s izvezenim zvijezdama pretvorio u jednu asistenticu; druga se asistentica pod istim rupcem pretvorila u Breweya. Za kraj je iz šešira izvukao dva goluba i ofucanu papigu i to je bilo to. Naklon, aplauz, odlazak s pozornice. Tumarao sam uz obalu Tibera s rukama u džepovima i živčano žvakao cigaretu opora okusa. Poda mnom su šišmiši lepetali zrakom, voda se srebrnasto svjetlucala. Ne tako, tako se to nije smjelo raditi. To je bilo pogrešno i obezvređujuće. To sam znao.
Tad je umro Beerholm. Pronašli su ga jedno poslijepodne za stolom, glave položene na snop spisa, s telefonskom slušalicom još uvijek u ruci, uz tih, prigušen ton zauzeća u sobi. Nisam dobio brzojav, samo službenu osmrtnicu s crnim okvirom. Nisam ni otišao na pogreb. Čemu? Grobovi su zabluda, nesporazum, što bih ondje? Sat vremena klečao sam pod kamenim svodom Petrove crkve i pokušavao moliti za Beerholmovu dušu. Ali bio sam si nekako smiješan. Konačno sam ustao i otišao. A nedugo potom napustio sam Rim.
I završio studij. Neke poteškoće koje sam imao sa završnim radom, savladane su. Profesor Waldthall, ugledni pastoralni teolog, odbio je prihvatiti ga, profesor Middlebrough također. “To je matematika!” povikao je, “a ne teologija, zar ne? Govorite ovdje o Pascalovu poučku. Kojem poučku, molim vas?”
“O onome koji kaže da je šesterokut upravo onda tetivni šesterokut krivulje... krivulje drugoga reda, ako sjecišta nasuprotnih stranica leže na jednome pravcu. Takozvanom Pascalovom pravcu.”
“Možda biste s tim trebali poći Fassbinderu.”
“Kod njega sam već bio. On me vama poslao.”
“Je li doista? Oh. Pa ipak, nisam siguran je li... Vidite, pišete na primjer o pužu. Odakle sad puž?”
“Pascalov puž. Slika konike na kružnici čije je središte žarište. Već prema tomu kakva se konika odabere, dobije se rastegnut, šiljat ili isprepleten oblik konhoide kad se radijus kružnice inverzije...”
“U redu!” uzviknuo je. “U redu je, hvala!” Tamnoplava žila, krivudava kao tijek rijeke na zemljopisnoj karti, iscrtala mu se na čelu, njegove rijetke sijede vlasi lagano su podrhtavale. “U kojem bi smislu to trebalo biti teološki relevantno?”
“Pa Pascal je bio teolog”, rekao sam, “zar ne? I on je to smatrao... relevantnim. Njegov doprinos geometriji možda je bitniji nego njegove prilično zbrkane bilješke, Misli. Jeste li znali da je izmislio i rulet? Rado ću vam objasniti kako je do toga došlo...”
“Hvala”, rekao je, “nije potrebno! Znam... ponešto... o tome.” Skinuo je naočale, potražio nešto čime bi ih mogao očistiti, nije ništa pronašao, pa ih je ponovno stavio na nos. “Dobro onda, uzet ću vaš rad.” Milostivo je kimnuo, mogao sam ići. Dao mi je vrlo dobar. Znam da sigurno nije pročitao rad. Nitko ga nikad nije pročitao; i tako trune u nekom akademskom arhivu ususret vječnosti. Kao i ovo ovdje, ove stranice ispisane s pogledom na izletnike koji ispijaju kavu i na blistavu smrt, koje nitko neće čitati. U najboljem slučaju ti. Ah, ne budimo smiješni! Ni ti.
Eto, tako je završio moj studij. Slijedilo je nekoliko mjeseci stroga ispita savjesti i poniranja u sebe. Što se u praksi svodilo na to da sam morao sjediti na sagu s kolegama u čarapama i pjevati jednostavne pjesmuljke (“Hej, Bože, dođi, Bože!”) uz pratnju ksilofona. Jednom sam se odvažio povući u stranu voditelja duhovnih vježbi patera Ruhrhenkela. Studirao sam na Gregoriani, rekao sam, diplomirao na Pascalu, posjedujem državno priznato zvanje, ne bih li smio makar ostaviti cipele na nogama? Nisam smio. I još sam dobio lošu ocjenu zbog nedostatna osjećaja zajedništva. Unatoč tome, nedugo potom odobreno mi je primanje svećeničkog reda. Dječački zbor, orgulje i biskup bili su uzvišeni. Zatim mi je pater Fassbinder ponudio da budemo na “ti”. Sad više nije preostalo mnogo do sljedećega, većeg koraka.
“Posljednjih tjedana”, rekao sam pateru Fassbinderu, “sanjao sam veoma neobične snove...”
“Oh, ne!” zastenjao je. “Možete li... Možeš li me toga poštedjeti?”
“Ne, nije riječ o toj vrsti snova. Nešto drugo. Hodam ulicom, nekom običnom ulicom, ponešto na njoj čini mi se čak i poznatim. I odjednom osjetim kako padam. Ili sam blizu pada. Kao da je neka opasnost u blizini. Ali ja je ne vidim. Sve obavija nekakva nesigurnost. Ili, drugim riječima: osjećam se kao da sam kod kuće nešto zaboravio. Nešto vrlo važno. Ali ne sjećam se što je to. Ili, da se drugačije izrazim...”
“Hvala, već mi je jasno. Čini se da ti duhovna obnova kod patera Rührhenkela nije baš mnogo pomogla? Dovraga, Arthure, koliko ti još puta moram to reći: primjećujem kad se smijuljiš. Ali, molim lijepo, ako ti je to bilo prelagano, možeš dobiti nešto drugo. Sutra putuješ: dva mjeseca u Eisenbrunnu. Vidi, vidi, sad ti je nestao smiješak s lica.”
Eisenbrunn – kako to samo zvuči! Ladanjski i srednjovjekovno. Neki su možda čuli za Eisenbrunnski manuskript, zbirku ne baš značajnih srednjovjekovnih napjeva i jednoličnih melodija. Samostan Eisenbrunn nalazi se u dosadnom kraju siromašnu brežuljcima, nekoć prekrivenom tamnosivim šumama, danas vikendicama otužne srednje klase. U blizini prolazi četverotračna autocesta; visokonaponski vod prožima zrak tihim zujanjem elektriciteta. (Nisam mu se nikada približavao; bojao sam se iznenadna i ničim izazvana udara groma.) Negdje, u nekoj vlažnoj špilji, izvire nepitka sumporna voda – odatle ime mjesta: Isenbronn, Eisenbrunn – željezni izvor. Nedavno se neki lukavac sjetio da odurnu vodu puni u boce i prodaje kao ljekovitu; danas time zarađuje milijune. Sam samostan baš ne pati od ljepote. Nadsvođeni hodnici, vlažan refektorij, kapela bez ukrasa, knjižnica puna dosadnih i nečitljivih folijanata. Između smeđih povrtnih gredica i trijema prolazi nekoliko spokojnih šljunčanih puteljaka za one koji u šetnji čitaju brevijare. U jednoj niši stoji zapanjujuće savršen kameni zdenac. Često ga fotografiraju. Srećom, izgled vode ne odaje njezin okus.
Eisenbrunnski redovnici stoje pod zavjetom šutnje. Strogim. To znači da ne smiju reći ništa, nikome, nikada. Samo nedjeljom poslije podne imaju pola sata za razmjenu doista nužnih informacija. Kontakt s vanjskim svijetom ima samo opat; samo on smije govoriti. No čini to rijetko i nerado.
Isprva je bilo samo dosadno. Ujutro beskrajna misa (moj stari problem: strahovita praznina bogoslužja), a onda ništa. Doslovce ništa. Oko podneva ručak, u sedam večera. A između toga ništa. Ništa.
Nema televizije, nema radija, to se samo po sebi razumije. Ali nema ni novina, nema knjiga. Nisam smio ponijeti sa sobom ništa čitljivo, čak ni svoje hladne, stručne studije o mađioničarstvu. Po želji sam mogao dobiti glatki papir i tupu olovku, ali samo kako bih zapisao svoj životopis ili numeriranu listu svojih grijeha. Nisam htio ni jedno ni drugo.
Pokazujući rukama, dodijelili su mi kameni sobičak, namješten krevetom s istrošenim madracom, drvenim stolom, drvenim stolcem, ormarom, lagano hrđavim umivaonikom. Na zidu je sa slike u tankom okviru tupavo zurio neki svetac s metalnim tanjurom iznad glave. Drugi sam je dan skinuo i sakrio u ormar. Na suprotnom zidu nalazio se prozor; ispred prozora bilo je nebo, nekoliko dalekih krovova s antenama, jedno stablo.
U toj sam prostoriji, dakle, provodio dan za danom, noć za noći. Katkad bih šetao vrtom i slušao kako mi škripi šljunak pod cipelama. Isprva sam često hodao kroz trijem, no kad sam nakon dva tjedna primijetio da poput vlastita džepa poznajem svaki pojedini stup, ostavio sam se toga. U četvrtom sam se tjednu iskrao i otišao u obližnje selo, gdje sam u nekoj zagušljivoj gostionici dobio očajnu rakiju. U jednom je kutu treštala televizija, debele ruke bacale su karte na vlažan stol, vonjalo je po pivu i masti za prženje. Pokušao sam zapodjenuti razgovor s gostioničarem, no on me samo nepovjerljivo pogledao i nije odgovorio. Odjednom mi je pozlilo. Ispio sam rakiju, ustao i uputio se kroz uvenuli kraj natrag u svoju ćeliju. Ondje sam se strašno sramio.
Nisu mi davali nikakav posao. Bio bih rado kopao rupe, grabljao gredice, gradio zidove od cigle. Ali nisam smio. Sjedio sam ovdje-ondje, hodao gore-dolje i čekao da se nešto dogodi znajući da se ništa neće dogoditi. Neko sam se vrijeme igrao špilom karata koji sam prokrijumčario, izmišljao sisteme, uvježbavao skriveno presijecanje, isprobavao sve tehnike i trikove koji bi mi pali na pamet. Onda sam čak i s tim prestao. Znaš li da tišina, pravi izostanak zvukova, zvuči poput šuma? Poput vode koja neprestano curi iz neke daleke slavine?
Kao što sam rekao, na početku mi je sve to bilo samo blesavo. Nabacio sam ironičan osmijeh – što nije vidio nitko osim nepokolebljivo mučaljivih redovnika – i odlučio to promatrati sa šaljive strane. Zatim sam, malo-pomalo, otkrio da šaljiva strana ne postoji. I onda je postalo nepodnošljivo. Noćne more bile su sve gore, a najgora noćna mora bio je dugačak, vedar, šuman, beskrajan dan. Dan u ćeliji s debelim bijelim zidovima koji su izgledali kao da će ih u sljedećem trenutku neko strano biće odmaknuti u stranu i stvoriti se preda mnom u svoj svojoj nezamislivoj stravičnosti. Ili vani, pod hladnim nebom, između nijemih povrtnih glavica. Nisam li čitav život bio sam? Ne, nisam, nisam nikada doista bio sam. Sad sam to bio.
Neko vrijeme, vjerojatno oko tjedan dana, briznuo bih u plač više puta dnevno. Nekoliko puta dobio sam histerični napadaj, skakutao gore-dolje, vrištao, bacao se na tvrdi pod, ali kako nitko nije za to mario, ponovno sam od toga odustao. Ozbiljno sam razmišljao o tome da umlatim jednoga od redovnika samo kako bih izazvao pozornost drugih, kako bih ih natjerao na bilo kakvu reakciju. Već sam bio izabrao jednog izrazito suhonjava s naboranim licem i duboko usađenim očima te sam već i razmišljao o prikladnom oružju. Bio sam korak od toga, stvarno. Drugi sam put čitav jedan dan živio u čvrstu uvjerenju da sam umro, da je sve oko mene drugi svijet, mjesto izvan granica vremena, bešuman i monoton pakao.
Znaš li uopće da neprekidno sami sebe zasipamo riječima? U jednome kutku naše glave čuči brbljavac i priča li ga, priča, od onog trenutka kad otvorimo oči sve do posljednjih drhtaja prije spavanja koji se gube u tami. O čemu? O svemu. O nebu i Zemlji, o svim stvarima svijeta i još mnogočemu. Recitira filozofske teoreme a da ga nitko nije pitao, prebaci se na predavanje o poljoprivredi, odjednom se stane rugati nekom šeširu koji je prije mnogo godina nosio neki tupavi ravnatelj škole, komentira uzorak rombova koji mu se priviđa na bijelo oličenim zidovima, a kad se više baš ničega ne može dosjetiti, onda radije ponavlja reklamne slogane ili pjevuši tekstove šlagera nego da umukne makar na jednu prokletu minutu. Zarobljeni smo s njim, naš je doživotni suuznik. Ne mogu ti opisati koliko sam ga mrzio. Čeznuo sam za time da ga iščupam iz svog mozga, da mu razbijem gnusno, nekulturno, oholo lice (iako ga uopće nije imao), da mu stišćem tanak vrat sve dok ne počne krkljati i ostajati bez zraka te dok napokon, napokon ne krepa. Kad bih se sasvim usredotočio na to, bih li ga onda mogao zadaviti? Ne bi li ga jedan jedini trenutak potpune tišine ugasio zauvijek, kao što plamen utrne kad samo na sekundu ostane bez kisika? Moralo je uspjeti! Sklopio sam oči, nisam se pomicao, prestao sam disati i usmjerio svu svoju pozornost na crno, šumno ništa oko sebe. Prošao je dugi, prazan trenutak, a onda sam ga čuo kako – razumljivo, jasno, suho – govori: “Pij pivo u svako doba – za veselje, za zadovoljstvo.” Kratko je razmislio te nadodao: “Maymart. To je cigareta za muškarca. Za muškarca. Muškarca.” Zatim se nakašljao i zapjevao: “Imam li samo ljubav tvoju, vjernost meni ne treba!”
I to je bilo to: trenutak krajnjega, posljednjeg, pravog očaja. Nisam plakao, to je bilo iza mene. Nisam se pomicao, nisam čak ni otvorio oči. Nisam ama baš ništa poduzeo. Slušao sam ga i pokušavao izaći na kraj sa spoznajom koja se upravo obrušila na mene tko zna odakle: da mu neću pobjeći, nikada, da će ostati uz mene, uvijek i svagdje, sve do sive vječnosti. Da će sa mnom poći na drugi svijet, na svaki drugi svijet. Da sam to ja sam. Tako je, ja. Taj idiot koji pjevucka reklamne slogane, to je bila moja duša.
Nakon toga legao sam u krevet i spavao dva dana. Barem pretpostavljam da je trajalo dva dana, onomad to nisam znao. Nisam pogledao na sat prije nego što ću zaspati, a nisam to učinio ni nakon što sam se probudio. Mislim da sam bio zaboravio da postoji vrijeme, da se vrijeme sastoji od nečega drugoga osim od izmjene svjetlosti i tame u mojoj sobi i šuma, stalno istog šuma...
Probudila me glad. Ne, ponajprije žeđ, tek potom glad. Boljela me glava. I morao sam na zahod. Sve to pomiješalo se u mučan osjećaj manjkavosti, potrebitosti i tjelesnosti. Ah, morao sam se i obrijati. I oprati. I odjenuti. Toliko je toga trebalo napraviti da bi se doveo u red taj grudasti komad materije koji je meni pripadao i koji ću svejedno odbaciti kao odjevni predmet izašao iz mode.
Obavio sam sve što se moralo obaviti, odvukao sam se kroz jeku kamenih hodnika do refektorija, gdje je neki neznanac nijemo stavio preda me vlažan komad kruha, bezukusnu juhu i malo kave. Polako sam ponovno došao k sebi.
Ali od tada nadalje stvari su se poboljšale. Nisam više dobivao histerične napadaje; upravo suprotno, osjećao sam kako postajem smireniji. Tišina više nije bila tako zastrašujuća, zidovi sobe ponovno su dobili čvrstoću. Jedne noći zatekao sam se na prozoru. Vrijeme je bilo vedro, a nebo veoma crno. I na njemu bezbroj zvijezda zagasita sjaja. Odjednom, prvi put u životu, shvatio sam da svi ti milijuni sunaca postoje, da su doista i u potpunosti prisutni i da nisu nikakvo pismo koje valja dešifrirati, nikakav simbol moje sudbine, nikakva vješto naslikana slika. Nisu imali nikakve veze sa mnom, bili su ondje vani i nisu me trebali. Neobično, ali to me umirivalo. Nedugo potom ponovno sam ležao u krevetu i pokušavao zamisliti kako je svako nebesko tijelo u pokretu i kako svi oni na svojim putanjama lutaju kroz noć; ondje nema ničega što miruje. Gdje se nalazi sićušna nepomična točka, mjesto praznine oko kojega kruže sva tijela? Treba je pronaći... Ali možda to uopće nije nužno. Možda sam ta točka ja.
Poslije sam se još jednom probudio; bio sam usnuo dugi, neobičan san. Ustao sam i pošao prema prozoru. Zvijezde su još uvijek bile ondje. Hladno su svijetlile, ali ja sam znao: svaka od njih sastojala se od vatre, od razbuktale kozmičke katastrofe. Izgarale su i jednoga će dana ugasnuti. U unutrašnjosti svijeta treperilo je svjetlo; ali polako, beskrajno polako gubilo je snagu. Protrljao sam oči i vratio se u krevet.
Kad sam se probudio, bio je dan. Sunce je već bilo prevalilo trećinu nebeskog svoda, pred očima mi je, zujeći poput kakva kukca, prolijetao helikopter, zvonilo je neko raštimano crkveno zvono. U jednome kutu prozora čučao je maleni pauk u blistavo orošenoj mreži i čekao žrtve, okružen dijamantima. Vrana je sletjela u vrt i kljucala tražeći crve. Nebo je bilo plavo, oblačno i visoko, paukova mreža podrhtavala je na vjetru. Pauk se prepao i stao se spuštati po niti. Iz daljine se čuo pseći lavež.
Obukao sam kaput i izišao. Blatni put počinjao je na sporednom ulazu u samostan i pružao se sve do obzorja, gdje je nestajao između dva tupa vrha brežuljaka. Mirisalo je po zemlji i vlažnoj travi; vjetar je ojačao. Povlačio me za kaput, čupao mi kosu i zakovitlao mi u lice lagano hrđav trorogi list koji je otrgnuo jednom osamljenom stablu – onome ispred moga prozora. Nisam mogao a da se ne nasmijem, i u tom je trenutku počelo kišiti. Začuđeno sam podigao pogled, i doista: grupa žućkastih oblaka nagurala se ispred Sunca i bacala prostranu, vlažnu sjenu na Zemlju. Kiša je padala u debelim kapima: zakopčao sam kaput, podigao ovratnik i nastavio hodati. Po glavi mi je curila voda, tlo pod mojim nogama razlilo se u smeđu tekućinu, posvuda oko mene bubnjale su, poskakivale i prskale kapi, vlati trave plesale su kao da su žive. Iza mene samostan se priljubio uz tlo poput velike životinje. Sad je kiša počela jače padati, vjetar je uzeo zamah i dao mi zvučnu, vlažnu pljusku. Ponovno sam se nasmijao i odjednom sam stajao na tamnu, bučnu pljusku. Činilo se da se sav zrak između mene i neba pretvorio u vodu koja se obrušava; čitav se svijet htio rastopiti. Uskoro više neću imati nijedno suho mjesto na tijelu. I unatoč tome, nisam se micao.
###RAZMAK###Peter Fassbinder sjedio je za svojim stolom. Pred njim je bio pisaći stroj; tipke su lupkale pod njegovim prstima. Nije okrenuo glavu prema meni, što me još uvijek činilo nesigurnim, svaki put.
“Uđi, Arthure! Sjedni!”
“Kako si znao da sam ja?” Očekivao je da ga to pitam.
Ponosno se nasmiješio. “Nisam znao. Samo sam pretpostavljao. Kako je bilo u Eisenbrunnu?”
“Teško je reći...”
“Neobično iskustvo, zar ne? Bio sam jednom ondje prije mnogo godina i umalo da mi se nije pomračio um. Je li tišina bila jako nepodnošljiva?”
“Noću. Zvuči kao šum. Kao voda koja teče.”
“To je krv u tvojim ušima.”
“Ah, da. Kako jednostavno!”
“Gotovo je sve jednostavno, Arthure.”
Sjeo sam, nervozno trljao dlanove i čekao.
“Onda? Je li djelovalo? Jesu li snovi još uvijek nesnosni?”
“Ne, više nisu.”
“Dobro. Onda su sumnje valjda odagnane? Sad znaš što želiš?”
“Znam. Ne želim postati svećenikom.”
Ruke su mu se odigle od tipkovnice, na trenutak su, ravno ispružene, lebdjele u zraku te se ponovno spustile. Čuo sam kako mi srce tuče: sad je to bilo izgovoreno. Dvije besane noći zamišljao sam ovaj trenutak. Sad je bio ovdje. Doista sam to rekao.
“Što si rekao, Arthure?”
“Do... Dobro si me razumio. Ja... Ne želim postati svećenikom. Sada više ne.”
Polako se naslonio i okrenuo se prema meni; opruge naslonjača zacviljele su. Pater Fassbinder odjednom je izgledao veoma mršavo i oštrih crta lica. Nisam se usuđivao pogledati ga, pa sam zurio u smeđi niz kožnatih hrbata knjiga iza njegove glave. Imena autora ispisana zlatnim slovima. Jedna jedina zraka svjetlosti probijala se kroz slijepi krovni prozor, presijecala sobu i iscrtavala svijetao krug na zidu.
“A koji li je”, upitao je, “razlog tog preokreta?”
“To je teško reći... Nakon posljednjih tjedana imam osjećaj da više nisam sasvim isti. Kao da...”
“Je li to zbog neke žene?”
“Nije!” uzviknuo sam. “Stvarno nije! To je besmislica!” (Jesam li zapravo lagao? Tebe pitam: jesam li lagao?)
“Ah, tako. Onda smo samo promijenili cilj karijere. Radije želiš postati varijetetski mađioničar.”
“Ne, nipošto!” (Ovdje sam, kunem se, govorio istinu.) “To je... To je nesporazum. Jednostavno sam uvidio da nisam prikladan...”
“Da te ne smatramo prikladnim, ne bi bio ovdje. Zbog toga se ne zabrinjavaj!”
“Ne, nije u tome stvar.” U unutrašnjosti zrake svjetlosti bilo je zarobljeno jato srebrnih zrnaca prašine koja su plesala prateći pokrete neosjetna daška vjetra.
“Griješiš i požalit ćeš. Dobro razmisli što činiš! Ako sada otideš, ubrzo ćeš otkriti da si pogrešno postupio, ali unatoč tomu, nećeš se vratiti. Ohol si, Arthure.”
“Objasnit ću ti...”
“Ne moraš mi ništa objašnjavati.” Zraka svjetlosti ugasila se, vjerojatno je neki oblak šetao preko Sunca. “Ne moraš ni smišljati argumente, ne radi se o tome. Radi se o odluci za cijeli život. Ima još vremena. Ako doista sumnjaš...”
“Ja...”
“...onda idi. Idi odmah i zauvijek. Ne činiš nam uslugu ako dolaziš k nama, samo je mi tebi činimo ako te primimo. Nama se ne pruža milost, sva milost događa se kroz nas. Bez nas svijet postaje usko i pusto mjesto, kakav za većinu ljudi već i jest. Oni to ne znaju, ali ne dobivaju od nas dostojanstvo. Bez nas su majmuni koji se smatraju nečim boljim. Ne trebamo nikoga. Ne trebamo ni tebe.”
Zraka svjetlosti, kao da ju je netko uključio, ponovno je zasjala i stala opipavati zid. Progutao sam knedlu; grlo mi je bilo suho.
A toliko sam toga imao reći. O beskrajnim noćima koje su sekundu za sekundom gmizale ususret blijedu svitanju; a nijedna tableta nije više donosila san. Koliko sam ih probdio od dana kad sam na kiši iznenada sa sigurnošću spoznao da neću postati svećenikom. Još uvijek osjećam vodu kako divlja oko mene i tlo kako otječe poda mnom i kako odjednom sve – zemlja, nebo, trava, kiša i osamljeno, išibano drvo – sve izgovara istu rečenicu: nećeš to postati. Ti ne. Kad je kiša stala, odgacao sam kroz raskvašeni krajolik natrag prema samostanu. Neki stari redovnik, lica izbrazdana od jednolična života, došao mi je u susret i kimnuo mi s razumijevanjem, kao da je znao što se dogodilo.
A tek dani koji su uslijedili! Pokušavao sam si to izbiti iz glave te ipak još promijeniti odluku – ali uzalud. Nije se tu imalo o čemu razmišljati, nije bilo zornih razloga za ni prijetećih protiv koje je trebalo vagati; postojala je samo hladna sigurnost: nećeš to postati. I pritom sam bio opušteniji, uravnoteženiji, smireniji nego ikad prije. Katkad bih s bespomoćnim iznenađenjem primijetio da je mali brbljavac u meni utihnuo. Ispred moga prozora, iznad drveta, svjetlucajući u sivu srebru paukove mreže, Sunce je izlazilo i zalazilo. Promatrao sam ga, osluškivao šum tišine, katkad prekinut brujenjem aviona i automobila, i osjećao sam se u skladu sa svim time, sa svime što se događalo, sa svime što se moglo dogoditi. Voda što je otjecala u umivaoniku glogotala je okrećući se zajedno s osi planeta. U vrtu je sazrijevalo povrće i mirisalo na jesen. Katkad je nebo bilo vedro, katkad je kišilo, a povremeno bi atmosferom prohujale iskričave oluje. Što god sam radio, postojalo je nešto dobro i postojano.
Ne, nisam htio postati svećenikom. Donio sam tu odluku, a nisam bio čak ni u stanju navesti ijedan jasan i određen razlog. Čemu to pokušavati sada, nakon sveg tog vremena? Tko još sam sebe razumije? Tko još ikoga razumije? Samo se idioti usuđuju tvrditi da razumiju neku osobu. To nitko nije kadar, možda čak ni Bog. Neobična pomisao: čovjek, najviše biće. A zašto? Zato što je drugačiji od životinja vlažne njuške i blještavih anđela. Zato što njega, samo njega, Bog ne razumije u potpunosti. A iluzionist? Tako gledajući, on koji izaziva najviše pomutnje također bi mogao biti na najvišem stupnju među ljudima. Vrhunac stvaranja...
“To je hereza! Još k tome prilično glupa.”
Podigao sam pogled i uznemireno se zapiljio u patera Fassbindera. Zar sam naglas...? Ili je on čitao moje misli? Nezgodna mogućnost.
“Moja je obveza da ti kažem sljedeće: sumnja, dragi moj, smrtni je grijeh. Nema u njoj ništa zabavno, usprkos svemu što tvrde duhoviti cinici. Ustrajanje u njoj ubija. Ne moraš se žuriti. Možeš uzeti godinu dana slobodno, otputovati, podvrgnuti se duhovnim vježbama, gladovati ili se prejedati, kako želiš. Sve je to moguće.”
Odmahnuo sam glavom. “Ne, mislim da to... više nema koristi. Odlučio sam.”
“Dobro. Vjerojatno bih te još mogao nagovoriti da se predomisliš, no time bih za našu stvar pridobio samo još jednu neprikladnu osobu. Smijem li pitati kakve sad planove imaš?”
“Ne znam.”
“To sam si i mislio. Bi li prihvatio našu pomoć?”
“Ne.”
“I to sam si mislio. Ipak: ako se slučajno predomisliš, dođi k meni. Nitko tko nam je bio blizak ne treba gladovati. Pripadaš nam, Arthure, to nećeš nikada moći promijeniti. Jednom si se pridružio velikoj povorci i, htio ti to ili ne, stići ćeš s nama u Palestinu. Jednoga dana.” Nasmiješio sam se. “Možda već uskoro?”
Kimnuo je. “Možda već uskoro.”
Neko vrijeme nitko od nas nije ništa govorio. Njegov oštar, pozoran, mrtav pogled počivao je na ploči stola ispred njega; glavu je nakrivio, a oči napola zatvorio, kao da osluškuje nešto što ja ne mogu čuti. S nelagodom sam se osvrnuo oko sebe: vani su sigurno prolazili napola prozirni magleni oblaci, jer je zraka svjetlosti nesigurno treperila, a zrnca prašine još su se jedva nazirala. Progutao sam knedlu, zatim sam ustao.
“Doviđenja”, rekao sam i odmah stresao glavom, ljut na sebe.
No on je, na moje iznenađenje, ostao ozbiljan. “Da”, rekao je i pružio mi ruku, “sigurno. Sasvim sigurno, Arthure.” Ruka mu je bila hladna i neobična na dodir, pomalo kao ruke kamenih kipova koje na brzinu dodirneš u muzeju kad si siguran da te nitko ne vidi. Krenuo sam prema vratima više se ne osvrćući. I izišao.
Imao sam pravo: ispred prozora se razvukla maglovita rana jesen. Dva krivudava drveta bacala su smeđe lišće na parkirane automobile; na nebu je jato vrana pratilo osamljeni avion. Pomislio sam na geometriju; na krivulju koja ne uspijeva postati pravcem; na hiperbolu koja ne dostiže beskonačnost. I na daleke, svijetle likove na crkvenim vitrajima. Uzdahnuo sam i osjećao se osamljenim. Dok sam se posljednji put spuštao stubama, zapalio sam cigaretu i promatrao, ne stavljajući je u usta, kako se oblačići dima dižu, blijede, nestaju. Kad sam sišao, bacio sam je ne povukavši nijedan dim. Ispred kružnih sam se vrata krzmao i na trenutak umalo da se nisam vratio. No onda sam shvatio da ne mogu to učiniti. Da je gotovo. Stoga sam uzdahnuo, odgurnuo svu sjetu u stranu i nastavio dalje.

VI


Bilo je neopisivo teško nabaviti adresu Jana van Rodea. U njegovim se knjigama nije spominjala, njegov je nakladnik s njim komunicirao isključivo preko odvjetnika, koji pak nije htio dati nikakvu informaciju. Van Rode je bio počasni predsjednik Magičnoga kružoka, no kako nisam bio njihov član, nisu mi odali nikakve podatke. Čak i nakon što sam podmitio nekog osrednjeg mađioničara, taj je uspio doznati tek to da udruga nije u kontaktu s van Rodeom i da ovaj već dvanaest godina duguje članarinu. Nije ga bilo ni u jednome telefonskom imeniku, ni u kakvoj arhivi niti na žutim stranicama; Tko je tko navodio je samo njegovo ime, ali ne i adresu.
Nekoliko je mogućnosti suočavanja s takvim problemom. Možeš se moliti. Možeš nastaviti potragu na sve opskurnijim mjestima. Možeš uputiti molbe visokopozicioniranim osobama. Ili možeš unajmiti privatnog detektiva, opisati mu okolnosti i u roku tjedan dana dobiti ono što si tražio. Naravno, to je prelazilo moje financijske mogućnosti. Ali nisam se mogao odviknuti od toga da se ponašam kao da sam bogat. Detektiv – uzgred budi rečeno, isti onaj kojega ću poslije angažirati da pronađe moju majku – nakon osam je dana ponosan i neobrijan stavio pred mene velik račun i uz njega list papira s adresom u solidnoj četvrti asfaltne boje u obližnjemu, srednje veliku gradu.
Nije me čudilo što je moje pismo ostalo neodgovoreno. Kao ni to da nije postojao telefonski priključak. Nisam očekivao da će biti jednostavno.
Bila je to niska kuća u nizu koja je u svemu izgledala kao njezine susjede lijevo i desno i kao njihove susjede. Dva su prozora zurila na ulicu; pokraj vrata stajala je crna plastična kanta za smeće i čekala odvoz. Brzinski pregled otkrio je kore banana, tetrapake mlijeka – istek roka trajanja za dva dana, novine, vrećice usisavača, praznu kartonsku kutiju koja je vonjala po ribi, rabljene rupčiće. Nije bilo sumnje: kuća je bila nastanjena; netko je bio kod kuće.
Naravno, sad sam mogao pozvoniti. Ali što ako baš sada nije kod kuće ili – još gore – ako radi ili leži u kadi? Nisam si mogao priuštiti da me odbije. Imao sam samo jednu šansu.
Tri sam dana motrio kuću, tri dana i dvije noći. Bio sam unajmio auto, koji sam parkirao na drugoj strani ulice. Pala je noć i svanuo je dan. Djeca s prevelikim školskim torbama trčala su niz ulicu, muškarci s aktovkama ulazili su u automobile i odvozili se. Smetlari su uskovitlavali prljavštinu, žene su teglile vrećice iz kupnje i vukle za sobom pse. Dva-tri puta izišao sam i malo prohodao gore-dolje. Ručao sam užurbano – što ako se baš sad pojavi? – u obližnjoj gostionici s mizernom kuhinjom (o zahodima da i ne govorimo). Djeca su se vratila. Nebo se na istoku mračilo; zapad se rumenio. Auti su se vraćali, muškarci su izlazili iz njih i teškim se korakom vukli prema kućama. Iz dimnjaka je izlazio kvrgav sivi dim. Smračilo se; uključila se ulična rasvjeta. U van Rodeovim prozorima upalilo se svjetlo i preko zavjesa je kliznula duguljasta sjena. Polumjesec se uspeo na nebo i onda potonuo, sjalo je nekoliko zvijezda. Potom se nije više ništa dogodilo, ništa se nije pomaklo, nigdje. Vrijeme je stajalo. Oko pola dva zaspao sam.
Sutradan je bilo isto tako. Djeca, muškarci, smetlari. Zatim žene i psi. Onda dugo ništa. Zatim povratak djece, sumrak, povratak muškaraca. Dim. To je to, pomislio sam, to je život. I ništa više.
U tom se trenutku nešto dogodilo: van Rodeova su se ulazna vrata otvorila, iz kuće je izišla neka žena i bacila plastičnu vrećicu u kantu za smeće. Bila je niska, kratke crne kose i sigurno je imala oko pedeset godina. Izgledala je ljubazno. Zatim je ušla i vrata su se zatvorila. Poslije su se ponovno osvijetlili prozori. I noć je počela.
Probudio sam se oko šest sati, još prije svitanja. Osjećao sam se odmorno kao što već dugo nisam bio. Možda bi trebalo, pomislio sam, češće spavati u autu, možda je to tajni recept protiv poremećena sna. Sve se odigralo kao dan prije i kao dan prije tog dana i kao vjerojatno svaki dan. U međuvremenu više nisam osjećao dosadu, ispunio me potpuni mir, bio sam gledatelj, ništa više. Svako toliko potpuno bih zaboravio da sam uopće tu, da postojim i ja, a ne samo napučeni svijet ispred moga vjetrobranskog stakla. Bio bih mogao čitav život tako prosjediti.
Oko podneva Sunce je stajalo u zenitu i gasilo kazaljke sunčanih satova, pokraj mene je proklipsala neka debela žena s pudlom pod rukom, zastala, bacila prema meni jedan, još jedan, pa još jedan nepovjerljiv pogled te se udaljila. Uznemireno sam gledao za njom i razmišljao ne bih li trebao otići i odustati od svog nauma. Što ako nazove policiju? Uz svoje klimave i kriminalne životne temelje nisam si mogao priuštiti poteškoće s uniformiranim nositeljima pištolja. Ali kad se ni nakon deset bojažljivih minuta nije pojavio njihov zeleni auto, ponovno sam se ohrabrio i odlučio ostati. Predugo sam čekao. Zapravo sam čitav život čekao.
Koliko mi je uopće bilo godina? Pa sad, dvadeset četiri ili pet. Kad obrađujem vanjske podatke svoga života, lako se zapetljam; moje inače tako pouzdane matematičke sposobnosti zakažu kad trebaju moje vlastite godine svrstati u neku izračunjivu cjelinu. Kao da se moj život ne sastoji od izbrojivih sati, minuta, sekundi kao i svaki život. Koliko je vremena bilo prošlo otkako sam izbjegao svećeničku službu? Godinu i pol, možda dvije. Što sam otada radio? Zapravo ništa.
Barem ne ništa bitno. Može se reći da sam se u vrlo jednostavnome i ekonomskom smislu bavio preživljavanjem. Ponudu da predajem na jednoj privatnoj katoličkoj školi morao sam odbiti nakon jednog jedinog probnog dana. (Ako baš moraš znati: jedno četrnaestogodišnje čudovište gađalo me čeličnom kuglicom iz puhaljke i promašilo; ja sam se, točno unutar roka u kojemu mi zakon priznaje refleksne radnje, mašio svoje kemijske olovke, zavitlao je i pogodio cilj; do kraja sata više nije bilo problema, dječak je morao na operaciju nosa, s mojim je poslom bilo svršeno.) Onda sam pokušao nešto drugo: cijeli sam tjedan sjedio za pisaćim stolom i promatrao ispunjene formulare. Kad sam prvi put jedan od njih sanjao, dao sam otkaz. Gotovo mjesec dana radio sam u renomiranoj optici, no s vremenom je bivalo sve gore i gore. Gotovo uopće više nisam spavao i nikakve tablete za smirenje nisu više mogle ništa protiv užasa s kojim sam jutrom ulazio u ured, protiv stravične prijetnje koja se krila iza treperavih fluorescentnih svjetiljki, svjetlećih kompjutorskih monitora, cerekanja kolega, pljuckanja i ključanja velikog aparata za kavu u kutu. Kad sam primijetio da moje inače tako pouzdano mirne ruke čak i nedjeljom uvečer još uvijek drhte, znao sam da moram prestati.
“Ali što to treba značiti?” uzviknuo je šef kadrovske službe, ćelavi muškarac s iznimno elegantnim naočalama – jednim od izložbenih modela. “Veoma smo zadovoljni vama! Ta zašto dajete otkaz? Zašto?”
Nasmiješio sam se trudeći se biti ljubazan. “Zato što mrzim ovo ovdje. I sve vas. Svakoga od vas. Vas također.” Nakon toga sam u službi za zapošljavanje slovio kao problematičan.
I sad sam stajao pred ozbiljnim poteškoćama. Moja štedna knjižica, u boljim vremenima nakrcana gotovo neiscrpnom ušteđevinom, jedva da je vrijedila nešto više od tankoga plavkastog papira od kojega se sastojala. Između mene i siromaštva stajao je samo još album s nekoliko zlatnika, koji je, kako sam doznao od jednoga plećata zalagaoničara, vrijedio manje nego što sam se nadao. Nešto se moralo dogoditi.
I to ubrzo. Stoga sam zaključao vrata, sjeo te se ovaj put najozbiljnije što sam mogao, zapitao: što uopće znam? Pa sad, znao sam skijati i igrati golf. Bio sam koliko-toliko dobar u deskriptivnoj i analitičkoj geometriji, kao i u višoj algebri. Površno sam poznavao Origena, svetog Augustina i svetoga Tomu, a Pascala prilično podrobno. Moje poznavanje stranih jezika bilo je skromno. Uredi i podzemne željeznice podsjećali su me na pakao. Igraćim kartama mogao sam svašta izvesti.
Dakle, što mi je drugo preostalo? Bilo mi je odbojno zarađivati na svojoj ljubavi, svojoj strasti, svom veselju, bilo je to kao da – mislim da na ovome mjestu imam pravo na patetiku – kao da želim prodati ljubavnicu. Ali, dovraga, svatko mora preživjeti, ja također. (I ponovno dubok, podao glas postavlja svoje jednostavno pitanje: “Zašto?”) Nekih tri dana lunjao sam po barovima, restoranima, lokalima brze prehrane i jeftinim špelunkama natopljenima mirisom ulja te sam nezainteresiranim gostioničarima nudio svoje usluge. Konačno sam pronašao jednoga koji je bio spreman angažirati me za mali honorar.
Bio je to malograđanski, mračan, crvenim plišem presvučen noćni lokal s lošom ventilacijom, a povrh svega još s imenom Chez Janine. Vlasnik se u stvarnosti zvao Fred Raspowitz, imao je sijedu kosu i duboke kolobare pod očima jer nikada nije spavao. Izgledao je tako bijedno da se nisam mogao natjerati da ga tražim više novca nego što mi je ponudio; zato mi je vjerojatno odmah i dao posao ne zatraživši provjeru mojih sposobnosti.
Nastupao sam svake večeri oko deset sati, nakon što bi pjevačica od preko šezdeset godina koja se presijavala od šminke otpjevala neobičnu verziju pjesme “Where have ali the flovvers gone”. Obično bih išao od stola do stola i izvodio kratak program s kartama. Pet od tih trikova sam sam osmislio, tri su dvije godine potom osvojila Grand Prix de l’Escamotage. Ne mogu tvrditi da je publika to zapažala. Najvećim se dijelom sastojala od bića s ukočenim licima agenata osiguranja; uglavnom su to bili sitni zaposlenici koji su mislili da su uronili u strani, sumnjiv, zloglasan svijet. Žene su bile neprikladno odjevene, previše su se smijale i pozorno se osvrtale oko sebe u nadi da će vidjeti neku slavnu osobu; muškarci su se znojili i naručivali preskupa pića kako bi ostavili dojam na konobare. Moju točku pratili su s bezizražajnim smiješkom koji je odavao laganu dosadu; s vremena na vrijeme prekinuli bi me mehaničkim pljeskanjem. No na taj sam se način izvježbao i stekao sigurnost. I, sve u svemu, nije mi to bilo mrsko. Bilo je bolje od ureda, a opet je bilo i gore. Osjećao sam se veoma poniženim. A na neki uvrnut i nezdravo kršćanski način to mi se sviđalo.
Je li to bilo dno? Ne, to još nije bilo dno. Jednoga jutra – mora da je bilo proljeće jer, iako je bilo tek pola pet, Sunce je upravo izlazilo, crveno i nestrpljivo – dok sam odlazio iz Chez Janine, neki me sitan muškarac sa zulufima i staromodnom leptir-kravatom potapšao po ramenu. Okrenuo sam se i osupnuto ga pogledao; nešto se u meni napelo, osjećao sam se napadnuto. Ne volim da me se dodiruje.
“Reggeweg”, rekao je i naklonio se. Na trenutak sam htio zvati upomoć, onda sam shvatio. Nije bio lud, to mu je bilo ime. I sad sam ga se i sjetio. Nedavno je bio među mojim gledateljima i glasnije je pljeskao od ostalih i izgledao je gotovo zainteresirano. Spustio sam pogled prema njemu, uzvinuo obrve i lagano se prignuo.
Ohrabreno se nasmiješio i ponovio: “Reggeweg. Alvin Reggeweg. Tako se zovem. Imam prijedlog za vas.” Zašutio je, prislonio kažiprst na usta te okrenuo glavu lijevo, desno, lijevo, toćno onako kako se djecu uči da prijeđu preko ceste. Napokon se uvjerio da nitko ne prisluškuje, maknuo prst s usana i upitao: “Hoćemo li malo prošetati?”
Šetali smo. A Reggeweg je govorio. Nije ga baš bilo lako pratiti; govorio je brzo, zapletao se u preduge rečenice, prekidao ih, počinjao ispočetka. Mukotrpno je pokušavao nešto opisati; postupno sam shvatio da nipošto ne želi izgovoriti to o čemu je zapravo riječ. Osim toga, pozornost mi je odvlačila njegova zabavna sličnost s – ta s kime zapravo? Ah, tako je – morao sam se nasmijati te sam to brzo prikrio iza amaterskoga kašlja – s vrtnim patuljkom! S mojim prijateljem iz djetinjstva. Starim, zubalom vremena nagrizenim patuljkom iz jednoga kuta Beerholmova vrta. Sličnost je bila upadljiva: nos, oči, brada, čak i mala leptir-kravata. Je li ga to moja mašta naknadno takvim stvorila, komadić po komadić, dlačicu po dlačicu brade?
Ono što je rekao svodilo se na sljedeće: u samoj blizini nalazio se jeftin lokal sa stražnjom sobom. Ondje su jednom tjedno ljudi sjedili oko stola i igrali poker. Nekoliko umirovljenika, keramičar, udovica voditelja bankovne poslovnice, vatrogasac. To što su činili bila je de jure zabranjena igra na sreću, stoga su pazili da vrata uvijek budu dobro zatvorena. De facto se nitko nije za njih zanimao, a ponajmanje policija. I onamo me htio odvesti. Kako bi pobjeđivao.
“Što inače radite?” upitao sam.
“Postavljam cijevi. Za vodu. Vodovodne cijevi.”
“I kako se ono zovete?”
“Kako se zovem? Alvin Reggeweg.”
“Dobro. Onda me poslušajte, Alvine: zaboravite! Nestanite!”
To je očito bilo dovoljno jasno. Reggeweg mi je pružio posjetnicu – “Ako se predomislite!” – te se udaljio uspravno, sitnim koracima. Pratio sam ga pogledom i stavio posjetnicu u džep jakne.
Tri tjedna poslije nazvao sam ga. Kunem ti se, nisam imao izbora. Stanarina mi se povisila, zlatnici su se istopili, kao i prihodi od prethodnog mjeseca. Sad mi je trebao novac, i to pod hitno. Raspowitz mi nije dao predujam; na moju molbu za to odgovorio je nijemim, tužnim osmijehom. Dakle, nakon jednoga dana puna briga i dviju veoma dugih noći nazvao sam Reggewega.
Poštedi me opisivanja pojedinosti! To je mjesto bilo otprilike onakvo kakvim sam ga zamišljao. Svi su bili ondje: udovica, keramičar, vatrogasac, kao i umirovljenici. Igrali su za začuđujuće visoke uloge i, naravno, gubili. Ja sam pobjeđivao i dijelio dobit s Reggewegom; on je bio predložio pedeset-pedeset, ja sam se izborio za šezdeset prema četrdeset. Jednom tjedno sastajali smo se u svojoj zaključanoj stražnjoj sobi i ja bih opelješio sirote ljude.
Ne pitaj me kako. Čitav stari, bijedni arsenal varki. Namješteni špilovi karata, u pravom trenutku prokrijumčareni u igru. Lažno brojenje, lažno miješanje, lažno dijeljenje. Skriveni asovi, ne u rukavu, kako svi misle, nego ispod revera sakoa. Naposljetku otvoreni ruž za usne u džepu; dodirneš prvo njega, zatim kartu, označio si je, ali to nitko neće primijetiti. Iskreno, sramio sam se svojih ofucanih tehnika više nego onoga što sam njima postizao. To je dakle, mislio sam, moja kazna. Kad bi me On barem razmrskao ili spržio u vatri svoje srdžbe. Ali ne, namijenio mi je stražnju sobu, skučenost, sitne lopovštine, kukavne grijehe mizerna života.
Naravno, nisam to činio nespretno. U neravnomjernim razmacima izgubio bih veće svote, a pokoju bih večer završio partiju bez dobitka ili čak s gubitkom; tada bih se, dakako, pobrinuo za to da pobijedi Reggeweg. Nitko nije ništa primijetio. Svi su oni bili navikli gubiti te jedva da su primjećivali da njihov novac odjednom ne odlazi sad ovome, sad onome, nego uglavnom istome. Katkad bi udovica, nekoć najbogatija, sada najsiromašnija, dobacila kakvu zajedljivu primjedbu o mojoj nezasluženoj sreći. Ali to je bilo sve.
Tako sam, dakle, živio više od godine dana. Šest noći u Chez Janine, sedmu igrajući poker. Između pet ujutro i podneva malo sna, potpomognuta moćnim kemikalijama. Poslije podne sam čitao stručnu literaturu, pio mnogo kave, uvježbavao nove trikove i katkad smišljao vlastite. Kad bih na ulici sreo policajca, grčevito bih zurio u pod ili u nebo: nisam li bio kriminalac; nije li me čekala vlažna i tiha zatvorska ćelija? Postupno se taj strah širio, rastegnuo se poput mekana odjevnog predmeta i naposljetku obavio sve uniformirane osobe, konduktera u tramvaju, razrednog prometnika na križanju, pa čak i snenog pismonošu. Nisu li oni pripadali redu koji sam svakoga tjedna kršio? Ta njihova je legitimna dužnost bila da me uklone s puta. Zašto to nisu činili?
Postao sam nesiguran i nervozan, sve sam više osjećao da sam na krivome mjestu. Sve sam više i više pušio i bile su mi stalno potrebne nove tablete, koje su se izdavale samo na recept, a ljubazni ljekarnici davali su mi ih uvijek i bez njega. Po svim sam se pravilima zapravo trebao i propiti, ali to sam izbjegavao. Čitav sam život mrzio pijance; ništa ne može biti toliko odurno kao čovjek umjetno omamljena uma koji tetura, rokće i smrdi. Želim li se izvući odavde, razmišljao sam – a tako mi svega, to želim! – onda postoji samo jedan put.
Morao sam postati dobar, vraški dobar. Po mogućnosti bolji od dobroga: prvorazredan, bolji od prvorazrednoga; savršen. Tako je, morao sam postati savršen.
Ali kako? Vladao sam zanatom, svakodnevno sam vježbao i usavršavao svoje tehnike. Poznavao sam stručnu literaturu i pratio, onoliko koliko je bilo nužno, sve novotarije. Nisam više imao poteškoća ni s jednim potezom, pa ni sa skrivenim presijecanjem, koloriranjem ni lažnim miješanjem. Sve to bilo je nužno, ali još ni izdaleka dostatno.
Tome se moralo pridružiti i odgovarajuće stanje. Između mađioničarskog trika (upotrijebimo tu sramotnu riječ) i onoga drugoga, nedostižnoga, našeg zabranjenog vrta, nikad dostižna predmeta naše čežnje, nalazi se tanka granica koju je nemoguće prijeći: manipulacija. O njoj ovisimo i ta nas činjenica dijeli od onoga što simuliramo. Kad prijeđem rukom preko neke karte i učinim da ona pod mojim jagodicama promijeni boju, u stvarnosti je mijenjam kartom skrivenom u dlanu. Ako nitko i ne vidi da to činim – ja to znam. I u tome što to znam leži moja potajna posramljenost i moja propast. Dok god znam da su mi potrebni trikovi, mali sam obmanjivač i ništa drugo, i svaka riječ, svaka moja gesta izražava nelagodu te spoznaje. Ta zašto su mađioničari, čak i ako sasvim dobro rade svoj posao, većinom tako bijedni likovi? Upravo zato. Zato što se osjećaju blesavo. Zato što nešto u njima ne može zaboraviti da nisu čarobnjaci, da nemaju moć nad stvarnošću, čak ni nad malim špilom karata u ruci. Dakle, recimo to jasno i u svoj svojoj brutalnosti: iza naše umjetnosti krije se laž.
Što, dakle, treba učiniti? Izvesti trik zaboravljajući da je riječ o triku. Promatrati kako karta mijenja boju, i to s nepovjerljivim čuđenjem. Ne znati i ne obraćati pozornost na ono što čini vlastita ruka. Pustiti da tehnika trika, sakriveni potezi, utone u polutamu nesvjesnoga. Prije su se opsjenari natjecali u tome tko će u jednoj minuti izvesti najviše skrivenih presijecanja. Ali to je besmisleno: nije najbolji onaj tko ih napravi sto dvadeset u šezdeset sekundi, nego onaj tko izvede samo jedan, a da on ne ostavi traga u njegovoj svijesti. Onda ne treba čak biti ni vrlo točan. Vjeruj mi, potez na koji ni sam ne misliš neće primijetiti ni najpozornija publika. Nikakav šešir nevidljivosti ne skriva tako dobro kao savršena nonšalancija. Je li to teško postići? Ta, naravno, prokleto teško. Sve što je veličanstveno teško je.
Stoga sam počeo raditi. Svaki dan između podnevnog buđenja i odlaska u Chez Janine. Vježbao sam i vježbao. Išao sam u šetnju, promatrao grad i pokušavao se uvjeriti da sve to vidi netko drugi ili pak nitko, u svakom slučaju ne ja. Širio sam špilove karata u lepezu, koncentrirao se na njih i pritom pokušavao ništa ne zamišljati ili zamisliti ništa. Ono u čemu sam se trebao izvježbati bila je neka vrsta blaga i dobro proračunata ludila. Staviti kartu na određeno mjesto i zatim se čuditi što je ondje – to se može nazvati i ludošću. Morao sam naučiti kako da nasamarim svoj uvijek budan um. Morao sam naučiti kako da obmanem ne samo hordu lakovjernih gledatelja nego prije svega sebe sama.
Sastavio sam program trikova s kartama: za početak Ascanijev okret, tri svoja trika, lebdeće kraljeve Jana van Rodea, jedan svoj prijelaz, Librikovljevo bojenje karata i jedan efekt za kraj prema Tamarizovoj ideji, koju sam usavršio. Prvo sam vježbao ispred ogledala, zatim za stolom, normalnom brzinom, upola sporije, dvostruko brže, uza stroge otkucaje taktomjera. Vježbao sam zatvorenih očiju, čitajući novine i recitirajući duge Uhlandove balade, koje sam prethodno teškom mukom naučio napamet. Naredio sam budilici da me u deset sati ujutro istrgne iz tople magle duboka sna samo kako bih se prenuo, posegnuo za kartama, zijevajući odvrtio svoj program i ponovno zaspao. Trudio sam se zamisliti sve reakcije s kojima bih se mogao susresti i sve moguće i nemoguće nezgode. Što ako gledatelj zaboravi svoju kartu? Što ako počne psovati, prijetiti mi? Što ako se netko onesvijesti? Ili mu ispadnu zubi? Ako eksplodira bomba?
A onda, nakon više od godine dana, nakon tristo sedamdeset dana ili više, nakon preko tri tisuće tura vježbanja, kucnuo je čas. Sve se posložilo: vrijeme je bilo lijepo, grad je blistao i izgledao gotovo čisto. Ja sam se osjećao odmornim i spremnim za nove pothvate. Ako se ne varam, bio mi je čak i rođendan.
Sjeo sam, sklopio oči i sabrao se. Nisam bio mađioničar, nisam još nikad izveo neki trik, nisam ni o čemu ništa znao. Bio sam nitko, bezimeni gledatelj. Otvorio sam oči. Cvjetovi na zidu imali su zagasit sjaj, kroz prozor su tekli valovi žućkasta svjetla. Počnimo.
Bila je to magija. Karte su same od sebe mijenjale boju čim bi im se moji prsti približili; kraljevi su se sami od sebe podigli, trepereći su lebdjeli zrakom, ponovno se spustili na stol. Karte su šetale kroz špil, odozgor prema dolje, odozdol prema gore, iz sredine u moj prsni džep. A ja nisam radio baš ništa; svi ti kartonski listići oživjeli su i htjeli mi pokazati što mogu. Mogli su štošta. Tako mi svega, bila je to magija.
Kad je završilo, neko sam vrijeme nepomično sjedio. Vani su brundali motori, potmulo i ravnomjerno. Dvije trube zatulile su u zboru; negdje je metal udario o metal, netko je nešto vikao. Osjećao sam kako mi srce tuče, kroz žile mi je kolao topao osjećaj sreće.
Navečer sam izveo novi program. Sjeo sam za prvi stol, položio karte na baršunasto zelen stolnjak, nasmiješio se publici – jedan ćelavac, jedna žena s prevelikim i lažnim biserima oko vrata, dva mršava muškarca sa svijetlim kravatama i velikim nosovima, njihove bezbojne žene – i počeo. Karte su plesale kroz moje ruke; svaka je znala što treba učiniti, svaka je izvršavala svoju dužnost. Promatrao sam ih, naslonjen, opušten i oduševljen.
I onda je to završilo. I nitko nije zapljeskao. Pričekao sam, još uvijek nitko nije pljeskao. Podigao sam pogled: dvanaest očiju bilo je uprto u mene, šest blijedih lica. Takve izraze nisam još nikad dotad vidio. Strah, zbunjenost, ukočena, užasnuta zapanjenost. Još uvijek nitko nije pljeskao. Ustao sam, šutke se naklonio i pošao prema sljedećem stolu.
Sutradan mi je Raspowitz podigao plaću. Sljedećih tjedana odjednom je dolazilo sve više i više gostiju, sve su češće svi stolovi bili zauzeti, pa se Raspowitz morao popeti na tavan i potražiti stare pločice s natpisom “Rezervirano”. Jedne se večeri prolomio aplauz kad sam ušao u lokal; nedugo potom objavljen je članak o meni u nekim lokalnim novinama, nekoliko redaka teksta uz mutnu fotografiju. Jednom me neki gost uhvatio za rukav i urotnički ga potegnuo.
“Ja sam iz Kružoka”, šapnuo je.
“Molim?”
“Iz Magičnoga kružoka. U kojoj ste vi udruzi?”
“Ni u kojoj”, rekao sam, izvukao rukav iz njegovih prstiju i uputio se prema sljedećem stolu.
Prestao sam odlaziti na poker. S tim je bilo svršeno: vrijeme besciljnosti bilo je iza mene.
Sljedeće nedjelje ujutro, nakon svoje predstave, posjetio sam Raspovvitza u njegovu zapuštenu uredu (napučenu muhama i starim računima) i službeno mu podnio svoj otkaz. Momentalni.
“Ali zašto?” vikao je gubeći dah. “Što? Zašto? Je li stvar u novcu? Ili u čemu?”
“Nije”, rekao sam, “nije u tome stvar. Veoma sam vam na svemu zahvalan, doista. Razlozi su privatni. Čisto privatni.”
“Nemojte lupetati! Tko vam je dao bolju ponudu? Kamo idete?”
“Idem svom učitelju.”
“Učitelju?” cvilio je. “Kakva je to sad glupost? Bacate me u propast i nemate čak ni bolji izgovor? Sad me barem poslušajte!”
Krenuo sam prema vratima, nasmiješio se za rastanak i izišao. Njegova dreka odzvanjala je hodnikom, dopirala je sve do bara, gdje su stolci ležali na stolovima, nogu bespomoćno pruženih prema stropu. Još sam se jednom ogledao oko sebe, polako i pozorno. Što točnije sve to upamtim, to će veće biti zadovoljstvo to zaboraviti. Barmen je iza šanka sortirao svoje polupune boce. Mahnuo sam mu, on mi je odmahnuo. Onda sam otišao. Nebom su prolazile svijetle pruge, na krovovima se igralo prvo svjetlo. Bilo je svježe i mirisalo je na rano jutro.
Sad sam bio slobodan. Ignorirao sam molećivo Reggewegovo i tri Raspowitzeva pisma, kao i poziv na mjesečni sastanak Magičnoga kružoka na listovnom papiru ukrašenu cilindrima. Unajmio sam stari volkswagen i krenuo na put.
Kao mnogošto nevažno, ni to nisam spomenuo: imao sam vozačku dozvolu. Tri godine prije odradio sam nekoliko sati vožnje pokraj jednoga starog pijanca. Istovremeno se znojeći i cvokoćući zubima od hladnoće, grčevito sam držao volan i vozio kašljucavo vozilo duž uzbibane ulice. Tješio sam se jedino time što će, ako pregazim nekog pješaka, u zatvoru završiti pijanac pokraj mene, a ne ja. No pješaci su se izmicali. Na praktičnom sam dijelu ispita pao, iz drugog pokušaja nekako sam uspio položiti. Otada više nisam sjeo za volan.
No sada sam morao. Ispred mene se pružala autocesta; kratke bijele linije, jedna za drugom, klizile su prema meni, rastezale se, jurile pokraj mene. Desno i lijevo izdizali su se bijeli zidovi za zaštitu od buke, izolirani i glatki; jednom je pokraj mene prozujao neki plakat: “Popij pivo!” Moj je strah polako popuštao; volan sam držao opuštenije, uključio sam radio i čak fućkao na melodiju Rossinijeve arije. Neki me luđak pretekao, presjekao mi put, prisilio me da nagazim na kočnicu. Srce mi je počelo sumanuto brzo i glasno kucati; stakla oko mene zamaglila su se. “Saberi se!” glasno sam si zapovjedio. To je čak pomoglo. Nakon kraćeg vremena ponovno sam bio opušten, gotovo pospan.
Rutu sam pogledao na karti i zapamtio je te tako nisam zalutao. Nije li uvijek umirujuće kad se stvarnost ravna prema svojoj slici na papiru? Kad velika cesta zavoj za zavojem slijedi put koji joj propisuje siva linija na planu? Stigao sam na cilj čak i ranije nego što sam očekivao. Prošao sam kroz sunce, nešto kiše i smeđe oblake prašine. I sad sam bio tu.
Uzeo sam sobu u malenu, otrcanu hotelu na rubu grada, nedaleko od van Rodeove kuće. Samo sam se zaustavio, javio se starcu na recepciji, ponovno sjeo u auto i odvezao se van Rodeu. I čekao tri dana i dvije noći.
I nekoliko sati. Bilo je gotovo podne. Muškarci su već odavno bili otišli, većina pasa već se vratila iz šetnje, kući su se vraćala prva djeca. Noge su mi bile potpuno utrnule, boljela su me leđa. Glavu mi je pritiskao ošamućujuće težak uteg. Zijevnuo sam, zagrizao u žilav sendvič sa šunkom i gutnuo mlak sok iz limenke. Onda sam još jedanput zijevnuo i sklopio oči. Samo na trenutak. No kad sam ih ponovno otvorio, ugledao sam ga.
Njega glavom i bradom. Doduše bez brade, a i bez naočala, i usto još odjevena u nekakvu šlampavu trenirku sa sivim mrljama, no odmah sam ga prepoznao. Zakoračio je na pločnik, žmirkavo pogledao prema Suncu, zijevnuo (da, on također) i pomalo se neodlučno osvrnuo oko sebe. Sada! To je bio pravi trenutak, bolji se neće pružiti. Kucnuo je odlučujući čas. Pokušao sam sročiti kratku molitvu, nekoliko riječi koje bi govorile o milosti i mojoj duši i ufanju i povjerenju, ali nisam je dovršio. Pokret! Otvorio sam vrata auta i izišao.

VII


Noge su mi klecale; da se nisam oslonio o krov auta, bio bih pao na koljena. Predugo sam sjedio; sad više nisam osjećao stopala, a lagani električni trnci plesali su mi po nogama odozdol prema gore. Učinio sam korak prema van Rodeu, oprezno, zatim još jedan. Osim toga, već se tri dana nisam bio obrijao te sam vjerojatno prilično neobično izgledao. Jan van Rode, najveći mag svoga i moga vremena, uznemireno me pogledao. I kad je primijetio da doista njemu prilazim, stao je polako uzmicati.
“Oprostite!” uzviknuo sam. “Htio bih... Moram k vama. Moram s vama razgovarati.”
Nabrao je čelo i okrenuo se prema svojim kućnim vratima, no bila su zatvorena. “Mislim da ste me s nekim zamijenili...” rekao je i posegnuo u džep hlača.
“Nipošto!” rekao sam i sad sam mu, na osnaženim nogama, uspio prići. Spustio je pogled na moju lijevu ruku, ja sam je također pogledao i primijetio da još uvijek držim sendvič. Ispustio sam ga, pljusnuo je na čist asfalt i ostao ondje ležati i nije htio nestati. Bogami, mrzio sam taj sendvič kao najgoreg neprijatelja.
“Nikako!” ponovio sam. “Zovem se Arthur Beerholm. Došao sam k vama na pouku.”
“Na pouku?” upitao je i usputnim pokretom izvadio svežanj ključeva iz džepa. “To je”, napravio je korak unatrag, “sasvim sigurno”, još jedan, “zabuna.” I došao do ulaznih vrata.
Osjetio sam kako se prema meni valja hladan val panike. Sklopio sam oči i duboko udahnuo. Ponovno sam otvorio oči, van Rode je stajao iza otvorenih vrata.
“Poslušajte me!” rekao sam. “Došao sam na pouku. Znam da ne poučavate. Sa mnom ćete napraviti iznimku. Dajte mi pet minuta!”
Stajao je ondje s rukom na kvaki, spreman zalupiti mi vrata pred nosom, i pogledao me. Izdržao sam njegov pogled, iako se nebo odjednom počelo okretati, a tlo je poda mnom podrhtavalo.
Naposljetku je kimnuo. “Tri.”
“To je dovoljno”, rekao sam, okrenuo se i krenuo prema autu. Umjesto stopala imao sam dva obamrla drvena bloka, ali ipak sam sasvim dobro napredovao. Otvorio sam prtljažnik, izvukao sklopljeni stol za piknik i prenio ga preko ulice. Jesam li bio spreman? Itekako sam bio spreman! Rasklopio sam pomalo zbunjujuće postolje i stol je stajao. Dvije žene prolazile su gurajući dječja kolica, zastale su i radoznalo me promatrale; nisam obraćao pozornost na njih. Stol se klimao, ali je stajao. Pucnuo sam prstima, jedan špil karata pao je na stol. Ispružio sam ruku, karte su uskočile u nju i raširile se u lepezu. Počelo je.
Tek kad je završilo, podigao sam pogled. Van Rode je još uvijek stajao na vratima i gledao me stisnutih očiju, gotovo kao da ga nešto zasljepljuje ili kao da ga muči glavobolja. Pokraj mene je netko zapljeskao, bile su to one dvije žene. “Zaista čarobno!” uskliknula je jedna.
“No dobro”, rekao je van Rode. “No dobro, uđite.”
Vodio me kroz uzak hodnik s napuštenim kišnim ogrtačima na vješalici do dnevnog boravka. Zeleni tapison, klasična smeđa garnitura za sjedenje iz kataloga s namještajem, grupirana u polukrug oko televizora. Na zidu reprodukcija Turnerova Regulusa, nasuprot njemu obiteljska fotografija s nepreglednom hrpom muškaraca i žena, djedova, djece, male djece i dva psa. Na jednome drvenom stolu ležale su naočale i novine, otvorene na televizijski program. Iznad sofe nalazila se polica s knjigama: Buddenbrookovi, Rat i mir, Shakespeare u dva sveska, opća enciklopedija u deset. Na prozoru je stajao lonac s pomalo uvelom ljubicom, iza nje su se ocrtavali zeleni obrisi vrta omeđena živicom.
“Sjednite”, rekao je van Rode, “želite li čaj, kavu...?” “Kavu, molim vas”, odgovorio sam nesigurno. Ovdje bi, dakle, trebao stanovati van Rode? A da ga ipak nisam s nekim zamijenio? “Ali ne bih htio gnjaviti...”
“Već gnjavite. Ali, u neku ruku, imate na to pravo. Ono što ste upravo pokazali bilo je... Pa, prilično neuobičajeno. Recite, jeste li doista čekali vani da se pojavim? Koliko dugo? Zašto niste pozvonili?”
“Biste li me pustili unutra?”
“Ne bih.” Okrenuo se i povikao: “Gerda! Imamo posjet!”
Vrata su se otvorila i ušla je jedna žena. Bila je to ista ona koju sam prije već vidio na ulici. Pogledala me dvama okruglim djetinjim očima s plavim šarama, nasmiješila se i pružila mi ruku. “Ako vas je pustio da ovamo uđete”, rekla je, “onda mora da ste nešto posebno.”
“Da nema Gerde, već bih odavno prestao raditi. Ali ona smatra da je za život potreban novac. Hoćete li napokon sjesti?”
Oprezno sam se spustio na sofu; bila je nevjerojatno mekana, a negdje ispod mene prijeteći je krenula opruga. Van Rode je sjeo nasuprot meni.
“Da je po mome, samo bih sjedio kod kuće i gledao televiziju. Nogomet i skijaške utrke, što čovjeku više treba! Za ime Božje, nemojte se opet ispričavati! Ta obojica znamo da vam nije žao. Uspjeh je prodrijeti sve do ove sobe, vjerujte mi.”
Gospođa van Rode izišla je, vratila se s poslužavnikom, balansirala s njime do stola te postavila između nas dvije šalice, dva tanjurića, žličice, vrčić s mlijekom i posudicu sa šećerom.
“Je li ovo poslovni razgovor?” upitala je.
“Nije”, rekao je van Rode, “ne direktno. Ne, zapravo nije.”
“Dobro. Onda nije nužno da budem prisutna.” Zataknula je poslužavnik pod ruku i izašla.
Van Rode se zavalio, izvadio lulu iz usta i otpuhnuo gust, okrugao oblačić dima prema stropu. Onda je pokazao na moju šalicu: “Pijte! Mlaka je, nije prevruća, taman kako treba biti.”
Uzeo sam šalicu i tek sam držeći je u ruci primijetio da je prazna. Neobična šala! Van Rodeov duhan imao je oštar i neugodan miris – odjednom sam zapanjeno podigao pogled: kako li je lula odjednom došla u njegova usta, nisam primijetio da je... – i u tom sam trenutku zapazio kako se u mojoj šalici presijava nešto crno: – kava! Šalica je bila do vrha puna! Brzo sam je odložio, kao nešto što je bolje ne dodirivati.
“Ako želite mlijeko ili šećer, poslužite se. Dakle, g. Beerholme: što zapravo želite od mene?”
Potrajalo je neko vrijeme dok nisam shvatio da me nešto upitao. “Trebate me nešto naučiti”, rekao sam ne ispuštajući šalicu iz vida. “Vjerujem da ste jedini koji to može.”
“Može biti da imate pravo. U principu. Ali kako ste došli na pomisao da ću vas poučavati? Plaćate li dobro?”
“Uopće ne plaćam. Prije sam si to mogao priuštiti, ali ta su vremena prošla.”
Odmjerio me između dva oblaka dima koja su mu izišla iz usta i raspršila mu se iznad glave. “No, onda. Zašto bih to učinio?”
Pogledao sam ga. “Ne za mene. Za magiju. I zato što znate da ovisim o vama. Što je mađioničarstvo? Večernja razonoda šarlatana u svjetlucavu fraku, intermeco za dječje rođendane i televizijske priredbe, hobi za diletante, posao za nenadarene glumce, smijurija. Ali ono može biti više.”
Posljednji oblačić vinuo se u zrak i izblijedio, van Rode je izvadio lulu iz usta i zagledao se u njezinu glavu. Bila se ugasila. “Jeste li pročitali moje knjige?”
“Naravno. Ali ondje su samo sporedne stvari. To nije dovoljno.”
“Sporedne stvari?” upitao je iznenađeno, kratko me pogledao te je ponovno upro pogled u lulu. Svjetleća točkica pojavila se u pepelu, zatim se ponovno uzvio dim. Van Rode je tutnuo držak lule među zube. “Zašto baš ja? Jeste li gledali neki moj nastup?”
“Samo jednom. Prije nekih tri godine.”
“Gdje?”
Rekao sam mu.
“Za Boga miloga”, nasmijao se, “kako li ste samo tamo dospjeli?”
“Ondje sam studirao.” Vidio sam na njemu što želi pitati, pa sam ga preduhitrio. “Teologiju.”
“Teo... – Stvarno? To ponešto objašnjava. Niste valjda...?”
“Primio sam samo privremene zavjete.”
“Znači, niste išli do kraja. Tu je vaša firma pretrpjela gubitak!” Počeo se smijati, no onda je iznenada utihnuo. “Oprostite, to nije trebala biti šala! Nemojte pomišljati da se tome rugam, to ne bih nikada učinio. Nikada.” Imao sam nelagodan osjećaj da mi se podsmjehuje.
“Znate što?” rekao je. “Pristajem. Ne zato što ste me uvjerili, nego zato što sam znatiželjan. Prihvatit ću to kao investiciju. Ako ikada, na koji god način, smognete novce, poslat ću vam račun. Dogovoreno?”
“Dogovoreno”, rekao sam i brzo zadržao dah kako bih prikrio olakšanje. Proteklih tjedana za mene se uhvatilo nešto tvrdo i teško, a sada se odjednom otpustilo. Svijet je postao lagan.
“Dobro, mogli biste... Pričekajte! Gerda!”
Prošlo je neko vrijeme, zatim se u pokrajnjoj sobi nešto pomaknulo, koraci su se približavali, vrata su se otvorila i pojavila se gospođa van Rode.
“Da?”
“Reci mi: imam li utorkom i srijedom poslije podne vremena? Od jedan do tri?”
“Utorkom i četvrtkom. I bilo bi bolje od dva do četiri.”
“Fino. Onda, kako vam se to čini? Utorkom i četvrtkom od dva do četiri. U redu?”
“Da, naravno!” rekao sam. “Puno hvala, to je veoma... ”
“U redu, u redu. A sada, gospodine Beerholme, najbolje se malo odmorite i – nije da me se to tiče – obrijte se i istuširajte. Izgledate iscrpljeno. Koliko ste dugo uopće čekali ondje vani?”
Ustao sam. “Ne želite znati!”
“Ako vi tako mislite... Nećete se ljutiti ako vas ne ispratim?”
“Neću”, rekao sam, “ne, doista.” Pružio sam mu ruku, oprostio se od njegove žene uz naklon (neiskorjenjiva gracija učenika iz Les Vescauxa!) i otputio se. Ogrtači u predsoblju i dalje su izgledali kao prije. Ulicom su prošla dva umorna tridesetogodišnjaka; kravate su im nalikovale na šarene omče za vješanje. Već su mi bila poznata njihova lica, umalo da im nisam mahnuo. Auto me čekao. Ne bih li ga trebao prvo vratiti i tek onda poći u hotel? Ah, dođavola s tim, samo sam još žudio za toplom kupkom. Sve drugo bilo je daleko i nevažno.
Pola sata poslije sjedio sam u kadi punoj mirisave pjene, ćutio kako mi vrućina mili tijelom, a vlažna, maglovita para mozgom. Nisam više točno znao gdje sam maloprije bio ni zašto, ali znao sam da se dogodilo nešto dobro, da se sve posložilo kako treba, da je nešto uspjelo. I to je bilo dovoljno. I onda sam zaspao.
Sutradan sam se odvezao natrag kako bih organizirao selidbu. Ponovno beskonačna autocesta, ponovno prazni sati, ispunjeni ničim doli brzinom. Spakirao sam sve što sam imao. Tri kovčega puna odječe, radioaparat, jedna putna torba s knjigama i drugim suvišnim stvarima. Moji štapovi za golf i par skija još su uvijek bili kod zalagaoničara; mogli su ondje i ostati, nisu mi trebali. Napisao sam stanodavcu pismo u kojemu sam ga obavijestio da odlazim, da se više ne vraćam i da može svoju rupu izdati nekome drugome. Onda sam utrpao prtljagu u auto i zauvijek napustio grad. Dok god rijeke hitaju k moru, dok god oblaci bacaju svoje sjene na zakrivljenu Zemlju, dok god Sunce još ima svjetlosti, neću je više ponovno vidjeti. Dramatičnom gestom bacio sam opušak kroz prozor i odvezao se.
Pronašao sam sobu u pristojnoj blizini kuće Jana van Rodea. Dovoljno blizu da mogu brzo stići do njega, a ipak ne toliko blizu da bi se doimalo nametljivim. Nalazila se na četvrtom katu masivna stambenog bloka s uskim balkonima i dvorištem s pješčanikom i ljuljačkom. Soba se nije umnogome razlikovala od moje posljednje; najvažnija razlika bila je u uzorku tapeta, ove nisu bile prošarane cvjetićima, nego smećkastim kvadratima s plavim okvirom, deprimirajuće kičasta apstrakcija. Kupaonicu i zahod morao sam dijeliti s obitelji iznajmljivača, bračnim parom koji nije nikada razgovarao i s njihova dva ružna dječačića. Bio sam jedini koji je htio tu sobu, pa sam je zato i dobio, iako nisam ni izdaleka imao nešto što bi nalikovalo na posao ili primanja.
Potom sam učinio ono što mi je najteže padalo. Potražio sam i pronašao neki zagušljiv antikvarijat, nizak, mračan i prašan te pun starih, dosadnih i skupih knjiga. I ondje sam prodao svoju Enciklopediju opsjenarskih umijeća. Bilo je to užasno. Vlasnik trgovine zagrcnuo se od iznenađenja i dobio napadaj kašlja; siguran sam da mi je unatoč tome za nju dao premalo. No sad sam mogao vratiti dugove te platiti stanarinu i hranu idućih mjeseci.
Dvaput tjedno bio sam kod van Rodea. Svaki put kad bih stajao pred vratima – u minutu točan, naravno – i pritiskao zvono, nisam mogao povjerovati da on doista ondje živi i da me očekuje. Ali to je bila istina. I svaki bi se put nakon dugačkih trideset sekundi otvorila vrata te bi me Gerda van Rode pustila unutra.
Danas, sada kada je mrtav, mrtav kao i njegova sirota žena, vjerojatno sam jedan od rijetkih koji bi se mogli usuditi opisati ga. Nakon što me The Conjurer, stručni časopis, na svome papiru visoka sjaja s mirisom kemije proglasio „Rodeovim najvažnijim učenikom“ (naravno da sam bio njegov najvažniji učenik; bio sam jedini), zainteresirana javnost od mene očekuje neka sjećanja. Sin mu živi na Islandu, elektroinženjer je i očito neće ništa reći. Menadžera nije imao, njegov je odvjetnik šutljiv, a njegov najbolji prijatelj, krovopokrivač s kojim je svake subote igrao šah, jedva da zna pisati. Preostajem jedino ja. Doduše javnost, zainteresirana ili ne, neće nikada vidjeti ove stranice, samo ti, ali nećeš ni ti jer možda više i ne postojiš. No ne želim izbjeći svojoj obvezi. Neki slabo plaćen anđeo preletjet će i ovo ovdje te će se to tako sačuvati jer se nijedna rečenica, nijedna misao i nijedna riječ nikad ne izgubi.
Kad stavim jednu pokraj druge tih nekoliko njegovih fotografija koje su mi poznate, iz novina, iz posebnog izdanja Conjurera, gotovo posumnjam da pokazuju istoga čovjeka. To bi isto tako mogle biti različite osobe, negdje nekada snimljene. Pa ipak: kad se pomnije promotri, razaznaje se da je to isto lice, isti nos, ista brada, bila ona obrasla ili obrijana. Ali nešto nedostaje, čini se kao da su sve sličnosti tek slučajne. Još više nego što je to uobičajeno za fotografije, ove slike zadržavaju samo neku vanjštinu, ništa karakteristično, nikakvu svojstvenost, nikakvu osobnost.
Taj je dojam vjerojatno ispravan. Često sam satima sjedio nasuprot njemu, pa ipak mi je danas teško zamisliti kako je izgledao. Njegova duša kao da je bila obavijena s previše tkanine, materija se nije uz nju pripijala, lepršala je oko nje kao loše skrojeno odijelo. To se nikad nije mijenjalo, čak ni onda kad je razmišljao, kad se smijao, kad je stajao na pozornici. Čovjek nikad nije imao osjećaj da ga poznaje, no nije se doimao tajanstvenim, nego više neobično običnim. Živio je u prosječnoj kući, odijevao se nonšalantno, volio je skijaške utrke i križaljke, radio samo kad je baš morao i uvijek je bio uljudan, iako na neugodno ironičan način. Gotovo nikad nije izlazio u društvo, i to jednostavno zbog nedostatka interesa. Da, zanimalo ga je tek vrlo malo stvari. Nisam nikad otkrio ništa o njegovim političkim, filozofskim, religioznim i društvenim stavovima; pretpostavljam da ih nije ni imao. Kad sam jednom spomenuo svetog Augustina, prvi je put čuo to ime, ako se nije pretvarao. U biti, vjerojatno čak ni za mađioničarstvo nije previše mario. Katkad bih posumnjao da njegova ljubaznost i njegova ironija skrivaju neku zloguku slabost.
I bio je genij. S užasom uviđam da je moja slava u posljednje vrijeme bacila sjenu nad njegovu – a to je nepravedno, apsurdno i grozomorno. Bio je bolji od mene, gotovo uvijek i gotovo u svemu.
Kako je nadaren bio! U koliko se toga razumio! Kako su ga stvari slušale! Postoje ljudi na čiju naredbu nepoznati ovčarski psi, odmah i ne znajući što im se događa, ponizno legnu ili se dignu na stražnje noge. Tako je njemu išlo s predmetima. Jedva da je morao nešto poduzimati: kad bi se približio nekom stolu, podnoj svjetiljci, regalu, kao da im se događala promjena. Može li kuhinjski element osluškivati, s napetim, mukotrpno skrivenim uzbuđenjem? Može, vidio sam. Jesu li lula, kemijska olovka, plastična pepeljara iz robne kuće mogle iznenada zablistati, od ponosa, jer ih je pogodio njegov pogled? O, da, to se događalo. Svijet oko njega uvijek je bio ispunjen životom, očekivanjima i električnim šaptom.
Jednom sam ga smio pratiti na jednu predstavu. Bilo je to u susjednom gradiću, udaljenome sat vremena autoceste, i to u dvorani s visokim prozorima, zelenim podom od umjetna materijala s crvenim oznakama i ljestvama na zidovima, u kojoj su inače trenirale odbojkaške momčadi, a školska djeca nabijala loptu. Na jednoj strani bila je postavljena mala, lagano nakrivljena pozornica, ispred nje nekoliko stolaca, a sa stropa su viseći zujala dva slaba reflektora.
“Nastupam samo onda”, rekao je van Rode nehajno, “kad mi dođe voda do grla, prve opomene i prva zabrinuta pisma iz banke. Tek onda prihvatim ponudu. I svaki put zaključim da sam u međuvremenu ponovno malčice izgubio na slavi i da su prostori koje mi daju malčice lošiji. Ali to je tako. To je cijena lijenosti.”
Za vrijeme predstave sjedio sam pokraj Gerde van Rode u drugome redu, promatrao bez daha i čekao trenutak kad sam trebao povući tanku nit kako bih pokrenuo mehanizam koji je omogućivao da se veliko kristalno zrcalo na ležeran van Rodeov pokret rukom rasprsne u tisuću sićušnih, blistavih komadića. Uspjelo je, a neka je stara gospođa iza mene vrisnula. Nije došlo mnogo ljudi, trećina gimnastičke dvorane ostala je prazna. Van Rodeov nastup bio je veličanstven, no nije u potpunosti dosezao ono što sam onomad vidio.
Putem natrag odlučio sam postaviti pitanje. Bilo je mračno i oblačno, nisu se vidjele zvijezde, samo je jedan jedini blijed i nelijepo nazubljen polumjesec prošao pokraj nas. Onda je počelo kišiti: voda je slikala vlažne pruge po staklu; reflektori drugih automobila pretvorili su se u zamućene svjetlosne mrlje. Gospođa van Rode bez riječi je uključila brisače. Ona je sjedila za volanom, kao i uvijek; njezin muž nije imao vozačku dozvolu. Ja sam sjedio pokraj nje jer je van Rode volio imati cijelo stražnje sjedalo samo za sebe. Zavalio se ondje, malo ukoso, zabacio glavu i zviždukao djeliće melodije koja mi se činila poznatom. Doimao se veoma opuštenim, gotovo malčice pripitim. “Imao bih jedno pitanje”, zaustio sam.
Prestao je zviždati te se uspravio. “Kakvo pitanje? Dobro ste napravili to s niti, točno u pravom trenutku. Jeste li na to mislili?”
“Ne”, rekao sam, “nije to. Jednom ste pokazali nešto što nikad neću zaboraviti, nešto... veoma, veoma neobično. Nešto sa stolom i papirnatim rupčićem.”
“Stvarno? Zanimljivo. Ispričajte.”
Pokušao sam mu opisati što sam vidio. “Ah, na to mislite”, uzviknuo je, “sjećam se. Grozna večer.”
“Ali... kako ste... to izveli?”
Nasmijao se. “Vama nije baš bilo dobro te večeri, zar ne?”
“Kako znate?”
Prignuo se naprijed, uhvatio se za moj naslon i tiho rekao: “Arthure, povlačite preuske granice. Otkrit ću vam tajnu, veoma veliku i strogo čuvanu, za koju znaju svi osim vas. Ovo ovdje je san. Ne mislim to filozofski, Bože sačuvaj! Doista je o snu riječ. I to vašem. Svi mi njegov smo dio, svatko od nas vaše je snoviđenje. Kad se probudite, nestat će nas, svega, izbrisano, nikad nismo ni postojali.”
Grcao je od smijeha, zatim je ponovno stao zviždati. Meni je postalo hladno. Sjedalo auta bilo je veoma mekano, zvukovi oko mene – brujenje motora, van Rodeovo zviždukanje, kiša – uzmicali su i odjednom je sve poprimilo neobično nestvaran lik. Treptao sam i htio protrljati oči, no u jednom osebujnu trenutku nisam uspijevao pronaći oči rukama. Pipajući, tražio sam svoje lice – gdje mi je bilo lice? Negdje, u daljini, čuo sam van Rodeov glas.
“Je li vam dobro? Nemojte se probuditi, molim vas! Meni za ljubav. Želim još ostati ovdje!”
Kakva besmislica! Ljutito sam odmahnuo glavom i stvari su ponovno dobile oštrinu. Ponovno su se pojavile: prozor, kapi, cesta, reflektori. Okrenuo sam se i ondje ugledao i van Rodea, nejasnih obrisa, sjedio je iskrivljen, ruku prekriženih iza glave. A pokraj mene je sjedila Gerda van Rode. Gledala je cestu mirno, nepomična lica, i čvrsto držala volan. Nije se moglo razaznati je li nas slušala. Zebao sam.
Čitam posljednje odlomke još jedanput (često to činim, zbog stilističkih razloga, iako sad više ne bih trebao mariti za svoj stil) i pitam se zašto sam ih ispisao. Možda zato što nemam što bolje o njemu reći. Ne mogu ulaziti u pojedinosti onoga čemu me naučio. Veže me zapovijed šutnje; kad svaki obzir nestane, taj ostaje. Samo toliko: od njega sam naučio stvari za koje nisam ni slutio da su moguće. Naučio sam osmisliti trik, procijeniti njegov efekt, prepoznati njegove slabosti. Ovladao sam unutarnjom sabranošću s kojom se mora stupiti pred gledatelje kako bi se od skupine ljudi koji zijevaju, šapću i žvaću napravila publika, spojena električnom napetošću i usredotočena isključivo na mene. Nekoć sam bio nadaren – znam, treba biti skroman; ali i iskren, zar ne? – bio sam prilično nadaren laik. Sada sam polako shvaćao taj posao.
Bilo je to dobro vrijeme, možda najbolje u mom životu. Često sam sjedio u svojoj sobi, okružen geometrijskim tapetama, i vježbao ili pregledavao svoje stare nacrte trikova, poboljšavao ih i slagao u zbirku – onu koja će uskoro biti objavljena pod naslovom 49 opsjena – slušajući kako u pokrajnjoj sobi moji stanodavci srdito šute dok se njihova djeca na dvorištu šutke tuku za mjesto na ljuljački.
Nedjeljom sam katkad odlazio u crkvu. Bila je to barokna kapelica, osamljena između dva stambena bloka, preostala iz nekog šarenijeg vremena. Stajao bih sasvim straga, preko glava i rubaca gledao svećenika koji je nevoljko žvakao riječi svoje propovijedi i pitao se imam li još uvijek prava biti tu. Sa stropa su visjeli debeljuškasti anđelčići koje je uz smiješak promatrala Bogorodica obavijena plavetnilom. Sjetio sam se svog zaređenja i svjetlucanja biskupova prstena iznad sebe. A gdje sam bio sada? Možda sam pogrešno postupio. Stao sam ispred ispovjedaonice i čekao. Kad sam napokon došao na red, predomislio sam se i otišao. Ipak je možda bilo dobro ovako. Možda je to bio krivi put, no ipak je bio put. Stara crkvena vrata mrzovoljno su zacviljela dok sam ih otvarao; zatim su se iza mene uz uzdah zalupila.
“Beerholme, imam nešto za vas”, rekao je van Rode. “Nastup. Prekosutra, dobrotvorna gala večera za gluhonijeme. Netko je otkazao, organizator je htio da ja uskočim. No ja nikad ne uskačem. Stoga sam predložio vas.”
“Mene?” Srce mi se prebacilo u tempo alla marcia i nepovjerljivo sam se zabuljio u njega. On je slegnuo ramenima i odmahnuo glavom.
“Ne, nije šala. Ta što vam je? Imate tremu? Molim vas!”
“Jeste li... doista rekli... prekosutra?”
“A vjerojatno neće zbog vas mijenjati termin. Prihvatite to, obećavam vam da ćete uspjeti. Ništa se ne brinite! Imajte na umu: vi ste mag. Predmeti vam se pokoravaju.”
“Uopće ne znam jesam li... jesam li uopće htio ikad nastupiti. Moje je zanimanje za ovu umjetnost... čisto teoretsko... mate... takoreći matematičko... nisam uopće spreman.”
“Znate li onu: muškarac trči oko reklamnog stupa i viče: upomoć, zazidan sam!” Nasmijao se, ja nisam. “Osim toga, Arthure: morate izgraditi karijeru. Od čega mislite živjeti? I prije svega: tko će platiti moju pouku? Nisam lakom za novcem, ali nevjerojatno sam lakom za ljenčarenjem. Vi ste moje mirovinsko osiguranje. Stoga se ne pravite blesavi! Nastupit ćete, dosta diskusije!”
Posegnuo sam za svojom šalicom kave, možda da bih se primio za nju. Crna površina tekućine namreškala se i zadrhtala.
“No dobro”, rekao sam tiho, “poći ću onamo.”
“Eto vidite. Inače, da ne bi bilo zabune: publika neće biti gluhonijema. Zato dajte sve od sebe! Ne govorim vam to da bih vam stvorio nervozu.”
“Naravno da ne.” Prinio sam šalicu usnama, otpio gutljaj, još jedan – ništa. Bila je prazna. Polako sam je odložio natrag na stol; van Rode se zadovoljno kesio.
“I ja ću biti ondje i pogledati vas; to ipak ne mogu propustiti! Prilično sam znatiželjan!”
“Hvala”, rekao sam rastreseno. “Sad bi bilo bolje da se počnem pripremati...”
“Učinite to. I ne brinite se. Bogovi će biti s vama, a uz njih i svi zečevi, golubi i razrezane djeve našeg neobičnog ceha. A u najgorem slučaju? Ako sve propadne, još uvijek možete predavati vjeronauk u nekoj osnovnoj školi. Ni to nije za podcjenjivanje!”
“Nije”, rekao sam, “ne, možda nije.” Zeleni sag kao da se pod mojim pogledom savijao u neobične nabore. Izbjegavao sam pogledati van Rodea. Nisam se nipošto htio susresti s njegovim osmijehom.

VIII


A ti? Zašto o tebi uopće ne govorim? Ta ipak to činim. Obuhvaćam te svakom rečenicom, svakom riječju, svakim krivudavim slovom. Na brojnim beskorisnim stranicama koje sam ovdje ispisao, nevidljivom tintom utisnuta je tvoja slika.
Nekoć se veleučeni Merlin, čarobnjak bez pređa, stari đavolji sin, smrtno zaljubio u nimfu Nimue. Ona je to promatrala zelenim očima i hladnim srcem, a kad ju je preklinjao da mu pokloni svoju naklonost, nasmijala se i natjerala ga da se zakune da neće nikad na nju baciti čini i svojom moći slomiti njezinu malu volju. I od tog je trenutka od njega otkrivala, jednu po jednu, tajne njegova umijeća, i tako od nje nastade moćna čarobnica. Možda joj je to bio cilj od samoga početka, tko zna. Svijet je pokvaren, a čak i ljepota može biti zla. Elem, jednoga dana dođoše Nimue i Merlin do neke špilje. I to, već pretpostavljamo, čarobne špilje; legende su pune tih sumračnih, kristalno svjetlucavih mjesta. Nimue je nagnala starca (prema nekim izvorima i nije baš bio tako star) da kroči u špilju, iako je znao – ta što on nije znao? – da će to zlosretno završiti. I onda je ona izgovorila riječ koja je zapečatila špilju: kameni zastor opkolio je Merlina i zauvijek ga zatvorio u srce meke, tamne zemlje.
Tužno, zar ne? Ne znamo ništa o Nimue, ni odakle je došla ni kamo je otišla, kao niti što je učinila s moći koju je ukrala velikome čarobnjaku. Ono što znamo ili vjerujemo da znamo jest samo to da ju je Merlin volio, da ona nije voljela Merlina te da je za nj bila kobna. To je sve. A to je i dovoljno.
Ali kako li je izgledala? Ni to ne znamo; zelene oči moja su izmišljotina, bez ikakvih dokaza. Vjerojatno je bila savršena ili veoma blizu savršenstvu. Uzmimo u obzir da Merlin nije bio ljubazni bradonja u širokom kaputu, kakav se pojavljuje u našim crtanim filmovima. Bio je vidovnjak, čovjek s velikom moći nad živim i neživim svijetom, netko tko je mogao navući oluju na Zemlju i na čiju su naredbu stijene izrastale iz tla. Bio je velik poganski čarobnjak, biće visoka stasa, gotovo neka vrsta pretkršćanskoga boga, preostala iz maglovito daleke prošlosti.
No što ako je to bio njegov plan? Ako je čak iza Nimue, male, mudre, zločeste, lijepe, tako lijepe Nimue, stajala Merlinova velika volja? Jer budimo iskreni: može li se Merlinu dogoditi nešto što Merlin ne želi? Vjerojatno je htio napustiti svijet, prestati lutati Zemljom i brinuti se za ljudske stvari – Artur, Marko, Genoveva, sigurno su mu svi oni bili već veoma dodijali. I on je bio smrtan, unatoč svemu – a tko može pojmiti što to znači biti Merlin i morati umrijeti! Možda je na samome kraju htio još nešto upoznati: ljubav i glupost; mnogo je dotad o tome čuo, a zapravo nikad nije posve shvaćao o čemu to ljudi govore. Možda je Nimue bila njegova najbolja tvorevina, najteže i najveće djelo njegove umjetnosti.
Razmislimo još dalje. Zamislimo Merlinovo bespomoćno čuđenje kad je prvi put ugledao Nimue, napokon probuđenu u život – koliko li ga je samo vremena i snage koštalo da nagura svojeglavu materiju u taj oblik? – dakle, kad ju je prvi put ugledao – i nije ništa osjetio. To je bila ona i bila je lijepa; da, i? A što je očekivao? Zar je stvarno umišljao da će on, Merlin, biti tako glup i zaljubiti se? Naravno da to nije mogao.
No vjerojatno je unatoč tomu igrao igru i činio ono što je naumio. S lagano podrugljivom melankolijom promatrao je svoje stvorenje kako se pokreće, kako se smije, kako ga pokušava zavesti te je ponosno što u tome uspijeva. Moguće je da se ovaj ili onaj grčki klesar nekoć uspio zaljubiti u neko od svojih djela; Merlinu to nije polazilo za rukom. Vjerojatno je bio prevelik, premudar. Ali nije mu se mililo ući u povijest kao primjer posrnula umjetnika ili, još gore, posrnula boga, te je stoga tajio da je sam oblikovao Nimue. (Da ju je neki neznanac pomnije promotrio, možda bi bio na njoj uočio određeno bljedilo, neko nesigurno treperenje, te bi pogodio da je ona plod mašte, mutnim manipulacijama presađen u hladnu stvarnost. No svijet je još bio obavijen izmaglicom, misli nejasne i tek jedva tko voljan pomno pogledati.) Merlin je učinio što je morao učiniti kako bi to okončao: klečao je pred njom, preklinjao je za milost, čak je za nju spjevao jednu ili dvije prosječne pjesme. Otkrio joj je svoje tajne, naučio je riječi, geste i misli kojima su se pokoravali zemlja, vatra, voda i kristalni zrak. Pretvarao se da pokorava svoju volju njezinoj i promatrao kako to zabavlja njezinu sićušnu, sablasnu dušu.
I naposljetku, na unaprijed određeni dan, odveo ju je do špilje. Kad ga je zamolila da uđu, zatomio je smiješak, još se jednom ogledao oko sebe, uzdahnuo i krenuo. Zatim ju je čuo kako izgovara formulu – a nije li zapravo on bio taj koji je govorio? – te ga je obavila tama i potom više ništa. A Nimue? Na nekoliko je trenutaka vjerojatno bila sretna na neki zloban, podao način, no onda je sigurno osjetila neku neobičnu prazninu. Je li uopće primijetila, je li na trenutak, prije nego što je sve završilo, spoznala da nije nikada postojala, da je bila plod tuđe mašte? A onda je ondje ostalo još samo svijetlo nebo i magla i drveće i nekoliko ptica u prolazu koje nisu za to marile. Nimue se raspršila, blagi vjetar otpuhao ju je sa svijeta još prije negoli je završila sa svojom posljednjom mišlju.
Čemu sve to? Čemu ova priča? Otprilike to si me pitala kad sam ti je ispripovijedao. Onomad ti nisam mogao ništa odgovoriti, ni danas to ne mogu. Otkako sam se prvi put susreo s Merlinom, u Beerholmovim razvučenim pričama za laku noć, imao sam s njim neobičan odnos. Svijet, tako sam onomad osjećao, a i danas sam još u to uvjeren, jamačno je bio umnogome bogatiji dok je on još bio na životu i izgubio je mnogo kad je ovaj umro u svojoj špilji. Moderni povjesničari tvrde da se zbrkane legende koje se o njemu raspredaju temelje na povijesnoj ličnosti, nekom poganskome svećeničkom kralju ili kraljevskome svećeniku iz polutame šestoga stoljeća.
Možda imaju pravo, no to je nebitno. To me ne zanima. Živio je, kao i mnoge osobe kojima nije potrebna historija da bi bili stvarni. Kao kralj David, kao Jeremija i Odisej. Kao grad Jerihon. Otkriveno je da je već bio opustošen i nenastanjen dugo prije nego što će mu se približiti prva židovska plemena. Vjerujem u to, a unatoč tomu neću prestati vjerovati da su njegove zidine razmrskale trublje Izraela. Postoji istina usuda i istina slučaja, a ona se mijenja sa svakim kamenčićem koji leži na krivome mjestu. Treba je uzeti na znanje, ali ne preozbiljno.
Ne, ti ostaješ pri svome. Ne želiš čuti ništa o Merlinu i Nimue i ništa o delikatnu odnosu između istine i svjetske povijesti, dviju posvađanih sestrični. Ti imaš posve drugo pitanje. (Naravno, to znači: imala bi ga kad bi ovo ovdje čitala, što ti ne činiš niti ćeš ikad učiniti. Ali dopusti mi da izostavim kondicionale, zloguke glasnike nemogućnosti.) Zanima te kako to da se u ovome izvješću o mome kratku, jednoličnu životu još nisu pojavile nikakve žene. Zar ih nije bilo? Ni jedne jedine?
Ne, nije ih bilo. Nijedne prije tebe, uz tebe, s tobom, u usporedbi s tobom. Tvoja pojava izbrisala je svaku drugu, kako iz sadašnjosti tako i iz budućnosti i iz prošlosti. Ovo ili ono bezbojno biće s kojim sam se možda nekad susreo u nekoj stražnjoj sobi svoga bitka, raspršilo se u tvome svjetlu i iščeznulo iz vremena ne ostavivši čak ni kakvu mrlju ili izblijedjelo mjesto. Ako je doista netko bio ondje, onda si to mogla biti samo ti, u privremenome, još nedovršenom, još ne do kraja modeliranome liku.
Jesam li onomad, u sjenama umrljanoj sobi, lagao odgovarajući na pitanje jednog prepredena slijepog svećenika? Tako mi Boga, ne znam. Jesi li ti razlog zbog kojega sam donio čudnu, možda pogrešnu, možda strašno pogrešnu odluku? I zašto te sve to pitam; ta nećeš mi odgovoriti. To su protupitanja; zataškavanja, zastranjivanja, igre svjetlosti pod razdanjenim nebom, koje je inscenirao ponešto ishlapio majstor opsjene. Rutinirani iluzionist koji ti ne želi odgovoriti na određeno pitanje.
Eto, pravovremeno sam iskočio iz jurećeg vlaka te me mimoišla najveća sila svijeta, ovlast spajanja i razdvajanja. Otpočelo je moje životarenje mađioničara iz noćnih lokala i kartaškog prevaranta srednje klase. Ali gdje si ti bila? Jer na neki neobičan način uvijek sam znao da postojiš. Još kao dijete znao sam da si negdje, ondje vani, i istovremeno zajedno sa mnom stariš, sekundu po sekundu. I nisu li poslije svitanja i trava Les Vescauxa uvijek bili s tobom povezani? Ali tebe nije bilo ondje. A pritom je moguće da si više puta ušla u tramvaj iz kojega sam ja upravo izišao. Da sam se negdje sagnuo da zavežem vezice, dok si ti prošla pokraj mene, pogleda uprta u oblačno nebo. Da sam ja hodao preko mosta razapeta između zapada i istoka, a ti ispod mene od sjevera prema jugu. Tko zna koliko su se puta dodirnule linije po kojima smo krstarili prostorom. A mi nismo ništa slutili. Tako se još dobro sjećam dana kad sam se iznenada sudario s mišlju da se možda nikad nećemo susresti. Toliko je već vremena bilo potraćeno – još jednom toliko i bit će prekasno. Možda je udaljenost između nas bila toliko velika da je ni ti ni ja ne bismo nikada mogli savladati; no čak i da smo živjeli u istome gradu ili čak u istoj ulici, tko bi mogao jamčiti da nekog šaljivčinu od anđela ne bi zabavljalo planirati da se stalno iznova mimoilazimo, kao što likovi u trivijalnim komedijama tijekom četiri čina jure kroza sobe, otvaraju vrata, zatvaraju vrata i izbjegavaju rješenje tako što se stalno za nekoliko sekundi promašuju. Jedan život malo je, Nimue, i brzo završi.
Da, to mi je jednoga dana palo na pamet. Nisam smio dopustiti da do toga dođe; morao sam te približiti sebi, učiniti te stvarnom. Onomad nisam počeo raditi samo na apsolutno savršenu programu s kartama, nego na još nečemu: na tebi.
Nisam li bio čarobnjak? Nisam li onda trebao moći biti jači od slučaja, tog slijepog poluidiota? Zar je to funkcioniralo samo s kartama? Ne, moralo je biti izvedivo. Bila si negdje, ondje vani, raspršena u neodređenome; još nisi imala imena, oblika, duše; nisi bila ništa doli zamisli koja bi se učas istopila čim bih je pokušao pomnije promotriti. Ali ja sam te kanio osloboditi. Kao što klesar otima svoj kip stijeni, tako sam ja tebe htio izljuštiti iz carstva mogućega.
Stoga sam krenuo. Pokušavao sam usmjeriti svoju pozornost na tebe, stvoriti si predodžbu o tome što radiš i misliš te kako izgledaš. Nemoj me krivo shvatiti: nije to bilo sanjarenje. Bio je to težak rad, neizmjerno naporan utrošak koncentracije koji jedva da se mogao izdržati dulje od nekoliko minuta u punome intenzitetu. Morao sam uobličiti svaku misao u tvojoj glavi, svaki detalj na tvome tijelu, tvojoj haljini, svaki miris koji ti je podraškao nos, svaku ideju koja ti je okrznula duh. Morao sam stvoriti tvoj život, i to uzvodno protiv vremena, od sadašnjosti do trenutka tvoga rođenja. Morao sam te izmisliti.
Prvo tvoje oči. Morale su imati boju trave, vlažna lišća, mahovine što raste na starome kamenju. Vilenjačku boju. Boju očiju svih bića koja nisu posvema djeca svijeta. Oh, poznavao sam tvoje oči. Kako su mi se često na najrazličitijim mjestima neočekivano prikovale za potiljak, samo da bi potom nestale kad bih se naglo osvrnuo, ustreptala srca.
Zatim tvoje lice. To uz tvoje oči nije bilo teško, ono nije bilo mnogo više od njihova zračenja materije, kompromis između okvira kakav su zahtijevale i pravila fizionomije. Dugačke trepavice koje su ih štitile od napada prašine i surove okoline. Tanak nos i obrve u crnu poluovalu, okvir i ukras. Usne, potez kistom renesansnog slikara srednje klase, ne presavršene, tako da ne odvlače pogled. Jagodice također: ni preuske ni preširoke. A kosa? Pa sad, to nije bilo toliko važno. Crna bi vjerojatno najbolje pristajala, kontrasta radi.
Tvoje tijelo. Ah, to je bilo najteže i istovremeno najlakše. Nisam ga poznavao, naravno da nisam. Pa opet, već sam ga dobro znao. Ali vjeruj mi: da sam trebao birati između toga da te nikada ne sretnem ili da te nikad ne upoznam u puti, nego samo u pismima, putem telefona koji krči ili kao glas iz slikovita aranžmana oblaka – tisuću bih puta radije sretan izabrao ovo drugo. Velik dio moga života, vjerojatno najvažniji, odigrava se u apstraktnome svijetu, u blizini geometrijskih likova, brojeva, kombinacija i hladnoga carstva vjerovanja. Prokletstva puti koja stalno iznova tako zamorno odzvanjaju u spisima, pisana su za bitno drugačije ljude od mene. Pokoravati im se iziskuje napor, naravno, ali zapravo i ne tolik. Shvati to kao priznanje.
Dakle, oblikovao sam tvoje tijelo, elegantnu ljušturu, vitku nedjeljnu haljinu tvoje duše. Dugački udovi, praktični za uporabu, posloženi na graciozno povijenoj liniji. Temeljni koncept bio je apstraktan, u grafičkom prikazu, tek sam tada unio boje. Bež što prelazi u bjelkasto, prelijeva se ovdje-ondje u boju breskve ili je umrljana laganim pjegicama. Tada još nisam imao pojma o tvojoj sklonosti visinskome suncu koje će sve to preliti besprijekornim tamnim tonom. Dvije su linije oslikavale tvoja ramena, klizile oko tvojih grudi, približavale se i udaljavale i oblikovale tvoju zdjelicu. Anatomija, prvi semestar.
Ali tko si ti bila? Nisam morao modelirati samo tvoju vanjštinu nego i tebe samu, tebe. Jesi li bila pametna? Dabome. Jesi li imala smisla za humor? Mnogo, do boli. Karakter? Više-manje. Snagu, bistrinu, samosvijest? Na bacanje. Jesi li bila predvidljiva? Gotovo nimalo. Je li te bilo lako smesti? To je mogao samo majstor opsjenarstva. Pobožna? Otprilike kao i svi, katkad, katkad i ne, prema raspoloženju, bez čvrstine. Jesi li bila dobra? Kako kada. I što čovjek može poželjeti više?
Ali trebao ti je još i životopis, posao, stan, sve te stvari iz sivila svakodnevice. Morale su postojati trgovine u kojima kupuješ namirnice zavarene u plastiku, frizer koji ti sa smiješkom krati kosu, radno mjesto, kolege, znanci... Ta je spoznaja bila veoma neugodna. Kako bih ti želio da si izvan toga, da te ne ispire voda i ne dodiruje pustoš maloga, normalnog života! E sad, neke sam si slobode mogao dopustiti; naposljetku, ja sam bio taj koji je ovdje određivao pravila! Dakle: dobila si ne veliko, ali dostatno nasljedstvo, znači, nisi vodila ropski život, nikakav posao, nikakvi kolege. Znance sam ovlaš skicirao i ostavio glavninu u naznakama: ovdje neka nekadašnja prijateljica iz škole, s debelim slojem šminke i ljubičasto lakiranim noktima, ondje neka stara prateta, ljubazna, rastresena, s maglovitim sjećanjima na Prvi svjetski rat, uz to još pet ili šest nejasnih likova koji nisu nikad izlazili iz pozadine i nisu se morali dalje dorađivati. Tvoj je stan zahtijevao više pomnje. Zalijepio sam nekoliko tapeta po zidovima, prekrio podove sagovima i razmjestio slike, prozore i zrcala po prostorijama. To je trebalo biti dovoljno.
A tvoje ime? Ta njega si već imala, nisam ti ga dao ja, nego jedan drugi, veći. Svako drugo koje si možda htjela uz to nositi bilo je suvišno i pogrešno, beskoristan niz slova koji nije ništa značio, u svakom slučaju, ne tebe. Često sam ti govorio i kažem ti još jedanput: zaboravi ga, odbaci ga, postoji samo jedno ime koje je tvoje. Starije je od tebe, ali pripada ti; ponovno sam ga pronašao i predao ti ga, možda je i bilo oduvijek tebi namijenjeno, tko zna. Kako god se inače zvala, ne želim to znati, odbijam to znati.
Tako sam, dakle, radio na tebi. Kad sam prestao s gažama u Chez Janine i odselio se u susjedstvo Jana van Rodea, jednostavno sam te poveo sa sobom, tebe i sve što ti je pripadalo: prijateljicu, tetku, stan. Uz to još i papigu i šutljivu mačku, koje sam ti u međuvremenu darovao, možda samo zato što su obje imale oči slične tvojima. Ne bi prošao ni dan a da ne bih pomislio na tebe, dodao ti neki detalj ili ispravio neki drugi. Poprimala si obličje, itekako. Osjećao sam da si u blizini.
I onda je došao i taj trenutak. Gdje smo se sreli? Na ulici, pod vedrim nebom, prašnim i ljeskavim od aviona? Ili u urednom infernu podzemne željeznice? Kod van Rodea? Ili negdje drugdje? Da budem iskren, ne znam. Bilo je na desetke mogućnosti i ja sam ih sve toliko često zamišljao da sada više ne mogu reći koja se od njih iznenada, neočekivano, dugo očekivano, zastrašujuće, blistavo pretočila u stvarnost. Možda je također bilo tako da se to polako dogodilo; da je postojalo vrijeme u kojemu si bila još napola dio moje mašte i tek napola dio čvrsta, široka, stvarna svijeta. Vrijeme prijelaza, pretapanja graničnih linija. Možda je bilo trenutaka kad nitko, ni najpametniji, pa možda čak ni Bog, nije mogao sa sigurnošću reći stojiš li s ove ili s one strane, jesi li još uvijek plod moje mašte ili već imaš vlastitu maštu. Moguće je da je bilo tako; moguće je i to da je mojim sjećanjima samo zavladao treperavi nered. Bili su to zbunjujući dani. Ali kada su protekli, bila si tu.
Nije se sve podudaralo s mojim konceptom; ovdje-ondje umiješao se slučaj. Umjesto crne kose, imala si crvenu. Umjesto ukusa, neobičnu sklonost cvjetastim haljinama. Papigu je pojela mačka. A tvoje su oči – možda te zato nisam odmah prepoznao – uglavnom prekrivale moderne sunčane naočale s neprozirnim zrcalnim staklima. To zapravo i nije bilo tako loše, jer morao sam ustanoviti da me te oči plaše. Vjerojatno sam ih prečesto viđao u svojoj mašti; bilo je teško naviknuti se na to da su sada tako stvarne kao svaki stol i stolac, kao oblaci, kao nebo.
Da, to si doista bila ti. Uspjelo je, stvarno je i neshvatljivo uspjelo. Ne treba li mi onda oprostiti što sam se sam sebi doimao kao velik, uistinu velik čarobnjak, što sam u tim prvim, sretnim tjednima prožetim nevjericom i zahvalnošću imao osjećaj da se mogu usporediti sa svakim, tako je, sa svakim svojim prethodnikom? Nakratko se sve činilo dostižnim, a možda sam u tome – onomad – imao i pravo.
Kad ondje ne bi bilo jedne bolne točke, prodorne, nesavladive sumnje. Je li to stvarno moguće? Da nisam na nešto nasjeo, na neku neobično spretnu opsjenu? Ta ono što se ovdje dogodilo inače se događalo samo u zasljepljujućim halucinacijama. Ili ipak nisi bila moje djelo, nego čista slučajnost, strano dijete svijeta koje je samo nalikovalo na biće koje sam mukotrpno stvarao u snovima? Razmišljao sam o tome da upitam van Rodea za savjet ili čak patera Fassbindera, no onda sam odustao od toga. Vjerojatno me ne bi razumjeli ili, još gore, jedan od njih ipak bi me razumio te bi u nekoliko kratkih i stravično jasnih rečenica sve sveo na iluziju, zabludu, pogrešku. A to nisam nipošto mogao dopustiti! No nesigurnost je ostala i nije se dala otjerati. Je li Merlin doživio štogod slično? Je li ikada stvarno mogao vjerovati u to da je Merlin? Negdje u njemu mora da je uvijek tinjala sumnja da je zapravo usnuli luđak, najbjedniji među ljudima, koji umišija da je krunio kraljeve i sagradio hram u Stonehengeu. Što bi sve bio dao za izvjesnost – ali izvjesnost ne postoji. Nikada. Pogotovo ne za čarobnjake. Samo sam te jednom uspio upitati: “Jesi li doista ovdje? Postojiš li? Za stvarno?”
Oprosti, ali odjednom mi se činiš tako nestvarnom. Bio je vedar dan, nosila si ljetnu haljinu bez rukava, vjetar ti je rastreseno mrsio kosu, svjetlo je naslikalo dva sičušna sunca na staklima tvojih naočala.
“Ta naravno”, rekla si. “Čudno pitanje!”
“Samo pitam”, rekao sam, “jer se bojim... da... da sam lud...” Nimue, najdraža Nimue, najljepša kćeri zagonetke i svjetlosti, nisi se tada smjela smijati! Kako si se mogla smijati?
Bilo je to i vrijeme mojega iznenađujuće, čak luđački brza uspona. (Na neugodan je način nalikovao na san; bio je vrlo sličan jednoj od onih užurbanih, amaterski insceniranih promjena scena prije buđenja.) No činilo se da se sve želi pokoriti i napokon, napokon se srediti. Neupadljiva, ali bolna disonanca sad se ipak stopila u akord.
Ili? Ah, ti se ponovno nisi dala smesti. Kako to da si tako imuna na moje umijeće? Ne, ti nisi nikada pokušala prodrijeti u tajne moga zanata, iako bi ti to lako pošlo za rukom; ne bih ti se mogao dugo opirati. Moja odlučnost da izbjegavam špilje, jame i podrume nikad nije bila podvrgnuta tešku ispitu jer ti nikad i nije palo na pamet da me onamo pošalješ. Jednom sam te pokušao naučiti jednostavan trik, obično pogađanje karte, ali bila si strahovito nevješta. Ne, nisi čarobnica, a ako i jesi, onda si to dobro preda mnom skrivala. Molim?
Ah, tvoje pitanje. Zašto se uopće mučim time, zašto glumim tvoje primjedbe, ta ti nisi ovdje i što god ja rekao, nećeš to čuti! Možda upravo zato. Činjenica da ovo ovdje neće čitati nitko osim mene i preopterećena kerubina na dan uskrsnuća tijela i papira, primorava me na iskrenost. Dakle, tvoje pitanje. To staro, izlizano pitanje iz drugorazrednih, trećerazrednih romana, beskrajno banalno, na koje do iznemoglosti odgovaraju blijede filmske zvijezde.
Volim li te? Jesam li te volio? Ikada, barem na jedan jedini trenutak? Ljubav: u biti mi nije nikad bilo jasno kakvo značenje ta riječ ima izvan kloake kiča. Bog nas voli, kaže se, ali uvijek mi je bilo teško shvatiti kako netko tko sve zna može prema nama osjećati nešto više od hladna, objektivna razumijevanja. Bog, pisao je Spinoza, ne voli nikoga. – Ne, ne želim se ponovno izmotavati. Jesam li prema tebi ili nekome ili nečemu ikad gajio taj osjećaj koji se sažima u tih pet pompoznih slova? Iskreno govoreći, ne znam. Sumnjam. Umjesto sposobnosti za pravu ljubav, bilo kršćansku, pogansku ili koju već, u sebi sam uvijek pronalazio samo neku besmislenu toplinu oko srca usmjerenu k neodređenu cilju, iznenadnu samilost pri pogledu na petogodišnjaka u suzama, čupava psa zavezana ispred trgovine, koji cvili pitajući se hoće li ikada ponovno vidjeti svoga gospodara, čistača ulica tamnocrvena nosa ili pak samo malu jelku nad koju se nadvila teška sjenka nekog velikog dripca, neke izrasle smreke. Možda to i jest najvrednija vrsta ljubavi, ona koju s vremena na vrijeme – ako i tada – jedan Bog osjeća prema svojem stvorenju. No možda je to samo i glupa sentimentalnost, neusporediva s pravim osjećajem. Tako mi života – ne baš dragocjena zakletva u ovome trenutku! – ne znam.
Jesi li me zbog toga ostavila sama? Nimue, vjerojatno bih bio otkrio bilo koju tajnu svijeta, pratio bih te na svako mračno i prašno mjesto bez obzira na opasnost da ostanem ondje zatvoren cijelu vječnost ili dulje. Bio bih učinio sve što je u mojoj moći, a vjeruj mi, to nije bilo baš malo. Ali očito nedovoljno.
Gdje si sada? Postojiš li još? Imaš li doista vlastiti život, neovisno o meni, sasvim bez mene? Ili si se ponovno raspršila u elemente iz kojih sam te destilirao i oblikovao, u ljetni vjetar, proljetnu travu, podnevno nebo i sve druge? Ne mogu sa sigurnošću reći čak ni kad sam te izgubio; udaljila si se od mene veoma polako, veoma nježno. Bilo je to kao da si malo-pomalo gubila jasnoću, intenzitet. I onda si se odjednom ugasila. Ali, tko zna, možda je to besmislica i ti sad živiš negdje u nekoj bezbojnoj kući među ravnodušnim ljudima i radiš nešto bezvezno i katkad pomisliš na mene i zabavljeno se kesiš.
Prije nekoliko mjeseci bio sam u pustinji. Da, stvarno, u pravoj, nimalo metaforičnoj, službeno priznatoj pustinji. Kralj male naftaške zemlje pozvao me da zabavljam njegove goste na privatnome slavlju, i to za honorar koji neću spominjati da ne izazovem zavist arhanđela. Jedan je časnik dobio zadatak da mi pokaže znamenitosti – težak zadatak; naime, nije ih bilo. Stoga me posjeo u džip i odveo u pustinju. Nije bila daleko; oplakivala je grad kao more kakav sumračan otok.
Neko smo se vrijeme vozili i iznenada sam s neobičnom jezom uočio da je isto kao da stojimo. Oko nas se ništa nije micalo, ništa se nije mijenjalo. Sa svih se strana pružala ravnica bez brežuljaka nakon obzora, tlo – crvenkast prah, fino mljeven šljunak – isparavalo je mekom, suhom vrućinom. Časnik je izdao neku naredbu, vozač se zaustavio. Naćulili smo uši: vladala je potpuna tišina. Nisam slutio da i u tišini postoje stupnjevi; u Eisenbrunnu nije nikada bilo ni upola tako tiho, izraz “grobna tišina” itekako ima smisla, vjeruj mi. Vonjalo je po pijesku. Veoma visoko nad nama neka je velika ptica u izlomljenoj liniji presijecala prostor. Bio sam u ničemu. To je bilo to: ništa.
Časnik me potapšao po ramenu i šutke mi nešto pokazao, pratio sam njegovu ruku. I tad sam je ugledao.
Na jednome je mjestu izgledalo kao da je nebo iskrivljeno, na neobičan način ispupčeno. A pred njim su plutale boje. Klizile su jedne prema drugima, stapale se, razdvajale, raspadale se u svjetlucavo šaren dim, ponovno se spajale. “Mirage”, rekao je časnik, “Fata Morgana. Nice, isn’t it?” Bilo je neopisivo. Golema, vruća praznina, a usred nje, visoke i velike, sablasne igre svjetlosti. Besmisleno blistav ples ljepote ispred nedodirljivo plava, vječno plava platna. U tom sam trenutku mislio na tebe, jače i bolnije nego ikad prije. “Nice, isnt’ it?” ponovio je časnik. “You like it, don’t you?” Nisam odgovorio. Nisam bio u stanju.

IX


Isprva, dugo, nije se ništa događalo. Onda je netko, negdje iz zadnjih redova, počeo pljeskati. Snažno i zvučno, gotovo poput udaraca sjekirom; trznuo sam se pri svakome pojedinom. Zatim je netko zapljeskao drugi, potom još netko, pa još netko i odjednom je aplauz bubnjao poput pljuska. Naklonio sam se, ne preduboko, i žmirkao u blještavilo reflektora – uzalud, ljudi poda mnom ostali su sjene bez lica. Pljesak nije prestajao, ponovno sam se naklonio i nesigurno se osvrnuo oko sebe; nisam mogao otići, aplauz me prikovao za to mjesto, privezao me, zadržao. I još uvijek nije jenjavao. Uto je jedan od obrisa skočio na noge i nešto povikao – zatim još jedan. Ponovno sam se naklonio, i dok sam stajao ondje pogrbljen, očiju uprtih u drveni pod pozornice, buka je iznenada prerasla u neizmjernu, višeglasnu graju. Prepao sam se i nesvjesno ustuknuo još prije nego što ću podići pogled. Stajali su! Svi! Svi ljudi u dvorani, dokle god mi je pogled sezao, stajali su na nogama i pljeskali. Sa svih strana, snažno odjekujući, slijevali su se uzvici, vriska i zvižduci. A sad i topot, stotine gromkih udaraca nogama o siroti pod. I nisu prestajali. Galama je trajala, i trajala, i trajala. Smeteno sam se smješkao i još se jednom naklonio. Pa još jednom. Ali oni nisu prestajali.
Kad sam napokon, omamljen, lagano teturajući došao u svlačionicu – poslije ću doznati da sam stajao pod aplauzom više od petnaest minuta – ondje su me već čekali. Niz ljudi pružao je ruke prema meni, tapšao me po ramenima; neki su me čak i grlili, iako nikoga od njih nisam nikada vidio. Na jednome monitoru vidjelo se kako vani na pozornici neki suhonjav muškarac sa suhonjavom gitarom pjeva neku suhonjavu pjesmu, no uzalud; nitko nije mario za njega. U svlačionicu su stalno pristizali novi ljudi, ogledali bi se oko sebe tražeći, ugledali me, krenuli prema meni, dotakli me, rekli nešto i odstupili. Neka me mlada žena poljubila u oba obraza, jedna druga nježno me potapšala po glavi. U nekom se trenutku preda mnom stvorio van Rode, nasmiješio se i nestao. “Moramo razgovarati!” rekao je neki nizak muškarac s crvenim naočalama. “Moramo razgovarati!” Pa još jednom: “Moramo razgovarati!” Neki državni tajnik s licem kao za novinsku konferenciju odgurnuo ga je u stranu i rekao nešto nerazumljivo puno blagonaklonosti. Neki je bradonja htio intervju.
Tek sam sada otkrio da je dobrotvorna gala večera na kojoj sam upravo nastupio, uz tri operna i sedam rock pjevača, jednoga trbuhozborca i dva rasplesana pisca, kotirala kao prilično bitan događaj. U publici je bilo nekoliko značajnih osoba: pekari, instalateri, novinari, ministri. Graničilo je s čudom (a možda to doista i jest jedino nerazrješivo čudo moga života) što su meni, nekome potpuno nepoznatome, dopustili da ovdje nastupim. No prije mene otkazalo je već sedamnaest osoba, vremena je ponestalo, a van Rodeova preporuka još je uvijek imala određenu težinu. Dan prije imao sam probni nastup pred živčanim redateljem i dva kritična tehničara rasvjete i smatrali su me dobrim. Izveo sam nekoliko trikova koje sam razradio posljednjih mjeseci i bilo mi je jasno da su neki od njih prilično neobični. Očekivao sam određen uspjeh. Ali ne ovakav.
Kad sam sutradan ujutro ponovno došao k sebi, netko je bio u sobi. Nakon buđenja uvijek trebam nekoliko sekundi da si razjasnim na kojem se dijelu planeta nalazim i zašto, stoga to nisam odmah primijetio. No onda sam ga ugledao. Bio je to ne baš visok muškarac u četrdesetima, svježe izbrijan i s naočalama u crvenom okviru. Stajao je uz prozor, uokviren ranom sunčanom svjetlošću, kao kakva utvara koja tvrdoglavo odbija nestati. Znatiželjno me odmjerio.
“Napokon!” rekao je. “Vaš stanodavac pustio me unutra, veoma ljubazan gospodin. Bogme dugo spavate! Moramo razgovarati.”
Tek sam ga sada prepoznao. Pa smo razgovarali. On, u svakom slučaju. Ja sam slušao, trljao oči i s vremena na vrijeme zijevnuo.
Zvao se Wellroth i bio je agent. Prije se brinuo za svjetski poznat cirkus (naveo je ime, nisam čuo za njega), zatim za znamenitog boksača srednje kategorije (za njega također nisam čuo), naposljetku za legendarnoga hipnotizera (ni za njega nikad čuo). Sada je baš slučajno slobodan, rekao je, što obojica trebamo smatrati sretnom okolnošću, i spreman je posvetiti se novome projektu. Nije da mu manjka ponuda, o, ne, doista ne, no u potrazi je za nečim začudnim, posve novim, ukratko: za mnom. Pronašli smo se i sudbina ima velike planove s nama dvojicom, u to nema sumnje. Ja sam velik umjetnik, znam li to? Znao sam. E pa, od sada nadalje neću se više morati brinuti ni za što drugo osim za svoju umjetnost, sve ostalo, ono dosadno, poslovno, za mene će rješavati on, Wellroth. Inače, kako zapravo funkcionira onaj trik s lebdećim novčićima koji se pretvaraju u svjetlost, samo ga zanima? Ne, potpuno je u redu da ga ne otkrijem, sasvim u redu. Dakle, još jedanput, od sada sljedeća podjela rada: Beerholm odrađuje umjetnost, a Wellroth poslove. A ovdje je ugovor.
Odložio je nekoliko tankih, spajalicom spojenih ispisanih listova na moj prekrivač. Nije spavao te noći, ne, ni minute, sastavljao je ovo ovdje. Kemijska olovka, izvolite.
Prelistao sam ugovor, do zadnje stranice, gdje je tanka, točkasta linija iščekivala moje ime. Zatim sam zijevnuo, uzeo kemijsku olovku i potpisao.
“Molim?’ uzviknuo je Wellroth i od iznenađenja potpuno zaboravio svoju ulogu. “Ne želite li pročitati? Makar jednom?”
“Želim spavati”, rekao sam i pružio mu ugovor. Na trenutak me promotrio tupo i poluotvorenih usta, zatim je žustrim pokretom posegnuo za papirima, promrmljao pozdrav i izišao. Ponovno sam utonuo u krevet i sklopio oči. Na dvorištu je cviljela ljuljačka, dvoje se djece svađalo, neka je ptica kreštala. Još uvijek sam bio veoma umoran.
Okruženi smo zlim silama, propast vreba posvuda, lakovjernost je nešto što si ne možemo priuštiti. To je gotovo uvijek tako, no katkad čovjek može imati i sreće. Wellroth, želim to reći jasno i glasno i ponavljat ću to sada i u svakome budućem životu u koji budem mogao sa sobom ponijeti svoje sjećanje, pokazao se najboljim i najspretnijim agentom kojega sam mogao dobiti. Jedva da ga poznajem, ne znam ništa o njemu; ne znam ima li obitelj, ženu, djecu, zapravo ne znam čak ni njegovo ime. Vjerojatno jedva da smo izmijenili deset osobnih rečenica; naša je veza ostala hladna i poslovna. Ali i besprijekorna i nepomućena.
Sljedećih dana moje je ime šetalo stražnjim stranicama brojnih novina. Posjetio me televizijski tim koji su činili novinarka, čupavi kamerman i takav tonski majstor. Činilo se da im se sviđa moja soba, pomno su snimili svaki detalj, stol, nepospremljeni krevet, četverokute na tapetama, par stanodavaca, koji je nijemo i radoznalo virio kroz vrata. Tek su tada uperili kameru u mene. Kako zapravo izvodite onaj trik, upitala je novinarka, s novčićima koji izgaraju? To nije trik, rekao sam, nego magija. To ju je malo zbunilo, nakašljala se, bacila nesiguran pogled u kameru i brzo prešla na sljedeće pitanje. Gdje sam sve to naučio? Kod Blaisea Pascala, rekao sam, i kod Jana van Rodea. Zainteresirano je kimnula: imam li uzore, Thomasa Breweyja na primjer... – Ne, odgovorio sam, nikoga, pa tako ni njega. S njime nemam ništa zajedničko, ni metodu, pa čak niti zanimanje. Pogledala me s neodobravanjem, razmislila, ali nije više imala nijedno pitanje u rukavu. Isključili su kameru, mikrofon i sićušan, ali zasljepljujuć reflektor; pozdravili smo se. Ah, da, još nešto. Mogu li joj dati adresu toga čovjeka, mog učitelja, tog Francuza? Pascal, rekao sam sa žaljenjem, ima tajni broj i vrlo je teško doći do njega. Zahvalila je i otišla, dva muškarca odvukla su se za njom.
Wellroth mi je žestoko predbacivao; morao sam mu obećati da više neću davati intervjue a da nisam prethodno s njim dogovorio sve pojedinosti. “Ta ne pušta se televizijska ekipa u spavaću sobu!” vikao je. “U suprotnome se barem prije toga pospremi krevet...!”
No onomad mi još nisu bile poznate sve te finese. Razgovor, skraćen na tri minute, emitiran je noću na privatnoj televiziji i izazvao je određeno zanimanje. (“Na televiziji”, rekao je Wellroth promuklim glasom, “smijete biti kakvi god želite. Ali nikada, nikada arogantni!”) Sljedeći tjedan pristiglo je još više upita za intervjue te sam neke od njih, slušajući Wellrothove naputke, prihvatio. Bilo je to prilično zamorno: slični ljudi postavljali su mi uvijek jednakim tonom slična pitanja, a ja sam odgovarao koliko god sam uljudno mogao. Ne više u mojoj sobi, nego u elegantnoj kavani punoj zrcala i pozlaćenih rezbarija, vještu Wellrothovu odabiru. Bilo je to naporno vrijeme, no već sam ubrzo stekao umjerenu slavu.
“A sada”, rekao je Wellroth, “sad će doći ponude.” I došle su. Polako, nesigurno, gotovo nevoljko. Ali su došle.
Pet večeri u grimizno baršunastu Goetheovu kazalištu, od toga dvije pred pretplatničkom publikom, jedna s televizijskim prijenosom. Jedna večer u koncertnoj dvorani pred tri tisuće gledatelja. Matineja zajedno s Brahmsovim gudačkim kvartetom. Gostovanje u Londonu. Još jedan solistički nastup u Goetheovu kazalištu.
Taj posljednji htio sam temeljiti na novome konceptu. Nedugo prije bio sam se preselio u novi stan – pet velikih bijelih soba s ostakljenim zidovima. Ondje sam imao prostoriju u kojoj nije bilo ničega osim crtaće ploče, radnog pulta i pisaćeg stola. Bilo je papira – praznoga, s crtama, s kvadratićima, kao i milimetarskoga – ravnala velike točnosti, nekoliko kalkulatora, tinta u četiri boje, pera i velik broj oštrih olovaka. Kroz krovni prozor vidjelo se prema gore; kad bih ga držao zatvorenim, nisu se čuli nikakvi zvukovi i bio sam sâm s višebojno plavim nebom. Tek je vrh televizijskoga tornja stršio u sliku.
Još nikada nije išlo tako lako i tako dobro. Svoje stare trikove izvukao sam iz ladice i objavio ih što sam brže mogao – 49 opsjena; lijepa, jednostavna, pitka knjiga osrednjeg sadržaja – ne zato što bih bio ponosan na njih, nego upravo suprotno, da ih izbacim iz glave, da više ne mogu utjecati na mene i da ne dođem u napast da ponovno upotrijebim neki od njih.
Više od mjesec dana proveo sam u radnoj sobi, napuštajući je samo za kratke, rastresene šetnje, nekoliko posjeta tebi i za dvodnevni izlet u London, gdje sam nevoljko pokazao stare, zastarjele svjetleće novčiće i lebdeće karte. Napredovao sam iznenađujuće brzo, i da sam samo malo skloniji romantici i patosu, govorio bih o nadahnuću. No to se ne usuđujem s obzirom na posao, koji je unatoč svemu ipak matematičke i u najvišem smislu tehničke naravi. To nije omalovažavanje, upravo suprotno. Rekao sam i stalno iznova ponavljam: ni na koji se način ne možemo toliko približiti čudu kao u društvu brojeva. Jezovitu beskonačnost koja nas dijeli od drugoga svijeta nadvladao je samo Uskrsli i geometrijska krivulja; neobična je i zastrašujuća misao da bi mogli biti jedno.
Do u milimetar točno skicirao sam površinu kojom ću se kretati te svakom koraku, svakom pokretu, svakoj radnji dodijelio točno određeni dio imaginarna i neumoljiva vremena. Došao sam do zaključka da magičar prije svega mora ovladati vatrom, najnestvarnijom, najmanje zemaljskom među svim stvarima. Osim toga koristio sam se čudima optike – ima li neobičnijeg predmeta od leće? – i zapletima, dvosjeklim mačevima i klopkama čistoga razmišljanja. Dvije trećine svih ljudi, kad trebaju izabrati neki broj, zamisle trojku ili sedmicu. Zašto li je to tako?
Postojao je jedan nedostatak: trebali su mi pomoćnici. Ponešto od onoga što sam imao u planu nisam mogao izvesti sam. Nakon objavljivanja 49 opsjena primio sam na desetke nespretno formuliranih pisama obožavatelja, među kojima je bilo zapanjujuće mnogo mladih ljudi koji su htjeli postati mađioničarima. Čovjek ne može ni zamisliti kolike glave opsjeda želja da se iz mase nepoznatih uspnu do slave, na žarko sunce javnosti, na svjetlo. A svjetlo sam bio ja. Stoga sam pomno promotrio pisma, izbacio ona nečitljiva, proučio ostatak uza svu svoju neveliku moć empatije te naposljetku upitao van Rodea za savjet.
“Žao mi je”, rekao je, “ne mogu vam pomoći. Nemam pojma kako se odabiru adepti. Nisam to nikada činio.”
“Odabrali ste mene”, rekao sam.
“Ah, kad smo već kod toga – jeste li već mnogo zaradili? Gerda i ja oduvijek smo htjeli otići na put oko svijeta.”
Pozvao sam petero obožavatelja k sebi, svakog zasebno – svi su došli, tihi, sramežljivi, s flekavom bojom lica – te sam s njima razgovarao. Troje ih nije dolazilo u obzir, dvoje sam s oklijevanjem prihvatio. Dvadesetogodišnju djevojku po imenu Gina, lišenu šarma, ali vrijednu, i devetnaestogodišnjeg dečka, Paula. Usto mi je van Rode neočekivano poslao trećega, i to elokventna, ne baš simpatična, ali nadarena mladića koji je prije toga na ulici pelješio naivne prolaznike zabranjenim šibicarenjem. Nije mi se sviđao, ali pomalo me podsjećao na mene sama, pa sam ga angažirao. Sve troje činilo mi se prikladnima.
Pokušao sam im objasniti o čemu je riječ. Vježbali su svoje korake i pokrete i trudili se koliko god su mogli. Probe su se održavale na pozornici, u ledenoj tišini prazne dvorane, s dva tehničara rasvjete s cigaretama u ustima kao jedinom publikom. Bilo je lijepo vidjeti kako moj koncept prelazi u stvarnost i uklapa se u nju bez napuklina ili procijepa. Da, uspjet će! I onda je kucnuo čas.
Izišao sam na pozornicu bez glazbe ili zvuka bubnjeva, na jasnu i mirnu svjetlu reflektora. Iza mene se slijevao zastor od crna baršuna; propuh ga je lagano mreškao. Bio sam jednostavno odjeven, gotovo nemarno. Nisam se naklonio. Umjesto toga podigao sam ruku, pucnuo prstima i tek na kratak, beskrajno dug trenutak okruživali su me šiljasti plavi plamičci. Netko je tiho kriknuo; prigušeni usklici prestrašenosti uzbibali su redove. Morao sam se osmjehnuti. Dobro je počelo.
Da, imao sam ih u šaci. Reakcija publike bila je nepoznanica u jednadžbi, ona veličina koju ne posjedujemo od početka, no koju možemo obuhvatiti i odrediti neumoljivošću računa. Pljeskali su ondje gdje im je moj plan nalagao da plješću, vriskali ondje gdje ih je poticao na vrisak, šutjeli gdje ih je pozivao na šutnju. Kad sam na pozornicu pozvao simpatična i pomalo smetena debela gospodina, pretvorio ga u bijeli vatreni stup jednim pokretom ruke i potom ga nisam vratio natrag, četvrt sata bio sam suočen samo s tjeskobnom šutnjom. Upravo onako kako sam i očekivao.
Kad sam se na to usredotočio, mogao sam čuti kako se moji pomoćnici tiho i oprezno kreću iza mene. Da sam pomnije pogledao – što, naravno, nisam činio – razaznao bih njihove obrise, nejasne i nestvarne; ali znao sam da nitko iz publike ne može to vidjeti. Između mene i gledatelja presijecali su se svjetlosni snopovi više reflektora stvarajući difuznu svjetlosnu izmaglicu ispred pozornice. Moji su pomagači bili od glave do pete odjeveni u isti crni baršun od kojega se sastojao zastor, uvijek u laganome pokretu; nosili su čak i rukavice i naočale i maske preko lica. Odozdol su bili nevidljivi kao misli ili anđeli. Inače, to je stari princip, temelji se na slavnome crnom kabinetu, no uvijek je iznova začudan i efektan. Čak i za nekoga tko ga poznaje i prozire, iluzija zadržava svoju ljepotu, slično kao kod starih dokaza o postojanju Boga.
Kad sam zamolio gledatelje – sve njih, sve do jednoga – da zamisle neki broj, da s njime učine nekoliko jednostavnih izračuna te sam tada izgovorio broj – jedan jedini broj i broj svih ljudi u dvorani – zapanjenost je prvi put prerasla u galamu: usklici iznenađenja, prestrašen kašalj, šapat, negdje čak i jecaj. Kad se bešumna vatrena lopta dokotrljala iz dubina dvorane preko glava gledatelja u moje ruke te se ondje zamrznula u blistavu staklenu kuglu, morao sam nakratko zastati i pričekati – no ne dulje nego što sam bio predvidio – prije nego što sam mogao nastaviti. Pred kraj predstave aplauz je postao prijeteći; činilo mi se da u njemu mogu osjetiti nešto gotovo agresivno, čak bjesomučno. Nakon završnog efekta, pretvaranja kruta drvena štapa u debelu i živahnu zmiju (plagijat, priznajem), na mene se sručila gotovo zastrašujuća grmljavina urlika, pljeska i klicanja. Stajao sam ondje pola sata te bih se s vremena na vrijeme naklonio. Moji pomoćnici također su se klanjali, no budući da su bili u maskirnim kostimima, to nitko nije vidio; strogo sam im zabranio da se prikažu. Ne iz taštine, nego da bih očuvao privid – jedina moralna dužnost koju ima magičar. Čarobnjak ne smije imati suradnike, u suprotnome priznaje da je prevarant i glumac. Možemo li zamisliti Merlina s timom asistenata?
Iza pozornice Wellroth je doteturao do mene i šutke me zagrlio. Otresao sam ga sa sebe i otišao u svlačionicu. Još dok sam brisao masnu, smećkastu šminku na bazi maslaca od kikirikija s lica, nahrupili su prvi čestitari. Neznanci, čete neznanaca, a svi su očekivali da ih prepoznam. Odjednom su se preda mnom u iritantnu skladu, poput priviđenja, stvorili Reggeweg i Raspowitz, moji nekadašnji zavodnici iz taloga društva. Po svemu sudeći, zajedno su doputovali (odakle su se poznavali?) samo radi moje predstave. Dok mi je jedan dirnuto i bez riječi stiskao ruku, drugi mi je pokušavao ispričati nešto o Chez Jamne i o bankrotu koji prijeti lokalu. No uto ih je obojicu netko odgurao te se više nisu pojavljivali. Fotograf je u velikoj blizini podigao kameru u vis i okinuo; fleš me pekao za oči.
Kad sam ponovno mogao jasno vidjeti, preda mnom je stajao pater Fassbinder. Viši i vitkiji nego prije, u crnu odijelu, sa zatamnjenim naočalama na licu.
“Sasvim dobro”, rekao je, “zaista nije bilo loše.”
“Hvala”, rekao sam. “Ne želim biti nepristojan, ali...”
“Znam, slijep sam. Lijepo od tebe što me na to podsjećaš. Dakle: ono što sam mogao pratiti svidjelo mi se. Moguće je da toga nije bilo puno. Možda sam samo htio reći nešto ljubazno.”
“Jesi li samo radi mene...?”
“Što ti pada na pamet! Imao sam posla u blizini. I tako sam pomislio – onda još mogu ovo ovdje pogledati... Poslušati... Kako god!”
Netko me povukao za rukav i pokušao mi nešto promrmljati u uho; nisam se obazirao na njega. Wellroth je negdje otvorio bocu pjenušca; jedna je čaša pala na pod i rasprsnula se uz zvonki zveket.
“Čitao sam o tvojoj nevolji”, rekao sam s oklijevanjem. “Doista mi je žao.”
“Zašto?” upitao je. Bio je na razgovoru za biskupsko mjesto; njegovo se ime dva ili tri tjedna vrtjelo po udarnim naslovima crkvenih novina te je potom iščeznulo. Netko drugi zauzeo je to mjesto. “Zašto? I kod nas ima nepravde, je li te to iznenadilo? No to je nevažno. Mi si možemo priuštiti da budemo nepravedni. Samo mi.” Kratko se osmjehnuo, a ja nisam pravo znao što bih trebao reći.
“Onda?” upitao je. “Znači, ovo ovdje više ti se sviđa? To je bilo ono što si htio?”
“Da”, rekao sam, “mislim da jest. Možda.”
“Ako ti tako kažeš. Ipak, imam osjećaj da sam sebe zavaravaš. Arthure, ovo ovdje je šou. Kazališna predstava. Zabava za građane koji plate ulaznicu. Moguće je da je jako dobra, ali ništa više od toga.”
“Jest”, rekao sam. “O, jest! Više je od toga. To je nešto drugo!”
Iza mene je netko bacio u zrak šaku konfeta; posvuda oko mene sniježile su šarene papirnate pahulje. Wellroth je nešto dovikivao. Neki uznojen muškarac s televizijskom kamerom na ramenu probijao se prema meni.
“U redu”, rekao je pater Fassbinder. “Nije moja dužnost uništavati tvoje iluzije. Više ne. Želim ti sve najbolje. Doista ti to želim.”
“Hvala”, rekao sam, “najljepša hvala. Nadam se da ćemo se vid... ponovno susresti.”
“Ne znam”, rekao je. “Ne bih se u to kladio.” Lagano je mahnuo rukom i neki mladić stidljiva i svećeničkog izgleda primio ga je pod ruku. Sigurno je sve vrijeme stajao pokraj nas, ali nisam ga primijetio. Vjerojatno je to bio neki pripravnik, student, a možda i neki podređeni anđeo čuvar. Obojica su se okrenula, udaljila se oprezno, malim koracima, i gomila ih je progutala. Nekoliko sekundi potom zurio sam u tamnosivo zrcalno oko televizijske kamere.
“Arthure!” povikao je zadihan muškarac. “Smijem vas zvati Arthur, ne? Kakve sada imate planove?”
Pogledao sam ga, zatim kameru pa ponovno njega. Pošlo mi je za rukom nasmiješiti se. “Prije svega jedan”, rekao sam. “Neću više davati intervjue. Ni vama ni nikome drugome. Nikad više.” Kimnuo sam mu i otišao. Ljudi ispred mene uzmicali su u stranu, nitko mi nije stajao na putu, nitko me nije dodirivao. Na vratima me Wellroth htio zadržati, no ja sam ga pogledao, od rastresenosti se sveudilj smiješeći, i on je ustuknuo i pustio me da prođem. Vani je bilo prohladno, zvijezde su svijetlile daleko i ravnodušno. Televizijski toranj šiljasto se presijavao. Deset minuta potom bio sam kod kuće.
Sutradan se moja fotografija, jedna te ista, kočila na naslovnicama dvaju šarenih, skupih, visokotiražnih ilustriranih časopisa. Bila je to loša i pogrešno osvijetljena fotografija, bio sam blijed i bespomoćno sam se kesio. Jedan je naslov glasio “Hokus-pokus”, drugi “Magic Beerholm”. Stajao sam u trgovini pod požudnim pogledima kojima su me mjerkali vlasnik i dva kupca cigareta te sam promatrao svoje zastrašujuće umnoženo lice s mješavinom gađenja i samilosti. Kupit će ga, odnijeti kući, tisuću će ga puta listajući dodirnuti vlažni prsti, zgužvat će ga, baciti, srozati na papir za zamatanje ribe, mesa, salate. “Hokus-pokus”. “Magic Beerholm”. Okrznula me lagana, slatkasta želja za ubojstvom; bio bih volio vidjeti mrtvima ljude koji su izmislili te naslove. A istovremeno sam htio biti daleko, nevidljiv, nikada rođen. Izašao sam ništa ne kupivši, čak ni cigarete po koje sam bio došao. Kod kuće je čekala pošta, brižan Wellroth poslao je obje naslovne stranice, pedantno složene i kopirane u boji, zajedno s člancima. Razderao sam ih polako i zamišljeno u dvadeset, stotinu, pet stotina komadića, otvorio prozor i bacio ih van. Vjetar ih je dohvatio, pokupio i odnio prema televizijskome tornju.
Telefon je zvonio u kratkim, sve kraćim razmacima. Reporteri su htjeli intervjue; uskratio sam im ih. Jedan nezaposleni glumac htio je posao; nisam ga imao. Neki pijanac htio je novac; nešto sam mu ga obećao. Jedna se žena htjela udati za mene; uljudno sam je odbio. Neki smušenjak htio mi je nešto otpjevati – to je bio posljednji poziv koji sam primio. Potom sam izvukao utičnicu iz zida, pošao u radnu sobu i zaključao se u nju.
No nije dugo potrajalo. Nakon jedva pola sata zazvrndalo je zvono na vratima. Čekao sam i nadao se, no zvonilo je opet i opet. Tko god da je ondje vani stajao, nije htio odustati. Prokleo sam ga, pomirio se s neizbježnim i otvorio.
Bio je to samo Wellroth. “Zašto se ne javljate na telefon?” upitao je. “No dobro, svejedno. Jeste li pročitali novine? Uspjeli smo!”
“Možete li mi objasniti zašto su se svi idioti svijeta udružili? Ti naslovi! Ljudi! Da samo znate kakve sam pozive... što sve to treba značiti?”
“Slava!” rekao je blistajući. “Štovani majstore, što je slava? Slava je kad...”
“Wellrothe”, rekao sam, “nemojte nikada razgovarati sa mnom u aforizmima!”
Okrenuo se, izvukao rupčić i počeo uvrijeđeno čistiti naočale. Nakon kratke šutnje pune prijekora nakašljao se.
“Dobio sam jednu ponudu. Senzacionalnu. Najveći europski organizator turneja želi nas. A inače uzima samo boksače i pjevače šlagera. Fantastični uvjeti. Sretna slučajnost! Ali moramo odmah prihvatiti, dok još tako visoko kotiramo...”
“Onda prihvatite!”
Stavio je naočale, pogledao me i tužno odmahnuo glavom jer nisam pokazao oduševljenje. “Dobro”, rekao je, duboko uzdahnuo i ponovio: “Dobro! Započet ću s pregovorima.” Zatim je još jednom uzdahnuo i otišao.
Samo mjesec dana poslije – možda nešto više ili pak nešto manje, no je li to bitno? – krenuli smo na put. Ja, Wellroth, moja tri pomoćnika i dva u međuvremenu obučena majstora rasvjete. Ti ne, imala si posla, navodno nešto važno – stalno iznova zaboravljam: imala si vlastiti posao, vlastito vrijeme, vlastiti život.
Bio je to dug put, naporan, jalov i slavodobitan. Posjećivao sam velegrade i srednje velika, sumorna provincijska gnijezda. Kamo god bih stigao, plakati s mojim imenom već su se žutjeli po zidovima kuća; s vremenom sam stekao dojam da je cijela Zemlja njima oblijepljena te sam se počeo osjećati sveprisutnim. Prošao sam čitavu staru Europu, ali malo sam od svega vidio. Tek ulice, pozornice, hotelske sobe – doduše uvijek prvorazredne; velike, nedirnute i čiste, kao da sam ja njihov prvi gost. Publika se uglavnom svagdje doimala istom: glasna, zapanjena, lakovjerna i oduševljena. Znamenitosti se ne sjećam; u najboljem slučaju, ako se veoma potrudim, sjetim se različitih plavkastih nijansi mjesečine na različitim stropovima soba u koje sam zurio u dugim, besanim noćima. Ako se slučajno ponovno rodim (ali samo Indijci i idioti vjeruju u to), vjerojatno ću postati kemičar i posvetiti svoje vrijeme osmišljavanju tablete čija uspavljujuća moć ne opada nakon nekoliko godina; naime, dosad takvo što nije izmišljeno, sve s vremenom zakažu.
To što sam sada ponovno bio bogat (koliko bogat, ne znam reći, za to je bio zadužen Wellroth) nije me posebno veselilo; još uvijek sam, protiv svakoga razuma, to osjećao kao normalno stanje, a svoje prethodno siromaštvo kao apsurdnu epizodu. U svakom slučaju, sad sam mogao učiniti dvije stvari: poslati Jana i Gerdu van Rode na put oko svijeta i ponovno otkupiti svoju Enciklopediju opsjenarskih umijeća. (Antikvar ju je već bio prodao nekom kolekcionaru, koji je isprva nije htio prodati. Ali novac je prilično moćna stvar.) Tako sam putovao kroz mjesta koja su nalikovala jedna na druga, stjecao sve veću slavu i mislio na tebe. Imaš li još moja pisma? Čitaš li ih katkad? Čuvaš li ih u mračnoj utrobi ladice, možebitno privezana trakicom od tkanine? Ne, to vjerojatno ne. Hvala Bogu, nisi nikad bila gutačica romana staroga kova. Želiš li ih jednom prodati, radije to ubrzo učini! Konjunkture slave kratke su i teško predvidljive.
Zapravo uopće nisam tako često mislio na tebe. Dakako, na nekom udaljenu, teško dostupnu mjestu moje svijesti uvijek si bila prisutna, ali njezinu glavninu, velik i svijetao dio, pozornice i svečane dvorane, ispunjavale su svakodnevne predstave. Oh, bilo je divno! Uvijek novo oduševljenje uvijek novim uspjesima, briljantnošću planova, točnošću izvedbe, ljepotom, čudom! Ono što sam pokazivao – govorim to s maksimalnom skrušenošću, oborenih očiju, sklopljenih ruku – bilo je doista izvrsno. Jednom, u Francuskoj, mislim, predstavu je prenosila televizija te ju je mogla vidjeti nezamisliva milijunska gomila, tisuće multiplicirane s tisućama ljudi. Bilo je veoma neobično, imao sam osjećaj da su moji pokreti veći; bilo je to kao da me okruživala aureola, električna aura koja se prostirala u daljinu. Kao da se iznad mene nalazio veći Arthur Beerholm, koji se širio i ispunjavao prostran, vibrirajući eter. Televiziju ne mogu smisliti, no to je iskustvo bilo neobično i iznimno.
Donio sam sljedeće odluke: kao prvo, nema razgovora s reporterima, nikad, ni pod kojim uvjetima. “Jeste li poludjeli?” uzviknuo je Wellroth. “To je naš kraj!” Ali nedugo potom već mi je čestitao: “Biti nedostupan, sjajna ideja! Svakome se mogu postavljati pitanja, samo ne engleskoj kraljici, japanskome caru, papi i vama. To ostavlja moćan dojam, mnogi će to oponašati! Što mislite, bi li se to moglo zakonski zaštititi?”
Kao drugo, odlučio sam da u presudnoj točki pregazim kodeks časti profesionalnih i amaterskih čarobnjaka u cilindrima. “Uvijek daj do znanja”, piše ondje, “da je ono što činiš trik, šala, vesela gluparija. Nikada ne tvrdi da znaš čarati!” Toga se nisam držao. Onaj tko se za sve što čini ispričava cereći se, klaun je, a ne magičar. Osim toga: granicu između carstva snova i košmara moje mašte i takozvane stvarnosti uvijek sam smatrao neobično propusnom. Nisam u stanju praviti razliku ondje gdje razlike ne vidim ili samo one iznimno nepouzdane. Naravno da je to imalo posljedica. Nekolicina pametnjakovića s naočalama izdavala se za racionaliste (kao da ja nisam bio veći racionalist nego svi vi zajedno!), udružila se i optuživala me u ljutitim člancima punim tiskarskih pogrešaka za prijevaru i obmanu. Ovaj ili onaj profesionalni mađioničar prozvao se narodnim prosvjetiteljem (pa tako i Thomas Brewey, dabome, upravo on, koji me prozvao šarlatanom, i to opasnim šarlatanom) te je na papiru visoka sjaja ukrašenom fotografijama razotkrio tajne mojih trikova. A ta su rješenja uvijek bila tako smiješna, tako nespretna i nevjerojatna da na čitavoj zemaljskoj kugli valjda nije bilo nikoga tko bi ih smatrao uvjerljivima. Na koncu su te zabavne razmirice samo osnažile moj ugled. Prema nekim glasinama – no nemojmo im prebrzo povjerovati – u nekim seoskim i zabitim krajevima moje se ime stopilo s imenima nekih legendarnih likova obavijenih strahom i trepetom; navodno sam se tu i tamo pojavljivao u pričama za laku noć kojima su majke pokušavale ukrotiti svoju televizijom očeličenu djecu. Često mi se čak događalo da kod ljudi kojima bi me predstavili oćutim neki nejasan i maglovit strah, fenomen koji mi je tek rijetko – na primjer kod moje bajkovito zle maćehe – pružao nelijepo veselje. Jednom, na jednome daleku, bezbojnu mjestu, osnovano je društvo petero ili šestero luđaka koji su me smatrali za glasnika nebesa ili (oko toga se nisu mogli složiti) nirvane. Napisali su mi oko dvjesto pisama, sročenih uglavnom u molitvenome tonu, i neka od njih pročitao sam s izvjesnim zanimanjem. Kad su uvidjeli da nemaju uspjeha, službeno su me prokleli i okrenuli se nekom portugalskom proroku kojemu je susret s NLO-om podario mračno prosvjetljenje.
Taj drugi princip u svakom je slučaju skrivio iznenadno žestoko gnušanje Magičnoga kružoka i drugih mađioničarskih strukovnih udruga prema meni. Što me nije smetalo jer sam imao treći, koji mi je zabranjivao stupanje u kontakt s bilo kojom od službenih udruga; nisam bio ni član, ni pridruženi član, niti kandidat. Moj posjet onomad, prije tri godine, bio je i ostao posljednji, nikad nisam osjetio potrebu da ga ponovim. Izvjesni Kinsly, predsjednik društva International Brotherhood of Magicians, napisao mi je više pisama, isprva prijateljskih, zatim prijetećih. Kada se naposljetku i dalje nisam učlanio, prešao je na najgore i u apelu na više jezika obavijestio sve članove društva da me ne bi trebali smatrati kolegom i odavati mi tajne te da bi me trebali ignorirati na svaki mogući način. Wellroth se pobrinuo za to da se citati tog apela objave na što je više moguće mjesta. Smatrao je to izvrsnom reklamom.

X


Želite li još jednu čašu? Inače, veličanstveno, doista veličanstveno! Jako me se dojmilo!” Kimnuo sam, uzeo jednu od čaša sa šampanjcem, bacio pogled u zagasito svjetlucavu tekućinu, ispio i odložio je natrag. Moja domaćica, plavokosa i okićena rubinima, još je uvijek stajala ispred mene.
“Hvala”, promrmljao sam, “mnogo hvala. To me veseli.”
Pogledala me, nasmiješila se od uha do uha i nije više znala što bi rekla. Zatim je kimnula u znak isprike, tiho se nasmijala i uputila se prema grupi starije gospode u tamnim odijelima, od kojih su neki nosili odlikovanja. Izgledali su kao diplomati, a vjerojatno su to i bili. Ostao sam sam, napokon. A pokraj mene je stajalo još pet čaša, punih i zaboravljenih. Posegnuo sam za prvom.
“Bilo je zanimljivo, gospodine Beerholme. Veoma dojmljiva izvedba.”
Razdraženo sam se okrenuo. Pokraj mene je stajao muškarac upalih obraza, dugačka, lagano uzdrhtala brka i s upadljivo okruglim madežom na obrazu. Imao je sitne, prodorne oči i lice kakva docenta.
“Nećete mi otkriti kako to radite, zar ne?” Susreo se s mojim pogledom i brzo nadodao: “Ne, naravno da ne! Tako i treba. I ne želim znati.” Odlučno je kimnuo, kao da je izjavio nešto značajno, prekrižio ruke na leđima i odgegao se. Pratio sam ga pogledom s blagim gađenjem i uzeo sljedeću čašu.
Nisam točno znao gdje sam. Nisam poznavao nikoga od tih ljudi, nisam imao pojma tko su oni i zašto izgledaju tako dostojanstveno. Zbog nekoga meni nepoznata razloga skupili su se ovdje kako bi slavili nešto o čemu nisam ništa znao. Ali angažirali su me i izvrsno su plaćali. Osim toga, što je bilo odlučujuće, osim mene je nastupao i Jose Alvaraz, možda najbolji svjetski artist u oslobađanju od okova. Zapravo sam radi njega došao.
Zatomio sam zijevanje i rukom potražio sljedeću čašu. Na podu, pod brojnim ulaštenim cipelama, preko saga se pružao složeno isprepleten uzorak. Podigao sam pogled, iznad mene je sjao kristalni luster. Stisnuo sam oči i rastopio se u mutnu zlatnu mrlju.
“Nije bilo loše, Berrholm! Ne, nimalo!”
Prepao sam se i protrljao oči. Preda mnom je stajao Jose Alvaraz.
“I vi ste bili veoma dobri”, rekao sam oklijevajući. Dva sata prije površno smo se pozdravili, no nismo još izmijenili ni riječ. Njegov me se nastup doista dojmio. Bio je na redu nakon mene, omotali su ga lancima, položili u drveni lijes debelih stijenki koji su uzvanici zajedničkim snagama zakovali. Svatko je smio sam zabiti po jedan čavao, po želji čak i više njih (i neki su to doista poželjeli). I onda, nekoliko sekundi poslije, čavli su ispali, lijes se otvorio i iz njega je izašao Alvaraz, oslobođen okova, s laganim izrazom dosade na licu i sa zapaljenom cigaretom u ustima. Sada, iz blizine, izgledao je mnogo manji i tanji.
“Govorite moj jezik?”
“Moram, Berrholm. Radi stručna literatura. Sve važne jezike. Sve moram moći čitati što napisano o bravama. Puno napisano.” Stisnuo je oba oka, i to tako snažno da su mu se naborali obrazi i pokazala se dva niza iskešenih zuba. Zabrinuto sam ga pogledao. Minutu poslije ponovno je to učinio te sam shvatio: bila je to neka vrsta živčanoga grča. Sad sam primijetio i to da desnom rukom stalno gladi lijevu, kao da pokušava prebrojiti svoje prste.
“Želite li cigaretu?”
“Ne, hvala. Ne pušim. Samo na nastup, ne privatno. Ne mogu si to priuštiti. Moram biti u dobra forma. Prekjučer visio s nebodera, okovane noge. Luđačka košulja. Znate, Berrholm, što se sa mnom dogodi ako nema dobra forma?”
“Mislim da to mogu zamisliti”, rekao sam, potražio upaljač i pripalio si cigaretu. Ta negdje je morala biti još jedna čaša... – ah, evo je.
“Veoma vam se divim”, rekao sam, “već dugo. Znate, vaša elegancija i lakoća, mislim da nema nikoga tko...”
“Lakoća!” Puhnuo je poput nilskoga konja, što je valjda trebalo biti frktanje. “Nije to lako, dovraga! Klaustrofobija u prokleti kovčeg, nema zraka. Uglavnom još bace u voda. Prije ili poslije neki prokleti... neki prokleti govnar od bravara napraviti bravu koju više ne mogu otvoriti.” Pogledao me. “Tada ja umrem, Berrholm.”
“Beerholm”, rekao sam, “dugačko e, kratko r. Ne smijete govoriti takvo što.”
“Zašto ne. Samo realan. Ne mogu uvijek imati sreća. Prije samo okovi, ništa opasno, ali ljudi hoće više. Previše filmova. Ostaje izbor, blamirati se ili umrijeti. Vjerojatno moram umrijeti. Pred idiotima koji plate da me okuju.”
“Zašto onda ne prestanete s tim?”
“Prestanem? Ne znam ništa drugo.”
“Mogli biste postati bravar...” predložio sam. Zažmirkao je i ošinuo me pogledom. “Bravar! Slušajte, ja sam Jose Alvaraz! Bravar!”
“Oprostite”, začuo se neki glasić. “Mogu li dobiti vaše autograme?” Bila je to djevojčica od možda petnaest godina, ne baš lijepa, ali u skupoj odjeći. Uzeo sam blok koji mi je pružala i velikim, okruglim slovima u nj napisao “Alvaraz”. Zatim sam ga proslijedio Joseu, koji je ispod toga načrčkao maleno, nečitljivo “Beerholm” te vratio malenoj njezin blok. Promrmljala je “Hvala lijepa” i udaljila se.
“Kako ste zapravo počeli?” upitao sam. “Hoću reći: zašto upravo oslobađanje od okova?”
“Bilo jednom vrijeme kad sam smatrao sjajno odsvuda pobjeći. Lijepa žena, Berrholm! Vaša?” Glavom je pokazao na tebe; stajala si na drugome kraju prostorije naslonjena na zid, u cvjetastoj haljini, i razgovarala s dvije blijede mlade dame koje nisam poznavao.
“Da”, rekao sam, “u neku ruku. Beerholm, dugačko e.”
Alvaraz je istovremeno žmirkao i zijevao, gotovo zastrašujući prizor. “Dobro, bolje idem kući. U krevet. Važno je...”
“...da ostanete u dobroj formi?”
Nepovjerljivo me pogledao, kimnuo i pružio mi malu, koščatu ruku. “Da. Laku noć, Berrholm. Bilo zanimljivo vas upoznati. Ne znam zašto svi kažu da vi ludi. Nisam ništa primijetio.”
“Bilo mi je zadovoljstvo”, rekao sam ponešto ukočeno; rukovali smo se, on se odvukao do izlaza i iščeznuo. Pronašao sam još jednu čašu, posljednju. Osjetio sam laganu jezu i blagu, neznatno nelagodnu vrtoglavicu – otprilike tako kao da mi svileni rubac prelazi preko živaca.
Prišla mi je domaćica (je li to bila ona? Ma jest; a možda i nije; sve su bile tako slične), a s njom sjedokos gospodin sa snažno izbočenim obrvama i grozničavo svjetlucavom kravatom.
“Dopustite da vam predstavim...” I predstavila ga je. Ime mi je zvučalo poznato; odzvanjalo je kao odjek iz financijskih vijesti ili tako nečega dosadnoga. Iza mene se odjednom stvorio mramorni stolić; čvrsto sam položio ruke na njega. Bio je hladan i čvrst na opip, ali to je bila varka. Stolić je prestrašeno uzmaknuo.
Gospodin je rekao nešto o zadovoljstvu i upoznavanju. Razdraženo sam ga promatrao; njegova me igla za kravatu zbunjivala. Nema više nijedne čaše? Nema više nijedne čaše. Bilo je vruće. O čemu govori?
“...možda nešto pokazati? Neki trik? Molim vas!” Napućio je usne i smješkao se pun očekivanja.
Za Boga miloga, ne misli valjda ozbiljno! Što mu pada na pamet! Spremio sam se na gnjevno odmahivanje glavom i oštar odgovor...
I tada se nešto dogodilo. Nisam znao što. Iznenada sam osjetio neku osebujnu sigurnost.
“Zamislite neki broj!” rekao sam. “Bilo koji.”
Upro je pogled u strop, nabrao čelo, napregnuo se i doista uspio to učiniti.
“Jesam”, rekao je, “imam ga.”
“Dvadeset osam”, rekao sam.
Ustuknuo je, a čeljust mu je utonula prema prsima. “Bože dragi”, rekao je tiho.
“Još jedanput?” upitao sam. “Neki drugi broj, molim!”
Kimnuo je.
“Dvjesto četrnaest. Još jedanput?”
Pogledao me, teško dišući. “Ne”, rekao je, “ne, hvala.” Bez riječi se okrenuo i udaljio kratkim, krutim koracima.
“To je bogme bilo sjajno!” nasmiješila se domaćica. “Kako li ste samo to učinili?”
Pogledao sam je. Podignite ruku, pomislio sam, i počešite se po glavi. I ispustite čašu.
“Doista dojmljivo”, rekla je i rukom pročešljala kosu. “Znate, moj je nećak nedavno dobio čarobnjačku kutiju. Baš je navršio dvanaest godina i – oh, kako sam nespretna!”
Stajala je tako s upropaštenom frizurom i zbunjeno promatrala krhotine na podu i šampanjac koji je curio preko saga i upijao se u nj. “Nema veze, to se može očistiti. Sve se može očistiti. Dakle, moj nećak...”
Mršavi muškarac s madežom, i dalje veoma dostojanstven i veoma ozbiljan, upravo je prilazio bifeu. Zamišljeno sam ga promatrao, “...ali ima neke poteškoće sa svojom kutijom. Zamislite, kaže na primjer...” Jedna je žena vrisnula, netko je nešto povikao. Ljudi su se sjatili i pognuli. Muškarac s madežom ustao je s poda i trljao leđa. Bio je lagano blijed. “Nije ništa bilo”, rekao je, “nije ništa!” “...i onda nam je pokazao stvarno dražestan mali trik, znate, doista mu to dobro ide...”
“Oprostite, molim vas!” rekao sam i otišao. Osjećao sam njezin zaprepašten pogled, ali bilo mi je svejedno. Spustio sam se niza stube, prošao kroz mramorom obloženo predvorje i našao se na cesti. Dvije sam stvari ostavio unutra: svoj kaput – od skupe devine dlake; ostao je u garderobi i nisam ga više nikada vidio – i tebe. Strašno si mi to zamjerila, i to s pravom. Samo tako otići bez tebe, to je bilo veoma nepristojno, zar ne? Ali kako sam ti to trebao objasniti? Bi li mi povjerovala? Da, možda i bi. Ali, oprosti mi, zapravo mi je i za tebe bilo svejedno.
Vani je bilo mračno i prohladno. Mora da je kišilo; ulica je bila vlažna, a ulične svjetiljke treperavo su se zrcalile u lokvama. Nebo je bilo prekriveno crnim oblacima; bio bih volio vidjeti Mjesec – to bi me bilo umirilo – no nije ga bilo. Osjećao sam da mi ruke drhte, srce mi je lupalo glasno i brzo. Zabio sam ruke u džepove hlača i krenuo. U kojem je to gradu uopće bilo? Ah, svejedno. Tko previše putuje, sve mu se pomiješa. Pogotovo kad sva mjesta nalikuju jedna na druga.
Već nakon nekoliko koraka požalio sam što sam otišao. Ondje je ipak bilo ljudi, sad sam bio sam. Zastao sam.
Preko puta, na drugoj strani ulice, nalazio se velik, osvijetljeni izlog u obliku kvadrata. Lijepo odjevena lutka držala je torbicu od krokodilske kože u ruci i ukočeno zurila u mene. U daljini je tumarao neki muškarac i nestao u tami. Progutao sam slinu. Srce mi je tutnjilo poput bubnjarskog tremola; naslonio sam se na zid kuće iza sebe, činilo se da i on vibrira na moj dodir. Lutka me pogledala, ja sam pogledao lutku. No dobro. Izvadio sam desnu ruku iz džepa, promotrio je i zatim napravio malen i brz pokret u smjeru izloga, samo sam brzo, jedva vidljivo pružio prste.
Staklo se rasprsnulo uz rezak, zvonak ton; krhotine su nekoliko sekundi prštale po pločniku. Polako, veoma polako, kao da mora savladati neki otpor, lutka se nagnula prema naprijed, napokon izgubila ravnotežu, pala... – i uz tup zvuk udarila o asfalt. Torbica joj je ispala iz ruke i otklizala se po tlu sve do ulice.
Dug, beskonačno dug, vječno dug trenutak nije se događalo ništa. Baš ništa. Svijet je zaustavio dah, vrijeme je stajalo. Zatim se uz zvonki električni klik uključio alarm. Umjetno se zavijanje pojačavalo, stišavalo, pojačavalo, nadaleko odjekivalo praznom ulicom. Iznenada ne više tako praznom ulicom. Prolazili su auti, ljudi su gledali kroz prozor, pojavila se grupa bezličnih šetača, u daljini se odazivala policijska sirena. Nekako sam uspio otići. Stavljao sam jednu nogu pred drugu, stalno iznova, ne znam koliko puta, sve dok se zavijanje alarma nije čulo tek još veoma tiho i iz veoma velike daljine.
Tad sam primijetio da me više ne okružuju kuće, nego drveće. Tanašna, ogoljena, čvornata stabla, kao i nekoliko šupljikavih grmova. Ovo ovdje morao je biti neki park, neki bijedni komadićak prirode u kojemu danju psi prazne crijeva, a starice hrane ptice. Pod nogama mi je škrgutao šljunak.
Zastao sam. Iznad mene je drveće stršilo u noćne oblake; jedan je avion iscrtavao svjetlosni luk; u daljini su svjetlucale ulične svjetiljke. Bio sam sam. Možda u čitavu Sunčevu sustavu nije bilo nikoga tko je tako sam. Osjetio sam kako mi kaplje znoja cure niz čelo. Opipao sam glavu; instinktivno sam osjećao da mi se kosa digla u zrak. Ali nije, ležala je ondje glatka i vlažna. “Samo mirno!” tiho sam rekao. “Samo mirno!” Pokušao sam misliti na nešto jednostavno i stvarno, nešto umirujuće: periodni sustav elemenata, Očenaš, formulu za rješavanje jednadžbi drugoga stupnja, ali ništa od toga, ništa mi nije padalo na pamet.
A da još jednom pokušam? Možda sam sve to samo umislio! Da naredim onoj klupi u parku da padne, da ugasim svjetiljku ili oborim stablo...? Ne, nisam se usuđivao. Bilo bi prejezivo kad bi... kad bi ipak uspjelo. A kad ne bi uspjelo? I to bi bilo jezivo. Ali zapravo sam bio siguran da bi uspjelo; nešto je u meni znalo da bi mi se svi oni, klupa, svjetiljka, drvo, pokorili.
Je li to ipak bila sumnja? Ili je to više bila želja, unatoč svem strahu, da još jednom to doživim? Kako god bilo, iznenada sam se okrenuo. Iza mene je čučao nizak, loše obrezan grm s tankim granama i nekoliko oskudno razasutih cvjetova. Izgledao je kao da me ondje čeka, tko zna koliko već dugo. Svrnuo sam pogled na njega i onda sam, odjednom, gotovo protiv vlastite želje i na svoj posvemašnji užas, izgovorio, ne, pomislio jednu naredbu.
I duboko unutra, između dviju koščatih grana, zasjala je jedna točka. Na trenutak je posve mirno ondje lebdjela, malen, bijeli žar. A onda se, bešumno i također neobično polako, pomaknula. Zatim se pojavila druga točka pa treća, četvrta i već ih je bilo mnogo te se činilo da je cijeli žbun posut sićušnim, živim iskricama. Jedan je list zapucketao, poprimio smećkastu boju, zafrkao se i raspao u pepeo; prvi žuti plamen obliznuo je jednu granu i ona je iznenada buknula. Potom je cijeli grm zabljesnuo; na svim su granama plesali visoki, tanki plamičci, lišće je otpadalo, grane su se krivile i slamale, a pritom se čuo samo neobično glasan šapat vatre. Odsjaj je bacao blijedu svjetlost na park i čitavu četu drhtavih sjenki koje su skakutale gore-dolje. Val vrućine ošinuo me po licu, ustuknuo sam i podigao ruke u zaštitu.
I tada sam začuo vrisak. Morao je biti posve blizu; visok, ne baš ugodan glas, stiješten užasnim strahom. I doimao mi se poznatim! Tek mi je nakon kratka razmišljanja pamćenje pomoglo te sam ga prepoznao... Zatvorio sam usta, vrisak je utihnuo.
Vatra je već polako trnula, a od grma nije mnogo preostalo. Okrugla crna mrlja širila se i rasla; grumenčići žuta žara kotrljali su se preko nje, zastajali, crvenjeli se, sivjeli i gasnuli. Morao sam otići odavde, otići! Otrgnuo sam se svom snagom koju sam uspio smoći. I otrčao.
I trčao. Pokraj mene su prolijetale kuće i još kuća; odmatala se aleja uličnih svjetiljki; hidranti su mi iskakali na put i uzmicali tek u posljednjem trenutku. Više su puta ljudi naletjeli na mene, neki je muškarac psovao, jedna je stara gospođa uvrijeđeno zaskvičala, neki je pas zacvilio. Jednom sam čuo škripu kočnica kraj sebe i potom, sasvim blizu, automobilsku trubu. Ali nisam se osvrtao i nisam se zaustavljao.
To sam učinio tek kad sam osjetio da više ne mogu trčati. Pridržao sam se za nešto kameno – kad sam pomnije pogledao, razaznao sam da je riječ o postolju kipa, nekog velikog nositelja helebarde blazirana pogleda – te sam pokušao ponovno skupiti snagu. Čuo sam se kako glasno, plitko i brzo dišem. Kad bih sklopio oči, činilo se da se tlo nagiba prema natrag...
Čekao sam. I doista, oporavio sam se. Ponovno sam mogao uspravno stajati bez pridržavanja, mogao sam disati a da se zraku ništa nije priječilo na putu, a nesnosno bubnjanje u mojim sljepoočnicama oslabjelo je i prestalo. Osvrnuo sam se oko sebe: neki prljav čovjek sjedio je na podu, glave naslonjene na zid, i spavao. Prošao je jedan auto, pa još jedan. Iz jedne je veže izišao muškarac, skrenuo iza ugla i nestao. Nebo je još uvijek bilo veoma crno.
Tek sam sada primijetio ploču koja je označivala ulaz u podzemnu željeznicu. Pustio sam svoje kameno postolje i krenuo prema njemu. Pokretne su stube radile i odnijele me prema dolje.
Prazan peron: plastična klupa, dvije zgnječene limenke Coca-Cole, na podu mrlja neobične smećkaste tekućine, plakat s golemim, nasmijanim tipom u trapericama. Na glavi je imao šešir i bio je loše obrijan, a iza njega se u daljinu pružala crvena, stjenovita ravnica, sve do horizonta. Sjeo sam.
Vrijeme je prolazilo. Samo što se to nije primjećivalo. Osvijetljeni sat koji je visio na zidu pokazivao je nemoguće vrijeme, a njegove se kazaljke nisu pomicale. Nitko nije dolazio. Ni ljudi, ni vlak.
“Hej! Vi!” Jedna me ruka dodirnula, vrisnuo sam... Dvoje djece. Dječaci od možda dvanaest ili trinaest godina, velikih očiju, znatiželjni, malo sramežljivi.
“Možemo li... molim vas... autogram...?” Šutke sam kimnuo. Jedan od njih pružio mi je malko zgužvan komadić papira; mašio sam se za džep na prsima: doista, ondje je bila kemijska olovka. Izvadio sam je, otvorio, potpisao. Isprva nije išlo jer mi je ruka pretjerano drhtala, zatim sam jednostavno nažvrljao krivudavu isprekidanu liniju. Zahvalili su, uzeli papir i kemijsku te otišli. Koju sekundu potom više ih nije bilo, iščeznuli su, kao da ih je usisala zemlja. Peron je ponovno bio prazan. Primijetio sam da su mi uzeli kemijsku olovku. I unatoč svemu: to me ljutilo.
Još uvijek ni traga vlaku. Muškarac na plakatu posprdno se kesio, krajolik iza njega bio je stran i odbojan. Pogledao sam jednu od dviju izobličenih limenki Cole; kad ju je moj pogled dodirnuo, lagano štropoćući, poskočila je u zrak. Brzo sam svrnuo pogled i sklopio oči. Istog sam trena pokraj sebe osjetio neko kretanje; zagledao sam se onamo, no nije bilo ničega. U grlu mi je bila knedla. Bio bih volio da sam mrtav.
Vlak! U tami tunela pojavila su se dva svjetla, rasla su gurajući pred sobom val ustajala zraka. Vlak je zaškripao i zaustavio se, vrata su se otvorila. Ustao sam, odvukao se preko perona i ušao. U vagonu je sjedila jedna stara gospođa, neki mrzovoljan muškarac i pijanac koji je spavao s praznom, ne sasvim praznom, bocom između koljena. Krenuo sam prema slobodnom sjedalu i skljokao se na njega. Vlak je krenuo, opkolila ga je tama.
“Vi!” Stara je gospođa ustala i probola me krutim kornjačinim pogledom. “Vi!”
“Da?” upitao sam, primijetio da šapćem te ponovio, ovaj put glasno: “Da?”
“Niste li vi...? Niste li vi...? Jeste li...?”
“Jesam”, rekao sam, “to sam ja.”
“Ah!” uzviknula je. I ponovno sjela. I gledala kroz prozor, u crninu koja je prolijetala. Očito joj je ta informacija bila dovoljna, činilo se da me već zaboravila. Pojavila se nova postaja, vrata su se otvorila. Ali nitko nije ušao, vrata su se zatvorila, ponovno se smračilo.
“Što god ovo bilo”, tiho sam rekao, “ne želim to. Neka prestane! Nisam za to molio, nisam to zahtijevao. Molim, ne!”
Podigao sam pogled: iznad mene se s pokretima vlaka njihao malen, šaren plakat: žuta boca s gaziranim napitkom, a iznad nje, masnim slovima: “Ono Što Želiš!” “Ne”, rekao sam, “ne. Ili sam to možda i želio, ali sada više ne. Sada više ne!”
Vlak se zaustavio, ja sam ustao. Vrata su se otvorila, oteturao sam van. Stara gospođa nešto je povikala za mnom; okrenuo sam se, ali vrata su već bila zatvorena. Vlak je krenuo, ubrzao i nestao u svome tunelu. I ostavio me sama. Zašto sam uopće izišao? Kamo sam naumio?
Ponovno pokretne stube; činilo se da je Zemlja puna pokretnih stuba. Odnijele su me gore i iskrcale me na nekom novom, mračnom, umjereno napučenom trgu. Pokraj mene je prošao mlad i nelijep par, jedna se kraljica noći smrzavala ne privlačeći ničiju pozornost, neki je policajac melankolično škiljio u nebo.
Znam, pomislio sam, da bih mogao sve izgubiti. Znam da sam to želio. Ali više to ne želim. Nisam tomu dorastao. Ne mogu to. Ne želim tu moć. Nisam Merlin. Nisam čarobnjak. Prevario sam se.
“Je li vam jasno što to znači?” upitao je policajac.
“Molim?” Zabuljio sam se u njega.
“Je li vam jasno”, ponovio je ne trepnuvši, “što to znači?”
Okrenuo sam se i htio trčati, trčati, ali nisam više imao snage za to. Stoga sam počeo hodati, koliko god su mi brzo to moje slabe, bolne noge još dopuštale. Onda se nisam mogao suzdržati – i okrenuo sam se. Policajac je gledao za mnom. Djevojka također. Par je također zastao. Sve četvero bezizražajno me pratilo pogledom.
Spotakao sam se o sljedeći oštar brid kuće i vukao se ravno dalje korak po korak. Bio bih gotovo sve dao da mogu potrčati. Ali nisam mogao, nisam mogao.
Onda sam zastao. I kročio na sredinu ulice, u bjelkastu neonsku svjetlost ulične rasvjete. Snažno je piljila, na trenutak me tako jako zaslijepila da nisam mogao više ništa vidjeti.
“Ne”, rekao sam. “Ne! Ostaje pri tom! Bojim se, ne želim to i ne mogu to! Odgovor je ne. Ne.”
Iznad mene se otvorio prozor. Neki neobično visok i zvonak glas rekao je: “Kako hoćeš! Vidjet ćeš što imaš od toga.”
Prozor je zaškripao i zatvorio se. Podigao sam pogled, ali nisam mogao ništa razabrati, svjetiljka je previše bliještala. Iznenada sam osjetio da mi se približava nešto veliko, brzo i zloguko. I u sljedećem sam trenutku začuo brujenje i potom resku škripu kočnice.
Osjetio sam dvije stvari: dodir, kao i to da mi stopala više nisu na tlu. Zrak je strujio uz mene, svjež i ugodan. Lebdio sam, o, da, lebdio. Poda mnom se, dalek i mekan, udaljavao asfalt. Zatim je skliznuo prema meni. I onda više ništa.

XI


Imao sam jednokrevetnu sobu. Bilo ju je teško dobiti i koštala je čitavo bogatstvo, ali bio sam slavan, a Wellroth je bio sposoban. Tako je krevet pokraj mene ostao prazan te sam noću mogao spavati a da me nije smetala nečija tuđa patnja. Imao sam televizor i radio, a na zidu je visjela skupina sumornih i prijetećih uređaja koji su podsjećali na cijevi i na bol; ali nisu bili upotrijebljeni, ne na meni.
Osjećao sam se sasvim dobro. Zdravstveno, mislim. Složeni prijelom noge, jednostavni prijelom ruke, srednje teški potres mozga. Imao sam sreće. To su svi govorili: Wellroth, liječnici, primarijus, pa čak i mističnim poštovanjem obavijen profesor koji bi svakoga dana na nekoliko minuta nadvio glavu nad moj krevet. Noga mi se nalazila u debelu gipsu pričvršćenu na željezno postolje; zagipsana mi je bila i lijeva ruka, a oko vrata sam nosio ovratnik tvrd kao kamen. Nije me osobito smetalo što se ne mogu kretati; nisam baš za tim čeznuo. Osim toga imao sam sreće i stoga – to je bilo mišljenje liječnika, primarijusa, profesora – nikakva prava da se žalim.
“Doživjeti frontalni udarac auta”, rekao je profesor, “i zadobiti samo... samo... Možete zahvaljivati Nebesima!”
“Kome?” upitao sam.
“Neb... ovaj...” Nesigurno me pogledao, poželio mi brz oporavak, dao sestri naputak koji nisam trebao razumjeti i izišao.
Isprva nisam točno shvaćao – posljedica potresa mozga – tko sam, ni gdje, ni zašto. Nekoliko sati, možda jedan dan, bio sam u blaženu, kao krevet toplu praznom prostoru, bez prošlosti, bez sebe, bez vremena, dok su me tetošile nepoznate sile. Onda su se ponovno posložile sve kockice, na žalost! Ponovno sam bio Beerholm, ponovno sam iza sebe imao stravičnu noć, bio sam iluzionist, bio sam u bolnici. Malošto sam mogao činiti, samo razmišljati. Pokušao sam rekonstruirati noć svoje nesreće, ali to mi baš i nije polazilo za rukom. Pogodio sam neki broj, zalutao sam, razbio se neki izlog, zapalio se neki grm; kakve je sve to imalo veze jedno s drugim?
“Normalno je”, rekao je primarijus, “da se ne sjećate. Rupa u pamćenju.”
“Ali moram se sjetiti”, rekao sam. I tako sam u onaj redoslijed posložio te malobrojne grozničave slike koje je moje pamćenje sačuvalo. U mađioničarsku predstavu u kojoj sam bio publika, ne izvođač. Osjećao sam da se dogodilo nešto nepromjenjivo. I tako je najstravičnija noć moga života poprimila obličje. Znači li to, čujem kako pitaš, da ovo što si ispričao nije istinito? Ne, to što sam ispričao nije istinito. Barem ne doslovce. “Umjetnost obmane , pisao je Giovanni di Vincentio prije pet stoljeća, “jest, što god tko htio tvrditi, umjetnost laganja.” Zar još uvijek nisi znala da sam lažljivac? Ali možeš biti mirna, također je i istinito. Proveo sam nekoliko sati smetenosti, vidio sam i odbio nešto veliko i zastrašujuće, imao sam nesreću, ništa više neće biti kao prije. Sve je to istina. Ostatak je ukrašavanje, mješavina lijepa sna i noćne more. Pokušaj da svoj neuspjeh umotam u neku vrst demonskoga sjaja. Doista si u to povjerovala? To mi laska. Možda sam ipak čarobnjak. Volio bih da sam to bio, makar na nekoliko sati, na jednu noć. Wellroth me svakodnevno posjećivao, a van Rode mi je napisao ljubazno pismo iz Portugala. I ti si došla jednom ili dvaput, no tvoji su posjeti bili kratki i hladni. Htjela si znati zašto sam odjurio iz društva i što se potom dogodilo. A ja nisam imao odgovora. Bilo je još prerano. Sada sam odgovorio, no vjerojatno je prekasno.
Moja je turneja prekinuta i Wellrotha je obuzeo crni očaj. Izostanak zarade bio je znatan, novinski naslovi nepovoljni. Prema prevladavajućoj teoriji, koju su potvrdili nenavedeni izvori iz bolnice – dakle neka od ljubaznih sestara špijunirala je – bio sam pijan te sam smućen alkoholom oteturao u svoju nesreću. Drugi su vjerovali u rijetke i egzotične droge, treći su pak imali nelijepe aluzije o mome duševnom stanju. Jedan je naslov jednostavno, uza smiješak, objavio: RANJIV JE! Činjenica da me mogao raniti običan auto pokrenula je val zlonamjerna olakšanja. Preispitali su sirotog vozača (“Iznenada ispred auta... Nisam mogao više ništa učiniti... Kvragu, divim se tom čovjeku!”), kao i Wellrotha (“Nesretni slučaj... Brz oporavak... Turneja se nastavlja”). Ja, naravno, nisam davao nikakve intervjue.
No sve mi je to bilo svejedno, bilo je bezgranično nevažno. Čim sam ponovno pronašao ostatke svoje prošlosti, okrenuo sam se prozoru, hladnu i veoma daleku staklu koje me dijelilo od još uvijek nepoznata grada. Ostalo je čitavo. Nikakav lom, pa ni najmanja napuklina, usprkos višekratno, čak i naglas ponovljenoj naredbi. Čaša na stolu, strojevi, svjetiljka na stropu također su ostali ravnodušno nepokretni; nijedno od njih nije za mene marilo. Misli liječnika i sestara ostale su mi sakrivene i zagonetne i nitko od njih nije izvršavao upute koje sam im u duhu upućivao. Što god da je to bilo: gotovo je. I neće se više vratiti.
Ako je ikad i postojalo. Neću to nikad otkriti. Wellroth je za mene proučio plan grada: bilo je osamdeset sedam srednje velikih, malenih i sićušnih parkova. A čak i da sam pronašao onaj pravi – bih li onamo otišao? Kunem ti se, ne znam što hi me više užasnulo: da pronađem crnu čađavu mrlju ili pak zeleni grm koji ništa i ne sluti.
Ne, umišljaj ili stvarnost, čarolija ili ludilo, bilo je gotovo. I sve bi bilo dobro da stvari, brojni nepokretni predmeti oko mene, čiji bitak više nije bio povezan s mojom voljom, nisu na tjeskoban način izgubile intenzitet, stvarnost. Bilo je to kao da se sa svega oljuštila boja. Pa da, mogla bi ti reći – u takvim si odgovorima bila dobra – bila je to bolnica i ondje stvari obično i jesu bijele ili sive, u svakom slučaju ne šarene. Ili pak: postoje doživljaji iz kojih se čovjek ne može jednostavno vratiti kao s nedjeljnog izleta. Bilo je kao prije, i upravo je to bilo jezivo. Jer sve je bila varka. Nikad više neće biti kao prije.
Oporavljao sam se polako, ali nezaustavljivo. I čak je i to bilo nekako neugodno, takoreći neprikladno. Neobično odbojna, samodopadna, neprestana, uvijek budna zaposlenost našega tijela. To je znojni mar štrebera; moramo mu se diviti, ali nam se gadi. Odajemo mu priznanje, ali nerado i oborena pogleda.
Smio sam ustati i trima nogama (jedna moja, dvije štake) nabadati po metalnim hodnicima bolnice. S ruke su mi uklonili bijelu ljušturu i vidi ti to: kosti su ponovno bile neoštećene i mogao sam hvatati i osjećati. Ovratnik je nestao; mogao sam ponovno pokretati glavu. I onda su me oslobodili još i teške i nepomične čizme na nozi. Oklop u koji me zatvorila znanost raspao se. Ponovno sam bio slobodan.
“Najvažnije je”, rekao je Wellroth, “da nastavimo turneju. I to što je brže moguće!”
“Je li to važno?”, upitao sam. Morao sam napregnuti misli da bih shvatio o čemu on to govori.
“Veoma važno”, rekao je. “Iznimno važno! Moramo pokazati da smo još tu.”
Tako sam napustio bolnicu i direktno, bez stanke za oporavak ili kakve druge odgode, otputovao u neki sumoran gradić u kojemu su me očekivali. Moja tri tajna pomoćnika – u bolnici me nisu posjećivali, to sam zabranio; nikad se nisu smjeli prikazati – ponovno su mi se pridružila, posao je išao dalje. Putovali smo vlakom. Sjedio sam uz prozor i promatrao kako pokraj mene prolaze osvijetljeni, ruševinama ukrašeni brežuljci – čine to uvijek i za svakoga; takva ljepota ima nešto beskarakterno – i pitao se zašto nisi htjela odgovoriti na moja pisma. A ravnica se ustalasala. Sunce se primicalo zenitu, nekoliko oblaka slabašno se nagurivalo na obzoru.
Sutradan navečer nastupao sam. Pljeskali su i bili oduševljeni, pa naravno. Uvijek su to bili i uvijek će to biti, nije u tome bio problem, u tome ne.
Sve je išlo kao po loju, samo je jednom jedan od mojih pomoćnika (Paul, mislim) napravio sitnu, glupu pogrešku. Nitko osim mene nije ništa primijetio. A mene to jedva da je zasmetalo. I upravo me to – to što mi je gotovo bilo svejedno – uznemirivalo. Nakon nastupa malo sam se izderao na njega, ali zapravo samo iz osjećaja dužnosti. Nešto nije bilo u redu.
Sljedeći dan ponovno u vlaku. Ponovno brežuljci i drveće, ponovno beskonačna, uspavljujuća igra električnih vodova i stupova. A na tlu su se odmatale tračnice, granale se i spajale, i tako kilometar za kilometrom. Zašto se nisam veselio sljedećem nastupu? Zašto sam prema svemu bio ravnodušan? I što je bilo s tobom; jesi li promijenila telefonski broj ili samo nikada nisi bila kod kuće? Jesi li doista nestala, tako iznenadno i bezrazložno kao što si se i pojavila? Jedno sam znao: neću imati moć da te još jedanput privučem k sebi. Jesam li uopće još bio čarobnjak? Jesam li to ikada i bio, osim u jednoj jedinoj mahnito lucidnoj noći?
Zijevnuo sam i rastvorio novine. Jedan je rat završio, drugi je počinjao. Jedan je diktator ustrijeljen, mnogi su budući rođeni. Pola svijeta pokušavalo je uništiti Izrael; činili su to još od iskona svijeta. Neki je koncern propao, dva su pravednika ubijena. Jedan se avion srušio.
Zapalio se, ne zna se zašto. I onda je, vesela, lepršava vatrena lopta, utonuo u more, u plavi Pacifik, ondje gdje je najdublji. Putnici kruzera stajali su na palubi oboružani dalekozorima, razjapljenih usta i omamljeni ushitom i jezom. Plamičci su još nekoliko minuta plesali po vodi.
Ponovno sam zijevnuo i pripalio cigaretu. Wellroth, koji je sjedio nasuprot meni, prijekorno se nakašljao, no nije se usuđivao požaliti. Uz blago gađenje udahnuo sam topao dim. I nastavio čitati.
Brojne žrtve. Peterson, slavni financijski analitičar. Elsa Roob, glumica. Hans Burg, novinar. Dva generala. Jan van Rode, iluzionist. Johnathan Moos, slikar. Roderick Gwabuto, nigerijski borac za slobodu. Philipp d’Arton, meteorolog. I mnogi drugi.
Pročitao sam cijelu listu. Kad sam došao do kraja, počeo sam ispočetka. Čitao sam je s očajničkom pozornošću. Kao da imena tvore neki tajan i značajan komentar, kao da je u njima skriveno nešto što se mora dešifrirati kako bi se spasio jedan od njih, jedan jedini. Ali ako je ondje nešto i bilo, onda ja to nisam pronašao. Prestao sam čitati očekujući suze ili nešto slično. Ali nije se ništa dogodilo. U dubini moga sjećanja iscrtavali su se obrisi jednoga prozora, jednoga vrta, jednog iskrivljenog lika. Debelo, ledeno staklo. Oblačno nebo. Odjek tutnjave grmljavine.
Gerda je također poginula. Bili su na putu oko svijeta, na mojem putu oko svijeta, mome daru. Mjesta prvog razreda. Šampanjac, meka sjedala. Je li išlo brzo? Ili su još doživjeli kako vatra gmiže prema njima? Zarobljeni u čeličnoj kapsuli između neba i zemlje – ne, između neba i mora. Tko zna jesu li još osjetili kako se avion naginje, kratko oklijeva (na trenutak veoma tromo i lagano) i zatim odlučno, brzo i još brže juri u bezdan, u bezdan kojemu glatka opna vode još nije dno. Oh, ni izdaleka to nije! Volimo zamišljati ocean plavim, prošaranim šarenim ribama i svjetlucavim svjetlosnim žilama, no to je zabluda. U stvarnosti je crn. Potpuno i apsolutno crn; nijedna noć pod nebom bez imalo mjesečine ne bi mogla biti tako tamna. Nadam se da su u tom trenutku već bili mrtvi. Daj Bože da nitko bistra duha nikad ne doživi takvo putovanje! Koliko dugo traje dok tijelo aviona ne dosegne dno? Vjerojatno dugo. Nitko nije nikad bio ondje dolje, ili točnije, nitko se nije odande vratio. Katkad, za mutnih dana, voda na obalu izbaci krake pune nazubljenih sisaljki, od kojih su neki po šesnaest metara dugački. Inače ne znamo ništa. Ondje dolje nalazi se svijet bez svjetla koji nastavaju stara, golema bića iz noćnih mora. I ondje je sad bio Jan van Rode i nitko nije imao moć da ga oslobodi, da ga izvuče van.
Ali nemojmo pretpostavljati najgore! Nadajmo se da više nisu morali vidjeti pad, sraz i beskonačan uton. Da je prva eksplozija sa sobom odnijela njihova dva ranjiva života, da ih je buktinja vatrene lopte obavila još ondje gore, po mogućnosti prije nego što su to mogli primijetiti. Možda je smrt kod njih bila brža od bola. Kad bih to znao, bio bih miran.
“To je žalosno”, rekao je Wellroth i položio mi vlažnu, tešku ruku na rame. “Stravično. Stravična nesreća. Ali ne dolazi u obzir da zbog toga otkažemo nastup!”
“Zašto ne?” upitao sam. Lokomotiva je zazviždala prodorno i s olakšanjem, kočnice su se priključile, kotači zacviljeli, zaustavna sila nježno me gurala prema naprijed. Ispred prozora se odmatao kolodvor. Bili smo na cilju.
“Otkazujemo ga”, rekao sam. “Žao mi je, ali ne mogu drugačije. Neću nastupiti.”
Wellroth je otvorio usta, ponovno ih zatvorio, zajapurio se i mučao. Bezrazložno otkazivanje, najgore što se može učiniti. Sutradan su se u nekoliko lokalnih novina pojavile podrugljive uvrede. Gotovo da mi je bilo žao Wellrotha.
Sljedeća dva dana proveo sam u hotelskoj sobi. Hodao sam gore-dolje, razmišljao, slušao na radiju glazbu koja je zvučala metalno, stajao uz prozor, pravio bilješke, uništio ih, pokušao plakati, pokušao moliti. Usput sam izmislio dva najbolja trika s kartama svih vremena; uredno sam ih zapisao, zatim sam pokidao listove u bezbrojne komadiće i spalio ih u pepeljari. Nekoliko puta zazvonio je telefon: javljao sam se, no kad bih čuo da to nisi ti, spustio bih slušalicu. Wellroth je svako malo stajao pred mojim vratima, kucao i htio ući. Ali ja nisam otvarao.
Onda smo otputovali. Na kolodvoru je čekala grupa bijesnih ljudi. Dobili su novac natrag, no svejedno su bili uvrijeđeni. Na trenutak sam se pitao žele li me linčovati, ali ipak nije bilo tako strašno. Samo su htjeli stajati preda mnom i ljutito me gledati. Kišni vjetar dopuhao je do mene dvije psovke, nekoliko uvreda, to je bilo sve.
“Ovamo se više ne trebate vraćati!” povikala je neka žena. Nisam to ni namjeravao.
Postojala su još mnoga druga mjesta i ni ona nisu bila bolja. Odradio sam turneju, sve nastupe koji se više nisu mogli otkazati. Putovao sam, nastupao, klanjao se, putovao dalje. Ispred uvijek istih prozora vlakova prolijetali su uvijek slični krajolici. Davao sam autograme i posvuda su me očekivala flešom obasjana ždrijela fotoaparata. Večer za večeri stajao sam ispred crnog zastora, žmirkao u reflektore i izvodio iste korake, iste pokrete. I pod mojim su se rukama događala ista, unaprijed proračunana čuda; a crnoj masi publike otimali su se isti uzdasi iznenađenja.
S nadom – u što zapravo? U promjenu? U neki znak? – otišao sam na Istok, i to samo na jedan jedini, kratak, dobro plaćen nastup. Možda sam samo htio upoznati jednoga kralja (no on je bio malen, taman, uljudan i neupadljiv), možda sam htio vidjeti pustinju (no ondje je bila samo fatamorgana, a u fatamorgani ti). Možda sam se također nadao da će moj zli anđeo čuvar poslati oluju koja će povući mali avion prema tlu, slično onome što se dogodilo van Rodeu. No nije se ništa zbilo; letio sam sigurno, doduše u hladnoj izmaglici Valiuma i straha. Ali neću nikada zaboraviti slijetanje, u sutonu iznad pustinje, taj pad iz gorućeg neba u beskonačnost užarena pijeska, ispod crvene naranče Sunca i već izišle srebrne kugle Mjeseca.
Vjerojatno sam pogriješio što sam se vratio. Trebao sam ostati ondje, u vrućini i svjetlini. Magija dolazi s Istoka, iz svijeta bazara i začaranih stvari. Djelotvorne kletve, prašna svjetiljka ispunjena duhom. Aladin. Sad više neću sve to vidjeti, no možda je i bolje tako. U većini palača danas stanuju uniformirani ubojice, a na bazarima se prodaju suveniri turistima u šarenim košuljama. Duhovi u svjetiljkama postali su rijetki. A onaj tko je na to osuđen, svagdje doživi razočaranje; ne mora se truditi da otputuje.
Tako sam se ponovno vratio kući, na ono mjesto na planetu koje mi je život dodijelio. (Kako je nepravedno to ovdje i sada koje tako nepozvano prožima naš život! Zašto ne drugdje? Zašto ne svagda?) U zračnoj luci očekivala me skupina kamera. Ne znam što su htjeli vidjeti; mogao sam im ponuditi samo prizor sebe kako prolazim, s kovčegom u ruci i razdraženim izrazom lica. “Možemo li vas nešto pitati?” – “Ne!” To je bilo to. Zašto li su samo svi toliko izgarali za tim da mi postavljaju pitanja?
Wellroth je došao po mene. Ne, nikakve vijesti od tebe. Otputovala si, nije znao kamo ni s kim, uopće nije ništa znao. Da pošalje za tobom privatnog detektiva? “Ne”, rekao sam oštro, i to drugi put toga dana.
Tjedan dana poslije ponovno sam nastupao. “Još ovaj nastup”, rekao je Wellroth, “samo još ovaj, molim vas, televizija je ovdje, prijenos diljem zemlje, veoma važno! Onda možete na godišnji. Da se odmorite. Opustite.” Što je on zamišljao? Da ću leći na plažu i čitati novine? No dobro, rekao sam, još ovaj.
No to nije bio dobar dan. Već izjutra, nakon buđenja, pri pogledu na prve blijede zrake svjetlosti znao sam da dan nije dobar. Brijući se, zaradio sam duguljastu porezotinu koja je iznenađujuće snažno krvarila. Noć je bila duga i spavao sam još manje nego inače. Tri ili četiri tablete Bellodorm tromo su kružile mojim krvotokom. Boljela me glava. Kava nije pomogla, kao ni aspirin.
Onda se u zemlju uvuklo tmurno podne. Nazvao sam te, nitko se nije javljao. Možda sam ipak trebao angažirati detektiva... Pisma: Kinsly, šef Brotherhood of Magicians, tražio je dopuštenje da iskoristi moju sliku u reklamne svrhe, a Who’s Who molio je da nadopunim svoje podatke: tko je ili tko je bio vaš otac? – Dragi Kinsly, napisao sam, čovjek nije vlasnik svoje vanjštine, a pogotovo ne njezina odraza na presvučenoj srebrnoj foliji. Stoga činite što vas je volja. Puno pozdrava, bilježim se sa štovanjem...
A na Who’s Who: posvojio me izvjesni Beerholm i njegova dobroćudna supruga, koji su se za mene skrbili i voljeli me. Moja prava majka posve je nebitna, pogotovo zato što u dvojbenoj biološkoj vezi između nas ne mogu vidjeti nikakvu bitnu okolnost koja bi za mene imala ili trebala imati neku važnost. Oca nemam, nisam ga imao, nisam nikad imao, ni biološkoga ni duhovnoga. Čini li vam se to problematičnim, nemojte objaviti. Srdačno vaš...
U međuvremenu je došlo poslijepodne. Na prozorima moje radne sobe visjelo je nekoliko teških, grudastih oblaka; moja se glavobolja pogoršala. Još kave! Ruke su mi lagano drhturile. Sklopio sam oči i odmah mi je sinula ideja za potpuno nov, skroz naskroz neuobičajen trik. Otvorio sam oči, mašio se olovke, zapisao ga. Izgledalo je dobro. Svejedno. Uzeo sam papir i htio ga razderati – no onda sam ga preklopio, napisao na njemu “dar”, stavio ga u omotnicu i adresirao na Josea Alvaraza.
Zatim sam se presvukao. Jednostavno odijelo, tamni sako, kao uvijek. Što neupadljivije moguće. Samo ne nešto što nalikuje na kostim. Uto se već začulo zvono. Wellroth je došao po mene.
Dva sata poslije bio sam spreman. Sve je bilo pripremljeno, moji pomagači bili su u svojoj crnoj munduri, ljudi su, mrmoreći, polako ispunjavali dvoranu.
“Biste li mi mogli pribaviti šalicu kave?” upitao sam. Wellroth je kimnuo. Pogledao sam u zrcalo iznad stolića za šminkanje i čekao. Bio sam malo blijed, unatoč šminki, i izgledao sam prestaro. Sinulo mi je da mi nije još ni trideset. I to me na nekoliko sekundi čudilo.
Zatim sam izišao. Svjetlo, aplauz, crni zastor. Sjena jedne kamere horizontalno je presijecala prostor. Kratko sam se naklonio. I počeo.
Jesi li ikad, zbog kojega god razloga, bila prisiljena više puta pogledati neki zapravo dobar film, neki iz starih vremena crno-bijela sjaja? Onda ti je vjerojatno poznat trenutak u kojemu se dosada iznenada i neočekivano pretvori u čisto gađenje, u osjećaj kako je jednostavno nepodnošljivo da ti ljudi ponovno čine i govore isto i da već unaprijed točno znaš što će se u sljedećem trenutku dogoditi. Zamisli to kao blijedi odsjaj onoga što je sad mene spopalo. Što li ja radim ovdje? Za ime Božje, kakva je sve ovo besmislica?
Ali nastavio sam. Stisnuo sam zube i prisilio na posluh svoje umorno tijelo i duh koji se opirao. Bljeskali su plamenovi, predmeti su se pojavljivali, nestajali; aplauz se razlegnuo, uzvici iznenađenja, oduševljenja. O Bože, kako su me živcirali ti zvukovi! Zar zaista ne znaju da im lažem? Zar ne žele to znati?
Iznad glave sam u lepezu raširio snop velikih igraćih karata zelenkasta sjaja i oćutio poznati osjećaj brojnih pogleda koji su se položili na moju ruku. Upravo sam krenuo drugom rukom izvesti brzi pokret na koji bi se karte istrgle iz mog stiska i stale poput kukaca grozničavo lepršati oko mene – uto je svega nestalo. Obavila me gusta i hladna, gotovo ugodna tama. Nisam više ništa vidio, ništa čuo.
To nije moglo dugo potrajati. Ali vrijeme je puno bezdana; meni se činilo kao da sam prilično dugo spavao, između beskorisnih i tužnih snova. Na trenutak sam pomislio da se nalazim u samostanskoj ćeliji u Eisenbrunnu. Onda je to prošlo. Prigušeni glasovi, kao kroz vatu; svijetle točke složile su se u jednu sliku.
Ruka mi je još uvijek bila podignuta. Ali nije više držala sve karte; neke su ležale na tlu – a jedna je polako, sasvim polako lebdjela pokraj moga lica da bi je potom zahvatio propuh i bacio preko ruba pozornice, gdje je nestala u tami. Dvoranu je prožeo žamor. “Što se dogodilo?” šapnuo je neki glas. “Je li vam loše?” Nikakav duh, nego Paul, moj pomoćnik. Spustio sam ruku i ispustio karte; pljusnule su na pod. Žamor je postao glasniji, nervozniji. Protrljao sam oči. Sve mi se činilo nestvarnim, ja sam također, gotovo kao da sam nečija tuđa izmišljotina. Što radim ovdje? Nisam čarobnjak, više ne. Postao sam komedijaš, glumac, glupavi zabavljač. Merlin je bio daleko, zatočen između debelog stijenja, mrtav, nedostupan. Ne postoji magija, samo glupi prirodni zakoni. Zakazao sam. A s ljudima ondje dolje nisam imao nikakve veze, nije bilo razloga da ostanem ondje. Stoga sam se okrenuo. I otišao.
Jedan od mojih pomagača, sjenka, gotovo nevidljiv, stajao mi je na putu, odgurnuo sam ga u stranu. Još sam na trenutak čuo užasnut muk, zatim je iza mene pao zastor; bio sam vani. Dvojica tehničara zurila su u mene; iza njih je stajao Wellroth razjapljenih usta, maska čiste zapanjenosti. Vrata: krenuo sam prema njima, otvorio ih, prošao. Mala, prašna prostorija, druga vrata. Otvorio sam ih, izišao. I našao se na ulici.
Dakle, to je bilo tako jednostavno! Nisam nikada mislio da je moguće jednostavno izići. Za vrijeme nastupa uvijek sam bio tako zaštićen i zatvoren, tako prikovan za polukrug pozornice. Gotovo da sam očekivao da će vrata biti zaključana ili da vani čekaju tamni čuvari koji će me odvući natrag. Ali nije bilo tako. Doista je bilo tako jednostavno! Sjetio sam se Josea Alvaraza i njegova oslobađanja – da, danas sam učinio nešto slično. Duboko sam udahnuo i ponovno izdahnuo. Pri duši mi je bilo kao da sam dugo bio u zatvoru i iznenada otkrio nikad viđenu rupu u zidu. Osjećao sam bezgranično olakšanje.
Ali sada što dalje odavde! Tražit će me, sasvim sigurno će to učiniti. Stoga sam krenuo. Samo ne prebrzo, to će privući pozornost, a uopće i nije bilo nužno hitati. Odjednom sam se osjetio veoma laganim, veoma malenim, veoma pokretnim. Toliko ulica! Kako je velik svijet i svuda se moglo hodati...
Ili voziti. Bijeli taksi prolazio je pokraj mene, podigao sam ruku, zaustavio se. Vozač je protrljao svoj krumpirast nos i odmjerio me.
“Niste li vi...?”
“Jesam”, rekao sam, “ali to vas ne treba zabrinjavati. Vozite, molim vas!”
Ali kamo? Ne kući. Onamo će se uskoro sjatiti reporteri, razjareni i znatiželjni ljudi, Wellroth... Nisam htio ni s kim razgovarati. Ne danas. Ne sada.
“U neki hotel! Najbolji koji vam pada na pamet!”
Vozili smo se. Bila je vedra noć; Mjesec je, svijetao, lebdio crnim nebom, okružen tankim prstenom svjetlucava praha. Reklame su bliještale: “Maymart – za muškarca. Popij pivo.” A iznad toga je žmigala zvijezda Danica, nečiji signal nekome.
“S televizijskog tornja imali biste lijep pogled”, rekao je taksist. “Osvijetljeni grad. Veoma lijepo, doista.” Nisam odgovarao, on je uvrijeđeno šutio. Nedugo potom zaustavio se ispred prostrana, pozlaćena ulaza s dva uniformirana muškarca sa strane.
“Vaš hotel”, rekao je, “dovoljno dobar?”
Platio sam, izašio, ušao. Muškarac u tamnu odijelu prišao mi je znalački se smješkajući. Prepoznao me.
“Sobu!” rekao sam. “I pobrinite se za to da me nitko ne ometa. To zvuči jednostavno, ali neće biti tako.”
“Znam”, rekao je. “Pratio sam prijenos na televiziji sve do... – ovaj, prekida. Došlo je do smetnji. Lijepo od vas što ste nam ukazali čast. Ništa se ne brinite.”
Soba je bila ugodna, svijetla, beskrajno čista i udobna. A krevet je bio veoma, veoma mekan. Legao sam na nj i sklopio oči. Moje je glavobolje nestalo, osjećao sam samo još umornu opuštenost. I nitko me neće ometati, sve do sutra, prekosutra ili dulje. Jesu li možda još uvijek sjedili u dvorani u čudu i nadali se da ću se vratiti? Siroti Wellroth! Kako li su sad sigurno svi ljutiti. Vjerojatno je vani došlo do određenog meteža, onkraj moga luksuznog štita, nešto vike, mnogo zbunjenosti. Ali što se to mene ticalo?
Prvi put u životu znao sam što mi je činiti. Možda će biti teško, vjerojatno će me biti strah... Ali ne sada. Ne danas. Trenutačno je sve bilo ublaženo, sve prebrođeno. Vjerujem da se još nikad nitko nije mirnije, spokojnije odlučio za smrt. Kunem ti se: ovoga puta nije mi bilo potrebno sredstvo za spavanje, nikakav prašak, ni jedna jedina tableta. Čak ni na tebe nisam pomislio. Bio sam radostan, gotovo sretan.

XII


Evo ga, dakle. Posljednje, dvanaesto poglavlje. Rečenicu po rečenicu, riječ po riječ, slovo po slovo primicao sam mu se polaganim, ali ustrajnim hodočasničkim korakom. Ponovno sam (ili točnije: još uvijek sam) ondje gdje sam bio kad sam započeo prvi odlomak: na televizijskome tornju. U kavani pod vedrim nebom. Gotovo svi stolovi zauzeti su, oko mene bruji žamor i zveket šalica. Izletnici, turisti, ljudi s kamerama, jedna ili dvije mnogočlane obitelji. Iz posjednute gomile strše konobari koji se kroz nju kreću natovareni pladnjevima, pognute glave, sa sokovima i tortama u rukama. A sve to dva puta sto metara iznad stare Zemlje. Zbunjujuće stanje.
Ali čovjek se na to navikne. Velik problem onih koji opisuju pakao i raj: s vremenom čovjek sa svime izađe na kraj, i najgori žar i najvedrije radosti, oboje na dulji rok blijede. Strah također. Unatrag mjesec dana svaki sam dan sjedio ovdje. Uvijek za istim stolom, tik do ruba panoramske terase, odmah pokraj rukohvata, pokraj ponora. Isprva je bilo gadno. Nisam mogao ni pogledati dolje, a valovi tjeskobe i jeze tresli su me poput lagane groznice. Ali i to je prošlo.
Osim toga, imao sam iznenađujući mir. Katkad bih osjetio potajne i radoznale poglede, tu i tamo netko bi zatražio autogram na ubrus ili podložak za čašu, no to je bilo sve. Čini se da polako padam u zaborav. U općoj svijesti već sam izblijedio; to što tijelom još postojim jest slučajnost, zabluda. Koja se da ispraviti.
I tako sam pisao, polako se zbližavajući s visinom i bezdanom, ovu dugačku i zbrkanu retrospektivu na moj kratak i zbrkan život. Priznajem: mana moga zanimanja i dalje je u njoj prisutna. Gotovo protiv moje volje priča se pretvorila u malu predstavu; ugradio sam u nju efekte, sjaj, opsjenarske igre svjetlosti. No, kako god bilo, postoji trenutak koji više ne dopušta zrcalne slike, dvostruka dna, pretvaranje. I taj trenutak nije daleko. Mi opsjenari bojimo se istine, ali ne možemo joj umaći.
I time završavam. Zatvaram knjigu; jednog dalekog dana ponovno će je otvoriti netko veći. Naklon, nema aplauza, zastor se spušta. Gotovo!
Ne, još ne sasvim. Još nešto treba dodati, ali ne više mnogo. Kraj posljednjeg čina, posljednje rečenice, silazak s pozornice. Dakle: nakon dugačka, meka, djetinje blažena sna došao sam k sebi. Jutarnje svjetlo penjalo se po zidu, jastuk ispod mene bio je umrljan smeđom šminkom. Sjeo sam i zabuljio se u zrcalo na zidu. Moje je lice izgledalo iskrivljeno, razliveno. Ustao sam, otišao u kupaonicu i isprao boju sa sebe. Sapuna, mnogo sapuna! Tada sam, napokon, bio čist.
Čekali su u auli. Kamere, bljeskovi, povici: moje ime, stalno iznova moje ime. Doviknuo sam recepcionaru “Pošaljite mi račun!” i istrčao van. Slijedili su me, uskočio sam u taksi. Vozač me pozdravio, bio je to onaj isti kao večer prije – svijet je malen, život neobičan, njegove simetrije besmislene. “Vozite!” rekao sam. I on je krenuo. Nakon nekoliko oštrih zavoja i jednog spretna polukružnog okretanja više nas nisu slijedili.
Eisenbrunnski opat nije pokazao nikakvo iznenađenje. Dobio sam svoju staru ćeliju, nitko mi nije postavljao pitanja, kao da nitko nije ni primjećivao da sam ondje. Još uvijek je bilo veoma tiho, ništa vidljivo ili nevidljivo nije se promijenilo. Katkad, kasno uvečer ili tijekom dugih poslijepodneva, pitao sam se jesam li ikad odande otišao u glasni i zbrkani svijet. Sve što se dogodilo od mojega posljednjeg posjeta mogao je biti dugačak san. Nisam nikad bio negdje drugdje, uvijek ovdje.
Sunce i Mjesec slijedili su jedno drugo na uvijek istim putanjama, ptice su uzbuđeno cvrkutale, nebo je bilo visoko, stablo, moj stari znanac, iznimno blizu i stvarno. Svaki njegov list bacao je malu sjenu oštrih obrisa, a ono je stajalo na sunčanoj svjetlosti veoma opipljivo, veoma realno, veoma samosvjesno. Noću je imalo siv odsjaj, a trava se blijedo sjajila. Mogao sam tu ostati. Zauvijek. Bilo bi tiho i jedva da bih primijetio da vrijeme prolazi. I kad-tad prošlo bi, ali bez uzbuđenja, bez boli. To je bilo moguće. Pa ipak, nije smjelo biti tako.
Zašto, zapravo, ne? U ovome trenutku, dok ovo pišem, to mi se pitanje iznenada postavlja u neugodnoj jasnoći. Zašto ne? Mogao bih ustati, spustiti se na Zemlju, sjesti na vlak, stići onamo za nekoliko sati. Imam li doista još uvijek izbora? Ta kukavna sloboda koja dvojbenošću zagadi svaki trenutak života – zar nikada ne prestaje? Ne, ja je poričem! Odbijam izbor. Ostat ću, ostati. Privest ću to kraju.
Nakon dva mjeseca napustio sam samostan. Život je u međuvremenu tekao dalje, postojan, raznovrstan i bezbrižan, kao što će možda teći dalje nakon moje smrti. (Tako se kaže; ja u to ne vjerujem.) Počinjena su ubojstva, novac i ratovi dobivali su se i gubili, avioni su uzlijetali i rušili se, brodovi isplovljavali i potapali se. Postojale su važnije i novije stvari od mene. Uzbuđenje se sleglo.
Najprije sam pozvao k sebi Wellrotha i svoja tri pomagača. Došli su. Wellroth nije dobro izgledao: lice mu je bilo osuto crvenim mrljama, naočale su mu bile mutne. Ostalo troje izgledalo je dobro raspoloženo.
“Lijepo vas je ponovno vidjeti!” rekla je Gina. “Brinuli smo se!”
“Gdje ste bili?” tiho je upitao Wellroth. “Znate li da... da smo gotovi? Znate li što sam sve morao progutati? Znate li...”
“Znam”, rekao sam, “i žao mi je. Stvarno. Hvala vam na svemu što ste učinili. Vaš rad bio je loša investicija, ali to nije bila vaša krivnja. Nije vam bilo lako i zaslužujete nekoga boljega od mene. Ako nemate ništa protiv, sad bih vas zagrlio.”
Iznenađeno je kimnuo, a ja sam to učinio. Bilo je to prilično neugodno, tim više što je vonjao po jeftinom losionu za kosu. Ali dugovao sam mu neko iskazivanje osjećaja. Kad sam to obavio, obratio sam se trojcu.
“Paul, Joseph, Gina!” započeo sam. (Jesu li to sigurno bila njihova imena? Jesu; provjerio sam.) “Neke zapanjujuće stvari bez vas ne bi bile moguće. Gotovo ste uvijek dobro obavljali svoje zadatke. Namjerava li netko od vas ostati u ovoj struci, daleko će dogurati, naposljetku, bili ste moji učenici.” Nakašljao sam se i duboko udahnuo. “Službenici magije, otpuštam vas. Okovi su raskinuti, više vas ne trebam. Oslobađam vas. Idite!”
To ih se dojmilo. Gina je zurila u pod, Paul (ili je to bio Joseph?) problijedio je kao krpa, Joseph (ili je to bio Paul?) tiho je zajecao. Polako, što značajnijim koracima, krenuo sam prema njemu i pružio mu ruku. Uhvatio ju je i nijemo protresao. Zatim sam im ispostavio tri čeka s visokim iznosima i oni su se utučeno povukli.
“Vas još trebam”, rekao sam Wellrothu. “Još jednom. Morate za mene sastaviti izjavu za medije.”
“Vaš oproštaj?”
“Da. I izjavu da neću više nikada nastupiti. To je neopozivo. Molim, bez diskusije o tome.”
Potišteno se nasmiješio. “Nema diskusije. No smijem li barem pitati... – zašto? Uza sav taj uspjeh? Niste li postigli upravo ono čemu ste težili?” To me pitanje na nešto podsjetilo i prošli su me hladni žmarci. “Ne, Wellrothe, na žalost, ne. Nisam ništa od toga postigao. Jednom umalo da nisam postao svećenik, znate li to? Da, znate. Radio sam na Pascalu, na vezama između brojeva i vjere. Zatim sam htio postati mađioničar, iz sličnih pobuda. Ali stvari su izmakle kontroli. Vjerojatno bih još mogao nastupati na televizijskim spektaklima i izvoditi svakojake trikove sa zečevima, golubima i cilindrima. Ali ne želim to. Razumijete li?”
“Ne.”
“Onda ću to drugačije formulirati. Smatrate li me umjetnikom?”
Na trenutak je oklijevao, zatim je kimnuo. “Ako tako želite, smatram vas umjetnikom. Da. Da, naravno. Umjetnik ste.”
“E pa, kaže se da umjetnici moraju činiti to što čine. Vezani su za svoju umjetnost, ne mogu drugačije i ne mogu prestati. Je li to točno?”
“Da”, rekao je pun nade, “točno. Potpuno točno!” “Ne, krivo. Potpuno krivo. Ja mogu prestati. Ne moram to raditi. U potpunosti se mogu toga ostaviti. Je li vam to dovoljno?”
Skinuo je naočale i promotrio ih. “Ako vi tako mislite. Neću više ništa pitati. Samo mi recite što treba pisati u izjavi za medije!”
Sljedećih dana moje ime i moje lice još su se jednom, posljednji put, pojavili u novinama. Pristizali su pozivi, upiti raznih vrsta, ponude također, ali ja nisam bio dostupan. Pročelje luksuznoga hotela i njegovi dobro obučeni recepcionari od svega su me toga sačuvali. Razlika između moje raskošne sobe ovdje i kamene ćelije u Eisenbrunnu odjednom mi se učinila zapanjujuće neznatnom. Sve što se razlikovalo pripadalo je slučajnosti, a ne biti. Katkad, pogotovo noću, činilo mi se kao da su obje sobe na neki prepreden način jedna te ista, samo u drugome ruhu.
Već nakon kratka vremena mogao sam izići. Išlo je brzo. Ljudi su prihvatili da me više nema, da više nisam slavan, da sam jedva još među živima. Na ulici su se na mene još uvijek lijepili znatiželjni i sumnjičavi pogledi, no i oni su se prorijedili. Dakako, to sam i htio; bilo bi djetinjasto da se žalim. No ipak me začudilo kako je sve to brzo išlo.
Moj me stan očekivao, bijel i svijetao. Na telefonskoj sekretarici bilo je dvadeset ili više poruka; izvukao sam magnetofonsku vrpcu i nepreslušanu je bacio u koš za smeće. A ispred prozora svjetlucao se televizijski toranj.
Kako sam se za njega odlučio? Što ja znam, jednostavno je bio ondje. Već je dotad natkriljivao veći dio moga života, uvijek s istom mirnom željom. Izdizao se u nebo hladan i srebrnast, blistajući poput čelične britve. Gore se navodno nalazila neka terasa. A ona je morala imati neki rub, a ograda valjda nije bila previsoka. S čeznutljivom sam jezom zurio prema gore. On je čekao. Onda sam krenuo.
Taj bih put u međuvremenu mogao pregaziti zatvorenih očiju; poznajem svaki zavoj, svako križanje, svaku stubu. Čitavih mjesec dana svaki sam ga dan prelazio, jedan puni, okrugli, cvjetno svijetli svibanj. I to uvijek pješice. I uvijek sa svojom crnom aktovkom pod rukom. Muškarac u dizalu već me poznaje, svakoga me jutra pozdravlja kratkim i mlakim krivljenjem usana. Uvijek idem dizalom; samo sam se jednom, Bog zna što me bilo spopalo, uspeo pješice: bezbroj jednakih, koracima ulaštenih stuba koje se spiralno okreću oko kamene središnje osi. Ima li još mnogo do vrha? Još jako mnogo! Konačno sam, znojan, zadihan, u slijepljenoj odjeći, stigao do cilja. A čemu? Čitav dan nisam napisao ništa upotrebljivo, samo sam grickao kemijsku olovku, a glavom su mi se motale zbrkane i umorne misli. Otad se koristim samo još dizalom.
Konobari me također poznaju. Čuvaju moj stol, mojim narudžbama daju određenu prednost, a moj dolazak i odlazak prate nasmiješenim naklonima. Čuda mogu mnogo, no napojnice još više. Tko zna slute li zašto sam ovdje? Vide da pišem; no pisati se može svagdje, čak bi i oni to morali znati. Nitko osim mene ne dolazi ovamo svaki dan; bit će da se tomu čude... – Ta ne, oni ništa ne znaju. Čak i ne slute. To je nemoguće, nedopustivo. Da imaju samo tračak sumnje, noći bi im bile ispunjene nesanicom i jezom. Ne bi mi mogli rezervirati stol, ne bi se mogli smješkati! Oh, sluge u livreji s leptir-kravatama, u uniformi sa zlatnim gumbima, za ljubav vaših lijepo friziranih duša nadam se da ste glupi! Idioti će spoznati milosrđe, a možda čak i slabići. Ali ravnodušni nikada!
I tako sam pisao. A ako se ovo ovdje tako oduljilo, a snop papira ispred mene, s plavim crtama, crnim črčkarijama i smeđim mrljama od kave tako nepotrebno narastao, onda vjerojatno samo zato što mi je svaka stranica darivala još nekoliko minuta, svako poglavlje nekoliko dana. Nijedan čovjek nije doista i do srži snažan. Zašto onda baš ja ne bih trebao mariti za život? Tako je velik i čudesan. Tako je mnogo neba u njemu i visokih mramornih oblaka, i Sunca, i Mjeseca, i Zemlje pune ljudi ondje dolje. Tako bih rado ostao. Imalo bi se mnogošto činiti, čak i kad bi to bilo beznačajno, a čak i kad ne bih ništa radio, ipak bih bio ondje i gledao, slušao, disao, jeo... No sve su to tlapnje. Samo sam kratko živio, pa se ni ovaj rukopis nije mogao oduljiti u vječnost; nije mogao biti dovoljan da me odnese u dane spokojne starosti i blage smrti. Sad je pri kraju, sjedim ovdje, pognut, sa šalicom kave pokraj sebe i pišem o tome kako sjedim ovdje, pognut, uz šalicu kave. Sustigao sam se. Na ovim stranicama vidim samo još tijesnu, stvarnu sadašnjost. Nema se više što reći. Ovo je kraj.
Osvrćem se oko sebe. Goli, ulašteni stolovi i ljudi koji mrmljaju i žvaću. (Vidiš li onu ženu iza? Debelo dijete? Muškarca s fotoaparatom? I sve te sunčane naočale?) Poda mnom grad. Lutkine kuće i tvornice od kockica, dimnjaci sa slikovito nadodanim oblacima dima. Na rijeci se poigrava svjetlo. Auti prema gore odašilju bljeskove. Kamo god pogledaš: tako mnogo svjetlosti.
A ondje gore, svagdje gore, svijetloplavi svod. Na rubovima, ondje gdje kupola leži na brežuljcima, gotovo bijel. Ne vidi se dobro; daljina se raspršuje u svjetlu. Ovuda uglavnom prolaze oblaci, kidaju se, krive, savijaju, raspadaju i spajaju, gonjeni nevidljivim olujama. Danas ne. Kamo god pogledaš, posvuda prodorna bistrina. Ništa ne zastire nebo. Sunce je danas veoma veliko.
Gledati ga, još je teže, još bolnije nego inače. Ili mi se to samo čini jer mi je posljednje? Posljednje od deset tisuća ili više ili manje sunaca koja su mi prošetala preko glave. Je li to možda ponovno ono golemo, užareno Sunce mojih prvih sjećanja? Ne, to nije ono. Naravno da nije. To je tek bijedno moderno Sunce, Sunce moga rastanka. Nebo izgleda gotovo kao zastor. Hoće li se možda razmaknuti? Ali ne, znamo da je to samo iluzija. Sav taj azur, fine šare i bliještanje. Iza toga je noć i beskonačan prostor i tu i tamo neka osamljena zvijezda. Više od toga nema. Više nema.
I prostor. Ta daljina neobično lišena tajni. Svaka pojedina točka ondje vani, gdje god bio, koliko god daleko, leži na jednoj ravnoj liniji koja kreće od mene. Matematički obruč pruža se od mene preko obzora u besmislenu beskonačnost. Bezbrojne krivulje klize kroz prazninu i povijaju se prema linijama koje ne dosežu. Neobična sveprisutnost geometrije. A što ako se u njoj ništa ne krije? Ako se iz nje nema što pročitati? Ne, to ne smije biti prazna igra! Mreža brojeva nosi svijet i ovo Sunce, ovaj grad, ovo nebo. Magija i matematika: posvuda se dodiruju. Neka to bude moja posljednja riječ.
Samo još pokoja. Pred kraj postajem ono što sam rijetko bio: brbljav. Trenutačno čak čeznem za zvukovima. Za svakom vrstom buke. Tek sad primjećujem da u srži svake tišine leži nešto nečovječno. Već osjećam kako mi se bilo ubrzava, a dah postaje dublji i glasniji. Banalno uzbuđenje, strah pred ispit, trema. Naše zalihe osjećaja nisu veoma velike; moramo stalno uskakati s jednima te istima. Strah? Iznenađujuće slab. Kao prvo, upile su ga tri tablete Valiuma koje sam progutao prije pola sata; a kao drugo: ono što će se dogoditi previše je novo, previše nezamislivo, preuzbudljivo nepoznato za strah.
A što će se dogoditi? Sasvim jednostavno, sljedeće: kad ispišem posljednju rečenicu, posljednju riječ, posljednju točku, odložit ću kemijsku olovku. Zatim ću, brzim pokretom, ustati.
Ograda nije visoka; ne predstavlja ozbiljnu prepreku. Brzo, ali ne užurbano, gotovo samorazumljivo uspet ću se na svoj stolac (prva stuba), zatim na stol (druga). Pojedini pogledi okrenut će se prema meni, većina začuđena, neki zabavljeni, nekoliko njih također s hladnom jezom shvaćanja. Možda će netko skočiti na noge. No sjedni natrag, junače, i ne trudi se; bit će prekasno. Jer sljedeći korak, manji od prethodna dva, vodi na treću stubu, rub ograde. Taj bi mogao biti najteži; dugo sam se bojao da mi neće poći za rukom. No to je prošlo: sada znam da će biti lak. Kad stanem na stol, poda mnom će se prostrijeti bezdan u novoj, još nepoznatoj perspektivi. Srce će mi tući, pluća će mi se zgrčiti u euforičnoj panici. Ta vrlo je dobro poznajem, vrtoglavicu, unutarnje kolebanje ispred velikih dubina. Zašto sam, naposljetku, čitav život patio od straha od visine? Vjerojatno zato što sam uvijek osjećao da me visina vuče. Nešto u meni uvijek je htjelo pasti. Kad budem stajao ondje gore na stolu – između rukopisa, šalice kave i čaše vode – onda će pogled na prostor i osjećaj lagana povlačenja sile teže jednostavno učiniti treći korak umjesto mene. Odnijet će me naprijed. I gore.
Ograda je od crna, nehrđajućeg čelika, masivna, ali ne široka. Četvrti korak više neće ovisiti o mojoj odluci; čim budem ondje gore, moja će bijedna volja za sobom imati sav rad, sve odluke. Nisam nikad bio dobar u balansiranju; sigurno neću dugo izdržati, sigurno ne do dolaska prvoga neustrašiva i zadihana spasitelja. Stajat ću uspravno, raširenih ruku; vjetar će mi milovati kosu, a sunce lice, topao zrak gurkat će me i povlačiti. Iako će na svim satovima biti kratak – bit će to dug trenutak. Bit ću veoma, veoma pozoran; ne želim ga ni u kojem slučaju pokvariti rastresenošću. Možda će to biti prvi posve transparentan trenutak moga života.
I onda, dok se iza mene budu približavali teški koraci i kad se začuju prvi prigušeni i tromi povici (kako mi se sve to iznenada čini sporim i razvučenim u usporedbi s mojom neizmjernom lakoćom; i vi me želite dostići? želite me zadržati? niste to nikada mogli, a najmanje sada), osjetit ću kako se ograda poda mnom, uzak mostić, počinje prigibati. Neću iznenada i silovito izgubiti ravnotežu, poput jabuke koju njezina trulež trga s grane ili kao cigla koja se razmrskava na tlu. Moje stajanje blago će i neprimjetno prijeći u pad; promatrat ću kako se tlo – daleko i posuto kućama, ljudima, vozilima – izvrće prema meni. Zatim će moje tijelo vjerojatno još jednom ošinuti val žarka straha, ruke će mi same od sebe zalepetati zrakom poput uzbuđenih leptira, u potrazi za osloncem; no uzalud. Možda ću čak i vrisnuti, kratko, glasno i ružno. Sva djeca i mnogi odrasli idućih će godina – ako takve postoje – ponovno susretati taj krik u snovima. Silno zbog toga žalim i rado bih to izbjegao. Ali duh je slab, a nagoni, kao sve nisko, moćni.
No onda će svemu doći kraj. Točno znam, kad više ne budem osjećao ogradu pod nogama, kad se potpuno predam padu, slobodnome zraku, kad se prekine svaka veza s tlom, neću više osjećati strah. Bit ću ispunjen srećom i iščekivanjem. Letim. Raširenih ruku, lica i tijela okrenutih k dalekoj, blještavoj Zemlji. Obzor će biti blizu. I vjetar će me držati.
Koliko dugo? To je lako odrediti. Stara i zagonetna gravitacija (nitko ne zna što je doista to što nagoni tijela jedna prema drugima) povlači me konstantnim ubrzanjem od oko 10 m/s2. U stvarnosti je to nešto manje, ali nemam kalkulator i nije mi potrebna pretjerana točnost. Mogu zanemariti već i desetinke sekundi. Pokusi s padanjem skloni su netočnosti ako ih provodi onaj koji pada. Ako se dobro sjećam, formula za prijeđeni put pada glasi s = ½gt2; visina moje panoramske terase iznosi, tako tvrdi crvena ploča na ulazu, 243 metra, dakle otprilike dvjesto pedeset. Upišimo: 250 = ½10t2. Ili: t = √50. A to je otprilike sedam. Dakle, sedam. Sedam sekundi. Hoćeš li opet tvrditi da matematika i život nemaju veze jedno s drugim? Kad me ograda pusti, tih sedam sekundi sve je što mi još ostaje od svijeta i vremena, beskrajnoga. Sedam ću sekundi padati.
Kakve će one biti? Duge ili kratke? Hoću li vidjeti kako tlo juri prema meni i osjetiti kako terasa iza mene hita u visoko nebo? Sedam sekundi – gledam na svoj sat i puštam da kazaljka za sekunde naniže sedam malih koraka. Dakle, toliko dugo. Ali koliko je to dugo? I koliko dugo za onoga koji se strmoglavljuje, u čijoj odjeći klepeće oluja i oko čije se glave okreće Zemlja? Priznajem, čak i moja dobro istrenirana mašta doseže svoju granicu. Ne znam. Moguće je da se vrijeme rasteže kako bi me uhvatilo u iskrivljenome ajnštajnovskom carstvu između neba i zemlje. Moguće je i to da će već u trenutku sve završiti. Samo znam da ću padati, raširenih ruku i razrogačenih očiju, što šire moguće, da ništa ne propustim. Tako će fizika, pouzdana, zavitlati mnome kroza zrak i svjetlost. Sunce će ondje vani još bliještati. Ali onda?
Znam: na kraju čeka bol. Ona neće, ne može izostati; nemojmo se zavaravati! Neizmjerno čvrst i precizan udar asfalta pogodit će moje tijelo; u trenutku će se razmrskati svaka kost u meni. Hoće li boljeti? Kako možeš pitati?! Neizrecivo će, nezamislivo, stravično boljeti. No neće dugo potrajati, zar ne? Glupa Epikurova utješna formula kojom se umiruju djeca kod zubara, već i ondje uzaludno. Neće dugo trajati, ali bit će dovoljno žestoko da u jednom jedinom trenutku zauvijek otrgne moj duh od njegova tijela, od materije; — kakav li je to šok, kakav nepoznat ledeni užas! Stvari stoje ovako: ovaj je svijet odvojen od onoga drugoga zidom od boli. Preko njega se treba uspeti ili ga probiti, zaobići ga se ne može. U bolu se sa svojim tijelom susrećemo i u bolu se, bio on kratak i žestok ili mučan i dug, od njega rastajemo. To je pravilo. A sada dosta s aforizmima.
Dakle: daj, Bože, da traje kratko i da ipak ne bude prestravično. S visine u dubinu, iz života u smrt: sedam sekundi. Ali to je samo jedna od dviju mogućnosti. Naposljetku, ja nisam samoubojica.
Iznenađena si, zar ne? Ali ja to doista nisam. Ja vjerujem, draga, daleka Nimue, u vječno prokletstvo. Kako bih onda mogao biti tako bezuman da se ubijem? Skočit ću, ali ne u sigurnu, ne u sigurnu smrt. Riskiram mnogo, veoma mnogo, nerazumno mnogo, to je točno. To je možda glupo, ali nije grijeh.
Jer možda neću pasti. Je li doista tako sigurno, tako u potpunosti dogovoreno da će moj put voditi prema dolje – a ne prema gore? Koga briga za fiziku? Sedam sekundi – koji nam je srednjoškolski profesor izdiktirao tu formulu? Nisam li magičar? Nisam li savladao materiju, doveo tebe iz tame, ovladao vatrom? Tko sam ja da padnem!
Nikada nisam volio rizik. Zato sam odustao od najviše službe na svijetu, zato sam jedne određene noći odbio veliku i prijeteću ponudu. No sada će se to promijeniti: skočit ću. Možda je sama moja vratolomija dovoljno neobična da potrese, da slomi red svoda, njegova pravila i zakone. Bez rizika nema čuda: vjerojatno ću pasti. Ali možda, možda, možda – koliko puta valja izreći “možda” da bi se obujmila nemogućnost? – možda i neću. Onda ću uzletjeti. Lebdjeti. Vjetar će me milovati. A Zemlja će biti daleka i netaknuta i nosit će me bestjelesni zrak.
Dakle, ako poginem, bit će to nesretni slučaj. Bit ću zbunjen, osramoćen, ali nevin ću stajati pred sudom. Da su prirodni zakoni slijepi, da fizika nema izlaz za osoblje, da je magija nemoguća, o tome ću – ako je ipak doista tako – uskoro moći razmišljati sedam dugih, kratkih sekundi. Ili pak ne. Stavljam svoj život na kocku, ali ne odbacujem ga. Ne bih bio prvi koji bi spekulacijom dospio u kraljevstvo Božje, razmišljanjem, spretnošću i lukavštinama. Kako god bilo – za nekoliko minuta bit ću čarobnjak kakav sam želio biti, ili me više neće biti.
I ne plači! Doduše, nekim me podmuklim osjećajem ugode ispunja misao da ćeš u trenutku moga udara o tlo, gdje god bila, iznenada vrisnuti ili će ti nešto odgovarajuće (možda vaza, možda sat) ispasti iz ruku i uz hihot se razmrskati. To će biti posljednji, oproštajni dodir moga duha, oslobođen okova mjesta i materije, upravo još svagdje, uskoro već nigdje. Ali plakati svejedno ne smiješ; to bi bilo patetično i pogrešno. Moja smrt neće biti nimalo tragična; u najboljem će slučaju, kad se bolje pogleda, biti smiješna. Sve smrti u mome životu bile su takve. Udar groma tijekom vješanja rublja – tko se na to ne bi nacerio? Zaspao za pisaćim stolom. Eksplozija čelične kapsule pune goriva kilometrima visoko iznad oceana. A čak i smrt po dužnosti, koja očekuje sirotog Josea Alvaraza, okovana u vodi, u željeznom kovčegu koji se neće otvoriti – smiješna je, glupa, suvišna. Nikako tragična. Kao ni ona propalog opsjenara koji se baca s panoramske terase u nadi da će mu izrasti krila.
Ali mogu li ja uopće umrijeti? Je li moguće da tako jednostavno nestanem iz vremena? Nisam ovaj svijet nikada doživljavao drugačije nego uronjenim u moju svijest; kako onda mogu otići a da ga ne ponesem sa sobom? Čak i ako pretpostavimo da sve to, planine, kuće, Sunce, nastavi postojati za druga bića (u što sumnjam) – bit će to neki drugi, ne ove planine, ove kuće, ovo Sunce. Sve što se ovdje preda mnom prostire, sa mnom će nestati. Kao što se svagdje smrači kad ja sklopim oči. Svima njima, obiteljima oko mene koje jedu torte i mnogima drugima predstoji bešumna apokalipsa. Kraj moga života bit će kraj svih života. Ovako, dakle, izgleda posljednji dan: plav, sunčan, vedar. Sunce se još vuče prema zenitu. Ali neće do njega stići.
Dakle, kako mogu umrijeti? Smrt uokviruje moj život, ali ne dodiruje ga, ne zadire u nj. Kao što ni kraj ove priče nije dio ove priče. Dok god ona traje, ja živim; a moja šutnja u njoj se ne pojavljuje, ne može se pojaviti. Tako i smrt mora ostati izvan bitka. Može biti da velik, ravnodušan život ide dalje, ne znajući da bi zapravo, u ime razuma, bio dužan propasti sa mnom. Ako je danas ponedjeljak (je li danas ponedjeljak?) – gdje ću biti u utorak? Ne smij se, ozbiljno to mislim! Službeno se i izričito odričem besmrtnosti koja ne uključuje sljedeći utorak! Ali imam povjerenja. Umrijet ću, a ne mogu umrijeti. Ponovno ćemo se vidjeti, Nimue, svi ćemo se ponovno vidjeti. U neki daleki utorak.
Voila, moje posljednje skriveno presijecanje. Završni efekt, kraj moje predstave. Ustajem, naklanjam se, odlazim. Veo vlage, napola izmaglica, napola suze, izobličuje mi pogled. Baš sada! Nema veze, vrijeme je isteklo. Malena zlatna pčela slijeće na moj stol, tetura nekoliko koraka, diže se, odlijeće. Uskoro će dvanaest sati. A ondje gore? Nebo je vedro i širom razapeto; avion bljesne, prolijeće, čini se kao da stoji. Vis! ondje i uskoro će nestati. Svjetlucav, obasjan podnevom i kao skamenjen u svijetlu zraku.

1 Weber – tkalac; Schuster – postolar; Fassbinder – bačvar.